Naslov izvornika

BEWARE THE PAST

Joy Ellis

Čuvaj se prošlosti

S engleskoga preveo:

Drago Štajduhar
Posvećeno Jill Burkinshaw, njezinoj čudesnoj ekipi blogera i kritičara, i mojim voljenim
“Otkačenjacima”, autorima iz kuće Joffe Books. Svi mi zajedno čavrljamo, smijemo se,
izazivamo, podbadamo, ismijavamo jedni druge, a zatim se još više smijenio. Ali zato i
neprestano jedni druge podupiremo. Volim vas, ekipo, i želim vam sve najbolje!
Uvod
Fens, 1991. godine

Voliš li mrak, Matte?”

Pozornik Matt Ballard je bez oklijevanja odgovorio: “Ne, dovraga, ne volim. Posebno ne na
ovakvom mjestu. Izgleda podmuklo!”

Iz tame se začuo tihi hihot. “Znam što misliš. Nije baš najgostoljubivije mjesto, zar ne?”

Matt je zadrhtao i pri pokušaju pronalaženja udobnijeg položaja osjetio kako mu blato klizi
između nogu. “Šefe, koliko još moramo nadzirati ovu rupu? Čini mi se da je tvoj doušnik samo
želio da provedemo nekoliko uistinu jadnih sati smrzavajući se u ovoj prokletoj močvari.”

“Strpljenja, Matte, moj momče. Još pola sata, pa će svanuti. Moja doušnica još nikad nije
pogriješila. Ako ona kaže da netko ovu straćaru koristi za skladištenje droge, onda
je jednostavno tako.”

Matt se zagledao u sjenoviti obris ruševne kolibe. “Pretpostavljam da bi mogla biti u pravu.
Ako poznaješ ovo područje, za pet minuta pješačenja si na rijeci, a ako uhvatiš plimu, za još
deset si brodom vani u Washu.”

“Upravo tako. A ondje lijepi danski krstaš čeka da tvoju podrtinu nakrca s dovoljno droge da
se nafiksa pola

Fenfleeta, a zatim zbriše u Sjeverno more s punom vrećom love spremne za kupovinu
sljedeće pošiljke”, rekao je narednik Bill Morris dok su se gusti, mračni noćni oblaci
razdvajali i kroz njih se izlijevala mjesečina.

Matt je sad jasno vidio prostranu srebrnastu vodu slane močvare i ruševinu koja je bila
objekt njihova nadzora. Shvatio je koliko je Gibbet Fen zapravo udaljen i pust. Bio je
kraj proljeća, već gotovo ljeto, ali njemu su zubi cvokotali od vlage i mraza močvare.

“Onda, zašto ne voliš mrak, Matte?”

Kako se blijeda mjesečina opet ćudljivo povukla, bilo mu je drago nastaviti s pričom, premda
mu se tema razgovora nije previše sviđala. “Jer ništa nije stvarno. Tama sve mijenja.” Zastao
je, mršteći se. “A ti zvučiš kao da se tebi zapravo sviđa?”

“Oh, da. Ja je obožavam.”

Matt možda nije mogao vidjeti svojeg narednika, ali znao je da se ovaj osmjehuje. “Izvrsno. A
kako to?”
“Zato što sam u mraku jednako prestrašen kao i bilo koji drugi prljavi kučkin sin koji tamo
negdje vreba.”

“Voliš plašiti ljude? Zar mi ne bismo trebali biti dobri momci?”

“Oh, ja obožavam ljude nasmrt prepadati, Mattie, ali samo one zločeste.” Bill se tiho
zahihotao.

“Baš utješno.” Poželio je još nešto reći, ali je čuo duboki uzdah svojeg kolege.

“Kad smo već kod zločestih momaka”, dotaknuo je Mattu ruku. “Na stazi koja vodi s obale...
vidiš li sjaj baterijske svjetiljke?”

Trebalo mu je neko vrijeme da primijeti slabašno svjetlo kako se kreće po neravnoj stazi, ali
kad ga je ugledao, Matt je osjetio kako ga prolazi jeza. “Eno ih! Nitko drugi ne bi bio u ovoj od
Boga zaboravljenoj rupi, osim ako ne smjera nešto sto ne bi trebao.”

“To će te naučiti da ne sumnjaš u moju doušnicu, Matthew Ballarde. A sada, pustit ćemo ih
da uđu u kolibu, a onda pozvati one u odorama da blokiraju tu stazu prema moru, dobro?”

“I onda ćemo ih ščepati, šefe?”

“Oh, baš tako, sinko. Onda ćemo ih ščepati.”

Mjesec se susretljivo opet nakratko pojavio i policajci su mogli vidjeti dva sjenovita lika na
stazi. Matt je pomislio da se radi o muškarcima, ali bilo je to teško ocijeniti. Hodali
su samouvjereno, očito naviknuti na to potajno prikradanje. Prvi je predvodio,
osvjetljavajući sebi put svjetiljkom i tražeći najbolji pravac po neravnoj stazi. Drugi, niži i
krupniji lik slijedio ga je nekoliko koraka iza i nosio veliku torbu prebačenu preko ramena.

“Hajde, hajde”, rekao je Bill. “Dođite tatici, vi zločesta djeco.”

Dok mu je to šaptao na uho, Matt je osjetio toplinu njegova daha na obrazu.

Dvojici likova kao da je trebala vječnost, ali napokon su stigli do ruševnog mosta koji je
premošćivao drenažni jarak koji je okruživao kolibu. Još samo nekoliko trenutaka i bit
će njihovi. Matt je napeto iščekivao kad će začuti škljocanje lisičina oko debelih
zapešća kriminalaca.

Ruka koja mu je dotad počivala na ramenu odjednom je pojačala stisak. “Što, dovraga...”

Ljudi su zastali. Jedan je kleknuo na trošno drvo, a zatim se naglo odmaknuo i zgrabio svojeg
prijatelja. Uslijedio je prigušeni Uzvik, a zatim je i drugi čovjek prišao naprijed, pogledao
preko mosta i na isti način ustuknuo.

Dok su Matt i narednik stajali ukopani od iznenađenja i promatrali, dvojica osumnjičenih

trgovaca drogom munjevito su se okrenula i pobjegla natrag uz kosinu. Ovaj put očito
nisu pomišljali na opasnost i brinuli se za svoju sigurnost. Posrtali su i sklizali se po
mokroj travi, trčeći kao da ih progone zlodusi.

“Javi onima u odorama! Brzo! I pođimo dolje vidjeti što se to, dovraga, događa!” Narednik je
izletio iz zaklona i potrčao prema mostu.

“Svim patrolama! Obratite pozornost na dvojicu muškaraca osumnjičenih za trgovinu

drogom, na cesti kroz močvaru Gibbet Fen, koji se kreću prema obali. Presretnite ih i
uhitite!” viknuo je Matt u svoj radio, trčeći za svojim prijateljem.

Kad se primaknuo rubu mosta, iz mraka je poletjela ruka i zaustavila ga. “Za Boga miloga!”

“Šefe?”

Ruka se polako spustila, puštajući ga da priđe bliže tom užasu koji je narednik ugledao.

Zureći preko trulih i napola raspalih dasaka, Matt je osjetio kako ga među lopaticama
prožima jeza. Pod njim je u plitkoj, trskom obrasloj vodi ležalo golo tijelo nekog
dječaka. Mattu je trebalo nešto vremena da probavi to što vidi. Svjetlo njegove baterijske
svjetiljke i slab sjaj mjesečine učinili su nestvarni prizor previše izopačenim da bi ga se
pojmilo. Možda se radilo o izložbenoj lutki? Ili krojačkoj? Tijelo dječaka zasigurno ne bi
moglo biti tako nemoguće bijelo? Ili je ipak moglo? Zagledao se još bolje. Bez obzira koliko
on to želio, nije se radilo o lutki.

Bespomoćno se osvrnuo oko sebe i primijetio da se narednik brzo pribrao i da sada viče u
svoj radio. “Odmah obavijestite inspektora Raymonda. Ovdje ćemo trebati cijeli tim,
i forenzičare, oh, i pun kombi policajaca u odorama da osiguraju područje, u redu?”

Matt je sada još jedino mogao čekati. Neće biti nikakvog junačkog zalaženja u bočatu vodu
pod nasipom i izvlačenja beživotnog dječaka van. Nikakvog mahnitog pokušaja masaže srca
ili očajničkog upuhivanja zraka u njegova beživotna pluća. Premda on nije zazirao od davanja
umjetnog disanja, naravno da nije. Ali mladac je bio č vrsto i promišljeno sputan
pod površinom vode. Slabašne su mu ruke bile bodljikavom žicom vezane za teške
drvene stupove mosta. Zapravo, poput kukuljice je bio cijeli omotan tom opakom žicom, a
dio omotan oko nogu bio je otežan teškim komadima betona.

Spustio se na koljena, što bliže rubu mosta koliko se usudio, i zagledao se u dječakovo lice.
Možda je to bilo zato što je dječak bio otprilike iste dobi kao sin njegova najboljeg prijatelja,
Harry. Možda i zato što je dječak, poput Harryja, bio mršav i vitak, preduge kose da bi
izgledala frajerski. Ali kakogod, ovo je bilo drukčije od svega što je ikad vidio. A on
se nagledao mrtvih tijela. Starih, mladih, izgorjelih, slagalica od komada mesa na
željezničkim tračnicama, i sve je to uspio podnijeti. Sve dosad. Zatomio je jecaj. “Ne može mu
biti više od jedanaest ili dvanaest, zar ne?”

“Izgleda tako.” Billu je glas podrhtavao od emocija. “Dakle, pretpostavljam da je ovo broj tri.”
Nezgrapno je kleknuo do Matta. “Prošlo je šest mjeseci od onog posljednjeg jadnog klinca i
već sam pomislio da je taj prokleti kučkin sin postigao svoj cilj ili nestao iz ovog područja kad
je postalo prevruće. Možeš li vidjeti je li gad ostavio svoj potpis?”

Matt je svjetiljkom obasjao vodu. “Mislim da mogu, šefe.” Teško je progutao gorku slinu i
pokušao obuzdati nagon za povraćanjem. Među vlatima trave i žicom bilo je teško
išta razabrati. “Jest, ondje je.” Na prednjem dijelu dječakova golog ramena nalazio se
nožem urezan znak. Matt ga je već bio vidio na prethodne dvije žrtve. Nitko nije uspio
dešifrirati njegovo pravo značenje, ali izgledao je poput hijeroglifa obrubljenog trokutom.
“Da, on je. Sigurno se samo pritajio i strpljivo čekao sljedeću priliku.”

“Bolesni kučkin sin! Volio bih mu oderati...” Stariji je čovjek ušutio, a zatim uzdahnuo i rukom
obrisao u čekinje zaraslo lice.

“Uhvatit ćemo ga, šefe.” Mattu je glas drhtao dok je promatrao kako dječakova crna kosa
poput prekrasne tamne morske vlasulje leluja oko ledeno bijelog lica. “Nije li tako?” Proveo je
on šest godina u odori i gotovo šest mjeseci u odjelu za zločine, ali glas mu je zvučao kao u
djeteta koje je upravo u kavezu pronašlo mrtvo tijelo svog kunića ljubimca.

Snažna ruka obgrlila ga je oko ramena. Dok su dvojica muškaraca i dalje zurila u mrtvog
dječaka, nad tihim i pustim krajolikom počelo je svitati i prvo je jutarnje svjetlo
obasjalo neobičan krajolik jezivom blijedom svjetlošću. “Oh, uhvatit ćemo mi njega, Mattie.
Na bilo koji način. Uhvatit ćemo kučkinog sina.”
Prvo poglavlje
Sadašnjost

Oprostite što vas odvlačim od vaših dužnosti.”

Prešao je pogledom prostoriju punu policijskih službenika i na zbunjene izraze njihovih lica
odgovorio osmijehom. “Mislio sam da vi prvi trebate doznati...” Zastao je jer je dobro znao
koliko će te vijesti značiti njegovu timu. “Upravo sam se čuo s Londonom. Brendan Kyle i
Tricia Brown osuđeni su na doživotni zatvor.”

Prostorija se zaorila povicima i čestitanjem. I muškarci i žene slavodobitno su mahali

šakama, tapšali kolege po leđima i grlili jedni druge.

Viši inspektor Matthew Ballard podigao je ruku i uzvici ushićenja su utihnuli. “Bez vašeg
mukotrpnog rada i posvećenosti nikad ne bismo ostvarili ovaj rezultat. Znam da je svatko
od vas krvavo odradio svoj posao kako bi to dvoje dobilo svoje. Bio je to težak i složen posao,
ali vaše obraćanje pozornosti na detalje i temeljitost su se isplatili. Odlično obavljeno! Hvala
vam svima.”

“Da, ali to bez vas ne bismo mogli obaviti, šefe.” Neuobičajeno vedar glas njegova inspektora
Jasona Hammonda odjeknuo je prostorijom. “Triput hura za gazdu!”

Matt je odmahnuo glavom. “Hvala, ali bilo je to djelo timskog rada, prokleto dobrog timskog
rada. Što znači: ako budete imali vremena nakon završetka smjene, vidimo se u Dragon baru.
Ja častim.”

“Opet!” viknuo je netko.

“Da, posljednjih nekoliko godina bilo nam je prilično uspješno, zar ne?” Matt je prošao rukom
kroz kratko podšišanu čelično sivu kosu. “Ali čini se da bi meni ovo mogao biti posljednji
veliki slučaj kao vašem šefu. Još samo šest mjeseci i vi ćete, raspuštena gomilo, plesati na
nečiju drugu glazbu.”

“Viši inspektor Ballard u mirovini? Nikad! To je samo trik da nas se drži na oprezu.”
Poručnica Liz Haynes dobacila mu je osmijeh.

“Žao mi je što vas moram razočarati, ali trideset dvije godine dovoljno je svakome,
uključujući i mene.”

“U to ćemo povjerovati tek kad vam uruče zlatni sat!”

“S proračunom kakav imamo ovih dana, ne vjerujem da ću biti te sreće!”

Čestitke su se nastavile još nekoliko minuta, a zatim se prostorija polako počela prazniti.
“Gospodine? Mogu li razgovarati s vama?”
Matt se osvrnuo i iza sebe ugledao kratku plavu kosu i prijateljski osmijeh pozornice Gemme
Goddard.

“Gemma.” Privukao im je dvije stolice. “Dođi, sjedni načas. Mislim da mi nakon svega onog
uzbuđenja treba predah. U čemu je problem?” Teško se zavalio u sjedalici.

Policajka je sjela i zagledala se u njega, grizući usnu i očito neodlučna što reći. To nije priličilo
pozornici Goddard koja je s njime radila posljednjih pet mjeseci.

Bila je bistra, izravna, pomalo brbljava i očito najbolja kad bi se n menzi održavalo natjecanje
u lokalnom govoru. Da je morao biti baš jako kritičan, kao jedinu manu bi joj zamjerio što joj
se nisu sviđale budale i to uopće nije skrivala.

Nakon kratkog vremena je rekla: “Ovo je prilično uvrnuto, gospodine.” Iz džepa jakne izvukla
je omotnicu. “Ovo je pristiglo jutarnjom poštom. Otvorila sam je, mislim, naslovljena je na
mene, ali unutra sam pronašla drugu kuvertu.” Pružila mu ju je slegnuvši ramenima. “Zbilja
ne znam zašto bi netko ovo radio, zar ne, gospodine?”

Matt se zagledao u kuvertu, a zatim, gotovo bez razmišljanja, izvukao iz džepa gumene
rukavice koje je uvijek imao pri ruci i uzeo smeđu kuvertu od nje. Rukovao je njome kao da je
izrađena od fino ispredene paučine. Srećom, Gemma je bila dovoljno razborita da je ostavi
neotvorenom. “Ovo je došlo na tvoju kućnu adresu?”

“Da, gospodine.”

“Redovitom poštom? Nije osobno gurnuto ispod vrata?”

“Zajedno s računima i uobičajenim reklamama, gospodine. Pogledajte poštanski žig, poslano

je odavde, iz Fenfleeta.”

Pregledao je vanjsku omotnicu. “Pozornice, je li itko drugi ovo imao u rukama?”

“Samo moj otac. On je uzeo poštu ispod otirača i ostavio je na kuhinjskom stolu. Osim njega,
još samo ja.”

“Stavite ovo u vrećicu za dokaze, pozornice Goddard. Doista mi se ne sviđa kako izgleda.
Zašto bi, zaboga, bilo tko koristio tebe kao posrednicu, a ne to, štogod bilo, poslao
izravno meni. To nema smisla.” Zagledao se u uredno otipkan tekst na kuverti. Na osobnu
pažnju višeg inspektora Matthewa Ballarda. Molim, odmah proslijediti.

“Možda bismo to trebali dati na obradu onim momcima iz odjela za eksplozive, gospodine?”

Matt je oprezno opipao omotnicu. Zasigurno je bila dovoljno debela da se u njoj moglo
nalaziti vise od jednog lista papira, ali bik je plosnata, bez neravnina ili nabreknuća.
Možda neke kemikalije? Nakon one strave s antraksom prije nekog vremena, bila im
je dostavljena uputa kako postupati sa sumnjivom poštom. Ali iz nekog mu se razloga činilo
da u ovome nema nikakve fizičke prijetnje. “Ne, pozornice, imam osjećaj da nas to neće ubiti.”
Gemma Goddard nije se činila previše uvjerenom. “A kad je pohranim u vrećicu za dokaze,
što da radim s njom, gospodine?” Vanjsku je omotnicu držala vršcima prstiju, kao da je
odjednom postala otrovna.

“Stavi je na moj stol. Ako je unutra išta što ne razumijem, pozvat ću forenzičare da to
pogledaju.” Namrštio se na vrećicu i gotovo šaptom rekao ženi: “Pitam se, zašto ti?” Znao
je da na to nema odgovora, a Gemma je jedino mogla bespomoćno slegnuti ramenima.

“Žao mi je, gospodine, ali zbilja nemam pojma.”

Gemma Goddard otišla je po vrećicu za dokaze, ostavivši Matta da zamišljeno promatra

neotvoreno pismo.

Nakon nekoliko trenutaka Matt je pažljivo iz kuverte izvukao preklopljeni komad papira. Bio
je potpuno prazan, služeći kao ovitak jednoj jedinoj fotografiji.

Uz tihi uzdah, Matt ju je prinio bliže, a zatim prezirno otpuhnuo i gnjevno je bacio na stol.
“Kvragu, tko mi je ovo poslao?” U nevjerici je zurio u fotografiju.

“Gazda? Što je? Potpuno ste blijedi. Gemma mi je upravo rekla za pismo. Je li to u pitanju?”

Matt je podigao pogled i na vratima ugledao vitak lik inspektora Jasona Hammonda. Pogled
mu se vratio na jezovito poznat prizor na fotografiji.

“Ovo je s Gibbet Fena.”

Jason je širom otvorio usta i žurno ušao unutra, zatvorivši za sobom vrata. “Ne mislite valjda
na mjesto zločina iz slučaja Matravers?”

“Prokleto si u pravu, upravo to mislim.”

Dohvatio je fotografiju i s užasom primijetio kako mu ruka u kojoj drži komad sjajnog papira
lagano drhti. Preko dvadeset pet godina nestalo je u trenu. Opet je klečao na mostu i gledao
u tijelo Jamieja Matraversa kako svjetluca u vodi. Što je ono narednik Bill Morris tada rekao?
Ah, da: “Uhvatit ćemo tog kučkina sina.” Ali nije bio u pravu, zar ne? Zapravo ga nikad nisu
uhvatili. Dvadeset pet prokletih godina nakon svega slučaj je još bio nerazriješen. Imali su
samo neke stare slutnje i sumnje, ništa više. U cijeloj karijeri bio mu je to jedini mučan
neuspjeh. Naravno, privodio je on pravdi razne zločince samo da bi im suci izrekli nekakvu
opomenu i pustili ih, i pripremao složene slučajeve koje bi tužilaštvo odbacivalo zbog nekog
glupog tehničkog nedostatka. To se događalo. Događalo se cijelo vrijeme. Ali ovaj je slučaj bio
drukčiji. Bio je to jedini slučaj koji mu je još uvijek uskraćivao san i mrcvario mu zdrav razum
svaki put kad bi dopustio da mu misli odlutaju do Gibbet Fena.

Dok je tako u mislima opet vidio klimavi most i pustu močvaru, na ramenu je osjetio utješnu
težinu nečije ruke. Narednik Bill Morris. On je bio jedan od dobrih starih momaka: izvrstan
murjak, briljantan detektiv i k tome fin čovjek. Ali čak je i on u nekim stvarima griješio. Jedna
od njih bilo je hvatanje ubojice iz Gibbet Fena, ali možda je i gore bilo to što se nije bojao
mraka. U tami koju je toliko volio napokon je i umro. Jedne noći, šest mjeseci
nakon umirovljenja, poveo je svog psa u kasnu šetnju parkom Fenfleet. Nažalost, naletio je
na jednog od onih zlih kučkinih sinova o kojima je tako često govorio. Dotični je bio neki
luđak s nožem, a njegovoj udovici i troje djece nije bilo nikakva utjeha to što ga je zamijenio
za nekoga drugog. Na cijelu tu ironičnu situaciju i sam bi se Bill možda nasmijao. Umro je jer
glupan od njegova ubojice nije znao razlikovati labradora od rotvajlera. Izabrao je krivog
šetača psa i ubio hrabrog i časnog umirovljenog policajca u šetnji sa svojim kućnim
ljubimcem, umjesto opasnog dilera sa psom čuvarom.

“Gospodine? Jeste li dobro?” Jason je uvijek izgledao jadno, bio je to njegov prirodni stav, ali
sada se činio uistinu zabrinut.

Matt je ustao i počeo šetati svojim malim i jednostavno namještenim uredom. “Da budem
iskren, Jasone, odgovor je naglašeno ‘Ne!'”

Nije bio siguran o čemu se zapravo radi, ali ako ga je netko pokušavao izbaciti iz takta,
zasigurno je u tome uspio. Izraza lica oštrog poput smrznute zemlje, Matt je
podigao fotografiju sa stola. “Vrijeme je da ovo odnesem načelniku.”
Drugo poglavlje
Načelnik David Redpath nije bio impresioniran. “Pa što? Netko te zafrkava. Zaboga, koliko si
nasilnika u posljednjih dvadeset i nešto godina okrenuo protiv sebe?” Podrugljivo
je pogledao Matta. “Nikad ne bih pomislio da ću tebe vidjeti kako šiziš poput neke školarke
koja je sat prije svoga prvog spoja otkrila veliki miteser To je čak i Matta natjeralo na osmijeh,
ali on nije potrajao. “Radi se o ozbiljnijoj stvari, gospodine. Siguran sam u to.”

“Onda me u to uvjeri.” Načelnik se zavalio u sjedalicu i pokazao Mattu da i on sjedne.

“Siguran sam uglavnom zato što je u pitanju baš taj slučaj. Još je uvijek nerazriješen i već me
godinama progoni.”

“I zato nema boljeg slučaja kojeg bi se dohvatili? Gospode, svi živi, uključujući i njihove
bakice, znaju da ga vadiš iz prašine svaki put kad dođe do nekakvog napretka u
tehnologiji.” Nabrao je obrve. “Znaš li da kolaju priče kako u mirovinu odlaziš ranije samo
zato da bi se u potpunosti posvetio ubojstvima u Gibbet Fenu?”

Matt se s nelagodom promeškoljio na stolici. “Baš kao što ste rekli, gospodine. Ogovaranja,
samo ogovaranja.”

“Doista se nadam da je tako, Matte. Ti si najbolji detektiv kojeg ovdje imam. Mogao bih reći i
vjerojatno najbolji glavni istražitelj kojega je policijska uprava Fenlanda ikad vidjela.
Ne misliš li da je došlo vrijeme da na to zaboraviš?” Zagledao se preko stola u Matta. ”Kladio
bih se da si u posljednjih mjesec dana opet zavirivao u taj prokleti dosje, jesam li u pravu?”

“Taj dosje nikad nije zatvoren, gospodine”, odgovorio je Matt.

“I dok ne pronađemo ubojicu neće ni biti. Radi se o trostrukom ubojstvu, čovječe! Nikad
nikoga ovdje ne smiju optužiti da je na to zaboravio. Samo, moramo se držati
prioriteta, najprije zato što se radi o desetljećima starom slučaju, a drugo, kad je naš
glavni sumnjivac umro... ubojstva su prestala. Svima nam je stalo do toga, Matte, ali moramo
stvari sagledati realno...”

Šef je pogledom probadao Matta. Bilo je gotovo nemoguće licem u lice se prepirati s tako
iritantno razboritim čovjekom.

“No, dobro, hoćete li se sad početi duriti? Doista imam neki ružan predosjećaj u vezi s time.”

Načelnik se razmahao rukama. “U normalnim okolnostima, da je u pitanju bilo koji drugi

djelatnik, postupio bih tako. Ali s tobom i tvojim prokletim bete noirom, ostat ću samo
na veoma labavom možda.”

Matt je znao da mu se pružila prilika i odmah ju je iskoristio.

“Pogledajte fotografiju, šefe. Izgleda kao obična fotografija, ali mislim da je isprintana s
računala.”

“I, što time želiš reći? Kod digitalnih fotografija to je uobičajeno, zar ne?”

“Kad su se ta ubojstva dogodila, tek su rijetki uopće znali za digitalne kamere.”

“Dakle, radi se o nedavno snimljenoj fotografiji.”

“Snimljena je prije mnogo godina i, ako sam u pravu, vjerujem da je snimljena prije
umorstva.“

Načelnik se nagnuo naprijed i zagledao u žalobni prizor.

Matt je prepoznao taj pogled. Pogodak! Skuhao ga je! “Gospodine, pogledajte stablo lijevo od
mosta. Koliba je odavno srušena i sada je cijelo područje prirodni rezervat, ali most
je obnovljen i stablo je još ondje, ali je deset puta veće.”

“To ništa ne dokazuje. S lakoćom možeš skenirati i isprintati stare fotografije. Čak je i moja
supruga ovladala time, a ona je prvoklasni tehnofob!”

“Ali tko bi uopće imao stare fotografije mjesta zločina?”

“Deseci ljudi! Mi bismo ih imali. Imali bi ih i novinari. Arhivari, domaće stanovništvo i lešinari
koji se hrane zločinima i...”

“I sve bi te slike bile snimljene nakon događaja, zar ne, gospodine?”

Uslijedila je tišina. David Redpath se zavalio u sjedalici i pogledao Matta: “A zašto si tako
prokleto siguran da je ovo snimljeno prije nego je to mjesto došlo na zao glas?”

“Kad smo izvlačili Jamiejevo tijelo iz vode, slomili smo ogradu mosta. Morali smo upomoć
pozvati vatrogasce s alatom za rezanje bodljikave žice. Most se počeo rušiti još i prije
nego što su se na njega sručile mrge u onim svojim čizmama broj četrdeset šest.” Uzeo je
fotografiju sa stola. “Most je na ovoj slici neoštećen, točno onakav kakav je bio kad smo
narednik Morris i ja te noći stigli onamo.”

Načelnik Redpath je zatvorio oči i uzdahnuo: “Zaboga, tko bi snimao mjesto zločina prije
umorstva?”

“Pa što sam vam rekao?”

Načelnik se opet zavalio u stolici i tiho opsovao: “Dobro, dobro. Možeš odnijeti tu fotografiju
i dvije omotnice dolje do forenzičara. Samo se nemoj previše zanositi zbog svega ovoga.”

“Hvala, gospodine. I ovaj... kako trenutačno vlada priličan mir”, Matt je odlučio riskirati.
“Može li ekipa obaviti nekoliko diskretnih ispitivanja?”
“O čemu, zaboga? Još uvijek mislim da ti neki glupan ovime samo prstima pokazuje rogove.
Znaš točno što mislim: ‘Ballard ide u mirovinu, hajd'mo ga podsjetiti na onoga koji mu je
uspio izmaknuti!'”

Matt je slegnuo ramenima. Nije bio vrijeme za pritiskanje. “Vjerojatno imate pravo,
gospodine. Barem se nadam.” Ustao je i pažljivo podigao fotografiju: “I hvala za ovo.
Odnijet ću to dolje u laboratorij i prvi ćete saznati ako nešto otkriju.” Zatvarajući vrata za
sobom, osvrnuo se i primijetio da ga šef zamišljeno promatra.

***

U vanjskom je uredu Jason na računalu pregledavao zapise dosjea o lokalnom kradljivcu

automobila. Koliko se god trudio na to usredotočiti, misli su mu se neprestano vraćale
na zlokobnu fotografiju koju je primio njegov šef. ”Jeste li za kavu, gospodine?”

Podigao je pogled i ugledao pozornicu Goddard kako mu se srdačno osmjehuje. “Hvala,

Gemma. Crnu, veoma jaku i bez šećera, molim.“

“Opa! Baš ste zahtjevni! Ali jasno vam je da govorim o kavi ravnateljstva Fenland, a ne o fino
prženim zrnima turske kave, zar ne?”

“Kako god. Ovoga bih časa popio i sredstvo za uklanjanje boje, samo kad bi sadržavalo
dovoljno kofeina. Nekako ne mogu zadržati pažnju na mladom gospodinu Barryju ‘Zovite
Me Baz' Barstowu.”

Gemma mu se nagnula preko ramena i pogledala sliku na ekranu. Dok je to činila, Jason je
osjetio blag miris cvjetnog parfema koji je koristila i njegova starija kći.

“Baš je ružan mali nitkov, zar ne? Vjerojatno više štakor nego čovjek? Nije ni čudo što vam
misli lutaju.” Odmaknula se od njega, pa se okrenula i sjela na rub njegova stola. “Je li vam šef
rekao za pismo koje sam jutros primila?”

“Jest.”

“To ga ozbiljno brine, zar ne?”

“Naravno. Barem bi ti trebala znati koliko je silno želio riješiti taj slučaj prije umirovljenja.
Ubojstvo u Gibbet Fenu je razlog zašto si ovdje, umjesto da u prijemnom uredu spajalicama
objedinjuješ dokumente.”

“Oprostite?” Gemmu kao da je to zbunilo.

Jason se umorno osmjehnuo. “Nije li ti se učinilo pomalo čudnim kad ti je glavni istražitelj
ponudio privremeni uredski posao u Zločinima, nakon što si ozlijedila gležanj u
onim nemirima nakon nogometne utakmice?” Ona se namrštila. “Pa, baš i nije. Ozljeda me
spriječila u odlasku na pješačke patrole, ali osim toga sam bila zdrava. Mislila sam da me
samo žele na najbolji način iskoristiti, ništa više.” Još se više namrštila. “No dobro, recite
napokon, jesu li se samo našalili na moj račun?” Jason se iskreno nasmiješio, što je bila prava
rijetkost. ”Ne baš. Zapravo si bila od velike pomoći. Stvar je u tome što šef ne voli da njegov
detektivski tim previše vremena troši na taj stari slučaj. Ako bi ih načelnik uhvatio, on bi se
sam našao u neobranom grožđu, i zato si mu ti došla kao dar s neba, prilika da malo
zamaskira stvari. Ako mi ne vjeruješ, reci mi što ti je posljednjih nekoliko mjeseci bila glavna
preokupacija?”

Gemma ga je oštro pogledala. “Provjeravala sam koje su nam nove DNK analize dostupne.
Čitala sam novosti iz forenzike i, da, ažurirala slučaj iz Gibbet Fena: provjeravala status
svih izvornih svjedoka i osumnjičenika, tko je umro, tko je još živ, itd. Da, da, počinjem
shvaćati što želite reći.”

Jason joj se s razumijevanjem nasmiješio: “Ali si u tome uživala, zar ne?”

“Naravno da jesam. To je zasigurno bolje od sortiranja starih uhićenja i privođenja pijanaca

petkom navečer.”

“I dalo ti je dobar uvid u način rada ravnateljstva, što je u ranoj fazi tvoje karijere više nego
što si ikad mogla poželjeti.” Značajno ju je pogledao. “Ne mogu tako pametnu curu poput tebe
zamisliti kako vječno obija pločnike.”

Gemma je slegnula ramenima. “Postala sam policajka jer sam htjela nešto postići i nije me
briga kako ću ostvariti svoje ciljeve, sve dok idem u tom smjeru.”

“Pa, u tom ti smislu mogu dati jedan uistinu dobar savjet.”

Ona se nagnula naprijed, iščekujući.

“Nikad nemoj starijem kolegi obećati kavu i onda ga ostaviti da čeka.”

Gemma je gotovo skočila s ruba stola. “Puno hvala, gazda. Jedna žestoka šalica sredstva za
skidanje boje odmah stiže.”

***

Otprilike pet minuta hoda od policijske postaje Fenfleet, šetnicom uz rijeku revno je trčao
čovjek u teškim tenisicama debelih potplata i trenirki s kapuljačom. Nakon otprilike
pet minuta trka je zastao, kleknuo na travu i više puta izveo vježbu istezanja nogu. Nakon
nekog je vremena nekoliko puta duboko udahnuo i nastavio trčati. Na povratku kući samo je
jednom zastao, da bi u jedan od brojnih gradskih poštanskih sandučića gurnuo kuvertu s
pažljivo ispisanom adresom.
Treće poglavlje
Bilo mu je teško zaspati, ali negdje oko dva ujutro napokon je uspio utonuti u san. Sada, dok
je rana zora kroz prozor njegove spavaonice propuštala srebrne tračke ranojutarnjeg svjetla,
Matt je otvorio umorno oko i pogledom potražio LCD ekran svoje budilice. Šest i petnaest.
Teško uzdahnuvši, odgurnuo je pokrivač i polako prebacio noge preko ruba kreveta, usput
glasno zijevajući. Nije trebao biti obziran jer do njega nije bilo nikoga koga bi mogao
uznemiriti. Liz je rijetko ostajala preko noći. Zapravo, uopće nije često svraćala do njegove
kuće. On sam nije bio siguran zašto. Uvijek je postojao neki drugi izgovor, poput onoga da
stanuje predaleko u močvarnom kraju, ili da njezin ostanak “nije prikladan”, ili da grbava
cesta izaziva previše štete na njezinu dragocjenom malom, otmjenom automobilu. Zapravo
se pravi razlog skrivao u stanju samoga mjesta. Stan nije bio prljav, čak niti neuredan, jedino
je bio star i nije imao kabelsku televiziju. Kad pođe u mirovinu, sredit će to. Zbilja će se
ozbiljno toga prihvatiti. Zadati to sebi kao projekt. Pogledom je lutao od starih podiznih
prozora do zasunom osiguranih vrata od punog drva, pa dolje do mutnog sjaja izvornih
podnih dasaka. Stara obiteljska kuća zasluživala je više i, čim pođe u mirovinu, pobrinut će
se da to i dobije.

Ustao je, gurnuo noge u par trošnih papuča i dugim hodnikom pošao do kupaonice.

Lice koje mu je uzvratilo pogled sa zrcala još uvijek nije izgledalo dovoljno staro da bi
pripadalo čovjeku koji se sprema poći u mirovinu. Gusta valovita kosa počela mu je
mijenjati boju još tamo na početku tridesetih, a sada ju je šišao na kratko. Natjerao se na kiseli
osmijeh. Život mu je u prošlosti zadao neke podle udarce, ali s vremenom je naučio kako to
skrivati. Barem nisu ostavili traga na njegovu tijelu. Uz malo sreće, mogao bi sačuvati kosu i
za starost, zajedno s onim tračkom izgleda zločestog dečka koji mu je u mladosti priskrbio
prilično mnogo djevojaka. Kad je Liz vidjela njegovu fotografiju na kojoj u svojim
dvadesetima sjedi na starom motociklu, bila je uvjerena da ju je zapravo zamijenio fotkom iz
Velikog bijega.

Namrštio se i punih mu je pedeset godina života izišlo na vidjelo. Fotografija koja mu je

prizvala sjećanje na nasmiješenog mladića kakav je nekad bio stopila se s pustim
krajolikom Gibbet Fena.

Pustio je tuš i svukao kratke hlače i majicu u kojima je spavao. Dok je stupao pod snažan mlaz
vrele vode, vratile su mu se sve brige od prethodnog dana. Nije se mogao osloboditi mučne
slutnje da u svemu tome ima nešto više od nekog starog neprijatelja koji mu utrljava sol na
ranu.

Nije žurio s tuširanjem, više se puta sapunajući, a zatim je pustio da mu voda udara o
ukočena, bolna ramena. Naglo je prebacio na hladnu vodu i u šoku glasno zaječao. Trebao
se pokrenuti, a ovo je bio siguran način kako će maknuti stražnjicu.

Dok se omatao velikim ručnikom i žustro brisao kosu, zazvonio je telefon.

Šljapkajući mokrim bosim nogama po drvenom, podu, pohitao je natrag u spavaonicu. “Viši
inspektor Ballard.”

“Šefe, oprostite, ali prije nego što me sami na to upozorite, znam da je tek šest i pol.”

“Sve je u redu, Jasone. Osim činjenice da stojim ovdje posve gol, potpuno mokar i smrzavam
se.”

“Oh, dakle, oprostite zbog toga, ali mislim da biste ovo morali čuti.”

Mattu se nije svidio ton inspektorova glasa. Jason je inače zvučao malodušno, ali ovaj put je
neka nijansa u njegovu glasu nagovještavala dodatni nemir. “Nastavi.” ”Kad sam se
sinoć vratio kući, Michelle je najmlađe cure odvela da prenoće kod prijateljica, a zatim
je posjetila svoju majku, tako da se vratila zbilja kasno i...”

“Zaboga, Jace, kaži u čemu je stvar! Smrznut ću se ovdje!”

Iz slušalice se začuo iritantno podrugljiv smijeh. “Da, dakle, stvar je u tome da mi je Michelle
zaboravila reći da sam u jutarnjoj pošti dobio pismo.”

Matt je zadrhtao.

“Nisam ga otvorio, gospodine, ali sto posto sam siguran da je jednako onome koje je primila
pozornica Goddard. Ista smeđa omotnica i na isti način otipkana adresa.”

Matt je na trenutak zanijemio. Ako se radilo o još jednoj fotografiji, onda to potvrđuje njegove
strahove. Ali strahove od čega, zapitao se? “Možeš li ga donijeti ovamo, Jasone? Prije posla?”

“Naravno, gospodine, već sam se istuširao i odjenuo, ali mogu li najprije doručkovati?”

“Ne. Želim vidjeti tu omotnicu. A onda ćemo doručkovati.”

***

Na fotografiji se nalazio automobil. Tamni Ford Cortina Crusader. Kao i kod prve, radilo se o
crnobijeloj fotografiji isprintanoj na pisaču, a prikazivala je vozilo parkirano uz dugu,
ravnu cestu. Na ostatku fotografije vidjela su se obrađena polja i nebo puno oblaka.

Jason je prvi prekinuo tišinu. “Gospodine, nije li to isti model automobila koji je ubojica
upotrijebio da u njemu spali svoju drugu žrtvu?”

Mattu je bilo teško progovoriti. Kad je to napokon učinio, glas mu je bio jedva nešto jači od
šapta. “Gore od toga. To je isti auto.”

“Što?” Jasonov glas je rijetko mijenjao niski tonalitet, ali sad se podignuo za nekoliko oktava.
“Ali on je spaljen! Potpuno izgorio.” Progutao je slinu, pa pridodao: “Zajedno s tijelom u
prtljažniku.”
“Misliš, s Christopherom Rayem Fellowesom.” Znao je da zvuči gnjevno dok je promatrao
fotografiju, ali nije to mogao spriječiti. “Christopherom, kojemu je u trenutku smrti
bilo jedanaest godina. Jednim od dvoje djece, sportašem u kondiciji koji je obećavao
postati dobar skakač udalj. Govorilo se da je buduća olimpijska nada engleskih atletičara.
Zato, molim te, učini mi uslugu i prestani ga nazivati ‘tijelom u prtljažniku'.”

“Oprostite, gospodine. Nisam želio biti bezosjećajan. Samo sam zaprepašten, ništa više.”

Matt je pokajnički pogledao svoga prijatelja. “Da, jednako je i sa mnom, po oba pitanja. Žao
mi je i zaprepašten sam.”

“Hoću li biti potpuni glupan ako vas upitam zašto ste tako potpuno sigurni da se radi o istom
vozilu?” Jason je podigao obrvu.

“Pogledaj.” Matt je fotografiju primaknuo bliže Jasonu. “Ubojičin auto je, kao što si rekao,
potpuno izgorio, ali u forenzičkom izvještaju je pisalo da je bočni retrovizor s vozačeve
strane bio razbijen prije požara.” Pokazao je na razbijeni retrovizor na fotografiji. “A čak i
ako to nije dovoljno, pogledaj registracijski broj. On mi se čvrsto urezao u pamćenje, Y345
UEG, jasno kao dan.” Jason se ugrizao za usnu i zagledao se u Matta. “Pa kakvo je vaše
mišljenje, što sve ovo znači, gospodine?” ”Radije ne bih bio taj koji će misli pretvarati u riječi,
Jasone. Odnesimo ovo načelniku i vidimo ima li on petlju priznati što se događa, hoćemo li?”

“Nakon doručka, gospodine?”

“Isuse, Jasone, prestani izgledati tako jadno! Dolazi! Nakon što posjetimo načelnika
Redpatha, vodim te na masni obrok po tvojoj želji i častim najvećom porcijom pomfrita
koja može stati u to tvoje mršavo tijelo. Dogovoreno?”

Uz uzdah, Jason je ustao i neraspoloženo kimnuo glavom. “Valjda tako mora biti.”

***

Načelnikov ured bio je sušta suprotnost jeftinim uredskim stolovima i neudobnim stolicama
u istražiteljskom odjelu. Stol Davida Redpatha bio je izrađen od tamnog drva, možda
obložen furnirom, ali održavao ga je ulaštenim i urednim. Čak su i stolice bile tapecirane, što
je za ostatak postaje bilo nečuveno.

Matt je spustio najnoviju fotografiju na ulaštenu površinu stola i sjeo do Jasona.

Načelnik je otvorio ladicu, izvukao iz nje povećalo i nekoliko minuta razgledao fotografiju
Forda. Napokon se naslonio u stolici i zagledao se u njih.

“U kojoj ste trenutačno fazi? Po pitanju ostalih slučajeva?”

Matt je kratko pričekao s odgovorom. “No, dakle, slučaj Stockbridge je u velikoj mjeri
dovršen, a jučer sam vidio i izvještaj Williama Crossa. Ipak ga planiraju proglasiti krivim,
što znači da je to manje-više gotova stvar. Jasone, što je tebi još ostalo nerazriješeno?”
“Malo toga. Doista samo sitnice. Pomažem inspektoru Shortu da poveže još neke konce.”

Načelnik je kimnuo ozbiljnog izraza lica. “Onda ću vam predložiti da okupite tim i još jednom
proučite ta ubojstva u Gibbet Fenu.” Upro je pogled u Matta. “A ti dobro slušaj, još uvijek sam
uvjeren da je u pitanju neka pomno smišljena psina, nešto usmjereno prema tebi osobno,
dobro? Ali ne mogu zanemariti činjenicu o postojanju malih izgleda da to može biti i nešto
puno ozbiljnije.”

Matt je očekivao više, želio je čuti načelnika kako izgovara riječi koje je on imao u mislima.
“Što to, gospodine?”

“Kao da to nisi prokleto dobro i sam zaključio.” Načelnik se oštro zagledao u njega. “Pa, ako
baš želiš da to izgovorim, evo: u krajnjem slučaju, Matte, najekstremnije je objašnjenje da je
ubojica živ i da je on poslao te fotografije. Ti si posljednji još uvijek aktivan detektiv ovdje u
Fenflectu koji je na bilo koji način bio povezan sa slučajem. Ostatak smisli sam.” Preko
stola se nagnuo prema njima. “I, zaboga, ne dižite prašinu oko ovoga.

Ne vjerujem da bi se šefu policije previše svidjelo kad bi doznao da sam prilično značajna
proračunska sredstva odvojio za hladan slučaj, i to na osnovi samo dviju crno-
bijelih fotografija, dobro?”

Matt je progutao slinu. “Primljeno. I hvala vam, gospodine. Uistinu to cijenim.”

“Ah, odjebi, viši inspektore Ballard! Ostavi me da ispremještam proklete novce za ovaj mali
fijasko. I, za Boga miloga, molim te da to riješiš, brzo!”
Četvrto poglavlje
Matt je odlučio okupiti malu i diskretnu ekipu. Izabrao je inspektora Jasona Hammonda,
narednicu Liz Haynes, mlađeg inspektora Bryna Owena i pozornicu Gemmu Goddard. Ako joj
liječnik potvrdi da je sto posto spremna, Gemma se krajem tog tjedna trebala vratiti na svoj
stari posao, u odori, ali vjerovao je da će bez većih teškoća njezin ostanak produljiti do
okončanja slučaja. Nakon svega što je postigla tijekom nekoliko posljednjih mjeseci, bit
će veoma korisna u istrazi.

Jason ih je okupio, doveo ih u Mattov ured i upoznao s osnovnih stvarima. Nakon što im je
dao nešto vremena da probave sve ono što su čuli, Matt je svima naručio kavu i zatim
im počeo objašnjavati što od njih očekuje.

Sjeo je na rub svoga stola i prešao pogledom preko dobro poznatih mu lica. “Prvo, mislim da
svi znate za moje dugogodišnje bavljenje tim slučajem.” Očekivao je čuti tihe potvrde i nije se
razočarao, premda su mu pomalo zasmetale riječi koje je promrmljao Jason: “Bolje
rečeno, bio njime opsjednut!” Matt im se pokajnički nasmiješio. “Vjerujem da je tako krenulo
zbog mojeg starog narednika Billa Morrisa. On sve do svoje smrti nije vjerovao da je naš
ubojica bio glavni osumnjičeni, Paul Underhill. Rekao mi je da ostanem na oprezu i ne
dopustim da slučaj bude zaboravljen.” Slegnuo je ramenima. “Godinama me je progonila
pomisao: što ako je imao pravo? Što ako je ubojica još na slobodi?” Sjeo je. ”Dakle, ovo neće
biti lako. Napokon, svi ste me slušali kako godinama brbljam o tome, ali želim da sada
zaboravite sve moje teorije i pokušate neopterećeno sagledati ovaj slučaj. Krenite od
početka. Upotrijebite sva nova sredstva kojima raspolažemo i vidite do čega ćete doći,
dobro?”

Uslijedilo je tiho odobravanje.

“Već sam obavijestio one iz dokaznog arhiva, gospodine. Danas popodne će sve kutije biti
donesene ovamo gore”, rekao je Jason.

“Dobro. A automobil? Izgorjela Cortina?”

“Obavijestio sam o tome odjel u Braytoftu, gospodine. Njihovom sam skladištaru rekao da
nam ostaci trebaju za daljnju istragu.”

“Izvrsno, inspektore. I nadam se da će laboratorij danas imati neke povratne rezultate o prvoj
fotografiji. A sada vam predlažem da ostatak dana posvetite dovršenju ili prenošenju na
nekoga drugoga svega na čemu ste dosad radili. Želim da sve svoje vrijeme posvetite ovom
slučaju, je li jasno?”

Cijela je ekipa počela kimati glavama, a zatim je Gemma podigla ruku. “Gospodine, nešto me
muči.”

Matt je nagnuo glavu ustranu. “A što to?”

“Na području Gibbet Fena dogodila su se tri ubojstva, gospodine, ali tkogod to bio, poslao
vam je samo dvije fotografije. Mislim, znam da ste drugu primili tek danas, ali
prema poštanskim žigovima obje su poslane istodobno, pa me zanima: zašto samo dvije?”

“Dobro pitanje. I sam sam se to pitao i nemam odgovora.” Slegnuo je ramenima. “Greška u
posti? Nestala pošiljka? Ili je sve to dio plana, kakav god on bio?” ”Pokušaj da vas se drži pod
pritiskom?” rekla je Liz. ”Možda. Kako god bilo, sutra ni makac iz kuće prije nego što stigne
poštar.”

“Tko? Ja?” iznenađeno je upitala Liz.

“Zašto ne? Gemma je bila prva, pa zatim Jason. Ti ili Bryn ste sljedeći logični primatelji.” Dugo
ju je i oštro pogledao. “Zato bez druženja u noćnom klubu, ili bilo čega što vam je na umu, i
obavezno provjerite svoju poštu, dobro?”

Liz je spustila pogled i tiho rekla: “Ja, gospodine? Baš sam vam ja za noćne klubove.”

Matt je jedva obuzdao osmijeh. “Dobro. Sastat ćemo se ovdje opet u četiri sata, kada ću vas
ukratko upoznati s onim što se dogodilo devedesetih, a zatim ćemo odrediti što je
čiji zadatak. Oh, i načelnik je od nas zatražio da zasad ne dižemo buku, pa zato nećemo
koristiti glavnu sobu odjela za umorstva. Kao bazu za sastanke nastavit ćemo koristiti moj
ured, a svi ćete vi morati koristiti vlastite stolove i računala. Jasone, možeš li organizirati da
nam ovamo donesu platno i projektor? Znam da to baš i nije najsuvremenija tehnika, ali uz
desetak kutija s dokazima i s pet nas ovdje, hm, bit će nam. više nego udobno.”

“Oh, samo ga donesite.” Liz Haynes se široko nasmiješila, prebacila svoju dugu kestenjastu
kosu preko ramena i rekla: “Sigurna sam da svi volimo udobnosti”

Do pola četiri Mattov je ured malo sličio na njegovu inače urednu sobu. Osvrnuo se oko sebe.
Nije bio pretjerano zadovoljan, ali poslužit će. Jason je uspio nabaviti sve što su trebali i sada
je, sve dok njih petero uspiju stati unutra i k tome još i budu mogli disati, sve bilo spremno
za pokret.

Ekipa je stigla točno u četiri i Matt je osjetio ozračje potisnutog uzbuđenja. Nekoliko su se
tjedana bavili svakodnevnim slučajevima, ali ovo je bilo drukčije, ovo je bila prava misterija,
i bilo je jasno da svi žele sudjelovati u njezinu razotkrivanju.

“Pa, mislim da će nam biti dobro sve dok netko ne prdne”, rekao je Bryn.

“Hvala ti na toj mudroj i prosvjećujućoj informaciji, Bryne.” Liz je sjela na gomilu čvrsto
zatvorenih kartonskih kutija. “Tebe ću smatrati odgovornim ako osjetim makar i
najmanji tračak nečega neugodnog.”

Matt je bio zahvalan na tom njihovu međusobnom podbadanju. Ponovna analiza starog
slučaja za njega će biti bolna. Negdje u umu skrivao mu se mali zaključani odjeljak s
imenom Jamieja Matraversa. Dječaka je još uvijek viđao u noćnim morama, a one su, čak
i nakon tolikih godina, bile prilično česte.

“No, dobro, znam da vam je svima slučaj općenito poznat, ali želio bih vam dočarati
pojedinosti, da shvatite kako je to uistinu bilo.” Duboko je udahnuo i uronio u
prošlost. “Tijekom razdoblja od devet mjeseci, od srpnja 1990. do travnja 1991., ubijena su
tri dječaka. Danny Carter, Christopher Ray Fellowes i Jamie Matravers.” Matt je zastao. “I
vjerojatno znate da sam baš ja pronašao Jamieja.” Ovoga puta nije bilo nikakvih pošalica.
Članovi njegove male ekipe samo su u tišini kimali glavama. Duboko je udahnuo i nastavio:
“Zajednička im je bila jedino njihova dob, jedanaest godina. Dolazili su iz različitih sredina,
polazili različite škole, zanimale su ih različite stvari, a i izgledali su potpuno različito. Ipak,
nakon dugotrajne istrage, pronašli smo jednu labavu poveznicu. Svi su dječaci neko vrijeme
boravili u Bolnici Svete Marije, i to u godini koja je prethodila njihovu umorstvu.”

Slegnuo je ramenima. “Kao što sam rekao, bila je to veoma neodređena poveznica, s obzirom
na to da je ondje boravilo i mnoštvo drugih jedanaestogodišnjaka, ali ipak je bilo nešto.”

“I zbog toga je Paul Underhill postao glavni osumnjičeni?” upitao je Bryn.

“Da. Underhill je ondje bio na ambulantnom psihijatrijskom liječenju. Pet je godina

posjećivao bolnicu i u nekoliko navrata ondje i boravio.” Matt je sjeo, oslonio se laktima
na stol, nagnuo naprijed i zagledao u svoje kolege. “Želim da svi pročitate s time
povezanu povijest slučaja, ali dok to radite, prisjetite se da su djeca ubijena na najužasniji
mogući način. Većina muškaraca i žena koji su radili na slučaju i sami su imali djecu. Bilo je
teško objektivno prosuđivati dok su Fenfleetom vladali strah i gnjev. I svi su nas, ne samo
javnost i mediji, nego i naši šefovi, krajnje žestoko pritiskali, zahtijevajući da pronađemo
ubojicu prije nego što strada još neko dijete. Vjerujte mi, bila su to loša vremena. Bio je to
početak devedesetih, pojavljivale su se nove tehnologije, ali nisu nam odmah bile dostupne,
a za ono čime smo raspolagali trebalo je jako puno vremena da bi se polučili nekakvi
rezultati.”

Liz je podigla ruku. “Dakle, Underhill je umro i ubojstva su prestala. Što mu se zapravo
dogodilo?”

Matt se naslonio u stolici. “Netko ga je udario autom i pobjegao. U mrkloj noći, na pustoj,
neosvijetljenoj cesti kroz močvaru. Odbačen je u jarak i ondje ležao gotovo tjedan dana
dok ga nije pronašao radnik koji je bagerom čistio odvode.”

“Je li to bilo namjerno?” Gemma je podigla obrve. “Tko zna? Vozač nikad nije pronađen.”

Bryn se namrštio. “Dakle, ako su ubojstva prestala, onda je to zasigurno bio Underhill?”

“Većina ljudi je u to vjerovala, ali narednik Morris nikada se nije s time složio. Vjerovao je da
je pravi ubojica jednostavno prestao ubijati, znajući da ćemo, ako sve protekne
tiho, pretpostaviti kako se radilo o Underhillu i zaključiti slučaj. Što se, naravno, upravo
i dogodilo.” “A vi u svojim kasnijim istragama niste pronašli ništa novoga, gospodine?”
upitala je Gemma.

“Pronašao sam stotinu stvari, ali nažalost ne i novog osumnjičenika.” Matt je ustao i svakome
od njih dodao po jedan fascikl. “Možda vam ovo pomogne. To sam pripremao posljednjih
nekoliko mjeseci, svojevrsni pregled slučaja od samog početka. Mislio sam da će biti od
pomoći onome tko dođe na moje mjesto nakon što ja odem. Unutra su samo činjenice, bez
pretpostavki i teorija. Sastoji se od izjava svjedoka, forenzičkih izvještaja i gomile
drugih bitnih stvari. Naravno, detaljnije sve možete pronaći u računalnoj bazi podataka, ali
nadam se da će vam ovo olakšati posao.”

Istražitelji su počeli prelistavati dokument.

“Uf! Ovo je prilično temeljito, gospodine. Sigurno vam je trebala vječnost da sve to prikupite.”
Bryn je izgledao impresioniran.

“Da. Nažalost, to samo dokazuje da ovih dana baš i ne izlazim često.” Matt se nacerio. Ipak im
neće otkriti da je dokument u cijelosti bio namijenjen za njegovu vlastitu upotrebu. Za nešto
što će mu pomoći ispuniti dane i noći nakon napuštanja službe. Bavljenje nečim tipa sam-
svoj-majstor bilo je u redu, ali broj soba koje si mogao dičiti ili prelijepiti tapetama bio je
ograničen. “Zato, sada pođite kućama, iskoristite to večeras kao štivo prije spavanja, a
sutra ćemo početi ispočetka.”

Ekipa se zaputila van iz sobe.

“Narednice Haynes. Trebam vas još samo minutu, molim vas?” rekao je Matt.

Liz se vratila u prostoriju i zatvorila za sobom vrata. “Gospodine?”

Matt se uvjerio da ih ostali više ne mogu čuti i zatim tiho rekao: “U hladnjaku kod kuće imam
hladnu bocu Chablisa. Definitivno je predobra da bih je sam popio.” ”Ma vidi ti vraga! Mislila
sam da se trebam ušuškati u krevet s izvještajima o umorstvima i ne napuštati kuću dok mi
poštar ne pokuca na vrata?” Zabljesnula ga je naizgled nevinim osmijehom.

“Mogu ti i ja pročitati priču prije spavanja i odvesti te kući na vrijeme da dočekaš poštara.”

“Primamljivo, Mattie, ali noćas možda ipak ne.” Osjetio je navalu nemira i nečega nalik strahu.
“Daj, Liz. To mi je važno. Te su mi se fotografije uistinu zavukle pod kožu. Trebam nešto što
će mi odagnati misli od toga.”

“Oh, dakle, to je ono za što ti služim! Divno!” Prišao joj je bliže. “Nisam tako mislio, Liz, i ti to
dobro znaš.”

“Uistinu nisam sigurna da je to dobra ideja, Mattie.” Mogao je namirisati njezin parfem i
gotovo osjetiti mekoću njezine kose i toplinu kože. “Je li to zbog kuće? Jer, ako je tako,
mogli bismo poći u hotel.”
“Opet kod Adieja?”

On je slegnuo ramenima. “Pa, nalazi se izvan grada i sigurno je. Adie bi se radije gol uvaljao
u crvene mrave negoli bio indiskretan.” Ohrabrujuće joj se nasmiješio. ”A i čisto je.”

Njoj su se usne tek neznatno iskrivile u osmijeh zadovoljstva. “Što bi djevojka više mogla
tražiti?”

“Hoćeš li doći?”

Polako je jezikom oblizala usne i rekla: “Obično dolazim, zar ne?”

On se široko nasmiješio. “Obično? Uvijek, iskreno se tome nadam!”

“Dakle, onda ti je bolje nazvati Adieja i provjeriti ima li slobodnu sobu.”

“Nema potrebe.”

“Znači opet si unaprijed stvarao pretpostavke?” Dobacio joj je prijekoran pogled. “Ne! Ne bih
to ni sanjao.”

“Oh, da, zaboravila sam. Za tebe uvijek postoji slobodna soba, zar ne?”

“Adie Clarkson i ja znamo se odavno.”

“Hm. Čudno je to.” Liz je izazivački nagnula glavu, dovevši ga u veliko iskušenje da posegne
prema njoj i pomiluje je.

“On zbilja ne izgleda poput nekoga s kime bi se družio jedan viši inspektor.”

“Duga priča. I, kao što rekoh, poznajemo se odavno.”

“Hoćeš li mi pričati o tome?” “Ne.” “Nikad?”

“Možda jednog dana, ali ne danas. Vidimo se u sedam?”

“Jedino ako naručiš jedan od onih sočnih odrezaka i bocu nečega jako skupog.”

Provukao se pored nje, kao da namjerava otvoriti vrata, i šapnuo: “Što god želiš.
Dogovoreno.”

“Izvrsno. U sedam ću ti reći što točno želim, u redu?”

Peto poglavlje
Dok su se Matt i Liz uspinjali stražnjim stubama Adiejeva hotela, Ted je tiho sjedio pred
svojim računalom i promatrao sliku na ekranu, Ted mu nije bilo pravo ime. Preuzeo ga je u
čast jednom od junaka iz svojeg djetinjstva i, premda nije imao namjeru ići stopama
toga čovjeka, smatrao je da dijele neke osobine, a i sviđala mu se zamisao da ga zovu Ted.
U svakom slučaju, to je ime bilo bolje od onoga koje su mu dali pri rođenju.

Prsti u gumenim rukavicama brzali su mu po tipkovnici. Obrađivao je sliku, popravljao je, a

zatim se odmaknuo i kimnuo glavom. Bilo je baš kako treba. Točno ono što je htio. Srce mu
je snažno lupalo u grudima. Ted je duboko udahnuo. Bilo je teško povjerovati da se
nakon svega tog vremena stvari uistinu događaju. Nakon godina planiranja i smišljanja,
napokon radi nešto konkretno. Pitao se što ga to tjera naprijed. Mržnja? Osveta? Zagledao se
u ekran i kratko odmahnuo glavom. Ne, nije bilo to. Prije se radilo o osjećaju da radi
nešto pravično. Istina napokon izlazi na vidjelo.

Pritisnuo je tipku i pisač je zujeći oživio. Nakon nekoliko trenutaka pažljivo je podigao
fotografiju i zadovoljno se nasmiješio. Savršeno.

Odgurnuo je stolicu i pošao do drugog stola gdje je pronašao prazan list bijelog papira i veliku
smeđu, već adresiranu omotnicu. Znao je da je još daleko prerano da je pošalje. Ali bila je
spremna, to je najvažnije. Bilo je prokleto važno to bitno obaviti. Opet se nasmiješio, ovaj put
gotovo podmuklo. Ako ništa drugo, nitko u zemlji nije ga mogao optužiti da je nestrpljiv.
Koliko bi ljudi dvadeset godina čekalo da isprave nepravdu?

Uz posljednji ispitivački pogled na fotografiju, stavio ju je u preklopljeni list papira i gurnuo

u omotnicu.

Vratio se do računala i isključio ga. Nije ga imalo smisla ostavljati uključenoga... Napokon,
korišteno je samo u stvarima povezanim uz projekt. Kakvo smeće! Ni slično njegovu
malom čarobnjaku, ali opet, tako je i trebalo biti, zar ne? Paziti da sve bude uredno i fino
obavljeno. Nitko ga nikad neće uspjeti otkriti. Platio ga je u kešu, rabljenog, od prijateljeva
prijatelja, a zatim vratio na tvorničke postavke. Bilo je to posve obično, zastarjelo računalo i
na njemu nije bilo ničega osim projekta; nikakvog personaliziranog ekrana, čak ni Spider
pasijansa! I definitivno nije imalo vezu s internetom.

Signalno svjetlo na monitoru iz zelenog se pretvorilo u žuto, pa se nagnuo naprijed i isključio

i njega. Dok je odgurivao stolicu, osjećaj zadovoljstva mu je splasnuo. Ostao je nepomičan i
osluškivao. Odnekud iz kuće začuo je tih zvuk sličan mijaukanju, napola krik, napola jecaj.
Prokletstvo! Dječak se još nije trebao probuditi. Dao mu je dovoljno toga da spava najmanje
do zore. Uz kletvu je krenuo pozabaviti se tim problemom.

***
Istodobno dok je igla probijala blijedu kožu, a jecanje se polako počelo stišavati, Matt se
probudio i otkrio da je sav obliven znojem i da drhti od glave do nožnih prstiju,

“Mattie! Zaboga! Tim ćeš vrištanjem probuditi cijeli hotel!”

Osjetio je ruke kako ga grle, njišući ga naprijed-natrag. “Oprosti. Oprosti, opet sam imao
prokletu noćnu moru”, rekao joj je.

“Trebala sam znati da je to u pitanju. Čak se ni moji orgazmi ne mogu usporediti s takvom
bukom!”

Zvučala je kao da je sve to zabavlja, ali pri prigušenom svjetlu noćne svjetiljke u očima joj je
vidio duboku zabrinutost.

Napunila je čašu vodom i dodala mu je. “Ova je bila gadna, zar ne?”

Zahvalno je iskapio čašu. “Moglo bi se reći.”

“Mislila sam da je postalo bolje, već ih mjesecima nisi imao, zar ne?”

“Nedavno sam ih imao nekoliko, ali nijednu ovako užasnu.”

“To je zbog prokletih fotografija... opet su te podsjetile na onog dječaka.”

On se protegnuo i podignuo u sjedeći položaj, rubom pokrivača brišući znoj s čela. Odjednom
je posve izgubio želju za snom. “Zbog toga i još nekih stvari.”

“Želiš li razgovarati o tome?”

Naslonio se na tapecirano uzglavlje i uzdahnuo. “Zašto ne? je li ostalo štogod vina u toj boci?”

Liz se nagnula do ormarića s njezine strane postelje.

“Začudo, jest. Pa, dovoljno za po jednu čašu svakome.” Natočila im je vino i primaknula mu
se.

Uzeo je piće i zagledao se u čašu. Bilo je to čudno, biti emocionalno intiman s Liz. Njihova
veza, ako ju se tako moglo nazvati, dosad je bila isključivo tjelesna. Snažna privlačnost koja se
oboma dokazala krajnje zadovoljavajućom. Možda su podcjenjivali tu “privlačnost”. Kemija
je među njima bila tako jaka da je s Liz spavao već dan nakon njezina premještaja
iz Hampshirea u Fenfleet. Bilo je to prije godinu dana, a ta prva strast nimalo nije splasnula.

“Znam za Jamieja, ali što si mislio pod ‘drugim stvarima'?”

Matt je otpio veliki gutljaj gotovo ispraznivši čašu. “Nemoj me pogrešno shvatiti, Liz. Govorim
o davnoj prošlosti. Činjenica je da su u mojem životu postojale samo dvije žene, mislim na
one s kojima sam želio dolaziti kući, šetati psa i staviti im prsten na prst. Jedna me napustila,
a druga je umrla.”

Liz je otpila mali gutljaj, ali nije ništa rekla.

Matt je ispraznio svoju čašu. “Vjerovala ili ne, dok sam još nosio odoru, tamo krajem
osamdesetih, upoznao sam djevojku i zaljubio se u nju. Zvala se Laura i bio sam
potpuno opčinjen njome. Namjeravali smo se zaručiti, ali pretpostavljam da me je posao
počeo odvlačiti...”

“Prije bih rekla, stajati na putu.”

Matt je kimnuo. “Možda. Od prvog dana u službi volio sam što sam murjak, ali volio sam i
Lauru. Problem je bio u tome što nikad nismo dovoljno razgovarali. Oboje smo
imali zahtjevne poslove i samo smo ispipavali jedno drugo, pokušavajući shvatiti što ona
druga osoba želi, ali nikad nismo imali dovoljno pameti da to uistinu i pitamo.”

Liz se tužno nasmiješila. “I onda, što se dogodilo s Laurom?”

“Nestala je. Napustila je roditeljski dom i ponijela sa sobom samo najnužnije stvari... i, da,
ispraznila bankovni račun i jednostavno se izgubila. Sve sam pokušao da je pronađem, ali...”

“Zvuči kao da nije željela biti pronađena, Matte. Ako je ispraznila račun, to ukazuje na
smišljeno ponašanje, na planiranje novog početka, zar ne?”

“Valjda je tako. Ipak, bilo je to čudno. One noći kad je otišla, namjeravao sam je zaprositi. Već
sam imao prsten, i sve ostalo. Sve sam posložio u glavi, kako ćemo se snalaziti, što
ćemo raditi, vježbao sam što ću reći, ali kad sam došao onamo, nje više nije bilo. Nikada
je više nisam vidio.”

“I nije ti dala nimalo razloga da posumnjaš kako je nesretna?”

“Ništa.”

Liz se namrštila. “A što je s njezinim prijateljima i obitelji?”

“Bili su šokirani kao i ja.”

“Jesu li te na bilo koji način krivili za to?”

“Na početku je bilo upravo suprotno, iskreno su suosjećali sa mnom. Možeš li to zamisliti? Do
ušiju zaljubljeni prosac stoji na pragu s gomilom napola uveloga cvijeća i s jeftinim prstenom
u kutiji od lažnog baršuna?” Na trenutak je gotovo mogao osjetiti glatku tkaninu u ruci.
“Kasnije se sve promijenilo. Izjedalo nas je neznanje.. Uništilo je njezine roditelje i
obitelj podijelilo u dva zaraćena tabora. A onda su opet stisnuli redove i okrenuli se protiv
mene.”
“Valjda je bilo lakše optužiti nekoga drugoga.”

Matt se podbočio na lakat i zagledao u Liz. “Ovo je zbilja uvrnuto! Nikad ne govorim o svojem
životu!” Ona ga je blago poljubila u čelo. “Znaš da sa mnom možeš slobodno razgovarati.
Sviđaš mi se. Poštujem te kao prokleto dobrog detektiva, ali osim toga... nema vezivanja,
nema komplikacija, samo izvrstan seks. Oh da, i upravo si otkrio da znam jako dobro slušati.”

Opet su se zavukli u krevet i ostali ležati licem okrenuti jedno drugome.

“Dakle, Laura ti je slomila srce, a sada mi pričaj o onoj koja je umrla.”

To je za Matta bio nepoznat teren. Nakon svega što mu se dogodilo u privatnom životu,
postao je vuk samotnjak, pravi Mattie-bez-frendova, kako ga je Jason volio zvati. U njegovu
je svijetu razgovor završavao u prostoriji za ispitivanje, ili negdje na pristaništu, a ne ležeći
s lijepom ženom u krevetu hotelske sobe. Na vlastito iznenađenje, čuo je sebe kako
govori: “Moja žena, Maggie.”

“Bio si u braku!” Glas joj je poskočio za nekoliko oktava.

“Cijelu jednu godinu. Nakon Laure nisam vjerovao da ću ikad više biti sretan, ali bio sam u
krivu. Maggie je bila uistinu divna osoba, izvana i iznutra, i tako sam se opet zaljubio. A
onda smo doznali da boluje od raka.” Dok je to govorio, znao je da je bol još prisutna, oštra i
sirova kao i uvijek. “Maggie je umrla. To sam jako teško podnio. Kraj priče.”

Liz mu je nježno prešla prstom niz prsnu kost. “Što objašnjava zašto si sklon vezama bez
obveza. Previše se bojiš u svoj život pustiti još neku ženu, kako ne bi i nju izgubio. Jadni
moj Mattie.”

Matt se zagledao u njezine tamnosmeđe oči i kimnuo glavom. “Možda.” Zasigurno nije
planirao ovu ispovijed, ali sada, dok ju je promatrao, morao je sebi priznati da ga
preplavljuje osjećaj olakšanja. Ni s kim do sada nije ovako razgovarao. Liz je bila u pravu, uz
nju se osjećao sigurnim. U tom je trenutku znao da nije pogriješio što joj se otvorio.

“Želiš li razmijeniti tajne?” Nasmiješio joj se. “Hajde... cijelu smo godinu proveli u putenom
upoznavanju, a nikad se nismo otvorili jedno drugome. I zato je sad, nakon što sam ti ogolio
dušu, red na tebi.”

“Uz ono što nam je bilo na umu, nije bilo vremena za razgovor.” Osmijeh joj je izblijedio. “A i
nema se tu što reći. U mojem se ormaru skriva samo jedan veliki kostur, a o njemu znaš sve.”

“Znam li? Znam samo to da ti je muž češće odsutan nego što je kod kuće i...” Primaknuo joj se
još bliže. “Tako opako seksepilnu ženu nikada se ne bi smjelo pustiti da čezne.” Polako joj je
vrhom prsta okružio bradavicu i nasmiješio se kad se ona pod njegovim dodirom ukrutila.
“Ali ne znam zašto mrziš dolaziti u moj dom.”

Liz je odmahnula glavom, graciozno zamahnuvši svojom bujnom kestenjastom kosom.

“Dom? To nije dom, Matte, nego crvotočina u vremenu. Ne, još gore, to je prokleti muzej!”
Matt nije bio siguran je li mu se to učinilo zabavnim ili ga je zaboljelo, i ta mu se zbunjenost
zasigurno vidjela na licu.

Liz je zabacila glavu i tiho se nasmijala. “Dobro, razumijem, odrastao si ondje. Što se
promijenilo od vremena tvojih roditelja?”

“Uh, zapravo ništa. Osim grijanja i obnove instalacija i, naravno, oličio sam ga.”

“U drukčije boje?”

“Ne, zapravo sam sve samo osvježio.”

“Upravo tako. I kladim se, kad bi se tvoji djed i baka večeras reinkarnirali, osjećali bi se
potpuno kao kod kuće.”

Matt se nadurio.

“Kad si se oženio, je li Maggie razmišljala o kući na farmi?”

Matt se ogledao po udobnoj hotelskoj sobi. “Imali smo velike planove oko toga. Zapravo,
Maggie je imala planove. Ja bih jednostavno samo sudjelovao. Ipak, malo je uljepšala
kuću, biljkama, cvijećem, takvim stvarima, ali onda...” Glas mu je utihnuo.

“Bilo je prekasno?” Liz mu je uzela ruku u svoju, a Matt je samo bez riječi kimnuo glavom. “Pa
zašto onda ne bi obnovio cijelo to mjesto? Izmijeni ga, osuvremeni, obnovi. Otjeraj duhove i
pusti unutra malo svježeg zraka.”

“Mislio sam se pozabaviti time kada odem u mirovinu.”

“Nemoj čekati. Prihvati se toga odmah. A onda, kad upoznaš neku posebnu ženu, ona se neće
osjećati poput mene, kao da sam se preko noći ušuljala u mauzolej! Kvragu, Matte, kuća ti još
uvijek izgleda kao posjed druge žene, a postelja kao njezina. I prokleto je jezovito jer unutra
nema ničega što bi opravdalo taj osjećaj. Nemaš njezinih fotografija, toaletnih torbica,
zaostalih komada njezine odjeće u ormarima.” Teatralno je zadrhtala. “A kako o tebi u menzi
ne kolaju nikakve loše glasine, sve je to prokleto uznemirujuće.”

“Oh, zaboga. A ja sam mislio da je to samo pomalo dekadentan dom s rustikalnim šarmom.”

“Oprosti, ali nije. Premda moram reći da stvari koje si mi večeras ispričao rasvjetljuju jednu
malu misteriju.” Zločesto se nasmiješila. “Nešto o čemu sam često razmišljala.”

Matt se namrštio. “A što to točno?”

“Kako si uspio postati tako obziran i uzbudljiv ljubavnik.”

Sad je bio red na Mattu da se naceri. “Drago mi je što si to primijetila.”

“I mislim tako. Uistinu mislim. Moj brak nikada nije bio posebno uzbudljiv u tom smislu. Ali
ti... ti si nešto posve drugo. I, da budem posve otvorena, to je veoma ugodno
iznenađenje, znajući kakva je inače većina muškarčina.”

“Misliš, seks na brzaka, hvala i doviđenja?”

“Po onome što sam dosad vidjela, od njih je previše očekivati čak i ‘hvala'” Prinijela je njegovu
ruku usnama i nježno mu poljubila prste. “Onda, koja te je tome naučila? Laura ili Maggie?”

Zadrhtao je kad je osjetio njezin jezik na vrhovima svojih prstiju. “Maggie.” Duboko je
uzdahnuo. “Nakon Laurina nestanka bio sam u potpunom neredu. Mislio sam da sam
je iznevjerio kao partner, i zato, kad sam upoznao Maggie, valjda sam počeo raditi
sve naopako.”

“Ah, razmetanje testosteronom! U svakoj si prigodi pokušavao dokazati svoju seksualnu

superiornost alfa mužjaka?”

“Tako nešto. Ali prije da sam bio potpuni glupan. Srećom po mene, Maggie je imala volje i
strpljenja da me dovede u red. Natjerala me je da shvatim kako u vođenju ljubavi ima
nešto više od brzog stiskanja i nešto guranja”

“Pa, obavila je sjajan posao, a i ti si morao biti jako dobar učenik.”

“Kad se razboljela”, Matt se ugrizao za usnu. “kad je shvatila da će umrijeti, rekla je kako želi
da pronađem neku drugu i, kada se to dogodi, da se prema njoj ponašam kao da
je najposebnija i najdragocjenija žena na svijetu. Bila je uvjerena da samo rijetke žene
imaju zadovoljavajući seksualni život kakav zaslužuju.”

“Nemoj mi reći da te je to iznenadilo?”

“Ja sam muškarčina! Potpuno me potreslo i ukrutilo!” Liz se tiho nasmijala, pa podigla ruku,
obgrlila oko vrata i nježno ga privukla bliže sebi. “Kad već govorimo o ukrućenosti, mislim
da mi je dosta razgovora. Možda bi mi mogao pokazati još malo onoga što si naučio u
naprednijim lekcijama?”

On joj je odgovorio poljupcem i sekundu kasnije njezino se tijelo stisnulo uz njegovo,

pomičući se ritmički s njime. Prožeo ga je drhtaj uzbuđenja. O čemu god razgovarali te
večeri, bila je potpuno u pravu kad je u pitanju bio izvrstan seks.

Sat kasnije Liz je usnula, a Matt je ostao budan, promatrajući je. Oprezno je rukom prešao
preko njezina preplanulog ramena i ona je nešto promrmljala u snu. Pomislio je da je
možda izgovorila ime svoga muža i ponadao se da je tako. Ovako je bilo savršeno, želio je da
ništa ne poremeti ovo što sada imaju.

Matt je s osjećajem olakšanja zaklopio oči. Znao je da su uzroci njegovih noćnih mora puno
složeniji nego što bi joj to ikad mogao objasniti, ali barem mu je otkrila zašto toliko
mrzi noćiti s njime u kući na farmi.
Utonuo je u san osjećajući kako ga miris njezina parfema smiruje. Bio bi potpuno opušten da
nije bilo te izjedajuće brige zbog sljedeće jutarnje pošte.

***

U trokatnici koja je gledala na Fenfleet Park, načelnik David Redpath bio je još budan.
Pokušao je sa svojim uobičajenim duplim viskijem, ali nije djelovalo. Oko tri sata je ustao
i pošao do svoje radne sobe. Uključio je računalo i prijavio se na projekt obiteljskog
stabla kojim je u posljednje vrijeme ispunjavao svoje malobrojne slobodne trenutke. Sve
dosad mu se činio privlačnim, ali večeras nije bilo tako.

Pregledavao ga je nekoliko minuta, a zatim zatvorio i počeo razgledavati svoju galeriju

fotografija.

David je sebi ulio još jedno piće i ostao zuriti u ekran dok su se pohranjene fotografije
pojavljivale na ekranu, a zatim blijedjele i ustupale mjesto drugima. Viski mu je grijao
grlo dok je promatrao fotografiju s vjenčanja svoje najstarije kćeri ubačenu u snimku
njegova labradora kako skače za frizbijem. Zatim se zapitao kakav je računalni program
proizveo one jezive fotografije s mjesta zločina. Iskapio je piće i zapitao se što će još iskrsnuti
u tom prokletom slučaju. U svojem se radnom vijeku nagledao raznih grozota i upoznao
dubinu ljudske izopačenosti i pokvarenosti. Zapitao se kakav će mali dragulj ovaj slučaj
iznijeti na vidjelo.

Odgurnuo je stolicu i ushodao se sobom. Svima je u postaji rekao kako misli da je u pitanju
netko tko se okomio na višeg inspektora, ali zapravo ni sam nije u to vjerovao. Matt nije jedini
imao veliki nos. Osjećaj mu je govorio da netko veoma zao šeta ulicama Fenfleeta i, tkogod to
bio, imao je osjećaj da je tek počeo zakapati zube u Matta Ballarda.

Čvršće je pritegnuo kućni ogrtač oko sebe. Taj se čovjek tijekom svih tih godina dovoljno
napatio i pred mirovinu ovo nije zasluživao. Prokletstvo! Matt je bio njegov
najbolji službenik. U svoje je vrijeme taj čovjek otišao do pakla i natrag, na ovaj ili na onaj
način, pa ipak je ostao pripadnikom one izumiruće vrste savjesnih, štovanih policajaca koji
su istinski skrbili o ljudima. Zašto, dovraga, nije uspijevao budalu uvjeriti da ostane u službi?
Kao službenik njegova ranga Matt je, da je to želio, mogao u službi ostati još deset godina.
Sigurno je čitao osmrtnice u mjesečniku Fen Beat. Žalosna je činjenica bilo to da je ogroman
postotak murjaka umirao tijekom prve dvije godine nakon odlaska u mirovinu. Nakon
tolikih napetosti, visokog rizika, posla prepunog adrenalina, muškarci i žene koji su upravo
objesili lisičine o klin i bavili se uređenjem vrta i šetanjem psa najčešće su odapinjali prije
nego su i doživjeli stariju dob.

Zastao je u hodu, namrštenog lica. Naravno, to je to! Matt nije imao namjeru prestati! Započet
će privatni posao. Osobni križarski rat kako bi otkrio je li narednik Morris imao pravo. David
je prijezirno otpuhnuo. Glasine su bile točne i, tako mu Boga, taj je čovjek imao neke prilično
moćne prijatelje na prilično visokim položajima, a i neke na nižima. Ako mu zatreba pomoć
ili informacija, dobit će je.
Pošao je do prozora i spustio pogled na mračan, sjenovit, stablima ograđen park. Zadrhtao
je, ne od zime, nego od pomisli koja mu je upravo pala na um, da će Mattovi planovi hvatanja
ubojice iz starog slučaja možda biti pomršeni. S njegove točke gledišta, prije se činilo da
ubojica traga za Mattom.
Šesto poglavlje
Narednica Haynes još nije stigla, gospodine?” upitao je Bryn.

“Valjda još čeka poštara.” Jason je izgledao nervozno. “Pretpostavljam da ti nisi ništa dobio,
Bryne?”

“Ne, gospodine. Svog sam cimera zamolio da me nazove čim pošta dođe. U mojoj su bila dva
izvještaja o kreditnoj kartici, jedna reklama za dostavu pizze, dvije ponude za kredit i katalog
s programom popusta na kirurške instrumente.”

“Baš korisno. Pa, kako ni gazda nije ništa dobio, a Gemma i ja smo već dobili po jedno, čini se
da ćemo biti na rubu živaca dok se ne čujemo s Liz.” Jason je gurnuo ruke duboko u džepove
i počeo se igrati sa sitnišem koji se zatekao u njima.

“Jeste li probali s brojanicom, šefe? Moja djevojka se kune da joj pomaže kad je pod stresom.”

“Nisam pod stresom”, progunđao je Jason.

Bryn se nevino nasmiješio. “Oh, nisam to ni pretpostavljao, šefe. Mislio sam na svoju djevojku,
ne na vas.” Jason je promrmljao nešto nerazumljivo i nastavio se poigravati s kovanicama.

“Aha.” Bryn je podigao pogled. “Telefon višeg inspektora zvoni.”

Matt je bio ozbiljan kad je iza poziva došao do njih. “Ono je bila narednica Haynes. U njezinoj
pošti nije bilo ničega. Sada je na putu ovamo. Kad dođe, raspravit ćemo što bi ovo moglo
značiti i kako ćemo dalje.” Okrenuo ini je leđa, a njih su dvojica razmijenila
malodušne poglede.

“Nikad nisam mislio da će me uznemiriti to što nisam primio loše vijesti.” Bryn je grizao usnu.

“Aha. Znam što misliš. Taj se kučkin sin poigrava s nama. Najprije nas je sve nabrusio,
natjerao nas da čekamo treću fotografiju s mjesta ubojstva, a onda, gle vraga, ništa.”

“Ako to doista radi, uspio je. Živci mi zveckaju gore od tih prokletih novčića u vašem džepu,
šefe! Jeste li za kavu?”

“Je li papa katolik?”

Bryn se nacerio: “Stiže, gospodine.”

Mattov je ured opet do vrha bio prepun kutija i policajaca.

“Pa, ovo nismo očekivali, ali valjda moramo pošti pružiti još jednu šansu. Ne stiže baš sve na
vrijeme. Dat ćemo Kraljevskoj pošti još jedan dan i pretpostaviti da će stići sutra.”
“Znači, sutra moram opet odležati duže, gospodine?”

Mattu nije promaknula Lizina insinuacija. “Baš kao i jutros, narednice.”

“Oh, baš lijepo.”

Matt je prikrio osmijeh i sjeo, izbjegavajući njezin pogled. “Dobro. Sada predlažem da dalje
nastavimo ovako. Jasone, Liz i Gemma, želim da se usredotočite na ubojstva ta tri dječaka.
Jasone, ti uzmi Jamieja Matraversa. Liz, ti se pozabavi ubojstvom Christophera
Raya Fellowesa, a ti, Gemma, istraži ubojstvo Dannyja Cartera. Obavite to sami, promatrajte
ih kao potpuno odvojene slučajeve, a zatim ćemo se okupiti, usporediti nalaze i, nadam se,
doći do nekih zanimljivih dodirnih točaka, okej? Bryne, ti si stručnjak za to pa želim da se
usredotočit na sadašnje događaje, na primjer na fotografije, omotnice, i ima li načina da
otkrijemo odakle su pisma poslana. Ako u tome uspijemo, možemo se pozabaviti nadzornim
kamerama. Jeste li svi zadovoljni prijedlogom?”

Prije nego je ekipa uspjela odgovoriti, s Gemmina se mobitela oglasio isječak iz neke užasne
pop pjesme.

“Oprostite, gospodine. Mislila sam da je isključen.” Izvukla ga je iz džepa i pogledala ekran

prije nego što će prekinuti poziv. Lice joj se neznatno smračilo. ”Gospodine? Smijem li se ipak
odazvati na ovo? Mojoj majci trenutačno nije baš dobro, a zove me otac.”

“Javi se, pozornice, ali budi kratka.”

Matt je već krenuo nastaviti dogovor s ostalima, kada je primijetio da se izraz Gemmina lica
mijenja. Odmaknuvši mobitel od uha, tiho je rekla: “Tata kaže da sam dobila još jedno pismo.
Isto kao i prije.”

“Je li ga dirao?”

“Nakon onog prvoga već sam ga na to upozorila, gospodine.” Prenijela je pitanje svome ocu,
a zatim rekla: “Ne, još uvijek leži na podu, ondje gdje je palo.”

“Jasone, pođi s pozornicom Goddard pokupiti to pismo. Oprezno s njime.” Matt je pogledom
ispratio dvoje kolega dok su žurno izlazili iz ureda.

Liz je sjela i teatralno uzdahnula. “No, dakle, ode moje dulje spavanje.”

Ali Matt je sada razmišljao o drugim stvarima. Novo će pismo očito sadržavati fotografiju
povezanu s ubojstvom Dannyja Cartera, a smrt mladog Dannyja bila je daleko od
spokojne. Srećom, Matt nije bio u noćnoj smjeni kad je pronađen, inače bi njegove noćne
more možda započele osam mjeseci ranije. Dječaka je pronašao Mattov prijatelj, pozornik
Andy Lowe. Neki dalji rođak Andyjeve obitelji imao je malu seosku kuću na Snape Fenu. Kad
je starac umro bez oporuke, uslijedio je dugotrajan i složen sudski postupak. Napola se
nadajući da bi mogao naslijediti dio starog imanja, Andy je redovito odlazio onamo kako bi
ga pogledao, provjerio je li se dogodio kakav vandalizam ili se, još gore, možda ondje netko
nezakonito uselio. Andy je bio prilično čvrst momak, ali pronalazak izmrcvarenog tijela
Dannyja Cartera u velikom stričevu štaglju teško ga je pogodio.

Matt je polako otvorio ladicu i iz nje izvukao fascikl s natpisom “Danny Carter” na koricama.
Radilo se o potpuno neslužbenom izvještaju. O djelu njegove samostalne istrage. Pažljivo je
iz njega izvukao nekoliko otipkanih listova papira i položio ih na stol. Možda je došlo vrijeme
da taj djelić povijesti podijeli sa svojom ekipom.

Bryn mu je prekinuo misli. “Onda, naslućujete li kakva bi sljedeća fotografija mogla biti, šefe?”

Imao je on brojnih slutnji i sve su bile neugodne. “Danny je bio prvi dječak koji je stradao.
Pretpostavljam da će se raditi o staroj slici mjesta umorstva.”

“Bila je to nekakva stara ruševina na Snape Fenu, zar ne?” upitala je Liz.

“Farma Thorntree, da budemo precizni “

“Nalazi li se još uvijek ondje?”

Matt je kimnuo glavom. “Da, premda je više nitko ne bi prepoznao. Nitko od lokalnih ljudi ne
bi joj se nakon svega onoga niti približio, pa je prodana nekom poduzetniku koji je
sve sravnio sa zemljom i ondje izgradio mali kompleks vikendica.”

“Na Snape Fenu? Tko bi ondje odlazio na odmor?” Bryn se namrštio. “Ondje nema ničega
osim blatnjavih polja, slane močvare i neba!”

Liz je slegnula ramenima. “Nikad ne znaš. Možda je savršeno za nekoga tko ne voli gužvu.”

“Ondje gužvu stvaraju već jedna roda, dva oštrigara i guska ružičastih nogu. Uništiti zabavu
za praznike, ne bih rekao.” Bryn je ustao i protegnuo se. “Je li netko za piće, dok čekamo da
se ostali vrate?”

Matt i Liz izjasnili su se za kavu i mlađi je muškarac izišao.

“Što je to?” Liz je pokazala na fascikl.

“Pregled nalaza pri pronalasku Dannyjeva tijela.” Matt se zagledao u nju. “Kakav nećeš
pronaći ni u jednom službenom izvještaju o slučaju.”

“Zašto?”

“Pozornik Andy Lowe, policajac koji je pronašao dječaka, nakon toga je doživio živčani slom.
Bio je stariji od mene, ali dobar kompa. Proveo sam s njime podosta vremena, pokušavajući
mu pomoći.” Zastao je, prisjećajući se noći kad je Andy bio izvan sebe od pića i pokušavao
sve te uspomene otjerati od sebe. “Poslali su ga psihijatru koji je za ublažavanje stanja
predložio terapiju hipnozom.”
“Oh, Bože! Dobar stari postupak u stilu ‘suoči se sa svojim demonima'. I, je li uspjelo?”

“Nikad nije ni otišao na tretman. Pronašao je vlastiti način kako se s time nositi. Jedne me je
noći pozvao u svoj stan. Zaključao je vrata, isključio telefon, izvadio bocu viskija i dvije čaše,
i sjeo nasuprot mene za kuhinjskim stolom. Govorio je sve do zore, prešao svaku odvratnu
pojedinost, svaki mučan osjećaj i sve užase kojima je svjedočio.” Matt je odmahnuo glavom,
kao da još uvijek u sve to ne vjeruje. “Dva dana kasnije opet je došao na posao. Premjestili su
ga u drugu upravu, gore na sjeveru, negdje gdje mu život neće otežavati svakodnevni tračevi
o ubojstvima. Možda nikad nije postao inspektor, ali odradio je dovoljno godina da zaradi
mirovinu.”

“A njegov iskaz?” Liz je izgledala pomalo sumnjičava. “Snimio sam sve što je rekao, a zatim to
utipkao u svoje računalo. Ovo je ispis tog svjedočanstva.”

Liz je tiho zazviždala. “Podsjeti me da ti pretražim džepove kad sljedeći put budemo zajedno.”

On se tiho nasmijao. “Ne brini, ti si posve sigurna. Jednostavno sam o tom slučaju još od
početka imao nekakav ružan predosjećaj. Nekako sam oduvijek znao da će se jednoga
dana vratiti kako bi me progonio.”

Liz se nagnula naprijed da uzme fascikl, ali on ju je zaustavio položivši ruku na njezinu. “Ne
još. Najprije pogledajmo fotografiju, a onda ću vam svima pokazati za što je ubojica
bio sposoban.”

***

Prije nego što su dospjeli popiti kavu, Jason i Gerama su uletjeli na vrata ureda. “Potpuno je
ista, šefe. Mislite li daje sigurno otvoriti je? Taj tip je toliko prepreden da ne bih
odbacio mogućnost nekakve zamke.” Jason je pažljivo spustio vrećicu za dokaze s omotnicom
na Mattov stol.

Bila je iste veličine i debljine kao i prve dvije. Matt je bio uvjeren da sadrži samo fotografiju,
ali nije mogao riskirati sigurnost ekipe. “Dobro, svi van i pobrinite se da nakratko nikoga ne
bude u hodniku. Hajde, idite.” Dok su oni izlazili, shvatio je da je sva ta predstava dijelom
odigrana u njegovu korist, kako bi bio prvi koji će vidjeti fotografiju. I dopustio
svojim osjećajima da bez nepotrebnih svjedoka izbiju na vidjelo.

S rukavicama na rukama izvukao je crno-bijelu fotografiju, a zatim je zamalo ispustio od

zaprepaštenja. Imao je pravo po pitanju lokacije. Bila je to farma Thorntree,
zasigurno snimljena mnogo godina prije. Ono na što nije računao bilo je nasmiješeno lice
Dannyja Cartera koje ga je ozareno promatralo s fotografije. Fotografija je prikazivala
dječaka kako sjedi na izokrenutoj bačvi točno pred vratima štaglja u kojem je proveo
posljednje sate svoga života.

Zureći u fotografiju, Matt je osjetio kako su mu usta suha poput baruta. Odjednom mu je
postalo teško gutati. Pažljivo je spustio fotografiju na stol i pohitao u hodnik.
“Možemo li sada ući, gospodine?” Bryn je čekao na suprotnom kraju hodnika.

Matt je samo projurio pokraj njega. “Jednu minutu, dobro? Dajte mi samo jednu minutu.”
Izišao je iz hodnika i stubama sišao do predvorja i do aparata za vodu. Ispijajući vodu
iz papirnate čaše, primijetio je da mu ruke nekontrolirano drhte. To baš nije želio
pokazati postaji prepunoj svakojakih tipova. Ispio je još jednu čašu i stresao se. Ova
posljednja fotografija nije bila povezana s mjestom zločina, radilo se o otmici djeteta. Mogao
ju je snimiti samo čovjek koji je mučio i ubio Dannyja Cartera. Obrisao je vlažne usne i duboko
udahnuo. Pokazat će je ekipi, a zatim odnijeti načelniku. Neka je proklet proračun i neka je
proklet šef policije, došlo je vrijeme da taj slučaj izvuku iz prašine i poduzmu sve što mogu
da ga riješe.

Što se Matta ticalo, ubojica, baš taj ubojica se vratio, a to je značilo da su svi
jedanaestogodišnji dječaci u močvarama u opasnosti.
Sedmo poglavlje
Dva sata kasnije ekipi istražitelja dopušteno je da iziđu iz svojeg sobička. Cijeli ured odjela
za umorstva bio je njegov i već su se na jednom zidu nalazila velika uvećanja triju fotografija,
a ploče koje su sezale od poda do stropa bile su ispunjene obiteljskim fotografijama i
snimkama s mjesta stradavanja dječaka, Dannyja Cartera, Christophera Raya Fellowesa i
Jamieja Matraversa. Mattova je ekipa ostala u neizmijenjenom sastavu, ali sada je uza se imao
i nekoliko policajaca u odorama i obećanje za dodatnu potporu, ako i kada ona ustreba.

“Te forenzičke snimke nimalo ne otkrivaju kakve im je užasne stvari ubojica učinio.” Matt je
zastao pored jedne od jezivih slika i pogledom prešao preko svojih ljudi. ”Mislim da
je vrijeme da vam razjasnim moju umiješanost u ovaj slučaj. Ti si”, pokazao je na Jasona.
“rekao da sam njime opsjednut. Pa, imaš pravo. Jesam. Opsjednut sam njime već dvadeset
godina. I da, namjeravao sam istragu nastaviti i nakon umirovljenja. Prikupio sam gomilu
podataka o ovom slučaju i rado ću ih s vama podijeliti, ako to pomogne da tog luđaka
privedemo pravdi.”

Okrenuo se i dohvatio fascikl koji je toliko zanimao Liz. “Ovo je osobno svjedočenje jednog
policajca o tome što je ubojica iz Gibbet Fena u stanju učiniti. Namjeravao sam vam ga
pročitati.” Zastao je, pa fascikl bacio natrag na stol. “Ali umjesto toga ću vam pustiti
izvornu snimku razgovora, ne cijelu jer bi to predugo trajalo. Izabrao sam jedan dio koji,
vjerujem, morate čuti. Poslušajte glas pozornika Andyja Lowea i upamtite: ako je čovjek koji
je to učinio još među nama, jednoga biste se dana mogli naći na Andyjevu mjestu. S takvim
čudovištem ovdje imamo posla.”

Matt se nagnuo preko stola i pokrenuo snimač. Začulo se pucketanje, a zatim tiho kuckanje
boce o čašu i škripa sjedalice. Glas koji je započeo razgovor zvučao je napeto. Naglasak je
očito bio ovdašnji.

“Još uvijek ovo želiš, Mattie? Ako ne želiš, možeš se tornjati odavde i nema zamjerki.”

Začuo se i Mattov glas. Bio je mnogo mlađi, ali prepoznatljivo njegov. “Nema šanse, kompa.
Ako ovo želiš, tu sam koliko god dugo treba.”

“U redu, dakle, kao što već znaš, tu sam ruševinu dugo vremena držao na oku. Te večeri”,
uslijedila je duga stanka i duboki uzdah prije nego što je čovjek nastavio: “... zbilja se nije
događalo ništa, a ja sam se upravo vraćao s provjere poziva iz Snape Villagea, pa sam
otišao gore do farme i dobro pronjuškao okolo. Inače bih provjeravao samo kuću, ali iz
nekog prokletog razloga sam odlučio provjeriti i pomoćne građevine. Njih dvije. Prva je bila
nekakva kamena koliba koja je odvratno zaudarala. Očito mu je služila kao spremište za
povrće, truli krumpiri još su bili ondje pohranjeni u velikim smeđim papirnatim vrećama, ili
onome što je od njih ostalo nakon što su ih štakori progrizli.

Bilo je i drugih stvari, sve pljesnivo i smrdljivo. Sjećam se da sam začepio nos i gotovo istrčao
van na zrak. Od tog mi je smrada došlo da povraćam.”
Čulo se kako ispija još jedno duplo piće i kako se čaša opet bučno spusta na stol.

“Dakle, zatim sam pogledao drugu građevinu i pomislio: nadam se da stari kučkin sin nije
imao kravu za koju nitko nije znao. To ne bi baš bilo lijepo, zar ne? Ovo je dobar viski,
Mattie. Nemoj zaostajati, dolazimo do mjesta gdje će nam za odvažnost trebati alkohol, vjeruj
mi.”

U sadašnjosti, u dugoj šutnji koja je uslijedila, Matt je u glavi uistinu mogao vidjeti kako se
smeđa tekućina slijeva u čaše i namirisati slatkasti miris ječma u Glenlivetu. Mogao
je namirisati i Andyjev strah i vidjeti ga kako gnjevno grize nokat na placu, spremajući
se nastaviti.

“Je li vam dobro, šefe?” upitao je Jason.

“Da, ovo jest pomalo teško, ali ništa više. Slušajte, opet govori.”

Svi su ušutjeli, a bol njihova kolege poput živog je bića nastavila plutati prostorijom.

“Bila je to čvršća i veća zgrada od opeke, s krovom pokrivenim crijepom i s vratima

nadsvođenim kamenim lukom. Vrata su bila velika, dvokrilna, stara, ali još uvijek čvrsta.
Nisam mogao pronaći nikakvu prokletu stvar čime bih ih otvorio. Nisam se sjećao da postoje
ikakvi ključevi pomoćnih građevina, zato nisu mogla biti zaključana. Pretpostavio sam da su
se možda zaglavila zbog dugog nekorištenja, sve dok na šarkama nisam primijetio tragove
ulja. Bio sam potpuno zbunjen, Matte. Sjećam se da sam ih dotaknuo prstom kako bih se
uvjerio je li to ono što mislim. Stric Lionel ne bi imao pojma što je to kantica za ulje, a da i ne
spominjem njezinu upotrebu. Osjećao sam se skroz pogrešno, kompa, znaš onaj osjećaj u
trbuhu koji ti kaže: ovo nije dobro, pazi na leđa! No, napokon sam ih odlučio pogurati
ramenom. I sad to mogu čuti, popustila su uz moćno jecanje i zatim se širom otvorila.
Pomislio sam: dobro, ovo ne može smrdjeti gore od onog spremišta za povrće, pa sam ušao
unutra. Svjetlo s vrata nije dopiralo do suprotnog kraja štaglja, a meni je baterijska svjetiljka
bila ostala u autu. Mogao sam razabrati samo neke obrise, drvene odjeljke ili nešto slično, i
pomislio: o, Bože, možda je ipak imao tu kravu! Ušao sam unutra i onda me je pogodilo. Ti to
znaš, Mattie, kad to jednom namirišeš, više to nikad ne možeš zaboraviti. Ne znam zašto
nisam odmah pozvao pojačanje. Trebao sam. Zbilja sam trebao.” Iz zvučnika se začulo nešto
slično jecaju. “Sledio sam se, Mattie, jednostavno sledio. Nisam znao u što to gledam. Možda
mi um to nije želio znati, stari mozak nije bio u stanju obraditi ono u što su mi oči gledale.
Isuse, Mattie, ako sam mislio da sam u spremištu za povrće naišao na loše stanje, bio sam
gadno u krivu. Lose je bilo ondje gdje sam tada stajao.

“Jesi li dobro, kompa?” Glas mladoga Matta bio je prepun suosjećanja za prijatelja.

“Da. Moram ovo obaviti. Samo ovaj put, Matte, a onda je gotovo, finito! Nikad više.” Začulo se
šmrcanje i duboko disanje, a zatim je s mukom nastavio: “Pomislio sam, to mora biti
šala, uistinu bolesna šala. Ili je netko to mjesto možda koristio kao scenu za snimanje
nekakvog smeća od kućnog videa? Nekog jezovitog sranja strave i užasa? Sjećam se kako sam
se vratio natrag i otvorio i drugo krilo vrata. Trebalo mi je sve moguće svjetlo kako bih
smogao hrabrosti prići bliže onome što se u tim sjenama nalazilo. Otvorio sam do kraja i,
kvragu, Mattie, još uvijek ne znam kako sam se uspio vratiti natrag do stražnjeg dijela tog
jebenog štaglja.”

Progutao je još viskija i zakašljao se. “Mislio sam da je to lutka. Možda je netko ovdje odbacio
nekakav model za specijalne efekte. Napokon, prostor je neko vrijeme bio prazan. A onda
sam pomislio: glupane, otkad to lutke smrde na pokvareno meso!” Gorko se
nasmijao. “Mislim da mi je u tom trenutku mozak odustao od stvaranja prokleto glupih
izgovora. Gledao sam u izmrcvareno truplo dječaka. Obješeno naglavce. Noge su mu bile
savijene u koljenima i privezane za stražnju stranicu obora za stoku. Ruke su mu padale niz
ramena, dlanova okrenutih naprijed i prstiju ispruženih prema dolje, tek par centimetara
iznad poda. I činilo se da mu je oko vrata svezan nekakav dug, tamnosmeđi crveni šal.”
Policajac je duboko, drhtavo udahnuo. “Ali to nije bio šal, Matte. Bila je to krv iz širom
otvorene rane na mjestu gdje mu se nekad nalazilo grlo. Slijevala mu se s obje strane lica i
kapala u jarak koji se pružao cijelim štagljem.” Opet se začuo jecaj koji se ovaj put pretvorio
u neobuzdan, neutješni plač. “Neki je kučkin sin oteo klinca i to mu učinio! Neki bolesni
kučkin sin ga je priklao kao žrtveno janje!”

Jecanje se pojačalo i ispunilo prostoriju tjeskobom, a zatim je naglo prestalo, kad je Matt
pritisnuo tipku snimača. “Ima toga još mnogo više, ali mislim da smo dovoljno čuli.”

Nitko nije rekao ni riječi. Glas pozornika Andyja Lowea još im je odzvanjao u ušima.

“Svi ćete dobiti kopiju prijepisa cijelog razgovora.” Nakon razotkrivanja tog užasnog trenutka
iz svoje prošlosti, Matt se osjećao potpuno iscrpljenim. “I, ako se itko od vas slučajno pita,
Andy mi je dao dopuštenje da se ovime koristim ako može pomoći u hvatanju ubojice. Jedini
mu je uvjet bio da njega više ne uvlačim u to. Kad je rekao da će o tome samo
jednom progovoriti, ozbiljno je to mislio.” Matt se potiho zapitao misli li Andy još uvijek tako.
Ako na površinu isplivaju novi dokazi, možda bi ga mogli ponovno ispitati. Ali kako bilo,
za Andyjevo dobro, on će poduzeti sve što može da do toga nikada ne dođe.

“Ali gospodine, u to je vrijeme sigurno dao i službenu izjavu?” upitao je Bryn.

“Da, ali bila je prilično površna, a on se nije previše trudio pojašnjavati. Čak se i onda
prepoznalo da je doživio traumu. Osim toga, mjesto zločina nije bilo ugroženo, pa su svi
koji su ga naknadno vidjeli svjedočili istome čemu i pozornik Lowe.”

“Osim što su svi ostali bili spremni na ono što će vidjeti. A taj je jadnik mislio da samo
razgleda svoje moguće nasljedstvo”, pridodala je Liz.

“Upravo tako.” Matt se naslonio na zid i zagledao se u njih. “Znam da vam to što ste upravo
čuli ne govori ništa više od onoga što će vam reći ovo.” Pokazao je na fotografije na ploči. “Ali
te snimke”, slegnuo je ramenima i odmahnuo glavom. “neprestano ih gledamo. Postaju nam
poput slika iz knjige ili prizora iz filmova strave. Vjerujem da na njih postajemo imuni,
gubimo osjećaj za stvarnost, za pravu prirodu zla kojem ovakvi ubojice izlažu nevine ljude.”
Gurnuo je ruke duboko u džepove. ”Zato sam mislio da je dobro omogućiti vam da iz prve
ruke čujete kako je to pronaći nešto takvo.”

Gemma je podigla ruku i rekla: “Ali i vi ste pronašli jedno od te djece?”

Matt ju je pogledao. “Oh, da. I kad za to dođe vrijeme, čut ćete i o tome. Ipak, ja zbog
vremenskog odmaka mogu o tome govoriti s više kontrole i na klinički način. Andy je
to prepričavao s dubokom odbojnošću, sve mu je bilo još previše svježe.” Ponadao se da će
ta laž zvučati uvjerljivo.

“Je li dječak doista ondje ubijen, gospodine? Ili je onamo premješten nakon smrti?” upitao je
Jason.

“Patološki nalaz kaže da je ubijen in situ, a nova fotografija to manje-više potvrđuje. Premda
je dječak bio potpuno razodjeven, njegova je odjeća pronađena uredno složena blizu tijela.
Radi se o istoj odjeći koju je dječak nosio na fotografiji.”

Svi su pogledali u ogromnu uvećanu fotografiju na zidu. Jedanaestogodišnji dečkić, mršav za

svoju dob, prljave plave kose i širokog osmijeha. Na sebi je imao izblijedjele traperice i
iznošenu tamnoplavu polo majicu s malim grbom na džepu, a na nogama jeftine tenisice. Tog
je nasmiješenog klinca bilo teško povezati s jezovitim prizorom koji je slijedio.

Jason se s nelagodom promeškoljio na stolici. “Poznavao je svojeg ubojicu, zar ne? Tako se
ne osmjehuješ strancu.”

Matt je kimnuo glavom. “Slažem se.”

“Nije li to bilo pomalo rizično? Mislim, odabir baš tog imanja. Da je malo poradio na tome,
ubojica bi znao da je za njega zainteresiran jedan murjak.”

“Iskreno govoreći, Jasone, mislim da je tu kuću izabrao upravo zbog toga. Želio se potpuno
osigurati da ćemo pronaći ubijenog dječaka. Bilo mu je to prvo umorstvo. Ponosio se njime.
Nije želio da tjednima ostane neprimijećeno.”

“Oprostite što vas prekidam, gospodine.” U prostoriju je ušao policajac u odori s kuvertom u
ruci. “Inspektor Owen ovo očekuje. Upravo je stiglo od forenzičara.”

“To će biti izvještaj o fotografijama, gospodine”, rekao je Bryn, dodajući mu kuvertu.

Kad je čovjek otišao, Matt je otvorio kuvertu i brzo pogledom prešao po izvještajima.
Dovraga! Upravo kao šio je i očekivao. Opsovao je ispod glasa.

“Sve tri fotografije ispisane su na najstandardnijem univerzalnom uređaju za ispis,

skeniranje i kopiranje. Jednako je i s upotrijebljenim papirom - kvalitetnim
fotografskim papirom za tintne pisače koji se prodaje u svim supermarketima, knjižarama
i prodavaonicama računalne opreme u zemlji.” Zagledao se u izvještaj, kao da će ga
snagom volje natjerati da mu kaže nešto korisno. “Uređaj koji je upotrijebljen očito nije
najnoviji, što znači da ga ima već godinama ili ga je za male novce nabavio od nekoga tko je
obnavljao svoju opremu, a čak ni papir nije novi, pa zato nema svrhe provjeravati gdje je
nabavljen. Sve je savršeno čisto. Nema nikakvih otisaka ili drugih tragova.”

Gemma je izgledala zabrinuto. “I što ćemo sada, šefe? Poslao vam je po jednu sliku sva tri
umorstva. Što će sljedeće poduzeti?”

Matt se ugrizao za usnu. Doista je poželio znati odgovor na to, ali nije ga imao. “Bojim se da
po tom pitanju ovisimo o njemu, osim ako brzo nešto ne otkrijemo. Zato se vratite na posao.
Detaljno pregledajte te izvještaje i pronađite mi nešto što nam govori da Paul Underhill nije
bio ubojica, ili da trebamo pažnju obratiti na nekoga drugoga. I Bryne, nakon što proučiš
izvještaj prekini istragu o fotografijama. Time ćeš samo gubiti vrijeme. Umjesto toga
pomogni Gemmi oko ubojstva Dannyja Cartera, dobro?”

Dok su ostali odlazili do svojih stolova, promislio je o Gemminu pitanju i o zabrinutosti koja
joj se vidjela na licu. Bila je potpuno u pravu. Bila su samo tri umorstva, dakle, kojeg će vraga
ubojica sada poduzeti?

Do devet te večeri cijela je ekipa osjećala vrtoglavicu što od gledanja u ekrane računala, što
od čitanja gomila ispisanih listova papira i izvještaja. Nitko nije pronašao ništa ni
približno zanimljivo ili novo. U devet i trideset Matt ih je poslao kućama, rekavši im da se
odmore što više mogu i da se vrate sutra u osam sati. Dok je sređivao svoj stol, vidio je da Liz
oblači kaput. Izgledala je iscrpljeno, ali iz iskustva je znao da će za jednu stvar uvijek imati
dovoljno energije. Pokucao je na staklo svojeg ureda i namignuo joj. S osmijehom
razumijevanja se okrenula, poželjela “laku noć” Gemmi i Brynu koji su bili na odlasku i
ležernim se korakom zaputila prema njegovim vratima.

“Ako spomeneš riječ ‘razbibriga', ne odgovaram za svoje postupke.”

Matt se nacerio. “Zapravo, mislio sam na onu bocu Chablisa koja se još nalazi u mojem
hladnjaku. Možda će nam ona pomoći da se opustimo.”

“Dakle, sad kad znam nešto više o tebi i tvojoj jezovitoj kućici, možda bih se mogla na nju
naviknuti.” Uozbiljila se. “Zapravo, moram s tobom o nečemu razgovarati, pa mi se ta
zamisao o vinu čini više nego dobrom. Ipak, morat ću najprije skoknuti kući i uzeti nešto
odjeće za ujutro.”

“Nema problema. Pripremit ću nam tjesteninu i salatu, što kažeš na to?”

“Savršeno.” Krenula je prema izlazu iz ureda, ali se onda okrenula. “Mislila sam te pitati zašto
si ekipi pustio onu snimku?”

Matt je slegnuo ramenima. “Oprosti? Ne znam na što misliš.”

“Znaš točno što mislim.”

“Želio sam da to osjete.”

“Što, da osjete ono što si ti osjećao kad si pronašao Jamieja? Da vide ono što ti vidiš svaki put
kad sklopiš oči? Svaki put kad se u dva ujutro probudiš vrišteći?”

Matt se strovalio u stolicu. “Znam kako ti to mora izgledati, Liz, ali čujem ih kako
razgovaraju... ti mladi policajci, oni su tako ravnodušni, tako prokleto
nezainteresirani. Nemaju pojma kako to uistinu izgleda, suočiti se s nečim takvim.”

“Prestani. Zvučiš poput Metuzalema.” Uputila mu je pogled pun prijekora ali i sućuti: “Živimo
u nasilnom društvu, Matte, ti to znaš bolje od ikoga drugog. Mlađi se time svakodnevno
kljukaju, dovoljno je da gledaju vijesti na TV-u! Pusti ih na miru. Ako se budu morali suočiti
s nečim groznim, sigurna sam da će pronaći način kako se s time nositi.” Osmijeh joj je sada
izražavao samo sućut. “Zapravo, ti samo ne želiš da netko od naših klinaca završi poput
Andyja Lowea, ili možda poput Matta Ballarda, zar ne?”

Ništa joj nije odgovorio. Nije se tu imalo što reći.

“Mislila sam da je to u pitanju, ali ne možeš nas umotati u pamučnu vatu, Matte. Svi smo mi
svjesni rizika. Ti pazi na sebe, a tvoja će ekipa biti odmah tu, uz tebe. A sada se priberi i vidimo
se kasnije.” Liz je otišla prema izlazu, glasno mu dovikujući: “Laku noć, šefe. Vidimo se sutra.”

Kasnije te noći, dok je Liz oprezno parkirala svoj MG TF u Mattov štagalj, tamni se lik šunjao
rubom jarka koji se protezao rubom močvare. Ted je na sebi imao crne traperice i
debelu vodonepropusnu jaknu, a lice su mu skrivali kapa i kapuljača jakne. Povukao je
rukav i pritisnuo malu tipku na satu. Blijedo mu je svjetlo reklo da je deset i trideset.
Zabilježio je to u glavi, a zatim se oprezno uspeo nasipom na usku stazu. Iznenadilo ga je što
će žena ostati, a to joj je očito bilo na umu. Bilo je daleko prekasno za običan posjet i znao je
da se sigurno neće zamarati razgovorom. Umalo se zahihotao. Zapravo, točno je znao čime
će se dvoje policajaca veoma uskoro baviti. Pohotno se nasmiješio u tami. Radit će ono isto
što su radili u onom oronulom hotelu koji su posjećivali. Osjećao je kako mu u tijesnim
trapericama raste napetost. Zapitao se što bi učinili da su znali koliko ih je puta promatrao.
Obuzdao se. Ovo nije bilo ni mjesto ni vrijeme, a on je imao daleko previše posla da bi
večeras glumio voajera. Oblizao je usne, baš onako kako je to volio činiti.

Hodajući mračnom i samotnom baruštinom, osjetio je neku čudnu snagu. Toliko je mnogo
znao o Ballardu, zasigurno više od bilo kojeg od njegovih kolega policajaca. Ne samo o
njegovu seksualnom životu, premda je taj, s obzirom na njegovu dob, bio prilično impresivan.
Ballard je znao kako postupati sa ženama, to uopće nije bilo upitno. Dovoljno je često
promatrao detektivku kako se koprca i cvili od užitka. Kučka ga se nikako nije mogla zasititi.

Ted je ubrzao korak, dijelom zato što je želio stići kući i posvetiti se svojem gostu, a dijelom
kako bi istrenirao tijelo i primirio se nakon zamišljanja te nage žene kako se uvija pod svojim
ljubavnikom. Da, znao je sve što se moglo znati o višem inspektoru Ballardu i upravo ga je to
znanje činilo moćnim i usredotočenim. Ted je uzdahnuo. Barem jednom u životu, upravo se
tako osjećao. I to mu se sviđalo. Jako mu se sviđalo.

***
Matt je nasjeckao salatu, krastavce, rajčice i žute paprike, bacio ih u veliku drvenu zdjelu i
poprskao s malo preljeva. “Ulij nam vina, Liz. Čaše su u ormariću iznad hladnjaka.”
Promiješao je salatu. “Tjestenina je skoro gotova.” Ostavio je salatu i okrenuo se natrag
starom štednjaku na kojem se kuhala tjestenina i pirjala mirisna rajčica s umakom od soje i
limunskom travom.

“Matte, ti si policajac. Oni ne pripremaju ovakve delicije, nego održavaju na životu industriju
gotovih jela, sjećaš se?”

“Oprostite što sam vas razočarao, narednice.” Pokunjio se glumeći sramežljivost. “Znači, bolje
da ti ne spominjem svoja domaća jela koja spremam u zamrzivač.” Nacerio se. “Hajde, samo
pogledaj.”

Liz je otvorila vrata velike škrinje i podviknula od iznenađenja. “Zaboga! Je li ovo nekakav
fetiš? Imaš više smrznutih jela od Islanda!”

“Volim kuhati. To mi je nekakva terapija, smiruje me.

Liz se nasmijala. “Dakle, valjda je pripravljanje delikatnog suflea najviše što možeš dobiti od
grill majstora, ali ja se još uvijek uspijevam zadovoljiti lošim vinom i brzom hranom.”

Matt je kuhinjski stol postavio za dvije osobe. “Oprosti, blagovaonica već prilično dugo nije u
upotrebi.” Pomislio je kako je bolje ne spominjati da je posljednji put korištena
na karminama za njegovu ženu. “Uvijek jedem ovdje, nekako mi je ugodnije. Je li to u redu?”

“Kad sam gladna, jela bih i u spremištu za ugljen. Molim te, ne radi ceremoniju zbog mene.”

“Dobro. Pa, zgrabi stolicu i uživaj.” Stavio je hranu na stol i sjeo nasuprot njoj. “Onda, o čemu
želiš sa mnom razgovarati?”

Ona je srknula malo vina i pogledala ga preko čaše. “Gary u četvrtak dolazi kući.”

On je podignuo obrve. “Zbilja? Mislio sam da će ga njegova smjena držati podalje još
mjesecima?”

“Smjena mu još uvijek traje. Dolazi u pratnji tijela dvojice pripadnika njegova bataljuna koje
vraćaju kući za pokop.”

“Oh.” Matt nije bio siguran što reći.

Liz mu se podrugljivo nasmiješila. “Sve je u redu. Bit će ovdje samo nekoliko dana. Te jadne
dečke su teroristi Islamske Države doista sredili, ali pratnja je zapravo izlika za pravi razlog
njegova povratka.” Kušala je tjesteninu. “Ovo je zbilja odlično! Bolje od Tesco'sa, zar ne?”

“Nego što nego bolje! Unutra su organski uzgojene rajčice, svježe ubran bosiljak i...!”
“Šalim se, Matte, nemoj šiziti. Kao što sam rekla, Gary se ovdje mora javiti svojem
zapovjedniku. Donosi informacije o nekom unutarnjem problemu. Prije polaska mi je
rekao da će morati naći razlog za dolazak kući. O čemu god se radilo, previše je ozbiljno da bi
se o tome govorilo putem telekomunikacija. Mora osobno predati izvještaj.” Pažljivo je
namotala tjesteninu na vilicu. “A to znaci da će biti prilično zaposlen.”

“Ne očekujem da ću te viđati ako ti je muž kod kuće, Liz. Znaš to.” Matt je poznavao pravila.

“Matte, morat će viđati i druge ljude, ne samo mene i svoju mamu. Vjeruj mi, ako se poželimo
vidjeti, imat ćemo za to obilje vremena. Samo sam željela da ti doznaš prije nego što kažem
ostalima na poslu. Znaš moju uobičajenu glumu uzbuđene male kućanice koja je oduševljena
povratkom svoga gospodara, za osvajanje Oscara.”

“Ne budi takva. Znaš da ga voliš.”

Poslužila se s još salate. “Zašto ove lisnate stvari ne jedem kod kuće? Oh, da, naravno, volim
ga.” Provokativno je pogledala Matta ispod napola spuštenih vjeđa. “Ali isto tako znaš da to
nije običan brak.”

Matt je slegnuo ramenima i podigao čašu s vinom da joj nazdravi. “Onda, nazdravimo
neobičnim brakovima.” Kucnula je svojom čašom o njegovu. “Apsolutno.”
Osmo poglavlje
Bryn i Gemma nisu skidali pogled sa zaslona računala.

“Što više proučavam ove podatke, sve sam uvjereniji da je to morao biti Underhill.” Bryn se
naslonio u stolici i počešao se po glavi. “Ali, osim ako nije pronašao način kako
slati fotografije iz groba...?”

Gemma je rukama podbočila bradu i nagnula se nad stol. “Imam ideju.”

“Da pitamo proročicu? Ili da nabavimo onu Ouija ploču za vezu s duhovima?”

Napravila je lopticu od papira i bacila je u njega. “Budi ozbiljan, ti veliki tupane. Stvarno imam
ideju koje se, koliko mogu vidjeti, nitko u dosadašnjoj istrazi nije dosjetio.”

Bryn joj se nagnuo bliže, širom otvorenih očiju. “Onda mi brzo sve kaži! Pogledaj u svoju
kristalnu kuglu i reci mi što vidiš!”

Gemma ga je mrgodno pogledala. “Za Boga miloga! Ovo je istraga o trostrukom umorstvu -
moraš se uozbiljiti!”

On je obrambeno podigao ruke. “Dobro! Dobro! To je samo način na koji se ja s time nosim.
Onda, kažite mi, gospođice Marple, što je to promaknulo istražiteljima prije više od dvadeset
godina?”

“Je li tijelo u jarku uistinu bilo Underhillovo? Tko ga je identificirao?”

Bryn se namrštio, ali nije ništa rekao, a zatim je otvorio poveći fascikl i počeo prelistavati
dokumente.

Nakon pet minuta blijedo ju je pogledao. “Neka sam proklet ako znam. Ne mogu pronaći ništa
o postupku identifikacije.”

“Ne mogu ni ja, a pretraživala sam satima.”

Bryn se sav zajapurio. “Stvar je u tome što znamo zagubiti podatke i o slučaju koji se dogodio
prošlog tjedna. Zato nemarna baš nikakve šanse pronaći nešto što nedostaje u dvadeset šest
godina starom slučaju.”

“Ako ne možemo pronaći ništa službeno, moramo se okrenuti usmenoj predaji. Nečijem
svjedočenju, a ja predlažem da počnemo sa šefom. On bi se toga mogao sjećati. Možda je čak i
osobno vidio tijelo.”

Bryn je kimnuo glavom. “Dobra ideja.” Pogledao je prema vratima ureda Matta Ballarda. “Jesi
li ga jutros vidjela?”
“Nisam još. Inspektor Hammond i narednica Haynes zaokupljeni su razgovorom u sobi odjela
za umorstva, ali šefa nisam vidjela.” Netremice ga je promatrala. “Misliš li da bih trebala
Jasonu reći za moju ideju, ili bih trebala pričekati šefov dolazak?”

“Definitivno pričekaj. Jedino on poznaje slučaj iz prve ruke. Možda će to odmah znati, a onda
ili svi idemo na piće, ili se bacamo na posao. Doći će on brzo, vjerojatno podnosi
izvještaj načelniku.”

“Da, valjda imaš pravo.” Gemma se opet okrenula prema monitoru i nastavila potragu.

***

Matt više nije bio kod načelnika. Vozio je kroz močvaru natrag prema svojem domu. Nekoliko
minuta nakon predaje jutarnjeg izvještaja načelniku primio je poziv od svoje
čistačice, gospođe Cable. Prije nekoliko dana ostavio joj je poruku da ga nazove kad mu stigne
pošta. Očito uvjerena da se radi o nekom tajnom zadatku, neočekivano ga je nazvala i iz
njezina prilično detaljnog opisa pristigle pošte zaključio je da je primio još jedno pismo.

Ali zašto, zaboga? Suhih usta i znojnih dlanova skrenuo je na puteljak koji je vodio do njegove
seoske kuće. Što je sada? Tri ubojstva. Tri fotografije. Nije bilo više ničega, pa što će onda
ugledati kad otvori kuvertu?

Gospođa Cable stajala je nad poštom prekriženih ruku, oštrim pogledom odmjeravajući
kuvertu kao da bi mogla negdje pobjeći. Matt se nakratko zapitao je li možda u prošlom
životu bila zatvorska čuvarica, a zatim je misli nevoljko usmjerio natrag na pismo.

“Nadam se da mi ne zamjerate što sam vas zbog ovoga nazvala, gospodine Matthew. Ali ova
je”, debeli je prst uprla u smeđu omotnicu. “izgledala baš onako kako ste je opisali.”

Obgrlio ju je rukom oko ramena. “Posve ste u pravu, gospođo C. Postupili ste baš kako treba,
ali sada bih volio da pođete kući.”

“Oh, gospodine Matthew, ali ne mogu! Moram još počistiti na katu!”

“To može pričekati i drugi dan. Samo vi pođite.”

Izvadio je novčanik i dao joj novčanicu od deset funta. “Ovo je tek mala zahvala što ste bili
tako oprezni i što ste me nazvali, dobro?”

Pričekao je dok je nije vidio kako na svojem starom biciklu krivuda niz uličicu, a zatim se
prignuo i pažljivo podigao omotnicu. Kroz tanke rukavice pod prstima osjećao je isto kao
i kod ostalih kuverti. Pažljivo ju je otvorio i izvukao prepoznatljiv list bijelog papira.
Rasklopio ga je i s nerazumijevanjem se zagledao u fotografiju. Bila je to crno-bijela slika
nekog krajolika. Ali kojeg? Pogledao je pažljivije. U prvom se planu vidjela mala, mahovinom
obrasla građevina od opeka s hrđavim okovom i na njemu pričvršćenim vratima, koja je
premošćivala trskom obrastao kanal ili jarak. Zamišljeno se ugrizao za usnu. Cijelo je
područje bilo prepuno takvih mjesta, ustava, vratnica za zaustavljanje poplave, koječega za
zaštitu isušenog tla, ali ovo mu je nekako neodređeno bilo poznato. Samo, dovraga, nigdje to
nije uspijevao smjestiti. Sranje! Ovo ne znači ništa! Ustao je i izvukao mobitel.

“Jasone? Slušaj, pojavila se još jedna fotografija. Ovaj put u mojoj pošti.” Pričekao je da se
njegov inspektor prestane iščuđivati, a zatim rekao: “Odmah je donosim. Neka svi
raspoloživi policajci dođu i pogledaju je. Radi se o snimci nekog mjesta u močvari, ali koliko
se sjećam, ono nije povezano niti s jednim od tri ubojstva. Moramo doznati gdje se to
nalazi, shvaćaš?”

Prekinuo je vezu, ubacio mobitel u džep i, nakon što je fotografiju pažljivo pohranio u
omotnicu, zaključao vrata kuće i krenuo prema autu. Nije mogao gubiti vrijeme. Ostale
tri fotografije prikazivale su mjesta zločina. Zašto bi kod ove bilo drukčije?

Jedan za drugim, okupljeni policajci iznosili su svoje prijedloge.

“Možda je to kanal koji prolazi ispod ceste... one koja se spušta niz nasip dolje do Mares
Fena?”

“Nema šanse, ta je cesta previše ravna. Mares Fen je dozlaboga izrovan.”

“Ali kako uopće znamo da se radi o novoj fotografiji?”

“Ne budi glup! Pogledaj kakve je kvalitete. To je digitalna oštrina, osim ako nema Kodak
Brownie s rezolucijom od 8,1 megapiksela!”

“Ja mislim da je to blizu farme Greenlands, tamo blizu Morton Leesa “

“Ne, drvored ne odgovara. U Morton Leesu stabla rastu samo oko sela, ostalo su oranice.”

Matt je frustrirano provukao prste kroz kosu i ogledao se po prostoriji punoj policajaca.
“Dobro, dobro! Ovo je prokleto beskorisno. Nikad nećemo prepoznati ovakvo mjesto.”

Liz je zamišljeno promatrala fotografiju. “Zašto ne zamolimo Sierra Alpha Four Zero da oni
pogledaju.”

“Helikoptersku posadu?”

“Da, oni će možda vidjeti neko topografsko obilježje koje nama promiče.” Slegnula je
ramenima. “Zašto ne pokušati?”

“Odmah ih nazovi i, ako su odavde, odnesi kopiju na heliodrom. Kao što kažeš, zasigurno
vrijedi pokušati.”

Bilo je već skoro devet kad su se napokon složili oko moguće lokacije. S koordinatama
dobivenim od pilota helikoptera Jason je s ekipom u tri automobila krenuo do
zabačenog mjesta uz estuarij rijeke Westland. U 12:45 nazvao je da ih obavijesti kako se
radilo o pogrešnom tragu.
“Slično je mjestu s fotografije, ali nije posve isto, gospodine. Zapravo, kad bolje promislim,
veoma je slično mjestu gdje sam kao klinac odlazio u ribolov.” Jasonu se glas odjednom
pojačao, tako da je sad gotovo vikao u telefon. “Šefe! Pođite do Allen's Gowta! Otprilike pola
milje sjeverno od rijeke je mjesto na kojem sam obično ostavljao bicikl i ostatak puta
pješačio. Siguran sam da je to! Gotovo je identično ovome sa slike.”

“Da! Znam na koje mjesto misliš! Zato mi je bilo tako prokleto poznato. Onamo smo u školi
odlazili u šetnje prirodom.” Mattu je srce počelo lupati. “Hvala, Jace. Dobro odrađeno! Naći
ćemo se tamo što prije možemo.” Bacio je pogled na svoj sat. Pismo je stiglo u devet i trideset.
Mogao je jedino pretpostavljati da je onome tko ga je poslao ta činjenica bila poznata. Izgubili
su još tri sata na pronalazak lokacije, ako to jest bila prava lokacija, naravno. Dodaj još
dvadeset minuta da stignu onamo. Osjetio je blagu mučninu. Mogao je samo zamisliti što je
luđak u međuvremenu mogao poduzeti. “Ekipo! Za mnom! Odmah!”
Deveto poglavlje
Mattov je automobil prvi stigao na odredište. Parkirao je pored ceste i ostalim vozilima
signalizirao da urade isto. Nije imao pojma što će pronaći, ali štogod to bilo, nije želio moguće
mjesto zločina kontaminirati stampedom policijskih cipela.

Okupivši ekipu, poveo ih je prema ustavi. Noge su mu bile neprirodno teške. Doista nije želio
ponovno gledati u mračnu vodu, očekujući vidjeti Jamieja Matraversa kako leži u podmukloj
mreži ispletenoj od bodljikave žice.

Liz i Jason hodali su ispred njega. Znao je da bi kao šef on trebao biti na čelu. Bio je odgovoran
za svoje ljude, ali oni su sami izabrali predvoditi i on im je to prepustio. Premda je ovaj put
bio spreman na najgore, jednostavno nije želio biti ovdje.

“Ništa, gospodine.” Liz je pošla na drugu stranu ustave. “Ipak, ovdje dolje nije lako sve vidjeti,
jarak ove godine nije čišćen. Prepun je crne trave i trske.”

“Neka netko siđe dolje, ali budite jako, jako oprezni.” Bryn je istupio naprijed, s dugim štapom
u rukama. ”Ja ću.”

Nitko mu nije proturječio. Oprezno se spustio niz obalu i ostao balansirati na uskoj stubi od
osušenog blata, tek koji centimetar iznad tamne vode. Prošarao je štapom kroz
trsku, razdvajajući stabljike i promatrajući što bi se iza njih moglo skrivati.

“Sve je čisto, gospodine. U vodi i pored ustave nema ničega.

“Jesmo li uopće došli na pravo mjesto, gospodine?” upitala je Gemma, pružajući Brynu ruku
da mu pomogne uspeti se natrag.

“Oko toga nema dvojbe. Ovo je to mjesto.” Matt je iz džepa izvukao kopiju fotografije. “Uz to,
fotografija je snimljena vrlo nedavno, pretpostavljam prije samo dan ili dva.” Osvrnuo
se uokolo. Korov, trska, trava i njiva godinu dana ostavljena na ugaru. Priroda nije dopuštala
da njezini dragocjeni plodovi dugo vremena ostanu isti, nego bi se promijenila u samo
tjedan dana. A ove su biljke bile jednake onima sa slike. Čak je mogao prepoznati jednu
posebno visoku, kosturu sličnu stabljiku divovske šapike koja je rasla uz slomljenu ogradu.
Zagledao se u sliku i sledio.

Ograda. Na slici je nakošeno visjela s jednog napola trulog stupa. Podigao je pogled. Ograda
je ležala na podu, s jednim krajem tek neznatno odignutim od tla. Teško je progutao slinu.
Što je to ležalo pod podignutim krajem?

“Tišina, svi. Ostanite gdje ste.” Sada nije mogao uzmaknuti. Bila je to njegova zadaća. Bez
daljnjeg premišljanja, prošao je između svojih nepomičnih kolega i prišao ogradi.
Najprije nije mogao ništa vidjeti, ali obilazeći onaj blago podignuti dio, odjednom se u mjestu
ukopao. Pao je na koljena. Jedva primjetan, napola skriven dugom travom, ondje se nazirao
dio nadlanice blijede, nepokretne ruke. Male ruke s izgriženim noktima i krastom od
sasušene krvi na jednom zglobu.

Mattu je trebalo nekoliko sekunda da opet progovori. Zatim je rekao: “Ovdje je dijete.
Vjerujem da se radi o dječaku i da je mrtav. Trebam pomoć da dođem do njega, ali ovo je
sada mjesto zločina. Zato, ako prilazite, budite oprezni!”

Oglasio se Jason: “Bryne! Samo ti i ja. Svi ostali ostanite na svojim mjestima, jeste li
razumjeli?”

Začule su se tihe potvrde i Mattova su dva istražitelja učas došli do njega.

“Kako ćemo ovo pomaknuti, gospodine?” upitao je Jason.

“Želim da ogradu podignete veoma oprezno, tek toliko da se mogu uvući ispod i provjeriti je
li još živ. Ako ste spremni, sada!”

Bryn i Jason dohvatili su svaki svoju stranu i s velikim naporom odignuli staro drvo od tla,

“Oh, dobri Bože!” Matt se iskoprcao dalje od djeteta. Legao je na vlažnu travu, duboko
udahnuo, a zatim jedva protisnuo: “Spustite to! Spustite to natrag.” Nesigurno se osovio
na noge. “Žao mi je. Bojim se da smo zakasnili. Ovdje će nam trebati forenzičari, i to odmah.”

“Gospodine?” Jason ga je zabrinuto pogledao, mršteći se. “Mrtav je?”

“Oh, da. Itekako je mrtav. Kučkin sin ga je pribio za jebenu ogradu.” Zadrhtao je. “Dok ste
podizali ploču, vidio sam kako mu kroz zapešća vire nekakvi dugi čavli. Gospode! Pa to
je samo dijete.”

Jason je sklopio oči. “Oh, dovraga. I mislio sam da je nekako preteško za jedan komad
ograde...”

Matt je oštro pogledao Jasona. “Ali vidio sam još nešto, na njegovu ramenu, nekakav znak,
poput tetovaže ili nečega sličnog.”

“Mislite, kao i kod ostalih?”

“Ne mogu to zasigurno znati. Samo sam ovlaš vidio, ali spreman sam okladiti se da je tako.”

Matt je osjetio nečiju ruku na svojoj.

“Jesi li dobro?” Liz je zaboravila na formalnosti. “Blijed, si kao krpa.”

Njezina ga je zabrinutost dirnula. Stišao je glas tako da su ga samo Liz i Jason mogli čuti. “Opet
počinje. Vratio se.”
Sat i pol kasnije razvučena je plavo-bijela policijska traka i profesor Rory Wilkinson, patolog
Ministarstva unutarnjih poslova, prišao je Mattu sa svojim uobičajenim
crnohumornim pozdravom.

“Koliko god volio vaše društvo, viši inspektore, ipak negodujem što sam morao iz
Greenborougha prijeći pola države zato što je neki poremećeni luđak odlučio da bi mi
dobro došla promjena u odnosu na dosadne srčane napade i smrti od starosti.” Bijesno je
pogledao Matta. ”Kad pronađete tog ljigavca, kažite mu da mi se njegov izopačeni smisao za
humor uopće ne sviđa! Promotivni izložak!” Izgovorio je to gotovo frkćući. “Sva ta
pretencioznost! Samo radi predstave!”

“Pojasnite mi to, ako vam nije teško?” zbunjeno je rekao Matt.

Rory se ispod kapuljače svojeg zaštitnog odijela zagledao u njega. “Oprosti, Matte, ali ovakve
me stvari čine gnjevnim! Ljudi koji smrt smatraju nekom bolesnom igrom. Taj jadni klinac
nije ubijen ovdje. Nije razapet. I onaj jadni pokušaj obilježavanja na njegovu ramenu načinjen
je nakon smrti, a ne prije. Dakle, nije mučen. I jedna učena pretpostavka. Po izrazu njegova
lica i popucalim krvnim žilama u očima, rekao bih da je zadavljen ili se ugušio. Istraga će to
potvrditi.”

“Dobro.” Dio njega je osjetio olakšanje jer, premda je dječak bio mrtav, barem nije morao,
podnositi torturu koja se odvijala poslije njegove smrti. “Pretpostavljam da je
pitanje suvišno, ali možete li ovo staviti u prioritete, profesore?”

“Naravno da dobiva prioritet! Što misliš da ću poduzeti, Matte? Gurnuti ga u hladnjak i

ostaviti ga ondje dok ne završim s pletivom! Odmah ću se toga prihvatiti i, s obzirom na
stanje uma onoga koji je ovo učinio, predlažem i tebi da djeluješ jednako brzo i učinkovito.
Ne želim još gomilu ovakvih, hvala lijepa.”

Matt nikad još nije vidio Roryja tako gnjevnog, ali patolog je bio čovjek koji je poštovao one
koji su prolazili kroz njegovu mrtvačnicu. Oskvrnuće mladog tijela bilo je teško prihvatiti, bez
obzira tko to bio.

“Čim završim obdukciju, obavijestit ću te o svojim prvim nalazima.” Naglo je navukao svoju
masku za lice i okrenuo se od njega. “Ovaj me mladić treba i planiram mu posvetiti
punu pažnju, a ne se ovdje smrzavati čavrljajući s tobom. Zbogom.”

“Hvala vam, profesore”, rekao je Matt, shvaćajući da već govori leđima u bijeloj odori. Nije do
kraja razumio prigušeni odgovor i za takva je mala milosrđa bio zahvalan. Jason i Liz stajali
su u blizini i zabavljali se promatrajući ga. Sve su ovo već vidjeli i uvijek im je uspijevalo
pomalo ga naljutiti. Ipak, to je na neki način ovo posljednje otkriće učinilo podnošljivijim,
vratilo stvari natrag normalu. U njihovu poslu crni humor nije bio loša stvar i svaki je murjak
znao da pomaže u nošenju s poslom. Štogod se dogodilo, znao je da ne smije dopustiti da to
na njemu ostavi traga, ne kao prije. Pokušao se osmjehnuti i pokazao im da se vrate do svojih
vozila.
“Da niste rekli ni riječi! Nisam ja kriv što nemam pojma kako se nositi s tim čovjekom.”

“Zbilja! Dakle, nikad to ne bih pomislila, a vi, inspektore Hammond?”

“Ni u milijun godina”, rekao je Jason sažaljivo. “Kad je u pitanju smrt, profesora uvijek
smatram daškom svježeg zraka.”

“U tom slučaju, dragi dječače, možeš biti taj koji će večeras poći do mrtvačnice i provjeriti
kako protječe obdukcija.”

“Baš lijepo. Jedva čekam.”

Matt je otvorio vrata svojeg automobila. “Dobro, okupite ostale, vrijeme je za povratak u
postaju. Forenzičari imaju obilje posla i sigurno nema potrebe da im stojimo na putu.
Sada kad su dečki u odorama osigurali područje i ogradili ga tom trakom, pretpostavljam da
smo ovdje višak. Vidimo se u sobi odjela za umorstva.”

Dok je vozio na čelu male kolone, Mattovo je raspoloženje postajalo sve lošije. Na spomen
sobe odjela za umorstva odjednom je shvatio da će do večeri galeriji fotografija
mrtvih dječaka biti dodano novo lice i nekako se trebao pobrinuti da bude i posljednje.

***

Ted je otvorio bocu votke i izdašno si natočio. Ne da bi smirio živce, ne da bi se primirio,

jednostavno je mislio da zaslužuje malu proslavu. Sve je prošlo glatko, kao
podmazano. Tajming mu je bio savršen, murja je reagirala točno kako je planirao i, dovraga,
čak je uspio i pospremiti gostinsku sobu.

Polako je s čašom u ruci prošetao kućom i sve još jednom provjerio. Jest, svinje sad mogu
ovamo uletjeti s cijelim forenzičkim timom i neće naći ni mrvice. Srknuo je malo votke i
tiho se nasmijao. Barem je on znao kako čistiti i, ako je postojala i najmanja mogućnost da
mu je nešto promaknulo... Ali nema brige, forenzičari nisu bili jedini koji su znali kako
upotrijebiti Luminol.

U radnoj je sobi zastao, a zatim sjeo za staro računalo. Ovako zadovoljan svime što je dosad
obavio, baš je mogao pripremiti i novu fotografiju. Ova je bila malo kockanje. Definitivna
promjena smjera. Tiho se zahihotao sebi u bradu i uključio uređaj. Da, ako ništa drugo, ovo
bi trebalo prilično razbjesniti višeg inspektora Ballarda.
Deseto poglavlje
U zelenom ogrtaču i s maskom na licu, Jason je stajao uz rub stola od nehrđajućeg čelika i
promatrao posmrtne ostatke dječaka. Iz nekog razloga, ovaj mu dio posla nikad nije smetao.
I sam otac troje djece, oduvijek je iščekivao trenutak kad će mu se neka posebno ružna smrt
uvući pod kožu i ščepati mu srce u nepopustljivi stisak. Baš kao što je učinila Mattu. Ili Andyju
Loweu. Promatrajući golo tijelo, znao je da ovo neće biti taj slučaj. Čak i ovako, prsa
razrezanih od jedne do druge lopatice i dolje preko trbuha do stidne kosti, dječak je izgledao
normalnije, ljudskije nego dok je bio prikucan za ogradu. Jason je vidio forenzičke snimke i
one nisu bile za ljude slabog srca.

“Definitivno ugušen, inspektore. U ustima sam mu pronašao nekoliko vlakana.” Rory

Wilkinson pažljivo je iz trbušne šupljine izvadio želudac, slezenu i crijeva i stavio ih na
vagu. “Poslao sam ih na analizu, ali da budem iskren, siguran sam da mu je u usta bila
gurnuta muška čarapa i zatim osigurana ljepljivom vrpcom. Na rubovima vilice ostali su
tragovi ljepila.”

„I sve ostalo što mu je učinjeno dogodilo se nakon smrti?“

Profesor je kratko odmahnuo glavom. „Uglavnom. Mislim, sve te gluposti s čavlima i

tetoviranim simbolom, ali...“ Uslijedila je duga tišina.

„Ali bio je zlostavljan?“

„Da, jadni malac. Upravo se namjeravam time pozabaviti, pa ću vam uskoro moći više reći, ali
moram naglasiti da to nije od jučer. Taj je dječak zlostavljan godinama.“ Jason se namrštio.
„Znači, mislite da je možda držan u zatočeništvu.“

Rory je odlučno odmahnuo glavom. „Ne, ne to. Pogledajte ga samo... mršav je, previše mršav
za svoju dob, ali ne od izgladnjivanja, nego od jako loše prehrane. Koža mu je nezdrava, kosa
suha i krhka, ima plikove, ali mislim da je njih izazvala tijesna, vjerojatno tuđa obuća. Nema
starih modrica ili kontuzija od vezivanja i dugog držanja na lancu... Ne, siguran sam da je
obitelj tog dečka bila na rubu gladi. I možda je od nje pobjegao.“

Patolog je nastavio pregled, neuobičajeno tih i šutljiv. Jason je osjetio kako ga ispunjava
malodušnost. “Dakle, ubojica je bio prilično mudar u odabiru svoje žrtve. Ako je
doista zlostavljan duže vrijeme, izgledi da bi netko prijavio njegov nestanak ravni su nuli.“

Rory je podigao pogled. „A ja mogu potvrditi da je upravo tako, jadničak.“ Uzdahnuo je. „Ipak,
ako gaje naš ubojica također iskorištavao ili zlostavljao, postoji mogućnost da pronađemo
nešto njegove DNK.“

„Kažete da na njemu nema tragova vezivanja, pa zašto onda mislite da je držan u

zatočeništvu?“
„Vjerojatno je bio drogiran, inspektore. Toksikološki nalaz njegova urina uskoro će nam
pokazati o čemu je točno riječ.”

“Ili je možda poznavao svoga tamničara. Možda je svojem ubojici otišao potpuno
svojevoljno.” Jason se prisjetio osmijeha mladog Dannyja Cartera, neposredno prije nego
što je ubijen.

“I to je moguće.”

“Još jedna stvar, profesore, a onda ću vas pustiti da bez ometanja nastavite. Jeste li bili ovdje
u vrijeme ubojstava u Gibbet Fenu?”

“Oh ne, srce moje! Premda imam osjećaj da s ovom policijskom upravom oduvijek
surađujem, u to sam vrijeme još uvijek studirao u Londonu.” Namjestio je
naočale, razmišljajući. “Mislim da je u to vrijeme patolog bio Charles Wilson.”

Jason je samo kimnuo. “Da, na nekim sam papirima vidio njegovo ime. Samo sam se pitao
jeste li i vi bili ovdje?”

“Žao mi je, inspektore, očito nisam toliko star kako izgledam! Ali, ako ikad prebolim vaše
komentare, bit ću vam na raspolaganju bude li vas još nešto zanimalo.”

***

Te večeri u sedam načelnik Redpath pozvao je Matta u svoj ured. Bez ijedne riječi, natočio je
dva viskija ijednu čašu dodao Mattu.

“Jesi li dobro, prijatelju? Ovo je bilo prilično gadno.” A zatim je dodao: “Posebno tebi.”

Matt je sa zahvalnošću otpio malo viskija. “Ja sam dobro, gospodine. Uistinu. Da, bilo je to
mračno otkriće, ali nije ostavilo traga.”

“Dobro... drago mi je to čuti. A sada, što misliš, prema prvim nalazima? Je li riječ o istom
ubojici?”

Matt se počešao iza uha. “Teško je to reći, gospodine. Radije bih tu prosudbu ostavio za
kasnije, kad dobijemo forenzičke nalaze.”

“Ali što ti govori tvoja policijska intuicija?”

“Pa, kao što znate, u vrijeme prvih ubojstava odlučili smo u tisku ne spominjati onaj znak na
tijelu. To nikad nije izišlo u javnost. Ali ubojica ovog dječaka je za to znao. Savršeno ga
je reproducirao. I fotografije, gospodine, one koje prethode smrtima... jednostavno ne znam.”
Polako je progutao viski, osjećajući kako mu prži grlo. ”Doista želim reći: ‘Da, to je on.' Ali
nekako to jednostavno ne mogu razumjeti.”
“Zar može itko od nas?” Načelnik se zagledao u Matta. “I kad već govorimo o prikrivanju
stvari, inspektore... Što je s onom drugom malom tajnom? Onom za koju ste znali samo ti
i Charles Wilson? Mogu li pretpostaviti da svojoj ekipi nisi pričao o tome?”

Matta je preplavio bijes. Kako je, dovraga, načelnik doznao za to? Charles je bio mrtav, a on
to ionako nikom živom ne bi rekao.”

“Oprosti što te time opterećujem, Matte, ali s obzirom na ovo novo umorstvo, mislim da je
vrijeme da na vidjelo iznesemo sve što znamo, zar ne? Posebno nešto poput
zloupotrebe dokaza.”

Matt je protrljao sljepoočnice, zagledao se u ulaštenu površinu stola i zapitao se koliko

načelnik zapravo zna. ”Kako znate za to?”

“Imam pismo, Matte... Poslao mi ga je patolog Charles Wilson samo nekoliko mjeseci prije
svoje smrti. Nakon odlaska u mirovinu pomislio je da bi moglo biti korisno ako još netko
zna za ono što ste vas dvojica otkrili. Tek za slučaj ako se tebi nešto dogodi i podatak
tako bude zauvijek izgubljen.” Neobično je pogledao Matta, gotovo ljubazno. “Shvaćaš,
ispravno je zaključio da će nas taj slučaj jednoga dana opet početi progoniti, a duboko u srcu
se slagao s tvojim starim narednikom. Ni on nije vjerovao da je Paul Underhill ubojica.”

Matt se zavalio u stolici i zapitao se kako bi trebao postupiti u vezi s ovim neočekivanim
otkrićem. Dobro poznavajući načelnika, odlučio se za ponizan pristup. ”Zbilja mi je
žao, gospodine. Trebao sam vam to još davno osobno reći, ali morate znati da smo Charles
i ja imali dobre razloge zašto smo tako postupili i da nikad nismo uništili dokaz. On je još
na sigurnome.”

“Pa onda, reci mi kakvi su to bili razlozi.”

“Siguran sam da ih je Charles veoma detaljno opisao, zar ne?” Matt je znao da zvuči ogorčeno,
ali borio se sa svojim osjećajima u bitki koja je već bila izgubljena. Nimalo mu se nije sviđalo
što je ta informacija razotkrivena, a sada će načelnik sve obznaniti, i to prokleto javno.

“Daj, Matte... nemoj se duriti na mene. Ti zlatni privjesci su dokaz i sigurno ne pripadaju tebi,
premda si ih negdje zaključao. Valjda znaš da bih te mogao uvaliti u nevolju kad bih
to stvarno želio?”

“Ja ih nisam uzeo, gospodine. Nalaze se u policijskoj pohrani dokaza, pod imenom Charles
Willson.” Iskapio je svoju čašu u znak predaje. Kakvog je sve to imalo smisla? ”Nismo
odmah povezali stvar. Danny Carter je oko vrata na tankom lančiću nosio maleno
raspelo, Christopher Ray Fellowes imao je mali križ i zlatnog sv. Kristofera na privjesku za
ključeve. Jamie Matravers nosio je samo jednu naušnicu, u obliku križa. Tek mnogo
kasnije, zapravo posve slučajno, doznao sam da su ti križevi jednaki, pa smo posumnjali da
su ubojičin dar.” U mislima je vidio sebe i patologa kako sjede u mrtvačnici i raspravljaju o
tome što poduzeti. “Odlučili smo neko vrijeme šutjeti jer smo slutili da je netko indiskretan...
i to netko tijesno povezan sa slučajem.”
Načelnik se nagnuo naprijed i zagledao se u njega. “Kako to misliš?”

“Netko je odavao informacije, nenamjerno ili namjerno, nikada to nismo uspjeli pouzdano
utvrditi. Kako bilo, osjetljive pojedinosti nalazile su put do javnosti. To je razlog zašto smo
Charles i ja te privjeske zadržali za sebe. Kad bi za to došlo vrijeme, iznijeli bismo ih kao
dokaze, ali to se nikad nije dogodilo.”

“A Underhill? Sigurno ste mu u potrazi za još takvih križeva pretražili stan?”

“Jesmo. Pregledali smo detaljno i njegove papire, ne bismo li naišli na kakav dokaz ili
narudžbu, ali nismo pronašli ništa. U svojem domu nije imao baš ništa povezano s
religijom, čak ni Bibliju.”

“A ovo novo umorstvo? Kako ste nazvali mrtvog dječaka?”

“Zovemo ga Gabriel, gospodine. Pozornica Goddard komentirala je kako ima lice anđela.”

“On na sebi nije imao križ?”

“Bio je nag, gospodine, i dosad nismo pronašli ništa. Samo se želim uvjeriti da se neće pojaviti,
bilo u njegovu tijelu ili među njegovom odjećom, ako je uopće pronađemo.”

Načelnik je podigao bocu viskija i ponudio je Mattu.

“Ne, hvala, gospodine. Moram voziti do kuće.” U sebi je prokleo. Rado bi on tu bocu iskapio
do dna. “Ako nemate ništa protiv, možemo li tu priču o križevima neko vrijeme zadržati među
nama?”

“Ne vidim u tome problem, Matte. Kao što kažeš, ako nam zatrebaju kao dokaz, iznijet ćemo
ih na vidjelo, u redu?”

“Apsolutno. I gospodine, ako me ponovno pitate za stručno mišljenje, s obzirom na povijest

slučaja i nakon što sam vidio posljednju žrtvu, rekao bih: nije riječ o istom ubojici, ovaj kučkin
sin je oponašatelj.”

“Zašto to misliš?”

“Ubojica iz Gibbet Fena bio je neizrecivo okrutan. Svi su dječaci mučeni i doživjeli su groznu
smrt. Prisjetite se Jamieja, on je bio živ kad je bačen u vodu u onoj prokletog čahuri od
bodljikave žice.” To ga je prisjećanje gotovo ostavilo bež riječi, ali nekako se uspio pribrati.
”S druge strane, Gabrielova smrt na prvi se pogled čini užasnom, ali u usporedbi s opakošću
starih zločina nije ni približno takva.”

“Možda naš ubojica nakon dvadeset šest godina više nije tako kreativan?” Očito oslobođen
obveze da sam vozi kući, načelnik je u svoju čašu ulio još viskija. “Ili možda želi da mislimo
kako se radi o oponašatelju? Jeste li pomislili na to?”
“Ne brinite, gospodine, mozak mi je trenutno u punom pogonu. Iskreno, mislim da nema
scenarija koji nisam razmotrio.” Zastao je. Bijes zbog otkrića zlatnih križeva je splasnuo
i odjednom je osjetio nekakvo čudno olakšanje. “I oprostite što nikad nisam spomenuo
raspela. Valjda znate da bih ih upotrijebio kao dokaz da sam mislio da je to opravdano?”

“A što mislite, zašto samo sjedimo ovdje i pijemo viski, a ne čitam vam prokletu optužnicu.”

“Hvala vam, gospodine.”

Napustio je ured i vratio se do prostorije odjela za umorstva, za koju je vjerovao da će dotad

već biti prazna. Umjesto toga, ondje je zatekao Bryna i Gemmu kako ga čekaju. “Mislio sam
da ste vas dvoje odavno otišli. Kada napokon pronađemo nešto od čega možemo početi, radit
ćemo i danju i noću.”

Bryn je kimnuo glavom: “Istina, gospodine. Inspektor i narednica Haynes su otišli, ali Gemma
ima jednu ideju koju bi vam rado izložila.”

Možda je to bio učinak neočekivane rasprave s načelnikom, ali Matt je osjetio kako ga
preplavljuje bolesni umor, a s njime i netrpeljivost prema kolegama. “Zar to ne može
pričekati do jutra? Prokleto sam iscrpljen.” Izraz njihovih lica sve mu je rekao, pa se s
uzdahom svalio u praznu stolicu i pogledao ih. “Oprostite, pretjerao sam.... nisam se zbog
jebeno groznog dana

trebao istresati na vas dvoje. Dakle, o čemu se radi?”

Bryn je sjeo nasuprot njemu. “Stara istraga, gospodine. Znate li tko je identificirao
Underhillovo tijelo?”

Matt je osjetio kako ga prožima jeza. “Nisam siguran.” Zašutio je pokušavajući srediti misli.
“Mislim, njegov brat. Zašto pitaš?”

“Gemma misli da to uopće nije bio Underhill, odnosno da je on još uvijek živ i zdrav ili, bolje
rečeno, živ i bolesno poremećen ubojica.”

Matthew je osjetio kako ga obuzima nemoć, a zatim se gotovo tupo zagledao u mladu
pozornicu. “Sigurno si provjerila sve izvještaje? Oni bi to potvrdili.”

“Nema ih, gospodine.”

“Što?”

“Da, u tome je problem, šefe.” Bryn se namrštio.

“Nadali smo se da ćete nam vi moći popuniti praznine, s obzirom da ste u to vrijeme bili
ovdje.”
“Zapravo nisam bio ovdje kad su identificirali Underhilla. Namrštio se pokušavajući potisnuti
neželjene uspomene u pretinac u svojem mozgu, kako bi ostale zaključane. “Mislim da sam
bio na dopustu”, neuvjerljivo je dodao.

Gemmi su oči gotovo blistale od uzbuđenja. “U tom slučaju postoje prokleto dobri izgledi da
je moj predosjećaj ispravan.”

Matt je protrljao oči koje su ga pekle od umora. “Ne, ne, Gemma... žao mi je što te moram
razočarati, ali to jest bio Underhill. Kad sam se vratio, cijela je postaja brujala o tome.
Nikad ne bi učinili takvu pogrešku. On je bio glavni osumnjičeni i svi su ga poznavali.”

“Možda, ali koliko je ljudi uistinu vidjelo njegovo mrtvo tijelo? Navodno je tjedan dana ležao
u jarku! Znate i sami u kakvom je stanju truplo nakon toliko vremena, šefe!” Oči joj
nisu izgubile onaj poletni sjaj. ”Što ako je sve to Underhillovo djelo? Ako je pronašao
nekoga približno jednake visine i građe, odjenuo ga u vlastitu odjeću, gurnuo mu u džep
nešto po čemu će ga identificirati, i hej!... Lijepo ga odveze do nekog pustog mjesta, pobrine
se da završi negdje gdje ga neće odmah primijetiti, a zatim prestane ubijati. Što ćemo mi
pomisliti? Glavni sumnjivac je umro i više nema novih žrtava. Pravi Underhill je slobodan.”

“Ima smisla”, rekao je Bryn, pokušavajući obuzdati zijevanje.

“Oprostite, ali to zbilja ne prihvaćam. Bila bi to prvoklasna, neviđena blamaža. To se

jednostavno nije moglo dogoditi.” Matt je počeo prekapati po sjećanju. Dovraga, gdje
su nestali ti izvještaji? Bio je siguran da bi tijekom godina prekapanja po slučaju primijetio
da nešto nedostaje. Posebno nešto tako važno.

Bryn je ustao i protegnuo se. “Pa, uz dužno poštovanje, gospodine, ja nisam tako siguran.
Govorimo o nečemu što se dogodilo prije gotovo tri desetljeća. Koliko su u to vrijeme
mogli biti sigurni? Očito su pronašli nešto što je nesporno identificiralo tijelo. Poznati su mi
i neki noviji slučajevi kad su ljude prepoznavali po odjeći ili nakitu. Uostalom, razumljivo je
da je nekima tada lakše odvratiti pogled.”

Matt se ukočio. S poznatog bijelog lica u njega su zurile mrtve oči. Silom je otjerao taj prizor
od sebe i rekao: “Vrijeme je da za danas zaključimo. Ovo ćemo prespavati i sutra nastaviti
razgovor.”

Dok su odlazili, čuo je kako Gemma nešto bijesno mrmlja ispod glasa. Jedina riječ koju je
razabrao bila je ”dinosaur”.
Jedanaesto poglavlje
Na kuhinjskom stolu dočekala ga je poruka gospođe Cable. Toga se popodneva vratila i
završila s čišćenjem. Ostavila mu je vrećicu svježe ubranog zimskog povrća iz vrta svojega
muža i veliku krišku domaće torte od mrkve, pažljivo umotanu u plastičnu foliju. Mattu je
godila toplina koju je staričina povremena prisutnost donosila u kuću na farmi. Bez poruka
gospođe Cable u kojima mu je ostavljala obavijesti o važnim stvarima, poput potrebe za
kupovinom bjelila, i njezinih malih, ali brižnih darova, farma Cannon uistinu bi bila
jako usamljeno mjesto.

Iz navike je sebi ulio dvostruki viski, pa otvorio hladnjak i zagledao se unutra. Nakon kratkog
premišljanja izvadio je svinjski odrezak, crvenu papriku, nekoliko šnita slanine, glavicu luka
i punu šaku šampinjona. Znao je da je hladnjak prepun već gotovih jela, ali morao je nešto
raditi. Rezati, sjeckati, usitnjavati na kockice, pržiti, pirjati — dakle, to je bila prava terapija.

Međutim, večeras kao da nije imala učinka i osjetio je kako ga preplavljuje užasna
usamljenost. Pronalazak Gabrielova tijela oživio je sve sablasti njegove prošlosti.

Ne samo Jamieja Matravarsa i ne samo Lauru i Maggie. Činilo se da su mu cijele dvije godine
života bile mračne i izobličene, prepune isprepletenih sjećanja koja su odbijala izblijedjeti.
Uvijek su mu se vraćala u noćnim morama, a sada im je Gabrielova smrt omogućila pristup i
njegovim budnim satima. Gotovo je bijesno sjeckao luk i sebi zamjerao što je ovih dana
kakvu-takvu utjehu mogao pronaći jedino u zaboravu koji je donosio seks.

Zamahujući kuharskim nožem po šaci svježeg začinskog bilja, prokleo je Lizina muža zbog
nevjerojatno lošeg tajminga za povratak iz Iraka. Liz mu je sada trebala i, premda je znao da
bi se zbog toga trebao sramiti, nije se tako osjećao. U tom je trenutku njegova žudnja
bila tolika da se nije sramio ničega. Čak ni toga što ima aferu sa ženom vojnika, pa čak ni
činjenice da taj vojnik vraća kući tijela mrtvih junaka.

Matt je odložio nož, zagledao se u nasjeckano bilje i zapitao se u kakvog se to neosjetljivog,

sebičnog kučkinog sina pretvorio.

Kad je jelo napokon bilo gotovo, malo je pojeo, a ostatak bacio u zahod i vratio se viskiju.
Previše problema mu je prolijetalo kroz glavu. Poput onoga gdje su, dovraga, nestali
izvještaji o identifikaciji Underhilla? Naravno da je u prokletom jarku ležalo tijelo prokletog
Underhilla i, dobro, čak i kad bi se složio s pozornicom Goddard da je u pitanju bilo smišljeno
umorstvo, Matt je bio siguran da vozač koji ga je usmrtio i nakon toga pobjegao nije ubojica
iz Gibbet Fena. Svi su vjerovali da je to učinio netko uvjeren u krivnju Paula Underhilla, kako
bi osobno zaustavio gada u njegovim zvjerstvima. Time je osujetio svaku mogućnost da
neki pravnički lešinar izvuče kučkinog sina pozivajući se na neku proceduralnu pogrešku. A
ako je Underhill bio kriv, onda svaka mu čast! Živio!

Odjednom je osjetio nelagodu. Neki jedva čujan zvuk prekinuo mu je misli. Miš u potkrovlju?
Škripava stolica? Stara je kuća ponekad razgovarala s njime. Osvrnuo se oko sebe i, ne
primijetivši ništa, zaključio je da postaje paranoičan. Toliko je želio čuti šuškanje kotača na
pošljunčenom prilazu do štaglja uz kuću. Želio je čuti kako se vrata automobila
bučno zatvaraju i korake kako brzaju prema njegovim vratima. Ali uistinu je želio osjetiti
Lizino golo tijelo čvrsto stisnuto uz njegovo. To i zaborav svega što se okomilo na njega, svega
osim osjećaja koje je ona u njemu budila.

Još uvijek u ruci stišćući gotovo praznu čašu, ustao je i pošao do prozora, pa bacio pogled na
mračnu baruštinu. Nikad nije podcjenjivao čudesne okolnosti koje su zaokruživale njegovu
vezu s Liz. Oboma im je ta situacija bila skoro pa savršena. Dokle god budu diskretni, makar
zbog toga trpjeli velike boli, bio je spreman i voljan pružiti joj sve što joj je u
braku nedostajalo, a ona je s radošću zadovoljavala njegov nezasitni apetit.

Otpio je mali gutljaj iz čaše i namrštio se. Policija je bila prepuna zabranjenih ljubavnih veza.
Oduvijek je bilo tako i nije bilo izgleda da će se tu nešto promijeniti. Bio je to posao koji je
pružao tisuću uvjerljivih izlika da ne budeš ondje gdje bi trebao biti. “Oprosti, draga,
zapeo sam zbog prometnog udesa, nemam pojma kad ću se izvući.”

“Ne mogu doći kući, dušo, na očevidu sam. Vjerojatno će potrajati cijelu noć.” Itd., itd., itd. On
osobno nikad nije ni pomišljao baviti se time tko se s kime jebe. Zapravo, ako je
vjerovati ogovaranjima, on za to vjerojatno uopće nije bio sposoban. Kako bilo, bio je prilično
siguran da nitko nije imao toliko sreće koliko oni. Jedan slobodan muškarac i žena kojoj
muž većinu vremena provodi stotinama milja daleko. K tome, Liz je bila mudra. Pobrinula se
da ono u što se upušta budu samo bezazleni flertovi. Iskreno, bila je prokleto zgodna i tupani
su obožavali pažnju koju im je ukazivala, ali svi su nekako vjerovali da je ona sretno udana
žena, potpuno vjerna svojem mužu, vojnom časniku.

Matt se nacerio. A njega su svi jednostavno smatrali radoholičarom. Točka. Da su samo znali
dokle je narednica Haynes uistinu dospjela! I to s tim dosadnim starkeljom od
višeg inspektora! Osjetio je navalu neskrivenog zadovoljstva.

Sručio se nazad u stolicu i glasno spustio sad već praznu čašu na stol. Ali večeras mu piće nije
pomagalo; večeras je bolovao.

Liz će bez sumnje biti u kupnji, čistiti ili činiti što već mora kako bi kuću uredila za Garyjev
sutrašnji povratak. Ili možda neće? Matt je posegnuo u džep i izvukao mobitel. Nakon kratkog
oklijevanja pritisnuo je tipku L.

“Mattie! Baš sam mislila na tebe! Evo me u Tescu, tražim onu zelenu lisnatu stvar, kako se
ono zove?”

Njezin vedar glas rastjerao je sve duhove i natjerao ih da brzo pobjegnu natrag u sjene.

“Žao mi je što ti to moram reći, ali upravo si pala na ispitu za glavnog kuhara. Zove se salata!
Ali, Liz, pitao sam se...”
“Naravno da jesi. Ali to će morati biti kod Adieja. Još moram odnijeti kući sve ove dosadne
namirnice, a moram i malo pospremati. To je najbolje što ti mogu ponuditi. Onda, kako
ti zvuči deset i trideset?”

Matt je pogledao u bocu viskija. Rizično. Jako rizično.

Neće imati nikakvog opravdanja ako ga zaustavi prometna. Ovih dana bilo im je najdraže
srediti nekoga od svojih, što s većim činom, tim bolje. Osvrnuo se po tihoj sobi. Sjene
u kutovima su ga dozivale. Odjeci iz prošlosti koji su pod svaku cijenu htjeli obznaniti da
su tu. ”Savršeno. Onda se vidimo.”

***

Iz nekog razloga, vođenje ljubavi kao da im se uzdiglo na višu razinu. Mate se srušio do nje,
hvatajući dah.

Liz se naslonila na lakat i pogledala ga. “Ovo je, moram ti reći, bilo nevjerojatno!” Dok je to
govorila, svojom mu je dojkom lagano doticala grudi, a na prigušenom svjetlu
noćne svjetiljke izgledala je kao da je od mekane bijele svile.

On je progutao slinu, pa joj se nasmiješio. “Dobivam li zlatnu medalju?”

“Za ovu izvedbu dobivaš ključeve grada!”

“Zbilja? Misliš, mogu ići kamo god poželim? Dolaziti i odlaziti po volji?” Nacerio se i povukao
je natrag na sebe.

“Čovječe! Nije vrag da želiš još?”

On je podigao obrvu, a zatim je čvrsto poljubio u usta i šapnuo joj na uho: “Treba li ti vremena
da povratiš snagu? Nemoj mi reći da ne možeš pratiti ritam? Zato što”, jezikom joj je oblizao
uho. “Imam jednu čudesnu ideju! A kako si večeras posebno gipka, možda bi voljela da ti...”
Primaknuo joj se bliže i posljednjih par riječi šapnuo joj na uho.

Ona je glasno zastenjala. “Sigurno se šališ!”

Šapnuo joj je još nekoliko riječi ohrabrenja i, kako se pokazalo, veoma brzo joj uspio dokazati
da je smrtno ozbiljan.

***

Oko dva ujutro Ted je oprezno sišao s potkrovlja napuštene škole. Trebalo mu je nekoliko
mjeseci da pronađe savršeno mjesto odakle će imati nesmetan pogled na sobu na
drugom katu hotela Waggoner's Rest. Uvijek su bili dovoljno oprezni da navuku zastore na
prozoru spavaonice, ali iz nekog razloga nikad nisu obratili pažnju na bočni prozor u
garderobi ili, da budemo precizniji, na specifični kut visokog ogledala koje je prekrivalo pola
njezina zida. Bio je uzbuđen jer je baš tu večer izabrao za isprobavanje svoje nove igračke,
veoma posebne kamere. Zadrhtao je od pomisli da je uspio snimiti prizor kojem je upravo
svjedočio. Ako su te vruće snimke bile upola dobre koliko je vjerovao da jesu, moći će ih
iskoristiti ne samo za ucjenjivanje, nego i da unese nešto vreline u svoje samotničke noći.

Polako je sišao niz opasno klimavo stubište, a zatim se iskrao kroz prašinom i otpadom
prekriveno predvorje, van u noć. Jedno je bilo sigurno, on nije poznavao nijednu ženu koja
bi ono činila. Požuda ga je prožimala svaki put kad bi pomislio na kružne pokrete
ženinih bokova, dok je jahala onog sretnog kučkina sina od detektiva. U vlazi i mraku
napuštenog školskog skladišta gotovo je mogao osjetiti to stiskanje i popuštanje, stezanje i
milovanje, i poželio nešto od toga i za sebe.

Srećom, noć je bila hladna, pa mu je prelazak preko izrovanog betonskog igrališta pomogao
da donekle obuzda svoju pohotu. Poput glasnika smrti provlačio se kroz grmlje i zapušteno
nisko raslinje, do žičane ograde koja je okruživala cijelo mjesto. Uz uzdah čežnje provukao
se ispod nje i izišao na polja koja su se prostirala uokolo. Ovo nikad nije planirao, ali možda
bi ipak mogao malo promijeniti pravila igre i pronaći način kako osjetiti tu vrelu put.

***

Jason je tiho sjedio na rubu kreveta svoje najmlađe kćeri i nježno joj milovao kosu. Pitao se
koliko će dugo još sjediti ovdje. Ružan san je prošao i dijete je mirno spavalo, ali nešto ga
je natjeralo da pričeka sve dok ne bude posve siguran da sada lijepo sanja. Dok se divio
mekoći njezine kose, dopustio je da mu misli odlutaju do najnovijeg ubojstva. Zašto je viši
inspektor bio toliko opsjednut tim slučajem? Bilo je to pomalo uvrnuto, ali i Matt Ballard na
neki je način bio enigma. Prokleto dobar detektiv, u to nije bilo sumnje, ali kao čovjek... Jason
se namrštio i ogledao po zamračenoj sobi. Što je zapravo znao o Ballardu? Nitko normalan
ne može biti toliko opsjednut poslom. Znao je da živi sam na onoj osami, u Tanner's Fenu.
Znao je da nema braće ni sestara. Znao je i to da mu je otac umro, a majka se nalazila u
nekakvom domu. Matt mu se jednom bio povjerio i rekao kako među njima postoji
nepremostiv jaz te da je posjećuje samo povremeno, iz puke obveze. Što još? Ah, da, volio je
kuhati. I tu su činjenice prestajale, a počinjale pretpostavke. Jason nije volio ogovaranja, ali
znao je da o višem inspektoru kolaju neke nepotvrđene glasine. Jedna se ticala nekakve
bolesti, psihičkog sloma ili depresije, ali to je bilo davno, dok je još bio pozornik. Pričalo se
da se to najvjerojatnije dogodilo zbog pronalaska malog Matraversa, Jason je zadrhtao. Bilo
je poznato da su takve stvari znale izbaciti iz takta i najčvršće murjake, ali jednostavno nije
bilo pristojno da svojeg šefa o tome ispituje. A bila je tu i glasina o izgubljenoj ljubavi. Pa,
većini se ljudi nekoliko puta u životu dogodi ljubavni brodolom, što ne mora nužno završiti
povlačenjem u sebe.

Poravnao je pokrivač preko usnulog djeteta i pomislio kako bi je trebao ostaviti da spava, ali
nije želio otići. Sljedećih će dana po cijeli božji dan raditi i nije imao pojma kad će mu se opet
pružiti prigoda da provede nešto vremena s djecom. A ovo je bilo lijepo, tiho i smirujuće.
Tako daleko od petljanja s otpadom Fenfleeta. Ovoga je časa jedva mogao povjerovati da je
tamo negdje vani ubojica. Možda netko toliko blizak da se s njime mimoilazi na ulici, netko s
užasnom, zlom, mračnom stranom i sklonošću prema ranjivim klincima. Teško je progutao
slinu i pogledao svoju kćer, njezinu plavu kosu prosutu po jastuku. Neka mu Bog pomogne,
volio je svoju djecu toliko da bi bio u stanju ubiti kako bi ih zaštitio.

Tiho hodajući prema vratima, razmišljao je o ideji ubojstva iz zaštite, ali u očima zakona to
ga ne bi učinilo nimalo boljim od samog ubojice.

Prezirno otpuhnuvši ispod glasa, zatvorio je vrata i ostavio dijete da spava. On je možda
pripadao među lojalne i vjerne zaštitnike zakona, ali ako itko zaprijeti njegovoj djeci ili
ženi, rastrgat će ga na komadiće i za to biti blagoslovljen od svih dobrih roditelja na planetu.

Polako je sišao niza stube, do sobe u kojoj su se Luise i njihova starija kći hihotale gledajući
neki besmisleni reality show na televiziji. Od tog vedrog zvuka srce mu je brže zakucalo.
Dvanaesto poglavlje
Matt je odmah primijetio izvještaj na svojem stolu. Uz njega je bila priložena poruka

Roryja Wilkinsona s kratkim sažetkom forenzičkih nalaza. Ali unutra je bilo malo toga što
već nije znao. Dječak kojem su dali ime Gabriel većinu je svojeg kratkog života patio, na ovaj
ili onaj način. Bio je pothranjen i zaostao u razvoju. Obdukcijom se otkrilo najmanje dvadeset
starih ozljeda, dokaza zlostavljanja tijekom prilično dugog razdoblja. Uzrok smrti
je klasificiran kao gušenje zbog začepljenja dišnih putova. Nažalost, to nije bila nepoznata
pojava. Rory je dodatno komentirao kako postoji mogućnost, premda ne izgledna, da je do
smrti došlo slučajno. U usta mu je gurnuta smotana čarapa, nakon čega su još i oblijepljena
ljepljivom trakom. Mogao je to biti pokušaj da se dječaka utiša, koji je završio fetalno. Za
toksikološki će nalaz trebati znatno više vremena, ali prvi su nalazi pokazivali da je uspavan
većom dozom lijekova. Vrijeme smrti procijenjeno je na otprilike osam sati prije pronalaska
tijela. Kad je odnesen u močvaru kako bi poslužio kao svojevrsni ubojičin krvavi izložak, već
je zasigurno bio mrtav. Na tom je mjestu Rory dodao nekoliko slikovitih prijedloga o tome
što bi Matt mogao učiniti kučkinom sinu kada ga uhvati, potpisanih iskrenom ponudom da,
bilo danju ili noću, po potrebi i osobno pripomogne u izvršenju ranije spomenute kastracije.

“Matte, moramo razgovarati.” Na vratima je stajao načelnik, a glas mu je odisao zabrinutošću.

“Uđite, gospodine. Upravo sam pročitao preliminarni izvještaj patologa.

“Aha, vidio sam ga, a Rory Wilkinson me je upravo i osobno nazvao.” Krupni je čovjek
privukao stolicu, sjeo i zagledao se u Matta. “On vjeruje da je Gabriel bio gradsko
dijete, preciznije, iz nekog većeg grada. Poslao je uzorke forenzičkom botaničaru,
palinologu specijaliziranom za tragove peludi u posmrtnim ostacima. To bi nam trebalo dati
nekakvu lokaciju ili vezu s mjestom iz kojeg dječak potječe.” Šutnuo je nogom rupu na
podnom tapetu. “Matte, stvar je u tome što ja mislim da je otet jednostavno iz razloga što će
ga biti teško identificirati, i da ubojici nije bilo važno tko je on. A razlog zbog kojeg ubijen”,
zastao je kako bi dodatno naglasio svoje riječi. ”vjerujem da je povezan s tobom.”

Matt je osjetio mučninu.

“Iskreno, nema dvojbe da je nekome očajnički stalo da privuče tvoju pažnju. Samo trebamo
otkriti zašto.”

“I tko bi bilo od prilične pomoći, gospodine”, oporo je rekao Matt.

“To ne treba niti spominjati. Dakle, sastavio sam popis nasilnika koji imaju posebno dobre
razloge da te mrze. Nažalost, on se proteže na dvoznamenkasti broj, ali uključio sam
i inspektoricu Packer pa ih njezina ekipa prati i provjerava.”
Matt se oslonio taktovima na stol, nagnuo naprijed i podupro bradu rukama. “Tko bi ubio
nevinog dječaka samo kako bi mene natjerao da to primijetim? Isuse Kriste! Bio sam
na punom oprezu još otkad sam vidio onu prvu fotografiju.”

“Znam. Možda nas samo želi potpuno uvjeriti da misli ozbiljno.”

“Ali što on želi? I mislimo li uistinu da se pravi ubojica vratio iz mrtvih?”

David Redpath zamišljeno ga je pogledao pa rekao: “Ako kod Gabriela ne uspijemo ništa
otkriti, jednostavno ćemo morati čekati dok nam ubojica sam ne kaže što želi”

“Oh, da! I pustiti da bogzna koliko još djece umre dok mi budemo samo čekali.”

“Matte, nisi ti za to kriv. Možda jesi meta, ali ovo je djelo opasno bolesnog uma.”

“Oprostite, gospodine, ali očito sam nečim ozbiljno razgnjevio tog luđaka. Pitanje je samo
čime?”

“I ima li on doista veze s ubojstvima u Gibbet Fenu, ili je to samo krinka, dimna zavjesa koja
će nas odvesti u krivom smjeru?” Načelnik se zavalio u stolici. “Možda je to samo
gubitak vremena, ali zatražio sam od inspektorice Packer da mi donese popis svih muškaraca
i žena koji su radili s tobom na prvom slučaju. To je ciljanje napamet, ali netko bi se možda
mogao prisjetiti nečega korisnog.”

Matt je slegnuo ramenima. “Pretpostavljam da ih je većina u mirovini ili su već mrtvi.”

“Možda, ali neće naškoditi ako porazgovaramo s onima koji su još među živima. I Matte, zbilja
ovo ne želim pitati, ali sam s obzirom na ozbiljnost situacije na to prisiljen.”

Mate se zagledao u načelnikove tamne oči i zapitao se što sada slijedi.

“Imaš li ikoga s kime si...” činilo se kao da mu je pomalo nelagodno. “Uh, s kime si posebno
blizak? Shvaćaš li da bi i oni mogli biti u opasnosti?”

“Što? Kako to mislite?” Mattu se u glavi rodilo jedno jedino ime: Liz Haynes.

“Zaboga, Matte, znaš točno kako mislim! I pritom sam mislio i na tvoju majku.”

Osjećajući kako mu se srce steže, Matt je dugo i tiho uzdahnuo. “Mojoj majci teško da još
nešto može zaprijetiti, gospodine. Živa je, ali kao da i nije.”

“Još je uvijek u staračkom domu?”

“Da, gospodine.”

“Ubojica možda ne zna koliko je bolesna. Mislim da bismo trebali obavijestiti dom i dati joj
nekakvo osiguranje.”
“Ako smatrate da je potrebno... ja ću im javiti i sve objasniti.”

“Pođite osobno tamo. Ona vam je jedina preostala od obitelji, zar ne?”

Matt je kimnuo glavom. Nije se baš radovao ponovnom susretu s njome.

“A bliski prijatelji? Prijateljice? Mislim, itko poseban?”

“Ne, gospodine.” I sam se zapitao je li to baš istina. “Poznajete me... oženjen sam poslom.” Nije
bio siguran umišlja li to samo, ali učinilo mu se da mu je načelnik dobacio čudan
pogled. “Iskreno, gospodine... najbliži su mi moji kolege.” Dakle, to jest bila istina, premda mu
je jedna od njih bila bliža od ostalih.

“No, dakle, oni bi se trebali znati brinuti za sebe i za ostale u ekipi, tako da ćemo se
usredotočiti na vašu majku, dobro?”

“Odmah ću poći onamo. Do povratka ću sve prebaciti na inspektora Hammonda.”

“Gdje je jutros narednica Haynes? Nisam je vidio.”

“Dao sam joj slobodno jutro. Muž joj neočekivano dolazi na kratki dopust iz Iraka. Trebao bi
sletjeti”, bacio je pogled na sat. “manje-više upravo sada. Znam da ovdje imamo puno
posla ali, s obzirom na okolnosti, nadam se da je to u redu?”

Redpath je kimnuo glavom i ustao. “Naravno, nema problema. Opa, evo nam i jutarnje pošte.”
Pružio je ruku i prihvatio debeli snop pošte od nasmiješenog djelatnika koji je prošao s
kolicima za poštu. “Ništa gadno, nadam se.”

Matt je brzo pretražio gomilu, a zatim se sledio. “Nisam baš siguran, gospodine.” Izvukao je
rukavicu i njome dohvatio prepoznatljivu omotnicu. “Mislim da imamo još jednu.”

“Pažljivo, Matte! Možda je izabrao baš današnji dan da ti naudi. Sjećaš se onog luđaka koji je
nedavno poštom poslao antraks?”

“On nije na to spreman.” Matt je osjetio kako mu se usta suše, ali bio je uvjeren da se radi o
još samo jednoj fotografiji. “Mislim da se želi još dobrano ismijavati s nama prije nego
što dođe do tog stadija” Podigao je pogled. “Želite li pričekati vani, gospodine? I provjeriti da
u hodniku nema nikoga?”

Načelnik se zagledao u njega. “Naravno da ću provjeriti hodnik, ali ako misliš ovo otvoriti,
učinit ćeš to dok sam ja ovdje, jasno?”

Trenutak kasnije, Matt je uklonio preklopljeni list bijelog papira i iz zaštitnog ovitka izvukao
fotografiju. Okrenuo ju je licem sebi i zagledao se u nju.

“Sigurno nešto jako lijepo. Ali kojeg bi to vraga nama trebalo značiti?”
Redpathov glas kao da je do njega dopirao iz velike daljine. Matt je nastavio zuriti u
fotografiju krajolika sve dok nije shvatio da jedva diše.

“Matte? Što je sve ovo?”

Njemu je bilo teško progovoriti i očajnički je poželio biti sam, pokušati pronaći neki smisao
u onome što pred sobom vidi. Ali to se neće dogoditi. Načelnik se upravo spremao dobro ga
protresti.

“Matte! Zaboga, kakva je to fotografija?”

Svalio se natrag u stolicu, duboko udahnuo i natjerao se da napokon progovori. “Nakon što
sam pronašao Jamieja Matraversa i nakon što mi je umrla žena, bio sam u potpunom neredu.”

“Da, to znam. Pročitao sam tvoj dosje, ali kojeg vraga...?“

“Trebao sam pomoć i na neko sam vrijeme otišao u policijsku rehabilitacijsku kliniku.”
Zadrhtao je prisjećajući se sjedenja u debatnom krugu, prstenu oštećenih mozgom, kako ga
je on nazvao, i pokušaja zapodijevanja razgovora o svojim problemima. “Dobro sam
se oporavio, ali sam nakon toga znao da sam došao do svojevrsne prekretnice. Zato sam
uzeo nekoliko tjedana godišnjeg odmora i otišao na osamu da se dovedem u red... morao sam
se ozbiljno preispitati.” O svojoj je životnoj krizi govorio kao da čita iz žutog tiska. “Nisam
bio siguran želim li nastaviti raditi u policiji, gospodine. Trebalo mi je neko vrijeme da
se maknem i donesem odluku što ću dalje u životu.” Još uvijek promatrajući
fotografiju, osjetio je vrelinu prašnjave ceste, miris zgaženog divljeg timijana pod nogama i
vonj eukaliptusa u zraku, vidio je nasad maslina koji se protezao sve do guste borove šume u
brdima. Prisjetio se hladne ažurno modre vode Egejskog mora kako mu zapljuskuje
gole gležnjeve.

“Otišao si na ovo mjesto na fotografiji?” Načelnik je zvučao iskreno zabrinut.

On je šutke potvrdno kimnuo. “Hodao sam tom stazom svakog dana, kroz nasade, sve do
kapelice.” Pokazao je na sićušnu bijelu građevinu na padini, s malim zvonikom na krovu.
“Ovo bih uvijek prepoznao, gospodine. To je grčki otok Karissa.”

“Je li to tvoja fotografija? Jesi li je ti snimio?”

“Ne, gospodine. Nisam bio ponio fotoaparat, a u to vrijeme nisu postojale kamere na
mobitelima. Osim toga, nije to bila takva vrsta odmora.”

“Ali tko je mogao znati da si ondje otputovao?”

Ako se još do ovog trenutka nadao da sve ovo nije duboko osobno, ta je nada sada isparila.
“Nitko, gospodine. Apsolutno nitko.”
David Redpath obišao je stol i zagledao se u fotografiju koja je prikazivala maslinik i stazu
koja njime vijuga toliko zorno, da je Matt znao kako mu šef u ustima gotovo osjeća aromu
uza, čuvenog grčkog pića s mirisom anisa.

Krupna mu je ruka samo načas stisnula rame. “Oprosti, Matte, ali u tome očito griješiš. Netko
zasigurno zna gdje si bio početkom devedesetih.”

Dok je Matt pokušavao probaviti spoznaju kako mu se vlastiti svijet upravo raspada, Ted je
vježbao s utezima, blijede kože sjajne od znoja. Sljedeći je dio igre bio više tjelesne prirode i
u tom je izazovu uživao. Onaj misaoni također je bio izvrsna stvar, ali toga se s
vremenom zasitio i sada mu je trebalo nešto konkretno, nešto odlučno i stvarno. Premda to,
naravno, nije značilo da takva nije bila i eliminacija njegova nevoljnoga gosta. Vratio je jarko
obojene utege u njihovu kutiju i pogledao na sat. još trideset minuta. Vrijeme je za tuširanje
i promjenu odjeće. Uz to, kako bi ovaj posao obavio kako valja, trebao je potpunu
promjenu načina razmišljanja.

***

Jason je gurnuo ruku u džep i izvukao petaka. “Meni donesi dvije krafne s marmeladom,
belgijsku žemlju i... hrenovku u lisnatom tijestu za kasnije.”

Gemma je rukom posegnula za novčanicom i podigla obrve. “Zar ste na dijeti, šefe?”

“Nestani prije nego što rasprodaju svježe krafne.” Gemma se nasmijala i krenula prema
vratima. “Mislite li da bi i gazda nešto htio?”

“Iskreno, ja ga sada to ne bih išao pitati, pozornice. On i načelnik proveli su više od sata iza
zatvorenih vrata. Strah me je i pomisliti o čemu su razgovarali.”

“Oko toga nema dvojbe, gospodine. Još prije sam vidjela kako onamo odnose forenzički
izvještaj. Vjerojatno o Gabrielu.” Slegnula je ramenima. “Možda mu kupim čokoladni ekler,
da ga malo razvedrim.”

Gemma je navukla svoj debeli džemper mornaričke policije i krenula prema predvorju.

Zbog ozljede gležnja donedavna je uspijevala izbjegavati tu dosadnu zadaću odlaska po

užinu, ali sada se to smatralo dobrom vježbom i, kao najmlađoj članici ekipe, preraslo joj je
u svakodnevnu jutarnju šetnju.

Valentinova pekarnica nalazila se u uskoj ulici popločanoj granitnim kockama, koja se

spuštala sve do rijeke. Ali postojao je i prečac kroz groblje i dvorište crkve, pa dalje
starim putem za vuču brodova.

Dok je prilazila crkvi, počela je padati slaba kiša. Odlučno je koračala stazom između starih,
mahovinom obraslih nadgrobnih spomenika, a s crkvenog zvonika oglasila se zvonjava.
Visok lik istupio je iz zaklona stražnjeg ulaza, zgrabio je za ruku i svinuo iza leđa pa je srušio
na zemlju. Udarac o topao beton istisnuo joj je zrak iz pluća. Nagonski se prevrnula i
zamahnula rukom, pokušavajući čovjeka uhvatiti za noge. Ruka joj je ostala nemoćno visjeti u
zraku jer se on spretno izmaknuo i podmuklo je šutnuo u rebra. Osjetila je prodornu bol i
u očaju posrnula prema naprijed, uhvativši se za klizav prastari kameni križ kako bi se
opet osovila na noge. Ali tada je dobila još jedan snažan udarac nogom u stražnjicu i sletjela
ravno na lice. Osjetila je krv na usnama.

“Još jedan pokret, kučko, i više se nikad nećeš moći služiti nogama.”

Glas je bio hladan i grub. Ovo nije netko s kime se mogao zafrkavati, osim ako zbilja nisi volio,
dugotrajne boravke u bolnici. Gemma se odmah prestala odupirati i smirila se pod pritiskom
čizme.

“Pametna žena.”

Strgnuo joj je kožnu torbicu s ramena. Jauknula je od boli.

“Začepi!” Muškarac joj je još jače pritisnuo leđa, toliko da se počela boriti za dah. Čula ga je
kako otvara torbicu i kako po njoj prekapa.

“Hej, ti! Pusti je!” viknuo je netko.

Ona užasna boi odmah je popustila, a stiska je nestalo. Gemma se prevrnula na leđa i ugledala
tamni lik čovjeka kako preskače nizak zid crkvenog dvorišta. Drugi, mnogo mlađi čovjek ga
je progonio. Ali već nakon nekoliko sekunda njezin je napadač pobjegao svojem progonitelju
i nestao niz put za vuču, ostavivši tinejdžera da se zadihano hvata za bok.

Gemma je ščepala svoj radio i udahnula trznuvši se pritom od boli. Kučkin sin! Samo da joj
nije slomio rebra. Pokušavala je uspostaviti vezu iskašljavajući krv u šaku. Nije bila sigurna
je li to posljedica gnjeva ili ozljede, ali jedva je mogla govoriti. Uspjela je
šapnuti: “Prioritetno... potrebna pomoć... crkva sv. Benedikta. Napadač pobjegao prema
rijeci.” Opet se zakašljala. “Jedini opis: muškarac u tamnoj odjeći.”

***

Na hitnoj pomoći bolnice Sv. Ane, Matthew i Jason čekali su ispred bolničke sobe.

“Jadna cura... posljednjih je nekoliko mjeseci zadobila više udaraca od Tysona Furyja”, tiho je
rekao Jason.

“Potpuno se slažem.” Matt se namrštio. “Pitam se što je, dovraga, izazvalo ovaj napad?”

Zastor s cvjetnim uzorkom se odmaknuo i izišao je liječnik. “Sada možete ući, viši inspektore.
Čini se da je ovaj put imala sreću. Nema lomova kostiju, ali zato je zadobila obilje modrica.
Neko će je vrijeme jako boljeti.

Dat ćemo joj nešto za ublažavanje boli i smirenje, a zatim ćemo je, ako sve bude u redu,
otpustiti.”
Gemma ih je pogledala s grimasom boli, frustracije i gnjeva na licu. “Oprostite, šefe, zeznula
sam stvar. Trebala sam ga spriječiti, ali misli su mi bile kilometrima daleko. Stotinu sam puta
prošla tim putem i nisam ni sanjala...”

“Zaboga, to se moglo svakome dogoditi. Imaš li snage govoriti o tome?”

Policajka je slabašno kimnula glavom. “Premda moj opis neće biti od velike koristi jer je
kučkin sin pazio da ga dobro ne pogledam, bez obzira na to koliko se trudila.”

“Ali kakav si dojam imala? Visina, građa, starost, znaš već kako to ide.”

“Definitivno nije neki klinac. I bio je veoma jak”. Zastala je. “I veoma okrutan. Ne očajnik
poput nekog narkića, nego proračunatiji, obuzdaniji. Učinio mi se višim od mene i na sebi
je imao crne hlače i, mislim, crnu jaknu s patent zatvaračem.” Lagano si je dotaknula rebra i
trznula se. “I prilično sam sigurna da je nosio rukavice.”

“Je li ti se obratio?”

“Jest. Hladan, bezosjećajan glas. Priprijetio mi je da će me trajno osakatiti. Povjerovala sam

mu.”

“Naglasak?”

“Lokalni”

“Je li se još štogod isticalo. Išta čudno?”

Gemma je kratko promislila, pa rekla: “Da. Mirisao je veoma dobro. Znate već, svježe, kao da
se upravo istuširao”

Jason je širom razjapio usta. “Koliko propalica poznaješ koji se fino okupaju i istrljaju pazuha
prije nego što nekoga nasilno okradu?”

“Ne previše. Još nešto?”

“U prilično je dobroj formi. Ne znam koliko je star, ali nestao je poput olimpijskog trkača
preko prepona.”

Matt je sjeo na rub Gemmina kreveta. “Onda, je li ti išta uzeo?”

Policajka je kratko zbunjeno razmišljala. “Pretpostavljam da mi je samo zdipio torbicu.”

Jason je pogledao ispod kreveta. “Ne, nije, evo je ovdje. Je li je otvarao?”

Gemmi se lice smračilo. “Mislim da jest. Ali strgnuo ju je s mene, pogledajte.” Uklonila je
spavaćicu s ramena i razotkrila jarku crvenu brazdu na mjestu gdje joj se remen utisnuo
u kožu. “Mislila sam da ju je odnio sa sobom. Mislim, osim ako nije neki mrzitelj murjaka,
sigurno mu je to bila namjera?” Izgledala je zbunjeno. ”Pretpostavljam da ju je ispustio i da
ju je ekipa hitne pomoći pokupila.”

“Provjeri je, Jasone. Vidi je li išta uzeo. A zatim je odnesi forenzičarima, premda, ako je nosio
rukavice...” Ostavio je rečenicu nedovršenom.

Inspektor je pažljivo pretraživao torbicu, a Matt je promatrao Gemmu. Bila je blijeda i

prepuna modrica. Donja joj je usna bila raskrvavljena i natečena, a na obrazima su joj se

primjećivali znakovi bolesnog bljedila. Mrzio je i samu pomisao na to kako joj izgledaju grudi
i prsni koš. Nakratko ga je obuzeo duboki osjećaj sućuti prema djevojci. Ležeći bespomoćno
na bolničkom krevetu, bez odore iza koje bi se skrivala, izgledala je krhko i ranjivo,
toliko drukčije od one obično mrzovoljne žene s kojom su radili. “Želiš li da nekoga
nazovemo?”

“Ne, hvala, gospodine, ne želim zabrinjavati mamu i tatu.” Lagano je vrhom prsta dotaknula
obraz i trgnula se.

“Premda bi bilo dobro da nazovem dečka i kažem mu što se dogodilo. Ako za to čuje iz druge
ruke, poludjet će.”

“Ja ću to obaviti, ako želiš.”

“Oprostite, šefe”, upao je Jason, a glas mu je bio dobrih deset posto ispod njegove uobičajene
mrzovoljne razine. “Ovo nije bio pokušaj pljačke i ništa nije ukradeno, ali vam je zato nešto
ostavio.”

Podignuo je omotnicu adresiranu na višeg inspektora Matthewa Ballarda.

***

“Lexie! Prestani zuriti. Vidjet će te!” Amy Hammond je povukla prijateljicu za rukav i
pokušala je odvući dalje.

“I želim da me vidi. Baš je pravi frajer, zar ne?” Lexie je poravnala suknju svoje školske odore
i besramno odmjerila dječaka koji je istovarivao isporuku bezalkoholnog pića za kafić.

“A ti si prava kurvica! Tvoja bi te mama ubila da te vidi. A sada, molim te, požuri, jer autobus
stiže svaki čas. Gospođica Cairns će nas staviti u kaznu ako opet zakasnimo.”

“Ta stara vreća! Baš se okomila na nas, zar ne?” Lexie je tužno pogledala dječaka koji se vratio
u kombi i ne pogledavši je. “Razroka stara vještica.”

Amy je pokušala suspregnuti smijeh. “Nije ona zapravo tako loša, a mi smo bile...” Zašutjela
je i zagledala se u čovjeka koji se odjednom stvorio pred njom.
“Amy? Molim te, nemoj se bojati.” Brzo se osvrnuo uokolo i iz džepa izvukao novčanik. “Evo
moje iskaznice. ja sam policajac i radim s tvojim tatom.”

Amy su se usta osušila. Tata joj je rekao da nikada ništa ne uzima zdravo za gotovo i da ni u
ludilu ne odlazi sa strancima, štogod joj oni govorili.

Muškarac joj se nasmiješio. “I nemoj paničariti. Ja svojoj kćeri govorim isto što i tvoj otac
tebi.”

Pogledala je u srebrnu, plavu i crvenu značku. Značka je bila prava, u to je bila sigurna.
Dovoljno često je viđala očeve stvari. Ipak, nema šanse da će igdje poći s tim
čudakom. Primaknula se Lexie i uhvatila je za ruku. “Što želite?”

Čovjek se opet osvrnuo oko sebe. “Je li ti otac objasnio što znači izviđanje?”

Amy je prezirno otpuhnula. “Naravno.”

“Pa, imam jedan problem. Trebao bih nešto dati tvojem tati, ali ne smijem se razotkriti, jedino
to od tebe tražim, da mu nešto predaš, dobro?”

“Niste nikad čuli za mobitel?” podrugljivo je rekla Lexie.

“Javio bih mu se, ali nije u pitanju poruka. Nego ovo.” Pružio je Amy smeđu omotnicu. “Ništa
više.” Amy se počela kolebati. Izgledao je prilično bezopasno. I nije od njih tražio da uđu u
auto ili nekakvu sličnu glupost.

“Edward. On će znati o čemu se radi, obećavam ti.” Amy je bacila pogled preko njegova
ramena i vidjela kako im se autobus sporo približava. Zbilja ga nije željela propustiti.

“Čuj, zašto ne nazoveš tatu i pitaš ga? Znam da imaš mobitel koji ti je kupio, onaj kojim
nazivaš njega ili mamu kada kasniš i za slične stvari.”

Zastao je i nacerio joj se. Nije izgledao kao neki pervertit i bio je prilično uvjerljiv dok je
govorio: “Isto važi i za tvoje sestre Samanthu i Faith. I one imaju po jedan jer je tvoj tata
rekao da je to zbog sigurnosti.”

Autobus samo što nije stigao, a mogućnost da bude kažnjena pomutila joj je prosuđivanje.
Morao je biti tatin prijatelj jer kako bi inače toliko znao o njezinoj obitelji. Amy je ispružila
ruku. “Dobro. Ali što ću mu reći?”

“Nema nikakve poruke. Samo ga nazovi što prije možeš. Radi se o veoma važnom slučaju, on
će znati sve o tome.”
Trinaesto poglavlje
Vrativši se u auto, Jason je pokušavao obuzdati drhtanje ruku. “Oprostite, gospodine, to što
vas progoni je jedna stvar, ali okomiti se na moju djecu, to je jebeno druga stvar.” Mobitel mu
je ispao na pod i počeo je pipati uokolo tražeći ga. “Isuse, moram nazvati Louise. Moram ih
sve izvući odavde!”

Matt svojeg inspektora nikad nije vidio tako uznemirenog.

“Znao im je imena! Znao je imena moje djece! Svih njih!” Pronašao je mobitel i počeo nabadati
po tipkovnici. “Kučkin sin je točno znao kojim se autobusom Amy vozi svake srijede. Oh,
dobri Bože, Louise! Javi se na prokleti telefon!”

Matt je ubacio mjenjač u najvišu brzinu. “Polako, Jasone, smiri se. Znaš da je Amy sigurna s
tvojim roditeljima. Nazvao si u školu i Samanthu i Faith. Paze na njih dok ih ne
pokupimo. Sam si rekao da je Louise otišla na prezentaciju s prijateljicom. Vjerojatno se
upravo rashlađuje ispod nekakvog prekrivača od morske trave.” Matta je prestrašilo to što
mu je glas zvučao posve mirno dok je u sebi paničario zajedno s Jasonom.

“Znam, znam...” Jason je duboko udahnuo. “Oh Bože, žao mi je. Nisam mislio ono što sam
rekao... da vas može progoniti. Ali spoznaja da mi netko motri obitelj, i to ne bilo tko -
jebeni poremećeni ubojica vreba mi obitelj! I još k tome prerušen u policajca!” Naslonio se u
sjedalu i teško progutao. “Nisam siguran mogu li nastaviti raditi na ovom slučaju, Matte.”

“Ne pokušavaj sada donositi odluke, Jasone. Hajdemo pokupiti tvoju djecu i odvedimo ih
negdje na sigurno. Zatim ćemo pronaći Louise i nakon toga odlučiti što ćemo dalje,
dobro?” Preplavio ga je sebični strah. Nije mogao ostati bez Jasona. Ne sad.

“Da, znam da imate pravo, ali od same pomisli da je bio tako blizu mojoj curici ide mi na
povraćanje.”

Matt je osjetio olakšanje. “Uz tebe sam, Jace, ali moraš odati priznanje svojoj Amy. Hladna
kao led, i još nam je dala njegov prokleto dobar opis, zar ne?”

Jason se počeo opuštati. “Jednako dobar kao i svaka druga jedanaestogodišnjakinja,

pretpostavljam. Nisam toliko siguran oko onog dijela: ‘Bio je zbilja star, tata. Kao ti.”

“OK, možda nije dobro procijenila dob, ali odjeću su cure opisale precizno.”

“One su klinke, što znači da primjećuju stvari koje su u životu uistinu važne.”

“Poput crno-crvenih Air Max 360 sportskih cipela koje koštaju 119 funti?”

“Upravo tako.”
Matt je prebacio u nižu brzinu, pretekao spori tegljač i zatim naglo ubrzao. Bilo mu je drago
što vozi. Usredotočenost na vožnju otupljivala mu je sjećanja koja su mu se
neprestano vrtjela po glavi. Poziv o Jasonovoj kćeri stigao je upravo u trenutku dok su
otvarali omotnicu gurnutu u Gemminu torbicu. Omotnicu koja je sadržavala još jedan
trenutak njegova života. Drugu fotografiju iz Grčke.

Dok je automobil prolazio uz prostrana polja pod zelenim nasadima, a Jason nazivao svoju
ženu, Mattu je kroz glavu proletjela slika. Nije to bio samo prizor krajolika, premda su brda
u izmaglici i drveće stvarali panoramsku pozadinu sjenovitog dvorišta pred
kapelicom. Fotografija je bila snimljena s izvjesne udaljenosti, poput studije dvoje ljudi.
Jednog mladog Europljanina u dvadesetima i jednog znatno starijeg, nedvojbeno Grka, čije je
lice djelomično zaklanjao slamnati šešir. Sjedili su na niskom, bijelo oličenom zidu, utonuli
u razgovor. Bila je to slika Matta i čovjeka koji mu je na tom idiličnom otoku postao
mentor. Čovjeka kojega ranije nije poznavao i kojega nikada više nije vidio, ali nekoga tko je
Mattu promijenio život. Nekoga čija su mudrost i bistrina pomogle mladom Mattu Ballardu
da se vrati iz uistinu mračnog mjesta. Sjećao se smirujućeg tona čovjekova glasa i osjećao
vlastitu tjeskobu. To mjesto, kapelica, cijeli taj otok, bili su nešto veoma posebno. Tajno
mjesto na koje je u glavi još uvijek odlazio kad bi stvari postale zapetljane. Mjesto o kojem
nikome nikad nije pričao.

Smanjio je gas. Već su gotovo stigli do Amyne škole i morao se pribrati. Ali ta ga je fotografija
povrijedila. Otok, mir i spokoj, proces ozdravljenja, bili su zloupotrijebljeni i oskvrnuti. Netko
je bio ondje, promatrajući ga i svjedočeći njegovoj boli. A sada, dok je autom ulazio u školsko
dvorište, osjetio je kako se nešto od te stare agonije vraća, a s njome se u njemu probudila i
mržnja i stala ga hvatati svojim pipcima.

“Onamo, gospodine. Parkirajte točno pred ulazom, pa možemo Faith dovesti ravno do auta.”

Matt još nije ni povukao ručnu kočnicu, a Jason je već izletio iz auta i dao se u trk. Promatrao
ga je kako otvara velika vrata i ulijeće unutra. Matt se zapitao kako se osjeća otac čijoj je djeci
netko zaprijetio.

Zatvorio je vrata automobila i pošao za kolegom u školu. Razmišljao je o tome kakvu to igru
ubojica igra s njima. Amyna omotnica sadržavala je jednaki presavijeni list bijelog papira, i
ništa više. Nikakve fotografije. Nikakve poruke. Ničega. Možda je sam čin stavljanja omotnice
u ruke djetetu bio dovoljan. Jasona je zasigurno pogodio.

***

“Da, gospodine. Imamo sve troje djece, a kontaktirali smo i Louise Haminond”, rekao je Matt.

Hrapavi glas s druge strane žice oštro je izgovorio zapovijed.

“Dobro, gospodine. Stižemo.”

Jason je sjedio straga. U tom trenu poželio je da ima tri ruke, ali morao je jednom držati dvije
mlađe cure, grleći ih kao što dijete grli medvjedića. “Je li to bio načelnik?”

“Želi da mu hitno podnesemo izvještaj. Policajci u odorama će pokupiti Louise. Ne brini se,
za tvoju su obitelj poduzete posebne mjere.”

Dok je to objašnjavao, na stražnjem sjedalu izbio je mali rat. Činilo se da ne mogu ostaviti
mačka Fluffyja. Željele su svoje stvari. Odjeću! Cipele! Šminku!

Matt je izišao na glavnu cestu, osjećajući duboko poštovanje prema Jasonu. U samo nekoliko
minuta iscrpljeni detektiv se smirio, urazumio i gotovo potpuno ušutkao svoju djecu.

“Impresivno. Jesi li ikad razmišljao o pronalaženju posla u UN-u?”

“Pa, taj bi posao mogao biti stresniji od ovoga kojim se sada bavim, zar ne?”

Matt je bacio pogled u retrovizor i ugledao Jasonove tamne, upale oči i bujne obrve. Ubojica
je povukao mudar potez. Sve do danas, inspektor Hammond je bio potpuno i
krajnje profesionalno usredotočen na istragu. Sada je bio obuzet strahom za sigurnost
svoje obitelji. Postoji li bolji način za ometanje istrage?

Osjetio je ubod straha. Je li to bio plan? Oduzeti mu njegovu vojsku, jednoga po jednoga?
Gemma je već bila napadnuta i ozlijeđena, a sada su se osjećaji njegova prvog
čovjeka pretvorili u tempiranu bombu. Dakle, tko će biti sljedeći? Bryn? Liz? Pazeći da ne
pobudi pažnju svojih putnika, Matt je lagano nagazio na gas.
Četrnaesto poglavlje
Dva posla obavljena, ostao je još samo jedan. Ted je bio u sedmom nebu. Bilo bi se tako

I ako sada ponijeti svojim uspjehom, ali bio je dovoljno priseban da zna kako Ovo još nije
trenutak za čestitke. Naravno, scenarij s gospođicom Mutikašom bio je prilično uspješan
i mogao je samo zamisliti kroz što sada prolazi inspektor Hammond. Kiselo se nasmiješio
i ponadao se da je, štogod to bilo, moralo biti užasno.

A sada nastupa treći stupanj operacije. Pogledao je na sat, a zatim počeo brojati unatrag,
računajući tempo, prelazeći vrijeme i udaljenost. Duboko udahnuvši, povukao je patent
na trenirci, bacio pogled niz dugu stazu kroz močvaru i počeo trčati.

Trebalo mu je petnaest minuta ujednačenog trčanja da dođe do staze koja je vodila do jezera.
Kao što je i očekivao, bila je pusta. S desne se strane unedogled pružala slana močvara i
nestajala iza sivog maglovitog obzora. Slijeva se iza polja vidjelo nekoliko
raštrkanih nastambi. Samotno mjesto, ali nekoliko je ljudi još živjelo ondje. Ted je još jednom
brzo pogledao na sat, a zatim oprezno sjeo na niski zid koji je okruživao branu zaraslu u trsku
i skinuo jednu tenisicu. “Petnaest, četrnaest, trinaest...”

“Jeste li dobro, gospodine?”

Oh, savršen tajming, dečko moj! Ted je podigao pogled i trepćući pogledao dječaka. “Oprosti.
Nisam te vidio. Da, dobro sam.” Protrljao je nogu i trgnuo se. “Upao mi je kamenčić u cipelu i
napravio prokleto veliki žulj. Sigurno sam zbog toga krivo zakoračio. Malo sam iskrenuo
gležanj. Ipak, nema razloga za brigu.” Nasmiješio se dječaku i pažljivo proučio neuredno
dijete zamršene kose na čijem je licu bilo više pjega nego čiste kože.

“Jesu li to 360-ice?” Dječak je promatrao njegove tenisice.

“Aha, ali ne bih ih precjenjivao. Ne, ako uzmeš u obzir ovaj žulj.”

“Jednog ću dana i ja nabaviti takve.”

“Zašto? Voliš dobivati žuljeve?”

“Nije me briga. Takve cipele govore nešto o tebi.” Možda, ali ne ono što ti misliš, dijete.
“Trenutačno mi jedino govore: baci me u smeće!”

Ted ih je pogledao kao da su uistinu smeće, a zatim opet vratio pogled na dječaka. “Znaš što,
imam ideju. Jesi li dovoljno jak da me podupreš?”

Dječak se namrštio. “Kako to mislite?”

Ted je napravio grimasu. “Mislim da je ovaj gležanj prošao lošije nego što sam mislio. Kombi
mi je parkiran oko sto metara dalje niz stazu, blizu onog zapuštenog štaglja.” Pokazao je
rukom u tom smjeru. “Ako se mogu osloniti na tebe samo do kombija, tenisice su
tvoje, potpuno besplatno. Što kažeš? Jesi li dovoljno snažan za to?” Dječakovim licem preletio
je izraz čiste nevjerice. Činilo se da ga ne zanima jesu li one njegov broj ili nisu - nije to čak
ni zapitao. Mogao ih je imati i to mu je bilo jedino važno. “Nema problema.” Ispružio je ruku
i pomogao Tedu da ustane i osloni se na njegovo mršavo rame. “Vi ste nekakav bogataš?
Ta trenirka je marke Lacoste.”

“Nisam bogat, nego imam dobar ukus. Ali da ne bi bilo zabune, naš dogovor vrijedi samo za
tenisice, OK?”

“Dogovor je dogovor, gospodine.” Bolje se namjestio da preuzme njegovu težinu, pa su

zajedno krenuli niz stazu.

“Upravo ti je završila škola?” upitao je Ted.

“Ma, ne... Svake srijede dolazim ovamo pomoći jednoj staroj gospođi koja živi sama... odem u
trgovinu i tome slično.”

Oh, znam to već, dječače, znam. “Pa zar te neće čekati?”

“Već sam sve obavio, sada idem kući.”

“Oprosti što te zadržavam, ali ne brini se, evo kombija.”

“Nema problema. Doma ionako nema nikoga sve do navečer, premda im ne bih nedostajao i
da nije tako.” Savršeno. Teatralno uzdahnuvši, Ted se naslonio na kombi. “Uf! Mislim da si ih
stvarno zaslužio.” Izuo je tenisice i dodao ih dječaku. Bilo je to kao da mu je dao neprocjenjivo
blago. Malene ruke koje su se pružile da ih prihvate drhtale su od uzbuđenja.

“Samo pričekaj trenutak dok ne pronađem svoje cipele za vožnju, može? Ne mogu voziti kući
bosonog, zar ne?” Dječak je promrmljao nekakav odgovor, ali nije skidao pogled s
natpisa Nike Air Max.

Ted je otvorio stražnja vrata i posegnuo unutra. “Prokletstvo! Oprosti, kompa. Možeš li mi ih
ti dohvatiti? Ovaj me gležanj uistinu muči.”

Dječak se navirio unutra, ugledao mokasinke koje su ležale malo izvan dosega, pa se nagnuo
naprijed da ih dohvati.

Ted se pokrenuo zajedno s njime, samo brže. Zarinuo je palac u točku odmah ispod dječakove
lubanje i snažno pritisnuo. Dječak je klonuo i srušio se na metalni pod kombija.

Imao je obilje vremena na raspolaganju prije nego što dječak dođe sebi, ali Ted je bio temeljit.
Uspeo se u stari kombi i uzetom vezao malene ruke i noge, a zatim dječaku usta začepio
ljepljivom vrpcom. Nije se previše brinuo hoće li se dečko putem ugušiti, ali ipak bi više volio
sam izabrati taj trenutak. Jer ovoga je puta Ted diktirao igru i to mu se sviđalo.
Trebalo mu je preko dvadeset pet minuta da dođe do svog privremenog boravišta, ali to je
bilo u redu. Nikad nije bilo dobro prljati vlastiti prag. Ted je pažljivo parkirao, tako da
su stražnja vrata došla na svega nekoliko centimetara od ulaza u praonicu. Zrak je bio
slankast i svjež. Osluhnuo je. Čuo se samo ptičji pjev i šapat povjetarca u grmlju. Negdje
daleko razabrao je potmuli zvuk traktora ali s obzirom na to kako je vjetar ovdje nosio
zvukove, mogao se nalaziti i pet milja daleko, još je jednom prešao pogledom preko
prostranih polja koja su se pružala sve do rijeke, izvadio ključ iz džepa i otključao vrata
praonice.

Dječak je bio začuđujuće težak. Pomalo iznenađujuće, nakon onog posljednjega. Ted se tiho
nasmijao. Onaj je bio poput vreće perja, a ovaj je više odgovarao vreći krumpira. Izvukao ga
je iz kombija i spustio na kamenom popločan pod. Još uvijek u nesvijesti, dječak je bio mlohav
i težak, ali to je barem značilo da se neće opirati.

Ted je ščepao dječaka za zapešće i bacio ga u uzak prolaz koji je vodio do nadograđenog dijela
kuće.

“Tvoja te postelja čeka, mladiću. Nadam se da će ti kratkotrajni boravak ovdje biti udoban.”
Nogom je gurnuo vrata koja su vodila u praznu prostoriju. Praznu, osim metalnog kreveta i
male drvene škrinje. Ostavivši dječaka da leži na podu, pošao je do prozora i
pažljivo provjerio jesu li kapci čvrsto zatvoreni. Nakon toga je otključao škrinju i iz nje
izvadio injekciju i jednu ampulu. Provjerio je dozu pa dječaku zasukao rukav. Trebao je
da dečko ostane u nesvijesti. Još je morao obaviti nešto ozbiljnijeg posla i pridržavati se
pažljivo smišljenog rasporeda. Nakon š to mu je uštrcao drogu u ruku, obujmio ga je oko
struka i podigao na krevet. Pod klonulu je glavu gurnuo tanak jastuk, a zatim ruke i noge
sputao nizom debelih remena. Neposredno prije odlaska sa svake je strane dječakova jastuka
odložio po jednu crveno-crnu tenisicu. “Pohlepa je gadna stvar, mladiću, i premda znam da
je sad za tebe prekasno početi učiti neke životne lekcije, ovo je nešto o čemu bi mogao
razmisliti dok još imaš vremena.”

Spremio je praznu injekciju i prelomljenu ampulu natrag u škrinju i zaključao je. Provjerio je
remenje i ljepljivu vrpcu, a zatim, zadovoljan što je sve u savršenom redu, zatvorio vrata
prostorije i zaputio se natrag do kombija.

Imanje je imalo veliku garažu s radionicom, što je bio jedan od razloga zašto je unajmio baš
ovo mjesto. Uvezao je kombi na rikverc i ugasio motor. Ostao je kratko vrijeme sjediti
u polutami, pa nekoliko puta duboko udahnuo. Planiranje vremena. Pogledao je na sat.
Bez greške. Točno kako treba. Iskočio je van, pošao do stražnjeg dijela garaže i izvadio
dizalicu.

Trebalo mu je trideset minuta da promijeni sve gume, uključujući i rezervnu. Ove su bile
originalne, dok su one koje je koristio za otmicu bile rijetke strane marke i zato
lako prepoznatljive. Nacerio se dok ih je ubacivao straga u kombi. Smislio je savršeno mjesto
gdje će ih odbaciti. Trebalo mu je samo još nekoliko predmeta za stvaranje kulise. Pošao je
do stražnjeg dijela garaže i izabrao kišobran, stolicu na sklapanje i veliku zelenu najlonsku
vreću punu opreme za ribolov. Savršeno. Sve je to smjestio u kombi do guma i obrisao ruke
o odjeću. Sada je imao više izbora. Krenuti odmah i završiti s time, ili čekati večer.
Protegnuo se. Što možeš sada, ne ostavljaj za kasnije.

Petnaest minuta vožnje niz jedan od mnogih ravnih, dozlaboga dosadnih putova kroz
močvaru dovelo ga je do malog privatnog ribnjaka okruženog gustim grmljem i drvećem
koje se povijalo na vjetru. U džepu mu je bila dozvola za ribolov, ako se stari Butler zatekne
negdje u blizini, premda je to bila rijetkost.

Truckao se niz stazu koja je okruživala jezero, provjeravajući ima li koga uokolo. Opet je imao
sreću. Osim nekog tinejdžera koji je s bezizražajnim izrazom lica i sa slušalicama na ušima
sjedio na klimavom molu, vladala je potpuna pustoš. Što je značilo da će njegovo prethodno
pažljivo izabrano mjesto biti slobodno. Parkirao je kombi ispod gustog, povijenog grmlja i
izišao van. Iza se nalazila hrđava žičana ograda koja ga je odvajala od malog odlagališta
otpada glavnog izvora zarade starog Butlera.

Veselo zviždeći, otvorio je stražnja vrata i izvadio ribolovni pribor. Postavio je sjedalicu i
mrežu za izvlačenje ribe, usput prijateljski domahnuvši jedinoj preostaloj osobi na
jezeru. Mladac je nezainteresirano podigao ruku u rukavici i vratio se svojoj glazbi i
promatranju vode. Ted je zadovoljno kimnuo glavom. Izvrsno. Sada samo mora biti brz i tih.

Kad je posljednji put bio ovdje, izrezao je veliki kvadrat žičane ograde sa stupova, izvukao
ga, pa postavio natrag kako bi sve izgledalo netaknuto. Tiho je prišao stražnjem
dijelu kombija pa odmaknuo žicu. Jednu po jednu, ubacio je gume na otpad. Na kraju se i
sam provukao i otkotrljao ih do brdašca od starih guma. Kroz tu neurednu i nestabilnu
gomilu rastao je korov, i bilo je očito da su ondje ležale netaknute već dugo vremena. Brzo je
svoje gume prekrio nekim prastarim, raspadajućim komadima, a zatim se opet provukao
kroz ogradu. Prije nego što je sve vratio u prvobitno stanje, odnio je do svojeg mjesta uz
obalu jezera još nešto opreme, stavio mamac na udicu i bacio je u vodu. Ostavivši ribolovni
štap na stalku, vratio se i ponovno pričvrstio ogradu. Cijeli posao oduzeo mu je manje od
deset minuta.

Sjeo je na klupicu i zagledao se u mirnu vodu jezera. Disao je duboko i polako. Jedan sat ovdje.
Jedan sat potpunog opuštanja. A onda povratak na posao.

Da ga je netko vidio, mogao mu je samo pozavidjeti. Sjedio je tiho promatrajući hladnu vodu
sa zadovoljnim osmijehom na licu. Potpuno pomiren s cijelim svijetom. I mogao je biti, da mu
um nije bio na tako tamnom i opasnom mjestu. Mjestu na koje nitko nikad ne bi poželio otići.
Petnaesto poglavlje
Mattov povratak u postaju bio je iscrpljujuća vježba samokontrole. Najmanje je želio r
azotkriti vlastite strahove drugima, ali prizor Liz i Bryna za njihovim radnim
stolovima zahtijevao je sve vještine glume koje je posjedovao. Zatim je načelnika izvijestio o
svemu što se dogodilo, a njegov pretpostavljeni odmah je povukao službene veze.

Nakon emotivnog oproštaja, Jasonova je obitelj odvedena na sigurno. Matt je s divljenjem

promatrao kako njegov pomoćnik duboko diše, smiruje se i vraća natrag u prostoriju
odjela za umorstva.

Pojavila se i Gemma. Izudarana i očito trpeći boli, svejedno je bez velike pompe odbila
slobodne dane i prionula poslu.

Tek tada je Matt dopustio sebi da odahne. Zavalio se u svoju stolicu, sa zahvalnošću prihvatio
kavu koju mu je donijela Liz i otkrio da je nekim čudom manje-više opet u punoj snazi.

“Onda, što imamo, šefe?” Bryn je jedva obuzdavao nestrpljenje.

“Zahvaljujući mladoj Amy Hammond i njezinoj prijateljici Lexie, imamo opis Gemmina
napadača, upotpunjen izjavom svjedoka koji ga je progonio. Zasigurno se radi o
istom čovjeku, samo se ovaj put predstavio kao policajac i sebe nazvao Edvard.”

“Prilično je uposlen, zar ne? Koliko je vremena prosio od premlaćivanja naše Gemme do
trenutka kad je pronašao Amy?” Liz je u svoj blok zapisivala brojke. “Sat, možda sat i pol?”

“Dobro je organiziran, to je sigurno.” Matt je pogledao svoje bilješke i nastavio. “Dakle, imamo
muškarca, bijelca, sportske građe i prosijede kose, s brkovima i kratko podrezanom bradom.
O dobi ne možemo niti nagađati. Amy misli da je očevih godina, Gemma vjeruje da ima
četrdesetak, a svjedok koji ga je progonio uopće nije siguran.”

“Sijeda kosa? Onda je sigurno stariji?” upitao je Jason. “Ali u jako dobroj formi? Možda ipak
mlađi?” rekao je Bryn.

“I ja sam bio sijed u tridesetoj”, ubacio se Matt i slegnuo ramenima trudeći se ne pogledati
Liz. “I još sam uvijek u prilično dobroj formi.”

Osjetio je kako ga je Gemma prostrijelila pogledom. “Dakle, moguće je da se ipak radi o Paulu
Underhillu? Bili ste gotovo iste dobi, zar ne?”

On je duboko udahnuo. “Mislim da jesmo. Ali...”

“Onda mislim da to moramo jednom i zauvijek raščistiti. U kutijama s dokazima imamo još
dovoljno njegovih stvari, pa iz nečega sigurno možemo izvući DNK uzorke, nakon toga
ga ekshumirati i...”
Matt je podignuo ruku. “Hej! Gemma, stani malo. Imaš li ti uopće pojma koliko je ekshumacija
složena stvar?”

Jason ga je sa zanimanjem pogledao. “Iskreno, šefe, ona je možda u pravu.”

“Oh, dajte, ljudi. Zašto on? Zašto sada?”

“A zašto ne?” upitao je Bryn.

Ovo je išlo u potpuno krivom smjeru. “Razmislimo logično o tome. Fotografije koje nam je
poslao, one posljednje, sve su povezane sa mnom.” Zastao je jer nije imao namjeru
krenuti tim putem. Doista još uvijek nije bio spreman sve podijeliti s njima. “Očito se odnose
na neke stvari iz moje prošlosti. Ali zašto ja? Ja nisam bio glavni odgovorni. Jedva sam i
poznavao Underhilla. Sigurno ne toliko da bi se okomio samo na mene.”

Liz ga je zamišljeno pogledala. “Možda niste u pitanju vi kao osoba. Vi ste jedini još uvijek u
aktivnoj službi, dakle, na kome bi se drugome mogao ispuhati? Za njega vi
možda utjelovljujete cijelu istragu.”

“Istina, možda ste došli dovoljno blizu da ga zaustavite u činjenju onoga u čemu je najviše
uživao.”

“Ali zašto bi se sada aktivirao?” Matt je osjetio kako ga polako obuzima srdžba.

Jason je podigao obrve. “Kako ono kažu? Osveta je jelo koje je najbolje poslužiti hladno?” “Da,
ali ne jebeno zamrznuto. Prošla su desetljeća!”

“Jeste li pomislili na to da je možda u međuvremenu izdržavao kaznu zbog nečega drugog?

Imao je obilje vremena za spletkarenje i planiranje. Rekla bih da je truljenje u ćeliji baš dobro
mjesto za to.” Gemma se uspravila u stolici, a onda se uhvatila za rebra i zaječala. “Tkogod on
bio, voljela bih se opet susresti s njim, ovaj put pod mojim uvjetima.”

Uslijedila je tišina, koju je prekinuo Jason: “To bi mogao biti odgovor na mnoga pitanja.
Možda bismo trebali provjeriti tko je nedavno otpušten s izdržavanja dugotrajne
zatvorske kazne?”

Matt je duboko udahnuo. Trebao ih je pokrenuti. Sukob s njima neće ga nikamo odvesti, a
mogućnost da je netko smišljao pakleni plan dok je izdržavao kaznu možda je ipak
bila realna. “OK, u pravu ste. Taj trag definitivno treba slijediti. I”, pogledao je Gemmu, “ako
želiš provjeriti je li naš uhoda možda Underhill, zašto ne napraviš računalnu usporedbu
opisa svjedoka i fotografije iz Underhillova dosjea? Znam da neće biti savršena, ali
računalni program ubrzavanja procesa starenja mogao bi nam dati barem nešto. Ako bude
neke sličnosti”, podigao je obrve, “mogao bih razmisliti o tom zahtjevu za ekshumaciju.” Opet
je duboko udahnuo. “Zapravo, Underhillova se lica sjećam prilično maglovito. Iz njegova
dosjea možeš vidjeti da nije imao upečatljive crte lica ili druga posebna obilježja. A kao što
sam već rekao, premda sam znao za pokolj koji je počinio, osobno sam imao malo toga s
njime. Uostalom, on je saslušan, ali nikad nije uhićen jer je za svako ubojstvo imao alibi. Zato
nam je i ostala samo jedna njegova prilično loša snimka.”

Gemma je krenula nešto reći, ali Matt je podigao ruku da je utiša. “Trenutačno ste mi najveća
briga vi.” Pogledom ih je sve odmjerio. “Sigurno vam nije promaknulo da se na ovaj ili onaj
način okomio na nas troje. Ako pokušava napasti cijelu ekipu, onda ne treba biti Einstein da
bismo shvatili kako ostaju još Liz i Bryn i, s obzirom na to što se upravo dogodilo Jasonu,
njihovi najbliži.”

“Samo neka kučkin sin pokuša”, rekao je Bryn.

“Pa, u tome i jest problem, zar ne? Moramo pretpostaviti da bi to mogao pokušati, a unatoč
tvojem razmetanju,

Bryne, ti nikad ne bi zaigrao u prvom redu ragbijaša Scarletsa.” Uz blagi osmijeh je pridodao:
“A kako ne bi ni Liz, moramo vas pokušati zaštititi što bolje možemo. Sve vas.” Matt se
odjednom osjetio umornim. Odgovornost mu je teško pritiskala ramena i svim je
srcem poželio da ih nekom čarolijom može prebaciti na neko sigurno mjesto, neko mjesto
miljama daleko od močvara.

Podigao je pogled. Liz ga je promatrala s uobičajenim ozbiljnim izrazom lica.

“Nadam se da nećete predložiti da odustanemo od ovog slučaja, gospodine? Bez obzira na

prijetnje, ja sam spremna u ovome ostati do samog prokletog kraja.”

“Kao i ja, šefe.” Na Jasonovu se blijedom licu jasno vidjela odlučnost. “Odvojio me je od moje
obitelji i želim je natrag! Sada kad znam da su oni sigurni, provest ću svaki budni
sat pokušavajući uhvatiti tog kučkina sina.” Gemma je odlučno kimnula glavom i protrljala si
rebra. “A i ja imam s njime razriješiti neke račune.”

“Nemojte mene izostavljati! Možda ne mogu igrati u prvom redu, ali mogu trčati kao prokleti
krilni napadač! ja sam tu, gospodine. Sve do kraja.”

Matt je kimnuo i spustio pogled na svoj stol, dijelom zato da prikrije osjećaje, a dijelom od
čistog olakšanja što su još uvijek uz njega. “Dobro. Onda trebamo utvrditi neka pravila. Nitko
se ne kreće uokolo sam i u svakom trenutku znamo gdje je tko. Znači nema odlazaka
u nepoznatom smjeru. Redovito se međusobno provjeravamo, a predlažem i da
smislimo nekakve šifre ako itko od nas upadne u nevolju.”

Cijela je ekipa kimanjem potvrdila da se s time slaže. “Predlažem i da pažljivo promislite o

svojim obiteljima i situaciji kod kuće. Ne želimo biti uzročnici stradavanja nevinih
ljudi. Dakle, tko ima problema na tom području? Gemma? Bryne?”

Sljedećih su petnaest minuta proveli u planiranju kako će svojim obiteljima i voljenima

pružiti sigurnost i na kraju je Matt zaključio da su poduzeli sve što su mogli, jedina za koju
se ozbiljno brinuo bila je Liz. Sve je dobro dok joj je muž kod kuće, ali što kada ode? Glasno je
izrekao svoje brige. “Rekao bih ti da dođeš kod mene, u gostinsku sobu, ali kako sam ja očito
glavna meta, vjerojatno bi sa mnom bila u još većoj opasnosti.”

“Ja imam slobodnu sobu.” Jason je pogledao Liz. “Ako ti ne smeta dijeliti je s računalom i
desecima dječjih igračaka?”

“Samo ako imaš i Malog Ponija?”

“Naravno da imam.”

“Onda ću definitivno večeras razgovarati s Garyjem. Hvala ti na tome.” Liz je pogledala Matta:
“A što je s vama, gazda? Mjesto na kojem živite dovoljno je jezovito i bez psihotičnog ubojice
koji seta uokolo. I, kako ste vi po svemu sudeći glavna meta, možda biste i vi trebali potražiti
sklonište kod Jasona?”

“Oh, zašto se jednostavno ne bismo svi utaborili u uredu? Uštedjet ćemo na gorivu”,
promrmljao je Jason. ”Ali ona je u pravu, šefe. Čak i debelokožac poput vas ne bi trebao
biti sam ondje u močvari.”

Matt je slušao njihove usiljene šale i unatoč tome osjećao gotovo opipljivu napetost koja je
vladala prostorijom, junačili su se zbog drugih, ali znao je da su iza tog razmetanja
zapravo prestrašeni.

“Dobro, razmislit ću o tome. Hajmo sada proći još neke detalje, a onda vam predlažem da
pođete svojim kućama i obiteljima.” Obitelj! Oh, sranje! Majka. Nazvao ju je telefonom, ali
to je bilo sve. Bit će ona dobro... otići će k njoj čim bude mogao. Dohvatio je kratak popis sa
stola. “Snimke nadzornih kamera? Ima li išta iz crkvenog dvorišta u kojem je napadnuta
Gemma?”

“Ništa, gospodine. Stražnji dio crkve nije pokriven kamerama.”

“A ulica u kojoj je Jasonova cura čekala autobus?”

“Policajci u odorama provjeravaju u lokalnim dućanima je li netko nešto vidio.” Bryn se

namrštio. “Ulična nadzorna kamera bila je prikladno posprejana bojom, pa od toga
nemamo ništa. Da odem provjeriti jesu li dosad već pronašli nešto korisno?”

“Da. I traži ih da provjere je li neka druga kamera uhvatila tipa koji je upotrijebio sprej s
bojom. To je malo prevelika slučajnost, što mislite?”

Dok je Bryn napuštao prostoriju, ostali su promrmljali da se slažu s njime.

“Gospodine?” Gemma je podigla ruku. “Mislite li da ja doista moram u sigurnu kuću? Pa valjda
ubojica neće opet nasrnuti na mene? Upotrijebio me je kao poštaricu. Zar ne bi bilo logično
misliti da je sa mnom završio?”
“Vjerojatno, ali ne mogu riskirati. Taj čovjek igra s nama složenu igru i zasad nemamo pojma
što će sljedeće poduzeti.”

“Ali ako je toliko mudar, ionako će me pronaći. Osim ako me ne skinete sa slučaja i nekamo
pošaljete što, u slučaju da to mislite predložiti, ne dolazi u obzir. Jednostavno me može
slijediti kad napustim postaju, zar ne?”

“To je istina, gospodine”, rekao je Jason. “A kako smo sigurniji kad smo na okupu, zašto
svojem popisu gostiju ne bih pridodao i Gemmu? Napokon, ona prazna soba je
djevojačka.” Posljednje je riječi izgovorio ogorčeno.

“A što je s tvojim dečkom? Kako se ono zove, Rov?” upitao je Matt.

“Kad smo već kod toga, ne mislite valjda da je i on u opasnosti, zar ne?” Gemma se nasmiješila.
“Spomenula sam da nije neki grubijan, ali nije ni krhka ljubičica. Osim toga, stan mu je u
privatnom apartmanskom naselju Caster Fields, gdje se ne može ući bez propusnice.”

“Opa, jako otmjeno!” Liz se činila impresioniranom. “Imaju bolje osiguranje nego u našem
zatvoru! Zaboga, tko je on? Dobitnik na lutriji ili bankar?”

Gemma se stidljivo nasmiješila. “Ništa tako impresivno, bojim se. Bavi se marketingom.”
Nastavila je tišim glasom. “Oh, da, i naselje je u vlasništvu njegove obitelji.”

“Tada bi možda, uz svu tu fancy zaštitu, trebala odsjesti kod njega?”

“Ne.” Ton njezina glasa nije ostavio prostora za raspravu. “To nije mjesto za mene i zato bih
radije s tobom dijelila Malog Ponija, Liz, ako nemaš ništa protiv.” ”Izvrsno! Možemo održati
natjecanje u borilačkim vještinama!”

“Dobro, dobro, dosta šale!” Matt je pogledao Jasona. “Ako ostaješ pri svojoj ponudi,
pretpostavljam da je to najbolje i najsigurnije rješenje. Ako misliš da se možeš nositi s
ovo dvoje velike djece?”

“Zvuči mi kao da će im to biti drugi dom”, rekao je Jason i pogledao Bryna koji se upravo
vratio. “A po Brynovu izrazu lica, čini se da nam ima nešto za reći, gospodine.”

Bryn je brzo ušao unutra i zatvorio vrata. Na stol ispred Matta spustio je vrpcu i rekao: “Iz
kladionice, dvoja vrata dalje od autobusne postaje, gospodine. Pun pogodak!”

Nekoliko trenutaka kasnije svi su gledali tek neznatno zrnatu snimku čovjeka kako ozbiljno
razgovara s nekim tko je neposredno izvan kadra.

“To je on! Sigurna sam u to!” Gemma se uhvatila za rebra. “Ista građa, iste crne hlače,
vjerojatno i ista jakna na patent.”

Matt se zagledao u čovjeka. Je li to bio ubojica? Je li to bio čovjek koji je toliko znao o njemu?
Teško je progutao i pogledao još bolje. Činilo se da ima oko četrdeset pet ili pedeset godina,
ali koliko god mu pažljivo promatrao lice, nije na njemu mogao pronaći ništa poznato. Je li to
bio Underhill? Nije imao pojma, ali koliko je on mogao vidjeti, radilo se o potpunom strancu.
“Želim da se ova slika popravi i isprinta. Želim je vidjeti uvećanu.”

Gemma je zgrabila vrpcu iz uređaja. “Odmah se bacam na to, gospodine. Fantastično! Ovo će
biti apsolutno savršeno kad dobijemo ispis! Reći ću informatičarima da naprave
računalnu usporedbu s Paulom Underhillom!” Prije nego je Matt dospio išta odgovoriti,
Gemma je već nestala.
Šesnaesto poglavlje
Sat u njegovu automobilu pokazivao je 21:55. Učinio je sve što je mogao kako bi zaštitio svoju
ekipu, ali dok je kroz maglu i noć vozio prema svojoj kući, osjećao je nespokoj.

Parkirao je automobil i stazom se uspeo do ulaznih vrata. Kuća je izgledala samotno, baš kao
što se i sam osjećao, a noćas je bilo izvjesno da neće imati društvo. Gurnuo je ključ
u ključanicu i osjetio udarac krivnje. Bože, zbilja je ponekad bio prava budala. Liz je bila na
sigurnome, ondje gdje je i pripadala. Zbog te je činjenice trebao osjećati jedino zadovoljstvo,
a ne sebično razočaranje.

Upalio je svjetlo u hodniku i osjetio val topline od centralnog grijanja. Dovraga, volio je
udobnost, ali ne kao u prokletoj parnoj kupelji. Otišao je do termostata i zagledao se u
njega. Prekidač je bio postavljen na maksimum. Smanjio je temperaturu i pošao u kuhinju.

Nije bilo razloga za zabrinutost, revna gospođa Cable sigurno ga je pomaknula brišući
prašinu.

Po običaju, na stolu ga je dočekala poruka. Danas je to bio zahtjev za kupnju novog sredstva
za laštenje: “Ovaj put pravu stvar u limenci, gospodine Matthew, a ne one vaše sprejeve koji
sve zamrljaju i ne daju fini sjaj.” Matt se nasmiješio. Uz poruku se nalazila njegova omiljena
posuda za kolače. Oblizao je usne i, uklonivši poklopac, ugledao lijepo složene kriške domaće
voćne pite. Posegnuo je za jednom i najprije odgrizao rubove, a zatim, baš kao što je to činio
u djetinjstvu, odgrizao crvenu glaziranu trešnju iz sredine i zatim pojeo ostatak.

Večeras će preskočiti terapijsko kuhanje jer se osjećao previše umornim čak i za

podgrijavanje nekog od svojih smrznutih jela. Morat će se zadovoljiti pitom i viskijem.

Prije nego što si je ulio piće, na brzinu je provjerio prizemlje kuće. Kakva korist od šifri i
sigurnosnih poziva, ako zaboraviš provjeriti je li ti čistačica zaključala stražnja vrata! Iako
to, blagoslovljena bila, dosad nikad nije propustila učiniti.

Napokon je, s komadom pite u jednoj i s čašom viskija u drugoj ruci, krenuo na kat. Koliko
god bio iscrpljen, trebalo mu je tuširanje.

Deset minuta kasnije već je sjedio u krevetu i pijuckao viski. Obuzdavajući zijevanje, dohvatio
je mobitel i nazvao Jasonov broj.

“Ima li problema?”

“Ne, gospodine. Gemma se ušuškala u sobi moje Amy s vrućim kakaom i tabletama protiv
bolova. Prilično je lako nagovorila svoje roditelje da se maknu iz kuće. Mislim da su se
vidjevši njezine modrice ozbiljno prestrašili. I, upravo sam razgovarao s Brynom, s njim je
sve u redu... još samo da nazovem Liz.”

“Mogu i ja to učiniti?”
“U redu je. Ionako se moramo dogovoriti oko još nekih stvari vezano uz preseljenje.”

Matt nije dalje inzistirao. Razgovor s Liz dok ovako gol leži u krevetu možda nije najbolja
zamisao.

“No, dobro. Javi se kad se probudiš. Nadam se da ćeš se barem malo odmoriti i nemoj se
previše brinuti zbog obitelji. Laku noć, Jasone.”

Prekinuo je vezu, dovršio svoje piće i ugasio svjetlo. Večeras nije bilo glasova koji su ga
dozivali iz mračnih kutaka sobe... duhova koji su ga pokušavali privući u svoje
jezovito naručje. Samo mu je jedno lice lebdjelo iza sklopljenih očiju, lice onog stranca,
čovjeka kojega nije poznavao. Dok je polako tonuo u san, stranac mu se nasmiješio, a Matt je
zadrhtao i još čvršće se omotao pokrivačem.

***

Širom otvorenih očiju, ležao je u mračnoj sobi i osluškivao. Nešto ga je probudilo.

Pogledao je na digitalni ekran sata. Tri i petnaest. Zbacio je pokrivače i osjetio da mu je tijelo
obliveno znojem. U sobi je bilo zagušljivo i vruće, gotovo nepodnošljivo. Matt se ukočio. Osim
ako se gospođa Cable nije odlučila na cjelonoćno brisanje prašine, ovaj put nije mogao nju
okriviti. Ali ako nije ona...?

Tiho je ustao iz kreveta i pošao do stolice na koju je bio odložio svoju odjeću. Navukao je
hlače i majicu kratkih rukava. Zasad će to morati biti dovoljno. Uz krevet je držao
teški željezni žarač. Nikad nije ni sanjao da će morati posegnuti za njim, ali ovog je trena bilo
dobro u ruci osjetiti njegovu težinu. Duboko je udahnuo i iskrao se na odmorište stubišta.

Nije primijetio nikakve kretnje, korake ili prigušene glasove. Svjetla su bila pogašena. U
hodniku nije bilo snopova svjetla baterijskih svjetiljki. Prišunjao se na vrh stubišta i
naćulio uši kako bi mogao čuti i najtiše zvukove. Osim otkucavanja velikog sata na kaminu
u predvorju, nije se čulo ništa više. Je li se možda regulator topline nekako pokvario? Matt
je krenuo niza stube. Bile su stare i škripave, a on nije želio izgubiti element iznenađenja u
slučaju da je netko dolje. S jednom nogom tik do zida, a drugom uz ogradu stubišta, počeo se
polako spuštati. Potrajalo je neko vrijeme, ali uspio je.

U dnu stubišta je zastao i opet osluhnuo. Dočekala ga je samo tišina, pa je posegnuo za

prekidačem svjetla, pritisnuo ga i viknuo: “Izlazi! Izlazi ovog trena ili si u gadnoj nevolji!”

Glas mu je prazno odjeknuo jer očito nije bilo nikoga da ga čuje. Još uvijek stišćući žarač u
ruci, brzo je obišao sve prostorije i provjerio vrata i prozore. Ništa nije bilo dirnuto. Nije bilo
uljeza.

Odahnuvši od olakšanja, počeo se opuštati. Ovo je bilo glupo! Prokleto glupo. Glasno
opsovavši, vratio se natrag u hodnik da provjeri termostat. Prekidač je opet bio u
najvišem položaju. Matt nije bio mehaničar, ali znao je da se ta sprava ne okreće sama. Ali
ako ga on nije dirao, a kuća bila zatvorena čvrsto kao grob, u pitanju je morao biti nekakav
kvar.

Okrenuo je prekidač gore i dolje, i nije se činilo da je nešto popustilo. Opet ga je stavio u
početni položaj i zagledao se u njega. Je li ovo uistinu bilo vrijedno srčanog udara?

Vjerojatno nije, ali on nije volio neodgovorena pitanja.

Bosonog je pošao u kuhinju, natočio sebi čašu hladne vode i požudno je ispio. Sutra će pozvati
instalatera za održavanje centralnog grijanja. Imao je dovoljno stvarnih problema s kojima
se trenutačno morao nositi da mu nisu trebali i pokvareni bojleri koji će ga u tri ujutro nasmrt
prepadati. Odložio je čašu na sudoper i krenuo prema vratima, kad mu je nešto dodatno
protreslo napete živce.

Matt se sledio. Nešto nije bilo kako treba. Ali što? Veoma polako pogledom je pretražio dobro
mu poznatu prostoriju, a tada je ugledao ono što traži. Pladanj za kolače gospođe Cable.

Još je uvijek stajao na sredini stola od borovine, ali poklopac je bio napola podignut. Matt je
osjetio kako mu se koža na potiljku ježi i cijelo mu se tijelo opet napelo. Polako je prišao stolu
i pogledao stari pladanj. Obišao ga je, pokušavajući pogledom proniknuti unutra, ali procjep
je bio previše malen. Posegnuo je rukom, ali je onda zastao. Znao je da je poklopac pažljivo
vratio na njegovo mjesto, baš kao što je bio siguran da gospođa Cable nikada ne
dira regulator grijanja. Ali poklopac je bio malo pomaknut.

Duboko udahnuvši, gotovo je otrčao na suprotnu stranu kuhinje i sa stalka dohvatio veliki
kuhinjski nož, otkinuo podulji komad papirnatog ubrusa koji je stajao do noževa pa se žurno
vratio do stola. Možda je na poklopcu bilo otisaka prstiju, pa ga je podigao s ubrusom u ruci.

I bez njegove volje, iz grla mu se oteo krik. Oh ne! Molim te, ne! Ono ne može biti stvarno!

***

“Jesi li siguran da je ovo prsten tvoje žene?”

Premda je grijanje bilo postavljeno na maksimum, Matt je osjećao ledenu hladnoću. Zadrhtao
je, osjećajući kako ga načelnikove sive oči probijaju pogledom, ali prije nego što je odgovorio,
još jednom je pogledao u bezazleni pladanj domaćih kolača. Posebno u onaj kolač u sredini.
Ukrasna trešnja bila je uklonjena i zamijenjena zlatnim vjenčanim prstenom.

“Bez ikakve dvojbe, gospodine.”

“Prsteni mogu jako sličiti, Matte. Možda griješiš.”

“Maggie je smršavjela. Glas mu je puknuo. “Kada je već bila jako bolesna. Dala ga je smanjiti,
ali draguljar je malo pogriješio na rubu. Odmah sam to primijetio. Njezin je, gospodine.”

Načelnik je duboko uzdahnuo. “A kad si posljednji put vidio ovaj prsten, Matte?”
On se još čvršće omotao džemperom. “Na Maggienu prstu. Neposredno prije nego što su
zakucali lijes.”
Sedamnaesto poglavlje
Zrak je bio hladan i vlažan. Matt je zadrhtao i zakopčao svoju staru Barbour jaknu. Sunce se
još nije pojavilo na obzoru, ali nebo je polako mijenjalo boju iz četrdeset nijansi sive
u zagasito ružičastu, modru i boju breskve. Kasni je mraz još uvijek prekrivao travu i Matt
je lako mogao vidjeti tragove stopa kako se udaljavaju preko zapuštenog,
nepokošenog travnjaka. Možda će mu ove godine zatrebati nova kosilica. Ona stara pripadala
je još njegovu ocu i sada je bila više antikvitet nego dobro pomagalo.

Bacio je pogled preko dubokih, mračnih brazda uzoranih polja iza kuće i zapitao se kako
može samo stajati ovdje i razmišljati o nečemu tako običnom kao što je kosilica za
travu. Zapravo, nije to bilo tako teško objasniti. Sve je bilo bolje od razmišljanja o onome
što se upravo dogodilo.

Dvojica forenzičara temeljito su pregledavala kuću i vrt u potrazi za bilo kakvim tragom
neželjenog posjetitelja. Naslonio se na grubo drvo ograde koja je njegovo imanje dijelila
od susjedove farme. Iskreno je sumnjao u to da bi njegov prepredeni noćni uhoda
ostavio ikakav trag. Zapravo, bio se spreman okladiti da forenzičari neće pronaći ništa. Ni
otisak prsta ili stopala, ni vlas kose, ništa što bi ukazivalo na identitet uljeza, ali bi zato moglo
biti dokaza o prisutnosti njegove ljubavnice. Grizao je donju usnu. Gotovo se uneredio kad se
prvi put sjetio tog malog bisera. Hvala Bogu, gospođa Cable je promijenila posteljinu, a
njezine tehnike čišćenja možda jesu bile staromodne, ali prije svega temeljite.
Zaglavlje kreveta zasigurno će biti obrisano i ulašteno, ručke na vratima istrljane krpom, a
nakon njezina žestokog ribanja kupaonica je uvijek blistala kao da iščekuje
sanitarnu kontrolu. Uzdahnuvši, mogao se samo nadati i moliti da forenzičari neće pronaći
ništa osim nekoliko zaostalih vlasi kose što se, s obzirom na to da je većina njegove
ekipe povremeno svraćala ovamo, moglo objasniti. Ali neki se drugi dokaz, ako ga
pronađu, zasigurno ne bi mogao.

Matt je promatrao krajolik koji je poznavao cijelog života. Danas je Tanner's Fen, po prvi put
otkad je pamtio, izgledao zlokobno. Na ranojutarnjem svjetlu bilo je teško razabrati gdje se
rijeka ulijevala u Sjeverno more, a gdje počinje nebo. Sve mu se stopilo u jedan treperavi,
srebrno siv obzor.

Duboko je udahnuo hladan, slankasti zrak, ali čak se i on činio kužnim. Tko god ovo činio,
zbilja me mom prezirati. Sve što je volio, ili je nekad volio, bilo je okaljano,
kontaminirano nečijom mržnjom. Osjećao se izloženijim i ranjivijim nego ikada.

“Matte.” Stazom prekrivenom mahovinom načelnik mu je dolazio ususret.

Pružio mu je šalicu vrele kave, a Matt ju je zahvalno prihvatio. Bio je promrzao do kostiju.

“Uskoro su gotovi.”

“Ne morate mi to ni reći, gospodine. Nisu pronašli apsolutno ništa.”

Načelnik je slegnuo ramenima. “Nema znakova nasilnog ulaska ili bilo čega neuobičajenog,
premda su prikupili gomilu uzoraka.”

Oh, izvrsno! “A svi će oni pripadati meni ili meni bliskim osobama. Sve što je dosad poduzeo
bilo je proračunato i pomno planirano. Veoma je mudar i krajnje oprezan.” Matt je gnjevno
šutnuo prevrnuti lonac za cvijeće koji je odletio i smrskao se na kamenom popločanoj stazi.
Bio je opasno blizu potpunom slomu. “Bože, ako je tom čovjeku namjera da me izludi, onda
u tome prokleto dobro uspijeva! Kako je došao do tog prstena, gospodine? Kako?”

Njegov nadređeni zagledao se preko polja. “Ne znam, Matthew. Kao što ne znam ni kako je
došao do onih fotografija, ili zašto je izabrao ubiti Gabriela.” Namrštio se. “Ali moramo
to otkriti, zar ne?” Naglo se okrenuo. ”A to bez tebe ne mogu ostvariti.” Matt je osjetio tešku
ruku na svojem ramenu. “A sada me dobro slušaj. Evo o čemu se radi. U normalnim bih
te okolnostima odmah skinuo sa slučaja, ali ti si jedina veza između nas i ubojice, i potpuno
sam svjestan da o starim umorstvima znaš više od bilo koga drugog. Zato se moraš pribrati
i surađivati sa mnom. Moraš.”

Matt nije ništa rekao. Jednim dijelom sebe osjećao se mrtvim, nesposobnim pomaknuti se ili
logično misliti. A onda, baš kad je povjerovao da će mu se um posve isprazniti i
postati nedostupan poput sive i negostoljubive močvare pred njima, zamislio je lice svog
starog prijatelja, narednika Billa Morrisa. “Oduvijek sam govorio da ćemo tog kučkinog sina
uhvatiti, Mattie, ali izgleda da sad sve ovisi o tebi.” Na trenutak je to lice vidio jednako jasno
kao što je vidio lice načelnika Davida Redpatha. “Hoćeš li mi učiniti posljednju uslugu, Mattie?
Uhvati ga za mene.” Liceje odjednom počelo blijedjeti poput njegova toplog daha u zimskome
jutru, ali Matt je i dalje čuo odjeke prijateljevih riječi. “Uhvati ga za mene, Mattie.” Na obzoru
se napokon ukazalo sunce u obliku žive plameno narančaste lopte i Matt je zatreptao.

“Što?” Načelnik je zurio u njega, a na licu mu se mogla primijetiti iskrena zabrinutost. “Matte?
Jesi li dobro?”

Matt je spustio pogled. Iz šalice koju je klonulo držao u ruci kava se prolila na zemlju. Naglo
ju je uspravio i žestoko protresao glavom, kao da je želi razbistriti.

“Oprostite, gospodine. Samo sam na trenutak pomislio...” mirno, ali još uvijek oprezno
odložio je šalicu na stup ograde, a zatim se okrenuo i pogledao načelnika ravno u oči.
“Dobro sam, gospodine. Iskreno. Osjećam se dobro i imate pravo. Naravno da ga moramo
uhvatiti.”

Načelnik ga je čvrsto primio za rame. “Ti si dobar čovjek. A sada se trebamo vratiti u postaju
i odlučiti što dalje. Jesi li spreman na to?”

Matt je kimnuo glavom. “Moram se odjenuti. Zatim moram nazvati ekipu kako bih se uvjerio
da i oni noćas nisu imali neželjene goste.”

“To je već obavljeno, Matte. Svi su sigurni i na broju. Čekat će nas u sobi odjela za umorstva
kad onamo stignemo.”
Sa stražnjih vrata kuće vidio je dvojicu forenzičara u bijelim odorama kako im domahuju i
pokazuju prema svojem kombiju.

“Čini se da su gotovi. Nadam se da nisu napravili preveliki nered.”

Vratili su se unutra. “Mislim da mi ova stara kuća više nikad neće izgledati isto, gospodine.”
Duboko je uzdahnuo. “Kad sve ovo završi, potpuno ću je preurediti. Jedan dobar prijatelj već
mi je predložio da je malo ušminkam, a sada više nema dvojbe da ću to morati učiniti.”

“Dobra ideja. Ovo je lijepo staro imanje, Matte.” Načelnik je razgledao sive kamene zidove i
visoke dimnjake. “Ali znaš da se na neko vrijeme moraš iseliti, zar ne?”

Tako će biti najbolje, znao je to, ali trenutačno se nije mogao natjerati da to glasno prizna.

***

Ted se rano probudio i otkrio da se blijedo svjetlo već prikrada u sobu koju je koristio kao
spavaonicu. Okrenuo se i pogledao na sat. Još samo malo do sedam. Premda to nije bilo
važno. Jučerašnji je dan bio tako iscrpljujući, sve do kasno u noć, da je sebi obećao
dulje izležavanje. Povukao je pokrivač do brade, pa okrenuo i popravio jastuke, prije nego
što se opet na njih spustio. Današnji će dan biti znatno manje zahtjevan, premda je
ipak morao obaviti još nekoliko stvari.

Ispružio je noge i zatvorio oči. Mogao bi si priuštiti još najmanje pola sata. Trebao mu je san
kako bi ostao u formi i na oprezu. U tome su mnogi griješili, ali ne i on. Bez mnogo odmora i
dobre hrane nije mogao raditi toliko naporno. Kad ustane, doručkovat će, neko vrijeme
vježbati, a onda će provjeriti dnevni raspored.

Kao da je to bilo potrebno. Bio mu je urezan u mozak.

Okrenuo se na bok i zijevnuo. Program je jako dobro napredovao i nije bilo razloga da se tako
i ne nastavi. Čak bi i izmjena prvobitnog plana trebala savršeno sjesti na svoje mjesto. Sve
dok bude ostao pribran. Nasmiješio se na pomisao koliko će mu njegova mak
devijacija donijeti zadovoljstva, a onda mu se osmijeh pretvorio u gnjevno mrštenje. Nije
mogao poreći da mu je ta promjena bila važna. Uistinu mu je trebala, ali nije mogao dopustiti
da izazove probleme i pokvari završetak igre, ne nakon svega onog temeljitog planiranja. Bit
će to fino, doista fino, ali neće dopustiti da mu malo putenih užitaka ugrozi završni čin.

Duboko je udahnuo i osmijeh se vratio. Zasad će o tome morati samo sanjati.

***

Jutarnji sastanak potrajao je mnogo dulje nego obično. Mnogo je toga bilo za reći.

Na povratku u svoj ured, načelnik je razmišljao o Mattovu trenutačnom stanju uma. Čovjek
je morao otrpjeti toliko toga, a tamo na Tanner's Fenu u jednom je mračnom
trenutku pomislio da će Matt izgubiti bitku.
Očito nije samo on bio zabrinut.

“Gospodine? Mogu li razgovarati s vama?” upitao je Jason uznemireno, kao da može pročitati
načelnikove misli. Ubojica je već zaprijetio njegovoj obitelji, a stvari postaju sve gore.

“Uđi.” David je otvorio vrata, ušao i pokazao Jasonu da ih za sobom zatvori. Relativni mir
prostorije obujmio ih je poput toplog prekrivača. Utonuo je u svoju stolicu pa dugo i
teško izdahnuo. “Sjednite, inspektore. Ovaj se slučaj polako pretvara u noćnu moru, zar ne?”

Jason je kimnuo i osvrnuo se uokolo, letimice pogledavši desetak uokvirenih fotografija koje
su visjele na zidu.

“Sve se činilo tako drukčijim kad sam počeo raditi u policiji.” David je bacio pogled na
nasmijana lica s fotografija. “Sve je zapravo bilo tako jednostavno. Dobri momci protiv
onih loših. Svi su točno znali gdje im je mjesto”

“Ipak, sigurno nije baš sve bilo kao u policijskim TV-serijama, gospodine?”

“Naravno da nije. Čak je i u tim serijama znao nastradati pokoji policajac, zar ne?” David se
nasmiješio. “Ali činilo se da postoji nekakav red i više poštovanja na svim stranama.”

“Pretpostavljam da ste mogli raditi svoj posao, a da vas ne maltretiraju stvarima poput
proračuna, ljudskih prava i političke ispravnosti.”

David se zapitao može li uopće odrediti trenutak kad je prestao biti policajac i pretvorio se u
menadžera za osiguranje financijskih i drugih sredstava. Pogledao je fotografije, ali one su
bile samo nijemi svjedoci nekih sretnijih vremena, i zato se prisilio vratiti misli na konkretan
problem.

“Kako ti mogu pomoći, Jasone?”

“Radi se o Mattu, gospodine. Oprostite, moram reći da sam zabrinut za višeg inspektora. U
ovakvim vremenima ne bi smio ostajati sam u onoj močvarnoj pustoši, u toj staroj kućerini.”

“Slažem se i već sam od njega zatražio da se privremeno preseli.” Frustrirano je podigao ruke
u zrak. “Nije to odbio, ali zasad ne pokazuje znakove da će nešto i poduzeti po tom pitanju.”

“Zar ne možete ustrajati na tome, gospodine? Cijela ekipa strahuje da je u velikoj opasnosti.”

“Ali on to isto osjeća za sve vas. Mislim dvije na neki izopačeni način uvjeren da će ubojica,
ako se usredotoči na njega, ostaviti vas ostale na miru.”

“To je glupost, gospodine!”

“Dakle, jasno mi je kako on razmišlja, ali time nam nimalo ne pomaže. Pozdravljam njegovu
predanost ekipi, ali ne želim da ugrožava sebe ili se izdvaja od nas i od istrage.” David je sa
stola dohvatio debeli dosje koji je sadržavao zabilješke što ih je pripremio za sastanak. ”Ovo
je sve potpuno zbunjujuće, Jasone. Netko je Matta zbilja uhvatio za jaja i žestoko ih stišće.”
Pogledao je naslov: Vjenčani prsten. “Ovaj posljednji incident je grozan. Potresao ga je do
srži.”

Jason je napravio grimasu u kojoj je bilo nečega sličnog boli. “Nitko od nas čak nije ni znao da
je bio oženjen, gospodine. Nakon tolikih godina koliko ga poznajem, moram reći da me je to
šokiralo.”

“Matt je veoma zatvoren čovjek, Jasone. Siguran sam da ima razloga zašto ne govori o svojoj
prošlosti.”

“Da, čini se da je tako. Čitajući između redova, izgleda da ga je kombinacija ženine smrti i
pronalaska onog mrtvog dječaka jako potresla.”

“Znaš li što je sinergija?”

“Zvuči poput kreme za lice koju koristi moja žena.” David se blago nasmiješio. “Ne baš. To je
kad se dvije stvari spoje, a učinak je znatno veći od običnog zbroja pukih dijelova.”

“Poput: dva plus dva jednako je pet?”

“Otprilike. Mislim da se to moglo dogoditi Mattu. Možda bi, sad kad je iskrsnulo ovo s
prstenom, ti trebao s njime razgovarati.”

“Hoću. Samo sam. mislio da bih ga možda trebao malo pustiti na miru... doći će on k nama
kad bude spreman.”

“Ja na tvojem mjestu ne bih čekao. Trebaš znati sve činjenice, ili se kartaš samo s pola karata
u špilu.” David je pogledao Jasona u oči. “Znaš, nije to ništa osobno. Matt uopće nije bio u
stanju govoriti o svojoj prošlosti, a sada će se morati suočiti s njom. I trebat će tvoju pomoć,
kao kolege i prijatelja. On o tebi ima jako visoko mišljenje, Jasone.”

“U redu, gospodine. Hvala vam.” Jason je izgledao malo optimističnije. “Onda, što se događa s
tim prstenom?”

“Trenutačno je kod forenzičara. Oni će mu moći odrediti porijeklo, ili nam barem reći od
kakvog je zlata načinjen, koliko je star i je li izrađen u Engleskoj. Zasad moramo
pretpostaviti da se radi o lažnjaku. Alternativna teorija kojoj je Matt, čini se, skloniji, prilično
je jezovita.”

“Koja je to teorija, gospodine?”

“Maggie Ballard ukopana je na fenflitskom groblju i Matt odlučno tvrdi da joj je vjenčani
prsten ostao na prstu.” David je glasno uzdahnuo. “Dakle, ja nisam toliko naivan da
vjerujem kako su svi posljednji oproštaji nužno i časni, ali ako je prsten skinut prije ukopa
vjerojatno bi bio prodan još prije dvadesetak godina.”
“Potpuno ste u pravu. Već bi odavno promijenio vlasnika. Kako bi se sada opet mogao
pojaviti?”

“To mi nema nikakvog smisla.” Provukao je ruku kroz sve rjeđu kosu. “Ali što je u ovome
svemu uopće smisleno? Čak i sama pomisao na ulazak u kuću jednog policajca dok je
on unutra uistinu je prepuna rizika. Tko god uhodio Matthewa, mora biti
prokleto hladnokrvna osoba.”

“I veoma opasna.”

David se složio s time, a zatim okrenuo stranicu dosjea. “Kako stojimo s provjerom popisa
policajaca i kolega koji su radili na starom slučaju?”

“Većinom su mrtvi, gospodine. Dvojica su premještena u druge uprave. Dva ili tri su u
mirovini i otišli su daleko odavde. Nekoliko ih je u staračkom domu, a jedan u
psihijatrijskoj ustanovi. Samo su još trojica ono što ja zovem ‘aktivnim'. Jedan je vlasnik male
zaštitarske tvrtke, jedan radi na pola radnog vremena kao čuvar prirode u ptičjem rezervatu
malo dalje niz obalu, a jedan je vozač u špedicijskoj tvrtki u blizini Bostona.”

David je pregledao popis imena, ali nijedno mu nije bilo poznato. “Je li Matt ovo vidio?”

“Jest, gospodine. Nitko se nije istaknuo kao problematičan, a i ja sam sa svima osobno
razgovarao. Nitko Mattu ništa ne zamjera, i svi su nakon izlaska iz policije krenuli dalje.”

“Dakle, ja sam provjerio ovaj popis.” David je pokazao na jedan mnogo dulji. “Prekršitelji
zakona. Muškarci i žene koje je Matt smjestio u zatvor. Od njih mu nitko ne želi sve najbolje, a
čini se i da nitko još nije na slobodi. U svakom slučaju, nema mogućnosti za zločin ili druge
smicalice kako bi vratio dug višem inspektoru.”

“Što nam ostavlja gadnu pretpostavku, zar ne, gospodine? Ubojica jest izvorni ubojica iz
Gibbet Fena, drugim riječima, hladnokrvni ubojica djece slobodno se šeta uokolo.”

David je osjetio kako mu srce lupa u grudima. To nije bila nova pretpostavka, zapravo je
odjekivala i u njegovim mislima. “Aha, možda uopće nije stradao na onoj usamljenoj cesti
kroz močvaru. Samo se molim da smo u krivu i da se stvarno nije vratio radi vrlo
posebne žrtve. Čovjeka kojeg je izgleda odlučio mučiti i izlagati patnjama prije nego što s
njime završi. Moramo ga zaustaviti, Jasone, i to brzo.” Izgovorio je to odlučno, ali zapravo nije
imao pojma kako to ostvariti.

***

“Ideš li sa mnom, Liz?” upitao je Matt.

“Ne misliš to valjda ozbiljno?”

Mattov je izraz lica bio poprilično ozbiljan. “Moram se u to uvjeriti.”

Liz je uzdahnula i dohvatila jaknu s naslona stolice. “Dobro, ali moramo ekipi reći što
radimo.“

“Ne. Vratit ćemo se za pola sata, a i savršeno smo sigurni ako idemo zajedno.”

“Ovo je ludost”, rekla je Liz. “Laboratorij će veoma brzo imati odgovor. Zašto ne možeš malo
pričekati?”

“Oprosti, nisam to smio od tebe tražiti.” Matt se ugrizao za usnu. “Zaboravi.”

“Pričekat ćeš?”

“Ne. Samo ne tražim da pođeš sa mnom.” Krenuo je prema vratima.

“Zbilja si nemoguć”, promrmljala je krećući za njim. “Samo, u tom slučaju ja vozim. Ključeve.”
Ispružila je ruku i oštro se zagledala u njega.

Pokušavajući prikriti olakšanje, poslušno joj ih je predao pa su se tiho zaputili prema

automobilu.

Groblje se nalazilo na rubu grada. S jedne strane ceste nalazilo se veliko parkiralište
krematorija, a s druge manji prostor za posjetitelje.

Bilo je to groblje poput svakog drugog, uredno, čisto, dobro održavano, mirno, ali Matt ga je
mrzio.

“Dolaziš li često ovdje?” upitala je Liz.

“Ne”

“Za Božić? Na rođendan? Godišnjicu?” Liz je promatrala redove križeva, mramornih

nadgrobnih spomenika i anđeoskih kipova.

Mattu je bilo teško na to odgovoriti. Bio je nervozan i jedva je čekao stići do groba svoje žene.
“Dođem kad osjetim potrebu. A, ako ću pošteno, to se rijetko događa.”

Liz nije ništa odgovorila i on je osjetio grižnju savjesti. Možda je trebao češće dolaziti. Kao
što je morao češće posjećivati ljušturu od svoje majke. Počeo je brže hodati,
pokušavajući neželjene misli ostaviti za sobom. “Grob je ondje, odmah iza one velike
božikovine.

“Što... grob s onoliko cvijeća?” Liz je zvučala pomalo zbunjeno. “Možda ti ne dolaziš često, ali
njezina obitelj očito dolazi.”

Mattu su se usta osušila. “Maggie je bila Kanađanka. Ovdje nema rodbine.” Potrčao je prema
grobu. “Oh, moj Bože! Pogledaj ovo!”
Matt je pao na koljena pred mramornim spomenikom. Cijeli je grob bio okopan, a na njemu
uredno posađeno mnoštvo rascvjetanih jarkih maćuhica. Vaza koja je stajala ispred natpisa
bila je puna ljiljana, Maggiena najdražeg cvijeća. Cvijeća koje je dvadeset godina ranije bio
položio na njezin lijes.

Iz grla mu je pobjegao jecaj. Što je to učinio? Nagnuo se naprijed i dotaknuo svježe prekopanu
zemlju. Oh, molim Te, nemoj mu dopustiti da dođe do nje. Bez razmišljanja je počeo kopati,
rovati golim rukama, razbacivati zemlju poput psa koji traži kost.

“Mattel Prestani s time! Odmah!”

Osjetio je njezine ruke oko sebe, kako ga odvlače od vlažne zemlje.

“Zar ne vidiš što ti radi? Ovo je samo predstava! Poigrava se tvojim umom.” Rukama mu je
obujmila lice i natjerala ga da je pogleda. “Mattie! On nije oskvrnuo ovaj grob, ali želi da ti u
to povjeruješ. Ako povjeruješ, onda je on pobjednik. Koristi sve tvoje slabosti kako bi te
se dočepao, a dokle god si takav, ne radiš svoj posao. Beskoristan si. Što znači da je on taj
koji ima kontrolu, a ne ti. Zar to uistinu želiš?”

Matt je zurio u svoje prljave, izranjavane ruke, iščupane biljke i popadale latice. Činilo mu se
kao da mu je taj čovjek oduzeo svaki, pa i najmanji komadić života, potpuno ga ogolio i izložio
tako da ga svi vide. “Ne znam što činiti.” Znao je da zvuči patetično, ali tako se i osjećao.

Liz je kleknula do njega na travnati rub groba i privukla ga k sebi. Mogao je namirisati njezin
parfem i, makar na trenutak, osjetio se sigurnim. Voljenim. Zašto moja majka nikad nije ovo
činila? Nijedan mu odgovor nije padao na um.

Ostajući u njezinu zagrljaju, osvrnuo se uokolo, pitajući se promatra li ih netko. Osjetio se

gotovo posramljenim, a tada je pomislio da bi sve to nekom slučajnom prolazniku
izgledalo potpuno prirodno. Ljudi kleče uz grobove, bilo zbog plijevljenja ili zbog molitve, ili
kako bi utješili ožalošćene, nije bilo važno.

“Žao mi je, Liz. Mislim, doista mi je žao.” Odmaknuo se i sjeo na uredno pokošenu travu. “Sve
se tako žestoko obrušilo na mene, znaš, kao rafalna paljba, bum, bum, bum.” Pri svakoj
je riječi udario šakom o dlan. “Čim se malo priberem, on se opet pojavi s nekom
novom gadarijom. Ja jednostavno...” Matt je ogorčeno raširio prljave ruke. “Ne vjerujem da
mogu podnijeti još puno toga.” Liz je sjela do njega i položila ruku na njegovu. Taj mu je dodir
bio drag. Tog mu se časa činila jedinim sidrom koje ga je sprječavalo da ne poludi.

“Čuj, Mattie. Moraš se pribrati. Nitko te ne smije vidjeti ovakvog jer inače znaš što će se
dogoditi, zar ne?”

“Načelnik će me skinuti sa slučaja. I možda bi to trebao učiniti.”

“Načelnik će te proglasiti mentalno nestabilnim, Matte. Neće te samo skinuti sa slučaja.
Razmisli o tome.” Poslušao ju je. Ramena su mu se pognula, a glava klonula na ruke. “Što
ćemo onda učiniti? Kojim smjerom odavde krenuti?”

“Za početak ćemo pronaći višeg inspektora Matthewa Ballarda. Ovdje trebamo obaviti nešto
pravog detektivskog posla, a on je za to najbolji čovjek kojega znam.” Lagano mu je dotaknula
lice. “Mattie, znam da ti je trenutno jako teško, ali moraš u sebi pronaći snagu. Znaš da ključ
svega ovoga leži u tvojoj prošlosti. Baš zato taj luđak želi da karijeru završiš kao ruina,
umjesto kao sposoban, uspješan i ugledan policajac.” Tužno ga je pogledala. “Moramo okupiti
ekipu, sve ovo prljavo rublje iznijeti pred njih i odatle krenuti dalje. Oni su ti odani, Matte.
Uistinu im je stalo do tebe, zato im reci što je točno na stvari, dobro? Bez tajni i laži, samo
istinu.”

On se uspravio. Čuo je glas svojeg mrtvog narednika. Uhvati ga za mene, Mattie.

“Imaš pravo. Svima to dugujem.”

“Fućkaš sve ostale. Duguješ to sebi, Matte.”

Zagledao se u nered oko njih. Ovoga se trena činilo da ocrtava cijeli njegov život. Na trenutak
mu je pogled pao na sjajno žuto i grimizno cvijeće. Maćuhice za ono što misliš, rekla bi
Maggie. Posvuda je postavljala lonce pune živog cvijeća. Odjednom ga je ispunio gnjev.
Nitko... nitko nije imao pravo na tako ogavan mu način oduzimati drage uspomene. Da, Liz je
potpuno u pravu... zbilja se moram ozbiljno primiti posla i uhvatiti tog psihopata. Nitko drugi
to ne može učiniti.

S novom je odlučnošću uspravio ramena i pogledao ženu koja je sjedila do njega. “Dobro,
dakle, pretpostavljam da ne mogu Maggien grob ostaviti u ovom stanju, zar ne?” Prignuo se
i počeo vraćati hrpice zemlje oko biljaka.

“Dobrodošao natrag, šefe.” Liz mu se nasmiješila, pa mu se pridružila i počela skupljati

polomljene stabljike ljiljana. “Možda bismo mogli provjeriti nadzornu kameru.
Primijetila sam jednu dok saro parkirala. Zatim bismo mogli razgovarati s nekim tko
nadgleda ovo mjesto. Morao bi postojati neki vrtlar ili čuvar, a ovo uređivanje groba sigurno
je potrajalo neko vri...” Glas joj je utihnuo. ”Matte? Što je ovo?” Pokazala je na mjesto gdje
je upravo pokušavao ukloniti blato s grobne vaze.

Oh ne, ne vise, molim te. Točno ispred vaze iz zemlje je virio komad bijele plastike. Pažljivo
je uklonio zemlju oko njega. Bila je to plastična omotnica s patentnim zatvaračem.

“Čekaj. Ne diraj je.” Liz se nagnula naprijed, vadeći gumene rukavice iz džepa. “Ja ću je uzeti.”

Matt je promatrao kako izvlači omotnicu iz zemlje.

Nije ju ni morao pitati što je to. Kroz napola prozirnu plastiku mogao je vidjeti kuvertu.

“Sranje! Jebeno prokleto sranje! Kojeg je vraga sada smislio?”

Ova Lizina prosta i gotovo komična tirada pomogla mu je da ostane priseban. Imala je pravo
kad mu je rekla da mora pronaći način kako se pribrati, i zato će obuzdati osjećaje i prokleto
se pozabaviti ovim. Napokon, dosad se već morao naviknuti. Bila je to samo još jedna kuverta
u nizu.

“Pitam se koji je kostur ovaj put iskopao?”

“Koliko ih uopće imaš?” Liz je podigla obrve i prasnula u smijeh.

“Očito previše.” Ispružio je ruku da uzme omotnicu, ali Liz ju je povukla sebi.

“Što god to bilo, moramo ostati hladnokrvni, slažeš se?

“Slažem.”

“Dobro. Onda, hoćemo li se vratiti u postaju? Da izbjegnemo kontaminaciju?”

Matt je navukao rukavicu. “Tako ćemo izbjeći jedino pogled u kuvertu. Daj mi je, Liz.”

“U autu, Matte.” Zaputila se prema parkiralištu. “Ne ovdje. I predlažem da nazovemo Jasona
i kažemo mu da se odmah pozabavi onom nadzornom kamerom.”

Matt je kimnuo u znak slaganja, posegnuo za mobitelom i nazvao postaju. Dok je Liz
otključavala vrata njegova Landcruisera, Jason je već bio poduzeo korake i poslao
policijski auto prema groblju.

“Ne možete više odugovlačiti, narednice Haynes. Vrijeme je da otvorimo tu kuvertu.”

Liz mu ju je nevoljko dodala. “Samo naprijed. Ali nemoj od mene tražiti da iziđem iz auta i
sakrijem se iza nadgrobnog spomenika.”

Matt je izvukao fotografiju iz uobičajenog ovitka od čistog bijelog papira i zagledao se u nju
bez riječi.

“Tko je to?” Liz je upitala jedva čujnim šaptom.

Matt je pokušao odgovoriti, ali mozak mu je zakazao.

“Mattie? Tko je to?”

“Laura.”

“Tvoja bivša djevojka? Ona koja je nestala?”

Bez rijeci je kimnuo i nastavio zuriti u fotografiju. Preplavile su ga uspomene. Tog je dana
bilo sunčano i vruće, idealan dan za vožnju motociklom, ali Laura se pojavila samo u
kratkim hlačicama. Poludio je i natjerao je da odjene njegove kožne motorističke hlače.
Durila se zbog toga cijeli dan tako da je na fotografiji koju je snimio njegov prijatelj samo on
bio nasmijan. Sjećao se svega toga kao da je jučer bilo.

Nježno je vrhom prsta u rukavici dotaknuo sjajnu površinu fotografije. Bila je tu, pred njim,
na sjedalu njegova starog motocikla, mrgodeći se cijeloj Engleskoj, ali njega nije bilo ondje.
Bio je istrgnut s fotografije.
Osamnaesto poglavlje
Početak dana bio mu je ugodan. Bio bi još bolji da nije bilo njegova novog gosta, ali opet, nisi
mogao imati sve. Ted se nadao održati dječaka pri svijesti jer, napokon, nalazili su se u
potpunoj pustoši. Čak se i poštu moralo preuzimati u lokalnom poštanskom uredu, a
s najbližim susjedom udaljenim miljama osjećao se prilično sigurno. Ipak, dečko se
pokazao neobično bučnim, što nije bilo od pomoći kad si se morao na nešto usredotočiti. Zato
mu je bio prisiljen dati blag, ali veoma učinkovit sedativ.

Ted je pripremio kupku. Zbog posljednjih aktivnosti bilo mu je potrebno osvježenje. Najviše
je mrzio osjećati se prljavim. Dok je mekanom četkom i kremom od morskih minerala trljao
tijelo, zapitao se je li počeo razvijati opsesivno-kompulzivni poremećaj. Nasmiješio se
i slavinu tuša okrenuo na vrelu vodu. Dok mu se u kaskadama slijevala niz lice, zadrhtao je
od zadovoljstva. Hura! Što je značila još jedna mala psihološka osebujnost kad si toliko
uvrnut kao što je on?

Ted je legao natrag u vrelu vodu i glasno se nasmijao.

***

Načelnik David Redpath dopustio je Mattu da izvanredni sastanak održi u glavnoj dvorani za
sastanke. Soba odjela za ubojstva činila mu se neprimjerenom jer nipošto nije želio
da razgovor poprimi oblik predavanja. I zasigurno nije želio stati pred svoju ekipu i
iznijeti svoje prljavo rublje kao na nekakvom sastanku liječenih ovisnika. Bilo je to ironično,
ali odabrao je istu formu koju je i sam prije toliko godina doživio. Krug. Još uvijek bi zadrhtao
pri pomisli na Prsten oštećenih umova, ali morao je priznati da je to ipak bio najbolji
način obraćanja svojim kolegama. Svi su bili jednako važni.

Bez laži, bez tajni, samo istina. Liz je te riječi izgovorila iskreno, ali nije imala pojma što
zapravo od njega traži ili koliko će mu to biti teško.

Matt se osvrnuo po praznoj prostoriji. Police za knjige od tamnog mahagonija, strog kraljičin
portret i teške zavjese s uzorkom davali su prostoriji ozračje hladne formalnosti. Dvorana za
sastanke rijetko je korištena i Matt je mogao osjetiti koliko je zrak u njoj ustajao. Vonjao je
po sredstvu za laštenje i prašini. Možda je pogriješio kad je izabrao ovo mjesto.

Sjeo je čekajući svoju ekipu i zaključio da je ovo ipak najbolje što je mogao učiniti. Bez laži,
bez tajni, samo istina, isprepleo je prste i nagnuo se naprijed, podbočivši bradu rukama. Bez
laži? Na to je mogao pristati. Istina? Da, bio je iskren čovjek. Ali tajne? Dakle, to je bilo baš
depresivno, zar ne?

“Gazda?” Bryn je provirio glavom kroz vrata. “Oprostite što upadam, ali prije nego što stignu
ostali, imam za vas nešto iz laboratorija.” Na stol pred Matta spustio je uvećanu
kopiju posljednje fotografije. “Pronašli su nešto.”
Suočen s uvećanom verzijom, lijepog i ozbiljnog Laurina lica, Matt nije mogao obuzdati
uzdah, a zatim je pogledao u točku na koju je pokazivao Brynov kažiprst. U desnom
kutu fotografije nalazio se sićušan niz brojeva.

“To je broj telefona, gospodine.”

Matt se ukočio. Je li to ubojica promijenio taktiku i napokon im dao nešto na čemu mogu
poraditi?

“U laboratoriju su ga provjerili, gospodine. Očito ga na izvornoj fotografiji nije bilo, nego je

dodan digitalnim putem.”

“Znači, stavljen je ondje da ga pronađemo?”

“Definitivno.”

“I, je li itko nazvao taj broj?”

“Jest, gospodine.” Dodao je Mattu još jedan list papira s ispisanom adresom: Ulica Baltimore
16., Sunderland. ”To je salon za tetoviranje.”

Matt se istog trena sjetio čudnog znaka na mrtvim dječacima. “Je li netko već razgovarao s
njima?”

“Samo da se uvjere je li broj aktivan i kako bi doznali adresu.”

“Dobro.” Matt je ustao. “Možda ćemo ovaj sastanak morati odgoditi. Želim da netko otiđe
onamo i razgovara s njima, istoga časa. Zapravo, možda bih ja trebao otići.”

“S dužnim poštovanjem, šefe, zar to ne bi moglo biti upravo ono što ubojica želi? Bit će
sigurnije da momci iz Northumbriana pošalju nekoliko ljudi u odorama da se raspitaju.”

Matt se opet sručio u sjedalicu. “Da, imaš pravo... zbilja moramo održati sastanak s čim prije
riješiti sve što možemo. Čuj, nazovi ih i zatraži njihovu pomoć. Pošalji im kopiju
znakova pronađenih na tri žrtve ubojice iz Gibbet Fena i vidi što u vezi s time mogu otkriti.
Želim znati tko je vlasnik tog salona i sve ostalo što se može doznati.”

“OK, šefe. Vraćam se čim obavim razgovor s njima.”

Dok je Bryn odlazio, stigao je ostatak ekipe.

“Baš je u žurbi, zar ne, gospodine?” rekla je Gemma.

“S ubojičina stola dobačene su nam mrvice. Sjednite i o svemu ću vas informirati.”

Jason je izvukao stolicu. “Načelnik je na putu ovamo, gospodine, ako ga želite pričekati?”
Pogledao je u šest stolica koje su okruživale stol. “Znači, pozvani smo samo mi i načelnik?”
“Da. Ekipo, vi ste mi najbliži, a kako je to važno za slučaj, vrijeme je da vam kažem nešto o
svojoj prošlosti.” Oh, zbilja to jedva čekam učiniti.

Vrata su se otvorila i ušao je načelnik Redpath. “Nemojte ustajati. Matt želi da ovo bude
neformalno i ja se s time slažem.” Pogledao je praznu stolicu. “Tko nedostaje?”

Matt ih je brzo upoznao s otkrićem telefonskog broja na fotografiji.

“Sunderland?” upitala je Gerama. “To je gore, na sjeveru zemlje, zar ne?”

“Nego što je. To je sigurno nekakva smicalica da nam odvuče pažnju. Pokušajmo izbjeći da
nas pošalje u krivom smjeru i zbuni”, pridodao je Jason.

“Pa, prepustit ćemo hobijima sa sjevera da to najprije provjere”, rekao je Matt. “Premda bih
to volio osobno učiniti, postoje prokleto dobri izgledi da nas kučkin sin zaskoči s onim starim:
podijeli, pa vladaj. Da razdvoji ekipu, a onda nas pogodi s nekom novom katastrofom.”

“I zatim se pokaže da je broj izmislio ili izvukao iz nekog starog telefonskog imenika.”

“Možda, premda iskreno sumnjam u to. Mislim kako je previše mudar da bi se bavio nečim
što se ne uklapa u njegov plan.” Matt je bio siguran da će broj nešto razotkriti, samo nije znao
što. “Dobro. Evo i Bryna.” Okrenuo se kad je detektiv ušao u sobu. “Je li sve u redu?”

“Da, gospodine. Kontaktirat će nas čim obave razgovor s vlasnikom.”

“Hvala ti. Dakle”, pogledom je prešao preko svih prisutnih, znajući da ne može dalje
odugovlačiti, “vrijeme je da pred vama ogolim dušu.”

Matt je govorio gotovo cijeli sat. Rekao im je za Lauru, za Maggie, o teškoćama koje su
obilježile prvu istragu, o pronalasku Jamieja Matraversa i o svojem psihičkom slomu,
makar je ispustio neke dijelove. Priznao je da nikad nije uspio zaboraviti taj stari slučaj i kako
mu se namjeravao posvetiti nakon umirovljenja. Napokon im je rekao za raspela. Nije to
isprva planirao, ali kako su mogli provesti temeljitu istragu ako ne znaju sve? Kad je završio,
osjećao se potpuno iscrpljenim, mentalno i tjelesno.

“Liz misli kako se odgovor na pitanje tko je ubojica skriva u mojoj prošlosti i, premda se
moram složiti s njome, i dalje ne mogu shvatiti tko bi to mogao biti. Ne mogu izdvojiti
nikoga tko me toliko mrzi da bi ubijao samo kako bi meni naudio.” Naslonio se u stolici. “Sada
kada znate cijelu priču, možda ćete moći biti objektivniji od mene.” Slabašno im se
nasmiješio, ali sljedeće je riječi uputio Jasonu. “Mnogi vjeruju u to kako se osobni i
profesionalni život nikad ne bi smio preklapati, posebno u ovako napornom poslu kakav je
naš. Oduvijek sam vjerovao u tu teoriju, sto posto, i zato se nadam kako ne mislite da sam vas
izdao zato što vam nikad nisam spominjao svoju prošlost. To mi nikad nije bila namjera. Sve
mi je to bilo jako bolno, ali radije sam želio biti aktivan policajac, nego običan čovjek sa svim
svojim slabostima i traumama iz prošlosti. Ako sam vas uznemirio, uistinu mi je žao”
Uslijedila je duga tišina, a zatim je Gemma ustala i počela polako pljeskati. Matt isprva nije
razumio tu njezinu gestu, vjerujući da je učinio užasnu pogrešku što je bio tako iskren. Zatim
su ustali i drugi, i pridružili joj se u aplauzu sa smiješkom na licima. Obuzele su ga emocije i
morao se žestoko boriti da ga potpuno ne svladaju.

“Dobro obavljeno, Matte.” Liz mu je podarila najnježniji osmijeh. “Ovo ti sigurno nije bilo
lako.”

Oh, Liz. Da samo znaš.

Kad je ekipa otišla, načelnik je ostao posljednji. “Iznenadio sam se kad si spomenuo raspela.”

Matt je uzdahnuo. “Morao sam, zar ne? Član stare ekipe odavao je tajne, ali ako smo i sumnjali
na njega, umro je od srčanog udara prije dvije godine. Moji ljudi zaslužuju znati istinu. I,
iskreno, potreban im je svaki gram pomoći koju mogu dobiti.”

“Zašto onda još uvijek imam osjećaj da si nam nešto prešutio?”

Matt se s nevjericom zagledao u njega. “Oprostite, gospodine? Izložio sam vam cijeli svoj
život! Svaku prokletu pojedinost.”

“Jesi li, Matte?”

“Jesam, gospodine.”

Načelnik je ustao, pošao do vrata, a zatim se okrenuo i ozbiljno ga pogledao. “Dobro. Pitam
zato što doista vjerujem da bi se bilo kakve daljnje tajne mogle pokazati opasnima, nije li
tako?”

“Pročitali ste sve o mojem privatnom životu, a sada sam priznao i to da sam zatajio raspela.
Nema vise ničega. Ničega.”

Kad su se vrata zatvorila i Matt ostao sam, osjetio je snažan poriv da zaplače.

Ovoga je časa mrzio svoj život, bio je potpuno izvan njegove kontrole i činilo mu se da je svaki
njegov trenutak posvećen čekanju na ubojičin sljedeći potez. Osjećaj bespomoćnosti što se
nalazi u rukama nekoga drugog bio je tako iscrpljujući. Toga mu je bilo dosta još dok je bio
dijete. Hvala li, draga majko.

Pošao je do malog aparata za espresso koji je ovdje donesen zbog sastanka, napravio si jednu
jaku kavu i opet sjeo za stol. Morao je pronaći neki način da stekne prednost nad
svojim protivnikom, a da bi to postigao, morao je razbistriti misli. Mrzio je to sebi priznati,
ali činilo se da mu je ispovijed pred kolegama pomogla. Nije imao pojma zašto, ali osjećao se
manje opterećenim prošlošću. Zapitao se treba li još nešto učiniti prije nego što se dušom i
tijelom baci na lov za ubojicom.
Zgužvao je plastičnu šalicu i bacio je u koš za smeće. Da, morao je napraviti još jedan korak
pročišćenja. Ako upali, izvrsno, a ako ne... kvragu, nije imao što izgubiti.

Provjerivši jesu li mu ključevi automobila u džepu, napustio je prostoriju.

Nakon petnaest minuta vožnje, Matt je zaustavio auto i nazvao Jasona. “Oprosti, Jace, znam
da sam izričito zabranio da itko išta poduzima sam, ali moram nešto obaviti i u pitanju je
osobna stvar.” Duboko je udahnuo. Odlazio je na mjesto na koje nikada nikog nije vodio,
a nikad ni neće. “Čim završim, a to bi trebalo biti ubrzo, javit ću ti se, dobro?”

“U uhu mi zvoni nešto o prestanku čuvanja tajni. Ili sam to samo umislio?” U Jasonovu
mrzovoljnom glasu opet se osjetio ton povrijeđenosti.

“Ne radi se o tajni. Zapravo, dat ću ti jedan telefonski broj za slučaj da me ne budeš mogao
dobiti na mobitel, Ako se ne javim u sljedećih četrdeset pet minuta, nazovi ti mene.”
Izdiktirao mu je broj koji je znao napamet. “Sve ću ti objasniti kad se vratim.” Prekinuo je
vezu, upalio motor i pritisnuo gas.

Hunter House nalazio se samo milju dalje. Bio je sretan kad je izabrao specijalizirani dom za
njegu, ali isprva nije vjerovao da će oni obavljati i polovicu onoga što su obećavali u
svojem reklamnom prospektu. No ispostavilo se da su bili i učinkoviti i sućutni. Čak su
i sveprisutan miris urina uspjeli svesti na minimum.

Prošao je između visokih stupova od crvene opeke koji su pridržavali teške vratnice. Ovo je
mjesto u njemu budilo depresivne, žalobne osjećaje, kakve bi obično osjetio pri ulasku
na groblje. Zapravo i nije bilo neke razlike, jer Maggie je bila mrtva, a jednako bi tako mogla
biti mrtva i njegova majka, s obzirom na prokleto dobru imitaciju smrti kojoj je pribjegavala.
Ali danas je iz nekog razloga vidio drvoredima obrubljene šetnice, uredne travnjake i
redove drvenih klupa koje su gledale na lijepe nasade ranog proljetnog cvijeća.

Njezin boravak ovdje koštao ga je cijelo bogatstvo. Pojeo je gotovo sve što mu je otac ostavio
u naslijeđe i sada je neumitno svakog mjeseca odnosio dobar zalogaj od njegove plaće.

Zaustavio se na parkiralištu. Zapitao se zašto je tako odlučio. Zasigurno ne zbog osjećaja

krivnje. Ako se netko trebao osjećati krivim, onda je to bila ona vreća kostiju koja je ležala
u veoma skupom krevetu, a ne njezin sin jedinac.

Kroz dvostruka je vrata ušao u predvorje. Možda je to bio osjećaj dužnosti, ili se možda samo
radilo o mladom Mattieju koji je još uvijek pokušavao dokazati da nikad neće postati poput
nje i okrenuti leđa ženi koja mu je podarila život. Zato je to što je činio za nju bilo izdizanje
iznad svega što se dogodilo, a što se njega tiče, nije ga bilo briga kako se ona osjeća. Nije više
nad njime imala nikakvu moć, niti će je ikad imati. Što je bilo dobro, ali kako je ona većinu
vremena provodila družeći se s vilama, morao se zapitati tko kome išta dokazuje.

Misli mu je prekinuo ženski glas. “Viši inspektore Ballard?”

Okrenuo se i naoko ležerno pogledao upraviteljicu doma. “Gospođo Taylor. Kako ste?” Žena
je imala najčudniju kosu koju je Matt ikad vidio. Bila je nemoguće tamna, gotovo
kao gavranovo perje, s dva potpuno bijela pramena na obje sljepoočnice. Bez obzira na to
koliko se trudio, uvijek je u njoj vidio Fleur, ženku tvora iz Disneyjeva Bambija. Majka mu je
ovdje boravila već gotovo šest godina, a on još uvijek nije bio siguran je li joj kosa prirodne
boje ili samo osebujni modni hir.

“Jako dobro, viši inspektore.”

“To mi je drago čuti. Oprostite što vas nisam prethodno nazvao. Je li u redu ako pođem vidjeti
svoju majku?”

“Naravno, ali s obzirom na okolnosti koje ste spomenuli u našem posljednjem telefonskom
razgovoru, smatrali smo opravdanim promijeniti joj sobu. Zapravo, moja vas je tajnica jutros
namjeravala nazvati. Kad sam vas vidjela kako ulazite, upitala sam se imate li možda
telepatske moći.” Nasmiješila mu se, ali u očima joj je vidio loše prikrivenu tjeskobu.

“Ima li ovdje kakvih problema?”

“Ne zbog zamjene sobe, viši inspektore... tako je možemo bolje nadzirati. Brine me njezino
zdravstveno stanje koje je, bojim se, daleko od dobrog.”

Sada je na Mattu bio red da joj se blijedo nasmiješi. “Učinili ste čuda s njom, gospođo Taylor.
Vjerojatno ste joj produžili život za godine. Što god se dogodilo, iskreno se divim tome što je
ovaj dom postigao.”

Audrey Taylor je kimnula pa pridodala: “Nisam posve sigurna je li produljenje života u

slučaju vaše majke dobro ili nije. Kakogod, mi o tome ne odlučujemo, zar ne?”

“Zar ona...?” Nije bio siguran kako dovršiti pitanje. “Umire li? Da, rekla bih da je tako,
premda...”

“Znam. Već smo to proživljavali, zar ne?”

“Ovaj put doista ne očekujem da će se oporaviti.” Slegnula je ramenima. “Ali, kao što kažete,
i ranije nas je iznenađivala.” Pokazala je rukom prema dizalu. “Odvest ću vas do nje. Sada je
na prvom katu, u sobi do prostorije za dežurne njegovateljice.”

“Dolazi li uopće k sebi?”

“To je teško reći. Ruth je rekla da je jučer opet buncala. Činila se nečim prilično potresena.”
Vrata dizala su se otvorila. “Dovest ću Ruth da vam to sama kaže.

Možda će to vama imati nekog smisla, ali...” opet je kratko slegnula ramenima.
“Ili će biti uobičajena mješavina zbrčkanih uspomena iz djetinjstva ili neke sapunice koju je
gledala prije deset godina. Barem je prošla onu fazu samoozljeđivanja.” Matt se prisjetio onih
prstiju sličnih kandžama, kako štipaju i grebu poput papira tanku kožu s mršavih ruku.

“Da. Male blagodati, viši inspektore.”

Izišli su iz dizala i brzo krenuli niz jarko osvijetljen hodnik. Veliki prozori, premda čvrsto
zatvoreni zbog sigurnosti, propuštali su obilje svjetla, a pod je bio ukrašen šarenim tepihom.

Žena je otvorila vrata. “Ruth? Katherinein sin došao je u posjet.”

Matt je nakratko ostao na ulazu i razgledao novu sobu. Svijetla, prozračna, besprijekorno
čista, nimalo skučena ili klaustrofobična. Debeljuškasta i vedra žena, majčina
predana njegovateljica Ruth, podigla je pogled s katetera koji je upravo provjeravala. Veliki
prozor propuštao je zrake sunca koje su padale na vazu prepunu crvenih ruža.

Zaustavio se i pogledao cvijeće.

“Stavljamo ga ondje gdje ga može vidjeti ako se probudi”, rekla je njegovateljica.

Matt se okrenuo upraviteljici. “Odakle su one došle? Tko ih je poslao?”

Sada je na gospođi Taylor bio red da se zbuni. “Pa, vi. Stigle su rano jutros.”

“A tko ih je donio?”

“Jedan od vaših policajaca. Rekao je da ste ga zamolili da ih dostavi.”

“U predvorju imate nadzorne kamere, zar ne?”

“Imamo ih posvuda, viši inspektore. Gotovo polovica naših štićenika boluje od Alzheimera ili
nekog drugog oblika demencije... kamere su nam jednostavno neophodne.”

“Moram vidjeti tko je isporučio to cvijeće. Možete li mi pokazati vrpce?”

Ako je Mattovo pitanje na bilo koji način uznemirilo gospođu Taylor, ničim to nije pokazala.
“Ruth, brzo se vraćamo. Ostani uz Katherine i nemoj je ostavljati samu ni pod
kojim okolnostima.”

U njezinu se uredu Matt ushodao, strahujući od onoga što bi vrpce mogle pokazati. Nije
trebao dugo čekati.

“Ovo je jutrošnja vrpca. Čovjek je stigao u osam i četrdeset šest, pješice.”

“Sigurni ste u to?”

“Da... auto je očito parkirao negdje vani na ulici, a unutra je ušao pješice. Ja sam u to vrijeme
bila za pultom i provjeravala smjene pa sam ga zato i spazila.” Brzo je premotala vrpcu
naprijed, pa je zaustavila i počela je pregledavati sliku po sliku. “Evo! To je on. Predstavio se
kao pozornik Edward Dennis.”

Na zaustavljenoj snimci u nadzornu je kameru gledalo poznato lice. Siva kosa, kratka brada,
arogantan i podmukao osmijeh. Bio je to isti čovjek koji je zaustavio Jasonovu kćer.

“Poznajete li ga?”

“Nažalost, ne. Ali on mene poznaje jako dobro.” Izvukao je svoj mobitel. “Mogu li nakratko
upotrijebiti vaš ured, gospođo Taylor? Moram obaviti jedan poziv, a zatim želim poći vidjeti
majku.”

Ona je kratko kimnula glavom i napustila prostoriju, ostavivši ga da razgovara s Jasonom.

“Vrećice za dokaze su mi u autu, pa mogu sa sobom ponijeti ruže i zapis nadzorne kamere.
Sumnjam da će nam cvijeće biti od ikakve koristi, ali neka sam proklet ako ga ostavim uz
postelju svoje majke.”

“Trebam li nazvati dečke u odorama da nekoga pošalju, gospodine? Samo za slučaj ako se
vrati.”

“Neće se vraćati, Jasone. Ostvario je što je htio. A ako se i vrati s namjerom da joj naudi,
zakasnio je. Majčica priroda radi na tome dok mi razgovaramo.”

“Jako mi je žao, gospodine.” Jasonov glas zvučao je turobno, baš kao što se i Matt osjećao.

“Neka ti ne bude. Samo pazi na ekipu dok se ja ne vratim.”

Prekinuo je vezu i napustio ured. Vrijeme je da neke stvari napokon zbaci sa svojih pleća. Čak
i ako me ne možeš čuti, majko. Neke stvari treba izreći. Prije nego što bude prekasno.

Jedva ju je mogao prepoznati kao ženu koja je u njegovu životu odigrala tako veliku ulogu.
Pokušao je ovu izmučenu, krhku ženu zamisliti kao zastrašujućeg matrijarha čvrstih crta lica
i guste tamnosmeđe kose, ali nije u tome uspijevao. To jednostavno nije bilo moguće.

“Sinoć je puno govorila. Čak i kad je noćno osoblje preuzelo smjenu, još je bila nemirna.” Ruth
mu je dodala šalicu čaja.

“Nešto suvislo?”

“Jesu li vas nekad zvali Mattie, gospodine?”

“Ponekad. Ali samo ljudi s kojima sam bio blizak.” Ruth je otišla do prozora. “Nije na meni da
komentiram stvari, gospodine, ali mislim da je njoj stalo.”

On je promiješao čaj, ali nije podizao pogled. “Otkud vam ta neobična pretpostavka?”
“Između nerazumljivog buncanja stalno je govorila kako mora s vama razgovarati o Benu.
Bilo joj je žao zbog Bena. Kaši to Mattieju, neprestano je ponavljala.” Matt se trgnuo. “Ben?
Doista je rekla da joj je žao?” ”Više puta. I neprestano je ponavljala riječ loše”

“U vezi s Benom ili sa mnom?”

Ruth je kratko razmislila. “Imam osjećaj da je mislila na sebe, a ne na nekoga drugog.”

Matt je na silu srknuo malo čaja. Žao ti je zbog Bena? “Je li vam to netko blizak? Taj Ben?”

“To mi je bio pas. I pas moga oca, prije nego što je umro.” Mattu se grlo stegnulo. Pod prstima
je mogao osjetiti grubo pjegavo krzno, a velike smeđe oči dobroćudno su ga promatrale.
“Jednoga sam dana kasno došao iz škole. Doznao sam da je slučajno zatvorila Bena u mojoj
sobi i on se pomokrio na pod. Počistio sam to, ali ona je potpuno poludjela. Ubacila je Bena
na stražnje sjedalo auta, odvezla se i više ga nikad nisam vidio.”

“Oh, zaboga! Grozno je učiniti nešto takvo.”

“Osjećao sam gotovo fizičku bol. Mislio sam da to nikad neću preboljeti. Ben mi je bio najbolji
prijatelj, vjerojatno i jedini. Ali Ruth, to je bilo tipično za moju majku.”

“Možda je sinoć shvatila da joj nije mnogo preostalo i pokušala se zbog toga ispričati.”

“Iskreno u to sumnjam.” Pogledao je beživotnu ženu, toliko mršavu da se jedva nazirala ispod
pokrivača. “To je lijepa pomisao, ali prilično nevjerojatna.” Preko kreveta je
pogledao njegovateljicu. “Možete li nas nekoliko minuta ostaviti nasamo?”

“Naravno, ali bit ću odmah u susjednoj sobi, ako me zatrebate.”

Kad su se vrata tiho zatvorila, spustio je šalicu na noćni ormarić i uzeo majku za ruku. Bila je
poput suhog lišća i gotovo jednako tako krhka. “Sve sam ovo razradio, mama. Oproštajni
govor. Ali čak si i sada pronašla način da sve to pokvariš, zar ne? Jedan od frajera na poslu,
bivši vojnik, ima izvrstan izraz za ovakve prilike. On bi rekao ‘situacija snoss'. Znaš li što to
znači, mama? Situacija normalna, sve sjebano.”

Pažljivije se zagledao u nepomičan lik, tražeći makar jedva primjetan odgovor, ali njega nije
bilo.

Govorio joj je sljedećih deset minuta. Rekao je sve što joj je trebao reći, a zatim pridodao:
“Pitam se je li ti zbilja žao zbog Bena? Ako jest, tada si sigurno znatno pametnija nego što
sam to bio spreman priznati jer upravo je to bio trenutak kada sam shvatio da sam na svijetu
sam i koliko te mrzim.” Pogledao je u ruku koja je izgledala gotovo kao da pripada kosturu,
u naboranu kožu i nabrekle tamne vene koje su se kroz nju prozirale. “Čak i ako si
pokušavala reći da si bila loša majka, reći da ti je žao, nikad ti ne mogu oprostiti, mama, i ti
to znaš, zar ne?” Nježno joj je stisnuo ruku. “Ali možda te mogu prestati mrziti.”
Deset minuta kasnije sjeo je u svoj auto, s ružama i vrpcom u vrećicama pažljivo pohranjenim
u prtljažniku, i zapitao se je li samo umislio onaj osjećaj nemoćnog stiska na svojim prstima.
Devetnaesto poglavlje
Matt je ušao u prostoriju odjela za umorstva. U zraku se osjećala izvjesna promjena ozračja.
Svi su radili s obnovljenim entuzijazmom. Možda ih je njegov govor potaknuo na to. Svi su
željeli njegovu pažnju, svatko je imao nešto za reći.

“Izvještaj o Gabrielu. Definitivno je gradsko dijete. Forenzičke provjere pokazale su da

potječe iz Sheffelda. Po karakterističnim česticama prašine i peludi, sumnjaju da je
beskućnik.” Liz je zatvorila fascikl i neraspoloženo ga bacila na stol. “I najvjerojatnije
ga nećemo moći identificirati.”

Prišao mu je Jason. “Kako je ona, šefe? Vaša mama?”

“Vjerojatno više neće dolaziti k svijesti, ali prije nego što mi kažeš da pođem natrag, Jasone,
oni imaju moj broj mobitela za slučaj da dođe do bilo kakve promjene, dobro?” Dotaknuo je
Jasonovu ruku. “Ali hvala ti za brigu. Cijenim to.”

Detektiv mu se kratko osmjehnuo. “Brinem se zbog vas, gospodine.”

“Ti se brineš zbog svega, Jasone. A sada, što se još događa?”

“Dobro, dakle, zatražio sam da u pohrani dokaza potraže ona raspela, gospodine. Hoću li
poslati nekoga da ih preuzme?”

Matt je kratko razmislio, pa rekao: “Ne. Jedino, ako ti nije teško, organiziraj da ih
fotografiraju. Vjerojatno su najsigurnija ondje gdje su sada.”

“Nema problema. Odmah ću se za to pobrinuti. Oh, mogu li vidjeti tu novu snimku koju ste
donijeli sa sobom?”

“Trenutačno je kod naših tehničara. Izdvajaju mu lice i izrađuju nam uvećane fotografije. I
još nešto, na cvijeću nije bilo ničega pa sam ga jednostavno bacio u koš za smeće.”

“Da, vjerojatno mu je ondje i mjesto.”

Kada je Jason otišao, Mattu je prišla Gemma. Činila se ljutitom. “Dobila sam rezultate
računalne usporedbe. Koristili su onu snimku sumnjivca s nadzorne kamere i staru
policijsku fotografiju Paula Underhilla, gospodine.” Namrštila se. “Ništa definitivno. Neke su
stvari slične, visina i moguće dob, ali tehničari nisu zadovoljni snimkom kamere iz
kladionice, kažu da je slika izobličena.” Preplavio ga je osjećaj olakšanja, ali ipak je suosjećao
s njome. Bila je toliko uvjerena da Underhill nije mrtav. Na licu joj je vidio odlučnost. Na neki
ga je način podsjetila na njega dok je bio još novak, sav nabrijan i zagrijan za svoje teorije.
Nasmiješio se i donio dvije odluke, da joj još ne kaže za novu fotografiju te da je pokuša
primiriti. “Ali još ne možemo biti sto posto sigurni, Gemma. Možda dobijemo bolju snimku, i
tada ćeš moći još jednom napraviti usporedbu.”
“Da, možda.” Kratko je oklijevala. “Gospodine? Je li u redu ako tijekom pauze odem do kafića?
Otkad smo ustvrdili da je Rob siguran u svojem high tech osiguranom stanu, nisam ga uspjela
vidjeti.” Nasmiješila se. “A kako sam ja trenutačno u virtualnom kućnom pritvoru
kod inspektora, to mi pomalo teško pada.”

Mattu se ta ideja nije svidjela.

“Sve je u redu. Ja ću poći s njome”, ponudila se Liz. “Dok Gemma bude ugodno čavrljala, mogu
nam svima uzeti sendviče sa slaninom. Obećavam da ćemo držati jedna drugu na oku, a kafić
se nalazi svega par stotina metara od postaje, tako da će mjesto ionako biti
prepuno murjaka.”

“Dobro, ali nemojte se zadržavati.” Okrenuo se Gemmi. “Nije mi namjera stvarati ti probleme,
ali samo se na brzinu nađi s tom svojom facom i odmah natrag, jesi li me razumjela?”

“Šefe?” Bryn mu je pružio telefonsku slušalicu. “Trebaju vas iz Sunderlanda.”

Matt je duboko udahnuo, ne znajući što da očekuje. “Ovdje viši inspektor Ballard, hvala što
ste me tako brzo nazvali.”

Žena s druge strane linije imala je prijateljski sjevernjački naglasak i nakon što mu se kratko
predstavila, rekla što su otkrili.

“Bojim se da vam ne mogu puno pomoći. Salon za tetovažu otvoren je tek prije nekoliko
mjeseci. Vlasnik je s juga... iz Brightona, da budem preciznija. Nije nam poznat i nikad nije
bio u nekakvoj nevolji. Pogledao je onu vašu tetovažu, ali kaže da nitko dosad nije zatražio
nešto slično. Misli da bi crtež mogao biti keltskog porijekla, ali da definitivno nije neki
previše poznat uzorak te da ga on nikad prije nije vidio. Žao mi je što je to sve... poslala sam
vam mailom sve pojedinosti o vlasniku.”

Matt je grizao iskrzani nokat. Nadao se nečemu boljem. “Narednice, u istrazi starog slučaja
već smo pretresli taj keltski element, ali hvala vam što ste za nas obavili provjeru.”

“Još jedna stvar, gospodine. Možda nije ništa važno. Prije nego je sadašnji vlasnik kupio to
mjesto, prostor u Ulici Baltimore 16 koristila je agencija za usvajanje djece.”

Matt se namrštio, ne znajući je li to važan podatak.

Policajka je nastavila: “U mailu sam vam dodala i njihove podatke. Nikad se ne zna, možda
nešto pomogne.”

Dok je vraćao slušalicu na telefon, Matt je osjetio lagani drhtaj uzbuđenja. To je to. Nije imalo
veze s tetovažama, nego s onima koji su ranije koristili taj prostor. Brzo je pošao do svog
ureda, utipkao šifru na računalu i otvorio svoju elektronsku poštu. Poruka ga je već čekala.
Na brzinu je pogledom prešao preko prvog dijela, a onda ugledao ono što je tražio. U poruci
je pisalo:
Agencija za usvajanje Cardogan Fife. Ugašena. Zatvorena 2005., premda je svoj prostor u Ulici
Baltimore 16 privremeno ustupila za dobrotvorni dućan za potrebe obližnjeg doma za stare
i nemoćne. Kad je agencija prestala djelovati, upraviteljica je bila gospođa Alexis Peart, sada
u mirovini. Kućna adresa: Ulica Viaduct 82, Brownshill, blizu Chester-Le-Streeta, općina
Durham.

Prema našoj dokumentaciji, radilo se o registriranoj kršćanskoj agenciji koja je tijesno

surađivala s Biskupijskom službom za usvajanje djece. Na veoma su dobru glasu i postigli
su izvrsne rezultate u udomljavanju djece u prikladnim obiteljima.

Nadam se da će vam to biti od pomoći. Narednica Helen Gaines. Sunderland.

Sjevernoumbrijska policijska uprava.

Matt je ispod adrese zapazio i broj telefona. Nagonski ga je poželio odmah nazvati, ali je
nakon kratkog razmišljanja ipak vratio slušalicu natrag na telefon. Što će točno pitati tu
ženu? Pomoglo bi ako prije toga uspije dokučiti zašto ih je ubojica uopće uputio na taj trag.
Možda bi to trebao raspraviti s ekipom. Ali napokon je zaključio o svemu najprije
izvijestiti načelnika.

Dok je hitao uza stube prema načelnikovu uredu, Matt je počeo osjećati nelagodu. Dobacivši
im taj trag, ubojica je stvari podigao na novu razinu. Problem je bio u tome što je, tko god on
bio, ubojica još uvijek povlačio konce, a Mattu je očajnički trebalo da se to promijeni, i to brzo,
prije nego što još netko nastrada.

***

“Narednice, mogu li vas zamoliti za uslugu?” Gemma je s nadom pogledala Liz dok su ulazile
u kafić i počele se probijati kroz gužvu policajaca u odorama.

“Ovisi. Uključuje li to znatne svote novca?” upitala je Liz.

“Ne”, nasmijala se Gemma. “Ništa takvo. Stvar je u tome što Roy ne zna da je ovo”, pokazala
je na modro-žute modrice na svom obrazu, “posljedica susreta s ubojicom. Nemojte mu to
reći, može? Kad bi saznao, jako bi se zabrinuo, a ja ne želim da se još više brine zbog mene.”

“Zaboga, pa što si mu rekla? Izgledaš kao da si odigrala ragbi utakmicu!”

“Vježbe sprječavanja nereda.”

“I on je to popio? Šališ se! Znam da se te vježbe znaju malo oteti kontroli, ali nekoliko lažnih
opeka to ne bi učinilo!”

“Roy to ne zna, zar ne? On se bavi marketingom, sjećate se? Posve drukčiji svijet.”

“Da, dobro, ali to ne znači da je potpuni tupan”, lice joj se iskrivilo u komičnu grimasu, “zar
ne, Gemma?”
“Naravno da nije, ali zbilja se brine zbog mene. Molim vas, narednice, ako samo i pomisli da
sam se sukobila s ubojicom, Bog zna što će učiniti.”

“Šutjet ću kao zalivena. Premda ti je izlika bila prilično glupa.”

“Eno ga! Dođite ga upoznati.” Gemma ju je ščepala za ruku i povukla kroz gomilu. “Roy!”

Par se zagrlio i izljubio. Ne baš onako kako bi to oni željeli, pomislila je Liz, ali s obzirom na
to da ih je promatrao veći dio djelatnika postaje, ipak je bilo dovoljno intimno. ”Roy, ovo je
narednica Haynes.”

Pružila mu je ruku. Rov nije bio baš onakav kakvim ga je zamišljala. Bio je mršav, prilično
zgodan, duge tamnosmeđe kose, s trendovskim naočalama crnih okvira i s toplim
osmijehom. Na sebi je ispod skupog odijela imao tamnu majicu i u ovoj rupi izgledao kao da
mu tu nije mjesto. Sve u svemu, jedino što ju je donekle razočaralo bio je pomalo mlak stisak
kod rukovanja. A to je zato, Elizabeth, jer provodiš daleko previše vremena u društvu
krupnih, glupavih mačo tipova!

“Drago mi je što sam vas upoznala, Roy.”

“Zdravo, narednice Hayn.es. Lijepo je napokon biti u mogućnosti spojiti lice s imenom. Mogu
li vas počastiti kavom?”

Nasmiješila mu se. Glasine o njegovu šarmu očito su bile istinite. Na stranu odijelo krojeno
po mjeri, glas mu je bio blag, a naglasak diskretno ukazivao na višu klasu. Zapitala se gdje ga
je Gemma, zaboga, pronašla. “Ne, hvala. Trenutačno nemamo baš previše vremena. Šef nas
obje drži na kratkoj uzici, pa ću vas ostaviti same i poći kupiti sendviče. Drago mi je što smo
se upoznali, Roy.” Pogledala je Gemmu. “Oprosti, ali najviše deset minuta, dobro?”

Gemma je kimnula i sjela do Roya. “Preskoči piće, samo te želim držati za ruku i razgovarati
s tobom, i zato ne želim trošiti ni sekunde na nešto drugo.”

Liz je stala u red za hranu. Čak i u ovom zahtjevnom poslu i u teškim vremenima, ljubav je,
čini se, pronalazila svoje načine.

Bacila je pogled na sat, a zatim na red koji je sporo napredovao. Ne smiju kasniti jer će se
Matt zabrinuti. Red je milio, i u tom je čekanju idilični prizor počela zastirati tama.
Mlada policajka izgledala je tako sretna uz svojeg dečka, ali već je bila gadno izubijana samo
da bi poslužila za dostavu proklete fotografije. Je li sada bila sigurna? Mjesto je bilo
krcato murjacima, ali Liz je ipak osjećala da je obuzima nekakav hladni nemir. Pa i taj tip,
Roy. Zasigurno nije mogla zamisliti kako se takav čovjek baca u gužvu ako do nje dođe. Možda
je i on bio meta.

Odmjerila ih je, ne želeći biti nepristojna. Činila je to samo iz opreza. Po onome što je vidjela,
bilo je prilično jasno što osjećaju jedno prema drugome. To bi mogao biti prilično veliki
mamac za ubojicu. Napokon, prokleto je dobro procijenio što će uzdrmati Jasona. Samo mu
uključi djecu.

Liz je zadrhtala. Jasonova kći imala je blizak susret sa smrću. Tko je bio sljedeći na listi za
odstrel?

Pomaknula se nekoliko koraka naprijed i nastavila nestrpljivo cupkati u mjestu. Što ili tko je
bio njezina Ahilova peta? Nije imala djece. Nije čak imala ni psa ili papigu tigricu zbog kojih
bi se trebala brinuti. Garyja nije trebalo ni spominjati, on je bio profesionalni vojnik
s godinama službe za leđima. Morala se nasmiješiti. A uz to je bio građen poput jednog
od svojih tenkova. Nikad ne bi brinula hoće li netko zaskočiti Garyja. Zapravo, Bog
pomogao svakome tko bi to pokušao. Jedina joj je sestra živjela na Novom Zelandu, a
Garyjeva braća blizanci također su služili u Iraku. I njezini i njegovi roditelji živjeli su miljama
daleko i rijetko su ih posjećivali, pa se manje-više nisu uklapali u jednadžbu. Što je ostavljalo
samo jednu osobu. I to nekoga tko joj uistinu nije trebao biti toliko važan.

Liz je promatrala Gemmu i Roya kako prisno razgovaraju, gotovo se dotičući glavama. Matt
nikada nije trebao postati ništa više od putenog užitka, ali sada je morala priznati da su joj se
osjećaji prema njemu promijenili. S njime se osjećala pomalo zbunjeno, a kad su bili sami,
vladalo je neko udobno, lagodno ozračje koje, s obzirom na okolnosti, jednostavno ne bi
trebalo postojati. Prije Matta njezine su tajne avanturice budile u njoj jedino
osjećaj opasnosti i uzbuđenja. Sada je, premda je seks i dalje bio nabijen elektricitetom,
postojalo još nešto. A to je uistinu moglo biti opasno!

Prilazeći puku, u sebi se tiho pomolila da i Matt ne osjeća isto. Ako joj je on postao slabom
točkom, tada bi i ona mogla biti njegova, a to je doista bila zastrašujuća pomisao. Hvala
Bogu što joj je jasno dao do znanja kako mu je ona samo ugodno i seksi društvo za odvraćanje
misli.

Napokon je uspjela naručiti jelo, osjećajući se malo bolje. Nakon svega što je prošao u životu,
nije bilo šanse da se smekša zbog žene, posebno ne žene u tako složenoj situaciji
poput njezine.

Uzela je vrećicu sa sendvičima i u sebi se prekorila. I možeš jednostavno zaboraviti to

sentimentalno sranje o osjećajima. To je samo veoma ugodna igra na obostrano
zadovoljstvo, i točno će tako i ostati.

***

Načelnik je proučavao telefonski broj. “Može li ovo uistinu imati veze sa ženom s fotografije?
Tvoje djevojke iz mladih dana, Laure?”

Matt je već razmišljao o tome. “Ne znam kako, gospodine. Laura nije bila usvojena, a koliko
znam, niti bilo tko drugi iz njezine obitelji. Oni su bili iz Cambridgeshirea i čak se ne mogu
sjetiti jesu li imali ikakve veze sa Sunderlandom.”
“Što ako je ubojica pratio Lauru nakon što je nestala? Možda je ona radila u agenciji ili
poznavala nekoga tko jest?”

“Nakon svih ovih godina? Pretpostavljam da je to moguće, ali ja sam je tražio na sve moguće
načine i pomoću svih raspoloživih tehnologija, ali nikad nisam bio ni blizu otkrića.” Matt je
odmahnuo glavom. “Ta je fotografija prije trebala poslužiti da me na neki drugi
način isprovocira, da mi poruči koliko zna o mojoj prošlosti, a telefonski broj je zapravo trag
koji vodi prema ubojici ili nekoj od njegovih žrtava.”

“Prema Gabrielu? Možda je on usvojen, a s obzirom na one forenzičke nalaze, Sunderland

svakako možemo svrstati u velike gradove.”

“Bi li ubojici uopće bio važan klinac kojeg je ubio?” upitao je Matt.

“To bi ovisilo o tome je li klinca poznavao, ili ga je poznavao netko od nas. Je li sastavni dio
plana ili samo slučajni odabir.” Zastao je. “Iskreno, ja bih se kladio da je u pitanju
slučajni odabir.”

“I ja. Što nas opet dovodi do samog ubojice. Možda nam želi ukazati na vlastiti identitet.”

Načelnik je kimnuo glavom. “To je moguće. Serijski ubojice znaju težiti za slavom, baš kao što
se vole poigravati s vlastima.”

“Ne može biti toliko zabavno kad ti sve ide u prilog, zar ne? Mora nam uskoro nešto ponuditi,
ili igra više nema smisla.”

“No dakle, provjeri tu ženu koja je vodila agenciju i javi mi što si pronašao, okej?”

Matt je ustao, spremajući se otići. “Mislio sam da biste željeli znati da sam, dok se sve ovo ne
smiri, odlučio odsjesti kod prijatelja, gospodine.”

“Prokletstvo, napokon! Već sam mislio da ću te morati silom iseliti.” Načelnik se nasmiješio i
dohvatio olovku. ”Daj mi tu adresu i broj za kontakt.”

“Selim se u hotel Adieja Clarksona, gospodine. Wagoner's Rest. Poznat vam je, siguran sam.”

Načelnik se zavalio u stolici i dobacio Mattu prepredeni pogled. “Oh, da, poznat mi je. A znam
i Clarksona. Nažalost, ako ćemo službeno.”

“Sada je uredan, gospodine. Sve je to bila mladost-ludost.”

“Oprosti mi na cinizmu, Matte, ali njega ubrajam među one za koje nikad nisam vjerovao da
će izvan zatvora provesti neko duže vrijeme.”

“Svako pravilo ima svoje iznimke, gospodine. Iskreno, Adie je dobar momak.”

“Vjeruješ mu?”
“Pokazao se kao neočekivan saveznik i prokleto dobar prijatelj kada mi je to doista trebalo,
gospodine. Nemam razloga da mu ne vjerujem.”

“Pa, u tom si slučaju vjerojatno izabrao dobro mjesto da se pritajiš. Ne vjerujem da bi Adie
Clarkson ustuknuo od borbe ako bi mu je netko nametnuo, zar ne?”

Prije nego što je Matt dospio odgovoriti, na vratima se začulo snažno kucanje i mladi je
pozornik provirio glavom u ured.

“Viši inspektore Ballard, gospodine. Poslao me je narednik s prijemnoga. Rekao je da je

prijavljen nestanak nekog mladca na području Carson's Marsha. Dječaka. Mislio je da biste
vi to htjeli znati.”

“I prokleto je u pravu! Dobro, pozornice, kažite mu da odmah dolazim. Oh, usput, znamo li
dob djeteta?” Postavio je to pitanje, ali jako je dobro znao da ne želi čuti odgovor.

“Mislim jedanaest, gospodine.”

Mattu je srce zastalo.

Dvadeseto poglavlje
Jasone! Gdje su ostali? Dobili smo dojavu!” rekao je Matt.

“Bryn je u svlačionici, a djevojke se još nisu vratile. Da ih nazovem?”

Matta je obuzeo strah. Nije ih bilo već dvadeset pet minuta. Daleko previše. “Da, učini to!
Odmah.”

“Šefe?” Liz je progutala zalogaj sendviča i rekla: “Blijedi ste kao duh, što se dogodilo?”

Vidjevši ih da ulaze u prostoriju, Mattu je laknulo, ali je umjesto zabrinuto zvučao ljutite.
“Kvragu, gdje ste vas dvije? Rekao sam brzo, zar ne? Dobili smo dojavu da je nestalo još
jedno dijete. Zato, ako ste završili s trpanjem brane u sebe, moramo poći do Carson's
Marsha.”

“Svi mi?”

“Ne, ne svi. Liz, ti ideš sa mnom. Gemma i Bryn će ostati ovdje s Jasonom. Javit ćemo vam što
smo otkrili.” Liz je vrećicu sa sendvičima dobacila Gemmi i pohitala za njim.

“Podijeli to ekipi, Gem. Ja sam ponijela šefov. Može ga pojesti u autu, naravno, ako se dovoljno
smiri da ga može probaviti”, doviknula je Liz svojim kolegama.

Matt je vani provjeravao adresu koju su im dojavili. “Nisam trebao vikati na tebe. Prestrašila
si me”, rekao je Liz.

“U kafiću je bila velika gužva. Žao mi je.” Ušla je u auto. “Možda sam te trebala nazvati.”

“Ne.” Izišao je s parkirnog mjesta na rikverc. “Ja sam kriv. Teško se opustiti kad znaš da neki
luđak drži na oku ljude do kojih ti je stalo.”

“Pričaj mi o tome! Maloprije sam promatrala Gemmu s njezinim frajerom. Gotovo me izluđuje
spoznaja koliko smo svi ranjivi.”

“Pa, kakav je taj njezin dečko?”

“Osim što pri rukovanju ostavlja dojam mlakonje, čini se prilično dobrim momkom. Pun je
novca i prilično zatreskan u našu Gemmu, zbog čega me prolaze trnci, znajući ubojičin modus
operandi. Za njegovo se dobro nadam da mu je onaj otmjeni stan toliko dobro osiguran kao
što mislimo.”

Matt je glasno udahnuo pa prošištao kroza zube. “Možda bismo mu trebali naći nešto
sigurnije. Čovjek se zapita koliko daleko ići s tim mjerama sigurnosti. Ne možeš
svakoga staviti pod stakleno zvono, ali...”
“Da, znam, ali ako im se išta dogodi, osjećat ćeš se odgovornim.” Nagnula mu se bliže i nježno
mu dotaknula nogu. “Ali ne bi trebao, Matte. Ništa od ovoga nije tvoja krivnja. Za sve je
odgovoran taj luđak.” Pojačala je stisak, a onda s oklijevanjem odmaknula ruku. “A sada, s
obzirom da se miris slanine osjeća jače od tvog osvježivača zraka, zašto ne pojedeš
taj sendvič i kažeš mi nešto o nestalom dječaku. Ima li izgleda da je to povezano s
našim slučajem?”

Matt je pokušao zatomiti uzbuđenje zbog njezina dodira. “Nadam se da nema, premda me
njegova dob prilično zabrinjava.”

“Tko je dojavio nestanak?”

“Doista, tko? Zasigurno to nije učinila njegova obitelj. Oni u odorama pokušavaju pronaći
nekoga tko mu je u rodu. Neka starica koja živi u najudaljenijem dijelu Carson's
Marsha zabrinula se za njega. Usput, ime mu je Ryan Fisher. Ta stara cura, ovaj, gospođa
Stokes, rekla je da ga katkad pozove da joj nešto obavi i uznemirila se što se ne javlja na
mobitel.”

“Vjerojatno je ostao bez bona i nema novca da ga obnovi.”

“Ili je nekud pobjegao. Kronično markira iz škole, a obitelj se očito ne brine previše za njega.”

“Onda, idemo posjetiti staricu?”

“Da. Dečki u odorama smatraju da je istinski zabrinuta za klinca.” Matt je ubacio u petu i
jednom rukom pažljivo otvorio vrećicu u kojoj se nalazio sendvič. Pojeo je par zalogaja,
pa rekao: “Što dublje ulazimo u močvaru, to više brinem zbog njega. Zapravo, počinje
me obuzimati zbilja loš predosjećaj o tom mladiću.”

Liz je uzdahnula. “Živi na samotnom mjestu, ima jedanaest godina, neželjen je i bez skrbi.
Mrzim što se moram s tobom složiti, ali potpuno se uklapa u priču, zar ne?” Zagledala se
kroz prozor u beskrajna pusta polja koja su okruživala močvaru. “Koliko daleko živi ta
gospođa Stokes?”

“Bogu iza leđa. Malo dalje od močvare, na onom kratkom potezu ceste što vodi do benzinske
crpke.” Matt je pojeo sendvič do kraja, zgužvao papirnatu vrećicu i gurnuo je u pretinac na
vratima. “Kako je Gary?”

Liz se nasmijala zbog te nagle promjene teme. “Za Boga miloga! Već nedostajem šefu!”

“Pitao sam kako je Gary. Ništa više.”

“On je jako dobro, hvala. Premda nije previše sretan zbog ovoga što se trenutačno događa.
Nije mogao doći u gore vrijeme. Želi da uzmem nekoliko slobodnih dana.” Okrenula se i
ozbiljno ga pogledala. “Premda zna da ja to ne bih učinila, kao uostalom ni on da je na mojem
mjestu.”
“Kad se vraća?”

“Prekosutra. A ja se onda selim u Jasonov Dom za razmještene policajke.”

Matt se nacerio. “Nakon još jednog načelnikova pranja mozga, preselit ću se i ja.”

“Šališ se! Matt Ballard odlazi iz kuće obitelji Adams? Ne mogu vjerovati.”

“Samo privremeno. Smjestit ću se kod Adieja.”

“To sam i mislila. Kakva šteta što sam zapela u igri Malog Ponija s Gemmom, kad ima toliko
igara kojih bih se radije igrala, Mattie

“Molim te! Nemoj!” zaječao je on.

“Pa, bolje nam je požuriti i uhvatiti tog prokletog psihopata, a onda se možda možemo vratiti
u normalu, što god to bilo!”

Ovaj put je na Mattu bio red da položi ruku na Lizinu nogu. Osjetio je kako se pomiče pod
glatkom tkaninom svoje suknje, a onda je njezina ruka poklopila njegovu i polako je
povukla gore uz bedro.

“Kada nas gospođa Stokes očekuje?” Glas joj je bio hrapav.

On je glasno progutao slinu, jedva dišući. S velikim je naporom stisnuo ruku i polako je
odmaknuo. “Prije deset minuta. I moramo se na to usredotočiti.”

“Šteta.”

***

Gospođa Stokes bila je prava stanovnica močvare, rođena i odrasla na močvarnom dijelu
krajolika zvanog Carson's Marsh.

“To njemu jednostavno ne priliči. Mladi Ryan u dusi je dobar dječak. Samo ima lošu obitelj,
to je glavni problem.” Spustila je pred njih dvije šalice čaja, pa i sama sjela.

“Kažete da vas posjećuje svake srijede? Onda je jučer bio ovdje. Zašto mislite da je nestao?”

“Nazovem ga kad se nečega sjetim. On to zapiše, pa mi dostavi svakog tjedna, točno kao sat.”

Matt ju je poželio upitati zašto sama ne napravi popis. Međutim, kad se ogledao po urednoj
sobici, shvatio je da u njoj nema ni knjiga, ni novina, ni časopisa.

Jadna stara baba ne zna čitati i pisati. “Gospođo Stokes, pitali smo se je li mu ponestalo novca
na mobitelu? Možda nije mogao kupiti bon, posebno ako mu roditelji ništa ne daju.”

“Ne.” Odlučno je odmahnula glavom. “Nije to u pitanju.”

“Kako možete biti tako sigurni, gospođo Stokes?” upitala je Liz.

“Zato što Ryana poznajem još dok je bio mali slinavac. Znao se naći u nevolji, to je sigurno, ali
ne svojom krivicom. Pijana majka i otac propalica, kakve je šanse imao?”

“Ali kakve to veze ima s mobitelom?” zbunjeno je upitao Matt.

“Evo kakve.” Spustila je ruku pored stolice i izvukla plastični fascikl. Pažljivo je izabrala jedan
plastični umetak i iz njega izvukla račun.

Matt je sa zanimanjem pregledao fascikl. Na vrhu svakog plastičnog umetka nalazila se grubo
nacrtana sličica. Najednom je bila žarulja, na drugom slavina iz koje curi voda, a na onom koji
je upravo držala bio je nacrtan mali telefon.

“Pametan sistem, gospođo Stokes”, iskreno je rekao.

“To je Ryanovo djelo, on je to za mene napravio. Od beskrajne mi je pomoći.” Suhonjavom,

ostarjelom rukom dodala mu je telefonski račun. “Nije mnogo, ali on i ne traži više.”

“Vi mu plaćate mobitel?”

“Mislila sam da bi mu mogao dobro doći. U slučaju da upadne u kakvu nevolju... ovdje baš i
nema puno ljudi. Ako upadnete u neki kanal, možete mjesec dana ležati ondje dok vas
netko ne pronađe.”

Matt je osjetio kako mu se jeza spušta niz kralježnicu i prisjetio se Faula Underhilla.

“A dajem mu i nešto džeparca kad god mogu.”

Matt je izvukao bilježnicu i zapisao broj dječakova mobitela, a zatim izvukao .svoj i nazvao
ga. Dobio je uobičajenu automatsku poruku da je broj trenutačno nedostupan. “Jeste li
nedavno primijetili nekog stranca, gospođo Stokes, nekoga koga ne poznajete.”

Ona je zamišljeno srknula malo čaja, pa odmahnula glavom. “Ne... ne bih rekla.” Pogledala ih
je preko stola. ”Slušam ja dosta taj radio, posebno vijesti. On mi pravi društvo. Što mislite, je
li se taj ubojica dočepao moga Ryana?”

Liz se nagnula naprijed. “Nadamo se da nije i učinit ćemo sve što možemo da ga pronađemo,
imate našu riječ.”

Gospođa Stokes je kimnula, prihvaćajući to kao evanđelje. “To je dobro.”

Matt je posegnuo u džep i izvukao fotografiju čovjeka koji je zaskočio Jasonovu kćer.
“Pretpostavljam da nikad niste vidjeli ovog čovjeka, je li tako?”

Starica je izvukla prljave naočale i zaškiljila u fotografiju. “Kad ste pitali za strance, nisam
shvatila da mislite i na vlastite redove. Da, naravno, to je onaj ljubazni detektiv,
Dennis. Nazvao me prošlog tjedna i rekao da ga inspektor šalje u provjeru ovog područja...
da vidi ima li kakvih problema ovdje bogu iza nogu. Baš fm čovjek, zar ne?

Matt je pokušao ne pogledati Liz, a staroj dami ne dati povoda za brigu.

“Uh, da. Izvrstan policajac. Što vam je točno rekao?

Gospođa Stokes je duboko udahnula. “Oh, dakle, pitao me živim li sama i brine li me štogod.
Kako se snalazim sada kada više ne mogu voziti? Kako obavljam kupnju? Jesu li mi najbliži
susjedi prijatelji? Znate već, takve stvari.”

Oh, da. Točno znam kakve stvari. Matt je protrljao čelo. “Žive li vam u blizini neki rođaci,
gospođo Stokes?”

“Ni blizu, ni daleko, dragi moj. Bojim se da sam ja posljednja u obitelji.”

Ovaj put se okrenuo Liz. “Narednice, trebamo ovdje dogovoriti neke stvari.”

“Da, gospodine. Hoću li ja nazvati?”

“Mislim da je vani bolji signal. Ja ću ionako gospođi Stokes pomoći u pranju ovih šalica.”
Značajno je podigao obrve.

“Razumijem, gospodine.”

Kad je Liz otišla nazvati postaju, Matt je starici obzirno objasnio kako nije sigurno ostajati
sam u močvari. Ona je najprije prosvjedovala, govorila kako se mora brinuti o mačkama
i kokošima, a i kamo bi uostalom otišla.

“Naši će vam ljudi pronaći neko toplo i ugodno mjesto, dok ne budemo sigurni da je sve u
redu. A ja ću otići do vaših prvih susjeda i reći im da se pobrinu za životinje i kokoši,
dobro?” Obgrlio ju je rukom oko ramena. “Ne mogu vas ostaviti ovdje, žao mi je, ali ne mogu.”

Odjednom, kao da je zbog nečega klonula. “Znala sam. Taj je luđak ščepao moga Ryana, zar
ne?”

Matt joj nije htio lagati. “Možda je tako. Ali ne smijemo se prestati nadati, zar ne? Uz vašu
pomoć, učinit ćemo sve da ga pronađemo. A sada, zašto ne pođete po nešto svojih
stvari? Pretvarajte se da idete na kratki odmor.”

“Nikada ja nisam bila na odmoru, dragi. Nikada nijednu noć nisam prespavala izvan moga
starog kreveta.” Matta je srce zaboljelo kad je nevoljko krenula i polako se počela
uspinjači stubama.

Na vratima se pojavila Liz i došapnula mu. “Sređeno. Po nju dolazi vozilo. Je li ovdje sve u
redu?”
“Teško... jadna stara cura.” Zaškrgutao je zubima. “Taj kučkin sin mora platiti za toliko toga.
U svemu ovome ne pate samo žrtve, nego i dobri ljudi poput ove bakice.”

“Uistinu je lukavi govnar, kad ju je nagovorio da mu sve to kaže. ‘Kako obavljate kupovinu,
draga starice?', a ona, ‘Oh, moj Ryan mi pomaže. Ovije tako divan dječak, a vi ste tako
ljubazni!' Gotovo ga mogu vidjeti kako slini od zadovoljstva. Ide mi na povraćanje!”

“Oh, ne! Zar sam ja za sve kriva?” Gospođa Stokes stajala je na vrhu stuba, s rukama na ustima
i drhteći cijelim tijelom. “Jesam li ja rekla nešto i dovela to jadno dijete u opasnost?”

Matt je mračno pogledao Liz, a zatim otrčao uza stube do starice.

“Nipošto! Vas se ne može kriviti ni za što. Vjerujem da je čovjek koji je došao na vaša vrata
glumeći policajca, o Ryanu znao sve i prije nego što je nogom stupio unutra. Samo
je provjeravao ono što je već znao. A sada mi dopustite da vam pomognem sa stvarima,
a potoni ću se pobrinuti za mačke i ostalo. Naši će ljudi vrlo brzo doći po vas.”

Kad su napokon otišli, sa sobom su ponijeli staru školsku fotografiju Ryana Fishera, zaslugom
starice koja ju je bila platila. Dobili su i precizan popis njegovih omiljenih mjesta, nogometnih
klubova, hrane, odjeće i najdražih pjesama. Matt je pomislio kako je prava šteta što sve to
veoma osobne informacije nije mogao dobiti od djetetove prave obitelji.
Dvadeset prvo poglavlje
Nadam se da će joj pronaći nekakav primjeren smještaj.” Sjedeći za svojim stolom, Liz je
promatrala Matta. “I doista mi je žao zbog onoga prije, ja i moja prokleta jezičina. Mislila sam
da se još pakira u spavaonici. Jednostavno sam bila užasno bijesna zbog načina na koji svima
manipulira.”

“Znam. Ali sada joj je dobro. I našli su joj privremeni smještaj u apartmanu stambene zgrade
s nadzorom Elmdale u Ulici Barley. Policajac koji ju je onamo otpratio rekao je da je bila
prilično impresionirana, a njezina ju je nova ‘susjeda' nagovorila da se pridruži ostalima na
večerašnjoj tomboli.”

“Sada će joj dobro doći društvo prijateljski nastrojenih ljudi koje će joj odvući misli od tog
klinca.”

“Ima li kakvih novosti o njegovoj obitelji?”

“Da. Otac radi na nekom gradilištu u Nottinghamu. Obaviješten je i navodno na putu kući, a
majka je pronađena pijana u kući neke prijateljice. Čim je netko uspije otrijezniti, dovest će je
ovamo.”

“Mislio sam da bi vijest o mogućem zlostavljaju sina svakoga otrijeznila.”

“Niste vidjeli gospođu Fisher, šefe. Pravi materijal za televizijsku emisiju o problematičnim
obiteljima.”

“Baš ljupko, jedva čekam da je upoznam.” Matt je sjeo na rub stola. “Pozornici tamo u močvari
pregledavaju kuću za kućom, ali...” slegnuo je ramenima. “moraju pretražiti cijelu tu pustoš.
Ima li dosad kakvih tragova?”

“Još ništa, ali svi su raspoloživi policajci na terenu, raspituju se i pokazuju Ryanovu
fotografiju, kao i onu lažnog detektiva Dennisa. Možda će imati sreće.” Ustao je. “Dok
čekamo, pokušat ću saznati nešto više o Društvu za usvojenje djece. Znam da tražimo
nestalog dječaka, ali kako većina naših snaga radi na tome, ne mogu zanemariti jedini trag
koji nam je ubojica dao.”

“Naravno da ne možete, gospodine. Usput, kako se zvao onaj policajac iz starog slučaja koji
je odavao podatke tisku?”

“Pozornik Colin Bristol. Umirovljen je prije deset godina, a 2009. primili smo vijest da je
tijekom odmora na Tenerifeu kolabirao i umro. Zašto?”

“Samo provjeravam je li uistinu pokojni. Ne želim da ponovno iskrsne nešto ružno.”

“Dobro razmišljanje, Liz. Premda sam prilično siguran da sam mu vidio osmrtnicu u Daily
Telegraphu.”
“Svejedno ću to provjeriti. A mislila sam potražiti i turiste koji su putovali s tobom na onaj
grčki otok, i vidjeti hoće li se pojaviti neko poznato ime ili lice.” Matt je napuhao obraze i
glasno otpuhnuo. “A kako to, dovraga, misliš ostvariti? Bilo je to tako davno.”

“Taj odmor, kako si mi ga opisao, nije baš bio običan posjet mondenom ljetovalištu po
povoljnim cijenama, zar ne? Takva putovanja na kojima ljudi ponovno pronalaze
sebe događaju se nakon velikih životnih prekretnica i ostaju u sjećanju, ponekad i zauvijek.
Nakon povratka s takvog odmora ljudi misle da su se promijenili, da su im se životi
promijenili. To ne zaboravljaš. Kao ni ljude koji su bili oko tebe.”

“Ali ja se nisam družio s njima. Držao sam se po strani, osim vremena koje sam provodio sa
svojim mentorom, Dimitrijem. Šetao sam sam kroz maslinike i uz obalu.”

“Tada će te pamtiti kao samotnjaka. Vjerojatno si im više upao u oko nego oni koji su cijeli
svoj život javno obznanili i udavili druge svojim jadikovkama. Vjerojatno su te
smatrali pristojnim ali povučenim, čovjekom kojemu je potrebno vlastito pronalaženje
odgovora na probleme. Mislim da je priličan broj žena maštao noću o visokom, povučenom i
zgodnom strancu.” Nasmiješila se i zločesto mu namignula. “Vjeruj mi, nema ničega
privlačnijeg od tihog, tajanstvenog muškarca.”

“Ma tko bi to rekao! No, uzet ću te za riječ po tom pitanju, ali taj smjer istrage mogao bi se
pokazati velikim gubitkom vremena.”

“Ali mogla bih pronaći tko je snimio te fotografije, zar ne? A sada mi daj ime te turističke
agencije, da ova cura može početi nešto raditi.”

Matt je podigao ruke u znak predaje. “Dobro, zvala se Zdravstveni centar Angelos u Karissi.
Sjedište im je bilo u Londonu, mislim na Fulham Roadu. Čini što god moraš činiti, samo to
nemoj raditi sama, dobro?”

***

Po povratku u ured, Matt je nazvao broj Alexis Peart. Više nije imalo smisla to odgađati. Nije
imao pojma zašto mu je ubojica poslao baš taj trag, ali zasigurno si nije mogao priuštiti
daljnje čekanje.

Odazvala se već nakon drugog zvona. Imala je snažan, ozbiljan glas, što je Matta potaknulo
da prestane s odugovlačenjem, pa je nakon predstavljanja prilično izravno rekao zašto ju je
nazvao.

Uslijedila je kratka tišina, nakon čega je Alexis Peart rekla: “Naravno, pomoći ću vam kako
god mogu, ali ne znam odakle početi.”

U tome smo isti, moja damo. “Dokle seže vaša dokumentacija?”

“Do dana kada smo započeli djelovati, viši inspektore. Obavezni smo trajno čuvati
dokumente, a kako imam sve uvjete za to, svi su pohranjeni na sigurnom.”
“Izvrsno. Pa, moja će istraga vjerojatno započeti s imenom mlade žene na čijoj je fotografiji
napisao vaš broj. Prije svega bih želio nju eliminirati. Bila mi je bliska prijateljica, gospođo
Peart, ali je nestala u ranim osamdesetima. Ime joj je Laura Schofield. Pretpostavljam da vam
to ime ništa ne znači?”

“Schofield? Ne zvuci mi poznato, ali dajte mi malo vremena pa ću provjeriti.”

“Bojim se da je upravo vrijeme ono čega nemamo previše. Možda ćete mi dopustiti da vam
pošaljem nekoliko kolega u ispomoć?”

Gospođa Peart se tiho nasmijala. “Nisam mislila da će mi za to trebati dani, viši inspektore.
Mojem je sustavu veoma lako prići. Mogu vam to ime provjeriti prije nego što vaši djelatnici
otključaju svoje aute, a da i ne spominjemo vožnju dovde.”

To je rasplinulo Mattove zamisli nečega sličnog arhivu policijskih dokaza, s dugim nizovima
polica i kartonskih kutija. “Sve je u računalu?”

“Naravno. Premda postoji i pravi arhiv, sa svim papirima i dokumentima, ako vam zatrebaju.
E sad, za njihovu bi pretragu trebalo malo više!” Na trenutak je zastala. “Rekli ste da je broj
bio ispisan na fotografiji?” ”Da, to je uvećana snimka stare fotografije.”

“Možete li mi je poslati? Nikad se ne zna, možda je prepoznam.”

Dala je Mattu svoju e-mail adresu, a on fotografiju otvorio na ekranu svojeg računala. “Jeste
li spremni?”

“Poći ću do svojeg ureda da je preuzmem. Trebam li provjeriti još neko ime?”

Prije nego što je kliknuo send, Matt je nakratko razmislio. “Siguran sam da ih je gomila, samo
ne znam odakle bih počeo...”

Žena je s bežičnim telefonom krenula u drugu prostoriju, što je bilo popraćeno krčanjem u
telefonskoj slušalici. “Dobro, jedno po jedno mi odgovara. Strpite se trenutak da sve
ovo uključim i pokrenem.”

“Kažite mi nešto o svojoj organizaciji, gospođo Peart. Kažete da ste je vi osnovali?”

“Sa svojim suprugom, Johnom. Zadovoljstvo mi je reći da smo u svoje vrijeme uspjeli pomoći
mnogoj djeci.”

“Je li u vašem kraju bilo mnogo agencija poput vaše?”

“Još nekoliko manjih. Uglavnom, naša je bila najveća kršćanska dobrotvorna organizacija.”
Zastala je. “Imam je. Ah, kako lijepa djevojka, ali tako mrgodnog izraza lica!” Matt se nasmijao.
“Tako ju je znala zvati njezina majka - Mrgudica. Takav je izraz imala kad nije bilo po
njezinom.”
“Jeste li bili zaljubljeni?”

Pitanje ga je zateklo i nije odmah na njega odgovorio. “Dakle, jeste. I mislila sam da je tako,
ali bojim se da je ne prepoznajem, viši inspektore. Žao mi je.”

“Nisam to ni očekivao, gospođo Peart. A ne očekujem ni da će se njezino ime pojaviti u vašim

dosjeima. Kao što sam rekao, morao sam eliminirati njezinu uključenost.”

“No, dobro. Prepustite to meni. Ubrzo ću vas nazvati.”

Jason je odložio slušalicu i skočio sa stolice. “Oni u odorama napokon su pronašli nekoga tko
je možda vidio dječaka.”

“Nedavno?” rekao je Matt.

“Jučer.”

Matt je provukao ruku kroz kosu. “Prokletstvo! Gdje je to bilo?”

“Na cesti uz obalu u blizini farme Giles.”

“Što je radio?”

“Samo hodao. Po smjeru iz kojeg je dolazio, čini se da je uzeo prečac preko polja od kuće
gospođe Stokes u Carson's Fenu.”

“A je li još netko viđen na tom mjestu?”

“Na poljima iza Gilesova imanja bili su strani radnici, većinom Poljaci. Zato nismo sto posto
sigurni, ali mislim da su ondje vidjeli i nekog trkača.”

“Dobro, otkrij tko je s njima razgovarao, a zatim uzmi Bryna i pođi ih osobno vidjeti. Taj trkač
mogao bi biti ubojica. Znamo da je u dobroj formi. Gemma će to zasigurno potvrditi. A i od
gospođe S. doznao je Ryanovu rutu. Vjerojatno je vrebao dječaka “

“Ali kako ga je odveo?”

“Sigurno je negdje u blizini imao vozilo. Provjeri kod momaka u odorama jesu li razgovarali
s radnicima na Gilesovoj farmi, a zatim me nazovi. I Jasone, ovo nam je dosad najbolji trag,
ali nemoj se zanositi. Ne odvajaj se od Bryna i budi oprezan.”

“Razumijem, gospodine. Krećemo.”

Dok su Jason i Bryn odlazili, prišla mu je raznosačica pošte. “Ovo vam šalju forenzičari,
gospodine.” Pružila mu je izvještaj.

Unutra je pronašao otipkanu obavijest s brojem slučaja i priloženi nalaz. Na trenutak ga nije
želio ni pogledati, a onda je, kratko odmahnuvši glavom, razmotao papir i pročitao:
Na pažnju višem inspektoru Ballardu

Predmet pregleda: zlatni prsten

Utvrđeno je da je prsten izrađen od 18-karatnog zlata. Riječ je o običnom vjenčanom prstenu

s ukrasom u obliku užeta. U jednom je trenutku bio dorađivan (smanjen). Tragovi alatki
i kvaliteta rada, posebno na ukrasu, ukazuju da to nije obavio majstor. Po znakovima
trošenja na površini metala, dorada je obavljena vjerojatno mnogo godina nakon izrade
originala.

Žig upućuje na to da je izrađen u Londonu i nosi datum izrade iz 1951. godine. Na unutrašnjoj
strani prstena nalazi se oznaka BV. Testovi pokazuju da prsten mnogo godina nije nošen.
Njegovo trenutačno stanje ukazuje na to da je čišćen i čuvan u kutiji. Nema tragova otisaka
prstiju ili drugih naslaga materijala.

Matt je sve to pročitao nekoliko puta zaredom. Ispunio ga je gnjev. Ovo mu nije govorilo ništa
više od onoga što je već znao. Maggien je prsten bio kupljen iz druge ruke, tako da je
1951. godina mogla biti točna, ali nije imao pojma je li tako. I da, dala je prsten smanjiti
kod lokalnog draguljara koji nije obavio baš briljantan posao. Ali uopće nije znao
njegovo porijeklo i nikako to nije mogao provjeriti. Nije se ubrajao u one koji su čuvali stare
potvrde i račune, bez obzira na to koliko važni bili.

Polako je otišao do aparata za kavu i počeo bijesno pritiskati tipke. Bio je tako prokleto
siguran da je to Maggien prsten. A sada više nije bio ni u što siguran. Načelnik je uporno
tvrdio kako je to ubojičin mudar potez, ne bi li ga se natjeralo da otrči do groba i provjeri je
li ga netko dirao. A on je upravo to i učinio i pronašao cvijeće i još jednu fotografiju. Možda je
to bilo sve. Hajde, razbjesni tog detektiva i promatraj ga kako trči kao muha bez glave! Dakle,
možda je to bio dio igre, ali sjeme sumnje da se luđak nekako dočepao prstena njegove mrtve
žene još mu je uvijek klijalo u podsvijesti i nikako ga se nije mogao otarasiti.

Dok je uzimao plastičnu čašicu iz aparata i podizao izvještaj sa stola, primijetio je malu
zabilješku koja se još uvijek nalazila u kuverti. Odloživši vrelu kavu, zagledao se u
rukom pisanu poruku.

Viši inspektore, imate li fotografiju prstena vaše žene na kojoj se jasno vidi? Na primjer,
snimku s vjenčanja gdje režete tortu. Možda ću velikim uvećanjem moći uspjeti
napraviti precizniju usporedbu. Napokon, sposoban sam za stvaranje čuda!

A i mislim da je zasigurno vrijedno pokušati.

Rory Wilkinson

Matt je na trenutak zatvorio oči. Slike su sigurno postojale, ali gdje? U potkrovlju? Ne, nalazile
su se u staroj kožnoj aktovci u ormaru ispod stuba. Kad ode kući po stvari, izvući će je
odande i odnijeti patologu. Zapitao se kako je uopće doznao za prsten jer mu Matt sigurno
nije spominjao svoju ženu. Hvala ti, Jasone. Tijekom jednog od tvojih veselih posjeta
mrtvačnici, zar ne?

Matt je otpio malo kave i odjednom osjetio poriv da pođe kući, legne u krevet i ne uključi
budilicu. Sve se odvijalo vratolomnom brzinom i morao je što prije sići s tog vrtuljka i
pribrati se, ali ubojica mu nije davao vremena da predahne. Kučkinom je sinu to vjerojatno
i bila namjera.

Vratio se u ured i, jedva što je sjeo, zazvonio je telefon. “Gospođo Peart. Već! Vaš sustav
pohrane stvarno je više nego učinkovit. Imate li vremena svratiti ovamo i našim momcima
iz administracije održati par lekcija?”

“Voljela bih, viši inspektore. Ali nažalost, ovaj vam put nemam što ponuditi. To se ime nigdje
ne pojavljuje, a isključila sam sve moguće pogreške u načinu pisanja, premda smo uvijek bili
jako pažljivi jer su u pitanju javni dokumenti.”

“Hvala vam što ste pogledali. Ako nemate ništa protiv, čim uhvatim malo vremena, dat ću
vam još neka imena, i nadam se da ćete biti toliko ljubazni da ih za mene provjerite?”

“Nema problema. Kako sam u mirovini i k tome udovica, imam obilje vremena na
raspolaganju.” Kratko je oklijevala. “Jeste li sigurni da to nema nikakve veze s
novim vlasnicima našeg starog prostora? Kako se ono sad zove? Oh, da, Studio tetovaže
Inksmith?”

“Njih smo već provjerili i ne mogu pronaći nikakvu vezu. Ali taj je čovjek nastran i siguran
sam da je odgovor na neki način povezan s vama.”

“Kako zagonetno! Premda, kad bolje razmislim, prilično uznemirujuće.”

“Molim vas, nemojte se zabrinjavati, gospođo Peart.

On se ne nalazi na vašem području, jamčim vam. Trenutačno je veoma uposlen ovdje kod nas.
Zapravo, uspio nanije prilično zakomplicirati živote.”

“Kako frustrirajuće. Čak i ja osjećam srdžbu što se usudio upotrijebiti moj broj telefona da bi
se s vama izrugivao. Ne mogu ni zamisliti kako se vi osjećate.” Prezirno je otpuhnula. “Ako
još išta mogu učiniti, samo zatražite, viši inspektore. A u međuvremenu ću i sama
malo pronjuškati. U poslu smo morali obavljati mnoge procjene, a i duboko prekapati po
nečijoj prošlosti kad smo tražili siguran dom u koji bismo smjestili dijete. Srećom, po pitanju
čudaka imala sam prilično dobru intuiciju. Šesto čulo, znao je reći moj muž. Dok budem
čekala na vaš popis imena, obavit ću nekoliko nekonvencionalnih provjera je li ikad bilo
udomljavanja ili potencijalnih usvojitelja na vašem području. Možda mi netko upadne u oko.”
Mattu se svidjela ta njezina inicijativa. “Bit će to izvrsno. Ako možete odvojiti vrijeme za to,
bit ću vam veoma zahvalan. Dat ću vam broj mobitela, pa me izravno nazovite ako pronađete
nešto zanimljivo.”
Prekinuo je vezu, otpio gutljaj kave i zapitao se hoće li Jason išta pronaći. Iskreno je u to
sumnjao. Ako je onaj trkač bio ubojica i ako su ga vidjeli, onda je i želio biti viđen. Bio je
daleko previše oprezan da bi za sobom ostavljao nepromišljene tragove.

Pogledao je na sat. Mogao bi poći do svojeg doma, pronaći te stare fotografije i spakirati
nekoliko komada odjeće i toaletnih potrepština. Da, učinit će to dok bude čekao
Jasonov povratak. Ali nakon svega što je rekao ostalima, nije se usuđivao ići sam.

Kroz staklenu je pregradu bacio pogled prema vanjskom uredu. Gemma i Liz su, svaka za
svojim stolom, bile zadubljene u telefonski razgovor. Bolje ih je ne ometati. Mogao je
zamoliti narednika s prijemnog da mu dodijeli nekog uniformiranog policajca, ali nije mu bilo
do uglađenih razgovora tijekom vožnje.

Odjednom se nasmiješivši, pokupio je ključeve auta i izvadio mobitel. Kad bolje promisli,
imao je savršenog čovjeka za taj posao. Nazvao je Adieja Clarksona.

***

Adie se dovezao pred ulazna vrata postaje, širom otvorio suvozačeva vrata i doviknuo mu:
“Ulazi, prijatelju. Moram se što prije maknuti odavde jer me ovo mjesto tjera da
počnem vrištati!”

“Nije ni čudo. Dovoljno si vremena proveo unutra.”

“A ugodno se prisjetiti i da za cijelo to vrijeme nisam imao nijedan posjet. Hvala što si me na
to podsjetio.” Nacerio se Mattu. “Onda, što se događa? Zašto sam ti ja odjednom
privatni chauffeur i stanodavac?”

Matt se zavalio u udobnom sjedalu. “Trebao sam društvo prijatelja, ali ne još jednog
murjaka.”

“A što je s onom tvojom prepredenom ženicom? Siguran sam da je ona veoma prijateljski
nastrojena.”

“Itekako si u pravu. Ali s obzirom na sva ova događanja, draže mi je da su ona i ostatak ekipe
na sigurnom.”

“A ja sam potrošna roba?”

“Ti si, stari moj, dovoljno velik i definitivno dovoljno ružan da možeš brinuti sam o sebi, a
kad smo već kod toga, i o meni.”

“Znači, zbilja je u pitanju pravi luđak?”

“Smrtno opasan luđak.”

“Kakve su mu namjere?”
“Dakle, to je pitanje na koje bih i sam jako volio znati odgovor.” Matt je uzdahnuo. “Čuj, ovo
ti dosad nisam rekao, dobro? Možda je oteo još jedno dijete.”

Adieju su zglobovi na rukama prepunim ožiljaka pobijeljeli koliko je snažno obuhvatio

upravljač. “Bolesni gad! Znam. točno što bih mu ja učinio kad bi mi se pružila prilika.”

U tišini su se odvezli iz grada. Petnaest minuta kasnije došli su do kuće na farmi. Matt je
izišao, zastao na stazi i zagledao se u prozore. Ovo je moj dom. A on je bio ovdje. Imao je
osjećaj kako je time sve bilo kontaminirano.

“Želiš li da ja uđem prvi? Ili samo procjenjuješ koliko bi koštalo ličenje fasade?”

Matt je žurno posegnuo u džep i izvukao ključeve. Imao je pravo što je ovamo došao s
Andiejem.

Ušli su u predvorje.

“Kvragu! Tvoji su ljudi bili ovdje, zar ne? Kakvi su to diletanti! Hej! Ovo mi je jako poznato.
Traje cijelu vječnost dok se ne uspiješ riješiti ovog prokletog crnog praha.”

“I trebalo bi ti biti poznato.”

“Reći ću ti nešto. Ako sam ikad i provalio pokoju bravu, nikad nisam za sobom ostavljao
ovakva sranja. Ponosio sam se svojim poslom, doista jesam.”

“Da, sjećam se.”

“Ah, da, kad smo već kod toga, što točno radimo ovdje? Brzinsko čišćenje?”

Matt se osvrnuo oko sebe. To i nije bila loša ideja. “To može pričekati. Samo trebam uzeti
neke stvari, uglavnom odjeću. Čuj, dok se ja budem pakirao, hoćeš li mi učiniti uslugu i
vidjeti možeš li pronaći jednu kožnu aktovku? Mislim da je ondje, u ormaru.” Pokazao je
prema vratima ispod stubišta.

“Naravno.” Adie je već otvarao vrata ormara. “Imaš li baterijsku svjetiljku?”

“Na stražnjem je zidu jedno od onih svjetala koja se aktiviraju na dodir. Nije bogzna što, ali
poslužit će.” Potrčao je uza stube. “Neću dugo.”

U dnu svojeg ormara pronašao je sportsku torbu i pošao do kupaonice, pa pokupio pribor za
brijanje i ostale toaletne potrepštine.

Imao je ružan predosjećaj da će kod Adieja proboraviti neko dulje vrijeme. Zato je izvukao
stari kovčeg, stavio ga na krevet i počeo prekapati po ormaru u potrazi za odgovarajućom
odjećom. Upravo je posegnuo za sportskim cipelama s police, kad je na stubištu začuo teške
korake.
Na vratima se pojavio Adie. Onog njegova uobičajenog samozadovoljnog izraza lica je
nestalo. “Kompa, mislim da je bolje da dođeš dolje i sam nešto vidiš.” Okrenuo se i vratio
niz hodnik.

“U čemu je problem?” Mattu se nije svidjelo što Adieja vidi ovako ozbiljnog. To ga je učinilo
nervoznim.

“Imao si posjetitelja.”

Matt je vidio staru kožnu torbu odloženu do otvorenih vrata ormara i Adieja kako se na
koljenima uvlači u skučeni prostor. Glas mu je iznutra zvučao prigušeno: “Buba. Da
budem precizniji, dobro skriven uređaj za prisluškivanje, ali valjda frajer nije očekivao da ćeš
dovesti profesionalca poput mene da ti prekapa po rupi za otpad. Odmah sam ga primijetio.”
Izvukao se van i obrisao prašinu s ramena. “Oprosti, stari moj, ali netko te je ozvučio.”

Matt je kratko ostao bez riječi, a onda samo što nije eksplodirao od bijesa. “Što misliš, koliko
je dugo to sranje bilo ovdje i koliki mu je domet?” upitao je kroz stisnute zube.

“Tu je već neko vrijeme. Prilično sofisticiran primjerak, ali ne i najsuvremeniji. Možda šest
mjeseci. Pretpostavljam da mu je doseg pedesetak metara.” Adie je podigao obrvu. “Ako te to
brine, sigurno mu je doseg do spavaonice. Privremeno sam ga onesposobio, a mogu ga
i ukloniti ako želiš?”

“Ne, ne diraj ga. Poslat ću forenzičare da ga maknu i, nadam se, pronađu neke tragove na
njemu. Isuse!” Udario je šakom o drvenu ogradu stubišta. “Jebenih šest mjeseci!” Oh, moj
Bože, što li je sve čuo?

“Pretpostavljam, da ne zaviruješ često ovamo?”

Matt je osjetio mučninu. “Nikad to ne otvaram. Gospođa Cable unutra drži usisivač i metle.
Osim toga, kao što kažeš, unutra je samo smeće.”

“Pa, osim ako tvoja gospođa Cable nije u prošlom životu bila špijunka, ona to zasigurno ne bi
primijetila. Promaknulo je čak i tvojim forenzičanrima.” Adie je ispružio ruku i položio mu je
na rame. “Oprosti, druže, taj se šupak doista namjerio na tebe, je li tako?” Na licu mu je još
uvijek bio ozbiljan izraz. “Dobar je potez što na neko vrijeme dolaziš k meni. Ako se pojavi
dok sam ja u blizini, skupljat će vlastite zube iz stražnjice dok bude čekao da nm sudac odredi
kaznu.” Sa sažaljenjem se nasmiješio Mattu. “Pronašao sam tvoju torbu.”

Obojica su pogledala u nju. “Da je nisi pošao potražiti...” rekao je Matt.

Adie je nagnuo glavu ustranu. “Onda, što je to tako važno u njoj?”

Matt je kleknuo na tepih i otvorio je. Bila je prepuna fotografija. Dok ih je pregledavao,
preplavile su ga uspomene. Poput valova koji se razbijaju o obalu, svaka je slika budila nova i
još snažnija sjećanja od prethodne.
Adie je čučnuo do njega, podižući fotografije, razgledajući ih, pa vraćajući natrag. “Zar si ikad
bio tako mlad?”

“Očito jesam.”

“Pretpostavljam da tražiš nešto određeno i da ovo nije vježba za novu epizodu serije Ovo je
tvoj život..”

Matt mu nije ništa odgovorio. Pronašao je što je tražio.

“Ah, draga Maggie, sa svojim naočitim mladoženjom.” Adieju je osmijeh izblijedio i čelo mu
se naboralo. “Zašto ti je, dovraga, fotografija torte tako prokleto važna?” Matt je zurio
u Maggienu ruku, odmah do njegove, kako stišće ukrašeni nož za torte. “Ne radi se o torti,
nego o vjenčanom prstenu.”

Adie mu je dobacio bespomoćan pogled. “Kako god ti kažeš. Ovo ti je očito bilo previše
naporno. Možemo li sada poći?

“Da. Samo moram nazvati šefa i reći mu za sve ovo, tako da može poslati forenzičare.” Sjedio
je na podu hodnika i ogledao se uokolo. “Ne mogu vjerovati. Moj dom je opet mjesto zločina,
dva puta u samo dva jebena dana!”

“Tko još ima ključeve?”

“Samo ja i gospođa Cable. Ima ijedan rezervni u ormariću za ključeve u kuhinji.”

“Je li još uvijek ondje?” upitao je Adie.

“Pojma nemam.” Matt je pokupio nekoliko fotografija i ustao. “Provjerit ću.”

“Još je ovdje”, doviknuo je iz kuhinje. “Bolje da ga uzmem. Trebat će forenzičarima za ulazak.”

Stavio je ključ u džep. “Idem odnijeti dolje svoje stvari.”

“Ti nazovi glavnog i odgovornog. Ja ću srediti stvari, a onda ću opet uključiti uređaj. Ako tvoj
uhoda to uopće i primijeti, mislit će da se radilo o manjem kvaru.”

Adie je sve odnio dolje i ubacio u auto dok je Matt zaključavao vrata. “Odvest ću te u Stalag
19, a zatim riješiti stvari. Dao sam ti tvoju omiljenu sobu, je li to u redu?”

“Fino. I, doista, cijenim tvoju pomoć. Dugujem ti uslugu.”

“Samo jednu?” Adie je upalio motor i mračno se nasmiješio. “Nema na čemu. I ti si za mene
učinio dovoljno, na ovaj ili onaj način.”

Matt je zalupio vratima auta. “Kad to već spominješ, i za tebe vrijedi nema na čemu, ali nikad
ti se neću moći odužiti za to što si me održao prisebnim kad sam potonuo do samog dna.”
“Oh, kako ljupko! Opet ćemo se raspekmeziti. Daj, začepi gubicu... zato i postoje prijatelji. A
sad zaboravi na to.”

Dok su se vozili natrag u Fenfleet, Matt je razmišljao o svemu što je njegov uhoda mogao čuti.
Većinom su to bila bezopasna čavrljanja, ali na nekoje stvari bilo bolje i ne pomišljati. A one
su, osim delikatnih policijskih stvari izgovorenih putem telefona, sve bile povezane s Liz.

Sjećao se njihovih intimnih razgovora, vođenja ljubavi. Zatvorio je oči, osjećajući se kao da
mu netko stoji na grudima. Sve dosad je glupo vjerovao da ubojica poznaje Liz samo
kao njegovu kolegicu s posla, ali očito je bio u zabludi.

Zarežao je. “Hvala Bogu što je Liz na sigurnom, u postaji. Moram s ujom popričati, i to odmah.”
Dvadeset drugo poglavlje
Nakon što je kod dežurnog narednika ostavio svoj rezervni ključ forenzičarirna, Matt je
otišao u sobu odjela za umorstva. Ondje ga je dočekao pomalo zbunjeni Jason. “Upravo sam
vas namjeravao nazvati, gospodine.” Provukao je ruku kroz kosu. “Još nešto se dogodilo dok
ste bili odsutni. Pronašli smo smotuljak odjeće koja bi mogla pripadati Gabrielu.”

Matt se ogledao po prostoriji, još uvijek jedva čekajući da popriča s Liz, i malo se zabrinuo
kad je vidio da je nema za stolom.

“Otkud je to iskrsnulo?”

“Pronašao ju je neki farmer. Tamo kod puta za Holland Fen. Bila je gurnuta u gomilu starih
paleta spremnih za spaljivanje.”

“Kvragu, zašto nas je nazvao zbog nekoliko komada stare odjeće? Ljudi bacaju sve, od kauča
i perilica rublja do vreća prljavih pelena. Ne da im se ići do prokletog odlagališta.”

“Odjeća je bila pažljivo složena i umotana u smeđi papir, šefe, a ne utrpana u vrećicu za
smeće. Kad ga je odmotao, našao je kompletnu odjeću, od cipela do donjeg rublja. Čuo je
za nestalog dječaka i zbrojio dva i dva.”

“Pametan čovjek.” Matt je još uvijek pogledom pretraživao ured, tražeći Liz. “Jesu li je donijeli
ovamo?”

“Ravno u laboratorij na analizu, gospodine.”

“Dobro. Ovaj... gdje je Liz?”

“Bila je tu prije par minuta.” Jason se osvrnuo uokolo. “Gemma, gdje je narednica Haynes?”

Gemma je odložila telefon i brzo na podugački popis dodala još jedno ime, pa rekla: “Primila
je poziv od supruga, gospodine. Samo je skočila dolje da ga nakratko vidi. Trebate li je?”

“Da. Ne želim je odvlačiti od Garyja, ali važno je. Možeš li je pronaći i reći joj da dođe u moj
ured čim završi s mužem?”

Gemma je ustala i zaječala od boli. “Nema problema, gospodine. Dobro će mi doći da malo
protegnem noge. Satima sjedim za tim telefonom.”

Jason mu je prišao bliže i šapnuo: “Načelnik mi je rekao da kod kuće imate problem.” “Kučkin
sin ozvučio mi je kuću.”

“Sranje!” Napuhao je obraze. “Ali to možda objašnjava zašto toliko zna o vama.”
“To mu je sigurno pomoglo. Samo želim znati koliko sam dugo imao tog jebenog tihog gosta.
Mogao je mjesecima upadati unutra kad god mu se prohtjelo.”

“Dovraga, kako je došao do vašeg ključa?” Jason ga je oštro pogledao. “Tako je ulazio unutra,
zar ne? Pomoću rezervnog kljuca?”

“Ne mogu smisliti nikakav drugi način”, rekao je Matt. “Nisam to još uspio pitati gospođu
Cable, ali pretpostavljam daju je u bliskoj prošlosti posjetio naš dragi i beskrajno
uvjerljiv detektiv Edward Dennis.”

Jason je frustrirano podigao pogled prema stropu. “Naravno. Obmanjivanje starih gospođa
mu je specijalnost, zar ne? Što me podsjetilo...” Pošao je do stola i podigao veliki fascikl.
“Dobio sam uvećane snimke s nadzornih kamera u hospiciju vaše majke. Pomislio sam da
ćete ih vi željeti prvi vidjeti.”

Matt ih je uzeo, osjetivši olakšanje što ili se Gemma još nije uspjela dočepati za novu provjeru
sličnosti s Paul om Underhillom.

Od lica koje je gledalo ravno u kameru prošla ga je jeza. Osmijeh mu je bio podmukao,
namjerno podrugljiv, i kao da je govorio: “Znam sve što se o tebi može znati, i znaš što? Ti
o meni još uvijek ne znaš ništa. Gubitnice!” Jason je zajedno s njime promatrao
fotografiju. “Prokleti nitkov. Tako bih mu rado pljuskom izbrisao taj osmijeh s lica.”

Matt se prisjetio Adiejevih malo sočnijih komentara. “Nisi sam, Jace.” Vratio je fotografije
natrag u fascikl. ”Mogu li te zamoliti da ih još ne pokazuješ Gemmi. Odmah će početi s
onim svojim ‘Underhill je živ' pohodom, a trenutačno imamo dovoljno drugog posla.” Jason
je slegnuo ramenima. “Nema problema, šefe. Ali i ja se pitam je li ona možda u pravu.”

Matt je uzdahnuo. Bio je previše umoran da bi opet vodio tu bitku. “Vas dvoje tada niste bili
ovdje, Jasone. Imaš moju riječ, ta identifikacija nikako nije mogla biti pogrešna, nema šanse!
Možemo li to sada ostaviti na miru?”

Prije nego što je dobio odgovor, u sobu je ušla Gemma. “Gospodine, nisam još uspjela
prenijeti vašu poruku. Dežurni narednik kaže kako je narednica Haynes primila još
jedan poziv, da se sa svojim mužem nađe na parkiralištu. Rekla je da je s njime sigurna i da
će se vratiti za deset minuta.”

Matt je osjetio kako ga prožima ledena jeza. “Gemma! Jesi li provjerila parkiralište? Jesi li se
uvjerila da je stvarno ondje?”

“Uh, ne, gospodine. Kad je narednik rekao da je dobro, ja...”

Ne davši joj vremena da dovrši rečenicu, Matt je istrčao iz prostorije. Sjurio se niza stube,
preskačući po tri odjednom, i nakon grozničava petljanja oko sigurnosne šifre izjurio
kroz stražnja vrata na parkiralište. Osjećajući želudac u grlu, počeo je pogledom šarati
uokolo. Ustrčao se gore-dolje uz redove parkiranih vozila. Nakon nekoliko trenutaka je
zastao, naslonio se na jedan terenac teško dišući, i pažljivo, još jednom, pogledom prešao
po redovima automobila. Parkirno mjesto broj 15 na kojem je Liz uvijek parkirala svoj
crveni sportski MG bilo je prazno.

Kad su ga Jason i Gemma sustigli, zatekli su ga kako zuri u mobitel. “Telefon joj je isključen.”

“Pokušajte je dobiti preko radija! Ja ću za njom poslati kolege u odorama!” Jason se okrenuo
i otrčao prema vratima. “Ima samo nekoliko minuta prednosti u odnosu na nas.” Zastao je i
viknuo: “Gemma! Provjeri kamere i vidi u kojem je smjeru otišla!”

“I je li bila sama!” pridodao je Matt glasom koji je pucao od osjećaja.

“Šefe! Čekajte!” Gemma je pokazivala na suprotnu stranu parkirališta. “Pogledajte, ondje na

parkirnom dijelu za posjetitelje.”

Dvoja vrata srebrnog Lexusa su se otvorila i iz njega su izišle dvije osobe.

“Gospodine? Nešto nije u redu?” odjeknuo je Lizin glas.

Gemma je također zanijemjela. Matt je teško progutao, još uvijek duboko i isprekidano dišući,
pa rekao: “Izgubili smo vezu s tobom.” Neodređeno je pokazao prema njezinu parkirnom
mjestu i pokušao se sabrati. “A auto ti nije ovdje... mislili smo...”

“Jutros me je dovezao Gary.” Namrštila se. “I rekla sam dežurnom naredniku točno gdje ću
biti.”

“Dušo! Ne omalovažavaj njihovu zabrinutost!” Gary Haynes pokušavao je smiriti svoju ženu.
“Zapravo, ja to smatram prilično ohrabrujućim.” Ispružene je ruke prišao Mattu. “Zdravo.
Mislim da smo se već sretali, zar ne? Žao mi je ako smo vam nenamjerno izazvali blagi srčani
udar, ali Liz je doista vjerovala da je poduzela sve što treba.”

Matt je prihvatio Garyjevu krupnu ruku, a zatim osjetio poriv da svoju blago izmasira nakon
što mu ju je ovaj napokon pustio iz svoga čeličnog stiska. “Nije ona kriva”, promrmljao je.
“Trenutačno smo svi prilično napeti.” Protrljao je čelo. Bilo je više nego čudno
tako prijateljski čavrljati s mužem svoje ljubavnice. “Čujte, ovaj... zašto ne uđete unutra i
svoj razgovor ne dovršite uz kavu?”

“Sve je u redu, završili smo. Ali svejedno hvala.” Vojnik je ušao nazad u auto, a zatim prodorno
pogledao Matta. “Cijenim to što se ovako brinete za Liz. Zbog toga puno manje brinem za
njezinu sigurnost.” Okrenuo se svojoj ženi. “Nazovi me kad budeš spremna vratiti se kući,
draga, pa ću te doći pokupiti, dobro?”

Liz je ispružila ruku i privrženo mu je položila na rame. “Dogovoreno. Vidimo se kasnije.”

Dok je auto odlazio, okrenula se i tužno pogledala Matta. “Žao mi je. Doista sam te
prestrašila.”
Matt se osvrnuo oko sebe i pričekao da Gemma i Jason uđu u postaju.

“Moglo bi se reći.” Blijedo joj se osmjehnuo. “Isuse, Liz! Bio sam užasnut! Mislio sam da te se
dočepao. Zbilja sam vjerovao da te se dočepao.”

Dugo su ostali zagledani jedno u drugo. Poželio je posegnuti za njom i dotaknuti je, zagrliti,
ali nije mu trebao njezin brzi pogled prema nadzornoj kameri da ga upozori kako to ne bi
smio činiti. I bez izgovorenih riječi, Matt je shvatio da je došlo do suptilne promjene u njihovu
odnosu, one za koju je sumnjao da je Liz osjeća jednako snažno kao i on. Zadrhtao je. U
trenutačnim okolnostima to nije bilo dobro. Uopće nije bilo dobro. ”Uđimo unutra. Treba mi
jedna jaka kava.”

“Nisi jedini.” Dok su ulazili unutra, osjetio je poput pera lagan dodir na ramenu i znao da ima
pravo biti zabrinut.

Dvadeset minuta kasnije, Matt je svoju ekipu okupio u prostoriji odjela za umorstva. “Upravo
sam se vidio s načelnikom. Kao što vjerojatno znate, zbog dječakova nestanka otkazani su
svi dopusti. Kao ispomoć u istrazi stižu nam i policajci iz okolnih uprava, a nakon razgovora
s roditeljima, načelnik je odlučio da im neće dopustiti da se obrate javnosti. On će to
osobno učiniti.”

“Majka je još uvijek previše nalivena da bi mogla normalno razmišljati?” upitala je Liz,

“Vjerojatno, ali službeni je stav da se trenutačno ne smatraju sposobnima za izlazak pred

medije.”

“Tako dakle. Znači, definitivno su još u komi.”

Matt je nastavio: “Dakle, potragu provode uniformiram policajci, u suradnji s velikim brojem
gradskih službenika i dobrovoljaca, a nama je bolje ostati ovdje. S obzirom na situaciju, znam
da biste svi željeli raditi dan i noć, ali moramo ostati u formi i zato ćemo sada zapeti najviše
što možemo. Kad budemo znali malo više o tome što se dogodilo s dječakom, bit će još gore.
Dakle, ima li netko problema oko duljeg ostanka večeras?”

“Uz nestalog dječaka i luđaka koji nas odnekud tamo vani promatra? Što mislite, šefe?” Jason
je podigao obrve, čudeći se što Matt uopće postavlja takvo pitanje. Priklonili su mu se i svi
ostali.

“No dobro, ponovimo gradivo, može? Prije svega, provjerite svoje mailove i poruke i vidite je
li se što dogodilo dok smo kao potpuni glupani trčali po parkiralištu.” Matt je povukao Liz
ustranu i na putu do svoga ureda rekao joj za prislušni uređaj koji je Adie pronašao.

“Oh, krasno!” Liz se namrštila. “Ali to mnogo toga objašnjava, zar ne? Prisluškivanjem
telefonskih razgovora, osobnih rasprava, naš je psiho mogao o tebi prikupiti cijelo
bogatstvo informacija.”
“Čini se da tebe to ne zabrinjava”, rekao je. Nakon kraće je stanke dodao: “No, dakle, što je s
drugim stvarima koje je mogao načuti? Recimo, tijekom noći?” Glas joj se stišao do šapta. “Ne
brine me. Samo se nadam da smo tom bolesniku pružili malo više zabave nego što
je očekivao. Jebeni drkadžija.”

“Ali to tebe dovodi u još veću opasnost, zar ne?” Nervozno se ugrizao za donju usnu.

“Mislim da to ništa ne mijenja, Matte. Osim što smo sada sigurni da zna mnogo više nego što
smo mislili. Svi smo mi u opasnosti, i to od trenutka kad je on stupio na scenu.”

“Pretpostavljam da je tako.” Teško se sručio na stolicu.

“Sad idem provjeriti jesu li mi odgovorili iz one turističke agencije, i ima li kakvih vijesti o
bivšem pozorniku Colinu Bristolu, bio on pokojni ili ne.” Nasmiješila mu se. “Daj, tog
luđaka progoni cijela policija. Uhvatit ćemo kučkinog sina.”

Matt je kimnuo i poželio da je i sam toliko uvjeren. “Uhvatit ćemo kučkinog sina” zvučalo je
baš poput onog praznog obećanja koje je bio izgovorio njegov stari narednik.

“Gospodine!” Uzbuđenje u Gemminu glasu brzo mu je vratilo misli u sadašnjost. “Jason vas
pita možete li doći u prostoriju odjela za umorstva, gospodine.”

Kad je Matt stigao, Jason je upravo spuštao telefonsku slušalicu. “Upravo su nazvali
forenzičari, šefe, i na popisu Gabrielove odjeće je nešto o čemu su vas htjeli obavijestiti.”

“Prije nego što mi išta kažeš, znamo li zasigurno da ta odjeća pripada Gabrielu?”

“Dakle, još nisu stigli rezultati DNK analize, ali ono što imaju je prilično znakovito. Usporedili
su veličinu njegovih cipela i odjeće, boju kose pomoću nekoliko zaostalih vlasi, a na odjeći su
mrlje od krvi koje točno odgovaraju lokaciji rana na dječakovu truplu.”

“Ista krvna grupa kao kod Gabriela?”

“Ista, gospodine.”

“Dobro, zbog čega su zvali?”

“U džepu njegovih, traperica pronašli su jeftin lančić, poput onih kakve možete kupiti na
tržnici, gospodine. Na njemu je relativno skup zlatni križ.”

Matt je osjetio kako mu se usta suše.

“Već sam od momaka u odorama zatražio da ga pokupe u laboratoriju. Nadam se da je to u

redu?”

Matt je samo šutke kimnuo i pokušao probaviti tu novu informaciju. Raspelo? Na neki način,
doista nije očekivao ovaj mali obrat. Misli su mu odlutale do Paula Underhilla. Što ako je
Gemma cijelo vrijeme imala pravo? Što ako mrtvac kojeg su izvukli iz jarka nije bio Underhill,
nego netko odjeven u njegovu odjeću, kako bi ih se navelo na krivi zaključak? U glavi su mu
se rojile misli. I gdje je nestao taj prokleti izvještaj s autopsije? Što ako je nekako došlo do
greške u identifikaciji? Možda je i njegovo sjećanje bilo manjkavo jer je i sam tada bio
poprilično zbrkan. Možda...?

“Gospodine? Je li vam dobro?” Gemmin ga je glas opet spasio od dubova prošlosti.

Protrljao je sljepoočnice. “Jesam, samo me ubija glavobolja, ništa vise.”

“Nije ni čudo. I izgledate kao da ste pod stresom. Mogu li vam donijeti kavu, šefe? Idem uzeti
i ostalima.”

“Molim te. I, možeš li odnekud iskopati par Paracetamola?”

“Nema problema. Odmah se vraćam.”

Naišla je Liz, s gomilom papira u naručju.

“U Gabrielovoj su odjeći pronašli raspelo”, rekao joj je.

Podigla je pogled s papira i slegnula ramenima. “Čula sam... iskreno, meni se to ne čini previše
važnim. Ako je naš psiho mogao ozvučiti tvoju kuću i doznati baš svaku prokletu stvar koja
se može doznati, zašto ne bi znao i za raspela?”

“Zato što nikome živome nisam rekao za to.”

“Onda je za to doznao od nekoga drugoga.”

“Od koga, na primjer?”

“Nemam blagog pojma, ali znam da na svijetu postoji jako malo tajni. Što ako ih je netko tko
radi u arhivu dokaza analizirao i provjeravao njihovu povijest? Ili je možda poznavao našeg
starog patologa i posjetio ga prije njegove smrti. Doista ne znam.” Spustila je papire na stol i
prekrižila ruke. “Taj tip je pametan i očito je sve ovo planirao prokleto dugo vremena. Nemoj
se previše obazirati na taj novi nalaz, Matte. Ti više od bilo koga znaš da je on obmanjivač, pa
imaj to na umu, dobro?”

“Imaš pravo... stvarno bih to dosad već morao znati. Mozak će mi pregorjeti.”

“On upravo to i želi. Ima nepogrešiv osjećaj za tempiranje trenutka, zar ne? Oprosti, Mattie,
ali zbilja te je posjeo na vrtuljak i ostavio te da se beskrajno na njemu vrtiš.”

“Bez mogućnosti za predah prije nego što baci sljedeću bombu.” Odmahnuo je glavom kao da
pokušava odagnati zbunjenost koja je prijetila da ga potpuno obuzme. S naporom je pažnju
usmjerio na gomilu papira na stolu. ”Onda, što je sve ovo?”
“OK... čini se da je tvoj stari i prilično nepouzdani kolega, pozornik Bristol, definitivno
odapeo, osim ako ga žena godinama nije držala zaključanog u potkrovlju. Životno
osiguranje je isplaćeno i postoji ploča na zidu krematorija u Greenboroughu.” Prelistala
je nekoliko papira. “Ovdje je kopija smrtovnice i, kao što si točno rekao, postojala je i
osmrtnica u Daily Telegraphu. Što me dovodi do tvojeg ljetovanja života.” Liz je sjela na rub
stola. “Vjerovao ili ne, Holističko lječilište Angelos još uvijek postoji, zapravo, vjerojatno se
i globalno proširilo. Glavno im je sjedište još uvijek u Grčkoj, ali su otvorili podružnice
u Toskani, Provansi, na Tajlandu i Karibima.” Dobacila mu je znakovit osmijeh. “A
sada dolazimo do zanimljivog dijela. Dala sam tehničarima da uvećaju onu fotografiju na
kojoj ste ti i tvoj guru u masliniku. Poslala sam to centrali, a oni su proslijedili do Karisse. I,
pogodi š to? Taj stari frajer koji ti je bio savjetnik još je ondje.”

“Dimitri? Moj Bože, sigurno ima godina kao Metuzalem!”

“Aha, u osamdesetima je, ali očito još uvijek pomaže ludima i zbunjenima.”

“Baš vam hvala na tom opisu, narednice.” Nasmiješio se. “Ma, vidi ti to! Ne mogu vjerovati da
je još ondje. Ali, iskreno, je li to uopće važno? Nakon ovoliko vremena, nikad se neće
sjetiti baš određene skupine, da i ne spominjemo pojedinaca.”

“Ne budite tako negativni, gospodine Pesimiste! Slučajno sam razgovarala s glavnom i
odgovornom u grčkoj podružnici. I ona je, čini se, cijelu vječnost u tvrtki, još od vremena
prije nego što si se ti zaputio na svoje epsko putovanje prema otkrivenju. Dala sam
joj datume tvoga posjeta i ona kaže da me može povezati s nekim tko je definitivno bio u
Karissi u isto vrijeme kad i ti!”

“A kako, dovraga, može biti tako sigurna u to?”

“Jer je jedna stanovita žena toliko obožavala to mjesto da se nakon prvog posjeta 1985.
godine redovito vraćala svake godine u isto vrijeme, sve do prije pet godina.” Matt je
napravio grimasu, pokušavajući se sjetiti bilo čega o čemu je govorila Liz. “Da, blijedo pamtim
neku ženu kojoj se Karissa pretvorila u godišnje hodočašće. Koliko se sjećam, znala je ostajati
i po mjesec dana. Bog zna odakle joj novac jer takva ljetovanja koštaju pravo bogatstvo.”

“Kako god bilo, nadajmo se da ćemo uskoro imati njezin broj i da ću moći nastaviti s lovom.”
Pokupila je papire sa stola. “Da odem provjeriti je li Jason od hobija doznao nešto novo u vezi
s viđenjem mladog Ryana prije nego što je nestao?”

“Da, dosad smo već trebali nešto čuti od tih radnika koji su vidjeli trkača. Tom se jadnom
klincu, izgleda, zbilja crno piše.”

“Ako ga se ubojica dočepao, baš ništa dobro.”

Ted je pažljivo uklonio koru sa sendviča i položio ih na sredinu papirnatog ubrusa. Pošao je
do hladnjaka i u plastičnu šalicu ulio malo narančina soka. Nije smio dopustiti da njegov
gost ima pristup ičemu oštrom ili lomljivom. Stavivši obje stvari na pladanj, dohvatio je
ključeve i kroz hodnik iz kuhinje pošao do nadograđenog dijela kuće.

Balansirajući s pladnjem u jednoj ruci, drugom je okrenuo ključ i nogom otvorio vrata
dovikujući: “Posluga u sobi! Jeste li bili dobri?”

Dječak je bio budan, ali začepljenih usta i još uvijek privezan za krevet. Kad je ugledao svoga
tamničara, prljavim mu je licem prešla sjena straha. A tada je Ted primijetio nešto drugo,
emociju koju zasigurno nije očekivao.

“No, dakle, mali čovječe! Vidim da ste bijesni na mene!”

Dječak je gnjevno zatreptao očima i u povoj na ustima rekao nešto nerazumljivo, ali Ted
uopće nije dvojio. Naravno, dječak je bio prestravljen, ali ipak prepun srdžbe prema
čovjeku koji ga je oteo. Tedu se to sviđalo. Bilo je to nešto što je mogao poštovati.

“Vrisni i obećavam ti da će to biti posljednja buka koju ćeš ikad proizvesti.” Spustio je pladanj
na pod do kreveta i zagledao se dječaku ravno u oči. “Ostani miran i tih, pa možeš jesti i piti.
Na tebi je izbor, i slušaj me pažljivo jer bi to moglo utjecati na donošenje konačne odluke.
Jedna jedina riječ i obuhvatit ću ti vrat rukama i stiskati ga sve dok ti žilice u očima ne
popucaju, a oči ti toliko ne nateknu i napokon iskoče iz duplji. Ti odlučuješ.”

Dječak mu je neko vrijeme prkosno uzvraćao pogled, ali je zatim pognuo glavu i ostao zuriti
u pod.

“Dobar izbor.” Ted je uklonio ljepljivu vrpcu i pustio da povoj sklizne niz dječakovu bradu.
“A sada, da nisi progovorio dok te se nešto ne pita.” Ispod kreveta je izvukao široki kožni
remen i prije uklanjanja drugih spona njime omotao gornji dio dječakova tijela i čvrsto ga
stegnuo. To je dečku omogućilo da se koristi rukama, ali samo od lakata nadolje, dok su mu
nadlaktice ostale čvrsto stegnute uz prsni koš. Ne skidajući čelični pogled s blijedog lica, Ted
je razvezao spone kojima je dječak bio sputan uz željezni okvir kreveta, a zatim spustio hranu
nadohvat dječakovih ruku. “Jedi.”

Dječak je još oklijevao, a licem mu je prošao bolan izraz. Nelagodno se uzvrpoljio na krevetu
i ugrizao se za donju usnu.

“Najprije jedi, a onda ću te pustiti da se pomokriš, dobro?”

Dječak je razumio i šutke posegnuo za sendvičem.

Ted je pošao do suprotne strane prostorije, čučnuo i naslonio se leđima na zid. Očekivao je
da će klinac biti poput onog posljednjeg, unezvijeren, sav slinav i balav, divljeg pogleda. Ted
je lagano namreškao nos. Krajnje neugodan prizor! Gotovo je osjetio olakšanje kad je otkrio
da ga je slučajno ugušio.
“Moj prijatelju, imam dojam da ti zlostavljanje od strane odraslih nije nešto novo. Ne ovako
ekstremno, siguran sam, ali svejedno, pretpostavljam da si u svojem kratkom
životu progutao već dosta sranja.”

Dječak je gurnuo pola sendviča u usta, počeo gladno žvakati, ali nije rekao ni riječi.

“Hajde, da pogađam. Pretpostavljam da se obitelj ne skrbi o tebi. Možda piće, možda droga, a
možda su samo neuke svinje koje ne znaju bolje jer su i same plod izopačenosti.”

Dječak se usredotočio na hranu i kao da nije čuo što mu on govori.

“Nikoga na svijetu nije briga”, Ted je zastao kako bi mu riječi imale bolji učinak, “osim možda
onu staru očerupanu gusku koja živi posve sama tamo u močvari.”

Dječak je naglo podigao glavu i pogledao Teda ne skrivajući mržnju.

“O-ho, izgleda da sam te napokon pogodio u žicu!” Tedu je to bilo zabavno. Mogao je bez
ikakva učinka vrijeđati dječakovu obitelj, ali već na sami spomen starice dječak je
bio spreman nasrnuti na njega! “Brineš o njoj, je li? Ili se možda ona brine o tebi, najbolje
što može. Možeš mi odgovoriti, ako želiš.”

“Nju ostavite na miru!” rekao je kroz stisnute zube.

“Ne brini, mlađi Ryane. Oh, da, rekla mi je kako ti je ime. Shvaćaš, već sam je upoznao.”

Njegove su tiho izgovorene riječi imale snažan utjecaj. Dječak je s neshvaćanjem širom
otvorio usta, a ramena su mu klonula.

Ted ga je nastavio promatrati. Bio je žestok klinac. Na trenutak se zapitao hoće li mu biti žao
ubiti ga. “U redu je. Samo smo čavrljali. Znaš, čak me počastila šalicom čaja. Za moj je ukus bio
malo prejak, ali ipak lijepo od nje.” Nasmiješio se. “Koliko znam, policija ju je odvela u veoma
udoban starački dom, gdje će paziti na nju dok me ne uhvate. Ali, nažalost, ako policija nastavi
ovako bauljati, mogla bi ondje ostati prilično dugo.” Naglo je ustao. “Dobro. Imam
i pametnijeg posla od razgovora s tobom. A i trebaš se pomokriti, nije li tako?”

Otišao je do drvene škrinje, otključao je i izvadio plastičnu bocu za urin. “Upotrijebi ovo, a
zatim odmakni ruke i drži ih podalje, jesi li razumio?”

Spustio ju je na krevet između dječakovih nogu, a zatim se udaljio nekoliko koraka i iz džepa
izvukao par gumenih rukavica. “Bojim se da privatnost ne dolazi u obzir, ali ako ne budeš
igrao po pravilima mogu te ostaviti da sam sve obaviš. Samo požuri, imam posla.” Nakon što
se dječak olakšao, Ted je pažljivo uzeo bocu i, rukujući njome kao da je riječ o nitroglicerinu,
spustio je na pod pred vratima.

“Dobro, a sad me slušaj. Moraš donijeti još jednu odluku. Ova se kuća nalazi na samotnom
mjestu, bez susjeda i bez ikakvog prometa. Jedim razlog što sam te drogirao i začepio ti
usta jest taj što me je živcirala tvoja vika i nisam bio siguran hoću li se moći obuzdati da te
ne ušutkam, comprende?”

Dječak je progutao slinu, pa kimnuo glavom. “Izvrsno. Dakle, kako si pametan klinac, ili ću te
sputati i ušutkati baš kao i dosad, ili ću te ostaviti bez poveza na ustima i
minimalno zavezanog, ako mi obećaš da ćeš biti tiho i da nećeš učiniti ništa glupo. Oh, da, i
ona prvotna pravila o davljenju i dalje ostaju na snazi. Onda, što misliš o tome?” Ryan je opet
teško progutao i promrmljao: “Bit ću tiho.”

Ted je polako kimnuo. “Dobro.” Prišao mu je i uzeo pladanj, a zatim na pod spustio čašu sa
sokom, nadohvat dječaku. “Znaj i ovo. Krevet je pričvršćen za pod. Nema dijelova koji
se mogu skinuti i pomoći ti da pobjegneš. Ako se nekako uspiješ osloboditi, vrata su ojačana
i izvana osigurana zasunom. Na jedinom prozoru su čelične rešetke i kapci. Nema
prirodnog svjetla, pa ako samo takneš jedini izvor svjetlosti”, pokazao je prema stropu,
”nećeš biti samo zatvorenik, nego zatvorenik u mrklome mraku. A sad, jesam li štogod
zaboravio?” Na trenutak je stao grickati unutrašnjost obraza.

“Ah da, naravno, pod krevetom ćeš pronaći plastičnu kantu, ako ti stvarno zagusti.” Namrštio
se i gadljivo otpuhnuo. “Ali ako se budeš mogao obuzdati dok se ja ne vratim, jednom ću te
dnevno za nagradu odvesti do zahoda.” Duboko je uzdahnuo. “S druge strane, ako unerediš
krevet, prljavu ću plahtu spaliti zajedno s tobom na njoj. A sada ostani mirno ležati.”

Ted je nekoliko minuta proveo vezujući dječaku gležnjeve, pa opasujući ga debelim kožnim
remenom oko pojasa i lokotom ga pričvršćujući za lanac vezan za krevet. Kad je to obavio,
uzeo je pladanj, izvukao drvenu škrinju iz prostorije i ostavio je u hodniku. Nema koristi da
ga dovede u iskušenje.

“Eto, Ryane. Imaš nešto malo slobode. Ako želiš poživjeti, nemoj je zloupotrijebiti.”

Dječak ga je samo šutke promatrao.

“Dobro, dopusti mi da se drukčije izrazim. Ako pokušaš išta glupo, samo upamti, znam gdje
su smjestili tvoju dragu prijateljicu i siguran sam da će joj biti drago što me opet vidi, ali ovaj
ćemo put preskočiti čaj, kopčaš?” Ne čekajući odgovor, primijetio je kako se dječakov
gnjevan, buntovan pogled u trenu mijenja u onaj prepun užasa.

***

Neposredno prije jedanaest te večeri Matt je stajao na pragu policijske postaje i čekao kad će
ugledati Adiejev auto. Već je vidio kako Liz odlazi s Garyjem i Jasona kako ispraća Gemmu
do svoje stare Vauxhail Astre. Bryn je otišao nešto ranije s jednim od svojih sustanara,
mišićavim dvometrašem s njemačkim ovčarom prilijepljenim uz nogu.

Uzdahnuo je i čvršće se omotao jaknom. Nije mogao ništa više učiniti. Incident na parkiralištu
ga je potresao i sad se osjećao umorno. Ne samo fizički, nego i psihički potpuno iscrpljen.
Ubojica ga je iskušavao do krajnjih granica. Podigao je pogled prema vedrom nebu i zapitao
se koliko još šokova može podnijeti njegov preopterećeni um. Znao je da mu netko na ovaj
način vraća milo za drago, ali ako su zbog toga stradavala djeca, doista ovo više nije želio
raditi.

“Hajde, Galileo! Ako pokušavaš pronaći svoju sudbinu u jebenim zvijezdama, ja bih na tvome
mjestu odmah od toga odustao!” Adie se nagnuo preko suvozačeva sjedala i otvorio vrata.
“Bolje ti je da je potražiš na dnu boce Bell'sa.” Široko se nacerio. “A u toj potrazi ću ti i ja
pomoći. A sada prokleto ulazi unutra jer dok mi ovdje brbljamo, na štednjaku se
podgrijava velika porcija špageta bolonjez samo za vas, viši inspektore.”

“A ta boca Bell'sa?”

“Spremna je i čeka.”

Ona napetost od prije samo nekoliko trenutaka je popustila. “Pa što onda čekaš ovdje? Kaznu
za pogrešno parkiranje? Znaš, to se može srediti

“Tipičan prokleti murjak!” Adie je teatralno uzdahnuo, ubacio u brzinu i krenuo. “Zašto
riskiram glavu zbog tebe, nemam blagog pojma!”

Matt se zavalio u sjedalu i uzdahnuo. “Nemam ni ja, ali ovoga trena mi je prilično drago što
to činiš.”
Dvadeset treće poglavlje
Matt je nekoliko sati proveo više u nesvijesti negoli u snu. Probudivši se, vidio je kako kroz
mali prozor njegove sobe prodire blijedo svjetlo vlažne zore. Na trenutak se zapitao gdje se
nalazi, a zatim se polako vratio u stvarnost. Tiho je zaječao. Prije, kad god bi se probudio u
ovoj postelji, mogao je posegnuti i dotaknuti glatku, toplu kožu Liz sklupčane odmah do
njega. Danas se krevet činio hladnim, što se savršeno podudaralo s njegovim raspoloženjem.
Prebacio je noge preko ruba kreveta i polako ustao. Čelo mu je stegnula snažna, pulsirajuća
glavobolja, Isuse Kriste! Koliko smo viskija sinoć popili? Opet je sjeo na krevet, boreći se
protiv sve jače mučnine. Možda boravak kod Adieja i nije bila tako dobra ideja. Adiejeva
domaćinski natočena pića bila su jednako smrtonosna kao i majmun s bocom punom uza.

Oteturao je do kupaonice, proklinjući zamisao da u piću pokuša utopiti tugu. Sinoć je to

možda pomagalo, premda se i toga samo maglovito prisjećao, ali danas mu zasigurno
neće pomoći. Tiho opsovavši, odvrnuo je tuš i čekajući da poteče topla voda, pretražio
svoju toaletnu torbicu u potrazi za Paracetamolom.

Kad je završio s tuširanjem i odijevanjem, upravo je bilo prošlo šest i trideset. Adie je bio
obećao da će ga odvesti na posao, ali Matt je imao osjećaj da se njegov prijatelj s obzirom
na sve, uključujući i pola litre viskija, vjerojatno neće osvijestiti prije deset sati.

Matt je sišao stražnjim stubištem i upravo se namjeravao iskrasti van, kad je shvatio da nije
sam. Adie je sjedio za malim stolom uz prozor do stražnjeg izlaza, duboko zadubljen
u jutarnje novine.

“Čovječe! Tvoj dostavljač novina je stvarno uranio! A i ti, kad smo već kod toga.”

“Ah, Matte. Napokon. Nisi li ti ono mislio krenuti još prije zore? Već sam skočio do dućana i
pokupio jutarnje izdanje i pripremio ti doručak koji diže iz mrtvih.” Ustao je,
preklopio novine i protegnuo se. “Dolazi ovamo! Ne možeš praznog želuca započeti dan. Ono
što trebaš za hvatanje zlih tipova su prave linkolnšajerske kobasice s jajima.” Matt se uhvatio
za trbuh. “Oh, molim te. Nakon sinoćnje pijanke! Sigurno se šališ.”

“To je samo još jedan razlog da nešto pojedeš. Odmah ćeš se osjećati bolje, obećavam ti.” Ne
dopustivši daljnje prigovore, odgurao je Matta u mali restoran i posjeo ga za stol postavljen
za dvoje. “Daj mi dvije minute.”

Začudo, djelovalo je. Kad ga je Adie dovezao do policijske postaje, Matt se osjećao gotovo
normalno, dovoljno da bi zavarao kolege i izbjegao zadirkivanje, premda je, s obzirom
na situaciju, sumnjao da bi itko primijetio u kakvom je stanju.

U svojem je uredu uključio računalo i preuzeo posljednje izvještaje policajaca na terenu.

Istraga dosad nije polučila nikakve rezultate, ali područje koje su pretraživali nije moglo
biti gore: hektari močvara, bara i blata. Jedini pomak naprijed bio je izvještaj o bijelom
kombiju s nekakvim natpisom i brojem telefona na boku, parkiranom u blizini mjesta na
kojem je dječak posljednji put viđen. Utvrđeno je da nije proizveden u Britaniji. Premda još
uvijek nisu uspjeli otkriti koje je točno marke, definitivno su znali da je strane proizvodnje i
to, s obzirom na uistinu neobičan izgled, možda odnekud iz istočne Europe.

Matt je brzo pregledao ostatak materijala. Sigurno nitko pri zdravoj pameti ne bi krenuo u
otmicu djeteta s kombijem koji na sebi ima reklamu? I k tome prokleti broj telefona?
A Lincolnshire je bio prepun istočnih Europljana koji su radili u polju ili u tvornicama za
preradu hrane, pa je kombi vjerojatno pripadao nekom skladištu i nije baš ništa imao
s otmicom Ryana Fishera.

Zatvorio je zapis i počeo provjeravati elektroničku poštu. Većinu je toga obrisao, o nekim
porukama napravio zabilješke i sam ispisao nekoliko važnih.

“Ah, pitam se što imate za mene?” Naišao je i na poruku s adresom: Agencija za usvajanje
Cardogan Fife. Dvaput je kliknuo na nju da je otvori.

Dragi viši inspektore Ballard, oprostite što vam ovo šaljem u ranim jutarnjim satima, ali
otkad smo razgovarali, vaš mi problem ne izlazi iz glave. Sinoć sam pregledavala zapise iz
1980-ih i 1990-ih. Na moje iznenađenje, pronašla sam nešto što bi vas moglo zanimati, nešto
što radije ne bih napisala u mailu. Znam da ste zaposleni, ali zanima me možete li me posjetiti
u okrugu Durham. Molim vas, nazovite me kad dospijete. Ujutro moram ići kod doktora, ali
se nadam da ću do podneva biti slobodna.

Očekujem vaš poziv.

Alexis Peart

Matt je ispisao poruku na pisaču i još je jednom pročitao. Još je bilo rano i možda je uhvati
prije odlaska. Otvorio je svoj notes i pronašao njezin telefonski broj. Nije imao pojma
na kakav to liječnički pregled ide i gdje je to bilo. Možda će je njegov poziv uznemiriti ili
će zbog njega zakasniti. Zasigurno ga je zaintrigiralo ono što je napisala, ali unatoč
tome, zamolila ga je da je nazove popodne, pa mu je bolje tako i učiniti. Kako bi se osigurao
da mu nešto drugo ne odvuče pažnju, namjestio je alarm na mobitelu na podne, a zatim
pokušao ne nagađati što je to otkrila u arhivu agencije Cardogan Fife.

“Onda, tko je taj Adie Clarkson, gospodine?” Gemma je zakopčala jednu od svojih epoleta i
kratko se pogledala u retrovizoru.

Jason je stišao radio i slegnuo ramenima: “Netko kome šef vjeruje. Mislim da se odavno
poznaju.”

“Aha, čula sam i da je bivši zatvorenik. Čudan prijatelj za višeg inspektora.”

“Koliko radi, čudo je da uopće ima prijatelja, osim onih koje susreće na poslu”, mračno je
primijetio Jason.
“Da, ali takav tip? Mislila sam da se na to ne gleda dobro, a Matt sigurno nije osoba kojoj je
teško stjecati prijatelje.”

“Pozornice Goddard, ne vjerujem da višem inspektoru trebaju vaše procjene njegovih

prijatelja. Mlada damo, u redu je biti znatiželjan, ali gurati nos u tuđe stvari je
potpuno neprihvatljivo.” Jason je prebacio u treću brzinu i pretekao neki traktor. “A i dosad
bi trebala znati da šef ne otkriva karte kad je u pitanju njegov privatni život. Ne znam o tome
ništa više od onoga što si ti načula.” Gemma se pokajnički nasmiješila. “Oprostite, gospodine.
Samo se iskreno brinem zbog njega. Trenutačno je pod tako velikim stresom da me svatko iz
njegove prošlosti čini nervoznom. Posebno ako je pomalo nepouzdan.” ”Jako te dobro
razumijem, ali koliko znam, Clarkson je već godinama lojalan građanin.”

“Ipak, čudno je da je baš on pronašao uređaj za prisluškivanje. Mislim, čini se kao da je točno
znao gdje tražiti.”

“Nemaš pravo, Gemma”, Jason je duboko uzdahnuo. “Šef je bio taj koji je od Adieja zatražio
da pretraži baš taj ormar kako bi pronašao neke stare fotografije.”

Gemma ga je pogledala kroz stisnute kapke. “Meni se to ipak čini sumnjivim.” Zagledala se
kroz prozor. ”Smijem li vas nešto pitati, gospodine?”

Jason je odmah uočio ozbiljan prizvuk u njezinu glasu. “Naravno. Pucaj.”

“Zašto viši inspektor odbacuje mogućnost da je Paul Underhill možda živ i da možda još
uvijek ubija ljude?”

“To doista ne znam. Ipak, morali su biti prokleto sigurni u to da je mrtav. Ili... ne znam...
možda jednostavno ne može priznati mogućnost da su u nečemu pogriješili.”

“Ali zašto? Svatko može pogriješiti. I uz svu suvremenu tehnologiju, još uvijek znamo zeznuti
stvar. Prije toliko godina sigurno je bilo puno lakše otići u krivom smjeru. Znate, probdjela
sam noć razmišljajući o tim raspelima. Ako je to bila tako dobro čuvana tajna, tko bi drugi
osini ubojice za njih znao?” Okrenula se i pogledala Jasona. “Što vi mislite? Iskreno?”

“Iskreno? Zbilja ne znam, Gemma.” Čvršće je stisnuo upravljač. “Devedeset pet posto mene
vjeruje da je viši inspektor u pravu. Napokon, on bi morao znati, bio je ondje kad se
to događalo. Lako je nama suditi s ovim odmakom, ali on je bio ondje.” Na trenutak je zastao.
”A onda počnem razmišljati o istome što i tebe muči, i moram priznati da se ponekad zapitam
je li to tijelo u jarku doista bilo Underhillovo.”

“Bryn misli isto.” Nježno mu je dotaknula ruku. “Zbilja bismo ga trebali iskopati, gospodine,
i tada ćemo znati sigurno, razriješiti taj misterij na ovaj ili onaj način. Hoćete li razgovarati
sa šefom? Možda će vas poslušati prije nego neiskusnu novakinju.”

“On te ne smatra takvom, Gemma, i to dobro znaš. Ne bi bila u njegovoj ekipi da nije mislio
kako imaš potencijala za prokleto dobru detektivku.”
“Možda, ali kako nemam iskustva poput vas ostalih, još me uvijek smatra pomalo zelenom,
zar ne?”

“Vjeruj mi, za deset godina, kada budeš razgovarala s mladima iz svoje ekipe, i ti ćeš govoriti
isto: ‘Nema nikakve zamjene za iskustvo.'”

“Da, da. Ali hoćete li razgovarati s njime, gospodine?”

“Zapravo, već sam razgovarao, ali razgovarat ću opet, dobro? Ipak, ne mogu ništa jamčiti.”

“Hvala. To cijenimo.” Gemma se zavalila u sjedalu i opustila. “Hej! A da malo promijenimo

temu... što mislite o onoj mrgi od naredničina muža! Bogme je u formi!”

“Jesam li ja prava osoba koja bi to komentirala?” Jason se zagonetno nasmiješio. “Krupan je,
to mu priznajem. I dobar kompa. Znam ga otprije.”

“Koji mu je čin?”

“Pukovnik.”

“Impresivno! Čudno da ga narednica češće ne spominje. Ja bih po cijeli dan pokazivala

fotografiju svoga dragoga i razmetala se njegovim seksi tijelom!”

“Valjda iz istog razloga zašto se ti uokolo ne hvališ da imaš dečka bogataša.” Prijekorno ju je
pogledao. “Zato što je to privatna stvar, zar ne? A Gary Haynes ima i veoma opasan
posao. Siguran sam da Liz stalno očekuje vijest da se kući vraća u lijesu. Zato je posvećena
poslu i to je najbolje što može učiniti.”

“Joj! Jeste me, inspektore.”

“Pa tako je, zar ne? Kad ti je do nekoga stvarno stalo, ne želiš da tvoju vezu analizira cijela
kantina?”

“Potpuno ste u pravu, to je ono što najmanje želite”, Gemma se nacerila. “A i ne bih baš rekla
da je Roy neki bogataš.”

“Njegova adresa govori drukčije.”

Gemmi je osmijeh izblijedio. “To je novac njegove obitelji, oni se njime razmeću. Roy bi bio
sretan da živi sa mnom bilo gdje, ali oni ne žele da njihov zlatni dečko živi na pogrešnoj strani
ulice.”

“Zar ih ne može poslati kvragu?”

“Još ne može.” Osmijeh joj se vratio. “Premda se možda malo iznenade kad mu bude dostupna
stipendija koju mu je ostavio djed.”
“Ah, znaci, vrijedi čekati.”

“Apsolutno. Bio bi glup kad bi sada pilio granu na kojoj sjedi. Osim toga, valja odvagnuti i
puno drugih stvari, ja moram razmisliti o svojoj karijeri, ona mi je veoma važna.”

“Znači, zaprosio te je, je li?” upitao je Jason.

Gemma je spustila pogled u krilo i počela odsutno trljati malu mrlju na svojoj jakni. “Možda
mi je to dao nagovijestiti na zaobilazni način, ali zna da ja još nisam spremna. Time bih se
odrekla svih mogućnosti koje su mi pružili mama i tata, a da niti ne spominjem naporan rad
koji sam sama u ovo uložila.”

Jason je usporio i prišao električnim vratima policijske postaje. Dok je gurao karticu u stroj i
čekao da se rampa podigne, rekao je: “Ja sam se oženio mlad i sačuvao karijeru. To
je izvedivo, ako se doista volite.”

“Ali nije lako, zar ne? Ne u ovakvom okruženju. Znam, vidjela sam statistiku.”

“Zaboravi statistiku! Budi drukčija, iznimka koja potvrđuje pravilo. Naravno, ako to želiš.”
Jason se zaustavio na svojem parkirnom mjestu i sa zanimanjem pogledao mladu ženu.

Ona mu je uzvratila osmijeh i kimnula glavom, kao da procjenjuje njegove riječi. “Sad ste me
uhvatili, gospodine. O tome vrijedi razmisliti “

Dok je izlazila iz auta, Jason se zapitao što ona uistinu želi. Nije ju bilo lako pročitati, ali
nekako je naslućivao da joj bogati Roy i njegova otmjena gajba nisu glavna ambicija u životu.

***

“Danas u jutarnjoj pošti nema ničega ružnog, gospodine?” Bryn se sručio za svoj stol.

“Zasad nema. Ali tko zna što nam dan još može donijeti?” Matt je stajao pokraj prozora i
gledao van dok nije ugledao veliki srebrni Lexus kako skreće na parkiralište. Kad je Liz
izišla, najprije je osjetio olakšanje što se sigurno vratila. Ali kad se nagnula kroz prozor i
poljubila muža, preplavila ga je ljubomora. Naglo se okrenuo od prozora i ogledao se po
prostoriji. “Ima li još nešto od ekipa na terenu, Jasone?”

“Bojim se da nema. Proširuju područje pretraživanja, a pridružili su im se i kadeti iz

zrakoplovne baze RAF-a u Casterfenu. To je mjesto zaguljeno za temeljito pretraživanje.”

“A i plime su opasne, posebno na tom potezu obale.” Za Boga miloga! Kakvo ja pravo imam
zavidjeti Garyju Haynesu? Matt je duboko udahnuo i pokušao misli usmjeriti na sadašnjost.
“Kako vrijeme odmiče, sve više mislim da će, kada nešto napokon pronađu, to biti mrtvo
truplo. Ima li vijesti o onim gumama i bijelom kombiju?”

Gemma je počela prelistavati mali bunt papira. “Da, gospodine. Potvrđeno je da je rumunjske
proizvodnje. Kad pronađemo kombi, barem ga neće biti problem prepoznati.”
“Čak i ako uspijemo u tome, iskreno sumnjam da će nam to imalo pomoći”, ozbiljno je rekao
Matt. Znao je da zvuči poput Jasona kad ima loš dan, ali polako ga je obuzimala malodušnost.
Čak mu ni prizor Liz kako ulazi u prostoriju nije popravio raspoloženje. Zapravo, premda mu
je bila tako blizu, od njezine se nedodirljive prisutnosti osjećao još gore.

Dok su ostali razmjenjivali posljednje informacije, Matt je otišao do ploče koja je prekrivala
gotovo cijeli zid i zagledao se u fotografije na njoj. Činilo mu se kao da gleda sažetak cijele
povijesti svoga života. Tri mrtva dječaka postala su dijelom njega još od trenutka kad je
ugledao blijedo lice Jamieja Matraversa pod mjesečinom obasjanom površinom vode. Sada
im se, godinama kasnije, pridružio i Gabriel, još jedna izgubljena duša u sablasnoj skupini
supatnika koji su ga progonili u snu. Zatim je tu bila Laura, pa fotografija s vjenčanja s Maggie.
Promatrajući njihove fotografije, opet je osjetio agoniju koja ga je natjerala da pobjegne u
Grčku. Na to krajnje skrovito mjesto na kojem je analizirao krhotine svog života, ne bi li vidio
je li u njemu ostalo išta vrijedno spašavanja.

Prelazio je pogledom preko tih tužnih slika. Sve boli i patnje svedene na niz fotografija
izloženih cijelom svijetu da ih se gleda i možda prezire. Možda čak i nešto gore od toga, ako se
toj zlokobnoj zbirci pridoda i fotografija leša Ryana Fishera.

Osjetio je miris Lizina parfema iza sebe još i prije nego što je progovorila. Glas joj je bio blag.
“Oprosti što prekidam te duboke misli, Matte. Ali mogu li kratko popričati s tobom?”

“Misli su mi sada poprilično mračne, Liz. Zapravo sam jako sretan što si me prekinula. U
mojem uredu?” Kimnula je glavom i krenula za njim.

Pridržao joj je vrata, a onda ih pažljivo zatvorio. “Ne brini, vidio sam da te je Gary jutros
dovezao. Neću opet optrčavati parkiralište i mahnito vrištati, kao zadnji put.” Ona je
podigla obrve pa sjela. “I bolje ti je. Strah me je i pomisliti na što sliči snimka nadzorne
kamere.”

“Vjerojatno na suvremenu verziju Murjaka iz Key-stonea.1 ” Matt je sjeo na rub stola i spustio
pogled prema njoj. “Onda, u čemu je problem?”

“Gary se večeras vraća u Irak.”

“Ah, žao mi je to čuti.”

“Ne laži, Matte Ballarde, nije ti žao, oduševljen si.”

1 Keystone Cops - humoristični serijal iz razdoblja nijemog filma čiji su protagonisti nespretni, nekompetentni

policajci.
“No, dakle, žao mi je što se vraća u ratnu zonu. Zbilja jest.”

Liz je spustila lakat na naslon stolice i naslonila glavu na ruku. “Prije odlaska želi doći i
razgovarati s tobom. Je li to u redu?”

Matt je zatreptao očima. Nisam siguran je li “u redu” baš dobar opis onoga što osjećam prema
tom scenariju. “Valjda. Oh, naravno, neka dođe. Znaš li što želi?”

“A što misliš? Jadnik je užasnut što me ostavlja ovdje dok uokolo trči ubojica. Želi s tobom
razgovarati o mojem boravku kod Jasona i o tome koliko ću ondje biti sigurna. To je sve.”

Matt je kimnuo glavom, nesiguran što je zapravo očekivao čuti. “Znaš li kad će doći? Pobrinut
ću se da tada budem ovdje.”

“Najprije će nazvati, ali vjerojatno oko podneva.” Naslonila se i dobacila mu dug, nervozan
pogled. “Matte, razmišljala sam o nečemu.”

On se namrštio, zatečen ozbiljnim tonom njezina glasa. “Ovo mi ne sluti na dobro.”

Ne obazirući se na njegov komentar, nastavila je: “Da budem iskrena, pitala sam se što ti
misliš o tome da Garyju kažem za nas?”

Tišina je ostala dugo visjeti u zraku, a onda je Matt tiho zazviždao. “Dakle! To nisam
očekivao!”

“Matte, oboje znamo da su se stvari... mislim, stvari su se promijenile, zar ne?”

Njemu su se po glavi počele rojiti misli. Imala je pravo, ali nije imao pojma što da joj kaže.

Ona je nastavila: “Dobro, možda je to zbog cijelog ovog stresa, a možda bi se ionako dogodilo.
Što god bilo, sada je sve drukčije i prilično sam sigurna da si i ti to primijetio. Ili...?”

On je teško progutao. “Ne, Liz, nisi samo ti u pitanju, ali...” Žestoko je protrljao čelo. “Kvragu!
Uz sve ostalo što se događa, ne znam mogu li se još i s time nositi. Što ako nastrada? jadnik
će sutra biti u ratnoj zoni, pa to onda zbilja ne bi bilo fer prema njemu, zar ne?” Mrzio je sebe
što to govori i znao da zvuči kao loš izgovor. “Liz, obećali smo da ovo nikad nećemo razglasiti.
Možeš li samo zamisliti kako će nas ogovarati? A ne bismo mogli ni zajedno raditi, mi...”

“Stani, ne govori više ništa!” Činila se užasnutom. “Ne mislim objaviti prokleti oglas u
policijskom časopisu! Mislila sam reći samo Garyju, nikome drugom. Rekla sam ti da naš
brak nije konvencionalan i možda bi mu laknulo kad bi znao da ovdje imam nekoga tko pazi
i brine o meni.”

Mattu se još vrtjelo u glavi. “Misliš li zbilja... mislim, zar stvarno vjeruješ da će to pomoći?”

Liz je zaječala. “Nije ovo nekakva nevažna sitnica! Cijelu sam noć probdjela razmišljajući o
tome. Gary je jučer sate proveo na telefonu, pokušavajući ishoditi nekakav produljeni dopust,
ali tamo gdje je stacioniran događaju se ozbiljna sranja, a on se nalazi usred toga. Bez njegova
sudjelovanja u dovršenju posla, dobri će momci zasigurno izvući deblji kraj. Naravno, sve je
to strogo povjerljivo, ali doista je loše, vjeruj mi. Inače nikad ne bi otišao.”

Matt je počeo gristi nokat na palcu. “Ne znam što da ti kažem. Što ako to poluči drukčiji učinak
od onoga kojem si se nadala? Hoće li mu to još više pogoršati stvari?”

“Imali smo dogovor... još prije vjenčanja.” Liz ga je ozbiljno pogledala. “Tražio je od mene da
mu, ako upoznam nekog posebnog, nekoga tko mi uistinu nešto znači, to obavezno
kažem. Nije ga bilo briga za usputne stvari, i nije želio znati detalje o mojim lutanjima izvan
braka, a ja sam bila jako diskretna.” Odlučno se zagledala u Matta. ”Stvar je u tome što mu
svih ovih godina našeg braka nisam imala razloga išta reći, sve dosad.”

“Misliš li onda da bi baš u ovo traumatično vrijeme trebala zaljuljati čamac?” Matt je poželio
posegnuti i uhvatiti je za ruku, ali ovo nije bilo mjesto za to.

“Gary i ja smo još uvijek najbolji prijatelji, oduvijek smo bili. Doista želim da on zna za nas.
Iskreno... vjerujem da neće biti sto posto usredotočen ako se bude brinuo o mojoj sigurnosti.
A to bi ga moglo ubiti.”

Matt je podigao ruke, predajući se. “Tada pristajem na ono što ti smatraš najboljim. Prilično
mi je jasno zašto si se udala za njega, ali znam i da su stvari do sada funkcionirale savršeno.
Samo ne želim da učiniš nešto zbog čega ćeš kasnije požaliti.”

“Onda poslušaj što ti on ima za reći i, ako još uvijek budeš mislio da činim veliku pogrešku,
sve ćemo ovo zaboraviti, dobro?” Glas joj se stišao gotovo do šapta. ”A sada, ovo je možda
veoma loš odabir trenutka, viši inspektore, ali doista imam potrebu reći da vas volim.” Srce
mu je zalupalo u grudima. “Posve točno, trenutak je loš, ali bolje ti je da znaš kako tu izjavu
potpuno podržavam.” Pogledao ju je s neskrivenom toplinom i polako odmahnuo glavom. “I
ovaj ćemo razgovor nastaviti u prikladnije vrijeme i u mnogo ljepšem okruženju.”

“Da, gospodine. Apsolutno.” Šaljivo mu je salutirala i izišla iz ureda.

Dva sata kasnije Matt je primio poziv od patologa. “Samo da vam primirim savjest po pitanju
barem jednog područja istrage, dragi viši inspektore.”

Mogao je čuti kako Rory Wilkinson usput tipka na računalu. “Mislim da će vam prilično
laknuti kad čujete da vjenčani prsten nije pripadao vašoj ženi. Računalno uvećanje
fotografije ukazalo je na veliku debljinu prstena. Prsten koji ovdje imamo znatno je tanji i,
premda se čini iste starosti i u nekom je trenutku bio skraćivan kao onaj vaše žene, nije ni
jednake kvalitete ni težine. Zato, srčeko, možete zaboraviti na svoje sumnje da davnašnji
serijski ubojica još uvijek sretno i ugodno živi u Lincolnshireu.”

Matt je s olakšanjem odahnuo. “Hvala vam na tome, profesore Wilkinson, a hvala vam i na
prijedlogu da ovo istražimo. Cijenim to.”
“Čujem da je vaša potraga za starom fotografijom rezultirala pronalaskom ružne male bube
u vašem domu.”

“Doista je tako. Mislim da je vaši tehničari upravo pregledavaju.”

“Oh, sigurno. Cijeli sam dan pucketao bičem. Onda, jeste li išta bliže otkriću tko vas to mrzi iz
dna duše?”

“Nažalost, ne.” Matt je bacio pogled na otvoren fascikl na stolu i na uvećanu fotografiju
muškarca koji je donio cvijeće u hospicij njegove majke. “Sve je to tako jezovito. Čak imam
i njegove fotografije, ali one mi ništa ne znače. Kučkinog sina nikada prije nisam vidio.”

“I nemate nikakvih drugih saznanja?”

“Baš nikakvih. Siguran sam da je to razlog onog vedrog osmijeha u kamera. Zna da je prokleto
siguran.”

“A je li fotografija objavljena u tisku?”

“Ne, zasad još nije, premda je putem računala poslana svim policijskim postajama u zemlji.”

“I nitko ga nije prepoznao? Hm, mogu li biti uistinu bezobrazan i zamoliti da vidim jednu od
tih fotografija?”

“Naravno. Poslat ću vam je. Pretpostavljam da je bolje ako je vidi što više ljudi. Ako je odavde,
možda mi se posreći pa naiđem na nekoga tko ga poznaje.”

Patolog je tiho frknuo. “Na umu mi je više bila profesionalna procjena njegova fizičkog
izgleda. Možda to ne znate, ali jedna od mojih specijalnosti u ovom opsežnom i
raznolikom posluje forenzička antropologija. Proučavanje ljudske vrste i njezinih
kulturoloških različitosti. Znam da to obično znači proučavanje ljudskih ostataka, posebno
kostura, ali mogu prokleto mnogo zaključiti o nekome samo po strukturi njegovih kostiju i
fizionomiji.”

“No, dakle, u tom vam slučaju šaljem kopije svega što imam. Sve su fotografije snimljene
različitim nadzornim kamerama, pa su neke od njih pomalo zrnate. Ali bit ću vam
zahvalan na svemu što mi date” Matt je u sebi prokleo samoga sebe što govori tako brzo.
Zvučao je poput studenta treće godine, a ne iskusnog detektiva.

“Sve je u redu, predavanje je završeno. Možete ići.” U patologovu je glasu mogao prepoznati
da ga sve ovo jako zabavlja. “Onda, pogledat ću to za vas, čim uhvatim malo slobodnog
vremena između seciranja mrtvih tijela.”

Jason je izgledao kao da mu je neugodno. “Shvaćam da ovo možda nije najbolje vrijeme da to
spominjem, ali...”
“Ma nemoj mi reći. Opet Underhill, zar ne?” Matt je rukama poklopio uši. “Zar ne možemo
razgovarati o nečemu drugom? Poput onog... jesi li se čuo sa ženom i s djecom? Kako su oni?”

“Da, razgovarao sam s njima. Žena mi je na izmaku snaga, a djeca su nemoguća i žele se vratiti
kući... no, dakle, ja doista mislim da bismo morali bolje razmotriti teoriju da je Underhill
možda još uvijek živ.”

Matt je odmahnuo glavom. “Gemma ti je opet zavrtala ruku?”

“Ne, odnosno da... ali kad u obzir uzmeš stvari poput tih raspela, i ja se pitam je li ona možda
u pravu.”

“Dobro.”

Jason se širom otvorenih očiju zagledao u Matta. “Dobro? Mislite reći da ćemo zatražiti
ekshumaciju?”

“Ne, mislim: dobro, daj Gemmi novu fotografiju, onu uvećanu iz hospicija. Neka kaže
tehničarima da obave postupak određivanja dobi i usporede rezultate. To je puno
bolja fotografija i trebala bi joj dati konačan odgovor, što će dokazati da se Underhill
nije reinkarnirao.”

“Vi ste u to potpuno sigurni, gospodine?”

“Aha, ali ipak joj daj tu fotografiju pa neka to obavi.” Matt se nagnuo naprijed i dohvatio sliku.
“Što je više gledam, to sam sigurniji da ovo nije Underhill. Nije da smo se baš družili, ali moja
mi sjećanja govore da to nije ovaj tip.”

“Vrijeme iskrivljuje sjećanja, a i možda se pobrinuo promijeniti izgled.”

“Moguće.” Preko stola je dobacio fotografiju Jasonu. “Uzmi je i uljepšaj Gemmi dan.”

Jason ju je uzeo, pa se zagledao u bradato lice s podlim osmijehom i progunđao: “Mislim da

bi je više veselila ekshumacija, ali za početak je valjda i ovo dobro.” ”Onoliko dobro
koliko zasad može biti.” Matt se nasmiješio. “A znajući koliko voliš odlaziti u mrtvačnicu,
možda bi mogao odnijeti kopije svib ubojičinih snimaka s nadzornih kamera Roryju i, kad si
već ondje, usput provjeriti u kojem je statusu ono posljednje raspelo, dobro?” Jason je ustao.
“Sa zadovoljstvom, gospodine.”

“I bez novih ogovaranja, može? Čini se da Rory jako puno zna o meni.”

“Kao da sam ja bio taj koji vas je ogovarao, gospodine.”

Dvadeset četvrto poglavlje
U jedanaest i trideset Liz je zadovoljno uzviknula.

“ Izvrsno!”

“Želiš li to podijeliti sa mnom?” upitao je Bryn.

“Ja jutros samo upadam u proklete slijepe ulice.”

“Malo strpljenja, momče! Još jedan poziv i, ako bude sreće, bit ću ti spremna sve reći.” Podigla
je slušalicu i počela utipkavati brojeve.

“No, dobro, barem netko od nas postiže rezultate”, promrmljao je Bryn. “Moj dio istrage je
otprilike jednako lagan kao šutiranje kita niz plažu.”

“Glavu gore, mladiću.” Liz je rukom poklopila slušalicu. “Ako ovo ispadne dobro, trebat ću
tvoju pomoć u nečijem progonu, i to brzo. Oh, kvragu!” U Lizinoj se torbici oglasio mobitel.

Bryn ju je s nadom pogledao. “Mogu li ja obaviti taj poziv umjesto tebe?”

“U redu je.” Jednom je rukom istresla cijeli sadržaj torbice na stol i dohvatila mobitel. “Poruka
od mojeg muža. Oh, sranje! A sada na telefonu dobivam automatsku sekretaricu.” Kratko je
ostavila ljubaznu poruku da joj se uzvrati poziv, a zatim zalupila slušalicu i odgurnula stolicu
na kojoj je sjedila. “Što sam ono rekla o sreći?” Bacila je pogled na sat i dohvatila svoju
propusnicu. ”Moram otići propustiti Garyja u postaju, a zatim pozvati tehničare da mi dođu
provjeriti računalo. Prokleta stvar kao da vodi vlastiti život, a ovoga mi trena to doista ne
treba! Hoćeš li pripaziti na moj telefon? Zbilja moram što prije razgovarati s tom ženom. Oh,
i nemoj dopustiti da šef opet počne ludjeti, podsjeti ga da očekuje Garyjev dolazak, dobro?”

“Smiri se i prepusti to meni, narednice. Sve je bolje od ovoga što trenutačno pokušavam
riješiti.”

Kad je Liz napustila prostoriju odjela za umorstva, Mattu je zazvonio telefon na vanjskoj liniji.

“Gospođo Peart! Dobio sam vašu poruku. Hvala vam.”

Alexis Peart mu je nekako suzdržano uzvratila pozdrav. Matt se ponadao da to nema veze s
njezinim posjetom bolnici.

“Žao mi je što vas gnjavim, viši inspektore, ali vratila sam se malo ranije nego što sam
očekivala, a doista moram razgovarati s vama. Ima li ikakve šanse da dođete do mene?”

Mattu bi bilo drago to potvrditi, ali znao je da je to putovanje neostvarivo. “U bilo koje drugo
vrijeme već bih bio na autoputu, ali s obzirom na prirodu istrage zločina koja je upravo u
tijeku, bojim se da to nije moguće. Mogu poslati nekoga drugoga, ako o tome ne možemo
razgovarati telefonom.”

“Oh, dragi inspektore, to uopće ne bi koristilo.” Zvučala je kao da pokušava donijeti nekakvu
odluku.

“Ili mogu poslati auto da vas preveze kod nas u postaju?”

Matt je začuo uzdah, nakon čega je rekla: “Kao i vi, u drugim okolnostima ne bih nimalo
oklijevala, a ne bi mi trebala ni vaša usluga prijevoza, ali bojim se da trenutačno
moram razmišljati o drugim stvarima.” Opet je osjetio njezinu neodlučnost, prije nego što
je nastavila: ”Dakle, pretpostavljam da nemam izbora. Nema jednostavnog načina kako vam
ovo reći.”

“Jeste li pronašli nešto što nam može pomoći?”

“Nisam sigurna što se slučaja tiče. Vjerujem da je ono što sam otkrila duboko osobno”,
zašutjela je na trenutak pa pridodala, “i to vama.”

Matt se ukočio, a blagi nemir koji je osjećao pretvorio u provalu dubokog straha. Što god mu
se Alexis Peart spremala reći, ako je povezano s njime, bit će razlog zašto je ubojica
na Laurinu fotografiju dodao taj telefonski broj.

Žena je njegovu šutnju očito shvatila kao znak da može nastaviti. “Sinoć sam na svojem
računalu provjerila sve slučajeve povezane s Fenfleetom i njegovom okolicom. Bilo ih je
tek nekoliko. Iz tog područja zasigurno nije bilo majki ili djece. Zatim sam potragu proširila
na obitelji koje su se odatle odselile i otkrila stari slučaj, jedan koji je meni i mojem mužu u
to vrijeme donio puno briga.”

Matt je poželio viknuti da prijeđe na stvar. Sada mu nije trebala njezina životna priča, samo
je želio znati činjenice.

Alexis Peart kao da je osjetila njegovo nestrpljenje. “Molim vas, budite strpljivi. Možda vam
zvuči nevažno, ali zbilja trebate znati pozadinu tog slučaja. Neki se slučajevi od početka čine
osuđeni na propast, ali ovaj je bio prava tragedija. Jedno se dijete u barem tri slučaja uspjelo
provući kroz mrežu koja mu je trebala pružiti potporu. Bilo je uklonjeno iz, kako se smatralo,
opasnog okruženja i u dobi od pet godina stavljeno u sustav skrbi. Njezin je očuh u pijanom
stanju znao biti agresivan i uhićenje nakon što joj je pretukao majku. Majka je na početku
odbijala protiv njega podnijeti tužbu, ali nakon što ju je i drugi put pretukao, tako jako da je
neko vrijeme morala odležati u bolnici, pristala je poći na sud. Prije nego što se to uspjelo
obaviti, opet ju je pretukao. Navodno se oporavila, ali čim je bila u stanju hodati,

pobjegla je od njega. Nešto odjeće, za koju se kasnije utvrdilo da je njezina, pronađeno je na

stijenama samotnog dijela obale oko pet milja udaljenog od mjesta gdje je živjela u
Northumberlandu. Nažalost, tijelo joj nikad nije pronađeno, ali s obzirom na
okolnosti, smatralo se da je sama sebi oduzela život. Dijete je primljeno na državnu skrb, a
zatim dano u skrbničku obitelj. S obzirom na pravne probleme oko njezine majke, usvojenje
se nije smatralo primjerenim dok ne prođe neko razumno vrijeme. S prvim udomiteljima nije
išlo i u tom je trenutku započeo niz pogreški zbog čega je nestala iz sustava. Kad se napokon
opet pojavila i ušla u naš registar, bilo joj je sedam i upravo su je bili uklonili iz još
jedne potencijalno nasilne sredine. Hvala Bogu, napokon smo bili u mogućnosti za nju
pronaći prikladnu obitelj, lokalni bračni par ovdje u Brownshillu. Djetetu je napokon
pružena stabilnost, ljubav i sigurno kućno okruženje.”

Matt je osjetio kako u njemu raste bijes. “Ne razumijem. Kakve to veze ima sa mnom? I
pretpostavljam da vaša priča ionako ima sretan završetak.”

“Oh, imala je. Ali čak i nakon što je udomljena, i dalje smo otkrivali užasne priče o mjestima
na koja je bila poslana. Jadna malena.”

Matt je zaškrgutao zubima. “A veza s Fenfleetom? Sa mnom?”

“Njezina se nova obitelj prije dvadeset godina preselila u vaše područje i tako je njezin slučaj
isplivao na površinu. Čini sam ga ugledala, odmah mi je bilo jasno.” Alexis Peart je duboko
uzdahnula. “I zato sam kopala još dublje. Pošla sam u podrum i izvukla sve stare dokumente
povezane s time, a zatim pomoću interneta uspjela doći do informacija iz tadašnjeg tiska, kao
i do nekih izvještaja do kojih je prije bilo nemoguće doći. Radi se o tome, viši inspektore
Ballard, da pouzdano znam kako je to dijete kći žene s vaše fotografije, Laure Schofield.”

“Laure? Imala je dijete? Ali kada?” Matta kao da ga je netko iznenada udario.

“Dijete je rođeno 1990. godine. Datum odgovara vremenu kad je Laura nestala”, odgovorila
je gospođa Peart. “Udala se veoma diskretno u matičnom uredu, nekoliko godina kasnije.
Postala je Laura Findlay, a noćas sam, otprilike u tri sata ujutro, otkrila da joj je djevojačko
prezime bilo Schofield.”

“Laura se udala? I to za grubijana koji ju je mlatio?” Matt je zaškrgutao zubima. “Jeste li

sigurni u sve to?” Kad je progovorila, Alexis Peart je zvučala kao da će svakog časa
zaplakati. Očito joj nije bilo nimalo drago povjerljivu informaciju odavati na tako grub i bolan
način. “Možete li sada razumjeti zašto sam vas htjela osobno vidjeti, viši inspektore?
Pregledala sam sve što mi je bilo dostupno i dvaput sve provjerila što sam bolje mogla, ali
osim ako nisam užasno pogriješila, uistinu vjerujem da možda imate kćer.”

Mattu su se usta osušila, a srce počelo žestoko lupati u grudima. “Ne vjerujem u to! Zašto bi
Laura uopće bježala od mene? Zašto mi nije rekla?”

Glas s druge strane linije bio je prepun sućuti. “Oh, da samo znate što sve djevojci prolazi
kroz glavu kad otkrije da je trudna. Ne mogu se sve s time dobro nositi. Neke u tome uopće ne
uspijevaju.”

“Ali...” Matt je osjetio kako su mu oči zasuzile. Nakon svih tih godina, neki mu je unutarnji
osjećaj govorio da je Laura mrtva. Policajac u njemu podsjetio ga je da još ne postoje
pouzdani dokazi i da sve to treba temeljito provjeriti, zapravo provesti cijelu istragu.
Potisnuo je suze. Ipak, duboko u sebi osjećao je da će uspjeti potvrditi točnost otkrića Alexis
Peart. Bila je inteligentna žena i nikad mu ovo ne bi podvalila da nije bila devedeset devet
posto sigurna.

Njezine posljednje riječi odjednom su ga pogodile poput stvarnog udarca. Za Boga miloga!
Ako je to istina, imao je kćer. I to ovdje, u Fenfleetu.

“Gospođo Peart.” Boreći se s osjećajima, na koncu je izgovorio: “Koje je prezime obitelji koja
je usvojila dijete?”

“James i Linda Goddard. Dijete se zvalo Gemma.” Nakon završetka razgovora, Matt je punili
deset minuta samo šetao uredom. Um mu je eksplodirao od smiješnih pretpostavki i ludih
zamisli.

Gemma? Zar je moguće da mu je ona kći? I koliko je ono godina imala Gemma? Bi li mogla
imati dvadeset sedam? Izgledala je mnogo mlađe. I može li u njoj vidjeti išta Laurino?
Išta svojega? Zasigurno je imala Laurin ten. I njegov entuzijazam za karijeru koju je odabrala.
Da, bila je predana policajka, baš poput njega. Nikad nije spomenula da je usvojena, ali koliko
je ljudi to činilo? Prema gospođi Peart, imala je veoma ružan početak života, i možda je
bila traumatizirana i željela zaboraviti svoje rane godino. Na trenutak je bio prepun gnjeva
prema Lauri što je pobjegla, što je odvela njegovu nerođenu kćer i prepustila je užasnoj
sudbini. Protrljao je oči sve dok ga nisu zaboljele. Više od svega bio je ogorčen na nju jer mu
nije rekla da će postati otac. Zaboga, pa želio se vjenčati s njome. Što je mislila da će on reći?
Bio bi u sedmom nebu! Prekinuo je taj tok misli. Bi li baš bilo tako? Odjednom se prisjetio tih
prvih godina u policiji. Tako vatrenih i prepunih ambicije. I je li zapravo ikad Lauri rekao
koliko se želi vjenčati s njome? Možda joj je jedino pokazivao tu vatrenost i ambiciju, ali ne
za nju, nego za karijeru. Možda ona uopće nije bila kriva.

Očajnički je poželio pozvati Gemmu u ured, posjesti je pred sebe i razgovarati s njome, a onda
ga je stvarnost žestoko pogodila. Kvragu sve! Kakav si ti to bezosjećajni šupak?

Matt se zavalio u naslon stolice i odjednom osjetio snažnu mučninu zbog užasne pomisli koja
ga je preplavila. Što ako je sve ovo bila samo neka izopačena i sadistička šala, osmišljena u
bolesnom umu ubojice? Ako ni djelić toga nije istina? Prisjetio se Lizinih riječi; “Sjeti se, on je
manipulator, Matte, i čvrsto te se dočepao.”

Da, kad bolje promisli, što je on znao o toj gospođi Peart? Što ako je ona dio cijele te igre?
Kako izvrstan način da ga se obmane.

Očajnički je trebao s nekim razgovarati, ali prvo mora raščistiti misli ili će, ne po prvi put u
posljednje vrijeme, ispasti iracionalni glupan. Negdje je načuo da se mozak istodobno
može nositi s najviše deset stvari pa će, kako bi spriječio preopterećenost, one suvišne
jednostavno odbaciti. A on je ovoga trenutka bio prilično siguran da će prije ostati bez
zdravog razuma Ako ga već nije izgubio.
Dok je ustajao i gurao stolicu pod stol, začuo je kucanje na vratima.

Dakle, ovo će biti zanimljivo. Kako se, dovraga, nakon vijesti koje je upravo primio ponašati
normalno?

Bryn je gurnuo glavu kroz odškrinuta vrata. “Oprostite što vas gnjavim, šefe, ali suprug
narednice Haynes vas želi vidjeti. Da ga dovedem u vaš ured?”

Matt se jedva odupro porivu da se glasno nasmije. Oh, izvrsno! Ovo jednostavno postaje sve
bolje i bolje! Došao je dobar stari Gary!

Kad je odgovorio, glas mu je bio smiren i kontroliran, što ga je iznenadilo, s obzirom na to da

je sve u njemu vrištalo za injekcijom nekakvog moćnog i smirujućeg koktela. “Da, to je u redu,
Bryne. I donesi dvije kave, ako možeš. Meni pakleno jaku, a njega pitaj kakvu želi.”

Kroz vrata koja su se zatvarala na tren je ugledao leđa nekog pozornika koji je žurio
hodnikom. Je li to bila Gemma? Na trenutak mu je srce poskočilo, a zatim je odlučio sve
to emocionalno smeće grubo odgurnuti od sebe. Što je više o tome razmišljao, to je više
sumnjao u svoje ranije zamisli. Ovo je bila bolesna šala. Još jedan ružan, podmukao zaokret
u ovoj mračnoj igri u koju je protiv svoje volje uvučen.

Vratio se do stola i sjeo. Mora ovo prevladati. Zadržati pribranost. Rješavati jednu po jednu
stvar. Najprije će se susresti s Garyjem, zatim razgovarati s Liz i napokon poći
vidjeti načelnika. Dotad bi trebao biti u stanju sve to racionalizirati. Dakle, to je plan. Osim
ako ti nemaš neki bolji, Sherlock?

***

“Moj Bože! Ovdje je kao u košnici! Jedva sam se probio kroz sve one uniforme! Kao da je
opsadno stanje!” rekao je Gary.

“Znam. Odasvud sam povukao ljude da pomognu u ovoj istrazi.” Ispružio je ruku i pripremio
se na još jedan čelični stisak. “Pukovniče, uđite, sjednite.” Matt je izvukao stolicu za svoga
posjetitelja i od Bryna preuzeo dvije šalice kave.

“Oh, molim vas, bez formalnosti, ja sam Gary.” Krupni se čovjek spustio u sjedalicu i
nasmiješio. “I, mogu li ja vas zvati Matt? Već smo se ranije upoznali, a i Liz mi je toliko o
vama pričala da imam osjećaj kako se godinama poznajemo.”

Matt je spustio kavu na stol i pokušao izbjeći izravan kontakt očima sve dok nije uspio
potisnuti osjećaj krivnje koji ga je obuzimao. “Apsolutno, isto je i sa mnom.” Zaobišao je
stol, sručio se u svoju stolicu i ohrabrio se pogledati vojnika. Bio je u svakom pogledu pristao
čovjek. Izvana čvrst momak, visok i dobro građen, ali kad bi pogledao pažljivije, lice mu je
odisalo finom osjećajnošću. lako je izgledao veoma zabrinuto, njegove su oči odavalo istinsku
toplinu i dobro raspoloženje.
“Liz kaže da se morate vratiti u Irak. Znam da ćete se jako brinuti zbog nje. Ako na ikakav
način mogu olakšati stvari, samo recite.”

“Brinuti se nije baš pravi izraz. Preciznije je nasmrt se bojati. I što je najsmješnije, ne sjećam
se da sam ikad bio u takvom položaju.” Nagnuo se naprijed i rukama obujmio vrelu šalicu,
kao da u njoj traži smirenje. “Liz kaže da ste joj sredili smještaj kod drugog kolege,
kod inspektora Jasona Hammonda?”

“Tako je. Svi mislimo da je to zasad najsigurnije rješenje. Zasigurno ne želim da bude sama
kod kuće.”

“Jednako kao ni ja, to je neupitno. Ali uistinu moram znati možete li jamčiti za svojeg
inspektora?”

“Za Jasona? Itekako! On je vrhunski čovjek, jamčim vam. Poznajem ga godinama i u njega
imam bezgranično povjerenje.” Podigao je obrve. “Premda nije baš previše zabavan.”

“Pa i nije me briga je li komičan, sve dok je zdravog razuma. Teško je nekome vjerovati ako
ga zapravo ne poznajete.”

Oh Boze, kako je to jako ročno, Gary. Kako prokleto točno. “Jason je čvrst, jamčim vam, pravi
obiteljski čovjek, a okupljanjem njih troje na jednome mjestu, imat će sigurnosti napretek.”

“No, valjda se onda po tom pitanju osjećam sigurnije.” Gary se naslonio u stolici i srknuo svoju
kavu. “Ja nisam budala, Matte, i znam da ne možete nadzirati svaki njezin pokret, kao što
znam da svi vi morate obavljati svoj posao, ali ova mi se situacija nimalo ne sviđa. Sliči mi na
onu kad mi pođemo u patrolu i osjetimo da nas vreba snajper. Čudno je to, ali nakon
nekog vremena dobijete osjećaj da ih možete namirisati. Znaš da je kučkin sin ondje, ali ne
možeš ga vidjeti. I onda samo čekaš da ti metak otrgne pola lica.”

“Bit ću otvoren, Gary. Nikad nisam naišao na ovakvog kriminalca.” Osjetio je kako mu drhtaj
prolazi leđima. “I molim se Bogu da više nikada i ne naiđem.”

Vojnik ga je pogledao preko svoje šalice. Čvrsto ga je odmjerio. “Okomio se na vas, nije li
tako?”

Matt je duboko udahnuo. “Da. Ali ne znam zašto. Povređuje i ubija nevine žrtve, a s time je
jako teško živjeti. Zapravo, to me ubija.”

“Možda u tome i jest stvar?”

Matt je ozlojeđeno podigao ruke. “Ali mogao me je u svakom trenutku srediti, samo da je to
želio. Isuse! Sumnjao se mojim domom i godinama jebeno promatrao svaki moj pokret.”

“Tada očito ima potrebu natjerati vas da patite. Mučenje ima mnoštvo oblika, Matte.”
“Počinjem to shvaćati. Samo nisam siguran koliko još mogu podnijeti.” Kći? Ja možda imam
kćer?

“Nešto se dogodilo, zar ne?” Garyju su se oči suzile. “Nedavno.”

Matt nije bio siguran želi li mu odgovoriti.

Dajte, čovječe! Govor tijela vam ne laže. Možda se možete činiti smirenim, ali iza te fasade
vidim ozbiljnu uznemirenost.”

Premda to nije planirao, Matt se zatekao kako Lizinu mužu govori sve o Alexis Peart i onome
što je navodno otkrila. Jedino je propustio reći da se taj njegov novostečeni potomak zove
pozornica Gemma Goddard.

Još uvijek u rukama držeći šalicu, Gary se zavalio u stolici i pogledao Matta. “Nije ni čudo da
ste na rubu ludila! Taj tip je uistinu pravi psiho, zar ne?”

“Oduvijek sam mislio da su najbolji lažljivci oni koji da bi vas zbunili koriste nekoliko zrnaca
istine, ali ovaj kučkin sin je obmanu podigao na novu razinu. Nemam pojma čemu
više vjerovati.”

“Postoje li izgledi da je ta žena u pravu kad je u pitanju dijete?”

“Tko zna? Moja je djevojka nestala i to je sve u što sam ikad bio siguran. Naš je psiho mogao
otkriti tu sočnu malu činjenicu i stvoriti svoj prljavi scenarij, ili je možda naletio na nešto o
čemu ja nikad ništa nisam znao. Kao i kod svega ostalog što mi je svalio na leđa, bez daljnje
istrage nemani načina saznati što je istina.”

“Što Liz misli?”

“Ne zna najnovije vijesti, ali općenito misli da je on vrhunski opsjenar te da ne bili trebao
vjerovati u sve što on kaže ili čini.”

Gary je kimnuo glavom. “Aha, to zvuči slično Liz.”

“Misli da on si je sjeme zla, a zatim čeka i gleda kako mu moj um kao plodno tlo omogućuje
da raste poput prokletih divovskih stabljika graha.”

“Vjerojatno je u pravu.”

“Siguran sam da jest, ali on udara na tako bolne emocije da je teško ostati racionalan, posebno
ako nemate pojma koga će sljedećeg uzeti na pik.” Matt je odmah požalio zbog svog izbora
riječi. “Ali to vama nikako ne pomaže, zar ne? Zapravo, vjerojatno vam samo
otežavam stvari.”

“Samo ste iskreni, što me dovodi do glavnog razloga zbog čega sam došao.” Gary je spustio
šalicu na stol i zagledao se u Matta. “Reći ću ovo i vise vas neću gnjaviti. Ako itko u ovome
nimalo ne pomaže, onda sam to ja. Vama ubojica hara okrugom, a ja tu brbljam o svojoj ženi.”
Stišao je glas. “Matte, kao što sam ranije rekao, ja nisam budak. Znam čitati ljude, ako znate
na što mislim. I čitam da se u Lizinu životu trenutačno događa nešto veoma snažno. Nešto što
nema veze s lovom na tog čovjeka.”

Matt je zadržao dah, bojeći se onoga što će Gary sljedeće reći.

“Došao sam vas zamoliti da pripazite na nju, Matte. Mislim, uistinu pripazite na nju. Još otkad
smo se upoznali, bila mi je najvažnija žena u životu i ne želim je izgubiti.” Dobacio je Mattu
osmijeh isprike. “Da budem iskren, tražio sam od nje da zatraži premještaj, da ode daleko od
vas i od luđaka koji vam puše za vratom. Kao što vjerojatno naslućujete, ona je to spremno
odbila. Zato sam samo želio da budete potpuno svjesni toga što ona osjeća prema vama,
njezine odanosti. Nemojte je iznevjeriti, Matte.” Polako je ustao i ispružio ruku. “Sretno.”
Ustao je i Matt prihvativši ponuđenu ruku. Nije bio posve siguran kako shvatiti to što je
upravo čuo, ali pomislio je da bi to mogao biti blagi oprost. “I vama sretno, čuvajte
se snajperista. A ja ću biti uz nju, obećavani.” Izišli su na hodnik. Matt je osjetio čudan
i neočekivan prijateljski osjećaj prema vojniku. “Otpratit ću vas do prostorije odjela
za umorstva, Gary. Siguran sam da Liz i vi želite provesti još neko vrijeme zajedno prije nego
što otiđete.”

“Cijenio bih to, hvala. I Matte, zbilja se nadam da ćete ščepati tog luđaka prije nego vam
mozak pretvori u kašu.”

Otvorio je vrata. “I ja se nadam.”

Soba odjela za umorstva bila je iznenađujuće tiha. Za stolovima su sjedili samo Bryn i
nekoliko drugih detektiva. “Gdje je narednica Haynes?”

Bryn je podigao pogled. “Mislim da je u informatičkom odjelu, gospodine. Rekla je da joj

moraju riješiti neki problem s računalom i da će otići do njih čim s parkirališta
gospodina pukovnika propusti u zgradu.”

Gary se ukočio. “Što? Ali ja uopće nisam došao tim putem. Parkirao sam vani na ulici.”

“Mislio sam...” Bryn je izgledao zbunjen.

Gary se namrštio i okrenuo Mattu. “Od Liz sam dobio poruku da je parkiralište puno i da zato
parkiram vani i krenem ravno do vašeg ureda, a da će se ona sa mnom vidjeti
nakon sastanka.”

“Ali ona je rekla da je dobila poruku od vas, gospodine”, upao je Bryn, “i da je molite da vas
propusti kroz sigurnosnu provjeru. Ostavila je sve ostalo i istrčala odavde.”

Matt je pogledao u njezin stol, u otvorenu ručnu torbicu i njezin sadržaj još uvijek prosut po
stolu, uključujući radio uređaj i mobitel.
Osjetio je kako ga obuzima panika, ali je ipak ostao profesionalno pribran. “Gdje je inspektor
Hammond?”

“Još se nije vratio iz posjeta patologu, gospodine.”

“A Gemma? Gdje je ona?”

Bryn se pokušao prisjetiti. “Dobila je poziv da siđe dolje do prijemnog ureda i nešto
preuzme.”

Matt je odjurio do Lizina stola i zgrabio njezin mobitel. Uključio ga je i potražio posljednju
primljenu poruku. “Jeste li vi ovo poslali?” Gurnuo je mobitel Garyju pod nos,

“Ne. Nipošto.” Preuzeo ga je i pogledao pojedinosti. “Oh, Gospode! Ovo je poslano s

nepoznatog broja. Zbog prirode posla koji radim ponekad isključim prikaz broja. Mogla
je pomisliti da sam to ja.”

“I u isto je vrijeme obavljala još nekoliko poziva”, ubacio se Bryn. “Ako je bila ometena, ne bi
razmišljala i samo bi pročitala poruku.”

Matt je opet preuzeo mobitel, stavio ga u džep i viknuo: “Brzo, dolazite sa mnom, obojica!”

Preskačući po tri stube odjednom, sjurili su se do prizemlja gdje se nalazila kontrolna soba
nadzornih kamera.

“Bryne!” uzviknuo je Matt. “U koje je vrijeme Liz napustila sobu?”

“Prije otprilike dvadeset pet minuta, možda malo ranije... oko pola sata, pretpostavljam.”

Srce mu je počelo udarati o grudni koš. Predugo. Daleko predugo. Uletio je kroz vrata
kontrolne sobe i dozvao dežurnog službenika. “Pronađite mi narednicu Haynes.
Posljednji put je viđena na drugom katu kako napušta prostoriju odjela za umorstva,
prije otprilike trideset minuta.” Stišao je glas. “Ovo je prioritet! je li jasno?” Opet se
okrenuvši blijedom Brynu, rekao je: “Idi pronađi Gemmu. I nazovi Jasona i reci mu da se
odmah vrati. Želim cijelu ekipu na okupu.”

Garyju je rekao: “Možda opet pretjerujem. Nadam se da je tako, ali ne mogu si priuštiti da
ništa ne činim.” Još uvijek zagledan u blještave snimke koje su titrale na ekranima, dohvatio
je telefon i zatražio od službenika na internoj telefonskoj centrali da odmah
pozove načelnika.

“Imam je, gospodine!” Jedna od civilnih službenica koje su bile zadužene za nadzornu
opremu pokazala je na njezin lik na ekranu. “Na stražnjem stubištu. Snimljeno u jedanaest
i četrdeset jedan. Zatim je imamo kako izlazi na stražnja vrata, u jedanaest i četrdeset tri.”
Žena je prebacila na drugi ekran. “I da, evo je, u isto vrijeme, snimljena kamerom na
parkiralištu.”
U slabo osvijetljenoj sobi Matt je promatrao kako Liz odlazi na jednu stranu parkirališta,
kratko oklijeva, pa se vraća u suprotnom smjeru. “Kojeg to vraga radi?”

“Pretpostavljam da traži mene”, ozbiljno je rekao Cary.

“Ali to nije moguće. Niste imali propusnicu za ulazak na parkiralište. Najprije je krenula
prema rampi, sto ima smisla, ali zašto se okrenula?”

Načelnik mu je lagano dotaknuo rame. “Mislim da je nešto čula! Vratite snimku.”

Svi su promatrali kako se snimka vrti unatrag, a zatim vidjeli kako je Liz naglo zastala i
pogledala iza sebe.

“Imate pravo, gospodine. Imamo li kameru usmjerenu u tom smjeru?”

“Imamo, gospodine”, rekla je djelatnica, “ali predlažem da još trenutak ostanemo uz

narednicu i vidimo u kojem, će smjeru poći.”

Snimka se nastavila razdražujuće sporo. Promatrali su kako Liz oklijeva, čeka, a onda
odjedanput istrčava iz kadra.

“Kamo je otišla?” napeto je upitao Gary.

“Ne brinite se. Uhvatit ću je iz drugog ugla, čekajte...” Ekran se zacrnio, a zatim je operativka
brzo prebacila sliku na drugi dio parkirališta. “Imam je! Ondje! Prokletstvo!”

Na njezino razočaranje, pogled na Liz prepriječio joj je minibus prepun policajaca koji su se
vraćali s pretraživanja močvare.

“Drugi kut! Brzo!” zatražio je načelnik.

“Žao mi je, gospodine, ali više nema kamera koje pokrivaju to područje. Premotat ću
naprijed.”

Policajci su ubrzano počeli izlaziti iz vozila i nestajati u postaji poput pčela u košnici. Zatim
je parkiralište opet postalo vidljivo, ali potpuno prazno.

“Mora postojati još neka kamera.” Promatrajući pust prostor, Matt je počeo osjećati pravu
mučninu.

“Ima jedna na rampi. Može snimiti tek mali dio ovog područja jer je namijenjena isključivo
nadzoru vozila koja ulaze i izlaze s parkirališta.”

“Onda je pronađite! I to brzo!”

Snimka je bljesnula na ekranu, vozila su ulazila i izlazila, a rampa se podizala i spuštala, od

čega su počeli treptati i trljati oči.
“To je to! Zaustavite!” Matt je zaškiljio, pokušavajući shvatiti što to gledaju.

U potpuno drugom planu, dijelom zaklonjen zidom i bočnom stranicom velikog policijskog
vozila za prijevoz osoblja, bio je parkiran tamni terenac. Vozačeva i stražnja vrata bila su
širom otvorena i mogli su vidjeti kako visoki lik ubacuje nešto u stražnji dio vozila. Zatim,
prije nego što su uspjeli prepoznati o kome ili čemu se radi, još je jedan lik uletio u kadar.
Policajka s podignutom palicom bacila se na vozača.

“Isuse Kriste! To je Gemma! Kojeg to vraga radi?” Matt je jedva prepoznao vlastiti glas.
“Zaboga, možemo li to bolje vidjeti?”

“Ne, zbog tog prokletog minibusa koji sve zaklanja. Oh, ne, gledajte!”

Dva sukobljena lika nakratko su nestala iza terenca, a zatim su vidjeli kako se stražnja vrata
treskom zatvaraju i kako muškarac trči do vozačevih vrata i uskače u vozilo.

“Dobit ćemo bolju snimku kad se približi rampi! Ali kako će dovraga izići van?” upitao je
načelnik, zabrinuto mrmljajući sebi u bradu.

“Jednostavno”, pokunjeno je rekao Matt.

Promatrali su kako se kroz otvoreni prozor pruža ruka i pažljivo provlači službenu karticu
kroz uređaj. Dok se rampa poslušno podizala, vidjeli su kako ruka prkosno domahuje kameri,
a auto se sve brže udaljuje.

Kratko vrijeme nitko nije rekao ni riječi, a onda su se vrata kontrolne sobe otvorila i unutra
je uletio Bryn, lica izobličena od brige. “Žao mi je, gospodine, ali uistinu sam zabrinut. Nigdje
ne mogu pronaći Gemmu.”
Dvadeset peto poglavlje
Bojim se da je baš onako kako smo sumnjali, načelniče.” Uniformiranoj inspektorici lagano j
e drhtala ruka u kojoj je držala otipkani izvještaj. “Terenac je ukraden, vjerojatno u
neko doba sinoć. Kradljivac je izabrao vozilo koje se ne koristi svakodnevno i zato krađa
nije odmah primijećena. I nakon što je oteo naše kolegice”, zastala je kako bi se pribrala,
“očito je sišao s glavnih cesta i nastavio kroz polja. Zadnji put je viđen na kružnom toku
Holderedge na istočnom rubu grada. Na nesreću, helikopter je kasnio zbog tehničkih
problema, pa smo time izgubili dragocjeno vrijeme. S trideset minuta prednosti mogao je već
biti bilo gdje u radijusu od trideset milja močvare.” Tužno je pogledala načelnika. “Uzbunili
smo sve policajce i sva raspoloživa vozila, ali dosad nije nigdje viđen.”

David Redpath trudio se izgledati mimo, ali u sebi je podrhtavao od straha. “O ovome sam
izvijestio sam vrh. Na razini države se objavljuju vijesti, uključujući
prethodno neobjavljivane fotografije ubojice. Možemo se samo nadati da će potaknuti dobar
odaziv javnosti. Tada ćemo u lovu na tog monstruma uza se imati većinu zemlje.”

“Tko će se obratiti javnosti?”

“Načelnik okružne uprave.”

Inspektorica je kimnula glavom. “To je dobro. Ozbiljnost situacije zahtijeva da se uključe i oni
s najvišim činovima.” Duboko je, isprekidano uzdahnula. “Bolje mi se pokrenuti i nastaviti s
poslom, premda sa svakom minutom koja protječe bez ikakvih novosti...” Ostavila je rečenicu
nedovršenom i okrenula se da otvori vrata. “Ipak, mislim da ne možemo poduzeti ništa više
od onoga što već činimo, zar ne?”

David je odmahnuo glavom. “Točno tako, ali jedno je sigurno, svaki će policajac dati sve od
sebe na nam vrati kolegice.”

Nakon inspektoričina odlaska dohvatio je telefonsku slušalicu i nazvao odjel za umorstva.

“Matte, dođi u moj ured. Povedi sa sobom Jasona i Bryna.”

“Gdje je pukovnik Haynes?” načelnik Redpath upitao je Matta.

“Po njega je došlo vojno vozilo, gospodine. Odveden je na sastanak najviše razine u svoje
zapovjedništvo. S obzirom na trenutačne okolnosti, saslušat će ga i osloboditi dužnosti
kojoj se trebao vratiti. Rekao je da će doći čim bude mogao. Želi pomoći u pronalaženju
svoje žene, pod svaku cijenu.” Matt je osjećao težak pritisak krivnje, jedva izgovarajući svaku
riječ.

“Jadan čovjek! Ipak, moramo ostati usredotočeni, Matte. Ako ih želimo pronaći, moramo
pregledati sve, pa i najmanje dokaze koje imamo i pokušati otkriti tko je otmičar. Ako u
tome uspijemo, imamo izgleda otkriti gdje ih je odveo. Slažete K se?”
Ostala su trojica samo kimnula. “Pa i nemamo drugog izbora, zar ne?” mračno je rekao Jason.

“Iskreno, nemamo. Zato se prihvatimo posla.” Načelnik je preko stola privukao gomilu
fascikala. “Zatražio sam od inspektora Lawrencea da vam stavi na raspolaganje svoj tim.
Ne gubite vrijeme na pretragu starih dokumenata ili na telefoniranje, ako to oni mogu obaviti
umjesto vas, dobro? Stvorite prioritete. I budite sigurni da u ovome neće biti
nikakvih rivalstava ili igrica. Svi su oni dragovoljno pristali učiniti sve što treba kako bi dali
svoj doprinos. Zato, kako vi u ovome vodite glavnu riječ, koristite ih kako i kada vam
zatrebaju.”

“Zapravo, oni su prilično dobra ekipa”, pridodao je Bryn. “Njihov je narednik čarobnjak za
tehniku, što bi moglo biti od pomoći.” Okrenuo se Mattu. “Hej, zašto mu ne biste
dali naredničin mobitel? Možda će uspjeti pratiti taj poziv s nepoznatog broja kojim ju
je ubojica namamio van.”

Matt je oprezno uvukao ruku u džep hlača i osjetio poznati oblik Lizina mobitela. Na jedan ga
je iracionalni trenutak poželio zadržati. Činilo mu se kao da je to sve što mu je od nje ostalo.
Zatim je zadrhtao na pomisao da neki pametnjaković od mladog inspektora njuška po
njezinim privatnim porukama. Isuse! Je li on u njezinoj dolaznoj pošti ostavio
išta inkriminirajuće? Ugrizao se za usnicu. Vjerojatno ne, ali nije u to bio potpuno siguran.
Po prirodi su bili veoma oprezni, ali nakon cijele godine dobro čuvanih tajni, jesu li
postali nemarni? Toliko redovito su se viđali tijekom posla da ju je rijetko nazivao na mobitel.
Ali to se moglo dogoditi. Očajnički se pokušavao prisjetiti takvih prigoda, a onda ga je
preplavio mračan osjećaj da zapravo nema izbora. Ako praćenje lažnog poziva bude moguće,
to se moralo pokušati, bez obzira u kakvim se on govnima zbog toga našao. Dodao je mobitel
Brynu i rekao: “Dobra ideja. Učini to čim završimo.”

David ih je sve odmjerio pogledom. “Dobro, moram vam reći još nešto, a zatim ćemo se vratiti
dolje u odjel za umorstva, okupiti ostatak ekipe i zajednički još jednom prijeći osnovne stvari.
Sve što treba dodatno istražiti, ili za što mislimo da smo propustili obaviti, toga se
valja odmah prihvatiti.” Prešao je pogledom po svima i na kraju se zaustavio na Mattu.

“Dakle, u stisci smo i žao mi je, Matte, ali nešto te moram pitati. Smatraš li se sposobnim u
ovome sudjelovati? Želim iskren odgovor, a ne nekakvo zaklinjanje u lojalnost jer je
ona neupitna. Želim znati vjeruješ li da si mentalno dovoljno snažan da budeš od pomoći, a
da to ne činiš samo iz osjećaja obveze. O tvojoj prisebnosti u mogućim najtežim trenucima
mogu ovisiti životi naših kolega.”

Matt nije oklijevao. Ovo je bio njegov slučaj, od početka do kraja. Duboko u sebi znao je da ga
jedino on može riješiti. “Unutra sam do kraja, gospodine.” Kad je izgovorio te riječi, obuzeo
ga je čudan mir. To je smeće uzelo ili uništilo sve što mu je bilo dragocjeno. Ostao mu je još
jedino vlastiti život, a njega u ovom trenutku nije previše cijenio, osim ako ga ne bude mogao
mijenjati za Lizin i Gemmin. Dakle, kojeg je vraga imao izgubiti? Oh, da, unutra sam, sve. do
samog kraja.

“Dobar čovjek.” Načelnik je pokupio svoje dokumente i ustao. “Dobro, pođimo.”

“Nešto vam moram reći, gospodine.” U svoj toj zbrci, Matt je potpuno zaboravio svojem
pretpostavljenom reći za poziv Alexis Peart.”

“Tiče li se slučaja?”

“Da, definitivno, ali mislim da biste to morali znati pri...”

“Onda prištedi dah i reci nam to svima. Hajde, idemo, čovječe.”

***

Prvo što je Matt ugledao kad je ušao u prostoriju bila su dva nova foto-portreta na velikoj
ploči. U oba se slučaja radilo o policijskim fotografijama. Na jednoj je bila Liz, a na
drugoj Gemma.

Zagledao se u njih, dopustio da mu zauzmu cijelo vidno polje, a zatim nakratko zatvorio oči.
Iza spuštenih kapaka još je uvijek vidio ta dva lijepa lica. Iznenađujuće, ona prijašnja mirnoća
nije ga napuštala i to ga je ojačalo jer je znao da to nije bezbrižan, spokojan mir, nego hladan
i odlučan. Sve drugo kao da je nestalo i jedino mu je ostala ta nemilosrdna, čvrsta odlučnost
da se dočepa čovjeka koji je uzrokovao svu ovu bol i patnju. A kad ga uhvati? Matt je polako
otvorio oči, prešao pogledom po prostoriji punoj policajaca i jedva se primjetno nasmiješio.
Pa, vidjet ćemo, zar ne?

“Zapravo, ima novih pomaka. Dogodilo se to neposredno prije incidenta na parkiralištu.” Nije
se mogao natjerati da naglas upotrijebi riječ otmica. “Telefonom sam razgovarao sa ženom
čiji je broj telefona ispisan na fotografiji Laure Schofield. S gospođom Alexis Peart iz sela
Brownshill u okrugu Durnham.” Pokazao je na crno-bijelu fotografiju na zidu. Laura mu je
prezirno uzvratila pogled, tako da je okrenuo glavu na drugu stranu. Hajde! Kaži im! Vrijeme
za čuvanje tajni je odavno prosio!

Matt je zastao, svjestan da su svi pogledi upereni u njega i da je u prostoriji zavladala potpuna
tišina. Možda je to samo bila njegova uobrazilja, ali osjećao je kao da su prepoznali njegovu
nelagodu.

Klinički hladnim glasom rekao im je sve o onome što je Alexis Peart navodno otkrila. U
trenutku kad im je rekao da je njegova djevojka imala bebu, gotovo je mogao čuti
desetak umova kako u sebi računaju. Poneki prigušeni komentar i podignute obrve potvrdili
su mu da su svi došli do istog zaključka.

Pričekao je da došaptavanje utihne, a zatim tiho rekao: “I ako mislite da je to ono najgore,
vjerujte mi, nije. Tu se stvari ne završavaju.” Zagledao se znakovito u Davida Redpatha.
“Prije petnaest godina dijete je usvojila obitelj koja se doselila u Fenfleet. Ime djevojčice koje
mi je dala gospođa Peart je Gemma Goddard”

Nekako je izgovaranje tog imena sve učinilo stvarnim. Premda mu je srce govorilo drukčije,
izgledi da bi Gemma mogla biti njegova kći bili su pola-pola.
Prostorija se zaorila povicima. Odasvud su ispaljivana pitanja i na koncu je podigao ruku.
“Zaboga! Začepite, svi! Pokušajte zamisliti kako se ja osjećam sad kad sam nakon svih
ovih godina to doznao! I to zahvaljujući manipulativnom jebaču u zdrav mozak i k tome
prokletom ubojici djece.”

“I kao policajci”, duboki načelnikov glas kao da je rezao zrak, “svi znate da se radi o
nepotkrijepljenim glasinama, sve dok se drukčije ne dokaže.”

Bez obzira na to koliko njegov pretpostavljeni možda bio šokiran, Matt mu je bio zahvalan
što se tako brzo pribrao. Buka se stišala do tihog mrmljanja i načelnik ih je sve brzo doveo u
red.

“Usredotočite se! Čeka nas posao. Imamo nestalo dijete, plus naše dvije kolegice, i o vašoj
stručnosti kao prokleto dobrih murjaka ovisi njihov život. Zato”, oštro ih je redom
pogledao, “prekinite s dm beskorisnim nagađanjima i usredotočite se na istragu.”

Okrenuo se Mattu. “Viši inspektore Ballard i vi, inspektore Hammond. Budite ljubazni i
upoznajte kolege koji su se tek uključili u istragu s osnovnim pojedinostima slučaja, a
zatim ćemo podijeliti poslove.” Još uvijek oštrog pogleda, pridodao je: “I slušajte prokleto
dobro i pažljivo, nemamo vremena za ponavljanje. Zapravo, dok mi ovdje govorimo, vrijeme
prolazi, pa zato dobro otvorite uši i zatim brišite odavde i idite ih pronaći!”

***

Potrajalo je gotovo sat vremena dok nisu sve upoznali s dotadašnjim saznanjima, a zatim je
dogovoreno kako na najbolji način nastaviti dalje. Upravo su namjeravali
napustiti prostoriju, kad je Bryn poskočio.

“Gospodine! Upravo sam se sjetio! Narednica je mislila da je nešto otkrila. Neposredno prije
nego što je izletjela van, očekivala je neki važan poziv. Bila je prilično uzbuđena zbog toga i
zaključila da će joj, ako stvar propadne, trebati moja pomoć u progonu za nekim. ‘I to brzo',
tako je rekla.”

Matt se namrštio. “Znaš li koga je zvala?”

“Ne, gospodine, ali ostavila je poruku na nečijoj sekretarici. Mogu to brzo provjeriti.”

“Učini to odmah. I javi mi što je pokušavala, dobro?” Jason je Mattu dobacio zabrinut pogled.
“Mislite da se nečemu previše približila, zar ne?”

“To mi je palo na pamet, ali kako bi on mogao znati u kojem je smjeru istraživala?”

“Mogao je to doznati od osobe koju je Liz pokušavala kontaktirati. Tko god to bio.”

“Bryn će to valjda uskoro doznati. Kad smo zadnji put razgovarali, Liz je pokušavala otkriti
tko je mogao doći do mojih starih fotografija iz Grčke. Ali ne vidim kako bi se u pozadini toga
mogla skrivati nekakva prijetnja, a ti?”
“Ne baš.” Jasonu se na licu vidjelo da je potpuno zbunjen. “Taj mi tip zbilja prodrma sve sive
stanice svaki put kad pokušam logično razmišljati.”

Bryn je podigao pogled iza Lizina stola i dozvao ih. “Na naredničinu telefonu je zabilježen
odgovor na poruku. Radilo se o gospođi Cohen. Ostavila je broj telefona, a radi se o
nečemu zvanom Holistički odmori Angelos. Da je ja nazovem, ili biste vi to radije sami obavili,
šefe?”

“Prepusti to meni, ja ću je nazvati. Ti nastavi pregledavati snimke nadzornih kamera i vidi

možeš li još štogod otkriti o vozaču i terencu.” Stisnuo je mladog detektiva za rame. “I dobro
je što si se ovoga sjetio, Bryne. Trenutačno smo toliko opterećeni da bi bilo Iako na to
zaboraviti.”

Kad je Jason otišao organizirati neke od detektiva iz drugih timova, Matt je nazvao broj i
predstavio se. Po glasu se gospođa Cohen činila prilično starom, ali ako je i bilo tako, um
joj zasigurno nije nosio teret godina.

“Viši inspektore, vaša je narednica sve objasnila voditelju turističke agencije. Rekla sam im
da joj slobodno mogu dati broj mojeg telefona. Jedino mi je žao što sam. propustila
njezin poziv.”

Matt je odlučio ne spominjati posljednje događaje jer nije želio sve dodatno objašnjavati, a
onda još slušati neizbježne izraze sućuti. Prelazeći odmah na stvar i bez velikih
očekivanja, rekao joj je za fotografije.

“Oh, u tome vam mogu pomoći. Vidite, bile su to moje fotografije.”

“Što!?”

“Karissa mi je posljednjih tridesetak godina bila drugi dom. A kako sam u mlađim danima
bila profesionalna fotografkinja, snimila sam stotine, vjerojatno i tisuće fotografija otoka.”

“Oprostite. Dajte da to pojasnimo.” Matt je pokušavao srediti misli. “Vi ste me fotografirali? I
još se uvijek toga sjećate!”

“Naravno, snimala sam sve i svakoga, ali one vaše su bile posebno dobre, nekako mračne.”
Tiho se nasmijala. ”Sve sam ih pohranila na svoje računalo, viši inspektore. Po datumu
nastanka, još od mojeg prvog posjeta, zapravo Bogojavljenja, kako to volim zvati.” Opet se
nasmijala. ”Sve je to prilično impresioniralo onog drugog policajca koji me je posjetio lani.
Baš fin čovjek, nazvao me pravom surfericom, a ja sam mu rekla da sam se računalom služila
dok je Bill Gates još nosio kratke hlačice.”

Matt je osjetio kako mu se vilica steže. “Drugi policajac?”

“Da. Bio je iz nečega zvanog odjel za stare slučajeve, ili tako nekako. Navodno je pokušavao
pronaći nekoga umiješanog u umorstvo s početka osamdesetih.”
“I tražio je od vas da vidi fotografije?”

“Da, rekao je da je obavio razgovor s još nekoliko osoba koje su ti isto vrijeme posjetile
Karissu, ali nitko mu nije mogao pomoći. Bilo mu je jako drago kad je vidio moju zbirku.”

I kladim se da je jebeno tako! “Gospođo Cohen, ako vam mailom pošaljem fotografiju, hoćete
li biti tako ljubazni pa mi javiti prepoznajete li čovjeka na njoj?”

“Naravno.” Dala mu je adresu svoje elektroničke pošte, a zatim joj se u glasu osjetila
zabrinutost. “Nisam valjda u nečemu pogriješila, zar ne? Mislim, nije te fotografije
iskoristio na neprimjeren način?”

Utipkavajući njezino ime u računalo i šaljući poruku, Matt joj je odgovorio; “Bojim se da jest,
gospođo Cohen, ali vas za to svakako ne treba kriviti.”

“Dakle, to nije imao pravo učiniti, a još k tome policajac!”

“Zapravo nije bio policajac, gospođo Cohen, premda sam siguran da vam se veoma uvjerljivo
predstavio kao takav.”

“Kažete, nije policajac?” Žena je kratko zašutjela, a zatim rekla; “Možete li mi reći na koji je
način upotrijebio moje fotografije?”

“Pretpostavljam da biste to mogli nazvati nekom vrstom ucjene. Je li vam već stigla
fotografija koju sam vam poslao, gospođo Cohen?”

Opet je uslijedila stanka, a zatim ju je čuo kako glasno uzdiše. “Oh, da! To je doista on. Sada
kad mu vidim lice, čak mu se mogu sjetiti imena. Pozornik Edward Dennis iz odjela za stare
slučajeve Metropolitanske policije.”

“Dakle, barem znamo da te nitko nije slijedio do Grčke. I to je nekakvo olakšanje.” Načelnik
je protrljao sljepoočnice. “Ali još uvijek ne znamo tko je dovraga taj lažni Edward Dennis.”
Lice nm je bilo naborano i sivo od brige i umora, ali glas mu je još uvijek bio snažan. “I Matte,
valjda si svjestan da trebaš očekivati nekakav zahtjev, zar ne? Ako si mu ti glavna meta, a već
se dočepao dviju tvojih kolegica, sljedeće će bez dvojbe biti nekakav kontakt.”

“Samo neka me potraži! Sve je bolje od hvatanja za slamku i igranja prokletih igrica
pogađanja.”

Načelnik je kimnuo glavom. “Kad smo već kod igara, moram se zapitati je li Gemmin
nedvojbeno hrabar, ali i nepromišljen nasrtaj ipak narušio ubojičin pakleni plan?”
Osvrnuo se po uredu i po mnoštvu starih fotografija, kao da traži pomoć od svojih
prethodnika. “Nema sumnje da je otmicu narednice Haynes pomno isplanirao. Izabrao je
besprijekorno točan trenutak i, premda vjerujem da mu je onaj dolazak krcatog minibusa
zapravo došao kao dar s neba, izabrao je najskrovitije mjesto na cijelom parkiralištu, jedva
pokriveno kamerama.”
“I ja sam na to pomislio. Taj se dio samo povremeno koristi za okretanje vozila i, za razliku
od ostatka parkirališta, nijedan od glavnih ureda ne gleda na njega. Što ukazuje na veoma
dobro poznavanje rasporeda naše policijske postaje.

“Da, doista zabrinjavajuće. Premda bi za to bilo dovoljno ući kao posjetitelj. Ali, kao što rekoh,
sve je to bilo isplanirano, a nošenje s još jednom potpuno neočekivanom taokinjom moglo je
gadno poremetiti njegov fino usklađen raspored.”

“Posve moguće, zato se nadajmo da je se nije brzo riješio kako bi opet uhvatio ritam.” Matt je
osjetio užasan teret odgovornosti na svojim ramenima. Otresao se tog osjećaja i natjerao se
na zadržavanje prisebnosti. “Ono što me posebno muči...” Zastao je kad je u ured ušao Jason
i sjeo na stolicu do njegove. “Upravo sam načelniku govorio kako mi nije jasno zašto je Liz
uopće prišla vozaču terenca.”

“Da, ali vidjeli smo kako podiže pogled, kao da je nešto čula.”

“Dakle, je li ga prepoznala? Pomislio bih da bi mu prišla jedino ako ga je poznavala, zar ne?”

“Možda”, rekao je Jason. “Osim ako ju nije dozvao po imenu. Tada bi mu prišla.”

“Ali prepoznala bi ga kad bi mu prišla dovoljno blizu. Danima je njegovu ružnu njušku imala
nalijepljenu na zidu pred svojim stolom! Učinila bi nešto!”

“Možda nije imala vremena, ili je bio prerušen. Kad je shvatila da nešto nije u redu, već je bilo
prekasno.”

“Možda”, rekao je Matt. Ali nešto je tu smrdjelo. Nešto u cijeloj toj priči nije bilo dobro.

“Oprostite što mijenjam temu, ali moram znati je li tko već obavijestio Gemmine roditelje?”
upitao je Jason.

“Da. Oni iz kadrovske pobrinuli su se za to prije nego što je objavljen poziv javnosti. Poslano
je vozilo da ih doveze iz Yorkshirea jer žele biti u blizini za slučaj da bude ikakvih novosti”,
odgovorio je načelnik. “Kao što možeš pretpostaviti, prilično su pogođeni.”

“A njezin dečko?” Jason je stišao glas do konspirativnog šapta. “Znate, njih su dvoje u ozbiljnoj
vezi. Rekla mi je da joj je spominjao vjenčanje, premda se meni činilo da je njoj važnija
karijera.”

“Ah, to je taj Roy Latimer, zar ne? Da, u isto su vrijeme i njega kontaktirali. Bio je na poslu, ali
je rekao da će doći čim prije bude mogao i vidjeti može li kako pomoći. Premda jadnik ovoga
časa ne može baš ništa poduzeti.”

“U koje će vrijeme biti objavljena obavijest za javnost, gospodine?” upitao je Matt. “Možda
ćemo imati sreće i doznati je li bio negdje viđen. Netko je morao prepoznati tu facu.”
“Već je objavljena. Smatrali su je dovoljno ozbiljnom da je objave pod statusom najnovijih
vijesti.” Načelnik je uzdahnuo. “Naravno, to samo po sebi donosi nove probleme.”

“Lažne dojave, senzacionaliste, one koji nemaju pametnijeg posla i obične paničare?”

“Sve to, i više. Drago mi je što nisam onaj koji donosi glavne odluke. Što me podsjetilo da
moram organizirati vanjsko osoblje.” Ustao je. “Obavještavajte me apsolutno o
svemu, dobro?”

***

Prostorija odjela za ubojstva bila je prepuna plastičnih čašica za kavu i omota od čokolade.
Koševi za otpatke bili su puni kutija brze hrane i omota sendviča. Kad su uhvatili
slobodan trenutak, policajci su se prihvatili večere za radnim stolovima, i postupat će tako
sve dok ne pronađu svoje otete kolegice.

Matt je prišao Brynu koji je sjedio nagnut nad nizom fotografija, ali prije nego što je dospio
progovoriti, primijetio je da se mladiću ramena tresu od plača.

“Hej, Bryne”, tiho je rekao Matt, stisnuvši mu ruku. “Pronaći ćemo ih. Vjeruj mi da hoćemo.”

“Trebao sam otići na parkiralište s narednicom. Nisam je trebao pustiti da samo tako odjuri.
Trebao sam znati.”

“Nemoj se mučiti, sinko. Nikako nisi mogao znati da poziv nije došao od njezina supruga.”
“Gemma je bila dovoljno pametna da pomisli kako narednica ne bi trebala biti sama
tamo vani, je li tako, gospodine? Inače se ne bi ondje našla, zar ne?”

Matt je opet osjetio onu istu bojazan. “Što si ono rekao, kamo je Gemma bila otišla? Prije
incidenta?”

“Na prijavnicu, gospodine. Dobila je poziv da dođe dolje nešto pokupiti.”

“Zašto je onda sišla stražnjim stubištem? Glavno stubište vodi ravno do prijavnice.”

“Možda je vidjela narednicu kako sama izlazi i posla za njom.” Bryn je podlakticom ovlaš
obrisao obraz. “Oprostite, gospodine. Inače sebi ne dopuštam ovakve stvari.”

“Među nama, nisi jedini koji je pustio suzu otkad se sve ovo sranje počelo događati.”

“Ubojica nas još od prvog dana drži za jaja, zar ne?” Na to pitanje nije trebalo odgovarati. “Ima
li što korisno na slikama s nadzornih kamera?” Matt je bacio pogled na fotografije.

“Još ih uvijek provjeravam. Odmah ću s time nastaviti.”

“Dobro. Ja idem dolje popričati s narednikom Jonesom i provjeriti je li Gemma uopće
pokupila ono zbog čega su je zvali. Nazovi me ako primijetiš išta korisno. I Bryne, one su
naše prijateljice, i u redu je pokazati osjećaje, čak i ako si veliki velški frajer.”

Kod prijavnice je vladala velika gužva i Matt se morao probijati do puka za kojim je narednik
izvikivao upute policajcima oko sebe.

“Vidim da si do grla u poslu, Jonesy, ali moram te nešto pitati.”

“Dođite ovamo straga, gospodine. Ovdje je sada kao u prokletom kavezu za papige u
zoološkom vrtu.” Gurnuo je ramenom ustranu pozornika s debelim, bikovskim vratom
i otvorio vrata svojeg ureda. “Miči se, ti velika šeprtljo. Pusti višeg inspektora da prođe.”

Narednik je zatvorio vrata, prigušivši opću buku na tek prigušenu tutnjavu. “Tako je bolje.
Onda, što mogu učiniti za vas, gospodine?”

“Prije nego što su je oteli, Gemma Goddard je navodno pošla ovamo nešto preuzeti. Znaš li je
li to učinila? Ili o čemu se radilo?”

Jonesy je odmahnuo glavom. “Žao mi je, ali prvi put čujem za to.”

“Jedan od mojih detektiva rekao mi je da su je jutros nazvali odavde i tražili da dođe pokupiti
nekakav paket ili nešto slično... otprilike u jedanaest sati, najkasnije jedanaest i trideset.”
Matt je osjetio nemir.

“Mogu vani to lako provjeriti, ali mene o tome nitko nije obavijestio.” Napućio je donju usnu.
“A znajući za ozbiljnost trenutačne situacije, Matte, poslao bih nekog od naših
civilnih djelatnika da vam to dostavi.” Zaputio se natrag prema vratima. “Pričekaj trenutak.”
Gurnuo je glavu kroz vrata i zavikao: “Robyn! Dolazi ovamo!” a zatim svoju činovnicu poslao
da hitro provjeri zapise u računalu.

Ubrzo se vratila. “U to vrijeme nikome iz ureda za umorstva ništa nije isporučeno ili
ostavljeno, naredniče.”

Zahvalio joj je, pa opet zatvorio vrata. “I mislio sam da je tako. Onda, misliš li da to ima neke
veze s Gemminom otmicom?”

Matt je namršteno kimnuo. “Moguće je. Narednica Haynes je lažnim pozivom namamljena
van, pa pretpostavljam da se isto moglo dogoditi i Gemmi, premda nemam pojma zašto je
ovamo sišao stražnjim stubištem.”

Narednik se nasmiješio. “To je lako objašnjivo. Na kraju hodnika se nalazi automat za piće.
Većina mladih pri izlasku iz ureda usput uzme jednu od onih caffe latte ili dijetnu kolu.”

“U pravu si. Hvala, Jonesy. Pustit ću te da se vratiš poslu.”

Matt je napustio kaos na prijemnome i krenuo prema stražnjim vratima i izlazu na
parkiralište. Na njegovoj suprotnoj strani cijeli je prostor za okretanje vozila bio
omeđen plastičnom vrpcom i nekoliko tehničara u bijelim odorama pažljivo je provjeravalo
područje u potrazi za dokazima, ali Matta nije to zanimalo. Njegovu, je pažnju privukla
odbačena plastična čaša koja je postrance ležala odmah do dvostrukih vrata.

Čučnuo je i pažljivo istražio veliku mokru mrlju oko čaše. Plastični je poklopac ležao koji
metar dalje, prekriven napola sasušenom pjenom od mlijeka. Cappuccino. Gemmino
najdraže piće. Ispušteno iz ruke, ili u žurbi odbačeno.

Ovo zbilja nema nikakvog smisla. Gemma je iznenadila čovjeka dok je hvatao Liz. Činjenica
je, imamo to na snimci. Matt je teško progutao. Što ako stvari nisu bile baš onakve kakvima
su se činile? Naslonio se na zid od opeke ? počeo grozničavo razmišljati. Možda je
Gemma cijelo vrijeme bila planirana žrtva! Naglo je skočio na noge.

Da! Želio ih je obje! I uz ono perverzno tempiranje u sekundu, upravo je to i dobio! Oh, sranje,
moram vidjeti načelnika!

***

“Dakle, to je ono što ja mislim, gospodine. Želio je obje, i Liz i Geramu. Čak je dobro znao
kojim će putem krenuti do prijavnice”, zaključio je Matt,

“Mattie! Pucaš u prazno. U tome je daleko previše varijabli. Samo bi James Bond mogao takvo
što izvesti. Što da je krenula drugim putem? Što da joj nije bilo do kave? Što ako joj ne bi palo
na pamet pogledati preko parkirališta? Da je samo minutu uranila ili zakasnila, naletjela bi
na dvadeset ili trideset murjaka kako nahrupljuju iz kombija. Ne, moramo se držati onoga
što smo vidjeli na snimkama. Iznenadila ga je, to nije upitno.”

Matt je protrljao oči. “Ali što je s pozivom s prijavnice? Ako je oni nikad nisu nazvali, tko je to
onda bio?”

“Možda je samo u pitanju bila zabuna? Zaboga, sada svi djelujemo na rubu živaca. Možda je
netko jednostavno nazvao krivi interni broj. I, ako prihvatimo tvoju pretpostavku,
valja razmotriti još jednu stvar.” Načelnik ga je zamišljeno pogledao. “Za tako dobro
poznavanje cijelog osoblja, ubojica bi morao biti čovjek iznutra. Netko s kime radimo?
Kolega? Netko koga ubrajamo u prijatelje?” Mattu je s usana pobjegao duboki uzdah. “Nisam
o tome razmišljao. Ali pretpostavljam da bi moglo biti točno.”

“Ne, ne bi moglo. Promisli, Matte. Imamo njegove slike. Nitko u ovoj postaji, niti bilo tko drugi
kome smo poslali njegov opis ga ne poznaje. On je neznanac, Mat te.”

“Oprostite, gospodine?” Na vratima se pojavio bljedoliki. Bryn. “Šef mi je rekao da ga

potražim ako nešto otkrijem.” Prišao je stolu i na ulaštenu površinu spustio dvije
fotografije. “Pogledajte, gospodine, uvećao sam vozača terenca u trenutku kad je prolazio
rampu. Snimka je loša, ali to je definitivno isti čovjek kao i na drugim snimkama kamera.”
Matt i njegov pretpostavljeni nagnuli su se nad fotografije. Vozač je bio djelomično skriven i
na glavi je nosio vunenu kapu, ali kratko podrezana brada i njegov podrugljiv osmijeh dosad
su im bili već jezovito poznati.

“Bojim se da tu nema dvojbe”, rekao je načelnik. “Moramo priznati da ih se dočepao. Obje.”

Kad je Bryn napustio prostoriju, Matt se opet sručio u stolicu i pokušao obuzdati poriv da
izjuri van. U mislima je vidio svoju kuhinju i Liz kako im ulijeva vino u kristalne čaše dok on
reže rajčice i paprike, i kako se cijelo vrijeme zajedno smiju. Više od svega na svijetu želio je
da se ti dani vrate, ali bez prislušnog uređaja pod stubištem i luđaka koji u susjedstvu
ubija djecu.

“Matte?”

Načelnikov glas brzo je rastjerao beskorisne i bolne maštarije. “Oprostite, gospodine.”

“Pitao sam: tko radi na potvrdi one informacije iz agencije za usvajanje djece?”

“Za to su zaduženi Lenny i Tina iz druge ekipe.”

“Kad se vratiš tamo, kaži im da dođu u moj ured, hoćeš li? Odlučio sam osobno razgovarati s
Gemminim roditeljima čim stignu. To je najmanje što mogu učiniti i tako ćemo možda
potvrditi većinu onoga što ti je rekla gospođa Peart.”

“Zar Gemminim roditeljima još nitko nije postavio to važno pitanje?”

Načelnik je odmahnuo glavom. “Liječnik je mislio da su previše uznemireni i zatečeni

njezinom otmicom da bi se tada s njima razgovaralo. Naći ću se s njima u njihovu domu. To će
im biti manje stresno.”

“O njihovu odgovoru ovisi prokleto mnogo toga, zar ne, gospodine?”

“Za slučaj svakako, ali za tebe, pa, iskreno, ne mogu znati što se sada događa u tvojoj glavi.”

“Ne biste to niti željeli znati. Trenutačno je to prilično ružno mjesto. Jednog sam trena prepun
odlučnosti i hladnokrvne odvažnosti, a već sljedećeg... pa, kao da sam nagazio na nagaznu
minu i stvarnost ove užasne zbrke mi eksplodira u lice.”

“Nimalo iznenađujuće, zar ne?” Prije nego što je dospio nastaviti, na stolu mu je zazvonio
telefon.

“Dobro, u redu, tamo sam za dvije minute.” Vratio je slušalicu na njezino mjesto i ustao. “To
je bio Jason. Dolje je Gemmin dečko i diže prašinu oko toga što se dogodilo, a jadnika ne mogu
kriviti za to. U cijeloj svojoj karijeri nisam doživio ovakvu jebenu zavrzlamu.”

“Da pođem s vama, gospodine?”

“Ovaj put ne, Matte. Samo ćeš opet početi kriviti sebe, a pred nekim tko bi nas najradije poslao
dovraga, to možda ne bi bio pametan potez.”

Matt se vratio u odjel za umorstva, a nanizane su ga fotografije ponovno privukle poput

magneta. Laura? Jesi li uistinu imala dijete? Naše dijete? I jesi li je odbacila i ubila se? Matt
je pogledao u lice ubojice. Ili je sve to proizvod njegova bolesnog uma? Drzak osmijeh zračio
je samodopadnom sigurnošću. Tko si ti? I zašto me toliko mrziš? Nije bilo odgovora, ali
zazvonio mu je mobitel i natjerao ga da poskoči.

“Upravo sam vidio vijesti! Je li to istina?”

“Jest, Adie. U potpunosti.”

“Isuse, kompa! Kako se držiš?”

“Nije mi lako.”

“Stvarno mi je žao, ali upravo ću stvari učiniti još puno gorima. Moram te hitno vidjeti.”

Matt je zaječao. “Ovdje sam prilično zapeo. Nikako ne mogu izići. Što nije u redu?” upitao je,
premda nije bio siguran želi li doista čuti odgovor.

“Ne mogu o tome preko telefona.”

“Znam da patološki mrziš ovo mjesto, ali možeš li ipak doći ovamo?”

S druge se strane začuo duboki uzdah, a zatim je Adie rekao: “OK. Ovaj put ću učiniti iznimku,
ali moraš nam pronaći neko mjesto gdje ćemo na miru razgovarati jer ovo nećeš željeti
podijeliti sa svojim prijateljima iz menze.”

Veza se prekinula. Matt je ostao zuriti u riječi ispisane na ekranu: “Poziv završen.”
Dvadeset šesto poglavlje
Ovo se nikad nije smjelo dogoditi!” Roy Latimer je tresnuo šakom o stol. “Kako se uopće
dogodilo? Kako ste tog monstruma mogli pustiti na ovo prokleto mjesto? Isuse! Pa ovo je
jebena policijska postaja!”

Prije nego što su Jason i načelnik dospjeli smisliti odgovor, Roy se pogrbio, uhvativši se
rukama za glavu. “Ovo je policijska postaja”, jecao je. “Ona je ovdje trebala biti na
sigurnome, zar ne?”

“Da, trebala je. I sve što ste rekli savršeno je točno. On nikad nije smio ući, ali dajte mi samo
trenutak.” Načelnik je pogledao Roya. “Ne želim dragocjeno vrijeme trošiti na opravdavanje,
nego svaki raspoloživi trenutak iskoristiti da je vratimo natrag u sigurnost, bez razglabanja
o tome kako su stvari mogle tako krenuti po zlu. To ću raditi kasnije, obećavam vam.
Razumijete li me?”

Roy je podigao pogled, pa polako kimnuo glavom. Oči su mu se ispunile suzama. “Naravno.
Žao mi je, samo... tako se bojim. I ne razumijem. Zašto Gemma?” ”Nismo u to sigurni, Roy”,
rekao je Jason. “Imamo neke ideje, ali...”

“Kada su je pretukli? Meni je rekla da je to bila vježba obuzdavanja nereda. Lagala mi je, zar
ne? Bio je to on, nije li tako? Pokušao je ovo i ranije.” Roy je glasno progutao slinu. U glasu mu
je opet počela rasti panika.

“Susreo se s njome, ali ju nije pokušao oteti. Samo mu je poslužila za dostavu poruke.”
Načelnikov glas bio je tih i smirujući. “Gemma ga je samo junački pokušala uhvatiti, zato
je tako gadno pretučena.”

“Ali zar ju nije cijelo vrijeme proganjao?”

“Mi mislimo da progoni nekoga drugoga.”

“Pa zašto onda nju oteti?” Gnjevno je grizao brižljivo manikirani nokat. “I ta druga žena,
narednica Haynes? Zašto ona?”

Jason je opet sjeo i odmahnuo glavom. “Kao što sam rekao, uistinu ne znamo, Roye

Roy je skinuo svoje naočale s crnim okvirom i podlakticom obrisao oči. Optužujućim je
pogledom odmjerio dvojicu policajaca. “Radi se o njemu, zar ne? O njezinu šefu,
višem inspektoru. On želi njega.”

Načelnik je izdržao njegov pogled. “Moglo bi biti tako. Mislimo da je povezano s jednim starim
slučajem na kojem je viši inspektor radio na početku karijere. On je jedini još aktivan detektiv
iz tih vremena i vjerujemo da ga ubojica kažnjava zbog nečega što se dogodilo. Nažalost,
nemamo pojma zašto ga ovako muči.”
“Muči njega”. A što je s Gemmom? Ona je ta koju je oteo. Bog zna što joj radi. Dosad bi mogla
biti i mrtva!”

“Smirite se, Roye. Siguran sam da je još živa. Da je njezin otmičar to želio, mogao ju je odavno
ubiti. Mislim da je drži s namjerom da je iskoristi kao taoca, kao nešto oko čega će moći
trgovati. Što znači da imamo malo vremena, pa...” Posegnuo je preko stola i dotaknuo Royu
ruku. “Hoćete li nam pomoći?”

“Učinit ću sve što mogu. Samo vas molim, pronađite je.”

“Svaka čast! Znam koliko držite do nje.” Jason mu se slabašno nasmiješio. “Gemma mi je to
sama rekla, i učinit ćemo sve što možemo da je vratimo natrag, dobro?” Rov je polako kimnuo
glavom i Jason je nastavio: “A sada, ima nekoliko stvari povezanih s Gemmom s kojima nam
možda možete pomoći, ali najprije ću nam donijeti neko piće.”

Načelnik je ustao. “Vi nastavite dalje, inspektore, a ja ću obavijestiti ekipu da idem u posjet
Gen im inim roditeljima. Dosad su se već trebali vratiti kući.”

“Oh, moj Bože! James i Linda. Na njih sam potpuno zaboravio”, uzviknuo je Roy. “Još nisam s
njima razgovarao. Jadni ljudi, bit će izvan sebe. Načelnice, hoćete li im reći da ću ih kasnije
nazvati? I kažite im... Oh, što im uopće mogu reći. Samo im kažite da me nazovu ako ikako
mogu pomoći, što god to bilo.”

“Imat će uza se službenike iz centra za socijalni rad, gospodine Latimer, i budite sigurni da
ćemo im pružiti svu moguću potporu. Ali sigurno ću im prenijeti vašu poruku. A sada
vas molim da me ispričate.”

Kad je izišao iz prostorije, načelnik je ozbiljno pogledao Jasona. “Bolje ti je i njemu osigurati
socijalnog radnika. Osim što je i sam ugrožen, rekao bih da je trenutačno prilično shrvan.”

“Obavit ću to, gospodine, i sretno s roditeljima.”

“Jesi li siguran da je ovo najbolje što si mogao učiniti? Od ovog mi mjesta dođe da počnem
vrištati.”

“Bio si na toliko ovakvih mjesta da sam mislio kako ćeš se osjećati kao kod kuće! Ti si bio taj
koji je rekao da nađem mjesto gdje ćemo biti na mirni, a kako je moj ured privatan koliko i
društveni centar Fenfleeta, bojim se da je ovo najbolje rješenje. S obzirom na znak da
je zauzeto, nitko neće ulaziti u sobu za ispitivanje, obećavam ti”, odgovorio je Matt.

Adie mu je dobacio prijekoran pogled, a zatim iz džepa izvadio oveliku smeđu omotnicu i
pažljivo je spustio na stol. “Ovo je ranije došlo u hotel. Dostavio ju je neki tip na motoru,
a kako je naslovljena na mene, otvorio sam je. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako
je namijenjena tebi, a ne meni.”

“Oh, molim te, ne još jedna” Matt je osjetio kao da ga je u mošnje pogodila dobro naciljana
medicinska lopta.
“Žao mi je, kompa, ali bojim se da nije samo jedna. Pogledaj.”

Matt je uzeo omotnicu. Bila je debela i teška. Ovaj se put nije radilo samo o jednoj fotografiji.
“Jesi li prepoznao čovjeka koji ju je donio? Jesu li ga snimile tvoje nadzorne kamere?”

Adie je podigao pogled, zakolutao očima i uzdahnuo. “Nadzorne kamere! Ne budi naivac! Kad
rukovodiš tako diskretnom ustanovom kao što je moja, te su riječi poput psovke. Moja
bi klijentela pobjegla kilometrima daleko kad bi vidjela takve kamere, nije li tako, detektive?”

Matt je zamislio Liz kako se stražnjim stubištem prikrada do njihove sobe. “Shvatio sam.”
Zagledao se u omotnicu pa njezin sadržaj istresao na stol. Moram ovo obaviti.

Deseci crno-bijelih fotografija rasuli su se po glatkoj površini stola i odmah je shvatio zašto
je Adie bio tako oprezan.

“Baš su paprene, čovječe. Nisam imao pojma da si tako atletski građen!”

Matt je ostao bez riječi. Podizao je fotografije jednu za drugom i u nevjerici odmahivao
glavom.

“Već sam procijenio kako je to bilo moguće, ako je to tvoje prvo pitanje?”

Matt je nijemo kimnuo glavom.

“Dakle, znaš za onu napuštenu staru školu nasuprot ulazu u hotel? Malo sam potajice
razgledao to mjesto. Netko je redovito posjećivao jednu od prostorija u potkrovlju. Tko
god te promatrao, imao je zanimljiv pogled ravno u tvoju sobu, a uz pomoć onog velikog
zrcala koje sam ondje ljubazno postavio i posebne kamere... Opa, miki! Zločeste slike iz
spavaonice!”

“One nisu zločeste, Adie, one su... oh!”

“Baš tako sam i ja reagirao, kompa! Da se takve stvari događaju pod mojim krovom. Prilično
šokantno!”

Matt je znao da mu Adie okretanjem svega na šalu pokušava olakšati situaciju, ali ipak ga je
poput groznice počeo prožimati silan gnjev. “Kučkin sin! Zli kučkin sin!”

Prelistao je ostale fotografije. Čak je i on ostao zatečen žestinom, strašću, čak i domišljatošću,
njihova vođenja ljubavi. Ovjekovječile su njihove trenutke seksualnog užitka i bilo je teško
ne zuriti u njih.

“Ako se slučajno to pitaš, nisam se baš zagledavao, kompa. No, možda tek pokoji površni
pogled kad sam otvorio omotnicu ali, iskreno, baš su me pogodile! Gurnuo sam ih natrag
u omotnicu i odmah te nazvao.” Adie se više nije smijao.
Matt ih je sve pokupio. Kučkin sin je okaljao nešto nevjerojatno lijepo. Posložio ih je i gurnuo
natrag u omotnicu.

Jedna se svakako isticala. Prikazivala je Liz. Ruka mu je drhtala dok ju je podizao. On je bio
izvan kadra, ali Liz je na krevetu bila naga na koljenima, jašući ga nagnuta unatrag. Slika nije
bila kristalno jasna, ali na licu joj se jasno vidio čisti užitak. Matt je pažljivije pogledao. Ushit
i još nešto, nešto manje uočljivo. Željela gaje. Uistinu ga je željela. I to ne samo u senzualnom
smislu. Taj suptilniji izraz razotkrivao je ljubav, a ne samo želju.

Ta ga je spoznaja u sekundi preplavila, ali pravi razlog zašto je ta fotografija uopće privukla
njegovu pažnju bila su dva mala slova ispisana crvenom tintom u dnu: MO, molim, okreni. Pa
je to i učinio.

Dosad već znaš da ih imam. Obje. O tebi ovisi koliko će dugo tako biti. Na tebi je red da nam
se pridružiš i znam kako ćeš razumjeti da moraš doći sam. Bez mikrofona, bez kamera, bez
policije. Čim te kontaktiram, doći ćeš ravno na lokaciju koju ću ti dati. Pokušaj mudrovati i
pronaći ćeš samo leševe. To ti obećavani.

P.S. Imam kopije priloženih slika. Možda će gospodin vojničić voljeti vidjeti kako mu

je žena velikodušna. Kao što rekoh, dođi sam.

Učinilo mu se kao da je sav zrak isisan iz prostorije. Mattu su se grudi nadimale u pokušaju
da udahne. Što je ono načelnik rekao? U stisci smo.

Adie se nagnuo naprijed i uzeo fotografiju. Na Mattovo olakšanje, pogledao je samo njezinu
poleđinu. ”Prokleto gadna stvar, Mattie. Pitam se koliko će ti vremena dati prije nego što
nazove?”

“Mislim da neće puno.” Matt je još jednom pročitao poruku, pa zatim fotografiju preklopio
napola i gurnuo je u džep.

“U tom slučaju mrzim što te učim tvojem poslu, ali ne bi li trebao početi stavljati stvari na
njihovo mjesto? Sitnice poput recimo okupljanja snaga, zaduživanja nekoga da prati odakle
dolazi poziv, traženja teškog topništva, a možda i obavještavanja pretpostavljenih?”

“Ne, mislim da ne bih.”

“Matte, ti si murjak i to, iako nerado priznajem, prokleto dobar murjak. Radiš sve po
propisima. Sigurno ne misliš igrati po pravilima tog nastranog tipa?”

“Ti bi ove slike pokazao načelniku, je li? Mogu li te samo podsjetiti da je ovo narednica
Elizabeth Haynes, supruga Garyja Haynesa? Možeš li zamisliti što će ovo”, pokazao je
na debelu omotnicu, “učiniti njoj, a i njemu, kad smo već kod toga?”

“Shvaćam ja tebe kad su u pitanju seksi fotografije, ali trenutačno me više brine što bi taj
psiho mogao učiniti njoj i tvojoj drugoj curi.”
“Žao mi je, Adie, ali ja vjerujem u svaku riječ ove poruke. Ako ne pođem sam, neće više biti
ničega i nikoga za spašavanje. Ako otiđem k njemu, možda ga uspijem uvjeriti da pusti žene.
On želi mene. I to mi zvuči kao prilično dobra pogodba.”

“Pa, meni to zvuči kao uistinu usrana zamisao. Nećeš imati nikakve prednosti ako onamo
otiđeš nenaoružan i bez potpore. Tada će vas imati sve troje, a bonus od dvije žene može
mu poslužiti kao šlag na torti.” Adie je prekrižio ruke i žestoko se zagledao u Matta, a zatim
glasno uzdahnuo. “Dobro, pogledajmo to na drukčiji način. Primjećujem da na popisu onih
koji nisu dobrodošli nije spominjao bivše kažnjenike.”

“Sam znači upravo to, Adie. Uključujući i tebe.”

“Prokletstvo, a ja sam se tako nadao da ću ga upoznati.” Adie se zavalio u stolici, još uvijek
prekriženih ruku. “Pokušavam smisliti što te je izbacilo iz kolosijeka, toliko da si spreman
na samoubilačku misiju samotnog osvetnika.” Oči su mu se odjednom pretvorile u uske
proreze. “Ispravi me ako griješim, ali čini mi se da su tvoje nemoralne noći s ljubavnicom na
početku bile tek usputna avantura? Stvar požude i ništa više. Je li se nešto promijenilo? I ako
jest, molim te, reci mi da se nisi u nju zaljubio?”

Tišina koja je uslijedila sve je govorila.

“Majko Božja! Znači jesi!”

“Moram je pronaći, Adie, a i Gemmu.” Matt se piskutavo nasmijao. “Oh, da, zaboravio sam to
spomenuti, njegovo gospodstvo misli da mi je Gemma kći! A što je najsmješnije, mogla bi to i
biti! Što misliš o tome?”

“Iskreno, mislim da si previše vremena proveo u pohrani dokaza, slažući zaplijenjene

svinjarije.”

“Kad bi barem bilo tako.”

“Dakle, da raščistimo. Dočepao se ljubavi tvog života i, budemo li toliko velikodušni pa mu

povjerujemo, tvoje kćeri? Blago meni, čini se da te je ščepao za jaja.”

“Lijepo rečeno, Adie, ali nimalo utješno.”

Matt je osjetio kako ga Adie probija pogledom. “Ako se odlučiš na samoubilački pothvat i
kreneš sam, nije valjda da očekuješ da te neću slijediti na tvoj randevu?”

“Ako to učiniš, možda nam svima dođeš glave. Moraš me pustiti da pođem sam.”

“Okladio bih se da me on ne bi primijetio. Možda i jest vrhunski psiho, ali ja sam bolji
kradljivac nego što će on ikada biti. Trebao si vidjeti nered koji je za sobom ostavio u
onom razredu, nevjerojatan nedostatak osjećaja za finesu. U njegovu poslu nema ponosa.”
“Zaboga, nemoj ga podcjenjivati, Adie. Daleko je mudriji nego što misliš. Planirao je ovo
godinama i cijelu postaju natjerao da trče kao muhe bez glave. Još gore, još uvijek
nemamo pojma tko je on i što želi.”

“To što želi je jednostavno. Želi vas troje i nesumnjivo želi da ti patiš. Razmisli malo. Ima ženu
koju voliš i mogućnost da ti je oduzme, zauvijek i to na vjerojatno veoma nasilan
način. Pronašao je i tvoju davno izgubljenu kćer i, kao i Liz, može ti je dati, a zatim oduzeti,
zauvijek. U pitanju je moć, kompa.” Adieju je glas bio neuobičajeno tih i ozbiljan. “Matthew
Ballarde, negdje usput si tog čovjeka dovoljno razljutio da je spreman baš na sve, samo da bi
ti se osvetio. I moraš o još nečemu razmisliti. Što ako te uopće ne želi ubiti, nego te samo
natjerati da svjedočiš smrti dviju žena koje su ti najbliže, a zatim te pustiti da živiš s tim
sjećanjima?” Od te užasne pomisli napuhao je obraze. “A to bi značilo da su sigurne sve dok
ih ne pronađeš. Tek su tada u ozbiljnoj opasnosti.”

Od te pomisli Matt se osjetio fizički bolesnim, ali iz nekog razloga nije vjerovao da je to
ubojičin cilj. “Znam da je to što govoriš logično, čak i moguće, ali mislim da ću morati
preuzeti taj rizik. Moram...”

Iznenadna zvonjava mobitela natjerala ga je da poskoči. Dvojica su se muškaraca pogledala,

kamenih lica. Ispisani broj ništa mu nije značio. Pritisnuo je tipku za javljanje, ali prije nego
što je dospio išta reći, mehanički izobličen glas izgovorio je jednu jedinu rečenicu i zatim
utihnuo.

“Gdje?” upitao je Adie.

“Ne znam. Sigurno me samo provjerava. Rekao je da čekam sljedeći poziv.”

“Nek se jebe!”

“Baš tako! Koristio je uređaj za izobličavanje glasa, a mobitel je sto posto onaj za jednokratnu
upotrebu i vjerojatno je već na dnu najbližeg jarka.”

“Onda, što sada?”

U tom trenutku uistinu nije imao pojma. “Iskreno govoreći, nisam siguran. Murjak u meni još
uvijek vrišti da se priberem i odradim to po pravilima. Ali instinkt mi govori da je sve
ovo moje sranje, pa ga ja moram i počistiti.” Protrljao je ruke. “Čuj, Adie, zbilja si dobar
frend, najbolji...”

“Daj, začepi. Hajmo se usredotočiti, kompa

“Strpi se i poslušaj me, bar nakratko. Obojica znamo da postoje dobri izgledi da sve ovo, kako
god ja izabrao odigrati igru, ozbiljno pođe po zlu.” Matt je nemoćno podigao ruke. “Možda
smo polovicu svojih života proveli na suprotnim stranama ograde, ali otkad smo proglasili
primirje, bio si jedini koji je uvijek bio tu za mene. Kad sam bio u sranju do grla, imao si
vremena za slušanje, i želim ti reći da to iskreno cijenim.” Duboko je uzdahnuo i gurnuo
omotnicu preko stola. “Uzmi ovo i uništi, što je prije moguće. I za kraj”, malodušno se nacerio
Adieju, ”bojim se da te moram zamoliti za posljednju uslugu.”

“Baš si patetičan!” Adie je omotnicu stavio u džep. “Jesi li siguran da ovo želiš uništiti? Možda
će se pokazati kao dokaz, ili ih možemo prodati nekom nizozemskom časopisu i zaraditi
bogatstvo.” Zastao je kad je primijetio izraz na Mattovu licu. “Ma, šalim se! Znam, loša šala i
u krivo vrijeme, ali sve je bolje od toga da mi se sad raspekmeziš. I, da, draže mi je misliti da
igramo istu igru, samo s različitih strana mreže, jer znam da smo tada ravnopravni partneri.
I sad kad smo s time raščistili, bolje ti je da ta posljednja usluga bude prokleto dobra, Matte
Ballarde, ili ću prekršiti sva svoja sveta pravila i poći ravno do tvojeg načelnika i otkucati te.”
Adie se zagledao u njega. “Baš tako. Što ovaj put želiš?”

Linda Goddard, uredna i sitna žena, jedino je laganim podrhtavanjem ruke kojom je
prelistavala album s fotografijama odavala da je potresena.

“Da, Gemma je usvojena. James i ja naše smo jedino dijete izgubili pri porodu i nakon toga
sam imala pobačaj za pobačajem. Nakon posljednjeg sam se probudila i doznala da su mi
kirurškim odstranjenjem maternice spasili život.” Podigla je obrve. “Kad sam shvatila što te
riječi doista znače, ionako nisam bila sigurna želim li uopće živjeti.” Slabašno se nasmiješila
Davidu. “Oboje smo jako željeli djecu, puno njih.”

Pridružio im se i James, visok i vitak čovjek. “Usvojenje nam se učinilo prirodnim sljedećim
korakom, ali nismo imali pojma koliko je to složen postupak. Zamalo smo odustali, a tada su
nas nazvali iz lokalne agencije kojoj smo se prijavili.”

“Bili su tako ljubazni”, nastavila je Linda. “Gospodin Peart je osobno vodio Gemmin slučaj i
zbilja se pomučio da je smjesti kod nas, jadnicu.”

“Znali ste da je kao malo dijete bila zlostavljana?”

“Oh, znali smo cijelu tu užasnu povijest, načelnice”, odgovorio je James. “Morate to znati jer
u takvim slučajevima postoji mogućnost teških posljedica.”

“Ali srećom, ona je bila dobro, zar ne, dragi? Od trenutka kad srno je doveli kući, procvjetala
je.” Linda Goddard dodala je Davidu fotografiju. “Ovo je Gemma nedugo nakon što smo je
usvojili. Znate, kad smo je prvi put vidjeli, pogledala nas je i nasmiješila se kao da je samo nas
čekala.”

Pogledao je fotografiju. Normalno, sretno dijete, bistrih očiju i nasmiješeno. Nakon užasnog
početka kakav je imala, zapitao se kako se uspjela tako lako oporaviti. ”Kako se nosila sa
školom?”

“Odlikašica. Pametna, inteligentna, sportašica. Ispiti je uopće nisu zabrinjavali.”

“Prijatelji?”
Nijedan od roditelja nije odmah odgovorio. Zatim je James Goddard rekao: “Veoma je odana
bliskim ljudima, premda je kao dijete uvijek bila pomalo nedruštvena. Bila je sretnija s
glavom u knjizi, za računalom ili u šetnji sa psom. Nikada nije bila posebno sklona
zabavama i, iskreno, sa svim tim opijanjem i drogiranjem njenih vršnjaka, bili smo zahvalni
na tome.”

“Rečeno nam je da bi s obzirom na prošlost mogla imati poteškoća u socijalizaciji”, pridodala

je Linda. “Ali sve u svemu, osim povremene ćudljivosti, mislimo da je bila izvrsna. Čak je
uspjela završiti i tri godine studija prije nego što je postala policajka.”

“Kad je odlučila da želi biti policajka?” Načelnik je prihvatio šalicu čaja od socijalne radnice i
opet pogledao Jamesa.

“Još dok je bila mala. To joj je oduvijek bio cilj. Željela je ispraviti sve nepravde na svijetu.
Pronalaziti zločince i nasilnike smještati iza rešetaka.”

“Nikad nismo posumnjali u njezin izbor, načelnice.” Linda je zastala kad joj je maska
pribranosti pomalo počela popuštati. Obuzdala je jecaj. “Premda je to tako opasan posao.
A pogledajte što se sada dogodilo!”

“Smiri se, dušo. Pronaći će oni nju. Ona je hrabra cura.” James je rukom obgrlio svoju ženu i
čvrsto je privukao sebi.

Hrabra cura? pomislio je David. Ako uistinu jest kći Matta Ballarda, mogao je u to povjerovati.
“Žao mi je što vas uznemirujem u ovako teškom trenutku, ali imam još samo nekoliko
pitanja.” Spustio je šalicu na stolić i naslonio se u stolici. “Zna li Gemma da je usvojena?”

James je prestao grliti svoju ženu i, još uvijek stišćući joj ruku, rekao: “Da, naravno. Mislim,
došla je kod nas kad je imala sedam godina. Cijelog je života bila toga svjesna.”

“A je li se raspitivala o svojim biološkim roditeljima?” Linda je polako odmahnula glavom.

“Kad joj je bilo jedanaest, ponudili smo joj dati odgovore na sva pitanja o njezinu
djetinjstvu. Blagoslovljena bila, rekla je da prije dolaska kod nas nije imala života i da sada
ima obitelj koja je voli, i da je to jedino važno.” Obrisala je rupčićem oči. “Svake smo je godine
to pitali, i svaki je put ponavljala isto, tako da smo naposljetku, kad je navršila dvadeset,
odustali.” Suze su joj se odjednom pretvorile u zabrinuto mrštenje. “Ali ne razumijem kakve
to veze ima s njezinom otmicom?”

“Moramo sagledati širu sliku, gospođo Goddard. Moramo o njoj saznati sve što možemo.
Stvari koje ne pišu u njezinu policijskom dosjeu. Postoji mogućnost da je u sve ovo
uključen netko iz njezine prošlosti i zato se bojim da vam moram postavljati ova bolna i
osobna pitanja.” David im se sućutno nasmiješio. “Znam da vam je jako teško i uistinu mi je
žao, ali možete li mi nešto reći o njezinoj vezi s Royom Latimerom?”

Na spomen mladićeva imena oba su roditelja živnula. “Najbolje što se ikad dogodilo našoj
Gemmi, osim dolaska k nama, naravno. On je krasan mladić i obožava je. Nadali smo
se...” Linda je naglo zašutjela, očito shvativši da su svi planovi za budućnost stavljeni
na čekanje. ”Zamolio me je da vam prenesem kako će vas nazvati i da ga potražite ako
išta zatrebate.”

“Jadni Roy! Sigurno je izvan sebe od brige.” Suze su joj ponovno navrle na oči i skrenula je
pogled prema prozoru, a strah je nadvladao svu dotadašnju suzdržanost. ”Uskoro će mrak, a
moje je dijete negdje tamo vani, s luđakom!”

Načelnik Redpath napustio je Goddardove s osjećajem tuge zbog sudbine ljudi koji su uzeli
oštećeno dijete i s ljubavlju ga vratili na pravi put, samo da bi im ga neki zli kučkin sin
opet oduzeo.

Dok je sjedio u autu i kroz prozor promatrao sve jači sumrak, zapitao se kako bi Matt primio
te novosti. Potvrđeno je da je Gemma usvojena, i to baš s mjesta do kojega ih je ubojica odveo.
Zašto onda ne bi bio točan i ostatak informacija? Gemma Goddard lako bi mogla biti Mattova
kći, a sada je nestala.

Zureći sa stražnjeg sjedala u glavu svojeg vozača, odlučio je da je vrijeme skinuti Matta sa
slučaja. Postalo je previše osobno i prokleto opasno. Mattov već izmučeni um nije mogao još
puno toga podnijeti, a na kocki su bili ljudski životi. Razgovarat će s njim čun se vrati
u postaju. Bez pristojnih zamolbi i okolišanja, samo zapovijed nakon koje će ga morati
skloniti na sigurno. Znao je da će jadniku čekanje na rezultate istrage bez mogućnosti da u
njoj sudjeluje teško pasti, ali bolje i to nego da ima anđela osvetnika koji naoružan i izvan
kontrole trči po selima Lincolnshirea.

Opet se zagledao van u tamu, ovaj se put moleći za sigurnost svoje dvije policajke i nestalog
dječaka.
Dvadeset sedmo poglavlje
Nad močvarom se spustila tanka, vlažna izmaglica, namačući sve što bi dotaknula. Dok se
sumrak sve više pojačavao, a gol i samotan krajolik pretvarao u sjećanja, Liz se polako počela
vraćati svijesti.

Osjećala se kao da postrance na glavi ima nekakvu šupljinu, a pri svakom pokušaju da se
pomakne prožimala ju je pulsirajuća, mučna bol. Premda svi ti napori i nisu imali
previše smisla jer je uskoro shvatila da je čvrsto oblijepljena nekakvom grubom i
nepopustljivom ljepljivom vrpcom. Tlo pod njome bilo je čvrsto, tvrdo poput stijene, a cijelo
je mjesto čudno mirisalo.

Odustala je od pokušaja oslobađanja od spona, pa opet legla i pokušala se prisjetiti što se

dogodilo. Mogla se samo sjetiti kako je netko očajnički doziva po imenu. Govori nešto o
tome da je netko ozlijeđen. Nejasno se sjećala kako je potrčala upomoć, a nakon toga više
ničega. Ali što joj se dogodilo? I gdje se, dovraga, nalazi?

Panika je prijetila preplaviti je, ali uvijek se iznova podsjećala da je ona viša detektivka,
policajka, i da što prije mora ovladati situacijom. Možda joj je o tome ovisio život. Nekoliko
je puta duboko udahnula i usporila luđačke otkucaje srca na možda polovicu
prihvatljivoga. Znala je da je ozlijeđena, premda nejako, nadala se, Iskreno, ta briga za sebe
morat će pričekati dok se ne oslobodi.

Pomaknula je glavu, ovaj put sporije. Bol je bila jaka, ali ne toliko nepodnošljiva kao prije.
Činilo se da prostorija u kojoj se nalazi nema prozora, premda je na suprotnoj strani
odnekud unutra prodiralo prigušeno svjetlo. Morao je to biti nekakav podrum ili ostava.
Miris je bio neugodan, ali nekako neodređeno poznat. Prestala je pokušavati razabrati stvari
u tami, zatvorila oči i dopustila osjetilu njuha da joj pomogne prepoznati okoliš. Najviše od
svega je prevladavala vlažna ustajalost, ukazujući da je svjež zrak rijetko ulazio unutra. Ali
bio je tu još neki zadah. Onjušila je. To je bilo to! Gnojivo. Fosfati. Da, ovo je mjesto vonjalo
poput štaglja njezina strica, premda mu je nedostajao onaj fini miris slatkog sijena
prikupljenog za zimsku prehranu.

Dakle, s obzirom na betonski pod i zalihe umjetnih gnojiva, očito se nalazila u nekoj
pomoćnoj građevini, a ne u podrumu. Što je, ako je čovjek bio pravi optimist, bilo
dobro. Njezin otmičar najvjerojatnije nije ovdje boravio.

Pokušala je pomaknuti noge, ali i one su joj poput ruku bile čvrsto oblijepljene, na
gležnjevima i oko listova. Iz nekog razloga nije imala povez na ustima. Dakle, to nije
bilo dobro. Zasigurno udobnije, ali značilo je da onaj koji ju je ovdje ostavio zna da može
vikati iz petnih žila i da je nitko neće čuti. Pomoć zasigurno neće doći.

Negdje je polako kapala voda, a čuo se još jedan zvuk, neko tiho škripanje odnekud blizu. Dok
je osluškivala, shvatila je da se to vjetar morao pojačati, a od njegova žalobnog zavijanja i
dugih šaptavih uzdaha dobila je dojam da se nalazi negdje veoma daleko.
Negdje u baruštinama ili u udaljenom dijelu močvare.

Zadrhtala je, a onaj raniji optimizam je popustio. Mogla bi biti miljama daleko od prvog
naselja, a ako se nalazila negdje blizu obale, tada je mogla biti i usred nepristupačnog
i opasnog područja. Na nekom mjestu okruženom blatnom, slanom
močvarom, nedostupnom zbog opasnih plima i potpuno izoliranom.

Ne! Priberi se, ženo. Nema smisla očajavati kada niti ne znaš gdje se nalaziš. Mogla bi jednako
tako biti i u nečijem stražnjem vrtu u predgrađu, zato se mora usredotočiti i... Liz se sledila.
Neko ju je šuškanje prekinulo u bodrenju same sebe. Oh, molim te, ne štakori. Ako je imala
neku fobiju, onda su to bili oštrodlaki glodavci dugog repa. Teško je progutala i pokušala
ostati nepomična i potpuno tiha.

“Ooh!” Malom prostorijom odjeknuo je tihi jecaj.

To nije bio štakor. “Halo? Tko je ondje?”

“Liz? Jesi li to ti?”

Liz je uzviknula od olakšanja. “Gemma! Ali kojeg vraga...”

“Oh, Liz, tako mi je žao. Zbilja sam zeznula stvar. Oh, Bože, mislim da mi je slomio rebra.”

“Što se dogodilo tamo u postaji, ne razumijem zašto...” Liz je u glavi tutnjalo. Pokušavala je
shvatiti zašto je Gemma zajedno s njome u ovoj smrdljivoj prostoriji.

“Vidjela sam kako te napada. Bila sam tako bijesna da sam samo nasrnula na njega. Znam da
sam trebala radiovezom pozvati pomoć, ali zaboravila sam sve naučeno, sve sam
prokleto zaboravila. Jedino sam vidjela tog gada kako te napada i morala sam nešto
poduzeti.” Zastenjala je od boli. “Ali trebala sam kučkinog sina zapamtiti od zadnjeg puta.”

“Nisi ti kriva, Gem. Nisam mu uopće trebala prilaziti. Potpuno me zatekao. Sranje! Ako je itko
ovdje budala, onda sam to ja. Jesi li jako ozlijeđena?”

“Bubnja mi u glavi, ali mislim da su mi stradala samo rebra. Dohvatio me je na točno isto
mjesto kao i prije. Zbilja me boli kad dišem. A kako si ti?”

“Samo glava, mislim. Teško je reći kad si sputan poput purice spremne za pećnicu.” Liz se
šalila, ali u sebi se bojala za mladu policajku. Slomljena rebra mogu probiti pluća. Što je,
uz njezine strahove o njihovoj mogućoj lokaciji, upravo ovu lošu situaciju promijenilo u
duboko sranje. “Jesi li i ti vezana ovom prokletom ljepljivom vrpcom?”

Gemma se nakašljala pa vrisnula od boli. Nakon nekoliko trenutaka je protisnula: “Da. Samo
oko zapešća.” Liz je brzo razmislila. “Možeš li doći ovamo do mene? Ali tako da se još više ne
ozlijediš?”

“Pokušat ću.”
Nakon nekoliko minuta agonije i jauka, Gemma se napokon ispružila do nje. “Kakav je plan,
narednice?”

“Kao prvo, je li ti uzeo radio? Baterijsku svjetiljku?”

“Nestao mi je cijeli remen s opremom. Džep u kojem mi je bio mobitel ne mogu dosegnuti, ali
mislim da ga je uzeo.”

“Bilo bi pravo čudo da nije. Gemma, misliš li da možeš leći ovdje i dosegnuti moje ruke?
Možda ću ti moći ukloniti tu vrpcu, a onda ćeš me osloboditi”, rekla je Liz. “I, premda te
mrzim požurivati, što prije to bolje. Moramo otići odavde prije nego što se vrati.”

U mraku ostave bilo je teško napipati gdje ljepljiva traka uopće počinje, ali ukloniti je onako
vezanih ruku bilo je gotovo nemoguće, Liz je uskoro sebe zatekla kako gotovo plače
od frustracije.

“Prokletstvo! Prokletstvo! Ova prokleta, jebena stvar! Boli li te?”

“Pusti to! Samo nastavi. Ako je ikako moguće, ne želim opet susresti to sadističko govno.”

Liz je osjetila kako joj se nokti lome, a čvrsta ljepljiva vrpca uskoro joj je prekrivala cijele
ruke, čineći joj zadaću još težom. “Moram na trenutak stati, Gem. Žao mi je, ali kad bih
barem mogla vidjeti što radim, bilo bi to...”

“Liz, tiho! Jesi li i ti nešto čula?”

Negdje u bližim plakalo je neko dijete. Ne samo plakalo, nego naricalo i zavijalo poput ranjene
životinje.

“Oh, Isuse! Od ovoga me prolazi jeza! Misliš li da je to Ryan?” šapnula je Gemma.

“A tko drugi? Osim ako nije još nekoga oteo.”

“Molim te, Bože, neka to bude Ryan. To znači da je još uvijek živ. Ali moramo se najprije
osloboditi kako bismo mu pomogle.”

Prije nego što joj je Liz uspjela odgovoriti, začuo se još jedan zvuk - otključavanje katanca i
povlačenje zasuna. Dok su se vrata uz škripu otvarala, prožeo ih je strah. Na dovratku
se pojavio taman lik.

“Dobra večer, moje dame. Tako mi je drago što smo se upoznali. Ime mi je Ted.”

***

Liz nije bila sigurna koliko je vremena prošlo. U njezin smrdljivi zatvor više nije prodiralo
nikakvo svjetlo. Betonski je pod bio hladan kao led. Zubi su joj nekontrolirano cvokotali, a
u glavi joj je pulsiralo od boli. Loše, ali barem se radilo o fizičkoj boli, nečemu protiv čega
se možeš boriti i pronaći način kako to nadići. S druge strane, um joj je ovoga časa trpio
mnogo dublje traume.

Ranije toga dana mislila je da joj je život težak jer su je zbunjivala dvojica muškaraca u
njezinu životu. Iz suhoga grla probio joj se gotovo luđački smijeh. Da je samo znak što
joj ostatak dana priprema.

Morala se osloboditi i, premda je već bila iscrpljena od pokušavanja, odbijala je odustati.

Alternativu je bilo teško i zamisliti. Kad bi se samo mogla uspraviti, možda bi među
ovom starudijom mogla pronaći nešto dovoljno oštro da prereze vrpcu.

U očaju se zaljuljala naprijed i natrag, a zatim se svom snagom koju je mogla prikupiti
prebacila na bok. Bol koja joj je probijala glavu počela ju je tjerati na povraćanje i bila
je prisiljena ostati mirno ležati dok to nije počelo prolaziti. Zamisao joj je bila primaknuti
čvrsto sputane noge rukama. Ako uspije ukloniti jedan dio spona, možda će pronaći način
kako ustati.

Nakon naizgled cijele vječnosti, pala je natrag i zajecala. Bilo je beskorisno. Sada je još jedino
željela da ih Matt pronađe, ali nije imala načina pružiti mu i najmanji trag gdje da ih traži. A
vrijeme je istjecalo.

Kao po dogovoru, začula je dug, užasan vrisak. Čak i unutar njezina improviziranog zatvora,
od njega joj se sledila krv u žilama. Odjekivao joj je u ušima, samo da bi ga odmijenio još
jedan, i još jedan.

Ovo nije bio vrisak djeteta. Liz je točno znala kome ovaj put nanosi bol.

“Oh, Gemma! Zašto si morala glumiti jebenu junakinju? Ti glupa, glupa curo!” gnjevno je
viknula Liz, a zatim joj se glas stišao gotovo do šapta. “Tako mi je žao! Za sve sam ja
kriva. Zašto sam ti ovo učinila?”

Nesposobna oglušiti se na krike, Liz je bespomoćna i sama ležala u staroj ostavi i naricala.

***

David Redpath je ušao u postaju. Jason ga je čekao na prijavnici.

“Oprostite što sam vas zaskočio prije nego što ste skinuli kaput, gospodine, ali o nečemu vas
doista moram odmah obavijestiti”, rekao je Jason.

To ga je razdražilo. Prije ičega dugog morao je razgovarati s Mattom.

“Dajte mi sekundu vremena, inspektore, i onda sam vam na raspolaganju. Najprije moram
razgovarati s višim inspektorom.”

“Trenutačno je zauzet u jednoj od soba za ispitivanje, gospodine.”

“S kime?”

“Sa svojim prijateljem Adiejem Clarksonom. Bio je već ovdje, a zatim je otišao i opet se vratio.
Viši inspektor zamolio je da ih neko vrijeme ne smetamo. Rekao je da gospodina Clarksona
želi zamoliti da za njega obavi nešto osobno.”

“Dobro onda. Dođi u moj ured, ali višeg inspektora želim vidjeti čim bude slobodan.”

“U redu, gospodine. Pobrinut ću se da to dozna.” Jason ga je pratio u stopu. “Forenzičari su

na parkiralištu nešto otkrili, gospodine. Želim vašu dozvolu da slijedimo taj trag.”

Pridržao je vrata otvorenima i Jason je ušao za njim. “Naravno da možete, zašto me to pitaš?”

“Proračun, gospodine. Pretraga je skupa. Za takve stvari moramo tražiti dozvolu, sjećate se?”

Prokleti jebeni protokol, pomislio je David. Dva, možda tri života vise o niti, a on je morao
brinuti o proračunu. “Obavi to, štogod bilo, i nastavi tako sve dok moji ljudi opet ne budu
na sigurnome.”

“Oprostite, ali trebam vaš potpis”, namršteno je rekao Jason.

David ga je poželio udaviti. “Zatraži što god trebaš. Nakon toga ću sa zadovoljstvom potpisati
i da mi oduzmu život.” Sručio se u svoju stolicu. “Onda, što su to pronašli?”

“Navodno je s terenca otpalo nešto blata s blatobrana. Znamo to jer je kamion za čišćenje
pomeo cijelo parkiralište samo trideset minuta prije incidenta. Početna analiza
zemlje pokazala je neobičan sastav minerala, ali bilo je u njoj i nešto biljnog materijala.
Profesor Wilkinson želi da njegov prijatelj, forenzički botaničar, obavi specijaliziranu
mikroskopsku analizu uzoraka. To bi nam moglo nešto reći o tome gdje je terenac sve bio
nakon što je ukraden.”

“Reci profesoru Wilkinsonu da se pozabavi time, i to što prije. Ukradeno vozilo je oduzeto
neko vrijeme prije nego što je upotrijebljeno u otmici, i zato postoje dobri izgledi da ga
je ubojica preko noći odvezao u svoju bazu.” David je naviknuo svojeg inspektora
vidjeti blago zabrinutoga, ali danas su mu oči bile umorne i krvave. Jason je odavao nemir
cijelim svojim bićem i David je osjetio navalu krivnje što je bio onako osoran prema
njemu. Razdvojen je od obitelji, narednica i mlada policajka ugrabljene su im pred nosovima,
a djecoubojica im se sa snimaka nadzorne kamere podrugljivo cerio. Unatoč tome, ovaj
čovjek nije prestajao raditi. David je odmahnuo glavom. Nije imao pravo, nije imao nikakvo
pravo istresati se na bilo koga iz te izvanredne ekipe.

“Drži se, Jasone. Vratit ćemo mi njih. Vratit ćemo ih, pa makar morao u jednoj noći potrošiti
desetogodišnji proračun.”

Jason se slabašno nasmiješio. “Podržavam vas u tome.” Pošao je prema vratima. “Odmah ću
nazvati laboratorij, a zatim ću vam dovući ovamo višeg inspektora.”
“Hvala ti. Mislim da je dosad imao dovoljno vremena, a ono što mu namjeravam reći možda
će mu ionako promijeniti planove.”

Jason je zastao na vratima. “Ne pomišljate ga valjda skinuti sa slučaja, gospodine? To bi mu

bila kap koja bi mu prelila čašu.”

“Nemam drugog izbora, Jasone. Već sam ga daleko predugo pustio da ostane. On je preblizu,
previše umiješan i, da sam na njegovu mjestu, već bih bio na izmaku snaga. Osim nestanka
dječaka, što je već dovoljno razorna i užasna stvar s kojom se moram nositi, moram misliti i
na sve druge djelatnike koji su u ovo uključeni. Oni su moja odgovornost, Jasone, a dosad sam
ih već poprilično iznevjerio i zato Matt mora odstupiti prije nego što on ili. netko drugi
strada.”

“Valjda ste u pravu, gospodine. Idem po njega.”

David je promatrao inspektorova leđa dok je ovaj napuštao ured. Kretao se žustro, ali ramena
su mu bila povijena i klonula.

David je pogledao kroz prozor. Bilo je već prošlo šest i pao je mrak. Na poljima i u maglovitim
močvarama vladat će potpuna tama. Znao je da će se potraga nastaviti.

Ne ostavljaš dijete i dvoje policajaca na milost noći. Sve muškarce i žene uključene u potragu
motivirao je duboki osjećaj zajedništva. Da im je bilo rečeno da pođu kućama, glatko bi to
odbili. Bilo je nekih mjesta koja su tijekom noći morali izbjegavati. Nije mogao
riskirati nesreće, a neki opasni dijelovi močvare bili su prijeteći čak i danju. Ali još uvijek je
trebalo provjeravati adrese, ispitivati ljude, pretraživati garaže, štagljeve i napuštene kuće
na imanjima.

David je polako prstom prešao preko stakla i tiho se pomolio da se oblaci raziđu a mjesec
svojim dobrodošlim svjetlom obasja policajce i dobrovoljce koji su tvrdoglavo
pročešljavali okolinu Fenfleeta. Osjećao se tako bespomoćnim, tako nesposobnim, premda je
poduzimao sve što je mogao. Zapovjedio je da se na okupljališta uzduž močvare donese
halogena rasvjeta, a nekoliko seoskih društvenih domova pretvoreno je u privremene baze
ekipa za pretragu. Tome valja pridodati i veliku medijsku kampanju koja je pokrenuta.

Oh, sve je to zvučalo tako profesionalno i čovjek bi mogao pomisliti da će ubojicu, ako ikad
proviri nosom iz svoje jazbine, dočekati policijski strijelac i srediti ga. Ali David je znao da
močvaran i samotan krajolik koji mu je punih dvadeset pet godina bio domom može
skriti sve što poželi i to na jako puno vremena. Bilo je mjesta na kojima bi se čak i on izgubio,
mjesta za koja nikad nije čuo i na koja čak i najdugovječniji starosjedioci Lincolnshirea nikad
ne bi stupili nogom. A nema dvojbe da si za svoju jazbinu izabrao upravo jedno takvo, zar ne?
David je duboko udahnuo. Nije ovo želio poduzimati, ali nije ni mogao više odgađati. Ako
neće Muhamed brdu, onda hoće brdo Muhamedu. Bilo je vrijeme za razgovor s Mattom, na
ovaj ili na onaj način. David je izvukao mobitel i pritisnuo “M”.

“Matte?”
“Da, gospodine?”

“Dovraga, gdje si?”

“U sobi za ispitivanje broj 2, načelniče.”

“Je li ti Jason već prenio poruku?”

“Jest, gospodine. Oprostite, upravo sam s Adiejem završio s povezivanjem nekih dijelova
slagalice.”

“Pa, onda dolazi ravno ovamo gore. Moramo razgovarati.”

“Adie je upravo otišao. Stižem.”

David je odmahnuo glavom. Baš su pravi par, njih dvojica. Najčudniji savez na koji je ikad
naišao. Pomislio je na Adieja Clarksona, odnosno na njegovu kriminalnu prošlost, i
ponadao se da Matt zna što radi kad mu povjerava svoje privatne stvari.

Na stolu je zazvonio telefon i trgnuo ga iz misli. “Načelnik Redpath? Ovdje Rory Wilkinson.
Mogu li doći razgovarati s vama? Otkrio sam nešto prilično uznemirujuće, a ne mogu pronaći
višeg inspektora Ballarda.”

“Samo izvolite, profesore. Matt je upravo na putu ovamo, tako da nam to možete obojici reći.”
Spustio je slušalicu i osjetio kako ga prožima ledena tjeskoba. Uistinu nije volio
riječ “uznemirujuće”.

Sljedeći je kroz vrata ušao Jason, a ne Matt ili patolog. “Žao mi je, ali nemam baš puno sreće.
Profesor nije u laboratoriju i nisam mu uspio prenijeti vašu poruku. A višeg inspektora ne
mogu nigdje pronaći.”

David ga je iznenađeno pogledao i rekao: “Ali razgovarao sam s njime prije deset minuta.
Rekao mi je da je u sobi za ispitivanje broj 2 i da te je već vidio.”

Jason je ostao zatečen tim riječima. “Ne, uopće ga nisam vidio. Otišao sam dolje i, premda je
svjetlo bilo upaljeno, prostorija je bila prazna. Mislio sam da je već na putu do vas.”

“To ne može biti istina!” David je skočio sa stolice, dohvatio mobitel i pritisnuo tipku za brzo
biranje. “Isključen! Sranje! Proširi vijest po postaji. Želim da se Matta pronađe. I Jasone, ti
pronađi tog prokletog bivšeg kažnjenika od njegova prijatelja. Želim znati o čemu su
to ugodno čavrljali.”

“Krećem, gospodine.”

“Javi mi se čim nešto čuješ. Bit ću ovdje s Roryjem Wilkinsonom.”

David se gnjevno okrenuo stolu, dohvatio keramički lončić prepun olovaka i zavitlao ga u zid.
Krhotine lončarije su se razletjele uredom. “Proklet bio, Matte Ballarde!” prosiktao je kroz
stisnute zube.

“Oh, dakle! Imate prilično učinkovitu metodu za obuzdavanje bijesa, načelnice.” Rory
Wilkinson je stajao na dovratku.

“Bio je to suvenir s Krete, poklon, moje najmlađe kćeri”, pokajnički je rekao David.

“Ah, to baš i nije najbolja stvar za bacanje u zid. Što se ovdje dogodilo?” Patolog se prignuo i
počeo skupljati olovke s tepiha.

David mu je sve prepričao i dok je to činio, postalo mu je jasno da nije toliko gnjevan na Matta,
koliko na sebe što nije ranije reagirao. “Uvjerenje da je za sve ovo isključivo on kriv, a s
obzirom na to u kakvom je trenutačno stanju, nemamo ga pravo osuđivati.”

Rory je pažljivo spustio olovke na stol. “Jadničak! Progone ga, život mu je ogoljen pred
kolegama i šefovima.

Bože! Ja bih već tisuću puta umro. To što je taj podmukli stvor učinio uistinu je podlo. Mogu
li?” Pokazao je na stolicu, a zatim sjeo ne čekajući odgovor. “Što me dovodi do razloga mojeg
dolaska. Viši inspektor Ballard poslao mi je sve fotografije osumnjičenog koje imate.”

David je pomeo nekoliko malih krhotina lončarije sa svoje stolice, a zatim se spustio u nju i
zagledao se u patologa. “Da, rekao mi je. I?”

“Vjerujem da znam zašto se onako sretno i slatko osmjehivao u kameru.” Iz fascikla je izvadio
niz dijagrama i ispisa.”

“Čovjek kojeg ovdje vidite”, pred njega je spustio jednu od izvornih fotografija s nadzornih
kamera, ”on ne postoji.”

Davidov umorni um je to odbio procesuirati. “Oprostite?”

“Vaša je zbunjenost potpuno shvatljiva, pa mi dopustite da pojasnim.” Spustivši na stol još

jednu fotografiju, pokazao je na čovjekovo lice. “Nakon detaljne usporedbe svih
fotografija shvatio sam da mu se struktura kostiju neznatno razlikuje od slike do slike, a na
posljednjoj mu je lice mrvicu izobličeno, asimetrično na drukčiji način nego na prethodnim
slikama.”

“Ali ta izobličenja sigurno imaju veze s kvalitetom snimaka.”

“Ne, nije to u pitanju. Ovaj je čovjek koristio umetak koji je gurnuo u usta i pod jezik. Znači
cijela čeljust mu zapravo izgleda drukčije. Uvećao sam je na točki odmah ispod lijevog uha i
vidjet ćete tanku crtu na mjestu gdje šminka nije do kraja pokrila spoj. Čak je i koža na vratu
možda sintetička. Ovo je dobra maska, prokleto dobra, ali se pod velikim uvećanjem ipak vide
manji nedostaci.” David je proučavao sliku čovjekova lica. Vidio je na što Rory misli. “Možete
li mi dati neku ideju kako izgleda bez lažnih dijelova?”

“Jedan moj student upravo radi na tome, premda, iskreno govoreći, ne polažem u to previše
nade. Nije to kao simulacija starenja jer nemamo osnovnu strukturu na kojoj bismo radili, ali
pokušat ćemo.”

“Hvala vam. Usput, svojem sam inspektoru rekao da vam prenese da nastavite s testovima
koje smatrate nužnima i pošaljete kvragu proračun.”

“I mislio sam da će biti tako, s obzirom na ulog. Već sam dao nalog za naprednu analizu
zemlje.” Rory mu se umorno nasmiješio. “Što mislite, gdje je otišao viši inspektor?”

“Uistinu nemam pojma, ali njegov nestanak znači samo jedno: ubojica ga je kontaktirao.”
David je osjetio prazninu. “Matt je uvjeren da je on za sve nekako odgovoran, pa mora to
sam i okončati, ali imam neki predosjećaj da će samo još više pogoršati stvari.”
Dvadeset osmo poglavlje
Činjenica da je posljednjih nekoliko sati svima lagao, od svog najboljeg prijatelja do
načelnika, nije ga nimalo brinula. Matt je sada na umu imao samo jednu stvar - pronaći Liz i
Gemmu. I nije mu bilo nimalo važno kako će to ostvariti.

Od trenutka kad je vidio poruku na pozadini fotografije, znao je što će učiniti, a to nije
uključivalo nikoga drugoga. Zato uopće nije osjećao grižnju savjesti zbog onoga što
je uslijedilo, unatoč svemu što je rekao Adieju. Kad mu je u sobi za ispitivanje prvi put
zazvonio mobitel, rečeno mu je da iziđe iz policijske postaje, sjedne u svoj auto i riješi se
prijatelja.

Nije gubio vrijeme na brigu kako je to ubojica znao da je tog trenutka baš s Adiejem. Činilo se
da njegov neprijatelj zna sve, pa zašto se onda mučiti nagađanjem kako mu to uspijeva.

Prema njegovim uputama, Adie je dovezao Mattov auto, parkirao ga u sporednoj ulici u
blizini postaje, a zatim se s ključevima vratio u sobu za ispitivanje. Zatim su se kroz stari
i rijetko korišten izlaz za slučaj požara iskrali iz zgrade. Mattu je teško padalo što je pobjegao
i Adieja ostavio na cjedilu, ali nije imao izbora. Adie je sada mogao raditi što poželi,
reći načelniku ili ne reći, bilo mu je svejedno i potpuno nebitno.

Dok je žurio na mjesto sastanka, pod kotačima auta prskalo je blato i voda, zasipajući rubove
ceste. Nije bio nervozan. Zapravo, nije osjećao ništa. Nije imao plan, nikakvo
genijalno iznenađenje kojim će zaskočiti svoga neprijatelja. To ionako nije imalo smisla.
Ubojica je bio previše mudar da bi ga obmanuo trikovima. Jedino se mogao nadati da će mu
se nekako posrećiti. Ne zbog njega, nego zbog Liz i Gemme, i možda malog Ryana.

S jedne je strane ceste u daljini vidio ekipu kako baterijskim svjetiljkama pretražuju duboke
blatne brazde na oranicama. Žao mi je što vam ovo moram reći, momci, ali ondje ili nećete
pronaći.

U drugom pozivu mu je rečeno za lokaciju. Glas izobličen uređajem za izmjenu glasa samo je
odsječno izgovorio adresu. Matt se pobojao da je neće odmah shvatiti, da će ubojica prekinuti
vezu prije nego što bude siguran kamo treba ići. Ipak, trebalo mu je samo nekoliko sekundi
pune koncentracije i u glavi mu se sve razjasnilo. Nadahnut izbor, ako na umu imaš ubojstvo.
Mjesto je bilo u svakom pogledu neugledno, samotno, zasigurno takvo da ćeš ga noću
izbjegavati, što je značilo da ekipe tražitelja večeras tamo neće poći. Bilo je daleko, u
neprijateljskom okruženju i veoma opasno. Savršeno.

Dok je po ravnom potezu ceste ubrzavao kroz močvaru, osjećao je blago uzbuđenje. Napokon
će dobiti neke odgovore. Upoznat će čovjeka koji mu je u samo nekoliko dana uništio cijeli
život. Čovjeka koji je ovoga časa imao kontrolu nad svima koje je volio. Mattu su se usne
iskrivile u mračan osmijeh. Čovjeka kojega će, ako mu se za to pruži prilika, rado ubiti, bez
oklijevanja ili žaljenja.
***

Prostorija odjela za umorstva bila je prepuna policajaca. David je uspravan poput svijeće
stajao uz ploču s fotografijama. Njemu zdesna stajao je patolog, a do njega tek sjenka
čovjeka kakav je Jason Hammond inače bio.

David im je već bio objasnio da je Matt nestao. Iznio je svoju teoriju o tome zašto bi viši
inspektor učinio nešto tako nepromišljeno i neodgovorno. Nadao se da će to što je
rekao pomoći da Mattov ugled ostane neokaljan. Kako se činilo, Matt je zgradu napustio
putem koji su mlađi policajci koristili kad bi igrali igru u kojoj je trebalo doći od točke A do
točke 13, a da ih pritom ne uhvate nadzorne kamere. Matt je bijeg izveo savršeno i znali su
da je to obavio samo zahvaljujući Adieju Clarksonu koji se sada, po treći put toga dana,
nalazio u svojoj omiljenoj sobi za ispitivanje,

“Možemo samo pretpostavljati da je od mjesta u Ulici Anchor, gdje je od Clarksona zatražio

da mu ostavi auto, planirao napustiti grad na isti način kao što je izišao iz postaje. Što znači
putem na kojem nadzornih kamera uopće nema, ili postoji tek poneka. A kako se Fenfleet
općenito smatra mirnim, pospanim provincijskim gradićem bez potrebe za
velikim ulaganjem u sigurnosne sustave, to je više nego moguće.” Zastao je pa zabrinuto
nastavio: “Što podržava činjenicu da uopće nemamo dojava da ga je netko vidio.”

U prostoriji je i dalje vladala tišina. David je uočio da nitko ne pokušava dobaciti kakvu šaljivu
primjedbu ili komentar. Svi su samo čekali daljnje upute. Željeli su izjuriti van i pronaći svoje
kolege, a ne sjediti i slušati naklapanja nekog starog fosila. Uzdahnuo je. I on se osjećao
jednako kao i oni.

“Znam kako vas sve ovo frustrira, ali moramo sve naše snage upregnuti u otkrivanje
identiteta ubojice. To je imperativ i, osim ako nam se ne posreći i netko ne uoči
šefov automobil, jedini način da doznamo gdje ga tražiti.”

Pokazao je prema Roryju Wilkinsonu. “A sada ću profesoru prepustiti da vas upozna s

otkrićem u vezi ubojičina izgleda.”

Rory je ustao da bi im se obratio. David je povukao Jasona u stranu i šapnuo: “Znam da je ovo
pomalo neuobičajeno, ali upravo sam razgovarao s mužem Liz Haynes. S obzirom na njegov
visoki vojni čin, odlučio sam mu dopustiti da se uključi u istragu kao savjetnik.”

“Je li to pametno, gospodine? Zaboga, žena mu je nestala, i može li nam uopće biti koristan u
takvom stanju?

“On je uvježban i veoma iskusan profesionalni vojnik, inspektore. Osim toga, javnosti nije
poznato da mu je specijalnost potraga za osumnjičenim teroristima i njihovo
ispitivanje. Vjerujte mi, njegova će nam stručnost dobro doći - i to odmah. Bit će neprestano
uz vas, dobro?”

Jason je napravio grimasu.

“Ne bih to dopustio kad ne bih vjerovao da bi nam mogao biti od koristi, Jasone. Osim toga,
nije on neka tvrdoglava vojnici na. Pametan je čovjek s diplomom iz psihologije, a iskreno,
ako se ikad ukaže potreba za upotrebom sirove snage, ja bih ga izabrao u svoju ekipu, zar
ne?”

“Da, gospodine. U to nema sumnje.”

David je prepredeno pogledao svojeg inspektora. “Ali to vam se još uvijek ne sviđa, zar ne?”

“Ne, nije u tome stvar, gospodine, ali nešto mi je upravo palo na um.” Nabrao je čelo, duboko
razmišljajući. “Smijem li pitati je li pukovnik neka važna faca u vojsci?”

“Zašto?”

“Postoji li šansa da je sve ovo oko starog slučaja iz Gibbet Fena i prošlosti Matthewa Ballarda
možda samo savršeno smišljena dimna bomba? Što ako je cijelo vrijeme pravi cilj bila Liz?
Kao supruga važnog vojnog časnika.” Protrljao je sljepoočnice. “Ili što ako su se namjerili na
njega osobno? Nema boljeg načina da ga se dočepaju nego sjebati ga tako da mu neki psiho
ugrabi ženu?” David je nekoliko puta trepnuo, pokušavajući u glavi obraditi tu Jasonovu
teoriju. Možda je stario jer mu je nekonvencionalno razmišljanje crpilo snagu. “Dobro,
iznesimo to ostalima.”

Rory je upravo dovršavao svoju prezentaciju.

“Hajde, Jasone, podijeli s nama svoja razmišljanja”, rekao je David.

Kad je Jason završio, neki su policajci počeli s odobravanjem kimati, ali drugi su bili skloniji
držati se očitijeg objašnjenja da je cilj od početka bio Matt.

Cijela se prostorija zaorila raspravama.

“To je previše kompliciran plan, ako je cilj dočepati se žene koja ionako većinu svojeg
slobodnog vremena provodi sama kod kuće. Mogli su je ugrabiti kad god su poželjeli.”

“Možda su željeli da upravo tako razmišljaš.”

“A što misliš, zašto se ubojica morao prerušavati?”

“Jer bismo ga inače prepoznali?”

“Vjerojatno, što znači da je ili poznati kriminalac, ili nam je na drugi način poznat.” Odjednom
je zavladala tišina, a onda je jedan mladi detektiv rekao: “Što, kao kolega?” U prostoriji je
zavladala tišina. David je uskočio: “Mnogo je ljudi povezano s nama, ne samo naše kolege
policajci. Tu su i deseci civila, različitih stručnjaka, rođaka, svjedoka, zato nemojte sad odmah
početi sumnjati jedni u druge, dobro?” Prešao je pogledom po prostoriji i s olakšanjem
primijetio kako se podiže jedna ruka. ”Da, detektivko?”
Ustala je mlada žena. Pripadala je ekipi koja im je pristigla u pomoć. “A što ako je, dok mi
ovdje razbijamo glavu, prava meta zapravo Gemma Goddard? Ako je moguće to što ste
nam rekli, da joj je viši inspektor možda otac, to bi moglo objasniti zašto je sav pritisak
prebačen na njega, zar ne? Možda je ipak smišljeno namamljena na parkiralište.”

“Rekli ste da je imala jako teško djetinjstvo, gospodine. Što ako je nekome mrsko jer se
uspjela osoviti na svoje noge?”

“Nekome tko u tome baš i nije uspio? Možda nekome iz onih nasilnih udomiteljskih obitelji?”

David je podigao ruku. “Sve su to vrijedna razmišljanja koja moramo istražiti. I viši inspektor
Ballard mislio je da je ubojici bio cilj oteti obje žene. Nisam to tada prihvaćao, ali sada sam
prisiljen razmotriti i tu mogućnost.”

“Gospodine?” Bryn je ustao. Izgledao je umorno, odjeća mu je bila zgužvana i neuredna, ali
oči su mu gorjele od želje da pronađe svoje kolege. “Cijela je ova stvar detaljno isplanirana, pa
se u pozadini mora skrivati uistinu ozbiljan motiv. Teško mi je vjerovati da je sve to smislio i
izveo samo jedan čovjek.” Gurnuo je ruke duboko u džepove i zagledao se u Davida. “Kako je
jedan čovjek mogao doznati toliko tajni o šefu i o onome što se zbiva u policijskoj postaji,
i istodobno juriti uokolo, otimati i ubijati koga poželi?”

“Dakle, misliš da bi mogao imati pomoć, pozornice?”

“Tako je. I mislim da trebamo ozbiljno popričati s tim šefovim ‘odanim prijateljem'. Onim ‘iz
davnih dana' koji više od ikoga drugog zna sve o višem inspektoru i njegovoj prošlosti. Onim
koji je u njegovu domu pronašao prislušni uređaj i koji prilično dobro iz prve ruke poznaje
policijsku postaju. Tipom u sobi za ispitivanje, gospodine, Adiejem Olarksonom.”

***

Kako su ceste postajale uže i zahtjevnije za vožnju po mraku, Matt je bio prisiljen donekle
usporiti, ali u očaju je i dalje riskirao, želeći što prije stići do svojeg odredišta i okončati sve to
jednom i zauvijek.

Prolazeći sa šezdeset pet kilometara na sat kroz zavoj, zamalo je udario jazavca. Skrenuvši
kako bi izbjegao životinju, sišao je s ceste i očešao živicu na suprotnoj strani. Ovo je bila
ludost. Nikako sebi nije mogao dozvoliti da zbog žurbe slupa auto.

Usporio je do nešto sigurnije brzine. Sve dosad je točno znao kamo ide, ali sada je postajalo
teže. Ovo mjesto nije dobro poznavao, a noću je na neosvijetljenim cestama bilo teško
procijeniti udaljenost.

Prešao je pogledom po monotonoj močvari s jedne strane ceste, pa po niskim, vjetrom

šibanim živicama s druge. Tražio je prometni znak i molio se da ga već nije promašio,
premda je bio prilično siguran da se nalazi na ovom dijelu ceste.
Nakon nekoliko minuta ga je ugledao, napola skrivenog bršljanom i pijano nakrivljenog uz
živicu, hrđavog i gotovo nečitkog. Jedva vidljive na svjetlu farova, ugledao je
teško prepoznatljive riječi: “Prema Keju.”

Srce mu je odjednom poskočilo u grudima. To je bilo to.

Skrenuo je automobilom na usku cestu i veoma sporo nastavio naprijed. Čak i pri puževoj
brzini, neudobno je poskakivao po putu obraslom korijenjem i s teškoćom održavao
pravac. Vidljivost mu je bila ograničena jer se živica pružala s obje strane. Činilo se kao da
se put nastavlja unedogled.

Tada ga je ugledao. Pred njim se ukazalo blijedo svjetlo. Zaškiljio je kroz prljavi vjetrobran.
Put se širio, a živica se pretvorila u šikaru od isprepletenog niskog raslinja. Lagano je ubrzao.

Put je kroz ulaz bez vratnica vodio na veliki betonirani plato. Na suprotnoj je strani mogao
vidjeti tamnu, poput ulja mirnu vodu. Ovo nije bio glavni tok rijeke Westland, u to je bio
siguran. Vjerojatno je u pitanju bila neka pritoka koja se ulijevala u veliko ušće što je vodilo
do Washa i Sjevernog mora. Prostor je s obje strane bio okružen opasnom slanom močvarom,
jarcima, kanalima i negostoljubivom žabokrečinom.

Čvrsto je rukama stisnuo upravljač i srce mu se ubrzalo dok je zaustavljao vozilo.

Svjetlo koje je vidio dolazilo je od svjetionika postavljenog na vrhu betonskog postolja.

Osvrnuo se oko sebe, ali uspio je vidjeti samo malu građevinu s krovom pokrivenim
valovitim pločama, koja je stajala odmah do strmog navoza koji se spuštao do vode.
Nekakva koliba. Bilo je to jedino mjesto gdje se čovjek mogao skloniti, pa je pretpostavio da
će ga njegov domaćin upravo ondje čekati.

Sjedio je u relativnoj sigurnosti automobila. Mogao je čuti otkucaje vlastitog srca. Sada više
nema povratka. Što sada slijedi? Zaključio je da to još uvijek doista ne želi znati.
Teško progutavši, otvorio je vrata i izišao van.

Prestalo je kišiti, ali ga je udario nalet iznenađujuće hladnog vjetra. Zadrhtao je,
pogledavajući prema kolibi. Na nekoliko je sekundi zatvorio oči, pokušavajući se
prilagoditi na mrkli mrak koji ga je okruživao. Zatim je opet pogledao prema kolibi, tražeći
bilo kakav pokret ili sjenu.

“Odmakni se od auta, odmah! Ruke tamo gdje ih mogu vidjeti, a licem se okreni prema rijeci.”

Glas se začuo odmah iza njega i Matt je osjetio kako ga prožima šok. Kučkin sin ga je sigurno
čekao u grmlju. Duboko je udahnuo. U stisci! Podigao je ruke i veoma sporo se odmaknuo od
vozila.

“Još! Još dalje! A sada se svući!”

Matt se sledio.
“Čuo si me. Svlači se. Odmah! I ne diraj džepove.”

Nema šanse! “Hej, vidi! Učinio sam sve što si tražio. Došao sam sam. Nikome ništa nisam
rekao. Nije baš izgledno da ću uza se imati nešto smrtonosno, zar ne?”

“Kako ću to znati ako ne provjerim?”

“Jesu li žene dobro?”

“Jesu, kao što sam ti rekao, žive su. A sada učini što sam ti rekao.”

“Da upotrijebim tvoje riječi: kako ću to znati?” Matt se žestoko trudio ne podizati glas i
postavljati samo razumna pitanja.

“Nećeš. I, policajče, nisi u položaju kockati se s time. Zato se skidaj.”

Te su riječi postigle svoje i, premda je jedva mogao povjerovati da to radi, Matt je počeo
otkopčavati jaknu. Pomisao da bi mu neki psiho mogao temeljito pretražiti tijelo
na betonskom keju, u hladnoj ožujskoj noći, bila je nepojmljiva. Ali prisjetivši se da su Liz
i Gemma u opasnosti, Matt je skinuo jaknu i spustio je na zemlju. Razvezao je kravatu,
skinuo je i bacio do jakne. Od ledene mu se hladnoće učinilo da mu je košulja načinjena od
tankog papira. Kada ju je skinuo i osjetio kako ga vjetar šiba po golim grudima, počeo je
osjećati prve trnce straha.

“Sve. I cipele i čarape.”

Razvezao je remen i raskopčao hlače. Ovo nije očekivao ni u svojim najluđim snovima. Pustio
je da mu hlače padnu i zbacio ih s nogu. Ali trebao je očekivati, zar ne? Ovaj čovjek nije bio
neki slaboumni razbijač koji će ga na silu izvući iz vozila i za dobrodošlicu ga dobro izmlatiti.
Ne, ovaj je čovjek bio pametan, visoko motiviran i u ruci je držao sve karte.

Izvukao je noge iz cipela i zatim, stojeći na jednoj nozi, svukao čarapu. Kad je golu nogu opet
spustio na tlo, osjetio je ubod hladnoće i oštrih komadića vlažnog šljunka. S mukom je skinuo
i drugu čarapu, a zatim ostao nepokretno stajati i čekati.

“Što ne razumiješ u riječi ‘sve', policajče?”

Matt je drhtavim rukama dohvatio elastični pojas bokserica i spustio ih dolje. Istupivši iz njih
i uspravivši se, shvatio je da se nikad prije nije osjećao ovako ranjivim.

“Makni se od odjeće.”

Osjećajući kako mu šljunak reže stopala, Matt je znao da mu nema druge nego poslušati.

“Dobro, stani tamo.” Čuo je kako mu se primiču tihi koraci. “A sada legni, licem prema tlu i
raširenih ruku i nogu.”
“Ma daj! Jebi se, pa vidiš da nemani ništa na sebi!”

“Počinješ me ljutiti, Matte. Što prije me poslušaš, to prije ćeš dobiti natrag svoju odjeću. Ili
možda želiš da te moje gošće vide ovakvoga?” Iritantno se zahihotao. ”Premda se jedna
od njih već dobro nagledala tvog tijela, nije li tako?”

Matt je zaškrgutao zubima pa se spustio na zemlju. Sekundu kasnije je zadrhtao kad je tijelom
dotaknuo hladan, vlažan beton. Razmaknuo je noge, oštro udahnuvši kad mu je grubo tlo
zagreblo osjetljivu kožu, a onda napokon raširio ruke. Oni trnci straha počeli su se pretvarati
u potpunu stravu. Ranije se molio za sreću, ali sada je shvatio da će, ako želi nadmudriti ovog
zlog govnara, morati tražiti jebeno čudo.

Na trenutak je procijenio svoje izglede ako skoči i nasrne na njega. Ali njegov je otmičar
sigurno to već bio predvidio. Ili će biti naoružan, ili će ga spremno dočekati. Kako god bilo,
u trenutačnom stanju nije baš bio spreman za borbu. I naravno, ako pogine ovdje, usred
noći, gol i sam, umrijet će bez odgovora na svoje jedino pitanje. Ali još važnije, neće moći
spasiti Liz i Gemmu.

Ležeći tako ispružen na ledeno hladnom tlu poput kakve čudne verzije Da Vincijeva
Vitruvijeva čovjeka, pokušao je prikupiti hrabrost. Nipošto nije smio ubojici dati do
znanja koliko je užasnut. “Jesi li sada sretan?”

“Savršeno, hvala.” Iza sebe je čuo kako čovjek oprezno odlazi do njegove odjeće i znao je da
će mu pretražiti džepove, šavove, porube.

Zatim je čuo kako mu se koraci približavaju. Nešto mu je dotaknulo potiljak. Bilo je hladno
kao tlo i tvrdo poput željeza. Pištolj.

“Jedan pokret i više nećeš učiniti sljedeći.”

Matt mu je vjerovao.

Ruke su mu brzo i stručno opipale tijelo. Matt je čvrsto zatvorio oči i pokušao misliti samo na
dvije zarobljene žene, možda ozlijeđene i u bolovima. Sve bi izdržao, samo da dobije priliku
da ih spasi.

“Primakni noge.”

Opet se trgnuo kad su mu komadići šljunka zagrebli kožu.

“Dobro, a sada veoma polako ustani. I obuci samo hlače, jaknu i cipele, jesi li shvatio?”

Obasjao ga je snop čovjekove snažne baterijske svjetiljke. Na jakom svjetlu koža mu je bila
blijeda, gotovo bijela. “Čist kao kristal.” Ustao je i prišao svojoj odjeći. Dok se priginjao
da dohvati hlače, bacio je pogled prema otmičaru, ali iza blještavog kruga svjetlosti mogao je
vidjeti samo tamnu sjenu.
“Skreni pogled, policajce. Vidjet ćeš me kad za to dođe vrijeme. A sada kreni prema putu
kojim si došao ovamo.”

Sporim koracima, osjećajući se čudno zbog bosih nogu u cipelama, Matt se zaputio prema
izlazu s keja. Nakon samo nekoliko trenutaka i na kratkom bljesku mjesečine, ugledao je
još jedno vozilo skriveno uz živicu. Bio je to terenac.

“Pođi iza vozila i položi ruke na stražnji vjetrobran.” Cijev pištolja lagano mu je dotaknula
kratku kosu na potiljku. “Samo mali podsjetnik, za slučaj da odlučiš biti glup.”

A što jebeno misliš! Zatim mu se, kao što je i očekivao, par lisičina zaključao oko zapešća.
Sada je praktički bio bespomoćan.

Počeo je drhtati. Hladni vjetar s rijeke kao da mu je derao svaki centimetar izložene kože, a
jakna mu je malo pomagala da se ugrije. Osjetio je kako ga obuzima šok.

Otmičar ga je grubo uhvatio za ramena i okrenuo ga prema sebi. Na svjetlu svjetiljke Matt je
ugledao poznato lice s fotografija. Podmukle oci, brada, prosijeda kosa. Ubojica.

“Tko si ti?” šapnuo je, cvokoćući zubima.

“Kao da ću ti to reći!” Podrugljivo se nasmijao. “I to još na samom početku poznanstva.”

Krenuo je prema boku vozila i otvorio stražnja vrata. “Imamo mi o puno toga
razgovarati, policajče. A sada, žao mi je zbog toga, moram obaviti neke stvari prije nego što
započnemo obećani razgovor. Kako istodobno ne mogu paziti na tebe i na moje druge goste,
moram...”

Matt je osjetio oštar ubod u gornjem dijelu butine, pa spustio pogled i ugledao kako čovjek
izvlači injekciju.

Gotovo odmah je osjetio slabost. Dok ga je čovjek ubacivao na stražnje sjedalo, glavu mu je
ispunila užasna buka. Prije nego što ga je obavila tama, posljednja mu je pomisao bila da
je uistinu trebao smisliti nekakav plan.
Dvadeset deveto poglavlje
Raspodijelivši svoje timove na važne smjerove istrage, David je s Brynom pošao ispitati
Adieja Clarksona. Premda je želio povjerovati u ono što je mladi detektiv predlagao, velik dio
njega nije mogao prihvatiti da bi Matt mogao toliko pogriješiti u procjeni svojeg
prijatelja. Oni jesu bili čudan par i David nije bio ljubitelj bivših zatvorenika, ali jednostavno
nije mogao prihvatiti da bi Matt godinama mogao biti tako zaslijepljen. I nakon samo deset
minuta ispitivanja Adie Clarkson nije rekao ništa što bi to mišljenje promijenilo i jedino je s
užasom postao još svjesniji da sat otkucava. Nije više želio ni sekunde raspoloživog vremena
trošiti na pogrešne tragove.

“Ne znam za tebe”, rekao je Brynu, zatvarajući za sobom vrata sobe za ispitivanje, “ali ja
uistinu vjerujem da on govori istinu. Zapravo, mislim da je jednako kao i ja zabrinut
za Mattovu sigurnost.”

Bryn je provukao ruku kroz kosu i uzdahnuo. “Da, mrzim to priznati, ali i ja vjerujem da je
njegova zabrinutost iskrena. Ili je iskren prema nama, ili je prokleto bolji glumac od Johnnyja
Deppa.” Pokazao je prema vratima. “Da ga pošaljem kući?”

“Rekao je da želi pomoći, zar ne?” David se leđima naslonio na zid i duboko udahnuo. “Počasti
ga kavom ili nečim drugim. Daj mu neka dokaže da nam želi pomoći. Neka ostane ovdje. Osim
ako ne griješim, taj tip o Mattu zna vise od bik) koga drugoga. Možda nam i zatreba.”

Bryn se nasmiješio. “A ako ste u krivu, barem ćemo ga imati na oku, zar ne?”

“To je najbolje što zasad možemo učiniti.” David se uspravio. “Idem obaviti još jedan razgovor
s Goddardima. Želim znati više o Gemminoj prošlosti.”

“Moja žena je pod sredstvima za smirenje, načelniče. Šok od svega ovoga, povrh njezine
bolesti...” James Goddard je slegnuo svojim uskim ramenima. “Zbilja sam zabrinut za nju.”

“Od čega boluje? Ako ne zamjerate što pitam?” David je prihvatio ponuđenu stolicu.

“Ima težak oblik artritisa, a kad se upalni proces aktivira, onda trpi jake bolove. Jedan je
napad imala baš prije nego što se ovo dogodilo. Radije ju ne bih uznemirivao, ako
nemate ništa protiv.”

“Siguran sam da ćete mi i vi moći pomoći, gospodine Goddard.” David je osjećao mekoću
fotelje na kojoj je sjedio i ujedno grižnju savjesti što on ovdje sjedi dok se ostali u
mraku potucaju po močvari. “Možete li mi ispričati sve što znate o Gemminom životu prije
nego što je došla k vama?”

Čovjek je podignuo obrve i slabašno se nasmiješio.

“Rekao sam Lindi da nisam uzalud trošio vrijeme... znao sam da će jednog dana doći do
ovoga” Ustao je, pošao do stola u kutu sobe i izvadio izblijedjeli fascikl. “Želio sam
nešto učiniti, trebao sam se nečim zaokupiti, shvaćate?” Dodao je fascikl Davidu. “Ovo je bilo
u potkrovlju. Uzmite ga. Premda, vjerujte mi, to nije ugodno štivo, osim ako ne volite
priče strave i užasa.”

David je otvorio fascikl i počeo prelistavati otipkane i rukom pisane izvještaje. Čak i na prvi
pogled osjetio je grč u želucu. James Goddard je imao pravo kad je spomenuo stravu i užas.
Znao je što se zbivalo, nažalost prečesto, ali nikako nije mogao shvatiti kako je jedno malo
dijete moglo biti izloženo takvoj pravnoj zbrci i pogreškama.

“Možete to uzeti sa sobom, načelniče. Ja to uistinu više ne želim gledati.”

“Bit će vam vraćeno, gospodine Goddard.”

“Onda ću sve to spaliti kad završi ova noćna mora.” Izgledao je iscrpljeno. “Pretpostavljam
da nema nikakvih dobrih vijesti, zar ne?”

“Još nema, premda svi muškarci i žene uključeni u potragu daju sve od sebe, jamčim vam.
Vaša je Gemma veoma cijenjena. Njezini prijatelji i kolege su jako zabrinuti zbog toga što
joj se dogodilo.” Zatvorio je fascikl. ”Sjećate li se je li Gemma ikad spominjala drugu djecu iz
tih udomiteljskih domova?”

James je odmahnuo glavom. “Zapravo, ne. Nikad nije govorila o prošlosti. Liječnici su se na
početku pitali boluje li od nekog oblika amnezije, je li svoje rane godine potisnula i izbacila iz
sjećanja kao kakav obrambeni mehanizam. Bilo im je teško shvatiti kako je, nakon svega što
joj se dogodilo, mogla biti tako ljubazno i brižno dijete.” Pogledao je u fascikl u
Davidovim rukama. “Unutra je većina njezinih psihijatrijskih nalaza i naknadnih izvještaja.
Premda, kad ste to već spomenuli, nešto unutra nije navedeno. U početku, kad smo je tek
udomili, znala je imati noćne more i uvijek bi upomoć zvala dječaka po imenu Richard.
Čudno, ali kad bi se probudila, više ga se nije sjećala. Njegovo bi ime dozivala samo u noćnim
morama.”

“Mislite li da je taj Richard bio stvarna osoba?” James je slegnuo ramenima. “Nikada to nismo
doznali. Kad su noćne more prestale, valjda smo nekako zaboravili na njega.”

David je osjetio kako ga obuzima nemir. Znao je to osjećati i u mnogim ranijim prigodama i
nikada to nije zanemarivao. Ustao je i, pažljivo držeći fascikl u jednoj ruci, drugu
pružio Jamesu. “Hvala vam na ovome, moglo bi nam biti od velike pomoći. T budite uvjereni
da poduzimamo sve kako bismo je vratili.”

“Znam. Samo se nadam da će biti dovoljno.”

***

“Gospođo Peart? Ja sam načelnik David Redpath. Oprostite što zovem ovako kasno, ali uistinu
mi treba vaša pomoć. Radi se o jednom djetetu, prijatelju Gemme Goddard.”

Trebalo je petnaest minuta da Alexis Peart pretraži svoju dokumentaciju i uzvrati mu poziv.
“Spominje se jedan dječak, ali on nije pripadao našoj djeci, načelnice. Bojim se da su Richard
i Gemma dodijeljeni različitim agencijama.”

“Jesu li, prije nego što ste se vi uključili u slučaj, bili udomljeni kod iste obitelji?”

“Da, čini se da je tako, ali mislim da se poznaju i otprije. Gemma je spominjala dječaka po
imenu Richard u još jednom domu prije toga... domu za koji smo poslije doznali da se
jako loše odnosio prema djeci, osobito prema dječacima.”

“Znate li gdje je otišao? Kako mu je bilo prezime? Gdje su živjeli Richardovi novi udomitelji?”

“Žao mi je. Zaista ne znam, ali mogu vam dati broj te udomiteljske agencije. Još je uvijek
aktivna. I najveća u zemlji.”

David je zapisao ime i broj telefona. “Bili ste mi od velike pomoći, gospođo Peart. Ipak, još
samo jedna stvar. Biste li rekli da je i Richard bio zlostavljan?”

“Ne znam sve pojedinosti, načelnice, imam samo komentare u Gemminu dosjeu o dječaku po
imenu Richard, ali rekla bih da jest, gotovo sigurno. Čitajući između redova, i njemu
je nanesena nepravda. Možda puno veća nego maloj Gemmi.”

David je spustio slušalicu i praktički istrčao iz ureda. “Jasone! Mislim da imam nešto! Pođi do
Roryja Wilkinsona i provjeri kako napreduje s tom rekonstrukcijom fotografije
ubojice. Trebamo to, odmah!”

Jason je žurno izišao iz prostorije odjela za umorstva. David je sjeo za najbliži stol i podigao
telefonsku slušalicu. Izgledi da dobije nekoga tko radi ovako kasno bili su gotovo nikakvi, ali
možda imaju automatsku sekretaricu s obavijesti o dežurnom telefonu. Utipkao je prvi broj
i pričekao.

“Dobra večer, kako vam mogu pomoći?”

“Je li to Biskupska služba za udomljavanje?”

“Da, tako je, premda se bojim da ću vas morati zamoliti da nazovete ujutro. Ovdje sam samo
zato što smo maloprije imali hitan slučaj.”

David je kratko objasnio situaciju, držeći fige da nije naletio na nekog nezainteresiranog
zaposlenika.

Uslijedila je tišina, a onda je čovjek rekao: “Osobno vam ne mogu pomoći jer sam ovdje tek
pet godina, ali mogu vam dati broj čovjeka koji je vodio taj slučaj.” U glasu mu se
osjećao zazor,

“Ali i vi znate za Richarda?”

“Ovdje svi znaju za Richarda, načelnice.”

“Kako to mislite?”

“Bit će bolje da vam to kaže moj šef, Leonard Johnson. On poznaje cijeli slučaj. Ako mi date
vaš broj telefona, odmah ću ga nazvati i onda vas on može izravno kontaktirati.”

David mu je dao broj, osjećajući kako mu svaki djelić tijela titra. Znao je da bi ovo moglo biti
otkriće koje im je trebalo.

“Je li vam dobro, gospodine?” Bryn je pred njega spustio šalicu vrelog čaja.

“Baš sam razdragan, detektive, hvala na pitanju, osim što sjedim na iglama čekajući poziv koji
bi mogao značiti obrat u ovom slučaju.”

Brynu su se raširile oči. “Stvarno?”

“Prekriži sve prste i budi spreman za polazak, pozorniče Owen.”

Bryn je dohvatio jaknu. Obojica su nastavila zuriti u telefon, očekujući da zazvoni. “Usput,
Clarkson ostaje ovdje, premda mu se okruženje baš i ne sviđa. I rekao mi je da ga je
viši inspektor tražio da mu da malo vremena, ali on je odlučio to zanemariti. Došao je ravno
nama čim se Matt odvezao.”

“Valjda je to još jedan razlog da mu vjerujemo.” David se nelagodno promeškoljio na stolici i

srknuo malo čaja. ”Je li se itko čuo s Garyjem Haynesom?”

“Ne, koliko ja znam. Njegov sastanak s pretpostavljenima vjerojatno će se malo odužiti, zar
ne?”

Telefon se napokon oglasio. Dohvatio je slušalicu i duboko udahnuo. “Da, ovdje načelnik
Redpath.”

David je pažljivo slušao, usput pišući zabilješke. “Dakle, Richard je definitivno bio prijatelj
Gemme Goddard i bio je uspješno smješten u dobar dom, poput nje?”

“Tako je, ali njegovi problemi nisu ondje potpuno prestali, načelniče. Richard je bio jako
inteligentno dijete. Njegovi su biološki roditelji bili visoko obrazovani, otac akademik,
a majka nekakva znanstvenica. Oboje su stradali u nesreći malog aviona u Surreyju kad
su Richardu bile tri godine.”

“Ali zašto dijete nije uzela rodbina?”

“Nije ju imao, barem ne prikladnu za brigu o tako malom djetetu.” Johnson je nastavio: “A i
ostalo mu je jako malo novca... samo dugovi. Richarda je iznevjerio sustav koji ga je
trebao zaštititi, načelniče.”

“Kao i Gemmu.”
“Baš kao i Gemmu. Premda se ona osovila na noge, za razliku od Richarda.”

“Pojasnite mi to, molim vas.”

“Nakon užasnog početka poput Gemmina, Richard je napokon udomljen kod para iz
Cambridgea. Imali su izvrsne reference, a vlastito im je dijete stradalo u nesreći. Sve se
činilo savršenim, ali nažalost, kad se Richard pridružio obitelji, majka ga nije podnosila. Na
kraju se odala piću i kad je Richardu bilo deset godina, pokušala je zapaliti kuću, sa svima
unutra.”

“Isuse! Jadno dijete!”

“Ipak, priča je imala relativno sretan kraj. Premda su mu stradala oba roditelja, a on sam
pretrpio ozbiljne opekline, preživio je i formalno ga je usvojio djed, otac njegove
pomajke. Čovjek je dijete od početka obožavao i osjećao veliki teret krivnje zbog onoga što
je njegova kći učinila svojoj obitelji. Brinuo se o njemu kao da je njegov.”

“A Richardovo prezime?”

“Cotton.”

“Datum rođenja?”

“Taj podatak nikada nismo doznali, načelnice. Mogu vam reći da ima dvadeset osam godina,
ali nikad nismo dobili njegov rodni list.”

“Kako mu se zvao djed, gospodine Johnson? I je li još živ?”

“Oh, živ je. Ime mu je Harry Cotton i, pričekajte malo... pokušat ću vam pronaći njegovu
adresu.”

David je začuo prepoznatljivo kuckanje prstiju po tipkovnici.

“Pa, imate sreće! Živi u Alfordu, a to nije daleko od vas, zar ne?”

To je to! David je osjetio kako mu krv brže kola venama. “Uopće nije daleko. Možete li mi dati
punu adresu i broj telefona, gospodine?” Zapisao ju je i istrgnuo papir iz bloka. “Hvala vam,
gospodine Johnson. I ne znate koliko ste mi pomogli.” Zalupio je slušalicom i skočio sa stolice.
“Bryne! Obavijesti Jasona Hammonda kamo idemo, a zatim nam nabavi auto! Brzo! Usput ću
nazvati tog čovjeka i reći mu da nas očekuje.”
Trideseto poglavlje
Matt je odjednom došao k svijesti. Vratio se u život širom otvorenih očiju, osjećajući kako mu
srce žestoko tuče u grudima.

“Prokleto učinkovito sredstvo za poništavanje djelovanja sedativa, rekao bih.” Ubojica je

stajao do njega, s divljenjem gledajući injekciju. “Samo trebaš dobro dozirati, a kako ja
baš nisam stručnjak u tome, znao sam bolesnija srca natjerati na nepravilan ritam sa
smrtnim ishodom. Ipak, pretpostavljam da ta neizvjesnost konačnog učinka samo pridonosi
zabavi.” Tiho se nasmijao. “Što me podsjetilo da moram obaviti nekoliko stvari, tako da ću te
nakratko prepustiti vlastitim mislima, a onda ćemo popričati, kao što sam obećao.” Kritički
se osvrnuo oko sebe, poput kakvog pružatelja usluga klijentima. “Jako sam se pomučio ovo
urediti, pa se nadam da ćeš znati cijeniti trud koji sam u to uložio, samo da bi se ti mogao
osjećati kao kod kuće.”

Matt ga je jedva čuo. Bio je prezaposlen borbom da dođe do daha i pokuša smiriti ubrzane
otkucaje srca. Čvrsto zatvorenih očiju, potpuno se usredotočio na kontrolu disanja. Možeš
ti to! Udahni, opusti se, izdahni. Udahni, opusti se, polako izdahni. I ponovno.

Kad se napokon uvjerio da će preživjeti učinak lijeka, otvorio je oči. Na početku mu je srce
opet brže zakucalo, ali nakon još par vježbi disanja bio je dovoljno pribran da pokuša shvatiti
gdje se nalazi. Što nije bilo lako. I trebao je najprije probaviti spoznaju da na ovome čudnom
mjestu nije sam.

Uz njega su bile zatvorene još tri osobe. Sjedile su klonule na svojim stolicama, nepokretne i
tihe.

Pogledao je kroz tamu i onda zaprepašteno uzdahnuo. Bilo je teško razabrati pojedinosti, ali
znao je da je pronašao Liz i Gemmu. Treći, manji lik vjerojatno je bio Ryan Fisher. Dozvao ih
je po imenu, ali nije bilo odgovora. Morao je nekako doći do njih, uvjeriti se da su još žive!

Spustio je pogled i shvatio da sjedi na staroj metalnoj stolici kakve se mogu naći u crkvi ili u
gradskoj vijećnici. Cjevasti metalni okvir činio je sjedalicu oblika kocke, s
tapeciranim naslonima za ruke, niskim naslonom za leđa i tvrdim, četvrtastim sjedištem. Kao
stvorenu da se nekoga zaveže. A Matt je, naravno, bio vezan. Pokušao se odignuti od poda i
napeo trbušne mišiće, ali stenjući od boli, shvatio je da je stolica pričvršćena za pod.

Ruke su mu ljepljivom vrpcom bile sputane za naslone za ruke, gležnjevi za noge, a tijelo
nizom debelih kožnih remena vezano uz naslon stolice. Pokušao ih je ukloniti, ali s time bi
i Harry Houdini imao problema.

Matt se osvrnuo oko sebe. Znao je u kakvoj se građevini nalazi. U životu ih se dovoljno
nagledao. Stare ruševne vjetrenjače bile su razbacane po cijeloj močvari. Nekoliko ih je
s ljubavlju obnovljeno, s funkcionalnim krilima i žrvnjevima za mljevenje kukuruza. Neke
su bile pretvorene u otmjene domove, ali većina ih je bila poput ove, načeta zubom
vremena, ruševna i opasna. Bez krila, bez sačuvanih gornjih katova, tek šuplji, prazni tornjevi
na čijim su se policama od klimavih opeka po nestabilnim zidovima gnijezdili golubovi.

Zadrhtao je, pokušavajući razgledati njihov sjenoviti kameni zatvor. Odjednom ga je gotovo
zaslijepila prava baraža snažnih reflektora. Čvrsto je stisnuo oči, a zatim pokušao proviriti
kroz uske procjepe očnih kapaka, sve dok mu se oči nisu prilagodile.

Netko je ovdje bio postavio veoma dobru rasvjetu. Što je značilo - primijetio je njegov
policijski mozak — da unatoč ruševnom stanju građevine ovdje ima struje. Odozgo je
sjalo pet reflektora, svaki obasjavajući jednu od pet stolica pažljivo postavljenih ukrug
nasred poda.

Matt je užasnuto pogledao svoje tihe supatnike. Snažna su svjetla prostor pred njim
pretvorila u oštar, kao nožem rezan reljef. Ledeno bijelo svjetlo i tamne sjene utisnule su
mu u um prizor kakav nije zamišljao ni u najgorim noćnim morama.

Tiho je jeknuo u tami.

Zakasnio je. Oči su inu se ispunile suzama. Uostalom, što je uopće mislio? Kako će im, zaboga,
pomoći ovako potpuno sputan i bespomoćan?

Morao ih je pogledati, ali nije uspio pronaći hrabrosti niti da podigne glavu.

Za sve je ovo on bio kriv. Obuzdao je slankaste suze. Gotovo s olakšanjem je spoznao da se iz
ovoga neće izvući živ. Barem s tom krivnjom neće morati dugo živjeti.

Kukavico. Polako je podigao glavu i prešao pogledom po krugu stolica.

Njemu odmah zdesna sjedio je dječak. Barem je mislio da je to Ryan, premda je to bilo teško
reći. Dječaku je glava bila klonula naprijed. Pod čudnim je kutom bila okrenuta od Matta.
Činilo se da mu nedostaje nešto kose, možda spaljene? Od snažnog je svjetla bilo teško reći u
što točno gleda. Spustio je pogled. Ruke su mu bile zasigurno pocrnjele, a ona bliža njemu
čudno izokrenuta i izobličena. Osjetio je kako mu se u grlu podiže gorčina i nije želio dalje
gledati.

Odmaknuo je pogled od dječaka i, premda mu je um vrištao od prosvjeda, i protiv volje se

natjerao pogledati sljedeću žrtvu.

Liz! Oh, Liz! Ne ti, ne ti. Ne sada kada je napokon shvatio da je voli.

I ona je bila klonula naprijed. Kosa joj je bila slijepljena od zgrušane i osušene krvi koja je
izvirala iz velike posjekotine na tjemenu.

Matt je zurio u ženu koja mu je prije tako malo vremena rekla da i ona njega voli. Osjetio je
navalu neopisivo silovita gnjeva. Nekako, na bilo koji način, sredit će čudovište koje je
ovo učinilo. Ščepat će ga i golim mu rukama počupati udove. Opet se u njemu javio onaj stari
osjećaj hladne, čvrste odlučnosti. Učinit će sve što treba, ali to će zahtijevati prepredenost i
podmuklost za koje nije bio siguran posjeduje li ih u ovom trenutku. Ipak, odnekud će ih
morati izvući. Zatim će iz te sadističke zvijeri iscijediti i posljednju kap života i poslati ga
nazad u pakao iz kojega je došao.

Brzo je okrenuo glavu prema sljedećoj stolici i ugledao Gemmu. Gemmu, njegovu bistru i
poletnu policajku, i možda kći za koju nikad nije znao da postoji. Na trenutak mu se odlučnost
pokolebala. Bilo je teško procijeniti kakve je točno rane zadobila, ali činilo se da je djevojka
trpjela više od ostalih. Lice joj je, već prepuno modrica od posljednjih batina, sada bilo
potpuno izgrebeno, kao da su je povlačili preko oštrog šljunka. Obuzet sve većini
užasom, primijetio je da joj je odjeća poderana i krvava. Na košulji uniforme nedostajao je
jedan rukav, a iz duboke posjekotine, gotovo do kosti, liptala je tamna tekućina i natapala
naslon za ruku. Pogledao je pažljivije i primijetio da su joj hlače potpuno u krpama, a obje
noge pod njima izbrazdane posjekotinama i ogrebotinama, ili se strašno opirala, ili je njezin
mučitelj baš njoj posvetio znatno više pažnje.

Nesposoban dalje gledati, Matt se usredotočio na stolicu. Na praznu stolicu.

Je li ona čekala sljedećeg gosta? Ili je bila namijenjena tom bradatom kučkinom sinu koji je
sve ovo učinio? Dok je o njemu razmišljao, Matt se prisjetio riječi napisanih na
pozadini fotografije. “Žive su, ali o tebi ovisi koliko će to još biti.” Prisilio se još jednom
pogledati svoje nepokretne supatnike i potražiti makar i najmanje znakove disanja, ali na
blještavom svjetlu nije mogao ništa vidjeti.

Prisjetio se Lizinih riječi: On je opsjenar.

Jesu li bile mrtve ili žive? Nikako to nije mogao znati ali, kako ga ne bi opet obuzela ona
užasna bespomoćnost kao kad ih je prvi put ugledao, morao je vjerovati da su još na životu.

Matt se prestao boriti sa sponama koje su ga sputavale i pokušao razmišljati. Ubojica je rekao
da će razgovarati. Dakle, ostalima će, ako su još na životu, moći pomoći jedino
riječima. Nekako je ovo morao otezati što je više mogao, pružiti kolegama policajcima, onima
prema kojima se tako ružno ponio, šansu da ga pronađu. Pokušao je obuzdati tjeskobu.
Nekako će morati doznati što ubojica želi čuti od njega, a zatim se razgovorom boriti za život,
za živote svih njih.

***

Adie Clarkson hodao je dugim hodnikom i pokušavao ostati pribran. Ovo ga je mjesto
potpuno izluđivalo, što je s obzirom na njegovu prošlost bilo potpuno razumljivo. Ostao
je ovdje samo zato da bi mogao poći za njima kada napokon shvate gdje je Mattie. A znao je
da će oni to shvatiti. Nikad nije bio nasilnik koji je podcjenjivao murjake. Nije bio tolika
budala, premda je kao mlad čovjek u zatvoru proveo više vremena nego što je želio
spominjati. To je samo povećalo njegovo poštovanje ljudi poput Matta, onih dovoljno
pametnih da ga se dočepaju i strpaju ga iza rešetaka. Kad je to bilo u pitanju, sviđalo se to
njemu ili ne, bio je pripadnik stare garde.
Na kraju se hodnika okrenuo i gurnuo ruke još dublje u džepove. U njegovo vrijeme nisi
pucao u murjaka koji te je stjerao u kut. Jednostavno su postojali dobri i loši dečki, i zabava
je mogla početi. Znali su se dobro pomlatiti, ali krvav nos i par izbijenih zuba otprilike je
bilo sve.

Pored njega su prošla dva mlada murjaka, opterećeni gomilom opreme i pancirkama. Evo,
ovo sve govori, pomislio je Adie. Kad je Mattie bio mlad bobby, imao je samo pendrek
i baterijsku svjetiljku, a i to samo ako je imao sreće. Nasmiješio se, sjećajući se onih
starih policijskih automobila, s onim velikim radio prijemnicima, bez pametnih uređaja i
satelitske navigacije. Ipak, uspijevali su uhvatiti zločince.

Promatrao je kako se za mladim policajcima zatvaraju vrata. Sranje! Mora izići odavde,
učiniti nešto ispravno. Pošao je za njima, uhvatio vrata prije nego što su se zatvorila i
iskrao se van. Automobil mu nije bio daleko.

Adie je došao do predvorja, ali ondje je zastao. Ako sada ode, neće imati šanse pronaći Matta.
Uzdahnuvši, sjeo je na jednu od stolica na prijavnici. Bolje je ostati ovdje. Kada se napokon
nešto dozna, bit će spreman. Još jedan par ruku, ili šaka ako ustreba, možda će biti upravo
ono što Mattu treba.

Pokušao je smisliti tko bi Matta mogao toliko mrziti da bi mu ovo radio. Onaj mu je mali
mudrac, Bryn, objasnio zašto su mislili da bi i Adie mogao biti umiješan i točno je razumio
na što mladac cilja. A zamisao da je u sve uključeno više osoba imala je smisla. Netko kao
mozak i drugi kao sirova snaga. Što je značilo da Gospodin Mozak može biti gdje god poželi,
sa savršenim alibijem, dok Snagator obavlja prljavi posao.

Adie se zavalio u stolici i pokušao dokučiti tko iz Mattiejeva kruga odgovara opisu. Oh,
zaboga, pa imamo jednu mogućnost, zar ne? Adie se uspravio. Jedino o čemu Matt i on
nisu detaljno razgovarali bila je njegova veza s Liz Haynes. “Njezin je brak
nekonvencionalan”, bila je jedna od stvari koje mu je bio povjerio. “Naša je veza bez obaveza
i odgovara nam oboma.” Vama dvoma, možda, ali njezinu mužu? Što je Adie više razmišljao,
to mu je na um padalo više pitanja o tom Lizinu mužu vojniku. Je li možda previše vremena
proveo izbjegavajući metke i gledajući kako mu prijatelji ginu? Je li doznao za tu navodno
diskretnu aferu i svu svoju mržnju i frustraciju usmjerio na mučenje čovjeka koji mit je ševio
ženu? Bila je to samo pretpostavka, ali možda se toga još nitko nije dosjetio, s obzirom na to
da nisu ni znali za taj sočni detalj. Adie je opet klonuo u sjedalici i uzdahnuo. Ako murjacima
povjeri svoju zamisao, to će uvaliti u govna i Matta i Liz, a Matt je to pod svaku cijenu želio
izbjeći. Kvragu, bolje i to nego mrtav Matt.

Ustao je i pošao do pulta. “Moram hitno razgovarati s načelnikom.”

***

Matt je sjedio u hladnoj i tihoj vjetrenjači, pokušavajući dokučiti gdje se nalaze. Njegov je
otmičar mogao stanovati blizu ovog mjesta, ili pak voziti miljama daleko. Nije imao
pojma koliko je dugo bio bez svijesti. Još je uvijek bio mrak, u to je bio siguran. Prije nego što
su se reflektori upalili, zapazio je mali prozor na zidu, skroz pri vrhu građevine. Na njemu
nije bilo stakla ili kapaka, ali izvana je dopirala samo tama. To znači da su možda još uvijek
bili blizu keja i njegova auta. Namjerno je ostavio ključ u bravi, kako bi zavarao svojeg
otmičara, a rezervni je zalijepio ispod praga stražnjih vrata. Ako nekako uspiju doći do auta,
moći će otići odavde.

Ne želeći se mučiti gledanjem Liz, Gemme i Ryana, Matt se pokušao prisjetiti okoliša u blizini
keja i rijeke. Znao je da u krugu od nekoliko milja nema sela ili drugih kuća. Koliko je znao,
najbliža je bila mala farma dalje nizvodno, uz obalu mora i na samom rubu močvare. Pokušao
se prisjetiti imena, ali ništa mu nije padalo na um. Od toga ne bi bilo nikakve koristi, ali
mentalna vježba ga je držala podalje od pogleda na krv u Lizinoj kosi, na Gemminu obrazu ili
Ryanovoj izmrcvarenoj ruci.

Zabacio je glavu i pokušao protegnuti utrnulo tijelo. Ubojica je bio mudar, u to nije bilo
dvojbe. Ostaviti ga ovdje samoga s voljenima, nesvjesnoga jesu li mrtve ili žive, bilo
je prokleto mudro. Zlo, podmuklo i razorno, ali mudro.

Instinktivno, u agoniji, ispustio je snažan krik koji je odjeknuo od crnog stropa vjetrenjače.

Pogledao je Liz, Geramu i Ryana, ali nijedan očni kapak nije zatreptao i nijedna se glava nije
pomaknula.

“Oni te neće čuti, policajce. Ne dok ja tako ne odlučim. A, možda ni tada.”

Matt se naglo uspravio. Bio se toliko zadubio u promatranje nepomičnih likova da nije ni čuo
kad su se vrata otvorila. “Ti bolesni kučkin sine! Što si im to učinio?” ”Bijes, samo bijes!
I, kasnije ćemo doći na to.” Čovjek se tiho nasmijao, a zatim obišao okolo i proučio svoje
žrtve. “Onda, sviđa li ti se Krug? je li ti probudio uspomene? Kako si ga ono ti zvao... Krug
Oštećenih Umova, zar ne? To je veoma dovitljivo, samo su u ovom slučaju oštećena i tijela.”
Prignuo se i na pod u središtu kruga spustio dva mala pladnja. Na svakom su se nalazile po
tri pune injekcije s iglama brižljivo zaštićenih kapicom. ”Kako znaš za to?”

“Jednako kao što znam i sve ostalo o tebi, Matthew. Godine mukotrpnog i temeljitog
proučavanja.”

“Tko si ti, dovraga?” vrisnuo je Matt.

Čovjek se spustio u slobodnu stolicu i prodorno se zagledao u njega. Čak i pod ovim čudnim
svjetlom, Matt je mogao vidjeti da su mu oči neobično sjajne. Što je obilježje
općenito povezano s ovisnicima ili luđacima.

“Napokon!” uzdahnuo je. “Jedva mogu vjerovati! Nakon toliko vremena, napokon smo
zajedno. Spremni smo za posljednje poglavlje veoma dugačke sage.” Zagledao se u
Matta, naizgled cijelu vječnost, a zatim se nasmiješio i rekao: “Ja sam Ted, viši inspektore.
I nemaš pojma koliko mi je drago što si ovdje.”
Trideset prvo poglavlje
Znam da je kasno, gospodine, ali hvala vam što ste nas primili”, rekao je David.

Odvedeni su u knjižnicu prepunu knjiga.

“Piće, gospodo?” Harry Cotton se za svojih sedamdesetak godina dobro držao, gibak i
uspravan poput svijeće.

David bi za čašu viskija mogao i dušu prodati, ali čuo je sam sebe kako odbija ponudu.
“Moramo ostati trijezni, gospodine. Ovo je gadan posao.”

“Onda, što moj unuk ima s tim?”

David je pažljivo birao riječi. “Pokušavamo stvoriti sliku o djetinjstvu mlade pozornice koja
je danas oteta, i mislimo da ju je vaš unuk Richard mogao poznavati u to vrijeme.”

“Nisam siguran hoću li to moći potvrditi, načelnice. Pretpostavljam da znate da je on usvojen?

Dječaku je početak života bio jako ružan, traumatičniji nego što bilo koje dijete zaslužuje. On
nikada ne govori o prošlosti.”

“I ta je djevojka kao dijete bila zlostavljana, gospodine Cotton. Mislimo da su kao djeca bili
poslani u isti dom. Ime joj je Gemma Goddard.”

“Da, čuo sam to ranije na vijestima, ali mi ništa ne znači.”.

“Možemo li razgovarati s Richardom, gospodine? Naravno, bit ću veoma taktičan, ali kolegice
su nam nestale i trebamo svu moguću pomoć.”

“Dakle, to bi bilo moguće da on još uvijek živi ovdje, načelnice. Ali, nažalost, iselio se prije
više od dvije godine.” Starac se činio pomalo tužnim. “A trenutačno nije ni u svojem
stanu. Veoma je često odsutan... zapravo, pomalo je usamljenik, a kad radi na nekom projektu
za našu tvrtku, voli biti neovisan, i, kako on to kaže, letjeti sam.” ”Radi za vas?”

“Radio je, ali sada se osamostalio. Jako je pametan. Kao svojeg usvojenog unuka, želio sam ga
učiniti direktorom, ali njega to nije zanimalo. On voli rad, ali mrzi onaj poslovni
dio, proračune, financije i slično. To mu uopće nije bitno “

“Čime se vi bavite, gospodine?”

“Posjedujem mali filmski studio.” Čovjek se kratko nasmijao. “Ali nemojte sada pomisliti da
je ravan MGM-u, dobro? Snimamo reklame, male, velike... zapravo, prilično smo dobri
u tome.”

“A Richard? Što on sada radi kao slobodnjak?”

“Oh, on ima taj posao u malom prstu i jako se ponosim njime.” Čovjek je s odobravanjem
srknuo malo svoga pića. “S obzirom na sve one strašne stvari koje su mu se dogodile
kao klincu, bio je jako dobar učenik, sve čiste petice. Nevjerojatno, u učenju je bio poput
spužve. U posao je upao kad je završio fakultet i bio je uporan u tome da krene od dna, od
kuhanja čaja naviše. U posljednje se vrijeme više usredotočio na računalnu grafiku i dizajn.”

“Ima li mobitel? Zbilja bih volio razgovarati s njime.”

“Ima, ali sumnjam da će vam se javiti, načelnice. Kad radi na nečemu, potpuno se isključuje
od svijeta. I...”, spustio je pogled na skupocjen tepih, “bojim se da smo proteklih nekoliko
mjeseci imali malih nesuglasica. Još uvijek ga beskrajno volim, ali trenutačno baš i ne
razgovaramo.”

David je osjetio neki neodređeni nemir. “Smijem li vas upitati o čemu se radilo? Zašto ste se
sukobili?”

“Uobičajene stvari s mladim ljudima. Zbog novca, naravno.” Henry Cotton se snuždio.
“Oduvijek je bio tvrdoglav i kad je prije dvije godine napokon dobio svoje
nasljedstvo, zahtijevao je isplatu svih dionica i ulaganja koja sam godinama za njega
obavljao.” Ozlojeđeno je podigao ruke. “Koliko ga poznajem, toj maloj ludi bi sve što ima sada
moglo biti u škrinji pod krevetom!”

“Imate li njegovu nedavnu fotografiju, gospodine Cotton?”

“Mislim da je posljednja koju imam snimljena prije nekoliko godina.” Pošao je do malog
radnog stola i otvorio ladicu. Nakon kratkog prekapanja, izvukao je album s
fotografijama. “Evo ga. Napravio sam ove fotografije dok je snimao neku lokalnu
dobrotvornu akciju.” Prelistao je fotografije i izabrao tri. Dodao ih je Davidu. “Na ovima se
najjasnije vidi.”

Richard se nije isticao u gomili. Na prvoj je slici bio odjeven u svakodnevnu odjeću, sa skupom
kamerom u rukama. Smiješio se skupini žena u kratkim hlačicama, sportskim majicama i
maramama, koje su se pripremale za utrku. Bio je zgodan, premda ne i ljepotan. Kosa mu je
bila kratko podšišana i, po najboljoj Davidovoj procjeni, mišje plave boje.

Bio je vitak, ali ne premršav. David je pogledao sljedeću fotografiju na kojoj se usiljeno
smiješio svom djedu. Na trećoj je bio ozbiljniji, opet postrance promatrajući djevojke.
David se odjednom zatekao kako zuri u natpis na njihovim majicama koji mu se
učinio poznatim. Primaknuo je fotografiju očima i proučio žene. Mlade policajke! Vratio je
pogled na nasmiješenog čovjeka i shvatio da mu je pogled prikovan za jednu od njih. Opet je
pogledao. Oh, moj Bože! Gemma. Zamalo je od šoka izgubio dah, ali postao je svjestan da mu
Harry Cotton nešto govori.

“Slobodno ih uzmite, ali volio bih da mi ih. vratite kada završite svoju istragu. Zapisat ću vam
njegovu adresu i broj mobitela premda, kao što sam već rekao, sumnjam da će vam se javiti.”
Davidu su prsti lagano podrhtavali dok je čovjeku pružao fotografiju da je pogleda. “Djevojke
na fotografiji, je li ih Richard poznavao?”

“Ne vjerujem... samo je snimao za Standard. Stvarno je darovit pa lokalne novine često kupuju
njegove fotografije.”

“Imate li ikakvu ideju kamo je mogao otići?”

“Baš nikakvu, ali mogu se raspitati kod svojih zaposlenika. Netko možda nešto zna.”

“Molim vas, bit ćemo vam jako zahvalni. Veoma nam je važno razgovarati s njime. Evo moje
posjetnice. Ako se slučajno čujete s njim, molim vas, odmah me nazovite na mobitel.”

Harry Cotton je uzeo posjetnicu i kimnuo. “Hoću, i siguran sam da će Richard biti sretan ako
vam ikako bude mogao pomoći.” Zastao je. “Oh, upravo sam se nečega sjetio, načelniče.
U poslu više ne koristi svoje pravo ime,

Richard Cotton. U fotografskom i dizajnerskom poslu njegovo je profesionalno ime

jednostavno Ted.”

***

Vani, u autu, David je fotografiju pokazao Brynu. “Ovo jest naša Gemma, zar ne?”

“Oh, sranje. Jest, gospodine, i uopće mi se ne sviđa način na koji je ovaj gmizavac promatra,
slažete li se?”

“Da, i ja tako mislim”, s gnušanjem je rekao David. “Mislim da Richarda Cottona moramo što
prije pronaći. Ako je povukao toliki novac, možda planira otići na neki jako dugi put, i to u
jednom smjeru.”

“Možda je teorija da je Gemma zapravo prava meta ipak bila točna. Ako je taj tip Richard,
odnosno Ted zbog nečega toliko mrzi, mogao bi je poželjeti ubiti, kao i sve njoj bliske
osobe. Poput, recimo, narednice i šefa.”

“Osim toga, čini se da ima dovoljno love da čudesno odleprša na neko vruće mjesto gdje će
ga domoroci zvati amigo.” David je zgrabio mobitel i utipkao Richardov broj, ali, kao što je i
očekivao, mobitel je bio isključen. David je opsovao pa uzeo radio i zatražio da jedna patrola
pođe na adresu koju im je dao Harry Cotton. Stan mu se, ujedno prikladno i zabrinjavajuće,
nalazio samo tri ulice dalje od policijske postaje u Fenfleetu.

***

“Inspektore Hammond, znam da me baš i ne volite, ali zbilja ovo radim u Mattovu najboljem
interesu.” Zašto je načelnik morao upravo sada izjurili van? S ovim se likom nije
osjećao ugodno i nije mu bio sklon povjeriti zanimljivu činjenicu da viši inspektor Matt
Ballard već neko vrijeme praši njegovu narednicu. Premda nerado, ipak je to prešutio i
zadržao se na teoriji PTSP-ja, a zatim pridodao da pukovnik možda Matta krivi što mu je žena
toliko predana svojem opasnom poslu.

“Dakle, mislite da je organizirao otmicu vlastite žene?” Jasonov monotoni glas jasno je davao
do znanja da nije impresioniran takvom zamisli.

“Nemam pojma. Samo mislim da biste ga trebali provjeriti, ništa više. I prije sam viđao ljude
koji su na ratištu proveli previše vremena. Vojne psihijatrijske ustanove su ih prepune.” Po
izrazu Jasonova lica znao je da nema smisla dalje pokušavati. Ustao je. “Samo to
spomenite svojem načelniku, dobro? Kako stvari stoje, sigurno je vrijedno par trenutaka
nečijeg vremena?”

Mattu ime Ted nije značilo baš ništa, osim spoznaje da nesumnjivo gleda u lice lažnog
pozornika Edwarda Dennisa. Proučavao ga je i pokušavao smjestiti negdje u svoj
život. Zločinac kojega je lišio slobode? Otac ili brat nekog klinca koji je stradao i čijeg ubojicu
nije uspio privesti pravdi?

Ta posljednja pretpostavka uključila mu je sirene za uzbunu. Učinilo mu se da u mračnim

sjenama vidi duhove Dannyja Cartera, Christophera Raya Fellowesa, Jamieja Matraversa
i Gabriela, kako tiho stoje i promatraju krug. Je li sve ovo bilo povezano s jednim od njih?

“Oh, zaboga, kako li se samo trudiš prepoznati me!” U Tedovu se glasu čuo neki čudan
prizvuk. “Ali, molim te, poslušaj onoga koji zna što govori, ja bih na tvojem mjestu sada
radije razmišljao o drugim stvarima.”

“Kao na primjer?” zarežao je Matt.

“Kao o točnom odgovaranju na neka pitanja, za početak.”

“Ja sam taj kojem trebaju odgovori na neka pitanja.”

“Uvijek si ti u pitanju, zar ne?” Ted se zlobno nacerio. “Jadan mali Mattie! Sve brige ovoga
svijeta počivaju na tvojim plećima! Nemaš ti pojma što znaci patnja! Nimalo!”

Ovaj je ispad utišao Matta. Te su oči opasno svjetlucale i znao je da će se iz ovoga teško izvući
provokacijama. Možda bi trebao iskušati drugu taktiku. “Žao mi je”, tiho je rekao.

“Da. I to stvari čini mnogo boljima, zar ne?” Ted je ustao i polako prišao Gemmi. Zastao je
pred njom. “Evo, ona”, uhvatio ju je' za bradu i podigao joj glavu razotkrivajući
bezizražajno lice, “ona zna sve o patnjama.” Pustio je da djevojci glava opet klone na grudi i
krenuo dalje krugom. “A ova, ova kurva, i ona zna za patnje. No, barem sada zna.” Prsti su mu
se besciljno poigravali na njezinim grudima.

Matt je osjetio kako ga ispunjava plamen čiste mržnje. “Makni se od nje!”

“Da? A što ćeš mi točno učiniti ako te ne poslušam?”

Matt se tijelom upro o kožno remenje i frustrirano uzviknuo zbog vlastite nemoći,

Ted se nije obazirao na njega. “Hm, a ovaj?” Prešao je prstom po dječakovu sivom obrazu.
“Što misliš, što on zna o patnjama?” Pojačao je pritisak i počeo noktom ostavljati trag na
koži. “Pretpostavljam, posve malo.”

Nije im nikako mogao pomoći, maknuti tu životinju od njih. “Mislio sam da želiš malo
‘popričati', nije li tako?”

Ted je glasno uzdahnuo, a zatim polako otišao do stražnjeg dijela mlina.

Matt se osvrnuo uokolo kad se svjetlo reflektora prigušilo tek do blagog sjaja. “Da, želim
razgovarati.” Vratio se do svoje sjedalice, sjeo i naslonio se ruku sklopljenih u krilu.
“Sada kada svi udobno sjedimo, možemo početi.” Napola je okrenuo lice prema Mattu.
“Postavit ću ti neka pitanja. Pažljivo ću pratiti što mi govoriš i, ako budem zadovoljan, možda
ti dopustiti neke ustupke, razumiješ li?”

“Ustupke?”

“Shvatit ćeš usput. Ovo pomalo sliči na televizijski kviz, samo vi sudionici imate mnogo više
toga za izgubiti ili dobiti nego što je uobičajeno.” Ted se zlobno nasmijao. ”A krajnji
ishod potpuno ovisi o tebi.”

Matt je osjetio kako ga prožima jeza.

“Dobro, policajce, ako si spreman. Prvo pitanje. Bi li za nekoga koga voliš prekršio pravila?”

“Ovdje sam, zar ne? Bez potpore, bez mikrofona, baš kao što si tražio. Pobjegao sam poput
kriminalca i nikome nisam rekao kamo idem. Dakle, odgovor je potvrdan, već sam
ih prekršio.”

“Dalje, zbog čije si zaštite prekršio pravila?”

“A što, dovraga, misliš? Zbog mojih kolegica i tog dječaka, naravno!”

“Ah, a ako dječaka izostavimo iz jednadžbe, je li to bilo zbog tvoje kćeri ili zbog udane žene s
kojom imaš malu prljavu aferu? Bilo je to zbog tvojih ‘kolegica', zar ne?”

Matt je oklijevao. “Bilo je to zbog Liz, Gemme i Ryana. Sve troje su nevine žrtve. Zbog njih sam
prekršio pravila.”

“Dobro. Shvaćam.” Ted je zamišljeno počešao bradu. “A vjeruješ li da su još uvijek na životu?
Je li bilo vrijedno zaobilaženja procedure, ako su oni već mrtvi?”

“Moram vjerovati da su još živi, a i ti si mi rekao da jesu”, onemoćalo je rekao.

“Ali ja lažem, policajce.”

“Zbilja? Kakvog li iznenađenja! Pa, mrzim što ti to moram reći, ali ipak je bilo vrijedno rizika.”

Ted se nasmijao. “Dobro, dobro! Sljedeće pitanje. Dakle, pod pretpostavkom da je netko od
njih mrtav, čiju bi smrt najlakše prihvatio?”

“Dovraga, kako mogu na to odgovoriti? Želim ih sve žive!”

“Ugodi mi, Matte. Samo hipotetski, za koga bi najviše želio da je mrtav? Tko bi ti najmanje
značio?”

“Neću na to odgovarati!” viknuo je Matt. “Ne mogu na to odgovoriti!”

“Sat otkucava, Matte. Trebam odgovor.”

Na svoj užas, Matt je vidio kako Ted ustaje i prilazi središtu kruga, do ona dva pladnja s
injekcijama.

“Tik-tak... tik-tak. Tvoj odgovor, policajče?” Nagnuo se naprijed i posegnuo rukom, najprije
do jednog pladnja pa onda do drugog.

“Molim te! To je nerazumno pitanje. Molim te, Tede.” Mattu je pogled lutao od jednog do
drugog nepokretnog tijela. Mlada Gemma? Njegova voljena Liz? Ili dječak? Znao je da će,
što god kaže, to imati katastrofalne posljedice za jedno od njih. Kad je opet progovorio, glas
mu je podrhtavao od očaja. “Molim te, Tede. Kako mogu na to odgovoriti?”

Činilo se da Ted razmišlja o onome što Matt govori. Čučnuo je i iskrivio lice u grimasu.

“Dobro. Postavit ću pitanje na drugi način. Kad bi mogao spasiti jedno od njih, tko bi to bio?”

“To je još gore. Moj odgovor bi u tom slučaju dvoje osudio na smrt.” Gotovo je vrištao i
istodobno se trudio obuzdati ćud. “I jednako je nemoguće na to odgovoriti. Ja sam
policajac, kao što me neprestano podsjećaš, i dužnost mi je štititi živote. Sve živote.”

“Šteta.” Ted je promijenio položaj i sjeo prekriženih nogu pred moguće smrtonosne injekcije.

“Razmisli, Tede.” Matt se trudio zvučati razumno. “Već si mi rekao da lažeš, pa kako onda
mogu odlučiti? Ako ti kažem da spasiš jedno, vjerojatno ćeš baš tu osobu ubiti, ili ćeš
misliti da pokušavam blefirati, pa ćeš namjerno ubiti nekoga drugog. A, naravno, možda su
svi ionako već mrtvi. Ne mogu ti vjerovati, pa stoga ne mogu ni odgovoriti. Jednostavno je,
zar ne?”

Ted je protrljao bradu i kimnuo. “Posve točno. Zapravo, dao si mi nešto važno za
razmišljanje.” Atletskom je gipkošću skočio na noge i prišao Mattu.

“Idem sada nešto obaviti.” Zagledao se dolje u njega tim čudnim očima svjetlucavim od
uzbuđenja, a njegova je sjena gotovo potpuno ispunila Mattovo vidno polje. ”I dok
budem odsutan, ostavit ću te da na miru doneseš jednu važnu odluku. Bez pretpostavki.
Bez nagađanja. Ovaj put će biti stvarno. Možeš jedno od njih spasiti, to ti mogu obećati. Kad
se vratim, probudit ću ih, naravno, ako su još na životu. Tada možeš izabrati, policajče.”
Prije nego što je Matt dospio išta reći, Ted je izjurio van. Sekundu kasnije, svjetla su se
pogasila,

Matt je od muke zaurlao u tami. Jauk mu je odjeknuo napuštenim mlinom, a zatim je zavladala
tišina.

***

“Provjerili smo adresu u Ulici Hawley, načelnice. Sve je očišćeno. Ostalo je nekoliko komada
namještaja, ali čini se da je posao obavljen profesionalno.” Pozornik u odori slegnuo
je ramenima. “Želite li da forenzičari ipak sve pregledaju?”

David je potvrdno kimnuo, znajući da će vjerojatno biti uzalud, ali nije se usuđivao to
ignorirati. Zatim je s nadom pogledao smrknutog Jasona.

“Oprostite, gospodine, ali broj mobitela koji ste mi dali je izvan upotrebe. Što sada?”

“Valjda bi trebalo provjeriti njegove suradnike. Harry Cotton se ponudio to učiniti, ali mislim
da bismo s njima morali razgovarati osobno. Nazvat ću starca i nabaviti popis.” U bloku je
potražio telefonski broj. “A dok ja to budem obavljao, odnesi Tedovu fotografiju Roryju
Wilkinsonu. On misli da se nas ubojica maskira, a Ted bi mogao biti lice koje se skriva iza
brade i brkova.”

“Gospodine?” Bryn je podigao pogled s ekrana svojeg računala. “Smijem li popričati s

Tedovim susjedima u Ulici Hawley? Ako se prerušavao u bradatog čovjeka, možda ga je
netko vidio kako tako maskiran napušta dom.”

“Pametno. Prihvati se toga i odmah me nazovi ako se tvoja nagađanja pokažu točnima.” Na
broju 23 u Ulici Hawley nalazila su se tri stana. Onaj najbliži Richardu, to jest Tedu, bio
je prazan. Bryn je pogledao kroz procjep na vratima za poštu i na svoje razočaranje ugledao
tek gole podne daske. Stan ispod je puno više obećavao jer je odmah do vrata bio naslonjen
mokar kišobran.

Kad je stanar napokon uklonio lanac s vrata i malo ih odškrinuo, Bryn se iznenadio ugledavši
bezubog starijeg čovjeka odjevenog u još stariji kućni ogrtač.

“Ako mene pitaš, mladiću, tamo gore se događaju čudne stvari”, rekao je.

Nakon što mu je pokazao iskaznicu, Bryn je ušao u predsoblje, i bilo mu je jasno da ga starac
neće pustiti dalje. Sudeći po dojmu koji je stekao još kroz odškrinuta vrata, to mu je posve
odgovaralo. A Jason je mislio da je njegov stan u neredu.

“Kako to mislite, gospodine Coolidge?”

“Mislim da su varali s plaćanjem najma.” S neodobravanjem je iskrivio usne. “U ugovoru o
najmu jasno piše. Jedan jedini stanar. Najviše jedna osoba po stanu.”

“A vi ste više njih vidjeli kako ulaze i izlaze, gospodine?”

“Trojicu, ni manje ni više!”

Bryn je glasno uzdahnuo. “Trojicu?”

Starac je gnjevno kimnuo glavom. “Upravo tako, dolazili su i odlazili u svako doba dana i noći.
Da onaj zalizane kose, koji se prvi uselio, nije neki dan pokupio svoje stvari, sve bih to bio
prijavio. Najam je ionako visok, kao i porez koji naplaćuju. To nije pošteno prema
časnim umirovljenicima poput mene, koji poštuju zakon, zar ne? Ja sam cijeli život plaćao
poreze, a današnji balavci poput ovih izvlače se i s prokletim umorstvima, baš tako!”

“Potpuno se slažem, gospodine Coolidge.” Bryn je iz džepa izvadio Tedovu fotografiju. “Je li
ovo prvi stanar, Richard Cotton? Možda ga znate kao Teda.”

“Nisam ga uopće poznavao, i teško da bih ga mogao nazvati susjedom. Ali da, to je on.”

“A ovaj čovjek?” Bryn mu je pružio sliku bradatog čovjeka.

“Oh, da! To je jedan od ostalih.”

“A treći čovjek? Kako je on izgledao, gospodine?” Starcu se na licu pojavio prepreden izraz.
“Mogu vam ga pokazati, inspektore. Čekajte ovdje.”

Bryn je promatrao kako starac nestaje u spavaonici. Začulo se neko škljocanje pa zujanje, a
zatim se gospodin Coolidge opet pojavio.

“Kao što sam rekao, namjeravao sam ih prijaviti stanodavcu. Pa, ja nisam budala i znao sam
da trebam dokaz. Evo ga.” U naboranoj je ruci držao listove ispisane iz računala. Dva
lista ispisa digitalnih fotografija, s trojicom različitih ljudi kako izlaze i ulaze u zgradu. Svaka
je slika u kutu imala ispisano vrijeme i datum. Bryn je pomno pogledao trećeg čovjeka, a
zatim tiho uzdahnuo. Čovjeka je ovlaš poznavao. Vidio ga je ranije tog dana, a prije toga na
više mjesta. Pogledao je ponovno da bude siguran. Uopće nije bilo sumnje.

“Mogu li ih uzeti, gospodine? Pobrinut ću se da vam budu vraćene.” Zahvalivši čovjeku, sjurio
se niz stube na ulicu usput izvlačeći mobitel.

“Načelnice! Ovo je zbilja važno! Potvrdio sam da je Richard Cotton, poznat i kao Ted, onaj
bradonja s nadzornih kamera. I gospodine, on koristi još jednu masku.” Bryn je to
govorio gotovo bez daha trčeći natrag prema postaji. “Vidio sam ga ranije, s inspektorom
Hammondom, gospodine. Kako ulazi u sobu za ispitivanje!”

***
Laboratorij se nalazio odmah do mrtvačnice, u prizemlju prilično prometne bolnice u
Fenfleetu, tek stotinjak metara od policijske postaje. Kad je vidio slike koje mu je dao
Bryn, David je pošao ravno do Roryja Wilkinsona.

Koraci su mu glasno odzvanjali hodnikom škrto osvijetljenim nizom niskonaponskih

svjetala. Hitao je ususret jačem svjetlu u dnu hodnika.

Unatoč kasnom satu, Rory i nekolicina tehničara još uvijek su radili. Prišao je Davidu,
pružajući ruku da uzme fotografije. “Primio sam poziv, načelnice. Dajte mi ih, idemo to
odmah obaviti.” Kroz jedna je vrata ušao u prostoriju prepunu high tech opreme i
računala. “Kladim se da ovu ljepoticu dosad niste vidjeli, zar ne?” Pokazao je na veliki ravni
ekran. Stavio je fotografije u priključeni uređaj za skeniranje. “Ako ste u pravu, potvrda će
stići za samo nekoliko sekundi. Simone! Dolazi ovamo i izvedi svoju čaroliju!”

Tehničar u bijeloj kuti skočio je s klupe, dotrčao do njih i sjeo pred veliku tipkovnicu.

“Ovaj put tri fotografije, dragi Simone! Pronađi mi vezu.”

“Tri, profesore!? Izvrsno.” Mladiću su ruke počele letjeti po tipkovnici i ekran je oživio.

David je zadivljeno promatrao kako se ekran dijeli na manje slike. Jedna je prikazivala glavu
i ramena Richarda ”Teda” Cottona na dobrotvornoj zabavi. Druga je prikazivala bradatog
čovjeka kako se smije ravno u kameru u hospiciju Mattove majke. Treća je bila uvećan prikaz
trećeg čovjeka s fotografije koju je snimio njegov vremešni susjed. Prikazivala je mladića
duge tamne kose i s naočalama debelih okvira. Gemmina navodno “potresenog” dečka Roya
Latimera.

Prije nego što su se Davidu oči uspjele prilagoditi na prizore na ekranu, ovaj je počeo bljeskati
i svako se lice mijenjati u nešto neznatno drukčije. Struktura kostiju se smanjivala pa
pojačavala. Nosovi su se širili, a oči mijenjale boju. Napokon su dva lica, ono bradatog čovjeka
i Roya Latimera, kliznula po ekranu i preklopila se s Tedovim. Rubovi lica označili su mu se
crvenom crtom, a u dnu ekrana bljesnule su riječi: PODUDARANJE! PODUDARANJE!

“Pogodak!” zadovoljno je rekao Simon. “Tri u jednome! Ali svaka čast zbog uistinu dobrih
maski!”

“Je li vam ovo malo čudo pomoglo?” ponosno je upitao Rory.

“I više od toga, ali me je i nasmrt prestrašilo.” Zurio je u Tedovu sliku.

“Prije nego što pođete...” Rory mu je pridržao vrata. “Dođite do ureda, imam za vas još jedan
izvještaj.” Zajedno su se vratili do patološkog laboratorija. “Evo.” Dohvatio je
otipkanu stranicu i pružio je Davidu. “O onom posljednjem raspelu, koje je pronađeno s
Gabrielovom odjećom. Potpuno je novo i veoma skupo.”

“Pa zašto je onda pronađeno na jeftinom lančiću i među odjećom mrtvog bjegunca?”
“Mislim da uopće nije pripadalo Gabrielu. Privjesak je nov pa pretpostavljam da ga je ubojica
podmetnuo kako biste povjerovali da postoji veza sa starim slučajevima. Oprostite što vam
to moram reći, ali opet se poigrao s vama.”

David je pokušao dokučiti smisao svega toga. “Svi smo mislili da je jako čudna podudarnost
to što se odjeća, zajedno sa zlatnini raspelom, pojavila baš kad nanije Matt rekao za njih.”

“Oh, zaboga.” Rory se namrštio. “To jedino može značiti da informacije iznutra cure do
ubojice, zar ne?”

“Bojim se da je tako.” Potapšao je Roryja po ramenu. “Rory, hvala na svemu što ste ovdje
obavili. Zaslužni ste za to što sada bez dvojbe znamo tko je on. Još ga samo trebamo pronaći.”

“Bilo nanije zadovoljstvo.” Osmijeh mu je izblijedio. “Možda vam jedna stvar ide u prilog. Kad
bih ja proveo godine nešto planirajući, želio bih u tome uživati. Ne žuriti se.”

David se okrenuo da ode. “Znam što govorite, ali tu pomisao smatrani prilično jezivom. Bog
zna na što je on sve spreman, ako bude imao vremena.”
Trideset drugo poglavlje
Mattu doista nije trebala ta dodatna strava zbog sjedenja u mraku s troje možda mrtvih ljudi.
Trenutačno mu je um ionako bio previše mračno mjesto. U mlinu je bilo užasno hladno, a oko
ruševne stare građevine jezovito je zviždao vjetar. Vilica ga je već boljela od pokušaja da
zaustavi cvokotanje zuba. Uz to, dok se jedan dio njega molio za svjetlo, drugi je strepio od
povratka luđaka koji je sebe zvao Ted.

Pokušao je nasilu razmišljati o normalnim stvarima, o bilo čemu drugom osim nemoguće
situacije u kojoj se nalazi, jednom je negdje pročitao da se vizualizacijom iz užasne
stvarnosti može prenijeti na neko bolje mjesto.

Nažalost, bilo je to teže nego što je mislio i um mu se usredotočio na izgubljeno donje rublje,
što bi u bilo kojoj drugoj situaciji bilo komično.

Opet se vratio u stvarnost i pokušao zamisliti izgled mlina. Ted je isključio reflektore, ali
odnekud iza njega još je uvijek dopiralo prigušeno svjetlo. Uza zid je stajao stari radni
stol. Napregnuo se da vidi što je na njemu i zatim poželio da to nije učinio. U tami je uspio
razabrati nekakvu opremu za varenje, plinski plamenik i stalak s kolekcijom kuharskih
noževa. Matt je skrenuo pogled, moleći se da se sve to ondje nalazi samo kao izložak za
izazivanje straha i kao dio poigravanja s umom. Usredotočio se na pitanje što dalje.

Matt nije mogao igrati psihopatovu igru. Nikoga ne bi mogao osuditi na smrt. Neudobno se
promeškoljio kad je začuo tihi zvuk.

Ostao je nepomično sjediti napinjući uši. Štakori? Ili se netko od ostalih počeo buditi? Počeo
je škiljiti u tamu, žudeći da začuje poznati glas s neke od stolica, a zatim je od iznenadnog
bljeska svjetla ispustio zaprepašteni uzvik.

Na suprotnome zidu mlina pojavila se Laura. No, dobro, ogromna Laurina slika u boji.

“Dobrodošao na umjetničku priredbu, policajce.”

Matt je istegnuo vrat ulijevo. Nije čuo da se njegov otmičar vratio i sjeo.

“Pomislio sam da bi ti u donošenju odluke možda dobro došla mala pomoć. Podsjetnik na to
što je sve na kocki.” Ted se naslonio u stolici i prekrižio noge. “Tvoja Laura. Baš je ljupka, zar
ne? Šteta što joj je zahvaljujući tebi život postao toliko nesnosan da je odlučila napustiti dijete
koje je voljela i ušetati u more.” Slika se promijenila u djevojčicu plave kose i osjećajnih očiju.
“To je bila Gemma. Ali, naravno, tada je još nisi mogao poznavati.”

“Zašto ovo radiš?” šapnuo je Matt.

“Zato što moram.”

“Zašto?”
“Vidjet ćeš. Ali sada gledaj predstavu. Ovo je bio jedan od njezinih domova, prije nego što su
je usvojili krasni Goddardovi.”

Crno-bijela slika, vjerojatno iz novina, s prikazom nadogradnje kuće. Ništa posebno. Nije bila
oronula, ali ni u besprijekornom stanju. Prizor se brzo prebacio na snimku
unutrašnjosti. Dječja soba. Matt je počeo osjećati mučninu. Nagledao se ovakvih stvari.
Previše. To nisu bile snimke iz novina. Radilo se o policijskim fotografijama mjesta zločina.

“Snimljene su nedugo nakon što je Gemma prebačena u dječji dom. Pervertiti koji su se
navodno brinuli o njoj, napokon su prevršili mjeru i drugo dijete na njihovoj skrbi je
umrlo.” Ted je pritisnuo tipku na daljinskom upravljaču. Pa još jednom. I još jednom. “Fini
ljudi, zar ne? Upravo onakvi kakve bi želio da se brinu o tvojoj lijepoj kćerkici.”

“Nisam imao pojma o tome! Kunem se, nisam imao pojma.”

“Ali trebao si imati, zar ne? Ja sam je pronašao. Zašto nisi i ti?”

“Tražio sam je! Godinama sam tražio Lauru.”

“Ali ne dovoljno.”

Matt na to nije imao odgovora.

“Oh, sada smo na poznatom teritoriju. Ljupki dječji dom Canvale. Prije nego što je zatvoren,
ondje nas je bilo dvanaest i svatko je od nas na ovaj ili onaj način bio zlostavljan. Neki više od
drugih.”

“Dakle, o tome se radi, zar ne?”

“Naravno. Znaš li da se nakon Canvalea za jedanaestero djece pronašao sretan dom? Čudesna
statistika! Osim za onoga posljednjega. Ali opet, to je život. A sada, što je sljedeće? Oh, da.”

Slika koja se sad pojavila bila je školska fotografija Ryana Fishera. “Ovo je krasan klinac. Pravi
dijamant. I borac”, s poštovanjem je rekao Ted. Školske odore je nestalo i odmijenila ju je
slika male sobe s uskim krevetom i drvenom škrinjom. Klik. Ryan je ležao na krevetu, vezan i
omotan ljepljivom vrpcom.

Uslijedilo je još nekoliko sličnih fotografija, uključujući jednu na kojoj se Ted široko
osmjehuje dok zabada injekciju u djetetovu golu ruku. Klik. Posljednja u nizu prikazivala
je dječaka u snu ili u nesvijesti, s velikom kantom benzina strateški postavljenom uz
njegov krevet. Matt je osjetio kako mu se od tog prizora žuč uspinje uz grlo.

“I napokon, imamo natjecatelja broj tri. Kurvu.”

Pojavilo se Lizino lijepo lice. U poleđini se vidjela seoska kuća, njegov dom. Progutao je slinu,
znajući da ne želi vidjeti ono što će uslijediti.
“Prilično sam ponosan na kratki film koji ćeš upravo vidjeti. Dodao sam nešto zvučnih efekata
i uljepšao lokaciju. Mislim da ćeš se složiti da je ovako mnogo bolja.”

Matt je zatvorio oči.

“Oh, gledaj! Ovo je jedna od mojih najboljih! Čisti techno ecstasy!” rekao je Ted. “A ako budeš
još minutu držao oči zatvorenim, odrezat ću ti očne kapke. I nemoj misliti da lažem.”

Matt je otvorio oči, a zatim gunđajući pogledao u ekran.

Začula se tiha glazba i počela ispunjavati jezoviti prostor mlina. Matt je zatreptao kad je
bizarni film napokon krenuo. Bilo je to više-manje jednako onome što je već vidio
na fotografijama, ali sad je shvatio da su ti prizori bili snimljeni i na filmskoj vrpci. Slike su
bile jednostavno izrezane iz izvorne snimke, premda ih, doduše, ne bi prepoznao nakon što
je Ted poradio na njima.

Matt je s oklijevanjem punu pažnju posvetio projekciji na zidu. Ted je možda bio psihotični
ubojica, ali ubojica zadivljujuće mašte i programerskih vještina. Fotografija se bez vidljivih
rezova prelijevala u računalno stvorene avatare njega i Liz. Sve je izgledalo poput drogom
izazvane vizije.

Umjesto u hotelskoj sobi, radnja se zbivala u džungli, na postelji od šarenog cvijeća i biljaka
koje su se pomicale i mreškale zajedno s dva isprepletena tijela. Glazba je sada bila brža,
snažnog ritma koji je odgovarao pokretima dvoje ljubavnika. Iz zvučnika su se čuli erotski
zvučni efekti.

Matt je bespomoćno gledao kako se njihova stvarna koža i put pretapaju u fizički savršena,
mišićava, uljem namazana tijela njihovih avatara. Nije to bio previše grub nasrtaj na njihovu
privatnost i, da se nije osjećao tako nečistim, mogao bi reći da je to u smislu umjetničke
izvedbe bilo gotovo briljantno.

Upravo kad su zvukovi i glazba postali zaglušujući, uslijedio je krik ushita i prikaz se vratio
na sliku Liz pred njegovim ulaznim vratima. Odahnuo je pa pogledao Teda, i na svoj ga užas
zatekao kako zuri u njegovo međunožje.

“Vrlo dobro, policajce. Nisi ni trepnuo. Prilično je teško ne uzbuditi se.” Oblizao je usne. “Bez
obzira koliko to puta gledao.”

“Baš si bolestan kučkin sin, zar ne?”

“Nedvojbeno, ali i zastrašujuće darovit, ne misliš li?”

Projekcija je sada prikazivala sva tri Tedova zatočenika.

“Vrijeme je za odabir.” Prstom je redom pokazao na svakoga od njih. “Tvoja kći.” Gemma im
se smiješila, pametna i samouvjerena u policijskoj odori. “Tvoja kurva.” Liz ga je
osjećajno promatrala okrenuvši se nakon što je zaključala automobil. “Ili nevini klinac.” Ryan
Fisher smiješio se od uha do uha pozirajući školskom fotografu. Matt je duboko uzdahnuo.
“Ja ne igram.”

Ted mu se nacerio. “Oh, da, igraš.”

“Ne, ne igram. Jer, prije svega, nemam dokaza da je Gemma uistinu moja kći. Ti si prevarant
i lažljivac. Ovo bi mogla biti savršena namještaljka.”

“Istina. Mogla bi biti, ali nije.”

“Ne vjerujem ti. Ništa što ja kažem ili učinim neće te spriječiti da nas sve ne pobiješ, zato ne
igram.”

Tedu se osmijeh istog časa sledio, a zatim je ustao, prišao Mattu i snažno ga udario u lice.

Na jeziku je osjetio slankastu krv. “Ne igram tvoju jebenu igru. Ovo je finale, kako si rekao. Pa
onda, igraj sam.”

Razorni udarci šakom počeli su mu pogađati lice. Bol mu je plamtjela u vilici i u cijeloj glavi,
poručujući mu da su mu jagodične kosti skršene. “Kučkin sine”, protisnuo je. “Zaboga, kaži
mi! Zašto me toliko mrziš?”

Ted se odmaknuo od njega. “Ja?” Na licu mu se vidjela zbunjenost. “Ne mrzim te. Prema tebi
ne osjećam ništa. Zašto bih te mrzio?”

Matt je jezikom oblizao bolne zube. Bio se spreman okladiti da je Tedovo iznenađenje
iskreno.

Negdje u Mattovu zbrkanom umu stvari su počele sjedati na svoje mjesto. Progutao je krv pa
se umorno nasmijao. “Sve ovo”, osvrnuo se oko sebe. “Sva ova drama, jezovite kulise, krug.
To je samo umna igra, je li?

I premda si pametan, nisi ti taj koji je sve ovo smislio, zar ne? Naravno, ti si iznimno sposoban,
tehnički genij, čarobnjak, doista sposoban nešto postići, ali ipak si samo lutka, zar ne?
Godinama si radio na ovome, ali nisi šef.

Nisi onaj koji povlači konce. Ti ovdje uopće nisi bitan, zar ne?”

Ted je stajao i promatrao ga neznatno nakrivivši glavu, a zatim se dramatično prignuo u

teatralan naklon. “Skidam ti kapu, policajce”

Ted kao da je odahnuo od olakšanja pa je pošao do dva pladnja i podigao tri injekcije. “Dobro,
vrijeme je da probudimo tvoje prijatelje. A zatim ćeš, pretpostavljam, željeti upoznati i
lutkara.”
Trideset treće poglavlje
A dio je bio pri kraju svoje treće kave i gorio je od želje da nešto poduzme, kad je visoki
muškarac smirenog izraza lica brzim korakom ušao u prijavnicu. Dakle, ovaj izgleda gotovo
jednako sjebano kao i ja! Ispio je posljednje kapi kave, namrštio se i sa zanimanjem odmjerio
drugog čovjeka. Oči su mu bile upale, a inače glatko čelo brazdale su mu duboke bore. Adie
je promatrao kako se krupnim tijelom preko pulta naginje prema civilnoj službenici koja je
bila na dužnosti i govori: ”Nazovite načelnika Redpatha, molim vas. Kažite mu da je došao
Gary Haynes

Adie se uspravio u stolici. Zbilja? Šališ se! Da okolnosti nisu bile tako ružne, nasmijao bi se na
pomisao da Mattie krade ženu ovom Rambu. Pogledao je pažljivije i primijetio
pognuta ramena i brzo, nesvjesno, puckanje palcem i srednjim prstom. Bio je iskreno
zabrinut. Možda bi trebao poći potražiti Jasona Hammonda i reći mu da zaboravi ono što mu
je ranije rekao. Adie je možda pogriješio u procjeni ovog vojnika, ali bio je potpuno spreman
to i priznati.

“Gary Haynes?” Adie je ustao i pružio mu ruku.

“Vjerujem da ovoga časa oboje imamo nekoga bliskog u nevolji. Ja sam Adie Clarkson,
prijatelj Matta Ballarda.”

Dok mu je krupni čovjek stiskao ruku, Adie je uhvatio pogled djelatnice za pultom. “I bolje
vam je reći da i ja želim vidjeti načelnika.”

***

U prostoriji odjela za umorstva jedna je uvećana fotografija odmjenjivala drugu.

“Ovo je Richard Cotton, poznat i kao Ted.” Načelnik se brzo i sažeto obraćao okupljenim
policajcima. “Vjerujemo da je on čovjek koji drži dječaka Ryana Fishera, narednicu
Haynes, pozornicu Gemmu Goddard i višeg inspektora Ballarda. Napustio je stan, ne javlja se
djedu koji ga je usvojio, a u posljednje je vrijeme podigao i jako puno novca.”

“Spreman za bijeg, nema dvojbe”, rekao je jedan od policajaca.

“I ja u to vjerujem, detektive. Dakle, radi u filmskoj industriji kao računalni animator i grafički
dizajner. Uz to je i slobodni fotograf. Ljudi s kojima radi opisuju ga kao inteligentnog i
šarmantnog, ali uglavnom samotnjaka. U djetinjstvu je pretrpio teško zlostavljanje, a čini
se da je neko vrijeme bio u istom domu za nezbrinutu djecu s Gemmom Goddard. U domu
koji je, usput rečeno, kasnije bio zatvoren zbog izvještaja o zapuštanju i zlostavljanju djece.”
David se zagledao u fotografiju. “Ovog čovjeka okružuju mnoge nepoznanice, stvari koje me
zaista brinu, ali sada nam je najvažnije otkriti gdje se on nalazi. Upravo sada nekoliko
policajaca izvlači iz kreveta njegove suradnike, u nadi da netko možda zna kamo je otišao.
Ovu sam fotografiju poslao svim policijskim postajama, a objavljena je i u medijima.” David
se ugrizao za usnu. “Premda su izgledi da će ga netko prepoznati minimalni. Već znamo da
je koristio još dva identiteta, onaj bradatog čovjeka i Roya Latimera, dečka Gemme Goddard,
a u razgovoru s njegovim djedom doznao sam da je višestruko daroviti Ted i stručnjak
za filmske maske. Posebna mu je specijalnost protetika.”

“Znači, može po volji mijenjati izgled. Oh, krasno!” zarežao je Bryn.

Adie i Gary sjedili su jedan do drugoga u dnu sobe i nestrpljivo slušali. “Može li ovo još
sporije? Zašto nešto ne poduzmu?” šapnuo je Gary meškoljeći se na stolici.

“Žao mi je, kompa, ali ovo je policija. Ne mogu oni krenuti tenkom praćeni vojnicima sa
strojnicama, osim ako nisu potpuno sigurni da im je na nišanu pravi sumnjivac.”

Gary je za odgovor promrmljao nešto nerazumljivo, a zatim vratio pogled na načelnika.

“Premda ništa nije potpuno sigurno”, nastavio je David, “vjerujem da možemo isključiti
povezanost sa starim ubojstvima u Gibbet Fenu. Čak i Gabrielovo ubojstvo i otmica
Ryana Fishera mogu biti samo mamci, dimne bombe. Čini se da je naš čovjek iskoristio i njih
i Mattovu povijest da upeca višeg inspektora. Kao nešto što će nas zbuniti i odvući nam
pažnju od glavne stvari.”

“A to je?” upitao je netko.

“Otmica troje naših kolega iz zasad nepoznatih razloga, premda bi mogla biti povezana s
Gemminim djetinjstvom.”

Prostorijom se proširilo zabrinuto mrmljanje.

“Zatražio sam da mi pošalju sve psihijatrijske izvještaje i ostale dostupne dokumente i za

Richarda i za Gemmu, kako bismo provjerili postoji li motiv skriven u prošlosti. Dok to
ne dobijemo...” Prekinula ga je zvonjava telefona na stolu do njega.

“Načelnik Redpath”, prasnuo je u slušalicu.

Dok je David napeto slušao svojeg sugovornika, u prostoriji je vladala potpuna tišina.
Zahvalio se i spustio slušalicu. U očima mu se opet vidjelo nešto od one uobičajene gorljivosti.

“Napokon! Dobili smo trag od nekoga tko je s Tedom nedavno radio najednom projektu.”
Prešao je pogledom po prostoriji. “Dakle, hitno moramo provjeriti dvije adrese.
Najprije farmu Jericho u Lyntoft Crecku... navodno je negdje blizu rijeke Lynney, odmah iza
Rimske obale, u području koje još nazivaju Waggoner's Marsh. Druga je Clay Corner u Old
Keldykeu. To je nekakva seoska kuća od blata i pruća, sa svakojakim pomoćnim zgradama. I
ona je na samotnom mjestu, negdje na obali rijeke, tamo daleko na Golden Fenu. Oba su
mjesta ružna, opasna i negostoljubiva, što bi baš moglo biti po ubojičinu ukusu!” Podigao je
pogled sa svoje bilježnice. “Prema onome što mi je Tedov suradnik rekao, te je lokacije
koristio za snimanje filmskih scena i objema je, iz samo njemu znanih razloga, bio fasciniran.
Možda je jednu od njih unajmio. Zato, pokret!”
“Mislim da ćemo u interesu mira i tišine dječaka ostaviti za kraj.” Ted se počešao po bradi i
zagledao u tri nepokretna tijela koja su činila krug.

“A ako se brineš da više nije živ...” Ted je iz džepa izvukao mali nož na preklapanje, otvorio
ga i zarezao dječakovu ruku.

Matt je na slabom svjetlu vidio kako se prvo pojavljuje tamna crta, a zatim kapi koje su poput
suza počele kliziti prema stisnutoj šaci.

“Vidiš? Krvari. Mrtvi klinci ovako ne krvare.”

Matt je beznadno kimnuo. Umorni mu je um slao konfuzne misli i osjećaje. Prirodno, laknulo
mu je od spoznaje da je dijete živo, ali gledati kako dječaka režu...

“A sada, eci-peci-pec! Gemma ide prva!” Ted je pogledao injekciju. “Molim te, Bože, daj da
sam ovo ispravno obavio. Ako joj ubrizgam krivu, odmah će pasti u komu i bum-tras!... sve će
biti gotovo.” Okrenuo se Mattu i zlobno se osmjehnuo. “Zbilja ću jednoga dana
morati pažljivije proučiti ove stvarčice. Tako je lako pogriješiti.” Uz hihotanje se okrenuo
prema Gemmi i podigao joj ruku, teatralno joj tapkajući venu. Prislonio je iglu uz blijedu
kožu, pa zastao, tako naglo da se Matt trgnuo.

“Žao mi je. Strpi se samo još nekoliko trenutaka. Ovo me čudo zbilja muči.” Odložio je lijek
natrag na pladanj i prišao Mattu. “Ali ionako to više ne trebam, zar ne?”

Mattu su se oči raširile od užasa kad je čovjek počeo trgati vlastito lice na komadiće.

Koža? Skalp, kosa? Matt se poželio okrenuti od tog prizora iz noćne more. Ne, duboko je
udahnuo i opet pogledao. Perika, plastika, umeci i protetički dodaci ležali su Mattu do nogu.

Ted se vratio do svoje stolice i dohvatio ručnik koji je bio prebačen preko naslona. Žestoko
je njime protrljao lice, a zatim prstima prošao kroz kratku plavu kosu. ”Sranje. Ovako je
bolje!”

Najgore od svega, nakon dugog i pomnog zurenja u Tedovo novo lice, ono mu još uvijek nije
ništa značilo.

“A sada se ponovno usredotočimo na djevojke, hoćemo li?” Dohvatio je injekciju i Matt se u

polutami trgnuo kad je vidio kako je gura u Gemminu nadlakticu.

“Možda neće biti tako spektakularno kao tvoj povratak svijesti, policajce. Pokušavam nešto
novo... trebalo bi biti postupnije. Našao sam to na Internetu.”

Odmaknuo se od Gemme i isto ponovio s Liz.

Nijedna se žena nije pomaknula i Mattu su se usta osušila od muke.

“A dok čekamo, možda je došlo vrijeme da upoznaš osobu koja, kao što si točno primijetio,
vuče sve konce.” Prebacivši ručnik oko vrata, Ted je posao do stražnjeg dijela mlina. “Odmah
se vraćam.”

Svjetla su se još mrvicu prigušila i čudan zeleni sjaj kao da se prolio po građevini.

Matt je gnjevno odmahnuo glavom. Mogao je još nekako pojmiti svu tu dramu, ali stroj za
proizvodnju magle? Suludo. Pa nije ovo jebeni Fantom u operi!

Osvrnuo se oko sebe. Bio je u krivu, nije bilo magle, samo suptilna promjena svjetla. Pokušao
se usredotočiti na žene, tražeći nekakve znakove života, ali pod čudnim svjetlom bilo je jako
teško išta vidjeti.

Iza njega, vrata su se naglo otvorila. Matt je duboko i drhtavo udahnuo. To je bilo to! Napokon
će znati.

Ted se spustio natrag u stolicu i ovaj put ostao šutke sjediti, povremeno pogledavajući
nekamo iza Matta.

“Tko si ti?” Matta je izdavao glas i osjetio je kako ga preplavljuje strava. “Molim te, reci mi tko
si.”

Začuo se neki zvuk. Šuškanje... pa škripa. Mattu je srce udaralo u grudima dok se upinjao
pogledati iza sebe. Ali zvuk nije dolazio otuda.

Dolazio je od Gemme koja se napokon počela vraćati svijesti. Matt je tiho i s olakšanjem
odahnuo, a onda ostao potpuno zatečen prizorom koji je ugledao.

Ted se nije ni pomaknuo, niti joj je prišao, pa ipak su Gemmine spone ležale na podu do
njezine stolice.

Polako je ustala, protegnula se, pa nasmiješila na čudnom polusvjetlu. Čuo je kako tihim
glasom izgovara: “Zdravo, tata.”
Trideset četvrto poglavlje
Šefe, vjerojatno nije u pitanju Clay Corner! Vlasnik nam je rekao da u posljednje vrijeme
boravi ondje svakih nekoliko dana nadgledajući nekakvu obnovu. Nije vidio ništa neobično”,
doviknuo je jedan detektiv iz Packerove ekipe.

“A ja imam problema pronaći ikoga tko nešto zna o farmi Jericho.” Bryn se olovkom počešao
po glavi. ”Razgovarao sam s lokalnim bobijem koji pokriva to područje i on misli da vlasnici
imanja žive u inozemstvu, ali često ga iznajmljuju za potrebe filmskog i televizijskog
snimanja.”

“To zvuči obećavajuće! Ali zašto? Što to mjesto čini tako posebnim?”

“Navodno je toliko na osami da se neometano mogu snimati povijesne stvari, bez straha da
u viktorijanski piknik uleti nekakav kosmati biciklist. Na imanju se nalazi i
ruševna vjetrenjača, što je izvrsno za postizanje mračne atmosfere.”

David je već bio na nogama. “Koliko je to daleko?”

“Dvadeset, dvadeset pet milja, po mraku možda pola sata vožnje “

I Adie i Gary odmah su skočili na noge. “Idemo s vama!” Vojnikov zapovjedni ton ostavio je
sve prisutne bez ikakvih komentara.

“Gary, dobro, ali Adie, mislim da je bolje da to nama prepustite”

Gary Haynes se neočekivano oglasio: “Pustite ga da i on pođe. Ja jamčim za njega, načelnice,

i držat ću ga uz sebe.”

David je to nevoljko prihvatio, premda je iskreno trebao svakog čovjeka kojega može dobiti.
“Dobro, iako ću zbog toga vjerojatno nagrabusiti. Teško ću opravdati tu odluku, ali
vas dvojica idete sa mnom. Naći ćemo se u prizemlju za pet minuta. Moram
obavijestiti pretpostavljene, dogovoriti s policijom u odorama i organizirati oružanu potporu
i forenzičare. Jasone! Neka se tvoja ekipa opremi i bude spremna. Upute ću im dati za pet
minuta na parkiralištu. Idemo, pokret!”

Dok je Davidov automobil jurio iz grada, Adie je namjestio svoj zaštitni prsluk od kevlara i
rekao: “Zaključili ste da postoje neka siva područja, načelnice. Stvari koje vas brinu? Može
li se to pokazati problematičnim kad stignemo onamo?”

“Ne mogu na to odgovoriti. Ali zato sam zahtijevao oprezan pristup. Bez sirena i rotacijskih
svjetala. Kao mjesto sastanka iskoristit ćemo kej Riječne uprave koji se nalazi u blizini i
odatle nastaviti pješice. Situacija uistinu može biti veoma opasna.”

“Rekli ste ljudima da mogu svašta očekivati, da budu posebno oprezni i da nikome ne
vjeruju”, tihim je glasom rekao Gary. “Ja bih tako nešto rekao jedino ako očekujem zasjedu.”
David je pogledao u tamu dok su skretali s glavne ceste i za sobom ostavili svjetla grada. “Ne
znam što očekivati. Osim nekoliko činjenica koje još ne mogu potpuno shvatiti i
nekih uznemirujućih dokaza koji ukazuju na curenje informacija, o Tedu znam jedino da
je nekakav freak za računala. Mogao je s lakoćom postaviti nekakvu opremu za upozorenje
ili možda...”

“Možda bi mogao i minirati cijelo to mjesto?” upitao je Gary.

“Ne bih to olako odbacio. Ako s onakvom lakoćom može ubijati klince samo da bi nas skrenuo
s pravog puta, svakako bi iskoristio priliku da sredi gomilu murjaka.”

“U tom bi slučaju ovo moglo pomoći.” Gary je iz džepa izvadio mali uređaj. Izgledao je poput
nekakvog križanca baterijske svjetiljke i pištolja za elektrošokove. ”Ako je na
imanju postavio lasersku opremu, poput one iz sigurnosnih uređaja, ovaj je uređaj razotkriva
bez aktiviranja. Možemo se provući ispod laserskih zraka ili ih preskočiti, ako budemo znali
gdje se točno nalaze.”

“Vrlo dobro. Impresioniran sam”, rekao je Adie. “Nadam se da u drugom džepu imate i mali
arsenal oružja i par minobacača.”

“Žao mi je, ovo je privatna igračka. Ministarstvo obrane bi vjerojatno podvuklo crtu kada je
u pitanju teško naoružanje.”

David je znao kako šalom pokušavaju razbiti napetost j potisnuti razmišljanje o onome što ih
čeka. Bilo mu je sve jasnije zašto je Adie Clarkson toliko drag Mattu.

“Imamo li uza se ikakvu opremu koja bi nam mogla pomoći?” upitao je Gary.

“Od vatrogasaca sam posudio infracrvenu kameru, a imamo i opremu za prisluškivanje, u

slučaju da uspijemo unutra neprimjetno ubaciti mikrofon”

Gary je u mraku stražnjeg dijela vozila kimnuo glavom. “Bolje išta nego ništa. Koliko još?”

“Otprilike petnaest milja.”

“Koliko će to potrajati po močvarnim puteljcima?”

“Previše.”

Gemma je promatrala Matta. Osjećao se kao da mu se svaki neuron odljepljuje, a tkivo mozga
raspada poput zida od Lego kockica u sudaru s golemim kamionom.

Uzvratio joj je pogled i pokušao ga zadržati, ali bilo je to naporno jer tu okrutnu ženu pred
sobom više nije prepoznavao. Osjećao se kao ogledni primjerak promatran
pod mikroskopom. Primjerak nečega prezrenog i odvratnog. Dok je pokušavao shvatiti što
se događa, čak mu je i bol na izudaranom licu popustila.
Poželio je nešto opsovati, ali je samo muklo protisnuto: “Ne shvaćam.” Bilo je to sve što je
uspio reći.

Nije mu odgovorila. Umjesto toga se prignula i s nogu strgnula niz umjetnih krvavih
posjekotina i ogrebotina. Fiksirajući ga pogledom, polako je ugurala nokat pod kožu
ispod desnog uha i uklonila sloj naizgled izranjavane kože s obraza. Tiho je prišla Tedu, ovlaš
ga poljubila, dohvatila ručnik koji mu je bio prebačen oko vrata i obrisala lažnu krv s
ostatka lica.

Svoju izmrcvarenu ruku nije dirala, a Matt je napokon shvatio da je i ta rana samo još jedan
od njihovih izvrsnih šminkerskih efekata.

Kad je spustio pogled na pod prekriven sintetičkom kožom, mozak mu je odnekud poslao
signal nade. Možda su i Ryanove i Lizine ozljede također lažne. Ali taj nalet ushita brzo
je minuo. Ali ona se nije niti pomaknula, zar ne?

Nova Gemma, ta nepoznata i zastrašujuća dvojnica, očito je bila i vidovita. Ostavivši ručnik
prebačen oko vrata, nemarno je otišla do Liz, pa zastala. Pogledala ju je s
mješavinom odbojnosti i ljubomore.

“Hej, narednice! Ne izgledaš mi baš najbolje. Je li tvoj uzoriti vojnik shvatio da se prašiš sa
svojim šefom? je li te premlatio kad je shvatio što zapravo znači ‘na poslu sam'?” Nježno
je prešla prstom po Lizinu obrazu, a onda je pljusnula tako snažno da joj je glava odletjela
ustranu. Kad je opet klonula natrag, Gemma ju je jednom rukom ščepala za kosu, a drugom
pritisnula ranu na Lizinu potiljku. Okrenula je dlan prema Mattu. “Žao mi je, šefe! Pogledaj,
ova je krv ipak prava.”

“Pusti je na miru! Zaboga, Gemma, kakvu to igru igraš?” Prizor tako okrutnog postupanja s
Lizinim bespomoćnim tijelom u njemu je zapalio posljednje ostatke gnjeva. Vikao je, s nadom
da mu je u glasu ostalo barem malo autoriteta koji bi mogao doprijeti do Gemme kakvu je
poznavao.

Očito u tome nije uspio. Gemma se okrenula prema njemu i vrisnula: “Dakle, misliš da igram
igrice, je li? Pa, možda i igram i možda sam to radila jako dugo, i znaš što? Ova igra samo što
nije završila, a ja sam pobjednica!” Pogled joj je bio hladan poput leda. “Čudno je kako skačeš
u pomoć svojoj kurvi, ali nikad se nisi založio za mene, za svoju vlastitu kćer.” Oči su joj se
suzile. “Sjedila sam ovdje punih sat vremena i slušala te kako blebećeš, ali nijednom nisi Teda
zamolio da mene ostavi na miru ili ga preklinjao da ti kaže što mi je učinio. On ti je ponudio
izbor, tata. ‘Spasi jedno od njih', rekao je. Ali nisi mene izabrao, zar ne?” Dotad optužujući
glas postao je ogorčen, a zatim se gotovo pretvorio u dječje naricanje.

“Želio sam da svi ostanete na životu. Bi li išta značilo da sam izabrao tebe?”

“Ne znam. Izdao si moju majku. Ubio si je, a zatim mene osudio na užase iz noćnih mora. A
sada sam se i sama osvjedočila. Tebi je stalo jedino do sebe i do tvoje dragocjene karijere. Oh,
da, i do te kurve.”
“Nikad nisam izdao Lauru. I da, volio sam svoj posao, ali ti bi to trebala razumjeti. I ti si voljela
raditi u policiji.”

“Gluplji si nego što sam ikad sanjala! Ne misliš valjda da sam uistinu željela biti policajka, zar
ne? Zaboga! To je bilo samo sredstvo za postizanje cilja, ništa više. Način kako ću ti
se približiti.”

“I ti stvarno misliš da si moja kći?” Bilo mu je to jako teško izgovoriti, ali nije imao izbora. “Jer
po ovome što radiš baš i ne vidim neku obiteljsku sličnost.”

“Bolje bi ti bilo u to vjerovati, stari. Možda bi htio da napravimo DNK analizu?”

“Možda i bih! Laura je pobjegla, Gemma. Ona je mene napustila. Tražio sam je godinama.
Doista sam je volio.”

“Volio je? Volio si jedino svoju karijeru. Ona se nije mogla nositi s time da bude sporedna
stvar u odnosu na tvoj prokleti posao. A kad je otkrila da je trudna sa mnom, bilo ju je
previše strah da ti to kaže! Mislila je da ćeš je natjerati da me se riješi jer bi dijete
sjebalo tvoju čudesnu karijeru! Najdraži oče, zbog toga je otišla.”

“Ali ja za to uopće nisam znao, kunem se!”

“A da si znao, bi li svoj strelovit uspon u karijeri stavio na čekanje i posvetio se obitelji? Bio
brižan muž i otac?”

Matt nije oklijevao. Gemmin poremećen i opasan um uopće nije mogao razborito razmišljati.
Reći će ono što želi čuti, bez obzira bila to istina ili ne. “Naravno da bih! Volio sam Lauru i
volio bih i naše dijeto. I Laura je to dobro znala. Zato ne znam zašto je uopće odlučila napustiti
me, ali bila je to njezina odluka, a ne moja.” Glas mu je odjednom izgubio snagu i nastavio je
gotovo šaptom: “Oh, Gemma, zar nisi dobila ono što si htjela?” U kutovima natečenih očiju
pojavile su mu se suze. ”Mučila si i povređivala meni bliske ljude. Svjesno si uništila sve što
mi je u životu bilo posebno i dragocjeno, i ponizila me. Pretvorila si ljubav u luđački pornić.
Uništila si mi posljednje godine u policiji i dovela me na rub ludila. Zbog ove je osvete već
stradalo jedno dijete” Dobacio je pogled prema Ryanu. “Možda i dvoje, ne znam.” Pogledao
ju je u oči tražeći barem tračak sućuti. ”Pa valjda je to dovoljno?”

Uslijedila je duga tišina, ali Matt je po hladnoći koja ga je obuzela znao da u ledenom srcu
Gemme Goddard više nema tog osjećaja.

“Nije ni približno dovoljno”, otresito mu je doviknula. “I prije nego što sa svime završimo,
ima stvari koje trebaš znati” Okrenula se. “Tede, vrijeme je za priču.” Matt je promatrao
kako Ted donosi dva čvrsta drvena sanduka iz stražnjeg dijela mlina i spušta ih pred njegovu
stolicu. Na Gemmin su znak oboje sjeli, jedno do drugoga, dodirujući se ramenima.
Mattu se koža naježila kad je vidio taj čudni par kako zuri u njega, dvoje odrasle i duboko
poremećene djece pod maskom okrutnih ubojica. Čak i onako bespomoćan, Matt se odupro
o kožno remenje u pokušaju da se što dalje odmakne od njih.

“On misli da je on patio, Tede.” Tiho se i hladno nasmijala.

“Hoćemo li mu reći kako to stvarno izgleda?”

“Zašto ne? Ti prvi.”

Tedu je glas bio tek nešto jači od šapta. Glas prestrašenog djeteta.

Matt se odjednom prisjetio stvari koju je u policijskom poslu osobito mrzio - obzirno i
pažljivo vođeno ispitivanje zlostavljanog djeteta. Teško je progutao i odlučio da doista ne
želi slušati ono što mu se taj čovjek spremao reći,

Matt je vidio da su Gemmi oči napola zatvorene. Posegnula je i čvrsto stisnula Tedovu ruku.
Matt je zadrhtao. Pogled na vitke, duge prste kako mu pružaju potporu, dok su se
ranije grubo zarivali u njegovu onesviještenu Liz, budio je u njemu mučninu. Kao i priča koju
je bio prisiljen slušati.

Jedno od njih započelo bi rečenicu, drugo bi je dovršavalo. To je počelo sličiti neprekinutom

pripovijedanju u dva glasa. Bilo je duboko uznemirujuće.

Isprva je samo užasnuto slušao. Govorili su o svojim iskustvima iz djetinjstva, stvarima koje
se nikad i nikome nisu trebale dogoditi. Pokušao se na to oglušiti, usmjeriti svoj krhki um na
nešto drugo, nešto mirnije i sretnije, ali prljave riječi i proturječne izjave ipak su se uspijevale
probiti do njega.

“Ostavili su me da krvarim na tom skučenom mjestu.”

“Preklinjao sam čovjeka da uzme neko drugo dijete, ali on je rekao da mu se ja više sviđam.”

“Nije mi se svidjelo to što čine sa mnom, a kad sam vikala, svezali bi me i ostavili u hladnom,
mračnom podrumu sve do jutra.”

Nakon nekog vremena Mattov je mozak počeo razabirati ono što su mu govorili. Policajac u
njemu isplivao je na površinu i počeo upijati njihove riječi. Zatekao je sebe kako zuri u
njih. Bilo je to poput pokušavanja odvraćanja pogleda od mjesta nesreće, jednostavno niste
mogli odoljeti. Njihova iskustva nudila su neku vrstu izopačenog objašnjenja za ono što su
mu učinili.

Na životu su ih držale jedino misli o osveti. Ne prisebnima, samo na životu.

Pogledavao je jedno pa drugo. Nekako su uspjeli preživjeti djetinjstvo koje bi većinu žrtava
pretvorilo u zombije praznog pogleda, koje je tako često viđao u psihijatrijskim ustanovama.
Morali su nekako obuzdati utvare prošlosti, koje su se skrivale u najmračnijim zakucima
njihova uma, zakračunati ih sigurnosnim bravama i lancima na svakim vratima.

Zapitao se koliko ti truda treba da se naučiš smiješiti. Ted i Gemma nekako su, sa smiješkom
na licima, uspjeli biti usvojeni, pohađati školu, studirati i raditi. Bili su izvrsni u glumi
normalnih osoba, premda je to bila samo ljuštura ispunjena prezirom i željom za osvetom. I
uspjeli su sve prevariti.

Napola je slušajući, Matt je zurio u Gemmu i pokušavao zamisliti pametnu mladu murjakinju
kako pred gomilom drugih novaka u odorama brani vlastite stavove. Isuse! Nije se mogao
načuditi koliko je bila dobra u zavaravanju. Osim ponekog hirovitog ispada i želje da bude po
njenome, nikad ne bi posumnjao da se s njome išta čudno događa.

“A kad je došlo vrijeme...” rekao je Ted stišćući Gemminu ruku.

“Pronašli smo jedno drugo.” Gemma je uzdahnula. “Tada je nas posao mogao ozbiljno
započeti.”

Matt je zadrhtao od pomisli koliko bi njihov uspjeh u preživljavanju bio zadivljujući da nisu
bili toliko poremećeni.

Dva para očiju hladno su zurila u njega i znao je da je priči kraj. Cijeli njihov život nakon
napuštanja domova i udomitelja bio je posvećen ovom trenutku. Ostalo je još samo
jedno pitanje.

“Zašto ja?” šapnuo je Matt. “Zašto ne pervertiti koji su vam napravili sve te grozne stvari?”

“Zato što smo željeli ići do samog izvora. Vraćali smo se sve dalje u prošlost i zaključili da si
ti za sve odgovoran.”

“I zato ste krenuli u lov na mene.” Matt je oblizao krastave usnice.

Gemma je slegnula ramenima. “Nije bilo teško. Uz Tedove vještine na računalu i moj um...”

“Ali čemu ubojstvo dječaka? jeste li baš morali ubiti Gabriela?”

“Naravno da smo morali.” Ted se zlobno nacerio. “Time je zapravo započelo poigravanje s
tobom. Klinac je bio samo kolateralna žrtva.”

“A pomoglo je i to što si ionako bio prilično sjeban. To nismo očekivali.” Gemma mu je položila
ruku na koljeno i brižno ga stisnula. “Čak i da mi nismo upali u igru, najdraži tata, slučaj
Gibbet Fena već te je pomalo načeo, zar ne?” Podigla je pogled prema njemu. “Pitam se zašto?
Jer čim sam se upoznala s njim, bilo mi je jasno da je to svršena stvar.” Matt se promeškoljio
na tvrdoj stolici i pokušao se izmaknuti podmuklom dodiru. Cijelo ga je tijelo boljelo. Poželio
je otići kući. Poželio je vreli tuš, sjeckati povrće i popiti čašu vina s Liz. Želio se prikrasti uz
stražnje stube Adiejeva hotela i biti sa ženom koju voli.
Neočekivani udarac pogodio ga je u već izranjavani obraz.

“Sada mi treba tvoja puna pažnja.” Gemma ga je promatrala sjajnih očiju. “Nije pristojno
sanjariti dok ja govorim.”

Pogledao je Liz. Prvi put otkad je ugrabljena ispred policijske postaje ponadao se da je mrtva.
Ako je bila još živa, nije se usudio ni pomisliti što je čeka.

Nakašljao se, ispljunuo krv i pogledao svoje otmičare. Nije želio ići onamo kamo ga je Gemma
vodila. Nije bio ondje još od 1980-ih i neka je proklet ako joj to dopusti. Nekako ih je morao
zaustaviti. “Ne mariš previše za bol, je li? Možeš je zadavati i možeš je primati. Dozvolila si
Tedu da te pretuče, zar ne? U onom crkvenom dvorištu? Da te pretuče kao pseto i otpravi u
bolnicu?”

Gemma je samo slegnula ramenima. “Moralo je biti stvarno, a u životu sam iskusila i gore
stvari.”

“Ali kako si došao do originalnih fotografija koje si mi poslao? Onih snimljenih prije zločina?”
Obratio se Tedu, nadajući se da će ga ego natjerati da mu odgovori. ”One su pripadale Paulu
Underhillu.”

Jedva je ostao pribran od boli. “Kuću smo mu rastavili na komadiće, ali nismo pronašli
fotografije.”

Uskočila je Gemma. “Underhillovu kuću, to da, ali ne i kuću njegova brata, gdje je zbrisao kad
ste mu se previše približili. Brat je odavno mrtav, ali pronašla sam adresu u starim dosjeima
i poslala u posjet šarmantnog i uvjerljivog pozornika Edwarda Dennisa.”

Ted je potvrdno kimnuo. “Srećom, novi su vlasnici bili veoma susretljivi... još nisu stigli
ukloniti staro vrtno skladište u kojem je Underhill pažljivo sakrio nekoliko svojih
malih uspomena, prije nego što je preuzeo glavnu ulogu u fatalnom prometnom, udesu i
pobjegao s mjesta nesreće.”

Mat tu je tuklo u glavi. Preblizu. Preblizu. Želim kući. “Dakle sve to oko ‘iskopajmo Uhderhilla'
bilo je samo...?”

“Taktika odvraćanja, kako bi se ekipa zbunila i odvela na krivi trag.” Gemma je slegnula
ramenima. “Znala sam da je Underhill ubojica one djece, pa smo ti Ted i ja priredili pravi
kaos, kao malu razonodu.” Prepredeno ga je pogledala. “Ali tebe je to stvarno pokrenulo, zar
ne?”

“Hoćeš li nam reći zašto, policajce?”

“Ne.”
Nije ni vidio da se sprema sljedeći udarac. Šaka ga je pogodila ravno u nos. Čuo je kako puca
i u samo par sekundi gušio se u vlastitoj krvi. “Rekao sam ne.” Krkljalo mu je u grlu dok je to
pokušavao izgovoriti.

“Onda će ti ovo možda pomoći da budeš kooperativniji.” Ted je zamahnuo stisnutom šakom
prema Liz.

“Stani!” Glas mu je zvučao čudno i strano. “U redu... samo stani... molim te.”

“Dakle, kaži nam zašto si pola života utrošio na bavljenje tim prokletim slučajem?” Gemmi su
oči svjetlucale.

Na trenutak je oklijevao. Šaka se polako opet počela stezati.

“Ostavi je!” Matt je zaškrgutao zubima. Kvragu, kakve to sada veze ima? Konjica neće stići.
On i Liz ionako su bili osuđeni na smrt. “Nemoj je više dirati i reći ću ti.” Piskutavi smijeh oteo
mu se iz grla. “Shvaćaš, bez obzira na vašu genijalnost, sve ste krivo shvatili!” Smijeh mu se
pojačao. “Najprije, nikad nisam pokušavao riješiti taj prokleti slučaj!” Kad je vidio da
su zbunjeni, zabava mu je zaprijetila prerasti u histeriju. “Zapravo, ono što sam radio...”
Smijeh mu je odjednom oduzeo dah i od punih usta krvi zamalo se ugušio. Borio se pročistiti
dišne putove, ali je osjetio kako ga u grudima steže i zaustio viknuti upomoć.

“Donesi vode!” viknula je Gemma. “Kučkin sin neće umrijeti prije nego što nam kaže kakvu
je to prokletu igru igrao!”

Ted je istrčao van. Matt se ostao boriti za dah. Ovakvu smrt nije očekivao, ali s obzirom na
žarenje u plućima, bio je prilično siguran da će baš na taj način napustiti ovaj svijet.

Baš kad mu se počelo crnki pred očima, lice mu je zapljusnula hladna voda i tanki mlaz probio
se kroz njegovo sprženo grlo. Ispljunuo je krv i osjetio kako mu zrak opet prodire u pluća.
Cijela mu je glava bridjela od boli. Pokušao je nešto reći, ali uzaludno.

“Daj mu pet minuta. Pusti ga da dođe do daha.” Gemma mu se hladno nasmiješila. “Čak i ako
će mu biti jedan od posljednjih. Samo želim čuti kraj njegove dragocjene priče.”

“Jadni gospodin policajac. Barem je jednom ostao bez riječi. Hej, dok čekamo, zašto ti ne bih
rekao što smo planirali za vas troje!” Ted ga je izazivao.

Gemma se nacerila, ali oči su joj i dalje bile čelično hladne. “Razmišljali smo o vatri. Ted voli
vatru.”

Matt je zatreptao i pokušao ne misliti što bi mogla značiti ta jednostavna izjava.

“Možda i previše.” Gemma je privukla Teda k sebi i nježno mu zavrnula rukave. “Ako vidiš na
što mislim.”
Ted mu je gurnuo ruku pod nos. “Nažalost, ovaj put nije u pitanju maska.” Ted je povukao
rukav kako bi izložio izgorjelu kožu. “Kako bilo, odlučili smo se za nešto manje
dramatično, ali jednako učinkovito. Ovo imanje tek od lani ima tekuću vodu i struju. Što znači
da nam je stari bunar ispred nosa. Dubok i mračan i hladan, s obiljem izvorske vode na dnu.”
Ted je uzdahnuo. “Trebam li reći išta više?”

Matt je pustio da mu glava klone na grudi. Čak i kad bi mogao govoriti, kod njih dvoje
uvjeravanje ne bi pomoglo. Luđaci su bili imuni na logiku. Ne može ih se pozivati na razum jer
ga nisu ni imali. Pokušao ini je reći da već jednom prokleto završe s time, ali odmah se
zakašljao.

“Začepi”, Gemma mu je prišla podignute ruke kao da će ga opet udariti, “dok ti ja ne dopustim
govoriti.” Opet se okrenula Tedu. “Donesi injekcije. Prije nego što nas napusti, sigurna sam
da moj tata želi znati jesu li dečko i kurva još živi.”

Matt se ukočio. Bik je to jedina stvar do koje mu je trenutačno bilo stalo, ali je bio previše
prestravljen da to pokaže. S naporom je uspio slegnuti bolnim, ukočenim ramenima.

Tedu su se oči raširile. Posao je do pladnja s injekcijama. “Ma, daj! Stigao si ovamo kao
plemeniti vitez, doduše, u ne baš sjajnom oklopu, ali dovoljno blizu. Zar ne želiš znati jesu
li uopće živi?”

“Naravno da želi.” Gemma je prezirno frknula. “Ubodi je, Tede. Riješi ga jada.”

Ted je uklonio poklopac s injekcije i zabio je u Lizinu ruku, do kraja istisnuvši tekućinu. Dok
ju je izvlačio, sumnjičavo je pogledao u praznu injekciju. “Ups.” Pogledao je Gemmu. “Oprosti.
Pogrešna injekcija.”

Jednu su sekundu sve troje zurili u Liz, a onda se Gemmi lice iskrivilo od bijesa. “Zbilja si
ponekad pravi glupan! I dosta mi je svega! Boli me briga kakvu je glupu igru tata igrao.
Što god to bilo, došao je kraj. Poletjela je prema radnom stolu i dohvatila kuhinjski nož duge
oštrice.

Mattu su se usta širom otvorila. Udahnuo je i zadržao dah. Gemma je bik izvan kontrole i više
ništa nije mogao poduzeti. Samo je želio da posljednje što će vidjeti bude Liz.

Gemma je krenula prema njima s nožem u ruci.

“Neka si prokleta!” krik mu se nekako oteo iz grla. “Ti nisi moja kći!” Prezirno je okrenuo
glavu i pogledao ženu koju je volio.

“Volim te, Liz”, šapnuo je.

U tom trenutku jedina vrata u mlinu eksplodirala su prema unutra. Kroz njih su poput
skupine anđela osvetnika nagrnuli ljudi u crnome, naoružani automatskim oružjem.

“Policija! Naoružani smo. Legnite na pod. Odmah.”

***

Šok izobličuje stvarnost. David se pokušao pripremiti na ono što će ga dočekati iza vrata
napuštene vjetrenjače, ali kad je uletio unutra, prizor je bio nepojmljiv.

Tome je pridonosilo bizarno osvjetljenje, a tri žrtve vezane na stolcima, krvave i izmučene,
potpuno su mu pomutile prosudbu. Ovaj zamrznuti kadar nije imao smisla. Jedna od njegovih
policajki, odjeće cijele u krpama, stajala je razjapljenih usta s kuhinjskim nožem u ruci.
Odmah do nje stajao je čovjek kojeg je poznavao kao Teda, odnosno Richarda Cottona. On je
pak u ruci držao injekciju.

A bio je tu i čovjek lica natečenog do neprepoznatljivosti, ali jedini u prostoriji koji je, činilo
se, posjedovao nešto slično sposobnosti govora. Matt? Čovjek je kroz krvave usne kriknuo:
“Pucajte!”

Nitko se nije ni pomaknuo. A zatim mu je Gemma polako krenula ususret i rekla: “Načelnice,
hvala Bogu što ste stigli! To sam ja, pozornica Goddard. Morate mi pomoći.”

David je pokušao shvatiti što to pred sobom Audi. Čuo je kako ostali pristižu iza njega, ali nije
mogao izdati zapovijed za paljbu. Prije svega, na liniji vatre su se nalazile i žrtve, a osim toga
nije mogao biti siguran od koga zapravo dolazi prijetnja.

“Ne slušajte je. Pucajte!” Glas mu je bio poznat, ali čudno izobličen.

A onda je bilo prekasno. Gnjevno zaurlavši, Gemma je podigla nož i pojurila prema čovjeku u
stolici.

Davidova zapovijed za paljbu došla je trenutak poslije nakon što je iz sjene iskočio još jedan
čovjek. Odjeknula je paljba popraćena vriskom.

“Ne! Gemma, moja Gemma.” Ted se bacio naprijed i rukama obujmio tijelo žene koja je
krvarila na kamenom podu. “Oh, ne! Nemoj umrijeti, molim te, nemoj me ostavljati!”

“Adie!” Mattov uzvik, surov i prepun boli, bio je gotovo životinjski.

David je naglo oživio. Dovikujući naoružanim policajcima, pokazao je na Teda. “Vodite tog
čovjeka odavde! Odmah!” Zatim se munjevito okrenuo prema čovjeku u stolici. “Moj
Bože! Matte! Što su ti to...”

“Samo pomognite Adieju! I Liz! Nešto joj je ubrizgao! Bogzna što, ali moglo bi biti
smrtonosno, ako već i nije mrtva!”

Zagrmio je Garyjev glas. “Hitna pomoć! Odmah pozovite hitnu ovamo!” Kleknuo je do svoje
žene i pomilovao joj lice. “Oh, Isuse! Dušo! Što su ti to učinili?” Vojnik je počeo razvezivati
njezine spone, dok se David trudio zaustaviti krvarenje iz trbuha Adieja Clarksona.
“Te su vam pancirke jebeno dobre.” Adieju je lice bilo izobličeno od boli. “Oh Mattie Ballarde,
ovaj put mi zbilja jako puno duguješ.”
Trideset peto poglavlje
David je sjedio na rubu Mattova bolničkog kreveta. S prijateljeva je izranjavanog i otečenog
lica prešao pogledom na televizor.

Ušminkana spikerica monotonim je glasom govorila: “Danas je održan pogreb Adriana

Clarksona. Ironično, bivši je kriminalac stradao spašavajući život policijskom
djelatniku. Crkva u kojoj se održala služba bila je dupkom puna. Za dvije stotine ožalošćenih
koji su ostali vani obred je prenošen preko zvučnika. Prisustvovali su predstavnici policijske
uprave Fenland i brojni drugi lokalni dužnosnici. Pukovnik Gary Haynes izjavio je poslije
obreda da gospodina Clarksona smatra junakom i da bi, da je bio vojnik, bio ponosan što je
služio s njime te da će poduzeti sve da mu se posthumno dodijeli medalja za hrabrost.”

Matt je pomoću daljinskog upravljača isključio prijemnik i ostao tiho gledati u prazan ekran.
Nakon nekog vremena je rekao: “Trebao sam biti ondje.”

“Ne, nisi. Čak je i meni to bilo teško. Tebi bi to, prijatelju, bilo nemoguće. I to govorim samo s
emocionalnog gledišta, da ne spominjemo nedavnu operaciju.” David mu se
slabašno nasmiješio. “To tvoje dječački vitalno tijelo očito je primilo prilično dobre batine,
zar ne?”

“Preživjet ću. Za razliku od Adieja.”

“Cijelo si vrijeme bio u pravu, Matte. Bio je dobar čovjek.”

“Najbolji.” Zakašljao se. “Samo da mu Superman nije bio najdraži film. Zbilja sam to trebao
biti ja, a ne on.” Oprezno je dotaknuo veliki zavoj na boku. “I zauvijek ću imati podsjetnik na
to što je za mene učinio, zar ne?”

“Kako je rana?”

“Prokleto boli, ali zahvaljujući Adieju koji ju je zgrabio za ruku i skrenuo oštricu, promašila
je sve vitalne organe.” Promeškoljio se u krevetu. “Jesi li danas možda vidio Liz?”

“Posjetio sam je ranije.”

“Nema promjene?”

“Ne još. Ali Gary je rekao da se liječnici nadaju potpunom oporavku. Barem je mladi Ryan
Fisher već otpušten.”

“Došao me je posjetiti prije odlaska.” Matt se uspio nasmiješiti. “Sa svojim vremešnim
anđelom čuvarom, gospođom Stokes.”
“Po onome što nam dečko govori, čini se da je Ted prema njemu osjećao nekakvo izopačeno
poštovanje. Mogao mu je ozbiljno nauditi, ali samo ga je lakše porezao i dodao još obilje
šminke.”

“Mene je uspio prevariti, onako oblijepivši dječaku prste i umrljavši ih krvlju. Bilo je bolesno
stvarno.” Zadrhtao je. “Ali unatoč tome, da ste zakasnili samo koju minutu, svi bismo bili na
dnu bunara, zajedno s Ryanom, poštovao ga on ili ne.”

“Jesi li u stanju razgovarati o svemu?” David još uvijek nije imao odgovore na neka pitanja.

Matt je kimnuo glavom. “Ali bolje zatvori vrata.” David ga je poslušao, pa privukao stolicu
bliže krevetu i sjeo.

“Prije nego što započnemo, što je bilo s Tedom, ili Richardom, tko god on bio? Pretpostavljam,
psihijatrijska bolnica zatvorenog tipa?” upitao je Matt.

“Da. Motre ga da ne počini samoubojstvo.” David se namrštio. “Premda mi se čini da će na

koncu ipak u tome uspjeti, koliko god budno pazili na njega. Živio je za Gemmu i
njihove izopačene igre. Sada kad je ona mrtva...? Neki bi rekli, možda bi tako bilo
najbolje, pretpostavljam. Osobno bih ga volio gledati kako pati.” Matt je uzdahnuo. “On se već
dovoljno napatio. Njih oboje.”

“Prilično si velikodušan, s obzirom da su utrošili godine kako bi te progonili, s ciljem da te

muče i ubiju.”

“Oni se nisu rodili s izopačenim umovima, načelniče. Grozno je kada znaš da su takvi postali
zbog drugih i onoga što su im učinili.”

David se namrštio. “Možda, i svakako imaš pravo na svoje mišljenje, ali ja mislim da su im
srca morala biti zla da bi učinili sve one stvari.”

“Valjda je tako. Ali mene proganja to što su zbog njihove nastrane osvete stradali nedužni
ljudi. Ne samo Adie, nego i Liz i mali Gabriel.” Nervozno je povukao pokrivače. “I te
jadne obitelji koje su ih usvojile. Sigurno su potpuno shrvani.”

“Goddardovi svakako jesu. Mislim da se nikad neće pomiriti s onim što se dogodilo i s
načinom na koji ih je to dijete iskoristilo. Baš kao kukavičje gnijezdo.”

David je glasno uzdahnuo. “A Harry Cotton? Može li se ikoga više obmanuti? Zaboga, krivio
je rođenu kćer za namjerno izazivanje požara u kući! Primio je tog dječaka, dao mu sve i
imenovao ga svojim nasljednikom, a on je cijelo vrijeme bio ubilački mali kučkin sin!” David
je u nevjerici odmahnuo glavom. “Oh, usput, otkrio sam zašto je sebi dao ime Ted.”

Matt je podigao obrve. “Nemoj mi reći, uzor mu je bio šarmantni i inteligentni serijski ubojica
Ted Bundy?”
“Točno tako. Baš pravi superjunak, zar ne? Čovjek koji je možda ubio i masakrirao trideset
šest djevojaka.”

“Mislim da Teda nisu impresionirala ubojstva, nego ga je više privlačilo to što se svima,
uključujući suca koji je Bundyja osudio, taj psihopat sviđao.”

“Vjerojatno imaš pravo. Harry Cotton, Goddardovi i ljudi koji su s Tedom radili u studiju, svi
su rekli da je bio ugodan i prijateljski nastrojen momak. To samo pokazuje koliko
čovjek može pogriješiti, ili kako je prokleto dobar glumac bio.” David se naslonio u stolici i
pogledao Matta. ”A sada, žao mi je što moram promijeniti temu, ali ranije si rekao da želiš sa
mnom razgovarati o ubojici iz Gibbet Fena? Je li sad dobro vrijeme za to?”

“Ne bih rekao, ali hajde da to obavimo.” Matt se s nelagodom pomaknuo i naslonio na jastuke.
“Trebao sam ti ovo reći godinama prije. Sjećaš li se pozornika Andyja Lowea?”

“Policajca koji je u štaglju svojeg strica pronašao tijelo Dannyja Cartera? Da, napustio je
močvare i preselio se u unutrašnjost, zar ne?”

Matt je kimnuo glavom. “Moj nekadašnji narednik nije mu vjerovao, ali on je oduvijek mislio
da je ubojica Paul Underhill. Kad smo posljednji put morali

Underhilla pustiti na slobodu zbog nedostatka dokaza, Andy je doslovno poludio. Rekao je
nekim kolegama da će ga pronaći i batinama iz njega izvući istinu. Kad sam čuo za
njegov plan, krenuo sam autom za njim.” Matt je oprezno protrljao ozlijeđenu sljepoočnicu.
“Zapravo me nije bilo briga hoće li Underhill dobiti batine jer sam se u srcu slagao s Andyjem,
ali nisam želio da mojeg najboljeg prijatelja izbace iz službe.”

Mattu su ruke zadrhtale, ali je s naporom nastavio. “Najprije ih nisam mogao pronaći.
Underhill nije bio kod kuće, a onda sam se sjetio gdje mu živi brat i da lokalni mještani
često koriste prečicu preko starog Marsh Lanea.” Progutao je slinu, očito sve teže govoreći.
“Bio je mrkli mrak, a ja sam po tom uskom putu vozio prebrzo. Underhill se jednostavno
pojavio niotkuda.” Matt je pognuo glavu “Kad sam vidio što sam učinio, obuzela me panika.
Odvezao sam se i ostavio ga ondje.” Podigao je pogled, očiju punih suza. “Oprostite,
gospodine, ali ja sam ubio Underhilla i nikada to nikom živom nisam rekao, sve dosad.”

David je svoje zaprepaštenje prikrio pitanjem. “Znači, Andyja Lowea su čak optužili za
Underhillovu smrt?”

Matt se kratko, ironično nasmijao. “To je najbizarniji dio priče. Andy je izjurio iz postaje
poput luđaka, a onda je shvatio kakav je glupan i pošao ravno do lokalne gostionice gdje
se nalio kao svinja ispred pola Fenfleeta.” Odmahnuo je glavom, polako i bolno. “A moja
je lojalnost čovjeka koštala života.”

“I godinama nisi bio siguran jesi li ubio ubojicu ili nevinog osumnjičenika?”
“Ne, sve dok mi Ted nije rekao da je fotografije s mjesta ubojstva pronašao u vrtnom
spremištu Underhillova brata. Tada sam napokon znao.”

David je osjetio kako ga preplavljuju osjećaji. “Oduvijek sam znao da tvoj psihički slom mora
kriti još nešto... nešto što jednostavno nisi htio ili nisi mogao sa mnom podijeliti.”

“Bilo me je sram. U to sam se vrijeme osjećao tako smetenim i krivim.” Matt je duboko i
isprekidano udahnuo. “Cijeli svoj ostatak karijere pokušavao sam se za to iskupiti, biti
dobar detektiv i što više pridonijeti. I usput, nisam skidao pogled s te stare istrage, za svaki
slučaj...”

“Ako ti to pomaže, u pretrazi Tedovih stvari u seoskoj kući pored vjetrenjače pronašli smo
limenu kutiju i u njoj Underhillove originalne fotografije svih mrtvih dječaka, snimljene prije
i poslije smrti. Našlo se tu i drugih uspomena, stvari koje bez ikakve dvojbe dokazuju da je
Underhill bio ubojica.”

“Pa, gospodine, ovo sam vam rekao službeno. Zato se slažem sa svime što odlučite poduzeti.
Bez obzira na to što se radilo o nesretnom slučaju, oduzeo sam čovjeku život i nikada za to
nisam odgovarao. To je valjda nešto najgore što sam u životu učinio.”

David je uzdahnuo. “Iskreno, nakon svih ovih godina ne vidim svrhu bilo što poduzimati.
Underhill je bio ubojica djece i nema žive rodbine. Ti si pred samom mirovinom, pa
tvoje uhićenje nema svrhe. Nitko od toga ne bi imao ni koristi ni štete, pa zato ostavimo ovo
među nama.” Položio je ruku na Mattovu drhtavu ruku. ”Dovoljno si patio. Ostavimo prošlost
na miru, hoćemo li?”

U upalim Mattovim očima pojavile su se suze. “A Gemma? Što s njome?”

“Pa, zapravo je to jedan od razloga zašto sam ovdje. Imam neke novosti koje će ti pomoći da
se i s time pomiriš.” Ostavio je ruku na Mattovoj. “Koristeći neke informacije koje su Gemma
i Ted prikupili u potrazi za njezinom obitelji, i sam sam malo istraživao.” Zastao je. “Učinio
sam to nakon što sam dobio rezultate DNK analize njezinih posmrtnih ostataka.” Jače mu je
stisnuo ruku. “Gemma nije bila tvoja kći. Sve je potpuno krivo shvatila.”

“Krivo shvatila?” Matt je zatreptao u nevjerici. “Znači, sve ono što su učinili...? Svi njihovi
izopačeni planovi i bolesni projekt? Nedužne žrtve? Adie? Sve je to bilo ni za što?”

David je potvrdno kimnuo glavom. “Da, sve je bilo ni za što. Ali vjerujem da je u jednome
imala pravo. Laura jest pobjegla jer je bila trudna, ali nosila je dijete drugog čovjeka.
Zbog toga se nije mogla suočiti s tobom, Matte. Zato je otišla.”

Matt je spustio pogled na pokrivače i teško uzdahnuo.

David mu je pustio ruku, pa mu nježno stisnuo rame. “Ti si u svemu ovome bio žrtva, još
otkad je Laura spakirala svoje stvari i nestala. Vidiš li sada zašto mislim da si dovoljno patio?”

“Patio sam neusporedivo manje od Adieja Clarksona ili Liz.”

“Ne podcjenjuj ono kroz što si prošao, Mattie”, s neodobravanjem je rekao David. “Ne
poznajem nijednog drugog policajca koji bi iz svega ovoga izišao čitav.”

“Možda je to još prerano reći, zar ne? Još uvijek me proganjaju zbivanja u onoj vjetrenjači.
Oh, moj Bože!” Užasnuto je pogledao Davida. “Pronašli ste Tedove stvari! Postoji jedan
film... oh, moj Bože. Snimio je film o...”

Zašutio je kad je ugledao svjetlucave DVD-ove koje je David izvukao iz džepa i pružio mu ih.

“Rekao sam da sam te došao posjetiti iz više razloga. Vjerujem da ovo pripada tebi.” David
mu se prepredeno nasmiješio. “Jedan je iz projektora iz vjetrenjače, a na ovome je
Tedova izvorna snimka.” Osmijeh mu se još više raširio. “I bit će ti žao kad čuješ da smo
malo zeznuli stvar dok smo skidali podatke s Tedova računala. Neki su zapisi pritom
slučajno izbrisani.” Gurnuo je diskove u Mattovu toaletnu torbicu. “Predlažem ti da to uništiš
č im te otpuste.”

“Nisi valjda...?” Matt je posve problijedio.

“Ne, nisam. Vidio sam Lizinu sliku u tvojem domu. Vidio sam je i kako nosi bocu vina, a nakon
pronalaska skupocjene opreme za snimanje i znajući čime se Ted poslovno bavi, stekao sam
gadan predosjećaj o onome što će uslijediti.” Nacerio se Mattu. “Pretpostavljam da bih se
trebao stidjeti. Svoj sam autoritet iskoristio i kako bih zaplijenio izvjesne
osjetljive fotografije za koje smatram da bi mogle posramiti ugledne policajce. Ostat će kod
mene dok ne odlučim što je najbolje s njima učiniti.” Lice mu je postalo ozbiljnije. “Naravno,
sad ćemo morati izdržati dugu istragu, posebno zato što sam civilima dopustio da sudjeluju
u oružanom napadu, ali kako god bilo, te fotografije nemaju utjecaja na njezin ishod.
Postoje brojni drugi dokazi i bez sveopćeg naslađivanja privatnim životom mojih detektiva.”
David se diplomatski pravio da ne vidi suze koje su se slijevale niz Mattovo lice. Ustao je i
poravnao nabore na svojim hlačama. “Napokon, Jason i njegova obitelj ti šalju pozdrave. On
te želi posjetiti čim za to budeš spreman. A ima vijesti i iz hospicija tvoje majke. Stanje joj je
manje-više nepromijenjeno, ali njezina ti je njegovateljica poručila kako je nakon
tvog posljednjeg posjeta mnogo mirnija. To im je pomalo neobično i pitaju se znaš li ti možda
nešto što oni ne znaju? I na kraju, Gary Haynes me je zamolio da te dignem iz bolesničkog
kreveta, posjednem na invalidska kolica i odvedem te do intenzivne njege, kako bi mogao
neko vrijeme sjediti uz Liz. Slažeš li se s time?”

***

Dvojica muškaraca sjedila su na Lizinu krevetu, a ona je izgledala kao da spava. Cijevi i pumpe
sada su bile tihe, nakon što je respirator uklonjen. Monitor krvnog tlaka jednolično
se ispuhivao, ispod pokrivača je izvirivala cijev katetera, ali sva ostala oprema za
održavanje života više nije bila potrebna.

“Napokon diše sama”, šapnuo je Gary.

“Hvala Bogu. Što je rekao liječnik?” kazao je Matt.

“Zapravo je izbjegavao izravan odgovor. Kombinacija lijekova i ozljeda glave trebali su je
ubiti, ali nisu.” Vojnik je kratko slegnuo ramenima. “Zato moramo čekati i nadati se.”

“Za sve ovo krivim sebe. Da sam čekao pomoć, djelovao bih drukčije...”

“Ja vas ne krivim, Matte, a neće ni ova tvrdoglava i nedokaziva žena u krevetu, kad se napokon
odluči probuditi. Uz to, po onome što mi je rekao načelnik, da se niste onako brzo pojavili i
skrenuli pažnju s Liz na sebe, mučili bi je i ubili samo da se zabave dok vas čekaju.” Napuhao
je obraze. “Zato o tome ne treba govoriti.”

Matt je očajnički želio uhvatiti je za ruku, premda je bio svjestan da možda i nije pravi
trenutak za to.

“Nešto bih vam želio reći, ako me želite saslušati.” Gary je nježno pogladio Liz po kosi.

“Naravno. Osim ako nije u pitanju neka tužna priča jer sam iz nekog razloga trenutačno
prema svemu previše emotivan.”

“Nije tužna, završetak je kao iz bajke. Šalim se, ali mogao bi biti.” Nasmiješio se Mattu. “Liz i
ja poznajemo se još iz djetinjstva. Kao najbolji prijatelji i istinski srodne duše. Ona je željela
biti policajka, a ja vojnik. Pomislit ćete da u tome nema problema.” Namrštio se. ”Pogrešno!
Dobro za Liz, ali za mene teško.” Pogledao je Matta ravno u oči. “Bilo mi je osamnaest kad
sam shvatio da sam gej, a vojnu sredinu ne biste nazvali baš savršenim mjestom za takve. Ali
toliko mi je bilo stalo do toga. Više od svega želio sam postati vojnik.” Dotaknuo je Lizin obraz.
“Kad mi je bilo dvadeset, rečeno mi je da me čeka sjajna budućnost, ali tada su stvari za mene
postale preteške. I tako je Liz uskočila i pomogla mi. Kako je sama bila potpuno posvećena
karijeri i imala malo vremena za bilo što drugo, zaključila je da bismo se trebali vjenčati.
Nevjerojatno, ali uspjelo je. Problema je odmah nestalo i godinama smo bili sretni.” Nagnuo
je glavu u stranu. “Sve dosad. Premda mi nije puno toga rekla, prilično sam siguran što Liz
osjeća prema vama. A nakon što je učinila sve da mi osigura život kakav sam želio, sigurno
neću stajati na putu njezinoj sreći. Zato sam želio da sada budete ovdje. Moram znati osjećate
li i vi isto prema njoj.”

Matt se prvi put nakon mnogo vremena nasmiješio i misli su mu posve iracionalno odlutale
do kataloga boja i zidnih tapeta. Dohvatio je Lizine vitke prste i promuklim glasom izrekao
riječi za koje je vjerovao da ih vise nikad neće ponovno izgovoriti. “Volim je, Gary. Uistinu je
volim.”

Gary je najprije pogledao Lizino blijedo lice, pa Mattovo izudarano, a onda se nacerio.

“Dakle, ovo je olakšanje! Rekao sam vam da priča ima sretan kraj, premda sam Bog zna što
će ona reći kad se probudi i svojeg voljenog detektiva ugleda u ovakvom stanju!”

“Samo neka se ona probudi i kaže bilo sto. Za sve ostalo uopće me nije briga!”

“Ni mene.”
Matt je podigao pogled i ugledao Garyjevu pruženu ruku.

“Pazite na nju, Matte.”

Prihvatio je ruku i ovaj mu put uzvratio jednako čvrstim stiskom. “Hoću. Obećavam.”
BILJEŠKA O AUTORICI
Joy Ellis britanska je autorica koja se pisanju posvetila tek u kasnijoj životnoj dobi. Tijekom
radionice kreativnog pisanja na kojoj ju je slavna Sue Townsend potaknula da se
ozbiljnije posveti književnom stvaralaštvu, Joy Ellis odlučila se otisnuti u spisateljske vode.
Autorica je dvaju detektivskih serijala - Nikki Galena i Jackman & Evans — koji su u njezinoj
rodnoj Engleskoj postigli izniman uspjeh. Čuvaj se prošlosti prvi je roman iz njezina novog
serijala o detektivu Mattu Ballardu, a svim ljubiteljima britanskog krimića, osobito
obožavateljima djela Rachel Abbott, Roberta Bryndze i Angele Marsons, ova će autorica biti
pravo otkriće.