Professional Documents
Culture Documents
Club Books
~1~
Knjige.Club Books
Naslov izvornika:
Everything But The Truth
Gillian McAllister
Same
LAŽI
S engleskoga prevela
Andrea Marić
~2~
Knjige.Club Books
Tati.
Rekli smo da se nikad nećemo rastati.
A sad su naše ideje zauvijek ukoričene zajedno.
~3~
Knjige.Club Books
~4~
Knjige.Club Books
~5~
Knjige.Club Books
Prvi dio
Tko?
~6~
Knjige.Club Books
Sadašnjost
S koro smo zaspali. Tada smo bili kao jedno biće; naša tijela bliska koliko
tijela mogu biti. Ali odsjaj je tako jarko rasvijetlio sobu, pretvarajući sivu
u plavkastobijelu, da sam ga vidjela i sklopljenih očiju.
Sjela sam, poplun mi je spuznuo, ostavljajući za sobom naježenu kožu.
Jackova kuća uvijek je bila tako hladna. Pokušala sam odrediti izvor svjetla.
Dopiralo je od iPada ostavljenog na stoliću pokraj kreveta.
Ne znam zašto sam pogledala. Može biti da sam još napola spavala, jer
izvukla sam se ispod pokrivača i ispružila se dohvatiti ga, a moj goli torzo
sablasno se odražavao u velikom prozoru i nisam zapravo promislila što
radim.
Stavka 1
~7~
Knjige.Club Books
~8~
Knjige.Club Books
Pitala sam se kad će me taj njegov pogled prestati opijati. Bila sam
doslovno opčinjena njime, često sam se zatjecala sa sretnim, deliričnim
osmijehom u ogledalu njegove kupaonice, dok bih skidala šminku s lica
njegovim sapunom marke Nivea.
“Kad ćeš nabaviti zavjese?” rekla sam, umjesto da kažem bilo što od svega
toga; osjećala sam se glupo vireći iz popluna pokrivena do brade.
Jack je ozbiljno shvatio moje pitanje, iako njemu samom, bez sumnje,
zastori nisu bili važni. “Kad se preselimo. Ovi susjedi su ionako već sve
vidjeli”, rekao je podižući obrvu. To je bila jedna od naših zezancija. Na račun
toga koliko se seksamo. Kako nam to dobro ide. Toliko dobro da smo
napravili bebu. “Kakve bi ti htjela?”
“Neke lijepe. Debele”, rekla sam. “Svjetlo me budi.”
“Smatraj to riješenim.” Pokazao je prstom iza mene. “Dodaš mi ga?”
Trepnula sam i pravila se da sam tek sad primijetila njegov iPad, da ga
nisam maloprije držala u ruci, prsta podignuta nad njegovu e-poštu. Bio mi
je vruć u ruci dok sam ga dodavala. Gledao ga je na trenutak, ne paleći ekran.
“Ragbijaška sezona počela je u subotu”, rekao je.
Okrenula sam se i legla na svoju stranu, oslonjena na lakat. Howard se
smjestio na moje noge i nije bio topao i svilenkast poput većine mačaka, nego
debeo i težak, kao uteg. “Nikad nisam upoznala ragbijaša”, rekla sam
smijuljeći se.
“Ni u školi?”
Posprdno sam otpuhnula. "Ti to ozbiljno?”
“Oh, zaboravio sam da si išla u školu u Bronxu”, nasmijao se Jack, i ruka
mu je nestala pod pokrivačem da bi se smjestila na mome boku. Cijela lijeva
strana mi je oživjela toplinom; osjetila sam trnce i vrtlog vatrometa zaplesao
mi je u trbuhu. Pokušala sam se usredotočiti, ali nije bilo jednostavno.
“Samo najbolje od Newcastlea”, rekla sam. “Ne možemo svi ići u škole
koje imaju vlastitu himnu i poslugu. Reci mi opet, što ste ono znali imati za
ručak?”
To je bila jedna od naših omiljenih igara i stalno sam tjerala Jacka da priča
o tome mojim prijateljima i obitelji. Uvijek bi se uspio sjetiti nekog novog
pretencioznog jela. Pognuo je glavu u glumljenoj posramljenosti. “Tigraste
kozice s kineskom raštikom?” rekao je s krotkim smijehom. Bio je dubok i tih,
zvučalo je više kao nasmijani uzdah. Kao glazba.
Pokrio je lice rukama. “I službeno, duboko se ispričavam zbog toga.”
“Kineska raštika”, rekla sam uz salvu smijeha. “Kineska raštika?”
“Čovjek jednostavno ne može igrati lacrosse ako prethodno nije
nahranjen izdašnom porcijom kineske raštike”, rekao je.
~9~
Knjige.Club Books
izraz lica potpuno neutralan. Pogledala sam njegove pune, tamne usne i
okrenula se na drugu stranu.
Zurila sam pred sebe, očiju u visini prozora bez zastora, pitajući se što je
značio taj izraz koji mu je prešao preko lica. I dalje sam ga mogla točno
zamisliti, kao da ga vidim očima: nešto je bilo, a onda je namjestio lice u
neutralan izraz. Zar nije?
“Dobio si e-mail?” rekla sam. “Mislim da je to ono što je bljesnulo.” I dalje
sam bila okrenuta prozoru.
“Ne, ne”, rekao je Jack.
I to je bilo to, mislim. To je bio trenutak iz kojeg se sve razgranalo.
Nisam mu ništa odgovorila. Što sam mogla reći? Bilo je to nešto što je
stiglo pogreškom. Ili spam. On je to već i zaboravio. Ili je bio tek neki e-mail s
posla. Obični e-mail s posla. A njemu se sad nije razgovaralo o poslu.
“Gledaj ovo”, rekao mi je Jack nekoliko sekundi poslije.
Okrenula sam se pogledati ga. Jedan od njegovih prsnih mišića je titrao.
“Palpitacija”, rekao je, oči su mu kliznule nalijevo i zaustavile se na
mojima. Dah mu je mirisao na zubnu pastu i kavu koju je popio deset minuta
prije odlaska u krevet. To mu je bila večernja rutina. Kava i čokolada, pa u
krevet; njegova metoda da produlji posljednji i najslađi dio noći.
“Ne - nego mišićna fascikulacija”, rekla sam pospano. “Tikovi. Previše
kofeina. A možda si posve onemoćao.” Tiho sam se nasmijala. I to je bila jedna
od naših internih šala.
Bavio se političkim novinarstvom i izvještavao sa suda, u Škotskoj, a onda
se prebacio na turističke tekstove, što mu je bilo puno draže. Sam je
priznavao da se nema od čega umoriti. Dizao se u deset i radio stvari koje
jedino samozaposleni ljudi mogu raditi ujutro; stavio bi prati rublje, napravio
si pravu filtar-kavu, otvorio poštu. S poslom je završavao oko četiri popodne,
i onda bi gledao kviz, uz čaj i kekse.
Dok se Ben, moj bivši dečko koji je radio kao učitelj, uvijek pozivao na
ocjenjivanje i pripreme sata i roditeljske sastanke, Jack je spremno prigrlio
svoj status lijenčine. “Aha, mogu uzeti slobodnu srijedu, ako baš želim”, rekao
bi uz večeru. “Najbolji posao na svijetu.”
Ali nije bio lijenčina, ne zapravo. Tjednima je znao raditi svaki dan do
ponoći, brada bi mu postupno rasla sve dulja i dulja, i poprimao bi obrasce
ponašanja noćne zvjerčice. A onda bi iz toga proizišlo nekoliko predivnih
članaka, prekrasne proze, pa bi se opet vratio svojoj rutini.
“Uzmi nešto za opuštanje mišića, ako želiš”, rekla sam. “Buscopan.”
“Hoće li djelovati?” upitao je, gotovo ozareno.
~ 11 ~
Knjige.Club Books
~ 12 ~
Knjige.Club Books
Stavka 2
opàčina ž
opačina > imenica (množ. opačine) - iznimno okrutan, izopačen čin,
koji obično uključuje fizičko nasilje ili ozljedu
SINONIMI: barbarstvo, brutalnost, divljaštvo, izopačenost, zvjerstvo
~ 13 ~
Knjige.Club Books
~ 14 ~
Knjige.Club Books
Jack je gurnuo ulazna vrata, ušao u bistro i sjeo za stol, prazan. Nitko ga
nije čekao.
Sam je ušao u moj stan poslije tog popodneva. U zgradu je uvijek netko ulazio
i izlazio, pa je uspio doći gore ne zvoneći na portafon. Nije mi smetalo.
Ostavila sam vrata otključana za njega.
Podigla sam glavu kad je stigao. Nije izgledao ni pokunjeno ni pokajnički.
Lice mu je bilo vedro, osmijeh širok. Držao je u ruci voćnu pitu iz Waitrosea.
“Nosim ti nešto”, trijumfalno je objavio, držeći je na dlanu kao da glumi
konobara.
Nisam ništa rekla. Vadila sam rublje iz perilice kad je stigao, ali sam
zastala, mokra ručnika oko ruke.
Vidio je kako ga gledam i osmijeh mu je nestao.
“Jutros”, počela sam. Misli su mi se na to vraćale cijeli dan i do sad su se
pretvorile u prekuhani, gorki čaj. “Probudio si me.” Počela sam nabrajati na
prste. “Natjerao si me da spakiram stvari. Natjerao si me da te vozim na
udaljenost koju si vrlo lako mogao proći pješice.”
Čekao je da završim, još uvijek s pitom u zraku.
“I bio si... pa eto, bio si grub prema meni. Kao da si bio ljutit”, rekla sam,
ozlojeđena što mi glas zvuči tako piskutavo.
“A onda te tamo nitko nije ni čekao. Vidjela sam kroz prozor. Bistro je bio
prazan.”
“Oh”, rekao je, okrećući se načas od mene ostaviti pitu na kuhinjski pult.
“Oprosti.” Njegov pogled, kad se opet okrenuo, bio je miran i izravan.
“I?” rekla sam.
“Najbolje je iskreno se ispričati. Inače isprika nema smisla.”
“Ali zašto si?...”
“Samo sam se uspaničario. Žao mi je. Nisam te trebao gnjaviti da me voziš.
Počet ću i ja voziti, uskoro.”
“Ne radi se o vožnji. Radi se o tome da si se ponio... tako kako si se ponio.”
“Oprosti”, ponovio je.
Slegnula sam ramenima, vraćajući se vađenju veša. Ispričao se. Ne
možemo vratiti vrijeme.
Prišao je kako bi mi pomogao s rubljem, uzeo naramak i odnio do sušila.
“Uskoro će tu biti malecka Wallyjeva odjeća”, rekao je. “Red sićušnih čarapica
za bebe.”
Čarapice za bebe. Već mi je to jednom rekao. Onog dana kad smo napravili
test na trudnoću. Tog čudnog, šokantnog, gorko-slatkog popodneva.
~ 17 ~
Knjige.Club Books
~ 18 ~
Knjige.Club Books
“Mogu otići ako želiš”, rekao je. “Ako si ljuta? Znam da nije bilo fer... nisam
te smio buditi. Stvarno mi je žao.”
Razmislila sam na trenutak i o tome. Ali bilo je preteško. Iskušenje
njegove blizine, ovdje, dok mi pomaže vješati veš, voćna pita koju ćemo jesti
i smijati se. Njegovo toplo tijelo uz moje, poslije, u krevetu. Bilo je suviše
teško odoljeti.
Osim toga, isprike su mu uvijek sjajno išle.
~ 19 ~
Knjige.Club Books
Godinu prije
onda sam zaboravila na njega. Morala sam; uvijek sam imala previše
pacijenata, previše posla. Ali on se pojavio ponovno, kasnije, oko sedam
navečer. Čistač je glancao linoleum ispred prostorije za CT. Hodnik je mirisao
na vosak i limun.
“O, bok”, rekla mi je dječakova mama. Gurala je pismo u svoju torbu.
Izgledala je iscrpljeno. Frizura joj je bila neuredna na vrhu glave, kao da je
često prolazila rukom kroz kosu. Nosila je velike naušnice u obliku obruča, a
blijedo sjenilo na očima bilo je u jakom kontrastu s crnim tušem za oči.
“Mislila sam da ste dosad već kod kuće”, rekla sam.
“Zvali su nas da ostanemo nakon snimanja...” Namrštila se, zbunjena
mojim nepoznavanjem situacije.
I u tome sam vidjela potvrdu. Bila je zapisana negdje u borama na njezinu
čelu, u crvenilu oko svježe oguljene kožice kod nokta kažiprsta, u pismu koje
je držala u ruci. Ne dobivaš pismo ako te otpuštaju. I znala sam da ona zna.
“Vaš kolega. Mlađi doktor. Primio nas je. Nakon snimanja”, rekla je. “Nije
imao dobre vijesti.”
Kratko sam kimnula.
Dječak nije gledao u nas. Miješao je svoje sličice.
“Žao mi je”, rekla sam. Pružila sam ruku. Htjela sam joj kazati sve što
znam: da je rak kostiju jedan od boljih, da će sve ovo za dvadeset godina
možda biti tek događaj iz prošlosti koji će on tek mirno spomenuti pred
šokiranom djevojkom, da ovo sada neće ostati ovako kaotično, šokantno i
izvan kontrole. Umjesto toga, nažvrljala sam svoj broj mobitela na praznu
uputnicu koju sam imala uza se i dodala joj. “Što god vas zanima. U svako
vrijeme”, rekla sam.
Nije izgledala zahvalno. Nije još shvaćala što se zbiva. Nije bila spremna.
Dječak je podigao pogled k meni. Plave oči su mu blistale. “Doktor... onaj
muški”, rekao je. “On ima doma Alana Gowlinga.”
“Alana Gowlinga?” rekla sam, gledajući ga znatiželjno.
Dječak je mahnuo rukom u kojoj je držao kup sličica. “Prednji vezni
Newcastlea. Donijet će mi ga na sljedeći pregled.” Zastao je i pogledao me. “Je
li ovo ozbiljno?” upitao je, manje djetinjasto, manje nadureno.
Pogledala sam u njegovu mamu.
“Vidjet ćemo”, rekla je ona.
~ 21 ~
Knjige.Club Books
Sadašnjost
~ 22 ~
Knjige.Club Books
Bili smo u Obanu, Jackovu rodnom gradiću, kasno navečer u petak, spremni
za ragbi u subotu. Naši posjeti počeli su manje nalikovati posjetima, a više
isječcima svagdanjeg života: nestali su odlasci u restorane i šetnje prirodom,
i polako su ih zamijenili svjetovniji zadaci - Jack koji preslaguje svoje stare
školske knjige na tavanu, moja četkica za zube koju trajno ostavljam u
kupaonici.
U Obanu je gotovo uvijek bila magla. Brodovi u luci izgledali su kao da
postoje tek napola; vidjeli su im se samo trupovi, a jarboli nestajali u
mliječnom zraku. Činilo se kao da komadi oblaka stoje, zaustavljeni, iznad
kuće Jackovih roditelja, kao da su otrgnuti od glavnine oblaka na nebu i
postavljeni da tu stoje.
Njegov ragbijaški tim imao je komemorativnu utakmicu, za prijatelja čiji
je vrat ostao previše ozlijeđen da bi mogao igrati. Nisam gledala utakmicu.
Jack mi je rekao neka se ne zamaram. “Dođi nakon sedam,” rekao je, “kad
utakmica završi, a slavlje počne.”
~ 23 ~
Knjige.Club Books
Stajala sam vani dobrih deset minuta. Trebala sam odmah ući, ali bila sam
previše nervozna. Imat ću dijete s Jackom, ali susret s njegovim prijateljima
nekako me je strašio. A to je donekle bilo i zbog toga što nam je do toga
trebalo toliko dugo. Doslovno mjeseci. Nisam upoznala ni jednog jedinog od
njegovih prijatelja. Bezbroj smo puta bili u Obanu, ali prijatelji su uvijek bili
zauzeti.
I tako sam prestala pitati za njih, ne zbog straha, nego zato što je već
postalo neugodno. A evo, sada sam bila tu i sad ću ih vidjeti.
Ragbijaški klub sastojao se od jarko osvijetljena terena i trošne bijele
drvene barake. Jesenska magla vrtložila se ispred reflektora i para se dizala
iz grijača na verandi. Bilo je tu pedesetak ljudi, uvidjela sam, kad mi se vid
navikao na tamu. Stajali su, pili, pušili, pogledavali preko travnjaka.
“Halo?” Duboki Jackov glas razlegnuo se tamom dok sam još stajala kod
bijelih vrata, jedne ruke u rukavici nad kvakom.
“Hej”, rekla sam mu.
Pojavio se, mirisan od tuširanja, mokre kose, usana koje su mojima
najednom donijele vrućinu usred večernje hladnoće. S verande se začulo
navijanje i on mi se nasmiješio, ruke čvrsto oko mojih ramena. Ruka mu se
kretala. Uvijek je bilo tako, prsti koji nježno grebuckaju po mom kaputu,
druga ruka prelazi po mojim leđima, gore-dolje. Voljela sam to.
“Dođi da te upoznam sa svima”, rekao je. Poveo me je uz četiri klimave
stube na balkon. Mirisalo je na kraj ljeta, na pokošene travnjake i travu što se
suši na vrućini. Na cedrovo drvo i cigarete. Podsjetilo me je na prijašnja ljeta;
kada smo Kate, moja sestra i ja slobodno jezdile na svojim biciklima.
“J. D.!” rekao je nabijen, plavokos muškarac. “Pa konačno da upoznamo
damu.”
Osjetila sam kako se Jack kraj mene ukočio. “Rach, ovo je Pricey”, rekao
je. Mahnuo je rukom između nas i Pricey mi je protresao ruku. “Pricey: ovo je
Rachel.”
~ 24 ~
Knjige.Club Books
~ 25 ~
Knjige.Club Books
~ 26 ~
Knjige.Club Books
narančaste koja se u mraku giba od usta pušača i natrag, dim koji potom
ispuhuju.
Ruka mi je sama opet dodirnula trbuh. Nije to bio smireni, majčinski
dodir. Bilo je to hvatanje. Ova beba. Muškarac kojeg slabo poznajem.
Morala sam se čuti s Audrey, svojom najboljom prijateljicom. Odrasle
smo zajedno, išle na isti fakultet, kao zadnje luzerice, govorile smo. Onda je
upoznala mog prijatelja Amrita, koji je tad bio na primaljstvu. Sad ga gotovo
uopće ne viđam.
Nazvala sam njezin broj. Čula sam kako utišava Supertalent i govori
Amritu da sam to ja.
“Hej, veliki dečko”, rekla je; tako smo zvale jedna drugu već dugo. Onoga
dana kad je digla kredit za kuću s Amritom, rekla mi je kako je sad napokon
odrasla i nas dvije smo u isti glas kazale: “Sada smo veliki dečki.” Bila je to
jedna od onih veselih koincidencija koje potvrđuju prijateljstvo.
“Nešto mi je čudno”, ponovila sam. Zakoračila sam naprijed. Kukovi su
me boljeli. To su samo ligamenti koji se prilagođavaju trudnoći, ali nisam
mogla uzeti ibuprofen. Činilo se da postoji mnogo toga što sad ne mogu.
“Što hoćeš reći?”
“Stojim ispred ragbijaškog kluba. U Obanu.” Zabacila sam glavu,
pokušavajući se smiriti. Pokušavala sam gledati u škotsko nebo, još uvijek
blijedoplavo u ovo doba dana u listopadu - predivne bijele noći - ali svjetlost
mi je smetala za oči i zažmirila sam. Mamino lice bljesnulo mi je u mislima u
tom trenutku mraka, kao što je često bivalo. Pitala sam se gdje je sad ona.
“Aha, naravno. I, kako ide?”
“Stvarno čudno.”
“On ili ti?”
“On. Njegovi prijatelji. Ovdje ga zovu drugačije. J. D.”
“J. D.? Zašto?”
“Kaže da mu je to bilo omiljeno piće.”
“I što onda? Je li s tobom sve u redu?”
“Jest, ali... ne znam.”
Audrey je oklijevala. Čula sam to, kao što na ekranu svog iPhonea vidim
one točkice kad mi netko piše poruku, pa se povlače i opet pojavljuju, kako
već pošiljatelj piše i briše. “Možda je to... nešto povezano s trudnoćom”,
predložila je. “Sama si rekla da ne spavaš najbolje. Da plačeš na reklame
za pelene. Ne želim sad ispasti kao grozni seksist, ali...”
Šutnula sam kesten preko trave. Blizu mene, neki je par ulazio u auto i
njihova svjetla prešla su preko mene dok su odlazili. “Nemam pojma”, rekla
sam nakon nekoliko sekundi. “Kad je bio za šankom, pitala sam ih kad je to
~ 28 ~
Knjige.Club Books
bilo kad je on puno pio i bilo je... atmosfera je postala čudna. Izgledalo je kao
da ne razumiju.” Naslonila sam se na poklopac motora svog auta, još topao,
iako sam se ovamo dovezla prije petnaest minuta, onako puna nade.
“Što su rekli?” Audreyn glas zvučao je zbunjeno, tiše. “Ništa. Jednostavno
nisu kužili što ih pitam”, rekla sam.
Zvučala sam kao da me netko davi. To je pobudilo njezinu pozornost.
Nisam je nazvala tek tako, skoknuvši van samo da se malo napričamo.
“Rachel. Govori. Što se događa?”
“Samo se bojim da bi me jednoga dana moje dijete moglo pitati nešto o
svom ocu, a ja neću imati pojma. Ništa od...” Glas me je izdao pri kraju.
Čak joj nisam ni spomenula ostalo: one stvari za kojima žalim kasno noću.
Za uzbuđenjem oko toga hoćemo li napraviti bebu na medenom mjesecu, za
odobravanjem koje bi nam donijele zaruke nakon više godina hodanja. A ne
ovo što gledamo. Dignute obrve. I što ljudi znaju da je bilo slučajno, što riječ
neplanirano možda razumiju kao neželjeno.
“O, ne, nemoj tako”, rekla je Audrey. “Beba ti daje devet mjeseci da se
pripremiš. Još malo i ti ćeš jako dobro poznavati Jacka. Pogotovo do vremena
kad će te Wally moći nešto pitati.”
“Ma znaš... napravio je ono rukom.” Mahnula sam rukom ispred svog
vrata, tu na parkiralištu, i ostala mi je stajati u zraku kod grla. Popravila sam
kosu i stresla se, grančica mi je krenula pod nogom kako sam zakoračila
prema klubu. “Kao da im pokazuje neka zašute.”
“Stvarno?”
Sklopila sam oči na hladnom noćnom zraku. Otvorila sam ih opet i
pogledala u nebo. Samo sam nekoliko stotina kilometara od kuće, a osjećala
sam kao da je milijun. “Gotovo sam sigurna.”
“Jesi li?” U glasu sam joj čula sumnju.
Već smo to prošle. Onda nakon mame. I s Benom.
Ponovno sam razmišljala o gesti koju je Jack napravio. Bila sam sigurna,
ali ipak. Jesam li doista mogla vidjeti što radi rukom? Možda si je samo
popravljao pulover. Govorio je da mu ne paše, komentirao je da izgleda kao
kreten, kad se u njemu pojavio na nekoj fotki na Facebooku. Možda samo nije
čuo. Možda samo nije mario. Možda sam ja... možda mi je to od tugovanja.
Možda sam počela ludjeti.
“Kladim se da nije. Kao da bi to napravio pred tobom. On je tako... fin”
rekla je Audrey. “Možda je to prije poput onoga s Benom.”
“Možda”, promrmljala sam.
Poznavala je mog bivšeg dečka, Bena, jako dobro. Ona je jedina i znala što
se točno dogodilo, ona je razumjela nijanse. Da su ga, na kraju, moje optužbe
~ 29 ~
Knjige.Club Books
otjerale, ali da je ipak tu bilo nečega. Da je tako, naposljetku, bilo najbolje; nas
dvoje nismo bili zaljubljeni jedno u drugo, zapravo nismo. Meni je on bio više
neka sigurnost nego dečko. Jacka nije poznavala uopće.
“Paranoja”, rekla sam.
“Stara ludost.” U glasu sam joj čula olakšanje. “Isto kao i prije. Strah te je
da osoba nije onakva kakvom se predstavlja. Ali to nije realnost.”
“Možda imaš pravo”, rekla sam.
“Pa sigurno ne bi tako nešto napravio tebi pred nosom. Hoćeš malo
porazgovarati s Amom?” upitala je. Glas joj je bio pun nade.
Sigurno i ja njemu nedostajem, pomislila sam. “Moram ići”, rekla sam.
“Žao mi je.”
Kad smo se pozdravile, ušla sam natrag unutra i stala uz Jacka, njegova
topla ruka stegnula me je oko struka, njegova noga dodirivala me cijelom
duljinom. Atmosfera je i dalje bila nelagodna. Ništa konkretno. Ništa
opipljivo. Prije bi se reklo da se poklopio niz sitnih naznaka: tišina kad sam
se pojavila, ne ona ugodna ni prirodna, nego nagla i zategnuta, kao kad netko
isključi ton usred rečenice. Pogled koji su razmijenila dvojica Jackovih
prijatelja. Priceyjevo nakašljavanje.
“Jesam li nešto pogrešno rekla?” našalila sam se, ali glas mi je zazvučao
šuplje i tanko.
“Ne, ne”, rekao je Jack, smiješeći mi se.
Razgovor se ponovno poveo. Ili, kako se to meni prije činilo, započeo je
iznova - jedan od Jackovih prijatelja pričao je o novom psu svoje djevojke - i
u zraku se opet osjetila promjena; atmosfera je opet bila ugodna, prijateljska
i topla. Što je mene, ipak, samo nagnalo da usporedim kakva je bila prije
nekoliko minuta: ne mogu reći neprijateljska, zapravo. Ali onako, kao kad se
nešto skriva iza zavjese, u nadi da se neće razotkriti.
Okrenula sam se Priceyju, da malo porazgovaram izravno s njim.
“Što je bilo s onim... što znači taj nadimak, J. D.?” rekla sam.
Primijetila sam reakciju prije nego što ju je uspio prikriti. Bjeloočnice su
sijevnule, obrve se podigle. Šok.
“Kako misliš, što je bilo?” rekao je.
“Pa znaš - sav se promijenio... kad si ga nazvao J. D. I onda poslije, kad sam
pitala.”
Osjećala sam Jackov pogled na sebi, ali namjerno ga nisam htjela
pogledati. Ionako imam samo nekoliko sekundi prije nego što se ubaci,
pomislila sam.
“Ne, nisam to vidio”, rekao je Pricey. Nije maknuo pogled. A onda jest,
dižući obrve. Mislio je da sam čudna. Jackova paranoična djevojka.
~ 30 ~
Knjige.Club Books
Sve sam to umislila. Pogledala sam ga iskosa. Jack nije gledao prema
nama, uopće nije obraćao pozornost na nas. I to sam, dakle, umislila.
Otišli smo brzo nakon pola deset. Jack me izveo van stražnjim putem - kroz
gužvu promumljanih komentara - i pokraj garderobe gdje je uzeo svoju
torbu; mišići su mu se isticali dok ju je dizao.
“Okej”, rekao je visoki muškarac s afrofrizurom iz kuta svlačionice. Stajao
je s torbom za opremu preko ramena, držeći mobitel.
“O, pa tebe nismo ni vidjeli”, rekao je Jack, puštajući moju ruku. “Ovo je
Rachel. Rachel, ovo je Charlie.”
“Da”, rekao je Charlie, pružajući mi ruku. “Masters. Drago mi je što te
vidim.”
Bio je to jedan od onih trenutaka kad mi ne dopre do glave ono što je
izgovoreno, sve dok ne prođe nekoliko minuta, a ni tada još nisam to
registrirala, nego tek kad sam uključila pokazivač smjera na izlasku s
parkirališta.
“Kako se osjećate ti i Wally?” rekao je Jack, ruke na mom bedru, nemirnih
prstiju. Tako nas je odlučio oslovljavati. “Mogli bismo do zaljeva na curry. Nije
tako kasno?”
Jack je uvijek predlagao takve stvari. I dalje su mi zvučale dekadentno,
gotovo raspusno, nakon odrastanja uz oca koji je kuhao vlastito pivo da
uštedi novac. Tata je bio sitničav i štedljiv. Uvijek je čuvao kojekakve kupone.
Provjeravao bi tlak u gumama svakoga tjedna, iako se nikad nije uopće
mijenjao, i to bez ikakva pravog razloga - osim što se tako radilo u
sedamdesetima. Mama je neko vrijeme bila tolerantna, a onda je bila samo
frustrirana. Kad smo prvi put išle na njezin pregled u bolnicu, prvo što je
rekla jest da će se tata ljutiti što zbog liječenja toliko troši na parkiranje.
Naravno da se nije ljutio. Ali ona je bila takva. Duhovita, ali oštra, i uvijek je
ciljala na tatu.
Način na koji su živjeli Jack i njegovi roditelji; to je bilo nešto sasvim
drugo. Svi bi još bili budni kad smo se mi vraćali izvana. Jeli su sir i kolačiće.
Ispijali vino. Naručivali filmove preko Sky Box Officea kao da Božić traje cijele
godine. Bili su veseli i sretni. Bez jetkih opaski.
“Okej”, rekla sam.
Okrenula sam volan i u glavi mi je nešto kliknulo. Iskočilo je Charliejevo
ime, kao da se sve vrijeme prosijavalo kroz sito mog uma, sve otkako sam se
rukovala s čovjekom u svlačionici.
Charlie Masters. Čovjek se zove Charlie Masters. Ponukana naletom
znatiželje, progovorila sam.
“Ti s njim radiš?” rekla sam, pokazujući palcem iza leđa, na klub.
~ 31 ~
Knjige.Club Books
~ 32 ~
Knjige.Club Books
~ 33 ~
Knjige.Club Books
Godinu prije
B ila sam kod kuće, ujutro nakon noćne smjene, jela hladni rižoto koji je
ostao od večere, kad mi se u misli vratio dječak i sinulo mi je da bih ga
mogla potražiti. Dosad nisam nikad pokušala pronaći pacijenta, ali bilo
je nešto u vezi s ovim slučajem i ovim pacijentom što me je tjeralo na to.
Morala sam doznati više o njemu.
Lako sam ga pronašla na Twitteru. Od prve.
“#Lovinglyf ”, volim život, nedavno je tvitao, uz fotografiju svoje bolničke
oznake. Imao je trinaest retvitova; očito su ga prilično pratili.
Ben se pojavio u dovratku. Njegova je bila jutarnja, a moja noćna, kao da
živimo svatko u svojoj hemisferi. Sjeo je teško na kauč do mene, trbuh mu je
bio okrugao pod majicom koja se zadigla. Mirisao je kiselkasto, od spavanja.
“Što radiš?” upitao je. Sigurno sam izgledala kao da nešto krijem.
Pokušala sam zatvoriti laptop da ne vidi ekran, ali uzeo mi ga je i stavio na
svoje krilo. Dijelili smo računalo, a on je ujutro volio čitati forume o gamingu.
“Što je ovo?” rekao je, skrolajući niz ekran. Dječak se prijavio na Foursquareu
na lokaciju moje bolnice, samo nekoliko objava niže, i Ben je podigao svoje
svijetle obrve. “Oh”, rekao je. “Je li ti to pacijent?”
“Aha.”
“Zar to nije... zar to nije nedopušteno?”
“Profil je javni”, rekla sam sliježući ramenima, praveći se da sam zauzeta
jelom.
“Ne bi trebala to gledati”, nastavio je, pokazujući na selfie s golim torzom
koji je dječak stavio uz jedan post, pokazujući svoje tijelo bez dlačica. Prije
sam imao dlake na prsima, kunem se, pisalo je ispod fotografije. “Zašto to
gledaš?” U glasu mu se čula poruga.
“Ne znam”, promumljala sam. Nisam pokušala objasniti. Mami su
postavili dijagnozu prije nekoliko godina. Možda je bilo to. Možda sam htjela
otvoriti prozor u tuđu bol, da je pokušam razumjeti. Izliječiti.
“Stvarno mislim da ne bi trebala to raditi”, rekao je opet i sklopio laptop
tako da je tiho škljocnuo.
Ništa mu nisam odgovorila.
~ 34 ~
Knjige.Club Books
Sadašnjost
~ 35 ~
Knjige.Club Books
~ 36 ~
Knjige.Club Books
~ 37 ~
Knjige.Club Books
me uhvati za ruku. Šaka joj je bila hladna i koščata, ali svidio mi se osjećaj
dodira. Njezin stisak ruke.
“Mmm”, mumljao je Jack u moje uho, tiho, umirujuće.
Stajali smo tamo, u slabom kuhinjskom svjetlu, okruženi mišolovkama,
cijelu vječnost.
“Hoćeš da prestanem s tim? Prestat ću ako želiš”, rekao je.
On bi sve napravio za mene.
“Ne”, rekla sam.
“Kad sam ovo posljednji put radio, prošle jeseni, bio sam samac”,
promrmljao je.
“A sad ćeš imati cijelu obitelj.”
“Da”, rekao je vedro, s osmijehom koji se širio licem. “Ne mogu vjerovati
koja me je sreća snašla.” Stavio je kruh i sir u toster.
“Koji si ti lik”, rekla sam, iako sam zapravo bila oduševljena. “Jesi li kad
čuo da ljudi mogu biti i opušteni?”
“Ne. S tobom nikako.”
I onda je njegova mama, Cynthia, iz druge prostorije doviknula Jacku da
treba nahraniti pse, i ja sam tada pitala, dok mi je bio okrenut leđima. Držao
je vreću s hranom za pse i psi su nestrpljivo skakutali. Izgleda da su navikli
izbjegavati zamke. On im je stalno nešto govorio. “Večeras, moja gospodo,
poslužujemo bujon od rekonstruirane govedine s prilogom od kartonskih
kolačića”, rekao je. “Jesu li vaše milosti za malo vina?” Psi su ga gledali, a on
se okrenuo k meni i nasmijao, ali meni nije bilo do šale.
“Vidjela sam nešto na tvom iPadu”, rekla sam. “Kad smo bili u krevetu,
prošli vikend. Bio je mail... od Charlieja Mastersa.” Nisam se mogla natjerati
da kažem riječ opačina.
Pseće oči zagledale su se u mene dok sam govorila. Bili su posve tihi.
Pozorni.
Jack je, pak, gledao u njih. “Ja sam htio mačke”, rekao je, pokazujući na
pse. “Psi su jednostavno tako...”
Nisam rekla ništa.
“... previše jednostavni. Daj ih pogledaj”, rekao je cerekajući se, dok su
njihove oči pratile njegove ruke. “Njima je stalo samo do hrane. Mačke, s
druge strane, više mare za filozofiju.”
Nisam se mogla suzdržati, nasmijala sam se. I on se smijao, ignorirajući
moje pitanje.
Probala sam ponovno. “Onda... taj mail?”
~ 38 ~
Knjige.Club Books
Pažljivo sam gledala Jacka, ali nije se imalo što vidjeti. Nije se crvenio ni
zamuckivao. Ruke mu se nisu ukočile u mjestu. Nije ispustio pseću hranu niti
se okrenuo na drugu stranu.
“Što s tim?” Sagnuo se i počeo puniti zdjelice hranom.
Mozart je liznuo Jackovu ruku, ostavljajući mu blistav, tanak trag sline na
prstu. Jack je coknuo jezikom pa obrisao ruku o Sebastienova leđa. Mozart je
gurnuo njušku u vreću, a Jack se počeo glasno smijati.
A onda su njegove crne oči bile na meni.
“Ja... nisam mogla prestati misliti o tome”, rekla sam. Misli su mi navirale
u žurbi, spotičući se jedna preko druge kao leminzi preko ruba litice. “Samo
sam se pitala... pisalo je nešto u vezi s Douglasom?”
“Matt Douglas je naš stari prijatelj”, rekao je Jack. “Napao je nekoga.
Šakom. Ispred bara.”
“Oh. Stvarno?” rekla sam, ali već sam osjećala kako napetost nestaje iz
mojih ramena i vrata.
“Aha. Bilo je otkačeno.” Uspravio se, ostavljajući vreću s hranom na
mjesto.
Uhvatila sam dašak Olabsova ulja - bio je malo prehlađen - i slatkasti
miris natjerao me da stanem, sjetivši se kako sam ga znala kapati na svoj
jastuk kad sam bila dijete. Uvijek su mi od njega suzile oči. Kate je mrzila taj
miris u našoj zajedničkoj sobi.
“Spominjala se opačina”, rekla sam. “U tom mailu. Jaka riječ.” I Charlie se
ispričavao, pomislila sam ne izgovorivši to naglas, što kopa po tvojoj
prošlosti.
“Bilo je prilično nasilno”, rekao je Jack, praveći grimasu ustima i slegnuvši
ramenima. “Eskaliralo je. Taj tip udario je Matta bocom, pa je Matt odalamio
njega. Prejako. Napravio mu je frakturu lubanje.”
“Kako to da je Charlie to tebi javljao mailom?”
“Ne znam”, rekao je Jack. “Htio je da vidim novinski članak, valjda.”
“Pisao je da se ispričava. Što kopa. Po tvojoj prošlosti.”
“Da. Bilo je to... ah, nije bilo lijepo. To vrijeme. Ni za koga od nas.”
Ispričavanje nije značilo da se radi o njemu, razmišljala sam. Ali ipak: u e-
poruci pisalo je po tvojoj prošlosti.
Pokušavala sam ne gledati ga previše pomno, ali bilo je fascinantno.
Izgledao je kao da uopće ne mari. Kao da mu je posve normalno. Ili to ih je bio
apsolutno izvrstan lažljivac. Lice mu je bilo posve neutralno, mirno. A ipak se
nisam mogla otrgnuti sjećanju na to kako mu se izraz lica zatvorio kad ju je
čitao. Možda mi se samo učinilo?
~ 39 ~
Knjige.Club Books
~ 40 ~
Knjige.Club Books
Tri dana nakon što sam ga upoznala, uhodila sam ga po Facebooku. Tko
nije sklon tome da malo uhodi po internetu? Svi to radimo. Pretraživala sam
po Facebooku - a onda i po Googleu, iako su se tu dizali jedino tekstovi koje
je pisao za novine, i spominjao se neki njegov humanitarni rad - spremna
istražiti fotografije i lajkove na fotografije čovjeka čije su usne poljubile moje
prvi put na Mostu Tyne dva dana prije toga.
Jackova Facebook stranica bila je gotovo posve zaključana i bilo je
prerano da mu pošaljem zahtjev za prijateljstvom, ali mogla sam gledati
stranice njegovih prijatelja. Na kraju sam završila pomno pregledavajući
Facebook profil njegove mame, kao opčinjena nakon nedavne smrti
vlastite mame. Tad sam formirala svoje mišljenje o njoj, točno tada i tako.
Jack je sad pogledao u nju. “Ne bih rekao da se Rach stvarno želi doseliti
ovamo”, rekao je.
“Ali zar ne želiš ti?” pitala je.
“Ne, ako ona ne želi”, odgovorio je, bacajući pogled prema meni. Nije
spomenuo moju mamu i bilo mi je drago zbog toga.
Kad je izišla, okrenula sam se Jacku, s izrazom iščekivanja na licu. Nije
gledao u mene i konačno sam rekla: “Zar smo završili? O Douglasu?”
“Što želiš znati? Pitaj što te zanima.”
Kombinacija njegova izraza i njegove spremnosti da govori ugasila je
moju tjeskobu, kao kad puhneš u svijeću. U e-poruci radilo se o njegovu
prijatelju. To je bilo toliko malo važno, da mi nije čak ni odgovorio onda kad
sam pokušala pitati. Nije bilo ništa. Baš ništa.
Ali, kako to već biva, jednu tjeskobu zamijenila je druga: Oban.
“Dobro”, rekla sam. “A što je s tvojom mamom? Zašto misli da?... Ja se ne
mogu seliti. Moj tata. Sve je previše svježe.”
“Znam.” Nagnuo se preko kuhinjskog pulta i otvorio prozor.
Hladan, maglovit seoski zrak je ušao. Pogled van izgledao je sablasno,
paukovu mrežu razapetu preko prozora osvjetljavalo je mutno vanjsko
svjetlo i na njoj kapi nanizane od večernje kišice. Prava pravcata jesen.
Sjećala sam se kako sam mu prvi put pričala o svojoj mami. Pričala sam
mu stvari malo-pomalo. Na djeliće. Prvo o Benu pa onda o mami. Nisam htjela
da pobjegne od mene pomislivši da imam problem. Slušao me je pozorno,
gledajući me u oči.
Drugi put kad sam mu pričala o njoj, plakala sam, dok sam mu
objašnjavala jezgru istine koja je ležala u podlozi svega toga: da mi nije uvijek
bila draga. Kako je jednom vikala na Kate što nije pobijedila u teniskom meču,
kad je Kate još tek pokušavala postati profesionalka. Kako je meni govorila
da se okanim pedijatrije jer nije dovoljno prestižna. Kako je stalno
omalovažavala tatu i kako nas je zbog toga bilo sram. Kako je, nakon njezine
~ 41 ~
Knjige.Club Books
~ 42 ~
Knjige.Club Books
~ 43 ~
Knjige.Club Books
~ 44 ~
Knjige.Club Books
~ 45 ~
Knjige.Club Books
nijedan doktor: rak gušterače gotovo je asimptomatski. Ali ipak. Zar nisam
morala primijetiti? Zar mi nije neki instinkt trebao proraditi, u vezi s
vlastitom majkom? Stavila sam sad ruku na trbuh i zarekla se da ću s
Wallyjem biti usklađena; da ću primjećivati stvari. Djelovati u skladu s njima.
Gledala sam u Jacka u dnevnom boravku, dok sam stajala sama u kuhinji.
“Pomalo je nestvarno, zar ne?” dobacio je Jack, glas mu je bio dubok i
seksi.
Pokušala sam ne dopustiti da me zanese. Ne dopustiti da maskira osjećaj
nelagode koji sam imala u njegovoj kući.
Howard je mijesio šapama meki materijal Jackova pulovera. Jack je držao
mobitel i vidjela sam kako mu je osvijetlio lice.
“Nestvarno?” ponovila sam.
“To koliko smo mi sretni.”
Često smo pričali o našoj sreći, o tome koliko smo dobro prošli, kako je
čudno što oboje volimo jesti kandirane višnje ravno iz staklenke i što oboje
mrzimo The One Show.
“Da”, rekla sam, ne mogavši sakriti osmijeh. Osjećala sam kako me ipak
zanosi, kako me odnosi dalje od mojih mračnih osjećaja i natrag u svjetlo.
Potapšao je rukom mjesto do sebe na kauču i ja sam prišla. Gledao je u
svoj mobitel - vidjela sam da mu je Facebook Messenger otvoren - i brzo ga
je zatvorio. I to je bilo to, pretpostavljam. Osjećaj u trbuhu, tako nebulozan,
postao je konkretna akcija. Pričekala sam samo sekundu ili dvije prije nego
što sam pitala.
“Što ima tu?” rekla sam.
“Gdje?” Jack se okrenuo prema meni.
“U tim porukama.”
“Kojim porukama?”
“Na Facebooku, u Messengeru. Imao si ga otvorenog. A onda, kad sam
došla tako blizu da bih mogla vidjeti - zatvorio si sve.”
“Ne, nisam”, rekao je Jack.
I dalje sam sjedila uz njega, tako blizu da sam mogla osjetiti miris njegova
dezodoransa, miris deterdženta koji je upotrebljavao za odjeću. Mirisao je
očaravajuće, ali bilo je čudno sjediti tako blizu kad se već razgovor prebacio
u ovaj smjer, kao kad tvrdoglavo ostaješ na ležaljci za sunčanje i nakon što
počne kiša.
“Zatvorio si poruke”, rekla sam. I onda sam, kao lik iz sapunice, ispružila
dlan.
“Što ti je?” rekao je Jack, pogledavajući moj dlan pa moje lice i obrnuto.
“Želim vidjeti te poruke.”
~ 46 ~
Knjige.Club Books
~ 47 ~
Knjige.Club Books
I to je bilo ono što je zapečatilo moju odluku: to što je rekao s nama. S njim
i Howardom.
“Da”, rekla sam.
“Ali morat ćemo se preseliti nekamo”, dodao je. “U nešto novo.”
Poslije, opet sam mislila na Matta Douglasa. Uzela sam svoj iPhone u
kupaonicu i guglala dok sam bila u kadi. Nije se pojavio baš nikakav
relevantan rezultat. Nikakav napad. Nikakva opačina. Ali kako sam to mogla
kazati Jacku?
Utipkala sam kompletan naslov onog članka u Google. Nisam si mogla
pomoći. Nije pronađen nijedan rezultat, pisalo je na Googleu.
Zadovoljna, zaključala sam ekran i ostavila mobitel na pod pokraj kade.
~ 49 ~
Knjige.Club Books
Godinu prije
~ 50 ~
Knjige.Club Books
~ 51 ~
Knjige.Club Books
10
Sadašnjost
I dućeg vikenda bio je rođendan Jackovu tati. Opet smo bili na autocesti.
Imala sam dojam kao da se Jack i ja istežemo do stanjivanja, poput tanke
prozirne folije za domaćinstvo, ispucale i zgužvane, pokušavajući se više
zbližiti jedno s drugim, s našim obiteljima, s prijateljima, sve odjednom, sve,
prije nego što dođe beba. Bili smo u vezi koja se razvijala sve većom brzinom,
kao da smo uskočili u teretni vlak.
Bilo bi mi draže da mi je prošloga tjedna rekao kako opet idemo na put ili
da sam sama unaprijed znala. Ali otkud bih znala kad je rođendan njegovu
ocu? Morala sam dvaput razmisliti i da bih se sjetila kad je njegov, uostalom.
Bila je to vožnja od pet sati i uvijek bi sve zapalo mene. Gotovo bez
iznimke, značilo je to pet sati gledanja kroz vjetrobran po kojem se brisači
šeću lijevo-desno - pet sati mozganja, koje nije pomagalo.
“I opet na cesti M74”, rekla sam tek da nešto kažem.
“O, stvarno? Nisam ni znao.”
“Kako to ne znaš?” rekla sam, pogledavši kratko prema njemu. Nedužno
se smješkao. Bio je tipičan nevozač. Ništa nije znao. Niti je znao koje je koja
cesta ni kojim putem trebamo voziti na bilo koje odredište. Audrey i ja imale
smo svoj naziv za odrasle koji ne voze. Zvale smo ih nedorasli.
Imale smo cio skup kriterija prema kojima se ljudi svrstavaju u skupinu
nedoraslih: oni koji ne znaju uključiti stroj za pranje rublja, oni koji nikad ne
upotrebljavaju glačalo. Nedorasli, znala mi je šapnuti Audrey dok bismo u
kinu gledale film o nekom djetinjastom muškarcu.
Nisam je htjela ni pitati što stvarno misli o Jacku.
“Ali ti jesi položio vozački?” rekla sam mu.
“Aha.”
“Pa što se dogodilo? Zar poslije uopće nisi vozio?”
Namrštila sam se kad sam to izgovorila. Oban baš i nije London. Morao je
voziti. Nije imao drugog izbora. Sve je bilo previše udaljeno.
“Uvijek sam bio ljut”, rekao je Jack. Ispružio je noge pred sobom i stavio
ruku iza mojih ramena.
“A, to”, rekla sam smiješeći se. “Kužim.”
~ 52 ~
Knjige.Club Books
“Vozio sam, otprilike do svoje dvadesete. Pomalo. Ali onda sam posve
prestao. Prije nekoliko godina. Sad više ne bih ni znao.”
“Zašto si prestao?”
“Jednostavno sam izgubio naviku.”
“Hmm. No, bili smo na cesti M74 i prošlog vikenda, samo sam na to htjela
ukazati”, rekla sam.
“Dobro, gospodine Mrgude”, nasmijao se on.
“Ja?”
“Aha.” Lijeno se protegnuo. Šaka mu je ležala na mom ramenu, na leđima
sam osjećala njegovu podlakticu. Bilo je lijepo; ugodno, iako mi se iza struka
odnedavno stvorio sloj sala. Naivno sam mislila da će mi narasti samo trbuh.
“Dalek je to put. Bilo bi lijepo da smo doma. Subotnje jutro. Netflix i
izležavanje”, rekla sam, pogledavajući ga iskosa i smijući se.
“Jesi li upravo rekla Netflix i izležavanje?”
“Da. Jesam.”
“Još malo pa će ti biti trideset”, rekao je Jack, ali smijući se, baš kao i ja,
mekanim, znalačkim smijehom.
“Zar ti uopće znaš što to znači?”
“Oh, znam ja dobro što to znači”, rekao mi je.
Osjetila sam kako mi iz dna tijela kreće val zadovoljstva i širi se niz moje
ruke sve do prstiju što stežu upravljač na kišnoj cesti. Uvijek mi je to radio.
“Zašto se ne bismo izležavali uz Netflix u Obanu?” predložio je.
“Mmm.”
“Tamo smo doma”, jednostavno je rekao, i atmosfera zavodljivog
zadirkivanja počela se raspršivati.
Razumjela sam ga. On je u Newcastleu živio samo u ovom razdoblju otkad
smo se upoznali. Sedam mjeseci. To se teško i može nazvati razdobljem. Nije
čak ni znao u kojem se smjeru nalazi Tyne, ne onako kako to starosjedioci
znaju, uvijek svjesni je li im rijeka nadesno ili lijevo od točke u kojoj se nalaze.
Nije ga odgajao otac koji se tu rodio i koji je od piva uvijek pio samo
Newcastle Brown Ale. A nije ga ni zanimalo, zapravo. On je došao ovamo
samo na privremeni boravak, a onda je sreo mene i sve se promijenilo. No,
nije volio Newcastle, ne onako kao ja, u svakom slučaju. Smatrao ga je
prljavim, čudio se lokalnim ljudima. Nikada to nije tako rekao, ali znala sam
to po izrazu u njegovim očima dok je promatrao noćni život grada: djevojačke
i momačke zabave kojima bi grad proključao svake subote navečer.
Zgradu Primarka s grafitom na bočnom zidu - nada, pisalo je - koji se meni
zapravo sviđao. Gorljivu mržnju prema Thatcherici. Zgrade socijalnog
~ 53 ~
Knjige.Club Books
stanovanja. Oban je bio dalek, bogat i slabo naseljen kraj; sve suprotno od
Newcastlea, u biti.
“Ja sam u egzilu. Nomad”, rekao je. “Stranac.”
“Teško da si ti stranac”, rekla sam.
Ali možda je bio.
Zapali smo u šutnju nakon toga. Padala je kiša, kao što je uvijek padala na
toj cesti. Izvukao je dva Wagon Wheelsa.
“Jesi li spreman podijeliti?” pitala sam, mijenjajući temu.
“Jesam”, rekao je, polako pružajući jedan. “Ali samo zato što si ti vrlo, vrlo
posebna.”
“Hvala”, rekla sam ozbiljno, uzimajući keks iz njegove ruke.
“Ovi su s marmeladom”, rekao je. “Najbolji. Nije ih lako naći.”
“Koliko pakiranja imaš?” Smijuljila sam se, uvijek je odnekud izvlačio
Wagon Wheels.
“Stotinjak, otprilike”, rekao je, zijevajući. “Postoji u Tescou jedan
blagajnik koji misli da stalno organiziram tulume.”
Stali smo na crpki. Otišao je unutra po kave i izišao noseći narančasti
kolut, koji mi je pružio previjajući se od smijeha. “Za olakšanje tegoba kod
trudničkih hemoroida. Vidio sam ovo i pomislio na tebe”, rekao je, rukom
skrivajući zločest osmijeh.
“Oh, puno hvala.” Uzela sam ga od njega. “Tko uopće kupuje ovakve stvari
na benzinskoj crpki?”
“Nikad ne znaš kad će ti proraditi hemoroidi”, smijao se. A onda mi je
predao papirnatu čašu s kavom bez kofeina - moj omiljeni Starbucksov
karamelni makijato - i dok sam je uzimala, okrenuo je čašu tako da vidim što
na njoj piše. Rachel je zakon bilo je ispisano na njegovoj strani,
crnim flomasterom.
“Ti si im rekao da to napišu?” rekla sam smijući se.
“Rekao sam im da je to moje ime. Ozbiljno ti kažem”, odgovorio je.
Bili smo u Obanu prije deset navečer.
Netflix i izležavanje do jedanaest.
Jackov otac Tony htio je da za njegov rođendan svi idemo u šetnju. Njegova
mama Cynthia žurila je završiti tri različita lima kolačića. Bila je jedna od onih
žena koje su uvijek okupirane nevažnim sitnicama. Vrsta osobe kakvoj bismo
se Kate i ja potajno smijale dok smo bile pretrpane obavezama u svojim
dvadesetima, ja medicinom, ona tenisom. Tad nam se činilo da je naš uspjeh
došao prirodno; od toga smo postale arogantne. Naša mama radila je kao
javna službenica. Uvijek je bila na poslu. S time smo rasle. Jednom, brzo
~ 54 ~
Knjige.Club Books
nakon mamine smrti, Kate me je pitala bih li voljela da je bilo drukčije, da smo
imale toplu, brižnu majku koja s nama pravi piknike u vrtu, gradi kolibe od
granja. Rekla sam ne. Ne zato što je to bila istina, nego zato što nisam htjela
razgovarati o tome, a Kate više nije zapitkivala.
“Trebali bismo napokon krenuti, ako nismo odustali od šetnje”, rekao je
Tony.
“Zašto nisi prije rekao?” obrecnula se Cynthia na njega. “Davey”, dodala
je.
Užurbano su krenuli. Upitno sam pogledala Jacka.
“Ne voli nova mjesta”, rekao je Jack. “Niti nositi jaknu.”
“Zbilja?” rekla sam, jer sam željela razgovarati o njemu. Nisam znala čak
ni koja mu je točna dijagnoza. Imala sam neke svoje ideje, ali prema onom što
sam od njega vidjela, nije mi se uklapala nijedna.
“Jednostavno... On voli da je sve uvijek isto”, objasnio je Jack. “Ne voli
promjene.”
“Je li takav oduvijek?”
“Aha.” Jack se laktima naslonio na kuhinjski pult. “Bilo je čudno, dok sam
odrastao. Imati tako... posebna brata.”
“Uvijek sam pitala svoje pacijente kako se slažu s braćom ili sestrama”,
rekla sam. “I oni pate zbog njihove bolesti.”
“Kladim se da si bila dobra liječnica. Ja nisam patio, zapravo”, rekao je
Jack. “On je divan. Toliko lišen inhibicija. Kad mu je bilo petnaest, zgrabio je
mamu za ruku u pošti i pitao zašto ona žena ima brkove.” Na obrazima su mu
se pojavile rupice. Isti onaj smiješak koji je uvijek imao za mene, za ljude koje
voli. Pružio je ruku i pokrio krpom kolačiće.
“A koja je njegova?...”
“Autizam, ali nije samo to. Djetinjast je.”
Davey se tada pojavio, lupajući nogama po stubama kao i obično. Bio je
krakat, dugih, tankih ruku i nogu. Imao je blijed ten, tamnocrvena usta i
svijetloplave oči.
“Okej”, blago mu se obratio Jack. “Jesi li za šetnju?”
“Ne.”
“Idemo u misiju. U misiju iz Warcrafta.”
Davey ga je sumnjičavo pogledao. “Zbilja?” rekao je, jednoličnim glasom.
“O, da, stari moj. Možeš me staviti na raspored svojih misija?”
Okrenula sam se pogledati Jacka, ali nije gledao u mene. Ovaj put ga nije
zanimalo što ja mislim. Nije ga zanimalo je li World of Warcraft super ili nije.
“Dobro”, rekao je Davey. “Dobro. Ako... je li to Garrisonova misija? Vani?”
~ 55 ~
Knjige.Club Books
Otišli smo do jezera Melfort. Bilo je jasno plave boje, čak i u izmaglici, s
pramenovima magle tako gustim da su nalikovali na komade šećerne vune
rastegnute nad površinom. Škotski vrijesak bojio je travu u ljubičasto; dvije
nijanse zelene i ljubičaste koje kao da su treperile u tehnikoloru dok smo
prolazili.
Mislila sam da ćemo prošetati oko cijelog jezera, dok nismo došli do njega
i dok nisam vidjela da je veliko poput mora. U daljini su se nazirala brda, ali
jedva, a voda je u niskim valovima zapljuskivala obalu od kamena i
šljunka. Mirisalo je, također, kao uz more, pomalo jetko.
Velika stara kuća stajala je uz rub jezera. Nije bilo ništa oko nje. Nikakvog
vrta. Nikakve ograde. Tlo se jednostavno spuštalo do obale, postajući tanje i
niže, dok nije postalo voda. Sviđala mi se neformalnost Škotske. Okrenula
sam se na drugu stranu, zapadno od kuće, i iznad brežuljaka preko kojih smo
se upravo vozili. Iza nas su se uzdizala crnogorična stabla. Izgledala su
skvrčeno, sagnuto, kao da upravo ustaju u magli, viša nego što su stvarno bila.
Oblaci su letjeli nebom, poput ubrzanog filmskog kadra, i lice mi se orosilo od
sitne kišice dok sam ih gledala.
“Predivna Škotska, ha?” rekao mi je Jack, gledajući me kako promatram.
Kimnula sam.
Bili smo tamo samo mi: Jack, njegovi roditelji, Davey i psi. Oni su otrčali
dalje. Nikoga nije bilo na vidiku. Imala sam kabanicu posuđenu od Jackove
mame, pružila mi ju je bez riječi dok smo bile u autu.
Davey je odlunjao. Volio je biti sam, potiho razgovarati sam sa sobom.
Stalno se okretao i gestikulirao prema Jacku, držeći zamišljeno oružje iz
Warcrafta i naglo se skrivajući iza stabala.
Jack se smijao i vikao: “Pazi, zmajsko leglo!” I: “Beng!”
“Igraš Warcraft?” rekla sam. “S Daveyjem?”
“Zaboga, ne. On je opsjednut kontrolom. Ali educirao sam se o igri. Zato
da - pa eto, da doprem do njega, valjda. Da govorim njegovim jezikom.”
“Znači, ako na kraju ispadne da je Wally štreber...”
“Ja ću biti spreman.”
Zaostajali smo za drugima. Jack me držao za ruku. Bila je topla, iako
vlažna od kišice. “Pogledaj”, rekao je, povlačeći me prema travnatom
zaravanku. Tu je rasla biljka čiji su plodovi bili tako crveni da su podsjećali
na sjemenke nara, blistavi u sivom svjetlu.
“Planika”, rekao je. Otrgnuo je list i dodao mi ga. “Rijetka je. I tipično
škotska.” Uspravio se ponosno i nasmiješio.
“Lijepo”, rekla sam. Zadignula sam kabanicu i spremila list u džep jakne,
na sigurno. Površina lista bila mi je gruba pod prstima, kao žuljevit dlan.
~ 57 ~
Knjige.Club Books
~ 58 ~
Knjige.Club Books
Jackove oči skupile su se. Pogledao je prema ženi koja je i dalje dolazila
prema nama. “Nisam znao da znaju”, rekao je. “Peh.”
“Daj da se maknemo s ove staze”, Tony je rekao Jacku, pokazujući rukom
prema puteljku koji se činio malo bolje ugaženim od drugih.
Hodali smo nesigurno uzbrdo, okrenuvši leđa ženi. Činila sam što i oni jer
nisam znala što bih drugo. Netko će mi uskoro objasniti. Valjda hoće?
Žena je zastala na dnu uzbrdice kojom smo se penjali. Njezin muž vikao
je na nju, moleći je da nas pusti na miru.
Nije mi se činilo da ju je obeshrabrilo to što se penjemo uzbrdo. Ne,
izgledala mi je poraženo na neki drugi način, jer se okrenula od nas, prinijela
rukav od flisa ustima i počela jecati lica poluzaklonjena dlanom.
I onda, prije nego što je otišla, jednako naglo, viknula je za nama, samo
jednu rečenicu, pitanje koje je zvučalo tanko i drhtavo na vjetru i kiši. “Kako
možeš noću spavati?” rekla je, s izraženim, škotskim naglaskom.
Nisam točno znala kome se obratila. Bacila je pitanje na sve nas, koji smo
zbijeni stajali nasuprot vjetru.
Okrenula se i otišla, i mi smo nastavili oko jezera gornjom stazom, pazeći
da ne ugazimo u izmet divljih životinja i bockave biljke koje su nam se hvatale
oko gležnjeva.
“Što je ovo bilo?” tiho sam upitala Jacka kad je žena otišla. Još sam je
vidjela, u daljini, kako rukama prolazi kroz kosu, odmahuje glavom, nagnuta
zbog vjetra.
Njegovi roditelji zastali su i oboje se zagledali u mene. Oboje su imali
čudan izraz lica, osim ako sam to umislila. Kao da su se začudili ili nešto
shvatili, pomislila sam.
“Ne brini se ti zbog toga”, rekao je Jack, napeto.
“Tko je ta žena?”
Jack je pogledao u svoje roditelje. “Samo netko tko je nešto jako zamjerio
tati.”
Trepnula sam. Nije mi bilo jasno u kakvu ja to obitelj ulazim. Nitko nikad
nije imao što zamjeriti mome tati, iako je imao sklonost tome da prije
spavanja isključuje iz struje svaki i najmanji uređaj u kući, i onda svako jutro
kucka po termostatu.
Ulovila sam pogled koji su razmijenili Jack i njegov otac. Nisam znala što
znači, ali činio se važnim.
“Kupio sam neku zemlju pokraj njezine kuće. Uzeo izvođače. I napravio
tvornicu”, rekao je Tony blago dižući ramena. “Tvornička isparenja.
Netaknuti škotski krajolik. Zaštita zelenog pojasa. Takve stvari. Otišlo je do
suda. Postalo ružno. Nisam mislio da ću ih ikada više vidjeti”, rekao je.
~ 59 ~
Knjige.Club Books
~ 60 ~
Knjige.Club Books
“Aha”, rekla sam. “Zapravo da. Prije njega nisam imala nikakvog pravog
dečka. Bili smo vrlo mladi. A ti?”
“Teško da sam imao ozbiljnu vezu. Ništa ni nalik na ovo.”
“A to je što?” rekla sam, svjesno pokušavajući iznuditi kompliment.
Očekivala sam da sada opet spomene bebu, da kaže kako to našu vezu čini
ozbiljnijom od bilo koje prethodne.
Ali nije. “Ljubav”, rekao je, gledajući me u oči.
“Nisi se ni u koga zaljubio prije mene?” rekla sam, nesposobna
suspregnuti osmijeh.
“Ne ovako.” Pogledao je u pod, nogom u čarapi čačkao po betonskoj ploči.
“Ti si divna.”
Psi su dotapkali van, na hladno jesensko sunce.
“Više voliš pse?” rekla sam, i dalje se smiješeći.
“Ne, zapravo ne. Uvijek smo imali mačke. Htio sam samo još više mačaka.
Uostalom, love štakore umjesto nas.”
“Kako to da ste uzeli pse?” rekla sam, igrajući se prstima po svilenkastom
Mozartovu uhu. Nejasno sam razmišljala o Wallyju i hoće li on to voljeti raditi,
kad bude imao psa, možda. Ili dva.
“Mi... ne znam. Jednostavno smo dobili pse. Prije nekoliko godina. Nije
bilo nekog posebnog razloga.” Brzo je to izgovorio.
Bilo je to kao da mi je za promjenu, umjesto da uskraćuje informacije, sad
rekao previše.
Svi smo ostali budni dugo u noć. Meni to nije bio problem; odustala sam od
uzaludnih pokušaja da spavam. U krevetu sam se ionako osjećala kao
prebijena i budila se gotovo svaki sat.
Čak je i Davey bio dolje s nama. Ostavio se svoje misije za večeras, iako je
bio uglavnom tih. Nitko nije spominjao stariju ženu s jezera.
Završila sam kao posljednja u Trivial Pursuitu. Pomišljala sam na Kate i
da je barem ona ovdje, da gledam kako mi se smije, umjesto što promatram
ovu zaprepaštenost na licima kad se pokazalo da ne znam kad su bili
posljednji izbori u Španjolskoj. Obje smo bile slabo informirane o općim
stvarima, Kate i ja. Jednom sam joj priznala da ne bih znala pronaći Irak na
karti, a ona mi je rekla da uopće ne zna kako zapravo izlazi sunce.
Jack se smijuljio, ali mislim da ga je bilo malo i sram, jer se pozvao na
činjenicu da sam ipak bila liječnica.
“Koje vrste?” rekao je Tony. Nosio je naočale za čitanje i gledao me preko
ruba okvira.
~ 61 ~
Knjige.Club Books
Poslije, svi su otišli gore. Otišla sam u hodnik po mobitel koji mi je ostao dolje
u torbi. Voljela sam ga ponijeti u krevet, otići malo na internet i pregledati
Facebook, odgovoriti Kate preko WhatsAppa - poslala mi je poruku koja je
glasila: I, kako je s gorštacima? - i staviti na Instagram fotografiju svojih
stopala udobno smještenih u krevet pokraj Jacka. To me je veselilo, kasno
noću, uz njega.
Davey je još bio u dnevnom boravku, na kraju hodnika. Volio je puhati u
svijeće. Bila je to jedna od njegovih zanimacija.
U dnevnoj sobi se još vidjelo svjetlo, jantarne boje, dok se kretao okolo, i
mogla sam vidjeti kako se njegova sjena miče po suprotnom zidu. Kosa mu se
zibala dok se saginjao puhnuti u još jednu svijeću. Imao je ogromnu, čupavu
kosu. Toliko je često prolazio kroz nju rukom da mu je uvijek stajala u zraku.
~ 62 ~
Knjige.Club Books
~ 63 ~
Knjige.Club Books
Dojurila sam u Jackovu spavaću sobu kao da me netko goni. Daveyjeva vrata
bila su zatvorena; iz sobe su se već čuli zvukovi eksplozija. Jack je bio u
krevetu, sjedio je držeći u rukama knjigu Caitlin Moran Kako biti žena.
“Davey mi je nešto rekao.”
Jack je spustio knjigu, ali nije se doimao zabrinutim. “Da?” rekao je,
zatvarajući knjigu.
“O onoj ženi.”
“Kojoj ženi?” rekao je Jack, ali oblijevalo ga je rumenilo, vrhovi ušiju
postali su mu ružičasti.
“Rekao je da je ta žena vikala zbog onoga što se dogodilo. Jer je netko
umro. A onda je rekao...” Zastala sam. “Da si ti imao neki plan.” Namjerno sam
to rekla svojim riječima.
Jackove ruke stale su usred pokreta. Knjiga je u njima ostala napola
zaklopljena. Zurio je u mene. “Bože”, rekao je. “Oprosti. Ponekad voli plašiti
goste. Moje prijatelje.”
“Što je... što je time mislio?”
“Nije ništa mislio, Rach. Ne zna on... ne zna što govori. Govori besmislice.”
“Stvarno?” rekla sam. Vratila sam sliku u mislima. Istina je da je Davey
izgledao kao da nije posve pri sebi. Osim toga, koliko je često lucidan? Vrlo
rijetko.
Skinula sam se i uvukla u krevet. Jack me je privio uza se, ležeći na boku,
kao i uvijek, a ja sam ispružila ruku u hladan zrak ugasiti svjetlo.
Zaklopila sam oči, praveći se da spavam. Nakon nekoliko minuta, Jackovo
disanje postalo je ravnomjerno i duboko. Osim nas, nije se ništa drugo čulo.
Ništa. Nije bilo zvukova udaljenog prometa. Nije bilo susjeda. Tišina mi je
teško pritiskala uši.
A onda sam nešto čula. Krik. Lisica. Zvučalo je kao plač djeteta u noći.
Znala sam da moram potražiti Daveyja u njegovoj sobi i pitati ga što je mislio.
Nisam mogla odoljeti znatiželji, a drugačije ga nisam mogla vidjeti. Izlazio je
iz sobe vrlo rijetko.
Tako sam sljedećeg jutra, praveći se da me muči trudnička mučnina,
otišla na kat i stala pred vrata Daveyjeve sobe.
Čula sam zvukove eksplozija iznutra. Zujanje svemirskih brodova. Njegov
grohot. Pokucala sam na vrata i polako ih otvorila. Unutra je bio mrak. Zastori
su bili navučeni.
Nije čak ni podigao glavu. Nije se ni trznuo. Kao da nije bio svjestan moje
prisutnosti.
“Davey”, rekla sam, osvrćući se kratko preko ramena. “Davey.”
~ 64 ~
Knjige.Club Books
~ 65 ~
Knjige.Club Books
~ 66 ~
Knjige.Club Books
11
~ 67 ~
Knjige.Club Books
Pokušala sam složiti simpatičan izraz lica. Prekoračila sam svoje ovlasti,
naravno da jesam, ali bar nitko osim mene neće misliti da je on idiot.
“U redu, u redu”, rekao je, trepćući. Obrve su mu bile crne, s tankim
sijedim dlačicama tu i tamo. “Ti imaš neko medicinsko obrazovanje, je li
tako?”
“Jest”, rekla sam, kao da bi pojam medicinsko obrazovanje moglo zbrojiti
sve te godine: jutra u kojima mi se činilo da će mi se kiselina razliti iz želuca
dok dolazim na najteže ispite koje sam polagala; noćna dežurstva u Prestonu
jer on navodno pripada dekanatu Sveučilišta u Manchesteru; rođenja i smrti,
i ludi smijeh koji nas je hvatao dok jedemo tost u kuhinji.
“Njegovateljica, ha?” rekao je.
Namjerno nisam odgovorila. Što manje kažem, to bolje.
Vratio mi je dopis. Nije ga potpisao.
Namrštila sam se.
“Propustila si navesti moju titulu”, rekao je. “Nisi napisala mag. iur.”
Suzdržala sam se da ne zakolutam očima. Zar mu je to stvarno važno?
“Prepiši ponovno, molim”, oštro je rekao, a onda se posvetio svom
računalu.
Otišli smo u Hoppings te večeri. Bio je sajam u parku Town Moor. Te godine
je kasnio, došli su tek polovinom listopada, ali sunce je grijalo i blistalo; ljetni
dan zastrašujuće pomaknut na sredinu jeseni.
Kao djeca, Kate i ja smo svake jeseni išle na sajam. Sjećam se mame, jedne
godine, kako mi pruža ružičastu šećernu vatu na štapiću. Kate je bila
opsjednuta kandiranim jabukama - to je bila jedna od njezinih ranijih
opsesija - i kad je imala četrnaest, pokušala ih je sama napraviti, s
katastrofalnim rezultatima, kod kuće.
Stigli smo kasno, dok se sunce spuštalo, narančaste trake svjetlosti
putovale su preko trave. Kasno popodne nakon posla proveli smo u kadi
zajedno; to nam je bilo jedno od omiljenih mjesta. Jack je čitao policijski
pravilnik. Gutao je takve stvari. Osjećao se miris stare knjige u zaparenom
zraku. Ja sam mu naglas čitala iz časopisa i smijali smo se savjetima
iz kolumni i netočnim medicinskim preporukama.
“Ova knjiga je iritantna”, rekao je. “Policijski djelatnik koji obavlja
ispitivanje ne može biti istražitelj.” Otpuhnuo je i spustio knjigu na pod
pokraj kade, hrbat je krckao dok ju je zatvarao.
Nisam ga začuđeno pogledala zbog toga, nego zbog rečenice koja je
uslijedila.
~ 68 ~
Knjige.Club Books
~ 69 ~
Knjige.Club Books
~ 70 ~
Knjige.Club Books
Tad sam ga bolje pogledala. Lice mu je bilo blijedo. Posivio je, rekli bismo
na poslu. Vrlo posebna nijansa.
“Je li tebi dobro?” upitala sam ga, pogledavajući kapljice znoja koji mu je
izbio na gornjoj usni i on ga je brzo obrisao.
“Jest, ali ne volim oružje”, rekao je.
“Ma da. Anksiozan tip koji ne voli oružje: ne bi se reklo da je to rijetkost”,
kazala sam smijuljeći se.
“Možda i nije.”
“Zašto ga ne voliš?”
Zastao je. Bilo je to beskrajno kratko. Primijetila sam da oklijeva samo
zato što sam ga pozorno gledala.
“Zato što je opasno”, rekao je nakon nekoliko trenutaka.
“Ove zračnice baš i nisu”, rekla sam, a on je šutio. “Jesi li ikada probao
gađati njima?”
“Aha - glinene golubove. Ja sam iz fine obitelji, zar ne?” Napravio je
grimasu i slegnuo ramenima.
“Oh, da, naravno. Zaboravljam da redovito odlazite u lov s Mallory i
psima.”
“Mallory? Tko je sad pak Mallory?” pitao je. Usta su mu bila otvorena, ali
izvijenih krajeva. Spremna na smijeh.
“Netko tko je prava slika i prilika otmjenosti.”
“Naravno. Imao sam metu na drvetu za gađanje. Na kraju faksa mogao
sam je pogoditi s bilo koje pozicije u vrtu.”
“Ali sad se odjednom bojiš zračnice.”
“Pa da. A čuj. Mislim da je vježbanje na drvetu bilo pogreška.” Ton mu je
bio mračan, gorak i crn poput katrana.
“Zašto? Kako to misliš?”
“Uvijek je plašilo Daveyja”, kratko je rekao.
“Ali zašto je bilo pogreška?”
Jack nije odgovorio. I dalje je očima odmjeravao štand, ali više nije bio
tako blijed u licu. Namrštila sam se. Nije imalo smisla.
“Što se dogodilo?” navaljivala sam. “Da ti se tako zamjerilo?”
Stavio je ruku oko mojih ramena, prstima plešući po mojoj goloj koži.
Odmah sam se sva naježila i nadala se da neće primijetiti.
“Ne znam. Život. Što god. Izaberi neki drugi štand. Što ćemo pokušati
osvojiti? Želiš golemog plišanog medu i ribicu u vrećici?” rekao je, okrećući
se licem prema meni.
“Ne, želim samo tebe”, rekla sam, osjećajući se odvažno.
~ 71 ~
Knjige.Club Books
~ 72 ~
Knjige.Club Books
12
B ili smo kod moje sestre, nedaleko od središta grada. Kate je proputovala
cio svijet igrajući tenis, sve donedavno. U svoje najbolje dane, bila je
rangirana kao 608., ali prestala je napredovati na ljestvici. Jednostavno
više nije pobjeđivala, nakon što je dosegnula određenu razinu. Vratila se kući
ovog ljeta, tridesetogodišnjakinja, i već spremna odustati.
“Oni koji ne mogu igrati... postanu treneri”, rekla je suho, prve večeri kad
se vratila kući. Bila je strašna dok se trudila. Igrala je meč dan nakon mamina
sprovoda i pobijedila. Često sam se pitala je li se osjećala loše zato što je
toliko izbivala tijekom mamine bolesti, ali nisam se nikad odvažila pitati nju
o tome.
Televizor u kuhinji bio je uključen, ostavljen na nekom opskurnom
sportskom kanalu. Prikazivao se turnir Valencia Open.
Kate je imala čudan izraz lica dok je pratila meč na TV-u. Prije je znala
sate i sate provesti gledajući svoje mečeve. Tata ih je snimao za nju.
Ona i njezin suprug Mez otvorili su farmu gljiva kad se vratila kući;
poslovni pothvat koji je moj tata smatrao neizmjerno zabavnim. Mez je bio
uvjeren da će im donijeti bogatstvo. Gljive su uzgajali u svojoj garaži. Mama
bi se grozila toga, suglasile smo se ja i Kate. Nije voljela nered.
Sjedili smo za Kateinim kuhinjskim stolom.
“Imam jedan film. Novi James Bond. Onaj koji se sad prikazuje u kinima”,
rekao je tata. Pogledao je iskosa mene i namignuo.
Uvijek je pokušavao nešto ušićariti. Volio je izbjegavati troškove i govorio
da je to njegov način da pobijedi sustav. Jednom mi je gurnuo kupone za
McDonald’s ispod vrata, kad su odlazili na praznike, jer bi inače istekli
neupotrijebljeni. Otkad je lani umrla mama, postao je još gori.
Ponekad, znala sam napola očekivati da će mi ona otvoriti vrata kad
svratim do njihove kuće u središtu Newcastlea, s malim crvenim ulaznim
vratima i sobama punim njezinih stvari koje tata nije dao baciti. Ponekad sam
pomišljala kako bi se ljutila što sam prihvatila tajnički posao, što sam
neplanirano ostala trudna. Ali onda, u nekim drugim trenucima, sjećala bih
se kako smo obje voljele gledati One Born Every Minute i osjetila bih bol zbog
gubitka - kao da me je netko uzeo i prenio na neko nepoznato, pusto mjesto.
“Sjajno”, rekao je Jack. Ulovila sam njegov pogled. Mrzio je Jamesa Bonda.
Govorio je da je uvredljiv za žene. “Žene završe ili mrtve ili ušutkane”, rekao
bi mi. “Koja gomila sranja.”
~ 73 ~
Knjige.Club Books
Jackov govor tijela - noga koja se trese, divlje oči - odavale su njegovu
anksioznost: bio je, naposljetku, moj novi dečko koji mi je odmah napravio
dijete. Tata ga je stalno gledao, veselo. Jack se, doduše, uvijek držao izrazito
pristojno na ovakvim okupljanjima. Ili se to tako barem meni činilo.
“Sam sam ga skinuo. Nije legalna kopija. Promotivni primjerak”, rekao je
tata, dramatično se naginjući. “Još je u kinima.”
Bio je oduševljen zbog svojega prijestupa i na trenutak sam se stvarno
posramila. Kod Jackovih jedemo fine sireve, pijemo desertna vina, domaće
namaze. Kad smo s mojima, gledamo nelegalno skinute filmove i sjedimo za
kuhinjskim stolom ispod bijelog svjetla stropnog lustera. Nije to bio neki
ugođaj. Pitala sam se što li Jack misli. Pitala sam se kako ćemo mi odgojiti
Wallyja, hoće li na kraju još i završiti u nekom internatu negdje daleko,
okružen bogatim škotskim zemljoposjednicima.
“Nadao sam se da će nam to postati nova tradicija”, izjavio je tata.
Tata, Kate i ja stvorili smo običaj da utorkom idemo skupa na kolače.
Jedne večeri, nakon što je mama umrla i sve je bilo tako teško, sjedili smo
zajedno i donijeli odluku da je utorak najgori od svih dana u tjednu te da
moramo učiniti nešto u vezi s tim. Otišli smo van na kolače, tog prvog utorka,
i nakon toga smo nastojali činiti to svakoga tjedna.
Ali on je bio čovjek navike, naš tata, i uvijek je gledao kako bi nešto
pretvorio u rutinu. Hajmo petkom gledati filmove, tako bi rekao, ili nazvao
salatu Subotnja salata, a nas dvije bismo prevrnule očima.
“Nećemo gledati Bonda”, rekla je Kate tati. “Pa nikad ne razgovaramo. A
film sam već gledala.”
“Stvarno jest”, rekao je Mez.
Mez mi je bio jedan od omiljenih ljudi. On me jedini nikad nije gnjavio
zbog svih tih promjena koje su se dogodile nakon mamine smrti: što sam
napustila medicinu, prekinula s Benom, preselila se u svoj stan. Nije me nikad
osuđivao i zato mi je bio posebno drag. Bio je blijede puti, tamnih očiju koje
su se uvijek činile malo namrgođenim.
“Može Trivial Pursuit?” rekla je Kate. “Imamo novu igru.”
Nasmiješila sam se i protiv svoje volje. Kate je bila opsesivan tip. Bila je
fiksirana na tenis, naravno, ali tako ju je neko vrijeme držalo i računarstvo i
štrikanje. Pa rezbarenje drva, nakon toga. Joga, tri puta tjedno, puna dva
mjeseca, a onda više nikad. Ove jeseni, to su bile igre Words with Friends
i Trivial Pursuit. I to će se uskoro promijeniti, preokupacija će joj postati
badminton, gumeni čamci ili boćanje. Ili možda aranžiranje cvijeća. Ili
biciklizam.
“Jesi li sigurna da se baš želiš osramotiti pred samim Jackom Rossom?”
rekla sam, pogledavajući u njega.
~ 74 ~
Knjige.Club Books
~ 75 ~
Knjige.Club Books
~ 76 ~
Knjige.Club Books
Kate se široko nacerila s druge strane stola. Vidjela sam koliko joj je
drago, po tome kako diže obrve, po tome kako joj osmijeh otkriva i gornje i
donje zube.
Jack me je volio. To je bilo očito. Bilo je tako jednostavno; njegova ljubav
prema meni bila je tako jednostavna.
“Mami bi se ti jako svidio”, rekao je tata, podižući čašu prema Jacku, i ja
sam osjetila kako mi se toplina razlijeva u prsima.
“Tako je”, rekla je Kate, nasmiješeno. Izvukla je pitanje i ispalila ga na
Jacka. “Gospodine Rosse..
“Čekaj, pa još nismo počeli”, rekla sam, pokušavajući joj ukrasti kartu iz
ruke.
“Gospodine Rosse”, ponovila je, izbjegavajući moje prste. “Povijest,
geografija...”
“Daj žute”, rekao je. “Volim one žute.”
“Koja je država pretrpjela veliki potres u siječnju 2010.?”
“Bože... ovaj...” Zastao je.
Okrenula sam se prema Jacku, u čudu. Ja sam ona koja ne čita vijesti.
Nisam ih čak ni pratila na televiziji. Nakon posla pogledala bih reprize
Prijatelja. Ali čak sam i ja znala odgovor. A Jack je bio turistički novinar. Pa
valjda zna ovo? Kako ne bi znao?
I Kate je zurila u Jacka. “Dat ću ti naznaku... počinje s h i završava slovom
i...”
Jack je gledao dolje, u svoje ruke. Pogledala sam Kate. Usnama sam
oblikovala Haiti? a ona je brzo kimnula.
“Imaš kratkotrajnu amneziju?” blago sam upitala Jacka. Meni se to
događalo sve vrijeme od početka trudnoće. Vratili su mi ček koji sam ispisala
jer sam ga datirala na 1995. Imala sam zakazan sastanak sa šefom, a nisam
se mogla sjetiti u vezi s čim, morala sam pitati. Bilo je to kao da gubim
razum. Stvorila sam veliko razumijevanje za one koji se nečega ne mogu
sjetiti, kao nikada prije.
Jack me je pogledao. Očekivala sam pogled pun srama ili zahvalnosti. Ali
u njegovim očima bila je ljutnja. Nestala je čim su mu se oči srele s mojim
očima, ali bila sam sigurna da sam je vidjela.
“Bio sam...”, počeo je, ali se prekinuo.
“Bio si?”
“Ne znam odgovor”, rekao je ukočeno. “Žao mi je.”
“To je Haiti”, rekla je Kate.
“Bio sam...”, opet je rekao.
“Što?” rekla sam, okrećući se Jacku.
~ 77 ~
Knjige.Club Books
Stavio je ruku na stol. Ne. Nije ju stavio. Udario je o stol. Tresnuo. Tatina
čaša s džin-tonikom je poskočila, vrlo malo, ali čulo se zveckanje stakla o
podmetač.
“Ja...”, počela sam, ali nisam se mogla sjetiti što bih rekla.
“Što je tebi?” rekao je Mez Jacku. Oči su mu bile stisnute. Imao je pod
očima sjene, kao da uvijek ima razmazanu maskaru. Izgledao je više kao
ostarjela rock-zvijezda nego kao uzgajivač gljiva. Bio je čovjek od principa, ali
onaj nervoznog tipa. Svađao se zbog politike na Facebooku. Suprotstavljao se
navijačkoj pristranosti kada se gleda Newcastle United. Često se dovodio
gotovo do ruba tučnjave. Takve stvari.
I naravno da je Mez onda to pokrenuo. A to je baš bilo najgore. Tata i Kate
zurili su svatko u svoje krilo, posramljeni. Tata je prelazio prstom preko ruba
čaše džin-tonika dok nije počela tiho i visoko odzvanjati.
“Ništa”, rekao je Jack. “Ništa.”
“U redu. Dakle - nema potrebe za grubošću.”
“Aha.”
“Haiti. Najveća katastrofa te godine”, rekao je Mez, ponesen Jackovim
natmurenim odgovorom. “Najbolje ti je da potražiš i pogledaš.”
“Ne znaš ti,” rekao je Jack Mezu, “iz kojeg razloga netko nešto ne zna.”
“Okej, čovječe, nema potrebe da se vrijeđaš.”
“Nitko se ne vrijeđa”, rekao je Jack, udarivši o stol ovaj put objema
rukama.
Sljedećih nekoliko sekundi nitko nije progovorio. Trajalo je cijelu
vječnost.
Mobitel mi se javio kratkim zvukom, razbijajući tišinu. Poruka od Amrita:
kad ćemo se malo čuti, baš mu nedostajem? Ignorirala sam je. Nije to njegova
krivnja, ali svaki put kad vidim njegovo ime, toga se sjetim. Izraza na licu
šefice odjela. Mraza koji mi je škripao pod nogama dok sam mislila, opet i
opet, što sam napravila. Vožnje od bolnice, posljednji put.
Jack nas je sve ignorirao, popio je do kraja svoju limunadu i ustao natočiti
još. Tatine oči pratile su ga dok se kretao po kuhinji. Pokušala sam uloviti
tatin pogled. Ispričati se. Za sve. Za to što je mama umrla. Što sam napustila
medicinu. Zbog Bena. Što sam ostala trudna. Bio je osoba kojoj sam
se povjeravala, cijele protekle godine, ali previše sam mu toga stavila na
pleća; izazvala sam mu previše trauma. Nije me pogledao u oči, činilo se da
namjerno izbjegava moj pogled.
Nakon toga smo igrali kao da je sve normalno. Atmosfera je izgubila
naboj, ali nije posve nestao; ostao je u zraku poput uvijek prisutne magle u
Obanu.
~ 78 ~
Knjige.Club Books
*
Mez je nakon igre rekao da mora zaliti gljive. Ja sam pošla s njim. Uvijek mi je
bio drag. Možda i draži od Kate.
Njih dvoje su još uvijek bili pravi golupčići, Mez i Kate. Još uvijek su se
smijali vicevima koje ispriča ono drugo, nikad se nisu podbadali u društvu.
Nekoliko tjedana prije nego što sam prekinula s Benom, išli smo u kineski
restoran sve četvero. Dok smo nas dvoje pokušavali odlučiti hoćemo
li zapečene kozice ili hrskavu patku, Mez se nagnuo naprijed i usadio
poljubac Kate u vrh ramena. Bila sam opčinjena, ostala sam gledati u mokri
sjajni trag na njezinoj koži, posramljena što svjedočim takvoj gesti. To je bila
jedna od stvari koje su me privukle Jacku: i ja sam željela, besramno
sam željela, imati isto što imaju oni.
“Bože”, rekla sam. “Nisam ih vidjela otkako ste ih posadili.” Izgledale su
spektakularno. Rasle su u njegovoj garaži, koju je još uvijek proširivao.
Svjetlo je bilo prigušeno i gljive su rasle u šest nasada, naslaganih jedan nad
drugi poput kreveta na kat. Njihovi bijeli klobuci virili su iz podloge poput
očnih jabučica, stapke im se nisu vidjele u polumraku.
Uzgajali su ih na talogu od kave. Viši stupanj reciklaže, tako je to zvao
Mez. Potom bi ih prodavali za daljnji uzgoj.
“Znam, da, moje bebice. Šteta što ih se treba stalno zalijevati. To je
prilična obaveza”, mumljao je. “Kate je rekla da imaš neki trik sa špricom.”
“Ja? Aha, da”, rekla sam.
Dodao mi je špricu koju sam ja njoj dala prije više godina, da ubaci
dodatni limun u pitu od limuna. Igle više nije bilo, ali ostatak je bio isti kakav
sam zapamtila. Plavi rub. Mililitri u crnoj boji.
Napunila sam je vodom iz slavine, okrenula je gore, kvrcnula prstom i
istisnula višak zraka s vrha.
“Čovječe, ovo je kao u Trainspottingu”, rekao je Mez.
“Samo istiskujem zrak”, promrmljala sam. Potom sam prišla podlozi na
kojoj su rasle gljive i injektirala malo vode sa svake četiri strane oko gljiva.
“Jednostavno je”, rekla sam. “Lakše će prodrijeti u podlogu.”
Mez me je gledao onako kako su me ljudi katkad gledali kad bih napravila
nešto “medicinsko”, kad bih zašila rupu na kaputu načinivši savršen
neprekinut šav, jer sam dan prije na isti način nekom šivala ruku. Kad bih
pitala Kate širi li joj se bol u ramenu zvjezdasto i prati li ga mučnina. Kad
bih pregledavala madeže ljudima na tulumima, izbliza, tražeći nepravilne
rubove. Kad bih znala točne doze svih maminih lijekova napamet.
“Ti si obični hipster”, rekla sam, pružajući ruku da dotaknem prstom
posebno izduljenu gljivu čiji je klobuk virio van preko ruba kutije. Bio je
svilenkast, topao. Garaža je mirisala na treset i vlagu.
~ 79 ~
Knjige.Club Books
~ 81 ~
Knjige.Club Books
Na kaju smo pogledali film. Sjedila sam pokraj Jacka. Stisnuo se uz mene, tako
da su nam se noge dodirivale, ruke oko mog tijela. Uvijek je tako sjedio sa
mnom.
Sve vrijeme zveckao je svojim ključevima. Nervoza kao da je navirala iz
njega, ali ne u valovima, nego više kao fina obalna magla koja se uvlači u sve.
Uzdisao je, nezadovoljno, pri svakoj seksističkoj replici u filmu.
Sat od početka filma, mobitel mu je zavibrirao. Ležao je, ekranom nadolje,
na naslonu za ruke Kateine tamnocrvene sofe. Podignuo ga je i nešto utipkao.
Soba je bila osvijetljena jedino od televizije i njegova mobitela, i svi su to
primijetili. Okrenula sam glavu, samo nekoliko stupnjeva, prema njemu, a on
je odmah zakrenuo ekran prema sebi. Da ne vidim. Bila je to sitnica, ali očita.
Namrštila sam se i on je spustio mobitel.
Kad je film bio gotov, on se protegnuo dok je Kate palila veliko svjetlo.
“Trebali bismo krenuti”, rekla sam pogledavši na ručni sat.
“Moram na zahod” rekao mi je tiho. “Previše limunade. Razulario sam se.”
Nisam si mogla pomoći, prasnula sam u smijeh. “Totalno si divlji”, rekla
sam.
Odmaknuo se dva koraka od mene. Tad je stao, kao da se sudario s
pragom, zidom, neočekivanim poljem energije ispred sebe. “Ah”, rekao je,
okrećući se. Ton mu je bio glumljeno nehajan. Čula sam razliku u nijansi. Da
je nisam tražila, ne bih je prepoznala.
Lijeva ruka već mu je bila pružena dok se okretao, ispružena prema
naslonu kauča, kao da je tamo ostavio nešto dragocjeno. Zar nije? Brzo je
uzeo mobitel i nestao iz sobe. U hodu ga je gurnuo u stražnji džep traperica.
Gledala sam njegov četvrtasti obris. Da ga bar mogu sad izvaditi odande,
mislila sam.
Kad sam podigla glavu, primijetila sam da me Mez gleda preko sobe,
podignutih obrva. Nisam mu mogla vidjeti oči. Kate je još uvijek stajala kod
prekidača za svjetlo, gledajući oprezno prema nama. Njih dvoje nisu ni
razmijenili pogled. Oboje su zurili u mene.
~ 82 ~
Knjige.Club Books
postoji bilo što grozno u vezi s njim, Google će mi reći. Ako ga je možda ta
njegova narav ikad dovela u ozbiljne probleme.
Radila sam to i prije, naravno. Kad smo tek počeli. Kad sam bila
znatiželjna, a ne paranoična. Ništa. No, jesam li tad pročitala baš sve
poveznice koje su se otvorile? Jesam li dovoljno obraćala pozornost?
Otišla sam ravno u kupaonicu čim smo ušli u kuću, odlučna to napraviti
odmah. Čak ni kaput još nisam skinula. I tamo, naslonjena na njegov
besprijekorno čist umivaonik, utipkala sam njegovo ime.
Jack Ross.
Prvih nekoliko poveznica bile su o obitelji. Sponzorska stranica na kojoj
se vidi da je donirao Britanskom društvu za Parkinsonovu bolest, lani. Trčao
je u sklopu akcije. Nasmiješila sam se na ideju o njemu i trčanju: mrzio je
to. Koja je svrha? govorio bi. Završiš tamo gdje si počeo. Ali ipak je istrčao
dobrotvornu utrku.
Pogledala sam fotografiju. Bila je mutna i sitna. Ali nije izgledalo kao da
je na njoj Jack. Napravila sam snimku zaslona pa zumirala fotografiju. Bilo je
nešto čudno u vezi s njom. Držanje tijela nije bilo njegovo. Možda je istina da
pretražujem internet o njemu, raspravljam o njemu sa svojom obitelji, kopam
po njegovoj prošlosti, ali istina je i to da poznajem njegovo tijelo bolje i od
koga. Noge nisu odgovarale. Njegova stopala uvijek su stajala u malom
otklonu prema van. Noge ovog čovjeka bile su poravnate.
Odmahnula sam glavom. Sigurno griješim.
Pogledala sam i ostalo. Članak za člankom. Uglavnom pisani za manje
portale o putovanjima, jedan za Guardian. Još toga za City Lights. Romantični
članak o tome kako me je sreo, u Newcastleu, koji mi je još onda poslao
mailom.
Nije bilo ničega drugog.
~ 83 ~
Knjige.Club Books
13
~ 84 ~
Knjige.Club Books
Stavka 3
~ 85 ~
Knjige.Club Books
*
Zatvorila sam SMS poruke i otvorila Safari. Tražila sam Lorn. Blizu Obana
je. Zatim sam istraživala Gavina.
On je odvjetnik.
Te poruke su razmijenjene uoči vikenda koji smo proveli tamo, prije
nekoliko tjedana. Je li... je li se našao s njim? Promislila sam o tome danu. Bila
sam u trgovini Mothercare. Zašto? Dođi poslije sedam. To mi je Jack rekao.
Zato mi je rekao neka propustim ragbijašku utakmicu. A možda je baš to bio
razlog što smo se uopće tamo našli.
Pa on uopće nije igrao ragbi. Samo se pravio.
Išao je naći se s odvjetnikom. Prije nego što smo se našli na piću. Činilo se
očitim. A onda - progutala sam knedlu, osjetivši mučninu zbog njegove
dvoličnosti kad sam se sjetila da mu je kosa bila mokra i sav je mirisao na
mentu - onda se on istuširao. Istuširao se kako bi izgledalo kao da je igrao, a
nije.
I, naravno, prokleta Jools Oliver nije spomenula glavni problem u kojem
se zatekne osoba koja čita tuđe poruke: ako ne pronađeš nešto što je sigurno
inkriminirajuće, onda ništa nisi ni dobio. Ne možeš se postaviti. Ruke su ti
umrljane.
~ 86 ~
Knjige.Club Books
14
~ 87 ~
Knjige.Club Books
~ 88 ~
Knjige.Club Books
~ 89 ~
Knjige.Club Books
Ali... dječak. Nismo razgovarale o tome, iako sam ja htjela. Pitati Audrey
što ona misli. Dokučiti znači li ono što se dogodilo da više nisam dobra u tome
što radim. Ali nešto me zaustavilo i nisam mogla. Jednostavno to nisam
mogla izgovoriti.
“Nakon svega što se dogodilo,” sad je nastavila, “možda si jednostavno...
ne znam. Izgubila samopouzdanje.”
“Samopouzdanje?” lecnula sam se, ali znala sam na što misli.
Ona, Amrit, Ben i ja posvuda smo išli zajedno, prije - jednog Uskrsa u
bungalov u Walesu, gdje smo ostajali budni dugo u noć igrajući Cards Against
Humanity. A onda sam napustila medicinu i nakon toga sam postala
sumnjičava i grozna, i Audrey me uvijek pokušavala spriječiti da se
posvađam s Benom, ali nije išlo. I onda me je Ben ostavio i ja sam prebrzo
upoznala Jacka, i sve se - sve - promijenilo.
“Misliš da opet izvodim ludosti”, bezizražajno sam rekla.
“Ne. No, dobro, možda. Pa reci - osjećaš li se racionalno?”
“Da.”
“Gle, to je sve normalno. Ja obično na godišnjem odmoru, kao onaj put
kad smo išli na Bali, potpuno poludim”, rekla je.
“Stvarno?”
“Da, zato što nisam... ne znam. Zato što nisam zatrpana poslom, valjda. Što
ne radim na svojim predmetima. Kao da mi je mozak već formirao te svoje
neke putanje, a ondje se nije imao čime baviti, pa sam počela sama izmišljati
brige. Glupe stvari. Tipa, da ću doći kući i zateći naš dom spaljen do pepela.”
“Hmm.”
“I onda smo se vratili kući i opet sam radila i sve je bilo u redu. Možda i
tebi sad samo..
“Nedostaje stimulacije?”
“Aha. Možda ti treba bavljenje medicinom u životu. Da bi ti bila ti. Jer si
nalazila sebe u istraživanju raznih stvari. Rješavanju problema. I možda ti je
spoznaja da tvoja mama nije... bila to što vam je govorila da jest - samo još
pojačalo tu potrebu. Potrebu da rješavaš stvari.”
“Što - bez medicine ću poludjeti?”
“Ne! Samo hoću reći, možda tvoj mozak ne podnosi najbolje besposlenost.
Iza tebe je teška godina. Jednostavno uživaj u Jacku.” Pružila je ruku i
nakratko dotaknula moju.
Bio je lijep, taj izraz osjećaja, i dodir koji ga je pratio.
Možda je Audrey bila u pravu. To što sam napustila medicinu, i ono kakva
sam zbog tog postala, već je otjeralo jednog muškarca od mene. Možda se to
sad opet ponavlja, a ja sam previše izvan sebe da bih to uočila. Možda je to
~ 90 ~
Knjige.Club Books
zbog tuge. Mamine smrti. To je bilo tako golemo, a prije samo godinu dana.
Možda bih trebala otići nekome.
“Misliš da je to stvarno zbog mame?” rekla sam.
Slegnula je ramenima. “Moguće. Nije to mala stvar.”
“Sad ipak ne bih rekla da je to bilo tako važno. Ne znam. Mislim da mi...
ne nedostaje toliko koliko bi trebala”, rekla sam, priznavši nešto što bih ikada
mogla priznati samo i isključivo Audrey.
“To je u redu, Rach. Stvarno. Nije ti s njom bilo... lako. Uvijek je nalazila
način da te povrijedi. Ali nemoj se sad iskaljivati na Jacku.”
“Znači, ne bih ga trebala pitati?”
“Pitati ga?”
“Ono, otvoriti karte. To bih ja htjela napraviti. Iznijeti činjenice”, rekla
sam, predstavljajući to sebi u glavi kao medicinski slučaj. Nije bilo konkretnih
rezultata pretraga, snimke nisu potvrđivale, nije bilo biopsije kanceroznog
tkiva, ali sve drugo upućivalo je na to: indicije. Kvrga. Sivilo u licu. Anemija.
Hropac. Ne, Rachel, ne, rekla sam sebi. Ništa od toga ne postoji.
“Definitivno, nemoj to napraviti”, rekla je Audrey, poprimajući glas i izraz
kojim se koristi kad da je odvjetnički savjet. “To bi bilo luđački.”
“Misliš? Ali taj osjećaj u trbuhu, ja...” Ruka mi se sama spustila na trbuh i
pritisnula sloj sala koji se tu smjestio. Bilo mi je neugodno što sam na rubu
suza.
“Joj, ne”, promrmljala je Audrey vidjevši izraz moga lica.
Pogledala sam je i izgledala je zabrinuto pa brižno, i neko vrijeme je
šutjela.
“Gle, Rach, ima nešto što možeš napraviti”, rekla je napokon.
“Hmm?”
Vrata su se otvorila i ušao je hladan zrak.
Audrey se zaogrnula svojim kaputom. “Ako je napravio nešto mimo
zakona. Takve stvari mogu se doznati. Ima načina da se to obavi diskretno.
Nitko neće znati.”
“Kakvih načina?”
“Ako je ikad zbog bilo čega bio prijavljen”, rekla je. “Ima način da to
doznaš. Nema dugo da je to omogućeno.” Glas joj je poprimio zavjerenički
ton. “Clarein zakon.”
Namrštila sam se. Negdje sam čitala nešto o tome. Neko ubojstvo.
Kampanja koju su pokrenuli roditelji žrtve. Ubijanje, obiteljsko nasilje,
podzemlje. Ni nalik na moj prosječni građanski život uz ispijanje kava u
Starbucksu.
~ 91 ~
Knjige.Club Books
~ 92 ~
Knjige.Club Books
15
~ 93 ~
Knjige.Club Books
nosom. Rugao mi se. Nije Ben bio kao Jack. Nikad me nije shvaćao ovako
ozbiljno kao Jack.
Ali to ipak nije značilo da Jack ne laže, pomislila sam, pogledavajući ga. I
on je pogledavao mene, krajem oka, sa svoga sjedala.
Pomislila sam na to da sam se pozvala na Clarein zakon i poslala zahtjev
za pretragu, prije dva dana. Bilo je previše rano nadati se da ga je netko dosad
stigao pogledati.
Kiša se slijevala, prava listopadska. Kad smo kretali, vjetrobran je bio pun
lišća i jedan je sve dosad ostao zalijepljen, brisač ga je nemilosrdno
prebacivao naprijed-natrag, naprijed-natrag, i stalno je malo nedostajalo da
se izmakne, a onda bi se opet zaglavio na staklu. Na kraju, poderao se na dva
dijela i jedan je odlepršao, na autocestu.
Jackovi roditelji bili su vani. Nabavka, rekli su. Sir, fini keksi i vino. Kate
mi je slala poruke sa svakog skretanja na putu. Mogli smo ići svi skupa, ali
Jack je htio da mi stignemo prije nego što oni dođu. Uvijek je htio što je
moguće dulje biti u Obanu.
Naposljetku, Jack je ustao i otišao istuširati se. Ostala sam ležati koju
minutu u toplom krevetu, osluškujući zvukove koje je proizvodio. Tuširao se
u tišini. Nikad nije pjevao. Previše bi se sramio, bio je suviše kritičan prema
sebi.
Izvukla sam se iz kreveta i krenula kroz hladnu kuću prema kuhinji,
skuhati kavu. Umor mi je nalegao na tijelo, kao magla. Opet nisam dobro
spavala. Možda me trudnoća samo priprema za neprospavane noći koje će
uslijediti s ranim majčinstvom. Osjetila sam kako me oblijeva val
zadovoljstva dok pomišljam na malu, pospanu bebu u svom naručju, na našu
bebu. “Uzela sam tvoj ogrtač, oprosti”, viknula sam kroz vrata kupaonice iz
koje je dolazila mirisna para, miris mente svjež i sladak, kao da smo u parnoj
kupelji.
“Sigurno ti stoji bolje nego meni”, viknuo je kroz vrata. “Kad stižu?”
“Za jedan sat”, rekla sam. “Možda i prije.”
Iako sam bila zadovoljna, jednostavno sam odbijala misliti na skorašnji
susret, i kad me je Jack podsjetio, zadrhtala sam od nervoze. Kao da mi je
klupko zmija bilo u želucu. U najboljem slučaju, umarale su me. U najgorem,
budile su se, plazile jedna preko druge i tjerale me na povraćanje.
Nisam znala točno odrediti što ih uzrokuje. Možda strah od toga kako će proći
prvi susret naših obitelji; napetost od iščekivanja razgovora koje ćemo
forsirati, dok se svi trudimo predstaviti u najboljem svjetlu i nemamo
mogućost pobjeći u neki hotel, da se sami opustimo. Možda me mučila
zabrinutost jer su naše obitelji toliko različite; možda sam se bojala kako će
se moj tata, preglasno kao i uvijek, hvaliti poznavanjem akcijskih cijena u
Aldiju, pred Jackovim ocem koji će pričati o odležavanju finog viskija. Nisam
znala što me točno muči.
Ušla sam u kupaonicu i pogledala Jacka koji je upravo utrljavao gel za
tuširanje na ruke.
“Mozart me probudio usred noći. Došao je i stavio mi glavu na prsa.
Mogao sam dobiti infarkt”, rekao je.
Nasmijala sam se. Zatvorila sam za sobom vrata kupaonice i krenula niz
stube.
Savršeno pogođeno vrijeme, pomislila sam. Čula sam bubotak kod
ulaznih vrata, poštar je ostavio poštu, upravo kad mi je noga bila na zadnjoj
stubi. Davey je bio u svojoj sobi. Nitko me nije gledao.
~ 95 ~
Knjige.Club Books
~ 96 ~
Knjige.Club Books
16
Godinu prije
~ 97 ~
Knjige.Club Books
“Ne kaže se što je, nego što su agastače. I ne. To je cvijeće iz porodice
usnača. Mirisna kopriva.”
“Previše znaš”, rekla sam. “Fizika, matematika, latinski nazivi za cvijeće.”
“Naziv je iz grčkog.”
“U tehničkom smislu, nisu dopuštene strane riječi.”
“Ne kažnjavaj me što sam pametan.”
Nasmijala sam se, i on je, ali njegov se smijeh pretvorio u jak napad kašlja.
“Otkad ovako kašlješ?” rekla sam.
“Nekoliko dana. Ništa ozbiljno. Mama je prehlađena.“
“Točno.“
“Gdje ti živiš?” rekao je, gledajući me znatiželjno.
Ta mi je znatiželja bila dobro poznata. Često sam se i sama pitala o
vlastitim sveučilišnim profesorima i konzultantima koji su me nadgledali.
Tko su oni zapravo? razmišljala bih dok ih gledam kako zure u svoje mobitele
na izlasku i ulasku u aute sa šašavim osvježivačima zraka što vise s
unutarnjeg retrovizora.
“Malo dalje niz cestu. Desetak minuta vožnje”, rekla sam. “Blizu.”
“Jesi li oduvijek željela biti doktorica?”
Pogledi su nam se susreli. “Zašto - zar ti želiš biti?”
“Ne. Malo mi je previše... Ne znam.”
“Previše što?”
“Rudimentarno? Onaj kirurg koji mi je odrezao nogu imao je Black and
Decker.”
Pomislila sam kako je to poštena procjena. Medicina je često više prtljanje
nego precizna znanost. Ponekad lijekovi djeluju ondje gdje smo mislili da
neće djelovati i mi na to samo slegnemo ramenima.
Pogledala sam niz krevet. Pokrivač je padao strmo kao po litici na mjestu
gdje mu je završavao batrljak. Tu je trebalo biti živo tkivo, a umjesto toga nije
bilo ničega. Nadala sam se da će mi to uvijek biti čudno; da će mi to uvijek
izgledati uznemirujuće, čak i nakon što on - prvi teški slučaj otkad sam
postala specijalizantica - bude otpušten kući.
“Da”, rekla sam mu. “To je umijeće, a ne znanost, zapravo.”
“Jesu li ti roditelji liječnici?”
“Ne. Bože, ne, nisu”, rekla sam smijući se, zamišljajući koliko bi moj otac
izgnjavio redom sve u bolničkom sustavu. “Tata je IT tehničar. Mama...”
Progovorila sam ne razmišljajući i radije bih da nisam. Svjetlost s parkirališta
dopirala je kroz prozor i išla mi u oči, pa sam se okrenula spustiti
roletu. Dječak se premjestio u krevetu, ne skidajući pogled s mene.
~ 98 ~
Knjige.Club Books
“Tvoja mama?”
“Umrla je. Od raka”, brzo sam rekla. “Nema tome dugo.” Posramila sam se
koliko je nedavno to bilo, prošlog mjeseca. Možda će se pitati zašto već radim,
ali život je išao dalje, pa i uz taj teški teret na mojim prsima, pa i tijekom mojih
posjeta tati svake večeri.
“Prokleti rak”, promrmljao je i zvučao kao odrasli. “Svuda je.”
“Da”, blago sam rekla. “Znam.”
Podignuo je ruku, tad, počešati se po ćelavoj glavi, i izgledao je toliko nalik
na moju mamu onda kad je umirala - premršava, ćelava - da sam morala
okrenuti glavu na drugu stranu.
“Nije lako, dakle? Liječiti ljude od raka?”
Trepnula sam.
Mislim da me to nitko nije nikad ni pitao. Ljudi su vjerojatno suzdržani,
ali on nije bio.
“Da”, rekla sam tiho. “Ali ujedno i pomaže.” Slegnula sam ramenima,
posramljena u maloj polumračnoj sobici.
On se kratko nasmiješio pa promijenio temu. “Onda, Rach, želiš vidjeti
nešto stvarno otkačeno?” Pomaknuo se opet, pa zadigao svoju crnu pamučnu
majicu. Otkrio je Toppsovu nogometnu sličicu tetoviranu na svojim
rebrima. Onu Newcastle Uniteda.
“Naprijed naši”, nasmijao se.
Ustala sam, nagnula se bliže, iznenađena. “Kad si to napravio?” pitala sam.
“Prošloga tjedna. Da proslavim što sam došao do pola, kad sam dolazio
ovamo.” Njegov ciklus kemoterapije bio je dug. Dulji nego što ga je imao
ijedan od mojih dosadašnjih pacijenata.
“Kako te mama pustila?” Bila sam zaprepaštena; tetoviranje može
izazvati svakovrsne posljedice kod ljudi oslabljena imuniteta. “Sad jako dugo
nećeš smjeti davati krv drugima. Da vratiš dobiveno.”
Korila sam ga i morala sam stati. Nisam mu ja majka.
“Ona, naravno, ne zna.” Iscerio se i pustio majicu da padne na mjesto.
Nisam mogla izbjeći stereotipne misli: kako će to izgledati kad mu bude
šezdeset i kad ga više ne budu zanimale nogometne sličice? Što ako bude želio
zaboraviti da je ikad imao rak?
“Nemoj joj reći”, brzo je dometnuo. “Molim te.”
U mislima sam obavila brzinsku provjeru. Je li utjecalo na njegov
oporavak? Vjerojatno nije. “Dobro”, rekla sam. “Čuvat ću tajnu.”
Nagnula sam se opet. On je zadigao majicu. Nije izgledalo inficirano.
Svejedno sam zakolutala očima. Nešto u mojoj grimasi ga je nasmijalo i
preraslo u napad smijeha, a onda napad kašlja.
~ 99 ~
Knjige.Club Books
Bilo je nešto čudno u zvuku tog kašlja. Zvučao je previše produktivno, kao
da ima sluzi više nego što bi trebalo biti.
“Čekaj”, rekla sam, stavljajući naprijed stetoskop koji mi je visio iza vrata
i prinoseći ga njegovim prsima. “Diši”, rekla sam.
Još je kašljao, pokušavajući usporiti disanje.
Nije mi se svidio taj kašalj.
“Što je ovo?” pitala sam Bena čim je došao kući. Ispred mene na stolu stajala
je stara Nokia.
Ben je imao traperice i majicu. Bio je u pubu. Odlazio je tamo svakog
četvrtka bez iznimke, sa svojim prijateljima informatičarima. Pogledao je
mobitel, zbunjeno.
“Moj stari mobitel”, rekao je, kao da je posrijedi nekakav trik.
“Našla sam ga u kauču”, rekla sam.
“Da?”
“Zašto? Što je tamo radio? Je li ti to drugi mobitel?”
Izgledao je zatečeno, a onda ljutito, između obrva stvorila mu se bora.
“Ne, nije”, rekao je. “Molim?”
“Imaš drugi mobitel.”
“Izvadio sam stari mobitel da vidim koje su mi lozinke. Sve sam ih
spremio na memoriju uređaja.”
Zurila sam u njega, procjenjivala pogledom. Mobitel je bio zaguran
između dva jastuka na kauču. Kao da je skriven. Uključila sam ga, ali bio je
zaštićen lozinkom.
“Možeš li mi pokazati?” rekla sam.
“Što da ti pokažem?” odvratio je Ben, i izraz lica promijenio mu se iz
ljutitog u povrijeđeni, kao da mu nanosim fizički bol.
Tad mi se preokrenuto u glavi. Sumnja se preobrazila u ništicu. Vidjela
sam, odmah, da mi on ne laže. Zašto sam ga morala pitati?
“Oprosti”, rekla sam. “Žao mi je...”
“Zar si mislila da te varam?” rekao je, još uvijek stojeći u dovratku.
“Oprosti.”
“Je li ovo možda posljedica?...” Pogledao je iza ramena, kao da na nešto
ukazuje.
Odmah sam znala što je mislio. Mama. Tata je našao e-poruke prije samo
nekoliko tjedana. Ne samo mailove nego i poruke u mobitelu. Eksplicitne
poruke koje je moja mama slala njihovom zajedničkom prijatelju. Prljave
poruke kojima je izdala sve nas.
~ 100 ~
Knjige.Club Books
~ 101 ~
Knjige.Club Books
17
Sadašnjost
P ogledala sam iza sebe stube i nakratko osluhnula. Čula sam slavinu kako
cvili dok on isključuje tuš. Morat će se obući; imam minutu. Morala sam
pogledati to pismo. Neobjašnjivo pismo Douglasu. Morala sam vidjeti što je,
morala sam nastaviti, kao trkač maratona.
Otvorila sam omotnicu i izvadila pismo. Bio je tako lak, kao kupiti bocu
mlijeka, taj čin, taj nedopušteni čin.
Stavka 4
NATJEČAJ ZA ROMAN
Poštovani g. Douglas!
Želimo Vas obavijestiti da se naš natječaj za roman otvara u siječnju
iduće godine. Željeli smo da, kao autor koji je već objavljivao svoje
radove u The Scottish Review, budete prvi koji će to doznati. Žirijem
nagrade predsjeda vrhunski književni agent i pobjednik će dobiti 500
funti. Dopuštena je duljina teksta od 50 000 do 100 000 riječi, a rok
za predaju istječe 31. ožujka.
S radošću očekujemo Vaš prilog! Detaljnije informacije možete
pronaći na našoj mrežnoj stranici.
Prstom sam prešla preko pisma. Preko mjesta s njegovim imenom. Možda
nije za njega. Možda je neka stara pošta, za bivšeg stanara. Ali... Douglas.
Pisanje.
Čitala sam od početka do kraja više puta, misleći da mi je nešto promaklo.
Naravno da znam kako mi se dečko zove; naravno da znam kako će glasiti
Wallyjevo prezime. Ne znam li?
Na Facebooku je Jack Ross. Na Twitteru je @jrosswriter. Čak je u šali
spominjao kako su ga tamo jednom zamijenili za Jonathana Rossa, pa je dobio
salvu uvreda. Prezime njegovih roditelja je Ross: ostale omotnice, koje sam i
dalje stiskala u ruci, bile su naslovljene na g. i gđu Ross. Davey je Davey Ross.
Ma što ja to uopće razmatram? Daj se priberi.
Te nevažne, beznačajne misli o imenu mog dečka kružile su kao lešinari,
ali u središtu njihove pozornosti bila je druga misao: leš iznad kojeg su
kružili, na koji su se zalijetali, otkidali komadiće. Jack je primio bizaran mail
o Douglasu, a čini se također da on sam sebe katkad naziva Douglasom.
Vratila sam pismo u omotnicu. U kuhinjskoj ladici bilo je selotejpa i njime
sam zalijepila rubove. Vratila sam kup pisama natrag na otirač pokraj ulaza.
I onda sam zastala, čekajući u hodniku, iščekujući Jackove stope na stubama.
Čim sam ih začula, dala sam se u akciju. Sjetila sam se iste navale
adrenalina i kako je ona korisna, kako hipotalamus govori nadbubrežnim
žlijezdama da odrade svoj posao. Nisam mislila o ovom što sam našla niti sam
se o tome brinula. Ja ću to riješiti, kao kad liječnik juri s opremom za hitnu
pomoć k pacijentu u potrebi.
Odlučno sam krenula prema sredini hodnika. “Dobio si poštu”, dobacila
sam mu preko ramena dok se on počinjao spuštati niz stube. Uspjela sam to
izgovoriti s osmjehom, iako mi se učinio previše ukočenim.
Jack je oklijevao i to me je učvrstilo u nakani. Usporio je, objema nogama
na jednoj stubi, i onda pružio desnu ruku prema meni, kao kad me zaustavlja
da ne izletim na prometnu cestu.
Stajala sam s poštom u rukama, pregledavajući omotnice, kao da ih vidim
prvi put. “Oh, samo malo”, rekla sam s hinjenom opuštenošću. “Dvije za tvoje
roditelje, jedna za Daveyja i - što je ovo? Nije za tebe?” Podigla sam u
zrak spornu omotnicu.
“O, ne, jest, za mene je”, rekao je Jack, ali nije objasnio. Umjesto toga,
otišao je u kuhinju i napunio čajnik, leđima okrenut meni. “Jesi li za malo
kofeina? Ili si već premašila svoj limit?” rekao je.
Bio je tako brižan; znao je da više volim pravu kavu i pravi čaj, ali pazim
zbog Wallyja.
“Mislim da tu negdje ima nekog šminkerskog biljnog čaja”, rekao je
otvarajući ormariće i tražeći.
~ 103 ~
Knjige.Club Books
~ 104 ~
Knjige.Club Books
~ 105 ~
Knjige.Club Books
~ 106 ~
Knjige.Club Books
18
I mala sam manje od pet minuta. I, ovisno o onome što ću naći, još manje
vremena da opozovem cijelu stvar. Da kažem ocu neka okrene auto i vozi
natrag kući.
Moj mobitel ležao je ostavljen na krevetu. Otišla sam gore po njega i
ponijela ga u dnevnu sobu, gdje sam sjela ispred prozora tako da mogu
nadzirati kolni prilaz. Otvorila sam futrolu mobitela kao da otvaram škrinju
s blagom, u namjeri da postavim pitanja Googleu, umjesto Jacku.
On se i dalje motao kuhinjom. Trebala sam smisliti neku ispriku. I otići
kući. Ali nisam mogla a da ga time ne uzrujam, osramotim sebe, iživciram sve.
I nisam mogla riskirati. Ne, u slučaju da u svemu tome zapravo nema ništa.
Sve ću pogledati sada i odmah, u ovih pet minuta, i onda ću znati.
Nedostajalo mi je samo malo. Izvučena nit je visjela, bivala sve dulja,
samo ju je trebalo povući. Utipkala sam u tražilicu Jack Douglas.
“Zaboravili ste svoju kavicu, mlada damo. Najbolja beskofeinska kava za
najljepšu trudnu damu”, rekao je Jack. Donio ju je k meni i, srećom, odmah
otišao.
Namjeravala sam mu reći da moram pogledati na internetu što se sve
može raditi u Obanu, ali zaustavila sam se na vrijeme. Dobar lažljivac ne nudi
nepotrebna objašnjenja. Pogledala sam opet u ekran dok je on ulazio u
kuhinju. Utipkala sam “Jack Douglas opačina”.
Ništa.
Maknula sam navodnike i dobila odmah milijun rezultata. Najčešće
prezime. Douglas. Nije bilo nade da ću doznati tko je ovaj čovjek i što je
napravio.
Počela sam se probijati kroz ponuđene linkove, svejedno. Stalno sam
pogledavala prema kuhinji, za slučaj da se pojavi Jack.
*
~ 107 ~
Knjige.Club Books
Gledala sam u tražilicu, mršteći se. Onda sam utipkala Jack Douglas
opačina.
Jedan rezultat. Otvorila sam brzo članak iz Herald Scotlanda. Prozorčić s
pozivom na pretplatu pojavio se posred ekrana i pokušala sam čitati oko
njega.
9. SIJEČNJA 2001.
POROTA je proglasila... opačina Jacka Douglasa
(41), rekla je sutkinja Benson, je nešto što...
~ 108 ~
Knjige.Club Books
Jack se opet pojavio u dovratku. “Kakve boje treba biti sluznica ispod
oka?” rekao mi je. Izgledao je zabrinuto.
“Molim?”
“Kakvu boju trebaš vidjeti ispod oka kad povučeš očni kapak nadolje?”
“Pa, ružičastu”, rekla sam, i dalje gledajući u mobitel. “Kako je kod tebe?”
“Vrlo blizu tome. Uzimao sam puno željeza u posljednje vrijeme i moja je
bijela.”
“Stvarno? Bijela?” rekla sam.
Jackovo tijelo ispravilo se i otklonilo torzom unatrag, kao što uvijek čini
kad je u panici, poput pastuha kad se propinje. “Da. Zašto to kažeš? Je li to
nešto ozbiljno?”
Bilo je to kao da postoje dva Jacka: onaj Jack u mojoj glavi i ovaj nježni,
ranjivi, tjeskobni, duhoviti muškarac koji stoji ispred mene.
“Zar želiš reći da ti manjka željeza? A pritom se osjećaš savršeno
zdravim?”
“Možda.”
“Je li bijela ili malo ružičasta?”
“Pa, sad...”
“Bijela - da ili ne?”
“Ne.”
“Onda ti nije ništa.”
“Da. Da.” Ali Jack se nije micao s mjesta. “Hvala ti”, rekao je, gledajući me.
“Naj si bolja.”
Inače bih se na ovo nasmiješila. Često se ovako igrao jezikom. Izmišljao
novi sleng. Ali ovaj put sam ga ignorirala.
Opet je otišao uz stube. Psi su išli za njim. Posvuda su ga slijedili.
Jack je doviknuo odozgor: Tvoji dolaze za pet minuta. Ruke su mi bile
vlažne i hladne, i u trbuhu mi se stezalo.
Ponovno sam utipkala novu pretragu, ovaj put stavljajući “Jack Douglas”
i “opačina” u odvojene navodnike. Dodala sam i zvjezdicu. To je način da
kažeš Googleu kako nisi siguran u neku riječ. Naučila sam to dok sam na poslu
pretraživala rijetka stanja koja nisam znala ni točno izgovoriti, kao mlada i
neiskusna liječnica.
Zurila sam u riječi na ekranu. John? John? Naravno. John i Jack se često
zamjenjuju, uostalom. Pogotovo u Škotskoj.
~ 109 ~
Knjige.Club Books
~ 110 ~
Knjige.Club Books
19
Stavka 5
Bez riječi sam ustala i otišla gore pa sjela na rub Jackova kreveta, sa
svojim iPhoneom u krilu.
Ovaj put, utipkala sam John Douglas Scotland.
Pojavili su se drukčiji rezultati. Članci o dobrotvornim priredbama. Članci
koje je na temu politike napisao John - trpke, inteligentne opaske o
kvantitativnom olakšanju, Škotskoj nacionalnoj partiji, laburistima,
torijevcima. Izvješća sa suđenja, javljanja ispred zgrade obanskoga suda. Još
dobrotvornih zabava.
To je bio on. Prepoznala sam fraze koje on upotrebljava. Znala sam. Tu je
bila fotografija Jacka, potpisana riječima Mladi pisac J. Douglas. Bila je zrnata
i mutna, ali definitivno je na njoj bio on. Držao je - što je to? Književnu
nagradu. Za J. Douglasa. Moj Jack.
~ 111 ~
Knjige.Club Books
Stavka 6
~ 112 ~
Knjige.Club Books
~ 113 ~
Knjige.Club Books
~ 114 ~
Knjige.Club Books
20
Prošlo je dugo prije nego što smo Jack i ja napokon ostali sami. Bila je već
blizu ponoć. Vani je bio potpun mrak i nije se vidio prst pred nosom. Bili smo
u dnevnom boravku. Vatra je blago gorjela, hrpa žara tinjala je narančastim
sjajem, ali više nije plamsala.
~ 115 ~
Knjige.Club Books
Svaki put kad bih ostala na trenutak sama, pokušavala sam ponovno
učitati članke; svaki put kad sam išla na zahod ili se maknula dalje od
obiteljskog skupa s izlikom da idem svima spraviti čaj. I nijednom ih nisam
uspjela učitati. Mogla bih pitati njega, mislila sam. Ali to bi onda sve zauvijek
promijenilo. Za mene i za Wallyja, ako mu oca optužim za nešto. Rastat ćemo
se. Sto posto. A vjerojatno sam od početka nešto pogrešno shvatila.
Katastrofalno pogrešno. I prije mi se događalo.
Kate je ušla u dnevni boravak. Jack se prenuo. Stajao je kod prozora. Ja
sam bila u naslonjaču.
“Jesi li dobro?” upitala sam, sad više ne toliko potresena onim što sam
našla da ne bih mogla pričati.
“Znaš što, mislila sam se izvući od ovoga. Nije mi se išlo. Oprosti.
Normalno da sam ih htjela upoznati, ali dalek je to put. A onda sam se
posvađala s Mezom. Tako da sam zapravo pobjegla ovamo.”
Okrenula sam se k njoj u čudu, istrgnuta iz svoje preokupacije samom
sobom. “Molim?” rekla sam. Mislila sam da se Kate i Mez nikad ne svađaju.
Nikad nije ništa spomenula. Nijednu svađu. Među njima atmosfera nikad nije
bila zategnuta, nisu se obrecavali jedno na drugo, ništa. Ne sad još i to,
pomislila sam. Dosta je više drame u našoj obitelji. Bar neko vrijeme.
“Ponekad je tako bahat i bezobrazan”, rekla je. S tim sam se slagala, koliko
god mi je on inače drag. Nije bio tip muškarca kakvog bih ja za sebe izabrala.
Bio je ozbiljan, žestok - ne samokritičan ni šaljiv, poput Jacka. Jack nije imao
stajališta.
“Nije mi poslao ni poruku”, rekla je, mahnuvši mobitelom kroz mrak.
“Napiši ti njemu”, rekla sam, tonući natrag u svoje misli. Zurila sam u
zamagljene prozore. U njima se nazirao sjaj žara vatre. Kate je nestala, njezine
noge u čarapama tapkale su po kamenom podu i Jack i ja smo opet bili sami.
“Kako su moji Wallyji?” blago je rekao.
Nisam mogla ne nasmiješiti se, i još dok sam se smiješila, oči su mi se
napunile suzama.
“Osjećam se čudno”, rekla sam mu, brišući suze.
Istoga je trena došao k meni i sjeo u naslonjač sa mnom. Nije bilo mjesta
za oboje i njegovi bokovi neudobno su stiskali moje.
“Jesi li ti trenutačno samo luda trudna žena?” nježno je pitao.
“Ponekad mi se čini da uopće ne znam tko si”, rekla sam, i tu su me suze
svladale. Počela sam jecati, tresući se kao čamac kad mu motor ne uspijeva
upaliti.
“Što je bilo? Što?” blago je rekao Jack, s tim svojim škotskim naglaskom,
ruku oko mene. Nisu bile na mome trbuhu, na Wallyju; držale su me oko
~ 116 ~
Knjige.Club Books
ramena, bodrile samo mene i na tome sam mu bila zahvalna. Nije se radilo o
Wallyju. Nego o nama.
“Ma samo je... sve je to tako brzo.”
“Jest, brzo je”, mumljao mi je u uho. “Zaista jest.”
“Bili smo malo blesavi”, rekla sam, dižući pogled k njemu.
Njegove oči nisu bile na meni. Zurile su prema prozorima. Škiljio je na
nešto u daljini.
“Nekad se jednostavno pitam - tko si ti?” rekla sam.
“Ja?” Okrenuo je lice k meni. Pogled mu je bio tako taman i izravan. Taman
kao ugljen u kaminu. Jednako taman kao i obanska noć vani.
“To sve s Douglasom. Uopće nisam znala da je to prezime kojim si se prije
koristio. Je li ti ime uopće Jack?”
Zastao je, gledajući me. “John”, rekao je konačno. “Koristio sam se
imenom John Douglas.”
Osjećaj koji me preplavio bio je sladak i gorak u isti mah. Govorio je istinu.
Ali on jest bio John Douglas.
“Eto vidiš, ni to nisam znala”, slagala sam.
Obrisao je suzu s mog obraza. Koža prstiju bila mu je gruba. Oči su mu
bile zagledane u moje. Polako je trepnuo. Njegova bedra grijala su me. Ruka
mu se odmarala, blago svinuta oko moje brade. Moje su ruke bile na njegovim
toplim, čvrstim prsima. Bili smo jedno tijelo, u tom naslonjaču, u tami. Bilo je
tako istinito i stvarno, sjediti s njim ovako. Dah mu je bio topao i blago mi je
draškao lice.
“Kunem ti se, nema ničega što bi trebala znati”, rekao je. Oči su mu i dalje
netremice gledale u moje. Njegove crne trepavice bile su duge, ali ne
zavrnute. Guste i ravne.
Umalo sam mu tada rekla. Za dječaka. Možda bi on trebao znati, pomislila
sam, uz žalac krivnje. Možda bi trebao znati, s obzirom na to da će imati dijete
sa mnom. Da možda nisam osoba kojoj se to može povjeriti. Uloga roditelja.
Ali nisam mu rekla.
Poljubio me je, isprva lagano, a onda s više strasti. Žeravica se rastresla u
mome trbuhu.
Izmaknula sam se od njega i pogledala ga u oči.
Ništa nije krio.
Stavka 7
Osobno i povjerljivo
~ 117 ~
Knjige.Club Books
Srdačan pozdrav,
Nicola Smith
Izbrisala sam mail čim sam ga pročitala. Ionako je ime bilo pogrešno.
~ 118 ~
Knjige.Club Books
21
Š etali smo duž povišenog dijela obale i prema Obanu u nedjelju, na ručak.
Pokušavala sam sakriti da me noge bole čak i od ovako blage vježbe.
Kate i ja smo se odvojile od ostalih.
“Trudnoća je sranje”, rekla sam.
“Ali kosa ti izgleda fenomenalno, ipak”, rekla je.
“Stvarno?”
“Aha. Baš ti je gusta i sjajna.”
Nato sam se nasmiješila. “Kompliment na račun kose je izravan put u
žensko srce”, rekla sam, pa se i ona počela cerekati.
Prošli smo pokraj McCaigova tornja, strukture nalik na rimski Kolosej s
pogledom na luku, s golemim lučnim otvorima umjesto prozora. Bile smo
odmaknule toliko ispred ostalih, da smo sjele u jedan od njih. Otvori su bili
dovoljno široki da se obje udobno smjestimo, jedna pokraj druge, nogu koje
su nam se klatile niz kameni zid ispod nas. “Moram ti priznati, Oban je lijep”,
rekla je Kate.
Nije padala kiša, ali u zraku je bila sitna omaglica. Možda je to bila
omaglica od mora. Nije uvijek bilo lako procijeniti je li vrijeme takvo kakvo
jest zbog meteoroloških okolnosti ili zbog trajnog atmosferskog stanja na
zapadnoj obali. Nebo je bilo blijedo, gotovo bijelo, i more je to zrcalilo; svijetlo
sivilo protezalo se dokle i pogled.
“Mami bi se svidjelo ovdje”, rekla sam.
“Da” blago je potvrdila Kate. “Voljela je dvorce i takve stvari, zar ne?”
Potapšala je kamen pokraj sebe.
“O, da. Tata je mrzio kad ga je vukla na takva mjesta.”
Kate nije ništa govorila koji trenutak. Tuga je čudna stvar. Izdaleka
izgleda tako golemo. Ali izbliza, radilo se samo o tome da preživiš dan po dan.
“Ti se cijeli vikend stvarno čudno držiš”, rekla je Kate.
“Sad sam malo bolje”, rekla sam. I stvarno sam bila. Razgovor s Jackom je
pomogao.
Već to što sam pred njim naglas artikulirala svoju tjeskobu nekako ju je
olakšalo, kao da sam ja bila ta koju muči šutnja o mračnoj tajni ili kao da sam
bolesnica iz viktorijanskog doba kojoj se morala pustiti krv. Gotovo me više
nije bilo briga za one članke, za one polučlanke, toga popodneva dok sam
sjedila s Kate na kamenom spomeniku.
Jack je bio iskren prema meni. Ne bi mi lagao.
~ 119 ~
Knjige.Club Books
“Baš me zanima bih li mogla ubaciti lopticu kroz ove otvore”, rekla je Kate
zamišljeno. Imala je ugodan način ophođenja. Pomirljiv.
"Ako to itko može, onda si to ti”, rekla sam. Pogledala sam je. Imala je
rukavice s licem sove na nadlanicama. “Kladim se da nisi godinama obukla
rukavice.”
“Pa i nisam”, rekla je, kimnuvši glavom.
Teniski turniri održavali su se u toplim krajevima. Po cijele godine je
nosila kratke hlače i neobjašnjivo bi se pojavila na aerodromu Newcastle u
ljetnoj odjeći.
“Nema šanse da bih mogla. Loše gađam.”
“Za jednu tenisačicu”, rekla sam. “Što je i dalje daleko bolje od većine.”
Kate je slegnula ramenima. To je bila njezina vizija sebe - da nije uspjela.
Svatko drugi njezin bi životni put smatrao uspjehom. I ona i ja doživljavale
smo sebe kao promašaj, kao ljude koji su pokušali, ali nisu imali petlje. Tata
je uvijek tvrdio da smo uspjele, ali u nečemu što možda nismo izvorno
planirale, međutim, nas dvije se s time nismo slagale.
“Što je Mez napravio, onda?” rekla sam.
“Bio je samoživ.”
“Na koji način?”
“Ponio se kao šupak.”
“Nemoj tako o njemu. Pa vi ste vjenčani”, rekla sam, kao da je to razlog za
biranje riječi.
Kate me pogledala začuđeno. “Pa što onda?”
“Pa eto.”
“Mez se često ponaša kao teška šupčina”, rekla je. “Ne znaš ti. Nemaš
pojma kakav je ponekad. Ratoboran. Ne kuži ništa u vezi s mojim tenisom.
Sad sam kod kuće i sve je potpuno drugačije i pokazalo se - unatoč onome što
su svi očekivali - da ja neću nikad biti teniska zvijezda. I on to ne razumije.
Misli da jednostavno moram gledati pozitivno i krenuti dalje.”
“Nemoj tako. Ti i Mez ste moj...” Nisam mogla prihvatiti to što govori.
Mislila sam kako je njihov brak savršen, nisam htjela čuti da nije tako.
“Što?”
“Moj Patronus”, nacerila sam se.
Kate i ja obožavale smo Harryja Pottera. Jednom je izjavila: “On je vrlo
važan dio moga života, u redu?” jednom kolegi, koji joj je rekao da je
djetinjasta.
Ali onda sam se sjetila onih zgoda kad bih pratila kako Mez mami ljude
drugačijih političkih stajališta na svoj Facebook. Meni je bio drag takav kakav
je. Čovjek s principima. Uvijek bi napravio ispravnu stvar. Imao je
~ 120 ~
Knjige.Club Books
~ 121 ~
Knjige.Club Books
~ 122 ~
Knjige.Club Books
“Mislim da ću biti ili previše suzdržana, poput nje. Ili pak onaj tip majke
koja te guši prevelikom pažnjom. Osjećam kao da bih... kao da bih trebala
poraditi na tome. Nekako. Ne znam. Osjećam se kao da sam malo luda.”
“Luda?”
“Aha. Kao onda kad sam bila previše sumnjičava. Prema Benu.”
“Znam”, rekla je, jedva sam je čula od vjetra koji je nosio glas na drugu
stranu. “To ti je sigurno bilo zbog mame.”
“Vjerojatno. Sve je povezano jedno s drugim. Mislim da sam počela
umišljati neke stvari.”
“U vezi s Jackom?”
“Da...”
Ukratko sam joj ispričala o njegovu imenu, rekla da postoje neki čudni
članci na internetu, a ja nisam sigurna jesu li o njemu. Ali su, u svakom
slučaju, nestali s interneta.
“Oh, pa onda moraš isprobati Wayback Machine”, rekla je. Tako izravno.
Ona je bila takva. Nešto bi je zaokupilo do opsesije u minuti, ali onda bi
zaboravila da smo ikada razgovarale o tome. Ona i Mez bili su u svađi i to je
nju mučilo, nije obraćala punu pozornost na mene.
“Molim?”
“Wayback Machine. Bože dragi, koliko sam puta to upotrijebila. O, da - ili
dark web”
“Dark web?”
“Pa da. Tenisači to puno koriste. Zbog savjeta o stimulansima, mislim.
Treba ti pretraživao koji se zove Tor. S njim možeš pretraživati stvari kojih
više nema na drugim tražilicama. Ilegalna mreža. Izgleda da samo pet posto
interneta vidimo preko Googlea. Ostatak otpada na dark web. Podzemni
svijet.”
“Uh, jebote.”
“Ja ga nisam upotrijebila. Ali probaj zato Wayback Machine. To je
legalno”, rekla je nasmijavši se.
“Za što je to tebi trebalo?” rekla sam.
“Da vidim što su objavljivali prije moji protivnici”, lakonski je rekla.
“Twittove koje su obrisali.”
“O čemu se točno radi?”
“Ti članci su izbrisani, je li tako?”
“Da.”
“To je kao internetska kanta za smeće. Sačuvane snimke zaslona sa
sadržajem koji je poslije uklonjen.” Utipkala je naziv u svoj mobitel i dodala
mi ga.
~ 123 ~
Knjige.Club Books
Stavka 8
“Dakle, samo upiši URL nekog od tih članaka ili što već jest”, rekla je. “Neki od
njih sigurno je spremljen.” Nije izgledala nimalo zabrinuto.
Nije znala cijelu priču. Ali njezina indiferentnost se prenijela i na mene.
Pod velikim obanskim nebom, s obećanjem koje mi je sinoć dao Jack i pritom
me onako gledao u oči, nije mi se više činilo osobito važnim što piše u tim
člancima.
“Ali ipak. Nemoj postati paranoična”, nastavila je ona. “Kladim se da ti je
to samo zbog mame i tih stvari. Meni je također teško. Fali mi tenis. Fali mi
ona.”
“Aha”, rekla sam, s onim teškim osjećajem u grlu dok sam mislila kako me
je uvijek - bez iznimke - zvala svakog ponedjeljka. Iako mi nije imala što reći.
“Bit ćeš ti super majka. Vjeruj mi. Ti si vrlo savjesna osoba. Prakticirala si
medicinu. To je teško.”
Kimnula sam. Međutim, nisam joj kazala o čemu razmišljam. O tome kako
to moje prakticiranje medicine nije bilo dovoljno dobro. O tome da o bebi u
svom trbuhu češće mislim u muškom rodu. Da ću možda morati platiti za ono
što sam učinila. Učiniti pokoru. Da ću se možda iskupiti s ovim djetetom.
Mojim djetetom.Srce mi je počelo kucati brže dok sam mislila o tome. Evo me
tu, u nedoumici s Jackom, pokušavam doznati više o njemu, a sve vrijeme tu
je i jedna velika tajna, ugniježđena u samo središte naše veze, a on nema
pojma o njoj.
On čak ne zna da postoji tajna. Ne bi je ni naslutio.
~ 124 ~
Knjige.Club Books
22
~ 125 ~
Knjige.Club Books
Cynthia je dignula čašu, smijući se. Stalno su radili takve stvari. Zbijali
neke svoje interne šale.
Jackovi roditelji počeli su čavrljati s tatom, Kate je bila za šankom, a Jack,
Davey i ja sjedili smo jedno do drugog. Davey je besciljno pogledavao po
svom mobitelu. Često je to radio. Nije se činilo da čita. Izvadio bi mobitel iz
džepa, pretraživao i spremio ga natrag. I tako sto puta. Primao je poruke, ali
nikad nije odgovarao na njih. Ne koristi se pismom, rekao je Jack. Zna pisati -
ali neće.
Daveyjeva glava naglo se podigla nakon minute. “Hoću puhnuti u onu
svijeću”, rekao je. Pogled mu je bio fiksiran preko prostorije.
“Uh, oh”, rekao je Jack tiho. “Ne sada.”
Slijedila sam Daveyjev pogled. Samo jedan stol od ovih unutra imao je
svijeću, visoku, tanku svijeću čiji je vosak kapao po staroj vinskoj boci.
Daveyjevo držanje se promijenilo.
Sjedio je ravnih leđa, napeto, kao pas koji čeka da mu se baci loptica.
“To je njihova svijeća. Njima paše da je upaljena”, blago je rekao Jack.
“Sad ću ja nju”, rekao je Davey. Počeo je ustajati.
Jack ga je pogledao, pa pogledao mene, pa onda par na drugoj strani puba.
“Čekaj”, rekao je. Otišao je do njih.
Nisam mogla ne gledati u njegov uzak struk, široki trokut njegovih leđa,
u to kako su mu veliki dlanovi okrenuti naprijed. Volim njegov hod, pomislila
sam. Volim kako hoda i kako se oblači i volim kako pruža ruku naprijed, sad
prema tom paru, koji ga gleda začuđeno. Nisam mogla čuti što im je govorio,
ali pokazao je natrag, prema nama, i oni su se nasmiješili, kimnuli glavama i
izgledali kao da razumiju.
Jack se vratio sa svijećom. “Bila je njihova”, rekao je Daveyju. “Dakle evo,
uživaj.”
Davey se nasmiješio Jacku - širokim, iskrenim osmijehom koji vidimo
rijetko - duboko udahnuo i puhnuo u svijeću. Polako je udisao, promatrajući
dim koji se polako uvrtao. Taj miris mene će uvijek podsjećati na mise u
Christingleu dok sam bila mala; svjećice umetnute u naranču, stotine
svjećica utrnutih u isti čas. Davey je tapkao prstima po vosku koji se hladio,
pravio od njega kuglice, a Jack se okrenuo k meni.
“Za godinu dana,” rekao mi je tiho, “gdje ćemo mi biti?”
Izračunala sam u glavi, kao što uvijek činim. Vrijeme više nije bilo
vrijeme. Vrijeme je značilo koliko još do Wallyja ili koliko će Wally tada imati?
“Wally će imati sedam i pol mjeseci”, rekla sam.
“Brzo računaš”, osmjehnuo se Jack. “A što bebe rade sa sedam i pol
mjeseci?”
~ 126 ~
Knjige.Club Books
~ 127 ~
Knjige.Club Books
23
Godinu prije
Jako, jako mi je žao što to moram reći, ali rak se proširio”, rekla sam.
Rečenica koju ni jedan liječnik nikad ne želi izgovoriti i koju nijedan
pacijent nikad ne želi čuti. Dječakove oči raširile su se i on se nagonski
okrenuo svojoj mami, baš kao što sam se i ja okrenula svojoj u jednoj sličnoj
ordinaciji, prije ne tako dugog vremena.
“Što to znači?” rekla je ona.
“Bojim se da se više ne može izliječiti”, rekla sam. “Metastaze su mu u
plućima - zato kašlje.”
Postao je metar i osamdeset visok zaljubljenik u glazbu,
šesnaestogodišnji dečko koji se izjašnjava kao socijalist, koji može odsvirati
gotovo svaku melodiju na gitari i koji te porazi u šahu za manje od petnaest
minuta. Ali bio je i smrtno bolestan. Neće doživjeti sedamnaestu, bila sam
sigurna u to. Njegov rak opirao se kemoterapiji, metastazirao je čak i tijekom
tretmana. Primarna dijagnoza bila mu je postavljena prije samo tri mjeseca.
Pogledala sam u njih. Izgledali su krajnje zaprepašteno. Povrijeđeno,
gotovo, kao da je ta vijest bila silan zapah vjetra koji ih je srušio na tlo i
upravo pokušavaju ustati. Nikad je neće uspjeti potisnuti u zaborav. Jednom
kad nešto znaš, ne možeš više prevariti svoj mozak. Nikad više.
“Ali doslovno ste mi odrezali nogu”, rekao je, kimnuvši prema svojoj crno-
sivoj protezi, koja se gotovo nije ni primjećivala u trapericama. “Išao sam na
kemoterapiju. Kako se mogao proširiti?”
“Raspršio se”, rekla sam, gledajući ga ravno u oči.
I jest. Kao kad puhneš u glavicu zrelog maslačka. Bio je opak, agresivan, i
bio je u njemu dugo prije nego što smo ga pokušali izrezati van i pronaći lijek
koji bi djelovao. Kad znaš kako to ide, zapravo je nevjerojatno ono kad lijek
uspije odraditi svoje, spriječiti ga da se proširi. Dovoljna je jedna jedina
odlučna sjemenka, koju posvuda raznesu vjetrovi tijela.
“Kako... kako ću na završne ispite? I na Foalse?”
Spustila sam pogled na svoje krilo. Foals je bio bend. Bilo mi je tek
dvadeset osam godina i napola sam još bila svjesna koji su bendovi nastupali.
~ 128 ~
Knjige.Club Books
~ 129 ~
Knjige.Club Books
“Da, žive”, rekla sam, glasom koji je zazvučao kao kriještanje. Ali ne s
rakom kao što je ovaj. Ili kao što je bio mamin. Agresivan. Odlučan.
Mogla sam izgovoriti mnoštvo praznih fraza: da se na to danas već može
gledati kao na kroničnu bolest. Da ima ljudi koji postanu iznimka. Ali
smatrala sam da ne bi bilo ispravno nuditi njemu takvu nadu, jer, u njegovu
slučaju, nisam vjerovala da je ima.
Vidjela sam ih oboje, znatno poslije, kad sam zaključavala svoju sobu te
večeri. Polako su šepali jedno uz drugo, dječak je kašljao. Nisu me primijetili.
Dječakova medicinska sestra im je prišla. “Pazi da popiješ ovo”, rekla je
pružajući mu njegove recepte za oralnu kemoterapiju. “Od toga će ti biti puno
bolje.”
“Doktori znaju što pomaže, je li tako?” rekla je njegova mama.
“O, da”, potvrdila je sestra, križajući ruke na svojim zamašnim prsima.
“Apsolutno. Znam jednoga koji je imao metastaze u kostima petnaest godina.
Nije to više kao nekada.” Pružila je ruku i dotaknula dječakovo rame.
Vidjela sam kako mu je olakšanje oblilo lice. Oči su mu se sklopile u
polaganom treptaju i kad ih je opet otvorio, smiješio se.
Najradije bih se bila umiješala. Rekla im koliko je agresivan Ewingov
sarkom. Koliko su već sada visoki njegovi tumorski markeri. Ali nisam. Ostala
sam stajati, promatrati. Razmišljati.
~ 130 ~
Knjige.Club Books
24
Sadašnjost
Stavka 9
Sjedila sam na rubu kade dugo nakon što sam pročitala blog. Okej, Rachel,
misli, stalno sam si ponavljala. Samo što nisam mogla. Nisam mogla
razmišljati. Zašto sam uopće išla to čitati u ponoć? Zašto sam to išla čitati u
Obanu? Zašto baš vikendom tijekom kojega tata i Kate spavaju u
gostinskim sobama Rossovih?
Upucao je nekoga. I ja to pronađem među zagradama na nekom starom
blogu. U cijelom tekstu više se nije nijednom spominjalo.
Nastavila sam čitati komentare. Nisam mogla prestati. Jedan je bio i od
autora bloga: “Uspio sam naći snimku zaslona s člankom o Douglasu”,
napisao je. Sam članak priložio je u komentare, zakopan duboko u crijevima
interneta. Kliknula sam na njega da ga uvećam i pročitala svaku riječ.
~ 131 ~
Knjige.Club Books
*
NOVINAR OSLOBOĐEN NAKON
ŠTO JE UBIO DIJETE
Ubojstvo.
Jack je nekoga ubio.
Je li to moguće? Nije mi se činilo mogućim. Svijet mi se promijenio. Nisam
mogla vjerovati da je sve i dalje na istome mjestu. Da tu i dalje stoji kada, da
slavina jednako kapa. Da moj mobitel i dalje svijetli. Da svi ostali i dalje
spavaju.
Prozor je bio zamagljen i obrisala sam ga da vidim van. Jezero iza kuće
bilo je zelenkastocrno, poput ploče od oniksa. Pitala sam se je li se to dogodilo
ovdje. Pucnjava. Ubojstvo. Smrt.
I točno tada, u toj kupaonici, doživjela sam svoj prvi napad panike ikada.
Čitala sam o tome tijekom školovanja. Razumjela sam mehanizam: naglo
otpuštanje adrenalina, kao kad dokraja otvoriš slavinu. Amigdala prelazi u
modus borbe ili bijega. Ali nikad ga nisam iskusila, do tada.
Moj dečko. Ubio je nekoga. Moja beba. Ja.
Što ćemo mi sad?
Nisam mogla udahnuti. Moj Bože. Nisam mogla udahnuti.
~ 132 ~
Knjige.Club Books
~ 133 ~
Knjige.Club Books
dok sam testove radila upravo zato da potvrdim dijagnozu na koju sam
sumnjala. Mogla sam mu reći kako sa mnom može o svemu razgovarati, da ga
želim bolje upoznati, da i ja imam prošlost. To bi bilo najbolje.
Ali umjesto toga rekla sam: “Htjela sam pročitati što si pisao kao
Douglas.”
Smjestili smo se u čamcu. Sjedala su bila mokra, hladna voda odmah mi
je probila kroz traperice na stražnjici.
“O politici?” rekao je dižući obrve.
Točno je pretpostavio da mene politika nije zanimala, da u normalnim
okolnostima ne bih nikad osjetila poriv pročitati te članke na internetu. Jedva
sam čitala i one turističke koje je potpisivao s Jack Ross. Nije to bio on, nisu
to bile njegove uspomene ni duhoviti osvrti. Nisu živjeli i disali pred mojim
očima. Bilo je to jednostavno nabrajanje barova, restorana, i tu i tamo kroz
tekst bi bljesnula iskra Jackova uvrnutog humora, kao kad u nekom portretu
ugledaš neobično veliku sličnost, koja nestane trenutak poslije. Ti tekstovi
bili su samo njegova kopija. Mislila sam kako će mu dovoljno uvjerljivo
zvučati da želim pročitati njegove tekstove, ali to dizanje obrva pokazalo mi
je da sam bila u krivu.
“Ma da, malo sam te uhodila po internetu”, rekla sam. Ta izjava ipak je
bila puno bliže istini.
Ribar nas je odgurnuo i poprimili smo bestežinsko stanje.
Jack je dohvatio veslo, ne gledajući me. Držači za vesla s obiju strana
počeli su hrđati po rubovima.
“Je li ti se svidjelo to što si vidjela?” rekao je, ali glas mu je zvučao stisnuto.
“Vidjela sam neke druge stvari, zapravo”, počela sam.
I to je bilo sve. Nisam čak ni završila rečenicu.
Njegovo držanje u potpunosti se promijenilo, napeo se kao zec kad čuje
lovačku pušku.
~ 135 ~
Knjige.Club Books
25
R ekao sam ti da rabim dva pseudonima kad pišem”, rekao je, ignorirajući
moje mrmljanje i upadajući mi u riječ.
Zvučao je kao da se brani, pokunjeno. Znao je da ću ga otkriti. Igrao je
igru.
“Našla sam jedan članak o tebi na internetu.”
“Dobrotvorni rad?” pitao je. “Kao što sam ti rekao, kad pišem o politici...”
“Ne. Radi se o nečemu drugom.”
“O, aha. Čekaj, možda...”
Ovaj put nije bio posrijedi ton, čak ni to što se pravi da se prisjeća, a točno
je znao. Nije mi se svidjelo, ali nije me to kosnulo. Nego to kako je ustuknuo.
Nije me gledao u oči i rekao je: “Znači, čitala si o pucnjavi?” Dat će mi
informacije kap po kap. A to mi je bilo još gore.
“Oh?” rekla sam i zvučala kao idiotkinja.
Naišao je veći val i čamac se neugodno izdignuo. Poprskala nas je voda.
“Ono je Balliemore”, rekao je Jack, pokazujući na uzvisinu koja se nazirala
preko mora.
“Aha”, rekla sam. Ono je Balliemore. “Kako glasi tvoje stvarno, puno ime?”
nastavila sam. “Ono koje ti je u rodnom listu.”
Izbjegavao je moj pogled. “John Ross”, rekao je.
“A Douglas je djevojačko prezime tvoje mame?”
Pogledao me je. “Da.”
“Ja mislim da se zoveš John Douglas.”
Stanka.
“Ulovila si me”, rekao je. “Istina je. Mamino djevojačko prezime je Ross.
Zar je to važno?”
“Da”, tiho sam rekla.
Nije ništa odgovorio. Njegovo ime nije Jack Ross. Lagao mi je od prvog
trenutka. Pokušala sam prijeći preko toga.
“Ono što sam našla. Bilo je sa suda. Radilo se o suđenju”, rekla sam. Bilo
me je sram što u meni nema ljutnje, što sam tako nesigurna. Zašto je meni
bilo važno što će on pomisliti, u ovoj fazi? Ali, oh, da, bilo mi je važno.
U ustima sam osjetila metalan okus. Znači, to je to. Razgovor se sada
odvija i više ne mogu napraviti ništa da to spriječim.
“Molim?” rekao je.
~ 136 ~
Knjige.Club Books
~ 137 ~
Knjige.Club Books
moraš postaviti takvo pitanje? A onda je pak fanatično mahala rukama. Stani,
jaukala je. Opet ćeš sve upropastiti svojom paranojom. Sad više nikad nećeš
moći povući to pitanje.
Otvorila sam usta, spremna izgovoriti ispriku, povući sve što sam rekla.
Znači, on ima dva imena. Znači netko - možda - tko se slično zove, ubio je
nekoga, prije puno godina. Nije to ista osoba. Ne može biti. Ja znam da je Jack
dobar.
Ali kad sam htjela progovoriti, Jack me je pogledao. Oči su mu bile crvene
na rubovima.
“Jesam”, rekao je.
~ 138 ~
Knjige.Club Books
Drugi dio
Što?
~ 139 ~
Knjige.Club Books
26
~ 140 ~
Knjige.Club Books
~ 141 ~
Knjige.Club Books
više pitanja. Ako je Jack bio tako dobar strijelac, kako je onda slučajno mogao
pogoditi dečka u glavu? Kako je usred naguravanja uspio otići u radnu
sobu po pušku? Jack je bio visok, ali ne pretjerano. Pitanja su mi se množila u
mislima, kao ljudi u ambulanti hitne pomoći subotom noću.
“Ja... ne znam što bih rekla”, kazala sam umjesto svega toga. “Što si... kako
si uspio?”
“Upucati ga? Objasnit ću ti”, rekao je. Nije zvučao drsko ni živčano. Zvučao
je kao političar kojem u emisiji postave pitanje koje je sve vrijeme čekao.
“Kopao je po našim stvarima. Isključivao je kabele u radnoj sobi. Vadio iz
utičnica. Zgrabio sam ga. Njegov kompanjon je pobjegao. Zamahnuo je na
mene. U ruci je imao statuu. Dohvatio sam pušku bez gledanja. I opalio.”
“Bez gledanja?” ponovila sam kao jeka. Pustila sam da mi se informacije
slegnu u glavi, kao kad rezimiram sve pacijentove simptome. “Mislila sam da
su je bacili na tebe... statuu.”
“Ne.”
“Maloprije si rekao da su je bacili na tebe.”
“Bila su dvojica.”
Nakon toga dugo sam ga samo gledala.
“Jednostavno sam opalio u njega. U Dominica Hulla”, rekao je poslije
nekog vremena. “Brzo. Nisam imao vremena za procjenu, za koju je
tužiteljstvo tvrdilo da sam morao prethodno obaviti. Bila je to samoobrana.
Tužiteljstvo je trebalo dokazati, i to izvan svake sumnje, da sam ja imao
namjeru ubiti, ili da sam bio namjerno nesmotren. A time što sam se u
pravnom smislu pozvao na samoobranu, po određenim stavcima zakona
prinudio sam tužiteljstvo da pokuša srušiti tu obranu. I ako ne uspije izvan
svake sumnje osporiti da je posrijedi bila samoobrana - porota te
jednostavno mora osloboditi. Takav je zakon.” Sve je to rekao s prevelikom
lakoćom; njemu su pravni termini i procedure bili vrlo bliski.
“I nije bilo vjerojatno. Rizik je bio malen. Nikad nisam ni pomislio da bi
zračnica mogla nekoga ubiti. Ali sam ispalio hitac u njega, prije nego što mi je
išta stigao učiniti.”
“A onda je on...” Nisam mogla prestati misliti o toj frazi. Namjerno
nesmotren. Nisam mogla prestati misliti ni o drvetu za vježbanje gađanja. To
vježbanje nazvao je pogreškom onda nakon Hoppingsa.
“Ljudi to uvijek pitaju.”
“Što?”
“Što je onda bilo? Kako je umro? Kako sam znao da je mrtav?”
“Koji ljudi?” pitala sam, zaboravivši što sam ga zapravo htjela pitati.
~ 143 ~
Knjige.Club Books
Jack me upitao što mislim, nakon pet minuta šutnje u našem čamcu.
Rekla sam da ne mislim ništa.
~ 144 ~
Knjige.Club Books
~ 145 ~
Knjige.Club Books
Otresla sam glavom. “Ima nešto stvarno čudno u vezi s tim”, rekla sam
nakon nekoliko sekundi. “On je... ne znam. Drži se kao da nešto mulja u vezi s
tim.”
“Mulja? Pa lagao ti je u lice. Zar te nije trebao preklinjati da mu oprostiš?”
Pogledala sam gore, u nebo. Trebao je, da. Suglasila sam se s njom. Možda
je tu bilo još nečega. Možda je to Davey učinio? Možda je sve ovo radio zbog
Daveyja? Možda je zato Davey rekao da je sad opet u nevolji?
Da sam barem mogla nekako znati. Željela sam znati.
Bila sam sama u spavaćoj sobi. Još jedan veliki portret na zidu nekog
pokojnog Rossa - ili Douglasa - zurio je u mene dok sam ležala u krevetu.
~ 147 ~
Knjige.Club Books
“Kako si sad?” tiho je upitao Jack, tužno, ulazeći u sobu i zatvarajući vrata
za sobom. Ostavio me je samu gotovo sat vremena i sad je došao vidjeti kako
sam. “Rekao sam svima da si bolesna.”
“Još laži. Znam. Znam da si im rekao.”
“Da. Znaju. Ali rekao sam i da nisi dobro. Oni neće... neće htjeti o tome
razgovarati, kako bilo.”
“Trebala bih se maknuti. Od tebe”, rekla sam, pogledavši ga brzo
krajičkom oka.
“Ja...” Jack je raširio ruke, bespomoćno. “Ne želim da to napraviš”, zvučeći
jadno i škotski.
“Kako se on preziva?” upitala sam, rukom mahnuvši prema portretu na
zidu. Ispružila sam ruku prenaglo, zaboljelo me u ramenu. U licu sam osjećala
vrućinu. Glas mi je bio prejak.
“Douglas. Svi smo promijenili prezime. Poslije. Kad nam je bilo već
stvarno previše novinara.”
“Ma je li.” Nisam ga mogla pogledati. Jedva sam mogla govoriti. “Koliko si
mi laži servirao?” viknula sam, gledajući ga.
Sjedio je prekriženih nogu na krevetu, prtljao prstima po rubu popluna.
Izgledao je neobično djetinje.
“Pa...”
“Koliko?”
“Zapravo samo jednu”, rekao je. “Samo... tu veliku.”
“Koješta. Neku večer u fotelji si me gledao u oči. I zaklinjao mi se u nešto.”
Glas mi je napukao.
Ta laž nije značila više od ostalih laži. Ali meni se svaki put kad bih
pomislila na taj njegov duboki, iskreni pogled, želudac grčio.
Maknuo je pogled u stranu, grizući donju usnicu, drhtavom rukom
prolazeći kroz kosu - onako kao što je Davey gotovo stalno činio. “Znam.
Stvarno mi je žao. To je bilo refleksno, iz samoodržanja, ali za to ne može biti
isprike.”
Bila je to prava, iskrena isprika, za razliku od njegova priznanja zlodjela.
“Nije u redu”, rekla sam.
“Rach, ne znaš ti kako je to. Ne znaš kako je bilo. Prokleti reporteri bili su
posvuda...” Napravio je gestu rukom prema prozoru, prema crnoj obanskoj
noći. Njegovo škotsko “r” kotrljalo se kao grmljavina u riječi reporteri.
“Kampirali su vani. I dandanas ponekad dolaze. Svako malo to opet odnekud
izroni. Preselili smo se. Svi smo uzeli mamino djevojačko prezime. Bio je to
lov na vještice.”
“Zar si mislio da nikada neću saznati?”
~ 148 ~
Knjige.Club Books
“Ne, samo...” Ustao je u svojoj punoj visini, provlačeći obje šake kroz kosu.
“Trebao sam...”
“Wally i ja - mi smo zaslužili znati.”
“Znam. Ali sve je postalo tako ozbiljno u tako malo vremena...” Glas ga je
izdao.
Čak i tad, dok smo se svađali, osjetila sam trnce zadovoljstva kad bih
uhvatila njegov pogled.
Nasmiješio mi se, nesigurno. “Ne Wally”, dometnuo je. “Samo ti. To kako
se osjećam u vezi s tobom. To je uvijek bilo ozbiljno. Osjećam da smo stvoreni
jedno za drugo. Mi smo jednostavno pravi, ti i ja, zar ne? Zajedno.”
Maknula sam pogled. “Lagao si mi o svom imenu. O svojoj prošlosti. O
tome što si prošao. Imao si odvjetnika. Sudilo ti se. Jesi li bio i u zatvoru? To
još ni ne znam.”
“Nisam. Časna riječ, Rachel. To je bilo sve.”
“Nisi?”
“Možeš li zamisliti mene u zatvoru? Kako bih uopće preživio?”
“Istina”, rekla sam.
“Nisam to planirao. Dogodila mi se ružna stvar. Samo sam na nju reagirao.
I cio moj život u trenu se promijenio. Ali ja sam i dalje ja”, rekao je. I onda,
tišim glasom: “I dalje sam tvoj.”
“To znaš ti. Ali ti znaš sve. Svoju prošlost. Što je bilo. No, ja ne znam”, rekla
sam. “Ja ne znam ništa.”
Pogledala sam ga. Uzvratio mi je pogled. Bila je to istina. Bila je to naša
priča, ali bila je više njegova nego moja. Počela je godinama i godinama
unatrag, a za mene tek nedavno.
Gdje li će završiti? Hoćemo li svatko svojim putem danas, sutra, iduće
godine? Hoću li postati jedina djevojka kojoj je to priznao ili tek jedna od
mnogih na dugoj listi onih koje se nisu mogle pomiriti s njegovom prošlosti?
Čija je verzija bila točna? Moja: moj dečko imao je užasnu prošlost. Ili
njegova: moja djevojka ne želi da prošlost ostane u prošlosti.
Sišli smo zajedno, nakon nekog vremena. Jack mi je nasmiješen pružio čaj
dok smo gledali film, ali naše držanje bilo je ukočeno, kao da glumimo u lošoj
predstavi.
I sve vrijeme, dok je film odmicao ispred nas, bojeći dnevnu sobu plavim
i bijelim treptavim svjetlom, ja sam razmišljala: možda je to i bio lov na
vještice, ali ne znači da zato nisi vještica.
~ 149 ~
Knjige.Club Books
27
Stavka 10
The Guardian
9. travnja 2010.
Te noći u prosincu, dvadesetpetogodišnji John Douglas nalazio se u
svom obanskom domu. Nije mogao ni slutiti što će se uskoro dogoditi.
Kako i bi? Čuo je, kaže, da provalnici ulaze u njegovu kuću, po četvrti
put u dvije godine, i reagirao je.
~ 150 ~
Knjige.Club Books
http://thenewsinbrief.blogspot.com
Douglas: Live Blog
Dan četvrti 8. travnja 2010.
09:23 Upravo je pokraj mene prošao John Douglas. Nisam mislio da ovako
Izgleda. Da, visok je I mišićav, a onaj oštri pogled koji smo vidjeli na
policijskoj fotografiji imao je i dok je išao na ročište gdje su mu odbili
jamčevinu. No dok se proguravao pokraj mene, ruku dignutih kao u
obrani, u njegovim sam očima vidio još nešto: smireno samopouzdanje.
- Redigirano -
Svaki put kad bih naišla na članak o njemu, trgnula bih se kad pročitam
John. Ne znam zašto mi je to od svega bilo najgore, ali jest.
Bilo je tako lako, istraživati ga na internetu. Nitko nikad neće ni znati.
~ 151 ~
Knjige.Club Books
~ 152 ~
Knjige.Club Books
tako lako. Stvarni život bio je kompliciran: otjerala sam ga od sebe svojom
paranojom, ali zapravo je tako bilo najbolje. Mi nismo voljeli jedno drugo. Ne
kako treba.
“Ponekad razmišljam o njemu, znaš”, rekla je Audrey. Ton joj je bio čudan.
Važan.
“O Benu?” rekla sam, zbunjeno.
“Ne. O Chrisu. Znaš.”
Znala sam. Dečko s kojim je spavala. Gotovo nikad nije pričala o njemu.
Čini se da je sad odlučila govoriti, kako bi me podsjetila da nitko nije savršen.
Kimnula sam, prisjetivši se točno trenutka kad je izlazila iz njegove sobe,
točno preko puta moje, u kampusu. Ja sam je nedavno bila upoznala s
Amritom. Bili su oduševljeni jedno drugim, jednostavno obuzeti, mislila sam.
Već su pet puta imali spoj.
Nije bilo potrebe da joj išta govorim, dovoljan je bio moj upitan pogled
preko hodnika.
“Nema veze”, rekla je, zatvarajući vrata Za sobom. “Amrit je na putu.”
Jedva smo progovorile riječ o tome, otada. Ali počela sam je gledati
drugačijim očima, donekle. O tome sam razmišljala na njihovu vjenčanju, dok
sam držala govor, i puno puta nakon toga, dok sam radila s Amritom.
“Kaješ li se zbog toga?” sad sam je upitala. Audrey se ispravila u leđima.
Bila je visoka i obično se držala pogrbljeno. Uopće ne izgleda kao odvjetnica,
znala sam pomisliti.
“Naravno. Grozno se osjećam zbog toga. Pogotovo sad kad mislim o tebi i
Jacku. Kad si ti ta strana koja laže, nekako je... opravdano.”
“Opravdano?” ispalila sam.
“Ne - nije opravdano. Ali, to je... ja sam znala koliko volim Ama. I zato mi
je bilo posve jasno koliko je malo ono značilo. Ja sam to znala. Da sam mu
rekla, on ne bi znao. Ne bi mogao shvatiti koliko je to bila beznačajna stvar.”
“Možda je još i gore ako je bilo beznačajno”, predložila sam.
“Možda.”
Pogledala sam je pažljivo. Zahvaćala je vodu dlanovima i puštala da joj
pada niz ruke. Nastupio je trenutak tišine, teške i nelagodne, i onda je Audrey
podigla pogled k meni.
“No, što ćeš sad napraviti u vezi s Jackom?” rekla je.
“Ništa. Ostat ću. Ja njega volim. I bebu”, rekla sam.
Glavni je bio Wally. Razlog što sam dopustila da to prođe tek tako. Što
nisam ponavljala mjerenja i snimanja, kad već nisam bila sigurna, onako kao
što sam radila na poslu. Razlog zbog kojega sam pokušala samo zataškati sve,
~ 153 ~
Knjige.Club Books
pokriti zavojem ranu koja je zapravo bila tako duboka da joj je trebalo
šivanje.
~ 154 ~
Knjige.Club Books
28
Godinu prije
pomoći. Da se pripravi za smrt, prije nego što ona dođe. Da bude u miru. To
je ono što sam željela za njih. To je bilo najviše čemu smo se mogli nadati.
“Da, ali postoje neke stvari koje su specifične za njegov slučaj. On ima
temperaturu. Općenito je loše. Kad smo ga prepoznali, već je bio u
uznapredovaloj fazi. U takvom slučaju... Jako mi je žao. Ali želim da toga
budete svjesni. Koliko još imate zajedno. I u kojem će smjeru najvjerojatnije
ići.”
Ispustila je čudan, jecav zvuk. Bio je strašan, životinjski, dok je shvaćala
kakva je istina. “Znači, kemoterapija možda neće ništa promijeniti?”
Kimnula sam.
Činilo se da trenutak razmišlja. “Izgleda kao da je to nešto jednostavno.
Zaustaviti rast tumorskih stanica.”
“Nije jednostavno”, rekla sam. “Iako bih jako željela da jest.”
“On je tako veseo, otkako nam je savjetnik ono rekao. Znam da će vas
uskoro i sam pitati o tome.” Pokazala je palcem iza sebe. Nokat joj je bio
izgrižen.
“O prognozama za sebe?”
“Da.”
Prstima sam se igrala stetoskopom. Na njemu sam imala prikopčanog
majmunčića. Mojim mlađim pacijentima bio je izvor zabave dok bih ih
pregledavala. “Dobro” rekla sam. “Bit će mi drago porazgovarati s njim.” Opet
ću malo pogledati njegovu stranicu, malo poslije, pomislila sam. Da
vidim kako se osjeća. Zavirim mu u dušu.
Gledala sam kroz prozor, između traka sjenila. Vidjela sam ga kako sjedi
u jednoj od ležaljki za kemoterapiju.
Njegova mama me netremice gledala. Imala je trajnu iz osamdesetih i oči
obrubljene debelim crnim tušem za oči. Opet je šutjela. A onda je rekla: “Tko
će ovdje pobijediti?”
U njezinu glasu mogao se prepoznati ton osobe koja je godinama morala
zastupati svoga sina. On je i dalje bio njezino dijete, u očima zakona i u
medicinsko-pravnome smislu. Još uvijek je bio maloljetnik.
“Kako to mislite?”
“Ako mu kažete.”
Pogledi su nam se sreli. U njezinim očima bila je prijetnja, u tome kako su
se blago suzile.
“Pa, potreban mi je vaš pristanak da bih mogla s njim razgovarati na taj
način”, rekla sam zamišljeno.
To je li sposoban primiti tu vijest ovisilo je o mnogočemu: njegovoj dobi,
njegovoj zrelosti, o tome koliko on sam želi znati, i u kojoj mjeri to želi
~ 156 ~
Knjige.Club Books
njegova majka. No, u konačnici, odluka je bila na njoj, sve dok on ne navrši
osamnaest.
“Ne želim da mu govorite koliko mu je još preostalo. To nije dobro za
njega”, rekla je.
“Molim vas da dobro promislite o tome”, polako sam odgovorila. “Ako me
on bude pitao, ne želim mu lagati. Pitat će druge, koji idu s njim na
kemoterapiju. Tražit će na internetu. Ako želi znati, znat će.”
Oči su joj nervozno zatreperile. “Slušajte...”, rekla je, uhvativši me za ruku.
Ruka joj je bila hladna kao led. Osjetila sam to čak i kroz svoju bijelu kutu.
“... uputa za vas glasi: nećete mu reći ni riječ.”
“Mislim da bismo trebali održati sastanak stručnog kolegija. Sa
savjetnikom. I bolničkim pravnikom”, rekla sam.
“Samo izvolite. Ali njemu nećete reći ni riječ. Sretniji je ovako. Misli da su
pred njim godine.”
Pogledala sam opet kroz prozor prema dječaku. Prelazio je prstom po
svom mobitelu. Osobno, bila sam sigurna da pred njim nisu ni mjeseci.
Bio je čudan, neugodan, taj razgovor toga jutra; bio je utorak. Poslije, na
sastanku kolegija, morala sam ga u cijelosti ponoviti, što sam detaljnije
mogla. Navela sam što se dogodilo, ali nisam uspjela predočiti kontekst. Ono
što nije bilo izrečeno riječima. Parkirnu kartu koju je držala između palca i
kažiprsta. Kako je stalno prstom listala po rubu. Do kraja razgovora već je bio
ofucan. Niti sam mogla predočiti njezine suze crne od šminke koja se razlila.
Umjesto toga samo sam ponovila riječi, opisala razgovor kao
emocionalan. Bez konteksta.
“Ne dopuštam da mu kažete kada će umrijeti”, rekla je. Nije moglo biti
jasnije. Nema pristanka. Nema razgovora. Okrenula sam se vratima.
Bio je to klasičan slučaj nijekanja. Nije se htjela suočiti s tim i nije
dopuštala ni njemu da se suoči.
~ 157 ~
Knjige.Club Books
29
Sadašnjost
~ 158 ~
Knjige.Club Books
~ 159 ~
Knjige.Club Books
Stavka 11
~ 160 ~
Knjige.Club Books
Stavka 12
~ 161 ~
Knjige.Club Books
*
Madeleine Smith: Smith je početkom 1855. bila u vezi s Francuzom, što
se tada smatralo kontroverznim, a njezini roditelji toj su se vezi protivili.
Francuz, po imenu L'Angelier, naprasno je prekinuo tu vezu. Smith je
viđena kako naručuje arsen u ljekarni, gdje se i potpisala kao M. H.
Smith. L'Angelier je umro 23. ožujka 1857. od trovanja arsenom. Na
njezinu suđenju, porota je donijela oslobađajuću presudu jer "nije
dokazano" da je Smith bila u društvu L'Angeliera neposredno prije
njegove smrti.
Poslala sam SMS Audrey: Nisam uspjela naći nijedan slučaj nedokazanog
zločina u kojem mi oslobođeni ne izgleda kriv.
Odgovor je stigao odmah.
Znam, napisala je.
~ 162 ~
Knjige.Club Books
30
R ano sam zaspala i sanjala Dominica Hulla. Ustala sam usred noći,
prenuvši se od sna u kojem on pada niz klimave stube u nekoj
improviziranoj kući, i utipkala njegovo ime na Facebook.
Profil mu je još bio otvoren. Bilo je puno oproštajnih poruka. Ljudi su
pisali fališ mi i nadam se da se sad zabavljaš tamo gore, frende. Pregledala sam
stranicu do kraja, sve do 2010., kada su počinjali njegovi postovi. Samo tako,
od smrti do života, običnim pomicanjem miša.
Ne znam što sam očekivala zateći u njegovim objavama. Gunđanje o
ljudima i dramu, možda. Javno priznanje da pljačka ljudima kuće. Ili ništa.
Facebookove igrice i polupismene objave.
Nisam očekivala ono što sam našla: jezgrovite, duhovite opaske, sve u
stihovima.
Vidiš me na socijalnom
Ne vidiš kak’ pišem
Kako svoje rime bacam
Ja ti rap udišem.
To znam.
“Nije to ništa posebno, Rach. I jedna i druga znače da nisi kriv.”
“Stvarno?”
Jack je uzdahnuo, tužno je uzdahnuo. Teško je uzdahnuo. Nije mi bilo
krivo, međutim, ovaj dio je bar bio istinit. “To ne znači ništa. Ne znam - sve.”
“Hmm”, rekla sam, želeći da nastavi, moleći se u sebi da mu nitko ne javi
kako je netko naručio da mu se dostave transkripti sa suđenja.
“To znači da je postojala opravdana sumnja u vezi s tvojom nevinošću”,
rekla sam.
Na moje iznenađenje, Jack se nasmijao. “Da, i ja bih tako rekao”, kazao je.
“Zato je i bilo suđenje.”
Njegov smijeh odzvanjao je od neprimjerenosti.
“Zašto nije dokazano?”
“Zaista ne znam”, rekao je. Glas mu je zvučao zabavljeno. “Mislim da je
takva politika.”
“Kako?”
“Pa, bio sam uplašen. Rekli su da se u situacijama samoobrane prag
dopuštenog spušta kad si... kad ti netko provali u osobni prostor. Kad si
uplašen.”
“Da”, promrmljala sam, i prvi put osjetila iskricu suosjećanja, kao kad
ugledaš prvu zraku sunca ujutro ili vatromet kako se rasprskava u daljini,
iskrenje kroz tanko jesensko lišće. Da, stvarno je strašno kad ti uljezi učestalo
upadaju u kuću.
Pokušala sam zamisliti, ležeći tako u svom krevetu, kako bih se ja osjećala
da sada čujem tup udarac vratima dolje. Adrenalin bi mi skočio. Možda bih
krenula suprotstaviti se uljezu. I onda bismo vikali, borili se. Znakovi borbe.
Tko zna što bih učinila? Zar itko može unaprijed znati?
“Htjeli su me osloboditi. Ali nikad nije u redu nekoga ubiti. Pa kakav god
ti imao peh. Pa su odlučili, oslobodit ćemo ga, ali tako da izgleda kao da je
kriv. Da pošaljemo poruku javnosti. Ne znam. Ne znam, Rach. Molim te
nemoj... Ja te volim. Mogu te učiniti sretnom. Bit ćemo tako sretni zajedno. ..
Molim te, nemoj...”
“Zašto mi nisi rekao? Zakleo si se... zakleo si se da nema ništa.”
“Zato što... zato što nisam htio da sumnjaš u mene”, rekao je tužno.
“Kako bih sad trebala znati da govoriš istinu? Možda opet lažeš.”
Nato nije rekao ništa, osim: “Oprosti.” Još jedna isprika.
Još smo malo razgovarali.
Pogledala sam van, niz ulicu, i vidjela ćelava muškarca s naušnicom u
majici nogometnog kluba Newcastle United - lokalac prve klase, rekao bi Jack.
~ 165 ~
Knjige.Club Books
U Wok Baru, u ovom trenutku bez prometa, jedan od kuhara počinjao je čistiti
pod. Imao je karirane hlače i slušalice na ušima.
“Kako je Wally?” pitao je Jack.
“Dobro.”
“Išao sam na hitni prijam i osjećao se kao pičkica”, rekao je.
“Na koji?”
“U Lorneu. Nemoj se smijati”, rekao je. “Stvarno sam se prepao.” Glas mu
je bio nježan.
“Što se dogodilo?”
“Osjetio sam stvarno jake bolove u trbuhu. S desne strane.”
“Zašto me nisi nazvao?”
“Jer bi mi ti rekla da ne idem.”
“Gdje točno desno u trbuhu?”
“Sprijeda, iznad kuka. U mekom tkivu.”
“Znači, imao si akutni abdominalni bol i pomislio da je apendicitis”, rekla
sam.
“Da. Zapravo, mislio sam da mi je puklo slijepo crijevo.”
“Vjeruj mi, da ti je puklo, ne bi samo mislio. Znao bi.” Riječi su mi same
poletjele s jezika i bilo je nečega lijepog u tome koliko su bile automatske.
Medicina je i dalje tu, u meni. “Je li bol popustio kad si ustao?” upitala sam.
“Jest, bilo mi je bolje, da.”
“Pa ja sam ti već samo po tome mogla reći da nije apendicitis. Prvi
pokazatelj je to da se ne možeš uspraviti.”
I dalje sam bila s njim na telefonu, ali u mojoj glavi, bili smo u sobi za
konzultacije. Mogla sam osjetiti peckav miris dezinfekcijskog sredstva i
vidjeti tastaturu na kojoj su slova a i p gotovo izbrisana s tipki od upotrebe.
Ležao bi na uskom krevetu, odgovarao na moja pitanja i ja ne bih
pogledavala na sat niti bih se trudila ne zavirivati u Huffington Post barem do
ručka, niti bih se nagrađivala keksićem jer sam završila još jednu rundu
tipkanja. Bila bih potpuno posvećena tome trenutku. Nalazila se u onoj točki
u kojoj se umijeće dijagnosticiranja susreće s umjetnošću - pacijentovom
interpretacijom vlastitih simptoma. Njihov bol uvijek se filtrirao kroz prošla
iskustva. Deset od deset na nečijoj skali jednako je onom četiri od deset
drugoga. Toliko mi je to nedostajalo u tome trenu, da sam sklopila oči i iz sve
snage poželjela, kao nikad u životu, da mogu vratiti vrijeme. Ne da se
vratim medicini, nego da se vratim u određeni trenutak u vremenu.
“Ali - bolovi u desnoj strani”, rekao je Jack.
“Upala crvuljka može se pojaviti na bilo kojoj strani, znaš. Samo je malo
učestaliji bol s desne strane.”
~ 166 ~
Knjige.Club Books
~ 167 ~
Knjige.Club Books
31
Godinu prije
~ 169 ~
Knjige.Club Books
32
Sadašnjost
T ata je dočekao mene i Kate u kafiću odmah iza ugla svoje kuće, zbog našeg
tradicionalnog utorka, iako je mrzio to mjesto. Stalno je rogoborio na
račun osoblja - Pa imaju ih tu sedmero, a samo četvero tu i tamo nešto radi! - i
njihov stil - Kako ljudima dođe da kupe ovako lijep prostor, a onda postave
četrdeset ogledala na zidove? - ali svejedno smo se našli tu. Nasmijavao nas
je.
“Moram primijetiti,” rekao je tata, “da mi je ljepše sad kad ste obje
prestale ganjati karijeru. Iako vašoj mami to ne bi bilo drago.”
“Baš krasno, hvala”, rekla je Kate, ali smiješila se. “Stvarno ne bi.”
Bio je dobar osjećaj malo se nasmijati na taj račun. Biti otvoren u vezi s
tim. Kako se osjećamo. Ne dopustiti da smrt baci svoj pokrov, opterećen
značenjem, na naša sjećanja na nju.
Kate je ispružila nogu ispred sebe. Još je bila u sportskoj opremi, ali radni
dan trenerice završavao je zajedno s dnevnim svjetlom, pa je danas to značilo
da je bila gotova do pet popodne. Što se mene tiče, uvijek sam završavala do
pet, na sadašnjem poslu.
“Znali su nam proći mjeseci da se ne vidimo, dok ste bile onako zauzete.”
“Znam”, rekla sam, i koliko god mi je nedostajala medicina, u tom
trenutku bila sam sretna što njega više ne ostavljamo dugo samog.
“Rach će se vratiti, vidjet ćeš”, rekla je Kate.
Tata je izbečio svoje okrugle oči na mene, kao sova. “Hoćeš stvarno?”
rekao je iznenađeno.
On je znao više od drugih, o dječaku. Manje nego Amrit i moji kolege, ali
više od većine drugih. Više od Kate.
“Ne”, rekla sam. “Ne znam. Ne vidim se tamo ponovno. Ne.”
I onda me je obuzeo osjećaj koji katkada imam kad se sjetim što se
dogodilo. Kao da navlačim košulju straha. Žmarce na leđima kad se sjetim
posljednjeg puta kada sam vidjela dječaka i svega što je uslijedilo poslije.
Stresla sam se pod prigušenim svjetlima kafića.
“Idem nam naručiti”, rekla je Kate. “Na šank. Sladoledne kupove?”
Kimnula sam, nesposobna progovoriti.
~ 170 ~
Knjige.Club Books
~ 171 ~
Knjige.Club Books
“Nitko od nas nije imao najblažeg pojma”, rekla sam. “O tome što je mama
radila.”
“Ne. Ljudi su komplicirani. Ali to ipak neće zasjeniti lijepe uspomene na
nju.”
“Stvarno? Tebi ih nije zasjenilo?” upitala sam.
“Ne. Ne potpuno. Samo djelomično.”
Nisam ga mogla pogledati u oči. Umjesto toga zurila sam u kockasti
stolnjak dok su me suze peckale u očima. Vidjela sam Kate za šankom, kako
promatra sve oko sebe očima tenisačice. Pitala sam se što tata sad stvarno
misli o nama. Smatra li nas i dalje uspješnim kćerima? Mene, trudnu
s muškarcem kojeg ne poznajem ni godinu dana.
“S Jackom je sve u redu” izvalila sam. “Dobro smo mi.”
Glas mi je zvučao mirno, nije odavao sumnje koje su me izgrizale iznutra.
Vratila sam se u stan i opet se zatekla kako pretražujem internet. Stvarno bih
trebala uskoro prestati s ovim, razmišljala sam, dok sam otvarala članak o
Jacku Rossu, nadolazećem piscu koji je osvojio nagradu za svoj članak u
časopisu Vrijeme za vas.
Mrštila sam se čitajući. Nešto mi je tu bilo čudno. Odmahnula sam glavom.
Nisam uspijevala dokučiti što. Prešla sam prstom preko ekrana. Počeo se
potpisivati kao Jack Ross od 2010. godine. To je imalo smisla: promijenio
je ime, naposljetku. Ali bilo je nešto drugo. Isto ime. Naziv časopisa. Zvučalo
mi je nekako generički.
Upisala sam u Google: časopis Vrijeme za vas.
Ništa. Ništa konkretno, u svakom slučaju. Iskočio je link na časopis koji
izdaje tvrtka AIESEC UK. Naveden je dio teksta - “pravo je vrijeme za vas da
postanete prosvijetljeni” - ali to nije bio časopis Vrijeme za vas.
Pretražila sam ga u kombinaciji s Jackovim imenom, onda sam tražila
njegove tekstove pa točan naziv članka za koji je navodno dobio nagradu:
“Restorani s Michelinovom zvjezdicom na Sjeveru”.
Ništa. Jack nije napisao takav tekst.
Pomaknula sam se na dno stranice s tekstom o njegovoj nagradi i vidjela
naziv tvrtke. White Wash, pisalo je. Potražila sam to ime i našla ono što sam i
strahovala naći. White Wash, tvrtka za dubinsko čišćenje reputacije.
Platio je nekome. Platio je nekome da napravi taj tekst i da ga tražilica na
Googlu odmah izbacuje. Sjetila sam se onog drugog članka, s humanitarnom
utrkom: fotografije u niskoj rezoluciji, na kojoj on ne sliči na sebe.
Odmah sam nazvala njegov broj. “Jesi li platio nekome da piše lažne
članke o tebi?”
~ 172 ~
Knjige.Club Books
~ 173 ~
Knjige.Club Books
svojih pretraga. “Zar nisu to... Zar to nije samo novinarstvo?” Usne su mi se
nehotice iskrivile, koliko je bilo to licemjerje - da je Jack novinar, koji
pokušava cenzurirati druge novinare, ali nisam ništa rekla. Jack nije pisao
udarne članke. Nije se bavio privatnim stvarima drugih ljudi. Pisao je o
restoranima i o najljepšem pogledu na Rim i o tome kako je šetati po mostu
Agios Sostis u Zakintosu. Nije on bio paparazzo.
“Ako nisi osuđen, onda se dio tekstova može dati skinuti. To se može
tretirati kao kleveta. Nisam upoznat s pravnim aspektima tužbe za difamaciju
i slično”, rekao je. “Ali kad im zaprijetiš time, najčešće sami uklone. Pa je tata
angažirao nekoga da to radi. A znaš ga. Ima on utjecaja. U Obanu. U poslu.”
“Da”, rekla sam.
“A ono što ne možeš ukloniti, možeš potisnuti niže na rezultatima
pretraga.”
“Niže?”
“Nanižeš nove sadržaje koje će potisnuti stare članke, tako da nisu na
vrhu. I da se ne pojave na Googleu. White Wash zna sve o Googleovim
algoritmima. Čak i sad mi je drago što sam to napravio. Sad se opet mogu
baviti novinarstvom. Bez mrlja iz prošlosti.”
Tu je zašutio. Svjestan da je rekao dovoljno. Zlokobnija, međutim, od
prijetnji novinama činila mi se manipulacija algoritmima za pretraživanje:
kao remećenje prirodnog reda stvari. S ciljem da ljudi poput mene - nedužni
ljudi koji samo žele znati što se dogodilo - nađu tekstove povezane s tim ili da
im to bude previše komplicirano pa odustanu. Da se zbune, da misle da je to
bio netko drugi.
Bilo je to kao da on misli kako je sad, zbog promjene imena, netko drugi
počinio zločin. Možda je to njemu bilo nužno, nekako se pomiriti s nečim tako
strašnim. Ali ja sam mislila da je to pogrešno. Manipulativno. Hladno.
Oni članci koje sam na kraju pronašla nisu se pojavljivali u prvih desetak
stranica ponuđenih rezultata na Googleu. Ja sam samo bila jako uporna.
Nije to bilo samo zbog mutnih zakonskih odredbi vezanih za primjenu
opravdane sile: ovo je bilo namjerno. Jack se potrudio izazvati zabunu, uložio
je trud u lažno predstavljanje. I to je, opet, stvari činilo samo još gorim.
“Rach?” rekao je.
“Aha. Sve mi to izgleda tako... ne znam. Ljigavo.”
Zvučala sam kao moj otac. Ljigavo. Ali bilo je ljigavo. Nije postojala bolja
riječ za to.
“Znam”, blago je rekao Jack, i glas mu je bio pun kajanja, tih, empatičan.
Posramljen, možda. “Čovjek misli da će imati toliko integriteta da stane pred
sud i izgovori istinu. Misliš da ćeš reći, to sam ja, takav sam, uzmi ili ostavi.
~ 174 ~
Knjige.Club Books
Misliš da bi ostavio članke na mreži, da ćeš pisati pod istim imenom. Ali neki
od njih, neki koje ti nisi mogla vidjeti...”
Pustila sam ga neka misli da nisam vidjela toliko koliko jesam. Na koji
sam mu način mogla kazati da sam upotrijebila pretraživač koji nasumce
stalno arhivira mrežne stranice, bez znanja njihovih autora, bez znanja ljudi
koji se spominju na tim stranicama? A tek ostalo: da sam za njega zatražila
pretragu po Clareinu zakonu? Da sam dala naručiti transkripte s njegova
suđenja? I, uostalom, što ako je toga bilo još? Tekstova koji su bili još gori?
“Raščetvorili su me. Novinari. Nisam mogao pustiti da se to nastavi. Ne
znam. Izgledalo je kao da stalno moram čistiti nered. I onda je prijatelj mog
odvjetnika ponudio pomoć. To je izgledalo lakše, bolje nego ostati pod tom
paljbom i više nikad ne raditi. Ili da ih sam pokušavam maknuti. Mama i tata
su platili.”
Zurila sam kroz prozor. Bio je onaj dio jeseni kad lišće neprestano pada,
poput divovskih pahuljica, ostavljajući mrlje na pločniku, poput ogromnih
otisaka dlana. On je kupio novi identitet. Privatnost. Nevinost. Da se meni
dogodilo takvo što, ja si to ne bih mogla priuštiti.
“Moram ići”, rekla sam mu.
~ 175 ~
Knjige.Club Books
33
~ 176 ~
Knjige.Club Books
Što god sam tih dana krenula pisati u tražilicu, Google bi mi odmah sam
izbacivao prijedloge koji su imale veze s Johnom i nedokazanom krivnjom i
Dominicom.
Sjeli smo na klupu u školskoj garderobi. Đačke torbe iz viktorijanskog
doba visjele su ispred nas. Žena u kostimu prošla je blizu i kimnula nam.
“Sve u redu?” rekao je Jack njoj. To je bio njegov uobičajeni pozdrav bilo
kome. Izgovarao ga je sa škotskim, otegnutim naglaskom.
“Vikanje u kafiću. Kad me je Mez vidio”, ponudio je temu.
Okrenula sam se pogledati ga u čudu. Gotovo nikad nije ništa nudio da
objasni.
“Da”, promrmljala sam.
“Novinar me prepoznao. Htio je ekskluzivu.”
“Prepoznao te je?” rekla sam. “To je, znači, bio tako poznat slučaj? Ja nikad
nisam čula za njega.”
“On je Škot. U Škotskoj je to bila velika stvar.”
“U vezi s čim je tražio ekskluzivu?”
“Moja strana priče”, rekao je. “Prokleti tabloidi. Jednostavno sam izgubio
živce. Stvarno su pijavice. Hrane se našom nesrećom.”
Sjećam se novinara koji su znali stajati ispred patologije, kad je bilo ono
s dječakom. U potpunosti sam ga shvaćala.
Sjedili smo šuteći nekoliko sekundi.
“Otkrij mi nešto”, rekla sam mu. “Nešto što ne znam o tebi.”
Zvučalo je nehajno, kao obično čavrljanje zaljubljenih, ali nije bilo. Bio je
to samo očajnički pokušaj. Htjela sam ga poznavati. Opet sam bila na tim
pokretnim stubama, pokušavajući ubrzati stvari, natjerati neživu tvar da
oživi; poput kompanije koja je pet puta izvršila spajanje pokušavajući
pomiješati sve djelatnosti i onda se praviti da je to bio prirodan razvoj.
“Što želiš znati?” rekao je. “Koliko te volim? Daj da nabrojim načine na
koje...
“Nešto o tebi. Što bi izabrao za svoj posljednji obrok?” rekla sam. “Onaj
prije izvršenja smrtne kazne?”
“Kinesku raštiku”, ispalio je kao iz topa. I ona je postala jedno od stalnih
mjesta u našim zafrkancijama, u igri riječima koje smo voljeli govoriti jedno
drugom i smijuljiti se zbog njih. “Filetirani odrezak? Ne znam”, rekao je.
“Kakva su pravila?”
“Tri slijeda, nešto od onog što voliš jesti.”
“Ali uskoro će me pogubiti. Ne jede mi se ništa.” Pogledao me iskosa.
Točno, pomislila sam; on je bio baš takav. Ako bi zbog bilo čega bio imalo
uzrujan, jednostavno ne bi jeo ništa.
~ 177 ~
Knjige.Club Books
“Dobro, ali hipotetski”, rekla sam. “Možeš ignorirati taj dio. Pravi se da
sam te pitala koje ti je omiljeno jelo.”
Jack je malo pošutio. Naposljetku, rekao je: “Porciju od 48 pilećih
medaljona iz McDonald sa, ali moram prvo imati teži mamurluk.”
“Mislim da ćeš mi morati dodatno objasniti.”
“Moj najbolji obrok ikada bio je onaj koji sam pojeo dan poslije svog
osamnaestog rođendana. U školi. U Fettesu. Jedan prijatelj koji je mogao
voziti odvezao nas je u McDonald’s kad smo se tog popodneva probudili u
pet. Bio sam najednom gladan kao vuk. Naručio sam porciju s 48 komada. I
pojeo sve do zadnjega.”
Nisam mogla ne nasmijati se i dala sam sve od sebe da ne mislim kako me
automatski morao podsjetiti kamo je išao u školu. Kako smo oboje svjesni da
ne znam to. “I to ti je bio najbolji obrok? Rekonstruirana piletina?”
“Aha. A tebi?”
Mobitel mi je javio da imam poruku. Bila je od Amrita. Na ekranu se
pokazao cio niz poruka na koje nisam odgovarala i Jack je to vidio.
“Nikad mu ne odgovoriš”, rekao je.
Slegnula sam ramenima i on je pustio tu temu. Bila je preteška. Nisam mu
mogla objasniti samo jedan dio. Morala bih mu ispričati sve. O dječaku. O
svojoj pogreški.
“Bojim se da ne možeš dobiti nikakav mamurluk dok čekaš izvršenje
smrtne kazne”, rekla sam.
“Možda si u pravu.”
“Osim toga, ti gotovo uopće ne piješ alkohol.”
"Ne.”
“Je li to zato što si možda pio one noći?” rekla sam.
U njegovu čast, moram priznati da je odmah znao na koju noć mislim, i
nije se pravio da ne razumije. Ali je, svakako, podignuo oči prema stropu.
“Mrzim pričati o tome.”
Znam. Tvoja mama...
“Što?”
“Pa, ona ne želi da o tome razgovaramo, zar ne?” Pomislila sam na nju dok
je stajala s metlom, u kuhinji, kad mi je govorila da pustim na miru tu temu, i
brzog objašnjenja koje je njegov tata lukavo ponudio na jezeru.
Da i ne spominjem ostalo: plaćanje računa tvrtki za čišćenje reputacije,
plaćanje odvjetničkih troškova. “Nije važno što misle tvoji roditelji. Meni
možeš reći. Ne moraš ih slušati.”
Bilo je to malo previše.
~ 178 ~
Knjige.Club Books
Pružio je ruku i udario starinsku đačku torbu. Zanjihala se. Kuka na kojoj
je visjela zaškripala je.
“Tad nisi bio na Facebooku”, rekla sam automatski, nehotice mu
pokazujući karte koje mu nisam željela pokazati.
Pridružio se Facebooku kasno. Bila je 2010. godina. Sjećam se da mi se to
činilo baš čudno.
“Bio sam, pod imenom John Douglas”, rekao je. “Taj profil je izbrisan.”
Nije mi bilo lakše što to čujem. Doslovno brisanje cijeloga jednog života.
“Aha”, rekla sam.
“A onda je bio Božić. Neposredno poslije. I sad se više nismo morali bojati
- ne bi vjerovala koliko je to nama tada značilo. I premda je bio plaćen
velikom cijenom, dobili smo svoj mir. Nismo više morali osluškivati petlja li
nam netko izvana po bravi. Nismo više morali plaćati troškove pretvaranja
starinske palače u zgradu s dvostrukim staklima i natezati se s prokletim
konzervatorima zbog toga. Bilo je toliko besmislica u vezi s tim provalama i
odjednom je sve to prošlo.”
Stresla sam se u školskoj garderobi. Te riječi. Te riječi. Olakšanje. Pa
njemu je bilo drago što je ubio nekoga. Na nekoj razini, bio je zadovoljan zbog
toga. Bilo je praktično. Je li moguće da je ovo istina? Što ako je to sve vrijeme
i planirao? Što ako je imao namjeru ubiti?
Pomislila sam na Wallyja u sebi. Spojenog sa mnom. Stvorenog od nas
dvoje. Pomislila sam na to kako sam se osjećala zbog Jacka. Dragocjenom,
zbog načina koliko je cijenio sitnice koje zna o meni. Na njegovu ruku koju
prebaci oko mene dok spava i privuče me bliže uz sebe.
Morat ću to prihvatiti. Morat ću krenuti naprijed. Zbog Wallyja. Strašno
je kad ti netko stalno provaljuje u kuću. Bio je napadnut. Bilo je to slučajno.
Bila je izvanredna situacija. Olakšavajuće okolnosti. Nije on zla osoba. Nas
dvoje moramo krenuti dalje. Pozorno sam ga pogledala.
“Kako je bilo za Božić?”
“Mirno. Bez ikakvih zbivanja. Sipila je kiša. Išli smo u šetnju. Nismo
razgovarali. Pravni procesi već su bili započeli, ali su zbog praznika stali.
Nama to nije odgovaralo. Samo smo htjeli znati. Daveyju je bilo jako teško.
Iako je dobio Rubikovu kocku, koja mu se svidjela.” Jack mi je stisnuo ruku.
Zastao je pa upitao: “Jesi li zadovoljna?”
“Da”, rekla sam, i činilo se da ga je to umirilo.
Lijeva ruka dolutala je gore do prednjeg dijela moga kaputa. Otkopčao je
dugme i uvukao ruku. Bila je hladna, ali svejedno mi je prijala.
“Kako je on?” rekao je. “Nećemo čuti kojeg je spola, drugi tjedan, zar ne?
Želim da mi to bude iznenađenje.”
~ 180 ~
Knjige.Club Books
~ 181 ~
Knjige.Club Books
~ 182 ~
Knjige.Club Books
34
~ 183 ~
Knjige.Club Books
~ 184 ~
Knjige.Club Books
~ 185 ~
Knjige.Club Books
Znala sam kuda se ide do sobe za moj ultrazvučni pregled. Srećom, bila je u
drugom bloku. Nisam morala vidjeti nikoga od svojih bivših kolega ni svoj
stari Blok BI, ili treću sobu lijevo, u kojoj se to dogodilo.
“Čovječe, petaka za dva sata”, rekao je Jack, ubacujući kovanicu po
kovanicu u automat.
“Za to možeš okriviti jedino Vladu”, rekla sam.
“Pa i krivim ih”, rekao je podižući obrve i gledajući me.
Atmosfera je između nas postala malo čudna nakon pisma. Osjećala sam
popriličnu krivnju. Krivnju koju je počela zamjenjivati ljutnja. Nije on znao
moju priču. Malotko ju je znao. Ali to je bilo drugačije, ponavljala sam sebi.
Nije usporedivo. Definitivno nije kao ono što je on napravio.
Liječnica na ultrazvuku zvala se Sandra. Mislim da sam je viđala u
bolničkoj kantini. Imala je tamnu kosu i puno pjegica.
Svjetlo u ordinaciji bilo je prigušeno. Na prozorima je bilo isto rešetkasto
sjenilo kakvo je bilo u sobama u kojima sam viđala dječaka. Moja bolnica,
Klinika Royal Victoria, imala je prepoznatljiv miris. Prestala sam ga osjećati,
ranije, kad sam tu boravila toliko dugo da mi je predstavljala dom. Ali sad
sam ga opet mogla osjetiti, dok sam prolazila hodnikom. Limunski miris
izbjeljivača i antiseptika, kakvim odiše svaka bolnica; i drugi mirisi, također.
Miris kave iz kafeterije kod glavnog prolaza. Miris tapisona u sporednim
sobama u kojima bih spavala nakon što prođu čistačice s usisavačem.
Suhi, prašnjavi vonj koji ispuštaju stara računala.
Liječnica je prtljala po računalu. “Smrznuo se.” Micala je mišem gore-
dolje, skrušeno mi se smješkajući. Proradio je.
“Ah. Rachel Anderson”, rekla je. “Baš sam i mislila da ste to vi.” Okrenula
se k meni i nasmiješila.
Jack je podignuo obrve.
“Zato vas, znači, ne viđam u posljednje vrijeme”, rekla je.
Slabašno sam kimnula, umjesto da je ispravim. Puno liječnica rano odlazi
na rodiljni dopust. Posao je previše fizičke naravi da bi ga mnoge od nas
mogle raditi u trudnoći. Bolovi i grčevi nakon dežurstava koja traju i po
petnaest sati bili su i bez toga sasvim dovoljni. A tu su, u trudnoći, i mučnine.
Za medicinu moraš imati jak želudac.
I tako sam je pustila da vjeruje ono što je vjerojatno mislila: da sam se
udala, da sam ovo planirala, da nisam prvo ostavila posao, pa onda, koji
mjesec poslije, ostala trudna, dovodeći se tako u poziciju da imam točno nula
prava na plaćeni rodiljni dopust. No, to nije bilo važno - iako jest. Meni je bilo
jako važno.
Pogledala sam Jacka. Gledao je u ekran. Ovako nešto njemu se nikad neće
dogoditi, pomislila sam gledajući ga. Nitko ga neće zaustaviti i reći, o, pa to je
~ 187 ~
Knjige.Club Books
Jack Ross. Jer je promijenio ime. Promijenio identitet. Pitala sam se odaziva li
se sad prirodno na ime Jack, a ne na John.
“Oprostite zbog ovoga”, rekla je Sandra jer računalo opet nije radilo.
“Samo moramo malo pričekati. U ovom trenutku je jako sporo.”
“Sjećam se dobro”, rekla sam. “Znači, nije se ništa puno promijenilo?”
“O, ne, Bože moj. Vi ste doktorica pedijatrije, zar ne?”
“Da”, rekla sam.
Unatoč sebi samoj, osjetila sam ponos. Unatoč onomu kako je završilo,
unatoč činjenici da je završeno, to je ipak bila moja povijest. Ja sam i dalje bila
Rachel Anderson, MB ChB, BMedSc, MRCPCH.
Sandra je opet micala mišem po stolu, ali ništa se nije događalo. Pružila
je ruke ispred sebe i protegnula prste, pa rastvorila tanke metalne letvice
prozorskog sjenila.
“Izgleda da se sprema snijeg”, rekla je, pokazujući prstom na tamno
jesensko drveće, golo kao da je uhvaćeno pod tušem. Već mi je mozak
prerađivao i obrađivao ono što je rekla, kao da traži u tome neku naznaku,
makar nisam znala koju.
Pogledala sam u nebo. Bilo je bijelo i teško, imalo je tipičan hladan sjaj.
Ali vani nije bilo tako hladno, jutros.
“Ne bih rekao”, odgovorio je Jack. “Nije još dovoljno hladno, zar jest?”
“To sam i ja htjela reći”, rekla sam mu.
“Sjećate se kad je zadnji put pao pravi, veliki snijeg?” rekla je Sandra. “Bilo
bi vrijeme da opet malo padne, ha? Prošlo je već nekoliko godina. Kad je to
bilo, 2009.? Da - to je bila 2009., tako je, Julia se baš rodila...”
Računalo je ispustilo glasan pisak.
“Evo nas, sve opet radi”, rekla je Sandra.
Legla sam na ležaljku i otkopčala traperice. Gel mi je bio hladan i mokar
na trbuhu.
“Jedva čekam vidjeti Wallyja”, šapnuo mi je Jack. Sjedio je na dnu uske
ležaljke, nagnut naprijed, pun očekivanja.
Ja sam još zurila u komadiće neba kroz horizontalne rešetke sjenila.
Prostor između trakica bio je tako uzak da se nije vidjelo gotovo ništa. Snijeg.
Sprema se snijeg. A onda, kad prođe zima, Wally će biti tu. Naša beba.
Sandra je prislonila ručicu doplera na moj trbuh i sobu je ispunio
karakterističan prigušen šum. I tad smo ga čuli prvi put. Njegovo srce, kako
kuca brzo poput jurećeg vlaka.
Jack je skočio na noge i uhvatio se rukama za glavu. “Pogledaj!” viknuo je.
I ja sam poželjela ustati, također, zagrliti ga i gledati s njim u čudesnu
bebu koju smo napravili. “Predivno”, rekla sam.
~ 188 ~
Knjige.Club Books
~ 189 ~
Knjige.Club Books
35
S jećaš se tog snijega?” rekla sam tek tako, razgovora radi, kad smo se vozili
prema kući. “Je li tako bilo i u Škotskoj?”
“Ne, mislim da nije”, rekao je Jack.
“Ma daj. Moralo ga je biti”, rekla sam. “Ovdje je bilo strašno.”
Bilo je to 2009., je li tako rekla Sandra? Pa da. Nanosi su bili ogromni.
Ceste zatvorene. Svaki dan samo je to bilo na vijestima. Cijeli sjever države
promijenio se. Nismo znali gdje su pločnici, a nije bilo ni važno jer automobili
nisu vozili, u svakom slučaju. Argos je rasprodao sve sanjke. Tata i ja sanjkali
smo se na kuhinjskim poslužavnicima na Town Mooru. Mami je to silno išlo
na živce. Nismo mogli otvoriti garažna vrata, koliko je snijeg bio visok. Tako
je bilo sve do polovine siječnja. Ljudi su počeli skladištiti hranu. I onda se sve
otopilo i svima je bilo lakše. Čak i sad, činilo se da nitko više ne priželjkuje
snijeg onako kao prije; svi pamte kako je snijeg tog Božića zatrpao sjever.
Otada ga nikad nije napadalo toliko.
“Možda? To je moralo, dakle, biti odmah poslije”, rekao je Jack.
“Ah”, rekla sam. “Ali ti si rekao... da je tog Božića sipila kišica?” Zbunjeno
sam ga pogledala.
On je problijedio.
Zar nije rekao tako? Da je bila kišica, bez ikakvih posebnih zbivanja. Da
su išli u šetnju. Ovdje kod nas bile su silne mećave. Kako bi zaboravio takvo
što? Kako da on to ne zna? Kako je moguće da u Škotskoj nije bilo još gore?
Bila sam posve sigurna da je cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo bilo zahvaćeno
snježnom ciklonom. Sve bijelo.
Haiti. Tad se dogodio i Haiti. A ni za to nije znao.
“Oh, ja...” Jack se nelagodno promeškoljio, vadeći mobitel.
“Gdje si ti bio?” rekla sam.
Izraz na njegovu licu rekao mi je sve što sam trebala znati.
Bio je u zatvoru. Ta misao pogodila me poput lavine. Nije se pogodio za
jamčevinu. I tu me je preplavio novi val ljutnje, kao kad se kada prelije.
Skupljala se kap po kap, ispočetka, sporo, a onda je se nakupilo toliko da se
prelila na sve strane. Vjerovala sam mu jednu laž za drugom. Kišica. Višak
detalja. Trebala sam odmah primijetiti. Tko bi ti opisivao kakvo je bilo
vrijeme, uostalom, kad ga pitaš o tome kako je proveo taj Božić?
Bože. Lagao je. Opet mi je lagao. Možda ovaj put ne izravno, ali zar nije to
još i gore? Izbjegavao je istinu, okolišao. Podmuklo. Poput dima koji postaje
~ 190 ~
Knjige.Club Books
~ 191 ~
Knjige.Club Books
36
P ratio me unutra. Bila sam previše ljuta da mu kažem neka me sad ostavi
na miru i nisam se htjela svađati vani, trudna, pred zgradom.
Zatvorila sam vrata za nama. Jack se naslonio na ormar. Imao je traperice
zavrnutih nogavica i bijelu majicu dugih rukava. Izgledao je predivno, stojeći
tamo jakne prebačene preko ruke, ispred tijela, čudnovato.
“Jesi li bio u zatvoru?” rekla sam.
Gledao me je. Glava mu je bila malo spuštena, ali oči su mu bile uperene
u mene. Izraz lica uopće mu se nije mijenjao, ali ja sam mogla vidjeti da mu
se, iza tih očiju, misli utrkuju.
Pogledao me otvorenije. A onda je rekao: “Odao me snijeg, zar ne?” i to je
bio taj trenutak.
Čuo se jedino zvuk kvrckanja iz mog bojlera. “Ne, nego reakcija na moje
pitanje.”
“Da, bio sam... bio sam u zatvoru.”
“Rekao si mi da nisi. Kad sam te pitala.” Sjetila sam se točno te laži: Nisam.
Časna riječ, Rachel. Stresla sam se.
Gdje treba podvući crtu? U kojem bih trenutku trebala zaključiti da je sve
ovo otišlo predaleko? Mislila sam da je taj trenutak došao kad se pokazalo da
ne znam njegovo ime. A onda sam to mislila kad mi je lagao gledajući me
onako, izbliza, u oči. I evo me sad, kako opet pomičem svoje granice. To ovdje
mora prestati. Pod mojom kožom uskipio je gnjev kao vulkanska lava.
Žao mi je.
Nisam to mogla zamisliti. Taj čovjek ispred mene, sa svojom skupom
jaknom i mačkom koju obožava. Njegov slobodnjački ritam, njegov normalni
građanski život, i kako voli liker od bazge.
I druge stvari, također. One stvari koje su bile tipične za njega. Kako je
držao Howardov šampon protiv buha zajedno sa svojim medikamentima, u
kupaonskom ormariću s lijekovima. Kako je objavio na svom Twitteru
feministički govor Emme Thompson. Kako je uvijek govorio da sam
toliko pametnija od njega.
Taj čovjek - moj dečko - bio je u zatvoru. Lagao nam je, stalno iznova, meni
i Wallyju. Mi to nismo zaslužili.
“Sramio sam se priznati”, rekao je, gledajući i dalje u mene. “One
fotografije. Dao sam ih maknuti - na njima sam bio u lisicama. Kao da sam
nekakav razbojnik. Ljudi su me se bojali. I bojali su se biti viđeni u mojoj
~ 192 ~
Knjige.Club Books
~ 193 ~
Knjige.Club Books
~ 194 ~
Knjige.Club Books
Treći dio
Zašto?
~ 195 ~
Knjige.Club Books
37
~ 196 ~
Knjige.Club Books
~ 197 ~
Knjige.Club Books
~ 198 ~
Knjige.Club Books
je ona, takva će uvijek i biti, bar meni. Izgleda čudno kad se obuče u normalnu
odjeću i pusti kosu da slobodno pada oko lica. Kao balerina u civilu.
“Jesi li pobijedila?” rekla sam joj.
Opet je imala boju u licu. Posao trenerice očito joj je pristajao.
“Aha”, rekla je. “Moje cure jesu.” Prošla je pokraj Meza bez riječi i stala
kraj mene. Pružila je ruku i dotaknula klobuk gljive. “Uskoro nam je berba”,
rekla mi je. “Mogla bi nam pomoći. Znaš kako je ludo. Korjenčići im izgledaju
poput meduza.”
“Ne, hvala lijepo”, rekla sam.
Nasmiješila mi se. “Što kaniš raditi?” upitala je.
“Plakati”, rekla sam. “Fali mi Jack.”
“Znam.” Njezin neonskoružičasti znojnik sjajio je u polutami. Nekoliko
trenutaka je šutjela. “Gubitak, zar ne? U kakvom god obliku se pojavio, uvijek
je to bol zbog gubitka.”
“Ne. Ne u mom slučaju”, rekla sam. “Meni je od slomljenog srca.”
“I to je isto gubitak”, rekla je blago Kate. “Taj je najgori.” Progutala je s
mukom i pogledala Meza.
Tada sam vidjela da njih dvoje čak i kad su ljuti jedno na drugo imaju čvrst
zajednički temelj. Mez je znao, bolje i od koga, kako se Kate osjećala jer nije
uspjela u svijetu tenisa, iako je on na njezin sportski put gledao pozitivno, a
ona negativno. Jack i ja nismo imali takvo što. Mi to nikad nismo imali. On nije
znao za dječaka, za najveću pogrešku moga života. Nas dvoje nismo se
poznavali.
I kako je njoj moralo biti, priznati poraz i vratiti se kući? Jednostavno nije
bila dovoljno dobra. Morala se prebaciti na nešto drugo. Odložiti žezlo i
početi učiti druge kako da igraju, umjesto da igra sama. To je moralo biti
teško, moralo se usjeci kao giljotina u njezin doživljaj vlastite vrijednosti.
“Ali bar je moj trener o tome uvijek imao što reći - o gubitku”, rekla je
Kate. “Rodi svoje dijete. Vrati se medicini. Ne znam. Glavu gore i samo
naprijed.”
Pogledala sam Meza koji je zalijevao gljive i ponovno se sjetila kako je
Jack otišao. “Wally će biti dijete iz razorene obitelji”, rekla sam.
U garaži je bilo tako tiho da se čulo kako voda polako kapa kroz slojeve
podloge, dok i to nije utihnulo.
“Što je razorena obitelj?” rekao je Mez. “Ona u kojoj se roditelji stalno
svađaju, ali ostaju skupa? Ili ona u kojoj mama i tata ne žive zajedno, ali su
oboje sretni, možda i s drugim ljudima? Što je tu razoreno?”
Možda je u pravu. Možda će Wallyju biti dobro.
Ali mislim da meni neće. Nikad više. Nikad, nikad više.
~ 199 ~
Knjige.Club Books
Kad sam došla kući, otišla sam ravno u krevet, iako je bilo rano. Osjećala
sam to kao bol; težinu na prsima, koliko mi je nedostajao. Provjerila sam
mobitel. Ništa. Nedostajala mi je mama, u tom trenutku. Samo na trenutak.
Poslala sam poruku tati. Sve je tako usrano, napisala sam mu, plačući.
Sjeti se mene, odmah je odgovorio, dok ručno zbrajam izvatke s računa
iako je 21. stoljeće.
Nasmiješila sam se malo njegovoj poruci i zaspala, Wally je u mom trbuhu
radio kolutove. Moja jedina utjeha: nisam bila sama.
~ 200 ~
Knjige.Club Books
38
Godinu prije
~ 201 ~
Knjige.Club Books
~ 202 ~
Knjige.Club Books
~ 203 ~
Knjige.Club Books
39
Sadašnjost
poluproziran, kao da se ni automatska vrata preda mnom neće otvoriti ili kao
da bih kroz kauč mogla propasti bez zaustavljanja. Možda su me drugi vidjeli
kao ženu koja je sama prekinula vezu, pod svojim uvjetima, jer joj je lagao, ali
to je bilo daleko od istine. Ništa slično onome kad smo prekinuli Ben i
ja. Jedne večeri, tjedan nakon što sam prekinula s Benom, vraćala sam se
pješice kući s posla. Odugovlačila sam, snimala fotografije zimskoga neba, i
polako postajala svjesna svog novog, neobičnog osjećaja slobode. Bio je
oprezan, pomalo prestrašen, ali neporeciv osjećaj. Bez Jacka, nisam
osjećala ništa. Više se nisam mogla ni sjetiti što sam prije voljela raditi.
Osjećala sam se kao pola čovjeka. I manje od toga.
Moje razrješenje bio je internet. Zurila sam u Jackovu vremensku crtu na
Facebooku. I dalje smo bili prijatelji - ne bi mi napravio nešto toliko
neprijateljski kao što je blokiranje ili prekid prijateljstva - i spuštala se
stranicom sve do prve objave ikada. Radila sam to i prije, ali ovaj put kliknula
sam na opciju “sve objave”, a ne samo “najvažnije”, i otvorilo se znatno više
toga.
Pozornost mi je privukla objava nekog Duncana Jamesa na njegovu zidu.
Znamo se s SOS foruma. Kako ide? Jack mu nije odgovorio.
Potražila sam “SOS forum”. Nije bilo relevantnih rezultata, ali na drugom
forumu našla sam obavijest koja je govorila: SOS forum bio je prinuđen otići u
ilegalu nakon što su podignute određene optužnice na temelju nekih objava s
tog foruma 2008. godine. Oni koji trebaju, znat će ga naći.
I tu sam počela razmišljati, prisjećajući se onoga što mi je rekla Kate. O
dark webu. Kako se ono zvao pretraživač?
Tor. Tako je. Bila sam zahvalna svom dobrom pamćenju, pamćenju koje
me je uspješno provelo kroz medicinsko obrazovanje i pomoglo spašavati
živote.
Mogla bih samo pogledati. Nitko nikad neće znati.
Otišla sam na Torovu mrežnu stranicu. Anonimnost na internetu, pisalo je
na oglasnoj traci na vrhu.
Skinula sam Tor - predstavljao se kao glavica luka druge generacije;
internet zna biti jako zagonetan - potražila forum, a ostalo je bilo lako.
Dobila sam pristanak da se pridružim forumu. Bez razmišljanja,
pritisnula sam “prijava” i tek se tad sjetila da se ne mogu registrirati sa
svojom pravom e-adresom. Otišla sam na Gmail i otvorila novu -
otkrivanjestvari1986 - i potom se prijavila upotrijebivši kao zaporku broj
svoje bankovne kartice.
Prijavila sam se i odmah me prebacilo natrag na forum. Potražila sam
pojam “zračnica”, pronašla objavu korisnika koji se nazvao Sprat9 i počela
čitati.
~ 205 ~
Knjige.Club Books
*
Stavka 13
Sprat9: I ja isto, Rolleru. I dalje mislim na njega svaki, baš svaki dan - ne
prođe mi ni jedan. U doba godine kad se to dogodilo, razmišljam o svemu
što je bilo u danima koji su prethodili i u onima koji su slijedili. Godišnjica
mi je najgora. Isto kao i njegov rođendan. Zamisli, a nisam ga ni poznavao
niti sam ikad slavio s njim. U drugim prilikama, razmišljam o tome kako
bi mu život izgledao danas. U međuvremenu, povremeno me zaskoče i
preplave te misli, nasumce; dok naizgled zadovoljno sjedim u restoranu
i spremam se naručiti, odjednom pomislim na to kako su mu se oči
raširile u onom trenutku, netom prije nego što se to dogodilo. Nevjerica.
Bila je to nevjerica. Ponekad, kad krenem gasiti svjetlo, padne mi na
pamet kako su javili njegovim roditeljima - taj telefonski poziv kasno u
noć, identificiranje tijela, gruba rana koju je ostavila zračnica - i moram
ostaviti svjetlo upaljeno još neko vrijeme. Tako, nažalost, nemam
nikakvih odgovora za tebe, ali znaj da ovdje, s druge strane oceana,
postoji netko tko te u potpunosti razumije.
Odmah do korisničkog imena stajalo je: objava: 120. Sto dvadeset objava na
forumu?
Jack mi nikad nije spomenuo ništa slično, katkada je znao prezirno
govoriti o forumašima. “Svi se ponašaju kao ista klika i, u konačnici, jednako
pretjeruju”, jednom mi je rekao dok smo sjedili uz predjelo u restoranu. “To
je tako sve čudno. Kao neka posebna, luda supkultura.”
Nikad se nisam ni upitala otkud mu to.
Sada sam nastavila čitati.
Sprat9: Ovaj tjedan sam mučio sam sebe čitajući stare objave moje žrtve.
Mislim da sam ga našao. Pisao je stihove.
JonnyJ19: Kako znaš da je to bio on?
Sprat9: Jednostavno znam.
JonnyJ19: Možeš nam pokazati što je pisao?
Sprat9: U jednoj pjesmi govorio je o tome što planira za Božić. Kako
namjerava pisati pjesmu. Rap.
JonnyJ19: Ne možeš tako, stari. Moraš prestati s tim i okrenuti se svom
životu. Postoji uzročno-posljedična veza između tvojih postupaka i
njegova života, ali ne znači da si ti bio odgovoran za njegov život. Jer nisi.
~ 206 ~
Knjige.Club Books
Nije se radilo toliko o stvarima koje je tu rekao. Nego o tome kako je to rekao,
kakvim tonom. Bio je natopljen tugom, kajanjem koje preda mnom nikad nije
pokazao. A ovdje, u sigurnom zaklonu dark weba, ponašao se iskreno.
~ 207 ~
Knjige.Club Books
40
M oja susjeda izašla je iz stana baš kad sam se te hladne subote vraćala kući
od Kate. Provele smo dio popodneva razgovarajući o mami. O stvarima
koje smo voljele u vezi s njom. O stvarima koje se nisu promijenile u smrti,
nakon što smo otkrili njezinu nevjeru. Kako je skupljala magnetiće za
hladnjak, opsesivno, s turističkih destinacija. Hladnjak je bio pokriven njima,
opločen magnetićima kao priljepcima. Sviđalo nam se što je s nama uvijek
bila iskrena kad je riječ o majčinstvu. Pitala sam se što bi mi danas rekla,
kakav bi mi savjet dala. Kako me uvijek nazivala u šest popodne,
ponedjeljkom, bez iznimke. Točno u minutu. Kao da mi pokazuje da je
pouzdana, da me voli, tom gestom, kad već nije to mogla pokazivati
riječima. “Rachel, potpisala sam nešto za tebe”, rekla je susjeda.
Bila je nervozan tip osobe, pretjerano zabrinuta zbog svega što se zbiva
u zgradi, i bilo je gotovo nemoguće s njom završiti razgovor u razumnom
vremenskom roku. Voljela je sumirati i rekapitulirati i diskutirati o razlozima
zbog kojih se opće održavanje zgrade mora obaviti dvaput, umjesto jednom
godišnje.
“Hvala”, rekla sam joj.
Pružila sam ruke i uzela od nje debelu omotnicu. Na prednjem dijelu bila
je srebrna naljepnica Odjela za posebne isporuke Kraljevske pošte. Okrenula
sam je u rukama, znatiželjno, i tad sam ga vidjela... i shvatila što je. Plavi
sudski pečat. Glasgow nešto.
Bio je to transkript sa suđenja. Gurnula sam ga u torbu. Bio je pozamašan
i težak.
Otišla sam u svoj stan, bez riječi. Čula sam kako me iza leđa susjeda
doziva, ali ignorirala sam je.
~ 208 ~
Knjige.Club Books
Stavka 14
OPTUŽNICA
ODVJETNIK NJEZINA
KRALJEVSKOG VELIČANSTVA
protiv
~ 209 ~
Knjige.Club Books
~ 210 ~
Knjige.Club Books
~ 211 ~
Knjige.Club Books
NS: Kao što je i naš drugi svjedok, koji živi u najbližoj kući, potvrdio.
LA: Da.
NS: Jeste li mislili da je kuća prazna?
LA: Ne. Nismo znali. Samo smo vidjeli da su vrata otvorena. Mislim, obilazili
smo tu kuću, u svakom slučaju. Izviđali.
NS: Što ste vidjeli?
LA: To su stražnja vrata, prema zimskom vrtu, a on je na vrhu kuće na brdu.
Moglo se vidjeti iz daljine. Bilo je blizu ponoći.
NS: I što ste vi uradili?
LA: Vidjeli smo da je otvoreno pa smo pošli. Nismo baš puno razmišljali.
Poveli smo Dominica, njemu je to bio prvi odlazak. Lagan zadatak.
NS: I što se onda dogodilo?
LA: Ušli smo na stražnja vrata. Unutra je bilo mračno. Mislili smo da je g.
Douglas negdje drugdje. Ali onda se svjetlo upalilo. I izgledalo je kao... Pa eto.
NS: Kako je izgledalo?
LA: Izgledalo je...
NS: Možete li, molim vas, dovršiti rečenicu?
LA: G. Douglas je znao da dolazimo.
Michael Fitzpatrick: Prigovor. Svjedok ne može znati što je naš klijent znao ili
mislio.
Časni sudac Orwell: Prihvaća se.
LA: Što sad da napravim?
Časni sudac Orwell: Porota će odbaciti ovo pitanje i odgovor koji je na njega
dao svjedok i neće mu pridati nikakvu važnost prilikom razmatranja ovog
slučaja.
NS: Što je radio optuženik - gospodin Douglas?
LA: Ostavio je svjetlo upaljeno negdje drugdje u kući. Da nas namami. Da
pomislimo da je u drugom krilu. Otvorio je vrata. I čekao. Čovječe, čekao nas
je tamo u mraku. Spreman. NS: I što se onda dogodilo?
LA: Upalio je svjetlo. I bio je tamo. Sjedio je na stolcu, držeći zračnu pušku. U
pripravnosti.
NS: I onda? Što se dogodilo?
LA: Dominic... Dominic je bio previše uzbuđen. Ušao je, protrčao kroz kuću,
prema knjižnici, mislim. Ja sam ostao kao zaleđen, u hodniku, gledajući Johna.
NS: I je li vam g. Douglas nešto rekao?
LA: Da.
NS: Što?
~ 212 ~
Knjige.Club Books
~ 213 ~
Knjige.Club Books
NS: Zašto ste onda pritisnuli okidač, gospodine Douglase? Molim vas,
ispričajte nam svojim riječima.
JD: Ja...
[kratka stanka]
John Douglas, unakrsno ispitivanje: nastavak nakon stanke radi smirivanja g.
Douglasa
John Douglas: Oprostite, nisam... pogriješio sam, zar ne? Bilo je naguravanja.
Jest. Zamahnuo je na mene statuom. Mislio sam da će me udariti. I zato sam
pucao. Bilo je to u samoobrani. Bila je samoobrana. Bili su u mojoj kući.
Nisu smjeli biti u mojoj kući. Bez obzira na to što ih jesam namamio unutra.
Bez obzira na to što je sve otišlo ukrivo.
~ 214 ~
Knjige.Club Books
41
On je to planirao.
Sjetila sam se kako je ono rekao Davey. Što je Jack planirao. Svi su oni to
znali. Svi.
Otvorio je vrata širom, sjeo u mrak i čekao ih s puškom u krilu.
~ 215 ~
Knjige.Club Books
~ 216 ~
Knjige.Club Books
42
Umalo sam se grohotom nasmijala. Tako je lako bilo. Možda ja njega ipak
poznajem, pomislila sam s ironičnim osmijehom na licu.
Utipkala sam odgovore.
~ 217 ~
Knjige.Club Books
Stavka 15
put uzeli su novo računalo i iPad. Gradsko vijeće nije nam odobrilo da
stavimo neprobojna stakla na prozore. Kuća je na popisu zaštićenih dobara,
rekli su, i ne mogu nam odobriti postavljanje takvih prozora. Bili smo sigurni
da će se provale nastaviti.
Novinari su mislili da se trebamo odseliti. Ali nije sve tako jednostavno,
zar ne? Nikad nije. Davey je tu navikao živjeti, tu mu je sve već bilo
prilagođeno, a usto, u nama se probudio prkos. Mislili smo: zašto bismo se mi
selili? A vjeruj mi, i ti bi se slično osjećao nakon što ti nekoliko puta provale u
kuću. Nismo znali što će se sve poslije dogoditi. Kako smo mogli znati?
Treći put, mama ih je zatekla na djelu. Prepoznala je Aldridgea.
Četvrta provala je ona koja je pošla po zlu. Za sve. Za Dominica.
Ne podcjenjujem ulogu ljutnje koja se nastanila u meni nakon takvih
događaja. Nosio sam je sa sobom, ispod površine, posvuda. Ne samo u
situacijama u kojima se nađeš dok rješavaš posljedice provale u kuću -
beskonačne formulare i dokumentaciju za osiguranje, mijenjanje prozora,
policijska ispitivanja - nego i u svim drugim situacijama. Istina je ono što ljudi
kažu, da je to nalik na silovanje. Dom, na neki način, doista jest dio nas i nad
nama je bilo počinjeno nasilje.
Nismo uspijevali naći način da to prestane. Čak i ako se odselimo na
drugu adresu, oni će nas odmah naći. Mi smo najbogatija obitelj u Obanu, i to
su svi znali. Da samo vidiš koliko mailova, koliko poziva policiji, koliko smo
izvještaja dali. A ništa nije pomoglo. “Što bismo uopće trebali učiniti?” rekla
mi je mama, zgrožena, one noći nakon što se to ponovno dogodilo.
Ali, naravno, nisam trebao napraviti ono. No, postojao je problem i nije se
rješavao. I tako je došao prvi prosinca.
~ 219 ~
Knjige.Club Books
Bilo mi je drago što je taj mail ostao nedovršen. Pitala sam se što su ove
objave zapravo predstavljale. Je li mu to možda bio dio terapije?
Isprobala sam novu riječ u tražilici: provala Otvorilo se oko sto e-poruka.
Stavka 16
casey.jones@scotland.police.uk
Žao mi je što čujem da se provala dogodila i drugi put... Čini se da je riječ
o problematičnoj obitelji. Svakako ću potražiti podatke o njima s ranijeg
prebivališta. Doći ćemo i uzeti otiske prstiju, ali, nažalost, moram vam
reći da se ne može jako mnogo učiniti u situaciji kada članovi obitelji daju
alibi jedan drugom.
narudzbe@CCTV.co.uk
Hvala vam na upitu vezanom za narudžbu sustava nadzornih kamera sa
sigurnosnim svjetlima i vrlo nam je žao što ste već pretrpjeli više provala.
Sustav je svakako osjetljiv na kretanje. Želite li nastaviti s narudžbom?
j.douglas@gmail.com
Treba mi bravar, bila je provala. Imate nekog hitno?
info@oban.scotland.gov.uk
Nažalost, moram vas obavijestiti kako je vaš zahtjev za ugradnjom
neprobojnih prozora odbijen, usprkos činjenici da je u objekt izvršena
provala. Svi objekti koji se nalaze na popisu zaštićene povijesne baštine
Obana moraju u potpunosti očuvati svoj izvorni karakter i stoga se
ne dopušta ugradnja...
Ako se želite žaliti na ovu odluku, molimo obratite se...
I tako je išlo i išlo. Pogotovo mailovi s policijom. Cio niz e-poruka nakon
propale identifikacije na policiji, prvi put, ali postalo je gore nakon drugog
puta. Ton policijskih odgovora - A što vi mislite da bismo mi trebali? -
zaprepastio me je, kao i količina dopisa od Douglasovih. Naručili su nadzorne
kamere. Sigurnosna svjetla. Senzore. Promijenili brave. Mijenjali su i
mijenjali i mijenjali stakla, a ona bi opet bila razbijena. Nisu smjeli ugraditi
neprobojna. Nisu kompatibilna sa starinskim drvenim okvirima.
Došlo mi je da se sažalim na njih. Na trenutak.
~ 220 ~
Knjige.Club Books
~ 221 ~
Knjige.Club Books
43
~ 222 ~
Knjige.Club Books
~ 223 ~
Knjige.Club Books
Jackov izraz lica smračio se. Pogledao je u pod, udahnuo kroz zube i
ponovno me pogledao. “Reci ti meni kako je bilo. Čini se da ti je bilo lakše
podnijeti službeni zahtjev i pozvati se na slobodu informacija umjesto da
pitaš mene.”
“Da pitam tebe?” zagrmjela sam.
“Ne moram se pred tobom braniti zbog nečeg od čega me je sud
oslobodio”, odvratio je Jack.
“Nije te baš oslobodio. Nisu rekli da nisi kriv”
Usta su mu se uz krajeve pretvorila u crtu. Ako se usredotočim samo na
ta usta, a ne na njegove ruke, ukočene pokraj bokova, ili na njegove noge,
raširene u agresivan stav, mogla bih se praviti da smo sretni i da on samo
vlaži usne pripremajući se poljubiti me. Zurila sam i zurila u ta usta.
“Oslobođen sam, Rachel. A ako to ne možeš prihvatiti, onda mislim da
nemamo još puno toga za reći jedno drugom, nije li tako? Naručuješ podatke
o meni. Upadaš u moju privatnu e-poštu.”
“Da”, rekla sam. “Ja... da.” U očima su me peckale suze.
“Ti nisi ono što sam mislio da jesi”, tužno je rekao. Oči su mu bile
zakrivene sjenom obrva.
“Nisi ni ti”, rekla sam.
Krajevi usta izvili su mu se nadolje. Prinio je ruku licu i protrljao čelo.
“Bože, kako sam te volio”, rekao je.
Ta rečenica slomila mi je srce kao nijedna dotada. Više nego sve njegove
laži kad bi se stavile na kup. “Što s Wallyjem?” rekla sam.
“Ne kažem da... ne kažem da te neću više nikada vidjeti”, rekao je Jack,
otpuhnuvši sa smiješkom koji je zvučao gotovo prezirno. Izgledao je okrutno,
taj njegov smiješak. Toliko različito od onog tihog, dubokog hihotanja koje
sam toliko voljela.
“Ali?...”
“Ne znam, Rach. Podijeljeno skrbništvo? Podjela pola-pola? Ne znam.
Nemojmo sad.” Duboko je udahnuo, a potom izdahnuo dugo, na usta, poput
pušača. “Moram najprije znati gdje smo. Onda sve drugo.”
“Dobro.”
“Novinari su radili to što ti radiš”, rekao je. “Oni ti hakiraju i glasovnu
poštu na mobitelu. Zaporka mi je 6865, ako im se želiš pridružiti.”
Pocrvenjela sam. Ista kao i zaporka za otključavanje mobitela, koja mi je
bila poznata. Ništa nisam rekla.
“Ili bi možda željela zaporku moga bankovnog računa?” nastavio je.
Korio me je. Žalosno, ali moram priznati da se postavio na mene kao
nakostriješena mačka. Malo me je prožeo strah u tom trenutku. Zbog toga što
~ 224 ~
Knjige.Club Books
bi mogao učiniti. Zbog toga što je učinio. Možda ću ja jednoga dana ući u
njegovu kuću ovako kao on u moj stan i on će dignuti pušku na mene, to sam
pomislila. Lagao mi je o svemu do sada. Zašto mi ne bi lagao i o tome, također?
Možda on jest u stanju nanijeti nam zlo.
“Ti si ubio nekoga” blago sam izgovorila. “A sad sam ja kriva što
pokušavam otkriti više o tome? Ti si sve vrijeme bio zatvorena knjiga.”
“Nemaš ti pojma o meni”, zagrmio je, u punoj raskoši svoga škotskog.
Tad sam ustuknula jedan korak. Moje ruke su se, instinktivno, spustile na
trbuh.
“Nemaš ti pojma o meni”, rekao je opet, ovaj put nježno. Pogledao je u moj
trbuh, a onda opet u moje oči.
“Zašto bih ja mislila da si ti dobar čovjek kad si nekoga ubio?” rekla sam.
“Ja cijeli život spašavam druge. Ti si nekoga ubio. I to si planirao unaprijed.
Jebote, planirao si to. Davey mi je rekao dovoljno, a ti si rekao da je lud. Išla
sam ga pitati da mi objasni, a onda si me opet ti spriječio. To je
bilo promišljeno. Zločin s namjerom!” viknula sam, riječi koje su mi izronile
iz transkripta. “Zločin!”
Pogledao me je tako, tada, da sam pomislila kako mi više nikada neće
uputiti ni riječ. “Ja ovo ne moram slušati”, rekao je.
“Onda nemoj!” viknula sam. “Odlazi!”
Ali usprkos mojoj ljutnji, u meni se budilo nešto važnije. Provalila sam u
njegovu e-poštu. Postoji li uistinu ikakvo opravdanje za takvo što?
“Jesi li našla što si tražila?” rekao je, okrećući se dok je odlazio prema
vratima.
Oči su mu bile hladno kamenje. Možda zbog tih mailova, ali prije mislim
da je bilo zbog toga što sam priznala da sam o tome ponovno pitala Daveyja.
Izraz mu se promijenio kad sam to izgovorila.
“Zapravo nisam”, odgovorila sam.
Najtužnije je od svega bilo to što jesam. Ti mailovi, sa svojim tužnim
tonom, ti ponovljeni zahtjevi policiji: sve je to meni bilo gotovo dovoljno.
Počela sam imati osjećaje koje sam i prije trebala imati prema svom dečku:
razumijevanje, naklonost, ljubav.
“Pa, ako želiš podrobnije znati još nešto, samo se obrati sudu”, rekao je
Jack. “Ti misliš da sam ja jebeni ubojica?” Psovka kao da je zagrizla do krvi u
njegov meki škotski naglasak. “Ako je tako, odjebi.”
Prešao je sobu u nekoliko koraka, otvorio vrata i otišao.
I to je bilo to.
~ 225 ~
Knjige.Club Books
44
Godinu prije
P onovno sam uzela dežurstvo zbog dječaka, sljedeće noći. Htjela sam ga
vidjeti, provjeriti kako je, iako ću mu možda time dodijavati.
“Jesi li dobro?” upitao me je.
Sjedio je u krevetu, čitajući knjigu. Pogledala sam korice: Bili smo lažljivci.
“Suvremeni roman za mlade odrasle”, rekla sam pokazujući rukom na
knjigu. Htjela sam započeti nekakav razgovor, da se uvjerim da je dobro.
Htjela sam da mi priča o Freudu i Marxu i svim onim stvarima kojima se volio
razmetati. “Aha.”
Stavio je knjigu na krevet, otvorenu, i pogledao me.
“Jesi li ti dobro?” upitao je opet smiješeći se, i tada sam znala da je dobro.
“Moram potrošiti noćne smjene.” Smješkala sam se, motajući se pokraj
dovratka.
Prozor je i dalje bio otvoren i kroz njega je prodirao hladan zrak.
“Aha”, rekao je. Dohvatio je daljinski. “Nema ništa u ovo doba.”
“Vjerujem. Nisi umoran? Nije ti hladno?” Pogledala sam prema prozoru.
“Uvijek sam bio noćna ptica”, rekao je. Pogledao je u mene, pa opet u
televizor, pa opet u mene. “Bi li mi mogla ovo namjestiti?” Pokazao je prema
sipki koja je držala televizor. Bila je to robusna, dugačka ručka, s pregibom
od četrdeset pet stupnjeva na sredini.
“Mogu”, rekla sam. “Ali mislim da to definitivno ne ulazi u okvire moga
posla.”
“Vidiš kako si dobra”, blago je rekao.
“Kako se danas osjećaš u vezi s našim jučerašnjim... s onim o čemu smo
razgovarali?”
Pogledao me ravno u oči. “Dobro. Hvala ti”, rekao je. “Hvala ti što si mi
rekla. Neću to nikad zaboraviti.” Kimnuo je glavom, jedanput, odvratio
pogled na ćudljiv tinejđžerski način i vidjela sam da mu se oči pune suzama,
iako je to pokušao sakriti.
“Je li ovako bolje?” upitala sam namjestivši držač. Procijenio je pogledom.
“Digni malo više”, rekao je. “Htio bih ležati i gledati u ekran dok sam ispružen.
Umoran sam.” Pogoršava mu se, pomislila sam. Ja mu namještam držač za
~ 226 ~
Knjige.Club Books
televizor, da mu bude udobnije, dok njegov rak grabi naprijed. Držač je sad
bio na gotovo dva metra od poda i činilo se da je on zadovoljan time. Moći će
gledati u ekran ležeći. Dok drijema. Dok sve češće i češće zapada u san.
Pogledao me očima punim zahvalnosti dok sam odlazila. Zastala sam na
dovratku, još malo. I otišla iz sobe.
~ 227 ~
Knjige.Club Books
45
Sadašnjost
~ 228 ~
Knjige.Club Books
~ 229 ~
Knjige.Club Books
patologa i sve bih razumjela. I, da je to bilo koji tjedan prije, možda bih
stvarno tako postupila.
Kako bih se tek tada grozno osjetila. Osjećala sam, u ovom trenutku, da
moj um pokušava opravdati i razumjeti. On je to krio od mene. A imala sam
pravo znati. Ali ništa nije moglo opravdati to. Prešla sam svaku granicu.
Sjetila sam se onda kako sam i dalje provjeravala ono što je dječak objavljivao
na Twitteru. Nisam bila takva samo prema Jacku. Za mene nije bilo isprike.
Previše sam zabadala nos. Previše istraživala, da se blago izrazim.
Sve kao da se dogodilo odjednom. U jednom trenu bila je tišina -
mjesečina je obasjavala stupice pare koja je izlazila iz jednog od ventilacijskih
otvora bolničke kantine, prozori duž hodnika bacali su žuto svjetlo - a onda
je Amrit gledao ravno u mene.
Prije negoli sam postala svjesna što činim, izišla sam iz auta i krenula
prema njemu, podižući ruku kao da se ispričavam. Bio je u svojoj uniformi.
Bolničke uniforme su najudobnije pidžame. Voljela sam ih zbog više razloga.
Zbog medicinskog mirisa. Mekoće vlakana. Udobnosti i širine. Ali sve svoje
bacila sam u smeće.
Uzvratio mi je pozdrav. “Dobro došla natrag”, jednostavno je rekao. “Znao
sam da ćeš doći.”
~ 230 ~
Knjige.Club Books
46
Godinu prije
N isam bila pozvana u njegovu sobu. Nije se oglasio nikakav alarm ni biper.
Nikakvog upozorenja, niotkuda. Jednostavno sam svratila vidjeti ga,
kasnije te noći, bez posebnog razloga osim pogledati ga, provesti vrijeme s
njim i provjeriti je li dobro. Vidjeti, možda, je li uspio malo odspavati.
Mogla bih sad reći kako sam nešto slutila dok sam prilazila njegovoj sobi,
ali nisam. Istina je da nisam imala pojma.
Hodala sam punim korakom kad sam otvorila njegova vrata. Imala sam
spremnu rečenicu, namjeravala sam mu reći kako bi mu bilo bolje čitati Rat i
mir, a ne literaturu za mlade, ako namjerava obogatiti rječnik i pobjeđivati
me i dalje u Scrabbleu.
Otvorila sam vrata i stala kao ukopana.
Upotrijebio je navijački šal Newcastle Uniteda, onaj koji je uvijek imao
uza se.
Visio je s televizijskog držača, a na podu je bila lokvica urina.
Oko mene je počela strka. Pozvan je konzultant. Spavao je, oči su mu bile
natečene kad je stigao. Sestre su stajale uokolo, drhteći, dok ga je konzultant
pregledavao. I naravno, pozvana je dječakova majka.
“Bit će istraga, zar ne”, pitala je jedna od sestara.
Stajala sam, dalje od svih njih, sama u kutu, u najtamnijem kutku sobe,
gledajući u ono što je ostalo. U šal. Šipku držača televizije, koju sam ja
namjestila. U pod koji su čistili. Nisam gledala u njegovo tijelo, koje je bilo
položeno natrag na krevet kao da je i dalje živ.
Čula sam glas njegove majke s hodnika. Okrenula sam se na drugu stranu,
prema zidu, stisnuta, uvrćući rukama. Bio je to najgori trenutak u mojemu
životu.
“Što je bilo, što se događa?” govorila je ona. “Pustite me unutra!” viknula
je.
Daniel, konzultant, prestao je pregledavati dječaka, kratko me pogledao i
otišao do vrata. Od mene se očekivalo da pođem s njim. Oh, kako ću ja to, kako
ću joj moći pogledati u lice i reći što sam učinila?
“Ostavio je poruku”, rekao mi je konzultant tiho.
~ 231 ~
Knjige.Club Books
~ 232 ~
Knjige.Club Books
~ 233 ~
Knjige.Club Books
47
Sadašnjost
~ 234 ~
Knjige.Club Books
~ 235 ~
Knjige.Club Books
posao. Na drugim poslovima nikad ne vidiš tako jasno koliko život nije
pošten - koliko je besmislen i koliko je beskrajno vrijedan, sve u isti čas.”
“Sjećam se Sama”, rekla sam. Sjećala sam se svake smrti, a posebno kad
su u pitanju bebe. “Njegovi roditelji dogodine su dobili drugo dijete, zar ne?”
“Da, jesu”, rekao je Amrit.
“Kako da se vratim?” upitala sam.
Amrit se nije doimao začuđenim što pitam. Samo je rekao: “A kako se ne
bi vratila?”
“Ali ako želim ponovno postati liječnica...”
“Postati? Pa nisi ni prestala.”
“Ne?” rekla sam.
“Nisi. Nije to nešto što samo radiš. To ili jesi ili nisi.” Nisam mogla ne
nasmiješiti se na te riječi.
“Tebi je samo previše stalo”, dometnuo je Amrit.
Napola sam se nasmijala. Ben mi je govorio isto. I bilo je istina.
Moglo se na sve pogledati i drugačije. Možda ipak nisam previše zabadala
nos u tuđe stvari. Možda sam samo nehotice zgriješila. Možda mi je bilo
previše stalo do ljudi. Do toga da se izliječe. Da se problem riješi. Dječak. Pa
čak i Ben. Iskupljenje za dječaka vlastitim djetetom. Iskupljenje zbog mame
dječakom. Zbog mamine afere upala sam u paranoju da me Ben vara, ali bilo
je nešto u vezi sa mnom, urođeno, ispod svega toga. Možda mi je stvarno
samo bilo previše stalo. Možda sam previše htjela znati. Previše ispitivala.
Previše analizirala. Zaboravila na granice. Zaboravila primijeniti na sebe
ograničenja koja očekujemo od drugih. Možda me ta moja narav učinila
boljom liječnicom, a možda i gorom, u isti mah. Zar je bilo važno? Sad sam
naučila svoju lekciju. Nema više. Nema više kopanja po tuđoj privatnosti.
“Audrey me prevarila”, rekao je Amrit nakon nekoliko minuta.
Pogledala sam ga iskosa.
“Na faksu”, dometnuo je. “Na početku veze.”
Šutjela sam. Kad doznaš nešto grozno, još gore ti je ako vidiš da su drugi
to već znali ili naslućivali.
“Volio bih da se to nije dogodilo. Ostavilo je traga na svemu. Ali što
možeš? Moraš se nositi s tim kako znaš”, rekao je kroz tih smijeh.
“Ona ti je rekla?” upitala sam.
Odmahnuo je glavom. “Ne, on. Gad.”
“Hmm.”
“Čudno je kad ti najdragocjenija stvar u životu ima takvu mrlju.
Razumijem to”, rekao je, gledajući me. “Ali nećeš zbog toga odmah pobjeći.
Nego izdržiš. Nastaviš dalje.”
~ 236 ~
Knjige.Club Books
Stavka 17
“Njegova mama opet je došla. Poslije. Znatno poslije. Nakon istrage. Pitala je
za tebe. To sam ti pokušavao javiti”, rekao je Amrit.
Pomislila sam na sve neodgovorene pozive i poruke od njega. “Oh.”
“Držala se više filozofski. Zna da nisi mislila loše.”
“Ta žena me mrzi.”
“Možda. Uskratila si joj mogućnost da se pozdravi s njim. Ali sad zna. Zna
da bi on svakako umro i da je - očito - sam odlučio da će radije otići na taj
način.”
“Smrt vješanjem sigurno je bila grozna”, rekla sam, pokušavajući ne
plakati. “Sigurna sam da se pokajao. Zato se i pomokrio. Od straha. Više nije
mogao povući odluku, kad je nogom odbacio stolac. Požalio je. Postupio je
impulzivno. Poput djeteta.”
“Ne, Rach, ne”, mrmljao je Amrit, ali onda je prestao govoriti, i samo sjedio
pokraj mene i gledao nebo.
I to je, nekako, bilo dovoljno.
To je trenutak kad sam promijenila svoju perspektivu - od odlučne
uvjerenosti da činim pravu stvar do izvjesnosti da sam pogriješila i znanja
kako sada, s ovim iskustvom, to ne bih nikad uradila - a možda je tako bilo i s
njom. Svi mi sebi stalno prepričavamo svoju priču. Mijenjamo narativ. Način
na koji gledamo stvari. Tragedije i uspjehe. Sve se mijenja, kao oblici u
pijesku, kad se promotri s drugačije točke u životu. Pogledaj samo Jacka.
Pogledaj Kate. Pogledaj mene.
Jack je branio Daveyja, zbog njega je pretjerano reagirao prema
provalnicima. A jednako tako i majka svog dječaka. Jednako tako i ja, istoga
~ 237 ~
Knjige.Club Books
~ 238 ~
Knjige.Club Books
48
~ 239 ~
Knjige.Club Books
katastrofalne. Kao što je bila moja i kao što je bila Jackova. Ali što ako sam ja
bila toliko zaokupljena pokušajem da shvatim što je Jack napravio, da to
nekako opravdam, da mi je promaklo nešto najočitije? A to je da to
jednostavno moram kao takvo prihvatiti i onda oprostiti. Zbog Wallyja. Zbog
našega budućeg roditeljstva.
“Misliš da će biti dobar u podjeli skrbništva?”
“Da”, rekla sam. “Ne samo to. Ja imam potpuno povjerenje u njega. Mislim,
dobar je čovjek.”
Riječi su izletjele iz mojih usta prije nego što sam postala svjesna što
govorim. Ali ja njemu zaista vjerujem, pomislila sam. Znam da je dobar
čovjek. Pokajao se za ono što je učinio. Ne bi on nikada, ali nikada, počinio
zločin da nije silom doveden u tu situaciju. To je bilo jednom i više
nikada. Toliko je jasno. Ili se, možda, radilo o tome da sam odlučila vjerovati
Jacku.
“Vjeruješ Jacku?” upitao je Mez, polako odmičući kavu od usta.
Njegove oči bile su na mom licu. Kosa mu je bila raščupana, presijavala se
plavo-bijelim sjajem na slabom zimskom suncu.
“Da”, rekla sam.
Nije to bilo raspoloženje. Nije to bilo nešto što jest ili nije, bila je to odluka.
Trebali smo više poraditi na tome. Nije to bilo nešto što se dalo riješiti
hakiranjem njegove e-pošte, nego nešto što se moglo postići s vremenom i s
iskustvom.
“Ako ti Jacku vjeruješ,” rekao je Mez, kao da je jeka mojih misli, “što
dovraga radiš ovdje sama, bez njega?”
“Ne znam”, rekla sam Mezu. “Stvarno nemam pojma.”
~ 241 ~
Knjige.Club Books
~ 242 ~
Knjige.Club Books
49
B io je dovoljan jedan seminar, jedan tjedan, i bila sam tu. Ovdje sam se
osjećala vrlo mladom. Naravno da jesam. Moja pogreška, vrijeme koje
sam provela ne radeći, promjena specijalizacije: sve to imalo je svoje
posljedice. Sada sam opet bila mlada liječnica, a ne specijalizantica. Ali nije
mi to bilo važno. Zdravstveni sustav prigrlio me natrag poput dobre majke,
bez postavljanja pitanja, iako sam trebala roditi već za tri mjeseca.
Tata mi je jutros poslao poruku: Sretno, pisalo je. Mama bi bila ponosna.
Treptanjem sam otjerala suze. Da, bila bi. Znala sam da bi.
Hospiciji imaju miris drugačiji nego bolnice. Zapah mirisa pečenog mesa,
ili parfema, mirisi vanjskog svijeta. Manje dezinficijensa, manje medicinski.
Pogledala sam po sebi, u svoju uniformu; čak i najšira koju su imali bila mi je
tijesna u trbuhu. Prstima sam opipala svoj stetoskop. Metal mi je bio hladan
na grlu.
“Bok, Jamese”, rekla sam čovjeku u krevetu broj sedam. Ležao je na
leđima, gledajući preko vrta hospicija, koji je bio pun krošanja i fontana. Tu i
tamo čulo bi se i kako voda kaplje, kad bi sve utihnulo, noću, i za
popodnevnog drijemeža. Bilo je tu stvari kojih nije bilo u bolnicama:
hranilice za ptice visjele su vani, slatkiši za medicinske sestre na ormarićima.
Nehigijenske stvari, također, kao što su jastuci, i životinje koje dolaze u
terapijske svrhe. Svi u hospiciju znali su što ih čeka; ovamo su došli umrijeti.
Nije bilo tako depresivno koliko sam očekivala. Bilo je puno smirenije od
umiranja u bolnici. Lijekovi su služili da pruže utjehu, a ne brutalne
nuspojave.
“Od ovoga mi se piša”, rekao je James, pokazujući rukom vodoskok u
parku.
Imao je cističnu fibrozu. Uvijek je znao da bi mu život mogao biti kratak,
ali, kako je rekao, nadao se da će imati smisla. Zanimale su ga razne stvari,
ipak. Volio je čokoladice M&M toliko da je otišao posjetiti Svijet M&M-a u
Londonu. Bio je daltonist. Volio je igrati hokej i svirati bendžo.
Na sebi je imao blijede traperice i bijelu majicu. Iznad ruba majice kod
grla virilo je nešto dlaka. Ovamo je doselio tek jučer. Njegov iPad ležao je
odbačen na krevetu.
“Nisam nikad mislio da će biti ovako”, rekao je.
Sjeo je na krevet, prekriženih nogu. Izgledao je malo umorno, neznatno
blijed, ali savršeno zdravo. Međutim, za njega više nije bilo nikakvog liječenja.
Neće dugo.
~ 243 ~
Knjige.Club Books
“Onda... pa znaš već. Moraš napraviti ono što moraš napraviti”, rekao je.
“Na kraju je ispalo da smo malo previše različiti. Ili možda previše slični.
A onda još i vrijeme, znaš kako to ide”, rekla sam.
I to sam i mislila. Naša veza nije uspjela podnijeti brzinu kojom se sve u
njoj odvijalo. Kao na pokretnoj traci koja ubrzava. Ne bi to podnijeli ni mnogi
drugi. Naša prtljaga pritiskala nas je svojom težinom, ali ono što nas je posve
izbacilo s trake bila je brzina.
“Gotovo je”, rekla sam, dižući glavu kako bih ga pogledala.
“Čuj, imaš samo jedan život. Znaš to?”
Mjerila sam Jamesu tlak i zurila kroz prozor u vrt. Krošnje su se polako
pomicale na povjetarcu.
Imala sam prste u samoubojstvu pacijenta. Jack je ubio provalnika kojeg
apsolutno nije smio ubiti. Naši životi bili bi lakši da smo postupili drukčije u
danim trenucima. Naša su djela polučila katastrofalne rezultate.
I što smo zaslužili? Grozomorno suđenje? Potpun prekid karijere?
Griješili smo. Ljudi griješe. Što s ljudima kojima nije toliko puta
provaljeno u kuću ili s ljudima koji nisu morali toliko često lagati dječacima
na samrti? Bili smo na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, Jack i ja. Svi
griješimo. Ali samo su neki od nas bili toliko loše sreće. Da Jacku nisu
provaljivali, on u životu ne bi možda ni mrava zgazio. Nije on bio nagao ni
opasan. Barem ja tako mislim.
Uzeli su jedan izoliran trenutak, oni odvjetnici, mrtvozornik koji je davao
izvješće o dječakovoj smrti, i oko toga sklopili cijelu sliku, uzimajući samo
ono što je za njih bilo relevantno - samo ono inkriminirajuće - iz naših života,
iz naših priča, ono što im se uklapalo. Odbacili su sve ostalo, kao da kidaš
ostatak slike, kao da zacrnjuješ sve izvan određenog fokusa na slici.
A nisu znali. Nisu bili ondje. Mogli su samo pokušati rekonstruirati što se
dogodilo. U najboljem slučaju, to je bila kopija. Loš otisak istine. Mogli su
pozvati stručnjake za putanju metka i posljednje poruke samoubojica, za
nasilan ulazak u kuću i za uznapredovao slučaj Ewingova sarkoma. Ali nisu
znali. Nisu bili ondje. Nisu bili prisutni kad sam odlučila biti iskrena prema
dječaku, nisu bili prisutni kada je Jack u djeliću sekunde odlučio pucati.
Jack nije bio ondje kad sam ja ono učinila. A ja nisam bila ondje kad je on
učinio ono.
Jedino što uopće možemo pokušati jest shvatiti, nastaviti dalje i oprostiti.
On je njih namamio unutra. Ali zar ne mogu to nikako shvatiti?
Namjeravao ih je zastrašiti, natjerati da prestanu.
Ono što ga je do toga dovelo bio je očaj. Nije ni mislio da sve može poći
toliko krivo. Izgubio je prisebnost. Ali ne u tren oka. Već nakon niza
~ 245 ~
Knjige.Club Books
ponovljenih upada. I moj i njegov čin bili su promišljeni. Ja sam svoju odluku
čak i prespavala, naposljetku.
Konačno, zar doista ne mogu shvatiti stanje zbog kojeg je Jack tako
reagirao? Tjeskobu, zaštitnički poriv? Pa čak i ako ih ne mogu shvatiti, bih li
ih mogla oprostiti? Možda. Možda, ako stvarno volim osobu, možda bih
mogla.
“Jedan život”, rekla sam Jamesu.
“Moj je gotov. Ali tvoj nije, Rach”, kazao je.
“Rach”, ponovila sam. “To mi se sviđa.”
Dječak je bio jedini moj pacijent koji me tako zvao.
James mi se nasmiješio, namignuo, i ja sam otišla iz njegove sobe idućem
pacijentu.
Povjerenje. Samo povjerenje. I opraštanje. Shvatila sam prekasno, ali
barem sam napokon shvatila.
~ 246 ~
Knjige.Club Books
50
~ 248 ~
Knjige.Club Books
sve unaprijed dogovoreno i ako bi nešto dospjelo pred sud, porota im je svaki
put povjerovala. Bili su do te mjere samouvjereni da mi se usudio govoriti
takve stvari na cesti.”
“I što je bilo onda?”
“Onda sam napravio plan. Te noći ostavit ću otvorena vrata. Ne
pritvorena, nego širom otvorena. Mame i tate taj dan nije bilo doma. Davey je
bio gore, zabavljen svojim stvarima. Ostavit ću otvoreno cijele noći, mislio
sam, i ja ću ih otjerati. Dobro im priprijetiti.”
Čekala sam, ali Jack je šutio dobrih nekoliko minuta. Slušala sam kako
diše. Duboko i ravnomjerno. Nije plakao, ali ruke su mu još bile drhtave.
“Oprosti”, rekao je. “Teško mi je... to sve opet proživljavati. To je bio dan
kad se moj život zauvijek promijenio. Pokvario se - zauvijek.”
“Ne zauvijek” blago sam rekla. “Ne mora biti tako.”
Zurili smo jedno drugom u oči nekoliko trenutaka. Njegove oči bile su
mirne na mojima. Nisu bježale. Nisu lagale, možda.
Premjestili smo se na kauč.
“Nisam se ja njih bojao", rekao je Jack, smještajući se na kauč.
Skinuo je cipele, izuvši ih nogom o nogu. To mi je bilo lijepo. Osjećao se
kao kod kuće. Imao je čarape s narančastim mačkama.
“Nisam ni mislio da bi mi mogli nauditi. Ono čega sam se bojao bilo je da
će se tako nastaviti unedogled. Da će nam stalno provaljivati - kad god požele.
Naš dom više nije bio naš. Davey ih se bojao i sve je to bilo jedno, ne znam,
dugotrajno zlostavljanje. Toga sam se bojao.”
“Dakle.”
“Dakle, otvorio sam vrata. Ona koja se vide izdaleka. Pokazat ću ti ih
jednom, ako budeš htjela. Kuća je visoko na brijegu.”
“Vidjela sam fotografiju.”
“Naravno da si je vidjela”, rekao je, ali s naznakom smiješka. “Dakle,
vidjelo se da su vrata otvorena. Sjeo sam...” Zastao je, razmišljajući. “Jebem ti
sve”, rekao je, pogledavši me. “Evo što sam napravio: taj dan, nakon što sam
ih sreo u gradu - a bio je mrak već u četiri popodne - upalio sam svjetlo u sobi
na drugoj strani kuće. Malo svjetlo. Uključio TV. Otišao sam van, spustio se
niz brijeg i provjerio kako izgleda. Lijepo se vidjelo. Vidjelo se svjetlo. Izvana.”
Namrštila sam se, nisam razumjela što govori.
Krivo me shvatio i pružio ruku k mojoj. “Nisam mislio da će se to tako
dogoditi. Isplaniraš nešto glupo. Odeš van vidjeti bi li to funkcioniralo. Dakle,
bio je to sami prvi korak plana. Prva točka u nizu. Ali dok sam bio dolje, dok
sam gledao, vidio sam njih. Imali su one... naglavne lampe. Kakve stavi
automehaničar kad radi u kanalu. Prvo sam pomislio da mi se pričinja, bio je
~ 250 ~
Knjige.Club Books
to samo bljesak u tami. Ali onda sam ga vidio opet. Približavao se. I onda je
krenuo, moj plan.”
“Tvoj plan?”
Udahnuo je duboko, polako izdahnuo, zastao. “Ulovio sam ih u klopku”,
rekao je. Glas ga je izdao. “Od normalnog dečka u sjebanoj situaciji pretvorio
sam se u... ne znam... Čudovište. U prokleto čudovište.”
Ruke su mi postale hladne. “Ulovio si ih u klopku?”
“Ne na taj način. Ali napravio sam tako da oni definitivno prođu pokraj
mene. Da ih uhvatim na prepad. Tamo je bio hodnik koji vodi u zimski vrt,
gdje su bila ta otvorena vrata, kroz cijelu kuću, do stuba. Znao sam da moraju
tuda proći. Mislit će da sam u drugom krilu, sasvim otraga. I samo sam ih
čekao. U mraku. U tom hodniku kroz koji su morali proći. Čekao sam. S
puškom.”
“Nastavi.”
“Stigli su. Trebalo im je manje od pet minuta. Sjećam se kako sam
pomislio: Ne mogu vjerovati da se ovo događa. Bio je to jednostavno glup plan.
Ali je upalio. No, naravno, na kraju nije, očito. Prošli su pokraj mene. Dominic
je žurio, bio je uzbuđen. Upalio sam svjetlo - tamo je bila lampa, kraj stolice,
u hodniku - i rekao: Napravi još korak i pucat ću”
“To si rekao?” Osjetila sam kako me obuzima hladnoća. Počela sam se
tresti.
“Joj, ne, ne, ne”, rekao je vidjevši kako mi se izraz lica promijenio. “Nisam
mislio - nisam to ozbiljno mislio. Isuse! Samo sam ih htio uplašiti.” Pogledao
me opet pa zakolutao očima. “Znam kako to zvuči. Bio sam očajan, Rach.
Znam da zvuči luđački,” rekao je, sjeo uspravnije, postao pokretljiviji, “ali
nisam stvarno razmislio o mogućem riziku. Kako može završiti. Preuzeo sam
kontrolu i nisam mislio nikoga ozlijediti. Nisam znao čak ni to da je zločin već
tako nekome i prijetiti. Namjeravao sam ih samo dočekati, s puškom u
rukama, i potjerati ih. Bili su to samo mladi dečki. Svi smo bili. Tako sam htio
to s njima riješiti, prije nego što se vrate moji roditelji. Obavijestiti ih da je s
provalama gotovo.”
“Znala sam”, rekla sam. “Drugačije si to ispričao. Prvo si rekao da su bacili
nešto na tebe, a poslije da je on to držao u ruci.”
“Znam. Lagao sam ti. Nisam htio da znaš kako sam ih namamio. Omaklo
mi se.”
“Ali kako je pošao po zlu? Tvoj plan?”
“Poveli su njega, zbog obuke. Da mu pokažu kako se to radi. Bilo mu je
šesnaest. Aldridge je rekao da mu je to bila prva provala. Izabrali su mene, te
večeri, jer je bilo lako, pa čak i kad su vrata bila zaključana. Tako je Aldridge
rekao. Pobjesnjeli su kad su vidjeli da ih čekam u pripravnosti. Jednostavno,
~ 251 ~
Knjige.Club Books
~ 252 ~
Knjige.Club Books
51
Z urila sam u svoje krilo. Očajna. I on je bio očajan. Baš kao što je onda bio i
dječak. Tražeći bilo kakav izlaz, a izlaza nigdje.
“Kaješ li se?” upitala sam.
Jackova glava naglo se podigla. “Svakoga dana i svakoga sata.”
Kimnula sam. Meni je to bilo dovoljno. Ma kakvi bili naši etički stavovi,
naša gledišta, naš poziv - svi griješimo.
“Mislila sam da ćeš mi reći da je Davey to učinio. Da si umjesto njega
preuzeo krivicu.”
Jack je opet odmahnuo glavom. “Ne. Ne, nije bilo tako”, rekao je. “Ali... ono
što je bilo najgore - osim, naravno, činjenice da sam nekom oduzeo život,”
rekao je, “bilo je to što nisam više znao tko sam. Svaku noć nakon toga, kad
bih otišao u krevet, osjećao sam se kao da je u meni neki stranac. Nisam znao
kakav sam čovjek. Za što sam sve sposoban.”
“Znam”, rekla sam. “I meni je bilo tako.”
Pogledao me, podigavši glavu. “Stvarno?”
“Nisam ja napustila medicinu zbog politike Jeremyja Hunta, zbog
zdravstvenog sustava ni zbog količine posla ili plaće”, rekla sam. “Otišla sam
jer sam počinila strašnu, stravičnu pogrešku.”
“Molim?” rekao je.
Oči su mu bile oprezne. Mogla sam i misliti zašto. Sve to vrijeme koje sam
provela baveći se njegovim slučajem, čitajući o njemu, opsesivno obuzeta
njegovim zločinom, kao da sam sama bez mane. I evo me sad, mjesecima
poslije, napokon mu priznajem da nisam.
“Svom mladom pacijentu, tinejdžeru, rekla sam kakva mu je prognoza,
unatoč zabrani njegove mame. Poznavala sam ga jako dobro, ali nisam to
smjela učiniti, jer je bio mlad i nestabilan. Priznala sam mu da su pred njim
tek mjeseci, a ne godine. I rekla sam mu na koji će način umrijeti. I onda
se objesio. Nakon razgovora sa mnom.”
Jack je šutio, gledajući me. “Vidim”, kazao je. “Dječak.”
“Da. Dječak.”
“Ponekad razgovaraš s njim u snu. Elijah. Nisam te htio pitati...”
I to me je rasplakalo. Tek to. Nije me tjerao da mu govorim dalje o svome
zločinu. Jer je dobar čovjek.
“Da. Elijah.”
~ 253 ~
Knjige.Club Books
“Pa, što ja tu mogu reći?” rekao je. “Nije to ni blizu onome što sam ja
napravio.”
“Ponekad mi se čini da jest”, rekla sam.
I osjetila sam kako se svaki mišić u meni počinje opuštati. Moji deltoidi.
Moj rectus abdominis. Gluteusi. Znala sam da mu trebam vjerovati. On je
razuman čovjek. Uravnotežen. Nije iskoristio dječaka kao izliku da izjuri van,
da me optuži što nisam bila iskrena s njim, a mogao je. On je pravi čovjek. Za
mene.
“Oprosti što sam te... uhodila po internetu”, rekla sam. “Nisam ja takva.
Uopće nisam. Samo sam bila, ne znam. Očajna? Očajnički sam htjela znati tko
si. Ali stvari koje sam radila...”
“Nemoj dalje govoriti”, rekao je. “Ne želim znati. Zbog toga sam i otišao,
doduše”, rekao je. “Zbog toga što te nisam poznavao. Jednostavno te nisam
dobro znao. Nismo se dovoljno dugo poznavali. I zato, kad si počela
navaljivati na moju privatnost i tjerati me da ti govorim kojekakve
stvari, nisam mogao razlučiti jesi li to ti, koja se ponaša kao ti ili je to nešto
što nije nalik na tebe. Ja zapravo nisam imao nikakav kontekst u koji ću te
smjestiti. Bilo mi je potrebno milijun trenutaka s tobom prije nego što budem
siguran da si... dobra osoba.”
“I meni je bilo isto”, rekla sam. “Pokušala sam nadoknaditi te trenutke
tako što sam čitala o tebi. A trebala sam jednostavno - oh, Bože. Samo
pričekati da se bolje upoznamo. S vremenom. Meni se žurilo jer je Wally već
bio na putu i sve mi se činilo tako žurnim. Ali trebala sam se samo
smiriti. Vjerovati ti. Ne, ne vjerovati ti. Vjerovati da ćeš mi jednom reći.”
“Nikad nisi spomenula baš ništa”, rekao je. “O dječaku.”
“Znam. Žao mi je. Jednostavno...”
I to je bilo sve dokle smo došli. Moja rečenica ostala je nedovršena.
Ostali smo šutjeti neko vrijeme.
“Dakle”, rekao je Jack.
“Dakle.”
Napokon sam znala. Sve mi je rekao, bila sam posve sigurna u to. Bilo je
očito. Vidjelo se po njegovim drhtavim rukama, očima punim suza, u njegovoj
otvorenosti. U priznanju da je pogriješio. Napokon je bio iskren. To mi je
bilo jasno.
Ono najgore sada se zna.
Tužiteljstvo je bilo u pravu. Jack je njih namamio gore. I imao je namjeru
pucati. Nije bilo naguravanja, nije bilo nikakve nužne obrane. On je ciljao.
Trebali su ga proglasiti krivim, a ne zaključiti da “nema dokaza”. Bio je
ubojica, u tim vrlo specifičnim okolnostima, i lagao je o tome. Izmislio
je naguravanje. Ali, je li zao? Nikada više neće napraviti ništa slično, u to sam
~ 254 ~
Knjige.Club Books
bila sigurna. Ne samo zato što se više neće dovesti u takve grozne okolnosti,
nego zato što je naučio svoju lekciju. Jesu li ga trebali poslati doživotno u
zatvor? Uzeo je nekome život, pa možda i jesu. Ali kome bi to pomoglo?
Iako se najgore već dogodilo, sad se to činilo nekako izvan pitanja. Rekao
mi je istinu i ja sam mu vjerovala. A to je bilo važnije od prošlosti, zločina,
namjere.
“Sad znaš i ti”, rekao je. “Mama, tata i, pretpostavljam, Davey znaju.
Dogovorili smo se da ću lagati na sudu. Ali osim nas - nitko drugi ne zna.”
Svidjelo mi se kako je rekao “nas”.
Poslije sam mu ispričala što je bilo nakon dječakova samoubojstva, kakav
je bio sprovod, kako sam ostavila posao i sve vezano za njega. On je meni
ispričao kako su Hullovi roditelji pokušali osporiti presudu na temelju
Zakona o ukidanju zabrane obnove kaznenoga postupka na štetu oslobođene
osobe, i to je bilo onda kad ga je njegov odvjetnik Gavin nazvao. Žalba je
odbačena i sad više nemaju prava na žalbu.
Ispričao mi je kako ponovno uči voziti, da je nedavno čak uspio popiti
pivo. Pitala sam ga je li bio u napasti uopće ne zvati 999, nego sakriti
Dominicovo tijelo. Rekao je da nije; bio je zgrožen tom idejom.
Pokazao mi je što ima u plavoj kutiji. Bila je puna novinskih članaka.
Ponudio mi ih je. Rekao je da ih mogu pročitati, ali ja sam zaključila da ne
moram. To su njegove stvari.
Privatne.
“Možeš ih pročitati kad god poželiš”, rekao je.
“Nema potrebe”, rekla sam, iako mi je bilo drago što to kaže; što me pušta
u svoj svijet. “Gdje je to bilo?”
“Donio sam to iz Škotske. Ne znam zašto. Ne mogu se toga riješiti.
Smiješno, zar ne? Platili smo tisuće funta da se riješimo svega s interneta.
Promijenili smo prezime. A ja se ne mogu odvojiti od ove kutije. Da je bacim,
to bi mi nekako bilo kao da ništa nisam naučio. Potrebna mi je.”
“Dobro, ali gdje je bila?”
“U mom ormaru. Prepao sam se da ćeš je pronaći - onog jutra kad sam te
natjerao da me odvezeš u kafić. Koji kreten”, rekao je, odmahujući glavom.
“Jednostavno sam uvrtio u glavu da ćeš, ako ostaneš sama u mojoj kući, sve
doznati. Naći u mom računalu. U ormaru. Znao sam da sumnjaš nešto. Mislio
sam da ćeš sve pregledati.”
Slegnula sam ramenima. “Možda i bih.”
“I onda, kad sam se probudio i sjetio da imam sastanak, pravio sam se da
kasnim - tako da me ti odvezeš. Zapravo sam sjedio tamo sam skoro sat
vremena, nakon što si me dovezla, i osjećao se kao totalni šupak. Bila si tako
~ 255 ~
Knjige.Club Books
blijeda i izgledala umorno u tom autu. Kakav bi čovjek natjerao svoju trudnu
djevojku da to napravi?”
“Pizda od čovjeka”, rekla sam, cerekajući se.
Tada se on okrenuo meni na kauču, tako blizu, i samo me gledao. Onda je
podigao ruku pa nježno, nježno maknuo vlas kose s moga lica.
I nijedno od nas više nije imalo straha.
~ 256 ~
Knjige.Club Books
52
B ili smo u krevetu s Howardom u subotu ujutro kad je počelo. Tup bol.
Uzela sam paracetamol, okrenula se Jacku i rekla: “Trudnoća ti
najprije oduzme struk pa uske gležnjeve i, na kraju, kralježnicu.”
“Čudno je, pojavi se pa prođe”, rekla sam mu poslije. Oboje smo čitali.
Howard je ležao između nas, na leđima. “Ovo je možda naša posljednja tiha
subota”, rekao je Jack i okrenuo se k meni, odloživši Bijele zube na krevet.
Termin mi je bio prije tjedan dana.
“Nema šanse - idućeg tjedna, Wally će biti točno ovdje”, rekla sam,
pokazujući na mjesto između nas na krevetu. “Odmah do Howarda. I morat
ćemo objasniti Howardu što to znači imati velikog bracu. Ali još uvijek će biti
tiho.”
Jack se nasmiješio, oči su mu se raširile, rasvijetlile. Pružio je ruku prema
Howardovu trbuhu. Polako. Howardu se to nikad nije sviđalo, bio je sklon
ščepati šapama bilo čiju nametljivu ruku.
“Dobit ćeš bracu ili seku”, rekao je Jack Howardu. “Ali mamica i tatica te i
dalje jednako vole.”
“Starijem bratu navodno se mora kupiti nekakav simboličan dar”, rekla
sam.
“Što misliš da bi mu se svidjelo? Svečano pakiranje hrane za mačke iz
Waitrosea?”
“Definitivno”, rekla sam, protegnula se i lecnula kad su me leđa opet
zaboljela. “Meso i žele njegove su istinske ljubavi.”
“Pojavljuje se i nestaje, tako si rekla?” rekao je Jack.
“O, ne, uzbunila sam hipohondra”, rekla sam odmahnuvši rukom i
premjestila se u sjedeći položaj. “Ignoriraj me.”
“Pojavljuje se i nestaje, poput valova?” rekao je. “Ili, možda, poput
trudova?”
“Ja... ja... joj”, rekla sam.
“Ja sam mislio da si ti doktorica”, rekao je.
“Totalno jesam”, rekla sam, osmjehnuvši mu se.
Uslijedila je sljedeća kontrakcija, bol je sijevnuo iz donjeg dijela leđa
preko slabina u trbuh.
“Dolazi Wally”, rekla sam.
“Sranje”, kazao je Jack. “Je li mi to sad rađamo?”
~ 257 ~
Knjige.Club Books
~ 258 ~
Knjige.Club Books
~ 259 ~
Knjige.Club Books
53
~ 260 ~
Knjige.Club Books
Jack se nagnuo preko mene. Wally je spavao, mršteći svoje malo lice u
snu, mičući nogama poput male gusjenice. Jack mu je zagladio tamnu košiću
iznad čela i osjetio se predivan miris bebe.
“Nije još radio ovakvu grimasu”, rekao je Jack.
Howard je skočio s poda na kauč i smjestio se Jacku u krilo.
“I ti si nam jako, jako važan”, rekao je Jack Howardu.
Oboje smo se nasmijali, a Wally je zijevnuo.
Audrey mi je poslala poruku: Čestitam! Konačno si postala pravi veliki
dečko! Ne daj da ikad postane Čudnjaković ili Nedorasli, on smije biti jedino
savršen!!! Xxx
Plakala sam nad tom porukom, jer sam bila puna hormona i luda, i Jack
mi je spravio šalicu pravoga čaja, u kojem ima i kofeina.
“Idem malo posjetiti vanjski svijet”, rekla sam poslije, ustajući.
Wally se promeškoljio, ali nastavio je spavati. Tijelo sam ponovno počela
osjećati kao svoje, iako mi je trbuh još uvijek bio nekako tuđ: mekan,
napuhnut, čudan. Ali sve će doći na svoje mjesto.
“Stvarno?” rekao je Jack.
“Samo malo u vrt”, rekla sam.
Nisam mogla točno artikulirati potrebu da odem van. Bilo je to kao da je
svijet opet postao mjesto u kojem sve doživljavam prvi put, kroz iskustvo
Wallyja. Naš prvi izlazak u vrt. Njegovo prvo pranje kose. Prvo kihanje. Život
je za mene ponovno započinjao u proljeće.
Odnijela sam ga do stražnjih vrata da prošećemo na zraku ranog proljeća.
Držala sam ga u naručju i premjestila ga tako da mi je desna ruka slobodna.
Okrenula sam ključ, ali vrata se i dalje nisu mogla otvoriti.
Osvrnula sam se oko sebe. “Dolaziš li i ti na Wallyjevu prvu šetnju vrtom?”
upitala sam.
Jack je sjedio naslonjen na kauču, gledajući u mobitel. Više ga nije držao
zaklonjenog, sad kad sam sve znala. Vidjela sam da mu je na ekranu bljesnula
igra Words with Friends, plavim i žutim bojama. Igrao je s Kate, iako sam
slutila da Mez ponekad igra umjesto nje.
“Naravno”, rekao je Jack, skačući na noge. Stopala u čarapama klizala su
mu po drvenom podu. Bile su na pande, te čarape, što mi je mamilo osmijeh.
“Aha, pričekaj malo”, rekao je. “Znam da to nije u skladu sa zakonom o zaštiti
od požara, ali ugradio sam dodatne brave još kad su je mama i tata kupili.”
Zastao je i pogledao me. Bio je to isti onaj pogled kakav mi je uputio
bezbroj puta do sada. Težak pogled, koji sam naučila prepoznavati kao dokaz
da misli na Dominica i provalnike i sve što se dogodilo.
I tada sam shvatila.
~ 261 ~
Knjige.Club Books
~ 262 ~
Knjige.Club Books
Zahvale
Bože mili, zar nisam cio život sanjarila o tome kako pišem zahvale na kraju
svog romana? A vidi me sad, sjedim i um mi je prazan.
Dobro, počnimo od početka: Clare Wallace. Hvala ti. Što si me pokupila s
dna hrpe. Što si odnjegovala moj roman. Što si ga uredila. Što si dijelila sa
mnom avokado na tostu diskutirajući o stravičnim zločinima i točkama
zapleta. Za kasne noćne WhatsApp poruke, beskrajne igre Words with
Friends i, naravno, za ugovor s izdavačem. Istina je da ja to ne bih mogla bez
tebe. Ali još je veća istina da nisam nikad ni pomislila da ću usput steći takvu
prijateljicu. Naomi Perry, hvala ti što si uskočila, uložila trud i uvijek
superbrzo odgovarala na moje e-poruke. Hvala izvrsnom timu za autorska
prava Darley Anderson, za njihov beskrajni entuzijazam i posebno za onaj
mail. “Prodali smo ti prava za rusko tržište!”
Cijelom timu u Michael Josephu: Kim, jer je prihvatila Same laži i učinila
jedan hladni dan u veljači najboljim danom u mom životu. Hvala ti za
promišljene uredničke zahvate i značajne izmjene (nisam odbila ni jednu
jedinu sugestiju za izmjene - zapravo mislim da si, od nas dviju, ti bolji pisac).
Maxine - hvala za redakturu, što si me prihvatila i dijelila sa mnom svoju
mudrost. Imala sam nevjerojatnu sreću i čast raditi s tobom. Hvala mom
sjajnom uredniku izdanja, Shanu Morleyju Jonesu, koji je stvarno istražio na
internetu Valencia Open. Hvala odjelima za prodaju, marketing i odnose s
javnošću u Michael Josephu za predan rad i entuzijazam.
Same laži ne bi bile roman kakav jesu da nije bilo nekih uistinu posebnih
ljudi. Darin Millar, koja je cio rukopis pročitala proučavajući istodobno
udžbenike iz kriminalnog prava i dala mi savjete (ni manje ni više nego iz
škotskoga prava; kladim se da sam bila tvoj najteži slučaj!). Ne znam kako ti
zahvaliti za sve. Sami Saba-Davis, koja je čitala rukopis u ranoj fazi i tako
ljubazno ispravljala moje mnogobrojne pogreške iz medicine i što je ostala
uz mene do kraja. Hvala ti što si uvijek žurno odgovarala na moje krajnje
nejasne i često vrlo zabrinjavajuće upite. Chris Priddle, jer je satima sa mnom
uz roštilj razgovarala o svojoj teniskoj karijeri. Oprosti, ali sve što si rekla
završilo je u mojoj knjizi.
Tvrtki Espresso Mushroom Company što su trpjeli moja apsurdna pitanja
o uzgoju gljiva (do te mjere da su mi poslali poštom micelije da ih sama
pokušam uzgojiti).
Postoji još cio niz ljudi koji su odgovarali na moja pitanja iz područja
kriminalno-kaznenog prava, policijskih procedura, zračnih pušaka,
~ 263 ~
Knjige.Club Books
Scan i obrada:
Knjige.Club Books
~ 264 ~