1

Tim Weaver

U NEMILOSTI

Prevela: Dolores Jovanović

2
Za Sharlé

3
 Autorova napomena
U interesu priče, napravio sam neke male preinake o ustroju i radu
Metropolitan policije. Nadam se da sam to napravio dovoljno suptilno da se nitko
ne bi osjećao uvrijeđenim.


ili skraćeno Met, policija u čijoj je nadležnosti grad London

4
PRVI DIO

1978.

5
 1.

Trebao im je sat vremena da stignu na plažu, u mali zaljev u obliku konjske

potkove na krajnjem jugu zemlje. Otac je htio da stignu rano kako bi izbjegli gužvu
na malom parkiralištu i zato što im je netko iz njihova sela rekao kako iza široke
padine kamene litice visoke tridesetak metara postoji pet parkirnih mjesta gdje će
auto cijeli dan biti u hladu. Kad su stigli tamo i vidjeli još dva prazna mjesta, otac je
pobjednički zabubnjao po volanu Hilman Avengera i počeo zviždukati. Sjedeći
pokraj njega na suvozačevu sjedalu, njegova žena se nasmiješila.
»Možemo slobodno zaključiti da si sretan.«
»Je li prerano za sladoled?«
Zakolutala je očima. »Pa tek što smo pojeli doručak.«
»To je bilo prije više od sat vremena«, zadirkivao ju je. Nakon što je parkirao i
ugasio motor, pogledao je preko ramena na stražnje sjedalo. Ruku pritisnutih o
prozor, tamo je klečao njegov sin i promatrao zaljev.
»Što ti misliš, sine?«
»Tata, ima li ovdje hridina po kojima se može penjati?«
Njegov se otac nasmijao. »Ima, sine. Ima hridina po kojima se može penjati.«
Plima se polako povlačila ostavljajući za sobom namreškan pješčani žal. Od
pješčanog pokrova do horizonta prostirala se voda bistra poput stakla – velik dio u
blago zaobljenom zaljevu, manji u tjesnacu koji je dječaku izgledao kao da se proteže
u nedogled. Veoma uzbuđen, pomogao je ocu dolje na pijesak donijeti dvije ležaljke i
hranu, a zatim se vratio po svoju kanticu i lopaticu te krenuo k vodi. Majka ga je
zazvala i rekla da ne odlazi predaleko, a on joj je doviknuo da neće. Dok se otac
smještao, majka je nastavila promatrati dječaka koji je za sobom ostavljao tragove u
pijesku.
»Izgleda tako odraslo«, rekla je.
»Marie, ima samo osam godina.«
»Znam.« Ušutjela je promatrajući kako dječak umače nožne prste u vodu. »No
ne misliš li da vrijeme brzo prolazi? Mislim reći, čini mi se kao da mi ga je babica
jučer stavila u naručje. A vidi ga sad.«

6
 »Dobar je on.«
»Znam. Nisam htjela reći da nije dobar. Samo sam mislila... prije nego što se
snađemo, bit će oženjen i imat će vlastitu djecu. Možda neće niti ostati u ovom
kraju.«
»Naravno da hoće.«
»Tome, ovdje neće imati mnogo prilika.«
»O čemu ti to govoriš? Preuzet će moj posao.«
»Kaže da ne želi.«
»Tek mu je osam godina.« Stao je iza žene i obgrlio je oko struka. »Ne zna što
želi. Ja sam htio biti astronaut kad sam imao osam godina.«
»Samo ne bih htjela da nas zaboravi.«
Poljubio je ženu u obraz. »Neće on nikad zaboraviti svoju staru mamicu.«
Stojeći u plićaku, dječak se okrenuo k njima i mahnuo rukom. »Mama!«,
viknuo je. »Mama, dođi i vidi ovo!«
»Vidiš?«, rekao je dječakov otac. »Rekao sam ti.«
Opet se nasmiješila, poljubila muža u obraz i uputila se k sinu koji je stajao
dolje u vodi dubokoj tridesetak centimetara te pokazivao nešto daleko na pučini
izvan zaljeva. Prateći pogledom njegovu ruku, isprva nije mogla vidjeti što je to
toliko privuklo njegovu pažnju. No tada se odjednom pojavilo, isplutalo na površinu
tjesnaca poput usamljena broda nošena morskom strujom.
Otok.
Zaboravila je koliko su mu ovdje bili blizu.
»Što je, dušo?«
No već je znala. Otok se poput lepeze širio na vodi, krševit komadić kopna
udaljen četiristo metara, opasan, osamljen, zlokoban. Čak i s ove udaljenosti, čak i
dok se svjetlo ljeskalo na vodi i sunce pržilo, djelovao je nekako mračno sa svim
svojim pričama koje je htio ispričati, sa svim svojim uspomenama koje je htio
zaboraviti.
Instinktivno je stavila ruku na sinovljevo rame.
»Mama, kakvo je to mjesto?«, upitao je dječak.
Pogledala je drugu stranu tjesnaca, ne znajući što da mu odgovori.
»Mama?«
»To je... To je, ovaj...«
»Što?«, upitao je dječak. »Što je to?«

7
 Tada ga je automatski polako privila uza se, uz svoj bok, i rekla. »To je nešto
loše, dušo. Nešto jako loše.«

8
2013.

9
 2.

S adrese koju sam dobio pružao se pogled na ranžirni kolodvor u Pimlicu.

Sagrađena od londonske žute opeke, dvokatnica se nalazila četiristo metara južno od
postaje Victoria, gotovo na samoj obali Temze. Na njoj ne bješe nikakve oznake –
prozori su bili mračni i ostavljali su dojam da je prazna. No, nije bila. Približim se i
opazim da su ulazna vrata od tvrdog drva svježe obojena zagasito modrom bojom,
da je na zidu pričvršćena nadzorna kamera, uperena prema ulazu. U zid pored ulaza
bješe ugrađena pločica s brojem i interfon. Pozvonim jednom i pričekam.
S mjesta na kojem sam stajao velik dio rijeke zakrivali su hrđavi željezni
potporni stupovi željezničkog mosta, no između njih mogao sam nazrijeti usporenu
povorku turističkih brodica za razgledavanje koje su krstarile rijekom. U ovo
predbožićno vrijeme na prozorima svih brodica žmirkali su šareni lampioni, a neki
su turisti, prkoseći hladnoći, stajali na palubama noseći na glavi kape Djeda Mraza.
Sve ostalo izgledalo je nekako neuobičajeno tiho i sivo, kao da je grad utonuo u
zimski san.
Nekoliko trenutaka kasnije iz interfona se začuje zujanje i vrata se polako
odškrinu od dovratka. Unutra ugledam kratak hodnik s ulaštenim hrastovim podom
i velikim lučnim prozorima kroz koja se slijevala svjetlost po zidovima i stropu. Sve
obojeno u istu neutralnu krem boju, osim dvoje modrih vrata na kraju hodnika i
mramornog pulta s desne strane. Iza njega sjedila je elegantno odjevena žena ranih
dvadesetih godina.
»Gospodin Raker?«
Kimnem. »Slučajno ste pogodili?«
Nasmiješi se, sagne ispod pulta i izvuče rokovnik. »Rečeno mi je da vas mogu
očekivati u ovo doba«, reče i odloži flomaster na rokovnik. »Samo se potpišite i
stavite datum pa ću vam pokazati kamo morate ići.«
Potpišem se. »Danas je 12. prosinca, je li tako?«
»Tako je, gospodine.« Čim sam završio, pokaže mi na prva modra vrata.
»Uđite tamo i naći ćete naše sobe za sastanke. Vaša je Dickens. Kad završite, možete
slobodno iskoristiti i ostale naše usluge. U podrumu imamo bar, na drugom katu
restoran. Hranu poslužujemo između podneva i četiri, ali se morate pobrinuti da s

10
vama bude vaš domaćin jer goste poslužujemo samo kad ručaju zajedno s
članovima.«
»U redu.«
»Još nešto, gospodine Raker?«
»Ne, mislim da bi to bilo sve.«
U drugom hodniku izbrojim još osmora vrata, po četiri sa svake strane, sva
zatvorena i na svima mjedene pločice. Svaka nazvana po nekom britanskom piscu.
Dickens je bio četvrti s lijeve strane. Prilazeći, začujem glasove u jednoj prostoriji. U
ostalima je vladao muk. Pokucam dvaput na vrata s Dickensovim imenom.
»Uđite.«
Prostorija za sastanke bješe mala, no besprijekorna: i ovdje pod od hrastovine,
zidovi boje čokolade, dugačak stol i prozori od poda do stropa s pogledom na
uredan vrt. Iznad vrta nazirao se željeznički most, no osim toga moglo se vrlo lako
zaboraviti da je zgrada okružena cestama i industrijskim postrojenjima.
»Gospodine Raker.«
Inspektorica Melanie Craw ustala je sa stolice na čelu stola, na kojem se nalazio
laptop i zatvoreni fascikl, te mi krenula ususret. Rukovali smo se, potom ona zatvori
vrata i odvede me do stola. Sjednem i skinem jaknu.
»Želiš li nešto popiti?«, upita me.
»Voda će biti dovoljna, hvala.«
Craw bješe u ranim četrdesetima, vitka, hladnih i nedokučivih očiju, kratke
kose ošišane u praktičnu frizuru. Bez nakita, osim vjenčanog prstena. Nikad u suknji,
uvijek u hlačama i uvijek u istim zagasitim bojama. Stoička i staložena, neslomljiva,
ali ne i bezosjećajna. Imala je razumijevanja za ljude, za ono što ih je ljutilo. Nikad
nismo surađivali, imali smo samo nekoliko oštrih i ogorčenih sukoba, ali sam joj se
svejedno divio. Ali nisam bio posve uvjeren da je taj osjećaj obostran.
Zavladala je kratkotrajna neugodna tišina dok je prilazila ormariću u kutu gdje
su se nalazile čaše i vrč hladne vode.
Možda to i nije neko veliko iznenađenje. Za život sam zarađivao pronalazeći
nestale osobe. Radeći na slučaju koji me je skoro stajao života, došao u sukob s
Crawovom dok je radila kao viša istražiteljica. Muškarac kojeg smo oboje tražili
zario mi je nož u prsa i ostavio me da umrem na mračnom groblju. Pukom srećom ili
sudbinom, ili pak uz malo jednog i drugog, našli su me, pa sam mjesec dana proveo
prikovan za bolnički krevet, a naredna četiri sam se oporavljao u staroj kući u
južnom Devonu koju su mi ostavili roditelji.

11
 Nakon toga pitao sam se želim li se uopće vratiti u London.
Na kraju sam se ipak vratio, ne samo zato što me je u gradu čekao posao, već i
zato što sam se, nakon što je minula fizička bol, morao suočiti još samo s jednom
stvari: uspomenama na ono što mi se dogodilo, a sve su te uspomene ostale tamo.
Dok mi je pružala čašu vode, pomislim kako se Melanie Craw u ovih osamnaest
mjeseci veoma promijenila. Moj se život promijenio i zato je bilo neizbježno da se
promijeni i njezin.
»Hvala što si došao«, reče. »Očito si bez problema našao zgradu.«
»S ceste izgleda napušteno.«
Nasmiješi se i sjedne. »Mislim da se upravo zbog toga sviđa ljudima.«
»Ti si ovdje članica?«
»Preko muža. Ovakva mjesta... čine mi se kao da su rezervirana samo za
muškarce. Ne razumijem baš najbolje, no njega to usrećuje. Meni se čini zgodnim za
ovakve sastanke.«
»Kakve to sastanke?«
Kimne. »Htjela bih ti ponuditi posao.« Opazi iznenađenje na mom licu i opet
kimne kao da me želi ohrabriti, a zatim mi preko stola gurne fascikl.
Pogledam ga i vratim ga natrag.
»Htjela bih da nekoga pronađeš.«
Sad na meni bješe red da se nasmiješim. Imao sam dugu i uspješnu povijest
stvaranja neprijatelja u gradskoj policiji, među njima i Crawove, iako je to bilo
nenamjerno, više kao nuspojava mog posla. Na kraju sam to prihvatio kao
kolateralnu štetu. Ovaj posao nisam obavljao da bih stekao prijatelje, radio sam ga da
nestale osobe vratim njihovim kućama.
»Nigdje ne vidim da je ovo potpisala policija«, rekoh joj.
»Pa, imaš pravo.«
»Zašto sam onda ovdje?«
»Ovo nije rad za policiju.«
Zagledam se u nju, odjednom posumnjavši u njezine nakane. I sama pomisao
da Craw traži moju pomoć – čak i nakon što je vrijeme malo ublažilo sjećanje na naš
posljednji okršaj – činila mi se krajnje perverznom, nečim što nikad ne bi napravila,
čak ni da joj netko uperi pištolj u glavu. No na njezinu licu ne pomakne se nijedan
mišić. Nikakve naznake da ne misli ozbiljno.
I zato otvorim fascikl.

12
 S fotografije zaklamane za prvu stranicu prijave nestale osobe, u mene je
gledao muškarac ranih šezdesetih godina. Sjedio je na rubu kamena negdje na
nekakvoj vrištini, iza njega prostirala se velika zelena dolina. Činilo mi se kao da je
fotografija odrezana; na jednoj strani nazirao se obris neke druge osobe, duž donjeg
ruba razaberem zaobljeni vrh ruksaka. Nestali se zvao Leonard Franks.
Nestao je trećeg ožujka.
Imao je šezdeset dvije godine, visok sto osamdeset dva centimetra, sijede kose i
plavih očiju – no znao sam da mu taj fizički opis više ne odgovara. Kad se ljudi
jednom nađu izvan uobičajene kolotečine, brzo se mijenjaju: katkada jer to žele,
katkada jer su na to prisiljeni, no većinom stoga što nemaju nikakvog izbora – zato
što većina nestalih osoba trune u nekakvoj rupi i čeka da ih netko pronađe. Iako sam
obiteljima za koje sam radio znao izraziti svoje sumnje, uvijek sam kretao od
pretpostavke da su žrtve još žive. Franks je nestao prije devet mjeseci. Kad bi od
nestanka proteklo toliko vremena, za sam nestanak nikad nije bio važan nečiji izgled.
Bio je važan način razmišljanja te osobe. Njegov bijeg. Razlozi za odlazak.
Konačno odredište te osobe.
Pogledam njegovu adresu. »Živio je u Postbridgeu?«
»Da, otprilike kilometar i pol sjevernije.«
Točno u središtu Dartmoora, šezdesetak kilometara sjeverno od sela u kojem
sam odrastao. Zatim počnem čitati prijavu i uočim da je rođen u Londonu te da je
cijeli život proveo u gradu.
»Znači, otišao je u Devon nakon umirovljenja?«
Opet kimne. »Prije dvije godine.«
Počnem listati ostale stranice i prvi put opazih da je bio policajac, da je otišao u
mirovinu u šezdesetoj, kao načelnik Odjela za ubojstva i teške zločine. Prema dosjeu,
zatražio je umirovljenje u pedeset petoj, nakon trideset godina službe, ali ga je
pomoćnik komesara zamolio da još ostane.
»Kako je nestao?«, upitah.
»Živio je u tom mjestu sa svojom ženom, u nekakvoj staroj lovačkoj kolibi«,
reče Craw. »S jedne strane nalazila se drvarnica, a iza kolibe šupa s alatom. I to je
otprilike bilo sve. Živjeli su prilično izolirano. Najbliži susjedi bili su udaljeni oko
kilometar i pol, svuda naokolo prostirala se otvorena vriština, a bilo je toliko mirno
da se moglo čuti približavanje automobila pet minuta prije nego što bi ga se vidjelo.«
Pogleda preko stola u Franksovu fotografiju.

13
 »Dakle, njih su dvoje u kasno poslijepodne sjedili uz vatru koja se počela gasiti
pa ga je zamolila da donese još cjepanica. Bio je početak ožujka, još uvijek podosta
hladno, pogotovo gore na vrištini. Ona odlazi pristaviti kotlić s vodom za čaj i
oboma im odreže komad torte, a on odlazi van u drvarnicu. Drvarnica se doslovno
nalazi na kraju verande, manje od tri metra od ulaznih vrata. Učinio je to već tisuću
puta prije.« Zastane i pogleda me. »Samo što se ovaj put nikad više nije vratio.«
Namrštim se. »Izašao je van u drvarnicu i nije se vratio?«
»Točno.«
»I kamo je otišao?«
Slegne ramenima.
»Je li žena izašla van i potražila ga?«
»Jest.«
»I nije ga našla?«
»Još se nije spustio mrak pa je mogla dobro vidjeti sve unaokolo. Nigdje
automobila. Nigdje ljudi. Tamo su bili sami. Činilo se kao da je ispario u zrak.«
Spustim pogled na Franksovu fotografiju i dok sam proučavao lice, po prvi put
sam nešto registrirao. Fizičku sličnost.
»Dakle, tko je on?«, upitah.
»Zove se Leonard Franks.«
»Ne to, zanima me što je on tebi?«
Načas zastane, ne mičući pogled s fotografije i spusti ruke na stol. »Otac«, tiho
odvrati.

14
 3.

Nepomično je stajala.
»Tata je htio u mirovinu u pedeset petoj, tako je želio, ali su mu ponudili
mnogo novaca da ostane, a ja mislim da se potajno pribojavao da će se dosađivati u
mirovini. Nije znao nizašto drugo osim za policiju. Ona mu je bila sav život. I zato je
prihvatio ponudu i ostao još pet godina.« Pogleda me, isprva ravnodušno, zatim
slegne ramenima, a ja na njezinu licu uočih da je po njezinu mišljenju ta Franksova
odluka bila pogrešna. »Nakon osamnaest mjeseci počeo je žaliti zbog te odluke. Nije
se htio povući – nije bio takva osoba, nije htio iznevjeriti ljude – no polako je počeo
mrziti London. Tih posljednjih godina, neprekidno se žalio na nešto: stalnu buku, što
mora voditi Odjel, na gužvu u podzemnoj, na gradsku politiku. Odbrojavao je dane
do svog šezdesetog rođendana i tada su on i mama pokupili prnje i otišli.«
»Zašto baš u Devon?«
Slegne ramenima. »Oduvijek im se sviđao.«
»Tamo dolje nemate druge obitelji?«
»Nemamo.« Prijeđe prstom preko ruba laptopa, na trenutak se prepustivši
uspomenama. Izraz na licu joj načas omekša, vjerojatno kad se sjetila oca, a zatim se
opet pojavi bol. »Prije otprilike godinu dana tata je razgovarao s nekim tipom koji se
nedavno prije toga sa ženom doselio u njihovo mjesto. Derek Cortez.
Sprijateljili su se i na kraju se ispostavilo da je i Cortez bio policajac. Dugo
vremena vodio je kriminalistički odjel u Plymouthu. Rekao je tati da je i on u
mirovini, ali da radi kao savjetnik JRZ-a.«
Vidjela je da mi je poznato o čemu govori: o Jedinici za reviziju zločina. Njihov
su zadatak bili neriješeni slučajevi ubojstva.
Stari zaboravljeni slučajevi.
»Cortez je proučavao dosjee«, nastavi, »davao policiji svoje mišljenje i tako
zarađivao malo sa strane. Sve je to potpuno zakonito – i mi u Metu radimo to isto.«
Premjesti ruke na čašu vode. Privuče je k sebi, ali ne otpije. »I možeš i sam pogoditi
što se dalje dogodilo. Ako tata želi, rekao je Cortez, on će razgovarati sa svojom
vezom u Devonsko-kornvelskoj policiji i preporučiti ga za posao. Tata je vjerojatno

15
htio istoga časa odbiti, jer je već dvije godine bio izvan pogona, a i bio je zadovoljan
u mirovini – no on i mama renovirali su tu svoju veliku kuhinju i nisu htjeli
propustiti priliku za dodatnom zaradom kojom bi mogli lakše otplatiti radove. I, na
kraju krajeva, radilo se o starim slučajevima, što je značilo da tata neće biti pod
pritiskom. Sve što otkrije bit će samo dodatni plus, a jedini ured u koji je trebao
odlaziti bila je njegova veranda. I tako je rekao Cortezu da će preuzeti nekoliko
slučajeva. Ako to dobro prođe, uzet će ih još, ako ne, nikome ništa.«
Nagnem se naprijed i zapišem par bilješki.
U prostoriji je bilo hladno kad sam ušao, no sada se malo zagrijala, klima-
uređaj na zidu tiho je zujao.
»I što se zatim dogodilo?«
Ništa mi ne odvrati. Držala je pogled usmjeren na neku točku između nas.
Odjednom u mislima ugledam kako nas dvoje sjedimo zajedno u ubojičinoj kući u
kojoj se prije osamnaest mjeseci dogodilo ubojstvo.
Taj se trenutak sada ponavljao, ponovno je oživio, nas dvoje na suprotnim
stranama, a ipak zajedno. Ljudi stupaju u kontakte, njihovi se životi povezuju i
isprepliću, a ovo je bio živi dokaz toga.
»Proveo je trideset pet godina u Metu«, reče držeći isprepletene prste na stolu
ispred sebe. »Meni će ove godine biti devetnaest godina da radim u Metu. No čudno
je to što nas dvoje nikad nismo otvoreno razgovarali o poslu. Tako nam je oboma
pasalo: tata nikad kod kuće nije govorio o slučajevima jer je htio strogo odijeliti
obiteljski i poslovni život, a ja nisam htjela da me bilo tko u Metu optužuje kako
zbog njega imam povlašteni položaj. Zato i nisam koristila tatino prezime dok sam
radila u odori. Craw je mamino djevojačko prezime. Tako je bilo najbolje. Nikad
nisam očekivala nikakvu protekciju i nisam je niti željela. Sve što sam postigla,
postigla sam bez tatine pomoći i bez iskorištavanja prezimena.« Ušuti i zagleda se u
mene. Mišići lica joj se napnu kao da pokušava zatomiti osjećaje. »Ali tada se nešto
promijenilo. Na njegov šezdeset drugi rođendan – 23. veljače – muž i ja otišli smo
dolje u posjet zajedno s djecom, a on mi je počeo pričati o slučaju koji je preuzeo.«
»O kakvom se slučaju radilo?«
»Spomenuo mi je taj savjetnički posao koji mu je predložio Cortez. Bili smo
sami – Bili, moj muž, bio je na katu, mama i djeca su se već povukli na spavanje.
Sjećam se da sam se jako iznenadila što pomišlja prihvatiti posao, ali me još više
iznenadilo što mi je to uopće spomenuo. Kao što rekoh, prije umirovljenja nikad
nismo razgovarali o njegovu poslu, nikad, a tada mi je, dvije minute kasnije, počeo

16
pričati o slučaju na kojemu radi.« Pogleda očevu sliku. »Ne znam zbog čega, no taj
slučaj ga je potpuno obuzeo.«
Odmah uočih podtekst: trideset pet godina radio je u Metu, vodio je Odjel za
ubojstva, već je vidio sve što se imalo vidjeti, svu bijedu ljudskoga roda, svu njegovu
tamnu stranu – pa ipak, na kraju se pojavio jedan slučaj koji je uspio sve nadmašiti.
Svaki je policajac imao jedan takav, ne samo radi toga što su bili najužasniji ili su
izazivali najveći gnjev. Katkada su ih takvi slučajevi zaokupljali iz sasvim drugih
razloga.
»Na koji ga je to način obuzeo?«
Prene se na zvuk moga glasa, moje ju je pitanje trgnulo iz misli. Naposljetku se
pribere, vrati joj se nešto od njezine staloženosti. »Upravo u tome je problem«, reče.
»Nikad mi nije rekao detalje. Nije spominjao nikakvu žrtvu, ako je uopće i postojala.
Nije govorio o pojedinostima, nije spominjao imena. Samo je rekao da ga taj slučaj
proganja. Sve u svemu, vjerojatno mi je samo minutu govorio o tome, no ta je minuta
bila više od ičega što je ikada govorio o svom poslu u Metu.«
»Znači, nije ti spomenuo nikakve pojedinosti?«
Odmahne glavom.
»Sjećaš li se ičega što je rekao?«
Napravi grimasu. »Gledaj, moraš shvatiti da se moj otac uopće nije povjeravao
kao drugi ljudi. Rekao mi je da radi na slučaju, samo to. Stvar je bila u načinu na koji
me je gledao dok je to govorio. Nikad nije govorio o istragama koje je vodio dok je
trideset pet godina radio u Metu.«
Frustrirano ušuti. Načas pomislim kako će mi reći da je sve ovo bila loša ideja –
no umjesto toga, ona prekriži ruke i nasloni se na naslon stolice.
»Mogu ti reći jedino da se radilo o načinu na koji je o tome govorio – ili, bolje
rečeno, okolišao. Meni je zvučalo kao da ima veze s nekim slučajem na kojem je
radio u Metu. Nije mi otvoreno rekao, no ja sam stekla takav dojam. Govorio je tome
kao da je s time već upoznat. A kad sam ga pokušala malo ispipati, promijenio je
temu, kao da se radi o nečem nevažnom. Nije se radilo o sadržaju našeg razgovora,
već više o...« Ušuti i odmahne glavom kao da pokušava pronaći prikladne riječi.
Prođe rukom kroz kosu. »Više se radilo o njegovu tonu. Nekoj vrsti... žalosti. U ovih
devet mjeseci otkako je nestao, ne proganja me ono što mi je rekao te večeri. Proganja
me način na koji je izgledao.«
»Znači, došli ste mu dolje u posjet na njegov rođendan 23. veljače i zatim, osam
dana kasnije, 3. ožujka, nestao je?«

17
 Kimne. »Da.«
»Imaš li kopiju slučaja na kojem je radio?«
»Nemam.«
»Nije bila u kući?«
»Nije. Prvo sam nju potražila kad je mama nazvala i rekla da je tata nestao.
Otišla sam dolje i sve preokrenula pokušavajući pronaći dosje.«
»Da ga nije držao negdje drugdje?«
»Moguće. Ali zašto?«
Znala je zašto. Oboje smo znali. Samo što ona nije htjela razmišljati o tome, o
spoznaji da je nešto u tom dosjeu nagnalo Franksa da ode u drvarnicu i nikad se više
ne vrati. Ima više razloga zbog kojih je mogao čuvati dosje negdje drugdje, što dalje
od kuće: zbog svoje žene, zbog duševnog zdravlja, zbog svoje sigurnosti. Možda ga
je dosje doveo u opasnost. Ili ga je možda opterećivao njegov sadržaj, toliko ga je
uznemirilo ono što je iz njega saznao, da nije mogao olako prijeći preko toga.
No je li to bilo dovoljno da samo tako nestane, da okrene leđa vlastitom životu,
napusti ženu, kćer, unučad? S obzirom na njegovih trideset pet godina provedenih u
Metu, ta mi se pomisao učini malo vjerojatnom – no ja ga nisam poznavao, pa je još
uvijek nisam mogao potpuno odbaciti.
Svi mi imamo svoju kritičnu točku.
Pogledam je. »Inače je tvoj otac izgledao dobro? Nisi se ni zbog čega zabrinula
za njega? Tvoja mama nije spomenula da se drukčije ponaša?«
»Misliš reći, je li bio suicidalan?«
Ovo nije bio izravan napad, no bilo je očito što mi želi reći: Već sam sve to prošla,
razmišljala sam o tome – i odgovor je ne.
»Osobe koje nestanu ne moraju nužno biti suicidalne«, rekoh. »Katkada to čine
kako bi mogle započeti ispočetka, zamijeniti jedan život drugim.«
»To ne priliči mom tati.«
»Katkada to čine zbog dobrobiti svoje obitelji.«
»Kakvog je to dobra donijelo mami?«
»Upravo u tome je stvar: ne znamo što je pisalo u dosjeu. Možda je to bio
njegov čin nesebičnosti. Možda je mislio da ćete svi vi biti u manjoj opasnosti ako
ode.«

18
 Nije rekla ništa, no vidjelo se da nije posve uvjerena. Razumio sam njezinu
frustraciju, sumnje koje su je nagrizale o tome da je možda svojevoljno otišao – no
ona je više od bilo koga drugoga znala da sve opcije treba uzeti u obzir.
»Jesu li imali financijskih problema?«
»Nisu. Preuzeo je taj savjetnički posao kako bi lakše platiti renoviranje kuhinje,
no mogli su to platiti i bez toga. Nakon trideset pet godina staža primao je punu
mirovinu.«
»Odnosi među njima su bili u redu?«
»Jesu.«
»Bi li ti rekli da nisu?«
»Sve je bilo u redu«, reče i raširenih prstiju položi dlanove na stol, njezin
vjenčani prsten kucne po drvu.
»Razumijem«, rekoh. »No bi li ti to rekli da si bila tamo?«
Načas se na njezinu licu pojavi osmijeh kad je pomislila kako je ona
podvrgnuta ispitivanju. »Mama bi mi rekla. Tata je zatvoreniji. On je sve držao u
sebi.«
Zvuči poznato, pomislih. Zvuči upravo kao Craw.
»Imaš li braće i sestara?«
»Brata. Zove se Carl.«
»Gdje živi?«
»Prije osam godina upoznao je jednu Australku i 2010. preselio je u Sydney.
Mogu srediti da razgovaraš s njim preko Skypea«, doda, no oboje smo znali da postoji
mala vjerojatnost da nešto zna ili da je pak umiješan, kad živi na drugom kraju
svijeta. Kao da je htjela to potvrditi, rekla je: »Nije se vraćao u zemlju otkako je
odselio.«
»U redu. Tko je zaprimio prijavu o nestanku?«
»Nakon mamina poziva uputila sam se dolje i odvezla je u Newton Abbot.
Tamo je bio lokalni policajac imenom Reed. Iain Reed.« Ušutjela je i promatrala me
dok sam zapisivao ime. U prostoriji bješe toliko tiho da sam čuo grebanje svoje
kemijske po papiru. »Izgledao je prilično pametno i rekao da će sa svima razgovarati.
No nekoliko tjedana kasnije nazvao me i rekao da je istraga došla u slijepu ulicu.
Uzeli su otiske iz kuće, uzorak DNK, pretražili tatin auto, razgovarali s njegovim
prijateljima, s Derekom Cortezom, sa svima koji su na neki način bili povezani s njim
– i nisu otkrili ništa. Tada sam ja počela razgovarati s ljudima. Započela sam s
Cortezom.«

19
 »Što si saznala od njega?«
»Radila sam to u slobodno vrijeme pa ga nisam mogla dovući u sobu za
ispitivanje i prisilno iscijediti nešto iz njega. Oslanjala sam se na vlastiti instinkt.
Cortez je, po mom mišljenu, čist. Iskrena i poštena osoba, policajac staroga
kova koji vjerojatno niti jednom za vrijeme službe nije ništa riskirao. Uistinu
sumnjam da je upleten u bilo što, jedino to što je predložio tati da radi za Devonsko-
kornvalsku policiju.«
»Je li Cortez znao što je bilo u dosjeu?«
»Nije«, odvrati. »Rekao je da nikad nije imao uvid u stare slučajeve koje su
poslani tati. To se tako ne radi. Samo ih je tata vidio.«
»I tebi to izgleda vjerojatno?«
»Uklapa se. Njegova je uloga bila da svojoj vezi u JRZ-u dostavi svoju
preporuku i tatinu adresu, a JRZ je zatim kontaktirao tatu.«
»Tko je iz JRZ-a kontaktirao tvog tatu?«
»Zove se inspektor Gavin Clark.«
»Razgovarala si s njim?«
»Jesam. Drukčiji je od Corteza, više služben – vjerojatno zato što još uvijek radi
u policiji. Isprva mu nisam htjela reći kakvim se poslom bavim, ali kad me je
ignorirao, počela sam baljezgati sve ono o kolegijalnosti. ‘Pokaži malo solidarnosti.
Zajedno smo u ovome‘ Na kraju je pristao.« Načas je izgledala kao da je malaksala.
»Stvar je u tome što je Clark rekao da nikad nije tati poslao nijedan slučaj.«
To me prenerazi. »Što?«
»Cortez je Clarku preporučio tatu, Clark je s tatom razgovarao telefonom i iz
Meta dobio dobre preporuke za njega. Rekao je da je jedva čekao iskoristiti očevo
iskustvo, ali službeni papiri još nisu bili potpisani, a prije toga mu nije mogao poslati
ništa.«
»Čekaj malo. Znači, tvoj otac na kraju uopće nije radio za JRZ?«
»Nije.«
»Misliš li da je Clark lagao?«
»Ne. Mislim da nije lagao ni on ni Cortez i mislim da mi ni tata nije lagao. Bez
obzira kako je taj slučaj stigao do njega, on ga je stvarno primio.«
»Znači, misliš da mu je u krilo pao neki drugi stari slučaj upravo u trenutku kad
je pristao raditi za JRZ? Da mu je neki drugi policajac poslao neki drugi dosje,

20
policajac koji je nekako saznao za njegovu spremnost da pomogne – i sve to pred
Clarkovim nosom?«
Morala je vidjeti nevjericu na mom licu, ali je to nimalo nije izbacilo iz
ravnoteže: »Ne vjerujem da mu je dosje poslao netko drugi iz JRZ-a. Čak ne mislim
ni da se radi o dosjeu JRZ-a. Zapravo, uopće nisam sigurna je li mu ga poslao
policajac.«
»Tko onda?«
»Mislim da bi to mogla biti neka civilna osoba.«
Namrštih se. »Civilna osoba koja posjeduje policijski dosje?«
»Možda to nije bio službeni policijski dosje.«
Dosad nije spomenula da je Franks dobio policijski dosje, samo da je istraživao
stari slučaj. Doduše, i to mi se učini malo nategnutim. Ako ga nije poslao Clark,
poslao ga je netko tko je znao da je Franks spreman prihvatiti savjetodavni posao,
netko tko je došao k njemu i istovremeno imao dovoljno autoriteta da ga izmami iz
mirovine. Čak i ako se stavi nastranu takav nevjerojatan odabir trenutka, koja bi
civilna osoba imala takvu vrstu informacije?
No zasad nisam htio komentirati i zapetljati stvar pa se vratih na Franksovu
prijavu o nestanku. »Zašto nisi pokrenula vlastitu istragu kad je taj lokalni policajac
Reed došao u slijepu ulicu?«
Na licu joj se pojavi poraženi izraz. »Jesam. No svako pretraživanje datoteka se
snima. Kad sam se nakon tatina nestanka vratila na posao, pozvao me je moj
pretpostavljeni. Ispričala sam mu što se dogodilo tati i rado mi je dao slobodne dane,
ali prva stvar koju je rekao bila je: ‘Isprintaj tatin dosje ako to još nisi učinila i zadrži
kopiju – no nemoj koristiti druga policijska sredstva da ga nađeš.’ Nisam ga krivila. I
ja bih učinila isto. Rastreseni policajac s osobnom misijom jako je opasan.«
»Znači, jednostavno si prestala istraživati?«
»Nisam. Razgovarala sam sa svakom osobom s kojom je razgovarao narednik
Reed, raspitivala se po cijelom mjestu u slučaju da je netko nešto vidio, pretražila
maminu i tatinu kuću, njihove financije, cijeli njihov život – no većinu toga sam
radila izdaleka. Pokušala sam doći dolje u Devon, no nisam mogla zbog svojih
smjena i slučajeva na kojima sam radila. Kad nisam uspjela otići dolje, nazivala sam
Reeda i tako se nastavilo sve dok nije postalo očito da je potraga za tatom došla do
zida. Prije tri tjedna bila sam u Devonu, vidjela majčino lice i tada mi je odjednom
sinulo: za godinu, dvije, pet ili deset, još uvijek ćemo biti na istom mjestu.« Podigne
pogled s fascikla i pogleda me. »Proučila sam tu datoteku od početka do kraja prije

21
nego što mi je rečeno da prestanem i ništa nisam otkrila. Ništa. Stigla sam do kraja
puta i ponestalo mi je opcija. I zato sam prikupila sve što imam – što i nije bogzna
što, kao što i sam možeš vidjeti iz toga što sam ti dala – i nazvala te.«
»Zašto baš mene?«
»Kako to misliš?«
Nasmiješih se, jer je znala što mislim reći. »Prije godinu i pol rekla si mi da ti je
životna zadaća strpati me iza rešetaka.«
Kimne glavom. »Gledaj, danas ima mnogo bivših policajaca koji su privatni
istražitelji. Mogla sam njih zamoliti. Ali u Metu to izgleda previše incestuozno. Treba
mi netko izvana, netko tko nije povezan s Metom, netko koga poznajem...« Ušuti,
pomno birajući riječi. No ja sam već znao kamo ovo vodi: sve dosad, potraga za
Leonardom Franksom odvijala se točno prema pravilima, a sada je došlo vrijeme da
se iskuša nešto drugo. »Kao službenica policije ne slažem se i ne odobravam način na
koji radiš. No kao civilna osoba, kao kći, stigla sam do točke da mi se živo fućka. Ti
znaš kako se pronalaze nestale osobe, dobro poznaješ područje Devona i – bez obzira
na tvoje metode – stalo ti je do ljudi, a i učinkovit si. I to je upravo ono što mi treba.«
Počnem opet listati fascikl. Prijava nestale osobe bio je jedini službeni
dokument, sve ostalo je Craw sama prikupila. Naišavši na Franksov telefonski račun,
rekoh: »Što se dogodilo s mobitelom tvog oca?«
»Ostavio ga je u kući.«
»A novčanik?«
I prije negoli je odgovorila, znao sam odgovor. »Isto.«
Još ćorsokaka pridodanih onima skupljenim tijekom proteklih devet mjeseci.
»U fasciklu je sve što imaš?«
»Sve.«
Zadrži pogled na meni, kao da mi želi prenijeti svoje misli. Povjerila mi je
posao i sad se pitala je li učinila pravu stvar.
Trenutak kasnije, reče: »Ne mogu ti pružiti nikakvu policijsku podršku. Ako
želiš sa mnom stupiti u kontakt, nazovi moj privatni broj, ne onaj u uredu. Ne želim
znati što radiš, kako si došao do informacija ni s kim si razgovarao. Želim samo znati
što se dogodilo s mojim ocem.«
»Tvoja majka i dalje živi dolje u Devonu?«
»Ne.« Odmahne glavom. »Živi sa mnom.«
»Ovdje u Londonu?«

22
 »Njihova kuća činila joj se suviše velikom i tihom, previše uznemiravajućom,
pa sam ju prije dva tjedna preselila k sebi. Nisam imala previše izbora. Kuću u
Dartmooru dali smo na prodaju, a sad joj pokušavamo naći nešto u gradu.«
»Morao bih razgovarati s njom.«
Kimne gledajući fascikl. »Otraga je popis brojeva, uključujući mamin mobitel.
Zna da se danas sastajem s tobom, ali ako naiđeš na kakve probleme, javi mi. Mislim
da će biti najbolje da ne budem u blizini kad budeš razgovarao s njom. Sigurna sam
da i ti misliš isto.«
Kimnuh, još joj se više diveći zbog toga: povlačenje sa slučaja vjerojatno se
kosilo sa svime što je osjećala kao kći i sa svim profesionalnim instinktima koje je
imala kao policajka. No to je trebalo učiniti, a ona je bila dovoljno pametna da to
uvidi. Da je i dalje nastavila raditi na slučaju, pokušala bi utjecati na mene, bez
obzira koliko to bilo nesvjesno. Zatražila je moju pomoć i dobit će je – ali ne pod
njezinim uvjetima i ne utemeljenu na zaključcima do kojih je došla u vezi nestanka
svog oca.
»Što je s tvojom djecom i mužem?«, upitah.
»Što s njima?«
»Ima li smisla razgovarati s njima?«
»Možeš razgovarati s njima ako želiš, no mislim da će to biti samo gubitak
vremena. Nitko nije bio na verandi one večeri kad mi je tata spomenuo slučaj na
kojemu radi, a kad sam nakon tatina nestanka otišla u Dartmoor, Bili je ostao ovdje u
Londonu i brinuo o curama. Ako želiš, mogu ih okupiti u kući da porazgovaraš sa
svima – ali da budem iskrena, ako želiš svjedoke o tatinu karakteru, bolje da
razgovaraš s ljudima u Metu koji su s njim proveli trideset pet godina. A ako želiš
znati što se točno dogodilo na dan njegova nestanka i kako je živio u mirovini,
mislim da možeš započeti od samo jedne osobe.«
»Tvoje mame.«
Kimne.
»U redu«, rekoh. »Još nešto. Ljudi će me pitati za koga radim. Shvatio sam da
želiš da sve ostane strogo povjerljivo – u potpunosti shvaćam kakvi su rizici – ali da
bih dobio odgovore, morat ću tim ljudima navesti neko ime. Tako je lakše. Dakle,
kako da to odigram?«
»Pretpostavljam da ćeš im reći kako radiš za mamu.«
»Hoće li ona znati za to?«
»Hoće.«

23
 »U redu. Kako se zove?«
»Ellie.«
Zapišem ime. »Izvještavat ću te.«
»Hvala ti«, reče, no na njezinu licu bješe mnogo manje zahvalnosti nego u
glasu. Otvorila mi se – i sada se ponovno zatvorila.
Kad sam ustao, pružila mi je ruku.
»Što god saznaš, bez obzira koliko se činilo beznačajnim, ja bih to svejedno
htjela čuti.« Opet ušuti, na licu joj se načas pojavi izraz koji bi na licu neke druge
osobe izgledao kao ranjivost. »Nema ga dvjesto osamdeset i četiri dana i zato sam
već prihvatila svaki scenarij koji ti se sada vrti u glavi. Samo želim znati istinu.«
Opet kimnem.
No ovaj put nisam ništa komentirao.
Jer su svi silno htjeli znati istinu sve dok je ne bi saznali.

24
 4.

Craw je izašla zajedno sa mnom, a zatim smo se uputili svatko na svoju stranu;
ona duž obale rijeke, natrag prema postaji Pimlico, ja na sjeverozapad prema Sloane
Squareu, pa ću morati presjedati na putu za Paddington. Dok sam prelazio tračnice
na Ebury Bridgeu, zazvoni mobitel u džepu moje jakne.
»David Raker.«
»To sam ja«, reče ženski glas. »Annabel.«
Nasmiješih se. »Tko?«
»Ha, ha.«
»Kako je na putu?«
»Zato te i zovem. Posljednjih petnaest minuta stojimo nadomak Swindona.
Izgleda da je negdje došlo do prometne nesreće. Moglo bi potrajati.«
Pogledah na sat. Dvanaest i dvadeset.
»U redu«, rekoh. »Ne uznemiravaj se. U redu je.«
»Oprosti što sam izazvala svu tu zbrku.«
»Nisi izazvala ništa.«
»Nazvat ću te kad opet krenemo.«
»Nema problema. Imam mnogo toga što će me u međuvremenu zaokupiti.«
Našao sam miran stol u dnu kafića na istočnoj strani King’s Roada, naručio
kavu i sendvič i odvojio fotografiju Leonarda Franksa od formulara. Pomoću stola i
dvije obližnje slobodne stolice uspio sam ispred sebe raširiti sve što sam imao.
Izbrojio sam ukupno pedeset dvije stranice.
Sâm izvještaj nalazio se na šesnaest stranica. Ostale je prikupila Craw, tjednima
i mjesecima nakon nestanka njezina oca: izjave, police osiguranja, financijsko izvješće
za godinu dana prije njegova nestanka i još jedno za razdoblje od devet mjeseci
nakon nestanka. Usredotočim se na to razdoblje.
Mora da je tražila anomalije u razdoblju u kojem je nestao – isplate sa
zajedničkog računa njezinih roditelja koje nisu imale smisla, stvari koje su odudarale
od uobičajenih – očito se nadajući da će naći neki dokaz o tome da je otac i nakon

25
nestanka nastavio trošiti novac. Ili barem kakvu naznaku što mu se moglo dogoditi.
Možda je htjela shvatiti zašto se, dovraga, nikad nije vratio iz drvarnice. Razmislim malo o
tom dijelu, a onda se vratim njezinu opisu svega što se dogodilo 3. ožujka.
Kao da je ispario u zrak.
U Franksovu nestanku bilo je nešto veoma čudno i pomalo uznemiravajuće:
njihova je kuća gotovo dva kilometra udaljena od najbližeg susjeda, bila je toliko
izolirana da se mogao čuti automobil pet minuta prije nego što bi se pojavio na
obzoru, a opet, kad je njegova žena izašla van i potražila ga, njemu nije bilo ni traga
ni glasa. Čak ni na vrištini nije ostavio nikakav trag. Nije bilo ljudi. Nije bilo
automobila.
Nije bilo njezina muža.
Odbacim tu ideju, nastojeći da me ne odvuče na krivu stranu, a čim sam to
učinio, pala mi je na pamet jedna pragmatičnija pomisao: ako je Franks iz nekoga
razloga isplanirao svoj nestanak, imao je dovoljno iskustva da za sobom zamete
svaki trag, i na vrištini i u dokumentima koje je ostavio.
Učini mi se da ono što držim u rukama podupire tu ideju. Craw je upisala niz
bilješki na marginama bankovnog izvješća Franksovih za godinu prije 3. ožujka. Isto
je napravila i na izvodima očeve mirovine s koje su skinute značajne svote za
plaćanje renoviranja kuće. No, u devet mjeseci nakon nestanka, od 3. ožujka do
danas, ili nije ništa otkrila ili je izgubila zanimanje. Možda se na kraju krajeva radilo i
o jednom i drugom: prije nestanka mogao se, crno na bijelom, jasno vidjeti ritam
života Leonarda Franksa. Nakon toga potpuna promjena – s njihova računa skidano
je manje novaca, fondovi su se jedva povisivali, a sve je transakcije obavljala Ellie
Franks. Očit dokaz da njega nije bilo. Čim sam stigao kući, još sam jednom pomno
pogledao financije, no instinkt mi je govorio da me neće odvesti nikamo.
Sudeći po računima, mirovini, policama osiguranja, financijskim izvješćima i
svemu ostalom, istražiteljski instinkt Crawove uistinu me je zadivio. Bio je živ
podsjetnik na to koliko je dobra u svom poslu, fascinantan uvid u način njezina
razmišljanja: specifikacija računa za mobitele i fiksni telefon, otipkan životopis
njezina oca dok je radio u Metu, popis ljudi u selu i prijepisi razgovora koje je vodila
s njima, dojmovi o Dereku Cortezu, umirovljenom policajcu koji je Franksu nabacio
ideju o radu na zaboravljenim slučajevima, a zatim, na kraju, isto i o inspektoru
Gavinu Clarku koji je navodno bio Franksov kontakt u JRZ-u.
Iako je Craw unijela širinu u svoju istragu, nije uspjela ući u dubinu. Dakako,
moguće je da stari slučaj nije bio povod za njegov nestanak, da je u pitanju neki od
ostalih brojnih slučajeva koje je rješavao u tri desetljeća službe u Metu. Moguće je da

26
joj je lagao neki od mještana, da joj je lagao i Cortez, da su je uspjeli uvjeriti u te laži.
Možda je doživio kakvu nesreću.
Možda je njegovo truplo ležalo u nekakvu jarku i čekalo da ga netko pronađe.
Kod nestalih osoba, sve je moguće.
No, duboko u sebi prošao sam kroz sve te scenarije, osim onoga da je možda
već mrtav. Kakva god istina bila, moj je prvi dojam bio da je ključan onaj posljednji
slučaj na kojem je radio i da je Franksov nestanak predstavljao velik šok mještanima,
Cortezu i Clarku, jednako kao i Crawovoj, njezinoj majci i njihovoj obitelji.
Pregledavajući telefonske račune znao sam da će mi sami brojevi vrlo malo
značiti: što može biti sumnjivo u činjenici da je Franks mjesecima prije nestanka
nazivao ili primao pozive nekoga s pozivnim brojem Londona, kao i s područja
Devona? Posljednje dvije godine života proveo je u kući u Dartmooru – tamo je
sklopio prijateljstva, jednako kao i u okolnim mjestima. Šezdeset godina prije toga
živio je i radio u Londonu, pa me nije nimalo iznenadilo što su ispisi fiksne linije i
mobitela većinom sadržavali pozive povezane s glavnim gradom.
Međutim, bilježaka koje je Craw zapisala na marginama Franksovih bankovnih
ispisa, nije bilo i na ispisima telefonskih računa. Ili je odlučila da se ne isplati
provjeravati, što je malo vjerojatno, ili je, došavši do telefonskih računa, bila
prisiljena odustati od svoje istrage. Sjetih se što je rekla o pozivu svoga nadređenoga,
kako ju je upozorio da u potrazi za ocem ne smije koristiti policijska sredstva. To se
vjerojatno zbilo u trenutku kad se namjeravala pozabaviti telefonskim računima.
Craw je imala vlastiti tim i bila je pragmatičarka, pa je u potpunosti shvatila
njegove razloge: njezin šef nije želio da ju ometa slučaj koji ne spada u nadležnost
Meta. No to ju je svejedno moralo povrijediti.
Morala je osjećati ljutnju i ogorčenost što joj nije dopustio da neslužbeno radi
na slučaju. Možda je to bio razlog zbog kojega je zatražila moju pomoć. Kad sam bio
ljubazan, Met je sumnjao u mene, kad sam bio pošten, mrzili su sve što sam
predstavljao. To što se obratila meni, čak i ako njezini nadređeni nikad ne saznaju,
očito je bio njezin čin pobune.
Uzeh mobitel i u adresaru potražim slovo S. S kao Spike, stari kontakt iz mojih
novinarskih dana, ruski haker koji je živio ovdje s nevažećom studentskom vizom.
Dok sam radio u novinama, stalno sam ga koristio: jednim jedinim telefonskim
pozivom mogao me je ubaciti u bilo koju mrežu kako bih našao sve ono što mi treba.
U posljednje vrijeme koristio sam ga samo da mi pomogne pronaći nestale osobe, ali
nisam gajio nikakve iluzije o prirodi njegova posla – kao ni o tome je li ono što
tražim od njega zakonito.

27
 »Davide«, reče javivši se.
»Kako je, Spike?«
»Dobro, čovječe. Kako si ti?«
»Dobro«, rekoh. »Treba mi mala pomoć u vezi telefona.«
»Želiš da ti nabavim ispis računa?«
»Ne. To već imam. Trebaju mi imena i adrese brojeva navedenih u računu. Ako
ti ih skeniram i pošaljem e-mailom, hoćeš li mi moći dati podatke o svakom dolaznom
i odlaznom pozivu na te brojeve?«
»Imena i adrese za svaki broj? Mačji kašalj.«
»Točan odgovor.«
Nasmije se. »O kojem se razdoblju radi?«
»O trinaest mjeseci, u dva dijela. Prvi dio obuhvaća studeni i prosinac 2012,
siječanj i veljaču 2013, sve do 3. ožujka. Drugi dio je razdoblje nakon nestanka mog
tipa, znači, od 4. ožujka do... pa, do danas, 12. prosinca.«
Nisam očekivao da će nakon Franksova nestanka 3. ožujka biti mnogo
dolaznih poziva. Većina će biti prijatelji koji nisu znali da je nestao, a zvali su da
malo pročavrljaju, možda da se dogovore o sastancima i druženju. Bio sam siguran
samo u to da neće biti nijednog odlaznog poziva. Bez obzira što mu se dogodilo,
ostavio je mobitel kod kuće.
»Dat ću ti broj mog bankovnog računa kad završimo posao«, reče Spike.
Spikeov bankovni račun je ormarić u mjesnom sportskom centru. Zahvalim
mu, prekinem vezu i opet se vratim svom adresaru tražeći jedno drugo ime: Ewan
Tasker.
Task je još jedan moj stari kontakt iz novinarskih dana, poluumirovljeni
policajac koji je radio za National Criminal Intelligence Agency, prethodnicu SOCA-
e i njezinu sadašnju najnoviju inkarnaciju, National Crime Agency.1 Na početku smo
naš odnos utemeljili na obostranom potpomaganju: on me je opskrbljivao pričama o
organiziranom kriminalu za koje je, iz tko zna kojih razloga, htio da se dočuju, a ja
sam ih zauzvrat trebao prvi objaviti. Doduše, s vremenom smo se zbližili te i dalje
ostali u kontaktu kad sam napustio novinarstvo kako bih njegovao ženu za vrijeme
njezine posljednje godine života. U novije vrijeme nisam mu mogao bogzna što
ponuditi zauzvrat ako sam htio njegovu pomoć, pa sam mu uslugu vraćao
sudjelujući u dobrotvornom golf-turniru na koji me prisiljavao svake godine, a tamo
bi uzeo moj novac i zatim mi se smijao kako loše udaram lopticu.
1
Agencija za teške zločine i organizirani kriminal

28
 »Rakeru!«, reče javivši se.
»Kako ide, Task?«
»Pa, dobra je vijest što sam još uvijek živ.« Čak i u srednjim šezdesetim
godinama bio je velik i snažan i jedan od najpametnijih ljudi koje sam znao. »Oho,
dugo se nismo čuli, stari prijatelju.«
»Znam. Oprosti.«
»Ne«, reče. »Ja sam do grla zatrpan slučajevima, znači da sam jednako kriv kao
i ti. Trebao sam raditi samo tri dana tjedno, no to se veoma brzo promijenilo.«
»Sigurno zbog toga silno pati tvoj hendikep.«
»Pati vraga! Još uvijek me nitko nije pobijedio na devetnaestoj rupi. Kad već
govorimo o tome, nadam se da nisi zaboravio na 28. prosinca. Padala kiša, snijeg,
susnježica ili sjekire, igraš, Rakeru.«
Ovogodišnji dobrotvorni turnir zakazan je nakon Božića.
»Nisam zaboravio, Task.«
»Znam da nisi«, reče. »Dakle, što ima nova?«
Ispričao sam mu o nestanku Leonarda Franksa i kako je slučaj završio kod
mene, a zatim sam prešao na ono što mi treba: »Ovdje imam dosje o nestaloj osobi, a
unutra nema ničega. Ničeg sumnjivog u njegovim financijama, nikakvih
nepravilnosti, ničega što bi stršilo. Imam tipa koji će pregledati ispise njegova
mobitela, ali se nadam da bih možda mogao dobiti kakav uvid u posljednji slučaj na
kojem je radio.«
»Znači, radi se o onom Leonardu Franksu?«
»Da. Znaš ga?«
»Površno. Čuo sam glasine da je nestao.«
»Što si još čuo?«
»Ništa zlokobno. Mislim da je to samo iznenadilo ljude. Bio je – koliko ono? –
trideset pet godina u policiji. Ne možeš toliko provesti u službi, a da ne postaneš
barem malo slavan.«
»Što ti misliš o njemu?«
»Imao je dobru reputaciju. Ljudi su ga voljeli. Franks je bio pošten i pouzdan,
pa si mogao nastradati ako si policijski posao obavljao onako kako je prikazano u
holivudskim filmovima. No ako si radio po pravilima, uvijek je stao iza tebe. Imaš li
kakvih svjedoka koji su vidjeli što mu se dogodilo?«

29
 »Tek sam započeo s radom na slučaju, pa mi je sve još uvijek u magli. Jedino
sam siguran da je dosje bio ključan za njegov nestanak.«
»Rekao si da njegova kći radi u Metu?«
»Tako je.«
»I njezin nadređeni joj je zabranio pretraživanje datoteka?«
Znao sam kamo cilja: sve se snimalo i pratilo, što znači da će Task, čim uđe u
neku datoteku, ostaviti za sobom trag. Riskantno, s obzirom na činjenicu da je Craw
svojom potragom uzbunila svoga šefa, a vjerojatno i ostale. Vjerojatno su svi pratili
svaku pretragu povezanu s nestankom Leonarda Franksa. Pomislih na ono što je
Craw rekla o Reedu, policajcu koji je zaprimio prijavu o nestanku. Nije mogao naći
slučaj na kojemu je Franks radio, barem ne takav koji bi bio toliko značajan da
uzrokuje njegov nestanak.
A tada se sjetih još nečega što je rekla.
Možda to i nije bio službeni policijski dosje.
Razmišljala je o mogućnosti da je civilna osoba poslala Franksu dosje koji je
vjerojatno sama sastavila. Zanimljiv aspekt. Iako ta mogućnost nije objašnjavala
savršeno tempiranje – da Franks dobije dosje dok je još uvijek čekao da JRZ stavi
točku na i, objašnjavala je zbog čega se u JRZ-u nije ništa znalo o dosjeu i zašto Reed
nije mogao povezati taj slučaj ni sa čim na čemu je Franks radio u Metu.
No ako se radilo o civilnoj osobi, tada je ta osoba morala na neki način
poznavati Franksa: njegovu prošlost, vrijeme provedeno u Metu, slučajeve na kojima
je radio. Trebala joj je stručnost da sastavi izazovan dosje, nešto što će odmah
zaokupiti njegovu pažnju. Razumno je zaključiti da su se njihovi putovi ukrstili, da
je možda ta osoba poznavala slučajeve na kojima je radio. Dok sam se bavio ovom
posljednjom mišlju, uzmem kemijsku i zapišem: Je li pošiljatelj bivši policajac?
»Rakeru?«
»Oprosti. Vjerojatno i tu možeš čuti kako mi je uzavreo mozak.«
Ulaženje u datoteku i pretraživanje »Leonarda Franksa« kompromitirat će
Taska. No tada se opet sjetim razgovora s Crawovom: Način na koji je govorio o
slučaju. Zvučao je kao da ima veze s nekim slučajem na kojem je radio u Metu.
Govorio je o njemu kao da mu je već poznat. To bi mogla biti početna točka.
»Task, bi li mogao pretražiti datoteke neriješenih slučajeva u Londonu i
obuhvatiti što veće razdoblje, zaći što dalje u prošlost? To je dovoljno široko
razdoblje da nitko ne podigne uzbunu, no to znači da bih ih ja sve morao pregledati i
potražiti u koje je bio uključen Franks.«

30
 »Dobit ćeš svu silu tih govana. Pretpostavljam da te ne zanimaju ukradeni
bicikli i krađe po trgovinama?«
»Ne. Zasad samo veliki zločini. Ako zagusti, napusti brod. Ne želim te
kompromitirati, ali samo iz jednog razloga – ako završiš u ćuzi zbog pomaganja i
sudioništva, nećeš imati šansu za dva tjedna vidjeti moj usavršeni zamah palicom.«
Nasmijao se. »Velik je to zadatak. Trebat će mi nekoliko dana.«
»Shvaćam.«
»Zavisi o tome hoću li biti sam.«
»Kad god budeš mogao, Task.«
Zahvalim mu, prekinem liniju i vratim se fasciklu Crawove.

31
 5.

Umetnut u plastični omot zalijepljen za zadnju stranicu fascikla, nalazio se

običan DVD s natpisom »Snimka kuće« te više fotografija. Rukopis je pripadao
Crawovoj. Odložim ga sa strane i usredotočim se na fotografije. Sve su prikazivale
kuću Franksovih u Dartmooru. Craw ih je sama snimila, isprintala na papir A4 i na
svakoj na vrhu napisala koji je dio snimila. Svaka je slika samo potvrdila koliko je to
mjesto bilo osamljeno. Jednom ću ga i osobno pogledati, no ovo je bila korisna
početna točka.
Baš kao što je rekla, izgledala je kao stara lovačka koliba: kuća od tamnog drva
s verandom koja se protezala duž cijelog prednjeg dijela kuće. Strmi krov i dimnjak
od opeke na jednoj strani, za krov pričvršćena plastična nadstrešnica pod kojom je
parkiran Audi A3. Prekopam po papirima i vidim da je registriran na Franksa. Sad
sam mogao na popis stvari koje je ostavio – mobitel i novčanik – pridodati i
automobil.
S desne strane kuće nalazila se drvarnica. Izgledala je kao da je tek naslonjena
na kuću, samo komad valovitog metala pričvršćen za jedan zid kuće i dva potporna
stupa na suprotnoj strani. Unutra je bilo na stotine cjepanica, poslaganih sve do
stropa.
Oko kuće prostirala se vriština, na njoj stupovi ograde zabijeni u žuta i zelena
polja koja su izgledala poput patchwork popluna. Kuća se nalazila sjeverno od
Postbridgea, što je značilo da je smještena na uzvisini iznad sela, pa na jednoj
fotografiji, iza padine brda, ugledam krovove u dolini. Osim seoskih krovova, u
blizini nije bilo nikakve druge ljudske tvorevine, samo uska makadamska cesta koja
je vijugala sve do kuće.
Vratim se izvještaju o nestaloj osobi.
Sastavio ga je narednik Iain Reed, kao što mi je Craw i rekla, iz postaje u
Newton Abbotu. Dan nakon nestanka, 4. ožujka, razgovarao je s Franksovom ženom
Ellie, zatim sa samom Craw. Objema je postavio ista pitanja o tome gdje su bile na
dan nestanka, vjerojatno zato da ih može prekrižiti na popisu osumnjičenih. Dva
dana kasnije, 6. ožujka, poslao je forenzičkog tehničara da s Franksove četkice za

32
zube uzme DNK uzorak. Craw mi je već rekla da nisu otkrili ništa, a ovi nalazi su to
potvrđivali.
Izjava Ellie Franks nije pružala bogzna kakav uvid u psihičko stanje njezina
muža, ni tog poslijepodneva niti tjednima prije toga. To i nije bilo neko veliko
iznenađenje: obitelji su se u tim prvim danima nakon nestanka još uvijek nosile s
posljedicama, gnjevne što nisu naslutile što se sprema, potresene zbog nedostatka
razloga. U tom je razdoblju otkrivanje korisnih tragova ovisilo o vještini ispitivača i
njegovoj sposobnosti manevriranja kroz ljudsku tugu – a Reed to nije imao. Sastavio
je solidan izvještaj, ali je to više bila crno-bijela slika koja je vapila za bojom.
Izjava Crawove bila je posve drukčija: kraća, jer nije bila tamo kad je njezin otac
nestao, ali mnogo sadržajnija. Njezina se sposobnost mogla točno vidjeti na ovoj
stranici, kad je pokušala navesti Reeda u kojem bi smjeru trebao krenuti s istragom.
Iako je poslu koji je obavio nedostajala neka iskra, Reed je na kraju ipak sagledao
krucijalne aspekte, a kad su došli do pitanja što se moglo dogoditi Leonardu Franksu
– ako jest svojevoljno nestao – Craw se našla na manje sigurnom terenu.

REED: Ne mislite da je on sve to isplanirao?

CRAW: Što je isplanirao?
REED: Svoj nestanak.
CRAW: Nije.
REED: Ne mislite da postoji makar i mala šansa da je otišao na vlastitu ruku?
CRAW: Meni to nema smisla. Otišao je, a da se nije presvukao, bez novčanika,
bez mobitela.
REED: Znači, mislite da je netko odgovoran za njegov nestanak? Mislim reći,
protiv njegove volje.
CRAW: Mislim da je to vjerojatnije.
REED: Ali kad sam s vašom mamom razgovarao o tome je li čula kakav
automobil, glasove, svađu, bilo kakav zvuk borbe, rekla je da nije čula ništa.
CRAW: Na to nemam odgovor.

Razumio sam što je Craw mislila. Franksov je život na kraju bio onakav o
kakvom je sanjao posljednjih godina u službi. Osamljena kuća u Devonu i
provođenje vremena sa ženom, to je bilo sve što je želio, kako je rekao svojoj kćeri,
dok je istovremeno sve manje i manje volio London. Uvjeren sam da je naišao na

33
slučaj koji ga je još uvijek mogao iznenaditi, pogoditi ga i opsjedati, čak i nakon što je
trideset pet godina radio kao policajac. No nisam bio toliko uvjeren da je sam slučaj
bio dovoljan razlog da umakne prvom prilikom.
A opet, kako se automobil može približiti gotovo dva kilometra dugom
makadamskom cestom a da ga ne vidi nitko od ukućana? I kako se u potpunoj tišini
može savladati muškarac snažne građe kao što je Leonard Franks, bez dizanja bilo
kakve uzbune? Ellie je u razgovoru rekla da je nakon »otprilike pet minuta« izašla
van vidjeti gdje je Franks, što je, sudeći prema fotografijama kuće koje je snimila
Craw i pustim padinama i uzvisinama vrištine, značilo da je trebala i vidjeti i čuti
automobil koji se vraćao dolje u Postbridge ili pak osobe koje odlaze pješke, vukući
za sobom Franksa.
No Ellie je rekla Reedu da nije nikoga vidjela.
I zato je na kraju Craw morala prihvatiti ono što je rekla njezina majka, iako joj
je instinkt govorio da je još nešto u igri, da je još netko upleten.
Nikakva automobila. Nikakvih ljudi.
Nikakva objašnjenja.

34
 6.

Usamljena zraka sunca probila se kroz stakleni krov postaje dok sam je
promatrao kako mi se približava peronom, vukući za sobom crni kovčeg na
kotačićima i držeći mobitel u drugoj ruci. Svjetlo je palo na nju kad je prešla pola
puta, osvijetlivši je načas poput bljeska fleša.
Još nije vidjela da je čekam s druge strane rampe za vozne karte, no ja sam nju
jasno vidio: plavu kosu dugu do ramena, blago lice, blijedu kožu koja je izgledala još
bljeđe pod svijetlim krovom. Bila je vitka, no ne i mršava. Čak su se i kroz jaknu
nazirali mišići njezinih ruku, podsjetnik na to koliko je voljela trčati, na dane
provedene na pozornici, u podučavanju plesa i glume. Na njoj nisam vidio ništa
svoga, sve je bilo majčino, osim pokreta kad bi se smiješila. Načina na koji je gledala.
Načina na koji bi pomaknula usne. One su bile moje i ja sam ih obožavao.
Čim je stigla do rampe, gurnula je kartu u napravu i potražila me pogledom.
Mahnuo sam i krenuo joj ususret. Prošavši kroz prolaz, lice joj ozari osmijeh.
»Oprosti što kasnim. Mislila sam da ćeš odustati.«
Privukao sam je k sebi i zagrlio.
»Nikad«, rekoh.
U četrdeset drugoj godini otkrio sam da imam kćer. Začeta je dok sam i sam
bio dijete, u trenutku slabosti kojeg se u dvadeset i četiri godine nikad više nisam
sjetio. U ljeto 1988. otišao sam s nepunih osamnaest iz sela u Devonu u kojem sam
odrastao. Sjedio sam na stražnjem sjedalu ulubljenog Forda Sierre, mahnuo svojoj
djevojci i otišao u London. Odlazio sam na fakultet udaljen tristo dvadeset
kilometara. Danima prije, u suzama smo se složili da ćemo okončati našu
jednogodišnju vezu. Nije mi spomenula da je trudna, iako je već tada bila u
šesnaestom tjednu trudnoće.
Više ju nisam vidio skoro četvrt stoljeća.
Nakon diplome dobio sam svoj prvi novinarski posao u regionalnim novinama
južnog Londona, upoznao. Derryn, oženio se i na kraju je pokopao, a da nisam imao
pojma o djevojčici koja je rasla na obali južnog Devona koju sam nekoć i sam zvao
svojim domom. Dok sam kroz groblje nosio Derrynin lijes, pomislio sam kako

35
nikada neću biti otac, prihvatio činjenicu da će moje šanse da to postanem biti
pokopane zajedno s njom.
A zatim, nakon što sam prije godinu i pol bio napadnut i proboden, vratio sam
se u Devon na oporavak i radeći na slučaju koji sam dolje preuzeo, upoznao
Annabel.
Njezine prve dvadeset četiri godine bile su jednako ispunjene neznanjem:
mladi život izgrađen na laži s kojom su svi upleteni bili zadovoljni, zbog razloga koji
su se u to vrijeme činili ispravnima. Nije znala za mene, nije znala da ljudi s kojima je
provela cijeli svoj život uopće nisu njezini roditelji, iako su joj bili mama i tata u
punom smislu te riječi. Kad smo se upoznali, a posebno prvih dana nakon toga, naš
je razgovor bio bojažljiv, oboje smo bili šokirani težinom onoga što nam je rečeno.
Odmoglo je i to što je ona tugovala, što se morala nositi sa smrću ljudi koje je voljela i
zahtjevima osmogodišnje sestre kojoj je odjednom postala najvažnija osoba na
svijetu. Pokopao sam svoju ženu, pa sam razumio Annabelinu bol, ili barem njezinu
inačicu, a i imao sam odgovore na neka njezina pitanja.
Ali ne na sva.
Napokon, neke će stvari morati sama skužiti.

36
 7.

S postaje podzemne željeznice hodali smo po pljusku i razgovarali kako bismo

nadoknadili protekli mjesec dana koliko je nisam vidio otkako sam posljednji put bio
u Devonu. Dobrodošao predah od razmišljanja o Leonardu Franksu.
»Kako je Liv?«, upitah kad smo stigli na moju cestu.
Olivia je Annabelina sestra. Ostat će nekoliko dana kod prijatelja dok mi je
Annabel u posjetu.
»Dobro je ona. U njoj već nazirem natruhu tinejdžerice, što nije baš tako
dobro.« Ušuti i nasmiješi se. »No ona je zaista dobro.«
»Kao da u njoj vidiš i malo sebe?«
Namršti se. »Ne. Ja sam bila uzorna tinejdžerica.«
Nasmijem se. »Siguran sam da jesi.«
Kod kuće ostavih Annabel da se raspakira, a ja sam se bacim na pripremanje
večere. Živio sam u Ealingu, u nečem što je bila prava rijetkost za London:
samostojećem dvosobnom bungalovu. Tinta se još uvijek sušila na ugovoru o kupnji
kad je mojoj ženi Derryn dijagnosticiran rak pa, iako smo neko vrijeme zajedno
uživali u našoj novoj kući prije nego što je umrla, zapravo sam većinu vremena ovdje
proveo sam.
No zahvaljujući Annabel, to se polako mijenjalo.
Pristavio sam večeru da se kuha, otišao u gostinsku sobu i skenirao telefonske
račune koje mi je dala Craw te ih e-mailom poslao Spikeu, a Tasku napisao poruku
onome što mi treba: popis neriješenih teških zločina u Londonu u razdoblju što
daljem u prošlosti.
Nakon što sam pritisnuo tipku send, opet pomislim na Franksov nestanak,
zamišljajući kako je moralo izgledati tih nekoliko zadnjih trenutaka: što je rekao
svojoj ženi, je li se – ako se spremao zauvijek otići – možda ponašao malo čudno, ili
rekao nešto što se tek naknadno moglo protumačiti kao oproštaj, ili se možda
zadržao trenutak duže nego što treba i promatrao Ellie dok je odlazila u kuhinju.
A tada pomislim što bi značilo ako to nije učinio. Što ako se nije osvrnuo?
Značilo bi da je otišao i kanio se vratiti.

37
 Još uvijek s tom mišlju u glavi, zavalim se u naslonjač, koža zaškripi pod
mojom težinom. Ogledam se po gostinskoj sobi koja je, u najbolju ruku, postala moja
radna soba, a u najgoru odlagalište svega što je imalo veze s mojim poslom. Police
pune dosjea nestalih osoba; fotografije, izresci i fotokopije natrpani među njihovim
koricama. Hrpe svakojakih fotografija naslagane uza zid, lica ljudi koje sam
pronašao, s izrazima koje sam tako dobro upoznao. Zatim još jedna polica puna
isprintanih stranica, uglavnom policijskih izvještaja, većinu kojih sam dobio
zahvaljujući svojim izvorima iz novinarskih dana s kojima sam i dalje ostao u
kontaktu. Malo mjesta za bilo što drugo, iako su se ovdje nalazili i podsjetnici mog
starog života koji mi je sada izgledao tako daleko: fotografija Derryn i mene na plaži
u San Diegu, još jedna s dodjele nagrade krajem 1990-tih, s mlađom i drukčijom
mojom verzijom koja prima kipić, zatim moja slika s kolegom na uzavreloj vrućini
južnoafričkog sela.
Obratim pažnju na kompjuter, pokrenem tražilicu i potražim ima li nešto o
Franksovu nestanku. Jedva nešto: članci od stotinjak riječi u Guardianu, Mailu i
Expressu – svi napabirčeni iz istog priopćenja za tisak te malo dulja verzija istog
priopćenja objavljena u lokalnim devonskim novinama. Franksov
tridesetpetogodišnji staž u Metu nije mnogo značio: u priopćenju je navedeno vrlo
malo detalja, ali ne i priča o tome kako je nestao bez traga na otvorenoj vrištini – sva
su uredništva imala samo podatak da je nestao bivši policajac. Zanimljivo, no ne
dovoljno. Kad svake minute netko nestane, prikaz u medijima ovisi o aspektu.
Uzmem fascikl koji mi je Craw dala i otvorim ga na popis imena i adresa,
usredotočivši se na dva: Gavin Clark iz Jedinice za reviziju starih slučajeva i Derek
Cortez. Craw je rekla da su čisti, no htio sam se sâm uvjeriti.
Najprije nazovem Clarka. Navedeni broj bješe fiksna linija njegova ureda.
Nakon trideset sekundi zvonjave, prebačen sam na govornu poštu. Zvučao je
ozbiljno i ukočeno pa sam namjerno skratio poruku, objasnivši da me zanima
Franksov nestanak, ali ne spomenem da nisam policajac.
Nakon toga prekinem liniju i nazovem Cortezov broj. Za razliku od Clarka,
ovaj se javio istoga časa. Zvučao je staro, pomalo hrapava glasa, kao da je upravo
prebolio prehladu, i odmah osjetim njegovu suzdržanost, kao da očekuje da ću mu
nešto ponuditi na prodaju. No nakon što sam objasnio tko sam i što radim, smekšao
se.
»Kakva tragedija«, reče neznatnim devonšerovskim pjevušenjem.
»Jeste li dobro poznavali Leonarda?«

38
 »Prilično dobro. On i Ellie su prolazili uz našu kuću u selu kad su išli u šetnju.
Kuća nam je gotovo na cesti, a oni bi se spustili stazom koja je vodila od njihove kuće
i krenuli uz našu dolje prema vrištini. Upoznao sam ih na takvim šetnjama. Zatim
smo počeli razgovarati. A zatim smo došli na temu čime smo se bavili i tada sam
saznao da je radio u Metu.«
»A nakon toga?«
»Nakon toga smo se bolje upoznali: mi smo išli gore k njima, oni su dolazili
ovamo, Len i ja smo odlazili na golf. Dobro smo se slagali. Mora da sam mu u
jednom trenutku spomenuo što radim za JRZ. Isprva mi je izgledalo kao da ga uopće
nije briga. Ne mislim time reći da ga nije zanimalo što radim, već je bilo očito da
nema nikakve želje vratiti se tom životu. A zatim su počeli renovirati kuhinju i,
čovječe, stvarno su imali ambiciozan plan za to mjesto.«
»I tako ste ga preporučili Clarku?«
»Da. Doduše, moja je uloga jako kratko trajala: u biti, tek jedan telefonski
razgovor. Preporučio sam ga Clarku i rekao mu da je Len zainteresiran za honorarni
posao. Možete misliti, Clark se odmah zainteresirao. On je jedan najobičniji jadnik,
ali zna nanjušiti pravu stvar. Len je svih tih godina vodio Odjel za ubojstva gore u
Londonu i za Clarka je bio pravo otkriće.«
»Je li ikada s vama razgovarao o svojim slučajevima?«
»Iz Meta? Nikad.«
»To vas nije iznenadilo?«
»Uopće. Neki policajci su takvi, posebno kad odu u mirovinu. Iz vlastita
iskustva znam da postoje dvije vrste murjaka: oni koji traže utjehu povjeravajući se
drugima i oni kojima utjeha nije potrebna.«
»Što je s JRZ-om?«
»Što bi bilo?«
»Je li vam ikad spomenuo slučaj koji je dobio od Clarka?«
»Nije. A ja ga nikad nisam pitao. Čak ni kad sam ga vabio, da to tako kažemo,
nikad mu nisam govorio detalje o slučajevima na kojima sam radio – i da budem
iskren, nikad nije niti pitao za njih. Imao sam osjećaj da smo istomišljenici: povjereni
su nam slučajevi i žrtve i zbog njih moramo dati sve od sebe. Oprez je dio toga.«
Razgovarali smo još neko vrijeme, no razgovor se počeo razvodnjavati pa mu
zahvalim i prekinem. Na popisu koji mi je Craw dala podcrtam Cortezovo ime.
Postojala je mogućnost da će mi možda opet zatrebati u nekoj kasnijoj fazi. No ipak
sam nekako sumnjao u to.

39
 Osim telefonskih računa, u papirima koje je prikupila Craw nalazila se i
Franksova e-mail adresa. Uz nju na margini nadopisana lozinka. Craw je napisala:
»Imao je i iPad koji je kod mene. Možeš doći po njega kad god želiš.« Otišao sam na
G-mail, upisao njegovu adresu i lozinku i dobio pristup njegovu inboxu. Imao je
dvjesto devedeset i dvije poruke. Devet ih je poslano nakon njegova nestanka, pet od
prijatelja koji nisu znali da je nestao, četiri od ostalih osoba koje su molile da ih
nazove. Sve su poruke pročitane, vjerojatno ih je pročitala Craw.
Usredotočim se na Franksovo dopisivanje s Derekom Cortezom i Gavinom
Clarkom. Cortezove poruke potvrđivale su ono što mi je upravo rekao. Franks mu je
u jednoj poruci zahvalio što ga je preporučio Clarku; Cortez je odgovorio da je to
učinio sa zadovoljstvom. I tu prestaje moja uloga! Clark će s tobom izravno stupiti u
kontakt.
Bilo je tu još nekoliko imena koja sam prepoznao s popisa Franksovih prijatelja
i poznanika, a koji je sastavila Craw. Samo nekolicina starih kolega s posla pisala mu
je o životu u Metu nakon njegova umirovljenja, pa iako nisu ništa određeno
spominjali niti navodili pojedine slučajeve, bilo je očito da su se još uvijek prema
njemu odnosili s poštovanjem. Jedan ga je čak oslovljavao s »gospodine« – vjerojatno
iz navike ili možda u šali. Ni u jednoj poruci nije se spominjao slučaj na kojem je
radio prije nestanka, ali su sve poruke pružale dobar uvid u odnose koje je izgradio
tijekom duga vremena. Kad sam ih po drugi put pomnije pročitao, odabrao sam
deset imena koja su se redovito pojavljivala.
Svi su bili murjaci.
Unatoč teoriji da mu je dosje poslala neka civilna osoba, nisam mogao u
potpunosti odbaciti mogućnost da mu ga je poslala osoba koja je još uvijek radila u
Metu. Možda mu ga je poslala da mu napravi uslugu ili da mu pomogne da dođe do
neke vrste konačnog zaključka. To nije objašnjavalo kako i zašto je slučaj nestao kad
ga je tražio narednik Reed, zašto ga njegovi bivši kolege nikada nisu spominjali u
dopisivanju ni zašto je možda još nekome u Metu taj slučaj jednako značio kao i
Franksu. Nije objašnjavalo ni zbog čega bi bili voljni toliko riskirati, osobito ako su
morali isprintati policijski dosje i poslati mu ga poštom. No nije izgledalo neizvedivo
samo zato što je bilo riskantno. Netko mu ga je morao poslati.
»Zauzet si?«
Okrenem se. Annabel je stajala na vratima. Uopće nisam čuo kad je došla.
»Nisam.« Mahnem joj da uđe. »Dobrodošla u središnji ured.«
Nasmiješi se i pogleda dosjee, fotografije nestalih, slike na zidu. Kad je zadnji
put bila u Londonu, nije ovamo ulazila. Promatrao sam kako plaho ulazi unutra,

40
opet svrnuvši pogled na dosjee, a zatim je sjela na pod i privila koljena k prsima.
»Što je sve ovo?«, upita pokazujući na police.
»Moj posao. Time se bavim.« Pogledam dosjee na policama. »Sve su ovo
slučajevi koje sam riješio u četiri i pol godine koliko se bavim ovim poslom.«
»Koliko si ih riješio?«
»Šezdeset sedam.«
»To je mnogo slučajeva.«
»Većina je bila jednostavna.«
»Zašto čuvaš sve te papire?«
Slegnem ramenima. »Valjda zbog toga što se stvari znaju ponavljati.«
»Kako to misliš?«
»Otkrio sam da život uvijek pronalazi načine da te veže uz neke ljude –
jednako tako i uz neka mjesta. Kao...« Zastanem. »Kao neka vrsta vezivnog tkiva.
Vezuješ se za stvari, želio ti to ili ne, i nije važno boriš li se protiv toga, one će te
uvijek privlačiti.«
Kimne, ali je izgledala zamišljeno.
»Zvučim previše filozofski?«
Razvuče usne u nekakvu naznaku osmijeha. »Ne. Samo sam pomislila kako mi
je bilo teško ostaviti Oliviu samu. Najšašavije je to što znam da je na sigurnom.
Poslala sam joj poruku prije pet minuta.«
»S njom će biti sve u redu.«
»Znam. No svakog dana i svakog trenutka bdijem nad njom. I tada se
uplašim...« Ušuti. »Uplašim se da je ne mogu zaštititi.«
»Ne moraš se bojati.«
Pogleda me, očiju blistavih od suza na prigušenom svjetlu prostorije. »Što ako
se to opet dogodi? Što ako nas netko napadne? Prošli put nisam mogla učiniti ništa.«
»Neće vas napasti.«
»Govoriš li to kako bih se osjećala bolje ili istinski vjeruješ u to?«
»Istinski vjerujem.«
»Zbog čega si toliko siguran?«
»Obećao sam ti, što god učinila ili kamo god išla, čuvat ću ti leđa. Tvoja i
Oliviina. Ona nije moja, ali nema veze. Odgovoran sam za tebe, a to znači i za nju.«
Pogledam dosjee, potom opet nju. »Ono što ti se dogodilo je izuzetak. Većina ljudi

41
proživi cijeli život, a ne doživi ono što ste vas dvije. Ono što te obuzima, ono zbog
čega tako razmišljaš, nije logično razmišljanje – to je strah.«
Načas ne reče ništa. A zatim: »Zar se ti nikada ne bojiš?«
»Naravno da se bojim.«
»Ne mislim na enormno visok račun za plin.«
Nasmijem se. »Ni ja.«
»Onda, što te plaši?«
Načas pomislim na nešto beznačajno i ohrabrujuće, nešto što bi odagnalo
njezine strahove, tako da se u Devon može vratiti puna samopouzdanja. No ona nije
tražila ohrabrenje, a i nisam htio da posumnja u ono što bih rekao.
»Očajni ljudi«, odvratim. »Oni me plaše.«
»Kako to misliš?«
Opet pogledam dosjee, šezdeset sedam dosjea koji su postali moj život. »Mislio
sam reći da je nezamislivo na što su sve takvi ljudi spremni.«

42
 8.

Prije večere ostavio sam neke papire na stolu u dnevnoj sobi pa smo jeli na
kuhinjskom šanku. Na kraju se razgovor opet vratio na Oliviu.
»Kako se snalaziš?«, upitah.
»Misliš, brinuti se za Liv?« Odmahne glavom s jedne na drugu stranu.
»Zamorno je.«
»Zašto ne zamoliš Emily za pomoć?«
Ne podigne pogled, samo nastavi polako okretati bocu piva na šanku ispred
sebe. Emily je bila jedna od onih koja je čuvala Annabelinu tajnu – istu onu tajnu
koju ni ja nisam znao. Mjesecima nakon što se saznala istina, bilo je očito da je
Annabel više ne gleda istim očima. Na kraju slegne ramenima.
»U redu je«, rekoh. »Ne moramo razgovarati o tome.«
»Ne radi se o tome. Samo...« Zastane i otpije pivo. »Ne znam, samo... Ne mogu
je niti pogledati. Sve te godine znala je istinu o meni i tebi – i nikad ništa nije rekla.«
Trenutak kasnije krajičkom oka opazim neko kretanje. Kroz kuhinjski prozor
ugledam svoju susjedu Liz kako prolazi kroz svoju dnevnu sobu. Nisam mnogo toga
vidio, no vidio sam dovoljno: slagala je zatvorene kutije uz jedan zid, ispod njih
stajalo je još nekoliko otvorenih. Dok je hodala dnevnom sobom, uzimala je stvari s
polica i spremala ih u kutije. Radila je to svake večeri već tjedan dana.
Svrnem pogled s njezine kuće na vrt. Sad je vani bio mrak, ali su sve kuće u
ulici bile osvijetljene božićnim lampicama. Djed Mraz mi se smiješio s druge strane
ulice, dvije kuće dalje sob je bljeskao crvenim i zelenim svjetlom. Ja sam duž oluka
objesio nekakve plave lampice, a kad sam saznao da će doći Annabel, otišao sam
kupiti i božićno drvce. No u Lizinoj kući nije bilo ni lampica ni drvca, samo kutije –
jer je u vrtu ispred kuće bio zabijen znak PRODAJE SE.
Čačkao sam po etiketi svoga piva i ponovno pogledao Lizinu dnevnu sobu.
Sada je bila gotovo prazna, samo blijedi odraz onoga što je nekoć bila. Sjetih se kako
smo nekoć nas dvoje zajedno ležali na njezinu kauču.
»Dobro si?«
Annabelin glas trgne me iz misli.

43
 Nasmiješim joj se. »Da, dobro sam.«
No bila je pametna. Znala je da nešto nije u redu. Pogledala je Lizinu sobu,
zatim mene. Očito je shvatila.
»Oh, dobro«, reče. »Znači, susjeda.«
Ispričao sam joj o Liz. Ispričao sam joj kako smo izlazili osam mjeseci, a
prijatelji smo bili i mnogo duže, sve dok nisam napravio ono što sam smatrao
najboljim za nas oboje i povukao se iz Lizina života. Otada se svakoga dana pitam
jesam li učinio ispravnu stvar.
»Ti si razlog zbog kojeg se seli?«
»Bio bih nevjerojatno arogantan kad bih to mislio.«
»Znači li to potvrdan odgovor?«
Uzdahnem. »Ne znam. Možda.«
»Žao mi je.«
»Danas sam bio na jednom sastanku«, rekoh, želeći usmjeriti razgovor na
drugu temu. »Zakazao sam ga prije nego što sam saznao da dolaziš, a ima par stvari
koje moram skinuti s grbače. Trebao bih biti gotov sutra do ručka, pa sam mislio da
bi mogla sutrašnje jutro iskoristiti za turističko razgledavanje.«
Annabel je samo tri puta bila u Londonu: jednom dok je još išla u osnovnu
školu, jednom dok je još nisam upoznao i jednom godinu dana nakon toga. U godinu
dana vidjeli smo se četrnaest puta, od toga sam trinaest puta putovao dolje u Devon.
Htjela je češće dolaziti – izričito je rekla da želi razgledati i doživjeti London – no
sada je morala misliti na Oliviu.
»Zvuči izvrsno«, reče.
»Sigurna si?«
»Sto posto.«
»Nazvat ću te kad završim.«
»U redu je. Jedva čekam da postanem turist.«
»Voliš li odrezak?«
Nasmiješi se pomalo zbunjeno. »Obožavam odrezak.«
»Izvrsno. U blizini Covent Gardena ima jedno fantastično mjesto gdje uvijek
ima slobodnih stolova. Ja ću morati skočiti do Wimbledona, ali se možemo naći u
restoranu na kasnom ručku kad zaključiš da ti je dosta obijanja pločnika.«
»Zvuči sjajno.«

44
 Nasmiješim joj se i bez razmišljanja automatski opet pogledam prijeko u Lizinu
dnevnu sobu, tek četvorinu svjetla u mraku. Liz se brzo pojavila i nastavila spremati
knjige u kutiju. Bila je odjevena u donji dio trenirke i majicu, kosu boje čokolade
svezala je u konjski rep. Pitao sam se je li me vidjela kako s Annabel ulazim u kuću i
što je tada pomislila. Nije znala da imam kćer. Otkako sam prekinuo s njom, jedva da
smo progovorili koju riječ. Tek pozdrav vani na prilaznom putu ili nelagodno
čavrljanje o nevažnim stvarima koje nije vodilo nikamo. Nisam htio da ispadne
ovako, čvrsto sam se držao ideje da je naše zajednički provedeno vrijeme značilo
nešto više, vezu koja se neće izlizati, čak ni nakon što se naš odnos promijenio.
No u mom životu, uvijek će nešto nedostajati.
I to će uvijek biti problem.

45
 Prvo zbogom

Siječanj, 2005. / Prije osam godina

Pas je uginuo 7. siječnja. Dok je snijeg polako padao zadržavajući se na krovu kuće,
životinja je tiho zacvilila, zadrhtala na sagu pokraj vatre i zatim se napokon umirila. Držala
je ruku na njegovu trbuhu i osjetila da se prestao dizati i spuštati, ali ga nije pogledala. I tako
je samo sjedila tamo, držeći u drugoj ruci cigaretu i zureći kroz stražnji prozor preko
blatnjavo-zelenih četvorina u padinu brijega s vitkim golim stablima čije je crveno lišće
odavno otpalo. Ispod drveća vijugale su raskvašene seoske staze koje su ispresijecale polja i
vodile u šumu, no na njima nije bilo ničega živog. Nikakva povjetarca. Nikakva pokreta.
Nikakva vozila.
Nijedne osobe.
Samo tišina.
Nekoliko sati kasnije iskopala je grob pokraj starog bunara. U svježem snježnom
pokrivaču lopatom je označila pravokutnik, iskopala šezdesetak centimetara i zastala.
Umornih mišića i bolnih zglobova, naslonila je ruku na dršku lopate, osvrnula se i pogledala
ga kroz francuski prozor. Prekriven starim sagom iz spavaće sobe, još uvijek je ležao kraj
vatre gdje je i uginuo. Oči joj se napune suzama. U posljednje vrijeme nije mnogo plakala –
katkada se pitala je li uopće još sposobna plakati – no tada je zaplakala: suze su se slijevale niz
njezine obraze, prelazeći preko kostiju i mišića njezina lica dok je promatrala obris psa, tako
sitnog ispod saga. Ležao je ondje poput smeća koje čeka da ga se baci. Nakon prve navale
plače, slijedila je druga. Obrisala je i te suze, no odmah su nahrupile nove. Na kraju se
prestala truditi i samo stajala tamo drhtureći na hladnoći, sama na rubu tihih polja, s jednom
nogom utonulom u mokru zemlju. Kad je napokon stavila tijelo u rupu, mrmljajući se
opraštala od njega, govoreći uvijek iznova: »Zbogom, dijete moje, zbogom, dijete moje.« Riječi
su postupno bivale sve tiše, a zatim su opet nahrupile suze, glas joj je podrhtavao, pojačavao
se i stišavao poput radija s lošim prijemom.
Sat vremena kasnije, kad je napokon bio u rupi, nepomičan i hladan ispod zemlje,
vratila se u toplinu kuće. Vatra je pucketala u dnevnoj sobi, iz kamenog dimnjaka pušio se
crni dim, zrak je mirisao na staro drvo i borovinu. Pomislila je da bi morala pripremiti nešto
za jelo, znala je da mora nešto pojesti, ali je umjesto toga uzela otvorenu bocu vina i vratila se

46
na stolicu pokraj vatre. Vatreni jezici su se izvijali i savijali. Drvo je pucketalo. Crni dim
nakupljao se u dimnjaku. Vino se proširilo njezinim tijelom grijući je iznutra, a ona je
izvadila fotografiju iz džepa hlača i nježno je izravnala na krilu.
Oči su joj se ponovno napunile suzama.
»Zbogom, dijete moje.«
Nedostajat će joj pas, njegovo društvo, osjećaj težine na njezinim nogama, to što više
neće moći ispružiti ruku i dodirnuti ga. No čak i prije, dok je držala jednu nogu u tom grobu i
dok je snijeg padao oko nje, znala je da te suze nije prolijevala radi psa.

Pogledala je Garricka. Promatrao ju je, držeći nalivpero iznad notesa na svom krilu.
Obrazi su mu obrasli sivim čekinjama, no bio je besprijekorno odjeven u kraljevski modro
odijelo, s crvenom kravatom, savršenom crtom na hlačama i cipelama ulaštenim do visokog
sjaja. S njegove desne strane stajao je pisaći stol s kompjuterom i košaricom za poštu, na zidu
iznad njega sat koji je tiho otkucavao.
»Zašto mi ne kažete što se dogodilo onoga dana u srpnju prije šest godina?« Zagledao
se u nju, a kad nije dobio odgovor, nagnuo se naprijed. Obrijana glava odražavala je svjetlo
koje je dopiralo kroz jedini prozor u njegovu uredu. »Gledajte«, rekao je, »u potpunosti
shvaćam da vam je ovo veoma teško.«
»Stvarno?«
»Naravno.« Odložio je notes i nalivpero. »Šest godina dolazili ste doktoru Poulteru i
sad kad je otišao u mirovinu, morate se naviknuti na nekoga drugoga. U potpunosti sam
svjestan toga da vam ovo izgleda neobično i zastrašujuće. Ako će vam to malo pomoći, i ja
sam malo prestrašen.« Zastao je i utišao glas do tobožnjeg urotničkog šapata. »Svjestan sam
da ovo moram dobro obaviti ako želim zadržati svoj posao.«
»Znači, ovdje je, zapravo, važna samo vaša karijera?«
»Zapravo se radi o vama«, rekao je, zvučeći kao da je očekivao napad. Neko ju je
vrijeme promatrao, a zatim se opet nasmiješio. »Ako ne obavim svoj posao kako treba, ako ne
steknem vaše povjerenje, to će biti moj neuspjeh, pa će me ovi ljudi ovdje zamijeniti nekim
drugim.«
»Zašto ste ovdje samo dva dana tjedno?«
»Imam druge pacijente u drugim bolnicama.«
»Poulteru sam dolazila triput tjedno.«

47
 »Doktor Poulter je rekao da ste bolje«, odvratio je Garrick. »Njegova je preporuka –
uvjeren sam da je s vama razgovarao o tome – da ste sada vanjska pacijentica, da ste se vratili
u svoju kolotečinu i da morate dolaziti samo šest do osam puta mjesečno.«
Ništa nije odvratila.
»Međutim, ukoliko vi mislite da to nije dovoljno, možemo razgovarati o dodatnim
seansama. No da bismo to učinili, morate mi se malo otvoriti. Što kažete na to?«
I opet nije ništa odvratila.
Garrick je kimnuo i ispružio ruku preko stola. Uz tipkovnicu se nalazila hrpa papira.
Stavio ju je na krilo, prelistao pet-šest stranica označenih markerom. Promatrala je njegove
duge prste kako se pomiču slijeva udesno, dok je pokušavao naći određeni dio. Prsti su zastali
nakon otprilike trideset sekundi. Kucnuo je prstom po označenom odlomku na sredini stranice
i podigao pogled.
»Vidim da ste radili u blizini Oxford Streeta.«
Pogledom joj je prelazio po licu. Upravo je tako radio i Poulter kad je pokušavao iz nje
izmamiti reakciju: nijemo bi ju promatrao, nastojeći iskoristiti njezinu šutljivost protiv nje. U
prvim godinama to mu je i uspijevalo. Tada je popuštala pod tišinom, bojala je se jer ju je
podsjećala na dane, tjedne i mjesece nakon smrti. Vraćala bi se kući i čula samo njezine grede,
podove i zidove kako pucketaju na vrelini sunca, a zatim, kako je vrijeme prolazilo, njihovo
stenjanje u studenoj zimi. Tada joj je tišina bila previše, nije ju mogla podnijeti, djelovala je
zastrašujuće, zidovi njezina doma činili su joj se poput mauzoleja. I zato se pokušala ubiti.
Pokušala je i drugi i treći put, kad je završila na Poulterovoj njezi. Prošlo je gotovo šest
godina, a ona nije niti pomislila na samoubojstvo, iako su uspomene i dalje ostale jednako
bolne.
»Radili ste u marketingu, je li tako?«
Slegnula je ramenima, i dalje u mislima premećući po istim uspomenama. Nakon nekog
vremena, shvatila je da je odlutala. Garrick je malo nagnuo glavu kao da joj pokušava
pročitati misli.
»Prije nekoliko tjedana uginuo je moj pas«, rekla je.
Ako je Garrick i bio iznenađen promjenom teme, nije to pokazao. »Nisam znao da ste
imali psa.«
»Crnog labradora.«
»Kako se zvao?«
»Medo.«
Nasmiješio se. »Je li Medo bio velik?«
»Zato smo ga i nazvali Medo.«

48
 »Tko to ‘mi’? Vi i vaš bivši muž?«
Nabrala je nos.
»Zar pas nije bio i njegov?«
»Bio je njegov u tom smislu što je Medo živio u istoj kući kao i mi – ali Robert nikad
nije bio ljubitelj pasa.«
»Robert Collinson. Tako se zove vaš bivši muž, zar ne?«
Kimnula je.
»Vas dvoje ste se razveli prije pet godina – 2000-ite?«
Nije odgovorila. Pogledala je jedini prozor u prostoriji, u pravokutnik visoko iznad
stola kroz koji je dopiralo svjetlo. »Morala sam ga pokopati«, tiho je rekla.
»Medu?«
»Da.«
»Kako ste se osjećali?«
Namrštila se. »Što vi mislite, kako sam se osjećala?«
»Dugo ste vremena imali Medu?«
»Da«, rekla je. »Šest godina.«
Garrick je bio zaokupljen pisanjem, no odmah je prestao, podigao nalivpero negdje
iznad polovice stranice i opet se zagledao u nju. »Znači, imali ste ga od 1999?«
Kimnula je.
»Od kojeg mjeseca 1999?«
»Od kolovoza.«
Stanka. »Znači, mjesec dana nakon nesreće?«
Opet je kimnula.
»Što znači da vam Medo nije bio samo pas?«
Njegove su riječi odjeknule na sunčevom svjetlu ispunjenom česticama prašine kao da
na sebi imaju utege, a ona je osjetila neugodno bolno komešanje u želucu, užas da će se morati
vratiti u svoju prošlost. Šest godina posjećivala je Poultera i još neke druge liječnike, sjedila je
na ovoj istoj stolici, u ovoj istoj zgradi, i puštala ih u svoj život kako bi opet stekla osjećaj
kakva je nekoć bila. A sad će opet morati sve ispočetka. Garrick je izgledao pošteno i iskreno,
baš kao i svi ostali. Zato ih je ponekad znala odvesti natrag u taj dan, dopuštala im da
zagrebu po površini i postavljaju joj pitanja koja nije mogla izbjeći. Tih bi dana voljela
dolaziti ovamo, čak im se i radovala jer, iako je znala da su plaćeni za to da je slušaju,
činjenica da se netko zanima za nju, bilo to iskreno ili lažno, djelovala joj je nekako neobično
utješno.

49
 No ponekad bi joj se nešto omaklo, rekla bi nešto bez razmišljanja, pa su znali prodrijeti
kroz njezin oklop, a ona bi se opet našla kraj jezera i sve što je mogla vidjeti bile su ruke koje
mlataraju iznad vode, male prstiće koji je očajnički traže dok mu tjeme zauvijek nestaje pod
vodom.
A ona nije mogla ništa učiniti.
Prije negoli je shvatila, oči joj se napune suzama, a kad je pogledala Garricka, vidjela je
sažaljenje na njegovu licu.
»Nisam ga mogla spasiti«, tiho je rekla.
»Je li Medo bio nadomjestak za Lucasa?«
Nije odgovorila.
Garrick se nagnuo naprijed. »Je li vam Medo pomagao da zaboravite na to?«
Polako je počela kimati glavom, a zatim su joj iz usta opet navrle riječi: »Zbogom«,
rekla je. »Zbogom, dijete moje. Zbogom, moj prekrasni sinčiću.«

50
 9.

Narednog jutra našao sam u kuhinji Annabelinu poruku da je usprkos kiši

otišla na trčanje. Divio sam se njezinoj discipliniranosti, posebno zato što sam joj
rekao da u garaži imam pokretnu traku za trčanje. Nakon što sam skuhao kavu i
napravio tost, uzmem DVD s natpisom »Snimka kuće« koji mi je Craw ostavila u
Franksovu fasciklu i odnesem ga u dnevnu sobu. Vatra je gorjela, kiša je kuckala po
prozorima.
Video je započeo statičnom snimkom kuće Franksovih, snimljenom s
udaljenosti od tridesetak metara. Činilo se da je jesen, što znači da ga je Craw
nedavno snimila, možda onda kad je odlučila slučaj predati meni: lišće bakrene boje
lagano se njihalo nad krovom kuće, polja oko nje bjehu posuta hrpama zlatnog lišća
mokrog od kiše. Kad je krenula naprijed s kamerom, vjetar je zazviždao u mikrofonu
i tada po prvi put u potpunosti shvatim koliko je Franksova kuća izolirana. Nalazila
se na sredini padine brijega, s lijeve strane nastavljala se uzdizati strmina sve do
vrha brda obilježenog hrpom golema kamenja, s desne strane padina se blago
spuštala sve do Postbridgea. Krovovi sela – dim koje se u daljini nazirao iz njihova
dimnjaka – bili su jedina naznaka civilizacije kilometrima unaokolo. Ostalo su sve
bila polja razdijeljena u četvorine kakve sam već vidio na fotografijama, poput
razastrtog saga obraslog paprati iznad kojeg su se na padini nazirale žute mrlje
vrijeska.
Pred kućom dva automobila. Jedan, Mini Cooper, vjerojatno Crawin, bio je
parkiran na travi, oko četiri i pol metra ispred verande, drugi, Leonardov i Ellien
Audi A3, uz bok kuće ispod plastične nadstrešnice. Utabana od godina korištenja,
suha zemljana staza, koja je vodila od kuće prema selu započinjala je u blizini Mini
Coopera i nastavljala se ravno preko vrištine, zatim je skretala udesno i uz drvored se
spuštala prema Postbridgeu. Drveće koje je počelo gubiti lišće vjerojatno je štitilo
kuću tijekom ljeta: s gustim krošnjama moralo je izgledati poput prirodnog zida koji
je priječio pogled, tako da oni koji su bili s druge strane nisu niti znali da je tamo
kuća.
Nekoliko sekundi kasnije kamera je snimala stražnji dio kuće kojeg nije bilo na
fotografijama. Ovdje ugledam šupu za alat. Bješe mala – ne duža od 1,5 do 2 metra.

51
Iako je bila zaključana lokotom, bila je traljavo izgrađena – dio koji je bio pričvršćen
za kuću počeo se polako odvajati. Drvarnica se nije vidjela, nalazila se uz bok kuće,
ali je kamera načas snimila panj u koji je bila zabijena sjekira. Franks je tamo
vjerojatno cijepao drva.
Zatim se snimka prebacila na unutrašnjost kuće.
Ulazna vrata vodila su u dnevnu sobu koja se protezala cijelom dužinom kuće.
Iz prostorije su vodila troja otvorena vrata: kroz jedna sam vidio kuhinju, kroz druga
donju kupaonicu, kroz treća pisaći stol s kompjuterom i dvije police za knjige.
Dnevna soba bješe uredna i nenatrpana. Tri velika kožna kauča okruživala su
televizor. Blagovaonički stol. Komoda načičkana fotografijama. Prekrasan kamin od
pješčanika. Kako je Craw snimala slijeva udesno, opazim da fotografije većinom
prikazuju nju, njezinu obitelj i djecu. U stražnjem dijelu nalazilo se stubište u obliku
slova L koje je vodilo na malo otvoreno odmorište iznad dnevne sobe. Na katu
uočim još troja vrata.
U tom je trenutku Craw prvi put progovorila: »Ova je prostorija bila
podijeljena u dva dijela, ali je tata srušio zid čim su se uselili.« Nekoliko sekundi
kasnije, snimka se prekinula i kamera se našla u kuhinji. »Ovo je renoviranje koje su
započeli kad je on nestao«, nastavila je. Bilo je očito da kuhinja nije dovršena. Na
nekim mjestima još nisu bile postavljene gornje radne plohe, nijedna vrata ormarića
nisu bila pričvršćena, zidovi su bili napola obojeni, dva u krem, a druga dva u
odvratnu žutu boju koju su očito prekrivali. Craw je lagano zumirala veliki prozor
iznad sudopera koji je imao pogled na stražnji dio vrta. Ugledam lijehu s povrćem,
nekoliko cvjetnih gredica i terasu. I opet se iznenadim koliko se vrt uklapao u
okolinu. Na prvi pogled izgledalo je kao da je cijela vriština njihova.
Nakon toga slijedio je niz brzih rezova, svaka je prostorija prikazana na
tridesetak sekundi. Kuća bješe svijetla i jednostavna, sve prostorije uređene na sličan
način: zidovi neutralne boje, detalji žarkih boja, obiteljske fotografije, knjige, sobne
biljke. Na katu dvije spavaće sobe i druga kupaonica. Na kraju se Craw vratila u
gostinsku sobu u prizemlju u kojoj se nalazio pisaći stol s prethistorijskim
kompjuterom i komoda. Stajali su sa svake strane uskog prozora kroz koji se vidjela
vriština i s lijeve strane dio šupe za alat.
Odjednom na kauču kraj mene zazvoni mobitel. Pozivni broj iz Devona, ali mi
nije bio poznat. »David Raker.«
»Ovdje Clark«, reče muški glas, predstavivši se.
Gavin Clark iz JRZ-a.
»Inspektore Clark. Hvala što ste me nazvali...«

52
 »Tko ste vi?«, upita.
»Kao što sam objasnio u poruci koju sam vam ostavio, zovem se David Raker.
Istražujem nestanak Leonarda Franksa. Uvjeren sam da je radio na...«
»Ja mu nikad nisam poslao nikakav slučaj.«
»Da, tako mi je rečeno.«
»Tko vam je rekao?«
»Njegova žena.«
»Radite za nju?«
»Da«, slažem. »Nadao sam se da biste mi mogli reći kakav ste dogovor...«
»Nikad nismo sklopili nikakav dogovor, jer nikad nije ništa radio za Jedinicu«,
reče Clark. »Razgovarali smo telefonom, sviđalo mi se što je rekao, imao je savršen
životopis i ja sam počeo pripremati papire za potpis. I to je to. Kraj priče.«
»Niste s njim razgovarali o nekom određenom slučaju?«
»To se vas ne tiče.«
»Samo ga pokušavam naći.«
»Da, naravno, kao i policija.«
»Mislim da je policiji ponestalo ideja.«
»Ovo je još uvijek otvoren slučaj – to znate, zar ne? Nije moj slučaj, pa možete
raditi što god vas volja. Fućka mi se. Ali vaše bi švrljanje naokolo u traženju
odgovora moglo negdje nekome predstavljati velik problem.«
Nikad se ne može biti sto posto siguran preko telefona, no njegov gnjev zvučao
mi je istinski, a način na koji je govorio o Franksu potvrdio je sve što mi je Craw već
rekla: njezin otac nikad nije dobio slučaj od JRZ-a, jer je Clark još uvijek čekao da
odobrenje za njegov honorarni rad potpiše netko s više instance.
Zahvalim mu i prekinem.
Došlo je vrijeme da razgovaram s Ellie Franks.

53
 10.

Craw je živjela u velikoj kući uz rub Wimbledon Parka, odijeljenoj od ceste

masivnim hrastovim vratima. Nikad je nisam pitao čime se bavi njezin muž, ali dok
sam se približavao automobilom, sumnjao sam da od Meta dobiva plaću kojom bi si
mogla priuštiti ovakvu kuću.
Izgrađena je od crvene opeke, sa zabatima na oba kraja i prozorima u nizu
ispod svakoga krova. Od ulaznih vrata u dvorište se račvala prilazna staza. Kratak
lijevi odvojak vodio je do otvorenih vrata garaže na nižem nivou u kojoj je bio
parkiran Audi A3 Franksovih. S desne strane odvojak je vijugao do mjesta na kojem
je bio parkiran Mini. Isti taj vidio sam jutros na DVD-u.
Zaustavim svoj sedamnaest godina star BMW Serija 3 i pritisnem dugme na
interfonu. Zazujao je jednom. Deset sekundi kasnije, bez ikakva odgovora, vrata
glasno zaškripe i počnu se otvarati. Ugledam Craw kako gleda kroz prozor i
usmjerava daljinski upravljač prema vratima. Parkiram iza Minia.
Uzmem blok i kemijsku i uputim se k ulaznim vratima. Otvore se baš u
trenutku kad sam htio pokucati. Na vratima je stajala Craw odjevena u bijele tajice i
ružičastu sportsku majicu dugih rukava. Veoma me iznenadi njezin izgled. Nikad je
nisam vidio u ničemu drugom osim u prigušenim bojama Metovih detektiva: sivima,
crnima i plavima, u nizu identično skrojenih kostima s hlačama koji su se razlikovali
samo po boji.
»Kako si?«, upita me.
Prođem mimo nje u kuću.
»Dobro. Ti?«
»Dobro.«
Još uvijek sam se osjećao malo čudno što je vidim u ovakvom izdanju i
razgovaram s njom na ovakav način: prije osamnaest mjeseci skočili bismo jedno
drugom za vrat, a sad sam bio pozvan da svratim na kavu.
Zatvori vrata za mnom.
Unutra se, na nižem nivou, odmah ulazilo u dnevnu sobu. Naokolo po
zidovima police s knjigama, ormari, vješalica za kapute i sobne biljke; na sredini tri

54
kožna kauča žutosmeđe boje i TV s ekranom od jednog metra. Upadne mi u oči da
nema fotografija ni Crawove ni njezine obitelji, ali ne pridam tome veliko značenje.
Ona je jednostavno takva i sad shvatim njezinu namjeru: pozvala me je u svoj život,
ali je očigledno htjela da nešto od toga ostane skrovito. Poput oca, i ona je povukla
jasnu crtu između posla i doma.
Jedino mjesto na kojem je napravila ustupak bio je stolić od hrastovine između
kauča: tamo je ostavila hrpu fotografija, na svima je bio njezin otac.
»Da ti donesem nešto za piće?«, upita me.
»Kava bi bila izvrsna.«
Kimne. »Sjedni. Idem po mamu.«
Sjednem i počnem pregledavati fotografije Leonarda Franksa. Na jednoj je
stajao u startnoj poziciji za polumaraton. Iznad njegove glave na transparentu
ugledam datum: 18. rujna 2006. Nije izgledao puno drukčije nego na fotografiji koju
sam već vidio u prijavi nestale osobe. Možda mu tih sedam godina razlike nije
donijelo mnogo briga i suza – tek nekoliko novih bora oko očiju i malo više
prorijeđene sive kose – no što se tiče ostaloga, vrijeme mu je bilo veoma naklonjeno.
Pogledam ostale i nađem jednu na kojoj je stajao negdje na nekakvoj plaži, s
bradom prošaranom sjedinama i unukama oko njega. Na drugoj je bio u uniformi na
policijskoj svečanosti, svježe izbrijan, ruke prebačene preko ženinih ramena. Na
sljedećoj su se on i Craw smiješili fotoaparatu, držeći pivo u rukama dok se u
pozadini dimio roštilj. Oboje su bili na verandi Franksove kuće u Dartmooru.
Trenutak kasnije začujem glasove iza sebe pa se okrenem i ugledam kako se
Craw i Ellie spuštaju stubištem u dnevnu sobu.
Ustanem.
»Davide, ovo je moja mama Ellie«, reče Craw. »Mama, ovo je David Raker,
čovjek koga sam zamolila da nađe tatu.« Stajala je iza majke i nakon ovih posljednjih
riječi pogleda me kao da mi govori: Ja ću moći podnijeti istinu ako otkriješ da je mrtav, no
njoj još ne treba spominjati tu mogućnost.
Ja općenito nisam volio tako raditi. Bilo je veoma važno ostati iskren prema
obitelji, smanjiti očekivanja, osobito ako su njihovi voljeni nestali prije dugo
vremena. Devet mjeseci je dugo vrijeme, a Craw je to znala bolje od ikoga. No zasad
nisam htio ništa reći. Kimnula je u znak zahvale, a kad mi je prišla njezina majka,
rukovao sam se s njom.
»Drago mi je, gospođo Franks.«
»Oh, molim vas«, rekla je, »zovite me Ellie.«

55
 Bila je desetak centimetara niža od Craw, odjevena u sivu plisiranu suknju i
džemper krem boje, no fizička sličnost majke i kćeri bješe očita: iste oči, iste crte lica,
isto pomalo ukočeno držanje. Jednako kao i njezinu mužu, i na Ellie Franks je
mirovina povoljno djelovala. Dok smo pristojno čavrljali o vremenu, našalila se kako
su ona i Leonard jednom zbog snijega ostali tjedan dana zameteni u svojoj kući u
Dartmooru i tada ju je skroz izludio.
»On jednostavno nije mogao sjediti na miru«, reče nasmiješivši se i oklijevajući
sjedne na rub jednog kauča. »Na kraju sam ga skoro zavezala za saonice i gurnula
dolje prema Portsbridgeu.« No tada smiješak nestane i na licu joj se pojavi tuga.
Craw upita majku što želi popiti, a zatim nestane u kuhinji, ostavivši nas same,
kao što mi je jučer i obećala.
»Kako vam se čini opet živjeti u Londonu?«, upitam.
Omota džemper oko sebe. »Oh, pa znate...« Zastane i sumorno se nasmiješi.
»Dobro je.« Ali to nije život koji želim. »Odakle ste, gospodine Raker?«
»David. Živim ovdje u Londonu.«
»A prije toga?«
»Živio sam u južnom Devonu prije odlaska na fakultet.«
»O, stvarno?« U očima joj se pojavi bljesak nade. Nagne se i šakama pritisne
sjedalo kauča s obje svoje strane. »Znači da dobro poznajete taj kraj.«
»Velika je to pokrajina«, rekoh, pokušavajući unijeti malo realizma.
»To je tako lijep dio zemlje.«
»Da, lijep je.«
»Len i ja smo prestali voljeti grad. Pun je buke i nasilja. Uđete u podzemnu i
kao da ste se našli u ratnoj zoni. Nisam to mogla više podnijeti, a kako smo se Len i
ja bližili mirovini, sve smo češće razgovarali o preseljenju.«
»Zašto baš u Devon?«
Jučer sam ovo isto pitanje postavio Craw, ali sam se htio uvjeriti da nema
nekog drugog skrivenog motiva. Ellie slegne ramenima. »Često smo znali odlaziti
dolje, pogotovo kad smo imali pedesetak godina. Len je volio mir koji tamo vlada.
Kasnije smo postali strastveni šetači, a u Dartmoor smo se jednostavno zaljubili.«
»Nemate tamo obitelj? Nije postojao neki drugi razlog?«
Odmahne glavom. »Ne. Sva naša obitelj je ovdje.«
»I bili ste sretni tamo dolje?«
»O, da, jako sretni«, reče.

56
 »Nije bilo problema?«
»Nikakvih, uvjeravam vas. Kupili smo tu kuću otprilike sedam mjeseci prije
Lenovog umirovljenja i stalno smo odlazili dolje, kad god smo imali slobodnog
vremena. Pripremali smo je za preseljenje. A zatim je, nekoliko mjeseci kasnije, Len
napunio šezdesetu, pa smo se zauvijek oprostiti s Londonom.« Načas zastane i
pogleda fotografije svoga muža. »Ni jedan jedini dan nisam požalila što smo se
preselili, usprkos tome što se dogodilo. Iskreno mogu reći da su te dvije godine koje
smo proveli dolje, u toj kući, na tom prekrasnom mjestu, bile najbolje godine u
našem životu.«
Pustim je da načas uživa u uspomenama. Nakon toga prijeđem na neugodniji i
bolniji teren. »Kako je bilo nekoliko tjedana prije Leonardova nestanka?«
Izgledala je razočarano što sam to spomenuo.
Navalio sam, ali što sam obzirnije mogao. »Je li možda spomenuo nešto što ga
muči ili je izgledao nekako drukčiji?«
Već je počela odmahivati glavom. Shvatim da se dosad već toliko navikla na to
pitanje da je točno znala što slijedi. »Ne«, reče, »bio je dobro.«
»Melanie je spomenula da je razgovarao s čovjekom imenom Derek Cortez o
mogućem savjetodavnom poslu za Devonsko-kornvalsku policiju. Je li vam to
spomenuo?«
»Da«, reče. »Jedne smo večeri razgovarali o tome za večerom.«
»Kad je to bilo?«
»Oh, vjerojatno prošle godine sredinom studenog.«
»I kako je tekao taj razgovor?«
»Dobro. Len je oduvijek strogo odvajao posao i obitelj. To je jedna od stvari
koja mi se najviše svidjela na njemu. Sigurna sam da razumijete koliko odlučnosti i
discipliniranosti to zahtijeva, ali on je to uspio. Neću se pretvarati da nikad nije
govorio u svom poslu u Metu tijekom četrdeset dvije godine braka, no to je bilo jako
rijetko – i sasvim sigurno nikada o tome nije govorio pred djecom. No razgovarao je
o velikim promjenama i stvarima koje su mogle utjecati na nas oboje i ispričao mi je o
svom razgovoru s Derekom i kako će Derek nazvati svoju vezu u, ovaj...« Tražila je
odgovarajuće riječi.
»U JRZ-u«, rekoh. »I tada su oni stupili u kontakt s Leonardom?«
»Derek je rekao da Len najprije mora dobiti neku vrstu službenog odobrenja.
Otprilike mjesec dana kasnije – možda krajem prosinca – Len je telefonski

57
razgovarao s nekim iz Devonsko-kornvalske policije. Mislim da su ga samo htjeli
bolje upoznati.«
»Je li to bio Gavin Clark?«
»Da, baš on. Razgovarao je s Lenom, rekao mu da su veoma zainteresirani, da
bi htjeli iskoristiti njegovo iskustvo, ali da moraju čekati na odobrenje.«
»Je li Clark rekao koliko će to dugo trajati?«
»Mislim da mi je Len rekao da će trajati najmanje dva mjeseca.«
Sve je ovo potvrđivalo ono što su mi već rekli
Craw, Cortez i sam Clark. Dva mjeseca nakon toga razgovora između Franksa i
Clarka morao je biti kraj veljače ili početak ožujka. Tada je Craw bila dolje u
Dartmooru na Franksovu rođendanu 23. veljače, a on joj je spomenuo taj stari slučaj.
Što znači da ga je tada već imao kod sebe. To je također značilo da je Clark već dobio
potpisane papire i da je, iz tko zna kojeg razloga, lagao i Crawovoj i meni kad je
rekao kako Franksu nikad nije poslao nikakav dosje. Ili je, vjerojatnije, dosje poslao
netko drugi.
»Planirali smo veliko preuređenje kuhinje«, rekla je Ellie Franks, »koje je
koštalo malo više od našeg budžeta. Len je podigao dio iz svog mirovinskog fonda,
ali taj nam je fond trebao potrajati još dvadeset do trideset godina – i zato se činilo
pametnim prihvatiti dodatni posao koji nije izazivao stres.«
Ustrajala je na tom posljednjem dijelu, polako se ljuljajući: posao bez stresa koji
je možda bio razlog njegova nestanka. Ostavim joj malo vremena.
»I što se nakon toga dogodilo?«
»Kako to mislite?«
»Sjećate li se, je li dobio dosje?«
»Jest. Jednoga dana stigao je poštom.«
»Jeste li morali potpisati primitak?«
»Ne, stigao je običnom poštom.«
»Sjećate li se kad je dosje stigao?«
»Nisam sigurna.«
»Htio bih da malo bolje razmislite.«
Duboko udahne. »Možda krajem siječnja ili početkom veljače.«
»Koliko ste u to sigurni?«
»Nakon njegova nestanka, Melanie je rekla da su Len i ona razgovarali o
slučaju kojim se bavi. Veoma kratko, onda kad je došla dolje na njegov šezdeset

58
drugi rođendan, a kao što već znate, rođendan mu je 23. veljače. Znači da ga je
primio prije toga. Ne mogu se točno sjetiti, ali pretpostavljam da je prije toga već dva
tjedna radio na slučaju. Možda i duže ili možda malo kraće.«
»Sjećate li se odakle je poslan?«
»Ne, ne sjećam se.«
»Možda adrese pošiljatelja ili pečata na poštanskoj marki?«
»Ne«, ponovi. »Nisam se niti sjetila pogledati.«
»Znači, vi ste primili poštu?«
»Pa, ja sam podigla omotnicu s poda, ako se to računa kao primitak pošte. Len
nije bio kod kuće, otišao je u Ashburton kupiti neke stvari za kuću. U to vrijeme nam
je procurio krov. Podigla sam omotnicu, razvrstala ostalu poštu i njegovu stavila na
jednu stranu.«
»I to je bio vaš jedini kontakt s dosjeom?«
Zastane i kimne. »Da.«
Bješe očito da je Ellie dovoljno pametna da sama shvati – ukoliko joj Craw još
nije rekla – kako je slučaj na kojem je radio njezin muž vjerojatno bio razlog njegova
nestanka. No upitah se je li joj Craw spomenula nešto o tome odakle je došao dosje, o
mogućoj istini: da je Gavin Clark rekao Franksu kako će na svoj prvi slučaj morati
pričekati do početka ožujka, a dosje se nekoliko tjedana ranije pojavio na njihovu
pragu, potkraj siječnja ili početkom veljače.
Nagađao sam da joj Craw nije rekla. Ako jest, Ellie bi sigurno prozrela
prijevaru: da joj je, primanjem dosjea, Franks lagao o tome za koga radi ili da joj, u
najbolju ruku, nije rekao ništa. S obzirom na okolnosti, to i nije bila neka velika laž,
ali je svejedno laž. Odjeljivanje posla i obitelji je jedno, ali je već prešao tu granicu
čim je sa svojom ženom razgovarao o prihvaćanju posla za JRZ kako bi mogli platiti
renoviranje kuhinje. Ellie je znala da je radio na slučaju, samo što joj on nije rekao
istinu o tome za koga radi.
»U redu, što je s danima nakon toga?«
»Nakon čega?«
»Jeste li ga ikad vidjeli da radi na slučaju?«
»O, da«, reče. »Obično smo svakog poslijepodneva odvojili dva sata i, ako nije
bilo previše hladno, uključili grijače na terasi i sjedili vani. On bi sjedio za stolom u
jednom dijelu verande, a ja bih se smjestila na drugom, u ležaljci od šiblja.«
»Znači, sjedili ste podalje od njega dok je proučavao dosje?«

59
 »Kako to mislite?«
A zatim, trenutak kasnije, vidjeh da je shvatila: možda mu je bilo lakše raditi za
stolom ili je pak namjerno sjeo na drugi kraj verande jer nije htio da ona vidi dosje.
»Je li ikada navečer proučavao dosje?«, upitah.
»Ponekad, dok bih ja gledala televiziju.«
»I tada bi sjedio daleko od vas?«
Trzaj na njezinu licu. »Da.«
Nema šanse da tom dosjeu uđem u trag. Ako je Franksu poslan preporučenom
poštom, možda bih mogao dobiti kakav trag, ali će točno određivanje mjesta odakle
je pošiljka izvorno poslana biti kao traženje igle u plastu sijena. Pogledam Franksove
fotografije raširene na stoliću ispred sebe, zatim opet Ellie.
»Sigurni ste da niste vidjeli ništa u dosjeu? Niste ga ni nakratko pogledali dok
je Len radio na njemu: kakve riječi, imena, pojedinosti, fotografije, bilo što?«
Opet odlučno odmahne glavom. »Nisam. Sad bih voljela da sam obratila više
pažnje.«
Nakratko joj se na licu pojavi ona ista tuga. Strašno me je podsjećala na
Crawovu prilikom našeg jučerašnjeg sastanka, na sva ona vremena prije toga kad
smo znali ukrstiti mačeve. Ellie je bila malo srdačnija, no nijedna od njih nije ni u
jednom trenutku zaplakala. Ali taj je stoicizam mogao skrivati mnogo toga: patile su
i svaki pokušaj da to sakriju samo je još više isticao tugu u njihovim očima.
»Dobro«, rekoh ravnodušnim i strpljivim glasom, »znači, niste vidjeli sadržaj,
ali sjećate li se kako je izgledao? Primjerice, je li bio uvezan i izgledao relativno
sređeno? Jesu li korice bile tvrde? Je li izgledao službeno? Ili možda kao da je
sklepan na brzinu? Možda kao hrpa papira stavljena u smeđi kartonski omot?«
»Rekla sam da ga nikad nisam vidjela izbliza...« Ušuti i zagleda se u prazan
prostor između nas.
Hajde, Ellie, daj mi nešto.
Pričekam i ona se nakon nekoliko trenutaka zagleda u mene. »Koliko se mogu
sjetiti, iz daljine mi je izgledao kao dosje kakav bi napravila policija. Hoću reći, bio je
u fasciklu – čini mi se da je bio bež boje, u standardnom neuvezanom fasciklu A4, a
papiri u njemu...« Opet ušuti. »Izgledao je prilično uredno i očuvano, ali mislim da
nije bio uvezan.«
»Dobro«, rekoh i doslovce zapišem što mi je rekla. »U redu, to je jako dobro,
Ellie. Hvala.«

60
 Nasmiješi se i malo opusti. Bilo je očito da se ne voli sjećati dana kad je nestao
njezin muž. Nažalost po nju, ovo je bio tek početak.
»Ja sam pregledao Leonardovu elektroničku poštu i vidio da je još uvijek ostao
u kontaktu s nekim kolegama iz Meta. Znam da s vama nije mnogo razgovarao o
poslu, no je li možda govorio o ljudima s kojima je radio?«
»O, da, jako često.«
»Dobro. O kome?«
»Blagi Bože. O mnogima. Radio je s mnoštvom ljudi tako da mi je bilo teško sve
pohvatati. Mislim da je četiri do pet osoba smatrao najboljima: Donnu Jones,
Alastaira Jordana... ovaj... Tonya Mabena, Carlu Murray i... Bože, koga ono još? Jima
Paigea. Hoće li vam ovo barem malo koristiti?«
Pogledam popis koji sam napravio tog jutra – na njemu svih tih pet imena.
»Sjećate li se što je ta petorka radila u Metu? Vaš muž im je bio šef?«
»Nije bio Jimu Paigeu. On i Len su otprilike iste dobi i istog čina. Kad je 2011.
Len otišao u mirovinu, Jim je vodio Jedinicu za seksualne zločine... ovaj...«
»Safire?«
»Da, tako se zove.«
»A ostali?«
»Ostalima je bio šef u različitim razdobljima, iako mislim da je najduže bio
Carli. Ne znam točno koliko, no Len ju je negdje sredinom devedesetih vrbovao
negdje gore u Škotskoj, u Glasgowu ili Edinburghu, nisam sigurna. Možda i ranije. U
to je vrijeme bio viši inspektor za ubojstva i takve stvari. Nakon toga radio je u
Jedinici za bande i ona je otišla s njim, a nakon toga radio je, ovaj... o, Bože, kako se
ono zovu?«
Iz životopisa koji mi je Craw dala, znao sam da je Franks nakon odlaska iz
Tridenta, Jedinice za bande, radio u Upravi za rukovođenje i operativnu djelatnost.
»U UROD-u?«
»Da. tako je. Nakon toga se vratio i vodio Odjel za ubojstva, a Carla se vratila s
njim – i tamo je ostao sve do umirovljenja.«
»‘Carla’ je Carla Murray, je li tako?«
»Tako je.«
Zaokružim njezino ime, kao i ime Jima Paigea.
»Jeste li ikada osobno upoznali nekoga od njegovih kolega?«

61
 »Često smo viđali Jima jer su on i Len dugogodišnji prijatelji. I često su se čuli
telefonom, svaka dva tjedna, tek toliko, da malo pročavrljaju. Ljeti se znalo održati
nekoliko zabava i zajedničkih roštilja. Mi smo dva puta bili domaćini. Ne mogu reći
da smo se redovito nalazili, možda par puta godišnje. Kad je imao četrdesetak
godina, i kasnije kad je zašao u pedesete, obično bi sa svojim timom jednom tjedno
izlazio navečer na piće. Govorio je da tako podižu moral i zbližavaju se. Počastio bi
ih pivom, a oni bi se bolje upoznavali, više od onoga što bi na poslu saznali jedni o
drugima.«
»Zašto je izlazio samo do ranih pedesetih?«
»Nakon što je unaprijeđen u načelnika počeo je izbjegavati te stvari. Mislim da
je osjećao kako više ne može biti jedan od njih, da mora postojati jasna granica
između njega i onih koji rade za njega. Len je jednostavno bio takav. I to je ono što
mi se kod njega sviđalo. Bio je dobar i susretljiv prema svojim ljudima, dobro se
odnosio prema njima bez obzira na njihovu prošlost i način na koji su došli u
policiju. Ipak, kad je trebalo donijeti teške odluke, on ih je uvijek donosio.
Pretpostavljam da su ga zbog toga neki poštivali, a neki baš i nisu.« Ušuti načas,
tijelo joj klone. Odjednom je izgledala mnogo starije i krhkije. »Sjećam se da mi je
jednom rekao: ‘Katkada jednostavno moraš pustiti ljude.’ Mislim da je htio reći kako
ne možeš cijelo vrijeme svima udovoljavati.«
Ili možda uopće nije mislio na to, pomislih.
Možda je mislio na nešto posve drugo.

62
 11.

Craw se vratila iz kuhinje, stavila šalicu vrućeg čaja pred majku, meni dodala
kavu i rekla da će biti na katu ako nam nešto zatreba. Zahvalio sam joj i promatrao je
dok je odlazila, a zatim se opet okrenem k Ellie.
»Dobro, pričajte mi sada o 3. ožujku.«
Kimne, ali ne reče ništa. Na trenutak mi se učini kao da skuplja hrabrost i
pokušava se prisjetiti. »Bila je nedjelja, a nedjeljom nikad nismo bogzna što radili.«
Ušuti, nasmiješi se i pročisti grlo. »Mislim da smo se tog dana kasno probudili, popili
čaj u krevetu, pročitali novine i na smjenu prčkali po Lenovom iPadu. Kasnije smo
otišli u šetnju do Stannon Tora koji se nalazi otprilike kilometar i pol sjeverno od
naše kuće. Gore na vrhu je strašno samotno, no pogled je veličanstven. Zatim smo se
vratili na ručak i poslijepodne proveli sjedeći uz vatru i kunjajući.«
»Sve je izgledalo normalno?«
»Sve je bilo u redu.« No opet pročisti grlo i u očima joj se po prvi put pojave
suze. »Oko četiri i pol, pet sati, vatra se počela gasiti, u sobi je zahladnjelo pa sam mu
rekla da donese još cjepanica.«
»Vi ste mu rekli?«
Pitanje ju je iznenadilo. »Nisam sigurna...«
»Vi ste mu to rekli ili je sam otišao po drva?«
Znala je na što ciljam. Bi li Franks uopće izašao van da mu nije rekla? Ili je to
učinio samoinicijativno?
»Da«, reče.
»Vi ste mu rekli?«
»Da«, ponovi. »Ja sam mu rekla da ode van.« Ostatak nije izrekla, ali joj se
jasno vidio na licu. Ja sam ga natjerala da ode van – i nikad se više nije vratio.
»Znači, otišao je u drvarnicu...«
Podigne pogled, sada se malo njišući, poput boksača na užadi ringa, potom
duboko udahne i kimne. »Tako je. Mislim da je tada bilo nešto iza pet, ali je sasvim
sigurno bilo dobrano prije šest, jer sunce još nije bilo zašlo, a u to doba godine gore
na vrištini obično zalazi između deset do šest i šest i petnaest.«

63
 »Sjećate li se, je li vam prije izlaska rekao nešto?«
»Požalio se – u šali – što mora izaći na hladnoću, ali sam mu rekla da ću mu za
nagradu pristaviti čaj i odrezati lijep komad kolača.« Ušuti. Tiho šmrcne. »I tako je
ustao i izašao van, a ja sam otišla u kuhinju, pristavila kotlić i iz hladnjaka izvadila
kolač od mrkve. Kupili smo ga toga jutra u pekarnici u Widecombeu. Len obožava
njihov kolač od mrkve.«
Nešto se opet pojavi na njezinu licu. Nisam je htio pustiti da odluta. »I mislite
da je to trajalo otprilike pet minuta?«
Kimne. »Najmanje pet minuta. Opet kažem, moglo je proći i malo više. Sjećam
se da sam se udubila u čitanje nekog zanimljivog članka u novinama.«
»I što se nakon toga dogodilo?«
»Vratila sam se u dnevnu sobu i vidjela da ga još nema.«
»Koliko mu je obično trebalo vremena?«
»Minuta. Drvarnica je doslovno na kraju verande. Morao je samo izaći van,
uzeti tri do četiri cjepanice i donijeti ih natrag. Izašao je van u šlapama.«
Craw mi to nije spomenula.
Ako sam se kanio držati teorije da je sam inscenirao svoj nestanak, tada je
činjenica što nije uzeo novčanik i mobitel svakako imala smisla: ono što je držao u
novčaniku – bankovne kartice i vozačka dozvola – omogućilo bi da mu se uđe u trag,
jednako kao i mobitel. Ali ako netko planira odlazak i zna da će zauvijek nestati, zar
bi se usred zime u šlapama uputio na vrištinu?
Ovo je mogao biti još jedan način da prikrije svoju namjeru, a odjeću i obuću
mogao je već prije pripremiti i sakriti negdje u blizini. No tada mi nešto sine: Ellie je
njemu rekla da donese drva. Što bi bilo da nije? Ili da vatra te večeri nije toliko brzo
izgarala? Što da su u kući imali dovoljno cjepanica?
Ne bi izašao van.
Bilo kako bilo, na temelju videa koji je snimila Craw, sada sam točno mogao
zamisliti prizor: Ellie izlazi iz kuhinje, vidi da se nije vratio pa izlazi van i zove ga.
»Znam da će vam ovo pitanje zvučati čudno«, rekoh joj, »ali jeste li nakon
njegova odlaska primijetili da nedostaje nešto od njegove odjeće?«
»Odjeće?«
»Ili možda ruksak? Rekli ste da ste oboje često šetali, pa pretpostavljam da
imate neku vrstu ruksaka. Jeste li primijetili da je nestao prije 3. ožujka?«
»Ne«, reče. »Ne, nije nestao. Još uvijek ga imam.«

64
 Ovo se nije nužno kosilo s mojom idejom da je negdje sakrio torbu jer je bez
problema mogao kupiti novu. »Znači, kad ste vidjeli da se nije vratio, odmah ste
izašli van?«
»Da.«
»I što ste vidjeli?«
»Ništa. Nije bio u drvarnici. Obišla sam cijelu kuću. Iza je ona njegova šupa s
alatom koju ponekad zaboravi zatvoriti lokotom. Kad ga ni tamo nisam našla, vratila
sam se u kuću. Pomislila sam da smo se možda mimoišli.«
»Rekli ste da sunce tada još nije bilo zašlo?«
Bila je dovoljno pametna da shvati na što ciljam. »Nije. Dan je bio oblačan pa je
već tada bilo malo mračno, ali sam svejedno dobro vidjela sve unaokolo.«
»Sve dolje do sela i gore do vrha brda?«
»Sve«, ponovi odlučnije. I opet u njoj vidjeh Crawovu. Sada je sjedila
naslonjena na naslon kauča i držala šalicu čaja u krilu, posljednji oblačići pare iz
šalice uzdizali su joj se do lica. »Automobile možete čuti čim dođu na makadamsku
cestu, oko kilometar i pol od Postbridgea. Za vedra dana možete vidjeti da li netko
dolazi iz bilo kojeg smjera. Te je nedjelje bilo oblačno, ali nije bilo magle. Ni
izmaglice. Policajac s kojim smo Melanie i ja razgovarale dolje u Newton Abbotu,
narednik Reed, rekao mi je da možda nisam mogla vidjeti Lena, ali to je nemoguće:
da se uputio u bilo kojem smjeru, ja bih ga vidjela.«
Kimnuh, no činjenica je bila da je nešto propušteno. Steći ću bolji uvid kad
odem u kuću i pregledam okolni teren, širi od onoga koji je Craw snimila. To što
Ellie Franks nije nigdje vidjela svoga muža nije značilo da nije bio ondje. Na terenu
kao što je Dartmoor ima mnogo gudura, graba, pukotina i udubina u koje se netko
može sakriti i čekati da padne mrak.
Bezbroj mjesta na kojima se možeš sakriti.
Ili bezbroj mjesta na kojima te netko može sakriti.

65
 12.

Nakon što sam zahvalio Ellie Franks na vremenu koje mi je posvetila, Craw se
vratila i povela me iz dnevne sobe u hodnik. Tamo su bila još dvoja vrata, i jedna i
druga otvorena: jedna su vodila u radnu sobu, a druga u jednostavnu bijelu
prostoriju u kojoj nije bilo ničega osim pisaćeg stola i stolice.
Na stolu su stajale dvije kartonske kutije.
Dok smo prolazili uz radnu sobu, spazih dva kauča postavljena u obliku slova
L, stakleni stolić i kompjuter na malom stolu u kutu. Ispod njega nije stajala nikakva
stolica, ali je zato na njemu bila naslagana hrpa knjiga, no bile su predaleko da
razaberem njihove naslove. Zanimalo me je radi li njezin muž kod kuće – sadržaj
prostorije potaknuo je moju znatiželju čime se uopće bavi, ali sam znao da joj se
nimalo ne bi svidjelo takvo pokazivanje osobnog zanimanja koje bi još više istaknulo
naš prijelaz od protivnika u saveznike. A ona baš i nije bila pristaša čavrljanja. Ne
samo zbog toga što je veoma držala do svog integriteta, već i zato što je na svoj način
bila prilično nesnalažljiva u društvu i nesposobna glumiti zanimanje za stvari koje joj
nisu bile važne. Njezin muž joj je vjerojatno bio veoma važan. A moje zanimanje za
njega nije.
Kad smo ušli u prostoriju pokraj radne sobe, opet pomislim na Leonarda
Franksa, na to kako ga je Craw jučer opisala – i kako je tim riječima možda opisivala
i sebe. Dakako, na mnoge je načine sličila majci, no neke je osobine naslijedila od oca
pa načas zastanem. Bilo mi’je teško analizirati Crawovu, a nakon što je trideset pet
godina Franks gledao što su sve ljudska bića sposobna učiniti, pomislim kako će mi
biti još teže analizirati njega. Tata je bio zatvoren, rekla mi je. Sve je držao u sebi. Što
nije značilo samo to da bi s njim bilo teško komunicirati.
Značilo je i to da će ga biti teže pronaći.
»Sve su ovo tatine stvari«, reče stavivši ruku na jednu kutiju. Obje su bile
velike: šezdesetak centimetara duge i otprilike pola metra visoke. »Pokućstvo je,
naravno, još uvijek u kući u Devonu. I dio odjeće, kao i ostale stvari: njegov alat je u
šupi, a kompjuter i druge sitnice u dnevnom boravku. No sve drugo je ovdje.«
»Na njegovu kompjutoru nema ničega?«

66
 »Prastar je. Služio im je za printanje pisama i skidanje fotografija s fotoaparata.
Možeš ga pregledati kad dođeš dolje.« Ostatak se podrazumijevao: ako mi ne vjeruješ.
Podignem poklopac jedne kutije.
Unutrašnjost je izgledala kao sajamska rasprodaja: fotografije, stari dnevnici,
nekoliko knjiga, DVD-i, topografska karta Dartmoora. U biti, zbrda-zdola
napabirčeni presjek njegova života.
»Pregledala si ovo?«
Kimne. »Mnogo puta.«
U drugoj kutiji nađem više-manje isto, no ovdje je bio i iPad koji je Craw
spomenula u svojim bilješkama, tik uz uokvirenu Franksovu fotografiju koja ga je
prikazivala u uniformi na nekoj policijskoj svečanosti. Na ovoj je izgledao mnogo
mlađe, možda se tek bližio pedesetima. Stajao je na nekakvoj pozornici i rukovao se s
uniformiranim glavešinom. Na ramenima tog policajca vidjeh njegov čin – pomoćnik
komesara.
Uz iPad nalazio se SLR fotoaparat srednje klase, a do njega kutija za cipele
omotana elastičnom gumicom. Ispružim ruku i najprije izvučem fotoaparat. Na
njegovu malom ekranu počnem pregledavati fotografije – na prvoj je Ellie stajala na
njihovoj verandi. Craw reče: »Sve su te slike i na iPadu ako će ti tako biti lakše.«
»Sve?«
»Sve do jedne. Provjerila sam najmanje pedeset puta. Ali, naravno, znam da ćeš
se htjeti sam uvjeriti.« Izrekla je to kao uvredu, no nisam se obazirao, već sam samo
vratio fotoaparat u kutiju. Pokaže kutiju za cipele. »Tamo su svi njegovi rokovnici.
Prije iPada i smartphonea, tata je bio čovjek sklon papiru – sve je zapisivao.«
»Izvrsno, što se mene tiče.«
»iPad je njegov, ali su ga oboje koristili. Mama je na njega skinula mnogo videa
da mi može pokazati gdje su sve bili i što su radili kad bih ih im došla u posjet. Obje
smo ga prisilile da ga kupi nakon umirovljenja, jer su bili tamo dolje, Bogu iza nogu,
a mama se brinula da bi mogao pošiziti nakon što je cijeli život proveo u gradu.«
Pokaže fotoaparat. »No, istinu govoreći, bio je odlično. Ufurao se u fotografiranje,
bavio se svojim hobijima, planirao šetnje, ostao u kontaktu s prijateljima.«
»Kao što su Carla Murray i Jim Paige?«
Zagleda se u mene kao da je pomislila kako ju namjeravam izigrati. »Valjda.«
»Ne poznaješ nijedno od njih?«
»Jima poznajem prilično dobro, Carlu ne baš najbolje.«

67
 Iz kutije izvadim iPad. Franks je povezao svoj korisnički G-mail račun s
aplikacijom na iPadu pa, iako sam već pregledao sve poruke koje je razmijenio s
bivšim kolegama iz policije, sada sam, nakon razgovora s Ellie, jasnije vidio zašto je
za Murrayevu i Paigea rekla da su bili najbolji prijatelji njezina muža u Metu.
U razdoblju od dvije godine od Franksova umirovljenja, s Murrayevom je
razmijenio sto šezdeset sedam poruka. U jednoj je Murrayeva točno navela broj
slučajeva na kojima su zajedno radili: Mislim da ih je bilo sto trideset devet, napisala je.
Koliko su bili bliski mogao sam točno vidjeti po tome kako su se koristili istim
neslužbenim kraticama (»rupa« je bio ured komesara, tjedna izvješća koja su morali
sastavljati zvali su »glupistika« umjesto statistika) pa sam, iako su se oboje držali
svojih tema – ona uredske politike, unapređenja i vladinih rezova budžeta, a on
renoviranja, Dartmoora i života u mirovini – dobio jasan uvid u njihov odnos.
Ovaj put je samo jedna stvar privukla moju pažnju – učestalost poruka tijekom
pet tjedana prije njegova nestanka. Prije 27. siječnja kontaktirali su najmanje jednom
tjedno, katkada dva do tri puta, no to su bili samo odgovori na prethodne poruke za
koje su i jedno drugo osjećali da bi trebali odgovoriti. A nakon 27. siječnja pa sve do
3. ožujka, dopisivanje se drastično prorijedilo: jedna razmjena poruka u prvom
tjednu, ništa u drugom, zatim u trećem jedna poruka Murrayeve na koju Franks nije
odgovorio, još jedna poruka Murrayeve u četvrtom tjednu na koju je Franks
odgovorio i nakon toga ništa više. Način komunikacije u porukama nije se
promijenio, i dalje je bio prijateljski i oboje su pisali o istim stvarima, pa zašto se
odjednom smanjio njihov broj?
Htio sam razgovarati s njom i htio sam razgovarati s Jimom Paigeom. On i
Franks su zajedno stupili u službu i otada su bili prijatelji. Prijateljstvo koje traje
toliko vremena iskuje veze koje se ne mogu samo tako raspasti, a katkada te odvedu
putovima kojim čovjek ne bi htio proći ni za koga drugoga. Njihove su poruke bile
prisnije od onih s Murrayevom, u njima nije bilo mnogo poštovanja: ona se još uvijek
prema njemu odnosila s velikim poštovanjem, čak i kad su se šalili, a Paige ga je
zvao »Len« ili »general Franko« i non-stop zbijao šale na njegov račun. Doduše,
jednako kao i u dopisivanju s Murrayevom, i njihove su poruke bile pune srdačnosti.
I dok sam čitao njihove poruke s novim saznanjem kakvu je ulogu Paige odigrao u
Franksovu životu prije umirovljenja, stvari su mi se počele sve više kristalizirati:
ostali kolege njihova ranga, društveni krug u kojem su se kretali, zadovoljstvo što su
obojica pohađala tečaj golfa, nezaboravne priče o njihovu kuglačkom timu čiji su
obojica bili članovi. Poruke su sadržavale i neke korisne informacije, primjerice naziv
njihove lokalne pivnice, Zec i jazavac, o kojoj su obojica govorila s ljubavlju i za koju

68
je Paige rekao da poslužuje pravo pivo. To je bio jedini put da su njih dvojica zvučala
sentimentalno. Na poruku iz 2012, u kojoj je Franks napisao da mu nedostaje njihovo
ćaskanje u Jazavcu, Paige je odvratio kako stvari više nisu iste otkako nema njega.
»Volio bih razgovarati s njima.«
»S Murrayevom i Paigeom?«, upita Craw.
Kimnuh. »Murrayeva kaže da je s tvojim tatom radila na sto trideset devet
slučajeva. To je jako puno slučajeva. Jedan od njih mogao bi biti povezan s dosjeom
koji je poslan tvom ocu.«
»To će biti malo teško.«
»Zašto?«
»A što misliš? Čim te upoznam s njima, znat će da sam te unajmila da nađeš
tatu. Jim je stari obiteljski prijatelj, ali je član Metovog višeg kadra. Jedan poziv mom
šefu i dospjet ću pred disciplinsku komisiju. Nisam se upustila u sve ovo da bih
završila na ulici.«
»Sama si krenula u potragu za tatom.«
Na licu joj se načas pojavi frustracija.
»Gledaj«, rekoh, »znam da je to velik rizik, ali ako želiš da otkrijem što mu se
dogodilo, morat ćeš mi malo pomoći.«
Zastane, ljuta što nisam popustio. Tada joj se izraz na licu malo smekša. Sjetila
se nečega. »Zapravo, možda postoji način.« Opet zastane i razmisli. »Večeras je u
Millbanku Metova dobrotvorna zabava.Većinom će doći murjaci, ali i neki politički
glavešine i novinari, tako da nećeš upadati u oči. Osim ako, dakako, ne nabasaš na
nekog od svojih brojnih prijatelja u policiji.«
Nasmiješim se. »Murrayeva i Paige će biti ondje?«
»Paige hoće. Za Murrayevu ne znam. Već sam ti rekla da je ne poznajem tako
dobro. Samo smo se pozdravljale i to preko tate. Da ti nabavim kartu?«
»Može dvije?«
Namršti se, istoga časa posumnjavši. »Koga namjeravaš dovesti – Healya? Tako
bi sve malo živnulo. Mislim da ima manje prijatelja među plavcima čak i od tebe.«
»Ne. Već više od godine dana nisam vidio Healya.«
Unatoč načinu na koji je izgovorila njegovo ime, tuga je ostala na njezinu licu.
Colm Healy je bio njezin propali projekt, murjak kojeg je pokušala vratiti iz
provincije, osoba koju je spasila od sramotne suspenzije i osoba koja je iznevjerila
njezino povjerenje. Poznavao sam ga dulje od Crawove, ali sam o njemu imao

69
jednako mišljenje kao i ona: čovjek pun gnjeva i ogorčenja čija je agresija bila način
skrivanja vlastitih neuspjeha, a zatim čovjek slomljena srca čija je duša lutala tamnim
sjenama, još uvijek neizmjerno pogođena kćerinom smrću i slučajem koji je uništio
njegov život. Dugo vremena nisam razgovarao s Healyem, a činilo se da nije ni
Craw, no on je na neki čudan način ostao jedino ono što nam je bilo zajedničko.
»Znaš li čime se bavi u posljednje vrijeme?«
»Ne.« A tada se sjetim nečega što sam jučer rekao Annabel: Otkrio sam da život
uvijek pronađe način da te veže uz određene ljude.
Mislio sam na Healya kad sam joj to rekao. Nismo baš bili prijatelji, možda
nikad nećemo niti biti, barem ne u konvencionalnom smislu te riječi, ali je između
nas postojalo nešto: srodnost, povezanost, neka vrsta neizgovorene solidarnosti.
Nakon što ga je lipnju 2012. Craw najurila, i dok sam se ja oporavljao od ranjavanja,
ponudio sam mu smještaj u staroj kući mojih roditelja u južnom Devonu. Nije imao
kamo ići i, kako je bio jedan od glavnih razloga zbog kojih nisam umro tog dana,
osjećao sam obvezu prema njemu zato što mi je spasio život. No pet mjeseci kasnije,
u studenom, vratio se u London i otada se nisam čuo s njim trinaest mjeseci. Nazivao
sam ga, ali se nikad nije javljao. Na kraju sam shvatio da je to ono što želi.
»Dakle«, reče, »ako nije Healy, o kome se onda radi?«
»Htio bih dovesti svoju kćer.«
Namršti se. »Nisam znala da imaš dijete.«
»Nisam ni ja, sve do prije godinu dana.«
Zagleda se u mene. »Dobro.«
»Hvala ti.«
»Naravno, zbog očitog razloga ne mogu...«
»Kužim. Bit ću prepušten sam sebi.«
Promatrala me je dok sam spremao iPad i vadio kutiju za cipele. Imao sam
dojam kao da od mene očekuje pitanje zbog čega se prijavila za dobrotvornu zabavu,
ali ne rekoh ništa. Ovo će vjerojatno biti moja jedina šansa da upoznam Paigea, no
duboko u sebi, unatoč svim rezervama koje je kao profesionalka imala prema meni,
osjećaji prema ocu odvukli su je u suprotnom smjeru. Znala je da se ovo mora
obaviti.
Otvorim poklopac kutije za cipele.
Unutra se nalazio niz crnih dnevnika formata A4, poredanih s hrbatima
okrenutim nagore na kojima su zlatnim brojevima bile otiskane godine. Na jednom
kraju kutije 1982. godina, na drugom 1994. Unutra su bila još dva veća A5 notesa,

70
mnogo deblja, s bijelim koricama. Na njihovim hrbatima nisu pisale godine. Izvadim
jedan i opazim da nije služio samo kao dnevnik: Franks je upisao datume, zabilježio
sastanke i podsjetnike, skicirao mjesta zločina, navodio niz teorija i zalijepio ljepljive
papiriće.
Podignem kutiju i pokažem joj je. »I ovo si pregledala?«
»Jesam.«
»I ništa nisi našla?«
Odmahne glavom. »Iako to ne znači da unutra nema ničeg vrijednog. Bojim se
da sam previše subjektivna, previše upoznata sa životom koji je vodio, s njegovom
karijerom policajca.«
»Mogu li uzeti sve ovo?«
»Zato i jesu ovdje.«
Načas joj se na licu pojavi čudan izraz. Vjerojatno je protekla dvadeset četiri
sata provela pitajući se je li dobro učinila kad se obratila meni, ne zato što nije
vjerovala u moj instinkt ili sposobnost, već zato što je morala prihvatiti kako je
njezina uloga u ovome došla svome kraju. Razgovarao sam s njom i s njezinom
majkom. Uzet ću sa sobom ove kartonske kutije i dat će mi ključeve kuće Franksovih
u Dartmooru. Ovo je odjednom postao moj slučaj, ne njezin.
Ona je sada mogla samo čekati.

71
 13.

Restoran se nalazi na sjevernom dijelu Long Acrea, na pola puta između

Covent Gardena i Kingswaya. Nakon što sam otišao iz kuće Crawove u
Wimbledonu, nazvao sam Annabel i dao joj upute kako da dođe do restorana, a
zatim sam našao mjesto na parkiralištu u blizini Waterlooa. Bilo je hladno dok sam
prelazio rijeku – vjetar se poput vala valjao niz Temzu, a kad sam stigao na Strand,
počela je i susnježica koja mi je sledila koštanu srž.
Restoran se zvao Gustavo’s, po vlasniku. Nalazio se na drugom kraju uske
slijepe ulice, stiješnjen između agencije za nekretnine i reklamne agencije. Umjesto
bezličnih srebrnosivih ploča kakve su imale okolne poslovne zgrade, njegovo je
pročelje bilo većim dijelom stakleno. Sa svake strane ulaza lovori zasađeni u
posudama, prugasta tenda skroz izvučena kako bi zaštitila pušače od susnježice za
vrijeme pauze za ručak.
Unutra je sve bilo obloženo tamnim drvom, odijeljeni separei sa stolovima u
sredini. Bio je malen, ali ugodan, a hrana je izvanredno mirisala. Zatražim stol uz
prozor s pogledom na stražnju uličicu, tako da mogu vidjeti Annabel dok bude
dolazila.
Uzeo sam ruksak iz auta i unutra ubacio nešto iz onih kutija koje mi je dala
Craw, uključivši neke fotografije, Franksov iPad i dva bijela notesa. Čak i na površan
pogled znao sam da mi većina sadržaja iz kutija neće mnogo pomoći – stari golf
trofeji, krimići s ušima na stranicama kupljeni na aerodromu, šaljive staklene kugle.
Ali su zato iPad i rokovnici bili sasvim druga stvar. Otvorim ruksak i sve izvadim
van.
Fotografije su dobar trag, ali nisu prikazivale ništa što već nisam vidio. Ova je
zbirka sadržavala više onih koje su prikazivale njegovu profesiju nego obiteljski
život – od starosti izblijedjela snimka s božićne zabave kako s kapom Djeda Mraza
sjedi na rubu stola u uredu koji je izgledao kao kriminalistički odjel, okružen s tri
policajca, sva trojica u komičnim pozama. Slika kako ozbiljno sjedi za svojim stolom,
zatim u običnoj odjeći stoji na podiju prekriženih ruku i sluša nekoga koga
fotoaparat nije snimio, službena policijska fotografija koja ga je prikazivala u odori.

72
 Negdje na polovici hrpe, umetnutu između različitih fotografija s njegova
posla, nađem jedinu fotografiju na kojoj nije bio on. Ni on, ni njegov posao, ni
policija, ni njegova obitelj. Umjesto toga, izblijedjela slika Dartmoora, snimljena
negdje usred zime. Zemlja prekrivena plaštem mraza, paprat se uzdiže iznad trave
bijele poput krede, između nje mahovinom prekriveno kamenje, posuto posvuda,
kao da je palo s neba. Onaj tko je snimio fotografiju nalazio se na nekoj uzvisini,
možda na zaravni ili vrhu brežuljka iznad doline okružene dvjema strminama. Na
samom dnu, u procjepu, nalazio se mali kameni most, iza njega obris zvonika. Od
mjesta s kojeg je slikano pa do mosta moralo je biti oko dvjesto pedeset metara,
potok, srebrn na ranom jutarnjem svjetlu, protjecao je gotovo cijelom dolinom.
Pomaknem malo sliku i podignem je prema svjetlu.
Na lijevoj strani, na prirodnoj zaravni padine, nalazili su se ostaci kolibe
kopača kositra, pravokutnik sivog krša ukopan u travu na mjestu gdje su nekoć
stajali temelji kuće. Opet pogledam toranj, pokušavajući se sjetiti gdje je mogla biti
snimljena slika. Ako je ono zvonik, onda je to crkva. Ako je to crkva, onda je tamo
vjerojatno selo. Nije bio Postbridge, jer on nije imao crkvu sa zvonikom, ali ovo je
definitivno Dartmoor: paprat, koliba, vriština. Zašto je Franks spremio ovu sliku
zajedno sa slikama iz svoga života provedenog u Metu? Ili je ovdje bila samo
greškom?
Odložim sliku sa strane i usredotočim se na iPad.
Aplikacije su zauzimale dvije stranice, no desktop je izgledao samo mrvicu
drukčije od onoga kakav je bio kad je došao potpuno nov iz tvornice. Nijednu
aplikaciju nije podijelio u podmape niti ih pokušao svrstati na bilo koji način, a ono
malo što je sam dodao nije nimalo odudaralo: BBC iPlayer, 4OD, Skype, Sky Go,
aplikacija za čavrljanje, mape za šetače. Logirao sam se na Skype da vidim kako
izgleda popis njegovih kontakata i našao samo dva imena: Crawovu i njezina brata.
U Videu nije dodao ništa, u Glazbi deset kompozicija, sve klasične, u Kontaktima nije
bilo imena, ništa u Podsjetniku ni Bilješkama, nikakve pretplate za novine u
Newsstandu.
Elektroničku poštu sam već pregledao pa krenem na Safari, slijedeći unatrag
Franksovu web-povijest. Njegov život na Internetu odražavao je ono što je imao u
aplikacijama: šetnje oko Dartmoora, sport, malo televizijskih emisija i filmova te
višekratni posjeti stranici o amaterskoj fotografiji i traženje savjeta kako će snimiti
dobre fotografije svojim SLR fotoaparatom.
Pritiskom na Fotografije otkrio sam dvjesto pet slika i dvadeset jedan video.
Mnoštvo slika kuće prije i nakon njihova useljenja, neke su prikazivale renoviranje,

73
neke Craw i njezinu obitelj na njihovoj verandi, jedna Franksa kako pored kuće
popravlja njihov Audi – no većinom su sve bili pejzaži.
Na mnogima Ellie, okružena veličanstvenim prizorima: brežuljcima koji
nestaju u sivoj jutarnjoj magli, sunce koje zalazi iza nje, velika obrađena polja, krave
na ispaši, litica koja se uzdiže u sumraku. Opet pogledam fotografiju koju sam
odložio sa strane, sliku doline i ostatke kolibe kopača kositra. Sve slični prizori. On je
bio fotograf-amater, dovoljno zainteresiran da sate i sate provede na Internetu i
sazna kako bi mogao snimiti bolje fotografije. I to što je pokušavao snimiti ovaj dio
svijeta, imalo je smisla.
Nisam imao slušalice pa isključim ton i počnem pregledavati videosnimke.
Nalazile su se između fotografija i lako se uočavao obrazac: sve je fotografije snimio
SLR fotoaparatom i kod kuće ih prenio na kompjutor, potom na tablet. Svi videi
snimljeni su izravno na iPad.
Prvi je snimljen mjesec dana nakon njihova preseljenja u Dartmoor. Snimila ga
je Ellie – Franksa kako batom razbija pregradni zid u dnevnoj sobi. Sjetih se što je
Craw rekla dok je snimala kuću: Ovdje su bile dvije prostorije, ali je tata srušio zid
kad su se uselili.
Sad sam ga prvi put vidio u pokretu, njegovu prorijeđenu sijedu kosu s
razdjeljkom, natopljenu znojem, još uvijek vitko tijelo visine metar osamdeset tri,
usprkos malom trbuščiću. Isprva je krenuo oprezno, kao da je svjestan ograničenja
svoga tijela, ali čim je zamahnuo batom, uhvatio je ritam i njegova je dob postala
potpuno nevažna. Iako u šezdesetim godinama, još uvijek je bio snažan i pun
energije, udarao je po zidu sve dok od njega nije ostala samo razmrvljena žbuka,
drveni potpornji i prašina.
»Uživao si?«, rekla je Ellie. Mikrofon na iPadu držala je preblizu, pa joj je malo
iskrivio glas. Franks je čistio ostatke onoga što je ostalo od zida. Osvrnuo se preko
ramena, pogledao ju i nasmiješio se. Već sam ga vidio kako se smiješi na slikama koje
mi je Craw dala, ali nikad ovako: stajao je zadihan, znoj je blistao na njegovu licu,
natopio mu odjeću. No izgledao je opušteno. Smiješak je bio iskren.
Uspravio se. »Špijuniraš me?«
»Samo malo.«
»Više bih volio posao s punim radnim vremenom nego ovo.«
Zahihotala se i tu je video prestao.
Drugi su mi filmovi dali još jasniju sliku života Franksovih u mirovini: o tome
kako kuća polako poprima oblik, kako dovršavaju teške poslove, zatim dolazi niz

74
obrtnika i potpuno transformiraju dnevnu sobu, njih dvoje planiraju sljedeći posao,
preuređenje kuhinje, razgovaraju o budžetu, kako bi trebala izgledati. Sve je snimila
Ellie, što je samo potvrdilo da je njezin muž bio zainteresiran samo za fotografiju, ne
za film. Bilo je i manje značajnih trenutaka. Ellie snima svoga muža dok se penju na
brdo, vjetar zviždi u mikrofonu mijenjajući im glasove, Leonard joj nešto govori,
očito neku dobrohotnu šalu na njezin račun, zatim joj pruža ruku da joj pomogne
prijeći preko potoka. Na kraju Ellie pokušava snimiti oboje koristeći funkciju iPadove
kamere na prednjoj strani, dok se Franks pretvara da ih slika SLR fotoaparatom koji
mu visi oko vrata.
To je ono po čemu su se videi i fotografije veoma razlikovali. Većina fotografija
samo je zagrebla po površini – prikazivala je kako je netko od njih izgledao toga
dana, u što je bio odjeven, mjesto gdje je slika snimljena. No video je nešto posve
drugo: ovi njihovi zajednički trenuci bili su sve što mi je trebalo da steknem uvid u
njihov odnos, ovo je bio nepatvoren i istinski presjek njihova života koji je oživio
pred mojim očima. Ako sam gajio ikakve sumnje u njihov brak, ako sam se
poigravao idejom da je možda otišao jer ništa nije osjećao prema svojoj ženi, sada se
sve to raspršilo.
To fotografije nikad ne mogu pokazati, pomislih.
A opet, nekoliko trenutaka kasnije, pogled mi odluta s filmova i vrati se na
fotografiju koju sam odložio sa strane.
Zato jer sam nešto uočio.

75
 14.

Leonard i Ellie su u travnju 2011. počeli koristiti iPad, vjerojatno ubrzo nakon
što je poklonjen Franksu, negdje u vrijeme kad je otišao u mirovinu. Dok sam
pregledavao popis fotografija i videa s navedenim datumima, primijetim na iPadu
jednaku fotografiju kakvu sam našao i u kutiji – snimku doline, crkvenog zvonika i
ostataka kolibe kopača kositra – ali u digitalnom obliku.
Samo što nije bila posve jednaka.
Razvijena fotografija bila je stara i izblijedjela. Nemoguće je odrediti koliko
stara, ali se dugo vremena nalazila u kutiji, zametnuta među ostalim fotografijama.
Uzevši u obzir njezinu starost, očito je snimljena na 35-mm film, ne digitalno. Ovo
nije bila nikakva super oštra slika sastavljena od desetak milijuna piksela. Bila je
malo mutna, imala je onu posebnu nijansu kakvu dobiju sve fotografije razvijene s
filma – ili barem filma u rukama amatera.
Međutim, sve slike koje je imao na iPadu bile su digitalne: visoke kvalitete,
savršenih piksela. Sve do jedne, uključujući i onu koja je prikazivala dolinu, iako se
vrlo malo razlikovala od razvijene fotografije: snimljena je iz gotovo istog kuta, na
njoj je bio isti prizor, iako je bila malo bolje zumirana. Čak je i mraz bio tu, samo što
ga nije bilo onoliko mnogo, a na desnoj strani, dolje prema dolini, nalazilo se nešto
novo – stupovi ograde. Pogledam datum kad je posljednji put modificirana: 12.
travnja 2012. Godina dana nakon njihova preseljenja u Dartmoor.
Ista lokacija, samo godinu dana kasnije.
Iz nekog nepoznatog razloga vratio se u dolinu i pokušao snimiti istu
fotografiju. Ali zašto? Jer se razvijena fotografija raspadala? Pogledam noviju,
digitalnu verziju, i sjetim se razgovora s Ellie: Često smo išli dolje u Devon, naročito kad
smo imali pedesetak godina. Len je volio mir koji je tamo vladao. Kasnije smo postali
strastveni šetači i jednostavno smo se zaljubili u Dartmoor.
Postojalo je mnogo razloga zbog kojih su u razmaku od godine dana snimljene
dvije, tek neznatno različite fotografije iste doline. Možda je to mjesto za njih imalo
neki poseban značaj pa su ga htjeli zauvijek zabilježiti. Možda je ovo bilo mjesto o
kojem je Ellie govorila, mjesto na kojem su se zaljubili u Dartmoor. Ili im je to bilo
omiljeno mjesto za šetnju.

76
 Izvadim mobitel i nazovem Craw na fiksni telefon, nadajući se da je njezina
mama kod kuće. Ellie se javila nakon petog zvona. Čavrljali smo nekoliko trenutaka,
a zatim je upitam za fotografiju. Isprva nije shvatila na što mislim.
»Oh, Len je obožavao fotografiranje. Rekao je da će mu se više posvetiti kad
bude u mirovini.«
»Zanima me baš ta fotografija.«
»Zašto baš ta?«
Nemam pojma zašto, samo znam da nešto ne štima u vezi s njom i činjenicom
da postoji njezina novija, gotovo ista verzija. Bez svih prikupljenih činjenica, činilo
mi se da se još ne isplati krenuti za tim tragom pa sam malo izmijenio istinu.
»Prilično sam uvjeren da znam gdje je snimljena većina fotografija. Ali ne i ova.
Mislim da nije snimljena u Postbridgeu. Prikazuje dolinu s crkvenim zvonikom u
daljini i ostacima kolibe kopača kositra na...«
»Ostacima čega?«
»Kolibe kopača kositra. One hrpe kamenja koje ste često viđali u Dartmooru
nekoć su, prije industrijskog sloma, bile kolibe rudara koji su iskopavali kositar.«
»Ah, da, naravno.«
»Dakle, na ovoj fotografiji koju imam, u daljini se vidi crkveni zvonik, a na
lijevoj strani koliba. Sjećate li se toga? Možda je to bilo mjesto koje ste vi i Leonard
voljeli?«
»Nisam sigurna.«
»Ništa vam ne zvuči poznato?«
»Teško mi je reći kad je ne vidim.«
»U redu. Gospođo Franks, imate li e-mail?«
»Ellie. Da, imam.«
»Da vam pošaljem sliku da je možete vidjeti?«
»Da, naravno.«
Dala mi je svoju e-mail adresu.
Mobitelom snimim sliku i pošaljem je.
»Biste li je mogli odmah pogledati?«, upitah.
»Dobro. U redu.«
»Izvrsno. Hvala vam.«
Prekinem i stavim razvijenu sliku do one na iPadu pa snimim obje. Razlika je
sada bila još uočljivija. Ellie me nazove nakon nekoliko trenutaka.

77
»Ne«, reče. »Uopće ne prepoznajem to mjesto.«
»Nikad niste bili tamo s Leonardom?«
»Nisam. Barem koliko se sjećam.«
»Ne znate koja je ono crkva u pozadini?«
»Ne, žao mi je.«
Pogledam slike. »Je li ikada bez vas odlazio u šetnju?«
»Jako rijetko.«
»Ali se znalo dogoditi?«
»Da«, reče. »Ponekad.«
»Je li to većinom bilo onda kad ste bili zauzeti nekim poslom?«
»Većinom, da.«
»Ali ne uvijek?«
»Ne.« A zatim brzo doda: »Ponekad je volio biti vani potpuno sam.«

78
 15.

Nekoliko minuta kasnije, kad sam popio kavu, stigla je Annabel, lica crvena od
hladnoće, kose zalijepljene za vlasište od susnježice.
»Mokra sam kao miš«, reče.
»Meni izgledaš lijepo.«
»Pristran si.«
»Istina. Kako ti je bilo u velikom gradu?«
Nasmiješi se. »Završila sam obilazak zamišljajući kako izgleda London s vrha
London Eyea2 jer nisam htjela uzeti drugu hipoteku na kuću kako bih platila
ulaznicu.«
»A ostalo?«
»Sve je drugo bilo izvanredno. Obilazak autobusom bio je jako zabavan,
galerija Tate predivna. Sviđala mi se i vožnja podzemnom, iako nikad neću shvatiti
kako to ljudi mogu podnositi za vrijeme špice. Mislim da nema ničeg goreg od toga
da si deset minuta prisiljen udisati smrad ispod pazuha drugih ljudi.«
»Pravi je sretnik onaj tko svakodnevno mora samo deset minuta udisati taj
smrad, vjeruj mi.«
Oboje naručimo odrezak. Upita me kako sam proveo jutro pa joj rekoh da sam
bio u Wimbledonu, a o ostalom sam govorio samo nešto neodređeno, ne zato što
nisam imao povjerenja u nju, već zato što nisam htio da sazna kako mi se Leonard
Franks još uvijek mota po glavi, niti da pomisli kako mi ovaj ručak i njezin dolazak
nisu važni. No tada sam počeo osjećati krivnju jer se sjetih kako sam joj rekao da joj
nikad neću lagati niti nešto tajiti. I tako sam joj ispričao o čovjeku koji je nestao i što
mi je činiti.
»Izašao je iz kuće i nikad se više nije vratio?«
Kimnuh.
»Pa kamo je mogao otići?«

2
Golem svojevrsni vrtuljak na južnoj obali rijeke Temze podignut 1999. godine

79
 »Ne znam.« Privučem k sebi čašu vode. »Poznaješ Dartmoor jednako dobro
kao i ja. Područje je golemo, ali veoma izolirano. Nađi određenu točku i vidjet ćeš
sve kilometrima daleko. Na temelju fotografija koje sam vidio, čini se da su imali
nesmetan i jasan pogled na obližnju dolinu. Ako je Franks par minuta bio vani i
odlučio otići, ili je to umjesto njega odlučio netko drugi, žena bi ga negdje vidjela.«
»A nije ga vidjela?«
»Nije.«
»Ne misliš li da je to malo...«
»Čudno?«
Slegne ramenima. »Htjela sam reći ‘jezivo’.«
Pogledam sliku doline. »Da, definitivno je malo jezivo.« Spremim fotografiju,
notese i iPad u torbu i rekoh joj: »Slušaj, večeras sam pozvan na dobrotvornu zabavu
u centru Londona. Za policiju. Mislim da bih trebao ići. Tako bih jednim udarcem
ubio dvije muhe.«
»Posao i užitak?«
»Većinom posao.«
Nasmiješi se. »U redu.«
»Žao mi je zbog toga.«
»Ne, ne, moraš ići.«
»Pomislio sam da bi i ti mogla sa mnom.«
Dok nam je konobar posluživao dva piva, promatrao sam izraz na njezinu licu,
opčinjenost i uzbuđenje što sam je upoznao sa slučajem, i tek sam tada shvatio koliko
mi je to čudno. Derryn je umrla prije nego što je broj mojih slučajeva nestalih osoba
postao dvoznamenkast, a za Liz je sve to bilo previše pa smo stigli do toga da sam joj
potpuno prestao pričati o svom poslu. Gledala je kako me muče, uhićuju i ostavljaju
da umrem i nije vidjela nikakve logike u tome da se vratim takvom poslu, poslu koji
me je koštao gotovo svega.
Nakon Derryn pa sve do Annabel, nisam imao s kim razgovarati o svojim
slučajevima. Često sam se pitao je li to bio jedan od razloga zbog kojeg su mi nestali
bili toliko važni da sam još uvijek njihove slučajeve držao naslagane kod kuće na
polici. U trenucima osame, kad nisam imao kamo ići, često sam se znao zateći kako
promatram lica ljudi kojima sam pomogao – bio je to nijemi ritual u kojem sam u
riješenim slučajevima tražio nadahnuće. Zbog toga sam možda više sličio Leonardu
Franksu nego što sam mislio.
Jer smo obojica imali tajne.

80
Samo što su moja prošlost i sve moje tajne bile tamo gore na toj polici.
A njegove negdje vani u Dartmooru.

81
 16.

Čim smo stigli kući, Annabel je rekla da želi nazvati Oliviu te sam je pustio
samu, uzeo kutije iz automobila i odnio ih u gostinsku sobu. Craw mi je dala
podatke o svom bratu pa mu poslah e-mail u kojem sam se predstavio i pripremio ga
na mogućnost da ću ga možda morati i nazvati. A Crawovoj sam već prije rekao da
kaže mužu kako ću možda morati razgovarati i s njim. No, s obzirom na to da je na
dan Franksova nestanka, i danima nakon toga, bio kod kuće s djecom, a njezin brat u
Australiji, činilo mi se sve nevjerojatnijim da ću morati nazvati bilo koga od njih
dvojice.
Na kompjutoru sam otvorio dokument u kojem sam katalogizirao sav sadržaj
kutija, sve do golf trofeja i staklenih kugli. Craw mi je rekla da je očev kompjutor još
uvijek u Dartmooru, vidio sam ga i na videu koji je snimila, ali sam ga svejedno htio
pregledati. Zasad maknem kutije i suzim njihov sadržaj na tri važne stvari: notese,
iPad i fotografije.
Ovaj se put usredotočim na notese.
Još dok sam bio u kući Crawove, prelistao sam neke od običnih dnevnika u
crnim koricama, one od 1982. do 1994, koje je Leonard koristio kao obične rokovnike.
Bijeli notesi bili su više od toga. Osim što je u njima bilježio svoje sastanke i važne
datume, u njih je upisivao i svoje teorije i imena, skicirao mjesta zločina, umetao
kompjutorske ispise, ljepljive papiriće i račune.
Oba su bila jednaka: bijeli, s tristo pedeset stranica uvezanih u korice od bijele
čvrste tkanine, hrbata prošivenih crvenom elastičnom vrpcom i s džepovima na
unutarnjim stranama stražnjih korica u koje je spremio zabilješke na mnogobrojnim
komadićima papira, vjerojatno onda kad mu notes nije bio pri ruci, popise pitanja,
grafikone izrezane iz novina koji su prikazivali policijsku statistiku. Sličili su na
dnevnike, iako to nisu bili u pravom smislu te riječi, jer nije svugdje upisao datume i
ponekad je između zapisa znalo proći i više tjedana. I nije pisao samo o poslu –
koristio ih je i kao podsjetnik za privatne stvari. Na stranicama nisu bili otiskani
datumi, samo crte, ali su zapisi ipak bili upisani kronološkim redom. Prvi je
započinjao u svibnju 1995, na dan kad je počeo raditi kao načelnik.
»Zbog čega ta iznenadna promjena?«, upitao sam Crawovu u njezinoj kući.

82
 »Kako to misliš?«
»Prije svibnja 1995. koristio je ove crne klasične dnevnike«, rekao sam i izvadio
jedan iz kutije. »Nakon toga prebacuje se na ove bijele i u njih upisuje sve i svašta.«
Otvorio sam džepić na unutarnjoj strani poleđine. »Pogledaj što je sve spremio ovdje:
papiriće na koje je nabacio ideje, izreske iz novina, čak i papirnati ubrus s nekakvim
popisom.«
Slegnula je ramenima. »Već sam ti rekla da je bio stara škola. Odrastao je u
svijetu u kojem je papir bio najbolje policajčevo oružje. Uvijek je nešto zapisivao, čak
i kad se Met počeo modernizirati. Da mu na kraju nisu poklonili taj iPad, vjerojatno
bi sam opustošio cijelu prašumu.«
»Znači, u svibnju 1995. prebacio se na ove...«
»Jer je tada unaprijeđen u načelnika. Mislim da je, dobivši unapređenje, osjećao
potrebu da se još više iskaže. Da impresionira glavešinu. Možda je mislio da svakoga
trenutka u svakome danu mora vrhunski obavljati svoj posao.«
Ta dva notesa će me sasvim sigurno zaposliti: prvi se odnosio na razdoblje od
1995. do 2004. pa, iako sam mogao neke dijelove odmah odbaciti – poput ideja što će
pokloniti Ellie za rođendan – ipak je sadržavao devet godina njegova života. Drugi je
pokrivao razdoblje od 2004. pa sve do njegova nestanka, zapisi su postajali sve kraći
i rjeđi kad je prevladala nova tehnologija, posebno nakon njegovog umirovljenja
2011. Posljednji zapis, dan prije njegova nestanka, bio je popis stvari za uređenje
kuće koje mora kupiti u trgovini u Ashburtonu. Sjetim se da mi je Ellie rekla kako im
je curio krov.
Instinktivno osjetim da bih u ovim notesima mogao naći neke odgovore, da ga
je čak i osamnaest godina nakon tog prvog zapisa progonio neki događaj ili neka
loša odluka. Najveće tajne uvijek su najdublje zakopane, ali ih se svejedno može
otkriti. Prošlost je krhka. Potrebna je samo jedna greška, jedan previd, jedan krivi
korak i sve će se srušiti. Samo moraš naći pravu pukotinu po kojoj ćeš kopati.
Otvorim džepiće na poleđinama notesa i svrstam njihov sadržaj u dvije hrpe:
od 1995. do 2004. i od 2004. do 2013. Svaki je džepić sadržavao stranice istrgnute iz
nekih drugih blokova, pisma čije je poleđine Franks iskoristio za zabilješke,
desetljećima stare račune, a u notesu od 2004. do 2013. nalazila se čak i rođendanska
čestitka. Počnem ih pregledavati, ali sam se vrlo brzo izgubio. Notesi su barem bili
ispisani logičnim kronološkim slijedom, a ovdje nije bilo nikakva reda: telefonski
brojevi bez imena, imena bez telefonskih brojeva, popisi bez smisla, računi za
ručkove i grickalice koje je kupio. Ovo je moglo ukazivati samo na osobu koja

83
kompulzivno čuva sve stvari, koja ne želi ništa baciti, bilo iz navike ili zbog nekog
urođenog straha da bi mogla ostati bez nečeg važnog.
Možda je tu i vrijeme bio razlog: zbog prevelike zaposlenosti spremao je u
notese sve što je smatrao imalo važnim, s namjerom da to kasnije razvrsta. No što je
više otezao s razvrstavanjem, to mu je bilo teže sjetiti se što je važno, a što nije, pa je
sistematiziranje postajalo sve zamršenije.
Ako je ovdje uopće bila riječ o sistematiziranju.
Vratim se na početak i opet počnem prelistavati notese, ovaj put mnogo
metodičnije, zapisujući imena i brojeve koji su se više puta ponavljali u dokumentu u
kojem sam katalogizirao njegove stvari. Usprkos tome što uz neke brojeve nisu bila
navedena imena i obratno, nakon nekog vremena sam iz popratnih bilježaka te
mjesta koja je zapisao, počeo stjecati jasniji dojam s kojim je ljudima radio u
pojedinim razdobljima svoje karijere, kao i na kojim su se sastancima i slučajevima
njihovi putovi ukrštali. Trenutno zanemarim sve osobne zapise: društvene obveze,
dane koje je proveo s Craw i njezinom obitelji, popis stvari koje su mu trebale za
renoviranje kuće, neku vrstu ad hoc dnevnika koji je napisao dok je bio u posjetu sinu
u Australiji. Kasnije ću se vratiti na te stvari, jer moram sve pregledati i proučiti, a
zasad ću se usredotočiti na imena i događaje povezane s njegovim poslom tijekom
razdoblja od osamnaest godina koje su notesi pokrivali.
Sat kasnije ušla je Annabel i rekla da se ide spremati za policijsku dobrotvornu
zabavu. Rekoh joj da ću i ja uskoro. Nakon toga vratim se notesima, usredotočivši se
ovaj put na slučajeve koje je Franks izravno spominjao.
Kad ne bih dobio dovoljno podataka iz kojih bih mogao zaključiti o kakvom se
slučaju radi, uspoređivao sam ih s podacima iz novina koje sam imao. Koristeći
internetske članke uspio bih identificirati svaki slučaj, od prve objave priče, do
otkrivanja osumnjičenika, njegovog izvođenja pred sud i zaključenja slučaja. Tako
sam ukratko zabilježio svaki slučaj i na kraju ih izbrojio sto četrdeset četiri, što ni
izbliza nisu bili svi slučajevi na kojima je radio u razdoblju od osamnaest godina koje
su pokrivali notesi, ali su bili svi slučajevi koji su u njima navedeni, što je ipak bila
pristojna polazna točka.
Razlog mog truda bio je očit: ako je, kako je Craw sugerirala, taj njegov
posljednji slučaj na kojem je radio na neki način utjecao na njega, činilo se logičnim
pretpostaviti da je zapisao neke pojedinosti, svoje sumnje ili frustracije. A ako je to
bila istina, onda je to značilo da bi taj slučaj trebao biti na mom popisu.
Pročitam sve slučajeve i drugi put, pokušavajući bolje upamtiti imena,
telefonske brojeve, poprišta zločina i istražitelje. Sjetih se nečega što mi je Ellie rekla

84
pa u svom bloku nađem dio razgovora koji sam ranije vodio s njom. Doslovno sam
zapisao što je rekla: »Koliko se sjećam i onako izdaleka, izgledao je kao policijski
dosje. Hoću reći, bio je u fasciklu, mislim, bež boje. Standardni uvezani A4 fascikl.«
To nije bio službeni policijski dosje – sada mi je to bilo očito. No tada ugledam
zabilješku koju sam zapisao prethodnog dana: Je li pošiljatelj bivši policajac? To bi
objasnilo njegov uredan izgled i posložene papire, objasnilo bi kako je netko mogao
složiti izazovan dosje. Ta je osoba točno znala što radi: s kojim detaljima upoznati
Franksa i što bi mu moglo privući pažnju. Dakako, alternativa je da se uopće ne radi
o bivšem policajcu, već o aktivnom koji nije želio raditi po pravilima.
Aktivnom kao što su njegovi prijatelji Murrayeva i Paige.
Proučavao sam dokument koji sam sastavio i usredotočio se na njihova imena.
Jednako kao i u dolaznom sandučiću njegove elektroničke pošte, ovo dvoje je
dominiralo i u njegovim notesima. Carlu Murray većinom je spominjao u vezi
određenih slučajeva, isprva kao svoju desnu ruku, a zatim, kako su godine prolazile
i Franks napredovao, kao istražiteljicu u koju je imao najviše povjerenja. Jima Paigea
većinom je spominjao u vezi društvenih događaja, igranja golfa i dobrotvornih
zabava, ali i niza sastanaka rukovodećeg kadra.
Vratim se sadržaju koji sam izvadio iz džepića – komadićima papira, ljepljivim
papirićima, rođendanskoj čestitki, popisima, svemu što je zapisao, i napravim ono
što sam propustio prvi put – bacim sve ono što sam smatrao nevažnim. Dvije hrpe
odbačenih nasumičnih ideja, zabilježenih misli koje je Franks vjerojatno smatrao
vrijednim zapisivanja kad nije bio u svom uredu ili kad je bio na sastanku, ali koje
najvjerojatnije nikad više nije niti pogledao. Istinu govoreći, nimalo me ne bi
iznenadilo da je tjedan dana, nakon što je nešto od ovoga spremio u notes, zaboravio
na što se odnosilo. Na kraju mi dvije stvari privuku pažnju: jedna iz notesa od 1995.
do 2004. i druga iz drugog notesa.
Prva je bila komad papira s crtežom.
Druga letak pivnice.
Papir širine desetak centimetara bio je istrgnut iz bloka s crtama. Na njemu je
Franks kemijskom olovkom nacrtao nešto:

85
 Do toga je zapisao: »BROLE 108«. Nikakvog datuma, nikakve oznake kad je to
nacrtao, osim očitog zaključka da je to moralo biti negdje između 1995. i 2004.
Usporedim to sa svojim dokumentom koji sam sastavio, sa svim slučajevima koje je
naveo u notesima i ne nađem nijedan koji se zvao »BROLE 108«.
Zgrabim mobitel, snimim crtež i nazovem Craw na mobitel. Nije se javila pa
nazovem njezin fiksni broj kod kuće. Javi se Ellie. Nakon kratkog čavrljanja, upitam
je: »Znači li vam što ‘BROLE 108’?«
»Ne, što je to?«
»Našao sam to u Lenovim bilješkama.«
»Mislite li da je nekakva šifra?«
Pogledam komad papira i letak pivnice. »Možda. Trenutno je teško reći. A broj
108, znači li vam on nešto?«
»Jedan, nula, osam? Ne.«
»A slova B, R, O, L, E? Znače li ona nešto?«
»Mogle bi, valjda.«
»Ali ih Len nije spominjao?«
»Ne.«
»Upravo sam vam poslao još jedan e-mail. Možete li ga pogledati?«
Odložila je slušalicu. Otprilike minutu kasnije, nakon što je pogledala crtež,
opet se javila. »Što je to?«
»Nije vam poznato?«
»Nije.«
Odvojim taj komad papira od svega ostalog i pogledam letak. Reklamirao je
pivnicu Zec i jazavac. Odmah se sjetim naziva te pivnice iz poruka koje su Franks i
Paige razmjenjivali 2012. Nalazila se na Broadwayu, u blizini ulaza u podzemnu kod
St. James Parka i Scotland Yarda. Paige ju je pohvalio zbog piva, a zatim su poruke
postale sentimentalnije. Franks je napisao kako mu nedostaju njihovi tjedni odlasci
na pivo, a Paige odvratio kako su se stvari promijenile otkako je Franks u mirovini.
Te su me poruke iznenadile jer je to bila jedna od rijetkih prilika u kojima su
pokušali otvoreno govoriti o svom prijateljstvu. Iz njih se moglo zaključiti da je
pivnica obojici ostala u lijepoj uspomeni, da je značila nešto posebno u njihovim
životima, da je bila dio njihove rutine.
Na prednjoj strani letka oglašavala se reklamna akcija: Zaboravite na
novogodišnju tugu!, pisalo je velikim slovima. Naš trokatni sendvič na domaćem kruhu i

86
pivo po vašem izboru za samo 7 £ – danas za ručak i za svaki ručak ovoga mjeseca! Ispod je
naveden rok i uvjeti. Akcija je trajala od 1. do 28. veljače 2013.
Ellie je još uvijek bila na liniji pa je upitam: »Sjećate li se, jeste li u veljači bili s
Leonardom u Londonu? Možda u posjetu Melanie?«
»U veljači...« Stanka. »Ovaj, morala bih provjeriti u rokovniku.«
»Možete li to sada učiniti?«
»Mogu. U redu. Ako mislite da će vam to pomoći.«
Čuo sam kako je opet odložila slušalicu. Dok sam čekao, pogledam opet letak i
okrenem ga. Poleđina bješe prazna, osim nekakvih Franksovih črčkarija, no ipak mi
nešto privuče pažnju.
»Našla sam«, javi se Ellie.
»Imate nešto?«
»Da. Bio je to drugi vikend u veljači. Proveli smo nekoliko dana kod Melanie.
U ponedjeljak se održavalo predavanje u Crnom muzeju na koje je Len htio ići. Bilo je
to cjelodnevno predavanje pa sam ga ujutro odvezla tamo i kasnije ga pokupila.«
Crni muzej je ime od milja za Scotland Yardov kriminalistički muzej. Nije
otvoren za javnost, ali su policajci i pozvane osobe mogli prisustvovati predavanjima
iz forenzike, patologije i istražiteljskih tehnika, vidjeti nož Jacka Trbosjeka ili zaštitnu
pregaču Johna Haigha, ubojice koji je ubijao žrtve u kadi punoj kiseline.
»I Melanie je otišla s njim na predavanje?«, upitah.
»Nije. Radila je.«
»Znači, bio je sam?«
»Ne«, reče. »Tamo je sreo Jima Paigea.«
Zahvalim joj i prekinem, potom se vratim letku i Franksovim črčkarijama na
njegovoj poleđini. Mogao ih je načrčkati u pauzi između predavanja, kad se zajedno
s Paigeom uputio preko ceste u pivnicu Zec i jazavac na piće i kakav brzi zalogaj. Ili
ih je napravio kasnije, negdje drugdje, ako je uzeo letak sa sobom. No bez obzira gdje
je to napisao, bilo je očito da mu se toga dana nešto drugo motalo po glavi.
Jer su među črčkarijama pisale dvije stavke:
1. Mlijeko?
2. Ponovna provjera 108.
»Jedan, nula, osam«, rekoh tiho.
Godinama prije toga, zapisao je taj isti broj na jedan komad papira.

87
 DEČKO

Srpanj, 2005./ Prije osam godina

Hodnik je bio sterilan i hladan, zidovi neutralne bijele boje, sva vrata koja je mogla
vidjeti jednolično plava. Ovaj dio bolnice uvijek je bio miran i tih. Kad god bi sjedila i čekala
na ugovoreni sastanak, tu i tamo čula bi prigušene razgovore, otvaranje i zatvaranje vrata i
kotrljanje kolica po linoleumu, ali ništa drugo. Činilo joj se veoma neobičnim kad su joj se
počele približavati dvije medicinske sestre, svaka sa suprotne strane, i u prolazu dobacile
nešto jedna drugoj. Kad god je čekala doktora Garricka, većinom bi čekala u tišini.
Svrnula je pogled na njegova vrata.
Sad je na njima pisalo njegovo ime: dr. John W. Garrick.
Prošlo je šest mjeseci otkako je Garrick zamijenio Poultera i morala je nevoljko priznati
da ga je počela polako prihvaćati. Svi su oni na neki način bili isti, svi su je obasipali
pitanjima. A ono što joj se sviđalo kod Garricka, ono po čemu se razlikovao od svih ostalih
koje je viđala, bilo je to što joj nije bio potpuna zagonetka: nije ju utišao kad ga je pitala tko je,
kakvo je njegovo mišljenje, što mu je važno u životu. Nije joj odao mnogo o sebi, ali joj je
barem nešto odgovorio. To je bilo dovoljno. Nije željela dolaziti ovamo i imati osjećaj da
razgovara sa zidom. Trebala joj je utjeha nečijeg glasa.
Nekoliko trenutaka kasnije, pojavio se na vratima.
»Kako ste se osjećali ovoga tjedna?«, upitao ju je, pozivajući je unutra.
»Dobro sam se osjećala«, rekla je.
Promatrao ju je kako sjeda sučelice njemu, a zatim je i sam sjeo u svoj crni kožni
naslonjač. Prebacio je nogu preko noge, stavio jednu ruku na naslon za ruke, drugu položio
na stol ispred sebe. Pogledala je njegov stol. Na njemu nije bilo nikakvih fotografija.
»Dobro ste se osjećali?« Nasmiješio joj se. »Pa to je izvrsno.«
Promatrao ju je dok se udobno smještala u stolici. Privukao je k sebi notes i otvorio ga.
Iz spiralnog uveza notesa izvadio je nalivpero. Osim njegova izbora nalivpera za pisanje, još
joj je nešto na njemu izgledalo starinski, mnogo starije od njegovih pedeset i nešto godina.
Kretnje su mu bile brze i odrješite, bio je pronicljiv i oštrouman, znači, nije se radilo o ničemu
izvanjskom.

88
 U pitanju je bilo nešto drugo.
Ponekad se pitala nije li njegov odabir nalivpera bio način kojim se ponovno vraćao u
neko razdoblje svoje prošlosti. Možda mu je ono predstavljalo prijelomnu točku, sidro, nešto
što ga je vezivalo za neki lijep događaj u prošlosti. Znala je te stvari jer je i ona bila takva.
Često je pomišljala kako bi mogla nabaviti drugog psa, iste pasmine i boje kao što je bio Medo,
da bude živa uspomena na razdoblje u njezinu životu kad je sve bilo dobro.
»Dobro ste?«
Pogledala ga je, shvativši da su joj misli odlutale. Pomaknuo se u naslonjaču, vitko
tijelo nagnuo naprijed, držeći sada notes u krilu, nalivpero među dugim prstima, naznaku
osmijeha na licu.
»Jesam«, rekla je. »Oprostite.«
»Ne morate se ispričavati.«
»Upravo sam razmišljala o prošlosti.«
»Žalite zbog nečega?«
Okrenula je glavu na jednu pa na drugu stranu. »Valjda.«
»U proteklih šest mjeseci mnogo smo razgovarali o tom žaljenju. O Lucasovoj smrti. O
tome kako je to utjecalo na vas. O vašim pokušajima samoubojstva. O vašem razvodu od
Roberta.«
»Nisam mislila na Lucasa ni na Roberta.«
»Ako niste mislili na sina ni na bivšeg muža, na koga ste onda mislili?«
Njegova ordinacija imala je samo jedan prozor, na visini od otprilike pola metra iznad
njihovih glava. S mjesta na kojem je sjedila nije mogla vidjeti ništa, no tamo vani su bile
ptice, lebdjele su na plavom nebu bez oblačka.
»Nije važno«, rekla je.
Nije odvratio ništa. Dosad je već naučila sve njihove trikove: tišinom je htio izvući
informacije iz nje ili joj reći da se ne slaže s njom. No nije popustila.
Umjesto toga, promijenila je temu.
»Upoznala sam nekoga«, rekla je.
Izgledao je iznenađeno. »Stvarno?«
»Radi na gradilištu.« Spustila je pogled s visokog prozora i, prije negoli se uspjela
suzdržati, osmijeh se pojavio na njezinu licu. »Iako tamo obično ne tražim muškarce.«
Nasmijao se. »Pa to je divno.«
Kimnula je.
»Kako se zbog toga osjećate?«

89
 »Kako se osjećam?« Slegnula je ramenima. »Nakon Roberta nisam spavala ni s jednim
drugim muškarcem, a razvela sam se, pa pretpostavljam da sam nervozna. Što ako su se
spojevi promijenili ovih posljednjih pet godina?«
»Prilično sam siguran da nisu.«
»Aha, a kad ste vi posljednji put izašli na spoj?«
»Priznajem da je to bilo prilično davno.«
Opet se nasmiješila. »Pa, vidjet ćemo.«
»Kako ste ga upoznali?«
»Ujutro se vozi istim autobusom kao i ja.«
»I samo ste tako počeli razgovarati?«
»Da.«
»I sve se dobro odvija?«
Slegnula je ramenima. »Prošlo je tek nekoliko tjedana, ali mislim da se odvija dobro.
Malo je neuglađen, ali je prilično zabavan. Pretpostavljam da mi u životu treba malo
zabave.«
»Naravno. Kako se zove?«
» Simon.«
»Što radite vi i Simon kad ste zajedno?«
»Na prvom spoju odveo me je na curry.«
Kimnuo je, na licu mu se pojavio osmijeh pun razumijevanja. Na jednoj seansi prije
nekoliko mjeseci na kraju su počeli razgovarati o hrani, a ona mu je rekla da nije baš velika
obožavateljica indijske hrane.
»Zašto mu niste rekli da biste radije jeli nešto drugo?«
»Bilo mi ga je žao.«
»Zašto?«
»Jako se trudio.« Oborila je pogled na svoje krilo. »Već sam vam rekla da je malo
neuglađen. Drukčiji je od muškaraca s kojima sam prije izlazila. Obično mi ne bi palo ni
nakraj pameti da izađem s muškarcem koji misli da je Da Vinci ime pizzerie, ali kad je na
autobusnoj postaji počeo razgovarati sa mnom...« Ušutjela je. »Pomislila sam da bih mogla
riskirati.«
»Riskirati?«
Ispreplela je prste i pogledala ga. »Imam osjećaj da ima nešto u sebi, da nosi nešto...«
»Nešto o čemu vam nije govorio?«

90
 »I to želim doznati.«
»Zašto?«
»Volim znati s kim idem na spoj.«
Ušutio je, fiksirajući je pogledom, polako tapkajući kažiprstom po nalivperu. »Znači,
izlazite s njim na spojeve sumo da biste saznali kakvu to tajnu skriva?«
Opet je slegnula. »Ne znam.«
»Mislite da je privlačan?«
»U redu je.«
»Ne djeluje vam stimulativno.«
»Nisam to rekla.«
»Rekli ste da misli da je Da Vinci pizzeria.«
»To je bila šala.«
Promatrao ju je još jedno vrijeme, zatim je nešto zapisao. Čim je završio, zavalio se u
stolicu. »Dakle, što će se dogoditi kad saznate?«
»Njegovu tajnu? Ne znam. Možda je neću otkriti.«
»A ako je otkrijete?«
Pogled joj opet odluta na visoki prozor, na kvadrat plavog neba vidljivog iz ordinacije.
»Pretpostavljam da to ovisi o tome kakvu to tajnu skriva od mene.«

91
 17.

Metova dobrotvorna zabava održavala se u Millbanku na broju četiri-sedam-

četiri, mjestu s pogledom na Victoria Tower Gardens. Kroz drveće s tek pokojim
crvenkastosmeđim listom mogli smo u mraku ledene prosinačke večeri vidjeti
blistavo osvijetljene zgrade Houses of Parliamenta.
Zabava unutra bješe u punom zamahu: žamor razgovora, glazbena kulisa, niz
TV-ekrana iznad bara s prikazima policijskih dužnosnika, nekih u odori, nekih u
civilnoj odjeći, nekih kako poziraju na bolničkim odjelima, ostalih vani na ulicama.
Kroz grupu ljudi koje nisam poznavao, povedem Annabel do šanka.
Pravila odijevanja nalagala su uredno-ležernu odjeću, ali je većina onih za koje
sam pretpostavljao da su nadređeni časnici iz Uprave za kriminalističke istrage došla
ravno s posla, bez kravata, s raskopčanim ovratnicima. Većina pozornika zamijenila
je svoje odore trapericama i majicama, dok se kontingent iz Whitehalla raspoznavao
već s udaljenosti od kilometra: u odijelima, ukočenog pristojnog ponašanja, upuštali
su se s murjacima u razgovor koji nijedna strana nije previše željela, jer se tema o
rezovima budžeta i radne snage izbjegavala u širokom luku. Naručih nam piće,
zatim izvadim jednu od ulaznica koje mi je Craw poslala e-mailom.
»Možda uredno-ležerna odjeća znači da se jedni moraju obući uredno, a drugi
ležerno.«
Nasmiješi se. »Mislim da sam se obukla previše svečano.«
Nosila je visoke crne štikle s diskretnim dezenom koji je bio usklađen s
majicom, svijetloljubičastim hlačama i elegantnom jaknom koja se kopčala sprijeda.
»Prekrasno izgledaš«, rekoh. »Ne znam bi li otac to trebao reći kćeri, ali ja se
tek učim biti otac.«
Opet se nasmiješi. »Hvala ti.«
Iako to nisam priznao Annabel, često sam znao izlanuti krive stvari. Imala je
dvadeset pet godina, davno je odrasla, a ja se još uvijek nisam snalazio. Kad ste dio
djetetova života, kad ga iz dana u dan gledate kako odrasta, možete ga primiti i
zagrliti, reći mu da je prekrasno i da ga volite. U tome nema ničeg pogrešnog. Ali
kad je to dijete njezinih godina i kad među vama postoji samo osamnaestogodišnja

92
praznina, kad ste veći dio života proveli odvojeno, komplimenti bi mogli ispasti
neukusno, a grljenje nedolično.
Bilo je očito da je i njoj neugodno, možda čak zbog istih razloga, ali definitivno
zbog sitnica – u ovih godinu dana koliko sam putovao na drugi kraj zemlje da bih joj
došao u posjet, nije me zvala nikako. Ni David, a bogme ni tata. Ovo potonje nisam
niti očekivao. To joj je bilo teško prihvatiti nakon što je četvrt stoljeća tako zvala
nekoga drugoga. Ali sam se nadao da će me barem zvati David. Shvaćao sam razlog
njezine suzdržanosti i borbu koja se u njoj morala voditi, ali me ipak malo boljelo,
iako sam to pokušavao potisnuti i pretvarati se da mi to ne predstavlja nikakav
problem. Bez imena, činilo mi se kao da besciljno lebdim kroz vakuum među nama.
»Jesi li dobro?«
»Oprosti«, odvratim i pogledam je. »Načas sam odlutao.«
Ogledam se po prostoriji tražeći Craw, Carlu Murray i Jima Paigea. Googlao
sam Carlu i Jima i našao njihove slike: Murrayevu kako sjedi pred masom mikrofona
na tiskovnoj konferenciji, Paigea u odori dok daje izjavu za tisak kad je Met objavio
da on vodi Safire. No nijedna slika nije bila novijeg datuma, pa je moja zamisao o
tome kako izgledaju bila utemeljena na tome kako su izgledali prije šest do sedam
godina: Murrayeva – krupna, plavokosa žena u ranim četrdesetima, kremeno sivih
očiju i s malim madežom na vilici. Paige, potpuna suprotnost – tanak kao prut, ne
više od sedamdesetak kilograma, sjajne ćele i toplijih plavih očiju.
»Obećavam da će ovo kratko trajati«, rekoh Annabel. Iznenadio sam se kad
sam ugledao Melanie Craw kako se s druge strane prostorije kroz hrpu ljudi
najkraćim putem probija prema meni. U skladu sa svojim stilom, nije odjenula
haljinu, mislim da je uopće nije niti imala. Došla je u kostimu s hlačama antracit boje,
ali je odjenula crvenu bluzu i obula crvene štikle. Jedini put kad sam je vidio da nosi
više boja bio je onaj kad mi je otvorila vrata svoje kuće. U ruci je držala čašu vina.
Zaustavila se malo podalje od mene, kimnula jednom i predstavila se Annabel. Njih
dvije su neko vrijeme pristojno čavrljale o Annabelinu dolasku u London.
»Paige je za drugim šankom«, reče okrenuvši se k meni.
»A Murrayeva?«
»Nije ovdje.«
Kimnem, pogledam na drugi kraj prostorije gdje je u kutu bio manji ugrađeni
šank. Na njega su se naslanjala dvojica muškaraca; jedan mi je bio bočno okrenut –
bucmasto tijelo sapeto u prugastom sakou – drugi više okrenut leđima, nalakćen na
šank, odjeven u crno odijelo bez kravate. To je bio Paige. U ranim šezdesetim

93
godinama i visine oko metar osamdeset, izgledao je gotovo isto kao na fotografiji
koju sam našao, samo što je sada bio preplanuo.
»Mislio sam da ću večeras biti prepušten sam sebi«, rekoh, okrenuvši se ka
Craw.
»I jesi. Ja ću zabavljati Annabel.«
Pogledam Annabel. »Neću dugo.«
Kimne. »U redu je.«
Krenem prema Paigeu.

94
 18.

Paige je imao građu maratonca – sako mu je visio na ramenima i rukavima,

jednako kao i hlače s oštrom crtom na prednjem dijelu, dajući mu komičan izgled.
Fizički je izgledao kao potpuna suprotnost čovjeku koji je sposoban rukovoditi
cijelim Metom i svakodnevno se suočavati s kompleksnošću, pa ipak, ono što mu je
manjkalo u fizičkom izgledu nadoknađivao je na druge, manje opipljive načine. Čak
i dok se naslanjao na šank i pričao muškarcu u prugastom sakou o nekom sastanku,
bila je očita njegova dominantnost, nešto što je bilo nemoguće točno odrediti, a
kamoli naučiti.
Naručim bocu piva i stanem za šank, pogledavajući okolo po prostoriji. Tip u
sakou je polupijano govorio o statistici, Paige povremeno ispuštao kakav neodređeni
zvuk. Pričekam šezdeset sekundi pa se opet ogledam naokolo. Ovaj put Paige obrati
pažnju na mene, na licu mu se pojavi jedva prikriven izraz upomoć.
Evo mi prilike. »Načelnik Paige?«
Muškarac u prugastom sakou ušuti usred rečenice, osvrne se preko ramena,
pogleda me i namršti se.
»Čekaj malo, druškane. Upadaš mi u razgovor.«
»U redu je, Ale«, reče Paige.
»Ali htio sam...«
»Sutra ujutro možemo razgovarati o ovome.«
Al je oklijevao, na licu mu se pojavi izraz povrijeđena gnjeva, a zatim kimne
Paigeu. Meni udjeli kratak preziran pogled i ode.
Premjestim se na njegovo mjesto.
»Hvala«, reče Paige.
Ispružim ruku. »David Raker.«
Prihvati moju ruku, lice mu se namršti. »Raker. Gdje li sam već čuo to ime?«
»Vjerojatno u nekoj psovki.«
Još više se namršti.
»Pronalazim nestale osobe. A to često znači prčkanje po onome...«

95
 »Što je Met propustio.«
»Vi ste to rekli, ne ja«, rekoh, nasmiješivši se.
Kimne. »Dakle, s obzirom na to čime se bavite, pretpostavljam da ste večeras
došli ovamo zato što je netko nestao, a mi ga nismo uspjeli pronaći.«
»Zapravo, ne. Ovaj put krivim Devonsko–kornvalsku policiju.« Opet se
nasmiješih, nastojeći ga zadržati na svojoj strani. »Osoba koju tražim nestala je dolje
u Dartmooru. Izašao je iz kuće da donese drva i nikad se više nije vratio.«
Odmah je znao na koga mislim.
Nešto se promijeni na njegovu licu.
»Pokušavam naći Leonarda Franksa.«
»Shvatio sam.« Zagleda se u mene. »Za koga radite?«
»Za njegovu ženu.«
»Zna li Melanie za to?«
»Morat ćete pitati Ellie. No s obzirom na to da viša inspektorica Craw i ja
nemamo baš najsretniju zajedničku prošlost, kao i na činjenicu da me je već vidjela
ovdje, a još me nije zadavila, pretpostavljam da joj Ellie još ništa nije rekla. Ili je,
možda, Craw odlučila da se neće uplitati.« Jedina istina u svemu ovome što sam
izblebetao bila je da me Craw još nije zadavila, no na licu zadržim ravnodušan izraz.
»Onda, imate li malo vremena za razgovor?«
Načas se zagleda u mene. »O čemu?«
»Htio bih saznati...«
»Želite informacije iznutra?«
Zadržao je ravnodušan glas, no bilo je očito da je instinktivno postao oprezniji.
Ovo se uvijek događalo kad bi murjak bio stjeran u kut – sasvim bi se zatvorio kad bi
shvatio da je izložen neposrednoj prijetnji.
»Otkrili ste kamo je otišao?«, upita me.
»Ne. Još nisam.«
»A razlog zbog kojeg je otišao?«
Odmahnem glavom. »Na ovome radim tek par dana.«
»Radit ćete i tjedan i mjesec i godinu dana, vjerujte mi. Ljudi koji su plaćeni za
to, oni koji tako zarađuju za život, nisu mu našli ni traga.«
»Ja ovo ne radim za plaću.«
Ciničan osmijeh. »Siguran sam da ne radite.«

96
 »Gledajte, ne namjeravam vam ugroziti mirovinu. Samo bih htio razgovarati s
vama o Leonardu Franksu. Koliko sam shvatio, godinama ste bili prijatelji, pa mislim
da mi možete dati jedinstveno mišljenje o njemu. Možda mi to na kraju pomogne da
ga pronađem.«
Samo me je gledao.
»Ne poznajem vas tako dobro«, napokon reče.
Zavučem ruku u sako, izvadim posjetnicu i pružim mu je. »Nećete morati
previše istraživati.«
»Zar mislite da marim za ono što o vama piše na Googleu?« Atmosfera postane
neugodna. Nije uzeo moju posjetnicu. »Prvi put sam vas upoznao prije dvije minute,
a već pokušavate zajebati službeni slučaj u koji je uključen moj najbolji prijatelj. Kako
ste i načas mogli pomisliti da bih mogao ugroziti potragu za njim razgovarajući s
nekim tko me je zaskočio za šankom?«
Nije kanio prihvatiti lopticu jer je, istinu govoreći, bio u pravu – nije me
poznavao i nije znao može li mi vjerovati. Nisam mu zamjerao. Problem je bio u
tome što možda više neću imati priliku nasamo razgovarati s njim, pa sam ga mogao
ili otpisati ili mu se pokušati približiti. Sjetim se letka pivnice koji sam pronašao,
predavanja za koje je Franks rekao Ellie da je na njemu bio zajedno s Paigeom u
Crnom muzeju.
»Sjećate li se vašeg odlaska u pivnicu Zec i jazavac na Broadwayu 11. veljače?
Znam da ste vas dvojica voljeli odlaziti onamo. Vidio sam razmjenu vaših e-
mailova.«
Pogleda me. »Ma nemojte?«
»Sjećate li se da ste bili zajedno toga dana?«
»To je bilo prije deset mjeseci.«
»Rekao je Ellie da s vama ide na predavanje.«
Ne odvrati ništa.
»U Crni muzej.«
Tišina, a zatim mu se oči suze. Nečeg se sjetio i ja za nekoliko trenutaka
shvatim što: Franks je toga dana bio u pivnici, ali ne s Paigeom. Paige nije s njim bio
ni na predavanju. Na njegovu licu vidjeh da je tek sada prvi put čuo za predavanje i
odlazak u pivnicu. U najboljem slučaju to je značilo da je Ellie krivo razumjela
Franksa kad ga je dovezla tog jutra 11. veljače.
U najgorem, da joj je Franks bezočno slagao.
»O čemu je riječ, gospodine Raker?«

97
 Opazim malu promjenu izraza na njegovu licu. Nestalo je neprijateljstva čim je
shvatio da nije jedini iznenađen.
»11. veljače izležavao sam se na ležaljci i sunčao na plaži na Tenerifeu«, reče.
»Ako je Len rekao Ellie nešto drugo, onda se bojim...« Ušuti.
Obojica smo znali što to znači.
»Mislim da ste mi pomogli«, rekoh.
Odvrati pogled od mene i ogleda se po prostoriji, opet na oprezu. Podigne sa
šanka bocu piva i zagleda se u naljepnicu. »Otkud znam da niste kakav usrani
novinar?«
»Jer sam se novinarstvom prestao baviti 2009.«
Pogleda me. »Znači, ipak ste novinar.«
»Bio sam.«
Dug, rezigniran uzdah. »Prekrasno.«
»Sve što želite znati o meni možete naći na webu – ili možete ući u policijsku
bazu podataka i saznati sve od A do Ž od vaših momaka u plavom. Ništa ne tajim.
Ovo nije nikakva komplicirana smicalica. Želim samo trideset minuta vašeg
vremena.«
Uzdahne i prođe rukom kroz kosu, brzo pogledavajući lica okupljena oko
njega. Zausti, zastane i opet me pogleda. Tada napokon popusti. Pogleda fiksirana u
mnoštvo, odjednom utiša glas. »Nakon Lenova nestanka više sam puta razgovarao s
Melanie i oboje smo u istoj situaciji. Vezane su nam ruke. Već prvog dana naređeno
joj je da prestane koristiti policijska sredstva. Da ja počnem istraživati i da me otkriju,
prošao bih još gore. I zato moramo potpuno razjasniti jednu stvar. Ako razgovaram s
vama, to će biti neslužbeno. Nitko to nikad ne smije saznati.«
»To vam mogu garantirati.«
»Da?« Okrene se k meni. »Ne znam ništa o vama pa mi vaša garancija ne znači
apsolutno ništa. Osim toga, ja vama garantiram nešto: ukoliko zbog vas izgubim i
sekundu sna, ako me ugovnite i dovedete u vezu s bilo kim, čak i s momkom koji čisti
zahode u Scotland Yardu, skupo ćete mi platiti. Nisam od onih koji se koriste
prijetnjama, samo želim reći ovo: meni je Leonard Franks prioritet broj jedan.«
»I meni isto.«
»Nikoga ne smije biti u blizini.«
»Bit će tako.«

98
 »Ako sve ode u vražju mater, a ima mnogo razloga zbog kojih bi moglo, ja
nikad nisam razgovarao s vama.«
Pogledam ga. »Zašto bi otišlo u vražju mater?«
Iskapio je pivo, odložio bocu na šank i okrenuo se k meni. »Spreman sam vam
sve ispričati, ali ne ovdje. Na Horseferry Roadu je hotel The Neale. U foajeu je bar.
Naći ćemo se tamo za sat vremena.«

99
 19.

Otišao sam s Annabel sa zabave, kupili smo nešto na brzaka za jelo, zatim sam
platio taksistu da je odveze kući, a ja se uputim Millbankom na jug. The Neale je mali,
stilski uređen hotel s pogledom na St. John’s Garden. Unutra samo mramor i sjajan
čelik. Prođem uz recepciju i uputim se u polukružni bar s kaučima boje antracita i
svijetloljubičastim detaljima.
Paige je bio u stražnjem separeu.
Netko je bio s njim.
Isprva, dok sam prilazio, nisam mogao vidjeti tko je to. Bio je okrenut k Paigeu,
držao je noge ispod stola i u ruci bocu piva, ali je većinu skrivala pregrada separea.
No, kad sam prišao bliže, vidjeh da je žena: nokti nalakirani disketnim ružičastim
lakom i zaručnički prsten na lijevoj ruci. Paige joj je nešto govorio i gestikulirao.
Prestao je čim me je spazio.
Trenutak kasnije, jasno sam je vidio.
Bila je to Carla Murray.
Promijenila se mnogo više od Paigea – smršavila je i pustila dugu kosu. Još
uvijek je djelovala nepokolebljivo s tim svojim sivim očima koje su me promatrale
dok sam prilazio, s kosom praktično svezanom u konjski rep. Visine zasigurno metar
sedamdeset i težine oko šezdeset pet kilograma, no nikad neće biti sićušna, čak ni da
to želi – bez obzira koliko je smršavila od one fotografije na konferenciji za tisak, salo
je u teretani zamijenila čvrstim mišićima.
Paige mi pokaže rukom da sjednem sučelice njemu, a Murrayeva se pomakne
na sjedalu. Predstavi mi se izrazitim glasgovskim naglaskom, ali mi ne pruži ruku.
»Dakle, kakva li iznenađenja«, rekoh.
Paige kimne. »Pretpostavljam da već poznaješ Carlu.«
»Samo iz onoga što sam pročitao.«
»Onda će to zasad biti dovoljno.« Ušuti i ogleda se naokolo po stolovima, želeći
se uvjeriti da nas nitko ne promatra. »Znam odakle mi je tvoje ime zvučalo poznato«,
reče, svrnuvši pogled na mene, sad uz natruhu neprijateljstva. »Upravo sam pričao
Carli – ti si onaj koji je riješio slučaj Otimača na kojem je lani radila Melanie.«

100
 »Nisam siguran da sam ga riješio.«
»Zbog njega su te na kraju izboli.«
»Pa, to je istina.«
Zagleda se u mene, kao da očekuje da nešto dodam. Kad ne dodah, reče:
»Davide, mnogi u Metu te ne vole. To znaš, zar ne?«
»Nisam došao ovamo sklapati prijateljstva.«
»Ovdje si da pronalaziš nestale osobe.«
»Tako je.«
»Osobe kao što je Leonard Franks?«
Kimnuh.
Opet se zagleda u mene, pogleda Murrayevu, a zatim se zavali u sjedalo i
slegne ramenima. »Jako mi je stalo do toga da se pronađe Len.«
»Onda nam je cilj isti.« Nijedno od njih dvoje ne nastavi, pa se okrenuh k
Murrayevoj. »Nisam znao da se vas dvoje poznajete.«
»Upoznao sam Carlu kad je Len nestao«, odgovori Paige umjesto nje.
»Kako to?«
Pogledom prostrijeli Murrayevu, zatim pogleda mene.
»Kako to?«, ponovih.
Tada Paige počne okretati bocu piva i podigne pogled. »Najprije bi morao znati
neke stvari. Stvari koje bi ti mogle pomoći da pronađeš Lena. S obzirom na ono što si
već saznao, što sam pročitao o tebi i što su mi u posljednjih sat vremena ljudi iz Meta
ispričali preko telefona, mogu slobodno pretpostaviti da ćeš ionako nastaviti kopati
sve dok ne saznaš ono što mi znamo. I zato bih htio da to čuješ od mene.« Rukom
pokaže na bar. »Da ti donesem kakvo piće?«
»Ne treba, hvala.« Kad nijedno od njih ne progovori, rekoh: »Slušajte, sve što
mi kažete ostat će tajna. Znam da oboje imate samo moju riječ, ali iako sumnjam da
ste od svojih kolega iz Meta s kojima ste razgovarali posljednjih sat vremena čuli
nešto pozitivno o meni, siguran sam da me nitko od njih nije optužio kako ne znam
držati jezik za zubima. Što god mi kažete, neće ići dalje.«
»Davide«, reče Paige, »da mislim suprotno, ne bismo bili ovdje.«
Tutnem ruku u džep i izvadim blok i kemijsku te ih stavim na stol. Podignem
pogled i opazim kako njih dvoje bulje jedno u drugo. Niti ne pokušavaju to prikriti.
Izgledali su kao da još uvijek ne znaju kako započeti.

101
 »Ima još jedna stvar koju stvarno moramo raščistiti«, napokon reče Paige. »Kad
smo ranije razgovarali, rekao sam da ćeš nastradati ako me uvališ u govna. To
mislim zaozbiljno. Pogledao sam tvoje slučajeve, neka mjesta koja si okrenuo
naglavačke i osobe koje si pronašao, pa iako sve na površini izgleda besprijekorno,
siguran sam da bih našao neka odstupanja kad bih se malo više potrudio. Ako ovaj
razgovor izađe iz ovog separea, potrudit ću se i naći rupe u tim tvojim slučajevima i
pribiti te na stup srama. Obećavam ti.«
Čekao je moju potvrdu. »Primljeno na znanje.«
»Len je bio, jest, moj najbolji prijatelj. Donio je neke odluke koje...« Pročisti grlo.
»Odluke koje su imale određene posljedice. Ne želim govoriti u Carlino ime, ali
znam da i ona misli isto. Bio joj je zapovjednik, mentor, prijatelj. Odluke koje je
donio, morali smo...« Opet ušuti. »Morali smo se pobrinuti da se ne razglase. Ili,
barem, ako su morale biti razglašene, prenijeti ih u skraćenoj verziji.«
»Znači, ovo je spašavanje vlastite kože?«
»Ne«, reče Paige. »Daleko od toga. Što god saznaš o Lenu neće utjecati na nas.
Lenove odluke su njegove odluke. Mi u njih nikad nismo bili upleteni. Ni u jednom
trenutku.«
»Znači da onda spašavate njegovu reputaciju?«
»Pokušavam ti pomoći da ga nađeš.«
»Zašto ga niste pokušali sami pronaći?« Pogledah ih oboje. »Ako nešto znate,
nešto zbog čega bi ga se moglo pronaći, zašto to niste iznijeli na vidjelo?«
Paige podigne ruku. »Zamršeno je.«
»Znači, Craw ne zna za te Franksove ‘odluke’?«
»Ne.«
Doduše, činilo mi se nevjerojatnim da nije Paigeu postavila neka pitanja. Znala
je za njihovo prijateljstvo. Sigurno je pitala Paigea zna li zašto je Franks otišao.
Iscijedila bi ona to iz njega.
»Dakle«, rekoh mu, »govorite mi da ste lagali Crawovoj?«
»Odlučio sam zatajiti neke stvari.«
»Zašto?«
»Zbog njezine sigurnosti.«
»Craw mi ne izgleda kao osoba kojoj je potrebna zaštita.«
»Nitko ne misli da mu treba zaštita. Melanie ima karijeru i obitelj. Ima obveze
prema Metu. Njezin zapovjednik joj je izričito zabranio korištenje policijskih

102
sredstava u potrazi za Lenom, a da sam joj rekao ono što znam, potreba da nađe oca
bila bi takva da ne bi poslušala zapovijed i na kraju bi dobila otkaz. A ti, Davide...«
Ušuti, na licu mu se pojavi gnušanje. »Ti nisi obvezan ni prema kome, osim prema
samome sebi. Nitko te ne može ničim pritisnuti. Ovo je tvoja karijera. Ovo je tvoja
obitelj. Policija na tebe nema nikakvog utjecaja. I zato sam te pozvao ovamo. Jer ovo
je jedini način na koji mogu, barem djelomično, ublažiti štetu koju ćeš nesumnjivo
uzrokovati. Stalo mi je do toga što će biti s Melanie, jer mi je stalo do Lena Franksa. A
što se tebe tiče, živo mi se fućka hoćeš li već sutra nestati s lica zemlje.«
Nisam se mogao pretvarati da ovakvo nešto čujem prvi put. »Znači u ovome
ste jedino vas dvoje?«
Kimne.
»Zašto samo vas dvoje?«
Kimne i drugi put. Očito je očekivao ovo pitanje. »Krajem siječnja Len je stupio
u kontakt s Carlom i sa mnom, ali odvojeno. Oboje smo se složili da je zvučao
prilično... potreseno. Rekao je da je dobio neki stari neriješeni slučaj i da mu treba
naša pomoć.«
»Čekajte malo. Kakav slučaj?«
»Nije rekao«, odvrati Murrayeva.
Sad je po prvi put progovorila nakon predstavljanja.
»Nikome od vas nije natuknuo nešto o slučaju?« Pogledam Murrayevu.
Odmahne glavom. »Je li barem natuknuo da se radi o starom slučaju na kojem je
radio ovdje?«
»Nije«, ponovi Murrayeva.
Što je značilo da je samo rekao kako radi na nekom starom slučaju. Ispredao je
istu priču svima, čak i svojoj obitelji. Craw uistinu nije pretjerivala kad je rekla da je
sve držao u sebi.
»Zbog čega je odabrao baš vas dvoje?«
Ovaj put odgovori Paige: »Poznajemo se trideset i nešto godina. Carla je
pouzdana poručnica i radila je s njim na većini slučajeva. Mislim da je prilično očito
zbog čega.«
»Zašto ne i Crawovu?«
»Očito nije htio uplitati kćer.«
Sjetim se što je Paige maloprije rekao: morali smo se pobrinuti da se odluke koje je
donio ne razglase.

103
 Pogledam ih. »Ako vas nije nazvao da vam kaže na kojem slučaju radi, o čemu
ste uopće razgovarali?«
Paige pogleda Murrayevu. Premjestila se na sjedalu pa se sad naslanjala na zid
i gledala nas obojicu.
»Nije mnogo toga rekao«, reče. »Šef nikad nije bio od puno riječi i
povjeravanja. Samo je rekao da radi na slučaju koji će mu pomoći da otplati
renoviranje kuće. ‘Možda bi mi mogla pomoći’, tako je rekao.«
»Pomoći na koji način?«
»Upitao me sjećam li se jednog drugog slučaja na kojem smo zajedno radili
1996. Nisam se sjećala, ni otprilike. Sedamnaest godina je jako puno vremena, a čine
se i dužima kad svaki dan provedeš gledajući mrtva tijela.«
»Je li te pokušao podsjetiti?«
»Da. Spomenuo je žrtvino ime.«
»Koje?«
»Pamela Welland.«
Zapišem ime. »Sjećaš li je se?«
»Da, sjećam se.«
»Što joj se dogodilo?«
»Ubijena je. Truplo je bačeno na pustopoljinu u blizini Deptford Creeka.
Jedanaest ubodnih rana na trbuhu, jedna na leđima. Prilično mahnito. Dva tjedna
prije toga tek je napunila osamnaestu.«
Zavlada napeta sumorna tišina, kao da svi odajemo počast uspomeni na
djevojku.
»Dogodilo se to prije nego što su svi imali mobitele«, nastavi dalje, »prije online
spojeva – hoću reći, nitko u Pamelinoj obitelji nije imao kompjutor – pa je utoliko
teže bilo slijediti žrtvin život. No čini se da je dvije večeri prije toga izašla na spoj, u
neki bar u Sohou. Tad su je posljednji put vidjeli živu. Imali smo dva svjedoka,
uključujući jednoga u baru, i oba su rekla da je te večeri Pamela razgovarala s nekim
lipom ranih dvadesetih godina: plave kose, zdepaste građe, visine metar osamdeset.
Mogao je biti neki debeli narkić. Svjedok iz bara rekao je da se taj tip očito upucavao
Pameli, ali ona nije izgledala nimalo zainteresirano. Čini mi se da su njegove riječi
ovako glasile: ‘Ona ga uopće nije šljivila.’ I tako smo otišli u bar i uzeli snimke
nadzornih kamera, nabavili ispis telefonskih poziva fiksne linije njezinih roditelja za
razdoblje prije susreta s tim tipom. Nekoliko dana nakon toga identificirali smo
osumnjičenika – Paula Viljoena.«

104
 Zapišem i to ime.
Ona nastavi dalje: »Priveli smo ga. Razgovor smo obavili šef i ja, a taj se Viljoen
jednostavno raspao. Nizozemac, ali je dobro govorio engleski. Čini mi se da je došao
ovamo po nekakvom poslu. Ne mogu se točno sjetiti. Dakle, počeo je sve smireno i
sabrano, ali kad ga je šef dohvatio, upleo se u laži. Na kraju je shvatio da je u
velikim, velikim govnima pa se prebacio na nizozemski jezik, pretvarajući se da smo
krivo razumjeli njegov engleski. Ali tada je već bilo kasno. Već je iskopao vlastiti
grob. Sat vremena kasnije, sve je priznao. Pojednostavljeno, glupi klinac pun
alkohola i steroida. Bez prestanka nam se ispričavao, ispričavao se toj curi kao da je
tamo s njim, govoreći joj da se razbjesnio jer je mislio da mu se smije. Pretpostavljam
da nikad nećemo otkriti cijelu istinu. Pamela očito nije bila zainteresirana za njegovo
nabacivanje, što su dokazale i snimke nadzornih kamera. Ali je svakako morala biti
dovoljno zainteresirana kad je otišla zajedno s njim.«
»Optužili ste ga?«
»Da. Dobio je dvadeset godina.«
Zapišem još nekoliko bilježaka, zatim je pogledam. »Znači, Franks te pitao
sjećaš li se slučaja. Što se dogodilo nakon što te podsjetio?«
Pogleda Paigea kao da traži njegovo dopuštenje za nastavak. On kimne.
»Zamolio me da mu nabavim snimke Pamele Welland.«
»Snimke?«
»Snimke nadzornih kamera iz bara, one večeri kad je ubijena.«
»Zašto?«
»Nije htio reći.«
»Nisi ga pitala?«
»Pitala sam«, reče, kao da sam je htio prikazati amaterkom, »pitala sam ga više
puta. No šef je stalno govorio jedno te isto: da ima veze sa starim slučajem na kojem
radi. Kad god sam pokušala doznati nešto više, uvijek je našao način da to nekako
zaobiđe.«
Istog časa pomislim: kakve veze ima ubojstvo Pamele Welland s Franksovim
starim slučajem? Tada se sjetim komada papira i letka iz pivnice.
»Znači li ti nešto ‘BROLE 108’?«
Murrayeva se namršti. »Ne.«
»Čekaj malo«, reče Paige podignuvši prst. »Kakve to ima veze?«
»Ne znam.«

105
 »Navodno bismo ovdje trebali jedni drugima povjeriti ono što znamo.«
»Ne znam što to znači«, rekoh gledajući ga.
Franks je to više puta zapisao u svojim dnevnicima. Nisam uspio skužiti.«
Sumnjičavo me promatrao.
Uzmem papirnati ubrus i kemijsku iz jakne pa nacrtam crtež koji je Franks
nacrtao na komadu papira. »A što kažete na ovo?«, upitah, pokazujući im oboma.

»Što bi to bilo?«, upita Paige.

»Ne izgleda vam poznato?«
»Što je to? Neka vrsta štapićastog čovjeka?«
»Nisam siguran.«
Pogledam crtež: tijelo, ruke i noge, trokut na njegovu lijevom ramenu i oval
oko njega. Učini mi se da sam to već vidio negdje, ali ne bih stavio ruku u vatru.
Godinama nakon što je to nacrtao na komad papira, Franks je na poleđini letka iz
pivnice napisao i: »Mlijeko?« iznad »Ponovno provjeriti 108«. Čudno, no to me
počelo brinuti: je li obična bilješka da kupi mlijeko značila da crtež i »108« ne znače
ništa važno? Što ako je crtež samo još jedna bezvezna črčkarija? Što ako sve ovo nije
značilo ništa?
Odagnam svoje sumnje i nastavim. »I jesi li poslala snimke Franksu?«
Odmahne glavom. »Naravno da ne. Za šefa bih sve učinila, ali nisam htjela
riskirati svoj posao radi iznošenja neke sedamnaest godina stare snimke.«
Paige je vukao bocu piva po stolu, ostatak tekućine klokotao je na dnu. Ogulio
je veći dio naljepnice. »Dan nakon što je zvao Carlu, nazvao je i mene. Zamolio me
da napravim istu stvar: da mu nabavim snimke Pamele Welland iz pivnice. Carlu je
zamolio kao kolegicu, kao osobu koja je na tom slučaju radila s njim, a mene kao
nekoga koga poznaje dugo vremena. Pretpostavljam da je igrao na naše
prijateljstvo.« Zastane. »Bilo mi je teško reći mu ne. A kad sam ušao u sustav i malo
istražio, vidio sam da se Carla logirala prethodnog dana i da je pregledavala isti
slučaj. I zato sam podigao slušalicu i nazvao je.«

106
 »Tako ste se vas dvoje upoznali.«
Kimne. »Došla je u moj ured, razgovarali smo o tome i odlučili da sve treba
ostati tajna. Ono što je tražio bilo je nezakonito, oboje smo mogli nastradati. Pogledaj
me: imam pedeset sedam godina. Nisam htio da me uhvate s prstima u pekmezu
kad mi do mirovine fali šest mjeseci. Znao sam da ni Carla neće to učiniti. Pred njom
je još mnogo važnih godina. Pomaganje Lenu značilo bi kraj karijere. I zato sam ga
nazvao i rekao mu da to ne možemo učiniti. Prijatelj nam je pa nećemo nikome reći
što je od nas tražio, ali mu nećemo poslati snimke niti mu prenositi bilo što drugo iz
baze podataka.«
Sjetim se prorijeđenog izmjenjivanja e-mailova između Franksa i Murrayeve pet
tjedana prije njegova nestanka. Način komunikacije nije se promijenio, samo
učestalost. U trećem tjednu Franks se nije niti potrudio odgovoriti Murrayevoj.
Sad sam znao zbog čega.
Bio je bijesan ili povrijeđen. Ili oboje.
S Paigeom nije ni izbliza toliko često razmjenjivao poruke, pa ako i jesu rjeđe
kontaktirali, to mi nije bilo toliko očito. Međutim, objašnjavalo je, u oba slučaja, zašto
nisam zamijetio ništa neuobičajeno u tim porukama, nikakve napetosti među njima,
nikakvog spominjanja određenih slučajeva, nikakve naznake da postoje neki
problemi.
Zato što su sve skrivali.
A sad je većina najzanimljivijeg razgovora ostala neizrečena: zašto je Franks
uopće zatražio te snimke.
»Ima li ubojstvo Wellandove bilo kakve veze s njegovim novim životom u
Devonu?«
Murrayeva odmahne glavom. »Nema.«
»Sigurna si?«
»A što misliš, zašto sam pregledavala bazu podataka?«, reče. »Htjela sam
vidjeti zbog čega se iznenada toliko zanima za nju, sedamnaest godina nakon što je
Viljoen priznao njezino ubojstvo. Htjela sam vidjeti koji drugi slučaj – posebno
neriješeni – može biti povezan s njezinom smrću ili jesmo li nešto propustili u
istrazi.« Počne odmahivati glavom, konjski rep se zanjiše s jedne na drugu stranu.
»Pregledala sam cijeli dosje, od početka do kraja. Priznanje je bilo čvrsto kao stijena.
Policijski posao savršeno obavljen. Viljoen je bio kriv. Priznao je. Nije bilo pogrešaka,
nikakvih propusta. Nikakvog razloga da šef pogleda te snimke. Viljoen još tri godine
ne može zatražiti pomilovanje.«

107
 Murrayeva me pogleda.
Još nije bila gotova pa je nisam prekidao.
»Samo što je šef...« Opet ušuti. U njezinim očima ostalo je nešto tvrdoće, ali se
prvi put pojavi i tuga. »Uvijek je slučajeve poput toga primao k srcu. Klinci. Žene.
Ne znam ima li to kakve veze s tim što je bio otac, možda te takve stvari spopadnu
kad imaš vlastitu djecu. A kad sam opet počela pregledavati papirologiju,
kronološkim redom, onako kako se slučaj odvijao, počela sam se prisjećati koliko ga
je taj slučaj progonio.«
»Na koji način?«
»Nakon što me nazvao u veljači, pregledala sam slučaj i počela se sve više
prisjećati istrage. Sitnica. Stvari koje su mi u to vrijeme izgledale nevažne.« Zastane i
pogleda Paigea. On se niti ne pomakne, ne pokuša je spriječiti. »Jednog dana,
nekoliko tjedana nakon šefova nestanka, sjedila sam i razmišljala o njemu i tada sam
se jasno sjetila nečega – ušla sam u njegov ured otprilike pet godina nakon ubojstva
Wellandove, radi jednog sasvim drugog slučaja. Viljoen je već bio iza rešetaka, a ja
sam zatekla šefa kako gleda jedan stari film na svom prenosivom TV-u.«
»O kojem se to slučaju radilo?«
»Ne znam. Nije imao veze s tim.«
»S Wellandovom?«
»Ni sa čim. Nije bio važan slučaj.«
Pogledam je, na tren posve zbunjen.
»Radilo se o onome što je gledao«, reče.
Odjednom mi sine. »Gledao je snimku nadzornih kamera?«
Kimne. »Pet godina nakon zaključenja slučaja ušla sam u šefov ured i zatekla ga
kako gleda snimku nadzorne kamere iz one večeri kad je Pamela Welland nestala.«

108
 Povlačenje

Srpanj, 2008./ Prije pet godina

Plačući je otišla na tavan. Otvorila je vratašca, povukla dolje ljestve i popela se u tamu.
Na jednoj je strani bio prozor s pogledom na polje i stražnji dio kuće, sve ostalo bilo je u
mraku. Nije bilo žarulja, nije ih željela ovdje. Sviđala joj se ova tišina i tama. Odražavala je
njezino raspoloženje kad bi god došla ovamo.
Već su se neko vrijeme svađali. Istinu govoreći, svađali su se gotovo od prvog trenutka,
no u početku se to rijetko događalo: galama nakon koje je slijedilo kratkotrajno udaljavanje, a
zatim su opet bili zajedno, smijali se, sve se vraćalo u normalu.
Ili barem u normalu kakva je bila moguća sa Simonom.
No ovo je bila teška svađa.
Možda najgora dosad.

Počelo je odmah nakon doručka. Prekasno su se probudili, što je samo odmoglo.

Razmišljala je o proteklih nekoliko mjeseci i veći dio noći ležala budna u tami, slušajući
njegovo hrkanje. Došao je kući smrdeći na alkohol, bacio se na krevet kraj nje i istog časa
zaspao. Znoj mu je probio kroz odjeću, vidjela je krv pod njegovim noktima i porezotine na
ruci.
Viđala je takve stvari mnogo puta tijekom ove tri godine koliko su živjeli zajedno. Često
je pomišljala na odlazak, jednom je rekla Garricku da je izašla sa Simonom jer je predstavljao
rizik, jer je bio drukčiji od ostalih muškaraca s kojima je izlazila – i zato što joj je nešto tajio.
Skrivao je neku tajnu. U početku je romantično zamišljala da krije jednaku tajnu kao i ona –
gubitak, prazninu koju je mogao ispuniti samo netko tko je doživio to isto – a zapravo se
radilo o nečem mnogo prozaičnijem: krao je opremu svoga poslodavca i prodavao je. I bio je
agresivni pijani varalica.
Čak ni tada ga se nije bojala. Nije ostala s njim zato što se bojala. Bila je stopostotno
uvjerena da je sposoban raditi loše stvari, još je davno shvatila da novac ne zarađuje samo na
gradilištu. No nije ju ovdje zadržao strah od njegovih laži, onoga što je bio ili što joj je mogao
napraviti. Zadržao ju je strah da će ostati sama. Nije morala otići psihijatru da bi to spoznala

109
i nije se morala pogledati u ogledalo da to vidi na svom licu. Osjećala je to duboko u svojim
kostima, poput tihog vibriranja koje nije prestajalo.
Tako je ona osjećala gubitak – kao beskonačno brujanje.
Moraš biti posve svjestan svoje smrtnosti, svojih ograničenja, rizika, bojati se da bi te
netko mogao povrijediti ili, još gore, oduzeti ti život. Izgubila je taj osjećaj kad je Lucas umro,
mlatarajući rukama po površini jezera.
Njezin prekrasni, prekrasni sin.
No barem je ovdje, u ovoj vezi, brujanje prestalo. Nije ga mogla čuti kad su se svađali.
Bilo je prigušeno kad bi se pomirili. Samo prije i nakon toga, u trenucima kad je bila sama,
mogla ga je jasno čuti i osjetiti, pa je shvatila da joj treba društvo, čak i takve osobe kakva je
bio Simon.
Trebala je Simona da zaboravi Lucasa.
I tako su, s prvim smionim tracima zore na nebu, njezine misli odlutale i napokon je
uspjela zaspati. Probudila se ujutro nakon osam sati, sunce je već sijalo. Prodrmala je
Simona, rekla mu da će zakasniti na posao. Otkotrljao se s kreveta – masne i neuredne duge
kose do ramena zalijepljene za obraz – i pogledao sat. »A u kurac!«, zarežao je »Pogledaj
koliko je sati.«
I to je bio početak.
Dok je stajala tamo za kuhinjskim šankom i pripremala im sendviče, nešto je
promrmljao. Okrenula se k njemu i rekla da ponovi. Bio je jako nervozan jer se kasno
probudio, jer nije mogao naći svoje radne čizme, jer se sinoć nalio alkoholom i tko zna čime
još. Čizme je našao ondje gdje ih je sinoć bacio, pred stražnji ulazom. Sjeo je za kuhinjski stol,
počeo ih zavezivati i rekao: »Što će ti ti sendviči? Namjeravaš danas otići na posao?«
Odmaknula se od šanka, držeći nož u rukama. Nakratko ga je pogledao.
»Utorak je«, tiho je rekla. »Znaš da danas imam ugovoren sastanak s doktorom
Garrickom.«
Odmahnuo je glavom. »Garrick.«
»Ne plaćaš ga, pa što se onda buniš?«
Nikakvog odgovora. Nastavio je zavezivati čizme.
»Ha? Zašto se onda buniš?«
Zavezao je jednu čizmu i pogledao ju, držeći među prstima vezice druge čizme. »Ne
bunim se«, rekao je. »Ali odlaziš k njemu već – koliko ono? – tri i pol godine i nema nikakve
jebene razlike. Još uvijek se vučeš naokolo kao da su svi drugi krivi, a ne ti.«
»Što?«

110
 »Čula si što sam rekao.« Zavezao je i drugu čizmu, uspravio se i okrenuo se k njoj, kao
da svojom visinom želi istaknuti svoj autoritet. »Znaš o čemu bi morala malo razmisliti? O
tome da nađeš neki pristojno plaćen posao. Ja se ovdje ubijam od posla u nastojanju da doma
donesem živu lovu, a ti samo afektiraš kao da si kakva kraljica i trošiš novac na tog
beskorisnog usranog psihića.«
»Nikad nisam tražila novac od tebe.«
Prezirno je otpuhnuo. »Živiš pod mojim krovom.«
»Plaćam svoj dio.«
Kimnuo je i nastavio kimati dok je s kuke skidao radnu jaknu jarke boje. »Misliš da će
nam jako pomoći to što tri dana u tjednu radiš u toj glupoj prodavaonici cipela?«
Samo ga je promatrala.
»Nije važno«, rekao je. »Boli me briga.«
»To si pravo rekao.«
Vidjela je kako je istoga časa pocrvenio.
Prišao joj je, držeći prst uperen u nju. »Misliš da bi netko drugi trpio tvoja sranja,
mušičava kučko? To misliš? Ja sam, u usporedbi s tobom, pravi jebeni svetac. Pravo je čudo
što se još nisam objesio za gredu slušajući te kako se sažalijevaš kao da si jedina osoba na
cijelom jebenom svijetu koja ima problem.«
»Tako ti to zoveš? Problem?«
»Prošlo je devet godina.«
»Pa?«
»Pa preboli to više jedanput.«
Gnjev joj se popeo u grlo. »‘Preboli’?«
»Da. Preboli.«
»On je bio moje dijete.«
»On je mrtav.«
»Govoriš o mom sinu.«
Ovaj put nije odgovorio, samo je slegnuo ramenima.
»To je moj sin«, rekla je glasom drhtavim od gnjeva, shvativši da snažno stišće nož.
Osjetila je znoj na ruci u kojoj je stiskala dršku noža.
Simon je uzeo sendviče i spremio ih u vrećicu.
»Kako se usuđuješ govoriti o njemu...«
»Jebi se, ti i tvoj sin«, rekao je.

111
 Trenutak kasnije, otišao je.
Na tavanu su uz jedan zid bile naslagane kutije s natpisima kako bi znala što je
spremila unutra. Sad je ovdje bila većina njezinih stvari. Nije ih donijela dolje jer se žalio da
će zakrčiti dnevnu sobu slikama i ukrasima, a nakon njihove svađe, nakon onoga što joj je
rekao na kraju, nikad ih više neće povjeriti nijedan važan trenutak iz svoga života. Ni
događaje, ni svoje misli, a kamoli fotografije i uspomene.
Bacila je većinu onoga što je godinama skupljala. Kad bi pala u depresiju, čišćenje joj je
postalo obred, polagan i bolan proces iscjeljenja: uzela bi sve što je bilo povezano s tim
razdobljem njezina života i bacila. Odjeću. Slike. Glazbu. Filmove. Knjige. No neke stvari nije
mogla baciti, iako je znala koliko je opasno zadržati ih. Imala je stvari za koje se zaklela da će
ih baciti. Znala je koliki je rizik ako ih zadrži, ali se taj rizik uvijek isplatio u trenucima poput
ovoga.
Te su stvari bile njezino sidro.
Njezina konstanta.
I tako je obrisala suze, stavila dvije kutije na pod i otvorila poklopac na onoj na kojoj je
pisalo »1996.«
Na vrhu je bio izrezak iz novina.
»Zdravo, Pamela«, nježno je rekla.

112
DRUGI DIO

113
 20.

Pahulje snijega sipile su s noćnog neba kad sam izašao iz hotela. Zakopčam
jaknu na vjetru koji je šibao ulicom i pokušam logički posložiti sve ono što sam čuo.
Franks je gotovo sigurno u siječnju dobio dosje. Dosje je morao imati nekakvu veze s
Pamelom Welland ili Paulom Viljoenom – ili s oboje.
Nekoliko dana kasnije naziva Murrayevu, jer su zajedno radili na slučaju, i
pokušava se dokopati snimke Wellandove i Viljoena iz noći kad je Wellandova
ubijena, snimke koje je već jednom uzeo iz arhiva, pet godina nakon što su on i
Murrayeva 1996. zaključili slučaj. Ona odbija, pa se obraća Paigeu, zaigravši na
njihovo prijateljstvo. I Paige odbija, shvaća da se Franks izvrgava opasnosti pa mu
kaže da se okani toga. Mjesec dana kasnije, Franks nestaje.
Hodajući, uključim tražilicu na mobitelu i upišem ime Pamele Welland. Tek
nekoliko priča o njezinu ubojstvu, većina na stranicama o stvarnim zločinima. Ali
1996. Internet je još bio u povojima, pa su novinski članci iz tog vremena većinom
bile skenirane naslovne stranice. No ono što sam našao potvrdilo je priču Murrayeve
i Paigea. Pomislim da bih od njih mogao zatražiti dosje Wellandove, ali bi Paige
sigurno odbio. Ima i drugih načina da se domognem kopije, uz pomoć osoba kao što
je Ewan Tasker, ali ako Paige ili Murrayeva iz nekog razloga opet budu pretraživali
slučaj Wellandove, otkrit će da je to radio i Task, čime bih kompromitirao svoj
najbolji izvor informacija.
Odbacim tu ideju i kliknem na jednu od slika Wellandove. Sjedila je na bijelo
okrečenom zidiću ispred hotela. Vjerojatno je u to vrijeme imala šesnaest godina –
plave kose spletene u pletenicu, očiju skrivenih iza metalik sunčanih naočala. Novine
koje su objavile fotografiju nazvale su je »tragičnom i lijepom«. Nisam mogao drugo
nego složiti se s tim opisom. Osjetim tugu, i zbog nje i zbog njezine obitelji.
Kad sam stigao do Millbanka okruženog drvećem Victoria Tower Gardensa i
bezdušno sivim zgradama MI5, pomislim na Ellie, a zatim na Craw. Craw je
vjerojatno zamišljala najgore – Franksa prerezanog vrata u nekakvoj rupi. Sve ono
što je znao o slučaju Wellandove i Viljoena, zauvijek će ostati nepoznato. Onoga
dana pogledala me je preko majčina ramena i upravo sam to vidio na njezinu licu.
Bila je spremna prihvatiti čak i takvu Franksovu sudbinu ukoliko ga je snašla.

114
 Doduše, Craw je realna osoba – u njezinu poslu koji se bavio ljudskom
tragedijom, čula je već svu silu laži. U devetnaest godina bavljenja tim poslom izrekli
su joj ih bezbrojni osumnjičenici u beskonačno dugim razgovorima, no te je laži nisu
dirale.
Ali preko onih koje joj je izrekao vlastiti otac, neće moći olako prijeći.
Doživjet će ih kao nož u leđa.

Čim sam ušao u postaju podzemne u Westminsteru, moj mobitel počne zujati, pa se
uputim u suprotnom smjeru da ne izgubim signal i nađem osamljeno mjesto u tami
iza stupova Bridge Streeta.
»David Raker.«
»Davide, ovdje Spike.«
Skoro sam zaboravio da sam ga zvao. Dao sam mu zadatak da iz telefonskog
računa koji mi je dala Craw nađe imena i adrese svih onih koji su telefonski
razgovarali s Franksom. Rekao sam mu da isto napravi i za preostali dio 2013.
godine, od 3. ožujka do današnjeg dana.
»Spike, hvala na pozivu.«
»Oprosti ako je kasno.«
Pogledam sat. »Deset i petnaest? Tebi je to kasno? Meni je tek započeo dan.
Dakle, što imaš za mene?«
»U redu«, reče. Začujem tipkanje po tipkovnici. »Trinaest i pol mjeseci
telefonskih razgovora – prvi dio za razdoblje od 1. studenog 2012. do 3. ožujka ove
godine, baš kako si tražio. Drugi dio za razdoblje do jučerašnjeg dana, 12. prosinca.
Došao sam do imena i adresa svakog pozivatelja. To mi je oduzelo dosta vremena.
Kad dođeš do podataka o jednom broju, sve ostalo je copy-paste posao. No moraš se
svojski potruditi da nađeš kome broj pripada, a zatim doći do adrese, što je prilično
zaguljeno. Bilo kako bilo, sve bi trebalo biti ovdje.«
»Hvala ti. Jesi li primijetio nešto neuobičajeno?«
»Nećeš naći puno toga nakon što je taj tvoj tip nestao 3. ožujka.«
»Ali ću naći nešto?«
»Nekoliko dolaznih poziva, što je sasvim očekivano, ha?«
Vjerojatno su ga danima i tjednima nakon nestanka nazivali prijatelji i rodbina,
pokušavajući saznati gdje je. Te su pozive vjerojatno uputili oni s kojima nije bio
blizak, oni koji nisu znali da je nestao.

115
 »A izlazni?«, upitah.
»Izlazni s njegova mobitela nakon 3. ožujka?« Zastane, kao da provjerava
podatke. Odgovor stigne brzo. »Ništa«, reče. »Ni jedan jedini.«

116
 21.

Sat vremena kasnije, nakon zastoja u podzemnoj u Earl’s Courtu, stigao sam
pred kuću. Dok sam prilazio kući, krajičkom oka spazim nekakvo micanje pa se
okrenem da vidim što je to. Liz je hodala svojim prilaznim putom, odjevena u
elegantnu dugu crnu kišnu kabanicu, s crvenim šalom zavezanim oko vrata, dok joj
se kosa njihala na leđima. U ruci je držala otvorenu kutiju, u drugoj mobitel koji joj je
plavičastim svjetlom osvjetljavao lice.
Na trenutak zastanem i pogledam je. Nije me vidjela, bio sam skriven s druge
strane žičane ograde koja je odjeljivala naša dvorišta. No tada, tri metra od njezine
kuće, upali se sigurnosni reflektor i osvijetli joj put, pa me spazi na pola puta između
moje kuće i ceste. Zaustavi se i spremi mobitel. Promatrali smo jedno drugo, između
nas samo tišina i nelagodnost.
»Hej, Liz.«
»Davide. Nisam znala da si ovdje.« Pogleda moju kuću, i svjetlo unutra. Iza
nje, dolje niz ulicu, opazim u tami treperenje božićnih lampica.
»Kako si?«, upitah.
»Dobro.«
»Čini se da si imala naporan dan.«
Slabašan osmijeh pojavi joj se na licu. »Imala sam jedan od onih slučajeva koje
mrzim, kad mi se osoba koju branim...« Ušuti i zakoluta očima. Nimalo ne sviđa. Čak i
kad nije bila u prisutnosti svojih klijenata, rijetko kad je loše govorila o njima.
»Što planiraš za Božić?«, upitah.
»Dolazi Katie i ostat će nekoliko dana.«
Katie je njezina kći. U vrijeme kad smo Liz i ja izlazili, nikad nisam bio u prilici
da je upoznam, pa čisto sumnjam da me je, otkako smo prekinuli, prikazala u
najboljem svjetlu.
»Osim ako ne navale potencijalni kupci.« Oboje pogledamo tabelu PRODAJE
SE. »Sutra idem po nju i usrdno se molim da još ne počnu dolaziti.«
»Nadam se da...« Ušutim. »Nadam se da se ne...«

117
 Nisam znao kako uobličiti rečenicu, a da ne ispadnem arogantan. Nikad je
nisam pitao seli li se radi onoga što se dogodilo među nama, jer prije toga nije
izrazila nikakvu želju za preseljenjem. Zapravo, posve suprotno, pa mi se to činilo
najvjerojatnijim objašnjenjem. Dok je promatrala kako se koprcam, nije se umiješala,
kut usana izvio joj se u nešto što je sličilo iskrenom osmijehu.
»Pomogni mi malo«, našalim se.
»Zbog čega bih to učinila?«
No smiješak nestane s njezina lica kad joj pogled odluta preko mog ramena
prema kući. Okrenem se. Na ulazu je stajala Annabel, došla je provjeriti tko ide, a
zatim je nestala u kući.
Pogledam Liz. »Nije ono što misliš.«
»Ne tiče me se.«
»Ona je moja kći.«
Suzi oči i tada shvatim da sam postigao suprotno od onoga što sam očekivao:
promatrala me je s novom sumnjičavošću, nesigurna govorim li joj istinu. Upravo su
ovakvi trenuci na kraju doveli do jaza među nama, postali su razlog zbog kojeg sam
znao da se nikad više nećemo vratiti na staro. Ovakav je izraz lica imala svaki put
kad sam joj pričao o poslu, o slučajevima koje sam preuzeo i osobama koje sam
pronalazio. No ni na trenutak joj nisam zamjerio – lagao sam joj o stvarima koje sam
radio samo da bih zaštitio našu vezu. A to je samo još više potkopavalo svaki
razgovor koji smo vodili.
»Istina je«, rekoh.
»To se mene uopće ne tiče«, ponovi i krene prilazom k svojim ulaznim vratima.
Promatrao sam je kako odlazi, shvativši da je ovo možda naš posljednji razgovor.
Okrenula se kao da je i ona shvatila isto.
No nijedno od nas ne reče ništa.
Možda zato što smo znali da se ništa ne može popraviti.
Možda zato što se na kraju upravo ovo moralo dogoditi.

118
 22.

Nakon što je Annabel otišla na spavanje, premjestio sam se u gostinsku sobu,

zatvorio vrata i prodrmao MacBook iz njegova drijemeža. Logiram se na e-mail,
pronađem Spikeovu poruku i dovučem priloge na desktop. Bila su dva, jedan za
fiksnu telefonsku liniju, drugi za mobitel. Oba su bila podijeljena na razdoblja prije i
nakon nestanka.
Pozivi s fiksne linije za razdoblja koja sam zatražio bili su ispisani na dvadeset
stranica, oni za mobitel, na čak i više, trideset devet. Spike je uz svaki broj, koji je
Franks nazvao i s kojeg su zvali njega, upisao ime i adresu. Napravio je i popis
brojeva koje je Franks zvao sa svog mobitela. Nagađao sam da je većinu poziva s
fiksnog telefona prije i nakon 3. ožujka uputila Ellie, no ovo će mi svejedno pomoći
da nađem neki trag.
Prije negoli sam započeo skidati PDF-ove, uzmem bijeli notes za razdoblje od
1995. do 2004. i otvorim kompjutorski dokument u kojem sam katalogizirao sva
imena i slučajeve navedene u notesima. Usredotočim se na 1996. godinu. Spominjao
je slučaj Pamele Welland, ali ne onoliko detaljno koliko sam se nadao. To je, zapravo,
bio jedan od slučajeva o kojem je najmanje pisao u tom prvom notesu. Osjećao sam
se poraženo dok sam čitao informacije koje je naveo.
Bilješke je zapisao u dva navrata: jednu 12. travnja tj. dan nakon njezina
ubojstva, drugu mjesec dana kasnije, 14. svibnja, na dan kad je uhićen Viljoen. Prvi je
zapis sadržavao samo osnovne činjenice, one koje sam saznao od Murrayeve. U
drugom zapisu od 14. svibnja spominjao je da je Murrayeva vodila razgovor, a
zapisao je i niz pitanja o kojima su vjerojatno razgovarali prije ispitivanja
osumnjičenika. Zapisao je i bilješke o tome kako je Viljoen odbio jamčevinu i ostao u
pritvoru te datum njegovog prvog pojavljivanja na sudu. Ništa više od onoga što već
nisam znao.
Još uvijek se skrivaš od mene, Leonarde.
Nisam htio razmišljati o razočaranju, već se zagledam u komad papira s
crtežom i napisanim »BROLE 108« te u letak pivnice; Stavio sam ih na stranu,
podalje od ostalog smeća spremljenog u bijele notese. Ukoliko sam namjeravao
prihvatiti činjenicu da je najprije nastao crtež, zato što sam ga našao u notesu iz

119
razdoblja od 1995. do 2004, morao sam prihvatiti i to da ga je, godinama kasnije, broj
»108« još uvijek progonio, onda kad je 11. veljače 2013. bio u Zecu i jazavcu, bez
obzira je li tamo bio sam ili s još nekim u društvu. I opet zadržim pogled na stavci
»Mlijeko?«, napisanoj iznad broja na letku. I opet se probude moje sumnje, začujem
sićušan destruktivan glas koji me je uvjeravao da je ovo samo nekakav popis,
podsjetnik na ono što mora kupiti.
I opet odbacim tu misao – činjenica što mi se crtež činio nekako poznatim je
jedna stvar, no veoma me zaintrigiralo ponavljanje broja »108« godinama nakon
prvog zapisivanja.
Snijeg je lagano sipio po prozoru, zvučeći kao cvrčanje masnoće na tavi, a kad
sam pogledao van, vidjeh kako se pahulje vrtlože oko uličnih svjetiljaka. Na oluku
nasuprotne kuće treperile su ukrasne lampice pa se upitam kakav je lani bio Božić
Franksovih.
Bio kakav bio, mjesec dana kasnije pojavio se dosje i sve se promijenilo.
Usredotočim se na PDF-ove.
Najprije se usredotočim na ispis fiksnog telefona sastavljen kronološkim redom
od 1. studenog 2012, sve do Franksova nestanka 3. ožujka. Pojavljivala su se ista
imena: Craw – fiksni telefon i mobitel, tri međunarodna poziva sinu u Australiji, Jim
Paige – mobitel i broj na poslu, Carla Murray – mobitel, Derek Cortez, fiksni broj u
Franksovu golf-klubu, kao i imena još nekih drugih osoba s kojima je tamo igrao i
koje su sve provjerene. Zatim niz poziva trgovinama građevnim materijalom,
vodoinstalaterima, zidarima i dekoraterima.
Ništa što bi potaknulo sumnju. Telefonski razgovori Franksa i Paigea odvijali
su se, manje-više, redovitom rutinom: svaka dva tjedna po petnaest do dvadeset pet
minuta. Ellie mi je u razgovoru spomenula da su se njih dvojica redovito čuli.
Ta se rutina promijenila samo jednom: u četvrtak, 31. siječnja, kad su
razgovarali pedeset minuta, dva do tri puta duže nego obično. To je sigurno bio onaj
poziv o kojem je govorio Paige: Dan nakon što je nazvao Carlu, nazvao je mene i zamolio
da mu nabavim snimke nadzornih kamera Pamele Welland u pivnici.
Vratim se dvadeset četiri sata unatrag i vidjeh da je Paige imao pravo: u srijedu
30. siječnja u 15:34, Franks je nazvao Murrayevu. Razgovor je trajao dvadeset dvije
minute. Nakon toga slijedilo je nekoliko kratkih razgovora između Franksa i Paigea,
što je opet potvrđivalo Paigeovu priču o tome da je pokušao odgovoriti Franksa.
Nakon toga, njihovi razgovori vratili su se u uobičajenu rutinu, iako su postali
znamo kraći. Skraćivanje razgovora tijekom tih posljednjih pet tjedana poklapalo se s
prorijeđenim slanjem e-mailova Murrayevoj.

120
 Pozivi s fiksnog telefona nakon Franksova nestanka bili su točno onakvi kakve
sam očekivao: mahniti Ellieini pozivi, najprije Crawovoj, zatim policiji pa
Franksovim prijateljima – vjerojatno je pokušavala saznati je li ga netko od njih vidio.
Zatim je slijedilo postupno smanjenje broja poziva. 27. studenog 2013. potpuno su
prestali, što se poklapalo s Ellieinim odlaskom u London.
Prebacim se na ispise mobitela i odmah uočim mnoga podudaranja: iste
brojeve koji su bili i na ispisu fiksnog telefona, iste osobe koje su nazivale ili primale
pozive. Usredotočim se na studeni i prosinac, zatim na siječanj i veljaču. Kao što je
Spike rekao, pozivi nisu prestali nakon Franksova nestanka – osobe s kojima nije
redovito bio u kontaktu očito nisu znale što se dogodilo pa su nastavile nazivati, ali
su se od 3. ožujka pa sve do jeseni pozivi počeli prorjeđivati. Tada su očito svi
zaboravili Franksa i prestali nazivati njegov mobitel.
No kad sam opet pregledao pozive, opazim da sam nešto propustio. Sedam
dana nakon njegova nestanka, 10. ožujka, nazvao ga je netko s londonskog broja.
Poziv je trajao samo dvije sekunde, što je značilo da je onaj tko je nazvao čuo
Franksovu govornu poštu i prekinuo. Na margini papira, uz svaki broj, bila su
otipkana imena i adrese pozivatelja. A na ovoj je bila samo adresa.
Poziv iz javne govornice.
S adrese Scale Lane 15 u jugoistočnom Londonu. Nešto mi se učini poznatim,
pa pregledam ranije pozive i u ispisu od 24. siječnja nađem o čemu se radi. Tog je
dana Franks primio poziv s istog tog broja.
Samo što je ovaj razgovor potrajao sedam minuta.
Smanjim PDF, uključim tražilicu i na Googleovoj mapi nađem telefonsku
govornicu. Nalazila se u uskoj ulici koja je u cik-cak liniji skretala s Old Kent Roada.
Onako stisnuta između restorana brze hrane i pedikerskog salona, lako se mogla
previdjeti. Čak je i zimi, kad bi otpalo lišće, ostala djelomično zakrivena obližnjim
krovovima. Kad sam zumirao sliku koliko se najviše moglo, shvatim nešto veoma
važno – stotinu metara unaokolo nije bilo nijedne nadzorne kamere.
To je mjesto namjerno odabrano.
Privučem blok i zapišem ukratko slijed odvijanja događaja:
Druga polovica siječnja – Franks poštom prima stari slučaj. Pošiljatelj nepoznat.
24. siječnja – Franks prima poziv iz telefonske govornice u južnom Londonu. Od iste
osobe koja mu je poslala dosje?
30. siječnja – Franks naziva Murrayevu i traži snimke Wellandove.
31. siječnja – Franks naziva Paigea, traži iste snimke.

121
 11. veljače – Franks se na ručku sastaje s nekim (s kim?) u pivnici Zec i jazavac, kaže
Ellie da je bio s Paigeom.
23. veljače – Franks Crawovoj spominje stari slučaj.
3. ožujka – Franks nestaje.
10. ožujka – Franks prima poziv iz iste govornice. Poziv traje dvije sekunde. Pozivatelj
ne zna da je Franks nestao? Ili zna, pa pokušava otkriti gdje je?

Potisnuvši nelagodu, nazovem Crawovu. Nije se gnjavila čavrljanjem, odmah

me je pitala o Metovoj dobrotvornoj zabavi. »Jesi li dobio od Paigea ono što si htio?«
»Još nisam siguran.« Ne nastavih dalje. »Imam jedno pitanje: tvoj otac je primio
dva poziva iz telefonske govornice u blizini Old Kent Roada.«
»Da. Sjećam se.«
»Jesi li ih istražila?«
»Jesam. Nisu mi se činili vrijednim spominjanja, jer su vodili u još jednu slijepu
ulicu. Znam to jer sam se tjedan dana vrtjela u krugu. Govornica je osamdesetak
metara udaljena od najbliže nadzorne kamere. Bila sam tamo i provjerila.«
»Je li poznavao nekoga tko živi na tom području?«
»Nije.«
»Otkud znaš?«
»Raspitivala sam se među njegovim prijateljima, pokušavajući saznati živi li
tamo tko od njih. Pozivatelj nije bio nitko koga je poznavao. Pregledala sam njegove
posljednje slučajeve i ništa nisam našla. Spremala sam se zatražiti snimke dviju
kamera na Old Kent Roadu, ali me je spriječio moj šef.« Duga, turobna stanka. »Ne
moram ti niti reći da će to ionako biti traćenje vremena. Moraš samo vidjeti gdje se
govornica nalazi da shvatiš zašto je baš ona odabrana.«
Zbog skrovitosti.
Počeo sam shvaćati zbog čega je danima nakon Franksova nestanka u
razgovorima s narednikom Reedom sugerirala da njezin otac nije otišao dobrovoljno.
Ne reče ništa više, no bilo je očito što misli o tom pozivu, o tome što on znači, o
tome da je u istrazi nešto propušteno. To nije nimalo neuobičajeno u slučajevima
nestalih osoba: rodbina se čvrsto drži teorije o neobjašnjenom zločinu jer u tom
nepoznatom i neobjašnjivom ipak postoji neki tračak nade, možda i neki odgovori,
neka vrsta objašnjenja. Samo što sam se, s obzirom na ono što su mi ispričali Paige i

122
Murrayeva, počeo pitati s kakvim će odgovorima završiti Crawova i hoće li joj
pronalaženje Franksa donijeti kakvu utjehu ili će joj se nož još dublje zariti.

123
 23.

Naredno jutro bješe prekrasno. Snijeg se zadržao na krovovima, vrtovima i

ulicama, prozorskim daskama i stupovima ograda, prigušivši sve zvukove grada.
Automobili su ostali zameteni na prilazima kuća, ljudi u svojim kućama. Nebo
kristalno modro, bez ijednog oblačka koji bi ga unakazio. Pripremim doručak i
sjednem uz stražnji prozor s pogledom na vrt prekriven snijegom na kojem su ostali
samo tragovi ptičjih nogu.
Nekoliko minuta kasnije ugledam kako na stolu preda mnom vibrira mobitel.
Bio je to Ewan Tasker. Četrdeset osam sati ranije zamolio sam ga da u policijskoj bazi
podataka potraži sve teže neriješene zločine na području Londona kako bih mogao
suziti potragu za Franksovim starim slučajem, no to je bilo prije nego što sam saznao
za Pamelu Welland. Sad se više nije postavljalo pitanje što je toliko zaintrigiralo
Franksa, jer je, ukoliko su Paige i Murrayeva imali pravo, odgovor bila Wellandova.
Sad se postavljalo pitanje zbog čega mu je taj slučaj toliko značio.
Nakon uvodnog čavrljanja, skrenem razgovor na ono što je pronašao.
»Ne znam hoćeš li mi zahvaljivati ili me proklinjati«, reče. Bila je subota, on je
bio kod kuće pa se u pozadini nije čuo uredski žamor. »U gradu od sedam milijuna
ljudi, tijekom nespecificiranog vremenskog razdoblja, ima sva sila tog sranja, baš
kako sam ti i rekao. Našao sam devedeset osam neriješenih slučajeva koje bih ja
osobno strpao u ‘teške zločine’. Ali ako misliš i na one u kojima je zapriječeno nožem
ili je netko pretučen u podzemnoj kad se posljednjim vlakom vraćao kući, onda ćeš
morati proširiti potragu, a to će potrajati još duže. Zasad sam se držao samo uistinu
teških zločina.«
»Zvuči izvrsno, Task.«
Uzmem bijele notese iz gostinske sobe, kao i dokument koji sam sâm sastavio i
isprintao – tako ću imati bolji pregled na sve slučajeve, imena i irelevantne stvari,
poput letka pivnice, koje je Franks spomenuo u svojim zapisima.
Počnemo se polako probijati kroz devedeset osam neriješenih slučajeva. Task
mi je iznosio sažetak onoga što se dogodilo: datum, vrstu zločina, ime žrtve,
okolnosti. Zatim smo prelazili na drugi. Svaki sam još provjerio na svom
isprintanom popisu. Kad bi Task naveo slučajeve koje je Franks zapisao, čak i samo

124
uzgredno, stavili bismo ih na stranu da se kasnije vratimo na njih. Petnaest minuta
kasnije, popio sam kavu. Dvadeset minuta nakon toga čuo sam da je Annabel ustala i
uputila se na tuširanje.
Do kraja smo stigli za sat vremena. Čuo sam kako Annabel lupa posuđem u
kuhinji. Devedeset osam slučajeva sveli smo na samo četiri.
Načas zastanem. Razum mi je govorio kako nema garancije da sve ovo bilo što
znači. Pretpostavljao sam da je Franks u notese zapisao slučajeve koji su mu nešto
značili, ali je postojala i mogućnost da upravo takve nije spomenuo. Pamela Welland
mu je, tko zna iz kojeg razloga, očito bila veoma važna, a zabilješke o njezinu slučaju
i Paulu Viljoenu svele su se samo na dva odlomka na jednoj stranici u prvom notesu.
Možda je upravo suprotno postupao sa slučajevima koji su mu bili najvažniji.
Možda takve uopće nije niti zabilježio.
Odlučim da se zasad neću zamarati time, pa se usredotočim na četiri slučaja
koja smo stavili na stranu. Ako ništa drugo, barem sam mogao potvrditi da je Franks
bio uključen u njih, bilo kao istražitelj ili načelnik Metova Odjela za ubojstva.
»U redu«, rekoh, »vratimo se na ove.«
»Da idemo kronološkim redom?«
»Da, to bi bilo izvrsno.«
Začujem tipkanje po tipkovnici, a zatim: »Prvi slučaj: tip s King’s Crossa
imenom Burgess Smith kaže ženi da ide u trgovinu kupiti mlijeko. Nikad se više ne
vrati. Sljedećeg dana pronađeno je njegovo truplo kako pluta u Grand Union Canalu,
otprilike pola milje od željezničke postaje. Bio je mrtav prije nego što je bačen u
vodu. Proboden je u vrat. Izgledalo je kao pljačka – nikad nije nađen njegov
novčanik, čak ni nakon što je policija poslala ronioce.«
Bacim pogled na ostale pojedinosti koje sam izvukao iz notesa i onoga što sam
našao na Internetu. Nisu mnogo pripomogle. Slučaj se zbio u kolovozu 1997, ubojica
nikad nije pronađen, Franks je vodio istragu, Murrayeva zajedno s njim.
»U redu. Sljedeći?«
»Sljedeća je 21-godišnja žena imenom Mary Swindon koja se nakon noćnog
izlaska vraćala u svoj automobil u blizini groblja Kensal Green. Odjednom se
niotkuda stvorio neki tip, zgrabio je, odvukao u zabitu uličicu, silovao je i razmrskao
joj glavu. Posvuda po truplu pronađen je ubojičin DNK, ali ga nije bilo u bazi
podataka. Nikad nisu otkrili tko je taj tip, čak ni u ponovljenoj istrazi. To se dogodilo
2002.«

125
 Uzmem svoj ispis da se podsjetim što je Franks zapisao u vezi ovog slučaja.
Naveo je osnovne podatke – svi su se slagali s onim što mi je rekao Task, ali je ispod
toga u notesu zapisao: »Moramo pronaći tog šupka, ODMAH.« Čitajući to, prisjetim
se što mi je rekla Carla Murray: Šef je slučajeve poput Wellandove uvijek primao k
srcu. Žene. Klinci. Dodam još neke pojedinosti koje sam pronašao u novinskim
člancima. Ovaj se slučaj ugrubo mogao strpati u isti koš sa slučajem Wellandove.
No ipak krenem dalje. »Kakav je treći slučaj?«
»Muškarac proboden u prsa ispred Viteza u Mile Endu. Pretpostavljam da se
radi o pivnici. Morao bih provjeriti. Bilo kako bilo, umro je u bolnici. Svjedoci su
rekli da se svađao s nekim preko mobitela dok je bio ondje, ali kad je policija dobila
ispis njegovih poziva, otkrili su da je pozivatelj nazvao s ukradenog mobitela.«
»Kako se zvala žrtva?«
»Ovaj, Bryan Calhoon. Čekaj malo.« Ušuti načas dok je čitao dosje.
»Građevinac. Navodno je bio u velikoj zavadi s jednim od svojih konkurenata,
Deanom Irelandom, jer se Calhoon navodno, samo navodno, dočepao ponude koju je
Ireland predao gradskom vijeću, nakon čega je snizio svoje cijene i tako dobio posao
od grada. Ireland je bio očit osumnjičenik, ali je imao alibi.«
Zavada između dva građevinca nije ni izbliza bila ono što sam tražio, a 2007,
kad je Calhoon ubijen, Franks je već vodio Odjel za ubojstva. Zbog toga nije izravno
radio na ovakvim slučajevima, što potvrđuju njegovi notesi: zapisao je ime žrtve i
imena ekipe koja je radila na slučaju, ali ništa što bi sugeriralo bilo kakvu vezu s
ubojstvom Wellandove.
»A četvrti?«
»Neidentificirana žrtva«, reče Task. »Trideset i nešto godina. Bijelac. Visine
metar osamdeset. Ubijen je u ožujku 2011. Taj tip je zbilja morao uznemiriti krive
osobe. Netko je provalio u njegovu kuću, zavezao ga i prerezao mu vrat od uha do
uha. Poput ubojstava povezanih s drogom. U žrtvinoj kuhinji nađen je skriveni
kokain u vrijednosti od pet tisuća.«
Zaokružim taj slučaj na ispisu. »Nema zubarskog kartona?«
»Izvađeni su mu zubi.«
»Stvarno?«
»Stvarno.«
»Ni njegovi otisci nisu vodili nikamo?«
»Ne. Ni otisci, ni DNK, ništa.«

126
 Franks je samo ovlaš spomenuo ovaj slučaj, jednako kao i zavadu građevinara.
U notesu je pisalo: »Neident. žrtva + CB?« te adresa žrtve u općinskoj stambenoj
zgradi u Lewishamu. Kad sam sinoć na Internetu potražio podatke o tom slučaju,
nisam našao ništa na što bi se odnosilo to CB. Ipak, čisto sam sumnjao da bi se, dvije
godine nakon počinjenja, Franksa toliko dojmilo ubojstvo počinjeno u obračunu zbog
droge, da bi to mogao biti razlog njegova nestanka.
Pogledam što sam zapisao.
Ubojstvo Mary Swindon se naočigled odmah uklapalo, ali kad sam pogledao
malo bolje, otkrio sam samo nekoliko sličnosti između dva ubojstva. Viljoen nikako
nije mogao biti upleten. DNK na poprištu zločina nije pripadao njemu, a osim toga,
kad je Swindonova ubijena 2002, on je već šest godina bio iza rešetaka.
»Imaš li kakvu ideju zbog čega je on vodio istragu?«, reče Task.
Trgnuh se iz misli. »Oprosti, što?«
»Franks.«
»Što s njim?«
»Piše da je on vodio slučaj.«
»Koji slučaj?«
»Ubojstvo dilera.«
Task je govorio o četvrtom slučaju, neidentificiranom bijelcu s prerezanim
vratom. »Čekaj malo, Franks ga je vodio?«
»Aha. Na tom je slučaju radio kao viši istražitelj. U dosjeu piše da je vodio
slučaj i da je to bio njegov posljednji slučaj u Metu. Malo preniska funkcija za njegov
položaj.«
»Što još piše?«
Tišina.
»Task.«
»Sranje. Upravo sam vidio koliko je sati. Trebao sam otići na ručak s nekim
ljudima.« Još jedna duga stanka. »Rakeru, moram ići. Želiš li kopiju ovih dosjea?«
Mozak mi brzo proradi. »Gdje ćete se naći?«
»Kako to misliš?«
»Mogu li doći tamo i pokupiti te dosjee?«
»Zašto, zar si u gradu?«
»Mogu biti.«
»Ručamo na jednom mjestu blizu Waterlooa.«

127
»A da se nađemo na Westminster Bridgeu?«
»Dobro«, odvrati. »Vidimo se tamo u jedan.«

128
 24.

Završivši razgovor s Taskerom, zatečem Annabel kako doručkuje za

kuhinjskim šankom. Natočim kavu za nju i sebe i sjednem na stolac nasuprot njoj.
»Spremna za povratak u Devon?«, upitah.
Slegne ramenima. »I da i ne. Jedva čekam da vidim Liv. Obično subotom
poslijepodne idemo van na frape.« Zastane, zatim ponovno slijeganje ramenima.
»Ali katkada povratak... Ne znam, donosi mnogo loših uspomena.«
Kimnuh. »Bit će sve lakše.«
Pogleda me, a zatim pogledom obuhvati kuhinju. »Jesi li ikada osjetio nešto
slično prema ovom mjestu? Mislim reći, ovdje bi trebao živjeti s, znaš...«
Nije nastavila pa joj dadem na znanje da sam shvatio što me pita. »Ponekad
zamišljam kako bi bilo živjeti ovdje s Derryn. Često mislim o tome kako bi ona
možda nešto drukčije uredila, u vrtu, u kući. I bismo li ostali ovdje da smo imali
djecu.«
»Nije ti bolno živjeti ovdje?«
»Ispočetka je bilo.«
»A sada nije?«
»S vremenom bol otupi. Ne prođe, ali otupi.«
Nakon toga, razgovor skrene na moj posao i Colma Healya, iako mi to nije bila
namjera. O tom sam bivšem policajcu jučer razgovarao s Crawovom.
Annabelin vlak za Devon polazio je za dva sata, a zamršen odnos između
Healya i mene bila je previše ambiciozna tema za to malo zajedničkog vremena
koliko nam je preostalo. No kad sam pokušao skrenuti razgovor na nešto drugo,
zadrži pogled na meni, pa stekoh dojam da je opet pogodila gdje su mi misli. Jedino
što je od fizičkog izgleda imala moje, bio je osmijeh. No ispod te površine još je nešto
nevidljivo bilo moje, neka vrsta instinkta, osjećaja za ljude. I upravo sam u tome, više
nego u fizičkom izgledu, prepoznao sebe.
»Zašto ne nazoveš Healya?«, upita me.
»Prije sam pokušavao.«
»Ne misliš li da bi se isplatilo opet pokušati?«

129
 »Zvučiš kao moja savjest.«
Nasmiješi se. »On je murjak, je li tako?«
»Bivši murjak.«
»Je li se on ikad potrudio i nazvao te?«
»Samo kad je u nevolji.« Načas se zagledam u nju, shvativši kakvu sam joj sliku
prikazao. »Htio sam samo reći da kurtoazni pozivi nisu u njegovu stilu.«
»Oduvijek je bio takav?«
U mislima prođem kroz dvije godine našeg poznanstva i zatim se sjetim svega
onoga što sam znao o njegovu životu prije toga. »Nije oduvijek. Ljudi u Metu su mi
rekli da je nekad bio među najboljima. Zatim je dobio taj slučaj, a nakon njega sve se
nekako...«
»Raspalo.«
»Da«, rekoh, »to je pravi izraz.«
»O kakvom se slučaju radilo?«
»Trostrukom ubojstvu. Majke i njezinih dviju kćeri.«
»Kćeri?«
»Osmogodišnje blizanke.«
Nešto se trgne na njezinu licu i tek kad je stavila ruke na šank, shvatih što –
Olivia je iste dobi kao te djevojčice. To je ono o čemu mi je jučer govorila. Bojim se.
Bojim se da je ne mogu zaštititi.
»Razgovarat ćemo o tome neki drugi put.«
»Što im se dogodilo?«
Na trenutak sam oklijevao, ne želeći je još više uznemiriti. Možda sam je
duboko u sebi instinktivno htio zaštititi, ali tada prevlada stvarnost. Imala je
dvadeset pet godina i znala je jednako dobro kao i ja kakav je svijet u kojem živimo,
sve one loše stvari koje je teško probaviti.
»Jednom mi je pričao o tome«, rekoh. »Rekao mi je da ga je lov na njihovog
ubojicu toliko opsjedao da više nije mogao misliti ni na što drugo. Svaki trenutak
svakoga dana. Koštao ga je braka i njegove djece. Doslovno, barem što se tiče
njegove kćeri Leanne.«
»I ona je ubijena?«
»U jednoj drugoj prilici i u drugom slučaju, ali da.«
»Strašno.«

130
 Opet kimnuh. »Onog dana kad je Leanne nestala, ona i Healy su se strašno
posvađali, a kad ju je sljedeći put vidio, našao ju je na tako užasnom mjestu da se
pitam kako uopće može spavati noću. U sebi nosi golemi gnjev, ogorčenost i tugu, a
ne zna ništa drugo nego napadati sve oko sebe. Ali, znaš što? Ja mu to katkada uopće
ne zamjeram.«
»A blizanke?«
Pogledam prijeko u Lizin vrt bez vrtnog namještaja i lončanica i zapitam se
postoji li uopće kakav način da se ublaži istina. »Ništa nije trebalo završiti onako
kako je završilo«, rekoh, zamišljajući užas koji je Healy morao osjećati kad je tog
dana ušao u njihovu kuću i našao mrtve djevojčice i njihovu majku. Napokon
pogledam Annabel i ugledam suze u njezinim očima. »Jesi li dobro?«
Trepne. »Dobro sam. Samo...«
Zagrlim je oko ramena i privučem k sebi. »Žao mi je.«
»Ne treba ti biti žao«, reče.
»Olivia je dobro.«
Lagano kimne.
»Obje ste sigurne. Obećavam ti.« Ostali smo tako neko vrijeme, u tihoj kući i još
tišem vanjskom svijetu čiju je buku prigušio snijeg. »Nisam ti trebao pričati o...«
»Slučaj su oduzeli Healyu?«
Ne odgovorim joj, pa me pogleda. Iako su joj oči bile suzne, u njima se
odjednom pojavi neočekivana odlučnost, iznenadna snaga.
»Jesu li mu ga oduzeli?«, ponovno zapita.
»Jesu.«
»Je li ga netko drugi riješio?«
Pogledam je, ali joj ne odgovorim. Nisam znao kako ovo uljepšati. Obrisala je
suze i na trenutak sam vidio kako u mene zuri moj odraz.
»Je li?«
»Nije«, rekoh i odmahnem glavom. »Nije bilo sretnog završetka.«

131
 25.

Na glavnim ulicama jedva da je bilo kakvih ostataka snijega, pločnici gotovo

posve čisti, ceste klizave od vode i pijeska, no zrak je ipak bio leden. U trenutku kad
smo Annabel i ja stigli do postaje Ealing, promrzao sam do koštane srži, koža mi je
bila crvena i bolna od vjetra koji je stalno šibao. Vlakom smo stigli do Paddingtona,
na ulazu sam je zagrlio i rekao joj da ćemo se ubrzo vidjeti.
Nakon što se ukrcala na vlak, uputim se natrag u podzemnu i krenem na peron
za District. Snijeg je odavno prestao padati, no dok sam stajao tamo na ledenoj
hladnoći, zapuhalo je s Praed Streeta kroz otvorene stropne prozore i niže dolje kroz
lučne prolaze zidova s obje strane pruge. Potražim zaklon na mjestu ispod
zatvorenog dijela stropa, sjednem na jednu klupu i počnem pregledavati poruke na
mobitelu.
Nekoliko minuta kasnije, podignem pogled.
Instinktivno.
Automatski.
Preplavi me čudan osjećaj – kratka drhtavica koju nije uzrokovala hladnoća – i
dok sam promatrao peron, shvatim o čemu se radi.
O osjećaju da me netko promatra.
Peron je bio krcat, pun ljudi koji su u tri reda čekali vlak za Earl’s Court,
većinom turista u skupinama i poslovnih ljudi u neizostavnim odijelima.
Prijeđem pogledom po licima. Činilo se da nitko ne obraća pažnju na mene,
barem s ove strane pruge. Ustanem kako bih imao bolji pogled na mnoštvo, ali u tom
se trenutku uz škripu zaustavi vlak pa posumnjali u svoj osjećaj i odbacim tu misao.

Našao sam kafić, popio kavu i pojeo prepečeni sendvič sa sirom te četrdeset
pet minuta promatrao promet na Westminster Bridgeu. Pomislio sam na Annabel, na
ono o čemu smo razgovarali i zakleo se sam sebi da ću nazvati Healya čim završim
ovaj slučaj. Tada se sjetim slučajeva koje sam trebao pokupiti od Tuskera. Četiri
neriješena slučaja s kojima je Franks bio povezan, među njima jedan koji se uopće
nije uklapao – ubojstvo dilera.

132
 Zašto je Franks odlučio osobno voditi slučaj?
Već prije sam napisao vremenski slijed događaja od početka godine – otkako je
Franks dobio dosje, pa sve do posljednjeg poziva iz telefonske govornice – no sad
napišem još jedan:
Negdje između svibnja 1995. i svibnja 2004. – Franks zapisuje »BROLE 108« i crta
»štapićastog čovjeka« na komad papira.
Travanj 1996. – Pamelu Welland ubija Paul Viljoen.
Svibanj 1996. – Franks i Murrayeva uhićuju Viljoena i optužuju ga za ubojstvo.
1997. – Viljoen osuđen na 20 godina.
2001. – Murrayeva nalazi Franksa kako pregledava snimke nadzornih kamera one noći
kad je Viljoen u baru pokupio Wellandovu. Nevezano za slučaj na kojem su radili. Zašto ju je
onda gledao? Zašto nakon toliko vremena?
Ožujak 2011. – U Lewinshamu pronađena mrtva neidentificirana žrtva (navodno
ubojstvo zbog droge?).
Franks u notes zapisuje: »Neident. žrtva + CB?« Što je CB? ZAŠTO JE FRANKS
OSOBNO ISTRAŽIVAO SLUČAJ?
Veljača 2013. – Franks na letak zapisuje »Mlijeko?« i »108«.

Dok sam pregledavao vremenski slijed, opet se zapitam zašto je Franks na

ubojstvu dilera radio kao viši istražitelj. U ožujku 2011. samo su ga tjedni dijelili od
mirovine i već je godinama bio na rukovodećem položaju, daleko od svakodnevnog
vođenja slučajeva poput toga. Zašto to nije ostavio Murrayevoj, kao što je to
napravio bezbroj puta prije u ostalim slučajevima?
Uzmem mobitel, nazovem Met i zatražim da me spoje s Murrayevom. Javila se
nakon drugog zvona. Predstavim se i odmah osjetih kako se ukočila.
Stiša glas do šapata: »Što to radiš?«
»Imam jedno pitanje.«
»Da me nikad više nisi zvao ovamo.«
»Radi se o jednom drugom slučaju.«
Stanka. »O čemu to govoriš?«
»Sjećaš li se slučaja iz ožujka 2011? Nekom tipu su prerezali vrat, izgledalo je
kao ubojstvo u obračunu radi droge? Murja je u njegovu stanu pronašla oko pet kila
kokaina.«
Tišina.

133
 »Murray?«
»Sjećam se. Pa što?«
»Pročitao sam Franksove bilješke i u njima spominje taj slučaj. Samo je čudno
što je osobno preuzeo njegovo vođenje. Zašto je htio voditi taj slučaj?«
»Zašto ne bi?«
»Jer je prestao osobno raditi na slučajevima deset godina prije toga. Bio je
rukovodilac, ne drvenjak. Osim toga, to je bilo šest tjedana prije njegove mirovine.«
»I?«
»Ubojstvo tog tipa nije neki veliki slučaj. Mediji ne mare. Javnost niti ne trepne
na takvu vrstu zločina. Ne mogu vjerovati da je Franks od glavešine sam zatražio da
vodi taj slučaj. A ipak je to učinio.«
»Ne znam ništa o tome.«
»Ne sjećaš se?«
Uzdahne. »Da ti kažem kako ovdje stvari funkcioniraju, može? Nekoga ubiju,
slučaj se nekome dodijeli i to je sve. To nije kupovanje odjeće. Ne uzmeš slučaj s
police, zaključiš da ti se ne sviđa pa ga vratiš natrag. Jesam li ikad postavljala pitanja
zašto mi je dodijeljen neki slučaj? Nisam. Jesam li pitala šefa zašto želi preuzeti
rješavanje nekog nasumičnog ubojstva dilera? Nisam. Znaš što ja mislim: recesija je
bila u punom zamahu, nismo imali dovoljno sredstava ni ljudi, svi smo samo čekali
tko će sljedeći izletjeti. Ja sam pazila i izbjegavala nevolje, pa nisam dobila otkaz.«
Zapišem nešto.
»Je li osobno preuzimao više slučajeva?«
»Nije.«
»Tako sam i mislio. Znači, to je bilo jako neobično?«
»Šef je uskakao kad je trebalo, posebno u to vrijeme kad je vlada bila jako
okupirana time kako uništiti policiju. Jesmo li sada završili?«
»Mogu li samo...«
Prekine liniju prije negoli dovrših.
Spremim blok i uputim se van na hladnoću, dolje niz zapadni dio Westminster
Bridgea, gdje me je Task već čekao. Sa svojih metar devedeset i stotinu kilograma još
je uvijek izgledao snažno i veoma uočljivo među mnoštvom. Izvadi presavijene
novine i pruži mi ih.
»Ispisi četiri neriješena slučaja o kojima smo govorili«, reče.
Uzeh novine. »Hvala, Task.«

134
 »Spali ih kad završiš«, reče. Zadrži pogled na novinama. Sad je iz njih virio kraj
smeđeg fascikla.
»Nećeš opet dopustiti da te ubiju, Rakeru?«
»Nisu me ubili ni prošli put.«
Nasmiješi se. »Samo budi oprezan.«
»Znaš li nešto što ja ne znam?«
Odmahne glavom. »Ne. Ali poznam tebe. Tebe uvijek slijede nevolje.«

135
 KUTIJA ŽALJENJA

Srpanj, 2008. / Prije pet godina

»Tu sam kutiju čuvala na tavanu«, rekla je, gledajući u Garricka.

Danas je bio ležernije odjeven – košulja raskopčanog ovratnika, vuneni džemper bez
rukava, crne traperice, crne bakandže, no sve poznatih marki. Pitala ga je što je prije radio, na
što se on nasmijao, ali joj nije odgovorio. Gurnuo je naočale više na hrbat nosa i malo joj se
približio.
»A što držite u toj kutiji?«
»Uspomene.«
»Kakve uspomene?«
»Neke su dobre.«
»Neke nisu?«
Kimne.
»Neke za kojima žalite?«
Opet kimne.
Okrenuo je novu stranicu svoga notesa, uzeo nalivpero s ruba stola i palcem s njega
skinuo čepić. »O tome smo već prije razgovarali. U vama je ostalo mnogo žaljenja.«
»Napravila sam mnoge žaljenja vrijedne stvari.«
»Što, na primjer?«
»Već sam vam rekla.«
»Udovoljite mi«, rekao je.
»Na primjer to što živim sa Simonom.«
»Ne želite više biti s njim?«
»Mrzim ga.«
»Zašto onda ostajete s njim?«
»Što mi drugo preostaje?«
Garrick se namrštio. »Kako to mislite?«

136
 »Što ako za mene ne postoji nitko drugi? Što ako su šupci poput Simona jedini koje
mogu očekivati? Možda sam propustila priliku. Možda je ovo sve što mogu dobiti.«
»Zaista vjerujete u to?«
Slegnula je ramenima. »Simon i ja...«
»Što?«
»Ponekad ga promatram i pitam se...«
Garrick se zagledao u nju. »Što?«
Progutala je knedlu, nakratko pogledala Garricka i spustila pogled na svoje krilo.
»Prošlog tjedna smo se strašno posvađali i dok smo tako stajali i derali se jedno na drugo,
shvatila sam da u ruci stišćem kuhinjski nož. Spremala sam sendviče.«
Po prvi je put nakon mnogo vremena primijetila zabrinutost na Garicckovu licu.
»Što se dogodilo nakon toga?«, ravnodušno ju je upitao.
»Grozno je govorio o Lucasu. Rekao je: ‘Jebi se ti i tvoj sin.’«
»To vas je sigurno zaboljelo.«
»Da. Zaboljelo je. Tada sam postala svjesna noža u svojoj ruci, ali nakon što je Simon
otišao, sjela sam na tavan s mojom kutijom žaljenja...« Ušutjela je, nakratko joj se na licu
pojavio osmijeh kad je spomenula naziv kutije. »Sjedila sam tamo na tavanu i pomislila: ‘Baš
me zanima kako bi bilo da sam mu onaj nož zabila u oko?’ Zamišljala sam to. Zamišljala sam
kako ga više puta probadam nožem, sve dok mu lice ne postane kaša krvi, kostiju i mesa. A
znate što je bilo najgore?« Pogledala je Garricka. »Nakon toga sam se stvarno osjećala bolje.«
Nagnuo se naprijed. Imao je nove naočale. Ono malo kose koju je imao pustio je da
izraste u obliku konjske potkove na njegovu tjemenu. Pomislila je kako zbog toga izgleda
starije od svoje pedeset tri godine.
»Mislim da vaša veza sa Simonom razorno djeluje na vaš opravak«, rekao je, vrteći
nalivpero između palca i kažiprsta.
»Mislim da ste u pravu.«
»Zašto onda nešto ne poduzmete?«
Slegnula je ramenima. »U prošlosti sam učinila mnoge stvari za koje sam mislila da su
ispravne i pogledajte kamo me je to dovelo. Posljednjih devet godina odlazim na
psihoanalizu.«
»Zvuči grozno«, odvratio je. Smiješio se, želeći da se ona osjeća udobno, da je nagna da
mu se otvori, da počne pričati. Kad je osmijeh napokon nestao, preformulirao je pitanje: »Što
biste promijenili da se možete vratiti u prošlost?«
Pogledala ga je, ali mu nije odgovorila.

137
 »Ne želite na to odgovoriti?«, upitao je.
»Ima li stvari u vašem životu koje biste željeli promijeniti, doktore Garrick?«
»John«, rekao je. Odložio je nalivpero. »Naravno da ima.«
»Što, na primjer?«
»Pa, ovdje ne razgovaramo o meni.«
»Udovoljite mi«, rekla je, ponovivši ono što joj je maloprije rekao.
Brzo se osmjehnuo, zatim pogledao nalivpero koje je sada ležalo na notesu, kao da u
njemu traži neku vrstu nadahnuća. Znala sam, pomislila je, znala sam da mu to nalivpero
nešto znači. Opazila je tu važnost na jednoj od prvih seansi, uočila je njegovu važnost po
tome s kolikom ga je pomnjom uzimao i odlagao.
»Čovjek uvijek zbog nečega žali«, rekao je. »Uvijek.«
»Vi mi ne izgledate takav tip.«
Opet se nasmiješio onim svojim ohrabrujućim osmijehom. »Zašto se ne vratimo na
vas?« Bilo je očito da ne kani nastaviti taj razgovor.
»Voljela bih da nisam prestala slikati«, rekla je.
»Slikali ste?«
»Da. Puno sam slikala.«
»Pa to je predivno. Što ste slikali?«
»Nikad nisam bila dobra.«
»Ali vas je usrećivalo?«
»Da«, rekla je. »Da, stvarno me je usrećivalo.«
»Zašto sada ne slikate?«
Slegnula je ramenima. »Čini mi se kao da nisam u odgovarajućem okruženju.«
»Prava šteta.«
Zapisao je nešto.
»Voljela bih da nisam odvratila pogled od svog sina«, rekla je.
Garrick ju je pogledao.
Duboko je udahnula. »Trajalo je samo deset sekundi. Voljela bih kad bih mogla vratiti
te sekunde.« Opet je ušutjela, pokušavajući obuzdati drhtanje glasa. »Žalim i to što se ni
Robert ni ja nismo mogli nositi s posljedicama. On je krivio mene i ja sam krivila sebe i to nas
je dovelo do razvoda – a mene nakon toga do ovoga mjesta.«
Duga tišina.
»Pamela Welland«, napokon je izustila.

138
 Garrick je opet kimnuo. »Djevojka koja je ubijena?«
Zagledala se u prazan prostor između njih i vratila devet godina unatrag, u dane
nakon što je policija našla Pamelu na pustopoljini u blizini Deptford Creeka. Sljedeći dan
čitala je o tome u novinama, vidjela je fotografiju djevojke – lijepe i neokaljane – kako sjedi na
zidiću ispred hotela, kose spletene u pletenicu, s metalik sunčanim naočalama, jedva da je
stasala u djevojku. I dok je čitala članak, prsa su joj se napunila očajnim i ogavnim osjećajem
tjeskobe, strah joj je stegnuo grlo toliko, da je jedva uspijevala disati.
Zašto baš ja? Zašto baš ja?
»Zašto baš ja?«
Garrick se nagnuo još bliže. »Molim?«
Nije odgovorila.
»Što to znači?«, upitao je.
Shvatila je da je misao izgovorila naglas. »Zašto sam to morala biti baš ja?«
»Nisam siguran da vas razumijem.«
»Moj je život mogao biti sasvim drukčiji bez nje.«
»Mislite reći, da niste u novinama pročitali o njoj?«
Misli su joj opet odlutale, ovaj put na njezinog psa, Medu, na trenutak kad je prvi put
dodirnula njegovu dlaku, pogladila ga, osjetila dizanje i spuštanje njegova trbuha.
»Možda, na neke načine.«
»Na kakve to načine?«
Škrt, anemičan osmijeh. »Na sve koji su važni.«

Nakon završetka seanse s Garrickom, sjela je na kamenu klupu sa strane zgrade i čekala
autobus. Promatrala je kako galeb uzlijeće termalnim stupom, sve do vrha ograde koja je
okruživala bolnicu. Ptica je preletjela bodljikavu žicu i krov zgrade i više ju nije mogla vidjeti,
samo je u nijemoj jutarnjoj tišini čula udaljeno kriještanje i još udaljenije zvukove grada.
Predenje jednog od generatora. Tiho brujanje usisača. Nježne zvukove glazbe iz zajedničke
prostorije u bolnici.
Netko je vikao na jednom od odjela.
Otvorila je torbicu, izvadila mobitel i provjerila poruke. Nijedne. Nikad nije izlazila.
Mrzila je svoj posao. Mrzila je svoj život. Jedva da je više razgovarala sa Simonom. Garrick je
stalno ponavljao da ta veza nepovoljno djeluje na nju, da bi Simon mogao destruktivno
djelovati na nju, gurnuti je u još jedan vrtlog. Bojao se da bi se opet mogla vratiti na početak,

139
u onu duboku depresiju u kojoj je bila danima, tjednima i mjesecima nakon Lucasova
utapanja.
No Garrick nije znao da postoje i drugi vrtlozi u koje je mogla upasti. Trenuci koje mu
je zatajila, a koji su joj u jednakoj mjeri kidali srce.
U njezinoj kutiji žaljenja bile su i druge, mnogo veće tajne.

140
 26.

Sve u svemu, nije me bilo malo dulje od dva i pol sata, ali sam znao da nešto
nije u redu čim sam stigao pred ulaz u dvorište moje kuće. Ovdje je još uvijek
posvuda bilo snijega, prekrivao je cestu i pločnike poput sloja bijelog asfalta. Na
mom kolnom prilazu ostale su Annabeline i moje stope kad smo tog jutra izašli van.
A sad su tu bili i treći otisci u snijegu.
Vidio sam otisak svojih čizama i Annabelinih cipela. Treći su bili veći i od
mojih i Annabelinih: broj četrdeset šest ili četrdeset sedam, logotip proizvođača na
sredini potplata savršeno se vidio na tlu između cvjetne gredice i mog BMW-a. Na
trenutak pomislim kako to ne znači ništa: možda poštar, netko tko raznosi letke,
ljudi koji se potucaju od vrata do vrata. No tada prevlada stvarnost – stope su uz rub
prilaza vodile sve do stuba ispred ulaznih vrata.
Nisu se vraćale od kuće.
Pogledam oko sebe. Ulica bješe tiha i mirna, zvuk prometa na Uxbridge Roadu
još uvijek čujan, ali prigušen snijegom. Ujutro sam vani vidio klince. Sada nije bilo
nikoga, samo automobili koje je zatrpao snijeg. Pokrenem se, osjećajući mučninu u
želucu i ubrzo opazim da su zaštitna vrata na trijemu provaljena, da je brava na
ulaznim vratima kuće razbijena. Bila su zatvorena, s ulice su izgledala kao da su
zaključana.
No kako je zapuhao vjetar, lagano su se njihala naprijed-natrag, udarajući o
dovratak.
Gurnem ih i zavirim unutra.
Vrata se otvore u mračan hodnik. S lijeve strane je kuhinja. Sporedna vrata koja
su izvana vodila izravno u kuhinju bila su zaključana. Hodnik ispred mene vodi u
dnevnu sobu. Nagnem se naprijed da pogledam alarmni uređaj na zidu s desne
strane. Na vrhu uređaja trebala je svijetliti zelena LED lampica, brojevi su trebali biti
osvijetljeni. No i jedno i drugo bješe ugašeno. I senzorski reflektori na uglovima kuće
trebali su se upaliti čim sam se pomaknuo. Opazim da je u kuhinji na štednjaku još
uvijek sat i da pokazuje točno vrijeme. I na mikrovalnoj isto.
Što je značilo da struja nije isključena.

141
 Ali da je alarmni uređaj onesposobljen.
Uđem u dnevnu sobu. Srce mi se stisne: sva ispremetana, namještaj gurnut
ustranu i prevrnut. Prevrnute lončanice, zemlja prosuta po sagu. Vratašca TV-
ormarića otvorena, filmovi poispadali s polica. S moje desne strane nalazi se još
jedan hodnik koji vodi u kupaonicu i dvije spavaće sobe.
Krenem tiho, centimetar po centimetar, držeći ruke na zidovima s obje svoje
strane, pazeći da ne proizvedeni nikakav zvuk, u slučaju da je taj netko još uvijek
ovdje. Najprije uđem u kupaonicu. Osim otvorenog ormarića, sve drugo bješe na
svom mjestu. No u spavaćoj sobi sve je izvučeno iz ormara, ladice noćnog ormarića
na podu, njihov sadržaj razbacan.
Stanje u gostinskoj sobi još i gore.
Moji dosjei razbacani po cijeloj sobi, papiri posvuda, fotografije porazbacane
poput konfeta. Sve ono što sam zasebno čuvao – Franksov dosje, sve bilješke koje
sam napravio, fotografije koje sam sakupio, DVD kuće koji je Craw snimila, komad
papira s crtežom i bilješkom »BROLE 108«, letak iz pivnice – sve je nestalo. Jednako
kao i bijeli notesi i ispisi na kojima sam imao sve podatke. Jednako kao i Franksov
iPad. Nije bilo čak ni mog Mac laptopa. Njegova žica vijugala je po praznom stolu, ne
vodeći nikamo. Na laptopu sam umjesto trackpada koristio miša koji je sada bio na
podu kraj stolice. Preplavi me bijes kad pogledah zidove: svi okviri razbijeni, sve
fotografije koje su nekoliko sati prije toga bile u njima – fotografije iz mojih
novinarskih dana, fotografije Derryn – izvađene, namjerno rasparane i bačene na
pod. Dok sam ih promatrao, sjetih se nečega: dva sata ranije dok sam stajao na
ledeno hladnom peronu postaje Paddington, imao sam osjećaj da me netko
promatra.
Tada začujem zvuk, poput pucanja drva.
Izađem iz gostinske sobe i pogledam niz hodnik. Opet osluhnem. Nikakvog
zvuka osim tihog fijukanja vjetra. Vratim se u dnevnu sobu i opazim kako ulazna
vrata nošena vjetrom lupaju o dovratak. I još nešto – hladno strujanje zraka oko
gležnjeva koje je dolazilo s prednje strane. Odjednom se sjetih tragova na prilaznom
putu.
Vodili su u kuću.
Ali ne i iz nje.
Na stražnjem dijelu kuće, s desne strane, nalaze se vrata koja vode van na mali
drveni trijem postavljen na metar visokim stupovima s kojeg se niz četiri stube silazi
u vrt. Vrata su bila odškrinuta. Dosjee koje mi je dao Ewan Tasker, još uvijek

142
umotane u novine, gurnem ispod TV-ormarića. Jedino on nije bio pomaknut s
mjesta.
Koračajući pažljivo između izvrnutog namještaja i razbacanih omota DVD-a,
dođem do vrata i širom ih otvorim. Tiho fijučući, u kuću nahrupi hladan zrak.
Začujem korake na trijemu, zatim niz stube i dolje u vrtu. U dnu vrta raste nekoliko
jela, poput stražara iza dvometarske ograde koja označava granicu mog posjeda. S
desne strane nalaze se vrata u ogradi koja sam uvijek držao zaključanima. A sad
bjehu otvorena, jedna drvena daska na njima slomljena, lokot bačen u snijeg.
To je zvuk koji sam čuo.
Brzo prijeđem vrt i izađem kroz vrata. Okružena jelama s jedne i ogradom s
druge strane, staza vodi na sjever i jug. Ako krenem na jug, završit ću na
željezničkom mostu koji prelazi preko pruge u blizini postaje podzemne željeznice u
South Ealingu. Krenem li na sjever, staza na kraju skreće na istok prema obradivim
parcelama. Ugledam samo tri osobe: oca koji vuče sina na saonicama prema
parcelama i muškarca s kapuljačom koji mi je zamalo nestao s vidika. Uputio se na
drugu stranu, prema željezničkom mostu.
Nosio je ruksak.
Nekoliko sekundi kasnije krenem za njim, a on kao da je to osjetio. Osvrne se
preko ramena i tad vidjeh da nosi skijašku masku.
Ubrzam korak.
Opet se osvrne, opazi da mu se približavam.
I tada se dade u trk.

143
 27.

Snijeg je prštao oko mene dok sam trčao za njim. Opet se osvrne, jednom,
dvaput, a zatim skrene iza zavoja i nestane mi s vidika. Kad se opet pojavio, vidjeh
da sam smanjio razdaljinu među nama. Tlo između nas bilo je puno tragova gdje je
pao kad je stao na sleđeni dio, gdje je stavio ruku u snijeg. Bio je nekih desetak
metara ispred mene, tek što nije stigao do kratkog i tamnog dijela puta gdje se
drveće s obje strane spaja iznad staze, zakrivajući nebo svojim granama i lišćem.
Bio je odjeven u crne traperice i crnu termojaknu, skijašku masku tamnoplave
boje, na leđima je nosio tamnocrveni ruksak. Odjednom ga staza proguta poput usta,
ruksak zbog boje nakratko razaznah u tami, a zatim potpuno nestane. Usporim
malo, ne znajući što me tamo čeka – no ispod spuštenih grana drveća nije bilo ničega
osim hrpe lišća. Čak ni snijega, ali je staza bila klizava od sleđene vode. Poskliznem
se, potom još jednom dok sam pokušavao vratiti ravnotežu, a zatim napokon
prijeđem na drugu stranu. Tu se staza račvala u dva smjera: lijevo prema
željezničkom mostu i desno prema nekom imanju gdje je snježni pokrivač izgledao
još deblji. Na trenutak ga potpuno izgubim iz vida. Na lijevoj strani staza se
nastavljala, okružena s obiju strana ogradama imanja i drvećem. Na desnoj strani
nalazio se niz željezničkih lukova obraslih povijušama.
Neka kretnja s moje desne strane.
Izdužene sjene lukova izgledale su kao da je netko po snijegu prolio crnu boju.
Pojavio se iz mraka, nekih devet metara ispred mene. Drveće je skrivalo veći dio
staze, ali sam iznad njegovih krošanja mogao vidjeti gornje katove niza spojenih
zgrada od crvene opeke koji su sezali u nebo. Za dvadesetak sekundi staza je nestala,
a nas dvojica smo trčali kroz betonski labirint sazdan od četiri bloka petokatnica, sve
jednom do druge. Osim smještaja, sve su bile identične. Ovdje je snježni pokrivač na
tlu bio debeo, neposipan i opasan. Dok je muškarac trčao prema sredini ceste, stao je
na komad leda, zateturao i udario o parkirani automobil. Usporih malo, zabrinut da
bi mi se mogla dogoditi ista stvar, i tada primijetim kako nas s viših kolnih prilaza
promatraju ljudi.
Zaobiđe automobil i uputi se najkraćim putem prema maloj uličici između
dviju zgrada. Krenem za njim, sa snijega na beton, pa opet natrag na snijeg i stignem

144
u nekakvo dvorište. U središtu se uzdizala šesterokutna gredica s ogoljelom
američkom platanom, djeca su se grudala. Prestala su kad smo se približili, ukočila
su se poput voštanih figura. Kad smo protrčali mimo njih, vidjeh kamo se uputio:
prema stubištu oslikanom grafitima koje je vodilo po sredini jedne zgrade i spajalo
stanove s obje strane. Namjeravao se izgubiti u labirintu stanova.
Nestane mi s vidika čim sam se počeo uspinjati stubama, a kad ga opet
ugledah, bio je kat iznad mene, njegovi su koraci odzvanjali među zidovima.
Ubrzam korak. Stubište je bilo sasvim zatvoreno i zaštićeno od snijega, ali je voda
svejedno odnekud curila niza stube. Zapahne me nepodnošljiv smrad truleži.
Podignem pogled i ugledam kako ruksak poskakuje na njegovim leđima. Ima notese.
Ima moj laptop.
Ima moj cijeli slučaj.
No kad je zamaknuo za sljedeći ugao i nestao mi s vidika, više nisam čuo ni
njegove korake. Usporim, srce mi je udaralo kao ludo. Iznad ugledam odmorište od
kojeg se stubište u cik-caku uzdizalo sve do petog kata. No ni traga muškarcu. Ne
više.
Ili se odmaknuo od ograde i nestao mi s vidika.
Ili je izašao na trećem katu.
Krenem tiho, korak po korak, leđa priljubljenih uza zid. Cijelo vrijeme zgrada
je odzvanjala od zvukova: kapanja vode, zujanja generatora, glazbe i buke iz
stanova. Zastanem na posljednjem odmorištu prije izlaza na trećem katu, pripravan
na borbu. No nije slijedila. Pomaknem se još malo i ugledam kako stubište skreće
prema četvrtom katu i nastavlja se na balkon s mnogobrojnim stanovima – šarena
vrata posložena jedna do drugih sve do kraja balkona koji skreće ulijevo i nestaje.
Siđem sa stubišta, brzo prođem pored stanova, osvrćući se iza sebe, a zatim
pogledam ispred sebe: snijegom prekriveno groblje arhitekture iz 1960-tih, stambeni
blokovi okrenuti jedni k drugima kao da se žele sakriti.
Kamo li je, dovraga, nestao?
Potom, nakon skretanja, dobijem odgovor.
Stajao je leđima naslonjen na betonski zid, odakle nije imao kamo, i promatrao
me. Ispred sebe je čvrsto držao malog dječaka, ne starijeg od šest godina. Dječak je u
rukama još uvijek držao grudu snijega. Vunena kapa pala mu je na tlo, šal se
odmotao i nahereno visio s njegovih ramena. Na licu čisti užas: raskolačene oči, suze
klize niz obraze, usta prekrivena muškarčevom šakom. Muškarac je na njegovo grlo
prislonio nož, oštrica je blistala na sunčevu svjetlu.

145
 Pomaknem se malo naprijed.
»Ostani gdje jesi«, reče muškarac.
Njegov naglasak nije bio iz ovog kraja. Možda mančesterski. Definitivno negdje sa
sjeverozapada. Začujem šmrcanje, pogledam dječaka i shvatim da ne šmrče on. Tek
tada primijetim jedna otvorena vrata i na njima ženu kako stoji i gleda. Dječakova
majka. Vidjeh kako se malo nagnula i provirila van. Pogleda me držeći ruku na
ustima, suznih očiju, lica podbuhla od plača.
Njezin pogled govorio je sve: Pomozi nam.
»Pusti dječaka«, rekoh.
»Ili ćeš, što?«
Koraknem naprijed. »On nema nikakve veze s ovim.«
»Napravi još jedan korak i prerezat ću mu grkljan.«
Dječakova majka opet počne šmrcati, ali ne skrenem pogled s muškarca. Sad
smo bili udaljeni šest metara pa sam ga mogao bolje vidjeti ispod skijaške maske:
blijeda čista koža, poput glatke maske od alabastera, no oči krajnja suprotnost –
potpuno crne, poput dvije kapljice nafte. Čvršće stisne dječaka, usne mu se razvuku
u osmijeh. Imao je jedan otkrhnuti sjekutić.
»Pusti ga.«
Odmahne glavom. »Da ti kažem kako ovo ide, Davide.« Baci pogled na
dječakovu majku, zatim pogleda mene. »Ovaj klinac ide sa mnom i držat ću ga sve
dok ne budem sto posto siguran da me ne slijediš. Pokušaš li nešto, bilo što,
obećavam ti da ću mu prerezati jebeni vrat. Je li jasno?«
Dječakova majka opet zajeca.
»Je li ti jasno?«
Kimnem. Na trenutak se zagleda u mene.
A zatim krene.
Čim se pomaknuo, dječak je počeo plakati. Muškarac se ne obazre, već nastavi
dalje. Nakon što je prošao uz dječakovu majku, ona izađe iz stana i tada vidjeh da je
srednjih dvadesetih godina, još uvijek u kućnoj haljini, kose svezane u konjski rep,
lica podbuhla od plača. Opazim trenutak kad je napravila pokret kao da će krenuti
za njima, ali tada me pogleda, a ja joj odmahnem glavom. Navru nove suze, ali
ostane stajati vani na ledeno hladnom prilazu, promatrajući kako joj muškarac
odvodi sina.

146
 Došavši na metar udaljenosti od mene, muškarac opet zastane, pogleda moje
noge, ruke i na kraju mu se pogled zaustavi na mom licu. »Samo se pomakni i klinac
je mrtav.«
Priljubim se leđima uz ogradu balkona.
Počeli su mi se približavati.
Zrak između nas ispuni se trpkom mješavinom duhana i plijesni. Zatim prođe
mimo mene, okrene dječaka i počne se natraške povlačiti prema stubištu. Zadrhtim,
boreći se protiv nagona da interveniram. Stigli su do stubišta, a ja iza sebe začujem
dječakovu majku: »Joshy, nemoj ozlijediti mog Joshya.«
Potom mi nestanu s vidika.
Majka brizne u plač dozivajući sina. Okrenem se, primim je i privučem k sebi,
zatim se ogledam po balkonu dok je ona ridala na mojim prsima. »Sve će biti u
redu«, rekoh joj. Isprazne riječi, beznačajne u trenutku u kojem sam ih izgovorio.
No tada ispod ugledam muškarca. Podigao je glavu, pokušavajući vidjeti gdje
sam, zatim je odgurnuo dječaka ustranu. Dječak zatetura i snažno udari o automobil
čiji alarm prodorno propara tišinu.
Muškarac na trenutak zadrži divlji životinjski pogled na meni, a zatim potrči
preko dvorišta natrag prema uličici.
Nekoliko sekundi kasnije, nestane.

147
 28.

Vratim dječaka njegovoj majci i nazovem policiju – istovremeno prijavim i

provalu u svoju kuću – te ih pričekam dolje u dvorištu. Dok sam čekao, uključim na
mobitelu aplikaciju za lociranje laptopa. Prije šest mjeseci registrirao sam mobitel i
laptop upravo zbog ovakvog razloga: i prije je već provaljivano u moju kuću i
ukradene su moje stvari. Oni koji su to napravili uzeli su mnogo više od osobnih
stvari. Ovako sam im počeo uzvraćati udarac.
Nekoliko sekundi kasnije, nađem ga: hodao je Mallom, južno od Ealing
Broadwaya. MacBook je došao na područje bežične mreže koja je zabilježila njegovu
lokaciju. Promatrao sam kako zelena točkica polako napreduje prema postaji
podzemne željeznice.
Čim je ušao unutra, signal je nestao.
Kad je uzeo moj Mac, bio je u stand by stanju i sve dok bude tako, a on bude na
područjima koje pokriva bežična mreža, moći ću ga pratiti kroz grad. No on će, prije
ili kasnije, shvatiti svoju grešku. Mogao sam se samo nadati da se to neće dogoditi
prije nego što stigne na svoje odredište.

Sat vremena nakon toga vratio sam se kući. Policiji sam dao izjavu, a dječakova
majka je potvrdila sve što sam rekao. Iako im nisam rekao istinu, neće im trebati
mnogo vremena da se uvjere: kuća je izgledala kao da ju je pogodio zemljotres.
Naveo sam koje su stvari ukradene, uključujući MacBook. Policajac je rekao da
će dati sve od sebe da ga pronađu, ali, istaknuo je, nema nikakvih garancija.
Odlučim da mu neću reći kako sam mu već na tragu.
»Zašto bi netko želio te bijele notese?«, upita me.
Još me nije pitao čime se bavim, a kad mu kažem, njegov će ton prilično brzo
prijeći u napadački. Murjaci ne vole istražitelje, a vole ih još i manje kad imaju
prošlost kakvu imam ja.
»Pronalazim nestale osobe.«
Podigne pogled s bloka u koji je zapisivao bilješke. »Što, vi ste neka vrsta
privatnog detektiva?«

148
 Kimnem, ne objašnjavajući ništa.
Odvrati mi kimanjem i opet nešto zapiše. Završivši, upita me: »Znate li uopće
tko bi mogao biti taj tip za kojim ste trčali?«
Odmahnem glavom. »Ne.«
Suzi oči.
Imao je pedesetak godina, sijedu kosu i naborano lice, ali sam odmah vidio da
je bistar. Ironija je bila u tome što barem ovaj put nisam lagao Metu – uistinu nisam
znao tko je taj muškarac.
Ali namjeravam otkriti.

Nakon odlaska policije, uzmem mobitel i pokušam naći lokaciju laptopa. Prošla
su gotovo dva sata otkako sam posljednji put provjerio. Dok sam čekao da se
aplikacija uključi, sjetim se trenutaka prije nego što je pobjegao, način na koji je
izgledao dok je prolazio uz mene na balkonu. Dobro građen, no blijed. Tamne oči,
kiseo osmijeh, otkrhnut zub. Sjetim se i da je smrdio na duhan i plijesan. Neopran.
Prljav.
Sve što sam kod kuće imao o Franksovu slučaju, nestalo je: dokument koji sam
kreirao na Macu, ispisi tog dokumenta, bijeli notesi, svaki komadić papira koje je
Franks spremio u džepiće notesa, zajedno s komadom papira s crtežom i letkom iz
pivnice. Policija me je pitala nedostaje li kakav novac ili nakit, kakve skupe stvari.
No on nije uzeo ništa takvo. Došao je samo zbog jedne stvari, usredotočio se na samo
jedno.
Da me spriječi u otkrivanju onoga što se dogodilo Franksu.
Mobitel se oglasi tihim brujanjem. Sada više nije bilo signala. Ili je isključio
laptop ili je stigao nekamo gdje nije bilo internetske veze. Pustim da program i dalje
teče, uzmem fiksni telefon i nazovem mobitel Crawove.
»Ja sam«, rekoh.
»Što je?«
»Dat ću ti opis, a ti mi reci podsjeća li te na koga.«
»Neka to onda bude brzo.«
»Zauzeta si?«
»Moram održati sastanak.«
Dadem joj muškarčev opis, naglasivši otkrhnut sjekutić. Po tome bi ga se
mogla sjetiti. »Odgovara li njegov opis nekome koga znaš ili si ga srela?«

149
 »Ne. Zašto? Tko je on?«
»Provalio mi je u kuću.«
»Što?«
»Odnio je stvari tvoga tate.«
»Što?«
»Njegov iPad. Moj laptop. Od svega mi je ostao samo blok koji sam imao sa
sobom.«
Craw se obratila meni jer nije mogla nastaviti istragu službenim kanalima. No
sad mi je trebala njezina pomoć. Točnije, njezin pristup policijskoj bazi podataka.
»Što ti, zapravo, hoćeš od mene?«, reče, iako je znala kamo smjeram.
»Ne bih tražio da nije važno.«
Nikakvog odgovora.
»Craw?«
»Nema šanse.«
»Tip je zbrisao«, rekoh joj. Pogledam svoj mobitel – aplikacija za lociranje još je
radila. To što sam joj rekao baš i nije bila istina, ne još, ali će uskoro biti ako tip izađe
iz podzemne na području gdje MacBook nema pristup bežičnoj internetskoj vezi.
»A ako ispadne da se radi o nekom davno zaboravljenom prijatelju moga
tate?«
Ne odgovorim. Upravo je u tome bio rizik: da je uhvate kako pretražuje
policijski arhiv nakon što joj je zapovjeđeno da odstupi i da na kraju otkrije kako se
radi o nekome tko je povezan s njezinim ocem.
»Rakeru, radi se o mojoj karijeri.«
»Znam. Pa, ako ne možeš...«
U tom trenutku moj mobitel jednom zazuji.
Uz oznaku za MacBook pojavi se zeleno svjetlo. Dodirnem ga i aplikacija otvori
mapu s meni potpuno nepoznatim brojevima cesta i imenima sporednih ulica koja
mi nisu značila ništa.
Zumiram mapu.
Dok sam čekao, začujem kako Craw govori: »Rakeru?«
»Samo čas.«

150
 Zelena točka pojavi se na kraju male bezimene ceste koja skreće s A-2. Gdje li je,
dovraga, ta A-2? Zumiram i treći put i ovaj put se na mapi pojave nazivi ulica. No
točkica se nije micala.
Zato što je stigao na svoje odredište.
Prebacim na satelitsku snimku i uočim da se nalazi u industrijskoj zoni, u
jednoj od četiri zgrade stiješnjene jedna uz drugu. Signal je trajao još otprilike
minutu, zatim se ugasio.
Dotad sam ga našao na mapi.
Nalazio se u skladištu u Bayleaf Avenueu, tik uz autocestu A-2 u južnom
Londonu. Otkrijem da je A-2 Old Kent Road. Dvije ulice niže bila je Scale Lane, ulica
u kojoj se nalazila telefonska govornica iz ispisa koji mi je Spike dao.
Telefonska govornica iz koje je netko nazvao Franksa.

151
 29.

Znajući da je zbog ovoga što sam upravo otkrio preda mnom duga noć, u osam
sati navečer hodao sam Bayleaf Avenueom prema jugu, zatim uskom slijepom
uličicom koja je završavala sto dvadeset metara niže. Sa svake strane nalazile su se
po dvije zgrade obložene valovitim limom potpuno jednakog izgleda. Jedina je
razlika bila u tome što na najudaljenijoj nije bilo nikakvog natpisa firme, a i svi su
prozori bili premazani bijelom bojom.
Prazna je.
Njegov signal došao je iznutra.
Prijeđem još pedeset metara i osvrnem se, pogledavši svjetla Old Kent Roada.
Činilo mi se kao da sam se spustio u mračnu špilju. U nijednoj zgradi više nije
gorjelo svjetlo, nikakve senzorske svjetiljke nisu objavile moj dolazak, nigdje
automobila, kombija ni dostavnih kamiona. Stigavši na pola puta, više nisam imao
izbora: provjerio sam slijedi li me tko, izvadio baterijsku svjetiljku i uključio je.
Približivši se praznoj zgradi, uočio sam da je nekoliko lukova željezničkog
mosta visokih pet metara zatvoreno golemim metalnim vratima. Iznad sebe začujem
škripanje željezničke pruge. Baterijska zraka zasvijetli u mraku, sjene zaigraju na
neravnoj površini lima. Ovako izbliza opazim da su sve zgrade u različitim stadijima
raspadanja, a ona prazna u najgorem: tanke pukotine na pročelju, na krovu na nekim
mjestima nedostaje crijep, tlo ispred vrata za dostavna vozila obraslo korovom.
Velika metalna vrata bila su zatvorena lokotom i zašarafljena za tlo. No sa
strane su, na vrhu klimavog drvenog stubišta dva metra iznad tla, bila i obična vrata.
Zaobiđem zgradu, prekoračim otpale komade žbuke i zapleteni visoki korov. Čim
sam koraknuo na prvu stubu, osjetim kako se staro drvo lagano savilo pod mojom
težinom. Na drugoj je nešto puknulo pa sam hodao što sam brže mogao, preskačući
po dvije odjednom. Na vrhu uočim da su i ova vrata jednako zapuštena: visjela su s
dovratka, na njima raspucala boja, jedino stakleno okno puknuto na sredini. No nije
sve bilo prepušteno propadanju.
Brava je bila nova.
Izvadim svoj alat za obijanje i narednih deset minuta provedem pokušavajući
otvoriti bravu. Držao sam baterijsku svjetiljku među zubima dok su mi ruke

152
postajale sve hladnije, dok mi se dah uzdizao i kondenzirao na staklenom oknu.
Mrzio sam obijati brave, mrzio sam strpljenje i veliku preciznost koji su za to trebali,
a, istinu govoreći, i nisam bio naročito dobar u tome. No napokon, nakon četvrtog
pokušaja, začujem tihi škljocaj i vrata se škripeći malo odvoje od dovratka.
Ispred mene pružao se hodnik. Jedna vrata s lijeve strane vodila su u ured,
druga na samom kraju bjehu zatvorena. Uz vrata na lijevoj strani nalazio se prljavi
prozor. Kroz mutno staklo vidjeh ostatke namještaja. Čim sam ušao unutra, pod
mojim čizmama zaškripi tanak sloj otpale žbuke. Tada se temperatura počne
mijenjati. Isprva jedva zamjetno, jer je za mnom ulazio ledeni zrak. No čim sam
zatvorio vrata, hladnoća je nestala i istoga časa postane nesnosno vruće. Na zidu kraj
mene bio je mali radijator s četiri rebra. Dodirnem ga.
Hladan.
Nastavim dalje. Što sam dalje išao, to je postajalo toplije. Na prozoru ureda
kondenzirala se para, voda je curila niz njegove rubove.
A tada začujem i zvukove.
Prigušene i ustrajne, kao da je uključen neki stroj.
Oklijevajući zastanem, u meni se instinktivno oglasi alarm. Zatim opet krenem
dalje, polako napredujući sve dublje u skladište. Otvorim vrata ureda, provjerim
unutrašnjost. Smrdjela je na dim cigareta, smrad se uvukao u zidove i namještaj, no
ovdje bješe hladnije nego u hodniku.
Zato što vrućina nije dolazila odavde.
Okrenem se k drugim, zatvorenim vratima.
Na dnu, kroz uski procjep na mjestu gdje nisu potpuno pristajala uz dovratak,
dopiralo je svjetlo i osvijetlilo dio poda ispred mene. Što sam se više približavao, to
sam osjećao sve veću toplinu. Mora da je s druge strane bilo strašno vruće, jer je
kvaka bila topla kad sam je dodirnuo. Tada prepoznam i onaj jednolik i ustrajan
zvuk – pucketanje.
Zvuk koji se čuje kad nešto gori.
Gurnem vrata, a ona se otvore tek kad sam ih povukao prema sebi. Unutra je
prevladavao mrak: strop je bio previsok da se na njega objese svjetiljke, dva zida
potpuno crna. Prostoriju su dijelili redovi samostojećih polica, sve odreda praznih. S
lijeve strane zid u obliku slova L, visok otprilike metar i pol, napravljen od opeke
koja se raspadala. Iza njega ugledam prljavu metalnu napu pričvršćenu na zid na
visini od tri metra te niz ventilacijskih cijevi.
Ispod toga peć za taljenje stakla.

153
 Dok sam se približavao, uočavao sam ostatke prijašnjeg života iz vremena kad
se u ovoj zgradi proizvodilo staklo: po tlu razbacani potpuno zahrđali šestari za
mjerenje šupljina, škare, cijevi za puhanje stakla. Silna vrućina, čak i na udaljenosti
od šest metara. Kako sam se približavao, pucketanje je postajalo sve glasnije i tada
shvatim da je peć puna otpadaka: drva, opeke, kartona, plastike, svega.
Svega čega se treba riješiti.
Želudac mi se stegne.
Zastanem kraj zida od opeke, dva metra od vrata peći i osvrnem se. Skladište je
sad izgledalo još prostranije, kao da ga je tama povećala. Okrenem se prema vatri i
opet me preplavi ista nelagoda od koje mi se stisne utroba.
Čak sam i s ove udaljenosti mogao vidjeti ostatke korica notesa i komada
papira kako se u plamenu uzdižu u odvod za dim. Napravim još jedan korak i
ugledam svoj laptop zaglavljen između komada drva i opeke, polovica već rastaljena
i zalijepljena za stjenke peći kao da je eksplodirao. Je li ga bacio ovamo kad je shvatio
da mu se može ući u trag? Ili mu je to otpočetka bila namjera, da se riješi laptopa i
svega što je u njemu? Ugledam i ruksak – onaj u kojem je muškarac nosio sve moje
stvari, te odjeću koju je nosio: crne traperice, crnu termojaknu, mornarsko plavu
skijašku masku. I Franksov iPad u stražnjem dijelu peći, puknutog zaslona, kućišta
rastaljena u srebrnu tekućinu.
Riješio se svega.
Nagnem se nad otvor peći što sam više mogao, pazeći da mi ne sprži lice.
Unutra isti prizor kao na smetlištu: savijeni ostaci mobitela, nekakve cijevi svijene u
klupko poput zmije, plave traperice, zalijepljene za svod peći kao da su naslikane,
bezbroj drugih neprepoznatljivih predmeta koji su davno izgorjeli i slijepili se
zajedno na visokoj temperaturi. Očekivao sam da ću unutra vidjeti i kakve kosti, ali
ako je ovdje unutra ikada bačeno kakvo tijelo, ono je još davno postalo samo
uspomena.
Klink.
Dubok, rezonantan zvuk odjekne cijelim skladištem.
Baterijskom svjetiljkom osvijetlim prostor oko sebe, put kojim sam došao,
velika vrata za dostavna vozila. Ništa se ne pomakne. Osvijetlim police, misleći da je
možda nešto palo, a tada se sjetim da su prazne. Zastanem na tren, čekajući hoće li se
zvuk ponoviti, no čuo sam samo zvukove iz peći: pucketanje, praskanje, plamsanje.

154
 Osjetim kako mi znoj curi niz vrat i leđa, a tada osvijetlim drugi kraj skladišta.
Stari stol, krcat ambalažom pojedene hrane i limenkama piva. Stari časopisi. Bojom
poprskani radio izvrnut na bok. Baterijska svjetiljka.
I jedan laptop, prastar i oštećen. Ovdje nema struje, isključena je, pa nigdje ne
ugledam kabel za laptop, nikakve utičnice u blizini u koju bi se mogao uključiti i
napuniti bateriju, nikakvog modema.
A opet, čim sam podigao poklopac, laptop se uključio.
Napunjen je negdje drugdje i zatim donesen ovamo, a sad je bio spojen na
najbližu bežičnu mrežu. U jedan od utora za USB bio je zataknut utikač s pet iglica,
ali nije bio prikopčan ni za što vanjsko, barem ne trenutno.
Desktop bješe prazan, što je moglo biti samo namjerno. Nikakvih mapa ni
datoteka, nikakvih programa osim onoga koji je već bio uključen. Otvorim izbornik i
označim Dokumente i Fotografije, no ni tamo ne nađem ništa. Čak je i Recycle bin bio
prazan. Laptop je registriran na »334«. I to je namjerno učinjeno, izostavio je ime,
vjerojatno kao osiguranje protiv ovakvih stvari.
Web-povijest trajala je samo pola današnjeg dana. Prije toga – vjerojatno prije
korištenja za vrijeme ručka – nije bilo nikakvih tragova da je netko ikada bio na
Internetu. Očistio je sve vidljive i skrivene tragove i adrese web-stranica.
Svaki je put sve očistio za sobom.
Pročešljam ono što je danas pregledavao.
Različite novine. Stranice o nogometu. Kasno poslijepodne proveo je dva sata
na porno-stranicama, prijavivši se na fotografije žena s mnoštvom muškaraca. Što
sam više gledao, sadržaj je postajao mračniji i agresivniji. A zatim, sat vremena
nakon toga, stvari su se smirile pa pronađem još nešto, još jednu web-stranicu koju je
pregledao. Tehničku stranicu naziva: »Odgovaraju li Macove datoteke PC-u?«
Tada shvatim čemu je služio utikač s pet iglica.
Vanjski tvrdi disk.
Pogledam opet peć i ostatke onoga što je nekoć bio moj MacBook. Sve je s njega
i Franksova iPada prenio na vanjski tvrdi disk. Zatim je sve sigurno prebacio na svoj
PC.
Začujem još jedan zvuk.
Zatvorim poklopac laptopa.
Tiho pucketanje u peći.
A zatim još jedan klink.

155
Zastanem, pogledam peć, police, vrata za dostavu, vrata koja vode u hodnik.
Tada shvatim o čemu se radi.
Netko je u skladištu.

156
 30.

Brzo krenem na suprotnu stranu od ulaza. Na mjestu gdje su se dvije police

spajale u obliku slova T, spustim se na pod i ugasim svjetiljku.
Vrata se otvore.
Hodnikom je prilazila osoba, nevidljiva u mraku, vatra iz peći mu je nježnim
narančastim sjajem osvjetljavala jednu stranu. Pogledam lice ispod kapuljače –
muškarac za kojim sam trčao, onaj koji me je doveo ovamo. Koža mu je izgledala
poput snijega, blijeda i beskrvna, no oči bjehu nešto sasvim drugo, crni krugovi
poput rupa u lubanji. Odjeća koju je ranije nosio gorjela je u peći, ali joj je ova nova
prilično sličila: crna majica s kapuljačom, crne hlače, crne čizme, plavi prsluk s
patentnim zatvaračem zatvorenim do vrata.
Bočna vrata kroz koja sam ušao imala su cilindričnu bravu. Čim sam ih
zatvorio, zaključala su se, tako da nije ostao nikakav trag da je netko ovdje. Ali on je
ipak nastavio stajati na ulazu, a ja zamijetim njegovo kratkotrajno oklijevanje. U ruci
je još uvijek držao kvaku i kroz tamu pogledao peć.
Polako je pogledom obuhvatio cijelu prostoriju.
Pokreti su mu bili odsječni, robotski, poput stroja koji skenira okolinu. Stojeći
nepomično u tom mraku izgledao je prijeteće, poput životinje koja je nešto nanjušila
u zraku. Osjetim kako sam se napeo kad je pogledao u mom smjeru, zatim lijevo od
mene i na kraju vrata za dostavu. Opet pogleda u mom smjeru. Ispod kapuljače
ugledam dva sitna odraza plamena iz peći u njegovim očima, a zatim odvrati pogled
i one opet postanu crne poput nafte.
Kad je napokon krenuo dalje i okrenuo lice k peći, vidjeh da mu na jednom
ramenu, djelomično skriven tamom, visi drugi ruksak. Napravi jedan korak i petom
gurne vrata iza sebe. Zatim opet stane, potpuno nepomično kao i prije. Kapuljača mu
je skrivala lice. Jedino što se micalo bio je njegov ruksak koji se poput metronoma
lagano njihao na njegovu ramenu. Sad mi je izgledao kao da osluškuje.
Ranije, dok sam trčao za njim i kad sam mu se približio, bio sam siguran da bih
ga mogao savladati, samo da mi se pružila prilika. Ali ne i sad. Sad je izgledao
sasvim drukčije: smireno, sabrano, prijeteće. Ranije sam ga uspio iznenaditi. Tada
nije bio spreman.

157
 A sad itekako jest.
Otprilike deset sekundi kasnije opet se pokrene, uputi se prema peći, pogleda
kroz vratašca u vatru. Dok je promatrao vatru koja je proždirala sve dokaze koje je u
nju bacio, skinuo je kapuljaču i tada ga prvi put jasno ugledam, bez kapuljače, bez
skijaške maske.
Srednjih četrdesetih godina, obrijane glave, odraz vatre blistao je na njegovu
golom tjemenu. Visine oko metar sedamdeset pet, metar osamdeset, malo krupniji,
ali ne toliko da bi ga debljina usporavala. Imao je građu zapuštenog bodybuildera, još
uvijek izrazitih mišića, iako mu se tijelo počelo debljati. No u njegovu izgledu bješe
nešto čudno oprečno – onako krupan, izgledao je kao izbacivač iz noćnog kluba, kao
da je spor i nespretan. A tada se sjetim kako je izgledao na prilazu stambene zgrade,
njegovih odlučnih i agresivnih pokreta. U usporedbi s ovim kako je izgledao sada,
shvatim da upravo zbog toga izgleda tako zastrašujuće.
Skrivao je kakav je zapravo bio.
Nesvjesno se ukočim kad se odmakne od peći i priđe stolu, otprilike devet
metara udaljenom od mene. Stavi ruksak na njega i počne vaditi stvari: pakovanje od
šest kantica piva, sendvič, grickalice, časopis. Uspravi izvrnuti radio, zatim ga
uključi. Bio je namješten na postaju koja je utišanog tona emitirala heavy metal. Nije
ga pojačao. Umjesto toga, nastavio je vaditi stvari iz ruksaka. Još hrane: čokolada,
konzervirano voće, žitarice, mlijeko. A zatim je prestao vaditi hranu.
Tvrdi disk.
Ljepljiva vrpca. Konopac.
Stavi vrpcu i konopac sa strane, provjeri ima li još štogod u ruksaku i zatim ga
odloži. Otvori patentni zatvarač na prsluku i posegne u unutarnje džepove. Iz
jednoga izvadi mobitel. Provjeri zaslon. Svjetlo zaslona načas osvijetli njegovo lice.
Tiho se povučem u gušću tamu, pazeći da me ne obasja svjetlo zaslona, i zatim
pogledam u jedini izlaz iz skladišta. Mogao bih dotrčati do njega. Možda bih stekao
kakvu sekundu-dvije prednosti, ali bih morao izbjegavati police, izgubio bih
sekundu u otvaranju vrata, zatim još jednu da izađem van. Tada bi me sustigao. Ili
bih ga mogao napasti. Okrenem se k njemu i ugledam kako izvlači ruku iz drugog
džepa prsluka.
Izvadio je pištolj.
Opet osjetim napetost, nakon toga uznemirenost. Odložio ga je uz ostale stvari,
drška je lupnula po stolu. Zatim počne odmatati sendvič. Pogledam prostor između
njega i vrata. Ako se ovo spremao da tu provede noć, nisam htio ostati ovdje s njim.

158
Ali isto tako nisam htio ni metak u leđa. Sve što sam imao uza se, a čime bih mu se
mogao suprotstaviti, bilo je gumeno kućište baterijske svjetiljke. Novčanik. Mobitel.
Ništa više.
Upao sam u klopku.
Lagano se premjestim u mraku, želeći se što dalje odmaknuti od njega. Nije
mogao upaliti svjetlo jer nije bilo struje, no bio mi je preblizu. Krenem polako na
lijevu stranu puzeći po tlu i zastanem da se odmorim iza druge police. Tiho se
priljubim uz nju. Moj metalni patentni zatvarač lupne po drvu.
On se istoga časa okrene i pogleda u mom smjeru, a ja se opet premjestim, još
dublje iza police. Osim plamsanja i pucketanja vatre u peći, u skladištu je vladala
tišina. Podigne pištolj, odmakne se od stola, odbaci prsluk i baci ga na pod iza sebe.
Lagano nagne glavu, kao da pokušava vidjeti u mraku, a zatim korakne naprijed.
Leđima okrenut peći, istoga časa postane samo silueta. Sad mu uopće nisam mogao
vidjeti lice. Ni kamo gleda, čak ni na koju stranu mu je okrenuto lice.
Bio sam slijep.
Srce mi je luđački udaralo u prsima.
Okreni se.
U tom času oglasi se mobitel.
Zvrndao je na stolu iza njega robotskim zvukovima, poput mehaničkih
otkucaja srca, njegovo je svjetlo bljeskalo po zidovima, blijedozeleno svjetlo obasja
mu jednu stranu lica. Opazim kako u mraku pogledava na sve strane, u očima mu se
zrcali svjetlo mobitela: čas se vidi, čas nestane. Ostao je stajati na istom mjestu,
nepokretan, ne obazirući se na mobitel, držeći pištolj pred sobom.
Deset sekundi. Dvanaest. Petnaest.
Napokon se pomakne i okrene prema strani na kojoj sam se skrivao. Pogleda
mobitel, zatim prema meni. Namršteno.
Znao je da se nešto događa.
Mogao je to osjetiti.
A tada, čim je mobitel prestao zvoniti, okrene se k stolu i podigne mobitel.
Pogleda zaslon, klikne nekoliko opcija, zatim ga opet baci na stol. Uzme sendvič,
izvuče stolicu ispod stola, sjedne i uzme laptop.
Nakon nekoliko minuta sine mi: Što ako zazvoni moj mobitel? Brzo zavučem ruku
u džep, napipam ga i isključim.

159
 Kad sam ga opet pogledao, srce mi se spusti u pete: okrenuo se na stolici i
zagledao u tamu, na mjesto gdje sam bio kad sam se očešao o policu. Na laptopu je
bio neki video, no on nije obraćao pažnju. Počne tražiti nešto. Sekundu kasnije
shvatim što.
Baterijsku svjetiljku.
Opet se primaknem malo bliže vratima, tiho i brzo, koristeći se najbližom
policom kao zaklonom. S poda se podigne prašina, uđe mi u grlo. Morao sam
prekriti lice da zatomim svaki zvuk. Začujem štropot pa podignem pogled.
Muškarac je odložio pištolj i podigao baterijsku svjetiljku. Uključi je, ustane i osvijetli
mjesto gdje sam se prije skrivao. Nastavim dalje, sada još sporije, dok je on prelazio
svjetlom s lijeva nadesno, osvjetljavajući mi put. Iz tame preda mnom odjednom
iskrsnu vrata za dostavu, ispod njih dopiralo je slabo svjetlo. Stigao sam na kraj puta.
Sranje.
No tada se zraka svjetla zaustavi metar i pol od mojih nogu. Spusti svjetiljku
koja obasja pod kraj njegovih nogu.
Isključio ju je.
Nakon nekoliko časaka vrati se do peći i otvori vratašca. Stajao je tamo,
osvijetljena lica i blistavih očiju kao da o nečemu razmišlja. Trenutak kasnije, vrati se
k stolu. Odjene prsluk, opet provjeri mobitel, sve spakira u ruksak, čak i pištolj, i
tada ode.

160
 31.

Začujem zatvaranje ulaznih vrata, potom korake vani na trijemu za utovar

kako škripe po gustom snijegu. Uspravim se, ukočen od silnog mirovanja i krenem
za njim, ostavljajući za sobom vrućinu skladišta. U hodniku na nižoj temperaturi
osjetim pravo blaženstvo, a još i veće vani na temperaturi ispod nule na ledenom
noćnom zraku.
On je već bio na kraju ceste.
Krenem brzo pločnikom, nastojeći izazvati što manje buke. Nisam htio da bilo
tko na Old Kent Roadu čuje moje korake i da me poveže s ovim mjestom ako stvari
krenu po zlu. Bilo je tek devet i četrdeset pa je na glavnoj cesti još uvijek bila gužva:
vozila su polako klizila po nasutom pijesku, ljudi isto, držeći se očišćenih dijelova
pločnika ili onih gdje se snijeg pretvorio u bljuzgavicu. Zastanem na raskrižju. Imao
sam desetak sekundi da se ubacim među prolaznike. Dok sam silazio s Bayleaf
Avenuea i ubacivao se među prolaznike, opazim ga nekih pedesetak metara ispred
sebe. Imao je kapuljaču nabijenu na lice, zakopčan prsluk i ruke u džepovima.
Uputio se na sjever prema Walworthu.
Uključim mobitel i ubrzam korak. Ispred mene, poput tri prsta iz tla, izniknu
tri identična osamnaesterokatna nebodera, sa stotinama osvijetljenih prozora na
crnom nebu.
Nekoliko minuta kasnije, dok je muškarac nastavio hodati Old Kent Roadom,
osvrne se preko ramena. Neprimjetno koraknem ulijevo i sakrijem se iza para koji je
hodao metar ispred mene. Bilo kakav brzi pokret, bilo kakvo premještanje u tamu uz
rub pločnika i on bi me primijetio. Nakon nekoliko trenutaka izvirim preko para i
ugledam ga kako prolazi uz kineski restoran s dva kamena zmaja na ulazu. Sad je
malo usporio, sagnuo glavu i prčkao po nečemu ispred sebe. Stigavši na raskrižje,
zastane, još uvijek usredotočen na ono što je držao u ruci. Usporim i povučem se u
sjenu zgrada udaljenih od ulice. Tada spazim što drži u rukama.
Mobitel.
Zar nekome šalje poruku?
Ili je netko šalje njemu?

161
 Prođe uz izgorjelu zgradu stiješnjenu između centra za učenje engleskog jezika
i prazne prodavaonice gramofonskih ploča čiji su prozori bili zabijeni daskama.
Donje dijelove resili su grafiti, čađavi jezici dosezali su do slika. A tada, odjednom,
kad skrenem na New Kent Road, shvatim kamo se uputio: prema postaji Elephant
and Castle. Ravno naprijed, iznad sumorne ljušture trgovačkog centra, uzdizali su se
sivo-zeleni stakleni zidovi pod kojima se nalazila postaja podzemne. Nebo iznad
bješe crno, počela je sipiti lagana kišica. Bila je jedva vidljiva, ali je osjetih na licu i
čuh kako pada po zgradama oko mene. Rominjala je laganim tempom, poput
udaljenih litanija.
U postaji se spustio eskalatorom i uputio prema peronu sjeverne linije.
Zastanem da me ne bi uočio. Sad je već prošlo deset i peron bješe gotovo prazan.
Ostavši u prolazu između rampe za vozne karte i pruge, zauzmem položaj –
muškarac je bio otprilike četiri metra dalje, na rubu perona. Iz tame na pruzi iza
njegovih ramena pojave se farovi lokomotive, pruga zabruji, kočnice počnu škripati.
Tada, napokon, vlak uđe u postaju i projuri uz muškarca čiji se odraz lica pojavljivao
i nestajao u bezbrojnim prozorima. Približim mu se malo. Kako je vlak polako
usporavao, tako sam mu sve bolje mogao nazrijeti lice u odrazima prozora. Ispod
kapuljače ugledam blijedo lice i očne šupljine koje su pod svjetlima izgledale kao crni
krugovi.
Ukrca se pa učinim isto, nehajno koraknuvši kroz otvorena vrata u vagon do
njegova. Pogledam kroz staklo između vagona da vidim gdje je. Stajao je leđima
napola okrenut prema meni, mišićavim rukama držao se za držače. Čini se da je
nakon nekoliko trenutaka osjetio da ga netko promatra, pa se počeo okretati.
Odmaknem se dalje od stakla, da me ne primijeti. Vrata se zatvore. Vlak krene.
Uhvatim se za držač, odlučan da ga neko vrijeme neću pogledati.
No tada ga opet ugledam.
Vani na peronu.
Pogledom je prelazio po vagonima u prolazu, s jednoga na drugog, sve dok me
nije ugledao. Koraknem naprijed. Kad su nam se pogledi sreli, razvuče usne u
osmijeh i nastavi me promatrati sve dok mu nisam nestao s vidika. Potom mračni
tunel proguta vlak.
Sranje.
Skužio je da ga pratim.
A nisam napravio nikakvu grešku, nikakav propust.
Poslana mu je poruka.

162
 Brzo se saberem i sjetim se da je na putu iz skladišta stalno držao mobitel.
Netko ga je upozorio da ga pratim? Ako ga je netko upozorio, znači da je mene netko
pratio dok sam ga slijedio. No ni to mi nije imalo smisla – dobro sam pazio na njega,
na okolinu, na druge ljude. Nije moguće da nisam primijetio da me netko slijedi.
Osim ako me uopće nisu fizički slijedili.
Izvadim mobitel.
Osim ako se uopće nisu morali niti pomaknuti.

163
 32.

Kad sam stigao u Borough, izvadio sam bateriju i SIM karticu iz mobitela.
Podzemnom sam se opet vratio na postaju Elephant and Castle, izašao van i otišao do
mjesta gdje sam parkirao. Sjeo sam za volan, upalio motor i ubacio natrag SIM
karticu i bateriju u mobitel, samo nakratko, da provjerim jesam li propustio kakve
poruke. Nekoliko sekundi kasnije, mobitel zabruji.
Craw.
Brzo joj uzvratim poziv.
»Prijeđimo odmah na stvar«, reče i odmah mi je bilo jasno da se nešto
dogodilo. »Ako ništa drugo, da barem otiđem u velikom stilu kad sutra ujutro
dobijem nogu.«
»O čemu govoriš?«
»Pretražila sam bazu podataka.«
Sjetih se muškarca koga sam upravo izgubio u podzemnoj. Upravo mi je
govorila da je postupila suprotno svim svojim instinktima i unijela njegov opis u
kompjutor. Nisam mogao reći da sam razočaran.
»I?«
»I bio si u pravu.«
»U vezi čega?«
»Otkrhnutog zuba.«
Zgrabim blok. »Tko je on?«
»Komplicirano je.«
»Sve je komplicirano.«
»Naravno, kad si ti u pitanju.«
Nastupila je tako obranaški jer sam ju prisilio da suprotno svojoj volji pretraži
bazu podataka. No ne bi je pretraživala da nije željela odgovore. Craw je jedna od
najbeskompromisnijih osoba koje sam ikad upoznao.
»Sjeti se, pokušavam naći tvoga oca.«
»Znam.«

164
 »Sigurna si?«
Stanka koja se mogla protumačiti kao isprika.
»Bio je murjak«, napokon reče.
»Tko?«
»Otkrhnuti sjekutić.«
Sjetih ga se dok je stajao na peronu. Kako se zagledao u tamu skladišta. Kako je
držao nož na dječakovu grlu. »Znači, više nije murjak?«
»Nije. U bazi je jer je prije dvije godine na M-25 kažnjen zbog prebrze vožnje.
Mislim, stvarno prebrze. Dvjesto kilometara na sat. To mu je bio drugi prometni
prekršaj, pa je taj put dobio dvadeset sati društveno korisnog rada i zabranu vožnje
pet godina.«
»Kako se zove?«
»Neil Reynolds«, odvrati.
»Čula si za njega?«
Bez odgovora.
»Craw?«
»Da, čula sam.«
»Što?«
»Jim Paige ga je otjerao.«
»Iz Meta?« Toliko sam uspio shvatiti. »Kad?«
»U lipnju 2011.«
»Zašto?«
»Ne znam. Nikad ga nisam upoznala, nikad radila s njim. Nikad nisam došla s
njim u doticaj. Sjećam se samo da sam jednog jutra u kantini čula momke iz mog
tima kako razgovaraju o njemu. Kolale su glasine.«
»Kakve glasine?«
»Govorilo se da je korumpiran.«
»Kad je to bilo?«
»Ne znam. Kao što rekoh, čula sam samo neodređene glasine.«
»Znači, bio je član Safira, zapovijedao mu je Paige?«
»Neko vrijeme. Nakon toga radio je u Ubojstvima. Nakon što je u travnju 2011.
tata otišao u mirovinu, Jim je šest mjeseci vodio Ubojstva pa je i po drugi put bio
Reynoldsov šef.«

165
 Zastanem držeći jednu ruku na volanu, drugu na mjenjaču, misli mi se
uskomešaju. Zašto bi Reynoldsa bilo briga što tražim Franksa? Provalio je u moju
kuću, ukrao sve dokumente o slučaju, kopirao ono što mu treba, a ostalo spalio. Tako
nešto radi osoba koja pokušava nešto sakriti – ili možda doći do nečega. Da nije
možda i on tražio Franksa?
»Rakeru?«
»Znači, Paige tom tipu Reynoldsu daje nogu dva mjeseca nakon umirovljenja
tvog oca?«
»Da.«
Zar se ispostavilo da su glasine o Reynoldsovoj korumpiranosti istinite? Ili je
Reynolds učinio nešto još gore u ta dva mjeseca Paigeova rukovođenja Odjelom za
ubojstva? Morao sam opet razgovarati s Paigeom, iako mi je i sama pomisao na to
izazvala nelagodu. I onaj prvi put jedva sam ga uspio privoljeti da nešto kaže, a ako
je Murrayeva u našem telefonskom razgovoru imala pravo, ovaj put ću se morati
svojski potruditi da nešto iscijedim iz njega.
»Ujutro ću nazvati Paigea«, rekoh.
Nikakve reakcije.
»Craw?«
»Možda postoji i jedan zaobilazni put.«
»Zaobilazni put?«
»Možda postoji netko drugi s kim bi mogao razgovarati.«
»Tko?«
»Netko tko je radio s Reynoldsom.«
»Tko?«
Duga stanka. »Colm Healy.«

166
 33.

Parkiram automobil nekoliko ulica dalje od moje kuće i kroz niz sporednih
uličica priđem joj s južne strane. Stekao sam prilično jasan dojam o Neilu Reynoldsu
– iz onog hladnokrvnog načina na koji je držao nož na grlu šestogodišnjaka, čak i iz
toga što sam bio s njim u istoj prostoriji – da bih znao kako ne treba otpisati
mogućnost da se vratio u moju kući i da me tamo čeka. Bio je nasilan, nemilosrdan,
nepredvidljiv. I bio je pametan. Prvi je put zabrljao i odveo me do skladišta, no sad
sam čisto sumnjao da bi mogao ponoviti istu grešku.
Noć bješe hladnija od svih dosad, rubovi ceste nisu bili posuti pijeskom. Hodao
sam što sam brže mogao. U vrtovima niz ulicu osvijetljeni Djedovi Mrazovi i sobovi,
lampice žmirkaju na olucima i zabatima. Više puta se poskliznem, no većinom sam
uspio uočiti led prije nego što bih stao na njega. Usporim kad ugledam kuću,
pogledam gore-dolje po ulici. Zavjese navučene, kapci zatvoreni.
Cijela je ulica mirna.
Prilaznim putom stignem do ulaznih vrata. Još su uvijek zaključana. Uđem, ali
ne upalim svjetla, već uzmem baterijsku svjetiljku iz kuhinje i provjerim svaku
prostoriju.
Nitko me nije čekao.
Spakiram kovčeg, uzmem rezervni mobitel koji sam držao u ladici noćnog
ormarića i stari laptop iz svojih novinarskih dana, koji nikad nisam vratio, pa krenem
kroz dnevnu sobu koja je izgledala nedirnuto, onako kako ju je Reynolds ostavio. Na
povratku kući kupio sam novu SIM-karticu. Umetnem je u mobitel, uključim ga i
pošaljem Craw poruku da me odsad može dobiti na ovom broju. I Annabel
obavijestim o istoj promjeni. Spremim mobitel u džep, ispod TV ormarića izvučem
dosjee koje mi je dao Ewan Tasker i na brzinu ih pregledam.
Tri neriješena slučaja pročitao sam samo ovlaš i odmah ih odložio, potpuno
siguran da mi neće otkriti ništa nova.
Ali je zato ubojstvo dilera bilo nešto sasvim drugo.
Osjećao sam da u njemu ima nečega.

167
 Dok sam listao stranice, dobio sam prvu službenu potvrdu da je Franks zaista
radio na tom slučaju kao viši istražitelj, a i prvi put sam vidio neidentificiranu žrtvu.
Na fotografiji, koja je morala biti snimljena odmah nakon njegove smrti, ležao je na
mrtvozornikovu stolu. U dosjeu je pisalo da ima trideset devet godina, ali je izgledao
najmanje deset godina stariji: suhonjav i sijed, ispijena lica, kože toliko zategnute na
obrazima da mu je vilica izgledala poput oštrice britve.
Bacim pogled na stražnji vrt, tražeći znakove kakva pokreta, no sve je bilo
nepokretno, osim jela koje su se lagano njihale na vjetru. Uspio sam provaljena vrata
postaviti na mjesto i stavio sam novi lokot, ali sve ostalo morat će pričekati. Moj
namještaj, moje stvari, moje uspomene, sve će ostati razbacano po kući poput krša
sve dok ne budem imao vremena da ih vratim na mjesto. I alarmni uređaj ostat će
nespojen. Jedina stvar koju sam pomaknuo bila je slika Derryn i mene – jedna od
rijetkih koju Reynolds nije rasparao. Stavio sam je u knjigu da se izravna i spremio je
ispod madraca.
Zatvorim dosje i počnem razmišljati o razgovoru s Crawovom.
Healy.
Radio je s Neilom Reynoldsom.
Iskopao sam njegov broj i nazvao ga, ali sam brzo prebačen na glasovnu poštu.
»Healy, ovdje Raker. Htio sam ti samo...« Zastanem. Nimalo mu se ne bi svidjelo kad
bi pomislio da je ovo neka vrsta samilosnog poziva pa sam mu jasno dao do znanja
da nije. »Htio bih s tobom razgovarati o jednom slučaju.«
Prekinem liniju.
Nikad nije uspio riješiti slučaj koji ga je slomio, nikad nije pronašao muškarca
koji je ubio blizanke. Toliko su ga dugo opsjedali njegovi demoni – iako se borio
protiv njih, pobijedili su ga, ali se ipak uspio izvući – da je bilo pravo čudo što još
uvijek može funkcionirati. No, ako je Healy mogao nešto prepoznati, onda su to bila
čudovišta.
A Reynolds je jedno od njih.

168
 34.

Opskrbljen Reynoldsovom adresom, uputim se natrag u središte Londona.

Craw je rekla da živi u kući na južnom kraju Old Kent Roada, pola milje dalje od
skladišta. Pretražio sam web–stranice o industrijskim zonama i otkrio da je skladište
zatvoreno gotovo dvije godine, što je značilo da ga je nezakonito koristio. Poigravao
sam se mišlju da anonimno nazovem policiju i dojavim im za skladište, osobito za
ono čega se Reynolds tamo rješavao. Tako bih ga maknuo s puta. Iako bih time dobio
malo prostora za djelovanje, jer teško da bi mogao navaliti na mene iz zatvora, zasad
bi to bilo previše riskantno.
Izručim li Reynoldsa policiji, izručit ću i Craw i sebe. On je imao kopiju svih
mojih bilježaka, moga slučaja, uloge Crawove u svemu tome. Ugrozio bih njezinu
karijeru, a to bi značilo kraj slučaja. Osim toga, nisam bio spreman prepustiti policiji
da diktira tempo i smjer moje potrage za Franksom. Kad bi se policija ispriječila
između nas, teško da bih se ikada domogao Reynoldsa, njegova motiva i razloga
zbog kojeg je, što mi se sada činilo veoma vjerojatnim, nazvao Franksa iz telefonske
govornice u Scale Laneu. Preokrenuo mi je kuću, opustošio je, pokušao sabotirati
moj slučaj. Htio sam znati zbog čega. Načas pomislim kako me još nije stvarno napao.
Uništio je moje stvari, ali me nije fizički ozlijedio.
Ali to je bilo prije nego što sam krenuo za njim.
Prije nego što je saznao da je otkriven.
Sad se igra promijenila.
Sat vremena nakon izlaska iz kuće, stignem na parkiralište nasuprot
Reynoldsove kuće. Prošla je ponoć, njegovi su prozori bili mračni, pa je postojala
šansa da je već stigao kući i da spava.
No nekako sam sumnjao u to.
Parkiram na mjestu odakle sam imao pogled na ulaz u njegovu kuću i
provjerim je li me netko slijedio. Jedino što opazim bila je nadzorna kamera na
rasvjetnom stupu pet metara od njegovih ulaznih vrata.
Kuća se nalazila u nizu smeđih dvokatnica u čijim su prizemljima bili saloni za
uljepšavanje, kladionice, prodavaonice novina i male trgovine, a na prvim katovima

169
mali stanovi. Neki s mrežastim zavjesama, neki s nikakvim. Ulazna vrata stanova,
svaka obojena drukčijom bojom, uglavljena između izloga trgovina kao da su tamo
ugurana u posljednjem trenutku.
Na putu ovamo kupio sam na benzinskoj postaji kavu i pecivo sa slaninom.
Počnem odmotavati pecivo, ne mičući pogled s ulaznih vrata Reynoldsova stana.
Tada zazvoni moj mobitel.
Podignem ga i pogledam zaslon. Nepoznat fiksni telefonski broj iz središta
Londona. Prebacim mobitel na hands-free i pritisnem tipku javljanje.
»David Raker.«
»Ovdje Healy.«
Napola sam očekivao da mi se neće javiti, pa me ovaj poziv veoma iznenadi.
Pogledam sat na upravljačkoj ploči. Ponoć i petnaest.
»Healy. Kako si?«
Stanka. »Dobro. Ti?«
»Dobro, nije loše. Dugo se nismo čuli.«
»Da.«
»Gotovo trinaest mjeseci.«
»Da.«
»Čime se baviš?«
»Ničim naročito.«
Opet pogledam sat. »Dobio si posao?«
»Da. Ugovor na dvanaest mjeseci.«
»Što radiš?«
Bez odgovora. Upoznao sam ga prije dvije godine kad je njegovo uobičajeno
raspoloženje bilo ogorčenje, pa me njegovi jezgroviti odgovori ne iznenade previše.
No još se nešto skrivalo ispod tog neodgovaranja, neka iscrpljenost i tuga.
»Healy?«
»Radim kao zaštitar«, odvrati svojim irskim naglaskom koji se malo ublažio
nakon godina provedenih u Londonu.
»I, kako ti ide?«
»A što misliš, kako mi ide?«
Rekao je to tiho, ali nije uspio prikriti ogorčenje u glasu. Zamislim muškarca
kojeg sam poznavao, gnjevna, ogorčena i pretila kako sjedi za stolom na ulazu u

170
neku poslovnu zgradu, jedva čekajući da završi smjenu. Prije osamnaest mjeseci bio
je desna ruka Crawove, udarna snaga jedne od najvećih akcija u povijesti Meta.
»Spomenuo si neki slučaj?«, upita.
»Jesam. Sjećaš li se Neila Reynoldsa?«
Tišina. »Kakve on ima veze bilo s čime?«
»Craw mi je rekla da si radio s njim.«
»Craw! Sad radiš za nju?«
»Obratila mi se. Nestao je njezin otac.«
Još jedna malo dulja tišina. Opet pogledam sat u automobilu. Ili je bio na poslu
pri kraju smjene ili je imao problema sa spavanjem. S obzirom na sve ono što mu se
dogodilo – na slučaj koji mu je uništio život, kćerinu smrt, otkaz u Metu – ponekad
sam se pitao kako uopće može spavati.
»Healy?«
»Znači, tražiš Leonarda Franksa?«
»Da. Poznavao si ga?«
»Dovoljno.«
»Što misliš o njemu?«
»Pošten čovjek.«
Ne reče ništa više, ali je od njega čak i ovo bilo hvalevrijedno. Skrenem
razgovor na temu zbog koje sam htio razgovarati s njim. »A Reynoldsa?«
Još jedna duga šutnja.
»Smjena mi završava za pet minuta«, napokon reče. »Nazvat ću te kad sjednem
za svoj stol.«
Prekine liniju ne čekajući moj odgovor.
Čekao sam i jeo svoje pecivo sa slaninom, ne skidajući pogled s kuće. Na
prvom katu su dva prozora, ni na jednom svjetlo. Ispružim ruku na stražnje sjedalo,
otvorim kovčeg i izvadim dosje o ubojstvu dilera.
Nakon nekoliko stranica, opet zazvoni mobitel.
»Zašto te zanima Reynolds?«, upita Healy čim sam se javio.
»Iskrsnulo je njegovo ime.«
»U vezi s čim?«
»S Franksom.«

171
 Šutnja, kao da želi zatajiti ono što zna jer bi mu moglo naškoditi. No tada opet
progovori, tiho i polako. »Reynolds je bio u Tridentima, radio je na bandama, zatim je
došao u Safire, pod zapovjedništvo Jima Paigea. Nakon toga radio je u Odjelu za
ubojstva u Lewishamu. Ja sam radio u Odjelu za ubojstva u Southwarku, a naši
zapovjednici su združili naše jedinice kad nam je vlada skresala sredstva. Sreo sam
ga par puta, bio na istim sastancima kao i on, ali nikad nisam izravno radio s njim.«
Ušuti. »Zvali su ga Mlijeko.«
Mlijeko.
Unatoč sumnjama koje su me nagrizale, moj je instinkt bio točan: kad je Franks
zapisao »Mlijeko?« na letku pivnice, to nije bio podsjetnik za kupnju. To je bio
nadimak. Što je značilo da je tog dana u veljači Reynolds zaokupio Franksovu
pažnju. Osjetim navalu adrenalina: ako je zapis »Mlijeko?« bio važan, onda je
svakako bio i onaj drugi – »108«.
»Rakeru?«
Saberem se. »Zvali su ga Mlijeko jer je blijed?«
»Tako je.«
»Craw mi je rekla da je Reynolds otpušten u lipnju 2011?«
»Istina.«
»Zbog čega?«
»Zašto ne pitaš Crawovu? Čini se da ona već ima sve odgovore.«
Ne obazrem se na ovo bockanje. »Želim čuti što ti misliš.«
»Čuo sam samo glasine i šaputanja«, započne, a zatim opet ušuti. U pozadini
začujem još jedan glas. »U redu, druškane«, reče Healy, sada malo prigušenijim
glasom. »Odmah ću.« Pričeka još nekoliko trenutaka, zatim se vrati na liniju, glasa
jednako jasnog kao i prije. »Tip s kojim ovdje radim je prava gnjavaža. Više
provjerava mene nego onu prokletu trgovinu.«
»Pričao si mi o Reynoldsu.«
»Da.«
»Dobio je nogu.«
»Da. Ovo je sve iz druge ruke.«
»I to je dobro.«
Trenutak šutnje, kao da pokušava pribrati misli. »Ukratko, čuo sam da je
Franks počeo provjeravati klimave pojedinosti iz nekih Reynoldsovih slučajeva
ubojstva. Sitnice. Neuklapanja. A kad je o njima pitao Reynoldsa, Mlijekovo

172
objašnjenje nije smirilo Franksove živce. Počele su kolati glasine da Reynoldsa u šaci
drži neki tip imenom Kemar Penn. Čuo si za njega?«
»Nisam.«
»K-Penn. Stvarno gadan tip. Vodi posao s imanja Cornhill u blizini Blackheath
Hilla. Priča se i da je zakopao više tijela, ali je jako pametan. Baš ono što ovom svijetu
treba: psihopat s mozgom.« Prezirno otpuhivanje. »No, dakle, pokušaj da ga se
uhvati bio je kao da pokušavaš zalijepiti govno za zid. Ne koristi mobitel, ne koristi
Internet, u biti, osigurao se da nikad za sobom ne ostavi nikakav trag. Murjaci u
Metu su godinama govorili kako je K–Penn sposoban unaprijed predvidjeti stvari,
kao da ima neku vrstu šestog čula. Tada se nekolicina njih počela pitati ne zove li se
to šesto čulo Neil Reynolds.«
Trebalo mi je vremena da sve to probavim. »A Franks nije imao dovoljno da
najuri Reynoldsa?«
»Nije. Prema onome što sam čuo, Reynolds je dobro zameo tragove. Iako mu
glavešine nisu mogle ništa prišiti, znale su da se nešto zbiva. Franks je od svog tima
očekivao da bude bez ikakve mrlje – da sve rade po pravilima – pa je izdaleka motrio
Reynoldsa. Jedan od momaka iz Reynoldsova tima rekao mi je da je Franks jednoga
dana odvukao Reynoldsa u sobu za sastanke i da mu je izbušio novi šupak. Taj tip
kojeg znam rekao je da je Franks bio toliko bijesan da su ga čuli na drugom kraju
kata. I tako, kad je nakon Franksova umirovljenja Paige preuzeo kormilo, Reynolds
je od prvoga dana bio pod njegovom prismotrom.«
»I za dva mjeseca Paige ga je najurio?«
»Da. No možeš se kladiti da je Franks sve promatrao iz prikrajka, iako je bio u
mirovini. Mrzio je svaku vrstu korupcije. Iskorijenio bi svaku njezinu naznaku još u
začetku. Mjesecima prije umirovljenja pripremao je Paigea, a tada je Paige samo
morao čekati da Reynolds zabrlja. I upravo se tako i dogodilo.«
»Kako?«
»Pričalo se da je imalo veze s Franksovim zadnjim slučajem.«
Zanijemio sam. Healy je govorio o ubojstvu zbog droge. Pogledam dosje
slučaja na svom krilu, fotografiju lica žrtve.
»Kakve?«
»Opet kažem, sve je ovo iz druge ruke«, odvrati, ali po prvi put začujem
laganu promjenu u njegovu glasu, nekakvu uzbuđenost, kao da mu je ovaj povratak
u njegove dane u Metu donio mrvicu iskupljenja. »Franks je otišao u mirovinu, a da
nikad nije otkrio tko je žrtva u tom slučaju ubojstva na kojem je radio – ni zašto je taj

173
tip ubijen. Sjećam se da sam razgovarao s nekolicinom doušnika koje sam imao u to
vrijeme i svi su oni kao osumnjičenici dovučeni na informativni razgovor. Franks je
u postaju dovukao takvih gnjida više nego što ima ljudi u uličnim demonstracijama i
svi su ti doušnici smatrali da je K-Penn osumnjičenik broj jedan. Na kraju je priveo i
Penna, više ga puta pržio na laganoj vatri, ali ga svejedno nije mogao povezati s
ubojstvom. A kad je otišao u mirovinu, slučaj je zaključen. Franks je istražio svaki
aspekt, iscrpio je sve mogućnosti. A zatim, nekoliko tjedana kasnije, Jim Paige
zatekne Reynoldsa kako njuška po dosjeu o Franksovu slučaju. Sjećam se da su svi u
Metu govorili o tome: ‘Mlijeko je konačno dolijao.’ Jer, zašto bi to radio? Zašto je
toliko očajnički htio pregledati taj dosje?«
Znao sam što misli. »Zbog Kemara Penna.«
»Točno. Pričalo se da je Reynolds pokušavao saznati je li ga Penn cinkao
Franksu. Mlijeku je prijetila velika opasnost – vjerojatno je stvarno bio na Pennovu
platnom spisku, a Penn je vjerojatno bio upleten u to ubojstvo. Prerezati nekome grlo
od uha do uha i izvaditi mu zube? Upravo bi takvo nešto Penn učinio.«
Pisao sam bilješke, ali ga nisam prekidao.
»U to vrijeme Franks je već bio u mirovini, ali su svi znali da su on i Paige
dugogodišnji prijatelji. Znao je i Reynolds. Vjerojatno je skužio da će Paige od prvog
trenutka preuzimanja Franksova posla navaliti na njega kao muha na govno.
Prevladavala je teorija da je Reynolds tražio slučaj u kompjutoru i pregledavao ga,
jer je htio doznati je li i dalje siguran. A kad ga je Paige zatekao, sve je završilo
potvrđivanjem sumnji koje su Franks i Paige već gajili prema njemu – da je on K-
Pennov dojavljivač iz policije.«
»Znači, zbog toga je dobio otkaz?«
»Očito. A opet, načuo sam i ovo – Paige mu je ponudio nagodbu: otiđi, a mi
nećemo kopati po svim slučajevima na kojima si radio. Nećemo pokrenuti postupak
protiv tebe. Činjenica je da nijedan murjak ne voli imati posla s Profesionalnim
standardima ili, još gore, s jebenom Unutarnjom kontrolom.«
Sve je ovo imalo smisla, ali još uvijek nije objašnjavalo zbog čega je Franks
preuzeo ulogu višeg istražitelja u ubojstvu zbog droge. Zašto baš taj slučaj? Zbog
čega se uopće vratio u prve redove istrage?
Pogledam dosje na krilu. »I nitko nikada nije otkrio tko je žrtva?«
»Sjećam se samo da su svi mislili da je žrtva diler – neki novi, koji je tek stupio
na scenu. Identifikaciju je očigledno otežalo to što je za rupu u kojoj je ubijen plaćeno
gotovinom, unajmio ju je pod lažnim imenom, a ništarija od stanodavca nije marila
ni za što, sve dok je dobivala svoj novac.«

174
 »Pod kojim se imenom žrtva prijavila?«
»Pokušavam se sjetiti. Marvin Roberts. Ili Robinson. Nešto takvo.«
Opet pogledam fotografiju žrtve. Tko si ti?
»Morao bih ići«, napokon reče.
»Da. Dobro. Slušaj, cijenim tvoju pomoć.«
Ne odvrati ništa.
»Možda, kad završim s ovim...«
»Da«, reče.
Kratkotrajna neugodna tišina.
»Dobro, Healy... vidimo se za nekoliko tjedana na piću. Pobrini se da se tada
javiš na telefon, u redu?«
Tišina.
»Healy?«
»Dobro«, reče tiho, »vidimo se, Rakeru.«

175
 35.

Ponovno počnem otpočetka listati dosje. Dok je ono isto ispijeno lice zurilo u
mene, sjetim se nečega što mi je rekla Carla Murray kad sam je nazvao na posao i
pitao zašto je Franks na ovom slučaju radio kao viši istražitelj. Jesam li pitala šefa zašto
želi preuzeti rješavanje nekog nasumičnog ubojstva dilera? Nisam. Tada nisam obraćao
pažnju na izbor njezinih riječi, ali zato sada jesam: zašto želi preuzeti rješavanje.
Preuzeo je slučaj od nekoga drugog.
Listajući dosje, uočim da se istraga odvijala u dva različita dijela: u razdoblju
od dva dana nakon što je pronađena žrtva, kad je sve vodio murjak imenom Cordus,
i zatim šest tjedana nakon toga kad je Franks prije mirovine odlučio osobno preuzeti
istragu. Na kraju je rezultat bio isti: ubojica nikad nije pronađen i žrtva nikad nije
identificirana.
Uočim očite razlike između njihova rada. Franks je bio iscrpniji, njegova
ispitivanja tekla su sporije i suzdržanije. Doduše, ključno pitanje ostalo je isto: zašto
se Franks odlučio umiješati baš u ovaj slučaj. U to vrijeme, ne samo da je vodio tim za
ubojstva u Lewishamu, vodio je cijeli londonski Odjel za ubojstva. U ovakvoj vrsti
istrage davno je sudjelovao, prije više od deset godina. U ožujku 2011. većinom je
sjedio po sastancima s Metovim komesarima, što je značilo da u tih nekoliko tjedana
do mirovine nije trebao biti ni blizu tome da osobno vodi neku istragu.
Podignem pogled i pogledam kuću.
I dalje je tiha i neosvijetljena.
S obzirom na to da je bio načelnik Odjela za ubojstva, moglo se zaključiti da je
prisustvovao sastancima koji su se održavali o Reynoldsu, posebno ako se sumnjalo
u korupciju nekog od njegovih timova. I malo bi smisla da je on bio taj koji je
Reynoldsu očitao bukvicu, kako mi je ispričao Healy, jer je, na kraju krajeva, bio
odgovoran za sve detektive koji su radili na slučajevima ubojstava. Svi s kojima sam
razgovarao rekli su mi da je Franks bio pošten. Ako nije imao povjerenja u
Reynoldsa, ako je sumnjao u njegovo poštenje, ne bi me iznenadilo da ga se pokušao
odmah riješiti. Jesu li onda njegove sumnje prema Reynoldsu bile razlog zbog kojeg
je odlučio preuzeti slučaj od Cordusa?

176
 Opet bacim pogled na kuću i popijem kavu, a zatim pokušam sabrati misli.
Prema onome što su rekli Paige i Murrayeva, Franks nije olako prelazio preko
slučajeva u kojima su žrtve bile žene i djeca. Ovaj je slučaj bio posve suprotan. Nije li
možda preuzeo slučaj kako bi se pobrinuo da se Kemar Penn uhiti točno prema
propisima? Je li to bio njegov posljednji zadatak u Metu prije mirovine? To je zvučalo
kao nešto što bi Franks učinio – posebno ako je policija već godinama bezuspješno
ganjala Penna.
No svejedno nešto nije štimalo.
Samo što nisam znao što.
U čemu je stvar, Leonarde?
Jedanaestog ožujka 2011. susjedi su zatekli otvorena vrata žrtvine kuće u
Lewishamu. Kad su ušli, zatekli su ga nasred sobe, svezana, s povezom na ustima,
prerezanog grla. U kuhinji je pronađeno pet kilograma kokaina, skrivenog iza kutija
žitarica. Pokraj žrtve na podu ukradeni mobitel, na njemu njegovi krvavi otisci.
Cijela kuća je zaprašena, u kući je, kraj ulaznih vrata, pronađen djelomičan otisak
cipele. Forenzičari su izjavili da su sve kvake, radne površine i dovraci obrisani.
Cordus je u svom prvom izvještaju primijetio da je provaljeno u kuću. Ulazna
vrata nasilu su otvorena polugom, drvo na dovratku je oštećeno. Franks se u svom
izvještaju složio s tim, ali je otišao i malo dalje. Iznio je teoriju da je nepoznata osoba
noću provalila u kuću i ostavila djelomičan otisak blatnjave cipele, jer je nazvao
meteorološki ured i saznao da je u noći 9. ožujka 2011. kišilo tri sata. Iako je temeljito
obavio posao, nije došao do odgovora koji je tražio – u vrijeme kad je otišao u
mirovinu, žrtva je bila mrtva, a ubojica još uvijek negdje vani.
Na kraju dosjea nalazili su se razgovori koje je Franks vodio s tri studentice
koje su živjele nasuprot žrtvi. Počnem ih čitati i zamijetim nešto.
Cesta je utihnula dok je kiša nastavljala lagano rositi, bubnjajući po krovu
automobila. Po rubovima pločnika nastajala je bljuzgavica, kišne kapi su u snijegu
ostavljale kozičave ožiljke.
A netko je prilazio kući.
Bio je to Reynolds.

177
 36.

Došao je zdesna, još uvijek s kapuljačom na glavi i ruksakom na ramenu,

odjeven u onu istu odjeću u kojoj je bio kad sam ga ranije slijedio. Pogledao je iza
sebe, zatim preko ceste, na mjesto gdje sam parkiran. Dok je stajao tamo,
pokušavajući naći odgovarajući ključ u velikom svežnju koji je držao u ruci, osvijetli
ga svjetlo iz jednog izloga pa opazim da mu je lijevi rukav jakne spaljen – od njega
su ostala samo prorijeđena čvršća vlakna materijala. Očito ga je zahvatila vatra dok
je ubacivao stvari u peć.
Otključa vrata i zastane na ulazu, potom opet pogleda gore-dolje niz ulicu. Tek
tada uđe i zatvori vrata.
Pričekam.
Tridesetak sekundi kasnije, točno iznad kladionice, upali se svjetlo. Po prvi put
opazim da je za staklo prozora zalijepljena plastična ploča. Nakratko ugledam
njegovu siluetu sagnutu nad nečim i micanje ruku, a zatim opet nestane. Drugi put
ga ugledam nakon desetak minuta. Stajao je bliže prozoru, okrenut udesno i
gestikulirao. Razgovara li to s nekim preko mobitela? Ostao je u toj pozi šezdesetak
sekundi, zatim se udalji od prozora.
Tada se svjetlo ugasi.
Prođe minuta. Dvije. Pet.
I kad sam se već počeo pitati hoće li noćas uopće više izaći, vrata se opet
otvore. Izašao je na klizavi pločnik, dah mu se u oblačiću pare izdigao iznad glave.
Imao je novu kapu i jaknu, ostalo bješe isto. Pogleda gore-dolje niz ulicu. U mraku
ispod kape, blijedo lice izgledalo je poput mjeseca. Logika mi je nalagala da me ne
može vidjeti: parkirao sam iza metar i pol visokog betonskog zida kako ne bi mogao
vidjeti registarsku pločicu, a i drveće je ovdje u blizini, njegove obješene grane
dodiruju krov i djelomično zakrivaju vjetrobran. Pa ipak, dok je pogledom prelazio
slijeva nadesno prema meni, odjednom se nekako ukočio, kao da se napeo, spreman
za napad.
Osjeća da ga motrim.
Spustim se još niže u sjedalu.

178
 No u tom trenutku odvrati pažnju. Zaključa vrata i ostane stajati vani, tražeći
nešto po džepovima. Napokon izvadi kutiju cigareta. Izvadi jednu, stavi je među
usne, upali i zatim krene prema jugu, prolazeći uz osvijetljene izloge trgovina.
Nakratko mi nestane s vidika, zatim se opet pojavi na dobro osvijetljenom
parkiralištu trgovine igračaka. Dim cigarete uzdigne se u zrak, jednom, dvaput,
triput, i tada nestane.
Izađem iz automobila i uključim alarm.
Dok sam hodao i dok je kiša sipila po mom licu, razmišljao sam o tome što bih
sam trebao poduzeti. Ali ne zadugo. Što sam više o tome razmišljao, to su sumnje
sve više rasle, a u ovom trenutku ih uopće nisam želio. Zato se vratim natrag u ulicu
u kojoj je Reynolds živio.
Sa stražnje strane nalazila se uska jednosmjerna ulica. Prljavi zidovi visine
metar osamdeset ograđivali su vrtove, na drugom kraju ulice nalazio se jugu okrenut
stambeni blok dvanaesterokatnica, ogroman, bez prozora, nalik na trup nekog
golemog tankera. Pomislim da bih mogao obiti bravu na ulaznim vratima, no bio bih
previše izložen pogledima, a osim toga, dva metra od njegova ulaza nalazila se
nadzorna kamera. Ovdje nema nikakvih kamera ni ljudi, jedva da se čuje pokoji
zvuk. Ovdje, daleko od glavne ceste, snijeg još nije bio očišćen, snježni pokrivač je
debeo. Kao da sam ušao u neki drugi grad u nekom drugom dijelu svijeta.
Stignem do vrta Reynoldsove zgrade, provjerim gleda li me tko, prebacim se
preko zida i padnem u tamu.
Pričekam trenutak, pogledam prozore na terasi.
Kapci zatvoreni, zavjese navučene. Nitko me ne vidi. Ispred mene nalazio se
nadograđeni dio sa strmim krovom i malim prozorom prostorije za osoblje.
Ovo je stražnji dio kladionice.
Uz pomoć prozorske daske i oluka popnem se na strmi krov ispod
Reynoldsova prozora na prvom katu i probam ga otvoriti. Bio je to starinski prozor
na vodilicama, pa se uz malu primjenu sile malo podigne od donjeg dijela okvira.
Iznutra je bila kvaka, ali nije bila zabravljena. Kroz prozor ugledam nejasan
obris televizora i svjetlo s Old Kent Roada koje je dopiralo kroz zavjese na drugom
kraju. Opet pokušam podignuti prozor i ovaj put klizne uz vodilice, ostavljajući mi
dovoljno mjesta da unutra provučem prste i gurnem ga još malo gore. Sagnem se,
uđem u stan i zatvorim prozor za sobom.
Izvadim malu baterijsku svjetiljku iz džepa i osvijetlim tamu.

179
 Ovo je bila dnevna soba. Mali televizor na niskom jeftinom stoliću. Nekoliko
kutija s DVD-ima naslagano uza zid. Na drugoj strani starinski plinski kamin s
crnom napom i nagorjelim metalnim okvirom, trosjed koji je odavno izgubio svoj
prvotni oblik i na njemu jastučić. Uz trosjed kartonska kutija kao priručni stolić i još
jedna puna električnih kabela, elektroničkih komponenata i rastavljenih plastičnih
dijelova.
Na vrhu napola razbijen prisluškivač.
Dok sam prilazio trosjedu, nanjušim neki smrad. Neoprane plahte. Vlaga.
Plijesan. Reynoldsov smrad. Uperim bateriju u zidove koji sigurno desetljećima nisu
vidjeli boje te u golu žarulju čija je žica visjela poput omče za vješanje.
Provjerim na prednjoj strani kuće da se Reynolds slučajno ne vraća, a zatim iz
dnevne sobe izađem u kratak hodnik. I on je smrdio na vlagu. S lijeve strane nalazila
se kupaonica bez prozora u kojoj je zujao upijač vlage, s desne strane stubište koje je
vodilo u prizemlje i zatim mala kuhinja s krovnim prozorom prekrivenim
mahovinom i ptičjim govnima. S druge strane hodnika nalazila se druga soba s
otvorenim vratima.
Spavaća soba.
Unutra uredno pospremljen krevet, sa zategnutim plahtama i poplunom.
Noćni ormarić. Komoda s ladicama i dva ormara. Ovdje je ljepše mirisalo, na
dezodorans i čiste plahte.
Započnem s ormarom – otvorim ga i pregledam odjeću koja je visjela unutra.
Nekoliko odijela, traperice, sportska odjeća. Na dnu cipele i nekoliko kartonskih
kutija. Izvučem jednu i otvorim poklopac. Još hrpa DVD-a s filmovima. U drugoj
kutiji nalazila se odjeća.
A ispod odjeće više ispisa.
Bili su presavijeni pa ih rastvorim. Prva stranica bješe prazna, ali sam zato
ostatak odmah prepoznao.
Dosje o nestanku Leonarda Franksa.
Na vrhu je bio identifikacijski broj osobe koja se logirala u bazu podataka i
isprintala dosje. Odmah do toga datum: 12. ožujak 2013. Devet dana nakon
Franksova nestanka. U to vrijeme Reynolds već odavno nije bio u Metu, ali se ipak
nekako uspio dokopati dosjea. Ipak je pronašao put.
Dok sam gledao podatke o njegovu nestanku i lice koje sam u protekla tri dana
pogledao bezbroj puta, odjednom me pritisne neka težina. Je li sve ovo počelo zato
što su Franks i Paige najurili Reynoldsa? Zar se zaista sve svodilo na to?

180
 Znao sam da će se isplatiti provjeriti identifikacijski broj, pa ga zapišem i
vratim ispise tamo gdje sam ih našao. Otvorim ladice komode. Još odjeće, nekakve
električne opreme, prenosivi DVD-player, brijaći aparat, stari mobitel. Izvadim
mobitel i uključim ga, ali nije imao SIM-karticu i bio je namješten na tvorničke
postavke. Vratim ga točno na mjesto gdje sam ga našao.
Unatoč napuklom stropu i izlizanom sagu, Reynolds je mnogo bolje održavao
ovaj dio stana, kao da mu je više stalo do njegova sadržaja. Zapalio je cigaretu čim je
izašao van, ali je bilo očito da nikad nije ovdje pušio. Način na koji je sve bilo
poredano i složeno u kutije ukazivao je na jednu njegovu drukčiju stranu. Uredniju.
Pedantniju. I to je me je zastrašilo, jer je zbog tih osobina postao još opasniji.
U posljednjoj ladici, na samom dnu, nađem običan sivi notes. Izvadim ga. Dok
sam ga podizao, iz njega ispadnu dvije fotografije.
Podignem ih i otvorim notes.
Unutra ništa zapisano. Koristio ga je samo kao spremište za fotografije – da
ostanu ravne i ne izblijede.
Zato što su mu važne.
Na prvoj snimka impozantne kamene građevine s nizom vitraja. Ne snimka
cijele građevine, samo jednog njezinog dijela: glavnog ulaza nadsvođenog lukom,
hrastovih vrata ukrašenih čavlima široke glave, polukružnih stuba koje vode do
vrata. Iznad ulaza, zgrada se sužavala u zvonik.
Crkva.
Samo što su ovoj očajnički trebali popravci: jedan vitraj razbijen, na njemu je
zjapila nazubljena rupa, staza s lijeve strane uz zaobljeni napuknuti vanjski zid krem
boje u potpunosti zarasla u korov. Na samom rubu slike ugledam još nešto: ogradu,
obraslu vlatima visoke trave i dio rijeke, ili možda jezera.
Najprije pomislim da bi to mogla biti ista ona crkva koju sam vidio na jednoj
drugoj fotografiji, na onoj čija je dva primjerka imao Franks. On je fotografirao
dolinu sa zvonikom u daljini, ostatke kolibe kopača kositra i brdo na lijevoj strani.
Odbacim tu misao i pogledam drugu Reynoldsovu fotografiju. Prikazivala je
dugačak hodnik s prozorima na obje strane, svaki prozor sastavljen od dvadeset
zasebnih okana spojenih tankim metalnim trakama. Staklo bješe cijelo, ali je zato
preostali dio hodnika davno počeo propadati.
Prljava gruba boja ljuštila se sa stropa poput kože koja se odvaja od starih
kostiju, velike drvene ploče koje su nekoć štitile radijatore bjehu oguljene i razbijene.
Na zidovima s kojih je, jednako kao i sa stropa, otpala boja, vidio se goli beton. A na

181
drugoj strani nalazila su se još jedna vrata, ispod luka sličnog onomu nad ulaznim
vratima crkve, uz njih sa svake strane po jedan vitraj. Vrata su bila malo odškrinuta
pa se kroz njih nazirao drugi dio crkve: nešto što je izgledalo kao klupe, zraka svjetla
s visokog prozora i neka vrsta visokog metalnog stalka zapletenog paučinom koji se
nekako nije uklapao ovamo.
Gledajući jednu i drugu fotografiju, pokušam zamisliti gdje bi se moglo nalaziti
ovo mjesto.
Ako je toranj u dolini pripadao ovoj crkvi, znači da mi i Franks i Reynolds bili
zainteresirani za nju. A ako nije, onda sam imao dvije crkve povezane s mojim
slučajem.
I nikakve očite veze između njih.
Načas pomislim da bih mogao uzeti fotografije sa sobom, no u ovom dijelu
stana, po načinu na koji ga je održavao, bilo je očito da bi Reynolds to odmah
primijetio. I zato uzmem mobitel i snimim ih obje pa ih zajedno s notesom vratim u
ladicu.
U tom trenutku začujem udarac.
Odmaknem se od komode i stanem osluškivati. Ništa. Zatvorim ormar,
prijeđem u dnevnu sobu i pogledam van na Old Kent Road. Ni traga Reynoldsu.
Tada po drugi put začujem udarac.
Sranje.
To je zvuk zatvaranja vrata.
Već je ušao u stan.

182
 37.

Krenem ravno k prozoru i pokušam ga malo podignuti. Tiho je zaškripao,

zatresao se, a zatim se zaglavio na lijevoj strani. Iza mene u hodniku upali se svjetlo.
Začuju se koraci na stubištu. Prodrmam prozor, pokušavajući ga osloboditi i tada se
napokon počne pomicati, ispuštajući glasniji i dublji zvuk nalik bolnom stenjanju.
Koraci stanu.
Uprijevši svu snagu nastavim ga podizati, svjestan buke, ali još više svjestan
toga da bi me mogao zateći u stanu. Iza sebe začujem škripanje stube. Zatim još
jedne. Znat ću kad stigne na odmorište, to će mi odati podne daske, ali tada će biti
udaljen od mene samo onoliko koliko je soba široka.
Ponovno uprem iz sve snage. Iako je opet počeo pružati otpor, ovaj put se ipak
malo pomakne gore, jednom, dvaput, ostavljajući mi dovoljno velik otvor da se kroz
njega provučem. Sagnem se ispod donjeg ruba i izađem van na ledenu hladnoću.
Kiša mi je padala po licu i rastapala led koji je pao iz razbijenog oluka. Uhvatim
donji dio prozora i naglo ga povučem dolje sve dok uz tihi udarac nije udario o
prozorsku dasku.
Sekundu kasnije, upali se svjetlo.
Brzo se sklonim ustranu, tek nekoliko centimetara dalje od prozora. Isprva se
iznutra nije čuo nikakav zvuk, čuo sam samo automobile s druge strane zgrade na
Old Kent Roadu i lagano lupkanje kiše po prozoru. Rukom sam se držao za strmi
krov na kojem se zaledio snijeg, ali kad sam se htio premjestiti i namjestiti u bolji
položaj, unutra se pomakne sjena koja se približi prozoru.
Reynolds.
Pogleda kroz staklo, gotovo priljubi uz njega lice, lice s kožom bijelom poput
brašna. Još mu nikad nisam bio ovako blizu, čak ni kad je držao nož na dječakovu
grlu, pa mi se odjednom učini mnogo većim i mišićavijim. Pogleda ulicu ispod
prozora, zagleda se u nju, kao da pokušava nešto nazrijeti. Iza njega začujem tihi
zvuk i shvatim da je to njegov mobitel. Na prozoru nije stajao dulje od petnaest
sekundi, ali mi se činilo kao da je stajao satima, gledajući lijevo-desno, gore-dolje po
istom dijelu ulice. Naposljetku se odmakne od stakla.

183
 »Halo«, tiho reče. Kiša mu je prigušila naglasak.
Ostanem na mjestu na kojem sam bio.
Ne pomaknem se ni milimetar.
Prisluškivao sam njegov razgovor.
»Što?« Opet ušuti: pet sekundi, deset sekundi. »Kako mi to uopće može
pomoći?« Još jedna kraća stanka. »To ti nije bilo nimalo pametno! Sad zna sve o
meni.« Duga tišina, a zatim napokon opet progovori: »Da, dobro, bolje bi ti bilo da je
tako.«
Mala promjena svjetla.
Hoda.
Škripa u blizini prozora, zatim se udalji. Koračao je po sobi. Ubrzo se više
uopće nije čuo zvuk njegovih koraka, čuo sam samo kišu kako pada po zidovima,
krovu, po mom kaputu.
Riskiram i zavirim.
Dnevna soba bješe prazna, svjetlo je dopiralo iz hodnika i padalo na bezbojni
sag. Vrijeme je za odlazak. Skliznem naprijed do ruba krova i uz mukli udarac padnem
na goli beton. Doskok mi uzdrma cijelo tijelo, osjetim oštru bol u gležnju. Ne
obazrem se, već se uputim dalje do stražnjeg zida, podignem se na njega i prebacim
na drugu stranu.
Umoran, smrznut i natučen, vratim se do automobila, sjednem za volan,
upalim motor i uključim grijanje na maksimum. Dok sam se polako zagrijavao, upali
se svjetlo u spavaćoj sobi i Reynoldsova silueta prođe uz tanke zavjese.
Pogledam sat.
Jedan i pedeset.
Tada krajičkom oka po prvi put primijetim još nešto: još jedno vozilo na drugoj
strani parkirališta, djelomično skriveno iskrivljenim stablom i granama koje su se
pognule pod snijegom. Bio je okrenut prema meni, motor je radio, za volanom je
sjedila sjenka. Vozačev prozor bješe otvoren, na njemu lakat, u tami sjedala pojavi se
narančasti odsjaj, kao da osoba puši cigaretu.
Pogledam sva ostala vozila na parkiralištu i uočim da su sva prazna. Ovdje
nema nikakvih trgovina otvorenih cijelu noć. Nema bankomata. Nikakvog razloga
da se ovdje bude u tako kasno doba. Nisam vidio taj automobil kad sam parkirao.
Nisam ga vidio ni kad sam krenuo prema kući.
Što znači da je upravo stigao.

184
 Izađem van.
Dok sam stajao tako, ne ispuštajući drugi automobil iz vida, osjetim kako
toplina grijača izlazi iz mog auta i istog časa nestaje. Oštar vjetar zapuše s moje lijeve
strane. Pogledam preko ceste, svjestan toga da bi ovo mogla biti kakva klopka, ali
Reynolds se vratio u dnevnu sobu i upalio svjetlo. Pogledam opet automobil – crven
je, njegova se boja jasno isticala u tami. Sve je drugo ostalo nepromijenjeno: motor je i
dalje radio, osoba unutra je pušila, lakat je i dalje držala na otvorenom prozoru,
oblaci dima cigarete izlazili su van na hladnoću i kišu. Zatvorim vrata BMW-a i
napravim tri koraka, očekujući da će vozač na neki način reagirati.
Ali nije.
Motor je i dalje radio.
Vozač je nastavio pušiti.
I zato krenem naprijed. Hodao sam što sam brže mogao, pazeći da koraknem
tamo gdje nema leda, odlučan da mu ne dopustim da pobjegne. No što sam se više
približavao automobilu, to je vozač izgledao manje zabrinuto: ruka se i dalje
pomicala stavljajući cigaretu u usta, gore, dolje, gore, dolje, poput klatna.
Zastanem na udaljenosti od šest metara.
Unutra je žena.
Okrene glavu prema meni, slabo narančasto svjetlo iz obližnje ulice obasja joj
lice. Fiksirala me je svojim sivim očima. Kosa joj je bila začešljana u punđu. Baci
cigaretu u snijeg, zatvori patentni zatvarač na kožnoj jakni sve do brade, podigne
ovratnik sve do vilice, a zatim pogleda na tlo između nas gdje se njezina cigareta
počela polako gasiti.
»Moramo razgovarati«, reče.
Bila je to Carla Murray.

185
 38.

Vozio sam za njom na sjever, preko rijeke po Tower Bridgeu, a zatim na istok
po Whitechapel Roadu. Kiša je nastavila padati, postajući sve upornija i gušća, stop
svjetla Murrayeve nestajala su mi iz vida i ponovno se pojavljivala dok smo vozili
kroz gust promet. Kad smo prolazili uz bolnicu Royal London, uz nas je prošao
policijski automobil s uključenim rotacionim svjetlom. Njegovo plavo svjetlo
obasjavalo je mrak, otkrivajući nejasne obrise beskućnika koji su se utaborili u
kućnim vežama među crnim vrećama sa smećem. Napokon, kad je iz Whitechapela
prešla na Mile End Road, skrene desno.
Nekoliko minuta kasnije iz mraka iznikne nizbrdica s bedemom od šest
spojenih kuća. Bile su okrenute prema drvoredu golih grana, iza njih su se nalazile
općinske garaže, pravi labirint njihovih vrata okrenut u cik-caku prema Stepney
Greenu.
Murrayeva se zaustavi na parkiralištu ispred kuća. Parkirao sam uz nju i
otvorio prozor. Ona je spustila svoj.
»Koliko me dugo slijediš?«, upitah.
»Ne dugo. Otkako si me nazvao.«
»Zašto?«
Pogleda u retrovizor.
»Murray?«
»Ne želim razgovarati ovdje.«
»A gdje želiš?«
Pomakne se na sjedalu i pogledala niz kuća iza sebe. »U onoj na kraju niza, s
cvijećem na prozorima.«
»Tvoja je?«
Kimne.
Ugasim motor i krenem za njom kratkom betonskom stazom koja je vodila do
njezina ulaza. Otključa vrata, pogleda na obje strane terase, provjeravajući prati li
nas tko, zatim mi pokaže rukom da uđem. Dok sam ulazio u toplinu kuće, vidio sam

186
kako i po drugi put provjerava. Nisam bio siguran što ju više brine: ono što mi je
kanila otkriti ili da me netko ne vidi u njezinoj kući.
Uđem u mali hodnik koji je ravno naprijed vodio u kuhinju. Pretpostavim da je
dnevna soba s moje lijeve strane, ali nisam bio siguran. Zatvorila je ulazna vrata. Kad
sam pogledao gore na stubište, vidio sam da su i gore zatvorena vrata.
»Dođi sa mnom.«
Krenemo na kat.
Stigavši na odmorište, osjetim miris parfema, svježe opranih plahti i mirisnih
soli za kupku. Zidovi obojeni nježnom bojom ljuske jajeta, vrata i dovraci svježe
ofarbani. Bacim pogled na fotografiju Murrayeve i tipa u četrdesetima građenog
poput ragbijaša, za koga sam pretpostavio da joj je zaručnik. Osim te slike, iz ničeg
se drugog nije moglo zaključiti što se događa u ovoj kući ni tko ovdje živi. Na
ostalim zidovima nalazile su se slike koje su mi izgledale posve isto.
Zastane pred vratima najudaljenije prostorije, one koja se nalazila s prednje
strane kuće. Jedino su ova vrata bila zatvorena lokotom. »Imamo sat vremena dok se
moj partner ne vrati kući«, reče i potraži ključ u džepu. »Dotad moraš otići.«
Ovo baš i nije bio najsrdačniji poziv koji sam primio, ali ne rekoh ništa. Bio sam
strahovito znatiželjan što se krije iza tih vrata.
Napokon, nakon kratkog oklijevanja, otključa vrata i odgurne ih u tamu. Isprva
mi se učini da je soba prazna. Na prozorima bjehu zavjese, ali ih nije navukla.
Umjesto njih, na staklo je zalijepila crni karton tako da ne može ući svjetlo.
Ili, vjerojatnije, da nitko izvana ne može vidjeti unutra.
A tad shvatim da nije prazna. Kad sam ušao za njom, vidjeh da je zid iza vrata
nečim prekriven. Upalila je svjetlo.
Bila je to mapa Londona, tri sa tri metra, pribadačama pričvršćena na zid, tanki
komadi uzice vodili su od pojedinih čavlića prema rubu mape uz koji je Murrayeva
zalijepila fotografije, isječke iz novina i fotokopirane stranice.
Približim se još jedan korak.
Jedna uzica spajala je kuću u Lewishamu i fotografiju žrtve ubojstva u
obračunu zbog droge.
Druga je vodila od mjesta u Deptford Creeku gdje je pronađeno truplo Pamele
Weiland do njezine fotografije iz novina – kako sjedi na zidu ispred hotela s metalik
naočalama na licu.

187
 Treći je čavlić bio zaboden u pivnicu Zec i jazavac na Broadwayu, tik uz
Scotland Yard, mjesto gdje se Leonard Franks sastao s nekim, a Ellie je slagao da
zajedno s Jimom Paigeom ide u Crni muzej.
Tu su još bile različite fotografije Neila Reynoldsa snimljene iz daljine, kako
izlazi iz kuće ili sjedi u kafiću. Vjerojatno ih je snimila sama Murrayeva. Od svake
fotografije vodila je uzica do čavlića zabodenog u mjesto gdje su fotografije
snimljene: Old Kent Road, Rotherhithe New Road, ulaz u podzemnu u New Cross
Gateu.
I napokon, Franksova fotografija, slika njegove i Elliene kuće u Dartmooru te
treća fotografija.
Još jedne kuće.
Ovu ne prepoznah.
Prostorija u kojoj smo se nalazili bila je mala i zagušljiva. Većini ljudi bi služila
kao radna ili dječja soba. Možda će to Carli Murray jednoga dana i biti, no zasad nije
bila nijedno od toga.
Ovo je bila njezina vlastita soba za istragu.
»Što je to?«, upitah je.
Raskopča jaknu, izvadi mobitel i notes A6. »Nisi jedini koji pokušava pronaći
Leonarda Franksa.«

188
 39.

Otvori svoj notes na sredinu i uhvati ga palcem i kažiprstom. Pogled joj s

onoga što je bilo napisano prijeđe na mene, na fotografije na zidu, zatim opet na
mene.
»Nisam ti mogla ništa reći pred Paigeom«, reče.
Pogledam mapu. »Nikakvo čudo.«
Stegne vilicu, mišići vrata joj se napnu. Opet je izgledala kao da se bori sama sa
sobom. Teško je osloboditi se godina i godina oslanjanja na instinkt, provedenih u
ispitivanju osumnjičenika. »Moram unaprijed znati da nećeš...«
»Ne moraš tražiti moju šutnju.«
Na trenutak se zagleda u mene, zatim pogleda oko nas, ovu prostoriju u koju
me je dovela. Kao da je tek tada shvatila da više nema uzmaka.
»Nikad nisam prestala razmišljati o tome zašto je nestao«, reče. »Nije mi bio
samo šef i mentor. Bio mi je prijatelj. Moj je otac digao sidro i otišao kad su mi bile tri
godine, tako da zapravo nikad nisam imala oca.« Zastane. »Pretpostavljam da zvuči
kao pravi klišej, ali on mi je bio nešto slično tome. Ne baš otac, ali slično tome.«
Kimnem, skinem kaput i stavim ga na pod. U kući bješe toplo. Još sam na
odmorištu stubišta čuo zujanje bojlera.
»Dakle, kad je nazvao i zatražio one snimke nadzorne kamere Pamele Welland,
bilo mi je očito da ga je nešto uznemirilo. Godinama sam radila s njim, godinama, a
kad s nekom osobom provedeš toliko vremena, upoznaš njezin obrazac ponašanja i
način razmišljanja. Znaš što ju uznemiruje, što ju usrećuje, njezine stavove. A šef je
bio jedna od najstaloženijih osoba koje sam upoznala u životu.«
»A nije bio staložen kad je nazvao?«
»Nije.« Odmahne glavom. »Ni izbliza. Rijetko kad sam ga čula takvog. Možda
jednom ili dvaput u dvadeset godina. Sjećaš li se silovatelja iz parka Richmond? To
ga je stvarno pogodilo.«
Sjetih se naslovnice novina: deset žena silovano, prve dvije u samom parku,
ostale u blizini. Dvadeset sedam mjeseci policija nije mogla uhvatiti počinitelja, a za
to vrijeme javnost i mediji su bjesnjeli. A Met je odbio poslužiti kao žrtveno janje, što

189
je bila prava sreća za Jima Paigea: on je tada vodio Safire – odjel za teške seksualne
delikte.
»Doduše, Franks nikad nije rukovodio Safirima«, rekoh.
»Znači, samo je tako mogao osjećati nešto prema žrtvama ubojstva?«
»Nisam to mislio.«
Duboko udahne. »On je jednostavno bio takva osoba.«
Počeo sam uočavati obrazac: iz ne znam kojeg razloga, Franksa su posebno
pogađali slučajevi u kojima su žene bile žrtve. Vjerojatno je glavni razlog bila Craw,
njegova vlastita kći. Lako je mogao zamisliti sebe i nju u takvoj situaciji. Znao je što
osjećaju obitelji, shvaćao je osvetu za kojom su žudjele. Nedavno sam i sam počeo
osjećati isto.
Pa ipak ti razlozi nisu prevladavali u njegovom posljednjem slučaju –
istraživao je ubojstvo dilera i pokušavao ščepati Kemara Penna.
»Dakle«, nastavi, »bilo je nekoliko slučajeva, ali ne mnogo. Većinom je, ukoliko
je i osjećao nešto, to zadržavao za sebe, jer se to nikad nije vidjelo na njegovu licu, u
načinu na koji se ponašao ili govorio. To ne znači da se s vremena na vrijeme nije
ražestio, ali kad si radio za šefa, znao si što ćeš od njega dobiti: iskrenost, odanost,
povjerenje. Prioneš li na slučaj marljivo, pošteno i temeljito, on će do kraja biti uz
tebe. Cijelim putem. Nisi mogao imati boljeg šefa.« Ušuti, protrlja oko, lice joj
odjednom malo posivi. »Ali ako si bio površan, ako nisi dao sve od sebe za žrtve,
pogotovo ako si lagao ili kompromitirao slučaj, odbacio bi te bez da trepne.«
Pogledam Reynoldsovu sliku. »Kao što je njemu napravio.«
»Čini se da znaš nešto o tom šupku.«
»Brzo učim.«
»Mlijeko je bio nekako drukčiji. Čudan. Gledao bi te, ali malo dulje nego što
treba. Okreneš se na sastanku i vidiš da te promatra, ili sjediš sam u kantini, a on
dođe i sjedne kraj tebe, čak i ako su ostali stolovi prazni. Njegov pravi talent, ako ga
se tako može nazvati, bilo je nadgledanje, promatranje i prisluškivanje ljudi i upravo
je zbog toga bio... ne znam... nekako još jeziviji.«
Sjetim se prisluškivača koji sam našao u njegovu stanu i načina na koji je pratio
moj signal s mobitela. Očito je još uvijek uspješno koristio svoje vještine.
»Nekad sam mislila da izigrava ekscentrika«, nastavi, »ali sam nakon nekog
vremena shvatila da uopće ne izigrava. Bio je čudak.«
Kosa začešljana u punđu počela je ispadati, pa je, dok ju je pokušavala
namjestiti, pogledala jednu Reynoldsovu sliku.

190
 »Možda je to probudilo šefove sumnje«, nastavi, »ne znam. Ili možda činjenica
što neki Mlijekovi slučajevi nikad nisu riješeni, čak i kad su izgledali kao da su
dokazi čvrsti poput čelika. Odjednom bi nestao neki trag ili se svjedoci nikad ne bi
pojavili. Ljudi su se kasnije prisjetili da je sve to započelo još kad je radio na
bandama, da je vjerojatno još tada uspostavio kontakt s Kemarom Pennom. No u to
vrijeme nitko nije govorio da je korumpiran, čak ni kad je radio u Safirima pod
Jimom Paigeom. Hoću reći, bilo je mnogo dima, ali nikakve vatre. No stvari su se
promijenile kad je premješten u Ubojstva. Tada su počele glasine.«
»Kako su počele?«
»Ne znam. Jednostavno su počele. Slučaj ubojstva zbog droge nitko nije mogao
povezati s Reynoldsom niti zasigurno reći da je nešto potajno znao o njemu ili, još
gore, da je upleten. No činilo se da je tako, znaš što mislim reći? Mislim, bio je
dovoljno zainteresiran da u kompjutoru kopa po tom slučaju nakon što je šef otišao u
mirovinu.«
Kimnem. »Zašto je Franks odlučio osobno preuzeti slučaj?«
»Kako to misliš?«
»Pročitao sam papire i tamo piše da je dva dana nakon započete istrage
preuzeo vođenje slučaja od detektiva imenom Cordus. Rekla si mi preko telefona da
ne znaš zbog čega je preuzeo baš taj slučaj...« Pokažem rukom na zid. »A sad sam
odjednom usred noći u tvojoj kući i stojim pred mapom i fotografijama koje si sama
snimila.«
Ne odvrati ništa.
»Gledaj, ako ti to nešto znači, nije me briga što si lagala Paigeu i meni. Ne
zanimaju me tajne kojih Met ima u izobilju. Zanima me samo otkrivanje onoga što se
dogodilo Franksu. Dakle, zašto je vodio istragu tog slučaja? Zašto ne nekog drugog?
Zašto je uopće istraživao? Je li to imalo kakve veze s Reynoldsom?« Ušutim, čekajući
odgovor, a zatim mi, trenutak kasnije, sine. »Ili možda s Pamelom Welland?«
Ako sam i pogodio, nije reagirala. Umjesto toga, polako pogledom obuhvati
mapu, fotografije i isječke iz novina.
»Ranije si mi rekla da me slijediš otkad sam te nazvao«, rekoh joj, želeći je
preduhitriti da sada ne uzmakne. »No čini mi se da Reynoldsa pratiš mnogo duže.«
Trenutak oklijevanja.
»Murray?«
Zagleda se u mene. »Tamo u blizini Yarda je jedna pivnica. Zec i jazavac. Sastala
sam se tamo sa šefom na piću, a nisam trebala.«

191
 Taj je komadić sjeo na svoje mjesto. »Znači, s tobom se sastao tamo?«
»Znaš za taj sastanak?«
»Da, samo nisam znao s kim se sastao.«
Na trenutak se činilo kao da ju je to iznenadilo, zatim se sabrala. »To je bilo
nakon što je od Paigea i mene tražio snimke one noći kad je ubijena Pamela Welland,
a mi smo ga oboje već bili odbili. Šef je... kad je zamolio da se sastanemo, nazvao me
je iz telefonske govornice u blizini njegove kuće u Devonu. Iz telefonske govornice. To
mi je odmah trebalo biti sumnjivo. Značilo je da ne želi da taj poziv ostane zabilježen
u ispisu njegova mobitela.«
»Ili nije htio da ga čuje Ellie.«
Kimne. »Da. Valjda je to razlog.«
»I što ti je rekao?«
»Rekao mi je da razumije zašto sam odbila dati mu snimke, da me neće
prisiljavati niti ustrajati, već da me želi svejedno vidjeti. Da ima neka pitanja.«
»O čemu?«
»Počeo je govoriti kako za vikend dolazi u London kod Melanie te da će u
ponedjeljak imati malo slobodnog vremena. Pitao je možemo li se za vrijeme ručka
naći u pivnici. I tako smo se sastali. Sjeli smo skroz straga, daleko od gužve i tada me
je iznebuha počeo propitkivati o Neilu Reynoldsu.«
»O Reynoldsu? Što?«
»Htio je znati čime se Reynolds bavi, jesam li čula što radi otkako je izjuren iz
Meta. Mislim, pa to je bilo dvije godine nakon što je Mlijeko dobio otkaz. Nisam imala
pojma gdje je ni što radi. Pitanje je došlo tako nenadano. Dva tjedna prije toga tražio
je od mene da mu pribavim snimke sedamnaest godina starog slučaja, a sad je htio
znati što radi Neil Reynolds. Mislim reći, koji je to bio vrag? Reynolds još nije niti bio
murjak kad je 1996. ubijena Wellandova.«
Ako ništa drugo, ovo mi je barem nešto potvrdilo – prvu bilješku »Mlijeko?« na
poleđini letka iz pivnice. Sad sam ju samo trebao navesti na drugu: »Opet provjeriti
108« i kako je sve to povezano s komadom papira na kojem je bio crtež – ako je
uopće bilo povezano.
»Sjećaš li se kad sam pitao tebe i Paigea za ‘BROLE 108’?«
Kimne.
»Jesi li mi rekla istinu ili nisi htjela govoriti pred Paigeom?«
»Rekla sam istinu.«

192
 »Nemaš pojma što bi to moglo značiti?«
»Ne«, odvrati. »Zašto?«
»To je jedan trag koji još nisam uspio ni sa čim povezati.« Pogled mi odluta do
Reynoldsove slike. »Toga dana Franks te nije ništa drugo pitao?«
Odmahne glavom. »Samo o Reynoldsu.«
Pokušam spojiti sve što sam znao, prokljuviti zašto je Franks htio snimke
Wellandove u siječnju i gdje je Reynolds bio u veljači.
»Što se dogodilo kad si ga pitala zašto ga zanima Reynolds?«
Slegne ramenima. »Nije htio otvoreno reći, okolišao je, stalno je govorio kako
ništa od toga nije važno. Rekla sam mu da bih mogla o tome razgovarati s Paigeom,
ali mi je rekao da to ne učinim. Rekao je da Paige ne smije znati da me je nazvao i
zatražio još jednu uslugu. Da nitko ne smije znati. Na kraju sam ga pitala je li možda
u kakvoj opasnosti.« Ušuti, zagleda se u prazan prostor između nas. Sjećanje na taj
dan jasno se vidjelo u njezinu izrazu lica. »Rekao je da nije.«
»Jesi li mu povjerovala?«
Trzaj na licu. »Ne, nisam.«
Na trenutak je pustim na miru dok smo oboje razmišljali o ovim posljednjim
riječima.
Opet se zagleda u Franksovu fotografiju. Prelazila je pogledom po njegovu licu
i tada sam po prvi put jasno razabrao njezine neizgovorene riječi.
Jesam li ga ikad uistinu upoznala?
»Znači, nakon tog sastanka polako si počela povezivati dijelove?«
»Da. Od prvog trenutka kad sam došla u Met šef me je naučio jednu stvar: sve
zapiši i nikad ništa nemoj baciti. Naučio me je da sve zapisujem. Tako je i sam radio.
Staromodan način rada, čak i tamo u devedesetima, ali sam ga htjela impresionirati
pa sam radila kako mi je rekao. I tako mi je to postala rutina, zapisivala sam svaki
slučaj, svaku žrtvu, svaki djelić istrage...« Ušuti. »Posebno one dijelove istrage koji
nisu štimali.«
Shvatim na što cilja – nije štimalo Franksovo traženje snimaka Pamele Welland
ni propitkivanje o Neilu Reynoldsu.
»Nakon tog sastanka u pivnici«, nastavi, »otišla sam kući i iskopala svoje
bilješke o ubojstvu dilera. Nisam radila na tom slučaju, ali je šef, kao i uvijek,
zatražio moje mišljenje o tome, pa mi je dao dosje da ga pregledam. U to sam vrijeme
zapisala neke svoje misli, a kad sam početkom ove godine opet prelistala te bilješke,

193
počela sam se sve više i više prisjećati što se tada dogodilo.« Zastane na trenutak da
se pribere. »Koliko znaš o tom slučaju?«
»O ubojstvu zbog droge? Ne puno.«
»Žrtva je komotno mogla biti lutka iz izloga. Izvađeni su mu zubi, njegovih
otisaka nije bilo nigdje, koristio je lažno ime i imao je stanodavca koji nije postavljao
nikakva pitanja sve dok je dobivao keš. Kad sam provjerila svoje bilješke, našla sam
zapis o sastanku sa šefom 13. ožujka 2011. na kojem me je ukratko izvijestio o slučaju
i rekao da će od Cordusa preuzeti istragu. Mogu ti točno reći koji su bili njegovi
razlozi, jer sam ih doslovno zapisala. Rekao je: ‘Zbog rezova, zbog toga što ne mogu
timovima koji su već rastrgani do točke slamanja davati nove slučajeve i zato što sam
ja jedina radna snaga koja je preostala.’ I znaš što? Nisam uopće razmišljala o tome.
Bila sam do grla zatrpana drugim slučajevima, jednako kao i svi drugi. I zato smo
mu svi lijepo zahvalili što se prihvatio posla, svi smo se vratili za svoje stolove i nitko
više nije razmišljao o tome.«
Ušuti. Dok je trajala tišina, začujem prolaženje automobila po ulici.
»Ali sada...«, reče tiho, poigravajući se lančićem oko vrata. »Sad sam prilično
sigurna da to nije bila istina.«
»Možda je mislio da Cordus nije dorastao vođenju slučaja?«
»Nije. Cordus je bio jedan od šefovih najučinkovitijih ljudi. Vjerovao mu je
jednako kao što je vjerovao i meni. Cordus je bio veoma inteligentan, imao je sve ono
što je šef zahtijevao od murjaka koji radi na ubojstvima.«
U sobi nije bilo ni stola ni stolice, samo mapa na zidu i mnogo kutija s dosjeima
naslaganih na podu. Ispreplela je prste, naslonila se na prozorsku dasku i pogledala
me u oči. Očito mi još uvijek nije u potpunosti vjerovala, ali sad sam se nalazio u
njezinoj kući i bio jednako uključen u slučaj kao i ona.
»Zapisala sam i neke druge stvari«, napokon reče. Spusti se do svog notesa.
»Žrtva je rekla stanodavcu da se zove Marvin Ronbinson. No neke njegove susjede s
druge strane hodnika – neke napušene cure koje su studirale na UEL-u – izjavile su
da se jednom na nekoj zabavi napio zajedno s njima i rekao – kakvog li iznenađenja –
da mu to uopće nije pravo ime.«
Sjetio sam se kako sam, dok sam čekao u automobilu, čitao razgovor s tim
studenticama, a onda sam primijetio da Reynolds dolazi.
Murrayeva vrati pogled na mapu, na fotografije i isječke, zatim na sliku druge
kuće koju nisam prepoznao, pribodenu zasebno na zid.
»Znaš li gdje je to?«, upita me.

194
 Pogledam kuću. »Ne.«
»U Devonu.«
Koraknem bliže da je bolje pogledam. Izgledala je bijedno, okrenuta prema
poljima koja su se prostirala u daljinu. Murrayeva pritisne prst na beskrvno lice žrtve
ubojstva, njegove zatvorene oči, mrtvozornički stol zagasite plavosive boje ispod
njegove glave.
»Pripada našoj žrtvi«, reče.
»Kuća u Devonu?«
»Da. Ili je barem pripadala.«
Ponovno se okrene fotografiji mrtvaca.
»A prema izjavi tih studentica s druge strane hodnika, ‘Marvin Robinson’ im je
rekao da je njegovo pravo ime Simon.«

195
 SIMON

Rujan 2010. / Prije tri godine

Simon je otišao u četvrtak. Probudila se tog jutra i zatekla ga u drugoj sobi kako usred
razbacane odjeće pakira kovčeg. Prsa i leđa sjajnih od masnoće, smrdio je onako kako je smrdio
nakon ludo provedene noći: na alkohol, znoj, na druge žene. Dok mu se približavala, pomislila
je kako upravo sada više no ikad izgleda kao da je kod kuće, među tim vlažnim tapetama, u
pljesnivom mirisu starih sagova. Umjesto zavjesa, na prozoru je visjela narančasta deka s
prljavim mrljama.
»Što se događa?«, upitala ga je.
Nije odgovorio.
»Simone?«
»Ionako ti se živo jebe.«
Istinu govoreći, i nije marila. Pružio joj je ono što joj je trebalo godinama nakon
Lucasove smrti i to na način koji nikad nije uspjela u cijelosti objasniti doktoru Garricku.
»Ideš nekamo?«
»Da«, odgovorio je. »Moglo bi se reći.«
»Kamo?«
»Odlazim.«
»Što?« Prva joj je pomisao bila da će izgubiti krov nad glavom, da se više neće imati
kamo vratiti. »Zašto?«
»Zašto ne?«
Namrštila se i koraknula u sobu. Promatrao ju je kako ulazi, zadržao je na njoj pogled.
»Što se događa?«, ponovila je.
»Zar si gluha?«
»Što, odjedanput si odlučio otići?«
»Jesam. Pa?«

196
 Pogledala je kovčeg. »Pa će ti trebati mnogo više od kovčega punog odjeće. Što će biti sa
svim ovim?«, rekla je, pokazavši rukom sobu, prostor oko sebe, zidove koji su vapili za bojom,
otrcani namještaj. »Što će biti s kućom?«
»Što s njom?«
»Kako to misliš, što s njom?«
Nacerio se. »Već je prodana, glupa kučko.«
Srce joj se stisne. »Što?«
»Na tržištu je već šest mjeseci. Prije dva mjeseca dobio sam ponudu i jučer sam
potpisao ugovor.«
Osjećala se kao da ju je netko udario u trbuh.
»A ti mi to nisi bio kadar reći.«
»Kakve to jebene veze ima s tobom?«
Ustuknula je, udarila o vrata, rukama se naslonila na njih. »Kad si mi namjeravao reći
da me ostavljaš bez doma?«
Slegnuo je ramenima.
»I to je to? Slijeganje ramenima?«
»Upropastila si me«, rekao je i zatvorio kovčeg. »Ti si kao jebeni hodajući kišni oblak.
Samo pizdiš i kukaš i sažalijevaš se jer si imala nekoliko teških trenutaka. Svi mi imamo svoje
teške trenutke. Svi se moramo nositi s govnima kojima nas život zasipa.«
»Da?«, rekla je sabravši se. Gnjev joj se iznenada rasplamsao u prsima i grlu. »Kakve
si ti teške trenutke imao? Nisi na poslu pokrao onoliko koliko si htio? Nisi dovoljno zaradio
na ukradenoj robi? Dobio si kapavac od neke prljave drolje koju si ševio?«
Naglo je krenuo prema njoj. »Što si rekla?«
»Čuo si što sam rekla.«
Zgrabio ju je za ruku, duboko zabio prste u njezino meso, stisnuo ju toliko čvrsto kao
da će ju ščepati za kost. »Da nikad nisi tako razgovarala sa mnom.«
»Ili ćeš, što?«
»Ili ću te ubiti.«
»Da? Možda bi treb...«
Odgurnuo ju je u najbliži zid, rukom je ščepao za vrat dok je drugom još uvijek čvrsto
držao njezinu ruku.
»Misliš da to neću učiniti?«, prosiktao je kroz stisnute zube.

197
 Jače joj je stisnuo grlo, kao da iz nje namjerava iscijediti odgovor. Zrak je prestao
cirkulirati, vid joj se zamaglio, Simona je vidjela samo kao prigušenu mrlju boje, kao da ga
gleda kroz mliječno staklo. Uzvratila mu je posljednjim atomima snage, noktima ogrebla
prednjicu njegove košulje, zatim opet i opet. Napokon mu je uspjela zahvatiti lice, zabila je
nokte i svom ih silinom povukla dolje. Jauknuo je i zateturao, uhvatio se za lice, krv je kapala
između njegovih prstiju. Udario je o krevet, kovčeg se zaljuljao i pao.
»Glupa kučko!«, viknuo je. Pogledao je svoje ruke. Krvavi prsti, krv razmazana po licu
i vilici.
Trgnula se iz omaglice, osjećajući kako je njegovi prsti još uvijek peku na vratu.
Potrčala je u prizemlje, čvrsto se držeći za ogradu da ne padne. Čula ga je iza sebe na
odmorištu – brze korake, škripanje podnih dasaka – pa je ubrzala i kroz hodnik otrčala u
kuhinju. Otvorila je ladicu i zgrabila petnaest centimetara dug nož nazubljene oštrice.
Brzo se okrenula, držeći stražnjicu naslonjenu na ladicu s noževima kako ih se on ne bi
mogao domoći, a on je stajao na ulazu, naslonjen na dovratak, kao da mu je nešto sinulo. Krv
je u četiri usporedne pruge tekla po njegovu licu, ali sad se više nije obazirao. Držala je nož
ispred sebe, mahala njime s jedne strane na drugu. Nije reagirao. Samo ju je promatrao.
»Ne približavaj mi se«, rekla je.
Ništa nije rekao.
»Nazvat ću policiju.«
Ovaj put se nasmiješio i odgurnuo se od dovratka. Uperila je nož u njega, ali nije
prilazio njoj. Prilazio je telefonu.
Podigao je slušalicu. »Nazovi ih.«
Zbunjeno je pogledala telefon, zatim njega.
»Hajde, nazovi ih«, opet je rekao. »Hajde. Reci im što se dogodilo. Sve im reci. Neka oni
dođu ovamo ili možemo mi otići u postaju pa im tamo možeš reći sve o meni. I sve o sebi.«
Namrštila se.
Još se jednom osmjehnuo, sad mnogo veselije. »Ti, zapravo, ništa ne znaš o meni. Da
znaš, onda bi znala da sam još prije nekoliko godina prestao potkradati šefa. Sad se bavim
drogom, dušo. U pilulama i kokainu ima više love nego što sam ikad zaradio kradući drvo i
usrane metalne ploče.« Ušutio je radi dramatičnosti, prstima dodirnuo rane na licu. »I znaš
što? Baš zbog toga namjeravam nestati na neko vrijeme iz Devona. Prava je muka živjeti
usred ničega. Već sam poševio svaku drolju u okolici. Ovdje se treba previše mučiti da zaradiš
na drogi, svi su ovdje previše fini i pristojni.. A znaš gdje ću zaraditi jebeno veliku lovu? U
Londonu.«

198
 Promatrao ju je kao da očekuje njezinu reakciju, no nije mu pružila to zadovoljstvo.
Ipak, osmijeh nije nestao s njegova lica.
»I tako«, nastavio je, »nakon što sam dobio ponudu za kuću, počeo sam razmišljati što
sve moram uzeti sa sobom u Veliki Grad, pa sam pomislio: ‘Baš me zanima imam li nešto
vrijedno na tavanu?’ I tako sam se popeo gore i sjetio se da smo tamo spremili većinu tvoga
sranja kad si se uselila. Stalno si mi govorila da su te kutije pune bezvrijednog smeća.«
Sad je počela osjećati paniku.
»Ali nisu, zar ne?«
Promatrala ga je kako vraća slušalicu na njezino mjesto, kako se okrenuo i pogledao ju.
Nesvjesno je spustila ruku s nožem. Preplavili su je zbunjenost i panika. Savladao ju je, a da
ju nije ni pipnuo prstom.
»Što hoćeš?«, upitala je.
»Što hoću?« Nacerio se i koraknuo joj bliže. »Hoću da mi sve ispričaš – i da počneš s
Pamelom Welland.«

199
 40.

Oboje smo stajali pred mapom, promatrajući žrtvu ubojstva.

Simon.
Napokon je dobio ime, iako još uvijek ništa nismo znali o njemu. No nešto je
mučilo Murrayevu. Na njezinu licu opazim neki trzaj, gotovo grimasu, dok je prstom
prelazila po uzici koja je spajala poprište ubojstva u Lewishamu s fotografijom žrtve
na mrtvozorničkom stolu.
»Gdje je živio u Devonu?«, upitah.
»U Kingsbridgeu.«
Promatrao sam je. Još uvijek je bila zamišljena, još uvijek ju je nešto mučilo.
Pričekam još trenutak, zatim je upitam: »Sve je u redu?«
Trgne se, pogleda me, a zatim pogleda Simonovu fotografiju, sliku kuće i
Franksa.
»Zapravo nije«, napokon odvrati.
»Što je?«
Duboko udahne. »S obzirom na sve ono što znam o šefu, i načinu na koji je
radio u tih dvadeset godina, o tom njegovom nevjerojatno detaljnom i neumornom
križarskom pohodu da zbog žrtava otkrije istinu, očekivala bih da nešto poduzme,
da iskoristi tu informaciju koju je dobio od studentica o žrtvinom pravom imenu.
Očekivala bih da ime ‘Simon’ uzme kao polaznu točku, kao osnovu da u bazi
podataka potraži druge slučajeve povezane s drogom u koje su bili uključeni
muškarci tog imena.«
»A nije?«
Odmahne glavom. »Nije. Nigdje se u dosjeu ne spominje da je šef tragao za
Simonom. Kao što sam ranije rekla, u to vrijeme nikad nisam pomnije pogledala
slučaj na kojem je radio, imala sam svoje slučajeve, svoje vlastite probleme. Stvarno
smo bili zatrpani poslom. Stvarno smo imali premalo ljudi. A zatim, ubrzo nakon što
je sa slučajem došao do zida, otišao je u mirovinu i nakon toga je sve zaboravljeno.
Ali nakon što smo se u veljači sastali u pivnici, nakon one čudne molbe da mu
nabavim snimke Wellandove i propitkivanja o Reynoldsu, pročitala sam svoje

200
bilješke i počela malo kopati.« Ušuti i pogleda me. »Nekoliko dana kasnije izvukla
sam dosje o ubojstvu.«
»Što si našla?«
»Šef mi je 2011. u lice rekao da trag ‘Simon’ vodi u slijepu ulicu. Rekao mi je da
nije uspio otkriti je li žrtva lagala kad je studenticama rekla da mu je to pravo ime.
Sjećam se toga jer sam to zapisala, baš onako kako me je učio. Ali znaš li koliko je
meni trebalo kad sam u veljači krenula u potragu?«
Odmahnem glavom.
»Pola minute.«
Oboje se zamislimo. Bez obzira koliko je puta o tome vjerojatno razmišljala
nakon Franksova nestanka, činilo se kao da je tek sada prvi put shvatila. Franks
nikad nije uspio pronaći neku vezu sa ‘Simonom’.
A ona ju je našla za trideset sekundi.
»U siječnju 2011«, nastavi, »dva mjeseca prije nego što je taj tip pronađen
mrtav, murjaci su dolje u Lewishamu presreli i pretražili Simona Prestona i odveli ga
na informativni razgovor. Kod sebe je imao trideset grama trave. Pustili su ga uz
opomenu pa u kompjutoru nema puno toga o njemu, osim u državnoj bazi podataka
gdje je uz njegovo puno ime iskrsnula vozačka dozvola i popis imovine.« Pokaže
njegovu sliku na zidu. »To je on. Slika na vozačkoj dozvoli podudara se s ovim
tipom na mrtvozorničkom stolu.«
Pogledam Simona Prestona.
Franks je odlučio da neće tragati za njim.
»Jesi li pročitao transkript šefova razgovora sa studenticama?«, upita me.
Odmahnem glavom pa nastavi dalje: »Pročitaj i probaj naći dio gdje su rekle šefu da
se taj tip zove Simon. Nema ga. Šef to uopće nije zapisao u službenim papirima. Ime
Simon samo je usmeno spomenuto u njegovom uredu. Upravo zato sam ga zapisala.
No u službenom dosjeu se uopće ne spominje. Umjesto toga, šef u zaključku navodi
da su ‘studentice nepouzdane svjedokinje’, napušene i nezrele.«
»Znači, lagao je?«
»Nije. Cure jesu bile nepouzdane. Dokaz je upravo ovdje na ovim stranicama.
Njihovi su iskazi skroz zbrčkani. Visoko rangirani policajac s tridesetpetogodišnjim
iskustvom odustaje od traga koji su mu dale te napušene glupače – pa što?«
»Ali on ga namjerno nije slijedio...«
Podigne ruku. »Nakon što sam izvukla dosje, čak i dok sam pokušavala
prožvakati činjenicu što u to vrijeme nije nastavio tražiti tog Simona, pomislila sam:

201
‘Vjerujem šefu. Potpuno mu vjerujem. Sigurno postoji neki razlog zbog kojeg se nije
više potrudio’.«
Murrayeva očito nije vidjela realnost ili je čvrsto odlučila da je ne želi vidjeti.
Franks je preuzeo istragu da bi mogao odrediti kojim će smjerom teći istraga – a
usmjerio ju je tako da se ne može povezati sa Simonom Prestonom.
Ali zašto?
Zašto je Preston bio toliko važan?
Pogledam na sat. Ovdje smo već trideset pet minuta, što znači da nam je ostalo
jako malo vremena do povratka njezinog partnera. Pokažem fotografiju kuće Simona
Prestona u Kingsbridgeu i rečem joj: »Znači, Preston je rodom iz Devona, ali se
preselio u London?«
Kimne. »U rujnu 2011.«
»A prije toga?«
»Kao što vidiš, otkrila sam da je prije preseljenja prodao kuću. Istraživala sam i
na poslu gdje je radio prije preseljenja, na gradilištu. Tamo nisam otkrila ništa.
Plaćao je porez i čini se da nije upadao u nevolje dok je živio tamo. Ako je prodavao
drogu i prije nego što je stigao ovamo, radio je to jako dobro i diskretno.«
»Znači, postoji mogućnost da je Franks poznavao Simona Prestona i prije
njegove smrti?«
»Možda. Problem je u tome što je, kad sam napokon skupila petlju da ga pitam
zbog čega je previdio taj trag i odlučio osobno preuzeti istragu, šef već nestao.« Ušuti
i suzi oči, kao da je opazila optužbu na mom licu. »Ne razumiješ kakav je bio naš
odnos. Nikad nisam dovodila u sumnju nijednu njegovu odluku, cijelo to vrijeme
dok sam radila s njim. Znaš li zbog čega? Zato što je uvijek donosio ispravne odluke.
Uvijek.«
»A taj put?«
Nakratko joj se na licu pojavi gnjev, kao da će me napasti, a zatim stane trljati
oči. Iznenada je obuzme neizmjerna tuga. Vrati se do prozorske daske, stane na sag i
zagleda se u pod.
U novonastaloj tišini pokušam srediti misli. Franks. Reynolds. Simon Preston.
Pamela Welland. Svi su povezani, to sam zasigurno znao, ali još uvijek nisam mogao
dokučiti na koji način ni zbog čega. Tada opazim da me Murrayeva promatra
smrknuta lica i glave nagnute na stranu.
»Hoćeš li mi reći o čemu razmišljaš?«

202
 Okrenem se k njoj. Ovaj je slučaj imao toliko slojeva da sam morao paziti da mi
se svi ne pomiješaju. »U redu«, rekoh. »Postoji velika vjerojatnost da je Preston bio
diler, s obzirom na to da su ga dva mjeseca prije smrti zaustavili i pretražili, kao i na
činjenicu da je nakon njegove smrti u njegovu stanu pronađeno pet kilograma
kokaina. Također je logično pretpostaviti da se Kemaru Pennu nimalo nije svidjelo
što se netko drugi mota po njegovu teritoriju. Dakle, ako stavimo na stranu
mogućnost da su se Preston i Franks odnekud poznavali prije Prestonova ubojstva,
možda je Franks namjerno zabašurio slučaj zato što je u njemu još nešto otkrio?«
»Što, naprimjer?«
»Upletenost Neila Reynoldsa.«
Namršti se. »Misliš da je Reynolds ubio Simona Prestona?«
»On je bio K-Pennov doušnik. Zar ti to izgleda toliko nevjerojatno?«
Pogledam Reynoldsove fotografije, kako izlazi iz svoje kuće, ulazi u automobil,
stoji na slabom svjetlu benzinske postaje. Tada ga se sjetim s nožem na dječakovu
grlu. Sjetim ga se u tami skladišta dok mu je lice obasjavao žar iz peći. Bio je sasvim
sposoban učiniti to. Bio je sposoban ubiti.
Prestona. Franksa. Bilo koga.
Okrenem se natrag k Murrayevoj. Promatrala je iste fotografije kao i ja, no
nešto se na njoj promijenilo.
»Ne«, napokon izusti. »Ne, uopće mi nije nevjerojatno.«

203
 41.

Ostalo nam je još dvadeset minuta.

»Onoga dana kad si se sastala s Franksom u pivnici«, rekoh, pokušavajući je
navesti da nastavi dalje, »pitao te je ako znaš čime se Reynolds bavi, je li tako? Znači
da je taj stari slučaj, na kojem je radio mjesec dana prije nestanka, mogao biti nekako
povezan s ubojstvom dilera. Što ako je to zaista bilo ubojstvo zbog droge?«
Ušutim, sjetivši se riječi Crawove: Jedino što ti mogu reći je da je način na koji je
govorio o njemu zvučao kao da ima neke veze sa slučajem na kojem je radio u Metu. Govorio
je o njemu kao da je već upoznat s njim.
»Možda ga je zatražio od nekoga«, rekoh joj.
»Dosje o ubojstvu radi droge?«
»Da.«
»Od koga?«
»Ne znam.«
Pogleda me, vidjeh kako joj mozak ubrzano radi. »Što ako...« Ušuti, na
trenutak osjetivši nesigurnost. »Što ako je šef koristio Simona Prestona kao neku
vrstu...«
Vidjeh kamo smjera. »Doušnika?«
Kimne. »Svi ih mi imamo.«
»Znači, želiš reći da je zatajio svoju povezanost sa Simonom Prestonom jer nije
želio da se otkrije kako je Preston njegov doušnik?« Ušutim i razmislim o tome.
»Zašto bi otišao tako daleko? Preston je bio mrtav. Zašto bi se brinuo da netko ne
otkrije da je bio doušnik?«
»Jer je možda bilo i drugih.« Zastane i slegne ramenima. »Samo naglas
razmišljam, no možda je šef imao još neke doušnike, a kad bi se saznalo za Simona,
saznalo bi se i za sve njih – a to bi značilo da nam nitko više ne bi dostavljao
informacije o K-Pennu.«
»A to znači...«
»Da nitko ne bi odao informacije o Reynoldsu. To je ono zbog čega je šef
stvarno bio zabrinut. Znao je da je Reynolds ubio Prestona, ali nije imao dokaza pa je

204
zaključio slučaj s namjerom da se kasnije vrati na njega. Zaključio ga je kako
Reynolds ne bi saznao da je osumnjičenik. Reynolds je bio u prilici više puta zaviriti
u dosje o Prestonovom ubojstvu i mislio je da je siguran, sve dok ga nije zatekao Jim
Paige. Šef je čak i u mirovini čekao da Reynolds zabrlja. A kad je Jim Paige najurio
Reynoldsa iz Meta, više nije uživao zaštitu policije i šef je dobio priliku da se stvarno
obruši na njega – i to je i učinio.«
»A što je s Pamelom Welland?«
»Što s njom?«
»Gdje se tu ona uklapa?«
»Možda se ne uklapa.«
»Zašto je onda Franks nazvao tebe i Jima Paigea i tražio snimke nadzorne
kamere?«
Duboko udahne. »Ne znam.«
Opet pogledam zid, pokušavajući sve posložiti. Njezina je teorija imala smisla.
Ideja da je Reynolds ubio Simona Prestona po nalogu Kemara Penna nije mi se činila
posve uvjerljivom. Ideja da je Preston bio doušnik objašnjavala je njegovu
povezanost s Franksom, barem na kraju. Pa ipak mi se nešto nije uklapalo. Zašto bi
Franks, moralan, častan i čestit policajac, stavio cijelu svoju karijeru na kocku i
falsificirao slučaj? Zašto bi doveo u opasnost sebe i svoj novi život u Devonu? Nije
podnosio Reynoldsa jer je bio korumpiran i glatko se izvukao iz svega, ali nisam
mogao vjerovati da ga je toliko mrzio. Još me više kopkalo to što u dvije godine,
koliko je bio u mirovini, nikad nije govorio Ellie o nekom policijskom slučaju, a
kamoli da je radio na nekomu – sve dok taj posljednji nije dobio poštom. Krajem
travnja 2011. otišao je iz Meta, a stari slučaj poslan mu je u siječnju 2013. Ako je bio
toliko opsjednut time da ščepa Neila Reynoldsa, zašto dvije godine nije ništa
poduzeo?
Opet pokušam razbistriti misli i vratim pogled na mapu, isprekrižanu uzicama
poput tkalačkog stana, na fotografije pribodene na raspadajuću žbuku. Isječci iz
novina odizali su se sa zida kako je topao zrak cirkulirao kućom. I tada prvi put
osjetim koliko sam iscrpljen. Dok je adrenalin polako hlapio, dok je ustupao mjesto
realnosti, osjetim frustraciju što ne mogu dobiti sve odgovore, tijelo mi zadrhti, koža
mi se naježi na rukama i leđima.
»Što je s njegovim životom dolje u Devonu?«, upitah, nastojeći ostati
usredotočen.
»Simona Prestona?«

205
 »Znamo li što o tome?«
»U kojem smislu’«
»U bilo kojem. Rekla si da je radio na gradilištu?«
»Da.«
»Jesi li razgovarala s njegovim šefom?«
»Jesam. Firma je propala 2012, ali sam ga uspjela pronaći. Rekao je da ga je
Preston znao razljutiti, ali da je redovito dolazio na posao, nije kasnio, marljivo je
radio i tako dalje i tako dalje. Nakon toga otišla sam u lokalnu policiju. Nisu imali
ništa o njemu. Ni po čemu im nije bio zanimljiv.«
Okrenem se prema njoj. Promatrali smo se u polutami, zatim rekoh: »Hoćeš li
mi staviti lisičine ako priznam da sam malčice zakoračio na tuđi posjed?«
Po prvi put joj se na licu pojavi nagovještaj osmijeha.
»Reynolds je provalio u moju kuću i ukrao sve što sam imao o Franksu.«
»Što?«
»I zato sam ja noćas provalio u njegov stan.«
»Provalio si u njegovu kuću?«
»Dolazio sam iz njegova stana onda kad si me vidjela kako se vraćam u
automobil.«
Vidjeh joj proturječne osjećaje na licu: instinkt istražitelja i postupanje po
zakonu borili su se protiv želje da dozna što sam otkrio.
Zatim reče: »I?«
»U svojim stvarima imao je dosje o Franksovu nestanku, s identifikacijskim
brojem na vrhu. Trebali bismo otkriti kome pripada.«
»Misliš reći da bih ja trebala otkriti?« Na trenutak se zagleda u mene. »Dobro.«
Kimnem u znak zahvalnosti. U tom času kroz procjepe između crnog kartona
na prozoru iza nje dopru tanke zrake svjetla.
Tada reče: »Ima još nešto.«
»Što?«
»Otkrila sam gdje se nalazi kuća i ucrtala je u kartu«, glavom pokaže na zid, na
sliku bivšeg doma Simona Prestona, »i isprintala je. Nalazi se u maloj slijepoj uličici s
deset spojenih kuća na istočnom kraju Kingsbridgea. Sa stražnje strane nalaze se ova
polja koja se protežu usporedno sa cestom za Plymouth.«
»Pa?«

206
 »Pa, prije dva ili tri mjeseca počela sam nazivati ljude iz ostalih kuća, u nadi da
ću naći nekoga tko se sjeća Prestona. I tako sam razgovarala s momkom koji je živio
u susjednoj zgradi. Andrewom Strickerom. Kad sam ga pitala poznaje li Prestona,
odgovorio je nešto u stilu: ‘Ti to mene zezaš? Naravno da ga se sjećam.’ Pitala sam ga
što pod tim misli, a on mi je rekao: ‘Toliko su se često svađali, da ih nikako ne mogu
zaboraviti.’«
»Oni?«
»Preston je živio s nekom ženom.«
Pogledam njegovu sliku. »S kim?«
»Pitala sam tog Strickera, a on je rekao da je s njom razgovarao samo par
minuta za sve ono vrijeme koliko je ondje živjela. Rekao je da mu se činila
ljubaznom, da ga je uvijek pozdravljala u prolazu, ali mu se činilo da se namjerno
drži veoma povučeno. ‘Zapravo uopće nije izgledala kao njegov tip’, tako mi je rekao
Stricker.«
»U kojem smislu?«
»Pitala sam ga i to, a on je odvratio: ‘Simon je bio prilično grub i glasan. Kad bi
navečer dolazio kući, cijela ulica bi čula njegove psovke kad nešto ne bi bilo po
njegovu, a ona je izgledala mnogo povučenije. Nije bila strašljiva kao miš. Ne kao
netko kome se može naređivati, samo je bila povučena.’ Rekao je i da se vidjelo da je
pametna. ‘Vidjelo se da zna misliti svojom glavom’, točno je te riječi upotrijebio. Pa
sam ga pitala zašto je onda, kad je tako pametna, živjela s takvom ništarijom kao što
je Preston. Rekao je da ne zna, ali kad su se svađali, a to je bilo jako često, jednom do
dva puta tjedno, rekao je da ona nikad nije uzmicala. Nikad. Pitala sam ga je li ikada
vidio tragove fizičkog zlostavljanja, rekao je da nije, barem ne očite. Rekao mi je da bi
nazvao policiju da ih je vidio.« Frustrirano slegne ramenima. »Iskreno govoreći, bilo
bi bolje da je nazvao policiju. Tada bismo imali njezino ime.«
»Stricker nije znao njezino ime?«
»Rekao je da je čuo kako ju Preston zove Kay.«
»K-A-Y?«
»Vjerojatno.« Duboko udahne. »Stricker je još rekao da se jasno sjeća jedne
njihove svađe, netom prije nego što se u rujnu 2010. iselio. Rekao je da su se svađali
zbog odlaska u bolnicu.«
»U bolnicu? Preston je bio bolestan?«

207
 »Nije. Pregledala sam nalaz obdukcije. Bio je na dobrom putu da skroz zezne
jetru i pluća zbog sveg onog sranja koje je trpao u svoje tijelo, ali nije bio bolestan.
Znači da se možda radilo o ženi koja je živjela s njim.«
»A nju ne možemo pronaći.«
»Tako je.«
A tada neočekivano osjetim nešto poznato, osjećaj da sam nesvjesno nešto
povezao. Iz tame se polako uzdigne obris jedne uspomene. Opet pogledam zid,
ploču punu lica i kuću na Old Kent Roadu u kojoj je bila Reynoldsova jazbina. Što je
to? Što to vidim? Murrayeva me je promatrala, kao da je primijetila nešto na mom
licu, pomak u mojim mislima.
A tada me pogodi poput jurećeg vlaka.
Dvije fotografije koje je Reynolds čuvao u svom stanu.
Na jednoj je bila ograđena napuštena viktorijanska zgrada sa zvonikom i
prozorima s vitražima, s rijekom ili jezerom u pozadini.
Na drugoj hodnik s prozorima na obje strane, zidovima koji su se ljuštili i
djelomično otvorenim debelim lučnim vratima na drugom kraju. Kroz otvorena
vrata vidio se nekakav metalni stalak, sav zapleten u paučinu. Tada mi je izgledao
kao da se ne uklapa u crkvu, da mu tamo nije mjesto, ali nisam mogao točno odrediti
što ne štima.
A sad sam znao: to je bio stalak za infuziju.
Jer na fotografiji nije bila crkva.
»Ono je bila bolnica«, tiho rekoh.
»Što?«
»Jesi li u bazi podataka potražila ‘Kay‘?«
Kimne. »Jesam. Ništa nisam našla.«
»Ništa povezano s Prestonom, Reynoldsom ili Franksom?«
»Ne.«
»Što je bilo kad si pretraživala ‘Kay’ i ‘bolnica’?«
»Ništa«, odvrati opet. »Ta žena je duh.«
»Nije«, rekoh. »Možemo je pronaći.«
Namršti se. »Kako, zar je poznaš?«
Izvadim svoj blok, pokušavajući naći crtež koji je Franks nacrtao na komadu
papira. Približno sam ga precrtao i tek sada shvatio zašto mi se, kad god bih ga
pogledao, uvijek činio nekako poznatim.

208
 »Sjećaš li se kad sam te pitao za ovo?«
Okrenem crtež prema njoj da ga može vidjeti.

Kimne. »Da.«
»Paige je mislio da je to štapićasti čovjek.«
»A nije?«
»Nije«, rekoh. »Ovaj crveni trokut ovdje gore – znam što je. Prepoznao sam ga.
Mislim da je to staklenik. Ovo je tlocrt zgrade.«
Čim sam to rekao, preplave me uspomene: nejasne, od sunca izblijedjele slike
iz kolovoza 1978, kad smo mama i ja stajali na žalu i promatrali Engleski kanal.
»Mama, kakvo je ono mjesto?«
Pogledala je kanal, ne znajući što da odgovori.
»Mama?«
»To je... To je, ovaj...«
»Što? Što je to, mama?«
A tada me je nesvjesno, polako privila uza se, uz svoj bok i rekla: »To je nešto loše,
dušo. Nešto jako loše.«
Pogledam Murrayevu.
»Tko god da je Kay«, rekoh, »mislim da je bila pacijentica u Bethlehemu.«

209
 BETHLEHEM

Studeni, 2010./ Prije tri godine

More je pljuskalo po kotačima vozila dok je prolazilo prevlakom. Dalje na pučini bilo je
uzburkano: valovi su nadirali, valjali se bez prestanka, nepopustljivo, proždirući jedan
drugoga kao da se utrkuju koji će prije do obale, dok je tamo, na drugoj strani pješčanog žala,
izgledalo gotovo nepomično, poput mutnog stakla. Taj mir remetilo je jedino kretanje vozila
koje se poput stošca širilo od prednje prema stražnjoj strani.
Pogledala je ispred trajekta, u bolnicu.
Bethlehem.
U ovo rano jutro izgledala je samo kao obris velikog slova T, tako siva i mutna ispod
neba, s bočnim krilima koja su se uzdizala iznad okuka i usjeka otoka potpuno nepristupačnog
za vrijeme plime. Kako se sunce uzdizalo na istoku, tako je boja nestajala s njezine zapadne
strane. Mnogobrojni prozori, poredani jedan iznad drugoga u tri reda, izgledali su kao da su
se stopili sa zidovima i nestali s vidika. Oduvijek je mislila da je tada zapadni zid izgledao
najzlokobnije: crn, monolitan, zloslutan.
Žičana ograda okruživala je cijeli otok, od jedne do druge strane, od sjevera do juga,
slijedila je sve njegove krivine i uvale. Iza ograde dva reda bodljikave žice i stražarski toranj
zbog kojih je otok izgledao kao zatvor. Na molu, na glavnom ulazu, stajali su stražari i još
dva petnaest metara iza ulaza. Cesta iza njih vijugala je po uzvisini poput zmije, sve do ulaza
u glavnu bolničku zgradu.
Vani nije bilo parkiranih automobila.
Ovdje nikad nije bilo nikakvih automobila. Bolnica je izgrađena u vrijeme kad većina
ljudi nije imala automobil. Prije sto godina to nije bio nikakav problem.
Ali sad jest.
U današnje vrijeme većina zaposlenika prelazila je prevlaku onim drugim, posebnim
vozilom – oba su nazivali trajektima, iako uopće nisu bila plovila –jednom ujutro, drugi put
na kraju radnog dana. Dvaput je prelazio, jedino zbog njih. Čuvao se u štaglju, osamsto
metara u unutrašnjosti. Pacijenti se nikad nisu vozili njime.

210
 Njihov, onaj na kojem se ona trenutno nalazila, bio je mnogo jednostavniji: u biti, samo
sjedala i prozori, sve zašarafljeno za pod i osigurano da ne može poslužiti kao oružje. Izgledao
je gotovo komično: preuređena karoserija autobusa nakalemljena na golemu prikolicu koju je
vukao traktor prevelikih kotača – ali ona je toliko dugo dolazila ovamo da joj više nije izgledao
nimalo čudno. Bez obzira na izgled, bio je učinkovit: čitala je da su u četrdeset šest godina,
koliko je trajekt prelazio prevlaku, imali samo jednu težu nesreću, što je bilo jako dobro, s
obzirom na to da je jednom tjedno, petkom, prevozio opasne osuđenike. Taj se dan razlikovao
od ovog kad je ona dolazila. Petkom su dovozili ubojice, ljude koji nikad neće izaći na slobodu.
Čula je šaputanja da je taj dan nemedicinsko osoblje umjesto petak zvalo »psihopetak«.
Jer su tada stizali psihopati.

Na početku je u bolnici provela gotovo godinu dana. Promatrala je more kroz te

prozore, slušala kako je njezin prvi liječnik, Poulter, pokušava odvući što dalje od ruba. Kad
joj je bilo bolje, počela se vraćati u Bethlehem kao vanjska pacijentica – u početku triput
tjedno, a kad je Garrick zamijenio Poultera, dolazila je utorkom i srijedom, onda kad je
Garrick bio tamo. S njom je tiho razgovarao, kao da je isprepadana, pokušavao ju je navesti da
govori o Lucasu, o svom razvodu od Roberta, o svojim pokušajima samoubojstva. Unatoč
svemu, uživala je u toj rutini, uživala je vraćati se ovamo kad je ovdje bio Garrick,
razgovarati s nekim tko je bio voljan slušati. Katkada mu je tajila stvari, katkada se pokušala
nagoditi s njim, govoreći mu da će mu se otvoriti ako joj ispriča nešto o sebi. Vjerovala mu je,
ali su još uvijek, čak i nakon pet godina, postojale neke stvari koje mu nije htjela reći.
»Dakle, prošla su dva mjeseca od Simonovog odlaska.«
Trgnula se iz misli i pogledala Garricka. Sjedio je nagnut naprijed, držeći nalivpero u
jednoj ruci, u drugoj joj pružajući čašu vode. Zahvalila mu je, uzela čašu i stavila je na stol
između njih.
»Kako biste opisali to vrijeme?«
Slegnula je ramenima. »Ne fali mi, ako na to mislite.«
»Nisam niti očekivao.« Nasmiješio joj se. »Je li vam se Simon javio nakon što je preselio
u London?«
Odmahnula je glavom. »Nije.«
»Kako se zbog toga osjećate?«
»Uopće me nije briga.«
Kimnuo je i nešto zapisao. »Jednom ste mi rekli da ga nikad niste voljeli. Ako je bilo
tako, zašto ste pet godina ostali s njim?«
»Zato što je, pretpostavljam, uspio otupiti moju bol.«

211
 »Mislite, zbog Lucasa?«
»Mislim, zbog Lucasa, Roberta...«
»Zbog čega još?«
Zastala je. Nasmiješila se škrtim, žalosnim osmijehom. »Moga psa.«
»Kako vam je on pomogao da zaboravite te stvari?«
»Tako što je bio onakav kakav jest. Simon je bio podmukao i sebičan gad. Kad sam bila s
njim, morala sam biti posve usredotočena. To mi je činilo dobro. Tako mi misli nisu lutale.
Osim toga, imala sam krov nad glavom. Plaćala sam mu malu stanarinu od novca koji sam
zaradila prodajući cipele u trgovini, ali ne puno. Otkrila sam da, čak i ako želiš živjeti u
odvratnoj prljavštini, ipak moraš za nju plaćati.«
»Kako je u novom stanu?«
»Prošla su dva mjeseca. Više nije nov.«
»Naravno. Dakle, kako je?«
»Dobro. Onako kako i očekujete kad u maloj kući unajmite malu sobu. Četiri zida.
Krevet. Bolje je nego biti na ulici. Doduše, starica koja mi je iznajmila sobu gluha je kao top,
pa navečer sjedim u svojoj sobi i slušam njezine glasne odgovore dok gleda kvizove.«
Kimnuo je. »Samo se treba prilagoditi.«
Ništa nije rekla.
»Muči li vas još nešto?«
Pogledala je Garricka. Nije se trebala iznenaditi što ju je tako brzo pročitao, ne nakon
ovoliko vremena. U početku, čak i ne tako davno, uspijevala je zatajiti svoje misli, prikriti ih,
a on nikad na njezinu licu nije vidio to skrivanje. Ali ne i sad. Sad su njih dvoje bolje
poznavali jedno drugo.
»Simon...« Zastala je. »Simon je nešto našao.«
»Kad se to dogodilo?«
»Prije dva mjeseca. Prije nego što me je izbacio.«
»Što je našao?«
»Moju kutiju žaljenja.«
Ako je Garrick i bio iznenađen ovim novostima, činjenicom da mu to nikad prije nije
spomenula, nije to ničim pokazao.
»Otvorio ju je i prevrtao po vašim stvarima?«
»Da.«
»Kako ste se zbog toga osjećali?«

212
 »Ljutito. Zato što sam postala nemarna.«
»Kako to mislite?«
»Kutija je bila spremljena u jedan kut na tavanu. On nikad nije odlazio gore jer je tamo
bacio sve moje sranje, a njemu je bilo važno samo to da mu ništa od toga ne zauzima prostor
u kući. A zatim, kad je stavio kuću na prodaju, a da mi to uopće nije rekao, a nije mi rekao ni
da ju je prodao, počeo je spremati stvari zbog preseljenja pa je otišao gore... i pronašao je.«
Slegnuo je ramenima. »Pa već je znao sve o Lucasu.«
»U tome i jest stvar...«
»U čemu?«
»Što u kutiji nisu bile samo stvari o Lucasu.«
»Nego o čemu još?«
»O Pameli Welland.«
Zavalio se u stolici, namrštio je čelo. »Ne razumijem zbog čega bi to bilo važno. Mislim
da znam zbog čega ste ostali sa Simonom. Shvatio sam da je vaša veza s njim bila...« Duboko
je udahnuo, kao da pokušava naći odgovarajuću riječ. »Praktična, iz ovog ili onog razloga.
Nadam se da ćete mi, jednoga dana, više govoriti o toj temi.«
Ništa nije rekla.
Kad je postalo očito da mu ne kani pomoći, nastavio je: »Shvatio sam da niste imali
dovoljno povjerenja u Simona da mu ispričate svoju prošlost. Ali znao je za Lucasa. Znao je
da ste prije preseljenja ovamo u Devon živjeli i radili u Londonu. Kakve veze ima ako je
saznao za Pamelu Welland? Taj slučaj je zaključen. Muškarac koji ju je ubio je u zatvoru, već
četrnaest godina.«
Opet nikakvog odgovora.
Nagnuo je glavu. »Kay? Zašto vam je toliko važno ubojstvo te djevojke?«
Pogledala ga je.
»Zbog čega je važno to što je Simon saznao za Pamelu?«
»Nije zbog nje«, rekla je.
»Što nije zbog nje?«
»Ovdje se uopće ne radi o Pameli Welland. Zaista.«
»O čemu govorite?«
Pogledala je gore u prozor, u beskrajno nebo, u galebove koji su kriještali u letu. Potom
se okrenula k Garricku. »Sve je započelo s Pamelom Welland.«

213
TREĆI DIO

214
 42.

Otočić je od mjesta u kojem sam odrastao u južnom Devonu udaljen desetak

kilometara i otprilike tri kilometra zapadno od svjetionika Keel Point. Između njih
nalazi se mala uvala u obliku slova V, urezana u obalu na samom rtu pokrajine,
okružena plavim morem i nazubljenim liticama. Prije izgradnje svjetionika, cijelo je
ovo područje služilo kao odlagalište starih brodova.
No ovaj otočić nije po tome bio poznat.
Nekoć je tamo bio samostan, a zatim i malo ribarsko selo. Početkom 1850-ih,
otočić i ono malo građevina na njemu, sravnjeni su sa zemljom.
Na njegovu mjestu izgrađena je psihijatrijska bolnica.
Kad je prvi put otvorila svoja vrata, institucionalna psihijatrija nije postojala
čak ni kao zamisao pa su je mještani jednostavno zvali prihvatilištem, iako joj je
pravi naziv bio Keel Point, po regiji u kojoj je izgrađena. No 1897. za ravnatelja je
postavljen svećenik iz Salcombea imenom Balthazar Rowe kako bi dobrim starim
prijetnjama o vječnom paklu doveo u red mnogobrojne opasne i razdražljive
pacijente. Pokušaj je neizbježno propao – pet godina kasnije, Rowea je ubio pacijent
kojeg bi suvremeni liječnici vjerojatno nazvali šizofrenikom, ali je ipak prije toga
uspio preimenovati Keel Point u Bethlehem.
Naziv se zadržao.
Kako je otočić promjera šesto metara od kopna bio udaljen otprilike četiristo
metara, mislilo se da će biti lako obuzdati pacijente i spriječiti njihov bijeg za vrijeme
plime. No kako bi mjesto bilo potpuno osigurano, čak i za oseke, kad se prevlaka
između kopna i otočića mogla prijeći pješke – mada ni to nije bilo baš lako – oko
cijelog otočića podignuta je tri metra visoka ograda. Mnogo sam puta čitao o
Bethlehemu, vidio članke u lokalnim novinama i podsvjesno zapamtio njegov
jedinstveni tlocrt »štapićastog čovjeka« s trokutom, a da to nisam niti znao. Prolazio
bih uz bolnicu kad sam se s roditeljima vozio obalnom cestom. Sa stražnjeg sjedala
promatrao bih kako staklene ploče staklenika blješte na suncu, pružajući se poput
lijevka prema jugu otoka. No samo sam joj jednom bio u blizini. Kad sam imao osam
godina roditelji su me odveli na plažu Keel Point, a ja sam promatrao bolnicu koja se

215
poput slomljenih ptičjih kandži uzdizala nad lelujavom travom i mislio da je to
zatvor.
To je nešto loše, dušo.
Nešto jako, jako loše.
Razlog majčinu upozorenju vjerojatno je bio događaj kad je, četiri godine prije
toga, pomahnitao pacijent imenom William Silas. U Bristolu je 1974. u jednom
jednosobnom stanu ubio trojicu muškaraca i sakrio njihova tijela u šupu u dnu svoga
vrta. Tijekom naredna tri tjedna više se puta vraćao tamo, odsijecao dijelove njihovih
tijela i kuhao ih. Pojeo je dva muškarca prije nego što je susjedima postalo sumnjivo
njegovo noćno odlaženje u šupu. Osuđen je na doživotni zatvor i poslan u Keel Point.
Putujući trajektom na otok, uspio je slomiti palac i još dva prsta i tako se
osloboditi lisičina. Sišao je s vozila i pobjegao, uzeo jednog stražara za taoca, drugog
ubio, a zatim je, našavši sigurno skrovište u blizini bolnice, ubio još četiri člana
kuhinjskog osoblja. Kad ga je naoružana jedinica napokon uhvatila, sjedio je nasred
kuhinje u lokvi krvi i sjeckao tijela ljudi koje je ubio.
Nakon toga počele su stalno kružiti glasine o Bethlehemu.
Mještani su godinama nakon toga pričali kako je toga dana krv Silasovih žrtava
natopila obalu. Iako je ta priča zvučalo nevjerojatno, čak je i moja mama povjerovala
u nju. No kolale su i ostale priče koje nije bilo lako zatrti, priče ljudi koji su živjeli u
blizini: o tome kako za tihih noći čuju krikove s otočića, o načinu na koji zidovi
bolnice za vrijeme zalaska sunca izgledaju kao da krvare ili kako nakon zalaska
sunca tri reda prozora na istočnom zidu, postavljena zato da pacijenti mogu imati
pogled na kanal, izgledaju poput očiju mrtvaca.
Zatim je, u studenom 2011, sve to ostala samo povijest.
Zbog nemogućnosti plaćanja tekućih troškova, izvrgnuta oštrim kritikama
zbog sigurnosnih mjera koje nisu odgovarale suvremenim standardima te pod
pritiskom mještana koji je nisu htjeli imati u susjedstvu, bolnica je zatvorila svoja
vrata. Otada se počelo pričati o tome da je sruše, vodile su se bezbrojne i beskonačne
diskusije, a ona je ipak ostala: sablasna, ruševna uspomena na komadić kopna
udaljen četiristo metara od obale.

216
 43.

Kad je, krvareći između oblaka, četiri sata kasnije izašlo sunce, stigao sam na
plažu na kojoj sam bio prije trideset pet godina. Vožnja od Londona trajala je kratko
– autocesta je bila prazna, beton su zamijenila polja, polja je zamijenila obala.
U ovom dijelu pokrajine još je uvijek bilo snijega koji je kiša pretvorila u
bljuzgavicu, ali je bilo neizmjerno hladno. Izašao sam iz automobila i spustio se do
mora gdje sam u jednom drugom životu stajao s mamom. Sad je oko otočića bio
podignut još i dvometarski betonski zid, priječeći pogled na bolnicu. No nisu uspjeli
sve sakriti – čim se sunce pojavilo iznad bethlehemskog usamljenog zvonika,
ugledam grafite na zidu, neke i na samim zidovima bolnice. Razbijene prozore.
Žbuku koja otpada. Rupe na krovu. Ono usporeno propadanje kroz koje samo
građevine mogu prolaziti: samotno, tiho, neprimjetno.
Ljudi su već izašli van u šetnju sa svojim psima ili su trčali pješčanim žalom sa
slušalicama u ušima, oblačići njihova toplog daha formirali su se iznad njihovih
glava. Promatrao sam ih i opet se sjetio slika Bethlehema koje je Reynolds čuvao.
Razmišljao sam o razlozima zbog kojih ih je mogao zadržati. Razmišljao sam o
Prestonovoj bivšoj djevojci, o tome tko je ona i bi li mogla biti važna. I sjetio sam se
Franksova crteža tlocrta bolnice koji je nacrtao negdje između 1995. i 2004. Pitanje je
zbog čega ga je nacrtao.
I nalaze li se možda odgovori s druge strane mora.
Ako su se i nalazili, zasad će morati pričekati. Sad kad je sunce već izašlo, bilo
bi preopasno pješke prijeći prevlaku. Morao sam je prijeći za oseke i pod zaštitom
mraka, a to je značilo ili poslijepodne u četiri i pedeset ili ujutro u pet i dvadeset.
Problem s poslijepodnevnim prijelazom je u tome što će u blizini još uvijek biti ljudi,
šetat će sa psima po plaži ili će se vraćati s posla. Sutra ujutro u pet i dvadeset bit će
ih mnogo manje, ali rizik ostaje isti – ako se tamo zadržim čak i samo malo duže od
sat vremena, mogao bih ostati odsječen na otoku. Sat vremena nakon oseke nailazi
plima, svaki sat razina vode podiže se za tridesetak centimetara, a što je plima veća,
to more postaje uzburkanije, pa je nemoguće bez čamca otići s otoka.
Kad bih prešao u čamcu na vesla, imao bih više opcija i mogao bih otići kad me
volja. No za to mi je trebao dobar čamac, a na ovom dijelu obale nisam ga imao gdje

217
unajmiti. Najbolje što mi je u tako kratkom roku bilo nadohvat ruke bio je mali
gumeni čamac u staroj kolibi mojih roditelja, no ja sam čisto sumnjao da je dorastao
ičemu surovijem od početne plime. Osim toga, ako kupim veći čamac, morat ću ga
prevesti ovamo, a zatim naći način da ga sklonim s vidika kad prijeđem na otok.
To je, zapravo, bio pravi problem – ne kako ću prijeći na otok, već kako ću
ostati nevidljiv za dana. Vidi li me tko kako odlazim u bolnicu ili se vraćam iz nje,
bilo iz čamaca u prolazu ili ljudi na plaži, mogli bi me prijaviti i tada bih potpuno
upropastio cijeli slučaj. U najboljem slučaju, vratio bih se u toplo naručje lokalne
policije i izvukao s novčanom kaznom. U najgorem, odvukli bi me u prostoriju za
ispitivanje i optužili za neovlašteno stupanje na tuđi teritorij.
Činilo mi se i da bih trebao steći jasniji uvid u to kako se Bethlehem uklapao u
Franksov život. Bolnica je zatvorena 2011, one godine kad su se Leonard i Ellie
preselili u Devon, a Ellie je rekla da godinama prije preseljenja Franks nikad nije bez
nje odlazio dolje. Vjerojatno bi primijetila da jest. A tada se sjetim našeg razgovora.
Rekla je da su, nakon preseljenja, voljeli zajedno pješačiti.
Je li ikada bez vas otišao u šetnju?
Vrlo rijetko, odvratila je.
Ali se znalo dogoditi?
Da. Ponekad. Ponekad je jednostavno volio biti sam vani na vrištini.
Što ako nije šetao vrištinama kad je bio sam? Što ako se uputio na obalu? Što
ako je prelazio na otočić. Sudeći prema slikama u Reynoldsovu stanu, on je očito
mislio da bi u bolnici mogao naći neke odgovore. Ali što je moglo biti toliko važno
Franksu da bi riskirao i odvažio se na veslanje preko prevlake do zatvorenog
bolničkog kompleksa? Bez obzira na odgovor, ako je Neil Reynolds sam snimio one
fotografije, to je značilo da je i on bio u bolnici nakon njezina zatvaranja. No devet
mjeseci nakon Franksova nestanka i dalje se ništa nije znalo o njemu, što je značilo da
Reynolds nije otkrio ništa, jer bi se u protivnom pojavio kakav trag.
Pa ipak sam htio i sâm prijeći na otok.
Jedna od Reynoldsovih fotografija prikazivala je ulaz u prostoriju s metalnim
stalkom. Zašto je fotografirao baš taj ulaz? Zašto baš tu prostoriju? Bolnica je bila
samo utvara, zaboravljena i prazna, no Reynolds je svejedno otišao u nju i snimio te
fotografije.
Nije našao Franksa.
No možda je našao nešto drugo.

218
 44.

Sat vremena kasnije, nešto iza devet sati, napokon sam stigao u Dartmoor.
Zima ga je lišila svih njegovih boja, zelenu paprat svela na uvelu smeđu, drveće na
kosture, prekrasne poglede na sivu maglu. Dok sam mu prilazio cestom B-3212,
zaglavljen u koloni vozila, vidio sam snijeg u goletnim usjecima brda, no većinom je
sipila rosulja, zamagljivala mi pogled kroz vjetroban na cestu i još više usporavala
moje napredovanje prema središtu parka.
Pomislim na Crawovu.
Istog trena odlučim da je ipak neću nazvati, ne, sve dok jasnije ne sagledam
kako se sve uklapa: Preston, žena s kojom je živio, Bethlehem, Wellandova. No i bez
poziva znao sam kako bi na nju djelovala najnovija otkrića – kao da joj je život
iskočio iz tračnica. Čovjek na koga se ugledala, na čijim je djelima utemeljila svoja
uvjerenja, karijeru, svoj obiteljski život, ispreo je cijelu mrežu laži kako nitko ne bi
otkrio tko je Simon Preston. Učinivši to, prevario je sustav, a istovremeno je od svih
ostalih zahtijevao da ga se strogo pridržavaju. S obzirom na sve ono što sam dosad
saznao o njemu, Franks je sigurno bio uvjeren da to radi iz dobrog razloga – no to
svejedno ne opravdava njegova djela.
Ni štetu koju bi mogao uzrokovati svojoj kćeri.



U devet i trideset napokon stignem u Postbridge. Mjesto je još uvijek bilo

mirno i tiho, naizgled u dubokom zimskom snu, s nikakvim znakovima života
izuzev laganog, gotovo veselog uzdizanja dima iz dimnjaka. S ceste ugledam šest do
sedam kuća, a kad sam prošao uz posljednju, već sam izašao iz sela i ispred sebe
ugledao drveni natpis »Franksovi«.
Skrenem na zemljanu stazu, prekrivenu vodom i sivom bljuzgom, koja se
strmo penjala na vrištinu, no odavde, iz podnožja, još uvijek nisam mogao vidjeti
kuću. S lijeve strane ugledam drvored koji je Craw snimila videom pa krenem tuda,
slijedeći stara čvornata debla s granama koje su davno ostale bez lišća. Na polovici

219
puta, iznad vrha brežuljka izroni zabat krova, potom staza počne skretati udesno.
Pojavi se više kuća, ustobočenih na padini poput ptica u gnijezdu. Polja su se
protezala na sve strane, vriština se nastavljala petsto metara uzbrdo, iza ograđenih
imanja sve do vrha brežuljka obilježenog hrpom velikog kamenja. Sve bješe upravo
onakvo kakvo je bilo na videu, samo što snimka nije uspjela zabilježiti koliko je ovo
mjesto osamljeno – ispod beskrajnog neba vrletne litice i male kuće raštrkane po
nepreglednim poljima.
Parkiram i izađem van.
Stojeći na rosulji ispred kuće, znao sam da ovdje najvjerojatnije neću naći
odgovore, iako se ovdje sve dogodilo. Upravo zbog tog razloga još nisam bio ovdje,
to je bio razlog zbog kojeg sam se pouzdao u video Crawove: ako je Franks
svojevoljno otišao, sigurno je zameo sve tragove, a ako je otišao jer je Reynolds
dolazio po njega, onda je još nevjerojatnije da je napravio kakvu grešku koju Craw
ne bi uočila.
Reynolds dugo vremena nije privukao ničiju pažnju. Čak i kad su se počela
postavljati pitanja – od trenutka kad je došao pod Franksovo zapovjedništvo – nikad
nisu imali dovoljno da mu nešto prišiju. Bio je neuhvatljiv. I nešto još gore, bio je
pametan.
To je ono što ga je činilo zastrašujućim.
Obiđem kuću.
Drvarnica je uživo izgledala još klimavije, s nakrivljenim izobličenim
potpornim gredama i krovom od valovitog lima koji je zahrđao na sredini. Unutra su
još uvijek bile cjepanice koje je u ovih devet mjeseci nakon Franksova nestanka
počela prekrivati mahovina.
Nastavim dalje prema stražnjoj strani drvarnice gdje nađem tri panja koja sam
vidio na snimci. Sjekire koja je bila zabijena u jedan, više nije bilo.
Nekoliko metara dalje nalazila se šupa.
Vrata su bila zatvorena lokotom. Otvorim ih ključem koji mi je dala Craw i
zavirim unutra. Mirisala je na staro drvo i naftu, Franksova alata nije bilo, osim
lopate, četke i zahrđale kosilice. Nikakvog čekića. Nikakvog odvijača. Nikakvog
dlijeta. Pregledam vrčeve s čavlima, klinovima i kukicama za zavjese i ne nađem
ništa.
Sa stražnje strane nalazio se mali trijem s kojeg se ulazilo u kuhinju. Kroza
staklo ugledam rezultat nedovršena preuređenja. Na mjestima koja su bila dovršena,
prazne ladice i gole police. Vratim se ispred kuće, stanem na kraj verande i

220
pogledam vrh litice, šezdeset metara iznad sebe. Kamenje koje je označavalo vrh
brda sad je progutala maglica.
Ušao sam unutra, prošao kroz sve prostorije, otvarao ormare i ormariće i ništa
nisam našao. U radnoj sobi još je uvijek stajao Franksov stari PC, no struja je ovdje
davno isključena. Craw me je upozorila na to pa sam sa sobom donio produžni kabel
i adapter. Upalio sam motor automobila i u upaljač za cigarete prikopčao utičnicu
adaptera, njega prikopčao na produžni kabel, a kabel dovukao sve do radne sobe.
No Craw me upozorila i na kompjutor. Nakon deset minuta, sve što sam našao na
njemu bile su slike koje je Franks imao i na svom iPadu.
Tada začujem nešto.
Ustanem i krenem u dnevnu sobu.
Zvučalo je kao niz škljocaja.
Doduše, trenutno nisam čuo ništa. Kuća je bila posve tiha. Opet obiđem sve
prostorije, osluškujući hoću li opet čuti isti zvuk, no čuo sam samo lupkanje kiše po
krovu. Nakon nekoliko trenutaka počnem namotavati produžni kabel.
Zaključam kuću i krenem prema automobilu. Načas zastanem na sredini
tratine, osvrnem se i pogledam drvarnicu.
Preplavi me čudan osjećaj.
Upravo sam sat vremena proveo pretražujući ovo mjesto, otvarajući sva vrata,
provjeravajući svaku klimavu dasku, tražeći je li negdje nešto skriveno.
No svejedno se nisam mogao otresti tog čudnog osjećaja.
Osjećaja da sam nešto propustio.
Promatrao sam odraz oblaka na prozorima kuće, osluškivao tiho škripanje
drva kad bi zapuhao vjetar. Pogledam iza kuće u vrištinu koja se nad njom uzdizala,
u tri staze koje su tijekom vremena u moru vrijeska i paprati utrli mnogobrojni
šetači. Bile su usporedne, poput tragova pandži, sve dok mi nisu nestale s vidika.
Možda nije ništa.
Možda samo želiš da nešto bude ondje.
Krenem natrag prema automobilu.

221
 45.

Stara kuća mojih roditelja nalazi se zapadno od Dartmoutha, podalje od obalne

ceste koja vodi do Kingsbridgea, u malom naselju izgrađenom u dubokom zaljevu,
iako je zapravo udaljena od svih kuća u mjestu – smještena je na brežuljku iznad
mjesta. Iz kuhinje se pruža pogled na niz ribarskih koliba načičkanih na obali, na
plažu i brodice usidrene uz šljunčanu obalu. Katkada se noću, kad bi puhao vjetar,
moglo ležati u krevetu i čuti lupkanje njihovih jarbola. Ponekad pak smijeh iz Sedam
zvijezda, otrcane pivnice izblijedjele od morske soli koja se nalazila među ribarskim
kolibama. No većinom se čulo samo more, njegov ustrajan i ritmički zvuk, ljeti blago
zapljuskivanje po šljunku, zimi tutnjava razbijanja valova.
Uđem u kuću, uključim struju i otvorim vodu, zatim sjednem za stol u kuhinji i
pričekam da uzavre voda u kotliću. Ovdje nije bilo magle, ali je nebo izgledalo
jednako depresivno. Držao sam šalicu kave u ruci kad je kiša počela lupkati po
prozoru i tad mi se učini kao da sam se vratio u prošlost. Prije trinaest mjeseci sjedio
sam ovdje u istom položaju, držeći isti napitak i promatrajući kroz prozor isto
vrijeme.
U jednom drugom vremenu. U jednom drugom životu.
Koji je s ovim povezivala samo nestala osoba.



Probudi me zvuk mobitela. Načas se nisam mogao snaći, bio sam potpuno
dezorijentiran. Nisam znao gdje sam. Zatim polako, kako sam se kobeljao iz dubina
sna, sve počne sjedati na mjesto.
Pogledam sat.
Pet i deset.
Spavao sam šest sati.
Uzmem mobitel i pogledam zaslon. Annabel. Odnesem ga u kuhinju i sjednem
za kuhinjski stol.

222
 »Bok, dušo.«
»Bok. Jesi li dobro?«
»Malo sam odspavao.«
»Opet gubiš noći?«
»Ne na zabavan način.« Sad je vani bilo mračno, selo je izgledalo kao hrpa
svijetlih točkica. »Zapravo, vratio sam se u zavičaj.«
»O, izvrsno. Dolaziš li k nama?«
»Dakako. Samo se najprije moram pobrinuti za par stvari.«
»Još pokušavaš naći onog tipa?«
»Još pokušavam.« U pozadini začujem kako se Olivia nečemu smije. »Kako je
Liv?«
»Dobro. Zalijepila se za televizor.«
»A ti?«
»Dobro sam.«
No kako je na trenutak ušutjela, osjetim da mi želi nešto reći. »Sigurno?«
»Radi se o Emily«, odvrati. »Stalno me naziva.«
Emily: žena koja je Annabel tajila tko su joj pravi roditelji. Tajila je to i meni i
svima ostalima. Imala je svoje razloge, neki su od njih bili dobri, ali nisu zbog toga
umanjili Annabelinu bol. Ni moju bol, ponekad neizmjernu, jer sam proživio
dvadeset četiri godine ne znajući za svoju kćer. No ja sam bio stariji i zreliji, život me
je već nečemu naučio. Možda sam na neki neobičan način, zbog prirode svoga posla,
bio naviknut na laži. Annabel će promijeniti mišljenje kad za to dođe vrijeme, kad za
to bude spremna.
»Sredit ćete to vas dvije«, rekoh.
»Ne želim razgovarati s njom.«
»Razumijem te. Ali ako pomisliš, čak i nakratko, da biste mogle riješiti stvar,
nazvat ću je. Emily je kao svi mi.« Pogledam na stol u fotografije Franksa, Ellie i
Crawove. »Svi mi želimo biti okruženi ljudima koje volimo.«

223
 46.

Iako je Franksov iPad zajedno sa svim fotografijama koje su bile u njemu

uništen, u trenutku koji se mogao nazvati pukom srećom ili predostrožnošću,
izvadio sam memorijsku karticu iz njegova SLR-fotoaparata još kad mi je Craw u
svojoj kući predala kutiju s Franksovim stvarima. Njoj sam ostavio fotoaparat, a
memorijsku karticu ponio sa sobom, kao rezervu u slučaju da naiđem na kakve
probleme sa slikama na iPadu. Nisam očekivao sve ove probleme koje mi je
uzrokovao Reynolds, no kad je prekapao po mojoj kući, nije mogao naći memorijsku
karticu jer sam je ostavio u automobilu.
Nakon razgovara s Annabel, otiđem do BMW-a, uzmem laptop koji sam donio
od kuće, vratim se u kuću i stavim u njega karticu. Minutu kasnije, slike su se počele
pojavljivati na desktopu.
Sjedio sam i čekao i još se uvijek nisam mogao otresti osjećaja da sam nešto
propustio.
Možda je imalo veze s nečim što je rekla Murrayeva.
Možda s nečim u Franksovoj kući.
Pomoću trackpada dvaput kliknem na sliku njihova doma koju su, nekoliko
mjeseci nakon useljenja, snimili ili Leonard ili Ellie. Uz laptop posložim dva reda
fotografija u boji koje mi je ponovno dala Crawova nakon što je Reynolds uzeo one
prijašnje iz moje kuće. Njezine su snimke bile drukčije, snimljene prije više od dvije i
pol godine, ali su prikazivale istu kuću iz istih kutova snimanja.
Kuća je prazna.
Ništa nisi propustio.
Pogledam opet fotografije na laptopu, fotografije kuće kad su se Ellie i Leonard
uselili. Pogledao sam je već bezbroj puta. Usporedim ih s onima koje je snimila Craw
mjesecima nakon Franskova nestanka i utvrdim da su identične. Isti zabat. Ista
veranda. Ista drvarnica. Isti osjećaj posvemašnje osamljenosti.
Pregledam fotografije na kompjutoru, zatim pozitive fotografija na stolu. Obala
se vani sada jedva nazirala. U kući upalim samo stolnu svjetiljku, centralno grijanje
tiho je zujalo.

224
 Nakon deset minuta ustanem i opet napunim kotlić.
Razbistri misli.
Priđem ulaznim kuhinjskim vratima i otvorim ih, puštajući unutra ledeni zrak.
Kiša je padala po šljunkovitom prilaznom putu, proizvodeći tihi zvuk nalik na
mrmor glasova. Osluškivao sam i sjetio se još jedne slike, također snimljene u
Dartmouthu, one čija je dva primjerka imao Franks – snimku doline s ostacima
kolibe kopača kositra i crkvenim zvonikom u daljini. To je bio pravi crkveni zvonik
iznad prave crkve, ne onakav kakav sam vidio na bolnici u Keel Pointu. No još
nisam uspio odrediti njezinu lokaciju i još uvijek nisam skužio zašto je Franks imao
dvije verzije iste slike: jednu koju je prije više godina snimio na film, drugu nakon
što se preselio u Devon.
Voda u kotliću uzavre, a moje misli opet skrenu na Bethlehem, na moj plan kako
ću ujutro, za vrijeme oseke, prijeći tamo. Nisam bio siguran što sam očekivao
pronaći, ali sam bio siguran da tamo jest nešto, uvijek se iznova u mislima vraćajući
na prostoriju sa stalkom za infuziju. Zašto je ona toliko zanimala Reynoldsa? Zašto
baš ta prostorija, od stotinjak koliko ih je moralo biti u toj zgradi? Što je ona
predstavljala?
Ukoliko sam namjeravao prijeći preko, morao sam u pet ujutro biti na obali. Na
putu u Dartmoor kupio sam ronilačko odijelo, spakirao ga u nepromočivi ruksak
zajedno s rezervnom odjećom i baterijskom svjetiljkom i spremio ga u bunker. Znao
sam da bi čamac bio mnogo praktičniji i sigurniji, ali bi ga bilo jako teško sakriti na
drugoj strani – a ovako sam imao jednu brigu manje.
Zatvorim vrata, natočim kavu i vratim se fotografijama.
Počnem od fotografije pročelja kuće, snimljene prije dvije i pol godine, otprilike
u vrijeme kad su se Franksovi doselili, zatim pogledam onu koju je snimila Craw
jednog tmurnog jesenskog dana prije samo nekoliko mjeseci. Jedina, jedva zamjetna
razlika bila je u boji kuće – drvo je izgledalo nekoliko nijansi bljeđe kako je tijekom
vremena izblijedjelo od sunca.
Što to ne vidim?
Pogledam i druge slike. Stražnji dio kuće, trijem, sobe, nedovršenu kuhinju,
zatim se opet vratim na snimku pročelja, osjećajući da nešto mora biti ovdje. Ranije
sam stajao na istom tom mjestu na kiši, okrenut prema kući, a i tada sam imao osjećaj
da tu nečega ima.
Samo nagovještaj osjećaja.
Zatim sigurnost.

225
 O čemu se, dovraga, radi?
U zidovima kolibe zaškripe i zaštropotaju stare cijevi kad se ponovno uključilo
centralno grijanje.
Kuća je prazna.
Ništa nisi propustio.
»Kuća je prazna«, tiho ponovim.
I tada, u tom trenutku, ugledam.
Gledao sam krivi dio slike.
Kad sam ranije stajao tamo, na vrištini koja se spuštala sve do stražnjeg vrta
kuće, vidio sam tri staze utrte u sagove vrijeska i paprati – gotovo su se pružale
usporedno jedna s drugom. Utrli su ih šetači, godinama zaobilazeći imanje na svom
putu do vrha brda. Samo što na slici koju su snimili Franksovi nakon useljenja, nisu
bile tri staze.
Nego samo dvije.
Na fotografiji Crawove, snimljenoj dvije i pol godine kasnije, treća staza nije
bila toliko vidljiva kao druge dvije, još uvijek ju je prekrivala paprat, no bila je ondje,
vodila je malo udesno, dok su druge dvije vodile ravno. Nastojao sam racionalno
razmišljati i uvjeriti samoga sebe: možda su šetači u međuvremenu utrli novu stazu,
držeći se manje strme padine koja se nije toliko naglo spuštala i uzdizala. Lakšu
stazu. Pitomiji, manje zahtjevan put preko teškog i goletnog terena.
Ili ga možda nisu utrli šetači.
Možda ga je nakon preseljenja utro Franks.
I možda je vodio nekamo.

226
 47.

U trenutku kad sam se vratio na vrištinu, vrijeme se pogoršalo, a kad sam

stigao do kuće u 22 sata, kiša je lijevala tolikom žestinom da se činilo kao da s neba
padaju čavli.
Zaustavim automobil što bliže kući, farovima osvijetlim verandu i ostavim
upaljen motor. Svuda naokolo vladala je potpuna tmina: ništa se nije čak niti
naziralo, ničemu se nije mogao vidjeti ni početak ni kraj. Izvan svjetla farova sve
ostalo doimalo se kao golema praznina. Izađem iz auta, vjetar je šibao, nadirao sve
jače, ljuljao automobil.
Iz bunkera izvadim produžni kabel koji sam prije koristio, spojim ga s
automobilom i počnem ga odmotavati preko prednje tratine – u biti, samo
ograđenog nastavka okolne vrištine – te gore po verandi. Otključam kuću, uzmem
stolnu svjetiljku koju je Ellie ostavila i uključim je. Svjetlo obasja dnevnu sobu i dio
kuhinje. Bez električne struje, ovo je bilo najbolje što sam mogao učiniti. Što je još
važnije, ovako će mi kuća ostati orijentir dok vani u mraku budem hodao trećom
stazom. Nakon što sam sve pripremio, izađem na verandu i opet se nađem na udaru
vjetra i kiše.
Obiđem drvarnicu i baterijskom svjetiljkom osvijetlim područje iza stražnjeg
vrta. Ugledam tri staze. U razdoblju od Franksova nestanka treća je staza postala
manje uočljiva: nicali su novi izdanci izgažene paprati, gole stabljike vrijeska obrasle
su je s obje strane. Ostale dvije staze, koje su se desetljećima koristile, ostale su i dalje
uočljivo utabane u travi.
Kiša je pljuštala i lila po mom licu i jakni. Stanem na početak treće staze i
osvijetlim je. Iza mene je pod naletom vjetra zaškripila i zapucketala ograda od kolja
kojom su Franksovi odijelili svoj posjed. Negdje u tami s moje lijeve strane, otprilike
petsto metara naprijed, nalazio se vrh brda. S desne strane ugledam slabašno svjetlo
s prozora jedne od kuća u Postbridgeu. Osim upaljene svjetiljke u kući, posvuda
unaokolo vladala je samo tama.
Uperim baterijsku svjetiljku u tlo pa krenem stazom.
Bila je neravna i nepredvidljiva. Kad sam zamalo uganuo gležanj stavši u rupu
neke životinje, još sam više usporio i počeo prstima u čizmama opipavati rupe u

227
zemlji skrivene ispod pokrova od paprati. Na mjestu gdje se staza neočekivano
nagnula, izgubim ravnotežu i umalo padnem, što me je prisililo da skrenem i da se
držim podalje od nje. Nakon nekog vremena vratim se na nju i usredotočim na to
gdje ću koraknuti, no postajalo je sve teže i teže: ne samo da se staza sve manje
nazirala, već je i kiša počela sve jače padati, zabijajući mi se u lice poput tvrdog
šljunka. Na kraju sam morao stati, potpuno izgubljen u moru neprobojne tame.
Navučem kapuljaču i zakopčam jaknu do brade.
Sad sam mogao čuti samo kišu.
Nastavi pljuštati po mojoj kapuljači, a ja nastavim dalje. Ispred mene se na
svjetlu baterijske svjetiljke pojavi zemljana staza skliska od kiše, potom nestane u
obrasloj paprati. Opet stanem i podignem svjetiljku, pokušavajući osvijetliti ono što
je ispod paprati i tada s druge strane opazim blatnjavi trag kako lagano vijuga
udesno.
Osvrnem se preko ramena da vidim gdje je kuća.
Upravo sam zbog ovog razloga upalio svjetiljku u kući – da mi posluži kao
orijentir. Pa ipak sam i dalje imao dojam kao da sam se usred noći našao na pučini
gdje su udaljena sitna svjetla iz sela označavala obalu. Stigao sam mnogo dalje nego
što sam mislio: spustio sam se oko sto metara, kuća je sad bila iznad mjesta na kojem
sam se nalazio, a ja sam se već od nje udaljio oko četiristo metara. Kako mi je kiša
pljuštala u oči, tako se svjetlo iz dnevne sobe i kuhinje čas pojavljivalo, čas nestajalo.
Nastavim dalje, spuštajući se još niže preko još goreg terena, sve dok nisam
shvatio da sam skroz sišao sa staze. Stanem i svjetiljkom osvijetlim sve oko sebe, put
kojim sam došao. Kiša je padinu pretvorila u klizište blata, ali sam u blatu svejedno
uspio nazrijeti zgaženu paprat. Svijetlom sam slijedio njezin trag sve do otprilike dva
metra iza sebe. A tada, metar dalje od mjesta na kojem sam stajao, primijetim nešto.
Staza je nestajala.
Završavala je na maloj čistini promjera oko metra na kojoj nije bilo ni paprati
niti vrijeska. Približim se i opazim da čistina nije nastala gaženjem, već korištenjem
nekog sredstva protiv korova.
No netko je upotrijebio preveliku količinu.
Trava bješe spržena.
Otprilike metar i pol od ruba čistine ugledam krtičnjak, uspravan humak
zemlje nalik na tortu. S padina brda opet zapuše jak vjetar, primoravši me da
koraknem ustranu dok se kiša izlijevala po mojoj kapuljači. Opet osvijetlim krtičnjak
i odjednom mi sine.

228
 To nije krtičnjak.
Netko je nešto zakopao.
Ubrzam i spustim se na koljena, ne mareći za travu koja mi je močila hlače ni
za kišu koja me je bockala po licu. Stavim baterijsku svjetiljku na tlo, uperim je
prema humku i objema rukama počnem grabiti zemlju, bacati je sa strane, kopati.
Nakon iskopanih petnaestak centimetara zastanem da se odmorim – ispod odjeće
bilo mi je vruće, na goloj koži ledeno. Zatim opet počnem kopati, sve dublje i dublje,
sve dok ne iskopam rupu duboku tridesetak centimetara. Iskopam pola metra i
počnem se pitati jesam li krivo protumačio ili shvatio.
No moji prsti napipaju nešto.
Nešto je u rupi.
Ispružim ruku i podignem to prema svjetlu.
Komad plastike.
Otprilike pet centimetara duge i centimetar široke. S krugom pričvršćenim na
jednoj strani, izgledala je kao da je nekoć bila privjesak za ključeve. Okrenem se
natrag k rupi koju sam iskopao, osvijetlim svaki njen dio, pitajući se jesam li možda
previdio ključeve koji su bili zakopani s privjeskom. Zatim stanem i razmislim.
Ključevi nisu ovdje jer su skinuti s privjeska.
Privjesak je slučajno otpao.
Okrenem privjesak i pogledam drugu stranu.
Osjetim nalet adrenalina.
Na njemu je nešto pisalo. Isto ono što sam vidio na komadu papira kraj
Franksova tlocrta Bethlehema iz njegovog prvog bijelog notesa. Isti onaj broj koji je
načrčkao na poleđinu letka iz pivnice kad se s Murrayevom sastao na piću.
Pisalo je: »BROLE 108«.

229
 48.

Spremim plastični privjesak u džep i počnem zatrpavati rupu. Dok sam

završavao pod svjetlom baterijske svjetiljke, nešto se u tami pomakne.
Zastanem.
Uperim svjetiljku na desnu stranu.
S obje moje strane vriština se strmije spuštala prema dolini. Zraka svjetiljke
osvijetlila je dvanaestak metara, sve do mjesta gdje se more paprati povijalo na
vjetru. Kad sam osvijetlio drugu stranu, doprla je još dalje, preko vrištine bez drveća
i grmlja, sve do lagane padine koja je djelomično zakrivala svjetla iz Postbridgea koja
sam vidio kad sam bio na većoj visini.
Osovim se na noge i počnem se penjati.
Svjetiljku uperim u tlo kako ovaj put ne bih skrenuo sa staze, no svejedno je
bilo teško: trava je bila skliska od kiše, zemlja raskvašena i nestabilna pod nogama.
Poskliznem se više puta, svjetiljka mi ispadne iz ruke i otkotrlja se u raslinje. Nađem
je i tada opazim da sam se vratio natrag otprilike dva metra. Na pola puta do vrha
zastanem i pogledam gdje je svjetlo iz dnevne sobe kako bih znao koliko mi je još
hodati do kuće.
Nešto se pomakne u kući.
Ugasim baterijsku svjetiljku, zavlada tama, a mene preplavi nelagoda.
Pogledam naokolo, trudeći se da nešto nazrem, no sve što sam uspio vidjeti bile su
nejasne sive stabljike paprati u blizini i sitne točkice svjetla iz kuća u naselju. Kad
sam opet krenuo uzbrdicom, noga mi klizne na blatu, ispružim ruke i uhvatim se za
čvornatu izbočinu na stazi ispred sebe. Ostao sam tako nekoliko trenutaka i zatvorio
oči.
Oslušni.
Kiša je pljuštala, vjetar je urlao poput mahnite životinje, onemogućujući mi da
čujem bilo što drugo. Kakve korake. Približava li se tko. Nekoga u blizini. Kad sam
opet otvorio oči, uspio sam razaznati samo obris kuće tridesetak metara uzbrdo.
Izgledala je kao mrlja sive boje na crnilu vrištine.
Unutra je još gorjelo svjetlo.

230
 Ispred nje svijetlili su farovi mog automobila.
Nastavim dalje, sad mnogo sporije, znajući da postajem sve bučniji što se više
približavam kući. Kad sam napokon stigao na obronak, do mjesta gdje je ograda od
kolja bila samo metar udaljena od mene, začujem nešto: neujednačeno udaranje,
glasno, glasnije, zatim apsolutno ništa.
Ulazna vrata kuće.
Ja sam ih zatvorio.
Sad su bila otvorena.
Spustim svjetiljku, uhvatim je poput oružja i krenem uz rub imanja, što bliže
kući. Na pola puta osvrnem se na put kojim sam došao, na vrt i ogradu od kolja, sve
drugo iza toga nestalo je u tmini. Sve što sam mogao vidjeti, osjetiti i namirisati bilo
je ono što je bilo neposredno oko mene: južna strana kuće iza mojih leđa, udaljena
svjetla Postbridgea, neugodan miris mokre paprati.
Prišuljam se do same kuće.
Podignuta metar iznad tla, veranda je sad bila u ravnini s mojim kukom. Bacim
pogled na drvarnicu, na verandu, na ulazna vrata. Lagano su se njihala na vjetru i
udarala o dovratak. Netko ih je otvorio i zaboravio ih zatvoriti kad je otišao. Ili ih je
otvorio, ušao unutra i još je uvijek tamo.
Pogledam svoj automobil.
Vrata na vozačevoj strani bjehu gurnuta, ali ne do kraja. Tko god je bio tu,
otvorio ih je i pogledao unutra. Dok sam stajao tamo i pokušavao se sjetiti imam li u
bunkeru nešto što bi mi moglo učinkovitije poslužiti kao oružje, vjetar opet lupne
vratima o dovratak i otvori ih prema meni. Ovaj put na svjetlu koje je dopiralo iz
dnevne sobe nešto opazim.
Pričvršćeno na sama vrata.
Tanki komad žice.
Vodila je iznutra, ispod vrata, preko cijele verande, do drvarnice. Opet
provjerim iza sebe kako bih se uvjerio da mi se nitko ne približava sa stražnje strane
kuće, zatim ispružim ruku kroz ogradu i uhvatim žicu.
Bila je tanka kao konac.
Jedva vidljiva, no čvrsta i neslomljiva.
Vodila je do hrpe složenih cjepanica.
Iz mraka u središtu hrpe, skriveno među unakrsno složenim cjepanicama,
žmirnulo je nešto crveno. Jednom. Dvaput. Triput. Nešto elektroničko. S ove je strane

231
hrpe bilo malo mjesta, dovoljno da unutra gurnem dva prsta pa sam to i učinio,
nastojeći dohvatiti što god je to bilo.
Kažiprstom okrznem tvrdu plastiku.
Drugi put gurnem prste još dublje i osjetim kako mi nazubljen rub cjepanice
dere kožu na člancima. Vjetar se spusti s brda i zahuči s prednje strane kuće, kiša mi
zapljusne lice i kapuljaču. Pritisnuvši obraz uz jednu cjepanicu – miris mokrog drva
prodre mi u nos – opet pokušam dohvatiti taj predmet. Prstima napipam izbočine i
udubljenja.
Niz LED-lampica.
Plastična rešetka.
Nešto slično toki-vokiju.
A tada, kad sam ga po treći put pokušao bezuspješno dohvatiti, pogledam žicu
pričvršćenu na napravu kako vijuga ispod vrata u kuću i u mislima se vratim na
ranije događaje toga dana. Dok sam prolazio kroz kuću čuo sam više škljocaja.
Sranje.
Izvučem ruku iz hrpe cjepanica. Kad sam jutros došao ovamo, kad sam otvorio vrata
i ušao u kuću, zakačio sam žicu.
Ovo je improvizirani alarmni sustav.

232
 49.

Napregnem sluh ne bih li čuo kretanje u kući, što bi mi potvrdilo da nisam

sam, no kiša je nadjačala sve zvukove. Kad god bi jače zapuhao vjetar, vrata na
sredini verande lupala su o dovratak, drveni dijelovi kuće bi zaškripali. Tražio sam
bilo kakvu naznaku promjene svjetla, bilo kakav drhtaj sjene, no micali su se jedino
kiša i vjetar. Kuća bješe mirna.
Pod snažnim naletom vjetra zacvili ograda sa stražnje strane kuće. Opet
pogledam verandu i pogled mi padne na alarmni sustav, na žicu koja se na kiši i
vjetru uvijala slijeva udesno poput ribe na suhom.
Postavio ju je netko tko je htio znati hoće li netko doći u kuću.
Još jednom provjerim imam li još uvijek plastični privjesak i krenem iza kuće.
Četiri metra dalje stajala je šupa naslanjajući se na stražnji zid kuće. S druge strane
šupe nalazila su se stražnja vrata koja su vodila u kuhinju. Sagnem se ispod prva dva
prozora kroz koja je dopiralo svjetlo iz dnevne sobe i preko vrta krenem u šupu.
Pred vratima se spustim u čučanj, bacim još jedan pogled na kuću i otključam lokot
koji je istoga časa otpao.
Uhvatim ga i odložim na tlo.
Otvorim vrata što sam tiše mogao. Zapahne me miris nafte, stare odjeće i
mokrog drva. Ispružim ruku, dohvatim lopatu i uhvatim vrata da ih zatvorim. No
tada krajičkom oka primijetim nešto.
Promjenu svjetla u kuhinji.
Uzmem lopatu sa sobom, zatvorim vrata šupe i stavim lokot na njegovo
mjesto. Tada zastanem i promotrim. No više ne ugledam ništa, nikakvu naznaku da
je netko unutra. Nikakvu promjenu svjetla. Nikakvu sjenu.
Uhvatim lopatu na sredini drške i spustim je niže te krenem naprijed preko
vrta prema vratima. Na nekoliko koraka od kuće stanem i promotrim prozore. Još
uvijek ništa. Priđem bliže, polako se podignem do okvira prozora i zavirim unutra.
Unatoč svjetlu svjetiljke u dnevnoj sobi, velik dio kuhinje bješe u potpunom mraku,
rubovi ormarića najbližih prozoru jedva vidljivi. U dijelu koji nije bio preuređen
vladala je tama. Na zidu jedva uspijem razaznati sat.

233
 Nije radio.
Spremim baterijsku svjetiljku u stražnji džep, uhvatim lopatu s obje ruke i
nastavim uz kuhinju prema uglu kuće. Na ovoj strani nalazio se mali betonirani dio
na kojem su Franks i Ellie nekoć parkirali svoj Audi.
Odjednom pokret.
Krajičkom oka ugledam bljesak boje ispred farova svog BMW-a. Ubrzo je opet
sve bilo u mraku, a zatim opet ugledam isti bljesak boje koji se uputio prema
drvoredu. Netko je odlazio iz kuće.
Imao je preveliku prednost.
Neću ga stići pješice.
Bacim lopatu i krenem k autu. Otvorim vrata i sjednem za volan. Izvadim
utičnicu adaptera iz upaljača, ubacim u rikverc i okrenem automobil. Gume
nakratko proklize na mokroj travi, zatim dobro zahvate stazu i auto jurne naprijed.
Istog časa osjetim da nešto nije u redu, ali kako su farovi poput noža zarezali mrak
zdesna nalijevo, opet ugledam lik i usredotočim se na njega. Siva jakna s kapuljačom.
Sjaj na obrijanoj glavi.
Reynolds.
Dvadesetak metara ispred mene, osvrne se preko ramena i pogleda me, a
zatim, začudo, počne usporavati. Dok sam mu se sve više približavao, osjetim da
teže upravljam volanom, kao da me automobil ne sluša.
Imao sam dovoljno vremena da vidim posprdan osmijeh na njegovu licu,
dovoljno vremena da se začudim zašto je radije pobjegao, umjesto da me napadne.
Tek nakon toga shvatim što je učinio.
Probušio je jednu moju gumu.
Instinktivno i očajnički nagazim kočnicu, pritišćući je toliko snažno da sam
mislio kako će propasti kroz šasiju. Automobil se zanese, skrene s blatnjave staze na
travu, ispred mene izroni drvored. Čim sam shvatio da se neću uspjeti zaustaviti na
vrijeme, zgrabim pojas, prebacim ga preko sebe i zakopčam. Sekundu kasnije
automobil udari o uzdignuti rub staze i zabije se u travnatu uzvisinu. Sigurnosni
pojas zatvori se poput škripa, prikuje me za sjedalo. Automobil se od siline udarca
nagne ustranu, glava mi poleti prema prozoru. Staklo pukne i raspe se po mom licu.
Tama.

234
 50.

Osvijestio sam se u kući. Ležao sam nasred dnevne sobe, odmah uz svjetiljku.
Još je uvijek bila upaljena, iako se prevrnula na bok. U ustima osjetim okus krvi,
osjetim kako mi curi niz obraz. Jedna mi je ruka savijena ispod tijela. Kad sam
pokušao premjestiti težinu i osloboditi je, osjetim oštru bol u ramenu. Ozlijedio sam
vrat. Natučen sam. Kad god bih se pomaknuo, zaboljelo bi me u prsima.
Zvuk.
Izvijem vrat da vidim o čemu se radi, sadržaj želuca popne mi se u grlo.
Nagnem se i prebacim na leđa pa opet skupim snagu i pogledam, pokušavajući
utvrditi odakle zvuk dopire.
Iz mog mobitela.
Stisnem zube, jedva jedvice se posjednem oslanjajući se na jedan trosjed i
nastavim nemoćno gledati kako se moj mobitel miče na podu: svaki put kad je
zazvonio, malo mi se približio. Pogledam na drugu stranu i kroz otvorena ulazna
vrata ugledam skršen automobil: upozoravajuća svjetla na komandnoj ploči
bljeskaju, jedan far još uvijek upaljen, ali pod kutom od četrdeset pet stupnjeva
osvjetljava drvored i vrištinu na drugoj strani.
Zašto sam se vratio ovamo?
Na trenutak zbunjen, ponovno se ogledam po sobi. Kuća je prazna, ali se – sa
svjetiljkom izvrnutom na bok – svjetlo promijenilo. Tama se zadržala oko vrata i
prozora i u udaljenijim kutovima. Sve je odjednom bilo slabije osvijetljeno, svjetlo je
dopiralo samo do polovice zidova.
Zar me je Reynolds donio ovamo?
U glavi mi je šumjelo.
Bubnjalo.
Nisam mogao otkriti razloge ni povezanost.
I cijelo to vrijeme moj je mobitel nastavio zvoniti, primičući mi se centimetar po
centimetar. Nakon nekoliko trenutaka pokušam ga dohvatiti, prstima samo očešem
njegovo kućište, ali je taj pokret izazvao toliku bol u mom prsnom košu da sam
gotovo ostao bez daha.

235
 Pričekam da mi se tijelo smiri.
Pet sekundi kasnije, mobitel mi se još više približi, pa ga po drugi put pokušam
dohvatiti. Bez pomicanja ramena, uspijem staviti prst na njega pa ga privučem uz
nogu. Sat je pokazivao jedanaest i trideset. Pozivatelj nepoznat.
Pritisnem tipku javljanje i polako ga prinesem uhu.
»Dobrodošao natrag«, šapne muški glas.
Manchesterski naglasak.
To je Reynolds.
Dok sam se pokušao namjestiti u udobniji položaj, po prvi put namirišem
nešto. Ponovno se ogledam po sobi, počne me obuzimati nelagoda. Pogled mi padne
na stubište na suprotnoj strani.
»Pretpostavljam da se u ovom trenutku ne osjećaš suviše bajno.«
»Ne. Ne previše«, rekoh.
U kući je vladala tišina, bješe tiha kao i uvijek. Kiša je stala. Vjetar utihnuo.
Kuća se smirila – tek povremeno škripanje i pucketanje dok su se zidovi stezali na
hladnoći.
»Ono s gumom nije trebalo tako završiti.« Stanka.
Govorio je nevjerojatno tiho, no jednoliko i ravnodušno, kao da čita napisano.
»Nisam računao na to da ćeš se vezati vozeći po vrištini osamdeset kilometara na sat.
Ljudi gore obično ne voze tako. Nemoj me krivo shvatiti, htio sam da razbiješ auto.
Htio sam da se ozlijediš, možda da ti malo povrijedim i ego. Moraš shvatiti da sam te
mogao ubiti, ali sam se suzdržao. Probušenu gumu trebao si primijetiti tek nakon
mog odlaska. Nisi me trebao vidjeti tamo.«
»Čini se da se tvoj plan malo promijenio«, rekoh. Linija zakrči, začujem
neznatnu jeku, kao da se umiješao još jedan poziv. »Što hoćeš?
»Prestani tražiti Franksa.«
Ništa ne odvratim, no misli su mi već jurnule naprijed: na čijoj je on to strani? I
zašto traži da prestanem? Jer štiti Franksa? Ili ga se sam želi dočepati? Bilo mi je
teško zamisliti da njih dvojica rade zajedno, bili su neprijatelji. Mrzili su jedan
drugoga.
»Nastojao sam biti pažljiv prema tebi, Rakeru. Prevrnuo sam ti kuću, uzeo tvoj
slučaj, ostavio te na životu. Tada sam mislio da sam učinio dovoljno da ometem
tvoj... kako ti to zoveš? Slučaj? Misiju? Ili se radi o još jednoj izgubljenoj duši prema
kojoj osjećaš odgovornost? Kako god se to zvalo, iskreno ti kažem da nisam htio da

236
stvari krenu ovim putem. Iako sam to možda trebao očekivati na temelju onoga što
sam otad saznao o tebi.«
»Zašto bih trebao prestati?«
»Zašto? Jer sljedeći put neću zabiti nož samo u tvoju gumu.« Stanka. »Vjerovao
ti ili ne, ne volim ubijati ljude. Ovo nije trebalo ovako ispasti. Sve ovo... smatraj
uslugom. No ipak, obećat ću ti nešto: ako se istoga časa ne spakiraš i ne vratiš u
London, ubit ću tebe i ubit ću sve one kojima je stalo do tebe. A tu spada i tvoja kći.«
»Da nisi...«
»Da nisam, što?«
U tom trenutku mi nešto sine: miris. Pogledam na drugu stranu sobe, u mračno
stubište. Sad sam znao o čemu se radi.
Plijesan.
Kao da su mi misli bile vidljive, nešto se pomakne u tami. Zatim iz mraka
izroni vrh čizme. Crne. Zamazane blatom. Izlizane.
Reynolds.
Nagne se naprijed držeći lakte na koljenima, blijedo lice zasja poput srebrne
mrlje u mraku. Skrivala ga je tama, gotovo ga je potpuno zaodjenula. Zagleda se u
mene neko vrijeme, zatim se zaljulja, izroni iz mraka i uspravi, ne skrećući pogled s
mojih očiju. Opazim prašinu i blato na njegovim rukama. I moju krv. Onako snažan i
mišićav prijeđe sobu, ali onim svojim sitnim koracima i stane ispred mene. U desnoj
ruci držao je mobitel. Pritisne dugme na njemu i tiho zapjevuši.
»Ako se za dvadeset četiri sata ne vratiš u London i ne kažeš Melanie Craw da
više ne možeš raditi na njezinu slučaju, ubit ću ti kćer i to pred tvojim očima.« Ušuti i
zagleda se u mene. Sad je zvučao drukčije: grublje, ozbiljnije, izražajnijeg naglaska, s
riječima punim prijetnje. »Želiš li gledati kako tvojoj kćeri režem grlo?«
Prerezano grlo.
Onako kako je napravio Simonu Prestonu.
Zagledam se u njega. »Samo se usudi pogledati je i ja ću...«
»Što ćeš? Misliš da te se bojim? Već te promatram neko vrijeme i mogu ti reći da
nemaš pojma. Možda bi se ti trebao bojati.«
Ništa ne rekoh.
»I nadam se da se bojiš, za dobro svoje kćeri.«
Opet ne rekoh ništa.
»Imaš dvadeset četiri sata.«

237
 Još jedan trenutak zadrži pogled na meni, na licu mu se pojavi ciničan osmijeh,
a zatim izađe van na verandu. Na slabom svjetlu koje je dopiralo iz kuće vidjeh kako
sipi lagana kišica. Promatrao sam ga dok je polako koračao, gotovo robotskim
koracima.
Na rubu verande još me jednom pogleda.
Trideset sekundi kasnije proguta ga vriština.

238
 51.

Čim je Reynolds otišao, podignem se i osovim na noge uz pomoć trosjeda i

obližnjeg zida. Bol u ramenu je jenjala, no još me je uvijek oštro probadalo u prsima.
U kuhinji potražim tablete protiv bolova. Nisam očekivao da ću ih naći pa se nisam
niti razočarao. Privučem lijevu ruku uza struk i uzmem mobitel.
Annabel.
Nazovem njezin broj.
Čekajući da se javi, sine mi nova misao: što ako je Reynolds već bio u njezinoj
kući? Vjerojatno je očekivao da ću je odmah nazvati, da ću joj reći da ode. Kad se,
nakon desetog zvona nije javila, obuzme me užas. Već je bio tamo. Već je ima.
No tada se napokon javi. »Halo?«
»Annabel, ja sam.«
»Hej, kako si?«
»Jeste li ti i Olivia dobro?«
»Izvrsno. Oho, kasno je.«
»Gdje ste?«
Tišina puna zabrinutosti. »Doma. Zašto?«
»Slušaj me pažljivo, može? Ti i Olivia se odjenite, uđite u auto i autocestom M-
5 krenite na sjever. Nastavi voziti sve dok ne dođeš do postaje u Bristolu.«
»Što? Ali mislila sam da nam dolaziš u posjet.«
»Kasnije ću ti objasniti. Samo učini kako sam ti rekao, može? Kad stigneš u
Bristol, parkiraj i uđi unutra, čekaj na mjestu gdje ćeš biti na vidjelu. Poslat ću
nekoga da te dočeka.«
»Što? Neću... Zar smo u opasnosti?«
Počela je paničariti. I zato joj slažem: »Niste. Nešto je iskrsnulo. Trenutno ne
mogu k vama i samo bih se htio osigurati da sve bude u redu. Vjerojatno sam
paranoičan, ali to je dužnost tate, zar nije?« Htio sam zvučati nehajno, no nije nasjela.
Pogledam na sat. Ponoć. »Čovjek koji će vas tamo dočekati zove se Ewan Tasker. Na

239
mobitel ću ti poslati njegovu sliku. Samo s njim možeš otići. Ni s kim drugim. Sve će
biti u redu, ali htio bih da to učiniš za mene, u redu?«
»U redu.«
»Hvala ti, zlato.«
Rekao sam joj da ću je opet nazvati za deset minuta kad se ona i Olivia odjenu i
spreme za polazak. U međuvremenu nazovem Taska. Imao je problema sa
spavanjem pa se javio nakon nekoliko zvona, a kad sam mu objasnio što želim, nije
se žalio na kasno doba, razdaljinu koju je trebao prijeći ni na veličinu usluge.
Odavno je prešao fazu zapitkivanja o razlozima. Možda je upravo zato svaki odnos u
mom životu bio osuđen na ponavljanje. Završimo razgovor, ja mu zahvalim i opet
nazovem Annabel. Javila se nakon prvog zvona.
»Jesi li dobro?«, upitah.
»Valjda.«
Primorao sam je da razgovara sa mnom dok su izlazile, zaključavale kuću i
ulazile u auto. Čim su ušle, prebacila je razgovor na zvučnik pa sam slušao kako mi
govori o onome što radi: izašle su iz svoje uličice, izašle iz mjesta i krenule
autocestom A-38. Kad su stigle do glavne ceste, malo sam odahnuo. Čuo sam kako u
pozadini Olivia nešto pjeva za sebe, kao i zvukove video-igrice: bip, bip, bip.
Pozdravim je.
»Bok, Davide«, odvrati.
»Kako si?«
»Dobro.«
»Izvrsno. Pazi na sestru, može?«
»Ona bi trebala paziti na mene.«
»Znam. Onda pazite jedna na drugu.«
»Dobro.«
Kratka tišina.
»Belle kaže da smo zbog tebe u opasnosti.«
»Olivia«, opomene je Annabel. Mikrofon joj je bio preblizu usta, od glasnoće
začujem smetnje na liniji. »Nisam rekla... Ona nije... Nisam to rekla.«
»Jesi«, reče Olivia.
»Začepi, Liv.«

240
 »Nema veze«, rekoh. »Sad ću ti poslati sliku, a ti me nazovi kad stignete u
Bristol. Zovi me i prije ako ti zatrebam. Ali samo nastavi voziti sve dok ne stigneš do
postaje.«
»U redu.«
Prekinem i ogledam se po praznoj kući. Tama je prekivala njezine zidove,
svjetiljka je još uvijek ležala na boku. Pogledam svoj razbijeni automobil s prednjom
stranom zabijenom u travnatu uzvisinu. Znao sam da Annabel ima pravo – izložio
sam ih opasnosti. Moram pazite na te dvije cure, sad su dio mog života. Ovoga
života. Bez obzira što radile i koliko bile geografski udaljene od mene, njihovi životi
svejedno mogu biti svedeni na ovo, u bilo kojem trenutku i od bilo koga.
Kad je Annabel bila u posjetu kod mene, rekao sam joj da ću obje štititi. Rekao
sam joj da su sada moje i da su snažnije u mojoj blizini.
Samo što to nije bila istina.
Istina je bila da zbog mene nisu postale jače. Zbog mene su postale žrtve.

241
 52.

Nakon što sam se pobrinuo za Annabel, sjetim se nečega: plastičnog privjeska

koji sam našao u rupi. Provjerim džepove kaputa.
Još je ovdje.
Načas pomislim na »BROLE 108« i što bi to moglo značiti, zatim isključim
svjetiljku, podignem je na stol i izađem van. Dok sam zatvarao ulazna vrata,
osjetim probadanje u ramenu, no izbjegnuo sam bol tako što sam nepomično držao
ruku. Rosulja mi je sipila po licu dok sam zaključavao vrata i hodao preko vrištine.
Nisam zamišljao da ću na ovakav način otići iz kuće – ozlijeđen, stjeran u kut, pod
prijetnjom. Kad sam prošao granicu imanja, vjetar je zapuhao kao da je na izdisaju.
Zbog mene ljudi postaju žrtve.
Odagnam tu misao i baterijskom svjetiljkom osvijetlim put prema
automobilu. Šteta je na njemu bila velika, ali ne kolika je mogla biti: branik je visio,
rešetke hladnjaka zbijene zajedno, komadi plastike jednog fara rasuti po travi. I
gumu je trebalo promijeniti. Vjerojatno je i iznutra bio oštećen, ali to nisam mogao
vidjeti sve dok ga ne vratim na cestu. Nisam bio siguran kako ću voziti do svoje
kolibe. Nisam bio siguran je li baš pametno vratiti se u kolibu.
Promatram te već neko vrijeme.
Možda bi se ti trebao bojati.
Dok su mi u glavi odzvanjale Reynoldsove riječi, potisnem ih zajedno sa svim
ostalim, otvorim vrata i sjednem za volan. Auto je smrdio na izgorjelu elektroniku.
Ključ za paljenje motora lagano se zanjihao kad je zapuhao povjetarac. Pokušam
upaliti motor, ali nisam uspio. Drugi put je motor zakašljao i zastenjao, ali je ipak
oživio. Ubacim u rikverc, ali kako nisam mogao pogledati preko ramena, koristio
sam se retrovizorom, pa pritisnem papučicu gasa do daske.
Ispravan prednji kotač se zavrti na mjestu, izbacujući pred mene blato.
Zatim krene.
Auto jurne unatrag. Kad sam pritisnuo kočnicu, zanese se i opet osjetim bol u
tijelu. Stisnem zube, napnem tijelo i pregrmim.

242
 Izađem van, priđem prtljažniku, otvorim ga i uzmem rezervnu gumu. Bila je
teška kao betonski blok. Pridignem je, bolje namjestim bolnu ruku na trbuh i
izvučem je iz bunkera. Pala je na tlo uz tup udarac. Uspravim je i jednom rukom
nespretno je odguram do prednjeg dijela automobila. Kako ću je, dovraga,
promijeniti?
Tada začujem nešto.
Brujanje drugog automobila.
Spustim gumu na tlo, zgrabim baterijsku svjetiljku koju sam ostavio na haubi
i uperim je niz padinu, dolje u smjeru Postbridgea.
Tama.
Ni traga automobilu.
Pa ipak sam ga čuo još jasnije.
Na trenutak zastanem tamo, moj automobil na stazi iza mene, jedini ispravni
far svijetli prema drvoredu s moje desne strane. Kiša opet počne padati, romon
postupno postane glasniji kako je iz rosulje prelazila u pljusak, zatim u prolom
oblaka. Minutu kasnije otvori se nebo, a ja sam samo stajao i gledao u mrak pred
sobom.
To sigurno Reynolds odlazi.
Vjerojatno je ranije, prije negoli je došao ovamo, ostavio automobil dolje na
početku staze, znajući da bih u protivnom čuo da dolazi. Samo što se brujanje nije
udaljavalo. Ovo nikako nije zvuk udaljavanja automobila.
Ovo je zvuk približavanja.
Okrenem se i krenem natrag na stazu, priđem prtljažniku i uz pomoć
baterijske svjetiljke nađem polugu koju sam sakrio ispod podstave. Dok sam je
podizao, osjetim bol u nadlaktici, laktu, ključnoj kosti. To me na trenutak uspori –
postajalo mi je sve teže i teže ne obazirati se na bol – a zatim zatvorim poklopac
prtljažnika, sjednem za volan i ubacim u brzinu. U rikvercu se najvećom brzinom
odvezem natrag na padinu.
Prijeđem na travu i nastavim dalje, još dalje, u smjeru vrha brda. Kad sam se
desetak metara udaljio od staze, obavijen tamom ugasim svjetlo i motor, izađem
van i pohitam prema drvoredu. Odjednom mi poluga postane preteška u ruci,
možda zbog ozljede, možda zato što nisam znao što mi dolazi ususret, no guma je
još uvijek stajala nasred staze. Nađem mjesto iza starog i nakrivljenog hrasta i tada
shvatim da guma upravo tamo treba i biti.
Deset sekundi.

243
 Dvadeset.
Odjednom se, četiristo metara dolje niz stazu, niotkud pojavi svjetlo farova.
Prijeđu preko drvoreda kad je cesta skrenula slijeva udesno, no nisam mogao
razaznati o kojem se automobilu radi ni tko je za volanom. Farovi su bili previše
blještavi, unutrašnjost automobila previše mračna, kiša previše gusta. Dok je auto
prilazio sve bliže i bliže, vidio sam kako goleme kapi pljuskaju po vjetrobranu,
svaka se na staklu rastvarala poput rane, zatim kliznula dolje.
Možda je to Reynolds.
Možda je nešto zaboravio.
No tada se napokon auto zaustavi i vrata se otvore. Tiha glazba dopre iznutra
kroz kišu, sve do mjesta gdje sam čučao iza stabla.
Vozač izađe, ne skidajući pogled s gume na sredini staze.
Bila je to Melanie Craw.

244
 53.

Izađem iza stabla i krenem dolje prema stazi. Craw je načas postala samo
silueta kad su je obasjali farovi njezina automobila. Promatrala me je kroz kišu
gustu poput zida, porezotine na mom licu, ozlijeđenu ruku. Zatim pogleda u
mračnu kuću.
»Što se događa, Rakeru?«
Morala je vikati da nadglasa oluju. Priđem joj bliže, pokušavajući se dosjetiti
razloga zbog kojih je došla čak ovamo. »Craw. Kojeg vraga radiš ovdje?«
»Što ti se dogodilo?«
»Što radiš ovdje?«, opet upitam.
»Javljaš li se ti ikad na mobitel?«
Zbunjeno se namrštim, zatim u džepu potražim mobitel. Kiša je pljuštala po
zaslonu dok sam provjeravao pozive, ali sam svejedno mogao jasno vidjeti slova.
Nema propuštenih poziva.
»Nisi me zvala«, rekoh.
Izgledala je iznenađeno. »Danas sam te zvala tri puta.«
Opet pogledam mobitel. »Nisi.«
»Jesam. Tri puta.«
Prekopa po džepu, izvadi svoj mobitel i pokaže mi da pogledam. Koraknem
bliže. U popisu prijašnjih poziva nalazilo se moje ime: prvi put u dva i četrdeset
ovog poslijepodneva, drugi put sat vremena kasnije, u tri i trideset jedan i treći put
u pet i deset.
Ponovno provjerim svoj mobitel
Ništa.
»Nisam primio nijedan tvoj poziv«, rekoh.
Zagleda se u mene, sumnjičavost se pojavi na njezinu licu, zatim spremi
mobitel i pokaže na moju ruku. »Što se dogodilo?«
»Što radiš ovdje?«, ponovno zapitam.
»Za vrijeme ručka primila sam poziv Dereka Corteza.«

245
 Cortez, umirovljeni murjak iz sela.
»Corteza? Zašto?«
»Rekao je da je vidio nekoga kako prilazi kući.«
»Da. Mene.«
»Pa, sad to znam.«
»I došla si čak ovamo samo da bi to provjerila?«
Pogleda me i tada mi je bilo očito da to nije sve. »Rekao je da je i prije tri dana
vidio nekoga ovdje gore.«
Reynoldsa.
Došao je postaviti svoj improvizirani alarmni sustav. No prije tri dana slučaj
je bio tek u povojima. Prije tri dana samo sam se sastao s njom u privatnom klubu.
A on je već tada znao za naš sastanak. Već tada je bio korak ispred. Tada se sjetim
nečega što mi je prije tridesetak minuta rekao u kući: Promatram te već neko vrijeme i
mogu ti reći da nemaš pojma.
»Što se dogodilo?«, upita me, pogledavši opet moje ozljede.
»Jesi li na putu ovamo gore srela koga?«
Namršti se. »Nisam. Zašto?«
Pogledam kuću. »Idemo negdje drugdje.«
»Što fali ovome mjestu?«
Možda bi se ti trebao bojati.
»Ovdje više nije sigurno.«



Moj je automobil bio oštećen i razbijen, motor je čudno kuckao, ali je radio, pa
sam, nakon što mi je Craw pomogla promijeniti gumu, vozio ispred nje do
Postbridgea, zatim na jugozapad prema Princetownu. Ostanak na vrištini bio je
rizičan – mjesto je osamljeno i izolirano, tamo bih mogao nestati, a da nitko ne
primijeti. No to je ujedno bila i prednost: u toj je osamljenosti bilo lako uočiti
približava li se tko.
Moj je prvi prioritet ne privlačiti pažnju na sebe dok se ne uvjerim da su
Annabel i Olivia potpuno sigurne. Ništa nije važnije od njihove sigurnosti. Kad ih
Task jednom odvede na sigurno, tek tada ću razmisliti o svom sljedećem potezu.

246
 S obzirom na sve ono što sam saznao o njemu, čak i ako odlučim da je
povlačenje sa slučaja najbolji način da preživim, Reynolds neće ostaviti nedovršen
posao. Čak i ako je Franks još uvijek bio živ, čak i ako mu je Reynolds učinio nešto,
to što mu je htio učiniti – naći ga, ubiti ga – Reynolds će se vratiti po mene. Borio se
ja sada ili kasnije, borba mi svakako predstoji. Kad dođe do toga, Reynolds me neće
pustiti da jednostavno odšećem.
Kad su iz tmine vrištine izronila svjetla Princetowna, uputimo se u sjeverno
predgrađe. Kiša je šibala po našim automobilima, ovce se raštrkale po poljima s
obje strane ceste, a ja sam se stalno vraćao istom pitanju. Zašto me je Reynolds
pustio? Zašto me nije likvidirao večeras u kući kad je imao priliku?
Napokon mi sine odgovor.
Iako još nisam stekao jasan uvid u njegove motive, shvatio sam da je u
jednakoj situaciji kao i ja – nije znao je li Franks živ ili mrtav. Još ga nije pronašao.
Imao je samo slijepe ulice. Trebao mu je svjež pristup. Netko s novim idejama.
Tu sam ja došao kao naručen.
Rekavši mi da se povučem, vjerojatno je htio izazvati moju reakciju. Očekivao
je da ću učiniti upravo suprotno. Dovoljno je znao o meni da shvati kako neću
samo tako podviti rep i povući se. Ja nisam bio tako programiran.
Znači da me sada pokušava iskoristiti.
Promatrat će me.
Pratit će me.
Čekat će da ga odvedem do Franksa.
A tada, kad sazna istinu, pokopat će me.

247
 54.

Na cesti za Plymouth, malo južnije od Tavistocka, nalazi se mala benzinska

postaja koja radi dvadeset četiri sata dnevno. Iza prljavih prozora njezina kafića su
plastikom odijeljeni separei, puni vozača kamiona koji dostavljaju robu za naredni
tjedan sa sjevera na jug. Uđem na parkiralište i odmah krenem na stražnju stranu,
da me sjene kamiona zaštite od pogleda s ceste. Craw me je slijedila. Ugasim motor,
a on zaklepeće kao da se nešto olabavilo.
Uputimo se prema ulazu. Unutra bješe tiho, iako nije bilo prazno. Nekolicina
podigne poglede, no većina se niti ne obazre. Uglavnom su svi držali šalice čaja u
ruci i novine raširene pred sobom na stolu.
Kafić bješe otrcan: izlizane laminirane površine, zidovi s napuhnutom bojom.
Iza izgrebenog šanka stajao je sijedi muškarac šezdesetih godina, napola okrenut
prema kuhinjskom prozorčiću u zidu. Razgovarao je sa ženom istih godina koja je
stajala s druge strane. Ovo je mjesto izgledalo kao vremenska kapsula, što su još
više isticale pjesme iz sedamdesetih.
Naručimo kave.
Otežućim devonširskim naglaskom muškarac odvrati da će nam ih donijeti
pa krenem u udaljeni kut kafića, što dalje od prozora i svih ostalih mušterija, i
sjednem uza zid. Tako sam imao dobar pogled na ulazna vrata.
Obratim pažnju na Craw. Očito nisam bio jedini koji nije mnogo spavao.
Imala je blijedo lice i sive kolobare oko očiju. Čim smo sjeli otkopčala je crnu parku
i skinula kapuljaču te prošla rukom kroz kratku kosu zalizanu od kiše. Nosila je
sivi džemper kariranog cmo-bijelog dezena koji je sličio na rascjepkano šahovsko
polje.
»Dobro si?«, upita me.
Kimnem. »Ovo je bila veoma zanimljiva večer.«
»Zar ne bi trebao ići k liječniku?«
Rame me je sada manje boljelo. Stalno mijenjanje brzina na putu ovamo malo
ga je razmrdalo pa više nije bilo ukočeno. »Mislim da sam samo natučen.«
»I tvoj auto izgleda prilično natučeno.«

248
 Nasmiješim se. »Da. Njemu definitivno treba liječnik.«
Muškarac nam je donio kave. Čim je otišao, Craw u svoju istrese dvije vrećice
šećera i nalije litru mlijeka. To me na neki čudan način iznenadi – da sam morao
pogađati, rekao bih da je tip koji pije crnu kavu bez šećera.
»Mislim da si nazivala moj stari broj«, rekoh pokazavši joj mobitel. »Poslao
sam ti poruku o novom broju.«
Namršti se. »Stvarno? Kad?«
»Jučer.« Pogledam sat: ponedjeljak, jedan i trideset. »Ili možda prekjučer.
Morao sam promijeniti mobitel. Reynolds je po mom starom pratio moje kretanje.«
Izgledala je istinski šokirano. »Zbog čega?«
No već je znala odgovor i to ju je izbacilo iz ravnoteže, što me nimalo ne
iznenadi. Potvrda da su lovili njezinog oca, pomisao što bi se dogodilo da Reynolds
prvi dođe do njega – ako je Franks još uvijek živ.
»Što Reynolds hoće od tate?«, zapita.
Pogledom prijeđem po kafiću, provjeravajući promatra li nas tko, zatim
pogledam van, u noć. Na prozorima se počela kondenzirati para.
»Tvoj tata je radio na dva slučaja. Na ubojstvu osamnaestogodišnjakinje
Pamele Welland 1996. i ubojstvu dilera Simona Prestona 2011. Mislim da su ta dva
slučaja nekako povezana s njegovim nestankom. Možda su čak i međusobno
povezana.«
»Kako?«
Zastanem, sjetivši se što mi je Murrayeva rekla: da je Simon Preston živio s
nekom ženom.
Ženom koja se zvala Kay.
Sjetim se tlocrta Bethlehema koji je Franks nacrtao i fotografija iz Reynoldsova
stana, a zatim i svađe o bolnici koju je čuo Prestonov susjed. Ali što je, ako je uopće,
povezivalo sve to s Pamelom Welland? Možda Preston? Ili njegova djevojka? Ili
bolnica? Kakva god bila istina, bilo mi je očito da se neki odgovori kriju u
Bethlehemu. Postavši sve uvjereniji u to, sine mi da će za četiri sata na Keel Pointu
biti oseka. Promrdam rame i osjetim bol u prsima. Sad je bilo malo lakše.
Ali ne onoliko koliko sam htio.
Osim toga, postojali su i neki drugi, neposredniji problemi.
Prije svega ostalog, morao sam se pobrinuti da Annabel i Olivia budu na
sigurnom. Čak i kad me Tasker nazove i kaže da su dobro, morat ću dobro

249
razmisliti o svakom svom potezu. Zato što ću, sa svakim potezom, morati biti
spreman na borbu: Reynolds će me slijediti, pokušat će me iskoristiti kao mamac da
sazna istinu o Franksu. Ako pomisli da znam gdje je, ili ako čak i pomisli da mu to
ne ide u korist, likvidirat će me.
»Rakeru?«
Pogledam Craw, shvativši da sam odlutao u mislima. Lagano je nagnula
glavu, tvrd izraz lica malo se ublažio. Možda zbog ove kasne dobi, zbog nedostatka
sna, možda zbog boli u ramenu ili ishlapjelog adrenalina, no tada sam po prvi put
pomislio koliko je privlačna. Uvijek je to nastojala skriti, a ja sam točno znao zbog
čega. Svoju reputacija izgradila je na pravim kvalitetama: talentu, intelektu,
instinktu, razumijevanju psihologije ljudi, odbijanju uzmicanja. U okruženju u
kojem dominiraju muškarci, kao što je Met, pobijedila ih je u njihovoj vlastitoj igri.
»Tvoje cure«, rekoh joj. »Nikad nisam bio u prilici razgovarati s njima. Nisam
siguran ni jesi li mi rekla njihova imena.«
Zagleda se u mene. Ovo očito nije očekivala. I jednako ih je očito htjela
zaštititi od svega ovoga što se događalo s njihovim djedom.
»Maddie i Evelyn«, napokon odvrati.
»Koliko su stare?«
»Trinaest i deset. Zašto?«
»Jesi li ikada osjetila da ih izlažeš opasnosti?«
Namršti se i zavali u stolici. »Opasnosti?«
»S obzirom na ono čime se baviš.«
Prekriži ruke, na čelu joj se pojavi bora. Nikakve šminke, osim možda malo
maškare. Bez naušnica, iako je imala probušene uši.
»Ne«, odvrati.
Kimnem.
»Zašto? Misliš da si svoju kćer izložio opasnosti?«
Belle kaže da smo zbog tebe u opasnosti.
»Nadam se da nisam«, odgovorim. »Ali mislim da možda ipak jesam.«
Još me je uvijek promatrala, oštrina se vratila na njezino lice, mješavina
ravnodušnosti i sumnjičavosti koje su mi bile tako dobro poznate. »S obzirom na
posao kojim se baviš, spada u opis posla.«
»A u tvoj ne?«

250
 Slegne ramenima. »Policijski posao ima svoje opasnosti. Fizički su me
napadali. Prijetili su mi bezbroj puta i to ne samo ološ s ulice. Katkada i moji vlastiti
ljudi. No većinom me štiti vladavina zakona. Radiš po pravilima, u pravo vrijeme, s
pravim pripremama i tako smanjiš rizik.«
Nisam se htio s njom upuštati u tu staru raspravu, objašnjavati zašto radim to
što radim, opravdavati se što ponekad zanemarim zakon. Nisam često kršio zakon,
ali kad jesam, onda je to bilo u slučajevima u kojima zakon nije funkcionirao. Kršio
sam ga jer mi je smetao u pronalaženju nedužnih osoba. Duboko u sebi znala je da
je moj način jednako efikasan kao i njezin. A možda je još dublje u sebi shvatila da
je čak i bolji. Da nije tako, nikad mi se ne bi obratila da joj pronađem oca.
Pa ipak nisam mogao reći da nema rizika.
Pogotovo sad.
Prije Annabel, to mi uistinu nije bilo nimalo važno. Nisam se brinuo za
vlastitu sigurnost; tjeralo me je naprijed ono što sam osjećao prema nestalima,
prema njihovim obiteljima. Usprkos svemu što mi se dogodilo, svim demonima s
kojim sam se morao suočiti, svim zlom u ljudima, nikad nisam požalio, ni jedan
jedini trenutak. A ipak sam požalio ono što se večeras dogodilo. Požalio sam što
sam doveo u opasnost svoju kćer.
»Što Maddie i Evelyn misle o tvom poslu?«
Slegne ramenima. »Njima to ne predstavlja ništa. U početku, kad sam na
posao odlazila u uniformi, bile su premale da zamijete. Sad su starije, imaju vlastite
živote. Čisto sumnjam da uopće razmišljaju o tome.«
»A tvoj muž?«
»Više ne znam što Bili uopće misli.«
Pogleda me pogledom koji je sve govorio: Imamo problema u braku – i ne želim
razgovarati o tome. Kimnem i zagledam se van.
Kad sam se okrenuo, ona je još zurila u mene, očito ljuta i uznemirena što sam
ju uvukao u razgovor o njezinu privatnom životu.
»Kako su ta dva slučaja povezana?«, upita.
»Pamela Welland i Simon Preston?«
Kimne.
Prije nego što sam stigao odgovoriti, moj mobitel počne zujati. Podignem ga i
pogledam zaslon. Murrayeva. Opet pogledam na sat. Jedan četrdeset pet. Ili nije
mogla spavati ili se radilo o nečem hitnom.
»Ispričavam se«, rekoh Crawovoj. »Moram se javiti.«

251
 Izgledala je iživcirano, ali je samo raširila ruke i opet utonula u sjedalo.
»‘Večer«, rekoh nakon što sam pritisnuo tipku.
»Jesam li te probudila?«
»Nisi.«
»Moraš ovo čuti.«
Pogledam Crawovu koja se zagledala u svoju šalicu, okrećući je polako u
rukama. Odavala je dojam kao da ne sluša, no dosad sam ju dobro upoznao: upijala
je svaku riječ.
»Što imaš?«, zapitam.
»Ono mjesto o kojem si govorio. Bethlehem. Zvučalo mi je poznato. Upravo
sam prelistala svoje bilješke i... našla sam.«
»O čemu se radi?«
»Dogodilo se u svibnju 2000, ali sad sam se svega sjetila. Šef vjerojatno nije
bio u uredu, možda je bio na sastanku ili je radio na kakvom slučaju. Ne znam.«
Govorila je ubrzano, mahnito. »I tako, netko ga je nazvao, a ja sam preuzela poruku
za njega. Ništa mi nije bilo pri ruci pa sam poruku zapisala u svoj notes. Tako sam
bila sigurna da se neće zagubiti.«
Zastane kao da ne kani nastaviti.
Požurim je: »Dobro. Kako je glasila poruka?«
»Taj tip koji je zvao, rekao je da se zove Poulter.«
Izvadim svoj blok, uglavim mobitel između uha i ramena i okrenem novu
stranicu. Vidio sam da me Craw promatra dok sam zapisivao ime.
»Tko je on?«
»Nije ostavio svoj broj, ali sam zapisala poruku: ‘Recite gospodinu Franksu
da sam u bolnici sve do 19 sati.‘«
Bethlehem.
Nastojao sam logički razmišljati. »Mogao je zvati iz bilo koje bolnice.«
»Nije. Ja, ovaj...« Ušuti, njezina tišina bila je opterećena krivnjom. »Slušaj,
znam da sam iznevjerila šefovo povjerenje, ali sam u to vrijeme mislila da je možda
bolestan. Zabrinula sam se.«
»Govoriš li mi to da si otkrila odakle je zvao taj tip?«
»Jesam. Iz bolnice. Zato mi je ime Bethlehem zvučalo poznato.«
»Što je rekao Franks kad si mu prenijela poruku?«

252
 Craw je gledala van u vozače koji su izlazili u noć i nastavljali svoja
putovanja. No čuvši očevo ime, brzo se okrene prema meni.
»Pokušavam se sjetiti«, odvrati Murrayeva. »Ali, iskreno govoreći, čini mi se
da nije rekao ništa. Mislim da mi je samo zahvalio.«
»I to je to?«
»Tako mi je ostalo u sjećanju.«
»Nije te čudno pogledao?«
»To je bilo prije trinaest godina. Ne sjećam se kako me je pogledao. U mojim
bilješkama samo piše da se tip zvao Poulter i da je nazvao šefa iz te bolnice.«
»Dobro.«
»Bethlehem je sada zatvoren, znači da broj koji sam otkrila nije više u uporabi.
No malo sam kopala i uspjela naći njegov kućni broj.«
Izdiktira mi ga.
»Hvala ti«, rekoh. »Ovo je izvrsno.«
»Da, a možda i nije.«
Zastanem. »Što time misliš?«
»Morao bi znati još nešto.«
»Što?«
Oklijevanje.
»Murray?«
»Sjećaš li se da si mi rekao da provjerim policijski identifikacijski broj koji si
našao na vrhu dosjea o Franksovu nestanku? Onaj koji si našao u Reynoldsovu
stanu?«
»Da.«
»Imam ime.«
»Znači, znamo tko mu je dao taj dosje?«
»Da.«
»Čiji je taj broj?«
Duga tišina.
»Pripada Melanie Craw.«

253
 55.

Pogledam preko stola u Crawovu – i dalje me je promatrala.

»Dobro«, rekoh Murrayevoj. »Nazvat ću te ujutro.«
Odmah je osjetila da nešto nije u redu. »Jesi li dobro?«
»Jesam. Izvrsno. Nazvat ću te kasnije.«
Završivši razgovor prije nego što me je Murrayeva stigla dalje propitkivati,
odložim mobitel na stol, zatim ležerno zaklopim blok i spremim ga u džep.
»Tko je to bio?«, upita Craw.
Pitala je ravnodušno, kao da je odgovor nimalo ne zanima, no lice joj se
nekako ufitiljilo, kao da zadržava dah. Kao da zna da se nešto promijenilo. Zastanem i
na trenutak razmislim.
Odgurne svoju šalicu ustranu. »Rakeru?«
Tada sam uočio sve napukline u priči.
Prešla je put od četiristo kilometara, a mogla je samo reći Dereku Cortezu da
provjeri kuću. Pojavila se samo minutu nakon Reynoldsa i rekla da ga nije srela na
putu – što je bilo nemoguće, s obzirom na osamljenost kuće i jedini put kojim joj se
moglo prići. Zatim sva ona sranja koja mi je napričala da me zvala na mobitel.
Namjerno je zvala moj stari broj. Stari mobitel sam bacio kad sam otkrio da me preko
njega slijedi Reynolds – a prva osoba kojoj sam poslao svoj novi broj bila je ona. Sad
mi je bilo jasno: namjerno je nazivala na moj stari mobitel jer nije htjela da se javim.
Trebao joj je izgovor da dođe ovamo.
»Rakeru?«
Još je nikad nisam vidio da plače kad bi govorila o ocu. Ni blizu plaču. Kakva
to kći ne pokazuje nikakve osjećaje dok govori o nestanku svog oca?
Ona koja radi protiv njega.
Pogledam je, zatim naokolo po kafiću promotrim lica. Je li uključena samo
ona ili su i drugi policajci? Jesu li možda ovdje, za drugim stolovima? Rekao sam joj
kamo idemo prije nego što smo krenuli iz Dartmoora. Mogla je mobitelom dojaviti
onima s kojima je bila u dosluhu da dolazimo ovamo. No tada na kraju ipak vratim
pogled na nju i sjetim se još nečega goreg: Promatram te već neko vrijeme i mogu ti reći

254
da nemaš pojma. Možda me je Reynolds počeo pratiti jer mu je to netko rekao čak i
prije negoli sam preuzeo slučaj.
Možda sam upravo u ovom trenutku sjedio s tom osobom.
»Rakeru?«, reče opet. »Koji ti je vrag?«
Sad je izgledala uznemireno, iživcirano i odjednom mi je sve imalo smisla:
ima li kakav bolji način da me prati? Dok sam razmišljao o tome, sine mi nešto još
gore: kad sam prisluškivao Reynoldsov razgovor preko telefona. Bio sam gore na
krovu, on na prozoru i čuo sam samo što je on govorio: »Što?«... »Kako mi to može
pomoći?«... »To ti nije bilo pametno! Sad zna sve o meni«... »Da, dobro, bolje bi ti bilo da je
tako.« Rečeno mu je da je netko pristupio njegovu dosjeu. Da sada znam nešto o
njegovoj prošlosti. I da je to dio plana.
»Rakeru?«
Podignem ruku. »Razmišljam.«
»O čemu?«
O tome da si ti pristupila Reynoldsovu dosjeu. O tome kakav ti je plan. O tome zašto
biste ti i Reynolds mogli raditi zajedno na pronalaženju tvog oca.
»O čemu?«
»Je li lako dobiti pristup bazi podataka?«
Čim sam izustio ove riječi, htio sam ih povući natrag. Rame me je počelo
boljeti, u želucu mi se sve uskomešalo na pomisao da su mi smjestili, da me je
izdala kći čovjeka za kojeg mi je plaćala da ga pronađem. Pa iako mi se istina
počela nazirati pred očima, jednim dijelom ipak nisam vjerovao u tu zamisao.
Nisam poznavao Crawovu. Ne istinski. Istinski nitko nije nikoga poznavao. No ovo
nisam očekivao. Ni u jednom trenutku nisam pomislio da bi moglo doći do ovoga.
»Baza podataka?«, ponovim.
»Govoriš li to o policijskoj bazi podataka?«
»Da.«
»Teško.«
»Teško je dobiti pristup?«
»A što misliš?«, odvrati s prezirnim izrazom na licu. »Nije otvorena za
javnost, ako si na to mislio.«
»Može li se netko logirati s tvojim identifikacijskim brojem?«
Namršti se, ali ne odgovori.
»Može li?«

255
 »Tehnički, može.«
»Ali samo ako mu kažeš svoj broj?«
Kimne. »Koji se to vrag događa?«
»Napravila si to?«
»Što?«
»Rekla drugima svoj broj?«
»Naravno da nisam.«
»Zna li još netko koji je tvoj broj?«
Na trenutak se zagleda u mene – u djeliću sekunde veoma zbunjena – zatim
kao da joj se upalila žaruljica. Promeškolji se na sjedalu, ruke ispruži na stol.
Nešto se promijeni na njoj.
»Zašto?«, upita.
Ne odgovorim.
Na trenutak osjetim kako mi je sijevnula bol u zatiljku, pred očima ugledam
bijele točke. Nakon toga navre novi val mučnine. Nastojao sam ne obazreti se i
promatrao je kako pogledom luta po kafiću. Nisam niti primijetio da smo u kafiću
ostali samo mi i vozač u zelenom gornjem dijelu trenirke.
U tom trenutku pogleda u našem smjeru.
Imao je četrdesetak godina, bradu i prekomjernu težinu, ali je djelovao
snažno. Pogleda mene pa Crawovu, zadrži pogled na njoj, zatim se vrati novinama
raširenim pred sobom. Možda radi s njom i Reynoldsom.
Bilo tko može raditi s njima.
»Craw, što se događa?«
Okrene se k meni, ali ne odgovori.
»Koji se to kurac događa?«
Sad se nasloni na stol, još uvijek držeći ispružene ruke, šiške joj padnu preko
očiju. »Davide, mislim da bi se trebao malo odmoriti«, tiho reče. »Možda posjetiti i
liječnika.«
»Nemoj mi lagati.«
»Mislim da ti treba liječnik.«
Opet pogledam tipa u zelenoj trenirci.
»Razgovarat ćemo kad se odmoriš.«
»O čemu?«

256
 »O onome što se stvarno događa.«
Niti ne primijetivši, našao sam se na rubu živaca, stisnutih šaka, napetih
mišića. Promatrao sam je kako se opet zavalila u sjedalo, rukom prošla kroz kosu,
namjestila je iznad obrva. Vid mi se malo zamagli.
Tada moj mobitel propara tišinu.
Pogledam zaslon.
Ewan Tasker.
Podignem ga, ne mičući pogled s Crawove. »Halo?«
»Rakeru, ja sam.«
»Je li sve u redu?«
»Da. Obje su žive i zdrave.«
»Hvala ti.«
Zastane. »Jesi li dobro?«
»Jesam. Nazvat ću te kad sve ovo završi.«
Prekinem, stavim mobitel na stol i pogledam sat.
Dva ujutro.
Craw me je promatrala nalakćena na stol, stisnutom šakom podbočivši bradu.
Lice joj je bilo nepomično poput maske.
Podignem mobitel i ustanem. Osjećao sam nesigurnost u nogama. U glavi mi
je bubnjalo. Želudac se uznemirio kao da je u njemu nešto živo.
Uhvati me za ruku. »Kamo ideš?«
Muškarac nas opet pogleda.
»Idem saznati istinu«, odgovorim joj.
Još je zurila u mene, još me je držala za lakat.
»Pusti me.«
»Davide, ovako ćeš samo izazvati još više nevolja.«
»Onda me spriječi.«
Otrgnem ruku iz njezina stiska, pogledam vozača i izađem van na kišu. Dok
se poput igala zabijala u moje lice, pogledam Crawovu kroz prozor. Sjedila je
straga, pogleda fiksiranog na meni i nešto govorila muškarcu.
Opet sijevanje boli u glavi.
Još jedan val mučnine.
Krenem k automobilu.

257
 56.

Kad je sunce obasjalo nebo bilo je osam sati, a ja sam sjedio na hitnom traktu
bolnice u Derrifordu, sjeverno od Plymoutha. Završio sam u bolnici nakon što sam
ostavio Crawovu. Dok sam sjedio za volanom, glavobolja je svakog trenutka
postajala sve gora, sve dok se, šest kilometara dalje, na semaforu, nisam
onesvijestio. Nisam mogao misliti, nisam mogao niti voziti kako treba, na putu do
bolnice sam jednom povratio. Rame mi je bilo gadno natučeno, ali ništa nije bilo
slomljeno. Liječnike je više brinula porezotina na bazi lubanje.
Dobio sam devet šavova.
Dok sam čekao da me otpuste, svako toliko utonuo bih u san, očajnički
pokušavajući ostati budan, ali nisam uspio. U glavi mi je šumjelo, razgovori su se
vrtjeli uvijek iznova. Negdje između jave i sna počeo sam se pitati što sam sve vidio
i čuo prethodne noći, koliko se toga stvarno dogodilo, a koliko sam toga umislio.
Umoran od čekanja, u devet sati sam se sâm otpustio iz bolnice. Vani, na hladnoći
jutra, činilo mi se da svi zure u mene, da se u svakom tihom razgovoru spominje
moje ime. Došao sam do auta koji je na danjem svjetlu izgledao još gore i pogledao
po parkiralištu. Vidio sam sjene u vozilima, njihove odraze na staklu. Čuo sam
udaljavanje koraka.
Čuo sam kako se spominje moje ime.
Ušao sam, srušio se na stražnje sjedalo i zatvorio vrata. Unutra je bilo ledeno,
smrdjelo je na vlagu i izgorjelu struju, prozori su se počeli magliti, a ja sam ležao
potrbuške. Probadalo me je u ramenu, bol je pulsirala poput otkucaja srca. Iz
šavova na zatiljku bol se širila sve do tjemena. No nisam mario ni za što od toga. U
posljednjih četrdeset osam sati spavao sam samo šest sati. Sad sam htio samo
spavati. I napokon sam polako utonuo u san.

Probudi me zvonjava mobitela.

Potpuno dezorijentiran i smrznut, okrenem se na bok i rukom udarim o
vrata. Za početak, nisam bio siguran gdje sam. Nebo je bilo mračno, olujno. Prozori
bjehu zamagljeni, zakrivajući mi veći dio vidika.

258
 Podignem se i promrdam rame. Ukočeno je, ali manje boli. Doduše, u glavi
mi je još bubnjalo, tupa bol stalno je nadirala. Obrišem dio stakla i tada se sjetim
gdje sam: na parkiralištu bolnice u Derrifordu. Iza krovova automobila s moje
lijeve strane uzdizala se siva betonska glavna zgrada bolnice.
Pogledam na sat.
Tri i pedeset poslijepodne.
Spavao sam gotovo sedam sati.
Dok sam se pokušavao prisjetiti i popuniti praznine svega onoga što sam
proživio ranije tog dana, sjetim se mobitela koji je još uvijek zvrndao u džepu moje
jakne.
Izvadim ga.
Broj iz južnog Devona.
»David Raker.«
»Ah«, reče glas. »Baš sam se pitao hoćete li se ikad javiti.« Bio je to starac,
malo napukla glasa i sipljiva daha. »Upravo ste se probudili iz omame pijanstva,
zar ne?«
Odjednom mi je bilo vruće pa izađem van i udahnem hladan zrak. Kiša nije
padala, ostali su samo podsjetnici na prijašnju noć: posvuda lokve, voda je šumjela
u olucima, davno otpalo lišće rasuto po parkiralištu u brončanim hrpama.
Pogledam oko sebe: jedna obitelj izlazi iz automobila, jedna žena hoda prema
naplatnoj kućici. Nitko me ne promatra. Nitko ne čeka.
»Tko je to?«
»Alan Poulter«, odvrati čovjek. »Ne sjećate se da ste me sinoć zvali? U tri
prokleta sata ujutro. Sljedeći put probajte nazvati u prikladnije vrijeme.«
Poulter.
Liječnik iz Bethlehema.
Samo sam se maglovito sjećao da sam ga nazvao. Sinoć sam valjda bio u
elementu: potresen onime što sam saznao o Crawovoj, ošamućen od ozljede glave,
onesposobljen nedostatkom sna.
»Žao mi je, doktore Poulter.«
»I treba vam biti.«
»Nisam bio pijan, ako će vam biti lakše.« Slobodnom rukom prekopam po
džepovima i izvadim svoj blok. »Imao sam prometnu nesreću. Lakša ozljeda
glave.«

259
 »Oh.«
»Svejedno, oprostite.«
»To je, ovaj...« Stanka. »Nije važno.«
»Hvala što ste odgovorili na moj poziv.«
Stavim blok na krov automobila i izvučem kemijsku iz spiralnog uveza.
Zatim opet pogledam oko sebe. Promatram te već neko vrijeme i mogu ti reći da nemaš
pojma. Žena je karticu stavljala na vjetrobran. Ona obitelj je davno otišla.
Parkiralište je bilo prazno.
»Htio sam s vama razgovarati o Bethlehemu«, rekoh.
»Ah, tako. Što ono vi radite?«
»Pronalazim nestale osobe.«
»Za policiju?«
Razmislim koji bi na to bio najbolji odgovor. Poulter je stara škola, bavi se
profesijom u kojoj je najvažnije povjerenje. Ovako preko telefona i ne znajući ništa o
njemu, odlučih se za laž. »Da«, odvratim. »Za policiju.«
»Ah, tako«, opet reče.
»Dakle, mogu li vam postaviti par pitanja o Bethlehemu?«
»Više bih volio kad biste koristili naziv Bolnica Keel Point. Na tom su se mjestu
dogodile najgore stvari onda kad je onaj vjerski fanatik odlučio preimenovati to
mjesto. Kako su godine prolazile, medijima i lokalnim stanovnicima svidjelo se što
na pročelju piše to sveto ime, u zgradi u kojoj su, kako su oni smatrali, zaključane
nimalo svete duše. Koristili su taj naziv kao štap kojim su tukli po nama. Siguran
sam da su potajno zaplesali od veselja kad je Silas pobio sve one ljude u kuhinji.«
Ostavim mu malo vremena da se smiri, sjetivši se priče o Williamu Silasu koji
se oslobodio lisičina, pobjegao, pobio i razrezao sve te ljude, a zatim nastavim:
»Doktore Poulter, koliko ste dugo radili ondje?«
»Dvadeset devet godina.«
»Bili ste tamo do zatvaranja bolnice?«
»O, ne, ne, ne«, odvrati. »Otišao sam u mirovinu 2005.«
»Dobro. U redu. Dakle, pokušavam naći čovjeka koji je možda imao neku
vezu s bolnicom. Nisam siguran je li bio pacijent, ali prema informacijama kojima
raspolažem, vi ste s njim bili u telefonskom kontaktu. Zove se Leonard Franks.«
»Franks?«
»Da. Leonard.«

260
 Na telefonu začujem samo sipljivo disanje.
»Doktore Poulter?«
»Bio je policajac, je li tako?«
Pogodak. »Da, točno.«
»Da, sjećam ga se. I čitao sam o njemu.«
»Mislite, u lokalnim novinama?«
»Da. Nestao je negdje početkom godine, zar ne?«
»Da, 3. ožujka.«
»Ah, da. Dakle, sjećam se da sam čitao o tome i pomislio: ‘Siguran sam da
znam odnekud tog čovjeka.’«
»Znali ste ga iz bolnice?«
»Da, sad to znam.«
»Ali nije bio vaš pacijent, zar ne?«
»O, ne. Živio je u Londonu, zar ne?«
»Da. Nažalost, obitelj gospodina Franksa ne zna gdje je.« Zastanem
pomislivši na Crawovu, zatim brzo nastavim dalje, ne želeći da me bilo što ometa.
»Dakle, vjerujem da ste negdje u 2000. godini možda kontaktirali s njim.«
»To je bilo jako, jako davno, gospodine Raker.«
»Da, znam.« Ušutim i opet pogledam parkiralište. »Pretpostavljam da se ne
sjećate o čemu ste vi i gospodin Franks razgovarali?«
Preziran osmijeh. »Nemam pojma.«
»Uopće?«
»To je bilo prije trinaest godina. U to vrijeme smo često razgovarali s
policijom. Stalno su provjeravali ljude koje su uhitili i o kojima smo se mi tada
brinuli. Mnogim policajcima ne sviđa se činjenica da ljudska bića pate od psihičkih
problema te da zbog njih čine loše stvari. Njima se više sviđa kad su stvari crne ili
bijele. Tako mogu bolje spavati noću. I zato su nas često nazivali i stalno
provjeravali jesu li ih možda pacijenti, njihovi uhićenici, izigrali samo da izbjegnu
zatvor.«
»A gospodin Franks?«, potaknem ga.
»Njega sam se sjetio tek naknadno.«
»Mislite reći, kad ste čitali u novinama o njegovu nestanku?«
»Tako je.«

261
 Odlučim promijeniti način ispitivanja. »Ako vam kažem nekoliko imena,
hoćete li se moći sjetiti jesu li bili vaši pacijenti’«
»Gospodine Raker, ne mogu govoriti o pojedinim pacijentima.«
»Svi ti ljudi su mrtvi.«
Pogledam popis koji sam napravio: Wellandova, Viljoen, Preston i Kay, tko
god ona bila. Samo sam za dvoje pouzdano znao da su mrtvi, ali sam svejedno
nastavio.
»To nije etički«, reče.
»Znam da tražim veliku uslugu, doktore Poulter. Ne tražim od vas da mi
govorite o pojedinostima o kojima ste razgovarali s tim ljudima...« Zastanem.
Barem ne još. »Samo bih htio znati jesu li bili dolje u Keel Pointu u vrijeme kad ste
bili u kontaktu s gospodinom Franksom.«
»Imao sam mnogo pacijenata u dvadeset devet godina.«
»Možemo li svejedno pokušati?«
Duga stanka. »Dobro. Ako mislite da bi vam to moglo pomoći.«
»Mislim«, odvratim. »Hvala vam. U redu, najprije Pamela Welland.«
»Sričite mi slovo po slovo.«
Učinio sam tako. Već sam unaprijed znao da je ovo slijepa ulica. Wellandova
u svojih osamnaest godina nikad nije otišla iz Londona, a kamoli bila u
psihijatrijskoj bolnici u Devonu.
»Hmm«, reče. »Ne zvuči mi poznato.«
»Sigurni ste?«
»Je li živjela ovdje dolje?«
»U Devonu? Nije. Živjela je u Londonu.«
»Hmm«, ponovi. »Ime mi je odnekud poznato, ali sam poprilično siguran da
nije bila moja pacijentica. Koliko joj je sad godina?«
»Ubijena je 1996, kad je imala osamnaest.«
»Oh. Pa onda definitivno nije bila moja pacijentica. Da nisam slučajno čitao o
njoj u novinama, jednako kao i o Franksu?«
»Moguće.«
»Onda mi sigurno zbog toga zvuči poznato.«
»Dobro. A Paul Viljoen?«
Opet sam mu sricao slovo po slovo. I opet je odgovor bio negativan.

262
 »Simon Preston?«
Razmislio je. »Ne. Ni to mi ne zvuči poznato.«
»Jeste li ikada liječili pacijenticu imenom Kay?«
»K-A-Y?«
»Da.«
»Tijekom svih dvadeset devet godina? Nisam sto posto siguran.«
»Ne sjećate se?«
»Imam sedamdeset osam godina, gospodine Raker. U mirovini sam osam
godina. U toj bolnici proveo sam gotovo polovicu radnog vijeka. Ne očekujete
valjda da se sjećam svake osobe koju sam liječio.«
Padne par kapi kiše, razlivši se po krovu automobila i stranicama mog bloka.
Činilo se kao da pokazuju kojim smjerom ide ovaj razgovor.
»I uopće se ne sjećate zbog čega ste 2000. nazvali gospodina Franksa?«,
upitah ponovno. »Možda se radilo o nekom njegovom uhićeniku koji je bio pod
vašom skrbi?«
»Najvjerojatnije se radilo o tome.«
»Ali niste sasvim sigurni?«
»Bojim se da nisam.«
Prelistam svoje bilješke, pročitam sva imena povezana s Franksovim
nestankom i osjetim frustraciju.
»Welland«, reče Poulter.
Trgnem se. »Pamela Welland?«
»Da. Rekli ste da je ubijena u Londonu?«
»Tako je, 1996.«
Opet začujem sipljivo disanje. Pričekam, ogledavajući se po parkiralištu.
Prema meni su iz glavne zgrade išli muž i trudna žena. Na parkiralište je ulazio
plavi Ford: muškarac za volom, tinejdžerica na sjedalu do njega. Pratio sam ih
pogledom sve dok nisu parkirali daleko od mene, a zatim se opet vratim pozivu.
»Doktore Poulter?«
»Ne znam«, odvrati.
»Što ne znate, gospodine?«
»Ne znam je li ovo...«
»Je li ovo, što?«

263
 Još jedna duga stanka. »Je li ovo etički.«
Trebao mi je trenutak da shvatim. »Sjetili ste se tko je ona?«
Bez odgovora.
»Doktore Poulter?«
»Ne bih smio govoriti o tim stvarima.«
»Razumijem vas, ali ovo su stari slučajevi, stari zločini. Samo bih htio znati je
li vam poznato ime Pamele Welland i u vezi s čim.«
Tišina.
Ma daj.
»Doktore Poulter?«
»Možda.«
»Možda vam je poznato njezino ime?«
»Da.«
»Ne samo iz novina?«
»Da.«
Čvršće stisnem kemijsku. »Odakle još, doktore Poulter?«
»Nekad sam imao...« Ušuti. Daj. Daj, nemoj me sad ostaviti na cjedilu. Pročisti
grlo. »Nekad sam imao pacijenticu. Jednu ljupku djevojku. Problematičnu, ali
ljupku. Došla je u bolnicu u veoma lošem stanju: u nesreći je izgubila dvogodišnjeg
sina, zatim su se ona i dječakov otac razveli pa je upala u košmar iz kojeg se nije
mogla izvući. Prije no što sam je počeo liječiti, triput je pokušala samoubojstvo.
Treći put je provela dva tjedna na odjelu intenzivne njege. Popila je tablete, vitalni
organi su joj otkazivali.«
Zapišem njegove riječi. »Kako se zvala?«
»Ranije ste spomenuli Kay.«
»To je bila Kay?«
»Ne znam je li to bila ta vaša Kay«, odvrati. »Svakako mi se čini da je
prevelika slučajnost što ste spomenuli Pamelu Welland i zatim ženu koja se zove
Kay.«
»Kay je poznavala Pamelu Welland?«, upitah.
»Često je govorila o tome kako ju je to ubojstvo veoma pogodilo«, reče kao da
me nije čuo. »Dogodilo se u blizini mjesta gdje je živjela. Prije nego što se dogodilo
ono sa sinom, prije nego što se razvela, živjela je negdje u Londonu. U Greenwichu,
čini mi se. Rodom je iz ovog kraja. Vratila se ovamo nakon tragične sinove smrti, ali

264
je prije toga više godina živjela u Londonu. U svakom slučaju, često je govorila
koliko ju je uznemirila djevojčina smrt. Nikad nije govorila o razlozima zbog čega,
samo da ju je to veoma potreslo. Pretpostavljao sam da je to zbog djevojčine dobi.«
Zastanem s rukom iznad bloka. Nisam ga prekidao.
»Mislim da je govorila o toj Wellandovoj.« Zvučao je smeteno.
»Jeste li zato nazvali Franksa?«
Tišina.
»Doktore Poulter, htio bih da stvarno dobro razmislite, jer je Franks istraživao
slučaj Pamele Welland. Je li vam Kay rekla nešto o tom slučaju’«
»Ne. Nije to.«
»Sigurni ste?«
»Potpuno. Čini mi se da sam ga nazvao kako bih mu rekao kako je ona.
Mislim da me je zamolio da ga obavještavam o njezinu stanju. Sve mi je u magli,
prošlo je toliko vremena...«
»Zašto je Franks htio znati kako je ona?«
»Stvarno me to pitate? Ne sjećam se.«
Pogledam svoje bilješke.
»Znate što? Mogli biste pokušati nešto«, reče. »Razgovarati s mojim
nasljednikom u Keel Pointu. Zove se John Garrick. Imam negdje njegov broj.«
»Dobro. Probat ću. Hvala.«
Rekao je da časak pričekam. Čim je odložio slušalicu, smanjio sam poziv,
uključio tražilicu na mobitelu i upisao »Bethlehem« i »Doktor Poulter«. Našao sam
njegovu sliku s neke konferencije. Čak je i tada izgledao staro. Ponovim postupak i
s imenom koje mi je rekao: John Garrick. Slika koju sam našao nije imala veze s
bolnicom. Nalazila se u sklopu novinskog članka o kampanji za očuvanje
devonskih prirodnih staza. U vrijeme snimanja slike tek je zašao u pedesete, imao
je obrijanu glavu i tek izrasle sive čekinje te naljepnicu na reveru s natpisom:
Zdravo! Zovem se John.
Poulter se vrati na liniju. »Imam ga. John je došao u bolnicu u vrijeme kad su
već skresali usluge koje smo nudili. Više nisu zapošljavali na puno radno vrijeme,
osoblje je radilo samo honorarno. Prava sramota. Mislim, pa kako se može voditi
bolnica kad u njoj rade samo honorarci.« Zastane, u njegovu se glasu čulo jednako
ogorčenje kao kad je govorio o medijima i lokalnom stanovništvu. »No, to nije
Johnova krivnja. On je jako dobar psihijatar. Sudeći prema onome što sam čuo,
Casey je jako zadovoljna s njim.«

265
 »Čekajte malo, zove se Casey?«
»Da«, odvrati. »Ili skraćeno, Kay.«
Prelistam opet svoj blok dok nisam našao što sam tražio: ono što je Franks
zapisao u svoj notes, a ja to dosad nisam uspio ni sa čim povezati.
Neident. žrtva + CB?
Neidentificirana žrtva bio je Simon Preston.
A sad sam našao i njegovu djevojku.
»Kako se prezivala?«, upitah.
»Casey?«
»Da.«
Kratka stanka, kao da pokušava izvući prezime iz davne prošlosti.
»Preživala se Bullock.«

266
 CASEY

Rujan 2011./Prije dvije godine

Jednog petka krajem rujna, odvezla se u Keel Point, parkirala i s plaze promatrala
kako osoblje premješta visoko rizične pacijente.
Psihopetak, pomislila je Casey.
Sto pedeset metara dalje od nje izlazili su jedan po jedan iz autobusa, zatim prolazili
kroz ograđenu sigurnosnu zonu spojenu s molom i ulazili u trajekt koji ih je čekao u vodi.
Većina je bila pod sedativima pa im je osoblje pomagalo hodati, a one koji nisu bili drogirani,
osoblje je samo dovelo do njihova mjesta na trajektu. Kako su se ukrcavali, tako su ih
medicinske sestre zavezivale i vraćale se po sljedećeg. Cijelo to vrijeme na trajektu su stajali
stražar iz bolnice i naoružani policajac te budno promatrali postupak, ne skidajući pogled s
pacijenata.
Nitko drugi nije promatrao, samo ona. Sjedila je na toplini rane jeseni, sama na
šljunčanoj plaži, sunce je provirivalo kroz oblake, more je bilo plavo i mirno.
Većina pacijenata je mirno hodala između dva vozila, bez ikakva vrpoljenja, pognutih
glava, vukući noge. Tek je nekolicina hladnim i drogiranim očima pogledala na drugu
stranu mora, ali bez ikakve reakcije. Jedan je počeo plakati i bolno urlikati kad je vidio što ga
čeka s druge strane prevlake, kao da se boji bolnice. I tada se pojavio i posljednji – muškarac
četrdesetih godina, s konjskim repom i crnom kozjom bradicom, noseći lisičine na zglavcima
i gležnjevima. Pratila su ga dva bolničara, držeći ga za lakte i gurajući ga naprijed. Dok se
spuštao niz rampu transportnog vozila, svi su se napeli: stražar je izgledao kao da se
povećao, policajac je snažnije stisnuo pištolj u ruci.
»Znaš tko je to?«
Zapanjeno se okrenula.
Iza nje, na zidu koji je odjeljivao šljunčanu plažu od praznog parkirališta, stajao je
muškarac kasnih tridesetih godina, širokih prsa i čvornatih mišića na rukama. Građom je
sličio na bodybuildera, no ipak je izgledao blijedo i beskrvno. Imao je sunčane naočale, pa
nije mogla vidjeti kamo gleda. Bio je odjeven u crno, s kapuljačom na glavi, u čizmama
zaprljanim blatom.

267
 Ispod kapuljače opazila je obrijanu glavu.
Nije odgovorila, pa se okrenuo k njoj, dajući joj na znanje da čeka odgovor. Kad mu
nije odgovorila, skinuo je sunčane naočale i koraknuo naprijed, a ona je osjetila kako je
obuzima neki čudni, uznemiravajući osjećaj. Privukla je bliže k sebi svoju torbicu, očiti
obrambeni potez. Muškarac je promatrao svaki njezin pokret, premještanje torbice,
pomicanje mišića na njezinoj ruci, promjenu u njezinu disanju. Progutala je knedlu,
pomaknula se na šljunku i osovila na noge.
»Ideš nekamo?«, upita je.
»Da.«
»Nadam se da to nije zbog mene.«
Zagledala se u njega. »Više volim biti sama.«
Preziran izraz pojavio se na njegovu licu, zatim je preko ramena pokazao na pacijenta
s konjskim repom koji se ukrcavao na trajekt. »Onda, znaš li?«
»Što?«
»Tko je taj tip?«
Nije mu htjela okrenuti leđa da bi pogledala pacijenta. No, kad nije dobio odgovor,
kad nije pogledala pacijenta, bijesno ju je pogledao.
»Maca ti je popala jezik?«
Osjetila je nalet panike. Simon je uvijek bio agresivan i okrutan, nazivao je pogrdnim
imenima kako bi je upokorio. Zgrabio bi je i tresao kad nije htjela uzmaknuti. No Simona se
nikad nije plašila. Simon je bio bezdušan, ali je bio glup.
Ovaj je bio drukčiji.
»Pogledaj ga«, rekao je i odmaknuo se od zida, a ona je stekla dojam da mora
pogledati, iako se to što mu je morala okrenuti leđa protivilo svim njezinim instinktima.
Na drugoj strani plaže, unutar ograđenog prostora, pacijent s konjskim repom i
kozjom bradicom samo što nije stigao do ulaza u trajekt.
»Ono je Gary Corrigan.«
Začuvši njegov glas, okrenula se k njemu. Prišao joj je bliže, ne proizvevši nijedan
zvuk na šljunku. Bio je dobro građen, šest do sedam centimetara viši od nje. U glatkim
bijelim rukama držao je sunčane naočale. Promatrao ju je i premještao ih među prstima,
prevrtao, prebacivao između palca i prstenjaka.
Naprijed-natrag, naprijed-natrag.
»Silovatelj iz Richmond Parka«, rekao je.

268
 Bez razmišljanja, okrenula se i pogledala Corrigana, prepoznavši ime iz vijesti. Kad je
shvatila što je učinila, on je već stajao uz nju. Polako se okrenula, srce joj je muklo udaralo
u grudima. Čučnuo je i pogledom prešao po njezinim stopalima, nogama, zatim gore po
grudima i licu.
»Kakvo li prokletog gubljenja vremena«, rekao je, opet pogledavši Corrigana.
»Dovesti ga ovamo skroz iz Londona, držati ga šest tjedana na psihijatriji i onda ga opet
odvesti u London.« Pogledao ju je, opazio njezinu zbunjenost i cinično se nasmiješio. »O,
zar ne znaš? Za dva mjeseca zatvorit će ovu tvoju ludnicu s druge strane. Preskupa je.«
Pogledala je preko prevlake u bolnicu, zatim pacijente koji su sad svi bili ukrcani na
trajekt, potom opet njega. »Nisam...« Ušutjela je. »Ne, to nije...«
»Itekako je moguće!«
Uspravio se, razlika u visini sad je bila još izražajnija. Skrenuo je pogled s nje na
trajekt, zatim joj se nagnuo toliko blizu da je osjetila njegov dah na licu. Osjetila je njegov
miris: smrad plijesni i neoprane odjeće.
»Onaj zamorni doktor s kojim se sastaješ će otići. Ovo će mjesto prepustiti truljenju. I
što ćeš onda? Otpuzati natrag u London?«
»Tko si ti?«
Slegnuo je ramenima. »Zovu me Mlijeko.«
Svrnula je pogled na bolnicu. Zar je to istina? Stvarno se zatvara? Sjetila se da joj je
Garrick prije nekoliko mjeseci rekao da se u bolnici nešto događa, ali joj nije bilo ni nakraj
pameti da se radi o ovome. Zašto joj nije rekao? Možda je mislio da ne bi mogla podnijeti tu
vijest. Možda ni on sam nije znao.
A tada je nešto shvatila.
Okrenula se.
Odjednom je osjetila njegove ruke na zatiljku.
Skamenila se, koža joj se naježila na leđima. Osjetio je njezinu reakciju, njezino
gađenje pa joj je obuhvatio i drugu stranu vrata, zabivši članke prstiju u hrskavicu na grlu.
»Znaš li što se dogodilo tvom dečku?«
Osjetila je njegov dah na uhu.
»Znaš li?«
»Pusti me.«
Stisnuo je još jače. »Jesi li čula što se dogodilo Simonu?«
Prestala se micati, trudila se da ga ne pogleda.
»Shvatit ću to kao ne«, rekao je.

269
 »Što je sa Simonom?«
»Netko mu je u ožujku prerezao vrat.«
»Što?«
»Od uha do uha. Događa se kad se motaš po tuđem teritoriju. A nije mu puno
pomoglo ni to što je bio lajav. Ovdje dolje je mogao postati netko. Gore u Londonu bio je
ravan štakorovu govnu. Ništa. Nula.« Zabio je nokte u njezin vrat, riječi su se raspršile u
sivilu jutra. »Da te pitam nešto, Casey.«
Znao je i njezino ime.
»Znaš li koliko je žena silovao Gary Corrigan?«
Pokušala se osloboditi njegova stiska, izmigoljiti se iz njegovih ruku.
Nokti su joj probili kožu.
Prestala se otimati dok ju je polako privlačio k sebi i onesposobio svaki njezin pokret
poput pauka koji je ispleo mrežu oko svoga plijena. »Nisi odgovorila na moje pitanje«, rekao
je.
Odmahnula je glavom.
»Silovao je deset žena. A znaš li tko ga je ščepao?« Zastao je, ali ovaj put nije čekao
njen odgovor. »Šupak imenom Jim Paige. I znaš zbog čega je zanimljiv taj Jim Paige,
Casey? Bio je najbolji prijatelj Leonarda Franksa, a osim toga...« Ušutio je radi
dramatičnosti. »Čekaj, nadam se da ovo nije previše informacija za tebe. Čula si za Leonarda
Franksa, je li tako?«
I drugi je put odmahnula glavom.
»Sigurna si?«
»Naravno da sam sigurna.«
»Čudno, jer je izgleda tvoj mrtvi dečko prilično dobro poznavao Leonarda. I znaš li o
čemu je trubio prije nego što mu je prerezano grlo? Znaš li što je rekao, Casey?« Privukao
ju je još bliže k sebi, osjetila je njegove usne na uhu. »Rekao je da je sve ono što zna o
Leonardu Franksu zapravo čuo od tebe.«

270
 57.

Krenuo sam u Plymouth, ostavio BMW na parkiralištu i osamsto metara

dalje, u Hertzu, unajmio drugi automobil, mali crni Vauxhall koji će poslužiti svrsi.
BMW je bio na bolnom izdisaju. Stanje mu se još više pogoršalo jer nisam imao
dovoljno vremena pozabaviti se s njim. Što sam više ignorirao probleme koji su se
pojavljivali, to su postajali sve očitiji. Osim toga, postojala je i velika vjerojatnost da
će me negdje na putu iznevjeriti i stati, a dodatna prednost je bila što me nitko neće
tražiti u Vauxhallu.
Ni Reynolds.
Ni Craw.
Prije polaska prebacio sam iz BMW-a ronilačko odijelo, baterijsku svjetiljku i
ruksak. Zasad sam odložio svoj plan o prelaženju prevlake, no samo kratkotrajno.
Oseka je sutra ujutro u šest i sedamnaest. Ovaj put nisam kanio propustiti priliku.
Nakon toga čuo sam se s Taskom. Cure su dobro, rekao je. Kad mi je htio reći
gdje ih je smjestio, prekinuo sam ga. »Zasad ne želim znati«, rekoh. »Tako nitko
neće moći iz mene iscijediti tu informaciju.«
»Rakeru, u kakva si se to govna uvalio?«
»Nije važno.«
»Meni je važno. Curama je važno.«
»Dobro sam, Task. To je najvažnije.«
Rekao sam mu da neko vrijeme neću biti dostupan i da ću ga nazvati za
nekoliko sati. Zatim sam pokušao nazvati Murrayevu. Htio sam je pitati je li joj
poznato ime Casey Bullock. Poulter se sjećao da je Bullockovu dirnuo slučaj Pamele
Welland ili je, u najmanju ruku, znala za njega.
No nije se javljala.
Dok sam slušao zvonjavu, načas mi na um padne uznemiravajuća pomisao:
nekako sam ugrozio Murrayevu. Zatim se brzo sjetim: Crawovoj nisam rekao da
sam telefonski razgovarao s Murrayevom. Prekinuo sam bez ostavljanja poruke,
isključio mobitel i izvadio SIM-karticu. Reynolds me već jednom zaskočio prateći
moje kretanje uz pomoć mog mobitela.

271
 Neću dopustiti da se to opet dogodi.
Iz grada sam krenuo autocestom A-38 i vozio dvadeset pet kilometara prema
zapadu. Vožnja je tekla sporo kao i na svim drugim cestama u ovom dijelu zemlje,
tako da se opet počelo mračiti dok sam našao potrebno skretanje na sporednu cestu
koja je vodila na jug prema Keel Pointu: spuštala se noć, nebo je tonulo u mrak,
oblaci nestajali, dan je uzmicao pred pepeljastim sjajem još jedne zimske noći.
Na pola puta prema dolje krenuo sam prečicom na istok prema
Kingsbridgeu. U predgrađu sam našao kuću koja je nekoć pripadala Simonu
Prestonu i Casey Bullock. Mala kuća spojena s drugom na kraju slijepe ulice.
Najveći joj je adut bio lijep vidik. Sa stražnje strane pružao se pogled na prostrana
polja na brežuljcima. Sve ostalo bilo je jednostavno i uredno: pokošeni travnjak,
svježe obojena ulazna vrata, uredan kolni prilaz s parkiranim Fordom srednje klase.
Zastanem tamo ne gaseći motor i sve dobro osmotrim, pitajući se kako je ovo
mjesto izgledalo kad je ovdje živio Preston. Pretpostavio sam da je izgledalo mnogo
neurednije i otrcanije.
Odražavalo je čovjeka koji je tu živio.
U susjednoj kući živio je Andrew Stricker s kojim je Murrayeva telefonski
razgovarala. Na prilazu nikakvih automobila, unutra nikakvih svjetala. Pitao sam
se bi li se isplatilo vratiti, da osobno razgovaram s njim. No to je moglo pričekati.
Nisam htio stati. Ne sad.
Svjetla su okruživala estuarij kad sam ušao u grad, parkirao i uputio dolje na
kej. Kafić još uvijek bješe otvoren, muškarac je brisao vanjske stolove koji proteklih
mjesec dana teško da su bili popunjeni. Kroz staklo sam vidio da je gotovo prazan,
što mi je sasvim odgovaralo. Pokraj šanka nalazila su se tri iMacka. Iznad njih je
pisalo: BESPLATAN BEŽIČNI INTERNET uz svaki kupljeni obrok. Na Internet sam
mogao i preko mobitela, ali što ga manje budem koristio, to će Crawovoj i
Reynoldsu biti teže pronaći me. Osim toga, bio sam gladan.
»Dokad ste otvoreni?«, upitah momka.
»Do sedam, druškane.«
Pogledam na sat. Šest i petnaest. Imam dovoljno vremena.
Naručio sam sendvič, malo krumpirića i kavu te od žene koja je posluživala
za šankom dobio pristupnu šifru. Odabrao sam Mac koji je bio najdalje od ulaza,
sjeo, logirao se i otišao na Google.
Upisao sam: »Casey Bullock«.

272
 Dobio sam šarolike rezultate: većinom profile žena iz drugih zemalja na
Facebooku. Na kraju prve stranice nalazio se račun na Twitteru s adresom u Devonu,
ali kad sam otišao na tu stranicu bila je prazna: prazno mjesto za sličicu na profilu
na kojem ništa nije pisalo i na koji se nitko nije javio.
Kliknuo sam na narednu stranicu rezultata.
Našao sam je negdje na polovici stranice.
Mala priča u lokalnim novinama od 26. rujna 2011.
Na vrhu je bila fotografija žene. Na njezin trideseti rođendan. Stajala je ispred
srebrnog balona u obliku srca s napisanom brojkom »30«, u jednoj ruci držala
njegovu uzicu, drugu je naslonila na naslon stolice. Smiješila se. Nikakve naznake
koje godine je slika snimljena, pa sam se usredotočio na nju.
Posjedovala je neku neprimjetnu ljepotu, gotovo tužnu, iako se smiješila
fotoaparatu. Kestenjasta kosa padala joj je na ramena, ali se lice jasno vidjelo.
Prerano ostarjelo lice, oči plave poput blijedog neba, bore i ispijeni obrazi. Počnem
čitati priču.
Tri reda i stisnulo mi se srce.
Našao sam je.
Ali sam zakasnio dvije godine.

NESTALA MJEŠTANKA

Pod okolnostima koje devonska i cornwallska policija naziva »sumnjivim«,

nestala je žena iz Kingsbridgea. Tridesetšestogodišnja Casey Bullock nestala je prije
48 sati u »veoma neobičnim« okolnostima, kako je izjavila policija. Gospođica
Bullock, vanjska pacijentica psihijatrijske bolnice Bethlehem, posljednji je put viđena
kako razgovara s nekim muškarcem na plaži Keel Point.
Glasnogovornik policije odlučno je opovrgnuo povezanost njezina liječenja i
nestanka: »Prema riječima njezina liječnika, gospođica Bullock je bila zdrava,
veoma lucidna i potpuno svjesna svojih djela. Godinama se liječila u psihijatrijskoj
bolnici i bila je u veoma dobrom stanju prije nestanka. Njezino liječenje trenutno
nije predmet istrage. Ipak ćemo rado razgovarati s onima koji su je vidjeli nedugo
prije nestanka 23. rujna, posebno s muškarcem kasnih tridesetih godina i obrijane
glave s kojim su je vidjeli kako razgovara na plaži Keel Point.«

273
 Kako je gospođica Bullock jedinica, a njezini su roditelji davno umrli, policija
je potražila pomoć njezinog bivšeg muža, Roberta Collinsona. Nadaju se da će im
pružiti neke osobne podatke koji bi mogli pomoći u istrazi. Njihov dvogodišnji sin
Lucas umro je u tragičnoj nesreći, utopivši se 1999. u londonskom parku. Gospodin
Collins nam je u razgovoru rekao da je upravo to bio razlog njihova razvoda.
»Uvijek sam nastojao ostati u kontaktu s Casey, čak i nakon razvoda«, rekao je, »ali
ona se sve više povlačila u sebe. Ne mogu vam reći koliko je prošlo otkako smo
posljednji put razgovarali. Ipak, učinit ću sve što mogu da pomognem policiji, iako
iskreno sumnjam da je to sada ona ista Casey koju sam poznavao.«
Glasnogovornik psihijatrijske bolnice Bethlehem izjavio je da u potpunosti
surađuju s policijom. Zbog gomilanja troškova i neadekvatne usluge, lokalne vlasti
su u srpnju donijele odluku o zatvaranju bolnice, no kontroverzno je što do
posljednjeg tjedna nisu obavijestili osoblje o pojedinostima zatvaranja.

Vratio sam se na Google u trenutku kad su stigli moje jelo i kava, ali odjednom
više nisam osjećao glad. Želudac mi se zavezao u čvor, polako me obuzimala tiha
jeza.
Casey Bullock je nestala i nikad se više nije pojavila.
Franks je nestao.
Sve stvari koje su mogle pomoći sastaviti sliku o tome što se dogodilo,
Reynolds ih je, jednu po jednu, likvidirao. Najgore je bilo to što je potpuno
odgovarao policijskom opisu – i po dobi i izgledu, a ipak kao da je bio duh. Čak mu
je i zatvaranje Bethlehema išlo u korist.
A tu je bila i Craw.
U istrazi koju je vodio u slučaju ubojstva dilera, Franks nije htio otkriti
identitet Simona Prestona, što je bila pogrešna odluka iako ju je vjerojatno, po svom
mišljenju, donio iz opravdanih razloga. Iz svega što sam pročitao i čuo, činilo se da
je bio uvjeren da je Reynolds umiješan u Prestonovo ubojstvo, možda je čak on bio
taj koji je držao nož. A ako je to bio razlog njegova otkaza, kao i želja da se
Reynoldsa izvede pred lice pravde, možda je tragao za Bullockovom kako bi više
doznao o Prestonu i njegovoj vezi s Reynoldsom.
Samo što je se Reynolds prvi dočepao.
Ipak, još je uvijek mnogo neodgovorenih pitanja, a jednako je važna i
motivacija Crawove. Zato sam zasad odustao od traženja odgovora i krenuo u
novu potragu – ovaj put upisavši »nestanak Casey Bullock«.

274
 Dobio sam istu priču koju sam upravo pročitao i još nekoliko sličnih,
objavljenih nakon njezina nestanka koje su sam potvrđivale da nikad nije
pronađena. Stvar je bila u tome što Bullockova u dobi od trideset šest godina,
iscrpljena i slomljena psihička bolesnica, nije bila toliko zanimljiva novinama da bi
se više angažirale. Novinama bi bila zanimljiva Pamela Welland: lijepa tinejdžerica
plave kose i plavih očiju iz poštene obitelji srednje klase, djevojka pred kojom je bio
cijeli život.
To je prodavalo novine, ne Casey Bullock.
Vidio sam to već bezbroj puta, događalo se svako toliko. Tjedan dana nakon
njezina nestanka, tjedan dana nakon što su novine u suštini aludirale na činjenicu da
ju je netko oteo, njezino je vrijeme isteklo i priča se raspršila u zraku. Zbog toga
sam osjetio tugu, ali i velik dio krivnje što sam jednom bio dio profesije koja je tako
lako zaboravljala. U tom sam trenutku donio čvrstu odluku.
Tada su je svi napustili.
No sada više neće biti napuštena.

275
 58.

Prije nego što sam izašao iz kafića, provjerio sam poruke. Samo jedna nova.
Od Melanie Craw.

Morao bi me nazvati.
M

Sjedio sam tamo neko vrijeme, zurio u zaslon, pokušavao dokučiti. Očito je
poslala poruku jer me nije mogla dobiti na mobitel. To je vjerojatno značilo da
triangulacijom nije mogla locirati moje pozive otkako smo se zadnji put sastali.
Isključim se s Interneta, u mislima se vratim u prethodnu večer kad sam saznao da
je njezin policijski identifikacijski broj bio na vrhu dosjea o nestanku njezina oca.
Jasno sam se sjećao što mi je na kraju rekla.
Davide, ovako ćeš samo izazvati još više nevolja.
Veći dio razgovora ostao mi je u magli.
Dok sam se pokušavao sjetiti, počelo mi je bubnjati u zatiljku. Kad sam se
okrenuo na stolici i pogledao šank, vidio sam kako žena za njim zuri u moje
šavove.
Ustanem, zahvalim joj i izađem van.
Preko puta kafića, na samom keju, nalazila se telefonska govornica. Vratim se
u tamu. Kiša je pljuštala, oštar vjetar zapuhao je estuarijem. Voda je bila crna,
četvorine svjetla rasute na obje strane, kuće i pivnice načičkane na obalama.
Otprilike šest kilometara nizvodno, rias je prelazio u Engleski kanal.
Na kanalu se nalazio Bethlehem.
Uđem u govornicu, ubacim kovanice u telefon i nazovem broj koji mi je dao
Poulter, broj mobitela Johna Garricka, liječnika koji je nakon Poultera liječio
Bullockovu. Nakon sedmog zvona, poziv se prebaci na govornu poštu: »Zdravo,
ovdje John Garrick. Ostavite poruku i nazvat ću vas.«

276
 »Doktore Garrick, zovem se David Raker. Volio bih razgovarati s vama o
Casey Bullock.« Tu stanem, ostavim svoj broj i prekinem poziv.
Zatim nazovem Crawovu.
Javila se nakon četvrtog zvona.
»Melanie Craw.«
»Na keju u Kingsbridgeu nalazi se kafić Coffee House«, rekoh joj. »Vidimo se
ispred njega za trideset minuta. Dođi sama i nemoj me niti pokušati preveslati.«
»Rakeru?«
Prekinem vezu.

277
 59.

Dvadeset pet minuta kasnije, ugledao sam njezin Mini kako se približava iz
zapadnog dijela grada. Stajao sam na drugoj obali i preko estuarija promatrao
parkiralište i kafić. S tog položaja bilo mi je teško vidjeti je li sama ili nije, ali čim je
stigla na parkiralište, narančasta svjetla osvijetlila su vozilo i tada vidjeh da nitko
nije s njom. Ugasila je motor, pogledala oko sebe i izašla van. Noć je bila hladna,
oblačić daha formirao se iznad njezine glave. Zaključala je auto i obalom krenula ka
kafiću. Sad je bio zatvoren, stolovi i stolice pospremljeni unutra.
Zastala je ispred kafića i ogledala se naokolo. Izvan sezone grad je bio tih i
uspavan. Automobili su uporno prolazili, ali osim njih, nikoga drugoga u blizini.
Nakon nekoliko minuta pogledala je na sat. Još nekoliko minuta nakon toga
izvadila je mobitel pa provjerila i njega. Pitao sam se hoće li nazvati nekoga, no
nakon što joj je mobitel nakratko osvijetlio lice, spremila ga je u džep.
Uključio sam svoj mobitel, pričekao još šezdeset sekundi i nazvao je. Njezin je
mobitel zvonio, trepereći prigušenim bijelim svjetlom u džepu kaputa. Izvadila ga
je i provjerila zaslon. Trenutak kasnije, vidjevši da je ja zovem, ogledala se oko sebe
po parkiralištu, pogledala obalu, preko ceste u mračne izloge trgovina. Napokon je
podigla mobitel i javila se.
»Rakeru?«
»Jesi li sama?«
»Moramo razgovarati.«
»Jesi li sama?«
Pomno sam je promatrao, tražeći bilo kakvu naznaku da nije sama, kakvu
automatsku reakciju kojom bi odala da je netko došao za njom. Neki pogled. Neku
kretnju. No ona je ostala mirno stajati, zagledavši se u četiri metra dug čamac
usidren uz obalu estuarija koji se lagano njihao na vodi.
»Da«, odvrati. »Sama sam.«
»Pogledaj na desnu stranu.« Promatrao sam je kako gleda šetalište, cestu koja
je tekla usporedno s estuarijem. »Otprilike osamsto metara dalje nalazi se
natkriveni prostor s nekoliko klupa. Vidiš li ga?«

278
 »Da«, odvrati.
»Bit ću tamo.«
»Znaš li ti što si...«
Prekinem liniju i uputim se k natkrivenom dijelu.
Bila je to šesterokutna nadstrešnica s trokutastim krovom i pogledom na
estuarij koji se nizvodno širio. Tijekom dana ljudi su ovo mjesto koristili kao
vidikovac.
Ali ne i noću.
Ne usred zime.
Stigla je tri minute kasnije, s izrazom gnjeva i opreza na licu. Zastala je ispred
stuba, pogledala njih, zatim mene i po drugi put nadstrešnicu. Bila je odjevena u
istu onu crnu parku, ruke je držala u džepovima. Kratku kosu začešljala je s lica.
Nosila je crne traperice i crne kožne čizme. Spustila se stubama u nadstrešnicu.
Stajali smo tamo i promatrali jedno drugo dok je kiša lijevala oko nas.
Potom je rekla: »Što se to, dovraga, događa?«
Prođem uz nju i pogledam cestu. Nitko nas nije slijedio. Nitko nas nije
promatrao. Trenutno nije bilo ni automobila.
Bili smo sami.
»Je li ovo kakva sprdačina?«, upitah je.
Nije odmah odgovorila, samo me je promatrala. »Jesi li dobro?«
»Nisam«, odvratih. »Daleko od toga.«
Opet me odmjeri od glave do pete. »Sjećaš li se uopće prošle noći?«
»Sjećam.«
»Čini mi se da imaš prilično gadnu ozljedu glave...«
»Dobro sam.«
»Siguran si?«
»Craw, nemoj mi tu srati...«
»Ne serem, Rakeru. Pokušavam shvatiti koji se to vrag događa. Mislim reći,
pogledaj samo ovo mjesto.« Mahne rukama pokazujući nadstrešnicu. »Stojimo
nasred šetališta na pljusku, na mjestu koje smrdi na bljuvotinu i cugu.«
Po prvi put osjetim malu nesigurnost.
Je li sve ovo samo gluma?
»Zašto si mi lagala?«

279
 »Lagala? O čemu ti to...«
»Znam da si dosje u nestanku oca proslijedila Reynoldsu. Samo ne mogu
skužiti zbog čega. I zato ćeš mi ti to sad reći.«
»Što? Jesi li lud?«
Ne odvratim ništa.
»Zašto bih, dovraga, tom smeću dala bilo što?«
Koraknem ustranu, što dalje od nje. »Reynolds je među svojim stvarima imao
kopiju dosjea. Na vrhu je bio tvoj identifikacijski broj. Čuo sam kako preko jebenog
telefona razgovara s tobom.«
Činilo se da ju je ovo skroz pomelo.
Ništa nije rekla, čas je promatrala mene, čas vodu. Kiša je počela još jače
pljuštati, bubnjajući po krovu nadstrešnice, uznemirujući mirnu površinu vode.
Napokon opet pogleda u mene. »Ne radim s Reynoldsom.«
»Stvarno? Pa kako je onda onaj dosje dospio u njegove ruke? Čarolijom?«
»Sigurno je netko...«
»Što? Iskoristio tvoj identifikacijski broj?«
»Da.«
Zagledam se u nju. »Sinoć sam te pitao je li teško pristupiti bazi podataka i
odgovorila si da jest. Pitao sam te zna li još netko tvoju šifru, i znaš što si mi rekla?«
Zastanem. Pokušavala se sjetiti. »Promijenila si temu.«
»Pa?«
»Pa nisi mi odgovorila.«
»To ne znači da...«
»Lažeš.«
Prostrijeli me pogledom. »Čuješ li ti uopće što govoriš?«
»Poričeš da si mi to rekla?«
»Zašto bih ti lagala?«
»Ne znam. Da, zašto?«
»Ne lažem ti. Ne znam kako se netko dokopao tatinog dosjea, on je strogo
povjerljiv. Nikome nisam dala svoju šifru za logiranje, barem ne namjerno.«
Pokušavao sam uočiti znakove laganja na njezinu licu. Sinoć mi je sve bilo
tako jasno. Način na koji je izgledala. Način na koji je govorila. Sad od toga nije bilo
ni trunka. Bila je neprobojna, hladnokrvna. Ako je i lagala, ja to nisam vidio.

280
 Ili mi uopće nije lagala.
Pogledam oko nadstrešnice: pločnik, stazu koja je vodila duž estuarija,
parkiralište s druge strane. Okrenem se k njoj, a ona me još uvijek promatrala
suženih očiju.
»Sjećaš li se ičega o prošloj noći?«
»Dovoljno.«
Korakne bliže. »U jednom trenutku mislila sam da ćeš se onesvijestiti. Rekao
si da ti je nešto prasnulo u glavi.«
Namrštim se. »Što to pokušavaš...«
»Slušaj me: ma što ti mislio o tome što se događa, kažem ti da se ne događa
ništa. Kad trezveno razmisliš, zar istinski vjeruješ da bih se skompala sa smradom
kakav je Neil Reynolds?«
»Rekla si...«
»Jebe mi se za ono što ti misliš da sam rekla. Znaš li kako si me sinoć u
jednom trenutku nazvao?«
Ušuti.
U glavi mi je brujalo.
»Nazvao si me Derryn.«
Pogledam je. »Nisam.«
»Jesi.«
»Craw, nemoj me zajebavati.«
»Imaš šavove na zatiljku. Sinoć si bio vidljivo nesuvisao. Tvoj auto je izgledao
kao da je dovučen s otpada. Imao si prometnu nesreću...« Zastane. »Rekla sam ti da
bi trebao otići liječniku.«
Protrljam oči, pokušavajući se sjetiti prošle noći.
Zar sam je nazvao Derryn?
Zar sam zbilja bio toliko smućen?
Približi mi se još jedan korak. Na licu joj se odjednom pojavi suosjećanje.
»Zbog toga sam te unajmila«, tiho izjavi.
Isprva me zateče promjena u njezinu glasu, ali mi se nakon toga počne sviđati
ta nježnost. Prvi put večeras, na trenutak je postala posve druga osoba.
»Stalo ti je do tvojih slučajeva«, nastavi.
Rukom mi dodirne lakat.

281
 »Ali ovdje se ne moraš boriti protiv mene. Ja ti nisam neprijatelj, Davide.
Energija koju potratiš na mene falit će ti kad dođe do prave borbe.«
Podignem pogled sa svog lakta na njezino lice. Stajala mi je veoma blizu.
Ispod svježeg mirisa kiše mogao sam osjetiti njezin parfem.
Dugo sam je proučavao.
»Davide?«
Osjetim neobično olakšanje kad joj se na licu pojavi osmijeh. Nisam želio da
me, od svih ljudi na ovome svijetu, baš ona izda. Usprkos našoj prošlosti, usprkos
našim razlikama i sukobima, prema meni je uvijek bila fer.
»Gledaj«, rekoh joj, pokušavajući se ispričati.
»U redu je«, odvrati i odmakne ruku s mog lakta. »Meni je stalo samo do toga
da otkrijem što se dogodilo tati.«
Kimnem i razmislim o svom sljedećem potezu, kadli stane zvoniti moj
mobitel.
Sranje. Zaboravio sam ga isključiti.
Izvadim ga iz džepa i pogledam zaslon.
Skriveni broj.
Htjedoh ga isključiti, zatim stanem. Što ako mi to Garrick uzvraća poziv?
Podignem prst dajući Crawovoj znak da pričeka i izađem van na kišu.
»David Raker«, javim se.
»Ne znam tko ste ni što želite«, reče muški glas jedva čujnim šapatom.
Zvučao je napeto, uplašeno. »Ali dat ću vam jedan savjet, u redu? Zaboravite Casey
Bullock. Za svoje vlastito dobro... jednostavno je zaboravite.«
Čekao sam, čuo njegovo disanje.
»Halo?«, reče nakon nekoliko trenutaka.
Sad je oklijevao i po prvi put shvatim da me ne napada. Nije mi prijetio.
Upozoravao me. Pokušava mi pomoći.
Prestravljen je.
»Halo?«, reče opet.
Povučem se dalje od Crawove da me ne može čuti. »Doktore Garrick?«
Opet oklijevanje, riječi su se formirale i nestajale kao da izgovara rečenice za
koje nije siguran bi li ih trebao izgovoriti. I tada, napokon, bojažljivo reče: »Molim
vas. Molim vas nemojte me ozlijediti. Nisam rekao nikome, kunem se.«

282
 60.

Ušuti, disanje mu postane isprekidano i ubrzano. Pogledam Craw. Sjela je na

jednu klupu, ali je gledala u mom smjeru. Sad na njezinu licu više nije bilo one
nježnosti, one naznake jedne posve druge osobe. Zamijenila ju je žena koju sam
mnogo bolje poznavao. Sumnjičavo me promatrala, zatim je izvadila svoj mobitel i
počela ga provjeravati. Okrenem joj leđa i pogledam niz cestu. Nikakvih vozila.
Nikakvih ljudi.
»Doktore Garrick, htio sam s vama razgovarati o Casey Bullock.«
»Molim vas. Nisam rekao nikome.«
»O čemu govorite?«
»Kunem se Bogom da govorim istinu.«
»Čekajte malo, čekajte malo. Ne znam o čemu govorite, ali smirite se, u
redu?«
Zvučao je kao da će se svaki čas slomiti. No tada začujem kretanje i zvuk
zatvaranja vrata. Kad se opet vratio na liniju, djelovao je sabranije, iako mu je glas
ostao bojažljiv i tih. »Tko ste vi?«, upita.
»Zovem se David Raker. Ja sam istražitelj. Želim razgovarati s vama o Casey
Bullock.«
»Zašto?«
»Pokušavam je naći.«
Stanka. »Vi to ozbiljno?«
»Apsolutno.«
Još jedna, malo dulja stanka, kao da pokušava dokučiti šalim li se. »Casey je
mrtva.«
»Sto posto ste sigurni?«
»Nitko ju nije vidio gotovo dvije godine«, odvrati, »a muškarac koji je radi nje
došao k meni, bio je...« Duga tišina. »Bio je onaj tip koji bi...«
»Koji bi, što?«
»Koji bi je mogao ozlijediti. Koji bi mogao ozlijediti mene.«

283
 Odmah sam znao da govori o Neilu Reynoldsu, zato me nije zanimalo na
koga Garrick misli, već zašto se Reynolds, nakon ubojstva Simona Prestona,
okomio na njegovu bivšu djevojku.
»Taj tip je došao i raspitivao se o Casey?«
Opet oklijevanje. »Ne znam tko ste vi.«
»Razumijem vas, ali...«
»Mogli biste biti bilo tko.«
»Rekao sam vam, pronalazim nestale osobe.«
»A ja sam rekao vama. Casey nije nestala.«
»Ne pokušavam naći Casey.«
To ga je izgleda zapanjilo.
Pogledam Crawovu. Prestala je prčkati po mobitelu i sada je gledala u mene.
Nalazili smo se na suprotnim stranama nadstrešnice, kiša je jače padala, slijevajući
se s krova u oluk. Prođe automobil, njegovi farovi osvijetle čamce na vodi. Rukom
pokrijem mikrofon na mobitelu i približim joj se da me može čuti: »Moram obaviti
par poziva.«
Ne odvrati mi ništa.
»Vidimo se kod tvog automobila.«
I opet me sumnjičavo pogleda, zatim ustane i spremi mobitel u džep.
»Rakeru, ne želim se igrati lovice«, reče.
»Sve ću ti ispričati kad završim.«
Na trenutak zadrži pogled na meni, zatim navuče kapuljaču i uputi se van na
kišu, vraćajući se šetalištem prema središtu mjesta.
Čuo sam kako Garrick nešto govori.
»Oprostite, možete li ponoviti?«
»Ako ne pokušavate pronaći Casey, koga onda tražite?«, zapita.
»Pokušavam naći muškarca koji se zove Leonard Franks.«
Oklijevanje.
»Doktore Garrick?«
»Ja ne... On nije...« Ušuti. Sad je zvučao istinski prestravljeno. »Ne želim imati
ništa s tim.«
»Poznajete li Franksa?«
»Molim vas, ne zovite me više.«

284
 »Doktore Garrick?«
»Ne želim umrijeti.«
»Nećete umrijeti.«
»Niste bili ovdje kad je došao taj čovjek.«
»Mogu vas zaštititi od njega.«
»Ne možete.«
»Mogu.«
»Ne možete.«
Samo su ga sekunde dijelile od toga da prekine liniju. Sinuo mi je jedan drugi
način kojim ću iz njega izmamiti informacije. »Slušajte, namjeravam otkriti što se
dogodilo Leonardu Franksu, bez obzira hoćete li mi pomoći ili ne. To mi je posao.
Ali ako mi ne pomognete, ne mogu vam obećati da se nećete naći u unakrsnoj
vatri.«
Gotovo sam mogao čuti kako je naglo udahnuo zrak.
Bilo mi je teško izreći naredne riječi: »Izložit ćete se opasnosti ako prekinete
liniju. Pružite li mi kakve informacije, mogu se pobrinuti da budete na sigurnom.«
Osjetim uznemirenost u želucu – nisam htio njegovu sigurnost iskoristiti kao
taktiku pregovaranja, no ukoliko je ovo bio jedini način, bio sam spreman odigrati
do kraja.
Na drugoj strani estuarija Craw je već bila u svom autu, motor je radio, svjetla
su bila upaljena. Moj Vauxhall bio je parkiran nešto dalje od nje. Čak i ako ga je
primijetila, nije marila jer je očekivala moj razbijeni BMW.
Garrick još uvijek nije izustio ni riječ, pa pričekam.
»Molim vas«, napokon reče.
Zvučao je kao da je na rubu plača. Kiša je pljuštala, oblijevajući mi lice i
kaput. »Najprije moram utvrditi što se događa, tek nakon toga vam mogu pomoći.«
Tišina s druge strane.
»Doktore Garrick?«
»Bojim se.«
»Znam. Shvaćam vas.«
»Rekao je da će me ubiti ako progovorim.«
»Je li vam taj tip rekao svoje ime?«
Duga tišina. »Kako mogu biti siguran da ne radite s njim?«

285
 »U ovom trenutku ne možete.«
Posprdan smijeh. »Znači, samo vam moram vjerovati na riječ? Svoju
sigurnost, sigurnost svoje žene i tri sina mogu bez brige povjeriti vama?«
»Reći ću vam što je alternativa: nemojte mi pomoći i ja neću naći čovjeka koji
je oteo Casey Bullock, a vi ćete preostali dio života provesti brinući se hoće li netko
oteti vaše dečke čim okrenete leđa.«
U tim beskrajnim trenucima osjetio sam kako pokušava nešto reći, oblikovati
riječi i izustiti ih dok je nastojao odlučiti što je gore: vjerovati čovjeku koji je tvrdio
da mu je saveznik, a s kojim nikad prije nije razgovarao, ili se nastaviti brinuti,
svakoga dana do kraja života hoće li njegova obitelj doći na metu Neila Reynoldsa.
Napokon, gotovo šapatom, reče: »Nisam niti znao da je Casey nestala. Nitko
mi nije javio. Ništa nije objavljeno u novinama. Nikoga nije bilo briga što je
nestala.« Duga napeta tišina, gotovo opipljiva i bolna. »I tako, tjedan dana nakon
nestanka – valjda početkom listopada 2011, nisam siguran, čekao sam da dođe na
uobičajenu seansu. Viđali smo se svaki utorak i srijedu. U to vrijeme nije morala
tako često dolaziti na seanse, ali ih je sama zahtijevala. Željela je da ostane tako. Tog
sam joj dana trebao reći da se bolnica zatvara. Užasavao sam se toga.«
»I, što se dogodilo?«
»Nije došla. Došao je taj muškarac. Nije mi rekao svoje ime.«
»Kako je izgledao?«
Čuo sam kako je progutao knedlu. Još jedan nalet panike dok je prekopavao
po mračnijem kutku sjećanja. »Ne znam... Kasnih tridesetih godina, pretpostavljam.
Visine sto sedamdeset pet ili sto osamdeset, ali široke građe. Krupan. Blijed,
obrijane glave. Nešto na njemu... nešto je izgledalo čudno.«
Definitivno Reynolds.
»Što vas je pitao?«
»Pitao me je o Casey.«
»Što o njoj?«
»Htio je znati o čemu smo razgovarali na našim seansama.«
»I što ste mu rekli?«
»Imao je nož«, reče drhtavim glasom.
»Znači, rekli ste mu sve o čemu ste razgovarali s Casey?«
Bez odgovora. Potom začujem šmrcanje. »Izdao sam je«, reče nejasnim
glasom. »Vjerovala mi je... a ja sam izdao šest godina njezina života.«

286
 Odjednom je počeo tiho šmrcati. Bilo mi ga je žao, ali ga nisam prekidao, dao
sam mu vremena za oplakivanje. Čak i iz ovog kratkog razgovora koji smo vodili,
bilo je očito da mu je Casey Bullock mnogo značila.
Kad se malo sabrao, rekoh: »Što vas je točno pitao taj tip?«
»Htio je saznati njezinu prošlost.«
»Prošlost s bivšim dečkom Simonom?«
Kao da ga je iznenadilo što sam to znao. »Da. Da, to i sve ostalo. O njezinu
braku s Robertom, o smrti njihova sina, o njezinu živčanom slomu, pokušajima
samoubojstva.«
»Jeste li s njom razgovarali o Leonardu Franksu?«
»Jesam.«
»Što vam je rekla o Franksu?«
»Rekla je da se brine zbog njega.«
»Na koji način?«
Po prvi put u pozadini začujem smijeh i shvatim o čemu se radi – Garrickova
djeca.
»Mislim da ga se bojala«, odvrati.
To me zapanji. »Čekajte malo, ona se bojala Franksa?«
»Da.«
Pogledam prijeko u Craw koja je sjedila u automobilu. Mogao sam razaznati
njezino lice osvijetljeno narančastim sjajem uličnih svjetiljaka.
»Zašto ga se bojala?«
»Nikad nije rekla.«
»Nikad vam nije rekla?«
»Nije. Pokušavao sam doznati o čemu se radi, više puta. Znao sam da se u
njezinoj prošlosti dogodilo nešto, jer se to provlačilo kroz sve naše seanse. Četiri
godine živjela je u Londonu i to se moralo dogoditi dok je tamo živjela. Nešto
povezano sa slučajem o kojem je čitala u novinama.«
»O ubojstvu Pamele Welland?«
Stanka. »Otkud znate sve ovo?«
Tišina je bila nabijena sumnjom. Nagađao sam da je u ovom trenutku
posumnjao je li ispravno odlučio.
»Dojmilo je se ubojstvo Pamele Welland?«

287
 Nije odgovorio.
»Doktore Garrick?«
»Jako ju je pogodilo«, reče nakon nekog vremena.
Poulter je rekao potpuno istu stvar. No nijedan od njih dvojice nije uspio
saznati razloge. Sve što sam imao bila je smrt Pamele Welland, Franksa koji je
vodio lov na ubojicu i Casey Bullock – ženu kojoj to ubojstvo nije bila samo
prolazna znatiželja. I sada, sedamnaest godina kasnije, nestale su jedine dvije osobe
koje su mogle znati razlog. Reynolds je sigurno zakopao Bullockovu tamo gdje ju
nitko nikad neće pronaći. A nisam bio siguran što se dogodilo Leonardu Franksu.
Još nisam.
»Je li rekla da joj je Franks prijetio?«
»Nije.«
»A bojala ga se?«
»Rekla je da se ‘brine’ zbog njega. Odabrala je tu riječ.«
»I nikad nije rekla zašto?«
»Nije. Šest godina liječio sam Casey, a prije mene doktor Poulter također
gotovo šest godina i nijedan od nas nije uspio shvatiti zbog čega je bila toliko
opčinjena, ako je to uopće prava riječ, smrću te djevojke. A što se tiče tog Leonarda
Franksa...« Ušuti. Opet začujem smijeh u pozadini. »Djeco, pustite tatu malo na
miru, može?« Još jedna kratka stanka. »Reći ću to ovako: znate li koliko je trebalo
Casey da uopće spomene ime tog muškarca?«
»Franksa? Ne znam. Koliko?«
»Pet godina. To je petsto dvadeset seansi. Petsto dvadeset jednosatnih seansi
prije nego što je smogla hrabrost da uopće spomene njegovo ime.«
»Jeste li to rekli tipu koji je došao k vama?«
Tišina puna kajanja. »Jesam. Rekao je da će ubiti moju obitelj. Izdao sam je,
izdao sam Casey, ali...« Zastane. »Moja obitelj. Jednostavno... jednostavno nisam
mogao podnijeti pomisao...«
... da ćeš živjeti bez njih.
Ovaj put nije šmrcao, ali sam čuo kako je uzdahnuo, pokrio mobitel i po
drugi put rekao djeci da ga puste na miru.
Zatim se opet vrati na liniju.
»Moram ići, gospodine Raker.«
»Je li vam palo na pamet da pozovete policiju?«

288
 »Zbog tog muškarca koji je bio kod mene? Nema šanse.«
»Zašto ne?«
»A što mislite? Nisam želio izvrgnuti opasnosti svoje sinove.«
»Što je s Casey? Prije toga, kad je rekla da se boji Leonarda Franksa? Jeste li
tada, radi njezina dobra, pomislili nazvati policiju?«
»Upravo u tome je problem«, reče. Čuo sam kako mu se u glas opet vratila
nesigurnost, drhtaj straha izobličio je njegove posljednje riječi: »Nisam mogao
nazvati policiju jer je rekla da je policija umiješana.«

289
 61.

Dok sam joj se približavao, Craw je izašla iz auta ostavivši otvorena vrata,
upaljena svjetla i uključene grijače. Stajala je tamo i promatrala me smrknuta lica.
Zadržao sam ravnodušan izraz na licu, iako je u meni sve kiptjelo. Nisam mogao
nazvati policiju jer je rekla da je policija umiješana. Ne znam je li se to odnosilo samo na
Reynoldsa ili na njega i Craw. Možda Paigea. Možda Murrayevu. Možda čak i
Franksa. U ovom trenutku nisam znao kome mogu vjerovati.
»Sve je u redu?«
Pogledam je. »Da, sve je u redu.«
Zadrži pogled na meni kao da je osjetila da to nije istina, zatim se zagleda u
parkiralište. »Nigdje ne vidim tvoj automobil.«
»Ne. Ostavio sam ga pola milje dalje.«
»Da te odvezem do njega?«
»Ne treba, u redu je. Ionako sam već mokar do kože.« Iscijedim nekakav
osmijeh, nadajući se da izgleda uvjerljivo, zatim izvadim kolut s ključevima kolibe.
»Izvoli.«
»Što je to?«
»Ključevi stare kućice mojih roditelja.«
Pogleda ih. »Ti ne ideš?«
»Moram obaviti još nekoliko poziva.«
»Koga moraš zvati?«
Samo uzmi proklete ključeve. »Imam nekoliko tragova koje moram istražiti. Čim
to obavim, nad ćemo se u kući i sve razjasniti.«
»‘Razjasniti’?«
Pogrešan izbor riječi. Opet se zagleda u mene, nepovjerenje se ocrtavalo na
svakom mišiću njezina lica. »Htio sam reći da ću ti ispričati sve što sam saznao pa
ćemo napraviti plan. I to takav zbog kojega neću završiti na hitnom traktu.«
Kimne.
»U redu?«

290
 Pogleda ključeve u mojoj ruci, potom mene. Nakon daljnjih nekoliko
trenutaka, ispruži ruku i uzme ih. »U redu.«
Dao sam joj upute kako će stići do kolibe. Ukoliko ona ili bilo tko drugi
naopačke preokrene to mjesto, ništa neće naći. Sve sam raščistio prije godinu dana
kad sam se selio natrag u London. Sve što mi treba imao sam u automobilu
udaljenom šest metara od mjesta na kojemu je stajala.
»Onda, vidimo se kasnije.«
Opet kimne i pogleda me, a zatim oboje krenemo, svaki u suprotnom smjeru.
Ona se vrati u svoj automobil.
Ja se uputim tamo gdje sigurno neće biti nje.

291
 62.

Dva kilometra dalje od Kingsbridgea našao sam javnu govornicu zaraslu u

travu i napola skrivenu u tami. Parkiram uz nju, ugasim motor i izađem van.
Unutra je smrdjelo na vlagu i pišalinu.
Cesta je bila osamljena, s obiju strana okružena visokom živicom. Kiša je
stala, oblaci se malo razmaknuli, nebo je izgledalo poput probušene rupe u stropu.
Dok sam ubacivao nekoliko novčića u aparat, mjesec je zasjao kroz pukotinu među
oblacima osvijetlivši polja ispod mene i obris onoga što se nalazilo iza njih.
Krševit obris obale.
I s druge strane prevlake, Bethlehem.
Nazovem broj Ewana Taskera i pričekam. Javio se nakon drugog zvona.
Zvučao je sumnjičavo. Nije prepoznao broj.
»Task? Ja sam.«
»Raker?«
»Da. Kako je?«
»Svi su dobro. Kako je kod tebe?«
»Dobro.«
»Želiš li razgovarati s njima?«
»Da, hvala.«
Začujem prigušen razgovor, zatim se javi Annabel.
»Halo?«
»Kako si, dušo?«
»Dobro, valjda.«
»Žao mi je zbog ovoga.«
Najprije ne odvrati ništa, zatim reče: »U redu je.«
»Što radiš?«
»Pokušavam spremiti Oliviu na spavanje.«
»Ona je dobro?«

292
 »Dobro je. Misli da je ovo neka velika pustolovina.«
No nisam morao dalje zapitkivati da bih znao što Annabel misli o ovome.
Vjetar tiho zazviždi nadirući kroz pukotine u staklu i zahrđali krov. U pozadini
začujem smijeh s televizora, kratak trenutak normalne domaće atmosfere. Samo što
je ova bila lažna. Usred noći izvukao sam ih iz kreveta i poslao da se skrivaju tko
zna gdje.
Ovo je sada njihova normalna atmosfera.
To je moja zasluga.
»Jesi li našao čovjeka kojeg tražiš?«, zapita me.
»Nisam. Ne još.«
»Što će se dogoditi kad ga nađeš?«
»Ovisi.«
»O čemu?«
»O tome je li živ ili mrtav.«
Zastane. »A mi?«
»Ti i Liv?«
»Da. Hoćemo li moći kući kad ga nađeš?«
»Takav je plan.«
»I ovo se više neće dogoditi?«
U glasu joj zamijetim mješavinu tuge i frustracije koja bi me pogodila i da nije
bila moja kći.
»Ne«, rekoh. »Neće se ponoviti.«
Nakratko ugledam svoj odraz na staklu.
Još jedna laž.
»Gdje si trenutno?«, upita.
Opet pogledam obalu, sivu mrlju u daljini. Oblaci se opet počnu skupljati,
postupno zaodijevajući sve u tamu. »Nekoliko kilometara dalje od Keel Pointa.«
»Keel Pointa? Oh. Tamo gdje je bolnica.«
»Tako je«, odvratim, pomalo zatečen. Iznenadilo me što zna za bolnicu, iako
nije trebalo: ta odrasla je samo nekoliko kilometara niže niz obalu.
»Nećeš otići prijeko, zar ne?«
Pitala je to kao da se radi o šali.
»Razmišljam o tome.«

293
 »Ozbiljno?«
»Ozbiljno.«
Duga stanka. »Hrabar si.«
»Zašto to govoriš?«
Čekao sam da odgovori, iako sam već znao da to ne može pretočiti u riječi:
nisu jedino ljudi imali uspomene. U svom poslu, u traganju za nestalim osobama,
bio sam na mjestima koja su odjekivala onime što se tamo dogodilo, čak i godinama
nakon što tamo više nije bilo ni žive duše. Nisu to bili duhovi, bilo je to nešto
mnogo stvarnije i snažnije, kao da je prošlost ostavila ožiljak na tim mjestima.
Napokon reče: »Ako stvarno razmišljaš o tome, trebao bi prijeći kod Pari
Rocka.«
»Gdje je to?«
»Još osamsto metara dolje niz obalu. Prelaženje će dulje potrajati, ali zbog
sprudova voda nikad nije preduboka.«
Zastanem, čudeći se otkud ona to zna.
Činilo se da je naslutila moje misli. »Neki moji prijatelji prešli su prijeko
nakon zatvaranja bolnice. Napravili su to iz vica. Ja imam malo više soli u glavi, pa
sam ih samo promatrala s obale.« Pročisti grlo kao da joj je teško uobličiti riječi. »Na
jednoj strani zgrade sve je puno prozora. Masa prozora, svi s pogledom na more.
Sjećam se kako sam promatrala prijatelje tamo i pomislila da ti prozori... izgledali
su kao...«
»Što?«
»Zvučat će ti ludo.«
»U redu je.«
Kratko oklijevanje, zatim: »Izgledali su kao oči. Neki su već bili razbijeni, no
većina je ostala nedirnuta. A kad se mjesec ili svjetla s obale odraze u staklu...
izgleda kao da se unutra kreću ljudi.«
Zagledam se u tamu.
»Samo budi oprezan«, reče.
»Javit ću ti ako me more odnese.«
Kratko se nasmijala. »Ozbiljno, prijeđi kod Pari Rocka. Tamo je lakše. Moraš
samo slijediti putokaz za Brompton Lee.«
»Dobro. Laku...« Ušutim »Čekaj malo, što si rekla?«

294
 »Brompton Lee. Posljednje selo prije Pari Rocka. Tamo su živjeli moji
prijatelji. Oni koji su prešli prijeko.«
»Što je u Brompton Leeu?«
»U njemu? Ne znam na što misliš.«
»Kuće? Trgovine?«
»Da. Ovaj... i pivnica. I poštanski ured.«
Izvadim svoj blok i prelistam bilješke. Ubrzo nađem ono što sam tražio – ono
što je Franks zapisao na komadu papira i letku iz pivnice. Ono što sam našao na
plastičnom privjesku koji sam iskopao iz zemlje u Dartmooru.
BROLE 108.
Rekao sam Annabel da ću je nazvati za par sati i prekinuo. Uključio sam
mobitel, otišao na tražilicu i upisao »Brompton Lee poštanski ured«. Nakon
nekoliko sekundi, na Google Images našao sam sliku. Poštanski ured nalazio se u
sklopu trgovine živežnim namirnicama. Na ploči iznad ulaza tankim je slovima
pisalo: BROMPTON LEE TRGOVINA I POŠTANSKI URED. Do toga je pisao
poštanski broj.
BROLE 577233.
Potražim na Internetu radno vrijeme. Budući da se u trgovini prodavao kruh,
mlijeko i novine, otvarala se u 6 ujutro. Posrećilo mi se – mogao sam ući i malo
razgledati i još uvijek stići do Pari Rocka za oseke narednog jutra.
No nije mi to zapelo za oko. Ispod radnog vremena trgovine, pogledao sam
popis.
Popis svih usluga koje je nudila.
Uključivši sto deset poštanskih pretinaca.

295
 63.

Brompton Lee je mjesto srednje veličine južno od Salcombea, smješteno na

samoj obali. Sastoji se od osamdesetak kuća u cijelom rasponu boja, dviju pivnica,
mesnice, agencije za prodaju nekretnina, čajane i ljekarne. Trgovina se nalazi malo
dalje, negdje na sredini, s nadograđenim dijelom koji je služio kao ulaz. Cesta A
kategorije, koja je vodila u mjesto i iz njega, značila je da je to mjesto dobro
povezano sa Salcombeom, Kingsbridgeom, okolnim selima i cijelim područjem
istočno od Avona, što je vjerojatno bio razlog zbog kojeg je poštanski ured preživio
vladine rezove.
U izlogu je izložena različita hrana, reklame za sladoled i razglednice okolnog
kraja. Natpis je potvrdio da se otvara u 6 ujutro. Prošao sam uz nju i našao mjesto
za parkiranje dvjestotinjak metara dalje. Čim sam ugasio motor i isključio svjetla,
sve je utonulo u mrak. Osim ritmičkog udaranja valova o obalu dvadeset pet
metara niže, sve što sam vidio bile su četvorine svjetla s prozora koje su visjele u
tami.
Izađem van u hladnu noć i krenem dalje do ugibališta gdje je u gustom
bršljanu bio izrezan prolaz. Kroz njega ugledam nejasne obrise čamaca kako polako
plove kanalom, kilometrima daleko na pučini. Ništa drugo nisam uspio razaznati.
No znao sam da je tamo bolnica.
Duh ostavljen u vodi.



Namjestio sam budilicu na pet i četrdeset pet. Čim je počela zvoniti, odgrnuo
sam rezervni kaput koji mi je poslužio kao pokrivač i posjeo se na stražnjem
sjedalu. Mogla je lako biti i ponoć. Sunce neće izaći prije osam sati, pa na nebu nije
bilo ni najmanje natruhe svjetla. I bilo je hladno kao u grobnici. Najprije sam se
prebacio na prednje sjedalo, upalio motor i uključio grijanje na maksimum.
Deset minuta kasnije, zagrijan i budan, zaključao sam auto i pješke se uputio
u mjesto, nastojeći da što manje ljudi primijeti moj dolazak. Svjetla iznad trgovine

296
već su svijetlila, na razdaljini od dvanaest metara od ulaza ugledao sam sjedokosu
ženu šezdesetih godina kako stoji uz izlog i okreće natpis Otvoreno/Zatvoreno.
Tama je prikrila moj dolazak, tako da sam stigao na ulaz prije nego što je shvatila
da ima mušteriju.
Trgovina je bila mala i natrpana policama prepunih proizvoda. Ispred, u
pletenim košarama, nalazilo se svježe voće. Na drugom kraju pult od tamnoga
drva, stalak sa slatkišima i dnevne novine na vrhu, iza toga udubljena niša
promjera otprilike tri metra. Unutra su bile jedine stvari zbog kojih je trgovina
izgledala kao da pripada dvadeset prvom stoljeću: poštanski pretinci od poda do
stropa. Doduše, i tu je bio jedan antikvitet: poštanski sandučići nalazili su se iza
starinskih vrata u stilu kaubojskog saloona.
»‘Jutro«, pozdravi žena.
Nasmiješim joj se. »‘Jutro. Kako ste?«
»Dobro, hvala. Uranili ste.«
Očito je opazila da nisam mještanin – zadržala je pogled na meni malo dulje
od potrebnog. Kretala se polako, malo pogrbljena, zaobljena i pretila, ali veoma
bistra. Kroz staklena klizna vrata iza pulta ugledam muškarca jednake dobi. Njezin
muž. Označavao je nešto na isprintanom popisu. Na zidu do njega ploča puna
kukica. Na njima je visjelo sto deset ključeva, svi na sigurnom iza zaključanog
debelog stakla. Rezervni ključevi poštanskih pretinaca.
Svaki je imao plastični privjesak.
»Samo sam u prolazu«, rekoh.
»Ah. Niste mi poznati.«
»Bio sam već nekoliko puta.«
Namršti se. »Oh, da.«
»Vaš muž mi je pomogao s mojim poštanskim pretincem.« Glavom pokažem
na nišu. »Žena i ja smo se tek uselili u kuću s druge strane East Prawlea.«
»Oh, da«, opet reče. Bilo je očito da me nije prepoznala, ali se pretvarala da
me se sjeća.
»Dobro, bolje da nastavim.«
»Da, naravno«, reče, pokazavši rukom na nišu. »Trebate li još nešto? U
međuvremenu vam mogu donijeti namirnice.«
Morao sam je zaposliti dok razgledam ovo mjesto, ali za mlijeko i kruh neće
joj trebati više od minute. Prekopam po džepovima jakne: plastični privjesak, blok,
mobitel.

297
 I pribor za obijanje brava.
»To bi bilo sjajno«, rekoh. »Hvala vam.«
Rekoh joj što mi treba i ostavim je, krenuvši najkraćim putem do vrata
saloona. Došavši na drugu stranu, pričekam da se umire, izvadim mobitel i utipkam
broj trgovine. Pogledam kroz vrata – žena je već bila kod hladnjaka.
»Koliko mlijeka želite?«, upita me, bez da me pogleda.
»Samo litru, hvala.«
Pogledam sandučiće. Standardne veličine, svi crveni, numerirani od 1 do 110,
ugrađeni u tri zida.
Broj 108 nalazio se s desne strane, u najnižem redu.
Pogledam svoj mobitel, nazovem broj trgovine i vratim mobitel u džep.
Negdje izvan niše začujem zvonjavu telefona, zatim korake. Ne ženine, već korake
njezina muža. Spustim se na koljena ispred brave čim je prvi put rekao halo. Kad je
to rekao i drugi put, ja sam već umetnuo potezni odvijač i šiljastom iglom pokušao
pritisnuti čepiće u bravi.
Muškarac odloži slušalicu.
U mom džepu mobitel je i dalje tiho nazivao.
»Crni ili bijeli?«, dovikne žena.
»Crni«, odvratim, premjestivši malo potezni odvijač i osjetivši čepiće na igli.
Pogledam kroz rebrenice salunskih vrata i ugledam je nad pletenim košarama kako
odabire tri jabuke koje sam zatražio. Usmjerim pažnju na sandučić i pokušam raditi
brže, ali svaki pogrešan potez i sve će se resetirati – a onda ću morati sve ispočetka.
Odjednom u niši začujem korake i zvuk otvaranja kliznih vrata. Sad je i muž
ušao u prednji dio trgovine.
Smirim ruku i na trenutak zatvorim oči, pokušavajući se usredotočiti na ono
što osjećam pod rukom, ne na ono što vidim. Dok sam polako izvlačio iglu, čuo
sam kako njih dvoje razgovaraju – žena je objašnjavala mužu što radi i gdje sam ja –
a zatim otvorim oči i opazim da muž nagnute glave i namrštena izraza gleda u
mom smjeru. Ponovila mu je ono što sam joj rekao: da mi je jednom pomogao
otvoriti sandučić.
Samo što me se on nije sjećao.
Jer je sve bila laž.
Otišao je iza pulta i krenuo prema meni.
Prokletstvo.

298
 Zatomivši nagon da izvučem iglu, priberem se i opet pomaknem potezni
odvijač. Tek neznatno pomicanje, no dovoljno da osjetim čepiće brave pod iglom.
Brava se lagano zakrene slijeva udesno.
Daj.
Muž je bio dva metra od mene.
Daj, daj.
Zvuk biranja broja u mom džepu prešao je u stalno zavijanje završenog
poziva. Pogledam kroz rebrenice vrata.
Metar i pol.
Ostao je još jedan čepić.
Dok sam polako izvlačio iglu, ugledam muškarca tik ispred vrata. Zatim
njegovo tjeme.
Neću dospjeti.
Sranje, sranje, sra...
Vrata sandučića odvoje se od okvira.
Istog časa ubacim iglu i odvijač u džep s druge strane, otvorim sandučić i
pogledam preko salunskih vrata.
Njegova glava izroni iznad njih.
Ljubazno se smiješio. »Zdravo. Kako ste?«
Trudio sam se izgledati nonšalantno. Neprimjetno tutnem ruku u džep i
ugasim mobitel. »Dobro sam, hvala. Drago mi je što vas opet vidim.«
Kimne i dalje se ljubazno smiješeći.
Nije me se sjećao, no pretvarao se da se sjeća. Držeći ruku još uvijek u džepu,
uključim mobitel, znajući da će nazvati posljednji birani broj. Telefon u trgovini
opet počne zvoniti.
Muž pogleda na pult, zatim mene i zakoluta očima. »Oprostite. Začas se
vraćam.«
Rekoh mu da je sve u redu i pričekam da ode. Čim se dovoljno udaljio, opet
se posvetim sandučiću.
Unutra je bila tridesetak centimetara duga putna torba.
Telefon u trgovini prestane zvoniti čim se muž javio. Začujem njegov glas iza
zida niše i njegov odjek s mog mobitela. Kad se nitko nije javio, iživcirano i
frustrirano upita tko zove.
Izvučem torbu i prebacim je preko ramena.

299
Vrijeme je za polazak.

300
 64.

U automobilu bacim malu putnu torbu i vrećicu s namirnicama na

suvozačevo sjedalo, potom uz pomoć putokaza izađem iz mjesta i krenem prema
Pari Rocku. To je uzak dio kopna koji poput prsta strši u kanal i pokazuje na
prevlaku. Uskom cestom spustim se do pola puta gdje je na prirodnoj zaravni od
škriljevca i kremena napravljeno parkiralište.
Isključim svjetla i jedno vrijeme ostanem samo sjediti u mraku pitajući se što
ću otkriti. Potom stavim baterijsku svjetiljku među zube i otvorim patentni
zatvarač putne torbe.
Bila je puna novca.
Na trenutak sam ošamućenih i uskomešanih misli samo sjedio zureći u torbu,
zatim sam zavukao ruku unutra i izvukao nešto novca.
Bio je složen u svežnjeve od tristo funti, pričvršćen spajalicama za papir.
Počeo sam brojiti i izbrojio dvadeset svežnjeva. Šest tisuća funti.
Ispod novca nalazilo se još nešto.
Mobitel.
Izvadim ga i uključim. Tri godine stara Nokia, bez touchscreena, samo s
dugmetom za odabiranje. Najprije pomislih da su na njemu još uvijek tvorničke
postavke ili da nikad nije korišten. U adresaru nije bilo ničega, nikakvih poruka,
poziva, zabilježenih odlazaka na Internet. No zatim počnem pregledavati
fotografije i videa.
Našao sam nešto.
Samo jedan dvominutni film.
Označim ga i pritisnem tipku play.
Isprva mi je bilo teško razaznati o čemu se radi. Kamera je mutno snimala
slabo osvijetljenu prostoriju u kojoj su se nejasne crno-bijele sjene stapale jedna s
drugom i zatim opet razdvajale. Pogledam vrijeme trajanja.
Prošlo je već petnaest sekundi.
A tada, trenutak kasnije, slika se izoštri.

301
 Snimka nije bila besprijekorna, ali je bila dovoljno dobra, sad se sve moglo
dobro vidjeti: mutne crne sjene bile su mračni krajevi prostorije u kojoj je video
snimljen, bijele sjene s kojima su se stapale crne bio je televizijski program.
Osoba koja je snimala video primaknula se bliže televizoru, slika se izoštrila,
zatim opet zamutila dok je osoba pokušavala fokusirati kameru. Sad se sve jasnije
vidjelo: televizijska emisija snimljena u pivnici krcatoj ljudi. Gurali su se za šankom
pokušavajući naručiti pića, svi stolovi iza bili su zauzeti, mali plesni podij s desne
strane pun plesača. Kamera je očito snimala i zvuk jer sam čuo šuštanje odjeće i
zujanje električne opreme, ali iz emisije se nije čuo nikakav zvuk.
Ton je bio isključen.
Odjednom kamera nespretno zumira lijevi dio ekrana i tada prvi put na
mračnom dijelu televizijskog ekrana ugledam odraz osobe koja je emisiju snimala
mobitelom.
Bio je to Leonard Franks.
Našao sam te.
Držao je mobitel podalje od sebe, lica većinom u mraku, prostorija iza njega
nejasna i neprepoznatljiva. Čuo sam kako je jednom glasno udahnuo, zatim se
premjesti i nestane u mraku.
Kamera je zumirala glumca za šankom, s jednom rukom na šanku, dok je u
drugoj držao bocu piva. Razgovarao je s nekim. Franks je opet zumirao mobitelom,
ovaj put malo pažljivije, i tada ugledam i glumicu.
I tada shvatim nešto.
Ovo nije televizijska emisija.
Ovo je snimka nadzorne kamere.
To su Pamela Welland i Paul Viljoen.
Franks se namjestio u bolji položaj i sve se opet izoštrilo. Prizor je bio točno
onakav kako ga je Murrayeva opisala: Viljoen, sve sam mišić, pokušava
impresionirati Pamelu Welland, sitnu plavušu, ljubazna ponašanja, no posve
nezainteresiranu. Franksova se ruka smiri snimajući njih dvoje u razgovoru.
Viljoen opet pokušava nakon odbijanja, približava joj se, stavlja ruku na šank,
gotovo okrznuvši njezinu. Ovaj put se nasmijala nečemu što je rekao i on se
nasmiješi. Ona pogleda na sat. On je nešto upita, ona se naginje k njegovu uhu –
prvi put mu se toliko približila.
No u tom času snimka na televiziji se počne kvariti.

302
 Na ekranu se pojave smetnje, slika postane mutna. Franks se malo približi, ali
bez uspjeha. Kad se Viljoen opet približio Wellandovoj, na ekranu se pojavi više
crta koje su se pomicale s vrha do dna i tada shvatim da je Franks na mobitel
snimao staru VHS-vrpcu.
Koliko je onda stara ova snimka mobitelom?
Zaustavim film i pogledam datum: Franks je snimio snimku nadzorne
kamere 1. ožujka 2013. Dva dana prije nestanka.
A vrpca koju je snimao bila je mnogo, mnogo starija.
Shvatio sam što to znači: nazvao je Paigea i Murrayevu ne zato što je htio
kopiju snimke, već zato što je želio njezinu bolju kopiju. Bolju od ove koju je imao.
Ali zašto? Što je to vidio u ovom razgovoru između Wellandove i Viljoena? Zbog
čega je toliko puta gledao tu svoju prvotnu snimku, svoju VHS-kopiju, da se toliko
oštetila? Zašto ju je opet snimao četrdeset osam sati prije svog nestanka?
Vratim se Franksovoj snimci i nastavim dalje gledati dok su vodoravne crte
sve više prelazile preko snimke ubojice i žrtve.
Ostalo je još trideset sekundi.
I u tom se razdoblju sve promijenilo.

303
 65.

Franks se približio još više. Sad je stajao ispred same televizije, možda kakvih
šezdesetak ili devedesetak centimetara dalje, no više nije snimao Wellandovu i
Viljoena. Oni su sad bili skroz na lijevom kraju snimke. Umjesto na njih, sad se
usredotočio na prostor s desne strane plesnog podija, gdje su za stolom sjedila četiri
muškarca i pet žena. Izgledali su kao da su stigli ravno s posla: muškarci u
odijelima, žene u haljinama, suknjama i bluzama, kostimima s jaknama i hlačama.
Crte na ekranu postanu još gore, slika je skakala, zastajala, boje su blijedjele i opet
se pojavljivale. Vrpca je često pregledavana. Ali zašto?
Sekundu kasnije, dobio sam odgovor.
Jedna od žena za stolom, okrenuta leđima nadzornoj kameri, ustala je od
stola i krenula prema šanku. Imala je sivu haljinu do koljena i crne štikle.
Odmah sam je prepoznao.
Casey Bullock.
Franks nije htio snimke zbog Pamele Welland.
Nikad ih nije htio zbog nje.
Htio ih je zbog Bullockove.
Na licu joj je još uvijek bio osmijeh, zadržao se od razgovora koji se vodio za
stolom. Vrpca opet zapne, slika se pretvori u smetnje i vodoravne crte.
U tišini snimke s mobitela Franks se opet pomakne i prijeđe prstom po
mikrofonu na Nokii. Zatim zaustavi sliku na ekranu.
Odjednom se pojavi statična slika Bullockove.
Zaustavljanje slike izveo je u pravom trenutku, kao da je točno znao kad to
treba učiniti: dok je prolazila uz Wellandovu i Viljoena, dvije crte uokvirivale su joj
lice i ramena, jedna na vrhu, druga na dnu. Iznad njih troje bio je znak za WC-e.
Krenula je u tom smjeru, ali dok je prolazila uz njih, čak i na ovako lošoj snimci,
vidio sam da su joj privukli pažnju. Djelomično prekriven vodoravnom crtom,
Viljoen je sada držao ruku na nadlaktici Wellandove, ona je gledala njegovu ruku.
Bullockova ih je promatrala.

304
 Imali smo dva svjedoka, jednog iz bara te noći, i oba su rekla da je Pamela razgovarala
s momkom ranih dvadesetih godina, rekla mi je Murrayeva kad sam se s njom i
Paigeom sastao u hotelu. Svjedok iz bara rekao je da se tip očito upucavao Pameli, ali ona
nije izgledala nimalo zainteresirano. Sudeći po načinu na koji je u ovom trenutku
gledala Viljoenovu ruku, Wellandova nije bila nimalo sretna. Casey Bullock je
upravo ovaj trenutak kasnije opisala policiji.
Ona je bila svjedokinja iz bara.
Dok je mobitel snimao njezin krupni plan, negdje na pola puta do WC-a,
začuo se zvuk iz mikrofona mobitela: tihi zvuk, poput prigušenog škripanja.
Vrata koja njiše povjetarac.
Ili stolice u koju je netko sjeo.
Zatim završi video snimljen mobitelom i unutrašnjost automobila opet
preplavi tama. Sjedio sam i pokušavao dokučiti što sam upravo vidio.
Novac.
Snimku Casey Bullock.
Jednim sam dijelom očajnički opet htio nazvati Murrayevu, da mi kaže čega
se sjeća o Casey Bullock, o tome zašto se Franks toliko zanimao za nju – i zašto ga
se Casey toliko bojala. No tada se sjetim nečega što mi je rekao John Garrick.
Casey je rekla da je umiješana policija.
Nisam znao odnosi li se to i na Murrayevu.
Umjesto toga uključim mobitel, otiđem na tražilicu i po drugi put potražim
podatke o ubojstvu Pamele Welland. Proveo sam deset minuta čitajući web-stranice
o stvarnim zločinima, klikao na JPEG-ove naslovnica iz tog vremena i na priče o
ubojstvu. Na istim tim stranicama bio sam i prije četiri dana, kad su mi Paige i
Murrayeva prvi put spomenuli taj slučaj, i jednako kao i tada, nisam našao
bogznašto. Slučaj se dogodio prije internetske ere. No kad sam prvi put
pregledavao stranice, nisam vidio istinu koja je bila među tim redovima – ime
Bullock nije iskrsnulo ni u jednom trenutku, čak ni tijekom suđenja.
Jer su je namjerno isključili iz toga.
Franks je sigurno dogovorio kakvu nagodbu po kojoj se njezino ime nije
smjelo spominjati izvan sudnice. No nije se pojavljivalo ni u policijskom dosjeu iz
toga vremena, čak ni kasnije. Zato je, petnaest godina nakon toga, kad je ubijen
Simon Preston, Franks uskočio i sam vodio istragu. Duboko u sebi znao sam to od
prvog trenutka, no sad sam bio sasvim siguran: to što je istraživao slučaj ubojstva
dilera nije imalo nikakve veze s nedostatkom ljudi. Znao je da bi Prestonovo

305
ubojstvo na kraju dovelo istražitelje do Bullockove. I zato je prekinuo vođenje
slučaja i po drugi put zameo trag do Casey Bullock.
No zbog čega je to učinio?
Zašto se ona toliko bojala Franksa?
Sjedio sam i pokušavao naći odgovore. Nisam uspio dokučiti, pa se okrenem
i pogledam novac, sad opet spremljen u torbu, zatim kroz vjetrobran u tamu.
Čuo sam samo neprekidno ritmičko udaranje valova.

Presvukao sam se u ronilačko odijelo, provjerio imam li baterijsku svjetiljku,

suhu odjeću i piće, zatvorio vodonepropustan ruksak i krenuo dolje na plažu.
Odijelo sam kupio u kompletu s čizmama od neoprena, pa se nisam toliko
smrzavao na jutarnjoj hladnoći.
Na plaži, blagoj pješčanoj uvali dugoj tridesetak metara, urezanoj u liticu koja
se stotinjak metara uzdizala gore prema Brompton Leeu, stanem i provjerim ima li
još koga. Ovdje nije bilo nikakvog prirodnog svjetla pa opet provjerim jesam li sam,
zatim baterijskom svjetiljkom osvijetlim stijenu pred sobom. Blago se spuštala
prema moru, rakovice su bježale u mrak čim bi ih osvijetlila zraka svjetla.
Desetak metara u more sa stijene je vodila glatka kamena staza, ulaštena od
mnogih desetljeća korištenja, pa je na koncu postala prirodni mol. Započinjala je na
pješčanoj plaži, otprilike tri metra dalje, pa se popnem na nju i krenem. Čim sam
prešao kopneni dio, more ispod mene počne klokotati i zapljuskivati. Osjetio sam
njegove hladne kapljice na licu i rukama. Pet minuta kasnije, na samom kraju,
osvijetlim vodu i ocijenim da je duboka nešto više od metra.
Spustim se dolje.
Temperatura vode oduzme mi dah. Iako sam očekivao da će biti hladna, ovo
je svejedno bio šok, pa zastanem na tren da se prilagodim hladnoći i onda nastavim
dalje.
More mi je dosezalo do sredine trbuha, ali je bilo relativno mirno, a i vrijeme
se stišalo. S lijeve strane nebo se rasvijetli, noćnu tminu zamijeni mekani sivi sjaj.
Ovo je prvi nagovještaj zore, još sat i pol do izlaska sunca. Kako se boja neba
promijenila, tako sam bolje vidio oko sebe.
Obris Pari Rocka.
Iznad toga, kuće u Brompton Leeu.
Tada, napokon, ispred sebe u vodi ugledam otočić.

306
ČETVRTI DIO

307
 66.

U šest i četrdeset stigao sam do mola na otočiću Keel Point. Koža mi je bila
skliska od znoja, noge su mi gorjele. Popnem se na mol, on se lagano zaljulja pod
mojom težinom i tada pogledam gore u ono što me čeka. Praskozorje je skrivalo
većinu nedostataka Bethlehema, ali ne sve. Iza dvije sigurnosne ograde – jedne od
drva, podignute nakon zatvaranja i druge izvorne, žičane mreže s bodljikavom
žicom na vrhu – ugledam golemi istočni zid s prozorima o kojima je Annabel
govorila, tri reda po dvadeset prozora.
Siđem s mola i na prilazu cesti skinem ronilačko odijelo te se presvučem u
suhu odjeću i čizme. Odijelo sakrijem u gusto grmlje, preko ramena prebacim
ruksak i krenem gore. Ovako iz blizine, bolnica se odjednom doimala zastrašujuće,
njezina se fasada uzdizala visoko na slabom jutarnjem svjetlu, toliko visoko da joj
nisam mogao vidjeti vrh. Pukotine na fasadi koje sam vidio iz daljine, dok sam
prelazio prevlaku, sada su bile goleme rupe, točkice na prozorima i krovu koje su s
kopna izgledale poput kapljica tinte, sada su izgledale kao razjapljene ralje. Pročelje
je izgledalo poput katedrale prepuštene uspomenama i propadanju, uzdižući se u
trideset metara visok razbijeni zvonik.
Krenem dalje prilaznom cestom.
Zatim stanem.
Začujem zvuk.
Iza drvene, žičana ograda se lagano zaljuljala. Negdje na njezinoj sredini,
prozor jednog jedinog, šest metara visokog stražarskog tornja, čije su ljestve bile
prepiljene napola, služio je kao meta za bacanje kamenja i smeća. Ni vrata tornja
nisu bila zatvorena, podrhtavala su poput plahte na povjetarcu koji je puhao s
kanala. Jesam li to čuo njihov zvuk?
Opet ga začujem.
Uperim svjetiljku u šipražje s obje moje strane, pitajući se nije li u pitanju
kakva životinja. Zvuk je drugi put sasvim sigurno dopro s lijeve strane. Sagnem se i
uperim svjetiljku u lišće i zapletene grane.
Nešto se pomakne.

308
 Spustim se još niže, lice mi je bilo gotovo na tlu. Napregnem oči. Tada
shvatim: što god to bilo, nije u šipražju.
Već s njegove druge strane.
Ustanem i vratim se istim putem natrag, gotovo sve do ruba vode, pa opet
krenem s druge strane šipražja. Na trenutak je svjetiljka osvjetljavala samo dijelove
žbuke rasute po visokoj travi. Kako sam išao naprijed, tako su ptice uzlijetale, a
životinje bježale. Skoro sam uganuo gležanj nabasavši na nevidljivu rupu. Dok sam
usporavao hod, nešto prođe uz sam rub zrake svjetla iz baterije.
Uperim svjetiljku u to.
Napokon sam otkrio odakle dopire zvuk.
Nalazilo se tik uz ogradu, napola prekriveno travom i suhim grmljem. Čim bi
zapuhao povjetarac, lagano se zanjihalo, proizvodeći lagano kuckanje kad bi
udarilo o drvenu ogradu. Pola metra od toga, u drvenoj ogradi bio je ispiljen
četvrtast otvor.
Neravno i nemarno.
Ali ga se svejedno nikad ne bi moglo naći ako ga se ne traži.
Instinktivno pogledam preko ruba ograde u redove prozora na istočnom
zidu. S mjesta na kojem sam stajao mogao sam jasno vidjeti tu stranu zgrade i
njezina okna koja su mijenjala boju kako je zora svitala.
Opet začujem tiho kuckanje.
Kuc.
Kuc.
Pogledam mjesto odakle dopire.
Na svjetlu baterijske svjetiljke, uz otvor u ogradi, stajao je čamac.

309
 67.

Otvor je bio visok otprilike šezdesetak centimetara i jednako toliko širok.

Gurnem ruksak kroz njega na drugu stranu, zatim se provučem i sam, puzeći na
trbuhu. Žičana ograda je od ove bila udaljena šezdeset centimetara, a i na njoj je bio
izrezan otvor. Provučem se i kroz njega i s ugašenom svjetiljkom popnem se još
metar i pol po travnatoj uzvisini. Nađem se na stazi koja je prolazila usporedno uza
zgradu. Bolnica se uzdizala iznad mene kao da je odjednom postala još viša.
Čamac iza mene nastavio je lagano kuckati o drvenu ogradu. Galeb je
zakriještao gore na nebu. Valovi su nastavili oplakivati obalu.
Osim toga, sve je drugo bilo tiho.
Vodio sam se sivim jutarnjim svjetlom. Još nije bilo sedam sati, vani na pučini
danje se svjetlo razlilo po horizontu, šireći se i krvareći. Ako me već dosad nisu
primijetili cijelim putem sve do otvora u ogradi, nisam se zavaravao da me neće i
sada. Sad sam svoj položaj mogao samo privremeno prikriti koristeći se preostalom
tamom.
Krenem oko zgrade do glavnog ulaza.
Uz vrata od hrastovine nalazio se niz prozora, svi odreda s unutarnje strane
zabijeni daskama. Prilazna cesta pretvorila se na kraju u usku stazu kružnog toka
na kojem se trajekt-traktor mogao okrenuti i vratiti natrag. Iznad mene visjeli su
nakrivljeni i razbijeni ostaci vitraja.
Krenem stubama prema ulazu i zatim stanem.
Vrata su bila otvorena.
Ne mnogo, no dovoljno. Tanka crna crta između vrata i dovratka. Stavim
ruku na vrata, lagano ih gurnem i pričekam – htio sam čuti kakav će zvuk
proizvesti. Nisu proizvela ništa, pa ih opet gurnem. Ovaj put su zacvilila poput
ranjenog psa. Na rubovima vrata ugledam tragove dlijeta – oštećeno drvo, davno
skinuta brava.
No opazim još nešto.
Kad su se vrata zaustavila, začuo sam niz kratkih i dobro poznatih škljocaja –
isti onaj zvuk koji sam čuo u Franksovoj kući. Pokraj nogu, ispod vrata ugledam

310
tanku žicu skrivenu mrakom. Na zidu iza nje bila je zalijepljena mala plastična
kutija nalik na toki-voki, s više LED lampica. Još jedan improvizirani alarmni
sustav.
Reynolds.
Ovdje je.
Polako krenem naprijed i ugledam veći dio hodnika: bolnički zeleni zidovi,
bezbrojna vrata kako nestaju dalje u tami, crno-bijele pločice nalik domino
kockama na podu. Srce mi počne jače udarati, prstima jače stisnem baterijsku
svjetiljku, no nakon nekog vremena počeo mi je smetati neugodan miris: pljesniv,
medicinski, odvratan.
Ovdje nije bilo prozora.
Samo vrata.
Najbliža su vodila u prostoriju koja je nekoć vjerojatno bila ravnateljev ured –
prostorija bez prozora, s pisaćim stolom koji nikad nije maknut i tri reda praznih
polica. Na zidovima su nekoć davno bili dijagrami i rasporedi, no sad ih više nije
bilo. Zatvorim vrata, pomaknem se malo naprijed i otvorim naredna: potpuno isti
raspored, samo što su na stropu bili koncentrični krugovi na mjestu gdje je s krova
curila voda.
Nastavim dalje.
Otpali dijelovi žbuke i pločica škripali su pod mojim čizmama. Iza skinutih
slika na zidovima su ostale svijetle četvorine nimalo izblijedjele zelene boje. Tu više
nije bilo ničega, samo električne instalacije bez svjetiljaka i žarulja te zidovi,
raspucani poput suhe kože, s kojih se ljuštila boja.
Što sam ulazio dublje u hodnik, to je postajalo sve mračnije i hladnije. I smrad
raspadanja bivao je sve snažniji. Zgrada se raspadala, trunula, propadala.
Na zavoju hodnika osvrnem se i pogledam put kojim sam došao, uperivši
svjetiljku u tamu. Više nisam mogao vidjeti čak ni ulaz. A tada, kad sam se opet
okrenuo, nešto se pomakne ispred mene, izvan zrake svjetla.
Pričekam, srce mi se popne u grlo.
Nikakvog pokreta.
Nikakvog zvuka.
Jebeš ovo.
Pojačam svjetlo na baterijskoj svjetiljci do maksimuma. Svjetlo se razlije po
cijelom hodniku. Dvanaest metara ispred, hodnik se račvao. Desni dio vodio je u
unutrašnjost bolnice, u zapadno i južno krilo.

311
 Lijevi do stubišta u istočno krilo.
Krenem naprijed. Što sam dublje ulazio, smrad je postajao neugodniji. Vlažan
i kiselkast, zastao mi je u nosu i grlu. Pokušam progutati, tada postane još gore
nego prije. Smrad je postajao sve gori, tama sve gušća, brzo se zatvarajući izvan
zrake svjetiljke, poput tamnih, beskonačnih zastora. Jedva sam uspio razabrati
zidove udaljene metar od mene. Sve izvan zrake svjetiljke izgledalo je kao
neprobojna crna boja.
Kad sam napokon stigao do račvanja hodnika, osjetim uznemirenost –
shvatio sam da sam prebrzo ušao u ovaj labirint. Pomislim na čamac tamo vani, na
alarmni sustav, saznanje da je Reynolds ovdje, da me motri, da me čeka i učini mi
se kao da se atmosfera oko mene promijenila. Počelo je kao nejasan osjećaj prijetnje
koju nisam vidio, uspomene koje je ovo mjesto budilo, kao da su se njegovi duhovi
očešali o moje tijelo. Naćulim uši ne bih li čuo kakav zvuk, kakav nehotičan pokret,
ali ništa. Doslovno, nikakvog zvuka.
Nikakvog kapanja. Nikakvog odjeka.
Na kakvom to mjestu nema nikakvog zvuka?
Odjednom se nešto pomakne.
Podignem svjetiljku i uperim je u istočni hodnik. Opet vrata, sva ista. Isti
zeleni zidovi. Iste crno-bijele pločice na podu.
No na kraju hodnika bio je lift.
Odmah uz njega, stubište.
Sjena se načas pojavi na zidu pokraj stubišta, zatim nestane. Isprva sam
pomislio da je to svjetlo moje svjetiljke jer su se sjene formirale i pomicale kako sam
osvjetljavao hodnik. Zatim više nisam bio toliko siguran.
Želudac mi se zgrči kad sam pomaknuo svjetiljku slijeva udesno.
Sjene na stubištu nisu se promijenile.
S ovog mjesta nisam mogao utjecati na njih.
Ali je mogao netko s gornjeg kata.

312
 68.

Krenem stubištem na kat, držeći svjetiljku uperenu u pod. Po prvi put se

iznad mene prolije sivo svjetlo po raspucanim zidovima i ogradi stubišta. Posvuda
tanak sloj netaknute prašine, žbuke i razbijenog stakla, sve blista pod svjetlom
svjetiljke kao da je prekriveno mrazom.
Na vrhu zastanem i pogledam hodnik. S jedne strane ništa doli tmina,
neprobojna i beskrajna, poput okna rudnika. S druge strane se, nekih četrdesetak
metara, protezao hodnik jednakog rasporeda: odjel za odjelom iza identičnih
staklenih vrata od kojih je većina bila zatvorena.
Većina, ali ne sva.
Neka su bila otvorena, otkrivajući djelomično osvijetljenu unutrašnjost. Vidio
sam obrise kreveta, nekih uspravljenih, nekih izvrnutih na bok, nekih poprečno
postavljenih. Na ulazu jednog odjela stajao je stalak za infuziju, pa se sjetim jednog
sličnog s Reynoldsove fotografije. U drugom je bio prevrnut noćni ormarić. No
nešto se stalno ponavljalo: svaka je prostorija bila na neki način osvijetljena.
Jer su odjeli bili okrenuti prema moru.
Ovo je onaj dio bolnice s mnoštvom prozora.
Uperim svjetiljku u suprotnom smjeru gdje je bilo mračnije. Tu nije bilo
odjela, samo vrata. Kao da je ovaj dio bolnice brže i uočljivije propadao, kao da je
stalni mrak ubrzavao njezino raspadanje.
Uputim se prema odjelima.
Dok sam prolazio uz otvorena vrata, zavirim kroz prozore s pogledom na
prevlaku. Hodnik ispred mene skretao je udesno, na putu je stajala prevrnuta
stolica. Sad začujem i tihi zvižduk vjetra koji je nadirao kroz rupe u zidovima i
prozore bez stakala.
Na skretanju stanem.
Izgledalo mi je kao da se hodnik nakon zavoja nastavlja u beskraj, odjel za
odjelom, vrata do vrata, nerazmrsivi labirint.
Samo što se, negdje na njegovoj sredini, nalazilo još nešto: dvokrilna vrata.
Zajednička prostorija.

313
 Krenem prema njima.
Prostorija je bila velika, dužine oko šest metara. Na lijevoj strani prozor s
pogledom na prevlaku. Staklo nedirnuto, iako se zid iznad njega raspao i otkrio
gole cijevi. Cijela je prostorija bila prekrivena slojem prašine i žbuke, otpale
izolacije i ispalih zidnih pločica.
No svejedno se razlikovala od ostalih prostorija.
Počevši s desne strane prozora, nalazio se niz zidnih slika, jedna do druge,
naslikanih izravno na zidu. Svaka širine otprilike metar dvadeset i visine metar
osamdeset, ispod svake pločica s nazivom slike i imenom umjetnika. Priđem
najbližoj – nizu sivo-plavih pruga koje su izgledale poput prugaste hijene – i
shvatim što je to zapravo: radovi pacijenata. Uz naziv slike i ime pacijenta, pisao je i
odjel.
»Hijena«, Carl H., Istočni odjel C.
Pogledam i druge.
Na zidu nasuprot prozoru, jednu sliku djelomično je skrivao mrak.
Ipak opazim nešto na njoj.
Priđem bliže i podignem svjetiljku.
Prikazivala je dvije padine, jednu s lijeve, drugu s desne strane, kako se, obje
smaragdnozelene, sastaju na sredini. Gore na nebu savršeno okruglo sunce,
njegove zrake spuštaju se u usporednim crtama na nevješto naslikane osobe na
sredini slike, na majku i dijete. Zrake sunca padaju izravno na njih dok se spuštaju
u dolinu.
Koraknem bliže, ne mičući pogled – ne s neba ni sunca niti likova – već s
nečeg četvrtastog i sivog, smještenog na sredini lijeve padine.
Ruševine kolibe kopača kositra.
Pogledam pločicu ispod slike.
»Raj«, Casey B., Istočni odjel A.

314
 69.

Zidna slika prikazivala je isti prizor kao Franksova fotografija: dolinu,

zvonik, kolibu kopača kositra. Spustim se u čučanj, prijeđem prstom po njezinu
imenu i maknem nešto prljavštine. Misli mi se uskomešaju. No prije nego što sam
stigao razmisliti što bi ovo moglo značiti i pokušao dokučiti zašto je Casey naslikala
reprodukciju prizora s Franksove fotografije, primijetim još nešto: ispod slike
nalazio se mali ventilacijski otvor, dužine petnaest i visine osam centimetara.
Njegov poklopac ležao je na podu ispod njega.
U otvoru primijetim kraj konopca.
Ispružim ruku i uhvatim ga.
Protezao se dolje u ventilacijski otvor, ali kad sam ga povukao, ostao je
zategnut. Zavezan je za nešto na drugoj strani. Povučem ga i drugi put, još jače, sve
dok se nije potpuno napeo. A tada zamijetim promjenu težine, pomicanje prema
naprijed, samo što sam shvatio da ne pomičem nešto u otvoru.
Pomicao sam zid.
Cijeli zid krene prema meni. Brzo se odmaknem ustranu, čekajući da se
obruši na mene. Ali nije. Pomicao se bez zapinjanja, kao da je na vodilicama.
Povučem ga skroz do kraja i zatim ugledam da se zaista nalazi na vodilicama: cijeli
zid je bio odrezan, poduprt s druge strane improviziranim metalnim okovom i
postavljen na vodilice tako da se može bez problema pomicati naprijed-natrag. Iza
njega, tamo gdje je trebala zjapiti rupa, nalazio se prostor visine metar i pol i širine
šezdesetak centimetara.
Vodio je u susjednu prostoriju.
Osvijetlim ispred sebe i uđem u prostor iza pomaknutog zida, zatim u
susjednu prostoriju. Potpuno mračnu. Bez prozora. Jedna vrata.
Pokušam ih otvoriti.
Zaključana s druge strane.
Pomaknem svjetiljku zdesna ulijevo i opazim da je nekoć vjerojatno bila neka
vrsta ostave. Police složene u tri reda, sve odreda prazne. Jedna se prevrnula na
najbliži zid. Posvuda prašina, pod zrakom svjetiljke zapleše more sitnih čestica.

315
Smrad vlage i truleži, smrad zatvorene prostorije koja nije prozračena otkako je
bolnica zatvorena. Pogledam vrata – ispod njih nije dopiralo svjetlo.
Nitko nije mogao ući u ovu ostavu.
Osim ako ne bi pronašao ovaj skriveni ulaz.
Krenem dalje unutra. Zrak se promijeni – postane gušći, još teži. Promijenio
se i smrad. Više nije smrdjelo na vlagu i trulež, već na nešto jetko i oporo, slično
izgorjeloj plastici. Zatim začujem i tiho zujanje, ustrajno i ravnomjerno. Osvijetlim
svjetiljkom. Bio je to generator na baterije, otprilike dva metra od mene uza zid.
Zujao je bez prestanka jednolikim zvukom, smrad izgorjelog dopirao je iz njegove
plastične rešetke.
Nešto me okrzne po licu.
Prestravim se i podignem pogled.
Uzica za paljenje svjetla.
Povučem je. Slabo žuto svjetlo obasja prostor oko iza mene, ali nisam skidao
pogled sa stražnjeg zida.
Jer je bio sav prekriven.
Fotografijama. Mapama. Ulaznicama. Računima.
Krenem naprijed i približim se – zauzimali su svaku slobodnu površinu, osim
malog pravokutnika na zidu, točno u sredini, gdje je na nogarima bio postavljen
stol.
Na njemu video player.
A na njemu televizor.
I ispod stola se nalazilo nešto, djelomično skriveno tamom. Izvadim bateriju i
uključim je, usmjerivši svjetlo ispod stola.
Tamo je stajala samo urna.
Na njoj ugravirano ime LUCAS.
Obuzme me čudan osjećaj, kao da sam nabasao na nešto sveto, na spomenik,
na mauzolej, a zatim mi za oko zapne nešto na slici s desne strane.
Nagnem se bliže.
Casey Bullock, najmanje pet godina mlađa nego na fotografiji koju sam vidio
u novinama. Držala je sina. Imao je deset ili jedanaest mjeseci, odjeven u crno-
crvenu zimsku jaknu i traperice. Dječak se smiješio, Bullockova je bila okrenuta k
njemu. Njezin je izraz jasno ocrtavao što osjeća prema njemu, njezine oči duboke,
usne pune, mišići njezina lica, blistavost njezine kože.

316
 Iznad slike nalazila se ulaznica.
Većina teksta na njemu je izblijedjela, ali je netko kemijskom podebljao datum
i tekst.
Sedmi veljače 1998.
Na vrhu je stajao logotip londonskog zoološkog vrta.
Pogledam fotografiju. Odmah mi je bilo jasno gdje su bili Bullockova i njezin
sin – u pozadini ugledam paviljon Casson u londonskom zoološkom vrtu.
Podignem pogled iznad fotografije i ulaznice i ugledam nešto drugo, skriveno u
tami.
Crno-crvenu jaknu koju je dječak imao na fotografiji.
U tom trenutku shvatim kakvo je ovo mjesto. Ovdje ništa nije bilo nasumice
složeno. Svaki okomiti dio zida sadržavao je zbirku međusobno povezanih
predmeta – fotografija, ulaznica i komadića odjeće, ponegdje cijelog komada odjeće
i igračaka, ponegdje samo fotografije, čak i slike.
Ali sve se odnosilo na isti dan ili priliku.
Ulazeći sve dalje, ugledam fotografijama prikazan kalendar prvih dviju
godina dječakova života, iz tjedna u tjedan, od rođenja do dvadeset četiri mjeseca,
od puzanja do trčanja. Tamna kosa s kojom se rodio u drugoj je godini postala
plava. Na jednoj fotografiji u blizini stola začuđeno je zurio u svijeće na
rođendanskoj torti, s vlakom na tračnicama napravljenim od glazure. Odjeća koju
je nosio na slici bila je zakačena za zid do fotografije.
Zastanem pred stolom.
Televizor je bio uključen, kao da ga je netko nedavno koristio. Na ekranu nije
bilo slike, ali kad sam ga dodirnuo, bio je topao. Ispod toga bio je uključen i video.
Vrijeme podešeno na 0:00 polako je žmirkalo, ikona je pokazivala da je vrpca
unutra.
Pritisnem play.
Pojavi se slika.
Snimka nadzorne kamere iz noći kad je ubijena Pamela Welland.
Bila je u groznom stanju, još gorem od one koju sam gledao presnimljenu na
mobitel. Vodoravne crte bez prestanka su se spuštale od vrha do dna, slika je
zastajala, boje su izblijedjele. Nije bilo zvuka, samo pokazivač vremena. Snimka se
odvijala sve do trenutka kad je Casey Bullock ustala od stola i uputila se u WC.
Tada se slika toliko pokvarila da je bilo gotovo nemoguće vidjeti što se događa.
Ekran se zabijeli.

317
 Podignem pogled.
Visoko iznad televizora, na samom vrhu zida, stajala je još jedna slika,
postavljena u tamu, kao da je namjerno skrivena. Na njoj Bullockova sa sinom u
naručju. Dječak star otprilike mjesec dana, odjeven u topli kombinezon, Bullockova
u proljetnoj odjeći, sa šalom i kišnom kabanicom. U pozadini zvonik i koliba
kopača kositra.
Iznad toga prazna posjetnica s Franksovim rukopisom.
Istog časa sjetim se filma u mobitelu koji sam gledao u automobilu prije
dolaska ovamo. Nekoliko trenutaka prije nego što je Franks prestao snimati, čuo
sam škripanje na videu.
Vrata koja miče povjetarac. Ili stolica u koju je netko sjeo.
No nije se radilo o tome.
Sad sam to zasigurno znao.
Nije to bio nikakav povjetarac ni škripa.
To je bilo šmrcanje.
Zato što je na fotografiji uz Bulockovu u Dartmooru stajao mnogo mlađi
Leonard Franks. Jednu je ruku držao na dječakovu tjemenu, drugom fotoaparat
kojim je snimio njih troje zajedno. Smiješio se – u očima su mu se nazirale suze.
Plakao je dok je gledao video Casey Bullock.
Jednako kao što je plakao kad je prvi put vidio njihova novorođenog sina.

318
 KRAJ

Listopad 2012. / Prije četrnaest mjeseci

Casey je izašla iz kuće i pješice se uputila cestom do mjesta gdje je na rubu stijene
stajala telefonska govornica. Tri kilometra zapadno niz obalu vidjela je otok Keel Point kako
strši iz vode. Odavde je bolnica izgledala samo kao mrlja, niz zgrada jedva je bio vidljiv na
sve slabijem svjetlu sumraka. No ona ju je dobro poznavala, čak i jedanaest mjeseci nakon
zatvaranja – poznavala je njezin oblik, raspored, njezine hodnike. Nije ju niti morala vidjeti.
Zastala je kraj govornice i ogledala se naokolo.
Progonjena i opsjednuta, tri je mjeseca spavala u jeftinim hotelima, polupansionima,
hostelima, čak i na ulici, sve dok ovo u siječnju nije napokon postao njezin dom. Deset
mjeseci prije toga malo je jenjao njezin strah, ali ne mnogo. Ovdje je bila prisiljena držati se
nekih ustaljenih navika koje je mrzila, ali je znala da su neophodne. Izlazila je van samo u
sumrak ili u ranu zoru. Nije koristila mobitel. Nikome nije slala poruke. Nikad nikome nije
rekla svoje pravo ime. Njezini susjedi s gornjeg kata, par s jednogodišnjom kćeri, mislili su
da se zove Charlotte. Rekla im je da se tako zove.
Charlotte.
Ili skraćeno, Charlie.
Ipak, s vremenom ju je sve više umaralo ovo skrivanje. Nikad se prije u životu ni od
čega nije skrivala. Suočila se sa svime što joj se dogodilo – Lucasovom smrću, razvodom,
padom u depresiju, Simonom. Nešto od toga je dugo potrajalo. Nešto nije nikad uspjela
prevladati. Ali se nikad ni od čega nije skrivala.
Sve do ovoga.
Pokušavala je ne misliti na to – na to da je ovo sada njezin život – i ubacila dvije
kovanice u aparat. Opet je pogleda naokolo da li ju netko promatra. No selo je bilo mirno.
Istinu govoreći, ovo bi se jedva moglo nazvati selom. Sedam kuća, dvije od njih podijeljene u
dva stana. Nalazilo se petstotinjak metara sjeverno od najbliže autoceste. Ovamo su dolazili
samo oni koji su tu živjeli. Uljeze bi se odmah opazilo.
Upravo zato je odabrala ovo mjesto.

319
 Nazvala je broj koji joj je rečen i opet se zagledala u otok. Sunce je blještalo na
prozorima na istočnoj strani bolnice, neki su bili razbijeni. Golema krem fasada odražavala
je boju zalaska sunca.
Bethlehem je krvario.
Nekoliko trenutaka kasnije, začula je glasovnu poštu. Pričekala je zvučni signal i
rekla: »Srijeda, 3. listopada, 19:15.«
Prekinula je liniju. Jedna kovanica upala je u aparat, druga u za to predviđen dio.
Gurnula je dva prsta i izvadila je. Dovoljno da, ako to želi, još nekoga nazove. Da nazove
Garricka. Da mu kaže da je dobro. Da nije nestala. Da nije mrtva. Da ga nazove samo da
razgovara s nekim tko ju je voljan slušati.
Polako je podigla kovanicu do otvora i držala ruku iznad njega dok je sve u njoj
govorilo da to ne čini: razum joj je govorio da to nije pametno, ali ju je srce vuklo na drugu
stranu.
Usamljena si, rekla je samoj sebi.
Očajno usamljena.
I zato je gurnula kovanicu i nazvala njegov broj. Napamet je znala broj njegova
mobitela. Dao joj ga je nakon nekog vremena i rekao da ga može koristiti samo u hitnom
slučaju.
A tada, kad se veza uspostavila, obuzela ju je panika.
Dok je slušala kako telefon zvoni, pomislila je na poruku koju je morala ostaviti.
Sjetila se kako ju je Reynolds zaskočio na plaži Keel Point. Sjetila se kako mu je nekoliko sati
kasnije pobjegla, kako je preživljavala trinaest mjeseci, a da ju nije uspio pronaći – i
pomislila je na strašan rizik ako razgovora s Garrickom.
Rizik za nju. Rizik za Garricka.
Za njegove sinove.
Čim se javila Garrickova telefonska sekretarica, prekinula je poziv i pogledala selo u
kojem je postala zatočenica.
Bolje zatočenica nego truplo.
Tako joj je rekao Len.
No više nije bila sigurna je li to točno.

Dva dana kasnije, vraćala se kući nakon ostavljene poruke, ušla unutra i zaključala
vrata. Pogledala se u ogledalu u predsoblju: 37-godišnja žena na čijem se licu vidjela svaka
ta godina. Odavno je prestala misliti o sebi kao o privlačnoj ženi, no katkada bi, mjesecima

320
prije nego što se morala skrivati, još uvijek primijetila da je muškarci gledaju, pokušavaju
joj uhvatiti pogled dok je prolazila ulicom. U takvim bi trenucima shvatila da je ipak ostalo
nešto od prošle ljepote.
Jedan dio mladosti.
Boljeg života.
Krenula je u kuhinju. Imala je dva ulaza: jedan iz dnevne sobe, drugi iz hodnika. Stan
je bio mali, no usprkos veličini, usprkos tome što se u njemu osjećala zatočenicom, imao je
lijep raspored. Sviđalo joj se što su sve prostorije povezane. Možda bi joj se svidjelo i cijelo
mjesto da je mogla češće izlaziti. Čak je zavoljela zvukove obitelji s gornjega kata: njihov
smijeh, djevojčičin plač kad bi se naljutila, način na koji ju je majka brzo umirila.
I ona je nekoć to radila, jednom davno. Kad bi pomislila na te trenutke, prepustila bi
se uspomenama. Sjela je u polutamu kuhinje i sjećala se tih trenutaka koji su prošli i koji se
nikad više neće vratiti. One prve vožnje vlakom u London, dok se pripremala za razgovor,
osjećajući nervozu i čvor u želucu. Dan kad su je nazvali kući u Devon i ponudili joj posao.
Lucasa u svom naručju tri godine kasnije, nekoliko sati nakon što je rođen. Okretanja leđa
na trenutak i slušanja njegovih povika upomoć. Sprovoda na kiši, njegova majušnog lijesa
kako nestaje u grobu. A zatim raspada njezina braka, padanja u depresiju – i izvlačenja iz
nje. Katkada se pitala ne bi li bilo lakše da joj se prepustila.
Tada je začula zvuk.
Škljocaj.
Opet je naćulila uši.
Ništa.
Zaobišla je kuhinjski stol i kroz prolaz pogledala u dnevnu sobu. Vidjela je rub
dvosjeda, stolić i na njemu praznu šalicu. U prolazu između dvije prostorije podigla je ruku
i upalila svjetlo.
Dnevna soba je bila prazna.
»Pomislio sam da bih mogao ući.«
Srce joj je skočilo u grlo.
Okrenula se, namjeravajući se vratiti u kuhinju.
Na ulazu između kuhinje i hodnika stajao je Reynolds. Koraknuo je unutra. Ona je
automatski ustuknula, udarivši leđima o zid.
Našao me je, pomislila je.
O, jebi ga. Kakvo sranje. Našao me je.

321
 Koža mu je na slabom svjetlu bila bijela poput krede, kao da je fantom. Smiješio se i
podigao ruku kao da ju želi smiriti.
No djelovalo je posve suprotno.
Ništa na njemu nije djelovalo umirujuće.
»Smiri se«, rekao je.
»Što hoćeš?«
»Mislim da nas dvoje moramo malo porazgovarati.«
»Kako si me našao?«
Prezirno se nasmiješio. »I nije bilo osobito teško. Znao sam da nećeš odoljeti napasti
da nazoveš tog svog prijatelja doktora. Napokon, pa koga drugog još imaš?« Zastao je i
raširio oči. »Prije više od godine dana stavio sam mu prisluškivač u mobitel. On je toliko
okupiran vlastitim svijetom, svojim napuhanim riječima i amaterskom psihologijom da
uopće nije primijetio. I trinaest mjeseci kasnije, razotkrila te je tvoja vlastita slabost. Ti
jednostavno ne voliš biti sama, zar ne, Casey?«
»Što hoćeš?«
»Što hoću?« Napravio je još jedan korak u kuhinju i ispružio ruku do šanka. Stavio je
šaku na njega raširivši prste poput prolivenog ulja. »Nikad nismo završili naš razgovor.
Sjećaš li ga se? Našeg razgovora na plaži u Keel Pointu? Promatrali smo kako ukrcavaju
pacijente na onu sprdačinu od autobusa.«
Ona je samo zurila u njega.
»Sjećaš li se toga?«
Kimnula je.
»Sjećaš li se što sam ti tada rekao? Rekao sam ti da želim razgovarati s tobom na
nekom drugom mjestu, tamo gdje nitko neće vidjeti moje ruke oko tvoga vrata. Zato ćemo se
sada dogovoriti: krenut ću za tobom na vrištinu. I tamo ćemo razgovarati.«
»Odvest ćeš me tamo gore da me ubiješ, da se riješiš mog automobila i svih tragova da
sam ikad postojala.«
Još jedan preziran osmijeh.
Napravio je još nekoliko brzih koraka prema njoj i, prije nego što se uspjela odvojiti od
zida, već je bio pola metra od nje, naginjao se nad nju. Nije ju dodirnuo, nije niti trebao:
zapriječio joj je put u dnevnu sobu i van u hodnik.
»Tog dana si mi uspjela pobjeći. Pretpostavljam da si iskoristila svoju prednost: bolje
od mene poznaješ ove seoske ceste. Ja sam nekako više gradski tip. No čak i tada, kad si mi
pobjegla i kad se nisi vratila kući, pomislio sam: ‘Nije toliko glupa da mi se suprotstavi.

322
Vratit će se ovamo jer zna što će se dogoditi ako se ne vrati.‘ Pa ipak sam dan za danom,
tjedan za tjednom sjedio u svom autu ispred tvoje kuće i čekao da se vratiš. A ti se nisi
vratila.«
Progutala je knedlu. »Ubio bi me.«
»Da«, rekao je smiješeći se. »No tada bih to napravio bezbolno.«
Odjednom se začuje kucanje na vratima.
»Charlie?«, zazvao je prigušeni glas.
Reynolds se nije niti pomaknuo. Stajao je tamo nagnut nad njom, gledajući je u lice.
Okrenula je glavu i pogledala vrata u hodniku.
»To su moji susjedi«, rekla je.
»Charlie?«, opet je zazvao glas.
Opet kucanje na vratima.
»Što hoće?«, prosiktao je Reynolds.
»Petkom navečer uvijek kuhaju varivo.«
»Pa?«
»Pa mi uvijek donesu malo.«
»Charlie?«, ponovio je glas. »Jesi li unutra?«
Reynolds ju je zgrabio za vrat i pričepio uza zid. Prsti su mu bili čvrsti poput metaka.
»Javi se. Riješi ih se.« Jače ju je stisnuo. »Nemoj se zajebavati sa mnom.«
Nije reagirala.
»Čuješ li ti mene?«
Ovaj put je kimnula.
»Ako ih upozoriš, ako vikneš ili pobjegneš, sve ću ih ubiti: njega, nju, njihovu malu. I
to pred tvojim očima.«
Držao ju je još neko vrijeme.
»Jesi li me čula, Casey?«
Opet je kimnula.
Suzio je oči, zatim ju je pustio.
Pohitala je preko kuhinje, srce joj je tuklo kao ludo, želudac se zavezao u čvor, no
oklijevala je pogledavši niz hodnik ulazna vrata. Na njima je vidjela siluetu muškarca s
gornjeg kata.
Anthony.
Dobar momak. Lijep par.

323
 Lijepa obitelj.
Imaju malu djevojčicu, pomislila je. Ne mogu dopustiti da joj Reynolds naudi.
Dok je oklijevala, Anthony je opet pokucao. Reynolds joj je prišao držeći stisnutu
pest. »Javi se«, zarežao je. »I riješi ga se.«
Okrenula se prema vratima.
»Charlie?«, opet je zazvao Anthony.
Krenula je hodnikom.
»Dolazim«, tiho je rekla. U glasu joj se čuo strah, oči su joj se napunile suzama kad je
shvatila da je ovo kraj. Nikad se nije bojala smrti. Ne nakon Lucasa.
No sada se bojala.
I u tim posljednjim trenucima prije nego što će otvoriti vrata, prije nego što će uzeti
hranu od susjeda i zauvijek zatvoriti vanjski svijet, pomislila je kako Len sutra neće dobiti
njezinu poruku.
Kako će shvatiti da nešto nije u redu.
Shvatit će da ju je Reynolds primorao da sve prizna.
I neizbježno je shvatila da je ovo ipak kraj za njih oboje.

324
 70.

Činilo mi se kao da je ovoj prostoriji izraslo korijenje koje me je prikovalo za

pod. Pogledam posjetnicu na kojoj je Franks pisao Bullockovoj koliko mu nedostaje
njihov sin, zatim pogledam fotografiju njih troje – 1997. Franks je imao četrdeset
šest godina, Bullockova jedva dvadeset dvije. Pomislim na njezinog muža, Roberta
Collinsona, i zapitam se je li ikad i na trenutak posumnjao da dječak nije njegov.
Čisto sam sumnjao, jer tada njihov brak sigurno ne bi potrajao još tri godine. Sudeći
prema svemu onome što sam pročitao, razlog njihova razlaza bila je smrt sina.
Samo što taj sin kojeg je dvije godine odgajao kao vlastitog, nije bio njegov.
Bio je Franksov.
Sve je počelo sa slučajem Pamele Welland.
Franks je vodio istragu. Bullockova je bila svjedokinja iz bara. Upoznali su se
igrom sudbine ili čega li već ne, a zatim je to preraslo u nešto ozbiljno. No trudnoća
je morala biti greška. Tada je već bila udana za Collinsona, Franks je već dvadeset
šest godina bio u braku s Ellie, njihova djeca – sin i kći – već su napustila
roditeljsko gnijezdo. Carl je imao dvadeset tri, a Craw dvadeset pet godina.
Bila je starija od Bullockove.
Pomislim na Crawovu, je li išta znala o tajnom životu svoga oca i, ukoliko je
znala, zašto me je uopće zamolila da ga nađem. Osjetio sam bol zbog Ellie. Nije
imala pojma da je posljednjih sedamnaest godina njihova braka izgrađeno na laži,
da se njezin muž nije htio preseliti u Devon jer je volio taj prostrani krajolik, već
zato što je volio drugu ženu.
Htio joj je biti bliže.
Htio je biti bliže uspomenama na svoga sina.
Rekla je da se brine zbog Franksa, rekao mi je Garrick preko telefona. Tim
riječima. No sad sam shvatio: nije se brinula zbog toga što bi Franks mogao učiniti
njoj. Njega se nije bojala. Brinula se zbog njega. Bojala se da će se saznati njihova
tajna. Njega se nije bojala, nikad.
Voljela ga je.

325
 Sad su se otvorila tolika pitanja, jedno za drugim, da sam potpuno zaboravio
na zvukove u prostoriji. Ustrajno zujanje generatora. Tiho zujanje videa i
televizora. Tiho pucketanje žarulje iznad mene.
I još nešto.
Povučem se dalje od zida i pogledam ostavu. Zvuk prestane. Čvršće stisnem
baterijsku svjetiljku, vratim se do lažnog zida, čučnem i provučem se.
Zajednička prostorija je sada bila svjetlija nego prije: sunce je izašlo i
obasjavalo jedini prozor kroz hodnik i prozore s istočne strane. Krenem kroz
uskovitlanu prašinu do dvokrilnih vrata zajedničke prostorije i zavirim unutra. Sve
je mirno na obje strane, s jedne strane hodnika na drugu zapuše povjetarac, ušavši
kroz razbijena okna prozora u unutrašnjost bolnice. S moje lijeve strane nastavljao
se hodnik, jedna vrata u njemu su se otvarala i zatvarala. Šest metara dalje nalazio
se pravi ulaz u ostavu iz koje sam upravo izašao. Kao što sam i očekivao, vrata su
bila zatvorena debelom metalnom pločom, tako da se u ostavu moglo samo kroz
lažni zid.
Polako nastavim dalje, osvrćući se nakon svakih desetak koraka. Prolazio sam
uz identične sobe, neke zatvorene, neke otvorene, neke prazne, neke s namještajem.
Činilo se da se svjetlo mijenja svakim trenutkom, sunce je odasvud dopiralo, kroza
staklo, kroz krovne prozore, kroz pukotine i rupe na zgradi. Preda mnom se pojave
sunčeve zrake koje su se križale poput laserskih, a zatim uđem u drugi hodnik i
uputim se na lijevu stranu, u smjeru južnog rta otoka.
Poznat mi je ovaj dio.
Hodnik je imao prozore na obje strane, svaki prozor sastavljen od dvadeset
zasebnih okna. Zidovi i strop izblijedjeli, boja oljuštena poput zmijskog svlaka. Na
kraju hodnika otvorena vrata s po jednim vitrajem sa svake strane, unutra stalak za
infuziju, zapleten u paučinu.
Reynoldsova fotografija.
Krenem prema otvorenim vratima. Komadići starih pločica i oljuštene boje
prštali su pod mojim čizmama. Na ulazu stanem i pogledam kroz otvor. Klupe koje
sam vidio na Reynoldsovoj fotografiji još su uvijek bile tu, jednako kao i stalak za
infuziju. S desne strane prostorije nalazio se povišen podij s visokim stalkom za
knjigu. Iznad toga okrugli vitraj s prizorom kako Sotona iskušava Krista.
Ovo je bila kapelica.
Stavim ruku na vrata i gurnem ih. Bila su napravljena od debele hrastovine,
slična onima na glavnom ulazu. Vrata se polako otvore i ugledam ostatak

326
prostorije. No kad sam stao razmišljati o razlozima zbog kojih je Reynolds snimio
bolničku kapelu, začujem nešto iza sebe.
Tiho drobljenje.
U trenutku kad sam se htio okrenuti, jedna me ruka ščepa za vrat, druga
prisloni nož na moje grlo.
Bio je toliko oštar da mi je zarezao kožu nad ključnom kosti.
»Da nisi mrdnuo.«
Podignem obje ruke u zrak.
»Došao si mi stvarati probleme?«
Odmahnem glavom, pazeći da ne porežem vrat. No već sam znao tko je,
prepoznao sam mu glas.
To nije bio Reynolds.
Ovaj čovjek je imao londonski naglasak.
Promukli glas starijeg muškarca.
Isti taj glas čuo sam prije, prije svega ovoga što se dogodilo, na kućnom videu
koji je Ellie snimala kad je njezin muž rušio zid u njihovu domu u Dartmooru.
Našao sam Leonarda Franksa.

327
 71.

»Leonarde, ja ti nisam neprijatelj.«

Nož se spusti za centimetar.
Ništa ne reče, ali je rukom još uvijek čvrsto držao moj vrat. No kad sam po
drugi put izgovorio njegovo ime, nastojeći ga izgovoriti još blaže, osjetio sam kako
se nož još malo odmaknuo od moga grla. Trenutak kasnije, gurne me naprijed.
Okrenem se.
Preda mnom je stajao blijedi odraz Leonarda Franksa koga sam vidio na
fotografijama, tek blijeda sjena osobe koja je maljem razvalila zid u kuhinji. Mišića,
koje je zadržao i u šezdesetima, više nije bilo, sad je bio iscrpljen i oronuo starac,
odjeća je visjela na njemu, kože usukane na kostima lica. Srebrnosiva kosa, nekoć
tako pomno podšišana, sada je bila preduga, neuredna i raščupana.
Ovako boležljivo žut i anemičan, izgledao je poput utvare. Čak se i njegovo
nekoć visoko tijelo pogrbilo, kao da je posljednjih devet mjeseci proveo čučeći u
najmračnijem kutu ovog mračnog mjesta. Načas pomislim na ostavu, na prošlost
prikazanu na njezinim zidovima i shvatim da je vjerojatno upravo to radio. No tada
podigne nož i skoro me zareže, čelična odlučnost vrati se na njegovo lice i u tom
trenutku shvatim da je ipak ostalo nešto od one nekadašnje osobe. Još uvijek je bio
spretan.
Još uvijek se znao boriti.
Mogao je preživjeti.
Podignem ruku. »Leonarde, mogu ti pomoći.«
»Koga si doveo ovamo?«
»Nikoga. Došao sam sâm.«
»Ne laži mi, sinko.«
»Istina je.«
Lagano nakrivi glavu, kao da pokušava iz mene izvući pravu istinu, zatim
mahne nožem prema hodniku. »Jesi li uopće pogledao van?«
Namrštim se.

328
 »Idi.«
Mahne nožem, pokazujući mi da ispred njega krenem u hodnik. Učinim kako
je rekao. Kad sam stigao u hodnik u kojem su se nalazili odjeli, okrenem se i
pogledam ga, a on opet samo mahne nožem da skrenem udesno. Cijelo to vrijeme
pokušavao sam smisliti kakav plan. Kako ću mu se približiti a da ne dobijem nož u
rebra. Kako ću ga uvjeriti da mu nisam neprijatelj. Kako ću iz njega izmamiti
odgovore koji su mi trebali.
»Tamo«, reče.
Pokazao je na jednu prostoriju u istočnom krilu. Uđem unutra preko krša na
podu, prođem uz zahrđali okvir kreveta i priđem prozoru koji je gledao na more.
Dolje uz mol nalazio se još jedan čamac.
Sranje.
Netko je došao za mnom.
Okrenem se. »Nisam nikoga...«
No njega više nije bilo.
Brzo izađem iz sobe u hodnik i s lijeve strane ugledam kako se stubištem
spušta u prizemlje.
Proguta ga mrak.
Krenem za njim. »Leonarde, čekaj.«
Preskačući po dvije stube odjednom, otrčim do mjesta gdje se račvao hodnik.
Sunce je slabo dopiralo na ovo mjesto, no dovoljno da ga na sivom svjetlu ugledam
kako odlazi hodnikom prema jugu, prema stražnjem dijelu bolnice. Ovdje je još
uvijek vladala tama, guste tamne sjene zaodjenule su stupove, vrata i prolaze u
različite dijelove ovog labirinta. Ubrzam korak, ne ispuštajući iz vida Franksa koji
je iz mraka izronio na svjetlo, potom opet nestao u tami – i zatim se više nije
pojavio.
Sad sam mogao samo čuti njegove korake.
Prošao sam uz bezbrojna vrata na mjestu gdje je hodnik skretao s istočnog i
zapadnog krila bolnice i nastavljao se dolje prema jugu. Uspio sam još jednom
vidjeti Franksa ispred sebe, zatim je opet nestao. Većinom sam čuo samo odjek
njegovih koraka u tom tunelu prepunom vrata koja su se nastavljala unedogled. Što
sam dalje odlazio, to je tama postajala sve gušća, sivo svjetlo pretvaralo se u crnilo,
zidovi su se zatvarali oko mene. S tamom stigne i smrad truleži i ustajalosti, nalik
na stari papir, zatim nešto mnogo moćnije. Smrad komposta.
Ubrzo sam saznao zašto.

329
 Odjednom je, bez ikakve naznake, opet sve bilo osvijetljeno, hodnik je kroz
dvokrilna staklena vrata točno ispred mene opet dobio boju. Približio sam im se i
vidio da se još uvijek lagano njišu. Franks je prošao kroz njih.
Usporim.
Kroz staklo ugledam staklenik, njegov karakterističan trokutasti oblik u
zapadnom krilu tlocrta Bethlehema. Obasjavalo ga je sunce, osvijetlilo je prazne
cvjetne lonce poslagane u sredini. Između dva reda stajao je stol, do njega pet
stolica naslaganih jedna na drugu. Staklenik je bio dug dvanaest metara, stakleni
strop uzdizao se oko devet metara.
Otvorim vrata. Zastanem.
Ovdje nije bilo nikakvog zvuka. Bez vjetra, bez razbijenih stakala kroz koja bi
mogao prodrijeti. Sve je bilo tiho. A ipak mi se učinilo da iza sebe čujem glas.
Okrenem se i pogledam u tamu.
Ništa.
Opet pogledam kroz staklena vrata i opazim samo jedan put kojim je Franks
mogao otići – niz stubište na suprotnom kraju. Iznad vrata stajao je zahrđali natpis:
SAMO ZA OSOBLJE. Tamo je sigurno kuhinja.
Opet začujem isti zvuk.
Koji je to vrag?
Odmaknem se od vrata i vratim se nekoliko koraka u hodnik, još uvijek
držeći svjetiljku. Nisam je smio uključiti. Ne više. Tako bi Franks znao gdje sam.
I onaj drugi tko je bio ovdje.
Nastavim dalje još šest metara, zatim stanem. Osluhnem. Ništa. Bolnica je bila
toliko tiha da sam čuo samo lagano zujanje u vlastitim ušima.
No tada se opet začuje zvuk.
Glasniji. I bliži.
Glas.
»Davide?«, ponovi. Riječ odjekne sve do mene.
I tada shvatim tko je to: Melanie Craw.

330
 72.

Svjetlo iz staklenika dopre kroz staklo dvokrilnih vrata i na podu ispred

mene ocrta dva duga paralelna četverokuta. Osim njih, preostali dio hodnika ostao
je u neprobojnoj tami.
Čuo sam je prije nego što sam je ugledao.
Ništa nije govorila, nije me zazvala, ali sam čuo njezine korake, ritmičke,
odmjerene i sve glasnije. Tada se pojavi uz sam rub svjetla, točno na vrhu
četverokuta. Zastane – ugledam joj samo stopala, donji dio hlača i polovicu lica. Sve
je ostalo još uvijek bilo u crnom mraku hodnika.
»Zdravo, Davide«, reče.
Pogledam joj ruke. Držala ih je uz bokove, u njima nije bilo oružja. Jednu je
držala ispruženu uz bedro, drugu stisnutu u pest.
»Craw. Koji se to vrag događa?«
Kimne, kao da je očekivala pitanje. Lice joj je bilo bijelo poput krede, kosa
raskuštrana. Izgledala je drukčije, neočekivano neuredno.
Proguta knedlu. »Reynolds je rekao da ćeš biti ovdje.«
Žacne me izdaja. Duboko u sebi iskreno sam se nadao da ona nije dio svega
ovoga, da ne radi s Reynoldsom, već protiv njega. A tada se sjetim što sam vidio
gore u Franksovoj prostoriji: godine tajni, dvostrukog života. Craw je njegova kći.
Imali su iste gene.
Gnjev me zapeče u grlu, riječi izađu iz mojih usta prije nego što sam stigao
razmisliti: »Prokleta lažljivice. Rekla si da ne radiš s njim.«
Trepne. Ne odvrati ništa.
»Gdje je Reynolds?«
Nisam mogao zatomiti gnjev ni prezir koje sam osjećao prema njoj. Iako sam
se pokušavao sabrati, uvjeriti samog sebe da nema nikakvog oružja, ničeg čime bi
me mogla napasti, da se ne moram ljutiti kako bih dobio potrebne odgovore, ipak
se nisam uspio suzdržati. U tom sam je trenutku mrzio zbog svega što je učinila.
Natjerala me je da posumnjam u sebe.
Još gore, zabila mi je nož u leđa.

331
 »Je li Reynolds ovdje?«, procijedim kroza zube.
Priđe korak bliže. Činilo se kao da će progovoriti, kao da se pokušava
prisjetiti. »Prije sat vremena pokrenuo si alarm. No on te slijedi već neko vrijeme.
Prije dva dana stavio je lokator u tvoj mobitel – nakon što si razbio auto.«
Odjednom mi sine spoznaja: jednom sam već zamijenio mobitel, kad sam mu
pobjegao u podzemnoj, ali ga nisam zamijenio i drugi put. Satima nakon što mi je
probušio gumu, nakon što sam se iskobeljao iz bolničkog kreveta sa šavovima na
zatiljku, sve mi je bilo u magli. Nisam pazio. Postao sam aljkav. Više nisam niti
pomislio na ono vrijeme provedeno u Dartmooru. Kad sam se osvijestio i
promatrao kako izlazi iz Franksove kuće, kad sam viđao svoje rane, odspavao i
promijenio automobil. Otada se stalno nešto događalo, pa nisam stigao razmisliti o
tome što je mogao učiniti dok sam ja bio izvan igre.
Mislio sam da sam jako pametan što sam ugasio mobitel, izvadio SIM-karticu
i nazivao što sam mogao manje. A oni su me pratili cijelo vrijeme, od trenutka od
kad sam se osvijestio nakon nesreće. Svaki put kad sam uključio mobitel, imali su
moju lokaciju. Kad sam ga zadnji put koristio u poštanskom uredu, znali su da sam
u Brompton Leeu i pretpostavili da ću prijeći prevlaku. Pokretanje alarma je to
samo dodatno potvrdilo. Reynolds je oduvijek znao da u Bethlehemu postoji tajno
skrovište. Zato je snimio kapelicu i bolnicu izvana, zato je postavio alarm.
Ironija je bila u tome što se sve odvijalo upravo onako kako je predvidio:
čekao je da se približim istini o Franksovu nestanku i sad će se okomiti na mene.
Trebala mu je nova perspektiva. Trebao mu je netko drugi tko će sve otkriti.
Oboje su trebali nekoga drugog.
»Zašto to radiš?«, upitam je.
Nije reagirala. Nije napravila ništa, samo je promrmljala: »Jesi li saznao što
mu se dogodilo?« Glas joj je bio posve bezosjećajan, gotovo robotski. »Jesi li otkrio
što se dogodilo tati?«
Odmahnem glavom. »Šališ se?«
»Moram ga pronaći.«
Po prvi put zamijetim nešto. Ponovno pogledam njezinu neurednu i
zapetljanu kosu, odjeću zaprljanu blatom i na kraju njezino lice. Zar je plakala?
Kao da je pročitala moje misli, u očima joj sijevne gnjev.
»Craw?«
»Ne radim s njim!«, reče brzo.

332
 Na trenutak zaprepašten, instinktivno joj koraknem bliže. No ona se trgne,
ovaj put snažnije i posrćući nestane u tami.
Tada mi se želudac zgrči.
Jer nije bila sama.
Iza nje, skriven u mraku, stajao je Neil Reynolds.

333
 73.

Poput morskog psa kroz površinu vode, iz tame izroni polovica njegova lica:
čelo, oči, obraz, jedna strana vilice. I tako ostane. Stajao je iza Crawove, držeći
uperen pištolj u njezin zatiljak.
Zabadao je cijev pištolja u njezin vrat, uzrokujući joj bol. Kad sam krenuo
prema njoj, podigne ga i uperi u mene.
Bez ikakva oklijevanja.
Ruka mu je bila savršeno mirna.
»Vjerojatno bih trebao razjasniti nešto«, reče. »Ako bilo tko od vas dvoje
zajebe ovu stvar, smjestit ću ti metak u oko. Dakle... želiš li i dalje izigravati heroja,
Davide?«
Podignem obje ruke u zrak.
»I mislio sam.«
Opet uperi pištolj u Crawovu i natjera je naprijed. Kako je sve više izranjao iz
mračnog hodnika, tako mi je izgledao veći no ikada, ali sam opazio i ruksak na
njegovim leđima.
Craw mi se približi, a Reynolds je okrene prema meni tako da mu služi kao
štit. Sad na njezinu licu više nije bilo ničeg drugog osim straha. Nestala je
sabranost, sva trezvenost, svaka tehnika koju je svladala, svaki stoički izraz kojim je
ovladala u Metu, sve je sada bila samo prošlost.
Kad joj niz lice poteku suze, osjetim ubod krivnje.
Reynolds je pogledao mene pa vrata staklenika.
Kad je opet vratio pogled na mene, upita me: »Je li Franks ovdje?«
Ne odgovorim.
Suzio je oči i snažnije zabio pištolj u zatiljak Crawove. Posrnula je naprijed
prema meni i glasno udahnula zrak od boli. No kad sam krenuo naprijed da joj
pomognem, Reynolds ju zgrabi za rame i povuče natrag k sebi. Trenutak kasnije,
opet je držao pištolj na njezinoj glavi.
»Je li Franks ovdje?«, ponovi.

334
 Kimnem.
Njezino se lice promijeni – šok, strah, iznenadna očajnička potreba da ga vidi
vlastitim očima – pa pogleda kroz staklena vrata. I Reynolds nakratko učini isto,
zatim pogleda mene.
»Hajde«, reče Crawovoj, iako je pogledom fiksirao mene.
Što god joj je naredio, ona ga nije poslušala.
Zabio je pištolj u njezinu sljepoočnicu, od čega je zateturala udesno. »Ne
igram se, glupa kučko. Reci točno ono što sam ti rekao.«
Opet me pogleda.
Tada Craw tiho zazove: »Tata?«
»Glasnije.«
»Tata?«, ponovi.
Reynolds je držao pištolj na njezinoj glavi, drugom rukom je polako otvorio
jedno krilo vrata. Kad se krilo otvorilo tridesetak centimetara, gurne je naprijed.
»Opet«, šapne joj. »Glasnije.«
»Tata?«, zazove. Ovaj put njezin glas odjekne sve do visokog stropa
staklenika.
Tišina.
Reynolds je gurne kroz vrata, zatim mi pokaže da je slijedim. Kad smo se
oboje našli ispred njega, korakne unatrag i kimne Crawovoj: »Opet.«
»Tata«, reče Craw. »Tata, ja sam, Mel.«
Pogledam preko u stubište prema kuhinji udaljeno desetak metara. Reynolds
se povukao u hodnik. Nisam ga mogao vidjeti kroz staklena vrata.
Maknuo se s vidika.
»Tata. Molim te, javi se.«
»Što se to događa?«, upitam tihim glasom.
Leđima okrenuta vratima, proguta knedlu i dalje ne skidajući pogled s
kuhinjskih vrata. »Jutros dok sam spavala na tvom jebenom dvosjedu, došao je u
tvoju kuću.« Glas joj je bio napet. »Rakeru, rekao si da ćemo se vidjeti u kući.«
»Mislio sam da radiš s njim.«
»Rekla sam ti da ne radim. Radi se o mom ocu.«

335
 Pokušavao sam dokučiti i raščistiti maglu – njezin identifikacijski broj na
dosjeu o nestaloj osobi, to što me zaboravila nazvati na novi broj, sve sumnje koje
sam gajio prema njoj, no stvari su se prebrzo odvijale.
»Je li tata stvarno ovdje?«
Svrnem pogled s kuhinjskog stubišta na nju, napokon shvativši nešto:
Reynolds me je iskoristio da pronađem Franksa, a sad je koristio Crawovu da ga
izvuče van.
No neće sve završiti samo na tome.
Ovo je tek početak onoga što je Reynolds isplanirao, što god to bilo.
»Rakeru? Je li tata ovdje?«
»Jest«, rekoh, »on je...«
No prije negoli sam završio rečenicu, on se pojavi.
Popeo se stubištem iz kuhinje, držeći nož uz bok. Čuo sam kako je Craw
naglo udahnula ugledavši oca kojeg nije vidjela devet mjeseci, kad je vidjela sjenu
čovjeka kojeg je poznavala cijeli svoj život.
No na polovici prostorije, Leonard Franks pogleda između nas i zastane.
Na licu mu se pojavi panika.
Reynolds je već ušao kroz vrata. Nalazio se tri metra iza nas i držao uperen
pištolj. Stojeći okupan sunčevim svjetlom na sredini staklenika, Franks podigne
ruku, zatim opet nakratko pogleda Crawovu. Kad je Reynolds stao iza nje i uperio
cijev u njezinu glavu, na licu mu se pojavi bijes.
»Pusti je«, reče mu Franks. »Ona nema veze s ovime.«
Držeći i dalje pištolj uperen u njezinu glavu, Reynolds počne skidati ruksak s
leđa. Pusti ga da padne na pod.
Unutra je odzvonilo nešto metalno.
»Leonarde, gurni taj nož prema meni.«
Franks učini kako mu je rekao.
Reynolds ga podigne.
»U redu«, reče, ne mičući pogled s Franksa ni pištolj s Craw. I mene okrzne
pogledom, dajući mi na znanje da je spreman reagirati ukoliko ga pokušam
napasti. »Mislim da je došlo vrijeme da snimimo film.«

336
 74.

»Zovem se Leonard Franks i ovo je moja ispovijed.«

Sjedio je usred staklenika, iscrpljen i izmožden, jedne strane lica prekrivenog
kosom. Sunce ga je obasjavalo poput reflektora. Izgledao je deset godina stariji,
usukan, s pogledom uperenim u pod. Dva metra ispred njega, za kamerom na
tronošcu stajao je Reynolds. Craw je sjedila na stolici kraj njega, ruku zavezanih
ljepljivom trakom iza leđa, zavezanih gležnjeva i usta. Dok je sve promatrala, zrak
je izlazio iz njezinih nosnica.
Reynolds je držao pištolj uperen u njezinu glavu.
Mene je smjestio blizu Franksa, tako da mogu promatrati, ali da ne budem u
fokusu kamere. I meni je napravio isto što i Crawovoj – svezao mi je ruke i noge,
zavezao traku preko usta.
»Počni otpočetka«, reče Reynolds.
Franksa nije svezao. Između njih dvojice ostalo je dovoljno mjesta da
Reynolds, po potrebi, može pucati u njega. Franks ne reče ništa – pogled mu je i
dalje bio prikovan za pod. Reynolds korakne ustranu i stavi pištolj ispod njezine
brade. Sad su iz njezinih nosnica brzo izlazili oblačići pare, kroz zavezana usta
začuo se jecaj – očajnički, prestravljen, strašan. Franks istoga časa podigne pogled.
»Nemoj je ozlijediti«, reče.
»Onda počni s pričom.«
Ovo je bio još jedan razlog zbog kojeg nije vezao Franksa – bez obzira na
ishod, htio je da ovo izgleda kao prava ispovijed, priznanje na koje se Franks sam
odlučio, bez ikakve prisile. Samo što se, dakako, događalo suprotno. Reynolds je
upravo zbog toga doveo Crawovu, da posluži kao mamac.
»Leonarde, zar želiš da je ozlijedim?«, upita Reynolds.
»Ja...« Franks ušuti i pogleda Crawovu. Nešto zablista u njegovim očima.
Namjerava govoriti o Bullockovoj. I tada tiho započne: »Casey i ja smo...«
»Počni s Pamelom Welland«, reče Reynolds.
»Dobro. U redu.« Proguta slinu i kimne. »U prvim danima nakon ubojstva
nismo mogli naći vjerodostojne svjedoke. Nitko nije vidio Paula Viljoena one noći

337
kad je ubijena. Bacio je njezino tijelo u Deptford Creek, ali mu se posrećilo. Nije
ostavio nikakvog traga. Imali smo taksista koji je vidio parkirani auto na mjestu
zločina, ali nije bio sto posto siguran. Imali smo nekoliko tragova, no nijedan nas
nije nikamo doveo.« Podigne pogled s poda i pogleda u kameru, zatim u Craw.
»Ali tada...«
Reynolds ga potakne zabivši jače pištolj ispod njezine brade.
»Ali je tada k nama došla Casey.«
»Koja Casey?«
Reynolds je to već znao. Samo je htio zabilježiti na vrpcu.
»Casey Bullock.«
»Zašto ne kažeš Melanie tko je Casey?«
Franks opet proguta knedlu, kao da mu se zatvara grlo. »Došla je na policiju
otprilike tjedan dana nakon što smo našli Pamelu. Najprije je razgovarala s
Murrayevom, rekla joj je da je vidjela Pamelinu sliku u novinama i prepoznala je,
da je te noći bila u pivnici. Rekla je da ima neke informacije koje bi nam mogle
koristiti. No bila je jako prestrašena.« Zastane, tuga se pojavi na njegovu licu.
»Mislim reći, bila je mlada. Dvadeset jedna godina. Nikad u životu nije otišla iz
Devona, sve dok nije preselila u London. Nikoga nije poznavala.«
»Ali ti si to odmah sredio, zar ne?«
Po prvi put Craw zbunjeno pogleda Reynoldsa, zatim svog oca. Zbog svega
što se dogodilo u posljednjih pola sata, smetnuo sam s uma da Craw nije bila gore
na katu u ostavi. Ona još nije znala očevu tajnu.
»U dvadesetoj godini udala se za Roberta«, promrmlja Franks.
»Glasnije.«
Franks pročisti grlo. »Bio je sedam godina stariji od nje. Ne kažem da ga nije
voljela, već mislim da je više trebala društvo. London joj je to pružio. Robert joj je to
pružio. Jednom mi je rekla da je, dok je odrastala, njezina majka uvijek bila bolesna,
a oca nikad nije bilo kod kuće. Djetinjstvo je provela sama i usamljena.« Ušuti, ne
pogledavši kćer u oči. »Mislila je da će, ukoliko razgovara s policijom, opet ostati
sama. Mislila je da će je kolege s posla izbjegavati, da joj Robert neće pružiti
podršku.«
»Ali je na kraju svejedno progovorila«, reče Reynolds.
Franks kimne i spusti pogled. »Rekao sam Murrayevoj da ću ja razgovarati s
njom. Melanie je bila otprilike iste dobi kao i Casey. Mislio sam da bih joj mogao
pomoći.« Napokon pogleda kćer, zatim odvrati pogled. »Nije htjela doći u postaju,

338
pa sam otišao u njezin stan u kojem je živjela s Robertom i... Ne znam, jednostavno
se dogodilo. Svidjela mi se. Život ju nije ukaljao, ali nije bila glupa. To nikako.
Sjećam se kako sam pomislio: ‘Pametna je. Za deset godina radit će neki izvanredni
posao.’« Stanka. Glas mu se stiša kad se sjetio zbilje. »Valjda u nekom drugom
životu.«
»Ubrzaj malo, Leonarde.«
Još uvijek je gledao u pod.
»Leonarde.«
»Nagovorio sam je...«
»Govori u kameru«, prosikće Reynolds.
Pogleda me, ja pogledam njega, ali mu nisam mogao pomoći, pa pogleda u
kameru. »Nagovorio sam je da nam ispriča sve što je vidjela. I ispričala je. Rekla je
da se te noći zatekla u pivnici pa smo nabavili snimku nadzorne kamere i
usredotočili se na Viljoena. No ona se svejedno bojala. Stalno sam je ohrabrivao i
uvjeravao da će sve biti u redu. Dao sam joj svoj broj, a ona me je stalno nazivala.
Katkada sva u suzama. Tada sam... tada sam je već stvarno zavolio.«
Pogleda Crawovu. Promatrala ga je suznih očiju, no izgledala je sabranije.
Već je znala kamo ovo smjera.
»Nakon što smo optužili Viljoena, shvatila je da će morati svjedočiti na sudu
pa me je i dalje stalno nazivala i govorila koliko se boji. Stalno je govorila da Robert
ne razumije kako se osjeća. Sjeo sam i razgovarao o slučaju s kraljevskim
tužilaštvom te im rekao da ćemo dobiti njezino jasno i vjerodostojno svjedočenje
samo ako njezino ime zatajimo medijima. Imali smo snimljeno Viljoenovo
priznanje, ali su forenzički dokazi, koji su ga povezivali s poprištem zločina, jedva
bili prihvatljivi. Zato je za porotu vjerodostojna svjedokinja poput Casey bila još
važnija.« Proguta knedlu. Jednom. Dvaput. »No nakon što sam sjeo s tužilaštvom i
prisilio ih da zataje njezino ime, nakon što su na to pristali, shvatio sam da to nisam
tražio radi njezina dobra. Tada se već nešto događalo među nama.«
Craw se trgne.
Franks počne kimati, znajući da je sve shvatila. Zagleda se u svoje ruke,
sklopljene na krilu. Dva metra dalje od njega, njegova kći je pogledala u mene,
želeći vidjeti znam li ja. Pokušam progovoriti kroz povez na ustima, ali nisam
uspio pa samo odmahnem glavom. Nisam znao do danas. Kunem se, do danas nisam
znao.
»Zašto ne objasniš što se to ‘događalo’ između vas?«, zapita Reynolds.

339
 Neuobičajeno prazna lica, Franks napokon pogleda kćer. Očekivao sam izraz
isprike, neku vrstu kajanja. No tada shvatim: on se uopće ne kaje.
Ne žali ni zbog čega što se dogodilo.
»Zatrudnjela je«, reče.
Craw jedva da je reagirala. Sjedila je nepomično, bezizražajna lica zureći u
oca. Reynolds je pokraj nje izgledao razočarano. Pogleda nju, pa Franksa, i korakne
naprijed. »S tobom«, doda. »Reci to.«
Franks nastavi gledati u kameru. »Sa mnom.«
Ovo je pogodilo Crawovu. Više puta glasno udahne, trenutak kasnije iz očiju
joj kliznu suze. Ovaj put ju Franks ne pogleda.
»Prvi put sam vidio Lucasa kad je imao mjesec dana«, reče. »Bio je prekrasan.
Mjesecima prije njegova rođenja proživljavao sam različite osjećaje. Paniku. Strah.
Žaljenje. Ljutnju. Bio sam ljut na Casey i ljut na sebe. Nisam mogao ostaviti svoju
ženu i obitelj. Znao sam da će moj život biti gotov ako tajna izađe na vidjelo – ako
se sazna da je moja najvažnija svjedokinja zatrudnjela sa mnom. Dobit ću otkaz.
Kazneno će me goniti. Vjerojatno ću završiti u zatvoru. I zato sam joj rekao da
želim da pobaci.«
Preziran uzdah, najviše prema sebi.
Pogledam Crawovu.
Zatvorila je oči.
»Ali Casey to nije htjela učiniti. Nikad to ne bi učinila. Željela je dijete. Rekla
mi je da shvaća razloge zbog kojih ne želim biti upleten, da će reći Robertu da je
dijete njegovo, a njoj bi bilo jako drago ako nastavim održavati kontakt sa svojim
sinom.«
Promeškolji se na stolici.
U prostoriji je vladala savršena tišina.
»Mjesec dana nakon Lucasova rođenja, nazvala me i rekla da je Robert na
putu pa sam otišao po nju i otišli smo dolje u Dartmoor. Završili smo u onoj
prekrasnoj dolini koja se zove Parsons Wood. Casey je tamo odlazila dok je bila
dijete.«
Parsons Wood.
Mjesto s fotografije, prizor koji je naslikala na zidu.
Snimio je tu sliku na 35-milimetarski film odmah nakon Lucasova rođenja. A
kad je slika izblijedjela, snimio je novu onda kad su se on i Ellie doselili u

340
Dartmoor. Isto to je pokušao učiniti sa snimkom nadzorne kamere na kojoj je bila
Casey: zamijeniti staru snimku, obnoviti uspomenu novijom, identičnom inačicom.
»Dolazili smo tamo jednom mjesečno. Rekao bih Ellie da ću cijeli dan biti po
sastancima pa se neću moći javljati na telefon, a uzeo bih slobodan dan i otišli
bismo dolje. Otišli bismo u devet i vratili se do pet poslijepodne, tako da nitko, ni
Robert ni Ellie, ništa ne posumnjaju. Između naših izleta, ona bi za mene snimala
fotografije, slikala Lucasa i mjesta gdje su njih dvoje bili, a zatim bi mi sve to
ostavila u poštanskom sandučići na Holloway Roadu. Ostavljala bi mi i njegovu
odjeću, onu koju bi prerastao. Svidjelo mi se to.«
Zastane na nekoliko trenutaka i palcem promasira članke prstiju. »Kad je
Lucas bio dovoljno star da me se sjeća, morali smo prestati odlaziti u Dartmoor,
kako to ne bi nikome spomenuo. Zato smo se počeli sastajati u londonskim
parkovima, tako da Lucas nije obraćao pažnju. No to je bila prava agonija – shvatio
sam da ću morati sve rjeđe kontaktirati s njim kako bude stariji. Što sam više
ljubavi osjećao prema njemu, što sam ga više nasmijavao, kupovao mu igračke,
podizao ga i nosio – sve stvari koje sam očajnički žudio činiti – to je postojala veća
vjerojatnost da će nešto reći Robertu. A kad bi on doznao, sve bi bilo gotovo.«
Reynolds se odmakne od Crawove i zauzme položaj za kamerom. Na svjetlu
je izgledao mrtvački blijedo, sunce se odražavalo na njegovoj ćeli, jednom je rukom
držao tronožac, drugom pištolj.
Na trenutak se dinamika malo promijenila: dva lašca jedan nasuprot
drugome – jedan s oružjem, drugi kameri ispovijeda svoja nedjela.
Tada iznenada suza klizne iz Franksova lijevog oka. Nije se pomaknuo, nije
reagirao, pustio ju je da klizi niz njegov obraz, kroz sive čekinje na njegovoj vilici
sve dok nije nestala.
»Dan kad sam saznao za njegovu smrt...« Pogleda Crawovu koja ga je opet
promatrala suznih obraza. »Na njegovu pogrebu morao sam stajati straga, među
svim onim ljudima koji će nakon pogreba otići i posve zaboraviti na njega. Na
pogrebu svog vlastitog sina. Kad je sve bilo gotovo, vratio sam se kući k Ellie,
pogledao je i pomislio: ‘Ne znam ni što bih ti mogao reći.’ Pitala me kako sam
proveo dan, počela pričati o tome kako ga je ona provela, a ja sam samo pomislio:
‘Baš me briga’.« No nisam joj to mogao reći. Morao sam stajati tamo i slušati,
pretvarati se kao da mi je stalo, samo nekoliko sati nakon što je pokopan moj sin.«
Craw ispusti zvuk ispod poveza na ustima.
Reynolds se okrene i pogleda je, zatim krene k njoj. »Da vidimo što tvoja kći
misli o svemu tome, Leonarde?«

341
 Strgne ljepljivu traku s njezinih usta.
Ona duboko udahne, a ja opazim točkice krvi iznad njezine gornje usne.
Unatoč svoj boli koju je osjećala, i fizičkoj i psihičkoj, nije ju ničim odavala. Ne više.
Samo je pogledala oca i rekla: »Ti lažljivo govno.«
Franks me pogleda, zatim nju. Lice joj je bilo napeto, gnjevno, jedva se
suzdržavala da ne pokaže gađenje. Njegovo je bilo drukčije: preplavljeno
suzdržanim osjećajima, gotovo olakšanjem, kao da je već bezbroj puta u mislima
održao ovu ispovijed.
»Tko si ti uopće?«, upita ga Craw.
Sad se već malo sabrala, no lice joj je bilo neuredno, zamrljano suzama, krvlju
i blatom. Kosa joj je pala preko očiju kad se pokušala nagnuti naprijed na stolici i
približiti mu se. Približiti se muškarcu kojem je vjerovala više nego ikome na
svijetu.
»Mel, nisam mogao...«
»Tko si ti?«
Na njegovu se licu na trenutak pojavi bol, zatim ostane prazno poput
skraćena betona. »Razumijem te«, reče, pogledavši je opet. »No stvar je u tome što
to nije najgora stvar koju sam učinio.«

342
 75.

»Nakon Lucasove smrti, Casey je ubrzano propadala.«

Franks se sad nagnuo naprijed u stolici. Naslonio je lakte na koljena, ruke je
držao ispred sebe. Pogledam Craw. Zatomila je svoje osjećaje, no to se vidjelo na
njoj: čvrsto zavezana za stolicu, klonula je, glava joj je pala na rame, zurila je u pod.
Po prvi put se na Reynoldsovu licu pojavi naznaka osmijeha. Ovo je bilo ono što je
htio.
»Govori, Leonarde«, reče. »Slijedi najbolji dio.«
Franks zadrži pogled na njemu, kao da razmišlja što će učiniti. No tada
Reynolds, bez ikakva osmijeha na licu, opet uperi pištolj u njezinu glavu.
»Počni priču«, reče.
Franks je trenutak oklijevao, zatim opet započne: »Njezin se brak raspao i
tada se prestala javljati na moje pozive. Otprilike mjesec dana kasnije, nazvali su
me iz bolnice i rekli da su je pronašli prerezanih žila na Lucasovu grobu. Liječnik je
rekao kako je sreća što ju je netko pronašao na vrijeme. Da se to dogodilo samo pet
minuta kasnije, bila bi mrtva.«
Opazio sam kako se stresao, kao da je doživio šok – drhtaj je zahvatio njegove
ruke i cijelo njegovo tijelo, od zdjelice do vrata.
»Na kraju im je ipak rekla da me nazovu. Kad sam joj došao dolje u posjet,
pokušavao sam samoga sebe uvjeriti da je to samo jedan ispad, da će joj biti bolje.
A zatim je još dvaput pokušala samoubojstvo i tada sam bio siguran da to
nikad neće prestati ukoliko ja to ne okončam. Znao sam da je moram odvesti
nekamo na sigurno, nekamo gdje će je liječiti. I htio sam da bude što dalje od
Londona. Postala je nepredvidljiva. Ponekad je bila katatonična. Ponekad puna
gnjeva, osoba kakvu uopće nisam poznavao. Njezin gnjev i tuga mogli su me
ugroziti. I zato sam joj predložio da se vrati natrag u Devon. Opirala se, ali sam bio
uporan. I tako je završila ovdje. Razum mi je govorio da je to ispravno, no svejedno
sam bio rastrgan.«
Ušuti, pogleda naokolo i nastavi: »Kad sam ju prvi put doveo ovamo, dali su
mi tlocrt bolnice, sa zaokruženim odjelom na kojem se nalazila te brojevima za

343
kontaktiranje i vremenom kad su dopušteni posjeti. Sjećam se da sam sve to bacio u
smeće čim sam se vratio na kopno. Mislim, kako sam to mogao odnijeti kući? Što bi
bilo da to Ellie vidi? No kad nisam bio s Casey i kad sam bacio sve to, činilo mi se
kao da sam bacio svoju jedinu vezu s njom. Zato sam stekao jednu... naviku. Znao
sam uvijek iznova crtati tlocrt bolnice, automatski, bez razmišljanja, niti ne
shvaćajući što radim. Pokušavao sam samoga sebe uvjeriti da je tako najbolje.
Nikome nisam smio reći da je ovdje, nikad napisati njezino ime niti razgovarati s
njom. Crtajući ovo mjesto, uvjeravao sam samoga sebe da sam učinio najbolju
stvar.«
Tišinu naruši povjetarac koji zapuše s jedne strane staklenika na drugu. Iznad
nas je sijalo sunce i raščistilo sve ostatke tame. No u Franksu je ipak ostao neki
mrak, u čovjeku koji je drugima zadavao visoke standarde, koji je ozbiljno i osobno
shvaćao slučajeve kao što je bio slučaj Pamele Welland, ali se istovremeno uvukao
u tu silnu mrežu laži.
Pa čak ni sada nešto nije imalo smisla: što je Reynolds kanio postići? Snimao
je ispovijest Franksovih nedjela kako bi onima koji su ga voljeli pokazao kakav je
zapravo bio. No zašto mu je to bilo toliko važno? Ovdje je u igri moralo biti nešto
mnogo osobnije.
Kao da je naslutio moje misli, Reynolds se pomakne i prekine tišinu. Zgrabio
je Crawovu za kosu i povukao joj glavu unatrag. Franks se automatski nagne
naprijed na stolici, zatim stane. No Craw jedva da je reagirala. Izgledala je kao da je
nešto izgubila: svoju bitku, svoj strah. Samo je tupim i bezizražajnim pogledom
zurila u oca.
»Ubrzajmo malo«, reče Reynolds, mahnuvši pištoljem prema Franksu. »Casey
je godinu dana bila u ludnici, a zatim, kad je 2000. otpuštena, rekla je da se želi
češće viđati s psihijatrom, ne samo jednom u dva tjedna koliko je Zavod za
zdravstveno osiguranje bilo voljno financirati. I zato si iskeširao lovu – u biti si
kupio njezinu šutnju – pa je počela dolaziti ovamo tri puta tjedno.«
Franks ništa ne reče.
»Je li točno?«
Kimne.
»Je li to točno, Leonarde?«
»Točno je«, odvrati. »Počeo sam sa strane štedjeti za nju i često podizati
gotovinu, ali u malim iznosima, tako da nikome ne upadne u oči i da se ne može
ući u trag kamo odlazi novac.«

344
 Zato nisam vidio nikakvih nepravilnosti na izvodima iz njegova računa.
»Tvoja mama mi znači nešto posebno«, tiho reče, gledajući u Craw.
Reynolds se nasmiješi. »Toliko posebno da si ševio jednu drugu?«
Franks ga pogleda, zatim opet u Craw. »One su jednostavno bile različite.
Tvoja mama je kao i ti. Veoma snažna i... i...« Ušuti. Ne može naći riječi kojima bi
opisao Ellie. Tada, ako ne i prije, bilo je jasno da je uživao u njezinu društvu, u
stabilnosti koju mu je pružala. Volio je svoju obitelj. No ta ljubav prema Ellie se
promijenila. Nije ju volio onako kao što je volio Casey Bullock.
»Unajmio sam poštanski pretinac u Brompton Leeu«, nastavi Franks, lica
napola okrenutog prema meni. »Ključ sam držao u Metu dok sam još radio tamo i
jednom mjesečno odvezao bih se dolje i deponirao novac. No kad smo se odselili u
Devon, morao sam ga spremiti negdje gdje ga Ellie neće naći pa sam ga zakopao na
vrištini. Ona bi uvijek pronalazila stvari na koje sam ja zaboravljao da ih imam.«
Brz, ravnodušan osmijeh. »Proteklih devet mjeseci koristio sam taj pretinac za
spremanje gotovine... i ostalih stvari koje su mi važne.«
Mislio je na mobitel.
Na snimku Bullockove.
Već sam znao zbog čega je nazvao Paigea i Murrayevu i zatražio snimku
nadzorne kamere. Htio je bolju kopiju. A sad sam počeo shvaćati zašto je bio u
ovakvom stanju – Bullockova je bila mrtva, a on je mislio da će je zadržati u
sjećanju samo ako bude imao snimku kad je te noći u pivnici sasvim slučajno prošla
mimo Wellandove i Viljoena. Kad je napokon shvatio da od Paigea i Murrayeve
nikad neće dobiti tu snimku, snimio je svoju video-vrpcu Nokiom koju sam našao
zajedno s novcem kako bi ipak sačuvao barem nešto od snimke.
Dva dana kasnije, nestao je.
Sad mi je i nešto drugo imalo smisla: njegovo stalno crtanje tlocrta Bethlehema.
Ta je činjenica – što je na komadu papira, koji sam našao u bijelom notesu nacrtao i
tlocrt i napisao »BROLE 108« – ukazivala da je to bio jedan od njegovih prvih crteža
koje je napravio tjednima i mjesecima nakon što je počela podizati novac iz
poštanskog sandučića.
Cijelo to vrijeme mislio je na nju.
A nije smio napisati njezino ime.
Reynolds nešto popravi na kameri, zatim krene naprijed. »Zašto nam ne
ispričaš o Simonu Prestonu?«
Franks pogleda kćer.

345
 Tišina.
Reynolds uzdahne. »Dobro. Onda ću ja započeti. Simon Preston je postao
veoma problematičan u okrugu Cornhill u južnom Londonu – nije li, Leonarde?«
»To ti znaš. Ti si bio s Kemarom Pennom.«
»Simon je bio mikroskopski mala riba u golemom jezeru«, nastavi, ne odajući
ništa svojim licem. »Mislio je da u velikom gradu može voditi iste amaterske
poslove kakve je vodio ovdje dolje u uspavanom Devonu. K-Pennu se to nimalo
nije svidjelo, pa je pokrenuo svoje slugane i – bum – ubrzo je Simonu prerezano
grlo.«
»Ti si bio jedan od tih slugana, Neil.«
Reynolds se nasmiješi. »Ne, toga dana nisam.«
Pogledaju se, nijemo razmijenivši riječi, što me pogodi kao šaka u želudac.
Htio sam nešto reći, zaboravivši da imam povez na ustima. Kad je Reynolds vidio
da sam shvatio, krene prema meni.
»Mislim da je David doživio prosvjetljenje.«
Odmakne povez s mojih usta.
Pogledam Crawovu.
Namršteno je zurila u mene.
Zatim se okrenem Franksu. »Reynolds nije ubio Simona Prestona. Ti si.«

346
 76.

Gledao me je neko vrijeme, zatim polako kimne.

S druge strane prostorije, Craw je odmah reagirala: »Ne«, vikne. »Ne, tata.
Nije istina. Ne.«
Reynolds je iza nje samo promatrao.
»Casey mi je rekla da se počela viđati s nekim«, započne, glave nagnute
prema meni, »ali nikad nije govorila o njemu, a ja nisam pitao. Počeo sam shvaćati
kako joj je – vidjela bi me jednom mjesečno kad bih se pojavio u poštanskom uredu
u Bromptom Leeu. Proveo bih pola sata razgovarajući s njom, a zatim bih otišao
natrag k Ellie. Nisam je okrivljavao što pokušava nastaviti dalje.«
»Prijeđi već jednom na stvar«, reče Reynolds.
»Bili su zajedno već pet godina kad je Preston na tavanu pronašao njezinu
kutiju«, nastavi Franks, ne skidajući s mene pogled. »Bila je puna njezinih stvari iz
Londona, puna stvari koje je mogao iskoristiti. Uočio je priliku.«
»Ucjenjivao te je?«, upitam.
Franks kimne. »Zaskočio me jedne večeri kad nisam bio na poslu. Bilo je to
sredinom siječnja, tri mjeseca prije nego što sam trebao otići u mirovinu. Pokušao
me zaustaviti, ali sam ga se otresao. Žurio sam na vlak, htio sam što prije kući. No
tada je povikao za mnom: ‘Pozdravlja te Casey.’« Zastane kad ga preplave
uspomene. »Rekao mi je da mu dam soma i da ga nikad više neću vidjeti. Dao sam
mu.
»Jedan som nije mnogo. Činilo mi se da vrijedi toliko. Htio sam samo da me
pusti na miru.«
»Ali nije.«
»Nije. Vratio se mjesec dana kasnije, zatim tjedan dana nakon toga. Prijetio je
da će svima reći za Casey i mene, za Lucasa. Kad sam u veljači napunio šezdesetu,
podigao sam veliku svotu iz mirovinskog fonda i taj novac odmah počeo koristiti
za plaćanje preuređenja. Zato sam, kad se opet vratio, uspio prikriti koliko sam mu
dao iz kućnog budžeta. I tako sam nastavljao plaćati – jedan som, dva, zatim tri.

347
 U Metu sam radio trideset pet godina i imao sam poprilično novca u
mirovinskom fondu. Ta velika svota koju sam podigao imala je šest znamenki. No
znao sam da će Ellie prije ili kasnije primijetiti. Vidjet će da troškovi preuređenja ne
iznose onoliko koliko sam joj rekao. Nakon što se početkom ožujka vratio i treći
put, nakon što sam ga promatrao kako odlazi s još više mog novca, odjednom mi se
prosvijetlilo. Pomislio sam: ‘Ovo će se nastaviti unedogled. Neće prestati dok se
sam ne pobrinem da prestane.’«
Pogledam Crawovu. Promatrala nas je, blijeda i nepomična.
»I zato si ga ubio?«, rekoh.
Duga, bolna tišina. »Da.«
»Pričaj, Leonarde.«
Obojica pogledamo Reynoldsa. Stajao je iza Crawove i držao pištolj uperen u
njezinu sljepoočnicu.
»Reci to glasno. To sam došao čuti.«
»Da«, glasnije reče Franks, gledajući svoju kćer. »Ja sam ubio Simona
Prestona.«
»Počistio si iz njegova stana sve što je imao o tebi i Casey«, nastavi Reynolds,
»i inscenirao da izgleda kao obračun zbog droge. Je li tako, Leonarde?«
Kimne.
»Je li tako, Leonarde?«
»Tako je.«
»I inscenirao si da izgleda kao obračun zbog droge?«
»Samo sam ga se htio...«
»Ne«, prosikće Reynolds. »Želim da rečenicu započneš: ‘Inscenirao sam da
ubojstvo Simona Prestona izgleda kao obračun zbog droge zato što...«
Franks ga pogleda. Bijesno. Pogledom punim mržnje.
No tada Reynolds jače gurne pištolj u sljepoočnicu Crawove, od čega joj se
glava trgne ustranu te reče: »Misliš da to neću učiniti? Stvarno vjeruješ u to,
Leonarde?«
Franks popusti i povuče se, ne skidajući pogled sa svoje kćeri. Kad se
povukao natrag poput životinje koja se povlači u zaklon, pogledom obuhvatim nas
četvero obasjanih suncem i oronule zidove bolnice oko nas pa se zapitam kako je
do ovoga došlo. Krvlju. Ubojstvom. Čovjeku kao što je Reynolds neće biti dovoljno
priznanje i sve ono što je namjeravao postići s njim, što god to bilo. Čak i ako nije

348
ubio Prestona, ipak je to bio kadar učiniti. Samo što je bolje od Franksa skrivao
svoje tajne.
»Dakle, Leonarde, da čujemo.«
Franks opet proguta slinu. »Inscenirao sam da ubojstvo Simona Prestona
izgleda kao obračun zbog droge jer sam znao da će okriviti Kemara Penna. Ubio
sam Prestona onako kako bi ga ubio Penn i njegovi lakaji: prerezao sam mu grlo i
uklonio otiske prstiju. Imao je kokain skriven ispod podnih dasaka. Trebalo mi je
dosta vremena da ga nađem, ali sam ga na kraju našao, izvadio i spremio u kuhinju
na mjesto gdje ga se lako moglo pronaći.«
»Je li Casey znala?«, upitam.
»Nije. U to vrijeme ona i Preston više nisu bili zajedno. Nije znala da je mrtav
sve dok...« Ušuti i pogleda prijeko u Reynoldsa. »Sve dok joj ti to nisi rekao onoga
dana na plaži. No kad me Preston počeo ucjenjivati, nazvao sam je i na zaobilazan
način pokušao doznati što više o njemu. No ona ga zapravo i nije dobro
poznavala.«
»Zato što je štitila tebe«, rekoh.
Namršti se. »Otkud ti to?«
»Nikad nije tražila od Prestona da joj nešto povjeri, da on ne bi isto zatražio
od nje. Ako nitko nije znao ništa o njoj, nije znao ni o tebi.« Pomislim na Carlu
Murray. »Zbog toga njezini susjedi u Kingsbridgeu nisu znali ni njezino puno ime.«
»Jako dirljivo«, reče Reynolds. »No mislim da smo nešto propustili.«
Franks ga pogleda.
Reynolds korakne naprijed. »Istragu Prestonova ubojstva vodio je detektiv
Cordus, no bio je previše pametan za tvoj ukus, pa si smislio izliku da sam
preuzmeš slučaj.«
Franks se vidljivo pogrbio. »Cordus je jedva i pogledao Penna. Opazio je
nepravilnosti, stvari koje nisam napravio na tijelu, a koje su napravljene u drugim
obračunima zbog droge u tom okrugu. Morao sam se uključiti. Rekao sam mu da
nam manjka ljudi i da ga trebam na težim slučajevima, a ja sam preuzeo taj slučaj.
Slijedio sam njegove tragove, dovoljno dugo da bi sve izgledalo uvjerljivo, ali ne
previše revno da bi me nekamo odveli. Spomenuo sam Penna i iskoristio ga kao
žrtveno janje – i potpuno isključio iz istrage one napušene cure iz susjednog stana
kojima je Preston rekao da se zove Simon.«
»I?«, reče Reynolds.
»I tako je Casey ostala izvan istrage.«

349
 »Ne, ne to.«
Franks je dugo i prkosno zurio u njega. No tada pogleda pištolj naslonjen na
glavu njegove kćeri. Očito se sjetio tko ovdje vodi predstavu. Tiho reče: »Nakon
umirovljenja, jednog dana telefonski sam razgovarao s Carlom Murray. Čak se ne
sjećam zbog čega me zvala. No samo smo malo čavrljali, kad je ona spomenula da
je Cordus odlučio još jednom istražiti slučaj...«
»Koji slučaj?«, obrecne se Reynolds.
»Slučaj Simona Prestona.« Franks se okrene k meni, kao da ne može podnijeti
pogled na svoju kćer, osobito na Reynoldsa. »‘Cordus misli da bi trebao još
jedanput pokušati riješiti slučaj’, rekla mi je. Sledio sam se. U to je vrijeme Casey
bila dobro, živjela je iznad neke starice koja je po cijele dane gledala kvizove.
Nisam... nisam je zaboravio, samo smo oboje... Bilo kako bilo, Ellie i ja smo bili u
mirovini i živjeli u ovom lijepom dijelu svijeta. Bili smo sretni.«
»To je bila laž«, reče Craw.
Pogleda je. »Nije bila laž. Bio sam sret...«
»Prijeđi više na jebenu poantu«, prekine ga Reynolds.
Pod zrakom sunca koja je dopirala kroz jedno okno iznad njegove glave,
Franks se nagne naprijed. »U to vrijeme pojavile su se mnoge glasine da je
Reynolds pokvaren policajac.«
Pogledam Reynoldsa. Pogledom je fiksirao Franksa.
»Kad sam otišao u mirovinu, zapovjedništvo je preuzeo Paige. Kad me Carla
nazvala i rekla da će se Prestonov slučaj opet istraživati, nazvao sam Jima i rekao:
‘Morao bi istražiti upletenost Neila Reynoldsa u to.’ Jedino sam se toga uspio sjetiti
da odvratim pažnju od sebe. Znao sam da će Jim nasjesti. Žalio sam mu se na
Reynoldsa. Sedam mjeseci prije toga razgovarao sam s Reynoldsom u prostoriji
broj šest i rekao Jimu da sam sto posto siguran da je korumpiran.« Svrne pogled na
Reynoldsa, na njemu bljesak agresivnosti. »Spetljao si se s Kemarom Pennom, svi
smo to znali. Operirao si s njim po cijelom gradu. Time sam samo napravio uslugu
Metu.«
Reynolds se smiješio. »Znači, lagao si?«
»To nije bila laž. Bio si kriv.«
»Nisam ja ubio Simona Prestona.«
»Ali si ubio ostale.«
»Jesi li ikada našao neki dokaz da sam upleten u nešto?«
Franks ne odvrati ništa.

350
 »U kameru, Leonarde.«
»Nisam.«
»Što nisi?«
»Nikad nisam našao nijedan dokaz da si...«
»Da je Neil Reynolds«, ispravi ga Reynolds.
Franks duboko udahne. »Nikad nisam našao nijedan dokaz da je Neil
Reynolds upleten u nešto nedolično.«
»Zašto te je onda Paige najurio?«, upitam Reynoldsa.
Pogleda me kao da je moje pitanja kakva zamka. »Nije me najurio. Sam sam
otišao. Paige mi nikad ne bi pružio šansu nakon što mu je Leonard napunio glavu.
Paige je od prvog dana istraživao moja govna. Bilo je samo pitanje vremena...«
»Kad će netko otkriti da si ipak korumpiran.«
Ne odvrati mi ništa. Umjesto toga ispruži ruku i pritisne dugme pauze na
vrhu kamere. Začuje se zujanje, a zatim je prestala snimati.
»Što je s dosjeom?«, upitam Reynoldsa.
Pogleda me.
Tupo.
»S dosjeom koji je poslan Franksu u njegovu kuću, s dosjeom s kojim je sve
ovo započelo – ti si mu ga poslao, zar ne, da ga namamiš?«
Opet ne odvrati ništa.
No jedino je to imalo smisla.
»Poznavao si Prestona«, nastavim, »jer ti je Kemar Penn rekao da ga držiš na
oku. Bio je Pennov suparnik. No tada si stvarno počeo kopati i dobio glavni
zgoditak. Pronašao si Casey Bullock, a zatim si otkrio sve o Franksu.«
Zastanem, pokušavajući sve pohvatati. Sjetim se nečega što mi je Murrayeva
rekla: Dok je Reynolds radio u Tridentima, na bandama, nikad se nije govorilo da je
korumpiran. Nije se govorilo ni kad je bio u Safirima. Mislim reći, bilo je mnogo dima bez
vatre. Doduše, stvari su se promijenile kad je premješten u Odjel za ubojstva.
Odmah je sve sjelo na mjesto. »Franks je pokrenuo glasine o tebi, kako bi
skrenuo pažnju sa sebe. On je uništio tvoju reputaciju u Metu. Franks je bio razlog
zbog kojeg su u policiji počeli tvoje slučajeve gledati u drugom svjetlu.«
Trepne. »Sad znaš.«
Kad sam to shvatio, sjetim se i razgovora s Healyem – kad sam ga nazvao i
pitao što zna o Reynoldsu. Kad je Franks otišao u mirovinu, rekao mi je, istraga ubojstva

351
dilera je okončana. Ipak, nekoliko tjedana kasnije, Jim Paige je zatekao Reynoldsa kako
njuška po Franksovu slučaju. Zašto bi to radio?
Zato što je Reynolds posumnjao da Leonard Franks nije onakav kakvim se
prikazuje. Njegovi principi, poštenje, njegova čast – sve je to bila laž. Nije tražio
dokaze o tome da je on umiješan u slučaj, tražio je nešto što bi mogao iskoristiti
protiv Franksa.
Tajnu. Zataškavanje.
Želio je osvetu.
I upravo to je našao.
»Pametan si, Davide. Mogao sam te davno ubiti, ali mi je trebao drukčiji
pogled na stvari.« Počne skidati kameru s tronošca. »Još sam davno locirao mobitel
Bullockove, ali se pritajila prva tri mjeseca nakon što mi je uspjela pobjeći onoga
dana na plaži. Jedva da je koristila mobitel. Svako toliko uspio bih triangulacijom
odrediti njezinu lokaciju u nekom hostelu ili usranom motelu, ali dok bih stigao
tamo, nje više nije bilo. Nije znala da je pratim, ali je znala da mora biti u pokretu.
Iako nikad nije nazvala Leonarda ni na jedan njegov broj koji sam imao, znao sam
da su u kontaktu. Znao sam da joj daje savjete. A zatim je, narednog siječnja,
nestala s lica zemlje. Onda kad ju je smjestio na ono mjesto gdje sam ju napokon
našao.«
Ušuti i podmuklo pogleda Franksa. »No prije nego što je otišla u svoje
skrovište, nazvala je broj čiji se signal nalazio ovdje u bolnici. Taj broj je zvala još
jednom, onda kad mi je pobjegla na plaži. Čak i tada sam znao da broj vjerojatno
pripada Leonardu, što je postalo prilično očito nakon što se počela skrivati. Za
vrijeme tog drugog poziva, Leonard i Casey su utanačili sve detalje njezina
nestanka. Samo što tada nikako nisam mogao skužiti zašto je za vrijeme tog drugog
poziva njegov signal dopirao iz bolnice koja je već dva mjeseca bila zatvorena.«
»Signal je dolazio iz kapelice«, rekoh.
Kimne.
Samo što, stigavši ovamo, nije našao nikakve Franksove tragove u kapelici.
Jer signal nije dolazio iz kapelice.
Dolazio je iz susjedne ostave.
Shvativši to, i nešto drugo sjedne na svoje mjesto. Činilo mi se da sam prije
sto godina pitao Ellie je li Franks ikad odlazio sam u šetnju. Ponekad je jednostavno
volio biti sam gore na vrištini, rekla je. Tada sam se pitao je li uopće odlazio na
vrištinu, nije li možda išao u sasvim suprotnom smjeru, prema obali. Sad sam znao

352
da sam bio u pravu: davno prije nego što mu je Reynolds poslao dosje, koristio je
kapelicu kao mjesto oživljavanja uspomena. Nastavio se vraćati i nakon zatvaranja
bolnice i tamo napravio svoj mauzolej – mjesto koje nitko neće pronaći. Bio je ovdje,
u blizini oltara koji je posvetio životu svoga sina onda kad ga je Casey nazvala da
se dogovore o njezinom novom mjestu za skrivanje. Nije znala da je Reynolds prati,
možda je mislila da drugi poziv Franksu nije važan sad kad je on pripremio
sigurnu kuću za nju. No to je pomoglo Reynoldsu da je poveže s bolnicom, sa
zgradom u koju se Franks stalno vraćao, mjesecima prije nego što je napokon
pobjegao.
A zatim je ta zgrada postala njegov trajni dom.
»Casey se u toj kući skrivala deset mjeseci«, reče Reynolds. Njegov me glas
vrati u sadašnjost. Opazim da čvrsto drži kameru. »Uspjela se skrivati sve dok je
prošlog listopada opet nije obuzela usamljenost. Tada sam joj krenuo u posjet, i taj
put...« Pogleda Franksa. »Taj put sam stigao na vrijeme.«
»Prokleti gade«, reče Franks. »Gdje si je zakopao?«
Posprdno otpuhne. »Ti stvarno ne kužiš, zar ne? Ona usrana reputacija koju
si izgradio o sebi u Metu, svi oni lakovjerni seronje koji su tamo ljubili tlo po kojem
si hodao – a istina je ovdje. Ti si lagao, ti si ubijao. Ovo si ti. Sad se samo moram
pobrinuti da svijet dozna za ovo.«
»Svijet?«, upitah.
Podigne kameru, a zatim je spremi u ruksak. »Tko god ovo bude htio. A
prilično sam siguran da će ovo htjeti svi mediji.«
Odmahnem glavom. »Reynolds, nitko ti neće povjerovati, ti nisi pouzdan
izvor.«
»Što? Pa sve je na vrpci. Čim je malo sredim i potaknem priču o tome kako
sam došao do nje, svi će povjerovati. Napokon, ja sam bivši policajac.«
»Što će biti s nama?«
»Pa, Leonarda ću zadržati na životu jer želim vidjeti kako pokušava dohvatiti
sapun u zatvoru Pentonville. Želim gledati njegov pad.«
Franks ga pogleda. »Ti si lud.«
»Zašto sam lud?«
»Misliš da neću svima reći što si učinio?«
»Tko će ti vjerovati? Priznao si da si napumpao svjedokinju u jednom od
medijima najdražem slučaju ubojstva. Govorim o Pameli Welland, ne nekoj jeftinoj
kurvi koja je širila noge da bi dobila novac za drogu. Kompromitirao si njezin slučaj

353
jer si se ševio naokolo s Casey Bullock, a sad si upravo svima priznao da si ubio
čovjeka kako se ne bi doznalo ime tvoje ljubavnice. Sve je snimljeno. Misliš da se
nisam dvije godine pripremao za ovo? Čak i kad im kažeš da sam upleten, nitko
ništa neće naći. Doći će i ispitivati me, ali neće naći ništa. S tobom je svršeno.«
Učini mi se da se Franks u tom trenutku skvrčio.
Reynolds se cinično nasmiješi, zatim se okrene ka Crawovoj i meni, gledajući
negdje između nas. Priđe joj, odlijepi ljepljivu vrpcu s tronošca i ponovno je stavi
na njezina usta.
Franks se počne dizati sa stolice. »Za Boga miloga, Reynolds – čini sa mnom
što te volja, ali ona ti nije ništa učinila.«
No Tada Reynolds stane i stavi prst na usne.
Svi se zagledamo u njega.
Tišina.
S druge strane vrata dopre tihi zvuk.

354
 77.

Staklena okna na vratima postala su savršeni pravokutnici crnila, ništa se nije

vidjelo kroz njih. Reynolds pričeka kao da očekuje daljnje zvukove. No ništa se više
nije čulo. Pogleda mene pa Franksa, zatim Crawovu i na kraju opet vrata. Držeći
pištolj uperen u Franksa, skine ruksak, izvadi ljepljivu traku i dobaci mu je. Franks
je uhvati.
»Počni sa zavezivanjem nogu za stolicu«, naredi mu Reynolds. »Brzo.«
Franks napravi što mu je rečeno.
Još uvijek držeći pogled na vratima, Reynolds mu uzme traku i omota je oko
Franksovih prsa i ruku. Zatim provjeri je li Craw čvrsto svezana, sklopi tronožac,
uzme Franksov nož i spremi ga u ruksak. Još nas jednom pogleda i zatim brzo
krene preko staklenika.
Stane.
Pogleda kroz staklo.
Gurne jedno krilo i provuče se kroz otvor držeći pištolj ispred sebe poput
pramca čamca koji plovi kroz noć. Trenutak kasnije, vrata se zatvore i on nestane.
Pogledam Franksa.
Promatrao me je kao da očekuje da ću nešto reći, izreći svoju osudu. Preko
puta njega, Craw je zurila u zrak. Osjećala se iscrpljeno i izdano, više nije mogla
pogledati oca u oči.
»Nestao sam da bih zaštitio svoju obitelj«, reče Franks, no riječi su zvučale
neizmjerno šuplje, čak i njemu. Odjeknule su u stakleniku i istog časa iščezle.
Okruži nas tišina.
Teška i bolna, kao u razdoblju žalovanja.
Pogledam prema vratima. Činilo se da je utihnula cijela zgrada. Nije se čuo
vjetar. Ni ptičji pjev.
Prođe minuta.
Dvije.

355
 Sat na ruci Crawove tiho zazuji i shvatim da je osam sati, utorak, 17. prosinca.
Na ovom slučaju počeo sam raditi prošlog četvrtka. Sada, pet dana kasnije, sve se
promijenilo: razvoj istrage, njihov obiteljski život, cijela njihova budućnost.
Pogledam prema vratima. Još uvijek ni traga Reynoldsu.
Učini nešto.
Zajedno sa stolicom, polako se počnem pomicati naprijed prema Craw. S
njezine desne strane po podu su bili rasuti komadići stakla.
Franks me prostrijeli pogledom. »Koga vraga radiš?«
Ne obazrem se, samo se usredotočim na to da budem što tiši. Sad me je i
Craw promatrala. Stanem kad sam joj se približio i na podu potražim najveći
komad stakla.
»Ubit će vas oboje ako vas tako nađe«, šapne Franks.
»Ionako će nas ubiti.«
Ljuljao sam stolicu s jedne na drugu stranu sve dok joj se noge nisu dignule s
poda. Osjetim kako se naslon stolice malo nakrivio i tada se prevrnem na pod. Iako
sam bio spreman na pad, boljelo je kao sam vrag: pod je bio tvrd, pun oštrog stakla
i komada betona. Uspio sam držati glavu visoko gore, ali je stradalo moje rame. Bol
me prostrijeli u prsima, oživjevši sjećanje na staru ozljedu kad sam se svojim BMW-
om zabio u travnati nasip, onda kad sam optuživao Craw da je umiješana u ovo.
Dok sam tako ležao na boku, pogledam je s velikim osjećajem krivnje. Iako je
gledala u mene, duhom je bila negdje drugdje.
Puzeći po podu na boku i ramenu, i još uvijek zavezan za stolicu, okrenem se,
dohvatim jednu krhotinu stakla i okrenem je u rukama, tako da je njezin vrh bio
usmjeren prema mojim prstima. Počnem polako strugati po vrpci. Isprva sam
krenuo polako, pazeći da se ne porežem, no tada sam uhvatio ritam i ubrzao,
držeći pogled stalno na vratima, pazeći da se Reynolds vrati. Sunce se opet probilo
kroz oblake i lijevo od mene na podu pojavi se njegovo blijedo svjetlo. Vrata ostanu
mirna, staklenik i dalje tih.
Uspio sam prerezati traku na zglavcima.
Prerežem i traku na gležnjevima, ustanem i oslobodim Crawovu. Ona kimne
u znak zahvale, rukavom jakne otare suze i pogleda svog oca. Toliko se toga
dogodilo među njima, imali su toliko uspomena čiji nikad neću biti dio niti ću ih
ikada razumjeti.
»Mogu li to dobiti?«, upita i pokaže na komad stakla.

356
 Na trenutak se zagledam u nju. Svaki je protekli sat ostavio trag na njezinu
licu, njezina je bezvoljnost nestala, odlučnost se opet vratila.
Dodam joj krhotinu.
Dok je prilazila ocu, ja sam krenuo k vratima, ali pod takvim kutom da me se
nije moglo vidjeti s druge strane stakla. Osvrnem se i ugledam je kako reže njegove
spone, oboje ne izuste ni riječ. On je zurio u njezino tjeme, ona čučala ispred njega i
staklom rezala traku na njegovim nogama, ne pogledavši ga u oči.
Stignem do vrata.
Stavim ruku na sredinu lijevog krila i polako ga gurnem. Tiho škripanje
nestane u tami. Srce mi je tuklo toliko snažno da sam imao osjećaj kao da udara o
rebra. U mislima ugledam prizore onoga što bi me moglo čekati s druge strane,
zatim izađem iz staklenika i uđem u pljesniv hodnik.
Bješe mračan.
Tih.
Ali i prazan.
Reynolds je otišao.

357
 78.

Kad smo stigli pred bolnicu, Reynoldsov čamac je već odmaknuo osamsto
metara, iza njega ostao je samo trag pjene na vodi uz obalu. Na mjestu gdje smo
stajali, u tom tihom jutru, čuli smo njegov motor koji je postajao sve tiši i tiši.
Reynolds je stajao za komandnom pločom, s kapuljačom na glavi, blijedim licem i
jednom rukom na kormilu. Osvrne se i pogleda nas, samo mrlju u daljini, zatim
čamac počne ulaziti u istočni rub zaljeva.
Minutu kasnije, nestane nam s vidika.
Jedno smo vrijeme svi troje stajali tamo i promatrali praznu prevlaku dok
nam je sunce grijalo leđa, a mi pokušavali dokučiti što se to dogodilo, što je
nagnalo Reynoldsa da promijeni plan. Nakon toga predložio sam Craw da ostane
vani dok Franks i ja još jednom ne pretražimo bolnicu. Još se uvijek nije uspjela
sabrati, što je bilo posve shvatljivo – trebalo je neko vrijeme da u osami razmisli o
svemu. U narednih sat vremena morat će donijeti neke važne odluke.
Uđem u bolnicu naoružan baterijskom svjetiljkom. Franks krene za mnom.
Deset minuta nismo progovorili ni riječ, no kad smo stigli na drugi kat istočnog
krila i počeli se približavati zajedničkoj prostoriji u kojoj je lažni zid još uvijek bio
otvoren, stanem.
»Što se dogodilo Casey?«
Čuo sam kako je naglo stao iza mene.
Okrenem se. Izgledao je kao da je prikovan za pod, nesposoban za bilo kakav
pokret, skamenjen svojom nehotičnom ulogom u njezinoj smrti. »Reynolds je otkrio
gdje sam je smjestio.«
»Skrivala se?«
»Da.«
»Kako si s njom održavao kontakt?«
»Imao sam dva mobitela«, odvrati. »Jedan za koji su svi znali i onaj čiji je broj
imala samo Casey. Nakon što ju je Reynolds iznenadio na plaži u Keel Pointu,
uspjela mu pobjeći na putu za Dartmoor pa me je nazvala na taj drugi broj. Bila je

358
prestravljena. Smirio sam je i pitao kako je izgledao taj muškarac, a ona mi je
opisala Reynoldsa te da joj je rekao da se zove Mlijeko.«
»To se dogodilo kad si već znao da ti je na tragu.«
Kimne. »Pomogao sam joj da se skriva tri mjeseca i istovremeno pokušavao
naći neko stalno mjesto za nju. Sastajali smo se ili razgovarali telefonski. Na kraju
sam je poslao gore uz obalu, u to malo selo i rekao joj da ne smije izlaziti danju, da
me ne smije zvati niti koristiti svoj mobitel. Trebala je samo nazvati govornu poštu
svakoga dana u isto vrijeme kako bih znao da je dobro. I tako je trebala raditi sve
dok joj ne dam zeleno svjetlo. Nisam bio siguran hoće li se to ikada dogoditi.
Nisam znao hoće li tome ikada doći kraj. No kad ju je Reynolds iznenadio na plaži,
shvatio sam da se tajna doznala.«
»Simon Preston je rekao Reynoldsu za tebe i Casey?«
»Da. To je sigurno bio on.«
»Kad?«
»Ne znam. Možda su i prije bili u kontaktu, prije nego...« Što sam ubio
Prestona. Duga stanka. »Možda je Reynolds po nalogu Kemara Penna držao
Prestona na oku, svratio do njega i upozorio ga da ne švrlja po Pennovu terenu.
Možda su razgovarali. Bilo kako bilo, Reynolds je saznao za Casey i mene, sve je
skužio i samo čekao na priliku. Dao se u potragu za Casey i htio ju je iskoristiti da
se dočepa mene. Zato sam joj pomogao da se skriva i trinaest mjeseci proveo
pitajući se što ću, dovraga, sljedeće učiniti.«
»Je li u to vrijeme ikada potražio tebe?«
»Nije. Nikada.«
»Zašto?«
»Jer je ona bila ono što mu je trebalo. Mogao ju je prisiliti da mu kaže istinu.
Izmanipulirati je. Zastrašiti je. Ozlijediti je. Mogao ju je prisiliti, a znao je da mene
ne može ni zastrašiti niti ozlijediti. I tako, čak i kad mu je pobjegla, nije paničario –
samo je čekao tih trinaest mjeseci da napravi grešku. I kad ju je napravila, otkrio je
gdje se skriva i prisilio je da mu sve ispriča. Zatim je sve dokumentirao i...«
Ubio je.
Nije mogao niti izgovoriti te riječi.
»Kad je krajem listopada prestala ostavljati poruke na govornoj pošti, znao
sam da nešto nije u redu. Dva mjeseca pržio sam se na laganoj vatri, pomišljao da
se odvezem u selo ili da je nazovem. Očajnički sam htio znati gdje je, što joj se
dogodilo. No nisam mogao. Bilo je previše riskantno. A duboko u sebi...« Uzdahne.

359
»Duboko u sebi znao sam da je više nema. I dok sam se pokušavao nositi s time,
stigao je dosje.«
Ostavim mu trenutak vremena. »Što je bilo u dosjeu?«
»Sve.«
»O vašoj vezi?«
»Sve«, opet reče. »Na koricama je pisalo: ‘Priznaj svoje grijehe’.«
»Zašto ga je Reynolds anonimno poslao?«
»Jer je htio da se ja sam obratim novinama i drugim medijima i svima
drugima koji bi bili voljni čuti što sam učinio. Dosje koji mi je poslao nije bio
prijetnja. Ne otvorena, barem isprva. To je bila ponuda. U njemu je bilo sve –
Pamela Welland, Lucas, Simon Preston, sve.« Ušuti i proguta slinu. »Unutra je
pisalo da imam šest tjedana. Ako u tom roku ne priznam što sam učinio, snosit ću
posljedice.«
Sjetim se dvaju telefonskih poziva koje je Franks primio iz telefonske
govornice na Old Kent Roadu. »Prvi put te nazvao 24. siječnja. Zašto? Da se uvjeri
jesi li dobio dosje?«
Kimne. »Da.«
Tjedan dana nakon nestanka Franks je primio i drugi poziv iz iste telefonske
govornice. Šest tjedana nakon prvog. Reynolds ga je vjerojatno nazvao da mu
zaprijeti, ali ga je Franks preduhitrio.
Nestao je.
»Zato si se nekoliko tjedana nakon što si dobio dosje sastao s Murrayevom u
pivnici. Da je pitaš zna li gdje je Reynolds.«
Zato je zapisao »opet provjeriti 108« na poleđinu letka. Nije znao je li dosje
koji mu je Reynolds poslao sadržavao sve što je znao ili je to bio tek početak. To što
je zapisao bio mu je podsjetnik da provjeri je li novac još uvijek u poštanskom
sandučiću, nije li se Reynolds dokopao i novca i mobitelske snimke s Casey. No
njegova navika zapisivanja svega i svačega, njegova opsjednutost detaljima, ostavili
su trag: od sastanka s Murrayevom, sve do poštanskog sandučića u južnom
Devonu.
»Htio sam naći Reynoldsa«, reče Franks.
»Htio si se osvetiti?«
»Htio sam bilo što.« Podigne pogled na zidnu sliku. »Onoga časa kad je
stigao dosje, htio sam pobjeći. Zato sam krajem siječnja nazvao Paigea i Murrayevu
i zatražio snimke. Htio sam...« Pogleda me sa suzama u očima. »Izlizala se

360
videovrpca koju sam imao. Gledao sam je nebrojeno mnogo puta. Htio sam pobjeći
s novom snimkom. Bez obzira kamo pobjegao, htio sam je imati sa sobom da je
mogu gledati.«
»Ali?«
»Ali sam nakon nekoliko dana donio čvrstu odluku – neću bježati, neću mu
dopustiti da me ucjenjuje. Počeo sam proučavati dosje, pokušavao u njemu pronaći
neki način, bilo što, da mu se suprotstavim, da mu uzvratim na temelju onoga što je
imao o meni. No nisam našao ništa. Ništa nisam imao. Uvjeren sam da mu nije bilo
ni nakraj pameti da ću imati muda i samo tako nestati – ostaviti svoj život, ženu,
kćer, unuke. Zato mi je i dao onih šest tjedana.«
»No svejedno si pobjegao?«
»Što mi je drugo preostalo?«
Pogledam ga. »Osim tvoje obitelji?«
»Da se nisi usudio osuđivati me, Rakeru.«
Na trenutak mu se na licu pojavi zloba, naznaka muškarca koji je potpuno
svjesno i dobrovoljno prešao granicu i ubio čovjeka, zatim brzo nestane.
Iskovao je svoju reputaciju poštena čovjeka, moralne osobe, murjaka koji je
ostalima postavio visoke standarde koje sam nikad nije poštivao u svom
dvostrukom životu. Jasno sam shvatio zašto je Reynolds u tome vidio priliku. I to
što je sve zabilježio na vrpcu imalo je smisla: sasvim jasno i dramatično, lako
shvatljivo medijima – a Franksa bi potpuno uništilo.
Reynolds je nemilosrdan, hladnokrvan manipulator, sasvim sigurno i ubojica.
Pa ipak je, snimivši Franksovo priznanje, napravio nešto pošteno. Bacio je svjetlo na
prostor između sebe i Franksa i pokazao ono što ih dijeli.
U ovom trenutku nije bilo ničega. Nikakve granice.
Ama baš nikakve razlike.

361
 79.

Dok smo prilazili glavnom ulazu, danje svjetlo preplavilo je hodnik. Sjetim se
nečega i okrenem se k Franksu. On stane.
»Kako si to točno napravio?«
»Što?«
»Onako nestao?«
Kimne, pogleda kroz otvorena vrata u kćer koja je sjedila na obali i zagledala
se u more. »Držali smo se rutine. Ellie je voljela rutinu. U to doba godine palili smo
vatru oko tri poslijepodne i ona bi se počela gasiti oko pet, pet i petnaest. Tada bih
obično ustao i otišao po cjepanice.« Uzdahne, na licu mu se pojavi osmijeh. »Kad
sam čvrsto odlučio da ću pobjeći, tjedan dana sam proveo mjereći vrijeme koje mi je
potrebno da stignem do drvarnice i natrag. U prosjeku je to trajalo oko trideset
dvije sekunde. Premalo vremena. Zatim sam tjedan dana mjerio koliko treba Ellie
da obavi neke stvari: napuni vodom kotlić, izvadi dvije šalice, čeka dok voda ne
proključa, napravi čaj i donese ga natrag. To je u prosjeku trajalo četiri minute i
dvadeset sedam sekundi. Toga dana kad sam otišao, u pekarnici u Widdecombeu
kupili smo kolač od mrkve. Znao sam da ću tako dobiti još vremena.«
Pogledam preko njega u tamu bolnice, u vrata koja se nisu vidjela u mraku.
Kad sam ga opet pogledao u oči, kimne mi jednom, kao da je shvatio što mislim.
Ovo je bio kraj putovanja: od njihove kuće iz snova u Dartmooru, do mjesta punom
uspomena i duhova prošlosti ostavljenih da trunu usred otoka.
»Kupio sam ruksak, rezervnu odjeću i neke potrepštine, sve za gotovinu«,
reče. »Ruksak sam spremio među cjepanice. Osim toga, spremio sam oko deset
somova tamo u poštanski ured.« Pokaže preko mora u smjeru Brompton Leea. »To
je bio dio velikog iznosa koji sam podigao iz mirovinskog fonda pa se nisam brinuo
što će nakon mog nestanka netko pregledavati moje financije. Svi podižu veliku
svotu kad odlaze u mirovinu. Mislim reći, to je oslobođeno od poreza, pa zašto ne?
Osim toga, preuređivali smo kuhinju i to mi je bila dobra izlika i paravan za
podizanje većih svota.«
»Ali kad si otišao toga dana, još uvijek je bio dan?«

362
 »Da.«
»Kako te onda Ellie nije uspjela vidjeti na vrištini?«
»Zato što nisam bio na vrištini.«
»O čemu govoriš?«
»Bio sam u prtljažniku našeg automobila.«
Sad mi se to učinilo tako logičnim trikom, a ipak u to vrijeme Ellie se nikad ne
bi sjetila provjeriti u prtljažniku. Zašto i bi? Obožavali su svoju kuću. Uživali su u
mirovini. I što se nje ticalo, voljeli su jedno drugo. Zašto bi njezin muž uopće izveo
takvu smicalicu? Automobil parkiran uz bok kuće bio je očito sredstvo za bijeg, ne
mjesto gdje bi se mogao sakriti. Samo što ovo nije bio život u mirovini kakav je
očekivala.
Ovo nije bio muž kojeg je poznavala.
»I čekao si tamo da se smrači?«
Kimne. Ovaj put se u njegovim očima pojavi tuga kad je pogledao kćer i
zadržao pogled na njoj. Sjetim se videa Casey Bullock koji je imao snimljen na
mobitelu. Sve tri je volio, ali na različite načine, na načine koje nije mogao izreći.
»Čekao sam tri sata dok nije bilo mračno kao u rogu.« Ušuti, učini mi se kao
da je zadrhtao. »Tada sam izašao van i otišao zauvijek.«

363
 80.

To je bio posljednji razgovor koji sam vodio s Leonardom Franksom. Ubrzo

nakon toga krenuli smo prema obali i prešli prevlaku. Za odredište smo odabrali
skrovitu uvalu niže od Pari Rocka kako nas s kopna nitko ne bi vidio. Craw je
sjedila straga, ništa ne govoreći. No morat će razgovarati s ocem, a on će je morati
potaknuti na razgovor. Dok je Franks upravljao čamcem koji je skrivao kraj ograde,
primijetio sam promjenu na njegovu licu, kao da je tek tada nešto shvatio.
Izgubio je sve.
Ženu. Kćer.
Ženu koju je volio.
Sina kojeg je jedva poznavao.
A sada, kad je Reynolds otišao ponijevši snimljeno priznanje, sad će biti još
gore. Jer odlazak s otoka za Franksa nije bio kraj putovanja.
Ovo je bio tek početak.
Pomogao sam mu da izvuče čamac na obalu i zatim se odmaknuo od njih
dvoje, od oca i kćeri, dok su stajali tamo, okrenuti jedno prema drugome na hladnoj
obali obasjanoj suncem. Nakon nekoliko trenutaka uočio sam promjenu u
Franksovim očima – očito je smišljao plan. Opet će pobjeći. Opet će se skrivati.
I Craw je to uočila.
»Ili se sam predaj ili ću te ja uhititi i privesti.«
U nevjerici se okrene k njoj. »Šališ se, Mel?«
»Ne«, ravnodušno odvrati. »Mislim ozbiljno.«
»Ja sam tvoj otac.«
Odmahne glavom. »Više uopće ne znam što si.«
Nekoliko sati nakon toga, odvukla ga je u policijsku postaju u Totnesu i
pričekala dok se nije predao. Ja tada nisam bio tamo, mogao sam samo zamišljati
kako joj je bilo, kako je bilo oboma. Znao sam da će posljedice biti goleme tek
kasnije, kad na vidjelo izađu svi zločini njezina oca. No divio sam joj se što je
postupila onako kako treba, iako je znala kakvu će to štetu nanijeti i njoj samoj.

364
 Istovremeno dok je ona promatrala kako njezina oca odvode dalje u samo
središte postaje, ja sam se približavao motelu u blizini autoceste A-5 u kojem je
Ewan Tasker čuvao Annabel i Oliviu. Sad sam bio siguran da se Reynolds neće
okomiti na njih. Imao je svoju snimljenu vrpcu. Franks će otići u zatvor. Ovo je bio
kraj igre. Zato sam ih obje pokupio, još jednom zahvalio Tasku i odvezao ih natrag
kući u Buckfastleigh.
Ostao sam s njima dvije noći i u četvrtak 19. prosinca u pet ujutro, nakon što
nisam mogao nikako zaspati, ustao sam i sišao dolje skuhati kavu. Vraćajući se
natrag kroz dnevnu sobu, iznenadio sam se zatekavši tamo Annabel kako u kućnoj
haljini sjedi podvijenih nogu na dvosjedu.
»‘Jutro«, reče.
»‘Jutro. Hoćeš li kavu?«
Odmahne glavom. »Neću.«
Sjednem do nje. »Ne možeš spavati?«
Duboko uzdahne, ali ne odvrati ništa.
»Belle?«
Zurila je u fotografiju s druge strane, fotografiju koja je prikazivala nju, Oliviu
i dvoje ljudi s kojima je provela dvadeset četiri godine zovući ih mamom i tatom. »S
njima nije uvijek sve bilo savršeno«, reče tiho. »Znali smo se svađati. Ponekad je
mama, to jest, osoba za koju sam mislila da mi je mama, bila stroga. Mislim da je
tek sada razumijem.«
Znao sam da misli na mene i nisam joj zamjerao.
»Oprosti«, rekoh.
Okrene se k meni. »Što je tu je, pretpostavljam.«
»Vi nikad niste bile u opasnosti.«
»Siguran si?«
»Potpuno. Samo sam se htio osigurati.«
»A sada?«
»Sada ćete nastaviti živjeti normalnim životom.«
»I ovo nam se više neće dogoditi’«
»Neće«, rekoh i stisnem joj ruku.
No bilo mi je teško pogledati je u oči dok sam to izgovarao.

365
 81.

Tri dana kasnije, stao sam na kolnom prilazu Melenie Craw u Wimbledonu.
Bio je 22. prosinca, vrijeme ručka. S prednje strane kuće njezina obitelj je lampicama
okitila jednu jelu i kraj nje na tlo postavila drvenog soba.
No to nije bilo sve što se nalazilo vani.
Masa fotografa stajala je nagurana uz ogradu. Iako Crawovoj i njezinoj obitelji
nije bilo ni traga, svejedno su se naguravali za što bolji položaj. Mnoge televizijske
ekipe pokušavale su u toj gunguli osloboditi prostor na kojem bi mogle snimati s
kućom u pozadini. S druge strane ceste na pločniku su bili parkirani kombiji iz Sky
Newsa, BBC-a i ITV-a. Dok sam ulazio na prilaz, ruke novinara bubnjale su po haubi
i vratima automobila koji sam dobio u zamjenu dok se ne popravi moj BMW. No
čim sam prošao uz njih, stao sam, izašao van i napadno zatvorio vrata za sobom.
Obasuli su me pitanjima, tom silnom halabukom, ali nisam rekao ništa.
Jednostavno sam se vratio u auto i parkirao uz Mini Crawove.
Zamolila je da se nađemo u nedjelju ujutro jer tada u kući neće biti nikoga.
Kad sam joj rekao da bi možda radije htjela provesti to vrijeme sa svojom obitelji
nego sa mnom, na liniji je nastala stanka. »U redu je«, rekla je. »Mama izvodi Mads
i Evie van.«
Tada je prvi put spomenula svoju obitelj a da ju nisam izravno pitao o njima.
Znao sam da se njezin muž zove Bili, a kćeri Maddie i Evelyn, ali ništa više od toga.
Kad sam po drugi put izašao iz automobila na hladan i sunčan dan, pitao sam se
nije li ovo za nju početak procesa prilagođavanja. Svoj je život uredila slično kao i
njezin otac – podijelila ga je na posao i obitelj, u skladu s njegovim stavovima,
uvjerenjima i mišljenjima. Prošlo je pet dana otkako je čula istinitu i strašnu priču
čovjeka kojeg je voljela. Možda je došlo vrijeme za promjene.
Dočekala me na vratima, ležerno odjevena u sivu trenirku s kapuljačom. Iza
nas zabljeska more fotoaparata. Prođem mimo nje, ona zatvori vrata i pokaže
rukom dolje na dnevnu sobu na nižoj razini. Bila je malo neurednija nego prvi put,
s dječjim igračkama razbacanim na jednoj strani i hrpom DVD-a naslaganim ispred
televizora. Sad se vidjelo da tu netko živi, izgledala je prirodnije. Možda je i to bilo
namjerno.

366
 »Kamo tvoja mama vodi djevojčice?«, upitah.
»Na klizanje u Somerset House.«
»I ona kliže?«
Nasmiješi se. »Ne. Samo će paziti da ne slome nogu.«
Skuhala nam je kavu. Vratila se noseći dvije šalice i paket keksa. »Nisam neka
kuharica«, reče, »pa se nadam da ti odgovara digestiv.«
»Digestiv je u redu.«
Opet se nasmiješi, sada mnogo veselije. Sjeli smo svaki na svoj dvosjed,
zavlada tišina. Za razliku od našeg prvog sastanka prije deset dana u privatnom
klubu, ovaj put atmosfera nije bila neugodna, ali je bila nabijena svime što se otada
dogodilo i svime što se sada događalo. Također je bilo očito da je nedugo prije
plakala.
»Jesi li vidio vijesti?«, upita me.
Kimnem. Franks je bio u svim vijestima. Kopija videa, montiranog i
predočenog kako je Reynolds obećao, dostavljena je svim novinskim kućama u
zemlji, svakoj web-stranici, svakoj TV-postaji. U svakom mediju, na svakom Twiter
feedu nalazilo se bezbroj slika Leonarda Franksa kako sjedi u stolici i ispovijeda
svoje grijehe. Nije izgledao kao da je pod prinudom. U montiranoj verziji izgledao
je neobično opušteno, gotovo zadovoljno što može napokon ispričati svoju priču.
Doduše, istina se nalazila u onome što je izrezano – ništa nije učinio dobrovoljno, ni
policiji se nije dobrovoljno predao.
»Jesi li pronašao Reynoldsa?«, upita Craw.
Odmahnem glavom. Čim sam se vratio u London, svratio sam do njegova
stana i zvonio na vratima, ali se nitko nije javio. Zatim sam se vratio noću, ušao u
vrt i popeo se na strmi krov gdje sam prije zatekao otključan prozor. Ovaj put
Reynolds nije ponovio istu grešku – zaključao je prozor. Kroz staklo sam vidio da je
unutra sve prazno.
Sve je unaprijed isplanirao, možda je čak ispraznio stan danima prije nego što
se uputio dolje u Devon. Cijeli njegov plan bio je usredotočen na samo jednu stvar:
dobiti priznanje, anonimno ga poslati medijima i zatim nestati.
»Što je s tobom?«, upitah. »Jesi li ti našla kakav trag?«
Na licu joj se pojavi tuga. Ništa.
Zasad nisam bio siguran je li to uopće važno. Čak i da ga je našla, što nakon
toga? Prije nego što nas je ostavio u stakleniku i sam je priznao da je korumpiran,
no svejedno bi bila njezina riječ protiv njegove. Na videu nije bilo ničega. Nikakvog

367
pravog ni korisnog dokaza. Osim toga, Franksovo priznanje koje se sad vrtjelo na
svim programima skinulo je ljagu s Reynoldsa kad je Franks priznao da mu je
smjestio.
Reynolds se pritajio, pustivši da snimka kaže sve. Kad se napokon bude
pojavio, postavit će mu se mnoga teška pitanja, jednako kao i Crawovoj – o tome
zašto me je unajmila i dobavljala mi policijske dosjee, ali u ovom trenutku nisam
htio spominjati te stvari. Prije svega, istražitelji moraju iz prve ruke čuti Franksovu
stranu priče, a oni su još uvijek bili zaključani s njim u londonskoj postaji nakon što
je Met preuzeo nadležnost.
I opet je u kući zavladala tišina.
Pomislio sam na stvari o kojima smo proteklih nekoliko dana razgovarali,
bilo u četiri oka ili telefonski. Dvadeset četiri sata prije pitao sam je, iz znatiželje, ne
zbog sumnjičavosti, zašto je one večeri došla dolje u Dartmoor i ona mi je
odgovorila.
»Nazvao me je Cortez i rekao da je dolje vidio nekoga. To nije bila laž. Nikad
ti nisam lagala. Htjela sam naći tatu, što mi se sada čini velikom greškom. No stvari
su... Stvari su ovdje bile drukčije.« Zastala je, a ja sam naslutio kamo vodi taj
razgovor: htjela je reći da je imala problema u braku. »Istinu govoreći, htjela sam
pobjeći. Posvađala sam se s Billom preko telefona i trebalo mi je malo vremena da
razmislim. Potpuno, sam zaboravila da si mi dao novi broj mobitela. Bila sam
smušena zbog te svađe, od pokušaja da smislim kako ćemo dalje. I zato sam te
nazvala na tvoj stari mobitel, jer sam stalno mislila na Billa. On i ja...«
Kad je zastala, rekao sam: »Ne moraš mi to govoriti.«
»Ali želim«, odvratila je, a ja sam imao osjećaj da bi ovo za nju moglo biti
oslobađanje, promjena koju je pokušavala prigrliti. »Odselio se u svibnju. Sav onaj
stres zbog tatinog nestanka, sve je to utjecalo. Svađali smo se zbog svega – posla,
djece, ideje da se mama doseli ovamo, svega. Otada više ne ulazi u kuću. Pokupi
cure ispred kuće i odvede ih, ali nikad ne ulazi. Razgovaramo jedino telefonom.«
»Žao mi je što to čujem.«
Slegne ramenima. »Život zna biti težak.«
Vratim se u sadašnjost. Ona se nagne naprijed i uzme svoju šalicu. U očima
joj opet zablistaju suze, ali ih proguta. Na trenutak pomislim koliko se promijenila
u posljednjih pet dana, koliko sad više pokazuje osjećaje – vidjeli su se na njezinu
licu, na ramenima, u glasu. Pa ipak su je na neki čudan način nadopunili, dodali su
nešto što prije nikad nije bilo prisutno. Po prvi je put Craw bila manje ukočena i

368
proračunata. Nisam želio da joj se sve ovo dogodi, ali počela se polako mijenjati,
postajati malo prijaznija i blaža.
»I što ćemo dalje?«, upita.
No tada na dvosjedu pokraj nje tiho zabruji njezin mobitel. Pogleda zaslon i
zakoluta očima. »Mi o vuku...«, promrmlja.
Njezin muž.
»Možda bih trebao otići.«
»Ne«, reče i podigne ruku. »Ne. Želim da ostaneš.«
Zagleda se u mene, njezine riječi ostanu visjeti u zraku između nas. Uočim u
njima ranjivost, usamljenost, potrebu.
Kimnem. »Dobro.«
Ustane i ode u kuhinju. Nedugo zatim začujem početak svađe i povišene
glasove, ali tada se kuhinjska vrata zatvore i ostanem sam.
Ustanem, odem do prozora na pročelju i kroz napola spuštene kapke
pogledam novinare. Povukli su se u male skupine. Nisu imali materijala kad nije
bilo ni traga Crawovoj, njezinoj obitelji, mužu ni Ellie, ženi koju je Franks
nesumnjivo najviše povrijedio. Jučer mi je Craw preko telefona rekla da je Ellie
dobro, da se hrabro drži, ali sam se pitao koliko se dugo ta maska zadrži kad je
sama. Bila je dovoljno pametna da zna kako će ovo završiti: Franksu će se suditi za
njegove zločine, a ona će sjediti nasuprot njemu u sudnici ili na klupi za svjedoke i
gledati u čovjeka kojeg uopće nije poznavala. Crawovoj sam ostavio na volju hoće li
ispričati policiji o događajima u bolnici, o prostoriji koju sam našao, punoj
uspomena na Franksov drugi život. Na kraju je odlučila da neće. Možda se vodila
razumom, jer bez Reynoldsa, bez ikakva dokaza o onome što je učinio, to bi samo
izazvalo dodatna pitanja. A možda su je vodili osjećaji, a da to nije htjela priznati,
jer je na svoje oči vidjela što ta prostorija predstavlja: veličanje, pogreb, grobnicu.
Bez obzira što je sve bila Casey Bullock, završila je samo kao još jedna žrtva
Franksovih laži – i za života i u smrti.
Ogledam se naokolo i opazim da se soba promijenila i na jedan drugi, mnogo
suptilniji način: osim igračaka na podu, u sobi su bile izložene i fotografije njezine
obitelji, čak i Franksove. Zadnji put kad sam bio ovdje, sve ih je sklonila. Htjela je
odvojiti poslovni i privatni život, na jednak način kao što je to radio njezin otac
tijekom brojnih godina provedenih u Metu. I ovo, jednako kao i igračke i to što mi
je govorila o svom mužu, ukazivalo je da se pokušava riješiti okova koji su je
sputavali.

369
 U blizini ugledam njezinu sliku s bratom Carlom. Bili su pet do šest godina
mlađi, sjedili su zajedno na zidiću sa Sydney Opera Houseom u pozadini. Do te je
stajala slika Craw i njezinih kćeri, Maddie i Evelyn, zatim Craw i njezinog muža
Billa iz nekih sretnijih vremena. Bio je stariji od nje, kovrčave bujne kose, guste i
raščupane brade prošarane sjedinama. Nisam ga tako zamišljao, zamišljao sam ga
mnogo običnijim, staloženijim, više sličnim onome kakva je ona uvijek bila.
Tada u džepu osjetim zujanje mobitela.
Izvadim ga.
Murrayeva.
Pokušam se sjetiti zbog čega bi me ona mogla nazvati i nakratko pomislim da
se neću javiti. Neka ostavi poruku na glasovnoj pošti. No tada začujem Crawovu u
kuhinji kako se svađa s mužem i govori mu da bi katkada mogao ući u kuću.
Shvatim da će ovo potrajati neko vrijeme i zato se javim. »David Raker.«
»Gledaš li ovo?«, upita.
»Što?«
»Gledaš li televiziju?«
»Ne.«
»Predlažem ti da pogledaš.«
Ogledam se naokolo tražeći daljinski upravljač i opazim ga na dvosjedu
između dva jastučića. »Koji bih kanal trebao gledati?«
»BBC London News.«
Potražim kanal s lokalnim vijestima. Na ekranu se pojavi reporter u vjetrovci.
Stajao je ispred zgrade Scotland Yarda. U dnu ekrana pisalo je: BIVŠI
METROPOLITANSKI POLICAJAC NAĐEN UBIJEN U JUŽNOM DEVONU.
Istoga časa zgrči mi se želudac.
»Koji je to vrag?«, rekoh.
Kamera skrene s reportera na helikoptersku snimku poprišta ubojstva.
Nalazilo se uz samu obalu, ograđeno policijskom vrpcom, s bijelim šatorom
podignutim na pijesku. Valovi su oplakivali obalu nekih šest metara dalje. Kad se
helikopter pod naletom vjetra zanio udesno, malo dalje u moru ugledam još nešto.

370
 Bethlehem.
»Jutros ga je izbacilo more«, reče Murrayeva. »Navodno je već četiri ili pet
dana bio u njemu. Gol. Priča se da je dobio metak u zatiljak.«
Reynolds.
»Sigurno je on?«
»Da«, odvrati. »Definitivno je Mlijeko.«
Što je značilo da je ubijen dok smo mi još bili na otoku.
Znači da on nije bio onaj koji je pobjegao u čamcu.
 82.

Rekoh Murrayevoj da ću je nazvati i pogledam po sobi tražeći nešto za pisanje.

Moj blok i kemijska ostali su u mom autu, a nisam se htio opet sresti s novinarima.
Na drugoj strani sobe nalazila se komoda na kojoj je stajalo nekoliko uokvirenih
fotografija. Priđem joj i pretražim prvu ladicu. Tek u trećoj nađem spiralno uvezan
blok i više kemijskih olovaka.
Vijesti na televiziji iza mene prešle su na neku drugu temu pa je isključim i
iskoristim tišinu da se usredotočim. Ubrzo počnem zapisivati sve čega sam se sjetio o
onome danu kad je Reynolds ubijen: njegova pojavljivanja, stvari koje je rekao, stvari
koje je Franks rekao, svega čega sam se uspio sjetiti. Potom, na četvrtoj stranici bloka,
prijeđem na stvar, na trenutak kad je Reynolds čuo neki zvuk i otišao.
Netko ga je izmamio van.
Još je netko bio tamo.
Odjednom mi sine još nešto: stan u kojem je Reynolds živio, kako se jedan dio
stana potpuno razlikovao od drugog. U dnevnoj sobi stajao je mali televizor na
jeftinom ormariću, kartonska kutija služila je kao stolić, trosjed s jastukom.
Trosjed mu je služio kao krevet.
U tom dijelu stana živio je Reynolds – tu je čak i smrdjelo jednako kao i on.
Druga strana stana bila je uredna, čista, svaka stvar na svom mjestu. Cipele poredane
ispod kreveta. I ugodno je mirisalo.
Još je netko živio s njim u tom stanu.
Začujem buku u kuhinji.
Pogledam vrata.
Tišina. Mir.
Više ne razgovara na telefon.
Dijagonalno od mjesta gdje sam stajao, na drugoj strani dnevne sobe, kuhinjska
vrata se lagano zanjišu na propuhu.
Stražnja vrata su otvorena.

372
 Odložim kemijsku i tiho im priđem. Pred kuhinjom zastanem i osluhnem.
Začujem zvuk vjetra koji je zapuhao kroz stražnja vrata u kuhinju i dalje u dnevnu
sobu.
Stavim ruku na vrata i polako ih odmaknem. Ugledam kuhinju. Granitna
radna ploha i crni ormarići protezali su se do nasuprotnog zida na kojem su visjele
kuhinjske potrepštine. Na sredini otočić iste boje, lonci i tave obješeni na napu. Pod
od uglačane hrastovine, posut prašinom i mrvicama hrane. Krajnje desno, iza
otočića, nalazila su se stražnja vrata koja nisu mogli vidjeti novinari s prednje strane
kuće.
Bila su otvorena.
Uđem u kuhinju i obiđem otočić.
Tada je ugledam.
»Sranje.«
Bila je to Craw.
Ležala je potrbuške na podu iza vrata. Dovučena je ovamo, na podu je ostao
trag krvi od jednog kraja otočića na drugi. Krv joj je curila iz nosa i usta, iz
porezotine na obrazu. Udarena je nekim teškim predmetom dvaput, možda i triput.
Okrenem je na leđa i približim uho njezinim usnama. Disala je, no jedva jedvice:
plitko, hrapavo, hroptavo. »Craw?«, zazovem i okrenem joj lice. Imala je otvorene
oči. Staklaste. »Craw?«
Bez reakcije.
Iskopam mobitel i nazovem hitnu pomoć. Čim su se javili, dao sam im adresu i
prekinuo razgovor. Ona me pogleda, zatreperivši kapcima. »Craw«, opet zazovem
držeći ruku na njezinu obrazu. Njezina je krv kapala preko moje ruke i prstiju. Više
nisam znao odakle navire, iz glave, uha, sve je bilo puno krvi.
Dograbim kuhinjske krpe s otočića, smotam ih i podmetnem pod njezinu
glavu, nastojeći je podići. Krv joj je curila u oči, zaslijepila je, ali je trenutno prestala
teći.
»Drži se, može?«
Nije reagirala.
»Craw?«
Pomaknula se, napravila je mali pokret koji joj je pretresao cijelo tijelo. Pogleda
lijevo, zatim desno, nastojeći mi vidjeti lice.
»Ovdje sam«, rekoh joj.
373
 No nije me vidjela.
Primim je za ruku i stisnem.
»Drži se.«
Tada opet zazvoni mobitel u mom stražnjem džepu. Držeći Craw jednom
rukom, savijem drugu i izvadim mobitel misleći da je to vjerojatno hitna pomoć.
Javim se.
»David Raker.«
Nikakvog odgovora.
Pogledam dolje u Crawovu. Sad su joj oči gotovo zatvorene, jedva se micala,
jedva da je disala. »David Ra...«
»Ne izigravaj heroja, Davide.«
Trebalo mi je vremena da prepoznam glas, iako sam bio siguran da sam ga već
čuo. Tada me spoznaja pogodi poput jurećeg vlaka.
John Garrick.
Psihijatar Casey Bullock.

374
 83.

Osjetim iznenadnu navalu krvi. »Garrick?«

Začujem zujanje na liniji. Govorio je preko razglasa kao da je negdje u
automobilu. Kad je zujanje utihnulo, začujem tiho brujanje motora.
»Garrick?«
»Žao mi je što je moralo doći do ovoga«, reče.
Bio sam potpuno zabezeknut. Zašto Garrick? Što je on imao od svega ovoga?
Zašto je napao Crawovu? Pogledam dolje u nju, srce mi se zgrči – onesvijestila se.
»Craw«, rekoh joj. »Craw, probudi...«
»Ja sam taj koji ovdje treba govoriti!«, poviče Garrick toliko glasno da mu se glas
izobliči u visoko cviljenje. »Ja sam taj koji ovdje treba govoriti«, ponovi normalnim
glasom, smirenim, sabranim, tihim.
»Zašto si to učinio?«, upitam.
»Posumnjao sam da ćeš kad-tad otkriti.«
»Ona umire, prokleti gade.«
»Znam. Žao mi je.«
»Jesi li ti lud?«
»Zašto? Ti si mi kao neki stručnjak?«
Duga stanka.
Zatim sabrano i mirno reče: »Planirao sam srediti tebe istovremeno kad i
Melanie. Dvije muhe jednim udarcem. No kad sam te vidio u dnevnoj sobi kako
pišeš zabilješke, ponestalo mi je vremena. Melanie nije pokleknula onoliko brzo
koliko sam se nadao. Žestoko se borila. Zato ću se za tebe morati pobrinuti neki
drugi put.«
Bio sam potpuno smeten, u glavi mi je sve odzvanjalo. Nisam shvaćao njegove
razloge, nisam razumio zašto je Craw postala žrtva, nisam mogao skinuti pogled s
nje, s njezine kože pune krvi, tijela koje je polako otkazivalo. Izgledala je poput
isključenog stroja, samo što sam ja držao taj stroj, osjećao kako se hladi, kako
usporava.
375
 Vidio sam da je kraj veoma blizu.
»Kad sam te ugledao iz kuhinje«, nastavi Garrick, »pomislio sam: ‘Kladim se
da je već sve skužio.’ Imam li pravo? Jesi li već sve skužio?«
»Garrick, ona umire.«.
»Da. Znam.«
Stisnem joj ruku, pokušavajući izmamiti nekakvu reakciju. »Živo ti se jebe što
si joj razmrskao glavu? Što umire u kući u kojoj žive njezina djeca?«
»Nesretna okolnost.«
»Ne misliš valjda ozbiljno?«
»Ozbiljan sam«, odvrati. »Smrtno ozbiljan. Žao mi je te djece. Stalo mi je do
toga kako će to utjecati na njih.«
»A da su tvoja?«
»Tko?«
»Tvoji sinovi.«
Podrugljivo otpuhivanje. »Ja nemam sinova.«
»Rekao si...«
»Rekao sam ti mnogo toga kad si me nazvao. Tako moraš raditi kad imaš posla
s pametnim tipovima, Davide. Bilo kako bilo, njezina djeca će s vremenom biti
dobro.«
»Pokušao si ubiti njihovu majku.«
»Nisam pokušao«, reče tihim ravnodušnim glasom. »Nadam se da sam je
ubio.«
Pogledam dolje u Craw. Sada je izgledala poput lutke: voštana, nepokretna.
Obrišem krv s njezina lica, pokušavajući izmamiti kakvu njezinu reakciju, ali opet
ništa. Sagnuo sam se i prislonio uho na njezine usne. Ne osjetim ništa. Nikakvog
daha.
Nikakvog zvuka.
Sranje.
Dok sam pokušavao naći puls na njezinu zglavku, Garrick nastavi govoriti:
»Sigurno sad misliš: ‘U potpunosti shvaćam zašto je Neil Reynolds htio privesti
pravdi Leonarda Franksa, ali ne razumijem Garrickove razloge.’ Nije li tako,
Davide?«

376
 Ne odgovorim. Prstima sam opipavao donji dio njezinog zapešća. Ništa.
Pomaknem kažiprst i srednji prst gore pa dolje po ruci, snažnije ih pritisnem.
Njezina krv okrvavi mi kožu.
»Davide.«
»Ne znam«, odgovorim.
»Što ne znaš?«
»Ne znam koji su tvoji razlozi.«
»Pa, što ti misliš?«
Napokon napipam puls. Slab. Jedva primjetljiv.
No srce je ipak kucalo.
Daj, Craw.
Drži se. Drži se.
»Davide.«
Pokušam razmisliti. Njegovi razlozi. Njegovi razlozi. Njegovi razlozi. »Mora imati
veze s Casey Bullock«, rekoh, ne ispuštajući Craw iz vida. »I ti si je volio?«
Garrick prasne u smijeh – prvi znak nekog osjećaja. »Volio? O, Bože. Zar je to
najbolje što možeš smisliti? Sve ovo, sve što sam napravio, a ti misliš da je to u
pitanju? Leonard Franks i ja natežemo se oko toga tko je više volio sirotu Casey
Bullock?«
Jedva sam ga slušao, svu pažnju usredotočio sam na zidni sat ispred sebe.
Prošlo je pet minuta otkako sam nazvao hitnu, a činilo mi se da je prošlo pedeset.
»Jesi li znao da sam radio u Metu?«
Sad je dobio moju punu pozornost. »Što?«
»Običavao sam ponedjeljkom raditi u Broadmooru«, reče sabranim i
rezerviranim glasom. »Zatim sam utorkom i srijedom odlazio dolje u Bethlehem, a u
Met četvrtkom i petkom. U Metu sam radio kao psihijatar savjetnik. Ionako ćeš kad-
tad sve otkriti, pa nema razloga da ne razotkrijem sve karte. Bilo kako bilo, mogao
sam iz prve ruke vidjeti sve ono obožavanje Leonarda Franksa, redovito, dvaput
tjedno, tijekom deset godina koliko sam radio za Scotland Yard. Znao sam ga
promatrati, gledati poštovanje s kojim su se odnosili prema njemu pa sam često znao
pomisliti: ‘Da barem zna tko sam ja.’ Možeš li to zamisliti? Čak i sada, kad sam to
naglas izgovorio, osjećam se nelagodno.«
»I zato si napao Craw – zašto? – da se osvetiš Franksu?«

377
 »Ne«, odvrati. »Nije tako.«
»Zašto onda?«
»Stalo ti je do nje, o tome se radi?«
»Ona je nedužna.«
»Znaš li u čemu je tvoj problem, Davide? Lako te je skužiti. Postao si slab zbog
svojih kćeri. I Craw je slaba zbog svoje djece. Svaka povezanost s drugima čini te
slabim. Tada se tobom može manipulirati, može te se slomiti. Zato se svih moraš
riješiti.«
»Čuješ li ti uopće što govoriš?«
»Veoma jasno.«
Nisam htio reagirati i pružiti mu to zadovoljstvo, iako je osveta plamtjela u
meni. Umjesto toga ponovno opipam puls Crawove.
Drži se. Izdrži još samo malo.
»Jesi li još uvijek tu, Davide?«
»Garrick, preostalo joj je još otprilike pet minuta.«
»Da«, odvrati mirno i hladno.
»To je sve što ćeš reći? ‘Da’?«
Ništa ne odvrati, zatim progovori: »Daj da ti ispričam jednu kratku priču.«
»Ne želim slušati...«
»Jednoga dana, otprilike pet godina nakon što sam počeo raditi u Metu, obratio
mi se jedan policajac i obrušio se na Franksa. Taj tip ga je mrzio iz dna duše.«
Zastane kako bih shvatio, ali sam odmah znao o kome govori – o Neilu Reynoldsu.
»Sjedio sam tako preko puta njega i mislio: ‘Slažem se s tobom. I ja ga mrzim.’ I tako
sam ga, nakon nekog vremena počeo ohrabrivati, tek toliko da vidim kamo će nas to
odvesti.«
»Mrzio si Franksa jer je bio omiljen?«
Opet prasne u smijeh. Ovo je bila velika promjena od onoga kako se dosad
ponašao. Od tog sam se smijeha naježio.
»O, Davide. O Bože.«
»Zašto onda?«
»Valjda sam malo maštao o tome kako bi bilo iskoristiti nekoga kao što je
Reynolds«, nastavi, preskočivši pitanje, »ali dugo vremena nisam ništa poduzimao.
Onda sam počeo pamtiti stvari koje bi mi Reynolds rekao na seansama, sve do
378
trenutka kad su ga najurili. O tome kako je Franks pokrenuo glasine o njegovoj
korumpiranosti...«
»I bio je korumpiran.«
»O tome kako je Franks pokušavao uništiti njegovu karijeru...«
»Garrick, ovdje žrtva nije Reynolds.«
»Svi su žrtve Leonarda Franksa.«
»Kako si ti postao njegova žrtva?«
Ne odgovori ništa.
Napokon u daljini začujem sirenu.
Izdrži, Craw. Drži se.
»Siroti Neil«, reče Garrick.
»Žališ Reynoldsa?«
»Da. Bio je tragičan lik.«
»I zato si mu pucao u zatiljak?«
»Da, to je bilo žalosno«, reče tiho i bezosjećajno. »No on je bio samo nedovršen
posao.«
Pogledam Crawovu. I ona. A i ja.
»Prešao sam prevlaku u ronilačkom odijelu, uspio ga izmamiti van pred
bolnicu i onda sam pucao u njega. Bacio sam njegovo tijelo, obukao njegovu odjeću i
u njegovom se čamcu vratio na kopno. Mislim da čak i ti moraš priznati da je to bilo
jako pametno.«
Sirene su se sada čule sa ceste.
»Oh, čujem li to sirene?«
Nisam odgovorio.
»Mislim da je vrijeme za odlazak.« Pročisti grlo kao da namjerava održati
govor. »Zapamti dvije stvari: nemoj niti pokušavati ući u trag ovom mobitelu. Nema
smisla. Nakon ovog razgovora nikad više neću koristiti ovaj mobitel ni broj ni SIM-
karticu. Ništa neće ostati od njega. Drugo...« Ušuti, zatim progovori jednakim
tonom, jedva čujnim šapatom: »Mislim da bi bilo najbolje da policiji ne spominješ
moje ime. Moglo bi izgledati kao da pokušavaš skrenuti njihovu pažnju sa sebe.«
Zastanem. »O čemu govoriš?«
»O Neilu Reynoldsu.«
»Što s njim?«
379
 »Nazvao sam policiju, naravno anonimno, i dojavio da je Franks od svog
nestanka živio u toj bolnici. Činilo mi se da sam napravio doličnu stvar.« Zastane
malo duže, namjerno otežući. U toj tišini osjetim kako me obuzima napetost. »Rekao
sam im i da si ti ubio Reynoldsa.«
»Nitko ti neće povjerovati.«
»Zapravo, mislim da hoće.«
Želudac mi se zaveže u čvor. »Zašto? Što si učinio?«
Začujem kola hitne kako se zaustavljaju na prilazu, glasovi novinara i
televizijskih ekipa uzdignu se do krešenda. Htjeli su znati zbog čega je stigla hitna
pomoć.
»Sakrio sam oružje ubojstva u tvojoj kući.«
Zatim prekine liniju.

380
 84.

Namjestim joj glavu, uvjerim se da je pri svijesti, zatim krvavim rukama

nacrtam strelicu u dnevnoj sobi koja je pokazivala prema njezinu tijelu. Kad sam se
vratio u kuhinju, oči su joj bile staklaste. Sagnem se do njezina uha i šapnem njezino
ime, pokušavajući izmamiti kakvu reakciju. Začujem glasove vani na prilazu.
»Craw«, rekoh tiho. »Žao mi je, ali moram ići.«
Ništa.
»Drži se. U redu?«
Opet ništa.
»Samo izdrži.«
Automobil mi je još uvijek bio na prilazu, jakna u dnevnoj sobi, ali sad nisam
imao vremena brinuti se za takve stvari. Ako policija još nije krenula k meni, ubrzo
hoće. Garrick se za to pobrinuo. Mogao sam ih preduhitriti samo na jedan način – da
ga pronađem.
Primim je za ruku i polako je stisnem. Kad se zvono oglasilo na ulaznim
vratima, ustanem, operem ruke, zapešća i podlaktice pa zavrnem rukave košulje da
sakrijem krvave mrlje na njima. Zastanem na stražnjim vratima i pogledam je,
pogledam svu onu krv oko nje.
I sve ovo radi Leonarda Franksa.
Izađem van, zatvorim za sobom vrata i nađem se između njezine kuće i kuće
njezinih susjeda. Visoka ograda skrivala me od pogleda novinara i bolničara koji su
stajali pred kućom. Iza se nalazio velik vrt s ogradom visokom metar i pol. Iznad
ograde ugledam kako ljudi hodaju i začujem automobile.
Cesta.
Krenem preko travnjaka, preskočim ogradu i dočekam se s druge strane. Opazi
me nekolicina osoba, pa skrenem u smjeru parka Wimbledon.
Hodajući prema jugu parka, začujem nove sirene. Ovo su bile policijske.
Pokušavao sam ostati sabran, no već me je uhvatila panika. Craw im neće biti u
stanju reći ništa. Ne sada. Ako je teško ozlijeđena, možda i nikad.

381
 Bio sam u škripcu – pedeset novinara vidjelo me je kako ulazim u kući, ali ne i
kad sam izašao iz nje. Moj zamjenski automobil, koji se lako moglo povezati sa
mnom, bio je parkiran pred kućom. Garrick je očistio svaki trag koji bi mogao
ukazivati na njega, ali se pobrinuo da ostavi moje tragove. Nije morao zalaziti
duboko u moju prošlost da bi znao u kakvim sam odnosima s policijom. I prije sam
imao problema s njima. U Metu ima policajaca koji su jedva čekali razlog da navale
na mene. Garrick im je anonimnim pozivom upravo to omogućio. Prešao me je
iskoristivši moju prošlost, a ja još uvijek nisam uspio dokučiti njegove razloge.
Shvatio sam Reynoldsove.
Ali nikako nisam mogao shvatiti Garrickove.
Na sjeverozapadnom dijelu izađem iz parka, krenem Church Roadom i
skrenem lijevo, u smjeru postaje podzemne željeznice. Bila je hladna i vedra nedjelja,
sunce je sjalo, a ništa od toga nije išlo u moju korist. Lijepo vrijeme značilo je da će
vani biti više ljudi. Nastavim dalje držeći pognutu glavu, svako toliko prelazeći s
jedne strane ulice na drugu kako bih smanjio šanse da mi ljudi vide lice. Ako je
Garrick prije dvadeset minuta nazvao policiju zbog oružja, znači da su već vjerojatno
krenuli prema mojoj kući. Ukoliko ga je relativno dobro sakrio, kako podmetanje ne
bi bilo toliko očito, to mi je davalo dodatnih deset, najviše petnaest minuta. A to je
značilo da sam imao još petnaest minuta dok se moje ime i opis ne dojave svakoj
policijskoj postaji u radijusu od desetak kilometara.
Moram izaći iz Wimbledona.
Ispred sebe ugledam ulaz u podzemnu postaju. Odmah uđem unutra, prođem
kroz prolaz i siđem ravno na peron.
Naredni vlak stiže za dvije minute.
Povučem se u najudaljeniji kut, ne skidajući pogled s putnika u prolazu dok
sam istovremeno pokušavao smisliti plan. Što ću učiniti? Gdje ću početi tražiti
Garricka? Dok sam pokušavao smisliti nešto, misli su mi se stalno vraćale na
krvoproliće koje sam ostavio za sobom: na Crowovu, na trenutke prije nego što sam
je pronašao, na vijest da je Reynoldsa izbacilo more, na medije koji su ispred kuće
zahtijevali kaznu. Na trenutak se usredotočim, a zatim mi misli opet odlutaju. Još
uvijek sam pokušavao dokučiti zašto je Garrick to učinio, zašto je otišao tako daleko,
što ga je ponukalo da s liječenja Casey Bullock prijeđe na Reynoldsovo ubojstvo i
pokuša ubiti i Craw.
Zar sve to samo zato da razotkrije Leonarda Franksa?
Nije imalo smisla.
382
 Dok je kiša tutnjala po postaji, našao sam sjedalo na kraju praznog vagona i
pokušao raščistiti glavu. Misli, misli. No trideset sekundi kasnije, kad je vlak krenuo i
kad smo izašli na danje svjetlo, kroz staklo me preplavi sunčeva toplina i misli mi
opet odlutaju. Prekapao sam po sjećanju, po svom razgovoru s Garrickom, odvijao
ga od početka do kraja pa opet iznova i iznova, pokušavajući upotpuniti praznine.
Njegove fraze. Izbor njegovih riječi. Njegova objašnjenja.
Njegove kikseve.
Naglo otvorim oči.
Nemoj niti pokušavati ući u trag ovom mobitelu. Nema smisla. Nakon ovog razgovora
nikad više neću koristiti ovaj mobitel ni broj ni SlM-karticu. Ništa neće ostati od njega.
Nije kanio samo baciti mobitel.
Namjeravao ga je rastaliti.

383
 85.

Skladište na Old Kent Roadu izgledalo je još gore na dnevnom svjetlu. I ostala
skladišta, ona koja su još uvijek bila u funkciji, bila su zatvorena vikendom, ali na
njima su se barem vidjeli znakovi života. Ono skroz na kraju bilo je mračno,
uspavano, prava grobnica izgrađena od čelika.
Garrick je morao ostaviti svoj automobil negdje drugdje da ne bi privukao
ničiju pažnju, no kako sam se približavao, sve sam više sumnjao u to da bi ga netko
primijetio, čak i da ga je ostavio ovdje. Vladala je grobna tišina, dopirao je samo
prigušeni zvuk prometa s Old Kent Roada iza mene i tiho brujanje nadzemnog vlaka
koji je prolazio željezničkim mostom.
Prozori na pročelju premazani bijelom bojom priječili su pogled unutra, ali i
van, pa krenem ravno prema stubištu kojim sam se popeo prije više od tjedan dana.
U dnu stubišta prvi put zastanem i pogledam gore: vrata su vjerojatno zaključana
iznutra, što znači da ću i po drugi put morati iskoristiti svoj provalnički alat.
Krenem stubama, osjećajući kako se savijaju pod mojom težinom. Na vrhu
pogledam oko sebe, izvadim alat i počnem obijati bravu. Zastanem svakih nekoliko
sekundi i osluhnem čuje li se iznutra kakvo kretanje, no sve je bilo tiho. Četiri minute
kasnije osjetim kako su se vrata odvojila od dovratka, otvorim ih malo i zavirim
unutra.
Tama.
Spremim svoj alat i u grmlju sa strane potražim nešto što bih mogao iskoristiti
kao oružje. Dva metra dalje od mene, u grmu kupina ugledam nešto što je sličilo
razbijenoj nozi stola. Vratim se i uzmem je. Bila je mokra, malo trula po rubovima,
no poslužit će svrsi.
Širom otvorim vrata.
Ovaj put nije bilo toliko vruće, no svejedno sam primijetio razliku u
temperaturi. Možda nije spalio mnogo toga, ali vatra je gorjela. U zraku se osjetio
dašak dima, pepela, rastopljene plastike. Uđem unutra, zatvorim vrata i krenem
hodnikom. Ulaz u skladište bio je zatvoren. Polako krenem naprijed, provjerivši
ured s moje lijeve strane. Ostao je isti kao i prilikom mog zadnjeg posjeta.
384
 Pred vratima skladišta opet zastanem, prislonim na njih uho. Začujem tiho
brujanje i pucketanje iz peći. Ništa više. Prstima obuhvatim kvaku, pritisnem je,
malo odgurnem vrata i pogledam kroz otvor.
Vatra je plamtjela u peći bacajući žućkast sjaj na tlo. Na svjetlu opazim tri
kutije, jednu već praznu, druge dvije pune stvari koje su čekale brisanje iz sjećanja.
Otvorim vrata još malo više i na drugoj strani ugledam stol na kojem je Reynolds
držao svoj laptop. Ispred stola stolica s prebačenom dekom. Na stolu coca-cola i
papirnata vrećica Burger Kinga.
Garricku ni traga.
Gurnem vrata svom snagom i ona se nečujno otvore. S danjim svjetlom koje je
dopiralo kroz bojom premazane prozore, skladište više nije bilo onoliko mračno kao
kad sam prvi put bio ovdje. Nisam mogao baš sve vidjeti, ali sam vidio dovoljno da
bih znao da ga tu nema. Gdje li je, dakle?
Pogledam kutije ispred peći.
Možda je otišao po nove.
Krenem prema peći, osvrćući se kako bih se uvjerio jesam li još uvijek sam. Za
stolom podignem kanticu kole. Prazna. U papirnatoj vrećici ni traga hrani: nema
kartona, nema papira. Jedino je na dnu bila vrećica umaka od rajčica. Potražim koš
za otpatke da provjerim kad je jeo, ali ne nađen nikakav koš ni nikakve otpatke.
Možda je ovo ostalo odonda kad sam zadnji put bio ovdje. Samo što se uz smrad iz peći
osjetio i miris brze hrane.
Okrenem se i pogledam peć.
Gorio je papir. Dosjei. Mobitel.
Učinio je točno ono što je rekao.
Spustim se u čučanj i počnem pregledavati kutije. Rokovnici. Dosjei.
Fotografije.
Podignem nekoliko fotografija. Izgledale su kao kronika njegova posla.
Odložim ih sa strane i ispod nađem još jednu, mnogo stariju. Garrick star dvadeset i
nešto godina, zalizane kose, dječačkog i pametnog izraza lica. Na reveru bedž s
imenom: dr. John W. Garrick. Stajao je uz starijeg muškarca u radnom odjelu i
košulji, duge sijede brade, kose duge do ramena svezane elastikom u konjski rep.
Nevjerojatno su sličili – to je morao biti njegov otac.
Iza njih u pozadini neka narančasta mrlja.
Peć.
385
 Njegov je otac bio puhač stakla.
Pogledam skladište oko sebe. Pripada Garricku. Njegov je otac ovdje pokrenuo
posao izrađivanja stakla, a poslije, kad se prestao time baviti, ostavio je sinu ovu
zgradu.
Vratim pogled na sliku, pomno se zagledam u njegova oca. I tada se nečega
sjetim.
Otkud li ga samo poznam?
U mislima se vratima na protekli tjedan, na svaku fotografiju koju sam vidio,
na svaku novinsku priču koju sam pročitao. Starac je sada vjerojatno u kasnim
osamdesetima ili ranim devedesetima, ako je uopće živ, ali se nisam mogao sjetiti da
sam čitao bilo što o muškarcu te dobi.
Nastavim dalje, nadajući se da će mi se stvari razbistriti kad se malo
odmaknem. Bacim slike natrag u kutiju, zatim počnem pregledavati dosjee
pacijenata.
Sve su to bili ljudi koje je liječio u Bethlehemu.
Negdje na sredini nađem dosje Casey Bullock.
Promatrala me je sa slike zakačene za prvu stranicu. Bila je mlađa nego na onoj
slici iz novina kad je objavljen njezin nestanak, no ovdje se na njezinu licu vidio
gubitak, zadržao se u njezinim očima, zasjenio njezin izraz lica. Dok sam prelistavao
Garrickove bilješke, po načinu na koji ju je opisivao, bilo je očito da je prema njoj
osjećao neku vrstu privrženosti.
Zar se zaista radi o tome?
O ljubomori zbog njezine veze s Franksom?
Zanijekao je to kad smo telefonski razgovarali. Nastavljajući dalje s čitanjem, i
sam sam došao do istog zaključka. Garrick nije prema Bullockovoj osjećao isto što i
Franks, ali je osjećao nešto. Ne ljubav, čak ni prijateljstvo, ali svakako nešto više od
profesionalnog zanimanja. Stekao sam dojam da je na neki način gajio nadu kako bi
je mogao spasiti i to ne samo od bolesti. Od njezine ovisnosti o Leonardu Franksu.
Klink.
Osvrnem se i pogledam vrata.
Tada se sjetim: kad sam prvi put bio ovdje, čuo sam isti zvuk. Dubok,
rezonantan zvuk, gotovo mehanički. Ubacim dosje Bullockove natrag u kutiju,
uspravim se i polako krenem preko skladišta prema vratima.
U hodniku ničega.
386
 Glavni ulaz je još uvijek zatvoren.
Stajao sam tamo nekoliko trenutaka, deset, dvadeset sekundi. Ne začuvši više
nikakav zvuk, krenem dalje hodnikom i opet pogledam unutrašnjost ureda.
Prazno.
Klink.
Okrenem se na peti i pogledam skladište iza sebe. Zvuk je sad odjeknuo
glasnije. Čvrsto držeći nogu stola koju sam izvukao iz grmlja, polako se počnem
vraćati prema vratima.
Zastanem.
Točno ispred sebe, na svjetlu koje je dopiralo kroz jedan premazani prozor,
opazim kako se miče sjena. Na svjetlu koje je dopiralo iz peći padala je slijeva
nadesno, produžila se preko poda prema vratima za utovar. Crna, bezoblična.
No tada poprimi oblik.
Garrick.
Po sjeni sam zaključio da kleči uz kutije. Čuo sam kako kopa po dosjeima i
baca papire u vatru. Pucketanje stranica koje su istoga časa nestajale, zatim opet iste
zvukove, i opet sve iznova.
Dođem do vrata i stanem.
Misli mi se uskomešaju. Pokušavao sam dokučiti kako je ušao unutra, je li
ovdje postojao kakav stražnji ulaz koji nisam uočio u svoja dva posjeta. No bio sam
siguran da bih ga vidio. Ovamo se nije moglo ući osim kroz glavni ulaz i vrata za
utovar na kojima je izvana još uvijek stajao lokot. Pa ipak, kad sam zavirio kroz
vrata, vidio sam Garricka kako kleči uz kutije, leđima okrenut meni, vadi papire i
baca ih u peć. Sekundu kasnije, zazvoni njegov mobitel.
Izvadi ga iz džepa, pogleda zaslon i suzi oči. Zatim ustane. Pročisti grlo i dva
puta duboko udahne.
Koga to vraga radi?
Kratka stanka. »Halo?«
Promatrao sam ga kako razgovara s onim tko je nazvao. Učini mi se da se malo
zgrbio, smanjio se, postao ranjiviji. »Da«, reče tihim slabašnim glasom, uzdrhtalim
od osjećaja. No oči mu ostanu iste: ravnodušne, usredotočene, bezosjećajne.
Jer je sve ovo gluma.

387
 »O, ne, ne, ne«, reče i počne se pretvarati da plače, hodajući po skladištu,
šmrčući, približavajući se vratima za utovar. »Da. Pokušat ću stići što prije.« Sad se
na njegovu licu pojavi nešto, nešto što sam prepoznao.
I tada mi sine.
Njegov otac.
Pokušavao sam se sjetiti zbog čega mi je bilo poznato lice Garrickova oca. No
nisam prepoznao njegova oca, već samog Garricka. Sjetio sam se slike njih dvojice,
izgleda njegova oca – duga kosa, raščupana brada, a zatim se u mislima vratim još
malo u prošlost, u trenutak prije nego što sam našao Crawovu kako umire na podu
svoje kuhinje.
Mislio sam da sam samo jednom prije vidio Garrickovu fotografiju, onu koju
sam našao na Internetu nakon što mi je doktor Poulter dao podatke o njemu. Na toj
je slici imao obrijanu glavu i jednodnevne sive čekinje. No sad shvatim da sam vidio
još jednu njegovu fotografiju, a da to nisam niti znao. Na toj je imao dugu kosu i
raskuštranu bradu, izgledao je kao što je prije izgledao njegov otac.
Fotografija se nalazila u dnevnoj sobi Crawove.
Na njoj je bila ona sa svojim mužem Billom.
John W. Garrick.
John William Garrick.
Bill.
Garrick je muž Crawove.

388
 86.

Gotovo posrćući povučem se u polutamu hodnika. Čim mi je Garrick nestao s

vidika, naslonim se leđima na zid – srce mi je skoro iskočilo iz grudi, u glavi mi je
bubnjalo – i pustim da sve sjedne na svoje mjesto. Djelovalo je poput prosvjetljenja.
Sad sam znao kako se Garrick dokopao dosjea o Franksovu nestanku. Nije
ukrao lozinku Crawove ni ništa drugo iz Meta, jednostavno je dosje uzeo od nje. Od
prvog trenutka znao je da se Craw obratila meni. Zato je Derek Cortez rekao Craw
da je vidio nekoga u kući u Dartmooru tri dana prije nego što sam stigao onamo,
prije nego što sam uopće počeo raditi na slučaju. Zato sam, načuvši razgovor koji je
Reynolds u svom stanu vodio preko mobitela pomislio da razgovara s Craw: ona je
Garricka obavještavala o slučaju, a on je te informacije prenosio Reynoldsu. Ona i
Garrick su se stalno svađali i raspravljali, ali bez Franksa koji je nestao i Ellie koja se
nije mogla nositi sa situacijom, Garrick joj je ostao jedina osoba s kojom je mogla
razgovarati.
Čak mi se činilo da su i njihovi bračni problemi bili njegov proračunati potez –
ako ne bude prisutan u njezinu životu, neće biti prisutan ni u njezinim mislima, neće
posumnjati u njega. Ako je među njima bilo problema, znao je da će ih ona pokušati
sakriti od očiju javnosti. To je značilo da ga neće pokušati uvući ni u kakvu potragu
za Franksom. To je značilo da neće biti nikakvih fotografija. Nikakva traga koji će
voditi prema njemu. Ostao je skriven u pozadini jer je, na kraju krajeva, Craw veoma
sličila svome ocu.
Čvrsto stisnem komad drva, prizori se pojave u mojim mislima: svega onoga
što je Garrick učinio, sve štete, svega nasilja, a zatim se sjetim u kakvom je stanju
ostavio svoju ženu.
Majku njihovih kćeri.
Duboko udahnem i primaknem se bliže vratima, toliko čvrsto stišćući palicu da
mi se činilo kao da će pući u mojoj ruci. Zastanem pred vratima i zavirim unutra.
Stajao je uz peć i promatrao me.
»Ah«, mirno reče. »I mislio sam da si to ti.«

389
 »Gotovo je, Garrick.« Uđem u skladište. Toplina iz peći ispunila je zrak između
nas. Ispraznio je obje kutije – posljednje uspomene na ono što nije želio da ostali vide
– sve je pretvoreno u pepeo. Pogledam ga. »Ili možda Bili?«
Iznenađenje na njegovu licu. »Znači, ipak si na kraju skužio.«
»S tobom je svršeno.«
»Tebe traži policija.«
»Ti si spalio dosjee.«
Pogleda posljednju kutiju. »Ovdje nema ničeg inkriminirajućeg, osim mobitela
s kojeg sam te ranije zvao. Ovo je samo pospremanje. Što manje papira ostaviš za
sobom, to će ti postavljati manje pitanja.«
»‘Ostaviš za sobom’?«
Izraz mu se promijeni. »Omaška.«
»Ideš nekamo?«
»Možda nakratko, dok se sve ne smiri.«
»A tvoja djeca?«
»Navikle su da me nema u blizini. Melanie i ja od svibnja ne živimo zajedno.
Imaju svoju baku. Osim toga, dobro su opskrbljene.«
Odmahnem glavom. »Misliš da one od tebe žele novac?«
»A ti misliš da ne žele?«
»One su tek djeca.«
»I što time želiš reći?«
»Žele tebe. Žele Crawovu.«
Opet slegne ramenima. »Pa, upravo sam razgovarao s bolnicom i zvučalo je
kao da ćemo ‘Crawovu’ sljedeći put vidjeti u borovu lijesu.« Zastane, glas mu
postane jasan i tih, nijansu drukčiji od monotonog. »Ništa?«, reče. »Nikakve reakcije?
Mislio sam da ćeš u ovom trenutku iskoristiti svoje moralne supermoći.«
»Jesi li uopće svjestan što si učinio?«
Kimne. »Nažalost jesam.«
»Ubio si majku svoje djece.«
»Ah«, reče. »Evo ga.«
Krenem prema njemu, a on posegne u džep kaputa. Trenutak kasnije držao je
pištolj u ruci. Reynoldsov pištolj. Stanem, dva metra od njega.
»Znači, pištolj nije u mojoj kući«, rekoh.
390
 Slegne ramenima. »Morao sam ti na par sati odvratiti pažnju.«
»Zbog čega?«
»Da se uvjerim da je sve sređeno.«
»I što sada?«
»I sada pretpostavljam da te moram ubiti.«
Pogledam njegovu ruku. Očekivao sam da će drhtati, da će pokazati kakvu
nelagodnost što drži pištolj, ali nije. Bio je potpuno miran.
»Da te pitam nešto«, reče, ne skidajući s mene pogled. »Upoznao sam Melanie
1989. na jednoj kućnoj zabavi. Hodali smo tri godine, a zatim smo se 1992. vjenčali.
Znaš li koliko je puta u dvadeset četiri godine zajedničkog života – u dva desetljeća
braka – Melanie tražila moj savjet? Imaj na umu da sam joj bio muž.«
Ja sam ga samo gledao.
»Nikad«, reče. »Nula. Naš brak – ako se uopće može tako nazvati – uvijek je
određivala samo jedna osoba: Leonard Franks. Kad su živjeli ovdje u Londonu, prije
nego što su se preselili dolje u Devon, došao bih kući s posla, a Melanie ne bi bilo –
bila bi kod njih. Vikende je htjela provoditi samo s njim. Djecu bi ostavila Ellie i otišla
s njim igrati golf. Navečer bi me nazvala i rekla da će raditi dokasna, a zatim bi je
Leonard dovezao kući i saznao bih da su bili vani na piću: ona, on i svi oni kreteni iz
Meta koji su mislili da je Len drugi mesija. Njih dvoje su u svakoj prilici isticali da
nikad ne govore o poslu, čak ni kad bi tako zajedno izašli na piće, kao da je to neko
nevjerojatno postignuće. No zato su razgovarali o svemu drugom – doslovno svemu,
a meni nikad ništa ne bi rekli. Možeš li zamisliti koliko je to bilo frustrirajuće,
Davide?«
»Znači, sad je bolje kad si je ubio?«
»Tijekom dvadeset četiri godine«, reče, ne obazirući se na mene, »to se samo
gomila i gomila, sve dok...« Kratak, odsutan pogled. »Sve dok na kraju ne pukneš.«
»Pa moglo bi se reći da si stvarno puknuo.«
»Da to nisam učinio, na kraju bi otkrila što radim«, reče i nasmiješi se žalosnim
osmijehom u kojem više nije bilo boli. »Znaš«, nastavi, »jedne godine kupio sam
Leonardu za rođendan nalivpero, prekrasno, sa zlatnim perom, Car an d’Ache Léman
iz Švicarske. To je bilo u vrijeme kad sam se još pokušavao probiti na njihov teritorij,
kad mi je bilo stalo do toga da postanem član njihove klike. Melanie mi je rekla da ne
moram – možda je mislila da ne trebam, da mu se neće svidjeti – ali ja sam to
svejedno učinio. Nisam se obazirao na nju, poklonio sam mu ga, a on je bio veoma

391
ljubazan, zahvalio mi i rekao da nisam trebao. Otprilike šest mjeseci kasnije okupili
smo se kod njih na večeri i slučajno sam ga našao u jednoj od kuhinjskih ladica,
bačenog tamo zajedno s kemijskim olovkama od devedeset devet penija. Nalivpero
od četiristo funti.«
»Znaš li koliko jadno zvučiš?«
»Stvarno?« Ispustio je jedan hmm, kao da pokušava prožvakati što sam upravo
rekao. »Znaš, uzeo sam to nalivpero, imao sam pravo na njega. Koristio sam ga
godinama na seansama s pacijentima. Godinama. A znaš li koja je osoba prva
pogodila koliko mi to pero znači?«
Ne odgovorim.
»Casey Bullock«, reče. »Jesi li znao da joj je Leonard kupio psa?«
»Što?«
»Psa«, reče. »Ja sam imao svoje nalivpero, ona je imala svog psa. Zvala ga je
Medo. Njihovo dijete utopilo se u jezeru, pa je Leonard pokušao popuniti tu
prazninu kupivši joj životinju. Činilo se da Casey voli tog psa. Zapravo, bila je
veoma pogođena kad je uginuo. A kad mi je napokon sve ispričala – o svojoj aferi s
Leonardom, njihovu djetetu, sve te tajne i laži – kad je nakon svih tih godina
dolaženja na seanse sve isula, ja sam zabezeknuto sjedio tamo i pomislio: ‘Kakva li
prizemnog dara od takvog prefriganog lažljivca.’ Pas.«
Zastane, odmakne se od peći i priđe stolu. Sjedne na njegov rub, pištolj stavi na
krilo. Pokraj njega se lagano zaljulja prazna kantica kole.
»Živjeti s njom bilo je kao da živim s njim«, tiho reče. »Što je postajala starija, to
je bivala sve gora. Nikad mi ništa nije povjerila. Nikad mi nije pričala kako je provela
dan. Znali smo razgovarati samo o tome što treba napraviti u kući, o curama i
njihovim jebenim zadaćama. To su bili naši razgovori.«
»A sad nećeš imati ni to.«
Prostrijeli me pogledom, ali ne promijeni ton. »A ti si savršen, ha? Savršen
udovac, savršen tatica. Misliš da si sada pravi stručnjak za roditeljski odgoj jer si
prije dvadeset pet godina doživio jednu vruću tinejdžersku romansu?«
»Ne«, rekoh. »Nisam nikakav stručnjak.«
Dugo vremena ne skrene s mene pogled. »Mrzim ga.«
Duga tišina, kao da analizira svoje riječi.
»Zapravo, to nije istina«, napokon nastavi. »Mrzim ga više nego što mogu
iskazati. Poslao sam mu taj dosje u siječnju.... Ne mogu prežaliti što nisam bio ondje
392
kad ga je primio, kad je pogledao omotnicu i pomislio da su mu je sigurno poslali
oni iz Plymoutha koji rade na starim slučajevima, a zatim njegovo lice kad ju je
otvorio i shvatio da se srušio sav njegov svijet. Kakav li je to bio tajming. Nisam znao
da će ispasti tako savršeno, jer nisam imao pojma da pregovara s tim ljudima o
honorarnom poslu. Ipak, zaslužio je to.« Pogleda me i duboko udahne. »Doduše, taj
sam dosje počeo sastavljati mnogo prije nego što je on uopće pomišljao na honorarni
posao. Trebalo mi je osam mjeseci. Znaš li što me je pokrenulo? Znaš li što me
natjeralo da stupim u kontakt s osobom kakva je Neil Reynolds i zatražim njegovu
pomoć u sastavljanju dosjea?«
»Što?«
»Jedne lipanjske večeri prije godinu dana, devet mjeseci prije nego što je
Leonard čarolijom ispario u zrak, bili smo kod njih u Dartmooru. On i ja smo bili
vani ispred kuće, sjedili smo uz roštilj. Nikad mi nije dopustio da kuham. Čak i kad
su oni dolazili k nama, Melanie je uvijek njemu prepuštala kuhanje. Koristio bi moje
kuhače, moje noževe. Kad bismo mi otišli dolje k njima, samo bih se strovalio u
stolicu i u alkoholu utapao svoju tugu. Otkako smo se Melanie i ja vjenčali, taj dan je
bio kao i svaki drugi. Uvijek isto: ja nisam znao što bih rekao njemu, on nije znao što
bi rekao meni. Među nama je stalno vladala ta neizgovorena napetost. Dakle, tada
sam već znao sve o toj njegovoj strani života – Casey mi je već sve ispripovjedila – i
što sam više pio, to sam više razmišljao o tome i dolazio u napast da mu sve saspem
u lice.«
Na trenutak me pogleda. »Gledao sam ga i mislio: ‘Kakvog li jebenog lažljivca.’
Mrzio sam ga, jednako kao i Reynolds. Još i više. Njegovo ponašanje u javnosti, sve je
to bila obmana. On nije bio kakvim se prikazivao. Ja sam vidio kakav je i prije nego
što mi je Casey ispričala što je sve učinio. Vidio sam pravog Leonarda Franksa
svakog jebenog dana svog bijednog braka. Način na koji je postupao sa mnom, kako
me gledao, kao da sam govno na njegovoj cipeli. To me stalno izjedalo, sve dok
nisam puknuo tog dana kad smo stajali uz roštilj. Rekao sam mu: ‘Leonarde, postoji
li kakva šansa, ikakva prilika, u kojoj ću biti dovoljno dobar za tebe ili tvoju kćer?’
Nakon što sam to izrekao, skamenjeno sam stajao tamo, bojeći se kako će reagirati,
iako sam osjećao i malo olakšanje što sam to napokon izrekao.«
»I što je rekao?«
»Rekao je da ne postoji. Rekao je: ‘Nisam htio da se uda za tebe. Ona zaslužuje
boljeg. Johne, ti nisi dovoljno dobar za nju.’ Uvijek me zvao Johne, ne Bille. Mrzim
ime John, iako sam ga koristio na poslu. To je bilo očevo ime, a on je bio baš kao i

393
Franks: nikad zadovoljan onime što sam učinio ili što sam htio biti.« Ogleda se
naokolo po skladištu i mahne rukama oko sebe. »Kao da bih se ja ikada opredijelio
za puhanje stakla.«
Podigne malo glas, potom, trenutak kasnije, opet počne govoriti istim tonom:
»Upravo zato me Leonard počeo zvati John. Znao je da mi se to ne sviđa. Siguran
sam da je potajno bio sretan što je Melanie i nakon vjenčanja zadržala majčino
prezime. Nakon te otvorene izjave, znao sam da je gotovo. Ne za mene. Meni je to
bio tek početak. Da je gotovo za njega, jer sam ga kanio razotkriti. Pokazati svijetu
kakav je zapravo.«
»Misliš da je to bilo junačko djelo?«
»Da, bilo je, na neki način.«
»Ti si lud.«
Načas mu se na licu pojavi izraz mržnje, zatim slegne ramenima. »Oduvijek su
postojale velike šanse da ću jednom raditi u Bethlehemu. Dok je bolnica još radila, u
cijeloj zemlji postojale su samo četiri strogo osigurane psihijatrijske ustanove, a ja
sam povremeno radio u svima. Ali to što je Casey postala moja pacijentica... to je
jednostavno bila sudbina. Radio sam tamo dok sam istovremeno dva dana u tjednu
radio u Metu i kad mi je Casey napokon rekla zbog čega joj je slučaj Pamele Welland
toliko značajan, to je bilo nešto savršeno. Trebalo je pet godina da sve izađe na
vidjelo, svaki detalj, no bilo je savršeno.«
»Franks nije znao ništa o tome?«
Posprdan osmijeh. »Leonarda nikad nije nimalo zanimalo čime se bavim. Ni na
trenutak. Nikad nije svratio dok sam radio u Scotland Yardu, čak ni da me samo
pozdravi. I Melanie je pred kraj postala takva. Znali su da godinama honorarno
radim u takvim ustanovama po cijeloj zemlji, ali da su se samo malo potrudili, da me
Leonard samo jednom pitao o mom poslu, otkrio bi da radim u Bethlehemu. Saznao bi
da sam radio tamo u vrijeme kad je Casey dolazila na liječenje.« Zagleda se u mene i
obriše znoj s čela. »No znaš li što je najgore? Nikad se nije niti potrudio pitati Casey
kako se zove njezin liječnik. Da je pitao, mogao je sve ovo spriječiti i zaustaviti je
prije nego što mi je sve ispričala. Na početku liječenja rekla mu je Poulterovo ime, a
on se više nije niti potrudio pitati. Tipično za njega. Nemoj me krivo shvatiti, volio ju
je, ali mislim da je djelomično bio sretan što je ona u ludari, što mu ne može stvarati
probleme, one koji su nastali kad se pokušala ubiti.«
»A Reynolds?«

394
 »Ostao sam u kontaktu s Neilom«, jednostavno reče, »i nakon što je dobio
otkaz jer sam u njemu vidio nešto što sam s vremenom mogao dobro iskoristiti. Bio
je gnjevan, ali veoma discipliniran. Kad je došlo pravo vrijeme, ispričao sam mu sve
o Casey i Leonardu, o njihovu sinu, a on je meni ispričao svoje sumnje.«
»Misliš na to da je Franks ubio Simona Prestona?«
Kimne. »A ti si mislio da sam ja negativac.«
»Obojica ste ništarije.«
»On je ubio i Casey.« Na trenutak odluta u mislima, po prvi put pokaže
rastresenost. »Sviđala mi se Casey. Bila je pametna. Bila mi je velik izazov. Proveo
sam više od pet godina u nastojanju da je upoznam, da shvatim način na koji
razmišlja, zašto je svojevoljno potratila život dok je živjela s govnom kakvo je bio
Simon Preston. A zatim, kad mi je konačno ispričala o Leonardu, o svemu što se
dogodilo, otkrio sam da je upravo to razlog – da je u svojoj naivnosti štitila Leonarda i
njegovu reputaciju. Tada sam se osjećao kao...« Zastane, na licu mu se pojavi istinska
bol. »Osjećao sam se nekako izdano.«
Klink.
Garrick se ne pomakne, čak ni kad je odjeknuo zvuk. Ogledam se po skladištu,
pogledam mjesta ispod praznih polica, vrata za utovar, hodnik. Kad sam se opet
okrenuo k njemu, krenuo je naprijed, držeći pištolj uperen ispred sebe. Između nas
samo dva metra razmaka.
Predaleko da skočim na njega.
»Pa, pretpostavljam da je ovo kraj«, reče. »Morao sam biti tih kad sam se riješio
Melanie jer bi hitac u predgrađu potaknuo sumnje. Ali ovdje...« Pogleda naokolo.
»Pripisat će to buci postrojenja.«
Klink.
Zvuk je sada dopirao iznad nas. Ovaj put je malo okrenuo glavu i pogledao
udesno, kao da je i njega iznenadila blizina zvuka. Dok se okretao, pištolj lagano
skrene ustranu.
Ovo mi je prilika.
Zaletim se i skočim.
Odjekne hitac.
Sve se odigralo toliko brzo da nisam stigao razmišljati. Tek kad sam skočio na
njega i oborio ga na stol, kad smo obojica pali dolje na pod, osjetio sam staru bol u
ramenu koja se poput munje raširila cijelim mojim prsnim košem. Pao je na bok dva
395
metra dalje od mene, okrenut leđima, pištolj je pao daleko izvan njegova dohvata.
Počne se pridizati. Pokrenem se, u prsima me probode. Jedva sam disao. Uhvatim se
za stol, osovim se na noge i skupivši svu snagu opet navalim na njega.
Ovaj put ga ne zahvatim svom težinom, ali je ipak bilo dovoljno. Zgrabim ga
kad se sagnuo da podigne pištolj, pa obojica zateturamo prema peći, udarivši o zid.
Tresnuli smo svom snagom. Garrick je preda mnom lupio licem, njegovo tijelo
ublažilo je moj udarac. No kad sam se otkotrljao, osjetivši vrućinu vatre iznad sebe,
osjećao sam se omamljeno: krv mi je curila iz rane na ruci, probadalo me u starim
ozljedama, glava mi se nagnula poput broda koji tone. Pogledam prijeko u Garricka
– ležao je na tlu krvava lica i slomljena nosa kojim je udario o zid. Kapci mu nakratko
zatrepere kao da mu se tijelo pokušava ponovno staviti u pogon.
Bio je živ, ali bez svijesti.
Teškom mukom osovim se na sve četiri, jedva udišući zrak, zatim na trenutak
zastanem pokušavajući suzbiti povraćanje.
Proći će.
Proći će.
Ali nije, ne potpuno, ali kad sam se uhvatio za zidić koji je okruživao peć,
uspio sam se uspraviti i opet disati. Polako sam počeo dolaziti k sebi.
A tada nešto primijetim.
Prekidač ispod peći.

396
 87.

Nalazio se između dvije vodilice. Nisam ga zamijetio kad sam prije stajao
ispred peći. Sagnem se i pomnije ga pogledam: izgledao je kao prekidač za svjetlo.
Bez ikakvih oznaka, mogao se samo uključiti i isključiti. Ispružim ruku i pritisnem
ga.
Klink.
Peć se počne micati.
Tiho je zaškripala dok je klizila unatrag, vatra je još uvijek gorjela u njoj. Dok
sam stajao tamo držeći se za rame, na trenutak sam vidio samo još više glatkog
betonskog poda. No tada se polako počne pokazivati tanka crna crta. Za pet sekundi
crta se pretvori u pravokutnik.
Za deset, pravokutnik postane otvor.
Uz još jedan klink peć stigne do kraja vodilica i otkrije cijeli otvor – kvadrat
veličine metar i pol, s rasklimanim drvenim stubištem koje je vodilo dolje u tamu.
Priđem rubu otvora.
Ugledam samo gornji dio ljestava, ispod toga ništa. Pogledam naokolo po
skladištu tražeći kakvu svjetiljku, no Garrick je nije imao, a ja sam imao samo
aplikaciju za svjetlo na mobitelu. Osjetim nešto kiselo u grlu čim sam sjeo na rub i
stavio nogu na prvu prečku ljestava. Ovo više nije bila mučnina. Uznemirenost je sve
više rasla svaki put kad bih pogledao dolje ispod sebe. Oprezno stavim nogu na
narednu prečku i tek tada shvatim zašto Garrick nije imao svjetiljku.
Na zidu otvora, tik ispod ruba, nalazio se prekidač za svjetlo.
Ispružim ruku i upalim svjetlo.
Ispod mene zasvijetli jedna jedina žarulja, bacivši žućkast sjaj na betonski pod.
Posvuda prašina i otpaci iz peći: komadići papira, sitno triješće, komadi
elektroničkih naprava. Tik uz ljestve nalazila su se tri zida, ali se zato na četvrtoj
strani nastavljao uski hodnik koji je nestajao u mraku.
Na trenutak zastanem tamo, osjećajući silnu bol u ruci, u plućima mi ponestane
zraka. Pogledam na drugi kraj, na mjesto gdje je ležao Garrick.

397
 Što sam pak sad učinio?
Krenem dolje.
Što sam se više spuštao, to je postajalo hladnije. Kad sam se spustio na dno,
vrućina iz peći se uopće više nije osjećala. Unatoč žarulji, malošto sam mogao vidjeti
ispred sebe, ali sam svejedno stekao dojam da je ovo mjesto veoma prostrano. Moji
su koraci tiho odjekivali dok sam polako išao naprijed, imao sam osjećaj da se zidovi
odmiču od mene i nestaju u tami. Prešao sam još otprilike metar i namirisao nešto.
Slatkasto, ali ne toliko da izaziva mučninu – ne baš parfem, ali nešto slično
njemu. A uz taj slatkasti miris, još nešto, mnogo poznatije. Isprva nisam mogao
odrediti što je to.
Tada mi sine.
Stanem, koža na rukama mi se naježi.
Hamburger.
Osjetim kako se nešto promijenilo u prostoriji, kao da se uskovitlao zrak, kao
da se nešto pomaknulo u tami. A tada me je zgrabilo za lice. Nokti se zabiju u moju
kožu, izgubim ravnotežu, zateturam i udarim o zid. Tada skoči na mene, zgrabivši
me jednom rukom za vilicu, drugom pokušavajući dohvatiti moj vrat.
Zamahnem i udarim jednom u ne znam koji dio tijela, zatim još jednom. Taj
koji je bio na meni, naglo ispusti zrak i zahropće. No tek nakon što sam ga uspio
odgurnuti sa sebe, kad je otpuzao na svjetlo, tek tada shvatim.
Ovo je žena.
Izvadim mobitel i uperim njegovo svjetlo u tamu. Ležala je na boku u kutu, u
fetusnom položaju. Napola pojedeni hamburger, prazan paketić prženih krumpirića
i plastična čaša kole metar dalje od njezinih nogu. Bila je odjevena u dronjke:
rasparane traperice, izlizanu jaknu, jednu čarapu. Bez cipela. Zapetljana kosa, masna
i prljava, prekrivala joj je lice. Na lijevom gležnju lanac pričvršćen za zid.
Ležala je tamo i plakala. Približim joj se.
»U redu je«, rekoh joj. »Neću te ozlijediti.«
Iznad nje više metalnih cijevi.
Udarala je po cijevima. Nije samo peć ispuštala onaj zvuk. To je ona pokušavala
svratiti pažnju na sebe.
Ispružim ruku.
»U redu je«, ponovim. »Gotovo je, Casey.«

398
 88.

Božić sam proveo s Annabel i Oliviom u Devonu, a kad su dan kasnije krenule
u posjet svojoj široj rodbini, sklonio sam im se s puta, vratio se u staru kolibu svojih
roditelja, sjeo uz prozor i promatrao more. Zamišljao sam kako su prije mnogo
godina mama i tata bili na istom ovom mjestu, kako su sjedili sučelice za istim ovim
stolom i divili se ovom istom vidiku.
27. prosinca krenuo sam na vožnju duž obale. Dan je bio ledeno hladan, vjetar
je zanosio automobil dok sam se serpentinama spuštao prema plaži Keel Point.
Parkirao sam, ostavio upaljen motor, uključio grijanje na maksimum i uključio radio.
Još su uvijek govorili o Leonardu Franksu.
Policija još nije potvrdila hoće li podići optužnicu, no ubrzo će to učiniti. Već je
tjedan dana na svim televizijskim programima, stalno se vrti njegovo snimljeno
priznanje, a sad je Garrickova upletenost podigla još veću graju. Priča je prije toga
sedam dana gorjela, sada je plamtjela poput supenove. Za medije nije bilo bolje priče
od nastrane i ubojite obiteljske zavade, a ova je sadržavala sve to, čak i više. Žrtve
svega toga, Craw i Casey Bullock, bile su gotovo fusnote – na vijestima i novinskim
naslovnicama glavna je bila priča o Leonardu Franksu i Johnu Garricku.
Dok sam promatrao Bethlehem koji je izgledao kao olupina broda u kanalu,
prisjetim se trenutaka nakon što sam u podrumu našao Casey Bullock. Uspio sam je
osloboditi prerezavši okov na njezinu gležnju škarama koje sam našao skladištu. Na
trenutak smo stajali svaki na jednoj strani prostorije. Promatrala me je, čekajući
napad. Kad je nisam napao, već joj rekao da je sada na sigurnom i kad sam to
nastavio ponavljati, napokon joj se promijenio izraz na licu, napokon je prihvatila i
briznula u plač. Nisam joj se približavao, stajao sam i čekao. Nekoliko minuta
kasnije, uspjela se malo sabrati pa sam je upitao je li spremna za polazak.
Odvratila je potvrdno.
Gore u skladištu zastala je i zagledala se u Garricka koji je još uvijek u
nesvijesti ležao uza zid. Tada smo začuli sirene – nazvao sam policiju dok sam tražio
škare. Prešla je rukom preko obraza zaprljanog blatom i suzama, dugi pramenovi

399
zamršene masne kose zalijepili su joj se za lice. Potom se okrenula k meni i pogledala
me suženih očiju, kao da ne shvaća zbog čega sam došao ovamo i učinio to što jesam.
»Kako se zoveš?«, upitala je.
»David.«
Ništa nije rekla, samo je skrenula pogled na podrum u kojem je bila zatočena,
zatim opet na mene. »Mislila sam da me nikad nitko neće naći. Mislila sam da ću
zauvijek ostati tamo.«
»Znaš li koliko si dugo bila unutra?«
»Koji je danas datum?«
»22. prosinca.«
Oči su joj se napunile suzama. »Četrnaest mjeseci.«
Zatim mi je ispričala o onom danu kad je Reynolds došao k njoj u stan koji joj je
pripremio Franks i kako je njezin susjed pokucao na vrata.
»Samo što to nije bio moj susjed.«
»Nego Garrick.«
Pogledala me je, pitajući se kako sam to zaključio, no meni je odmah sve bilo
jasno: Garrick je poslao Reynoldsa da je ubije, ali na kraju ipak nije mogao provesti
plan do kraja. Sviđala mi se Casey. Bila je pametna. Zanijekao je da prema njoj osjeća
nešto dublje, možda je to i bila istina, ali se emocionalno povezao s njom, njezinim
odlukama, njezinim životom i granica između liječnika i pacijentice se izbrisala. Kad
mi je napokon ispričala o Leonardu, o svemu što se dogodilo... osjećao sam se nekako izdano.
Kakve li zbrke i komplikacije: sviđala mu se žena koja je voljela muškarca koga je on
mrzio iz dna duše. Znao je što mora učiniti, ali nije mogao, pa je rekao Reynoldsu da
će se on pobrinuti za nju. A kako bi je drukčije mogao skloniti s vidika, a da joj ne
naudi, nego da je drži u zatočeništvu?
Čisto sam sumnjao da je Reynolds znao da je ona još uvijek živa, čak i kad je
sam boravio u skladištu. U protivnom bi shvatio kakav je to rizik i sigurno bi
pokušao nešto učiniti. I zato je, što se njega tiče, onaj dan kad ju je Garrick odveo bio
dan kad je Casey Bullock umrla.
Policija je napokon stigla. Promatrao sam ih kako ulaze u skladište, gledaju u
mene, Casey, kutije s dosjeima i fotografijama koje su čekale na spaljivanje, u
Garricka hroptavog daha na podu i tada sam doživio prosvjetljenje. Sve te smrti, sve
te laži, sva ta patnja, a na kraju se sve svelo na gubitak. Franks je izgubio ženu koju je
volio, ali ju nije mogao imati i sina koga je samo površno poznavao. Craw je izgubila
400
oca koga je idolizirala i nikad ga više neće imati. Garrick je izgubio ženu koja ga je
napustila i tasta koji ga nikad nije volio. Bullockova je izgubila život o kojem je
sanjala i sina koga je voljela više od svega na svijetu.
Sve upropašteni životi.
Sve sama slomljena srca.

Prije povratka u London 28. prosinca, obavio sam dva telefonska razgovora.
Najprije sam nazvao Carlu Murray da čujem kako je. Bila je osorna, ravnodušna i
bezvoljna, čak ni tada nije htjela reći ništa loše o Franksu, ali sam jasno mogao osjetiti
njezinu neizgovorenu bol i osjećaj izdanosti. Rekla je da je telefonom razgovarala s
Jimom Paigeom, da je on smiren i racionalan, no oboje smo znali da je to samo
maska. Njih su dvoje bili neizmjerno povrijeđeni.
Zatim sam nazvao Ellie Franks da vidim kako je ona. I ona se neko vrijeme
hrabro držala, a onda se slomila – svi ti silni novinski napisi koje je morala podnositi,
sve one laži koje je morala prožvakati u posljednjih devet dana. Dok sam slušao kako
plače, sjetio sam se što mi je rekla kad sam je prvi put vidio: Len mi je jednom rekao:
‘Katkada jednostavno moraš pustiti ljude.’ On je govorio o ženi s kojom je imao aferu, o
svom sinu čiji je pokop potajno promatrao iz daljine. A ipak, ovo je na kraju
vjerojatno bila najiskrenija stvar koju je ikad rekao svojoj ženi.

Dok sam sjedio uz njezin krevet, izašlo je sunce i probilo se kroz kapke na
prozoru. Bio je 3. siječnja, jedan bolničar je skidao božične ukrase.
Spavala je na boku, blijeda i nepomična, infuzija je polako kapala, grijanje
šumjelo. U krilu sam držao fotografiju Casey i njezina sina. Uspio sam nagovoriti
istražni tim da mi dade jednu sliku za nju.
Netom prije sedam i trideset promeškoljila se i tiho zastenjala okrenuvši se na
leđa. Promatrao sam joj lice – kapci su joj zatreperili, rukom je odgurnula pokrivač.
Otvorila je oči, a ja sam opet bacio pogled na fotografiju, na lice majke i sina, zatim je
vratio natrag u džep jakne. Opazila je pokret, shvatila da je još netko tu i okrenula
lice k meni.
Na licu joj se pojavi slabašan osmijeh, iako joj je većina glave bila omotana
zavojima.
»‘Jutro«, rekoh.
»Vidim da si me opet uhvatio u mom najboljem izdanju.«
401
 Uzvratim joj osmijehom. »Kako si?«
Duboko, duboko je udahnula. Oči su joj bile poput projektora: u njima sumnja,
bol, tuga, briga, olakšanje. Potom je Melanie Craw napokon rekla: »Osjećam se kao
da upravo počinje moj život.«

402
 89.

Sve je povezano. Dugo mi je trebalo da to shvatim. Nakon što je moja žena

umrla od bolesti protiv koje se nisam mogao boriti, dvije sam godine lutao gonjen
duhom njezine osobnosti. Sve što sam u to vrijeme učinio, svaki slučaj koji sam
riješio, svaki ubojica koga sam našao, sva tmina s kojom sam se suočavao, u svemu
me je ona vodila. Iako je njezin pepeo davno posut, iako ga je odnio vjetar i isprala
kiša, ostalo mi je ono što mi je značila.
Pronašao sam svoj poziv u pronalaženju nestalih osoba jer sam ubrzo shvatio
da su obitelji nestalih poput mene: lutaju cestama bez granica, traže odgovore u
tami. I na kraju, bilo da sam s njihovim voljenima došao na njihova vrata ili im ih
vratio samo kao uspomene, kosti i prah, uvijek sam ih vratio natrag – tako uvijek
zatvarao krug.
Kad je Derryn umrla, nisam htio vjerovati da postoji razlog. Možda, na neki
način, još uvijek ne vjerujem. No kad bi moja tuga malo jenjala, mogao sam jasnije
sagledati stvari, uočiti trenutke u mojim slučajevima koji su mi prije promakli: veze
između događaja, tkivo koje je povezivalo jedne osobe s drugima. Vidio sam djela iz
prošlosti koja su utjecala na događaje u budućnosti i spoznao kako se možeš udaljiti
od ljudi, toliko se odalečiti da se čini nemogućim da ćete se ikad opet naći negdje na
sredini. Ali na kraju se ipak nađete.
Vezan si uz njih.
Možda si čak na neki način i odgovoran za njih.
Kafić se nalazi na istočnom kraju Lower Malla, na obali Temze. Kad sam
stigao, Colm Healy je već sjedio na stolcu kraj prozora držeći ruke na šanku i
promatrajući dva veslača kako prolaze ispod mosta Hammersmith.
U ovih četrnaest mjeseci otkako sam ga posljednji put vidio uživo, malošto se
na njemu promijenilo: visok i gojazan, guste neuredne crvene kose, košulje napete na
trbuhu, tvrdokorna, umorna i ojađena lica. Nije nosio kravatu, jaknu je prebacio
preko naslona stolice i zavrnuo rukave košulje kao da se sprema započeti neki posao.
Okrene se kad sam mu prišao, rukujemo se i zatim reče da će me častiti kavom. Ne
sjećam se kad je to zadnji put učinio, pa se odmah cinično zapitam zbog čega me
403
zapravo pozvao ovamo. Danima prije nego što sam zaključio Franksov slučaj, rekao
sam mu da ću ga nazvati da se dogovorimo o sastanku. No na kraju je on nazvao
mene.
Nakon što je stigla moja kava, neko smo vrijeme razgovarali o Franksu, o
Craw, o stvarima koje su objavili mediji, a zatim ga odjednom spopadne neka tuga.
»Dobro si?«, upitah ga.
Kimne. »Aha.«
»Sigurno?«
»Dobro sam«, reče.
Nisam navaljivao. Zagledam se u rijeku. Danas, 8. siječnja, pao je novi snijeg.
Ispred nas je sunce žmirkalo kroz gole grane hrasta.
»Kako ide na tom zaštitarskom poslu?«
Ne odvrati ništa.
Okrenem se i pogledam ga – zurio je u svoju praznu šalicu kave. Držao ju je u
ruci, na prstu još uvijek vjenčani prsten, iako ga je žena napustila prije tri godine.
»Healy?«
»Ne ide«, odvrati.
»Što ne ide?«
»Nema ga.«
»Zaštitarskog posla?«
Kimne.
»Dao si otkaz?«
Odmahne glavom, zatim se zagleda u mene. Trzaj na njegovu licu. »Nikad nije
postojao nikakav zaštitarski posao. Lagao sam. Nigdje ne mogu dobiti usrani posao.
Onaj tip za koga sam ti rekao da je zaštitar, onaj koji me stalno provjerava...«
Samo sam zurio u njega.
»To je tip s kojim dijelim sobu u prihvatilištu.«
»Živiš u prihvatilištu za beskućnike?«
Pogleda kroz prozor i kimne.
»Zašto me, dovraga, nisi nazvao?«
»Nazvao sam te danas.«
»Htio sam reći, prije.«

404
 »Pa, ovaj...« Ušuti i duboko udahne, kao da ga je nešto protreslo. »Želiš mi
pomoći? Imam nešto u čemu bi mi mogao pomoći.«
»Što?«
Nastavi nepomično sjediti i buljiti u rijeku. »Znaš u kojem se trenutku moj
život stvarno ugovnio? Nije to bilo kad me Gemma ostavila. Nije bilo čak ni kad sam
našao Leane. Mislim reći, nemoj me krivo shvatiti i misliti da me to nije sjebalo.
Nitko ne bi smio nadživjeti svoju djecu.« Pročisti grlo i pogleda me očiju punih suza.
»Ono što me je stvarno sjebalo bile su one cure. Blizanke. Tek su započele živjeti.
Nigdje nisam mogao naći gada koji ih je ubio, nisam mogao naći nijedan jebeni trag
tom šupku i otad je cijeli moj život krenuo nizbrdo: raspao mi se brak, kćer mi je
ubijena, najurili su me iz Meta. I pogledaj me sad. Živim u prihvatilištu za
beskućnike i pretvaram se da radim zaštitarski posao. Baš sam jadan.«
»Healy...«
»Ne«, reče. »Nemoj mi govoriti da nisam. Nemoj mi lagati.«
Dugo smo vremena prosjedili u tišini.
Zatim, dok sam ispijao posljednje ostatke kave, vrati mu se malo
samopouzdanja, okrene se na stolcu prema meni i reče: »Želiš li učiniti nešto za
mene?«
»Nisam mislio na...«
»Rakeru, želiš li učiniti nešto za mene?«
Zagledam se u njegovo lice, u bore koje su se produbile u posljednje tri i pol
godine. Ovo je bio put kojim je išao otkako je pronašao one cure, ovo su bili njegovi
ožiljci, ovdje će uvijek završavati njegov put.
Još jedno slomljeno srce.
»Želiš li učiniti nešto za mene?«, ponovi. »Pomogni mi da nađem onoga tko ih
je ubio.«

405
 ZAHVALE

Kao i sve ostale moje knjige, roman U nemilosti nikad ne bi ugledao svjetlo
dana bez nevjerojatnog tima u izdavačkoj kući Michael Joseph. Počeo sam sastavljati
popis imena svih onih koji su podupirali i popularizirali moj rad, a zatim sam se
prestravio da nekoga ne zaboravim, pa se nadam da će jedno veliko, jedno ogromno
HVALA cijeloj kompaniji biti dovoljno da izrazi svu moju zahvalnost. Ipak moram
posebno spomenuti Rowlanda Whitea i Emada Akhtara (i svoju lektoricu Caroline
Pretty) koji su mi neizmjerno pomogli poboljšati prvu skicu rukopisa.
Hvala mojoj agentici Camilli Wray na njezinu strpljenju, staloženosti i smislu
za priču, na onome što mi je silno trebalo kad sam došao u sumnju. Ne znam što bih
napravio bez nje. Također veliko hvala damama iz Darley Andersona koje su zbog
mene naporno radile.
Mami, tati, Lucy i ostatku moje divne obitelji: hvala na svemu što ste učinili za
mene. I na kraju najveća hvala Erin koja je bila silno uzbuđena što joj je dopušteno
pročitati prvo poglavlje U nemilosti (rečeno joj je i da će ostalo moći pročitati za
otprilike osam godina), kao i Sharle, bez čije strpljivosti, ljubavi i podrške ništa od
ovoga ne bi bilo moguće.

406
 Tim Weaver je autor serije romana o detektivu Davidu Rakeru koji traga za
nestalim osobama. Njegov četvrti roman Bez povratka odabran je u Richard and Judy
Book Clubu i nominiran za National Book Award. Rođen 1977. godine. Prekinuo je
školovanje s osamnaest godina i počeo raditi kao novinar za časopise, a otad je
stvorio uspješnu karijeru pišući o filmovima, televiziji, sportu, igrama i tehnologiji.
Oženjen je i ima kćer, a živi blizu Batha. Bez povratka je Timov četvrti roman o
Davidu Rakeru.

407