Knjige.

Club Books
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika: Offer utan ansikte

Stefan Ahnhem

Prevele sa švedskoga
Lidija i Božica Lebinec

Knjige.Club 2
 Knjige.Club Books

UVOD

Za tri dana

VRANA JE SLETJELA na njegov goli trbuh i zabila mu oštre kandže u kožu. Prvih
nekoliko puta kad se to dogodilo, probudila bi ga težina ptice na tijelu. Uvijek bi je uspio
zaplašiti i otjerati. Ali ovaj put vrana se nije dala tako lako uplašiti; samo je neustrašivo
stajala, hodala po njemu, postajala sve nestrpljivija i gladnija. Bilo je samo pitanje
trenutka kada će početi otkidati djelić po djelić njegova tijela. Vikao je najglasnije što je
mogao, i ptica je napokon odustala te grakćući odlepršala.
Najprije je mislio kako je to samo noćna mora, da se samo mora probuditi pa će sve
biti u redu. Ali kad je otvorio oči, vidio je jedino mrak. Imao je povez preko očiju. Lagan,
topao povjetarac govorio mu je da se nalazi vani i osjećao je da leži gol na nečemu
tvrdom i hladnom, raskrečen poput onih Da Vincijevih anatomskih crteža. Jedino je u
to bio siguran. Sve ostalo bila su samo pitanja koja su se, jedno za drugim, gomilala u
njegovoj glavi. Tko ga je ovamo stavio, i zašto?
Ponovno je uz trzaje pokušao osloboditi udove, ali što se više trudio, to su mu se
kukice na remenju dublje urezivale u zapešća i gležnjeve. Osjet je bio poput oštra uboda
neugodna vrištavog zvuka. Podsjetio ga je na stravičnu bol koju je osjetio kao
devetogodišnjak na operaciji zuba, nakon što zubara nije uspio uvjeriti da mu lijek još
nije počeo djelovati.
No, to ipak nije bilo ništa u usporedbi s boli koju je sada osjećao. Obično je dolazila
jednom dnevno i često trajala nekoliko sati, prodirući u njega poput plamena zavarivača
dok se polako pomicao po cijelome njegovom golom tijelu. Ponekad bi
odjednom prestala, onda se opet vratila jednako naglo, a ponekad se uopće ne bi
Knjige.Club 3
 Knjige.Club Books

pojavila. Proveo je sate pokušavajući shvatiti što mu je to nanosilo bol. Je li netko stajao
ondje i mučio ga? Kako se to događalo? Sad je prestao tražiti smisleno objašnjenje i svu
energiju usmjerio je u pokušaj da izdrži tu patnju.
Zvao je upomoć, zaurlavši što je glasnije mogao. Zapanjilo ga je kad je čuo kako
sitno i bijedno zvuči njegov glas, pa je probao još jednom, trudeći se upotrijebiti više
snage. Ali dok je odjek zamirao, čuo je vlastite kreštave očajničke zvukove kako
se tvrdoglavo probijaju. Odustao je. Nije bilo nikoga tko bi ga čuo. Nikoga osim vrane.
U mislima je prelazio slijedom događaja, iako više nije ni znao koliko je već puta to
učinio. Možda mu je promaknula kakva sitnica koja bi mu mogla dati neke odgovore.
Izašao je iz kuće u šest ujutro, više od četrdeset pet minuta prije nego što mu je
počinjala smjena. Auto je ostavio kod kuće, što mu je bila navika kad god bi vrijeme
dopuštalo; hod kroz park nikad nije trajao više od dvanaest minuta, pa je imao i više
nego dovoljno vremena da stigne na posao.
Čim je izašao iz kuće, osjetio je da nešto nije kako treba.
Osjećaj je bio tako jak da se zaustavio i ogledao oko sebe, no ništa se nije činilo
neuobičajenim. Samo dvoje ljudi bilo je vani toga jutra: susjed koji se mučio upaliti svoj
stari zahrđali Fiat Punto, i žena koja je vozila bicikl, a suknja i prekrasna plava
kosa lepršali su joj na povjetarcu. Sjetio se da joj je košara na biciklu bila ukrašena
plastičnim ivančicama. Činilo se da je izašla van na vožnju samo da bi ljudima u prolazu
izmamila osmijeh na lice. Njega nije ni najmanje dotakla.
Preplavila ga je tjeskoba, i nervoznim koracima prešao je na drugu stranu ulice iako
je na semaforu bilo crveno svjetlo. Inače to nije činio. Ali to je jutro bilo drukčije; cijelo
tijelo bilo mu je napeto kao opruga, i do trenutka kad je već prošao polovicu parka bio
je siguran da ga netko slijedi. Koraci na šljunku iza njega zvučali su kao da netko hoda
u tenisicama.
Shvatio je da hoda vrlo brzo, pa se prisilio ponovno usporiti. Koraci su dolazili sve
bliže i bliže i borio se s porivom da se okrene i pogleda preko ramena. Srce mu je tuklo
i preplavio ga je val hladnog znoja. Imao je osjećaj da će se onesvijestiti. Najzad je
popustio i okrenuo se. Muškarac koji je hodao iza njega zaista je nosio tenisice - crne
Reebokice. Sva odjeća bila mu je tamna i na njoj je bilo mnogo džepova. Nosio je ruksak,
a u jednoj ruci nekakvu krpu.
No, tek kad je muškarac podigao pogled i susreo se s njegovim očima, uspio mu je
vidjeti lice.
Nakon toga, sve se događalo tako brzo. Pesnica ga je pogodila u trbuh i kroz svaki
živac u njemu sijevnula je bol. Morao se boriti za zrak, odmah je pao na koljena i osjetio
kako mu pritišće krpu na lice.

Knjige.Club 4
 Knjige.Club Books

Sljedeće čega se sjećao bilo je buđenje zbog kandži što su mu se zabijale u trbuh.

Visoko nad njim, usamljeni je oblak sada prekrivao sunce, trenutak oslobođenja
prolazan poput kule od pijeska. Kad je oblak najzad otplovio i nestao, nebo je bilo
savršeno plavo kakvo se u ljetnom danu može vidjeti jedino u Švedskoj. Sunce je svom
svojom snagom sjalo na pažljivo postavljenu leću objektiva koja je svoje zrake usmjerila
na žarište odmah pokraj raskrečenog muškarca. Zemljina rotacija pobrinula se za ostalo.
Posljednje što je čuo bilo je jezivo pucketanje njegove vlastite kose koja je gorjela.

Knjige.Club 5
 Knjige.Club Books

PRVI DIO

30. lipnja - 7. srpnja 2010.

U jesen 2003. psiholog Kipling D. Williams proveo je pokus ispitivanja socijalne

isključenosti. Tri ispitanika sudjelovala su u igri Cyberball - virtualnoj igri
loptom u kojoj igrači jedan drugome dodaju loptu. Nakon nekog vremena dvoje
počnu dodavati loptu samo jedan drugome. Treći igrač, nesvjestan da igra
protiv dva kompjutorizirana sudionika pokusa, odmah doživljava snažne
osjećaje isključenosti i odbacivanja. Osjećaji su tako snažni da je uređaj za
magnetnu rezonanciju uspio registrirati pojačanu aktivnost u istom dijelu
mozga koji se aktivira kad čovjek doživi tjelesnu bol.

Knjige.Club 6
 Knjige.Club Books

1.

FABIAN RISK VIŠE SE nije ni sjećao koliko je puta vozio ovom cestom, ali nikada mu
vožnja nije bila tako lagana i ohrabrujuća kao sada. Rano toga jutra njegova je obitelj
napustila Stockholm i nagradila se dugačkom stankom za ručak u Gränni.
Fabianova tjeskoba zbog povratka u rodni grad već je počela nestajati. Sonja je bila
sretna, gotovo prevesela, i predložila je da ona vozi zadnju dugačku dionicu kroz
Småland kako bi za ručkom mogao uživati u pivu i haringi. Sve je bilo gotovo previše
savršeno i uhvatio se kako razmišlja nije li to samo nestvarna predstava. Sasvim iskreno,
duboko u sebi baš i nije vjerovao da će bježanje od njihovih problema i započinjanje
iznova zaista uspjeti.
Djeca su reagirala kako se i moglo očekivati. Matilda je na sve gledala kao na
uzbudljivu pustolovinu, iako je u četvrti razred trebala poći u novoj školi, među novom
djecom. Theodor nije bio toliko pozitivan, na trenutke je čak sasvim ozbiljno govorio
kako će on ostati u Stockholmu. Ali nakon ručka u Gränni, činilo se kako se čak i
Theodor odobrovoljio i, na opće iznenađenje, izvadio je slušalice iz ušiju te za vrijeme
vožnje nekoliko puta čak razgovarao s njima.
Ali najbolje od svega bilo je to što je vikanje napokon prestalo. Vikanje i vrištanje
ljudi koji mole i preklinju za svoj život proganjalo je Fabiana posljednjih šest mjeseci, i
u snovima, i u većini njegovih budnih sati. Da su nestali, prvi put je primijetio negdje
oko Södertäljea, jugozapadno od Stockholma, ali pretpostavio je da je to samo plod
njegove mašte. Tek kad su prošli Norrköping bio je potpuno siguran da sa svakim
kilometrom glasovi gube snagu. I sad, kad su stigli, nakon 556 kilometara, glasova više
nije bilo.
Činilo se kao da su njihov život u Stockholmu i svi događaji od prošle zime negdje
u dalekoj prošlosti. Počinjemo iznova, mislio je Fabian, stavljajući ključ u bravu njihova
novog doma, engleske kuće od crvene opeke u ulici Pålsjögatan. Do tog trenutka
Fabian je jedini iz njihove obitelji bio unutra, ali nije bio nimalo napet zbog toga tko će

Knjige.Club 7
 Knjige.Club Books

što misliti. Čim je vidio da se ta kuća prodaje, bio je siguran kako je to jedino mjesto na
kojem će kao obitelj moći započeti novi život.
Pålsjögatan 17 bila je u četvrti Tågaborg, vrlo blizu centra grada, a odmah iza ugla
počinjala je šuma Pålsjö. Fabian je planirao svakoga jutra trčati šumom i ponovno početi
igrati tenis na glinenim terenima u blizini. Morska obala također je bila blizu: brzom
šetnjom niz brdo Halalid dolazilo se do Fria Bada, javne plaže kamo je kao dječak uvijek
odlazio plivati. U to vrijeme zamišljao je da živi baš u toj četvrti, a ne u žutim zgradama
u Dalhemu. Sada, trideset godina poslije, njegov se san ostvario.
»Tata, što čekaš? Nećeš se javiti?« upitao je Theodor.
Fabian se trgnuo iz sanjarenja i shvatio da njegova obitelj stoji na pločniku i čeka da
se javi na telefon koji nije prestajao zvoniti: zvala ga je Astrid Tuvesson, njegova nova -
zapravo, buduća - šefica u Odjelu za kriminalistička istraživanja policije u Helsingborgu.
Na papiru, još je uvijek bio dio Odjela stokholmske policije i tako je trebalo biti
sljedećih šest tjedana. Naizgled, odluka da dade otkaz bila je isključivo njegova, ali
Fabian nije sumnjao da većina njegovih kolega zna što se zapravo dogodilo. Nikada više
neće moći kročiti u tu policijsku postaju.
Sad je bio na šestotjednom prisilnom odmoru, što mu se sve više sviđalo. Nije se
sjećao kada je zadnji put imao toliko slobodna vremena - vjerojatno još otkad je završio
školu. Plan je bio iskoristiti tih šest tjedana kako bi se smjestili u novu kuću i naviknuli
na grad. Ovisno o vremenu i njihovu raspoloženju, možda bi čak mogli otputovati
nekamo gdje je toplije. Posljednje što su željeli bili su napetost i stres. Astrid Tuvesson
bila je bez sumnje itekako svjesna te činjenice. A ipak je nazvala.
Nešto se sigurno dogodilo, ali Fabian i Sonja dali su obećanje jedno drugome. Ovoga
ljeta ponovno će biti obitelj i dijeliti roditeljske odgovornosti. Fabian se nadao da će
Sonja imati energije završiti nekoliko svojih slika za izložbu najesen.
Nije li u Helsingborgu bilo policajaca koji nisu bili na odmoru?
»Ne, poziv može čekati«, rekao je i spremio telefon u džep. Otključao je ulazna vrata
kuće i otvorio je Theodoru i Matildi, koji su se borili tko će prvi ući. »Da sam na vašem
mjestu, pogledao bih i stražnje dvorište!« Okrenuo se k Sonji, koja se uspinjala stubištem,
držeći zvučnik iPoda u rukama.
»Tko je to bio?«
»Nije važno. Dođi, idemo pogledati kuću.«
»Nije bilo važno?«
»Ne. Nije«, rekao je Fabian. U očima joj je vidio da mu ne vjeruje, pa je izvadio
telefon i pokazao joj je tko je zvao. »Moja buduća šefica, koja nam je samo htjela zaželjeti

Knjige.Club 8
 Knjige.Club Books

dobrodošlicu, siguran sam.« Vodio je Sonju u kuću, pokrivši joj oči rukama. »Ta-da! «
Sklonio je ruke i promatrao je kako gleda po praznoj dnevnoj sobi s kaminom, i po
kuhinji, povezanoj s dnevnom sobom, s pogledom na malo stražnje dvorište gdje su
vidjeli Matildu kako skače na velikom trampolinu.
»Oh! Ovo je... apsolutno fantastično.«
»Znači, dobiva prolaznu ocjenu? Sviđa ti se?«
Sonja kimne. »Jesu li iz tvrtke za selidbe rekli kada dolaze?«
»Jedino da bi to moglo biti negdje poslijepodne ili navečer. Uvijek se možemo nadati
da će zakasniti i da ih neće biti do sutra.«
»A zašto bismo se tome nadali, ako smijem pitati?« reče Sonja, stavivši mu ruke oko
vrata.
»Ovdje imamo sve što nam je potrebno. Čist pod, svijeće, vino i glazbu.« Fabian
izvadi svoj stari, izgrebeni iPod Classic i uključi zvučnik, koji je Sonja postavila na
kuhinjski ormarić. Odabrao je album koji je posljednjih tjedana najradije slušao -
For Emma, Forever Ago, Bon Ivera. Kasno se zainteresirao za grupu Bon Iver. Ispočetka
su mu se činili dosadni, ali kad im je pružio još jednu priliku, shvatio je da je taj album
zapravo remek-djelo.
Zagrlio je Sonju i počeo plesati. Ona se nasmijala i trudila se što je bolje mogla
slijediti njegove improvizirane korake. Gledao je u njezine svijetlosmeđe oči, a ona je
otpustila kopču za kosu i pustila da joj duga smeđa kosa slobodno pada. Vježbanje koje
joj je propisao terapeut svakako je donijelo dobre rezultate, i mentalno i fizički. Izgubila
je sigurno pet ili šest kilograma. Nikad nije bila debela, upravo suprotno, ali sad su joj
crte lice bile oštrije, i to joj je dobro pristajalo. Fabian ju je odjednom zavrtio, pa
spustio. Ponovno se nasmijala i shvatio je koliko mu je to nedostajalo.
Prije odlaska, predlagali su jedno drugome različita rješenja. O svemu - od selidbe
iz stana blizu postaje Södra i kupnji kuće u nekom od stokholmskih predgrađa, do
kupnje još jednog stana i pokusne razdvojenosti, s naizmjeničnom brigom za djecu. Ali
ništa od toga nije im se činilo ispravnim. Možda zato što su se previše bojali da će se
zaista razvesti ili zato što su se ipak još uvijek voljeli. Nisu bili sigurni.
Sve je došlo na svoje mjesto tek kad je pronašao kuću u ulici Pålsjögatan. Ponudili
su mu posao inspektora istražitelja u helsingborškoj policiji, u školi Tågaborg bilo je
mjesta, i Fabian je pronašao savršenu kuću, s velikim tavanom s ostakljenim krovom,
što je mogao biti idealan atelje za Sonju. Činilo se kao da im se netko smilovao i odlučio
im dati još jednu priliku.
»Što ćemo s djecom? Gdje će spavati?« šapnula mu je Sonja na uho.
»Siguran sam da je u podrumu soba kamo ih možemo zaključati.«
Knjige.Club 9
 Knjige.Club Books

Sonja je htjela odgovoriti, ali ju je Fabian spriječio poljupcem. Još su uvijek plesali
kad se začulo zvono na vratima.
»Jesu li već stigli iz tvrtke za selidbe?« odmaknula se Sonja. »Možda ćemo noćas ipak
spavati u svojim krevetima.«
»A ja sam se tako veselio podu.«
»Pod i dalje dolazi u obzir. Osim toga, rekla sam spavati. Ništa drugo.« Poljubila ga
je, spuštajući ruku preko njegova trbuha prema struku.
Sve će biti dobro i živjet ćemo sretno do kraja života, pomislio je Fabian kada je
odmaknula ruku i otišla otvoriti vrata.
»Bok, ja sam Astrid Tuvesson. Jedna od novih kolegica vašeg muža.« Žena na
vratima pružila je ruku Sonji. Drugom rukom stavila je sunčane naočale na vrh glave, u
valovitu plavu kosu zbog koje je, uz šarenu haljinu, vitke osunčane noge i sandale,
izgledala deset godina mlađa od pedeset dvije.
»O? Bok? « Sonja se okrenula k Fabianu, koji im je prišao i rukovao se s
Tuvessonovom.
»Mislite - buduća kolegica. Ne počinjem raditi sve do šesnaestog kolovoza«, reče
Fabian, primijetivši da joj nedostaje cijelo lijevo uho.
»Onda buduća šefica, ako ćemo biti sitničavi.« Nasmijala se i kosom sakrila mjesto
gdje joj je nedostajalo uho, a Fabian se pitao je li se radilo o ozljedi ili je tako rođena.
»Ispričavam se. Zaista vam ne želim smetati usred godišnjeg odmora, a sigurna sam
da ste oboje umorni od puta, ali...«
»Nema veze«, prekine ju Sonja. »Uđite, uđite. Ali ne možemo vas ničim ponuditi jer
još uvijek čekamo da nam dovezu stvari.«
»U redu je. Ionako trebam samo par minuta s vašim mužem.«
Sonja je kimnula bez riječi, a Fabian je izveo Tuvessonovu na stražnju terasu,
zatvorivši za sobom vrata.
»Ni ja nisam mogla odoljeti i kupila sam djeci trampolin. Gnjavili su me s tim
nekoliko godina, a kad sam konačno popustila, već su bili prestari za to«, rekla je
Tuvessonova.
»Oprostite, a radi čega ste došli?« Fabianu se zbilja nije dalo s novom šeficom
čavrljati o nevažnim stvarima.
»Dogodilo se ubojstvo.«
»Je li? Pa eto, događaju se ponekad. Nažalost. Ne želim pametovati, ali ne bi li bilo
bolje da to riješite s nekim od svojih kolega koji nisu na godišnjem odmoru?«
»Jorgen Pålsson. Zvuči li vam poznato?«
Knjige.Club 10
 Knjige.Club Books

»Je li on žrtva?«
Tuvessonova kimnu.
Fabianu se ime učinilo poznatim, ali nimalo mu se nije dalo podsjećati se i smještati
ga kamo pripada. Zadnje što je htio bilo je raditi. Osjećao se kao tanker prepun nafte
koji su upravo napali gusari i prisilili ga da ode s rajskog otoka.
»Možda će vas ovo podsjetiti.« Tuvessonova podigne plastični omot s fotografijom.
»Ovo je bilo na žrtvinu tijelu.«
Fabian je pogledao fotografiju i odmah je znao da za njega nema nikakva rajskog
otoka. Prepoznao je sliku, iako se nije mogao sjetiti kada ju je posljednji put vidio. Bila
je to njegova razredna fotografija, iz devetog razreda. Posljednja fotografija cijelog
razreda. On je bio u drugom redu, Jörgen Pålsson odmah iza njega.
Prekrižen crnim flomasterom.

Knjige.Club 11
 Knjige.Club Books

2.

U KUĆI JE BIO tek jedan sat. Jedan sat - a onda je zazvonilo na vratima. Naravno,
razumio je zašto je Tuvessonova odabrala baš njega. Možda se mogao sjetiti nečega što
bi ubrzalo istragu, dugoročno čak spasiti nekoliko života. Ali Fabian se maločega sjećao
iz osnovne škole, a nije imao nimalo volje ponovno proživljavati to razdoblje.
»Ona bijela Corolla tamo«, rekla je Tuvessonova, i Fabian je pošao za njom preko
ulice. Ponudila se odvesti ga na mjesto zločina i onda natrag kući, tako da Sonja u miru
može izvaditi stvari iz auta. »Samo da znate, zaista cijenim što ste pošli sa mnom, iako ste
usred godišnjeg odmora.«
»Jedva da je i počeo.«
»Obećavam, ovo neće trajati duže od sat vremena.« Tuvessonova je stavila ključ u
bravicu i okrenula ga. »Ima automatsku bravicu. Ali vrata se znaju zaglaviti, pa morate
malo jače potegnuti.«
Fabian je snažno povukao vrata, otvorio ih i na suvozačkom mjestu ugledao gomilu
plastičnih šalica za kavu, otvorenu kutiju Maribora, ključeve, ostatke hrane, korištene
papirnate ručnike i kutiju tampona.
»Ispričavam se. Čekajte, sad ću ja...« Sve, osim ključeva i cigareta, gurnula je na pod.
Fabian je ušao, a Tuvessonova je upalila auto i krenula. »Je li u redu da povučem koji
dim?« Prije nego je dospio odgovoriti, zapalila je cigaretu i otvorila prozor.
»Zapravo, prestat ću. Ljudi to uvijek kažu, ali umjesto da govore i obećavaju,
jednostavno trebaju prestati. I ja ću to učiniti. Samo ne sad odmah«, nastavila je i duboko
povukla dim, istovremeno skrenuvši lijevo u ulicu Tagagatan.
»Nema veze«, reče Fabian, zagledan u razrednu fotografiju i Jörgenovo prekriženo
lice. Zašto mu je bilo tako teško sjetiti se tko je bio Jörgen Pålsson? Ako se ikoga trebao
sjećati, to je bio baš Jörgen. Doduše, nikad ga nije volio, pa to možda sve objašnjava.
Jednostavno je potisnuo sva sjećanja na njega. »Gdje su ga pronašli?«
»U školi Fredriksdal. Koliko sam shvatila, ondje je radio kao nastavnik tehničkog.«
Knjige.Club 12
 Knjige.Club Books

»A nekad je ondje bio i učenik.«

»A eto, nemaju svi priliku otići u Stockholm. Uzgred, što još znate o njemu?«
»Više-manje - ništa. Nikad se nismo družili.« Fabian se sjetio kako su u školi svi
dečki nosili pulovere Lyle Scott i majice Lacoste, i da se nastava prekidala kako bi na
televiziji pogledali skijaški nastup slavnog Ingemara Stenmarka. »Da budem
sasvim iskren, nikad ga nisam volio.«
»Niste? Zašto ne?«
»Bio je razredni nasilnik i uvijek naporan. Znate ono, uvijek je radio što mu se
prohtjelo.«
»I mi smo imali jednog takvog. Ometao je sve satove, uzimao tuđe poslužavnike i
tome slično. I nitko mu se nije usudio suprotstaviti. Čak ni učitelji.« Tuvessonova je
povukla zadnji dim i opušak bacila kroz prozor. »To je bilo u vrijeme kad se još
nisu koristile kratice poput ADD ili ADHD.«
»Osim toga, on je slušao samo grupe Kiss i Sweet.«
»Što nije u redu s grupama Kiss i Sweet?«
»Ništa. Dapače. Ali to sam doznao tek prije nekoliko godina.«

Fabian je izašao iz auta i pogledao prema školi Fredriksdal, zgradi od crvene opeke na
dva kata koja se uzdizala iza praznoga školskog dvorišta. Dva obruča za košarku s
poderanim mrežicama stajala su na asfaltu kao podsjetnik da je ovo, zapravo, mjesto
napravljeno za djecu. Pogledom je prelazio po dugačkim redovima uskih prozora, nalik
na zatvorske, i bilo mu je teško shvatiti kako je uopće preživio tri godine u ovoj zgradi.
»Tko ga je pronašao?«
»Najprije je nazvala njegova žena i prijavila da je nestao, ali tu nismo mogli mnogo
učiniti.«
»A kada je nazvala?«
»U srijedu, prije tjedan dana. Dan prije otišao je u Njemačku, kupiti pivo za proslavu
Ivanja, i trebao se vratiti do navečer.«
»Otišao je u Njemačku kupiti pivo? To se još uvijek isplati?«
»Da, ako kupiš dovoljno. Četrdeset kruna za sanduk, a još ti i vrate novac za
trajektnu kartu ako ne ostaneš duže od tri sata.«
Juriti cijelim putem do Njemačke samo da bi napunio auto sanducima piva. Što je
Fabian više razmišljao, to mu se cijela priča više slagala s Jörgenom kakav mu je ostao u
sjećanju. Jörgen i, možda, Glenn. »Ali nikad nije stigao do Njemačke, je li tako?«

Knjige.Club 13
 Knjige.Club Books

»Ma jest, bio je ondje. Provjerili smo na mostu Öresundu i prešao ga je, kako je i
planirao, u utorak navečer. Ali nakon toga gubi mu se svaki trag. Tek jučer smo se
pomaknuli s mjesta kad su nam iz jedne tvornice stakla poslali zahtjev da uklonimo
vozilo zbog kojega njihov teretni kamion nije mogao proći.«
»Njegov auto?«
Tuvessonova je kimnula, i skrenuli su iza ugla prema stražnjem ulazu u školu.
Dvadesetak metara dalje, kamion Chevy bio je parkiran pokraj teretnog kamiona.
Policija je već postavila svoju traku, šire nego što je bilo potrebno. Dva policajca u odori
stajala su i stražarila.
Prišao im je sredovječan proćelav muškarac odjeven u plavi kombinezon za
jednokratnu upotrebu i s naočalama na vrhu nosa.
»Ovo je Ingvar Molander, naš kriminalistički tehničar, a ovo je Fabian Risk, koji je
zapravo na godišnjem i ne počinje raditi do kolovoza«, reče Tuvessonova.
»Ma. Godišnji simo ili tamo. Kakve to veze ima kad ti se kao na pladnju ponudi
ovakva istraga? Ne?« Molander je pomaknuo naočale još bliže vrhu nosa i promotrio
Fabiana dok mu je pružao ruku.
»U svakom slučaju čovjek se zainteresira«, slaže Fabian i rukuje se s Molanderom.
»Tu imate pravo. Nećete se razočarati, to vam obećavam.«
»Ingvare, on je ovdje samo da na brzinu pogleda.«
Molander joj je uputio pogled koji je, iako nerado, pobudio Fabianovu znatiželju.
Molander ih je poveo u školsku zgradu i svakome dao kombinezon.
»Izvolite.«
To je bilo prvi put u gotovo trideset godina da se Fabian našao u unutrašnjosti škole.
Izgledala je potpuno isto kao što se i sjećao. Crvena cigla na zidovima hodnika, a na
stropu pločice što prigušuju zvuk i izgledaju poput slijepljenog smeća. Na samom kraju
hodnika, daleko straga, nalazio se kabinet za tehnički. Fabiana nikad nije zanimao rad s
drvom, sve dok nije shvatio da bi mogao napraviti vlastiti skateboard. Nakon jednog
polugodišta, obradio je, savinuo i izrezao toliko komada šperploče da ih je mogao
prodavati i uštedjeti novac za pravi Tracker Trucks.
»Dopustite mi da vam izrazim dobrodošlicu na mjesto ubojstva, koje bi na top-listi
deset najgorih mjesta ubojstva koja sam vidio bez problema zasjelo na vrh.« Molander
pokaže Fabianu i Tuvessonovoj prema vratima. »Srećom, počinitelj je postavio klima-
uređaj na najhladnije. Inače bi ovo bilo mjesto među prvih 5. Jer, kad samo pomislite da
tijelo ovdje leži više od tjedan dana...«

Knjige.Club 14
 Knjige.Club Books

U kabinetu je bilo zaista hladno. Fabianu se činilo kao da je ušao u hladnjak, iako je
termometar pokazivao da je 12 ili 13 stupnjeva. Unutra su bile tri osobe u
kombinezonima; fotografirali su, pretraživali i prikupljali tehničke dokaze. Dobro
poznati miris drva i piljevine sad je bio pomiješan s trulim, slatkastim smradom. Fabian
je nastavio dalje prema mjestu gdje je tijelo Jörgena Pålssona nepomično ležalo u velikoj
lokvi sasušene krvi, odmah pokraj vrata. Brava i kvaka na vratima bile su sasvim
prekrivene krvlju. Tijelo je bilo krupno i u sjajnoj formi, odjeveno u traperice široka
kroja i bijelu krvavu potkošulju.
Fabianu nije ostalo u sjećanju da je Jörgen bio tako velik. Snažan i nabusit, ali ne
velik. Sad je izgledao jak kao bik. No, počinitelj mu je ipak uspio odrezati šake na
zapešćima obiju tetoviranih ruku. Batrljci su bili krvavi i polomljeni, i Fabian nije htio
ni zamišljati kakvu je to bol moralo prouzročiti. I zašto samo šake?
»Kao što vidite, tragovi krvi na podu upućuju na to da je pokušao doći od radnog
stola tamo dalje, do vrata kroz koja smo mi ušli«, reče Molander. »Nemaju bravu, ali nije
znao da su s druge strane blokirana klupama, stolicama i stolovima. Nakon toga pokušao
se probiti kroz ova vrata. Ali kako uopće možeš uhvatiti kvaku kad nemaš šake?«
Fabian je proučavao zakrvavljenu kvaku.
»Jeste li dospjeli pregledati bravu?« upita Tuvessonova.
»Puna je ljepila, što objašnjava ovo ovdje.« Molander uzme liječničku pincetu i
podigne Jörgenovu gornju usnicu, otkrivši red slomljenih gornjih zuba.
»Znači, bravu je pokušao otvoriti ustima?« reče Tuvessonova.
Molander kimne. »Zamisli taj instinkt preživljavanja. Ja bih sigurno umro
netaknutih zuba.«
»Ali svejedno ne razumijem. Sigurno se borio, ne?« reče Tuvessonova.
»To je dobro pitanje. Možda jest. Možda je bio drogiran. Ne znam. Vidjet ćemo što
će otkriti u laboratoriju.«
»A koliko dugo je ovo trajalo?«
»Tri, četiri sata.« Molander je pokazao prema jednome od radnih stolova, također
prekrivenim skorenom krvlju. »Počinitelj mu je stisnuo ruke stezaljkom i odrezao mu
šake ovom ručnom pilom.« Liječničkom pincetom pokazivao je na krvavu pilu koja je
bila bačena na pod.
»Osim toga, jeste li zvali u onu tvornicu stakla iz koje su se žalili da im je auto
prepriječio put?« upita Fabian, a Tuvessonova se okrene prema njemu.
»Zašto? Mislite li da su oni umiješani u ovo?«

Knjige.Club 15
 Knjige.Club Books

»Ako mene pitate, ovo ne izgleda kao djelo nekoga tko se oslanja samo na
slučajnost.«
Tuvessonova i Molander razmijenili su poglede i potvrdno kimnuli.
»Imam njihov broj.« Tuvessonova uzme svoj telefon, nazove i uključi zvučnik.
Nakon neobičnog zvuka biranja broja, začula se automatska poruka da se broj ne koristi.
»Izgleda da imate pravo. Moramo provjeriti tko je naručio kamion. Ingvare, ti pogledaj
ima li kakvih tragova na dizalici.«
Molander kimne.
»A šake?« nastavi Tuvessonova.
»Još ih uvijek tražimo.«
Tuvessonova kimne i okrene se k Fabianu. »Dakle? Što kažete? Jeste li se čega
sjetili?«
Fabian prijeđe pogledom po prostoriji, radnim stolovima i zakrvavljenoj pili,
tragovima krvi na podu i tijelu odrezanih šaka. Još jednom pogleda Tuvessonovu i
Molandera i odmahne glavom. »Nažalost, ne.«
»Zbilja, ništa? Nemate ni najmanju ideju je li u razredu ili općenito bio netko tko bi
ovo učinio Jörgenu Pålssonu?«
Fabian odmahne glavom.
»No, dobro. U svakom slučaju, vrijedilo je pokušati.« Tuvessonova se okrene prema
izlazu. »Ali ako se čega sjetite, bilo čega, obećajte mi da ćete me nazvati ili svratiti u
policijsku postaju. U redu?«
Fabian kimne i pođe za Tuvessonovom iz kabineta. U glavi mu je stajalo pitanje koje
mu neće dati mira sve dok ne pronađe odgovor.
Zašto samo šake?

Knjige.Club 16
 Knjige.Club Books

18. kolovoza

Ovo je prvi put da pišem u tebe iako sam te dobio još prije dvije godine, od mame za
Božić, a ona je rekla da je uvijek dobro zapisati svoje misli, tako da ne zaboraviš. Pa,
eto, to sad radim. Jučer sam pospremio svoju sobu i napunio cijelu veliku crnu vreću
smećem. Mama je bila jako zadovoljna, a ja sam našao svoju figuricu C-3PO-a iz Ratova
zvijezda koju nisam vidio više od godinu dana.
Danas je ponovno počela škola. Došli su svi osim Hampusa. Svi su bili veseli zbog
nove učionice i novih knjiga. Ja nisam, jer sad je red na meni i već na matematici je
počelo. Gledali su me iako nisam ništa učinio. Pravio sam se da je sve normalno i kao
da ništa ne primjećujem. No, oni su i dalje buljili i ja sam znao što to znači. Svi znaju.
Znao sam da će biti tako. Znao sam to cijelo vrijeme. Kad je Hampus rekao da će se
odseliti, znao sam. Nadao sam se da nemam pravo, ali nije bilo tako. Cijelo ljeto mislio
sam samo na to.
Na engleskom sam sjeo sasvim naprijed, tako da ih ne gledam kako zure.
Razmjenjivali su papiriće, ali pravio sam se da se ni to ne događa. Nisam se okrenuo. Ni
jedan jedini put.
Jesper je naglas pročitao jedan papirić na kojem je pisalo da sam ružan i da
smrdim. Kad se tuširam, uvijek se pomno istrljam, a zadnjih godinu dana koristim i
dezodorans jer mi je znoj počeo smrdjeti, ali mama je rekla da se to svima događa.
Probao sam pomirisati sam sebe. Nisam smrdio. Ali ružan jesam. Kao sam vrag.

P. S. Sutra je Labanov rođendan, pa ću danas otići kupiti onaj kotačić, bocu vode i
svježu piljevinu.

Knjige.Club 17
 Knjige.Club Books

3.

KAD JE FABIAN RISK došao kući, radnici tvrtke za selidbe punom su parom istovarivali
njihove stvari. Jedan pogled na njihov kamion bio je dovoljan da shvati kako su iznijeli
već više od pola. Unutra su još uvijek bile kutije za selidbu, stare stojeće lampe, palice
za hokej, njihove zamrljane sofe iz Ikee, elipsasti stol sa stolicama, stari trbušasti
televizor što ga je Theodor odvukao u svoju sobu ali ga nikad nije gledao, skije za
langlauf, bicikli, nekoliko svjetiljki, vitrina s napuklim staklom, i posvuda crne vreće za
smeće.
Je li to zaista bilo sve što je uspio skupiti u svoje četrdeset tri godine? Nekoliko
zamrljanih sofa i prašnih sjenila za svjetiljke? Fabian je osjetio poriv reći radnicima da
prestanu unositi stvari i da sve zajedno odvezu na smetište.
Bilo mu je kao da je upravo kupio krasno novo računalo i sad u njega unosi sve stare
datoteke, zajedno s virusima. A želio je početi iznova na pravi način. Barem jednom ne
misliti na novac i kupiti sve novo. Rastrgati plastiku i osjetiti miris novih, nekorištenih
stvari.
Kimnuo je na pozdrav radnicima koji su unosili stari ormarić zelen poput avokada
koji je dobio za dvanaesti rođendan. Ormarić je posljednjih dvadeset godina proveo na
tavanu njihova stana.
Zašto je bio tako težak? Pitao se što je sve u ladicama i nije se uopće mogao sjetiti
kada ih je zadnji put otvorio.
Sat vremena poslije, kad je Sonji pomagao odnijeti neke kutije u kuhinju, sjetio se
što se nalazi u ladicama ormarića. Nije mogao čekati. Sonja je rekla radnicima da ga
odnesu u podrum, i kad je Fabian krenuo dolje, palo mu je na pamet da još nijednom
nije kročio u podrum te kuće, što bi inače trebala biti prva prostorija koju bi svaki
ozbiljan kupac najprije provjerio.
On je slijepo povjerovao agentu za nekretnine koji mu je jamčio da je kuća super.
Super! Kao da se radi o pacijentu koji se oporavio nakon teške bolesti. Pa ipak je u sebi
Knjige.Club 18
 Knjige.Club Books

bio miran. Na kraju krajeva, bila je to stara kuća s debelom ciglom i

prirodnom ventilacijom, a ne kao one nove fasade s vanjskom izolacijom u Mariastadu,
ili, kako su ga stanovnici odnedavno počeli zvati, Pljesnivom gradu.
Čovjeka koji mu je prodao kuću nikada nije ni upoznao. Otto Paldynski bio je,
navodno, vrlo pedantan i brinuo se o kući kao da mu je vlastito dijete, svih trideset
godina koliko je u njoj stanovao s obitelji. Zbog privatnih razloga prodao je kuću
nabrzinu i bio je spreman prilično spustiti cijenu; Fabianu je agent rekao da mu je to kao
da je dobio zgoditak na lutriji. Prilika koja se ne propušta.
Fabian je priznao da mu nije trebalo mnogo da pristane. Ali svejedno se pitao o
kojim se to privatnim razlozima zapravo radilo. Čak je o tome pitao agenta, no ovaj mu
je odgovorio kako se on ne smije miješati u privatni život klijenata i elegantno je prešao
na nabrajanje pogodnosti koje će Fabian imati ako kupi kuću. Fabian je uz smiješak
prihvatio odgovor i odlučio je više ništa ne pitati o tome.
Prišao je zelenom ormariću, izvukao jednu ladicu i pronašao upravo ono što je želio
naći - školski godišnjak iz devetog razreda. Sjeo je na ormarić i listao stranice dok nije
stigao do fotografije svojeg razreda. Bila je to ista slika kao i ona koju je ubojica ostavio za
sobom na mjestu zločina, samo što na ovoj nijedna glava nije bila prekrižena
flomasterom.
Frizure su bile najočitiji dokaz da je fotografija iz 1982. U to vrijeme svi su nosili
fen-frizure. Bio je tu Seth Karheden sa svojim paperjastim brkovima, pa Stefan Munthe
i Nicklas Bäckström, koji su stanovali u istom dvorištu kao i on i koji su, baš kao i on,
bili opsjednuti skateboardom. Da ne govorimo o Lini i njezinim plavim kovrčama. Čak
je i Jörgen imao visoko počešljanu kosu. Izgledali su kao pravi šmokljani. On osobito, u
košulji uvučenoj u hlače visoka struka i kose ošišane kod kuće koja je odbijala pristojno
stajati.
Zapanjila ga je činjenica da ni sa kim iz razreda nije bio u kontaktu otkad se preselio
u Stockholm. Čak ni s Linom. Kao da je cijelo svoje odrastanje spakirao u kartonsku
kutiju i ostavio ga da sve ove godine trune u Helsingborgu. Sve do sada.
»Tu se, dakle, skrivaš?«
Fabian se trgnuo i ugledao Sonju kako stoji pred njim.
»Oprosti, nisam te htjela prestrašiti.«
Zatvorio je godišnjak kao da je uhvaćen u nekoj neprimjerenoj radnji. »Ma ne, samo
nisam čuo da dolaziš.«
»Što kažeš na to da napravimo pauzu i odemo na pizzu ili nešto? Djeca su već
gladna.«

Knjige.Club 19
 Knjige.Club Books

Fabian spusti godišnjak i ustane. »Da, dobra ideja. Postoji - ili je barem postojala -
jedna odlična pizzeria samo nekoliko kvartova dalje.« Okrenuo se i pošao prema
stepenicama, ali Sonja ga je zaustavila, uhvativši ga za ruku.
»Dušo, jesi li dobro?«
Fabian se okrenuo i potvrdno kimnuo, ali vidio je u njezinim očima da mu ne
vjeruje.
Svaki sa svojom pizzom iz Tågaborgove pizzerije hodali su prema šetalištu uz obalu
pa sjeli na zid topao od sunca. Pogled je sezao sve do Danske. Bilo je lijepo. Mnogo ljepše
nego što se Fabian sjećao. Šetalište su proširili i sad je bilo puno ljudi koji su hodali i
uživali u laganom večernjem povjetarcu. Kabine za presvlačenje uz Fria Bad pretvorili
su u restorane, a cijelo područje oko starih željezničkih tračnica zamijenili terenima za
boćanje i mjestima za roštiljanje. Još malo dalje vidjele su se palme što su ih postavili
još za vrijeme Sajma arhitekture 1999. Kako je Fabian shvatio, palme su otad postale
višegodišnja tradicija, i ono što je jednom bila mala zaboravljena pješčana plaža, sada je
bila jedna od najpopularnijih plaža u Helsingborgu, kojoj su dali ime Tropical Beach.
Bilo mu je kao da se vratio kući, ali u sasvim drukčiji grad.
»Ovo je najbolja pizza koju sam u životu jela«, usklikne Matilda, a Fabian se spremno
složi s njom. Nikad mu još pizza nije tako prijala.
Sjedili su i promatrali trajekte koji su plovili rutom Helsinborg - Helsingør, koja je
sa svojim dvorcem Kronborgom bila dokaz da se sada nalaze bliže ostatku Europe.
Fabian je samom sebi obećao da se nikada više neće seliti ni metar sjevernije. Okrenuo se
k Theodoru, koji je nezainteresirano gledao prema zaljevu. »A kakva je bila tvoja pizza?
Isto najbolja koju si u životu jeo?«
»Ne, ali je bila sasvim u redu.«
»Četvorka ili petica?«
»Tri i pol.«
»Onda moraš kušati moju. Moja je sigurno šestica«, reče Matilda i pruži mu jedan
komad.
Theodor uzme velik griz i kimne. »Dobro, dajem joj četvorku. Ali ne više.«
»Bože, kako si izbirljiv! Mama, je l’ da je izbirljiv?«
Sonja potvrdno kimne i uhvati Fabianov pogled. Trudio se koliko god je mogao da
to sakrije, i nije ga dosad pitala što je htjela Tuvessonova. No, nije bilo sumnje da itekako
shvaća da nešto nije u redu. Kao i uvijek, bez problema je prozrela njegov patetični
pokušaj da se pravi kako je sve normalno, iako je odlučila prilagoditi se njegovoj igri i

Knjige.Club 20
 Knjige.Club Books

praviti se kao da samo sjede na toplom zidu šetališta, uživaju u zalasku sunca i zvuku
valova koji se razbijaju o stijene.
Te su noći vodili ljubav baš onako kako je zamišljao još u autu na putu prema ovamo.
Na podu.
Uz vino i svjetlost svijeća.
For Emma, Forever Ago...

Knjige.Club 21
 Knjige.Club Books

4.

FABIANA I SONJU PROBUDILA JE Matilda, koja je tapkala oko njih i htjela znati zašto
su spavali na podu dnevne sobe. Jedno drugome pomagali su u izmišljanju
improviziranog odgovora, govoreći kako se kreveti u spavaćoj sobi moraju složiti i
prilagoditi prije nego što budu u njima mogli spavati. Čak je i Theodor došao i pomogao
postaviti stol vani na terasi, dok su Sonja i Matilda skoknule do male trgovine i kupile
namirnice za doručak, u kojemu su onda zajedno uživali na jutarnjem suncu. Jedino
što je nedostajalo bile su jutarnje novine, za koje je Sonja rekla da ih je zaboravila.
»Što ćemo danas raditi?« upita Matilda.
»Nastavit ćemo s raspremanjem i...«
»Složite krevete! Tako da ne spavate na podu!«
»Da, i to«, nasmijala se Sonja. »Mislila sam da bismo poslije podne mogli otići na
kupanje.«
»Daaa!«
»Tata, možemo li prije otići kupiti masku i naočale za plivanje?« upita Theodor.
»Nažalost, danas ćete na kupanje bez mene.«
»Što? Zašto?« pobuni se Matilda. »Pa zar nisi na godišnjem?«
»Da, ali tata se ipak mora pobrinuti za neke stvari«, reče Sonja. »I on, baš kao i vi,
misli da je to gnjavaža. Jedino se možemo nadati da to neće dugo trajati.« Susreli su im
se pogledi, i on je shvatio kako je u novinama pročitala što se dogodilo.
Fabian je ušao u novoizgrađenu bijelu zgradu policijske postaje koja je bila odmah
pokraj autoceste E4 i samo par koraka od zatvora Berga, koji je izgledao poput dvorca.
Prišao je muškarcu koji je sjedio na porti, gdje su zajedno ležale novine Helsingborgs
Dagblad i Kvällposten, Dagens Nyheter i Svenska Dagbladet.

NASTAVNIK TEHNIČKOG MUČKI UBIJEN U SVOJOJ UČIONICI

Knjige.Club 22
 Knjige.Club Books

Tipičan naslov u rubrici Kvällpostena. Je li Sonja baš to pročitala? HD zadovoljio se

ponešto blažim tonom, no fotografije su bile više-manje iste kao u Kvällpostenu. Obje
su bile snimljene iz daljine, a na njima se vidio kamion s dizalicom i Jörgenov
kamionet, parkirani iza školske zgrade. Naravno, registarska tablica bila je zamućena,
ali krvavocrvena zgrada, s dugačkim redovima velikih prozora, odmah je dala do znanja
o kojoj se školi radi. A koliko nastavnika tehničkog radi u njoj?
Fabian se predstavio i objasnio muškarcu na porti da, zapravo, ne treba početi raditi
do sredine kolovoza, ali da ga je Tuvessonova kontaktirala i upoznala sa slučajem
ubijenog nastavnika tehničkog, i to još jučer, i kako mu je rekla da može doći ovamo
ako se bilo čega sjeti. Muškarac na porti, tridesetogodišnjak u policijskoj odori, sjeo je i
počeo lupati po tipkovnici. Fabian je pomislio kako muškarac ima frizuru kao u
Njemačkoj tridesetih godina i nije se mogao nadiviti njegovu uspravnom držanju.
»Oprostite, kako ste rekli da se zovete?«
»Risk. Fabian Risk. Ali ne vjerujem da ćete me pronaći u računalu. Kao što sam
rekao, ne počinjem raditi prije kolovoza.«
Recepcionist ga je ignorirao i klikao je mišem, lupao po tipkovnici, zurio u ekran i
postajao sve nervozniji. »Žao mi je, ne mogu vas pronaći.«
»Znam, to sam vam i rekao. Ali ako nazovete Tuvessonovu, onda...«
»Astrid Tuvesson je na istražnom sastanku i ne voli da je tada smetaju.«
»Upravo to je sastanak na kojem i ja moram biti. Siguran sam da ona sjedi i čeka da
dođem«, lagao je Fabian i shvatio da zvuči previše ljutito. »Možda pomogne da je ja
nazovem?«
»Ne odlučujem ja o tome koga ćete vi nazvati. Ali uvjeravam vas da se neće javiti.
Nikad se ne javlja na telefon kad je na sastanku.«
Fabian je znao da muškarac ima pravo. Jer, već ju je pokušao nazvati i nije mu se
javila. »No, i kako ćemo to riješiti? Moram ući unutra.«
»Ne znam ja. Nemojte mene pitati. Nemam pojma. Ne mogu ja samo tako pustiti
bilo koga i bilo kad. Mislite da mogu? Zamislite kako bi to izgledalo.«
»Vi ste sigurno Fabian Risk«, začuo se ženski glas iza njega.
Fabian se okrenuo i ugledao ženu od oko trideset pet godina. Bila je lijepo građena
i odjevena u kariranu košulju kratkih rukava i traperice odrezane u visini koljena.
Njezina tamna kosa bila je kratko ošišana, a na jednom uhu imala je najmanje dvadeset
naušnica.

Knjige.Club 23
 Knjige.Club Books

»Tuvanica je rekla da ćete vjerojatno pokušati ući, i očito vas je dobro procijenila.
Mislila sam da ne počinjete prije kolovoza.«
»I ja sam to mislio«, reče Fabian, pitajući se koliko je Astrid Tuvesson već, zapravo,
doznala o njemu.
Rukovali su se.
»Irene Lilja.«
»Možda možete nagovoriti ovog čovjeka da me pusti unutra?«
»Nema ga na popisu, a meni je naloženo da ni pod kojim uvjetima ne puštam nikoga
tko nije...«
»U redu je. Ući će sa mnom, a ja ću se pobrinuti da bude upisan.« Lilja kimne prema
Fabianu da pođe za njom kroz staklena vrata prema dizalima. »Sreća vaša da sam došla.
Florian zna biti pretjerano revan.«
Ušli su u dizalo.
»I? Jeste li se čega sjetili?«
»Nažalost, ne.«
»Što onda radite ovdje? Koliko sam shvatila, tek ste se doselili i sad sigurno imate i
previše posla.«
Fabian se pokušao dosjetiti odgovora, ali prekinulo ga je otvaranje vrata na dizalu.

Lilja je dopratila Fabiana do sobe za sastanke - lijepo namještene prostorije sa širokim

pogledom na Helsingborg i Öresund, sve do Danske. Nasred sobe stajao je stol elipsasta
oblika, a okolni zidovi bili su osvijetljeni te su služili i kao bijele ploče za pisanje i
kao ekrani za projektore što su visjeli sa stropa. Fabian još nikad nije vidio tako svježu i
modernu sobu za sastanke. Bio je naviknut održavati sastanke u sobi bez prozora i
ventilacije.
»Ne, još mu nije palo na pamet tko bi mogao biti ubojica, pa se svi možete opustiti«,
reče Lilja.
»Ja bih samo htio čuti do čega ste dosad došli i malo sjediti ovdje. Je li to u redu?«
reče Fabian.
»Apsolutno. Jasno. Uđite i privucite stolac«, reče Astrid Tuvesson i predstavi ga
ostalima u grupi.
Osim Astrid Tuvesson, Irene Lilja i Ingvara Molandera, bio je tu Sverker »Stijena«
Holm, snažan muškarac nešto stariji od pedeset godina. »Morat ćemo se snaći bez Huga
Elvina. Upravo je otputovao u Keniju i neće se vratiti četiri tjedna.«

Knjige.Club 24
 Knjige.Club Books

»Kenija«, promrmlja Stijena. »Tamo, dakle, treba otići na odmor.« Okrene se k

Fabianu. »Fabian. To vam je ime, zar ne?« Fabian kimne. »Upozoravam vas. Ako samo
na sekundu sjednete na ovaj stolac, možete zaboraviti godišnji. Ako želite odmor,
otiđite u Keniju. Ili nekamo još dalje. Osobno sam se morao zadovoljiti vikendicom
svojih rođaka u Kosteru - i vidite gdje sam sad.« Stijena teatralno pokaže rukama oko
sebe.
»Zapravo, bio je tvoj izbor prekinuti godišnji i doći ovamo, na čemu sam ti zbilja
jako zahvalna«, reče Tuvessonova i podigne fotografiju Jörgena Pålssona, postavivši je
među ostale slike s mjesta zločina.
»Zbilja, baš izbor? Misliš da bih mogao ležati na mostu i vrtjeti prstima, dok ubojica,
koji je u stanju učiniti nešto ovakvo, slobodno šeta?«
»Ionako se stalno žališ na tu kuću i govoriš da ti je biti tamo više posao nego
godišnji«, reče Lilja.
»U svakom slučaju sam stoput radije sa svojom obitelji nego ovdje, i zato bi svima
trebalo biti zabranjeno činiti teške zločine za vrijeme godišnjeg!«
»Onda ćeš morati učiniti nešto da promijeniš zakon«, reče Tuvessonova tonom koji
je jasno govorio da je taj razgovor završen. »A ti, Fabiane, ne trebaš biti žalostan. Koliko
god željela, ne mogu ti prekinuti godišnji. Zaradio si ga u Stockholmu.«
Fabian kimne i primakne stolac.
»Samo nemoj poslije govoriti da te nisam upozorio«, reče Stijena.
»Oprostite, ali moram pitati. Jeste li možda pronašli odrezane šake?« upita Fabian.
»Upravo dolazimo do toga.« Tuvessonova kimne prema Molanderu, koji ustane i
pritisne gumb na daljinskom upravljaču. Projektor na stropu se uključi i prikaže sliku
na kojoj su se vidjele dvije odrezane šake kako leže na bijelim pločicama na podu,
sada potpuno krvavom.
»Ova slika snimljena je u muškoj kupaonici s tuševima koja se nalazi na kraju
hodnika pokraj gimnastičke dvorane.«
»Govorimo li o istoj školi?« upita Stijena, a Molander potvrdno kimne.
»Jeste li počeli raditi na profilu počinitelja?« upita Fabian.
»Što sam ono rekao?« reče Stijena. »On već radi, i uvjeravam vas, nije ni svjestan
toga.«
»Nismo još počeli«, reče Tuvessonova. »No, sve nam govori da imamo posla s
najgorom vrstom kriminalca - usamljenim manijakom koji ništa ne govori, ima plan
kako će sve izvesti i dovoljno je pametan da to na kraju i učini.«
»Zašto si tako sigurna da je sam? Ili sama?« upita Lilja i podigne šalicu s kavom.

Knjige.Club 25
 Knjige.Club Books

»Jer je ovo što je učinio ekstremno.« Tuvessonova jednom rukom pokaže prema
slikama s mjesta zločina. »Predobro je isplanirano i izvedeno da bi bilo umiješano više
osoba. Kad grupa ljudi počini takvu vrstu zločina, gotovo uvijek se radi o
trenutačnom impulsu ili o snažnom utjecaju droge. Naprave puno grešaka i ostave za
sobom gomilu tragova i tehničkih dokaza. Ovdje nema nikakvih grešaka. Nema otisaka
prstiju. Nema nijedne vlasi. Ničega. Uzgred, Fabiane, imao si pravo u vezi s tvornicom
stakla. Ona ne postoji, a dizalica je bila iznajmljena Peabu, gdje nisu imali pojma da
nedostaje. Drugim riječima, ubojstvo Jörgena Pålssona nije bio nesretan slučaj, već
pomno planirano nedjelo. Do najsitnijeg detalja. Gdje će se dogoditi, kako će ga izvesti
i kad će ga se otkriti.«
»Pitanje je samo - zašto?« reče Molander.
»Da, to je dobro pitanje«, reče Lilja. »Zašto nekome odrežeš šake?«
»Možda je nešto ukrao?« predloži Stijena. »Prema islamskom zakonu, to je kazna za
krađu.«
»Misliš da je počinitelj musliman?«
»Zašto ne?« reče Stijena, uzme razrednu fotografiju i pokaže prstom. »Ovaj ovdje
izgleda prilično muslimanski. Ili? Što ti kažeš, Fabiane?« Pruži sliku Fabianu. »Sjećaš li
ga se?«
Fabian kimne. »Jafaar Umar. Zvali smo ga Jaffe. Bio je odličan, razredni komedijaš.
Iz svega je mogao napraviti dobar vic.«
»Ne zvuči mi kao onaj koga mi tražimo«, reče Lilja.
»Dobro, postoje različite kulture u kojima zbog nečega ljudima odsjecaju šake«, reče
Molander. »Recimo, rat u Ruandi. Ondje su šake sjekli neprijateljima da se ne bi mogli
dalje boriti.«
»Sjekli su šake čitavim selima«, ubaci se Stijena. »Muškarcima, ženama i djeci, kako
ne bi imali otiske prstiju ili dlana na glasačkim listićima.«
»Zašto otisak dlana?« upita Lilja. »Pa glasanje je anonimno.«
»Da, ali da bi se čovjek uopće mogao prijaviti za glasanje, mora se nekako
identificirati, a ondje se to radilo otiscima prstiju.«
Fabian nije vjerovao da je to ubojstvo bilo islamska kazna za krađu. Nije se mogao
sjetiti je li Jörgen Pålsson bio sklon krađi. Bio je grubijan, ali lopov nije bio. Pitanje je
bilo što je onda sve to značilo. Odsječene šake ostavljene u prostoriji s tuševima. Nije
bilo sumnje da je ubojica time htio nešto reći.
»Risk. O čemu razmišljaš?«

Knjige.Club 26
 Knjige.Club Books

On pogleda gore i susretne se s upitnim pogledom Astrid Tuvesson. »Što je ubojica

htio reći? Znači li nešto činjenica da se ubojstvo dogodilo na Jörgenovu radnom mjestu
ili je to što je radio na istome mjestu gdje je išao u školu tek slučajnost?«
»Misliš da je to mogao biti netko od učenika?«
»Ne znam. Ili od nastavnika. Netko koga je Jörgen maltretirao?«
»Maltretirao? Kako to misliš? Silovao?« reče Stijena.
»Onda bi mu odrezao nešto drugo, a ne šake«, reče Lilja.
»I još nešto«, nastavi Fabian, pitajući se kako mu je silovanje palo na pamet. »Ako je
Jörgen Pålsson zaista prešao most Öresund, onda moraju postojati slike, zar ne?«
»Znamo da ga je prešao«, reče Stijena i dobaci mu ispis. »Ovdje se vide točna
vremena ulazaka i izlazaka s naplatne kućice kraj Lernackena.«
»No, s druge strane, to nije tako snažan dokaz kao fotografija. Ako želiš, bilo bi jako
dobro da ih kontaktiraš«, reče Tuvessonova.
»Naravno. U redu«, reče Fabian i shvati da je Stijena imao potpuno pravo.
Razmišljanje o godišnjem bilo mu je sve dalje.
»Stijena i Irene, želim da identificirate sve iz razreda i o njima doznate što više
možete, tako da ih ne kontaktirate izravno. Ubojica bi mogao biti netko od njih, pa želim
da, dok ne budemo znali više, zadržimo za sebe koliko god je moguće. U redu?«
Lilja i Stijena kimnuše.
»A Fabian? Što ćemo s njim?« upita Lilja. »I on je s njima išao u razred.«
Svi se okrenu prema Fabianu.
»Za njega ću se ja pobrinuti«, reče Tuvessonova.
»U redu«, reče Lilja i izbjegne Fabianov pogled.
»I tako, imamo i žrtvinu ženu«, reče Stijena. »Ili udovicu. Tko će nju kontaktirati?«
»Misliš na Linu Pålsson«, reče Tuvessonova.
»Lina? Tako se zove?« upita Fabian, a Tuvessonova potvrdno kimne. »Možda je to
ova ovdje?« nastavi on i pokaže na plavokosu djevojku koja je stajala pokraj prekriženoga
Jörgena. »Već su tada bili zajedno. Nevjerojatno. Ako želite, mogu je ja kontaktirati.«
»I mislio sam da je to ona«, reče Stijena, gledajući u razrednu fotografiju. »Zbilja je
dobro izgledala.« Potapša Fabiana po ramenu.
»Kako su izgledale tada nema, nažalost, mnogo veze s time kako izgledaju danas«,
reče Molander.
»Zaista. Pogledaj samo Fabiana«, rekla je Lilja, a ostali su prasnuli u smijeh, pokupili
svoje papire i otišli iz sobe. Svi osim Tuvessonove.

Knjige.Club 27
 Knjige.Club Books

»Ne znam kako se osjećaš. Ali ako imaš volje pomoći u istrazi, bit ću ti jako zahvalna.
Iako zbilja mogu razumjeti da ti je važniji godišnji i vrijeme s obitelji. Dakle, izbor je na
tebi.«
»Rado ću pomoći«, reče Fabian i pomisli koliko je Tuvessonova u krivu. Kako bi
mogao imati izbora u ovome što se dogodilo? To nije bilo prvi put da radi na slučaju u
kojem je počinitelj bio studiozno pripremljen. Ali ovo je bilo drukčije. Netko iz njegova
razreda brutalno je ubijen i pronađen tek nekoliko dana poslije, točno na dan kada je
stigao s obitelji. To je, naravno, mogla biti čista slučajnost. Ali nešto mu je govorilo da
je to ista onakva slučajnost kao i ona odrezanih šaka.
»Baš dobro. Postoji samo jedna stvar za koju želim da ti bude jasna.« Pogleda ga u
oči. »Ne znam kako ste vi to radili u Stockholmu. No, ovdje smo svi jedna ekipa i radimo
zajedno, a to se onda tiče i tebe.«
Fabian kimne.
»Dobro. O plači smo već razgovarali, pa ću se pobrinuti da je dobiješ unaprijed, već
danas.«
»A bilo bi dobro i da me upišeš u sustav, tako da me Florian ubuduće pusti unutra
bez problema.«
»Naravno. Osim toga, dobit ćeš propusnicu. Iz razumljivih razloga još nismo
pripremili tvoj radni stol, ali možeš uzeti stol Huga Elvina. Kao što smo već rekli, njega
neće biti nekoliko tjedana. Dođi, pokazat ću ti.«
Fabian je slijedio Tuvessonovu kroz odjel. Ali nije čuo nijednu riječ od onoga što je
govorila. Misli su mu bile na sasvim drugom mjestu. Otkad je doznao za umorstvo
Jörgena Pålssona, ništa mu se u podsvijesti nije probudilo i iskočilo na površinu. Ali sada,
na sastanku, to se dogodilo. Njegova reakcija na riječ maltretiranje nije bila nikakva
slučajnost. Sjećanja iz škole postajala su sve jasnija, a osjećaj koji je pokopao u sebi sve
snažniji otkad ga je Tuvessonova kontaktirala.
Osjećaj da je Jörgen Pålsson dobio upravo ono što je zaslužio.

Knjige.Club 28
 Knjige.Club Books

5.

ISPRVA, LINA PÅLSSON nije uopće shvatila tko je on. Iako se predstavio punim
imenom i prezimenom i podsjetio je da su cijelu osnovnu školu bili u istom razredu, nije
ga se nikako mogla sjetiti, i Fabian se do samoga kraja pitao je li to uopće ona ista
Lina. Tek nakon što joj se predstavio kao Fabbe, upalila joj se lampica i odmah ga je
pozvala k sebi na kavu, istoga dana u jedan sat, što mu je dalo upravo dovoljno vremena
da se smjesti na svojem novom radnom mjestu i kontaktira službu na mostu Öresundu.
Radni stolac Huga Elvina nesumnjivo je izgledao poput eksperimentalnog modela
iz budućnosti, s gomilom ručica i dugmadi, ali to nikako nije značilo da je bio lijep.
Zapravo je bio sasvim neudoban, i Fabian je jedva uspio pronaći ispravan položaj ručice
za prilagodbu naslona, istovremeno pokušavajući dobiti nekoga na centrali
mosta Öresunda. Između signala, nekako mu je uspjelo pronaći savršen položaj na
stolcu. Nije mogao ne pitati se kakvo to tijelo ima Hugo Elvin.
»Jeste li vi kao onaj Kurt Wallander?« upitala je odjednom žena s druge strane, a
Fabian, koji nije primijetio da su se signali stišali, objasnio joj je kako je Wallander
kriminalistički istražitelj, a ne inspektor. Naravno, pod uvjetom da je stvaran. »Ali,
mislim, jeste li vi svi zbilja tako pametni u stvarnosti?«
Pet minuta poslije Fabianu je uspjelo usmjeriti razgovor tako da on postavlja pitanja,
a žena odgovara. Rekla je kako sva vozila koja prođu naplatne kućice u Lernackenu
fotografiraju dvije kamere. Jedna sprijeda, kako bi se snimila i registarska tablica, a
druga odozgora, da se točno utvrdi dužina vozila. Sve to kako bi se odredila cijena
propusnice i imao nekakav dokaz eventualnog prekršaja.
Fabian joj je rekao da se radi o kamionetu Chevy, registarskih oznaka BJY 509, koji
je naplatne kućice navodno prošao u pravcu Danske u utorak, 22. lipnja, malo prije pola
sedam ujutro, i da se vratio istoga dana, u jedanaest i osamnaest minuta navečer. Žena
mu je obećala pripremiti slike i zamolila ga za e-mail adresu. Fabian, koji svoju još nije

Knjige.Club 29
 Knjige.Club Books

imao, dao joj je adresu Astrid Tuvesson, zahvalio joj na pomoći i otišao iz policijske
postaje.

Lina Pålsson dala mu je svoju adresu, a GPS ga je usmjerio da skrene kod Ödåkre, zatim
ga je vodio uz četvrt sa zgradama koja je izgledala kao i svaka druga takva četvrt, pa do
ulice Tögatan, gdje se zaustavio na kućnom broju 9. Izašao je iz auta i krenuo prema
dvokatnici izgrađenoj od iste crvene opeke kao i škola Fredriksdal. Jörgen i Lina... Nije
mogao shvatiti kako su ostali zajedno više od trideset godina. On je bio uvjeren kako
neće izdržati jedno polugodište.
Fabian pozvoni na vrata i sjeti se kako je prvi put u životu pozvonio na njezina vrata.
Išao je u četvrti razred i nije se usudio ostati pred vratima, nego je pobjegao nekoliko
stepenica više prije nego je došao njezin tata i otvorio vrata.
Otad je zvonio svakoga jutra prije škole, i šetnja donde bila mu je najljepši dio dana.
Tada ju je imao samo za sebe, razgovarali su i smijali se, i on se trudio hodati što sporije
da bi to divno vrijeme što duže trajalo.
Stijena je imao pravo. Lina je zaista bila najljepša u razredu, i Fabian se pitao hoće
li, kad otvori vrata, opet ugledati takvu ljepoticu.
Snažna, gotovo debela žena stajala je na vratima. Bila je odjevena u smeđu široku
haljinu, a kosa joj je bila obojena u crno, sa sijedim izrastom od nekoliko centimetara.
Djelovala je umorno i istrošeno. No, prije svega, izgledala je starije od svoje četrdeset
tri godine, pomislio je Fabian i zaključio kako je Molander i tu imao pravo.
»Vi ste sigurno Fabian Risk«, reče ona i Fabian kimne te si pružiše ruke. »Agneta.
Linina rođakinja. Mijenjamo se, tako da ne bude sama. Uđite.«
Fabian pođe za njom, prijeđe pogledom po dnevnoj sobi, koja je bila ljepša i ugodnija
nego što se moglo očekivati nakon pogleda na vanjski izgled zgrade. Ali Linu nije nigdje
vidio.
»Pričekajte ovdje, donijet ću kavu«, reče žena i nestane u kuhinji.
Fabian je pregledavao policu s knjigama. Bez obzira na digitalizaciju i knjige bez
pravog papira, polica s knjigama još je uvijek bila jedno od mjesta u kući s najviše tajni.
Ova pred kojom je stajao sadržavala je očekivano. Zbirku šarenih boca alkoholnih
pića i kristalnih čaša različitih veličina, a nekoliko suvenira iz Grčke ili s Kanarskih
otoka popunjavalo je prazna mjesta u blistavoj vitrini. Zbirka ploča sastojala se od
nekoliko različitih ploča, a zbirku DVD-a do polovice su sačinjavali Disneyjevi crtići, a
drugu polovicu švedski krimići. U probranoj zbirci knjiga tri četvrtine bili su naslovi
Guilloua, Mankella i Grishama, a autori ostalih knjiga bili su Strindberg, Shakespeare i

Knjige.Club 30
 Knjige.Club Books

Dickens. Jedino što je narušavalo sliku, ili je činilo lakšom, ovisi kako se gleda, bila su
imena poput Paula Austera, Cormaca McCarthyja i Jonathana Franzena.
Fabian je zaključio da su knjige sigurno Linine. Dohvatio je jedan fotoalbum sasvim
na kraju police. Prve slike unutra bile su s Jörgenova i Linina vjenčanja i Fabian nije
mogao ne pomisliti koliko je duboko potonula. U sljedećem albumu fotografije su
bile izmiješane; većinom s Božića i rođendana, Blagdana rakova i krstitki. Na nekim
slikama pozirao je Jörgen gol do pojasa i pokazivao svoje tetovirane, istrenirane mišiće.
»Jesi li pronašao nešto što te zanima?«
Fabian podigne pogled i ugleda Linu. »A tu si ti.« Odložio je album pred sebe i pitao
se bi li je trebao zagrliti, no onda je odlučio da će se samo rukovati, iako mu je dlan bio
znojan. »Bok.«
»Neću dobiti zagrljaj?«
»Naravno, oprosti. Samo nisam htio...« Pažljivo ju je zagrlio.
»Jedva bih te prepoznala. Čula sam da si se odselio u Stockholm.«
»Da, no sad sam se vratio. I ja tebe svakako prepoznajem. Ista si kao i prije.«
»Hvala.«
Fabian je shvatio da nema pojma kako da uopće nastavi, jer tišina nije smjela
predugo trajati, i on je opet bio onaj dječak koji je pozvonio na njezina vrata, pobjegao i
sakrio se. Agneta se vratila iz kuhinje s kavom na poslužavniku, koji je stavila na stolić
kraj sofe.
»Lina, želiš da sjednem s vama?«
»Ne, Agge, u redu je. Sve je dobro.«
Agneta je otišla, a Lina i Fabian sjeli su na sofu.
»Dakle, ti si policajac i radit ćeš na ovoj istrazi?« reče Lina i počne točiti kavu. Ali
ruke su joj se tresle i nije to mogla učiniti.
»Čekaj, ja ću«, reče Fabian, uzme džezvu i rastoči kavu.
»Oprosti, oprosti.« Lina brižne u bezglasan plač. »Ja jednostavno ne razumijem. Ne
razumijem kako netko može učiniti takvo što? Njemu koga su svi tako voljeli. Meni je
to potpuno neshvatljivo.«
Želio joj se približiti i utješno joj staviti ruku na dršćuće rame, ali na kraju je ostao
sjediti. Ovdje je bio kao policajac i ništa drugo. »Lina, razumijem da to mora biti
strahovito teško. Ali, pada li ti na pamet... makar izdaleka, tko bi mogao stajati iza toga?«
Lina zatrese glavom. »Ne, sasvim suprotno. Koliko ja znam, uvijek je bio omiljen,
svima. Učenici su ga obožavali. Znao je kako se radi s njima. Posebno s teškima. Točno
je znao.«
Knjige.Club 31
 Knjige.Club Books

»Da, to mogu zamisliti. I sam je bio malo... kako da kažem, pomalo grubijan. Dok
smo išli u školu.«
Lina pogleda Fabiana u oči. »Kako to misliš?«
Ili je sve potisnula ili se trenutačno nije mogla nositi sa sjećanjima, pomislio je
Fabian i stavio džezvu na stakleni stol. »Lina, ako mislimo otkriti što se zapravo
dogodilo, morat ću podići kamenje pod kojim se možda kriju i neke neugodne stvari.«
Lina pogleda u stranu. Fabian se nije potrudio prekinuti tišinu, te se na kraju predala
i potvrdno kimnula.
»Koliko sam shvatio, odvezao se u Njemačku kupiti pivo. Znaš li je li tko išao s
njim?«
»Ne, uvijek je išao sam.«
»A taj put nije možda bio iznimka?«
Lina zatrese glavom. »Ne bi mu se isplatilo dijeliti kamionet s nekim.«
»Mislio sam, možda s nekim društvom?«
Lina ponovno zatrese glavom. »Tko bi to bio? Mislim, sjesti u auto da bi se vozio u
Njemačku i natrag, a da ondje nemaš nikakva posla.«
Ima pravo, pomislio je Fabian, koji i dalje nije mogao shvatiti zašto bi itko uopće
otišao na takvo putovanje. »Ne znam. Neki kompić? Zapravo, je li bio u kontaktu s
nekim iz razreda? S nekim osim tebe?«
»Ne, samo s Glennom. Sjećaš se Glenna Granqvista.«
Fabian kimne. Oživljavalo je sve više i više sjećanja. Glenn i Jörgen bili su najbolji
prijatelji još prije škole i, koliko se Fabian sjećao, bili su ista sorta. Razgovor s Glennom
bit će mu sljedeći na popisu.
»Tu, na fotografijama u albumu, izgleda kao da je u jako dobroj formi.«
»Da, uvijek mu je bilo važno vježbati tijelo. Jedno vrijeme, kad su djeca bila mala,
činilo se kao da je više u teretani nego doma.«
»Dakle, često je trenirao«, reče Fabian i pomisli - sad ili nikad. »Znaš li možda je li
uzimao štogod za rast i jačanje mišića?«
Lina ga pogleda u oči, kao da je očekivala sve na svijetu, ali ne i to pitanje. »Ne
razumijem o čemu govoriš. O steroidima? Naravno da ih nije uzimao.«
Fabian je bio siguran da je Jörgen uzimao steroide. Ali to nije bilo važno. Važno je
bilo kako je Lina na to odgovorila. Jer, Lina je lagala.
»Je li se kad dogodilo da te udario?«

Knjige.Club 32
 Knjige.Club Books

Lina je sad bila spremnija. Staložena i hladna. Frkne i zatrese glavom. »Iskreno
rečeno, ne razumijem na što ciljaš. Jörgen je bio jedan od najboljih ljudi koje možeš
zamisliti i nikad mi ne bi učinio nažao, a niti kome drugome.«
»Lina, nije mi namjera ocrniti Jörgena. Ali oboje znamo kakav je bio u školi i jedino
do čega želim doći jest to je li on...«
»Mislim da sad moraš ići.« Ona ustane. »Molim te, samo idi.«
»Oprosti. Nisam htio...«
»Agge! Možeš doći! Gotovi smo!«

Knjige.Club 33
 Knjige.Club Books

6.

FABIAN JE SJEO u auto i stavio ključ u bravicu. Nije bilo sumnje da je dobio upravo ono
što je tražio, a osjećaj koji se u njemu pojavio i nije nestajao, više nije bio samo osjećaj.
Jörgen Pålsson iskopao je vlastiti grob. No, on je započeo previše grubo, ne pokazavši
nimalo obzira prema tome da je upravo izgubila muža.
Je li to bilo ono s čime se nije mogao poistovjetiti? Da se, od svih ljudi na svijetu,
radi baš o Lini i Jörgenu i da su sve vrijeme uspjeli ostati zajedno? Kakvo je on imao
pravo preispitivati njezin izbor? Kao da je baš on imao i najmanjeg pojma što je za nju
najbolje.
Otvorio je pretinac za rukavice, izvadio zadnji zapisnik i na poleđini napisao riječi
pozdrava, te da mu je strašno žao i da se ispričava što ju je povrijedio i kako bi mu bilo
više nego drago da mu se javi kad god osjeti potrebu. Završio je napisavši svoju adresu i
broj mobitela, koji je i podcrtao, sve složio i stavio pismo u njezin sandučić.
Tijekom cijele procedure bio je svjestan da ona stoji iza zavjese i gleda ga, i trenutak
prije nego što je sjeo u auto i odvezao se, okrenuo se, široko joj se nasmiješio i namignuo.
Za nekoliko trenutaka zazvonio mu je mobitel. Pokazalo se, međutim, da zove
Tuvessonova.

»Stigle su slike iz Lemackena.«

»Vidi li se što?«
»Mislim da je najbolje da dođeš ovamo.«

Dobili su sveukupno četiri slike s naplatnih kućica. Tuvessonova ih je postavila na server

policije tako da budu dostupne i u sobi za sastanke, gdje su ih projicirali na zidu.
»Nemoj mi reći da opet nema mlijeka«, reče Lilja sa šalicom svježe skuhane kave u
ruci.

Knjige.Club 34
 Knjige.Club Books

»Ima vrhnja za kavu«, reče Stijena i ulije malo u svoju šalicu. »Još prije samo
nekoliko godina nikome nije smetalo...« Prekinula ga je zvonjava mobitela. Uzme ga i
pogleda.
»Nećeš se javiti?« upita Lilja.
Stijena srkne gutljaj i javi se. »Bok, ljubavi. Evo, baš sjedim na sastanku i... Što? Ma,
ne valjda opet?« uzdahne. »Ali, Berit, to sam već toliko puta rekao. Ne možeš koristiti
tonu toaletnog papira odjednom. Onda se...« Beritin glas sad se čuo u cijeloj
prostoriji. »No, dobro. Sredit ću to i pozvati nekoga... Ne, sigurno ne ove sekunde. Čim
stignem. Ljubavi, moram sad završiti. Bok.« Stijena odloži svoj mobitel i bez riječi
mahne rukama.
»Hoćemo li sad sjesti?« reče Tuvessonova i uključi projektor.
Prva slika bila je snimljena sprijeda i pokazivala je kako Chevy Jörgena Pålssona
stoji i čeka da prijeđe preko mosta u Dansku. Sasvim dolje u kutu vidjelo se vrijeme i
datum: 06:23, 22. lipnja 2010., a moglo se jasno vidjeti i da za volanom sjedi upravo
Jörgen Pålsson. Sljedeća slika bila je snimljena odozgora i na njoj se vidjelo kako je
Jörgen ispružio tetoviranu ruku prema van i da u ruci drži kreditnu karticu.
»Ovdje je u svakom slučaju još uvijek imao obje ruke«, reče Stijena.
»Tek ovdje postaje zanimljivo.« Tuvessonova poveća treću sliku na kojoj je pisalo
23:18, 22. lipnja 2010. Bila je mnogo tamnija nego prve dvije slike, a Jörgenovo lice bilo
je sasvim u mraku.
Ali nije bilo nikakve sumnje da upravo on sjedi za upravljačem. Njegova
snježnobijela trenirka svijetlo je sjajila u mraku.
Ali nije Jörgen bio taj koji je pobuđivao njihov interes, već muškarac koji je sjedio
pokraj njega, na suvozačkom mjestu. Muškarac je bio odjeven u tamnu odjeću a na glavi
mu je bila kapa, nabijena tako duboko da mu se lice nije vidjelo. Sjedio je ondje -
počinitelj kojega su lovili - i sjedinio se s tamom poput sablasti.
»Mogu pokušati srediti fotku i vidjeti mogu li je izoštriti kontrastom«, reče
Molander.
»Dovoljno da s njom možemo van?« upita Stijena.
Molander slegne ramenima. »Sumnjam. Vidjet ćemo.«
»Ali jesmo li sto posto sigurni da je to zaista počinitelj?« upita Lilja.
»Ne, ali jako puno toga govori da jest«, reče Tuvessonova. »Naravno, ni sa čim još ne
idemo van prije nego budemo sasvim sigurni.«
»Ali to može biti zbilja bilo tko«, reče Lilja.
»Kako misliš, bilo tko?«

Knjige.Club 35
 Knjige.Club Books

»Autostoper, naprimjer.«
»Ma, tko još danas ide pokupiti autostopera?« reče Stijena. »Ovdje jedva uopće
možeš ikamo i stati.«
»Ja bih. Svijet ipak nije toliko pun užasa kako bismo pomislih kad gledamo slike na
ovim zidovima«, reče Lilja.
»Ne. Još je gori«, reče Molander.
»Čak i da to nije počinitelj, u svakom je slučaju posljednja osoba koja je vidjela
Jörgena živog. Stoga ga svakako moramo potražiti. No, prije ćemo provjeriti je li
muškarac na slici zaista počinitelj«, reče Tuvessonova.
»Pitanje je zašto ga je Jörgen Pålsson pokupio.«
»I gdje?« upita Lilja.
»Možda su se dogovorili da se sastanu?« reče Tuvessonova.
»Ne, Lina je rekla da je uvijek odlazio sam«, reče Fabian.
»Možda je ona tako mislila. Ali kako možemo znati da je imala pravo?« upita Stijena.
»Moja žena, recimo, ne zna baš sve o meni.«
»Kakva sreća za nju«, reče Molander.
»Ali kad pomislimo kako je dobro isplanirano bilo ubojstvo, možemo krenuti od
toga da je počinitelj usprkos svemu bio tako siguran da si je dopustio autostopirati«,
nastavi Fabian, a ostali su potvrdno kimali. »A to je upravo ono što je Stijena rekao. Više
ili manje, tu se cijelim putem vozi autocestom, i nema se gdje stati. Pa se pitam ne bi li
možda trebalo doznati broj njegove kreditne kartice i provjeriti uplate.«
»Upravo to, pokupio ga je kad je ionako morao stati«, reče Tuvessonova.
»Dobro razmišljanje«, reče Stijena i okrene se k Tuvessonovoj. »Ovaj novi nije tako
glup. Nažalost, to će jako dugo trajati. Banke obožavaju takve stvari zavlačiti do sudnjega
dana.«
Fabian je bio svjestan da Stijena ima pravo. Rješenju je bilo ime Niva Ekenhielm i
radila je u Upravi radija za nacionalnu sigurnost (FRA). Kao nitko drugi, mogla je zaobići
najtvrđe prepreke da bi izvukla potrebnu informaciju. Niva mu je jako puno pomogla u
posljednjoj istrazi u kojoj je sudjelovao. No, ta je pomoć imala i cijenu, a Fabian je
samome sebi obećao kako Nivu neće nikada više kontaktirati.

Žena na centrali mosta Öresunda odmah mu je prepoznala glas i pitala ga je kako

napreduje slučaj i je li pronašao ubojicu. Fabian je odgovorio da istraga dobro napreduje
i da čine sve što je u njihovoj moći kako bi što prije došli do rješenja.

Knjige.Club 36
 Knjige.Club Books

»Ah da, razumijem. Ne smijete davati informacije, niti ikakve uzbudljive detalje«,
reče žena čistim skonskim naglaskom. »No, je li istina da je kraj njega na suvozačkom
mjestu ubojica? Jeste li sigurni?«
»Kao što sigurno znate, ne smijem vam otkriti što sve znamo«, reče on, nadajući se
da će to biti dovoljno. Još je uvijek trebao njezinu pomoć i svakako je želio izbjeći
neuljudnost.
»To ću shvatiti kao potvrdan odgovor. Ali ne morate se brinuti, neću s tim izaći u
novine. Ni u kojem slučaju.«
Fabianu je postalo jasno da je najbolje dopustiti joj da se osjeća važnom.
»Mislim da to zaista ne biste trebali učiniti. Pa, pametni ste i shvaćate da ne bi bilo
dobro da ubojica vidi koliko mi zapravo znamo, zar ne?«
»Naravno, jasno.«
»A s obzirom na to da ste već dobro upoznati sa slučajem, trebao bih vašu pomoć
kod još jedne stvari.«
»Da?«
»Mislite li da biste možda mogli dobiti broj kreditne kartice kojom je platio?«
Odgovorila je tek nakon duge tišine. »Znate da ne smijemo davati takve informacije.
Ne bez dopuštenja tužitelja.«
Nije glupa, pomisli Fabian. Problem je bio u tome što nije bilo vremena čekati na
tužitelja.
»Ali samo zato što ste vi Fabian Risk, moj vlastiti mali Wallander, napravit ću
iznimku. Pod jednim uvjetom.«
»Kojim?«
»Da svratite ovamo i pozdravite me kad sljedeći put budete prolazili.«

Sa slušalicom mobitela u jednome uhu, Fabian je u ostavi pregledavao aparat za kavu na

kojemu su bili ispisani nazivi svih mogućih vrsta kave. Pritisnuo je tipku za kapuccino i
čuo kako je uređaj počeo raditi, u isto vrijeme kad i signal telefonske veze. Vidjela je da
je zove, bio je siguran. Sigurno je sad sjedila i gledala u mobitel u svojoj ruci.
»Kako, do vraga, imaš petlju uopće me nazvati?«
Fabian se sav uznemirio i nije se uopće mogao snaći, niti išta reći.
»Halo? Misliš da ne znam da si to ti? K vragu...«
»Niva, nisam imao namjeru...«
»Nas dvoje smo završili, koliko znam. Ti si zaboravio?«

Knjige.Club 37
 Knjige.Club Books

»Ne, nisam zaboravio. Ali ne zovem te zbog toga.«

»Ne, nego me zoveš da mi ispričaš kako ste vi divna obitelj, sad kad ste digli sidro i
emigrirali u Skåne?«
»Zovem te jer trebam tvoju pomoć u jednoj istrazi, a važno je da to bude brzo«, reče
Fabian, shvaćajući šutnju kao pozitivan odgovor. Polako se smirivala. »Istražujem
umorstvo jednog bivšeg prijatelja iz razreda. Sigurno si čitala o tome u novinama.
Nastavnik tehničkog kojemu su odrezali šake.«
»Naravno, kako skonski. Znači, on je s tobom išao u razred?«
»Nismo baš bili bliski. Išli smo u isti razred. Trebao bih znati kakvu je transakciju
obavio karticom 22. lipnja.«
»Pronaći ću broj kartice, pa ti se javim.«
»U redu. Puno ti hvala. Super. I samo da znaš, nisam uopće namjeravao...«
»A inače?«
»A čuj. Upravo smo se preselili, pa je još malo gužva. Ali imam osjećaj... da će biti
dobro. A ti?«
»Kao obično, prokleto sama. Prema mojem terapeutu, to se mora srediti prije nego
krenem dalje.«
»Vidjet ćeš da će biti bolje. Ja sam se odselio i sad možeš imati cijeli Stockholm samo
za sebe.«
»A kako mi u tome može pomoći to što me uporno i dalje zoveš?«
Fabian je htio odgovoriti, ali ipak nije. Ona je prekinula razgovor. Uzeo je svoj
kapuccino, kušao ga i ostatak izlio u umivaonik.

Knjige.Club 38
 Knjige.Club Books

7.

»TATA, ZNAŠ ŠTO SMO RADILI?« viknula je Matilda i potrčala k Fabianu, koji je
upravo ulazio kroz vrata. »Kupali smo se! Bili su ogromni valovi i užasno hladno! Ali
sutra idemo opet, a mama mi je obećala da ću dobiti nov kupaći kostim!« Skočila mu je
u krilo. »Ideš i ti s nama? Molim te!«
»Ne znam. Nije li to ipak malo previše hladno za mene?« Nastavio je hodati prema
kuhinji s Matildom u naručju.
»Tata, molim te. Molim te!«
Fabian je prišao k Sonji, koja je stavljala jelo u tanjure, i poljubio je.
»Ručak je upravo gotov«, reče ona uz smiješak. »Kako je bilo? Jesi li uspio obaviti
što si trebao?« Odmaknula se od njega i pogledala ga u oči.
»Ljubavi, ne mogu...«
»U redu, shvaćam. Zaboravi da sam pitala. Zaboravi da si zapravo na godišnjem.«
»Ljubavi...«
»Nećemo razgovarati o tome. Idi i pozovi Thea.«
»Naravno. A gdje je?«
»U svojoj sobi.«
»Cijeli dan je unutra«, reče Matilda.
»Znači, on nije bio s vama na kupanju?«
»Ne. Nadao se da ćeš ići s nama i kupiti mu naočale za plivanje i masku«, reče Sonja.
»Tata. Obećaj da ćeš sutra ići s nama. Molim te, obećaj.«
»Dobro, obećavam. Da ću pokušati sve, ali sve što mogu...«
»Ma, baš si glup.« Matilda se otrgne iz Fabianova zagrljaja.
Fabian skrene prema stubištu, kad zazvoni telefon. »Zar je već priključen?«

Knjige.Club 39
 Knjige.Club Books

»Očito .« Sonja ode do telefona i podigne slušalicu. »Da? Ovdje Sonja Risk... Da. Da,
ovdje je. Za tebe.«
Fabian je po njezinu odsječnom tonu odmah znao tko zove. Prokleta podmukla
zmija, pomisli prije nego što je uzeo slušalicu i otišao u dnevnu sobu.
»Da, ovdje Fabian Risk«, reče svojim službenim glasom.
»Bok, najdraži«, reče Niva s druge strane. »Mislila sam da bi bilo najbolje da te
nazovem na kućni broj umjesto na mobitel, da ne izgleda sumnjivo. Jer, u ovom se
razgovoru nema što kriti, zar ne?«
»Ne, apsolutno ne.« Fabian slegne ramenima prema Sonji. »Jesi li što otkrila?«
»Uvijek ravno u glavu. Iskreno, nije mi jasno kako to Sonja podnosi. Sve je gotovo i
prije nego što počne.«
»Niva, upravo se spremamo ručati.«
»Kako slatko. Na OK benzinskoj u Lellingeu, u 22:22, platio je karticom iznos od
739 danskih kruna. Osim toga, u trgovini na granici, u Puttgardenu, gdje je, izgleda,
kupio piva dovoljno za cijeli Oktoberfest.«
»Dobro; hvala ti puno na pomoći.«
»Ma, nije spomena vrijedno.«
Fabian spusti slušalicu i sjedne za stol. Naravno da se Sonja pitala što je. S punim
pravom.
Ali morat će pričekati.
Pričekati da se on ponovno vrati kući.

Upravo je prošlo deset sati kad je Fabian otišao iz kuće, sjeo u auto i odvezao se u mrak.
OK benzinska crpka u Lellingeu nalazila se na uzvisini prema Køgeu, nekoliko
kilometara južno od Kopenhagena, i računao je da će tamo stići nešto prije ponoći.
Iako je Theodor odbijao otvoriti svoja vrata, a i Matilda je još uvijek bila srdita na
njega, i nije razgovarao sa Sonjom, odlučio je da to putovanje neće odgoditi za sljedeći
dan. Uspio je dobiti na vremenu i nije imao namjeru samo ga tako odbaciti puštajući
da mu prođe cijela noć.
Ubojica nikako nije mogao znati gdje će se i koliko puta Jorgen zaustaviti. Ali
sigurno je računao s time da će barem jednom negdje stati kako bi uzeo gorivo. Prema
Molanderu, spremnik za benzin na Chevyju sadržavao je 88 litara 95-oktanskog
benzina. Sveukupno je u njega stalo 120 litara, što je značilo da je Jörgen potrošio 32
litre prije nego što je krenuo ususret svojoj sudbini koja ga je čekala u kabinetu za
tehnički. 144 kilometra odatle, ako se računa od mosta, nalazila se benzinska crpka gdje
Knjige.Club 40
 Knjige.Club Books

je uzeo gorivo. 32 litre na 144 kilometra značilo je da je Chevy trošio 2,2 litre
po kilometru, a to je značilo da nije morao nikamo skretati nego da je otišao ravno u
kabinet tehničkog.
Jörgen Pålsson u Danskoj je upotrijebio svoju karticu samo jednom. U 22 sata i 22
minute platio je 739 danskih kruna, što je odgovaralo cijeni za otprilike 75 litara
benzina. Ako se krene s mjesta s kojega je on započeo svoje putovanje, u Ödåkri, i to
s punim spremnikom, i ako nije stao prije Lellingea 380 kilometara odatle, onda je 75
litara točna procjena. 56 minuta poslije, u 23:18, prošao je naplatne kućice u
Lernackenu. Putovanje koje ne mora trajati više od 40 minuta. To je značilo da se na
benzinskoj zadržao 15 do 20 minuta prije nego što je krenuo dalje.
Sad s još jednim putnikom pokraj sebe.
Muškarac u kabini vratio je karticu Fabianu i rampa pred njim se podignula.
Pritisnuo je papučicu za gas, a na radiju je istovremeno zasvirala jedna od najdražih mu
pjesama. Pojačao je ton i Kate Bush je svojim glasom ispunila cijeli prostor.
Tada je prvi put prelazio preko mosta. Pogled je graničio s čarolijom. Nebo je sjalo
u tamnoplavoj i zlatnoj, obasjano blistavim polumjesecom, a duboko ispod ljeskala se
mirna voda Öresunda poput divovskog ogledala.

And if I only could

Make a deal with God
And get him to swap our places
Be running up that road
Be running up that hill.1

1
Stih iz pjesme "Runing Up That Hill" (s albuma Hounds of the Love iz 1985.) pjevačice Kate Bush
Knjige.Club 41
 Knjige.Club Books

8.

GLENN GRANQVIST SJEO JE za kuhinjski stol, zatvorio poklopac na staklenki i izbliza

pogledao komadiće haringe koji su plivali u mutnoj tekućini Staklenka je bila preostala
još otkad je stanovao s Anki, a on zapravo i nije volio haringe. Nešto mu je smetalo
u teksturi, pa se prisiljavao gutati ih cijele. I da mu se nakon toga ne bi ponovno digle u
želucu, uvijek bi ih zalio hladnim pivom.
Piva sad više nije bilo. Činjenica je bila da većine toga što je Glenn volio više nije
bilo i sad je praznio staklenke svega čemu je rok već odavno istekao. Masline, kiseli
krastavci, senf, tartar umak, majoneza i sve Ankine proklete haringe. Uzeo je komadić
haringe, stavio ga u usta i zalio tekućinom konzerviranog ananasa.
Otkad je čuo vijesti o tome kakva je sudbina snašla Jörgena, nije nalazio mira. Bilo
mu je teško čak i sjediti i sve vrijeme bio je u nervoznom pokretu. Čitavo tijelo mu je
bilo napeto i osjećao je kako mu srce lupa u dvostrukom ritmu. Njegov najbolji
prijatelj bio je mrtav. I to ne zbog tragične nesreće ili zbog nagle smrtonosne bolesti.
Netko mu je namjerno oduzeo život, i to na tako promišljen i jeziv način da mu je od
same pomisli cijelim tijelom prolazila hladna jeza.
Razmišljao je kako im je dobro bilo zajedno svih ovih godina. Trideset sedam
komada. Cijeli jedan život. Misli su mu jurile i miješale se. Upoznali su se u prvom
razredu. Nakon samo nekoliko minuta umiješali su se u tučnjavu. Otad su bili najbolji
prijatelji i oslanjali se jedan na drugoga u dobru i zlu.
Izveli su i puno gluposti. Zapravo, jako puno, kad dobro razmisli. Većinu su ostavili
za sobom, a tu i tamo pomoglo je kad bi sami sebi govorili da se nemaju čega sramiti. I
funkcioniralo je. Svih tih godina noću je spavao snom čovjeka kojega ne muče
nikakve brige, potpuno čiste savjesti. Sve do sada.
Prošlo je već više od tjedan dana otkako je Lina nazvala i rekla mu da je Jörgen
nestao. Odmah je osjetio što se dogodilo i otad su mu sjećanja navirala bez prestanka.

Knjige.Club 42
 Knjige.Club Books

Stvari za koje je mislio da ih je već zaboravio, na kojima je trebala biti debela kora, poput
asfalta, jer takvo što više nikada ne treba ugledati svjetlo dana.
Ipak, upravo to se sada dogodilo.
To što je Jörgen mrtav nije ga ni najmanje iznenadilo, čak ni činjenica da je ubijen.
Ali te proklete odrezane šake plašile su ga kao sam vrag.
Da nije bilo tog detalja, sigurno bi mogao spavati. San mu je bio tako potreban.
Mogao bi žaliti za Jörgenom i biti oslonac Lini. A sad joj se nije usuđivao ni javiti. Upravo
su šake bile Jörgenova specijalnost. Udaranje šakama. Ničim drugim, samo šakama.
Nije uopće bilo bitno koliko krvave i pretučene bile. Tu je uvijek bio na svom terenu.
Tek nakon prvog srednje počeo je koristiti bokser. Njegova osobna specijalnost bilo je
šutiranje vršnjaka crvenim lakiranim, metalom pojačanim čizmama Dr. Martens.
I sad, zapravo, nije mogao shvatiti zašto su se tako dugo družili. Za vrijeme škole
bili su tako različiti. Ali bilo im je dosadno i trebali su smisliti kako će provoditi vrijeme.
Pa zašto onda ne bi pronašli žrtvu koja će učiniti sve što joj se kaže i koja će se tresti od
straha čim se pojavite? A poslije toga? Kao da su postali ovisni i nisu mogli prestati sve
dok ne umre, za što su također mislili da se dogodilo nakon što su se zadnji put sastali s
njim. Tako su to nazivali.
Sastanak.
Koji je trajao više od pet sati.
Jedanaest godina nakon što su završili deveti razred.
Nakon osnovne škole pustili su ga na miru i zadovoljavali se drugima. Zapravo,
postao im je dosadan i na njega su gotovo zaboravili. Ali usred jedne pijane noći u
Kopenhagenu Jörgen je odjednom došao na zamisao da bi trebali obnoviti kontakt i
imati posljednji sastanak s njim.
Postoje tablice za izračunavanje potrošnje energije prilikom trčanja, za vrijeme
seksa ili kad se samo leži i spava. Ali ne postoje slične tablice za izračun potrošnje
energije prilikom tučnjave. U svakom slučaju gubi se mnogo energije, jer nakon tri sata
i on i Jörgen bili su na kraju snaga.
On je vrištao, plakao i molio ih za milost. Govorio je da će im dati novac, da će
učiniti bilo što, samo da prestanu. Ali nije mogao ništa učiniti. Jedino umrijeti. Predati
se.
Ali prokletnik se opirao. Naravno, mogli su samo zariti nož u njega. Ali to bi bilo
varanje. Rukama i nogama, to je sve. Ničim drugim.
Izašli su iz stana i otišli u Tri konja i jeli odrezak iverka s pomfritom i umakom
bearnaise i popili svaki jednu veliku Coca-Colu. Glenn se još uvijek sjećao kako je sve

Knjige.Club 43
 Knjige.Club Books

bilo ukusno. Kao da su im tijela žudjela za još šećera u krvi. Nakon toga su igrali
fliper. Posrećilo mu se i bio je na putu da postigne vlastiti rekord, samo da se aparat nije
nagnuo. Dotad nisu rekli nijednu riječ o zlostavljanju. Ali u zraku se osjećala tiha
suglasnost. Nastavit će dok se on ne preda. Dok se zbilja ne preda. Jednom zauvijek.
Kad su se vratili, ispostavilo se da je uspio otpuzati u hodnik i dovući se do telefona.
Kako je mogao znati da su prerezali kabel?
Dva sata poslije odustala su njih dvojica. To je bilo prvi put da su se umorili od
udaranja. Posljednjih pola sata bilo je dosadno i nezanimljivo i sjetio se kako su
razmišljali da će, ako još nije mrtav, umrijeti za nekoliko sati.
U tjednima koji su slijedili tražili su u novinama obavijesti o smrti ili barem malu
vijest o ubojstvu. Ali nisu pronašli ništa. Čak ni policijsku prijavu. Nakon dva mjeseca
odvažili su se vratiti natrag u njegov stan i otkrili su da je potpuno prazan. On je nestao.
Kao da se rasplinuo.
Počeo ih je izjedati sve jači nemir. Nisu mogli zamisliti kamo bi njihova žrtva mogla
otići. Planira li osvetu? Razgovarali su o tome nekoliko puta i zaključili da se nemaju
razloga uznemiravati i nakon još nekoliko godina više o tome uopće nije razmišljao.
A sad - obje šake odrezane. Pa jebote!
Je li to značilo da je uskoro i on na redu? Hoće li njemu odrezati stopala?
Legao je na klupu u kuhinji i zatvorio oči. Osjećao je kako ga umor preplavljuje
iznutra. Ali nije se usudio zaspati. Osim toga, tih nekoliko sati koliko je uspio spavati
posljednji tjedan bili su gori nego vrijeme koje je provodio budan. Imao je strašne
snove. Potisnuta sjećanja koja su izranjala i pretvarala se u vlažne snove svakog redatelja
filmova strave i užasa.
Čitao je o jednom znanstveniku kojemu je, za potrebe istraživanja, uspjelo ostati
budnim jedanaest dana. Nakon četiri dana počeo je halucinirati i umišljati da je Diego
Maradona. Nakon šest dana je naizgled došao k sebi i čak je svoje asistente uspio potući u
fliperu, prije nego se napokon srušio i zaspao.
Jedanaest dana i noći, to njemu nikad ne bi uspjelo.
Bilo je važno jasno razmišljati i ne izgubiti usredotočenost. Zadržati oštrinu.
Podigao se, sjeo, protrljao oči, ubacio još jedan komadić haringe u usta i pokušao je
progutati, ali nije išlo. Više nije bilo tekućine od konzerviranog ananasa i komadić
haringe tvrdoglavo se vraćao natrag dok nije ustao i počeo žvakati. Morao je jesti. Morao
je pokrenuti tijelo ako je želio da mu bude dobro. Mora se čuvati, trudit će se. Što god
netko drugi učinio, on će učiniti suprotno.
Nitko ga neće moći optužiti da je odabrao lakši put. Učinio je sve da se dobro
pripremi. Naoružao se, stavio brave na sve prozore na kući i povezao sve svjetiljke tako
Knjige.Club 44
 Knjige.Club Books

da ih može upaliti jednim potezom, daljinskim upravljačem koji je uvijek imao uza se.
Vani, na travnjaku iza kuće, postavio je bodljikavu žicu i uz pomoć kabela povezao je sa
zvončićima za vjetar što su visjeli na prozoru gornjeg kata.
Jedino što mu je još ostalo na popisu bilo je postavljanje solidne špijunke na ulazna
vrata, ali s tim je mislio pričekati do sutra, kad se razdani. Stara vrata prije su imala
špijunku. No, kad ju je trebalo zamijeniti, mislio je kako je to nepotreban izdatak, da
bi samo nekoliko tjedana poslije požalio i kupio špijunku koju će sam ugraditi. Otad su
prošle tri i pol godine. No, ujutro će ju stvarno postaviti.
Zapravo je bilo strahovito glupo od njega i dalje stanovati u kući iz koje je Anki
otišla. Bilo je to samo da bi je živcirao. On, koji tu kuću uopće nije volio. Nije da je
općenito imao nešto protiv stanovanja u kući. Ali ova je kuća bila tako loše izgrađena, s
tankim gipsanim zidovima koji su već zaudarali na plijesan, iako kuća nije bila stara ni
deset godina. Da se i ne govori o ulaznim vratima, koja je već trebao...
Glenna je u razmišljanju prekinula zvonjava na vratima. Bilo je pola dvanaest u noći.
Tko bi to mogao biti u to doba? Ponovno je zazvonilo.
Računao je da će napadač doći kroz vrt, sa stražnje strane, koja se nije mogla tako
dobro nadzirati. Mislio je kako će se spotaknuti na rastegnutu bodljikavu žicu, a Glenn
će ga onda svladati i prisiliti ga da uđe u kuću. Ako bi napadaču ipak uspjelo prijeći cijeli
put do kuće, velika staklena vrata bila bi laka meta. Ali Glenn je na to bio spreman.
Činjenica je bila da nije imao baš ništa protiv toga da sredi napadača u radnoj sobi.
Odatle više ne bi izašao.
U svakom slučaju, Glenn bi tada sasvim mirno nazvao policiju i otvorio im. Već je
vidio naslove u novinama koji ga veličaju kao junaka koji je uhvatio ubojicu. Onda bi
Anki dobila ono što je sama zakuhala.
Problem je bio u tome što je zazvonilo na vratima, što mu se nikako nije uklapalo u
plan. Pa nije mogao samo tako doći s prednje strane i pozvoniti. Ne ide to tako. Zato je
pitanje bilo - tko je to vani?
Zvončići za vjetar počeli su prošle noći bučiti sami od sebe. U sekundi je isključio
sva svjetla u kući i pojurio u vrt. Ali pokazalo se da je to bio samo pas koji se zabunio i
zapetljao u bodljikavu žicu, ali prije nego što mu je uspio pomoći, srećom se sam
oslobodio i pobjegao.
Možda je zvonio vlasnik psa? Glenn je razmišljao postoji li što nezakonito u tome
da u svojem vrtu podigneš bodljikavu žicu. Na kraju krajeva, to je bilo njegovo zemljište.
Usredotoči se i jasno razmišljaj. Zgrabio je palicu za bejzbol i oprezno krenuo
otvoriti vrata. Ponovno je zazvonilo. Duže i neprekidno. Dovraga, zašto nije postavio tu
prokletu špijunku? Otključao je i otvorio.

Knjige.Club 45
 Knjige.Club Books

9.

NIJE BILO JOŠ NI POLA DVANAEST kada je Fabian Risk polako skrenuo u Ringstedvej
u Lellingeu, a GPS ga je obavijestio da upravo stiže na odredište. Putovanje je trajalo
kraće nego što je pretpostavio. Prometa gotovo nije bilo i, potaknut time što su na radiju
pustili »Running Up That Hill«, ponovno je poslušao cijeli album Hounds Of Love, što
mu je onda pomoglo da se u mislima vrati u prošlost.
Nikad nije volio Jörgena Pålssona. Tijekom cijele osnovne škole uvijek se držao što
dalje od njega. Nije da ga se bojao. Ne, nego nije htio biti svjedokom njegova uništavanja
i stoga biti primoran zauzeti stav. Najlakše je bilo okrenuti leđa, što je moglo
biti objašnjenje zbog čega su mu sjećanja tako nejasna. Tako prokleto beznačajna.
No, sada se prisjetio da su Jörgen Pålsson i Glenn Gränqvist uvijek sijali strah u
razredu. Sjetio se i tko im je bio žrtva.
Claes Mällvik.
Maltretiranje je počelo već u prvom razredu, kad su svi bili prozvani imenom, i
nastavilo se skroz do devetog razreda. To su znali svi u razredu. I nastavnici, sigurno.
Ipak, nitko nije poduzeo baš ništa da se to riješi.
Sjećao se jednog događaja na koji nije mogao zažmiriti. Nečega što je potisnuo, ali
mu se sjećanje vratilo kad je u prostoriji s tuševima vidio odsječene šake. Zbog toga se
osjećao jednako kriv kao Jörgen i Glenn.
Upravo su imali gimnastiku i krenuli su u svlačionicu. Claes se nikad nije tuširao,
nastavnik tjelesnog je za to doznao i zaprijetio je Claesu da će ga srušiti ako se ne počne
tuširati. Tuširanje nakon gimnastike bila je stvar higijene, ne samo radi sebe nego i radi
okoline, mislio je nastavnik koji vjerojatno nije imao pojma čemu će time izložiti Claesa.
Tuširaonica je imala bijele pločice na zidovima, a sveukupno osam tuševa bilo je
postavljeno uz dva suprotna zida. Svi su osjećali nešto prijeteće u zraku i tuširali su se
na brzinu. Svi osim Jörgena i Glenna. Kog vraga buljiš? Ti si peder, ili što? Ne, on je
transseksualac! Gle mu kurac! Tako je jebeno mali da izgleda kao pička!
Knjige.Club 46
 Knjige.Club Books

Fabian se još uvijek sjećao kako mu je Claes uputio molećiv pogled, a on se pravio
da mu je sapunica ušla u oči i počeo ih je trljati. Tad je začuo prvi udarac. Kad je ponovno
pogledao, Claes je ležao na tvrdim pločicama na podu u fetalnom položaju i pokušavao
se zaštititi od Glennovih udaraca u spolovilo i Jörgenovih u glavu.
Kukavica kakav je bio, iskrao se van zajedno s ostalima. Claes nije pustio ni glasa.
Nije vrištao niti je išta rekao. Nijednom ih nije molio da prekinu. Primao je udarce u
tišini. Počeo je vrištati tek kad su na njega pustili vrelu vodu iz tuša.
I sad, više od trideset godina poslije, ubojica je Jörgenu odrezao šake i stavio ih u tu
istu tuširaonicu.
Ako je itko imao jak motiv, to je bio Claes Mällvik.

Benzinska postaja OK sastojala se od jedne zgrade okružene asfaltom. Nakon što je

napravio jedan krug, Fabian je parkirao u kutu nasuprot kontejneru za smeće i izašao iz
auta. Duboko je udahnuo noćni zrak, koji je još uvijek bio sparan i topao. Uskoro će u
novinama čitati kako je ovo najtopliji srpanj posljednjih sto godina.
Malo je obišao i pogledao uokolo i nakon nekog vremena shvatio kako nema blagog
pojma što zapravo treba tražiti, iako je osjećaj koji je imao kad je krenuo na putovanje
još uvijek bio tu. Nejasan osjećaj kako je važno da dođe ovamo i da ne čeka. Gledao je
oko sebe, a taj osjećaj u njemu postajao je sve jači. Iako nije mogao biti siguran, postajao
je sve uvjereniji da je ubojica upravo ovdje došao u kontakt sa svojom žrtvom.
Ali da će Jörgen Pålsson odlučiti stati baš ovdje natočiti gorivo - to ubojica nije
mogao planirati unaprijed. Jedino s čime je mogao računati bilo je da će morati stati
negdje na putu kući. Stoga je bilo sigurno da ga je slijedio u vlastitom autu. U autu koji
je morao ostaviti ovdje, i ako se već nije vratio po njega i odvezao ga, postojala je šansa
da se auto još uvijek nalazi negdje ovdje.
Fabian je nastavio hodati prema stražnjem dijelu benzinske crpke i pokušavao se
prisjetiti lica Claesa Mällvika. Sjećao se da je bio jako stidljiv i oprezan. Toliko da se
jedva usuđivao podići ruku u razredu da bi odgovorio na pitanje. I da je sad došao do
toga da je oduzeo život svojem mučitelju, i to na tako brutalan i detaljno isplaniran način
da se to nije dalo usporediti ni sa čim? Fabian nije znao što da misli. S druge strane,
gotovo nisu postojale granice u tome što psihološki teror može učiniti čovjeku. Zapravo,
upravo na taj način nastajala su čudovišta.
Sa stražnje strane bilo je parkirano pet automobila i nije se činilo da ijedan pripada
kupcima u dućanu. Tri su bila na parkiralištu za osoblje, a druga dva na mjestima gdje
nije bilo nikakvih oznaka za parkiranje. Jedan od automobila imao je debele
naslage blata i sasušena lišća. Fabian je došao do zadnjeg auta, Peugeota 206, i proučavao

Knjige.Club 47
 Knjige.Club Books

ga. Osim švedskih tablica, imao je tanak sloj prašine što je govorilo da ovdje stoji već
nekoliko dana ili možda cijeli tjedan.
Htio je nazvati Tuvessonovu, ali bio je gotovo siguran da će biti srdita jer je otišao
na svoju ruku. Umjesto nje, nazvao je Irene Lilja.
»Da, ovdje Irene Lilja.«
»Bok, ovdje Fabian Risk, tvoj novi...«
»Znam dobro tko si.«
»Nadam se da te nisam probudio.«
»U redu je. Još sam na poslu i pokušavam pomoći Stijeni da pronađe jednog tipa s
popisa učenika iz tvojeg razreda, što izgleda potpuno nemoguće. Sigurno si išao u 9. C?«
»Da, ali s malo sreće to vam neće trebati.« Obišao je automobil. »Naime, nalazim se
u Danskoj i pretpostavljam da sam pronašao ubojičin auto.«
»What? Što to, do vraga, govoriš? Kako ti je to uspjelo? Zna li Tuvessonova...«
»Objasnit ću ti više poslije, a moguće je i da sam u krivu. Možda je sve, zapravo,
pucanj u prazno. Ali ako možeš pronaći registraciju JOS 652, to bi bilo...«
»Zovem te uskoro.«
Fabian duboko udahne, stavi mobitel u džep i krene prema trgovini koja je radila i
noću. Ako se pokaže da je Claes Mällvik vlasnik Peugeota, njegove će sumnje biti
dokazane, a istraga će jednim udarcem ući u posljednji krug: lokaliziranje i osobno
uhićenje.
Faza koja nesumnjivo može trajati prilično dugo. Ali on je svoje učinio, čak i više
od toga, i sad može mirne savjesti nastaviti svoj godišnji. Sutra, odmah poslije doručka,
odvest će Theodora u Välu i kupiti opremu za ronjenje i nakon toga odvest će cijelu
obitelj na kupanje u Mölle gdje će se sunčati i roniti među stijenama, a onda će svi
zajedno otići na fin ručak u jedini hotel u Mölleu, Gränd Hotel.
U trgovini je na automatu kupio kavu s mlijekom, čokoladicu i gazirani sok, ili
danskvand, gaziranu vodu koju su Danci uporno tako zvali, čak i kad se radilo o običnoj
helsingborškoj vodi. Na blagajni je bila mlada djevojka. Nije izgledalo da ima više od
dvadeset godina, a na donjoj usnici imala je tri piercinga. U svakom slučaju, bila je
premlada da ovdje bude sama usred noći, mislio je Fabian, stavivši kupljene stvari pred
nju.
»To je vaš auto?« pokaže ona glavom prema Peugeotu.
»Nije. Znate li možda koliko već stoji ondje?«
»Malo više od tjedan dana.«
»Je li bio ondje prije utorka 22. lipnja?«
Knjige.Club 48
 Knjige.Club Books

»Nemam pojma.« Slegnula je ramenima i počela skenirati robu. »Ne radim utorkom
i srijedom. Prvi put sam ga vidjela u četvrtak.«
Fabian joj pruži karticu i zaključi kako je Peugeot najvjerojatnije parkiran od utorka
prošlog tjedna. Potpisao je papirić poslije plaćanja i krenuo iz trgovine u istom trenutku
kad mu je zazvonio mobitel.
»Ovdje Irene Lilja. Zove se Rune Schmekel.«
»Molim? Što si rekla?« Fabian je stao kraj ormarića s vodom koji je kapao i šištao.
Bio je tako siguran da će čuti ime Claes Mällvik, da je mislio kako je pogrešno čuo.
»Rune Schmeckel. Gadno prezime, je l’ da?«
Fabian je gotovo ostao bez zraka. Da se barem radilo u unajmljenom vozilu ili
nečemu sličnom, da se barem za nešto uhvati. U svakom slučaju, nikakav Rune
Schmeckel nije išao s njim u razred.
»Je li možda prijavljen kao ukraden?«
»Ne, to je i meni prvo palo napamet.«
Dovraga, opsovao je Fabian u sebi. Možda to onda uopće nije ubojičin auto? Ili je on
na potpuno pogrešnom tragu? Možda se uopće ne radi o žrtvinoj osveti?
»Fabiane, još si tu?«
»Da, samo što to nije bio odgovor koji sam očekivao.«
»U svakom slučaju, njegova kućna adresa je Adelgatan 5, u Lundu, radi u lundskoj
bolnici.«
»U redu. Ali sad moram prekinuti. Razgovarat ćemo poslije.«
»Dobro. Vidimo se sutra.«
Fabian je prekinuo razgovor. Nije mu se više dalo govoriti. Trebalo mu je vremena
da razmisli.
Da sve dobro promisli.

Knjige.Club 49
 Knjige.Club Books

10.

BILO JE TOČNO DVA u noći, no već se počelo daniti i na povratku u Švedsku Fabian je
samo mogao konstatirati kako je pogled preko Öresunda premašio sam sebe. Ali on nije
mogao uživati u tome. Nije mu palo na pamet ni slušati glazbu. Nije se mogao
osloboditi misli o Claesu Mällviku i svemu što je taj čovjek proživio tijekom godina u
školi. Neka sjećanja su se probudila, jedno gore od drugoga, i pomogla mu u uvjerenju
da je Claes imao jak motiv. Problem je bio u tome što nije imao baš ništa konkretno što
bi upućivalo na njega. Jedino što je imao bilo je nekoliko nejasnih sjećanja iz prošlog
vremena.
Zakočio je pred naplatnom kućicom u Lernackenu i pružio muškarcu u kabini svoju
kreditnu karticu. Nadao se da će Sonja već spavati kad dođe kući. Inače će ih razgovor
o tome zašto je Niva nazvala držati budnima cijelu noć.
»Mogu li vas zamoliti da se odvezete do one zgrade tamo?« reče muškarac u kabini
i vrati mu kreditnu karticu.
»Nešto nije u redu? Imam drugu karticu, ako je u tome stvar.«
Muškarac je odmahnuo glavom i pokazao prema zgradi koja izgledala poput barake.
Fabian nije shvaćao o čemu se radi. Čak kad je ugledao pretilu ženu kako mu prilazi.
»Fabian Risk. Mislili ste klisnuti? A obećali ste mi da ćete sljedeći put, kad budete
prolazili ovuda, svratiti k meni«, reče ona.
Fabian izađe iz auta, stisne joj ruku, želeći da može što prije otići. Žena se predstavila
kao Kickan i odvukla ga je sa sobom u baraku, gdje je očistila aparat za kavu i stavila
kuhati svježu kavu. Fabian je brojio koliko je žličica stavila na filter i shvatio je da
će Sonja ionako biti budna kad se on vrati kući. On sigurno neće ni pridrijemati.
»Vrlo ste privlačni, znate! Čak privlačniji nego sam zamišljala«, reče Kickan i natoči
kavu u dvije šalice. »Samac? Ili se previše nadam? Volim i duge šetnje i romantične
ručkove. Da budem potpuno iskrena, draži su mi ručkovi.«

Knjige.Club 50
 Knjige.Club Books

»Oprostite, ali ja sam oženjen«, reče Fabian i zapita se što je učinio da ga je ovo
snašlo.
»Nemate se zbog čega ispričavati. A i vidim prsten. Nisam glupa. Ali tko pita, ne
skita. Ili kako je to već išlo?«
»Tako nekako.«
»Eto. Usput, jeste za kolač?«
»Ne, hvala, u redu je«, reče Fabian i ustane nakon što je kavu iskapio u jednom
gutljaju. »Sad moram krenuti kući, ali drago mi je da smo se upoznali. I hvala na kavi.«
»Ma, nije to ništa. Nadam se da vas nisam isprepadala svojim blebetanjem. Znate,
ovdje u baraci čovjek se zna osjećati usamljeno. Ali nitko na to ne misli. Svi samo
prolaze, nekamo idu. Svi osim nas.«
»Da, razumijem osjećaj usamljenosti. Ali vi sve sjajno obavljate.« Fabian se okrene
prema vratima.
»Znate, ima jedna stvar o kojoj sam razmišljala, a tiče se slučaja na kojem radite.«
»Da?« Fabianu nije uspjelo zatomiti uzdah.
»Recimo da je u onom autu, na suvozačkom mjestu, zaista bio ubojica, na onoj slici
koju ste dobili od mene, i da je i on Šveđanin. To znači da je i on morao prijeći preko
mosta, ali u drugom autu, koji je onda ostavio u Danskoj. Je li tako?«
»Tako je. Ali još uvijek je tu previše upitnika da bismo mogli vidjeti nešto
konkretno. Nažalost«, reče Fabian tonom koji je jasno govorio kako nema više što
dodati, iako je u sebi bio zadivljen ženinom sposobnošću zaključivanja.
»Ali čekajte malo. Ako kažemo da je bilo baš tako, onda je most morao prijeći
otprilike u isto vrijeme kad i žrtva. Ili?«
Fabian shvati da mu je promaknuo potpuno logičan zaključak, koji je Kickan sad
izvukla. »Znate, na to uopće nisam pomislio. A jasno je da je moralo biti tako. Postoji li
mogućnost da dobijem slike automobila koji su prošli prije i poslije njega?«
Žena se pobjedonosno nasmiješi i zamahne smeđom omotnicom, otvori je i raširi po
stolu crno-bijele fotografije nadzorne kamere. »Prvo sam mislila da je prošao odmah
nakon žrtve, u istoj liniji. Ali mislim da nije nijedan od ovih ovdje.« Pokazala je
kažiprstom na neke fotografije. »Pa sam zato skupila slike iz drugih linija.« Dodala je još
nekoliko fotografija. »I onda sam se zadržala na ovom ovdje. Naravno, možda nemam
pravo. Što vi mislite?« Povuče posljednju fotografiju prema naprijed. Na njoj je bio
Peugeot registarskih tablica JOS 652.
»Zašto ste se zadržali baš na njemu?«

Knjige.Club 51
 Knjige.Club Books

»Vidite kako se prignuo? To gotovo nitko ne čini. Ljudi ne misle na to da ih se

fotografira. Ali ovaj ovdje, on je toga bio potpuno svjestan i ni u kojem slučaju nije htio
da ga se vidi na fotografiji. Osim toga, platio je gotovinom.«
Fabian je proučavao fotografiju na kojoj je vozač skrivao lice dok se naginjao prema
naprijed. Kickan je imala pravo, i to ne samo u jednom. Obavila je i velik dio njegova
posla. Zahvalio joj je, uzeo fotografije sa sobom i obećao da neće zaboraviti svratiti
na kavu sljedeći put kad bude prolazio.
»Na kavu? Ne, ne, ne. Sljedeći put je naš drugi sastanak. Onda ćemo se potruditi da
traje malo duže.« Namigne mu, namjerno pretjerano, i nasmije se.
Nije bio sasvim siguran je li se zbilja šalila, no Fabian sjedne u auto i ponovno se
odveze preko mosta.
Iako je bilo pola tri ujutro, jedva je dvaput zazvonilo i Tuvessonova se već javila.
»Zašto me nisi obavijestio da ideš na solističku turneju u Dansku?«
»Oprosti, ali nisam te htio buditi bez potrebe.«
»Bez potrebe?«
»Da, ni ja nisam znao kamo će me to odvesti.« I samome mu je to glupo zazvučalo,
ali odlučio je nastaviti. »Nije li te Lilja nazvala zbog vlasnika automobila? Neki Rune
Schmeckel koji navodno živi u Lundu.«
»Da, nazvala je, a lundska policija je već bila ondje. Ali nikoga nije bilo kod kuće.«
Čulo se kako je duboko povukla dim.
»Jeste li provjerili u bolnici? Možda je baš sad u smjeni.«
»Na godišnjem je. Fabiane, želim znati gdje se sada nalaziš.«
»Na putu kući«, slaže Fabian. »Pitanje je što ćemo s tim autom. Još uvijek stoji na
benzinskoj i trebalo bi ga preispitati. Usput, je li Molander obaviješten?«
»Ionako ne možemo učiniti ništa prije nego dobijemo dopuštenje od danskih kolega,
a oni u takvim stvarima vole zatezati i po nekoliko dana. Znaš kako je kad stariji brat
moli mlađeg brata za uslugu.«
»Onda već može biti prekasno.«
»Već ionako stoji ondje više od tjedan dana. Vjerojatno je da vlasnik neće doći i
odvesti ga.«
»A stan? Kad možemo tamo?«
»Sad su baš godišnji, ali požurit ću ih.«
»U redu. Vidimo se sutra.«
»Nadajmo se. I, Fabiane...«

Knjige.Club 52
 Knjige.Club Books

»Da?«
»Kao što sam prije rekla, jako sam ti zahvalna što si zbog ovoga prekinuo godišnji.
Ali nemoj zaboraviti da smo mi ekipa!«
Fabian nije dospio odgovoriti. Već je prekinula vezu.
Četrdeset minuta poslije ponovno je skrenuo na benzinsku crpku OK u Lellingeu i
napravio krug kako bi provjerio da ondje nema nikoga drugoga. Nije bilo nikoga osim
njega i djevojke s piercevima u trgovini. Pomno je promislio što će učiniti i što bi moglo
poći ukrivo, sasvim svjestan da sve čini suprotno pravilima kojih se mogao sjetiti. Bude
li nekad morao odgovarati za svoje postupke, neće imati mnogo argumenata. Ipak,
osjećao se sigurnim u sebe, jer ovo je bilo jedino ispravno.
Kako ne bi gubio na vremenu, parkirao je tik pokraj Peugeota, izvadio dizalicu iz
prtljažnika, postavio je pod Peugeot i okretao sve dok se stražnji kotači nisu podigli s da.
S pomoću križnog ključa otpustio je matice na sva četiri kotača i otkvačio ih.
Djevojka s piercevima stajala je za pultom i gledala ga, vireći iza novina.
»Bok, zovem se Fabian Risk i iz policije sam u Helsingborgu.« Pokazao joj je svoju
značku.
»Da.. .?« U pogledu joj se odmah pojavila radoznalost.
Nije bilo važno na čija bi vrata pokucao. Sve dok je posjet bio neočekivan, mogao je
računati na to da će se, nakon predstavljanja, susresti upravo s takvim pogledom. Što
sam sad učinila?
»Radi se o onom Peugeotu sa švedskim registracijama. Moramo obaviti tehnički
pregled i još neke radnje zbog jedne istrage o ubojstvu u Švedskoj. Čim svi papiri među
našim državama budu riješeni.«
»Dobro. U redu. Nema problema.« Djevojka je slegnula ramenima i kimnula,
ukočena osmijeha na licu.
»Ali u međuvremenu trebam vašu pomoć«, nastavio je Fabian i primijetio kako je
osmijeh odmah nestao i ponovno se pojavila uznemirenost. »Auto je ostavio ovdje do
daljnjega i ne vjerujem da će doći po njega, ali ako dođe, molio bih vas da mi se odmah
javite. U redu?« Napisao je svoje ime i broj mobitela na komadić papira.
Djevojka je pogledala na papir i počela se jezikom igrati s piercinzima na usnici.
»Kako mogu znati da je to baš on? Što ako ga samo uzme i ode?«
»Neće moći jer će stražnji kotači biti kod vas.« Fabian otvori vrata i zakotrlja kotač
iza pulta.
»Dakle, iskreno. Svakako ću morati nazvati šefa.«
»Nema problema. On slobodno može nazvati i mene ako želi.«
Knjige.Club 53
 Knjige.Club Books

Fabian je stavio rukom ispisan papirić u plastičnu omotnicu i pričvrstio je iza brisača na
Peugeotu, sjeo u svoj auto i krenuo kući.

VOZILO SE NALAZI NA PRIVATNOM POSJEDU

MOLIMO KONTAKTIRATI OSOBLJE U TRGOVINI.

Knjige.Club 54
 Knjige.Club Books

20. kolovoza

Mrzim školu. Mrzim je! Svi vide. Znam da vide. Ipak, nitko ništa ne čini. Ili da, smiju se i
sklanjaju poglede. Htio sam ostati unutra pod odmorom, ali nastavnica mi nije dopustila.
Rekla je da svi moraju van na svježi zrak. Rekao sam da su glupi. Ona je rekla da je
za ples uvijek potrebno dvoje. Ali to uopće nije istina. Sakrio sam se u zahod i čuo kako
me traže i viču da sam peder i da to priznam. Ali ja sam i dalje sjedio u zahodu, jer
znam da nisam peder. Volim djevojke. Znam da ih volim, lako nikad nisam bio ni s
jednom, siguran sam u to. Gotovo svi koji otvoreno kažu da su pederi, govore kako su
to znali još odmalena i zato bih i ja to već trebao znati, a ja to ne osjećam. Znači, ne
mogu biti peder.
Na putu doma stajali su pred školskim dvorištem. Hampus uvijek kaže da ne smiješ
početi trčati jer oni upravo to žele. Želio sam potrčati, ali hodao sam kao obično. Stali su
pred mene. Pokušao sam ih obići, ali stalno su me zaustavljali. Rekao sam im da
se maknu, ali oni su rekli da sam ružan i da smrdim i da im moram nositi torbe. Rekao
sam da ja uopće ne smrdim. Onda su me udarili u trbuh i rekli da sam si sam kriv. Da
sam previše ohol.
Ovim obećajem:

1. Da nikad više neću biti ohol.

2. Da nikad neću ništa reći nikome u školi.
3. Nikad nikome.

P. S. Laban još nijednom nije koristio svoj kotač. Prokleti usrani hrčak.

Knjige.Club 55
 Knjige.Club Books

11.

VRISAK JE ODJEKIVAO u skladištu dugačkom više od sto metara. Očajnički

bespomoćni vrisak. Iako je odabrao mjesto na drugom kraju zgrade, vrisak je odjekivao
stalno iznova odbijajući se o visoke zidove skladišta. Kao da ga je ubola prokleta pčela.
Nije pomislio na vrisak. Pogotovo mu nije palo na pamet da će izaći iz jednog
muškarca. Bio je to nagovještaj slabosti i manjak samokontrole. U takvim okolnostima,
trebao je shvatiti da je gotovo. Da više ništa ne može učiniti. Da će umrijeti, bez obzira
na to što se dogodilo. I zašto to onda ne učiniti dostojanstveno? To je bilo najmanje što
se od muškarca tražilo.
Bilo je pola četiri u petak ujutro i skladište tvrtke Åstorps Byggvaror, zatvoreno
zbog praznika, nije se trebalo otvoriti prije ponedjeljka nakon blagdana. Mjesto koje je
pronašao nalazilo se na pomalo osamljenom mjestu, stisnuto između dvaju
skladišnih regala. Ondje je mogao rasprostrijeti deku na betonski pod i smjestiti se s
vrećicom iz McDonald’sa.
Posljednjih dana i noći nije se ni odmarao niti jeo. Ne zato što ne bi imao teka ili što
mu je bilo teško zaspati. Ne, nego nije imao vremena. Ipak, izgubio je jedan cijeli dan.
Jedan manji incident usporio ga je i ugrozio je cijeli plan. No, nakon detaljnog
proučavanja situacije mogao je zaključiti da nema velike opasnosti. Okolnosti su bile na
njegovoj strani i sutra ujutro sve će se vratiti na svoje mjesto.
Tada je trebao ostaviti auto u Lellingeu i parkirati ga u luci izvan Ishøja. Ondje bi
mogao stajati prilično dugo prije nego što ga pronađu. Vjerojatno će biti pronađen dugo
nakon što on završi. Ali na to je gledao kao na dodatne mjere zaštite, a prije svega, to mu
se uklapalo u plan.
Trebat će mu malo više od tjedan dana da sve završi. Tada će se povući i pustiti sve
druge da počiste za njim. Da skupe komadiće i pokušaju shvatiti. Da analiziraju i čude
se njegovim sposobnostima. Imat će posla za godinu dana, a on će svima biti glavna
tema razgovora.

Knjige.Club 56
 Knjige.Club Books

Rastrgnuo je vlažnu papirnatu vrećicu i nagurao u usta hladni, spužvasti hamburger

i gotovo neslan pomfrit. Pitu od jabuka je ostavio, to će mu biti doručak. Polizao je
zamašćene prste i postavio alarm za četiri sata. Ako netko namjerava doći prije
toga, probudit će ga zvuk i imat će barem minutu da pokupi deku i pobjegne kroz
prozor. Prozor se, doduše, otvarao prema gore, što je bio nedostatak, ali on je već
otpustio bravice i podstavio prozor palicom koje se može brzo riješiti.
Ako je išta bio, bio je pripremljen. U glavi je već nebrojeno puta prošao kroza sve
moguće scenarije i osjećao se usredotočeno poput Björna Borga kad je bio u najboljoj
formi. Bio je potpuno uvjeren da uspjeh leži jedino u detaljnim pripremama i
potpunoj usredotočenosti. Zbog toga se protekle tri godine posvetio pripremama.
U proljeće 2007. odlučio je. Naravno, mislio je o tome mnogo duže. Otkad pamti,
stalno se vrtio oko toga i skupljao gnjev u sebi. To je bila rana koja nije htjela zarasti i sa
svakim danom njegova života sve se više inficirala. Osjećao se kao klaun koji se trudi
biti zabavan i koji bi učinio sve da se svidi. Danas mu se gadilo njegovo nekadašnje
ljigavo, sladunjavo ponašanje i nije mogao shvatiti kako mu je uspjelo biti takav tolike
godine.
Ali sada - uskoro će biti gotovo. Sad će se rana napokon otvoriti i isprazniti, a svi
koji imaju nekakav grijeh, odgovarat će. Svaki od onih vragova koji su vjerovali kako se
nemaju čega sramiti i koji su noću mirno spavali dobit će što je zaslužio.
Sad je vrijeme da plate.
Pomislio je kako je Fabian Risk neočekivano poremetio njegov plan. Uvijek je mislio
da je Risk kukavičko govno. Sjajan i pokvaren u isto vrijeme, uvijek s vlastitim planom
i vječito zauzet, samo da se ne bi morao nikome prilagoditi. Nikad se nije usudio reći
vlastito mišljenje. Nikoga nije začudilo što je postao policajac.
Više ga je začudilo što se opet vratio kući. To je bilo nešto s čime nije računao i što
je poremetilo neke dijelove njegova plana, iako se nije radilo ni o čemu presudnom.
Štoviše, gledao je na to kao na neočekivanu prednost i nakon što je vidio Riskov
životopis iz glavnoga grada, iz njega je nestala i najmanja briga.
Nekoliko slučajeva ubojstva, par pljački blindiranih vozila i nekakva zbrka s
pedofilima, gdje su svi na kraju oslobođeni zbog nedostatka dokaza. A nedavno, prošle
zime, gotovo je dobio otkaz nakon nevjerojatno glupog nezakonitog upada u izraelsko
veleposlanstvo. Ne, Fabian Risk nije mogao predstavljati veću prijetnju, ni za njega, niti
za ono što je on mislio učiniti. Osim toga, dobro su mu došla dva dana koje je odredio
za putovanje u Stockholm.
Za razliku od Riska, Jörgen Pålsson bio je potpuno predvidljiv. Posljednje tri godine
putovao je u Njemačku kupiti pivo nekoliko dana prije Ivanja. Tako je bilo i ove godine.

Knjige.Club 57
 Knjige.Club Books

Plan nije mogao bolje funkcionirati. Samo je trebalo voziti za njegovim drečavim
kamionetom prema Malmöu, pa dalje preko mosta Rodbyja, i odmah nakon što na putu
kući stane uzeti gorivo, praviti se da je naletio na njega.
Jedino što ga je malo uznemirivalo bilo je da će veličina njegova tijela biti problem,
i kad je stajao oči u oči s njim mislio je kako mu je tijelo tako napumpano kao da će
eksplodirati. Ali bilo je prekasno da odustane, a osim toga snagatori su rijetko
snažni onako kako izgledaju.
Jörgen ga nije prepoznao, a on se uopće nije trudio pomoći mu i podsjetiti ga.
Umjesto toga, govorio je da mu je auto stao, a on nekako mora stići kući u Helsingborg.
Jörgen je progutao mamac i ponudio mu vožnju kući.
Bilo mu je prilično teško sjediti pokraj Jörgena i cijelim putem slušati njegovo
debilno blebetanje. S mukom je to podnosio, a u nekoliko navrata dobio je želju uzeti
prljavu krpu iz vrećice i nagurati mu je u njušku samo da gad konačno začepi. Ali svladao
se i čekao je pravi trenutak: ulicu Larmvägen u Fredriksdalu, gdje je rekao da stanuje.
Jörgen je inzistirao da ga odveze do kraja, i kad su već bili blizu, konačno mu je
mogao staviti onu krpu na usta. Ostalo je sve išlo kao po loju. Jörgen je spavao tijekom
cijele operacije i, ako je vjerovati novinama, probudio se kad je trebalo i nije se uspio
izvući van. Superljepilo u bravi bilo je kruna njegova djela i još uvijek bi se oraspoložio
pri pomisli na to.
Glenn Gränqvist nije bio tako lagan zalogaj. Naravno da je računao na to da će zbog
vijesti o Jörgenovoj sudbini biti budniji i oprezniji, jer sad je red bio na njemu. Kako bi
drukčije protumačio odsječene šake? Ali da će otići tako daleko u mjerama sigurnosti -
to mu je bilo veliko iznenađenje i dovodilo je u opasnost cijelu operaciju. Morao je to
priznati. Podcijenio je Glenna i upao je ravno u njegovu stupicu.
Plan je bio uvući se u njegovu kuću na jezeru zvanu »Villa Harmoni«, kroz vrtna
vrata sa stražnje strane, a odatle na kat gdje je bila Glennova spavaća soba. Sam napad
trebao je biti jednostavan. Ali nije ni stigao do toga. Zapeo je već u vrtu, za koji
se pokazalo da je pun razmotane bodljikave žice koja je, na njegovu nesreću, bila spojena
na nekakav alarm.
Za manje od petnaest sekundi Glenn je bio u vrtu, naoružan bejzbolskom palicom.
On nije imao drugog izbora nego baciti se u grmlje ribizla i ondje se sakriti i truditi iz
petnih žila da ne vrišti od boli zbog žice koja mu se zabila u vrat. U tom trenutku bio je
siguran da je istrčao svoju utrku i da su tri godine rada otišle u vjetar, što bi
najvjerojatnije i bilo da nije bilo psa koji se pojavio niotkuda i koji se također zapleo u
bodljikavu žicu. Glenn je krenuo prema njemu i pokušao mu pomoći, ali pas se oslobodio
i pobjegao cvileći.

Knjige.Club 58
 Knjige.Club Books

Pet minuta poslije Glenn je ušao u kuću, a on je pokušao izvući bodlje i trnje iz
vrata. Jako je krvario i morao je otići. Kod kuće je vidio da je rana tako duboka da je
treba sašiti. To je i učinio, sam, pred ogledalom u kupaonici. Nije bilo nimalo lijepo.
Ali bilo je čisto i krvarenje je prestalo.
Prstima je opipao čvorast šav i odlučio da će mu ožiljak biti stalan podsjetnik na to
da nikad više ne podcjenjuje protivnika. Legao je na deku i shvatio da je vrištanje
prestalo. Sad je sve bilo pod kontrolom i sutra ujutro, kad ode premjestiti Peugeot, red
će opet biti uspostavljen, a on će u miru moći prijeći na sljedeći korak.
Zatvorio je oči i mislio koliko je onih koji se trude riješiti njegovu zagonetku i
shvatiti kako je sve povezano. Na njemu je bilo samo da započne. Posljednja misao
prolazila mu je tijelom poput toplog vala prije nego što je zaspao.
Uskoro će cijeli razred patiti od nesanice.

Knjige.Club 59
 Knjige.Club Books

12.

FABIAN RISK ZATVORIO JE vrata za sobom što je tiše mogao, izuo svoje Conversice i
produžio u dnevnu sobu. Izgledalo je kao da je u nju upravo pala bomba. Crne vreće za
smeće ležale su po podu, posvuda je bilo kartonskih kutija, napola otvorenih i
ispražnjenih. Bilo je gotovo četiri ujutro, a svitati je počelo već davno pa je sad već bio
više dan nego noć. Da nikoga ne probudi, oprao je zube i umio se u kuhinji i nakon
nekoliko minuta traženja ručnika odustao je i obrisao se u majicu. Onda je krenuo na
kat.
Sonja je spavala na samom kraju svoje strane kreveta, leđima okrenuta prema
njegovoj strani. To je bio loš znak. Još je uvijek bila bijesna na njega kad je zaspala.
Oprezno se uvukao pod pokrivač, a ona je reagirala dubokim uzdahom i okrenula se na
leđa, pokretom koji se mogao protumačiti kao ispružena ruka i sad je on morao odlučiti
hoće li je prihvatiti.
Odlučio je pokušati i jednom je rukom dodirnuo njezinu nogu, oprezno se penjući
prema bedru. Nije reagirala, i dalje je duboko spavala. Njegova ruka i dalje se kretala
prema gore. Došavši do boka, shvatio je da na sebi nema gaćice. Siguran da je
dobro protumačio njezin pokret, odmaknuo je pokrivač i razdvojio joj noge. Nije mu
pomogla, ali nije ni učinila ništa da ga spriječi.
Spustio se niže što je pažljivije mogao, jezikom duž unutarnje strane njezinih
bedara. Prvo s jedne strane, onda s druge. Svaki put bi jezikom prišao još bliže.
Čuo je kako joj se disanje promijenilo i kad joj je vrhom jezika dodirnuo stidne usne,
cijela se pritisnula na njega. On je uvukao prst u nju, istovremeno je i dalje ližući.
Njezino tijelo uvijalo se od uživanja i nekoliko minuta poslije zabila je lice u jastuk i,
svršivši, glasno zastenjala.
Kad je malo došla k sebi, odmaknula mu je glavu od sebe i disanje joj je postajalo sve
mirnije. Kao da se uopće nije probudila. Fabian je osjetio da se u njemu budi frustracija,
ali zaključivši kako ionako nema smisla dalje pokušavati, zatvorio je oči.

Knjige.Club 60
 Knjige.Club Books

Slike koje je tako dugo uspijevao zatomiti, sad su mu se vraćale poput odbojkaške lopte.
Kako su svi uzvikivali njegovo ime, a on je bez razmišljanja skočio i udario lopticu svom
snagom. Kako je pogodila Claesa na suprotnoj strani i kako su mu se razbile naočale.
Kako mu je iz nosa curila krv i svi su se smijali. Čak i nastavnik tjelesnog. I on sam. Kako
mu je Jörgen prišao i dao mu high five. Svaka čast, Fabbe! A on je uzvratio. Kako je Claes
plakao i pokušao otići kući, ali ga je nastavnik zadržao. Ovdje se poslije tjelesnog svi
tuširaju! Bijele pločice i tuševi duž zidova. Kog vraga buljiš?! Claesov preklinjući pogled
i njegova izdaja kad se pravio da mu je sapun ušao u oči.
»Bok, tata! Mama je rekla da si bio jako umoran i da moraš spavati.«
Fabian je sišao stubama i uzeo Matildu u krilo. Slike sjećanja morile su ga cijelu noć.
Tako nepovezane, stvarale su još goru i neshvatljiviju noćnu moru i on se probudio sav
u znoju. Pogledao je na sat, bilo je već pola deset.
»Matilda, idi oprati zube pa da možemo krenuti«, reče Sonja.
»Idemo u Dansku!«
Fabian spusti Matildu, koja je otrčala na kat, i produži u kuhinju gdje je Sonja
pospremala poslije doručka.
»Dobro jutro. Dobro si spavao?«
Fabian kimne.
»Kao što si čuo, danas idemo u Dansku. Na izložbu u Muzej Louisianu.«
»O, kako dobro. Kakva je to izložba?«
»Ali Theo ne želi ići.«
»Ne? A zašto?«
Sonja slegne ramenima. »U zadnje vrijeme uopće ne želi ništa raditi ako tebe nema.«
»Sonja, nitko ne želi više od mene da mogu...«
»Znam. Radiš ono što moraš. Što bi inače radio?« Pogledala ga je u oči. »Ali ako ona
Niva još jednom samo pomisli nazvati te, sam ćeš se spakirati i otići odavde.«
»Ljubavi, uopće nije to što misliš.« Prišao joj je i uzeo je za ruke. »Nazvala je samo
zato što...«
»Nemaš pojma što ja mislim.« Odmaknula je ruke i počela puniti stroj za pranje
posuđa.
Fabian je točno znao što Sonja misli. Isto kao što je znao da on to više nikad neće
moći promijeniti. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, odustao je od namjere da joj
pokuša objasniti i ispričati što se zapravo dogodilo. Ili, prije svega, što se nije dogodilo.

Knjige.Club 61
 Knjige.Club Books

»Sophie Calle.«
»Molim? Oprosti, što...«
»Pitao si me kakva je to izložba. Znaš onu Francuskinju Sophie Calle koja je
napravila umjetničko djelo od e-maila kojim ju je dečko obavijestio da prekidaju.«

Tuvessonova, Molander, Lilja i Stijena već su bili ondje kad je Fabian došao, a sudeći po
ispražnjenoj zdjeli za voće bili su ondje već duže vrijeme. Fabian je sjeo na slobodan
stolac i odmah osjetio da je atmosfera napeta i teška. Nešto se dogodilo.
»Dakle. Sad kad si napokon ovdje, bilo bi lijepo dobiti, možda, neko objašnjenje?«
reče Tuvessonova.
Svi su se upitnih pogleda okrenuli prema njemu i Fabian je vidio da se on dogodio.
»Oprostite, ali nisam siguran da razumijem.«
»Mislim na tvoju malu turneju noćas.«
»A to? U redu.«
»Očigledno imaš gomilu misli i ideja koje si nam zbog nekog razloga odlučio zatajiti.
Nije li tako?«
»Htio sam pričekati dok budem imao nešto više. Dok ne budem siguran.«
»Fabiane, kao što sam rekla, ne znam kako ste vi radili tamo u Stockholmu«, reče
Tuvessonova i izvadi dvije nikotinske žvakaće gume iz pucketava pakiranja. »Jedino što
znam jest da mi ovdje radimo kao grupa. Bili sigurni ili nesigurni. To je jebeno
nevažno.« Strpala je žvakaće u usta i žvakala ih tako snažno kad da nikotin iz njih
presporo izlazi.
Fabian se osjećao kao da sjedi u školskoj klupi i da ga ispituju pred cijelim razredom.
»Mislio sam da imam čvrsto uvjerenje o motivu, ali nažalost, pokazalo se da ne drži
vodu.«
»Ili možda drži?«
»I s obzirom na to da ionako nemamo ništa drugo«, reče
Lilja.
Fabian je vidio da je prekasno da se izvlači, pa je ustao i otišao do bijele ploče i na
slici nacrtao krug oko Jörgenova lica. »Vjerujem da je Jörgen Pålsson, na neki način,
dobio ono što je zaslužio.« Krajičkom oka vidio je kako su svi razmijenili poglede. »Ne
znam kakav je bio kasnije u životu, ali kad smo išli u školu, bio je nasilnik najgore vrste.
Njegova specijalnost bili su udarci rukama, ili točnije rečeno, šakama. Činjenica je bila
da je mogao udarati dok mu članci ne bi bili krvavi.«

Knjige.Club 62
 Knjige.Club Books

»A zašto to tek sad govoriš?« upita Tuvessonova.

»Jer sam nisam bio ozlijeđen, i ponašao sam se kao svi ostali. Skretao sam pogled i
pokušavao se praviti da se ništa ne događa. Na kraju je bilo tako kao da se nikad ništa
nije dogodilo i tek jučer navečer sjetio sam se kako je zlostavljao baš jednoga određenog
dečka u prostoriji s tuševima.« Nacrtao je strelicu prema jednoj od fotografija na kojoj
su se vidjele odsječene šake na popločenom podu.
»Koga je zlostavljao?« upita Tuvessonova.
»Claesa Mällvika.« Zaokružio je Claesovu glavu na postavljenoj razrednoj fotografiji,
a drugi su prišli pogledati.
»Jedini s naočalama«, reče Lilja.
»Više od toga nije ni potrebno«, reče Stijena, i uzme posljednju krušku iz zdjele.
»Znači, misliš da bi njegovo ubojstvo moglo biti osveta?« upita Tuvessonova.
Fabian kimne.
»Je li bio nasilan prema bilo kome drugome?« upita Lilja.
»Ispočetka ih je bilo nekoliko, ali na kraju su se zadovoljavali samo s Mällvikom.«
»Oni? Jörgen Pålsson nije bio sam?« upita Tuvessonova.
»S njim je bio i Glenn Gränqvist.« Fabian zaokruži Glennovo lice na razrednoj
fotografiji. »Bili su kao lonac i poklopac, a Glenn je skakao i na najmanji Jörgenov mig.«
»I on je imao svoju specijalnost?« upita Molander.
»Šutiranje.«
»Dakle, ako je tvoja teorija točna, sad je i on u opasnosti.«
Fabian kimne. »Nadao sam se da onaj Peugeot u Danskoj pripada Mällviku.«
»Ali se pokazalo da nije tako«, reče Molander.
»Ne, registriran je na nekog Runea Schmeckela. A koliko znam, u razredu nismo
imali nikakvog Schmeckela.«
»Dobro, to ćemo onda uzeti kao još jedan trag od kojega možemo krenuti dalje«,
reče Tuvessonova i ulije zadnje ostatke kave u svoju šalicu. »Irene, ti ćeš pronaći sve što
možeš o Mällviku i Schmeckelu. Stijeno, kako ide s ostatkom razreda?«
»Tako-tako, da budem posve iskren. Cijela zemlja trenutačno lješkari u mreži za
ljuljanje. Nismo uspjeli nabaviti čak ni službeni popis učenika.«
»Možda ga ima Fabian?« upita Tuvessonova.
»Nažalost, našao sam samo školski godišnjak iz devetog razreda. Ali mogu se čuti s
Linom Pålsson i pitati je ima li ona kakav popis.«

Knjige.Club 63
 Knjige.Club Books

Stijena se nasmije i potapše Fabiana po ramenima. »I mislio sam da bi to mogao, ali

ja sam to već učinio.«
»U redu, i što je rekla?«
»Da ni ona nema popis. Ali u svakom slučaju dobio sam nekoliko imena i njihove
brojeve, ako su još važeći, jer su iz prapovijesti.«
»I ništa više nije rekla?«
»Ne, a što bi trebala reći?«
»Samo sam mislio da se možda nečega sjetila otkad sam zadnji put razgovarao s
njom«, reče Fabian i shvati kako je na dobrom putu da sam sebe stjera u kut. »Dobro, ali
u školi svakako mora postojati nekakav popis učenika?«
»Čovjek bi pomislio«, reče Stijena. »Ali prema domarovim riječima, ne mogu se
pronaći podaci stariji od 1988. godine. Mislim, kad se radi o popisima učenika i sličnom.«
»Zašto samo do 1988.?« upita Lilja.
»Te su godine uveli računalni sustav. Prije toga postojale su matrice u pohrani
papirnatih dokumenata.«
»A ona, naravno, više ne postoji.«
»Ne, sve su već odavno poslali u Gradski arhiv.«
»Jesi li provjerio u Gradskom arhivu?« upita Tuvessonova.
»Ne, ali to mi je na popisu.«
»Dobro«, reče Tuvessonova i okrene s k Fabianu. »A tebe želim vidjeti u svojem
uredu za pet minuta.«
Ured Astrid Tuvesson nije uopće izgledao kako je Fabian mislio da će izgledati.
Nakon putovanja u njezinu zadimljenom automobilu, očekivao je sve drugo samo ne
skromno namještenu sobu s velikim urednim pisaćim stolom na sredini, kožnim
trosjedom u jednom kutu i nekoliko uokvirenih plakata iz lundske umjetničke
galerije na bijelo obojenim zidovima.
Pregledavao je naslove na hrptovima knjiga na polici duž cijele jedne strane zida.
Među mnogim udžbenicima stručne literature nalazila se i zavidna zbirka
kriminalističkih romana, od Starog skandala Josephine Tey do Trećeg čovjeka Grahama
Greenea.
Otišao je do prozora i promatrao panoramu. Na suprotnoj strani autoceste mogao je
vidjeti zgradu Helsingborgs Dagblada, a nekoliko kilometara dalje bila je škola
Fredriksdal. Pokušao je odrediti koja je točno od tih crvenih zgrada, ali bila je preniska
i zaklonjena drugim kućama.

Knjige.Club 64
 Knjige.Club Books

Pogledao je na sat i vidio da Tuvessonova kasni minutu i pol. Fabian se pitao ne čini
li to namjerno. Pola minute poslije ušla je noseći dvije šalice svježe kave s mlijekom koje
je stavila na pisaći stol.
Na njoj se osjećao miris cigarete i Fabian se pitao nije li njegov odlazak u Dansku
razlog za povećanu potrebu za nikotinom.
»Ne znam jesi li već kušao kavu ovdje?«
»Nažalost, jesam«, reče Fabian i sjedne na stolac za posjetitelje.
»Taj aparat stajao je cijelo malo bogatstvo i ima barem trideset različitih tipki i
ekrana i bogzna čega sve ne. Jedino što nema jest dobra kava. Ako to želiš, trebaš se
odvesti do kafića Skåne u ulici Bergavägen.«
Fabian je kušao kavu i nije mogao ne priznati da je to gotovo savršena kava s
mlijekom. Ni pretopla, niti s previše mlijeka.
»Fabiane, sad želim znati što točno nisi razumio ondje na sastanku.« Njezin osmijeh
odjednom je nestao.
»Oprosti? Ne znam razumijem li...«
»Što ti je bilo nejasno kad sam rekla da svi ovdje radimo kao grupa? Da je to ono što
nazivaju teamwork.«
»Ništa.«
»Ma, moralo je biti. Jer, još uvijek mi djeluješ kao da nisi razumio.« Zašutjela je i
čekala da nešto kaže, ali on nije znao što. »Nesumnjivo si se naglavce bacio u ovu istragu,
ne čekajući objašnjenje o tome kako ja želim da radimo. Mislim, jedva se i poznajemo.
Što, zapravo, dosta toga i opravdava. Ali nadala sam se, bolje rečeno, očekivala sam da
ćeš iskoristiti priliku i na današnjem nam sastanku sve reći. Ali nisi to učinio. Kao i
onda kad smo razgovarali telefonom, pa si rekao da si na putu kući. Ali nisi bio, je l’ da?«
Kako je mogla znati?
»Vratio si se natrag na benzinsku crpku. Zašto?«
»I dalje sam čvrsto uvjeren da auto pripada ubojici i htio sam biti siguran da ga neće
moći odvesti odatle.«
»Što si učinio?«
»Skinuo sam jedan kotač i ostavio ga u trgovini.«
Tuvessonova je izgledala kao da se jako trudi shvatiti što je upravo rekao. »Dakle,
skinuo si kotač i ostavio ga osoblju u trgovini?«
»Da. A oni su obećali da će mi se javiti bude li netko došao i pitao za njega.«

Knjige.Club 65
 Knjige.Club Books

Tuvessonova je izgledala kao da se ne može odlučiti kako da uopće reagira. Našli su

se na raskrižju.
Koji god put odabere, utjecat će na njihov poslovni odnos dugo, dugo vremena.
»U redu. Nadajmo se da neće doći po auto sve dok Danci ne daju zeleno svjetlo.«
»Jesi li bila u kontaktu s njima?«
Tuvessonova kimne. »I još nešto. Prije nego što zaboravim. Evo ti tvoja propusnica.«
Gurnula je plastičnu karticu prema Fabianu.
»Kodni broj je 5618. U redu?«
Fabian kimne, uzme propusnicu i ode iz prostorije.

»Dobio si batine?!«
Fabian stane i gurne glavu kroz vrata ureda Irene Lilja. »Malo.«
»Moglo se i očekivati. Inače ne volim kad su šefovi žene. Ali ona, ona je dobra, samo
da znaš. Da sam na njezinu mjestu, više te ne bih pustila ni da priviriš u istragu.«
»Ali nisi na njezinu mjestu.«
»Ne, nisam«, reče ona i pogleda ga u oči. »Uđi, imam dar za tebe.«
Fabian uđe u ured koji je bio čista suprotnost onome Astrid Tuvesson. Sobica je bila
prepuna stvari što su balansirale, postavljene jedna na drugu, tako visoko da se pitao jesu
li zalijepljene jedna za drugu da se ne prevrnu. Prozor je bio prekriven
narančastožutom indijskom tkaninom, s nacrtanim zlatnim slonovima i ušivenim
ogledalcima, a na podu je u jednom kutu na prostirci ležala odmotana vreća za spavanje.
Na jednom zidu bila je samo velika oglasna ploča, s nalijepljenim slikama i bilješkama
koje su se uz pomoć strelica granale u različitim smjerovima i čudnim simbolima. Usred
svega toga sjedila je Lilja za premalenim pisaćim stolom.
»Smijem li pitati zašto?« reče Fabian. Lilja se nasmije.
»Nije li sasvim jasno? Razumijem zašto Tuvessonova radi tako kako radi. Ti si
sigurno na tragu neprocjenjivim informacijama. Ali ne postoji ništa što te čini manje
sumnjivim nego nekoga drugog iz razreda. Osim tvoje vlastite teorije o Mällviku.«
»Tu, naravno, imaš potpuno pravo«, reče Fabian dok je tražio nešto na čemu će
zadržati pogled. »Rekla si nešto o nekakvom daru?« Lilja zasja i klikne mišem, nakon
čega se brujanjem oglasio pisač.
»Evo.« Pokaže prema pisaču koji je stajao stisnut između knjiga i zaslona.
Fabian izvadi dokument, pažljivo da nešto ne prevrne, i prijeđe pogledom po papiru.
»Glenn Gränqvist?«

Knjige.Club 66
 Knjige.Club Books

»Desna ruka Jörgena Pålssona, ako ti se može vjerovati. Postoje samo trojica s tim
imenom, od kojih jedan stanuje u Älvsbynu a drugi u Örebrou, pa sam pretpostavila da
se radi o ovome koji živi u Ödåkri. Ne djeluje baš kao najbistrije Božje stvorenje.
Posljednju lekciju odslušao je u devetom razredu, klatio se među svakakvim svijetom, a
uskoro će moći proslaviti jubilej - dvadeset pet godina kao vozač kamiona za
građevinsko poduzeće u Åstorpu.«
»Zašto nisam ni najmanje iznenađen?« reče Fabian spremajući se otići. »Vidjet ću
mogu li doći do njega, a mi bismo poslije možda mogli na ručak?«
»Možda bismo i mogli, da.«
»I još ako možeš pronaći nešto slično o Runeu Schmeckelu, mogao bih te i počastiti.«
Lilja mu se nasmiješi, a Fabian je točno znao što misli.
»Sve u redu, možeš i dalje sumnjati u mene.«

Fabian je sjeo u napredni stolac iz budućnosti Huga Elvina, koji je zaista bio udoban, i
počeo upisivati Glennov broj u svoj mobitel.
»Vidim, udobno si se smjestio.«
Fabian se okrene i ugleda Molandera.
»Samo sam te htio pitati biste li ti i tvoja obitelj možda došli na roštilj večeras?«
»Misliš, baš danas?«
»Da, razumijem da imate svoje planove. Ali ako nemate, mislim, petak je i šija sunce
i sve to. A dolaze i svi ostali, pa...«
»To mi zvuči jako zabavno i privlačno. Daj da se samo čujem sa ženom.«
»Naravno. Nema problema.« Molander ponovno ode. Fabian se pitao je li samo bio
paranoičan ili je i u Molanderovim očima bio potencijalni ubojica, i da je zapravo to
razlog za taj poziv. Kako god bilo, morao je ići.
Pet minuta poslije Molander se vratio s punom šalicom kave. »I? Jesi li dobio
dopuštenje od ženice?«
»Ne, ali u svakom slučaju možeš računati na mene.«
»Odlično«, reče Molander, već ponovno na odlasku.
»Usput, taj Hugo Elvin, koji zapravo tu sjedi, kakav je to tip?«
»Hugo?« Molander se nasmije. »Tog čovjeka nije moguće opisati. Mora ga se zbilja
doživjeti. Ali da sam na tvojem mjestu, ne bih previše prčkao po njegovim stvarima.
Posebno ne po funkcijama na ovom stolcu. Elvin nije čovjek kojega bih u nuždi išao
spašavati, ako razumiješ što mislim. Vidimo se navečer.« Molander ode.

Knjige.Club 67
 Knjige.Club Books

Fabian spusti pogled na sve moguće regulatore na stolcu, shvati da je prekasno, pa

ponovno izvadi mobitel i nazove Glenna.
Nakon šest signala, začuo se glas Roberta De Nira:
»You talking to me?«

Knjige.Club 68
 Knjige.Club Books

13.

OTKAD JE LEGAO na deku, svaka sekunda četverosatnog sna bila je čisto uživanje, dok
ga alarm nije probudio. Spavao je duboko. Dublje nego što je planirao, što je značilo da
se opustio i da mu je bilo udobno. Iz čiste ugode, ležao je još nekoliko minuta, a onda
je spakirao svoje stvari i shvatio da mu je netko bio u posjetu.
Pakiranje pite od jabuka bilo je poderano, a u njemu je ostalo svega nekoliko
komadića pite i štakorski izmet. Bili su gladniji nego što je mislio. Još jednom je sreća
bila na njegovoj strani, ali podsjetio se kako sreća nije nešto s čime bi mogao računati.
Izašao je iz skladišta kroz prozor i odšetao do auta koji je stajao iza šipražja s druge
strane zida. Nigdje ni žive duše. Jedino on i jutro. U miru i tišini izuo je čizme i tamno
radno odijelo, oprao se vodom iz limenke u prostoru za prtljagu i navukao kratke
hlače boje pijeska s velikim džepovima sa strane, svijetloplavu polo-majicu, žutu kapu
sa znakom Bubba Gump Shrimp Co. i na kraju obuo zelene kroksice.
Osjećao se kao klaun u toj novoj odjeći, ali sad je i bilo važno izgledati kao običan
Šveđanin koji odlazi u Dansku piti pivo. U ruksak je spakirao još ružičastu majicu, bocu
vode, rukavice, fotoaparat, uže, ključeve Peugeota, baterijsku svjetiljku, skalpel i
injekciju propofola. Potonje je bilo radi zaštite i vjerojatno je neće ni upotrijebiti.
Na vrijeme je stigao do glavnog kolodvora u Helsingborgu, a na putu preko Sunda
popio je pivo i pojeo velik sendvič s kozicama i s puno majoneze. Prisilio se da sve pojede
jer će proći puno vremena dok ne bude opet mogao jesti. U 10:55 sjeo je na vlak
u Helsingøru, a u 11:41 već je bio u Kopenhagenu. Ondje je imao još devetnaest minuta
da ode na zahod, koji je bio tako daleko da je zamalo zakasnio na vlak za Ringsted. 34
minute poslije stigao je na postaju u Ringstedu i odatle se pješice uputio na
autobusnu postaju.
Sunce je sjalo dvostrukom snagom i temperatura se podigla do 35 stupnjeva, a on je
bio zahvalan na tankoj odjeći. Kroksice su se pokazale vrlo udobnima. U 13:00 sati ušao

Knjige.Club 69
 Knjige.Club Books

je u autobus i sjeo sasvim otraga, u stražnji dio vozila. Nije mu se sviđalo sjediti na tom
mjestu. Posebno ne sad kad je bilo tako toplo, a autobus je bio pun znojnih putnika.
U 13:28 sišao je s autobusa ispred škole u Lellingeu i konačno je mogao duboko
udahnuti a da odmah ne osjeti smrad znoja. Benzinska crpka, gdje je parkirao auto prije
tjedan i pol, bila je udaljena od škole manje od tristo metara i ne bi mu trebalo više
od dvije minute da stigne. No, on je odabrao okolni put po različitim uličicama u
širokom luku oko benzinske crpke kako bi bio siguran da ondje slučajno nema policije.
Ispočetka se osjećao bezbrižno, ali kad je nakon nekoliko trenutaka shvatio da nije
naišao ni na jednog jedinog čovjeka i da cijelo mjesto izgleda napušteno, u njemu je
počeo rasti nemir. Kamo su svi otišli? Je li nešto propustio?
Tek kad je prošao pokraj jedne kuće s otvorenim prozorom i čuo zvuk s televizora,
puls mu se počeo smirivati. Za razliku od Švedske, Danska se plasirala na Svjetsko
nogometno prvenstvo i sad su igrali utakmicu u Južnoj Africi.
Drugim riječima, trenutak je bio idealan za preuzeti auto. Produžio je uz dvorište
puno vrtnih patuljaka, u zaklonu iza stabla uzeo svoj fotoaparat i zumirao prema
benzinskoj crpki udaljenoj pedesetak metara. Ondje je bilo samo nekoliko ljudi, a
Peugeot je stajao točno ondje gdje ga je ostavio. Jedina razlika bila je ceduljica pokraj
brisača. Ništa neobično.
Pospremio je fotoaparat i žustrim se korakom uputio prema automobilu. Puls mu se
ubrzavao svakim korakom, ali smirit će se kad stavi ključ u bravicu i odveze se odavde.
To je samo bio dokaz da mu tijelo luči adrenalin i da je usredotočen.
Ali što se više približavao automobilu, to je u njemu bio jači osjećaj da nešto nije u
redu. Auto je stajao pod čudnim nagibom, kao da će se prevrnuti. Tek kad je stigao do
njega, vidio je o čemu se radi i uzeo je papirić.

VOZILO JE NA PRIVATNOM POSJEDU.

MOLIMO KONTAKTIRATI OSOBLJE U TRGOVINI.

Knjige.Club 70
 Knjige.Club Books

14.

IRENE LILJA PREDLOŽILA JE da se nađu u jedan ispred kafića Olson's pokraj trga
Mariatorgeta. Fabian je poznavao to mjesto i bio je ondje nekoliko puta prije nego što se
odselio u Stockholm. U to vrijeme to je bilo novootvoreno mjesto i vrlo popularno.
Sada je spadao u stare klasike.
Na putu, duž Hälsobackena, nazvao je Sonju, koja je baš bila na ručku s Matildom u
restoranu muzeja Louisiana, s pogledom radi kojega je vrijedilo otići na to putovanje.
Rekao joj je za poziv na roštilj navečer kod Molandera i, na njegovo iznenađenje,
mislila je da je to baš dobra ideja. Ionako moraju upoznati nove ljude, a ako on ima neke
zabavne kolege, zašto ne.
Fabian je isprva pomislio da je ironična. Sonja nikad nije bila posebno zainteresirana
za upoznavanje novih prijatelja. Još manje njegovih kolega. Ali sad je odlučio da će na
to gledati kao da ona, zapravo, želi dati priliku njihovu novom životu. Dogovorili su
se da će se naći kod kuće oko pet sati i da će on nabaviti vino.
Pronašao je slobodno mjesto na Hästmöllegrändenu nasuprot dućana s alkoholnim
pićima, gdje je pogledom prelazio po policama u potrazi za posebnom vrstom vina. Kao
i uvijek, završilo je s nekoliko različitih pjenušaca, odabranih sasvim slučajno. S jedne
od skupljih polica.
Neupućenost u vina već mu je nekoliko godina stvarala probleme. Čim bi netko
pred njega stavio vinsku kartu, u očekivanju da se odluči za vino, počela bi ga hvatati
panika. Pokušao si je pomoći uključivši se u grupu kušača vina. Ali već nakon
nekoliko sastanaka, gdje je pokušao pokazati barem malo entuzijazma za grgljanje vina
i diskutiranje o godištima i vinskim sortama, pomirio se s time da njegovo znanje o
vinima nikad neće biti nešto čime će se moći pohvaliti.
Ušao je u Olson's i vidio da Irene Lilja već sjedi za stolom kraj prozora u kutu i čeka
ga.

Knjige.Club 71
 Knjige.Club Books

»Što kažeš na skonsku srnetinu s lisičarkama pirjanim na maslacu, pireom od

pastrnaka i krumpirovim popečcima i teletinom s umakom od brusnica?«
Fabian kimne i sjedne.
»Dobro, jer sam već naručila za oboje. Osim toga, to je bilo najskuplje«, nastavi ona
i stavi nekakvu mapu na stol.
»Schmeckel?«
Lilja kimne.
»I?«
»Tek sam malo pogledala na internetu, ali tip je prilično zanimljiv i ima puno
kostura u ormaru. Kao i ti, on je 1966. godište. Samac, bez djece i radi u lundskoj bolnici
kao - i tu postaje zanimljivo - kirurg.«
»Kirurg? Specijalist za što?«
Lilja uzme komadić kruha. »1997. počeo je raditi u lundskoj bolnici i ubrzo je postao
jedan od najboljih u zemlji za operacije raka prostate. Ali 2004. dobio je otkaz zbog
incidenta i uz to mu je na dvanaest mjeseci bila oduzeta licenca.«
»Zbog kakvog incidenta?«
»Ostavio je dvije plastične stezaljke u pacijentu.«
»Misliš, zaboravio ih je izvaditi i ostale su...«
Lilja kinine i uzme gutljaj mineralne vode. »U mokraćnom mjehuru. Pacijent
Torgny Solmedal ih je ispiškio i rekao da je to bilo nešto najgore što je ikad proživio.
Ironično, kad pomisliš na Runeovo prezime2, je l’ da?«
»Na tome se završilo?«
»Ne. Koliko sam shvatila, najveći problem su mu postali lijekovi. Tko bi mislio da
će se pokazati da je patio od nesanice i da je uzimao više tableta nego Michael Jackson,
samo da bi mogao obavljati posao koji na kraju, očito, nije obavljao. No, uprava bolnice
cijelo ga je vrijeme podržavala i godinu dana poslije nož je opet bio u njegovim rukama,
samo što je najčešće radio na preponskim kilama i slijepim crijevima.«
»Je li bilo još incidenata?«
»Ništa nisam mogla pronaći.«
»U redu. A što imaš o njegovu odrastanju?«
»Manje-više ništa i upravo to je sumnjivo. Od 1994. nadalje sve izgleda uglavnom
normalno. Njegovo obrazovanje i radna mjesta, različite adrese, telefonske pretplate,

2
Schmeckel – pimpek
Knjige.Club 72
 Knjige.Club Books

automobili koje je vozio i tako dalje. Na primjer, svako ljeto je provodio ovdje u
Helsingborgu.«
»Otkad?«
»Od 1994. I upravo to je mutno. Prije toga nema gotovo ničeg. Jedino što mi je
uspjelo pronaći nalazi se na Wikipediji, gdje se može pročitati: Rune Schmeckel
odrastao je u Malmöu, gdje je maturirao s najvišim ocjenama iz prirodnih znanosti.
Nakon toga bio je u vojsci kao dočasnik u Kristianstadu. That's it. Osim toga, nema
ničega. Kao da nikad nije postojao.«
»Znači, ne vjeruješ baš tim podacima?«
»U svakom slučaju, nije bio u vojsci u Kristianstadu. Ispada da je neke podatke o sebi
sam napisao samo da bi dobro zvučali.«
»A zašto bi to učinio?«
Lilja podigne pogled i primakne mu se bliže. »Da bi prikrio kako zapravo ničega
nema.«
U njezinoj pretpostavci bilo je nečega. Uz to, internet je početkom devedesetih bio
u povojima. Ali ipak, želi li se dobiti suvisla slika o nekoj osobi, informacije bi se trebalo
moći pronaći. Rupa je tu zato da se popuni. No, očito nije tako ako se radi o Runeu
Schmeckelu.
»Jesi li možda pronašla neku njegovu sliku?«
»Treća stranica.« Lilja doda mapu Fabianu, koji je osjetio kako se nešto u njemu
pokrenulo kad je ugledao Runea Schmeckela. Tog čovjeka nikada prije nije vidio. Ipak,
nije bilo sumnje da mu je s njim u vezi nešto bilo poznato. Pokušao se sjetiti što bi to bilo,
ali je odustao kad je stiglo jelo.
Nekoliko minuta poslije Lilja je prekinula tišinu. »Ti i tvoja obitelj. Jeste li se doselili
u Helsingborg promjene radi ili ste pobjegli iz Stockholma?«
Fabian je morao dobro sažvakati skonsku srnetinu koju je upravo stavio u usta prije
nego što odgovori. »Ne razumijem. Kako to misliš?«
»Ti i tvoja žena.«
»Sonja, zove se Sonja.«
»Ti i Sonja, jeste li u redu jedno s drugim ili ste kao i svi ostali?«
Fabian nije nimalo dvojio kakav bi bio njegov odgovor. Stoga mu je bilo još teže
izmisliti nešto posve drukčije.
»Sorry, nisam imala namjeru gurati nos kamo ne treba.«

Knjige.Club 73
 Knjige.Club Books

»Nema veze. Samo sam ostao malo zatečen. Ali rekao bih da smo se preselili u
Helsingborg radi promjene. Iako i mi, kao većina drugih, imamo svoje uspone i padove.
A ti? Koliko dugo već stanuješ na poslu?«
»Četiri tjedna. Ma, blesavo je. Zapravo je on trebao otići jer je taj stan moj.«
»Možda se nada da ćeš se vratiti?«
Lilja frkne nosom. »Ma, neka zaboravi. On je takva prokleta bitanga da to ne možeš
ni zamisliti, i sad sam zbilja završila s njim, pa makar morala spavati na poslu do kraja
ljeta.« Nastavila je jesti u tišini, a onda ga je pogledala. »Usput. Ono što se zimus dogodilo
u izraelskom veleposlanstvu, nisu li to bili tvoji kolege?«
Fabian je samo čekao na to pitanje. Kimnuo je bez riječi.
»Što se, zapravo, dogodilo?«
»Ti meni reci. Ja nemam pojma.«
»No, to je sve još uvijek pod istragom. Ali nije li se u novinama malo čudno pisalo o
tome? Mislim, dva su policajca ubijena. Ili, što bi ti rekao?«
»Ne znam«, reče Fabian i slegne ramenima. »Inače, pokušao sam pronaći Glenna
Gränqvista...«
»Čini se kao da se o cijeloj stvari jednostavno prestalo govoriti. Ili?«
»Kao što sam rekao, nemam pojma.«
»Oprosti. Što ja znam, možda o tome ne smiješ govoriti. U svakom slučaju, sranje.
Zaboravi. Kavu?«
Fabian kimne, a Lilja ode naručiti. Nije mu bio problem razumjeti njezinu
radoznalost. Na njezinu mjestu, i on bi postavljao točno takva pitanja. S malom razlikom
- on ih nikad nije postavio. Ali Lilja je htjela odgovor i nije joj bio problem pitati, i
iako ga je napadala kao osa, sviđala mu se.
»Dakle, pokušao si pronaći Gränqvista.« Lilja stavi šalice s kavom na stol.
»Da, ali nije odgovarao na pozive, pa sam mislio otići k njemu doma.«
»A ja sam mislila kontaktirati Državni matični ured i vidjeti što oni imaju o
Schmeckelu«, reče Lilja i ispije kavu u jednom gutljaju.
»Zato ćemo baciti pogled u njegov stan, što prije, to bolje.«
»Da, Tuvessonova je obećala učiniti sve što bude mogla, ali vrijeme godišnjih
odmora sve usporava, i najvjerojatnije će se sve vući do kraja sljedećeg tjedna.«
Policija se ne nada. Policija djeluje i metodički dolazi do shvaćanja kako funkcionira
ubojičino razmišljanje i gleda da na vrijeme prikupi dokaze kako bi ga osudila. Ići

Knjige.Club 74
 Knjige.Club Books

naokolo i nadati se posao je rodbine, a ne policije. A on se, eto, ipak tako izrazio. Pitao
se zbog čega, upalio je auto i skrenuo u ulicu Drottninggatan.
Je li već odustao i zaključio da je slučaj izgubljen? Da je, bez obzira na to što se
dogodilo, potpuno nemoćan i da mu je jedino preostala mala nada kako će se na kraju
ipak sve srediti. Kao u kasnonoćnom nedjeljnom filmu. U stvari, nije imao pojma kako
će se sve završiti. Jedino što je sa sigurnošću znao bilo je da u tom slučaju postoji
nešto što ga plaši. Prvi put nakon dugo vremena zaista se bojao.
Jer, ovome se uopće nije vidio kraj.
Jer, posljedice su pokazale da je pogriješio.
Opet.

Fabian je stisnuo gas da iskoristi do kraja zeleni val koji ga je pratio cijelim putem od
Hälsobackena. Prošao je pored policijske postaje brzinom od 145 kilometara na sat, a u
najvećoj brzini zazvonio mu je mobitel. Bila je Tuvessonova.
»Upravo sam razgovarala sa Stenom Hammarom u vezi s pretresom Schmeckelove
kuće.«
»I?«
»Nažalost. On ne misli da postoji dovoljno razloga, što me ne iznenađuje. Jedino što
imamo jest jedan auto koji je prešao preko Öresunda u isto vrijeme kad i žrtva i sad je
parkiran na benzinskoj crpki u Danskoj. To se ne računa. Trebamo nešto konkretnije.«
Tuvessonova je imala pravo. No, problem je bio u tome što se nešto konkretnije
vjerojatno nalazilo upravo u njegovu stanu.
Na CD-u je odabrao album Radioheada Hall To The Thiefi pojačao zvuk. Kod
posljednjih taktova pjesme »2+2=5« skrenuo je prema Ödåkri i uskoro stao u ulici
Jupitervägen pred kućom Glenna Gränqvista. Izašao je iz automobila i prešao pogledom
po okolini. Izgledala je napušteno, kao nakon nuklearne katastrofe.
Gränqvistova kuća izgledala je poput svih ostalih: bijela ožbukana fasada,
jednokatnica s kosim krovom i samostalna garaža. Veći dio dvorišta nalazio se sa stražnje
strane kuće.
Fabian je krenuo prema ulazu i primijetio da je vanjska rasvjeta upaljena, iako je
sunce još uvijek bilo visoko. Isto je bilo sa stropnom rasvjetom u dnevnoj sobi. Je li to
bio znak da je došao prekasno? Je li Glenn već dobio svoju kaznu? Ili će se pokazati da je
cijela priča o nasilničkom paru zapravo slijepa ulica?
Pozvonio je i dugo pritiskao zvono. Pogledao je na svoj sat i očima slijedio kazaljku
za sekunde. Odlučio je čekati šezdeset sekundi.

Knjige.Club 75
 Knjige.Club Books

Iako se nadao da će Glenn doći i otvoriti i da će se pokazati da je dobro kao i uvijek,

nije mogao ne priznati kako mali dio njega navija da bude suprotno. Tada bi nestala sva
sumnja u motiv.
Vrata su ostala zatvorena.
Ponovno je pozvonio. Sada još duže nego prvi put.
Ulicom je prolazila žena gurajući ispred sebe dječja kolica i sumnjičavo ga gledala.
Odgovorio joj je osmijehom.
»Bok! Ovaj što tu stanuje, Glenn Gränqvist! Znate li možda je li doma?«
Žena odmahne glavom.
»Mislim, unutra su upaljena svjetla. Možda ste ga vidjeli proteklih par dana?«
Ona opet odmahne glavom i požuri se dalje.
»Znači, niste. Dobro.« Izvadi mobitel, utipka u njega Glennov kućni broj iz Liljinih
bilješki. Jasno je čuo kako je telefon počeo zvoniti.
I s mobitela...
I iz kuće...
»You talking to me?«
Ovaj put Fabian je ostavio poruku u kojoj se predstavio i zamolio Glenna da ga što
prije nazove. Nakon toga nazvao je Glenna na mobitel i ostavio mu potpuno jednaku
poruku dok je obilazio oko kuće provjeravajući stražnju stranu.
Vrt se sastojao od velike travnate površine okružene živicom koja nije dospjela
narasti više od metra. S druge strane živica je bila otvorena. Savršeno za nekoga tko želi
doći u neočekivan posjet. Ali on nije reagirao na to. U oči mu je upala bodljikava žica.
Fabian nije ništa razumio. Zašto bi, za ime svijeta, itko postavio bodljikavu žicu
preko cijelog travnjaka? Čučnuo je i oprezno opipao oštru žicu koja se uvijala u
dugačkim spiralama uzduž i poprijeko cijelog travnjaka. U istom trenutku začuo se
udaljen mrmorav zvuk. Okrenuo se, ali nije uspio odrediti odakle zvuk dolazi prije
nego što je opet nastala tišina. Uhvatio je bodljikavu žicu kažiprstom i palcem i zatresao
je. Opet se začuo mrmoravi zvuk, no ovaj put bio je dovoljno visok da je Fabian mogao
odrediti kako dolazi s kata, s napola odškrinutog prozora. Ustao je i prešao nekoliko
koraka prema kući kako bi bolje vidio, i stao je ravno na flaks rastegnut između vrta i
nečega za što se ispostavilo da su zvončići za vjetar od bambusa koji su visjeli s unutarnje
strane prozora.
Glenn je, dakle, došao do potpuno istog zaključka kao i on. Sad kad je Jörgen bio
riješen, stigao je red na njega i ni u kojem slučaju nije htio biti nepripremljen kao Jörgen.
Pitanje je bilo je li njegov strah bio opravdan. I ako jest, hoće li se uspjeti zaštititi?

Knjige.Club 76
 Knjige.Club Books

Fabiana je iz razmišljanja prenuo zvuk vlastitog mobitela. Uzeo ga je i pogledao na

ekran: 0765-26 11 10. U sebi je još jednom pročitao broj, a onda shvatio da je to broj koji
je on sam maloprije zvao.
»Da, ovdje Fabian Risk.« Trudio se zvučati pribrano i neodređeno koliko mu je bilo
moguće. No, nije bilo odgovora. Samo oprezna tišina. Čuo je kako s druge strane netko
diše.
»Halo? Tko je to?«
»Tražio si me.«
»Je li to Glenn Gränqvist?«
»Da.«
»Ne znam sjećaš li me se, ali išli smo u isti razred u osnovnoj školi.«
»Fabbe? To si ti?«
»Da, jesam. Kako si?«
»Ah, uvijek iste muke. Znaš kako je. A ti? Čuo sam da si otišao i postao murjak u
glavnom gradu.«
»Da, točno. Ali sad sam se doselio natrag i radim u kriminalističkoj policiji ovdje u
Helsingborgu.«
»O, znaci tamo. Pravo mjesto da sačuvaš kožu.«
Fabian se nasmijao i odlučio usmjeriti razgovor na očigledno. »Vjerujem da shvaćaš
zbog čega sam te zvao.«
»Jögge.«
»Točno.«
»Da, grozno je to. Čitao sam o tome u novinama i... kvragu sve. Znate li možda tko
stoji iza toga?«
»Radimo na... nekoliko paralelnih tragova.« Fabian je gotovo odgovorio, ali se
suzdržao. Nije točno znao zašto. Ali zbog nečega se osjetio nesigurnim i u njemu se
probudio oprez.
»I što sad, ja sam jedan od njih, je l’ da?«
»Na neki način. Bili ste najbolji prijatelji, bar koliko se sjećam iz škole. Pa sam
pomislio da ste možda i dalje u kontaktu.«
»Znaš, Jögge mi je bio apsolutno najbolji prijatelj.«
»Da, razumijem. Sigurno se osjećaš grozno. Ali mislio sam, možda bismo se mogli
naći? Imam dosta pitanja s kojima bi mi možda mogao pomoći.«

Knjige.Club 77
 Knjige.Club Books

»Naravno da se možemo naći. Ali ne sad. Jedino ako možeš odmah doći ovamo, onda
može.« »A gdje je to >ovamo<?«
»Sunny Beach u Bugarskoj. Fenomenalno je. Još nikad nisam vidio toliko vrućih
komada na jednoj plaži.«
Dovraga sve. U to prokleto vrijeme godišnjih odmora stvarno je nemoguće raditi. I
on bi vrlo rado bio na godišnjem, kako je i planirao, i čekao da riješi slučaj tek nakon 16.
kolovoza, kad se većina vraća. S druge strane, možda je upravo putovanje na
Sunny Beach Glennu spasilo život?
»Kad si otišao?«
»Jučer, prvog srpnja. Ostajem dva tjedna, do petnaestog.«
Jučer. Isti dan kad su novine izvijestile o ubojstvu. Ako je tada pročitao, što je i
potvrdio, onda nije imao dovoljno vremena postaviti bodljikavu žicu preko travnjaka.
»Kada si prvi put čuo za ubojstvo?«
»Lina me nazvala prije par dana i rekla mi. Zašto? Jesam li zbog nečega sumnjiv, ili?«
»Jesi li se osjetio ugroženim kad si čuo za ubojstvo? Jesi li zato otputovao?«
»Zašto bih se osjetio ugroženim?«
Ili Glenn laže ili se radi o nečem drugom, zaključio je Fabian. »Mislio sam da se zbog
njegova ubojstva i odabira mjesta ubojstva u tebe možda uvukao nemir?« Otkrio je više
nego što je htio. To nije moglo pomoći. Jer, želio je od njega dobiti reakciju. Priznanje se
nije moglo dobiti na silu.
»Oprosti na izrazu, ali kog vraga govoriš?«
Fabian ga odluči još malo pritisnuti.
»Zašto bi inače razvukao gomilu bodljikave žice iza kuće i spojio je sa zvončićima
za vjetar na katu?«
Oprezna tišina.
Malo preduga da bi rastjerala Fabianovu sumnju.
Veza se prekinula.

Knjige.Club 78
 Knjige.Club Books

18. listopada

Nisam čuo što je nastavnica danas govorila. Samo sam vidio kako joj se usta miču.
Jonas, koji sjedi iza mene, lupkao me po ramenima. Najprije se nisam htio okrenuti i
pravio sam se da nije ništa, ali onda sam se ipak okrenuo jer znam da je on obično
jedan od onih dobrih. Pljunuo mi je u lice i rekao da je to pozdrav od »znaš već koga«.
U njegovim očima vidjelo se da to, zapravo, nije želio učiniti. I ja bih tako postupio.
Danas je mama pitala zašto imam modrice po sebi. Rekao sam da sam pao na
tjelesnom. Mislim da mi je povjerovala.
Inače, danas na odmoru su to opet učinili. Rekli su da sam se izlajao, iako to nisam
učinio. Razbili su mi nos, išla mi je krv, onda su mi uzeli kapu i popišali se na nju i prisilili
me da je takvu stavim na glavu. Kad sam došao doma, istuširao sam se i oprao kapu
i osušio je maminim fenom za kosu. Mislim da nije ništa primijetila. Nadam se da nije.
Moram ići natrag, a ne usuđujem se. Njih su dvojica, a ja sam jedan. Osim toga,
udaraju zatvorenom šakom, iako se to ne smije. Kao na filmu. Ali tamo to nije zapravo.

O meni:
1. Kukavica.
2. Bezopasan.
3. Slab.
4. Ružan.

P. S. Da kao netko drugi idem u razred sa mnom, i ja bih me zlostavljao. Ja sam dno
dna. Jebeno čudovište. Mrzim se u vražju mater.

Knjige.Club 79
 Knjige.Club Books

15.

NAKON MALO VIŠE OD pola sata Fabian je trebao biti na putu kud, pokupiti Sonju i
djecu da bi zajedno otišli na roštilj k Molanderima. Ali bio je sve drugo samo ne na putu
kud. Sad nije smio gubiti nimalo dragocjenog vremena. Nazvao je Tuvessonovu i ostavio
joj kratku poruku na govornoj pošti. Srećom, upravo je sređivala dozvole s Dancima
kako bi se onaj Peugeot mogao pokupiti. Nije mogla znati da bi zbog informacija koje je
sad imao njezin posao mogao biti mnogo jednostavniji.
Čekajući da mu Tuvessonova uzvrati poziv, ušao je u Glennovu kuću, kroz vrtna
vrata, pretražio je, ali nije pronašao ništa značajno.
Bez obzira na to, Fabian je bio potpuno siguran da je pretpostavka o motivu koju je
prije postavio točna. Glenn Gränqvist nije bio ni na kakvoj sunčanoj plaži u Bugarskoj.
Glenn Gränqvist je bio mrtav. Isto tako sigurno bilo je da je razgovarao s
ubojicom. Dobro su odigrali svoje uloge, iako nije bilo nikakve sumnje da obojica točno
razumiju o čemu se ovdje radi.
Fabian je parkirao ispred policijske postaje i požurio unutra. Porta je bila prazna, a
on je prvi put mogao koristiti svoju propusnicu. Na vlastito iznenađenje, dobro se sjećao
kodnog broja. U dizalu se sjetio da bi mogao nazvati kući.
»Bok, tata. Mama kaže da si trebao biti doma prije više od pola sata.«
»Da, malena, mama ima potpuno pravo.« Izašao je iz dizala. »Na poslu je iskrsnulo
jako puno stvari koje tata mora odmah obaviti.«
»Upravo to je i ona rekla. I rekla je da sigurno nećemo ići na roštilj i da ćeš ti sigurno
nazvati.«
»To je rekla? Kako je mogla znati sve to?«
»Ne znam. Ali naš novi broj imate samo ti i ona, a ona nije mogla zvati, a da si ti
htio razgovarati s mamom, nazvao bi je na mobitel. A ovako si se mogao nadati da ću se
javiti ja ili Theo.«

Knjige.Club 80
 Knjige.Club Books

Bila bi dobra policajka, pomislio je Fabian i rekao je kćeri kako je siguran da roštilja
ionako neće biti s obzirom na to da i Molander mora ostati na poslu cijelu noć.
Produžio je do odjela koji je također bio prazan. Pa gdje su svi? Naravno, bio je
petak, ali bilo je i usred istrage koja bi se prilično sigurno mogla razviti u jedan od
najgorih slučajeva helsingborške policije. Otvorio je vrata ureda Astrid Tuvesson, koji
je bio prazan i mračan kao i cijeli odjel. Prišao je panoramskom prozoru i izvadio
mobitel kako bi je ponovno nazvao. No, tad je mobitel u njegovoj ruci počeo zvoniti.
Bio je Molander.
»Bok! Gdje si sad?«
»Ovaj... na poslu.«
»Kog vraga radiš tamo?«
»Pojavile su se neke stvari u istrazi, pa sam mislio otkazati večeras i...«
»Kako otkazati? Roštilj je već pripremljen. Ovdje nema ničega što se otkazuje«, reče
Molander, bez trunke interesa za to što se možda pojavilo u istrazi.
»Žao mi je, Ingvare, ali moram raditi. To ćemo mi drugi put. Usput, znaš li gdje je
Tuvessonova?«
»Ovdje. Gdje bi drugdje bila?«
Fabian pogleda na mobitel kao da je sprava došla s nekog drugog planeta.
»Pozdrav i dobro došli! Vi ste sigurno novi«, glasno je rekla žena koja se, izgleda,
jako ponosila svojom tamnom preplanulom kožom. »Samo smo vas još čekali. Ja sam
Gertrud Molander. Uđite, uđite! Što ćete popiti?«
Sonja i djeca pošli su za Gertrudom u kuću, i Fabian se odmah bolje osjećao. Vožnja
automobilom nije trajala duže od petnaest minuta, ali u autu je vladala grobna, gotovo
nepodnošljiva tišina. Pitao ih je o Louisiani. Je li bilo tako lijepo kao što su svi govorili i
bi li rado išli još koji put.
Sonja se uopće nije trudila odgovoriti ni na jedno od njegovih pitanja. Ali sad su
stigli ovamo i već je čuo kako joj se raspoloženje popravilo. Očito je jedna Gertrud bila
dovoljna.
Fabian je pošao za ostalima kroz kuću i zaključio kako je Ingvar Molander pravi
kolekcionar. Na jednom zidu u dnevnoj sobi visjela je jedna od najvećih zbirki tanjura
koju je ikad vidio, a u osvijetljenoj vitrini stajale su čaše i boce te kristalne sove u
svim mogućim oblicima, bojama i veličinama.
»Je l’ da su krasne?« naglo je rekla Gertrud i prišla mu.
Fabian je kimnuo, iako mu nikad nije bila jasna očaranost kristalnim ukrasima. »Ti
ih skupljaš?«

Knjige.Club 81
 Knjige.Club Books

»Ne, ali ja sam započela još kad sam bila na svojem prvom putovanju Interrailom.«
»Znači, Ingvar je taj?«
»Ingvar? Zar misliš da bi njega zanimao nekakav kristalni ukras?« reče ona kao da
je to nešto najgluplje što je ikad čula. »Ne. Da budem sasvim iskrena, ni ne znam točno
tko ih skuplja. Ali rekla bih da je svaki od mojih prijatelja donio barem jedan od njih.
Znaš kako je. Odjednom se samo pojavi neka nova sovica.«
»Znači, ljudi vam to kupe i stave na policu a da vam ne kažu?«
»Nemoj mene pitati. No, dođi sad, moraš nešto popiti.«
Gertrud ga je uputila u vrt sa stražnje strane kuće. Vrt koji je izgledao upravo onako
kako je Fabian očekivao kad je vidio kuću.
Travnjak je bio tako besprijekorno pokošen da je izgledao kao umjetan, a vrtni
patuljci, male vodenice i fontane bili su pažljivo razmješteni po cijelom vrtu. Tu i tamo
našlo se i kakvo jezerce preko kojega je bio izgrađen mostić. Za Matildu to je bio čisti
raj i skakala je oko patuljaka kao da želi biti na svim mjestima odjednom.
»Tata! Jezerce je puno riba! Dođi vidjeti!«
»Ne sad! Možeš ih pokazati Theodoru!« viknuo je prema njoj i uhvatio Theodorov
umorni pogled, koji je bio u stanju istovremeno gledati i zaslon mobitela.
Bih su tu svi iz policijske postaje. Čak i Florian Nilsson, koji je u čast večeri odjenuo
crvenu košulju s gumbima sa strane, što je Fabiana podsjetilo na Midgea Urea i na to
koliko već dugo nije slušao »After a Fashion«. Molander je stajao pokraj roštilja i držao se
kao da mu se radi o životu i smrti.
»A tu si ti! Fabiane, moraš doći i pozdraviti se«, viknula je Irene Lilja, koja je stajala
zajedno s nekim kratko ošišanim mišićavim muškarcem u uskim trapericama i ružičastoj
košulji. Iznad gornje usnice ocrtavao mu se poveći paketić snusa koji je imao u ustima.
Fabian im je prišao.
»Već smo se pitali gdje si«, reče Lilja. »Ovo je Fabian, moj novi kolega, a ovo je
Hampan.«
»Aha. A vi ste isto u policiji, ili?« reče Fabian i rukuje se s muškarcem.
»Ne, ja sam joj dečko«, odgovori muškarac sa smiješkom toliko širokim da je izvirilo
pola paketića snusa iz njegovih usta.
»Aha.. Vidi se.« Fabian pogleda Lilju, ali ona mu ne uzvrati.
»Bolje da držiš prste podalje od nje. Inače bi mogao osjetiti ovo«, nastavi muškarac
i napne svoj biceps.
»Oho«, reče Fabian i nasmije se, ali osjeti kako je to prazno zazvučalo. »Možda bih
si mogao potražiti neko piće.« Ode do stola na kojemu je bilo posluženo piće, otvori pivo
Knjige.Club 82
 Knjige.Club Books

i zapita se na koga bi stvarno mogao računati. Sonja je bila već na drugoj čaši crnog vina
i usred rasprave s Gertrud o svojoj umjetnosti, pa je Fabian otišao do Astrid Tuvesson i
Stijene, koji su stajali svaki s džin-tonikom u ruci, i rekao im kako ga je nazvao muškarac
za kojega misli da je ubojica.
»A zašto to misliš?« upita Stijena.
»Nazvao je s mobitela Glenna Gränqvista, a ja sam uvjeren da je Glenn mrtav.«
»Što, misliš da je ubijen?« Tuvessonova otpije velik gutljaj pića.
Fabian kimne. »Njegov vrt bio je pun bodljikave žice i alarma, kao da je bio spreman
na to da će ubojica doći po njega, a ja mislim da je upravo to i učinio.«
»Ali bože dragi, pa što je rekao kad je nazvao?« upita Tuvessonova.
»Ja sam pokušao nazvati njega, pa mi je uzvratio poziv.«
»S Glennova mobitela?« upita Stijena.
Fabian kimne.
»Navodno se nalazi na odmoru u Sunny Beachu u Bugarskoj, a otputovao je u
četvrtak. Što znači, isti dan kad su novine izvijestile o ubojstvu Jörgena Pålssona.«
»Ma ne, to zvuči previše neuvjerljivo - postaviti gomilu bodljikave žice, a onda dva
dana poslije otputovati u Bugarsku«, reče Stijena.
»Kontaktirat ćemo zrakoplovnu kompaniju i provjeriti kod njih«, reče Tuvessonova.
»To ja mogu odmah sutra ujutro«, reče Stijena.
»Dobro.«
»Ali ne bismo li mu trebali detaljno pregledati kuću?« upita Fabian.
»Apsolutno«, reče Tuvessonova i isprazni čašu. »Samo moram prvo kontaktirati
Högsella i dobiti odobrenje.«
»Hoće li tko osim mene još jedno piće?« Stijena podigne svoju praznu čašu.
»Neću odbiti još čašicu«, odgovori Tuvessonova i ode sa Stijenom.
Fabian nije znao bi li se smijao ili plakao. Bili su usred slučaja u kojemu je bilo toliko
tragova koje je trebalo istražiti. Umjesto toga, oni su uživali u roštilju i alkoholu.
»Evo tebe. Stojiš tu i filozofiraš.« Lilja mu pruži otvorenu bocu piva. »Dođi, otkrit
ću ti nešto.«
»Ne znam smijem li.«
»Ma, ne obaziri se na Hampana. Samo se šali. Osim toga, ne miče se predaleko od
roštilja.«
»U svakom slučaju, izgleda da ste se vratili jedno drugome u ovih posljednjih
nekoliko sati.«
Knjige.Club 83
 Knjige.Club Books

»Tako se može protumačiti. Iz nekog razloga, nemoj me pitati zašto, Molander je

pozvao i njega. I kad sam došla, već je bio ovdje. Ali jebeš to«, reče ona, povuče Fabiana
sa sobom u kuću i povede ga u podrum. »Da mi Molander nije kolega i da ga ne
poznajem, naježila bih se od nelagode.« Upalila je svjetlo na stropu, i Fabian je tek tada
shvatio o čemu govori.
Prostorija je bila ispunjena policama, stalažama i staklenim pultovima prepunim
svakojakih predmeta, kategoriziranih po različitim skupinama. Poput kolekcionarskog
muzeja. Fabian se sjetio jednog mjesta negdje na Godandu gdje je netko upravo osnovao
muzej svojih vlastitih zbirki. Ali ovo ovdje bilo je raskošno i vrijedno. Osim toga, zbirka
nije bila nasumična, poput one gotlandske, koja se sastojala od svega - od čarobnih
štapića do pisaćih strojeva. Ovdje se radilo o jednoj jedinoj temi: ubojstvu. Doduše, s
nekoliko podrubrika poput lova i ribolova, otrovnih predmeta i različita oružja, sa svime
od vatrenog oružja do noževa i sasvim običnog alata.
Nakon pomnijeg promatranja Fabian je odlučio i ribolov pridodati glavnoj rubrici -
ubojstva. Gotovo polovica zbirke sastojala se od stvari povezanih s ribolovom. Na jednoj
stalaži nalazila se zbirka suhih muha, postavljenih u redove, pribodenih na jastučić.
»Zaista ima smisla za detalje«, reče Fabian i krene proučavati zbirku skalpela.
»Vjerojatno je zato jedan od naših najboljih tehničara. Upravo zbog te štreberske
crte.« Lilja izvuče jednu kutiju od crvenog samta, misleći da je unutra nakit, ali umjesto
toga unutra je bila zbirka metaka označenih brojevima. »Svaki od njih ubio je
jednog čovjeka.« Izvuče još jednu kutiju s mecima. »A ovi, ovi su ih samo ranili.«
Fabian je gledao redove metaka, više ili manje deformiranih. U prvoj kutiji bilo ih
je trideset osam. Trideset osam života. Koliko je bilo onih koji su iza njih ostali u tuzi,
nitko nije znao.
»Nećeš me pitati jesam li našla nešto o Claesu Mällviku?«
»Jesi li? Nisam znao trebam li čekati do ponedjeljka. Svi se ovdje ponašaju kao da su
na godišnjem.«
Lilja mu uputi kiseo osmijeh koji prekine zvonjava mobitela.
»Da, što je bilo? Što? S Fabianom sam i pokazujem mu Molanderovu zbirku... Daj
prestani. Dođi ovamo ako mi ne vjeruješ.« Ona prekine razgovor i okrene očima. »Sorry,
gdje smo stali?«
»Mällvik.«
»Točno. Nakon osnovne škole išao je četiri godine u tehničku školu Tycho Brahe.
Sa savršenim uspjehom. Nakon toga studirao je medicinu na Lundskom sveučilištu, a
1990. počeo je raditi kao liječnik opće prakse ovdje u Helsingborgu.«

Knjige.Club 84
 Knjige.Club Books

»Nije li i Rune Schmeckel također liječnik?«

»Jest, ali na znatno višem nivou. Rune je kirurg i to jedan od najboljih u zemlji na
svojem području. U svakom slučaju, nema ničega posebnog sve do 1993. Tada je Claes
došao na hitnu ovdje u Helsingborgu i - slušaj ovo.« Lilja uzme presavijeni papir iz džepa
na trapericama, rastvori ga i pročita: »Slomljena čeljust, teške ozljede lubanje nakon
snažnog udarca u glavu, vjerojatno nogom. Pet slomljenih rebara, unutarnje krvarenje i
tako dalje i tako dalje. Pogledaj ovo.« Pružila mu je fotografiju na kojoj se vidjelo
pretučeno, otečeno i do te mjere uništeno lice da ga je bilo teško gledati.
»Dakle, netko ga je zlostavljao.«
»Ja bih to nazvala pokušajem ubojstva. Prošao je trideset šest operacija. Činjenica da
je preživio smatra se gotovo čudom.«
»Piše li negdje kako su ozljede nastale?«
Lilja odmahne glavom.
»Pitali su ga, ali odbio je odgovoriti.«
»A nakon toga?«
»Ništa.«
»Kako ništa?«
»To je bilo zadnje što sam uspjela pronaći o njemu. Jasno, mogla bih dublje istražiti
i možda pronaći još nešto. Ali zasad je ovo sve.«
»Je li moguće da je umro?«
Lilja slegne ramenima. »Možda. Ili je otišao iz zemlje?«

Fabian je zagrizao svinjski odrezak i tek tada shvatio koliko je gladan.

»Ovaj svinjski odrezak je nešto najbolje što sam ikad jela«, reče Sonja, i ostali se slože
s njom.
»Hvala ti, Sonja«, reče Molander. »Ali čisto da znaš. To nije svinjski odrezak.«
»Nije?«
»Ne, to je vratina.«
»Ingvare, nemoj opet počinjati s tim«, reče Gertrud.
»Ali kad je to vratina. Zašto je ne nazvati pravim imenom?«
»Zato što ne zvuči tako lijepo i ukusno.« Gertrud se okrene k Sonji. »Ne obaziri se
na njega. Ali ako želiš znati tajnu zašto je meso tako fino - stvar je u njegovoj marinadi.
Nitko ne zna pripremiti marinadu kao Ingvar. Uvijek govorim da bi trebao

Knjige.Club 85
 Knjige.Club Books

izdati kuharicu samo s marinadama.« Ona podigne čašu. »Živjeli i hvala vam svima što
ste došli.«
Nazdravili su i večer je polako odmicala. Što su više pili, bilo je sve veselije, a
razgovori su doticali sasvim različite teme. U jednom trenutku mogli su raspravljati o
tome koliko je liječnik zapravo bio kriv za smrt Michaela Jacksona, da bi već u sljedećem
diskutirali o finalnoj utakmici Svjetskog nogometnog prvenstva na kojem Švedska uopće
nije sudjelovala.
»Nevjerojatno lijepo«, provali Stijena, koji je govorio o tome kako je to bila prva
završna utakmica nakon dugo vremena koja nije bila dosadna.
Čak se i Sonja zabavljala i svaki se čas preko stola nasmiješila Fabianu.
»Što slikaš?« upita je Tuvessonova.
»Slike podvodnog svijeta, s ribama, rakovima i sličnim bićima i tako dalje.«
»Ja volim ribe«, reče Molander i podigne čašu.
»Ne, ti voliš ribama oduzeti život«, reče Gertrud.
»I dobro se prodaju?« nastavi Tuvessonova, koja je djelovala iskreno zainteresirana.
»Čak i predobro, zapravo. Ne namjeravam ni raditi na nečemu novom. Svi stalno
žele samo te proklete ribe.«
»Imam jednog prijatelja koji se našao u istoj situaciji«, reče Tuvessonova. »I on je
umjetnik i izradio je jednu klupu od betona na kojoj je šupljim slovima pisalo klupa laži.
To je bilo prije dosta godina, ali i dalje radi uglavnom to. A kupci sami odlučuju što
žele da napiše na klupu. To je, zapravo, mudro, a i bez problema može plaćati stanarinu.
Čak mislim da je radio nešto i za Victorijino i Danielovo vjenčanje. Ali pitanje je: Je li
on umjetnik ili radnik koji radi s betonom?«
»Odgovor na to zahtijeva najmanje jedan dugački ručak«, reče Sonja i podigne svoju
praznu vinsku čašu. »I još malo pića.«
»Dogovoreno«, reče Tuvessonova i napuni Sonjinu čašu.
»Ali zašto ste se uopće doselili natrag?« upita Lilja. »Stockholm je fantastičan grad.«
»Stockholm je sranje od grada, ako mene pitate«, reče Hampan. »Bio sam ondje tri
puta i ne vidim nijedan razlog zašto bi netko želio ondje živjeti. Stokholmljani su toliko
prokleto puni stresa da ne mogu ni stajati na miru na pokretnim stubama. Skakali su i
gurali se ispred mene, iako bi inače stigli možda minutu poslije.«
»Ali Hampane, nisam pitala tebe, nego Sonju.«
Hampan iskapi svoje pivo, a ostali se okrenu prema Sonji kao da od nje očekuju
iscrpan ali koncizan odgovor, a Fabian je dobro znao da ga ona nema. On je bio taj koji

Knjige.Club 86
 Knjige.Club Books

je pritiskao da se odsele. Krenuo je odgovoriti, ali ga je Lilja zaustavila, htjela je čuti što
misli Sonja a ne netko drugi.
»No, dobro. Zapravo, uvijek sam voljela Skåne. Proljeće dolazi mjesec dana prije, a
jesen mjesec dana kasnije. Usto, ponadala sam se da će mi promjena okoline pomoći pri
slikanju. I kad se pojavila ova poslovna prilika za Fabiana, više nije bilo odgađanja.« Ona
podigne čašu. »Živjeli! Neka živi Skåne!«
Nazdravili su, a Fabian pošalje zračni poljubac prema Sonji. Dobro je to riješila. Tako
dobro da joj je i on gotovo povjerovao.
»Tako lako me se nećeš riješiti«, reče Lilja s osmijehom. Sonja je upitno pogleda. »I
ako sam sasvim iskrena, ne vjerujem da je u pitanju ovo društvo ovdje. Znaš, ipak smo
mi policija i čujemo svakakve izgovore i objašnjenja, jedno gore od drugoga.«
»Ali moram reći da je ovo bilo jedno od boljih«, reče Tuvessonova.
»Apsolutno. Pogotovo onaj dio o promjeni okoline. Time me skoro zeznula, i da u
tom trenutku nije skrenula pogled, rekla bih da je izgovor bio za desetku. Sad bih joj
dala samo sedmicu.«
Ostali su se smijali.
»Dobro, dobro, dobro!« prekine ih Sonja, a Fabian je primijetio da joj je zbilja dosta.
»Hoćete čuti istinu? Stvarno?!«
»Daaa!« viknu ostali.
»U redu, ovako stoji stvar. Moja i Fabianova veza posljednjih je godina počela sličiti
na odvojeni život, iako smo i dalje dijelili krevet.« Sonja prijeđe pogledom po ostalima,
koji su sjedili u tišini i čekali nastavak. »Ali s obzirom na to da se i dalje volimo iznad
svega, odlučili smo se na drastične promjene. Za početak - preseliti se ovamo... Živjeli.«
Podignula je čašu, a ostali su joj zapljeskala i klicali.
»Ovo bih već nazvala objašnjenjem za petnaesticu«, reče Lilja, a Fabian osjeti koliko
je Sonja imala pravo. Koliko je zaista voli.

Kad je Fabianov mobitel zazvonio, već je bio zaboravio da se nalazi usred komplicirane
istrage i isprva se uopće nije htio javiti.
A onda je vidio da je poziv iz Danske.
»Bok, ovdje Mette Louise Risgaard. To sam ja, s benzinske crpke«, objasnio je glas s
druge strane, a Fabian je u istom trenutku pred sobom ugledao njezine piercinge. »On
je sad ovdje«, rekla je prije nego se veza prekinula.

Knjige.Club 87
 Knjige.Club Books

16.

KIM SLEIZNER OSJETIO JE kako mu je u džepu zavibrirao mobitel. Ali nije se htio
javiti. Ne sad. Čekao je na ovaj trenutak cijeli tjedan i sad nije mogao dopustiti da jedan
usrani telefonski poziv sve pokvari. Trenutak je bio previše dragocjen. Život previše
kratak. Nitko nije mogao otkriti da se ne nalazi u tunelu podzemne željeznice ili u dizalu
s lošim signalom. Ovo je bila njegova zaštićena zona. Njegov vlastiti mali balon s kojim
nitko drugi nije imao ništa.
Pomislio je na Vivecu i na to kako će ga poslije mučiti savjest, ali shvatio je da to
uopće ne bi trebalo biti tako. Jedino što je nju zanimalo bila je njezina joga i dovoljno
novca na računu, a pri pomisli na to koliko je radio u zadnje vrijeme, bilo je čudo da
je ujutro uopće uspijevao izaći iz kreveta. Nije samo Viveca ovisila o tome hoće li on
funkcionirati i osjećati se dobro, nego i svi stanovnici Danske.
Kako je sam često govorio, alternativa je bila anarhija. Naslonio se i uživao u vlastitoj
nagradi samome sebi.

Knjige.Club 88
 Knjige.Club Books

17.

MORTEN STEENSTRUP SJEDIO JE U policijskoj postaji U Køgeu. Otkopčao je

policijsku košulju oko struka i olabavio remen. Bio mu je neudobniji nego obično. Kao
da stoji nakrivo i previše ga stišće. Već je provjerio da pištolj, baterijska svjetiljka i radio
stoje kako treba, prema tome, nije se radilo o njima. Znao je on to.
Zapravo, vrlo dobro je znao zbog čega se osjeća kao da ga nešto stišće.
Prošlo je točno mjesec dana otkako ga je Else ostavila i koliko god se trudio, nije se
mogao prisiliti da se osjeća bolje. Naprotiv, bilo je još gore. Pritisak u prsima još uvijek
nije prestao i on se gotovo naviknuo živjeti sa stalnim osjećajem pomanjkanja zraka.
Liječnik mu je savjetovao da se povjeri prijatelju. Ali on nije imao nikoga tako
bliskog tko bi ga mogao razumjeti. Pokušao je s Nielsom. Ali jedini odgovor bio je
prijedlog da ode nekoj prostitutki. Niels se čak ponudio da mu je pomogne pronaći ako
mu voda dođe do grla.
Poigravao se mišlju da Elsu pokuša ponovno osvojiti, ali zaključio je da mu to nikad
ne bi uspjelo. Ona se nalazila na jednom sasvim drukčijem nivou. Oboje su bili toga
svjesni. Cijelo vrijeme. Tiho su se sporazumjeli da će se razići i praviti se da su to zajedno
odlučili. Ponekad im je znalo biti lijepo. On se tada osjećao kao najsretniji čovjek na
svijetu. Ali samo nakratko i svaki put nakon toga sve bi se još dublje vratilo na staro i
ležalo negdje u kutu, kao daleka, ali stalna prijetnja. Na kraju se već naviknuo i gotovo
prestao misliti na to. Uljuljkao se u vjerovanje da nema nikakve prijetnje. Da su njih
dvoje jednaki. Da je on jednako dobar kao ona i da njegove boljke ništa ne znače. Pa
voljeli su se.
Sad više nije bilo nikakve radosti. Ni u čemu. Sve je bilo naporno. Poput penjanja
na brdo. Ponekad je i za disanje trebao pronaći volju. Nikad neće pronaći nikoga drugog.
Else je bila žena njegova života. Nikad je nije bilo briga za njegovu zečju usnu
ili fibrotičnu kožu. Ona ga je milovala po ispucalom tijelu, kao da mu je koža poput

Knjige.Club 89
 Knjige.Club Books

bebine, iako je bila puna ljuskica i pukotina, i ljubila ga je kao da je jedini koga želi i
nikoga drugog.
Nagnuo se u stolcu i razmišljao hoće li uzeti kavu ili čaj. Odlučio se za kavu i otišao
je do čajne kuhinje i natočio malo u svoju neopranu šalicu. Niels je sjedio za stolom i
žalio zbog izgubljene utakmice na Svjetskom nogometnom prvenstvu, a Morten je znao
da nije dobra ideja pokušati razgovarati s njim prije nego završi s time.
Njega nogomet nikad nije zanimao. Još manje danski nogomet. Jedino što ga je u
vezi s izgubljenom utakmicom brinulo bilo je to što je moglo doći do nemira. Statistike
su pokazale da sve može otići u dva smjera. A: Bit će posebno mirno, ili B: Konzumacija
alkohola će se povećati, kao i nasilje prema suprugama, te sveopći vandalizam. Suprotno
vjerovanjima, čak i kod eventualne pobjede, gotovo uvijek bi se radilo o alternativi B.
Sjeo je na svoje mjesto sa šalicom kave u ruci i nije mogao spriječiti da mu se misli
o Elsi stalno iznova vraćaju. Ona je mislila da previše zazire od svađe i problema. Tako
se i ponašala prema njemu. Kao da je kukavica. Bilo je nečega u tome. Pokušao je manje
zazirati od svađa, ali to mu nije bilo u prirodi. Nikad se nije volio svađati, a njegovo
mišljenje nikad mu nije bilo toliko važno.
Otkopčao je futrolu za pištolj, izvadio pištolj i vagnuo ga na dlanu. Što ga je tjeralo
da ustane svako jutro, istušira se, odjene i ode na posao? Na što je, zapravo, čekao? Bilo
bi tako jednostavno. Mali pritisak kažiprstom i patnja bi završila. Tuga i bol u
prsima nestale bi. Usamljenost. Ali na kraju bi ispalo da je to samo patetičan kraj jednog
patetičnog života i nitko ne bi učinio ništa osim slijeganja ramenima.
Zazvonio je telefon. Na ekranu se pokazao švedski broj i kad se javio, shvatio je da
je upravo to bilo ono što je čekao.

Sedam minuta poslije Morten Steenstrup zategnuo je sigurnosti pojas, stavio ključ u
bravicu i odvezao se. Motor je zabrujao, a Morten se pitao treba li postaviti sirenu, no
ipak je odlučio pričekati dok se malo ne odmakne od policijske postaje. Nije želio da
Niels istrči van i pita se što se događa. Njemu je rekao samo da ide napraviti jedan krug.
Pokazati svima da je policija prisutna, kako su to znali reći. Umjesto sirene, uključio je
svoj najdraži CD, Vivaldijeva Četiri godišnja doba i pojačao zvuk. Nitko to nije mogao
izvesti kao Carlo Chiarappa. Posebno prvi stavak Proljeća, Allegro, koji ga je iz nekog
razloga uvijek ispunio pozitivnom energijom.
Poziv je došao iz Švedske. Točnije rečeno, iz Helsingborga. Nikad nije baš dobro
razumio švedski, a iz nekog razloga činilo mu se da je skonsko narječje još neshvatljivije.
Zvala je žena, koja se predstavila kao Astrid Tuvesson, šefica kriminalističke policije u
Helsingborgu, i ispričala mu kako joj nije uspjelo pronaći Kima Sleiznera, njezina kolegu

Knjige.Club 90
 Knjige.Club Books

na istoj poziciji u Kopenhagenu. Stoga je zvala izravno u policijsku postaju u Køgeu.

Toliko je razumio.
Nakon toga postalo je teže. Govorila je nešto o nekakvom automobilu parkiranom
na benzinskoj crpki u Lellingeu i o tom da vjerojatno pripada ubojici kojega traži
švedska policija. Njih je nazvala neka Mette Louise Risgaard i izjavila da je upravo
sada došao po svoj auto.
Ostatka razgovora nije se uopće sjećao. Ali to nije bilo važno. Ionako nije trebao
čuti više da bi shvatio kako je to njegova šansa. Točno je znao tko je Mette Louise
Risgaard. Cesto je kupovao benzin u Lellingeu kad je bio u noćnoj službi, a ona je tada
uvijek bila na poslu. Prošle godine stavila je piercing na donju usnicu, a on se usudio
pitati je zašto je to učinila. Koja je svrha bila uništiti tako lijepu usnicu? Još uvijek se
sjećao kako mu je odgovorila zgroženim pogledom, i otad više nikad nije ni pogledala u
njegovu smjeru. Čak ni kad je pohvalio njezinu novu boju kose.
A sad je možda bila u opasnosti. Nije mogao shvatiti zašto je nazvala švedsku
policiju, a ne njega. Njega koji joj je čak dao svoju vizitku kako bi bio siguran da ima
broj policijske postaje. I kako je mogla znati da u Švedskoj love tog čovjeka?
Sad je bio dovoljno udaljen od postaje da može uključiti sirenu i povećati brzinu.
Osjetio je kako mu raste adrenalin. Napokon se nešto događalo. Napokon je imao šansu
pokazati Elsi. Pokazati da uopće nije kukavica.

Utišao je glazbu, a Proljeće je upravo prešlo u stavak Largo, i skrenuo je na benzinsku

postaju Lellinge, gdje je sve djelovalo potpuno mirno kao i obično. Neki bi rekli mrtvo.
On bi rekao da je smireno, iako je sad pomalo osjećao i razočaranje. Polako se provezao
okolinom i zaključio da je čak mirnije nego obično. Jedini koga je vidio bio je muškarac
u kratkim hlačama boje pijeska, svijetloplavoj polo-majici i sa žutom kapom, kako
čuči pokraj Peugeota jednim dijelom podignutog dizalicom. Na asfaltu pokraj njega
ležao je automobilski kotač, a čovjek je u ruci držao križni ključ.
Je li to bio muškarac koji je došao po svoj auto i očiti pokazatelj da je Mette Louise
u opasnosti? Nešto što Mette nije spomenula bilo je da muškarac ne izgleda posebno
opasno, nego više kao nekakav smiješni turist. No, jednu je stvar Morten naučio
tijekom svojih godina u policiji: da nikad ne bude siguran u nešto što još nije potvrđeno.
Muškarcu je trebalo još najmanje pet minuta prije nego bude spreman za polazak,
pa je Morten odlučio provjeriti je li sve u redu s Mette Louise. Napravio je još jedan krug
i parkirao s druge strane kako bi u miru mogao izaći iz automobila, a da ga muškarac ne
primijeti. Posegnuo je prema remenu i opipao pištolj, provjerio je li na mjestu i krenuo
prema trgovini

Knjige.Club 91
 Knjige.Club Books

Čim je ušao unutra, osjetio je da nešto nije kako treba. U trgovini nije bilo nikoga.
Nitko nije stajao ni za pultom. Zvao je Mette Louise, ali nije bilo odgovora, pa je požurio
pogledati iza pulta. To je bilo prvi put da se nalazio u prostoriji za osoblje, koja je bila
mnogo manja nego što je mislio. Ostava, stol s gomilom novina, nekoliko stolaca, na
zidu poster Michelina, i zahod čija su vrata bila zatvorena. Pokucao je na vrata i upitao je
li tko unutra.
Zbog uporne tišine postao je još oprezniji. Gdje li je Mette? Požurio je natrag u
trgovinu tražeći prikladan alat. Pronašao je odvijač kojim je mogao otvoriti vrata
zahoda. Iščupao je vrata, ali u zahodu nije bilo nikoga. Pokušao je smiriti misli i
odjednom je osjetio žeđ, kao da su mu se usta pretvorila u brusni papir. Uzeo je Coca-
Colu iz hladnjaka i pustio da mu hladni, slatki mjehurići ispune usta prije nego što je
progutao i osjetio kako mu se vraća energija.
Mette Louise nikada ne bi smjela ostavljati benzinsku crpku bez nadzora, što je
značilo da se sad sigurno nalazi pokraj muškarca kod Peugeota. Morten ju nije ondje
vidio, no s druge strane, samo je prošao i na brzinu bacio pogled.
Morten Steenstrup otišao je iz trgovine i krenuo prema muškarcu koji je još uvijek
čučao kraj Peugeota, okrenut leđima. Kad mu je prišao bliže, vidio je kako muškarac
zateže matice kotača križnim ključem. Nije se činilo da je itko u njegovoj blizini.
»Oprostite. Mogu li vas zamoliti da ustanete? Raširite noge i stavite ruke na zatiljak.«
Od muškarca i dalje nije bilo nikakve reakcije. I dalje je zatezao sljedeću maticu. Je
li gluh? Ili ne razumije što mu govorim?
»Halo! Policija ovdje! Hoću da istog trenutka ustanete!« reče on, pokušavajući
oponašati švedski naglasak koji je čuo na televiziji. Sad je bio gotovo ispred muškarca i
mogao je baciti pogled u unutrašnjost auta i zaključiti da je prazan. Mette Louise nije
bila ondje.
U svojoj gotovo dvadesetogodišnjoj karijeri Mette Steenstrup izvadio je pištolj svega
tri puta, otkočio ga i uperio prema drugom čovjeku. Jednom je i pucao. Muškarac je bio
umiješan u poslove s drogom i prijetio mu je nožem, a on ga je nastrijelio u nogu i
stavio mu lisice na ruke iza leđa. Sasvim po pravilima.
Ovo će mu biti četvrti put.
Sam pokret iz leđne moždine isprobao je nebrojeno puta kod kuće pred ogledalom.
Lijevom rukom unatrag duž boka, otvorio je futrolu ne skidajući pogled s čovjeka ispred
sebe. Pištolj je kliznuo van bez problema i mogao ga je otkočiti desnom rukom.
»Ovo je policija. Naređujem ti da ustaneš! Smjesta!« povikao je na engleskom.
Nakon toga sve je išlo tako brzo da mu je poslije bilo teško sjetiti se točnog razvoja
događaja.
Knjige.Club 92
 Knjige.Club Books

Muškarac je naglo ustao, istovremeno snažno zamahnuvši desnom rukom. Morten

Steenstrup nije ni shvatio što se događa, samo je čuo kako mu se u desnom uhu nešto
zdrobilo kad ga je križni ključ pogodio svom snagom. Pred očima mu se zacrnjelo, a
munjevita bol pogodila ga je zajedno s divljački visokim zvukom. Trenutak prije nego
što mu je glava pala na asfalt, umom mu je projurila misao kako nikada više neće moći
uživati u Četiri godišnja doba u stereozvuku.

Tuljenje u uhu nastavilo se nezamislivom snagom i mogao je čuti vlastiti puls. Još je,
dakle, bio živ. Rukom je opipao uho. Polako je dolazio k sebi, ali trajalo je još nekoliko
sekundi dok nije shvatio što je zapravo vidio. Sve je bilo pod kutom od devedeset
stupnjeva. Vrlo blizu ispred sebe vidio je nešto što je morala biti
unutrašnjost automobilskog kotača, a pokraj toga jednu kroksicu.
Krajičkom oka vidio je kako muškarac jednom rukom pravi okretaj za okretajem i
tek sad mu je postalo jasno da je bio na dobrom putu da spusti automobil dizalicom.
Vidio je kako je križni ključ pao na asfalt i kako je kroksica nestala s vidika.
Odmah zatim zatresao se ispušni sustav automobila i počeo je vibrirati, a on je začuo
prigušeno tutnjanje.
Zaštiti glavu. Zaštiti glavu, stalno mu je prolazilo kroz misli kad je auto krenuo
unatrag.
Najprije stražnji kotač.
Napeo je leđne i prsne mišiće koliko god je mogao, no ipak je osjetio kako mu rebra
pucaju jedno za drugim i kako se bol širi poput vrele lave od prsa prema ostatku tijela.
Nakon toga prednji kotač.
Vidio je kako stražnja strana Peugeota odlazi od njega i kako je skrenuo lijevo na
Ringstedvej. Znači, glava mu se ipak razbistrila. Snaga spoznaje da ipak nije mrtav, da
može i vidjeti i misliti, registrirati i zaključivati, učinila je da unatoč boli u prsima ustane
na koljena kako bi dosegnuo pištolj koji je još uvijek ležao na asfaltu nasuprot križnog
ključa. Nakon toga podigao se na noge i pokušao se odvući do svojeg auta.
Lijeva noga nije ga htjela slušati, pa si je pomogao objema rukama. Oštra bol u
prsima postupno je prešla u muklu, pulsirajuću bol i vidio je kako mu se sve više krvavih
mrlja pojavljuje na policijskoj košulji. Zapravo bi trebao nazvati Nielsa i pustiti ga
da preuzme slučaj i pošalje mu hitnu. No, to neće značiti samo da će Šveđanin sigurno
već biti daleko, već i da je Else imala pravo.
Posljednjim snagama Morten Steenstrup upalio je auto, unatrag izašao sa svojeg
mjesta i ubrzo je bio na putu prema istoku na Ringstedveju. Stisnuo je gas i zahvalio
Bogu za automatski mjenjač. Da njega nema, ne bi mogao voziti. Ne s takvom lijevom
Knjige.Club 93
 Knjige.Club Books

nogom. Bol u prsima sad je bila gotovo nestala. Jedino što je osjećao bilo je potmulo
kuckanje. Košulja mu je bila sva crvena i ljepljiva od krvi i odlučio je da je više neće
gledati.
Bolje da se usredotoči na cestu i da pokuša razmisliti kojim putem je Šveđanin otišao.
Imao je malo manje od dvije minute prednosti, ali već mu je bio izvan vidika. S obzirom
na to da nije bilo nikakva razloga da nastavi prema Køgeu, odlučio je krenuti autocestom
E55, prema sjeveru u smjeru Kopenhagena i preko mosta u Švedsku.
Osjećao je kao da će se ukočiti, pa je uključio sirene i plava svjetla da se održi
budnim. Automobili pred njim odmah su poček usporavati i skretati u pokrajnju traku,
a on je stiskao gas koliko je išlo i vidio je kako je kazaljka brzine već prešla 200 i rasla
sve više, prema 220. Više se nimalo nije bojao. Kao da je sav strah ostavio za sobom u
Lellingeu. Sad se ionako moglo dogoditi bilo što. Nije bilo važno. Može se on nositi s
time. Pokazati svima da se itekako usuđuje. Samo da mu uspije zadržati prisebnost.
Crvena kazaljka popela se na 230, ali auto se nije tresao nimalo jače nego njegov
prvi auto, Simca 1000, koji je kupio kada je 1985. došao ovamo. Kad bi samo mogao
zadržati tu brzinu, dostigao bi ga za nekoliko minuta, pod uvjetom da se Šveđanin
drži ograničenja brzine. Deset kilometara poslije ugledao je Peugeot i ugasio je plava
svjetla.
Ali bilo je prekasno.
Šveđanin ga je primijetio i povećao je brzinu istovremeno skrenuvši na sljedećem
izlazu. Morten je krenuo za njim i osjetio je kako ga oblijeva hladan znoj. Osjetio je da
se približava kraj. Automobil pred njim kliznuo je na Cementvej, tako naglo da su mu
gume zacviljele. On je skrenuo malo smirenije. Nije htio riskirati da završi u jarku sad
kad je već stigao tako daleko.
Bez upozorenja, Peugeot je snažno skrenuo lijevo, na šljunčani put. Pogled na GPS
otkrio mu je da put vodi prema gore u nekakvu šumu, da bi samo zaokružio oko nje i
skrenuo natrag na put. Je li Šveđanin samog sebe stjerao u kut ili je vidio istu stvar na
svojem GPS-u, pa je planirao zasjedu?
Morten smanji brzinu i skrene s puta. Zvuk motora Peugeota, s druge strane šume,
još se jasno čuo. Prkosio je želji da zatvori oči i samo zaspi, i izašao je iz auta te nastavio
hodati duž šljunčanog puta. Vukao je lijevu nogu i umjesto štapom, pomagao si je
granom. Košulja mu se lijepila za trbuh i prsa, ali othrvao se porivu da spusti pogled.
Pedesetak metara poslije ugledao je Peugeot kako stoji među grmljem, naizgled
napušten, s motorom u praznom hodu. S pištoljem u jednoj raci, Morten je šepao prema
automobilu. Malo je skrenuo da bolje pogleda uokolo, ali nije vidio ništa osim drveta i

Knjige.Club 94
 Knjige.Club Books

otvorenog polja, pa je nastavio prema automobilu, gdje se sagnuo i stavio rake oko očiju
da bolje pogleda u auto.
Zadnje što je vidio bilo je da je automobil prazan.
Nakon toga sve se zacrnjelo.

Knjige.Club 95
 Knjige.Club Books

18.

U ISTOM TRENUTKU kada je Fabian Risk primio poziv od Mette Louise Risgaard,
dobro raspoloženje na zabavi nestalo je kao rukom odneseno. Večera uz roštilj kod
Molandera jednim se udarcem pretvorila u redoviti policijski sastanak. Iako su prisutni
imali priličnu količinu alkohola u krvi.
Astrid Tuvesson odmah je nazvala svojega danskog kolegu Kima Sleiznera u
Kopenhagen, ali kako se nije javljao, ostavila mu je poruku na govornoj pošti,
obavijestivši ga o trenutačnom razvoju događaja i o tome da će ona sada osobno nazvati
lokalnu policijsku postaju u Køgeu. Nakon toga nazvala je šefa nacionalne
policije Bertila Crimsona, koji je zauzvrat obećao odmah nazvati svojega danskog kolegu
Henrika Hammerstena.
Lopta se zakotrljala. Jedino što su sad mogli učiniti bilo je da čekaju i nastave s
večerom. Sonja nije ništa rekla, ali Fabian je odmah primijetio da joj je raspoloženje
splasnulo. I razumio ju je. Pokušao je započeti novu temu razgovora, ali nije zagrizao
nitko osim Gertrud Molander. Svi su čekali da zazvoni mobitel Astrid Tuvesson.
Nakon sat vremena čekanju je došao kraj.
Zvao je Kim Sleizner i Tuvessonova je stavila telefon na zvučnik tako da svi mogu
čuti što govori.
»Henrik Hammersten mi je rekao da ste me zvali. No, nažalost, ja nisam primio
nikakav poziv od vas.«
»Istina, zvala sam. Prije otprilike sat vremena«, reče Tuvessonova. »Ali niste se
javljali, pa sam ostavila poruku na govornoj pošti.«
»Da ste to učinili, imao bih propušten poziv i poruku, ne? A toga nema. Možda ste
zaboravili unijeti pozivni broj 0045, što ja znam?«
Tuvessonova pogleda ostale i odmahne glavom.

Knjige.Club 96
 Knjige.Club Books

»Ali ono što znam jest da je Morten Steenstrup, jedan od mojih ljudi u Køgeu,
krenuo u lov za počiniteljem.«
Moji ljudi, ponovi Fabian u sebi i pomisli kako je Sleizner zvučao kao da policajce
smatra svojim slugama.
»I to je učinio unatoč činjenici da je ozbiljno ozlijeđen i da je izgubio mnogo krvi.
Da nisam požurio i poslao tamo nekoliko automobila čim sam čuo što se dogodilo, sada
bi bio mrtav.«
Fabian se pitao zar Sleizner zaista nema više što reći ili je samo napravio umjetničku
pauzu kako bi Tuvessonova bila prisiljena postaviti pitanje. Tuvessonova je vjerojatno
mislila isto. Nije djelovala kao da ima namjeru prekinuti tišinu, koja je došla do
neugodne granice prije nego što je Sleizner popustio i nastavio govoriti.
Ispostavilo se da je Mortena Steenstrupa ubojica pregazio i Morten je sad ležao u
bolnici na intenzivnoj skrbi, na granici života i smrti. Očigledno je izveo junačko djelo,
kad je učinio sve što je mogao da se dočepa Peugeota. Međutim, ubojica je ipak
pobjegao, a jedini trag koji je ostavio bio je par kroksica pokraj automobila.
Činjenica da su imali auto već je bila velika prednost i sigurno velik korak unatrag
za ubojicu. Ali Fabian se nije mogao osloboditi misli o tome što se dogodilo s Mette
Louise. Još uvijek nije bilo nikakva glasa od nje. Je li ju uzeo sa sobom kao taokinju? I
ako jest, zašto?

Već je prošla ponoć kad su stigli kući. Theodor, koji je cijelu večer sjedio u kutu s
mobitelom u ruci, odmah je otišao u svoju sobu, a
Matilda je izjavila da nije umorna i nije htjela otići u krevet. Zaspala je tek poslije
tri poglavlja Harryja Pottera.
»Tata, je li to serijski ubojica ili masovni ubojica ili samo obični ubojica?« Matilda
ga pogleda bistrim, budnim očima. Zapravo, on uopće nije želio razumjeti o čemu ona
govori, ali onda je pomislio da ona ipak zaslužuje iskren odgovor.
»Ljubavi, ne znam. Kad se tako dugo govori o samo jednom ubojstvu, onda postanem
sasvim siguran da su počinjena najmanje dva.«
»Kako možeš biti tako siguran u to?«
»Jer mi je to posao.«
»Znači li to da je on ipak serijski ubojica?«
»Ne, za to mora počiniti najmanje tri ubojstva. Ali ne vjerujem da bih ga stavio u
kategoriju serijskih ubojica.«
»Zašto ne?«

Knjige.Club 97
 Knjige.Club Books

»Serijski ubojica ubija radi samog ubijanja. Ovaj ubojica ima sasvim drugi motiv
zbog kojeg ubija«, objasnio je Fabian i nastavio objašnjavati slučaj, govoreći kako on
misli da je motiv osveta onima koji su bili zli prema njemu, ali da se sad zbog svega
osjeća nesigurno... a onda je shvatio da je Matilda zaspala. Izašao je iz njezine sobe,
otišao u kuhinju i otvorio bocu vina koju je zaboravio odnijeti Molanderima.
Sonja je bila gore u ateljeu, raspakiravala je svoju sliku na kojoj je trenutačno radila.
Nije se ni najmanje potrudila pogledati u Fabianovu smjeru kada je došao s vinom,
dvjema čašama i iPodom. Zapravo su htjeli razgovarati, ali bili su previše umorni.
Osim toga, nije više bilo ničega što već nisu rekli. Fabian je sjeo na pod, natočio vino i
pustio »I Would Die 4 U« - pjesmu na koju su plesali kad su se prvi put sreli i koja je tada
postala njihova pjesma.
Te noći vodili su ljubav u ateljeu.

Sljedećeg jutra Fabian je dobio odobrenje od Astrid Tuvesson da ostane kod kuće preko
praznika, ali uz obećanje da će biti dostupan na mobitelu. Zauzvrat, Tuvessonova mu je
obećala nazvati ga jedino ako se dogodi nešto što pod svaku cijenu zahtijeva njegovu
prisutnost.
Prošlo je cijelo prijepodne u srijedu i mogli su u miru raspakiravati kutije, prazniti
zadnje plastične vreće, učvrstiti police, a Fabian je zajedno s Theodorom čak montirao
stereo-uređaj. I nakon kasnog ručka u sjeni suncobrana na terasi, sjeli su u auto i otišli
kupiti opremu za ronjenje za Theodora i popiti kavu u kafiću Fahlmans na trgu
Stortorgetu. Poslije toga otišli su u šetnju uz luku za brodice i pronašli nekoliko
slobodnih četvornih metara na plaži Tropical Beach.
Do nedjelje, postavili su stolove, složili knjige na police, pomogli Matildi srediti
svoju sobu i, na veliku Theodorovu radost, postavili ruter za bežičnu internetsku vezu.
Svi su pomagali i napokon su se počeli osjećati kao da su se zaista doselili. Navečer
su proslavili uz večeru u taverni Pålsjö.
Cijeli vikend je prošao, a da Fabianov mobitel nijednom nije zazvonio. Nije mu čak
došla nijedna sms-poruka. Ali Fabian nije mogao prestati misliti na događaje posljednjih
dana. Na to što se moglo dogoditi Mette Louise i što je Molander pronašao u Peugeotu.
Na Linu, koja se još uvijek nije javila, i kako je on bio taj koji je uvijek nazivao i molio
za ispriku, i kako je plesao s njom na »Rivers of Babylon« na maturalnoj zabavi i kako je
bio siguran da će njih dvoje biti zajedno do kraja života.
Tek u ponedjeljak ujutro tišinu je prekinula zvonjava mobitela.
»Moraš doći ovamo. Smjesta...«

Knjige.Club 98
 Knjige.Club Books

19.

GUSTEN PERSSON VOLIO JE rana jutra. I još je sunce sjalo kao da nikad ne misli
prestati. Ipak je Gusten već bio loše volje kad je skrenuo iz ulice Gruvgatan i nastavio
prema stražnjoj strani glavne zgrade gdje je parkirao na jednome od mjesta s oznakom:
»SAMO ZA OSOBLJE - GRAĐEVINSKI PROIZVODI ASTORP«.
Završio mu je godišnji, a vikend je proveo popravljajući po verandi, pa ipak mu Inga
nije udijelila ni najmanji osmijeh. Od svoje stalne šale Ingin osmijeh ne stiže od Inge
odavno se već umorio. Od prijatelja je čuo da nekim ženama klimakterij može
biti posebno težak. Kako bolan može biti za muškarce - o tome nitko nije ništa govorio.
Otključao je i gurnuo glavna vrata, ušao u veliko skladište i zaključao za sobom. Bilo
je još sat vremena do otvaranja nakon dva tjedna stanke zbog godišnjih odmora, pa je
zaključao jer nije htio riskirati da se skladište napuni mušterijama petnaest minuta prije
otvaranja.
Počeo je misliti na Tajland i kako ga je Glenn pitao zar neće poći s njim i ostati do
zime. Ondje je bilo nevjerojatno mnogo željnih djevojaka, a uz to i jeftinih. Zahvalio
mu je, ali je odbio, osjetivši gađenje na samu pomisao. Nikad u životu nije platio za seks,
niti je to ikad mislio učiniti.
Ali nakon ovog godišnjeg više nije bio baš tako siguran. Zašto si ne bi priuštio malo
ševe tu i tamo? Što je u tome tako loše? Njegove potrebe bile su isto tako prirodne kao i
Ingin klimakterij. Da je obratno - da muškarac uđe u klimakterij, a žena postaje sve
napaljenija - prostitucija bi sigurno bila sasvim prihvaćena. Tada bi se joga-vikendi
zamijenili seks-vikendima, a trač-časopisi porno-časopisima.
Ako je to uopće i bio klimakterij. Jer, u posljednje vrijeme imao je osjećaj da to Inga
koristi samo kao izgovor. Ne, svakako se mora čuti s Glennom i vidjeti ima li još
mogućnosti otići s njim, pomislio je i otvorio ormarić s alarmom.
Imao je četrdeset pet sekundi da postavi alarm nakon što se vrata otvore. Trebalo
mu je neko vrijeme da ispravno unese gomilu brojki i kodova da bi sve složio kako treba.
Knjige.Club 99
 Knjige.Club Books

Koliko je takva naprava koštala, nije htio ni razmišljati. Ispočetka je uvijek bio nervozan
i bojao se da neće stići na vrijeme složiti alarm. Sad je točno znao koliko tih četrdeset
pet sekundi zapravo traje i u miru se mogao odmaknuti od ormarića. To mu je gotovo
postao sport - da se približi tom vremenu koliko ide.
Bilo je čudno što je alarm već isključen. Gusten nije mogao shvatiti zašto. Je li ga
zaboravio uključiti prije godišnjeg? Hi je netko drugi već bio ovdje i otvorio prije njega?
U svakom slučaju, nije vidio nikakav auto, a tijekom svih godina koliko je bio
odgovoran za otvaranje skladišta, netko drugi ga je zamijenio samo kad je zbog operacije
srca mjesec dana bio na bolovanju.
Gusten je nastavio hodati trgovinom, svojom uobičajenom jutarnjom rundom koja
se sastojala od paljenja fluorescentnih svjetala na stropu, postavljanja filmova za
prezentaciju i stavljanja robe natrag na svoje mjesto. Nikako nije mogao shvatiti zašto je
kupcima bilo tako teško vratiti robu na mjesto s kojeg su je uzeli. To mu je bilo
neshvatljivo gotovo kao Ingino kiselo držanje.
Stao je i pogledao prema prozoru. Bio je zatvoren, ali reze nisu bile zaključane.
Otišao je do prozora i dodirnuo ga, našto se prozor odmah otvorio prema gore. Kabel za
alarm izgledao je u redu. Je li zbog toga alarm bio isključen? Koliko se Gusten
sjećao, imali su nekoliko slučajeva provale, ali nijednom u tri godine otkad su postavili
novi alarmni sustav. Koštao je nekoliko tisuća kruna i sjećao se koliko je bio skeptičan i
kako je mislio da bi čak jeftinije prošli da su imali i par krađa. Ako ih nisu opljačkali
lopovi, to su učinile zaštitarske tvrtke. Ali u proljeće su se troškovi poravnali i otad su
stalno bili u plusu. Neovisno o tome što se sad dogodilo.
Prekinuo je svoju rutu i otišao ravno u ured gdje je uvijek sjedio kraj aparata za kavu
dok bi čekao da se uključi sustav s podacima. Nakon toga unio je svoj osobni zaštitni kod
i s nekoliko klikova ulogirao se u sustav. Vidio je da je Glenn Gränqvist isključio alarm
u četvrtak u noći, u 2:33. Gustenu ništa nije bilo jasno. Od svih baš Glenn?

»You talking to me?«

Gusten Persson slušao je automatsku sekretaricu, ali nije ostavio poruku. Glenn je
sigurno još spavao i trebalo je malo više puta odzvoniti da bi se probudio. Pokušao je još
jednom i pustio je da zvoni. Kod sedmog signala odustao je i isključio se. Je li možda zvao
pogrešan broj?
Imao je broj u svojem mobitelu, ali sad je zvao s fiksnog telefona na poslu. Jer, na
kraju krajeva to je bio poslovni poziv i nije bilo razloga da plaća za njega. Unio je broj
još jednom, pažljivo kontrolirajući znamenku po znamenku. Ali nije uspio stići

Knjige.Club 100
 Knjige.Club Books

do posljednje. Umjesto toga, pogled mu se zaustavio na ekranu koji se konačno probudio

i mijenjao je prikaze s različitih nadzornih kamera.
Na odjelu za vrata i prozore stajao je kamion i blokirao cijeli prolaz. Što taj ondje
radi? Čulo ga se sve do ulaza C. Osim toga, nešto nije bilo u redu s kutom gledanja.
Približio se ekranu kako bi bolje vidio, ali nije uspio jer se pogled već prebacio na drugu
kameru.
Gusten se nije mogao sjetiti kada je zadnji put trčao. Imali su oružje, no on je uvijek
osjećao da mu je ravnoteža nesigurna i da je bolje nikamo ne ići. Sad mu je već bilo žao
što je tako olako ustao. Odjel s vratima i prozorima bio je prilično udaljen, a on je već
ostao bez daha.
Jedan štakor je brzo pretrčao ispred njega po betonskom podu. Znao je on da ovdje
ima štakora. Ali nikad se nisu tako otvoreno pokazivali. Onda je vidio još jednog, ispod
palete s gipsanim pločama, i taj je nastavio u istom smjeru kao i on. Što se to događalo?
Palo mu je na pamet da se radi o skrivenoj kameri, ali odmah je tu pomisao odbacio.
Ovo nije bila nikakva smicalica ni šala. Ovo je bilo ozbiljno.
Puls mu je skakao poput strojnice, a dah podsjećao na pasje dahtanje na temperaturi
od četrdeset stupnjeva. Napokon je skrenuo iza ugla i ugledao kamion, koji je i dalje
stajao nasred prolaza. Dakle, s ove su strane provalili. Da, zašto ne? Vrata i
trostruki prozori bili su među najskupljom robom koju su ovdje imali. Još četiri štakora
došla su iz različitih smjerova i nestala s druge strane kamiona.
Sad je mogao jasno vidjeti ono na što je i sumnjao. Kamion se podigao. Prednji kotač
je visio u zraku petnaest centimetara od poda. Vilica je bila spuštena, a između nje i
betonskog poda vidio je Glennove zgnječene čizme. Nije bilo nikakve sumnje. Odmah je
prepoznao Dr. Martens čudovišta s čeličnom kapicom koja je Glenn tako često hvalio.
Ali ovakav pritisak ne može izdržati ni Dr. Martens. Gustensovom glavom kovitlale su
se misli, skakale poput igle na kompasu na Sjevernom polu.
Zvuk mu je pomogao da se ponovno usredotoči. Zvuk koji je došao s druge strane
kamiona, a on nije odmah prepoznao o čemu se radi. Zvučalo je kao da nešto ciči ili
cvrkuće. Gomila... Na podu je sve vrvjelo štakorima koji su skakali gore-dolje po
nečemu s druge strane kamiona. Pribrao se i krenuo pogledati. Prizor na koji je naišao
pratit će ga cijeli život. To da je Glenn mrtav već je shvatio i na to se pripremio. Ono što
ga je šokiralo bilo je ono što su učinili štakori.

Knjige.Club 101
 Knjige.Club Books

26. studenoga

Kad smo se tuširali nakon tjelesnog, rekli su da sam peder i gledali su svoje pimpeke. Ja
nisam ništa rekao, ali oni su samo nastavili i rekli da im želim popušiti kurce. Kasnije
sam čuo kako su se smijali u svlačionici, ali nisam se usudio izaći prije nego što su oni
otišli, a moje jakne više nije bilo tamo. Gotovo nove prekrasne jakne za koju je mama
rekla da je bila jako skupa. Bacili su je u zahod i ležala je tamo, sva odvratna.
Pronašao sam sličnu u JC-u. Otišao sam na blagajnu, a oni su skinuli alarm s jakne i
stavili je u vrećicu i kad sam trebao platiti, samo sam pobjegao i nijednom se nisam
okrenuo.
Nisam bio u školi nekoliko dana i navečer je ona prokleta usrana nastavnica nazvala
doma i sve izbrbljala. Tate nije bilo doma, ali mama se jako razbjesnila. Nisam znao što
da kažem i samo sam šutio. Pitala me zašto ne odgovaram. Ali ja nisam ništa rekao. Već
sam se izvježbao u tome da šutim.
Ali samo zbog toga ona je rekla da će me pratiti u školu sljedeći tjedan i sjediti sa
mnom na nekim satovima. Rekao sam da to ne želim, ali tada ona nije htjela ništa reći.
K vragu, sad će oni misliti da sam ih doma cinkao i prebit će me. Znam to. Točno
tako će se dogoditi.
Uza sve to, doma imamo sarmu za ručak. Mrzim sarmu i ona to zna. Svejedno je
rekla da moram pojesti sve i onda je krenula predstava i počela je brbljati o tome kako
je važno ići u školu. Jebote, kako ih mrzim. Ne kuže ništa pod milim bogom.

P. S. Nalio sam vlastitu pišalinu u Labanovu bočicu za piće. Isprva se nećkao, a poslije je
pio iz nje. Kako prokleto odvratno.

Knjige.Club 102
 Knjige.Club Books

20.

POLICIJSKA TRAKA VEĆ JE bila postavljena kad je Fabian Risk stigao i parkirao auto
ispred zgrade Åstorps Byggvaror. Nekoliko radoznalaca, vjerojatno dijela osoblja, stajalo
je zajedno i gledalo. Stijena je stajao malo postrance i uzimao prvu izjavu od
Gustena Perssona, koji se još nije oporavio od prizora na koji je naišao na odjelu za vrata
i prozore.
»Očito je on taj koji svako jutro otvara«, reče Molander kad je prišao Fabianu i
podigao mu traku da se provuče ispod nje.
»Gdje je Tuvessonova? Ne bi li trebala biti ovdje?«
»Morala je hitno u Malmö.«
»Malmö?«
»Na krizni sastanak o tome kako će riješiti konflikt s Dancima. Očito su se rasrdili
jer smo povezali šefove i poslali im vlastito pješaštvo ne obavijestivši ih o tome.«
»Ali nazvali smo. No, oni se nisu javili.«
»Oni ne kažu tako.« Molander slegne ramenima i ode u zgradu. Fabian krene za
njim, hodajući između prepunih skladišnih polica što su se protezale cijelim putem skroz
do stropa. Stigli su do dugačkog hodnika koji je vodio do trgovine. Molander se zaustavio
i glavom pokazao prema udaljenijem dijelu hodnika. »Eno, tamo je.«
Kamion je stajao desetak metara dalje, podignutih prednjih kotača. Molanderovi
asistenti hodali su uokolo u svojim plavim kombinezonima i fotografirali i skupljali
dokaze. Tijelo je ležalo na leđima s nogama zgnječenim pod vilicom kamiona, a koliko
je Fabian vidio, od njih nije ostalo puno. Ostatak tijela pregledavali su mrtvozornik i
njegovi asistenti.
»Kako im ide?«
»Čuj, sigurno im ide dobro. Ali trebat će im još neko vrijeme dok ga identificiraju.«

Knjige.Club 103
 Knjige.Club Books

»Ja ga mogu identificirati.« Iako Fabian nije vidio novije Glennove slike, sigurno bi
ga bez problema prepoznao.
»Ne vjerujem.« Molander stavi ruku na Fabianovo rame. »Ionako ne želim ovdje
više ljudi nego što je potrebno dok moji ljudi i Pletenica ne budu gotovi. Štakori su već
napravili dovoljno štete.«
»Štakori?«
Molander kimne. »Ali su se i okoristili. Dođi, vidjet ćeš.« Fabian pođe za
Molanderom od mjesta ubojstva prema drugom kraju trgovine.
»Njih privlači hrana i ako se prati njihov trag, vidi se da su ovdje imali gozbu.«
Molander skrene od hodnika i nastavi dalje između dviju polica te se zaustavi na jednom
skrivenom mjestu, sasvim ispod prozorčića koji je bio nezaključan. »Mislim da je ovdje
prenoćio, a prije svega, da je jeo.«
Fabian je promatrao pod, ali nije vidio nikakve tragove ostataka jela. »Ali štakori su
sve pojeli, ili što?«
»Sve osim ovoga.« Molander podigne zatvorenu vrećicu u kojoj je bio papir iz
McDonald’sa. »Ako se ne varam, ovdje je bio Chili McFeast Deluxe. Zbilja fino za
McDonald’s, a stvar je u tome da se prodaje samo jedan dan u tjednu i to samo u
određenim restoranima. Ako imamo sreće, bio je u jednom od restorana u blizini.«
»Halo, sad možeš slobodno doći, zvončiću!« čuo se pucketav glas na Molanderovom
radiju, našto su obojica krenula natrag do podignutog kamiona.
»Mrtvozornik. Kakav je on?«
»Einar Greide? Izgleda kao ocvali hipik koji ne radi ništa drugo osim što puši travu,
ali je zapravo jedan od najboljih patologa u cijeloj zemlji. Već to što uvijek inzistira na
tome da dođe prije nego premjestimo tijelo, govori samo za sebe...«
Molander je zašutio kada je vidio da mrtvozornik ide prema njima. Njegova duga
srebrnosiva kosa bila je spletena u dvije pletenice, a kozja bradica u jednu. Oko vrata je
imao nekoliko različitih talismana, a ispod zaštitnog plastičnog ogrtača virile su mu
šarene hlače s uzorkom sladoleda.
»U svakom slučaju je jedan od najboljih.« Molander nestane s jednim od svojih
asistenata.
»Bok! Einar Greide. A vi ste sigurno Fabian Risk.« Greide pruži ruku, na kojoj je
svaki prst bio ukrašen prstenom, i rukuje se s Fabianom. »Pred nama je uzbudljivo
vrijeme«, nastavi on i pogladi svoju ispletenu bradicu. »Ovaj ubojica... taj točno zna
što radi.«
»Što ste otkrili?«

Knjige.Club 104
 Knjige.Club Books

»Polako, jedno po jedno. Prvo na popisu je ovo.« Greide podigne nekoliko plavih
zgužvanih zaštitnih navlaka za cipele i jednu za kosu. Fabian navuče navlake preko
svojih Conversica, stavi zaštitnu navlaku na kosu i pođe za mrtvozornikom s druge
strane kamiona gdje je beživotno tijelo ležalo na leđima.
Obje ruke ležale su uz tijelo, čvrsto svezane remenom uz bedra. Cjevanice su bile
ispod vilice kamiona, a od stopala i čizama više nije puno ostalo, osim gomile krvi koja
se skrutnjivala na betonskom podu. Fabian je pogledom prelazio po tijelu i sad je shvatio
zašto je Molander toliko govorio o štakorima, a prije svega zašto ne vjeruje da bi Fabian
mogao identificirati tijelo.
Jer, nisu nedostajala samo stopala, već i lice. Bilo je požderano. Ničega nije bilo. Ni
očiju, ni usana, ni usta. Ostala je samo krvava masa, a dlake oko nosne kosti, kostiju lica
i prednjih zuba bile su očit dokaz da se ovdje ipak radi o čovjeku. Toliko je malo sličilo
normalnom licu da je čovjek slobodno mogao reći kako je prizor odvratan.
Fabian je ustao i nije osjetio ni mrvicu sumnje. Čak i ovako, kad se gotovo ništa više
nije moglo vidjeti, on je bio siguran da je to Glenn. Ovo je bilo njegovo radno mjesto,
bio je nestao, a koristio se nogama kad su on i Jörgen zlostavljali Claesa.
Sve je odgovaralo.
Einar Greide kimnuo je svojim ljudima koji su pažljivo otkotrljali tijelo na jednu
stranu, našto je on čučnuo i pokazao na malu ranu na vratu.
»Kao što vidite, ovdje je dobio snažan udarac u stražnji dio lubanje, što gotovo uvijek
rezultira jakim i obilnim krvarenjem.« Grede pokaže na krv koja se bila skrutnula na
kosi oko rane. »Ali ako pogledate na pod gdje je ležao upravo s tom ranom,
nema nikakvih tragova. Uopće nema krvi.« On pogleda Fabiana u oči.
»Znači, taj je udarac dobio prije?«
Greideovo lice zasja. »Ovaj novi je dobar«, glasno reče ostalima u skladištu,
istovremeno naloživši svojim ljudima da prebace tijelo u crnu vreću. »Dođite. Moj
liječnik mi kaže da se ionako premalo krećem.«
Fabian pođe s Greideom u šetnju kroz napuštenu zgradu s policama punim snova o
jednom novom, ljepšem domu.
»Znači, postoji mogućnost da je bio mrtav i prije nego što je stigao ovamo?«
»Ne, samo rana na glavi je od ranijeg udarca«, reče Greide i uzme punu šaku
karamela iz zdjele što je stajala na pultu u odjelu za boje. »Ali pretpostavljam da je umro
prije tri ili četiri dana.«
»Dakle, govorimo o četvrtku ili petku?«

Knjige.Club 105
 Knjige.Club Books

Greide kimne. »I iako ovdje već tako dugo leži, izgleda da je smrt nastupila zbog
krvarenja. Na licu.« Strgne papir s karamele i ubaci je u usta. »Da nije bilo štakora, koji
su se pobrinuli da cijelo lice postane jedna velika rana, vjerojatno bi još uvijek bio živ.«
»Dakle, treba im biti zahvalan?«
»Ovisi kako se na to gleda.«
»Dakle, pođemo li od toga da je ubojica htio da žrtva umre, onda ni štakori nisu
slučajnost?«
»Treba mi više vremena, ali ne bih bio iznenađen da je lice bilo premazano nečim
što privlači štakore.«
»Čime, na primjer?«
»Medom? Kavijarom? Jetrenom paštetom? Može biti gotovo bilo što.«
Fabianov mobitel zazvoni. Bila je Tuvessonova.
»Pronašli su djevojku.«

Knjige.Club 106
 Knjige.Club Books

21.

»ZAŠTO? PITAJTE FABBEA.«

FABIAN JE SJEDIO NASUPROT Tuvessonovoj u njezinu uredu i zurio u rukom ispisanu

ceduljicu i čitao te tri riječi stalno iznova. Zašto? Pitajte Fabbea.
Pitanje je bilo više nego opravdano. Kako je mogao biti tako glup? Uvukao je
nedužnu djevojku u istragu i izložio je životnoj opasnosti.
Sad je bila mrtva, a ubojica to nije mogao planirati. Mette Louise Risgaard nije se
uklapala u njegov plan.
»Danci su je pronašli u prtljažniku automobila«, reče Tuvessonova, suzdržavajući se
da ne pokaže koliko je bijesna.
»A papirić?«
»Bio joj je naguran u usta.«
Fabian zatvori oči i osjeti kako tone sve dublje. Činjenica je bila da se odmarao cijeli
vikend.
»Fabiane. Nema sumnje da je istraga napravila velik i na više načina vrijedan korak
naprijed. Ali cijena... Ne postoji ništa što ovo može opravdati. Danci sad imaju jednog
policajca koji je na granici između života i smrti i jednu mrtvu mladu djevojku.
Krivnju bacaju na nas - na švedsku policiju.«
»Na švedsku policiju? Pa za ovo sam ja kriv.«
»Tu imaš pravo. Ali ja stojim iza svojih ljudi.«
Pogledala ga je u oči. »Iako odlaze na soloturneje a da me o tome ne obavijeste i
dobiju moje dopuštenje. Ali da, to je tvoja greška i nešto s čim ćeš morati živjeti.«
Fabian kimne. Nije mogao ništa drugo nego složiti se s njom i pitao se hoće li se
nešto bolje osjećati ako prihvati posljedice.

Knjige.Club 107
 Knjige.Club Books

»Upravo sam došla iz Malmöa, baš u trenutku kad smo dobili dojavu od Danaca. Ja
i Bengt-Ake Persson odlučili smo držati se zajedničke linije, gdje sami odgovaramo za
vlastite postupke. Usprkos svemu, pokušali smo doći do Sleiznera i kad je taj
policajac odlučio krenuti potpuno sam, sve je radio na svoju ruku, bez obzira na sva
pravila, mi za to ne možemo preuzeti odgovornost.«
Fabian je shvatio što Tuvessonova namjerava učiniti. Uzet će mu značku i
propusnicu i maknuti ga s istrage. To je bilo jedino razumno. Problem je bio u tome što
je za njega bilo prekasno da se makne. Slučaj je bio i više nego samo slučaj. Ovo je bilo
osobno.
Zašto? Pitajte Fabbea.
»Zapravo bih te morala maknuti s istrage i poslati te na godišnji. Ali... »Zašutjela je
kao da mora još malo razmisliti. »Nažalost, mislim da te ova istraga treba.« Ustala je.
»Ostali čekaju.«

Stijena, Molander i Lilja već su sjedili u sobi za sastanke kad su stigli Fabian i
Tuvessonova. Nitko nije ništa rekao, ali bilo je očito kako svi znaju da sad postoji i treća
žrtva, mlada Dankinja, koja sa slučajem nije imala nikakve veze, osim što ju je Fabian
uvukao u njega.
»Sad kad smo se svi skupili, za početak želim reći da će Fabian nastaviti s poslom,
bez obzira na posljednje događaje.«
Stijena i Molander kimnuli su i osmjehnuli se u Fabianovu pravcu. Lilja se nije ni
pomaknula.
»Irene? Imaš li što za prigovoriti?« upita Tuvessonova, a Lilja odmahne glavom.
»Dobro. Jer sad je važnije od svega da radimo zajedno, kao grupa, i da se međusobno
podupiremo.« Zadržala je pogled na svakome, osim na Fabianu. Ali nije moglo biti
očitije. Te su riječi bile upućene njemu i nikome drugom. »Dobro, krećemo.«
Išli su redom, vremenskim razvojem događaja. Fotografije Glenna Gränqvista u
odrasloj dobi stajale su na bijeloj oglasnoj ploči zajedno sa slikama s mjesta ubojstva i
slikama dvojice osumnjičenih za ubojstva, Claesa Mällvika i Runea Schmeckela.
»Ingvare, znam da još niste gotovi. Ali jeste li pronašli nešto više od onog papira iz
McDonald'sa?« upita Tuvessonova.
»Zapravo, jesmo«, reče Molander i podigne plastičnu vrećicu u kojoj je bio debeo
crn flomaster. »Nažalost, potpuno je čist i može poslužiti samo kao dokaz da ubojica ima
i svojevrsni smisao za humor. Ili samo misli da je tiskanje slike za svaku žrtvu
nepotrebno velik i loš utjecaj na okoliš.« Molander izvadi flomaster iz vrećice, ode do
bijele oglasne ploče i prekriži Glenna na razrednoj fotografiji koja je ondje stajala.
Knjige.Club 108
 Knjige.Club Books

Tuvessonova uzdahne i odmahne glavom. »On se igra s nama.«

»Kako stoji stvar s Peugeotom?« upita Fabian. »Je li na putu ovamo?«
»Nažalost, to će još neko vrijeme potrajati«, reče Tuvessonova. »Koliko poznajem
Sleiznera, učinit će sve da to zavuče i pustit će da njegov vlastiti ured riješi slučaj.«
»Kako, pa to je naša istraga«, reče Stijena.
»U njihovim je očima njihova. Imaju ubojstvo jedne mlade djevojke i jednog
policajca za kojeg se još uvijek ne zna hoće li preživjeti, a očito je da ga je Ekstra Bladet
već proglasio junakom desetljeća.«
»Kojeg desetljeća? Tek je počela 2010.«, reče Molander.
»Nemamo cijeli dan. Što je s onim tragom u vezi s McDonald'som?« upita
Tuvessonova.
»U krugu od dva kilometra od Åstorpa postoji osam restorana«, reče Stijena. »Ali
samo ih šest ima različite dnevne ponude na meniju. Jedan u Angelholmu, tri u
Helsingborgu, jedan u Ödåkri, i jedan u Hyllingeu.«
»A kada se prodaje Chili McFeast Deluxe?« upita Molander.
»Četvrtkom. Dakle, to se podudara.«
»Trebamo, dakle, otići tamo i pitati nekoga od zaposlenih prepoznaje li Mällvika ili
Schmeckela. Hoćeš li ti to, Stijeno?« upita Tuvessonova.
»Nema problema.«
»A za ovo sam mislila da biste mogli preuzeti ti i Fabian.« Tuvessonova podigne
dokument u zrak i pruži ga Lilji.
»A što je to?«
»Dozvola za pretres Schmeckelova stana.«
»Kako ti je to uspjelo?« upita Stijena. »Nemamo ni jasan motiv niti tehničke dokaze.
Na njega zasad upućuje jedino njegov auto.«
»Koji je vjerojatno ukraden«, reče Molander.
»Ali zapamti da nije prijavio krađu«, reče Tuvessonova.
»To nikad ne bi prošlo na sudu«, nastavi Stijena. »A koliko poznajem Stinu Högsell,
upravo to je i ona rekla.«
»Točno. Ali njoj je bivši muž Danac.«

Fabian je sjeo u stolac Huga Elvina. Osjećao se potpuno praznim, nikakve ideje nisu mu
padale na pamet. Bio je zbunjen. Izgledalo je kao da se ništa u istrazi ne slaže. Imao je
pravo u vezi s Glennom i njegovim zgnječenim nogama, i zajedno s Jörgenovim
Knjige.Club 109
 Knjige.Club Books

odsječenim šakama sve sumnje su upućivale na Claesa Mällvika. Od svih, on je imao

motiv. Ali kamo je otišao? Nakon 1993. Lilja nije pronašla baš ništa o njemu. Kao da je
nestao, poput dima.
I tko je uopće taj Rune Schmeckel? Jesu li mu samo ukrali auto kad je bio na
godišnjem ili je i on imao neke veze s Jorgenom i Glennom? Nešto što nije povezano s
razredom? Možda je razredna fotografija bila samo pokušaj da ih se odvede na pogrešan
trag? Naslonio se u stolcu i shvatio da se, što više razmišlja i pokušava razumjeti kako je
sve zajedno povezano, sve više udaljava od rješenja.
Odlučio je napraviti pauzu i izvukao je najvišu ladicu pisaćeg stola Huga Elvina.
Pokazalo se da je prazna. Potpuno smeten činjenicom da se u ladici ne nalazi ni jedna
jedina stvarčica, izvukao je drugu. I ta je bila potpuno prazna i čista, kao i treća. Četvrta
i posljednja bila je zaključana, što je bio očit pokazatelj da gospodin Elvin ne želi da mu
netko kopa po stvarima, pomislio je Fabian.
»Obitelj Risk. Ovdje Matilda Risk.«
»Bok, Matilda. Tata je. Samo sam htio čuti kako ste svi?«
»Znaš što? Imamo duhove u podrumu.« Matilda je zvučala kao da se radi o životu i
smrti. »Ja i mama smo bile ondje jer smo tražile njezine kistove i onda je pregorjela
žarulja, pa smo je zamijenile, ali onda je i ta druga pregorjela.«
»Vjerojatno je samo bio kratki spoj.«
»Ne, provjerile smo osigurače i nije bilo nikakve greške i mama je rekla da su to
onda sigurno duhovi.«
»U tom slučaju su sigurno dobri. Usput, je li mama tu?«
»Maaaaamaaa! Tata zove! On ne vjeruje u duhove!«
»Bok...«
Fabian je pokušao pročitati Sonjin ton, ali on nije ništa otkrivao. Zapravo je nazvao
da joj ispriča kako mu se istraga uvukla pod kožu i kako sad još ima na savjesti i smrt
jedne mlade žene. Morao je s nekim razgovarati, reći kako se osjeća. Ali ne sad. I sigurno
ne sa Sonjom.
»Znači, u podrumu su vas dočekali duhovi? Jesu li bili zabavni?«
»Znam da ti u to ne vjeruješ. Ali samo da znaš, podrum je ionako premalen.«
»Kako sad, premalen?«
»Manji je nego što bi trebao biti. Kao da se tu nalazi još jedna prostorija, ali nema
vrata.«
»Koja možda pripada susjednoj kući? Ne znam.«
»Da, možda. Ali pronašle smo peć. Znao si da je tu peć?«
Knjige.Club 110
 Knjige.Club Books

»Ne. Kakva peć?«

»Krušna peć, na drva, koja je sasvim ugrađena u zid. Jako je velika. Ja i Matilda
mislile smo provjeriti radi li.«
»Sumnjam da je to dobra ideja. Možda nisam dobro čuo, ali mislim da je prodajni
agent govorio nešto o tome da su kanali u dimnjaku začepljeni.«
»Da, točno. Baš šteta.«
Fabian je točno znao o kakvoj se peći radi. Njegovi baka i djed, mamini roditelji,
imali su takvu u svojoj värmlandskoj kući i nije bilo ničega ljepšeg kad bi je upalili. Osim
što su u njoj pekli kruh i pizze, grijala je veliku kamenu klupu u dnevnoj sobi. Ona je
bila djedov veliki ponos. Sâm ju je konstruirao i zidao, tako da je vrući dim prolazio kroz
klupu prije nego što bi nestao podigavši se kroz dimnjak.
Jednom se uvukao i sakrio u peć kad su se on i sestra igrali skrivača s rođacima. Nije
bilo šanse da ga pronađu, a on je samo ležao i uživao u blagoj toplini prethodnog dana.
Čak je zaspao i slučajno su ga pronašli sat vremena poslije kad je baka htjela upaliti peć.
Tek u kasnijim godinama shvatio je koliko je to što je učinio zapravo bilo opasno.
»Usput, jesi li danas razgovarao s Theom?«
»Nisam imao prilike. Imamo novu žrtvu.«
»Što, iz razreda?«
»Da. Glenna Gränqvista, najboljeg prijatelja Jörgena Pålssona.«
»Bože dragi... Postoji li opasnost da drugi...«
»Sonja, to ne znamo. U ovom trenutku izgleda da istraga može krenuti bilo kojim
smjerom.«
»Dobro, razumijem«, reče ona i uzdahne. »Nadam se zbilja da ćete to riješiti.«
»Nemamo izbora.«
»Ne, nemate. A to znači još više tereta na tvojim ramenima. Ali zbilja bi trebao
pronaći vremena da jednom dnevno nazoveš Thea.
Znaš, sad kad može biti na Internetu, ne izlazi iz sobe i sjedi kao da je zalijepljen za
kompjutor.« '
»Obećavam da ću danas razgovarati s njim.«
»Volim te.«
»I ja tebe volim.«
Završili su razgovor i Fabian se pitao o čemu bi moglo ovisiti Theodorovo ponašanje.
Nije puno govorio i većinom se držao sam za sebe, u svojoj sobi. Čak i dok su bili na
kupanju, legao bi ili ronio malo dalje od ostalih. Ali nije li to bilo sasvim

Knjige.Club 111
 Knjige.Club Books

prirodno ponašanje za jednog četrnaestogodišnjaka? Nije li se i on ponašao isto tako sa

svojim roditeljima?
Sonja je mislila sasvim suprotno. Mislila je da Theodoru zapravo nedostaje otac i da
ima veliku potrebu za njim, ili kako je često govorila, za muškim uzorom koji bi dolazio
kući prije deset navečer, u čemu je i imala pravo. Ali to nije moglo biti
objašnjenje. Osobno je bio sklon misliti da se Theodor zbog selidbe još više zatvorio u
sebe.
Utipkao je broj svojeg sina i kad je začuo signale zvonjave, počeo je listati školski
godišnjak koji je uzeo sa sobom. Razred za razredom s redovima svakojakih učenika s
frizurama koje su izgledale kao pokušaji nekih čudnih eksperimenata.
»Ha?« začuo se umorni glas s druge strane.
»Bok, Theo. Što radiš?«
»Ništa posebno. Igram Call of Duty.« To je bilo ono što je Theodor uvijek radio. Dan
za danom trčao je po bombardiranim gradovima u lovu za drugim vojnicima. Fabian je
bio uvjeren da većina mladih teško razlikuje računalnu igru od stvarnosti. Ali koliko
god sati Theo provodio pred ekranom, nije smio dopustiti da ga to uznemiruje.
»Znaš, jasno mi je da ti nije lako sad kad su ti svi prijatelji ostali u Stockholmu. Ali
mogu ti garantirati da, čim počne škola u kolovozu, ti ćeš...«
»Je l' te mama nagovorila da me nazoveš?«
»Ne, ali rekla mi je da samo sjediš u svojoj sobi i ne želiš ništa raditi.«
»Kad tu i nema nečega sto bih mogao raditi.«
»Siguran sam da ima. Helsingborg nije samo mala rupa s pečenjarnicom na
vjetrovitom trgu.«
»Stvarno? A što bih ja tu mogao raditi?«
Fabian je shvatio da nema pojma. Ali sigurno postoji nešto. No, što? Helsingborg
više nije bio onaj isti grad iz kojega je on otišao. Zbacio je staru kožu i iz jednoga običnog
dosadnog švedskog gradića pretvorio se u mali biser koji je prednju stranu okrenuo
prema zaljevu i izgradio restorane i šetališta, koji su bili put u budućnost. Problem je bio
u tome što Theodor nije imao nimalo interesa za restorane i šetališta. Osim toga, sigurno
je još uvijek bio razočaran što nije smio ići na Sweden Rock.
»Što kažeš na to da samo ti i ja navečer izađemo van i nešto radimo?« čuo je samog
sebe i osjetio je kao da skače s litice bez padobrana.
»Kao na primjer?«
»Što ja znam. Možemo izaći, nešto pojesti, pogledati film, ili nešto. A možemo i
pogledati ima li kakvih koncerata na koje bismo mogli otići.«

Knjige.Club 112
 Knjige.Club Books

»To sam već učinio. Jedino mjesto s dobrim koncertima u blizini je Sofiero.«
»Dobro. A tko svira?«
»Nitko. Samo The Ark, Kent, Robin i tako.«
»Onda bismo trebali otići na koncert Kenta. Ili? U zadnje vrijeme napravili su dosta
dobrih, malo jačih pjesama.« Fabian je čuo kako blesavo zvuči i ugrizao se za jezik.
Došla je Lilja i glavom pokazala Fabianu da pođe s njom.
»Ali sad bih morao ići. Ti razmisli pa se čujemo kasnije.«
»Naravno.«
Više se ništa nije čulo i Fabian je prekinuo vezu.

Knjige.Club 113
 Knjige.Club Books

22.

KAKO BI SE SPRIJEČILA provala, cilindar je bio pojačan dodatnim zapornim

elementom od čelika, a elastična igla obložena posebno tvrdim kromom. Ovo ovdje nije
bio obični pojas nevinosti. Ovo je bila brava na posebno visokoj razini sigurnosti. Da bi
se otvorila nije bilo dovoljno da ključ samo podigne iglu u pravi položaj. Ovdje čak nije
bilo ni ključa. Umjesto toga u bravu se uvodilo 6 milimetara debelo dijamantno svrdlo
hlađeno vodom, preciznošću od stotinki milimetara kako bi se izbjegao zaporni
element, i odvojio igle jednu za drugom.
Nekoliko minuta poslije bravar je uspio izvaditi bušilicu iz cilindra, staviti kuku u
otvor, okretati i napokon otvoriti vrata.
Fabian Risk i Irene Lilja ušli su u maleni hodnik na čijem podu je bila gomila pošte,
reklama i reklamnih časopisa. Na vrhu je ležao srpanjski broj National Geographica sa
slikom nepotpune lubanje na naslovnici i naslovom »Žena stara 4 milijuna godina«.
Hodnik se nastavljao prema poznatom rasporedu: dnevna soba lijevo, kuhinja desno.
Sasvim ravno jedno stubište vodilo je na kat. Kuću, koja se nalazila u starijem dijelu
Lunda i bila izgrađena negdje u 18. stoljeću, obnovila je pažljiva ruka, i izgledala je svježe
i moderno.
Fabianu je, zapravo, bilo draže da bude potpuno sam kad prvi put pretražuje dom
žrtve ili, kao u ovom slučaju, dom osumnjičenog za ubojstvo. To je bio prostor koji je
trebao govoriti njemu, nikome drugom. Sve je moglo navesti na trag koji bi onda
odveo još dalje. I najmanji detalj mogao je biti upravo ona sitnica koja je nedostajala da
bi se shvatila cjelina. Lilja je radila na potpuno jednak način. Bez ijedne riječi popela se
stubama i nestala na katu.
Baš kako je Stijena naglasio, nedostajao im je konkretan dokaz da je upravo Rune
Schmeckel čovjek kojega traže. A sad je Fabian stajao u njegovoj dnevnoj sobi, okrećući
se oko sebe, osjećajući da nešto s Runeom Schmeckelom nije kako treba. Nešto nije
štimalo. Tko je, zapravo, bio Rune Schmeckel?

Knjige.Club 114
 Knjige.Club Books

Soba je bila jednostavno namještena. U njoj se nalazila klasična sofa Newport od

svijetlosmeđe kože starinskog izgleda i pripadajuća fotelja Bruno Mathsson s tabureom
pokraj prozora. Televizora nije bilo. Ali je tu bio stereouređaj Bang&Olufsen. Na
zidovima je visjelo nekoliko crno-bijelih fotografija brežuljkastog krajolika, koji je
okruživao stari grad s gomilom kuća. Slike sigurno nisu bile snimljene ni u Švedskoj niti
u Danskoj, toliko je mogao zaključiti. Vjerojatno negdje u Južnoj Europi. No, je li to bilo
u Španjolskoj, Italiji ili Portugalu, ili čak u Grčkoj, nije imao pojma.
Na prozorskim klupčicama nije bilo cvijeća, a nigdje nije vidio ni traga koji bi
upućivao na kućne ljubimce. Osim tankog sloja prašine, sve je bilo pospremljeno i čisto.
Izgledalo je da je sve na svojemu mjestu. Je li Schmeckel isplanirao svoj nestanak ili je
samo bio uredan, pa je sve pospremio prije nego što je otišao na godišnji?
Fabian je prišao stereouređaju Bang&Olufsen, koji je visio na zidu, i pokrenuo ga. S
CD-a se uskoro začula klasična glazba iz malih zvučnika. Fabian nije znao baš ništa o
klasičnoj glazbi. Nije da joj nije dao priliku. Učinio je to više puta, ali svaki put je
zaključio kako to nije za njega. Baš kao ni golf ili lov. Ili biranje vina.
Na omotu, koji je stajao na stereu, moglo se pročitati da se radi o Berliozovoj
Fantastičnoj simfoniji.
Pažljivo je sjeo u fotelju Bruno Mathsson, naslonio se i iznenadio kako zvučna slika
ima i širinu i dubinu. Mogao je vidjeti samo male satelitske zvučnike, ali ubrzo je
primijetio da iza sofe stoje snažni subwooferi, posebni zvučnici za niske tonove.
Tijekom godina, i sam je potrošio priličnu svotu novca za hi-fi opremu i uspio je svojim
umjetničkim djelom rasplakati Sonju kad joj je pokazao nove zvučnike -
Bowers&Wilkins 802 Diamond. Danas mu je jasno da te kutije i nisu bile baš najljepša
stvar na svijetu. Ali zvučale su fantastično.
Podigao je noge na tabure, zatvorio oči i shvatio da se u klasičnoj glazbi uživa upravo
na taj način. Lijepa fotelja, dobra oprema i prije svega - potpuna samoća. Razumljivo
samo po sebi. Otvorio je oči. Schmeckel je bio sam. Cijela soba zračila je samoćom.
Vjerojatno nije imao ni rodbine ni prijatelja. Zbog toga je slobodno vrijeme provodio
čitajući ili slušajući glazbu. Usavršavajući se.
Fabian ustane iz fotelje i priđe suprotnom zidu na kojemu se nalazila ugrađena
polica za knjige, od poda do stropa. U jednom dijelu bili su CD-ovi, većinom opera i
klasična glazba i malo jazza. No, najveći dio police zauzimale su knjige i opet knjige.
Dio s lijepom književnošću sastojao se od klasika, koji su bili složeni u dva reda. Ostatak
police bio je ispunjen priručnicima razvrstanim po različitim temama: »Medicina«,
»Samoobrana i borilački sportovi« i »Fizika i biologija« - sve označeno malim
naljepnicama. Pod »Psihologijom« su se nalazili naslovi poput: Ne želim umrijeti, samo

Knjige.Club 115
 Knjige.Club Books

ne želim živjeti; To nije bila moja krivnja: umijeće preuzimanja odgovornosti;

Nepristojnost i opraštanje i Upravljanje bijesom: opsežan vodič za primjenu u praksi.
Fabianov prvi dojam bio je da ovdje živi usamljena, no prilično skladna osoba.
Čovjek koji uživa u dobrobitima života. No, što je više naslova knjiga pročitao, to se
snažnije u njemu razvijala sasvim drukčija slika. Slika osobe s niskim samopoštovanjem.
Ponižene osobe. Možda zlostavljane.
Izvukao je jedan fotoalbum i otvorio ga. Na početku albuma nalazile su se slike s
putovanja po južnoj Europi. Nakon toga slijedile su fotografije s proslave Halloweena na
odjelu bolnice u Lundu gdje je Schmeckel radio. Na jednoj od tih slika stajao je i on,
maskiran u krvnika, i jeo odsječeni prst od marcipana. To nije bila fotografija kakvu bi
netko stavio u javnost nakon skandala sa stezaljkama ostavljenim u pacijentu. Nakon
toga u albumu nije bilo ničega. Fabian je dalje listao, ali više nije bilo slika.
To je bio problem s novom tehnikom. Nitko više nije imao fotografije. Sve su bile
na hard-diskovima u digitalnom formatu. Danas su se u albumima mogle naći samo
starije fotografije. Uredno poslagane, s komentarima pisanim rukom. Ovdje je sve
bilo drukčije.
Tek sad je shvatio.
Fabian je prešao pogledom po sobi i vidio da nema ničega iz Schmeckelova
djetinjstva ili mladosti. Nije bilo starih nostalgičnih ploča grupa Kiss ili The Who ili, kao
kod njega, Duran. Ovdje su bile samo »odrasle ploče« za zrele slušatelje s
razvijenim glazbenim ukusom. Isto je bilo i s policom za knjige. Nije tu bilo Vodiča kroz
galaksiju za autostopere ili Tajnog dnevnika Adriana Molea. Izgledalo je kao da je cijela
Schmeckelova mladost jednostavno izbrisana.
Kao da je nikada nije ni bilo.
Fabian je izašao iz dnevne sobe, otišao u kuhinju i ogledavao se uokolo. Tu je bio
vinski hladnjak s francuskim vinima sortiranima prema regiji i godini proizvodnje. Rune
je zaista bio pedantan u svakom smislu. Fabian otvori hladnjak od rostfraja.
Smrad je bio potpuno iznenađenje i pogodio ga poput udarca, umalo ga natjeravši
da povrati. Očekivao je da hladnjak bude prazan i čist. Ovo je bila čista suprotnost. Osim
trulog povrća i starog mlijeka, bila je ondje polovica raka na tanjuru. Rak je izgledao
kao da bi, unatoč tome što je bio mrtav, sam mogao nekome oduzeti život. Ostaviti
svježeg raka u svojem hladnjaku nije bio Schmeckelov stil. Drugim riječima, nije
planirao otići od kuće.
Nesiguran je li to zaista imalo neko značenje ili je bilo samo loše isplanirana
namjera, Fabian je nastavio pretraživati kuhinju ne bi li pronašao još tragova. Police u

Knjige.Club 116
 Knjige.Club Books

ormariću nisu otkrivale ništa. Isto tako ni smočnica, ni ledenica. Na kraju je pregledavao
ladice. U prvoj je bio pribor za jelo. U drugoj slične kuhinjske potrepštine.
Treća je bila puna stvari za koje se obično ne zna što s njima. Olovke i gumice za
brisanje, kovanice zastarjela novca, gumena traka, ljepljiva traka, prazan notes i
nekoliko ključeva, od kojih je jedan izgledao kao ključ automobila. Uzeo ga je u ruku i
pogledao.
Na glavi ključa bila su ugravirana slova: Peugeot.
Na pamet mu je pala ideja i strpao je ključ u džep.

Knjige.Club 117
 Knjige.Club Books

23.

HLADNI ČELIČNI ZIDOVI pritiskali su joj lijevu stranu golog tijela. Na desnoj strani
nije bilo puno mjesta. Najviše tri centimetra. Prostor u kojem je ležala bio je na granici
preuskog. Osim toga, bilo je mračno. Ne bi bilo nimalo svjetlije čak ni da je netko upalio
jaku svjetiljku. Bilo je i hladno. Jer, bilo je točno minus dvadeset dva stupnja. No, iako
je ležala gola na leđima, nije joj bilo hladno.

Dunja Hougaard mrzila je čekanje. Za nju je bio vrhunac nepoštovanja pustiti drugu
osobu da te čeka. Tratiti tuđe vrijeme kao da nije jednako vrijedno kao tvoje. Oscar
Pedersen je, kao i obično kasnio i Dunja je zbog toga sama otišla do zida s hladnjačama
i izvukla kutiju s rukom napisanim imenom »Mette Louise Risgaard«. Promatrala je
mladu ženu koja je ležala gola na leđima, tamne kose raširene poput lepeze oko glave.
Bila je lijepa, i osim piercinga na usni i tetoviranih dijamanata na desnom ramenu, bila je
na neki način sasvim neoštećena. Život još nije uspio utisnuti svoje tragove u nju. To je
umjesto njega učinila smrt.
No ipak, izgledala je tako živo. Kao da samo duboko spava. Koja šteta.
Dunja nije mogla shvatiti o čemu je švedska policija razmišljala kad ih je zanemarila
kontaktirati, istovremeno potpuno svjesna da se opasni ubojica nalazi na benzinskoj
crpki.
Vrata iza nje su se otvorila i ušao je Oscar Pedersen, sa svojim uobičajenim
nadmenim osmijehom. Osmijehom koji je pokazivao koliko je svjestan da kasni, a koliko
ga je malo briga za to.
»Bok, ljepotice. I mislio sam da nećeš moći držati ruke k sebi. Jesi li došla do čega?«
»Ovdje sam samo da čujem što imaš reći.«
»Kakva šteta za ovakvog komada, ne? Zamisli koliko je još radosti mogla širiti oko
sebe.« Nasmijao se vlastitoj šali i spustio stranice kutije.

Knjige.Club 118
 Knjige.Club Books

Dunja nikad nije voljela Oscara i bila je sigurna da je postao mrtvozornik iz potpuno
pogrešnih razloga. Čim bi se na njegovom stolu našla ženska žrtva, postajao bi posebno
dobro raspoložen. Pogotovo kod mlađih žena. No nažalost, bio je i jedan od
najboljih patologa u Danskoj i u tridesetogodišnjoj karijeri nikad mu nije promakao trag
i nikad nije pogrešno odredio uzrok smrti.
»Ovaj počinitelj zaista zna kako nekome oduzeti život. Pogledaj ovo.« Podigne
žrtvinu glavu tako da je vrat bio otkriven, a onda joj okrene glavu na jednu, zatim na
drugu stranu. »Vidiš?«
Dunja kimne. Dvije male modrice vidjele su se sa svake strane grla.
»Zadavio ju je takozvanim pinceta-zahvatom, za koji je dovoljan pritisak samo
palcem i kažiprstom. Ovako.« Pokazao je to svojim prstima ispred Dunjina lica. »To je
jedan od najučinkovitijih načina davljenja čovjeka rukom.«
»U redu.« Dunja se morala potruditi da se ne odmakne od njegove šake nalik na
kandžu.
»Mnogo bolje nego, kako to radi većina amatera, stisnuti ruke oko cijelog vrata. Ne
samo da to izmori obje ruke. Nego treba najmanje petnaest minuta da se žrtvu svlada.
Da svatko napravi domaću zadaću tako dobro kao ovaj ovdje, bilo bi mnogo
manje patnje u svijetu.«
Dunja nije bila sigurna šali li se on, ali odlučila je uzeti njegove riječi za ozbiljno.
»Misliš da bi ubojica mogao biti osposobljen za različite tehnike ubijanja?«
»Naravno da bi mogao biti. Ali za ovo je dovoljno da bude ponešto upoznat s
anatomijom, a prije svega dovoljno hladnokrvan.«

Dunja je ušla u lift i pritisnula zeleni gumb. Mogla je osjetiti kako se penje i kako istoga
trena počinje lakše disati. Nikad nije voljela biti pod zemljom i nije mogla shvatiti zašto
su odjeli za obdukciju uvijek na takvim mjestima. Mrtvima je ionako bilo svejedno.
Ali nije bilo onima koji su ondje radili. Osobno nikad nije mogla izdržati duže od
trideset minuta.
Rado bi se nastavila penjati još nekoliko katova i porazgovarala s Mortenom
Steenstrupom. Ali on je još uvijek ležao na operacijskom stolu, a liječnici nisu mogli
ništa reći o njegovim izgledima. Nije joj preostalo drugo nego nadati se. Ne samo
zbog njega samog i zbog njegove obitelji, nego i zbog istrage. U ovom trenutku ranjeni
policajac bio je njezina jedina šansa da dozna što se zapravo dogodilo na benzinskoj crpki
u Lellingeu.
Prošla je pokraj kioska bolnice Rigs i zaključila kako je njegovo lice na svim
naslovnicama. Tijekom praznika postao je velik junak. Mali policajac iz Køgea, koji je
Knjige.Club 119
 Knjige.Club Books

odbio predati se i nastavio se boriti unatoč tome što je bio sam i ozbiljno ozlijeđen. Po
Dunjinom mišljenju to je bio vrhunac gluposti. Njegovo ponašanje nije bilo samo
suprotno od svega što se uči u Visokoj policijskoj školi. Bilo je, zapravo, potpuno
nerazumno. Ali to javnost nije bilo briga. Oni su htjeli junaka, a to što je sad visio između
života i smrti, čak je bilo i zanimljivije. Možda bi vijest bila i veća da je
vodenkonj, pomislila je Dunja i prošla kroz izlaz bolnice.

Na biciklu je prošla duž Ravnsborggadea prekoputa kazališta Nørrebro i skrenula lijevo

duž Nørrebrogadea kad joj je zazvonio mobitel. Javila se, a da se nije zaustavila.
»Tražila si me.« To je bio Kjeld Richter, njihov tehničar.
»Da, kako ide s Peugeotom?« upita Dunja.
»Ide jako dobro. Sad bi već trebao biti u dvorištu policijske postaje. Također,
kontaktirao sam Peugeot i naručio ključ uz pomoć broja šasije, ali trebat će im najmanje
dva tjedna, s obzirom na to da su još uvijek godišnji.«
»Znači, nisi ga još počeo pregledavati?«
»A kad bih to učinio? Još uvijek sam u Lellingeu. Jesi li kad bila ondje? Kakva
prokleta rupetina. Osim toga, ne mogu raditi za vrijeme blagdana jer su i Agnes i Malte
bolesne, imaju nekakav trbušni virus, a Sofie ih ne može cijelo vrijeme zamjenjivati.«
»Sve u redu. Razumijem.«
Dunja je zahvalila bogu da nema djecu i prešla preko mosta Dronning Louises Bro,
koji se protezao preko jezera, kamo su ljudi odlazili trčati, iako su u jednom krugu
udahnuli toliko ispušnih plinova kao da su popušili pola kutije cigareta.
»Dobro, ali onda se moramo pobrinuti da Peugeot dalje pošaljemo u Švedsku?
Koliko sam shvatila, njima on treba što je prije moguće.«
»Upravo sam to predložio Sleizneru. Ali dokle god se konflikt sa Švedskom ne riješi,
neće dobiti ništa. A ti znaš kakav je kad je u takvom raspoloženju.«
Dunja je to znala. Više nego dobro. Onaj tko ima sreće Sleizneru stati na žulj, može
odmah spakirati stvari i emigrirati. Ali nakon događaja prošle zime, odlučila je da mu
nikada više neće dopustiti odvesti istragu u pogrešnom smjeru. Iako je bio poput bijesna
jazavca koji odbija popustiti zagriz sve dok ne čuje zvuk slomljene noge. Već u Višoj
policijskoj školi čula je priče o njemu. Tad je mislila da su to samo urbane legende. Sad
kad joj je bio šef znala je da nije tako.
»Ali ne možemo pustiti da samo stoji ovdje dva tjedna. Onda je bolje da Šveđani
dođu i pretraže ga.«

Knjige.Club 120
 Knjige.Club Books

»Uto se neću miješati. Ako ti se da boriti sa Sleiznerom, be my guest. Ali nemoj

računati na mene kad se stvari zakompliciraju.«
Završili su razgovor i, ako je to uopće bilo moguće, Dunjino loše raspoloženje
postalo je još gore. Pitala se postoji li, osim Sleiznerove tvrdoglave osobnosti, barem neki
argument zbog čega ne bi radili zajedno, i na putu preko Kultorveta odlučila je da će,
čim stigne u policijsku postaju, kontaktirati švedsku policiju u Helsingborgu. Ondje
sigurno postoji netko tko misli kao ona.

Knjige.Club 121
 Knjige.Club Books

24.

»ZNAČI, TU SI. Jesi li našla štogod zanimljivo?« Fabian Risk popeo se u spavaću sobu na
katu. Irene Lilja stajala je iza kreveta, nagnuta nad gomilom knjiga naslaganih na
noćnom ormariću i pregledavala naslove. I ondje se nalazio stereouređaj
Bang&Olufsen, a na jednom zidu visjele su povećane fotografije istog krajolika kao i u
dnevnoj sobi.
»Ne znam.« Zamahne rukama. »Da budem sasvim iskrena, nisam dovoljno pametna
u vezi s njim. S jedne strane, čini se tako... Što da kažem? Staložen i s punom kontrolom
nad svojim životom. S dobrim ukusom. Načitan i čak malo previše pedantan.«
Fabian kimne. Lilja je došla do istog zaključka kao i on.
»Ali onda nađeš ovo.« Pružila mu je plavu bilježnicu s rukom pisanim naslovom
Dnevnik mojih snova.«
»Dnevnik snova? A što bi to bilo?«
»Otvori i vidjet ćeš.«
Fabian otvori bilježnicu, kojoj je svaka stranica bila ispisana od vrha do dna. Sasvim
gore u desnom kutu svaka je imala datum i sat zapisivanja. Fabian pročita jedan dio.

Dvadeseti svibnja 1994., 3:12 ujutro. Trčao sam najbrže što sam mogao, ali bilo
je kao u usporenom filmu. Prilazili su mi sve bliže i bliže. Vukovi oštrih zuba.
Dolazim do lifta i pritišćem dugme. Ali ništa se ne događa. Udaram
svom snagom. Vrata se otvaraju. Ali previše sporo. Ulovili su me.
Ništa ne činim. Želim, ali ne mogu. Kao da sam paraliziran. Samo stojim i
puštam se. Želim im pljunuti u lice, ali se ne usuđujem. Najmanji, star možda
godinu dana, prilazi mi i gura me. Nisam na to spreman i gubim ravnotežu i
samo padam s otvora...

Knjige.Club 122
 Knjige.Club Books

Fabian zašuti i podigne pogled s bilježnice. »Znači, zapisuje svoje snove?«

Lilja kinine, uzme dnevnik natrag i počne listati, prema kraju. »Slušaj ovo što je
zapisao dvanaestog rujna 2001. u 5:38.«

On je ležao na tlu, a ja sam ga udarao i šutirao, sve dok mi bijele Nikeice nisu
pocrvenjele od krvi. Ipak sam nastavio, sve dok njegovo lice više nije bilo lice.

Ona ga pogleda u oči. »Kao što možeš čuti, u svakom slučaju nije sasvim normalan.«
Fabian se nije mogao ne složiti, pa joj je rekao za knjige o samopomoći koje je
pronašao u dnevnoj sobi i složili su se da će pustiti Molanderu da to preuzme te da radi
pronalaženja još tragova detaljno pretraži cijelu kuću. Izašli su iz spavaće sobe i
na izlasku, Fabian je odjednom zastao u hodniku i okrenuo se k Lilji. »Jesi li provjerila
tavan?«
»Ne, ovdje ni nema tavana. Provjerila sam sve prostorije.« »Za što onda koristi ovo?«
Fabian skine dugačku tanku čeličnu šipku obojenu bijelo, s kukom na jednom kraju, s
čavla na okviru vrata.
Lilja slegne ramenima, a Fabian krene uokolo, cijelim katom, tražeći izlaz na tavan.
Lilja je imala pravo. Nigdje, ni u jednoj prostoriji nije vidio utore za tavan. Tek kad se
popeo na stolac i počeo pregledavati krovnu svjetiljku, koja je podsjećala na otvoreni
kišobran, pronašao je skriveni prorez. S pomoću čelične šipke uspio ga je povući prema
dolje, našto su se iz otvora ispružile strme ljestve.
Popeli su se po njima i došli na mračni tavan čiji je strop bio tako nizak da se moralo
hodati gotovo u čučnju. Kad je Lilja upalila svjetlo, Fabian je shvatio da nije imao ni
najmanjeg pojma o tome tko je Schmeckel. Baš kao i u njegovoj vlastitoj kući u
ulici Pålsjögatan, ovaj tavan bio je prenamijenjen u atelje, iako je ovaj bio znatno manji
nego Sonjin i nedostajao mu je tavanski prozor. Osim toga, kistovi su stajali u loncima,
očišćeni i s četkom prema gore, a tube s bojama ležale su razvrstane po boji. Ovdje nije
bilo ničega što bi podsjećalo na umjetnički kaos na koji je bio tako naviknut sa Sonjom.
»Dovraga. Pogledaj ovo.« Lilja podigne jednu sliku i stavi je na štafelaj.
Iako je slika bila apstraktna, naslikana debelim tragovima kista naglašenim bojama,
nije bilo teško vidjeti da predstavlja razbijenu ljudsku glavu. Sonja bi sigurno rekla da
Scmeckel ima dara i da je slika zanimljiva. Fabianu je bila samo odvratna. Na bijeloj
površini glava je slobodno lebdjela. Otkinuta od ramena. Iz vrata su visjeli batrljci
grkljana, tetive i vene. Nos je bio izobličen, a koža na većem dijelu lijeve polovice lica
bila je zguljena pa su tetive, kosti i dijelovi lijeve očne jabučice bili otkriveni.

Knjige.Club 123
 Knjige.Club Books

»Reci što hoćeš. Ali u svakom slučaju ima talenta.« Lilja podigne još nekoliko slika.
Na svima su bili rastrgani i polomljeni dijelovi tijela. Par odsječenih stopala pokraj
krvave sjekire. Torzo s dvadesetak različitih rezova nožem, a iz jednoga je nož još
uvijek virio, zaboden gotovo do polovice. I tako se nastavljalo dalje.
»Ne znam što ti misliš, ali po meni ovo se itekako slaže sa slikom muškarca kojeg
lovimo«, reče Lilja.
»Pitanje je je li to uopće ista osoba.« reče Fabian.
»Kako to misliš?«
»Ne znam točno, ali ondje u prizemlju za čovjeka bi pomislio da je u njemu čisti
sklad, iako se prema van vidi i previše toga, pa se jednostavno moraš zapitati kakav je
iznutra. I onda imamo ovo ovdje.«
»Možda ima stanara? Nekoga tko također koristi njegov auto.«
»Na katu je samo jedna spavaća soba?«
Lilja potvrdno kimne.
Zašutjeli su i svaki je krenuo na drugu stranu prostorije. Kao da su oboje morali još
malo razmisliti, povezati stvari. Pregledavali su tube s bojama, štafelaje i bizarne slike.
Iza lonaca s kistovima stajala je stara metalna škrinja čija se plava boja gulila s
rubova. Fabian je pažljivo podigao poklopac i otvorio škrinju, u kojoj je bilo pedesetak
polaroid fotografija, i čim je vidio razbijeno i natečeno lice, shvatio je na koji način je
sve povezano.

Knjige.Club 124
 Knjige.Club Books

16. prosinca

Jučer sam bio u bolnici.

Oni su stajali i čekali u mojem dvorištu. Trčao sam, ali su me dostigli i odvukli me
na igralište. Pokušao sam se zaštititi, ali pao sam, a oni su me samo nastavili udarati.
Uhvatio sam se za glavu, ali samo su nastavili. Najprije me jako boljelo. Poslije toga mi
je postalo svejedno. Čuo sam ih kako se smiju i pokazuju jedan drugome različite
udarce. Ali onda je došao jedan tip i zaurlao, pa su pobjegli.
Pokušao sam se dići, ali nije išlo. Samo mi se sve zavrtjelo.
Tip mi je pomogao i pitao me kako se zovem i rekao je da mi glava krvari i da
moram u bolnicu. Nisam mu rekao svoje ime, iako je gnjavio. Na kraju je otišao i onda
sam mogao otići doma, iako mi je bilo teško i trebalo mi je jako dugo vremena.
Mama je počela plakati. Samo jednom prije sam je vidio da plače, kad su se ona i
tata jako posvađali. Ali ne ovako. Rekao sam da sam upao u tučnjavu i da sam sam kriv.
Htjela je znati s kim, je li to netko iz razreda. Samo sam rekao da su to bili neki koje
nikad nisam vidio.
Mislim da mi nije povjerovala.
Ono što je dobro jest da su mi dva rebra slomljena i da sam dobio potres mozga i
nekoliko dubokih rana i sad mogu ostati doma skroz do Božića!

P. S. Kad sam došao doma, Laban je još uvijek ležao u kavezu kao da spava, iako nije
spavao. Zabio sam mu iglu u leđa i najprije je cvilio i pokušao pobjeći, ali sam ga jako
čvrsto držao. Kasnije je trčao ukrug po kavezu kao da ga netko lovi. Jebeno super.

Knjige.Club 125
 Knjige.Club Books

25.

»JESI LI SIGURAN?« Tuvessonova je pregledavala polaroid fotografije koje su raširene

ležale na stolu i na svima je bilo razbijeno lice.
»Da.« Fabian je bio sasvim siguran. Istog trenutka kad je ugledao slike gore na tavanu
u Lundu, sve je shvatio. Claes Mällvik i Rune Schmeckel bili su jedna te ista osoba.
»Imamo jasan motiv, i poveznicu s autom i s ubojstvom Jörgena i Glenna. Nije mi
jasno kako mi to prije nije palo na pamet.«
Njih dvoje bili su sami. Tuvessonova je trebala obavijestiti ostale čim završe
diskusiju.
»U redu, znači Claes Mällvik promijenio je identitet i postao Rime Schmeckel.«
Tuvessonova je promatrala slike i onda pogledala Fabiana u oči. »Zašto?«
»Vjerojatno da bi pobjegao svojim mučiteljima jednom zauvijek i da mu se to više
nikad ne dogodi.« Fabian pokaže glavom prema polaroidima s razbijenim licem. »1993.
stigao je u bolnicu u Helsingborgu, prema izvještajima, više mrtav nego živ. Bilo
je potrebno trideset šest operacija da ga se spasi, a tu se ne računaju estetske operacije.«
»A kad kažeš mučitelji, misliš na Jörgena i Glenna.«
Fabian kimne i priđe dvama portretima koji su stajali jedan pokraj drugoga na bijeloj
oglasnoj ploči i predstavljali Claesa Mällvika i Runea Schmeckela. Sad je mogao vidjeti
da je to bila ista osoba. Bilo je očito da je Schmeckel imao plastične operacije i da je
izgledao drukčije. Ali ako je čovjek togi bio svjestan, nije mogao pogriješiti.
»Znači, nije ostavio nikome nikakvu obavijest?« nastavi Tuvessonova.
»Ne. Umjesto toga, nestao je i promijenio identitet kako bi u miru isplanirao svoju
osvetu.«
»To je nesumnjivo jak motiv«, reče Tuvessonova. »Pitanje je, je li sad završio. Ili
postoje još neki iz razreda koji bi mogli biti u opasnosti?«
»Misliš, je li bilo još nekih koji su ga zlostavljali?«

Knjige.Club 126
 Knjige.Club Books

Tuvessonova kimne. Fabian je razmišljao i promatrao razrednu fotografiju, na kojoj

se i sam nalazio, a na kojoj su Jörgen i Glenn bili prekriženi flomasterom. Ali nije se
mogao sjetiti više nikoga tko bi dirao Claesa. Osobno mu nikad nije učinio ništa osim
što je spuštao pogled i pravio se da nije ništa vidio. Odmahnuo je glavom.
Tuvessonova je kimala glavom i gledala van, gdje se kroz panoramski prozor pružao
pogled na Helsingborg. »Sazvat ću konferenciju za novinare, gdje ćemo ih obavijestiti o
istrazi.«

Fabian je sjeo za Elvinov pisači stol, sa školskim godišnjakom iz devetog razreda u ruci,
i promatrao stare razredne fotografije. Već je pregledao godišnjak nekoliko puta, ali htio
je biti siguran da mu nešto nije promaknulo. Jesu li zaista samo Jörgen i Glenn
zlostavljali Claesa? S jedne strane, cijeli je razred snosio zajedničku krivnju jer su
dopustili da se to događa. Jer nisu ništa rekli nastavnicima.
Zaustavio se na Lininoj slici. Još mu se uvijek nije javila, što vjerojatno ni neće
učiniti. Palo mu je na pamet kako su oboje stanovali u ulici Dalhemsvägen. On na broju
143C, a ona preko puta, na 141B, i kako ju je prvi put sreo.
Ljeto prije nego što su krenuli u prvi razred. On je stajao na parkiralištu sa svojim
trenerom tenisa i pokušavao što više puta odbiti reketom lopticu a da mu ne padne. Nije
primijetio kad je došla. Odjednom je samo sjedila tamo na rubu pločnika i gledala. Poput
prikaze s dugim plavim pletenicama, u zelenoj suknji i dokoljenkama. I ona je sa sobom
imala teniski reket.
Nijedno od njih nije ništa reklo, a on se morao truditi da ne gleda i pokušavao je
izgledati kao da uopće nije primijetio da je ona ondje. Nije mu palo na pamet pozvati je
da i ona proba, a pokušaj da napravi rekord odjednom mu je bio najvažniji od
svega. Nastavio je, stoga, udarati lopticu što je jače mogao.
Na kraju je plava gumena traka koju je vezao na reket pukla i loptica je poletjela
dugačkom putanjom, zaustavivši se nekoliko sekundi potom daleko na kraju ulice
Dalhemsvägen. Stajali su i dugo gledali za njom. Nijedno od njih nije ništa reklo i sad se
sjeća kako se glupo osjećao dok je tako samo stajao. Još uvijek se pravio kao da ona uopće
nije tamo i nije imao pojma kako da se u takvoj situaciji uopće ponaša.
»Hoćeš da ti pomognem pronaći lopticu?«
Sjećao se svake riječi. Bilo mu je kao da se okrenuo sretni kotač na lutriji i pretvorio
ga u milijunaša. Tišina je bila prekinuta i konačno se mogao okrenuti prema njoj.
»Ne. Ionako sam mislio kupiti novu«, odgovorio je, okrenuo leđa i njoj i treneru i
otišao. Tek nekoliko sati poslije došuljao se natrag uzeti lopticu. Ali onda je više nije
bilo.
Knjige.Club 127
 Knjige.Club Books

Zazvonio mu je mobitel i Fabian je posegnuo za njim i prevrnuo čašu s vodom. Voda

se razlila po stolu i Fabian je brzo pokupio školski godišnjak i dokumente, istovremeno
se javivši na telefon.
»Risk.«
»Ime mi je Dunja Hougaard, iz Policije u Kopenhagenu, Odjel za ubojstva. Rado bih
govorila sa Stijenom.«
»Ja sam ovdje nov i ne znam kako to točno ide. Mogu li vam ja nekako pomoći?«
»Radi se o ubojstvu Mette Louise Risgaard i pokušaju ubojstva policijskog službenika
Mortena Steenstrupa. A koliko sam shvatila, i jedni i drugi lovimo istog počinitelja.«
»Dunja, cijenim što ste nazvali. Ali mislim da je najbolje da razgovarate s mojom
šeficom, Astrid Tuvesson.«
»Upravo to želim izbjeći.«
Srećom, Fabian je spasio većinu dokumenata od vode koja se pretvorila u potočić, a
onda omanji vodopad koji je s ruba stola curio na pod.
»A zbog čega, ako smijem pitati?« Uvukao se pod stol i žrtvovao dnevne novine.
»Moj šef Kim Sleizner dao je mojem odjelu jasne upute da nju ne kontaktiramo. Nije
mi rekao zašto.«
»Znači, drugim riječima, ovo je informativni razgovor.« Fabian je vidio kako prva
stranica novina, na kojoj se vidjela nejasna slika kamiona parkiranoga ukoso ispred
Åstorpoag skladišta, postaje tamna i kako se vlažna mrlja širi.
»Točno tako. Možda možemo pomoći jedni drugima?«
»Kako ide s autom? Jeste li štogod pronašli?« Fabian je baš htio ustati, a onda je na
donjoj strani stola ugledao zalijepljen ključ.
»Ne želim o tome govoriti preko telefona. Bolje bi bilo da se vidimo.«
»U redu. Moram srediti neke stvari i onda dođem.«
»Razumije se. Znate gdje ćete me naći.«
Fabian je prekinuo razgovor i razmišljao. Morao bi razmisliti kako izbjeći posljedice
zbog toga što će još jednom nešto učiniti bez znanja Tuvessonove. Ona mu je pružila još
jednu priliku, istovremeno jasno naglasivši da je i posljednja.
Pažljivo je odlijepio selotejp, uzeo ključ i odvagnuo ga na dlanu. Ustao je, provjerio
je li ga tko vidio i stavio ključ u bravu ladice koju prije nije uspio otvoriti. Ključ je ušao
bez problema, i kad ga je okrenuo, začulo se kako je kliknulo. Još se jednom ogledao
preko ramena i pažljivo izvukao ladicu. Bila je puna do ruba.

Knjige.Club 128
 Knjige.Club Books

Na samom vrhu ležao je kalendar, a pokraj njega pernica. Podigao ju je da vidi što
je ispod i začudio se koliko je teška.
Razmišljao je treba li popustiti radoznalosti i otvoriti je, ali odlučio je to ne učiniti,
pa je zatvorio ladicu i opet je zaključao, ponovno stavivši ključ na njegovo staro mjesto
ispod donje strane stola.

Knjige.Club 129
 Knjige.Club Books

26.

KAMERE SU SE UKLJUČILE, postavljeni stolci počeli su se popunjavati, a mikrofoni su

bili upereni prema Astrid Tuvesson, koja je sjedila za pokrivenim stolom na podiju,
zajedno s glavnom okružnom tužiteljicom Stinom Högsell. Fabian je stajao naslonjen na
zid s jedne strane ureda, iznova začuđen što jedna bijela svježe izglačana bluza, malo
izmijenjena frizura, nekoliko poteza ružem za usne i puder na podočnjacima mogu
učiniti za ženin izgled. Povlastica koju muškarci nemaju.
»Molim vas za mir! Svi će ući«, vikao je stražar na vratima iako je prostorija već bila
prepuna. Tu nisu bili novinari i fotografi samo iz južne Švedske, već iz cijele zemlje, pa
čak i neki iz susjednih zemalja. Bile su tu televizije TV4 i SVT, ali i DR i TV2 iz Danske i
NRK iz Norveške. Interes je bio golem i Fabian je shvaćao zašto. Slučaj je bio više nego
spektakularan. Nije se radilo samo o jednom tijelu koje je pronađeno silovano i ubijeno
negdje u šumi. Ne, ovo je bilo proučeno i isplanirano na način koji dotad nisu vidjeli.
»Na početku vam svima želim iskazati dobrodošlicu na ovu konferenciju za
novinare«, glasno je rekla Tuvessonova gomili ljudi koja se brzo utišala. »Za vas koji ne
znate, zovem se Astrid Tuvesson i na čelu sam kriminalističkog odjela ovdje u policiji u
Helsingborgu. Sa mnom je ovdje Stina Högsell, glavna okružna tužiteljica.«
»Je li točno da je jedan od vaših policajaca išao u razred sa žrtvama?« viknuo je netko
iz publike.
»Bit će vremena za pitanja«, reče Tuvessonova. »Od ubojstva Jörgena Pålssona i
odmah zatim Glenna Gränqvista, uglavnom smo radili na tome da pronađemo motiv i
počinitelja. Pronašli smo nekoliko paralelnih, uzastopnih tragova, a jedan se izdvaja kao
zanimljiviji od ostalih. Danas, stoga, krećemo u potragu za ovim muškarcem.«
Tuvessonova podigne daljinski upravljač i usmjeri ga prema projektoru na stropu. Iza
nje pojavila se velika fotografija Runea Schmeckela. »Ovu sliku pronaći ćete na našoj
stranici, a odmah nakon konferencije za medije otvorit ćemo telefonsku liniju na koju
se građani mogu javljati dvadeset četiri sata na dan.«

Knjige.Club 130
 Knjige.Club Books

»Imate li njegovo ime?«

»Sada se zove Rune Schmeckel. To ime koristi od 1993. godine. Prije toga zvao se
Claes Mällvik. Išao je u isti razred kao i dvije žrtve, koje su ga tijekom cijele osnovne
škole odabrale za zlostavljanje i mučenje. Postoje i neke informacije koje govore da se
to nastavilo i dugo nakon školskog doba.«
»Dakle, vi mislite da je motiv osveta jer je bio zlostavljan?«
»Postoji više motiva na kojima sad radimo.«
»Hoće li ponovno napasti?«
»Iz objašnjivih razloga na to pitanje ne možemo odgovoriti. Ali upravo radimo na
teoriji da je sad završio i da se povukao. Možda čak izvan granica Švedske. Zbog toga i
mi proširujemo potragu na međunarodnu. Također bih željela naglasiti da, čak i ako
je završio osvetom dvojici svojih mučitelja, on je i dalje ekstremno opasan i neće se libiti
ubiti još nekoga ako mu zasmeta u bijegu, kao što smo vidjeli da se dogodilo u Danskoj.«
»Ali nije li vaša greška što se to upravo tako dogodilo?« upita jedan danski novinar.
»Niste li trebali obavijestiti dansku policiju u Kopenhagenu da se ubojica nalazi u
Danskoj?«
»Ne vidim da smo u tom slučaju pogriješili. Ali ne mogu komentirati više od toga a
da ne otkrijem detalje istrage koja je u tijeku. U ovom trenutku koristimo sve naše snage
kako bismo otkrili i uhvatili počinitelja, i upravo o tome i jest ova konferencija za
medije.«
Fabian je bio impresioniran sposobnošću Astrid Tuvesson da čvrsto drži kormilo u
svojim rukama i skreće pažnju s događaja u Danskoj, istovremeno štiteći njega tako da
njegovo ime nijednom ne izgovori.
»Ja imam pitanje koje je zapravo za Fabiana Riska! Koliko dobro je poznavao
osumnjičenog?«
»Dakle, Fabian Risk je sada ovdje. Stoga vas molim da svoja pitanja usmjerite...«
»Zbilja, eno tamo stoji!« reče netko iz gomile i pokaže prema njemu.
Tuvessonova se okrene k Fabianu koji je kimao glavom i mahao jednom rukom.
»Da, istina je! Ovdje sam! I moj je odgovor da ga više ili manje nisam dobro poznavao.«
»Jeste li znali da je bio zlostavljan?«
Fabian je na trenutak razmislio. »Da, znao sam. Mislim da je cijeli razred bio svjestan
toga.«
»I nitko nije ništa učinio? Niste li već tada imali...«
»Razumjet ćete da ne možemo otkrivati detalje«, prekine ih Tuvessonova. »Ali ono
što imamo jest opasni sumnjivac koji je upravo sada na slobodi...«
Knjige.Club 131
 Knjige.Club Books

»Sve je u redu. Nemam ništa protiv toga da odgovorim«, reče Fabian.

Tuvessonova kimne i nasloni se natrag u stolcu.
»Razumije se da se trebalo reagirati. I ja, i svi ostali. Ali strah od toga da podmetneš
vrat i postaneš sljedeća žrtva bio je prevelik. Vjerujem da nas je većina tako osjećala. To
nije nešto na što sam ponosan. I upravo je to jedan od razloga zašto sam postao policajac.
Nisam mogao gledati na sebe kao na nekoga tko okreće glavu i koga nije briga. Stoga je,
rekao bih, ironija sudbine da ja danas stojim ovdje.«
Tuvessonova je pustila da se komešanje smiri, potom se okrenula prema
mikrofonima. »Još pitanja?«
»Ja imam pitanje o autu koji ste pronašli u Danskoj«, vikne netko prigušeno. Ali
dobro se čulo da se radi o Dancu koji pokušava govoriti švedski.
»Zasad se auto nalazi pod zaštitom danske policije. A s obzirom na to da to uključuje
istragu o događajima u Danskoj, ne možemo komentirati.«
»U redu. Preoblikovat ću pitanje, pa ćemo vidjeti možete li odgovoriti ili ne. Je li po
vašoj naredbi Fabian Risk skinuo kotač s automobila i ostavio ga na odgovornost jednoj
mladoj ženi koja je poslije ubijena?«
Fabian je pokušao vidjeti tko mu je postavio pitanje, ali muškarac je sjedio skriven
iza drugih novinara. Okrenuo se k Tuvessonovoj i glasno rekao:
»Oprosti, nisam vidio tko je postavio pitanje?«
»To sam bio ja!« Muškarac je ustao i podigao ruku. »Zovem se Svend Möller i radim
za Sjællandske.« Muškarac je bio plavokos, imao je crvenkastu bradu, okrugle naočale i
bio je odjeven u sportsku odjeću Fjällräven.
»A što je bilo vaše pitanje?« nastavi Tuvessonova.
»Imam podatke da nedostaje stražnji kotač s automobila osumnjičenog i da je na
prozoru ostavljena ceduljica s porukom da se kotač nalazi na benzinskoj crpki«, rekao je
muškarac na mješavini danskog i švedskog. »Koliko sam shvatio, to je učinjeno kako bi
se počinitelja navelo da se obrati osoblju, kojemu se naložilo da se nakon toga obrati
policiji. Moje je pitanje: Je li to sankcionirano? Pokazalo se da je cijena bila život jedne
mlade djevojke.«
Tišina nije trajala više od nekoliko sekundi, ali bila je utoliko naglašenija jer
Tuvessonova nije ponudila nikakav odgovor. Fabian nije mogao shvatiti kako je taj
novinar tako dobro informiran. Jesu li imali nekoga tko je odavao informacije? Činilo se
da će izgubiti nadzor nad situacijom, pa je odlučio krenuti na crvenobradog.
»Oprostite, ali odakle ste dobili te informacije?«
Bradati novinar okrenuo se k Fabianu i izgledao je zadovoljno.

Knjige.Club 132
 Knjige.Club Books

»Od dvojice kolega Mette Louise Risgaard, i jedan od njih tvrdi da je kotač ondje
stajao do četvrtka, a drugi do petka, kad je počinitelj došao u trgovinu. Ovo su mi dali
kao dokaz.« Muškarac je podigao plastificiran papir, tako da su svi mogli pročitati:

VOZILO SE NALAZI NA PRIVATNOM POSJEDU.

MOLIMO KONTAKTIRATI OSOBLJE U TRGOVINI.

Sva pažnja sada je bila usmjerena na novinara koji je, široko se osmjehujući, držao papir
pred kamerama i odgovarao na pitanja svojih kolega, uz preporuku da kupe sljedeći broj
lista Sjællandske, ili još bolje, da se na njega pretplate.
Jedan od novinara iz Helsingborgs Dagblada okrenuo se k Tuvessonovoj, koja nije
skidala pogled s Fabiana. »Možete li potvrditi da su ti navodi točni?!«
»Trenutačno ne mogu potvrditi ništa što bi otkrilo ikakve detalje policijske istrage.
Dijelom to ovisi o tehničkim razlozima, ali također i o istrazi koja se provodi u Danskoj.
Ali želim naglasiti da preuzimam punu odgovornost za postupke mojih policajaca,
koji su sada doveli do identificiranja osumnjičenog. Izražavam duboku žalost što je
istovremeno izgubljen i jedan mladi život. Iako ne smijemo zaboraviti da je njezin život
oduzeo ubojica. Ne policija.«
»Ali ubojica svu krivnju za to prebacuje na Fabiana Riska! Nije li tako?!«
Izjava da se ubojica obratio izravno Risku odjeknula je među novinarima u dvorani
poput bombe. Novinar u sportskoj odjeći pobijedio je knock-outom i sad su svi ostali
novinari namirisali krv i obasuli Tuvessonovu pitanjima.
»Nemam komentara!« viknula je Tuvessonova i proglasila konferenciju zatvorenom.
Fabian se progurao kroz mnoštvo novinara, koji su sad jedni druge zasipali
pitanjima, do mjesta gdje je prije stajao danski novinar. Ali kad je stigao donde mjesto je
bilo prazno, a čovjeka nije bilo nigdje na vidiku. Fabian se popeo na prazan stolac i
pogledom pretraživao po gomili ljudi. Je li zaista mogao tako brzo otići iz prostorije?
Okrenuo se prema podiju i vidio Tuvessonovu kako izlazi iz sobe.

Knjige.Club 133
 Knjige.Club Books

27.

DUNJA HOUGAARD STAJALA JE i čekala da se vrata dizala otvore. Puls joj je još uvijek
bio ubrzan i mogla je osjetiti kako joj znoj izbija kroz pore, a košulja se lijepi za leđa.
Znojiti se zbog pogrešnog razloga bilo joj je nešto najgore. Ipak je uporno
ponavljala grešku i prebrzo je vozila bicikl. Čim bi sjela na bicikl, kao da bi odjednom
brzina ušla u nju.
Ovaj put radilo se o Mortenu Steenstrupu, čije stanje je već postalo pitanje od
nacionalnog značenja i mediji su ga pratili kao da se radi o kraljevskoj obitelji. Stigli su
stručnjaci iz Njemačke i Engleske i nakon dugačke serije kompliciranih operacija
uspjelo im je zaustaviti unutarnja krvarenja i sad su stanje mogli opisati kao donekle
stabilno, što je njoj dalo slabašnu priliku da ga vidi prije nego što ga počnu pripremati
za sljedeću operaciju.
Vrata dizala otvorila su se i ona je ušla i pritisnula dugme za četvrti kat. No, dizalo
je stalo već na drugom katu i ušla su dva muškaraca u zelenim operacijskim odorama s
maskama za lice spuštenima oko vrata i pritisnula dugme za treći kat.
»Što si rekao, koliko je bila stara?«
»Četrdeset dvije.«
»Djeca?«
»Tri komada. I upravo u tome je stvar. Inače ne reagiram na takvo što. Ali sama
pomisao na njezinu dob i činjenica da je bila majka troje djece - pa, izgledale su
savršeno.«
»Prave?«
»Mislim da jesu.«
»Misliš?«
»To je i bio problem. Bilo je nemoguće vidjeti.«
»Ma, to se uvijek vidi.«

Knjige.Club 134
 Knjige.Club Books

»Vjeruj mi, vidio sam ih dosta.«

»Onda preostaje samo jedno.« Rukama u zraku napravi pokret kao kliještima. »Što
si rekao, u kojoj sali leži?«
Prasnuli su u smijeh i na trećem katu izašli iz dizala.
Dunja je već gotovo krenula za njima kako bi zatražila njihove osobne podatke, ali
suzdržala se i pustila da dizalo ode na četvrti kat. Već je ionako kasnila.
Izašla je iz dizala i trudila se odbaciti misli o tome bi li Steenstrup dobio jednaku
takvu njegu bez svoje novostečene slave. Sada je morala biti usredotočena i dobro
iskoristiti vrijeme. Nakon što ga je uporno molila, odgovorni liječnik dao joj je tri
minute. Tri minute. Nije joj dopustio ni sekundu duže. Steenstrup se tek probudio i nije
bio u stanju izdržati duže ispitivanje. Jedva je bio svjestan gdje se nalazi. Još manje koliko
je njegov čin uzburkao duhove. Ali to za Dunju nije bio nikakav problem. Točno je znala
što želi, a za to joj nije bilo potrebno više od pola minute.
Nastavila je hodati dugačkim hodnikom koji je vodio u čekaonicu punu novinara.
Neki su sjedili i lupkali po svojim računalima, a neki igrali šah. Mogla je vidjeti da se tu
natječu Jyllandsposten i Politiken te razočarano zaključila da onih iz Jyllandspostena
ima više.
Jedan od novinara odmah se uhvatio nje i počeo je bombardirati pitanjima koja su,
na njegovu sreću, ostale novinare vratila u život. Fotoaparati su počeli škljocati kao da
je ona počiniteljica zločina, a pitanja su pljuštala zrakom i pogađala je poput gruda
snijega padajući joj na leđa. Bluza joj je bila natopljena znojem. Istovremeno se
smrzavala. I činilo se kao da nitko ne čuje njezine stalne izjave kako im ne može dati
nikakve komentare o sadašnjem stanju.
Na kraju je odustala i okrenula se prema gomili novinara i njihovim fotoaparatima
te im rekla da će se sada prvi put nakratko sastati s Mortenom Steenstrupom, koji se
upravo probudio. Nakon toga pokazala je svoju propusnicu policajcima koji su bili na
straži i ušla je na odjel. Mogla je odahnuti tek kad su se vrata za njom zatvorila.
Odgovorni liječnik primio ju je i pogledao je u oči bez ijedne reakcije. »Dunja
Hougaard?«
Ona kimnu.
»Kad kažem stop, to znači stop. Nema dalje, to znači stop. U redu? «
Dunji se odmah nije svidio, samo je nastavila hodati hodnikom i nije mu odgovorila.
»Nadam se da razumijete kako je ovo kratak posjet i da je odgovornost za život
pacijenta na meni i nikome drugom«, nastavi liječnik i skrene lijevo u drugi hodnik. »I
za ono što vi mislite o tome, preuzimam odgovornost.« Liječnik zastane pred

Knjige.Club 135
 Knjige.Club Books

jednim vratima pred kojima su stajala dva policajca i oštro pogleda Dunju. »Nadam se da
ste me ozbiljno shvatili i da mogu računati da ćete poštedjeti mojeg pacijenta gomile
nepotrebnih digresija.«
»Predlažem da otvorite vrata prije nego što čovjek oboli od Alzheimera.«

Morten Steenstrup ležao je na drugom kraju sobe i nimalo nije sličio nekakvom junaku.
Obje noge bile su mu u gipsu. Oko vrata je imao ortozu, a veći dio glave bio mu je
obrijan. Bio je spojen na infuzije i gomilu monitora koji su ga stalno kontrolirali.
Usta su mu bila napola otvorena, a pogled usmjeren prema stropu. Činilo se da nije
primijetio kad je Dunja ušla u sobu.
Prva joj je pomisao bila da je mrtav. Da je sekundu prije nego što je ušla u sobu
jednostavno umro i da ona a zbog liječnika koji ju je toliko gnjavio nije mogla obaviti
ono radi čega je došla ovamo. Uzela je stolac i sjela s jedne strane njegova kreveta.
»Bok, Mortene. Zovem se Dunja Hougaard i radim kao asistentica na
Kriminalističkom odjelu policije u Kopenhagenu.« Pričekala je njegovu reakciju i
ignorirala liječnika, koji se nakašljao i sigurno je gledao na svoj sat. Ali reakcije nije bilo.
»Imam samo nekoliko minuta i ne želim vas nepotrebno zamarati. Jedino želim
znati je li vas ovaj čovjek napao?« Uzela je sliku Runea Schmeckela s potjernice i držala
je ispred njegova lica, ali ni ovaj put nije bilo reakcije.
»Mortene. Vidite li čovjeka na slici?«
»Da«, odgovori policajac slabim piskutavim glasom.
»Je li to isti čovjek koji vas je napao?«
»Ne.«
Odgovor je bio potpuno iznenađenje. Dunja nijednom nije pomislila da možda ne
bi prepoznao počinitelja.
»Jeste li sasvim sigurni? Molim vas da pogledate još jednom, jako pažljivo.«
»Siguran sam. To nije on.«
»Ne želim vas više pritiskati, ali vratit ću se za dva dana. Onda ćemo...«
»To nije on.«
»U redu, Mortene. Možete li reći što je drukčije? Je li to kosa ili nešto drugo što se
lako može promijeniti? Uzmite si vremena da razmislite. Nema smisla forsirati
odgovor.«
Liječnik se nakašljao, prišao im i pokazao na svoj sat.
»Sve«, jedva istisne Morten.

Knjige.Club 136
 Knjige.Club Books

»Što sve? Nisam sigurna da razumijem što mislite.«

»Sve je drukčije. To nije on. Imate pogrešnu osobu.«

Knjige.Club 137
 Knjige.Club Books

28.

SVE NOVINSKE NASLOVNICE sada su sadržavale fotografiju Runea Scfimeckela.

TRAŽI SE!

Fabian Risk iskapio je espresso, uzeo zalogaj torte i počeo na mobitelu tražiti nove
naslove na stranicama novina. Ostavio je auto pokraj policijske postaje i namjerno
pješice otišao u grad, i onda je sjeo za stol u najdaljem kutu Fahlmanove slastičarnice.
Ondje je mogao na miru sjediti, dok su se svi drugi raširili pod tendama na terasi.
Nakon konferencije za novinare otišao je ravno u ured Astrid Tuvesson. Nije bila
ondje, pa je sjeo da je pričeka - siguran da želi razgovarati s njim i vjerojatno ga povući
iz istrage. Ali kada je shvatio da Tuvessonova ne namjerava doći, otišao je iz
policijske postaje i odšetao u grad. Na putu je vidio da su se novinski naslovi promijenili
i da sve više počinju podsjećati na huškanje. Njegov prekršaj bio je vijest gotovo jednako
velika kao i činjenica da su identificirali ubojicu. Nekoliko listova objavilo je njegove
slike, a dio je išao tako daleko da ga čak optuže za ubojstvo. Nije mogao reći da je
iznenađen. Konferencija za medije je otišla sasvim drugim smjerom i svi su se
usredotočili samo na njega.
Pitao se što da učini ako ga se skine s istrage. Da se vrati na prekinuti godišnji ili da
nastavi na svoju ruku? Odlučio se za jedno, iako je duboko u sebi znao da će morati
završiti s drugim.
Kvällsposten su bez sumnje bile novine koje su mu posvećivale najviše prostora.
Zadivljujućom brzinom uspjelo im je dati prikaz njegove prošlosti, sa starim
fotografijama i razgovorima s ljudima s kojima je bio u kontaktu.
To nije bilo prvi put da je pomislio kako su se među novinske izvjestitelje ubacili
policajci. Između ostalog, pronašli su jednoga starog umirovljenog nogometnog trenera

Knjige.Club 138
 Knjige.Club Books

koji je potvrdio da ga je trenirao i da Fabian zapravo nikad nije bio timski igrač, da je
uvijek pokušavao sve izboriti sam i igrati sam.
Fabian se uopće nije sjećao da je ikada dulje igrao nogomet. Igra loptom nikad ga
nije zanimala. Ali nije mogao zanijekati da zaista nije bio timski igrač. Za njega je
zgoditak uvijek bio važniji nego put do njega.

ZALJUBLJEN U ŽRTVINU SUPRUGU

Naslov iz Aftonbladeta pogodio ga je poput snažnog udarca bičem. Pisalo je kako mu je

Lina Pålsson bila velika mladenačka ljubav i postavljalo se pitanje je li ta ljubav još uvijek
živa i je li izravan uzrok što je izgubio sposobnost rasuđivanja. Kako im je uspjelo
to doznati? On to nikad nikome nije rekao, i do prije nekoliko dana nije tome posvetio
ni jednu jedinu misao. .
Jedino objašnjenje bilo je da su bili u kontaktu s Linom. Nije se mogao sjetiti je li joj
ikad rekao što osjeća za nju. Ona je odabrala Jörgena, a on je odabrao pokopati svoje
osjećaje tako duboko da ih nitko nikada više ne pronađe. U svakom slučaju, sve je
sad izašlo u javnost, pred svačije oči, bez njegove kontrole.
Nije bilo čudno što je Aftonbladet odlučio sve tako napuhati. Rizik da će to utjecati
na njegov rad u istrazi bio je golem. Kako bi uopće bilo moguće da ne djeluje na njega
to što je žrtva bila u braku s velikom ljubavi iz njegove mladosti? Uzeo je mobitel
i utipkao njezin broj, ali odustao je čim je začuo prvi signal s druge strane. Ionako nije
imao pojma što bi joj rekao.
Kad je završio s novinama, ponovno je krenuo u šetnju, sada pokraj kazališta, pa
nastavio dalje šetalištem na obali. Počelo je puhati i valovi su se prelijevali preko zida i
pogađali ga u lice prohladnom slanom vodom. Postalo mu je jasno koliko mu je
nedostajao Helsingborg, i da se ne bi još više smočio, popeo se na zid i nastavio hodati.
Kad je ušao u hodnik i svukao sa sebe mokru odjeću, osjetio je koliko je zapravo
umoran. Dan koji je počeo viješću o Glennovoj smrti, nastavio se kaotičnom
konferencijom za novinare i završio samoispitivanjem, davao je osjećaj da traje cijeli
tjedan, iako nije bilo više od sedam sati navečer.
Ušao je u kuhinju, u potpunu tišinu, i na radnoj površini ugledao tri prazna kartona
od pizze. Jeli su bez njega. Nikakvo čudo. Ionako ni sam nije znao kad će doći kući. Nije
ni znao je li uopće gladan. Ili jede li mu se uopće, čak i da jest gladan. Kao da mu je onaj
komad torte ležao u želucu poput teške kugle i priječio svim osjećajima da izađu iz njega.
Gladan i tjeskoban.

Knjige.Club 139
 Knjige.Club Books

Popeo se stubama na kat, pogledao u Matildinu sobu i shvatio kako joj nije trebalo
dugo da je dovede u red. Na zidu su bili plakati filmova Grease, Highschool Musical i
Dirty Dancing, a polica za knjige bila je puna njezinih knjiga i svih mogućih
plastičnih stvarčica koje je skupljala. Na pisaćem stolu bile su uredno složene pernica i
gumica za brisanje i samo su čekale da u kolovozu počne nastava. Krevet je bio
pospremljen, a na strop iznad njega postavila je svjetleće ribice i zvjezdice.
Jedino je nedostajala sama Matilda. Pogledao je i u spavaću sobu, ali i ona je bila
prazna, i nakon što je odjenuo čistu odjeću, otišao je do Theodorove sobe i pokucao na
vrata. Nije bilo nikakve reakcije. No, on je otvorio vrata i ugledao Theodora kako leži
na krevetu, potpuno nepomičan, a odnekud se čuo prigušen zvuk.
»Theo? Halo? Theo, čuješ li me? « rekao je ne povisivši glas, ali Theodor i dalje nije
davao znakove života. »Halo?! Theodore?!« Otišao je do kreveta i stavio Theodoru ruku
na rame. Theodor se naglo okrenuo i izvadio slušalicu iz uha.
Gripping your pillow tight
»Što je sad?«
»Nisi me čuo kad sam te zvao?«
»Ne.«
Exit light
Theo slegne ramenima i ponovno vrati slušalicu u uho. Fabian je opet izvadi, a onda
i drugu.
Enter night
»Kog vraga hoćeš?!«
»Gdje su ostali?«
»Otkud znam?«
Take my hand
Nije da Fabian nije bio spreman na to da će tinejdžerske godine njegove djece biti
teške. Samo je očekivao glasnije svađe, lupanje vratima i kasne dolaske kući. Ova tišina
bila je nešto sasvim drukčije i on nije imao pojma kako da se nosi s time.
Were off to never neverland
»Čuj... kako si inače?«
Theodor uzdahne i zaustavi glazbu.
»Je l’ ti nedostaju frendovi iz Stockholma? Razumijem ako si...«
»Koji frendovi?«
»Što ja znam? Oni s kojima si se igrao?«

Knjige.Club 140
 Knjige.Club Books

Theodor zakoluta očima.

»Ili s kojima si se družio ili kako već to sad kažete?« nastavi Fabian, osjećajući se kao
slijepac na užetu. »Ali ovdje ćeš pronaći nove prijatelje. Mislim, ne baš ovdje. Moraš
izaći iz sobe i otići van i... otići van...«
»Jesi gotov?«
Fabian kimne i sjeti se kako je i on na riječi svojega oca reagirao gotovo jednako kao
sad Theodor. Otišao je iz sobe i nije mogao ne osjetiti olakšanje.

Sonju je pronašao gore u ateljeu, gdje je radila na novoj velikoj slici, širokim agresivnim
potezima kistom. Pustio je da mu pogled počiva na njoj, iako svjestan koliko nije voljela
da ju se gleda kad slika. Ali on je to baš volio, mislio je da je tada najljepša - bez šminke,
poprskana bojom po licu, sasvim usredotočena, nesvjesna svega oko sebe.
Stajala je pokraj zida nasuprot njemu, s kistom u svakoj ruci. Kosa joj je bila
podignuta i pričvršćena s nekoliko držaka kistova, a bila je odjevena u trenirku, s toliko
mrlja od boje da je sama već postala umjetničko djelo. Ispod je imala crveni grudnjak
koji je dobila od njega za Božić prije dvije i pol godine.
»Bok, draga.«
»Bok«, odgovorila je sa smiješkom. Ali pogled je sve odavao. Nastavila je razmazivati
boju po slici.
»Smijem li ući?«
Nije odgovorila, pa je ušao u sobu i stao iza nje. »Kako dobro da si opet počela.«
Slika je bila sasvim različita od onih koje je slikala prije. Znao je da traži nov izražaj,
nakon svih onih ribljih motiva. Bilo je to uspješno vrijeme za nju, s prihodima koji su
bili znatno veći od njegove plaće, bez obzira na to koliko prekovremenih sati
odradio. Kao da su svi odjednom htjeli njezine slike s podvodnim motivima - ribama,
hobotnicama i rakovima.
To je bio san svakog slikara. Ali za Sonju je to s vremenom postala noćna mora. Kad
su njih dvoje bih u najgorem razdoblju, imala je listu čekanja za slike dužu od godinu
dana. Kupci bi odredili veličinu i obavijestili je o tome kakve boje im prevladavaju u
prostoriji za koju naručuju. Sonja je osjećala da je sve samo ne umjetnica i na kraju je
sve pustila.
Prije malo vile od pola godine počela je eksperimentirati. Na njezinim slikama ptice
su preuzele ulogu riba. Slikala je ptičja gnijezda, jaja i jata na nebu.
Ali ovo sada bilo je nešto posve drukčije. Žestoka kakofonija gdje je jedna nijansa
bila crvenija od druge.

Knjige.Club 141
 Knjige.Club Books

»Molim te. Radim.«

»Pretpostavljam da si čitala novine.«
»Ne treba vjerovati svemu što pročitaš.«
»Ta mlada djevojka. Ja sam bio kriv. To je bila moja greška.«
»A ona Lina Pålsson?«
Fabian je samo čekao na to pitanje, i nije ju mogao kriviti. Nakon događaja s Nivom
povjerenje je bilo uzdrmano i sad je visjelo na tankoj niti.
»Da, bio sam zaljubljen u nju i da, ništa na svijetu nisam želio više nego da ona i ja
budemo par. Ali Sonja, to je bilo tada. U ranoj mladosti. I nikada nismo bili par, zbog
čega sam danas itekako sretan.«
Sonja se okrene k njemu i pogleda ga u oči. Boja s kistova kapala je na pod. »Ona ti,
dakle, danas ništa ne znači?«
»Ne više od bivše kolegice iz razreda, čiji muž je upravo brutalno ubijen.«
»U redu.« Sonja se vratila slikanju, a on je stajao i pitao se treba li joj prići i zagrliti
je. A onda mu je zazvonio mobitel.
»Da, halo?«
»Kako si?« Bila je to Irene Lilja.
»A eto, onako kako zaslužujem, kako bi rekla moja majka.« Fabian se odmakne
nekoliko koraka da ga ne pogodi boja s kistova kojima je Sonja žustro slikala. »Ali sad
baš nije dobro vrijeme. Mogu li te nazvati kasnije?«
»Samo nešto. Je li ono istina?« prekine ga ona. »Ono s Linom Pålsson?«
»Da.«
Zašutjela je i Fabian je mogao točno čuti da Lilja misli potpuno isto kao i on. Kako
će to na njega utjecati u istrazi? Izašao je iz ateljea i krenuo dolje stubama.
»Ali samo da znaš, ni sam toga nisam bio svjestan. Kao da sam to potiskivao cijelo
svoje odrastanje.« Imao je potrebu objasniti. Htio je da ona shvati. »Zbog toga nisam
ništa rekao, a kasnije...«
»Znaš što, bolje je da to središ s Tuvessonovom. Sigurno imaš jako dobro
objašnjenje.« Bilo je nemoguće ne osjetiti ironiju u njezinu glasu. »Ali nisam te zvala
zbog toga. Imamo nov smrtni slučaj.«
Fabianove misli počele su ubrzano raditi ne bi li se dosjetile tko bi to mogao biti.
Koga se nije sjetio?
»Nije nitko iz razreda.«
»A nije? Onda, tko...«

Knjige.Club 142
 Knjige.Club Books

»Monika Krusenstierna. Razrednica.«

Mali Fabian odmah se sjetio Monike Krusenstierna. Uvijek je nosila suknje do
koljena, koje su najčešće bile karirane, i u kutovima usana uvijek joj se skupljala slina.
Njezini satovi uvijek su se odvijali na isti način. Na matematici se računalo, u radnim
bilježnicama popunjavalo praznine, a knjige se čitalo naglas, ulomak po ulomak.
Diskusije ili razgovori nikad nisu dolazili na red. Što je više mislio na to, to su mu se više
godine s Monikom Krusenstierna činile poput dugačkih izgovaranja riječi.
»Domar ju je pronašao u njezinu stanu. Točnije rečeno, u fotelji. A vjerojatno je da
je već jedan dan bila mrtva prije nego su je pronašli, a nije imala nikakvih vidljivih
ozljeda.«
»Znači, samo je ondje sjedila? Jesu li odredili uzrok smrti?«
»Srce joj je stalo. Pletenica je upravo zvao zbog preliminarnog izvješća, a vjerojatno
je da su joj krvne žile bile jače kalcificirane nego unutrašnjost starog kuhala za kavu.«
»Onda to nije bilo ubojstvo?«
»Ne. Samo sam htjela da to znaš prije nego se pojavi u novinama. Dobro znamo
kakve sve stvari mogu izvući. Jedan pikantan detalj je da joj je na koljenima ležao
otvoren Kvallposten. «
»Koji članak? «
»Onaj gdje se pitaju kako je sve pošlo po zlu.«
Fabian je točno znao o kojem se članku radi. Naslov je glasio:

NASTAVNICA KOJA JE ZATVARALA OČI

U članku se govorilo kako su Claesa Mällvika Jörgen i Glenn sustavno zlostavljali i kako
s tim u vezi nitko nije ništa poduzeo. Nikoga od odraslih također nije bilo briga, i
postavljalo se pitanje zašto Monika Krusenstierna nije podigla uzbunu i tvrdilo se
kako je sigurno znala da u razredu nije sve u redu. Fabian je suosjećao s njom. Optužbe
u članku sigurno je bilo strahovito teško čitati i najvjerojatnije su bile indirektan razlog
njezine smrti.
»U redu. Hvala ti što si nazvala.«
»Nije to ništa. Vidimo se, gospodine ljubavnice.«

Knjige.Club 143
 Knjige.Club Books

29.

PREKASNO JE SHVATIO koliko je podcijenio Fabiana Riska. Incident u vrtu, koji ga je

stajao cijelog dana i noći, bio je taman dovoljan da Risk pronađe auto u Danskoj.
Razmišljao je na sve moguće načine, ali nije imao pojma kako se sve to dogodilo. To što
je Risk uspio skinuti stražnji kotač bilo mu je potpuno iznenađenje. Risk se pokazao
puno većom prijetnjom nego što je mogao zamisliti i koliko god mu to teško padalo,
morao je priznati da je impresioniran.
Nije mu uspjelo ono što je planirao učiniti - premjestiti auto. Bio je prisiljen odustati,
ostaviti ga i pobjeći. I sad je auto bio kod danske policije, što je možda bilo i bolje nego
da je kod Šveđana. Danci nisu pokazali veliko zanimanje. Pitanje je bilo samo
koliko dugo će ostati kod njih.
Ozbiljno je razmišljao da sve ostavi i da već sad uzme brodicu koja je puna goriva i
namirnica čekala u luci Råås, no ipak se odlučio istražiti mogućnost promjene dijela
plana. Dosad ga je to stajalo jednog dana i noći. Ali nije imao izbora. Alternativa da
se povuče bila je tako velik poraz, da uopće nije bio siguran bi li s time mogao živjeti.
U prvotnom planu Risk je imao tek malu sporednu ulogu, poput kakva statista. Samo
još jedan u nizu. No, kad se pokazalo da će se s obitelji zaista preseliti ovamo, pripala mu
je nešto aktivnija uloga. Ali to je otišlo malo predaleko i zauzeo je puno više prostora
nego što je na početku bilo zamišljeno. Riska je trebalo zauzdati i staviti na njegovo
mjesto prije nego što sve krene još dalje. Kako bi točno trebalo krenuti, nije znao. Ali
nedostatke te pretvorio u prednosti i nije imao razloga sumnjati da mu ovaj put neće
uspjeti.
Osim toga, posljednjih nekoliko sati većina toga mu je pošlo za rukom. Ne samo da
je predstavljanje za danskog novinara uspjelo iznad očekivanja. Stavilo je Riska u
središte pozornosti, što je trebalo spriječiti ili barem zavući policijsku istragu. Na tome
što su Danci poslije i sebi i Šveđanima postavili nogu trebao je samo zahvaliti. Kao šlag

Knjige.Club 144
 Knjige.Club Books

na torti došao je i automobil koji je s parkirališta otišao upravo pred njim i ostavio mu
prazno mjesto upravo ispred Riskove verande.
Malu web-kameru pričvrstio je prianjalkom na unutrašnju stranu pokrajnjeg
prozora, pritegnuo antenu i uključio električno napajanje na kabel koji je izvukao iz
akumulatora automobila. Pokrenuo ga je, tako da je dioda počela žmirkati poput alarma
na autu, uzeo je svoj mobitel i poslao šestoznamenkast kod porukom na poseban broj.
Desetak sekundi poslije na mobitelu se pokazala slika i mogao je usmjeriti kameru prema
Riskovu ulazu i podesiti oštrinu.
Izašao je iz unajmljenog auta i zaključao. Na rukama je cijelo vrijeme imao rukavice.
Tu pogrešku nikad više nije namjeravao učiniti. Skrenuo je lijevo pločnikom i nabrojio
četiri ulaza prije nego što je skrenuo desno iza ugla u ulicu Brommagatan. Odmah poslije
osvijetljenog izloga burzovnog posrednika Skåndia, koji je bio pun stvari koje su si mogli
priuštiti samo doseljeni Štokhomljani, skrenuo je desno na šljunčani put i nastavio
pokraj gomile kanti za otpatke i jednog panoa na kojemu je stajala informacija da je
pristup dopušten samo stanarima.
Sa stražnjih strana terasa protezala su se mala dvorišta, jedno ljepše ukrašeno od
drugoga. Došao je do Riskove kuće i zaključio kako su bivši vlasnici odlučili ne
sudjelovati u natjecanju za najljepše dvorište. Popeo se preko napola trule ograde i sakrio
iza spremišta za alat. Odatle je mogao vidjeti ravno u kuću.
Fabian je jedva držao oči otvorene. A ionako nije mogao zaspati. Misli mu nisu dale
mira i nije se mogao osloboditi osjećaja da je sve što je poduzeo počelo pucati i da će se
svakog časa raspasti.
Sjedio je za kuhinjskim stolom sa svojim laptopom i pregledavao blog Mette Louise
Risgaard. Ispočetka mu nije izgledalo da piše o nečemu posebnom, samo gomila
beznačajnih kratkih objava u kojima je opisivala što će raditi ili što je već radila. Samo s
vremena na vrijeme podijelila bi koju misao ili dojam.
Ali što je više bilo objava, u kojima je pisala o benzinskoj crpki i poslu, susretima s
prijateljima, razmišljanju o novim tetovažama i gledanju filmova, to joj se bliskijim
osjećao. U mislima mu se stvarala slika o inteligentnoj djevojci koja je bila puna misli i
ideja, ali nije mogla ništa učiniti u rupi od mjesta u kojem je odrastala. Mette Louise
Risgaard mrzila je Lellinge iznad svega i radije bi se ubila nego ondje ostarjela.
Nije se moglo odrediti je li imala dečka ili nije. Ali Fabian je mogao pročitati i nešto
o sebi kao o Šveđaninu koji je ondje ostavio kotač automobila, što joj je bio
najuzbudljiviji događaj u cijelom tjednu. Nakon toga, podijelila je još dvije objave; jednu
o aparatu za kavu koji se pokvario i jednu o susjedu koji je kupio pornofilm. Tu je bio
kraj. Trebalo je proći nekoliko dana da bi se shvatilo kako je blog napušten. Završen.

Knjige.Club 145
 Knjige.Club Books

Mrtav.

Fabian je otišao na drugu stranicu s informacijama o sprovodu. Trebao je krenuti

prekosutra u 13 sati iz crkve u Lellingeu. Odlučio je otići tamo bez obzira na to hoće li
ga Tuvessonova poslije toga ostaviti na slučaju ili ne. To je bilo najmanje što je mogao
učiniti.
Zatvorio je računalo i otišao oprati zube u kupaonicu za goste, kad je zazvonilo na
vratima. Pogledao je na sat - upravo je prošla ponoć. Zatvorio je vodu. Možda mu se
učinilo? Nastavio je prati zube i upravo je ispljunuo zubnu pastu kad je ponovno
zazvonilo. Ovaj put nije bilo greške. Netko je stajao pred njegovim vratima i zvonio.
Fabian se obrisao i krenuo otvoriti. Na putu prema ulaznim vratima pitao se tko bi
to mogao biti, ali nije se mogao sjetiti nikoga tko bi došao tako kasno. Odlučio je postaviti
špijunku na vrata čim bude imao vremena.
Tada je otključao vrata i otvorio.

Knjige.Club 146
 Knjige.Club Books

30.

KAKO BI RAZUMIO ŠTO SE dogodilo, bio je prisiljen pročitati novosti nekoliko puta.
Prvi put ništa mu nije bilo jasno. Osjećao je da to s njim nema baš nikakve veze. Vijest
iz neke nove paralelne stvarnosti. Ali nakon što je sve pročitao još dvaput, vijest ga
je pogodila poput kante hladne vode. Je li moguće da se to dogodilo? Pretražio je druge
stranice s vijestima i gledao kako vijest postaje sve veća. Zaista se dogodilo. Monika
Krusenstierna bila je mrtva.
»Dovraga«, zarežao je ispod glasa. Sve u vezi s Riskom išlo je po planu i upravo je
unajmio drugi automobil i bio je na putu da je pronađe, kad je na mobitelu ugledao
najnovije vijesti. Bio je prisiljen zastati kraj ruba ceste i još jednom pročitati šturi
članak. Je li to možda bila neka druga Monika Krusenstierna? Tražio je njezino ime na
tražilici Eniro, ali pronašao je samo jednu osobu. I to u Helsingborgu, na adresi koju je
pronašao sam. Ipak je osjetio poriv da ode tamo i uvjeri se na vlastite oči. Da bude
siguran kako to nije još jedna Riskova smicalica.
Monika Krusenstierna stanovala je u ulici Dalhemsvägen 69, na petom katu u
posljednjoj od četiri visoke zgrade kojima su upravo napravili nove fasade. Žuta boja
zamijenila je sivu. Parkirao je auto pokraj škole Dalhems i nastavio pješice. Nasred
prolaza iznad ulice Dalhemsvägen vidio je bljeskajuće plavo svjetlo kako se odražava na
pročeljima i kako je parkiralište prepuno policijskih automobila. Naravno, to je bila
njegova Monika.
Priprema starog razredničina stana nije samo iziskivala vrijeme i resurse, ona je bila
kruna cijeloga posla, posljednji komadić slagalice koji će učiniti da sve sjedne na svoje
mjesto. A sada ništa od toga neće funkcionirati, i u jednom trenutku bit će
prisiljen vratiti se crtaćem stolu.
Najveći problem bilo je vrijeme. Probio je sve granice i nije imao još nekoliko dana
da napravi nove planove. Sutrašnji dan bio je sasvim popunjen. Trebao se vratiti u
Dansku i završiti ono što je započeo. Zašto to već nije učinio nije ni sam sebi znao

Knjige.Club 147
 Knjige.Club Books

objasniti. Nije mu bilo u planu oduzeti život nedužnom promatraču, a sad je već na duši
imao i djevojku i onog policajca. Oklijevao je i onda je odlučio pobjeći, a ne završiti. Ali
to je bilo posljednji put. Odsad mu više ništa neće stati na put.
Mobitel mu je zavibrirao i zaslon je zasvijetlio. Podigao ga je i zaključio da se
probudila ulazna kamera u unajmljenom automobilu. Programirao ju je na odgodu
detektora pokreta jer nije smjela reagirati na svakog prolaznika, nego tek na onoga tko
bi pošao stubištem. Utipkao je kod i čekao.
Kad se na zaslonu pojavila slika, a on ugledao Riska kako otvara vrata i pušta unutra
svojega kasnog posjetitelja, sve je sjelo na svoje mjesto. Umjesto Monike Krusenstierna
glavnu će ulogu preuzeti Fabian Risk. Odsad će on biti središnji i odlučujući dio cijele
priče. Rješenje je bilo gotovo genijalno i sad, nakon svega, nije mogao shvatiti zašto se
toga nije dosjetio već na početku.

Knjige.Club 148
 Knjige.Club Books

31.

LINA PALSSON SJEDILA JE pokraj Fabiana Riska na sofi. Lice joj je bilo natečeno, a oči
crvene od plača. Dao joj je rupčić za nos i natočio joj vrući čaj u šalicu. Kad je vidio da
pred vratima stoji Lina, zbog pomisli na Sonjinu reakciju na novinski članak, pomalo je
oklijevao bi li je pustio unutra. Pitao ju je što želi, a ona je pitala može li ući. On je
ponovio svoje pitanje, a ona je rekla oprosti i briznula u plač, a on ju je zagrlio.
Sad su sjedili, svaki sa svojom šalicom vrućeg čaja, a sat na DVD-u pokazivao je
01:33. Fabian je pustio da tišina ispuni sobu, misleći kako je na Lini da je prekine. Pola
sata prije čuo je Sonju kako je izašla iz ateljea i krenula dolje stubama, ali se
predomislila i ponovno otišla gore. Dvadeset minuta poslije došla je dolje, odjevena u
svoj japanski kućni ogrtač, za koji je znala da ga on voli. Pozdravila je Linu i izrazila joj
sućut, a onda ga je poljubila za laku noć i ponovno otišla gore. Viknuo je za njom da će
brzo doći, a ona je odgovorila neka samo uzme vremena koliko god treba.
»Iskreno rečeno, zapravo ni ne znam zašto plačem. Mislim da ga nikad nisam
voljela.«
»Jednom si ga sigurno voljela«, reče Fabian i odmah se pokaje. Bio je to razgovor
koji nisu ni trebali započeti.
Lina odmahne glavom.
»Zapravo ni ne razumijem zašto smo Jörgen i ja uopće postali par. Da budem sasvim
iskrena, cijelo vrijeme sam mislila da smo to trebali biti ti i ja.« Nasmijala se i gucnula
malo čaja.
»Zašto onda Jörgen?« Nije to htio, ali nije mogao šutjeti.
»Sjećaš se one razredne proslave? One na početku sedmog razreda u kafiću u našem
susjedstvu?«
Fabian se itekako dobro sjećao. To je bila zabava pod maskama i on i Stefan Munthe
potrudili su se sašiti vlastite zatvoreničke kostime. Uzeli su stare plahte te sprejom i

Knjige.Club 149
 Knjige.Club Books

samoljepivom vrpcom napravili pruge i onda šivali, šivali, šivali. Radili su svaku večer
i cijelu subotu, bili su potpuno obuzeti. Trebali su imati najbolje kostime i ponašali su
se kao da se radi o životu i smrti. Osim toga, on se odlučio pitati Linu ima li šanse kod
nje. Bilo je pravo vrijeme za to i konačno je odlučio reći što osjeća.
Ali kad su došli na zabavu, bili su jedini koji su se maskirali i svi su im se smijali iza
leđa. Sve je bilo pogrešno i nakon petnaest minuta biciklima su otišli kući da se presvuku
u običnu odjeću.
»U svakom slučaju, poljubio me«, nastavila je Lina. »I rekao je da smo on i ja sad
zajedno, a ja nisam znala. Samo sam se nadala da ćeš to ipak biti ti. Ali ti si se ponašao
kao da te nije briga. Otišao si nekamo i vratio se tek puno kasnije i... no eto, što je
bilo, bilo je.« Slegnula je ramenima i zašutjela.
Fabian je kimao glavom bez riječi, sasvim obuzet sjećanjem koliko ga je to zaboljelo.
»Lina... Postoji li nešto što želiš reći, a može nam pomoći u istrazi?«
Lina nije reagirala na pitanje. Umjesto toga pila je čaj i uzela si puno vremena da
vrati šalicu na mjesto. »Napravili su mnogo gluposti, on i Glenn. I ponekad sam se zbilja
bojala za njega.«
»Je li te tukao?«
»Ne, ali znao je biti jako grub.«
»Na koji način je bio grub?«
»Na primjer, u seksu. Mogao je dugo, ako se tako može reći. Pokušala sam mu reći
da prestane, ali on bi samo rekao da vidi kako mi se to sviđa i da je to samo zabava. Za
njega je to uglavnom bila igra.« Zašutjela je i popila čaj do kraja.
»Lina, razumijem da imaš potrebu razgovarati. Ali sumnjam da sam ja prava osoba
za to.«
Lina kimne i stavi na stolić pokraj sofe ključ žute boje. »Ovo je ključ sefa u
Glennovoj kući.«
Fabian ga je podigao i proučavao. Molander i njegovi ljudi već su bili u Glennovoj
kući i obavili prvi pregled. Kad nisu pronašli ništa od velike važnosti, u podrobnijoj
pretrazi prioriteti su se promijenili. Da su pronašli zaključani sef, sigurno bi čuo da su o
tome nešto rekli.
»Trebao bi biti negdje u kuhinji. Pokušala sam ga pronaći, ali nisam imala sreće.«
Lina ga pogleda u oči. »Jedino znam da je sigurno tamo negdje.«
»A kako si došla do ključa?«
»Glenn se nije usudio držati ga kod kuće. Mislio je da je dovoljno već to što ima sef.«
»Kako znaš sve to? Teško mi je povjerovati da ti je Jörgen to ispričao.«

Knjige.Club 150
 Knjige.Club Books

»Nisu uvijek bili tako trezveni i pažljivi, a za mene je to bila kao neka sigurnost u
slučaju da Jörgen nekamo ode na duže.«
»Znaš li što je unutra?«
Lina odgovori umornim osmijehom i ustane. »Hvala ti na čaju i na tome što si me
slušao. Sama ću otići.«
»Čekaj, odvest ću te kući.«
»Ne, sve je u redu. Ne trebaš. Došla sam autom.«
»Onda ću te otpratiti do njega. To je najmanje što mogu učiniti.«
Fabian je ustao i pošao za njom.
»Fabbe, zaista nije potrebno. Parkirala sam ga prilično daleko odavde.«
»To više...«
»I da budem sasvim iskrena, ne vjerujem da bi to tvojoj ženi bilo drago.«
»Ne bi, imaš pravo«, reče Fabian sa smiješkom, otvori vrata i krene za njom.
Uzela ga je pod ruku i krenuli su pločnikom. Nigdje nije bilo nikoga. Nijedno ništa
nije reklo cijelim putem, ali ta je tišina bila nekako sasvim prirodna. Tek kad su stigli do
auta, Lina se okrenula i pogledala ga u oči.
»Sjećaš li se kad smo se igrali špekulama na odmoru i ti si izgubio sve svoje i posudio
od mene zadnju?«
Fabian kimne. To je bio jedan od njegovih najvećih trenutaka. Lininom zadnjom
špekulom uspio je srušiti piramidu za piramidom. Još i danas ne može shvatiti kako mu
je to pošlo za rukom. Bilo je kao da je magična. Gotovo svi iz razreda skupili su se oko
njega, a ubrzo i neki iz drugih razreda, svjedočiti njegovoj izvanrednoj vještini. Ili je to
bila samo sreća? U svakom slučaju, pobijedio je i dobio veliku vrećicu punu špekula,
koju je dao njoj.
»Tek da znaš, još uvijek imam sve te špekule.« Zagrlila ga je i poljubila u obraz, a
onda je otvorila vrata auta i sjela unutra.

Fabian se pažljivo zavukao pod pokrivač, samo da ne probudi Sonju. Ali ona je već bila
budna, okrenula se k njemu, stavila mu ruku na prsa i podignula glavu tako da može
staviti ruku pod nju. Bila je topla i gola. On je bio preumoran.
»Fabiane, voliš li ti mene?«
»Da, naravno da te volim.«
»Sigurno?«

Knjige.Club 151
 Knjige.Club Books

On privuče njezino golo tijelo k sebi i nagne se prema njoj da bi je poljubio. Ali ona
mu stavi dlan na usta.
»Znaš, nešto sam razmišljala.«
On uzdahne i prevrne se na svoju stranu. »Sonja, znam da ovo sad uopće nije bilo...«
»Molim te, pusti me da završim. Puno sam razmišljala i mislim da je najbolje da se
djeca i ja na neko vrijeme opet vratimo u Stockholm. Inače ću se samo motati ovuda i
biti ogorčena, a to je zadnje što nam sada treba. Stoga predlažem da svoj novi
početak stavimo na čekanje dok se sve ovdje ne riješi.«
Htio je prosvjedovati. Reći joj da će se promijeniti i obećati joj da će odsad sve biti
mnogo bolje, samo neka ostane.
»Već sam razgovarala s Lisen i možemo doći u gostinjsku kuću u Varmdou do kraja
ljeta, i Matilda se može igrati s rođacima.«
Nije mogao ništa drugo, nego samo potvrdno kimati.
»A čim ti budeš spreman i čim budeš imao vremena za nas, vratit ćemo se i ponovno
u sve krenuti zajedno. Znaš, onako kako smo zamislili na početku.«
»A poslije, kad se sve sredi, mogli bismo otići nekamo. Samo ti i ja. Daleko.«
»U redu.«

Knjige.Club 152
 Knjige.Club Books

32.

KAPLJICE S LIŠĆA najavile su laganu kišu koja je bila podsjetnik da je prošlotjedno

lijepo vrijeme ovdje zapravo neuobičajena pojava. Helsingborg je bio prilično vjetrovit
grad, s puno kiše. S druge strane, u prošlom tjednu i nije bilo mnogo toga što bi se
moglo nazvati uobičajenim, pomislio je Fabian dok je s Astrid Tuvesson šetao kroz šumu
Pålsjö.
Nazvala ga je ujutro i predložila mu da odu prošetati. Dosad su razgovarali o svim
mogućim temama, samo ne o onoj radi koje su se sastali. Pitala ga je kako mu se obitelj
snašla u novom gradu i kako se djeca osjećaju prije polaska u novu školu. Fabian
je odgovarao što je iskrenije mogao, na sva pitanja, ipak odlučivši da joj ne otkrije
previše.
Bukova šuma otvorila se pred njima i pred sobom su ugledali dvorac Pålsjö. Šutjeli
su neko vrijeme, a Fabianu se činilo da ta tišina traje cijeli život. Nastavili su dalje, do
druge strane parka uz dvorac, pokraj labirinta, presjekli preko vlažne trave do dugačke
aleje čije je drveće stvaralo mračan visok tunel. Fabian se sjetio kako su se kao djeca
ovdje igrali lovice, i kako je mislio da je neobično što drveće raste točno tako da krošnje
formiraju tunel, sve dok nije vidio radnike vrtnog poduzeća s motornom pilom.
»Fabiane... Da nije bilo tebe i tvojih prečaca, ova istraga bi stala ili bi šepala, toga
sam itekako svjesna. Ali s obzirom na to u kojem je smjeru sve otišlo, ja kao odgovorna
osoba više ne mogu stajati iza toga što se dogodilo u Lellingeu. Jer, tako ću i ja
biti skinuta s istrage i premjestit će je u Malmö, a oboje znamo kako će to završiti.«
Fabian je razumio što je mislila. Malmö je bio poznat po tome da je, prema statistici,
imao najviše neriješenih slučajeva.
»Isto kao i ti, i ja želim riješiti ovaj slučaj, što je prije moguće. Ali ne pod svaku
cijenu.«
»Potreban ti je žrtveni jarac.«

Knjige.Club 153
 Knjige.Club Books

»U ovom slučaju i nije ga tako teško pronaći.« Prvi put za vrijeme šetnje ona se
osmjehnula. »A evo, još nijednom nismo razgovarali o tvojoj tinejdžerskoj ljubavi.« Već
joj je krenuo objasniti, ali zašutio je kad je podigla ruku da ga zaustavi. »Što ni
nećemo učiniti.«
Izašli su iz tunela drveća, van na svjetlost. Kiša je prestala i nebo je već bilo svjetlije.
Tuvessonova je zastala kraj vidikovca i gledala prema živahnom, prometnom zaljevu,
gdje se dvorac Kronborg već kupao u suncu.
»Predlažem da se vratiš na godišnji i počneš s poslom 16. kolovoza, kako je i bilo
planirano. A da sam na tvojem mjestu, pobrinula bih se za obitelj i uživala. Ovakvo
vrijeme potrajat će barem još nekoliko tjedana, a onda će već doći jesen. Kao i uvijek, na
vrijeme.«
Fabian je kimnuo, a Tuvessonova se okrenula kao da će poći natrag.
»Ako odem na godišnji, onda je bolje da se vi pobrinete za ovo.« Fabian podigne
mali mesingani ključ držeći ga između palca i kažiprsta i stavi joj ga u ruku. »Trebao bi
odgovarati bravi sefa u Glennovoj kući.«
Tuvessonova ga je upitno pogledala.
»Negdje u kuhinji. Više od toga ne znam.«
Ona kratko kimne i ode žustrim korakom.
Fabian pogleda prema Danskoj, razmišljajući o tome o čemu su razgovarali. Nije
očekivao ništa drugo nego da ga Tuvessonova isključi iz istrage. To je bilo jedino što je
mogla učiniti u ovoj situaciji. Problem je bio u tome što će istraga, ako je misle
uspješno završiti, zahtijevati mnogo više od uobičajenog starinskog policijskog posla.

Knjige.Club 154
 Knjige.Club Books

24. prosinca

Bok, dnevniče, i sretan Božić.

Trudio sam se ponašati kao i obično, ali i mama i tata primijetili su da nešto nije u
redu i mislili su da nisam zadovoljan darovima, iako sam im rekao da sam jako
zadovoljan. Dobio sam klavijature sa stativom. Tata ih je htio uključiti, ali meni se nije
dalo. Rekao sam da sam umoran i otišao sam u svoju sobu još prije jedanaest sati.
Čitao sam o dečku koji je skočio pod vlak. Bio je mojih godina i doživljavao je točno
to kroz što i ja prolazim. Sve što je napisao u oproštajnom pismu kao da se odnosilo na
mene. Baš sve.
Ne mogu to reći nekome drugom. Ali samo da znaš, i ja sam razmišljao da skočim.
Više puta. Samo se nisam usudio. Još ne. Ali toliko sam prokleto umoran od toga da me
stalno strah. To traje već cijelo polugodište. Strah me pod odmorom ići jesti. Strah
me odmora. Strah me da ne napravim budalu od sebe na satu. Strah me za one koji su
mi prije bili prijatelji. Strah me ići doma. Jer praznici će proći.
I tako je mama došla u moju sobu iako sam rekao da želim mir i pitala me zašto ne
želim svirati na klavijaturama. Nisam htio odgovoriti, ali ona je samo nastavila i onda
sam počeo plakati. Pokušao sam prestati, ali nisam mogao, i onda sam rekao da se ne
želim više vratiti u školu jer su svi tako glupi, pa me onda pitala maltretira li me netko, a
ja sam rekao da nije to, a ona je rekla da joj tako izgleda i ispričala mi da je srela
učiteljicu i rekla joj za to, ali učiteljica je rekla da ona nije primijetila da sam drukčiji
nego inače, osim što sam možda povučeniji i tiši i da sam malo lošiji u testovima, a ja
nisam ništa rekao, pa je onda otišla.
Ne mogu vjerovati da su mi radili iza leđa. Brbljali gomilu gluposti o meni. Za dva
tjedna opet počinje prokleta jebena škola i najprije sam mislio zbrisati, ali sam se
predomislio. Sad sam napokon odlučio. Razmišljao sam jako puno i sad prvi put osjećam
da sam sasvim siguran. Nemam što izgubiti. Jebeno mi je svejedno kako će to ići. Ne
može biti gore nego sad.

Laku noć.

P. S. Nisam kupio nikakav božićni dar za Labana. Činilo se da ga nije briga. Počeo je
gubiti krzno na više mjesta. Možda od pišaline koju je popio? Tako je jebeno glup i
ružan i odvratan. Jebote, kako ga mrzim.

Knjige.Club 155
 Knjige.Club Books

33.

ASTRID TUVESSON SJELA JE U SOBU za sastanke zajedno s Liljom, Molanderom i

Stijenom, i približila pladanj s mirisnim šalicama kave s mlijekom i još jedan s
kroasanima. Umorni rubovi usana odmah su se podigli i Stijena se počeo šaliti kako će
se udebljati ako uskoro ne riješe slučaj.
»Počinjem izjavom da je Fabian Risk odsad skinut s ove istrage«, reče Tuvessonova,
dijeleći šalice.
»Šteta. Jako je dobro radio, bar ja tako mislim«, reče Stijena.
»Naravno da jest, i ja bih također željela da može ostati. Ali ovo je neizbježno.«
»To je jasno samo po sebi«, reče Lilja. »I on je bio u tom razredu i ne možemo ga
tretirati drugačije od ostalih.«
»Što, nećeš valjda sad i njega osumnjičiti?« upita Molander.
»I da i ne. Ako se na to konkretno gleda, onda...«
»Mislim da bismo to sad trebali pustiti«, prekine ih Tuvessonova, istovremeno
pogledavši Lilju u oči. »U redu?«
Lilja i ostali su kimnuli, i nakon toga počeli razgovarati o aktualnom stanju. Lilja je
ispričala da je kontaktirala sve aviokompanije, ali da se posljednjih dana nigdje nije
ukrcao nikakav Rune Schmeckel. A i nitko s imenom Claes Mällvik.
»Ali nitko nije rekao da nije jednostavno nastavio vožnju u nekom drugom autu iz
Danske i sad je već negdje daleko u Njemačkoj«, reče Stijena i uzme još jedan kroasan.
»Sad ga traže i izvan zemlje, ali do daljnjega radimo na teoriji da se još uvijek nalazi u
Švedskoj. Usput, kako ide s kartografijom razreda?«
»Ide, više-manje je sve gotovo. Što ti misliš, Irene?« upita Stijena.
»Skoro je gotovo«, reče Lilja. »Još dodatno provjeravam potpuni popis učenika, ali
gotovo ga je nemoguće pronaći.«
»Što, nemaju ga ni u Gradskom arhivu?« upita Tuvessonova i okrene se k Stijeni.
Knjige.Club 156
 Knjige.Club Books

»Sigurno imaju. Ali digitalni popisi su se nedavno srušili.«

»Kako srušili?«
»Mislite na cyber napade na stranice grada Helsingborga o kojima se puno pisalo još
u svibnju?«
»Da, je li to bilo ono s napadom na e-mailove?« upita Lilja.
»Da, i sigurno je bila i gomila virusa i trojanaca. Među ostalima, tu su bih poslužitelji
Gradskog arhiva gdje je popis pohranjen.«
»Kako prikladno.« Tuvessonova uzdahne.
»Malo previše prikladno, ako mene pitate.«
»Ali ne razumijem. Ako se popisi učenika i dalje nalaze u fizičkoj arhivi, onda bi ih
morali moći pronaći«, reče Lilja.
»Da, ali bez arhivskog kazala nemaš arhivski broj, a bez toga sve je to traženje igle
u plastu sijena, samo još teže. Obećali su nam da će pokušati, ali moglo bi trajati
tjednima. Budemo li imali sreće.«
Tuvessonova je nekoliko trenutaka šutke sjedila, a onda odmahne glavom. »To je
sasvim besmisleno.« Okrene se k Lilji. »Od onih koji su nam poznati, koliko ih još uvijek
živi u Skåneu?«
»Gotovo svi, zapravo, osim jedne koja živi u Oslu.«
»Ali sad ih je većina negdje izvan zemlje, na praznicima«, reče Stijena.
»Napravit ćemo listu prioriteta, po kojem redu ćemo ih zvati. Važno je što je brže
moguće doznati je li još tko možda u opasnosti.«
»Ja sam već počela i pronašla ih nekoliko«, reče Lilja.
»I?«
Lilja odmahne glavom. »Ne, kako jedni opisuju druge, ispada da su nad glavama
imali aureole, i nisu radili ništa drugo nego širih toplinu i ljubav oko sebe.«
Stijena se nasmije i zavrti glavom.
»Nadajmo se da je s Jörgenom i Glennom sve završeno«, reče Tuvessonova i okrene
se k Molanderu. »Jesi li završio s češljanjem Schmeckelova stana?«
»Uglavnom. I ne, osim malog otiska prsta, nisam pronašao ništa zanimljivo. Nadao
sam se da ću pronaći barem rezervni ključ njegova auta, ali čak ni to nije ondje.«
»Možda ima vikendicu?« upita Stijena.
»Ništa nije napisano na njega«, reče Molander i podijeli svima kopije crno-bijelih
uokvirenih fotografija iz stana Runea Schmeckela. »Možda ondje ima kakvu kuću? Ako
je to negdje u inozemstvu, onda je jasno da ne može biti registrirano u Švedskoj.«

Knjige.Club 157
 Knjige.Club Books

Ostali su promatrali fotografije na kojima se vidio brežuljkast krajolik s gusto

naseljenim gradom.
»Znaš li ti gdje je to?« upita Stijena, a Molander zasja.
»Najprije sam mislio da je Carcassonne. Uvijek sam išao tamo, ta igra mi je jedna od
najdražih uopće.«
Ostali su ga gledali ništa ne shvaćajući.
»Nikad niste igrali Carcassonne?«
Ostali su odmahnuli glavom.
»Što, to je neka igra?« upita Stijena.
»O, Bože dragi. Ne znate baš puno, je l’ da?« reče Molander i zavrti glavom.
»Ali to ipak nije Carcassonne«, reče Tuvessonova.
»Ne, nije. To je Grasse, također u južnoj Francuskoj, samo malo istočnije. A i bio
sam ondje. Je li tko od vas možda čuo za Parfemi«
»Da, ali čekaj«, reče Stijena. »Nije li to bio onaj... Znate onaj, onaj...«
»Sigurno jest, ali možda možemo o tome neki drugi put?« prekine ih Tuvessonova.
»Radije pokušajte doznati ima li ondje vikendicu. A imamo i ovo ovdje.« Ona podigne
ključ koji je dobila od Fabiana. »Dobila sam ga od Riska i po njegovim riječima, to bi
trebao biti ključ sefa u Glennovoj kuhinji.«
»Već sam pregledao tu kuhinju i nema nikakva sefa«, reče Molander.
»Ipak želim da ti i Irene još jednom pogledate. Da budemo sigurni.« Tuvessonova
gume ključ preko stola prema Lilji i okrene se k Stijeni. »A kako ide s onim tragom iz
McDonald'sa?«
»Kontaktirao sam sve restorane, ali zasad ga nitko nije prepoznao.«
»Zasad?«
»Rade u smjenama, pa nisam stigao sve ispitati.«
»U redu. Što još imamo? Ah da, je li došlo štogod zanimljivo iz javnosti nakon objave
o tjeralici?«
»Ne izravno«, reče Stijena.
»Kako misliš, ne izravno?«
»Da skratim priču, nismo dobili ništa o čemu bismo mogli pričati svojim unucima«,
reče Stijena.
»U redu, ali sad bih rado čula i dužu varijantu.«
»Okidoki«, uzdahne Stijena i baci pogled prema zadnjem kroasanu. »Osim
uobičajenih priča koje ga smještaju u Farstu, Bollmoru i Grums, da nabrojim samo neka
Knjige.Club 158
 Knjige.Club Books

mjesta, dosad su se javila dva njegova pacijenta. Jedan je potvrdio da mu je Schmeckel na

operaciji u želucu ostavio GPS uređaj kako bi ga uvijek mogao pronaći ako osjeti glad za
ljudskim mesom.«
»Kako zabavno.«
»Nego što.«
»A drugi?«
»A drugi je zapravo i zanimljiv. Potvrdio je da ga je Schmeckel silovao dok je bio
pod narkozom.«
»Rekao si - zanimljiv?« upita Lilja i pred nosom mu uzme zadnji kroasan.
»Nisam još završio.« Stijena je pogledom slijedio Liljin kroasan. »To je bilo negdje
1998. Pitao sam ga zašto odmah nije prijavio nasilje, a on je odgovorio da je nakon
silovanja dobio hemoroide. A to mu je bilo neugodno reći policiji.« Stijena se nasmije
tako da mu se cijeli trbuh zanjihao.
Lilja razmijeni pogled s Tuvessonovom i Molanderom i sve troje se trudilo ne
nasmijati.
»A što ga je potaknulo da to ispriča sad?« upita Tuvessonova.
»Koliko sam shvatio, to je bilo prvo što je dobio.«
»Hemoroide?« upita Lilja, a kad je Stijena kimnuo, više se nije mogla suzdržati.
»A Linkert Parsson, nije se još javio?« upita Molander.
»Linkan? Upravo sam htio reći za njega. On tvrdi da točno zna gdje se nalazi
ubojica.«
»Ma nemoj mi reći!« reče Lilja.
»Je li rekao kako je došao do toga?«
»Naravno. Kao i obično, ima svoju sasvim osobnu i jedinstvenu teoriju koja se vrti
oko toga da je Claes planirao osvetu još za vrijeme škole i da se sve može pročitati iz
grafita na zidovima. Stoga misli da bismo ga trebali pustiti da skupi i dešifrira sve
grafite u zahodima škole Fredriksdal.«
Zavladala je tišina. Nitko nije znao što reći. Svi u policiji u Helsingborgu poznavali
su Linkerta Parssona. Imao je šezdeset osam godina i neuropsihijatrijske probleme koji
mu nikad nisu dijagnosticirani. Predstavljao se kao Linkan ili Sindrom Parsson. Najveći
san Linkerta Parssona bio je postati šef kriminalističke policije, ali nakon pet
neuspješnih pokušaja da se upiše na Visoku policijsku školu, postao je domar upravo u
školi Fredriksdal, gdje je radio sve dok ga nisu optužili za seksualni prijestup, nakon
što je probušio rupu na zidu kako bi gledao u djevojačku tuširaonicu. Iako je tužitelj

Knjige.Club 159
 Knjige.Club Books

zahtijevao da ga se stavi u zatvor, dobio je samo novčanu kaznu i promatranje. O tome

koliko je zbog toga postao bolji, svi su imali vlastiti stav.
Sada je samoga sebe smatrao detektivom i dao je izraditi vlastite posjetnice.

LINKERT PÅRSSON - RJEŠAVATELJ NERJEŠIVOGA

U proteklih pet godina Tuvessonova i njezina grupa nisu radili ni na jednoj istrazi, a da
im Linkert nije ponudio svoju teoriju. Jednu bizarniju i čudniju od druge. Svi su ga
voljeli i kako bi smanjili napetost u grupi, pozvali su ga na kavu da im iznese svoje
teorije.
No, ovaj put nije bilo nikoga tko bi se smijao. Na mnogo načina, to je bila tipična
Linkanova teorija, jednako luda i neobična kao i uvijek. Ipak, nitko od njih nije ju mogao
isključiti. Možda zato što su svi osjećali da je u ovoj istrazi sve moguće. Ideja da
je počinitelj ostavio tragove u grafitima mogla je biti vjerojatna kao i sve ostalo.
»Što želi?« upita Tuvessonova.
»Isto kao i uvijek. Kavu i kolačić punjen marcipanom«, reče Stijena.
»Zar ne traži obično pitice s bademima?« upita Molander.
»To je bilo prije nego si je utuvio u glavu da ih je Feministička inicijativa otrovala
ženskim hormonima ljepote kako bi srušila patrijarhat.«
»Onda bi možda bilo bolje da su ih stavile u marcipan.«

Knjige.Club 160
 Knjige.Club Books

34.

KAD JE UŠAO u vlak u Helsingøru, imao je cijeli kupe samo za sebe. Ali kako su se sve
više približavali Kopenhagenu, ulazilo je sve više putnika i do postaje Hellerups sva su
sjedala bila zauzeta. Većina ih je sjedila sa slušalicama spojenima na mobitele i Ustala
besplatne novine u kojima su sve stranice bile posvećene potrazi danske policije za njim.
Ovo je švedski ubojica! Njegovo ime: Rune Schmeckel.
Posegnuo je za jednim ostavljenim novinama i prelistavao članke koji su detaljno
opisivali kako je oduzeo život Jörgenu i Glennu i na kraju mladoj Dankinji Mette Louise
Risgaard. Naslov koji je govorio o konfliktu između danske i švedske policije natjerao ga
je da prasne u smijeh, i to tako glasno da ga je žena koja mu je sjedila nasuprot u čudu
pogledala.
Osim posljednje četvrtine, gotovo cijelo putovanje vlakom duž danske zlatne obale
iskoristio je da razvije i usavrši novi plan, i što je više razmišljao, to je više komadića
slagalice sjedalo na svoje mjesto. Ideja mu je došla prošle noći. U trenutku kada je Risk
otvorio vrata Lini Pålsson, rješenje se u njegovoj nutrini iskristaliziralo i postalo jasno i
samorazumljivo.
Zašto mu je ideja došla baš tada, nije si mogao objasniti. To nije imalo nikakve veze
s Linom. Možda zato što su pred njim bila dva velika i naizgled nerješiva problema?
Neočekivani srčani udar Monike Krusenstierna i Fabianov neugodni policijski posao. U
tom slučaju, ne bi bilo prvi put da doživi da je prednost imam dva problema umjesto
jednog. Bilo je više pravilo nego iznimka da se jednim udarcem riješe oba. I ovaj se put
pokazalo da je to istina.

Došao je s postaje Østerport i ostao zatečen kako velike, široke ulice ima Kopenhagen.
Tri ili četiri vodile su u svakom pravcu, sa širokim biciklističkim stazama i pločnicima.
U Stockholmu nije bilo mnogo tako širokih ulica. Ipak je Stockholm uzeo naslov

Knjige.Club 161
 Knjige.Club Books

The Capital of Scandinavia Dancima pred nosom. Naravno da su bih srditi. Prokleti
Danci.
Nastavio je Alejom Daga Hammarskjolda prema mostu 0sterbrou i mogao je
zaključiti da više-manje svi naslovi govore o lovu na njega i o Riskovoj ljubavnoj aferi i
o tome da je za njim sada raspisana i međunarodna tjeralica. Nije loše, uopće nije
loše, pomislio je i sjeo za slobodan stol na terasi kafića Dag H.
Pojeo je zadnji zalogaj salate s piletinom i iskapio čašu danske mineralne vode.
Konobar je došao i očistio njegov stol, a on je naručio još jedan dupli espresso. Nije se
mogao žaliti. Trenutačno je većina stvari išla kako je želio, pomislio je i pustio da mu
pogled luta i promatra ostale goste koji su došli na ručak. Iako je bio svima na usnama,
nitko ga nije prepoznao. Prije bi se možda i zadovoljio time. Nekoliko dana u središtu
pozornosti i na svim naslovnicama. Ali ne sada. Sada je želio više. Kad završi, nitko ga
neće moći previdjeti niti zaboraviti.
Popio je espresso i pogledao na sat. Bilo je gotovo pola tri i prema GPS-u, trebalo bi
mu četvrt sata pješice. Ostavio je dobru napojnicu i krenuo prema bolnici
Rigshospitalet.
Došlo je vrijeme da oduzme još jedan život.
I ovaj put sasvim nedužan.

Knjige.Club 162
 Knjige.Club Books

35.

»NAKO TEBE.« Ingvar Molander podigne policijsku vrpcu i propusti Irene Lilja na teren
ispred vile Glenna Granqvista. Ona stavi ključ u zasun, okrene i otvori.
»Nisam sto posto siguran, ali mislim da ga je ovdje zgrabio.«
Lilja se ogleda uokolo po dugačkom hodniku koji je vodio u kuću. »Ovdje?«
Molander kimne. »Vjerojatno je samo pozvonio i čekao da žrtva otvori. I kad je ovaj
to učinio, uspavao ga je drogom.«
»Kao što je učinio i s Jörgenom.«
»Upravo tako«, reče Molander vidljivo iziritiran time što ga se prekida.
»I onda je Glenn pao na pod i udario glavom u ovo«, on pokaže na oštar rub ormarića
za cipele od lijevana željeza. »Što objašnjava ranu na stražnjem dijelu glave.«
Lilja se prigne bliže, ali nije vidjela ništa osim običnog ormarića za cipele.
»Nakon toga ga je vukao hodnikom kroz cijelu kuću do stražnjeg dijela, zaštićenog
od pogleda.«
»Ali ako je imao ranu na glavi, a ovaj ga je vukao hodnikom, ne bi li onda ovdje bilo
tragova krvi?« Lilja je pomno promatrala linoleum na podu u kući, ali nije vidjela ništa
što bi i podsjećalo na krv.
»Pogledaj ovo.« Molander povuče kažiprstom po rubu ormarića za cipele i podigne
ga prema Lilji, koja i dalje nije ništa vidjela i postajala je nestrpljiva. Molander se nije
obazirao na to i povukao je prstom po još jednom mjestu na ormariću za cipele i
podigao sada prašnjavi prst ispred Lilje. »Vidiš? Počistio je za sobom. U svim ostalim
prostorijama je sloj prašine. Ali ne i u hodniku. On je očišćen, kroz cijelu kuću.« Pokazao
je duž hodnika, ustao i pošao u unutrašnjost kuće. Lilja ga je slijedila.
»Ali zašto trošiti energiju na čišćenje malih tragova krvi, kad se na mjestu gdje je
pronađen nalazi toliko mnogo krvi?«
Molander se okrene k Lilji sa smiješkom.
Knjige.Club 163
 Knjige.Club Books

»I ja sam se pitao potpuno isto i jedini odgovor do kojega sam došao jest da mu to
nije bilo u planu. Nije računao na to da će mu žrtva pasti na rub ormarića za cipele i da
će zaraditi rupu na glavi. A ovaj ubojica čini sve samo da bi se držao plana. Nije da bi
nam nešto značilo da smo vidjeh tragove krvi u hodniku, ali ubojica nije imao vremena
analizirati posljedice pa je počistio krv najbrže što je mogao.«
»A ako plan ne uspije? Što onda radi?«
»Novi plan.«
»A gdje je metla? Jesi li je našao?«
»Upotrijebio je krpu za pod.« Molander otvori vrata male prostorije ispod stubišta
gdje je bio pribor za čišćenje. »Čak ju je poslije isprao i ocijedio.«
Lilja je promatrala prostorijicu u kojoj je osim usisavača, vjedra i nekoliko boca sa
sredstvima za čišćenje, bio i umivaonik od rostfraja. Dodirnula je krpu što je visjela na
kuki, i proučavala pod točno ispod nje i zaista, nije bilo nikakva traga ni kapljice krvi.
»U redu. Bolje da počnemo prije nego Tuvanica nazove.« Molander nastavi prema
kuhinji. Lilja se još zadržala. Kao da joj je nešto govorilo da ostane kraj prostorije za
čišćenje i da je temeljito pretraži. Pokušala se usredotočiti.
»Irene!«
Odustala je i krenula k Molanderu.
»Uvijek se možemo čuti s Riskom, ali ja sam sasvim siguran da je Glenn u školi
bježao s domaćinstva.« Molander otvori vrata kuhinje. »Nakon tebe, draga.«
Lilja klizne u kuhinju i odmah shvati da je Molander imao pravu. U sudoperu je bila
gomila neoprana posuđa, a na stolu omanja hrpa kartona od pizze i napola pojedenih
pizza - sve havajskih. Na štednjaku je bio lonac sa zelenom tjesteninom i još jedan
sa starim umakom od mljevenog mesa oko kojeg su gmizali crvi. U zraku je zujao roj
muha u esktazi, kao da nisu znale gdje bi se prije počele gostiti. Svaki dah u teškom
zraku bio je kao korak bliže smrti i Lilja se trudila disati što pliće dok je žurila do prozora
i otvorila ga.
»U redu, pokušajmo se usredotočiti.« Molander pogleda uokolo. Lilja pažljivo otvori
hladnjak, ali ga brzo ponovno zatvori.
»S obzirom na to da ovdje nema sefa na vidiku, krenut ćemo od toga da je negdje
skriven.«
»Ma nemoj mi reći!« Lilja ga zadivljeno pogleda.
»Nisam završio, dobro? Htio sam reći da, ako je sef i skriven, ne mora značiti da će
ga biti teško otvoriti. Ili?«

Knjige.Club 164
 Knjige.Club Books

»Naravno da ne. Dođi, potražit ćemo ga.« Lilja odmakne hladnjak od zida prema
van, da može baterijom osvijetliti iza njega. Zaključila je kako ondje nema ničega
zanimljivog.
»Zato se takve stvari ni ne nalaze iza hladnjaka«, nastavi Molander. »Ako
pretpostavimo da je to ipak učinio, onda bi se na linoleumu vidjeli tragovi.«
Lilja spusti pogled i ugleda tragove ogrebotina koje je ona sama upravo napravila.
Odustane s dubokim, umornim uzdahom. Nije Molander bez razloga slovio za jednoga
od najboljih kriminalističkih tehničara u zemlji. Dosad još nikad nije bila s njim a da je
nešto pogriješio, a na taj smiješak koji je sad treperio na njegovim usnama brzo se
naviknula. Za njega je to bila samo igra. Igra u kojoj je blistao, a ona ga je i više nego
rado puštala, i smijala se s njim.
»Dobro, gdje je onda? Reci mi. Ti znaš gdje je, ili?«
»Ne, ne znam gdje je. Nemam pojma.« Zamahne rukama kao da zaista ne zna i načini
umjetničku stanku. »Ali, ako bih se okušao u inteligentnoj pretpostavci, to bi onda bilo
mjesto koje je dobro skriveno, ali ga se u isto vrijeme može lako pronaći.«
Lilja pogleda uokolo. Nije bilo nikakvih slika iza kojih bi se moglo pogledati, samo
plakat Thai Airwaysa sa slikom prekrasne plaže. Ona ga skine, ali sefa nije bilo ni ondje.
No, padne joj na um ideja i okrene se prema ormariću s loncima.
»Zašto ne?« reče Molander i Lilja požuri prema kutnom ormariću i izvadi dva reda
lonaca i tava, cjediljku i nekoliko kalupa za pečenje. Nakon toga je čučnula i osvijetlila
unutra svojom baterijom. Da nije točno znala što traži, nikad ga ne bi otkrila.
Vratašca su bila obojena bijelo kao i zid, i jedino što je govorilo da postoje bila je
crna rupica za ključ. Lilja ispruži ruku između polica, stavi ključić u sef i okrene, na što
se mala, ali debela vrata otvore.
Sef je bio više-manje prazan. U njemu je bila samo jedna kvadratična tamna kutija.
Lilja navuče rukavice, pažljivo izvadi kompaktnu kutiju i podigne je prema svjetlu.
Tanak trak svjetlosti protezao se oko kutije i otkrio da kutija ima bravu.
Molander pažljivo povuče bravu prema gore, ali je od kuhinjskih isparavanja bila
zapušena i bilo je teško prodrijeti u nju.
Kutija je bila puna kućnih DVD-ova. Lilja uzme jedan i pročita tekst koji je na disk
bio napisan rukom. Thailand, '97. Na drugom je pisalo: Ružna ženska, '01.
»Pogledaj ovaj«, reče Molander i podigne jedan disk. Posjet Mjälleu, '93.

Knjige.Club 165
 Knjige.Club Books

36.

»I KAKO Ti SE SVIDIO FILM?« upitao je Fabian čim su ustali iz fotelja i krenuli prema
izlazu. Odmah se pokajao. Kad bi njemu netko postavio isto pitanje odmah nakon
odgledanog filma, bilo mu je to nešto najgore što je mogao zamisliti. Još i danas
bi pocrvenio sjetivši se trenutka kada je upravo izašao s netitlovanog premijernog
prikazivanja filma Reservoir Dogs Quentina Tarantina na Stockholmskom filmskom
festivalu, a s TV4 su mu uperili mikrofon u lice i pitali ga što misli. Nije gotovo ništa
razumio od grubih dijaloga i odgovorio je da je glazba u svakom slučaju bila dobra i
dodao bez potrebe ouga shaga ouga shaga.
»Bio je dobar«, odgovori Theodor i slegne ramenima. Fabian je vidio da se Theodoru
film jako svidio, ali nije ništa rekao. I samome mu se jako svidio. Iako je Inception
(Početak) bio film koji je već gledao, prije više od godinu dana.
Bio je slab na akcijske filmove otkad je znao za sebe. I to na one u kojima nije
naglasak samo na akciji.
Neki od njegovih najsnažnijih filmskih doživljaja bili su upravo takvi filmovi. Jedni
od najdražih bili su u Ratovi zvijezda. Samo je sjedio i uživao u uvodnoj sceni u kojoj se
zumira gotovo beskrajno dug svemirski brod. Nikad u životu nije vidio takvo što. Nakon
toga bilo je sve bolje i bolje i kad je završila potjera na Zvijezdu Smrti, on,
dvanaestogodišnjak, izašao je iz kina na drhtavim nogama, zauvijek promijenjen.
Fabian se zbunjeno ogledavao prije nego što je shvatio da su izašli na stražnju ulicu
Smedjegatan, a ne na glavni ulaz na ulicu Södergatan. Nikad mu nije bilo jasno zbog
čega se prema svojim kupcima treba ponašati kao da su niža klasa ili smeće koje se
treba baciti van prije nego počne smrdjeti.
»Hoćemo na jednu turu?«
Theodor se sav pretvorio u upitnik, a baš takvoj reakciji se Fabian i nadao. Objasnio
mu je da je tura jedna od stvari zbog kojih je Helsingborg jedan od najboljih gradova na

Knjige.Club 166
 Knjige.Club Books

svijetu. Voziš se na trajektu do Helsingøra i jedeš i piješ bez plaćanja carine sve dok ni
sam više ne znaš u kojoj si zemlji. Theodor je prilično nezainteresirano pristao na turu.

Fabian i Theodor gledali su kroz prozor u restoranu na trajektu gdje su na stolovima bili
bijeli stolnjaci, fini pribor za jelo i svijeće. Fabian je pustio Theodoru da naruči što god
želi, a onda je i sam naručio isto. Hamburger, pomfrit i veliku Coca-Colu. Ponovno je
pokušao započeti razgovor i pitao je Theodora kako je i kako se osjeća u novom gradu.
Ali odgovor koji je dobio bile su jednosložne riječi koje ništa nisu govorile i samo su
dodale još čavala u lijes u kojem je ležao njihov odnos, beživotan i bez nade u spas.
Kad su pojeli, neugodna tišina se spustila nad njih i usisala im gotovo sav zrak.
Konobarica je došla, pitala jesu li završili i počela pospremati.
»Želite li desert?«
»Theo? Što kažeš?«
»Ne, sve u redu. Sit sam.«
»U redu, možda još nešto za popiti? Još jedna Cola?«
»Ne, u redu je.«
»Dobro, ja ću u svakom slučaju još jedno veliko pivo.«
Konobarica je kimnula i otišla. Sigurno je shvatila, pomislio je Fabian i pogledao
kroz prozor. Približavali su se Helsingøru. Previše sporo. A nakon toga istim putem
natrag.
Požalio je što je popustio pod Sonjinim pritiskom. Sve je to bila njezina ideja -
razgovarati o teškim stvarima pod veselom maskom. To je bilo osuđeno na propast.
Na Theodorovu mjestu i on bi učinio posve isto i držao bi jezik za zubima.
»Theo, nisi valjda još uvijek ljutit zbog onoga sa Sweden Rockom?«
Theodor je zakolutao očima i izgledao je kao da bi najradije nekamo pobjegao.
»Samo da znaš, to je bilo samo zbog zabrinutosti, ali sljedeće godine, ili godinu
nakon toga, sigurno ćeš ići.«
»Naravno.« Theodor je zadržao pogled na praznoj čaši Coca-Cole.
»Da. I, kako se osjećaš?«
»U vezi s čim?«
»Pa znaš... Selidbom i to.«
»To si me već pitao.«
»Da, ali nisam baš dobio opsežan odgovor. Recimo, tvoja soba. Jesi li zadovoljan u
njoj?«
Knjige.Club 167
 Knjige.Club Books

Theodor bez riječi slegne ramenima.

»Mislim, u zadnje vrijeme se držiš tako nadureno i zatvoreno, a nije valjda da je sve
taaako loše i...« On uzdahne, pitajući se kako da uopće nastavi. »Dakle, razumijem da je
teško zbog prijatelja i tako, zaista razumijem. Ali sam sasvim uvjeren da...«
»Ali, k vragu, to ti stalno brbljaš. Jesam li ja rekao da mi je teško? Što? Jesam li?«
»Theo, smiri se. Nisam uopće tako mislio.«
»Nisi? A kako si, k vragu, mislio? Tebi i mami je teško. Pa zato smo se i preselili.
Misliš da ja to ne vidim?«
Zvuk velikog piva, koje je tri minute poslije bilo doneseno na stol, bilo je poput
udarca u lice. Poput zadnje potvrde njega kao lošeg oca. Uloge koju u posljednje vrijeme
nije mogao igrati bez alkohola. Odlučio je da pivo neće ni taknuti i pripremio se za dugo
putovanje kući.

Knjige.Club 168
 Knjige.Club Books

37.

DOZNATI GDJE SE NALAZI Morten Steenstrup bilo je lakše nego što se nadao.
Policajac koji je odbijao umrijeti. Nije čak ni trebao pitati na prijamnom dolje kod ulaza.
Oni su se u trenutku kad je ušao bavili nekim novinarom iz Politikena.
Nakon toga trebao je samo sjesti u čekaonicu, umiješati se među novinare i dobro
paziti. Tri sata poslije pohvatao je sve što mu je bilo potrebno da svoj naum uspješno
privede kraju. U kojoj se sobi nalazi Steenstrup, u kakvom je stanju, koju terapiju prima i
važnije od svega - kakvu zaštitu ima.
Jedna policajka je upravo stigla i svi su se sjatili oko nje, a on je neprimjetno mogao
odložiti časopise o zdravlju koje se pravio da čita posljednjih sat vremena u istom
trenutku kad je crvenu lampicu na vratima zahoda zamijenila zelena. Ustao je i krenuo
prema vratima zahoda, koje je otvorio onaj novinar Politikena. Ušao je, zaključao za
sobom i odmah zaključio da novinaru nešto nije bilo u redu sa želucem.
Ispraznio je mjehur i onda napunio vrećice za infuziju s nekoliko šalica hladne vode,
ne mogavši vjerovati kako je loša kvaliteta tekuće vode tako malo izvan granica Švedske.
Ugurao je hlače u čarape, zategnuo vezice na čizmama i povukao prema gore uže na
jednom kraju ruksaka. Na kraju je uzeo par tankih rukavica, navukao ih i prilagodio
svojoj koži dok mu nisu sjele na ruke bez ijednog nabora.
Bio je spreman.
Uzeo je metlu, koja je stajala naslonjena na zid u kutu, podigao dasku školjke jednom
čizmom i popeo se na rukohvate za invalide, kamo je stao u raskorak. S pomoću metle
odgurnuo je jednu od ploča na stropu i učvrstio kuku na kabelsku premosnicu,
skočio natrag na pod, vratio metlu na mjesto i otključao vrata, dobro znajući koliko je
to opasno. Ali procijenio je da je rizik od zaključanih vrata zahoda još veći jer može
privući još veću pozornost.
Naporni treninzi u posljednje dvije godine sad su se itekako isplatili jer mu nije bio
nikakav problem popeti se po užetu. Znatno teže bilo je provući se zadnji dio puta kroz
Knjige.Club 169
 Knjige.Club Books

otvor. Prostor iznad kojeg je bio pravi strop bio je manji nego što je mislio i kako bi imao
mjesta kraj kabelske premosnice, bio je prisiljen skinuti ruksak.
Skupio je uže i stavio ga u džep sa strane, vratio na mjesto stropnu ploču, stavio
zaštitnu masku preko usta i počeo se pažljivo rukama vući duž prašne kabelske
premosnice koja usprkos njegovoj težini nije pokazivala znakove popuštanja.
Zahod je ostao iza njega i on se vukao dalje prema gornjoj čekaonici. Ondje je
prostor do visine stropa bio znatno viši i mogao je ustati i puzati na sve četiri duž
kabelske premosnice, pokraj vitlajućih ventilatora za zrak. Pod njim su se mogli čuti
uzbuđeni glasovi novinara dok su protestirali protiv šturih informacija što su ih dobivali
od sirote policajke, koja nije mogla drugo nego ponavljati odgovor koji je dobila od
svojih šefova. »U ovom trenutku ne možemo davati komentare u vezi s istragom, ali
sazvat ćemo konferenciju za medije čim dobijemo...« On je točno znao što to znači.
Drek su znah.
Puzao je dalje kroz centimetar debelu prašinu na kabelskoj premosnici i stigao do
dijela gdje se premosnica granala pod kutom od devedeset stupnjeva nalijevo i nadesno.
Uzeo je bateriju - Neofab Legion II, koja je sa svojih 742 lumena bila jedna od najjačih
baterija na svijetu. Iako je prašina letjela uokolo i odražavala veći dio svjetla, mogao je
vidjeti pedeset-šezdeset metara nadesno i tridesetak nalijevo. Drugim riječima, bio je
pred hodnikom koji je nadesno vodio prema izlazu, a nalijevo prema čuvanom odjelu.
Slijedio je kabelsku premosnicu u pravcu odjela i kad su vrata bila točno ispod njega,
uzeo je zamotuljak s flaksom, što ga je pomoću samoljepljive vrpce označio na različitim
duljinama sve do dužine od pola metra. Kraj flaksa učvrstio je u visini vrata i čuo
je dvojicu policajaca kako razgovaraju ispod njega.
»Halo? Gdje ste vi, dovraga?«
»Strpite se, na putu smo! Budale«, čuo se glas iz krčećeg radija.
Ostavio je policajce za sobom i krenuo dalje. Ponekad bi bio prisiljen gmizati kroz
uski prolaz ili se uzdizati nad propelere. Cijelo vrijeme spuštao je flaks i pazio da bude
na točno označenom mjestu. Stao je kod oznake od 23 metra, upalio bateriju i
ugledao gomilu kabela, cijevi i tuba različitih veličina koje su se granale kroz strop kao
biljke penjačice što se nesputano šire. Je li to bio znak da je došao na pravo mjesto, nije
znao. Problem je bio u tome što se kabelska premosnica nije granala nalijevo, što bi
značilo da se ondje nalazi još jedan hodnik ili soba za pretrage. Jedino što je mogao
vidjeti kroz staklena vrata čekaonice bili su policajci i liječnici koji skreću lijevo upravo
negdje na tom mjestu. Izračunao je koliko koraka im treba do vrata odjela i zaključio da
je to otprilike dvadeset tri metra u hodniku.

Knjige.Club 170
 Knjige.Club Books

Ugasio je bateriju i uzdigao se nad propeler, odakle je mogao dosegnuti

fluorescentnu svjetiljku. Pokušao je podići kutiju, ali bila je zakovana. Zašto nije ponio
sa sobom škare za lim? Duboko je uzdahnuo i osjetio kako se vlaga u maski na ustima
pretvorila u kapljice koje su mu naizmjence klizile niz bradu. Morao je razmisliti i proći
kroza sve mogućnosti. Povukao se natrag na kabelsku premosnicu, legao na leđa i
zatvorio oči.
Tek kad je začuo glasove policajaca ispod sebe, shvatio je da je zaspao. Krenuo je za
njima i pokazalo se da je u računanju pogriješio za dva-tri metra prije skretanja lijevo.
Ondje se granala i kabelska premosnica i s olakšanjem ih je mogao pratiti desetak metara
prije nego su se zaustavili. Putem je mogao čuti kako policajci diskutiraju o junaštvu
Mortena Steenstrupa i kako se slažu da je njegov čin bio bezuman i glup.
»Samo šuti, da vidiš koliko će komada imati kad se vrati. Moći će se razbacivati sa
ženskama.«
Policajci su najvjerojatnije krenuli prema hodniku u kojem se nalazila soba Mortena
Steenstrupa, gdje su trebali čuvati stražu. Ali ondje je bilo mnogo soba i nije mogao znati
o kojoj se radi. Čak se i kabelska premosnica granala u nekoliko smjerova i jedino što je
mogao učiniti bilo je da ostane budan i pazi.
Pokazalo se da je rješenje policajka, koja je očigledno bila ondje drugi put, protiv
liječnikove volje. Policajci su tražili da se legitimira, nakon čega su otključali vrata i
pustili je unutra zajedno s liječnikom, nesvjesni da su u tom trenutku kolegi potpisali
smrtnu presudu.

Knjige.Club 171
 Knjige.Club Books

38.

KOGA SU ZAPRAVO lovili? Ubojicu ili žrtvu? Irene Lilja brisala je suze i pogledom
prelazila po svojim bilješkama krenuvši na sastanak s ostalima. Osjećala je da bi mogla
nešto udariti. Nekoga udariti. Gurnuti prste u grlo i povraćati. Umjesto toga bila je
prisiljena obrisati suze i potisnuti osjećaje. Odigrati ovo profesionalno.

Sredina 1990-ih. Preneseno s videozapisa. Loša kvaliteta, ručna kamera. Glenn

i Jörgen seksaju se s različitim ženama. Uglavnom uobičajeni seks. Djevojke ili
prostitutke? Prave se da su u pornofilmu. Grupni seks s Glennom i Jörgenom
+ Jörgenova žena Lina. Svi su pijani. Cerekaju se. Iz zabave. Različite poze.
Jörgen na silu stavlja spolovilo u Linina usta. Refleks povraćanja. Udarac u lice.
Glenn se smije, masturbira.
Još seksa. Još nasilja. Bolja kamera, na stativu. Tajland, maloljetnice.
Analno. Urin. Drogirana mlada žena, zbunjena, vezana lancem. Vreća za smeće
na glavi. Cigaretom po bradavicama.

»I tako se nastavlja dalje«, reče

Lilja i digne pogled sa svojih bilješki.
»Znači, Glenn i Jörgen odgovorni su za silovanja i zlostavljanja žena?« upita
Tuvessonova.
Lilja kimne.
»O kakvim ženama se radi?« upita Stijena. »Prostitutkama?«
»Ne znam. Na nekima od prvih filmova, s početka 1990-ih godina, sudjeluje i
Jörgenova žena, Lina. Ali nakon što ju je zlostavljao i prisilio na oralni seks pred
kamerom, više je nema. Umjesto toga, čini se kao da su dovodili doma bilo koga,
drogirali ih i nakon toga ih se vjerojatno nekako riješili.«

Knjige.Club 172
 Knjige.Club Books

»I sve su to snimali?« upita Stijena, a Lilja kimne.

»Osim toga, poslije su s videofilmova prešli na DVD-ove.«
»Ali to je skroz bolesno«, reče Stijena i zavrti glavom.
»Zašto bi to bilo bolesno?« upita Molander. »To je samo jedan način da se to iznova
proživi i prisjeti se. Osim toga, to je i neka vrsta skupljanja trofeja.«
Stijena se okrene k Molanderu. »Ingvare, sve zajedno je boleština.«
»Kako god, želim da ovo pogledate«, prekine ih Lilja i podigne jedan od DVD-ova.
»Ovaj se razlikuje od ostalih.«
»Po čemu?« upita Tuvessonova.
»Ovdje nema žena. Samo naša žrtva i... naš počinitelj.« Gurne DVD u player i stisne
play. Na bijelom zidu pokazala se drhtava zrnata slika, snimana ručnom kamerom.

Prva snimka pokazuje stubište s golim titravim žaruljama na stropu i grafitima

po zidovima. U donjem desnom kutu vide se datum i vrijeme: 13. travnja 1993.,
18:17. Na slici se pojavljuje Jörgen. Odjeven je u traperice i jaknu s kapuljačom,
vidljivo je pijan. U jednoj ruci drži pivo, kojim nazdravlja prema kameri,
istovremeno pozvonivši na jedna vrata. Usne mu se miču, ali zvuk se ne čuje.
Popije pivo do kraja i pokazuje na pod. Kamera slijedi njegov prst i
zumira. Nejasno se vidi kako Jörgen otvara zatvarač na hlačama i vadi penis.
Automatsko izoštravanje stalno namješta fokus između etikete na boci i
Jörgenova penisa, koji urinira u bocu.

»Kakva prokleta svinja.« Tuvessonova odmahne glavom.

»Žao mi je, ali to je tek početak.«
»Zašto nema zvuka?« upita Molander.
»Mislim da su jednostavno zaboravili na to, ali su nakon nekog vremena primijetili.«
Nastavljaju s gledanjem videa.

Jörgen drži bocu okrenutu prema kameri i ceri se. Glennova ruka se pojavljuje
u kadru i uzima bocu, a Jörgen stavlja bokser na prste i ponovno zvoni, ovaj put
duže držeći prst na zvonu. Nakon nekog vremena vrata otvara Claes
Mällvik. Usta mu se miču, a pogled mu stalno prelazi s kamere na Jörgena i
obratno. U očima mu se vidi strah. Usta mu se ponovno miču. Jörgen ga udara
u lice i gura u stan. Drhtava ručna kamera ih slijedi. U kadru se vidi cijeli
hodnik, dok se ulazna vrata zatvaraju i zaključavaju. Kamera se usmjeri prema
Knjige.Club 173
 Knjige.Club Books

ogledalu i u kadru se vidi Glenn, koji snima samog sebe. Smiješeći se, nazdravlja
bocom piva. Osmijeh nestaje i on stavlja bocu na stol u hodniku i pritisne jedan
gumb na kameri.

U istom trenutku uključuje se zvuk i emocionalna distanca koju su Tuvessonova i ostali

dotad osjećali odjednom nestaje. Sada su ondje s Glennom, Jörgenom i Claesom. Iz
skrivenih zvučnika na stropu i basova ispod stola dolazio je zvuk onoga što se nije
vidjelo u kadru - Claesova sve slabijeg glasa, koji je molio i preklinjao da prestanu
između Jörgenovih snažnih udaraca, koji su zvučali poput čekića koji udara u lubenicu.

Kamera se miče iz hodnika i ide dalje po stanu prema Claesu, čije su molbe da
prestanu utihnule. On sad beživotno leži na podu i prima udarac za udarcem
Jörgenovim bokserom. Lice mu je crveno od krvi i sluzi i zapravo cijelo
izgleda kao jedna velika otvorena rana. Jörgen prestaje udarati. Bez daha je i
znojan i briše krvavu ruku u Claesovu košulju.
»Jebote, ovaj sad neće tako lako ustati«, reče Jörgen i zacereka se. »Mislim
da je žedan. Daj mu nešto za piti!«
Kamera se spušta prema Claesovu krvavom licu, a u kadar ulazi Glennova
ruka s bocom piva. Ulijeva urin u Claesova usta, ovaj se budi i kašlje. Dosta toga
mu se prolije po licu.
»Samo tako, dobar dečko. To ti je za piti.« Ugura mu bocu u usta i cijelu je
isprazni.
»Samo tako.«

13. travnja 1993., 20:03.

S rukama rastegnutim iznad glave Claes sada visi sa stropa poput boksačke
vreće. Zglobovi su mu zavezani samoljepljivom vrpcom pričvršćenom za kuku.
Pokušava uspravno držati izubijanu glavu, ali ona mu cijelo vrijeme
nemoćno pada natrag na prsa. Ispred njega pleše Glenn, kao da se sprema na
karate borbu. Tu i tamo poskoči prema gore i svom snagom udari nogom u
Claesovu glavu.
»Drži glavu gore, rekao sam! Moraš držati glavu gore!« urla Jörgen iza
kamere. Prilazi Claesu i pljusne ga nekoliko puta. »Jebote, kako si odvratan!
Prokleta pederčina!«

Knjige.Club 174
 Knjige.Club Books

Claes pokušava, ali ne uspijeva držati glavu uspravno. Usta mu se miču, ali
riječi ne izlaze. Dok se ipak ne začuje nešto. Jedva zapišti. »Molim vas... samo
me ubijte... molim vas..«
U kadar ulazi Glenn.
»Dođi. Idemo nešto pojesti.«

13. travnja 1993., 22:28.

Claes beživotno leži na podu u hodniku s telefonom pokraj sebe. Zglobovi
su mu i dalje zavezani samoljepljivom vrpcom.
»Pa jebote, kako se dovukao ovamo?«
Kamera zumira na Jörgena, koji sliježe ramenima.
»Može se samo pitati zašto, kad je žica presječena.« Cerekajući se, Jörgen
podigne presječenu telefonsku žicu. »Ali nisi mislio na to, ti jebeni mali gade!
Ili?! Nisi mislio na to!« Jörgen zgrabi telefon i nekoliko puta njime udari Claesa
u glavu.
»Hej! Samo šake i stopala«, začuje se Glennov glas. Nato Jörgen baci telefon
i uhvati Claesa za stopala i ponovno ga odvuče u sobu.

Lilja stisne stop i okrene se k ostalima. »I tako to ide više od sat vremena.«
Nitko nije rekao ni riječ. Kao da je iz svih bila isisana sva energija.
»Prokleto sranje«, izleti iz Stijene. »Počneš se pitati na čiju da stranu staneš.«
»Ne razumijem kako je uopće preživio«, reče Tuvessonova i ustane. »Ispričajte me,
ali trebam pauzu.«
»Hoćemo li odrediti vrijeme kada se opet vidimo?« upita
Lilja.
»Ne«, reče Tuvessonova i napusti sobu.

Knjige.Club 175
 Knjige.Club Books

39.

BOL GA JE PROBUDILA. Bol u prsima. Bio je poput nazubljenog noža koji se zabio u
njega. Ravno u prsa. Sve dublje i dublje sa svakim njegovim dahom. Protegnuo se prema
gumbu koji je služio za povećanje doze morfija i pritisnuo ga, ali nije osjetio nikakvu
razliku. Pritisnuo je ponovno.
Negdje u mutnom sjećanju pojavili su se ljudi odjeveni u bijelo. Vjerojatno liječnici.
Diskutirali su o njegovu slučaju. Iz toga je shvatio da bi se trebao izvući, ali da će biti
potrebna fizikalna terapija da uopće prohoda. Ili je bilo obratno? Da ga nikakva fizikalna
terapija na svijetu više neće postaviti na noge.
Pokušao je izbrojiti koliko je dana bio budan, ali to je bilo teško. Sve mu se spojilo
u nejasnu mješavinu dana, medicinskih sestara, pretraga i obroka. Razumio je toliko da
mu bude jasno koliko je ozbiljno ozlijeđen i da se nalazi u bolnici. Vjerojatno u bolnici
Rigshospitalet u Kopenhagenu.
Čak se sjetio jednog dijela razvoja događaja. Prizori kako prilazi počinitelju koji se
upravo sprema zategnuti kotač Peugeouta urezali su mu se u pamćenje. Kako je
posegnuo za svojim pištoljem, ali nije ga uspio izvaditi jer ga je iznenada naplatak kotača
pogodio u uho. Slike u sjećanju bile su samo slike. Nepomične slike. Fragmenti.
Danas mu je u posjet došla jedna žena. Nadao se da je to Else. Svaki put kad bi se
probudio, ona mu je bila prva misao. Je li čula što se dogodilo? Je li joj nedostajao? Je li
uopće postojao netko kome bi on nedostajao? Ali kad mu se žena približila, vidio je da
je to netko drugi. I ona je bila lijepa, zbilja lijepa. Ali nitko nije bio ljepši od Else.
Žena je bila iz policije, ali odjevena u civilnu odjeću, i izjavila je kako ga je dva dana
prije već došla pogledati i pozdraviti. Očito je lovila počinitelja i mislila je da zna tko je.
Pokazala mu je njegovu sliku. Ali to nije bio on. Barem on nije vjerovao da je to
taj čovjek. Ali sad odjednom više nije bio siguran. Nije bio siguran u to što je rekao i što
je vidio.

Knjige.Club 176
 Knjige.Club Books

Pokušao se usredotočiti na ono u što je bio potpuno siguran. Što je zaista vidio,
različite male detalje koji bi možda mogli probuditi ostale dijelove sjećanja. Ali jedino
što je mogao zaključiti bilo je da nije siguran ni u što.
Zamisli da se ništa od ovoga zapravo nije dogodilo. Zamisli da je sve bio samo san.
San koji se prekine čim njegov alarm zazvoni. Njegov užasni alarm. Pomislio je to više
puta, ali sad se odlučio. Ako se ispostavi da je sve bio samo san, zamijenit će sat-
budilicu radijem-budilicom.
Ponovno je pritisnuo gumb za morfij. Bol je još bila tu, ali malo je popustila. Oštre,
probadajuće boli gotovo su prestale. Ostala je samo pulsirajuća, tupa bol. Misli su mu
postale bezoblična, nepovezana gomila. A da samo prestane disati? Da zadrži dah zbilja
dugo. Bi li to išlo? Else... Volio je Else... Je li ona znala što se dogodilo? Je li žalila što ga
je napustila? Je li mislila na njega? Je li je uopće bilo briga?
Jedna od ploča na stropu podigla se i otkrila otvor na stropu. Ili nije uopće bila
ondje? A njegovi kolege? Je li napravio budalu od sebe pred njima? Duboko je udahnuo
i osjetio kako se nož okreće u udaljenom mjestu negdje u njegovoj nutrini. U tamno
odjeven lik spustio se po užetu iz otvora na stropu i prišao mu, i prvi put nakon dugo
vremena sva je sumnja nestala. Uopće mu nije morao vidjeti lice. Bio je sasvim siguran.
Siguran da je muškarac, koji je sada zario špricu i ispraznio je u infuziju, bio isti onaj
muškarac koji ga je pogodio naplatkom i pregazio ga autom. Peugeotom. Švedskim. Koja
je ono bila registracija? Zamisli, da se i toga može sjetiti. Muškarac je izvukao špricu i
gnječio infuziju.
JOS 652... Da, točno.
Preplavio ga je val zadovoljstva i posljednje čega se sjećao bio je zvuk aparata čiji su
alarmi počeli tuliti. Pomislio je da zvuče kao prestravljeni majmuni u preuskom kavezu.

Knjige.Club 177
 Knjige.Club Books

40.

U CRKVI U LELLINGEU zvona su već zvonila kad je Fabian Risk stigao. Zapanjujuće
monotona zvonjava. Podsjetnik da je sve konačno. Nije uspio pronaći svoje crno odijelo,
pa je uzeo samo crne traperice i tamnosivi vuneni pulover u kojemu mu je sad
bilo pretopio. Crkva je bila prepuna, ali uspio se provući do praznog stajaćeg mjesta sa
strane. Fabian je bio iznenađen da je Mette Louise vjerovala da nema prijatelja.
Pastor, koji je krstio i firmao Mette Louise Risgaard, govorio je o njoj kao o
fantastičnoj djevojci, punoj radosti i životne snage. Velik dio slušatelja otvoreno je
plakao, i čak je svećeniku bilo teško zadržavati suze. Ispričao je kako je Mette Louise
plakala, zapravo vrištala, tijekom ceremonije krštenja. Tako glasno da je nisu
mogle nadglasati ni crkvene orgulje. Ali u trenutku kad joj je posvećena voda dodirnula
glavicu, utihnula je, podignula pogled i okupljenima poklonila osmijeh koji je mogao
otopiti polarni led.
Pastor je bio siguran da je vidjela Boga i da je Bog vidio nju. Spoznaja koja je,
vjerovao je, mogla funkcionirati poput ispružene ruke, pomoći u suočavanju s tugom,
što ih je sve zajedno sada čekalo.
»Bog ima svrhu za sve. Čak i ovaj put. Ne razumijemo to uvijek. Ali može nam
pomoći sama spoznaja da sve ima svoju svrhu.«
Ako je svrha bila da kamen u njegovim prsima postane još teži, onda je Bogu uspjelo,
pomislio je Fabian. Počinitelj je imao pravo. To je bila isključivo njegova krivnja. Nakon
obreda u crkvi, crkvenjak ih je sve uputio u susjednu kuću za molitvene sastanke na
kavu i kolače. Činilo se da se većina međusobno poznaje i nakon petnaestak minuta
postalo je bučno. Fabian je stajao sam, s kavom u ruci, i samo je želio što prije otići. Ali
nešto mu je govorilo da je važno da ostane i da ne pobjegne. Da je dužan ostati.
Bilo mu je teško mirno stajati i krenuo je među ožalošćene ljude. Nekoliko djece
skupilo se oko mobitela, a oko jednog okruglog stola sjedilo je nekoliko starijih
muškaraca u odijelima. Kolike je mogao razumjeti, razgovarali su o toplom ljetu i o

Knjige.Club 178
 Knjige.Club Books

tome, kako je jedan od muškaraca naglasio, da takvog ljeta nije bilo još od tridesetih
godina. Niska punašna žena njegovih godina stajala je malo dalje u nekom društvu i
pogledavala prema njemu u pravilnim vremenskim razmacima, a on bi svaki put
odgovorio smiješkom i kratkim pozdravom kimanjem glave. Ali ona njemu nije
uzvratila osmijeh. Baš naprotiv, svaki je put izgledala sve uznemirenija,
istovremeno razgovarajući s ostalima iz društva.
Fabian je pretpostavio da je to najvjerojatnije mama Mette Louise Risgaard i
razmišljao je bi li trebao otići do nje i pozdraviti. Ali nije ni trebao više razmišljati jer je
žena krenula ravno prema njemu. Ispružio je ruku, ali nije ju prihvatila. Umjesto toga
upitala ga je tko je i on se predstavio i obećao učiniti sve što je u njegovoj moći da uhvati
počinitelja.
»Počinitelja? Vi ste taj koji je počinitelj! To je sve vaša krivnja!« vikala je žena. »Vi
ste je poslali u smrt! Zbog vas je mrtva!« Žena ga je udarala u prsa svojim čvornatim
rukama i nastavila je vikati kako je on ubojica i da zaslužuje gorjeti u paklu.
Fabian je primao udarce ne pomaknuvši se. Ostali iz društva utihnuli su i stajali su
oko njih. Jedan muškarac kratko ošišane kose i s naramenicama prišao im je.
»Koji vrag se ovdje događa? Jeste li vi onaj švedski policajac?!«
Fabian je kimnuo i prije nego je stigao reagirati, muškarac ga je odgurnuo tako da je
izgubio ravnotežu i pri padu uspio proliti kavu po svojoj bijeloj košulji. Muškarac se
uspeo na njega i spremao se na još jedan udarac. Ali Fabian je bio brži i uhvatio je
muškarca za ruku, bacio ga na pod i u pokretu iskoristio snagu da se podigne, nakon
čega je muškarcu okrenuo ruku na leđa.
»Sad ćemo se smiriti. U redu?« Pojačao je stisak na muškarčevu ruku kako bi ovaj
razumio da misli ozbiljno. Nije ga dugo držao, jer prišla su mu tri muškarca i savjetovali
mu da je bolje da nestane što je prije moguće. Fabian je poslušao njihov savjet i požurio
je van. Za sobom je čuo kako viču da je važno držati Dansku čistom i izbaciti proklete
Šveđane iz zemlje.
Uzrujano je sjeo za upravljač, zaključao uređaj za centralno zaključavanje i pokušao
staviti ključ u bravicu. Ali njegova dršćuća ruka odbila ga je poslušati, i tek nakon
nekoliko dubokih udisaja uspjelo mu je objema rukama uvesti ključ i okrenuti ga.
Izlazeći s crkvenog parkirališta razmišljao je o pastorovu govoru i zaključio da, ako zaista
postoji smisao u smrti Mette Louise, onda to mora biti da će ubojicu uhvatiti prije nego
oduzme još nekoliko nevinih života. I nije mogao točno reći zašto, ali nešto mu je
govorilo da njegovi kolege, koliko god naporno radili, ovise jedino o njemu.
Ubacio je u brzinu, otpustio kvačilo i krenuo prema Kopenhagenu.

Knjige.Club 179
 Knjige.Club Books

41.

DUNJA HOUGAARD TRZNULA SE probudivši se od zvuka ispiranja zahoda. Gotovo je

izgubila ravnotežu, ali uspjela se lijevom rukom uhvatiti za zid. Trebalo joj je nekoliko
sekundi da poveže kako se nalazi u jednoj od WC-kabina na kriminalističkom odjelu
policije u Kopenhagenu. Posljednjih dana jedina šansa da uopće zatvori oči bila je da se
zaključa u zahod.
Smrt Mortena Steenstrupa sve je okrenula naopako. Vijest o tome zatekla ju je malo
poslije pola tri u noći u utorak, a upravo je utorak bio dan kad je izlazila van. Jedini dan
u cijelom tjednu za izlazak. Tako je bilo otkad je napustila Carstena, baš jedne večeri u
utorak, prije gotovo sedam mjeseci.
Otišla je u Stockholm kako bi ga iznenadila; bio je na nekom trgovinskom seminaru
zajedno s gomilom drugih zaposlenika Nordee, i kao u nekom lošem filmu našla je
muškarca s kojim je živjela, oca njezine buduće djece, u krevetu s jednom od
svojih švedskih kolegica.
Bez ijedne riječi okrenula se na peti i izašla van u stokholmsku noć žudeći za
osvetom koja je kipjela u njoj.
Na kraju je završila u Kvarnenu - staroj pivnici u srcu Södermalma. Ondje nije bio
nikakav problem pronaći nekoga. Kako se zvao, nije se mogla sjetiti. Možda uopće nije
ni rekao kako mu je ime. Jedino čega se sjećala bilo je da je bio crvenokos i viši
od Carstena.
Malo više od tjedan dana poslije shvatila je kako ga je brzo preboljela. Nakon
crvenokosog Šveđanina, nije nijednom pomislila na njega i zaključila je da je to bilo
upravo ono što bi u njezinoj situaciji učinio neki muškarac. I funkcioniralo je. Osjećala
se veselijom i nakon dugo vremena lakšom i odlučila je to pretvoriti u tradiciju. Svakog
utorka izaći će van i potvrditi to.
Do danas, utorkom nije izašla samo tri puta. Dvaput jer je bila bolesna. Treći put
zbog nove žene svojega oca, koja je preminula nakon dugotrajne borbe s rakom pluća.
Knjige.Club 180
 Knjige.Club Books

Već je popila nekoliko pića kad joj je zazvonio mobitel i odmah je požalila što se
javila pomislivši da je on. Ali nije se mogla prisiliti da prekine i složila se praviti mu
društvo iako nikad nije upoznala njegovu ženu, a prekinuli su kontakt prije nekoliko
godina.
Dvadeset minuta poslije stigla je u bolnicu Ringhospitalet, gdje je sjedio i čekao.
Sjela je kraj njega i uzela njegove ruke u svoje. Nijedno od njih nije ništa reklo. Nijednu
jedinu riječ, cijelu noć. Tek kad je sunce izašlo, izvukao je ruke iz njezinih i rekao joj
da sad može ići. Odsad više neće trebati njezinu pomoć.
Otad više nisu bili u kontaktu. Znala je da je još uvijek živ i gdje stanuje, a tu i tamo
dogodilo bi se da razmišlja o tome kako bi se nosila s njegovom smrću. Nadala se da će
postati ravnodušna i da će moći slegnuti ramenima, iako je duboko u sebi znala da
se nikada neće moći osloboditi tuge. Tuge zbog svega što nisu dospjeli razjasniti. Zbog
svega što je rekla u svojim mislima toliko puta da je svaku riječ već znala napamet.
Baš tog utorka provodila se u Kødbyenu, gdje je upoznala crnog Amerikanca koji je
radio kao redatelj reklamnih filmova. Njegov američko-danski zabavljao ju je i nakon
nekoliko mojita problemi s posla postali su mutni poput listova metvice na zamagljenoj
čaši.
Telefonski poziv došao je upravo kad joj je Amerikanac otkopčao grudnjak i krenuo
joj ljubiti grudi, a ona je dvadeset pet minuta poslije stigla u bolnicu u kojoj je vladao
potpuni kaos. Nitko nije ništa znao. Što je bio uzrok smrti? Je li si sam oduzeo život ili
ga je netko ubio? I ako jest, tko? Cijeli odjel sad je bio pod strogom stražom. Osim toga,
ona je još uvijek bila pripita ili, da bude sasvim iskrena, pijana. Još uvijek je bila pijana.
Jedan pogled na mobitel otkrio joj je da je spavala 47 minuta. Ustala je sa zahodske
školjke, prošla prstima kroz kosu i popravila šminku prije nego je izašla iz WC-kabine.
Vraćajući se na svoje radno mjesto, razmišljala je ponovno o tome kako se ponašao
ubojica. Dosad im još nije uspjelo pronaći nikakve tehničke tragove koji bi njezine
teorije odveli u nekom pravcu. Richter je još uvijek bio na mjestu sa svojim tehničarima.
Svaki put, kad je postalo jasno da nisu ništa našli, bili su prisiljeni tražiti iznova. I iznova.
Opijenost je napokon počela popuštati i sad se osjećala mamurno. S rukom ispred
usta pomirisala je vlastiti dah i odlučila da će se truditi zadržavati dah cijeli dan. Prišao
joj je Jan Hesk i rekao da se upravo javio Oscar Pedersen iz sudske medicine i objavio
uzrok smrti.
»Gušenje.«
»Gušenje? Ali nema nikakvih tragova gušenja.«
»Nema vidljivih. Ali u krvi ima visoku dozu botulina.«

Knjige.Club 181
 Knjige.Club Books

Dunja je dobro znala da je botulin u osnovi onaj isti otrov kao u botoksu, i da u jačim
dozama može paralizirati prsnu muskulaturu, a posljedica je gušenje.
»Jesu li provjerili infuziju?«
Hesk kimne. »U njoj je bilo dovoljno otrova da uguši pola Danske. A propos...« Sa
smiješkom joj je pružio kutijicu bombona Fishermans Friend. Isprva se htjela naljutiti,
ali onda je uzela bombon bez protesta.
»Uzmi još jedan, ili dva.«
Ona uzme još dva i krene prema svojem uredu.
»Možda je najbolje da uzmeš cijelu vrećicu«, vikne on za njom, a ona mu preko
ramena pokaže srednji prst, ni ne okrenuvši se.
Strpala je sve bombone u usta odjednom i nastavila prema svojem radnom mjestu.
Jedan muškarac sjedio je u stolcu za posjetitelje i okrenuo se prema njoj. Nikad ga prije
nije vidjela, ali odmah je znala o kome se radi.

Knjige.Club 182
 Knjige.Club Books

42.

TUVESSONOVA, LILJA I MOLANDER sjedili su za ovalnim stolom i jeli svaki svoju

porciju salate s piletinom, pakiranu u plastičnu kutiju za van. Čekali su da se pojavi
Stijena, koji je i sazvao taj sastanak. Tuvessonova je pogledala svoju salatu i zaključila da
su mala komadića piletine koje je odmah pojela zapravo opravdanje se pod luksuznu
salatu prodaje uvela iceberg salata, s malo kukuruza šećerca i maslina. Odlučila je
zamijeniti sirotinju na pladnju za jednu cigaretu poslije ručka.
»Je li tko bio u kontaktu s Riskom?« upita Molander.
Tuvessonova odmahne glavom. »Ne, a zašto i bi? On je ionako na godišnjem.«
Molander nijemo kimne.
»Ingvare, što sam trebala učiniti? Nisam imala izbora.«
»Ne, znam. Znam. Samo je malo... šteta.«
»Da. Ne misliš samo ti tako.«
»Samo da znate, uzela sam si slobodu i malo istraživala Riska«, reče Lilja. »Jeste li
znali da je dobio otkaz iz krim-policije u Stockholmu?«
Molander odmahne glavom.
Tuvessonova uzdahne. »Nemaš li ti dovoljno posla s ovom istragom?«
»Samo sam mislila, s obzirom na to da ćemo zajedno raditi, dobro je znati neke stvari
o ljudima.«
»Irene, što zapravo želiš reći? Da, izgubio je moć rasuđivanja i otišao je predaleko.
Možda bi i ti to učinila na njegovu mjestu?«
»Misliš, da sam zaljubljena u žrtvinu suprugu?« upita Lilja.
»To je bila tinejdžerska ljubav. Kako stvari stoje s time danas - nemamo pojma.«

Knjige.Club 183
 Knjige.Club Books

»Točno tako. Upravo sam na to i mislila. Ne znamo. A stvar je u tome da se ne čini

baš da je to usamljen slučaj. Vidjela sam istragu iz Stockholma od prošle zime i, ako
čitamo između redaka, vidi se da je on i tada radio po svome, ne obavijestivši ostale.«
»Što je tada učinio?« upita Molander.
»Prvi put... »
»Irene, sad ćemo stati«, reče Tuvessonova i u sebi odluči da će popušiti dvije cigarete.
»Ali...«
»Već ste se skupili, vidim. Baš dobro«, reče Stijena ušavši u prostoriju.
Tuvessonova u mislima zahvali Stijeni. Ali naravno da je Lilja imala pravo, a to je
upravo i bilo ono na što su je iz Stockholma upozorili kad se raspitivala o Risku. Većina
se složila u jednom: Risk je bio dobar policajac, jedan od najboljih. Ali radio je po svome
i nikad se nije moglo znati u kojem smjeru će otići i koje bi to posljedice moglo imati,
no to je bilo upravo ono što je tražila. Nikad to ne bi otvoreno mogla reći ostalima, ali
oni su se previše opustili. Naravno da su bili i profesionalni i pouzdani. Ali kao da više
nisu imali što dokazivati i ni u čemu riskirati kako bi došli do neočekivanog rješenja u
istrazi. Nikad nisu učinili neku grešku, ili se našli na granici onoga što je bilo dopušteno,
nečega što je moglo izgledati dobro u svim izvješćima i istragama. Ali stvarnost je
bila drukčija i upravo u takvoj su se i oni sada nalazili.
Na granici. Ponekad čak na pogrešnoj strani granice.
Tu je na scenu stupio Risk.
Stijena je uokolo poslao fotorobot, i istovremeno govorio o djevojci iz McDonald’sa
u Åstorpu koja mu se javila. »Radila je u četvrtak u noći i nije prepoznala ni Schmeckela,
niti Mällvika.«
Tako su gledali na to, pomislila je Tuvessonova. Schmeckel i Mällvik. Kao da se radi
o dvjema osobama. Dvojici različitih počinitelja. A sad je oko stola kružio fotorobot
nekog trećeg počinitelja. Koliko će se počinitelja još pojaviti prije nego završe s ovim?
»A tko je to?« upita Molander i podigne crtež.
»Došao je u restoran odmah iza ponoći u četvrtak i kad je došao red na njega, naručio
je Chili McFeast Deluxe s menija. Problem je bio u tome što to jelo poslužuju samo
četvrtkom, a četvrtak je tada već prešao u petak.«
»Znači, odbili su mu poslužiti Chili McFeast«, reče Lilja, a Stijena kimne.
»Baš revno slijede upute«, reče Molander.
»Ali taj se čovjek usprotivio tome«, nastavi Stijena. »Rekao je da je on stao u red dok
je još bio četvrtak i inzistirao je na svojem meniju. Djevojka na blagajni pokušala mu je

Knjige.Club 184
 Knjige.Club Books

objasniti da pravila ne određuje ona i da nažalost ne može ništa učiniti, i onda je počela
požurivati sljedećeg kupca, našto ju je on opomenuo.«
»Opomenuo zbog čega?« upita Tuvessonova.
»Rekao je da ga ignorira.«
Ostali su razmijenili poglede.
»Znači, razljutio se što ga je preskočila i obratila se sljedećem kupcu?«
Stijena kimne.
»I onda? Što se dalje događalo?«
»Eto, dobio je svoj meni.«
»Znači, tako se to radi«, reče Molander i zacereka se.
»Njegova prijetnja za nju nije bila nimalo bezazlena. Nije bilo nikakve sumnje da je
mislio ozbiljno.«
Tuvessonova uzme crtež i počne ga proučavati. Kao i obično, Stijena je angažirao
Gudrun Scheele, poluslijepu staru nastavnicu likovnog u invalidskim kolicima, koja je
otišla u mirovinu prije više od petnaest godina. Stanovala je u istoj zgradi kao i Stijenina
mama i kad ju je jednom posjetio, vidio je neke njezine portrete, pa ju je pitao bi li im
mogla pomoći s crtanjem fotorobota. Tada su lovili silovatelja koji je pustošio po šumi
Pålsjöskog, napadajući žene koje su tamo išle trčati. Tri sata nakon što su objavili
Gudrunin crtež, muškarac je bio identificiran i ulovljen. Otad su je povremeno tražili za
istu uslugu, a činjenica da može svaki čas umrijeti bila je pomalo zastrašujuća.
Fotorobot je, kao obično, bio nacrtan ugljenom i Tuvessonova je još jednom bila
impresionirana Gudruninim talentom. Samo držati ugljen tim drhtavim rukama
izgledalo je fizički nemoguće. Ali crtati je mogla, i najčešće je to činila u nekoliko poteza
kako bi dobila sliku osobnosti na temelju nekoliko kratkih, šturih opisa svjedoka.
Ali ovaj se crtež po nečemu razlikovao od svih njezinih ranijih fotorobota. Prije
svega pogledu, koji je zurio ravno u nju i zaista bio prijeteći, nedostajala je jasna
osobnost. Potpunost. Izgled je bio tako običan da tog čovjeka ne bi prepoznala ni da joj
sjedi nasuprot. To je najčešće i bio problem s fotorobotima. Kao kod kolačića sreće - isto
proročanstvo može se primijeniti na većinu ljudi. Ali ovo je bilo prvi put da je to
doživjela na jednom od Gudruninih crteža.
»Što mislite poduzeti? Izaći u javnost s ovim crtežom?« upita Molander.
»Moram se čuti s Högsellovom«, reče Tuvessonova. »Ali osobno mislim da bismo
trebali pripaziti. Izgleda tako obično da bi mogao odgovarati bilo kome. Osim toga,
previše je nepoznanica u ovoj jednadžbi. Ona blagajnica nije prepoznala ni

Knjige.Club 185
 Knjige.Club Books

Schmeckela ni Mällvika, nego je u priču uvela treću osobu, koja ima prijeteći pogled. To
ne može ni izdaleka biti dovoljno.«
»Ne mora biti da se radi o trećoj osobi«, reče Molander. »On je i prije mijenjao izgled,
pa možda sad izgleda baš ovako.«
Nekoliko minuta za stolom je vladala tišina i Tuvessonova je pomislila kako taj
fantomski crtež izvrsno odražava upravo ono što im se događalo. Lovili su fantoma,
neuhvatljivo stvorenje koje se u jednoj sekundi nalazilo nekoliko metara od njih, da bi
u sljedećoj nestalo poput dima. Možda je upravo tako i izgledao?
Kao bilo tko.
Neki Claes ili neki Rune.
Ili, kako se sad već zvao.

Knjige.Club 186
 Knjige.Club Books

43.

»JESTE LI ZAVIRILI U UNUTRAŠNJOST SPUŠTENOG STROPA?«

»Zavirili?«
»Da, pretražili.«
»Hoćeš reći da se podigao gore i ovamo stigao kroz strop?«
»Postoji li koji drugi način? Osim kroz vrata.«
Dunja Hougaard odmahnula je glavom i pokušala shvatiti kako joj je moglo
promaknuti nešto tako očito. Osjećala se glupo i najradije bi nestala, propala u zemlju.
Pokušala se dosjetiti nečega dobrog što bi mogla reći, ali misli su joj jednostavno stajale
na mjestu. Samo je osjetila kako počinje crvenjeti. Bože, je li mogla biti jadnija? Da,
dobro je izgledao. Ali bio je oženjen, a osim toga ona se još nije sasvim odlučila što misli
o njemu.
Prvi dojam bio je negativan, kao i s većinom Šveđana. Držao se kao je cijeli svijet
njegov. Kao da je ovo njegov slučaj i da će on, usprkos tome što je službeno skinut sa
slučaja, nastaviti raditi dalje i riješiti ga. Iako je mogao zamisliti da joj pomogne,
zauzvrat je tražio da ona pomogne njemu.
»Izgledaš kao da trebaš nešto pojesti«, rekao je, a ona je zaključila kako možda ipak
nije baš tako glup. »A ako i sam ubrzo nešto ne pojedem, ja ću biti sljedeća žrtva.«
Nasmijala se. »Prije svega, izgledaš kao da bi ti dobro došla nova košulja.«

Svjež zrak joj je godio. Nakon posjeta Illumu, gdje je previše revan prodavač prodao
Fabianu Risku jednu od njihovih najskupljih košulja, Dunja je odlučila odvesti ga u kafić
Diamanten kraj Gammel Stranda. Bio je vrlo blizu, a najčešće u njemu nije bilo puno
ljudi iako je bio samo nekoliko ulica udaljen od Strogeta. Iz nekog razloga turisti nisu
hrlili na Gammel Strand, iako su terase bile osunčane, a restorani su bili jedan do
drugoga. Diamanten je bio najmanje pretenciozan i ona ga je najviše voljela.

Knjige.Club 187
 Knjige.Club Books

Sjeli su za stol u sjeni suncobrana. Risk je naručio salatu Cezar i mineralnu vodu, a
ona hamburger i ekstra veliku Coca-Colu. Nakon nekoliko zalogaja osjetila je kako se u
nju vraća život. Dosad su uglavnom razgovarali o nevažnim stvarima i brbljali o
vremenu, o danskom nogometnom fijasku i o tome zašto je Dancima tako teško
razumjeti skonski naglasak. Kružili su kao dva mačka oko vruće kaše, i onda se Dunja
odlučila na prvi korak.
»Nadam se da ti je jasno da jako puno riskiram zbog toga što sad sjedim ovdje s
tobom. Imam stroge zapovijedi da švedsku policiju držim podalje od istrage što je duže
moguće.«
»Onda imaš vrašku sreću, jer ja sam skinut s istrage i ovdje sam samo na godišnjem.«
Risk podigne svoju vodu, a ona svoju Colu. Dunja se nije mogla suzdržati od smješkanja.
Nije mogla shvatiti zašto. Ali zbog nekog čudnog razloga, budio je u njoj dobro
raspoloženje.
»Tvoj šef, Kim Sleizner. Ima li neko objašnjenje zbog čega ne bismo zajedno radili?«
»Kim nije tip čovjeka koji troši energiju na objašnjavanja. To prepušta drugima.
Pretpostavljam da vam želi dati po prstima jer ste mu stali na žulj. Čini to da bi mogao
reći kako je prestigao Šveđane. Trebali ste prvo zvati njega.«
»I jesmo. Osobno sam bio ondje i uvjerio se da se nije htio javiti.«
»Hoćeš reći da laže?«
»Ne želim ja ništa reći. Jedino da smo ga zvali i da se nije javio. Zato smo mu ostavili
poruku na mobitelu. Situacija je bila akutna i nismo mogli čekati.«
Dunja nije znala što da misli. Kim se jako trudio sprati ljagu sa sebe, i na poslu i u
medijima. Napravio je predstavu oko toga da ga nitko nije zvao i izjavio kako sva
odgovornost za smrt Mette Louise Risgaard leži na švedskoj policiji.
Bila je to riječ protiv riječi.
»Evo ti broj moje šefice, Astrid Tuvesson«, nastavi Fabian i napiše joj broj na ubrus.
Dunja je gledala švedski broj mobitela. »Što da radim s tim? Ako je nazovem, jasno
je da će reći isto što i ti«, rekla je i umočila pomfrit u kečap na tanjuru.
»Nećeš nazvati nju, nego mobilnog operatera koji povezuje pozive.«
Tek tad je shvatila. Danas je neuobičajeno sporo razmišljala. S pomoću tog broja
mogla bi ustanoviti je li Sleizneru poziv zaista upućen, točno vrijeme poziva i trajanje
razgovora. Razmišljala je što to znači. Zapravo. U njezinim očima i ne toliko mnogo.
Djevojka, a sad i policajac, bili su mrtvi i najbolje bi bilo da mogu raditi zajedno kako bi
uhvatili počinitelja.
»A što moram učiniti zauzvrat?«

Knjige.Club 188
 Knjige.Club Books

»Treba mi pristup automobilu.«

»Ne, to nikako ne ide. Istraga još traje.«
»Samo jedan brz pogled. Najviše pet minuta.«
»A što ću ja dobiti za to?«
»Osim broja moje šefice?«
On kimne, a ona se nasmije.
»Još jednu Colu i sve što znam.«
Pravila se da razmišlja, a onda se osmjehnula. »Što znaš o njemu?«
»Išli smo u isti razred cijelu osnovnu školu. U to vrijeme on se zvao Claes Mällvik i
bio je zlostavljan i izopćen.«
»Jeste li ga tukli?«
»Ja nisam, ali drugi jesu. Osobito dvojica.«
»Dvije sadašnje žrtve?«
Fabian kimne. »Ali ni ja, zapravo, nisam bio ništa bolji. Baš kao i svi ostali, samo
sam skretao pogled.«
»A zašto baš Claes Mällvik?«
»Da budem iskren, ne znam. Naravno, imao je naočale i prezime kojem su se mogli
rugati. Ali zapravo mislim da je sve bila čista slučajnost. Morali su si odabrati nekoga i
naletio im je on.«
»A jesi li siguran da je to sad on?«
»A tko bi drugi bio?«
Dunja slegne ramenima. »Morten Steenstrup ga u svakom slučaju nije prepoznao na
slici koju sam mu pokazala.«
»Za to mogu postojati mnoga objašnjenja. Imao je morfij u tijelu? Je li uopće vidio
ubojičino lice? Možda mu je nesreća utjecala na pamćenje?«
»Bio je prilično siguran.«
»Je li mogao opisati kako je izgledao?«
»Nažalost, ne. Bio je previše umoran. Mislila sam da će to možda moći danas.«
»Onda to znači da je vjerojatno opet promijenio identitet.«
Dunja kimne. »Što opet znači još jednu stvar.«
Risk je pogleda u oči.
»Još nije gotov. Ima ih još na svojem popisu«, reče Dunja i ustane.

Knjige.Club 189
 Knjige.Club Books

Fabian ju je slijedio pogledom kad je ušla u restoran, i razmišljao o tome što je upravo
rekla. Posljednjih dana stalno je imao jedan glup osjećaj. Pokušao ga se riješiti, ali stalno
bi se iznova pojavio. I sad kad je Hougaardova to jasno rekla, više nije bilo sumnje. Rune,
Claes ili kako se sad već zvao, nije bio gotov.
Ni izdaleka.
Jörgen i Glenn, dva najočitija, bila su riješena. Ali tko je još ostao? Je li ga još tko
zlostavljao? Možda na poslu? Čitao je kako odrasli koji su zlostavljani kao djeca budu
kasnije zlostavljani i na poslu. Kao da okolina može namirisati slabost, stigmu koja se,
pokazalo se, nosi cijeli život. Odlučio je nazvati Tuvessonovu i zamoliti je da pošalje
nekog da ispita Schmeckelove kolege o tome kakva je atmosfera bila na poslu u lundskoj
bolnici. Posebno nakon skandala kad je u pacijentovom mjehuru zaboravio dvije
stezaljke. Svakako će je kontaktirati.
Ali najprije će baciti pogled u Peugeot.

Dunja je jasno dala do znanja da bi bilo najbolje kad nitko ne bi znao da je s njom švedski
policajac, pa su zbog toga ušli u zgradu policije na stražnja vrata. Auto se nalazio četiri
etaže niže, pod zemljom. Spremište je zauzimalo cijeli prostor kata i bilo je
puno zaplijenjenih i oduzetih stvari koje su čekale na tehnički pregled ili su trebale
poslužiti kao dokaz pri eventualnom sudskom postupku. Bilo je svega, od automobila do
poderanih hlača.
Iza prozora od pleksiglasa, samo s jednim otvorom u visini lica, sjedio je stariji
muškarac u kolicima i čeprkao po nekakvoj tamnoj plastici u visini struka. Iza njega,
gole djevojke na kalendaru iz 80-ih otkrivale su da već godinama sjedi ovdje, bez danjeg
svjetla. Dunja kucne po prozoru, ali muškarac nije podizao glavu.
Ona ponovno kucne, ovaj put tako da je staklo zazvečalo, i kroz otvor mu pokaže
legitimaciju.
»Halo! Nemam cijeli dan! Ovdje sam zbog Peugeota koji je dovezen prije nekoliko
dana!«
»Švedski auto«, reče muškarac. »Samo da stavim kateter na mjesto.«
Dunja kimne.
»A tko je ovo?« Muškarac glavom pokaže na Fabiana.
»Zovem se Fabian Risk.« Posegne za novčanikom kako bi izvadio svoju legitimaciju.
»On je potencijali svjedok, i došli smo vidjeti može li prepoznati automobil«, ubaci
se Dunja i odmakne Fabianov novčanik od stakla.

Knjige.Club 190
 Knjige.Club Books

Muškarac je gledao čas Dunju, čas Fabiana, kao da razmišlja hoće li svi zajedno
započeti partiju pokera. Na kraju je samo teško uzdahnuo. -
Fabian i Dunja slijedili su muškarca koji je upravljao svojim invalidskim kolicima
kroz spremište tako spretno da su morali potrčavati da ne zaostanu za njim. Tu i tamo
bi stao otključati vrata. Fabian nije mogao shvatiti kako se muškarac uopće može snaći
u tom naizgled beskrajnom labirintu prolaza među policama toliko visokim kao da su u
Ikeinom skladištu, ili kako je mogao znati koji ključ odgovara kojoj bravi. No, on je to
radio sasvim prirodno, i na kraju su stigli do garažnog prostora punog automobila.
Većina je izgledala kao gomila smeća, no neki su bili gotovo nedirnuti. Peugeot je stajao
u najdaljem kutu.
Fabian je navukao plastične rukavice, sjeo na vozačevo mjesto i zatvorio vrata. Htio
je imati mira, a Dunja je to shvatila i držala se na odstojanju. Rekla je da je auto još uvijek
pod istragom. Ali on nije vidio nikakve oznake na površinama koje su trebale biti
pregledane ili na kojima bi se mogli naći otisci prstiju ili vlasi. Ništa. Objašnjenje nije
moglo biti drugo nego da istraga još uopće nije počela. Nije mogao reći da baš dobro
poznaje Ingvara Molandera, ali sudeći prema ono malo vremena provedenog s njim bio
je uvjeren kako bi on ovu istragu dosad već završio.
Otvorio je pretinac za rukavice i ispraznio sav njegov sadržaj. Jedna kemijska olovka
s logotipom lundske bolnice, nekoliko baterija AAA, rezervna žarulja, priručnik i papiri
osiguranja, gdje je stajalo da je vlasnik automobila Rune Schmeckel. Ništa čudno. Listao
je po knjižici za održavanje vozila i zaključio da je svaki servis obavljen točno i na
vrijeme. Ovlaštene markice bile su točno na mjestima gdje su trebale biti. Schmeckel je
bio precizan čovjek, a ne netko tko bi improvizirao ili provlačio se tek tako. Osobno,
Fabian bi odvezao auto mehaničaru tek kad bi začuo neki neuobičajen zvuk motora To
je onda obično bilo prekasno, ako ništa drugo, za novčanik.
U retrovizoru mogao je vidjeti Dunju kako stoji, gleda na sat i promatra uokolo.
Starca nije bilo nigdje na vidiku.
Bilo je vrijeme da učini ono radi čega je došao ovamo.

Kimu Sleizneru glavobolja je počela popuštati i osjećao je kako mu se tijelom konačno

širi unutarnji mir. Stajao je kraj prozora svojeg ureda i gledao van preko vode. Na drugoj
strani mogao je vidjeti novu lučku četvrt Islands Brygge i njezinu najspektakularniju
građevinu: Gemini Residence. Dva velika cilindra srasla zajedno poput sijamskih
blizanaca, gdje je sama unutrašnjost zapravo bila veliko stubište koje je Kima uvijek
podsjećalo na film Paklena naranča. Ondje je stanovao sa svojom ženom i kćeri u
fantastičnom stanu. Najvećem u zgradi.

Knjige.Club 191
 Knjige.Club Books

No, posljednjih dana nije u tome mogao nimalo uživati. Zbog stresa je bio na putu
da ponovno razvije svoju staru boljku - čir na želucu, i brinuo se hoće li i dalje uopće
moći ondje stanovati bude li se morao povući se s posla. Ali bilo je kako je bilo. Sada
je nemir nestao, a u trbuhu gotovo uopće nije bilo boli. Čak je i u vratu i ramenima
počeo osjećati opuštenost.
Smrt Mortena Steenstrupa baš mu je išla na ruku. Jednim zamahom stišala se oluja
oko rasprave tko je kriv za ubojstvo Mette Louise Risgaard. Sva usredotočenost na
pitanje je li pogriješio on ili švedska policija, sad se premjestila na počinitelja. To je bilo
bolje za istragu, ali prije svega, bilo je bolje za njega. I uz to, ako se njegovu odjelu
posreći pa riješi istragu prije Šveđana, bit će pobjednik.
Začula se pjesma »Cant Touch This« MC Hammera i odjekivala je sobom, a on se
okrenuo prema pisaćem stolu, na kojem je vibrirao njegov mobitel. Kći mu je prčkala
po mobitelu i unutra ukucala tu pjesmu i izbrisala sve ostale opcije. »Cant Touch
This« bila mu je jedna od najgorih pjesama uopće i svaki put kad bi je čuo, pokvarila bi
mu raspoloženje. Problem je bio u tome što nije znao kako izbrisati tu zvonjavu, a od
toga je prošla već gotovo cijela godina.
Stop! Hammer Time! Wbo-o-oo-Woo-oo-o...
Javio se, samo da to sranje umukne. »Da, halo?«
»Pozdrav, ovdje Niels Pedersen.«
»Da?« Sleizner nije imao pojma tko je Niels Pedersen i osjetio je čistu i oštru
odbojnost prema samoj mogućnosti da to dozna.
»Znate, odozdo, iz skladišta.«
»Oprostite, ali ja sam usred sastanka i...«
»Mislim da imamo pravi pogodak. Samo želim još jednom provjeriti jesam li sve
dobro pohvatao.«
»Što?« prasne Sleizner i osjeti kako mu se čir na želucu opet budi.
»Da se ništa ne smije predati švedskoj policiji bez vašeg pristanka u slučaju s
Peugeotom.«
»Čekajte malo. S kim ja to, zapravo, razgovaram?«
»S Nielsom Pedersenom iz skladišta. Sjedili smo jedan preko puta drugoga na
božićnom ručku 2003.«
»Što, netko vas je kontaktirao?«
»Oni su sad ovdje.«
»Tko to, do vraga?! Šveđani?« Jebem ti. Kako su se, k vragu, uspjeli dovući ovamo
bez njegova znanja?
Knjige.Club 192
 Knjige.Club Books

»On se zove Fabian Risk i došao je s Dunjom Hougaard.«

Dunja... Naravno da je to bila Dunja. Tko bi drugi bio. Nije bilo prvi put da odbije
poslušati njegove naredbe. Čim je stupio na mjesto šefa odjela, bio je sasvim jasan: bude
li dobra prema njemu, i on će biti dobar prema njoj. Nije moglo biti
jednostavnije. Posebno za nekoga poput Dunje Hougaard.
Shvatio je kakva je kad su se prvi put sreli, prije pet godina. Vidio je to u njezinim
očima i odmah je znao što joj je važno. A zimus joj je dao još jednu priliku. Učinio je sve
da zasja pod svjetlima reflektora. Ali njegova ispružena ruka nije ništa postigla. Kao da
nije znala koliko je zapravo privlačna. Ali sad, kad je prekinula s dečkom, sve joj je,
naizgled, krenulo nabolje. Kao i svima ostalima u odjelu. Glasine o njoj širile su se poput
virusa u svakoj rupi gdje je bila kakva policijska postaja. Da je uspaljena kao kuja i da ide
od kreveta do kreveta.
Ipak, njemu je okrenula leđa, čak i na posljednjoj proslavi Božića. Njemu koji je tri
dana u tjednu naporno vježbao u teretani i imao tijelo tridesetpetogodišnjaka, zarađivao
novac i imao moć da joj pomogne u karijeri. Ili da je sruši.
Posljednjih pola godine tražio je rješenje kako da se makne od nje. Da je prebaci u
nekakvu rupu što je dalje moguće. Problem je bio u tome što je bila tako prokleto dobra
policajka. Koliko god se trudio, nije mogao pronaći dobre argumente za svoj potencijalni
postupak.
»Da ih zaustavim?« upita Niels Pedersen.
»Ne, ostavite ih, neka samo nastave«, reče Sleizner, slijedeći pogledom tegljač koji
je prolazio kanalom. »Ali držite oko na njima. Osobito ako pronađu nešto zanimljivo.«
Fabian je pogledao ključ u svojoj ruci i pritisnuo mali metalni gumb tako da je oštrica
ključa izvirila van. Izgledala je neobično. Pritisnuo je prekidač za svjetlo jer se reflektori
nisu automatski palili, ubacio ključ u bravicu i okrenuo. Tišina. Motor se nikako nije
htio pokrenuti.
Upravljačka ploča je zasvijetlila, što je bilo upravo ono što je htio. Ni više ni manje.
Čak je i zaslon radija zasvijetlio i pokazao startni položaj GPS-a. Sekunde su se sporo
vukle prije nego što se pojavila slika karte. Pogledao je bliže i vidio da se zumirano
mjesto nalazi otprilike tri kilometra sjeverno od Køgea na cesti Cementvej, kraj nekakva
čudnog puta koji vodi ravno na polje koje okružuje šikara. Ondje je, dakle, završio lov.
Lov koji je dvoje nedužnih ljudi stajao života.
Ali nije to bilo ono što je Fabian tražio. Vratio se na glavni meni i pritisnuo MOJA
OMILJENA MJESTA. Pojavio se popis s tri programirana mjesta.
Doma - Adelgatan 5, Lund.
Posao - Klinikgatan 20, Lund.
Knjige.Club 193
 Knjige.Club Books

Daleko - 15 rue du Thouron, Grasse.

U mislima je zabilježio da mora nazvati Tuvessonovu pronađu li nešto zanimljivo u
Grasseu i pritisnuo je gumb u gornjem lijevom kutu zaslona. To je bilo ono što je tražio
i pravi razlog posjeta Kopenhagenu.
NEDAVNO POSJEĆENA MJESTA.
Na zaslonu se pojavio popis različitih adresa i vremena posjeta. Prelazio je po njima
i ubrzo zaključio da su se do 19. lipnja odlasci i dolasci odvijali uglavnom između kuće
i posla, osim jednom, kad je posjetio Ica Kvantum u ulici Tunavägen 39.
Tek u ponedjeljak 21. lipnja uzorak se prekida i postaje zanimljivo. 22. lipnja, na
dan ubojstva Jörgena Pålssona, auto se nalazio i na naplatnim kućicama na mostu
Öresundu i dalje, u Njemačkoj, da bi se na kraju zaustavio na benzinskoj crpki u
Lellingeu. Ali to je samo potvrdilo ono što je već znao. Sada je 21. lipnja pobudio njegovo
zanimanje.
U 10:23 auto se nalazio na mjestu kojemu je nedostajao naziv ulice. Fabian je
pritisnuo na to mjesto, i GPS je pokazao aktualnu poziciju na karti. Mogao je zaključiti
da je auto napravio značajno skretanje prema Söderåsenu, oko kilometar sjeverno od
Stenestada. Put je izgledao kao da naglo prestaje, usred ničega. Tek nekoliko sati poslije
auto je napustio to usamljeno mjesto i vozio dalje do ulice Tögatan. To je bila ulica u
kojoj je stanovao Jörgen Pålsson. Fabian je zabilježio koordinate. 56.084298,13.09021.
Pronašao je upravo ono što je tražio.

Dunja se stalno ogledavala oko sebe da bude sigurna kako je nitko od kolega nije vidio
kad je otvorila vrata i ušuljala se u zahod koji su dobili prije dvije godine, ali nitko ga se
nije odvažio koristiti. Legla je na ležaj i zatvorila oči. Risk je izgledao i više nego
zadovoljan kad su se pozdravili, iako nije pronašao ništa zanimljivo. Barem je tako
izjavio. Jer, naravno da je nešto pronašao.
Ali jedino što je uspjela izvući iz njega bilo je da se mora vratiti u Švedsku i potražiti
nešto, a ako se pokaže da je zanimljivo, obećaje da će je nazvati.
Razmišljala je postoji li nešto zbog čega bi se ona osjećala iziritirano, ali zaključila
je da bi se i sama vjerojatno ponašala potpuno jednako. Ni ona nikad nije htjela ništa
reći prerano i radije je šutjela dok ne bi bila potpuno sigurna, vrlo svjesna da to
većinu njezinih kolega iritira i bilo joj je jasno da bi svaku misao i ideju trebala
razmjenjivati s ostalima i prilagođavati im se do neprepoznatljivosti. Za nju to nije bilo
ništa drugo nego nepromišljeno brbljanje koje joj samo remeti koncentraciju.
Mobitel joj je počeo vibrirati i na ekranu je pročitala: Ljigavac.

Knjige.Club 194
 Knjige.Club Books

»Ovdje Dunja Hougaard.«

»Ne moraš se pretvarati da ne znaš tko zove.«
»Bok, Kim. Uvijek je tako lijepo čuti tvoj glas. Što mogu učiniti za tebe?«
»Dođi ovamo. Moram razgovarati s tobom.«
»Baš sam zauzeta s...«
»Sada.«

Dunja je zatvorila vrata za sobom i sjela na stolac za posjetitelje ispred svježe očišćenoga
pisaćeg stola Kima Sleiznera. Njegov osmijeh nije obećavao ništa dobro. Uvijek se
osjećala mirnije kad je bio ljutit ili naduren. S time se mogla nositi. Bilo je sasvim nešto
drugo kad mu je na licu bio taj samozadovoljni osmijeh. To je najčešće značilo da je
došao do neke ideje, koja je njemu izgledala nevjerojatno genijalno i koju je sada mogao
provesti kroz svoje male sluge. Moglo se raditi o bilo čemu: od sasvim debilnog pravila
kojeg su se otad bili prisiljeni držati, do novog pravila za pauzu prema kojem je svakog
dana netko drugi bio zadužen nabaviti sendviče. To su morali činiti svi osim
samog ljigavca.
»Izgledaš pomalo umorno. Duga noć?«
»Ne tako duga kao što sam se nadala. Kao što znaš, dogodilo se još jedno ubojstvo.«
S mukom se trudila izgledati što smirenije.
»Da, kako ide s tim? Ima li napretka?«
»Još ne. Ali Richter radi, pretražuje unutarnji dio stropa. Mnogo toga govori da je
upravo to bio put kojim se ubojica uvukao u sobu.«
»Drugim riječima, nemate ništa?«
»Upravo tako.«
»Imaš li još nešto što bi htjela podijeliti sa mnom?«
Dunja se pitala na što točno cilja. Je li postojala mogućnost da zna za njezin sastanak
s Riskom? Odlučno je odmahnula glavom.
»Dakle, ne smatraš da je činjenica što si provela pola dana sa švedskim policajcem i
pustila ga da pretražuje zaplijenjeni Peugeot nešto za podijeliti?«
Kako je, do vraga, doznao?
»Ne misliš li i sama da je to malo čudno?« Zašutio je, pričekao njezinu reakciju koje
nije bilo. »Ili, da to kažemo ovako«, nastavi on. »Što točno nisi razumjela u mojoj naredbi
da ništa iz istrage ne smije procuriti van, posebno ne od mojeg osoblja. Najmanje
Šveđanima. Jesi li nešto preskočila?«

Knjige.Club 195
 Knjige.Club Books

Sigurno je to bio onaj prokleti tip. Nije mogao biti nitko drugi. On je nazvao i
izbrbljao sve. Dunja je pred sobom vidjela prizor u kojem mu vadi kateter i gura mu ga
u gubicu. »Kime, nisam imala nikakvih problema s razumijevanjem tvoje naredbe. Ali
smatram da je najvažnije da se počinitelj uhvati, bez obzira na to tko to...«
»Nitko te nije pitao za mišljenje, a nemam ni razloga prelaziti granice zbog tebe više
nego je potrebno.«
»Ne slažem se da sam prešla granicu. Dapače, smatram da...«
»Začepi gubicu! Što god ti smatrala, prekršila si tajni paragraf u ugovoru!«
Dunja nije razumjela o kojem to ugovoru govori Sleizner, dok nije izvadio njezin
stari ugovor o radu na stol, prstima žutim od nikotina pokazao na paragraf i počeo čitati:
»Zabranjeno je otkrivati, predavati ili upotrebljavati tajne informacije koje se tiču
osoblja, kao i ostalih za koje su odgovorni.« Podigao je pogled s ugovora i pogledao je u
oči. »Nadam se da si svjesna da je ovo itekako dovoljno da te otpustim.«
Sigurno se šali, pomisli Dunja, iako je duboko u sebi znala da to nije istina. »Ne
možeš tako raditi«, rekla je, iznenadivši samu sebe koliko je jadno zvučala. Ona koja je
bila tako odlučna u tome da se grubosti suprotstavi grubošću. Sad je samo sjedila poput
kakve slabašne budale i nije željela ništa drugo nego da sve bude dobro. »Ne možeš
samo...«
»Radit ću što god budem htio s tobom, k vragu. Ako nam nestane toaletnog papira,
imam potpuno pravo uzeti tvoj! Itekako dobro i sama razumiješ da u svojim redovima
ne mogu imati nepouzdane ljude.«
»Jedino što sam učinila bilo je da sam dopustila jednome od naših švedskih kolega
koji radi na istom slučaju...«
»Jako dobro znam što si učinila! Pustila si neovlaštena čovjeka unutra i dopustila mu
da uzme dio naših tehničkih dokaza, nemajući pojma o tome koji je njegov motiv.«
»Pa, dovraga, valjda hoće riješiti slučaj, baš kao i mi?! Ili barem ja!«
»Što se samog slučaja tiče, taj Fabian Risk može i sam biti počinitelj kojega tražimo,
baš kao i bilo tko drugi. Koliko sam shvatio, svi su išli u isti razred.«
»Ne misliš valjda ozbiljno da bi...«
»Jedino što sigurno znamo jest da Morten Steenstrup nije prepoznao muškarca s
tjeralice koju je, koliko znam, dao izraditi sam Risk i pustio je u javnost. Kratko nakon
toga Morten je ubijen, a od svih >vrana< tada je baš Risk bio u gradu. Znamo i da je bio,
a možda je još uvijek, zaljubljen u suprugu prve žrtve. Možda su to sve slučajnosti. Ili
nisu. U svakom slučaju, tebe boli briga, još mu staviš crveni tepih pod noge, dadeš mu

Knjige.Club 196
 Knjige.Club Books

slobodan pristup automobilu prije nego smo ga mi uopće dospjeli pregledati. Uzgred,
znaš li uopće što je ondje radio? Kako možeš biti sigurna da se nije riješio nekog dokaza?«
Dunja je vidjela da nema ničega što bi na to mogla reći. Potonula je duboko u živi
pijesak, i što se više bacakala, to je dublje tonula. Oboje su bili itekako svjesni da Sleizner
valja gluposti. Ali nitko nije bolje od njega umio bilo kakvo sranje opisati tako da zvuči
sasvim logično i važno. To je vjerojatno bio jedan od razloga zašto je tako daleko
dogurao. Jer, nikad nije bio dobar policajac.
Sleizner gurne ugovor u stranu i na silu se nasmiješi. »Srećom, ja nisam takav čovjek.
Mogu si zamisliti da ovu malu afericu pustim da odstoji i kiseli se, tek da vidimo kako
će se stvari dalje odvijati. Možda mi možeš pomoći svojim malim doprinosom?«

Knjige.Club 197
 Knjige.Club Books

44.

FABIAN JE SKRENUO s autoceste E6 i nastavio prema istoku cestom 110 pokraj

Saxtorpa. Programirao je koordinate iz Peugeota u svoj GPS i samo je pustio da ga vodi
kroz skonski krajolik.
Prošao je pokraj Markhdga i nekoliko većih poljoprivrednih gospodarstava, a ženski
glas ga je uputio da skrene desno u ulicu Eslövsvägen, a onda nekoliko stotina metara
dalje lijevo u ulicu Hedvägen. Doći donde nije trebao biti nikakav problem. Pitanje je
bilo samo što ga čeka na cilju. Na karti je sve izgledalo kao šuma.
Nakon što je pregledao to područje na Google Mapsu i vidio da se ondje nalazi
dvorište s dvije jednako velike zgrade, pokušao je otkriti kome dvorište pripada, ali nije
mu uspjelo, pa je nazvao Irene Lilja i zamolio je da ona to učini. Naravno, pitala ga je
zašto nije na godišnjem i što je toliko zanimljivo u vezi s tim dvorištem. Na kraju joj je
ispričao kako je pronašao rezervni ključ Peugeota, kad su bili kod Runea Schmeckela, i
da je sad bio u Kopenhagenu i pretražio auto u kojem se dan prije Jörgenova ubojstva na
toj GPS lokaciji nalazilo upravo to dvorište.
S druge strane bila je potpuna tišina i Fabian ju je morao pitati je li još ondje. »Ako
ti to zoveš godišnjim«, rekla je i nastavila govoriti da nije normalan što se izlaže takvom
riziku i odlazi tamo potpuno sam. Pokušao ju je umiriti rekavši da je to sigurno
samo nekakvo napušteno dvorište, ali prozrela ga je. Nisi li zapravo zbog toga i nazvao?
Bojiš se i hoćeš biti siguran da znamo gdje si. Zašto se on zbilja uputio tamo?
Nakon Kageroda krajolik se promijenio. Otvorena polja zamijenila je šuma, a putovi
su postajali sve uži i vijugali su duž stražnje strane Söderåsena. Na kraju je put bio tako
uzak da dva automobila ne bi mogla proći jedan kraj drugoga, a nikakvo se ugibalište
nije vidjelo. Samo po sebi nikakav problem, jer posljednjih četvrt sata nije naišao ni
jedan jedini auto.
Put je dalje vodio do jednog poljoprivrednog imanja i Fabian je morao provjeriti nije
li ga GPS iznevjerio. Ali put se nastavljao ravno kroz imanje, pa je usprkos osjećaju da

Knjige.Club 198
 Knjige.Club Books

je nezvan gost vozio dalje između kuća, gdje je usporio i pustio da mu pogled luta
uokolo.
Ulazna vrata ambara bila su širom otvorena, ali nigdje nije bilo nijednog čovjeka.
Dvorište kao da je bilo napušteno. Prepušteno svojoj sudbini. Zbirka zahrđalih kosilica
za travu, nekoliko starih traktorskih guma, kada i gomila golih prljavih krojačkih lutaka.
Pomislio je kako je to dobro rekla Laurie Anderson - da ljudi i gradovi po cijelom svijetu
imaju više zajedničkog jedni s drugima, nego sa svojim prijateljima na selu; za njega je
to vrijedilo. O životu na selu znao je jednako malo kao i o ljudima koji su ondje živjeli.
U retrovizoru je vidio kako se s desne strane nešto pomaknulo, nešto s čupavim
krznom što je izletjelo iz ambara. Veliki lajavi ovčar koji je skakao s obje strane
automobila oko desetak metara, da bi odjednom nestao ispod auta. Fabian je stisnuo
kočnice i auto se naglo zaustavio. Instinktivno je zaključao centralnu bravu i čekao da
se pas pojavi, ali ništa se nije dogodilo. Otišao je unatrag nekoliko metara i potrubio, ali
nigdje nije bilo ni traga ovčaru.
Pitao se nije li možda već stigao i provjerio je GPS-om, koji je pokazao da mu je
ostalo još nekoliko kilometara, našto je pažljivo otpustio kvačilo kako bi auto polako
krenuo naprijed. Zazvonio mu je mobitel i on se javio, pogledavajući stalno u retrovizor.
»Urs Brunner.«
Psa i dalje nije vidio.
»A tko je to?«
»Vlasnik dvorišta prema kojemu ideš.«
»Nijemac?«
»Očito. Kupio je to imanje 2001. No, pitanje je nije li i to samo jedan od
Schmeckelovih identiteta?« Zvuk se počeo prekidati i Liljin glas se sve slabije čuo.
»Da, zašto ne?« reče Fabian i nastavi militi oko ugla jedne od zgrada. »Jesi li
provjerila ima li pravu adresu u Njemačkoj ili samo poštanski pretinac? Halo? Irene,
čuješ li me?«
»I trebam ti prenijeti pozdrave od Tuvessonove i reći da ostaneš... dok mi...«
Kad je stigao na drugu stranu, Liljin se glas počeo gubiti, a onda se veza prekinula.
Fabian je bacio mobitel na suvozačko mjesto i vozio je dalje, bez obzira na psa. S desne
strane puta nalazila se šuma, a s druge otvoreno polje.
»Za tristo metara skrenite lijevo«, informirao ga je GPS i Fabian skrene na posljednji
dio puta.

Knjige.Club 199
 Knjige.Club Books

Stotinjak metara poslije put se prekinuo i Fabian je izašao iz automobila i ogledao se

uokolo. Nekoliko usamljenih oblaka prekrilo je sunce i mjestu dalo neobičan dojam
jeseni. Tišinu su prekinula tri grakćuća labuda koji su prelijetali nebom, kao da ih se
gravitacija nimalo ne tiče. Njihova golema krila fijukala su zrakom. No, ubrzo je opet
nastupila tišina. Nikakvih zvukova prometa, nikakvih udaljenih mrmljanja ni zujanja,
nikakva vjetra u granama.
Samo nepomućena tišina.
Iza nekoliko stabala skrivalo se jezero. Nije vidio nikakvo dvorište. Nastavio je do
osamljena poštanskog sandučića koji je stajao napušten u sjeni nekoliko divljih
jorgovana. Brava je bila prekrivena zelenom mahovinom. Fabian podigne prut i njime
oljušti mahovinu. »Brunner«, pisalo je ugravirano na etiketi plave boje izblijedjele od
sunca.
Staza ga je vodila dalje od poštanskog sandučića, kroz jorgovane, a na drugoj strani
vidio je nešto što se bljeskalo u zraku, iznad drveća. Tek kad je prišao bliže, vidio je da
je to velika okrugla blistava leća montirana na kolac, a on je bio učvršćen na vrhu krova.
Nakon nekog vremena odustao je od pokušaja da shvati čemu služi ta leća i nastavio
duž zarasle staze prema dvorištu i razmišljao kako bi bilo živjeti na takvom mjestu, usred
ničega. On sam sigurno ne bi mogao izdržati, odsutnost gradskog zraka dovela bi ga do
ludila. Ali, ako je čovjek htio biti u miru i tišini, mjesto je bilo gotovo savršeno. Nikakvih
susjeda dokle pogled seže. Nikakva cesta tu nije prolazila. Ničega na vidiku. Ničega.
Je li za tim težio Urs Brunner?
Ako je tako, onda zbilja dugo nije bio ovdje. Možda nekoliko godina?
Fabian se probijao kroz visoku travu prema jednoj kući s fasadom od sivih
mahovinastih eternitskih ploča, i nastavio oko ugla kuće gdje je stao usred koraka i
pokušao shvatiti što je upravo vidio. Ali koliko god se okretao i vrtio, nije mogao pojmiti
prizor koji se odražavao u njegovim očima. Ili je sanjao ili je ubojica bio mnogo veća
zagonetka nego što je ikad mogao zamisliti.
Dvadesetak metara dalje unutra stajala je kuća potpuno jednaka kao i prva. Iste
veličine, s istom sivom fasadom od eternita. Ali između kuća bio je prostor koji ga je
prenerazio. Trava je bila svježe pokošena i izgledala je kao teren za golf prije nego će
Tiger Woods zadati odlučujući udarac. Nijedne travke koja bi slučajno izvirila iznad
ostalih. Usred travnjaka rasla je nekoliko decimetara visoka živica koja je uokvirivala
područje u obliku pravokutnika s nanesenim šljunkom. Poput grobnog mjesta. Fabian
je procijenio da su mu dimenzije tri puta četiri metra.
Nastavio je dalje preko travnjaka prema tom mjestu, a ono što je ugledao nagnalo ga
je da shvati kako se istraga jednim udarcem stubokom promijenila. Sve što su znali sada

Knjige.Club 200
 Knjige.Club Books

su mogli odbaciti i bit će prisiljeni o svemu razmišljati ispočetka. Sve vidjeti novim
očima. Što je to nosilo sa sobom i kamo će istraga sada krenuti, Fabian nije imao pojma.
Sunce je ponovno provirilo iza oblaka i odmah je postalo nekoliko stupnjeva toplije.
Fabian je preskočio živicu, stao u šljunčani pravokutnik i promatrao tri centimetra
debelu staklenu ploču koja se uzdizala nekoliko decimetara od da na četiri metalne
noge. Na staklenoj ploči, na leđima je ležao Rune Schmeckel. Bio je gol, a noge i ruke
bile su mu raširene na sva četiri kuta staklene ploče, gdje su bili otvori, tako da dlanovi
i stopala savršeno stanu u njih.
Ležao je ondje, muškarac kojeg su lovili posljednjih dana, izložen i razotkriven.
Sasvim izgoren. Nedostajala mu je kosa, a koža glave bila mu je puna dubokih opeklina.
Na nekim mjestima skroz do lubanje. Fabian je pokušao srediti misli, shvatiti što se
tu zapravo dogodilo, ali zbunjenost ga je sasvim preplavila. Dugački nizovi opekotina
koji su se protezali uzduž i poprijeko lica i tijela. Kao da ga je netko mučio let lampom.
Ali opekline su bile previše ravne i pravilne da bi se mogle nanijeti samo rukom.
Fabian je osjetio vrtoglavicu i slabost od svih misli koje su mu se kovitlale u glavi
kao muhe nad strvinom. Grašci znoja izbili su mu na čelu i curili mu u oči koje su ga
boljele od soli. Zašto se nije sjetio uzeti vodu sa sobom? Pokušao je gutanjem sline
otjerati ljepljivost iz usta, ali to je samo prouzročilo još jaču mučninu. Morao je piti.
Možda je ovdje nekakav bunar s vodom? Kružio je pogledom uokolo, a onda je začuo
kako je iza njega nešto počelo pucketati. Miris dima i sve jača vrućina. Naglo se okrenuo,
ali nije vidio ništa što bi mu pružilo objašnjenje. Je li moguće da sve ovo samo sanja? Da
zapravo leži kod kuče u krevetu i spava? Pucketavi zvuk sada se začuo odmah iza
njegova uha u kojem je odjednom osjetio oštru bol.
Tek tada je shvatio da on sam gori.

Knjige.Club 201
 Knjige.Club Books

DRUGI DIO

7. srpnja - 10. srpnja 2010.

»Ne plaši nas smrt dok ležimo na samrtnoj postelji, već

mogućnost da budemo zaboravljeni.«
N. Č.

Knjige.Club 202
 Knjige.Club Books

8. siječnja

Kao i obično, svi su gledali i cerekali se kad sam se pojavio u školskom dvorištu. Malo
me greblo na jednoj ruci pod rukavicom i želio sam da ne budem tako nervozan, ali sam
bio. I uplašen. Bojao sam se da su se dosjetili nečeg novog za drugo polugodište.
Nekog novog i ponižavajućeg i zbilja odvratnog trika zbog kojeg će se svi ostali idioti
smijati.
Ali baš kao i uvijek, vikali su da sam peder i da smrdim kao pisoar. Nisam ništa
rekao, ali nisam ni pobjegao. Samo sam se okrenuo, došao do jednoga od njih i udario
ga u lice bokserom skrivenim pod rukavicom. Zaboljelo me u ruci jače nego što
sam mislio. Ali sam ipak udario još jednom jer sam znao da jedan udarac neće biti
dovoljan. On mi je pokušao uzvratiti udarac, ali je promašio i ja sam ga onda zgrabio za
kapuljaču i bacio ga na tlo i počeo udarati njegovom glavom po asfaltu, stalno iznova.
Ne sjećam se više je li vikao on ili ja. Vjerojatno obojica.
To mi je bilo nešto najbolje što sam doživio. Najbolje još od posjeta Legolandu prvi
put u životu. Kao da sam vidio strah u njegovim očima, i to me samo još više razljutilo i
razbjesnilo, i istovremeno sam se osjećao sve jači i jači. On je samo ležao poda mnom i
primao udarce, i nitko nije učinio ništa da me zaustavi. Nijedan od njegovih prijatelja.
Da sam htio, mogao sam nastaviti dok mu ne bi puknula lubanja. Časna riječ.

P. S. Kad sam došao doma, Laban je bio mrtav. Ne znam zašto, ali rasplakao sam se.

Knjige.Club 203
 Knjige.Club Books

45.

FAREED CHERUKURI PUNO JE razmišljao i sada je bio sasvim siguran. Bez sumnje,
imao je jedan od najdosadnijih poslova na svijetu. Mogao je birati između toga bi li
pomogao sanirati Černobil ili sjediti u TDC-ovoj službi za korisnike i biti prisiljen
odgovarati na pitanja, jedno gluplje od drugog. Istekla mi je pretplata. Jeste li je pokušali
obnoviti?
Iako je bio prekvalificiran, prihvatio je mjesto samo zato da ima posao. Nešto što je
bilo gotovo nemoguće ako vam je prezime bilo Cherukuri u zemlji kao što je Danska.
Obećavali su mu mogućnosti za karijeru čim su vidjeli što ga zanima. Za
dobrim programerima uvijek je potražnja, rekli su. Od toga je prošlo gotovo tri godine,
a on je još uvijek sjedio ovdje kao u bunkeru i osjećao iako mu rane od headseta postaju
sve dublje. Mobitel mi je pao u zahod i sad neće zvoniti. To vam je zbog toga što nemate
naš paket pretplate otpornosti na vodu.
No, danas mu je prvi put bilo postavljeno pitanje od kojeg i živnuo. Zbog jednog
djelića tog razgovora uspravio se u stolcu i osjetio vlastiti puls. Bio je uzbuđen.
Žena koju je sretna slučajnost spojila baš s njim predstavila se kao Dunja Hougaard.
Bila je policajka u kriminalističkom odjelu u
Kopenhagenu. Rekla je da je zapravo trebala nazvati specijalni odjel za traženje
broja mobitela u TDC-u, ali papirologija bi trajala predugo, a ona želi izbjeći taj predugi
proces još na samom početku.
Opis njegova posla bio je jasan kao sunce. Ovo je bila služba za korisnike. Ne
nekakva prislušna stanica, i sve dok ona nema nikakav problem sa svojom TDC-
pretplatom, ne može joj pomoći. Koliko god želio, nije imao dozvolu dirati u stvari za
koje ga je zamolila.
Barem ne službeno.
Tijekom godina u svojem bunkeru, vježbao je mozak i svoje programerske
sposobnosti tako što bi provalio u TDC-sustav. Rušio bi zaštitne sustave jedan za drugim
Knjige.Club 204
 Knjige.Club Books

i još dalje do najsvetijeg među svetim - razgovori, sms-poruke i promet podataka.

Otprije godinu dana mogao je prisluškivati bilo koji razgovor koji se vodio unutar TDC-
mreže. Nije bilo važno radi li se o kraljici Margrethe, komičaru Casperu Christensenu
ili političaru Sørenu Pindu.
Ti su razgovori osvjetljavali njegovu svakodnevnicu mnogo mjeseci, ali ubrzo je
potonuo natrag u umrtvljujuću sumaglicu. Nadao se da će naići na nekakve sočne
skandale, ali nije otkrio ni jedan jedini pogrešan korak. Kao da su svi bili svjesni da ih
se prisluškuje.
Ovaj put bilo je drukčije.
Policajka ga je pitala je li određeni broj iz Švedske nazvao određeni broj iz Danske
u neko doba u petak navečer 2. srpnja. Upitao ju je čiji je to broj, ali nije mu htjela
odgovoriti. Obećao joj je da će vidjeti što može učiniti i nazvati je što je prije moguće.
Odmah je mogao zaključiti da švedski broj pripada Astrid Tuvesson, šefici
kriminalističkog odjela u Helsingborgu, a danski broj policajkinom šefu Kimu Sleizneru.
Sad je razumio zašto od toga nije htjela praviti veliku stvar.
Bilo je sve bolje i bolje. Sleizner je bio nešto kao poznata javna osoba. Čim bi policija
imala nešto izjaviti o nekom slučaju, tu je bio Kim Sleizner. Potraga mu nije bila ni
najmanji problem i mogao je odmah nazvati Dunju Hougaard. Već nakon
nekoliko minuta.
»Točno je. Švedski broj je nazvao danski broj u 17:33 u petak.«
»Je li danski broj odgovorio?«
»Ne, ali uključila se govorna pošta i ostavljena je poruka. Želite li da vam je pustim?«
Fareed Cherukuri čuo je da policajka oklijeva i razumio ju je. Kakvo je pravo imala
slušati poruke svojeg šefa?
»U redu.«
Fareed Charukuri pritisnuo je razmaknicu i začuo se zvuk:

Ovdje Astrid Tuvesson iz Policije u Helsingborgu. Imamo akutnu situaciju na

vašem području. Vrlo opasan ubojica nalazi se na benzinskoj crpki u Lellingeu
i bojimo se da je uzeo nekoga od zaposlenih kao taoca. Osumnjičen je
za najmanje dva ubojstva u Švedskoj i mora ga se zaustaviti prije nego ih počini
još. Nazovite me čim čujete ovu poruku. Za to vrijeme kontaktirat ću policijsku
postaju u Køgeu.

Knjige.Club 205
 Knjige.Club Books

Baš kao što je Fabian Risk i rekao, pomisli Dunja. Stvorila se određena situacija i švedska
policija pokušala je stupiti u kontakt sa Sleiznerom, koji iz nekog razloga nije odgovorio.
»Je li danski broj poslije nazvao švedski broj?«
»Ne, i prošlo je nekoliko dana prije nego što je uopće poslušao poruku i onda ju je
izbrisao.«
»Izbrisao?«
»Da, no mi ih ipak zadržimo još godinu dana.«
Upotrijebio je muški rod, pomisli Dunja i shvati da je operater već shvatio tko je
vlasnik danskog broja. Ali nije imala namjeru to komentirati. Dobila je odgovor na svoje
pitanje i sad je samo trebala razmisliti što će sljedeće učiniti.
»Otkrio sam još jednu stvar«, reče on prije nego što mu je zahvalila na pomoći i
spustila slušalicu.
»Da? Što to?«
»Geografski položaj mobitela u trenutku kad se uključila govorna pošta.«
»U redu.«
»Ugao Halmtorvet i Lille Istedgade.«
Dunji je ta adresa bila i predobro poznata. Jedna od najpoznatijih točaka prostitucije
u Danskoj. »To je sigurno samo slučajnost«, odgovorila je, zahvalila mu na pomoći i
spustila slušalicu.

Knjige.Club 206
 Knjige.Club Books

46.

VRELA ZRAKA POGODILA JE goli dio trbuha točno ispod pupka. Tanak pramen dima
uzdizao se s tog dijela kože i čuo se slab mjehurićast zvuk. Kao da netko peče malo jaje.
Upravo je prošlo šest sati popodne, a sunce je još uvijek sjalo kao da je sredina dana.
Zrak je vibrirao.
Osjetio se miris paljevine.
Znači, tako smrdi ljudska koža, pomislio je Fabian i podigao pogled prema
montiranoj leći. Otprilike kao pržena slanina. Nimalo kao spaljena kosa. Taj smrad je
upoznao kad mu se zapalila jakna, a onda i kosa.
Nekoliko dragocjenih sekundi prošlo je prije nego što je shvatio da na vatri stoji on,
a ne netko drugi. Bacio se na leđa u pokušaju da ugasi vatru, ali odbijala se ugasiti. Dlake
na vratu i dalje su mu gorjele i gotovo ga je preplavila panika. Naknadno je pomislio kako
je smrad bio nepodnošljiv gotovo kao i bol, i tek kad mu je uspjelo skinuti jaknu preko
glave, vatra se konačno ugasila.
Jedan sat je brzo prošao i vidio je kako je ta ista vrela zraka spaljivala centimetar po
centimetar trbuha Runea Schmeckela. Pitao se treba li premjestiti tijelo, no bol u leđima
bila je previše jaka da bi ga mogao pomaknuti sam.
Osim toga, nije htio micati ništa prije nego što dođu Molander i ostali. Lilja bi
trebala stati na njegovu stranu i učiniti da više ne sumnjaju u njega, čim vide da je on
bio taj koji je ovdje ostavio trag. Sada je, usprkos boli, preskočio živicu, izuo cipele i
čarape i pažljivo legao u travu.
Tišina je i dalje bila gotovo nestvarna. Nije se čula nijedna ptica, čak ni vjetar u
granama. Kao da je cijelo to područje prestalo disati, a on je bio jedini koji je još uvijek
bio živ. Više nije mogao držati oči otvorene i predao se snu koji ga je preuzeo i vukao
sve dublje. Duboko u crnu rupu bez snova.

Knjige.Club 207
 Knjige.Club Books

47.

DUNJA HOUGAARD UŠLA JE U dizalo i pritisnula gumb za treći kat. Još uvijek je
osjećala kako je bode u leđima nakon pola sata ležanja na akupresurnoj prostirci.
Odlučila je pričekati prije nego što upotrijebi informacije koje je dobila od muškarca iz
TDC-a. Htjela je barem jednom ne učiniti nešto ishitreno, a prije nego išta učini, htjela
je biti sigurna da su svi podaci točni.
Nije bilo nikakve sumnje da su Šveđani nazvali Sleiznera. No, je li on tad zaista bio
u javnoj kući u Lille Istedgadeu i ako jest, što je ondje radio, nije bilo sasvim jasno. To
što je ljigavac posjetio prostitutku nije ju nimalo iznenadilo. Ali ako se pokaže da je to
učinio u radno vrijeme, cijela će postaja otići k vragu ako se dozna za to.
Vrata dizala su se otvorila i ona je krenula odjelom prometne policije. Ali nije se
zaustavila ondje, otišla je na IT-odjel, koji se nalazio daleko na kraju, na samom uglu.
Htjela je obaviti još jednu stvar prije nego što ode kući.
»Bok, komad!. Izgledaš kao da si se prodala i izgubila drogu«, vikne Mikael Rønning,
danas odjeven u bijele uske traperice i duboko dekoltiranu majicu sa sjajnim srebrnim
aplikacijama.
»Otprilike tako se i osjećam.«
»No, sto je sad? Gledala si porniće i kompjutor ti je dobio herpes?«
»Pa, moglo bi se i tako red.« Nagnula se prema njegovu pisaćem stolu. Da je Mikael
bio heteroseksualac, sigurno bi se naljutila. Nije znala zašto, ali s pederima je uvijek bila
puno popustljivija. Mikael Rønning mogao joj je reći više-manje što god je htio, a da mu
ona to ne uzme za zlo. A on je to iskorištavao do kraja. Ako je s njezinom odjećom sve
bilo u redu, onda frizura nije bila dobra. Ili njezin dah. Opet si zaboravila oprati zube?
Koliko puta ti moram reći da uvijek moraš oprati zube nakon što obaviš »blow job«.
Znaš da ti doplivaju i zadrže se između...
»Trebam te da mi isprintaš prijave izlazaka osoblja od 2. srpnja.«

Knjige.Club 208
 Knjige.Club Books

»Baš danas, u petak?«

Dunja kimne, ali s pogledom koji je jasno govorio da nema namjeru reci nešto vise.
»Smije li se pitati zašto?«
»Samo pitaj, ali ne računaj na odgovor.«
Mikael Rønning promrmljao je nešto nerazgovijetno, sjeo za računalo i pokrenuo
nekoliko brzih komandi, našto je pisač počeo izbacivati stranice svih ulazaka i izlazaka
namještenika iz policije. Dunja je uzimala stranice još prije nego su se stigle ohladiti i
prelazila pogledom po njima brzinom kojom ih je pisač izbacivao.
Na četvrtoj stranici pronašla je Sleiznerov ulazak. U 11:43 provukao je svoju
propusnicu i utipkao svoj kod na ulazu za osoblje južno od parkirališta. Nakon toga
otišao je u kriminalistički odjel gdje se ulogirao na računalo. Poslije toga nije pronašla
ništa sve do 22:46 kada se isključio i otišao iz zgrade.
U 17:33 se, prema onom mladiću iz TDC-a, nalazio u Lille Istedgadeu. To ionako
nije daleko od policijske postaje. Problem je bio u tome što on uopće nije napustio
zgradu. Barem ne prema podacima koje je gledala. Ili je dobila pogrešne podatke ili je
Sleizneru uspjelo izvući se iz zgrade a da se nije registrirao.
»Ovo ću uzeti sa sobom«, reče ona i požuri van.
»Duguješ mi«, viknuo je Mikael Rønning za njom.
»Možeš me odvesti u krevet kad god želiš! Samo reci!« Pljesnula se po stražnjici prije
nego je izašla van. Mikael se nasmijao i pomislio da, bude li jednom htio učiniti nešto
tako glupo kao što je vraćanje na ono otprije, onda će to svakako biti s Dunjom.

Knjige.Club 209
 Knjige.Club Books

48.

SJEDIO JE U »SRCU«. Tako je zvao svoju kontrolnu sobu. Zapravo bi prikladnije ime za
nju bilo mozak. Ali njemu se više sviđalo srce, činilo mu se udobnije i sigurnije. Srce je
bilo samo jedna od mnogih prostorija koje je tijekom godina u tajnosti iskopao ispod
kuće, dva i pol metra ispod tla. Posljednjih mjeseci to je postao njegov stalni dom, a gore
u kuću odlazio je tek ponekad. Kad bi bilo potrebno, doslovno bi stalno mogao biti ispod
zemlje više od godinu dana.
Ovdje je bila čajna kuhinja s tekućom vodom i dobra zaliha konzervi i suhe hrane.
U spavaćoj sobi nalazio se vodeni krevet koji je bio udobniji od njegova običnog kreveta.
Nije bilo prozora, pa je puno radio na osvjetljenju dok nije bio sasvim zadovoljan
i mogao se pohvaliti da je za oblačna dana on pod zemljom imao više svjetla nego drugi
vani.
Najveći problem bila je ventilacija. Najlakše je bilo postaviti izlazne cijevi negdje u
dvorištu, ali zvuk ventilatora i valjaka mogao ga je otkriti. Zato je umjesto toga pokušao
voditi zrak kroz kuću prema gore do stropa i onda van kroz novi dimnjak. No, koliko
god radio na izolaciji, mrmoreći zvuk se probijao i otkrivao da se tu nalazi i nešto drugo,
ne samo standardna jednokatnica. Rješenje je bilo izvesti manje građevinske radove
izvan kuće zbog navodnog curenja vode kako bi ventilacijski sustav proveo sve do ugla
zemljišta pokraj razvodne kutije za struju. Da, bilo je komplicirano, ali itekako vrijedno
truda.
Ipak, najzadovoljniji je bio sa srcem. Imalo je oblik polukruga promjera malo više
od dva metra. Kao u kokpitu, sve potrebno ovdje je bilo nadohvat ruke. Betonske zidove
obojio je crveno, a polukružnu kontrolnu ploču i stolac obojio zlatnim sprejem.
U ugrađenom ormaru na zidu desno od njega bila su tri akumulatora koji su napajali
najskuplja računala na tržištu napredna poput Commodorea 64, zajedno s dva NAS-
servera, od kojih je svaki imao 8 terabajta. Sve zvučno izolirano i ohlađeno. Više nije
bilo iritantnog i šuškavog ventilatora. Svako računalo imalo je svoju vlastitu brzinu

Knjige.Club 210
 Knjige.Club Books

spajanja od 100 megabajta u sekundi, svako u svojem pravcu, i na taj način mogao je
koristiti nekoliko proxy poslužitelja a da nitko ne može otkriti njegovu pravu IP-adresu.
Na jednome od šest zaslona ispred sebe mogao je vidjeti kako policajci stoje i zure u
tijelo Runea Schmeckela. Svi su bili ondje. Svi osim Fabiana Riska, kojeg su odveli u
bolnicu da se pobrinu za njegove opekline. Kad je vidio kako je Risk počeo gorjeti,
prasnuo je u nekontroliran smijeh. Bilo je previše dobro da bi bilo istinito, i da je
vjerovao u Boga, to bi bio očigledan znak da je bio s njim na njegovoj misiji. Iako je za
njega to sve bila slučajnost. Koja je ipak izgledala čudno.
Je li slučajnost pomogla Risku da pronađe Runea Schmeckela nekoliko dana prije
nego je bilo planirano, to nije znao. No, nemir koji ga je izjedao govorio mu je da to nije
imalo nikakve veze sa slučajnošću, nego da je Risk opasan protivnik. To je bilo nešto
što je shvatio već prije, no sad mu se samo potvrdilo.
Još kad je bio prisiljen ostaviti Peugeot za sobom, računao je da će se upravo to
dogoditi. A nije ni bilo gotovo. Da je krenulo zaista loše, taj je automobil mogao biti
mnogo veći problem nego što je računao. Ali za svaki problem postojalo je rješenje. Stvar
je bila samo u tome da se problem predvidi na vrijeme, a za njegov problem rješenje je
bio Risk.
Naravno, najjednostavnije bi bilo ubiti ga već sada. Ali tko je rekao da treba biti
jednostavno? Ne, nakon svih godina priprema i sveg novca uloženog u njih, nije mogao
zamisliti da se zadovolji polovičnim rješenjem.
Najveće promjene u planu već su bile izvedene. Risk je cijelom djelu sad stavio
krunu i zbog toga je zaslužio još jedno vrijeme živjeti. Jedino što je bilo još puno posla
da bi zadnji dio slagalice sjeo na svoje mjesto, a to bi bilo dobro učiniti još danas, kad
je Risk još uvijek u bolnici.
Podigao je dva pomična gumba na mix-pultu, i tišinu su prekinuli glasovi policajaca
koji su stajali i diskutirali o Runeu Schmeckelu.
»Najbolje bi bilo kad bismo ovo mogli zadržati između sebe što je duže moguće. Što
duže ubojica ne bude znao da smo pronašli Schmeckela, to bolje«, rekla je ona koja je
bila šefica.
»Znači, sigurni smo da to nije učinio on?« reče zgodni i glavom pokaže prema
mrtvom tijelu.
»Misliš da si je oduzeo život?«
»Zašto ne? Spektakularno samoubojstvo. Ogledajte se oko sebe, čak je i šljunak
pograbljan. Cijela poanta je u tome da smo mi to morali vidjeti.«

Knjige.Club 211
 Knjige.Club Books

»Da, ali ne još. Sigurna sam da smo stigli ranije nego što je bilo zamišljeno. Nije
računao s time da će Risk njuškati ovuda već sad. A da budem potpuno iskrena, još
uvijek sasvim ne razumijem kako je došao ovamo.«
»Osim toga, sam sebe nije mogao zavezati na ovakav način«, upadne tehničar,
klekne na jedno koljeno i pročačka vezice za kablove što su se zarile u kožu na
Schmeckelovim rukama. »A pogledajte ovo. Očit znak da se pokušao osloboditi.«
»Koliko dugo već ovdje leži?« upita debeli.
»Teško je reći točno. Ali opekline bi nam mogle pomoći.«
»Kako to?«
»Zemljina rotacija oko sunca svaku opeklinu čini jedinstvenom. Dakle, svaki dan je
točka opekline započela na nekom drugom mjestu i polako se premještala po njegovu
tijelu.«
Nije mogao ne biti impresioniran tehničarevim posljednjim zaključkom i
sposobnošću da govori konkretno i logično, ne dopustivši da ga preplave osjećaji. Nije
to svatko mogao, ali upravo ovaj je djelovao kao da mu nije ni najmanji problem to što
pred njim leži goli mrtvi muškarac. Muškarac koji je očigledno bio prisiljen na neopisivu
patnju prije nego je stigla smrt i riješila ga boli. Muškarac kojega su dosad lovili. Ubojica
koji se preobrazio u žrtvu.
Još jedna žrtva.
Ništa od toga, činilo se, nije nimalo djelovalo na tehničara. Umjesto toga, bio je
sasvim obuzet tumačenjem opeklina i otkrivanjem koliko dugo je Schmeckel ležao
raskrečen na staklenoj ploči. Impresivno. I on sam mogao je postati dobar
kriminalistički tehničar, bio je siguran u to. Pomislio je kako bi to bilo super i ta ga je
misao gotovo dotukla. No, to bi bilo u jednom sasvim drugom životu.
Umjesto toga, sada je odabrao život privatnika i volio je svoj posao. Za njega nije
bilo ničega boljeg od boravka u svojoj radionici i smišljanja novih inovativnih rješenja.
Ponekad je znao raditi nekoliko dana i noći bez prestanka, bez jela i spavanja. Takav
rad činio je da zaboravi i vrijeme i prostor. Da zaboravi kakav je, zapravo, jadni lik bio.
I bio je siguran da je onaj tehničar potpuno isti kao on.
»Uzmite, na primjer, ovo«, reče Molander i pokaže na jednu opečenu crtu koja se, s
nekoliko prekida, protezala od lijevog bedra prema gore preko prsa i lica. »Ovdje je,
dakle, jedan dan.«
»Ali ako je to jedan dan, kako to da onda nije opečen ovdje ili ovdje?« Lilja je
pokazivala na prekide u crti.
»Vjerojatno se radi o oblaku ili drvetu koje je tad sakrilo sunce.«

Knjige.Club 212
 Knjige.Club Books

Molander izgleda iritantno zadovoljno, pomisli Lilja. »Znači, treba samo zbrojiti
linije?«
»Upravo tako.«
»Ali to si već učinio, ne?«
Molander kimne i popravi naočale. »Sedamnaest.«
»Sedamnaest dana? Znači, leži ovdje više od dva tjedna«, prasne Tuvessonova, a
Molander kimne.
»Ali to ne može biti točno«, reče Stijena. »Onda bi se već počeo raspadati. Posebno
na ovoj toplini.«
Molander je skinuo naočale i čistio ih dugo i pažljivo. »To što on ovdje leži
sedamnaest dana ne mora značiti i da je mrtav sedamnaest dana. Bez hrane čovjek može
preživjeti i nekoliko mjeseci, ali bez vode najviše deset dana.«
»Da, ali ne i na ovoj toplini.«
»Ne, nikako. Znači da je dobivao vodu na ovaj ili onaj način«, nastavi Molander,
sagne se i zaviri pod staklenu ploču. »Upravo ono što sam i mislio, ovdje je.« Izvuče
praznu limenku s prozirnom cijevi koja je išla kroz rupicu u staklenoj ploči
ispod Schmeckelova vrata.
»Kad je onda umro?« upita Tuvessonova.
»To će pogledati Pletenica, ali pretpostavljam da se radi o najviše dva ili tri dana.«
Tuvessonova i ostali stajali su oko opečenog tijela i gledali ga u tišini. Kao da su tek
sad shvatili koliko je boli Rune Schmeckel morao podnijeti u zadnjim danima svojeg
života.
Bolničari hitne pomoći došli su po pokojnika s nosilima i vrećom i pitali mogu li
odnijeti tijelo. Astrid Tuvesson kimnula je bez riječi, nakon čega su mu skinuli vezice
za kablove, i to svaku posebno kliještima, i podigli tijelo.
Ono što su tad ugledali uznemirilo ih je još više. Ispod staklene ploče rasla je
nekakva mahovina u obliku kontura tijela. Ondje gdje je ležao Rune Schmeckel i gdje
je bila njegova sjena, razrasla se mahovina. Na svim ostalim mjestima kamo se probijalo
sunce, sve je bilo sprženo. Iako je Rune Schmeckel sada bio na putu u hitnu, stavljen u
vreću, izgledalo je gotovo kao da još uvijek leži ondje na mahovini.
»I što bi, dovraga, sad ovo trebalo značiti?«, reče Stijena.
Nitko nije odgovorio.
Čak ni Molander.

Knjige.Club 213
 Knjige.Club Books

49.

FABIAN RISK PREPOZNAO JE sebe po plamenovima koji su izbijali iz muškarčevih

leđa i vrata. U ruci je držao pištolj koji je bio neproporcionalno velik u usporedbi s
njegovim tijelom i moglo se vidjeti kako zrakom leti metak. To nije mogao biti prvi,
pomislio je Fabian, jer je u crno odjeven muškarac nasuprot njemu već bio pogođen i
ležao je na tlu, s velikom ranom na trbuhu iz koje je tekla krv. Krv je na tlu već napravila
veliku mlaku.
»Ovo je ubojica«, reče Matilda i pokaže na muškarca koji je krvario. »A ovo ovdje si
ti.«
»Ali još uvijek gorim. Kako ću...«
»Evo«, prekine ga Matilda. »Samo potrčiš ovamo i uskočiš. Ništa lakše.« Pokazala je
na tamnoplavo more na rubu crteža.
»Ništa lakše«, ponovi Fabian i makne crtež. Razmijeni pogled sa Sonjom, koja je
sjedila na stolcu pokraj bolničkog kreveta.
»Kako si?«
»S obzirom na okolnosti, dobro. Prema liječnikovim riječima, to su samo opekline
drugog stupnja, pa nije potrebna transplantacija niti išta slično.«
»Baš dobro.«
»Boli te?« upita Matilda.
»Nije tako strašno«, slaže Fabian i pogleda Sonju u oči.
»Ja sam se jednom opekla i jako me boljelo. Vidiš, ovdje.« Matilda podigne majicu i
pokaže ožiljak od opekline na trbuhu.
Fabian se nadao da će se ožiljak s godinama smanjiti, no izgledalo je kao da raste
zajedno s Matildom. Bile su joj dvije godine i bio je sam s njom. Na štednjaku je
iskuhavao njezine dude. U to vrijeme bila je potpuno opsjednuta dudama, ili dudicama,
kako ih je zvala. Gnjavila je i cmizdrila za dudicom i uopće je nije zanimalo to da se

Knjige.Club 214
 Knjige.Club Books

bakterije moraju odstraniti iskuhavanjem. Hoću dudicu... Molim te, dudicu... Tata...
Tata, dudicu! Hoću sad!
Na kraju više nije mogao slušati njezino cmizdrenje i zatvorio je vrata spavaće sobe
da na miru pospremi krevet. Da je bila u stanju pomaknuti stolac, popeti se na njega i
dosegnuti lonac s kipućom vodom prenerazilo ga je.
»Liječnik kaže da bih mogao kući već sutra ili prekosutra.«
»Baš dobro.«
»I mislio sam da bismo onda mogli nastaviti s godišnjim i...«
»Molim te, prestani.«
»Sonja, maknuli su me.« Pogledao ju je u oči. »Nisam ti ništa rekao, ali prekjučer me
Tuvessonova maknula sa slučaja.«
»Pa ipak ležiš ovdje.«
Imala je pravo. Nije imalo nikakve veze što je maknut sa slučaja, niti koliko je
opečen. Ionako se ne bi mogao opustiti prije nego što ulove počinitelja, a u ovim
trenucima bili su jako daleko od rješenja.
»Gdje je Theo? «
»Nije htio s nama. Usput, kako vam je bilo jučer?«
Fabian odmahne glavom. »Jedino što je želio bilo je vratiti se kući za računalo i
zatvoriti se u svoju sobu.«
Sonja se nasmiješila prvi put otkad su došle. »Ti, koji si tako dobar u rješavanju
slučajeva, riješi i taj.«
Fabian se nasmije. »Nitko nije tako dobar.«
Njezin osmijeh zamre. »Ja i Matilda odlazimo večernjim vlakom.«
»Dobro. A Theo? Što on kaže?«
Sonja slegne ramenima. »Kaže? Pitala sam ga želi li s nama, ali u zadnje vrijeme
uopće ne odgovara kad ga zovem.« Uzdahne i odmahne glavom.
»Jesi li mu probala poslati sms-poruku?«
»Što?«
»Najčešće ima slušalice na ušima i ne čuje kad ga zoveš. Ali mobitel ne ispušta iz
vida. Draga, on je tinejdžer. Theo i većina njegovih vršnjaka misle da smo najveći
gnjavatori koji postoje. Naravno da ne žele razgovarati s nama.«
»Da, da. Ako zbilja ne želi ići s nama, može ostati, pa ćeš imati priliku riješiti dva
slučaja odjednom.« Ona ustane, nagne se k njemu i lagano ga poljubi. Poljubac ih je

Knjige.Club 215
 Knjige.Club Books

uvijek mogao spojiti. I kad su bili usred najgore krize, imao je moć podsjetiti ih koliko
se duboko u sebi ipak vole.
»Vidimo se kad se vidimo«, šapne mu ona na uho i okrene s k Matildi. »Pozdravi se
s tatom.«
»Bok!«
»Što, zar neću dobiti zagrljaj?«
»Nee«, reče Matilda i uzme Sonju za ruku. »Ako zaboraviš što trebaš učiniti, samo
pogledaj crtež.«
Otišle su do vrata i pokucale. Otvorio ih je uniformirani policajac i pustio ih van.

Knjige.Club 216
 Knjige.Club Books

50.

DUNJA HOUGAARD GLEDALA JE kroz prozor prema tamnoružičastom nebu na

kojemu su se tu i tamo razmjestili poput perca lagani, zlatnosjajni oblaci. Ležala je na
kauču u svojem dvosobnom stanu koji se nalazio iznad ljekarne na trgu Blågårdsu i
zaključila još jednom kako je baš taj stari pohabani kauč, koji je naslijedila od bake, baš
na tome mjestu pored prozora, u baš tom stanu, vjerojatno najljepše mjesto na svijetu.
Ako je sjalo sunce, zrake su osvjetljavale stan. Ako je kišilo, kapi su plesale po prozoru.
Vratila se popisu odlazaka i dolazaka i počela ga još jednom pregledavati. Ovaj put
mimo i sistematično. Ako se na njemu nešto nalazi, ona će to pronaći. Flomasterom u
boji označila je sve koji su ušli čim je pronašla taj podatak. Ako se Sleizner upisao pod
nekim drugim identitetom, vidjela bi to. Ali nije mogla pronaći nešto što nije bilo točno.
Nitko se nije upisao pri izlasku više od jednom, a nitko to nije učinio ako se prije nije
upisao pri ulasku. U 11:43 on je ušao, a u 22:46 izašao iz zgrade. Prilično dugačak radni
dan s obzirom na to da je bio petak, ali samo po sebi ništa čudno.
Nažalost.
Stavila je gomilu papira pred sebe i pogledala kroz prozor. Visoko gore žmirkala su
svjetla aviona koji se spuštao. Pomislila je kako bi bilo skočiti padobranom. Samo
otvoriti vrata aviona i baciti se van, u nepoznato. Jednom će to probati. To si je
obećala za trideseti rođendan.
Sad joj se već približavao trideset peti...
Izlazi za nuždu. Možda je izašao na koji od njih. Ponovno se vratila papirima,
listajući do 17:33, kad se navodno nalazio u Lille Istedgadeu, i krenula po popisu treći
put. Ovaj put pronašla je ono što je cijelo vrijeme tražila.
Vrijeme: 16:27 - Izlaz za nuždu 23A
Vrijeme: 16:28 - Izlaz za nuždu 11A.

Knjige.Club 217
 Knjige.Club Books

Ljigavac se izvukao van kroz izlaze za nuždu na stubištu A. Vjerojatno je ostavio

vrata nezaključana kako bi se poslije mogao ušuljati istim putem i nakon toga se odjaviti
svojom karticom u 22:46. Znači, bilo je točno. Otišao je iz policijske postaje obaviti posao
u Lille Istedgade. Posao za koji je trebalo znati što manje ljudi i koji je vjerojatno bio
izravan razlog zašto se nije javio na mobitel.
Tišinu je prekinula zvonjava njezina mobitela. Pogledala je na zaslon.
Nepoznat broj.
»Da, halo...?«
»Bok, ja sam. Samo sam htio čuti je li u redu da dođem i odvučem te u krevet?« Bio
je to Mikael Rønning koji je pokušavao govoriti svojim heteroseksualnim glasom.
Dunja prasne u smijeh. »Apsolutno! Ako se usuđuješ, naravno.«
»Nema frke. Stavit ću umjetne brkove i periku s pletenicama.«
»Ma, ne moraš. Pa, svoji smo.«
»Usput, jesi li vidjela Ekstra Bladet?«
»Ne, zašto?«
»Otvori stranicu, pogledaj sama.«
Dunja otvori svoj iPad i ode na stranicu novina Ekstra Bladet.
Kim Sleizner lagao je kad je izjavio da ga iz švedske policije nikada nisu nazvali.
Ekstra Bladet sada može potvrditi kako se zapravo nalazio u Lille Istedgadeu kad ga je
švedska policija pokušala kontaktirati! Prema izvoru Ekstra Bladeta švedska je policija
pokušala stupiti u kontakt s Kimom Sleiznerom u 17:33. No, umjesto da se javi, pustio
je da se uključi govorna pošta. Taj podatak suprotan je Sleiznerovim izjavama kako ga
nikad nisu kontaktirali. Izvor Ekstra Bladeta kaže da ima i dokaz kako se Sleizer u to
vrijeme nalazio na uglu Lille Istedgadea i Halmtorveta. Ekstra Bladet je bez
uspjeha pokušao dobiti komentar od Kima Sleiznera.

Dovraga.
»Još si tu?«
»Mm...«
»To si tražila, ne?«
»Da.«
»Pitanje je koliko je bilo pametno izaći s tim u javnost i reći Ekstra Bladetu.«
»To nisam bila ja.«
»Zbilja? Pa tko je onda bio?«
Knjige.Club 218
 Knjige.Club Books

»Nemam pojma«, reče Dunja. Ali znala je. To nije mogao biti nitko drugi nego onaj
tip iz TDC-a. I sama se pitala što da učini s tom informacijom, koja ne samo da je stavljala
Sleiznera u izravno mučnu situaciju, nego ga je neizravno krivila za smrt Mette
Louise Risgaard i Mortena Steenstrupa. I, baš kao i Mikael Rønning, shvatila je da će
ljigavac misliti da je informaciju proširila ona.

Knjige.Club 219
 Knjige.Club Books

51.

KROZ BEŽIČNU KAMERU koju je postavio u unajmljeni automobil i njome nadgledao ulaz,
vidio je kako žena i kći Fabiana Riska odlaze iz kuće u deset sati i trinaest minuta
navečer. Svaka je nosila putnu torbu i ušle su u taksi koji ih je čekao. Sada je bilo malo
iza ponoći, a u sinovljevoj sobi i dalje je gorjelo svjetlo.
Kamo god da su otišle, on je očito odlučio ostati.
Najprije je mislio ući u kuću kad sin ugasi svjetlo i legne. Ali više nije mogao čekati.
Čekala ga je duga noć, puna priprema, a ovaj put ništa nije smjelo poći ukrivo. Ovo je
bio dan kad je trebao prebaciti u veću brzinu, pojačati tempo, a prije svega napraviti
zbrku.
Trebao je baciti dvije kosti. Dvije sočne kosti u koje će hijene zabiti zube i tako
neizravno sudjelovati u pretvaranju njegova djela iz državne afere u svjetski događaj.
Nastavio je hodati ulicom i skrenuo na mali zemljani put koji je vodio do stražnjih
strana kuća. Pokraj Riskove kuće popeo se preko ograde i nastavio uz trampolin koji je
zauzimao veći dio malog dvorišta. Nije se morao ni kriti, niti šuljati. Kod kuće je bio
jedino sin, a on je očito sjedio u svojoj sobi, koja je gledala na ulicu s kata.
Dva velika skoka uza stube i već je bio gore na terasi. Pogledao je kroz prozor u
kuhinju. Osim svjetla s nape, bilo je mračno. Vrata terase bila su zaključana, što je i
očekivao. No, brava je bila lak zalogaj za njega i njegovu polugu, i pola minute poslije
već je bio unutra. Nije se morao zabrinjavati da će ga odati kakav zvuk jer je s gornjeg
kata treštao death metal, ili kako se to već nazivalo.
I am the animal who will not be himself
On uzme kameru, namjesti je i polako i smireno zaokruži njome po cijeloj prostoriji.
Htio je sve proučiti jer nije znao što zapravo traži. Jedino je znao da je to posljednji djelić
slagalice. Kriptonit kojim će Riska imati upravo ondje gdje hoće.
Fuck it! Fuck it! Fuck it! Fuck it!

Knjige.Club 220
 Knjige.Club Books

Kad je završio s kuhinjom, preselio se u dnevnu sobu, gdje su još uvijek stajale neke
nerasprakirane kutije. Otvorio ih je nekoliko i snimio sadržaj, a onda se popeo stubama
na kat, i dalje snimajući kamerom. Što se više penjao, to su glasnije treštale gitare i
tutnjali bubnjevi.
Better! Better! Better! Better!
Vrata spavaće sobe Fabiana Riska i njegove žene bila su odškrinuta. Otvorio ih je
gurnuvši ih vrhom cipele i upalio golu žarulju na stropu, pritisnuvši prekidač laktom.
Nepospremljeni krevet, nekoliko otvorenih i napola ispražnjenih kutija od selidbe
duž jednog zida, i tu i tamo bačeni komadi odjeće. Od takvog kaosa imao je osjećaj da će
povratiti.
U kćerkinoj sobi bilo je urednije. Krevet je bio pospremljen i pokriven s nekoliko
crvenih jastuka u obliku srca, a na pisaćem stolu ležalo je nekoliko crteža koji su svi
prikazivali istu stvar, samo u različitim varijantama. Čovjek koji gori puca na drugog
čovjeka. Odabrao je jedan koji mu se najviše svidio, upalio stolnu svjetiljku i uzeo sliku.
Okrenuo se i vratio u hodnik, gdje su se nalazila još dvoja vrata. Jedna su vodila u
kupaonicu, druga u sinovljevu sobu. Ta su bila odškrinuta, a iz otvora je treštala glazba.
Hey victim, you are the one who put the stick in my hand
Dođe do vrata i pogleda unutra.
Sin je sjedio nagnut nad pisaći stol pokraj prozora, okrenut mu leđima. Zvučnici su
stajali na podu bez tepiha, a njihova veličina samo je pojačavala glasnoću zvuka. Ovaj
ovdje mladić očito je sav svoj džeparac dao za ovakvo ozvučenje. Zakorači u sobu
i ogleda se oko sebe. Iako su se doselili tek prije tjedan dana, soba je bila prljava kao da
godinama nije bila očišćena. Na zidovima su bili posteri Metallice, Slipknota i Marilyna
Mansona. Krevet je bio nepospremljen i služio je kao mjesto za bacanje sveg
smeća, ostataka pizze i utega za vježbanje. Očito se sasvim razbaškario, a neko vrijeme
ovamo sigurno nije privirio nitko od odraslih.
Sve dosad.
Zadovoljstvo ga je preplavilo i osjetio je kao da će poletjeti.
Posljednji komadić slagalice upravo je sjeo na svoje mjesto.
Nastavio je hodati prema sinu, koji je skandirao tekst pjesme, dok je istovremeno
frenetičnim pokretima nešto pisao u bilježnicu. Kao da se utrkuje s vremenom i kao da
će netko doći i uzeti mu kemijsku iz ruke.
Fuck it! Fuck it! Fuck it! Fuck it!
Kemijska se zaustavila i boja se počela širiti napravivši bezobličnu plavu mrlju.
Theodor je prestao pjevati uz pjesmu i podigao je pogled s bilježnice, zagledavši se u

Knjige.Club 221
 Knjige.Club Books

tamni prozor na kojemu je vidio odraz sjene koja mu se približavala straga. Netko je bio
u njegovoj sobi.
On se baci na pod.

Knjige.Club 222
 Knjige.Club Books

52.

FABIAN RISK OSJEĆAO SE nemirno i bilo mu je dosadno. Uvijek je loše nosio s bolesti.
Povišena temperatura nikad mu nije bila razlog da ostane kod kuće, a kad bi slučajno
zaradio kakav trbušni virus i bio prisiljen ležati u krevetu, toliko se žalio i gnjavio da
mu je Sonja zaprijetila razvodom.
Bio je itekako svjestan da bi trebao slijediti primjer ostatka odjela i odmarati se i
prikupljati snagu, ali nije mogao spavati. Osim toga, morao je razgovarati s Ingvarom
Molanderom i čuti je li i on došao do istog zaključka. To je bilo jedino što ga je
moglo smiriti. Na mjestu gdje su pronašli Runea nije reagirao. Ta ga je misao smlavila
tek nakon nekoliko sati u bolnici.
Iako je već bilo dosta iza ponoći, odlučio ga je nazvati, ali kad je uzeo mobitel, vidio
je da se baterija ispraznila. Ogledao se po sobi. Malo dalje stajao je zidni telefon, ali taj
je vjerojatno bio samo za interne pozive. Je li uopće bio uključen?
Ne obazirući se na bol, ispružio se koliko je mogao, ali nije ga mogao dosegnuti. No,
uz pomoć jedne od štaka koje su stajale naslonjene na zid uspjelo mu je otkočiti kotače
na krevetu i privući se zajedno s njim do telefona.
Stavio je slušalicu na uho i začuo signal. Zaista je bio namijenjen samo za interne
pozive, ali kad je okrenuo nulu, neka žena se javila i, na njegovo iznenađenje, spojila ga
na vanjske pozive bez daljnjih pitanja. Nazvao je informacije, zatražio broj
mobitela Ingvara Molandera u Helsingborgu i čekao da ga spoje.
»Bok. Dobili ste broj Ingvara Molandera. Trenutačno nisam u mogućnosti javiti se.
Ostavite svoje ime i broj nakon signala, i obećaj em da ću vas nazvati. Ili još bolje,
pošaljite mi sms. Hvala i pozdrav...«
Fabian poklopi slušalicu. Naravno, bilo je kasno, ali svejedno nije mogao zamisliti
da je Ingvar već legao. Mjesto pronalaska u Söderåsenu sve zaposlene držat će budnima
cijelu noć i velik dio sutrašnjeg dana.
Zatvorio je oči i osjetio kako mu je tijelo spremno predati se umoru.
Knjige.Club 223
 Knjige.Club Books

Odjednom je kraj kreveta ugledao Tuvessonovu. Zadrhtao je i osjetio kako mu bol raste
od nule na stoticu. »Oprosti, nisam te htjela probuditi. Zapravo sam mislila da ne možeš
spavati.«
»Ni nisam mogao, sve dok... usput, koliko je sati?«
»Pola osam. Donijela sam nešto za doručak. Na ovakvim mjestima obično baš ne
prija.« Ona stavi vrećicu iz Seven Elevena na noćni ormarić. »Samo sam htjela vidjeti
kako si.«
»Ide. Osim što sam se zaboravio namazati kremom za sunčanje, nema baš puno toga
na što bih se žalio.«
Tuvessonova se nasmije. »Sunce je jače nego mislimo.«
»Kako ide vama tamo?«
»Pa, nije da nam fali stvari koje trebamo istražiti. Usput, Molander je rekao da si ga
pokušao nazvati.«
»Da, ali mi se nije javio. Ti ne znaš gdje je?«
»On i Gertrud jučer su imali godišnjicu braka i otišli su u Marienlyst u Helsingøru.«
Godišnjica braka... Fabian je kušao riječ u ustima. Prošlo je puno vremena otkad on
i Sonja nisu slavili svoju. Prvih godina ništa im se nije moglo ispriječiti. Dogovorili bi se
s nekim da im čuva djecu, lijepo se odjenuli i izašli van. Jedno od njih uvijek je čekalo
iznenađenje, jer ono drugo bi odlučilo kamo će ići. To je moglo biti sve, od kazališta ili
restorana pa do piknika i vožnje u balonu. Čim ovo sve završi, iznenadit će Sonju i
nadoknaditi joj sve zapostavljene godišnjice braka.
»Dobro, a jeste li došli do čega?«
On otvori vrećicu s doručkom i, na svoju radost, zaključi kako mu je Tuvessonova
donijela brownie, hrskav i svjež, i finu kavu.
Tuvessonova privuče stolac i sjedne kraj njegovog kreveta. »Dopusti meni da sad
postavljam pitanja. Naime, poanta toga što sam te povukla s istrage jest da budeš na
godišnjem i da pustiš nas da se pobrinemo za sve.«
»Ne, poanta je bila da ti je trebala žrtva. A što ja radim na svojem godišnjem, to je
moja stvar, sve dok ne radim nešto nezakonito.«
Tuvessonova duboko uzdahne i mahne rukama prema van. »Dobro... Istina je da,
zapravo, nismo došli ni do čega. I sad kad se tvoja teorija pokazala pogrešnom, sasvim
smo zbunjeni i uglavnom opet na početku.«
»Znači, nemate novu teoriju?«

Knjige.Club 224
 Knjige.Club Books

»Ne izravno. U sadašnjoj situaciji to može biti bilo tko. Netko drugi iz razreda ih
netko iz paralelnih razreda. Neki nastavnik prema kojem ste bili posebno grozni, ili neki
roditelj.«
Ona uzme cigaretu i povuče je ispod nosa.
»Ne, neću je zapaliti. Obećavam. U svakom slučaju, dosad su Stijena i Lilja bih u
kontaktu sa svima iz razreda koji nisu negdje na putu, i nitko od njih nije se sjetio nikoga
drugog osim Claesa Mällvika. Sad ja pitam tebe. Sjećaš li se je li postojao netko tko je na
ovaj ili onaj način bio u kontaktu s razredom i...«
»Ali čekaj malo. Ne razumijem«, prekine je Fabian. »Kako je moguće da niste ništa
našli?«
»Molim te, možeš li mi samo odgovoriti na pitanje?«
»Istraga tamo u Söderåsenu morala vas je navesti na neke nove tragove. Valjda ste
nešto našli?«
Tuvessonova odustane uz dubok uzdah i gurne ruku u džep da provjeri je li unutra
upaljač. »Jedino što sa sigurnošću znamo jest da je Rune Schmeckel ondje ležao i pekao
se više od dva tjedna i da je umro tek prije nekoliko dana. Ispod staklene ploče je
bila limenka s vodom, a vodu je dobivao na slamčicu.« Zašutjela je i odmahnula glavom.
»Ne mogu pojmiti koliko je morao patiti, jadan čovjek.«
Fabian je razmišljao o tome što je Tuvessonova upravo rekla i uvidio je kako sve to
samo pojačava njegovu teoriju. Pogledao ju je u oči. »Ovako ja mislim. Mislim da je cijelo
to mjesto zapravo prezentacija počinitelja i njegova motiva.«
»Ne razumijem. Kako to misliš?«
»To mjesto, zapravo cijela ideja bila je da mi tamo dođemo i vidimo ga. Možda ne
sad odmah, ah u svoje vrijeme. Sve to vrijeme i energija koje je uložio u to... Ne može to
tamo biti samo zbog ubojstva Runea Schmeckela. On želi reći nešto više.«
»Ubojstva Jörgena i Glenna bila su izvedena kao kazne za njihova nedjela.«
»Točno, a i ovdje se radi o potpuno istoj stvari.«
»Ali što je Schmeckel ili Claes Mällvik skrivio? Osim što je bio izložen Jörgenu i
Glennu?«
»Ne znam. Zato sam htio čuti od Molandera što ste pronašli.«
»Ne mnogo više od onoga što si već vidio. Zapravo jesmo, jednu stvar. Kad smo ga
podigli sa staklene ploče.«
»Da?«
»Ispod je bila nekakva vrsta mahovine, koja je bila skroz mrtva i osušena ondje gdje
on nije ležao i bacao sjenu na nju. Ali u sjeni se mahovina razrasla u obliku čovjeka, pa
Knjige.Club 225
 Knjige.Club Books

je izgledalo kao da pod staklenom pločom leži još jedan čovjek. Samo što je to, zapravo,
bila mahovina. Pratiš me? Malo je teško objasniti.«
Fabian kimne. Točno je razumio. »To je vjerojatno on.«
»Tko? Počinitelj?«
»To je njegova slika sebe samog. Njegov autoportret. On želi da ga mi tako vidimo.«

Knjige.Club 226
 Knjige.Club Books

53.

BOL JOJ JE PULSIRALA u glavi takvom snagom kakvu nikad prije nije osjetila. Osjećaju
li ljudi tako migrenu? Ona nikad nije imala migrenu, ali čula je da zna biti stravična. Ali
ovo je moralo biti gore, mnogo gore.
Iznimno se ovaj put baš veselila večeri s Monom i Cillom. Najčešće se osjećala kao
da je na to netko prisiljava. No, nešto je morala učiniti. Nije mogla cijelo vrijeme sjediti
kod kuće pred televizorom. Iako je baš to bilo ono što je najviše željela. Ali ovaj put joj
se baš išlo van. Nije imala pojma zašto. Samo se htjela napiti. Napiti se, biti luda i ne
mariti za sutra.
Kao i obično, na kraju su završile u S/S Sweau u blizini Kungstorgeta. Ondje su im
se, na plesnom podiju, počeli nabacivati neki tipovi, i točno se sjeća kako je Mona nestala
s jednim od njih. Ona koja je imala muža, obitelj i sve, nešto o čemu je ona sama
sanjala, a nikad se nije ostvarilo. Malo poslije zagrizla je i Cilla i nestala u smjeru
kaučeva, a u istom trenutku treći muškarac se pokušavao nabaciti njoj. Ali tad se već
počela loše osjećati i jedino što je mogla učiniti bilo je da ode kući. U fragmentima se
sjeća kako je pokušavala pronaći ostale, no na kraju je otišla sama. Sve se oko nje vrtjelo
i bilo joj je teško pronaći izlaz. Posljednje čega se sjećala bilo je kako joj je netko
pomogao ući u neki auto. I sad je tu ležala, s glavom u kojoj je bubnjalo, i nije imala
blagog pojma gdje se uopće nalazi. Pokušala je otvoriti oči, ali uspjela je podići samo
lijevi kapak. Drugi se nije mogao podići zbog nečega što je pritiskalo desnu polovicu
njezinog lica. Pokušala je osjetiti što je to i shvatila je da se radi o zemlji. Vlažnoj zemlji.
Dakle, nalazila se negdje izvan kuće. Možda u nekom parku ili šumi?
Pokušala je okrenuti tijelo tako da bude na leđima, ali morala je odustati osjetivši
kako ju je prerezala snažna bol u genitalijama. Zacviljela je. Što se uopće dogodilo s
njom? Pažljivo je opipala jednom rukom i shvatila da na sebi nema odjeću i da tamo
dolje nešto nije u redu.
Uzela je najviše zraka što je mogla i iz sve snage zavrištala.

Knjige.Club 227
 Knjige.Club Books

54.

STIJENA, LJILJA I MOLANDER u tišini su sjedili oko stola u sobi za sastanke i čekali
Tuvessonovu. Istraga je sad trajala više od tjedan dana i nedostatak odmora i sna počeo
je uzimati danak. Nitko nije imao energije ni za jednu riječ, nego su koristili priliku da
na trenutak zatvore oči. Tišinu je prekinuo Stijenin mobitel. Bacio je pogled na mobitel
koji je vibrirao na stolu, no onda je opet zatvorio oči.
»Nećeš se javiti?« upita Molander, ali Stijena mu ne odgovori.
Nakon nekog vremena mobitel zašuti i ponovno zavlada tišina. Nekoliko sekundi
potom probudi se Molanderov mobitel.
»Da, ovdje Ingvar Molander? Aha... Bok. Naravno, nema problema.« Pruži telefon
Stijeni. »Berit zove.«
Stijena ispusti dug, težak uzdah i uzme mobitel. »Bok, ljubavi... Jer sjedim i radim i
jer sam usred... Ma da, i on radi, i da je znao da si ti, ni on se ne bi javio.« Stijena pogleda
Molandera. »Ne, ljubavi. Ne stignem. Ne sada. Jesi li provjerila da nije možda samo
otišao osigurač?«
Tuvessonova uđe unutra, sa šalicom kave s mlijekom u ruci.
»Ne, to uopće nije teško«, nastavi Stijena i okrene očima. »Samo moraš provjeriti
jesu li svi gumbići na svome mjestu. Znaš, oni mali okrugli metalni prsteni. No dobro,
onda nemoj. U svakom slučaju, ja sad moram prekinuti... Molander treba svoj mobitel.«
»Ne trebam, sve je OK«, reče Molander, a Stijena mu dobaci pogled pun mržnje.
»U redu, onda možeš pitati susjeda, ili nekoga već? Ne znam. Ajde bok.« Stijena
prekine razgovor, uzdahne i vrati mobitel Molanderu. »Baš ti hvala.«
»Ma, nije to ništa.«
»U redu, možemo li početi?« upita Tuvessonova. »Kao što znate, imamo novu žrtvu.«
»Znamo li tko je ona?« upita Lilja.
»Zove se Ingela Ploghed i stara je četrdeset četiri godine.«
Knjige.Club 228
 Knjige.Club Books

»U sadašnjem vremenu? To znači da je još uvijek živa«, reče Molander.

Tuvessonova kimne i uzme gutljaj kave. »Da, ali je pod sedativima. Koliko sam
shvatila, stanje joj je kritično. Pronašli su je u Ramlösa Brunnsparku oko osam ujutro,
bez imalo odjeće na sebi. Bila je ozbiljno pothlađena i izgubila je jako mnogo krvi.«
»Ozlijeđena nožem?« upita Stijena.
»Ne, i upravo je to čudno. Nije imala nikakve vidljive ozljede, osim što joj je iz
genitalija tekla krv.«
»Znamo li uzrok?« upita Molander.
»Još ne, ali ja idem tamo i naći ću se s liječnikom čim ovdje završimo.«
»Ploghed... Nije li i ona išla u isti razred kao i ostali?« upita
Lilja.
Tuvessonova kimne, priđe zidu s povećanom razrednom fotografijom i pokaže na
jednu od djevojaka. »Ovo je ona.«
»Imamo li neku noviju sliku?« upita Stijena.
»Mislila sam da bi je ti mogao pronaći.«
»Što znamo o njoj?« upita Lilja.
»Zasad ne mnogo, osim da živi sama i da nema ni djecu niti muža«, reče Stijena,
listajući po svojim dokumentima.
»E, da. 2002. bila je na ispumpavanju želuca jer se pokušala ubiti tabletama za
spavanje.«
»Ako preživi, prvi put ćemo imati svjedoka, a upravo to trebamo«, reče Tuvessonova
i zaokruži flomasterom lice Ingele Ploghed, dodavši još i upitnik. Tada joj je pogled
počeo prelaziti s jednog učenika na drugog, dok nije stigla do Fabiana Riska. »E, da,
jutros sam skoknula k Fabianu Risku.«
»I kako je naš privatni detektiv?« upita Stijena.
»Još će neko vrijeme morati biti u krevetu.«
»Jesi li ga pitala za...«
»Da, i nije se mogao sjetiti nikoga drugog tko bi mu bio sumnjiv, osim Claesa
Mällvika. Ali ima jednu teoriju.« Tuvessonova se okrene k ostalima. »On misli da je
cijelo to mjesto gdje smo pronašli Schmeckela neka vrsta izrežirane scene o samom
počinitelju i njegovu motivu.« Ona uzme jednu fotografiju, na kojoj se vidjela mahovina
u obliku siluete čovjeka ispod staklene ploče, i podigne je tako da je svi vide. »Ne znam
jesam li ga dobro shvatila, ali vjerujem da je mislio da je to počiniteljeva slika o samome
sebi.«

Knjige.Club 229
 Knjige.Club Books

Stijena prasne u smijeh. »O, pa na kakvim je on to lijekovima? To su vjerojatno jače

tablete od Alvedona.«
Nitko drugi nije se nasmijao i Stijena brzo zašuti. Ponovno zavlada tmurna tišina.
Kao da su svi patili od kolektivnog shvaćanja da počinitelj nije samo korak ispred njih,
već da ih je potpuno zbunio.
Tuvessonova je pustila da joj pogled bez reda prelazi po postavljenim slikama koje
su prikazivale sve - od Jörgenovih odsječenih šaka na podu tuširaonice do solarne leće
velike pola metra i mahovine koja je oblikovala obrise čovjeka. Osjećala se umorno
i iscrpljeno i bila je potpuno svjesna da se to vidi. Ali je istovremeno bila previše umorna
da bi je bilo briga za to. Jedino što nije željela da drugi primijete na njoj bilo je to da se
predala. Jer, usprkos tome što je to bio smrtni grijeh u njezinu zanimanju i što je ništa
ne bi moglo natjerati da to prizna, duboko u sebi izgubila je nadu da će riješiti zadatak
koji su imali pred sobom.
Nije im uvijek uspjelo riješiti slučaj. Većinu jest, ali ne sve. Ali uvijek je vjerovala u
njih i uvijek je bila potpuno uvjerena u to da će slučaj na kraju riješiti. Jedino što je
osjećala sada bila je velika sumnja i u vlastite sposobnosti i u sposobnosti drugih. Sumnja
koja bi, postane li vidljiva, mogla biti pogubna za daljnji posao.
Na putu do policijske postaje nije se mogla otarasiti misli kako će naposljetku biti
prisiljena donijeti groznu odluku da se cijela istraga prekine i kako će se onda do kraja
života svega toga sjećati kao svojega apsolutno najvećeg neuspjeha. I kako je
njezina krivnja što nikad nisu došli do kraja, i kako je ona i nitko drugi donijela fatalnu
pogrešnu odluku da s istrage skine Fabiana Riska. Čak se poigravala mišlju da ga
ponovno uključi, ah zaključila je da bi ostali iz grupe to protumačili kao da je nestabilna
i nesposobna. Jedino što je sad mogla učiniti bilo je da se suoči s posljedicama i nada se
najboljem.
»Ne znam kako se vi osjećate«, reče ona. Najviše zato da prekine tišinu i bez ikakve
predodžbe o tome što će dalje reći. »Osobno, ovo mi je najteži i najstravičniji slučaj koji
sam ikad doživjela, i osjećam kao da smo još uvijek jako daleko od bilo kakva rješenja. Ali
nismo. Na tragu smo mu, u to sam sasvim sigurna. Ali..« Sve ih pogleda u oči. Lilju,
Molandera i na kraju Stijenu. »Ako imamo i najmanju šansu da ovo riješimo, moramo
biti spremni razmišljati izvan uobičajenih okvira. U ovom trenutku ne postoje glupe
ideje. Ona mahovina može zaista biti počiniteljev autoportret, što onda može biti ključ
da ga se shvati i da se otkrije motiv.«
Pustila je da im te riječi sjednu.
»Jesmo li potpuno sigurni da se radi o muškarcu?« upita Lilja.
»Ne. U situaciji kakva je sada, to lako može biti i žena.«

Knjige.Club 230
 Knjige.Club Books

»A propos neočekivanih ideja«, reče Molander. »Je li tko provjerio Linkanovu ideju
o grafitima u školi Fredriksdal?«
»Ma, ako ćemo iskreno, od toga je prošlo više od trideset godina«, reče Lilja.
»Vjerojatno je otad renovirana nekoliko puta.«
»Navodno nije«, reče Stijena. »Prema Linkanu, škola će se potpuno renovirati tek
sljedećeg ljeta, pa onda možda postoji mogućnost. Ne znam.« Stijena odmahne rukama.
»Predlažem da odeš tamo i pogledaš«, reče Tuvessonova. »Nije baš da imamo što
izgubiti.«
Stijena samo kimne bez riječi.
»Irene, ti ideš sa mnom, a ti Ingvare preuzmi Ramlösa Brunnspark.«
Svi su iskapili svoje šalice s kavom i ustali.
»Ima jedna stvar o kojoj nismo ništa rekli«, reče Lilja, a drugi se okrenu prema njoj.
»Najprije su bili Jörgen i Glenn, dva razredna nasilnika. A sad još Claes i ova Ingela.
Znači li to da su svi iz razreda potencijalne žrtve?«
Tuvessonova nije znala što da odgovori. I ona je razmišljala potpuno jednako, ali
odbacila je tu misao. Možda zato što je bila istovremeno i zastrašujuća i nerješiva. Ili je
samo bila previše umorna?
»Zapravo bismo svima trebali dati policijsku zaštitu«, reče Stijena.
»Problem je u tome što nemamo dovoljno resursa«, reče Tuvessonova. »Već sad
imamo četvoricu ljudi postavljenih u bolnici zbog Riska i Plogbedove. Osam, ako
računamo da se radi o danonoćnim smjenama. Ali kontaktirat ću Malmö i vidjeti
mogu li oni uskočiti«, reče Tuvessonova, iako je duboko u sebi znala da im nikada ne bi
bilo dovoljno ljudi. Jer, kad se sve zbroji, jedina zaštita koja ih je mogla sačuvati bila je
da ulove počinitelja.

Knjige.Club 231
 Knjige.Club Books

55.

I NAJMANJI POKRET bolio je Fabiana kao da mu se u leđa zabija tisuće čavala, iako se
jako trudio micati pažljivo i, prije svega, što je manje moguće na putu kroz naoko
beskrajan bolnički hodnik. Dvojicu uniformiranih policajaca koji su stajali pred
njegovim vratima preko noći sad su zamijenila druga dvojica, koji su mu protiv volje
dopustili da izađe iz sobe i ode na odjel intenzivne skrbi gdje se najvjerojatnije nalazila
Ingela Ploghed. Dosad nijedan od njih nije rekao ni riječ za vrijeme njegove spore šetnje,
ni njemu niti jedan drugome, i Fabian se pitao igraju li možda Igru tišine ili se ljute jedan
na drugoga.
Četrdeset minuta prije probudio se i u novinama odmah ugledao naslov:

NOVA ŽRTVA U ZLOKOBNOM RAZREDU

To je, dakle, bio razred u koji je on išao. Zlokobni razred. Zaustavio se na toj riječi i
gotovo ju kušao u ustima, i pokušao shvatiti zašto se ne može otarasiti upornog i
neugodnog osjećaja da nešto ovdje nije kako treba biti. Prvi put da počinitelju nije
uspjelo oduzeti život svojoj žrtvi. Je li mu to bila namjera? Osim toga, sjećao se Ingele
Ploghed kao jedne od najljubaznijih učenica u razredu. Nije se mogao sjetiti je li ikad
čuo da je rekla nešto loše o nekome. Činjenica je bila da se Ingela jedina u razredu
usudila zauzeti za Claesa.
Sjećao se kako je ona, pod satom na kojemu su trebali govoriti o svojem zanimanju
iz snova, ispričala kako će biti odvjetnica i pomagati slabima i izopćenima. Kako je to na
kraju ispalo, nije imao pojma. Ali čuo je glasine da je pala u tešku depresiju i da si je čak
pokušala oduzeti život.
Kad su napokon stigli do vrata dizala, Fabian je prekinuo tišinu viknuvši na policajca
da ne pritišće gumbe dizala. To će on sam učiniti.
Kao mali volio se igrati baš s ovim dizalima. Dizala su se nalazila u sredini glavne
bolničke zgrade s tlocrtom u obliku križa i bilo ih je četiri, svako na jednoj strani svijeta.
Knjige.Club 232
 Knjige.Club Books

Tada se osjećao kao da se podiže ravno na komandni most Enterprisea čim bi zakoračio u
okruglo predvorje s dizalima u sredini kojeg se nalazila velika kontrolna ploča. Na toj
ploči nalazili su se gumbi koje je mogao pritiskati i tako izvana odabrati željeni kat, a ne
samo u dizalu.
Ogledao se oko sebe i uvidio kako i dalje ima isti osjećaj. Prostor je ostario
dostojanstveno poput Star Treka i jedino što je sad nedostajalo bila je iscjeljujuća laserska
zraka Christine Chapel. Pritisnuo je zeleni gumb za prizemlje, a vrata dizala su se baš u
tom trenutku otvorila.

»Dakle, već si na nogama?« upita Lilja kad je Fabian izašao na odjelu intenzivne skrbi.
»I jesam i nisam.«
»Tako mi i izgleda.« Lilja prošeće oko njega i stane mu iza leđa, gledajući izbliza
njegov vrat ispod bolničke košulje. »O, jebote!...«
»Hvala ti. Baš sam to trebao čuti.«
»Pretpostavila sam da ćeš biti na istom odjelu kao i mi. Bio na godišnjem ili ne«, reče
Tuvessonova, a Fabian je pogleda u oči ne odgovorivši joj.
Pojavio se liječnik, skinuo s usta zaštitnu masku i rukovao se s Tuvessonovom.
»Koliko sam shvatio, vi ste ovdje zbog Ingele Ploghed.«
»Kako je ona?«
»S obzirom na okolnosti, dobro. Uspjelo nam je zaustaviti krvarenje. Trebalo nam
je neko vrijeme da shvatimo što joj se, zapravo, dogodilo.« Liječnik zašuti i ogleda se oko
sebe kao da provjerava sluša li ga još tko. »Neki klaun je očito pokušao izvesti na njoj
vaginalnu histerektomiju.«
»Što to znači?«
»Operativno joj je izvadio maternicu.«
Tuvessonova razmijeni pogled s Fabianom, kao da od njega očekuje da nešto kaže.
Ali njegove misli pokušavale su pronaći objašnjenje zbog čega bi netko podvrgnuo
Ingelu Ploghed vaginalnoj histerektomiji. Ili zašto bi joj netko uopće naudio.
»Zašto kažete da je bio klaun?« upita Lilja.
»Šavovi uopće nisu na mjestima gdje bi trebali biti, a poslije je sasvim zanemario
zašiti samu ranu. Osim toga, u urinu joj se nalazi velika količina Bensodiazepina, a to je
lijek za smirenje i probleme s nesanicom.«
»Znači, drogirao ju je i izveo operaciju dok je bila u nesvjesnom stanju?«
Liječnik kimne. »Ali najprije ju je silovao.«

Knjige.Club 233
 Knjige.Club Books

»Što je učinio?!«
Liječnik kimne. »Poslat ću pisani izvještaj. A sad me ispričajte, moram dalje na
posao.« Liječnik nestane, ne ostavivši vremena ni za kakva pitanja. Tuvessonova
odmahne glavom i okrene s k ostalima. Kao da je vijest o silovanju nadišla cijelu torturu
izvedene operacije.
Fabianu je silovanje izbrisalo svaku sumnju. Sad je bio siguran.
»To znači da je počinitelj u svakom slučaju muškarac«, reče Tuvessonova.
»I da vjerojatno imamo povezujući dokaz«, reče Lilja.
Tuvessonova kimne.
»Ali ne protiv našeg počinitelja«, reče Fabian. »Ovo je netko drugi.«
»Zašto bi bio netko drugi?« upita Tuvessonova.
»Ne slaže se s dosadašnjim uzorkom«, reče Fabian i predloži da odu sjesti u kafić.
»Ja vidim puno sličnosti«, reče Lilja dok je čistila ispod ostavljenih šalica za kavu i
tanjurića na stolu i pokušavala obrisati mrlje ubrusom. »Osim što je očito išla u isti
razred, imamo i onaj isti detaljno planiran pristup. Da ne govorimo o tajmingu.
Upravo kad smo se ponadali da je završio.«
»Da, nadali smo se tome«, reče Tuvessonova i stavi na stol poslužavnik s njihovim
narudžbama.
Fabian je kušao ono što su u bolničkom kafiću nazivali kapučinom i shvatio da su
Lilja i Tuvessonova dobro odabrale kad su naručile čaj. »Naš počinitelj ne siluje svoje
žrtve.«
»Možda je stvar u tome što je ovo sad bila prva žena?«
»Misliš, osim Mette Louise Risgaard«, reče Lilja.
»Osim toga, Ingela Ploghed je jedna od najljubaznijih osoba koje poznajem«, reče
Fabian. »Bila je, više ih manje, jedina u razredu koja se zauzela za Claesa i koja je uvijek
bila na njegovoj strani. Ali ne vidim nikakvu poveznicu s nečim što ima veze s njezinom
maternicom ili njezinom ženskošću.«
»Ali sad se više ne radi o Claesu Mällviku. On je mrtav«, reče Tuvessonova.
»I kako znate da vas on sad neće ubiti sve, jednoga za drugim? Oprosti, ali razumiješ
što mislim«, reče Lilja.
Fabian kimne. Odlično je razumio. Bila je činjenica da je i sam pomišljao na to u
posljednje vrijeme - cijeli razred, i on u njemu, vjerojatno je čekao svoj red. »Ali sad se
dogodilo baš to da nju nije ubio«, on srkne malo kave i strese se od nelagode, »a to bi naš
počinitelj učinio.«

Knjige.Club 234
 Knjige.Club Books

»Možda mu samo nije uspjelo?«

»Možda. Ali ako mene pitate, nije tip čovjeka kojemu nešto >ne uspije<. Naprotiv.
Upravo je u daljnjem postupku s nečim, uvjeren sam u to.«
»Da, čula sam da imaš teoriju kako je mahovina pod Claesom nešto kao njegov
autoportret«, reče Lilja.
»Da. Ili više kao njegova slika o samom sebi.« Fabian još jednom pokuša s crnom
tekućinom, ali odustane i odmakne šalicu od sebe.
»Ali tko kaže da vađenje maternice ne može biti dio njegova plana? Možda mi samo
ne vidimo poveznicu«, reče Tuvessonova.
Imala je pravo. Naravno da je to mogao biti isti počinitelj i da će se s vremenom sve
objasniti. Ali Fabian je sumnjao. No, za razliku od Tuvessonove, nije imao argument.
Jedino što je imao bio je snažan osjećaj da nešto tu ne štima. Da je ovo sad nešto sasvim
drukčije. S druge strane, prije je bio siguran da je krivac Claes Mällvik, što znači da se u
ovom slučaju ne može biti siguran ni u što. Možda jedino u to da će počinitelj uskoro
opet napasti.

Knjige.Club 235
 Knjige.Club Books

56.

KIM SLEIZNER PROŠLE NOĆI nije ni oka sklopio. Vijest je odjeknula poput bombe
kad su on i Viveca sjedili vani na balkonu, svaki s čašom vina u raci, i gledali preko vode
i prolaznike na Islands Brygge. Razgovarali su o tome da možda odu nekamo
drugamo ove zime, a ne na Tajland. Viveca je predložila Vijetnam. To je u zadnje
vrijeme bilo nešto kao netaknuti Tajland. On je bio izvrsno raspoložen i svidjeli su mu
se svi njezini prijedlozi. Napokon je dobio konačan dokaz o Dunji i vijesti o tome da se
konflikt sa Šveđanima počeo smirivati. Uskoro će opet najvažnije vijesti
na naslovnicama biti o rekordnim ikad zabilježenim vrućinama.
No, baš kad je odlučio otvoriti bocu De Saint Gall Brut Rosea, dotrčala je Nanna.
»Tata, u Ekstra Bladetu piše o tebi! Piše da si lagao!«
Isprva nije shvatio o čemu ona sad to govori. Zašto bi u Ekstra Bladetu pisalo o
njemu i o čemu je on to lagao?
Nekoliko sekundi potom preplavila ga je tjeskoba. Pružio je bocu s vinom Viveci i
krenuo za Nannom do njezina računala.
Poslije toga bio je prisiljen zatvoriti se u kupaonicu. Ispljuskati lice vodom i pribrati
se. Razmisliti kako će riješiti ovu situaciju.
Kako će sve objasniti. Kad se vratio na terasu, Viveca je sjedila i zurila u mrak, s
polupraznom bocom Saint Galla u jednoj ruci i mobitelom u drugoj.
»Eto, trebaš biti u prvim redovima želiš li nešto dobiti«, rekla je i nasmijala se kako
bi istaknula da je to samo šala. Ali smijeh joj nije bio veseo i otkrivao je da točno zna o
čemu se radi.
»Svinjo jedna. Želim da odeš«, rekla je. U glasu joj nije bilo ni traga ogorčenosti ili
ljutnje. Samo smirena izjava. Poput blagajnice u dućanu koja ga obavještava da je iznos
124,50 kruna. »Po svoje stvari možeš doći sutra ujutro kad sam ja na poslu.«

Knjige.Club 236
 Knjige.Club Books

Brzo je shvatio da je na takvu situaciju bila spremna mnogo duže nego on. U stvari,
bilo je kao da je samo čekala da se dogodi ono što je već unaprijed osjećala. Cijelo je
vrijeme znala, a nije ništa govorila. Čekala je da on učini nešto da zezne stvar. I evo
ga sad - ostao je bez gaća. Jebemti.
Otišao je iz kuće bez ijedne riječi i otišao u hotel Kong Frederik, gdje je unajmio
sobu s pogledom na Vester Voldgade. I sad je ondje ležao i čekao što će biti izvučeno
pred javnost u televizijskim vijestima, nervozan od straha koliko će veliko to biti.
Ali nisu rekli ništa o njemu, niti o njegovom posjetu Lille Istedgadeu. Vijest se, dakle,
još nije stigla proširiti izvan Ekstra Bladeta. Ipak se nije osjećao ni mrvicu mirnijim. Bilo
je samo pitanje sati prije nego nastane pakao. Ugasio je svjetlo i pokušao zaspati, ali nije
mogao pa je ustao i otvorio minibar.
Sljedećeg jutra probudio se na podu, s tupom boli u glavi. Bol nije htjela prestati sve
dok nije iskapio posljednju bočicu Gammel Danska. Nakon brzinskog tuširanja odjavio
se i napustio hotel.
Na putu prema autu zaključio je kako se vatra počela širiti i sad su ga svi naslovi bili
puni. Politiken je svu krivnju za smrt Mette Louise Risgaard svaljivao na njega, a Ekstra
Bladet usredotočio se na njegove prijašnje aktivnosti u Vesterbrou i izdalo priopćenje da
će s pedeset tisuća kruna nagraditi onoga tko bude mogao razjasniti to pitanje.
Vožnja do stana na Islands Brygge dobro je prošla iako zapravo nije bio u stanju
voziti. Ali nije htio uzeti taksi i riskirati da ga prepozna neki vozač raspoložen za
razgovor. Kad je stigao u stan, otišao je u svoju radnu sobu, stavio mobitel na punjenje i
otvorio laptop kako bi pogledao posljednje vijesti. Naslovi su imali bar dva sata
prednosti, što je u ovim okolnostima bila mala vječnost.
Dok se vozio kući, razmišljao je da bi možda jednostavno mogao svemu okrenuti
leđa, nastaviti ravno do Kastrupa i kupiti prvu najbolju jednosmjernu kartu za neku
toplu zemlju. Kad bi samo bio dovoljno brz da isprazni svoj račun, u stvari brži od
Vivecinih pohlepnih prstiju, mogao bi ostati na Tajlandu dugo vremena. Mogao bi
postati instruktor ronjenja. Ronilačku dozvolu ionako je već imao.
Duboko je udahnuo, otišao na stranicu Ekstra Bladeta i odmah zaključio da je poziv
za nagradu već urodio plodom. Jenny »Wet-Pussy« Nielsen obratila se javnosti i otkrila
da se nalazio u njezinu stanu u Lille Istedgadeu upravo u navedeno vrijeme. Što su tada
točno radili nije htjela otkriti iz obzira prema klijentu. No, s otkrivanjem činjenice da
joj je bio redovan klijent nije imala nikakvih problema.
Za sve je bila kriva ona prokleta kučka Dunja. Nije mogao biti nitko drugi, samo
ona. Umjesto da njegovo upozorenje uzme za ozbiljno, izložila ga je javnosti na ovakav

Knjige.Club 237
 Knjige.Club Books

način i objavila mu rat. A ako se on sad pokrene, onda će rat i dobiti. Neće prestati čak
ni ako ga na koljenima bude molila za oprost.
No, najprije je morao u miru i tišini razmisliti o situaciji. Zatomiti osjećaje i sve
sagledati logično. Kakve ima mogućnosti i kakve daljnje posljedice može očekivati. Sad
je valjda bilo dovoljno iznenađenja. Sad će on preuzeti kormilo i krenuti naprijed.
Razmišljanje mu je prekinula zvonjava mobitela. Zvao ga je šef policije Henrik
Hammersten.

Dunja Hougaard sjela je za pisaći stol i otvorila računalo. Sati su joj bili odbrojeni. Zato
je morala raditi brzo. Ljigavac će se vjerojatno neko vrijeme povući da zaliže rane. No,
ništa nije bilo opasnije od ranjenog lava i kad se taj izvuče iz kaveza, prvo će krenuti
za njezinom glavom.
Ali to nije bilo važno. Jer, ona je odlučila. Slučaj je bio važniji od nje same. Ležala
je budna cijelu noć i razmišljala o različitim alternativama, i na kraju je zaključila kako
je izbor zapravo prilično jednostavan. Upravo je zbog ovakvih stvari i postala policajka.
Ulogirala se napisavši svoje ime i lozinku i kliknula na ikonicu »Obrasci«. Iako nikad
nije koristila baš te obrasce, točno je znala gdje se nalaze. H3-49U, obrazac za posebno
izručenje tehničkih dokaza, nalazio se pod H3-45R, obrascem za registriranje tehničkih
dokaza. Klikne na simbol za PDF. Obrazac se pojavi na ekranu i ona popuni praznine.
Peugeot registriran u Švedskoj, broj registarske tablice JOS 652, arhivski broj 100705-
B39C, dostavlja se švedskoj policijskoj postaji u Helsingborgu radi tehničkih pretraga.
Pod ime potpisnika napisala je Kim Sleizner i pritisnula isprint. Nakon toga stavila
je isprintane obrasce iznad svojeg starog ugovora o radu i usklađivala sve dok Kimov
potpis nije sjeo na točno mjesto. Odabrala je svoje najbolje nalivpero, isprobala ga
na komadu papira i počela falsificirati.
Ruka joj se trebala tresti. Trebala je biti nervozna. Mogla je sve izgubiti. No, njezina
se ruka nije tresla. Ni najmanje. Puhala je u tintu dok se nije posušila, složila obrazac i
napustila ured. Možda zadnji put, pomislila je idući hodnikom.
Vrata dizala otvorila su se čim je pritisnula gumb. Ušla je u dizalo, provukla svoju
sigurnosnu propusnicu i pritisnula gumb na 4. Vrata su se zatvorila i dizalo je krenulo
prema dolje. Činilo joj se kao da ide neuobičajeno sporo. Obično bi imala osjećaj da
dizalo pada i da joj se stopala odvajaju od poda. Sad su čvrsto stajala na podu, kao da se
dosađuju. Nekoliko puta duboko udahne, no nije osjetila smirenje. Displej iznad vrata
pokazivao je da je došla tek do prizemlja. Vrata dizala otvorila su se i unutra je ušao
ljigavac, glavom i bradom.
»Bok«, rekla je i s mukom pokušavala biti što opuštenija.

Knjige.Club 238
 Knjige.Club Books

Nije odgovorio, samo ju je pogledao i pritisnuo gumb za šesti kat. Vrata su se

zatvorila i dizalo je nastavilo kliziti prema dolje.
Imala je osjećaj da su je vrata pritisnula. Pokušala je pronaći neko mjesto u koje bi
uperila pogled i odabrala je malu ogrebotinu na vratima. Bi li trebala nešto reći? Ne,
najbolje je ponašati se prirodno. Ali što je uopće prirodno u ovakvoj situaciji? Znojila
se, bilo joj je vruće i osjećala se ljepljivo. Pokušala je progutati slinu, no gruda u grlu nije
htjela nestati. Ne skidaj pogled s ogrebotine na vratima. Samo nastavi biti usredotočena
i čekaj da prođu te vječne sekunde.
Sleizner je stajao manje od metra od nje i mogla je jasno osjetiti kako je svrdla
pogledom sa strane. Je li prozreo što će ona učiniti? Čula ga je kako žvače žvakaću gumu.
Ali nije mu pomagalo. Zagušljiv smrad starog alkohola ipak je izbijao iz njega i činio
mali prostor dizala još manjim.
Kad su se vrata napokon otvorila, morala se suzdržati da ne iskoči van.
»Vidimo se«, čula ga je kad je rekao. Okrenula se, ali vrata dizala već su se zatvarala
i jedino što je vidjela bio je samo djelić njegova podrugljivog smiješka.

Zrak je izišao iz Kima Sleiznera kao iz ispumpane gume i potonuo je na sklopivo sjedalo,
stavivši glavu u ruke. Od svih ljudi Dunja je bila apsolutno posljednja na koju je sad želio
naletjeti. Ovo je sigurno bio sasvim slučajan susret. Ali on je bravurozno
odradio situaciju. Isplatile su se godine na šefovskom mjestu. Odmah je krenuo u napad
i nije odgovorio na njezin pozdrav. Nije pokazao ni najmanje oklijevanje. Nije ju ni
pogledao.
To se, međutim, nije moglo reći za Dunju. Ona je bila puna nesigurnosti i krivnje.
Ako prije nije bio siguran tko je pustio glas u večernje novine, sad je to morao biti.
Ustao je s obnovljenom snagom, popravio kosu i izašao iz dizala.

***

»No, ovo se zbilja gadno zakuhalo«, reče Henrik Hammersten dočekavši Sleiznera, koji
je uvijek osjećao kao da se vratio sto godina unatrag kad bi ušao u ured glavnog šefa
policije. Ured su renovirali prije samo nekoliko godina, ali Hammersten je inzistirao
na tamnim visokim drvenim daskama, ručno obojenim ukrasima na stropu, foteljama
Chesterfield i na starom globusu koji je zapravo bio ormarić s pićima.
»Sjedni.« Hammersten pokaže glavom na stolac za posjetitelje ispred velikoga
pisaćeg stola od mahagonija, kupljenog u Aukcijskoj kući Bruuns za sitnu sumu od 55
000 kruna.
Knjige.Club 239
 Knjige.Club Books

Ovaj put, dakle, ništa od fotelje, pomisli Sleizner i pripremi se za težak sastanak.
Ako postoji i najmanja šansa da se iz ovoga izvuče živ, mora odigrati dobre karte.
Zamahne rukama i sjedne u stolac za posjetitelje. »A, eto, Henrik, što da kažem? Išuljaš
se kroz stražnja vrata na kratku ševu, i pokrene se cijeli zupčanik.«
Hammersten krmne i ode do globusa, uzme dvije čaše i bocu Gammel Danska. Bilo
je dobro što je to odmah rekao, bez skrivanja. Osim toga, povremeni odlasci na ševu bili
su nešto što je i sam Hammersten prakticirao. On je u stvari i bio taj koji mu je rekao
za Jenny Nielsen i njezinu, kako se izrazio, izvanrednu sposobnost da dodatno ispuni
klijentove potrebe. Ali ta vrata nije mislio otvarati. To bi bilo previše očito.
»Znaš li tko je cinkao novinama?« upita Hammersten dok je do ruba punio čaše
zlatnosmeđom tekućinom.
»Hougaardova, tko drugi? Još od zime sam joj trn u oku.«
Hammersten kimne, podigne čašu i oni nazdraviše. Sleizner ju iskapi u jednom
gutljaju i osjeti kako mu gori najprije grlo, a onda i želudac. Upravo to je trebao.
Prekasno primijeti da je Hammerstenova čaša još uvijek puna. Dovraga.
Hammersten mu ponovno napuni čašu i on je zgrabi, malo prežustro, i prolije
nekoliko kapi po stolu od mahagonija.
»Oprosti... Jedva da sam uopće spavao prošle noći.«
»Nema veze, nema veze.« Hammersten je izvadio krpu tako brzo da je Sleizner
posumnjao kako je računao na to da će proliti piće. Dovraga. Upravo zato je i napunio
čašu do ruba.
»Šteta za tu Hougaardovu.« Hammersten gucne malo alkohola. »Ona je prokleto
dobra policajka.«
»Naravno da jest«, reče Sleizner, pustivši čašu da stoji. »Ali ima svoje probleme. No,
s druge strane, tko ih nema?«
»Kakve probleme?«
»Ne sluša naredbe, da spomenem samo jednu stvar. Osim toga, mislim da ima
problema s alkoholom. Nedavno je došla, da tako kažem, s vrlo ozbiljnim
mamurlukom.«
Hammersten kimne i otpije malo rakije. »Sve dok dobro radi svoj posao...«
»U tome i jest stvar.« Sleizner uzme čašu, jako se potrudivši da popije što manje, iako
mu je tijelo vrištalo za još.
»Što kaže Viveca?«
On odmahne glavom. »Izbacila me. I da budem iskren, ne mogu je kriviti.«
»Takvi ćemo i biti sada, ih?« Hammersten pogleda Sleiznera u oči. »Mislim, iskreni.«
Knjige.Club 240
 Knjige.Club Books

»To smo uvijek i bili...«

»Kime«, prekine ga Hammersten. »Bojim se da i ja moram učiniti isto.«
»Ne znam razumijem li dobro...«
»Ti znaš koliko cijenim i tebe i sve što si učinio za naš odjel. Ali ova afera raste poput
tumora i postoji opasnost da uništi ugled cijelog odjela. Da budem potpuno iskren,
nemam izbora.«
Sve je bila samo predstava. Da ga namami u lažnu sigurnost. Da ga natjera da
povjeruje kako su u istome čamcu. A, zapravo, prokletnik se već unaprijed odlučio. Više
nije imao što izgubiti. Sleizner iskapi čašu i tresne njome o stol od mahagonija.
»Kog vraga ti to govoriš? Kako nemaš izbora? Tko, jebote, odlučuje o tome ako ne ti?!«
»Kime, razumijem da si uzrujan. Ali...«
»Razumiješ? Stvarno razumiješ?«
Hammersten uzdahne. »Kime, i ti, kao i ja, točno znaš o čemu se radi. Srušiti
povjerenje javnosti ono je što nitko u odjelu ne želi.«
»Henriče, ovo nije ništa drugo nego medijsko napuhavanje koje nema gotovo
nikakve osnove. Dobro, nisam bio na mjestu i nisam se javio na taj prokleti poziv. Pa što
onda! Ona cura bi ionako bila mrtva. Recimo da sam se javio. Recimo. Nisam
imao nikakve šanse da stignem na intervenciju na vrijeme, pa bi to ionako završilo s
onim policajcem iz Køgea, koji bi intervenirao. Ali naravno, priznajem krivnju, ako će
to razveseliti narod. Nema problema.«
Hammersten je u tišini razmatrao Sleiznerov argument.
»Henriče, dovraga. Daj mi dan ih dva, i sve ću ispraviti. Obećavam.« Cijelo vrijeme
se suzdržavao da ne progovori o najočitijem - Hammerstenovoj najbolnijoj točki. Ona
je ležala ondje poput zarolana tepiha i samo čekala da se pokrene. Ali nije bilo
potrebno. Očito su obojica pomislila isto.
»Imaš vremena do sutra.«

Knjige.Club 241
 Knjige.Club Books

57.

ČEKAO JE GOTOVO dva sata. Spremno je čekao u autu dok se nije pružila prava prilika.
Jojstickom je mogao upravljati malom kamerom koju je montirao na stražnje staklo, a
na zaslonu pred sobom mogao je vidjeti djecu kako se igraju ispred škole. Kako se voze
na biciklima, bacaju šljunak, plaču i sline.
On nije imao djece. Nikad nije volio djecu. Čak ni kad je i sam bio dijete. Pokušao
je činiti sve da bi bio jedan od njih. Imati pravu odjeću i govoriti prave stvari. Ali nitko
se nije obazirao na njegove očajne male pokušaje, pa je na kraju prevladala želja da bude
normalan usprkos ponašanju svojih vršnjaka. Sada mu se većina stvari kod djece gadila.
Slinjenje, prištići, krastice, bradavice, uši, ekcemi... Popis je bio beskonačan. Mali
bespomoćni prenositelji zaraza bez svrhe i značenja. Osim toga, bili su pokvareni.
Prvi put je to shvatio kad je sam odrastao. Kako zlo postoji u nama od rođenja, kao
samorazumljivo, dok se dobrota, nasuprot tome, mora vježbati, njegovati i čuvati. No
zlo se sjajno snalazi samo od sebe i s godinama postaje sve razrađenije.
U 16:07 izašao je iz automobila da ih pokupi. Bilo je ondje previše roditelja da bi
osoblje uopće shvatilo kako se događa nešto neuobičajeno. Na Facebooku je vidio kako
djeca izgledaju. Lovisa i Mark, pet i tri godine. Pronašao ih je bez problema i progutali
su njegovo objašnjenje bez prosvjeda - da je kolega njihove mame, koja je zapela na
sastanku i nije mogla doći po njih prije nego što se škola zatvori. Obećanje da će ići u
McDonald’s pomoglo je učvrstiti to kao istinu.
S osobljem nije išlo tako jednostavno. Jedna korpulentna odgojiteljica bila je
sumnjičava i pitala ga je odmah tko je te naglasila da ne može djecu dati bilo kome tko
se ondje pojavi. Srećom, djeca nisu bila dovoljno blizu, pa je uvrijeđenim tonom
objasnio kako on ni u kojem slučaju nije nekakav stranac, već otac djece.
Korpulentna se zbunila i nepovjerljivo ga gledala. Objasnio je kako je često poslom
na putu i zato nikad ne dolazi po njih te da je ovo sad iznenađenje. Debela je na kraju

Knjige.Club 242
 Knjige.Club Books

prihvatila njegovo objašnjenje, ali je naglasila kako ih sljedeći put mora obavijestiti prije
nego što im priredi takvo iznenađenje.
Sad su spavali potpuno omamljeni na stražnjem sjedalu auta, a na zaslonu kamere
na stražnjem staklu mogao je vidjeti kako je njihova majka Camilla Lindén tresnula
vratima automobila i požurila prema školi, zakasnivši, kao i obično. Tri minute poslije
jurila je natrag, tipkala po mobitelu, nesvjesna da je jedino što će čuti biti poruka o
pogreški jer za taj broj nema pretplatnika.
Mogao ju je vidjeti kako još jednom utipkava broj i sluša jednu te istu poruku o
pogreški, a onda baca mobitel u torbu na suvozačkom mjestu, sjeda za upravljač i odvozi
se uz škripu kočnica. Osobno je to učinio mirnije, upalio je auto, krenuo za njom
i uključio automatsko fokusiranje lica na kameri koje je s pomoću njegovih vlastitih
programiranih algoritama usmjeravalo navigacijski sustav laserskog štita.
Bude li sve funkcioniralo, oni nikada neće moći odgonetnuti što se dogodilo.

Knjige.Club 243
 Knjige.Club Books

58.

MEDICINSKA SESTRA KOJA JE prolazila uperila je pogled u Tuvessonovu i pokazala

na crtež prekriženog mobitela.
»U redu, učini tako. Moram sad prekinuti.« Tuvessonova završi razgovor i okrene
se k Lilji. »To je bio Molander. Nisu ništa našli u parku Ramlösa.«
»Ništa?«
»Ništa osim nekoliko žrtvinih vlasi, u grmlju gdje je pronađena. Nikakve odjeće,
nikakvih tragova koraka ni automobila, ništa. Pa sam ga poslala natrag u Söderåsen.«
»Uvijek se nešto pronađe. Jesi li ikad bila s Molanderom a da nije ništa pronašao?«
Tuvessonova odmahne glavom. »Uvijek je bio izvrstan u tome da počisti za sobom.
Ali već znamo da je takav. Trag koji smo pronašli bio je ondje upravo zato da ga
pronađemo. Ili, što ti kažeš?« Ona se okrene k Fabianu, baš kad je prolazio liječnik.
»Možete poći za mnom.«
Slijedili su liječnika hodnikom. »Iako je došla k sebi, i dalje je prilično slaba. Drugim
riječima, ne smijete dugo s njom razgovarati, nemojte to zaboraviti.« Pokazao im je jedna
vrata ispred kojih su stajala dva uniformirana policajca. »Vraćam se za deset minuta.«
Liječnik je nestao, a Tuvessonova otvori vrata da bi ušla unutra.
»Čekaj malo«, reče Lilja. »Je li zbilja dobra ideja da Fabian ide s nama?« Tuvessonova
se susretne s Liljinim pogledom. »Mislila sam da je povučen s istrage.«
Tuvessonova kimne i okrene s k Fabianu. »Ima pravo. Što radiš na svojem
godišnjem, to je tvoja stvar. Ali ako se želiš vidjeti s Ingelom, učini to kad mi budemo
gotove.«
»Sve u redu«, reče Fabian i krene natrag prema dizalima zajedno sa svojim šutljivim
policajcima. Već je dobio odgovor koji mu je trebao.

Knjige.Club 244
 Knjige.Club Books

Tuvessonova i Lilja uputile su se prema krevetu koji je s jedne strane bio podignut, tako
da je Ingela bila u polusjedećem položaju. Osim tamnih podočnjaka pod žalosnim očima,
bila je blijeda poput plahte na kojoj je ležala. Kosa joj je bila masna i tanka, a ruke na
pokrivaču izgledale su kao da pripadaju staroj ženi. Ali što se i moglo očekivati kod
nekoga tko je izgubio toliko krvi i upravo bio podvrgnut neželjenoj amaterskoj operaciji,
pomislila je Tuvessonova dok je privlačila stolac k jednoj strani kreveta.
»Bok, Ingela. Moje ime je Astrid Tuvesson i radim kao šefica kriminalističkog odjela
policije u Helsingborgu, a ovo je moja pomoćnica Irene Lilja.«
Lilja joj mahne na pozdrav.
»Imamo nekoliko pitanja i nadamo se da ćete moći odgovoriti na njih.«
Ingela odmahne glavom, a njezina brada otkrivala je kako je na samoj granici da se
raspadne. »Nemam nikakve odgovore. Žao mi je, ali ničega se ne sjećam.«
»Ingela, na početku vam želim izraziti najdublje žaljenje što ste prošli takvu
strahotu. Moralo je biti užasno. Ali za razliku od drugih žrtava, vi ste još uvijek na
životu.«
»Na životu? Vi ovo zovete životom? Da mogu birati, radije bih bila mrtva. Netko je
ušao u mene... nožem i... i...«
Lice joj se iskrivi i ona brizne u bezglasan plač.
Tuvessonova je uzme za ruku. »Razumijem da vam je teško. Ali jedino što mi želimo
jest uhvatiti i zatvoriti onoga tko vam je to učinio. A ključ za to ste vi i ono što možete
reći.«
Ingela kimne i malo se primiri, obriše suze i uzme čašu vode koju joj je Lilja pružila.
»Što je posljednje čega se sjećate?«
»Bila sam vani s Monom i Cillom.«
»Tko su one?«
»Samo prijateljice. Obično izađemo van svake prve srijede u mjesecu.«
»A gdje ste bile jučer?«
»Najprije smo išle nešto pojesti u Haket i... Poslije smo otišle u S/S Swea i popile
nekoliko pića.«
»I što se onda dogodilo?«
Ingela zatrese glavom i slegne ramenima.
»Sjećate li se što se tad pili?« upita Lilja.
»Caipirinhu i White Russian.«
»A na tom mjestu, S/S Swea, može li se ondje plesati?«

Knjige.Club 245
 Knjige.Club Books

Ingela kimne. »Svakako. Sad se sjećam. Odjednom sam osjetila vrtoglavicu. Puštali
su Lady Gagu i sve mi se vrtjelo, iako sam popila samo dva, tri pića.«
Tuvessonova i Lilja razmijene poglede.
»Vaše prijateljice, jesu li i one doživjele isto?«
»Ne znam. Nisam ih mogla pronaći. Bilo je tako puno ljudi, sve mi se vrtjelo i jedino
sam željela izaći van. Ali nisam mogla pronaći izlaz. Iako je prostor malen, činio mi se
kao ogroman beskrajni labirint.«
»Znači, ne sjećate se tko vas je izveo van?«
Ingela odmahne glavom i činilo se da se jako trudi da ponovno ne pukne. Onda se
liječnik vratio i pokazao na svoj sat.
Tuvessonova podigne ruku da ga zaustavi. »Sad smo gotove. Sve vam se vrtjelo i
pokušali ste izaći van, ali niste mogli. Čega se sljedećeg sjećate?«
Ingela je razmišljala, ali na kraju slegne ramenima. »Da sam se probudila i da ništa
nisam shvaćala. Nisam imala pojma gdje se nalazim. Nisam ni znala tko sam.« Donja
usnica počela joj se tresti i Tuvessonova joj čvršće stegne ruku.
»Jeste li osjećali kakvu bol?«
Ingela odmahne glavom. »Ne znam. Mislim da nisam.«
»Sjećate li se u kojem ste položaju ležali kad ste se probudili? Na trbuhu, leđima
ili...«
»Ne znam. Molim vas, zbilja ne znam. Hoćemo li uskoro biti gotovi?«
»Ingela, to je važno. Pokušajte se sjetiti kako je točno bilo kad ste se...«
»Ne znam! Već sam rekla da ne znam.« Ingela počne plakati. »Molim vas, možete li
sad otići? Želim da odete.«
»Ingela...«
»Idite više! Idite!« vikne Ingela i počne se udarati po trbuhu. Liječnik se požuri i
pokuša je spriječiti da se udara, povlači i trga sve što je mogla dohvatiti.
»Samo želim da me ostavite na miru!«
Lilja i Tuvessonova uhvatile su Ingelu za ruke kojima je mahala i čvrsto je držale
dok je liječnik punio špricu i onda je ispraznio u njezinu butinu. Ingela se prestane
opirati i pogleda liječnika i policajke sjajnim očima.
»Molim vas... možete li me samo pustiti da... nestanem...« Kapci su joj postajali sve
teži.
»Mislim da smo sad završili, je l’?« reče liječnik i otvori im vrata.
»Kad se možemo opet vidjeti s njom?« upita Tuvessonova koračajući hodnikom.

Knjige.Club 246
 Knjige.Club Books

»Vidite i sami. Proživjela je tešku traumu i još je u šoku. Mora se odmarati.«

Tuvessonova zastane i okrene s k liječniku. »Dakle, pitam vas još jednom. Kada se s
njom možemo opet vidjeti?«
Liječnik izdahne dugačko i demonstrativno. »Iskreno rečeno, ne razumijem poantu.
Koliko sam shvatio, ona se ne sjeća više nego što vam je rekla.«
»Pustite mene da se time bavim. Kad će ponovno biti na nogama?«
Liječnik slegne ramenima. »Sutra bi svakako mogla normalno sjediti.«
»Dobro. Onda ćemo doći i pokupiti je. Mislila sam je odvesti na jedan krug
automobilom, i ako netko želi s nama, to je sasvim u redu.«
Liječnik je pokušao prosvjedovati, ali Tuvessonova i Lilja su već krenule prema
izlazu.

Knjige.Club 247
 Knjige.Club Books

59.

CAMILLA LINDÉN NIJE SE mogla sjetiti kada se to posljednji put dogodilo. Prije dvije,
tri, možda čak četiri godine. Iako je samoj sebi svečano obećala da se to nikad više neće
dogoditi, uvijek bi se pobrinula da u torbi ima jednu kutiju. Kutija za nuždu stajala
je unutra i nije joj dala izbora.
A tko bi mogao imati nešto protiv da ona baš sad zatreba jednu, pomislila je i
prekopala desnom rukom po torbi na suvozačkom mjestu. Negdje među svim ruževima,
ključevima, mobitelom, čačkalicama i tamponima bila je ona, znala je. Evo... Napokon je
vrhovima prstiju napipala gladak šuštavi paketić i mogla ga je približiti ustima. Skinula
je celofan, obuhvatila jednu cigaretu usnama i izvukla je iz paketića. Vrh cigarete brzo
se zažario i pobrinuo se da dobije toliko željen dim.
Prije bi se osjetila mirnije odmah nakon prvog dima. Ali ne i sad. Dovraga, ovo mi
je zbilja zadnji put, pomislila je i skrenula u vanjsku traku, pritisnula gas i prestigla
tamnocrveni Volvo koji se vukao pred njom. Udisala je tako duboko koliko je mogla,
tako da dim ispuni i najsitnije kapilare, a ispred nje autocesta E6 vijugala je poput
računalne igre u 3D formatu. Vozila je prebrzo, ali nije ju bilo nimalo briga za to. Ako
je policija želi zaustaviti, neka samo izvoli. Još bolje, onda mogu ići s njom i pomoći joj.
To nije bilo prvi put da se Björne odjednom pojavio i uzeo djecu sa sobom. Jednom
ih je odveo u Tivoli u Kopenhagenu, a drugi put odlučio je da bi mogli otići na izlet u
Ven. No, ovo je bilo prvi put da je blokirao dostupnost svojeg broja. Prvi i zadnji.
Ovaj put joj je zbilja bilo dosta. Ovaj put se neće zadovoljiti samo ljutnjom i pustiti
da se sve smiri. Ovaj put ići će do kraja i s tužbom, i s pravom na posjete i s cijelim
prokletim cirkusom. Pobrinut će se da mu život postane pakao. Da se opeče tako jako da
se nikad više neće usuditi približiti.
Još uvijek je bila u vanjskoj traci i primijetila je da joj brzinomjer pokazuje 150.
Jedino što nije htjela promašiti bio je izlaz prema Strövelstorpu. Ondje je živio. Đubre
jedno. Povuče zadnji dim, baci opušak kroz spušteni prozor i zapali novu cigaretu.

Knjige.Club 248
 Knjige.Club Books

Kako je mogla biti tako naivna? Tijekom godina vidjela je toliko znakova
upozorenja. Imala je toliko prilika da se okrene na peti i ode svojim putem. Umjesto
toga, odabrala je zatvoriti oči, okrenuti drugi obraz i praviti se da se ništa ne događa.
Kao da će on bez problema moći prestati piti kad mu se prohtije. Kao da je njegov loš
humor njezina krivnja. A tad još uopće nisu imali djecu. Da je postojalo natjecanje u
gluposti, uopće se ne bi morala truditi da pobijedi.
Ispuhne dim, ali joj nešto ostane u grlu i počne kašljati. Kao neka stara babetina,
pomisli i primijeti kako ju tamnocrveni Volvo pretječe u unutarnjoj traci. Baci pogled
na brzinomjer, koji je bio blizu 140, i skrene u unutarnju traku, iza Volva.
Prošlo je već više od deset godina. Još uvijek se sjeća prvog udarca kao da je bilo
jučer. Bili su na ručku kod njezine prijateljice iz djetinjstva, »Pavlanice«, ili Else Hallin,
kako se zvala otkad se udala za Jerkera. Ponudili su im fondue, nakon što su
prevrnuli cijeli podrum da pronađu zdjelu za njega. Za ručkom su razgovarali o tome
kako je nepravedno da jedna tako dobra stvar bude zaboravljena i ostavljena u podrumu
na neodređeno vrijeme. Poslije su razgovarali o stvarima koje vole iz »zloglasnih«
osamdesetih, i tu negdje ona je primijetila da je Björne ušutio.
Svjetlo kočnica na Volvu upalilo se, pa je i ona bila prisiljena zakočiti da ga ne udari.
Osvrnula se preko ramena da pogleda može li skrenuti van, ali ondje je bio kamion i
borio se da joj stalno bude na repu. Koja korist od toga?
Björne je mrzio sve što je podsjećalo na osamdesete. To što je upravo halapljivo
progutao kuhano meso, kao da u želucu ima ogromnu rupu, nije imalo nikakve veze.
On je mrzio osamdesete. I točka. Ostali su nastavili govoriti o odjeći i frizurama. O
tome koliko je zabavnije bilo nego u devedesetima, kad su se svi odijevali u uske
izblijedjele traperice i sve drugo osim obične majice i karirane košulje bilo je previše.
Taj zadnji komentar izvalila je Pavlanica, vjerojatno sasvim nesvjesna da je Björne
upravo to imao na sebi. Bijelu majicu kratkih rukava i na njoj nezakopčanu kariranu
košulju kakve nose drvosječe. Ili je, zapravo, bila potpuno svjesna? To bi svakako bilo
tipično za Pavlanicu. Camilla je pokušala spasiti stvar rekavši kako misli da baš karirane
košulje mogu biti jako zgodne, a onda je prvi put u dvadeset minuta Björne otvorio usta.
Osamdesete su bile samo za pičkice i pedere, s njihovim prokletim košuljama s
jastučićima na ramenima i takvim sranjem. Jerker je htio znati kakva je razlika između
pičkica i pedera, i podigao je čašu, cerekajući se.
Svjetlo kočnica na Volvu opet se upalilo i Camilla uspori. Brzinomjer je sad
pokazivao nešto manje od 125.
Nazdravili su. Svi osim Björnea, koji je otvoreno pokazivao da mu je raspoloženje
splasnulo, a bijes se opasno približio crvenoj liniji. Camilla je pokušala preusmjeriti

Knjige.Club 249
 Knjige.Club Books

razgovor na posao, a Pavlanica je prihvatila i ispričala kako njezin šef stalno daje
prednost dječjoj literaturi.
Znači, vi hoćete reći da vam se sviđa ta pederska glazba kakvu su onda svirali,
prasnuo je Björne. Pa, onda uopće nije bilo pravih instrumenata. Nekakvi Soft Cell i
Human League. Našminkani pederi koji nisu imali pojma o pjevanju! Upravo tako je
rekao.
Ako su išta znali, znali su pjevati, pomislila je Camilla i primijetila kako je nešto
zasvijetlilo na stražnjem staklu Volva sasvim ispred nje, nešto zeleno, a onda su joj se
misli vratile na onaj ručak. Jerkeru je tad vjerojatno prekipjelo, inače nikad ne bi učinio
to što je učinio. Što je ono rekao? Camilla je razmišljala istovremeno kad je mala kamera
u automobilu ispred nje gotovo lokalizirala njezino lice i usmjerila zelenu zraku na
njezin vjetrobran.
E, da: Tako govori jedan pravi garderobni peder, prasnuo je. A onda je počeo pjevati
Don’t you want me baby? Don’t you want me ah-ah-ah-ah... i istovremeno ustao sa
stolca i kleknuo pred Björnea i počeo ga dodirivati po bedru. You were working as a
waitress in a cocktail bar when I met you. I picked you out. I shook you up and turned
you around...
Pavlanica je pucala od smijeha, a i sama se jedva suzdržavala da ne prasne u smijeh.
Jerker je samo nastavio pjevati i razmetati se po podu ispred Björneovih nogu. Turned
you into something new... Na kraju su se i ona i Pavlanica počele gušiti od smijeha.
Prekasno je primijetila da se Björneov pogled potpuno smračio. Sjeća se kako je ustao
tako naglo da je stolac iza njega pao, okrenuo se k njoj i rekao da sad idu kući.
Glupa kakva je bila, pošla je za njim.
Kad su stigli kući, primijetila je da je zaključao vrata, i to i gornju i donju bravu.
Stajao je okrenut joj leđima i vidjela je kako je zastao s okretanjem ključa u bravi i
duboko udahnuo, kao da se želi pribrati, a onda se okrenuo prema njoj.
Vrisnula je od strahovite boli koja ju je pogodila u lijevo oko. Imala je osjećaj da joj
je netko zabio iglu u oko ili joj bacio kiselinu u njega. Zažmirila je i uhvatila se za lice,
ali nije napipala ni iglu ni kiselinu. Jedino što je osjećala bila je strašna bol koja se širila
iz očne jabučice.
Krajičkom desnog oka primijetila je kako joj je auto došao gotovo do ruba ceste i
uspjela ga je ispraviti prije nego što je bilo prekasno. Prestala je vrištati i pokušala se
smiriti. Što se, dovraga, dogodilo? Je li imala moždani udar ili nekakvo krvarenje,
ugrušak?
Još uvijek je osjećala bol, ali postajala je manja, podnošljivija. Bila je u goloj vodi, a
drhtala je od hladnoće. Sve na njoj se lijepilo i stiskalo je. Ostavila je na upravljaču samo

Knjige.Club 250
 Knjige.Club Books

lijevu ruku, a desnu je podigla prema desnom oku i prekrila ga da provjeri vidi li
na lijevo oko. Nije vidjela. Kakav je ovo bolesni san? Ili je bilo jebeno svejedno.
Najvažnije je bilo da se probudi.
Ponovno je vidjela zeleno svjetlo kako sjaji poput zrake sa stražnjeg stakla na Volvu,
usmjereno na njezin vjetrobran. Znači, nije bio san. Mala zraka putovala je prema gore
po njezinim prsima. Što je to? Dalje nije dospjela u mislima, jer opet je osjetila
istu divljačku bol. Samo ovaj put u desnom oku. Sve joj se zamaglilo i jedino što je vidjela
bilo je šareno polje koje joj se pomicalo iznad mrežnice. Vrisnula je glasno koliko je
mogla, istovremeno pokušavajući držati auto u traci. Ali ruke su odbile poslušnost, a
upravljač kao da je dobio vlastitu volju.
BMW Camille Lindén skrenuo je pred kamion i kao kuglica za fliper bio odbačen u
travu, gdje je udario u pano na kojem je pisalo Strövelstorp 500 m, u čiji je stup udario
desnim prednjim svjetlom, i auto se zavrtio natrag na autocestu, stražnjim dijelom ravno
pred kamion tegljač koji ga je svojim kotačima stisnuo poput limenke. Nakon toga auto
je završio na krovu i klizao se po asfaltu sve dok se nije zaustavio.
Automobili oko njega kočili su i zaustavljali se i iza se ubrzo stvorila kolona. Vozač
kamiona i nekoliko drugih vozača izašli su iz svojih vozila i gledali uništeni BMW koji
je izgledao kao velik kukac na leđima, s kotačima koji se okreću u zraku. Neki su
izvadili mobitele i zvali hitnu pomoć. Drugi su zvali kući i govorili svojim dragima
koliko ih vole. Jedan muškarac prišao je automobilu, izvukao prednja vrata i opipao
Camillin vrat, tražeći puls. Nije ga osjetio i vratio se u svoj tamnocrveni Volvo, koji je
brujao u leru, i odvezao se dalje.

Knjige.Club 251
 Knjige.Club Books

60.

FABIAN JE SAD VEĆ BIO u krevetu cijeli dan i noć i shvatio je kako nema šanse da
preživi još jedan dan odmaranja. Još nekoliko sati i umrijet će od dosade. Nije bilo važno
koliko su svi liječnici i sestre govorili o tome kako je važno odmarati se. Posljednji
zaokret koji se dogodio u slučaju, i još ubojstvo Claesa Mällvika, nisu mu davali mira.
A tu je bio i pogled Astrid Tuvesson. Učinila je sve što je mogla da dokaže suprotno,
ali oči su je otkrivale. Duboko u sebi izgubila je svu nadu da će riješiti slučaj. Nije bilo
bitno je li skinut sa slučaja i leži li u krevetu, sad je bilo na njemu da pokuša shvatiti kako
sve to povezati. Ako je uopće povezano.
Zapravo je htio napustiti bolnicu, ali bol u leđima bila je prejaka. Nije mogao
napustiti ni krevet i sad je plaćao cijenu za izlet na intenzivnu skrb. Cijena je bila tako
visoka da je morao uzeti tablete i sad je osjećao kako mu se tijelo opušta i smiruje.
Nadao se da će mu to pomoći da se usredotoči na posao. Jer je zaista mislio raditi.
Dostavljač je svratio do ulice Pålsjögatan i od kuće mu donio njegovo računalo,
punjač za mobitel i nešto donjeg rublja, a nakon malo uvjeravanja uspjelo mu je
nagovoriti recepcionera Floriana
Nilssona da mu pošalje sve što je bilo na njegovom radnom stolu u policijskoj postaji.
Medicinska sestra mu je pomogla s priključkom, policom na kotače, svjetiljkom za radni
stol, kao i pločom koja je, gotovo lebdeći iznad kreveta, funkcionirala kao vrlo
neobičan radni stol.
Prvo što je učinio bilo je da napuni mobitel, na koji je odmah stigao sms od Sonje.
Sad smo u vlaku. Theo nije htio ići s nama. Dala sam mu petsto kruna, da ne umre od
gladi dok si ti još u bolnici. Možeš ga nazvati i provjeriti je li sve u redu. Sonja.
Odmah je nazvao Theodora, ali nije mu se javio. Onda je nazvao Sonju i pokušao joj
je reći kako se osjeća, ali jedino što je nju zanimalo bilo je je li razgovarao s Theom.
Objasnio joj je kako je tek napunio mobitel i obećao je da će ga pokušati dobiti čim
njih dvoje završe razgovor. Onda ćemo sad prekinuti, rekla je.
Knjige.Club 252
 Knjige.Club Books

Ali Fabian nije htio prekinuti, pitao ju je kako su ona i Matilda. Sonja je ispričala
kako su bile u Gröna Lundu s njezinom sestrom i rođacima i kako su se divno zabavile.
Ali sad zbilja moram prekinuti. Nemoj zaboraviti nazvati Thea. »Volim te«, rekao je i
čekao njezin odgovor. Možeš mi se javiti nakon što razgovaraš s njim.

Fabian je utipkao brojke njihova kućnog telefonskog broja i čuo je signale, jedan za
drugim, poput polagane jeke u vječnosti, sve dok se nisu prebacili na signal za pogrešan
broj. Još jednom je pokušao nazvati Thea na mobitel, ali već nakon tri signala, prebacio
se na govornu poštu. Vjerojatno sjedi u svojoj sobi i igra igrice, pomisli Fabian. Obećao
je samome sebi da će se potruditi poduzeti nešto u vezi sa sinovljevim izoliranjem i
natjerati ga da izađe iz sobe, da se usudi izaći na svjetlost i potraži nešto što će mu nešto
značiti.
Vrata je otvorio policajac u uniformi koja mu je bila barem dva broja premalena.
»Stigao je dostavljač s nekim stvarima iz policijske postaje.«
Dostavljač je ušao u sobu, noseći kutiju za selidbu, do ruba punu registratora i
dokumenata i pružio mu papir na potpis.
»Imate li možda broj vašeg kolege koji je bio u mojoj kući prije nekoliko sati i donio
mi računalo i neke stvarčice?« upita Fabian dok se potpisivao.
»Pålsjögatan 17?«
Fabian kimne.
»Jocke the Rocker.« Dostavljač utipka broj u svoj mobitel i pruži ga Fabianu, koji ga
onda utipka u vlastiti mobitel.
»Halo?«
»Je li to Jocke?«
»O čemu se radi?«
»Moje ime je Fabian Risk. Prije nekoliko sati bili ste kod mene doma u Pålsjögatanu
17, došli ste po računalo i neke stvari.«
»Ali, znate, ja sam za danas završio. Radno vrijeme je...«
»Imam samo jedno brzinsko pitanje.«
S druge strane čuo se naglašen uzdah.
»Kad ste bili u kući, je li moj sin bio ondje? Ima četrnaest godina i ima tamnu kosu
do ramena i odijeva se prilično otkačeno.«
»Nemam pojma. Ali u svakom slučaju, netko je puštao Marilyna Mansona tako
glasno da mislim da se glasnije i ne može.«

Knjige.Club 253
 Knjige.Club Books

»Hvala, samo sam to htio čuti.« Fabian prekine razgovor i osjeti trenutačno
olakšanje. Nikad ne bi pomislio da će ga divljački glasni Marilyn Manson umiriti.
Dvadeset minuta poslije mobitel je zvrcnuo i pokazao da je stigla nova poruka. Bok,
stari. Vidio sam da si zvao. Bio sam vani kupiti kebab i baš sam plaćao. Kad dolaziš doma?
Utipkao je odgovor. Čim me liječnici puste. Sad sam dostupan na mobitelu, pa me
možeš nazvati ako nešto trebaš ili inače, ili me dođi pozdraviti. :) Poslao je poruku i
odmah počeo pisati novu. Ljubavi, upravo sam bio u kontaktu s Theom, koji upravo jede
kebab dok mu ne izađe na uši. Pusa. F.
Odložio je mobitel. Napokon je mogao početi raditi.

Knjige.Club 254
 Knjige.Club Books

61.

OVO JE BILO U ZADNJOJ sekundi, pomislila je Tuvessonova dok je plaćala dostavljaču

pizze i pozvala Lilju, Molandera i Stijenu, viknuvši da je stigao ručak. Koncentracija im
je padala zajedno sa šećerom u krvi i da uskoro nisu nešto stavili u sebe, mogli su odmah
zatvoriti ured i otići kući. Svi su cijeli dan i večer intenzivno radili, a zbog nedostatka
sna ionako su već bili na granici razuma. U pokušaju da zatre beznadnost koju je prije
osjećala, odlučila je da nitko ne ide kući prije nego što se istraga osjetno pomakne
naprijed. Bude li sve u redu, trebali bi krenuti obnovljenom snagom, a njoj ništa nije
bilo draže od toga.
Kad su se oporavili, svi u grupi bili su usredotočeni na isto - pod svaku cijenu riješiti
slučaj. Sve ostalo bilo je sekundarno. Za razliku od prije, kad bi svatko samo htio što
prije stići kući svojoj obitelji, sad je obitelj bila na drugome mjestu. Sve to podsjetilo ju je
na vrijeme kad je bila mala pa bi ostala spavati kod najbolje prijateljice i igrale bi se
lutkama ili lego-kockama cijeli vikend. Uvijek u pidžamama. Nije bilo vremena za
presvlačenje, a jedva su stizale i jesti. Ništa drugo nije bilo važno. Ništa osim igranja.
Lilja i Molander brzo su došli i otvorili Coca-Colu od dvije litre, natočivši čaše do
ruba. »Da sam prisiljena birati između vina i Cole do kraja života, u svakom slučaju bih
odabrala Colu«, reče Lilja i isprazni čašu.
»Kakve pizze si kupila?« upita Molander i počne prčkati po kutijama.
»Kakvu želiš?«
»Ovaj... pa... možda kebab-pizzu?«
»Imamo baš takvu.« Tuvessonova mu pruži kutiju.
Iako to nije htio priznati, u devet od deset slučajeva Molander je želio kebab-pizzu.
Barem pola. Nakon toga bi mu je bilo dosta i htio je kušati i druge. Ali Tuvessonova se
osigurala i naručila je šest pizza različitih vrsta.
»Gdje se Stijena zadržao? On neće jesti?«

Knjige.Club 255
 Knjige.Club Books

»Zaključao se u sobu za sastanke i doći će čim završi s onim grafitima«, reče Lilja.
»Zbilja, zaboravio sam na to«, reče Molander i zavrti glavom.
»Znam da je to vjerojatno skroz nesigurno, lov u mutnom«, reče Tuvessonova. »Ali
Stijena je u to uložio puno energije, pa želim da i tome damo stvarnu priliku. Dobro?«
Molander i Lilja kimnu, sjednu i počnu jesti kao da im se radi o životu. Tek nakon
tri pojedena komada kebab-pizze, Molander progovori.
»Ima li kakvog napretka u vezi s onom Ingelom Ploghed?«
»Sve više i više«, reče Tuvessonova. »Onaj preljubazni liječnik poslao je pisani
izvještaj o pretrazi, što je zapravo bio samo uvod u ono što nam je danas rekao.«
»A što je rekao?«
»Da onu takozvanu operaciju na njoj nije obavio pravi liječnik.«
»A kako to zna?«
»Pa, dijelom zbog toga što se služio običnim skalpelom, koji navodno uopće nije
namijenjen za izvođenje histerektomije. Osim toga, nije bio steriliziran.«
»O, jebem ti...« Lilja odmahne glavom.
»Uz to, ušao je unutra vaginalno, umjesto jednostavnijim putem, rezom na trbuhu.«
»Znači, vaginalno je teže?« upita Molander.
»Da, ali zahvat je navodno izveden impresivnom preciznošću da bi se radilo o
početniku.«
Molander kimne i odvoji još jedan komad kebab-pizze. »Hoće li se netko mijenjati?«
I Tuvessonova i Lilja odmahnu glavom.
»A ti? Nisi ništa doznala?«
Lilja kimne i ispere zalogaj gutljajem Cole. »Da budem potpuno iskrena, ne
razumijem tu ženu. Cijelu osnovnu školu prošla je s prosjekom 5,0. Ista stvar u gimnaziji,
kamo je, naravno, išla. Nakon toga je dvije i pol godine išla je na Pravni fakultet u
Lundu, a onda jednostavno odustala.«
»Zbog čega?«
»Ni zbog čega. To je ono što je bolesno. Umjesto toga počela je raditi na blagajni u
dućanu i još uvijek je ondje, koliko sam shvatila. Promašen život.«
»Još nešto?«
»Da, 1992. je imala abortus, a deset godina poslije roditelji su joj umrli od raka, u
godinu dana.«
»Možda je taj abortus bio razlog zašto joj je počinitelj izvadio maternicu?« reče
Molander i baci pred sebe ostatke kebab-pizze. »Mislim, prije toga je odsjekao stopala
Knjige.Club 256
 Knjige.Club Books

Glennu i šake Jörgenu, ono čime su udarali. Zašto onda ne izvaditi maternicu nekome
tko je napravio abortus?«
»Ako se uopće radi o istom počinitelju«, reče Tuvessonova.
Molander prestane žvakati i začuđeno se okrene prema Tuvessonovoj. »Naravno da
je isti.«
»Prema Risku, nije«, reče Lilja. »On kaže da se s Ploghedovom uzorak prekida.«
»Kako se prekida? Što želite reći? Prvo smo imali stopala, onda šake, a sad maternicu,
a osim toga, svi su išli u isti razred. Ako to nije uzorak, onda zbilja ne znam.«
»Ali Ploghedova je preživjela. Osim toga, nju je silovao.«
»I? Ona je prva ženska žrtva. Dobro, osim one Dankinje.«
»To je točno, ali prema Risku, ona se jedina iz razreda zauzimala za Claesa i uvijek
bi stala na njegovu stranu.«
»Ali kao što svi znamo, ovdje se više ne radi o Claesu, nego o nekome drugom i...
»Molander zašuti i zagleda se pred sebe, između Lilje i Tuvessonove. »Stvarno mi
najozbiljnije hoćete reći kako vi mislite da se radi o nekome drugom?«
»Iskreno rečeno, ne znam što da mislim«, reče Tuvessonova.
»I ja isto«, reče Lilja.
»Ali ja ipak više naginjem tome da se radi o istom počinitelju«, nastavi Tuvessonova.
»Makar ne želim još zatvoriti nijedna vrata. Jer, može se zaista raditi o bilo kome.«
»Ima li možda pizza Calzone?« začuli su Stijenu kako viče iz hodnika.
»Naravno.« Tuvessonova gurne najdeblju kutiju prema Stijeni, a on je uhvati bez da
se otvorila.
»Sad vas sve lijepo pozivam u sobu za sastanke.« Stijena svečano mahne rukama
prema sobi za sastanke, izgledajući vrlo zadovoljno.
Tuvessonova i ostali ušli su u sobu i ogledali se oko sebe. Stijena je obavio
impresivan posao pokrivši sve zidove, od poda do visine od dva metra, isprintanim
fotografijama grafita. Na svakoj slici nalazio se po jedan post-it papirić, s podatkom o
tome gdje se grafit nalazi. .
»Oho«, otme se Lilji. »Je li ovo sve samo iz škole Fredriksdal?«
Stijena kimne. »Mislio sam da je ovo najbolje mjesto za pregledni prikaz.«
»Osjećaj je kao da sam došao u ogroman javni zahod«, reče Molander.
»Jesi li našao nešto zanimljivo?« upita Tuvessonova.

Knjige.Club 257
 Knjige.Club Books

»Još nisam ni počeo gledati.« Stijena otvori kutiju s pizzom i počne jesti, dok su ostali
pogledima prelazili po zidovima. »Mislio sam da bismo to sad mogli zajedno. Ako svatko
uzme jedan zid, neće predugo trajati.«
Čim je Stijena utažio najgoru glad, raširili su se i počeli raditi.
»Koliko već imate kurčeva u pički?.« upita Molander.
»Ja sam već na tri«, reče Lilja.
»Je l’ se računa i popuši mi kurac?« upita Stijena.
»Ne, to su već dvije različite stvari«, prigovori Molander. »Jedno je penetracija, a
drugo oralni seks. Mora biti nekog reda.«
»U tom slučaju ja imam već dva oralna«, reče Tuvessonova.
»U koju kategoriju spada Ulla mi je pušila?«
Petnaest minuta poslije u sobi je vladala koncentrirana tišina. Kao da su svi shvatili
kako je sad na njima da golemi posao koji je Stijena obavio donese plodove. Nije
fotografirao samo najvidljivije i svima dostupne grafite na zidovima i ormarićima.
Pronašao je i one skrivene, ispod klupa i stolova.
Na jednom od držača za toaletni papir pisalo je: Nadam se da imaš plan B... a ispod
jedne od daski za WC: Pederi seru kao i obični ljudi. Samo što se to njima više sviđa.
Ostalo je bilo u stilu: Cecilia je kurva... HIF is best, fuck the rest!... Slipknot vlada -
Hellström puši... Jörgen < 3 Linu... Rock je mrtav! Živio sint-pop!
Tuvessonova je pustila da joj pogled prelazi po grafitima i pomislila je kako se osjeća
kao da je preplavljena mislima tinejdžera. Neke slike prikazivale su grafite u više slojeva.
Poput godova od različitih skupina učenika, do najdubljeg sloja za čije je dešifriranje bila
potrebna koncentracija.
Pogled joj se zaustavi na rečenici Mjälle će umrijeti. Na post-it papiriću pročitala je:
Stražnja strana klupe, muška svlačionica. Zadrhtala je i približila se slici. Slova su bila
iskrivljena i nespretna, urezana u drvo, kao načinjena nožem. Uglovi slova bili su
pohabani, što je govorilo da je prošlo gotovo trideset godina otkad su napisana. Pitanje
je bilo tko ih je napisao. Jörgen, Glenn ili počinitelj?
»Što mislite o ovome ovdje?« Lilja glasno pročita: »Ja govorim, nitko ne sluša. Ja
pitam, nitko ne odgovara/Nevidljivi čovjek«.
»Gdje se nalazi taj grafit?« upita Molander.
»Iza protupožarnog aparata u južnom dijelu hodnika.«
»Imam ja sličan«, reče Stijena. »Ja mrzim svakoga od tih prokletnika, ali koga je
briga?/Nevidljivi čovjek«.
»Mislite da bi to mogao biti on?« upita Lilja i okrene se k ostalima.
Knjige.Club 258
 Knjige.Club Books

»Zašto ne?« reče Tuvessonova.

Svi četvero odmaknuli su se nekoliko koraka od svojih zidova i zurili u grafit. Kao
da su očekivali da će se svake sekunde odnekud materijalizirati počinitelj i sići sa zida.
Pola sata poslije Molander je opet otišao k svojem zidu, skinuo jednu od slika i sjeo
za stol, počevši je proučavati pod povećalom. Ostali su nastavili sa svojim zidovima i
kako su se bližili kraju, svi su se skupili iza Molandera.
Grafit koji je proučavao bilo je nemoguće pročitati. Tekst je tijekom godina toliko
izblijedio da su se mogle vidjeti jedino točkice i crtice različitih veličina i kutova, nešto
što je Molander sad pokušavao uobličiti u slova. Na post-it papiriću pisalo je da se
grafit nalazio s unutarnje strane vrata na ormariću broj 349.
Lilja se okrene k Stijeni. »Nemoj mi reći da si otvorio svaki ormarić?«
»Ne, već su bili otvoreni. Vjerojatno da se isprazne i očiste preko ljeta.«
Tuvessonova se nagnula preko Molanderova ramena i mogla je vidjeti dijelove
teksta. Nitko me ne vidi... Nitko... Ono što je pisalo nakon toga nije mogla vidjeti. Jedna
Molanderova ruka to je prekrivala, a ona mu ni za što na svijetu nije htjela smetati. Kad
je bio tako koncentriran, obično bi istraga brzo krenula naprijed.
U sebi zahvali za kebab-pizzu i ode do panoramskog prozora, zagledavši se u noćnim
svjetlima osvijetljeni Helsingborg. Pogled je bio neuobičajeno jasan i mogla je vidjeti
skroz do zaljeva i svjetala u Helsingøru i treperavih svjetala svjetionika na tornju
Kronborgu. Mogla je čak vidjeti svjetla na otoku Venu, na koji, poput većine stanovnika
Helsingborga, nikad nije kročila. Ili su to možda bila samo svjetla s neke brodice.
»Imamo ga«, odjednom vikne Molander.
Tuvessonova se okrene. »Jesi siguran?«
»Ako ovo nije napisao naš počinitelj, odustajem i mijenjam struku.«
»Što je napisao?« upita Lilja i natoči zadnje kapi Cole u svoju čašu.
»Nitko me ne vidi... Nitko me ne čuje... Nitko me čak ni ne zlostavlja/N.Č.«
Molander podigne glavu i susretne poglede svih troje.
»Zato se nazvao Nevidljivim čovjekom. Nitko se nije obazirao na njega. Tu je cijela
njegova motivacija«, reče Tuvessonova. »To mora biti nešto najgore na svijetu. Da te se
cijelo vrijeme ignorira i prolazi pokraj tebe kao da te nema. Čak te nitko ni ne
zlostavlja. To je kao da ne postojiš.«
»Znači, za tim je išao«, reče Lilja. »Za svojim postojanjem, da samoga sebe stavi na
kartu i postane poznat.« Tuvessonova kimne.
»Izgleda da mu je dosad uspjelo i dalje biti nevidljiv«, reče Stijena.

Knjige.Club 259
 Knjige.Club Books

»Što god bilo, to znači da je najvjerojatnije također išao s njima u razred«, reče
Molander.
Tuvessonova kimne i ode do razredne fotografije na panou. Četvero ih je već bilo
prekriženo. Jörgen, Glenn i Claes, kao i razrednica Monika Krusenstiema. Ingela
Ploghed iznad glave je imala upitnik. Tuvessonova je osjetila kako joj se puls
ubrzao. Konačno su se pomaknuli. Od toga da je to mogao biti bilo tko, sad su uspjeli
prepoznati počinitelja kao nekoga tko je išao u isti razred kao i žrtve. »Moramo
kontaktirati sve koji su još živi i provjeriti njihov alibi.«
»Lilja i ja smo to već učinili«, reče Stijena. »U svakom slučaju s onima koji nisu
negdje na putu.«
»I?«
»Nažalost, svi imaju čvrst alibi.«
»Baš svi?«
»Da. Barem moji«, reče Stijena i okrene se k Lilji.
»Moji isto«, reče Lilja.
»A oni koji su negdje na godišnjem?« upita Molander. »Jeste li provjerili jesu li
stvarno odsutni?«
»Ne«, odgovori Lilja.
»U redu. Pobrinite se da se to obavi i ponovno provjerite alibi ostalih«, reče
Tuvessonova, a Lilja i Stijena kimnu. »Imamo i činjenicu da se potpisivao imenom
Nevidljivi čovjek. Govori li nam to da se radi o muškarcu?«
»Naravno da se radi o muškarcu«, reče Molander. »Pa silovao je Ingelu Ploghed.«
»U tom slučaju ostaje nam sedam mogućih počinitelja.«
»S Riskom ili bez njega?« upita Lilja.
Tuvessonova skrene pogled na Fabiana Riska, koji je na slici bio u školskoj uniformi
kao i svi učenici - hlače, polo-majica i vuneni pulover - i počne razmišljati. U tom
trenutku otvorila su se vrata i unutra je ušao muškarac.
»Jeste li vi oni koji rade na ubojici iz razreda?«
»Oprostite, ali tko ste vi i kako ste ušli ovamo?« upita Tuvessonova, dok su
istovremeno dva stražara trčeći došla za muškarcem i uhvatila ga.
»Sorry, nismo ga stigli zaustaviti, a blokirao je dizalo«, reče jedan od njih,
pokušavajući izgurati muškarca iz sobe.
»Dajte se smirite, kvragu! Samo želim...«

Knjige.Club 260
 Knjige.Club Books

»Prijaviti da ti je nestala žena. Znamo mi«, reče jedan od stražara. »Ali to se ne radi
ovdje, nego se zove Služba za hitne slučajeve, a s time ćemo ti rado pomoći. Dolje!« Dva
stražara, kojima je već bilo dosta, srušila su muškarca na pod i pritisnula mu ruke na leđa
dok nije počeo cviliti. »Hoćeš li biti miran ili moramo izvući lisice?« vikne jedan od
stražara muškarcu na uho.
»Čekajte, pustite ga«, reče Tuvessonova.
Stražari se okrenu k Tuvessonovoj.
»Sve je u redu. Mogu ja s njim razgovarati.«
Stražari razmijene poglede i slegnu ramenima. »Dobro, sad je vaš.« Oni puste
muškarca, koji ustane s poda, poravna odjeću i kosu, što su se rasule u svim smjerovima.
Pogled mu je bio ukočen. Kao da je spreman na to da će ga opet uhvatiti. Tuvessonova
mu priđe i pruži mu ruku. »Moje ime je Astrid Tuvesson i ja vodim ovu istragu. Kako
vam mogu pomoći?«
»Moja žena, ona... nema je... nestala je. I ne znam što da radim. Što da učinim ako...«
Muškarac je počeo plakati, a Lilja i Stijena pomogli su mu da sjedne.
»Idemo po redu. Kako se zovete?«
»Jerker... Jerker Hallin.«
»A vaša žena, kako se ona zove?«
»Elsa Hallin.«
»Hallin, je li joj to bilo i djevojačko prezime?«
»Ne, prezivala se Pavlin.«
»Elsa Pavlin... Znači, ona je išla u isti razred kao i...«
Jerker Hallin kimne. »Zbog toga sam ovdje. Bio je njezin red da skuha ručak, tako
da ja mogu otići na trening, a kad sam završio, imao sam propušteni poziv i sms od Bee,
naše kćeri, koja me pitala zašto nikoga nema kod kuće.«
»A vi ste, naravno, pokušali dobiti ženu?«
»Da, ali odmah bi se uključila govorna pošta.«
»Gdje ona radi?«
»U glavnoj knjižnici u gradu. Ali već sam razgovarao s njima i nije ondje.«
»Jesu li vam mogli reći kad je otišla iz knjižnice?«
Jerker Hallin slegne ramenima. »Molim vas, možete li nešto učiniti? Stavite je na
tjeralicu, pošaljite odred za potragu. Bilo što.«
»Naravno. Naravno, možemo to učiniti«, reče Tuvessonova, iako je znala da je već
prekasno.

Knjige.Club 261
 Knjige.Club Books

62.

DUNJA HOUGAARD PODIGNULA JE jednu nogu iz vode i krenula britvicom duž

potkoljenice. Okretala je stopalo i mogla sa zadovoljstvom zaključiti kako su se mjeseci
treniranja pilatesa već vidjeli na njezinoj nozi, koja je izgledala nekoliko godina mlađe.
Ne, nije se mogla žaliti. Nije se često događalo da u njezinoj dobi netko tako dobro
izgleda, i kad bi otkrila da joj je trideset pet godina, obično bi mislili da se šali. Razumjela
ih je. Činjenica je bila da nikad nije izgledala bolje nego sada.
Posljednjih šest mjeseci toliko se promijenila da su je njezini stari prijatelji jedva
prepoznali. Promijenila je frizuru, prestala je kupovati u trgovini H&M, a redoviti
treninzi istesali su joj tijelo i više nije imala masnog tkiva za koje je bila uvjerena da ga
se neće riješiti do smrti.
Stavila je britvicu pred sebe, uronila glavu pod vodu i isprala šampon iz kose.
Napokon se počela osjećati donekle mirnije. Topla kupka i sve što uz to ide pomogli su
joj da opusti tijelo i otarasi se misli o poslu.
Dotad nije mislila ni na što drugo, čak bi prekidala trening da ode kući. Misli su joj
ludovale, i jedne sekunde pomislila bi da je sve učinila dobro i ispravno, da bi odmah u
sljedećoj počela to sve odbacivati i bojati se toliko da je pomišljala pobjeći iz zemlje.
Ali sad se napokon smirila i zaključila da je ipak sve dobro učinila.
Ako joj daju otkaz, neka. Najvažnije je bilo da se istraga pokrenula naprijed, i ako je
auto mogao pomoći Šveđanima, njezin gubitak karijere je razumna cijena za to.
Ustala je, izvadila čep iz kade nožnim prstima i otvorila tuš. Kad je isprala tijelo,
stala je na kupaonski tepih, uzela prvi čisti ručnik s hrpe i brisala se sve dok nije začula
zvuk vode kako nestaje u odvodu. Gladila se po tijelu i osjetila kako je peče na
mjestima gdje se obrijala.
Dugotrajni srčući zvuk govorio je da je gotovo sva voda istekla iz kade ili je, čega je
Dunja bila itekako svjesna, to bio zvuk kojim je odvod zvao u pomoć jer je trebao
čišćenje. U zadnje vrijeme više puta je pomislila da to mora učiniti, ali uvijek bi je nešto
Knjige.Club 262
 Knjige.Club Books

spriječilo. A ako i nije, pravila se kao da jest. Najvjerojatnije neće ništa poduzeti dok
voda ne dođe do netom postavljenog poda u dnevnoj sobi.
Razmišljala je pokriva li njezino osiguranje doma slične štete, kad je zazvonilo
zvono na vratima. Na velikom zidnom satu bilo je dvadeset minuta do ponoći. Možda je
netko pogrešno pozvonio? No, zvuk se začuo još jednom. Ovaj put duže. Dunja
prebaci kimono oko sebe i zaveže ga u hodniku. Možda je to bio neki od njezinih
najnovijih ljubavnika?
Iako je uvijek bila vrlo striktna u tome da nijednoga neće dovesti kući ili im reći
svoje prezime, trojica su joj uspjela ući u trag i nazvati je. Za prvu dvojicu nije imala
ništa protiv i pustila bi ih unutra više nego rado, primijetivši da se u sebi čak
ponadala kako zvoni jedan od njih. Treći ju je došao zaprositi i slomio se kad mu je
prijateljski ali odlučno rekla ne. Dvije šalice čaja poslije odlučio je taksijem otići kući.
Nagnula se prema špijunki na vratima, ali nije mogla vidjeti na stubište. Bio je
potpun mrak. Ponovno je zazvonilo, sad brzim, nestrpljivim zvukovima. Poput signala
za uzbunu upravo prije eksplozije. Ona otključa bravu i otvori vrata.
»Mmm... svježe istuširana? Krasno...« Kim Sleizner otpije gutljaj iz poluprazne boce
viskija u ruci.
»Oprosti, ali skoro je ponoć. Što hoćeš?«
Sleizner podigne jedan prst kao da prijeti i naceri se. »Ti i ja... malo ćemo...
razgovarati.« Na silu se progura pokraj nje i uđe u stan. Zapahnuo ju je smrad žestice
kad je prošao mimo nje.
Kad je ušla u dnevnu sobu, stajao je pokraj njezinog iPod stereo-uređaja i pojačavao
zvuk Sadeine pjesme »Your Love is King«, a onda je raširenih nogu potonuo u dvosjed i
otpio još jedan gutljaj viskija. »Možda se pitaš zašto sam ovdje? U svakom slučaju, da
nosim tvoju odjeću, ja bih se pitao. Ili kimono. Usput, baš je zgodan. Seksi. A propos,
nemamo li mi jedan nedovršeni posao još od Božića?«
»Kime, nemam pojma radi čega si ovdje i ne, zapravo ni ne želim znati. Jedino što
želim jest da odeš. Odmah.«
»Kad koristiš takav ton, hodaš po rubu. Zapravo bih se trebao uvrijediti, ali ne mogu
kad tako dobro izgledaš. Posebno u ovom kimonu.« On pohlepno ulije u sebe još viskija
i obriše usta nadlanicom. »A sad želim znati jesi li ti bila ta koja se izlajala Ekstra
Bladetu?«
Znači, radi toga je došao. Sve dosad, dakle, nije shvatio da je falsificirala njegov
potpis i da je Peugeot već na putu u Švedsku. S malo sreće, neće doznati za to prije nego
što bude prisiljen dati ostavku, što su svi očekivali nakon njegove afere koju su u Ekstra
Bladetu nazvali Blowgate. Dunja prijeđe nekoliko koraka prema dvosjedu i pogleda ga
Knjige.Club 263
 Knjige.Club Books

odozgora. Ne smije sjesti. Ne smije započeti razgovor s njim. I, za Boga miloga, ne smije
pokazati slabost.
»Kime, nije nikakva tajna da ti i ja nismo ravnopravni, i većinom različito gledamo
na to kako se istraga treba voditi. Ali nikada ne bih pala tako nisko da idem kontaktirati
večernje novine i govoriti im o tvojim preljubničkim aferama.«
Sleizner je vagao njezine riječi, a onda je ustao i prošao mimo nje, prema hodniku.
»Znači, tako kažeš? Znači, to nisi bila ti? Hm... zanimljivo.« Zastane, okrene se i pogleda
je u oči. »Ti, dakle, nemaš baš ništa s tim?«
Sigurno je nanjušio zrnce oklijevanja, kad je razmišljala što će mu odgovoriti, možda
samo mikrosekundu predugo. »Kime, slušaj...«
Nije se stigla okrenuti, a on ju je tako ošamario da je pomislila da joj je slomio vrat.
Čula je da urliče, ali nije čula što. Obraz joj je gorio i pulsirao u taktu s otkucajima srca.
Zgrabio ju je za kimono i povukao je k sebi i osjetila je kako je obavija njegov kiseli dah.
Sluh joj se vraćao. Kao da je netko opet pojačao ton.
»Misliš da ne znam da lažeš?! Misliš da ne znam da si to bila ti?!«
Noga joj je popustila i skljokala se na pod. Novi parket iz blizine je još uvijek mirisao
po laku. U sekundi se nadvio nad nju i stegnuo joj ruke iznad glave jednom rukom, a
drugom je počeo dirati po genitalijama. Njegov smrdljivi dah unosio joj se u lice.
»Mmm... Potpuno glatka i svježe obrijana. Kako krasno. Je li to zbog mene?« dahtao
joj je na uho. »Možda sam ti čak nedostajao, i samo si čeznula da se pojavim i pozdravim
te. Znam da želiš. Samo moraš priznati. Prvi put kad sam te vidio, odmah sam
znao kakva si. Ali nisi htjela spavati sa šefom i dobiti gomilu povlastica. Pravila su
pravila. Ili?« Pustio je da mu srednji prst luta oko njezina klitorisa. »Ali imam dobre
vijesti. Iako sam ti šef, mogu ti jamčiti da nećeš dobiti ni jednu jedinu povlasticu.« Gurne
tri prsta u nju. »Tek toliko da znaš. Zalijepit ću se za tebe kao prokleta pijavica.« Počeo
je micati prste, a stisak na njezinoj stidnoj kosti pojačao se. To ju je boljelo i pokušala se
osloboditi njegova stiska. Ali on je sve jače stiskao.
»I neću te pustiti sve dok ne budeš potpuno prazna.« On izvuče prste. »I iako nisam
ondje cijelo vrijeme, stalno ćeš se bojati da se iznenada ne pojavim, što ću upravo i činiti.
Kad se budeš najmanje nadala.« Okusi svoje prste i obriše ih o njezin obraz, ustane i
izađe iz stana.

Knjige.Club 264
 Knjige.Club Books

63.

FABIAN JE POGLEDAO na sat koji je pokazivao tri i osamnaest minuta. Bolnica je odavno
spavala i jedino što se čulo bio je tih šum ventilatorskog sustava. Triput je čuo sirene
hitne pomoći i pretpostavio je kako se to može smatrati mirnom noći.
Spustio je pogled i promatrao školski godišnjak što je ležao na rubu improviziranog
radnog stola. S iznimkom nekoliko slučajeva kad je zadrijemao, tri posljednja sata
posvetio je detaljnom proučavanju dijela kataloga u kojem su bile slike s kraja devetog
razreda. Mirno i metodično prelazio je njime, od korica do korica, od razreda do razreda,
od učenika do učenika. Sa svakim licem pokušavao se prisjetiti može li ga povezati
sa stvarnom osobom. Većine se sjetio, iako mu je za neke trebalo vremena da ih uopće
prizove iz sjećanja. Nisu se nikad posebno istaknuli nečim što bi potaknulo duhove
sjećanja u njegovu biću.
No, nije mu pošlo za rukom pronaći nekoga sumnjivog. Nijedno od svih tih lica nije
se istaknulo među ostalima i zaokupilo mu pažnju. Prije samo nekoliko sati bio je siguran
kako će počinitelja pronaći negdje u tom godišnjaku. Ali sad se u njemu opet probudila
sumnja. Je li bio na pogrešnom tragu?
Odlučio je prolistati godišnjak još samo jednom. Ako ovaj put ništa ne pronađe,
ugasit će svjetlo i pokušati malo odspavati. S takvim mislima, gotovo sama od sebe
otvorila mu se stranica na kojoj je bio 9.C. Nije znao koliko je već puta pogledao tu
sliku posljednjih tjedana. Ipak se nije mogao osloboditi osjećaja kako je nešto propustio,
nije uspio vidjeti. Nešto na fotografiji. Bilo mu je kao da kopa po nekakvoj tajni.
Zašto bi se inače počinitelj poslužio upravo tom slikom kad je prekrižio Jörgena
Pålssona? To je moralo nešto značiti. Posebno pri pomisli kako ni išta drugo nije bilo
prepušteno slučaju. Prelazio je po redovima lica i imena pod slikom, ali koliko god se
trudio, nije mogao nikoga od njih zamisliti kao potencijalnog počinitelja. Osim Claesa
Mällvika, koji je sad bio mrtav. Odložio je godišnjak pred sebe i protrljao sljepoočnice.
Što je propustio?

Knjige.Club 265
 Knjige.Club Books

Razmišljao je o mjestu koje je izgledalo poput žrtvenika, mjestu gdje su pronašli

Claesa. Kako je bio ondje više od sat vremena, čekajući ostale da dođu, i kako ipak nije
primijetio mahovinu ispod žrtve. Mahovinu koja se oblikovala poput ljudskog tijela i
koja je bila očigledna poruka. Najvažnija u cijeloj toj instalaciji. Sam počinitelj u
Claesovoj sjeni.
U Claesovoj sjeni...
Gledao je na pogrešan način. On i svi ostali poput slijepaca su zurili u ono što se
nalazilo na slici, a zapravo se radilo o onome što se na slici nije nalazilo.
Fabian je osjetio kako mu se vraća energija i protegnuo se prema otoskopu, koji je
zapravo bio namijenjen za pregled ušiju, ali sad mu je poslužio kao povećalo. Upalio je
svjetlo na njemu i uperio ga prema razrednoj slici. Sad je točno znao gdje na slici mora
tražiti i imao je pravo. Stajao je ondje. Ondje u sjeni Claesa Mällvika stajao je počinitelj.
Dakako, bio je gotovo sasvim skriven iza Claesa, pa mu se nije moglo vidjeti lice.
Jedino što je odavalo njegovu blizinu bili su dijelovi kose. Nešto što je cijelo vrijeme
smatrao Claesovom kosom, ali otoskopom je mogao točno vidjeti da je pripadala nekome
tko je stajao iza.
Pitanje je bilo, kome?
Fabian se uopće nije sjećao da je s njima u razred išao još netko. Je li zbilja bilo
moguće da nije znao kako je u razredu još jedan učenik? Još jednom je provjerio sva
imena ispod slike. Dvadeset komada i nijedan više. Dvadeset. To je bilo točno toliko
koliko je on cijelo vrijeme i mislio da jest. Ali na slici je bio dvadeset jedan učenik.
Dakle, jedan više. Jedan koji je cijelo vrijeme bio među njima. Jedan na kojega nitko nije
obraćao pažnju i čije ime nije bilo napisano ispod razredne slike. Je li to zbilja bilo
moguće ili je to bila samo iluzija?

Knjige.Club 266
 Knjige.Club Books

64.

TUVESSONOVA JE KORAČALA bolničkim hodnikom najbrže što je mogla, želeći da

liječnik, koji ju je slijedio poput dosadne muhe, dobije nekakvu hitnu poruku na svoj
biper i ostavi je na miru.
»Ovo zbilja nije dobra ideja«, rekao je opet. Više nije znala koji put. »Posebno s
obzirom na to što se jučer dogodilo.«
»Obećavam da ću biti pažljiva.«
»Da, ali ja sad mislim da nije dovoljno snažna i zato je moja dužnost...«
Tuvessonova zastane i okrene se k liječniku. »Ne znam kako ne shvaćate. Ali mi se
nalazimo usred istrage, gdje ljude ubijaju jednoga za drugim. Prvi put sad imamo i jednu
preživjelu osobu i ako joj možemo pomoći da se sjeti važnih stvari, onda je to
moja prokleta dužnost!«
»Ali zašto ne možete pričekati dok ona...«
»Zato što se svaki čas može pojaviti još jedna žrtva. A za to vi vjerojatno nećete
preuzimati odgovornost?«
Liječnik uzdahne. »Ali želim da nju pitamo želi li odgovarati na pitanja ili ne, u
redu?«
Tuvessonova odluči ne odgovoriti i nastavi ići hodnikom. Strpljenje joj je bilo na
kraju i bila je umorna do zadnje stanice u tijelu, iako je uspjela uloviti nekoliko sati sna
dok su Stijena i Lilja provjeravali jesu li svi iz razreda koji su navodno bili na putu
to zaista i bili. Svi osim jednoga mogli su potvrditi da se nalaze izvan zemlje.
Seth Karheden trebao se poslovno nalaziti u Španjolskoj, ali dosad se nije javio kad
su ga zvali na mobitel. Osim toga, bio je razveden i pomalo pustinjak. Je li to značilo da
je on njihov počinitelj, zasad je bilo prerano za reći. U svakom slučaju, bio je sumnjiv.

Knjige.Club 267
 Knjige.Club Books

Tuvessonova je zastala ispred dvojice uniformiranih policajaca koji su stajali sa

svake strane vrata. Kimnula im je i jedan od njih se pomaknuo i otvorio joj vrata sobe
gdje je Ingela Ploghed sad sjedila na krevetu i listala Hemmets Journal.
»Bok, Ingela, sjećate li me se? Jučer smo se upoznale.«
Ingela kimne ne dižući pogled s časopisa, a Tuvessonova sjedne na stolac pokraj
kreveta.
»Danas izgledate puno bolje.«
Ingela slegne ramenima.
»Ingela, sjećate ii se o čemu smo razgovarale kad smo se zadnji put vidjele?«
Ingela kimne.
»Ispričali ste mi da ste izašli van s nekoliko slobodnih prijateljica i da ste otišle na
piće u S/S Swea i odjednom ste se počeli osjećati kao da na vas djeluje još nešto osim
alkohola. Jesu li vam se možda vratile još neke slike u sjećanje?«
Ingela odmahne glavom i dalje ne dižući pogled s časopisa.
»Što kažete na to da nas dvije odemo na jednu vožnju autom? Možda bi vam to
moglo pomoći da se sjetite nekih stvari?«
Ingela podigne pogled s časopisa i pogleda Tuvessonovu u oči. »Ne znam?« Stalno je
iznova pogledavala prema liječniku.
»Ingela, u ovom trenutku vi ste naša najbolja, da ne kažem jedina, šansa da
identificiramo i uhvatimo čovjeka koji je na vas izvršio ovako strašan napad.«
»Je li to isti čovjek koji je ubio ostale iz razreda?«
»To još ne znamo. Mnogo toga govori da jest, ali ima i nekih stvari koje govore
suprotno. S vašom pomoći možda dobijemo odgovor.«
Ingela Ploghed spustila je pogled i na trenutak je izgledala kao da se vratila svijetu
ručnih radova, ali onda je zaklopila časopis i ponovno podigla pogled.

Astrid Tuvesson skrenula je na Kungstårget i pronašla prazno mjesto upravo ispred S/S
Siwea, koji se nalazio usidren s bočne strane pristaništa. Ingela Ploghed sjedila je na
suvozačkom mjestu i gledala u brod pogledom koji ni najmanje nije otkrivao kako se
osjeća.
»Jeste li dobro?«
Ingela kimne i Tuvessonova izađe iz automobila, izvadi invalidska kolica iz
prtljažnika, rasklopi ih i pomogne Ingeli da sjedne u njih.
»Nikad nisam bila ovdje. Je li zabavno?«

Knjige.Club 268
 Knjige.Club Books

»O da, dobro je. Sasvim OK.«

»Jeste li često dolazili ovamo?«
»Ne, samo kad sam išla van s curama. To je postalo nešto kao naše mjesto.«
Tuvessonova je gurala kolica duž brodskog mostića i dalje do salona, gdje su naišle
na muškarca u kuharskoj odjeći koji ih je obavijestio da je zatvoreno. Ona mu pokaže
svoju policijsku značku i objasni da samo žele malo pogledati. Muškarac nešto
promrmlja o tome kako slobodno mogu i nestane u kuhinji.
Ingela se vrtjela u stolcu i ogledavala oko sebe po salonu čiji su zidovi bili presvučeni
mahagonijem, a na njima su bili okrugli brodski ventili od blistava mesinga. Obojeni
reflektori i zvučnici na stropu govorili su da se nalaze na plesnom podiju. Duž
jednog zida nalazio se pult s bocama žestokih alkoholnih pića, poredanih na police, a u
jednom kutu stajao je prekriveni stol za Black Jack.
Bijedno i dosadno, pomislila je Tuvessonova. Kao i svi noćni klubovi usred bijela
dana.
»Možete mi malo ispričati čega se sjećate iz noći kad ste bili ovdje?«
»Sjećam se jedino onoga što sam već ispričala.«
»Dobro, ali možda možete ispričati još jednom?«
»No, da... naručile smo nekoliko pića i nakon nekog vremena počela sam se osjećati
čudno i vrtjelo mi se u glavi.«
»Ništa drugo, mislim, sad kad smo ovdje? Neki detalj, nema veze koliko malen.
Ponekad najmanja stvar može potaknuti čovjeka da se sjeti svega ostalog. Recimo, što
ste imali na sebi te večeri?«
»Crne traperice i bijelu bluzu. Običnu, za sve prilike.«
»A cipele, s visokim potpeticama?«
»Nikad ne nosim cipele s visokim potpeticama. Ne znam kako uopće čovjek može
hodati u tome. Ne, imala sam obične sandale, kakve uvijek nosim«, reče Ingela i nastavi
gledati uokolo.
Tuvessonova ju je promatrala s odstojanja. Risk je rekao kako je bila među
najomiljenijima u razredu i jedina koja se zauzimala za Claesa. To je bilo nešto što je
zahtijevalo i hrabrost i čvrstinu. Nešto s čime se osobu koju je sad gledala nije nikako
moglo povezati. Čak i da se napad koji je upravo preživjela stavi na stranu, nešto u
njezinoj cijeloj osobi bilo je žalosno i sivo. Zapravo je prilično dobro izgledala. Ali tanka
kosa obojena crveno, bezlične cipele i nenašminkano lice, u stvari, način na koji je
zračila, govorio je da se radi o osobi koja je odustala. Predala se.
»Jeste li se dobro zabavljale? Mislim, prije nego je sve pošlo ukrivo?«

Knjige.Club 269
 Knjige.Club Books

»Ah, da i ne.« Ingela slegne ramenima. »Obično idem van samo zbog njih. Mislim,
dobro je zadržati to malo prijatelja koje čovjek još ima.«
»Jeste li izgubili mnogo prijatelja?«
»Ne doslovno izgubila. Ali znate kako je. Raziđete se, živite drukčijim životima, i
prije nego shvatite kako, već prođe previše vremena da biste jednostavno mogli nazvati
i reći bok.«
Tuvessonova kimne. Itekako je dobro to znala i točno je razumjela o čemu Ingela
govori. Razlika je bila u tome što su ostali onda pronalazili nove prijatelje.
»Možemo i otići. Ionako se neću sjetiti ničega više.« Ingela se odveze prema izlazu,
a Tuvessonova joj pomogne preko brodskog mostića.
»Sjećate li se čega kad ste izašli van?«
»Ne, već sam rekla da sam... ili čekajte...« Ona zaustavi kolica nasred mostića i
zagleda se u vodu. »Točno, osjećala sam kao da ću pasti u vodu, pa sam se držala za
ogradu objema rukama.«
»Ovako?« Tuvessonova se uhvati za ogradu, a Ingela kimne. »I onda, što? Što se tada
dogodilo?«
Ingela slegne ramenima i počne razmišljati. »Bio je plav. Auto, bio je plav. Malo
tamniji od onoga tamo.« Ona pokaže prema plavom automobilu koji je upravo prolazio.
»Znači, ispred se zaustavio plavi auto?«
»Ne, već je stajao ondje. I onda je netko došao i pomogao mi. Najprije sam osjetila
da je snažan i siguran, jer sam se jako bojala da ne padnem u vodu. Ali onda sam ga se
počela bojati.«
»Zašto ste se bojali?«
»Jako me stiskao. Pokušala sam se osloboditi, ali bio je previše snažan i ugurao me u
auto.«
»Možete li ga opisati?«
»Nisam mu vidjela lice.«
»A njegovo tijelo? Visok, debeo, ili...«
»Ne znam. Normalan.«
»Koliko godina?«
Ingela je razmišljala. »Srednjih godina... ili ne znam? Ali sjećam se da mu je auto bio
plav.«
»Ne sjećate se koji model?«
»Ne, sad mi svi auti izgledaju isto.«

Knjige.Club 270
 Knjige.Club Books

Tuvessonova uzme svoj mobitel i počne listati neke novije fotografije Setha
Karhedena koje je Stijena pronašao na internetu, pa pokaže jednu Ingeli Ploghed. »Je li
to bio on?«
»Pa to je Seth Karheden.«
»Da, znam, ali je li vam on pomogao ući u automobil?« »Kako da to znam, kad ga
nisam vidjela?«
Tuvessonova odustane i odgura Ingelu prema autu. Došli su do još jednog zastoja.

Knjige.Club 271
 Knjige.Club Books

65.

DUNJU HOUGAARD JOŠ JE uvijek boljelo u spolovilu, a na stidnoj kosti imala je

tamnoplavu modricu od njegova palca. Nije bilo gore od toga. Fizički. Prava bol bilo je
poniženje koje ju je sve više obuzimalo, iako je to što je učinio zapravo bilo samo
obično pokazivanje moči alfa-mužjaka kojemu su podrezali krila.
Razmišljala je o tome kakve su joj mogućnosti preostale. Prijava za seksualni napad
dovela bi do toga da bude njezina riječ protiv njegove. Osim toga, sama ga je pustila u
stan, a i falsificiranje njegova potpisa ne bi joj baš išlo u prilog.
Alternativa je bila osveta. Trebala bi nazvati njegovu ženu ili Ekstra Bladet i sve
ispričati. Ili ga namamiti u zamku.
Ali odbacila je sve te ideje i zaključila kako je najbolje da bude budna i oprezna i da
digne glavu. Njegov cilj bio je da je zaustavi i da joj pokaže gdje joj je mjesto. Najviše bi
značilo pokazati mu da mu to nije uspjelo. Da je jača od toga. Jača od njega.
Problem je bio u tome što mu je, zapravo, bilo uspjelo. Bila je slomljena i slaba i bila
je iscrpljena od same pomisli na to da digne glavu. Kuhalo za vodu je zazviždalo i ona
pretoči vodu u čajnik, ode u dnevnu sobu i ušuška se na kauču, s elektroničkim čitačem
na koljenima. Prvo što je ugledala kad ga je uključila bio je njegov pogled. Gledao je,
zapravo, zurio u nju i osjećala je kao da se još uvijek nalazi u njezinu stanu.

KIM SLEIZNER PROGOVORIO

Kim je, dakle, izašao u javnost i pravio se naivnim. Licemjerni gad.

Nastavila je čitati članak, gdje je žaleći rekao kako želi zamoliti za oprost prije svega
svoju obitelj, ali i cijeli danski narod. Svoj pogrešni korak objasnio je pretjeranim
stresom na poslu, što ga je navelo da zanemari svoju obitelj i da osjeti kako je prisiljen
potražiti toplinu negdje drugdje. Na pitanje hoće li dati ostavku, odgovorio je:

Knjige.Club 272
 Knjige.Club Books

Ako me i dalje žele, ostat ću. Ali prije toga moram se odmoriti. Ovo nije teško
samo za mene, nego još teže za moju obitelj. Zbog toga se nadam da ćete
poštovati našu potrebu za mirom u ovim trenucima kad se bavimo jedni
drugima. Čovjek tako rado želi biti superjunak, koji sve rješava, i više od toga.
Ali na kraju krajeva, svi smo mi samo ljudi, sa svim manama i vrlinama, što je
stav kakav bi trebali imati svi vođe, ali mnogima nedostaje.

Dunja zatvori elektronički čitač.

Došlo joj je da povrati.

Knjige.Club 273
 Knjige.Club Books

66.

»MOŽDA JOJ JE BILO dosta muža, pa je pobjegla?« reče Stijena Lilji dok su hodali
razlistalim parkom prema glavnoj knjižnici. »Sigurno postoji jako puno frustriranih žena
koje ne žele drugo nego kupiti kartu u jednom smjeru koja će ih odvesti što je
dalje moguće. A da ne govorim o frustriranim muškarcima.«
»A kći? Je li pobjegla i od nje?«
»Ovisi koliko je očajna bila.«
Ušli su u knjižnicu, u kojoj je vladao osvježavajuć, usredotočen mir. Lilja duboko
udahne poznati miris knjiga na kakav se može naići samo u knjižnici, i odmah se vrati
u prošlost. Bilo joj je kao da se vratila kući.
Kao mala jako je voljela odlaziti baš u tu knjižnicu. Svake srijede, kad je njezina
mama radila u Reflexu - malome ekskluzivnom butiku u obližnjoj ulici Järnvägsgatan -
ona bi provodila vrijeme u knjižnici. Gledala je predstave dječjeg kazališta i filmove, i
pročitala je gotovo sve knjige na odjelu za mlade. Sati bi samo proletjeli i nikad joj nije
bilo dosadno, ni jedne jedine sekunde.
Tu i tamo otišla bi istraživati u veliku zgradu koja se sastojala od mnogo manjih,
povezanih građevina, i gdje bi se, kad ste najmanje očekivali, odjednom našla vrata koja
su vodila u neku novu i njoj nepoznatu prostoriju.
Jednom je naišla na vrata usred police s knjigama. Vrata kraj kojih je prije prošla
nebrojeno puta, a da ih uopće nije primijetila. Bila su nezaključana i ušla je u radnu sobu
koja je bila gotovo prazna, osim dvoje odraslih ljudi koji su bili unutra i toliko zauzeti
jedno drugim da se nisu ni obazreli na nju. To je bilo prvi put da je to zaista vidjela.
Jednom je čula svoju mamu da to radi nakon pijane noći u Charlesu Dickensu. Ali
gledati je bilo sasvim drukčije. I čudnije.
Oboje ih je prepoznala. Žena koja je stajala nagnuta na stol, s gaćama spuštenim na
koljena, obično je radila na posudbi knjiga, a muškarac koji je stajao iza nje i zabijao se
u nju snažnim, ritmičnim udarcima, bio je domar u knjižnici. Svakim udarcem zazvonio
bi njegov veliki snop ključeva.
Knjige.Club 274
 Knjige.Club Books

Nije joj se zgadilo niti se uplašila, već je bila fascinirana i sakrila se dublje u sobu
kako bi bolje vidjela. Tada se muškarac okrenuo i ugledao je. Nije znala da li da ostane
ili da otrči van. On se nacerio i nastavio se zabijati svojim spolovilom u ženu sve jače, a
ona je kod svakog udarca glasnije zacviljela.
Nakon nekog vremena i on je počeo stenjati i izvadio je ud iz žene, pustio da mu
počiva u ruci poput debelog komada mesa, cijelo vrijeme pogleda uperenog u nju, i iako
joj je nešto u njoj govorilo da se okrene i ode, nije se mogla prisiliti da prestane gledati.
I danas se sjeća kako je mislila da je strašno velik. Još uvijek tvrd i sjajan od ženinih
sokova. Slobodnom rukom nagnuo se nad ženu, spustio se prema njoj i stavio joj ga u
usta. Cijelo vrijeme pogleda uperenog u Lilju.
»Kako vam mogu pomoći?«
Lilja se probudi iz svoga sanjarenja i shvati kako je knjižničarka iza pulta ta ista žena,
samo dvadeset pet godina starija i vjerojatno isto toliko kilograma teža. Lilja se pitala
radi li i onaj domar još uvijek u knjižnici, dok je Stijena objašnjavao radi čega su došli.
»Elsa Hallin«, ponovi knjižničarka. »Da, bila je ovdje jučer. Ali danas je nisam
vidjela.«
»Koliko je dugo ostala jučer?«
»Da vidimo. Jučer je bio četvrtak. Tad radi do pola pet. Znači, nekako u to vrijeme
je i otišla. Utorkom završava ranije, a četvrtkom ide kući u uobičajeno vrijeme i... Da,
točno. Imala je dogovoren termin za čišćenje lica prije nego ode kući skuhati ručak. Ona
i muž imaju jako stroga i uvijek ista pravila.«
»Navodno uopće nije došla kući i nije skuhala ručak«, reče Stijena.
»Niste vidjeli kada je točno otišla?« upita Lilja.
»Nažalost, ne.«
»Kad ste je zadnji put vidjeli?«
»Oko tri popodne, mislim. Otišle smo na pauzu.«
»Jučer?«
Knjižničarka kimne.
»Jeste li primijetili da se možda ponašala nekako čudno?«
»Kako to mislite?«
»Je li bila posebno nervozna ili napeta. Je li rekla nešto o tome da se osjeća ugroženo,
ili bilo što izvan uobičajenog.«
Knjižničarka je razmišljala i upravo je kanila nešto reći, kad je za pult došao
korisnik.

Knjige.Club 275
 Knjige.Club Books

»Gdje držite literaturu na engleskom?«

»Samo nastavite unutra, pa stubama desno.« Korisnik nestane, a knjižničarka se
nagne preko pulta, bliže policajcima i reče tišim glasom: »Elsa je isto išla u onaj razred,
pa je normalno da smo se mi ostali pitali nije li zabrinuta. Ali ona nije željela razgovarati
o tome i samo bi odmahnula rukom, kao da to s njom nema nikakve veze. Ali ako je ono
što piše u novinama točno, da su onaj Jörgen i Glenn bili nasilnici i zlostavljači, ja bih
svakako bila zabrinuta da sam na njezinu mjestu.«
»Zbog čega?«
»Recimo ovako. Osobno nemam ništa protiv nje. Apsolutno ništa. Naprotiv,
zapravo.« Ona se ogleda preko ramena. »Ali neki drugi ovdje koji ne misle kao ja, baš
naprotiv, imaju velike probleme s njom. Imali smo čak neke koji su zbog nje dali otkaz.«
»Što je njezin problem?«
»Kako bih to rekla... ona ima prilično oštar jezik i ponekad je to znalo biti na granici
maltretiranja. Ali nikad nije rekla nešto loše o meni. Barem mi nije poznato.«
Lilja razmijeni pogled sa Stijenom i shvati da i on misli potpuno isto.
»Imate li sobu za osoblje ili nešto slično?«
»Naravno, dođite i pokazat ću vam. Ondje je, malo dalje.« Ona postavi na pult znak
na kojemu je pisalo Bez osoblja i uputi ih kroz knjižnicu.
Lilja se ponovno svega sjeti. Posebno sobe s računalima, i toga da je iznad napravljen
atrij preko čijeg stakla je mogla vidjeti da se ništa nije promijenilo posljednjih dvadeset
godina.
»Ovdje je naš mali zaklon.« Knjižničarka otvori vrata sobe za osoblje.
Bila je manja nego što ju je Lilja zamišljala. Sasvim u unutrašnjosti stajao je kauč
tapeciran prugastom zelenom tkaninom, a u drugom kutu bila je čajna kuhinja s
kuhalom za kavu i stolićem. Tu i tamo bile su postavljene fotelje i uz njih podne
svjetiljke, a duž jednog zida stajala su dva pisaća stola.
»Gdje drži svoje osobne stvari?«
Knjižničarka krene prema pisaćem stolu sasvim na kraju i izvuče jednu od ladica.
Lilja je pregledavala sadržaj koji se sastojao od nekoliko različitih ruževa, zubnog konca,
kutijice s duhanom za ušmrkavanje, vrećice sa žvakaćim gumama, nekoliko kovanica i
punjača za mobitel. Uzdahne i osjeti kako uopće ne napreduju. Nije imala baš nikakvu
ideju kako i kamo krenuti dalje. Bila je previše umorna. Prošle noći spavala je manje od
dva sata i jedino što je željela bilo je leći na taj ružni zeleni kauč i zatvoriti oči.
»Je li što od ove odjeće Elsino?« upita Stijena koji je stajao pokraj garderobe.

Knjige.Club 276
 Knjige.Club Books

Knjižničarka mu priđe, počne proučavati jakne i kapute, a onda izvadi jedan bež
ogrtač. »Ovaj ovdje. Ovaj ogrtač je njezin.«
»Znate li je li ga jučer imala na sebi?«
»Da, a evo, ovdje su i njezine cipele. O, bože...« Ona prekrije usta jednom rukom, a
drugom pokaže na zlatno obojene sandale. »Znači li to da je napao i nju?«
»Prerano je reći«, reče Stijena i pomogne šokiranoj knjižničarki da sjedne u fotelju.
Kad se smirila, on uzme mobitel i pokaže joj fotografiju Setha Karhedena. »Jeste li možda
vidjeli da je ovaj muškarac jučer bio ovdje?«
Knjižničarka je intenzivno zurila u sliku, ali nije ništa govorila. Tek nakon pola
minute podigne pogled prema Stijeni. »Je li to on? Je li on ubojica?«
»To ne znamo. Jedino što nam trebate reći jest jeste li ga jučer vidjeli ovdje.«
»Ne znam. Možda. Ili ne?« Knjižničarka slegne ramenima. »Ovdje svaki dan prođe
toliko ljudi.«
Stijena kimne i ode do Lilje koja je stajala pokraj garderobe i pretraživala džepove
na bež ogrtaču. U jednome je pronašla novčanik, u kojemu je osim nekoliko novčanica
bila i autobusna karta, dvije Visa kartice, jedna identifikacijska kartica i jedan
debeli bunt s različitim članskim iskaznicama. U drugom džepu Stijena je pronašao stari
Nokijin mobitel,
»Je li ovaj mobitel njezin?« upita Stijena i pokaže telefon knjižničarki, koja kimne,
izgledajući sve zabrinutije i nemirnije.
Lilja uzme mobitel i pritisne tipke tako da se na ekranu pokazalo osamnaest
propuštenih poziva i šest poruka govorne pošte. Nije trebao pin za ulazak u popis poziva.
Vidjela je da je trinaest poziva bilo od Jerkana, dva od Hollywooda, a ostala tri od
Doma. »Mislim da je najbolje da izađemo van«, reče ona i baci pogled na knjižničarku.
Oni napuste sobu za osoblje, utipkaju 222 i uključe funkciju zvučnika.
»Dobrodošli u vašu govornu poštu. Imate šest novih poruka. Primljene su osmog
srpnja u 16:54.«
»Ovdje Freja iz Salona Hollywood. Samo želim znati jesi li krenula.«
»Primljeno osmog srpnja, u 17:13.«
»Bok, opet je Freja. Samo želim reći da sam razgovarala sa svojim šefom, koji mi je
rekao da ću sama morati platiti za taj termin. Tek toliko da znaš.«
»Primljeno osmog srpnja, u 18:07.«
»Bok, mama. Ja sam. Znači, Bea. Zašto nisi doma? Grozno mi je biti sama doma. I
gladna sam. Brzo dolaziš? Bok. Pusa.«
»Primljeno osmog srpnja, u 18:11.«
Knjige.Club 277
 Knjige.Club Books

»Halo, gdje si ti? Bea je zvala i navodno je sama doma. Ja sam još uvijek u teretani.
Nazovi me čim ovo čuješ.«
»Primljeno osmog srpnja, u 18:36.«
»Mama, gdje si? (Brizne u plač.) Halo? Mama...«
»Primljeno osmog srpnja, u 21:46.«
»Sad sam doma. Uzeli smo pizzu i ona sad napokon spava... (On uzdahne i čuje se
da je na rubu da pukne.) Elsa, ovo je sad već bolesno.«
»Primljeno devetog srpnja, u 00:03.«
Nitko nije ništa rekao. Samo se začulo kako je netko drhtavo uzdahnuo i onda
briznuo u plač.
»Nema novih poruka.«
Stijena pogleda Lilju u oči. »Ili ju je na neki način namamio u park, ili ju je svladao
negdje ovdje unutra i onda odvukao van a da nitko nije primijetio.«
»Ih je ona još uvijek ovdje negdje.«

Knjige.Club 278
 Knjige.Club Books

67.

DUNJA HOUGAARD LEŽALA JE na kauču, pokrivena dekom, i stalno iznova puštala

album Wish The Curea. Usred pjesme »High«, jedne od njezinih najdražih, zazvonio joj
je mobitel. Utišala je zvuk jer nije željela ni sa kim razgovarati, ali nije mogla ne vidjeti
da je zaslon zasvijetlio i na njemu se pokazalo lice Kjelda Richtera. Ona zaustavi Roberta
Smitha i javi se.
»Pa, gdje si ti? Koliko je već sati!«
»Imam puno toga obaviti i stići ću tek sutra. Je li važno?«
»Samo želim reći da sam gotov i da si imala pravo. Taj tip je zbilja hladnokrvni gad.«
Dunjin mozak ubrzano je radio ne bi li pokrenuo sjećanje, ali nikako nije mogla
shvatiti o čemu on to govori.
»Ušao je unutra kroz prostor u spuštenom stropu. Zato nije ostavio nikakve tragove
za sobom. Osim u prašini, naravno. Sigurno je imao nekakvu masku, toliko je prašno
ondje.«
Risk je ponovno imao pravo.
I ne trepnuvši izbacio je svoju ideju o spuštenom stropu i onda predložio ručak.
»Dobro, ali gdje se uspeo u strop?«
»Kroz zahod u čekaonici. Kako sam rekao, baš je hladnokrvni gad. Čak mislim da je
ostavio vrata zahoda otključana. Vjerojatno da ne pobudi nepotrebnu pažnju.«
»To znači da je sigurno sjedio u čekaonici s ostalim novinarima«, pomislila je glasno.
»Vjerojatno.«
Ona se nečega sjeti. »S malo sreće, možda se nalazi na slici.«
»I ja sam pomislio isto, ali u čekaonici nema sigurnosnih kamera, što bi trebali uvesti
s obzirom na to koliko sranja se ondje događa. Kojekakve krađe i vrag zna što. Znaš li
koliko je uobičajeno da se ljudi seksaju u čekaonicama?«

Knjige.Club 279
 Knjige.Club Books

»Ne.«
»Ni ja, ali mogu ti jamčiti da je češće nego bi čovjek povjerovao.«
»Mislim na novinare, jer oni naprave masu fotografija. Možda je i on na kojoj.«
»Da, točno. Tu imaš pravo.«
»Čujemo se kasnije. Dolazim popodne.«

Knjige.Club 280
 Knjige.Club Books

68.

TUVESSONOVA JE GURALA invalidska kolica ispred sebe duž šljunčane staze u parku
Ramlösa. Ingela Ploghed nije činila ništa da pomogne, pa je bilo teško kao na strmom
usponu i osjećala je kako se počinje znojiti. Uz to, bila je gladna i žedna i bila je sigurna
da će ju uskoro početi boljeti glava.
Njezina nada počivala je u misli da će Ingela Ploghed, kad dođe na mjesto gdje se
probudila, uspjeti nešto prizvati k sjećanju. Ali ništa se nije dogodilo. Ingela je samo
sjedila u kolicima i odmahivala glavom i nije se mogla sjetiti da se baš ondje
probudila. Osim činjenice da je počinitelj imao plavi auto, taj izlet nije imao nikakvu
vrijednost. Prije bi se reklo da su izgubili gomilu vremena, a ono je sad bilo najvažnije.
Vrijeme.
Sekunde koje su postajale minute koje su postajale sati. Ubrzo će im još jedan dan
iskliznuti iz ruku. Uz to, više nije imala cigareta.
Do trenutka kad su došle do automobila, nijedna od njih već neko vrijeme nije ništa
rekla. Tuvessonova otključa i pomogne Ingeli sjesti na suvozačko mjesto, sklopi
invalidska kolica i sjedne za upravljač.
»Niste sad srditi?«
»Ne, uopće ne. Samo sam malo umorna.« Ona upali auto i ubaci u brzinu.
»Žao mi je što se ničega ne sjećam i što nisam bila od pomoći.«
»Ingela, sve je u redu. Vi niste ništa krivi. Ali ako se nečega ipak sjetite, koliko god
malen bio detalj, morate mi se javiti. U redu?«
Ingela kimne i pogleda kroz prozor u drvenu zgradu gdje je nekad bilo fini restoran
Ramlösa Wärdshus, a danas su u njoj bili poslovni prostori. Tuvessonova upali radio u
autu, ali nije mogla pronaći dobru postaju, pa ga ponovno ugasi. Umjesto toga
zazvoni njezin mobitel. Zvao je Molander, čije je nasmiješeno lice ukrasilo ekran. Slika

Knjige.Club 281
 Knjige.Club Books

je bila od prošlog Božića, i na njoj se vidjelo da je popio dvije rakije previše. Ona
ponovno uključi zvučnik i stavi mobitel na koljeno.
»Bok, Ingvare. Kako je?«
»Ide. Možeš li govoriti?«
»Sjedim u autu s Ingelom Ploghed. Ali čekaj, stavit ću head-set.« Ona se nagne k
Ingeli. »Oprostite«, i otvori pretinac za rukavice. »Gdje si ti sad?«
»Gore u Söderåsenu.«
»Mislila sam da smo ondje završili.«
»Da, i ja sam mislio. Ali očito je da nismo. Jesi li stavila head-set?«
»Čekaj malo...« Jednom rukom je i dalje kopala po pretincu za rukavice, a vozila
drugom. »Mora biti tu negdje. Čekaj, moram stati.« Ona zakoči i stane na rub ceste, i
dalje se naginjući preko Ingele, koja je bivala sve nervoznija i napetija. »Sorry,
Ingela, moram samo... Evo ga. Ovdje je.« Izvuče zapleteni kabel iz pretinca i počne
otpetljavati najgore čvorove. Za to vrijeme čulo se kako Molander glumi da hrče u
mobitel. »Da, da, da... Kad to uopće ne koristim.«
»Ma, sigurno, baš zbog toga...«
U blizini je upravo prolazio vlak i na trenutak je zagušio Molanderov glas.
»Što?! Što si rekao?!«
»Ma, nema veze. Samo se pobrini da staviš taj headset prije nego se zemlja otvori.«
»Bože, što ti brbljaš! Mislim, biti tako nestrpljiv!« Tuvessonova se okrene k Ingeli,
koja je sada disala kratkim neujednačenim udisajima i nije skidala pogled s mosta s kojeg
je vlak odlazio prema jugu.
»Kako ste? Ingela, jeste li dobro?«
Ingela izdahne i sad je izgledala smirenije.
»Houston? Imamo li problem?«
»Daaa!« Tuvessonova se vrati na svoj headset i napokon joj uspije uključiti ga. »Halo?
Čuješ me sad?«
»Jasno i glasno.«
»Dobro, ispričaj mi sad.«
»Pa eto, mislio sam da smo pretražili cijelo to mjesto.«
»Ali nismo, ili?«
»Ma, jesmo, ali koja je svrha, ako ne znaš što zapravo tražiš?«
»Znači, našao si nešto novo?«

Knjige.Club 282
 Knjige.Club Books

»Upravo tako. Otišao sam i izmjerio radiovalove.«

»Dobro... I?«
»Iako se u blizini ne nalazi ništa drugo, a moj vlastiti mobitel se ugasio, pokazalo se
mnogo aktivnosti na 2,2 gigaherza.«
»Što znači?«
»Da se u blizini nalazila neka vrsta mobitela s 3 gige.«
»I je li se zbilja nalazila?«
»Da. Bežična pinhole-kamera sa zvučnikom, koja je bila postavljena u ptičje
gnijezdo, pet metara od staklene ploče.«
»O, Bože dragi...« Tuvessonova je osjetila kako joj se približava glavobolja. »To znači
da on zna da smo pronašli Schmeckela.«
»Najvjerojatnije da. To objašnjava i zašto je stalno korak ispred nas. Ako ondje ima
kameru, onda može imati kameru na bilo kojem mjestu. Može se pretpostaviti da točno
zna gdje. se mi u istrazi nalazimo. Na primjer, sad zna da sam pronašao...«
Molandera prekine još jedan vlak koji je šištao po tračnicama. Ovaj put u drugom
smjeru.
»Čekaj, ne mogu čuti što govoriš«, vikne Tuvessonova, prije nego što je primijetila
da Ingela Ploghed sjedi i plače, pogleda uperenog u tračnice. »Hej? Ingela, jeste dobro?
Nešto se dogodilo? Je li vlak? Je li vas nešto navelo da...« Ona stavi ruku na
Ingelinu nogu.
»Ne dirajte me! Rekla sam, ne dirajte me!« Gurnula je ruku Astrid Tuvesson kao da
je smrtonosno zaražena, i pokušala se odmaknuti od nje koliko god je mogla.
»Dobro, smirite se. Smirite se. Neću vas dirati. Obećavam.« Ona podigne obje ruke
u zrak. Ali panika je obuzela Ingelu koja je plačući zvjerala pogledom uokolo, po svemu,
od otvorenog pretinca za rukavice i headseta i uha Astrid Tuvesson, pa do
Molanderovog srdačnog lica na ekranu mobitela. »Ingvare, moram prekinuti. Nazvat ću
te poslije.« Izvadi slušalicu iz uha i okrene se k Ingeli, koja je bila sva zadihana i znojna.
»Želim sad natrag. Natrag u bolnicu.«
»Apsolutno, Ingela. Obećavam da ću vas odmah odvesti. Ako mi kažete o čemu se
radi.«
Ingela je odmahivala glavom i briznula je u plač. »Molim vas, samo me vozite natrag.
Molim vas.«
»Je li bio vlak? Na njega ste reagirali?«
Još jedan vlak prolazio je mostom.

Knjige.Club 283
 Knjige.Club Books

»Vozite više! Samo vozite«, viknula je Ingela i udarila po upravljačkoj ploči.

Tuvessonova je shvatila da tako neće doći nikamo i samo je upalila auto.

Knjige.Club 284
 Knjige.Club Books

69.

TRAK SVJETLA S BATERIJE prelazio je po starim računalima koja su stajala poredana

zajedno s prašnim debelim monitorima, pisačima i tipkovnicama. Lilja ponovno spusti
tkaninu koja je visjela preko njih, s velikog otvora na zidu. Prostor je najprije bio
spremište za bojler. Ali zbog daljinskog grijanja spremište je postalo nepotrebno, i
prostor je sad bio poput groblja za računala koja nisu znala ništa drugo osim Basica i MS
DOS-a.
U svakom slučaju, Elsa Hallin nije bila ovdje.
Ona je bila tako sigurna da se Elsa još uvijek nalazi negdje u knjižnici. Ali sad su
pregledali već gotovo cijeli podnom i sve što su ona ili Stijena pronašli nije ni najmanje
podupiralo njezinu teoriju. Možda je počinitelj procijenio da bi bilo previše rizično
držati je u knjižnici? Jer, to je ipak bilo javno mjesto, s tisućama posjetitelja svaki dan.
S druge strane, osjećala je kao da je počinitelj u stanju učiniti bilo što na svijetu. Nije
se mogla sjetiti kada se zadnji put osjećala tako nesigurno i zbunjeno u jednoj istrazi kao
što se osjećala sad. A onda se dosjetila.

***

Lilja i Stijena gotovo su protrčali pokraj glavnog pulta.

»Jeste li gotovi?« viknula je knjižničarka za njima.
»Skoro«, odgovorila je Lilja i nastavila prema glavnoj zgradi knjižnice, sa Stijenom
za petama.
»Irene, možeš li mi reći o čemu se radi? Ovdje smo već bili.« Stijena uzdahne i
pokaže cijelim svojim govorom tijela da mu je razina šećera u krvi na samome dnu.
Lilja se nije obazirala, samo je nastavila ići stubama na kat, pa dalje do odjela stručne
literature. Osjećala je kako joj se puls ubrzava. Samo da ovaj put ne bude u krivu. Ali

Knjige.Club 285
 Knjige.Club Books

bilo je ondje. Točno kao u njezinu sjećanju, ondje su se nalazila vrata, jedva vidljiva i
gotovo nedostupna, usred police s knjigama, okružena stručnim knjigama, za
najzagriženije ljubitelje tehnike. Iza sebe čula je kako Stijena dahće.
Stavila je ruku na hladnu kvaku i pustila je da malo miruje prije nego što ju je
pritisnula prema dolje. Kao i onaj put, vrata nisu bila zaključana i kliznula su bez zvuka,
gotovo sama od sebe. Radna soba nije se nimalo promijenila. Iste prugaste zelene zavjese
visjele su na prozorima, i isti pisaći stol stajao je na potpuno istome mjestu kao i prije
dvadeset pet godina. Jedino što je nedostajalo bili su dvoje kolega u ljubavnom klinču.
Umjesto toga, na jednom stolcu sjedila je žena. Glava joj je bila spuštena na prsa, a
tamna duga kosa skrivala joj je lice i velik dio bijele bluze. Prišli su ženi, čije noge i ruke
su bile zavezane za stolac vrpcom za učvršćivanje. Ispod stolca raširilo se jezerce tamne
krvi širine jednog metra.
Lilja je prišla lokvi krvi, a onda zastala, čučnula i prstom prošla kroz zgrušanu
površinu tako da su se prstenovi raširili i nabrali sjajnu tekućinu. Stijena je uzeo metlu
što je stajala naslonjena na zid i prislonio je na ženino čelo, a onda joj pažljivo pritisnuo
glavu otkrivši joj lice.
Nije bilo sumnje da na stolcu sjedi Elsa Hallin. Ali nije to natjeralo Lilju da na
trenutak skrene pogled. S donje strane čeljusti, skroz do gornjeg dijela prsne kosti vidio
se dubok rez, a iz otvorene rane visjelo je nešto što je bijelu bluzu obojilo u crveno.
Nešto što je podsjećalo na krvavi odrezak.
»Prokleti gad joj je iščupao jezik«, jedva istisne Stijena.
Lilja je pokušavala shvatiti, ali nije se mogla natjerati da sredi misli.
»To je takozvana kolumbijska kravata«, nastavi Stijena. »Zapravo, to sad vidim prvi
put. I nije li to upravo ono što je ona rekla? Knjižničarka.«
»Što je rekla?«
»Da je Elsa imala oštar jezik.«
Upravo to, pomisli Lilja. Elsa Hallin imala je oštar jezik i sad ga je počinitelj izvukao
van, omotao joj ga oko vrata, tako da joj je visio nad prsima poput debele crvene usne.
Kolumbijska kravata.
Prema Stijeni, to je bila uobičajena metoda izvršavanja smrtne kazne za vrijeme
kolumbijskoga građanskog rata, a krajnji cilj bio joj je uplašiti one koji pronađu žrtvu i
nagnati ih da šute. Metoda je bila takva da se napravio okomit rez na grlu i kroz njega
izvukao jezik, tako da visi preko prsa. Poput kravate. Cijelo to vrijeme žrtva bi bila živa.
Smrt bi nastupila zbog gubitka krvi ili gušenja tek za sat vremena.
»Znači, možda je ovdje sjedila i pokušavala zvati u pomoć punih sat vremena?«

Knjige.Club 286
 Knjige.Club Books

Stijena slegne ramenima. »Nemoguće nam je reći koliko dugo je živjela. Ali nije
bitno koliko dugo je vikala. Nije bilo nikoga tko bi je čuo jer su joj i glasnice bile
prerezane.«
Lilja ustane i odmahne glavom. Teorija koju su sad bili prisiljeni slijediti bila je da
počinitelj neće prestati dok ne ubije cijeli razred. Zazvonio joj je mobitel. Bila je
Tuvessonova.
»Imamo novu žrtvu.«
»Misliš na Elsu Hallin?« upita Lilja.
»Ne, na Camillu Lindén. Ali čekaj, našli ste Elsu Hallin? Našli ste je?«
Lilja osjeti kako joj izmiče tlo pod nogama.

Knjige.Club 287
 Knjige.Club Books

9. siječnja

Prvi dan u mojem novom životu. Bio sam na razgovoru s razrednicom i ravnateljem. I
stara i stari su bili sa mnom. Sve sam priznao i rekao sam da mi je žao. Samo što mi
nije. Ni najmanje. Ali sam odlučio igrati po njihovom. Pustio sam ih da vjeruju da sam
isti kao i prije. Pravio sam se da sam tužan, a htio sam im se smijati u lice. Pljujem na
njih! Rekli su da je dobio potres mozga i da će ostati doma cijeli sljedeći tjedan. Kojeg to
mozga?
Na odmoru su me neki gledali, ali nitko se nije usudio ništa reći. A čim sam im
uzvratio pogled, okrenuli su se. Proklete kukavice. Ali njegov kompanjon je bio ondje i
samo me iskosa gledao. Kao da hoće nešto učiniti. Prišao sam mu i pljusnuo ga. Htio mi
je odmah vratiti, ali sam ga dohvatio vilicom. Uskoro će doći red na njega da se pobrine
za moj pladanj s ručkom.
Poslije škole neki moji stari prijatelji su mi prišli i htjeli su razgovarati, ali poslao sam
ih k vragu. Više nemam prijatelje. Umjesto toga sam se posvađao s Jonasom. Uvijek me
gnjavio zbog odjeće. Udarao sam ga u trbuh dok nije pao. Vidio sam strah u
njegovom pogledu. Kako je to prokleto moćno.
Za napraviti:

1. Početi trenirati.
2. Popraviti džepni nož.
3. Proslaviti potres mozga.

Knjige.Club 288
 Knjige.Club Books

70.

FABIAN RISK TRČAO JE najbrže što je mogao po šljunčanom putu. Za njim su vikali
glasovi: Theo! Theo! Theo! Okrenuo se i vidio kako Lina i Jörgen i još neki drugi iz
razreda trče za njim, svi još uvijek petnaestogodišnjaci.
Nalazio se usred ničega, bez gornjeg dijela odjeće na sebi, a sunčeve zrake pržile su
mu vrat. Mogao je čuti vlastiti puls i zvuk mljackanja kad je pokušao progutati gutljaj
vode. Ali nije imao vode. Uskoro više neće imati snage. Glasovi iza njega bili su
sve glasniji: THEODORE!
Što će se dogoditi ako odustane? Ne, tako ne može biti. To je bilo nemoguće. On ne
odustaje. Ni pod koju cijenu. Došao je do nekog brdskog puta i sad je začuo i druge
glasove. Glasove koji su vikali i preklinjali za život. Počeo se penjati, sve više, što je
brže mogao, i što se više penjao, to je put postajao sve strmiji. Pogledao je prema dolje i
vidio kako dvojica njegovih kolega iz Stockholma, Tomas i Jarmo, dolaze za njim i zovu
ga. Ako izgubi ravnotežu, past će i otkotrljati se dolje i sve će biti izgubljeno.
Gotovo niotkuda jedna ruka našla se nad njim i odvela ga u veliku podzemnu
dvoranu. Posvuda svečano odjeveni ljudi. Ili stvorenja s velikim okruglim pokrivalima
za glavu. Kao s velikim loptama. On se sagne i dopusti jednom dječaku sa zlatnosmeđom
kožom da mu pričvrsti na glavu istu takvu loptu, dok mu je istovremeno netko vješao
na ramena debeli, bijeli, šuštavi šal. Bio je to dobar osjećaj.
Prišao je jedan stariji muškarac, pogledao ga u oči i nešto rekao, ali on nije razumio
što. Ipak je točno znao što treba učiniti i ispružio je lijevu ruku i pustio da stari povuče
instrument s trakom svjetlosti preko njegove nadlanice. Svjetlost je ušla u ruku i
poput mjehurića mu je prolazila kroz vene, dok je istovremeno nekoliko centimetara
visok paun trčkarao duž njegove ruke.

Fabian Risk otvori oči. Sve je postalo svjetlije, no ne i previše jasnije. Protrljao je oči i
ugledao dvije duguljaste fluorescentne cijevi na stropu. Nedostajala im je armatura, pa
Knjige.Club 289
 Knjige.Club Books

su se mogli vidjeti i kabeli i kondenzatori. Cijevi nisu samo slabo osvjetljavale, nego ih
je bilo ružno i gledati, pomislio je Fabian i pokušao sjesti uspravno. Oštra bol u leđima
odmah ga je presjekla i ošinula sve do vrata.
Ispruži se da uzme mobitel kako bi vidio koliko je sati, ali ne pronađe ga. Nije ga
bilo. Kao ni računala niti školskog godišnjaka. Ništa nije shvaćao. Pa nije li pronašao
počinitelja skrivenog iza Claesa u školskom godišnjaku? Ili je i to bio san? On se ispruži
prema stožastom gumbu za alarm i nekoliko puta zaredom pritisne, iako je čuo da se
alarm uključio u hodniku već kod prvog pritska.
Vrata se otvoriše. Pojavila se smeđokosa sestra, ne baš raspoložena.
»Sad je, dakle, vrijeme za buđenje?«
»Gdje su mi stvari? Moj telefon i računalo i...«
»Bili ste budni i radili do pet ujutro.«
Je li to zbilja bila istina?
»A to nije ono što zovemo odmaranjem. Da ste slijedili liječnikove odredbe, sad biste
sigurno već mogli ići kući.«
»Ali moram nazvati i...«
»Ne, morate se odmarati.« Ona se sagne k njemu. »Vaše tijelo sad radi povećanim
naporom da bi ozdravilo i potrebna mu je sva snaga koju može dobiti. Želite li čaj ili
kavu uz doručak?«
»Samo želim znati koliko je sati.«
»Upravo je prošlo dva. Čaj ili kavu?«
Fabian nije htio nijedno od toga. Kava je bila rijetka kao i čaj, i bio je siguran kako
u kuhalu za kavu koriste ugrijanu vodu od čaja.
»Sok, donesite mi dvije čaše soka. I ako je moguće dobiti tople sendviče i kuhano
jaje, bio bih vam vječno zahvalan.«
Sestra se široko osmjehne. »Kuhano jaje možete zaboraviti. Ali tople sendviče ću
vam donijeti.«
Fabian je sad bio sasvim siguran. Nije samo sanjao. Mjesto zločina ondje u
Söderåsenu i razredna fotografija iz devetog razreda. Sve se slagalo, i čim je sestra
napustila sobu, on je sjeo, usprkos boli. Imao je najviše pet minuta dok se ne vrati. Nakon
toga će se vratiti za recepciju i imati potpun pregled nad čitavim hodnikom. Spuznuo je
s kreveta i pokušao uspraviti leđa koliko je išlo. U garderobi je pronašao svoje hlače,
čarape i cipele. Košulja i ogrtač bili su previše oštećeni od vatre da bi se mogli koristiti.
Zašto je netko uopće trošio energiju da unutra objesi odjeću, nije mogao shvatiti.

Knjige.Club 290
 Knjige.Club Books

Otvorio je vrata i ugledao jednog od dvojice šutljivih policajaca kako sjedi i lista
Wheels Magazine,
»Idem samo po neke stvari na recepciju.«
Policajac kimne i vrati se svojem časopisu o autima.
Kako je i očekivao, recepcija je bila prazna. Tražio je po omotnicama i papirima, ali
ništa nije pronašao. U njegovoj sobi nije bilo ničega i ako sad na recepciji ne pronađe
ništa, nije imao pojma gdje da uopće traži.
Sestra se pojavi na hodniku s doručkom na pladnju u rukama, a Fabian se sagne iza
pulta i stisne zube. Bol u leđima bila je tako jaka da ga je oblio znoj. A ondje, duboko
ispod pulta, ležala je njegova torba s računalom i vrećica s mobitelom i njegovim
dokumentima. Pričekao je da sestra prođe, uzeo svoje stvari i nastavio prema dizalima.

Knjige.Club 291
 Knjige.Club Books

71.

JOŠ JEDNA ŽRTVA IZ ZLOSRETNOG RAZREDA

TUVESSONOVA, LILJA, STIJENA I MOLANDER stajali su oko stola i zurili u

Kvällposten na čijoj je naslovnici bila slika uništenog automobila koji je ležao nasred
ceste E6.
»A zašto mi to nismo znali?« upita Tuvessonova i zapita se bi li si mogla dopustiti da
pošalje Floriana kupiti joj cigarete.
»Prema centrali, ovo je stiglo samo kao obavijest o prometnoj nesreći i ništa drugo«,
reče Stijena.
»Znači, nitko nije reagirao na to da je i ona išla u isti razred?« upita Lilja.
»Pa nije njihov posao da to prate, nego naš. A s obzirom na to da mi nismo doznali
da je mrtva, onda...«
»Pitanje je kako je Kvällposten doznao za to«, reče Molander i počne listati novine.
»Ili im je sam dojavio ili su napravili svoj posao i zbrojili dva i dva«, reče Lilja.
»Ali svejedno ne znamo točno je li to bila nesreća ili nije«, reče Tuvessonova. »Auto
je na putu ovamo, pa ćemo vidjeti može li Molander što naći. Ali do daljnjega želim da
se ponašamo tako kao da iza toga stoji počinitelj.«
»Znači, misliš da je jučer počinio dva ubojstva?« upita Stijena,
»A tu i ne govorimo o bilo kakvim ubojstvima. Kako se sve događalo s ovim na cesti
E6 nemam pojma, ali i ovo u knjižnici nije bilo baš lako izvesti. Odvući je u dvoranu, a
da nitko ne reagira, a onda i onaj ritual, koji...«
Stijena potreseno odmahne glavom. »Mora da je tip odvratno hladno smeće.«
»Što ja znam? Možda Risk tu imao pravo. Dva različita tipa«, reče Tuvessonova.

Knjige.Club 292
 Knjige.Club Books

»Čekaj malo. Probajmo to pogledati čisto logički«, reče Molander. »Jedino što znamo
o prometnoj nesreći, ili što je već bilo, jest da se dogodila sinoć oko 17:38 na cesti E6. Je
li počinitelj bio ondje ili je nešto podmetnuo u auto, pokazat će moja pretraga. A što se
tiče knjižnice, je li Pletenica odredio u koje vrijeme je nastupila smrt?«
»Između tri i pet jučer popodne«, reče Tuvessonova.
»U redu. Recimo da ju je razrezao negdje oko jedan, pola dva, i da je umrla sat ili sat
i pol poslije. To mu je ostavilo dovoljno vremena da se pozabavi i jednim i drugim.«
»U svakom slučaju, možemo zaključiti kako je opet u zamahu. I to kakvom«, reče
Tuvessonova. »Usporedimo to s Jörgenom i Glennom. Za što je bila kriva Elsa Hallin?«
»Prema jednoj od njezinih kolegica, imala je oštar jezik«, reče Lilja.
»Dobro, znači moguće je da je i ona zlostavljala, samo verbalno? To bi svakako
objasnilo iščupan jezik.« Tuvessonova se okrene k Stijeni. »Nitko iz razreda to nije
spomenuo?«
»Ne, barem ne na taj način.« Stijena je listao po svojim dokumentima. »Jedino što su
rekli za nju jest da je bila prilično arogantna.«
»A tko je to rekao?«
»Camilla Lindén.«
Tuvessonova uzdahne. »Tipično. A je li Elsa Hallin rekla nešto o njoj?«
»Da, ali samo da je obično stajala i gledala dok su Jörgen i Glenn uništavali Claesa.«
»Dakle, ništa što bi se moglo povezati s automobilskom nesrećom.«
»Ne, ne izgleda tako.«
»A mi još uvijek nismo čuli ništa o Sethu Karhedenu?« upita Tuvessonova i provjeri
ima li u termosici još kave.
»Ne«, odgovori Lilja. »Ali dobila sam potvrdu da je sjeo u avion za Pamplonu 15.
lipnja i da bi upravo sada trebao biti na letu kući iz Santiaga de Compostele.«
»Možda je išao na hodočašće, na Put svetog Jakova?« reče Stijena.
»Ili samo želi da tako izgleda«, reče Molander. »Isto tako je mogao stići kući autom.«
»Što je ono onaj napisao na ormariću?« upita Tuvessonova.
»Nitko me ne vidi. Nitko me ne čuje. Nitko me čak ni ne zlostavlja.«
»Nitko me čak ni ne zlostavlja. Ne slaže se baš s Riskovom teorijom o mahovini?«
Tuvessonova ustane i pogleda ostale. »Da je to zapravo njegovo viđenje samog sebe, u
sjeni Claesa Mällvika koji je barem bio zlostavljan.«
»Da, s njim bi se čovjek zbilja rado mijenjao«, reče Stijena.

Knjige.Club 293
 Knjige.Club Books

»Nama je to lako reći. Ali pitanje je što je zapravo gore. Biti zlostavljan ili potpuno
ignoriran, kao da si zrak?«
»Misliš, to je ono što on želi promijeniti?« upita Lilja.
»Upravo tako. Samo o tome se i radi. Želi biti netko. Netko koga se uzima u obzir.
Netko kraj koga se ne prolazi tek tako. Netko koga nitko više nikad neće zaboraviti.«
»Ali onda bi izašao u javnost sa svojim identitetom«, reče Stijena. »U čemu je poanta
da postaneš poznat, a opet nitko ne zna tko si?«
»Ovisi o tome koliko poznat želiš biti«, reče Molander. »Recimo da otkrijemo njegov
identitet već sada, ili da to učini on sam. To bi, naravno, bilo na svim naslovnicama. Ali
nakon nekoliko godina sigurno bi splasnulo i palo u zaborav, a nakon što bi odgulio
kaznu, više nitko ne bi znao tko je on. Zbog toga mora nastaviti graditi.«
»Upravo to.« Tuvessonova kimne. »On gradi mit oko sebe. Pokazuje svima koliko je
pametan i nepobjediv. Kako nitko, čak ni policija, nema šanse da ga zaustavi.«
»Znači, lišava života svoje bivše razredne kolege da bi sam bio besmrtan«, reče Lilja,
a ostali kimnu. »A koliko ih mora ubiti da bi u tome uspio?«
»Želiš točan broj?« upita Tuvessonova.
»Da. Koliko ih mora umrijeti da bi njegova poruka bila jasna i da ga se nikad ne
zaboravi?«
»Uzmi, na primjer, Columbine«, reče Molander. »Ondje je ubijeno dvanaest
studenata i jedan profesor. A toga se svi još uvijek sjećamo.«
»Znači, misliš da mora doći do broja trinaest?«
Molander odmahne glavom. »Nažalost, mislim da to više ne vrijedi. Columbine je
bio prvi masakr u školi takve vrste. Sve ostale koji su slijedili ne sjećamo se ni pola
godine kasnije. I čak ako je ovaj počinitelj dio razreda u kojem izvršava ubojstva, ni on
nije ništa drugo nego samo još jedan serijski ubojica kakve smo već vidjeli. Ali naravno,
ako dođe do osamnaest od dvadeset, to je već druga stvar.«
»Pa to je cijeli razred.«
Molander kimne, a oko stola svi utihnu.
»Ovdje je zbilja sjajna atmosfera.«
Svi se okrenu i ugledaju Fabiana Riska kako stoji na vratima, lagano pognut,
pridržavajući se jednom rukom za dovratak.
»Fabiane? Što radiš ovdje? I gdje ti je policijska zaštita?« Tuvessonova priđe k
Fabianu, koji podigne ruku da je zaustavi.
»Znam tko je on.« U nekoliko koraka uđe u sobu i ogleda se uokolo po isprintanim
grafitima koji su krasili zidove. »Oho, netko se ovdje potrudio.«
Knjige.Club 294
 Knjige.Club Books

»Fabiane, o čemu ti to...«

»Pronašao sam ga. To je on. Ovdje ga imate.« Fabian je sad stajao ispred oglasne
ploče i pokazao kažiprstom točno iznad Claesa na razrednoj fotografiji. »Cijelo vrijeme
se tu nalazio. Pred našim očima.«
Tuvessonova i ostali skupili su se oko Fabiana i gledali u fotografiju.
»Ali to je Claes!« reče Stijena i okrene se k Fabianu. »Fabiane, Claes je mrtav.«
»Ne, ne Claes, nego ovaj koji stoji točno iza njega. Evo, vidite da ovo nije Claesova
kosa.«
»Daj da vidim«, reče Molander i nagne se prema naprijed s povećalom u ruci i počne
proučavati sliku. Nakon nekog vremena okrene se k ostalima i kimne. »Ima pravo.«
»Nažalost, njegovo ime nisu napisali«, reče Fabian.
»Možda to i nije tako čudno«, reče Lilja. »Mislim, lako ga je ne primijetiti.«
»Ali u tom bi ga slučaju naveli pod odsutne«, reče Stijena.
»Da, čovjek bi pomislio.«
»Ali ne i ako gledamo sasvim logički«, reče Molander. »Jer, očito je bio ondje, dakle,
nije bio prijavljen kao odsutan.«
»Dobro, dakle, drugim riječima, njegovo ime bi se nalazilo u nekom od drugih
godišnjaka, iz druge godine«, reče Tuvessonova, a Fabian kimne.
»I upravo zbog toga sam ja ovdje.« Fabian se okrene k Stijeni, koji maline rukama.
»Svi smo došli do trenutka koji je obećavao da ćemo nešto pronaći, ali dosad nismo
uspjeli pronaći ništa.«
»Ali njegovo ime je možda pogrešno postavljeno i nalazi se negdje drugdje?« reče
Lilja i počne listati godišnjak.
»Upravo to se meni jednom dogodilo, ili bolje rečeno, cijelom našem razredu«, reče
Stijena. »Mislim da je bilo u petom, a sva naša imena bila su zamijenjena s nekim trećim
razredom. Odjednom mi je ime bilo Ragnar Blom, pa su me do kraja osnovne škole zvali
Blomman.« Stijena se nasmije i nastavi. »Jedan drugi dečko dobio je ime Greta i zvali su
ga Streta.«
»Fabiane, kako si ti?« ubaci se Tuvessonova i uhvati Fabiana koji je izgledao kao da
će izgubiti ravnotežu i skljokati se. Molander ga prihvati s druge strane i zajedno mu
pomognu sjesti na stolac.
Fabian je osjetio kako ga preplavljuje umor i kako ga oblijeva hladan znoj. »Sve je u
redu... Samo mi dajte malo vode, i sve će biti dobro...«

Knjige.Club 295
 Knjige.Club Books

Tuvessonova stavi veliku čašu vode na stol ispred njega. »Uopće nije dobro.
Ozlijeđen si i morao bi biti u bolnici. Liječnik kaže da moraš ležati u krevetu barem do
prekosutra.«
»Moram kući... Theo, moj sin. On je sasvim sam...« Fabian podigne čašu i popije,
osjetivši kako mu se voda širi tijelom poput okrepljujućeg milovanja. »A u bolnici mi ne
daju raditi, pa nisam imao izbora.«
Tuvessonova je pričekala da isprazni čašu, a onda je sjela kraj njega i pogledala ga u
oči. »Fabiane, sad me slušaj. Mi smo ti koji radimo na ovome. Mi. Ne ti. Dobro?«
»Samo moram kontaktirati školu i doznati njegovo ime.«
»Ne, ne moraš. Fabiane, povučen si s istrage. Ne radiš više na njoj. Na godišnjem si,
a osim toga, morao bi biti i u bolnici. Jedino na što sad moraš misliti jest odmaranje, a
mi ćemo doći do njegova imena. Pa ne može to biti tako teško. Znamo u koji je razred
išao i njegovo se ime mora negdje nalaziti. Važno je da se ti držiš liječnikovih uputa.
Osim toga, prijetnja visi nad glavom i tebi i ostalima iz razreda. Zato želim da se vratiš
i...«
»349? Je li to broj ormarića?« Fabian pokaže na post-it papirić kraj fotografije koja
je prikazivala izblijedjeli grafit na unutarnjoj strani vrata ormarića. Stijena kimne.
»Fabiane, čuješ li što ti govorim?«
»Mislimo da je to napisao počinitelj«, reče Molander.
Fabian uzme sliku i pokuša protumačiti tekst.
»Nitko me ne vidi. Nitko me ne čuje. Nitko me čak ni ne zlostavlja. N. Č.«, reče
Molander.
Fabian pogleda Molandera u oči. »N. Č.?«
»Nevidljivi čovjek. To je napisao na više mjesta.«
»Nevidljivi čovjek koji više ne želi biti nevidljiv. Dakle, želi izaći van i pokazati se.«
Tuvessonova kimne. »Ali mislimo da neće otkriti svoj identitet prije nego ubije
dovoljno ljudi. Za njega.«
»A koliko je to dovoljno? Cijeli razred?«
»Bojim se da je tako.«
Tuvessonova je imala pravo. Želi li se ostati nezaboravljen, ne može se proći tek s
nekoliko ubojstava. Javnost željna senzacija zahtijevala je barem dvoznamenkastu
brojku.
Zašto onda ne krenuti u napad i zbrisati cijeli razred, kad se već razmahao? Ionako
su svi snosili dio krivnje što su ga učinili nevidljivim. Upravo zbog tog razloga nije

Knjige.Club 296
 Knjige.Club Books

mogao samo sjediti i čekati da Stijena i ostali obave svoj posao. Ako ništa ne učini,
uskoro će sve biti gotovo.
On ustane s obnovljenom energijom. Nešto mu je palo na pamet.
»Fabiane, sad pusti nas da se pobrinemo za to.«
»Dobro.« On napusti sobu za sastanke.
Njegova ideja nije mogla čekati.

Tuvessonova priđe povećanoj razrednoj fotografiji i počne proučavati kosu iza Claesa
Mällvika. Kosu koja je pripadala dječaku kojega se nitko nije sjećao. Jedino što su sad
trebali bilo je ime.
Jedno jedino ime.
Da ga imaju, to bi bila zadnja riječ u križaljci. Uskoro će ući u završni krug i zato je
bilo posebno važno ispravno raditi. Slijediti pravila. Propušteni odjeljak. Zaboravljeni
potpis na nekom dokumentu. Povezujući dokaz koji sve navodi na pogrešan trag. Sve
može biti razlog za sapletanje u nadolazećem postupku, s posljedicom da počinitelj
ostane na slobodi.
To se već jednom dogodilo Risku. Znala je to. U jednoj istrazi u Stockholmu, gotovo
isto tako velikoj kao što je i ova. Ako ne i većoj. Risk nije znao da ona zna, a ona mu to
nije namjeravala pokazati.
»U redu. Irene i Stijena, vi ćete ponovno kontaktirati sve iz razreda. Nadajmo se da
će ga se netko sjetiti i dati nam njegovo ime. I nemojte zaboraviti podsjetiti ih da potraže
još neke školske godišnjake.«
»Gdje smo s policijskom zaštitom?« upita Stijena. »Jesi li razgovarala s Malmöom?«
»Ne, nisam stigla. Ali obavit ću to.«
Lilja i Stijena nijemo kimnu i odu prema vratima. Tuvessonova izvadi mobitel,
ukuca broj i pogleda Molandera koji se zadržao u sobi. »A ti možeš pogledati onu
olupinu, da vidimo što se točno dogodilo s Camillom Lindén.«
Molander kimne i izvede pokret kao da će otići, ali onda se opet okrene. »Inače,
uzgred... Kako je prošlo ono s Ingelom Ploghed?«
»Joj, da, to je bilo danas!« Ona vikne za Liljom i Stijenom. »Oprostite, zaboravila sam
jednu stvar. Bila sam vani s Ingelom Ploghed danas prijepodne.«
»Točno, kako je to prošlo?« upita Lilja.
»Da budem iskrena, ne znam točno. Odvela sam je do broda i jedino čega se mogla
sjetiti bilo je da ju je pokupio muškarac u plavom automobilu.«

Knjige.Club 297
 Knjige.Club Books

»Plavom?« upita Stijena. »Ne sjeća se o kojem se modelu radi? Je li bio star ili nov?«
»Ne, samo da je bio plav.«
»A koliko ih nema plavi auto?« reče Molander.
»Nemaš li i ti plavi auto?« Lilja se okrene k Molanderu, koji kimne i slegne
ramenima.
»I to je bilo jedino što si doznala?«
»Da, poslije smo otišle na most Ramlösa, ali ni ondje se ništa nije dogodilo, a usto,
sva sam se preznojila od guranja invalidskih kolica po šljunku... Ali na putu kući...«
Tuvessonova zašuti, priđe prozoru i pogleda na grad. »Bila sam prisiljena skrenuti i stati
sa strane. Ingvare, to je bilo kad si nazvao i rekao mi za onu kameru koju si pronašao na
Söderåsenu... bile smo parkirane jako blizu tračnica, i čim je došao vlak...« Ona ponovno
zašuti.
»Što je bilo?« upita Lilja.
»Ne znam. Poludjela je kao da je dobila napadaj panike, mahala je rukama i vrištala
da vozim natrag. Pokušala sam je smiriti i razgovarati, ali nije bilo moguće.«
Tuvessonova se okrene k drugima i slegne ramenima.
»Možda joj je zvuk vlaka probudio sjećanje?« reče Stijena.
»Možda se napad dogodio u vlaku?« reče Lilja.
»Ne, to zvuči previše komplicirano. Ali možda u blizini kakvih tračnica?«
»Ali, zar nije bila drogirana i u nesvijesti za vrijeme napada?« upita Molander.
»Možda je podsvjesno registrirala zvuk«, reče Stijena.
Molander frkne i odmahne glavom.
»Što? Taj vlak je strahovito glasan«, nastavi Stijena. »Nekad znam brati gljive u
blizini pruge južno od Ramlösea, i kad prolazi vlak, moram začepiti uši.«
»Dobro, ali ako ja mogu nešto reći... mislim da ste svi na pogrešnom tragu«, reče
Molander.
»Zašto?« upita Tuvessonova.
»Uopće se nije moralo raditi o zvuku. Vjerojatno nije na to reagirala. Isto tako se
moglo raditi o tome da je sjedila zatvorena u autu.«
»Naravno, tu imaš pravo. Ali pri pomisli na to kako je napad bio kompliciran,
najvjerojatnije je da ju je odveo na neko mjesto gdje je bio siguran da može nesmetano
raditi.«
Lilja i Stijena kimnu. Molander slegne ramenima.
»Govorimo o privatnoj kući, bez susjeda«, nastavi Tuvessonova.

Knjige.Club 298
 Knjige.Club Books

»Ili nekoj vrsti radionice«, reče Stijena.

»U blizini pruge«, reče Lilja.
Tuvessonova zamišljeno kimne. »Da, zašto ne? Zapravo, mislim da ču baciti pogled
na okolicu u blizini Ramlösa. Nemam što izgubiti.«
»No da, osim vremena. Ne znam kako vi, ali ja mislim da nam je zadnji čas da nešto
učinimo«, reče Molander i napusti sobu.
Lilja je gledala za njim, a onda se okrene k ostalima. »Koji je njemu vrag? Tako je
grozno naduren i sitničav.«
»Samo je umoran«, reče Tuvessonova. »A tko nije?«
»Ja mislim da se ljuti jer njegov prijedlog nije prihvaćen«, reče Stijena u istom
trenutku kad je zazvonio mobitel Astrid Tuvesson.
»Ovdje Astrid Tuvesson. Da, točno... Što? Kakvo samoubojstvo? O čemu vi...«
Okrene se k Lilji i Stijeni. »Ali ne razumijem. Kako to? I gdje?«

Knjige.Club 299
 Knjige.Club Books

72.

DUNJA HOUGAARD NIKAD SE još nije toliko trudila ne izgledati pogođeno kao onda
kada je izašla iz dizala i uputila se prema odjelu za nasilne zločine. Došla je ovamo raditi
i ništa drugo. Sleiznera nije bilo na vidiku. Ali vrata njegova ureda bila su zatvorena, što
je značilo da je unutra. Dok ne ispuže van kroz neki od izlaza za nuždu.
Ona se ulogira na svoje računalo i otvori e-poštu. Vidjela je da je dobila odgovor od
gotovo svih novina koje je kontaktirala. Zamolila ih je da joj pošalju sve slike snimljene
u čekaonici ispred odjela gdje je ležao Morten Steenstrup, i na njezino
iznenađenje, učinili su to bez ikakvih problema. Od važnijih, jedino su se
u Jyllandspostu malo bunili i zahtijevali da im jamči kako će prvi dobiti pravo na novosti
ako se pokaže da su njihove slike sadržavale nešto važno.
Zbog toga je najprije počela pregledavati njihove slike i gotovo je osjetila olakšanje
kad se pokazalo da se na njima ne vidi ni jedno jedino lice koje poznaje. Točno je znala
tko piše za koje novine. Nastavila je s Politikenom i listala je po debelom kupu
fotografija same sebe, na kojima je izgledala kao olupina kojoj je potrebna sva njega
svijeta. Znojna, nenašminkana i s podočnjacima toliko tamnim da su izgledali kao da su
namrljani bojom.
Jedino svjetlo u mraku bilo je to što nijedna od tih fotografija nije bila objavljena.
Možda je i među novinarima ipak postojalo još malo milosrđa? Ili su jednostavno shvatili
da od nje neće dobiti nijedan intervju ili neku važnu informaciju ako im samo padne
na pamet objaviti ijednu od tih fotografija.
Sat i pol poslije pronašla ga je. Nije to mogao biti nitko drugi. Slika je bila snimljena
iz ptičje perspektive, kao da je fotograf držao aparat visoko iznad glava i ispucao
nekoliko snimaka nasumce. U smislu javnog objavljivanja, fotografija je bila
bezvrijedna, puna obraslih novinarskih glava i slabo fokusirana. Ali za nju, fotografija je
bila gotovo savršena.

Knjige.Club 300
 Knjige.Club Books

Na slici su se isticali stolci poredani duž najudaljenijeg zida. Ondje je sjedio samo
jedan muškarac, s novinama u rukama, i s odstojanja promatrao situaciju. Zumirala je
muškarca na slici i zaključila da je oštrina gotovo savršena, iako je oko njegova lica
bila pomalo raspršena i nejasna. Ali to je sigurno bio on. Nije mogao biti nitko drugi.
Sleizner se sigurno nikada neće pomiriti s tim da je ona dala fotografiju Šveđanima.
Nije imalo nikakve veze što je to bilo jedino ispravno. Jer, neka se Šveđani snađu bez
njihove pomoći. Danci će riješiti slučaj, ili bolje rečeno, Kim fucking Sleizner. Ne bude
li išlo tako, neka slučaj ostane neriješen.
O, kako ga je mrzila! Svaka stanica u njezinu tijelu prelijevala se mržnjom pri
pomisli koliko puta se tijekom godina prilagođavala igri, no to ju je dovelo do konkretne
odluke. Nije imala izbora. Morala se maknuti od Kima. Ne samo zbog sebe, već i zbog
slučaja i cijele danske policije, bila je prisiljena učiniti sve što je bilo u njezinoj moći da
on dobije otkaz.
Prije nego što se pokaje, uzela je slušalicu i utipkala broj šefa nacionalne policije
Henrika Hammerstena. Osobno se javio i nije mu bio nikakav problem povjerljivo se
sastati s njom kasnije toga istoga dana. Spustila je slušalicu i nekoliko puta duboko
izdahnula.
»A tu si ti«, začula je glas sasvim iza sebe. Koliko je dugo prokletnik ondje stajao?
Okrenula se i susrela se s njegovim pogledom, ali nije mogla odgonetnuti što je značio.
»Što kažeš na to da dođeš u moj ured pa da... malo popričamo?«
»Postoji li kakav problem koji se mora riješiti?«
»Uopće ne. Uopće ne. Ali s obzirom na tvoju odjeću, radije bih imao zatvorena
vrata.«

Kim Sleizner zatvori vrata za Dunjom, koja je usprkos svim znakovima upozorenja ušla
i sjela na stolac za posjetitelje. Ljigavac je nastavio dalje, oko stola, i sjeo u svoj stolac.
Na njezino iznenađenje, na licu mu nije bio uobičajeni nadmeni smiješak.
»Za početak, reći ću kako mi je žao zbog onoga što se dogodilo prošle noći.«
Je li sanjala ili se on šalio?
»Da budem posve iskren, ne sjećam se sasvim jasno što se točno dogodilo, što je
možda i sreća. Ali zbog ono malo što mi je ostalo u sjećanju moram reći da ne postoji
ništa što bi opravdalo moje ponašanje. Jedino na što mogu svaliti krivnju jest da sam
previše popio i da sam izgubio kontrolu.« Zastane i pogleda je u oči. »Ali to nije
opravdanje. To ne opravdava ni najmanju mrvicu mojeg ponašanja. Ni prošle noći, niti...

Knjige.Club 301
 Knjige.Club Books

no, znaš na što mislim. Pokušavam reći kako želim da znaš da me sram i da sam bio
svinja.«
To je bilo prvi put da ju je molio za oprost. Zapravo, prvi put da je uopće ikoga molio
za oprost. I čak je izgledalo kao da to zaista i misli, pomislila je Dunja i pitala se bi li ona
sad trebala nešto reći. Ali zašto mu olakšati?
»Dunja, bio sam potpuno siguran da si me ti cinkala Ekstra Bladetu. Tek sad, nakon
svega, uvidio sam da to uopće nisi bila ti. Zbog toga sam spreman zakopati ratnu sjekiru.
Ako me ne prijaviš zbog mojeg odvratnog postupka prošle noći, neću ni ja tebe prijaviti
zbog kršenja naredbi i falsificiranja potpisa.«
Znači, znao je za to što je učinila u vezi s automobilom.
»Točno znam što sad misliš«, nastavi Sleizner. »I odgovor je da. Znam što si učinila.
Uvijek sam znao. Ali spreman sam sve to prekrižiti, a uz to ti i dati potpunu slobodu u
poslu na slučaju, i to onako kako ti misliš da je najbolje.«
Je li on to zbilja mislio? Je li se zaista tako jako opekao, da mu je jedina šansa bilo
potpuno povlačenje? Zar nije imao drugog izbora nego zakopati svoj ego i pustiti je da
radi svoj posao? Dunja je Sleiznera predobro poznavala da bi se usudila opustiti i
pobrinula se da ostane na oprezu. Ali ako je mislio ozbiljno, da ona može nastaviti raditi
u istrazi, onda neće sama stavljati prepreke na put. Nije bilo u njezinu stilu podvlačiti
nekome na poslu kako je imala pravo i nikad neće biti. Samo mu je kratko kimnula.
»Dobro. To smo, dakle, razjasnili«, nastavi Sleizner. »Kako ide s istragom?
Napredujete li, jeste li pronašli nešto što sam ja trebao vidjeti?«
Znala je da bi bilo sasvim nesportski od nje ne reći nešto o slici s počiniteljem.
Istovremeno, slika je bila poslana i Šveđanima. Nešto što je Sleizner dosad zabranjivao i
činio je sve da to zaustavi. Ona ga odluči preispitati. »Mislim da ga imam na slici.«
Sleiznerov izraz lica se promijeni. »Stvarno? A kako ti je to uspjelo?«
Dunja ispriča o pretrazi Kjelda Richtera, koja je pokazala da se počinitelj ušuljao k
ozlijeđenom policajcu kroz unutrašnjost spuštenog stropa, i kako je ona onda shvatila da
se nalazio u čekaonici s novinarima.
»To je fantastično, Dunja. Odlično obavljeno.«
»Predlažem da sliku pošaljemo Šveđanima i vidimo što će oni reći, prije nego što
poduzmemo bilo što drugo«, reče Dunja.
»U redu. Ako tako želiš.« On obiđe oko stola i sjedne na rub ispred nje. »Dunja.
Zaista mislim ono što sam rekao. Ti i ja smo od samog početka krenuli pogrešno, a to je
najviše moja krivnja. Ti si cijelo vrijeme bila fantastična policajka, a odsad te puštam

Knjige.Club 302
 Knjige.Club Books

da to i dalje nesmetano budeš. Ako, dakle, smatraš da trebamo poslati fotografiju

Šveđanima, to ćemo učiniti.«
Dunja kimne i ustane.
»Još samo nešto.«
Ona se okrene.
»Koliko sam shvatio, ti si dogovorila sastanak s Hammerstenom. Ako se slažeš,
možemo tamo otići zajedno.«
Dunja nije znala što da odgovori, ali primijetila je da je kimnula.

Knjige.Club 303
 Knjige.Club Books

73.

TRIDESET SEDAM... TRIDESET OSAM, brojila je u sebi i zastala kako bi napravila

malu stanku. Već je bila bez daha i osjećala je kako joj znoj probija kroz tanku bluzu.
Bilo je teže nego što je mislila, iako se pomagala štakama. Bol gotovo nije osjećala jer je
popila četiri tablete citodona. U bolnici su joj preporučili barem tjedan dana
ležanja kako ponovno ne bi došlo do krvarenja. Problem koji je riješila s pomoću
bolničke pelene i tri higijenska uloška. Dva policajca koji su je čuvali inzistirali su da je
prate, ali nakon dugog uvjeravanja uspjelo joj je nagovoriti ih da ostanu u bolnici i
čuvaju vrata.
Nastavila se penjati stubama koje su zavijale u spiralu, i popila je zadnje gutljaje soka
koji je kupila u dućanu na trgu Stortorgetu. Bilo joj je žao što nije kupila veću bocu.
Zapravo ju je već i odabrala, ali cijena jedne litre bila je ista pa je kupila malu, iz inata.
Kome i zbog čega? Ubrzo ionako ništa više neće biti važno.
Pedeset devet.
Šezdeset. Do vrha joj je ostalo još osamdeset šest stuba.
Šezdeset jedan.
Ovo je bilo drugi put u životu da se penje na Kärnan. Prvi put je bila s razredom,
kad su bili osmaši. Tada su bili prisiljeni ići u različite dvorane izgledati slike i slušati
kako su trideset pet metara visok toranj sagradili Danci početkom 14. stoljeća kako
bi zajedno s Kronborgovima imali pregled i pazili na uvalu Öresund. Ali jedino što je
zanimalo nju i njezine razredne kolege bilo je što je brže moguće izbrojiti koliko ima
stuba do vrha.
Glenn Granqvist prvi se popeo na vrh. Mislio je da ima sto trideset devet stuba, ali
to je bilo pogrešno. Sjećala se kao da je bilo jučer. Možda zato što je ona bila ta koja je
prva došla gore i izvikivala ispravan broj stuba? Bilo ih je sto četrdeset šest. Jedna više
ili manje.
Sedamdeset četiri.
Knjige.Club 304
 Knjige.Club Books

Sjećala se svojih srednjoškolskih godina kao najboljih u životu. Bila je na vrhu. Imala
je petice iz svih predmeta i bila jedna od najpopularnijih u razredu. Ingela Ploghed tada
je bila netko koga se slušalo. Njezin cilj bio je postati jedna od najboljih odvjetnica u
zemlji i usmjeriti svu svoju energiju u pomaganje najslabijima i onima s društvenog dna.
Bez problema se upisala na Pravni fakultet u Lundu i na prvi se pogled zaljubila u
studentski život.
Danas nije mogla shvatiti kako joj je studij išao tako dobro. Jer, nije prošla nijedna
večer a da nije bila na nekoj zabavi, jednoj luđoj od druge. Jedne večeri plesala je do
iznemoglosti u nekom stanu da bi već sljedeće došla odjevena kao The Log Lady na
zabavu na temu Twin Peaksa. Dvije i pol godine poslije zaljubljenost je prestala.
Sto trinaest.
Kasno jedne noći, na putu kući iz Malmöa, naišla je na Gerharda Kempea, svojeg
profesora građanskog prava. Inzistirao je otpratiti je do porte, i na putu su raspravljali o
velikim razlikama u plaći između pravnika i pravnica. Gerhard je mislio kako se
većinom radi o tome da su muškarci bolji u pregovaranju i prepoznavanju svoje
vrijednosti. Proturječila mu je rekavši da nema nikakve veze kako žene pregovaraju i da
nikako ne smiju imati manju plaću od muškaraca. Danas bi bila spremna složiti se s njim.
Malo ispred Sparte, gdje je stanovala, upitao ju je zar ga neće pozvati na jedno piće.
Odbila je i rekla kako je zadnje što joj sad treba još alkohola. Nakon toga sve se događalo
tako brzo da su joj u glavi ostale jedino isprekidane slike sjećanja.
Sto dvadeset šest - Jak udarac u lice, pad.
Sto dvadeset sedam - Glava udara o asfalt. Posvuda ruke.
Sto dvadeset osam - Pokušava ga ogrepsti, bori se, vrišti.
Sto dvadeset devet - Još jedan udarac, izbija joj prednji zub. Okus krvi.
Sto trideset - Zvuk gaćica koje se paraju.
Sto trideset jedan - Nestrpljivi debeli prsti ulaze u nju.
Sto trideset dva - Predaje se, pušta ga da nastavi.
Sto trideset tri - Okreće joj se želudac.
Sto trideset četiri - Vuče je za kosu, bol u analnom otvoru.
Sto trideset pet - Prijetnja, ako nekome nešto kaže.
Sto trideset šest - Trčeći korak, sve udaljeniji.
Posljednjih nekoliko stuba prešla je što je brže mogla i izašla je na svjetlo, gdje je
pustila da joj lagani povjetarac hladi oznojeno tijelo.

Knjige.Club 305
 Knjige.Club Books

Osim nje, ondje je bila jedna nizozemska obitelj, dvoje odraslih i dvoje djece. Nije
razumjela što su govorili, ali shvatila je da kći, koja je stajala uz vidikovac, brblja nešto
o novcu, a sin se cijelo vrijeme pokušava popeti preko ruba.
Udaljila se od njih i otišla do najudaljenijeg kuta, ostavši bez riječi nad nevjerojatnim
pogledom. Nije se sjećala da je bila tako impresionirana kada je ovdje bila s razredom.
Čak bi rekla da je bilo obratno. Kao maloj, sve joj je bilo veće, strmije i dublje. Ali ovaj
put razmišljala je o nečemu drugom.
Kao i obično, Jörgen i Glenn nisu mogli Claesa pustiti na miru, nego su ga podigli
do ruba zida i pravili se kao da će ga baciti dolje. Još uvijek je mogla čuti njegov glas.
Kako ih je preklinjao i molio da prestanu. Ostali iz razreda pristizali su gore jedan
za drugim, bez daha i svaki sa svojom ponudom broja stuba. Ali čim bi vidjeli što se
događa, požurili su na drugu stranu i pravili se da uživaju u pogledu.
Ona je otišla k njima i rekla im da ga puste na miru. Nikad ga neće pustiti, odgovorio
je Jörgen i zacerekao se. Camilla i Elsa također su bile ondje. Camilla je samo stajala i
buljila dok su ga zlostavljali. Uvijek je tako radila. Kao da uživa gledati kako Claes pati.
Elsa, kao i obično, nije mogla prestati govoriti gluposti. Daj, dođite! Kog vraga čekate?
Vjetar mu nosi prhut uokolo kao da pada snijeg! Kako prokleto odvratno!
Činilo se da je prošla vječnost kad se Monika konačno popela i rekla im točan broj
stuba. Na to što je Claes i dalje povraćao i bio sav crven od plača, uopće nije obratila
pažnju.
Nizozemska obitelj nestala je po stubama prema dolje i ona je ostala sama. Napokon.
Naslonila je štake na zid, izula sandale i stavila ih pokraj štaka zajedno s ručnim
satom, ukosnicom i ogrlicom. Kad se popela i sjela na rub zida, osjetila je kako se bol
počela vraćati, ali to je nije ni najmanje zabrinulo. Gledala je preko krovova i drveća u
daljinu i pustila da joj noge slobodno vise. Mislila je da će joj se vrtjeti u glavi i da će joj
biti zlo, ali jedino što je osjećala bio je osjećaj slobode. Uskoro će sve biti gotovo.
Već nakon prvog silovanja pomišljala je na samoubojstvo. Čak je i izvela nekoliko
nespretnih pokušaja. Negdje je čitala da oni kojima ne uspije oduzeti si život, zapravo
žele živjeti i da je njihov pokušaj samo poziv u pomoć. Ali to za nju nije vrijedilo.
Nakon događaja u Lundu, počela je prezirati samu sebe sve dok duboko u sebi nije željela
ništa drugo osim umrijeti. Mogla je mirno konstatirati kako posljednje godine njezina
života nisu bile ništa drugo osim niska nesretnih događaja.
Pokazati na počinitelja koji ju je napao sada bi bio samo još jedan biser u toj niski.
Jer, mogla ga je pokazati. U autu one policajke vratilo joj se sjećanje. Hučeći vlak i
njegovo lice. Mislila je da ga nije vidjela, ali bilo je očito da jest. A što je to sad
značilo? Ionako joj nitko ne bi vjerovao. Da je to bio netko drugi. Možda.

Knjige.Club 306
 Knjige.Club Books

Ali ne on. Nema šanse. Njezina riječ bila bi protiv njegove. Jedna drogirana žena
bez svijesti ili jedan...
Ingela Ploghed oslobodi se svih misli, zatvori oči i nagne se naprijed.

Knjige.Club 307
 Knjige.Club Books

74.

FABIAN RISK PRONAŠAO JE slobodno mjesto sasvim ispred kuće u Pålsjögatanu. Ključ
automobila ležao je na pisaćem stolu Huga Elvina zajedno s ceduljicom da auto stoji vani
na parkiralištu. Netko ljubazan dovezao je, dakle, njegov auto skroz iz Söderåsena.
On zaključa auto i okrene se prema crvenoj kući od cigle. Nije imao osjećaj da je
stigao doma, a još manje da nekoga treba pozdraviti. To i nije bilo tako čudno s obzirom
na to da je ovdje stanovao tek devet dana, a za to vrijeme jedva da je i bio u kući. Sad ga
nije bilo gotovo tri dana i noći i osjetio je kako je bilo Theodorovo pravo bez prestanka
uživati u pizzama, računalnim igrama i hard rocku.
Popeo se stubama, okrenuo ključ u bravi i već je začuo prigušeno lupanje u taktu
koje je dopiralo od omiljene death metal glazbe njegova sina. Nikad nije mogao shvatiti
tu izmiješanu buku. Za njega je postojalo brzo i sporo, bez anksioznih osjećaja.
Ali obećao je samom sebi da se nikad neće miješati u glazbeni ukus svoje djece i, iako je
nekoliko puta bio na rubu da to učini, dosad se ipak uspijevao suzdržati. Njegovi vlastiti
roditelji stalno su mu prigovarali. Za njih nije bilo razlike je li se radilo o
Kraftwerku, Depeche Mode ili Heaven 17. Sve im je bilo samo dum i to nisu pravi
instrumenti.
»Vi ste sigurno novi susjed«, začuo je glas iza sebe.
Fabian se okrene i ugleda kruškoliku ženu u kratkim hlačama velikih džepova,
majici kratkih rukava i sa šeširom za sunce. U rukama je držala staklenu posudu s crnim
ribizlima.
»Zovem se Ulla Stenhammar. Mi stanujemo na broju petnaest.«
Fabian se vrati po stubama i rukuje se sa ženom. »Bok. Fabian Risk .«
»Dobro. A čime se bavite, ako smijem pitati?«
»Bavim?«
»Da, mislim, što radite.«

Knjige.Club 308
 Knjige.Club Books

»Sad sam još uvijek na godišnjem i trudim se najbolje što mogu ne misliti na posao.«
Fabian se zbog susjede uspije natjerati na osmijeh, nadajući se da je prvi dojam koji je
stekao o njoj ipak pogrešan.
»A tako... Samo sam htjela pozdraviti i zaželjeti vam dobrodošlicu.« Žena mu pruži
staklenku s ribizlima. »Znate, čovjek je uvijek malo znatiželjan tko će se doseliti, i kad
sam čula da se radi o jednoj sasvim običnoj normalnoj obitelji, osjetila sam u
najmanju ruku olakšanje.«
»Zbilja? Je li bilo nekih problema s bivšim susjedima?«
»Da i ne. Bili su nesumnjivo malo čudni, ako mene pitate. Na primjer, nikad nisu
došli na naše proljetne ili jesenske zabave i... No, pa vidjeli ste kako izgleda stražnje
dvorište. Prava džungla. Znate, baca sjenu na cijelo naše dvorište, pa ondje raste
samo mahovina. Nije baš lijepo, ako mene pitate.«
Fabian zaključi kako je prvi dojam nažalost bio točan. »Obećavam da ću pokositi i
sve obrezati čim uhvatim vremena.«
»No, pa nije to nešto u što bih se ja miješala.«
Nastala je tišina i Fabian izvede pokret kao da će krenuti natrag.
»U ovim starim kućama su prilično debeli zidovi, pa bi čovjek pomislio da neće biti
tako osjetljivi. Ali to kažem samo vama, da je to tako. Nemojte me pitati kako se zvuk
ipak probija. Jedino što znam jest da se sve čuje.«
»Pušta li moj sin preglasno glazbu?«
»Ne znam bih li to nazvala glazbom. Ali kad bi malo utišao po noći, ne bi škodilo,
ako tako mogu reći. Iako to nije ništa u usporedbi s Paldynskijevima. Mislim, bivšim
stanarima.«
»O, i oni su puštali glasnu glazbu?«
»Ne. Mislim da, ali klasičnu. Ali nije to bio problem. Nego njihove svađe.«
»Svađe?«
Žena istupi korak i približi se Fabianu, pogledavši preko ramena, kao da se boji da
je netko prisluškuje. »Nemate pojma kako su znali urlati jedno na drugo. Ponekad je
zvučalo kao... Eto, ne znam što. Petak trinaesti. Znate, kad bismo ležali u spavaćoj sobi
bilo je kao da se nalazimo u istoj sobi s njima. Ne znam točno, ali gotovo sam sigurna da
ju je tukao.«
Fabian je uvidio kako se njegov prvi dojam o ženi mora revidirati. Teta je bila mnogo
gora nego što je mogao zamisliti.

Knjige.Club 309
 Knjige.Club Books

»No, ona je na kraju ipak otišla i zbog toga je nitko ne krivi. Iako baš i nije bila
najsimpatičnija, ako mene pitate. Ali to nije moja stvar. Nema ničega gorega nego kad
susjedi guraju nos gdje im nije mjesto.«
»Ne, zbilja nema. Hvala vam na ribizlima.« Fabian ponovno pokuša krenuti
stubama.
»Znate, on je odlazio na put samo vikendima. Mislim, u Berlin. To je zbilja čudan
grad, je l’ da? Bila sam jednom ondje na odmoru i nakon toga smo morali otići na još
jedan odmor, toliko smo se umorili. Ali kad se on vratio, kuća je bila prazna, nije bilo ni
odjeće niti igračaka. Ona i djeca otišli su s punim putnim torbama. Jednostavno ih više
nije bilo, kao da su nestali. I nije baš lijepo, ako mene pitate.«
Znači, na to je mislio njihov posrednik kad je spominjao privatne okolnosti. »Ne, ne
zvuči baš lijepo. Zna li se kamo je otišla?«
»To i jest čudno u cijeloj toj priči.« Ona podigne uvis kažiprst i podigne obrve kao
da želi naglasiti koliko je to čudno. »Činjenica je da je on djelovao kao da ga uopće nije
briga. Kao da je samo slegnuo ramenima i nastavio dalje sa svojim životom.«
»Zar ih nije pokušao naći?«
»Ne znam ja. Ako mene pitate, izgledao je gotovo kao da mu je laknulo.« Žena
odmahne glavom. »Ništa mi nije bilo jasno, za mene bi to bilo potpuno nepodnošljivo.
Zamislite da dođete doma i shvatite kako vam nema obitelji.«
»Znači, nitko ne zna kamo su otišli?«
Susjeda se široko nasmiješi. »Na kraju nisam mogla suspregnuti znatiželju i pitala
sam ga, sasvim jednostavno i otvoreno, i pokazalo se da on točno zna gdje su. Što
nedvojbeno govori jako puno o njegovom, najblaže rečeno, čudnom ponašanju.«
»A tako«, reče Fabian i pričeka ne bi li čuo još nešto. Ali ništa nije rekla. »I, je li vam
rekao gdje su?«
»Ne, samo je rekao da zna gdje se nalaze, a ja nisam htjela dalje pitati. I ja imam
svoje granice.« Susjeda prasne u smijeh. »Ali prije samo nekoliko tjedana čula sam od
Wingardovih s broja trinaest da se žena odselila u Dansku gdje, koliko sam shvatila, živi
s novim muškarcem. Ako mene pitate, mislim da ga je poznavala i prije nego što je
otišla.«
Fabian kimne i slegne ramenima. »A kad je to bilo?«
»Prije par mjeseci, u proljeće. Da, točno, to je bilo samo par tjedana prije nego što
vam je prodao kuću. Što je jasno, jer kako bi ostao ovdje sa svim uspomenama.«

Knjige.Club 310
 Knjige.Club Books

Fabian se opet počne uspinjati stubama. Nije više ni znao koji put. Razmišljao je
kako bi on reagirao da je Sonja učinila nešto slično. Okrene ključ u bravi, otvori vrata i
osjeti kako bi jedan mali dio njega vjerojatno pomislio kako je to lijepo.
Dead will dance for what is left!
Samo da izbjegne tjeskobu, koja ga je preplavila poput hrpe smeća, itekako bi
vrijedilo. U svakom slučaju, dobro da je kod kuće, pomisli Fabian, zatvori vrata za sobom
i zaključi da sve izgleda točno onako kako je ostavio u srijedu ujutro kad je otišao na
sprovod u Dansku. Tri dana koja je osjećao kao tri tjedna.
Save yourself from this!
Pođe dalje u kuhinju i ugleda mnogo Theodorovih tragova. Ali ne toliko koliko je
očekivao. Osim nešto ostataka kebaba, napola pojedene pizze koja je još uvijek ležala u
kartonskoj kutiji, jedne netaknute pizza-salate i jedne prazne boce Cole, kuhinja je bila
u stanju koje bi se moglo nazvati »očišćenim«. Možda je konačno počeo učiti kako
pospremiti za sobom.
The world spread its legs for another star!
Marilyn Manson vrištao je svoje objave između urlanja gitara i štektanja bubnjeva.
Posljednjih godina on je bio Theodorov velik favorit i stalno ga je slušao. Fabian je
mogao razumjeti da je susjeda reagirala. Ako su im zidovi bili jedan do drugoga, onda
nije bilo važno koliko su debeli. Ali sad još nije bilo ni pet popodne, pa je pomislio da se
neće penjati k njemu i moliti ga da utiša. Umjesto toga poslao mu je sms i napisao mu
kako je kod kuće i predložio mu da se dođe družiti s njim na terasi.
Everyone will suffer now!
Dvije minute poslije stigao je odgovor: Igram Call of Duty. Usred igre sam. Nadam
se druženju. Vidimo se kasnije. T.
Upravo je na to Fabian i računao, a duboko u sebi, tome se i nadao. Iako je bilo lijepo
biti zajedno i družiti se, nije imao vremena. Prije kraja dana mora pronaći to ime. Ime
koje je u životu vjerojatno vidio tisuću puta, ali nije ga se uopće sjećao. Ime počinitelja
koji će ponovno napasti ako ga se ne zaustavi.
Pala mu je na pamet ideja kako da dođe do imena. To je bilo samo nagađanje i nije
bio siguran da će funkcionirati, ali u nedostatku drugih pokušaja bilo je vrijedno
pokušati. Na putu u kupaonicu na katu pokušao se sjetiti kada se posljednji put dogodilo
da se tri dana ne istušira i došao je do toga da je to moralo biti 1995. na festivalu Roskilde.
Usprkos hektolitrima piva i stalnom problemu s ravnotežom, sjećao se toga kao da
je bilo jučer. Kad se danas osvrne na to, može zaključiti da je to bila sjajna godina uz
Oasis, Blur, The Cure i Suede. Kad se tome dodaju Prince, LCD Soundsystem i Vampire
Weekend, godina nije mogla biti bolja. Osjećao se tako dobro da je čak predložio Sonji
Knjige.Club 311
 Knjige.Club Books

da se presele, kako bi cijela obitelj bila bliže. Samo ga je pogledala i pitala nije li malo
prekasno za krizu četrdesetih.
Zaključao je kupaonicu, svukao bolnički ogrtač i gaće i pažljivo počeo skidati zavoj
koji mu je bio omotan oko gornjeg dijela tijela. Okretaj za okretajem sve dok nije došao
do kraja. Sigurno je bila tu cijelo vrijeme. Bol, stalna i jaka, ali nije mislio na
nju posljednjih sati. Tek sad, nakon zadnjeg okretaja zavoja, sjetio se koliko je zapravo
teško ozlijeđen. Tekućina iz rana pomiješana s krvlju funkcionirala je kao ljepilo između
rane i gaze i bio je prisiljen stati pod tuš i pažljivo guliti zavoj dio po dio. Bol je
prelazila granicu njegove izdržljivosti i zahvaljivao je Marilynu Mansonu koji ga je
nadglasavao.
Kad se odvojio posljednji djelić zavoja, okrenuo je termostat na najhladnije i pustio
da hladna voda curi preko vrele rane. Stajao je i uživao nekoliko minuta prije nego što
se nasapunao, oprao kosu i, izašavši iz tuša, stao na kupaonski tepih kako bi se osušio
bez brisanja.
Promatrao se u ogledalu. Kao da ga je nagovaralo da bi se trebao osjećati mladim.
Bile su mu četrdeset tri godine, ali imao je tijelo koje je izgledalo barem deset godina
mlađe. Nije imao višak kilograma, s kojima su se mnogi u njegovoj dobi već borili.
Nije počeo ćelaviti. Nije imao ni jednu jedinu sijedu vlas. Ali muškarac kojega je sad
gledao izgledao je barem deset godina starije. Bio je blijed kao krpa, a lice mu je visjelo
kao da se gravitacija odjednom udvostručila. Pitao se treba li se okrenuti i proučiti
ozljede, ali zaključio je da je ipak bolje da to pusti na miru.
I lift you up like the siweetest angel...
Odjeća je još uvijek bila neraspakirana u kutijama za selidbu s njegove strane
kreveta, pa je kopao po njoj dok nije pronašao čiste bokserice, čarape, crvenu široku
lanenu košulju koja će zamijeniti zavoj i jedne zgužvane lanene hlače.
I'll tear you down like a whore...
Vrativši se u kuhinju, stavio je puniti mobitel i uzeo ostatke pizze sa sobom u
podrum. Točno je znao što traži. Zelenu kutiju. Ali nije više bila na mjestu gdje ju je
posljednji put vidio. Jer, prije je stajala naslonjena na jedan zid na sredini podruma. Sad
je više nije bilo. Nije znao je li Sonja bila ovdje i premjestila neke stvari, ili se on
pogrešno sjećao. Sve mu je izgledalo nekako čudno, kao da su sve stvari porazmještene
na drugi način.
Uz to, podrum je sad bio natrpan stvarima koje su trebale biti odvezene ravno na
smetlište, da se Sonja nije usprotivila. Jednostavno se nije mogla natjerati baciti stvari.
Po njezinu mišljenju, nije postojalo ništa što ti ne bi moglo poslužiti onda kad se
najmanje nadaš. Njezin stalni argument bili su njezini roditelji, koji nikad nisu ništa

Knjige.Club 312
 Knjige.Club Books

čuvali, i bacili su omanje bogatstvo kad se radilo samo o kuhinjskim potrepštinama koje
su izašle iz mode, a poslije opet postale moderne i vrijedne. Ali što da oni rade sa
strganim biciklima, ljepljivim dječjim stolčićima i kutijama s VHS-kasetama - Fabian to
nije mogao razumjeti.
Dvadeset minuta poslije, iza starog smeđeg kauča na kojemu su bile tri velike
demižonke pronašao je zelenu kutiju. Izvukao je najdonju ladicu u kojoj je bio njegov
stari album za fotografije, sjeo među demižonke na kauč i počeo listati. S mnogih slika
odlijepio se selotejp i njegovi pogrešno napisani komentari ostali su stajati kao
zaboravljeni ukras na odbačenoj božićnoj jelki.
Slike su bile snimljene njegovim fotoaparatom Instamatick, koji je dobio za deseti
rođendan, i iako su se boje promijenile a oštrina nestala, slike su učinile što su trebale i
vratile ga u vrijeme kad se mogao voziti najduže od svih na svojem
skateboardu Ramprider, sa slikom Tracker Trucksa i crvenih Cryptonicsa, kad je bio na
školskom izletu u Kopenhagenu i pojeo tri cheesburgera u McDonald’su usred Tivolija,
kad je pomeo prvi snijeg i izradio Veliko brdo, malu zanimljivu građevinu od otpadaka
da bi se vozio na miniskijama.
Gotovo sve slike bile su snimljene na praznicima između šestog i sedmog razreda, a
čim je krenuo u sedmi razred, ostavio je fotoaparat. Osim jednog dana u osmom, kad ga
je uzeo sa sobom u školu i ispucao cijelu rolu filma. Trideset šest slika s jednim jedinim
motivom. Svih ovih godina nijednom se nije sjetio tih slika. Zaboravio je da uopće
postoje. Tek kad je vidio Stijeninu sliku vrata ormarića s grafitom, probudilo mu se
sjećanje na njih.
I bile su ondje, svih trideset šest, zalijepljene na svojim mjestima, dobro skrivene u
jedan od mnogih albuma iz tog razdoblja. Ispod svake slike napisao je istu stvar.
Jednu jedinu riječ
Lina.
Ona je bila na svakoj slici. Ne uvijek u središtu ili u fokusu, ali uvijek je bila ondje,
kao dio slike koji je samorazumljiv. Nije se moglo ne shvatiti da je fotograf bio zaljubljen,
i Fabian se sjećao kako je hodao uokolo i fotografirao potajno, čim bi se u blizini našao
Jörgen. Činio je sve samo da Lina ništa ne primijeti. Zadnje što mu je trebalo bilo je
navući si Jörgena na glavu. Ali sad je mogao jasno vidjeti koliko je bila svjesna njegova
fotoaparata. Pravila se da gleda u stranu. Osmjehivala se kao da nije svjesna da je gleda.
To joj se sviđalo i nikada ništa nije rekla Jörgenu. To je bila njihova tajna.
Fabian podigne pogled s albuma i naćuli uši. Kao da je čuo nekakav prigušen glas,
kao da netko viče. Ali nije vidio ništa što bi mu to objasnilo. U isto vrijeme, bio je siguran
da to što je čuo nije bilo samo u njegovoj glavi. Odnekud se čuo glas. Ali uz

Knjige.Club 313
 Knjige.Club Books

nestanak visokih tonova i srednjeg registra i preostale samo niske frekvencije, bilo je
nemoguće čuti je li vikao samo jedan glas ili više njih.
Fabian ustane i odredi da glas dolazi od zida iza njega i odmah se osjeti mirnijim.
Zid je graničio sa susjedovom kućom i bilo mu je jasno da se to čuje susjeda. Vrati se
svojem albumu i ubrzo pronađe sliku koju je tražio. Točno kako se i sjećao, slika je
prikazivala Linu kako nešto traži među knjigama u svojem ormariću. Ormarić do
njezinoga bio je zatvoren, ali broj se mogao jasno vidjeti.
349.
Lina je imala ormarić odmah pokraj počiniteljeva ormarića.

Knjige.Club 314
 Knjige.Club Books

75.

AUTOMOBIL, SREBRNO SIVI BMW iz serije M Coupe, u nekoliko sekundi pretvorio

se iz blistavog visokotehnološkog čuda u hrpu otpadaka.
Ingvar Molander uvijek je volio njemačke aute i još od prve polovine 1990-ih
uporno je odbijao uzeti auto neke druge marke. Zbog toga mu je bilo posebno bolno
pregledavati uništeni automobil. Kao da to nije bilo dovoljno, još uvijek nije uspio
pronaći sam uzrok nesreće, i nije imao drugog izbora nego još jednom proći kroza sve
svoje zabilješke i provjeriti je li nešto propustio.
Lijeva strana, uleknuća i jake ogrebotine u kružnim oblicima. Auto je vozio na istoj
strani gdje i kamion i udario je u srednji par njegovih kotača. Oguljenu srebrnosivu boju
na spojevima kotača kamiona već je riješio. Vlati travki i zemlja nalaze se u sve
četiri gume, najviše na desnoj prednjoj i stražnjoj. Auto je odskočio prema odbojnicima
i dalje u travu. Desno prednje svjetlo polomljeno. Tada je otklizao ravno u putokaz
desnim prednjim dijelom i zavrtio se nekoliko puta, vrativši se natrag na cestu. Veći dio
stražnje polovice auta je netaknut. Kamion je prešao ravno preko auta. Mnogo snažnih
ogrebotina i udubina, prednji dio stropa. Prevrtao se i na kraju okrenuo na krov prije
nego što se zaustavio.
Molander je bio frustriran. Prošao je kroza sve, više nije znao koliko puta, a nije
pronašao ništa što bi upućivalo na to da se radilo o ubojstvu. Nije mogao pronaći ni
prerezane kočnice niti labave vijke. Na upravljaču i na servu nije bilo nikakve pogreške
i nije bilo traga nekom drugom putniku u autu ili neobičnom daljinskom upravljaču.
Ničega. Auto je izgledao upravo kako se i očekuje nakon što preko njega prijeđe kamion
i kad se prevrne pri brzini od 140 kilometara na sat.
Tri sata je potrošio. Tri sata bez ikakva rezultata.
Prestao je pušiti prije gotovo petnaest godina. Otad je popušio samo jednu cigaretu,
kod sasvim posebnog slučaja. Je li i ovo bio slučaj koji je ulazio u kategoriju posebnih, to

Knjige.Club 315
 Knjige.Club Books

nije znao. Ali miris cigareta u autu uvjerio ga je kako čak i beznačajna nezgoda može biti
vrijedna jednog dima.
Izvukao je najgornju kutiju ispod radne klupe i izvadio limenku Fishermans
Frienda, izvadio jednu cigaretu iz paketića John Silver i sjeo na stolac ispred garaže,
loveći zrake večernjeg sunca. Duhan je zasjajio od plamena upaljača, a on je
povukao dim duboko, koliko god je išlo, i pokušao uživati u svojem porazu.
Počeo mu je zvoniti mobitel. Nije se htio javiti, ne sad usred cigarete i bez ikakve
predodžbe o tome hoće li se pojaviti neki nov slučaj. Ali iritantna melodija nije htjela
prestati. Ograničeno vrijeme trajanja baterije ili treći svjetski rat, nije bilo važno.
Ništa je ne bi prekinulo.
»Da, halo.«
»Bok, ovdje Irene. Samo sam znatiželjna kako je prošlo s autom.«
»Loše.«
»Što, nisi gotov?«
»Ma, jesam.«
»Ali..«
»Nisam našao nikakvu grešku.«
Oboje su šutjeli jedno vrijeme, a Molander je povukao dim upravo u trenutku kad
je ugledao kako kola za spašavanje skreću u dvorište policije.
Čulo se kako je s druge strane Lilja uzdahnula. »No, onda je ipak važnije da sam sad
ovdje.«
»A gdje je to ovdje?«
»Na sudskoj medicini. Pletenica će mi pokazati Elsu Hallin i onda ga mogu pokušati
nagovoriti da me pusti pogledati i tijelo Camille Lindén.«
»Nisu li je već pregledali?«
»Pletenica nije. Dovezli su je ovamo kao >običnu< žrtvu prometne. «
Sad je na Molanderu bio red da uzdahne.
»Što, misliš da neće ništa naći?«
»Ne znam više što da mislim.«
»Misliš da Camilla Lindén. nije ubijena?«
»Čuj, ljudi dožive sudar, bez obzira na sve. Možda je počinitelj čuo za nesreću i
dojavio je novinama da on stoji iza toga. I za vrijeme dok mi svim svojim resursima
pokušavamo pronaći dokaz koji ne postoji, on može nastaviti pripreme za svoju sljedeću
žrtvu.«

Knjige.Club 316
 Knjige.Club Books

»Misliš na Hallinovu?«
»Recimo, da. Ili nekog drugog? U ovom smo trenutku na teoriji da neće prestati sve
dok cijeli razred ne bude u redu kod Pletenice, spakiran poput sardina.«
»Možda imaš pravo, ali to ništa ne mijenja na stvari. Jedino što možemo učiniti jest
nastaviti istragu. Ali sad moram prekinuti. Stigao je Pletenica.«
Mobitel je umuknuo i Molander ga vrati u džep, povuče zadnji dim i baci opušak na
asfalt. Kola za spašavanje se zaustave pred njegovom garažom. Tek sad je vidio da je na
vozilu danska registarska pločica i da voze jedan Peugeot.
»Jeste li vi Molander?«
Molander kimne i potpiše teretni list.
»A i ovo je za vas.« Vozač mu pruži rukom ispisan papir.

Za Ingvara Molmdera. Fabian Risk mi je ispričao dobre stvari o vama, a s

obzirom na to da se ovdje ništa ne događa, možete li vi pronaći nešto bitno ?
Lijep pozdrav, Dunja Hougaard, Policija u Kopenhagenu.

Molander je znao za Dunju Hougaard. Bila je sposobna kriminalistička asistentica, ali

bez ikakve zakonske dozvole da dokazni materijal šalje u Švedsku, što je značilo da je
učinila nešto vrlo riskantno. Pogledao je prema Peugeotu, koji je bez zvuka klizio
po asfaltu u taktu žice koja ga je vukla iz kola vučne službe, i pitao se kakve tajne taj
auto skriva. Već je odveo Riska do mjesta ubojstva u Söderåsenu. Postoji li zaista nešto
više? I na kraju krajeva, zašto ne?
Sav posao koji je počinitelj uložio u pokušaj da ukloni auto govorio je da se tu nalazi
još nešto. Mjesto ubojstva u Söderåsenu bilo je napravljeno zbog toga da se otkrije. S
GPS-om ili bez njega. Risk je sigurno tamo stigao ranije nego što je bilo planirano,
ali mjesto je ondje bilo cijelo vrijeme i samo je čekalo da oni, kad dođe vrijeme, slijede
postavljeni trag, istraže i budu šokirani. Söderåsen nije bio ništa drugo nego napredna
demonstracija moći, načinjena da bi im se pokazalo koliko su bespomoćni.
Zbog toga ovo nije bilo objašnjenje ogromnog rizika koji je poduzeo tijekom lova.
Jedino objašnjenje bilo je da se u autu nalazi još nešto. Nešto čije je pronalaženje
počinitelj htio spriječiti pod svaku cijenu.

Irene Lilja ga je pustila da razmisli. Bez imalo ustručavanja, Einar Greide, koji se danas
mogao pohvaliti s četiri pletenice, pokazao joj je kako je rez od donje strane vrata Else
Hallin do prsne kosti izveden kirurškom preciznošću. Dopustio je proširenje teksta

Knjige.Club 317
 Knjige.Club Books

koliko je smatrao nužnim u svojem objašnjenju o tome kako je počinitelj namjerno

izbjegao presjeći arterije, da bi žrtva ostala na životu što je moguće duže. Pustila ga je da
joj pokaže kako se to sve odvijalo sve do dijela kad je počinitelj izvukao jezik i pustio ga
da viri iznad žrtvinih prsa.
Tek kad je zašutio i završio, ona je bacila bombu.
»Einare, nisam ovdje zbog Else Hallin.«
»Eh... molim?« Greide je izgledao kao dobro izdresiran pas koji je upravo izveo svoj
najbolji trik, i onda ipak nije dobio nagradu.
»Znam da je ovo impresivan postupak, ako se želi da žrtva pati što strasnije i što
duže. I znam da nikad nisi vidio nešto slično, a nisam ni ja. Ali nisam zbog toga ovdje.«
»Za kog vraga si onda ovdje?«
»Zbog Camille Lindén..«
»A tko je, dovraga, Camilla Lindén.?« Einar je sad podsjećao na nervoznog mješanca.
»Ona je jučer imala prometnu na cesti E6 i sumnjamo da i iza toga stoji ovaj naš tip.«
»I ona je išla u taj razred?«
Lilja kimne, a Greide počne prstima prelaziti po jednoj od svojih pletenica, što je
činio jedino kad je osjećao da se život okrenuo protiv njega. Zadnje što je sad trebalo
činiti bilo je pritiskati ga. I najmanji pokušaj požurivanja procesa mogao bi imati
sasvim suprotan učinak. Mogao bi zabiti kandže u zemlju i odbiti pomaknuti se.
Dvije minute poslije stiglo je ono što je čekala. Naglašeno umoran uzdah, popraćen
suzdržanim odmahivanjem glave. Sekundu poslije Greide je napustio sobu, a Lilja je bila
primorana poskakivati ne bi li uspjela održati korak s njim kroz dugi hodnik.
»Sigurno je Arne bio taj koji ju je preuzeo, a znaš koji je njegov slogan«, gunđao je
Greide kroz zube.
»Ne, ja...«
»Zašto komplicirati stvari, ako nije nužno.« On nacrta u zraku navodnike. »Ali u
njegovu slučaju to znači: Zašto se uopće pretjerano mučiti na poslu?«
»Einare, sad još nismo sigurni je li to točno. Jer postoji mogućnost da je to zbilja bila
samo nesreća.«
Greide zavrti glavom. »Naravno da je točno. Ovo nije prvi put da je Arne nešto
propustio. Godišnji mu počinje tek drugi tjedan, ali već dva tjedna koncentriran je poput
šuplje kuhinjske krpe. Obično još jednom provjerim sve njegove leševe, ali ovaj
put imao sam...«
»... posla s nečim kao što je kolumbijska kravata.«

Knjige.Club 318
 Knjige.Club Books

Greide ju pogleda, zastane ispred mrtvačnice i izvadi svoju zaštitnu halju. Ušavši
unutra, Lilja pođe ravno prema zidu s hladnjacima, ali Greide odnekud izvuče kopiju
obdukcijskog izvješća.
»Ovdje imamo: Bla... Snažan udarac u glavu, s lijeve strane, straga... Bla... Fraktura
u stražnjem dijelu lubanje, krvarenje između moždanih opni, nagnječenje mozga,
krvarenje u mozgu, vidljivi znakovi povećanja tlaka u mozgu... Hm...«
»To ne zvuči kao nešto besmisleno?« reče Lilja i izvuče kutiju na kojoj je neurednim
slovima bilo napisano ime Camille Lindén..
»Ne. Ali ovo je standardni obrazac 1A. Ako doživiš tako tešku nesreću i imaš sreću
pa ne budeš smljevena, vjerojatno ćeš dobiti tako snažan udarac u glavu da će izazvati
krvarenje u mozgu. Ovo izvješće moglo bi se napisati i bez pregledavanja tijela, i opet bi
odgovaralo u pet od deset slučajeva. Problem je u tome što se ovdje ne nalazi ništa
drugo.« Greide palcem i kažiprstom podigne izvješće u zrak, kao da ga ni ne želi uzeti
kliještima.
Lilja odmakne tkaninu koja je prekrivala golo tijelo.
»Ni najšturijeg opisa osobnih značajki tijela«, nastavi Greide. »Bez vlastitih
primjedbi ili rasuđivanja. Činjenica je da se ovdje ne nalazi nijedno opažanje, osim onih
koja su samorazumljiva.«
»Znači, ti misliš da je nije pregledao?«
»Ništa ja ne mislim, ja to znam.« Pusti da izvješće padne na pod kao smeće i ode stati
s druge strane tijela, nasuprot Lilji.
Oči su bile zatvorene, a na licu su bili vidljivi tragovi snažnih udaraca i modrica.
Greide navuče plastične rukavice, pažljivo prevrne kruto tijelo na jednu stranu i pogleda
ispod glave gdje se nalazila velika rana s prstenom zgrušane krvi na plavoj kosi. Vrati
tijelo u isti položaj, dugo izdahne i počne gladiti jednu od svojih pletenica.
Lilja je požalila još prije nego je i postavila pitanje, ali bilo ga je nemoguće zaustaviti
jer joj se guralo kroz usta kao miš kroz rupu na zidu. »Jesi li pronašao ono što je on
zanemario?«
Greide pusti pletenicu i pogleda je kao da nije zaslužila dočekati zoru, a onda stavi
dlan na Camilline zatvorene oči i otvori joj kapke.
Oba oka izgledala su kao da je u njima netko ugasio cigaretu.

Knjige.Club 319
 Knjige.Club Books

76.

»IDEM VAN, NAPRAVITI nekoliko udaraca, oko pola sedam, pa neka ovo bude kratko
i učinkovito koliko je god moguće«, rekao je Henrik Hammersten i sjeo za svoj pisaći
stol.
Dunja kimne i sjedne u jednu od fotelja za posjetitelje, a Sleizner pokraj nje. Ništa
nije više željela nego da taj sastanak završi, pa da može nastaviti s istragom i kontaktirati
Šveđane.
»Dunja, ovo je bila tvoja inicijativa. Stoga predlažem da ti počneš.«
»Jasno.« Ona se nakašlje. Grlo joj je bilo suho. »Kontaktirala sam te jer sam uvidjela
da su posljednji događaji u Kimovu privatnom životu zasjenili sve ostalo i spriječili ga
da vodi istragu na način koji bi je vodio naprijed.«
Hammersten kimne i skrene pogled na Sleiznera. »Kime? Što ti kažeš? Ima li istine
u Dunjinoj kritici?«
Sleizner kimne. »Apsolutno. Posljednji dani bili su, najblaže rečeno, zbunjujući. Moj
privatni život okrenuo se naglavce, a i u žiži je javnog interesa. Žena me napustila i
odvela sa sobom našu kćer. Činjenica je da je jedino što još imam moj posao i
mislim učiniti sve da ga zaštitim koliko god mogu. Usput, dugo nismo igrali. Kakav ti je
rezultat u zadnje vrijeme?«
»18,7.«
»Oho! Sigurno si puno trenirao.«
Nitko se ne zna tako ulizivati kao Sleizner, pomislila je Dunja. Nije bilo važno u
koliku su gomilu govna ugazili. Sve dok mu je to moglo pomoći, on se ulizivao.
Hammersten kimne i okrene se k Dunji. »Kako ti se to čini? Još uvijek isto?«
Dunja je razmišljala. Zapravo je htjela kimnuti, ali je odmahnula glavom. Samo je
htjela da ovo završi i da ponovno krene s poslom.
»Da to shvatim kao da si povukla kritiku?«

Knjige.Club 320
 Knjige.Club Books

»Svakako, sve dok se mogu usredotočiti na svoj posao.«

»A sad to možeš? Ili?«
»Nadam se.«
Hammersten se okrene k Sleizneru. »A ti Kime? Kako se ti osjećaš? Imaš li što dodati
ili smo gotovi?«
Sleizner je trebao kimnuti. Trebao je vidjeti da je njezina šutnja dragocjen dar i da
je jedino važno pustiti sve iza sebe. Poštedjeti Hammerstena predstave. Ali ne. Umjesto
toga, zapiljio je i podigao jednu ruku u zrak, kao da želi naglasiti da Hammersten i
Dunja moraju pričekati.
»Nažalost, moram reći da se moje povjerenje u Dunju srozalo na nulu.«
»Stvarno? A kako to?«
»To možda ona sama može odgovoriti, jer ni ja to zapravo ne shvaćam. Uvijek sam
je smatrao izvrsnom policajkom i uopće nema sumnje da je uvijek bila velika prednost i
doprinos u mojem odjelu. Ali, nažalost, više se ne mogu osloniti na nju, a ako se
ne možeš osloniti na svoje suradnike, onda to nije dobro. To je moje čvrsto uvjerenje.«
»Zašto se ne možeš osloniti na nju?«
Znala je. Osjetila je to i čula je zvona za uzbunu, ali svejedno je upala u klopku.
Sleizner uzdahne. »Ne znam odakle bih počeo? Prvo, Dunja je ta koja najvećim
dijelom stoji iza cijele ove afere. Ona je pretraživala moj mobitel i kad se pokazalo da
sam u blizini Lille Istedgadea, nazvala je Ekstra Bladet i ispričala im to, što nikako
ne mogu nazvati fokusiranjem na svoj posao.«
Htjela je ustati. Prosvjedovati i vrištati i urlati na njega. Ali nije mogla. To bi joj se
obilo o glavu i učinilo je još jadnijom u njihovim očima.
»Osim toga«, nastavi Sleizner. »Kad se radi o samom poslu, u većini slučajeva mi je
radila iza leđa i kršila moje naredbe. Nije samo falsificirala moj potpis. Poslala je i važan
dokazni materijal u Švedsku, i to prije nego su naši tehničari dospjeli odraditi svoj dio
posla. I, kao šlag na torti, sad je pokušala sakriti činjenicu da imamo počinitelja na
fotografiji. Uzevši sve to u obzir, meni je nemoguće i dalje imati Dunju u svojem odjelu.«
»Dunja, je li točno da si falsificirala Kimov potpis?«
Dunja kimne.
»Pa, što si mislila?!«
»To je bilo u interesu istrage, jer Kim je činio sve da spriječi Šveđane u njihovu
istražiteljskom poslu.« Vidjela je da je uopće ne sluša. Mogla je reći bilo što. Hammersten
je već donio odluku.
»A to da si pretraživala njegov mobitel, je li to točno?«
Knjige.Club 321
 Knjige.Club Books

Dunja ponovno kimne. »Ali ne iz razloga koji je Kim naveo. To sam učinila da bih
provjerila je li...«
»Dosta je bilo.« Hammersten podigne ruku i pogleda na svoj sat. »Dunja, žao mi je.
Uvijek sam te smatrao fantastičnom policajkom, ali iskreno, ne razumijem što si učinila
i zašto, i ne vidim drugi način nego se složiti s Kimom.«
On se okrene k Sleizneru, koji je sa zadovoljnim izrazom na licu položio ispunjeni
dokument na stol.
»Ovdje je tvoja ostavka. Imaš pravo na još tri mjesečne plaće, a jedino što moraš
učiniti jest potpisati se. Ovaj put svojim imenom.«
»Ili?«
»Čujem da traže ljude na Farskim otocima.«
Dunja nažvrlja svoje ime na crtu i napusti ured.

Knjige.Club 322
 Knjige.Club Books

77.

ASTRID TUVESSON NIJE SE mogla osloboditi misli o tome da je Ingela Ploghed otišla
tako daleko i skočila s Karnana. Bilo je i previše pitanja i stalno su se ponavljala. Je li to
bila njezina krivnja? Je li je previše i predugo pritiskala? I je li Ingela zaista bila jedna od
počiniteljevih žrtava? Ili je bilo točno ono što je mislio Risk, da iza svega stoji netko
sasvim drugi? Svako pitanje samo je pojačavalo važnost događaja i njezinu želju da dozna
što mu je prethodilo.
Pripremila se da će na Google Mapsu pronaći kuću koja se nalazi na osamljenom
mjestu, kako bi počinitelj nesmetano mogao izvesti operaciju na Ingeli Ploghed, ali opet
dovoljno blizu pruge da bi se opravdala mogućnost da joj je zvuk vlaka ostao u
podsvijesti. Dosad joj je uspjelo posjetiti deset mjesta od planiranih dvadeset sedam za
vrijeme dok je bila na terenu.
Osim tri kuće koje je odmah mogla otpisati, tu su bili uredi i radionice, od kojih je
većina bila zatvorena zbog godišnjih odmora. Zbog toga se više puta penjala preko
ograde, virila kroz prozore i prčkala po kantama za smeće. Ali jedino što je dobila bili
su prljavi nokti, smrdljiva odjeća i zapetljana kosa. Molander je imao pravo. Počinitelj
je najvjerojatnije u punom pogonu planiranja ili provedbe još jednog razrađenog
ubojstva, a ona ovdje gleda kroz prljave prozore, zatvorene zbog godišnjeg odmora.
Ona skrene na Gamla Rausvägen, pa onda lijevo. Cesta je bila uska i vijugala je među
gustom vegetacijom, a dva auta nikako ne bi mogla proći jedan pokraj drugoga. Parkirala
je auto, izašla i krenula prema zatvorenim vratima u ogradi, ogledavši se po terenu. Na
Googleu je vidjela kako to zemljište ima nekoliko brana i nekoliko kuća različitih
veličina. Ali nije znala odgonetnuti jesu li to privatne kuće ili neke tvrtke.
Što god bilo, osjećaj koji se probudio u njoj bio je upravo ono što je očekivala. Osjećaj
da je ovo zadnji put. Hvala, ali više ne bih. Ograda je bila omotana bodljikavom žicom,
a na zaključanim vratima u gradi stajalo je upozorenje da je neovlašteni
pristup zabranjen. Vratila se do automobila, sjela za upravljač i parkirala koliko je mogla

Knjige.Club 323
 Knjige.Club Books

blizu vratima, popela se na krov auta, preskočila ogradu, pokušavši doskočiti što je
moguće lakše, da joj kukovi ostanu na mjestu.
Lijevo od šljunčane staze koja se nastavljala ravno, stajale su tri brane velike poput
bazena, a desno jedna brana velika kao sve te tri zajedno. Poput malog jezera. Pokraj
staze na tlu je ležao napušten ribarski čamac, i tu i tamo štapovi za pecanje i mreže.
Nabrojila je pet različitih kuća i odlučila početi s najudaljenijom, s druge strane triju
brana. To je bila kuća koja joj je pobudila pozornost još dok ju je gledala na računalu.
Stajala je točno na granici zemljišta, najmanje trideset metara od pruge. Kad se približila,
zaključila je kako kuća sasvim uz nju sliči baraci od otprilike dvadeset kvadrata.
Ratni čekić pisalo je na bijelom znaku od emajla koji je stajao na zeleno obojenim
vratima. Ne sasvim izblijedio od sunca, zeleni okvir oko znaka i nekoliko starijih rupa
za vijke otkrivali su da je pločica s imenom nedavno promijenjena. Vjerojatno u isto
vrijeme kad je postavljena nova brava. Ona navuče rukavicu na jednu ruku i opipa
kvaku da bude sigurna da su vrata zaključana.
Obišla je oko ugla kuće, osvijetlila prostor ispod kuće svojom baterijom i vidjela da
se ondje nalaze i kupaonica i kuhinja gdje se povremeno koristi voda. Sa stražnje strane
stajala je zahrđala stara
Vespa, naslonjena na zid ispod prozora, i ona se popne, stane na sjedalo i pogleda
unutra.
Zavjese su bile navučene, ali procijepi među njima otkrivali su i više nego dobro.
Odmah ispod prozora, na nekakvoj vrsti radne klupe, ležao je par prozirnih plastičnih
rukavica, nekoliko staklenki i boca te mnogo alatki koje se obično čuvaju u kutijama za
alat.
Sve alatke osim skalpela.
Zazvonio joj je mobitel.
»Da, ja sam.«
»Ovdje Stijena. Mislim da bi bilo najbolje da dođeš.«
»Što, zar se nešto dogodilo?«
»I da i ne. Može se tako reći. Inače ne bih nazvao. Uspio sam doći do osmero ljudi
iz razreda.«
»Zna li tko od njih kako se on zvao?«
»Ne, ali svi su spremni na suradnju i upravo traže svoje školske godišnjake.«
»A koliko ih je još ostalo?«

Knjige.Club 324
 Knjige.Club Books

»Pet. Ako ne računamo Riska. Svi su na Liljinom stolu. I da, nagovorila je Pletenicu
da ponovno pregleda Camillu Lindén.. Navodno ju je onaj Arne prvi imao na svojem
stolu.«
»Da, i?« Čula je samu sebe i shvatila da se osjeti koliko je iziritirana, ali odlučila je
to zanemariti. Jer, zaista je bila iziritirana. U slučaju da joj se nešto dogodi, Stijena je bio
taj koji bi zauzeo njezino mjesto. U osnovi nije bilo ništa loše u tome. Stijena je bio i
kompetentan i iskusan. Bio je precizan i metodičan i nije postojao zadatak koji bi bio
prevelik za njega. A ni premalen. I tu je onda nastajao problem. Jer, kao nitko drugi,
Stijena je znao zavlačiti na takvim detaljima koji nisu oduzimali vrijeme samo njemu
nego i svima ostalima. »Stijeno, nemam vremena. Što Arne nije vidio ovaj put?«
»Njezine oči. Koliko sam shvatio, bile su izgorene, ispečene.«
»Kako to misliš?«
»Ne znam, tako.«
»U požaru, ili što?«
»Ne znam, a koliko mi se čini, ne zna ni Pletenica. Poanta je da je uzrok nesreće
vjerojatno taj što je bila slijepa.«
»Nije li ona bila ta koja je voljela promatrati kad su zlostavljali Claesa?«
»Da, jest.«
»A sigurni su da oštećenje očiju nije nastalo zbog sudara?«
»Odgovor: da.«
Tuvessonova nije znala što da misli. Osjećaj koji joj je postajao sve uobičajeniji u
ovoj istrazi. Ako Camilla Lindén. nije već bila slijepa kad je sjela u auto, znači da ju je
počinitelj oslijepio usred vožnje i istovremeno prouzročio nesreću. Što je više mislila o
tome, to se zbunjenije osjećala, a počinitelj je djelovao sve neprirodnije i neobjašnjivije.
»Imaš li još što?«
»Ako imaš vremena.«
»Nemam, ali nastavi.«
»Camilla Lindén. sama je imala skrbništvo nad dvoje djece od tri i pet godina.«
»Djeca? Ali u autu nije bilo djece?«
»Upravo tako.«
»A gdje su onda?«
»I ja sam se to pitao, pa sam provjerio u njihovoj predškoli. Prema ravnateljičinim
riječima, njezin bivši muž Björn Hiertz pokupio ih je otprilike pola sata prije nesreće.«
»Jesi li ga kontaktirao?«

Knjige.Club 325
 Knjige.Club Books

»Broj mu ne funkcionira, a živi u Strövelstorpu, samo nekoliko kilometara od mjesta

nesreće. Poslao sam tamo dvojicu policajaca, pa ćemo vidjeti kako će ići.«
»Dobro. Još nešto?«
»Imaš vremena?«
Tuvessonova zatvori oči i cijela se usredotoči na to da ne zaurla.
»Astrid? Jesi tu?«
»Da.«
»Danci su napokon poslali Peugeot. Sad se Ingvar bavi time, a koliko sam shvatio,
neće prestati dok nešto ne pronađe.«
»Dobro. Nadajmo se da će pronaći.«
»Kako ide tebi?«
»Nisam sasvim sigurna, ali mislim da sam pronašla mjesto gdje je Ingeli Ploghed
izvađena maternica.«
»Misliš?«
»Ne možemo biti sigurni prije nego što uđemo unutra, a to možemo tek kad
dobijemo odobrenje od Högsellove. Ako nešto postoji, mora sve ići po proceduri.«
»Apsolutno. Ali svejedno se nadam da ću te brzo vidjeti. Moramo razgovarati.«
»Nismo li to upravo učinili?« Začula je dubok uzdah s druge strane.
»Moramo razgovarati o tome kako ćemo obraditi sve iz razreda, a to ne želim preko
telefona. Osim toga, mislim da bi bilo najbolje da je i Irene prisutna.«
»Rekla sam da se moram čuti s Malmöom, ako oni mogu...«
»Astrid, mislim da ne možemo čekati na Malmö. Oni već pitaju kad ćemo
razgovarati s njima, a mi ne znamo što da im odgovorimo, iako znamo da su u opasnosti.
Pitanje nije ako, nego kad će on ponovno udariti i tko je sljedeći. Ne znam za tebe, ali ja
imam osjećaj da...«
Odnekud se začula zaglušujuća buka, Tuvessonova je izgubila ravnotežu i pala s
Vespe, ali prije nego što je tresnula na do, vlak je već nestao i zavladala je tišina. Ona
stavi mobitel na uho. »Halo? Stijeno?« Veza je bila prekinuta.

Knjige.Club 326
 Knjige.Club Books

78.

PRED KUĆOM LINE PALSSON već je bilo parkirano nekoliko automobila, zbog čega
se Fabian Risk morao još malo odvesti i parkirati dvije kuće dalje niz ulicu. Još jednom
je pokušao nazvati, ali dobio je samo glas koji ga je obavijestio kako taj broj nema
pretplatnika. Na informacijama su mu objasnili da je vjerojatno promijenila broj ili
prešla na tajni.
Nije se htio pojaviti nenajavljen, ali sad nije imao izbora i probivši se između
automobila ispred kuće, prišao je vratima i pozvonio. Vrata je otvorio dobro njegovan
muškarac u odijelu i s previše losiona na sebi.
»Otvoreno je, samo uđite. Nemojte zaboraviti ovo.« Losion podigne dva plava
štitnika za cipele. »Samo zovnite ako nešto trebate.«
Fabian nije dospio ništa reći, a muškarac je već nestao u kući. Znači, Lina je bila
usred procesa prodaje kuće. To, zapravo, i nije bilo čudno. To je bila njezina prilika da
krene dalje. Nije mogao reći da je okrivljuje.
Osobno nikad ne bi preživio u kući iz osamdesetih godina u Ödåkri. Sam posjet bi
ga uvijek bacio u loše raspoloženje. Nikada nije mogao shvatiti zašto ljudi žele živjeti na
selu, a istovremeno se gužvati u četvrtima s vilama.
Jörgenova smrt sigurno joj je donijela neku vrstu životnog osiguranja, i da nisu imali
preveliki kredit mogla je početi nov život bez nasilnog muža. Je li to bio razlog zašto je
prešla na tajni broj ili je to učinila da se sakrije od počinitelja?
Fabian stavi štitnike za cipele i potraži posrednika za nekretnine. »Oprostite, ja sam
zapravo ovdje da bih vidio Linu Pålsson. Je li ona možda u blizini?«
Posrednik mu uputi radoznao pogled. »Jeste li prvi put ovdje?«
»Ovaj, ne...«
»Dobro, onda vas nisam vidio u srijedu. Moja pogreška. Zovem se Ed Pärsson.«
Rukovali su se.

Knjige.Club 327
 Knjige.Club Books

»Fabian Risk. Ali to nije...«

»Risk. To zvuči kao uzbudljiva ponuda. Iako uvijek moramo biti oprezni. U ovim
vremenima nitko ne zna tko se čime bavi.« Posrednik potapše Fabiana po ramenu i stavi
mu prospekt u ruke.
»Nisam došao pogledati kuću. Došao sam vidjeti Linu Pålsson.« Fabian mu vrati
prospekt.
»Znači, ovako ćemo. Lina i ja imamo recipročni ugovor. Što znači da ona ne može
petljati sa strane, čak i da to želi. Ponuda, dakle, ide preko mene i nikoga drugog. U
redu?«
»Kao što sam rekao. Ni najmanje nisam zainteresiran za kuću. Samo želim njezin
novi broj mobitela.«
»A čime vam ja mogu pomoći?« Posrednik ostavi Fabiana i okrene se k jednom
sredovječnom paru.
»Pa, ova kuća je izgrađena na podnoj ploči početkom 1980-ih. Kako stoji s
betonskim pragovima? Naime, u svojoj smo kući bili prisiljeni...«
»Sve možete pročitati u protokolu za posjetitelje. Ali već sad vam mogu otkriti da
su betonski stupovi u sjajnom stanju. Ili vi možda osjećate miris plijesni?«
Par razmijeni poglede.
»Ja ga ni u kojem slučaju ne osjećam«, nastavi posrednik. »A vjerujte mi, s ovim
nosom mogao bih dobiti posao na carini na Sturupu.«
Fabian se ugura između posrednika i para. »Oprostite, ali u ovom protokolu za
posjetitelje piše i da je ovdje stanovala prva žrtva razrednog ubojice. Mislim da se zvao
Jörgen Pålsson.«
»On je ovdje živio?« upita žena, a posrednik povuče Fabiana na stranu i stavi mu
papirić u ruku.

Knjige.Club 328
 Knjige.Club Books

79.

DA JE INGVAR MOLANDER ocjenjivao svoje dane, ovaj bi bez problema bio na samom
vrhu liste »Najgori dani u mom životu«. Jedini koji mu je mogao konkurirati na prvome
mjestu bio je dan kad je bankrotirao Ljusne Kätting a on izgubio svu svoju ušteđevinu.
Potrudio se i pomno pregledao dva auta. Dva auta u kojima je trebala biti gomila
tragova i znakova. Ali dosad nije pronašao baš ništa.
Ništa, nulu, apsolutno ništa.
Najprije BMW. Lilja ih je obavijestila da su oči vozačice bile opržene, što je moglo
objasniti nesreću. Ali još uvijek je nedostajalo objašnjenje kako su oči tako izgorjele. Isto
je bilo i s Peugeotom. Prošao je svaki djelić i još malo, a nije uspio izvući čak ni
ideju nekakvog traga. Pri pomisli na to koliko je počinitelj riskirao uzevši automobil
natrag, čovjek bi pomislio da je u njemu više tragova, ne samo Fabianov GPS. Čovjek bi
pomislio da je u njemu kriptonit. Nešto što je toliko opasno da bi, dođe li u ruke policiji,
moglo uništiti cijeli njegov plan.
Morao je provjeriti još samo jednu stvar. Jednu jedinu stvarčicu koju je čuvao za
kraj. Najviše zato što je bila tako glupa i očita da zapravo i nije vjerovao u nju. Počinitelj
s kojim su imali posla bio je inteligentan, čak iznimno inteligentan. I da onda ostavi za
sobom takav trag bilo bi potpuno ispod njegovog nivoa i malo vjerojatno. U stvari je
postojao jedan jedini razlog da to učini. Zbog priče kao takve. Tek toliko da to učini.
Odrađeno. Tako da poslije nitko ne može doći i ispitivati i kritizirati ga da nije obavio
sve do zadnje sitnice.
Sjeo je na vozačko mjesto i počeo četkati upravljač i kontrolnu ploču bijelim
prahom.
»Kako ti ide?« Došla je Tuvessonova.
»Ma, ide k vragu. Nemam volje ni govoriti o tome.«
»Ne moramo. Zato možemo o mojem danu.«

Knjige.Club 329
 Knjige.Club Books

Molander skrene pogled prema Tuvessonovoj. »Nešto si pronašla?«

Tuvessonova kimne. »U svakom slučaju, vjerujem da jesam. Ali ne moraš zbog toga
izgledati tako nesretno. Obećavam da to neću iskoristiti protiv tebe.«
»Protiv mene?«
Tuvessonova odgovori smiješkom. »Pa, nisi li ti bio tako nevjerojatno siguran da
neću ništa pronaći i da je to čisto gubljenje vremena?«
Molander izađe iz auta i protegne leđa. »Astrid, što si točno pronašla?«
»Ako je tako kao što pretpostavljam - mjesto gdje je operirana Ingela Ploghed.
Ograđeno je, osamljeno i samo dvadeset, dvadeset pet metara od pruge. I sama sam
izgubila ravnotežu jer sam se prepala od grozno glasnog zvuka vlaka koji je prolazio.
Osjećaj je kao da ležiš na tračnicama, i sigurna sam da je Ploghedova reagirala na to.«
Molander je razmišljao i češao se po čekinjastoj bradi koja je bila dovoljan dokaz da
je zadnjih dana radio gotovo bez prestanka. »Koja je adresa?«
»Gamla Rausvägen. Zbilja čudno mjesto s nekoliko malih jezera.«
»Mislim da znam gdje je to. Bio sam ondje prije nekoliko godina.«
»Ti? Pa, što si tamo radio?«
»Pecao. Ondje uzgajaju ribe, sve moguće vrste, pa se može otići i pecati štapom.
Gotovo ih se grabi iz vode. Nema tu ravnopravne borbe. No, s druge strane, što je
ravnopravna borba?«
Zašutjeli su, a Tuvessonova pogleda prema uništenom BMW-u. »Čujem da je bila
oslijepljena.«
Molander kimne.
»Imaš li ikakvu ideju kako se to moglo dogoditi?«
»Ni najmanju. Ne postoji ništa u autu što bi moglo to prouzročiti, a teško mi je
prihvatiti pomisao da je počinitelj bio s njom u autu.«
»To onda znači da se radi o nečemu izvana. Ili?«
»Kao što sam rekao, sad još nemam pojma o čemu se radi. Ali vratimo se u Gamla
Rausvägen. Jesi li ušla unutra, vidjela nešto?«
»Samo kroz prozor. Nisam htjela ulaziti prije nego što dobijemo odobrenje od
Högsellove.«
»Onda ćemo čekati da prođe vikend.«
»Možda nećemo.« Tuvessonova podigne potpisani nalog za pretres, koji Molander
povuče k sebi i počne čitati.
»E, dovraga.«

Knjige.Club 330
 Knjige.Club Books

»Ovo je prioritet. Malmö je ponudio poslati svoje tehničare, ali ja ne želim nikoga
osim tebe. Hoćeš moći?«
Molanderovo lice zasja umornim smiješkom. »Posljednjih dana jedva da sam spavao,
pa što je onda još par sati? Ovdje moram obaviti još samo jednu stvar, pa ću to dok budem
išao kući.«
Tuvessonova ga čvrsto zagrli, a iznenađeni Molander nije znao kako da se ponaša,
pa je stajao kao stup. »Hvala ti, Ingvare. Što bih ja bez tebe?«
»A, ne znam. Ali ako me uskoro ne pustiš, bit ću prisiljen prijaviti te za seksualni
napad.«
Tuvessonova frkne od smijeha kao mačka, i okrene se prema vratima pretjerano
njišući bokovima. Molander sjedne na vozačko mjesto Peugeota i ponovno počne
četkom nanositi prah na svako mjesto kamo je itko mogao staviti prste.
Većina kriminalističkih tehničara prešla je na rad sa zlatno ili srebrno obojenim
prahom i prozirnim folijama od želatine. Molander je davao prednost starom dobrom
bijelom prahu i crnoj foliji, iako je rezultat bila slika u negativu koju je trebalo
fotografirati i prebaciti u pozitiv. Prednost je bila u tome što je otisak odmah bio vidljiv.
Nije pronašao nikakve otiske na upravljaču niti na kontrolnoj ploči. Jedan jedini
trag bio je od mikrovlakana tkanine. No, tragove je pronašao na poklopcu spremnika za
gorivo, oko pretinca za rukavice, na sjenilu za sunce i na gumbima za podizanje i
spuštanje prozora. Počinitelj je brisao pod stresom i previdio je manje vidljiva mjesta.
No, nije to bio razlog zbog kojeg se Molanderu ubrzao puls. Bilo je to nešto sasvim drugo,
i da bi otjerao i najmanju sumnju, bio je prisiljen proučiti otisak pod mikroskopom.
Skinuo je zaštitni sloj s izrezane želatinozne folije koju je odrezao u jednom kutu
kako bi lakše vidio što nije u redu, i stavio djelić folije na otisak, istisnuo mjehuriće zraka
pa foliju pažljivo izvukao. Nakon toga na to je stavio zaštitni sloj i otisak je bio osiguran.
Nakon devedeset osam minuta i dvadeset dva zaštićena otiska, izašao je iz auta tako
bolnih leđa da je imao osjećaj da će puknuti.
U gotovo dvadeset godina svoje prakse Molander je analizirao gomilu otisaka i
pogled mu je već bio toliko vješt da je na otisku odmah mogao razlikovati o kojem se
prstu radi, je li riječ o lijevoj ili desnoj ruci i pripada li istoj osobi. Ili kao u ovom
slučaju, različitima.
Dvjema različitima.
Pod mikroskopom je potvrdio svoje sumnje. Dvadeset otisaka pripadalo je Runeu
Schmeckelu. Ostala dva, jedan od palca i jedan od kažiprsta, oba s desne ruke i
najvjerojatnije od iste osobe, pripadala su nekome drugome.

Knjige.Club 331
 Knjige.Club Books

Je li to bio dovoljno velik razlog da počinitelj uđe u tako velik rizik? Jer ta bi ga dva
otiska, u najgorem slučaju, mogla povezati s autom. Je li to zaista mogao biti motiv da
ubije nedužnu ženu i policajca? Biti povezan s autom nije isto što i biti povezan s
ubojstvima u Švedskoj. Motiv je sigurno bio nešto drugo. Odgovor je bio očigledan.
Počinitelj se već nalazio u registra.
Molander je stavio zaštićene otiske u mapu za dokumente na uobičajeno mjesto, a
onda je napisao e-mail Lilji i zamolio je da pretraži registar.
On je sad imao dragog posla.

Knjige.Club 332
 Knjige.Club Books

80.

FABIAN RISK SKRENUO JE iz ulice Tögagatan u Frostgatan, da bi nakon nekoliko

skretanja vozio kroz Väla Centrum, a poslije toga ubrzao cestom E4 prema jugu. Broj
koji mu je dao posrednik pokazao se točnim. Lina Pålsson mu se javila, što ga je
iznenadilo. A što je očekivao? Da Lina stoji iza ubojstava i da se sad negdje krije?
Pitao ju je zašto je promijenila broj, a ona je odgovorila da nije imala izbora. Otkad
je Jörgen ubijen, novinari su je danonoćno salijetali zbog intervjua i različitih izjava iako
im je jasno dala do znanja da nije zainteresirana. Ispričala mu je da se preselila u
luku Norra i rekla mu da je dobrodošao čim pronađe vremena i volje. Odgovorio joj je
da sad ima vremena, i odmah primijetio da ju je uhvatio nespremnu, iako mu je nakon
nekoliko sekundi rekla da samo dođe i pozvoni kad stigne.
Ali on se nije mogao osloboditi misli da nešto nije kako treba. U jednom trenutku
bila je nepristupačna, da bi u sljedećem već bila pretjerano ljubazna i otvorena. Kao da
je sjedila i čekala da se on javi i zamoli je za pomoć. Kao da je znala što mu zapravo
treba. Promijenila je adresu i telefonski broj. Je li on jedini znao gdje se ona nalazi i sad
će pasti u njezinu klopku? Da nazove Tuvessonovu i ostale i kaže im za to?
Ali znao je da to nije mogla biti Lina. Bio je siguran da je ubojica mladić koji je stajao
iza Claesa. Ili je barem mislio da je siguran. Možda nije bio on. Zašto se nije sjećao toga
tajanstvenog kolege iz razreda? Možda je mladić sa slike samo još jedan pogrešan
trag; možda je cijela slika zapravo izmanipulirana? Je li to bilo moguće? Je li zbilja
postojala mogućnost da je netko zamijenio njegov školski godišnjak nekim drugim?
Netko od ljudi koji su selili stvari?
Fabianove misli letjele su u svim smjerovima, poput slobodnih elektrona. Tek kad
je stigao na Hälsovägen, uspio je vratiti kontrolu, zahvaljujući Of Montrealovoj
»Disconnect The Dots«, i zaključiti da je njegovo paranoično razmišljanje vjerojatno
posljedica manjka sna. Pronašao je parkirno mjesto iza City Theatrea, pa je prošao pokraj
starog kina Sandrew, gdje je kao dvanaestogodišnjak uspio ući na prikazivanje

Knjige.Club 333
 Knjige.Club Books

Halloweena, ali je poslije morao zamoliti kinooperatera da nazove njegovu mamu da

dođe po njega.
Prešao je Roskildegatan i sa zadovoljstvom zaključio kako se ondje još uvijek nalazi
pekarnica Kafferepet. U tim se četvrtima nije mnogo toga promijenilo. Drukčije je bilo
vani kraj zaljeva. Ono što je nekad bio neprivlačan dio grada - industrijski dio s pružnim
prijelazima, starim skladištima i hrđavim silosima - razvilo se u godinama njegova egzila
u šarmantnu lučicu za brodice, sa šetnicom i mostićima, restoranima i kafićima.
Portafon je bio opremljen i kamerom, i Fabian se trudio izgledati opušteno. Na
vratima je kliknulo i mogao je ući. Vrata stana stajala su otvorena, a miris svježe kuhane
kave širio se hodnikom. Doviknuo je pozdrav. Odgovora nije bilo i on klizne na
zaštitni najlon koji je pokrivao pod u hodniku, zatvori vrata za sobom i nastavi hodati
po šuštavoj plastici sve do uglavnom nenamještene dnevne sobe s otvorenim prolazom
prema kuhinji.
Iz kuhala za kavu cvrčao je crni otrov, a balkonska vrata bila su širom otvorena.
Fabian je izašao van, pogledao prema zaljevu punom ljudi i vozila, pomislivši kako nikad
ne možeš živjeti dovoljno blizu brodova i vode. Automobili su bili sasvim nešto
drugo. Pitao se koliko je stajao taj stan i pretpostavio da bi s takvim pogledom suma
mogla prijeći i milijun kruna.
»A, tu si ti.«
Fabian se okrene, malo prebrzo.
»Oh, oprosti. Preplašila sam te?« Lina spusti poslužavnik sa šalicama i pun vrč kave.
Fabian izvadi slatko pecivo koje je kupio i stavi ga na vrećicu.
»Mmm... Kafferepet?«
Fabian kimne. »Kakav fantastičan pogled.«
»Hvala. Otkad su sve ovo izgradili, odlučila sam da ću se jednom preseliti ovamo.
Ali Jörgen je odbijao napustiti Ödåkru. Samo preko mene mrtvog, znao je reći.« Ona
podigne vrč s kavom. »Mlijeko?«
»Da, hvala.« Fabian je kušao kavu, koja je bila neuobičajno dobra za kuhanu filter-
kavu. »Lina, kako si zapravo?«
Ona sjedne i zagleda se daleko preko zaljeva. »Da budem sasvim iskrena, već se dugo
nisam osjećala ovako dobro.«
»Ti znaš da je počinitelj još uvijek na slobodi i da postoji jako velika mogućnost da
on...«
»Da, ali ja nikad nisam sudjelovala u zlostavljanju. Nikada nisam stajala i huškala
kao Pavlanica ili kao Camilla, koja je samo stajala i zurila.«

Knjige.Club 334
 Knjige.Club Books

»Ali Lina, više ne mislimo da mu je motiv...«

»Fabbe«, prekine ga Lina i okrene se k njemu. »Što se mene tiče, Jörgenova smrt je
najbolje što se moglo dogoditi. Ne kažem da je morao patiti kao što očito jest, ali je
činjenica da on više nije u mom životu. Ne znaš kroz kakav sam pakao prošla. Sad
prvi put nakon ne znam koliko vremena uopće mogu normalno disati. Sve ovo vrijeme
sam bila u takvom strahu da to više nije bilo za izdržati. Razumiješ? Ne moram više
živjeti u strahu.«
Fabian kimne. »Zašto ga nisi napustila?«
Lina se nasmije. »Jörgen Pålsson nije muškarac kojega se samo tako napusti.« Ona
zavrti glavom, kao da se radi o nečijem tuđem životu, a ne njezinom. »Trebao si moju
pomoć.«
Fabian izvadi školski godišnjak i svoj fotoalbum. »Mislim da znam tko je on.«
Ona ga pogleda u oči. Izgledala je kao da je to zadnja stvar koju je očekivala čuti.
On otvori na stranici s fotografijom iz devetog razreda i pokaže iza Claesa,
»Vidiš da netko stoji iza Claesa?«
Lina uzme godišnjak i pogleda izbliza. »Da, točno... Bože, pa tko je to?«
Fabian slegne ramenima. »Nadao sam se da mi ti možeš pomoći. Možda i ti imaš koji
godišnjak? Možda iz ranijih razreda.«
Lina uzdahne i odmahne glavom. »Nažalost, nemam ništa. Jörgen je sve spalio.«
»Spalio?«
Lina kimne. »To je bilo davno, negdje početkom devedesetih. On i Glenn bili su
vani cijelu večer i onda dugo u noć. Sjećam se da je Anki nazvala i pitala me znam li
gdje su. Kao i obično, nisam imala pojma, ali neko sranje se dogodilo, jer kad je došao
doma, čula sam kako pije i kako baca stvari s polica. Ja sam već otišla leći i nisam se
usudila ustati, jer to nikad nije bila dobra ideja kad je bio u takvom stanju. Ali sljedećeg
jutra vidjeti sam da je spalio sve iz školskih dana. Slike i svjedodžbe, školske knjige i
godišnjake. Sve je nestalo i pretvorilo se u dim.«
»Znaš li zašto?«
Lina odmahne glavom. »Nikad se nisam usudila pitati.« Ona se ponovno vrati
godišnjaku. »Znači, on je bio tu cijelo vrijeme.«
»Ako ti to išta znači, i ja sam ga otkrio tek jučer navečer, a mislim da ga nije vidio
nitko drugi iz razreda. Čak ga ni pri slaganju godišnjaka nisu primijetili.«
»Kako to možeš znati?«
»Jer nema njegova imena. Sva imena su tu, osim njegovog. Pogledaj sama.«
»Vjerujem ti. A siguran si da je to on?«
Knjige.Club 335
 Knjige.Club Books

Fabian kimne. »Sve što trebam je ime, a tu na scenu stupaš ti.«

»Ne razumijem kako bih ti ja mogla pomoći. Nisam imala pojma da imamo još
nekoga u razredu. Jesi li zbilja siguran u to?«
Ona uzme šalicu kave i pokuša popiti malo, iako su joj se ruke tresle.
»Lina, njegov ormarić je bio desno od tvojega.«
»Molim? Kako možeš znati...«
»Znamo koji je bio njegov ormarić. Pogledaj ovo.« On otvori album i pokaže na sliku
gdje Lina stoji leđima okrenuta fotoaparatu i stavlja neke knjige u svoj ormarić. Lina je
gledala fotografiju, a onda i ostale slike u albumu, na kojima je bila snimljena iz
različitih kutova, više ili manje svjesna da ju se fotografira.
»Sve si ih ti snimio?«
Fabian kimne. »Samo da znaš, ti si prva i, nadam se, posljednja koja gleda ove slike.«
Ona ga pogleda u oči. »Ne znam što da kažem. Fabiane, žao mi je.«
»Ne mora ti biti žao. Postojalo je vrijeme kad sam bio spreman učiniti sve za tebe.
Ali to je bilo tada. Sad sam sretno oženjen i nemam nikakve...«
»Nisam to mislila«, prekine ga Lina. »Samo nemam pojma čiji je to bio ormarić Niti
se sjećam da je postojao još netko s kim sam uopće razgovarala. Je li on zbilja išao u naš
razred?«
Fabian kimne.
»OK. Ali ja nemam ni najmanje sjećanje na njega.«
»Jesi li sigurna? Jesi li zbilja potpuno sigurna?«
Lina kimne, a Fabian osjeti kako mu energija nestaje iz tijela. Iako nije očekivao da
će Lina bubnuti ime istog trenutka, nadao se da će joj se sjećanje probuditi i, u najboljem
slučaju, navesti je da se sjeti zaboravljenog imena. A sad nije imao ništa. Linino
sjećanje bilo je prazno baš kao i njegovo.
»Je li u redu ako malo pogledam?«
Fabian je pustio da Lina prolista još jedan album s požutjelim slikama. »Da, točno.
To nikad neću zaboraviti.« Ona pokaže na jednu fotografiju gdje se upravo spremala
udariti tenisku lopticu ravnom palicom za bejzbol. Pokraj nje stoji Jörgen i drži u ruci
okruglu palicu.
»Što?«
»Ne sjećaš se? Jörgen se užasno naljutio. Uvijek je htio da koristim okruglu palicu,
ali ja sam mogla pogoditi samo ravnom, i baš taj put pogodila sam nevjerojatno dobro.
Ne pitaj me kako, ali sve su došle na cilj i ja sam uspjela napraviti dvostruki krug.«

Knjige.Club 336
 Knjige.Club Books

»Aha, to je bilo tada?« reče Fabian, koji se uopće nije sjećao tog događaja.
Lina kimne, a onda joj se pogled zaustavi na slici gdje sjedi u školskoj klupi i izgleda
kao da se dosađuje. »A to, to je bilo na njemačkom. Bože, kako sam ga mrzila. Više nego
sve druge predmete. Aus außer bei mit... Kako je ono išlo?«
»Nach seit von zu.«
»Točno. Ti si bio sjajan u njemačkom.«
»Ma, ne znam baš. Bilo je i drugih...«
»Ne trudi se. Sjećam se kako si sjedio sasvim naprijed i dizao ruku i ulizivao se cijelo
vrijeme.«
»Nisam se uopće ulizivao. Samo sam bio zainteresiran. Zapravo mi se baš sviđalo.«
»Njemački? Zbilja? Šališ se?«
»Nein, ich schämten nicht! Für mich var Deutch immer viehl spaß! Immer! Immer!«
Lina prasne u smijeh. »Kako se on ono zvao?«
»Tko?«
»Nastavnik njemačkog!«
»Helmut nešto, je l’ tako?«
»Točno, Helmut... Krull...«
»Ili ne, čekaj. Kroppen... Kroppenheim. Točno. Sjetili smo se! Helmut
Kroppenheim!« Fabian se osjećao kao da je upravo pobijedio u dugačkoj igri Trivial
Pursuit.
Ali od Line nije dobio ni aplauz niti je čuo navijanje. Umjesto toga, ona se zagledala
daleko preko zaljeva. »Točno...«
»Što?«
»Uvijek je bila takva gužva oko ormarića. Ne sjećaš se toga?«
Fabian kimne. Sjećao se jako dobro kakva je gužva bila i koliko često je morao čekati
da se uopće probije do ormarića. Ali nije htio ništa reći. Znao je što će se dogoditi i ni za
što na svijetu nije htio riskirati i poremetiti joj koncentraciju. Jer, upravo radi toga je i
došao ovamo.
»Naletjela sam na njega puno puta, jer uopće nisam primijetila da je ondje. O, to si
bio ti. Oprosti. I onda bih učinila potpuno istu stvar poslije sljedećeg sata. Bože, kako
grozno, kad se toga sad sjetim.« Ona zavrti glavom i nastavi gledati van.
Tišina koja je uslijedila nije trajala više od nekoliko minuta. Ali Fabianu se činilo
kao da traje cijelu vječnost, i već je počeo prebirati po mislima da se dosjeti što bi mogao
reći, da je ponovno pokrene.

Knjige.Club 337
 Knjige.Club Books

»Da, točno... Nije li on uvijek sjedio s Claesom?« upita ona odjednom i okrene se k
Fabianu. »Ili? S njim ionako nitko drugi nije htio sjediti.«
Fabian kimne, iako je jedino čega se on sjećao bilo da je Claes uvijek sjedio što je
moguće bliže katedri. Tko je sjedio kraj njega, nije imao pojma. Ali bilo je jasno da Lina
ima pravo. To nije mogao biti nitko drugi nego on.
»Čekaj, sad znam. Torgny... Je l' se tako zvao?« nastavi ona i okrene se k njemu.
»Torgny Sölmedal.«
Fabian ponovi ime u sebi i shvati kako to nije prvi put da se ono pojavljuje u istrazi.

Knjige.Club 338
 Knjige.Club Books

81.

S MOBITELOM ZALIJEPLJENIM za uho, Stijena je podijelio bezoblične hamburgere i

pomfrit i Colu Lilji i Tuvessonovoj, koje su u tišini sjedile i pokušavale razumjeti njegovo
mumljanje.
Sjedili su sami na maloj terasi ispred pečenjarnice na Rundgangenu, na nekoliko
koraka od policijske postaje. Stijena je predložio da ne ostanu unutra. Nakon što su
otkrili onu kameru na Söderåsenu, ni pod koju cijenu nije želio riskirati da
počinitelj nekako uhvati makar i djelić njihova razgovora.
»Dobro. Svakako ću se javiti. Bok.« Stijena gurne mobitel u džep na prsima i uzme
malo prevelik griz hamburgera. Tuvessonova i Lilja čekale su i pustile ga da prožvače i
proguta, samo da bi on nakon toga uzeo još jedan griz.
»Možda bi nam htio ispričati što su rekli?« upita Tuvessonova.
Stijena kimne i pokaže na svoja usta koja su mljela hranu. »Oprostite, ali bio sam
užasno gladan. Djeca su u svakom slučaju kod Björna Hiertza.«
»O, hvala Bogu.«
»Da, zasad je sve dobro. Problem je u tome što ih nije on pokupio u predškoli«, reče
Stijena i uzme još jedan griz.
Tuvessonova i Lilja mogle su samo čekati. »Dobro, djeca su kod njega, ali nije ih on
pokupio, iako u školi tvrde drukčije?« upita Lilja.
Stijena kimne i počne govoriti iako nije bio dokraja progutao hranu. »Ja mislim
ovako: s obzirom na to da tata nije imao skrbništvo nad djecom, vjerojatno nikad nije
bio u predškoli, ili možda najviše jednom, što je počinitelju olakšalo da se predstavi kao
njihov otac. Ujutro me podsjetite da moram poslati očevu sliku ravnatelju škole.«
Tuvessonova i Lilja razmijene poglede. »A kako su onda djeca došla k ocu?«
»U tome i jest cijela stvar.« Stijena ubaci pomfrit u usta. »Naš tip je bio ondje i ostavio
ih kod njega.«

Knjige.Club 339
 Knjige.Club Books

»Što? Počinitelj? Bio je ondje?«

Stijena kimne. »Najprije su se svi zbunili i uskomešali. Tata nije imao pojma da djeca
trebaju doći, ni tko ih je ostavio.«
»Ali što je on rekao?«
»Predstavio se kao jedan tata iz iste predškole i ispričao o nesreći na cesti E6 i da je
zbog toga pokupio njegovu djecu.«
»Ne razumijem zašto je trošio toliko vremena da pokupi i onda ostavi djecu svoje
žrtve«, reče Tuvessonova.
»Ili zašto je mama bila na izlazu prema sjeveru na cesti E6 umjesto da ode u
predškolu?« reče Lilja.
»Bila je ona u predškoli. Ali djece nije bilo i, baš kao i nama, i njoj su rekli da je tata
već bio i pokupio ih«, reče Stijena. »Što znači da je počinitelj vjerojatno znao da će ona
ići u Strövelstorp po djecu.«
»Znači, pratio ju je od škole«, reče Lilja.
»Samo što to još uvijek ne objašnjava kako mu je uspjelo spaliti joj oči«, reče
Tuvessonova. Zašutjeli su i vratili se jelu, koje se sad već ohladilo i, ako je moguće, bilo
još odvratnije. Na polovici hamburgera Tuvessonova je odustala i odgurnula svoj
papirnati tanjur. »Mislim da bi bilo dobro da se na trenutak maknemo od ovoga. S koliko
ljudi iz razreda ste bili u kontaktu?«
»Ja s osmero«, reče Stijena.
»Ja s četvero«, reče Lilja.
»Znači, sa svima osim jednoga.«
»Ako ne računamo Riska.«
»Ne računamo ga. S kim nismo uspjeli stupiti u kontakt?«
»Sa Sethom Karhedenom«, reče Lilja.
»Točno, to je onaj hodočasnik«, reče Stijena. »Ali nije li on trebao sletjeti na Kastrup
večeras?«
Lilja kimne i popije Colu.
»A nitko se dosad nije sjetio još jedne osobe koja je išla s njima u razred?« upita
Tuvessonova.
Stijena odmahne glavom.
»Dvoje mojih, Stefan Munthe i Annika Nilsson, rekli su da se mutno sjećaju da je
još netko bio ondje«, reče Lilja.
»I ti to tek sad kažeš? Imamo li ime?«

Knjige.Club 340
 Knjige.Club Books

»Nažalost, ne.«
Tuvessonova uzdahne i osjeti kako više jednostavno nema volje. Nema volje pratiti
i proučavati svaki trag, razmišljati o ovome i raditi ono, pokušavati pronaći povezanost
koju nitko drugi ne može, a koja možda uopće ne postoji. Sve samo da
pronađe počinitelja kojega se nitko ne sjeća, ali kojega uskoro nitko neće moći
zaboraviti.
»Ali Astrid, ne možemo samo odustati«, reče Stijena.
»Naravno da nećemo odustati. Tko kaže da ćemo odustati?« Krajičkom oka vidjela
je kako su Lilja i Stijena razmijenili poglede. »Pitanje je samo kako krenuti dalje.«
»Ako smijem nešto reći, mislim da smo dužni ponuditi neki oblik zaštite preostalim
ljudima iz razreda. Oni su očito u opasnosti i sve ostalo bilo bi neodgovorno od nas«,
reče Stijena.
Tuvessonova kimne. »Koliko ih je sad izvan zemlje?«
»Četvero od mojih. Ali dvoje sutra slijeće doma.«
»Od mojih samo hodočasnik, ali on je uskoro tu«, reče Lilja.
»Je li tko na odmoru ovdje u Švedskoj?«
»Ne, ali Christine Vingaker je unajmila kuću i s obitelji je u Lysekilu.«
»I sad smo došli do brojke jedanaest. Je li se tko od njih odselio iz Skånea? Recimo,
više od četrdeset kilometara dalje.«
»Lotta Ting. Ona živi u Oslu«, reče Lilja.
Stijena odmahne glavom.
»Desetero. Trebat ćemo dvadeset ljudi da ih stalno čuvaju. Ako računamo smjene,
morat će ih biti barem pedeset«, reče Tuvessonova. »A koliko ih možemo iskopati ovdje?
Pet? Valjda vam je jasno gdje smo.«
»A Malmö?« upita Stijena. »Još uvijek nisi razgovarala s njima?«
»Jesam, ali oni mogu dati najviše desetoricu, što je zapravo više nego što sam
očekivala. Uz to, to može biti tek od ponedjeljka.«
Stijena ispusti dug uzdah. »Nema veze. Možemo ga jednostavno pustiti da nastavi i
skida ih jednog za drugim. Mislim, to tako ne može ići. Jer, on će nastaviti, a sad... oni
su mu sad savršeno laka meta.«
Tuvessonova nije mogla drugo nego se složiti s njim.
»A da ih sve skupimo?« upita Lilja. »Recimo da ih sve skupimo na jednome mjestu.
Onda bi bilo dovoljno pet čuvara. Ili?«
Stijena kimne, a Tuvessonova slegne ramenima.

Knjige.Club 341
 Knjige.Club Books

»Kakvo bi to mjesto bilo?«

»Ne znam. Soba u nekom hotelu? Možda kod nekoga doma ili nešto?«
»Znam!« reče Stijena, a Tuvessonova i Lilja se okrenu k njemu. Izgledao je kao da je
upravo dobio glavni zgoditak na Lotu. »Kako se toga nisam ranije sjetio. Pitanje je samo
hoće li se svi s tim složiti.«
»Stijeno, gdje to?« upita Tuvessonova, ali prekasno. On je već uzeo ogroman griz
njezina hamburgera.

Knjige.Club 342
 Knjige.Club Books

82.

FABIAN RISK ZAKLJUČAO JE auto, požurio preko ceste i osjetio kako mu je puls
daleko iznad normalnog. Napokon je vidio početak svjetla u tunelu. Baš kako se i nadao,
Lina Pålsson se sjetila počiniteljeva imena. Ostalo je namjeravao prepustiti svojim
kolegama. A s imenom kao što je Torgny Sölmedal adresa bi trebala biti dostupna.
Prošlo je devet sati kad je otključao i otvorio vrata svoje kuće u Pålsjögatanu 17.
Vladala je tišina. Ni traga Marilynu Mansonu koji bi mu udarao u glavu. Može li se
nadati da se Theodor napokon umorio od sjedenja u svojoj sobi i otišao provjetriti uši ili
je samo svratila susjeda i žalila se na buku?
Kuhinja je izgledala točno onako kako ju je ostavio ranije te večeri, što je značilo da
Theodor nije jeo već nekoliko sati. Bio je sasvim opsjednut igrom Call of Duty i nije
imao vremena osjetiti koliko je zapravo gladan. Fabian nije mogao shvatiti kako
računalne igre mogu pridonijeti povećanju težine mladih. Moglo je biti samo obratno.
Viknuo je da je doma, ali nije dobio odgovor. Dohvatio je svoj mobitel i poslao poruku.
Bok Theo, doma sam. Gdje si ti? Mislio sam da bismo mogli otići van i nešto fino
pojesti u taverni u Pålsjöu, za pola sata. Tata.
Samo pola sata. Nakon toga će nazvati Sonju i zamoliti nju i Matildu da sjednu na
prvi vlak i vrate se kući. Onda će izvući Theodora iz njegove sobe i pokazati mu kako
da uživa u svojem novom gradu. Topla ljetna večer poput ove bila je kao stvorena
za šetnju po brežuljcima, kroz šumu, pa do taverne u Pålsjöu.
Doma sam. Još uvijek igram CoD i imam slušalice, ali Pålsjö zvučnike. Imaju
hamburgere?
Fabian se nasmijao. Sigurno ih imaju. I mislim da su stoput bolji od onih u
McDonald 'su.
Cool...

Knjige.Club 343
 Knjige.Club Books

Čim se računalo spojilo na internet, Fabian je u tražilicu Eniro ukucao ime Torgny
Sölmedal. Kao što je i mislio, pronašao je jednog jedinog i taj je živio u Helsingborgu u
ulici Motalagatan 24 u Husensjöu. No, potraga na Googleu dala mu je 879 rezultata, što
je Fabiana iznenadilo jer nije očekivao ništa više nego poveznicu na Eniro.
Sasvim gore bila je poveznica s adresom: Sölmedal tehnička rješenja d.o.o. -
pronalazimo, konstruiramo i gradimo - mi imamo rješenje za svaki tehnički problem!
Jasno da ima tvrtku tehničkih izuma. Što bi drugo imao, pomislio je Fabian i kliknuo
na Kontakt i ugledao adresu Frejagatan 2. Trebali bi se podijeliti u dvije ekipe i
istovremeno raditi na obje adrese.
Vratio se pretraživanju i pregledavao stranice. Najviše ih je bilo o različitim
patentima, od malih dijelova za strojeve do elektroničkih operativnih sustava. Nekoliko
stranica niže ugledao je poveznicu na Pročitajte više o T. Sölmedalu, koja ga je vratila
na Sölmedal tehnička rješenja d.o.o., gdje je pročitao:

Torgny Sölmedal rođen je u Ekebyju 12. kolovoza 1966.

Uzdiže se na visinu od 185 centimetara iznad tla i opterećuje zemljinu koru s
manje od 73 kilograma. Ambidekstar je. Ima IQ 131, a na testovima postiže
sjajne rezultate. Od djetinjstva, kad je za Božić dobio Meccano, voli tehničke
konstrukcije. Sölmedal tehnička, rješenja d.o.o. osnovao je 1986. pod geslom da
ne postoji nijedan nerješiv problem. To je rezultiralo velikim brojem različitih
patenata i ekonomskom neovisnošću. Usprkos tome, on i dalje vodi svoju firmu.
»Jer je to super«, kao što kaže sam Torgny Sölmedal.

Jer je to super, ponovi Fabian u sebi, ne znajući bi li se smijao ili plakao. Nekoliko
stranica niže pronašao je poveznicu na članak koji ga je zainteresirao. Govorio je o tome
kako je kirurg Rune Schmeckel zaboravio dvije stezaljke u pacijentu pri operaciji
prostate. Pacijent Torgny Sölmedal zasad nema namjeru podići tužbu. Je li zbog toga
odabrao Claesa Mällvika za svoju glavnu žrtvu? Najprije je u školi maknuo svu pažnju s
njega, a sad ovo.
Fabianove misli prekine čudan zvuk koji je došao s gornjeg kata. Zvuk je postajao
sve jači i zvučalo je kao da netko govori na megafon. Nekoliko minuta potom čuli su se
zvižduci i pljesak publike, i sekundu nakon što su bubnjevi i gitare počeli
divljati, shvatio je da je to opet Marilyn Manson. Na najglasnije.
I am so all-american

Knjige.Club 344
 Knjige.Club Books

Sat je pokazivao devet i trinaest minuta. To nije bilo pretjerano kasno, s obzirom na
susjedu, koja je, iako blago, izrazila negodovanje zbog buke, a i zato što je Marilyn
vjerojatno urlao cijeli dan, pomislio je Fabian i popeo se na kat.
Fuck it! Fuck it! Fuck it! Fuck it!
Na katu je zvuk bio još glasniji, gotovo nepodnošljiv. Nije mogao shvatiti kako
Theodor može sjediti u sobi sa zvučnicima na najjače. Je li zato imao slušalice? Vrata su
bila pritvorena i Fabian je upravo krenuo otvoriti ih, kad mu je u džepu počeo
vibrirati mobitel. Zvala je Sonja. Naravno, htjela je znati kako je sve. Mislio ju je više
puta nazvati, ali nije imao priliku i požurio je natrag dolje po stubama, izašao na terasu
kako bi se glazba što manje čula i odgovorio joj.
»Bok, draga.«
»Koliko ti je trebalo. Je l’ te zovem u nezgodno vrijeme?«
»Ma, ne. Nema problema.«
»Samo sam htjela čuti kako si.«
»A, ne znam. Još sam dobro, s obzirom na sve«, reče Fabian i shvati da posljednjih
sati nije imao vremena misliti na opekline.
»Još si u bolnici?«
»Ne, baš sam došao doma. Sonja, ja sam...«
»Znači, vidio si Thea. Je li mu bilo dobro samom, ili?«
»Ovaj... Da, valjda je. Dosad smo se čuli samo porukama. Ali svakako je ovdje i sluša
glazbu tako glasno da imam osjećaj da će mi uši...«
»Fabiane, srela sam se s njom.«
»Što? Kako? S kim?«
»S Nivom Ekenhielm. Otišle smo na kavu danas. Lisen je uzela djecu, pa smo mogle
dosta razgovarati.«
Fabian nije znao što reći.
»Sve mi je ispričala. Svaki i najmanji detalj. Samo sam htjela da to znaš.«
Ona se ne preda je, pomislio je Fabian. Nije mogla ostaviti na miru ni njega, niti
njegovu obitelj. Je li to bilo zato što ju je zamolio za uslugu? Pitao se što joj je zapravo
rekla. Koliko je prostora ovaj put zauzelo njezino fantaziranje i samozavaravanje. Htio
je protestirati. Reći kako je Niva sigurno pretjerala samo da bi izazvala razdor među
njima. Ali suzdržao se i uvidio kako to ništa ne bi promijenilo. Bitka je ionako odavno
bila izgubljena.
»Dobro. Je l’ se sad bolje osjećaš?«

Knjige.Club 345
 Knjige.Club Books

»Ne znam. Možda?«

»Želiš o nečemu razgovarati?«
»Ne.«
Čekao je da ona kaže još nešto, ali nije rekla ništa. Očito je htjela da on nešto kaže.
»Volim te. Samo da znaš, volim te.«
»Nazovi me kad završiš i reci Theu da se javi kad ga se zove na telefon.«
»Ali draga, zapravo možeš rezervirati kartu...«
Začuo je klik, i onda s uzdahom spremio mobitel u džep.
I'd rape the raper!
Dok se ponovno uspinjao stubama, u njemu je sve jači postajao osjećaj koji je
potiskivao otkad je ušao u kuću, a kad je ponovno stao pred Theova vrata, to više nije
bio samo osjećaj. Bio je siguran da nešto nije u redu. Da nešto užasno nije u redu. Gurne
vrata i uleti u sobu.
I am the idiot who will not be himself!
Pritiskao je gumb za gumbom na pojačalu, ali buka se samo nastavljala.
Fuck it! Fuck it! Fuck it! Fuck it!
Na kraju je izvukao cijeli kabel iz zida i bacio pojačalo na pod. Tišina koja je
uslijedila bila je sve drugo samo ne ugodna. Iako je znao da nema smisla, pogledao je pod
krevet, iza zavjesa i u ormar. Ali Theodor nije bio u svojoj sobi.
Nije očekivao odgovor, ali je svejedno urlao njegovo ime, stalno i stalno iznova, što
je glasnije mogao. I onda više nije imao riječi. Samo je urlao sve dok više nije mogao i
srušio se na rub kreveta, pokušavajući doći k sebi. Ali to nije bilo nemoguće. Nešto u
njemu samo je stalno htjelo plakati i paničariti. Kao da je duboko u sebi znao da je sve
izgubljeno. Da je sve njegova krivnja.
Zatvorio je oči i pokušao se prisiliti da duboko i polako diše. Nekoliko minuta poslije
mogao je otvoriti oči i ogledati se po sobi. Je li Theodor uopće bio ovdje kad je došao
kući ranije te večeri? Jer, divljala je stalno ista glazba. Isti album s bukom iz pakla.
Zadnji put su se vidjeli kad su zajedno otišli u kino i odvezli se do Danske i natrag. To
je bilo u utorak. Danas je bio petak. Prošla su puna tri dana, a da uopće nisu razgovarali.
Sonja ga je stalno gnjavila i molila da nazove, što je i učinio. Ali Theo mu se
nijednom nije javio. Jedino sms porukom. I on se time zadovoljio. Iako nijednom nije
čuo sinovljev glas i uvjerio se da je sve u redu, ipak se time zadovoljio.
Jedino na što je mogao misliti bila je istraga.
Spustio je glavu u ruke i poželio da se pokaže kako je Theodor samo pobjegao od
kuće. To bi bilo sasvim razumljivo. I sam bi vjerojatno učinio upravo to. Ali znao je da
Knjige.Club 346
 Knjige.Club Books

se ovaj put to nije dogodilo. Bio je siguran. Bio je potpuno siguran da je ovo nešto drugo.
Nešto mnogo gore.
Ustao je i počeo pretraživati po sobi ne bi li pronašao tragove. Većina stvari još je
bila u kutijama za selidbu. Osim jednog dijela odjeće, jedino su računalo i stereo-uređaj
bili uredno raspakirani. Nasred pisaćeg stola ležala je crna bilježnica koju nikada prije
nije vidio. S jedne strane za nju je bila zataknuta kemijska. Izvadio ju je, maknuo i
otvorio bilježnicu.

Ovaj dnevnik je vlasništvo

Theodora Nilsa Riska
Ako nisi ovlašten ili nemaš dozvolu od ovlaštenog,
nemoj dirati ovu bilježnicu.

Je li to njegov sin zbilja vodio dnevnik? Počeo je listati i pročitao je nekoliko različitih
zapisa.

Ovo je prvi put da pišem u tebe, iako sam te dobio prije dvije godine
za Božić od mame, i ona je rekla da je uvijek dobro moći napisati stvari
da ih ne zaboraviš, pa to sad radim...

Probao sam se pomirisati da vidim da li smrdim. Mislim da ne smrdim. Ali

sigurno znam da sam ružan. Odvratno ružan... Mrzim školu. Mrzim je! ... čuo
sam ih kako me traže i viču da sam peder... udarili su me u želudac i rekli da
sam sam kriv za to... Pljuvali su me u lice... kako ih mrzim. Ne kuže jebeno
ništa... uzeli su mi kapu i popišali se po njoj i prisilili me da je stavim na glavu...

... mrzim se! ... želio sam uzvratiti udarac, ali nisam mogao... u kavezu kao da
spava, ali nije spavao. Zabio sam mu iglu u leđa i najprije je cvilio i pokušao se
osloboditi... Jebeno cool... prišao sam jednome od njih i udario ga u lice
metalnim bokserom ispod rukavice... bacio sam ga na tlo i počeo udarati
njegovom glavom u asfalt... Najbolje što sam osjetio još otkad sam prvi put bio
u Legolandu...

7. srpnja. Prošlo je tjedan dana otkako smo se preselili u ovu usranu rupetinu.
Debilna ideja mog starog. Sve će biti tako jebeno i ljigavo dobro. Ma nego što.
On samo zna obećavati... dosadno je kao sam vrag... Samo sjedim sam i
mrzim... Igram CoD... Stari me odveo na nekakav kretenski film i pokušao je

Knjige.Club 347
 Knjige.Club Books

razgovarati. Kako prokleto jadno... Osjećam da bih nekoga mogao prokleto jako
udariti. Samo potegnuti i...

Tekst se prekinuo i zadnje slovo je bilo rastegnuto poput repa. Kao da ga je netko
prekinuo usred misli. Fabian nije znao što da misli. Naravno, nije bila nikakva tajna da
je Theodoru bilo teško u školi i da je došlo do velikih svađa. Ali ovo. Ovo je bilo nešto
sasvim drugo. Je li Sonja znala? Okrenuo je još jednu stranicu da bude siguran kako više
ništa nije napisano.

Ako opet želiš vidjeti svojeg dragog malog bijednika od sina, predlažem ti da
uzmeš kapu iz kartonske kutije s lijeve strane i slijediš moje upute. N. Č.

Fabian nije mogao disati. Duboko u sebi znao je to još prije nego je ušao u sobu, ali sad
je imao i potvrđeno. Sve mu se zaljuljalo i da ne bi izgubio ravnotežu, morao je ponovno
sjesti na rub kreveta. On je bio ovdje. Ovdje, u njegovoj kući. I uzeo je njegova
sina. Uzorak je sad bio potpuno prekinut. Sve dosad nije dirao nikoga tko nije bio u
njihovu razredu. Posebno ne njihovu djecu. Ovo je bilo nešto drugo. Uzeo je svoj
mobitel i napisao sms Theodoru.
Dođi dolje. Sad idemo. Hamburgeri čekaju...
Ruke su mu se tresle tako snažno da je, dok je čekao odgovor, morao staviti mobitel
na krevet. Odgovor je došao odmah, a na to nije računao.
Dobar pokušaj, ali bolje ti je da slijediš moj savjet.
Fabian je vidio da nema izbora i ogledao se po sobi. Zaista, kapa je bila na vrhu
kartonske kutije, lijevo od pisaćeg stola. Bila je crna, a šilt joj je bio uperen prema njemu.
Vidio je već takve kape koje su na šiltu imale LED svjetla na gumbiće. I sam je htio
kupiti takvu kad je zadnji put bio u dućanu Clas Olsson, ali odustao je kad je pomislio
što će Sonja reći na to.
Uzeo je kapu i vidio da je najmanja dioda zamijenjena okom kamere. Oklijevao je,
ponovno razmislio o alternativi, ali je brzo shvatio da ona ne postoji, pa je samo stavio
kapu na glavu. Savršeno mu je odgovarala, kao da je napravljena za njega. Stigla je nova
sms poruka.
Logiraj se na: http://89.l62.38.99:8099/caml2password: uSkoroKraj
Fabian utipka adresu u tražilicu na mobitelu i ulogira se.
Na ekranu se pokaže zrnasta slika s kamere na kojoj se moglo vidjeti Theodora kako
leži na leđima svezanih ruku. Krvave rane na rukama i šakama upućivale su na to da se

Knjige.Club 348
 Knjige.Club Books

pokušavao osloboditi. Podigao je glavu i zagledao se ravno u kameru, potpuno

izbezumljen od straha. Moglo se vidjeti da urla upomoć.
»Theo, gdje si?! Samo reci gdje si i dolazim po tebe!« zaurlao je Fabian u mobitel.
On te ne može čuti.
»A ti? Ti me čuješ?!«
Nitko ne zna koliko će kisik trajati. Jedino što je sigurno jest da polako nestaje.
Možda do sutra? Možda sljedeći tjedan ili za dva sata?
»Zašto si upleo mog sina u ovo? Što on ima s tim? Uzmi radije mene!«
Ti moraš izvršiti zadatak ako ga ikad više želiš vidjeti živog.
Fabian pogleda mobitel. Adresa je i dalje stajala u polju za adrese i samo je morao
ponovno upisati lozinku. Ali umjesto slike s web-kamere pojavila se poruka: Netočna
lozinka. Odbijen neovlašteni pristup. Još jednom pokuša upisati lozinku, ali naiđe na
isto.
Uzmi svoj auto, vozi u policijsku postaju, parkiraj tako da te nitko ne vidi.
Fabian nije stigao ni promisliti što ga ondje čeka, kad je došla još jedna poruka.
Tik tak, tik tak...

Knjige.Club 349
 Knjige.Club Books

83.

»JEDINO ŠTO U OVOM TRENUTKU sigurno znamo jest da će se održati sutra ujutro u
deset sati, ali nagađanja o čemu će se govoriti već su u punom jeku. Kakav je vaš
komentar?« upitala je jedna prugasta kravata drugu.
»Dakle, ovo je zaista posljednja kap. S obzirom na to što smo doznali jučer, Kim
Sleizner trebao je održati konferenciju za medije još jučer. Umjesto toga, dao je
ekskluzivni intervju Esktra Bladetu, što nikako nije dovoljno da se vrati povjerenje u
policiju. Zbog toga je sutrašnja konferencija za medije apsolutno nužna.«
Dunja Hougaard nije bila ni najmanje iznenađena. Kad se radilo o Sleizneru, više ju
ništa nije iznenađivalo. Nakon njegova posljednjeg poteza, osjećala se kao da je sva
energija jednostavno iscurila iz nje. Pritisnula je gumb na daljinskom upravljaču i
kravate je zamijenila mlada Julia Roberts, koja je stajala na Hollywood Boulevardu,
pokraj crvenog Ferrarija, zajedno sa svojom kolegicom prostitutkom. »And remember,
don’t mouth off. They don't like that.« Vidjela je tu scenu barem sto puta i zaključila
kako je to sigurno jedan od najčešće prikazivanih filmova uopće.
Iako nije htjela, nije si mogla pomoći i vratila se na vijesti.
»I što mislite, što će biti tema?«
»Vjerojatno će dati izjavu o svojoj ostavci i pokušati to prikazati kao vlastitu
odluku.«
»Znači li to da je, zapravo, dobio otkaz?«
»Da, vjerojatno. Ali za muškarca sa Sleiznerovim iskustvom i sposobnostima uvijek
postoji potražnja. Čak se govori o tome da bi mogao biti naš sljedeći ministar pravosuđa.
Tko zna što još skriva u rukavu?«
»A ako se na konferenciji za medije ne bude radilo o njegovu odlasku?«
»Onda sigurno ima nešto konkretno, važan trag u istrazi. Nešto što pokazuje da
napreduju i da je on još uvijek snaga na koju se može računati u policiji.«

Knjige.Club 350
 Knjige.Club Books

»Ali mislite da to nije vjerojatno?«

»Ne.«
Dunja ugasi televizor, izvadi baterije iz daljinskog upravljača i baci ih što dalje da
ne bi došla u napast ponovno upaliti televizor. Točno je znala o čemu će se govoriti na
Sleiznerovoj konferenciji za novinare.
Slika počinitelja.
Njezina slika.
Sleizner bi se udarao u prsa i svima prenosio poruku kako odjel izvrsno funkcionira
kad ga on vodi. Kako će slučaj uskoro biti riješen, a počinitelj uhvaćen. I neće ga uhvatiti
Šveđani, nego Danci.
Kao da je Kima fucking Sleiznera uopće briga za slučaj.
Sve je bila samo šarada. Kazališna predstava da se fokus prebaci s njegovih privatnih
skandala. Nije ga bilo briga za suradnju sa Šveđanima kako bi doznao do kakvih su
rezultata došli, samo je koristio priliku da hvali sebe. Ta konferencija za medije bila je
za njega i ni za koga drugog. Bez obzira na kasniju cijenu.
I ne trepnuvši, lagao joj je u lice i žrtvovao i nju i njezin posao. Tinta na njezinoj
ostavci još se nije ni osušila a već je tražio njezine ključeve, značku, sigurnosnu
propusnicu i oružje. Imala je dvije minute da skupi svoje stvari u kutiju, i cijelo to
vrijeme on je stajao nad njom poput jastreba nad plijenom.
Baš kao i Fabian Risk, i ona je sad bila izbačena na hladnoću, i baš kao i on, nije to
mogla dopustiti. Nije bilo šanse da se suzdrži od daljnjeg posla na istrazi, sve dok slučaj
ne bude riješen.
Nije znala kakve će valove pokrenuti Sleiznerova konferencija sljedećeg jutra. Ali
bila je spremna na najgore. Počinitelj će se vjerojatno sakriti i bit će ga gotovo nemoguće
pronaći. Što duže ne bude znao koliko policija znade, to bolje. Jer, zbog toga na kraju
može postati previše samouvjeren i neoprezan i počiniti kobnu pogrešku.
Bila je prisiljena nešto učiniti. Nije mogla spriječiti Sleiznera da objavi sliku, ali
mogla se pobrinuti da Šveđani dođu do nje prije toga. Uzela je svoj mobitel i potražila
broj Fabiana Riska. Začuo se signal, ali nitko se nije javljao. Nije moglo biti kasnije od
devet i dvadeset. Nije baš rano, ali ni previše kasno za zvanje. Pokušala je ponovno i ovaj
put ostavila kratku poruku na govornoj pošti. Kako ima nešto što bi trebao pogledati i
kako je sad na putu za Švedsku da mu to pokaže.
S obzirom na to da je postojala opasnost da joj netko prisluškuje mobitel, nije mu
htjela otkriti o čemu se radi. Nije imala u planu ni reći mu da je na putu za Švedsku. A
još je manje imala u planu uopće tamo otići. Ali kad je razmislila o tome, uopće joj nije

Knjige.Club 351
 Knjige.Club Books

izgledalo glupo. Naravno da je imala njegovu e-mail adresu, ali kao i kod mobitela, nije
bila sigurna tko sve može do nje i je li Risk jedini koji može pročitati poštu.
Dunja otvori računalo i krene na svoju poštu. Ali umjesto da se pojavi stranica,
pojavilo se pitanje o njezinoj lozinki. Ona napiše Shawarmapaj55 - lozinku koju je imala
i na previše mjesta i mislila ju je promijeniti čim stigne.
POGREŠNA LOZINKA.
Pokuša ponovno.
POGREŠNA LOZINKA.
Je li taj prokletnik već uspio promijeniti njezinu lozinku?
Ako jest, onda je postojala samo jedna osoba koja joj je mogla pomoći.
»Da, ovdje Rønning...«
»Jesi li promijenio lozinku na mojem e-mailu?«
»O, pa dobar dan, ljepotice. Znaš, sad sam malo zauzet«, prošaptao je. »Imam posjet
i baš smo završili sa sušijem i...«
»K vragu, Mikaele«, prekine ga Dunja. »Ovo je važno. Jesi li je ti promijenio?«
Čula je kako je uzdahnuo, dok se u pozadini čula glazba iz Titanica.
»Čuo sam da si dala ostavku.«
»Ljigavac mi nije ostavio izbora, a sad moram na svoj e-mail.«
Začuo se još jedan uzdah.
»Došao je ovamo čim si otišla i naredio mi da promijenim lozinku. A čisto pravno
gledano, to više i nije tvoj e-mail.«
»Mikaele, jako je važno da mogu na svoj e-mail. Ne kasnije. Sada. Razumiješ?«
»Zašto?«
»Što manje znaš, to bolje. Morat ćeš mi jednostavno vjerovati. Jedino što moraš
učiniti jest dati mi novu lozinku.«
»Sorry, ali to ne ide. Sleizner upravo u ovom trenutku vjerojatno gleda tvoju poštu.
Sutra ujutro održat će konferenciju za medije. I odmah će vidjeti ako je netko pokušao
ući s novom lozinkom. I čim vidi da si to bila ti, znat će da sam ti pomogao.«
Imao je pravo. Dovraga.
»Ali... Imao sam osjećaj da ćeš nazvati, pa sam napravio kopiju svih tvojih podataka
prije nego što je Sleizner uspio staviti svoje šape na njih. Mogu ti napraviti Dropbox
folder.«
»Savršeno. Ako možeš, odmah.«

Knjige.Club 352
 Knjige.Club Books

»Naravno. Moj gost i lopta za vježbanje baš se dobro slažu.«

Dvadeset pet minuta poslije Dunja je mogla prebaciti počiniteljevu sliku na USB-
stick, a nakon još petnaest minuta očistila je osušenu tintu iz patrona i ispisala sliku.
Deset sekundi potom napustila je stan u Blågårdsgadeu i požurila u Nørreport.

Knjige.Club 353
 Knjige.Club Books

84.

»PRITVOR?« PONOVI Tuvessonova.

»Da, zašto ne? Samo sad preko vikenda«, reče Stijena. »Ionako su ondje već čuvari,
a mi ne moramo čekati da Malmö osigura još ljudi. Pa ćemo u ponedjeljak vidjeti postoji
li neko bolje rješenje.«
Upravo su otišli iz pečenjarnice i krenuli duž Rundgangena nadesno, odakle se
odmah moglo vidjeti policijsku postaju s druge strane ceste. Tuvessonova još nije bila
sigurna što misli o toj ideji. Morala se priviknuti na tu pomisao. Skupiti ostale ljude iz
razreda i ponuditi im zaštitu u obliku sjedenja u pritvoru pod ključem bilo je nesumnjivo
drastično rješenje i svakako kontroverzno. Ali možda to ipak nije bila loša ideja.
»To je zapravo sjajno, da budemo sasvim iskreni. Jer, kakva nam je alternativa?« reče
Stijena, kao da joj je pročitao misli.
»Razumiješ li kakva ćemo sranja morati progutati zbog toga?«
»To je ništa u usporedbi s tim koliko će se sranja dogoditi ako nešto ne učinimo i
samo ga pustimo da nastavi sređivati jedno po jedno,«
Stijena je imao pravo. Sve je upućivalo na to da će počinitelj opet udariti i da nema
namjeru prestati dok cijeli razred ne bude izbrisan. Ono što je govorilo u prilog ideji bilo
je jedino vrijeme. Ako sad krenu s time, i ako sve bude kako treba, mogli bi ih
sve dovesti tijekom noći. Ono što je govorilo protiv bila je sama ideja.
»Nije li Risk odvezao auto k sebi doma?« upita Lilja i pokaže na Riskov auto,
parkiran ispred policijske postaje.
»Očito nije«, reče Stijena. »Vjerojatno još nije u stanju voziti.«
»Dobro, učinit ćemo to«, reče Tuvessonova. »Sklonit ćemo ih preko vikenda. Ali da
bi to funkcioniralo, moramo se pritajiti što je više moguće i obavijestiti samo one koje
baš moramo. Sve ovisi o tome da informacije ne procure ni pod koju cijenu.«

Knjige.Club 354
 Knjige.Club Books

Njegov sin negdje je ležao, svezanih ruku i nogu, u nekom prostoru uskom poput lijesa
i sa sve manje kisika koji u svakom trenutku može nestati. Možda je već i bilo gotovo?
Slika zatočenog Theodora urezala se u Fabianovu mrežnicu i nije mogao prestati misliti
na to kroz što njegov sin prolazi. Ne samo posljednjih dana, nego svih godina u školi.
Kako je mogao ne vidjeti takvo što? Je li zaista bio toliko obuzet samim sobom? A Sonja?
Da je znala, rekla bi mu. Ili?
Sjetio se kako se jednom zabrinula što se događa s Theodorom, kad je došao doma s
dva slomljena rebra i potresom mozga. Fabian je mislio da ona pretjeruje. I da je tučnjava
s vršnjacima dio sasvim normalnog odrastanja. Zafrkavao se kako je sam slomio rebro
zbog jakog kašljanja kad je jednom bio prehlađen.
Ali Sonja se nije dala, otišla je na razgovor s razrednicom i ravnateljem da bude
sigurna kako se ponašaju prema njezinom sinu. Sve je izgledalo sasvim normalno. Baš
kao što su i on i Theodor cijelo vrijeme govorili. Na kraju se i ona smirila i složila se da
je pretjerala.
Kako je bio u krivu.
Kako strašno u krivu.
Sad je račun došao na naplatu i morao ga je platiti jedino on i nitko drugi. Platit će
koliko god koštalo. Što god trebalo učiniti, učinit će. Ako još uvijek postoji mogućnost
da spasi Theodora, bio je spreman odreći se svega. Svib istraga i vlastitog života, nije mu
bilo važno. Ako se pokaže da je prekasno, onda... Ne smije biti prekasno.
Slijedio je sve upute do zadnjeg detalja, sjeo je u auto i dovezao ga do policijske
postaje, parkirao malo ispred ostalih automobila i cijelo vrijeme imao kapu na glavi.
Počinitelj, ili Torgny Sölmedal, kako je Fabian sad znao da se zove, mogao je vidjeti sve
što je on vidio i čuti sve što je on čuo. Ali u obratnom smjeru komunikacija se odvijala
samo sms porukama. Danska policajka ga je nazvala, ali bio je prisiljen odbiti poziv.
Nitko od njegovih kolega nije ga vidio kad je kliznuo kroz noćno osvijetljen ulaz.
Florian Nilsson nije bio na prijamnom pultu. Mogao je samo provući svoju propusnicu
kroz čitač, utipkati svoj kod i ući. Cilj je bio laboratorij Ingvara Molandera. Nikad nije
bio ondje, ali koliko je znao, laboratorij se nalazio negdje na donjem katu. Pitao je što
da učini ako se pokaže da je Molander ondje, a odgovor mu je stigao odmah.
Pobrini se za to.
TEHNIČKO PRAVOSUDNO ISTRAŽIVANJE, I. MOLANDER, pisalo je na pločici
na zatvorenim vratima. Fabian gurne ruku u džep jakne i osjeti da se oružje nalazi na
svome mjestu, otvori vrata i uđe. Prostorija je izgledala kao velika garaža s betonskim
podom i zidovima i različitim osvijetljenim mjestima koja su funkcionirala kao radne
postaje. Nešto što Molander nije pokazivao.

Knjige.Club 355
 Knjige.Club Books

Stani u sredinu, okreni se oko sebe. Polako.

Fabian učini kako mu je rekao i istog trenutka shvati kako ni počinitelj nije znao
što traži. On je bio ovdje da to otkrije. Ono što je bilo jasno jest da je sumnjao da je
Molander nešto pronašao.
Uzmi krpu, idi do Peugeota.
Fabianov pogled zaustavio se na uništenom srebrnosivom BMW-u, i dosad uopće
nije primijetio da se ondje nalazi i Peugeot. To je značilo da su Danci konačno došli k
sebi i poslali ga k njima. Prišao je autu i pročitao rukom ispisanu ceduljicu na
vjetrobranu.

Za Ingvara Molandera. Fabian Risk govorio mi je dobro o vama, a s obzirom na

to da se ovdje ništa ne događa, možete li vi pronaći nešto? Lijep pozdrav, Dunja
Hougaard, Policija u Kopenhagenu.

Znači, Dankinja je stajala iza toga. Čim ovo završi, ako preživi, odmah će je nazvati i
zahvaliti joj. Dobar kontakt s druge strane zaljeva ne smije se podcjenjivati.
Sjedni na vozačko mjesto, pogledaj oko sebe.
Fabian otvori prednja vrata, sjedne za upravljač i počne skenirati unutrašnjost
svojom kapom. Tu i tamo, na upravljačkoj ploči, oko pretinca za rukavice i na mjenjaču
vidjeli su se djelići samoljepljive vrpce gdje je Molander napisao brojeve. To su bile
oznake na mjestima gdje je pronašao otiske prstiju. Je li auto zbog toga bio tako važan?
Makni papiriće, obriši sve krpom.
Fabian makne papiriće i počne brisati ploču. Povremeno bi dobio uputu da obriše
još detaljnije ili da okrene kameru u drugome smjeru. Dvadeset dvije minute poslije
mogao je izaći iz auta.
Uzmi otiske.
»Nažalost, nemam pojma gdje su.«
Potraži.

Vjerojatno je negdje između devet i deset sati, možda pola deset, ali sigurno još nije
petnaest do deset, pomislila je Astrid Tuvesson, iako je zapravo nije bilo briga. Što god
učinili, nije se mogla otresti osjećaja da su stalno korak iza. Da je sve na neki neshvatljiv
način unaprijed isplanirano i pripremljeno. Ali Stijena je imao pravo. Ne ponuditi
ostalima iz razreda privremeno sklonište bilo bi strahovito neodgovorno.

Knjige.Club 356
 Knjige.Club Books

Ležala je na leđima na kauču, nakon što je navukla zavjese i ugasila sva svjetla. Ipak
nije bilo tako mračno kao što se nadala. Petnaestak žmirkajućih dioda pobrinulo se za
to. Nije mogla shvatiti zašto su proizvođači elektronike tako uporni u postavljaju dioda
na sva moguća mjesta. Zaključila je kako su kao djeca vjerojatno gledali previše
znanstvenofantastičnih filmova.
Razgovarala je s Ragnarom Palmom, upraviteljem pritvora, i objasnila mu situaciju.
Mogao joj je ponuditi samo dvije prazne zatvorske ćelije, što je po njemu bilo dovoljno
za četvero od devet ljudi. Grupna ćelija savršeno bi odgovarala, ali koliko je ona
bila upoznata, takvih u Švedskoj nije bilo. Umjesto toga Palm joj je ponudio pregraditi
dio zatvoreničkih zajedničkih prostorija. Tada ne bi bio problem staviti unutra deset
kreveta. Uz to, imali bi pristup sobi s televizorom, kuhinji i maloj knjižnici, što bi im
pomoglo da se ne osjećaju kao da su zatvoreni.
Lilja i Stijena ponudili su se nazvati sve i obavijestiti ih, a ona se tada mogla
odmoriti. Nešto joj je govorilo da joj je to posljednja prilika za odmor. Nažalost, njezine
misli nisu si uzele odmor, čak ni malu stanku. Umjesto toga, osjećala je kao da dodaju
gas u trenucima kad ona pokušava kočiti.
Usred svega upala je još i Ingela Ploghed. Krhka ženica koja se osjećala svakako samo
ne dobro i nije odabrala ići s njom na vožnju. Pokušala se oduprijeti. Ali ona je odabrala
ne poslušati. Ni Ingelu Ploghed, niti liječnika. Umjesto toga, pritiskala ju je tako snažno
koliko je mogla, i ondje kraj pruge njezino se sjećanje vratilo, bila je sigurna u to. Zvuk
vlaka vrisnuo je u njezinoj podsvijesti. Zasvijetlio je u mraku snažnim narančastim
svjetlom.
Osjetila je kako se znoji zbog sunca. Kako toplina struji njezinim tijelom i kako joj
se puls pojačava. Voljela je toplinu i nije je se mogla zasititi. Trideset, trideset pet
stupnjeva, ležaljka na suncu i zvuk valova na plaži u Koh Changu. Nije moglo biti bolje.
Čim bude mogla, skupit će stvari i ostaviti nordijsku tamu za sobom zauvijek. Nije znala
gdje će ostarjeti. Jedino je znala da joj, sve dok ima dobru hranu i dobru klimu, to neće
biti važno.
Ali od Stena nije mogla pobjeći. Bio je poput starog gunđala koji se svemu protivi.
Potegnula je gutljaj ravno iz boce i već joj je bilo teško usredotočiti pogled. Ali je vidjela
kako dolazi prema njoj.
Prokleti vrag... Imao je tri čiste reći joj da se mora ostaviti boce. Ma, baš prava osoba
da takvo što kaže. Zaurlala je kako ga mrzi i bacila čašu koja se razbila o zid. On joj je
prišao i pokušao ju je zaustaviti, a ona je bacila bocu prema njemu, čula kako je pala,
ali je nastavila udarati...

Knjige.Club 357
 Knjige.Club Books

Zvuk mobitela izvukao ju je iz dubokog sna i shvatila je da se ne nalazi ni na plaži

na Tajlandu, niti u kuhinji sa Stenom, nego da leži na kauču u uredu.
»Dugo ti je trebalo. Valjda ne spavaš?« reče Molander s druge strane.
»Ma, ne. Bok, Ingvare. Jesi li što pronašao?«
»Puno toga. Ali ništa što bi nas zanimalo.«
Tuvessonova sjedne na kauču. »Sigurno?«
»Astrid...«
»Da, ali... Jesi li u pravoj kući?«
»Nisi li rekla skroz nalijevo, s vratima u ogradi? A na vratima piše >Ratni čekić<.«
»Točno. Ali sigurna sam da sam vidjela skalpel.«
»I jesi. Ali taj se ne koristi za operaciju vađenja maternice, nego za izradu i
oblikovanje figurica Warhammer.«
»Warhammer? Što je to?«
»Čudna igra, ali igra broj jedan za čudake. Ali ti imaš dvije dojke previše i jedan
penis premalo da bi to razumjela, a detaljnije objašnjenje navelo bi mobilnog operatera
da odustane od flatratea, pa ćemo zato o tome neki drugi put.«
»I pretražio si cijelu kuću?«
Čula je težak uzdah s druge strane. »Pa i nije baš da je velika, ako tako mogu reći.«
»A druge? Mislim, druge kuće?«
»Dozvola za pretres je samo za ovu kuću. Za druge ćeš se opet morati ulizivati
Högsellovoj.«
»Da, točno... Sranje.«
»Usput, je li Lilja uspjela pogledati registar?«
»Što? Radi čega?«
Čula je kako je ponovno uzdahnuo. »Pronašao sam otisak u autu i poslao joj e-mail
da provjeri u registru.«
»Ne vjerujem da je stigla pogledati svoj e-mail. Bile smo vani, a sad je sa Stijenom i
zove...«
»Dobro, ali pobrini se da ga pročita. Ja idem leći na par sati.«
»Ali čekaj, kakav otisak?«
»Piše u e-mailu. Laku noć.«
Kliknulo je i Tuvessonova se zagledala u mobitel, iznenađena da je Molander
prekinuo usred razgovora. Često je doživjela svašta kod razgovora, ali od Molandera

Knjige.Club 358
 Knjige.Club Books

nikada. Izašla je iz ureda i bila je prisiljena zaškiljiti zbog jakog svjetla u hodniku,
hodajući do Lilje koja je sjedila na madracu u svojoj sobi i razgovarala na telefon.
»OK, dobro... Na to sad ne mogu odgovoriti, ali nazvat ću čim budem znala više.
Samo da smo sigurni da vas možemo dobiti na taj broj.« Ona prekine i susretne se s
Astridinim pogledom.
»S koliko si ih razgovarala?«
Lilja demonstrativno podigne dva prsta.
»Ne više od dvoje?«
Lilja odmahne glavom. »Jafaar Umar i Cecilia Holm nisu se javili, a upravo sam
htjela nazvati Stefana Munthea. Ali Nicklas Bäckstrom i Helene Nachmansson se
svakako slažu. Kako ide Stijeni?«
»Nemam pojma. Ali upravo sam razgovarala s Molanderom i navodno ti je poslao
važan e-mail.«
Lilja je upitno pogleda, ustane s madraca, priđe radnom stolu i upali računalo.

Od: ingvar.molander@polisen.se
Naslov: Važno!
Mislim da sam pronašao i sačuvao počiniteljev otisak u autu. Uz to, mislim da
se nalazi u registru. Provjerio sam još jednom, ali s obzirom na to da me
Tuvanica poslala u Ramlösu, moja nada leži u tebi. Otisak ćeš naći na
uobičajenom mjestu. I.

»OK, najbolje je da ti to provjeriš, a ja ću onda nazvati Stefana Munthea«, reče

Tuvessonova.
Lilja kimne i navuče svoje pohabane Conversice. »E, da! Seth Karheden slijeće za
dvadesetak minuta, pa ćemo vidjeti hoće li mu mobitel i dalje biti nedostupan. U tom
slučaju, trebat će najmanje dva sata da dođe kući do telefona.«
Tuvessonova kimne. »A kako stojimo sa Cecilijom i Jafaarom?«
»Nadajmo se da su samo u kinu ili nešto slično.«
»OK, pričekat ćemo malo, a onda ću ponovno nazvati.«
»E da, Nachmanssonova je pitala da li da se sama doveze ili da je doveze netko
drugi.«
»Mislim da ćemo ja i Stijena voziti, svaki sa svojim autom, i pokupiti ih. Uskočit ću
kad god budem mogla.«

Knjige.Club 359
 Knjige.Club Books

Lilja kimne i krene prema vratima.

»Usput... >Tuvanica<? Tako me zovete?«
Lilja se naceri i nestane.

Fabian Risk pogledao je u sve kutije koje je mogao pronaći. Prošao je cijeli stari ormar
prepun mapa sa starijim neriješenim slučajevima. Čak je pregledao garderobu i
Molanderovu radnu odjeću i veliki metalni ormar pun tehničke opreme. Ali nigdje nije
vidio nešto što bi podsjećalo na otisak prsta.
»Možda nisu ovdje? Možda ih je odnio sa sobom kući ili ih je negdje ostavio ili
nešto?«
Mobitel je zazujao.
Nazovi ga. Reci mu da se morate naći.
Fabian je razbijao glavu pokušavajući pronaći izlaz iz ovoga, ali nije vidio ništa osim
ogromnih, neprobojnih zidova. Nije mogao ništa osim nazvati Molandera i naći se s
njime. Upravo ga je htio nazvati, kad su se otvorila vrata.
Brzo se ogledao oko sebe, pokušavajući naći mjesto da se sakrije, ali bilo je prekasno.
Lilja je već ušla u sobu i ugledala ga.
»Fabian? Kog vraga ti radiš tu?«
Nije znao što da kaže i samo je šutio.
»I mislila sam da sam vidjela tvoj auto vani na parkiralištu. Ne bi li trebao biti kod
kuće i odmarati se?«
»Ne mogu se odmarati sve dok ova istraga ne bude riješena. Poznaješ me... Ili ne,
zapravo me ne poznaješ. Ali eto, takav sam.« Nasmijao se, pokušavši zvučati opušteno.
Ali sudeći po Liljinom izrazu lica, nije pala na njegovu predstavu.
»Fabiane, reci mi. Što se događa?«
Molander te zamolio da provjeriš otisak u registru.
Susretne se s Liljinim pogledom i priđe joj bliže. »Molander je nazvao. Nemoj me
pitati zašto je nazvao baš mene, jer nemam pojma. Možda je mislio da ste vi ostali previše
zauzeti, a ja ionako ne mogu samo ležati i odmarati se. Ne znam.« On zašuti, shvativši da
je previše govorio. Riječi su samo izlazile iz njega u očajničkom pokušaju da sakriju
očigledno. Očekivao je nekakvu reakciju od Lilje, ali je nije bilo. Irene je samo stajala i
gledala ga, a da tišina ne bi bila previše napadna, nije mogao ništa drugo nego
nastaviti. »U svakom slučaju, uzeo je nekoliko otisaka prstiju iz Peugeota koji mogu
pripadati počinitelju i želi da ih provjerim u registru.«
Pogledala ga je sumnjičavo. »Čudno. Jer upravo to je i mene zamolio da učinim.«
Knjige.Club 360
 Knjige.Club Books

Fabian slegne ramenima. »Valjda želi biti siguran da će posao biti obavljen. Problem
je u tome što ih ne mogu pronaći.«
»Vjerojatno su na uobičajenom mjestu, ali ti ne znaš gdje je to.«
»Ne, kako bih ja to znao? Ipak ne radim ovdje tako dugo.«
»Ne, ne radiš.«
Fabianov mobitel opet zabruji.
UskorogOtovo.
On ponovno učita web-stranicu na mobitelu, utipka novu lozinku i ugleda kako
Theodor leži svezan u uskoj sobici. Ovaj put nije dizao glavu. Vjerojatno nije mogao. Ali
u svakom slučaju još je bio živ. Fabian je mogao vidjeti kako mu se prsa podižu i spuštaju
svakim udahom, ali disanje mu je bilo sve pliće.
»Fabiane, zašto stalno gledaš u mobitel?« upita Lilja, a on podigne pogled. »Možeš
ići kući. Ja ću se pobrinuti za ovo ovdje.«
On odmahne glavom. »Ne, bolje da ja to učinim, pa ti možeš nastaviti sa svojim
poslom. Sigurno imaš toga preko glave.«
»Što ti je? Je l’ se nešto dogodilo?«
»Ne, ništa osim što nas je Molander oboje zamolio da učinimo istu stvar, i najbolje
je da mene pustiš da se pobrinem za to.«
»Ali valjda razumiješ da ne smijem.«
»Zašto ne?«
Susreo se s njezinim pogledom i pokušao iskopati upitan izraz lica. Ona mu odgovori
strpljivim smiješkom, gotovo zabrinutim.
»Jer te nije kontaktirao. Da jest, ti bi znao gdje se otisci nalaze. Ili?«
Fabian nije mogao drugo osim kimnuti i priznati svoju grešku. Istovremeno je stavio
desnu ruku u džep jakne i posegnuo za pištoljem. Lilja se pokušala odmaknuti od njega,
ali nije bilo mjesta. Samo zid. Ona podigne ruke da se zaštiti. On ih odgurne da bi joj
otkrio glavu i iznenadi se koliko je snažna, i onda osjeti udarac među noge i izgubi
ravnotežu. Lilja je već bila na njemu, zaurlavši na njega da se smiri.
Udarac pištoljem pogodio je na pravo mjesto i ona samo potone na njega. Krv je
tekla iz rane i padala mu na košulju. On se izvuče ispod nje i ustane. Sad je znao gdje
treba tražiti. Otkrio ju je pogled uperen u armature. Privuče jedan stolac, popne se
na njega i istegne se do najviše police fluorescentno osvijetljene armature na kojoj je
ležala mapa s otiscima.
Zakvači mapu za hlače, siđe sa stolca, pogleda lijevo pa desno da bude siguran kako
nije ništa ostavio. Na kraju okrene glavu prema Lilji, pomislivši kako će izgledati sasvim
Knjige.Club 361
 Knjige.Club Books

prirodno, istovremeno istegnuvši desnu ruku izvan dometa kamere i nažvrlja nešto na
kuvertu. Mobitel odmah zavibrira.
Pokaži što si radio desnom rukom!
Fabian posluša naredbu i okrene se prema kuverti, gdje je drhtavim slovima pisalo:
Oprosti. Uzeo je mojeg sina. Zove se Torgny Sölmedal.
Nije dugo čekao na odgovor.
Ako ti je imalo stalo do njega, znaš što moraš učiniti.

Knjige.Club 362
 Knjige.Club Books

85.

NIJE SHVAĆAO DA SE zbilja probudio. Osjećaj je bio kao da se još uvijek nalazi u
nekakvom snu. Jer, to nije moglo biti ništa drugo. Prošlo je nekoliko minuta dok nije
počeo shvaćati da je zaista budan. Da je ono što vidi i osjeća stvarnost u svojem
najokrutnijem obliku. Mračno je, tvrdo i prije svega, usko. Podigao se, ali udario je
čelom tako jako da je mogao osjetiti kako mu krv curi prema desnom oku. Pokušao ju je
obrisati, ali ruke su mu bile svezane, kao i noge.
Onda ga je uhvatila panika. Preplavila ga je i u djeliću sekunde temperatura tijela
mu se spustila za nekoliko stupnjeva i oblio ga je hladan znoj. Vrištao je što je glasnije
mogao, u potpunom mraku, i tek kad su mu se pluća ispraznila od vrištanja, zašutio je i
počeo razaznavati misli.
Sjedio je kod kuće za svojim pisaćim stolom i pisao u svoju bilježnicu. Pisao je o
bijesu koji ključa u njemu i prijeti rastrgati ga na komadiće. Slušao je Marilyna Mansona
i nije ga bilo briga što je bilo preglasno. Stari ionako nije bio doma. Primijetio je
nešto krajičkom oka, ali nije reagirao. Jedva primjetan pokret u staklu prozora, poput
sjene u sjeni, podigao je pogled, ravno u prozor, i vidio kako netko ulazi u njegovu sobu.
Prva pomisao bila mu je da je stari došao utišati glazbu i da opet nosi nekakvu jadnu
branu. Ali nešto nije bilo u redu s odjećom. Jer, ljeti je njegov tata gotovo uvijek nosio
svijetlu odjeću. Ova je bila tamna, gotovo vojnička. Tada se okrenuo, ali muškarac je već
prišao i pritisnuo mu nekakvu krpu na lice.
U nekoliko navrata prostoriju je okupala svjetlost, tako jaka da je bio prisiljen
zažmiriti. Pretpostavio je da se otvorio nekakav prorez. Znak da je došlo vrijeme da
izađe iz zatočeništva. Ali nitko nije došao odvezati njegove isprepletene ruke i noge, i
nakon nekoliko puta shvatio je da se to nije ništa otvorilo, nego se samo upalila jaka
baterijska svjetiljka.
Jednom je čuo da je netko u blizini. U svakom slučaju, vjerovao je da je nešto čuo.
Zvuk je dolazio kroz zidove. Prigušen i nejasan. Vikao je i zvao najglasnije što je mogao,

Knjige.Club 363
 Knjige.Club Books

vrištao i udarao laktovima. Ali što god to bilo, nije reagiralo na njega. Možda je to bio
muškarac u vojničkoj odjeći? Nakon toga nije ništa čuo. Ništa osim vlastitog pulsa i
disanja.
Je li takav osjećaj kad si zakopan? Ništa ne bi bilo lakše nego zatvoriti oči i samo
zaspati. Ali nije htio zaspati. Ne opet. Nije želio propustiti sljedeći put kad se bude čuo
zvuk. Ne smije zaspati. Sljedeći put - ako ga bude - može biti njegova posljednja šansa.
Sad je bio spremniji i ne bi samo vikao i udarao laktovima do krvi po zidovima. U
nekoliko sati uspjelo mu je dogmizati nekoliko decimetara dok nije osjetio nešto hladno
i metalno između stopala. Prorez.
U njemu se probudila nada. Unatoč svemu, možda ipak preživi. Lupao je nogama po
prorezu, koji je očito bio zaključan, ali zvuk koji je dolazio od njega zvučao je poput bas
bubnja i, ako je netko bio u blizini, morao ga je čuti. Ali nitko nije došao i tišina mu se
počela činiti beskonačnom. Nada koja se u njemu probudila topila se zajedno s kisikom
kojega je u prostoriji bilo sve manje.
Ispočetka nije reagirao na to. Nije shvaćao zašto mu je sve teže usredotočiti se i zašto
zadrijema u sve češćim razmacima. Tek kad je uvidio da diše kao da je otrčao jedan
kilometar, počelo mu je svitati. Tek tada je shvatio da će se ugušiti.
Nikad nije mislio da će to učiniti, nikad u životu, ali sad je to ipak učinio.
Sklopio je ruke i počeo se moliti.

Knjige.Club 364
 Knjige.Club Books

86.

BILA JE PRISILJENA okrenuti pogled od jakog, zasljepljujućeg svjetla što je dolazilo od

fluorescentnih svjetiljki na stropu, a kad je pomaknula glavu, osjetila je tupu bol iza
lijeve sljepoočnice. Opipala je oteklinu iznad uha i pod prstima osjetila zgrušanu krv
pod kosom. Ništa opasno, ali to je bilo prvi put da ju je udario kolega. Risk ju je
onesvijestio udarcem.
Imala je ona svoje sumnje u vezi s njim, čim je pročitala o događajima što su se zbili
u Stockholmu. Ah da će otići tako daleko da je udari i onesvijesti, došlo joj je kao
potpuno iznenađenje.
I sad je bio nestao bez traga.
Možda to ipak nije bio on? Ne, nije mogao biti.
Ili?
Dovukla se do jedne od radnih klupa, podigla se i izašla iz laboratorija. Na povratku
na odjel pokušala ga je nazvati. Kao što je i očekivala, dobila je samo govornu poštu.

»Ne, Stefane, naravno da niste zatvorenici. Ali to je jedini način na koji vam možemo
pružiti zaštitu u ovom trenutku...« Tuvessonova je držala telefon malo dalje od uha i
okretala očima prema Stijeni, koji joj je sjedio nasuprot i razgovarao na svoj telefon.
»Dobro. Onda ćemo doći po vas malo kasnije. Teško mi je točno reći, ali prije ćemo
vas nazvati. Apsolutno. Bok.«
Stijena prekine razgovor i protegne se.
»Ne, uopće nismo odustali. Punom snagom radimo na slučaju, ali naša je procjena
da se svi nalazite u opasnosti i zbog toga mi sad... točno... upravo tako. Javit ću vam se
čim budemo znali kad stižemo. Bok.« Tuvessonova prekine razgovor i ispusti dug uzdah.
»Kakav idiot. Trebao bi biti sretan i zahvalan. Ali ne, bože sačuvaj!«
»U svakoj kući postoji zeznuti susjed«, reče Stijena i zine, ugledavši Lilju kako ulazi.

Knjige.Club 365
 Knjige.Club Books

»Bože dragi! Irene, što se dogodilo?« Tuvessonova priđe Lilji i izbliza pogleda ranu
iznad sljepoočnice.
»Naišla sam na Riska u Molanderovu laboratoriju.«
»Na Riska? Pa što je on tamo radio?«
»Došao je po iste otiske kao i ja i tvrdio da ga je Molander zamolio da ih uvede u
registar.«
»Što? Ali zašto bi on to trebao učiniti?«
»I ja sam se to pitala i onda se dogodilo ovo.« Lilja pokaže na ranu.
»Što, udario te?«
»Da.«
»Ali... Jesi li dobro?«
»Bila sam kratko u nesvijesti, ali sad sam dobro.«
»Ništa ne shvaćam. A ti?« Tuvessonova se okrene k Stijeni, koji odmahne glavom.
»Jesi li ga pokušala nazvati?«
»Ne javlja se.«
»Možda je ovo čista besmislica«, reče Stijena. »Ali čisto da kažem. Nije valjda
moguće da... Ili? Nije valjda moguće?«
Zašutjeli su i razmijenili poglede.
»Ne. Nemoguće. Sigurno postoji neko objašnjenje. Mora postojati«, reče
Tuvessonova i ponovno sjedne.
»I meni je to palo na pamet«, reče Lilja.
»Ma, dajte prestanite, vas dvoje...«
»Ali samo poslušajte ovo. Na prvo mjesto ubojstva on stavlja razrednu fotografiju,
što dovodi do toga da ga primimo k sebi i damo mu potpun uvid u istragu, koju on poslije
može usmjeriti kako god želi. Priznajte. Nije baš da se previše trudio komunicirati s
nama u vezi s ičim što je radio. I dalje je nastavio, iako si ga povukla s istrage, pa je
>pronašao< Runea Schmeckela, koji kao da ima čarobnu moć da cijelo vrijeme sve
nanjuši. A on ostaje izvan sumnje.«
»A dečko s razredne fotografije?« upita Stijena. »Tko je to?«
»Misliš na onu kosu?« Lilja slegne ramenima. »Nemam pojma. Ali tko je uopće i
pokazao na njega? I čiji je godišnjak iz kojega smo kopirali fotografiju?«
Neko vrijeme nitko nije ništa govorio. Kao da su svi morali u glavi još jednom proći
kroz cijeli slučaj, od početka, i provjeriti može li Liljina sumnja zaista biti točna. Nakon
nekoliko minuta, Tuvessonova podigne pogled i susretne poglede ostalih.
Knjige.Club 366
 Knjige.Club Books

»Ne, to jednostavno ne može biti točno.«

»Zašto ne?« upita Stijena. »Ne tako davno nijedna ideja nije bila previše luda.«
»Stijeno, ne znam. Ali odbijam povjerovati da je to Risk. Kad bi mu to sve uspjelo?
Uzmi samo ono kad je nazvala ona djevojka s benzinske. Tada je bio s nama kod
Molandera.«
»Da. Ali Risk je odgovorio na poziv. Je li to zbilja zvala ta djevojka ili je ona tad već
bila mrtva, ne možemo znati.«
»OK, ali ipak je netko pregazio danskog policajca u isto vrijeme kad je Risk bio s
nama. Možemo li se barem u tome složiti?«
»Možda su dvojica«, reče Stijena.
»Mora postojati drugo objašnjenje. Irene, prije nego što te udario, jesi li na što
posebno reagirala? Bilo što?«
»Mislim, ne poznajem ga tako dobro, ali djelovao mi je kao da nije pri sebi. Bilo je
nešto u njegovu pogledu. Strah. Prestravljenost. Ne znam. I cijelo vrijeme je gledao u
mobitel, kao da...«
»Kao da... što?«
»Ne znam.«
»Možda je u kontaktu s počiniteljem. Mislim, čak i ako nije sam kriv«, reče Stijena,
a ostali se okrenu prema njemu. »Recimo da počinitelj na neki način drži Riska u šaci, i
zato zahtijeva od njega da se uvuče ovamo i uzme otiske.«
»U jedno možemo biti sigurni«, reče Tuvessonova. »Molanderova sumnja u to da se
počinitelj nalazi u registru je točna. Inače se ne bi toliko trudio. Ili?« Stijena i Lilja
kimnuše. »A s obzirom na to da je greškom ostavio svoje otiske u autu, možda je istu
grešku počinio i na drugim mjestima.«
»Misliš, počinio je još grešaka?« upita Stijena.
»Nitko nije savršen.«
Lilja shvati da Tuvessonova ima potpuno pravo. Postoji najmanje još jedno mjesto
gdje je počinitelj mogao zaboraviti svoje otiske.
I ona je točno znala koje je to mjesto.

Knjige.Club 367
 Knjige.Club Books

87.

IAKO JE JOŠ UVIJEK BILA prva polovina srpnja, već se moglo osjetiti kako se mrak
svakim danom prišulja sve brže. Presporo da bi čovjek uopće obraćao pažnju na to, ali
sasvim na vrijeme da ga podsjeti kako će i ovo ljeto uskoro postati samo sjećanje.
Fabian Risk ugasi motor i baci pogled na crvene brojke koje su pokazivale 22:13.
Njegove upute bile su da parkira u Östhammargatanu, ulici koja je skretala u
Motalagatan, gdje je na broju 24 živio Torgny Sölmedal. Ogledao se oko sebe i zaključio
kako se nalazi u okolici s vilama i s još više vila, od kojih je većina bila iz prve polovine
20. stoljeća. More kuća. Slušao je o tome cijelo svoje djetinjstvo, ali nikad nije poznavao
nikoga tko je ondje stanovao, pa nije imao ni potrebu ikada otići tamo. Ovo mu je bilo
prvi put.
Nagnuo je glavu ukoso prema dolje, tako da kamera na kapi može registrirati kako
je uzeo mapu s otiscima prstiju sa suvozačkog mjesta. Istog trenutka zavibrirao je
mobitel. Nova poruka. Ali ovaj put to nije bila nova naredba. Naprotiv, bio je to dar s
neba. Šansa za djelovanje.
Gdje si? Što si učinio s kamerom?
»Stigao sam i samo ću zaključati auto«, reče on samo da provjeri je li točna njegova
sumnja.
Pretpostavljam da shvaćaš opasnost neslijeđenja mojih naredbi.
Požurio je odgovoriti sms porukom. Skoro sam stigao. Možda je baterija prazna?
Skine kapu i stavi je na pod pokraj stražnjeg sjedala, otvori pretinac za rukavice i izvadi
dva spremnika za svoj pištolj Sig Sauer P228 koji je ležao skriven ispod priručnika
za servisiranje.
Zapravo uopće nije volio nositi oružje i izbjegavao je to kad je god mogao. Dosad još
nikad nije ispalio hitac u nekoga. Nasuprot onome što je većina ljudi vjerovala, to su
ionako bile prilično rijetke situacije u njegovu zanimanju. Njemu se to prvi put dogodilo

Knjige.Club 368
 Knjige.Club Books

prošle zime. Tada je trebao pucati i do dana današnjeg nije si mogao objasniti zašto to
nije učinio.
Dvojica kolega. A krivnja je bila njegova.
I vriskovi.
Sad ih je opet mogao čuti. Bilo je kao da su ga izgubili iz vida kad se odselio, i tek
sad su ga opet nanjušili, poput hijena koje ga love.
Vriskovi koji su cmizdrili i očajnički preklinjali i molili za svoj život.
A s njima su se vratile slike sjećanja kako su njegovi kolege bili prisiljeni klečati u
podzemnoj dvorani, koja dotad još nije bila u uporabi, ali sad ju se itekako koristilo.
Pitali su gdje je on, je li on ondje, ali njegovi kolege ništa im nisu rekli, samo su plakali.
Nisu mogli znati koliko je blizu i da je mogao pomoći. Kako mu oružje leži u ruci. Ali ta
je ruka postala potpuno bezvrijedna. Ruka koja nikako nije mogla pritisnuti okidač.
Čuo je kako ljudi viču na engleskom da su otišli predaleko i vidjeli previše. Podigli
su pištolje i uperili ih u njegove kolege. Fabian je pokušao pucati, ali nije mogao.
Odjeknuo je pucanj i on je vidio kako su se srušili na nove sjajne pločice, koje su se
zacrvenjele. Vriskovi su utihnuli, ali samo na trenutak. Sad ih je opet čuo. Glasnije nego
ikad.
I pitanje koje je odjekivalo u njemu.
Hoće li i ovaj put počiniti pogrešku?
Fabian se nekoliko puta snažno pljusne po licu, pokušavajući odagnati od sebe slike
sjećanja, i stavi jedan od spremnika u svoj pištolj. Izađe iz auta kojemu su ključevi još
bili u bravici, i nastavi duž Östhammargatana u pravcu Molatagatana, gdje
skrene desno, pa prijeđe ulicu kako bi došao na stranu s parnim brojevima. Nastavi
pločnikom, i nakon nekoliko metara spotakne se na neravninu na pločniku i zamalo
padne na glavu.
»Morate paziti. Ovdje je malo kvrgavo«, reče mu jedan muškarac u trenirci, koji je
prolazio sa svojim psom. Fabian uspije izvući smiješak i tek sad shvati kako su dijelovi
pločnika iznova asfaltirani na način koji je zahtijevao još jako puno posla.
»Da, blago rečeno«, reče on i napravi pokret kao da će krenuti dalje.
»Nemojte me pitati zašto su toliko uporni u stalnom popravljanju. To izgleda kao da
je posao radio nekakav praktikant.«
Fabian osjeti kako mu je zavibrirao mobitel.
Nisam ja taj kojemu je vrijeme dragocjeno.
»Prošle zime, Kerstin s broja pet je pala i slomila kuk. Ako to dodate troškovima,
bilo bi jeftinije jednostavno zamijeniti sve skupa i staviti novi asfalt.«

Knjige.Club 369
 Knjige.Club Books

Fabian mu službeno kimne i požuri dalje. Stigao je do broja 26, čiji je vrt bio tako
obrastao da je praktički onemogućivao pogled s ulice. Kuća se jedva vidjela od silnog
raslinja. Ali nije Sölmedal stanovao ondje, nego na broju 24, u kući koja se pokazala kao
potpuna suprotnost kući broj 26 i suprotnost Fabianovu očekivanju. Otvorena i
privlačna. Gotovo kao da je molila za neočekivan posjet. Niska bijela ograda, a iza nje
lijepo pokošen travnjak pred potpuno vidljivom kućom s garažom s desne strane i
visokom gustom živicom s lijeve.
Fabian nije shvaćao. Je li ovdje zbilja mogao živjeti čovjek kojega su lovili? Sasvim
otvoreno prema susjedima i prolaznicima. Na poštanskom sandučiću pisalo je »T.
Sölmedal«, a na prozoru koji je gledao na ulicu bilo je svjetlo. Zastao je i pravio se da
veže cipelu kako bi mogao bolje pogledati, i ubrzo je zaključio da se prvi dojam mora
malo izmijeniti. Privlačna otvorenost vrijedila je samo za prednju stranu, okrenutu
prema ulici. Ostatak zemljišta bio je sasvim druga priča. Ograda i visoka živica
učinkovito su štitile od svakog pogleda.
Ustane i nastavi dalje ulicom Växjögatan, gdje skrene lijevo. U prvoj kući s lijeve
strane bilo je svjetlo i mogao je vidjeti sjene kako se kreću ispred prozora. Petak popodne
uz goste i tek otvoreno vino. Sljedeća kuća bila je u mraku, a prilaz prema garaži otvoren
i prazan. On nastavi pokraj kuće, pa onda iza nje, gdje je gomila vrtnog namještaja stajala
postavljena tako da ga kiša može oprati zajedno s roštiljem, koji je sigurno stajao
mjesečnu stanarinu. Fabian prijeđe preko travnjaka i stigne do zida od grmlja šipka,
uvuče dlanove u rukave jakne, gume rukama grane i progura se kroz trnoviti zid.
Sad se nalazio u udaljenom kutu Sölmedalova zemljišta. Otud je mogao zaključiti da
je kuća veća nego što je isprva mislio. Bila je sagrađena na više katova sa stražnje strane
i sad mu je izgledala dvostruko veća nego ispočetka.
U sjeni grmlja šipka šuljao se dalje duž granicu zemljišta prema daščari koju je obišao
sa stražnje strane. Kroz prljavi prozor mogao je raspoznati kosilicu, par dugačkih skija,
nekoliko zamotanih tepiha i dijelove zubarske opreme stavljene na gomilu.
Mobitel u džepu opet mu je zabrujao. Ali ovaj put nije mu stigla poruka, nego ga je
zvala Irene Lilja. Dakle, probudila se, što je značilo da će Tuvessonova i ostali za
nekoliko minuta znati što se dogodilo. Pustio je da poziv ode na govornu poštu i
nastavio hodati uz stražnji dio daščare. Kad je stigao do kraja, vidio je da je udaljenost
od kuće otprilike pet metara.
Pet nezaštićenih metara preko travnjaka.
Adrenalin je pumpao u njemu kao prije utrke na sto metara. Nije imao pojma što ga
čeka i oklijevao je. Ali tijelo se odlučilo i nije imao izbora nego krenuti preko travnjaka

Knjige.Club 370
 Knjige.Club Books

do zida kuće, pa dalje do sljedećeg ruba, gdje je jedna stuba vodila na terasu s nekoliko
ležaljki. Fabian izvadi oružje i otkoči ga prije nego što je stao na stubu.
Kad je stigao na terasu, srce mu je tako snažno udaralo da je mogao čuti kako mu
krv juri žilama. Zvuk koji mu je bio poput podsjetnika da je još uvijek živ. Da još uvijek
može nešto učiniti.
Prešao je nekoliko koraka prema kliznim staklenim vratima i mogao je vidjeti ravno
u osvijetljenu dnevnu sobu. Nasred sobe stajao je klavir, a jedan cijeli zid zauzimala je
polica za knjige koja ga je podsjetila na roditeljski dom. Na drugom kraju sobe stajala je
kutna garnitura i velik televizor ravna ekrana i...
Začuo se zvuk. Ne nekakav snažan zvuk koji mijenja život. Jedva čujno škriputanje.
To je moglo biti bilo što. Osim u ovom kontekstu. Fabian se okrene prema ležaljkama.
»Fini ljudi uvijek malo kasne, to je poznata stvar. Ali da se došuljaju sa stražnje
strane, to je već novost.«
»Gdje mi je sin? Samo želim svoga sina.« Fabian uperi pištolj prema sjeni koja ustane
s ležaljke i podigne nekakvo oružje s prigušivačem prema njemu.
»Predlažem da uđemo unutra. Prije nego što se kava ohladi.«
»Što si učinio s mojim sinom?!«
»Doći ćemo do toga. Kao što smo rekli, imamo još jednu sitnicu koju moramo srediti,
a sad nisam ja taj kojemu istječe vrijeme.« On krene prema Fabianu s ispruženom
slobodnom rukom. »Stoga predlažem da pokušamo sve ovo obaviti na civiliziran način.
Kad završimo s time, i ja ću takav biti prema tebi. U redu?«
Fabian je oklijevao i nije mogao skinuti pogled s čovjeka u tami ispred sebe. Je li ga
već prije vidio ili je ovo bilo prvi put? Jesu li zaista išli zajedno u razred ili je sve ovo bila
igra?«
»Nećeš valjda pucati u mene prije nego što doznaš gdje je naš mali Theodor.«
Nije prepoznao tog čovjeka. Ili jest? Možda je samo bilo previše mračno? Bilo je kao
da je ovo prvi put da se susreću, a opet je osjećaj bio kao da se i poznaju. Kao deja vu.
Odustao je od pokušaja da se prisjeti, predao mu je pištolj i pustio da ga vodi u kuću
kroz dnevnu sobu, gdje su se čule
Wagnerove Valkire, pa dalje kroz nekoliko prostorija do kuhinje gdje su se na stolu
nalazile dvije šalice, francuska preša za kavu i tanjur s keksima.
»Sjedni.«
Fabian se prisili da sjedne na jedan od stolaca, iako mu je cijelo tijelo vrištalo da se
baci na tog čovjeka, da mu do krvi udara glavom u stol i da ga prisili da mu kaže gdje je
sakrio njegova sina.

Knjige.Club 371
 Knjige.Club Books

Torgny Sölmedal sjeo mu je nasuprot, stavio oružje na koljena i počeo istiskivati

kavu iz kuhala. »Sigurno se pitaš zašto.«
»Ništa se ne pitam. Jedino što želim jest da pustiš Theodora. On s ovim nema baš
nikakve veze.«
»Nije da mi je to motiv, ali time što sam oduzeo život nekima iz našeg razreda, učinio
sam svijet nešto boljim mjestom. To je mali pozitivni učinak zbog kojega bismo svi
trebali biti zadovoljni.« Smijao se, ne prestajući pritiskati kavu u kuhalu.
»Moj sin! Gdje ga držiš?!«
»Znaš, kad sam počeo sve mapirati, bio sam zgrožen njihovim manjkom
inteligencije. Možda misliš da pretjerujem. Ali uzmimo, recimo, onu vožnju s Jörgenom.
To je bilo nešto najgore što sam ikad doživio. Časna riječ, ameba ima viši IQ_.«
Cjedilo za kavu konačno je bilo pritisnuto do kraja i on natoči kavu u šalice.
Fabian se jedva suzdržavao da ne pukne, ali je istovremeno proučavao lice Torgnyja
Sölmedala u svjetlu stropne svjetiljke. Shvatio je zašto ga nitko nije prepoznao. Lice je
bilo tako obično i toliko nepamtljivo da na njemu nije bilo ničega čega bi se
čovjek mogao sjećati. Nos, obrazi, usta, oči - sve je izgledalo toliko obično, do najmanjeg
detalja.
»Samo ti gledaj. Nema ničega za što se možeš uhvatiti. Nemoj me pitati zašto. Da za
tjedan dana na ulici prođemo jedan pokraj drugoga, ne bi reagirao.«
Fabian shvati da je to vjerojatno točno. Ali to nije bilo važno. Sad je to bilo najmanje
važno. On izvadi mapu s otiscima prstiju i stavi je na stol. Imala je nekoliko tamnih mrlja
od njegova znoja. »Evo ti tvoji otisci. Sad želim svog sina.«
Torgny Sölmedal nije ni pogledao mapu.
»S mlijekom ili bez?«
»Možeš li mi objasniti što naša djeca imaju s tim?!«
»Dakle, sa ili bez?«
»Odgovori!« Fabian udari šakom po stolu tako da se dio kave prolio.
Torgny Sölmedal ga pogleda i obriše prolivenu kavu ubrusom na cvjetiće.
»Pretpostavljam da to znači bez.« Približi crnu kavu Fabianu i uzme jedan keks.
»Nažalost, i to zaista mislim, mislim da si došao prekasno. Kao što sam cijelo vrijeme
govorio, ne znam koliko će kisik izdržati. Ali sad, gledajući unatrag, moram priznati da
je trajao duže nego sam računao. 46 sati i 33 minute nije loše za tako uzak prostor. U 22
i 17, on se predao.« Gurne prema njemu tablet koji je pokazivao istu sliku koju je Fabian
ranije vidio. Samo što je Theodor sad ležao nepomično. Prsa mu se nisu podigla ni jedan
jedini put.

Knjige.Club 372
 Knjige.Club Books

88.

INGVAR MOLANDER BIO JE siguran da nije spavao. Da je ležao budan na ležaljki u

podrumu, da ne probudi Gertrud, i razmišljao o događajima posljednjih dana. Dolazili
su stalno iznova. Ipak se probudio.
Podigao je mobitel koji je zvonio. Zvala je Lilja. Uopće mu se nije dalo odgovarati.
Radije bi se pravio da nije čuo i spavao dalje. Ali to bi bilo previše očito. Svi u postaji
znali su da ima lagan san i da se budi i na najmanji zvuk, bez obzira na to koliko bio
umoran. »Molander.«
»Bok, Irene je. Probudila sam te?«
»Nadajmo se da je važno.«
»Otisci prstiju koje si pronašao u Peugeotu su nestali. Risk ih je uzeo i vjerojatno ih
je predao počinitelju.«
Molander se uspravi i sjedne. »Koga vraga govoriš?« istisne iz sebe, iako ju je jako
dobro čuo.
»Detalje ću ti objasniti poslije. Važno je da otisci više nisu ovdje i da moramo...«
»Ali čekaj malo. Je li on u registru?«
»Nemam pojma. Nisam stigla provjeriti prije nego što su nestali.«
»Ali kako su, dovraga, mogli samo nestati?!«
»Kao što sam rekla, Risk ih je uzeo, ali sad je to sasvim svejedno. Najvažnije je da
pronađemo nove što je prije moguće.«
»A kako si ti mislila da će to biti moguće?« Molander je osjetio kako loše
raspoloženje navaljuje na njega poput njemačke invazije i kako ne može ništa učiniti
protiv toga. Ne samo da su ga probudili iz nužno potrebnog sna, nego im je uspjelo i
ostati bez otisaka s pomoću kojih su trebali identificirati počinitelja. Bez dokaza zbog
kojeg je njihova danska kolegica riskirala svoj posao da bi ih on sačuvao.

Knjige.Club 373
 Knjige.Club Books

»Mislila sam da, kad su već bili posvuda u autu, onda ih je valjda ostavio više puta,
ili?«
»Ili ne! I ako to jest učinio, ostaje jedno malo, ali nikako nevažno pitanje: Gdje?«
»Doma kod Glenna.«
»Što?«
»Glenn Granqvist, znaš, druga žrtva.«
»Da, naravno da znam. Ah, zašto...«
»Udario je potiljkom u ormarić za cipele i počeo krvariti, je li tako?« Točno. Sjećanje
se počelo buditi iz kriogenskog sna i sad je polako izlazilo iz kapsule.
»Baš ti si mi pokazao kako je počinitelj obrisao krv po cijelom hodniku, krpom za
pod, i poslije ju čak isprao i ocijedio da ne bi kapalo iz nje.«
»Da. I?«
»Ne misliš li da je skinuo rukavice kad je ispirao i cijedio krpu?«
Lilja je imala pravo. Naravno da je postojala velika šansa da je skinuo rukavice i
ostavio otisak ih dva u njima. »Idemo zajedno.«

Knjige.Club 374
 Knjige.Club Books

89.

ZNOJ MU JE SLIJEPIO svu odjeću iako mu je bilo tako hladno da se sav tresao. Krvne
žile su mu se stisnule i krv se preraspodijelila samo u najvažnije organe. Bio je u šoku i
tijelo mu je tako reagiralo. Sve što mu je prije bilo jako važno, sada je bilo mutno i
nebitno. Htio je plakati i skvrčiti se u fetalni položaj, ali nije mogao. Ne sad.
Naslonio se rukama na stol da se podigne, ali odustao je osjetivši da neće imati snage.
»Gdje je on? Kamo si ga zatvorio?«
»Ironično je da me odjednom toliko pitaš o svojem sinu.«
»Ironično?«
»Da. Baš je trenutak da se počneš brinuti za njega. Mislim, ja sam nemam djece, ali
samo bih želio naglasiti da je sad malo prekasno. Pretpostavljam da si sigurno pročitao
dijelove njegova dnevnika. Čovjek si jednostavno mora postaviti pitanje: Gdje su
roditelji? To bi sigurno i ti učinio, da mu nisi roditelj. Ne misliš li tako?«
Torgny Sölmedal pogledom je tražio od njega da se složi, ali Fabian se nije ni pomaknuo.
»U svakom slučaju, možemo se složiti da se tvoj sinčić još prije pola sata pitao gdje su
njegovi roditelji.«
Svaki mišić u Fabianovu tijelu želio se baciti na čovjeka pred njim i udariti ga u to
nacereno lice. Ali borio se protiv toga, htio je pod svaku cijenu zadržati kontrolu. »Samo
ne razumijem zašto si njega uvukao u ovo.«
»Hajdemo radije razgovarati o tome zašto si ti uopće ovdje. Činjenica je da uopće
nisi bio u početnom planu. Živio si u Stockholmu i nisi trebao poslužiti ničemu drugom
osim poboljšanju brojke na kraju. Osim tebe i Lotte Ting, svi su ostali još uvijek živjeli
ovdje. I onda si se preselio. Nemoj mene pitati zašto. Ja nikad nisam razumio to s
vraćanjem u mjesto odrastanja. No ti si došao, pa sam te mogao uvesti malo dublje u
plan, a da budem sasvim iskren, to mi nije ni najmanje smetalo. I brz pogled na to što si
postigao ne pokazuje baš impresivne rezultate. Stoga te nikad nisam smatrao pravom
opasnošću, ali to se pokazalo grubom pogreškom. I to rado priznajem - to je zapravo
Knjige.Club 375
 Knjige.Club Books

moja najveća pogreška i gotovo me stajala cijele ove operacije. Zato bravo za tebe i tvoj,
nazovimo ga tako, policijski instinkt.« On zašuti i otpije malo kave. »Dakle, ovo s autom
je zbilja bilo impresivno. Pokušao sam shvatiti kako si ga uspio otkriti, ali nije mi uspjelo.
I nemoj mi reći da ću shvatiti na kraju. Usput, kava ti se hladi.«
»Neka se hladi.«
»To je tvoja odluka. U svakom slučaju, tvoja djelovanja prilično su mi promijenila
plan, ali je činjenica da je sad mnogo bolji kad si mu šlag na torti ti, a ne Monika
Krusenstierna. Sjećaš se nje? Naša razrednica, koja je uvijek nosila karirane suknje i
skretala pogled ako se događalo nešto problematično. Zapravo, poput tebe. Čim bi se
nešto teško događalo, ti si gledao u drugom smjeru. Mogu se kladiti da si puno puta
osjetio da ti se sin ne osjeća baš dobro. Ali baš kao i Monika, odabrao si okrenuti mu
leđa.«
Fabian više nije mogao izdržati i poletio je sa stolca, prevrnuo stol i bacio se na
Torgnyja Sölemdala, koji je izgubio ravnotežu i pao sa stolca. Fabian je vidio kako njegov
pištolj leti po podu i uspio ga je zaustaviti jednom rukom, samo da bi osjetio kako mu se
tijelo počinje grčiti i kako mu se iz trbuha širi nezaustavljiva, grozna bol.
Torgny Sölmedal isključi električni pištolj i izmigolji se ispod Fabiana. »I ti to zoveš
civiliziranim?«
Fabian nije mogao odgovoriti. Ležao je i tresao se u grčevima. Um mu je radio, ali
motorika nije. Krajičkom oka mogao je vidjeti kako je Sölmedal pokupio pištolje s poda
i stavio ih na pult, izvukao jednu od ladica s jedaćim priborom i izvadio iz nje škare
za meso, a iz hladnjaka epruvetu. Pokušao je nešto reći, ali sve što je izašlo iz njega bilo
je slabo stenjanje.
U međuvremenu, Sölmedal je gurnuo škare u ovratnik Fabianove košulje i izrezao
veliku rupu u tkanini da mu oslobodi vrat. Fabian se pokušao oduprijeti, ali tijelo mu je
otkazalo poslušnost i Sölmedal je u miru mogao napipati put do njegove vratne žile.

Knjige.Club 376
 Knjige.Club Books

90.

IRENE LILJA VOZILA JE polako, gotovo klizeći, kako ne bi probudila zaspalo

susjedstvo. Zaključila je kako je barem jednom ona došla prva na mjesto sastanka.
Skrenula je za ugao i zaustavila se. Ovo je, zapravo, bilo prvi put da ona mora čekati
Molandera. Za razliku od nje, uvijek je dolazio na vrijeme, i bilo je više pravilo nego
iznimka da je uvijek korak ispred drugih, sa spremnim rješenjem.
Ali ovaj put ona je bila ispred svih i došla je na tako dobru ideju da nije mogla čekati
do sutrašnjeg dana. Je li zato zavlačio s vremenom i puštao je da ga čeka? Poigravala se
idejom da samo uđe unutra i uzme otiske, ali zaključila je da je rizik prevelik jer se
Molander mogao uvrijediti i zbilja razljutiti. Osim toga, on je imao ključeve.
Isključila je motor i brisači su se zaustavili nasred vjetrobrana, što je bila jedna od
karakteristika njezina automobila koja joj je baš išla na živce. Ali ne i danas. Bila je
previše umorna. Nije imala snage ljutiti se.
Umjesto toga, stavila je sjedalo u poluležeći položaj i gledala van u kišu. Počela je
padati prije nekoliko minuta i koliko god bila neočekivana, bila je blaga i potrebna. Ljeto
je bilo tako vruće i suho da je gotovo zaboravila da postoji nešto što se zove kiša.
Kapljice su se zadržavale na vjetrobranu i stvarale male nepravilne lokvice. Uskoro
se više nije moglo vidjeti van, a odsjaj svjetla usamljene ulične svjetiljke postao je
zamućen i stvarao hipnotičku mješavinu svjetla i boja. Tonula je sve dublje i pokušala je
izračunati koliko je sati spavala prošlih tjedana.
Dvanaest minuta poslije otvorila je oči i ogledala se oko sebe, opet ne vidjevši ništa
osim kiše, koja je sada tako snažno udarala po limu automobila da se pobojala da će ostati
vidljivi tragovi. Ali nije ju to probudilo. Sad nije bila sigurna, ali samo nekoliko sekundi
prije bila je uvjerena da je čula snažan udarac. A onda se začulo iznova. Sasvim postrance
od nje, no sad je mogla vidjeti kako ondje netko stoji, ali voda je iskrivljavala pogled, pa
je bilo nemoguće vidjeti tko.
Spustila je prozor i ugledala Molanderovo mokro lice.
Knjige.Club 377
 Knjige.Club Books

»Ti misliš da uživam stajati ovdje i čekati te?«

»Znači, ti si bio taj koji je trebao čekati?« reče Lilja, ali Molander je već krenuo
prema kući, pa ona izađe na kišu, otvori kišobran i požuri za njim. »Zašto nisi uzeo
kišobran?«
Molander samo zafrkće, isprobavajući ključ za ključem u bravi. »Tko je, dovraga,
označio ove proklete ključeve?«
»Čekaj, pusti mene.« Lilja uzme privjesak s ključevima, a Molander bez ustezanja
uzme kišobran, pustivši je da osjeti vlažnost kišnih kapi.
»Evo. GG, kao Glenn Granqvist«, reče ona i otključa.
Bez riječi, Molander ostavi kišobran i nestane u kući. Dok je stresala kapi sa sebe na
otiraču, Lilja se pitala radi li se o učinkovitosti ili samo o lošem raspoloženju, no onda
zaključi da nije važno.
Kad je stigla do ormara za metle, Molander je već naveliko četkao prekidače za
svjetlo, i iako je činio sve da to sakrije, primijetila je njegov jedva vidljivi smiješak.
»Imaš sreće. Ovdje je nekoliko otisaka, i na slavini, i na prekidaču.«
»Sreće? Misliš, imam pravo?« reče Lilja, ali on ništa ne odgovori. »I siguran si da su
njegovi, a ne Glennovi?«
On joj uputi umoran pogled i izvadi film za otiske.

Knjige.Club 378
 Knjige.Club Books

91.

OBRISAO JE PROLIVENU KAVU s poda. Šalica je ostala cijela. Morao ju je samo oprati
i osušiti zajedno s drugom šalicom i staviti ih na svoje mjesto u ormar. Uzme dva keksa
i ubaci ih u usta. Ostale stavi u plastičnu vrećicu i zaveže ju. Iako se nikad više
neće vratiti, bilo je važno da sve ostavi čisto i uredno. Zatvori hladnjak i ledenicu i
isključi iz struje toster i kuhalo za kavu, ugasi svjetlo i izađe iz kuhinje. Ostale sobe već
su bile spremne. Jedino što je preostalo bio je oproštaj.
Živio je ovdje gotovo osamnaest godina. Bila je to dobra kuća i u njoj je zaista uživao.
Ali sad je bila prodana i jedno će razdoblje uskoro završiti. Početkom listopada uselit će
se novi vlasnici, što bi trebalo biti sasvim dovoljno policiji da završi sa svojim
pretragama. Već sad ih je mogao vidjeti pred sobom, kako pokazuju svoje pronalaske
koje im je pažljivo postavio na dohvat.
Pojačao je zvuk daljinskim upravljačem - Valkire su bile dobar soundtrack za njihov
dolazak - otvorio vanjska vrata i izašao. Počelo je kišiti. Još uvijek je to bila blaga kiša,
ali vidio je da će se to uskoro promijeniti i uzeo je kišobran, zaključao i otišao.
Auto je stajao parkiran četrnaest minuta hoda od kuće, u ulici Malmögatan, na
raskrižju prema Köpingvägenu. Nije mu se nikamo žurilo i mogao je hodati polako.
Posljednjih sati sve je išlo kako je želio, i prvi put u nekoliko dana bio je usklađen s
vremenom. Jedino što ga je poticalo da mu koraci ostanu u bržem ritmu bila je kiša, koja
će uskoro početi lupati po njegovu kišobranu. Nikako se nije želio smočiti. Naravno da
je u autu imao drugu odjeću, ali ova koju je imao na sebi bila je spremna za događaje koji
su imali doći večeras, i nije se mogao presvući prije nego bude gotov.
Sasvim gotov i već daleko u brodici.
Bez usporavanja, pustio je ključeve da nestanu u kanalizaciji zajedno s kišnicom, a
nato je skrenuo u Jönköpingsgatan, i kao uvijek kad se nalazio u blizini škole Tycho
Brahe, sjetio se kako je maturirao s prosjekom 5,0, najvišim u generaciji, i bio je
prisiljen gledati kako stipendija svejedno odlazi Claesu Mällviku, koji je imao prosjek

Knjige.Club 379
 Knjige.Club Books

samo 4,63. Još uvijek bi se uzrujao kad bi pomislio na to. Kako su svi bili tako pretjerano
svjesni koliko je Claesu teško i dali su mu stipendiju poput flastera na ranu.
Naravno, Jörgen i Glenn, a da se ne govori o Elsi i Camilli, uništavali su mu život u
osnovnoj školi i zaslužili su svoju kaznu. Ali to nije promijenilo činjenicu da je o Claesu
imao loše mišljenje otkad su krenuli u prvi razred. Što god da je radio, nije bilo
važno, Claes je na sebe privlačio pažnju.
U osnovnoj školi to je svakako bilo sasvim nenamjerno. Ali u gimnaziji je naučio iz
toga izvlačiti prednost. Ondje nije bilo nikoga tko bi ga dirao. No, on svejedno nije
propuštao priliku svima pokazati kako mu je teško bilo. Kako mu je učinjena
strašna nepravda. Na kraju je na svečanosti dodjele stipendija Claes odnio pehar, a on je
obećao samom sebi da nikad više neće hodati u njegovoj sjeni.
Obećanje koje je samo nekoliko tjedana poslije polučilo posljedice. Upravo su ga
primili u Visoku tehničku školu u Lundu, a samo nekoliko dana potom doznao je da će
i Claes ići u Lund. Istog trena odlučio je odbaciti planove o studiranju i umjesto toga
započeti vlastiti posao. Bit će inženjer samo sa završenom gimnazijom.
Vizija mu je bila radionica s izumima u kojoj bi stvarao svoje specijalno konstruirane
strojeve. Nisu baš odmah navalili s narudžbama, ali u svakom slučaju mogao je plaćati
stanarinu, a kad su na scenu zaozbiljno stupili mikroprocesori, detaljno je proučio sve
knjige do kojih je mogao doći i radio je petnaest sati na dan. I volio je to. Nekoliko izuma
kasnije - između ostalog, noža za oštrenje koji je sad Ikea prodavala po cijelom svijetu, i
uređaja za napajanje za većinu aparata - ekonomski se osigurao.
Kad se kasnije osvrnuo na to vrijeme, shvatio je da se nikad dotad nije osjećao tako
dobro. Usto, i Claes više nije bio u njegovu životu. Do trenutka kad se nekoliko godina
poslije odjednom samo ponovno pojavio i prouzročio mu toliko boli da bi se, čim
bi pomislio na to, ona ponovno vratila. No, tada toga nije bio svjestan. Tada mu je jedini
problem bio isti onaj koji ga je pratio kroz cijelo odrastanje.
Usamljenost.
Počelo je jače kišiti i morao je držati kišobran objema rukama da se ne smoči.
Skrenuo je lijevo u Malmögatan i sad je mogao vidjeti auto. Jedan pogled na sat pokazao
mu je da još uvijek ima vremena. Sve mu je išlo na ruku, čak je imao energije nasmijati
se pri pomisli na vrijeme kad je bio toliko očajan u svojoj samoći da je napravio profil na
stranici za upoznavanje. Kako jebeno jadno.
Naravno da je upoznao nekoliko različitih žena. Ali nikad nije došlo do nečega
većeg od odlaska na kavu, i svaki put je bio prisiljen progutati poniženje kad bi izmišljale
razloge zašto moraju otići ranije. Te male laži bile su smišljene da bi ga poštedjele, ali on
se osjećao još gore.

Knjige.Club 380
 Knjige.Club Books

Jednu od njih je posebno teško zaboravio. Ona se čak nije potrudila ni probati
izmisliti objašnjenje. Usred razgovora je ustala i rekla da mora na WC i nikad se nije
vratila. Sjedio je ondje četrdeset tri minute, a onda je shvatio što se dogodilo i morao je
platiti cijeli račun. Danas mu nije bilo jasno zašto je to tako teško primio, zašto
jednostavno nije mogao progutati poniženje i ići dalje.
Ali morao je nekako zaokružiti stvar, pa je odlučio ženu nazvati i zahtijevati. Ali
ona ga je blokirala, pa je napravio novi profil, gdje se predstavio kao umjetnički direktor
reklamne agencije i tvrdio kako je čak radio kao model. Sliku je uzeo iz kataloga za
košulje Stenström. Nije trebalo dugo da ponovno uspostave kontakt i da dogovori
sastanak u Le Cardinalu.
Namjerno je došao petnaest minuta ranije. Sjeo je na neprimjetno mjesto u baru,
koje mu je omogućilo nesmetan pogled na vrata. Promatrao ju je dok je ulazila i
pogledom tražila svojeg pratioca. Mogao je u miru sjediti i proučavati je, kako je
prišla jednom stolu, sjela i naručila čašu crnog vina, i kako gleda na sat i postaje joj sve
neugodnije sjediti samoj i kako treći put zaredom govori konobaru da još nije spremna
naručiti. Ne više od čaše vina i grickalica. Pustio ju je da čeka i uživao je u svakoj sekundi
kao da su kapljice najfinijeg šampanjca koji su upravo spasili sa stare brodske olupine.
Trebalo joj je pedeset osam minuta da plati i napusti restoran, nesvjesna da je on
prati. Koraci su joj bili oštri i srditi dok je kloparala prema Knutpunktenu i ušla u
autobus, a on je bez problema uspio sjesti iza nje. Kao i svi ostali, ni ona nije obratila
pažnju na njega. Izašla je kraj Adolfsberga i on ju je slijedio na odstojanju sve do ulaza.
Pet minuta poslije ušao je unutra i pozvonio joj na vrata.
Stigao je do svojeg auta. Kiša je sad bila tako jaka da nije sklopio kišobran prije nego
što je sjeo unutra. Ostavio ga je na podu ispred suvozačkog mjesta i zatvorio vrata, upalio
auto i pustio da motor bude u leru da se odmagli.
Trebalo joj je malo više od minute da otvori vrata, ali sjećao se da su mu to bile
najduže minute u životu. Pogledala ga je s upitnim izrazom lica. Nije znao je li to bilo
zbog njegova ožiljka od brijanja ili zbog bezličnog izgleda. Pitala ga je tko je i što želi, a
on ju je podsjetio na njihov sastanak.
Pokušala je zatvoriti vrata, ali bio je brži i na silu je ušao unutra i silovao je. Baš
ondje na tepihu u hodniku. Ne zato što bi je želio. Nego zato što ju je htio poniziti.
Baš kao što je ona ponizila njega.
Naravno da ga je prijavila i pozvali su ga na saslušanje. Uzeli su mu otiske prstiju i
pokušali ga prisiliti da prizna. Ali on je odlučno nijekao i rekao je da nije bilo govora ni
o kakvom silovanju. Naravno da su se seksali i, naravno, možda je na trenutke bilo malo

Knjige.Club 381
 Knjige.Club Books

grubo. Ali nije se dogodilo ništa na što ona nije pristala. Na kraju, nakon nekoliko dana
u pritvoru, nisu mogli ništa drugo nego ga pustiti.
Programirao je adresu u GPS, ubacio u brzinu i skrenuo na Malmögatan prema
Södra Stenbocksgatanu. Za osamnaest minuta trebao bi biti kod prve kuće.

Knjige.Club 382
 Knjige.Club Books

92.

»ZABAVNIJE OD OVOGA ne može biti.« Ragnar Palm pokaže rukom na zajedničku

prostoriju pritvora koja im je bila stavljena na raspolaganje.
Tuvessonova prijeđe pogledom uokolo. »Još uvijek se jako osjeća da se radi o
zatvoru.«
»Možda zato što to i jest zatvor?«
Ona uzdahne. »U koliko kupaonica imaju pristup?«
»Dvije. Usput, kakav je omjer po spolu?«
»Pet - pet.«
Deset ležajeva bilo je poredano duž dva zida, jedan nasuprot drugome, s nekoliko
metara razmaka. Između ležajeva stajali su stolci koji su imali ulogu noćnih ormarića.
Tuvessonova je sjela na jedan ležaj i pitala se bi li možda i sama trebala ostati spavati
ovdje. Ako sve uopće bude trajalo samo jedan vikend. Iskreno govoreći, nisu imali
pojma koliko bi ovo moglo potrajati.
Palm sjedne na ležaj nasuprot njoj. »Mislite li da će ovo funkcionirati?«
»Mora funkcionirati. Ne postoji alternativa.«
»Nadam se da ste svjesni da, ako se ovo pročuje, onda...«
»Ragnare, ne može se pročuti, ne smije. Ni pod kojim okolnostima. Ne prije nego
što uhvatimo počinitelja. Koliko ljudi koji su tebi bliski zna za ovo?«
»Samo oni koji moraju znati. Moj šef i dio osoblja. Oni nisu problem. Svi su se
obavezali na šutnju. Ali zatvorenici nisu.«
Tuvessonovoj zazvoni mobitel. Zvao je Stijena.
»Uspio sam razgovarati sa svima i sad krećem po njih.«
»Jesu li svi pristali?«
»Da, ali postavljaju gomilu pitanja na koja im ne mogu odgovoriti. Kako je s tobom?«

Knjige.Club 383
 Knjige.Club Books

»A eto, tu sam, u pritvoru i... eto, nadajmo se da neće morati dugo ostati ovdje.«
»Jesi li sve kontaktirala?«
»Sve, osim Setha Karhedena. Trebao je sletjeti na Kastrup još prije dva i pol sata i
sad već biti kod kuće.«
»Znaci, još uvijek nije uključio mobitel?«
»Ne, izgleda da nije.«
»Gdje on živi?«
»U Domstenu. Ali sad ću krenuti po ostale, a u međuvremenu ću ga i dalje
pokušavati zvati, pa ako se ne javi, otići ću tamo.« Ona prekine razgovor, ustane i krene
prema izlazu.

Fabian Risk bio je sasvim siguran da je došao red na njega i da će umrijeti baš kao i ostali
iz razreda. Ali s obzirom na to da se ipak probudio, i to sa snažnom glavoboljom,
vjerojatno i nije došao red na njega. Još. Probuditi se bila je za njega vjerojatno veća
kazna nego smrt. Udarac bičem ravno u lice i povratak u noćnu moru. U noćnu moru u
kojoj je budan i u kojoj on živi, a njegov sin Theodor je mrtav.
Mogao je čuti slabašno, gotovo jedva primjetno, brujanje i osjetio je kako mu je u
glavi zavibriralo. Odmah zatim vratila se tišina poput vakuuma. Pokušao se pomaknuti,
ali uvidio je da je svezan za nekakav stari zubarski stolac. Stopala, noge i ruke bile su
svezane vrpcom za učvršćivanje, tako da glava... Nije mogao vidjeti kako je svezana, ali
kad ju je pokušao pomaknuti, bol mu se povećavala iznad sljepoočnica. I što god to bilo,
nastavljalo se na obje strane lica, poput dva naočnjaka za konje, koji su mu
zaklanjali pogled na sve osim na ono što je bilo ravno pred njim. Jedino što je mogao
vidjeti bio je zatvoreni ekran koji je visio pred njim na zidu.
Slabašno brujanje dolazilo je iz njega i osjećao je kako mu glava vibrira u istom
ritmu. U istom trenutku ekran se upalio i prikazao crno-bijeli portret mladog Torgnyja
Sölmedala. Slika je sigurno bila iz razdoblja srednje škole, a snimio ju je pravi fotograf u
pravom studiju, s profesionalnim osvjetljenjem, prema svim pravilima. Sölmedal je
sjedio na visokom stolcu, njegovan i u najboljoj košulji, i s toplim osmijehom gledao
ravno u kameru.
Fabian se sjetio kako nikada nije obratio pažnju na njega. Nije mogao shvatiti kako
je to bilo moguće. Da baš nitko iz razreda nije obraćao pažnju na njega. Čak ni njihova
razrednica Monika Krusenstierna. A sad je on zauzeo njezino mjesto u sobici bez
prozora, sa zaobljenim zidovima prekrivenim draperijama, a jedino svjetlo dolazilo je
od ekrana. Opet se začulo slabašno brujanje, i ovaj put, iako je bilo sasvim malo, mogao
je primijetiti blago kašnjenje prema desnoj strani vidnog polja.
Knjige.Club 384
 Knjige.Club Books

Tada mu je sinulo što će se dogoditi. Sve je sjelo na mjesto i on je shvatio da je

Torgny Sölmedal imao pravo. On je počinio pogrešku u potpuno istoj stvari kao i
Monika.
Samo što se odnosila na njegova vlastitog sina.

Irene Lilja sjedila je otraga i gledala kako Molander skenira otiske i pušta da ih računalo
analizira i uvede u registar. Njezin umor bio je kao rukom odnesen. Isto je bilo i s
Molanderovim lošim raspoloženjem. Kao da su oboje osjetili da je blizu prekretnica.
Sve je upućivalo da je ovo pun pogodak. Problem je bio što je moglo potrajati od
nekoliko minuta do nekoliko sati prije nego što se odgovor dozna.
»Ne postoji li nešto što možemo učiniti da ubrzamo potragu?« upita Lilja.
»Postoji, filtrirati pronalaske na sve rođene između 1965. i 1967.«
»A koliko bi to trajalo?«
»Recimo to ovako«, odgovori Molander s uzdahom, baci jastuk na pod, protegne se,
legne i zatvori oči.
Lilja je uvidjela da je Molander učinio jedino ispravno. Ali njoj je sad bilo nemoguće
spavati. Ne sad kad su bili tako blizu. Nije mogla odvojiti pogled od ekrana, gdje je
registar analiziranih otisaka prolazio pred njezinim očima, kao da nikad neće
završiti. Ali ona je to osjećala. Osjećala je u cijelom svojem tijelu.
Uskoro, svake sekunde, podrhtavanje otisaka će prestati.

Knjige.Club 385
 Knjige.Club Books

93.

NEPOZNAT BROJ.
Stigao je kući u jedan i petnaest u noći i nije bio kod kuće duže od petnaest minuta.
No, telefon je zvonio već peti ili šesti put. Ali nije se htio javiti. Nepoznati brojevi su mu
bili nešto najgore što je mogao zamisliti. Njemu je to bio vrhunac nepristojnosti i bio je
uvjeren da, ako ne želiš pokazati svoj identitet, onda nisi ni vrijedan odgovora.
Umjesto toga, otišao se istuširati i obrijati. Za vrijeme godišnjeg, brada mu je narasla
i morao ju je najprije skratiti trimerom, tek onda brijati. Brkove je ostavio. Imao ih je
otkad je pamtio i bili su njegov velik ponos. Tijekom godina, moda je diktirala i jedno i
drugo. I tanke brkove i dugačku bradu. Ah on na svojim brkovima nije htio mijenjati
nijednu dlaku, nego bi ih samo dvaput tjedno podrezao.
Vjerojatno je to zvala Kerstin. Ona je bila jedina s nepoznatim brojem koju je
poznavao. Počela je s time prije nekoliko godina i tvrdila kako je to zbog toga što joj se
nikad ne javlja kad ga nazove. Kao da joj je nakon toga češće odgovarao. Da ga je samo
prestala zvati i pustila ga da dođe kući i pustila ga u miru i tišini.
Pokušao se otresti misli o Kerstin, navukao je pidžamu i otišao do otvorenog
štednjaka gdje je zgužvao nekoliko starih novina i uzeo par komadića drva te uspio
upaliti sve samo jednom šibicom.
Nije se osjećao ni najmanje umornim i veselio se čitanju Helingborgs Dagblada koji
mu je uskoro trebao biti dostavljen. To mu je na putovanju možda najviše nedostajalo.
Sjediti ispred peći dok svi drugi spavaju i čitati jutarnje novine. Kerstin to nikad
nije prihvatila, uvijek se ljutila što ona onda mora čitati »stare« novine kad bi se konačno
izvukla iz kreveta.
Sigurno ga je pokušavala nazvati i na mobitel. Nije mogla znati da ga se riješio. Plan
mu je bio da ga za vrijeme hodočašća ima isključenog i, na njegovo iznenađenje, to mu
nije bio ni najmanji problem. Naprotiv, bilo je čisto zadovoljstvo i radost biti
nedostupan. Kad je jednog dana gledao u jedan od najdubljih ponora na Pirenejima,
Knjige.Club 386
 Knjige.Club Books

odlučio je i samo ga je bacio, i za vrijeme cijelog hodočašća uživao je u tome što mu je

jedini pratilac bila tišina.
Tu i tamo bi ostali hodočasnici pokušali razgovarati s njim. Ali on nije odgovarao.
Ni jedan jedini put. Bilo mu je svejedno, neka misle što hoće. On ni u kojem slučaju nije
htio prekinuti tišinu koja mu je svakim danom postajala sve važnija. I nakon
nekog vremena došle su - njegove vlastite misli. Lomljive, osjetljive i sasvim nove. Nije
se mogao sjetiti kada je zadnji put imao mogućnost misliti neku misao sve dok ne bi
narasla i postala sasvim jasna, a da je ne prekine njegov šef, Kerstin ili...
Ponovno je zazvonilo. Ali ovaj put to nije bio telefon, nego zvono na vratima. Tko
bi to mogao biti u ovo doba? Telefon je bio jedna stvar. Moglo ga se zanemariti i pustiti
da zvoni. Moglo ga se čak izvući iz utičnice. No, zvono na vratima bilo je nešto sasvim
drugo. Krenuo je prema vratima, otključao i otvorio. Vani, na kiši ispod kišobrana, stajao
je neki muškarac kojega nikad prije nije vidio.

Knjige.Club 387
 Knjige.Club Books

94.

DISAO JE, ALI OSJEĆAO JE kao da nema zraka. Ili uopće nije disao? Možda mu je tijelo
već prestalo funkcionirati, i ideja da diše nije bila ništa drugo nego posljednja preostala
misao prije nego mu mozak prestane raditi. Poput koprcanja paukove noge koja se
odvojila od tijela.
Je li takav osjećaj utopiti se? Čuo je da je to jedan od najbolnijih načina umiranja.
No, ovo njemu nije pričinjavalo bol. Jedva da je išta osjećao, čak ni metalnu polugu među
stopalima. Jedino što je još bilo u njemu bio je mutan osjećaj da odlazi. Isključuje se.
Nestaje.
Ali onda se pojavila prilika koju je čekao danima. Ili se možda radilo o satima? Nije
imao pojma, osjećaj za vrijeme davno ga je napustio. Prigušen zvuk koji je dolazio iz
zidova. Udaljena vrata koja se otvaraju i zatvaraju. Netko viče. Nije čuo što, ali bilo
je jasno da netko viče. Osim ako to nije bila još jedna očajnička misao koja se opirala
prihvaćanju činjenice. Halucinacija da je pomoć na putu.
Zapravo, nije mu bilo važno. Ako je mrtav, mrtav je. Ako nije, onda je ovo njegova
posljednja šansa. Svom snagom koju je mogao pronaći, podigao je stopala u zrak. Barem
je mislio da jest. Važno je bilo da je njima pokušao udariti u otvor i podići što je moguće
više buke. Pokušao je vrištati, ali uspio je proizvesti samo slab šapat. No, udarce u otvor
je ipak čuo. Poput prigušenih udaraca u bubanj.
Uspio je udariti u otvor tri puta, ali više od toga nije mogao, koliko god se trudio.
Čak ni u mislima. Zaglušujuća tišina se vratila i osjećao je da već dugo zadržava dah.
Predugo.
Čuo je da je svjetski rekord u držanju daha više od sedam minuta. Koliko će on
uspjeti? Za koliko je bio sposoban? Zapravo nije htio umrijeti, ne sada. Već godinama
nije mislio ni na što drugo nego kako bi to bilo lijepo. Odustati, prihvatiti i prestati
se boriti. Samo otploviti u ništa.

Knjige.Club 388
 Knjige.Club Books

Mrak ga je obavio poput udobnog, toplog zagrljaja. Da je barem znao da će biti ovako
jednostavno. Da se samo usudio. Onda se ne bi morao boriti, biti toliko uplašen i tući se
do krvi. Tonuo je sve dublje i napokon...
Napokon je ugledao svjetlost.

Knjige.Club 389
 Knjige.Club Books

95.

NJEGOVO LICE ZAUZELO JE cijeli ekran. Iako je imao bradu, izgledao je tako bezlično da
je Irene Lilja tek sad shvatila zašto nitko nikad nije obraćao pažnju na njega. Zašto nikad
nije ostavio nikakav dojam ni trag u njihovoj podsvijesti. Zurila je u ekran i zaboravila
je treptati sve dok joj oči nisu zasuzile, grozničavo tražeći nešto na tom licu za što bi se
uhvatila. Ali nije bilo ničega. Čak ni male nepravilnosti, ni velikog niti malog nosa. Čak
mu ni oči nisu imale određenu boju. Zažmirila je i pokušala u mislima stvoriti sliku
tog lica, ali ostalo je samo na dva oka, jednom nosu i jednim ustima. Toliko normalno i
obično da je samo prošlo pokraj nje i nestalo.
Nije izgledao kao netko tko bi mogao odsjeći ruke svojoj žrtvi dok je još na životu,
ili prerezati vrat i napraviti kolumbijsku kravatu. Više je izgledao kao netko tko... No,
kako je uopće izgledao? Odustala je. Ionako ne bi mogla opisati njegov izgled. U svakom
slučaju ne detaljnije od toga da ima bradu i da izgleda jako obično.
Ali nešto u njegovu imenu zvučalo joj je poznato. Torgny Sölmedal. To je već prije
čula.
»Ma, nije valjda da ga je pronašao?« Lilja, koja je potpuno zaboravila da Molander
spava na podu pokraj nje, nijemo je kimnula. Bila je zauzeta kopanjem po mislima,
tražeći poveznicu.
U međuvremenu, Molander je ustao i čitao s ekrana.
»Torgny Sölmedal... 2005. u pritvoru zbog silovanja...«
»Ali oslobođen zbog nedostatka dokaza. Osim toga, ime mu se pojavilo već ranije u
istrazi«, nastavi Lilja, a Molander se okrene k njoj. »Claes Mällvik ili Rune Schmeckel,
kako se tada zvao, operirao mu je prostatu 2004. i zaboravio je unutra dvije stezaljke i,
eto, znaš... Iz toga se razvila velika stvar u novinama i na neko vrijeme je dobio zabranu
rada u bolnici.«
»Točno, sjećam se toga. Zaboli me pri samoj pomisli.«

Knjige.Club 390
 Knjige.Club Books

S mobitelom na uhu, Astrid Tuvesson se po pljusku žurila pomoći Leni Olsson da uđe u
auto i smjesti se na stražnje sjedalo. »I sigurni ste da je to on?«
»Sigurni koliko se može biti«, odgovori Lilja. »Postoji samo jedan i on stanuje u
Motalagatanu 24 u Husensjöu.«
»U Helsingborgu?«
»Tako je. Ja i Molle možemo tamo stići za deset minuta.«
»Ne bez policijskog pojačanja«, reče Tuvessonova i ugura torbu Lene Olsson u
prtljažnik. »Nazovi Malmö i pričekajte ih.«
»Astrid, molim te. Ne možemo čekati na Malmö. Njima će trebati sat i pol. A mi
moramo tamo odmah.«
Irene ima pravo, pomisli Tuvessonova. U to nije bilo sumnje. Ona izvuče van
nezgrapnu torbu i onda je pokuša ugurati još jednom. Nije htjela izgubiti dvoje svojih
najboljih suradnika u eventualnoj zasjedi.
»Halo? Još si tu?«
»OK. Ali želim da budete jako oprezni.« Ona pritisne prokletu torbu u prostor ispred
suvozačkog mjesta i zatvori vrata. »Najmanja sumnja i vraćate se, OK?«
»Da, da.«
»Irene, ozbiljno mislim!«
»Dobro, dobro. Usput, kako ide tebi?«
»Upravo sam pokupila Lenu Olsson i Stefana Munthea i uskoro krećem po Linu
Pålsson.«
»A usamljeni hodočasnik? Još uvijek se nije javio na telefon?«
»Ne, mislim još jednom pokušati i ako se ne javi, otići ću tamo i pozvoniti mu na
vrata.«
Završile su razgovor i Tuvessonova obiđe auto i utipka Karhedenov broj. Začuo se
signal, ali kad je otvorila vrata da sjedne u auto, signal odjednom prestane.
»Da, ovdje Karheden«, začuo se glas s druge strane.
»Bok, nisam očekivala da ćete se javiti. Moje ime je Astrid Tuvesson«. Razmišljala
je bi li sjela u auto ili da ostane razgovarati vani na kiši i shvatila je da se ionako ne može
još jače smočiti.
»Oprostite, ali poznajemo li se mi?«
»Ja sam šefica kriminalističkog odjela policije u Helsingborgu.«
»Da?«
Knjige.Club 391
 Knjige.Club Books

»I pokušavam vas dobiti cijelu večer.«

»Da, pa eto, tek sam došao kući s putovanja po Španjolskoj.«
»Da, shvatili smo to. Jeste li pratili vijesti o tome što se događalo za vrijeme vaše
odsutnosti iz zemlje?«
»Ne, ni najmanje. U tome i jest poanta putovanja nekamo daleko. No, nisam mogao
izbjeći naslove u novinama već na Kastrupu. Je li istina to što tvrde? Da je u pohodu na
cijeli razred?«
»Ne znamo. Ali, nažalost, ne govori mnogo toga u prilog suprotnoj tvrdnji.«
»To je grozno. A nemate nikakav trag?«
»Imamo, ali o tome ne mogu sad razgovarati. Razlog zbog kojeg zovem jest to što je
jedina zaštita koju sad možemo ponuditi dolazak u pritvor zajedno s nekima od vaših
bivših razrednih kolega. Stoga je moje pitanje vama - kakav je vaš stav o tome da dođem
i pokupim vas?«
»Što, sada?«
»Da, za otprilike pola sata.«
Začuo se dug uzdah.
»A to ne može čekati do sutra ujutro ili dan nakon toga? Znate, upravo sam došao
kući, nije me bilo više od mjesec dana.«
»Ovako ću vam reći. Rizik je ekstremno visok, ali na kraju ste vi onaj koji donosi
odluku. Ne možemo nikoga prisiliti.«
Ponovno tišina.
»U redu. Razumijem.«
Tuvessonova završi razgovor, sjedne za upravljač i upali auto. Na stražnjem sjedalu
vladala je napeta, iščekujuća atmosfera. Nitko nije ništa rekao. U retrovizoru je vidjela
kako nemirnim pogledima promatraju kišu.
I razumjela ih je.

Knjige.Club 392
 Knjige.Club Books

96.

PONOVNO JE BLAGO ZAZUJALO i Fabian je osjetio kako mu se glava opet malo

okrenula. Sad je već sigurno bio podignut na devedeset stupnjeva, možda čak i više, i
opet se upalio jedan ekran u njegovu vidokrugu. I taj je prikazivao crno-bijeli portret
Torgnyja Sölmedala. Na potpuno isti način uredan i s običnim smiješkom kao i na
prijašnjim portretima, samo što je na ovome bio nešto stariji.
Bilo je kao da želi da ga se vidi, i kad sve ovo bude gotovo, slike će se sigurno pojaviti
posvuda po svijetu, i baš kao on koji je sad sjedio s glavom čvrsto svezanom za zubarski
stolac, nitko neće moći okrenuti glavu da pogleda u stranu. Ali onda se nešto dogodilo
sa slikom. Ili mu se to samo pričinilo? Ne, sad je bio siguran. Nešto se sigurno dogodilo.
Dio lica između očiju se smanjio, a nos više nije izgledao kao prije. Isto je bilo i s kosom.
Sve je postalo tamnije i izduljenije. Nije znao je li osoba u koju gleda još uvijek Torgny
ili netko drugi. Jedino što je sigurno znao bilo je da se lice pred njim promijenilo.
Ponovno se začulo brujanje i glava mu se opet malo podigla. Sad ga je već zbilja
stezalo i vuklo, iako se više nije moglo govoriti o nekakvoj pravoj boli. Nešto što je samo
bilo pitanje vremena, bez sumnje. Pitao se na koliko stupnjeva će biti kraj. Hoće li mu
vrat puknuti u jednom potezu ili će se put prema neizbježnom kraju sastojati od više
malih katastrofa. Ali ništa mu nije padalo na pamet. Nije čak znao ni što bi mu bilo
draže. Sa samom pomisli na umiranje nije imao velikih problema. Gora mu je bila
pomisao na to da će preživjeti.
Lice na ekranu pred njim i dalje se mijenjalo i sad je mogao jasno vidjeti da sve više
počinje sličiti Theodoru. Slika koju je on osobno snimio proljetos. Bio je Theodorov
rođendan i proslavili su ga tako da su otišli u Hard Rock Cafe, jedino mjesto na kojemu je
mogao podnijeti glasnu glazbu.
Ponovno je zabrujalo i, kao i ranije, njegova glava pomaknula se još malo. Ali ovaj
put bio je različit od prethodnih. Ovaj put mogao je i čuti i osjetiti kako mu je krcnulo
u vratu.

Knjige.Club 393
 Knjige.Club Books

97.

KIŠA JE NAPOKON PRESTALA padati, kao da je netko zatvorio slavinu, i sad bi pala
još samo pokoja kap. Ali voda je i dalje tekla, ili još bolje jurila, duž rubova cesta u potrazi
za kanalizacijom koja još nije bila preplavljena. Irene Lilja ugurala je noge u čizme,
otišla do Molandera i pomogla mu s neprobojnim prslukom. On nije ništa rekao, ali bilo
je očito da nema ni najmanje volje ići s njom.
Ja sam kriminalistički tehničar, a ne jebeno policijsko pojačanje, govorio je očima i
nervoznim uzdisajima dok je učvršćivao remenje. Najbliže što je bio nekom obliku
rukovanja oružjem vjerojatno je bilo kad je odlazio na pecanje. Kad je Irene završila s
Molanderom, i na sebe je stavila neprobojni prsluk.
»OK, možemo ići.«
Zaključali su auto, svaki je uzeo po jednu od Molanderovih torbi s opremom i
nastavili su hodati ulicom Motalagatan kao da hodaju prema sudbini. Ništa čudno u
tome, pomislila je Lilja. Prvo, bilo je usred noći, a drugo, pljusak koji je divljao
posljednjih sati natjerao je noćobdije da ostanu unutra. Stigli su do broja 24 i zaključili
kako kuća izgleda potpuno isto kao i ostale kuće u ulici. A što je mogla i očekivati? Stari
zapušteni dvorac u kojem netko sjedi i bijesno lupa po orguljama?
»OK, kako ćemo?« upita Molander.
Lilja je razmišljala. Iako je nekoliko prozora bilo osvijetljeno, sve je upućivalo na to
da ga nema kod kuće. S druge strane, nisu mogli biti sigurni ni u što. Osim da im se jako
žuri.
»Najbržim putem.« Lilja požuri stubama do ulaza na prednjoj strani, pažljivo opipa
kvaku, uvidi da je zaključano i gurne naprijed Molandera, koji otvori za nekoliko
sekundi.
Otkočili su pištolje i ušli u hodnik. Svjetlo iz dnevne sobe pružalo se po podu
zajedno s tonovima nekog klasičnog glazbenog djela.

Knjige.Club 394
 Knjige.Club Books

»Wagner«, šapne Molander iza nje. »To su Wagnerove Valkire.«

Nastavili su hodnikom skroz do dnevne sobe, gdje su svjetiljke bile upaljene, a
glazba je glasno svirala. Lilja napravi pokret kao da će ući u sobu, ali joj Molander stavi
ruku na rame.
»On želi da uđemo unutra. Upaljene svjetiljke i glazba. Želi vidjeti koliko nas ima.«
»Možemo li samo ugasiti glazbu? Živcira me.«
Molander kimne prema ormariću s osiguračima i otvori ga. Osigurači su bih
označeni uredno ispisanim etiketama. Svaki za jednu prostoriju u kući. Odvrne osigurač
s oznakom dnevne sobe, ali glazba je i dalje svirala. Probao je i druge osigurače, bez
rezultata.
»Čini se da je premostio cijeli ormarić s osiguračima. Morat ćeš se pomiriti s
glazbom. To mu je, zapravo, jedno od boljih djela.«
»Ali znaš što? Možda je to baš ono što želi. Da ne uđemo unutra i da pustimo glazbu
da svira. Možda zvukom želi nešto prikriti ili nešto slično? I ako je postavio kameru
vani, kako možemo znati da to nije učinio i po cijeloj kući?«
Molander uzdahne i uđe u dnevnu sobu, priđe stereouređaju i pritisne tipku stop.
Glazba utihne. »Zadovoljna?«
Lilja uđe i ogleda se po sobi, u kojoj su jedini komadi namještaja bih kožnati trosjed
i jedna kožnata fotelja, stakleni stol i polica za knjige na kojoj je stajao stereouređaj. Kad
je Molander završio s pregledom sobe i zaključio da u njoj nema nikakvih
skrivenih kamera ili mikrofona, prihvatili su se ostatka kuće koji je većinom bio čist i
prazan. Sve je bilo očišćeno do najmanjeg detalja. Čak ni u kuhinji i kupaonici Molander
nije uspio pronaći nikakav otisak. Jedino što je narušavalo urednost bio je odlomljeni
komadić porculana na kuhinjskom podu. Isto je bilo u podrumu i na tavanu. Očišćeno i
prazno.
Molander je postajao nestrpljiv i shvatio je da će morati otići na drugu adresu gdje
je Sölmedal imao svoju radionicu, ali Lilja nije bila spremna napustiti kuću. Još ne.
Osjećala je da su nešto propustili. Problem je bio u tome što nisu znali gdje tražiti. Već
su bili posvuda u kući i nije bilo sumnje da se u kući ne nalazi nikakav trag koji bi ih
odveo dalje.
Sigurno je računao da će doći i pripremio se za to. Zar su zbilja bili tako prozirni?
Lilja uzdahne i sjedne na rub kreveta u spavaćoj sobi, očekujući da će Molander poslušati
zidove svojim stetoskopom. To je bilo apsolutno posljednje, i bilo je očito da to čini samo
zbog nje. Ako ne bude čuo nešto sumnjivo, složila se da krenu dalje.
On se okrene k njoj.

Knjige.Club 395
 Knjige.Club Books

»Ništa?«
Molander odmahne glavom. »Nažalost. Čak ni najmanje brujanje ventilatora.«
»K vragu, pa gdje je onda?«
»Risk ih Sölmedal?«
Lilja slegne ramenima. »Obojica.«
»Pa, mogu biti bilo gdje, ali sad imamo još jednu adresu koju moramo pretražiti.
Njegovu radionicu.«
Lilja kimne. Molander je imao pravu. Morali bi otići tamo. Ona ustane i krene
prema ormaru s odjećom, koji je stajao nasuprot kreveta, i otvori ga.
»No, što ćemo?« reče Molander dok je pregledavala odjeću na vješalicama. Bezlična
bež odjeća.
»OK, idemo u radionicu. Gdje se ono nalazi?«
»Frejagatan 2. To je blizu industrijske četvrti, odmah sjeverno od Raa.«
Izašli su iz spavaće sobe i nastavili hodnikom, gdje su opet začuli Valkire. Pogledali
su se, napustili kuću i vratili se do auta. Lilja je osjećala kako sve u njoj kipti od
frustriranosti. Bilo joj je kao da igra Kamen-papir-škare, ali s tom razlikom da on svaki
njihov potez zna unaprijed. Ako su oni bili papir, on je bio škare. Svaki put bi ih prešao
neočekivanim potezom.
Nije ona očekivala da će on biti kod kuće, a sad nije očekivala ni da će biti u
radionici. Ali to je bilo jedino što su mogli učiniti - otići tamo i nadati se da će nešto
pronaći. I on je sve to znao. Tako jasno. Imali su kamen, a na njemu je bilo da zaigra
papir. Pitanje je bilo samo što je na papiru ovaj put bilo napisano. Još jedna adresa, s
nečijim drugim imenom? Ne, to bi bilo očekivano. Ako ih želi iznenaditi, to bi moralo
biti nešto drugo. Nešto...
Liljina razmišljanja prekine Molander naglim zaustavljanjem kraj raskrižja prema
ulici Östhammarsgatan. Zagledao se ravno u jedno od dvorišta.
»Što ti je?«
Molander ne odgovori, nego krene prema telefonskoj govornici koja je stajala na
pločniku ispred ograde dvorišta.
»Ingvare, što je? Što radiš?«
»Ovdje se nalazi.« On se nagne i prisloni uho na otvor za zrak pokraj govornice.
»Hoćeš li biti tako dobar i objasniti mi što...«

Knjige.Club 396
 Knjige.Club Books

»Pogledaj. Jebemti, sve je provukao dovde, da se ništa ne čuje u kući.« Molander

pokaže duž pločnika, gdje je pola metra širok prolaz bio nanovo asfaltiran sve do
Sölmedalove kuće
Znala sam. Znala sam, pomislila je Lilja, gledajući za Molanderom koji je već krenuo
natrag.

Knjige.Club 397
 Knjige.Club Books

98.

LINA PALSSON VEĆ JE STAJALA vani i čekala ispred svojeg ulaza u Norra hamnenu,
kad je Tuvessonova stigla po nju.
»Bok, ja sam ta Astrid. Dok se vi uvučete tamo otraga, ja ću se pobrinuti za torbu«,
rekla je Tuvessonova i otvorila prtljažnik.
Lina kimne i pruži joj svoju putnu torbu. »Naravno, zbog svega ovog što se događa,
jasno mi je da ga još niste uhvatili. Ali kako vam ide? Mislim, sad kad znate tko je?«
»Oprostite, ali kako vi to znate?« upita Tuvessonova, a Lina ispriča o Fabianovu
posjetu za vrijeme ručka i kako su došli do imena zaboravljenog učenika.
Tuvessonova nije znala kako da reagira. Je li se zato Fabian tako čudno ponašao?
Misli su joj tako jurile da je gotovo osjetila vrtoglavicu. Na kraju je shvatila da je ionako
previše u stresu da bi razmišljala o posljedicama i zamolila je Linu da do daljnjega
ništa ne spominje pred ostalima.
Dvanaest minuta poslije skrenula je na malu šljunčanu površinu ispred kuće Setha
Karhedena. Tijekom cijele vožnje nijedan od bivših razrednih kolega nije progovorio ni
riječ. Nekoliko puta pokušala je razbiti tišinu koja je poput balona progutala sav kisik u
autu. Pitala ih je jesu li imali kakva razredna okupljanja i ispričala :c o svom razredu u
Malmöu, gdje se, koliko je znala, velik dio razreda i dan-danas redovito sastaje. Ali
dobila je samo nekoliko službenih odgovora, a balon je i dalje nastavio rasti. Pokušala je
i s radijem, ali brzo je odustala. Pjesma »Stayin’ Alive!« Bee Geesa baš i nije bila
prigodna.
No, sad se približavala i već je mogla vidjeti kako Seth Karheden stoji vani i čeka s
torbom između nogu i s naopako okrenutom kapom na glavi, što je bila tako izblijedjela
od sunca i pohabana da je bilo sigurno kako je bila s njim tijekom cijelog putovanja.
Mahnula mu je i pokazala na prazno suvozačko sjedalo.
Iako je prestalo kišiti, ostala je sjediti unutra i pustila je da joj toplina sjedala suši
traperice. Karheden je zaobišao auto i otvorio vrata kod suvozačkog mjesta, sjeo i
Knjige.Club 398
 Knjige.Club Books

potrudio se što je manje moguće zaprljati torbu Lene Olsson što je zauzimala veći dio
prostora za noge.
»Bok. Vi ste sigurno Astrid Tuvesson.«
Tuvessonova se rukovala s njim, pozdravila ga i zaključila kako u stvarnosti izgleda
bolje nego na slici koju je našla na internetu. Prilično je zgodan; još kad bi obrijao te
grozne brkove. On se okrene otraga prema ostalima. »Čekaj, nemoj mi reći. Ti si
sigurno Lena Olsson?«
Lena kimne.
»Nije da je baš bilo jučer. Ali vjeruj mi da nikad neću zaboraviti kakva si majstorica
bila u preskakanju gume. Ne? Kraj tebe nitko drugi nije imao šanse.«
Lena se nasmijala.
Tuvessonovoj je zazvonio mobitel i javila se, istovremeno vozeći unatrag. Bila je
Lilja, koja joj je ispričala da su se ona i Molander vratili u kuću, nakon što je Molander
pronašao ventilacijski ispust nekoliko vrtova dalje u ulici. Tuvessonova nije razumjela
što to znači, i iako je imala potpuno povjerenje u Molanderov instinkt, htjela je znati što
će oni sad učiniti. Ali nije dospjela pitati.
»Moram prekinuti«, začula je Liljin glas s druge strane. »Mislim da je nešto
pronašao.«
»OK, ali samo mirno«, bilo je jedino što je mogla reći prije nego što je začula klik u
uhu.
»A ovdje imamo i našeg veseljaka! Stefane, kako si? Čuo sam da si započeo vlastiti
posao.«
Stefan Munthe je kimnuo i ispričao im o svojoj konzultantskoj firmi koja je radila
na poboljšanju međusobnih komunikacija u različitim tvrtkama.
»Ja nisam komunicirao ni s jednom jedinom osobom puna tri tjedna, pa mi oprostite
ako sam previše brbljav. Imam ono što bi se moglo nazvati nezadovoljenom potrebom.«
»A mene?« upita Lina Pålsson. »Mene se ne sjećaš?«
Seth Karheden okrene se k Lini i nasmiješi se. »Najbolje se čuva za kraj. Najljepša
djevojka u razredu ne može se zaboraviti.«
Lina se nasmije, a Tuvessonova ispusti uzdah olakšanja. Put do pritvora ipak neće
biti tako dosadan. Zakočila je i zaustavila se na crvenom u ulici Drottninggatan ispred
gradskog kazališta. Prošlo je pola dva u noći i mrak je poput mokre deke prekrivao
ulicu, gdje je nekoliko veseljaka još šljapkalo po lokvama vode. Pročitala je sva
istraživanja i bila upoznata sa svim činjenicama. Ali ništa od toga nije mijenjalo njezino

Knjige.Club 399
 Knjige.Club Books

uvjerenje da se rano zatvaranje lokala kosi s ljudskim pravima i radi više štete nego
koristi.
Na semaforu se upalilo zeleno i mogla je nastaviti prema Hälsobackenu, pa dalje
ulicom Ängelholmsvägen, u kojoj osim nekoliko taksija nije bilo nikoga. Nagazila je na
gas i uživala u zelenom valu.
Kad je skrenula prema pritvoru, zaključila je kako je i Stijena stigao svojim
minibusom, a Ragnar Palm je dolazio s ulaza da ih pričeka. Ona se ogleda uokolo, ali
nije vidjela ni novinare, niti radoznalce. Tajming nije mogao biti bolji. Sad ih je samo
trebalo što brže uvesti.
Odvezla se naprijed i stala iza Stijenina auta, zamolivši sve da izađu van, uzmu svoju
prtljagu i krenu za ostalima unutra. Poslušali su je bez pogovora. Ali mogla je pročitati
skeptičnost u njihovim pogledima. Skeptičnost prema novoizgrađenoj, no potpuno
zatvorenoj zgradi. Prema visokoj ogradi s bodljikavom žicom. S električnim vratima koja
će se sad zatvoriti za njima. Prema namrštenom licu Ragnara Palma. Njegovoj uniformi.
Oružju.
Nije bilo bolje ni sa sigurnosnom kontrolom, gdje su pretraživali njihovu prtljagu,
komad po komad. Ne, ove škarice za nokte ne možete uzeti. Možete ih posuditi ovdje.
Ali šampon moram uzeti... Ne. Nažalost, ne smijete.
Čuvare su obavijestili o posebnim gostima, ali njihov stav je bio tako tvrdo
ukorijenjen da je promjena u žargonu bila gotovo nemoguća, pa su neki i nove goste
morali pretražiti i ispipati po tijelu. Zbog njihove vlastite sigurnosti. Neki su
prosvjedovali i podsjetili osoblje o čemu se radi.
Seth Karheden bio je najglasniji i nije se dao zaplašiti. Glasno je izjavio da je on
ovdje došao radi zaštite, a ne kazne, i zaprijetio je da će otići kući. To je djelovalo, pa je
čak mogao uzeti svoje šprice za inzulin, iako zatvorski liječnik nije bio ondje da bi
dao dopuštenje.
Tuvessonova je mogla vidjeti da i Stijena misli potpuno isto, ali poput nje, potrudio
se da to ne pokaže i da mu lice ostane normalno. Pravio se da je sve ovo dobro
promišljeno i utemeljeno.
I da oni uopće nisu zatvoreni iza rešetaka.

Knjige.Club 400
 Knjige.Club Books

99.

MOGAO JE ČUTI jedva primjetno kuckanje koje je, sad je već znao, prethodilo brujanju
- trenutku okretaja. Prvih nekoliko puta, nakon što je shvatio što se događa, napeo bi
vratne mišiće i pokušao pružiti otpor koliko je god mogao. Ali sad je uvidio da je najbolje
opustiti se i čekati da prođe.
U vratu mu je krenulo već više puta i uspio je nositi se s mnogo više nego što je
očekivao. Ali sad će uskoro biti gotovo. Još najviše četiri okretaja. Izračunao je da su
pauze između okretaja trajale malo više od tri minute i da je svaki peti okretaj bio
nešto jači i dodao još nekoliko stupnjeva. Neće moći poživjeti još dugo.
Na ekranu pred njim sad se pokazala nova slika njegova sina.
Oči su mu bile zatvorene i ležao je na podu u svojoj sobi, u kući u koju su se uselili
prije samo nekoliko tjedana. Prepoznao je prugasti tepih koji su kupili u Ikei, prije
nekoliko godina. Theodor je najprije odabrao jedan potpuno crn tepih, ali Sonja je
inzistirala na ovome koji je imao šarene pruge. I sad je ležao na njemu, s rukama
raširenim daleko od tijela, poput Isusa na križu. Vjerojatno je spavao.
I tada je shvatio.
Nešto što je trebao shvatiti već davno.
Theodor uopće nije napustio kuću. Cijelo vrijeme je bio ondje.
Iznijeti van jedno gotovo odraslo tijelo nije bilo nešto što se može samo tako, a rizik
da će te susjedi ili netko od prolaznika vidjeti i zapitati se o čemu se radi, bio je prevelik.
Zašto se toga nije prije sjetio? Zvuk koji je čuo iz podruma uopće nije dolazio od susjeda,
nego od Theodora.
Ležao je svezan u peći o kojoj je Sonja govorila. Nadao se da će ga odatle njegov otac
čuti. Ali njegov otac ga nije čuo. Ili da, čuo ga je. Ali to je jednostavno maknuo od sebe.
Mislio je na nešto drugo.
Nešto sasvim drugo.

Knjige.Club 401
 Knjige.Club Books

I onda se opet začulo. Jedva primjetno kuckanje.

Uskoro će mu preostati samo tri okretaja.

»Ondje. Zar ne vidiš?« Molander pokaže na rub poda.

Lilja je pogledom tražila po podu, ali nije vidjela ništa što bi joj privuklo pažnju. »Pa,
vidim smeđi rub poda.«
»A na njemu?«
»Kabel.«
»Upravo to. Koji je također obojen smeđe i vodi u ormar s odjećom, je li tako?«
Lilja kimne.
»Ali zbog čega?« nastavi Molander i otvori ormar, pun bež odjeće. »Ovdje nema
nikakve svjetiljke niti čega sličnog.«
»Možda ide dalje, do kreveta?«
Molander odmahne glavom. »Ne, nego nestaje negdje iza. Dođi, maknut ćemo
ormar.«
Svaki je uhvatio s jedne strane i pokušali su pomaknuti ormar od zida, ali nisu mogli.
»Očito je učvršćen i za zid i za pod«, reče Molander i pokuša vidjeti iza ormara.
U međuvremenu, Lilja je prelazila po bež odjeći. Ondje je bilo nešto za što se
uhvatila. Nije znala što, ali sad kad je opet stajala ovdje, shvatila je da ima potpuno isti
osjećaj kao i kad je pregledavala odjeću prvi put. Odjeća je bila dosadna i sva bež, ali nije
bila stvar u tome. Dva para platnenih hlača, tri para pamučnih hlača, nekoliko košulja i
majica. Ali tek kad je pronašla malu plastičnu vrećicu, s dva rezervna gumba u jednoj
od manžeta na košulji, vidjela je o čemu se radi. Pogledala je dolje na Molandera, koji
je ležao na trbuhu i osvjetljavao svojom baterijom ispod ormara.
»Znaš što, ova odjeća uopće nije nošena.«
»OK.«
»Dakle, uopće. Nikad nije nošena i sigurno ovdje visi tek toliko da se vidi da je
ovdje.« Povukla je odjeću na stranu i opipala rukom stražnju stranu ormara, ali nije
mogla napipati nikakav otvor.
Molander se uvuče k Lilji u ormar i osvijetli po rubovima baterijom, ubrzo
zaključivši da se tu sigurno nalazi otvor. Makar malen, ali postoji. Ispraznih su ormar od
odjeće i pokušali pritisnuti stražnji dio. Ali odbio se pomaknuti. Molander je počeo
kuckati po različitim mjestima i svaki put bi se začuo isti tup zvuk, gdje god bi lupnuo.

Knjige.Club 402
 Knjige.Club Books

»Vjerojatno postoji nekakvo daljinsko upravljanje«, reče on i izađe iz garderobe te

se ogleda oko sebe.
»Probaj zarezati kabel.«
Molander kimne i sjecne kabel kliještima.
Lilja, koja je još bila u ormaru, s uhom prislonjenim na stražnju stranu, odmah osjeti
promjenu u zraku. Poput slaba propuha. Molander joj se pridružio, uspjelo im je
zajednički gurnuti stražnji dio kojih tridesetak centimetara i pomaknuo se u stranu
poput kliznih vrata. Pred njima se ukazao niz golih žarulja što su osvjetljavale drveno
stubište koje je očito vodilo pod zemlju.

Fabian si je probao odvratiti pažnju misleći na nešto drugo. Činjenica je bila da je

pokušao misliti na sve. Na Sonju i na Matildu i na to što one sad rade. Jesu li još uvijek
budne ili su legle spavati.
Pokušao je misliti na Stockholm i kako ondje zime znaju biti oštre, kakva je bila i
posljednja. Na odmor na Tajlandu prije tri godine i na novu kuću. Ali ništa nije
pomagalo. Jedino na što je mogao misliti bila je bol. Preuzela ga je i sad mu je
zaokupljala svu pažnju.
Tako će moći čuti i tiho kuckanje, koje je očekivao za tri minute, a sekundu nakon
toga i brujanje. Četvrto i posljednje u nizu, prije nego što dođe vrijeme za peti i
posljednji snažni okretaj. Onaj koji će staviti točku na patnju. Tri minute.
Tri duge minute.

Lilja i Molander krenuli su dolje po strmom drvenom stubištu, s otkočenim pištoljima.

Kad su došli dolje, osjećaj da su pod zemljom nestao je kao rukom odnesen. Prostor u
koji su ušli izgledao je kao svemirski brod iz 1960-ih godina. Strop je bio slabo osvijetljen
i vidjeli su da se nalaze u uskom hodniku oblikovanom poput cijevi koji je blago zavijao
prema dolje i bio prekriven mekanim crvenim tepihom. Sa strane je stajala polica za
cipele na kojoj je bio par papuča, a na jednoj kuki visio je bijel kaput.
Sagnuli su se da ne bi udarili glavom u strop i nastavili kroz cjevasti hodnik koji se
nakon nekoliko metara račvao na lijevi i desni krak, oba dužine otprilike pet metara.
Sad su mogli stajati uspravno, a na svakom zidu bila su dvoja vrata, na svakoj strani obaju
hodnika. Sveukupno osam vrata.
»Ti idi lijevo, ja ću desno«, reče Molander i otvori prva vrata s desne strane. Vodila
su u crveno obojenu sobu s diodama na stropu koje su žmirkale i opremom za vježbanje
na podu. Iz nekoliko ugrađenih zvučnika čula se opuštajuća glazba.

Knjige.Club 403
 Knjige.Club Books

Lilja otvori prva vrata sa svoje strane i uđe u sobu punu uredno obješene odjeće. U
jednom kutu bio je stol za šminkanje s osvijetljenim ogledalom, a na jednoj polici stajalo
je mnogo različitih perika postavljenih na glave lutaka. Bilo je mnogo toga što je trebalo
pregledati, ali detalji su sad morali pričekati. Okrenula se i vratila u hodnik.

Molander je pogledom prelazio po sobi koja je izgledala kao mali stan, s posteljinom na
krevetu, s noćnim ormarićem s jedne strane i malim komadima namještaja i televizorom
s druge. Na zidovima su bile klasične Art deco tapete, a duž cijelog jednog zida
protezala se polica prepuna knjiga i LP-ploča. Soba je imala još dvoja vrata. Jedna
vidljiva, koja su vodila u kupaonicu, i još jedna koja su bila skrivena iza šarenih tapeta.
Da se tepih nije protezao od zida do zida i na sebi već imao tragove tvoreći udubljenu
stazu, ta skrivena vrata ne bi nikad otkrio. Stavio je prst u rupicu i pomaknuo vrata u
stranu. Toplina susjedne sobe nenadano ga zapuhne, a kad je ugledao tisuće i tisuće
žmirkavih dioda u mraku, shvatio je koju je sobu pronašao.

Lilja je pritisnula kvaku sljedeće sobe, ali vrata su bila zaključana. Udaljila se koliko je
mogla i onda dvaput snažno udarila u vrata, ali nisu popustila. Uspjela je tek iz trećeg
pokušaja. Našla se u potpunom mraku i pipala je po zidu, tražeći prekidač za svjetlo, ali
onda je shvatila da ispred vrata vise tri teška zastora. Jedan po jedan maknula je u stranu
i brzo se ogledala po polukružnoj sobi, istovremeno uperivši oružje prema muškarcu
koji je sjedio okrenut joj leđima, na stolcu koji ju je podsjećao na starinski zubarski
stolac.
Viknula je na njega da polako ustane i da podigne ruke iznad glave. Ah nije bilo
reakcije. Ili je muškarac bio mrtav ili zbog nečega nije bio u stanju odgovoriti. Ona obiđe
oko stolca i na njemu ugleda Fabiana Riska. Dio nje bio je uznemiren jer je osjećala da je
on u opasnosti, a drugi zbog toga što je mislila da on stoji iza svega. Na ovo što je sada
vidjela, uopće nije bila spremna. Glava mu je bila učvršćena na dvije ploče i toliko
iskrivljena u jednu stranu da joj je od samog pogleda na to pozlilo.
Ona pruži ruku prema njegovu izduženom vratu i zaključi da i dalje ima puls.
Vjerojatno se onesvijestio od boli. Najglasnije što je mogla pozvala je Molandera, ali se
zaustavila čim je osjetila slabašno vibriranje u pločama koje su mu držale glavu. Bio je
u opasnosti da mu ova čudna naprava odvrne glavu.
Ona vrati pištolj u džep i uhvati ploče pokušavajući zaustaviti okretanje,
istovremeno se jednom nogom uprijevši u naslon za ruke na stolcu. Nije ih mogla

Knjige.Club 404
 Knjige.Club Books

obuhvatiti i osjetila je kako se nastavljaju okretati. Htjela ih je šutnuti od bijesa, ali bojala
se da ne napravi još više štete.
Je li to bilo zbog njezinih pokušaja ili čega drugog, nije znala. Ali odjednom je
brujanje prestalo i svjetla su se ugasila i bez problema je uspjela natrag okrenuti cijelu
konstrukciju. Drhtavim prstima u mraku je pokušavala napipati Fabianov puls,
osjećajući kao da će se utopiti u moru pitanja koja su joj prolazila kroz glavu.
Svjetlo s baterije zaplesalo je po zidu i ubrzo je začula Molanderov glas.
»Mislim da sam pronašao ormarić s osiguračima.«

Knjige.Club 405
 Knjige.Club Books

100.

FABIAN SE PROBUDIO sa snažnom boli u vratu i pulsirajućom glavoboljom. bio je

žedan i znojio se. Htio je gutati, ali osjećao je kao da mu je u ustima pijesak i nije mogao.
Bilo je svijetlo, previše svijetlo da bi mogao otvoriti oči. Pokušao je smiriti misli, ali
na kraju je bio prisiljen sam sebi priznati da nema pojma ni što se dogodilo niti gdje se
nalazi.
Vraćao se na posljednje događaje kojih se mogao sjetiti. Kako je ovo ljeto bilo
rekordno jadno i kako su u zadnji čas odlučili otputovati nekamo gdje je toplo. On, Sonja
i djeca. Na Mallorcu. Tako je, Illetas, ondje je bio. Na ležaljki pokraj bazena.
Pokušao je okrenuti glavu, ali bol u vratu ga je spriječila. Sigurno je zaspao u nekom
glupom položaju. Ili je dobio sunčanicu? Je li zbog toga bio tako zbunjen? Zapravo mu
se nije svidjelo na plaži. Prokleta vrućina zbog koje samo dobiješ glavobolju. Da se ne
govori o klinčadiji koja vrišti posvuda. Mogli bi barem na bazene uvesti nekakvu dobnu
granicu. Da je to njegov hotel, djeca ondje uopće ne bi imala pristup.
A možda da se malo bućne? Možda mu baš to treba. Jedno plivanje. A onda jedno
pivo, pa će odmah biti dobro. Otvorio je oči, a snažno svjetlo natjeralo ga je da zaškilji.
Gdje su ostali?
Mogao je vidjeti njihove ležaljke i mokre ručnike. Na Sonjinoj ležaljci naopako je
ležala knjiga Kerstin Ekman (Händelser vid vatten) Crna voda. Ona je već otišla na
ručak. On je valjda spavao više sati.
Ustao je i osjetio kako mu je tlak naglo porastao, no nakon nekoliko sekundi mogao
je dalje do bazena. Hodao je uz rub. Bazen je bio dubok dva metra. Djeca su trčala uz
bazen cijelo vrijeme, skakala i trudila se sa što više vode poprskati goste hotela. Ali sad
je bio red na njemu.
Bilo je važno da skok bude posebno lijep, a da se ne primijeti kako se previše trudi.
Sigurno je bilo onih koji su promatrali. Trbuh unutra. Ruke ispred glave i dolje. Noge
jedna uz drugu. Osvježavajuća voda zapljusnula mu je tijelo. Ruke su udarile u nešto
Knjige.Club 406
 Knjige.Club Books

tvrdo. Potom je udario i čelom. Mogao je čuti kako je nešto krenulo u vratu. Voda se
zacrvenjela.
Jedan muškarac pokušao mu je pomoći da izađe, govorio je njemački i pokušao ga
je navesti da legne. Ali nije htio ničiju pomoć. Nije htio krvariti kraj bazena. Jedino što
je želio bilo je da ode. Dalje od bazena i ljepljive vrućine. Dalje od Sonje i djece. Od
svega.
Netko mu je prinio čašu vode do usta i on je otvorio oči. Sve mu se ljuljalo. I vidio
je jedno žensko lice. Prepoznao ju je. Dobro je izgledala. Bio je siguran da su se već prije
sreli. Ili je to sve bio samo san? Ne, točno se sjećao kako je skočio u bazen i
udario glavom. I krvi, kako je kapala i stvarala lokvice kraj ruba bazena kad ga je
Nijemac pokušao navesti da legne. Stavio je ruku na čelo, ali nije napipao nikakvu ranu.
Je li uopće živ? Osjetio je kako se nešto proteže oko njegova grla i vrata. Onda se
začuo glas. Već ga je prije čuo, ali nije ga mogao nikamo smjestiti. Fabiane... Fabiane...
Ponovno je otvorio oči i vidio onu istu ženu i kako se iza nje nešto komeša. Da, to je bila
ona. Kako se ono zvala? Lilja... Irene Lilja. To je značilo da je još živ. Osim ako i ona nije
mrtva. Theodor... Morao je poći kući, vidjeti kako je Theodor. Pokušao je ustati, ali ga
je Lilja ponovno pritisnula prema dolje na tvrd ležaj.
»Moraš ležati dok ne stignemo.«
»Stignemo kamo?«
»Na hitnu. Uskoro stižemo. Najbolje je da se probaš opustiti.«
Ali on se nije želio opustiti. Još manje ići na hitnu i čekati satima da mu pruže
pomoć. Njemu, koji uopće nije trebao pomoć.
»Dobro mi je. Samo moram doma. Doma, k Theu.«
»Samo si omamljen«, reče Lilja i lupne ga po čelu. »Samo se smiri i pokušaj se
opustiti.«
Zaurlao je na nju da nema pravo i da on mora kući. Kući k Theu, svojem sinu. Ali
ona nije htjela slušati, nego se umirujuće smješkala i stalno mu iznova ponavljala da se
mora smiriti. Da će se sve srediti. Sad možda ne vidi smisao, ali hoće. Kucnula je
po prozoru vozila. Tada ju je opet udario. Drugi put u manje od dva dana, udario ju je
otvorenim dlanom.
Zašutjela je i uhvatila se za plamteći obraz.
Napokon je slušala.

Knjige.Club 407
 Knjige.Club Books

Nije se mogao sjetiti kako se izvukao iz vozila hitne pomoći i je li ga Lilja pokušala
spriječiti i jesu li vrata bila zaključana. Jedino čega se sjećao bilo je da je odjednom stajao
u vlastitom podrumu i gledao Theodora kako leži na podu.
Na leđima. Beživotan.
Na njemu je sjedila žena i pritiskala svoja usta na njegova. Tko je to bio i što je radila?
Pa on je mrtav. Žena je ustala i prešla na ritmičko pritiskanje njegova grudnog koša
objema rukama.
»Petnaest... Šesnaest... Sedamnaest...«
Tek tad je shvatio da je to policajka iz Kopenhagena. Ali što ona radi ovdje, kod
njega doma? Pokušao ju je pitati, ali nije dobio odgovor.
»Ona sad ne može govoriti«, rekla je Lilja, koja se odjednom našla iza njega.
On se okrene k njoj, no već je bila na stubama, izlazeći iz podruma. Nije znao koliko
dugo je nije bilo, ni koliko dugo je gledao tu dansku policajku kako pokušava vratiti
život u njegovog sina.
Bilo je kao da se vrijeme zaustavilo, i onda su odjednom bili ovdje. Bolničari iz hitne
koji su otvarali svoje torbe, vadili svoju opremu i spajali žice različitih boja. Cijev s
ventilatorom koju su uveli u Theova usta, škare kojima su mu prerezali odjeću i nešto
ljepljivo što su mu razmazali po prsima. Pokraj njega ležala je danska policajka,
iscrpljena. Lilja je čučnula pokraj nje i davala joj nešto za piti.
Glasan piskavi zvuk i dvije poluge na previše mladim prsima. Tijelo se podiglo u
most i ponovno palo na pod. Beživotno i bez pulsa. Jedan je provjerio jesu li žice dobro
spojene. Drugi je ponovno pritisnuo cijev.
Opet glasan zvuk i opet most.
Koliko dugo i koliko puta? Fabian nije imao pojma.
Jedino što je sigurno znao bilo je da je sve njegova krivnja.

Knjige.Club 408
 Knjige.Club Books

101.

ASTRID TUVESSON ZAKLJUČILA JE da je Ragnar Palm učinio sve što je mogao da

nekako nestane osjećaj da su u zatvoru, otkad je zadnji put bila tamo. Na vanjske zidove
stavili su zavjese kako bi prekrili nedostatak prozora, a na ostale zidove objesili
uokvirene plakate izložbi u muzeju Louisiana. Vjerojatno Palmove
vlastite. Tuvessonova je znala da Palm nikad nije propuštao izložbe.
No, pokušaj je bio jednako besmislen kao i čišćenje lakiranog poda. Nije bilo nikakve
sumnje o tome gdje se nalaze. Nadam se da im barem da je osjećaj sigurnosti, pomislila
je dok su slučajni gosti birali svoje krevete.
Bilo je točno kako je predvidjela. Muškarci su ležali na jednoj strani zida, a žene na
drugoj. Ono na što nije računala bila je gomila pitanja. U svojoj naivnosti mislila je da
su svi umorni koliko i ona i da ne žele ništa drugo nego spavati. No, oni su
samo postavljali pitanja: Koliko mislite da ćemo morati biti ovdje? Imaju li tu wifi? Moja
djeca dolaze doma u nedjelju. Moraju li i oni onda ovamo? Jeste li uopće pomislili na to?
Željela je zaurlati na njih. Jedno dugačko neeeeeee. Ovo je bilo tako daleko od
zamišljenog koliko je samo moglo biti. Sve se pretvorilo u nešto što se moglo nazvati
paničnom situacijom, gdje je svaka minuta nosila rizik da će broj žrtava porasti i da
će novine povećati nakladu te i dalje razvlačiti mit o neuhvatljivom počinitelju koji
uspijeva obmanjivati policiju kao nitko drugi.
Ali tko je bila ona da kaže da ne postoji drugi, čak bolji, način za rješavanje ovakve
situacije? Ili je samo bila previše umorna da bi mogla jasno razmišljati?
Odvagnula je svoje riječi i pokušala im dati donekle razumno objašnjenje zašto im
ne može odgovoriti na pitanja, i koliko je važno da se ni pod koju cijenu ne dozna gdje
se nalaze. No, u istom trenutku kad su riječi izašle iz njezinih usta, shvatila je kako
prazno zvuče. Što pokušavate reći? Pa, moram otići po djecu. A ja moram na posao i
mislim samo prespavati ovdje.

Knjige.Club 409
 Knjige.Club Books

Na kraju je Stijena sjeo na jedan stolac i pustio da sjekira padne. »Već je vrijeme da
shvatite o čemu se radi! Da bi ovo moglo funkcionirati u ovakvim okolnostima, do
daljnjega nitko neće napustiti pritvor.«
»A ako odbijemo?« upita Stefan Munthe.
»Kao što sam rekao, do daljnjega nitko neće napustiti pritvor! Cijela poanta je u tome
da se ne dozna gdje se nalazite, što znači da vam moram uzeti i mobitele. Dobit ćete ih
natrag čim ovo završi, a po danu osoblje će vam pomoći budete li koga morali hitno
nazvati. Je li to jasno?«
Stijena sklizne sa stolca i krene pokupiti telefone. Nitko nije ništa rekao.
Tuvessonova se pitala je li to zato što su bili u nekoj vrsti šoka ili su samo bih previše
umorni da bi se bunili. Dio nje htio je skočiti i zaustaviti ga. Vratiti im mobitele i reći
da mogu ići kući i jednostavno sve skupa zaboraviti. Ali Stijena je učinio ispravnu stvar.
Čudno je da se toga nisu prije sjetili. Postojao je velik rizik da će netko nekoga nazvati,
prijatelj ili čak neki novinar, i otkriti što se događa.
»Znam da ne znate. Ali što mislite, koliko dugo će se ovo razvlačiti?« upita Seth
Karheden i prekine tišinu.
»Da, to se i ja pitam«, reče Cecilia Holm. »Ne možete nas držati zatvorene ovdje
neodređeno vrijeme samo zato što nas niste u stanju zaštititi kad smo kod kuće.«
»Ne, ne možemo«, reče Tuvessonova i zapita se kako da uopće nastavi. »Računamo
na to i nadamo se da ovo zaista neće predugo trajati.«
»Nadate se?«
Tuvessonova se okrene prema Leni Olsson i ugleda njezin iscrpljeni izraz lica.
Govorio je više nego svi protesti zajedno. Shvatila je da im mora dati barem nešto. Inače
je nikad neće pustiti na miru. Nešto zbog čega će se opustiti i otići na spavanje.
»Ovo je nešto s čime, zapravo, ne želimo u javnost. Ali s obzirom na to da ste ionako
zaštićeni od vanjskog svijeta, mogu vam reći da u stvari nismo tako daleko od rješenja
kako to možda izgleda. Stoga, bez da previše obećajem, kažem da ovo neće trajati više
od nekoliko dana. Najviše. A ako se ipak rastegne, obećavam da ću se osobno pobrinuti
da oni među vama koji žele otići kući, to mogu i učiniti, i da će dobiti odgovarajuću
zaštitu.«
Većina ih je potvrdno kimala i, na njezino veliko iznenađenje, smatrali su da to
zvuči razumno.
»A što je to što znate, a niste s tim još izašli van?« Opet se javio Karheden, postavivši
teško pitanje. Očito nije bio poput ostalih koji su lako progutali udicu.

Knjige.Club 410
 Knjige.Club Books

»U to iz razumljivih razloga ne mogu ulaziti. Ovo je bilo sve što sam vam mogla reći.
Laku noć. Nadam se da ćete odspavati barem nekoliko sati.« Okrenula im je leđa i oštro
krenula prema izlazu, prije nego se još netko sjeti postaviti koje pitanje.

Knjige.Club 411
 Knjige.Club Books

102.

THEODOR JE UVIJEK BIO lijep. Već pri porodu primalja je reagirala na njegovu ljepotu
i izjavila da je jedno od najljepše djece koje je ikad porodila. Fabian se sjećao kako je bio
sretan, ali u sebi je mislio kako to sigurno kaže roditeljima svakog djeteta. Da je to nešto
što ih nauče na nekakvom tečaju.
Tek kad je primalja izašla iz sobe u hodnik i pozvala svoje kolegice, shvatio je da je
njegov sin nešto zaista posebno. Njegova ljepota zadržala se i tijekom odrastanja. Imao
je plavu valovitu kosu koja mu je često padala na plave oči pomalo mističnog
pogleda. Istaknuti obrazi i glatka koža, na kojoj nikad nije imao ni jedan jedini prištić.
Sad je obojio kosu u crno, a pod nosom su mu tek počeli izbijati pahuljasti brčići.
Stavio je piercinge na obje obrve i činio je sve da bude ružniji, ali mu baš i nije uspijevalo.
Theodor je i dalje bio jedan od najljepših dječaka koje je Fabian znao.
Prije nekoliko godina Sonja mu je predložila da kontaktira agenciju za modele kako
bi zaradio nešto novca, ali u odgovor je dobila samo frktanje nosom. Kao da je to što je
lijep bilo posljednje što je želio biti. Kao da je to strašna mana.
Sad je ležao u krevetu, zatvorenih očiju, potpuno miran, i
Fabian nije mogao prestati misliti na to da gleda u smrt. Smrt u svojoj najljepšoj
verziji. Najradije bi samo plakao, ali nije mogao.
Srećom, njegov sin nije bio mrtav. Ali bio je tako blizu smrti da su ga u jednom
kratkom trenutku proglasili mrtvim, ali onda mu se srce pokrenulo i počelo ponovno
kucati. I sad je ležao ovdje, uspavan i prikopčan na gomilu aparata koji su se brinuli za
njega.
Da nije bilo Dunje Hougaard, bio bi mrtav. Samo zahvaljujući njoj, njegova krv je i
dalje kolala i srce je pumpalo. Ona je dobila otkaz zbog pomaganja švedskoj policiji. Pa
ipak je prešla preko zaljeva da bi osobno donijela sliku Torgnyja Sölmedala, ali on ili nije
bio kod kuće ili nije odgovarao kad je zvonila.

Knjige.Club 412
 Knjige.Club Books

No, očito je zaboravio zaključati vrata, pa je ušla unutra i zvala ga je. Bilo je usred
noći, pa je pričekala jedno vrijeme i ponovno ga zvala. Ovaj put glasnije, a treći put još
glasnije. Nije dobila odgovor, ali je čula nekakav zvuk iz podruma.
Za razliku od njega, shvatila je da zvuk ne dolazi iz susjedne kuće nego iz jednog od
zidova. To je bila misao koja ga je pogodila. Jer, on je čak znao da se ondje nalazi peć.
Kad joj je uspjelo izvući Theodora, nije imao ni puls, niti je disao. No, nije odustala,
odmah je počela s oživljavanjem i nije prestala dok oni nisu došli, gotovo cijeli sat poslije.
Kako će joj se ikad moći odužiti?
Fabian je sjedio tako blizu kreveta da je uspavanog Theodora mogao držati za ruku.
Čvrsto je odlučio da neće spavati dok se on ne probudi. Ali opasnost za njegovo zdravlje
bila je prevelika i morao je ostati u bolnici. Protestirao je i pokušao je strgnuti zaštitni
ovratnik s vrata. Ali kad su rendgenske snimke pokazale da ništa nije slomljeno, liječnici
su dali dozvolu da napusti bolnicu sa Schantzovim ovratnikom i tabletama protiv
bolova.
Vrata su se otvorila i ušla je bolničarka te mu pružila telefon. Nije trebala ništa reći.
Točno je znao tko je i pokušao se pripremiti na to što će reći, ali ništa mu nije uspjelo.
»Bok.«
»Bok,«
»Je li ti Irene ispričala?«
»Da.«
Nije ništa rekao, a nije ni ona. Barem jednom tišina nije bila teška ni čudna. Mogao
je čuti njezino disanje i osjetio je kako ga to umiruje. Zatvorio je oči i osjetio kao da je
ona kraj njega i diše mu na uho. Kako mu je nedostajala.
»Sonja, ja... Nisam imao pojma.«
»Sutra stižemo. Onda ćemo razgovarati, o svemu što ćemo dalje.«
»Dobro.«
Kliknulo mu je u uhu i vratio je telefon sestri, koja se na odlasku iz sobe susrela s
Liljom koja je ulazila unutra.
»Spreman si?«
Fabian kimne i ustane, poljubi ruku sinu i krene za njom.

Knjige.Club 413
 Knjige.Club Books

103.

BLACKSBURG, KAUHAJOKI, Bailey, Montreal, Jacksboro, Red Lake, Cold Spring, Red
Lion, Erfurt... Popis pokolja u školama uskoro bi mogao postati beskrajan. Svi su dobili
svojih pola sata pozornosti, ali na kraju su svi doživjeli istu sudbinu. Potonuli su duboko
u zaborav. Danas nitko nije znao što taj popis predstavlja. Nitko osim najbližih
tugujućih. Ostatak svijeta je odavno zaboravio.
No, ovo je bilo drukčije. Na svaki način drukčije. Ovo će se urezati u milijune i
milijune svijesti i nikada nitko neće zaboraviti njegovo ime. Proces je već bio u punom
jeku. Vijesti o spektakularnim ubojstvima širile su se daleko izvan granica Švedske i
posljednjih dana i na CNN-u je bio jedna od glavnih vijesti.
A to je bilo već sad, kad su znah samo za šest ubojstava. Kako će tek biti kad ih bude
još pet, što će se uskoro dogoditi? Kad shvate da nitko nije siguran, čak ni oni koji su
otišli iz Skånea i odseliti se u Oslo ili su se nalaziti na odmoru u inozemstvu.
Sad je bio bliže cilju nego što se ikad usuđivao sanjati. Posljednjih godina govorio je
sebi da ne postoji alternativa. Da je to sam po sebi razumljiv i sasvim logičan slijed svih
njegovih detaljnih priprema. Tek sad si je usudio priznati kako je bio naivan i kako su
izgledi za sve zapravo bili loši. Ali sad su sve bile samo činjenice. Sad je bio na završnom
dijelu i mogao je vidjeti ciljnu crtu.
Ostalo mu ih je još devet. Devet komada koji su, po prvotnom planu, trebali dobiti
jedan neočekivan noćni posjet. Jedan za drugim. Izračunao je da će mu trebati pet sati,
sa svim posjetima. A sad su se okolnosti potpuno promijenile.
Sad se svih devet nalazilo u istoj prostoriji.
U istoj sobi kao i on.
Pokušao je izgledati kao da spava, ali bilo mu je teško prikrivati smiješak. Bilo je
previše dobro da bi bilo istinito. Bilo je kao da je Bog iskušavao njegovu upornost i sad
ga je nagradio odmotavši mu crveni tepih pred noge. Spustio ga je na najsvetije mjesto
bez ikakva problema.
Knjige.Club 414
 Knjige.Club Books

Činilo se da nitko ne sumnja da nije onaj za koga se izdaje. Brkovi su obavili svoj
posao, a zgrušana krv zajedno s adhezivom koji je pronašao funkcionirala je bolje nego
što se nadao. Osim toga, igrao je svoju ulogu dobro i bio je iznenađen koliko je to
lako bilo, osobito jer se uopće nije imao vremena pripremiti.
Trebao je samo ostati povučen i što manje se isticati. Držati se u sjeni i pustiti druge
da zauzmu mjesta. Kao što je uvijek činio. Ali čim je ušao u auto, osjetio je da je bolje
raditi sasvim suprotno. Govoriti. I prvi put su ga slušali. Posljednjih sati razgovarao je sa
svojim bivšim razrednim kolegama više nego tijekom cijelog školovanja.
Tada su mu jedva odgovarali. Sad je bilo drukčije. Sad su rado govorili o sebi. O djeci
i o brakovima. O razvodima i o nevjerama. O karijerama koje su ih odvele na visoka
mjesta u Ericssonovoj hijerarhiji, da bi kasnije pak i sad se vratili u školske klupe kako bi
naučili pisati životopise. O uništenim nadama i depresijama, o novim bazenima i
kamatama na kredite za kuću.
Svi su vjerovali da znaju s kim razgovaraju. A zapravo nisu imali blage veze. Kako
je uživao! Njihovi jadni mali nesretni životi bili su mu glazba za uši i funkcionirali su
poput učinkovitog lijeka za sve godine ljubomore. Ljubomore na sve u razredu koji su
uvijek imali sreće, i na sve što su imali, a on nikad nije mogao dobiti.
Uvijek se pitao kako se svima njima njihove vlastite uloge jednostavno
podrazumijevaju. Svima osim njemu. Kako bez najmanjeg problema mogu preuzeti
glavnu ulogu u filmu o sebi. Sad se više nije pitao. Sad je bilo sasvim drukčije. Uloge su
se promijenile. Sad oni nisu bili ništa drugo nego statisti u filmu o njemu. Skupina
gubitnika. Siva bezoblična masa, s tako nezanimljivim životima da se čudio kako uopće
mogu govoriti o njima. Još manje ih živjeti.
Nije bilo sumnje da će stavljanjem točke učiniti uslugu većini njih. Kad bi poslije
imali priliku, sigurno bi mu i zahvalili. Sad će njihovi mali beznačajni životi barem imati
smislen kraj. Do daljnjega će biti samo još jedna recka u redu. Broj koji zajedno s
ostalima čini sumu od koje se nitko ne može obraniti. Nitko još nikad nije ubio svoj cijeli
razred.
Nitko.
Još devet, i gotov je.
Dvadeset od dvadeset.
Većina ih neće ništa primijetiti. Mali ubod i par sekundi potom bit će gotovo.
Nekoliko će ih sigurno pokušati pružiti otpor, ali to neće ništa promijeniti. Rezultat će
biti isti.
Dvadeset od dvadeset.

Knjige.Club 415
 Knjige.Club Books

Za nekoliko sati bit će devetnaest od dvadeset. Kao da postoji i jedan preživjeli.

Jedan kojemu je uspjelo obraniti se i zabosti iglu u počinitelja. Naime, heroj Seth
Karheden. A prije nego što u kaosu shvate da je i Karheden mrtav, on će već biti daleko.
Tko je počinitelj, ostaje da se vidi.
Sad su svi ugasili svjetiljke, iako je čuo kako je netko otvorio poklopac na kutiji za
zubnu protezu, a netko drugi skinuo čarape, dok je treći izvadio tabletu iz kutijice. Za
petnaestak minuta svi će zaspati. Ručni sat je pokazivao tri i dvadeset i mogao je
osjetiti kako mu energija navire svakim kucajem sekunde na satu.
Čuo je kako netko zvecka ključevima i nije razumio zašto. Ne dok se nisu otvorila
teška metalna vrata. Ne pomaknuvši se, otvorio je oči i vidio kako dva stražara dolaze s
još jednim ležajem i postavljaju ga u red nasuprot njemu. Zar dolazi još jedan? Ništa nije
shvaćao. Pa, svi su već bili ovdje.
Vidio je kako slažu krevet i uz njega postavljaju stolac. Možda će ondje spavati jedan
od stražara? To ne bi trebao biti prevelik problem. Morat će samo ostati budan i paziti
još kojih pola sata.
Njegova sumnja se pokazala pogrešnom. Uveli su jednog muškarca, ali bilo je previše
mračno da bi vidio tko je to. Tek kad je čovjek skinuo jaknu i otkrio zaštitni ovratnik,
shvatio je o kome se radi. Ali i dalje mu ništa nije bilo jasno. Je li to zaista bio
Fabian Risk, koji sad sjedi na krevetu i ogledava se po sobi?
Nije bilo moguće da se uspio izvući sam. Jedino razumno objašnjenje bilo je da su
pronašli njegovo skrovište, što je značilo da su ga identificirali. Nije shvaćao kako. Pa,
pobrinuo se za otisak iz auta. Ili? Je li ih možda bilo više?
Zatvorio je oči i trudio se ne otkriti da je potpuno budan i da mu se puls udvostručio.
Zapravo je htio skočiti i zabiti iglu u prokletog vraga. Dokrajčiti ga jednom zauvijek. Ali
to nije bilo moguće. Ne još. Bolje da ga ignorira. Da razmisli o alternativama. Nije mogao
riskirati da se spotakne nadomak cilju. Ne sad. Predaleko je stigao.
To što su ga identificirali nije samo po sebi moralo donijeti veliku štetu s obzirom
na to da ga je samo nekoliko sati dijelilo od toga da sam otkrije svoj identitet. Proces je
već bio u punom jeku i na njemu je upravo u ovom trenutku radilo najmanje
stotinu osoba. Stoga, kad razmisli, nije bilo razloga za uznemirenost.
Ipak ju je osjećao.
Nesigurnost. Ona ga je kopkala. A nju je sad najmanje trebao. Koliko će im još
trebati da shvate? Jesu li znali da je ovdje? I ako jesu, koji je od njih bio on? Je li to bilo
objašnjenje zašto je Fabian ovdje? Ili je to jednostavno bilo najsigurnije i za njega?

Knjige.Club 416
 Knjige.Club Books

Odlučio je misliti da nemaju pojma. I najmanja sumnja bila bi dovoljna da upadnu

ovamo s posebnim snagama i svakoga od njih odvedu na saslušanje. Što je više mislio na
to, bio je sigurniji.
Nemaju pojma.
Bar što se tiče Tuvessonove i njezinih kolega. Ali ono što se događalo u Riskovoj
glavi bilo je sasvim druga priča. Tu nije pomagala nikakva logika. Tu je lekciju već
naučio. Ne, Fabian Risk preživio je iz potpuno drugih razloga, a ne zbog svojih kolega.
Trebao je biti mrtav prije više od dva sata. Ali eto, sjedio je ovdje na svojem krevetu
nasuprot njemu, sasvim na kraju reda gdje su bile djevojke, i promatrao zaspalo društvo.
Više ga ništa nije iznenađivalo kad je bila riječ o tom čovjeku. Nije bilo jamstva da Risk
ne sumnja kako se on nalazi među njima. Da mu je na neki neobjašnjiv način uspjelo
shvatiti točno kako se sve dogodilo i da je vlastitom voljom došao provesti noć ovdje.
Sigurno bi obavijestio svoje kolege.
Bi.
Ne bi bilo prvi put da Risk nešto učini onako kako ne bi trebao. Mogao je sasvim
lako odlučiti da svoje sumnje zadrži za sebe. Hi nije ništa ni slutio i samo je došao
odspavati nekoliko sati u miru?
Okrenuo se na stranu, trudeći se da izgleda kao da se pomaknuo u snu. Nitko nije
vidio da se nasmiješio kad je namjestio vrijeme na svojem ručnom satu.
Trideset minuta. Ni sekunde duže.
Pronašao je svojeg počinitelja.

Knjige.Club 417
 Knjige.Club Books

104.

SLIKA JE BILA GOTOVO savršena. Za razliku od fotografije u arhivi, ovdje je bio sasvim
obrijan, bez divlje brade, a crte lica, iako bezlične, sve su bile vidljive. Tako je izgledao
Torgny Sölmedal danas.
»Znači, dobila si otkaz jer si ovo htjela proslijediti nama?« upita Tuvessonova, a
Dunja Hougaard kimne.
»To i auto«, reče Dunja, trudeći se zvučati švedski što je bolje mogla.
Tuvessonova je odmahivala glavom i razmijenila poglede s Liljom, Stijenom i
Molanderom. Nije znala što da kaže. Susrela se s Kimom Sleiznerom nekoliko puta i
uvijek bi stekla dojam da je prikriveni nasilnik.
No, prikriveni nasilnici nisu bili ništa neobično u policijskom sustavu, s obje strane
zaljeva. Naravno da je, kao i ostali, čula priče o Sleizneru, ali mislila je da su to samo
priče. Više ili manje. Ali da bi on zbog vlastite koristi stavljao klipove u kotače policijske
istrage u Švedskoj - to je bilo nešto sasvim drugo.
»On, dakle, nema pojma da si ti tu?«
»Ne, on ne zna ni da ja imam fotografiju. Jebeni psihopat mi je blokirao e-mail čim
mi je dao otkaz.«
Tuvessonova i ostali su se pogledali.
»Sorry«, reče Dunja. »Samo sam htjela reći...«
»Mislim da smo razumjeli«, reče Tuvessonova. »Ali kako si onda dobila sliku?«
»Imam jako dobrog prijatelja u IT-odjelu.«
»Tek da znaš, sve nas ovdje možeš smatrati svojim prijateljima«, reče Tuvessonova.
»Bez tebe ne bismo... Ne želim ni misliti na to.«
»Jedino ne shvaćam što on ima protiv toga da dobijemo sliku«, reče Lilja.
»Pretpostavljam da će to osobno reći na konferenciji za medije za nekoliko sati.«

Knjige.Club 418
 Knjige.Club Books

»Znači, radi se samo o časti.«

»I o tome da se prebaci fokus s činjenice da se nije javio kad ga je Astrid pokušala
dobiti na telefon«, ubaci se Stijena.
Tuvessonova je razmišljala, iako se zapravo već odlučila. Jasno je da će Sleizner biti
bijesan, pokušati prevrnuti nebo i zemlju i pobrinuti se da odnosi između danske i
švedske policije postanu, ako je moguće, još gori.
»Idemo van s tjeralicom. Sad odmah.«
Dunja je osjetila kako joj čvor u želucu počinje popuštati. Konačno se nalazila na
odjelu gdje je policajcima istraga bila na prvome mjestu.
»Ja ću je staviti na internet«, reče Molander i nestane.
Stijena i Lilja već su počeli nazivati redakcije svih jutarnjih novina.
»Dunja, želiš li nešto popiti ili pojesti, kuhinja je tamo malo dalje. Osjećaj se kao kod
kuće«, reče Tuvessonova. »Ako se želiš odmoriti, imamo jedan...«
»A kako mogu pomoći?«

Knjige.Club 419
 Knjige.Club Books

105.

OD 16. LIPNJA UVIJEK BI samo prošla kraj kuće, ali svaki put je bilo jednako čudno. U
ta tri i pol tjedna nije mu dostavljala novine. To je, ako se zoveš Karheden, jedna mala
vječnost. U gotovo deset godina na poslu dostavljačice novina, nije se mogla sjetiti da je
ikad prije imao tako dugu stanku. Zapravo, kad razmisli, nije se sjećala da je on uopće
pravio stanke zbog bilo čega.
Bio je to dosadan period i, posve iskreno, nedostajao joj je. Nije da ga je poznavala.
Jedva je znala kako izgleda. Ali jedno je znala, a to je bilo da bi uvijek jedva dočekao da
donese novine i da je za Karhedena to vjerojatno bio vrhunac dana.
No, sad je sušno razdoblje bilo gotovo. Narudžba je bila obnovljena, a novine su mu
trebale opet biti dostavljene. Sjela je na motor, uzela HD i krenula prema njegovoj kući.
Kao i uvijek, iz dimnjaka je izlazio dim iako je bila sredina ljeta. Očito je tijekom noći
jako padala kiša i stara kuća je sigurno bila vlažna. Ali to je bilo nešto čega se Karheden
čvrsto držao. Svojih rutina. Toliko je razumjela.
Na pola puta prema vratima, na koja je, da bi izbjegao izlaženje van, montirao
poštanski sandučić, predomislila se i vratila do motora, uzevši i Dagens Nyheter i
Svenska Dagbladet. Kao mali poklon dobrodošlice. To je bilo najmanje što je mogla
učiniti da pokaže zahvalnost. Ponovno na vratima, savinula je Svenskan i polako ih
ugurala u poštanski sandučić. Pitala se kako će reagirati. Hoće li odmah vidjeti da mu je
dala pogrešne novine i brzo otvoriti vrata, ili će ih uzeti s radoznalošću i gledati na to
kao na malu pustolovinu u svakodnevici?
Ali nije se dogodilo ništa.
Novine su samo pale na pod i ležale ondje kao da nikoga nije briga. Nitko ih nije
uzeo. Ništa. Požurila je savinuti i DN, pa je i njih gurnula u sandučić. Ista stvar.
Ništa.
Što je to trebalo značiti? Pa, nije da nije bio kod kuće. Možda je samo spavao. Sasvim
impulzivno pozvonila je na vrata, istovremeno gurnuvši unutra HD. Mogla je vidjeli
Knjige.Club 420
 Knjige.Club Books

kako su novine pale i ostale ležati na ostalim novinama. Ovdje nešto nije bilo u redu. Što
da radi? Da samo ode i pravi se da ništa nije bilo?
Trebala je zapravo to učiniti.
Umjesto toga, pritisnula je kvaku na vratima i vidjela da vrata nisu zaključana. Ušla
je unutra i ostavila novine da leže na podu. Baš kao što je zamišljala, ispred otvorenog
ognjišta stajala je fotelja za čitanje, a drva su još tinjala.
Ali gdje je Karheden? Nije se čuo zvuk tuširanja. Glasno ga je zazvala u hodnik, ali
nije dobila odgovor. Nije bio kod kuće. Pitanje je bilo zašto. I tko je onda upalio vatru?
Zapravo, i nije bilo važno. Gdje god bio, to nije bila njezina stvar. Trebala je krenuti
prema izlazu, vratiti se do motora i nastaviti sa svojom turom. Karheden nije bio jedini
koji je trebao svoje novine.
Nastavila je dalje, ušla u dnevnu sobu i prešla po njoj pogledom. Jedna vrata bila su
pritvorena. Vjerojatno su vodila u spavaću sobu. Možda leži unutra i spava. Nije imala
pojma gdje je bio za vrijeme te duge stanke. Možda ga je uhvatio jetlag.
Sad je već zbilja morala krenuti.
Polako je gurnula vrata nogom i, zaista, ležao je u krevetu, odjeven u pidžamu. Ali
nije spavao. Bio je mrtav, svezan rukama i nogama za uzglavlje kreveta.
Ništa nije shvaćala i pomislila je na sve one krimiće koje je čitala i na to koliko se
tragova pronađe na mjestu ubojstva. Zaista ne bi smjela ući u sobu, ali nije mogla
drukčije. Ovo je bilo prvi put da uopće vidi mrtvog čovjeka. Osim kad se jednom
provezla pokraj automobilske nesreće na cesti 111. Hitna je već bila ondje i ona je
usporila i vidjela pokrivenog pokojnika. Ali ovo je bilo drukčije.
Kažiprstom dodirne golo stopalo. Bilo je hladno i svijetli otisak ostao je na njemu.
Pitala se govori li to nešto o tome koliko dugo je mrtav. Svi krimići su imali svoje trikove,
ali pitanje je bilo koliko je to imalo veze sa stvarnošću. Recimo, to da se tijelo
počne ukrućivati odmah nakon smrti.
Prelazila je pogledom po njegovim rukama. Pidžama je bila podignuta prema gore i
vidjelo se malo osušene krvi pod rukama. Pogledala je izbliza i otkrila malen crveni ubod
na pregibu ruke. Bio je otrovan. Netko mu je zabio iglu u ruku i otrovao ga. Osjetila je
kako joj se puls ubrzao. Pa, ona je dobra u ovome!
Ono što nije mogla shvatiti, bilo je lice. Kad je tek bila provirila glavom u sobu,
mislila je da ima brkove. Ah sad kad ih je vidjela izbliza, shvatila je da to uopće nisu bih
brkovi. Bili su odrezani, zajedno s kožom, i ostala je samo rana zgrušane krvi.

Knjige.Club 421
 Knjige.Club Books

106.

KIM SLEIZNER PROBUDIO SE obliven hladnim znojem, a plahta na krevetu bila je

mokra. Bilo je deset do četiri ujutro. Mogao je spavati još barem dva sata, i još se bez
žurbe istuširati, fino doručkovati, pa tek onda otići na konferenciju za medije.
Jedva je čekao. Napokon će se reflektori okrenuti na ono što zaista nešto znači.
Na pravog zločinca.
Počinitelja koji je oduzeo život šestero Šveđana i dvoje Danaca. Ubrzo će novine
moči pisati o nečemu važnom, a ne miješati se u njegov privatni život. Pogledao je van
kroz panoramski prozor, pa skrenuo pogled prema istoku. Još je bilo mračno,
neuobičajeno mračno za srpanj, no daleko prema Švedskoj nebo nije izgledalo tako
tamno. Usprkos svemu, uvijek bi došao novi dan. Novi dan pun mogućnosti.
Kanalom je prolazio brod u pravcu Langebroa, s upaljenim svjetiljkama, i on ga je
promatrao, zamišljajući kako je upao u garažu, odvezao auto do mosta i skočio na palubu,
ostavljajući cijelo to sranje za sobom. Odlazeći u novu pustolovinu i nikad se ne vrativši.
Puls mu je i dalje bio ubrzan, jasno je to osjećao. Samo nije mogao shvatiti zašto.
Nije popio nijednu kavu jučer cijeli dan i sve je išlo po planu. Dunja više nije bila dio
priče, a on će uskoro izaći u javnost s viješću koja će jednim udarcem začepiti usta svima
onima koji ga kritiziraju. Trebao se osjećati samopouzdano i sigurno, ali jedino što je
osjećao bio je nemir.
Nekoliko je puta udahnuo i izdahnuo, sagnuo se što je dublje mogao i ustao
istovremeno duboko udahnuvši, podigao ruke iznad glave i spojio ih u krug, kako je
često znao viđati Vivecu dok je vježbala jogu pred televizorom. Probao je opet, ali nije
osjetio nikakvu razliku.
Odustao je i otišao do pisaćeg stola, uključio laptop i provjerio je li stigla nova pošta.
Tri mejla su se uspjela provući kroz filter sparna.

Knjige.Club 422
 Knjige.Club Books

10. srpnja 2010., 2:12:40

viveca.sleizner@gmail.com
Bila sam u kontaktu s agentom za nekretnine; dolazi danas pogledati stan, u 13:00
sati. Potrudi se da bude čisto i uredno i nemoj biti u stanu. V.

10. srpnja 2010., 3:32:51

jens.duus@politi.dk
Slika je isprintana, uokvirena i stavljena na naš server pod šifrom Kb48Grtda7.
Čujemo se!
Jens

Sleizner nije mogao shvatiti zašto Jens Duus uvijek sve sprema pod tako komplicirane
šifre. Za samo nekoliko sati ovo će se proširiti među novinarima po cijeloj zemlji, i oni
će se morati logirati s tom šifrom da bi našli sliku, a on je već unaprijed znao da će ih
barem trećina unijeti pogrešnu šifru.

10. srpnja 2010., 3:51:10

niels.pedersen@politi.dk
http://politiken. dk//

Bez pozdrava. Bez ičega osim poveznice na Politiken. Sleizner je pogledao na sat i
shvatio da je e-mail upravo stigao. Ali tko je Niels Pedersen? Nije poznavao nikakvog
Nielsa Pedersena. Ili jest? Kliknuo je na poveznicu, preglednik se otvorio i pokazao
naslovnicu Politikena.
Nije mogao vjerovati svojim očima i ništa nije shvaćao. Apsolutno ništa.
Već su imali sliku. Fotografija koju je on dao uokviriti i pripremiti, tako da je samo
on i nitko drugi može dati u javnost. A sad je već bila tu i zauzimala je cijeli zaslon.

Ovo je on!
Švedska policija raspisuje tjeralicu za razrednim ubojicom Torgnjjem
Sömedalom i kaže da mu je na tragu. »Uskoro ćemo ga uloviti.«

Sleizner klikne dalje na naslovnicu Berlingskesa, gdje ga dočeka ista slika.

Knjige.Club 423
 Knjige.Club Books

Švedska policija napravila velik korak naprijed u lovu na razrednog ubojicu

Torgnyja Sölmedala!

Čak imaju njegov identitet. To je sigurno bila Dunja. Nije mogao biti nitko drugi. Ali
kako je, dovraga, uspjela? Bila je gora od žohara. Kamo god bi zakoračio da je zgazi, ona
bi ga zaobišla. Pa, naredio je da se njezin e-mail zatvori. A ipak joj je uspjelo
proturiti sliku Šveđanima. Fotografiju koja je bila okosnica cijele njegove konferencije
za medije.
Morat će je opozvati. Naravno, to znači da će doći do velike štete, i Hammersten će
htjeti znati o čemu se radi. Ali nije imao izbora. Bez slike nije imao ništa, i sve bi se svelo
samo na njegovu eventualnu ostavku. Koliko god se trudio nešto smisliti, stalno se
vraćao na isto. Prokleta mala gadura je pobijedila i bio je izbačen iz igre.
Ali on se već i prije dizao.
Njega se iz igre ne izbacuje samo tako. Ni izdaleka.

Knjige.Club 424
 Knjige.Club Books

107.

»I ZNAŠ...«
»Da?«
»Nemoj zaboraviti da je opasan po život.«
Začuo se klik i razgovor je bio prekinut.
Podigao je šalicu kave, ali ruka mu se toliko tresla da je bio prisiljen držati je objema
rukama. Kava se već ohladila, ali šećer će mu valjda dati toliko potrebnu energiju.
Instinktivno je osjetio nevoljkost, ali znao je da nema izbora. I najmanja sumnja s
njegove strane mogla bi u najgorem slučaju dovesti do nove žrtve. Ustao je i osjetio da
ga noge ipak drže. Čulo se puštanje vode u zahodu i odmah zatim izašao je njegov kolega,
s novinama u rukama.
»Što je? Izgledaš potpuno... Koji se vrag dogodio?«
»Z-zvali su iz k-kriminalističkog. Znaš, ona T-Tu-Tuvessonova.«
»Da? I što je htjela?«
»On je ovdje. R-r-razredni ubojica.«
»Što to, dovraga, govoriš? Kako ovdje?«
»S-Seth Karheden je pronađen u svojoj kući«, odgovori on, s olakšanjem jer je
mucanje konačno polako prestajalo.
»Misliš, počinitelj leži unutra s ostalima, prerušen kao Seth Karheden?«
On kinine i osjeti kako se počinje smirivati. Sad kad su bila dvojica, osjećao se bolje.
»Pa jebote!«
»Poslat će po pojačanje. Ali ti i ja, mi... Mi moramo unutra i srediti ga prije nego što
napravi još više zla. Ne možemo čekati.«
»OK. Učinit ćemo to. Ali, ako ne budeš mogao, reći ćeš mi?«
»Naravno. Ali zašto ne bih mogao?«

Knjige.Club 425
 Knjige.Club Books

Kolega ga lagano potapše po ramenu. »Zamisli, kako super. Ti i ja ćemo uhvatiti tog
đavola.«
Na brzinu su provjerili svoje oružje i napustili sobu. Kad su stigli pred zaključana
vrata koja su vodila u spavaonicu, zastali su i razmijenili poglede.
»Spreman?«
On kimne, a kolega okrene ključ u bravi što je mogao opreznije i otvori vrata.
»Čekaj malo. Možda da izujemo cipele da ne probudimo ostale?«
»OK.«
Izuli su cipele i krenuli samo u čarapama, zatvorili vrata za sobom, pričekavši da im
se oči priviknu na tamu. Točno su znali tko je on i na kojem krevetu leži. On je bio onaj
koji je toliko govorio i bunio se više od svih, prije nego što su se dogovorili o noćenju u
pritvoru. Stravična je bila već i sama pomisao da je cijelo vrijeme među njima. Kakav
prokleti gad. Ali uskoro će biti uhvaćen. Činjenica je bila da on više nije bio ni najmanje
nervozan. Ovo će ići glatko, bio je siguran u to.
Nekoliko minuta poslije mogli su vidjeti red kreveta duž jednog zida i krenuh su
prema krevetu koji je bio sasvim u kutu na lijevoj strani. Njegov kolega imao je spremne
lisice. To što su se izuli bio je genijalan potez. Bilo je nemoguće čuti njihove korake po
podu.
Kad su stigli do kreveta, vidjeli su kako spava na trbuhu. Glava je bila okrenuta od
njih, desna ruka ležala je pod jastukom, a lijeva uz tijelo. Nije izgledalo posebno udobno,
ali u svojih sedamnaest godina noćne službe, vidio je sve moguće spavaće poze.
Razmijenili su poglede i kimnuli. Nije moglo biti bolje.
Podigao je lijevo koljeno u zrak i izbacio ga, istovremeno se bacivši na zaspalog
čovjeka, da bi mu mogao zabiti koljeno u leđa i staviti mu obje ruke na njih - pokret koji
je bio u leđnoj moždini svakog stražara i koji je on osobno izveo toliko puta da im
nije znao ni broja.
Ali baš kad je koljeno trebalo završiti na njegovim leđima, muškarac je skliznuo pod
njega i okrenuo se, a onda mu se nešto zabilo u desno bedro. Pokušao je vidjeti što, ali
nije uspio, jer muškarac je skočio s kreveta i uhvatio za grlo njegova kolegu, koji je samo
potonuo ne pustivši ni glasa.
On sam shvatio je da leži na podu. Noga mu je bila savijena pod tijelom. Zašto nije
ništa osjećao? Pokušao se podići, ali nije mogao pomaknuti noge. Pokušao si je pomoći
rukama, ali ni njih nije mogao pomaknuti.
Nije mogao ni disati.

Knjige.Club 426
 Knjige.Club Books

108.

VRATA SU SE ZATVORILA, ali onda su se opet otvorila. To je bilo uobičajeno u to

doba dana. Trebali bi postaviti nešto što bi spriječilo da se vrata zatvaraju.
Sievert Sjödal sjećao se kako je kao mladić radio na istom ovom peronu i da je bilo
isto tako puno ljudi. To je bilo sredinom 1980-ih i bio je siguran da je tada bilo zabavnije.
Sjećao se noći kada su Lustans Lakejer imali oproštajni koncert u Ritzu, a on je stao
sasvim naprijed da bi nakon toga dobio autogram od Johana Kindea.
I tada, baš kao i danas, čekao je vlak. Jedina razlika bila je to što je sada čekao da
vlak krene, da može skočiti na tračnice s kantom, četkom i ljestvama na ramenu.
Morao je paziti kamo stavlja noge, iako je to činio već toliko godina da bi cijelu
proceduru mogao izvesti zatvorenih očiju. Svakako nije smio ništa zaboraviti. Reklame
koje je lijepio posljednjih godina bile su tako grozno dosadne i glupe da je bio siguran
kako nijedan od milijima putnika koji su prolazili nije obratio pažnju na njih. Bilo je
bolje 1980-ih s reklamama za Nokiju, koje nitko nije razumio i svi su se pitali o čemu se
radi.
Ali ono što je trebao postaviti sada bilo je pomalo čudno i nije mogao ne razmišljati
za što je, zapravo, bila ta reklama.
Najprije portret nekog muškarca, koji je izgledao tako obično da bi mogao biti bilo
tko, a onda crvena slova:

JA SAM TO UČINIO
TORGNY SÖLMEDAL

Knjige.Club 427
 Knjige.Club Books

109.

FABIANA JE PROBUDIO vlastiti puls. Bio je bez daha; sigurno je opet sanjao. On,
zapravo, nikad nije sanjao. Ali posljednjih dana snovi bi počeli gotovo u trenutku kad bi
zatvorio oči. Bolesne, čudovišne scene, koje naizgled nisu imale nikakve veze s
njegovim stvarnim doživljajima. Za razliku od prijašnjih snova, ovaj put nije se mogao
ničega sjetiti. Bilo mu je kao da u stvari ni nije sanjao. Ali jest, bio je siguran.
Ili? Je li ga možda probudilo nešto drugo?
Sjeo je u krevetu i vidio u red postavljene krevete uza zid nasuprot sebi. Da, točno,
nalazio se u pritvoru, zajedno sa svojim bivšim razrednim kolegama. Uzeo je svoj sat sa
stolca i vidio da je 4:23.
Bio je umoran, previše umoran da bi se probudio nakon samo nekoliko sati sna.
Ogledao se oko sebe, po drugim krevetima, ali izgledalo je da svi ostali spavaju. Zašto se
onda on probudio? Inače se nikad nije budio usred noći. Morao je na zahod. Možda ga
je puni mjehur natjerao da se probudi.
Ustao je i krenuo prema vratima na drugoj strani sobe. Na jednim vratima vidio je
oznaku za toalet. Otvorio ih je što je tiše mogao, ušao je unutra i opipom potražio
prekidač za svjetlo na zidu, ali onda je ipak ostao u mraku. Inače neće ništa vidjeti kad
se bude vraćao.
U kupaonici je bilo mračno kao u rogu i on ispruži obje ruke na svaku stranu. Na
lijevoj je napipao plastičnu draperiju, zastor za tuširanje, koji je bio navučen. Pipao je
rukom duž draperije dok nije osjetio nešto hladno i tvrdo i shvatio da je to kada. Možda
bi se sutra ujutro mogao okupati?
Ušao je još dalje u kupaonicu, prošao pokraj rukohvata, a onda stigao do zahoda.
Opipao je rukama hladan, pomalo ljepljiv, porculan. I poklopac i daska bih su podignuti.
Opipa prstima, spusti dasku i sjedne. Kao i uvijek, kad bi pišao usred noći, to je
bilo toliko malo da mu je bilo žao što je uopće ustajao. Ali kad se već probudio, ne bi
mogao zaspati da prije toga barem ne pokuša.
Knjige.Club 428
 Knjige.Club Books

Na pločicama na zidu pronašao je velik kolut toaletnog papira, ali morao je dobro
opipati prstima da pronađe početak. Obrisao se, ustao i pustio vodu. Bilo je glasnije nego
što je računao i nadao se da nije nekoga probudio. Uzme malo sapuna i opere ruke.
Nije bilo ničega čime bi ih osušio, pa se vrati do draperije za tuš pokraj svoje lijeve
ruke. Nabasao je nogom na nešto na podu i čuo kako se to zakotrljalo po pločicama.
Zvučalo je grubo i metalno i on se sagne, pipajući rukama po podu da vidi o čemu se
radi.
Na kraju je nešto napipao pokraj zida, i zaista, bilo je metalno i u obliku polulopte,
promjera nekoliko centimetara. Sa zaobljene strane napipao je nekakav reljefni uzorak,
a s druge malu omču koja je virila van. Shvatio je što je to.
Dugme.
Dugme s uniforme.
Stvari su počele dolaziti na svoje mjesto. Zašto se probudio i zašto je draperija na
tušu odmaknuta.
Ode do kade, sjedne na rub i, spustivši jednu ruku unutra, odmah napipa ono za što
je sumnjao da će pronaći. Jednu nogu, a onda i jednu ruku. Stopalo, ali bez cipele. Vrat
i lice. A onda i još jedno.
Dva stražara, obojica mrtvi.
On je ovdje.
Torgny Sölmedal je ovdje. Naravno. Kako bi drukčije bilo? Osobno nije pomislio na
to, a očito nije ni itko drugi.
Pitanje je koji je on od njih? Vjerojatno nije Jafaar, niti neka od žena. Stefan A. ili
Stefan M.? Seth? Nicklas? Mogao je biti bilo tko.
Fabian izađe iz kupaonice i vrati se u spavaću sobu što je brže mogao, a da ne
probudi sumnju, i nastavi pokraj svojeg kreveta prema izlazu. No, vrata su bila
zaključana, a dugme za uzbunu nije mogao naći. Nije imao mobitel, a vjerojatno nisu ni
drugi. Je li se možda dočepao stražarevih ključeva i već zbrisao?
Vrati se do svojeg kreveta i počne promatrati ostale krevete u sobi. U svakom je
netko ležao, osim u njegovom. On je, dakle, još uvijek bio ovdje. Fabian otvori svoj
neseser i pažljivo izvadi ogledalo koje je bilo u pokrajnjem džepu, pa krene duž reda
kreveta sa suprotne strane.
U prvom, sasvim lijevo, na leđima je ležao muškarac, poluotvorenih usta. Iako je
zaista puno dobio na težini, Fabian je odmah znao da je to Jafaar Umar. On sjedne na
rub kreveta i pomisli kako bi Jafaar sve ove sate mogao gledati na zabavan način. Uvijek

Knjige.Club 429
 Knjige.Club Books

je govorio da će postati komičar. Fabian uzme malo ogledalo, stavi mu ga ispred usta i
pokuša se sjetiti je li dosad išta vidio ili čuo o njemu, ali nije mu ništa padalo na pamet.
Nije se zamaglilo.
Da bude siguran, lagano pritisne žilu na vratu, tražeći puls.
Ništa.
Jaffe je već bio mrtav i Fabian uopće nije bio iznenađen. Pitanje je bilo koliko će ih
još pronaći.
Otišao je do kreveta gdje je ležao Stefan Andersson. Ni ondje se ogledalce nije
zamaglilo. Dovraga. Došao je prekasno. Požurio je dalje, do sljedećeg kreveta, a ondje je
ležao Seth Karheden. Nije mogao ne vidjeti te brkove. Imao ih je otkad ga je Fabian
pamtio. Stavi mu ogledalce pred usta i odmah shvati da se i ovdje radi o istoj stvari.
Obriše ogledalo o nogavicu i pokuša još jednom, ali ogledalce se nije zamaglilo.
Je li mu zbilja već uspjelo ubiti sve do jednoga? I kako je onda moguće da je jedino
on ostao živ? Je li se zbog toga probudio? Kad je ubojica bio u opasnosti, odmah je legao
u krevet u drugi red. Fabian je bio previše umoran da bi jasno razmišljao i osjetio je kako
ga nemoć preplavljuje poput virusa. Jedino što je želio bilo je odustati. Vratiti se u svoj
krevet, leći i ne misliti. Čekati na svoj red.
Stavi ruku na vratnu žilu Setha Karhedena i zaključi ono što je već ionako znao. No,
bilo je tu još nešto. Nešto što nije bilo u redu.
Brkovi.
Stajali su nakrivo. Kao da su bili... Pažljivo ih opipa i shvati da su se odvojili. Gledao
ih je u svojoj ruci i shvatio da su, ako su to lažni brkovi, nevjerojatno dobro izrađeni,
barem koliko je mogao vidjeti u mraku. Ali onda je vidio da to uopće nisu lažni brkovi.
Bacio ih je kao da su zaraženi, i kad se okrenuo prema Sethu Karhedenu, sinulo mu je.
Čovjek koji je ležao mrtav u krevetu pred njim uopće nije bio Seth Karheden,
To je bio Nicklas Bäckstrom.
Pokušao je shvatiti kako se sve to odigralo, ali nije mu uspjelo. Primijetio je da se na
podu s druge strane kreveta nešto miče. Ali nije mogao vidjeti što. Sekundu poslije nešto
mu se zabolo u lijevo bedro. Pokušao je ustati, ali nije se mogao pomaknuti. Ruke
ispod kreveta već su ga stezale za gležnjeve i pritiskale.
Fabian je naglo pao i osjetio kako je njegov Schantov ovratnik udario o rub kreveta
gdje je ležao Stefan Andersson. Vidio je kako su se ruke raširile s kreveta poput dvaju
ticala. Pokušao se izmaknuti nestrpljivim rukama i mogao je vidjeti kako mu šprica viri
iz bedra. Do toga su ruke htjele. Ni on je nije mogao dosegnuti, bila mu je predaleko, i
jedino što je mogao učiniti bilo je da se nastavi izmicati i odupirati.

Knjige.Club 430
 Knjige.Club Books

Pogodio je nešto tvrdo i osjetio kako su nestrpljive ruke popustile stisak. Pokušao je
povući noge prema sebi, ali nije ih mogao pomaknuti. Ako se uskoro ne izmakne, ruke
će se vratiti. Okrenuo se na trbuh i pokušao se uspraviti na sve četiri, ali noge ga
nisu slušale. Uskoro će ruke dohvatiti špricu i ubrizgati otrov.
Ispružio se prema nozi na Anderssonovom krevetu, ali nije ju mogao dosegnuti.
Trebao mu je samo još decimetar. Izmigoljio se i čuo kako se krevet iza njega prevrnuo.
Uhvatio se za nogu kreveta i pokušao se odvući odatle svim snagama koje je
mogao pronaći u sebi.
Mora se odmaknuti od onoga što je sad bilo iza njega. To je bilo jedino na što je
mogao misliti dok je puzao po podu pomažući si rukama. Pod svaku cijenu mora se
odvući do vrata. Svi osjećaji su nestali i, iako ništa u njemu nije vjerovalo da će stići prije
nego što bude prekasno, uporno se vukao po svijetlom linoleumu na podu. Je li ostao još
samo on ili su još neki bili živi?
Već je uzeo zrak da će vrisnuti, ali iste je sekunde odustao i okrenuo se. Torgny
Sölmedal mu je prilazio i stao nogama s obje njegove strane, nacerio mu se, uzeo zalet i
skočio u zrak. Fabian je shvatio što će se dogoditi i pokušao se otkotrljati ispod njega.
Ali više se nije mogao micati, i Sölmedal je doskočio koljenima ravno na njegova prsa.
Čuo je kako mu je puklo nekoliko rebara i osjetio je snažnu bol kako mu se širi
plućima. Zakašljao se i osjetio okus krvi. Borio se za zrak, ali zrak nije dolazio. Sölmedal
se cerio i nagnuo se prema njemu. Prošaptao mu je na uho.
»Nema smisla da se više boriš. Gotovo je.« Imao je pravo. Više ništa nije ostalo. Ništa
osim da ga gleda kako se okreće i zabada špricu s otrovom u njegovu nogu. Ali što je
čekao? Zašto samo nije unutra stavio otrov i završio s time? Fabian je iskašljao još krvi i
mogao je čuti kako šušti u njemu svaki put kad bi uzeo zrak.
Sölmedalova ruka drhtala je kad je krenuo zabosti mu špricu u nogu. Njegova druga
ruka bila je gore kod vrata i pokušavala se osloboditi remena koji ga je sve jače stezao.
Tko je držao taj remen? Lice mu je bilo sve bljeđe, gotovo bijelo. Ipak se još borio, kao
da odbija prihvatiti da je samo pitanje vremena kad će sve biti gotovo.
Sekunde ili minute? Fabian nije imao pojma. Činilo se da borba beskrajno traje i
izgledalo je kao da Lena, Cecilia i Annika, koje su stajale iza i vukle remen, neće uspjeti.
Fabian je čuo kako su vikale upomoć, ali nitko nije dolazio. Umjesto toga, Sölmedalu se
vratila boja u lice, a s njom i snaga da zabije špricu. Fabian je posljednji put pokušao
izmaknuti nogu, ali nije se mogao pomaknuti.
No odjednom, gotovo niotkuda, pojavila se još jedna ruka koja je uhvatila špricu i
izvadila je iz njegove noge. Fabian nije ništa shvaćao, ali onda je vidio da je to bila Lina.
Sekundu poslije zabila je špricu u Sölmedalov vrat i ubrizgala mu otrov.

Knjige.Club 431
 Knjige.Club Books

Tek tada je bilo gotovo.

Tek tada ležao je ondje, mrtav i s jezikom koji mu je visio iz usta.
Maknuli su ga s njegovih prsa. Onda su se upalila svjetla na stropu i mogao je čuti
trčeće korake po podu. Bio je prisiljen zažmiriti. Svjetlo ga je bolo u oči poput igala.
Iskašljavao je još krvi i mogao je čuti uznemirene glasove kako jedni drugima
vičući upadaju u riječ.
Tuvessonova, Lilja i Stijena bili su ovdje. Netko mu je rukom opipao vrat i viknuo
nešto na danskom. Nije razumio što, ali zvučalo je ozbiljno. Ona ponovno vikne, ali nije
bio siguran da ju je itko slušao.
On opet zakašlje i osjeti kako mu se usta pune krvlju i kako mu teče iz njih. Ali više
nije osjećao bol. Gotovo je sasvim otišla. Zajedno s glasovima.
Na kraju je ostala samo tišina.
Tama i tišina.

Knjige.Club 432
 Knjige.Club Books

110.

IAKO JE JOŠ UVIJEK BILO rano jutro, već je sve bilo svijetlo, a sunce je namjeravalo
podići toplinu dobro iznad dvadeset stupnjeva. Sigurno će ovo biti još jedan dan s
rekordno visokom temperaturom. Promet je još uvijek bio rijedak, ali pojačavao se svake
minute, a dolje na trajektnom terminalu protezali su se redovi automobila prepunih
stvari za godišnji odmor.
Dolje na plaži Fria već su bili prvi kupači i stavljali su ručnike na pijesak kako bi
osigurali najbolja mjesta i nešto mira. Za nekoliko sati plaža će postati kakofonija
vrištećih obitelji s djecom kojima ispada sladoled i umornim roditeljima.
Trgovine duž ulice Kullagågata neće se otvoriti još neko vrijeme, ali u slastičarnici
Fahlmans na uglu Stortorgeta, djevojke koje su ondje radile ljeti već su bile u punom
pogonu i postavljale su stolove i stolce.
Naslovnice na kioscima još su uvijek bile od jučer i govorile su, osim o ubojstvima
na cesti E6 i u knjižnici, o testiranju krema za sunčanje i savjetima o tome kako izbjeći
svađe na odmoru.
Uglavnom jedna obična srijeda ujutro, usred srpnja.
Osim jedne stvari.
Svi su govorili samo o jednome.
Posvuda. U cijeloj zemlji.
O licu koje se još nije pojavilo na naslovnicama, ali ih je dočekalo istog trenutka kad
su izašli iz svojih domova.
U autobusima i na postajama. Reklamnim stupovima i u tramvajima.
Oni koji su noćas već bili vani i sve pročitali, mogli su objasniti ostalima koji još nisu
znali. Objasniti da to nije neka čudna reklama. Da će svi uskoro znati za to anonimno
lice. Da ono pripada Torgnyju Sölmedalu.
Da je on bio taj koji je to učinio.

Knjige.Club 433
 Knjige.Club Books

111.

FABIAN RISK JE DRHTURIO i shvatio je da žmirka. Dakle, bio je živ. Pokušao je

pomaknuti prste na nogama, ali nije znao je li mu uspjelo. Zapravo bi trebao biti sretan
i osjećati olakšanje, ali jedino što je osjećao bila je velika crna rupa tuge. Opet je počeo
misliti o brojkama. Brojkama koje mu nisu dale mira.
Smrzavao se tako da se sav tresao, iako je osjećao da leži ispod debelog pokrivača.
Pokušao je misliti na nešto drugo, ali brojke su se stalno iznova pojavljivale, kao da ga
žele izluditi, ponavljajući se bez kraja. Lina, Cecilia, Annika i Lena su ga spasile. Četvero.
Četiri koje su preživjele. Zajedno s njim, to je bilo pet. Pet od dvadeset jednog. Šesnaest
ljudi iz njegova bivšeg razreda izgubilo je život, ako se brojila i Ingela Ploghed. S
razrednicom sedamnaest. Jedan sedam. Neusporediva katastrofa. Naravno, znak
upitnika još je stajao nad troje ljudi koji su se nalazili daleko od Skånea, ali Fabian nije
gajio prevelike nade. Torgny Sölmedal uglavnom je uspio u svemu što si je zacrtao.
Osobno, on je gotovo u svemu zamislivom podbacio.
Dvadeset, uz danskog policajca i dva stražara.
Tu čak nije ubrojio Mette Louise Risgaard.
Otvori oči i ugleda strop s fluorescentnim cijevima i perforiranim pločama u istoj
boji kao zubi pušača. Prepoznao ga je. Bio je ovdje, ne tako davno. Okrenuo je glavu
koliko mu je bol dopustila, i ugledao je Theodora kako leži na krevetu pokraj njegovoga.
Bio je budan, okrenuo se i susreo se s njegovim pogledom. Nijedan od njih nije ništa
rekao. Kao da je sad tišina bila najvrednije što su imali i ni pod kojim uvjetima nije se
smjela prekinuti. No, ipak je bilo toliko toga što se trebalo reći. Bit će vremena. Toliko
beznačajnih isprika. Toliko usiljenih objašnjenja. Obećanja koja nitko nikad nije
ispunio.
Theodor ispruži ruku, i on je prihvati i osjeti kako mu se toplina širi kroz ruku i sve
dalje po tijelu.

Knjige.Club 434
 Knjige.Club Books

EPILOG

OSAM DANA NAKON događaja u helsingborškom pritvoru, Anders Andersson još se

uvijek sa svojom obitelji nalazio u ali inclusive hotelu na Mallorci. Iako nije pročitao ni
jedne jedine novine, nije mogao ne čuti što se dogodilo. Svi su o tome govorili i nisu
prošla ni dva dana, a svi u hotelu već su znali da je i on bio u tom razredu i počeli su
govoriti o anđelima čuvarima i sreći u nesreći.
Sam Anders nije vjerovao u to, ali što je on znao? Možda su imali pravo, pomislio je
i naručio još jedno pivo u baru, otvorio zadnji paketić snusa koji je ponio od kuće,
nesvjestan da je tri tjedna prije u njega bila zabodena i jedna šprica.
Usprkos velikom trudu liječnika, umro je za kratko vrijeme.
Tri dana nakon što je Lotti Ting završio odmor, pronađena je zatvorena u sanduku
u svojem potkrovlju u ulici Colbjørnsens broj 12 u Oslu, svezanih ruku i nogu. Prema
istrazi na sudskoj medicini, visoke ljetne temperature pridonijele su da se nije
mučila više od pet dana.
U nedjelju 11. srpnja Christine Vingåker i njezin suprug izašli su iz kuće koju su
unajmili u Lysekilu kako bi otišli kući i radili još tjedan dana prije nego što s djecom
otputuju u Grčku. Rano ujutro u ponedjeljak Christine je sjela u svoj Nissan Micru i
vozila je prema uredu koji se nalazio u ulici Drottninggatan u Helsingborgu. Kao i
obično, sa sobom je nosila bočicu s mješavinom vitamina, koje je uzimala svako jutro i
večer. Zapravo ih je uzimala po preporuci i baš kao što joj je prijateljica obećala, nije bila
bolesna ni jedan jedini put otkad ih je počela uzimati, još prije pet godina.
Nitko drugi nije bio ozlijeđen kad se auto bez vozača zaletio u betonski stup na
parkiralištu kraj Knutpunktena.
Ljudi su trgali plakate Torgnyja Sölmedala i sprejevima pisali pogrdne riječi preko
njegove slike. Sve je više bilo zahtjeva da se skinu i zamijene nečim drugim. No to je u
jeku godišnjih odmora bilo lakše reći nego učiniti, pa je Torgnyjevo lice nastavilo
krasiti Švedsku dva preostala tjedna na vrhuncu toga ljeta.
Knjige.Club 435
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

Mi
Hvala ti za svu pomoć i sve misli. Bez tebe i tvoje uvjerenosti da će ovo proći, nikad
ne bi prošlo. Volim te zbog toga i zbog svega ostalog.

Kasper, Filippa i Sander

Hvala vam što ste stajali uz mene sve ove godine.

Peter i Mikael
Hvala vam što ste si uzeli vremena i usudili se vjerovati. To mi znači više nego što
možete zamisliti.

Jonas, Julie, Adam, Andreas i Sara

Hvala vam za fantastičnu energiju i profesionalnost do najmanjeg detalja.

Café String i Lilla Caféet u Söderu

Hvala vam za svaki put kad ste mi dopustili sjediti u svojem kutu i polako pijuckati
šalicu kave dok se ne bi ohladila.

Scan i obrada: Knjige.Club Books

Knjige.Club 436