Karin Slaughter

Zgodne djevojke

Zagreb, 2017.
Za Debru
POSEBNO LIJEPA ŽENA

IZVOR JE UŽASA.

Carl Jung
 I

Kada si tek nestala, tvoja majka upozorila me da bi strašnije bilo saznati što ti se točno
dogodilo, nego nikada ne saznati. Stalno smo se svađali u vezi s tim, zato što je to tada bilo
jedino što nas je držalo zajedno.
»Neće ti biti ništa lakše budeš li znao pojedinosti«, rekla je. »Pojedinosti će te dotući.«
Ja sam bio čovjek od znanosti. Trebao sam činjenice. Htio ja to ili ne, mozak mi nije
prestajao stvarati pretpostavke: Oteta. Silovana. Oskvrnuta.
Buntovna.
To je bila šerifova teorija, odnosno, barem isprika kada smo tražili odgovore koje nam
nije mogao dati. Tvoja majka i ja uvijek smo potajno bili zadovoljni što si tako tvrdoglava i
strastvena kada su u pitanju tvoji ideali. Kada si nestala, shvatili smo da te osobine za mladiće
znače da su pametni i ambiciozni, a za djevojke da su problematične.
»Djevojke stalno bježe.« Šerif je slegnuo ramenima kao da si ti bilo koja djevojka, kao da
će proći jedan tjedan, mjesec, možda godina, i da ćeš se vratiti u naše živote nudeći nam neku
mlaku ispriku o mladiću za kojim si otišla ili o prijateljici kojoj si se pridružila na
prekooceanskome putovanju.
Bilo ti je devetneast godina. Zakonski nam više nisi pripadala. Pripadala si sebi. Pripadala
si svijetu.
Svejedno smo organizirali potrage. Neprestano smo zvali bolnice i policijske postaje i
skloništa za beskućnike. Lijepili smo letke po gradu. Kucali na vrata. Razgovarali s tvojim
prijateljima. Provjeravali napuštene zgrade i izgorjele kuće u zloglasnom dijelu grada. Unajmili
smo privatnog detektiva koji nam je uzeo pola ušteđevine i vidovnjaka koji nam je uzeo većinu
ostatka. Obraćali smo se medijima, premda su mediji izgubili zanimanje kada su shvatili da nema
sočnih pojedinosti o kojima bi izvještavali bez daha.
Evo što smo znali: bila si u baru. Nisi pila više nego obično. Prijateljima si rekla da se ne
osjećaš dobro i da ideš kući pješice, i nakon toga više nitko nije javio da te vidio.
Kroz godine je bilo mnogo lažnih priznanja. Sadisti su se lijepili na tajnovitost toga kamo
si nestala. Opisivali su pojedinosti koje se nisu mogle dokazati, davali tragove koji se nisu mogli
provjeriti. Barem su bili iskreni kada bi ih se razotkrilo. Vidovnjaci su me uvijek krivili da te ne
tražim dovoljno.
Ali nikada te nisam prestao tražiti.
Razumijem zašto je tvoja majka odustala. Ili se barem činilo da je odustala. Morala je
ponovo izgraditi život — ako ne za sebe, onda zbog onoga što joj je ostalo od obitelji. Tvoja
mlađa sestra još je bila kod kuće. Bila je tiha i skrovita, i družila se s onim tipom djevojaka koje
bi je nagovorile da radi nešto što ne bi trebala. Primjerice, da se išulja u neki bar slušati glazbu i
da se više nikada ne vrati kući.
Onoga dana kada smo potpisali papire za rastavu braka, tvoja mi je majka rekla da joj je
jedina nada to da ćemo jednoga dana pronaći tvoje tijelo. Za to se držala, za pomisao da ćemo te
jednoga dana, naposljetku moći položiti u tvoje posljednje počivalište.
Rekao sam da ćemo te možda pronaći u Chicagu, ili Santa Feu, ili Portlandu, ili u nekoj
umjetničkoj koloniji u koju si zalutala, jer uvijek si bila slobodnoga duha.
Tvoju majku nije iznenadilo što me čuje da to govorim. U to se doba klatno nade još
klatilo između nas, tako da je kojiput lijegala sa svojom tugom, a kojiput bi se vratila iz trgovine
s majicom, ili džemperom, ili trapericama koje će ti dati kada nam se vratiš kući.
 Jasno se sjećam dana kada sam izgubio nadu. Radio sam u veterinarskoj ambulanti u
središtu grada. Netko je doveo napuštenoga psa. Stvorenje je bilo jadno, očito zlostavljano.
Većim dijelom bio je žuti labrador, premda mu je krzno bilo pepeljasto od vremenskih nepogoda.
U stražnji dio tijela bile su mu zabodene kuke. Na goloj koži imao je vlažne ekceme na mjestima
gdje se previše češao, ili lizao, ili radio ono što već psi pokušavaju raditi kada su sami i
prepušteni sebi da se nekako utješe.
Proveo sam malo vremena s njim da mu dam do znanja da je na sigurnom. Pustio sam ga
da mi liže nadlanicu. Da se navikne na moj miris. Nakon što se smirio, krenuo sam ga
pregledavati. Bio je to stariji pas, ali donedavno su mu zubi bili održavani. Kirurški ožiljak
ukazivao je na to da mu je ozlijeđeno koljeno pomno i skupo zaliječeno. Očito zlostavljanje koje
je životinja pretrpjela nije još prodrlo do mišićnoga pamćenja. Kad god bih prislonio ruku uz
njegovo lice, glavu bi svom težinom spustio na moj dlan.
Zagledao sam se u žalosne oči toga psa i mozak mi je sam popunio praznine iz života toga
jadnog stvorenja. Nisam mogao znati pravu istinu, ah u sebi sam ovako protumačio što se
dogodilo: Nije bio napušten. Odlutao je ili se izvukao s uzice. Vlasnici su mu otišli u trgovinu i
nekako — možda su dvorišna vrata slučajno ostala otvorena ili je preskočio ogradu — to voljeno
stvorenje zateklo se kako luta ulicama, ne znajući kojim bi se smjerom vratio kući.
I skupina djece, ili neko neopisivo čudovište, ili kombinacija toga dvoga, pronašla je toga
psa i pretvorila ga iz obožavana ljubimca u progonjenu zvijer.
Kao i moj otac, i ja sam život posvetio liječenju životinja, ali tada sam prvi put povezao
strahote koje ljudi rade životinjama s još većim strahotama koje rade drugim ljudskim bićima.
Ovako lanac razdere meso. Ovako izgledaju ozljede od udaranja nogama i šakama. Ovako
izgleda ljudsko biće kada zaluta u svijet koji ga ne čuva, ne voli, ne želi da se ikada vrati kući.
Tvoja majka bila je u pravu.
Pojedinosti su me dotukle.
 PRVO POGLAVLJE

U restoranu u središtu Atlante nije bilo nikoga osim samotnoga poslovnog čovjeka u
kutnom separeu i pipničara koji je, čini se, mislio da je savladao umjetnost očijukanja. Počelo se
polako zahuktavati pred gužvu za večeru. Pribor za jelo i porculan zveckali su u kuhinji. Glavni
kuhar je urlao. Konobar se uvrijeđeno nasmijao. Na televizoru iznad bara polagano i kontinuirano
prikazivale su se loše vijesti.
Claire Scott pokušavala je ne primjećivati beskrajni val buke dok je sjedila uz drugu čašu
mineralne vode. Paul je kasnio deset minuta. On nikada ne kasni. Obično bi uranio deset minuta.
To je bila jedna od onih stvari zbog kojih ga je zadirkivala, ali koje su joj zaista bile potrebne.
»Još jedno?«
»Naravno.« Claire se pristojno nasmiješi pipničaru. Otkad je sjela pokušava je uvući u
razgovor. Bio je mlad i zgodan, što joj je trebalo laskati, ali samo se osjećala starom — ne zato
što je stara k’o Biblija, nego zato što je primijetila da što se više bliži četrdesetoj, to joj više na
živce idu ljudi u dvadesetima. Kad je bila s njima, stalno su joj na pamet padale rečenice koje su
počinjale s »Kad sam ja bila tvojih godina«.
»Ovo je treća«, rekao je šaljivim glasom dok joj je točio mineralnu u čašu. »Bome ih
trusite.«
»Je li?«
On joj namigne. »Recite mi ako vas bude trebalo voziti kući.«
Claire se nasmije, zato što je to bilo jednostavnije nego da mu kaže da makne kosu iz
očiju i vrati se na koledž. Ponovo pogleda sat na mobitelu. Paul kasni dvanaest minuta. Počela je
smišljati katastrofične scenarije: netko ga je izbacio iz automobila i onda se odvezao, udario ga je
autobus ili otpali komad s trupa aviona, oteo neki luđak.
Otvore se ulazna vrata, ali uđe neka skupina ljudi, a ne Paul. Svi su bili odjeveni u
neformalnu poslovnu odjeću, vjerojatno zaposlenici iz obližnjih poslovnih zgrada, koji su htjeli
na brzinu popiti piće prije nego što pođu kući u predgrađe, gdje su živjeli u podrumima
roditeljskih kuća.
»Pratite ovo?« Pipničar kimne prema televizoru.
»Ne baš«, Claire reče, premda je, naravno, pratila priču. Ne možeš upaliti televizor a da
ne čuješ za nestalu tinejdžerku. Šesnaest godina. Bjelkinja. Srednja klasa. Vrlo lijepa. Nitko se
nije činio tako bijesnim kada bi nestala neka ružna žena.
»Tragično«, prokomentira pipničar. »Tako je lijepa.«
Claire ponovo pogleda mobitel. Paul sada kasni trinaest minuta. Baš danas od svih dana.
On je arhitekt, ne neurokirurg. Ne može imati tako silno hitan slučaj da ne bi mogao odvojiti
dvije sekunde da joj pošalje poruku ili je nazove. Počela je vrtjeti vjenčani prsten oko prsta; radila
je to kada je bila nervozna, ali nije bila svjesna te navike sve dok joj Paul nije ukazao na nju.
Svađali su se oko nečega što se Claire tada činilo beskrajno bitnim, ali sada se nije više mogla
sjetiti ni teme ni kada je do svađe došlo. Prošli tjedan? Prošli mjesec? Paula poznaje osamnaest
godina, udana je za njega gotovo jednako toliko. Nije više bilo mnogo toga oko čega su se mogli
svađati s uvjerenjem.
»Sigurno vas ne mogu zainteresirati za nešto jače?« Pipničar je u ruci držao bocu Stolija,
ali bilo je jasno na što cilja.
Claire se prisili da se još jedanput nasmije. Cijeli život poznaje ovakav tip muškarca.
Visok, crn, sa svjetlucavim očima i usnama kao med. S dvanest godina, ispisala bi cijelu
bilježnicu iz matematike njegovim imenom. Sa šesnaest, dopustila bi mu da joj zavuče ruku pod
džemper. S dvadeset bi mu dopustila da zavuče ruku kamo god želi. A sada, s trideset osam
godina, željela je samo da ode.
»Ne hvala«, odvrati. »Službenik koji nadzire moj uvjetni otpust savjetovao mi je da ne
pijem osim ako sam kod kuće cijelu večer.«
Nasmiješio se osmijehom koji je odavao da nije sasvim shvatio šalu. »Zločesta djevojka.
To mi se sviđa.«
»Trebali ste me vidjeti s elektroničkim odašiljačem oko gležnja.« Namigne mu. »Crna je
nova narančasta.«
Ulazna vrata se otvore. Paul. Claire oblije val olakšanja dok joj je prilazio.
»Kasniš«, reče mu.
Paul je poljubi u obraz. »Oprosti. Nema isprike. Trebao sam nazvati. Ili poslati poruku.«
»Da, jesi.«
Paul se obrati pipničaru: »Glenfiddich, bez leda.«
Claire je promatrala kako mladić Paulu toči viski s dotad neviđenom profesionalnošću.
Njezin vjenčani prsten, blago, a zatim i direktno odbijanje, bili su manje prepreke u usporedbi s
velikom zabranom u obliku poljupca u obraz koji joj je Paul dao.
»Izvolite.« Stavio je piće pred Paula pa krenuo prema drugome kraju bara.
Claire progovori tišim glasom: »Ponudio se da će me odvesti kući.«
Paul ga pogleda prvi put otkad je ušao u bar. »Da ga odem udariti u nos?«
»Da.«
»Hoćeš li me odvesti u bolnicu kad mi vrati?«
»Hoću.«
Paul se nasmiješi, ali samo zato što se i ona smiješila. »I kako se osjećaš sad kad su ti to
skinuli?«
Claire se zagleda u svoj goli gležanj, napola očekujući da će vidjeti modricu ili trag ondje
gdje se nalazio krupni, crni uređaj. Prošlo je šest mjeseci otkad je nosila suknju u javnosti, a
jednako je toliko dugo nosila i nadzorni uređaj na gležnju. »Slobodno.«
Poravnao je slamku pokraj njezina pića, tako da je sada ležala usporedo s ubrusom.
»Stalno te prate preko mobitela i GPS-a u autu.«
»Ne mogu završiti u zatvoru svaki put kad odložim mobitel ili iziđem iz auta.«
Paul slijeganjem ramena zanemari njezinu primjedbu, koja se njoj činila vrlo dobrom.
»Što je s policijskim satom?«
»Ukinuli su ga. Ako u sljedećih godinu dana ne upadnem u nevolje, obrisat će mi dosje i
bit će kao da se nikad nije ni dogodilo.«
»Čarolija.«
»Prije vrlo skup odvjetnik.«
On se naceri. »Jeftinije je od one Cartierove narukvice koju si željela.«
»Ne ako dodaš i narukvice.« Ne bi se trebali šaliti u vezi s tim, ali druga mogućnost je da
to shvate vrlo ozbiljno. Reče: »Čudno je. Znam da uređaja više nema, ali i dalje ga osjećam.«
»Teorija detekcije.« Ponovo je poravnao slamku. »Tvoji sustavi percepcije imaju osjećaj
da ti nadzorni uređaj dodiruje kožu. Češće se događa s mobitelima. Osjećamo kako vibrira i kad
ne vibrira.«
Eto što dobiješ kad se udaš za štrebera.
Paul se zagleda u televizor. »Misliš da će je pronaći?«
Claire ne odgovori. Zagleda se u piće u Paulovoj ruci. Nikada nije voljela okus viskija, ali
čim su joj rekli da ne bi trebala piti, u njoj se probudila želja da se tjedan dana opija.
 Danas poslijepodne, očajnički tražeći nešto o čemu bi govorila, Claire je
psihoterapeutkinji koju joj je sud dodijelio rekla kako apsolutno prezire da joj netko govori što da
radi.
»A tko ne prezire, kvragu?« pitala je zapuštena žena crvenog lica, pomalo u nevjerici.
Claire se zacrveni, ali znala je da ne treba reći da je ona posebno loša u tome, da je upravo zbog
toga završila na terapiji koju joj je sud odredio. Neće joj pružiti zadovoljstvo da dođe do te
spoznaje.
Osim toga, Claire je to sama shvatila onoga trenutka kad su joj vezali lisičine oko
zapešća.
»Idiote«, promrsila je ispod glasa dok ju je policajac navodio da ude u stražnji dio
policijskoga vozila.
»To ide u moje izvješće«, žena ju je žustro obavijestila.
Toga dana sve su bile žene, policajke različitih veličina i oblika, s debelim kožnatim
pojasevima oko pozamašnih strukova, za koje su im bile zakvačene razne smrtonosne naprave.
Claire se činilo da bi sve mnogo bolje prošlo da je barem jedna od njih bila muškarac, ali,
nažalost, nije bilo tako. Evo kamo ju je njezin feminizam doveo — zatvorena na stražnjem
sjedalu ljepljiva policijskog vozila, sa zadignutom teniskom suknjom.
U zatvoru joj je vjenčani prsten, sat i vezice s teniska uzela krupna žena s madežom
između bujnih obrva, čija je pojava Claire podsjetila na smrdljivog martina. Iz madeža joj nisu
rasle dlake, i Claire ju je htjela upitati zašto se potrudila počupati dlake iz madeža, ali ne i obrve,
no bilo je prekasno, zato što je neka druga žena, a ta je bila visoka i izdužena poput bogomoljke,
već odvodila Claire u drugu prostoriju.
Uzimanje otisaka prstiju nije uopće bilo kao na televiziji. Umjesto tinte, Claire je morala
pritisnuti prste o prljavu staklenu ploču, kako bi se brazde mogle digitalnim putem prenijeti u
računalo. Kako je ispalo, njezine brazde bile su vrlo slabo vidljive. Trebalo im je nekoliko
pokušaja.
»Sva sreća da nisam opljačkala banku«, Claire reče, pa doda: »Ha ha«, kako bi im
pokazala da se šali.
»Pritisnite ravnomjerno«, bogomoljka reče, odgrizajući krilca muhi. Claire su za policijski
dosje fotografirali naslonjenu uz bijelu pozadinu i s ravnalom koje je očito bilo dva i pol
centimetra krivo postavljeno. Naglas se zapitala zašto nisu tražili da drži natpis sa svojim imenom
i zatvoreničkim brojem.
»Photoshopov predložak«, bogomoljka odgovori, s dosadom u glasu, koja je ukazivala na
to da to pitanje nije novo.
To je prvi put da je netko fotografirao Claire a da joj nije rekao da se nasmiješi.
Onda je treća policajka, koja je, za razliku od ostalih, imala nos kao patka, odvela Claire
do ćelije, gdje, iznenađujuće, Claire nije bila jedina žena u teniskoj odjeći.
»Zbog čega si ovdje?« druga zatvorenica u teniskoj odjeći upita. Izgledala je surovo i
ispijeno od dugogodišnjeg drogiranja, i očito je uhićena dok se igrala s drugačijim tipom loptica.
»Zbog ubojstva«, Claire je odvratila, zato što je već bila odlučila da to neće uzimati
ozbiljno.
»Hej.« Paul je dovršio viski i pokazivao je pipničaru da želi još jedan. »O čemu ti tamo
razmišljaš?«
»O tome kako ti je dan vjerojatno bio teži od mog kad naručuješ drugo piće.« Paul je
rijetko pio. To im je bilo zajedničko. Nijedno nije voljelo osjećaj gubitka kontrole, zbog čega je u
zatvoru bilo baš šugavo, ha ha.
»Je li sve u redu?« Claire upita.
 »Sad je.« Rukom joj je protrljao leđa. »Što je psihićka rekla?«
Claire pričeka da se pipničar vrati u svoj kut. »Rekla je da ne govorim baš o svojim
osjećajima.«
»To ti uopće ne sliči.«
Nasmiješili su se jedno drugom. Još jedna stara rasprava koju više nije imalo smisla
voditi.
»Ne volim da me analiziraju«, Claire reče, i mogla je zamisliti svoju terapeutkinju kako
prenaglašeno sliježe ramenima i pita: »A tko voli, kvragu?«
»Znaš o čemu sam danas razmišljao?« Paul je uzme za ruku.
Dlan mu je bio hrapav. Radio je u garaži cijeli vikend. »Razmišljao sam o tome koliko te
volim.«
»Neobična izjava za muškarca koji se obraća svojoj supruzi.«
»Ali je istinita.« Paul približi njezinu ruku svojim usnama. »Ne mogu zamisliti kako bi mi
život izgledao bez tebe.«
»Urednije«, rekla je, zato što je Paul uvijek bio onaj koji je skupljao razbacane cipele i
razne odjevne predmete koji su trebali biti odloženi u košaru za prljavo rublje, ali su nekako
završili ispred umivaonika u kupaonici.
Paul reče: »Znam da je trenutačno teško. Posebno s...« Nagne glavu prema televizoru, na
kojemu se prikazivala nova fotografija nestale šesnaestogodišnjakinje.
Claire pogleda televizor. Djevojka je bila zaista lijepa. Sportski građena, mršava, tamne,
kovrčave kose.
Paul reče: »Samo želim da znaš da ću uvijek biti tu za tebe. Bez obzira na sve.«
Claire počne stezati u grlu. Ponekad ga je uzimala zdravo za gotovo. To je luksuz koji ti
pruža dugi brak. Ali znala je da ga voli. Treba ga. On je sidro koje sprečava struje da je odnesu.
On reče: »Znaš da si jedina žena koju sam ikada volio.«
Prizove svoju prethodnicu s koledža: »Ava Guilford zaprepastila bi se da to čuje.«
»Ne igraj se. Ozbiljan sam.« Toliko joj se približio da je čelom gotovo dotaknuo njezino.
»Ti si ljubav mog života, Claire Scott. Ti si mi sve.«
»Unatoč mom policijskom dosjeu?«
Poljubio ju je. Zaista poljubio. Osjetila je viski i pepermint, a tijelom joj je prostrujio
užitak kada joj je prstima prešao po unutarnjem dijelu bedara.
Kada su zastali da udahnu, rekla je: »Pođimo kući.«
Paul je u jednom gudjaju dovršio piće. Bacio je nekoliko novčanica na pult. Nije skidao
ruku s Claireinih leđa dok su izlazili iz restorana. Hladni zapuh vjetra podignuo joj je rub suknje.
Paul joj je trljao nadlakticu da je zgrije. Hodao je tako blizu nje da je osjećala njegov dah na
svojemu vratu. »Gdje si parkirala?«
»U garaži«, ona odgovori.
»Ja sam na ulici.« Pruži joj svoje ključeve. »Uzmi moj auto.«
»Ajmo zajedno.«
»Ajmo ovamo.« Povuče je u uličicu i pritisne o zid. Claire otvori usta da ga upita što je to
ušlo u njega, ali njegove usne već su bile na njezinima. Ruka mu je kliznula ispod njezine suknje.
Claire glasno uzdahne, ali ne toliko zbog toga što ju je ostavio bez daha, koliko zato što u uličici
nije bilo mračno, a ulica nije bila pusta. Vidjela je kako muškarci u odijelima prolaze onuda,
okrećući glave, pogledom prateći taj prizor dok god mogu. Ovako ljudi završe na internetu.
»Paule.« Stavila je ruku na njegova prsa, pitajući se što se dogodilo njezinu
konzervativnom suprugu, koji je smatrao da je perverzno ako to rade u sobi za goste. »Ljudi
gledaju.«
 »Ovamo.« Uhvatio ju je za ruku i poveo dublje u uličicu.
Claire prekorači preko gomile opušaka dok ga je slijedila. Uličica je bila u obliku slova T,
i sjekla se s još jednom stražnjom uličicom restorana i trgovina. Ništa bolja situacija. Zamislila je
kuhare kako stoje pokraj otvorenih prozora, s cigaretama u ustima i iPhoneima u rukama. Čak i
bez gledatelja, postoje brojni razlozi zašto to ne bi trebali raditi.
S druge strane, nitko ne voli da mu govore što da radi.
Paul je povuče iza ugla. Claire je brzo pogledom preletjela preko okoline, prije nego što
se ponovo našla leđima naslonjena na jedan drugi zid. Paul je poljubi.
Uhvatio ju je za stražnjicu. Tako je silno želio seks, da ga je i ona počela željeti. Zatvorila
je oči i prepustila se. Poljupci su im postajali sve dublji. Spustio joj je gaćice. Pomgla mu je,
drhteći zato što je bilo hladno i opasno, i zato što je bila tako spremna da joj je postalo svejedno.
»Claire...«, Paul joj šapne na uho. »Reci mi da to želiš.«
»Želim to.«
»Reci mi još jedanput.«
»Želim to.«
Bez upozorenja ju je okrenuo. Claire je licem okrznula ciglu. Pritisnuo ju je uza zid. Ona
je svoje tijelo pritisnula o njegovo. On zastenje, pogrešno protumačivši njezin pokret kao
uzbuđenje, ali ona je jedva disala.
»Paule...«
»Ne miči se.«
Claire je razumjela riječi, ali njezinu mozgu trebalo je nekoliko sekunda da obradi
činjenicu da nisu došle iz usta njezina supruga.
»Okreni se.«
Paul se počne okretati.
»Ne ti, seronjo.«
Ona. Mislio je na nju. Nije se mogla pomaknuti. Noge su joj se tresle. Jedva je stajala.
»Rekao sam da se okreneš, jebote.«7
Paul nježno uhvati Claire iznad nadlaktica. Zateturala je dok ju je polako okretao. Točno
iza njega, stajao je neki čovjek. Imao je crnu majicu s kapuljačom, zakopčanu malo ispod
njegova debela, istetovirana vrata. Zlokobna čegrtuša protezala mu se preko Adamove jabučice,
nacerena s iskeženim očnjacima.
»Ruke uvis.« Zmijina usta poskakivala su dok je muškarac govorio.
»Ne želimo probleme.« Paulove ruke bile su u zraku. Tijelo savršeno mirno. Claire ga
pogleda. On kimne jedanput, dajući joj do znanja da će sve biti u redu, premda očito nije bilo.
»Novčanik mi je u stražnjem džepu.«
Muškarac iščeprka novčanik jednom rukom. Claire je mogla samo pretpostavljati da mu
je u drugoj pištolj. Zamislila ga je : crn i ulašten, pritisnut o Paulova leđa.
»Evo.« Paul skine vjenčani prsten, prsten koji je kupio za svoju diplomu, sat Patek
Philippe. Ona mu ga je darovala prije pet godina. S unutarnje strane urezani su njegovi inicijali.
»Claire«, Paul se naprezao dok je govorio, »daj mu svoj novčanik.«
Claire se zagleda u supruga. Osjećala je uporno kuckanje karotidne arterije. Paulu je netko
prislonio pištolj u leđa. Netko ih pljačka. To se događa. Ovo je stvarno. Ovo se događa. Pogledala
je u svoj dlan, pokret je polako slijedio dodir zato što je bila u šoku i prestravljena, i nije znala što
učiniti. Prsti su joj još bili omotani oko Paulovih ključeva. Čitavo ih je vrijeme držala. Kako je
mogla imati spolni odnos s njim ako još drži ključeve?
»Claire«, Paul ponovi, »izvadi novčanik.«
Stavila je ključeve u torbicu, izvadila novčanik i pružila ga muškarcu.
 Gurnuo ga je u džep pa ponovo ispružio ruku. »Mobitel.«
Claire izvadi iPhone. Svi njezini kontakti. Fotografije s godišnjih odmora od proteklih
nekoliko godina. St. Martin. London. Pariz. München.
»I prsten.« Muškarac baci pogled niz uličicu. I Claire to učini. Nije bilo nikoga. Čak su i
bočne ulice bile prazne. Leđima je i dalje bila okrenuta prema zidu. Ugao koji je vodio na glavnu
cestu bio je vrlo blizu. Na cesti ima ljudi. Mnogo ljudi.
Muškarac joj je čitao misli. »Ne budi glupa. Skini prsten.«
Claire skine vjenčani prsten. Njega može izgubiti. Imaju osiguranje. To i nije njezin
originalni prsten. Izabrali su ga prije mnogo godina, kada je Paul napokon završio s
pripravničkim i položio stručni ispit.
»Naušnice«, muškarac naredi. »Hajde, kujo, pokreni se.«
Claire posegne prema svojoj ušnoj školjci. Ruke joj se počnu tresti. Nije se sjećala da je
jutros stavila dijamantne naušnice, ali sada se vidjela kako stoji ispred kutije s nakitom.
Prolazi li joj to život pred očima — prazno prisjećanje na razne predmete?
»Požuri.« Muškarac mahne rukom u kojoj ništa nije držao kako bi je naveo da ubrza.
Claire je pedjala po stražnjemu dijelu naušnice. Od drhtanja su joj prsti bili debeli i
beskorisni. Vidjela se kako u Tiffanyju bira te naušnice. Trideset drugi rođendan. Dok ih je
prodavačica vodila u posebnu, tajnu sobu u kojoj se kupovala vrlo skupa roba, Paul ju je
pogledao pogledom koji je govorio »Možeš li vjerovati da ovo radimo?«
Claire spusti naušnice u muškarčev ispruženi dlan. Tresla se. Srce joj je lupalo kao
bubanj.
»To je to.« Paul se okrene. Leđima je bio oslonjen o Claire. Zaprečivao je put prema njoj.
Štitio ju je. Ruke su mu još bile u zraku. »Imaš sve.«
Claire je vidjela muškarca preko Paulova ramena. Nije imao pištolj, nego nož. Dugačak,
oštar nož s nazubljenom oštricom i kukom na vrhu, koja je izgledala baš kao nešto čime bi lovac
životinji izvadio unutarnje organe.
Paul reče: »Nemamo ništa više. Otiđi.«
Muškarac nije otišao. Gledao je u Claire kao da je našao nešto skuplje od naušnica od
trideset šest tisuća dolara, što bi mogao ukrasti. Usne su mu se izvile u osmijeh. Jedan od
prednjih zuba bio mu je pozlaćen. Shvatila je da čegrtuša na tetovaži ima isti takav zlatni očnjak.
A onda je shvatila da to nije samo pljačka. Shvatio je i Paul. »Imam novaca«, rekao je.
»Ma nemoj reć’.« Muškarac šakom udari Paula u prsa. Claire je udarac osjetila na
vlastitim prsima — njegove lopatice urezale su joj se u ključnu kost. Njegova glava udarila ju je
u lice. Stražnjim dijelom svoje glave udarila je o zid od opeke.
Claire je na trenutak ostala zatečena. Vidjela je zvijezde. Osjetila krv u ustima. Trepne.
Spusti pogled. Paul se previjao na podu.
»Paule...« Posegnula je rukom prema njemu, ali vlasište ju je zapeklo od bola. Muškarac
ju je uhvatio za kosu. Vukao ju je niz uličicu. Claire je posrtala. Koljenom je grebla po pločniku.
Muškarac je i dalje hodao, gotovo trčao. Morala se saviti u struku da si barem malo olakša tu
agoniju. Jedna potpetica joj je puknula. Pokušala se osvrnuti. Paul si je stezao ruku kao da ima
srčani udar.
»Ne«, šapnula je, pitajući se zašto ne vrišti. »Ne-ne-ne.«
Muškarac ju je nastavljao vući. Claire je čula šištanje dok je udisala. Pluća su joj se
napunila pijeskom. Vukao ju je prema bočnoj ulici. Ondje se nalazio crni kombi koji dotad nije
primijetila. Zarila je nokte u njegovo zapešće. Povukao ju je za kosu. Spotaknula se. Ponovo ju je
povukao za kosu. Boljelo ju je strašno, ali to nije bilo ništa u usporedbi s osjećajem
prestravljenosti. Željela je vrisnuti. To joj je bilo potrebno. Ali grlo joj je bilo stegnuto od
spoznaje što će sada uslijediti. Odvest će je nekamo u tom kombiju. Na neko skrovito mjesto. Na
neko užasno mjesto s kojeg možda više nikada neće otići.
»Ne...«, preklinjala je. »Molim te... Ne... Ne...«
Muškarac ju je pustio, ali ne zato što je ona to tražila. Okrenuo se, držeći nož pred sobom.
Paul je bio na nogama. Trčao je prema njemu. Dok se bacao u zrak, hrapavo je urliknuo.
Sve se dogodilo vrlo brzo. Prebrzo. Nije bilo usporavanja vremena kako bi Claire
posvjedočila svakoj milisekundi suprugove borbe.
Paul je tog čovjeka mogao nadmašiti u trčanju na pokretnoj traci ili riješiti jednadžbu prije
nego što bi ovaj stigao naoštriti olovku, ali njegov protivnik imao je jednu prednost u odnosu na
Paula Scotta, nešto što ih nisu učili na fakultetu: kako se boriti nožem.
Začulo se samo nešto kao zvižduk dok je oštrica zasjekla po zraku. Claire je očekivala
više zvukova: iznenadni pljesak kada je kuka na vrhu noža probila Paulovu kožu. Nekakvo
struganje kada mu je nazubljeni rub prošao pokraj rebara. Grebanje dok je oštrica razdvajala
tetivu i hrskavicu. Paul stavi ruke na trbuh. Biserni držak noža stajao mu je između prstiju.
Posrne i ponovo završi naslonjen na zid, otvorenih usta, očiju gotovo komično široko otvorenih.
Bio je odjeven u mornarskiplavo odijelo marke Tom Ford, koje mu je bilo preusko na ramenima.
Claire je pomislila kako ga mora odnijeti krojačici da ga malo proširi, ali sada je bilo prekasno jer
je sako već bio natopljen krvlju.
Paul se zagleda u svoje ruke. Oštrica je bila zabijena do drška, gotovo na jednakoj
udaljenosti između njegova pupka i srca. Plava košulja bila je iscrtana krvlju. Izgledao je kao da
je u šoku. Oboje su bili u šoku. Trebali su otići na ranu večeru, proslaviti Clairein uspješan
prolazak kroz sustav kaznenog pravosuđa, a ne nasmrt iskrvariti u hladnoj, vlažnoj uličici.
Začula je korake. Čovjek s tetovažom zmije je trčao, njihovo prstenje i nakit zveckali su
mu u džepu.
»Upomoć,« Claire reče, ali bio je to šapat tako tih da je i sama jedva čula zvuk svojega
glasa. »U-upomoć«, promuca. Ali tko im je mogao pomoći. Paul je uvijek bio taj koji je dovodio
pomoć. Paul je taj koji bi se uvijek za sve pobrinuo.
Dosad.
Skliznuo je niza zid od opeke i svom težinom pao na tlo. Claire klekne pokraj njega.
Ispružila je ruke, ali nije znala gdje da ga dotakne. Osamnaest godina ga je voljela. Osamnaest
godina dijelila njegov krevet. Prislanjala mu je ruku na čelo da provjeri ima li temperaturu,
brisala mu lice kada je bio bolestan, ljubila mu usta, obraze, kapke; jedanput ga je čak i pljusnula
od bijesa, ali sada nije znala gdje ga dotaknuti.
»Claire.«
Paulov glas. Poznavala je njegov glas. Ode do njega. Ruke i noge omota oko njega.
Privuče ga uza svoja prsa. Pritisne usne o njegovu sljepoočnicu. Osjećala je kako mu toplina
izlazi iz tijela. »Paule, molim te. Budi dobro. Moraš biti dobro.«
»Dobro sam«, Paul reče, i to se činilo kao istina, dok nije prestalo biti. Drhtaj je krenuo od
nogu i prerastao u žestoku trešnju čitavoga tijela. Cvokotao je zubima. Kapci su mu se pomicali.
»Volim te«, reče joj.
»Molim te«, Claire šapne i zarije lice u njegov vrat. Osjetila je miris njegova losiona
poslije brijanja. Oštri potez brade na mjestu preko kojega jutros nije prešao britvicom. Gdje god
da ga je dotaknula, koža mu je bila tako strašno, strašno hladna. »Molim te, nemoj me ostaviti,
Paule. Molim te.«
»Neću«, obećao je. Ali onda je to učinio.
 DRUGO POGLAVLJE

Lydia Delgado zurila je u more tinejdžerica na podu dvorane. One su bile školske
navijačice i u sebi je izrekla molitvu zahvale što njezina kći nije jedna od njih. Nema ništa protiv
navijačica. Ima četrdeset jednu godinu. Njezini dani mržnje prema navijačicama odavno su
prošli. Sada samo mrzi njihove majke.
»Lydia Delgado!« Mindy Parker uvijek je sve pozdravljala imenom i prezimenom, s
pobjedonosnim pjevnim prizvukom na kraju: Vidi kako sam pametna zato što svima znam puno
ime i prezime!
»Mindy Parker«, Lydia reče nekoliko oktava nižim tonom. Nije si mogla pomoći; uvijek
je udarala kontru.
»Prva utakmica sezone! Mislim da naše cure ove godine stvarno imaju šansu.«
»Svakako«, Lydia se složi, premda su svi znali da će to biti pokolj.
»Nego«, Mindy je ispravila lijevu nogu, podignula ruke iznad glave i rastegnula se prema
prstima. »Treba mi potpisano dopuštenje da Dee može ići.«
Lydia se zaustavila prije nego što je upitala kakvo dopuštenje. »Imat ćeš ga sutra.«
»Fantastično!« Mindy prošišti pretjerano izdašan izdah dok se podizala iz rastezanja. S
napućenim usnama i izraženim podgrizom, Lydiu je podsjećala na frustriranoga francuskog
buldoga. »Znaš da ne želimo da se Dee osjeća isključeno. Tako smo ponosni na đake koji su se
upisali zahvaljujući stipendiji.«
»Hvala ti, Mindy. « Lydia se umjetno nasmiješi. »Tužno je što je morala biti pametna da
bi se upisala na Westerly, umjesto da samo ima mnogo novaca.«
I Mindy se umjetno nasmiješila. »U redu, onda, super. Potražit ću to dopuštenje ujutro.«
Stisne Lydijino rame i odskakuće po tribinama prema drugim majkama. Ili Majkama, kako ih je
Lydia nazivala u sebi, zato što se zaista trudila više ne upotrebljavati izraz pizda.
Lydia pogledom preleti po košarkaškome terenu, tražeći svoju kćer. Na trenutak se tako
uspaničila da joj je srce stalo, ali onda je uočila Dee kako stoji u kutu. Razgovarala je s Bellom
Wilson, svojom najboljom prijateljicom, dok su se dodavale košarkaškom loptom.
Je li ta mlada žena zaista njezina kći? Prije dvije sekunde, Lydia joj je mijenjala pelene, a
onda je samo na trenutak okrenula glavu i kada je ponovo pogledala, Dee je imala sedamnaest
godina. Za manje od deset mjeseci, krenut će na koledž. Na Lydijino zaprepaštenje, već se počela
pakirati. Kovčeg u Deeinu ormaru već je bio tako pun da se zatvarač nije mogao povući do kraja.
Lydia zatrepće kako bi spriječila suze, zato što nije normalno da odrasla žena plače zbog
nekog kovčega. Umjesto toga, počne razmišljati o dopuštenju koje mora potpisati, a koje joj Dee
nije dala. Momčad vjerojatno ide na posebnu večeru za koju se Dee bojala da si je Lydia ne može
priuštiti. Njezina kći ne razumije da nisu siromašne. Da, isprva su se malo mučile, dok je Lydia
pokušavala pokrenuti posao sa salonom za njegu pasa, ali sada su solidna srednja klasa, što je
više nego što bi većina mogla reći za sebe.
Samo nisu dovoljno bogate za Westerly. Većina roditelja čija su djeca đaci Akademije
Westerly, s lakoćom si može priuštiti da pošalju dijete u privatnu školu. Mogu skijati na Tahoeu
za Božić ili unajmiti privatne zrakoplove i otići na Karibe; i premda Lydia to ne bi mogla
omogućiti svojoj kćeri, može joj platiti jebeni odrezak u restoranu Chops.
Pronaći će, naravno, ne tako neprijateljski način da to prenese svojemu djetetu.
Lydia posegne rukom u torbicu i izvuče vrećicu čipsa. Sol i masnoća pružile su joj
trenutnu utjehu, kao da je pustila da joj se nekoliko Xanaxa rastopi pod jezikom. Rekla si je jutros
dok je oblačila donji dio trenirke da ide u teretanu, i zaista je prošla blizu nje, ali samo zato što je
na njezinu parkiralištu bio Starbucks. Dan zahvalnosti bio je za uglom. Vani je ledeno. Lydia je
uzela slobodan dan, što rijetko čini. Zaslužila je da joj dan počne bijelom kavom s okusom
karamela i bundeve. I treba joj kofein. Toliko je gluposti trebala obaviti prije Deeine utakmice.
Trgovina, trgovina za kućne ljubimce, ljekarna, banka. Nakon toga morala je otići kući da sve to
ostavi, pa do podneva ponovo izići jer je morala do frizera, zato što je postala prestara da ide
samo na šišanje — sada mora prolaziti kroz zamorni postupak bojenja sijedih u plavoj kosi, kako
ne bi izgledala kao neugledna rođakinja Zlice od Opaka. A da i ne spominje neke druge nove
dlačice koje je trebalo održavati.
Lydia prstima dotakne gornju usnu. Sol sa čipsa zapeče joj bolnu kožu.
»Isuse Kriste«, promrmlja zato što je zaboravila da je danas voskom skidala brkove, i da
je djevojka upotrijebila novo adstrigentno sredstvo koje joj je izazvalo jak osip iznad gornje usne,
tako da je umjesto jedne ili dvije zalutale dlake sada imala prave crvene brkove. Mogla je
zamisliti kako to Mindy Parker prenosi drugim Majkama. »Lydia Delgado! Osip od skidanja
brkova!«
Lydia natrpa još jednu šaku čipsa u usta. Glasno je žvakala, ne obazirući se na mrvice na
košulji. Ne obazirući se na to da je Majke mogu vidjeti kako se gosti ugljikohidratima. Nekoć se
više trudila. To je bilo prije nego što je ušla u četrdesete.
Dijete sa sokovima. Post sa sokovima. Dijeta bez sokova. Voćna dijeta. Dijeta s jajima.
Obline. Boot Camp. Petominutni kardiofitnes. Trominutni kardiofitnes. Dijeta South Beach.
Atkinsova dijeta. Paleo dijeta. Jazzercise. Lydijin ormar sadržavao je pravi eBay neuspjeha:
teniske za zumbu, za crossfit, gojzerice, činele za prste za trbušni ples, tange koje nikada nisu
dospjele do tečaja plesa na šipki, u koji su se neke od njezinih klijentica kiele. Lydia je znala da
ima višak kilograma, ali je li zaista debela? Ili je samo debela prema westerlyjevskom standardu?
Sigurna je bila samo u to da nije mršava. Osim kratkoga predaha u kasnim tinejdžerskim i ranim
dvadesetim godinama, cijeli se život bori s kilogramima.
To je bila mračna istina iza Lydijine goruće mržnje prema Majkama: nije ih podnosila
zato što nije bila više nalik na njih. Voljela je čips. Voljela je kruh. Živjela je za dobar kolač — ili
tri. Nije imala vremena vježbati s trenerom ili ići na tečajeve pilatesa. Mora voditi posao.
Samohrana je majka. Ima dečka koji je povremeno zahtjevan. I ne samo to, nego i radi sa
životinjama. Teško je izgledati zanosno kad si upravo završio s istiskivanjem analnih žlijezda
zapuštenoga jazavčara.
Lydijini prsti dotaknu prazno dno vrećice čipsa. Osjećala se jadno. Nije željela čips.
Nakon prvog ugriza, nije zapravo više ni osjećala okus.
Iza nje, Majke su počele veselo kliktati. Jedna od djevojaka radila je seriju premeta na
gimnastičkome terenu. Pokreti su joj bili kontinuirani i savršeni, i vrlo zadivljujući, sve dok
djevojka nije podignula ruke u zrak na kraju vježbe, a Lydia shvatila da ona nije navijačica, nego
majka neke navijačice.
Majka neke navijačice.
»Penelope Ward!« Povikala je Mindy Parker. »To, curo!«
Lydia zastenje dok je pretraživala torbicu u potrazi za nečim što bi mogla pojesti.
Penelope je išla ravno prema njoj. Lydia otrese mrvice s košulje i pokuša se sjetiti nečega što bi
joj mogla reći, a da nije prošarano psovkama.
Srećom, Penelopu je zaustavio trener Henley.
Lydia ispusti duboki uzdah olakšanja. Izvadi mobitel iz torbice. Dobila je šesnaest
elektroničkih poruka od školske grupe, a većina ih se ticala nedavne epidemije ušiju koja je
napala niže razrede. Dok je Lydia čitala te poruke, iskočila je jedna nova, u kojoj je ravnateljica
predano objašnjavala da zaista ne postoji način da se otkrije od koga je pandemija ušiju krenula i
svesrdno molila roditelje da prestanu ispitivati čije je dijete krivac.
Lydia ih je sve obrisala. Odgovorila je na nekoliko tekstovnih poruka od klijenata koji su
željeli dogovoriti tretman. Provjerila je ima li čega u neželjenoj pošti, da vidi nije li ono
dopuštenje koje je trebala potpisati slučajno otišlo onamo. Nije. Poslala je elektroničku poruku
djevojci koju je zaposlila da joj pomaže s papirologijom, u kojoj ju je ponovo zamolila da preda
karticu za evidenciju radnog vremena, što se činilo lako zapamtljivim, jer na temelju toga dobiva
plaću, ali to dijete odgojila je pretjerano zaštitnički nastrojena majka, pa se tako ne bi sjetila ni
cipele zavezati ako na njih nije bio nalijepljen Post-it na kojemu je bio nacrtan smajlić i napisane
riječi: zaveži vezice na cipeli. voli te mama. p.s.: tako sam ponosna na tebe!
To nije pošteno. Lydiji nije bio nepoznat odgoj uz pomoć Post-ita. U njezinu obranu
može se reći da se njezina pretjerana briga najčešće vrtjela oko toga da se pobrine da se Dee
može sama brinuti za sebe. nauči bacati smeće ili ću te ubiti, voli te mama. Da su je barem
upozorili da bi poučavanje toj vrsti neovisnosti moglo dovesti do drugačijih problema, primjerice
do toga da u kćerinu ormaru pronađeš prenatrpan kovčeg, unatoč tomu što je do odlaska na
koledž čeka još deset mjeseci.
Lydia vrati mobitel u torbicu. Gledala je kako Dee dodaje loptu Rebecci Thisdewaite,
blijedoj Britanki koja ne bi mogla pogoditi koš ni da joj netko glavu provuče kroz njega. Lydia se
nasmiješi velikodušnosti svoje kćeri. U Deeinim godinama ona je predvodila zaista užasan ženski
punk bend i prijetila da će prestati ići u srednju školu. Dee je u debatnome timu. Volontira u
YMCA-u. Mila je, velikodušna, vraški pametna. Ima zapanjujuću sposobnost primjećivanja
detalja, makar je to vrlo iritantno kad se svađaju. Već u ranijoj dobi, Dee je imala neobičnu
sposobnost da ponovi sve što je čula, posebno ako je to čula od Lydije. I zato se Dee zove Dee, a
ne onim lijepim imenom koje joj je Lydia navela u rodnome listu.
»Deeduse Kriste!« njezino je djetešce nekoć vikalo, rukama i nogama mlateći u svojemu
visokom dječjem stolcu. »Dee-duse Kriste! Dee-duse Kriste!«
Sad kad razmišlja o tome, shvaća da je progriješila što joj je davala do znanja da joj je to
smiješno.
»Lydia?« Penelope Ward podigne prst kao da joj želi reći da pričeka. Lydia odmah
pogleda prema vratima. Onda začuje hihotanje Majki iza sebe i shvati da je u klopci.
Penelope je donekle imala status slavne osobe na Westerlyju. Suprug joj je odvjetnik, što
je bilo uobičajeno za tatu djeteta koje ide u Westerly, ali ujedno je i senator koji je nedavno
objavio da će se kandidirati za Predstavnički dom Kongresa Sjedinjenih Američkih Država. Od
svih očeva u školi, Branch Ward vjerojatno je najzgodniji, ali to je vjerojatno zbog toga što je
mlađi od šezdeset i još uvijek mu trbuh nije tako velik da od njega ne bi mogao vidjeti vlastita
stopala.
Penelope je savršena političareva supruga. Na svim suprugovim promotivnim
fotografijama, ona gleda u njega zaljubljenom odanošću jednoga graničarskog kolija. Bila je
privlačna, ali nije skretala pretjeranu pozornost na sebe. Mršava, ali ne anoreksična. Odrekla se
mjesta partnerice u vrhunskome odvjetničkom uredu kako bi rodila petero prvoklasne djece
arijevskog izgleda. Bila je predsjednica Organizacije roditelja i profesora u Westerlyju, što je
pretenciozno i nepotrebno ime za ono što se naziva Udruženjem roditelja i profesora. Upravljala
je tom organizacijom čeličnom rukom. Svi njezini dopisi bili su dovedeni do savršenstva, sve je
bilo zapisano pod točkama tako sažetim i preciznim da su čak i niže Majke to s lakoćom mogle
pratiti. Imala je običaj i govoriti u točkama. »U redu, dame«, rekla bi, pljesnuvši rukama —
Majke su izrazito voljele pljeskati — »Pića i grickalice! Darovi za goste! Baloni! Ukrasi za
stolove! Pribor za jelo!«
 »Lydia, tu si«, Penelope je pozove, podižući i spuštajući koljena i laktove dok je trčala po
tribinama pa se srušila pokraj Lydije. »Mljac!« Pokaže na praznu vrećicu čipsa. »Da barem ja to
mogu jesti!«
»Kladim se da bih te mogla natjerati!«
»O, Lydia, obožavam tvoj sarkastični humor.« Penelope se okrene prema Lydiji,
zagledavši joj se u oči kao napeta perzijska mačka. »Ne znam kako uspijevaš. Vodiš vlastiti
posao. Brineš se za dom. Odgojila si izvrsnu kćer.« Stavi ruku na prsa. »Ti si moja junakinja.«
Lydia počne škrgutati zubima.
»A Dee je tako svestrana mlada dama.« Penelope spusti glas za oktavu. »Išla je u osnovnu
s onom curom koja je nestala, zar ne?«
»Ne znam«, Lydia slaže. Anna Kilpatrick bila je godinu dana mlađa od Dee. Imale su
tjelesni zajedno, ali im se društveni krugovi nisu preklapali.
»Takva tragedija«, Penelope reče.
»Pronaći će je. Prošlo je tek tjedan dana.«
»Ali što se sve može dogoditi u tjedan dana?« Penelope se prisili da zadrhti. »Ne mogu
podnijeti pomisao na to.«
»Onda nemoj razmišljati o tome.«
»To je tako odličan savjet«, Penelope reče. Zvučala je istodobno pokroviteljski i kao da
joj je laknulo. »Nego, gdje je Rick? Trebamo ga ovdje. On je naša mala doza testosterona.«
»Na parkiralištu je.« Lydia nije pojma imala gdje je Rick. Jutros su se gadno posvađali.
Bila je prilično sigurna da je ne želi više nikad vidjeti.
Ne, to nije točno. Rick će se pojaviti zbog Dee, ali zbog Lydije će vjerojatno sjesti na
drugu stranu dvorane.
»Skoči! Skoči!« Penelope vrisne, premda su se djevojke još zagrijavale. »Bože, nisam to
dosad primijetila, ali Dee je ista ti.«
Lydia se ukočeno nasmiješi. To nije prvi put da je netko istaknuo njihovu sličnost. Dee je
imala Lydijinu blijedu kožu i plavo-ljubičaste oči. Imale su isti oblik lica. Kada su se smiješile,
usne su im imale isti oblik. Obje su bile prirodne plavuše, nešto u čemu su bile bolje od svake
druge plavuše u teretani. Deeina figura u obliku pješčanoga sata samo je dala naslutiti što bi se
poslije u životu moglo dogoditi bude li sjedila u trenirci i proždirala čips. U toj dobi i Lydia je
bila jednako lijepa i jednako mršava. Nažalost, trebalo joj je mnogo kokaina da tako i ostane.
»Dakle«, Penelope se pljesne po bedrima i okrene prema Lydiji. »Pitala sam se možeš li
mi pomoći.«
»Do-o-o-bro.« Lydia rastegne tu riječ, time želeći prenijeti svoju strepnju. Tako te
Penelope usiše. Ne kaže ti da moraš nešto napraviti, nego da treba tvoju pomoć.
»U vezi je s Međunarodnim festivalom koji će se održati idući mjesec.«
»Međunarodni festival?« Lydia ponovi, kao da nikada nije čula za jednotjedni događaj na
kojemu se zbog prikupljanja financijskih sredstava okupljaju najbjelji bijelci i bjelkinje Sjeverne
Atlante te sjedeći u Dolce & Gabbaninoj odjeći degustiraju piroge i švedske mesne okruglice
koje su radile dadilje njihove djece.
»Proslijedit ću ti sve mejlove«, Penelope se ponudi. »Uglavnom, zanimalo me možeš li
donijeti neka španjolska jela. Arros negre. Tortilla de patates. Cuchifritos.« Svaku je riječ
izgovorila samouvjerenim španjolskim naglaskom, koji je vjerojatno preuzela od mladića koji joj
čisti bazen. »Lani u Kataloniji, muž i ja jeli smo escalivadu. Vr-hun-ski.«
Lydia je četiri godine čekala da kaže: »Nisam Španjolka.«
»Stvarno?« Penelope se nije dala smesti. »Onda tacose. Burritose. Možda arroz con pollo
ili babacoa?«
 »Nisam ni iz Mehika.«
»Mislim, u redu, Rick ti očito nije muž, ali s obzirom na to da se prezivaš Delgado,
mislila sam da je Deein otac...«
»Penelope, izgleda li ti Dee kao Latinoamerikanka?«
Od njezina kreštava smijeha kristal bi mogao popucati. »Što to uopće znači? ›Izgledati
kao Latinoamerikanka.‹ Tako si smiješna, Lydia. «
I Lydia se smijala, ali iz sasvim drugih razloga.
»O, Bože.« Penelope obriše nevidljive suze iz očiju. »Ali, reci mi, u čemu je stvar?«
»Stvar?«
»Daj! Uvijek si tako tajnovita u vezi s Deeinim ocem. Gotovo ništa ne znamo o tebi.«
Previše se naginjala prema njoj. »Gukni. Neću nikomu reći.«
Lydia prijeđe preko dobiti i gubitaka - dobit od toga da se zbog Deeina neodređenog
podrijeda Majke stisnu od strepnje svaki put kad kažu bilo što blago rasističko u usporedbi s
gubitkom da mora sudjelovati u događaju na kojemu će se, u organizaciji Organizacije roditelja i
profesora, prikupljati financijska sredstva.
Težak izbor. Njihov blagi rasizam je legendaran.
»Daj«, Penelope je navaljivala, njušeći slabost.
»Pa.« Lydia duboko udahne pripremajući se izbajati svoju životnu priču, u koju je stavila
malo istine, izbacila koju laž, sve to malo ukrasila i dobro protresla.
»Iz Athensa u Georgiji sam.« Premda su te moji brkovi u stilu Juana Valdeza možda
zavarali. »Deein otac, Lloyd, bio je iz Južne Dakote.« Ili Južnog Mississippija, ali Dakota zvuči
manje seljački. »Očuh ga je posvojio.« Koji se vjenčao s njegovom majkom samo zato da je ne bi
mogli prisiliti da svjedoči protiv njega. »Lloydov otac je umro.« U zatvoru. »Lloyd je bio na putu
za Meksiko da javi djedu i baki.« Da preuzume dvadeset kilograma kokaina. »Kamion se zabio u
njegov automobil.« Pronašli su ga mrtvog na odmorištu za vozače kamiona, nakon što je pokušao
ušmrkati pola cigle kokaina. »Sve se brzo odigralo.« Ugušio se u vlastitoj rigotini. »Dee ga
nikada nije upoznala.« Što je najbolji dar koji sam dala svojoj kćeri. »Kraj.«
»Lydia.« Penelope rukom prekrije usta. »Nisam pojma imala.«
Lydia se zapita koliko će dugo priči trebati da se proširi. Lydia Delgado! Tragična
udovica!
»A Lloydova majka?«
»Rak.« Svodnik ju je upucao u glavu. »Nema više nikoga s te strane obitelji.« Tko nije u
zatvoru.
»Jadnice.« Penelope se potapša po srcu. »Dee nikada ništa nije spomenula.«
»Zna sve pojedinosti.« Osim dijelova koji bi joj izazvali noćne more.
Penelope pogleda prema košarkaškom igralištu. »Nije ni čudo da si tako zaštitnički
nastrojena. Ona je jedino što ti je ostalo od njezina oca.«
»Točno.« Ako ne računaš herpes. »Bila sam trudna s Dee kad je on umro.« Mučeći se s
odvikavanjem zato što sam znala da će mi je oduzeti ako mi pronađu drogu u tijelu. »Sretna sam
što sam je dobila.« Dee mi je spasila život.
»O, dušo.« Penelope zgrabi Lydiju za ruku i njoj se srce stisne kada je shvatila da je sve
bilo uzalud. Priča je očito dirnula Penelope, ili ju je barem zainteresirala, ali ovamo je došla sa
zadatkom i taj zadatak će proslijediti. »Ali, vidi, to je svejedno dio Deeina podrijetla? Mislim, i
očuhova obitelj svejedno je obitelj. Trideset jedno dijete u ovoj školi je posvojeno, pa su svejedno
i oni dio ove velike obitelji!«
Lydiji je trebala milisekunda da obradi taj podatak. »Trideset jedno? Kao, točno trideset
jedno?«
 »Znam.« Penelope je zaprepaštenje na njezinu licu doživjela kao pravo. »Blizanci Harris
upravo su se upisali u predškolski odjel. Oni su nasljeđe.« Progovorila je tišim glasom: »Koje je
u nasljedstvo donijelo uši, ako je za vjerovati glasinama.«
Lydia otvori usta pa ih zatvori.
»Uglavnom«, Penelope se još jedanput nasmiješi dok je ustajala. »Samo prvo prođi kroz
recepte sa mnom, dobro? Znam da voliš da Dee sudjeluje u projektima za razvijanje posebnih
vještina. Baš imaš sreće. Mama i kći zajedno kuhaju. Kako zabavno!«
Lydia se suzdrži da nešto ne kaže. Jedino što ona i Dee zajedno rade u kuhinji jest to da se
svađaju oko toga kada je staklenka majoneze dovoljno prazna da je bace.
»Hvala ti što ćeš volontirati!« Penelope potrči uza tribine stežući mišiće na rukama
olimpijskim žarom.
Lydia se pitala koliko će Penelopi trebati da drugim Majkama kaže za tragičnu smrt
Lloyda Delgada. Njezin otac uvijek je govorio da je cijena toga da čuješ glasine o nekome to da
netko drugi širi glasine o tebi. Poželjela je da je još živ kako bi mu mogla reći za Majke. Upišao
bi se od smijeha.
Trener Henley puhnuo je u zviždaljku, signalizirajući djevojkama da počnu privoditi
zagrijavnje kraju. Lydiji se po glavi nisu prestajale vrtjeti riječi »projekti za razvijanje posebnih
vještina«. To je, dakle, potvrda da su Majke to primijetile.
Lydia se neće osjećati loše zbog toga što je natjerala kćer da ode na osnovni tečaj
održavanja automobila da nauči zamijeniti probušenu gumu. Niti je zažalila što je natjerala Dee
da preko ljeta upiše tečaj samoobrane, makar to i značilo da neće moći ići u košarkaški kamp. Ili
što je ustrajala na tome da Dee vježba vrištati kad se boji, zato što je imala običaj potpuno se
zamrznuti kada se bojala, a najgore što možeš učiniti ako je pred tobom čovjek koji ti želi nauditi
je šutjeti.
Lydia je bila spremna okladiti se da je majci Anne Kilpatrick sada žao što je nije naučila
zamijeniti probušenu gumu. Djevojčin automobil pronađen je na parkiralištu trgovačkoga centra,
s čavlom u prednjoj gumi. Nije teško zaključiti da ju je onaj tko je zabo čavao u gumu i oteo.
Trener Henley dvaput je kratko zazviždao da pokrene svoju momčad. Žene Westerlyja
došetale su i napravile polukrug. Majke su lupale nogama po tribinama, pokušavajući podignuti
razinu uzbuđenja za utakmicu koja će biti dramatična i uzbidljiva kao sprovod. Protivnička
momčad nije se ni potrudila zagrijati. Njihova najniža igračica bila je visoka metar osamdeset i
imala je dlanove veličine tanjura.
Vrata dvorane se otvoriše. Lydia ugleda Ricka kako pogledom pretražuje gomilu. Onda ju
je ugledao. Pa je pogledao prazne tribine prekoputa. Prestala je disati dok je on razmišljao. Onda
je izdahnula kada je krenuo prema njoj. Polako se uspeo na tribine. Ljudi koji nešto rade da bi
preživjeli nemaju običaj trčati kada se penju po tribinama.
Sjeo je pokraj Lydije, zastenjavši. »Zdravo«, ona ga pozdravi.
Rick uzme praznu vrećicu čipsa, zabaci glavu i istrese mrvice u usta. Većina mu ih se
strasila za ovratnik košulje.
Lydia se nasmije zato što je teško mrziti nekog tko se smije.
On je pogleda s oprezom. Znao je njezinu taktiku.
Rick Buder nije bio nimalo nalik na westerlyjevske očeve. Za početak, radio je rukama.
Mehaničar je na benzinskoj postaji gdje su još zaposlenici točili gorivo nekim starijim
mušterijama. Mišiće na rukama i prsima imao je od stavljanja guma na naplatke. Konjski rep koji
mu je padao preko leđa imao je zato što nije slušao dvije žene s kojima je živio, a koje su
očajnički željele da nestane. Bio je ili seljačina ili hipi, ovisno o raspoloženju. To što ga je voljela
i u jednom i u drugom utjelovljenju, iznenađenje je njezina života.
 Vratio joj je praznu vrećicu. Na bradi je imao mrvice čipsa. »Zgodni brkovi.«
Ona prstima dotakne nadraženu nausnicu. »Jesmo li još u svađi?«
»Jesi li još čangrizava?«
»Instinkt mi govori da jesam«, ona prizna. »Ali mrzim kad smo ljuti jedno na drago.
Osjećam se kao da mi je cijeli svijet naopako.«
Začuo se zvučni signal. Oboje su se lecnuli kada je utakmica počela, moleći se u sebi da
poniženje bude brzo. Začudo Žene Westerlyja uspjele su osvojiti podbacivanje. Još veće čudo
bilo je da je Dee vodila loptu preko terena.
Rick poviče: »Ajmo, Delgado!«
Dee je očito vidjela sjene triju divovskih djevojaka iza sebe. Nije imala komu dodati.
Naslijepo je bacila prema košu, ali lopta se samo odbila o tablu i pala u prazne tribine na drugoj
strani dvorane.
Lydia je osjećala kako Rick svojim malim prstom prelazi preko njezina.
On je upita: »Kako je postala tako nevjerojatna?«
»Žitne pahuljice.« Lydia je jedva uspjela izgovoriti to.
Uvijek bi je dirnulo u srce kada bi vidjela koliko Rick voli njezinu kćer. Već bi mu samo
zbog toga mogla oprostiti konjski rep. »Oprosti što sam u posljednje vrijeme takva gadura.« Malo
je to dopunila: »Mislim, u posljednjih deset godina.«
»Siguran sam da si i prije toga bila neugodna.«
»Bila sam mnogo zabavnija.«
On izvije obrvu. Upoznali su se prije trinaest godina na jednom sastanku programa
Dvanaest koraka. Nijedno od njih nije bilo pretjerano zabavno.
»Bila sam mršavija«, Lydia pokuša.
»Naravno, to je bitno.« Rickov pogled bio je prikovan za utakmicu. »Što je ušlo u tebe,
dušo? U posljednje vrijeme, svaki put kad otvorim usta vrištiš k’o da si se opekla.«
»Zar ti nije drago što ne živimo zajedno?«
»Opet ćemo se svađati oko toga?«
Gotovo je krenula u tom smjeru. Riječi »Ali zašto moramo živjeti zajedno kad živimo
vrata do vrata?« bile su joj na vrhu jezika.
Njezin trud nije prošao neprimijećen. »Lijepo je vidjeti da možeš šutjeti kada to zaista
želiš.« Zazviždao je kad je Dee pokušala pogoditi tricu. Promašila je, ali on joj je svejedno
pokazao ispružene palčeve kada je pogledala prema njemu.
Lydia je bila u iskušenju da mu kaže da Dee ne bi bila briga za njegovo odobravanje kada
bi živjeli zajedno, ali odlučila je to sačuvati za sljedeći put kad budu vikali jedno na drugo.
Rick uzdahne kad je protivnička momčad dobila loptu. »O, Bože, evo ga, krećemo.«
Djevojka s rukama poput tanjura blokirala je Dee. Nije se udostojila ni podignuti ruke.
Rick se naslonio na tribine. Dignuo je noge na sjedalo ispred sebe. Na ispucaloj smeđoj koži
njegovih čizama bilo je mrlja od motornoga ulja. Na trapericama je imao masne mrlje. Obavijao
ga je slabi miris ispušnih plinova. Imao je tople oči. Volio je njezinu kćer. Volio je životinje. Čak
i vjeverice. Pročitao je sve knjige Danielle Steel, zato što se navukao na nju na odvikavanju. Nije
mu smetalo što je većina Lydijine odjeće prepuna psećih dlaka ni što, kada je njihov seksualni
život u pitanju, žali samo za tim što to ne može raditi odjevena u burku.
»Što trebam napraviti?«, upita ga.
»Reci mi što se događa u toj tvojoj ludoj glavi.«
»Rekla bih ti, ali onda bih te morala ubiti.«
Kratko je razmislio o tome. »U redu. Samo mi nemoj unakaziti lice.« Lydia se zagleda u
semafor. 10:0. Trepne. 12:0. »Jednostavno...« Nije znala kako izgovoriti ono što treba reći.
»Prošlost me sustiže.«
»To zvuči kao neka country pjesma.« Pogledao ju je u oči. »Anna Kilpatrick.«
Lydia se ugrize za usnu. Nije joj postavio pitanje. Dao je odgovor. Vidio je sve isječke o
nestanku Anne Kilpatrick, koje je izrezak iz novina; vidio je kako bi joj se oči napunile suzama
svaki put kad su roditelji djevojke bili na vijestima.
»Cuo sam da je policija pronašla novi trag«, reče.
»Sada se mogu nadati samo da će pronaći tijelo.«
»Možda je živa.«
»Optimizam je krhotina stakla u tvom srcu.«
»Je li i to iz neke pjesme?«
»To je moj otac govorio.«
On joj se nasmiješi. Voljela je bore koje su mu se stvarale oko očiju kad se smiješio.
»Dušo, znam da sam te zamolio da se kloniš vijesti, ali mislim da bi nešto trebala znati.«
Rick se više nije smiješio. Srce joj je brže zakucalo.
»Je li mrtva?« Lydia se uhvati za vrat. »Jesu li pronašli Annu?«
»Ne, to bih ti odmah rekao. Znaš da bih.«
Znala je to, ali srce joj je svejedno lupalo.
»Vidio sam jutros u crnoj kronici. « Rick je očito oklijevao, ali je nastavio. »Dogodilo se
prije tri dana. Paul Scott, arhitekt, u braku s Claire Scott. Bili su u centru grada. Opljačkani su.
Paul je uboden nožem. Umro je na licu mjesta. Sprovod je sutra.«
Majke su ponovo oduševljeno zapljeskale i klikćući bodrile djevojke. Dee je opet nekako
uspjela doći do lopte. Lydia je gledala svoju kćer kako trči po terenu. Djevojka s rukama kao
tanjurima otela joj je loptu. Dee nije odustala. Potrčala je za njom. Bila je neustrašiva. Bila je
neustrašiva u svakom vidu života. A zašto i ne bi bila? Nitko je nikada nije pokosio. Život nije
dobio priliku da je povrijedi. Nikada nikoga nije izgubila. Nije upoznala onu tugu koju osjetiš
kada ti nekoga oduzmu.
Rick upita: »Hoćeš li nešto reći?«
Lydia je mnogo toga mogla reći, ali neće dopustiti Ricku da vidi tu njezinu stranu; tu
ljutitu, surovu stranu koju je anstezirala kokainom, a kada joj je to postalo previše, ušutkivala je
hranom.
»Liddie?«
Ona odmahne glavom. Suze su joj tekle niz obraze. »Samo se nadam da je patio.«
 II.

Danas ti je rođendan, četvrti rođendan koji je prošao bez tebe. Kao obično, odvojio sam
malo vremena da prođem kroz naše obiteljske fotografije i pustim da me preplave uspomene. To
zadovoljstvo dopuštam si samo jedanput ne godinu, zato što je razdavanje tih dragocjenih
uspomena ono što mi pomaže da preživim bezbrojne, beskrajne dane bez tebe.
Najdraža fotografija mi je ona s tvog prvog rođendana. Tvoja majka i ja bili smo mnogo
uzbuđeniji od tebe, premda si u pravilu bila vesela beba. Za tebe je taj rođendan bio samo još
jedan dan. Ni po čemu poseban osim po torti, koju si odmah šakama uništila. Na popisu gostiju
bilo nas je samo dvoje. Tvoja je majka rekla da je blesavo da javno obilježavamo događaj kojega
se ti nećeš sjećati. Spremno sam pristao na to, zato što sam bio sebičan i zato što sam najsretniji
bio kada sam svoje dvije cure imao samo za sebe.
Mjerio sam vrijeme dok su uspomene nadirale i povlačile se. Dva sata. Ne više. Ne manje.
Onda sam oprezno spremio slike u kutiju, poklopio je i stavio na policu do sljedeće godine.
Zatim sam, kao što mi je i običaj, otišao do šerifova ureda.
Davno mi se prestao javljati na pozive. Vidio sam mu stravu u očima kada me ugledao
kroz staklenu pregradu.
Ja sam njegov izazivač. Njegov neuspjeh. Njegov patetični davež koji ne želi prihvatiti
istinu da je njegova kćer sama otišla.
Na tvoj prvi rođendan nakon što si nestala, otišao sam u šerifov ured i smireno zatražio
svu dokumentaciju vezanu uz tvoj slučaj. Odbio me. Zaprijetio sam da ću nazvati novine. Rekao
mi je neka to učinim. Otišao sam do govornice u predvorju. Ubacio sam kovanicu od dvadeset
pet centi. Došao je do mene, poklopio slušalicu i rekao mi da pođem za njim u službenu
prostoriju.
Godinu za godinom izvodili smo tu predstavu, sve dok ove godine napokon nije popustio
bez borbe. Zamjenik me odveo u malu sobu za ispitivanje u kojoj su se nlazile kopije svih
dokumenata vezanih za tvoju istragu. Ponudio mi je čašu vode, ali pokazao sam mu termosicu i
ručak koji sam ponio sa sobom, i rekao da mi ništa ne treba.
Policijsko izvješće nema jasno razrađen tijek događaja. Tvoja dokumentacija nema
početak, sredinu, kraj. Ona sadržava sažetke izjava svjedoka (većina njihovih imena zacrnjena je
te stoga beskorisna), rukom pisane bilješke detektiva koji se služe jezikom koji tek trebam
savladati, izjave za koje je dokazano da su lažne, kao i one za koje se to pretpostavlja (i one su
zacrnjene), izjave za koje je dokazano da su istinite (svi donekle lažu kad ih ispituje policija), te
bilješke s razgovora, s beskorisnim popisom osumnjičenih (da, i njihova imena zacrnjena su kao i
sva ostala).
Dvije karte zalijepljene su jedna do druge: prva je karta centra grada, a druga kampusa,
tako da se može pratiti tvoje posljednje zabilježeno kretanje po gradu.
Ima i nešto fotografija: tvoja soba u domu i tvoja omiljena odjeća, za koju se ne zna gdje
je, kozmetičke potrepštine koje su misteriozno nestale, ostavljene bilježnice, nestali bicikl
(premda je on poslije pronađen).
Prvi list papira u tvojemu dosjeu isti je onaj koji sam vidio na prvu godišnjicu tvog
rođendana, pa na drugu, treću i sada četvrtu.
Slučaj na čekanju do daljih tragova.
Tvoja majka bi crvenom kemijskom to prepravila u daljnjih, ali ja sam kukavički uživao u
spoznaji da su od prve stranice u krivu.
 Evo kakvo je vrijeme bilo u ponedjeljak, 4. ožujka 1991.:
Najviša dnevna temperatura bila je 10,5 °C, a najniža 3 °C. Nebo je bilo bez oblaka. Nije
bilo oborina. Temperatura kondenzacije bila je 1 °C. Puhao je sjeverozapadnjak, 26 kilometara na
sat. Dan je trajao dvanaest sati i dvadeset tri minute.
Ovo su neke od vijesti iz toga tjedna:
Počelo je suđenje Pameli Smart.
Rodnevja Kinga pretukli su policajci Policijske uprave Los Angeles.
Blizu Colorado Springsa srušio se zrakoplov United Airlinesa. Predsjednik Bush objavo
je da je rat u Iraku završen. Ti si nestala.
Ovo su šerifova objašnjenja zašto si nestala:
Bila si ljuta na nas zbog toga što ti nismo dopustili da živiš negdje drugdje, osim u
kampusu.
Bila si bijesna što ti nismo dopustili da autom ideš u Atlantu na koncert.
Svađala si se sa sestrom oko nekog slamnatog šešira.
Prestala si razgovarati s bakom zato što je insinuirala da si se počela debljati...
Šerif nema djecu. On ne razumije da su takva emocionalno nabijena stanja jednostavno
popratni proizvod toga da si devetnaestogodišnja mlada žena. Te nesuglasice bile su tako nevažne
oluje u našemu obiteljskom ekosustavu, da smo na početku istrage zaboravili spomenuti ijednu
od njih.
Što je on protumačio kao da nešto pokušavamo sakriti.
Da budemo iskreni, policiji nisi bila strana. Dvaput su te uhitili. Prvi put, uhvatili su te u
sigurnom laboratoriju na fakultetu kada si prosvjedovala protiv istraživanja genetski
modificiranih organizama. Drugi put, uhvatili su te kako pušiš travu u stražnjoj prostoriji u
Wuxtryju, prodavaonici gramofonskih ploča, u kojoj je radila tvoja prijateljica Sally.
Ovo su takozvani tragovi koje šerif navodi kao potvrdu svoje teorije da si pobjegla:
Nije bilo tvoje četkice za zube i četke za kosu (ili si ih, možda, slučajno ostavila u
zajedničkome tušu).
Iz ormara tvoje cimerice nestala je mala kožnata torba (ili ju je, možda, posudila
prijateljici za proljetne praznike).
Nije bilo neke tvoje odjeće (ili ju je netko posudio bez tvog dopuštenja).
I najjači dokaz - ostavila si nedovršeno ljubavno pismo na stolu - Ljubiti te u Parizu...
Držati za ruku u Rimu.
Te riječi, rekao je šerif, dokaz su da si namjeravala otići.
Te riječi, rekla je tvoja sestra, dokaz su da si pisala glazbenu kritiku Madonnine Justijy my
Love.
Postojao je i neki dečko. Premda ti svaki otac tinejdžerke može reći da uvijek postoji neki
dečko. Imao je čupavu kosu, sam si je motao cigarete i stvarao mi nelagodu s tim koliko je
govorio o svojim osjećajima. Zanimao te, što je značilo da još ne hodate. Izmjenjivali ste papiriće
s porukama. Vodili kasnonoćne razgovore.
Dostavljali si znakovite kompilacije na kasetama. Oboje ste bili tako mladi. To je mogao
biti početak nečeg što je moglo odvesti do svega ili baš ničega.
Da odgovorim na očito pitanje, mladić je kampirao sa svojom obitelji kada si oteta. Imao
je čvrst alibi. Rendžer iz parka vidio ga je s obitelji. Došao je do njihova šatora kako bi ih
upozorio da je na tom području uočen kojot. Sjeo je s obitelji uz vatru i raspravljao s ocem o
američkom nogometu, u čemu mladić nije sudjelovao zato što nije bio ljubitelj tog sporta.
Tu nije bio kraj Rendžerovu doprinosu tvojemu slučaju. Ponudio je šerifu jedno moguće
objašnjenje, objašnjenje koje je šerif poslije iznio kao činjenicu.
 Toga je tjedna rendžer naletio na skupinu lutalica koji su kampirali u šumi. Neko su se
vrijeme selili po državi. Bili su odjeveni u tamnu odjeću. Kuhali su na otvorenoj vatri. Hodali su
po seoskim cestama pognutih glava i s rukama iza leđa. Bilo je i droge, zato što kada je u pitanju
takav tip ljudi, uvijek bude droge.
Neki su ih nazivali kultom. Drugi su govorili da su beskućnici. Mnogi su tvrdili da su
pobjegli od kuće. Većina ih je smatrala davežima. Tebe su, mila moja djevojko, mnogi tvoji
prijatelji čuli kako ih suosjećajno nazivaš slobodnim dušama, zbog čega je šerif, u nedostatku
drugih tragova, pretpostavio kako si pobjegla da bi se njima pridružila.
Volontirala si u skloništu za beskućnike i pila alkohol premda si bila maloljetna, a
uhvaćena si i kako pušiš travu, pa je takva pretpostavka imala smisla. Do trenutka kada se teorija
o bijegu učvrstila u šerifovoj glavi, skupina skitnica, kult, slobodne duše - kako god da se zvali -
otišli su odande. Naposljetsku su pronađeni u Sjevernoj Karolini, previše napušeni i raspršeni
posvuda da bi mogli reći tko je bio među njima prije.
»Izgleda vrlo poznato«, napisao je u svojoj izjavi jedan od nekoliko preostalih originalnih
članova. »Ali svi mi imamo oči, i nos, i zube, pa ne znači li onda to da svi izgledaju poznato?«
Evo zašto mi znamo da si oteta:
Bila si ljuta na majku, ali svejedno si dan prije došla kući i razgovarala s njom u kuhinji
dok si prala rublje.
Bila si bijesna na sestru, ali svejedno si joj posudila svoj žuti šal.
Prezirala si baku, ali svejedno si joj ostavila čestitku za rođendan, koju smo joj sljedeći
tjedan trebali poslati.
Premda nije sasvim nemoguće da bi otišla u šumu kako bi se pridružila skupini skitnica
koje besciljno lutaju naokolo, potpuno je nemoguće da bi to učinila a da nam ne kažeš.
Evo što znamo da si radila onoga dana kada si oteta: Četvrtog ožujka u 7:30 ujutro
pridružila si se nekim prijateljima iz skloništa za beskućnike na Hot Corneru, kako biste dijelili
hranu i pokrivače. U 9:48, Carleen Loper, koja je radila na porti u Lipscomb Hallu, zabilježila je
tvoj povratak u dom. Tvoja cimerica, Nancy Griggs, otišla je na sat lončarstva u 10:15. Rekla je
da si bila umorna i da si se vratila u krevet. Tvoj profesor engleskog sjeća se da si bila na
njegovoj radionici u podne. Dao ti je neke prijedloge u vezi s radom o Spenseru koji si pisala.
Sjeća se žive rasprave. (On je poslije isključen kao osumnjičenik zato što je te večeri imao sat na
drugome kraju kampusa.)
Oko 13 sati otišla si do Studentskoga centra Tate, gdje si s Veronicom Voorhees podijelila
sendvič s topljenim sirom i salatu.
Sljedeći dio nije tako precizan, ali na temelju razgovora, šerif je uspio napraviti vjerojatan
popis tvojih aktivnosti. U nekom trenutku svratila si do ureda studentskih novina The Red &
Black kako bi im dostavila svoju priču o pokušaju Sveučilišta u Georgiji da privatizira menze.
Vratila si se u studentski centar i odigrala partiju bilijara s mladićem po imenu Ezekiel Mann. S
jednim drugim mladićem sjedila si na kaučima od tvida u predvorju. Zvao se David Conford. On
ti je rekao da je čuo da će Michael Stipe, REM-ov pjevač, tu večer biti u kafiću Manhattan Cafe.
Prijatelji koji su se našli u blizini tvrde da te Conford pozvao da ideš s njim, ali on tvrdi da to nije
bio poziv na izlazak.
»Bili smo samo prijatelji«, naveo je u izjavi. Zamjenik koji ga je ispitivao stavio je
bilješku da ti je mladić očito želio biti više od toga. (Svjedoci su potvrdili da su i Mann i Conford
kasnije te večeri bili u studentskome centru.)
Negdje oko 16:30, otišla si iz Tatea. Prošetala si do doma, ostavivši bicikl ispred
studentskog centra, vjerojatno zato što je postajalo sve hladnije i nisi se željela smrznuti
spuštajući se niz Baxter Hill. (Dva tjedna poslije, tvoj bicikl pronađen je lancem zavezan za
ogradu ispred centra.)
Prema izjavi osobe s porte, do 17 sati vratila si se u dom. Tvoja cimerica Nancy sjeća se
kako si uzbuđena bila kad si joj rekla da će Michael Stipe biti u Manhattanu. Odlučile ste da ćete
okupiti skupinu prijatelja i navečer otići u kafić. Svi ste bili maloljetni, ali poznavali ste Johna
MacCallistera, gradskog dečka koji je radio na ulazu, iz srednje škole. Nancy je nazvala nekoliko
prijatelja. Dogovorili ste se da ćete se naći u 21:30. Budući da je tvoj profesor psihologije najavio
ispit prije proljetnih praznika, ti i Nancy otišle ste učiti u Sjevernu knjižnicu. Oko 20:30, zajedno
ste viđene u Taco Standu, restoranu dijagonalno od crnoga željeznog luka na glavnom ulazu u
kampus. Odnijele ste hranu u Lipscomb Hall. Ušle ste na stražnja vrata, koja su bila otvorena,
stako da noćna smjena na porti, žena po imenu Beth Tindall, nije zabilježila vaš dolazak.
Otišle ste na kat, u svoju sobu. I ti i Nancy ste se istuširale i odjenule za izlazak. Ti si na
nogama imala oksfordice, a odjenula si crne traperice, mušku bijelu košulju i preko nje
srebrno-zlatni vezeni prsluk. Na rukama si imala srebrne narukvice, a oko vrata medaljon koji je
pripadao tvojoj sestri.
Nancy se poslije neće moći sjetiti jesi li iz zajedničkih tuševa donijela svoju žičanu
košaricu u kojoj si držala toaletne potrepštine (nisu pronađene u tvojoj sobi u domu). U jednoj od
svojih izjava Nancy spominje da su predmeti ostavljeni u kupaonici u pravilu bili ili ukradeni ili
bačeni.
U 21:30, našle ste se s prijateljima u kafiću Manhattan Cafe, gdje vam je rečeno da su
glasine o Michaelu Stipeu lažne. Netko je spomenuo da je bend na turneji u Aziji. Netko drugi
rekao je da su u Kaliforniji.
Zavladalo je opće razočaranje, ali ste se složili da sad kad ste već tu, najbolje da ostanete
na piću. Bio je ponedjeljak navečer. Svi osim tebe ujutro su imali predavanja, što će se poslije
pokazati kao otegotna okolnost za tebe, zato što je Nancy pretpostavljala da si otišla kući po
rublje, a mi da si na fakultetu.
U prvoj rundi pio se Pabst Blue Ribbon, koji je u Manhattanu stajao jedan dolar. Nešto
poslije viđena si s Moscow Muleom u ruci, a to je koktel koji je stajao 4,5 dolara i sadržavao
votku, Blenheimovo pivo od đumbira i limetu. Nancy Griggs ukazala je na to da ti je to piće
morao kupiti neki muškrac, jer su sve djevojke imale običaj tražiti skupe koktele kad god bi ih
neki muškarac plaćao.
Na jukeboxu je zasvirala neka pjesma koju ti voliš. Zaplesala si. Netko je rekao da je
svirala pjesma C+C Music Factoryja. Drugi su rekli da je to bila Lisa Lisa. Bilo kako bilo, tvoj
entuzijazam bio je zarazan. Uskoro je ono malo plesnog podija što ga je klub imao bilo ispunjeno
plesačima.
Te noći nije bilo nekog mladića koji bi ti se posebno sviđao. Svi tvoji prijatelji šerifu su
rekli da si plesala zato što voliš plesati, a ne zato što pokušavaš privući muškarce. (Dakle, nisi
bila zla zavodnica, premda se šerif trudio koliko god je mogao da to učini dijelom tvoje priče.)
U točno 22:38, rekla si Nancy da te boli glava i da ćeš se vratiti u dom. Zna da je bilo
toliko sati zato što je pogledala na sat. Rekla ti je da ostaneš do jedanaest pa ćete se zajedno
vratiti do doma. Odgovorila si da ne možeš toliko čekati i da ne buči kad uđe u sobu.
Šerif je očito pitao Nancy koliko si pijana bila, zato što u bilješkama piše da je Nancy
rekla da nisi pokazivala visoku razinu intoksikacije, ali da si stalno zijevala i da si se činila
nefokusiranom.
Posljednja rečenica u Nancynoj potpisanoj izjavi glasi: Poslije 22:38, nisam je više nikad
vidjela.
Nitko te više nije vidio nakon toga. Odnosno, nitko tko ti nije želio nauditi.
Nancyna posljednja rečenica na posljednjoj je stranici tvoga dosjea. Ne znamo ništa više
od toga. Kao što bi šerif rekao, nemamo daljih tragova.
Evo nečega što šerif ne zna, a u što tvoja majka odbija povjerovati: sjećam se da sam
pogledao na sat te večeri. Bilo je nekoliko minuta poslije, bliže jedanaest, najvjerojatnije u
vrijeme kada si oteta.
Otišli smo na kasnu večeru u pečenjarnicu Harry Bissett’s na ulici Broad Street, otprilike
četiri ulice od Manhattana. Tvoja majka bila je u prizemlju, otišla je na toalet. Konobar se
ponudio da donese račun. Pogledao sam na sat - tada sam primijetio koliko je sati. Tvoja mlađa
sestra bila je kod kuće, učeći s prijateljicom, ali bila je dovoljno stara da sama ode na spavanje pa
sam odlučio naručiti najdraži desert tvoje majke.
Sjećam se da sam je gledao kako se uspinje uza stube. Nisam se mogao prestati smiješiti,
zato što ti je majka te večeri bila posebno lijepa. Kosa joj je bila zalizana. Nosila je bijelu
pamučnu haljinu, pripijenu u bokovima. Koža joj je sjajila. Bilo je toliko života u njezinim
očima. Kada mi se nasmiješila, učinilo mi se da mi je srce eksplodiralo. Nisam je mogao voljeti
više nego u tom trenutku: moja supruga, moja prijateljica, žena koja mi je dala tako dragu,
brižnu, lijepu djecu.
Sjela je preko puta mene. Uhvatio sam je za ruke.
»Zašto se smiješiš?« upitala me.
Poljubio sam unutarnju stranu jednoga njezina zapešća i rekao ono što je u tom trenutku
bila potpuna istina. »Zato što je sve savršeno.«
Ovo znam da jesam: Budala.
 TREĆE POGLAVLJE

Upravo je pokopala supruga.

Claire si je neprestano ponavljala te riječi u glavi, kao da priča neku priču, a ne da zaista
proživljava taj događaj.
Claire Scott upravo je pokopala supruga.
Bilo je toga još, zato što je misa bila duga i imala mnoge dirljive dijelove kojih se Claire
prisjećala iz svoje hladne pripovjedačke perspektive.
Lijes je bio tamnosiv, a poklopac prekriven bijelim ljiljanima. Opor miris vlažne zemlje
ispunio je zrak dok su njegovo tijelo spuštali u grob. Claire su klecala koljena. Baka ju je
milovala po leđima. Majka joj je ponudila da se osloni na nju. Claire je odmahnula glavom.
Mislila je na čvrste stvari: Željezo. Čelik. Paula. Tek kad su ulazile na stražnje sjedalo crne
limuzine, Claire je zaista shvatila da više nikada neće vidjeti supruga.
Ide kući - vraća se u njihov dom, dom koji su dijelili. Ondje će je dočekati neki ljudi koji
će automobile parkirati uz vijugavi prilaz i razmiliti se po ulici. Nazdravljat će. Pričati priče. Paul
je u oporuci zatražio bdjenje, premda je Claire bila previše usredotočena na podrijetlo te riječi da
bi to tako nazvala. Pitala se: Bdjenje, u smislu, možda je Paul budan? Bdjenje u značenju noći
prije neke svetkovine?
Claire se činilo da bi se ono što se događa najbolje moglo objasniti time da je mir narušen.
Ona se našla u divljim vodama. Pliva protiv tuge. Utapa se u sućuti.
Primila je toliko telefonskih poziva i izraza sućuti, cvjetnih aranžmana i obavijesti o
donacijama uplaćenim na Paulovo ime. Arhitektura za čovječanstvo. Habitat za čovječanstvo.
Američko onkološko društvo, premda Paul nije umro od raka.
Postoji li dobrotvorna udruga za žrtve ubojstva? Claire je to svakako trebala malo istražiti.
Je li prekasno? Četiri su dana prošla od te grozne večeri. Sprovod je iza nje. Ljudi koje nije
vidjela ni čula godinama, već su joj izrazili sućut. Ponavljali su da im je stalno u mislima, da je
Paul bio dobar čovjek, da su tu za nju.
Claire je kimala dok su to govorili - u policijskoj postaji, u pogrebnom poduzeću, u
mrtvačnici - premda nije bila sasvim sigurna gdje je to točno tu.
»Kako se držiš?« pitali su je. »Kako se osjećaš?«
Bestjelesno.
Ta riječ najbolje je opisivala Clairine osjećaje. Sinoć je na svom iPadu potražila njezinu
definiciju, da bude sigurna da je dobro shvatila.
Postojati bez tijela ili odvojeno od njega.
Nemati vidljiv tjelesni izvor.
Druga definicija bila je točnija, zato što je Paul bio njezin fizički izvor. Davao je težinu
njezinu životu, prizemljivao je i vezivao za svijet, jer je ona prirodno uvijek naginjala tomu da
lebdi iznad svega, kao da se to što se događa, događa nekom drugom.
Posljednja četiri dana osjećala je tu izraženu bestjelesnost, zapravo od trenutka kada im je
tip s istetoviranom zmijom rekao da se okrenu. Pa onda policija, pogrebnik, koji ju je pitao želi li
posljednji put vidjeti truplo, a ona je problijedjela kada je čula tu riječ i zaplakala kao dijete zato
što je od trenutka kada su joj uzeli Paula iz naručja, svaku sekundu provela pokušavajući iz glave
izbrisati sliku beživotnog, ubijenog supruga.
Claire Scott željela je ponovo vidjeti supruga.
Nije željela vidjeti njegovo truplo.
 Zurila je kroz prozor. Miljeli su centimetar po centimetar u gustome atlantskom prometu.
Pogrebna povorka razdvojila se dva semafora prije. Samo je njihova limuzina ostala naprijed.
Ovdje nije kao na selu, gdje se nepoznati ljudi iz poštovanja pomaknu u stranu da puste
ožalošćene da prođu. Pravili su se da ne vide policajce koji su se na motociklima vozili ispred
povorke. Pravili su se da ne vide nikoga osim Claire, kojoj se činilo da svijet zuri u stražnji dio
automobila, trudeći se uhvatiti djelić njezine tuge.
Pokušala se sjetiti kada se posljednji put vozila u takvoj limuzini. Svakako su prošla
desedjeća otkad se posljednji put vozila u bilo kakvom automobilu s majkom i bakom. Posljednji
put u limuzini mora biti onaj kada je s Paulom išla u zračnu luku. Iz tvrtke za najam automobila
dali su im automobil više kategorije nego što je sedan koji su inače običavali unajmljivati.
»Idemo li na maturalnu večeru?« Paul je upitao.
Išli su u München na arhitektonsku konferenciju. Paul im je rezervirao sobu u
Kempinskom. Šest blaženih dana Claire je plivala u bazenu, odlazila na masaže i tretmane
čišćenja lica, naručivala dostavu hrane u sobu i kupovala rame uz rame s bogatim ženama s
Bliskog istoga, čiji su supruzi bili u Njemačkoj zbog zdravstvenih usluga. Paul bi joj se pridužio
navečer na večeri i kasnim noćnim šetnjama po ulici Maximilianstrasse.
Kada je dovoljno intenzivno razmišljala o tome, mogla se prisjetiti kako joj je bilo držati
ga za ruku dok su prolazili pokraj zatamnjenih izloga svih zatvorenih trgovina.
Više ga nikad neće držati za ruku. Više se nikad neće okrenuti na drugu stranu u krevetu i
nasloniti glavu na njegova prsa. Više ga nikada neće vidjeti kako silazi na doručak odjeven u one
jezive kratke hlače od velura koje je mrzila. Nikada više neće provoditi subote na kauču s njim,
čitajući dok on gleda američki nogomet ni ići na još poneku korporativnu svečanu večeru, ili
kušanje vina, ili natjecanje u golfu; a kada bi i išla, koji bi bio smisao toga ako Paul nije ondje da
se zajedno s njom tomu smije?
Claire otvori usta da udahne. Činilo joj se da se guši u zatvorenoj limuzini. Otvorila je
prozor i pohlepno gutala hladni zrak.
»Uskoro ćemo stići«, rekla je njezina majka. Sjedila je prekoputa Claire. Rukom je držala
staklene vrčeve na bočnoj konzoli, zato što je zvuk zveckanja stakla bio isti kao da netko prelazi
noktima po ploči.
Njezina baka, Ginny, zakopčala joj je kaput, ali nije spomenula hladnoću.
Claire zatvori prozor. Znojila se. Pluća su joj nekako drhturila. Bila je sposobna
razmišljati samo o onome što će se događati sljedećih nekoliko sati. U kući će biti više od stotinu
ljudi. Paulov partner iz firme, Adam Quinn, pretvorio je popis gostiju pozvanih na bdjenje u
korporativni događaj za tvrtku Quinn + Scott. Uskoro će u kuću doći jedan kongresnik
Sjedinjenih Američkih država, nekoliko glavešina iz svijeta industrije i njihove mnogo mlađe
supruge, šaka menadžera fondova za zaštitu od rizika, bankari, ugostitelji i voditelji projekata u
razvoju nekretnina, te bezbrojni napuhanci koje Claire nije ni upoznala i koje, da bude iskrena, ni
ne želi upoznati.
Njihova kuća.
Živjeli su u Dumvoodyju, predgrađu malo izvan Atlante. Zemljište je bilo na blagoj
padini; na njezinu vrhu bila je mala koliba, u čijem je stražnjem dvorištu bila ljuljačka od
automobilske gume. Buldožer je sve to sravnio sa zemljom prvoga dana radova. Paul je napravio
nacrt njihove kuće od temelja. Znao je gdje je svaki čavao i vijak, kamo vodi svaka žica u kući te
koju funkciju ima.
Clairein doprinos kućanstvu bio je da Paulu daruje pisač naljepnica, zato što je volio
označivati predmete. Bio je poput nekog malog čarobnjaka. Na modemu je pisalo modem, na
routeru router. Na ventilu za vodu bila je golema ispisana naljepnica. Na svakom uređaju bila je
naljepnica na kojoj je pisalo kada je ugrađen. Za sve su postojali plastificirani popisi, od
izoliranja vanjskih slavina protiv hladnoće do rješavanja problema audio-video sustava, koji je
više nalikovao na NASA-inu kontrolnu ploču.
Moglo bi se reći da je vođenje kuće bilo posao na pola radnog vremena. Svakog siječnja,
Paul bi Claire dao popis izvođača radova kako bi dogovorila godišnju kontrolu za održavanje
generatora, geotermalnih jedinica, garažnih vrata, bakrenih oluka, krova, sustava navodnjavanja,
izvora za sustav navodnjavanja, vanjske rasvjete, dizala, opreme za teretanu, opreme za bazen te
sigurnosnog sustava.
I to su samo zadaci kojih se mogla sjetiti napamet. Do siječnja su ostala još manje od dva
mjeseca. Koga bi trebala pozvati? Claire bi uvijek bacila popis nakon što bi posljednji radnik
otišao. Je li Paul negdje držao taj popis? Bi li ga uopće znala naći?
Ruke joj se počnu tresti. Oči napune suzama. Preplavile su je sve one stvari za koje nije
znala da ih treba napraviti.
»Claire?« reče njezina majka.
Claire obriše suze. Pokušala je racionaliziranjem smanjiti paniku. Siječanj je dogodine.
Bdjenje se događa sada. Claire nije trebalo reći kako organizirati okupljanje. Zaposlenici tvrtke
koja priprema hranu za domjenke stigli su prije sat vremena. Vino i žestoki alkohol dostavljeni su
jutros. Dok se Claire odijevala za sprovod, vrdari su već bili u vrtu s usisavačima lišća. Bazen je
očišćen jučer navečer dok su istovarivali stolove i stolce. Imali su dvoje pipničara i šest
poslužitelja. Pogačice od graha crnookice i škampa. Popečci od tikvica i kukuruza. Popečci od
govedine s korijandrom. Pite s rižotom od cikle. Piletina u limunu s krastavcima i koprom.
Hrenovke u pecivu sa senfom, kojih bi uvijek prvih ponestalo zato što ih svi vole.
Prazni želudac zabolio ju je pri pomisli na svu tu hranu. Praznog pogleda zurila je u
vrčeve u limuzini. Majka je opušteno držala ruku na čepovima. Prsten od žutog safira darovao joj
je njezin drugi suprug, dobrohotan čovjek koji je tiho umro od srčanog dva dana nakon što je
otišao u mirovinu. Imao je svoju zubarsku ordinaciju. Helen Reid imala je šezdeset dvije godine,
ali izgledala je bliže Claireinoj dobi nego svojoj. Helen je tvrdila da dobru kožu zahvaljuje tomu
što je četrdeset godina bila knjižničarka pa se nije izlagala suncu. To što su ljudi često mislili da
su sestre, uništavalo je Claire u mlađim danima.
»Želiš li nešto popiti?« Helen upita.
Claire automatski krene odbiti, ali onda reče: »Da.«
Helen izvuče viski. »Ginny?«
Claireina baka se nasmiješi. »Ne, hvala, draga.«
Helen velikodušno nalije jedan dupli viski. Claire se tresla ruka dok je uzimala čašu.
Jutros je popila tabletu za smirenje, a kada joj se učinilo da ona ne djeluje, popila je jedan
Tramadol, koji joj je ostao od liječenja zubnog kanala. Vjerojatno ne bi trebala piti alkohol s
tabletama, ali s druge strane, ovaj tjedan vjerojatno nije mnogo toga trebala napraviti.
Iskapila je piće. U glavi joj je bljesnula slika Paula kada je prije četiri večeri iskapio viski
u restoranu. Došlo joj je na povraćanje kada joj je tekućina došla do želuca, pekući joj grlo.
»Zaboga.« Ginny potapša Claire po leđima. »Jesi li dobro, draga?«
Claire se trzne kad je progutala. Obraz ju je zabolio. Ondje gdje se licem očešala o zid od
opeke u uličici imala je crvenu ogrebotinu. Svi su pretpostavili da se ozljeda dogodila tijekom
pljačke, ne prije.
Ginny reče: »Kad si bila mala, davala sam ti viski i šećer protiv kašlja. Sjećaš se toga?«
»Da.«
Ginny joj se nasmiješi s iskrenom toplinom, što je nešto na što se Claire nije uspijevala
sasvim naviknuti. Prošle godine, starici je dijagnosticirano nešto što se naziva ugodnom
demencijom, a što znači da je zaboravila sve uvrede koje je smatrala da su joj nanesene i
neurotične opsesije koje su je prvih osam desedjeća života činile takvom opakom gadurom. Ta
promjena sve je ostavila na oprezu. Stalno su čekali da stara Ginny ustane kao feniks i sve ih
ponovo spali.
Helen reče Claire: »Lijepo je da je došlo tvoje tenisko društvance.«
»Je.« Claire je iznenadilo da su došle. Posljednji put kad ih je vidjela, uguravali su je u
policijski automobil.
»Bile su tako besprijekorno odjevene«, Ginny reče. »Imaš tako krasne prijateljice.«
»Hvala«, Claire reče, premda nije bila sigurna jesu li došle na Paulov sprovod zato što su
joj još prijateljice ili zato što nisu mogle propustiti sočan društveni događaj. Njihovo ponašanje
na groblju nije dalo naslutiti koje od toga dvoga je istina. Poljubile su Claire u obraze, zagrlile je i
rekle joj koliko im je žao, a onda su sve otišle dok je Claire pozdravljala ostale koji su joj došli
izraziti sućut. Nije ih čula, ali znala je što rade: komentiraju što tko nosi, ogovaraju tko s kim
spava, tko je to saznao, a tko ne, i koliko će rastava stajati.
Claire se dogodilo da je doživjela gotovo izvantjelesno iskustvo u kojemu je lebdjela kao
duh iznad njihovih glava i čula ih kako šapću: »Čula sam da je Paul pio. Zašto su bili u toj
uličici? Što su mislili da će im se dogoditi u tom dijelu grada?« Sigurno se našao i netko tko bi
ispričao staru šalu: »Kako se zove žena u crnoj teniskoj haljini? Dunwoodyjevska udovica.«
Claire je cijeli život bila prijateljica s takvim tipom podlih djevojaka. Bila je dovoljno
lijepa da bude vođa, ali nikada nije bila u stanju pobuditi onaj tip neustrašive odanosti potrebne
da bi se upravljalo čoporom vučica. Umjesto toga, bila je tiha djevojka koja se smijala svim
njihovim šalama, vukla se za njima u trgovačkome centru, stiskala se u sredini na stražnjemu
sjedalu, i nikada - baš nikada - nije im davala do znanja da se potajno jebe s njihovim mladićima.
»Za koju su te optužili da si je napala?« Ginny je upita.
Claire odmahne glavom, želeći to razjasniti: »Nije došla. I nisu me optužili za fizički
napad, nego za neprimjereno ponašanje. To je bitna pravna razlika.«
Ginny se ljubazno nasmiješi. »Pa, sigurna sam da će poslati izraze sućuti. Svi su voljeli
Paula.« Claire i njezina majka se pogledaju.
Ginny je mrzila Paula. A Claire s Paulom mrzila je još više. Ginny je bila mlada udovica
kad je Claireina oca podizala živeći od mizerne plaće koju je zarađivala radeći kao tajnica. Svoju
muku nosila je kao medalju časti. Claireina dizajnerska odjeća i nakit, velike kuće i skupi
automobili te luksuzni godišnji odmori bili su kao osobna uvreda za ženu koja je preživjela
Veliku Depresiju, jedan svjetski rat, suprugovu smrt, gubitak dvoje djece i bezbrojne druge
teškoće.
Claire se živo sjećala onoga puta kada je u posjet baki došla u crvenim cipelama marke
Louboutin.
»Crvene cipele su za malu djecu i kurve«, Ginny je podrugljivo primijetila.
Poslije, kada je Claire to prepričala Paulu, on se našalio: »Je li jezivo što je meni i jedno i
drugo u redu?«
Claire odloži praznu čašu. Zagleda se kroz prozor. Bila je toliko izgubljena u vremenu i
prostoru da na trenutak nije prepoznala okolinu. A onda je shvatila da će uskoro stići kući.
Kući.
Činilo joj se da ta riječ više nije prikladna. Što je kuća bez Paula? One prve noći kad se
vratila iz policijske postaje, kuća joj se odjedanput učinila prevelikom, previše praznom za samo
jednu osobu.
Paul je želio više. Govorio je o djeci na njihovu drugom izlasku pa na trećem, i na
bezbrojnim izlascima nakon toga. Pričao je Claire o svojim roditeljima, o tome kako su divni bili,
kako je uništen bio kad su umrli. Paulu je bilo šesnaest kad su Scottovi poginuli u automobilskoj
nesreći u neočekivanoj ledenoj oluji. Bio je jedinac. Jedini rođak koji mu je ostao bio je stric koji
je preminuo dok je Paul bio na Auburnu.
Suprug joj je jasno dao do znanja da želi veliku obitelj. Želio je mnogo, mnogo djece
kako bi se cijepio od gubitka i Claire je pokušavala i pokušavala zatrudnjeti s njim, sve dok nije
pristala otići stručnjakinji za reproduktivnu medicinu, koja ju je obavijestila da ne može imati
djecu zato što ima ugrađenu spiralu i pije kontracepcijske tablete.
Naravno, Claire nije podijelila tu informaciju s Paulom. Suprugu je rekla da joj je
liječnica dijagnosticirala nešto što se naziva negostoljubivom maternicom, što je bila istina, jer
što je manje gostoljubivo od žice za čišćenje lule umetnute u maternicu?
»Skoro smo stigli«, Helen reče. Nagne se naprijed i dotakne Claireino koljeno. »Prebrodit
ćemo to, dušo.«
Claire čvrsto uhvati majku za ruku. Objema su oči bile suzne. Obje su skrenule pogled ne
spomenuvši suze.
»Dobro je da imaš grob na koji možeš otići.« Ginny je gledala kroz prozor zadovoljno se
osmjehujući. Bilo je nemoguće znati kamo su joj misli odlutale. »Kada je tvoj otac umro, sjećam
se kako sam stajala uz njegov grob i razmišljala, ovdje mogu ostaviti svoju tugu. Nije se to
odmah dogodilo, ali imala sam neko mjesto gdje sam mogla doći i svaki put kad bih otišla na
groblje, činilo mi se da je kada sam ponovo sjedala u automobil, komadić tuge nestao.«
Helen otrese nevidljivu mrvicu sa suknje.
Claire se pokuša prisjetiti dobrih uspomena na oca. Bila je na koledžu kada ju je Helen
nazvala da joj kaže da je mrtav. Pri kraju života, njezin je otac bio vrlo tužan, vrlo slomljen
čovjek. Nitko nije bio iznenađen kada se ubio.
»Kako se ono zove nestala djevojka?« Ginny upita.
»Anna Kilpatrick.«
Limuzina je usporila pa u širokome luku skrenula na prilaz. Helen se pomaknula na
sjedalu da pogleda kroz prozor. »Trebaju li vrata biti otvorena?«
»Valjda su dostavljači hrane...« Claire nije dovršila rečenicu. Iza kombija dostavljača
hrane bila su parkirana tri policijska vozila. »O, Bože. Što sad?«
Policajka im mahne da limuzinu parkiraju malo niže od kuće.
Helen se okrene prema Claire. »Jesi li nešto napravila?«
»Što?« Claire nije mogla vjerovati da je to pita, ali onda se sjetila tablete za smirenje, i
Tramadola, i viskija, i svog bešćutnog službenika za nadzor uvjetnog otpusta, koji joj je rekao da
će je njezin oštar jezik jednog dana uvaliti u nevolje, na što mu je Claire rekla da je taj dan već
došao i prošao, jer inače sada ne bi imala njega.
Hoće li je zaista testirati na drogu na dan suprugova sprovoda?
»Zaboga.« Helen klizne prema vratima. »Claire, učini nešto s izrazom lica. Izgledaš krivo
k’o vrag.«
»Nisam ništa napravila«, Claire reče cvilećim glasom kojim nije govorila od devetog
razreda.
»Daj da ja to riješim.« Helen otvori vrata. »Oprostite, policajko, je li se nešto dogodilo?«
Obratila joj se glasom knjižničarke, tihim, odsječnim i izrazito razdraženim.
Policajka podigne ruku. »Gospođo, odmaknite se.«
»Ovo je privatno vlasništvo. Znam svoja prava.«
»Ispričavam se.« Claire se progura ispred majke. Nije ni čudo da ima problem s
autoritetima. »Ja sam Claire Scott. Ovo je moja kuća.«
»Mogu li vidjeti vaše isprave?«
 Helen Ijutito udari nogom o pod. »O, zaboga. Jeste li zaista došli ovamo s tri policijska
vozila kako biste uhitili moju kćer na dan kada je pokopala supruga?« Mahne rukom prema
Claire. »Izgleda li ona kao kriminalka?«
»Majko, u redu je.« Claire je nije podsjetila da strogo gledano ona i jest kriminalka. Dio
njezina uvjetnog otpusta iz zatvora jest i to da policajci mogu nenajavljeno dolaziti kad god žele.
Otvorila je torbicu da izvadi novčanik. A onda se sjetila da ga je čovjek s tetovažom zmije uzeo.
Claire ponovo ugleda tetovažu, pozlaćeni očnjak. Imao je bijelu kožu; od toga se Claire
lecnula kada je to ispričala detektivu u policijskoj postaji. Je li rasistički pretpostaviti da bogate
bijelce pljačkaju samo članovi hispanoameričkih bandi ili je Claire previše slušala rap vozeći
bicikl u teretani? Isto to razmišljanje navelo ju je da zamisli ulašteni crni pištolj, a zapravo je
Paulu na leđa bio prislonjen nož. Nož koji čak nije izgledao kao pravi nož, ali je svejedno uspio
ubiti njezina supruga.
Tlo počne podrhtavati. Claire je osjetila kako joj se vibracije šire od stopala u noge.
»Claire?« Helen reče.
Prije nekoliko godina bili su u Napi kada se dogodio potres. Claire je odletjela s kreveta,
Paul pao na nju. Zgrabili su cipele i ne još mnogo toga dok su trčali pokraj razbijenih cijevi za
vodu i stakla razbijenog na komadiće.
»Nedovoljno ojačana na posmičnu silu«, Paul je tada rekao, stojeći u boksericama i
potkošulji nasred napučene, oštećene ulice. »Novija zgrada imala bi ležišta za seizmičku izolaciju
ili sustav sidara otpornih na potrese, koji bi ublažili djelovanje pomicanja da.«
Smirilo ju je samo to što ga je slušala kako raspreda o seizmičkom opterećenju.
»Claire?«
Claire trepćući otvori oči. Pogleda majku, pitajući se zašto su joj njihova lica tako blizu.
»Onesvijestila si se.«
»Nisam«, Claire se usprotivi, premda su dokazi ukazivali na suprotno. Ležala je na leđima
u vlastitome prilazu. Policajka je stajala iznad nje. Claire se uzalud pokušavala sjetiti kojemu je
kukcu sličila, ali zapravo je samo izgledala premoreno.
Policajka reče: »Gospođo, ostanite tako. Za deset minuta doći će vozilo hitne pomoći.«
Claire se natjerala da iz glave izbriše sliku bolničara koji su jurili niz uličicu gurajući
ležeća kolica, a zatim proveli manje od minute pregledavajući Paula prije nego što su odmahnuli
glavom.
Je li netko zaista rekao: »Mrtav je«, ih je Claire sama rekla te riječi? Čula te riječi.
Osjetila ih. Gledala supruga kako se iz čovjeka pretvara u truplo.
Claire se obrati majci: »Možeš li mi pomoći da sjednem?«
»Gospođo, nemojte sjedati«, policajka naredi.
Helen joj pomogne da sjedne. »Jesi čula što je policajka rekla?«
»Ti si mi pomogla da sjednem.«
»Ne to. Netko je pokušao opljačkati kuću.«
»Opljačkati kuću?« Claire ponovi, zato što te riječi nisu imale smisla. »Zašto?«
»Pretpostavljam da su nešto željeli ukrasti.« Helen je govorila smirenim glasom, ali Claire
je vidjela da su je vijesti uznemirile. »Dostavljači hrane zatekli su provalnike na djelu.«
Provalnici. Iz usta njezine majke, ta riječ zvučala je vrlo zastarjelo.
Helen nastavi: »Došlo je do borbe. Pipničar je teško ozlijeđen.«
»Tim?« Claire upita jer je mislila da će joj upoznavanje s činjenicama možda pomoći da
spozna da se to zaista dogodilo.
Helen odmahne glavom. »Ne znam kako se zove.«
Claire pogleda kuću. Ponovo se osjetila bestjelesnom.
 A onda se sjetila čovjeka s tetovažom zmije i vratila u sadašnjost.
»Bilo je više provalnika?« Claire upita policajku.
Ona odgovori: »Tri Afroamerikanca, srednje građe, u srednjim dvadesetima. Svi su imali
maske i rukavice.«
Helen nikada nije imala mnogo povjerenja u policajce. »S tim opisom, sigurna sam da
ćete ih začas pronaći.«
»Majko«, Claire je pokuša prekinuti jer nije baš bila od pomoći. »Bili su u srebrnom
automobilu s četverima vratima, stari model.« Policajka uhvati palicu koja joj je visjela za
pojasom, vjerojatno zato što ju je silno željela upotrijebiti. »Izdali smo potjernicu za vozilom.«
Claire reče: »Ne mogu ovako sjediti na prilazu.« Helen je uhvati za nadlakticu i pomogne
joj da ustane. Što bi Paul učinio da je ovdje? Preuzeo bi stvari u svoje ruke. Claire to ne može
učiniti. Jedva je stajala na nogama. »Jesu li provalnici išta odnijeli?«
Policajka reče: »Mislimo da nisu, gospođo, ali morat ćete proći kroz kuću s detektivima i
provjeriti.« Pokazala je na skupinu muškaraca koji su stajali pokraj vrata koja su vodila u
predsoblje.
Svi su imali balonere kao detektiv Kolumbo. Jedan je čak imao i cigaru u ustima. »Dat će
vam papir da popišete sve predmete. Trebat ćete napraviti detaljno izvješće za osiguravateljsku
kuću.«
Claire je bila toliko preplavljena svime time da se umalo nasmijala. Policajka je slobodno
mogla zatražiti da napravi popis svih izložaka u Smithsonianu. »Dolaze mi ljudi. Moram
provjeriti jesu li stolovi postavljeni. Dostava hrane...«
»Gospođo«, policajka je prekine, »ne možemo nikoga pustiti u kuću dok sve nije
obrađeno.«
Claire prisloni šaku na usta kako policajki ne bi rekla da joj se prestane obraćati s
»gospođo«.
»Gospođo?« Policajka reče.
Claire spusti šaku. Jedan automobil zaustavljen je na dnu prilaza. Sivi Mercedes. Upaljena
svjetla. Žuta pogrebna zastava visjela je kroz prozor. Još jedan Mercedes zaustavio se iza njega.
Pogrebna povorka napokon ih je sustigla. Što da učini? Da ponovo padne na pod, činilo joj se
najjednostavnijim rješenjem. I što onda? Kola hitne pomoći. Bolnica. Sredstva za smirenje.
Naposljetku bi je poslali kući. Naposljetku bi se ponovo našla na istom ovom mjestu, s
detektivima, popisom predmeta, osiguranjem i ostalim sranjem. Za sve je to Paul kriv. Trebao bi
biti ovdje. Trebao bi se pobrinuti za sve to. To je njegov posao.
Claire Scott bila je bijesna na pokojnog supruga zbog toga što nije bio ondje da riješi
njezine probleme.
»Dušo?« Helen reče.
»Dobro sam.« Claire je odavno shvatila da ako dovoljno uvjerljivo lažeš, obično samog
sebe možeš zavarati. Sada samo mora napraviti popis stvari koje treba obaviti. To bi Paul učinio.
Uvijek je govorio da ne postoji ništa što neki popis ne bi mogao riješiti. Riješi detalje, riješio si
problem. »Provest ću detektive kroz kuću. Morat ćemo otkazati bdjenje.« Okrene se prema
vozaču limuzine koji je nenamedjivo stajao sa strane. »Možete li, molim vas, vratiti baku u
dom?« Policajki je rekla: »Molim vas, javite hitnoj pomoći da ne mora doći. Dobro sam. Više od
stotinu ljudi na putu je ovamo. Ako ne želite da udu u kuću, morate postaviti nekoga na dno
prilaza da ih zaustavi.«
»Hoću.« Činilo se da je policajka sretna što se može maknuti od njih. Praktički je otrčala
niz prilaz.
Claire je osjetila kako dio njezina glasnog samopouzdanja nestaje. Pogleda majku.
»Nisam sigurna da ja to mogu odraditi.«
»Već to radiš.« Helen je uhvati pod ruku i krene s njom prema muškarcima u balonerima.
»Jesi li se udarila u glavu kad si se onesvijestila?«
»Ne.« Claire si opipa zatiljak. Modrice koje je dobila u uličici još su bile osjetljive na
dodir. Još jedna kvrga ne bi napravila neku razliku. »Jesam li se ikada prije onesvijestila?«
»Koliko ja znam, nisi. Sljedeći put probaj se srušiti na travi. Mislila sam da si si tikvu
rascijepila.«
Stisnula je majčinu nadlakticu. »Ne moraš ostati ovdje.«
»Ne idem dok ne budem sigurna da si dobro.«
Claire skupi usne. Bilo je trenutaka kada njezina majka nije bila sposobna biti prisutna ni
u čemu. »Slušaj, znam što misliš o policiji, ali moraš se malo smiriti.«
»Bukve«, Helen promrsi; tom je riječju opisivala nesposobne policajce. »Znaš, palo mi je
na pamet da sam ja valjda jedina osoba iz naše obitelji koja nije završila u zatvoru.«
»Pritvoru, majko. U zatvor ideš nakon što te osude.«
»Hvala Bogu da nisam upotrijebila pogrešnu riječ s ljudima iz svog knjižnog kluba.«
»Gospođo Scott?« Jedan od muškaraca u baloneru prišao im je držeći značku u ruci.
Bazdio je na dim cigare, zato što baloner očito nije bio dovoljan klišej. »Ja sam zapovjednik
Mayhew, Policijska uprava dunwoodyjska.«
»Zapovjednik?« Claire upita. Čovjek s kojim je razgovarala nakon što je Paul ubijen bio
je samo detektiv. Zar je provala važnija od ubojstva ili su ubojstva tako uobičajena u Atlanti da ih
delegiraju detektivima?
»Moja iskrena sućut.« Zapovjednik Mayhew spremi značku u džep kaputa. Imao je
čupave i nepodrezane brkove. Iz nosnica su mu virile dlake. »Kongresnik je zatražio da se osobno
tomu posvetim.«
Claire je znala o kojem je kongresniku riječ. Johnny Jackson bio je Paulov dobročinitelj
gotovo od samoga početka, dodjeljujući mu ugovore s vladom koje su trebali dobiti iskusniji
arhitekti. Njegovo rano ulaganje s godinama je nagrađeno. Svaki put kada bi Quinn + Scott dobili
novi posao koji je trebalo odraditi za vladu, Paulova osobna Amex kartica bila je terećena
troškovima za najam čarter-zrakoplova kojima on nikada nije letio i hotelskih soba u hotelima s
pet zvjezdica u kojima nikada nije odsjeo.
Claire duboko uzdahne i reče: »Ispričavam se, zapovjednice. Malo sam pogubljena.
Možete li, molim vas, krenuti od početka i reći mi što se dogodilo?«
»Da, mogu zamisliti da je ovo, uz sprovod i sve, posljednje čime se sada želite baviti. Kao
što rekoh, moja sućut.« I zapovjednik Mayhew duboko udahne, njegov udah bio je mnogo
hrapaviji. »Okvir imamo, ali još popunjavamo neke praznine. Vi niste prva osoba u ovom okrugu
kojoj se to dogodilo. Sumnjamo da postoji banda mladih muškaraca koji čitaju osmrtnice, saznaju
kada je sprovod, i onda na Google Earthu provjere je li kuća vrijedna toga da je opljačkaju.«
»Dragi Bože«, Helen reče. »Pa to je zaista nisko.«
Zapovjednik Mayhew činio se jednako bijesan. »Mislimo da su provalnici imali otprilike
samo jednu minutu prije nego što su stigli dostavljači hrane. Vidjeli su razbijeno staklo bočnih
vrata.« Pokaže na staklo, koje je još bilo rasuto po stubama. »Pipničar je ušao u kuću, što nije bila
baš najbolja ideja. Pretukli su ga, ali uspio je spriječiti bandu da vas opljačka.«
Claire ponovo pogleda kuću. Paul je radio različite inačice nacrta otkad je diplomirao
arhitekturu. Jedino što se promijenilo jest iznos koji mogu potrošiti. Nijedno od njih nije odraslo
bogato. Clairein otac bio je profesor na koledžu. Paulovi roditelji imali su farmu. Volio je imati
novaca zato što se onda osjećao sigurnim.
Claire je to voljela zato što kad jednom nešto platiš, nitko ti to ne može uzeti.
 Nije li dovoljno platila za Paula? Zar nije dovoljno radila, dovoljno voljela? Je li ga zato
izgubila? »Gospođo Scott?«
»Oprostite.« Claire nije znala zašto se neprestano ispričava. Paulu bi bilo više stalo do
ovoga. Razbjesnila bi ga provala. I to da su im razbili prozor! I da su im provalnici kopali po
stvarima! Napali jednog od njihovih zaposlenika! Claire bi stajala uz njega, jednako bijesna, ali
bez Paula, jedva se uspijevala natjerati da sve to odrađuje bez ikakvoga stvarnog angažmana.
Helen upita: »Možete li nam reći je li pipničar dobro? Tim, zar ne?«
»Da, Tim.« Zapovjednik Mayhew istodobno kimne i slegne ramenima. »Većina rana je
površinska. Odvezli su ga u bolnicu na šivanje.«
Dio užasa počeo je dopirati do Claire. Tim je godinama bio njihov pipničar. Imao je
autističnog sina i bivšu suprugu koju je pokušavao ponovo osvojiti, a sada ga šivaju u bolnici,
zbog nečega strašnog što se dogodilo u njezinu domu.
Helen upita: »Ali Claire svejedno mora proći kroz kuću da vidi jesu li provalnici nešto
uzeli?«
»Jednom, da. Znam da je trenutak zaista loš, ali ono što nam je sada prijeko potrebno jest
da nam gospođa Scott zna reći gdje se nalazi kontrolna ploča za nadzorne kamere.« Pokaže
prema crnoj kugli u kutu kuće. »Prilično smo sigurni da ih je jedna kamera uhvatila kako dolaze i
odlaze.«
»Odvest ću vas.« Claire se nije pomaknula. Svi su gledali u nju, čekajući. Još nešto treba
napraviti. Još mnogo toga nečeg.
Popis. Osjetila je kako joj se mozak ponovo pokrenuo, kao da je netko pritisnuo prekidač
za struju i svjetlo se upalilo.
Claire se okrene prema majci. »Možeš li reći dostavljačima hrane da je doniraju
skloništu? I javi Timu da ćemo mi platiti bolničke troškove. Sigurna sam da je to pokriveno
našom policom osiguranja.« Gdje je ta papirologija? Claire nije znala ni tko im je agent.
»Gospođo Scott?« Još jedan muškarac stajao je pokraj zapovjednika Mayhewa. Bio je
nekoliko centimetara viši od njega i malo bolje odjeven od ostatka skupine. Baloner mu je bio
ljepši, odijelo bolje skrojeno, brada svježe obrijana. Njegov nenamedjiv pristup trebao je opustiti
Claire, ali u njemu je bilo nečega izrazito uznemirujućeg, čemu je vjerojatno doprinosilo i to što
je imao gadnu modricu ispod oka.
On pokaže na ozlijeđeno oko i prigušeno se nasmije. »Žena ne voli kad joj odgovaram.«
Helen reče: »Nasilje u obitelji je tako zabavno.« Zatim primijeti oprez na Claireinu licu.
»Ako me trebate, bit ću u kuhinji.«
Čovjek s modricom pokuša ponovo: »Ispričavam se, gospođo Scott. Zovem se Fred
Nolan. Možda bismo mogli porazgovarati dok nas vodite do mjesta odakle se upravlja
sigurnosnim sustavom?« Stajao je dovoljno blizu da je Claire osjetila potrebu da se odmakne.
»Ovuda.« Krene prema garaži.
»Čekajte.« Nolan je uhvati za ruku. Palcem joj je pritiskao mekani donji dio zapešća.
»Kontrolna ploča za sigurnosni sustav je u garaži?«
Claire još nikada nije osjetila tako trenutnu, intenzivnu, nagonsku odbojnost prema
nekome ljudskom biću. Pogledala je u njegovu ruku, poželjevši da mu se koža smrzne do kosti.
Fred Nolan shvatio je poruku. Pustio joj je ruku.
»Kao što rekoh, ovuda.«
Claire potisne drhtaj i nastavi hodati. Zapovjednik Mayhew hodao je pokraj nje. Nolan je
išao za njom. Preblizu nje. Nije ju samo uznemirivao, bio je nekako jeziv. Izgledao je više kao
mafijaš nego policajac, ali očito je bio dobar u svom poslu. Claire nije napravila ništa
protuzakonito - barem ne u posljednje vrijeme - ali svejedno se osjećala krivom.
 Nolan reče: »Obično se sve što ima veze s osiguranjem kuće nalazi u glavnoj zgradi.«
»Fascinantno«, Claire promrmlja. Osjećala je kako joj u sljepoočnicama počinje bubnjati
glavobolja. Možda je provala božji dar. Umjesto da sljedeća četiri sata provede zabavljajući
Paulove ožalošćene, provest će pola sata s ovim seronjom pa će ih sve izbaciti iz kuće, popiti
šaku tableta za smirenje i otići u krevet.
Zbog kompliciranih razloga koje joj je Paul pokušao objasniti, sve glavne kontrolne ploče
nalazile su se u garaži, a ona je bila zasebna jednokatnica građena u istome stilu kao i kuća.
Paulov ured na katu imao je čajnu kuhinju, dvije garderobe i potpuno opremljenu kupaonicu.
Zajedno su se smijali kako je taj prostor ljepši od hotela, ako ga ikada izbaci iz kuće pa mu to
zatreba.
»Gospođo Scott, smijem li vas upitati zašto je alarm bio isključen?« Te riječi došle su od
zapovjednika Mayhewa. Izvadio je bilježnicu i kemijsku olovku. Ramena su mu bila pogrbljena,
kao da je netko zatražio od njega da oponaša neki lik iz romana Raymonda Chandiera.
»Uvijek ga isključim kada trebaju doći dostavljači hrane. Dvorišna vrata bila su
zatvorena«, Claire odvrati.
Brkovi mu se trznu. »Dostavljači hrane imaju šifru od dvorišnih vrata?«
»I ključ od kuće.«
»Ima li još netko taj ključ?«
To pitanje učinilo joj se čudnim, a možda ju je samo živciralo što joj Fred Nolan još diše
za vrat. »Zašto bi provalnici razbili staklo u vratima da su imali ključ?«
Mayhew podigne pogled s bilježnice. »To je samo rutinsko pitanje. Morat ćemo
razgovarati sa svakim tko ima pristup kući.«
Claire zaškaklja u grlu. Ponovo je osjetila kako je sve preplavljuje. To je nešto što bi Paul
znao. Pokuša se prisjetiti: »Čistači, naš kućni majstor, Paulov pomoćnik, Paulov partner, moja
majka. Mogu potražiti imena i brojeve.«
»Vaša majka«, Nolan reče. »Baš je vatrena.« Claire utipka šifru u tipkovnicu pokraj
garaže s četiri parkirna mjesta. Masivna drvena vrata tiho se podignu. Gledala je kako muškarci
pogledom upijaju reljefnu stolariju i iste takve ormare. Gumeni pod imao je crno-bijeli uzorak
šahovske ploče. Sve je imalo svoj odjeljak - ručni alat, produžni kablovi, teniski reketi, palice za
golf, košarkaške lopte, sunčane naočale, cipele. Paulov stolarski stol izrađen po mjeri, zauzimao
je cijelu jednu stranu prostorije. Paul je u garaži imao i stanicu za punjenje električnih vozila,
mali hladnjak, televizor s ravnim ekranom i klimatizacijski uređaj za vruće dane.
I, naravno, ondje su se nalazili i Clairein BMW te Paulovi Porsche Carrera i Tesla Model
S.
»Isuse.« Nolanov glas bio je pun poštovanja. Claire je viđala muškarce koje bi više
uzbudila Paulova garaža, nego ijedna žena.
»Ovuda.« Claire utipka četveroznamenkastu šifru u još jednu tastaturu i povede ih niza
stube u podrum. Voljela je to što Paul voli svoju garažu. Provodio je sate ovdje radeći na svojim
modelima. Claire ga je zadirkivala da je jedini razlog zašto ih je radio kod kuće taj što je ovdje
mogao počistiti za sobom.
»Malo je opsjednut urednošću«, Nolan reče kao da joj čita misli.
»Posrećilo mi se«, Claire odvrati. Paulov blagi opsesivno--kompulsivni poremećaj nikada
nije zaustavljao njihov život ili njega tjerao da radi čudne stvari, primjerice da dotiče kvaku
dvanaest puta. Zapravo, njegove prisilne radnje pokazivale su se u ponašanjima koja bi svaka
supruga znala cijeniti: u spuštanju zahodske daske, slaganju odjeće, čišćenju kuhinje svaku večer.
Na dnu stuba, Claire je utipkala još jednu četveroznamenkastu šifru u tipkovnicu na
vratima. Vrata su se uz škljocaj otvorila.
 Zapovjednik Mayhew reče: »Nikada nisam vidio ovakav podrum ispod garaže.«
Nolan reče: »Malo podsjeća na Kad jaganjci utihnu.« Claire upali svjetlo i soba postane
jasno vidljiva. Paul je taj prostor zamislio tako da može poslužiti i kao sklonište u slučaju
tornada. Na metalnim policama nalazile su se potrepštine i zalihe hrane. Ondje je bio mali
televizor, meteorološki radio-prijamnik, nekoliko sklopivih kreveta za kampiranje i mnogo
grickalica, zato što je Claire rekla Paulu da će joj u slučaju apokalipse trebati mnogo čokolade i
Cheetosa.
Bilo joj je drago da nije skinula kaput. Temperatura u prostoriji bila je niska zbog svih tih
računala u njoj. Svime se upravljalo iz ove prostorije, ne samo nadzornim kamerama, nego i
audiovizualnim sustavima, automatiziranim sustavima pokretanja rebrenica, instalacijama i svime
ostalim što je omogućivalo da kuća radi kao urica. Sve je bilo puno komponenti na kojima su
treperila svjetla, a ondje se nalazio i mali stol na kojemu su na držačima bila postavljena četiri
monitora ravnog ekrana.
Nolan upita: »Vaš suprug potajno radi za Državnu sigurnosnu agenciju?«
»Da.« Claire je bila umorna od njegovih pitanja, koja su joj bila još odbojnija zbog
njegova monotonog naglaska karakterističnog za američki srednji zapad. Najkorisnije bi joj bilo
da im samo da što žele pa da odu.
Otvorila je ladicu u stolu i pronašla plastificirani popis na kojemu je bilo objašnjeno kako
se upravlja nadzornim kamerama. Paul je pokušao zajedno s njom proći kroz sve korake, ali
Claire su se oči zamaglile i bojala se da će dobiti napadaj.
Pritisnula je jednu tipku na tipkovnici i unijela pristupni kod za sustav.
»Mnogo ste lozinki morali zapamtiti.« Nolan joj se naginjao preko ramena da vidi ekran.
Claire se odmakne od tog napornog čovjeka. Pružila je zapovjedniku Mayhewu upute.
»Vi ćete morati preuzeti odavde.«
Nolan upita: »Jesu li sve vaše kuće ovakve?«
»Imamo samo jednu kuću.«
»›Samo.‹« Nolan se nasmije.
To je bila kap koja je prelila čašu. »Moj suprug je mrtav i upravo su mi provalili u kuću.
Vama ima nečeg smiješnog u tome?«
»Hej.« Nolan podigne ruke kao da mu je pokušala iskopati oči. »Nemojte se vrijeđati,
gospođo.«
Zapovjedniku Mayhewu ponovo se trznu brkovi. »Teško je nekog uvrijediti ako su ti
jebena usta zatvorena.«
Claire znakovito pogleda Nolana pa se okrene od njega. Znala je kako ušutkati muškarca.
Nije otišao, ali se odmaknuo nekoliko koraka unatrag kako bi joj dao do znanja da je shvatio
poruku.
Gledala je ekrane monitora dok je Mayhew činio ono što je pisalo na Paulovu popisu. Na
svakom ekranu prikazivala su se četiri različita kuta snimljena sa šesnaest kamera. Nadgledani su
svaki ulaz, svaki prozor, područje oko bazena i nekoliko dijelova prilaza. Claire je vidjela kako
dostavljači hrane isparkiravaju kombi. Helenin srebrni Ford bio je parkiran s druge strane garaže.
Razgovarala je s jednim od detektiva ispred vrata koja vode u predsoblje. Ruke je držala na
bokovima. Claire je bilo drago što nema zvuka.
Zapovjednik Mayhew listao je svoju bilježnicu. »U redu. Imamo okvirno vrijeme provale
prema pozivu koji su dostavljači hrane uputili Službi 911.« Pritisnuo je neke tipke i Helen je
nestala se ekrana. Odvrtio je snimku unatrag dok nije došao do onog do čega je želio doći. Na
dnu prilaza nalazile su se tri osobe. Bili su dovoljno daleko da budu samo prijeteći tamni obrisi
koji se kreću prema kući.
 Claire se naježe sve dlake na vratu. To je nešto što se zaista dogodilo u njezinoj kući.
Pogleda na snimku da vidi koliko je sati bilo. Dok su provalnici prolazili parkiralištem
ispred njezine kuće, Claire je stajala pokraj male kapelice na groblju, pitajući se zašto i ona nije
umrla u onoj uličici zajedno sa suprugom.
»Evo ga«, Mayhew reče.
Claire zaboli u prsima kada su se obrisi pretvorili u muškarce. Kada ih je vidjela, postali
su stvarni, nešto s čim se mora nositi. Bilo je upravo onako kako su joj rekli: tri Afroamerikanca
sa skijaškim maskama na glavi i rukavicama na rukama trčala su uz prilaz. Svi su bili odjeveni u
crnu odjeću - od uskih majica do cipela. Usklađeno su okretali glave lijevo pa desno. Jedan od
njih u ruci je držao metalnu šipku. Drugi je imao pištolj.
Nolan reče: »Meni to izgleda prilično profesionalno.«
Mayhew se složi. »To im nije prvi put.«
Claire je proučavala muškarce koji su tako samouvjereno hodali prema predsoblju. Paul je
naručio sva vrata i prozore iz Belgije. Bili su od mahagonija s nekoliko sigurnosnih brava koje je
bilo lako zaobići kada je jedan od provalnika metalnom šipkom razbio olovno staklo i gurnuo
ruku kroz prozor pa otvorio vrata iznutra.
Usta su joj se osušila. Oči se napunile suzama. Ovo je njezino predsoblje. Ovo su njezina
vrata, ista ona vrata kroz koja je svaki dan bezbroj puta prolazila. Ista vrata kroz koja je Paul
prolazio kada se vraćao kući s posla.
Običavao prolaziti.
»Ako me budete trebali, gore sam«, reče.
Claire se uspne uza stube. Obriše oči. Usta joj se otvore. Prisili se da udahne, da pusti sve
to, da se bori protiv histerije koja joj je živjela u želucu.
Paulove stube. Paulov stolarski stol. Paulovi automobili.
Prođe kroz garažu. Nastavi do stubišta u stražnjemu dijelu kuće i popne se onoliko brzo
koliko su joj to potpetice dopuštale. Nije shvaćala kamo ide sve dok se nije našla u Paulovu
uredu.
Eno kauča na kojem je znao odrijemati. Stolca u kojem je sjedio kada je čitao ili gledao
televiziju. Slike koju mu je darovala za treću godišnjicu braka. Stola za crtanje nacrta. Radnog
stola koji je dizajnirao tako da s njega ne visi nijedna žica. Upijač tinte bio je besprijekorno čist.
U ladici za spise bili su uredno složeni papiri ispisani Paulovim uglatim rukopisom. Eno i
njegova računala. Seta olovaka. Uokvirene Claireine fotografije starije nego što ona pamti. Paul
ju je snimio majčinim Nikonom.
Claire uzme fotografiju u ruke. Bih su na utakmici američkog nogometa. Paulova jakna
bila joj je prebačena preko ramena. Sjećala se kako je topla bila, kako umirujuća. Fotoaparat ju je
uhvatio kako se smije, otvorenih usta, glave zabačene unatrag. Ushićeno, nepovratno sretna.
Oboje su studirah na Auburnskom sveučilištu u Alabami, Paul zato što je to sveučilište
imalo jedan od najboljih studija arhitekture u zemlji, a Claire zato što je bilo dovoljno daleko od
kuće da bi imalo smisla. To što je završila s nekim tko je odrastao manje od trideset kilometara
od kuće u kojoj je ona odrastala, samo je još jedan dokaz da ma kako daleko trčao, uvijek završiš
ondje odakle si i krenuo.
U usporedbi s ostalim mladićima s kojima je Claire izlazila na fakultetu, Paul je bio poput
daška svježega zraka. Bio je tako samouvjeren, tako siguran u to što želi postići i kamo ide.
Pred-diplomski studij platio je novcem od stipendije koju je dobio, a postdiplomski novcem koji
je naslijedio kad su mu roditelji umrli. Kada se zbroje malo životno osiguranje, primitak od
prodaje farme i izvansudske nagodbe s prijevozničkom tvrtkom u čijem je vlasništvu bio tegljač
koji je ubio Scottse, bilo je više nego dovoljno novca za školarinu i životne troškove.
 Paul je svejedno cijelo vrijeme radio dok je studirao. Odrastao je na farmi na kojoj se
očekivalo da radi od rane zore. U devetom razredu dobio je školarinu za vojni inernat u
jugoistočnoj Alabami. Ta dva života usadila su mu smisao za rutinu. Nije bio u stanju
besposličariti. Jedan od njegovih poslova na fakultetu bio je u Tiger Ragsu, sveučilišnoj knjižari.
Drugi u računalnom laboratoriju, gdje je radio kao instruktor.
Claire je diplomirala povijest umjetnost. Matematika joj nikada nije išla. Ili se barem
nikada nije trudila oko nje, što je zapravo isto. Jasno se sjećala prvog puta kada je sjela s Paulom
i kada su zajedno prošli jedan od njezinih zadataka.
»Svi znaju da si lijepa«, rekao joj je, »ali nitko ne zna da si oštroumna.« Oštroumna.
Svatko može biti pametan. Ali samo netko poseban može biti oštrouman.
Claire vrati fotografiju na njezino mjesto. Sjedne za Paulov stolarski stol. Nasloni ruke na
naslon na koji je on naslanjao svoje. Zatvori oči i pokuša osjetiti trag njegova mirisa. Duboko
udahne, sve dok je pluća nisu zaboljela, pa polako izdahne. Ima skoro četrdeset godina. Nema
djece. Suprug joj je mrtav. Njezine najbolje prijateljice vjerojatno piju margarite u baru na dnu
ulice i komentiraju kako je iscrpljeno izgledala na sprovodu.
Claire odmahne glavom. Ostatak života može razmišljati o tome kako je usamljena. Ono
što danas treba učiniti je preživjeti dan. Ili barem sljedećih sat vremena.
Uzme telefonsku slušalicu i nazove Adama Quinna na mobitel. Paul je poznavao Adama
dulje nego što je poznavao Claire. Dijelili su sobu u domu na prvoj godini na Auburnu. Zajedno
su diplomirali. Adam mu je bio kum na vjenčanju. I što je još važnije, Adamu i Paulu isti su ljudi
vodili poslove.
Javio se čim je prvi put zazvonilo. »Claire? Jesi dobro? Policija nam nije dopustila da
priđemo prilazu.«
»Opljačkali su nas. Ne, nisu nas opljačkali. Nisu ništa uzeli. Samo gnjavaža. Ja sam
dobro.« Je li dobro? Tek sada, kad ima neki konkretni zadatak koji treba obaviti, osjeća se tako.
»Slušaj, oprosti što te gnjavim, ali znaš li kako se zove naša zastupnica osiguranja?«
»O. Da. U redu.« Zvučao je zbunjeno, vjerojatno zato što je to bilo posljednje pitanje koje
je očekivao od nje u ovom trenutku. »Zove se Pia Lorite.« Izgovorio je prezime slovo po slovo.
»Poslat ću ti poruku s ostalim informacijama.«
»Nemam mobitel«, Claire se sjeti. »Čovjek s tetovažom mi ga je uzeo. Mislim, čovjek
koji...«
»Poslat ću ti na mejl.«
Claire mu je htjela reći da ne može pristupiti ni elektroničkoj pošti, ali onda se sjetila svog
iPada. Neki stariji model. Paul joj je neprestano prijetio da će ga zamijeniti prijenosnim
računalom, ali je ona stalno ponavljala da je i ovaj dovoljno dobar, a sada će vjerojatno završiti
tako da će ga za tridesetak godina ponijeti sa sobom u starački dom.
»Claire?« Adamov glas bio je prigušen. Zaključila je da je otišao u drugu sobu. Koliko su
razgovora vodili a da je Adam otišao u drugu sobu? Pet-šest, možda.
Tako beznačajno. Tako glupo.
»Slušaj, stvarno mi je žao zbog ovog što se dogodilo.«
»Hvala ti.« Ponovo je osjetila da joj naviru suze i mrzila se zbog toga, zato što je Adam
posljednja osoba pred kojom treba biti plačljiva.
»Želim da znaš da ako ti išta treba...« Nije dovršio rečenicu. Čula je nekakvo grebanje i
pretpostavila da prstima prelazi po licu. Adam je bio jedan od onih ljudi koji su stalno imali
laganu bradu, čak i odmah nakon što bi se obrijali. Dlakavi muškarci nikada joj nisu bili
pretjerano privlačni, ali svejedno je uspjela spavati s Adamom.
Nije se čak mogla utješiti ni time da se to dogodilo davno.
 »Claire?«
»Ovdje sam.«
»Žao mi je što to spominjem, ali Paul bi na svom računalu trebao imati datoteku u kojoj
su dokumenti o poslovima koji su trenutačno aktivni. Možeš li mi to poslati? Grozno mi je što to
tražim od tebe, ali rano u ponedjeljak imamo prezentaciju i trebali bi nam sati da napravimo
posao koji je Paul već odradio.«
»U redu je. Razumijem.« Izvuče ladicu s tipkovnicom, koja se nalazila ispod Paulova
radnog stola. »Poslat ću ti s njegova računa.«
»Imaš njegovu lozinku?«
»Da. Vjerovao mi je.« Claire je bila svjesna da i ona i Adam znaju da joj nije trebao
vjerovati.
Kakva glupa, besmislena pogreška.
»Poslat ću ti ga za nekoliko minuta«, Claire reče.
Poklopi slušalicu. Pomisli na sate koje je provela s Adamom Quinnom. Sate koje je
trebala provesti sa suprugom. Sate za koje bi sada ubila da ih može vratiti.
Povratka nema. Mora ići naprijed.
Radna površina Paulova iMaca bila je prazna, samo plavo polje na čijemu je dnu bila
alatna traka. Pokraj ikone koja je označivala Paulove aplikacije nalazile su se tri datoteke: Posao,
Osobno, Kuća. Klikne na ikonu Kuća i brzo pronađe popis stvari koje treba obaviti u siječnju.
Ugleda datoteku naslovljenu »osiguranje«, u kojoj se nije nalazilo samo ime njihove zastupnice
osiguranja, nego i PDF s opisima, fotografijama i serijskim brojevima svega u kući. Claire je svih
508 stranica poslala na ispis.
Zatim je otvorila datoteku Posao. To je bilo mnogo složenije i mnogo više zbunjujuće.
Nije bilo datoteke s naslovom »Aktivni poslovi«, samo dugačak popis datoteka naslovljenih
brojevima umjesto imenima. Claire je pretpostavljala da su to brojevi projekata, ali nije bila
sigurna. Posložila ih je kronološki. U posljednja dva tjedna radio je na petnaest dokumenata.
Posljednji je otvoren noć prije nego što je Paul umro.
Klikne na taj dokument. Očekivala je da će pronaći kakav shematski crtež ili
dokumentaciju o nekom projektu, ali dogodilo se samo to je da je na alatnoj traci počela
poskakivati mala ikona iMovie.
»O«, Claire reče jer isprva nije shvatila u što gleda. A onda se nasmiješi prvi put otkad im
je čovjek s tetovažom zmije rekao da se ne miču.
Paul je na svojemu računalu gledao porno-filmove. I to ne bilo kakve.
Perverzne porno-filmove.
Mlada žena u kožnatome topu bila je lancima privezana za betonski zid. Oko vrata je
imala ogrlicu s bodljama. Ruke i noge bile su joj sasvim raširene, zbog čega su joj i kožnate
gaćice bile rastegnute. Preplašeno je skvičala, ali taj zvuk bio je više nalik na nešto što bi se
1970-ih smatralo stenjanjem nekoga tko je napaljen, nego na ono što bi se u današnje doba
tumačilo kao zvuk straha. Claire pogleda u otvorena vrata Paulova ureda kao da je nešto skrivila.
Isključi zvuk, ali ne zaustavi film.
Žena se nalazila u prljavoj sobi, zbog čega je Claire bilo još nevjerojatnije da bi to Paula
zanimalo. Očito je bila mlada, ali ne uznemirujuće mlada. Smeđa kosa bila joj je ošišana u pixie
stilu. Na očima je imala mnogo maskare. Od jarkocrvena ruža usne su joj se činile većima nego
što su zaista bile. Grudi su joj bile male, ali imala je izvanredne noge. Paulu su se uvijek sviđale
Claireine noge, čak i kad je imala nadzorni uređaj na gležnju.
Zapravo, njega je posebno volio, što je bilo nešto najperverznije što je izvukla iz njega,
sve do onog trenutka u uličici kada je postao neobjašnjivo grub prema njoj.
 I ovoga sada, naravno, zato što je ovaj film prilično nekonvencionalan.
Odjedanput glava nekog muškarca ispuni čitav ekran. Nosio je kožnatu masku s
otvorenim zatvaračima peko usta i očiju. Nasmiješio se u kameru. Bilo je nečeg uznemirujućeg u
tome kako su mu se crvene usne vidjele kroz metalne zupce zatvarača, premda je Claire čisto
sumnjala da je Paul gledao u njega.
Fokus se zamutio pa izoštrio. Osmijeh nestane i muškarac krene prema djevojci. Claire
primijeti kako mu uzdignuti penis izbija kroz uske kožnate gaće. U ruci je držao mačetu.
Dugačka oštrica svjetlucala je pod svjetlom stropne lampe. Muškarac se zaustavi nekoliko koraka
od djevojke.
Zamahne mačetom po zraku.
Claire glasno uzdahne od zaprepaštenja.
Mačeta se spusti na djevojčin vrat.
Claire ponovo glasno uzdahne.
Muškarac izvuče oštricu. Krv šikne posvuda - na zidove, na muškarca, na kameru.
Claire se nagne naprijed, ne mogavši skrenuti pogled.
Je li ovo stvarno? Kako to može biti stvarno?
Ženino tijelo se zgrči, ruke i noge počnu natezati lance, glava joj se trzne. Krv poteče niz
prsa, počne se nakupljati pod nogama.
Muškarac je počne jebati. »Gospođo Scott?«
Claire odskoči takvom silinom da je stolac odletio u zid.
»Jeste li gore?« Fred Nolan uspinjao se uza stube.
Claire udari po tipkovnici, naslijepo tražeći neki način da zaustavi film.
»Hej?« Nolanovi koraci su se približavali. »Gospođo Scott?«
Pritisnula je tipku ctrl i mahnito udarala po tipki Q kako bi izišla iz programa. Počele su
iskakati poruke da je došlo do neke pogreške. Claire zgrabi miša i jednu po jednu ih zatvori.
Pojavi se šaremi kružić i počne se vrtjeti. »Sranje!« Prosikće.
»Gospođo Scott?« Fred Nolan stajao je na otvorenim vratima. »Je li se nešto dogodilo?«
Claire pogleda u ekran. Mili Isuse. Radna površina ponovo je bila prazna. Claire pokuša
ne progovoriti drhtavim glasom. »Što je?«
»Samo sam se htio ispričati zbog onog prije.« Claire nije bila sigurna da će biti u stanju
govoriti. Nolan je pogledom upijao sobu. »Lijep ured.«
Pokušavala je ne treptati zato što bi svaki put kad bi zatvorila oči vidjela onu ženu.
Muškarca. Krv.
»Uglavnom«, Fred Nolan stavi ruke u džepove, »Htio sam vam reći da sam razgovarao s
detektivom Raymanom o slučaju vašega supruga.«
Morala je pročistiti grlo nekoliko puta prije nego što je uspjela protisnuti: »Što?«
»Detektiv Rayman iz Atlantske policije? Razgovarali ste s njim one noći kada vam je
suprug ubijen?«
Zadržala je dah, pokušavajući smiriti disanje. »Da.«
»Želim da znate da smo proučili sve moguće poveznice i da se ne čini da postoji
poveznica između onoga što se dogodilo vašem suprugu i onoga što se dogodilo danas.«
Claire kimne. Toliko je stiskala zube da ju je zaboljela čeljust.
Nolan još jedanput pogledom prijeđe preko ureda. »Vaš suprug bio je uredan momak.«
Claire je šutjela.
»Pomalo ovisnik o kontroli?«
Ona slegne ramenima, premda je Paul nikada nije pokušavao kontrolirati. Osim kad ju je
licem pritisnuo o onaj cigleni zid u onoj uličici.
 Nolan pokaže na elektroničku bravu na vratima. »To je prilično ozbiljno osiguranje.«
Ponovila je ono što joj je Paul često govorio: »To i nije baš bitno ako ne uključiš alarm.«
Nolan se nasmiješi onim svojim duboko uznemirujućim osmijehom. Nije se nadvijao nad
nju, ali kao da jest. »Svejedno ćemo morati poslati svoj tim ovamo.«
Srce joj je stalo. Računalo. Datoteke. Film. »To nije potrebno.«
»Bolje spriječiti nego liječiti.«
Claire pokuša smisliti dobru ispriku kojom bi mu mogla proturječiti. »Jesu li sigurnosne
kamere snimile muškarce kako provaljuju u garažu?«
»Nikad ne možeš biti dovoljno siguran.«
Pokuša prizvati lošu kopiju majčina knjižničarskog glasa: »Rekla bih da nema veće
sigurnosti od one koju daje šesnaest kamera.«
Nolan slegne ramenima. Ponovo joj se smiješio.
»Da ne spominjemo pola milijuna dolara u automobilima parkiranim u garaži.«
I dalje se smiješio i Claire shvati da previše govori. Ruke su joj se znojile. Uhvatila se za
naslon za ruke na stolcu.
Nolan upita: »Imate nešto ovdje što ne želite da vidimo?«
Claire se prisili da ne pogleda u računalo. Umjesto toga, zagleda se u njegove usne i
pokuša ne misliti na crvene, vlažne usne iza maske s patentnim zatvaračem.
Nolan reče: »Gospođo Scott, zanima me je li vaš suprug išta rekao prije nego što je
ubijen?«
Sjetila se uličice, grube teksture opeke, peckanja koje je osjetila kada je oderala kožu s
lica. Jesu li Paula odjedanput počele zanimati takve stvari? Je li to razlog zašto ima taj film na
računalu?
»Gospođo Scott?« Nolan je njezinu šutnju zamijenio za posramljenost. »Ne brinite.
Detektiv Rayman rekao mi je zašto ste vi i suprug bili u toj uličici. Ne osuđujem vas. Samo me
zanima što je vaš suprug rekao.«
Ona ponovo pročisti grlo: »Obećao je da neće umrijeti.«
»Još nešto?«
»Već sam sve to ispričala detektivu Raymanu.«
»Da, ali to je bilo prije nekoliko dana. Ponekad je potrebno malo vremena da se sjećanje
potakne.« Malo ju je snažnije pritisnuo: »San obično pomaže. Radio sam s mnogo žrtava nasilnih
zločina. Navala adrenalina pomogne im da prežive te teške situacije, a onda svoje priče moraju
ispričati starim policajcima poput mene i nakon toga odu kući i počnu se rušiti jer nestane
adrenalina i nema više ničega što ih gura naprijed; padnu u dubok san i odjedanput se probude
obliveni znojem, zato što su se nečega sjetili.«
Claire ponovo proguta. Savršeno je opisao njezinu prvu noć koju je provela sama, ali
jedino otkriće koje je doživjela kada se probudila u plahtama natopljenim znojem, bilo je da Paul
nije ondje da je utješi.
Utjeha.
Kako je muškarac koji je gledao tako nezamislive gadosti mogao biti isti onaj nježni
čovjek koji ju je tješio osamnaest godina?
»Dakle«, Nolan reče, »jeste li se nečega sjetili? Ne mora se činiti korisnim. Dovoljna je
neka usputna primjedba koju je izrekao, nešto neobično što je učinio. Prije ili poslije napada. Bilo
što što vam pada na pamet. Možda i ne nešto što je rekao, nego njegovo držanje.«
Claire si položi ruku na bedro. Gotovo je osjećala poderanu kožu na mjestu gdje ju je Paul
prstima zagrebao po nozi. Nikada je dotad nije tako ogrebao. Je li to želio? Je li se svih tih godina
borio protiv tog poriva?
 »Opće držanje«, Nolan ju je navodio. »Bilo što što je rekao.«
»Bio je u šoku. Oboje smo bili u šoku.« Claire sklopi ruke na stolu kako ih ne bi počela
stezati i izvijati. »To se naziva kompleksom gospodara svemira.« Zvučala je kao Paul, a taj je
izraz zapravo i došao od njega. »To je ono kada ljudi misle da ih status i novac štite od tragedije.«
»Mislite li da je to točno?« Nolan upita. »Čini mi se da ste doživjeli više tragedija nego
većina ljudi.«
»Vrlo pronicavo ste to zaključili, baš kao pravi detektiv.« Claire se prisili da ostane u
sadašnjosti. »Jeste li detektiv? Zato što, kad sam vas vidjela na prilazu, niste mi rekli svoj čini niti
ste mi pokazali značku.«
»U pravu ste.«
Nije se sam ponudio da s njom podijeli tu informaciju, pa ju je sama zatražila: »Željela
bih vidjeti vaše isprave.«
Činilo se da Nolan nije nimalo uznemiren. Posegnuo je u džep kaputa dok joj je prilazio.
Imao je jeftin, preklopni novčanik. Umjesto detektivske značke, u njemu su u prozirnim
plastičnim džepovima bile dvije plastificirane iskaznice. Na gornjoj iskaznici sva slova bila su
napisana zlatnom tintom - riječi Savezni istražni ured, boginja pravde Justicija s povezom preko
očiju i bjeloglavi orao. Na donjoj iskaznici slova su bila napisana plavom tintom i na njoj se
nalazila fotografija u boji Freda Nolana. Pisalo je njegovo ime i to da je specijalni agent iz
podružnog ureda u Atlanti, u ulici West Peachtree.
FBI. Što FBI radi ovdje?
Pisjeti se datoteke na Paulovu računalu. Je li FBI ušao u trag tomu? Je li Fred Nolan ovdje
zato što je Paul naletio na nešto na što nije trebao naletjeti? Nemoguće je da se ono što je Claire
vidjela stvarno dogodilo. To je odglumljen film zamišljen da zadovolji nečiji bolesni fetiš.
Bolesni fetiš na koji je, čini se, njezin suprug slučajno naletio ili ga je skrivao posljednjih
osamnaest godina.
»Zadovoljni?« Nolan joj je još pokazivao novčanik. Još se smiješio. Još se ponašao kao
da je to samo usputni razgovor.
Claire ponovo pogleda u njegove isprave. Na toj fotografiji Fred Nolan imao je manje
sijedih. »FBI i inače rutinski istražuje pokušaje provale?«
»Dovoljno dugo se bavim ovim poslom da znam da ništa nije rutinski.« Preklopi
novčanik. »Banda koja je opljačkala vašu kuću prešla je granice okruga. Pomažemo uskladiti rad
dviju policija.«
»Nije li to posao Istražnog ureda države Georgije?«
»Svakako ste dobro upoznati s policijskom hijerarhijom.«
Claire zaključi da mora prekinuti taj razgovor prije nego što sve oda. »Upravo mi je
sinulo da nikada ne odgovarate na moja pitanja, agente Nolan, pa bih možda i ja trebala prestati
odgovarati na vaša.«
Nolan se zasmijulji. »Zaboravio sam da ste imali iskustva s pravnim sustavom.«
»Željela bih da odete.«
»Naravno.« Pokaže na vrata. »Da ih zatvorim ili ostavim otvorena?«
Nije odgovorila, ali on ih je svejedno zatvorio. Claire otrči u kupaonicu i povrati.
 ČETVRTO POGLAVLJE

Lydia se pokušavala koncentrirati na cestu pred sobom dok je vozila kći na gostujuću
utakmicu. Izdržala je dvadeset i četiri sata prije nego što je zaista spoznala puno značenje smrti
Paula Scotta. Emocionalni mamurluk od sloma koji je uslijedio bio je veličanstveno užasan.
Cijeli joj se dan plakalo i bila je iscrpljena. U glavi joj je bubnjalo sa svakim otkucajem srca. Od
kave koju je progutala kako bi zauzdala glavobolju bila je nemirna. Mrzila je osjećaj
ošamućenosti, a još je više mrzila to što joj je jutros prva pomisao kad je otvorila oči bila da bi je
lajna kokaina dovela u red.
Neće se odreći sedamnaest i po godina apstinencije zbog tog seronje. Prije bi se bacila s
mosta nego učinila nešto tako glupo.
No to je nije spriječilo da mrzi samu sebe već i zbog same pomisli na to da se nadrogira. I
nije je spriječilo da se sinoć rasplače kao malo dijete.
Plakala je u Rickovu naručju više od jednoga sata. Bio je tako drag prema njoj, gladio je
po koži i govorio joj da ima svako pravo biti uzrujana. Umjesto da je nagovara da govori o tome
ili da je odvede na sastanak, on je pustio Johna Coltranea i ispekao piletinu. Piletina je bila dobra.
Društvo još bolje. Počeli su se prepirati oko toga koji je najbolji Coltraneov solo, Crescent ili
Blue in Green, i usred te prepirke Dee je izišla iz svoje sobe i dala Lydiji najveći dar koji jedna
tinejdžerka može dati svojoj majci: složila se s njom. Ta sloga bila je kratkoga vijeka.
Dee je trenutačno sjedila zavaljena na suvozačkome sjedalu jednovolumena, u položaju
koji je Lydia smatrala njezinim telefonskim držanjem u automobilu. Noge je držala na kontrolnoj
ploči. Laktovi i podlaktice bili su priljubljeni uz sjedalo kao klokanove noge. iPhone je držala pet
centimetara od nosa. Kada bi doživjele prometnu nesreću, sigurnosni pojas vjerojatno bi joj
odrubio glavu.
»O, Bože!« Dee bi napisala u poruci dok bi čekale da dođu kola hitne pomoći.
»Dekapitirana u automobilskoj nesreći!«
Lydia se prisjeti svih onih situacija kada joj je majka rekla da stoji uspravno, da se
prestane držati pogrbljeno, da drži knjigu dalje od lica, da hidratizira kožu, spava u grudnjaku,
uvijek uvlači trbuh i da nikada ne autostopira; sada je željela pljusnuti samu sebe zbog toga što
nije poslušala svaki glupi savjet koji je došao iz usta te žene.
Sad je prekasno za to.
Kiša počne udarati po vjetrobranu. Lydia uključi brisače. Gumeni dio zastruže po staklu.
Rick joj je prošli tjedan rekao da svrati do benzinske postaje da joj to zamijeni. Rekao je da
vrijeme gadno izgleda, a Lydia se nasmijala zato što nitko ne može predvidjeti vrijeme.
Metal zastruže po staklu kada je poderana guma zavijorila na vjetru.
Dee zastenje. »Zašto nisi otišla do Ricka da to zamijeni?«
»Rekao je da ima previše posla. « Dee je postrance pogleda.
Lydia pojača radio, a tako je običavala rješavati neobične zvukove u automobilu prije
nego što je počela hodati s mehaničarom. Promeškoljila se na sjedalu, pokušavajući se udobnije
namjestiti. Sigurnosni pojas uporno joj je pritiskao trbuh. Naslage masti na trbuhu podsjetile su je
na kutiju keksa koje je pojela. Rick joj je jutros nježno predložio da bi možda mogla otići na
sastanak. Lydia se složila da je to dobra ideja, ali na kraju je završila u jednom od restorana lanca
Waffle House.
Rekla si je da nije spremna podijeliti s drugima kako se osjeća, zato što nije imala
vremena u sebi proraditi smrt Paula Scotta. A onda se podsjetila da je jedan od njezinih
neopjevanijih talenata to da je zaista, zaista dobra u poricanju. Da bi se održala ovisnost o
kokainu koja je dnevno stajala tristo dolara, bila je potrebna određena razina samozavaravanja.
Zatim je tu bilo i slijepo uvjerenje da nije ona odgovorna za posljedice svojih postupaka.
Ovisnikov kredo: Uvijek je kriv netko drugi.
Neko je vrijeme za Lydiju Paul Scott bio taj krivac. Njezino mjerilo. Njezina mantra. »Da
samo Paul nije...« dolazilo je ispred svake isprike.
A onda je došla Dee i Lydia si je sredila život i upoznala Ricka, i Paul Scott gurnut je u
pozadinu baš kao i sve druge užasne stvari koje su joj se dogodile u razdoblju koje je nazivala
Lošim godinama. Kao i mnogi dani koje je provela u okružnom zatvoru. Ili ono kada se probudila
s dvojicom ljigavih tipova u Motelu 6 i uvjerila sebe da pružanje seksualnih usluga u zamjenu za
drogu nije isto što i pružanje seksualnih usluga za novac.
Jutros u Wafle Houseu, gotovo se nije javila na Rickov poziv.
»Imaš li potrebu nadrogirati se?« upitao ju je.
»Ne«, odvratila je, zato što je dotad tu želju već ugušila gomila vafla koje je pojela.
»Imam potrebu iskopati Paulovo truplo i ponovo ga ubiti.«
Posljednji put kada je vidjela Paula Scotta, željela je iskočiti iz kože od apstinencijske
krize. Bili su u njegovoj glupoj Miati koju je svaki vikend čistio pamučnim pelenama i četkicom
za zube. Na radiju su svirali Hall & Oates. Private Eyes. Paul je pjevao zajedno s njima. Imao je
užasan glas, ali s druge strane, svaki zvuk činio joj se kao da joj netko zabija metalni klin za led u
uho. Činilo se da je osjetio njezinu nelagodu. Nasmiješio joj se. Nagnuo se naprijed i isključio
radio. A onda je stavio ruku na njezino koljeno.
»Mama?«
Lydia pogleda kćer. Pravila se da je iznenađena. »Oprosti. Jesi li ti Dee? Nisam te
prepoznala bez mobitela pred licem.«
Dee zakoluta očima. »Ne dolaziš na utakmicu zato što smo užasne, je l’ da? Ne zato što se
još ljutiš zbog one potvrde?«
Lydiji je bilo strašno to što bi njezina kći uopće mogla pomisliti takvo što. »Dušo, to je
samo zbog vaše grozne igre. Prebolno mi vas je gledati.«
»U redu, dok god si sigurna da je tako.«
»Apsolutno sigurna. Užasne ste.«
»Odgovor prihvaćen«, Dee reče. »Ali kad smo već brutalno iskrene, moram ti reći još
nešto.«
Lydia nije mogla podnijeti još jednu lošu vijest. Zagleda se u cestu, razmišljajući: trudna,
imat će jedan iz biologije, kockarski dugovi, ovisnost o amfetaminima, genitalne bradavice.
»Više ne želim biti liječnica«, Dee reče.
Lydiji se srce stegne. Liječnici imaju novaca. Imaju siguran posao. Mirovinu i
zdravstveno osiguranje. »Ne moraš ovoga časa donijeti odluku.«
»Zapravo i moram, zbog dodiplomskog.« Dee spremi mobitel u džep. Ovo je ozbiljno.
»Ne želim da poludiš...«
Lydia počne ludjeti. Pastirica, poljoprivrednica, glumica, egzotična plesačica.
»Razmišljala sam kako bih željela biti veterinarka.«
Lydia brižne u plač.
»Deeduse Kriste«, Dee promrmlja.
Lydia pogleda kroz bočni prozor. Cijeli dan bori se sa suzama, ali ovoga puta nije bila
uzrujana. »Moj tata je bio veterinar. Ja sam željela biti veterinarka, ali...« Nije dovršila rečenicu,
zato što je to ono što učiniš kada podsjećaš vlastitu kćer da zbog kaznenog djela posjedovanja
droge ne možeš ni u jednoj državi biti ovlašteni veterinar. »Ponosna sam na tebe, Dee. Bit ćeš
izvrsna veterinarka. Tako si dobra sa životinjama.«
»Hvala ti.« Dee pričeka da Lydia ispuše nos. »Usto, kad krenem na fakultet, želim početi
upotrebljavati svoje pravo ime.«
Lydia je to očekivala, ali svejedno se rastužila. Dee stvara novi početak. Zeli i novo ime
koje će ići uz njega. Lydia reče: »Ja sam bila ›Pepper‹ dok nisam promijenila srednju školu.«
»Pepper?« Dee se nasmije. »Kao Salt-N-Pepa?«
»Da bar. Tata je rekao da me baka tako prozvala. Prvi put kad me čuvala, rekla je: ›To
dijete je baš papreno. ‹« Lydia je shvatila da to zahtijeva dodatno objašnjenje. »Bila sam teška
kao dijete.«
»Ajme, baš si se promijenila otad.«
Lydia je bočne pod rebra. »Julia je ta koja me počela zvati Pepper.«
»Tvoja sestra?« Dee uvuče glavu u ramena. Zvučala je nesigurno.
»Možemo razgovarati o njoj.« Lydia se natjera da se nasmiješi, zato što joj je uvijek bilo
teško razgovarati o Juliji. »Postoji li nešto što bi željela znati?«
Dee je očito željela znati više nego što bi joj Lydia mogla reći, ali upita: »Misliš da ćete je
ikada pronaći?«
»Ne znam, dušo. To je bilo davno.« Lydia nasloni glavu na ruku. »Tada baš i nismo imali
DNK, ni vijesti koje se vrte dvadeset i četiri sata na dan, ni internet. Jedna od stvari koje nikada
nisu pronašli njezin je dojavljivač.«
»Što je to?«
»To je kao slanje poruka, ali možeš ostaviti samo svoj broj.«
»Zvuči glupo.«
»E, pa.« Možda zvuči glupo nekome tko u ruci može držati minijaturno računalo s
pristupom svem znanju na svijetu. »Sličiš joj. Jesi li to znala?«
»Julia je bila lijepa.« Dee je zvučala sumnjičavo. »Ono, stvarno lijepa.«
»I ti si stvarno lijepa, dušo.«
»Aha.« Dee izvadi mobitel i prekine taj razgovor. Polako se vrati u svoj automobilski
položaj.
Lydia je gledala kako se brisači hrabro bore s kišom. Ponovo je plakala, ali ne one
ponižavajuće, ridajuće jecaje s kojima se borila cijelo jutro. Prvo Paul Scott i sada Julia. Danas je
očito dan za to da je preplave stare uspomene. Iako mora priznati da joj Julia nikada nije bila
daleko od misli.
Prije dvadeset četiri godine, Julia Carroll bila je devetnaestogodišnja brucošica na
Sveučilištu u Georgiji. Studirala je novinarstvo zato što je 1991. karijera u novinarstvu još bila
stvaran pojam. Juha je otišla u neki bar sa skupinom prijatelja. Nitko se nije sjećao da joj je neki
muškarac posvećivao više pozornosti nego drugima, ali morao je biti barem jedan zato što nakon
te večeri u baru, više nitko nije prijavio da je vidio Juliju Carroll.
Nikada. Nisu čak ni pronašli njezino truplo.
Zato je Lydia odgojila dijete koje će znati promijeniti gumu u tri minute i koje baš nikada
ne bi otmičaru dopustilo da je odvede na drugu lokaciju: zato što je Lydia iz prve ruke svjedočila
tomu što se može dogoditi tinejdžerkama koje su odgajane da misle kako je najgora stvar koja im
se može dogoditi to da ih ne pozovu na maturalnu večer.
»Mama, nisi skrenula.«
Lydia pritisne kočnice. Pogleda u retrovizor i krene unatrag. Neki automobil naglo je
zaobiđe, potrubivši.
Dee je palčevima prelazila po dnu ekrana. »Na kraju ćeš se ubiti u prometnoj nesreći i
ostat ću siroče.«
 Lydia je mogla kriviti samo sebe zbog takve hiperbole.
Zaobišla je zgradu škole i parkirala se na parkiralištu iza nje. Za razliku od goleme
dvorane u sportskome kompleksu Westerlyja, koja je nalikovala na Valhallu, dvorana iza srednje
škole Booker T. Washington u centru Atlante bila je zgrada od crvene opeke izgrađena 1920-ih
godina, koja je više sličila tvornici Triangle Shirtwaist.
Lydia pogledom pretraži parkiralište jer je to uvijek činila prije nego što bi otključala
vrata.
»Bella će me vratiti kući.« Dee uzme sportsku torbu sa stražnjeg sjedala. »Vidimo se
večeras.«
»Moram ući.«
Dee je izgledala preneraženo. »Mama, rekla si...«
»Moram na zahod.«
Dee iziđe iz automobila. »Stalno piškiš.«
»Baš ti hvala.« U kombinaciji trideset i dva sata trudova i menopauze koja se počinjala
prijeteći nazirati, Lydia je bila sretna što joj mjehur ne visi između koljena kao kravlje vime.
Okrenula se da uzme torbicu sa stražnjeg sjedala. Ostala je ondje kako bi bila sigurna da
je Dee ušla u zgradu. A onda je čula škljocaj suvozačkih vrata koja su se otvorila. Nagonski se
okrenula podignutih šaka, vrisnuvši: »Ne!«
»Lydia!« Penelope Ward podignula je ruke iznad glave. »Ja sam!«
Lydia se zapitala je li prekasno da je udari.
Penelope reče: »Bože, nisam te mislila preplašiti.«
»Dobro sam«, Lydia slaže. Srce joj se spustilo do mjehura. »Samo sam dovezla Dee. Ne
mogu sad razgovarati, moram ići na sprovod.«
»O, ne. Čiji?«
Lydia nije tako daleko promislila. »Prijateljičin. Stara učiteljica. Gospođa Clavel.« Zaista
previše govori. »To je sve. Ništa više.«
»U redu, samo kratko onda.« Penelope je još stajala nad otvorenim vratima. »Sjećaš se da
sam ti rekla za međunarodni festival?«
Lydia ubaci u rikverc. »Samo mi pošalji recept koji hoćeš i...«
»Super! Dobit ćeš ga danas do tri poslijepodne.« Penelope je bila dobra u postavljanju
rokova samoj sebi. »Ali, slušaj, jesi li još u kontaktu s bendom?«
Lydia približi stopalo papučici gasa.
»Prisjetila sam se kada si mi rekla da si odrasla u Athensu. Studirala sam na Sveučilištu u
Georgiji.«
Lydia je i sama to trebala zaključiti prema džemperima u pastelnim bojama koje je nosila
i napućenim usnama.
»Gledala sam vas uživo milijun puta. Liddie and the Spoons, je l’ da? Bože, to su bila
vremena. Što li se dogodilo s tim curama? Vjerojatno su se poudavale i imaju tonu djece, je l’
da?«
»Aha.« Ako pod tim podrazumijevaš završile u zatvoru, rastavljale se četiri puta, i u
novčaniku držale iskaznicu Centra za žensko zdravlje, kako bi na deseti pobačaj mogle ići
besplatno. »Pretvorile smo se u grupicu starih gospođa.«
»Znači« - Penelope joj je još stajala na vratima - »pitat ćeš ih, je l’ da? Kako bi samo Dee
uživala da mamu vidi na pozornici.«
»O, bila bi oduševljena. Poslat ću ti mejl u vezi s tim, dobro?« Lydia se morala izvući
odande, s vratima sačuvanim ili ne. Makne nogu s kočnice. Penelope je hodala uz nju. »Sad
stvarno moram krenuti.« Lydia joj mahne da se makne. »Moram zatvoriti vrata.« Pritisne
papučicu gasa.
Penelope se napokon odmakne kako je Lydia ne bi srušila. »Veselim se tvom mejlu!«
Lydia tako snažno pritisne papučicu da je automobil poskočio. Bože, ovo zaista jest dan
da se njezina usrana prošlost iskopa i doleti joj pod noge kao hrpa kravljeg izmeta. Voljela bi
okupiti Penelope Ward i svoj bend na jednom mjestu. Pojele bi je živu. Doslovno. Posljednji put
kad su Spoonsice bile zajedno u sobi, dvije su završile u bolnici s teškim ozljedama od ugriza.
Je li to bio prvi put da je Lydia uhićena? Svakako je bio prvi put da ju je otac izvukao iz
zatvora plativši jamčevinu. Sama Carrolla to je jednako zgrozilo koliko mu je i slomilo srce.
Naravno, u tom dijelu života ostalo mu je još vrlo malo dijelova srca dovoljno velikih da bi se
mogli slomiti. Julije nije bilo već pet godina. Njezin otac proveo je pet godina besanih noći. Pet
godina zauzdane tuge. Pet godina punjenja glave svim onim užasnim stvarima koje je netko
mogao učiniti njegovoj najstarijoj kćeri.
»Tata.« Lydia uzdahne. Poželjela je da je poživio dovoljno da vidi kako se popravila.
Zaista žali što nije upoznao Dee. Sviđao bi mu se njezin cinični smisao za humor. I možda bi, da
ju je poznavao, da je svoju unuku držao u naručju, njegovo slomljeno srce nastavilo kucati još
nekoliko godina.
Lydia stane na semaforu jer se upalilo crveno svjetlo. Zdesna joj je bio McDonald’s. Još
joj je bila sila, ali znala je da će, ako ude u restoran, naručiti sve što imaju na jelovniku. Gledala
je u semafor dok se svjetlo nije promijenilo. Pritisne papučicu gasa.
Prošlo je još petnaest minuta prije nego što je skrenula na groblje Magnolia Hills
Memorial Gardens. Penelopi Ward rekla je da ide na sprovod, ali više joj se činilo da ide na
rođendansku zabavu. Svoju rođendanski zabavu. Lydia koja više ne mora brinuti zbog Paula
Scotta službeno je četiri dana stara.
Kiša je pojačala čim je Lydia izišla iz automobila. Otvorila je prtljažnik i pronašla jedan
kišobran koji se dao otvoriti. Porub njezine haljine upijao je kišu. Pogledom je preletjela po
groblju, koje je bilo nalik na vrt i brežuljkasto, s mnogo magnolija, baš kao što je bilo i
oglašavano. Izvukla je list papira iz torbice. Lydia voli internet. Preko Google Eartha može
pronaći kuće Majki, saznati koliko su platile svoju glupu dizajnersku odjeću i, što je mnogo
važnije za današnji zadatak, ispisati kartu koja vodi do groba Paula Scotta.
Šetnja je trajala dulje nego što je očekivala i, naravno, što se više udaljavala od
automobila, to je kiša jače padala. Nakon deset minuta praćenja karte za koju se ispostavilo da je
vrlo neprecizna, Lydia shvati da se izgubila. Izvadi mobitel i ponovo progugla. Zatim pokuša
označiti vlastitu lokaciju. Treperava plava točka govorila joj je da treba ići prema sjeveru. Lydia
krene prema sjeveru. Napravi nekoliko koraka i plava točka počne pokazivati da treba krenuti
prema jugu.
»O, jebote«, Lydia promrsi, ali onda pogledom okrzne nadgrobni spomenik dva reda dalje
od nje.
scott.
Paul je odrastao u predgrađu Athensa, ali obitelj njegova oca bila je iz Atlante. Njegovi
roditelji pokopani su uz posljednjih nekoliko generacija Scottova. Jedanput je rekao Lydiji da su
se Scottovi čak borili na objema stranama u Građanskom ratu.
Dakle, pošteno je zaradio svoju dvoličnost.
Na Paulovu grobu bila je sitna oznaka koja je više izgledala kao kolac na kojemu bi pisalo
što je što u povrtnjaku.
grašak. šećerac. kupus. sadistički serator.
Lydia je pretpostavila da je nadgrobni spomenik naručen, ali još nije gotov. Nešto veliko i
drečavo, napravljeno od najboljeg mramora, u obliku falusa, zato što te to što si mrtav ne
sprečava da i dalje budeš glupa kurčina.
Sinoć dok je gledala televiziju s Rickom, Lydia se isključila, zamišljajući sebe kako stoji
pokraj Paulova groba. Nije očekivala kišu pa je u njezinim mislima sunce sretno sjalo, a na
ramenu su joj sjedile ptičice. Također, nije joj na pamet palo da će svježe iskopana georgijska
ilovača biti prekrivena umjetnom travom. Umjetna trava nešto je što se viđa na terenima za
mini-golf ili na balkonu jeftinoga motela. Paulu bi to bilo odvratno i upravo se zato nije mogla
prestati smiješiti.
»Dobro«, Lydia reče zato što nije došla ovamo smiješiti se. Duboko udahne i polako
izdahne. Pritisne ruku na prsa da umiri srce. A onda počne govoriti.
»Bio si u krivu«, reče Paulu zato što je bio pedantni seronja koji je mislio da u svemu ima
pravo. »Rekao si da ću dosad već ležati mrtva u nekom jarku. Rekao si da sam bezvrijedna. Da
mi nitko neće vjerovati zato što sam nebitna.«
Lydia pogleda u mračno nebo. Kapljice kiše neumorno su joj kuckale o kišobran.
»A ja sam ti toliko godina vjerovala zato što sam mislila da sam u nečemu pogriješila.«
Mislila, ponovi u sebi zato što je znala da je nitko ne bi mogao tako nemilosrdno kazniti
kao ona samu sebe.
»Nisam lagala. Nisam to izmislila. Ali dopustila sam si da pomislim da si to napravio zato
što sam ja to tražila. Da sam ti slala krive signale. Da si me napao samo zato što si mislio da ja to
želim.« Lydia obriše suze iz očiju. Nikada u životu ništa nije željela manje od toga da joj se Paul
nabacuje. »A onda sam napokon shvatila da nisam ja kriva za ono što si napravio. Da si samo
hladni, psihotični gad i da si pronašao savršen način da me izguraš iz vlastite obitelji.«
Nadlanicom obriše nos. »I znaš što? Jebi se, Paule. Jebite se ti i tvoja usrana Miata, i tvoja vražja
diploma i tvoj krvavi novac od prometne nesreće tvojih roditelja, i gle tko sad ovdje stoji,
seronjo. Gle tko je zaklan k’o svinja u nekoj uličici, a tko pleše na tvom jebenom grobu!«
Lydia je gotovo ostala bez daha napokon izbacivši sve to iz sebe. Srce joj je divlje lupalo
u prsima. Osjećala se prazno, ali ne zbog tog ispada. Moralo je postojati još nešto. Toliko je
godina sanjala da se suočava s Paulom, da ga napada, udara šakama ili nogama, ili probada
hrđavim nožem. Riječi nisu dovoljne. Mora postojati još nešto što može učiniti osim vrištati na
njegov grob. Pogleda po groblju kao da će joj neka ideja bljesnuti u glavi poput munje. Kiša je
tako jako padala da se u zraku vidjela bjeličasta izmaglica. Tlo je bilo natopljeno.
Lydia spusti kišobran.
Tlo bi moglo biti i vlažnije.
Mjehur joj je još bio pun. Ništa joj ne bi pružilo takvo zadovoljstvo kao to da se popiša po
Paulovu grobu. Povuče zeleni sag. Podigne suknju i sagne se da bi spustila gaćice.
A onda zastane jer je shvatila da nije sama.
Najprije je primijetila cipele. Crne Louboutinke, otprilike pet tisuća dolara. Najlonke, ali
tko to uopće više nosi? Crna haljina, vjerojatno Armani ili Gaultier, bar još šest tisuća. Na
ženinim otmjenim prstima nije bilo prstenja, kao ni narukvica na njezinim uskim zapešćima.
Ramena su joj bila ravna, a držala se uspravno kao daska, što je Lydiji dalo do znanja da je
Helenine savjete poslušala barem jedna njezina kći.
»E, pa«, Claire stavi ruke na bokove. »Ovo je neugodno.«
»Svakako jest.« Lydia mlađu sestru nije vidjela osamnaest godina, premda ni u najluđim
snovima ne bi pomislila da će se Claire pretvoriti u Majku.
»Izvoli.« Claire otvori Pradinu torbicu od dvije tisuće dolara i izvadi nekoliko maramica.
Pruži ih prema Lydiji.
Nije to mogla obaviti damski. Gaćice su joj bile spuštene do koljena. »Možeš li se
okrenuti?«
 »Naravno. Gdje mi je pristojnost?« Claire se okrene. Crna haljina bila je krojena prema
njezinoj savršenoj figuri. Lopatice su joj izvirivale kao izrezbareno staklo. Ruke su joj bile
mišićavi štapići. Vjerojatno je svako jutro trčala s trenerom i poslijepodne igrala tenis, a onda se
svaku večer prije nego što bi joj se suprug vratio kući, kupala u ružinoj vodici izmuženoj iz
čarobnoga jednoroga.
Premda se Paul Scott više nikada neće vratiti kući. Lydia podigne gaćice dok je ustajala.
Ispuše nos u maramicu pa je baci na Paulov grob. Nogom zagrebe po umjetnoj travi kao mačka
po pijesku u mačjem zahodu.
»Ovo je bilo zabavno.« Lydia uzme kišobran i krene. »Nemojmo to više nikad ponoviti.«
Claire se okrene. »Da se nisi usudila odšuljati.«
» Odšuljati?.« Ta riječ bila je kao ulje na vatru.
»Misliš da sam se htjela odšuljati od tebe?«
»Doslovno sam te spriječila da se popišaš po grobu mog muža.«
Lydia više nije mogla govoriti u kurzivu. »Budi sretna što se nisam posrala.«
»Bože, tako si vulgarna.«
»A ti si jebena kuja.« Lydia se okrene u mjestu i krene prema automobilu.
»Da se nisi usudila otići.«
Lydia presiječe preko grobova jer je znala da će Claireine potpetice propadati u mokru
travu.
»Vraćaj se ovamo.« Claire ju je pratila. Skinula je cipele. »Lydia. Stani, kvragu.«
»Što?« Lydia se tako brzo okrenula da je kišobranom udarila Claire po glavi. »Što hoćeš
od mene, Claire? Donijela si svoju odluku - i ti i mama. Ne možeš samo tako očekivati da ću ti
oprostiti sada kada je on mrtav. To ništa ne mijenja.«
»Oprostiti men?.« Claire je bila toliko bijesna da joj je glas treperio. »Misliš da je meni
potrebno oproštenje?«
»Rekla sam ti da me tvoj muž pokušao silovati, a tvoj odgovor je bio da nestanem iz tvoje
kuće prije nego što pozoveš policiju.«
»Ni mama ti nije vjerovala.«
»Ni mama ti nije vjerovala«, Lydia ju je podrugljivo oponašala. »Mama je mislila da si ti
još djevica u osmom razredu.«
»Ne znaš ništa o meni, kvragu.«
»Znam da si umjesto sestre odabrala tipa s kojim si se ševila otprilike dvije sekunde.«
»Je li to bilo prije ili nakon što si mi ukrala novac iz novčanika? Ili onaj koji je bio ispod
madraca? Ili uzela nakit iz moje kutije s nakitom? Ili kad si mi lagala da si ›posudila‹ moj auto?
Ili kad si mi rekla da nisi založila tatin stetoskop, a onda su mamu nazvali iz zalagaonice jer su
prepoznali njegovo ime?« Claire obriše kišu iz očiju. »Znam da je bilo prije nego što si mi ukrala
kreditnu karticu i napravila dug od trinaest tisuća dolara. Kako ti je bilo u Amsterdamu, Lydia?
Jesi li uživala u svim onim kafićima?«
»Zapravo i jesam.« Lydia je još imala onaj mali suvenir, kućicu uz kanal, koji joj je dala
KLM-ova stjurdesa na letu prvim razredom. »Kako se tebi svidjelo to što si okrenula leđa jedinoj
sestri koja ti je ostala?«
Claire stisne usne u tanku crtu. Pogled joj je gorio.
»Bože, ista si mama kad to radiš.«
»Začepi. «
»To je baš zrelo.« Lydia je čula nezrelost u vlastitome glasu. »Ovo je glupo. Ovo je ista
svađa kao i prije osamnaest godina, samo što sad to radimo na kiši.«
Claire se zagleda u tlo. Ovo je bio prvi put da se nije činila tako sigurnom u sebe. »Stalno
si mi lagala. U vezi sa svim.«
»Misliš li da bih ti lagala u vezi s tim?«
»Bila si potpuno nesuvisla od toga koliko si bila nadrogirana kad te dovezao kući.«
»To ti je Paul rekao? Jer, pokupio me iz zatvora. Obično nisi nadrogiran u zatvoru. To je
prilično zabranjeno.«
»Bila sam u zatvoru, Lydia. Ljudi koji se žele nadrogirati obično nađu načina da to
učine.«
Lydia se podrugljivo nasmije. Njezina sestrica, dobrica, bila je u zatvoru isto kao što je
ona bila na Mjesecu.
»Nisi ga ni privlačila«, Claire reče.
Lydia joj je proučavala lice. Tako je i prije razmišljala, ali ovoga puta nije bila tako
sigurna u to što govori. »Sumnjaš u njega.«
»Ne, ne sumnjam.« Claire makne mokru kosu s lica. »Čuješ ono što želiš čuti. Kao
uvijek.«
Claire laže. Lydia je to osjećala u kostima. Stoji tu na kiši i laže. »Je li te Paul ozlijedio?
Je li o tome riječ? Nisi to mogla reći dok je bio živ, ali sada...«
»Nikada me nije ozlijedio. Bio je dobar muž. Dobar čovjek. Brinuo se za mene. Osjećala
sam se sigurno uz njega. Volio me.«
Lydia nije odgovorila. Umjesto toga, pustila je tišinu da raste između njih. Još nije
vjerovala sestri. Bilo ju je jednako lako čitati sada kao i kada je bila dijete. Nešto je zaista muči, a
to nešto očito ima veze s Paulom. Obrve su joj se čudno podizale, baš kao i Helenine kad je bila
uzrujana.
Nisu razgovarale gotovo dva desetljeća, ali Lydia je znala da bi svako suočavanje Claire
samo navelo da se još više ukopa. Stoga joj pokuša odvratiti pozornost. »Pratiš li ovo što se
događa s Annom Kilpatrick?«
Claire podrugljivo otpuhne, kao da je odgovor očit. »Naravno da pratim. I mama prati.«
»I mama prati?« Lydia je bila iskreno iznenađena. »Rekla ti je to?«
»Ne, ali znam da prati.« Claire duboko udahne pa izdahne. Pogleda u nebo. Kiša je
prestala. »Ona nije bezosjećajna, Lydia. Samo se na svoj način nosila s tim.« Ostatak rečenice
nije izgovorila. I tata se nosio s tim na svoj način.
Lydia se zabavljala zatvaranjem kišobrana. Bio je bijel s raznim pasminama pasa koji su
skakali ukrug oko vrška. Njezin otac imao je sličan kišobran dok je još bio u stanju zadržati
posao profesora na Veterinarskome fakultetu Sveučilišta u Georgiji.
»Ja sam sada maminih godina«, Claire reče.
Lydia je pogleda.
»Trideset osam. Iste sam dobi kao mama kad je Julia nestala. A Juliji bi bile...«
»Četrdeset tri.« Svake godine, Lydia bi obilježila Julijin rođendan. I Helenin. I Clairein. I
dan kada je Julia nestala.
Claire ponovo drhtavo izdahne. Lydia se odupre potrebi da i ona to učini. Prije toliko
godina, Paul joj nije oduzeo samo Claire. Uzeo joj je i onu povezanost koja dolazi od toga da
nekoga gledaš u oči i znaš da taj točno zna što osjećaš.
»Imaš li djecu?«, Claire upita.
»Ne«, Lydia slaže. »Ti?«
»Paul je htio, ali ja sam bila prestravljena da će...«
Nije trebala imenovati tu prestravljenost. Da je planiranje obitelji bilo nešto za što je
Lydia bila sposobna u dvadesetima, sigurno ne bi imala Dee. Svjedočenje tomu kako gubitak
djeteta razdvaja roditelje - i ne samo razdvaja, nego uništava - bilo je dovoljno upozorenje.
 Claire reče: »Baka Ginny ima demenciju. Zaboravila je biti zla.«
»Sjećaš se što mi je rekla na tatinom sprovodu?« Claire odmahne glavom.
»›Opet si debela. Pretpostavljam da to znači da se ne drogiraš‹«
Claire pogleda Lydijinu figuru, ne izgovorivši očito pitanje. »Sedamnaest i po godina sam
čista.«
»Blago tebi.« Izgovorila je to s mukom. Plakala je. Lydia odjedanput shvati da unatoč
dizajnerskoj odjeći njezina sestra užasno izgleda. U haljini je očito spavala. Na obrazu imala
posjeklinu. Ispod uha crnu modricu. Nos joj je bio jarkocrven. Kiša ju je smočila do kože. Tresla
se od hladnoće. »Claire...«
»Moram ići.« Claire krene prema automobilu. »Čuvaj se, Pepper.«
Otišla je prije nego što je Lydia uspjela smisliti razlog da ne ode.
 III.

Šerif me danas uhitio. Rekao je da mu ometam istragu. Nije ga dirnula moja obrana - da
ne mogu ometati nešto što ne postoji.
Prije mnogo godina, dobrovoljno sam se javio da me lažno uhite na mjesnome sajmu.
Bilo je to u sklopu prikupljanja novca za sklonište za životinje. Dok ste ti i tvoja sestra igrale
fliper (Pepper je bila u kazni zbog toga što je bila bezobrazna prema učitelju), nas zločince stavili
su u ograđeni dio sajma gdje smo čekali da nas naše bolje polovice izvuku plativši jamčevinu.
Ovoga puta, kao i tada kada je sve bilo samo gluma, tvoja majka platila je jamčevinu za
mene.
»Same«, rekla je »ne možeš se nastaviti ovako ponašati.«
Kad je zabrinuta, tvoja majka vrti vjenčani prsten oko prsta i svaki put kada to vidim ne
mogu ne pomisliti da ga pokušava skinuti.
Jesam li ti ikada rekao koliko volim tvoju majku? Ona je najnevjerojatnija žena koju sam
ikad upoznao. Tvoja baka mislila je da je sponzoruša, premda kad smo se upoznali nisam imao ni
prebijene pare. Oduševljavalo me sve što bi napravila i rekla. Sviđale su mi se knjige koje je
čitala. Sviđalo mi se kako joj mozak radi. Sviđalo mi se što me gledala i u meni vidjela nešto što
bih ja samo vrlo rijetko vidio.
Bez nje bih bio odustao - ne od tebe, nikada od tebe, ali od sebe. Prepostavljam da ti to
sada mogu reći - nisam bio baš dobar student. Nisam bio dovoljno pametan da se izvlačim samo
na to. Nisam bio dovoljno usredotočen na nastavi. Rijetko sam polagao ispite. Nisam odrađivao
zadatke koje smo dobivali. Neprestano sam bio na fakultetskoj uvjetnoj. Tvoja baka to nije znala,
ali u to doba razmišljao sam o tome da napravim upravo ono što si ti poslije optužena da si
učinila: da prodam sve svoje stvari, ispružim palac i autostopom odem u Kaliforniju da budem s
drugim hipijima koji su odustali od fakulteta.
Sve se promijenilo kad sam upoznao tvoju majku. Zbog nje sam poželio stvari koje nisam
ni sanjao da ću željeti: stalan posao, pouzdan automobil, hipoteku, obitelj. Ti si odavno shvatila
da si želju za putovanjem naslijedila od mene. Želim da znaš da je to ono što se dogodi kada
upoznaš osobu s kojom trebaš provesti ostatak života: onaj osjećaj nemira rastopi se kao maslac.
Mislim da je ono što mi najviše slama srce to što to nikada nećeš naučiti sama za sebe.
Želim da znaš da te majka nije zaboravila. Ne prođe nijedno jutro a da se ne probudi
razmišljajući o tebi. Tvoje rođendane obilježava na svoj način. Svakog četvrtog ožujka, na
godišnjicu tvog nestanka, prođe istim putem kojim si ti možda prošla kad si one noći izišla iz
Manhattan Cafea. Ostavlja upaljeno noćno svj edo u tvojoj sobi. Odbija prodati kuću na Bulevaru
zato što u njoj, unatoč tomu što to poriče, još tinja slaba nada da bi ti jednoga dana ipak mogla
pronaći put kući.
»Želim se ponovo osjećati normalno«, jedanput mi je rekla. »Možda bi se, budem li se
dovoljno dugo pretvarala, to moglo i dogoditi.«
Tvoja majka jedna je od najsnažnijih, najpametnijih žena koje sam ikada upoznao, ali ju
je gubitak tebe prepolovio. Energična, oštra, duhovita, prkosna žena kojom sam se oženio
rastalila se u tišinu. Ona bi ti rekla da se predugo prepustila tugovanju za tobom; dopustila
sažaljenju i samomržnji da je odvuku u onu crnu rupu po kojoj ja još gmižem. Ako i jest, to je
bilo samo privremeno. Nekako je iz zemlje uspjela izvući komad stare sebe. Kaže mi da je ona
druga, nesretna polovica, ona okrhnuta, odbačena polovica, još prati na pristojnoj udaljenosti,
spremna preuzeti uzde čim druga polovica posrne.
 Samo čistom snagom volje uspijeva ne posrnuti.
Kada me tvoja majka obavijestila da će se udati za drugoga, rekla je: »Ne mogu žrtvovati
dvije kćeri koje su mi ostale za onu koju više nikada neću vidjeti.« Nije rekla da ga voli. Nije
rekla da osjeća ganuće prema njemu ili da ga treba. Rekla je da joj trebaju stvari koje joj on može
ponuditi: stabilnost, društvo, čaša vina navečer, bez onog osjećaja da se utapaš u tuzi.
Ne zamjeram tom čovjeku što je zauzeo moje mjesto. Ne mrzim ga jer ne želim da ga
tvoje sestre mrze. Rastavljeni roditelj s izuzetnom lakoćom može svojoj djeci omogućiti da se
lako priviknu na novi brak. Samo šutiš i daš im do znanja da će sve biti u redu.
A ja zaista osjećam da će tako i biti - barem preostalome dijelu moje obitelji.
Tvoja majka uvijek je znala procijeniti nečiji karakter. Muškarac kojeg je odabrala dobar
je prema tvojim sestrama. Odlazi na Pepperine buntovne, zbunjujuće koncerte i obraća pozornost
na Claire. Ne mogu mu zamjerati što ide na roditeljske sastanke, rezbari bundeve i postavlja
božićna drvca. Jednom mjesečno posjećuju tvoje sestre na Auburnu (znam, dušo, ali nisu mogle
ići na Sveučilište u Georgiji jer ih je previše podsjećalo na tebe). Ne mogu kriviti tvoju majku što
je krenula dalje dok sam ja ostao u prošlosti. Odžalovao sam je. Prije bih je tražio da legne sa
mnom u grob, nego da ostane sa mnom.
Pretpostavljam da ju je šerif pozvao da dođe platiti jamčevinu zato što bih, da sam ostao
prepušten sebi, ostao u ćeliji sve dok on ne bi bio prisiljen optužiti me ili pustiti. Pokušavao sam
nešto dokazati. Tvoja majka složila se sa mnom ako pod nešto dokazati mislim dokazati da sam
tvrdoglavi seronja.
Ti od svih ljudi znaš da ta izjava znači da me još voli.
Ali također mi je jasno dala do znanja da je to to za nju. Ne želi više slušati o mojem
uzaludnom lovu na vještice i suludim potragama, ni o susretima s nepoznatim ljudima u tamnim
zakutcima i ispitivanju mladih žena koje si ti tada poznavala, a koje su sada udane i zaposlene i
pokušavaju osnovati vlastite obitelji.
Trebam li je kriviti zbog toga? Trebam li je kriviti što je odustala od mojih vjetrenjača?
Evo zašto sam uhićen:
Postoji neki muškarac koji radi u restoranu Taco Stand. Sada je upravitelj, ali kada si ti
nestala bio je konobar. Šerifovi ljudi potvrdili su njegov alibi, ali jedna tvoja prijateljica, Kerry
Lascala, rekla mi je da je na jednoj zabavi slučajno čula kako je rekao da te vidio na ulici u noći
4. ožujka 1991.
Svaki otac potražio bi tog čovjeka. Svaki otac pratio bi ga po ulici i dao mu do znanja
kako je to kad te prati netko tko je snažniji i ljut i tko je odlučio odvesti te na neko skrovitije
mjesto.
Što zvuči kao uznemirivanje, ali čovjeku daje osjećaj da istražuje zločin.
Tvoja majka istaknula je da bi taj čovjek mogao unajmiti odvjetnika. Da bi sljedeći put
kad bukve dođu, mogli doći s nalogom.
Bukve.
To je jedna od riječi tvoje majke. Dala je šerifu Carlu Huckabeeju taj nadimak u trećemu
tjednu istrage, a do trećeg mjeseca proširila ga je na sve u uniformi. Možda se sjećaš šerifa s onog
karnevala. On je onaj nespretni tip s jakim, ravno podrezanim brkovima i zaliscima koje tako
često češlja da se vide tragovi zubaca češlja.
Evo u što Bukva vjeruje: muškarac iz restorana bio je s bakom u njezinu staračkom domu
one noći kad si nestala.
Na recepciji nije bilo papira za upis posjetitelja. Nije bilo dnevnika. Nije bilo kamera.
Nije bilo drugih svjedoka osim njegove bake i medicinske sestre koja je oko jedanaest navečer
došla provjeriti staričin kateter.
 Posljednji put viđena si u 22:38.
Medicinska sestra tvrdi da je čovjek iz restorana spavao u stolcu uz baku kad si oteta.
A ipak, Kerry Lascala kaže da ga je čula kako kaže nešto drugo.
Tvoja majka takvo razmišljanje nazvala bi suludim i možda je u pravu. Više ne govorim
tvojim sestrama o tragovima koje sam pronašao. One ništa ne znaju o muškarcu iz restorana, o
smetlaru koji je uhićen zbog toga što je pokazivao genitalije jednoj osnovnoškolki, vrtlaru koji je
voajer, noćnom upravitelju trgovine 7-Eleven uhvaćenom kako zlostavlja nećakinju. Premjestio
sam svoju zbirku tragova u spavaću sobu tako da je ne vide kada mi dođu u posjet.
Iako me ne posjećuju baš često. Premda ih ne mogu kriviti. Sada su mlade žene. Grade
vlastite živote. Claire ima godina otprilike kao ti kada smo te izgubili. Pepper je starija, premda
ne i pametnija. Vidim da čini toliko pogrešaka (droga, mladići koji su nedostupni i hladni, bijes
koji u njoj gori takvom silinom da bi mogao obasjati čitav jedan grad), ali osjećam se kao da
nemam ovlasti da je zaustavim.
Tvoja majka kaže da je sve što možemo učiniti biti tu za nju kada posrne. Možda je u
pravu. I možda je u pravu što je zabrinuta u vezi s ovim novim muškarcem u Claireinu životu.
Previše se trudi. Previše želi zadovoljiti. Je li na nama da joj to kažemo? Ili će sama shvatiti? (Ili
će on? Kao i tvoja baka Ginny, i ona je sklona šaranju.)
Neobično je da smo tvoja majka i ja potpuni samo onda kada razgovaramo o životima
tvojih sestara. Oboje smo previše ranjeni da bismo govorili o vlastitim životima. Otvorene rane
na našim srcima zagnoje se ako smo predugo zajedno. Znam da tvoja majka kada me pogleda
vidi kućice za djecu koje sam izgradio, i utakmice američkog nogometa koje sam odigrao, i
domaće zadaće oko kojih sam pomagao, i sve one milijune puta kada sam te uzeo u naručje i
vrtio po zraku kao lutku.
Kao što i ja, kada vidim nju, vidim njezin rastući trbuh, nježnost na njezinu licu dok te
uspavljivala, paniku u njezinim očima kada ti je narasla temperatura i kada su ti trebali izvaditi
krajnike, i iživciran izraz lica kada bi shvatila da si je pobijedila u prepirci.
Znam da tvoja majka sada pripada drugome muškarcu, da je stvorila stabilan život za
moju djecu, da je uspjela nastaviti sa životom, ali kada je poljubim, nikada se ne odupire. I kada
je zagrlim, zagrli i ona mene. A kada vodimo ljubav, šapće moje ime.
Tada smo napokon, u stanju prisjećati se svih dobrih stvari koje smo zajedno imali, a ne
svega onoga što smo izgubili.
 PETO POGLAVLJE

Claire je još bila mokra do kože nakon što je pokisnula tijekom sukoba s Lydijom pokraj
suprugova groba. Sjedila je drhteći usred garaže, držeći slomljeni reket u ruci. Oružje po njezinu
izboru. To je četvrti reket koji je slomila u četiri minute. U garaži nije bilo ormarića, alata ni
automobila koji se nije susreo s tvrdim rubom grafitnoga reketa. Bostvorth Tennis Tour 96, rađen
po mjeri prema Claireinu udarcu. Cetiristo dolara po komadu.
Iskrenula je zglob, za koji će joj trebati led. Na ruci joj se već vidjela modrica. Grlo ju je
boljelo od vrištanja. Gledala je svoj odraz u bočnom retrovizoru koji je visio s Paulova Porschea.
Mokra kosa bila joj je priljubljena uz glavu. Bila je u istoj haljini koju je jučer poslijepodne
nosila na sprovodu. Vodootporna maskara na licu napokon se predala. Ruž za usne odavno se
skinuo. Koža joj je bila blijedožuta.
Nije se mogla sjetiti kada je posljednji put tako puknula. Čak ni onoga dana kada je
završila u zatvoru nije tako eksplodirala.
Zatvorila je oči i udahunla u tišini velike sobe. Motor BMW-a se hladio. Čula je kako
škljoca. Na svaki škljocaj išlo je šest otkucaja njezina srca. Stavila je ruku na prsa i zapitala se
može li srce eksplodirati.
Claire je sinoć otišla u krevet očekujući noćne more, ali umjesto da sanja kako je lancima
privezana za betonski zid i kako joj prilazi maskirani muškarac, Clairein mozak smislio je nešto
mnogo gore: izvukao je pregled nekih od njezinih najnježnijih trenutaka s Paulom.
Ono kada je iskrenula zglob na ljetovanju na Karibima, a on ju je vozio po cijelom otoku
tražeći liječnika. Ono kada ju je podignuo namjeravajući je odnijeti uza stube, ali su zbog
njegovih bolnih leđa završili vodeći ljubav na podestu. Ono kad se probudila nakon operacije
koljena i na zavoju oko noge ugledala nacrtano nasmijano lice. Je li moguće da je muškarac koji
joj je i dalje, nakon gotovo dvadeset godina braka, na šalici za kavu ostavljao poruke s nacrtanim
srcem i njihovim inicijalima u njemu, isti muškarac koji je skinuo onaj film na svoje računalo?
Claire pogleda u slomljeni reket. Toliko novca, a tužna istina je da joj je zapravo draži bio
Wilson za šezdeset dolara.
Dok su ona i Paul bili studenti, kada god nisu znali što učiniti u vezi s nečim, uvijek su
sastavljali popise. Paul bi uzeo ravnalo i povukao crtu po sredini stranice. Na jednoj strani naveo
bi razloge zašto bi nešto trebali napraviti, kupiti, isprobati, a na drugoj zašto ne bi.
Claire ustane. Baci reket na Porscheov poklopac motora. Paul je na stolu držao kemijsku i
blok. Claire povuče crtu po sredini prazne stranice. Paul bi se sav uzrujao oko te crte. Skretala je
ulijevo prema dnu. Kemijska je skliznula sa stranice, zagrebla po rubu.
Claire je lupkala kemijskom po stolu. Zurila je u dva prazna stupca. Nije pisalo za i
protiv. Njezin popis bio je za pitanja i odgovore.
Prvo pitanje bilo je: Je li Paul zaista skinuo taj film? Morala je pretpostaviti da jest. Ona
je ta koja slučajno skida datoteke u kojima su virusi i zloćudni softveri. Paul je bio previše
oprezan da bi išta slučajno skinuo. A da je kojim slučajem ipak zabunom skinuo taj film, obrisao
bi ga, a ne bi ga spremio u datoteku Posao. I rekao bi Claire za to, jer takav su odnos imali.
Ili je barem mislila da imaju takav odnos.
Upiše riječ »Slučajno?« u jedan stupac i »Ne« u drugi.
Ponovo počne lupkati kemijskom. Je li moguće da je Paul skinuo taj film zbog
sadomazohizma pa da sve dok nije došao do kraja nije shvatio da je to više od toga?
Odmahne glavom. Paul je bio takav puritanac da je prije nego što bi došao u krevet uvijek
zataknuo potkošulju u bokserice. Da joj je prošli tjedan netko rekao da njezina supruga uzbuđuje
sadomazohizam, nakon što bi zatomila smijeh, pretpostavila bi da je Paul onaj koji je submisivan
u tom odnosu. Premda nije bio pasivan u njihovu seksualnom životu. Claire je ta za koju je
postojala veća vjerojatnost da će samo ležati. Ali seksualne fantazije projekcija su suprotnosti.
Paul je stalno imao kontrolu pa bi njegova fantazija bila da dopusti nekom drugom da je preuzme.
Claire je svakako sanjarila o tome da je neki nepoznati muškarac veže i bude nasilan prema njoj,
ali kada je bistre glave razmišljala o tome, takve stvari su je užasavale.
Osim toga, prije nekoliko godina, kada je Paulu pročitala nekoliko odlomaka iz Pedeset
nijansi sive, oboje su se smijuljili kao tinejdžeri.
»Najveća fantazija u toj knjizi«, rekao je Paul, »jest to da se on na kraju promijeni zbog
nje.«
Claire se nikada nije smatrala stručnjakinjom za muško ponašanje, ali Paul je bio u pravu,
i to ne samo u vezi s muškarcima. Ljudi ne mijenjaju temeljnu osobnost. Njihove moralne
vrijednosti ostaju iste. Njihovo ponašanje također. Pogled na svijet i politička uvjerenja. Da bi se
potvrdilo tu teoriju, dovoljno je otići na jednu godišnjicu mature.
Dakle, vodeći se za tim, nema nikakvoga smisla da bi muškarac koji je plakao kada su
morali uspavati njihovu mačku, koji je odbijao gledati strašne filmove, koji se šalio da je Claire
prepuštena samoj sebi ako ubojica sa sjekirom ikada provali u kuću, bio isti onaj muškarac koji bi
osjećao seksualno zadovoljstvo gledajući užasne, neizgovorive činove nasilja.
Claire pogleda u blok. Napiše: »Još datoteka?« Zato što je to bila mračna pomisao koja joj
se vrtjela u primozgu. Ime datoteke bio je niz brojeva, a sve datoteke u dokumentu Posao bile su
slično numerirane. Je li Paul skinuo još tih odvratnih filmova? Je li tako provodio dane kada bi
rekao Claire da će dokasna raditi u uredu?
Nije naivna. Zna da muškarci gledaju pornografiju. Ni Claire nije nesklona erotici na
kabelskoj televiziji. Stvar je u tome da je njihov seksualni život bio prilično pitom. Isprobali su
različite položaje ili varijacije na temu, ali nakon osamnaest godina, znali su što djeluje i držali su
se starih prokušanih metoda. Vjerojatno je upravo zato Claire na prologodišnjoj uredskoj
božićnoj zabavi prihvatila ponudu Adama Quinna.
Claire je voljela supruga, ali katkad je žudjela za raznolikošću.
Je li i Paul bio takav? Nikada nije uzela u obzir mogućnost da mu ona nije dovoljna.
Uvijek je bio tako zatravljen njome. Paul je bio taj koji bi u automobilu nju uhvatio za ruku. On
bi sjeo blizu nje na večerama, zagrlio je kad bi bili u kinu i gledao na zabavama kad bi bili svatko
na jednoj strani prostorije. Čak i u krevetu, ne bi bio zadovoljan dok ona ne bi bila zadovoljena.
Rijetko je tražio od Claire da ga oralno zadovoljava i nikada nije bio primitivan u vezi s tim. U
doba kad je još imala prijateljice, iz zavisti su je zadirkivale zbog Paulove odanosti.
Je li to sve bila gluma? Kroz sve naizgled sretne godine njihova braka, je li Paul žudio za
još nečim? I je li to nešto pronašao u odvratnome sadržaju onoga filma?
Claire zapiše još jedno pitanje: »Je li film stvaran?« Činio se nekako amaterskim, ali to je
moglo biti namjerno. Računalom se mogu napraviti najnevjerojatnije stvari. Ako se može
napraviti da se čini kako Michael Jackson pleše na pozornici, može se napraviti i to da se čini
kako netko ubija neku ženu.
Ponovo je lupkala kemijskom. Claire je gledala kako joj poskakuje između prstiju. Radna
ploha stola bila je od bambusa. Prokletnica se pokazala neuništivom. Napola je bila u iskušenju
da se povede za Lydijom i popiša po njoj.
Lydia.
Bože, kakva je to neočekivana pljuska bila, vidjeti sestru nakon toliko godina. Neće reći
majci za to, pogotovo zato što se Helen već dovoljno uzrujavala zbog Paulova ubojstva i provale.
Osim toga, Claire je bila svjesna apsurdnosti toga da se, godinu dana nakon što je obitelj
prekinula veze s njom, Lydia napokon uspjela skinuti s droge. Kada si je naposljetku oduzeo
život, Sam Carroll bio je na rubu bankrota do čega su ga doveli troškovi traženja Julije i plaćanje
Claireinih jamčevina, odvjetnika i klinika za liječenje ovisnosti.
Već samo zbog toga grijeha, Claire je trebala prekinuti odnos sa sestrom, ali onda je
optužila Paula da ju je pokušao silovati i to je bila kap koja je prelila čašu.
Je li te Paul ozlijedio? Lydia ju je upitala, stojeći manje od deset metara od Paulova
groba. Je li o tome riječ?
Claire je znala na što misli kada to kaže. Na sumnju. Sumnjala je u supruga zbog onoga
što je pronašla na njegovu računalu. Preskočila je s toga da Paul gleda nasilje na to da ga je zaista
i počinio, što je glupo zato što milijuni mladića igraju nasilne videoigre, ali samo šačica njih
počini masovna ubojstva.
S druge strane, Paul joj je jednom rekao da ne postoje slučajnosti. »Zakon zaista velikih
brojeva kazuje da se svaka strahota može dogoditi ako postoji dovoljno velik uzorak.«
Claire pogleda u tri točke na svojemu popisu:
Nesreća?
Još datoteka?
Je li film stvaran?
U tom trenutku, samo na jedno od tih strahovitih pitanja mogla je dati odgovor.
Popne se uza stube prije nego što se stigla predomisliti. Utipka šifru koja je otvarala vrata
Paulova ureda. Agent Nolan komentirao je sve te šifre u kući, ali Paul je olakšao Claire tako što
su sve šifre za vrata bile varijacija na temu njihovih rođendana.
Ured je izgledao isto kao jučer. Claire sjedne za stol. Oklijevala je dok je pružala ruku
prema tipkovnici. Bio je to onaj trenutak u kojem mora odlučiti želi li saznati potencijalno bolnu
istinu ili ostati u neznanju. Želi li zaista saznati postoji li još datoteka? Paul je mrtav. Koji je
smisao toga?
Pritisne neku tipku na tipkovnici. Smisao je taj da mora znati. Ruka joj je bila
iznenađujuće mirna dok je mišem prilazila alatnoj traci pa kliknula na datoteku Posao.
Zavrtio se šareni kotač, ali umjesto popisa datoteka, iskočio je bijeli okvir.
želite li se spojiti s gladiatorom?
Ispod su se nalazila dva okvira; na jednome je pisalo DA, na drugome NE. Claire se
zapita zašto je računalo jučer nije pitalo želi li se ulogirati. Mutno se sjećala da je jučer
pozatvarala nekoliko poruka na računalu dok se agent Nolan šuljao uza stube. Izgleda da je jedna
od stvari koje je zatvorila bila i veza s tim Gladiatorom, što god to bilo.
Naslonila se laktovima na stol i zagledala u te riječi. Je li to znak da bi trebala prestati?
Paul joj je bezuvjetno vjerovao - vjerovao joj je previše, ako je suditi prema njezinim aferama,
zato što, naravno, Adam Quinn nije bio prvi. Ni posljednji, kad je već brutalno iskrena - pipničar
Tim s razlogom je otuđen od supruge.
Trudila se prizvati jučerašnji poražavajući osjećaj krivnje, ali grižnju savjesti ublažili su
nasilni prizori koje je pronašla na suprugovu računalu.
»Gladiator«, Claire izgovori. Nije znala zašto joj ta riječ zvuči poznato.
Približila je strelicu riječi DA i kliknula na nju.
Zaslon ekrana se promijenio. Pojavila se nova poruka: lozinka?
»U kurac.« Koliko će teža ova situcija još postati? Lupkala je prstom po mišu i gledala u
ekran.
Sve lozinke sustava kombinacija su mnemotehnike i datuma. Upiše GUPR111175, što je
značilo »Gledaš u Paulovo računalo« i bilo praćeno znamenkama njegova rođendana.
 Crni trokut s uskličnikom u sredini rekao joj je da je lozinka pogrešna.
Claire pokuša s još nekoliko varijacija, upisavši svoj rođendan, njihovu godišnjicu
vjenčanja, datum kada su se upoznali u računalnom laboratoriju, datum kada su prvi put išli van,
koji je ujedno bio i datum kada su prvi put spavali, zato što, nakon što bi se jednom odlučla,
Claire se više nije pravila da ju je teško osvojiti. Ništa nije upalilo.
Ogleda se po Paulovu uredu, pitajući se postoji li nešto što nije primijetila.
»Gledaš u stolac u kojem Paul čita«, napiše. »Gledaš u kauč u kojem Paul drijema.«
Ništa. »Gledaš u računalo ispred kojeg Paul drka.«
Claire se zavali u stolac. Točno preko puta Paulova stola bila je slika koju mu je darovala
za njihovu treću godišnjicu. Claire ju je sama naslikala prema fotografiji njegove kuće iz
djetinjstva. Paulova majka slikala ju je stojeći u njihovu stražnjem dvorištu. Sklopivi stol bio je
ukrašen rođendanskim dekoracijama. Claire nije znala dobro crtati lica pa je sićušna mrlja
predstavljala mladoga Paula koji sjedi za stolom.
Rekao joj je da je poljoprivrednik koji je kupio zemljište Scottovih srušio kuću i sve
okolne građevine. Nije ga mogla kriviti. Kuća je izgledala kao da ju je izgradio neki sam svoj
majstor, drvena oplata bila je složena od gore prema dolje, a ne slijeva nadesno. Staja u
stražnjemu dvorištvu prijeteći se izdizala kao ona kuća iz horora Amitjville. Bacala je tako tamnu
sjenu preko sklopivog stola i starog natkrivenog bunara da je Claire bila prisiljena pogađati kojih
su boja bili. Paul joj je rekao da ih je savršeno pogodila, premda je ona bila prilično sigurna da je
mali krov iznad bunara trebao biti zelen, a ne crn.
Claire upiše još nekoliko kombinacija, naglas izgovarajući riječi kako bi točnim
redoslijedom zapisala prvo slovo svake od njih. »Gledaš u Claireinu sliku.«
»Gledaš u kuću u kojoj je Paul odrastao.«
»Gledaš u krov starog bunara koji bi trebao biti zelen.«
Claire bijesno gurne ladicu za tipkovnicu natrag u stol. Bila je ljuća nego što je mislila. A
spoznaja da je ljuta navela ju je da shvati gdje je vidjela riječ Gladiator.
»Glupačo«, šapne. Na bočnoj strani Paulova stolarskoga stola nalazio se metalni logo na
kojemu je pisalo Gladiator. To je bilo ime tvrtke koja je po narudžbi napravila taj stol. »Gledaš u
Paulov stolarski stol.«
Claire doda Paulov datum rođenja i pritisne tipku »enter«.
Disk se povezao. Pojavila se datoteka Posao. Claireina ruka ostala je mirovati na mišu.
Helen joj je davno rekla da nije uvijek dobro znati istinu. Govorila je o Juliji, jer je u to
doba to bilo jedino o čemu je njezina majka bila u stanju govoriti. Ostajala je u krevetu tjednima,
katkad mjesecima, oplakujući nerazjašnjeni nestanak njezina najstarija djeteta. Lydia je neko
vrijeme na sebe preuzela ulogu roditelja, a kada je ona otišla, doselila je baka Ginny i
ugnjetavanjem ih vratila u formu.
Bi li Helen željela znati gdje se Julia sada nalazi? Kada bi Claire majci pružila omotnicu u
kojoj bi bio papir na kojemu bi pisalo što se točno dogodilo Juliji, bi li ga otvorila?
Claire svakako bi.
Klikne na drugi dokument u datoteci Posao, koji je, sudeći prema datumu, Paul otvorio
iste noći kada i prvi. Ista ona žena kao u prvom filmu bila je lancima vezana za isti zid. Claire
pozornije pogleda prostoriju. Svakako gleda u neki stariji podrum. Zidovi nisu bili ni približno
onako netaknuti i glatki kao zidovi u Paulovu podrumu iz snova. Zid od betonskih blokova koji je
bio iza žene izgledao je vlažno. Na betonskome podu bio je prljavi madrac. Smeće je bilo iz
restorana brze prehrane. S greda na stropu visjele su stare žice i pocinčana cijev.
Claire uključi zvuk, ali namjesti ga da bude vrlo tih. Žena je stenjala. Muškarac je ušao u
kadar. Claire je vidjela da je to isti čovjek kao i na prvom filmu. Ista maska. Iste uske kožnate
gaće. Još mu se nije dignuo. Umjesto mačete, u ruci je držao električni gonič stoke. Claire
pričeka do trenutka kada se spremao upotrijebiti ga pa zaustavi film.
Zavali se u stolac. Muškarac je bio zamrznut. Ispružene ruke. Žena se izmicala. Znala je
što slijedi.
Claire prekine film. Vrati se datotekama i otvori treću od vrha. Ista žena. Isto okruženje.
Isti muškarac. Claire je proučavala njegova gola leđa. Nije si rekla zašto to čini dok nije potvrdila
da ispod lijeve lopatice nam skupinu madeža, što je značilo da to ne može biti Paul.
Olakšanje ju je toliko preplavilo da je morala zatvoriti oči i samo disati nekoliko minuta.
Claire otvori oči. Zatvori film. Nazivi datoteka slijedili su jedan za drugim pa je zaključila
da je bilo još deset filmova s tom ženom u različitim prizorima mučnja prije poslednjeg, u
kojemu je ubijena. Prema datumima uz njih, Paul ih je sve pogledao noć prije nego što je umro.
Svaki film trajao je oko pet minuta, što je značilo da je proveo gotovo jedan sat gledajući te
odvratne prizore.
»Nema šanse«, Claire promrmlja. Bila je sretna kada bi Paul izdržao dulje od deset
minuta. Je li te filmove gledao zbog nečega drugog, a ne seksualnog užitka?
Odskrola do sljedeće skupine datoteka. U njoj je bilo samo pet filmova. Paul je prvi
pogledao prije deset dana, drugi prije devet i tako redom sve do noći prije nego što je umro.
Otvori film koji je najnedavnije gledao. Još jedna djevojka. Još mlađa. Duga tamna kosa
pokrivala joj je lice. Claire se približi. Djevojka je potezala lance. Okrene glavu u stranu. Kosa
joj se razmakne. Oči rašire od straha.
Claire zaustavi film. Nije željela ponovo vidjeti onog muškarca.
Još jedno pitanje trebala je staviti na popis: Je li ovo legalno?
To je očito ovisilo o tome je li film stvaran ili ne. Da te policija može uhititi zbog gledanja
lažnog nasilja, svako kino u Americi našlo bi se na meti neke tajne policijske operacije.
Ali što ako su Paulovi filmovi stvarni?
Agenti FBI-a ne pojavljuju se bez razloga u slučajevima provale. Kada je Julia tek
nestala, Helen i Sam dignuli su veliku buku kako bi u istragu uključili FBI, ali objašnjeno im je
da, prema zakonu, državna agencija mora zatražiti federalnu pomoć i tek tada se federalci mogu
uključiti u slučaj. S obzirom na to da je šerif smatrao da je Julia bila buntovna i pobjegla, taj
zahtjev nije poslan.
Claire otvori internetski preglednik i otvori FBI-evu stranicu. Potraži često postavljana
pitanja. Prolazila je kroz pitanja o raznim zločinima koje je agencija istraživala, dok nije pronašla
ono što je tražila.

Računalni zločini: Na području nacionalne sigurnosti, FBI istražuje kaznene radnje koje
uključuju računalno bankarstvo i financijske sustave u zemlji. Primjeri kaznenih djela bili bi
korištenje računalom u svrhu počinjenja kaznenog djela prijevare ili služenje internetom u svrhu
prenošenja pornografskog materijala.

Claire nije uopće sumnjala u to da filmovi na Paulovu računalu spadaju u kategoriju

pornografskog materijala. Možda je jučer bila u pravu u vezi s agentom Fredom Nolanom. FBI je
povezao skinute datoteke s Paulovim računalom. Claire je u emisiji 60 minuta vidjela da je jedan
zviždač rekao kako je spajanje na internet preko računala ravno izravnom povezivanju s
Državnom sigurnosnom agencijom. Vjerojatno znaju da je Paul gledao te filmove.
Što znači i da znaju da ih je Claire vidjela.
»Isuse!« Mac je direktno spojen na internet. Zgrabi žice uključene u stražnji dio računala.
Tako ih snažno potegne da se monitor zavrtio. Tanke žice iskoče iz plastičnog utikača, prekinuvši
internetsku vezu. Claire se gotovo onesvijesti od olakšanja. Srce joj je tako lupalo da ga je
osjećala u vratu.
Njezin službenik za uvjetni otpust jasno joj je dao do znanja da će je poslati u zatvor već i
zbog najmanjeg prekršaja. Je li protuzakonito gledati ove filmove? Je li Claire prekršila zakon i
ne znajući?
Ili je pretjerano reagirala?
Okrene monitor prema sebi. Na svim internetskim stranicama pisalo je da nisu povezane s
internetom. Filmovi su i dalje bili zamrznuti na ekranu. Pojavila se još jedna obavijest o pogrešci.
upozorenje! disk »gladiator« nije pravilno izbačen. neke datoteke možda su izgubljene.
Claire pogleda sve kabele koje je isključila. Nije sasvim neuka u vezi s računalima. Znala
je da su datoteke s filmovima velike i da zahtijevaju mnogo prostora. Znala je da ikona munje na
pozadini računala označuje Thunderboltovu vezu, preko koje se podaci prebacuju dvaput brže
nego preko USB-a.
A poznavala je i svojega supruga.
Claire klekne na pod. Paul je dizajnirao svoj radni stol tako da su svi kabeli bili sakriveni
unutra. Sve električno, od računala do stolne lampe, spajalo se na pričuvnu bateriju spremljenu
unutar stola. Znala je da je velika crna kutija pričuvna baterija, zato što ju je Paul označio:
pričuvna baterija.
Izvukla je ladice, pogledala u njih i iza njih. Nije joj se činilo da u stolu postoji vanjski
tvrdi disk. Kabel za napajanje pričuvne baterije bio je sakriven u prednjoj desnoj nozi stola.
Utikač je izlazio na dnu i bio uključen u podnu utičnicu.
Ni na čemu nije pisalo gladiator.
Claire gurne stol. Umjesto da se vrati ravno do zida, stol se nekako nakrivi, kao uzbuđeni
pas koji maše amo-tamo cijelim stražnjim dijelom tijela. Kroz drugu nogu bio je provučen još
jedan kabel. Bio je bijel i tanak, isti kao Thunderboltov kabel koji je istrgnula iz računala. Taj
kraj još je bio na plohi stola. Drugi kraj nestajao je u rupi probušenoj u parketu.
Spustila se u garažu. Paulov stolarski stol zauzimao je cijeli jedan zid. Sa svake strane bili
su ormarići na kotačima, udaljeni po tri metra jedan od drugoga. Claire izvuče sve ormariće. Iza
ladica nije bilo nikakvih kabela. Pogleda ispod stola. Claire se na tisuće puta dovezla u garažu, ali
nikada nije primijetila da obloga iza stola nije ista kao ona na zidu. Pritisne metal i on se povije
pod njezinom rukom.
Claire ustane. Zahvaljujući teniskom reketu, Paulov 3D pisač i CAD laserski rezač bili su
u komadićima razbacani po radnoj plohi od bambusa. Rukom ih pomete na pod. Ugasi svjetlo.
Nagne se nad stolarski stol i pogleda kroz uski prorez između stola i zida. Krene s lijevoga kraja.
Točno na sredini, ugleda treperavo zeleno svjetlo iza stolarskoga stola.
Ponovo upali svjetlo. U jednom od ormarića na kotačiće pronađe džepnu svjetiljku.
Stolarski stol bio je pretežak da bi ga pomaknula, a čak i da nije, bio je pričvršećn za pod. Nagne
se iznad stola i i primijeti da se treperavo zeleno svjetlo nalazi na velikome vanjskom tvrdom
disku.
Ništa od toga nije slučajno. Claire nije mogla smisliti nijednu dobru ispriku. Ovo je
osmišljeno i napravljeno prije osam godina, kada se kuća gradila. Paul nije samo gledao te
filmove. Skupljao ih je. I dobro se potrudio da ih nitko ne pronađe.
Oči joj se napune suzama. Jesu li ti filmovi stvarni? Je li moguće da ima dokaze mučenja i
ubijanja možda i desetak žena?
Jučer ju je Fred Nolan pitao kako se Paul ponašao prije smrti. Prvi put otkad se to
dogodilo, Claire si je dopustila razmisliti o tome kakvo je njezino ponašanje bilo. Zaprepastila se
kad ju je Paul povukao u onu uličicu. Bila uzbuđena kada joj je dao do znanja što želi napraviti.
Oduševljena kada je bio jako grub, zato što je to bilo seksi i potpuno neočekivano.
A poslije?
Claire je znala da je bila prestravljena kad je shvatila da ih pljačkaju. Je li se bojala i prije
toga? Kada ju je Paul okrenuo i pritisnuo uza zid, je li se malo bojala? Ili je sada samo mijenjala
vlastito sjećanje zato što su je rašrene noge i zapešća pritisnuta uza zid neobično podsjećali na
djevojke iz filma, čije su noge i ruke bile vezane i raširene?
Ta jadna stvorenja. Ako su ti filmovi stvarni, Claire duguje njihovim obiteljima da
napravi sve što može kako bi saznali što im se dogodilo. Ili što bi im se moglo dogoditi, zato što
postoji mala vjerojatnost da je djevojka iz drugoga filma još živa.
Claire je djelovala brzo zato što je znala da će, ako zastane da promisli, napraviti nešto
pogrešno.
Paul je uvijek kupovao po dvije iste stvari za računalo. U garaži je bio dodatni tvrdi disk s
dvadeset terabajta prostora. Claire spusti tešku kutiju s police i dovuče je u ured. Slijedila je
upute za postavljanje diska preko računala, a zatim je uključila Gladiatorov kabel. Označila je sve
datoteke i premjestila ih na novi disk.
želite li kopirati gladiatora na lacie 5big?
Claire klikne da.
Šareni kotač zavrti se dok je računalo izračunavalo koliko vremena će trebati da se
prebace sve datoteke. Pedeset četiri minute. Sjela je za Paulov stol i promatrala kako se datoteka
sporo skida.
Claire ponovo pogleda sliku koju mu je darovala za godišnjicu braka. Pomisli na Paula
dok je bio dijete. Vidjela je fotografije - njegov privlačni, zubati osmijeh; uši koje su mu se u
dobi od šest i sedam godina isticale na golemoj glavi; i to kako je sve počelo sjedati na svoje
mjesto kada je ušao u pubertet. Nije bio zamaman ili napadno uočljiv, ali nakon što ga je uspjela
uvjeriti da nosi leće i kupi lijepa odijela, bio je zgodan. I zabavan. I šarmantan. I tako vraški
pametan da je jednostavno pretpostavljala da zna odgovor na sve.
Kad bi barem sada bio ovdje da joj odgovori na pitanja koja ima.
Oči joj se zamute. Ponovo zaplače. Nastavila je plakati sve dok se na ekranu nije pojavila
poruka da su sve datoteke uspješno kopirane.
Zbog srušenog ormarića nije mogla doći do BMW-a. Sjela je u Paulova Teslu zato što se
smračivalo, a svjetla na Porscheu bila su razbijena. Claire se nije pitala što radi sve dok nije
skrenula na parkiralište ispred dunwoodyjske policijske postaje. Tvrdi disk bio je na
suvozačkome sjedalu, zavezan sigurnosnim pojasom. Bijela aluminijska kutija težila je barem
deset kilograma. Zračni jastuk na suvozačkome sjedalu isključio se zato što su senzori
pretpostavili da je na sjedalu malo dijete.
Claire pogleda policijsku postaju koja je sličila trgovini uredskih potrepština iz 1950-ih.
Vjerojatno je Fred Nolan osoba kojoj bi ovo trebala dati, ali on se jučer kretenski ponašao prema
njoj i Mayhew mu je praktički rekao da začepi pa će zato disk dati zapovjedniku Mayhewu.
Može li mu vjerovati da će se ozbiljno pozabaviti time? Za razliku od Freda Nolana, o
zapovjedniku Mayhewu nije stekla jasan dojam, osim što joj se činio kao tipični policajac.
Njegovi brkovi malo su je omeli, zato što je šerif Carl Huckabee, prva Bukva, imao mlohave
brkove koje je ravno podrezivao, umjesto da ih oblikuje tako da prate prirodnu zaobljenost
njegove gornje usne. Prvi put kad ga je vidjela bilo joj je trinaest godina. Još se sjećala kako je
gledala u tu neobične medaste brkove iznad njegove usne i pitala se jesu li umjetni.
Što u ovome trenutku nije bilo nimalo bitno, jer dlake na li nisu univerzalni pokazatelj
nesposobnosti.
Pogleda tvrdi disk na sjedalu pokraj sebe.
 Želi li znati ili ne želi?
Nije Mayhew bitan u ovoj priči. Nego Claire. Paulov ugled Anonimnost više ne postoji.
Ovo će se pročuti. Ljudi će saznati na što se palio njezin suprug. Možda već i znaju.
A možda ti filmovi nisu odglumljeni, što znači da je druga djevojka možda još živa.
Claire se prisili da iziđe iz automobila. Tvrdi disk činio joj se težim nego prije. Noć je
padala brzo. Iz daljine, dopirala je grmljavina. Dok je Claire prelazila parkiralištem, upalila se
vanjska stupna rasvjeta. Haljina u kojoj je bila na sprovodu osušila se, ah još je bila kruta i grebla
ju je po tijelu. Čeljust ju je boljela od škrgutanja zubima. Posljednji put kada je bila u toj
policijskoj postaji, bila je u odjeći za tenis i policajci su je pratili kroz stražnji ulaz.
Ovoga puta našla se u izuzetno uskome predvorju u kojemu je veliko staklo otporno na
metke dijelilo posjetitelje od policijskih ureda. Na prijamu je sjedio krupan muškarac koji nije
podignuto pogled kad je Claire ušla.
Odložila je tvrdi disk na prazni stolac.
Stala je pred prozor.
Krupni policajac nevoljko je podignuo pogled s računala. »Koga trebate?«
»Zapovjednika Mayhewa.«
Na spomen njegova imena, policajac se odmah namrštio. »Zauzet je, gospođo.«
Claire to nije očekivala. »Trebam mu ovo ostaviti.« Pokaže tvrdi disk, pitajući se izgleda
li kao bomba. Svakako tako izgleda. »Možda mogu napisati poruku i objasniti mu...«
»Lee, ja ću to preuzeti.« Zapovjednik Mayhew stajao je iza stakla. Mahne Claire da dode
do bočnih vrata. Začuje se zujanje i vrata se otvore. Umjesto samo Mayhewa, pred sobom je
vidjela i njega i Adama Quinna.
»Claire.« Adam se činio napet. »Nisam dobio onaj mejl.«
»Oprosti.« Claire nije pojma imala o čemu govori. »Koji mejl?«
»Onu datoteku s aktivnim poslovima na Paulovu prijenosnom računalu.« Paulovo
prijenosno računalo. Bog zna što je imao na MacBooku. »Ne...«
»Samo mi ga pošalji.« Adam prođe pokraj nje i iziđe iz prostorije.
Gledala je u njegova leđa još dugo nakon što je otišao. Nije shvaćala zašto izgleda tako
ljuto.
»Taj ne voli biti na policiji«, Mayhew reče Claire.
Claire potisne prvu reakciju koja joj je pala na pamet: A tko voli, kvragu?
Mayhew reče: »Razgovaramo sa svima koji imaju ključ vaše kuće.«
Claire je zaboravila da je i Adam na popisu. On i njegova supruga, Sheila, živjeli su pet
kuća dalje. On im je provjeravao kuću kada su ona i Paul bili izvan zemlje.
»Što mogu učiniti za vas, gospođo Scott?« Mayhew upita.
»Imam nešto što trebate vidjeti.« Krene podići tvrdi disk.
»Ja ću.« Očito nije očekivao da će kutija biti tako teška. Gotovo mu je ispala iz ruku.
»Opa. Što je to?«
»To je tvrdi disk.« Claire se usplahiri. »Pripadao je mojemu suprugu. Mislim, moj
suprug...«
»Pođimo u moj ured.«
Claire se pokuša sabrati dok je išla za njim dugačkim hodnikom u kojemu su sa svake
strane bila zatvorena vrata. Prepozna otvoreni prostor za obradu zatvorenika. Zatim su se našli u
još jednome dugačkom hodniku pa u još jednom otvorenom prostoru u kojemu su bili radni
stolovi. Nisu bili odijeljeni pregradama. Bilo je pet stolova i za svakim od njih sjedio je po jedan
muškarac pognut iznad svojega računala. Dvije bijele ploče na kotačiće stajale su u prednjemu
dijelu prostorije. Sve su bile pune fotografija i nažvrljanih bilježaka koje su bile predaleko da bi
mogla razaznati što na njima piše.
Mayhew zastane ispred vrata svojega ureda. »Izvolite.«
Claire sjedne. On odloži disk na svoj stol pa sjedne.
Ona se zagleda u njega. Točnije, zagleda se u njegove brkove kako ga ne bi morala
gledati u oči.
»Želite li nešto popiti?« upita je. »Vodu? Coca-Colu?«
»Ne, hvala.« Nije više mogla otezati. »Na tom disku su filmovi u kojima su žene koje
muče i ubijaju.«
Mayhew zastane na trenutak. Polako ponovo sjedne na stolac. Nasloni laktove na
naslonjače za ruke i sklopi dlanove na trbuhu. »U redu.«
»Pronašla sam ih na suprugovu računalu. Zapravo, priključene na suprugovo računalo.
Vanjski tvrdi disk koji sam našla...« Prekine se da dođe do daha. Za njega nije bitno da sazna što
je sve Paul napravio kako bi sakrio te filmove. Treba znati samo to da su bili ondje. Claire pokaže
na tvrdi disk. »Na tome su filmovi koje je moj suprug gledao, u kojima muče i ubijaju dvije
žene.«
Te riječi ostale su visjeti u zraku. Gotovo da je mogla čuti kako grozno zvuče.
Reče: »Oprostite. Upravo sam ih našla. Još sam...« Nije znala što je. Potresena?
Ožalošćena? Bijesna? Prestravljena? Sama?
»Samo sekundu.« Mayhew uzme telefonsku slušalicu u ruku i utipka kućni broj. »Harve,
trebam te.«
Prije nego što je Claire uspjela ponovo otvoriti usta, još jedan muškarac ušao je u sobu.
Bio je niža, šira verzija Mayhewa, ali s istim gustim brkovima.
Mayhew reče: »Detektive Harvey Falke, ovo je gospođa Claire Scott.«
Harvey kimne Claire.
Mayhew reče: »Uključi mi ovo, hoćeš?«
Harvey najprije pogleda stražnji dio diska pa stražnji dio Mayhewova računala. Otvori
jednu od ladica na stolu. U njoj je bilo klupko kabela. Iščeprka onaj koji mu je trebao.
»Sigurni ste da ne želite vodu? Kavu?« Mayhew upita Claire.
Claire odmahne glavom. Bojala se da je ne shvaća ozbiljno. Bojala se i da je shvaća. Ušli
su u zečju rupu. Povratka nema.
Harvey brzo sve pospoji. Nagne se pokraj Mayhewa i počne pritiskati tipke na tipkovnici.
Claire se osvrne po sobi. Neizostavne fotografije na kojima se Mayhew rukuje s gradskim
dužnosnicima. Pehar s natjecanja policijske lige u golfu. Startni brojevi natjecatelja s raznih
maratona. Pogleda plaketu na njegovu stolu. Zove se Jacob. Zapovjednik Jacob Mayhew.
Harvey reče: »Evo ga.«
»Hvala.« Kad je Harvey izišao iz sobe, Mayhew ponovo okrene tipkovnicu prema sebi.
Ispravi miša pa klikne na jednu od datoteka. Da vidimo što imamo ovdje.«
Claire je znala što je ondje. Skrenula je pogled dok je otvarao nekoliko filmova i gledao
ih. Zvuk na računalu bio je isključen. Čula je samo Mayhewovo mirno disanje. Pretpostavila je
da ne dospiješ do čina zapovjednika ako te iznenađuju sve gadosti koje su ljudi u stanju prirediti.
Prošlo je nekoliko minuta. Mayhew naposljetku pusti miša. Ponovo se zavali u stolac.
Počne povlačiti brkove. »E, pa, voho bih da vam mogu reći kako nikad nisam vidio nešto takvo.
A vidio sam i mnogo gore, da vam budem iskren.«
»Ne mogu vjerovati...« Claire nije bila u stanju jasno izraziti sve ono u što ne može
vjerovati.
»Slušajte, gospođo, znam da je šokantno. Vjerujte mi.
Pri put kad sam nešto takvo vidio, tjednima nisam mogao, spavati premda sam znao da to
nije stvarno.«
Claire srce poskoči. »Nije stvarno?«
»Pa, da, nije.« Zaustavi se usred hihota. »To se naziva snuff pornografijom. Nije stvarno.«
»Jeste li sigurni?«
Okrene monitor prema njoj da se sama uvjeri. Jedan od filmova bio je zamrznut na
ekranu. »Vidite ovu sjenu ovdje?« pokaže. »To je priključak za rasprskavanje lažne krvi. Znate li
što je to?«
Claire odmahne glavom.
»To imate u Hollywoodu; to je kao mali plastični mijeh ispunjen lažnom krvlju. Sakriju
ga ispod odjeće ili zalijepe na leđa. Negativac dođe i naoko vas upuca ili, u ovom slučaju,
sasiječe mačetom, a netko drugi, tko je iza kamere, pritisne jednu tipku i ta vrećica eksplodira, a
lažna krv se razlije.« Prstom je prelazio po sjeni na ženinu boku. »Ova tamna crta žica je koja je
povezana s tom vrećicom. Sada imaju one na daljinsko upravljanje tako da pretpostavljam da je
ovo niskobudžetna produkcija, ali...«
»Ne razumijem.«
»To nije snimka stvarnog događaja. K tomu je još i loše napravljeno.«
»Ali djevojka...«
»Da, znam što mislite. Izgleda kao Anna Kilpatrick.«
Claire to uopće nije mislila, ali sada kada je on to rekao, sličnost je bila sablasna.
»Gledajte«, Mayhew reče, »Znam za vašu prošlost. Za vašu sestru.«
Claire tijelom prostruji val topline.
»Da sam ja imao sestru koja je tako nestala, vjerojatno bih i ja bio sklon donošenju takvih
zaključaka.«
»Nisam to...« Claire se prekine. Mora izgledati smireno. »To nema nikakve veze s mojom
sestrom.«
»Kada vidite djevojku u tom filmu, vi pomislite: smeđa kosa, smede oči, mlada, lijepa. To
je Anna Kilpatrick.«
Claire pogled pobjegne na sliku zamrznutu na ekranu. Kako je moguće da to i prije nije
primijetila? Svaki put kad bi izgovorio djevojčino ime, sličnost je postajala sve očitija.
»Gospođo Scott, bit ću iskren zato što suosjećam s vama.« Rukom potapša stol. »Zaista
suosjećam s vama.«
Claire kimne kako bi nastavio.
»Ovo mora ostati između nas, dobro? Ne smijete nikom drugom to spomenuti.«
Ona ponovo kimne.
»Anna Kilpatrick.« Polako odmahne glavom. »U njezinu automobilu pronašli su krv.
Mnogo krvi. Znate što hoću reći? Toliku količinu krvi bez koje nije moguće ostati na životu.«
»Mrtva je?« Claire se učini da joj je netko sjeo na prsa. Shvati da se negdje duboko u sebi
nadala da je djevojka živa.
»Gospođo Scott, zaista mi je žao što ste izgubili sestru. I žao mi je što ste morali vidjeti
ovu suprugovu stranu. Muškarci su svinje, dobro? Vjerujte svinji koja to zna.« Pokuša se
nasmiješiti. »Tipovi mogu gledati neka stvarno gadna sranja, oprostite na izrazu, ali to ne znači
da ih to napaljuje ili da bi to uopće željeli raditi. Internet je pun toga. I dok god na snimkama nisu
djeca, to nije protuzakonito. I odvratno je, da. Ali tomu internet zapravo i služi, zar ne?«
»Ali...« Claire je pokušavala pronaći riječi. Što je više razmišljala o tome, to joj je više
djevojka sličila Anni Kilpatrick. »Zar ne mislite da je to prilično neobična slučajnost?«
»Ne postoji slučajnost«, Mayhew reče. »Postoji nešto što se zove Zakon zaista velikih
brojeva. Ako imaš dovoljno velik uzorak, svakakve gadosti mogu se dogoditi.«
 Claire razrogači oči, otvori usta; bio je to školski primjer zaprepaštenja.
»Što se dogodilo?«
Trudila se vratiti barem donekle normalan izraz lica. Kao da je citirao Paula, što ju je
navelo da se upita je li ga poznavao?
»Gospođo Scott?«
»Ispričavam se.« Claire se prisili zvučati smireno. »Samo... To kako ste to rekli. Nisam o
tome tako razmišljala, ali sad kad to kažete, ima smisla.« Morala je pročistiti grlo da bi mogla
nastaviti. »Gdje ste čuli taj izraz, Zakon zaista velikih brojeva?«
Ponovo se nasmiješio. »Ne znam. Vjerojatno sam ga pročitao na nekom kolačiću sreće.«
Pokušala se umiriti. Svaki atom njezina tijela govorio joj je da nešto nije u redu. Laže li
Mayhew? Ili je pokušava zaštititi od nečeg opasnijeg što se događa?
»Možete li mi reći zašto je agent Nolan jučer bio u mojoj kući?« upita ga.
Mayhew otpuhne. »Da ponovo budem iskren prema vama? Nemam pojma. Ti tipovi iz
FBI-a skupljaju se k’o muhe oko naših slučajeva. Čim im se učini da nešto dobro izgleda, otmu
nam to tako da oni mogu pokupiti sve zasluge.«
»Mogu vam oduzeti slučaj? Ne morate vi to zatražiti od njih?«
»Ne. Samo dođu i preuzmu.« Odspoji tvrdi disk. »Hvala vam što ste ovo donijeli.
Naravno, reći ću svojim ljudima da to pregledaju, ali kao što sam vam rekao, viđao sam to već.«
Claire shvati da je otpravlja. Ustane. »Hvala vam.«
Ustane i Mayhew. »Najbolje što sada možete učiniti za sebe je zaboraviti na ovo, dobro?
Vaš muž bio je dobar momak. Imah ste solidan brak. Gotovo dvadeset godina i još ste se voljeli.
To je nešto za što se trebate uhvatiti.«
Claire kimne. Ponovo joj je bilo zlo. Mayhew stavi ruku na vanjski disk.
»Izgleda kao da ste ga izvadili ravno iz njegova računala.«
»Molim?«
»Disk. Bio je spojen direktno na njegovo računalo?«
Claire nije oklijevala. »Je.«
»Dobro.« Mayhew stavi ruku na njezina leđa i izvede je iz ureda. »Ne želimo da igdje
bude ikakvih kopija toga. Sigurnosnih kopija, recimo? Ili kopija na nekom drugom računalu?«
»Provjerila sam. Filmovi su samo na tvrdom disku.«
»A prijenosno računalo? Nij li Quinn rekao nešto o Paulovu prijenosnom računalu?«
»Već sam to provjerila.« Nije pojma imala gdje se to računalo uopće nalazi. »Nema ničeg
drugog.«
»U redu.« Uhvatio ju je oko struka i usmjerio prema hodniku. »Javite mi ako se još nešto
pojavi. Samo me nazovite i ja ću odmah doći i riješiti vas toga.«
Claire kimne. »Hvala vam na pomoći.«
»Uvijek.« Otpratio ju je preko malog predvorja i pridržao joj staklena vrata.
Claire se držala za ogradu dok je silazila niza stube. Vanjska stupna rasvjeta treperila je
kroz kišu dok je prelazila preko parkirališta. Čitavo vrijeme osjećala je Mayhewov pogled na
sebi. Nije se okrenula dok nije došla do automobila.
Na ulazu u postaju nije bilo nikoga. Mayhew je otišao.
Je li paranoična? Više ni u što nije bila sigurna. Otvorila je vrata automobila. Upravo je
namjeravala ući kada je ugledala poruku na vjetrobranu.
Prepozna rukopis Adama Quinna.

Zaista mi trebaju te datoteke. Molim te, nemoj me tjerati da to učinim na teži način. AQ
 ŠESTO POGLAVLJE

Lydia je ležala na kauču s glavom na Rickovu krilu. Dva psa ležala su na podu ispred nje,
mačka joj je bila sklupčana uz bok, a hrčak je ili trčao maraton na svojemu kotaču ili je papigica
u Deeinoj sobi trljala kljun o rub kaveza. Ribe u akvariju od dvjesto litara bile su blaženo tihe.
Rick joj je odsutno prelazio prstima kroz kosu. Gledali su vijesti u dvadeset i dva sata zato
što su oboje bili previše umorni da bi ostali budni do jedanaest. Policija je objavila kompozitni
crtež muškarca viđenog u blizini onesposobljenog automobila Anne Kilpatrick. Crtež je bio
gotovo podsmješljivo neodređen. Muškarac je bio visok ili srednje visok. Oči su mu bile plave ili
zelene. Kosa crna ili smeđa. Nije imao tetovaža ili nekih drugih prepoznadjivih oznaka. Ni
vlastita majka vjerojatno ga ne bi prepoznala.
Izvještaj se prebacio na snimljeni razgovor s kongresnikom Johnnyjem Jacksonom.
Obitelj Kilpatrick bila je iz njegova okruga pa je, prema zakonu, iz njihove osobne tragedije
trebao isisati i zadnju kap političke koristi. Nekoliko sekunda pilio je o zakonu i redu, ali kada ga
je novinar pokušao uvući u to da kaže nešto o tome što misli što se dogodilo s djevojkom, postao
je neobično tih. Svatko tko je u zračnoj luci pročitao barem jedan džepni roman da se vjerojatnost
da će nestalu djevojku pronaći živu smanjuje sa svakim satom koji prođe.
Lydia zatvori oči kako ne bi vidjela lica obitelji Kilpatrick na ekranu. Njihova ispijena
lica postala su joj bolno poznata. Vidjela je da polako prihvaćaju činjenicu da se njihova
djevojčica neće vratiti kući. Vrlo brzo proći će godina, pa još jedna godina, i obitelj će potiho
obilježiti desetu godišnjicu pa dvadesetu pa još mnoge druge.
Djeca će biti rođena. Unuci. Brakovi će se sklopiti i raspasti. I iza svakog od tih događaja,
vrebat će sjena nestale šesnaestogodišnjakinje.
Svako toliko, Lydia bi dobila obavijest od Googlea da je objavljen članak u kojemu se
spominje Julia. Obično zato što bi na području Athensa bilo pronađeno neko truplo, a novinar bi
iz arhiva izvukao neriješene slučajeve iz prošlosti koji bi mogli biti bitni. Naravno, pronađeno
truplo nikada nije identificirano kao Julia Carroll. Ni Abigail Ellis. Ni Samantha Findlay. Ni kao
bilo koja od na desetke žena koje su otad nestale. Pretraživanje pojmova »nestala djevojka +
Sveučilište u Georgiji« davalo je žalosno mnogo rezultata. Kada bi se u pretraživanje dodala riječ
»silovanje«, rezultati pretraživanja brojili bi se u milijunima.
Je li i Claire radila takva pretraživanja? Je li osjećala istu mučninu kada bi dobila
obavijest da je pronađeno neko truplo?
Lydia nikada nije pretraživala internet u potrazi za informacijama o svojoj mlađoj sestri.
Ako Claire ima stranicu na Facebooku ili račun na Instagramu, ona ih ne želi vidjeti. Sve što ima
veze s Claire, ima veze i s Paulom. Ta asocijacija bila je prebolna da bi je željela vidjeti na
ekranu računala. A da bude iskrena, bol od gubitka Claire bila je gotovo teža od gubitka Julije.
Što god da se dogodilo njezinoj starijoj sestri, bilo je tragedija. Prekid odnosa s Claire bio je
izbor.
Clairein izbor.
I Helenin. Posljednji put kada je Lydia razgovarala s majkom, Helen joj je rekla: »Nemoj
me tjerati da biram između tebe i tvoje sestre.«
Na što je Lydia odvratila: »Mislim da si već odabrala.«
Premda Lydia otad nije razgovarala s njom, pratila je što joj se događa. Posljednji put kad
je provjerila poreznu evidenciju okruga Athens-Clarke, Helen je još živjela u njihovoj staroj kući
na Bulevaru, zapadno od kampusa. Novine Banner-Herald objavile su lijep članak kada je, nakon
četrdeset godina službe u knjižnici, Helen otišla u mirovinu. Njezini kolege rekli su da njihova
gramatika više nikada neće biti ista. U osmrtnici Helenina drugog supruga pisalo je da ima tri
kćeri, što se Lydiji učinilo lijepim dok nije shvatila da je osmrtnicu vjerojatno napisao netko
drugi. Dee nije spomenuta zato što nisu znali da postoji. Lydia to vjerojatno nikada neće ispraviti.
Ne bi mogla podnijeti poniženje koje bi osjetila kada bi njezina kći upoznala ljude koji o njoj,
njezinoj majci, imaju tako loše mišljenje.
Lydia se često pitala traži li ikada njezina obitelj nju na internetu. Sumnjala je da se Helen
koristi Googleom. Uvijek je bila tip osobe koji se strogo držao decimalnog sustava klasifikacije.
Lydia je poznavala toliko njezinih različitih strana. Mlada, opuštena majka koja voli zabavu i
organizira plesna natjecanja i prespavljivanja kod prijateljica. Pametna knjižničarka koje se
mnogi boje i koja je ponizila školski odbor kada su pokušali iz knjižnice izbaciti knjigu Pitaj
Alicu. Uništenu, paraliziranu ženu koja se usred dana opijala do besvijesti nakon što što joj je
najstarija kćer nestala.
A postojala je i Helen koja ju je upozorila: »Nemoj me tjerati da biram«, kad je bilo očito
da je već odabrala.
Može li ih Lydia kriviti što joj nisu vjerovali za Paula? Većina onoga što je Claire rekla
danas na groblju, istina je. Lydia ih je potkradala. Lagala. Varala. Iskorištavala njihove osjećaje.
Igrala je na njihov strah od gubitka još jednog djeteta i praktički od njih iznuđivala novac za
drogu. Ali u tome i jest stvar. Bila je narkomanka. Svi njezini zločini bili su u službi toga da se
nadrogira. Što je za sobom povlačilo očito pitanje koje se Helen i Claire, izgleda, nikada nisu
potrudile zapitati: što bi ona uopće mogla dobiti od toga da laže o Paulu?
Nisu joj dopustile ni da ispriča što se dogodilo. Pokušala je svakoj pojedinačno ispričati
priču o tome kako se vozila s njim u njegovoj Miati, o pjesmi na radiju, o tome kako joj je
dotaknuo koljeno, o tome što se sljedeće dogodilo, i obje su jednako reagirale: ne želim to čuti.
»Buđenje.« Rick isključi zvuk na televizoru kada su se pojavile reklame. Stavi naočale i
upita: »Koji je poznatiji naziv za arahid?«
Lydia se oprezno okrene na leđa kako ne bi smetala mački. »Kikiriki.«
»Točno.« U rukama je držao kartice Trivial Pursuita. Štrebali su za kviz westerlyjevske
organizacije roditelja i profesora. Lydia je jedva završila dvije godine koledža. Rick tri.
Pronalazili su perverzno zadovoljstvo u pobjeđivanju westerlyjevskih liječnika i odvjetnika.
Rick upita: »Tko je zakopan na argentinskom groblju pod imenom Maria Maggi?«
»Eva Perón. Daj mi nešto teže.«
Rick izabere jednu od kartica. »Gdje se nalazi najviša planina na svijetu?«
Lydia rukom prekrije oči kako bi se mogla koncentrirti. »Rekao si najviša planina, ne
najviši vrh, znači ne može biti Everest. « Počne proizvoditi neke zvukove dok je razmišljala,
zbog čega se psi počnu meškoljiti. Mačka joj prednjim šapama počne gnječiti trbuh. Čula je kako
sat u kuhinji otkucava.
»Zamisli ukulele«, Rick naposljetku reče.
Ona proviri kroz prste. »Havaji?«
»Mauna Kea.«
»Jesi li ti znao odgovor?«
»Reći ću da, zato što ne možeš znati jesam li ga znao ili ne.«
Lyidia podigne ruku, pretvarajući se da će ga pljusnuti. On je ugrize. »Reci mi kakva ti je
sestra.«
Lydia mu je već rekla kako je toga poslijepodneva iznenadila Claire na groblju, premda je
izostavila onaj neprikladni dio o čučanju iznad Paulova groba. »Ista je kao što sam mislila da će
biti.«
 »Ne možeš samo reći da je Majka i zaustaviti se na tome.«
»Zašto ne?« Zazvučala je oštrije nego što je namjeravala. Mačka je osjetila njezinu
napetost i premjestila se na naslon kauča. »Još je mršava i lijepa. Očito neprestano vježba. Odjeća
joj košta više od mog prvog auta. Kladim se da manikirkin broj ima na brzom biranju na
mobitelu.«
Rick je pogleda. »To je sve što se o njoj može reći? Učlanjena je u teretanu i nosi
dizajnersku odjeću?«
»Naravno da ne.« Lydia se naroguši zato što joj je Claire ipak i dalje sestra.
»Komplicirana je. Ljudi je pogledaju i vide koliko je lijepa, ali ne shvaćaju da je ispod toga još i
pametna, i duhovita, i...« Nije dovršila rečenicu.
Je li Claire još pametna i duhovita? Nakon što je Julia nestala, a Helen se isključila, Lydia
je preuzela majčinske dužnosti. Ona se brinula za to da Claire stigne u školu na vrijeme, da ima
novaca za užinu i čistu odjeću. Njoj se Claire uvijek povjeravala. Bile su najbolje prijateljice dok
ih Paul nije rastavio.
Reče Ricku: »Tiha je. Mrzi sukobe. Prehodat će pola svijeta samo da izbjegne svađu.«
»Znači, niste rođene sestre?«
Lydia ga udari po nadlaktici. »Vjeruj mi, vrlo je prepredena. Može se činiti da se slaže s
tobom, ali onda ode i sve napravi po svom.« Lydia pričeka još jedan komentar, ali Rick je držao
jezik za zubima. Ona nastavi: »Prije našeg sukoba mislila sam da sam jedina osoba na svijetu
koja je razumije.«
»A sada?«
Lydia se pokuša prisjetiti što joj je točno Claire rekla na groblju. »Rekla je da ništa ne
znam o njoj. I u pravu je. Ne poznajem Claire s Paulom.«
»Misliš da se toliko promijenila?«
»Tko zna?« Lydia reče. »Bilo joj je trinaest kad je Julia nestala. Svi smo se na svoj način
nosili s tim. Znaš što sam ja radila i znaš što se dogodilo mami i tati. Claire je reagirala tako da je
postala nevidljiva. Uvijek se slagala sa svima - barem na površini - Nikad nije radila probleme.
Dobivala je dobre ocjene. Bila je zamjenica kapetanice ekipe navijačica. Družila se s popularnim
curama.«
»To mi ne zvuči kao da je bila nevidljiva.«
»Onda to loše prepričavam.« Lydia potraži bolji način da to objasni. »Uvijek se
suzdržavala. Bila je zamjenica kapetanice, a ne kapetanica. Mogla je hodati sa sportašem, ali
umjesto toga bila je s njegovim bratom. Mogla je biti najbolji đak u razredu, ah bi namjerno
predala neki rad sa zakašnjenjem ili ga namjerno ne bi napisala pa bi završila nekako bliže
sredini. Znala bi da je točan odgovor Mauna Kea, ali rekla bi Everest zato što bi joj pobjeda
donijela previše pozornosti.«
»Zašto?«
»Ne znam«, Lydia reče. Ne zato što nije znala, nego zato što to nije znala objasniti tako
da zvuči smisleno. Nitko nije mogao razumjeti da netko stremi tomu da bude drugi. To je
neamerički. »Samo je željela mir, pretpostavljam. Tako je teško biti tinejdžer. Julia i ja imale smo
dvoje izvrsnih roditelja dok smo odrastale. Claire je imala samo pometnju.«
Rick upita: »Što je onda vidjela u Paulu? On nije baš bio na margini društva. Iz njegove
osmrtnice da se zaključiti da je bio prilično uspješan tip.«
Lydia je vidjela Paulovu fotografiju u osmrtnici. Claire ga je nekako uspjela proljepšati.
»Nije bio takav kada ga je upoznala. Bio je iritantni student s debelim naočalama. Nosio je crne
čarape na sandale. Smijao se kroz nos. Bio je stvarno, stvarno pametan, možda čak i genij, ali on
je možda bio petica, a Claire je uvijek bila čvrsta desetka.«
 Lydia se prisjeti prvoga puta kada je vidjela Paula Scotta. Jedina pomisao bila joj je da
Claire može mnogo bolje od toga. Ali činjenica je bila da Claire nikada nije željela ništa bolje.
Lydia reče: »Uvijek je flertovala sa zgodnim, popularnim tipovima, ah kući bi odlazila sa
štreberastim tipovima koji su praktički slinili od zahvalnosti. Mislim da se uz njih osjećala
sigurnom.«
»Što je u tome loše?«
»To što joj je Paul davao osjećaj sigurnosti tako da je sve ostale micao s puta. On je bio
njezin spasitelj. Uvjerio ju je da je on sve što joj je potrebno. Prestala je razgovarati s
prijateljicama. Prestala je mene zvati u onoj mjeri kao prije. Više nije dolazila u posjet mami i
tati. Izolirao ju je od drugih.«
»Zvuči kao klasični zlostavljač.«
»Koliko ja znam, nikada je nije udario ili uopće povikao na nju. Samo ju je držao.«
»Kao pticu u zlatnom kavezu?«
»Otprilike«, Lydia reče, zato što je to bilo više od toga. »Bio je opsjednut njome. Gledao
ju je kroz prozor dok je bila na predavanju. Ostavljao joj poruke na autu. Došla bi kući i na
kućnom pragu dočekala bi je ruža.«
»Zar to nije romantično?«
»Nije ako to radiš svaki Božji dan.«
Rick nije imao odgovor na to.
»Kad su bili u javnosti, uvijek ju je dirao - mazio je po kosi, ljubio u obraz. To nije bilo
slatko. Bilo je jezivo.«
»Pa«, Rick progovori diplomatskim tonom: »Možda joj se sviđala pažnja. Hoću reći,
udala se za njega i ostala udana za njega gotovo dvadeset godina.«
»Više mi se čini da je popustila.«
»Čemu...?«
»Pogrešnom tipu momka.«
»A taj je...?«
»Netko prema komu nikada ne bi osjećala strast ili bi gubila san zbog njega ili brinula da
će švrljati. Bio je siguran zato što mu nikada ne bi zaista dala cijelu sebe.«
»Ne znam, dušo. Dvadeset godina prilično je dugo razdoblje da ga provedeš s nekim tko ti
se ne sviđa.«
Lydia pomisli kako je poraženo Claire izgledala na groblju. Svakako je izgledala kao da
tuguje. S druge strane, Claire se uvijek znala ponašati točno onako kako su ljudi i očekivali od nje
- ne zato što je bila dvolična, nego zbog samoočuvanja.
Lydia reče: »Kad sam bila mršava i lijepa, tipovi poput Paula uvijek su se vrzmali oko
mene. Rugala sam im se. Dražila ih. Iskorištavala sam ih i oni su mi to dopuštali zato što je to što
su bili u mojoj blizini značilo da nisu gubitnici.«
»Kvragu, dušo. To je baš oštro.«
»To je istina. Ispričavam se što sam tako iskrena, ali djevojke ne vole tipove koji su otirač
za noge. Posebno lijepe djevojke, zato što u tome nema ničega novog. Njima se tipovi stalno
upucavaju. Ne mogu hodati po cesti, ili naručiti kavu, ili stajati na uglu a da neki idiot ne
iskomentira kako su privlačne. A žene se smiješe zato što je to jednostavnije nego da im kažu da
odjebu. I manje opasno, zato što ako muškarac odbije ženu, ona ode kući i plače nekoliko dana.
Ako žena odbije muškarca, on je može silovati i ubiti.«
»Nadam se da Dee ne daješ ove izvrsne savjete u vezi s izlascima.«
»Uskoro će sama naučiti.« Lydia se još sjećala kako je to bilo predvoditi neki bend.
Muškarci su se borili za povlasticu da joj ugode. Nije morala sama otvarati vrata. Nije morala
kupovati piće ni kokain ni travu. Rekla bi da nešto žeh i to bi se našlo pred njom prije nego što bi
uspjela dovršiti rečenicu.
Reče Ricku: »Kad si lijep, svijet zastaje pred tobom. Zato žene troše milijune na sranja za
lice. Cijeli život u središtu su pozornosti. Ljudi žele biti u njihovoj blizini samo zato što su
privlačne. Njihove šale su smješnije. Životi bolji. I onda, odjedanput, dobiju vrećice ispod očiju
ili se malo udebljaju i više nikoga nije briga za njih. prestanu postojati.«
»Dosta ti to sve generaliziraš.«
»Kad si bio u srednjoj, jesi li ikad vidio da nekog tipa ubace u školski ormarić? Ili da mu
netko izbaci pladanj s hranom iz ruku?«
Rick je šutio, vjerojatno zato što je on bio taj koji je terorizirao takve mladiće.
»Zamisli sad da je taj tip hodao s kraljicom maturalne večeri Tako je bilo kada je Paul
počeo hodati s Claire. Bilo je savršeno jasno što on iz toga dobiva, ali ona?«
Rick je zurio u televizor kojemu je zvuk bio isključen i razmišljao o onome što je rekla.
»Čini mi se da razumijem što želiš reći, ali ljudi nisu samo ono kako izgledaju.«
»Ali nekoga upoznaš samo zato što ti se svidjelo ono što vidiš.«
On joj se nasmiješi: »Meni se sviđa ono što vidim.«
Lydia se zapita koliko podbradaka ima od ležanja na leđima i vidi li joj se izrast na svjetlu
koje televizor baca. »Što bi, zaboga, mogao vidjeti?«
»Ženu s kojom želim provesti ostatak života.« Rick joj stavi ruku na trbuh. »Ovaj trbuh na
koji se uvijek žališ? Tu je Dee provela prvih devet mjeseci života.« Položi dlan na njezina prsa.
»Ovo srce najljubaznije je, najnježnije srce koje sam ikada upoznao.« Prstima joj se počne
približavati vratu. »A ovdje nastaje tvoj prekrasni glas.« Nježno joj dotakne usne. »Ovo su
najmekše usne koje sam ikada poljubio.« Dotakne joj kapke. »Ove oči prozru sve moje gluposti.«
Pomazi je po kosi. »Ova glava puna je misli koje me iznenađuju i prosvjetljuju i tjeraju me na
smijeh.«
Lydia vrati njegovu ruku na svoja prsa. »A one?«
»Sati zadovoljstva.«
»Poljubi me prije nego što kažem nešto glupo.«
On spusti glavu prema njoj i poljubi je u usta. Lydia ga uhvati oko vrata. Dee će
prespavati kod Belle. Sutra je nedjelja. Mogu dulje ostati u krevetu. Možda se i još jednom
zabaviti.
Iz druge sobe dopre zvuk njezina mobitela.
Rick je znao da joj, kada Dee nije kod kuće, ne treba ni pokušati reći da se ne obazire na
mobitel.
Ona reče: »Nastavi bez mene. Vratit ću se.«
Lydia prođe pokraj pasa i hrpe rublja na putu do kuhinje. Torbica joj je bila na stolcu.
Nekoliko sekunda prekapala je po njoj, ah onda je uočila mobitel na radnoj plohi. Dobila je novu
poruku.
»Je li dobro?« Rick je stajao na vratima. »Vjerojatno je ponovo zaboravila knjigu iz
matematike.« Lydia palcem prijeđe preko ekrana. Poruka je poslana sa skrivenog broja. Pisala je
samo nepoznata adresa u Dunwoodyju.
»Što je bilo?«, Rick upita.
Lydia je zurila u adresu, pitajući se je li ta poruka zabunom poslana na njezin broj. Vodi
malu tvrtku. Ne može si dopustiti taj luksuz da se isključi izvan radnog vremena. Govorna pošta
na poslu upućuje na njezin broj mobitela. Poslovni broj bio je napisan na bočnim stranama
njezina monovolumena, a uz njega je bila fotografija divovskog žutog labradora koji ju je
podsjećao na psa kojega je njezin otac spasio nakon što je Julia nestala.
 »Liddie?« Rick reče. »Tko je to?«
»Claire«, Lydia odgovori, jer osjećala je to svakim atomom svojega tijela. »Sestra me
treba.«
 SEDMO POGLAVLJE

Claire je sjedila u svojemu uredu zato što više nije mogla podnositi da bude u Paulovu.
Imala je Chippendaleov sekreter koji je obojila u nježnu mat bijelu. Zidovi su bili svijetlosivi.
Podnim sagom provlačio se uzorak žutih ruža. Stolac i otoman bili su prekriveni
prigušenoljubičastim satenom. Vrlo jednostavan luster visio je sa stropa, ali Claire je prozirne
kristale zamijenila ametistima koji su na zidu stvarali ljubičastu prizmu kada bi ih Sunčeve zrake
pogodile u pravu točku.
Paul nikada nije ulazio u njezin prostor. Došao bi do dovratka i ostao ondje, bojeći se da
će mu penis otpasti ako dotakne išta pastelno.
Claire pogleda poruku koju joj je Adam Quinn ostavio na automobilu.

Zaista mi trebaju te datoteke. Molim te, nemoj me tjerati da to učinim na teži način. AQ

Claire je toliko dugo gledala u te riječi da ih je vidjela i kada bi zatvorila oči.

To je svakako bila prijetnja, što je neobično jer Adam nije imao razloga prijetiti joj.
Kakav je to točno teži način? Poslat će joj neke razbijače da je isprepadaju? Je li aludirao na
nešto seksualno? Njezina usputna zabava s Adamom znala je biti malo grublja, ali uglavnom
samo zbog tajnosti njihova odnosa. Nije bilo romantičnih hotelskih soba, samo brzinski seks uza
zid na božićnoj zabavi pa drugi put na nekom natjecanju u golfu i jednom u kupaonici u uredu
Quinna + Scotta. Iskreno, njihovi tajni telefonski pozivi i poruke bili su uzbudljiviji od samoga
seksualnog čina.
Claire se svejedno nije mogla ne zapitati na koje datoteke Adam misli - poslovne ili
pornografske? Jer, Adam i Paul dijelili su sve, od sobe u domu na koledžu do iste zastupnice
osiguranja. Claire je pretpostavljala da i ona spada na taj popis dijeljenih stvari, ali tko bi, kvragu,
znao je li i Paul to shvatio?
S druge strane, što je točno Claire shvatila? Ponovo je pogledala filmove - ovoga puta sve
njih. Claire je odnijela Paulovo prijenosno računalo u garažu kako ne bi morala sjediti u njegovu
uredu. Negdje na polovici prve serije filmova, shvatila je da je postala pomalo ravnodušna na
nasilje. Habituacija, Paul bi objasnio, ali jebeš Paula i njegova glupa objašnjenja.
S odmakom koji je sada dobila, Claire je bila u stanju primijetiti da je svaka serija filmova
prikazivala istu linearnu priču. Isprva su djevojke bile potpuno odjevene. U sljedećim nastavcima
pojavio bi se zamaskirani muškarac koji im je polako rezao ili odsijecao odjeću ispod koje bi se
zatim pokazali kožnati korzeti i gaćice s prorezom koje su djevojke očito bile prisiljene nositi.
Katkad su im glave bile pokrivene crnom kapuljačom napravljenom od prozračnoga materijala
kroz koji se vidjelo kako očajnički udišu boreći se da dođu do zraka. Kako se priča razvijala, tako
se nasilje pojačavalo. Tukli su ih pa bičevali, posijecali, palili usijanim željezom, i na kraju ih
električnim goničem stoke udarali strujom.
Pred kraj su djevojkama skidane maske. Prvoj ženi lice je otkriveno dva filma prije nego
što je zaklana. Djevojka koja je sličila Anni Kilpatrick imala je kapuljaču do posljednjega filma
na Paulovu tajnom tvrdom disku.
Claire je pomno proučila djevojčino lice. Nikako nije mogla znati gleda li u Annu
Kilpatrick ili ne. Claire je čak skinula fotografiju s obiteljske Facebook stranice Kilpatrickovih.
Postavila ih je jednu uz drugu i svejedno i dalje nije bila sigurna.
Onda je pritisnula tipku za reprodukciju i pogledala posljednji film do kraja. Claire je
isprva imala uključen zvuk, ali nije mogla podnijeti vrištanje. Ušao je muškarac koji je na licu
imao onu istu uznemirujuću gumenu masku. Imao je mačetu, ali njome nije ubio djevojku.
Silovao ju je.
Claire je umalo ponovo pozlilo. Morala je prošetati gore-dolje po prilazu samo da ponovo
prodiše.
Je li taj film stvaran?
Zapovjednik Mayhew tvrdio je da djevojci uz bok prolazi žica kroz koju se kontrolira
puštanje lažne krvi. Claire je u jednoj od Paulovih ladica pronašla povećalo. Sve što je ona
vidjela na djevojčinu boku bili su komadi oderane kože koji su virili kao razbijeno staklo. Na
podu sasvim sigurno nije bilo nikakve žice, a zacijelo bi, da je netko stajao iza kamere s
kontrolnom jedinicom, žica s njom morala biti nekako povezana.
Nakon toga, Claire je pretražila internet u potrazi za informacijama o vrećicama s lažnom
krvlju, ali koliko je mogla vidjeti, sve su bile na daljinsko upravljanje. Čak je napravila i opću
pretragu pornografskih snuff filmova, ali bila je previše prestravljena da bi kliknula na bilo koju
od poveznica. Opisi su bih previše uznemirujući: odrubljivanje glave uživo, kanibalizam,
nekrofilija. Pokušala je i s Wikipedijom, ali zaključila je da je većina snimljenih ubojstava
frenetična i amaterski napravljena, a ne pomno osmišljena tako da prati utvrđeni razvoj događaja.
E, sad, ide li to u prilog tvrdnji zapovjednika Mayhewa da su ti filmovi lažni? Ili znači da
je Paul pronašao najbolju snuff pornografiju isto kao što je pronalazio najbolje palice za golf ili
najbolju kožu za svoj uredski stolac?
Claire to više nije mogla podnositi. Ode iz garaže. Uđe u kuću. Uzme dvije tablete za
smirenje. Stavila je glavu pod kuhinjsku slavinu i držala je tako dok joj od hladne vode koža nije
sasvim otupjela.
Kada bi barem mogla otupjeti mozak. Unatoč tabletama za smirenje, mozak joj nije
prestajao prizivati zavjere. Jesu li ti užasni filmovi ono što Adam želi? Je li u dosluhu s brkatim
zapovjednikom Mayhewom? Je li zato Adam bio na policiji? Je li se zato Mayhew tako čudno
ponašao pri kraju njihova sastanka, silno se trudeći potvrditi da nema drugih kopija tih filmova, a
netom prije toga bio joj je rekao da nisu pravi i da ne treba brinuti zbog njih?
Što ako su ti filmovi zaista lažni i djevojka nije Anna Kilpatrick, nego neka glumica, a
Adam je večeras bio na policiji zato što je imao ključ od njihove kuće, a Mayhew zna za Zakon
zaista velikih brojeva zato što je vidio emisiju na Discovery Channelu, i Claire je nekakva
paranoična kućanica koja nema pametnijeg posla nego truditi se okaljati ugled čovjeka koji je
svaki trenutak svog života proveo pokušavajući joj ugoditi?
Claire pogleda narančastu bočicu na stolu, u kojoj je bio snažni analgetik koji se dobivao
samo na recept. Zaštitni sloj bio je skinut jer je ona već uzela jednu tabletu. Na naljepnici je
pisalo Paulovo ime. Na uputi je pisalo: Tablete protiv bolova. Uzimati prema potrebi. Claire
svakako boli. Vrhom prsta prevrne bočicu. Žute tablete prospu se po stolu. Stavi još jednu na
jezik i zalije ju gudjajem vina.
Samoubojstvo je nasljedno. To je naučila na predavanju o Hemingwayu koje joj je držao
neki prastari profesor koji je izgledao kao da je i on jednom nogom u grobu. Ernest se upucao
sačmaricom. Njegov otac također. Bili su tu još i sestra, i brat, i praunuka, a možda i još neki
kojih se Claire nije mogla sjetiti, ali znala je da su svi umrli od vlastite ruke.
Claire pogleda prosute tablete. Pomicala ih je po stolu kao slatkiše.
Njezin otac svoj život okončao je injekcijom Nembutala, pentobarbitalom koji se koristi
za eutanaziju životinja. Smrt zbog respiratornog zastoja. Prije injekcije popio je šaku tableta za
spavanje koje je zalio votkom. Učinio je to dva tjedna prije šeste godišnjice Julijina nestanka.
Mjesec dana prije toga doživio je blagi moždani udar. Oproštajna poruka napisana je drhtavim
rukopisom na stranici istrgnutoj iz bilježnice:

Svim mojim prekrasnim djevojčicama - Volim vas cijelim srcem. Tata

Claire se prisjeti jednog davnog vikenda provedenog u očevu sumornom stanu u kojemu
je živio sam. Tijekom dana, Sam je napravio sve ono što nedavno rastavljeni očevi rade sa
svojom djecom: kupio joj je odjeću koju si nije mogao priuštiti, odveo ju je u kino na film koji joj
je majka zabranila da ga ode pogledati i dopustio joj je da pojede toliko nezdrave brze hrane da
je, kada ju je napokon doveo u svoj stan, u onu uznemirujuće ispranoružičastu sobu s ružičastom
posteljinom; sobu koju je uredio posebno za nju, Claire već gotovo bila u komi.
Claire je odavno prerasla ružičaste godine. Njezina soba kod kuće bila je svijetloplava, na
krevetu je imala šareni ukrasni prošiveni prekrivač i samo jednu plišanu životinju koju je držala
na stolcu za ljuljanje koji je nekoć pripadao majčinu ocu.
Oko ponoći, hamburgeri i sladoled započeli su bezbožnu bitku u Claireinu želucu. Otrčala
je u kupaonicu i ugledala oca u kadi. Nije se kupao. Bio je u pidžami. Lice je zaronio u jastuk.
Tako je neutješno jecao da je jedva primijetio kada je upalila svjetlo.
»Oprosti, Šećeru.« Glas mu je bio tako tih da se morala sagnuti kako bi ga čula. Začudo,
kada je kleknula pokraj kade, pomislila je kako bi to tako moglo izgledati jednoga dana kada
bude kupala vlastitu djecu.
»Tata, što se dogodilo?« upitala ga je.
Odmahnuo je glavom. Nije ju htio pogledati. Bio je Julijin rođendan. Jutro je proveo u
šerifovu uredu, pregledavajući dokumentaciju slučaja, gledajući fotografije njezine stare sobe u
domu, njezine sobe u kući, njezina bicikla koji je tjednima nakon njezina nestanka ostao privezan
za ogradu studentskoga centra. »Postoje neke stvari koje ne možeš izbrisati iz sjećanja.«
U svakoj svađi između njezinih roditelja, Helen je Samu na ovaj ili onaj način govorila da
nastavi sa životom. Suočenu s izborom između naizgled hladne majke i potpuno slomljenoga oca,
je li ikakvo čudo što ju je u kasnijoj dobi psihoterapeutkinja koju joj je dodijelio sud optužila da
ne izražava osjećaje?
Njezin otac bio je preplavljen osjećajima. Nisi mogao stajati u njegovoj blizini a da ne
upiješ dio te tuge koja kao da je zračila iz njegovih prsa. Nitko tko bi ga pogledao nije u njemu
vidio cjelovito ljudsko biće. Oči su mu neprestano bile suzne. Usne drhtale od mračnih misli.
Imao je noćne more zbog kojih je na kraju izbačen iz apartmanskoga naselja u kojemu je živio.
Pred kraj, kada bi Claire spavala kod njega - točnije, kada bi je majka prisilila da prespava kod
njega - ležala bi u krevetu i pritiskala dlan o tanki zid između njihovih soba i osjećala vibracije
dok bi očevi krici ispunjali zrak. U nekom trenutku bi se probudio. Čula bi ga kako hoda po sobi.
Claire bi ga uvijek pitala je li dobro i on bi uvijek odvratio da jest. Oboje su znali da je to laž, kao
što su znali i da ona neće doći u njegovu sobu provjeriti kako je.
Što ne znači da je Claire bila potpuno bezosjećajna. Na desetke puta prije toga
provjeravala je kako joj je otac. Otrčala bi u njegovu sobu sva uznemirena i zatekla ga kako se
izvija u krevetu, sav omotan plahtama. Uvijek ga je bilo sram. Ona je uvijek bila svjesna toga
koliko mu je beskorisna i kako bi ondje zapravo trebala biti Helen, ali to je, uostalom, i bio razlog
zašto je Helen otišla.
»Kad to čujem, nekako manje volim tvoju mamu«, Paul je izjavio kad mu je Claire
napokon rekla kakav je život bio poslije Julije.
Paul.
On je uvijek bio Clairein najveći junak. Uvijek bi stao na njezinu stranu. Čak je i onoga
dana kada ju je izvukao iz istrašnog zatvora plativši jamčevinu, a bilo je očito da je sve što se
dogodilo sama zakuhala, rekao samo: »Ništa ti ne brini. Unajmit ćemo odvjetnika.«
Prije osamnaest godina, Lydia joj je rekla da je problem s Paulom Scottom to što Claire
ne doživljava kao normalno, nesavršeno ljudsko biće. Bio je slijep na njezine mane. Prikrivao
njezine pogreške. Nikada je ne bi izazivao, ni razbjesnio, ni u njoj probudio bilo koji od onih
vatrenih osjeaćaja zbog kojih uopće i ima smisla trpjeti muškarčeva sranja.
»Zašto se ponašaš kao da je to nešto loše?« Claire je željela znati, jer bila je očajnički
usamljena i umorna od toga da je djevojka čija je sestra nestala, ili djevojka čija je sestra
ovisnica, ili djevojka čiji se otac ubio, ili djevojka koja je previše lijepa za vlastito dobro.
Željela je biti nešto novo - nešto što bi sama odabrala. Željela je biti supruga Paula Scotta.
Željela je zaštitnika. Željela je biti dragocjena. Pametna. Svakako nije željela nekoga uz koga bi
se osjećala kao da bi joj se svakog trena do pod nogama moglo izmaknuti. Hvala na pitanju, toga
je imala sasvim dovoljno u ranim godinama života.
Osim toga, nije da je Lydia pronašla bolju alternativu. Cvala je na nesigurnosti. Svaki dio
njezina života bio je povezan s tim da bude popularna. Počela je piti tablete zato što su ih sva
popularna djeca pila. Smrkala je kokain zato što joj je dečko rekao da ga sve zabavne djevojke
šmrču. Uvijek iznova, Claire bi gledala kako joj sestra ignorira drage, normalne momke samo da
bi se bacila na najčudnije, najzgodnije kretene u blizini. Što bi je više oni ignorirali, to ih je više
ona željela.
I zato Claire nije iznenadilo to što se, mjesec dana nakon što su prestale razgovarati,
Lydia udala za čovjeka po imenu Lloyd Delgado. Bio je vrlo zgodan, na neki sirov način. Bio je i
ovisnik o kokainu iz južne Floride, koji je u dosjeu imao niz uhićenja zbog sitnijih prekršaja.
Četiri mjeseca nakon njihova vjenčanja, Lloyd se predozirao i umro, a Lydiji je sud dodijelio
staratelja zaduženog za zaštitu njezina nerođenog djeteta.
Julia Cady Delgado rođena je osam mjeseci poslije toga. Gotovo godinu dana živjele su u
skloništu za beskućnike u sklopu kojega je postojao i vrtić. Onda se Lydia zaposlila u
veterinarskoj ambulanti, gdje je čistila boksove u stražnjim prostorijama. Onda je promaknuta u
pomoćnicu osobe koja je bila zadužena za njegu pasa i mogla si je priuštiti hotelsku sobu koju je
iznajmljivala na tjedan. Dee je išla u privatni vrtić, dok je Lydia preskakala ručak, a katkad i
večeru.
Nakon dvije godine koje je provela kao pomoćnica, Lydia je promaknuta u glavnu
njegovateljicu pasa. Gotovo punih dvanaest mjeseci poshje, mogla je kupiti pouzdani automobil i
unajmiti jednosobni stan. Tri godine poshje, otvorila je vlastiti salon za pse. Na početku je
klijentima dolazila u rasklimanome kombiju marke Dodge, koji je umjesto stražnjih svjetala imao
crvenu samoljepljivu traku. Onda je nabavila bolji kombi i pretvorila ga u salon za njegu pasa na
kotačima. Prije osam godina otvorila je vlastiti salon u gradu. Imala je dvije zaposlenice. Imala je
malu hipoteku na maloj prizemnici. Hodala je s prvim susjedom, čovjekom po imenu Rick Buder,
koji je izgledao kao mlađa i ne tako seksi verzija Sama Sheparda. Imala je nekoliko pasa i
mačaka. Njezina kći pohađala je srednju školu Westerly Academy zahvaljujući stipendiji
anonimnoga darivatelja.
Zapravo i ne baš tako anonimnoga više, zato što je među papirologijom koju je Claire
pronašla u Paulovu uredu bio i dokument u kojemu je stajalo da Paul preko društva posebne
namjene plaća trideset tisuća dolara godišnje kako bi Julia »Dee« Delgado pohađala srednju
školu Westerly Academy.
Claire je među istim dokumentima pronašla Deein akademski esej, zajedno s još trideset
drugih eseja od đaka s cijelog metropolitanskog područja. Natječaj je očito bio namješten, ali
Deein rad bio je izvanredno argumentiran u usporedbi s drugim radovima. Pisala je o tome koliko
država Georgia otežava život ljudima osuđivanim zbog kaznenoga djela zloporabe droga.
Uskraćuje im se hrana i pomoć u kući. Ne smiju glasati. Suočeni su s diskriminacijom pri
zapošljavanju. Uskraćena im je mogućnost dobivanja stipendija. Cesto nemaju nikakav sustav
podrške obitelji. Ako se uzme u obzir da su odslužili kaznu, platili globu, odradili uvjetno
puštanje na slobodu i platili porez, ne zaslužuju li i oni pravo da budu građani u punom smislu te
riječi, baš kao i svi mi ostali?
Tvrdnje iznesene u radu bile bi uvjerljive čak i da nije bilo fotografija koje je Claire imala
na stolu pred sobom.
A zahvaljujući privatnim detektivima koje je Paul unajmio da prate Lydiju kroz godine,
bilo je mnogo fotografija između kojih je Claire mogla birati.
Iznurena Lydia koja nosi Dee u jednoj ruci i vrećicu s namirnicama u drugoj. Vidljivo
premorena Lydia stoji na autobusnoj stanici ispred veterinarske klinike. Lydia u šetnji s čoporom
pasa kroz ulicu ukrašenu drvoredom, nakratko opuštena lica. Ulazi u dotrajali Dodge koji umjesto
stražnjih svjetala ima crvenu samoljepljivu traku. Lydia za volanom Fordova kombija u kojemu
je salon za pse na kotačima. Lydia ponosno stoji pred novim salonom za pse. Fotografija je očito
snimljena na dan otvaranja salona. Golemim škarama rezala je žutu vrpcu dok su je kći i partner,
onaj hipi, ponosno gledali.
Dee Delgado. Claire složi fotografije po redu. Lydijino dijete toliko je sličilo Juliji da je
Claire ostala bez daha.
I Paul je to sigurno pomislio kada je vidio fotografije. Nikada nije vidio Juliju, ali Claire
je imala tri albuma puna obiteljskih fotografija. Zapitala se ima li smisla staviti njih i Julijine
slike jedne pokraj drugih i usporediti. A onda ju je zabrinulo to što godinama nije otvorila te
albume i ako to sada učini, hoće li u njima naći nešto što će joj reći da ih je i Paul gledao?
Zaključila je da sigurno jest. Paul je očito bio opsjednut Lydijom. Posljednjih sedamnaest
i po godina, svakog rujna unajmio bi privatnog detektiva da provjeri što ima s njom. Svaki put
unajmio bi drugu agenciju, ali sve su mu dostavile isti tip detaljnih izvještaja, u kojima su
podrobno popisane sve pojedinosti iz Lydijina života. Kreditna izvješća. Provjere. Povrat poreza.
Sudski nalozi. Izvještaji odbora za uvjetni otpust. Sudski transkripti, premda su se te pravne stvari
prestale pojavljivati još prije petnaest godina. Postojao je čak i zasebni dokument u kojemu su
navedena imena i tip životinja koje je imala. Claire nije pojma imala da on to radi. A
pretpostavljala je da je i Lydia živjela u neznanju, zato što je bila sigurna da bi Lydia prije umrla
nego uzela jedan cent od Paula.
Neobično je to što joj je kroz godine Paul povremeno predlagao da pokuša stupiti u
kontakt s Lydijom. Govorio je kako bi želio imati obitelj s kojom može razgovarati. Kako Helen
ne postaje ništa mlađa i kako bi Claire možda moglo koristiti da zacijeli stare rane. Jedanput joj
se čak ponudio da će je on potražiti, ali Claire je to odbila zato što je Paulu željela jasno dati do
znanja da nikada neće oprostiti sestri što je lagala o njemu.
»Nikada neću dopustiti da netko stane između nas«, Claire ga je uvjeravala, glasom
drhtavim od pravedničkoga gnjeva koji je osjećala uime svojega pogrešno optuženog supruga.
Je li Paul njome manipulirao u vezi s Lydijom isto onako kao što je njome manipulirao s
računalnim lozinkama i bankovnim računima? Claire je imala pristup svemu pa nije imala
potrebu ništa tražiti. Paul je bio tako strahovito lukav - sve svoje prijestupe skrivao joj je pred
očima.
Jedino preostalo pitanje je koliko će još prijestupa pronaći? Claire je gledala u dvije teške
kutije pune dokumenata, koje je donijela iz Paulova ureda. Napravljene su od mliječnobijele
plastike. Na svakoj je s vanjske strane bila nalijepljena naljepnica: osobno- i i osobno-2.
Claire se nije mogla prisiliti da pregleda drugu kutiju. U prvoj je bilo dovoljno strahota za
jedan dan. Svi fascikli u kutiji bili su označeni bojom i na svakom je bila naljepnica sa ženskim
imenom. Claire se iz očitih razloga usredotočila na Lydijin fascikl, ali zatvorila je kutiju s
desecima fascikala s imenima drugih žena zato što je već vidjela dovoljno Paulovih osobnih
sranja. Nije se mogla prisiliti da ih potraži još.
Umjesto toga, rasklopila je preklopni mobitel koji se nalazio pokraj prevrnute bočice s
tabletama protiv bolova. Kupila je mobitel na bonove.
Broj Lydijina mobitela nalazio se u Paulovim izvješćima. Claire joj je poslala poruku s
mobitela koji je kupila. Nije napisala ništa osim dunwoodyjevske adrese. Željela je stvari
prepustiti slučaju. Hoće li Lydia adresu protumačiti kao prevaru, nešto u rangu svrgnutog
nigerijskog predsjednika koji traži detalje njezina bankovnog računa? Ili će je zanemariti kada
shvati da joj ju je poslala Claire?
Claire je zaslužila da je izignorira. Sestra joj je rekla da ju je neki muškarac pokušao
silovati i Claireina reakcija na to bila je da povjeruje tom muškarcu.
Ipak, Lydia joj je gotovo odmah odgovorila: Krenula sam.
Od provale u kuću, Claire je ostavljala zaštitnu ogradu otvorenu. Potajno se nadala da će
se provalnici vratiti i ubiti je. Ili možda ne ubiti, jer bi to bilo okrutno prema Helen. Možda bi je
samo mogli pretući na mrtvo ime pa da padne u komu i probudi se za godinu dana kada sve
domino-pločice prestanu padati.
Evo prve domino-pločice: Lako je reći da osoba koja gleda filmove u kojima nekoga
siluju ne mora nužno biti zainteresirana za silovanje u stvarnom životu, ali što ako je u prošlosti
tu osobu netko optužio da je počinila upravo taj zločin?
Druga domino-pločica: Što ako je ta davna optužba da je nekoga pokušao silovati istinita?
Treća domino-pločica: Statistički, silovatelji ne siluju samo jedanput. Ako se izvuku
nekažnjeno, obično nastavljaju silovati. Čak i ako se ne izvuku nekažnjeno, stopa recidivizma
toliko je visoka da bi slobodno mogli staviti rotirajuća vrata u svaki zatvor.
Kako Claire zna tu statistiku? Tako što je prije dosta godina volontirala na telefonskoj
liniji centra za pomoć žrtvama silovanja, što bi bilo urnebesno smiješna ironija da joj je netko tu
priču ispričao na zabavi.
Što je dovodi do četvrte pločice: Što se zaista nalazi u Pandorinim kutijama označenim
osobno-1 i osobno-2? Svako razumno biće moglo bi pretpostaviti da su fascikli s imenima žena
isti kao onaj s Lydijinim imenom: izvještaji o nadzoru, fotografije, detaljni popisi dolazaka i
odlazaka žena koje su bile Paukova meta.
Peta pločica: Ako je Paul zaista pokušao silovati Lydiju, što je onda napravio ostalim
ženama? Hvala Bogu da nije imala djecu s njim. Od pomisli na to zavrtjelo joj se u glavi.
Zapravo, cijela joj se soba vrtjela. Vino i tablete nisu se dobro slagali. Claire je ponovo osjetila
onu poznatu, preplavljujuću mučninu.
Zatvori oči. U sebi napravi popis, zato što joj se činilo preopasnim zapisivati išta.
Jacob Mayhew: Laže li da filmovi nisu stvarni? U skladu s njegovim tvrdokornim,
ciničnim detektivskim držanjem, je li on tip čovjeka koji bi lagao nekoj ženi kako bi zaštitio
njezine nježne osjećaje?
Adam Quinn: Koje datoteke zaista želi? Je li jednako dobar kao Paul u skrivanju svoje
prave prirode, je li to činio čak i dok je spavao s njom?
Fred Nolan: Zašto je zaista taj jezivi seronja bio u kući na dan sprovoda? Zbog filmova ili
je postojalo nešto još gore što Claire čeka iza ugla?
Paul Scott: Silovatelj? Sadist? Suprug? Prijatelj? Ljubavnik? Lažljivac? Claire je bila
udana za njega gotovo pola svog života, ali nije pojma imala tko je on zaista.
Otvori oči. Pogleda rasute tablete protiv bolova i počne razmišljati o tome da uzme još
jednu. Nikada nije shvaćala privlačnost osjećaja nadrogiranosti. Mislila je da je svrha toga da
otupiš, ah ona je sve osjećala i previše intenzivno. Nije mogla isključiti mozak. Drhtala je. Jezik
joj je bio previše odrvenjen. Možda one dvije tablete za smirenje djeluju kontraindikativno u
kombinaciji s tabletama protiv bolova. Možda bi trebala popiti još tableta protiv bolova. Izvadi
iPad iz ladice stola. Sigurno može naći nekakav video s uputama koji je na YouTube stavio neki
ovisnik koji želi biti koristan.
Novi mobitel zavibrira. Claire pročita Lydijinu poruku: Ovdje sam.
Osloni se dlanovima o stol i odgurne. Ili barem pokuša to učiniti. Mišići u rukama nisu
reagirali. Claire se prisili da ustane i gotovo padne kada je cijela soba naglo skrenula ulijevo.
Zvono na ulaznim vratima zazvoni. Claire gurne sve Lydijine fotografije i izvještaje u
ladicu stola. Otpije gudjaj vina pa odluči ponijeti čašu sa sobom. Hodanje je donosilo vlastite
izazove. Otvoreni prostori kuhinje i dnevnog boravka nisu joj bili prepreka, ali dok se udarala o
zidove u glavnom hodniku, činilo joj se kao da je u fliperu. Naposljetku je morala skinuti cipele
na petu, koje dosad već nije skinula samo zato što su uvijek skidali cipele dok su bili u kući. Svi
sagovi bili su bijeli. Parketi boje izbijeljenoga hrasta. Čak su i neke od slika bile prigušeno bijele.
Ne živi ona u kući. Prebiva u sanatoriju.
Ručke na ulaznim vratima izmicale su joj iz dohvata ruke. Kroz pjeskareno staklo vidjela
je obrise Lydijina tijela. Claire prolije vino dok je hvatala kvaku na vratima. Osjeti kako se
smiješi, premda nije bilo ničeg pretjerano smiješnog u ovoj situaciji.
Lydia pokuca na staklo.
»Tu sam.« Claire napokon otvori vrata.
»Isuse Kriste.« Lydia se nagne da joj pogleda u oči. »Zjenice su ti veličine novčića od
deset centi.«
»Mislim da to nije moguće«, Claire reče, zato što je kovanica od deset centi sigurno veća
od cijele njezine očne jabučice. Ih je to prije kovanica od dvadeset pet centi?
Lydia ude u kuću a da je Claire nije ni pozvala. Odloži torbicu pokraj ulaznih vrata. Skine
cipele. Ogleda se po ulaznom predvorju. »Gdje sam ja to?«
»Ne znam«, Claire odvrati, jer više joj se ta kuća nije činila kao dom. »Jesi li imala aferu s
Paulom?«
Lydia od iznenađenja otvori usta.
»Samo mi reci«, Claire reče, zato što je iz Paulovih izvještaja saznala da Lydia ima dijete
i da je Paul plaćao njezino školovanje. Afera čiji je plod bilo vanbračno dijete mnogo je
prihvatljivija od svih onih ostalih užasnih objašnjenja zbog čega bi se Paul ubacio u život njezine
sestre.
Lydijina usta još su bila otvorena.
»Jesi li?«
»Apsolutno ne.« Lydia je izgledala zabrinuto. »Što si uzela?«
»Nembutal i ambien, i zalila ih votkom.«
»To nije duhovito.« Lydia joj iz ruke istrgne čašu. Tražila je mjesto gdje bi je odložila u
praznom predvorju i na kraju ju je stavila na ulašteni betonski pod. »Zašto si me pitala to za
Paula?«
Claire zadrži odgovor za sebe.
»Je li te varao?«
Claire nije sagledala situaciju iz te perspektive. Je li silovanje nekoga varanje? Jer, da
bude jasna, to i jest smjer u kojemu su sve domino pločice padale. Ako je Paul zaista pokušao
silovati Lydiju, onda je vjerojatno pokušao i uspio silovati nekoga drugog. A ako mu je to prošlo
nekažnjeno jedanput, onda je vjerojatno pokušao ponovo.
I unajmio privatnog detektiva da ih prati do kraja života kako bi iz svoje jazbine iznad
garaže i dalje imao kontrolu nad njima.
Ali je li to varanje? Claire je znala s obuke u centru za žrtve silovanja da je silovanje
vezano za moć. Paul je svakako sve volio kontrolirati. I je li onda silovanje žena isto što i
okretanje svih konzervi u smočnici tako da su naljepnice okrenute prema van ili stavljanje posuđa
u perilicu s mehaničkom preciznošću?
»Claire?« Lydia vrlo glasno pucne prstima. »Pogledaj me.«
Claire da sve od sebe da pogleda sestru. Oduvijek je Lydiju smatrala najljepšom od njih.
Lice joj je bilo punije, ali starila je dostojanstvenije nego što bi to Claire očekivala. Oko očiju
imala je bore od smijanja. Imala je lijepu, uspješnu kćer. Partnera koji je rehabilitirani ovisnik i
koji sluša radio dok na svojemu prilazu popravlja stari kamionet.
Zašto je Paul to morao znati? Zašto je uopće morao išta znati o Lydiji? Smatra li se
uhođenjem ako unajmiš nekog drugog da to napravi? I nije li promatranje nekoga bez njegova
znanja još jedan oblik silovanja?
Lydia upita: »Claire, što si uzela?« Glas joj je postao mekši. Protrlja Claire po
nadlakticama. »Šećeru, reci mi što si uzela.«
»Tablete za smirenje.« Claire iznenada dođe da zaplače. Nije se mogla sjetiti kad ju je
zadnji put netko nazvao Šećeru. »Par tableta protiv bolova.«
»Koliko točno?«
Claire odmahne glavom jer nije bilo bitno. Ništa od toga nije bitno. »Imali smo mačka.
Gospodin Sendvič se zvao.«
Lydia je bila razumljivo zbunjena. »U redu.«
»Zvali smo ga Šunki, kao šunka u sendviču. Uvijek je bio između nas. Na kauču. U
krevetu. Preo je samo kad smo ga oboje mazili.«
Lydia nagne glavu ustranu, kao da pokušava razumjeti ludu osobu.
»Mačke poznaju ljude.« Claire je bila uvjerena da njezina sestra to razumije. Njih dvije su
odrastale okružene životinjama. Nisu mogle proći kroz park a da ne privuku neku lutalicu. »Da je
Paul bio loša osoba, Šunki bi to znao.« Claire je znala da je to slab pokušaj obrane, ali nije se
mogla zaustaviti. »Nije li to ono što čujemo, da loši ljudi mrze životinje?«
Lydia zbunjeno odmahne glavom. »Ne znam što želiš da kažem, Claire. Hider je volio
pse.«
» Reductio ad Hitlerum.« Claire nije mogla prestati citirati Paula. »To je ono kad nekoga
usporediš s Hiderom da bi pobijedio u svađi.«
»Svađamo li se?«
»Reci mi što se dogodilo između tebe i Paula. « Lydia ponovo teško uzdahne. »Zašto?«
»Zato što to dosad još nisam čula.«
»Prije mi nisi dopuštala da ti ispričam. Odbijala si slušati.«
»Sada te slušam.«
Lydia se osvrne po predvorju, želeći natuknuti kako ju je Claire jedva pozvala da prijeđe
ulazni prag. Ono što ona nije razumjela jest da Claire nije mogla podnijeti pomisao da kroz
Lydijine oči vidi tu hladnu kuću bez duše.
»Molim te«, Claire je preklinjala. »Molim te, Pepper. Reci mi.« Podigne ruke kao da sve
to nije vrijedno njezina vremena. Ipak, Lydia reče: »Bih smo u njegovom autu. U Miati. Stavio
mi je ruku na koljeno. Ja sam je maknula.«
Claire shvati da je prestala disati. »To je to?«
»Zaista misliš da je to to?« Lydia je zvučala ljutito. Claire je pretpostavljala da ima svako
pravo to biti. »Nastavio je voziti i ja sam pomislila: U redu, pravit ćemo se da mi taj bijednik,
koji je usto i sestrin dečko, nije stavio ruku na koljeno. Ali onda je skrenuo na cestu koja mi nije
bila poznata i odjedanput smo se našli u šumi.« Lydijin glas postao je tiši. Umjesto da gleda u
Claire, gledala je preko njezina ramena. »Zaustavio se. Ugasio motor. Pitala sam ga što se
događa, a on me udario u lice.«
Claire automatski stisne šake. Paul nikada u životu nije nikoga udario. Čak i u onoj
uličici, dok se tukao s tipom s tetovažom zmije, Paul ga nije uspio udariti.
Lydia nastavi: »Bila sam ošamućena. Počeo se penjati na mene. Pokušavala sam mu se
oduprijeti. Ponovo me udario, ah okrenula sam glavu.« Okrene malo glavu, kao glumica koja
pokušava uvjeriti publiku. »Uhvatila sam kvaku na vratima. Ne znam kako sam ih uspjela
otvoriti. Ispala sam iz auta. On je bio na meni. Podignula sam koljeno.« Zašutjela je i Claire se
sjetila tečaja samoobrane na koji je išla. Instruktorica im je mnogo puta ponovila kako ne mogu
računati na to da će muškarca onesposobiti udarcem u prepone zato što je vjerojatnije da neće
pogoditi u pravu točku i da će ga samo još više razbjesniti.
Lydia nastavi: »Potrčala sam. Udaljila sam se možda pet do deset metara prije nego što
me sustigao. Pala sam ravno na lice. A on je legao na mene.« Zagledala se u pod. Claire nije
mogla ne zapitati se čini li to kako bi izgledala ranjivije. »Nisam mogla disati. Gnječio me.
Osjećala sam kako mi se rebra savijaju kao da će se slomiti.« Prisloni ruku na rebra. »I
neprestano je ponavljao: ›Reci mi da to želiš.‹«
Claire je srce stalo usred otkucaja.
»Još imam noćne more od toga kako je to izgovorio - šapćući, kao da je to seksi, a bilo je
samo jezivo.« Lydia zadrhti. »Ponekad zaspim na trbuhu i čujem njegov glas na uhu, i... «
Claire otvori usta kako bi mogla disati. Gotovo da je osjećala kako joj se rebra savijaju
ondje gdje ih je Paul stisnuo kada ju je pritisnuo o onaj zid od opeke. Na uho joj je šapnuo Reci
mi da to želiš. Tada joj se to činilo blesavim. Paul joj se nikada prije nije tako obratio, ali nije
odustao sve dok mu Claire nije odvratila da to želi.
»Što si zatim napravila?«, upita Lydiu.
Ona napola slegne ramenima. »Nisam imala izbora. Rekla sam mu da to želim. Strgnuo
mi je gaćice. Još imam ožiljke na nozi gdje mi je poderao kožu.«
Claire stavi ruku na svoju nogu, na mjesto gdje joj je Paul poderao kožu. »I onda?«
»Počeo je skidati pojas. Začula sam zviždanje. Vrlo glasno zviždanje. Bila su to neka
dvojica muškaraca. Hodali su šumom i mislili da se ljubakamo. Počela sam vrištati iz petnih žila.
Paul je poskočio. Potrčao je prema automobilu. Jedan od muškaraca potrčao je za njim, a drugi
mi je pomogao ustati. Htjeli su pozvati policiju, ali rekla sam im da to ne čine.«
»Zašto?«
»Upravo sam po milijunti put izišla iz zatvora uz plaćanje jamčevine. Paul je student koji
radi dva posla i koji je cijenjen. Komu bi ti vjerovala?«
Znala je komu je Claire povjerovala. »Ona dvojica...«
»To su bila dva homoseksualca koji su se htjeli poševiti u šumi u Južnoj Alabami.
Policajci bi to znali čim bi otvorili usta.« Odmahne glavom na uzaludnost svega toga. »A u tom
trenutku zaista me nije bila briga za mene. Bilo mi je bitno samo to da ga maknem od tebe.«
Claire stavi ruku na čelo. Bila je grozničava. Još su stajale u predvorju. Trebala je pozvati
Lydiju da uđe. Trebala ju je odvesti u svoj ured i sjesti s njom. »Želiš li nešto popiti?«
»Rekla sam ti, u programu odvikavanja sam.«
Claire je to znala. Paulovi detektivi sjedili su na Lydijinim sastancima i zabilježili svaku
njezinu riječ. »Meni treba piće.« Svoju vinsku čašu pronašla je na podu. Popila je ostatak vina u
jednom gudjaju. Zatvorila je oči i čekala. Nije bilo olakšanja.
Lydia upita: »Imaš li problema s drogom i alkoholom?«
Claire s mukom vrati čašu na pod. »Da. Problem je u tome što ih ne volim baš previše.«
 Lydia otvori usta da odgovori, ali ulaz osvijetle svjetla automobila koji je se približavao
kući. »Tko je to došao?«
Claire pritisne tipku pokraj vrata kojom se uključivala vanjska kamera. Na ekranu su
gledale kako netko parkira crni automobil Crown Victoria uz rub nogostupa.
»Zašto je neka Bukva ovdje?« Lydia je zvučala uspaničeno. »Claire?«
Claire se borila s vlastitom panikom. Više ju je brinulo to koja je Bukva došla. Mayhew,
koji se želi uvjeriti da nije napravila kopije filmova? Nolan, s onim neprikladnim primjedbama,
jezivim pogledima i izluđujućim pitanjima koja ne objašnjavaju zašto je uopće došao ovamo?
Njezin službenik za nadzor uvjetnog otpusa? Upozorio ju je da bi se mogao pojaviti i bez najave
je testirati na drogu.
Reče Lydiji: »Na uvjetnoj sam. Ne smijem imati drogu u krvi.« Claireine misli borile su
se protiv sredstva za smirenje. Sjetila se još jedne pojedinosti iz Paulovih dokumenata. Još dok se
drogirala, Lydia je priznala krivnju za kazneno djelo zloporabe droge kako bi izbjegla zatvorsku
kaznu. Claire je pokuša odgurati niz hodnik. »Pepper, makni se! Ne smijem se družiti s
kriminalcima. Mogli bi me vratiti u zatvor.«
Lydia se nije pomaknula. Bila je zarobljena u mjestu. Usne su joj se pomicale, ali riječi
nisu izlazile, kao da joj se previše pitanja vrzmalo po glavi da bi se mogla usredotočiti samo na
jedno. Naposljetku reče: »Ugasi svjetla.«
Claire nije znala što drugo učiniti. Pritisne neku tipku na tipkovnici i sva svjetla u
prizemlju se priguše. Nadala se da će to sakriti stanje njezinih zjenica. Obje su gledale u ekran,
lica su im bila samo nekoliko centimetara udaljena. Lydijino uspaničeno disanje pratilo je
Claireino. Iz automobila je izišao neki muškarac. Bio je visok, čvrste grade. Smeđa kosa uredno
mu je bila počešljana na stranu.
»Sranje«, Claire zastenje, zato što trenutačno nije bila dovoljno oštrog uma da se nosi s
Fredom Nolanom. »To je FBI.«
»Što?« Lydia je gotovo zacviljela od straha.
»Fred Nolan.« Claire se naježi od zvuka njegova imena. »Specijalni agent iz podružnog
ureda u gradu. Seronja.«
»Što?« Lydia je izgledala prestravljeno. »Jesi li počinila savezni zločin?«
»Ne znam. Možda.« Nije bilo dovoljno vremena da sada ulazi u to. Claire prebaci snimku
na ekranu na kameru koja je bila ispred ulaznih vrata. Vidjelo se Nolanovo tjeme dok se uspinjao
uza stube.
»Slušaj me.« Lydia je govorila tiho. »Zakonski, ne moraš odgovoriti ni na jedno njegovo
pitanje. Ne moraš otići s njiim dok te ne uhiti, a ako te uhiti nemoj ni zucnuti. Razumiješ li me,
Claire? Bez tvojih glupih šala i duhovitih digresija. Samo drži usta začepljena.«
»U redu.« Claire je osjećala kako joj se um bistri, vjerojatno zbog navale adrenalina u
tijelu.
Obje su gledale u ulazna vrata i čekale.
Nolanova sjena, prijeteća i velika, nazirala se iza pjeskarenih vrata. On se sagne i
pozvoni.
Obje su se trznule na zvuk zvona.
Lydia pokaže Clair da treba šutjeti. Pustila je Nolana da čeka, što je vjerojatno bila dobra
ideja. U najmanju ruku, Claire bi mogla iskoristiti to vrijeme da smiri disanje.
Nolan ponovo pozvoni.
Lydia podigne nogu i odglumi da hoda. Odškrine vrata i proviri glavu. Claire ju je vidjela
na ekranu. Morala je podignuti glavu da bi vidjela Nolana, toliko je visok bio.
»Dobra večer, gospođo.« Nolan se dotakne po obodu nepostojećega šešira. »Došao sam
razgovarati s vlasnicom kuće.« Lydia je još zvučala preplašeno i glas joj je i dalje bio skvičav.
»Spava.«
»Ne stoji iza vas?« Nolan rukom pritisne vrata, tako da ih je Lydia morala otvoriti ih
pasti. Nasmiješio se Claire. Modrica ispod njegova oka počela je žutjeti. »Smiješno je kako ta
pjeskarena stakla zapravo ništa ne skrivaju.«
Lydia upita: »Što hoćete?«
»Pitanje sa skrivenim značenjem.« Nolan je držao ruku na vratima kako ih Lydia ne bi
mogla zatvoriti. Pogleda u noćno nebo. Iznad ulaznoga trijema nije bilo nadsteršnice. Paul je
rekao da bi pokvarila liniju kuće.
Nolan reče: »Izgleda da kiša prestaje.«
Claire i Lydia nisu reagirale.
»Ja volim kišu.« Uđe u kuću i ogleda se po predvorju. »Izvrsno doba za opuštanje i
čitanje neke knjige. Ili gledanje filmova. Volite li vi filmove?«
Claire pokuša progutati. Zašto govori o filmovima? Je li razgovarao s Mayhewom? Je li
na računalima uređaj za praćenje? Claire se spojila na internet preko Paulova prijenosnog
računala. Je li Nolan nadzirao sve što je radila?
»Gospođo Scott?«
Claire uspije plitko udahnuti. Prisili se da ga otvoreno ne upita je li je došao uhititi.
»Je li ono vaš kamionet?«
Lydia se ukoči. Nolan se sada obraćao njoj. Ispružio je ruku. Nije ju morao daleko
ispružiti. Stajao je toliko blizu Lydije da je jedva trebao ispružiti lakat. »Nismo se upoznali.
Agent Fred Nolan, FBI.«
Lydia nije prihvatila njegovu ispruženu ruku.
»Mogao bih pozvati vašeg službenika za nadzor uvjetnog otpusta.« Ponovo je gledao u
Claire. »Ako stavimo na stranu činjenicu da je namjerno obmanjivanje državnog agenta ili
laganje državnom agentu kažnjivo s pet godina zatvora, vi, strogo govoreći, ne smijete odbiti
odgovarati na pitanja svojega službenika za nadzor uvjetnog otpusta. To su uvjeti vaše uvjetne
kazne. Nemate pravo šutjeti.« Nagne se i počne proučavati Claireine oči. »Nemate se pravo
urokati.«
Lydia reče: »Zovem se Mindy Parker. Kamionet mi je posudio mehaničar. Claireina sam
prijateljica.«
Nolan oprezno promotri Lydiju, zato što nije izgledala kao jedna od Claireinih prijateljica.
Traperice su joj više bile od rastezljivih materijala nego od trapera. Na porubu crne majice imala
je mrlju od izbjeljivača, a krajevi sivoga kardigana bili su rasparani kao da ih je žvakala neka
životinja. Nije čak izgledala ni kao spremačica jedne od Claireinih prijateljica.
»Mindy Parker.« Nolan vrlo naglašeno izvadi bilježnicu sa spiralnim uvezom i kemijsku.
Zapiše Lydijino lažno ime. »Vjeruj, ali provjeri. Nije li to Reagan rekao?«
»Zašto ste ovdje?« Lydia je htjela znati. »Skoro je ponoć. Clairein suprug nedavno je
umro. Zeli da je ostavite na miru.«
»Još ste u odjeći u kojoj ste bili na sprovodu.« Nolan pogledom preleti po Claireinu tijelu.
»Nije da u njoj ne izgledate izvrsno.«
Claire se refleksno nasmiješi, jer to je uvijek činila kad bi joj netko dao kompliment.
Nolan reče: »Pitam se, gospođo Scott, je li poslovni partner vađega supruga bio u
kontaktu s vama?«
Claire se usta sasvim osuše.
»Gospođo Scott? Je li vam se gospodin Quinn javljao?«
Claire se prisili da odgovori. »Bio je na sprovodu.«
 »Da, vidio sam. Lijepo od njega što je došao, kad se sve uzme u obzir.« Povisio je glas,
loše oponašajući Claire. »›Kad se uzme u obzir što, agente Nolan?‹ Ne, molim vas, zovite me
Fred. Mogu li ja vas zvati Claire? ›Naravno, Frede.‹«
Claire se trudila izgledati što čvršće.
Nolan reče: »Pretpostavljam da ste znali da je vaš suprug uzimao novac iz svoje tvrtke?«
Claire razjapi usta od iznenađanja. Morala je u sebi ponoviti Nolanove riječi da bi shvatila
njihovo značenje. Čak ni tada nije mogla povjerovati u to što je rekao. Paul je bio naporan u tome
s kolikom se pravednošću odnosio prema novcu. Jednom je morala istrpjeti tridesetominutnu
kružnu vožnju kad je shvatio da mu je prodavač u nekoj seoskoj trgovini vratio previše novca.
»Lažete«, reče. »Zaista?«
Claire ga je htjela ošamariti po tom samozadovoljnom licu. To je nekakav trik. Nolan radi
s Adamom i Mayhewom, ili radi sam, a sve ovo ima neke veze s onim groznim filmovima. »Koju
god igru da igrate, ne ide vam.«
»Pitajte Adama Quinna ako mi ne vjerujete.« Nolan pričeka, kao da će Claire otrčati do
telefona. »On je i pozvao FBI. Jedan od računovođa tvrke otkrio je da su s računa tvrtke
prebačena tri milijuna dolara na fiktivno trgovačko društvo Sunkica Holding.«
Claire stisne čeljust kako ne bi vrisnula. Sunkica je bio još jedan njihov nadimak za
Gospodina Sendviča.
Nolan reče Lydiji: »To je mnogo novca, zar ne? Tri milijuna? Ljudi poput vas i mene
mogli bi se umiroviti s takvim iznosom.«
Claire zaklecaju koljena. Noge joj se počnu tresti.
Mora izbaciti Nolana odavde prije nego što doživi živčani slom. »Želim da odete.«
»Ja želim da mi se žena prestane jebati sa susjedom.« Nolan zahihoće, kao da svi
razumiju šalu. »Znate što je smiješno, Claire? To da je takva lova kap u moru za tipa kao što je
vaš muž.« Obrati se Lydiji: »Paul na papiru vrijedi dvadeset osam milijuna. Odnosno, vrijedio je.
Kolika je njegova polica osiguranja?« To pitanje išlo je Claire, ali ona nije odgovorila jer nije
imala pojma. »Još dvadeset milijuna«, Nolan reče. »Što znači da vi, udovice Scott, vrijedite skoro
pedeset milijuna.« Zastane kako bi joj ta informacija doprla do mozga, ah u tom trenutku Claire
više nije bila u stanju išta shvatiti.
Nolan reče: »Lijepo od Adama Quinna što se izvansudski nagodio umjesto da me pusti da
vam bacim muža u savezni zatvor.« Pohotno pogleda Claire. »Izgleda da je pronašao svoj način
da vrati vašeg muža.«
Neizgovorena, ali implicirana uvreda izbacila ju je iz mrtvila. »Odakle vam pr...«
»Začepi, Claire.« Lydia je stala točno ispred nje. Obratila se Nolanu: »Morate otići.«
Nolan se nasmiješi umjetnim osmijehom. »Moram li?«
»Jeste li je došli uhititi?«
»Jesam li trebao?«
»Kao prvo, odmaknite se od mene.«
Nolan vrlo oprezno uzmakne. »Jedva čekam da čujem što je drugo.«
»Ovo, seronjo: ako je želite ispitati, onda pozovite njezinog odvjetnika da to dogovori.«
Nolan se nasmiješi kao vodoriga. »Znate što, Mindy Parker? Sad kad vas gledam, počinje
mi se činiti da jako sličite Claire. Gotovo kao da biste mogle biti sestre.«
Lydia mu nije dopustila da je izbaci iz takta. »Gubite se.«
Nolan podigne ruke kao da se predaje, ali nije odustao. »Neobično je, to je sve. Zašto bi
tip koji je vrijedan toliko para ukrao tri milijuna iz vlastite tvrtke?«
Claire probode u prsima. Nije mogla disati. Ponovo je gubila do pod nogama. Uhvatila se
za zid iza sebe. Ovako se osjećala i jučer kad se onesvijestila.
 Nolan reče: »Dobro, dame, pustit ću vas da uživate u večeri.« Izišao je na trijem i
pogledao u noćno nebo. »Noć je zaista lijepa.«
Lydia zalupi vratima. Zatvori zasun na njma. Objema rukama pokrije usta. Oči su joj bile
raširene od straha. Obje su gledale ekran na kojemu se vidio Fred Nolan kako se spušta niza stube
i polako kreće prema automobilu.
Claire skrene pogled. Nije ga više mogla gledati, ali zvuk nije mogla ne čuti. Tihi škljocaj
kada su se vrata njegova automobila otvorila, glasni udarac kada ih je zatvorio. Tutnjavu motora.
Mehaničko stenjanje servo-upravljača dok je okretao automobil i odlazio niz prilaz.
Lydia spusti ruke. Teško je disala kao i Claire. »Koji kurac,
Claire?« Zurila je u Claire s neskrivenim zaprepaštenjem. »Koji kurčevi kurac?«
Claire je prije dva dana izgubila svaki pojam o bilo čemu. »Ne znam.«
»Ne znaš?« Lydia je praktički vrištala. Glas joj se odbijao o ulašteni betonski pod i penjao
uza spiralno stubište od metala i stakla. »Kako ne znaš, Claire, jebote?« Počela je hodati
gore-dolje po predvorju. »Ne mogu vjerovati da se ovo događa. Ne mogu vjerovati da se išta od
ovoga događa.«
Ni Claire nije mogla vjerovati. Filmovi. Mayhew. Nolan. Paulova zbirka fascikala - onih
za koje je znala i onih koje se nije mogla prisiliti da pročita. Ono što se događa s Adamom
Quinnom, što god to bilo. A sada joj je rečeno da je Paul lopov. Tri milijuna dolara? Nolanova
procjena Paulove neto vrijednosti bila je pogrešna za nekoliko milijuna. Naveo je samo ono što je
bilo u banci. Paul nije vjerovao u burzu. Kuća je otplaćena. Automobili su otplaćeni. Ne postoji
razlog zašto bi Paul išta ukrao.
Nasmijala se samoj sebi, jer je to bilo jedino što je mogla učiniti. »Zašto mogu
povjerovati da je Paul silovatelj, ali ne i lopov?«
Lydia se zaustavila u mjestu. »Vjeruješ mi.«
»Davno sam ti trebala vjerovati.« Claire se odgurne od zida. Osjećala se krivom zbog toga
što je uvukla Lydiju u sav taj nered. Nema pravo ugrožavati sestru, pogotovo nakon svega što se
dogodilo. »Oprosti što sam ti rekla da dođeš. Trebaš otići.«
Umjesto da odgovori, Lydia se zagleda u pod. Torbica joj je bila od smeđe kože, velika
kao kakva platnena vreća. Claire se zapitala ima li Paul fotografiju Lydije kako kupuje tu torbicu.
Neke fotografije očito su snimljene telefoto objektivom, ali druge su dovoljno blizu da se pročita
tekst na kuponima koje je uvijek koristila u trgovini mješovitom robom.
Lydia ne smije saznati za Paulov nadzor. Claire barem to može učiniti za sestru. Lydia
ima sedamnaestogodišnju kćer čiju je školarinu Paul anonimno plaćao. Ima partnera. Hipoteku.
Tvrtku s dvoje zaposlenika za koju je odgovorna. Uništilo bi je da sazna da ju je Paul pratio na
svakom koraku.
Claire reče: »Pepper, ozbiljno, moraš ići. Nisam smjela tražiti od tebe da dođeš.«
Lydia digne torbicu s poda. Prebaci ručku preko ramena. Stavi ruku na kvaku, ali ne
otvori vrata. »Kad si se zadnji put istuširala?«
Claire odmahne glavom. Nije se prala od jutra kada je bio Paulov sprovod.
»A hrana? Jedeš li?«
Claire odmahne glavom. »Samo sam..,« Nije znala kako to objasniti. Prije nekoliko
mjeseci išli su na tečaj kuhanja i Paul uopće nije bio loš, ali sada, svaki put kad bi pomislila na
supruga kako u kuhinji drži nož, na pamet joj je padala samo mačeta iz onih filmova.
»Claire?« Lydia ju je očito još nešto pitala. Torbicu je ponovo odložila na pod. Cipele su
joj bile ondje gdje ih je i ostavila. »Idi se istuširati. Napravit ću ti nešto za jelo.«
»Trebaš otići«, Claire reče. »Ne bi se trebala pedjati u ovo... ovo... ne znam ni što to,
Liddie, ali znam da je gadno. Gore nego što bi mogla zamisliti.«
»To sam i sama zaključila.«
Claire izgovori jedinu istinu u koju je bila sigurna: »Ne zaslužujem tvoj oprost.«
»Nisam ti oprostila, ali svejedno si mi sestra.«
 OSMO POGLAVLJE

Lydia je poslala Ricku poruku da će doći kući za sat vremena. Pobrinut će se da se Claire
opere nahranit će je, a onda će stajati pokraj nje dok bude zvala Helen da dođe i pobrine se za
nju. Lydia je zamijenila majku prije dvadeset četiri godine i nema namjeru ponovo to učiniti.
Posebno ne ako je FBI uključen.
Već od same pomisli na Freda Nolana živci su joj treperili od straha. Očito je znao neke
stvari o Paulu koje Claire nije znala. Ili ih je Claire možda znala, ali je samo jako dobra glumica.
U tom slučaju, je li Claire lagala kad je rekla da napokon vjeruje da ju je Paul napao? Ako nije,
zašto je promijenila mišljenje? Ako jest, zašto je to učinila?
Ne može znati. Sva prepredenost koju je njezina sestra pokazivala kao dijete, u odrasloj
dobi izbrušena je do savršenstva, tako da bi danas Claire mogla stajati pred jurećim vlakom i
svejedno tvrditi da će sve biti u redu.
Zapravo, što je više Lydia komunicirala s tom odraslom Claire, sve joj je jasnije postajalo
da se u odrasloj dobi nije pretvorila u Majku. Pretvorila se u njihovu majka.
Lydia je praznog pogleda gledala po kuhinji. Mislila je da će spremanje jela za Claire u
cijeloj ovoj priči biti lakši dio, ali kao i ostatak kuće, i kuhinja je bila previše uređena da bi bila
praktična. Svi uređaji bili su sakriveni iza sjajnih laminiranih vrata koja su izgledala toliko jeftino
da su morala koštati milijun dolara. Čak se i štednjak stapao s ulaštenom kvarcnom radnom
plohom. Cijeli prostor dijelom je izgledao kao izložbena kuhinja, dijelom kao nešto iz onog crtića
o obitelji Jetson. Nije mogla zamisliti da bi itko zaista odabrao ovdje živjeti.
Premda Claire i nije baš mnogo živjela. Hladnjak je bio pun neotvorenih boca vina. Jedina
hrana bilo je pola kutije jaja kojima je za dva dana isticao rok trajanja. U jednoj od smočnica
Lydia je pronašla jedan svježi kruh. U kuhinji je bio i aparat za kavu, koji je prepoznala samo
zato što je bio označen naljepnicom na kojoj je pisalo aparat za kavu i brojevima za koje je
pretpostavila da su datum postavljanja uređaja.
Plastificirane upute pokraj a aparata očito su bile Paulovo djelo. Lydia je znala da se
njezinoj sestri ne bi dalo raditi nešto tako zamorno i glupo. Pritiskala je razne tipke dok aparat
nije zabrujio i pokrenuo se. Gurnula je šalicu za espresso ispod pipca i gledala kako se puni.
»Shvatila si kako se koristi«, Claire reče. Bila je odjevena u laganu, plavu košulju na
kopčanje i izblijedjele traperice. Kosu je zalizala da se osuši. Prvi je put Lydia zaista vidjela ženu
koja je izgledala kao njezina sestra.
Lydia pruži Claire šalicu kave. »Popij ovo. Pomoći će ti da se otrijezniš.«
Claire sjedne za barski stol. Puhala je u tekućinu da se ohladi. Barski stolci bili su od
bijele kože i sjajnoga kroma. Naslon za leđa bio je vrlo nizak. Bili su usklađeni s kaučom i
stolcima u dnevnome boravku koji je izlazio na kuhinju. Staklena stijena gledala je na stražnje
dvorište, u kojemu je bazen koji je izgledao kao da je izrezbaren iz golemog komada bijelog
mramora služio kao središnji ukras u golome krajoliku.
Nijedan dio ove kuće nije bio topao niti je pozivao na korištenje. Paulova hladna,
proračunata ruka vidjela se iza svake odluke o uređenju. Beton na ulazu bio je toliko ulašten da je
izgledao kao tamno zrcalo iz Snjeguljice. Spiralno stubište izgledalo je kao robotov šupak. Od
beskrajnih bijelih zidova Lydiji se činilo da je zarobljena u luđačkoj košulji. Što prije ode odavde
to bolje.
Lydia pronađe tavu u ladici ispod štednjaka. Nalije ulje i na njega stavi dvije kriške kruha.
»Napravit ćeš mi pohani kruh?« Claire upita.
 Lydia se borila s porivom da se automatski nasmiješi, jer Claire je zvučala kao da joj je
ponovo trinaest. Pohani kruh bio je Lydijino rješenje da ne mora mutiti jaja. Samo bi sve ubacila
u tavu i pekla dok nije prestalo biti sluzavo.
»Na uvjetnoj sam zato što sam nekog napala«, Claire reče.
Lydiji je gotovo ispala kutija od jaja iz ruku.
»Ne bismo to smjeli zvati napadom, ali to je bilo upravo to.« Claire je u rukama vrtjela
šalicu za espresso. »Allison Hendrickson. Moja partnerica u parovima. Zagrijavale smo se za
meč. Govorila je o tome kako se osjeća onako kako se netko tko je preživio Holokaust osjećao
nakon oslobođenja zato što joj je i posljednje dijete otišlo na fakultet i sad će napokon biti
slobodna.«
Lydia razbije dva jaja na tavi. Već je mrzila tu gaduru.
»A onda mi je počela pričati o nekoj svojoj prijateljici čija je kćer lani otišla na fakultet.«
Claire odloži šalicu. »Pametna cura, uvijek je imala dobre ocjene. A onda ode na faks i poludi -
počne se vucarati s raznim tipovima, markirati s predavanja, previše piti, raditi sve one gluposti
koje uvijek čuješ da klinci rade.«
Lydia špatulom promiješa jaja oko kruha. Bila je i itekako upoznata s tim glupostima.
»Jedne večeri cura je otišla na tulum koji je organizirao muški studentski klub. Netko joj
je u piće ubacio robypnol. Sutradan se budi gola u podrumu kuće muškog studentskog kluba.
Pretučena je i puna modrica, ah uspijeva se vratiti u svoj studentski dom, gdje joj cimerica
pokaže snimku objavljenu na YouTubeu.«
Lydia se smrzne. Svaka noćna mora o Deeinu odlasku na fakultet uključivala je neku
varijaciju na tu temu.
»Ti tipovi su sve snimili. To je, ustvari, bilo grupno silovanje. Allison je to opisala do
najsitnijih detalja jer su, očito, svi na kampusu pogledali taj film. I onda mi kaže: ›Možeš li ti to
zamisliti?‹ I ja odgovorim da ne mogu, ali naravno da mogu, jer ljudi su užasni. I onda Allison
keže: ›Ta glupa cura, tako se napiti u blizini hrpe studenata. Sama je kriva što je otišla na tu
zabavu. ‹«
Claire je izgledala onako zgađeno kako se Lydia osjećala. Kada je Julia nestala, ljudi su
neprestano ispitivali zašto je bila u baru, što je radila vani tako kasno i koliko je točno alkohola
popila jer, očito, sama je bila kriva što su je oteh i najvjerojatnije silovali i ubili.
»Što si ti rekla?« Lydia upita.
»Nisam ništa rekla tada. Bila sam previše ljuta. Ali nisam znala da sam ljuta, znaš?«
Lydia odmahne glavom, jer ona je uvijek znala kad je ljuta.
»U sebi sam stalno ponavljala Allisonine riječi i bijes je samo rastao i rastao. Osjećala
sam kako mi pritišće prsa, kao kada voda u čajniku samo što nije zakipjela.« Claire sklopi ruke.
»Onda je loptica preletjela preko mreže. Bilo je jasno da leti na Allisoninu stranu, ali ja sam
potrčala. Sjećam se da sam istegnula ruku - još imam ubitačni bekend - i gledala kako reket leti
kroz zrak. U posljednjem trenutku malo sam poskočila naprijed i rubom reketa opalila po bočnoj
strani njezinog koljena.«
»Ajme.«
»Pala je ravno na lice. Slomila je nos i dva zuba. Krvi je bilo posvuda. Mislila sam da će
iskrvariti. Iščašila je koljeno, što je navodno vrlo bolno. Morala je ići na dvije operacije da bi to
sredili.« Claire je izgledala kao da se kaje, ali nije tako zvučala. »Mogla sam reći da je bilo
slučajno. Čak se i sjećam kako stojim na igralištu i sve te isprike vrte mi se po glavi. Allison se
previjala na podu, vrišteći, a ja sam otvorila usta da kažem kako je sve to bila užasna nezgoda, da
sam glupača, da nisam gledala kamo idem i da sam za sve ja kriva, bla bla bla, ali umjesto da se
ispričam, rekla sam: ›Sama si kriva što si igrala tenis.‹«
 Lydia je osjetila kako zaprepaštenje nad tim Claireinim činom odzvanja hladnom
kuhinjom.
»Kako su me druge žene pogledale...« Claire odmahne glavom kao da i dalje ne vjeruje.
»Nitko me nikada nije tako pogedao. Prostrujio je val gađenja. Njihovo gađenje osjetila sam do
srži. I nikome to nisam rekla, čak ni Paulu, ali bilo je tako jebeno dobro biti loš.« Zvučalo je kao
da je barem u to Claire sigurna. »Poznaješ me, Liddie. Nikada tako ne puknem. Obično sve držim
u sebi, jer koji je smisao toga da sve to pustim van. Ali toga dana nešto me natjeralo da samo...«
Podigne ruke kao da se predaje. »Bila sam potpuno euforična sve dok me nisu uhitili.«
Lydia je zaboravila na pohani kruh. Makne tavu s ploče. »Ne mogu vjerovati da su te
pustili da se izvučeš s uvjetnom.«
»To smo riješili novcem.« Claire slegne ramenima onako kako to izuzetno bogati ljudi
čine. »Našem je odvjetniku trebalo nekoliko mjeseci i gomila novca da pridobije Hendricksonse,
ali naposljetku su rekli tužitelju da pristaju na uvjetnu kaznu i manju optužbu. Morala sam šest
mjeseci nositi elektronički odašiljač oko gležnja. Imam još šest seansi sa psihoterapeutkinjom
koju mi je dodijelio sud. Na uvjetnoj sam još godinu dana.« Lydia nije znala što reći. Claire
nikada nije bila sklona tučnjavi. Lydia je ta koja bi se uvijek našla u nevolji zato što je pravila
indijansku vatru na Claireinoj ruci ili bi je prikovala za pod i puštala pljuvačku da visi točno
iznad Claireina. Claire reče: »Ironično, elektronički uređaj skinuli su mi onoga dana kada je i
Paul ubijen.« Uzela je tanjur na kojemu je bio pohani kruh. »Ili je to samo slučajnost, a ne
ironija? Majka bi znala.«
Lydia je uočila jedinu slučajnost koja je bila bitna. »Kad si uhićena?«
Clairein ukočeni osmijeh jasno je dao do znanja da nije propustila uočiti tu poveznicu. »U
prvom tjednu ožujka.«
Julia je nestala 4. ožujka 1991.
»Dakle, zato sam na uvjetnoj.« Claire uzme komad kruha i zagrize. Priču o svojem
uhićenju ispričala je kao da prepričava neki smiješni događaj koji se dogodio u trgovini, ali Lydia
joj je vidjela suze u očima. Izgledala je iscrpljeno. I više od toga - izgledala je preplašeno. Bilo je
nečeg tako ranjivog u njoj. Ovako su mogle sjediti za kuhinjskim stolom u kući svojih roditelja i
prije tri desetljeća.
»Sjećaš se kako je Julia plesala?« Claire upita.
Lydia se iznenadila koliko joj se jasno sjećanje vratilo. Julia je voljela plesati. Čula bi
jedva koji takt i već bi se potpuno unijela u to. »Šteta što je imala tako strašan ukus u glazbi.«
»Nije bilo tako strašno.«
»Stvarno? Menudo?«
Claire se iznenađeno nasmije, kao da je potpuno zaboravila njezinu zaljubljenost u taj
dječački bend. »Jednostavno je bila tako vesela. Voljela je toliko toga.«
»Vesela«, Lydia ponovi, uživajući u lakoći te riječi.
Kada je Julia nestala, svi su govorili kako je tragično da se takvo što dogodi tako dobroj
djevojci. Onda je šerif došao sa svojom teorijom da je Julia sama otišla - pridružila se nekoj
hipijevskoj komuni ili pobjegla s nekim tipom - i ton se promijenio iz sućutnog u optužujući.
Julia Carroll više nije bila nesebična djevojka koja je volontirala u skloništu za životinje i radila u
pučkoj kuhinji. Bila je glasna politička aktivistica koja je na jednom prosvjedu uhićena. Nasrdjiva
novinarka koja je od sebe otuđila sve koji su radili u školskim novinama. Radikalna feministica
koja je zahtijevala da sveučilište zaposli više žena. Pijanica. Pušačica marihuane. Kurva.
Nije bilo dovoljno to što je Julia oduzeta obitelji. Oduzeto je moralo biti i sve dobro u
vezi s njom.
Lydia reče Claire: »Lagala sam gdje sam bila one noći kad je nestala. Bila sam
onesviještena u Uličici.«
Claire se činila iznenađena. Uličica je sumnjivi prolaz koji povezuje Georgia Bar i
Roadhouse, dva jeftina bara u Athensu u koje zalaze maloljetnici. Lydia je šerifu rekla da je
imala probu s bendom u Leigh Deaninoj garaži one noći kad je Julia nestala, a zapravo je bila na
nekoliko metara od sestre.
Umjesto da to istakne, Claire reče: »Ja sam rekla da sam učila s Bonnie Flynn, ali zapravo
smo se ljubile.«
Lydia se zagrcne od smijeha. Zaboravila je koliko je Claire dobra u usputnom
izjavljivanju šokantnih činjenica. »I?«
»Više mi se sviđao njezin brat.« Claire palcem i kažiprstom uhvati komad jaja, ali ga ne
pojede. »Vidjela sam te na cesti danas. Bila sam parkirana ispred McDonald’sa. Ti si čekala na
semaforu.«
Lydiji se naježe dlačice na vratu. Sjećala se da je stala na semaforu pokraj McDonald’sa
kad je išla na groblje. Nije pojma imala da je netko promatra. »Nisam te vidjela.«
»Znam. Pratila sam te dvadesetak minuta. Ne znam što mi je bilo. Nisam se iznenadila
kad si završila na groblju. Činilo se prikladnim. Paul nas je rastavio. Zašto nas ne bi ponovo
spojio?« Odgurne tanjur. »Iako ne mislim da ćeš mi ikada oprostiti. Ne bi ni trebala jer ni ja
nisam mislila oprostiti tebi.«
Lydia nije bila sigurna da je sposobna oprostiti. »Zašto si mi sada povjerovala? Nakon
toliko godina?«
Claire nije odgovorila. Zurila je u napola pojedenu hranu na tanjuru. »Voljela sam ga.
Znam da ne želiš vjerovati u to, ali ja sam ga zaista, iskreno, opijeno, srcedrapateljno, sa žudnjom
i bolom voljela.«
Lydia je šutjela.
»Tako sam ljuta na sebe zbog toga što mi je sve to bilo pred nosom, a ja nikada nisam ni
posumnjala.«
Lydia je dobila osjećaj da se tema razgovora promijenila. Postavila je pitanje koje joj se
dugo kuhalo u glavi. »Ako se Paulov poslovni partner nagodio izvan suda, zašto te onda FBI još
opsjeda? Nema kaznenog djela. Gotovo je.«
Claire je stezala čeljust. Škripala zubima.
»Hoćeš li mi odgovoriti?«
»To je ono što je opasno.« Zastane. »Ili možda nije. Ne znam. Ali skoro će ponoć.
Sigurna sam da se želiš vratiti kući. Nisam te imala pravo pozvati ovamo.«
»Zašto si to onda učinila?«
»Zato što sam sebična i zato što si mi ti jedina preostala osoba koja je u stanju nešto
popraviti.«
Lydia je znala da je Paul bio druga osoba. Nije joj se svidjela ta poveznica. »Što ti je
učinio, Claire?«
Claire se zagleda u radnu plohu. Nije bila našminkana, ali prošla je prstima ispod očiju
onako oprezno kao kad ima maskaru. »Gledao je te neke flmove. Ne samo pornografiju nego
nasilnu pornografiju.«
Jedino što je Lydiju iznenadilo bilo je to da je Claire uopće briga za to. »Ne stajem na
njegovu stranu, ali muškarci gledaju svakakve čudne gadosti.«
»Nije bilo čudno, Liddie. Bilo je nasilno. I vrlo eksplicitno. Žena je ubijena, a neki
muškarac s kožnatom maskom na glavi siluje ju dok umire.«
Lydia rukom prekrije usta. Ostala je bez riječi.
»Ondje je dvadeset kratkih filmova. Vinjeta, valjda, s dvjema ženama. Obje su mučene,
paljene strujom i označene usijanim željezom kao da su stoka. Ne mogu ti ni opisati ostale stvari
koje su im radili. Prva djevojka je ubijena.« Sklopi ruke. »Druga izgleda kao Anna Kilpatrick.«
Lydiji zatreperi u srcu. »Moraš nazvati policiju.«
»Napravila sam i više od toga. Odnijela sam sve filmove na policiju i ondje su mi rekli da
nisu pravi, ali...« Pogleda Lydiju, koja je izgledala potpuno shrvano. »Mislim da to nije točno,
Liddie. Mislim da je prva žena zaista ubijena. A djevojka... Nisam sigurna. Jednostavno više ne
znam.«
»Daj da ih ja pogledam.«
»Ne.« Claire snažno odmahne glavom. »Ne možeš ih pogledati. Užasni su. Nikada nećeš
moći zaboraviti da si ih vidjela.«
Te riječi Lydiju podsjete na oca. Pred kraj života često je to govorio za Juliju, da postoje
stvari koje ne možeš izbrisati iz sjećanja. Svejedno je morala znati. »Želim vidjeti djevojku koja
izgleda kao Anna Kilpatrick«, bila je uporna.
Claire izrazi neslaganje, ali bilo je očito da želi drugo mišljenje. »Ne možeš pustiti film.
Smiješ joj samo pogledati lice.«
Lydia će pustiti vražji film ako to želi. »Gdje je?«
Claire nevoljko ustane od barskoga stola. Odvede Lydiju do predsoblja pa otvori bočna
vrata. Na mjestu prozora bila je drvena daska.
»Na dan sprovoda netko je provalio u kuću. Ništa nije odneseno. Dostavljači hrane su ih
zaustavili«, Claire reče. »Jesu li tražili filmove?«
Claire se iznenađeno okrene. »To mi uopće nije palo na pamet. Policija je rekla da neka
banda prati osmrtnice i pljačka kuće dok su ljudi na sprovodu.«
Lydia se mutno sjećala da ja pročitala nešto takvo, ali svejedno je to bila neobična
slučajnost.
Išle su preko velikoga dvorišta prema garaži koja je bila dvaput veća od Lydijine kuće.
Jedna garažna vrata već su bila otvorena. Prvo što je Lydia uočila bio je prevrnuti ormarić. Zatim
slomljene palice za golf. Ručni alat. Strojevi. Limenke s bojom. Teniski reketi. Garaža je potpuno
ispreturana.
»To je bilo moje ludilo«, Claire reče, ne ulazeći u daljnja objašnjenja. »Provalnici nisu
stigli do garaže.«
»Ti si to napravila?«
»Znam, da«, Claire reče, kao da ogovaraju nekog drugog.
Lydia je oprezno koračala jer su joj cipele ostale u kući. Uhvatila se za BMW X5 dok je
prelazila preko prevrnutog ormarića. Ondje se nalazio i prekrasni crni Porsche koji je izgledao
kao da ga je netko izudarao čekićem. Srebrni Tesla imao je udubljenja na poklopcu motora. Bila
je prilično sigurna da bi joj i u ovako oštećenom stanju svaki od tih automobila bio dovoljan da
otplati hipoteku.
Claire odmah prijeđe na stvar: »Ovdje je bio Thunderboltov kabel koji je bio povezan s
računalom na katu. Paul je probušio rupu u podu kako bi ga direktno spojio s računalom.«
Lydia pogleda u strop. Gips-kartonske ploče bile su razbijene.
Claire reče: »Nisam više mogla ostati gore. Paulov MacBook bio je u prednjem
prtljažniku u Tesli. Izvadila sam ga i stavila ovdje pa sam izvukla kabel iz zida da ga uključim u
struju.« Bila je gotovo bez daha, isto kao i kada je kao dijete željela Lydiji prepričati nešto što se
dogodilo u školi. »Pretražila sam prijenosno računalo da vidim ima li još filmova. Nisam ništa
pronašla, ali tko zna? Paul je znao s računalima. S druge strane, nikad se nije ni trudio nešto
sakriti jer je znao da ja neću tražiti.« Reče Lydiji: »Vjerovala sam mu.«
Lydia pogledom pronađe srebrni MacBook Pro koji se nalazio na stolarskome stolu.
Claire je čekićem razbila gips-kartonske ploče, što je Lydia znala zato što je čekić još bio zabijen
u zid. Tanki, bijeli kabel visio je poput konca. Claire ga uključi u prijenosno računalo.
»Pogledaj tamo.« Claire pokaže iza stola. »Vidiš svjetlo s vanjskoga tvrdog diska.«
Lydia je morala stati na prste da bi vidjela što joj pokazuje. Izvila je vrat. Svjedo je
treperilo. Disk je bio uglavljen u zid. Niša je profesionalno napravljena, a imala je i ukrasni rub.
Ako bi dovoljno dugo gledala, Lydiji se činilo da u glavi vidi shematski prikaz.
»Nisam pojma imala da je to tu. Sve ovo...« Claire pokaže na garažu. »Cijela ova zgrada
osmišljena je da sakrije njegove tajne.« Zastane, proučavajući Lydiju: »Jesi li zaista sigurna da
želiš vidjeti?«
Lydia prvi put osjeti pravu strepnju zbog filmova. Ono što joj je Claire opisala u kući
zvučalo je strašno, ali Lydia se nekako uspjela uvjeriti da ne mogu biti baš tako strašni. Rick i
Dee voljeli su gledati horor-filmove. Lydia je pretpostavila da vinjete ne mogu biti ništa gore.
Sada, suočena s razinom Paulove obmane, shvatila je da je Claire vjerojatno u pravu. Ti filmovi
su strašniji od bilo čega što bi mogla zamisliti.
Svejedno je rekla: »Da.«
Claire otklopi računalo. Okrene ekran od Lydije. Kada je pronašla što je tražila, klikne na
tu datoteku. »Ovdje joj se lice najbolje vidi.«
Lydia je oklijevala, ali onda je na ekranu ugledala djevojku. Bila je lancima privezana za
zid. Tijelo joj je bilo poderano. Nema bolje riječi kojom bi se opisalo ono što joj je učinjeno.
Koža razderana. Opekline su zjapile kao otvorene rane. Palili su je usijanim željezom. Na trbuhu,
malo dalje od sredine, odmah ispod rebara, bilo joj je utisnuto veliko slovo X.
Lydia osjeti strah u ustima. Gotovo je osjećala smrad spaljenoga mesa.
»Ovo je previše.« Claire pokuša zaklopiti prijenosno računalo.
Lydia je zaustavi. Svaki djelić njezina tijela reagirao je na neprirodne čine na ekranu. Bilo
joj je zlo. Znojila se. Čak su je i oči boljele. Ovo nije bilo nimalo nalik na bilo koji horor-film
koji je ikada vidjela. Tragovi mučenja nisu trebali preplašiti gledatelja. Trebali su ga uzbuditi.
»Liddie?«
»Dobro sam.« Glas joj je bio prigušen. U nekom trenutku rukom je prekrila usta. Lydia
shvati da ju je toliko zaprepastilo nasilje da uopće nije pogledala u djevojčino lice. Na prvi
pogled izrazito joj je sličila Anni Kilpatrick. Lydia se približi računalu. Sagne se i gotovo nosom
dotakne zaslon ekrana. Pokraj računala nalazilo se povećalo. Uzme ga da bolje pogleda.
Naposljetku reče: »Ni ja nisam sigurna. Mislim, da, sliči Anni, ali mnoge djevojke te dobi
sliče jedna drugoj.« Lydia nije rekla Claire da sve Deeine prijateljice izgledaju isto. Umjesto
toga, odložila je povećalo. »Što je policajac rekao?«
»Rekao je da to nije Anna. Iako ga ja to nisam pitala zato što uopće nisam uočila sličnost
dok nisam došla na policiju. Ali sada kada mi je to u glavi, ne mogu to više izbaciti.«
»Kako to misliš, nisi pitala?«
»Nije mi uopće palo na pamet da izgleda kao Anna Kilpatrick, ali to je praktično bilo prvo
što je zapovjednik Mayhew rekao kad sam mu pokazala film: To nije Anna Kilpatrick.«
»Tip koji je glavni u slučaju Anne Kilpatrick zove se Jacob Mayhew. Ima brkove ko
Bukva. Vidjela sam ga večeras na vijestima.«
»To je on, zapovjednik Jacob Mayhew.«
»Anna Kilpatrick je na svim vijestima. Zašto bi čovjek koji je zadužen za to da je pronađe
prekinuo sve zbog jedne pljačke kuće?«
Claire se ugrizla za usnu. »Možda je pretpostavio da mu pokazujem filmove zato što
znam da istražuje taj slučaj.« Pogleda Lydiju u oči. »Rekao mi je da je mrtva.«
Lydia je to i sama pretpostavila, ali nije joj bilo ništa lakše kad joj je netko to potvrdio.
Čak se i za Juliju, koje tako dugo nema da je nemoguće da je još živa, Lydia još uvijek malo
nadala. »Jesu li pronašli njezino truplo?«
»Pronašli su njezinu krv u autu. Mayhew je rekao da je pronađena prevelika količina krvi,
da nije mogla preživjeti s tolikim gubitkom krvi.«
»Ali u vijestima to nisu rekli. « Lydia je znala da se hvata za slamku. »Njezina obitelj još
moli da im je vrate neozlijeđenu.«
»Koliko su godina mama i tata to radili?«
Obje su šutjele, vjerojatno svaka u svojim mislima o Juliji. Lydia se još sjećala kako je
šerif Huckabee njezinim roditeljima rekao da je Julia, ako nije sama otišla, vjerojatno mrtva.
Helen ga je pljusnula. Sam je zaprijetio da će tužiti šerifov odjel do posljednjeg centa ako samo
pomisle prekinuti istragu.
Lydia osjeti »knedlu« u grlu. Pokušavala je pročistiti grlo i riješiti je se. Claire joj nije sve
rekla. Ili pokušava zaštititi nju ili sebe. »Želim da kreneš otpočetka i ispričaš mi sve što se
dogodilo.«
»Jesi li sigurna?«
Lydia je čekala.
Claire se nasloni na tesarski stol. »Prepostavljam da je počelo kad smo se vratili sa
sprovoda.«
Claire joj sve prepriča, od trenutka kada je pronašla filmove na Paulovu računalu preko
Nolanovih drskih pitanja do njezine odluke da sve odnese na policiju. Lydia je zatražila da joj
dvaput opiše Mayhewovu ne tako usputnu znatiželju u vezi s tim je li Claire napravila kopije
filmova. A onda je Claire došla do dijela kada joj je Adam Quinn ostavio prijeteću poruku na
automobilu i Lydia više nije mogla šutjeti.
»O kojim on to datotekama govori?« upita.
»Nisam sigurna. Poslovnim datotekama? Paulovim tajnim datotekama? Nečemu što ima
veze s novcem koji je Paul ukrao?« Odmahne glavom. »To još ne mogu shvatiti. Nolan je bio u
pravu kada je rekao da smo bogati. Zašto ukrasti nešto što ti ne treba?«
Lydia se suzdržala da joj ne odgovori - zašto bi netko pokušao silovati nekoga kad kod
kuće ima lijepu djevojku koja ga želi? Umjesto toga upita: »Jesi li na Paulovu prijenosnom
računalu potražila datoteku s aktivnim poslovima?«
Claireino bezizražajno lice bilo je odgovor na to pitanje. »Brinulo me samo to hoću li
pronaći još filmova.« Nagne se iznad MacBooka i počne pretraživati disk. Datoteka Aktivni
poslovi odmah se pojavila. Obje pogledom prelete preko imena datoteka.
Claire reče: »To su ekstenzije za neki arhitektonski softver. Vidiš prema datumima da je
Paul radio na njima na dan kad je ubijen.«
»Što je ekstenzija?«
»Slova koja dolaze iza točke u imenu neke datoteke. Ona govore u kojem je ta datoteka
formatu. Primjerice JPEG je za fotografije, a PDF za ispisane dokumente.« Otvori svaki
dokument pojedinačno. U njima su se nalazili nacrti stubišta, nekoliko prozora, presjeci.
»Konceptualni nacrti. To je sve za posao. «
Lydia razmisli koje mogućnosti imaju. »Napravi kopiju datotetka za Adama Quinna. Ako
te pusti na miru, znat ćeš da nije umiješan.«
Claire se činila zapanjena tako jednostavnim rješenjem. Otvorila je vrata Tesle i uzela
ključeve bačene na kontrolnu ploču. »Kupila sam Paulu ovaj privjesak kada se Auburn plasirao
na završni turnir sveučilišnog američkog nogometa. U njemu je USB.«
Lydia se pitala zna li njezina sestra koliko joj je glas opušten kada govori o svojemu
životu s Paulom. Gotovo kao da su u njoj dvije osobe - žena koja je voljela svojega supruga i
vjerovala u njega i žena koja je znala da je on čudovište.
Lydia reče: »Ne želim da se sama nalaziš s Adamom. Pošalji mu poruku da ćeš mu to
ostaviti u poštanskom sandučiću.«
»Dobra ideja.« Claire je palcem pokušavala otvoriti metalni privjesak za ključeve. »U
kući imam mobitel za jednokratnu uporabu.«
Lydia je nije pitala zašto ima takav mobitel. Umjesto toga otišla je do prijenosnog
računala i pozatvarala sve arhitektonske dokumente. Zagledala se u zaustavljeni film na ekranu.
Djevojčine oči bile su razrogačene od straha. Usta su joj bila malo otvorena kao de će upravo
vrisnuti. Jedan dio Lydije bio je u iskušenju da pusti film do kraja, samo da vidi koliko će gadno
postati.
Lydia ugasi film.
U pretraživaču se pokaže disk Gladiator. Proučavala je imena datoteka koje su bile
označene brojevima, baš kao što je Claire rekla. »Mora postojati neki obrazac tu.«
»Ja ga nisam uspjela dešifrirati. U kurac.« Claire je puknuo nokat dok je pokušavala
otvoriti metalni privjesak. »Pa šta nemaš ovdje hrpu alata?«
Claire je pipala naokolo dok nije pronašla odvijač. Sjela je prekriženih nogu na pod dok je
metalnim odvijačem otvarala privjesak za ključ.
Lydia se vratila proučavanju datoteka na računalu. Mora postojati neki kòd koji bi
objasnio brojeve. Umjesto da ponudi rješenje, ona reče: »Agent Nolan danas je spomenuo
gledanje filmova. Ako je mislio na Paulove filmove, kako on zna za njih?«
Claire podigne glavu. »Možda se i on pali na to?«
»Izgleda kao netko tko bi se palio na to«, Lydia reče premda je samo nagađala. »Zašto je
došao ovamo zbog pljačke kuće?«
»To je pitanje za milijun dolara. Nitko nije želio da bude ovdje. Mayhew ga vidljivo nije
podnosio. Dakle, što je Nolan ovdje tražio?«
»Ako je Mayhew umiješan...«
»Zašto onda pritišće mene?« Claire je zvučala ogorčeno. »Ja ništa ne znam. Zašto je Paul
gledao filmove. Tko ih je još gledao. Što Mayhew zna. Što Nolan zna. Ili ne zna. Osjećam se kao
da trčim ukrug.«
I Lydia se tako osjećala, a u ovome je bila tek nekoliko sati.
Claire reče: »Nolan flertuje sa mnom, je l’ da? Ono kako me večeras gledao, kao da me
odmjerava. Uočila si to?«
»Da.«
»Jezovit je, je l’ da?«
Bio je i više od toga, ali Lydia samo reče: »Valjda.«
»Ha.« Claire ustane, pobjedonosno držeći otvoreni privjesak. Na plastičnome medaljonu
bio je otisnut narančasto-plavi logo Sveučilišta u Auburnu. Claire ga otvori pa uključi USB u
prijenosno računalo. Otvori sadržaj diska. Lydia primijeti da na njemu nema ničega osim
datoteke sa softverskim postavkama.
Uzdahne s olakšanjem. »Hvala Bogu.«
»Nemoj reć’.«
Claire prekopira datoteku s Aktivnim poslovima na disk. »Nadam se da su to datoteke o
kojima je Adam govorio. Mislim da neću moći podnijeti ako nisu.«
Lydia primijeti očitu sličnost između toga kako je govorila o Paulu i toga kako je govorila
o Adamu Quinnu. I prisjeti se nečega što je Nolan dao naslutiti dok su stajali na ulaznim vratima.
»Spavala si s Adamom Quinnom.«
Claire slegne ramenima praveći se nevinom. »Psihoterapeutkinja koju mi je dodijelio sud
rekla bi da pokušavam ispuniti prazninu.«
»Tako nazivaš svoju vaginu?«
Claire se zasmijulji sebi u bradu.
»Nevjerojatno«, Lydia promrsi, premda joj je prošlost govorila da je to sasvim vjerojatno.
Kada je Rick zatražio od nje da mu priča o Claire, iz priče je izostavila onaj dio da joj je
sestra vrlo slobodoumna kada je seksualnost u pitanju. A nije ni nemarna. Izrazito je sposobna
svakoga koga poznaje staviti u zasebnu kućicu. Njezini prijatelji iz grada nikada nisu upoznali
njezine prijatelje s fakulteta. Njezine prijateljice navijačice nikada se nisu miješale s njezinim
prijateljicama iz adetskoga kluba, a gotovo nitko nije znao da trenira tenis. Nikome od njih ne bi
palo na pamet da spava sa svima. A posebno u to ne bi posumnjao nijedan od mladića s kojima je
u tom trenutku hodala.
»Gotova sam.« Claire izbaci USB. »U redu. Barem je to odrađeno.«
Lydiju više nije zanimao Adam Quinn. Neki dio njezina pri-mozga radio je na slagalici
Paulova kôda i napokon je shvatila što je napravio. »Imena filmova. To su kodirani datumi.«
Okrene se prema Claire. »Znači, ako se datoteka zove 1-2-3-4-5, kôd bi bio 1-5-2-4-3. Uzmeš
prvi broj pa zadnji broj, pa onda drugi i predzadnji i tako do sredine, dok ih sve ne upotrijebiš.«
Claire je već kimala. »Znači, 1. studenog 2015. je 01.11.2015, što bi značilo da je kod
0-5-1-1-1-0-1-2.«
»Tako je.«
Pokaže na ekran. »Posljednja datoteka na popisu je prvi film s djevojkom koja izgleda kao
Anna Kilpatrick.«
Lydia prevede datum. »Film je snimljen dan nakon što je nestala.«
Claire se svom težinom osloni o tesarski stol. »Ovako mi je zadnja dva dana. Svaki put
kad se uvjerim da ti filmovi nisu pravi pojavi se još nešto pa pomislim da možda ipak jesu. «
Lydia je, rasprave radi, zastupala drugu tezu. »Ne branim Paula, ali pa što onda ako su
filmovi stvarni? Na internetu ima svakakvih sranja u kojima vidiš kako pucaju u ljude, sijeku im
glave, siluju ih ili što već. Odvratno je to gledati i ako je Paul znao da je to Anna Kilpatrick,
trebao je to javiti policiji, ali nije protuzakonito šutjeti i gledati to.«
Činilo se da je Claire pogodila okrutna istina u Lydijinim riječima. Spustila je bradu isto
kao što je to Dee činila kada nije željela razgovarati o nečemu.
»Claire?«
Ona odmahne glavom. »Ako nije protuzakonito, zašto onda Nolan stalno dolazi ovamo? I
zašto se Mayhew ponašao tako čudno kad me pitao jesam li napravila kopije?«
»Možda je Nolan samo seronja i ne može podnijeti da se Paul izvukao iako je prekršio
zakon.« Lydia je morala malo podrobnije razmisliti o zapovjedniku Mayhewu. »Mayhew te
možda pokušava zaštititi. To muškarci rade u tvojoj blizini. Oduvijek. Ali recimo da filmovi jesu
stvarni. I što onda?« Nakon što je drugi put izgovorila te riječi, Lydia shvati kako grozno zvuči,
jer te žene su ljudska bića koja imaju obitelj. Svejedno je nastavila. »U najgorem slučaju,
Mayhew te pokušao spriječiti da misliš kako je tvoj muž nemoralan.«
»Paul i jest bio nemoralan.« Claire je to izgovorila smireno i uvjereno. »Pronašla sam još
dokumenata. Na papirima.«
Lydiju uhvati panika.
»Paul ih je držao gore, u svom uredu. Dvije kutije pune datoteka i Bog zna čega sve ne.
Prepoznala sam jedno ime na naljepnicama.« Claire pogleda u stranu onako kao što je to činila
kada je pokušavala nešto sakriti.
»Koje ime si prepoznala?«
Claire se zagleda u svoje dlanove. Trgala je zanokticu na palcu. »Ženino ime bilo mi je
poznato. Vidjela sam je na vijestima. Priču o njoj, mislim, ne nju osobno. Javila se jer nije bilo
uobičajeno da novine objave, mislim intervjuiraju...«
»Claire, objasni mi to svojim riječima.«
Claire i dalje nije željela podići pogled. »Paul je skupljao informacije o mnogim ženama,
a barem za jednu od njih znam da je bila silovana.«
»Kako ti to znaš?«
Claire je napokon pogleda u oči. »Vidjela sam njezino ime na vijestima. Ne poznajem je.
Paul mi je nikada nije spomeuo. Ona je samo neka nepoznata žena koja je silovana, a Paul ima
cijeli dosje o njoj. I o mnogim drugim ženama.«
Lydija se naglo smrzne. »Kakve informacije je skupljao?«
»Gdje rade. S kim su u vezi. Kamo idu. Unajmio bi privatne detektive da ih potajno prate.
U dosjeima su fotografije, izvještaji i razne provjere.« Očito je i Claire bilo hladno. Gurnula je
ruke duboko u prednje džepove na hlačama. »Koliko sam ja vidjela, provjerava ih jedanput
godišnje i stalno se pitam zašto bi ih slijedio ako nema neki razlog, a što ako je razlog to što ih je
sve silovao?«
Lydiji se činilo da joj je kolibrić zapeo u grlu. »Ima li dosje o meni?«
»Ne.«
Lydia ju je pomno proučavala. Claire je uvijek vrlo dobro čuvala tajne. Laže li? Može li
joj vjerovati u vezi s nečim tako bitnim?
»U mom uredu su.« Claire je oklijevala. »Premda ne kažem da bi ih trebala pogledati.
Mislim...« Slegne ramenima. »Ne znam što mislim. Oprosti. Oprosti što sam te uvukla u ovo.
Svejedno možeš otići. Vjerojatno bi trebala otići.«
Lydia pogleda niz prilaz. Rickov kamionet bio je parkiran na okretištu ispred kuće. Nije
joj dopustio da vozi svoj automobil dok joj ne promijeni brisače, a za tu mu je ljubaznost vratila
tako što je omogućila specijalnome agentu FBI-a da zabilježi registraciju njegova vozila.
Rick se dok je bio ovisnik o heroinu susreo s mnogim predstavnicima zakona zato što je
uspijevao prodati gotovo isto onoliko droge koliko je sebi ubrizgavao. Nolanu će trebati nekoliko
sati da pročita njegov dosje. I što će onda učiniti? Otići na benzinsku postaju i maltretirati ga dok
ga šef ne bude morao otpustiti? Svratiti do njegove kuće kako bi ga ispitao i usput možda
provjeriti njegove susjede pa saznati da Lydia živi odmah vrata do njega?
A onda bi i Dee bila uvučena u to, i Majke bi saznale, i netko bi gnjavio njezine
zaposlenike, a možda i njezine klijente, koji bi smišljali loše isprike, primjerice kako ne mogu
dopustiti da žena koju istražuje FBI šiša njihove pudle zato što je to previše zahtjevno.
»Pepper?« Claire je stajala ruku prekriženih ispod trbuha. »Trebala bi poći. Sada sam
zaista ozbiljna. Ne mogu te umiješati u to.«
»Već sam u tome do grla.«
»Pepper.«
Lydia se probije kroz garažu. Umjesto da ode prema prilazu, krene prema kući. I ona se
dovoljno susretala s policajcima. To su morski psi koji namirišu krv, a prema onome što je čula,
Claire u uredu ima dvije kutije pune mamca koji bi svima njima s leđa mogao skinuti agenta
Freda Nolana.
 DEVETO POGLAVLJE

Claire se zavalila u stolac u svojemu uredu dok je promatrala sestru kako prekapa po
Paukovoj zbirci dokumenata. Kao da je Lydia dobila novi polet pri pomisli da bi mogla otkriti još
jezivih pojedinosti, ali Claire se činilo da se guši pod težinom svakoga novog otkrića. Nije mogla
vjerovati da je prije samo dva dana gledala kako Paukov lijes spuštaju u zemlju. Kao da je i
njezino tijelo pokopano s njim. Činilo joj se da joj se koža sasvim sasušila. U kostima je osjećala
hladnoću. I treptanje je bilo izazov zato što je svaki put osjetila poriv da više ne otvori oči, a tom
porivu bilo je teško oduprijeti se.
Zagledala se u mobitel koji je kupila. U 00:31 Adam je kratkim »U redu« odgovorio na
njezinu poruku o dokumentima.
Claire nije znala što taj »u redu« znači. USB ga čeka u poštanskom sandučiću. Čeka li
Adam da prvo vidi što je na njemu pa će tek onda donijeti sud?
Spusti mobitel na stolić pokraj stolca. Zlo joj je od svih tih neodgovorenih pitanja i
umjesto da oplakuje supruga, preispituje vlastiti zdrav razum zbog toga što ga je uopće voljela.
Bilo je očito da Lydia nema tih problema. Sjedila je na podu prekapajući po plastičnim
kutijama, istoga izraza lica kao svaki put kada su zajedno provele Noć vještica. Pred sobom je na
podu posložila fascikle u boji. Boje su označivale godine, što je značilo da je u posljednjih šest
godina Paul platio da se uhodi osamnaest žena. Ili još nešto gore.
Claire nije rekla Lydiji da je to vjerojatno vrh ledenoga brijega. Dok su bile u garaži
sjetila se skladišta u podrumu kuće. Zaboravila je na njega zato što ga je vidjela samo jedanput i
to kad su se tek bili uselili. To bi se Lydiji vjerojatno činilo nevjerojatnim, ali podrum je bio
golem. U njemu se nalazila kino-dvorana, potpuno opremljena teretana, svlačionica sa saunom,
soba za masažu, vinski podrum, prostorija za bilijar sa stolom za bilijar i stolom za stolni tenis,
apartman za goste s kupaonicom, kuhinja pokraj dizala, bar s pićem i prostor za sjedenje dovoljno
velik da u njega stane dvadeset ljudi.
Je li ikakvo čudo da je Claire zaboravila na prostoriju veličine prostora za prihvaćanje
pritvorenika u zatvoru?
Paul je bio previše organiziran da bi ga se nazvalo skupljačem, ali volio je čuvati stvari.
Claire je to uvijek pripisivala činjenici da je kada su mu roditelji umrli sve izgubio, ali sada je
vidjela zlokobnije razloge skrivene iza toga. Dolje je napravio ormar u koji je spremio mnoge
plastične kutije s dokumentima još iz razdoblja kad je studirao na Auburnu. Kada su se tek
preselili ovamo, pokazao je Claire predmete koje je čuvao iz njihovih ranih godina - prvu
rođendansku čestitku koju mu je ikada dala, poruku nažvrljanu na papiru kada mu je prvi put
napisala riječi »Volim te.«
Tada joj se njegova zbirka činila nevjerojatno dragom i simpatičnom, ali sada je mogla
razmišljati samo o tome da je ondje bilo na desetke takvih kutija i da bi tri žene na godinu u
posljednjih osamnaest godina značile još pedeset četiri fascikla ispunjena s još pedeset četiri
neizgovoriva čina nasilja.
Postoji jedan fascikl koji Lydia neće nikada vidjeti. Sestra joj je dovoljno uznemirena
sadržajem ovih fascikala. Kada bi saznala da je Paul to i njoj napravio, više ne bi bilo povratka.
»Jesi li dobro?« Lydia podigne pogled s izvještaja koji je čitala. »Želiš li prileći?«
»Dobro sam«, Claire reče, ali kapci su joj bili teški. Tijelo joj je bilo toliko umorno da su
joj se ruke tresle. Negdje je pročitala ili čula da kriminalci uvijek zaspu nakon što priznaju svoje
zločine. Skrivanje zlodjela oduzimalo im je toliko energije da im je otkrivanje istine donosilo
dubok, ugodan san.
Je li ona priznala Lydiji? Ili je samo podijelila teret?
Claire sklopi oči. Počne dublje disati. Bila je budna - i dalje je čula kako Lydia pohlepno
prelistava stranice - ali je istodobno i spavala; i u tom snu osjetila je kako počinje sanjati. Nije
bilo radnje, samo djelići uobičajenoga dana. Bila je za svojim stolom i plaćala račune. Vježbala je
svirati klavir. Bila je u kuhinji pokušavajući napisati popis za kupnju. Obavljala je telefonske
pozive skupljajući novac za božićni dobrotvorni događaj. Proučavala je cipele u svojemu ormaru,
trudeći se odabrati odjeću koju će odjenuti za odlazak na ručak.
Kroz sve to još je osjećala Paulovo prisustvo u kući. Oni su bili neovisni. Uvijek su imali
vlastite interese, radili vlastite stvari, ali Claire je uvijek bila mirna kada bi Paul bio u blizini.
Promijenio bi žarulje. Sredio probleme sa sigurnosnim sustavom. Odgonetnuo kako se koristi
daljinskim upravljačem. Bacio smeće. Složio odjeću. Promijenio baterije. Velike i male žlice
nikada se ne bi miješale u ladici s priborom.
Bio je tako krupan muškarac, i vrlo sposoban. Sviđalo joj se što je bio viši od nje. Sviđalo
joj se što mora podići glavu da ga pogleda dok plešu. Sviđalo joj se kako se osjećala kada bi je
obgrlio. Bio je toliko snažniji od nje. Ponekad bi je podignuo. Osjećala je kako joj se noge
odljepljuju s poda. Prsa su mu bila tako čvrsta kada bi ih pritisnuo o njezina. Zadirkivao bi je u
vezi s nečim, a ona bi se smijala zato što je znala da ju je volio slušati kako se smije, a onda bi
rekao: »Reci mi da to želiš.«
Claire se tako trzne da se probudila. Ruke joj polete u zrak kao da se želi obraniti od
udarca. Greblo ju je u grlu. Srce joj je udaralo o rebra.
Ured joj je bio okupan jutarnjim suncem. Lydije nije bilo. Plastične kutije bile su prazne.
Dokumenata nije bilo.
Claire se baci na svoj radni stol. Otvori ladicu. Lydijin fascikl još je bio sakriven u njoj.
Claire je osjetila takvo olakšanje da je poželjela zaplakati.
Prstima se dotakne po licu. Plače. Neprestano je na rubu suza. Dovoljno je samo malo da
se ponovno rasplače. Umjesto da se tomu preda, Claire zatvori ladicu. Obriše oči. Ustane. Izravna
košulju i krene prema kuhinji.
Lydijin glas začula je prije nego što ju je vidjela. Očito razgovara na mobitel.
»Zato što želim da večeras ostaneš kod Ricka.« Lydia zašuti. »Zato što sam ti ja tako
rekla.« Ponovo zašuti. »Dušo, znam da si odrasla, ali odrasli su kao vampiri - stariji su mnogo
moćniji.«
Claire se nasmiješi. Znala je da će Lydia biti dobra majka. Zvučala je baš kao Helen prije
nego što je Julia nestala.
»U redu. I ja tebe volim. «
Claire je ostala u hodniku još dugo nakon što je Lydia prestala ragovarati. Nije htjela da
njezina sestra strepi je li čula njezin razgovor. Ako će Claire nastaviti lagati da ne zna i najsitniju
pojedinost iz Lydijina života, barem to može odraditi kako treba.
Zagladila je kosu i ušla u kuhinju. »Hej.«
Lydia je sjedila za šankom. Imala je naočale za čitanje, što bi bilo smiješno da Claire nije
nedostajala samo koja godina do toga da ih i ona zatreba. Paulovi dokumenti bili su razbacani po
kuhinjskom otoku. Lydia je pred sobom držala Clairein iPad. Skine naočale za čitanje i upita:
»Jesi li dobro spavala?«
»Oprosti.« Claire nije znala zbog čega se ispričava; izbor je bio tako velik. »Trebala sam
ti pomoći s tim.«
»Ne, trebala si se naspavati.« Lydia se upravo spremala zavaliti u stolac, ali se zaustavi
prije nego što je pala preko niskoga naslona. »Ovo su najgluplji stolci na kojima sam ikada
sjedila.«
»Dobro izgledaju«, Claire reče zato što je to bilo jedino što je Paulu bilo bitno. Ode do
video-zaslona na kuhinjskome zidu. Na njemu je treperilo 6:03. Povuče snimku iz poštanskog
sandučića. Adam još nije pokupio USB. Claire nije znala što da misli o tome zato što i dalje nije
znala koje datoteke Adam želi.
Reče Lydiji: »USB je još u poštanskom sandučiću.«
»Imaš kameru u poštanskom sandučiću?«
»Nemaju li svi?«
Lydia je iziritirano pogleda. »Kako se zvala žena koju si vidjela na vijestima?«
Claire odmahne glavom. Nije shvaćala. »U garaži si rekla da si prepoznala ime žene s
jednog od fascikala zato što si je vidjela negdje na vijestima. Sve sam ih potražila na tvom iPadu.
Samo su dvije bile na vijestima.«
»Bila je u Atlanti«, Claire reče.
»Leslie Lewis?« Lydia gurne otvoreni fascikl preko radne površine da Claire pogleda
fotografiju te žene. Bila je plavokosa i lijepa, i nosila je crne naočale s debelim okvirima.
»Pronašla sam članak o njoj u arhivu Atlanta Journala. Boravila je u hotelu za vrijeme Dragon
Cona. Mislila je da otvara vrata posluzi u sobu, ali neki tip ju je gurnuo, ušao u sobu i silovao je.«
Claire skrene pogled s fotografije. Uredi Quinna + Scotta u Atlanti bili su blizu mjesta
gdje se to održavalo. Lani joj je Paul poslao fotografije pijanih ljudi koji su zakrčili ulicu,
odjeveni u Dartha Vadera i Zelenu Lanternu.
Lydia joj doda još jedan fascikl - još jedna lijepa, mlada plavuša. »Pam Clayton. O njoj su
pisali u Patchu. Trčala je blizu parka Stone Mountain. Napadač ju je odvukao u šumu. Bilo je
prošlo sedam, ali bio je kolovoz pa je još bio dan.«
Paulov teniski klub povremeno je igrao mečeve u tom parku.
»Pogledaj datume na tim fasciklima. Unajmio je detektive da ih prate na godišnjicu
njihovih silovanja.«
Claire joj je vjerovala na riječ. Nije htjela više čitati ni o kojim pojedinostima. »Je li
napadač išta rekao nekoj od njih?«
»Ako jest, to nije pisalo u člancima. Trebaju nam policijska izvješća.«
Claire se pitala zašto Paul nije zatražio od privatnih detektiva da dođšu do tih izvješća. U
Lydijinu fasciklu bila su sva izvješća s njezina uhićenja i popratna papirologija. Možda je Paul
zaključio da nije pametno otkriti svoje namjere tražeći od svih tih detektiva da provjeravaju
silovane žene. Ili mu izvješća možda nisu trebala zato što je već znao što im se dogodilo. Ili ih je
možda dobivao od zapovjednika Jacoba Mayhewa.
»Claire?«
Ona odmahne glavom, ali sada kada joj je ta pomisao pala na pamet više je nije mogla
izbaciti iz glave. Zašto nije proučavala Mayhewov izraz lica dok je gledao one filmove? S druge
strane, od kakve bi joj to koristi bilo? Nije li već dovoljno naučila o Paulovoj dvoličnosti da
shvati da ne može vjerovati svojoj procjeni?
»Claire?« Lydia je čekala da dobije njezinu pozornost. »Jesi li primijetila išta zajedničko
svim tim ženama?«
Claire ponovo odmahne glavom. »Sve sliče tebi.«
Claire nije istaknula da to onda znači da sliče i Lydiji. »I što sad? Držimo živote tih žena
u svojim rukama. Ne znamo možemo li vjerovati Mayhewu. Čak i kad bismo mogle, nije ozbiljno
shvatio te filmove. Zašto bi istraživao ove dokumente?«
Lydia slegne ramenima. »Možemo nazvati Nolana. «
Claire nije mogla vjerovati što joj to predlaže. »Bolje te žene nego mi, to hoćeš reći?«
 »Ne bih to tako rekla, ali sad kad si...«
»Već su silovane. Želiš da ih napadne i taj seronja?«
Lydia slegne ramenima. »Možda će im spoznaja da čovjek koji ih je napao više nije živ
donijeti mir.«
»To nije stvarno nikakva isprika.« Claire je bila odlučna. »Znamo iz prve ruke kakav je
Nolan. Vjerojatno im neće ni povjerovati. Ili još gore, flerotvat će s njima kao što flertuje sa
mnom. Većina žena s razlogom se ne obraća policajcima kad su silovane.«
»Što ćeš onda napraviti, napisati im ček?«
Claire ode u dnevni boravak kako ne bi rekla nešto što će zažaliti. Ispisivanje čekova nije
joj se činilo kao loša ideja. Paul je napao te žene. Najmanje što može učiniti je platiti im terapiju
ili bilo što drugo što trebaju.
Lydia reče: »Da me Paul zaista silovao i da saznam da me gotovo osamnaest godina
svakog rujna uhodio i fotografirao, poželjela bih uzeti pištolj i ubiti ga.«
Claire se zagledala u Rothkovu sliku iznad kamina. »Što bi učinila da saznaš da je već
mrtav i da ništa ne možeš napraviti u vezi s tim?«
»Svejedno bih željela znati.«
Claire nije pala u iskušenje da joj kaže istinu. Lydia se uvijek hvalila kako je čvrsta, ali
nije se bez razloga umrtvljivala drogom već sa šesnaest godina.
Claire reče: »Ne mogu to učiniti. Neću to učiniti.«
»Znam da to ne želiš čuti, ali meni je drago da znam da je mrtav. I da znam kako je umro,
premda je to iskustvo tebi sigurno bilo gadno.«
»Gadno«, Claire ponovi, pomislivši kako ta riječ graniči s uvredljivošću. Gadno je kada
zakasniš na film ili ostaneš bez odličnog parkirnog mjesta. Kada gledaš kako ti netko nožem
ubada supruga koji pred tvojim očima nasmrt iskrvari jebena je patnja. »Ne. Neću to učiniti.«
»U redu.« Lydia zgrabi fascikle i počne ih slagati jedan na drugi. Očito je bila ljuta, ali
Claire nije namjeravala popustiti. Znala je kako je to biti u žarištu zanimanja Freda Nolana. Nije
to mogla priuštiti Paukovim žrtvama. Već je osjećala dovoljnu grižnju savjesti zbog toga što je te
jadne žene bacila u lavlju jazbinu.
Ode dublje u dnevni boravak. Sunce ju je zasljepljivalo. Claire na trenutak zatvori oči i
pusti da joj sunčeva toplina zagrije lice. A onda se okrene zato što joj se činilo pogrešnim da
uživa u nečemu tako osnovnom, uzevši u obzir sav jad koji su razotkrile.
Pogled joj odluta do prostora iza jednog od kauča. Lydia je po podu raširila nekakve
papire. Umjesto još detektivskih izvješća, Claire se iznenadila kada je prepoznala očeve papire.
Sam Carroll posvetio je cijeli jedan zid u svojemu stanu tome da pronađe tragove koji bi
vodili do Julije. Ondje je bilo fotografija, i bilježaka, i istrgnutih papira na kojima su pisali
telefonski brojevi i imena. Sve zajedno, cijela njegova zbirka zauzimala je otprilike metar i pol
puta tri metra prostora. Ostao je bez pologa za stan jer je trebalo nadoknaditi štetu od svih onih
rupa koje su pribadače ostavile u gipsanim pločama.
Upita Lydiju: »Sačuvala si tatin zid?«
»Ne, bio je u drugoj kutiji s dokumentima.«
Naravno da je bio.
Claire klekne. Taj zid toliko je godina određivao njihova oca. Njegov očaj još je izvirao sa
svakoga papira. Na Veterinarskom fakultetu naučili su ga da pomno vodi bilješke. Bilježio je sve
što je čuo ili čemu je svjedočio, spremao policijska izvješća i izjave sve dok mu slučaj nije bio
utisnut u mozak kao i struktura psećega probavnog sustava ili simptomi mačje leukemije.
Claire uzme papir istrgnut iz neke bilježnice, ispisan očevim rukopisom. U posljednja dva
tjedna života, Sam Carroll bio je djelomično oduzet nakon manjega moždanog udara. Oproštajna
poruka koju je napisao bila je jedva čitljiva. Claire je zaboravila kakav mu je rukopis izvorno bio.
»Kako se to zove?« upita Lydiju.
»Palmerova metoda.« Lydia je stajala iza Claire. »Trebao je biti ljevak, ali natjerali su ga
da se služi desnom rukom.«
»To su i meni napravili.«
»Natjerali su te da nosiš rukavicu kako se ne bi služila lijevom rukom. Mama je bila
bijesna kad je saznala.«
Claire sjedne na pod. Nije mogla prestati dirati jedino što joj je ostalo od oca. Sam je u
rukama držao ovu fotografiju muškarca koji je razgovarao s drugim muškarcem, koji je imao
sestru koja je možda nešto znala o Juliji. Dodirivao je ovu kutiju šibica iz Manhattana, bara u
kojemu je Julia posljednji put viđena. Pisao je bilješke na ovome jelovniku iz Grita, njezina
omiljenog vegetarijanskog restorana. Gledao je u ovu fotografiju Julije naslonjene na njezin
bicikl.
I Claire se zagledala u tu fotografiju. U košari na volanu ležao je sivi šešir s pepita
uzorkom. Duga plava kosa s blagom trajnom padala je Juliji na ramena. Bila je odjevena u muški
sako i bijelu košulju na kopčanje, a na rukama je imala gomilu srebrnih i crnih narukvica i bijele
čipkaste rukavice zato što su to bile kasne osamdesete i svaka djevojka koju su tada poznavale
željela je izgledati ili kao Cyndi Lauper ili kao Madonna.
Claire reče: »Želim si reći da je Paul sačuvao sve to zato što je mislio da ću ja to jednoga
dana željeti vidjeti.«
Lydia klizne na pod i sjedne pokraj Claire. Pokaže na fotografiju Julije. »To je moj
medaljon. Na prednjoj strani ima L napisano u kurzivu.«
Obje su znale da je Julia imala taj medaljon i kada je nestala. Claire reče: »Uvijek ti je
krala stvari.«
Lydia je udari u rame. »Ti si mi ih uvijek krala.«
Claire odjedanput nešto padne na pamet. »Je li Paul imao dosje i o meni?«
»Nije.«
Proučavala je sestru pitajući se laže li joj iz istih razloga zbog kojih je i ona lagala njoj.
Lydia upita: »Što je s tatinim dnevnicima?« Sam je počeo pisati dnevnik nakon što je
Helen otišla zato što nije imao nikoga kome bi se povjeravao. »Nisu bili u Paulovim kutijama. «
»Možda su kod mame?« Claire slegne ramenima. Bila je toliko nepovezana s ocem u
vrijeme njegove smrti da nije zatražila ništa od njegovih stvari. Tek poslije, kada bi se prisjetila
stvari poput njegovih naočala, ili knjiga, ili njegove zbrike kravata sa životinjskim uzorkom, bilo
joj je žao što tada nije bila prisutnija.
Reče Lydiji: »Znala sam čitati njegove dnevnike. Vjerojatno zato što ih je pokušavao
sakriti od mene. Dodatni bodovi za Paula. « Naslonila se na zid. »Posljednje što sam pročitala
napisao je šest mjeseci prije svoje smrti. Ti zapisi pisani su u obliku pisama Juliji. Stvari kojih se
sjećao o njezinu odrastanju. Toga kako smo se svi promijenili bez nje. Nije se tako ponašao, ali
bio je prilično uključen u naše živote. Znao je točno što radimo.«
»O, Bože, nadam se da nije.«
»On i mama i dalje su se nalazili. I nakon što se preudala.« Lydia kimne. »Znam.« Claire
ugleda još jednu Julijinu fotografiju na koju je zaboravila. Zastenje dok se podizala na koljena
kako bi je dohvatila. Prije pet godina doživjela je puknuće meniskusa, a i dalje je imala osjećaj da
on traži svaku ispriku da ponovo pukne. »Jesu li tvoja koljena u komi koliko i moja?«
»Ne toliko koliko koljena Allison Hendrickson.«
»Imaš pravo.« Claire se zagleda u fotografiju. Julia se sunčala na travi u njihovu dvorištu
odjevena u plavi dvodijelni kupaći kostim. Ružičasta koža sjajila joj se od dječjeg ulja. Lydia je
vjerojatno bila ta koja ju je fotografirala. Nikada nisu dopuštale Claire da se sunča s njima. Ili da
izlazi s njima. Ili da diše blizu njih. »Bože, pogledaj kako joj je koža crvena. Dobila bi sto tipova
raka kože. «
»Meni su lani maknuli jednu pjegu.« Lydia pokaže na bočnu stranu nosa.
Claire je na trenutak bilo drago što joj nisu dopuštale da se sunča s njima. »Kladim se da
bi imala tonu djece.«
»Buduće mlade republikance.«
Claire se nasmije. Julia se pretvarala da je boli trbuh kako bi mogla ostati kod kuće i
gledati saslušanja u slučaju Irangate. »Školovala bi ih kod kuće da im mašinerija javnog
obrazovanja ne ispere mozak.«
»I tjerala ih da jedu toliko soje da im se testisi nikada ne bi spustili.«
Claire je listala očeve bilješke. »O, ne, ne bi imala sinove. To je popuštanje patrijarhatu.«
»Misliš li da bi ih cijepila?«
Claire zaštekće od smijeha zato što je još 1991. Julia sumnjala u istinoljubivost
farmaceutsko industrijskog kompleksa koji je podržavala vlada. »Što je ovo?« Uzme u ruke
hrpicu papira spojenih spajalicom na kojima je pisalo Vrhovni sud okruga Oconee.
Lydia pogleda u papire. »Pronašla sam ih u zasebnom fasciklu. To je vlasnički list za
nekretninu u Watkinsvilleu. «
Paul je odrastao u Watkinsvilleu, koji je bio odmah do Athensa. Claire okrene drugu
stranicu želeći vidjeti ime i adresu vlasnika.
»Buckminster Fuller«, Lydia reče jer je to naravno već vidjela. »Zašto mi to ime zvuči
poznato?«
»On je bio Paulov omiljeni arhitekt.« Pružila je papire Lydiji jer je znala da ih više ne
može gledati. »Paul je odrastao na farmi u Watkinsvilleu. Rekao mi je da je sve prodano nakon
što su mu roditelji umrli.«
Lydia ustane. S kuhinjskog otoka uzme naočale za čitanje i Clairein iPad pa ponovo
sjedne pokraj nje.
Claire osjeti val mučnine koji ju je obuzimao svaki put kada bi otkrila još jednu novu
Paulovu laž. Lydia stavi naočale i počne tipkati.
Claire se zagleda u stražnji dio bijeloga kožnatog naslonjača. Željela je vlastitim noktima
razderati kožu. Željela je razbiti drveni okvir, naći šibice i spaliti ovu jebenu kuću do temelja.
Premda je ne bi uspjela zapaliti. Paul je ugradio najkompleksniji stambeni sustav za
suzbijanje požara koji je okružni građevinski inspektor ikada vidio.
Lydia reče: »Podaci na internetu sežu samo deset godina unatrag, ali porez na nekretnine
Buckminstera Fullera podmiuje se redovito.«
Claire se prisjeti slike u Paulovu uredu. Njegova doma iz djetinjstva. Satima je radila na
sjenama i kutovima dok ih nije pogodila baš kako treba. Paul je zaplakao kad mu je to darovala
za godišnjicu.
Reče Lydiji: »Paul je rekao da je tip koji je kupio zemljište srušio kuću kako bi se mogao
baviti zemljoradnjom.«
»Jesi li se ikada provezla onuda?«
»Ne.« Claire ga je pitala nekoliko puta. Na kraju je odlučila poštovati njegovu potrebu za
privatnošću. »Paul je rekao da mu je to prebolno.«
Lydia se vrati iPadu. Ovoga puta, Claire se natjera da gleda. Lydia otvori Google Earth.
Upiše adresu u Watkinsvilleu. Na ekranu se pokaže mnogo jutara njiva. Lydia zumira sliku. Na
imanju je bila i neka kućica. Claire s lakoćom prepozna Paulov dom iz djetinjstva. Bijela drvena
oplata bila je složena od gore prema dolje, a ne slijeva nadesno. Staja je srušena, ali na prilazu je
bio automobil i dječja ljuljačka na velikom dijelu stražnjega dvorišta koje je dijelilo kuću od
njiva.
Lydia reče: »Nema uličnog prikaza. Cesta nema ni ime, samo broj seoskog puta.« Upita:
»Misliš li da to nekomu iznajmljuje?«
Claire se uhvati za glavu. Više ništa ne zna.
»Piše telefonski broj.« Lydia ponovo ustane. Rukom posegne prema mobitelu koji je bio
na pultu, ali Claire je zaustavi.
»Uzmi jednokratni mobitel. Pokraj stolca je u mom uredu.«
Lydia nestane u hodniku. Claire se zagleda u dvorište. Prozori su bili zamagljeni od
kondenzacije. Izmaglica se izdizala s bazena. Mora isključiti grijanje. Zimi se ionako rijetko
koriste bazenom. Možda bi ga trebala dati pokriti. Ili zatrpati betonom. Mramor je užasno teško
čistiti. Ljeti bi podna obloga za bazen bila tako vruća da je po njoj trebalo hodati u sandalama jer
si inače riskirao opekline trećega stupnja. Paul je taj bazen dizajnirao tako da bude lijep, a ne
upotrebljiv.
Ako postoji bolja metafora za njihov život, Claire je nije svjesna.
Uzme iPad u ruke. Satelitska snimka farme Buckminstera Fullera snimljena je za ljetnih
mjeseci. Polje iza kuće bilo je bogato voćkama. Mala jednokatnica još je imala onu istu bijelu
oplatu koju je Claire uz tako mnogo truda pokušala oživjeti na Paulovoj slici za godišnjicu. Krov
je bio od jarkozelene kanadske šindre. Dvorište uredno podšišano. Ljuljačka u stražnjemu dijelu
činila se čvrstom i preizgradenom, što su dvije stvari kojima je Paul uvijek težio u stambenoj
izgradnji.
Claire je znala barem to da Paul nije lagao za nesreću u kojoj su mu poginuli roditelji. On
nije volio govoriti o tome, ali majka joj je prepričala sve pojedinosti. Unatoč tomu što Sveučilište
u Georgiji pohađa trideset tisuća studenata, Athens je svejedno mali grad i glavna knjižnica, kao i
svaka knjižnica u Americi, srce je zajednice. Ono što nije pročitala u novinama, Helen je saznala
iz lokalnih tračeva.
Scottovi su se vraćali kući s nekog crkvenog događaja kada je tegljač udario u komad leda
na cesti i preletio preko Atlantske autoceste. Paulovu ocu odrubljena je glava. Majka mu je
živjela nekoliko sekunda. Tako su barem svjedoci nesreće izvijestili. Čuli su ženske krike dok su
plameni jezici gutali automobil.
Paul se strahovito bojao vatre. Koliko je Claire znala, to je bilo jedino čega se bojao. U
uputama za sprovod izričito je napomenuo da ga se ne smije kremirati.
»Što je bilo?« Lydia upita. U ruci je držala jednokratni mobitel. »Baš sam razmišljala o
Paulovim uputama za sprovod. « Nisu plastificirane, ali su slične svim ostalim uputama koje je
Paul napravio za Claire. Pronašla je popis u fasciklu u ladici u svojemu stolu, a na njemu je
pisalo: u hitnom slučaju.
Htio je da ga pokopaju na obiteljskome grobnome mjestu. Želio je nadgrobni spomenik
koji je veličinom i izgledom bio sličan nadgrobnim spomenicima njegovih roditelja. Nije želio
šminku, gel za kosu, kao ni to da ga balzamiraju ili na odru izlože njegovo tijelo kao lutku zato
što nije odobravao to umjetno uljepšavanje za smrt. Želio je da mu Claire izbere neko lijepo
odijelo i dobre cipele, premda, je li uopće bitno ima li cipele i kako bi ona uopće mogla znati jesu
li mu ih obuli?
Paulova posljednja želja na popisu najviše joj je slamala srce: Želio je da ga pokopaju s
vjenčanim prstenom i prstenom sa Sveučilišta u Auburnu. Claire je bila neutješna zato što je tako
silno željela poštovati njegove želje, ali oba prstena uzeo je muškarac s tetovažom zmije.
»Claire?« Lydia joj je pružala mobitel. Već je utipkala broj Buckminstera Fullera.
Claire odmahne glavom. »Ti se javi.«
 Lydia upali mikrofon. Zvuk zvona ispunjao je prostoriju, odbijajući se o gole zidove.
Claire prestane disati. Nije znala što očekuje dok se netko nije javio na telefon.
Začuo se škljocaj kao kada se uključi stara telefonska sekretarica. Snimka je bila škripava,
ali glas je nesumnjivo bio Paulov.
»Dobili ste stan Fullerovih«, rekao je. Ako tražite Bucka...«
Claire stavi ruku na grlo. Znala je što slijedi jer je i njihova govorna poruka bila istoga
tipa.
Cvrkutavi ženski glas reče: »... ili Lexie!«
Paul dovrši: »Molimo vas da ostavite poruku kada čujete...«
Sa zvučnika zatrešti dugački prodorni zvučni signal.
Lydia poklopi.
»Lexie.« Claire gotovo ispljune tu riječ. Zvučala je mlađe od Claire. I sretnije. I gluplje.
Što joj je trebala biti utjeha, ali Claire je previše izjedala ljubomora da bi joj bilo stalo do toga.
Claire ustane. Počne koračati po sobi.
»Claire...«
»Daj mi minutu.«
»Nisi valjda stvarno...«
»Začepi.« Claire se okrene u mjestu i vrati se odakle je krenula. Ne može vjerovati da se
ovo događa. A onda samu sebe prekori zbog toga što ne vjeruje jer, zapravo, u ovom trenutku,
čini li to uopće ikakvu razliku?
Lydia stavi iPad u krilo. Ponovo počne tipkati.
Claire je hodala s jedne strane sobe na drugu. Bila je savršeno svjesna da je njezin bijes
pogrešno usmjeren, ali više nego jednom dokazala je da je njezin bijes prilično neukrotiv.
Lydia reče: »Ne pronalazim nikakvu Lexie Fuller, Alex Fuller, Alexandru Fuller. U
okružnim spisima nema ničega.« Nastavi tipkati. »Pokušat ću u Madisonu, Oglethorpeu...«
»Ne.« Claire pritisne glavu o zid, poželjevši da može srušiti kuću. »Što ako je nađemo?
Što onda?«
»Reći ćemo joj da joj je muž mrtav.«
»Zašto stalno želiš moje probleme svaliti na nekog drugog?«
»To nije pošteno.«
Claire je znala da je u pravu, ali nije ju bilo briga. »Znači, pokucat ću toj Lexie na vrata i
predstavit ću se, a onda ću joj, ako mi ne kaže da odjebem, što bih ja učinila da sam na njenom
mjestu, reći: ›Usput, osim što je Paul poligamist, on je i lopov, a vjerojatno i silovatelj, i sasvim
sigurno uhodi žene i pali se na gledanje filmova u kojima muče i ubijaju žene?‹« Odugrne se od
zida i ponovo počne hodati po sobi. »Vjeruj mi. Ne želi to znati.«
»Ti ne bi željela znati?«
»Apsolutno ne.« Claire je iznenadila vlastita odlučnost. Prisjetila se prvog puta kada je
sjedila pred Paulovim računalom.
Želi li znati ili ne želi.
Da se može vratiti, bi li odabrala da živi u neznanju? Adam bi joj na kraju možda rekao za
ukradeni novac, ali filmovi i dokumenti vjerojatno bi ostali sakriveni. Bi li Claire pregledala
stvari koje se nalaze u spremištu u podrumu? Paul je bio taj koji je bio emocionalno vezan uz
blesave ljubavne poruke i ulaznice za prvi film koji su zajedno pogledali. Već je bila odlučila da
ne može živjeti u Paulovoj kući iz snova bez Paula. Ona bi se vjerojatno preselila u manju kuću,
možda u stan u centru. S lakoćom je mogla zamisliti tu drugu sebe kako zove neku službu da
uništi sve te papire umjesto da ih negdje pohrani ili preseli.
Lydia upita: »Je li Paul često bio na poslovnom putu?«
 Claire odmahne glavom. »Po par dana samo, a obično je vodio i mene sa sobom.«
Zaključi da može i izgovoriti ono što su obje pomislile kada su u dvorištu vidjele ljuljačku. »Ako
je imao dijete, stvarno je bezvezan otac.«
Lydia reče: »Watkinsville je manje od petnaest minuta udaljen od kampusa punog
studentica.« Čekala je da se Claire okrene. »Što ako ima još fascikala? Još žena?«
Claire pomisli nešto još mračnije. »Postoji li podrum u toj kući?«
Lydia se nije pomaknula nekoliko sekunda. Naposljetku je ponovo počela tipkati po
iPadu. Claire klekne pokraj nje. Lydia izvuče poreznu evidenciju za adresu u Watkinsvilleu.
Prstom je prolazila ispod teksta dok je čitala: »Obiteljska prizemnica. Drvena oplata. Izgrađena
1952. Grijanje vrućim zrakom. Gradski vodovod. Septički sustav. Tavan u metrima kvadratnim -
nema ga. Podrum u metrima kvadratnima - nema ga.« Pogleda Claire. »Nema podrum.«
Claire ponovo sklizne na pod. Zagleda se kroz prozore. Sunčev sjaj izbjeljivao je ionako
bijelu sobu. »Onaj čovjek pod maskom - to nije Paul. Poznajem njegovo tijelo.«
»Je li Adam?«
To pitanje pogodilo je Claire. Adam je bio otprilike iste visine kao maskirani čovjek. Bio
je i jednako svijetle puti. Što se ostalog tiče, nije znala. Claire nije bila zaljubljena u Adama
Quinna. Nije provodila sate ležeći pokraj njega, dodirujući i ljubeći njegovu kožu, učeći napamet
njegovo tijelo. »Pojebali smo se tri puta. Nikada se nismo do kraja skinuli. Uvijek smo to radili
stojeći.«
»Kako romantično.« Lydia odloži iPad. »Sigurna si da je ono Paulov glas na telefonskoj
sekretarici?«
Claire kimne zato što je Paulov blagi, južnjački naglasak bio vrlo karakterističan. »Što
ćemo učiniti?« Ispravi se: »Mislim, što da ja učinim?«
Lydia ne odgovori. Samo se zagleda u dvorište kao Claire maloprije.
Claire joj se pridruži, odsutna duha gledajući kako samotna vjeverica skakuće po drvenom
podu oko bazena i pije slanu vodu iz njega. Pitanje što sljedeće učiniti bilo je teško zbog toga što
se svodilo na to želi li ona znati više ili ne želi.
Obje su poskočile kad je zazvonio telefon.
Claire pogleda jednokratni mobitel, ah na ekranu se ništa nije vidjelo. Lydia reče: »Nije
moj mobitel.«
Telefon zazvoni drugi put. Claire otpuže prema bežičnom telefonu pokraj kauča. Telefon
ponovo zazvoni. Nju opet počne preplavljivati ona poznata mučnina, čak i prije nego što je začula
glas Freda Nolana.
»Claire«, obrati joj se. »Drago mi je da sam vas uhvatio.«
Glas mu je bio glasan i jasan kao crkveno zvono. Claire odmakne telefon od uha da i
Lydia čuje.
»Mislim da ću prihvatiti onu vašu ponudu da razgovaram s vama u prisustvu odvjetnika«,
reče.
Claireine bubnjiće ispuni bubnjanje vlastitoga srca. »Kada?«
»Može li danas?«
»Nedjelja je.« Do tog trenutka nije znala koji je dan. Prošao je gotovo cijeli tjedan otkad
je Paul ubijen.
Nolan reče: »Siguran sam da imate dovoljno novca da Pukovniku platite honorar za rad
vikendom.«
Pukovnik. Tako su zvali Wynna Wallacea, odvjetnika koji je pomogao Claire da se izvuče
iz optužbe za napad. Paul ga je zvao Pukovnikom zato što je bio arogantni seronja kao lik Jacka
Nicholsona u Malo dobrih ljudi.
 »Claire?«
Kako Nolan zna njihov interni nadimak? Je li ga Paul zaposlio i da se izvuče iz optužbe
da je pronevjerio novac?
»Halo?«
Claire pogleda Lydiju, koja je tako snažno odmahivala glavom da će joj od toga
vjerojatno ostati trzajna ozljeda.
Claire upita: »Gdje?«
Nolan joj da adresu.
»Dolazim za dva sata.« Claire prekine razgovor. Vrati slušalicu na stalak. Kad je
odmicala ruku, vidjela je da je na slušalici ostao trag znoja s njezina dlana.
»Dat ćeš mu fascikle?« Lydia upita. »Ne. Ne idem u grad.« Claire ustane. »Idem u
Athens.«
»Što?« I Lydia ustane. Ode za Claire u predsoblje. »Upravo si rekla Nolanu da ćeš...«
»Jebeš Nolana. « Claire uzme svoju torbicu. Navuče teniske. Nije znala zašto, ali mora
vidjeti Lexie Fuller. Neće razgovarati s njom ili joj poremetiti život, ali mora vlastitim očima
vidjeti drugu ženu.
Reče: »Slušaj, Lydia, zaista cijenim...«
»Šuti. Idem s tobom.« Lydia nestane negdje u kući.
Claire na video-portafonu pokraj vrata pogleda unutrašnjost poštanskog sandučića. USB
je još bio u njemu. Bilo je 9:13 u nedjelju ujutro. Je li dobro ili loše to što Adam Quinn dugo
spava? Ili je dao nekom drugom u zadatak da pokupi USB? Je li Jacob Mayhew krenuo? Hoće li
Fred Nolan smatrati Clairein nedolazak za dva sata oblikom namjernog obmanjivanja saveznog
agenta? Hoće li se večeras vratiti u svoj krevet ili će sljedećih nekoliko godina života provesti u
zatvoru? Lydia se vrati noseći svoju torbicu. U jednoj ruci imala je jednokratni mobitel, a u
drugoj svoj iPhone.
»Ja vozim.«
Claire se nije svađala zato što je Lydia starija i uvijek ona vozi. Otvorila je vrata
predsoblja i ostavila ih nezaključanima. U ovom trenutku, Claire je željela da se provalnici vrate.
Ostavila bi im kekse vani da je imala vremena.
Claire isključi Teslu iz struje. Ključ s daljinskim otključavanjem bio je na klupi gdje ga je
i ostavila. Ubaci ga u torbicu i uđe u automobil. Lydia sjedne za upravljač. Spusti ruku i namjesti
sjedalo, a zatim i retrovizore. Namršti se kada je vidjela treperavi sedamnaestinčni dodirni zaslon
koji se nalazio na sredini kontrolne ploče.
»Ovo je na struju, je l’ da?« Lydia je zvučala razdraženo. Uvijek se ljutila u blizini novih
stvari. »Athens je sat vremena udaljen odavde.«
»Zaista? Nisam to primijetila svih onih milijun puta koliko sam se ovim autom vozila do
mame i natrag.« Odnosno, činila je to prije nego što ju je elektronički odašiljač oko gležnja
ograničio u kretanju. »Možemo li krenuti?«
Lydia je i dalje zvučala razdraženo. »Kamo ide ključ?«
»Lagano pritisni kočnicu da pokreneš auto.«
Lydia to učini. »Je li upaljen? Uopće ga ne čujem.«
»Je l’ tebi tristo godina?« Claire upita. »Isuse Kriste, to je i dalje auto. Čak bi i baka
Ginny uspjela shvatiti kako ga se vozi.«
»To je bilo stvarno podlo.« Ubaci u rikverc. Na slici na video-zaslonu prikaže se pregled
stražnjega dijela. Lydia prezirno otpuhne polako se pomičući unatrag i zatim okrene automobil.
Vrata na dnu prilaza još su bila otvorena. Claire se činilo da je prošlo deset godina otkad
je s majkom i bakom sjedila na stražnjemu sjedalu limuzine. Pokušavala se prisjetiti kako se
osjećala. Čistoća njezine tuge bila je takav luksuz.
Postoji i jedna žena u Watkinsvilìeu koja bi mogla osjećati istu tu čistu tugu. Paula nema
gotovo tjedan dana. Vjerojatno je nazvala bolnice, i policijske postaje, i ophodnju na autocesti, i
svakoga tko je htio slušati. I svi koji su i najmanje istražili to što ih je pitala, rekli su joj da je
Buckminster Fuller, otac geodezijske kupole, umro 1983. godine.
Claire se pitala koju je priču Paul ispričao toj ženi da objasni svoja odsustva. Trgovački
putnik. Vladin agent. Radnik na platformi za podmorsko bušenje. Pilot.
Paul je na fakultetu išao na obuku za pilota. Dobio je dozvolu za upravljanje lakim
letjelicama, što je značilo da je svaki put kad bi unajmili neku čarter-letjelicu on bio u kabini i
razgovarao s pilotima o vjetru u leđa i visinomjerima. Claire je bilo žao tih jadnika koji su
pokušavali upravljati zrakoplovom.
Bi li joj trebalo biti žao Lexie Fuller? I ima li je pravo držati u neznanju u vezi s Paulom?
Od svih ljudi, bar je Claire dobro znala kako će joj biti strašan udarac spoznaja o istini. Može li to
učiniti drugome ljudskom biću?
Ili je Lexie možda već znala za Claire. Možda je mladoj gaduri bilo sasvim u redu dijeliti
supruga neke druge žene, odgajati njegovo kopile - ili kopilad - dok je on imao još jednu suprugu.
Claire zatvori oči. Kako je ružno takvo što reći o drugoj ženi. Pretvara Lexie u čudovište,
a vjerojatnije je da ih je Paul obje prevario. Čak i ako je Lexie znala za poligamiju, sigurno nije
znala za ona užasna sranja na koja se Paul palio.
»Binarni završetak«, Paul bi rekao Claire. »Ljudski mozak sklon je pretpostaviti da ako
postoji žrtva mora postojati i zločinac.«
Doživljava li ona sebe sada tako, kao još jednu Paulovu žrtvu?
»Claire?« Lydia prestane svom snagom stezati upravljač. »Mislim da nam treba više
informacija.«
Claire se stisne već od same pomisli na to. »Kako to misliš?«
»Okružni podaci na internetu idu samo deset godina unazad. Je li Paul oduvijek vlasnik te
kuće?«
»Je li to bitno?«
»Samo sam se pitala postoje li i druge gospođe Fuller.«
Claire se zagleda u cestu. Problem u boravku blizu Lydije to je što ona lako misli najgore
o Paulu. »Misliš da ih je zakopao u dvorištu?«
»Nisam to rekla.«
»Nisi morala.« Claire se glavom nasloni na ruku. Nije željela Lydiu ovdje, ali nije mogla
zamisliti da to radi bez nje. Zaboravila je koliko je iritantno imati sestru.
Lydia da žmigavac i uključi se na međudržavnu cestu. U znak pomirenja reče: »Tata je
uvijek mrzio voziti nedjeljom.«
Unatoč tomu što to nije željela, Claire se nasmiješi. Kada ju je otac učio voziti, upozorio
ju je da je nedjelja najopasniji dan na cesti. Rekao je da su ljudi umorni i razdražljivi zbog toga
što su satima sjedili u crkvi u neudobnoj odjeći, i da su, kad bi napokon bili pušteni, vozili kao da
su pušteni s lanca.
Lydia upita: »Što si jučer radila u McDonald’su?«
Claire joj reče istinu: »Pitala sam se bi li bilo nepristojno povratiti u zahodu ako prije toga
nešto ne naručim.«
»Mislim da su naviknuti na to.« Lydia ubrza i prijeđe u pretjecajni trak. Za nekoga tko se
toliko žalio na automobil, prilično je uživala u vožnji. »Što misliš da će Nolan učiniti kada se ne
pojaviš u njegovu uredu?«
»Ovisi, valjda. Ako je ono što radi zakonito, izdat će potjernicu za mnom. Ako nije,
ponovo će me zvati ili doći do kuće.«
»Ostavila si vrata garaže otvorena. Mora samo ući i pogledati u Paulovo prijenosno
računalo.«
»Neka ga.« Claire nije vidjela smisao u tome da pokušava sakriti filmove. Pa ona je ta
koja ih je predala policiji. »Vrijedi isto pravilo. Ako je ondje po zakonu, imat će nalog za pretres.
Ako nije, može uzet’ tvrdi disk i zabit’ si ga u dupe. «
»Možda će biti ondje kad Adam dođe po USB.«
»Odlično. Mogu gledati filmove i zajedno drkati.«
Lydia se ne nasmije. »Mogu li te nešto pitati?«
Claire ju je proučavala. Lydia nije tip osobe koji traži dopuštenje. »Što?«
»Što radiš po cijeli dan? Imaš posao, ili?«
Claire osjeti da to pitanje ima poseban prizvuk. Lydia je vjerojatno pretpostavljala da po
cijele dane samo sjedi, jede bombone i troši Paulov novac. Da bude iskrena, ponekad je to i
činila, ali činilo joj se da se u nekim drugim situacijama trudila iskupiti za to. »Cesto volontiram.
U azilu za životinje. U banci hrane. U USO-o.« Zvučalo je kao da pravi popis stvari koje su bile
bitne njezinu ocu. »Neko vrijeme pomagala sam Innocence Projectu, ali onda se u nekom slučaju
pojavilo ime Bena Carvera.« Ben Carver bio je jedan od dvojice serijskih ubojica koji su njihova
oca vukli za nos. »Učila sam francuski i njemački. Još sviram klavir. Kosim travu ako treba i ako
nije prevruće. Igrala sam tenis tri do četiri sata na dan, ali iz nekog razloga više nitko ne želi
igrati sa mnom.« Upita Lydiju: »A ti?«
»Radim. Odem kući. Idem spavati. Ustanem i ponovo odem na posao. «
Claire kimne kao da to već ne zna. »Viđaš li se s nekim?«
»Ne baš.« Lydia zaobiđe spori Mercedes. »Zna li mama da si razgovarala sa mnom?«
Pretvarala se da je pitanje spontano, ali odala ju je osjetljivost u glasu.
»Nisam joj rekla«, Claire prizna. »Ali samo zato što sam bila uzrujana i znala sam da će
mi, ako je nazovem, čuti to u glasu i izvući istinu iz mene.«
»A što je istina?«
»Da nisi lagala i da činjenica da ti nisi lagala znači da Paul jest, što znači da je moj
osamnaestogodišnji brak bio potpuno sranje, a moj muž psihopat.«
Lydia uvuče bradu, ali ovaj put ne progovori.
»Nisam ti se ispričala zbog onoga što sam učinila«, Claire shvati.
»Ne, nisi.«
»Oprosti«, pokuša, ali ta riječ činila se tako malom u usporedbi s veličinom onoga što joj
je oduzela. »Trebala sam ti vjerovati.« Claire je znala da ni to baš nije sasvim točno. Nije mogla
zamisliti situaciju u njihovim tadašnjim životima u kojoj bi mogla vjerovati Lydiji. »Čak i ako ti
nisam povjerovala, nisam te smjela pustiti.«
Lydia okrene glavu. Šmrcne.
Claire se zagleda u njezin dlan. Nije znala bi li je trebala dotaknuti ili ne. »Oprosti,
Pepper. Napustila sam te. Natjerala sam mamu da te napusti.«
»Nisi je mogla natjerati da napravi nešto što ne želi.«
»Nisam baš tako sigurna.« Prvi je put Claire razmislila o punome značenju onoga što je
zapravo napravila. Nije izbacila Lydiju samo iz vlastitoga života.
Odsjekla ju je od ostatka obitelji koja joj je još bila ostala. »Mama se silno bojala da će
izgubiti još jedno dijete. Ja sam to znala i obradila sam je u svoju korist zato što sam bila toliko
ljuta na tebe. Prisilila sam je na Sofijin izbor.« Claire pomisli kako je to jedina situacija u kojoj je
ta fraza barem djelomično primjenjiva. »Bila sam u krivu. Duboko mi je žao zbog onoga što sam
ti učinila. Što sam učinila našoj obitelji.«
 »Pa« - Lydia obriše suze - »Tada sam bila prilično sjebana. Sve što si rekla je istina. Krala
sam od svih vas. Stalno sam lagala.«
»Ali nikada nisi lagala u vezi s nečim takvim i ja sam to trebala vidjeti.« Claire se gorko
nasmije. »Očito nisam mnogo toga vidjela.«
Lydia je s mukom gutala, pokušavajući zaustaviti nove suze.
Claire nije znala što bi još rekla. Da je ponosna na sestru zbog toga što se prestala
drogirati i što se izvukla iz teškoga siromaštva? Da joj je kći lijepa i uspješna, i neupitno
nevjerojatna? Da je partner očito obožava? Sve što zna o Lydijinu životu saznala je od Paulovih
privatnih detektiva.
Što je značilo da premda je Claire pred njom ogoljela mračnu, trulu dušu svojega braka,
Lydia joj i dalje ne vjeruje dovoljno da bi joj povjerila istinu o vlastitome životu.
»Nego.« Lydia je očito bila spremna promijeniti temu. Mahne rukom prema dodirnom
zaslonu. »Ima li ta stvar radio?«
»Može svirati koju god pjesmu želiš.« Claire dotakne ikonu na zaslonu. »Samo naglas
izgovori pjesmu koju želiš čuti i on će ti je pronaći na internetu i pustiti.«
»Ma ne!«
»Dobrodošla u svijet jedan posto populacije.« Claire raširi prikaz na zaslonu. Dok je
prebacivala s jedne kućice na drugu osjećala se kao dijete u Teslinoj trgovini. »Možeš čitati
mejlove, vidjeti koliko ti je još baterije ostalo, ići na internet.«
Claire se zaustavi. Kad je dotaknula ikonu za internet, sustav je učitao posljednju stranicu
koju je Paul otvorio. Feedly.com stranica je koja djeluje prema istom principu kao i Googleove
obavijesti, ali tiče se samo novih vijesti.
Paul je u tražilicu upisao samo jedno ime.
»Što je bilo?« Lydia upita.
»Zaustavi se.«
»Zašto?«
»Zaustavi se.«
Lydia teško uzdahne, ali posluša Claireinu naredbu. Zvučne trake vibrirale su kroz
automobil dok se zaustavljao uz rub autoceste.
»Što je bilo?« Lydia ponovo upita.
»Paul je namjestio da mu stižu sve obavijesti o Anni Kilpatrick. Posljednja je stigla prije
dvije minute.«
Lydia zgrabi svoju torbicu i izvadi naočale. »Što čekaš?«
Claire prstom dotakne najnoviju obavijest, poveznicu na Kanal 2, adantsku podružnicu
ABC vijesti.
Na vrhu stranice prikazao se crni okvir na koji je trebalo kliknuti kako bi se pokrenula
videosnimka. Na crvenom polju pisalo je: »uživo! izvanredne vijesti u slučaju anne kilpatrick.«
Krug koji se vrtio na ekranu ukazivao je na to da se film učitava. Claire pojača zvuk. Obje su
čekale, pogleda uprtog u krug koji se okretao.
Tesla se zatresao kada je pokraj njega projurilo smede UPS--ovo dostavno vozilo. Lydia
reče: »Treba mu cijela vječnost.«
Video se napokon učitao, ali nije se mnogo vidjelo. Zapovjednik Mayhew stajao je iza
govornice. Kongresnik Johnny Jackson, koji nikada nije propuštao priliku da se pokaže u
medijima, stajao je iza njega, pomaknut malo udesno kako bi ga kamera ipak mogla snimiti.
Obojica su gledala u bočna zatvorena vrta. Vidjeli su se bljesci bljeskalica fotoaparata i čulo
meškoljenje jer su novinari postajali nestrpljivi.
Izvjestitelj je objasnio: »Rečeno nam je da su roditelji stigli u zgradu prije pet minuta.«
Ponovio je priču o nestanku Anne Kilpatrick, spomenuvši i to kako je policija djevojčin
automobil pronašla u trgovačkome centru Lenox.
Claire se sjećala konferencija za tisak na kojima je bila s obitelji. Tada su zapravo
postojala samo tri programa s vijestima pa su se konferencije održavale u malome predvorju
policijske postaje. Claire i Lydiji rečeno je da izgledaju shrvano, ali ne previše shrvano. Helen se
brinula da će Julijin otmičar vidjeti njezine preostale dvije kćeri i da će i njih htjeti oteti. Šerif im
je rekao da se obraćaju Juliji zato što je čvrsto vjerovao da je u nekom oronulom hotelu i da se
smije roditeljima koji od sebe prave budale na večernjim vijestima.
Lydia reče: »Evo ih.«
Na zaslonu se prikaže kako se bočna vrata otvaraju. Roditelji Anne Kilpatrick popeli su se
na pozornicu i stali Mayhewu slijeva. Kimnuo je kao da im želi reći Izdržat ćemo mi to. Oni
njemu nisu kimnuli. Oboje su izgledali kao osuđenici na smrt koji čekaju smaknuće.
Lydia reče: »Pronašli su tijelo.«
Claire je ušutka, ali nekoliko trenutaka poslije, Mayhew potvrdi njezinu pretpostavku.
»Ostaci mlade žene pronađeni su danas oko četiri ujutro na trkaćoj stazi u blizini
BeltLinea«, reče.
BeltLine se protezao kroz poslovnu četvrt Midtown. Neki Claireini prijatelji šaljivo su ga
nazivali Silovateljskom trasom zbog velikog broja seksualnih napada koji su se ondje događali.
Mayhew nastavi »U forenzičkom laboratoriju okruga Dekalb uspjeli su identificirati
ostatke prema fotografijama i otiscima prstiju. Obitelj Kilpatrick prije sat vremena potvrdila je te
nalaze.«
»Dopustili su im da vide tijelo?« Claire upita.
»Zar ti to ne bi željela?«
Claire više nije bila tako sigurna.
Mayhew reče: »U ovom trenutku nemamo dodatnih tragova. Molimo sve koji prepoznaju
muškarca na ovome crtežu da nazovu broj dežurne službe.« Podigne policijski crtež muškarca
koji je viđen u blizini Annina automobila. »Obitelj Kilpatrick željela bi zahvaliti svima koji su
pomogli u potrazi...«
Claire isključi zvuk zato što je znala što slijedi. Novinari će postavljati pitanja. Mayhew
im neće dati odgovore. Gledala je kako je Mayhew mahnuo Bobu Kilpatricku, Anninu ocu. Imao
je isti onaj plačni, slomljeni izraz lica kakav je bezbroj puta vidjela u vlastitoga oca.
I Lydia ga je vidjela. »Podsjeća me na tatu.«
Claire se prisili da skrene pogled s Eleanor Kilpatrick. Držala se za supruga kao da su
izgubljeni na moru. I jesu bili izgubljeni - čak i ako se uspiju vratiti na kopno, do će im zauvijek
ostati nestabilno.
Lydia uhvati Claire za ruku. Utješnost sestrina dodira prostrujila joj je tijelom poput tople
vode. Sjedile su u automobilu, slušajući kamione kako jure pokraj njih. Bi li Claire željela vidjeti
Julijino tijelo? Bilo bi drugačije nakon svih tih godina. Ostale bi samo kosti, ali kosti bi joj toliko
značile zato što bi imali nešto što mogu zakopati, neko mjesto na kojemu mogu ostaviti tugu.
»Što se događa?« Lydia nije postavila egzistencijalno pitanje. Prstom je pokazivala prema
dodirnom zaslonu. Eleanor Kilpatrick odgurnula je Mayhewa. Zgrabila je mikrofon.
Claire pojača zvuk.
Bijesni glas Eleanor Kilpatrick provalio je iz zvučnika: »Označena je usijanim željezom
k’o neka prokleta životinja!«
Prijenos se prekine. Voditelj 2. programa vijesti pojavi se na ekranu. »Ispričavamo se
gledateljima zbog ovoga što su upravo čuli.«
»Pronađi necenzuriranu verziju«, Lydia naredi. »Pronađi je!«
 »Tražim.« Claire je već otvorila tražilicu. Novosti su se ponovo ažurirale. Još je desetak
stranica prenijelo konferenciju za tisak. Claire odabere najsumnjiviju. Šareni krug na sredini
ekrana počne se vrtjeti.
»Probaj neku drugu«, Lydia reče.
»Daj joj vremena.« Claire joj stisne ruke kako ne bi dirala ekran. Spremala se odustati
kada se stranica napokon učitala.
Mayhew je bio zamrznut, mikrofon je bio ispred njega. Jackson je gledao ravno pred sebe
kao dobar vojnik. Claire pritisne tipku za reprodukciju. Mayhew reče: »Ostaci mlade...«
»To je početak.« Lydia je očito obraćala pozornost. Prelazila je prstom po dnu snimke
dok nije došla do ispada Eleanor Kilpatrick.
»Ovo je sranje!« ovo je glupost.
Johnny Jackson vješto se izmaknuo iz kadra, prepustivši kontrolu štete Jacobu Mayhewu.
»Gospođo Kilpatrick.« Mayhew rukom prekrije mikrofon.
»Ne!« Eleanor Kilpatrick pokuša mu odgurnuti ruku. Bila je sitna. Nije ga mogla
pomaknuti pa se okrenula prema novinarima i povikala: »Moja kći je sasječena!«
Odvratili su blještanjem bljeskalica.
Mayhew ponovi: »Gospođo Kilpatrick.«
Istrgnula mu je je mikrofon. »Grudi su joj unakažene! Označena je usijanim željezom k’o
neka prokleta životinja!«
Mayhew joj pokuša uzeti mikrofon. Ona odskoči od njega. On pokuša ponovo, ali ga Bob
Kilpatrick iznenadi udarcem u trbuh.
»Bila je naše maleno!« Eleanor vrisne. »Bila je još dijete!«
Dva policajca u odorama pritisnu Boba Kilpatricka o pod. Njegova supruga nije prestajala
vrištati ni dok su je odvlačili otamo. »Kakva bi to životinja napravila takvo što našoj djevojčici?
Kakva životinja?«
Mayhew nadlanicom obriše usta. Bilo je očito da je bijesan. Pred svim je novinarima
zgrabio Eleanor Kilpatrick oko struka i prenio je preko pozornice. Mikrofon je pao na pod kada je
došao do kraja žice. Mayhew je ženu praktično izbacio kroz otvorena vrata, koja su se zatim
zalupila. Kamera ih je snimala nekoliko sekunda, a onda se sve zacrnjelo.
I Claire i Lydia zurile su u ekran. Lydia upita: »Jesi li vidjela što je učinila?«
»Jesam.« Claire ponovo učita stranicu. Pričekale su da se snimka učita. Umjesto da
premota naprijed, Claire pusti snimku konferencije za tisak od početka. Najprije Mayhew pa
Eleanor Kilpatrick. Čim je snimka završila ponovo je učitala stranicu kako bi treći put pogledale
konferenciju.
Izvjestiteljev komentar. Mayhew na pozornici. Obitelj Kilpatrick ulazi u prostoriju.
Ni Claire ni Lydia nisu mogle prestati gledati. Ispad Eleanor Kilpatrick obje je prikovao
uz ekran; to kako je na svom trbuhu prstom nacrtala slovo X kad je rekla da joj je kći označena
usijanim željezom.
Claire zaustavi snimku. Eleanor Kilpatrick zamrzne se na ekranu. Usta su joj bila
otvorena. Desnu ruku pritisnula je na lijevu stranu trbuha, malo dalje od sredine, točno ispod
rebara.
Lydia reče: »Grudi su joj unakažene.«
»Znam.«
»Na trbuhu joj je usijanim željezom otisnuto slovo X.«
»Znam.«
Baš kao i drugoj djevojci na Paulovu filmu. Onoj koja je sličila Anni Kilpatrick.
 IV.

Sjećaš li se onoga članka koji si napisala za školske novine kada je Timothy

McCorquodale pogubljen? Osuđen je na smrt 1970. zbog ubojstva mlade bjelkinje koju je vidio
kako razgovara s crncem u jednome adantskom baru u Midtownu. Nisi mogla shvatiti kako bi
mlada bjelkinja koja razgovara s crncem mogla pobuditi toliki gnjev. Bio sam i ponosan i
ispunjen nadom što ne razumiješ takav rasizam. Tvoja majka i ja odrastali smo u vrijeme
posljednjih trzaja segregacijskih zakona Jima Crowa. Marširali smo za jednaka prava, ali to je
bilo lako kad su svi naši prijatelji i kolege s fakulteta marširali zajedno s nama.
Sjećam se da sam razgovarao s tvojom majkom o tvom članku u kojemu si izrazila
mišljenje da premda McCorquodale zaslužuje kaznu, društvo nema pravo ubiti ga. Bili smo tako
ponosni na tebe zbog toga što vjeruješ u ono u što smo i mi vjerovali. I mi smo bili bijesni pri
pomisli da će nekoga pogubiti na električnoj stolici zbog otmice, silovanja, mučenja i naposljetku
ubojstva sedamnaestogodišnjakinje.
Razmišljao sam o tvojemu članku dok sam se jutros vozio prema Dijagnostičkom i
klasifikacijskom zatvoru u Georgiji. Možda se sjećaš iz istraživanja koje si napravila za članak da
se ondje izvršava smrtna kazna u Georgiji. Nisam siguran zašto mi je dok sam prolazio kroz
otvorena dvorišna vrata na pamet pao tvoj članak. I premda sam i dalje ponosan na tebe,
razumljivo je da sam promijenio mišljenje o smrtnoj kazni. Jedina ograda koju sada imam jest to
što osjećam da bi roditeljima trebala biti ponuđena mogućnost da oni pritisnu prekidač.
Nekoliko godina nakon što si nestala, poštar po imenu Ben Carver osuđen je na smrt zbog
toga što je ubio šest mladića. (On je homoseksualac, što prema Bukvinu mišljenju znači da ga ne
privlači ubijati mlade žene.) Kruže glasine da je Carver pojeo neke od svojih žrtava, ali nije došlo
do suđenja pa sočnije pojedinosti nisu došle do javnosti. Ja sam Carverovo ime pronašao u
šerifovoj dokumentaciji prije deset mjeseci, na petu godišnjicu tvojega nestanka. Pismo je
napisano na službenom papiru Korekcijskog odjela u Georgiji i potpisao ga je upravitelj zatvora.
U pismu je obavijestio šerifa da je Ben Carver, zatvorenik osuđen na smrt, jednom od zatvorskih
stražara spomenuo da bi mogao imati neke informacije u vezi s tvojim nestankom.
Bukva je napisao da je istražio taj trag, ali Carver mi je osobno rekao da ga šerif nikada
nije posjetio. Naravno, ja jesam. Zapravo, u zadnjih deset mjeseci bio sam ukupno četrdeset osam
puta u zatvoru. Posjećivao bih ga i češće, ali osuđenici na smrt imaju pravo na posjete samo
jedanput tjedno.
Dušo, oprosti što ti dosad nisam spomenuo te posjete, ali molim te nastavi čitati i možda
ćeš shvatiti zašto.
Na dan posjeta Ben Carver i ja sjedili bismo jedan nasuprot drugoga kao ribe u akvariju,
razdvojeni žičanom mrežom. Mreža ima sićušne rupice. U sobi za posjetitelje je glasno. Otprilike
osamdeset muškaraca čeka pogubljenje i mnogima od njih jedini kontakt s vanjskim svijetom
nihove su majke. Možeš zamisliti toliko emocija na jednome mjestu. Majka Bena Carvera
prestara je da bi ga posjećivala pa viđa samo mene. Moram se sagnuti i približiti usne metalu
premda vidim crnu prljavštinu koja je ostala od tisuća usta koja su ondje bila prije mojih.
AIDS, razmišljam. Hepatitis B. Herpes. Gripa. Mononukleoza.
I svejedno stavljam usta na tu mrežu.
Carver je šarmantan muškarac tiha glasa zbog kojega ti se čini da ti se uvijek povjerava.
Pristojan je i pozoran, o čemu promišljam jer, je li to njegova prirodna sklonost ili je pročitao
previše romana o Hannibalu Lecteru?
 Bez obzira na to, uvijek izražava veliku brigu za moju dobrobit. »Danas izgledaš
umorno«, reći će, ili: »Jedeš li dovoljno?« ili: »Mogao bi porazgovarati s brijačem o toj svojoj
kosi.«
Znam da flertuje sa mnom zato što je usamljen, baš kao što i ja flertujem s njim zato što
želim znati ono što on zna.
Dakle, razgovaramo o svemu osim o tebi.
Gotovo se savršeno sjeća filmskih dijaloga. Casablanca. Zameo ih vjetar. Ponoćni
kauboj. Monty Python. Pa zatim knjige koje je pročitao - većinu klasika, Anne Rivers Siddons za
atlantsku vezu, Barbara Cardand za ljubice, Neil Gaiman za fantastiku. Ne pamtim više koliko
sam puta vodio razgovore o Celestinskome proročanstvu.
Ne spominjem ove razgovore tvojoj majci, i to ne samo zato što ona misli da su Mostovi
okruga Madison sentimentalna bljezgarija. I dalje čvrsto odbija slušati o onome što ja nazivam
svojim izvannastavnim aktivnostima, a ona mojom uzaludnom potragom. Osim te teme, malo
nam je toga još ostalo o čemu možemo razgovarati. Ne možemo zauvijek prežvakavati stare
uspomene s mučnih kampiranja i pustolovina sa Zubić Vilom te emocionalno nabijenih
roditeljskih sastanaka. Tvoje su sestre započele živjeti vlastite živote. Pronašle su vlastite
prijatelje, počele graditi vlastite obitelji izvan naše. Tvoja majka ima moju (inferiornu) zamjenu,
a ja imam...?
Smijem li ti priznati da sam usamljen? Da se svakoga jutra probudim u ogoljeloj, praznoj
spavaćoj sobi i da zurim u svijetložuti strop pitajući se vrijedi li ustati iz kreveta? Da ne mogu
podnijeti pomisao da ću vidjeti svoju četkicu za zube samu i da pokraj nje neće biti četkica tvoje
majke? Da imam dva tanjura, dvije žlice, dvije vilice i dva noža, ne zato što mi ih toliko treba
nego zato što sam ih uspio pronaći samo u paru? Da sam izgubio posao? Da sam napokon izgubio
tvoju majku? Da sam prestao tražiti od tvojih sestara da me posjećuju zato što mi se svaki put
kada razgovaramo čini da ih povlačim na dno oceana.
Možda onda razumiješ kako su mi razgovori s osuđenim serijskim ubojicom o filmovima
i književnosti postali tako bitan dio života. Evo razloga da se operem. Evo razloga da obujem
cipele. Evo razloga da iziđem iz kuće, sjednem u automobil, odem nekamo, da nisam samo u
svojemu jednosobnom stanu u kojemu se osjećam kao u zatvoru, baš kao i oni zatvorenici u
Dijagnostičkom i klasifikacijskom zatvoru u Georgiji.
Znam da me Ben navlači, kao što znam i to da mu ja to dopuštam. Zbunjuje me to što su u
posljednje vrijeme jedini trenutci kada ne razmišljam o tebi oni kada raspravljam o Joyceu s
čovjekom koji je vjerojatno ljudožder. Nije li smisao mojih posjeta to da saznam ono što Carver
zna? Da saznam tu glasinu koju je on čuo i napokon saznam što se tebi dogodilo?
Ali izjeda me osjećaj da on ništa ne zna o tebi.
A još više me izjeda još dublji osjećaj da me uopće nije briga.
Pa evo što činim: Kažem samom sebi da ga proučavam. Je li te ovakav tip čovjeka oteo?
Je li tvoj otmičar bio tako ljubazan prema tebi na početku kao što je Ben Carver ljubazan prema
meni? Je li te oteo zato što te želio samo za sebe? Ili te oteo zato što te želio ozlijediti?
Onda se zapitam što bi se dogodilo da netko makne tu prljavu metalnu mrežu. Što bi mi
čovjek poput Bena Carvera učinio da nema stražara u prostoriji, da nema ograde između nas? Bi
li u tančine analizirao Spenserovu Vilinsku kraljicu ili bi me razrezao i kušao komadić moje
gušterače?
Danas sam shvatio da nikada neću saznati odgovor - ne zato što je taj scenarij nemoguć,
nego zato što su mi zabranili da ikad više posjetim Bena Carvera. Odmah sam posumnjao da je
Bukva upleten u to, ali upravitelj mi je ubrzo sve objasnio. To mi se činilo prikladnim. Na kraju
krajeva, preko njegova izvještaja sam i došao do Bena Carvera.
 Evo kako se to dogodilo: umjesto da me gurnu u čekaonicu za posjete, punašni stražar
koji je stalno usisavao zrak kroza zube poveo me niz dugačak hodnik. Zvuk koji je tim
usisavanjem zraka proizvodio odbijao se o ulaštene pločice na podu. U zatvorima su hodnici
dugački i široki, vjerojatno zbog toga da možeš pobjeći, ali se ne možeš sakriti. U svakom kutu
nalaze se širokokutna zrcala. Kamere prate svaki tvoj korak.
Da je barem centar Athensa bio tako dobro nadziran, možda bi nam se ti bila vratila kući.
Upraviteljev ured bio je sav u jeftinoj drvenariji i zelenom namještaju tipičnom za takve
ustanove. Kao što bi Ben rekao: »Sjeti se Hladnokrvnog kaznjenika.« Sve površine bile su ili
metalne ili od umjetnog drva. Upravitelj je bio debeo, vojničke frizure, s naslagama sala na vratu
koje su mu gotovo zakrivale ovratnik. Košulja mu je bila bijela, kratkih rukava, i uz nju je nosio
crveno-crnu kravatu. Pušio je cigaretu dok me proučavao sjedeći za svojim stolom prekoputa
mene. Sjedio sam pred njim u rukama držeći otrcani primjerak Dr. Seussove Samo jednom si
star! Bio je to dar koji mi je Ben poslao preko upravitelja. Posljednja komunikacija Kanibala
Carvera i mene. Oduzeo mi je posjetiteljska prava. Više ne smijem dolaziti u zatvor.
»Doktore Carroll«, upravitelj reče, glasom poput Pijeda Sofronija: »Ben Carver je
psihopat. Nije u stanju osjećati empatiju i kajanje. Ako vidite išta ljudsko u njemu, to je samo
zato što igra neku ulogu.«
Listao sam knjigu. Ruke su mi se znojile. Stranice su mi se lijepile za prste. U zatvoru je
vruće u svako doba godine. Zaudara na znoj, kanalizaciju i očaj muškaraca naguranih u ćelije kao
da su nečija pokretna imovina.
Upravitelj reče: »Carver je očito od vas dobio ono što je želio. Završio je s vama. Nemojte
to osobno shvatiti. Budite sretni što ste se izvukli neozlijeđeni.«
Neozlijeđen.
Pustio sam tu riječ da mi se vrti po glavi. Izgovorio sam je naglas dok su me ponovo
pratili niz dugačak hodnik. Ponovio sam je u automobilu dok sam sjedio i dalje stišćući knjigu u
rukama.
Samo jednom si star! Knjiga za zastarjelu djecu slikovnica je za odrasle. Prije nekoliko
godina ti i tvoje sestre darovale ste mi tu knjigu za rođendan zato što mladi uvijek misle da je
zabavno kada stariji postanu još stariji. Ne sjećam se da sam Benu spomenuo tu knjigu, ali činilo
mi se to kao nešto što bih mu spomenuo kad sam tek počeo dolaziti i kada sam ga pokušao
uhvatiti u zamku da mi oda neki trag o tebi.
Razgovor bi ovako tekao:
Ben: Reci mi, Same, što si nedavno čitao?
Ja: Pronašao sam knjigu koju su mi Julia i cure darovale za rođendan. Samo jednom si
star! Dr. Seussa.
Ben: Znaš, ja sam svoj najdraži dar dobio kad mi je bilo šesnaest i majka mi je dala
rezervne ključeve njezina automobila. Koji je bio tvoj prvi automobil, Same? Neka stara krntija,
kladim se. Sigurno su se cure lijepile na tebe kao lude.
Takav je on bio. Uvijek bi laskanjem promijenio temu. Obično je to vještije činio. Teško
je opisati kako netko manipulira tobom kad u pravilu nisi svjestan toga dok se događa. Nije baš
da vodiš bilješke dok netko tobom manipulira, to hoću reći.
Siguran sam da je za mojih posjeta Ben skupio mnogo više informacija o meni nego ja o
njemu. Moram priznati da je radio na razini za koju nisam ni znao da postoji. Bio je psihopat,
znao sam to, ali zanimljiv psihopat, i dao mi je nešto čime ću se baviti jednom na tjedan, svaki
tjedan, deset mjeseci, kada je jedina druga opcija koju sam imao bilo to da si prerežem vene i
gledam kako krv teče niz odvod u kadi.
Trebao sam spomenuti skalpel dok sam nabrajao predmete u ladici za srebrninu. Ondje je
već gotovo godinu dana - svjetlucavi metal kirurški naoštrene oštrice. Vidio sam s kakvom
lakoćom razrezuje kožu i sanjao o tome s kakvom će lakoćom razrezati moju.
Mislim da se dogodilo ovo: Ben je znao da mi je pomogao da se izvučem iz te depresije i
da je došlo vrijeme da me pusti da odem. Ne zato što je htio prekinuti naš kontakt, nego zato što
bi, kad bih ga nastavio posjećivati, pao u preveliko iskušenje da uništi ono što se toliko trudio
ponovo izgraditi.
I premda je upravitelj bio u pravu kada je rekao da je moj neobični prijatelj psihopat, nije
bio u pravu u vezi s tim da Ben Carver ne osjeća empatiju. U rukama držim dokaz da tomu nije
tako.
Ne znam kako je došao do primjerka Samo jednom si star! čekajući u zatvoru na izvršenje
smrtne kazne, ali znam da je Ben bio vrlo snalažljiv. Imao je mnogo obožavatelja izvan zatvora.
Stražari su mu iskazivali poštovanje kakvo i odgovara jednome starosjediocu. Čak i u zatvoru,
Ben je mogao dobiti gotovo sve što bi poželio. A nikada ništa nije želio osim ako nije imao dobar
razlog za to. Ovoga puta razlog je bio da mi pošalje poruku.
Ovo je posveta koju je Ben napisao u knjizi: »Najprije trebaš imati prizore. Zatim dolaze
riječi.« - Robert James Waller.
Slike.
Već sam vidio tu riječ - barem šest puta kada sam bio u godišnjem posjetu šerifovu uredu.
Riječ je povezana s djelom, a djelo s činom, a taj čin počinio je neki čovjek, a taj čovjek, sada
sam shvaćao, bio je povezan s tobom.
Vidiš, dušo?
Ben Carver ipak jest znao nešto o tebi.
 DESETO POGLAVLJE

Lydia je stajala ispred crnoga željeznog lûka u središtu Athensa. Pogleda u mobitel.
Ponovo učita tražilicu da osvježi poveznice. Nije bilo novih pojedinosti u slučaju Anne
Kilpatrick. To nije spriječilo novinske portale da prežvakavaju tu priču. Isisavali su sve moguće
emocije s konferencije za tisak. Zbog Eleanorina srcedrapateljnog ispada konferencija se našla u
žarištu zanimanja. MSNBC, Fox, CBS, ABC i NBC, svi su se ostavili svojih nedjeljnih političkih
pregleda tjedna. CNN je doveo psihijatra s kojim su razgovarali o psihičkom stanju Eleanor i
Boba Kilpatricka. To što liječnik nije nikada vidio roditelje mrtve djevojke pa čak ni radio na
slučaju otmice i ubojstva djeteta nije nimalo utjecalo na to je li on osposobljen o tome govoriti
kao stručnjak na državnoj televiziji.
Lydia je bolje od njega znala u kakvom su oni psihičkom stanju. Njihova
šesnaestogodišnja kći je mrtva. Mučena, označena usijanim željezom i ostavljena na BeltLineu,
ruglu od rekreacijske staze koja je više bila nešto poput otvorenog lovišta za kriminalce. U ovom
trenutku, Kilpatricksi su vjerojatno tražili najzgodniji način da se pridruže svojoj jedinici.
Vjerojatno su cijelo vrijeme sumnjali da je Anna mrtva, ali jedno je misliti da je to istina,
a drugo kad zaista dobiješ potvrdu.
Vidjeli su njezino truplo. Svjedočili njezinu poniženju. Je li to što sada točno znaju što joj
se dogodilo bolje od svakojakih užasa koje su zamislili?
Kao i obitelj Carroll, i oni su se našli između dva zla.
Lydia obriše znoj s čela. Temperatura je preko noći pala, ali bilo joj je vruće, vjerojatno
od šoka ili stresa, ili kombinacije toga dvoga. Popne se kamenim stubama do željeznoga lûka koji
je na sjevernom ulazu u kampus stajao još od Građanskog rata. Otac im je pričao priče o tome
kako su ga nakon utakmica američkog nogometa gađali toaletnim papirom. Julia je umalo
uhićena ovdje kad je bila na prosvjedima protiv prvoga Zaljevskog rata. Posljednje noći u životu,
s prijateljima je na putu do Manhattana prošla pokraj tog luka.
A nakon Manhattana, više je nikada nisu vidjeli.
Lydia je čeznula za svojom kćeri. Željela ju je zagrliti i poljubiti u glavu onako kako joj je
Dee dopuštala samo onda kada je bila bolesna i tužna. Kad je bila beba, Dee je voljela biti na
rukama. Lydiju su stano boljela leđa od toga što ju je nosila po kuhinji dok je kuhala ili držala
prislonjenu na bok dok je stavljala rublje u mašinu. Kada je došao Rick, Dee bi se rasprostrla po
njima poput pokrivača, s nogama u Rickovu krilu i glavom u Lydijinu. Rick i Lydia bi se
pogledali i nasmiješili zato što je između njih ležala tako savršena djevojčica. I Lydia bi osjetila
takvo olakšanje zato što je samo onda kada joj je bila dovoljno blizu da može brojiti njezine
udahe, znala da je Dee na sigurnom.
Uhvati se rukama za glavu. Zatvori oči. Prepusti se prizorima Eleanor Kilpatrick koji su
joj bili urezani u svaki nabor u mozgu. Bolna jačina njezina vriska. Sablasni izraz lica. X koji je
nacrtala preko lijeve strane trbuha.
Bilo je očito da je Eleanor dešnjakinja. Morala je posegnuti rukom preko trbuha da nacrta
taj X. Nije to mjesto odabrala slučajno.
Lydia pogleda na drugu stranu ulice Broad. Claire je sjedila ispred Starbucksa, ondje gdje
ju je i ostavila. Držala se uspravno kao metla dok je zurila u prazno. Izgledala je ošamućeno kao
kakav katatoničar. Obavijala ju je uznemirujuća tišina. Uvijek ju je bilo tako teško pročitati, ali
sada je do nje bilo potpuno nemoguće doprijeti.
Lydia ustane. Onih tridesetak metara koji ih dijele neće joj pomoći da kao nekim trikom
prodre u Claireine misli. Prijeđe na drugu stranu ulice, pričekavši na sredini premda nije bilo
prometa. Momačad Georgije sinoć je pobijedila Auburn. Grad je još spavao nakon pobjede.
Pločnici su bili ljepljivi od prolivena piva. Ulice pune smeća.
Claire nije podignula glavu kad je Lydia sjela za stol, ali je upitala: »Izgleda li
drugačije?«
»Izgleda kao trgovački centar na otvorenom«, Lydia odvrati zato što se kampus iz
šarmantnog staromodnog južnjačkog sveučilišta pretvorio u korporacijsko čudovište koje se
protezalo na sve strane. »Izgleda gotovo kao predgrađe.«
»Jedino što se zaista promijenilo duljina je kaki-hlačica.«
»Nije li ovdje bio Taco Stand? «
»Parkirala si točno ispred njega.« Claire glavom pokaže u tom smjeru.
Lydia izvije vrat. Vidjela je još stolaca i stolova ukriž posloženih na pločniku. Nitko nije
sjedio vani zato što je bilo prehladno. Neka žena stajala je ondje s metlom i lopaticom za smeće,
ali umjesto da mete otpatke od sinoć, ona je gledala u svoj mobitel.
»Nikad od mene nije tražio ništa čudno«, Claire reče.
Lydia se okrene prema sestri.
»Sjećam se kad sam prvi put vidjela onaj film na računalu - samo početak filma, ono gdje
je djevojka vezana lancima - prožeo me taj neki čudan osjećaj, gotovo kao da me izdao, jer
željela sam znati zašto meni nije došao s tim.« Promatrala je trkača kako sporo prelazi ulicu.
»Pomislila sam, ako ga to pali, vezivanje ljudi lancima, koža i povez preko očiju, čak i ako mene
to ne zanima pretjerano, zašto mene nije pitao da probam?« Pogledala je Lydiju kao da očekuje
odgovor.
Lydia nije mogla drugo nego slegnuti ramenima.
»Vjerojatno bih pristala.« Claire odmahne glavom kao da samoj sebi proturječi. »Mislim,
ako je to ono što je zaista želio, ja bih to probala, shvaćaš? Zato što se to tako radi. I Paul je to
znao. Znao je da bih probala.«
Lydia ponovo slegne ramenima, ali nije imala pojma.
»Nikad nije tražio od mene da se odjenem kao sluškinja ni da se pretvaram da sam
učenica niti bilo što drugo o čemu čuješ da se govori. Nije čak ni analni seks nikad tražio, a svaki
muškarac u nekom trenutku to zatraži.«
Lydia pogleda oko sebe, nadajući se da to nitko nije čuo.
»Bila je mlađa od mene«, Claire nastavi. »Ona prva žena - kad sam je vidjela, na sekundu
sam pomislila da je mlađa od mene i to me zaboljelo zato što ja više nisam mlada. To je jedina
stvar koju mu nisam mogla dati.«
Lydia se zavali u stolcu. Ne može ništa drugo učiniti nego pustiti Claire da govori.
»Nisam bila zaljubljena u njega kad sam se udala za njega. Mislim, voljela sam ga, ali nije
to bilo...« Odmahne rukom kao da miče osjećaje. »Bili smo u braku manje od godinu dana i
dolazio je Božić. Paul je radio na magisteriju, a ja sam se javljala na pozive u nekoj odvjetničkoj
firmi i samo sam odjedanput pomislila, odo’ ja odavde. Činilo mi se tako besmislenim biti u
braku. Tako zamornim. Mama i tata su prije Julije bili tako puni života. Bili su tako strastveni,
zanimljivi ljudi. Sjećaš se toga? Kakvi su bili prije?«
Lydia se nasmiješi zato što je Claire tim jednim pitanjem nekako uspjela otključati
uspomene. Čak i nakon nekoliko desedjeća braka, Sam i Helen Carroll ponašali su se kao
tinejdžeri koji ne mogu skinuti ruke jedno s drugoga.
Claire reče: »Išli su na ples, i na zabave, i na večere, i imali su svaki svoje interese, i
voljeli su stalno razgovarati jedno s drugim. Sjećaš se kako ih nismo smjele prekidati? A nismo ih
ni htjele prekidati zato što su bili tako fascinantni.« I Claire se nasmiješi. »Sve su čitah. Sve
gledali. Ljudi su se otimali za to da se druže s njima. Organizirali bi zabavu i na vratima bi se
pojavili nepoznati ljudi zato što su čuli da su Carrolli tako zabavni.«
Lydiji navru sjećanja - Helen kako stavlja sir na stabljike celera i Sam koji si je spržio
obrve stojeći iznad roštilja. Igranje pantomime. Žestoke političke rasprave. Živahne rasprave o
knjigama, umjetnosti i filmovima.
Claire nastavi: »Uvijek su se ljubili. Ono, zaista ljubili. I mi smo govorile da je odvratno,
ali bilo je lijepo, zar ne, Pepper? Nisi li, kad si ih vidjela, pomislila da upravo tako ljubav treba
izgledati?«
Lydia kimne. Bila je opijena tim odavno zaboravljenim uspomenama.
»Te prve godine s Paulom, to je ono što nismo imali. Barem sam ja mislila da to
nemamo.« Claire tako snažno proguta da joj se grlo pomakne. »I tako sam se te večeri na biciklu
vozila kući s posla razmišljajući kako ću jednostavno biti iskrena i reći mu da je gotovo. Skinuti
flaster jednim potezom. Neću čekati da sve božične zabave i nove godine dođu i prođu.
Jednostavno ću to izgovoriti.« Zastane. Suze su joj tekle niz lice. »Ali došla sam kući i Paul je bio
u krevetu. Mislila sam da drijema, ali bio je sav znojan. Čula sam kako šišti dok diše. Svaki put
kad bi trepnuo, kapci bi mu se pomicali. Natjerala sam ga da ustane i odvela u bolnicu. Tjednima
je bio prehlađen, ali to se pretvorilo u upalu pluća koju je prehodao. Mogao je umrijeti. Umalo i
jest.« Obriše suze. »Ali evo što se dogodilo: Prestravila sam se. Nisam mogla zamisliti život bez
njega. Prije nekoliko sati bila sam spremna ostaviti ga, ali onda sam shvatila da ne mogu.«
Snažno odmahne glavom kao da je netko zatražio od nje da ga ostavi. »Bio je u bolnici skoro tri
tjedna i nijednom nisam otišla od njega. Čitala sam mu. Spavala u krevetu s njim. Kupala ga.
Uvijek sam znala da me Paul treba, ali sve dok ga nisam umalo izgubila nisam shvaćala da ja
zaista, zaista trebam njega.«
Claire zastane i plitko udahne. »To je trenutak kad se zaljubiš u nekoga. Požuda i ono kad
se jebete ko zečevi i kad puštaš da ti se život raspadne samo da bi mogla biti blizu njega - to je
strast.
Graniči s opsesijom. I uvijek dogori. Znaš to, Liddie. Taj osjećaj opijenosti nikad ne traje.
Nikad. Ali dok sam bila u toj bolnici, brinući se za njega, počela sam shvaćati da je ono što imam
s Paulom, ono što sam mislila da imam, da je to više od ljubavi. To je bila zaljubljenost. Bila je
tako opipljiva da sam je gotovo mogla dotaknuti rukama. Mogla sam je zagristi.«
Lydia to nikada ne bi izrazila tim riječima, ali iz odnosa s Rickom znala je o čemu njezina
sestra govori. Tako je velik dio nje prožet njime; on joj je ljubavnik, pratitelj, najbolji prijatelj,
njezina dopuna. Sve vrijeme usredotočena je na to kako bi se osjećala da izgubi Dee, ali gubitak
Ricka uništio bi je na toliko načina.
Claire reče: »Paul je znao kako sam se osjećala kada sam izgubila Juliju. Sve sam mu
rekla. Sve. Nisam prešutjela ni jednu jedinu pojedinost. Ne sjećam se da sam ikad bila tako
iskrena prema nekome muškarcu. Sve sam mu ispričala - kako je bilo kada se mama pretvorila u
duha, a tata u Don Quijotea. Koliko si mi ti bila potrebna da preživim dan.« Pazila je gleda li je
Lydija. »Ti si me spasila, Pepper. Ti si bila jedino za što sam se mogla uhvatiti kad sam izgubila
do pod nogama.«
Lydiju stegne u grlu. Spasile su se međusobno.
»Vjerojatno nas je zato Paul morao razdvojiti, ne misliš li? Znao je koliko si mi bitna.
Važnija i od mame, jer sam vjerovala da ćeš ti biti tu za mene bez obzira na sve.«
Lydia odmahne glavom. Nikako ne mogu znati što je Paulu bilo na umu.
»Znao je iz moje priče kroz što prolazi obitelj Anne Kilpatrick i svejedno je gledao one
užasne filmove. Možda čak upravo zbog toga, jer mislim da ga je uzbuđivalo to što je znao da
Anna nije jedina koja pati. Svi ti drugi slojevi boli provlačili su se kroz obitelj, kroz zajednicu,
dopirali su čak i do nas - do tebe, do mene, do mame, do bake Ginny. Neprestano me ispitivao o
Anni Kilpatrick ili govorio nešto o tom slučaju i proučavao moju reakciju. Spomenuo ju je čak i
one noći kad je umro.« Sarkastično se nasmije. »Mislila sam da me to pita zato što mu je stalo do
mene, ali sada vidim da je sve to bio dio njegove igre. To je ista ona nastranost kao i to što je
silovao one žene i onda ih toliko godina pratio.«
Lydia nije mislila drugačije, ali je svejedno upitala: »Zašto to misliš?«
»Zato što je stvar u kontroli. Mene je godinama kontrolirao tako što me uvjerio da imam
sve što želim. Tebe je kontrolirao tako što te izolirao od obitelji. Mamu tako što ju je uvjerio da je
savršeni zet. One žene čije je dosjee imao kontrolirao je tako što je točno znao gdje su. Kvragu,
kontrolirao je i baku Ginny zato što bi bez njegova novca bila u državnom domu. Unatoč njezinoj
plemenitoj priči o siromaštvu kojom sebi i drugima maže oči, voli imati privatni stan i
spremačicu koja joj dolazi jedanput na tjedan. Na ovaj ili onaj način, sve nas je imao pod
kontrolom.«
Lydia sklopi ruke na stolu. Zašto Claire nikada ništa od toga nije vidjela dok je Paul bio
živ? Je li zaista bio tako dobar u skrivanju svoje mračnije strane?
Claire reče: »Bog zna kroz što ta Lexie Fuller sad prolazi. Možda od mene nikad nije
tražio da radim nešto čudno zato što je to radio s njom.« Ponovo se nasmije. »Zapravo, dio mene
nada se da jest, zato što bi to značilo da nisam potpuno skrenula, jer bio je tako prokleto
normalan. Znam da si ga ti pročitala, ali ti si bila jedina osoba u cijelom njegovom životu koja je
mislila da s njim nešto ne valja. Čak je i tatu zavarao. Rekla sam ti da sam čitala njegove
dnevnike. Najgore što je ikada rekao o Paulu bilo je da me previše voli.«
Lydia nije smatrala da je njezin otac obraćao previše pozornosti na Paula. Claire je upravo
počinjala ulaziti u ozbiljniji odnos s njim kad si je Sam Carroll oduzeo život. Lydia je uvijek
pretpostavljala da ih je ta tragedija zbližila.
Claire reče: »Paul je sàm odlučio pokazati ti tu svoju lošu stranu. Silno se trudio sakriti je
od svih ostalih, ali potrudio se pokazati je tebi jer je znao da će nas to razdvojiti.«
»Dopustila si mu da te izigra.« Lydia nije shvaćala koliko je ljuta dok nije izgovorila te
riječi. Zašto je Claire omogućeno da nastavi ondje gdje su stale? Povjeravala joj se kao da se
posljednjih osamnaest godina nije dogodilo, kao da nije ona jedini razlog zašto je Lydia izbačena
na hladnoću. Reče sestri: »Izabrala si nekog dečka umjesto mene.«
Claire nije skrenula pogled. »U pravu si. Jesam. I ne znam hoćemo li ikada uspjeti prijeći
preko toga zato što je to zaista neoprostivo.«
Lydia prva skrene pogled. Morala je samu sebe podsjetiti na to tko je pravi zločinac. Paul
je život posvetio tomu da manipulira drugima. Claire je bila naivna i ranjiva tinejdžerka kad su se
upoznali na fakultetu. Helen je još bila izvan sebe. Sam na rubu samoubojstva. Lydia stalno na
vratima zatvora. Je li ikakvo čudo da je Paul uspio zariti zube u nju?
A, ipak, Lydia u sebi nije uspijevala pronaći snagu da joj oprosti.
»Misliš li da bih trebala nazvati zapovjednika Mayhewa?« Claire upita.
»Zašto?« Lydia nije uspjela sakriti uznemirenost u glasu. Nagla promjena teme došla joj
je kao udar hladnoga vjetra. »Lagao ti je za filmove. Rekao je da su lažni.«
»Možda je lagao zato što nije htio da procure u javnost?«
»Ne, u tom slučaju izdao bi nalog. Ili bi te uhitio zbog toga što ometaš istragu koja je još u
tijeku. Ili bi ti samo rekao da šutiš.«
»Otići ću s ovim agentu Nolan«, Claire reče. »Koga još imam? Bukvu?« Odmahne rukom
u smjeru prema šerifovu uredu. »Odlično je odradio posao s Julijom. Sigurna sam da bi i u ovome
bio jednako uspješan.«
Lydiji se učini da su počele previše zamišljati. »Što zapravo znamo, Claire? Da je Paul
gledao te filmove. I to je to.«
»Filmovi su stvarni.«
»Mi mislimo da su stvarni.« Lydia ponovo pokuša zauzeti drugu stranu. »Mi mislimo da
djevojka sliči Anni Kilpatrick. Mi mislimo da je unakažena isto kao ona, i to mišljenje temeljimo
na onome što je njezina majka rekla i učinila na konferenciji za tisak. Ali jesmo li sto posto
sigurne u to? Ili se samo uvjeravamo u to?«
»Potvrdna pristranost.« Claire se namršti na vlastite riječi. »Koja je negativna strana toga
da nazovem Mayhewa?«
»To što ti je lagao za filmove. To što bi trebao raditi na trenutačno najvećem slučaju u
gradu, a on je ostavio sve kako bi otišao u tvoju kuću i istražio pokušaj provale. To što je
policajac i ako ga razbjesniš može ti pretvoriti život u pakao.«
»Što je moj život sada?« Claire ispruži ruku. »Daj mi jednokratni mobitel.«
Lydia je proučavala sestru. Nešto je bilo drugačije. Prestala se ponašati kao zbunjena
promatračica, a počela se ponašati kao osoba koja vodi neku operaciju.
»Što ćeš mu reći?« Lydia upita.
»Da mora biti iskren prema meni. Da mi mora ponovo objasniti zašto film nije stvaran
kad je, prema riječima Eleanor Kilpatrick, njezina kći zlostavljana na isti način kao i djevojka na
filmu.«
»To je fantastična ideja, Šećeru.« Lydia nije štedjela na sarkazmu. »Vjeruješ da visoki
policijski službenik možda prikriva ubojstvo, ili je možda nekako umiješan u njega, ili ga snima,
ili raspačava te snimke, ili možda sve navedeno, i ti ćeš ga samo nazvati i reći: ›Hej, stari, šta
ima?‹«
»Nisam namjeravala zvučati kao J. J. Iz serije Dobra vremena, ali to je to u suštini, da.«
»Claire.«
Ona ispruži ruku da joj da mobitel.
Lydia je znala da je njezina sestra donijela odluku. Počne prekapati po torbici tražeći
mobitel. Nadlanicom udari o bočicu tableta protiv bolova koju je uzela s Claireina stola.
Lydia si je rekla da ih skriva od Claire, ali izjedala ju je sumnja da ih je uzela zbog sebe.
»Jesi ga uzela?«
»Da, uzela sam ga.« Lydia izvuče mobitel i pruži ga Claire. Uz škljocaj zatvori torbicu.
Claire s lakoćom u svojem novčaniku pronađe posjetnicu Jacoba Mayhewa. Utipka broj i
prisloni mobitel na uho.
Lydia se ukoči. Brojala je zvonjavu koju nije čula. Dlanovi su joj se znojili. Pulsiralo joj
je u ušima. Godinama nije bila unutar nekog zatvora, ali još se strašno bojala policije.
Claire odmahne glavom: »Govorna pošta.«
Lydia duboko uzdahne kad je Claire prekinula poziv.
»Vjerojatno bi mi ionako lagao.« Claire odloži mobitel na stol. »Osim tebi, više ne znam
kome vjerovati.«
Lydia se zagleda u svoje ruke. Dlanovi su joj ostavili vlažne otiske na hladnome,
mrežastom metalu. Ne želi biti ovdje. Ne bi trebala biti ovdje. Trebala bi se vratiti kući i biti s
Dee. Ako sada odu, može se vratiti kući na vrijeme da obitelji napravi kasni doručak.
»On je bio u školi u ožujku 1991.« Lydia ponovo pogleda sestru.
»Paul je živio u Akademiji Lyman Ward kad je Julia nestala.«
Lydia nije ni shvatila da joj je to pitanje bilo na pameti sve dok Claire nije odgovorila na
njega. »Jesi li sigurna?«
»To je malo dalje od Auburna. Jedanput me odveo da vidim kampus. Nisam znala zašto
želi ići onamo. Mrzio je svaku minutu koju je ondje proveo. Ali kad smo došli u školu, shvatila
sam da me želi njima pokazati i pohvaliti se mnome, što mi nije smetalo jer sam voljela da se
hvali mnome, ali to je bio internat, i bio je vrlo malen, i vrlo religiozan, i nevjerojatno strog.«
Lydia se mnogo puta vozila od Auburna do Athensa. »Juha je nestala u ponedjeljak oko
jedanaest navečer. Odavde do Auburna su samo tri sata vožnje.«
»Paulu je bilo petnaest. Nije imao vozačku, a kamoli auto, a u internatu su dečke noću
provjeravali dva do tri puta. Većina ih je ondje završila zato što ih roditelji nisu mogli
kontrolirati.«
»Je li zato Paul bio ondje?«
»Rekao mi je da je dobio stipendiju.« Claire slegne ramenima. »Imalo je smisla. Otac mu
je bio u mornarici za vrijeme rata u Vijetnamu. Paul je namjeravao krenuti njegovim stopama,
barem da tako plati studij, dok nije pročitao neku knjigu o arhitekturi i predomislio se.«
Lydia nije povjerovala u to. »Paul je bio baš pametan. Možda na razini genija. Da je zaista
želio biti u mornarici, upisao bi se u Pripremnu školu pomorske akademije ili Pripremnu školu
Vojne akademije West Point, a ne u neki užasno strog, konzervativni internat usred neke
pripizdine u Alabami.«
Claire na trenutak zatvori oči. Kimanjem izrazi slaganje.
Lydia upita: »Jesi li sigurna da se nije iskrao?«
»Onoliko koliko to mogu biti«, Claire prizna. »Cijelo je vrijeme bio savršeno redovit na
predavanjima. Njegova fotografija još se nalazi u ormaru s peharima pokraj ravnateljeva ureda,
tako da nema nikakve šanse da je markirao ili da je kažnjen zbog toga što nije bio u kampusu, a
proljetni praznici počeli su tjedan dana poslije. «
»Kako znaš?«
»Išao je u Svemirski centar Kennedy gledati lansiranje svemirske letjelice. Zbog
nekakvog tehničkog kvara letjelica nije poletjela. Vidjela sam fotografije. Stoji ispred velikog
plakata na kojemu piše datum i u daljini se vidi prazna podloga za lansiranje. I sjećam se da je
datum bio jedan dan u drugoj polovici ožujka zbog...«
»Julije.« Lydia ponovo pogleda ženu s metlom. Povlačila je stolce po pločniku dok je
slagala stolove.
Claire reče: »Onaj ljigavi seronja zbog kojeg su tatu uhitili još vodi taj lokal.«
Lydia se jasno sjećala kako Helen o Samovu uhićenju govori svojim knjižničarskim
glasom, bijesnim šaptom koji bi zamrznuo otvoreni plamen.
Claire reče: »Čudno, ali tata mi više nedostaje kad sam s tobom. Vjerojatno zato što si ti
jedina osoba koja ga poznaje, a s kojom mogu zaista razgovarati.«
Vrata Starbucksa se otvore. Skupina mladih ispadne na pločnik. Svaki je u rukama držao
šalicu kave iz koje se pušilo. Bili su vidljivo mamurni dok su prekapali po džepovima tražeći
kutije cigareta.
Lydia ustane. »Pođimo.«
Tesla je bio parkiran ispred restorana Taco Stand. Lydia baci pogled kroz izlog. Unutarnje
uređenje znatno je poboljšano. Stolci su bili podstavljeni. Stolovi su izgledali čisto. Na njima su
bili držači ubrusa, a ne jeftini papirnati ručnici.
Claire upita: »Svejedno idemo do kuće, je l’ da?«
»Valjda.« Lydia nije znala što drugo učiniti osim nastaviti se kretati naprijed.
Ponovo sjedne za upravljač Tesle. Lupne kočnicu da pokrene motor. Rick bi rado slušao o
pojedinostima u vezi s automobilom. O dodirnom zaslonu. O upravljaču koji vibrira ako prijeđeš
žutu liniju. Iskoristit će te informacije da ga smekša, jer kad mu ispriča što su ona i Claire radile,
opravdano će pobjesniti.
»Vrati se na Atlantsku autocestu.« Claire na dodirni zaslon upiše adresu Fullerovih.
»Sjećam se da sam s Julijom plesala na Love Shack na jednoj od maminih i tatinih božićnih
zabava. Je l’ se ti toga sjećaš? To je bilo tri mjeseca prije nego što je nestala.«
Lydia kimne, premda je i dalje mislila na Ricka. Naime, njihova veza nije bila jedna od
onih u kojima partneri skrivaju nešto jedni od drugih. Sve su si govorili, bez obzira na posljedice.
Vjerojatno će prestati razgovarati s njom. Moža njezin suludi izlet automobilom bude kap koja je
prelila čašu.
»Ovim je putem Julia išla.« Claire pokaže kroz luk prema dijelu kampusa gdje je Julia
živjela na prvoj godini. »Domovi su sada klimatizirani. Mama kaže da imaju besplatnu kabelsku i
internet. Teretanu i kafić.«
Lydia pročisti grlo. Prestala je misliti da će Rick biti ljut na nju i sada se ona ljutila na
njega zbog toga što joj govori što da radi, što je bilo potpuno suludo jer su se svi ti razgovori
vodili samo u njezinoj glavi.
Claire reče: »Manhattan je još ondje. Potpuno drugačije izgleda.«
»Prolazi li mama i dalje njezinim putem na svaku godišnjicu?«
»Mislim da da. Ne razgovaramo mnogo o tome.«
Lydia se ugrize za vrh jezika. Htjela je pitati razgovaraju li ikada Helen i Claire o njoj, ali
previše se bojala odgovora.
»Pitam se što s njom ne valja«, Claire reče.
»S mamom?«
»S Lexie Fuller.« Claire se okrene u sjedalu prema Lydiji. »Paul me očito izabrao zbog
Julije. Bila sam tako ranjiva kad je nestala. Privukla ga je moja tragedija. Zar ti to ne vidiš?«
Lydia to dosad nije vidjela.
»Kad smo se tek upoznali, Paul se pretvarao da ne zna za Juliju, ali naravno da je znao.
Roditelji su mu živjeli petnaest minuta od mjesta gdje je ona nestala. Od rada na farmi nije se
moglo živjeti. Njegov otac radio je sezonske poslove na kampusu. Majka mu je bila
knjigovotkinja u centru. Plakati s Julijinom slikom, na kojima je pisalo da je nestala, bili su
posvuda. Novine su bile pune te priče. Čak i bez svega toga, ljudi u Auburnu su znali. Bilo je
mnogo studenata iz Athensa. Bila si ondje. Sama si vidjela. Nismo nikome rekli, a svi su znali.«
»Zašto si mu onda povjerovala kad je rekao da ne zna za to?«
»Dio mene nije mu povjerovao. Mislila sam da se samo trudi biti pristojan jer je to
pomalo bilo kao neki trač.« Nasloni obraz na sjedalo. »To je jedina situacija koje se mogu sjetiti a
da mu nisam povjerovala.«
Lydia uspori kad ju je navigacijski sustav upozorio na to da će uskoro trebati skrenuti.
Začudo, nije osjećala zadovoljstvo zbog toga što je Claire napokon spoznala probleme koje je
Lydia uočila prije osamnaest godina. Možda je Claire u pravu. Lydia je vidjela Paulovu mračnu
stranu samo zato što joj ju je on odlučio pokazati. Da se onaj trenutak u automobilu nije dogodio,
vjerojatno bi ga podnosila kao iritantnog šogora koji iz nekog razloga njezinu sestru čini sretnom.
A očito ju jest činio sretnom. Barem dok je bio živ. Znajući kako je taj gad funkcionirao,
osvajanje Claire očito je bilo dio dugačke igre koja je počela i prije nego što su se upoznali.
Lydiju ne bi začudilo da negdje postoji i debeli dosje o Claire Carroll. Je li bio na Auburnu zato
što je znao da će Claire poći za Lydijom na fakultet? Je li jedini razlog zašto je radio u
računalnom laboratoriju bio to što je saznao da je pala trigonometriju?
Lydia je još pamtila kako joj je Claire bez daha ispričala o novome tipu kojeg je upravo
bila upoznala u laboratoriju. Paul je otkrio savršen način da se Claire zavuče u dušu - nije hvalio
njezin izgled, o čemu je slušala praktično od rođenja. Hvalio je njezin um. I činio je to tako da je
izgledalo kao da je on jedini muškarac na svijetu koji je prepoznao da ona može ponuditi više od
izgleda.
 Lydia se zaustavi uz rub ceste. Zaustavi automobil. Okrene se prema Claire i reče joj
nešto što joj je trebala odmah reći. »Imam sedamnaestogodišnju kćer.«
Claire je izgledala iznenađeno, ali očito ne zbog razloga koji je Lydia imala na umu.
»Zašto mi to sada govoriš?«
»Već si znala.« Lydia se htjela istući zbog toga što je bila tako glupa, a onda joj je došlo
na povraćanje zato što joj je pomisao na to da je Paul nekoj nepoznatoj osobi platio da je prati
bila duboko uznemirujuća. »Zašto mi nisi rekla da Paul ima dosje o meni?«
Claire skrene pogled. »Pokušavala sam te zaštititi. Mislila sam da ćeš, budeš li znala što je
Paul učinio...«
»Napustiti te kao što si ti napustila mene?«
Claire duboko udahne pa polako izdahne. »U pravu si. Svaki put kad kažem da se ne bi
trebala miješati u to, pronađem neki način da te ponovo u to uvučem zato što želim da moja
starija sestra sve popravi.« Pogleda Lydiju. »Oprosti. Znam da zvuči otrcano, ali zaista to
mislim.«
Lydia nije željela još jednu njezinu ispriku. »Što još znaš o meni?«
»Sve«, Claire odvrati. »Odnosno, u najmanju ruku sve što znamo i o drugim Paulovim
žrtvama.«
Žrtva. Udari li još jače po tom živcu, Lydiji će trebati čišćenje korijenskog kanala.
Upita Claire: »Jesi li ti znala za to?«
»Apsolutno ne. Nisam znala ni za jednu od njih.«
»Koliko me dugo pratio?«
»Gotovo od trenutka kad smo prestale razgovarati.«
Lydiji se pred očima odvrti cijeli njezin život. Ne dobre stvari, nego one sramotne. Sve
one situacije kada je iz trgovine išetala s ukradenom hranom stavljenom pod majicu zato što si
nije mogla priuštiti da išta kupi. Ono kad je zamijenila oznake na jakni u outlet trgovini zato što
je htjela da Dee ima onu zgodnu jaknu koju su sve popularne djevojke nosile. Sve one laži da je
ček poslan poštom, da je novac za stanarinu na poslu, da će uskoro vratiti pozajmice.
Koliko je toga Paul vidio? Fotografije Lydije s Rickom? Dee na košarkaškom terenu? Je
li se smijao Lydiji dok se s mukom izvlačila iz siromaštva dok je on sjedio u svojoj beživotnoj
klimatiziranoj vili?
Claire reče: »Znam da to ne želiš čuti, ali iskreno mi je žao. Nisam ti to namjeravala reći,
ali onda si mi rekla za svoju kćer i činilo mi se da ne bi bilo u redu nastaviti se pretvarati.«
Lydia odmahne glavom. Nije Claire kriva, ali svejedno je željela nju optužiti.
»Prelijepa je«, Claire reče. »Da je barem tata još živ da je upozna. «
Lydijom prostruji strah. Bila je toliko usredotočena na to kako bi se osjećala da izgubi
kćer, da joj uopće nije palo na pamet kako bi se Dee osjećala da izgubi majku.
»Ja ovo zaista ne mogu«, Lydia shvati.
»Znam.«
Nije joj se činilo da bi Claire to ikako mogla razumjeti. »Nisam u pitanju samo ja. Moram
misliti na svoju obitelj.«
»U pravu si. Zaista to mislim ovaj put. Trebaš otići.« Claire odveže sigurnosni pojas.
»Uzmi auto. Ja mogu nazvati mamu. Ona će me vratiti u Atlantu.« Posegne prema kvaki na
vratima.
»Što radiš?«
»Ovo je cesta na kojoj je Paul živio. Kuća Fullerovih negdje je ovdje.«
Lydia se nije trudila sakriti razdraženost. »Samo ćeš krenuti niz ulicu i nadati se da ćeš je
pronaći?«
 »Čini se da imam poseban dar za to da stanem u govno.« Claire otvori vrata. »Hvala ti,
Liddie. Zaista.«
»Stani.« Lydia je bila sigurna da Claire ponovo nešto skriva. »Što mi ne govoriš?«
Claire se ne okrene. »Samo želim osobno vidjeti Lexie Fuller. Vidjeti je. Samo to.«
Lydia je sumnjičavo pogleda. Sestra joj je držala onako bezbrižno kao netko tko je
odlučio napraviti nešto glupo. »Zašto?«
Claire odmahne glavom. »Nije bitno, Pepper. Vrati se svojoj obitelji.«
Ovaj put, Lydia je pošteno zgrabi. »Reci mi što ćeš napraviti.«
Claire se okrene prema njoj. »Zaista sam ponosna na tebe, znaš. Na sve što si postigla u
životu, na to što si odgojila tako pametnu, nadarenu kćer.«
Lydia se ne osvrne na laskanje. »Misliš da je Lexie Fuller još jedna od njegovih žrtava,
zar ne?«
Claire slegne ramenima. »Sve smo mi njegove žrtve.«
»To je drugačije.« Lydia čvršće stegne Claireinu nadlakticu. Odjedanput je obuzme
panika. »Misliš da je zaključana u kući ili lancima vezana za zid i samo ćeš ušetati onamo u
maniri Lucy Liu i spasiti je?«
»Naravno da ne.« Claire se zagleda u cestu. »Možda ima informacije koje će nas dovesti
do maskiranog muškarca.«
Lydia se naježi. Nije vidjela taj dio filma, ali Clairein opis bio je užasavajući. »Zar zaista
želiš sresti tog tipa? Sasjekao je ženu mačetom. A onda ju je silovao. Isuse, Claire.«
»Možda ga već poznajemo.« Claire slegne ramenima kao da govore o malo vjerojatnim
pretpostavkama. »Ili možda Lexie Fuller zna tko je on.«
»Ili je možda taj čovjek u toj kući sa sljedećom Annom Kilpatrick. Je li ti to palo na
pamet?« Lydia je bila toliko frustrirana da je htjela glavom lupati o upravljač. »Mi nismo
superjunakinje, Claire. Ovo je preopasno. Ne mislim samo na svoju kćer. Mislim i na tebe i na
sebe, i na to što bi nam se moglo dogoditi nastavimo li iskapati Paulove tajne.«
Claire se nasloni na sjedalo. Zagleda se u dugačku, ravnu cestu pred njima. »Moram
znati.«
»Zašto?« Lydia upita. »Mrtav je. Sada dovoljno znaš o njemu da bi to smatrala
božanskom pravdom. Ovo ostalo što radimo - samo tražimo nevolju.«
»Postoji još jedna videosnimka na kojoj se vidi ubojstvo Anne Kilpatrick.«
Lydia nije znala što bi rekla. Claire je ponovo bila deset koraka ispred nje.
Claire reče: »To i jest poanta cijele te serije, pojačavanje intenziteta. Filmovi prikazuju
razvoj. Posljednji korak je ubojstvo, što znači da mora postojati posljednji film na kojem se vidi
kako ubija Annu.«
Lydia je znala da je u pravu. Onaj tko je oteo djevojku ne bi je se riješio a da se prvo ne
izdovolji. »Dobro, recimo da nekim čudom pronađemo film. Što bi nam on pokazao osim
ubojstvo osobe koja bi mogla biti Anna Kilpatrick?«
»Pokazao bi nam njezino lice«, Claire reče. »Na posljednjem filmu s prvom ženom
vidjelo se njezino lice. Kamera ga je zumirala.«
»Zumirala?« Lydiji se učini da joj se usna šupljina pretvorila u brus-papir. »A da to nije
bio autofokus?«
»Ne, bila je zumirana, vidjela se samo od struka prema gore.«
»Netko mora upravljati kamerom da bi ona zumirala.«
»Znam«, Claire reče i prema mračnom izrazu njezina lica, Lydia zaključi da je njezina
sestra već neko vrijeme razmišljala o toj mogućnosti.
»Lexie Fuller?« Lydia reče zato što je znala da bi, kad bi pretpostavila da je Paul bio
aktivni sudionik u onome što se dogodilo, to bilo ono što bi Claire na kraju potpuno slomilo. »To
misliš, da je Lexie snimala?«
»Ne znam, ali filmovi se drže istog scenarija pa možemo pretpostaviti da u posljednjem
filmu s Annom Kilpatrick kamera zumira njezino lice.«
Lydia oprezno odabere riječi. »Zaista vjeruješ da bi ta Lexie, ako je zaista ona snimila to
ubojstvo, priznala da je sudionica u zločinu i predala snimku?«
»Osjećam da ću ako je vidim, pogledam je u oči, znati je li umiješana u to ili nije.«
»Zato što ti tako jebeno dobro znaš procijeniti ljude?«
Claire slijeganjem ramena prijeđe preko te primjedbe. »Maskirani muškarac još je na
slobodi. Vjerojato traži sljedeću žrtvu. Ako Lexie Fuller zna tko je on, možda može pomoći da ga
se zaustavi.«
Lydia reče: »Da nešto raščistimo: Uspiješ nagovoriti Lexie Fuller da ti da kopiju filma za
koji misliš da prikazuje ubojstvo Anne Kilpatrick. Zanemarimo sad činjenicu da time Lexie
optužuje samu sebe. Kome ćeš dati taj film? Mayhewu? Nolanu?«
»Mogla bih ga staviti na YouTube kad bi mi netko pokazao kako se to čini.«
»Skinuli bi ga za dvije sekunde i FBI bi te uhitio zbog raspačivanja pornografija, a Nolan
bi svjedočio protiv tebe na suđenju.« Lydiji na pamet padne nešto još strasnije: »Misliš da bi
maskirani muškarac sve to samo tako pustio?«
Claire je i dalje gledala u cestu. Prsa su joj se podizala i spuštala sa svakim udahom. Na
licu je imala onaj isti usredotočeni izraz koji je Lydia već vidjela u kafiću.
Claire upita: »Što bi bilo da su prije dvadeset četiri godine dvije žene imale informacije o
tome što se dogodilo Juliji - tko ju je oteo, što joj je točno napravio - i da su šutjele zato što su se
previše bojale umiješati se u to?«
Lydia pokuša iskreno odgovoriti. »Nadam se da bih razumjela da su morale misliti na
vlastitu sigurnost.«
»Zato što si ti tako puna razumijevanja?« Claire odmahne glavom, vjerojatno zato što je
Lydiju poznavala čitav život i znala je da to nije istina. »Pogledaj što je neznanje učinilo tati.
Želiš li na svojoj duši imati samoubojstvo Boba Kilpatricka? Želiš li na svojim ramenima nositi
jad Eleanor Kilpatrick?« Glas joj je postao zajedljiv. »Ja nemam ništa za izgubiti, Liddie.
Doslovno - ništa. Nemam djecu. Zapravo nemam ni prijatelje. Mačak mi je mrtav. Vlasnica sam
kuće u koju se ne želim vratiti. Postoji zaklada za baku Ginny tako da je ona riješena. Mama će
preživjeti jer uvijek preživi. Paul mi je bio muž. Ne mogu se samo maknuti od ovoga. Moram
znati. Više mi ništa nije ostalo u životu osim toga da saznam istinu.«
»Ne drami, Claire. Još imaš mene.«
Te riječi visjele su u zraku kao obješeni baloni. Misli li to Lydia zaista? Je li ovdje zbog
Claire ili je smisao ovoga apsurdnog putovanja da dokaže kako je cijelo vrijeme bila u pravu u
vezi s Paulom?
Ako je u tome stvar, to je davno dokazala.
Lydia na trenutak zatvori oči. Pokuša srediti misli. »Proći ćemo pokraj kuće.«
»Tko sad drami?« Claire je zvučala onako iziritirano kako se Lydia osjećala. »Ne želim
da to radiš. Nisi pozvana.«
»E pa jebiga.« Pogleda u retrovizore pa se priključi na cestu. »Nećemo ući u kuću.«
Claire nije zavezala pojas. Začulo se zvučno upozorenje.
»Namjeravaš li iskočiti iz auta u pokretu?«
»Možda.« Claire pokaže prema naprijed. »To je sigurno to.«
Kuća Fullerovih nalazila se tridesetak metara dalje od svjetlucavog srebrnog hidranta.
Lydia lupne kočnicu. Automobilom prođe pokraj bijele kuće. Krov je bio nov, ali trava u dvorištu
bila je zimski smeđa. Korov je virio kroz pukotine na prilazu. Preko svih prozora i vrata bile su
zabijene istrošene daske od iverice. Čak je i poštanski sandučić uklonjen. Osamljeni kolac virio je
na dnu prilaza kao slomljeni zub.
Lydia je imala svakakve pomisli o tome što će ondje pronaći, ali ova nije bila među
njima.
Claire je zvučala jednako zbunjeno. »Napuštena je.«
»I to dugo, čini se.« Daske od iverice počele su se razdvajati od drva. Boja se odljepljivala
od okomitih drvenih ploča. Oluci su bili puni.
Claire reče: »Okreni se.«
Cesta nije bila baš prometna. Nisu vidjele nijedan automobil otkad su skrenule na nju
prije deset minuta. Lydia se okrene i vrati prema kući.
»Zaustavi se na prilazu«, Claire reče.
»To je privatni posjed. Ne želimo da nas upucaju.«
»Paul je mrtav, tako da je pravno gledano to moj posjed.«
Lydia nije baš poznavala zakone, ali svejedno je u širokome lûku skrenula na prilaz. Bilo
je nečeg zlokobnog u vezi s kućom Fullerovih. Što su joj se više približavale, to je taj osjećaj
postajao izraženiji. Svaka košćica u Lydijinu tijelu govorila joj je da se vrati. »Nemam dobar
osjećaj u vezi s ovim.«
»A kakav bi osjećaj trebala imati?«
Lydia ne odgovori. Gledala je u veliki lokot na metalnim garažnim vratima. Kuća je
zabačena. Izdvojena od svega. Kilometrima odavde nema nijedne druge građevine. Velika stabla
zaklanjala su područje s obiju strana kuće. Stražnje dvorište bilo je duboko pedesetak metara, a
iza njega nalazili su se hektari praznih redova koji su čekali proljetnu sjetvu.
Lydia reče Claire: »Imam pištolj.« Kao osuđivana kriminalka mogla je završiti u zatvoru
zbog posjedovanja oružja, ali Lydia je bila samohrana majka koja je živjela u nekim vrlo
zloglasnim četvrtima kada je kolegu s posla zamolila da joj nabavi pištolj. »Kad smo se uselile u
sadašnju kuću, zakopala sam ga ispod stuba koje vode na stražnji trijem. Trebao bi još raditi.
Stavila sam ga u Ziplocovu vrećicu.«
»Nemamo vremena vratiti se.« Claire je prstima lupkala po nozi dok je razmišljala. »U
drogeriji u blizini Lumpkinove ulice prodaju pištolje. Mogle bismo ga kupiti i vratiti se ovamo za
trideset minuta.«
»Provjerit će nas.«
»Misliš da itko pazi na to? Masovni ubojice kupuju strojnice i dovoljno streljiva da
pokose dvadeset škola i nitko i ne trepne.«
»Svejedno...«
»Sranje, stalno zaboravljam da sam na uvjetnoj. Sigurna sam da mi je službenik za nadzor
uvjetnog otpusta unio ime u sustav. Gdje je Nacionalna udruga za vatreno oružje kad je trebaš?«
Lydia pogleda na sat. »Trebala si se naći s Nolanom prije više od sat vremena. Vjerojatno
je izdao potjernicu za tobom.«
»Moram to napraviti prije nego što se ustrtarim.« Claire otvori vrata i iziđe iz automobila.
Lydia nekoliko puta opsuje. Claire se stubama uspne na prednji trijem. Pokuša vidjeti
nešto kroz pukotine u daskama od iverice koje su bile zabijene preko prozora. Odmahne glavom
prema Lydiji koja se sad već spuštala niza stube. Umjesto da se vrati do automobila, ona zaokruži
prema stražnjemu dijelu kuće.
»Kvragu.« Lydia izvadi mobitel iz torbice. Trebala bi nekome poslati poruku da su ovdje.
I što onda? Rick bi se uspaničio. Dee ne može umiješati u ovo. Mogla bi to objaviti na
roditeljskoj oglasnoj ploči Westerly Academyja, ali Penelope Ward vjerojatno bi unajmila
privatni helikopter i doletjela u Athens zbog te priče.
I onda bi Lydia morala objasniti zašto je sjedila u automobilu kao kukavica dok je njezina
sestra pokušavala provaliti u tajnu kuću svojega mrtvog supruga.
Iziđe iz automobila. Otrči oko kuće. Stražnje dvorište zaposjeo je korov do visine
Lydijina struka. Velika ljuljačka bila je prekrivena mahovinom. Pucketalo joj je pod nogama.
Oluje još nisu stigle ovamo iz Atlante. Vegetacija je bila suha kao drvo za potpalu.
Claire je stajala na malome stražnjem trijemu. Nogu je prislonila uza zid kuće i prstima
pokušavala odvojiti ploču od iverice čavlima zabijenu preko stražnjih ulaznih vrata. »Nema
pravog podruma, samo ovaj prostor u kojemu se ne može ni stajati koliko je nizak.«
Lydia je to i sama vidjela. Claire je nogom razvalila pristupnu ploču koja je vodila u
ograđeni prostor ispod kuće. Između podnih greda i zemlje bilo je manje od šezdeset centimetara.
»Što radiš?«
»Uništavam si manikuru. U prtljažniku imam metalnu polugu.«
Lydia nije znala što drugo učiniti pa je otišla do automobila. Otvorila je prtljažnik i
ugledala nešto što joj se činilo kao MacGyverova tajna zaliha. Pribor za prvu pomoć. Voda i
hrana za slučaj potrebe. Dva topla pokrivača. Sigurnosni prsluk. Strugač leda. Mali set alata.
Signalne rakete. Vreća pijeska. Prazna posuda za gorivo, premda je automobil električan. Dva
signalna trokuta. Velika metalna poluga kojom bi se vjerojatno moglo nekome odrubiti glavu.
To nije obična metalna poluga, to je pravi pajser. Na jednome kraju imao je divovsku
glavu čekića i oštar kljun. Na drugome zaobljeni rub. Bio je težak, čelični, otprilike šezdeset
centimetara dug i težak gotovo pet kilograma.
Lydia se nije zapitala zašto bi se Paul vozio naokolo s takvim nečim u prtljažniku, i dok je
skretala u dvorište, silno se trudila ne razmišljati o Claireinoj crnohumornoj šali da će u
zaraslome dvorištu pronaći još gospođa Fuller.
Claire je još pokušavala odvojiti dasku od prozora. Uspjela je gurnuti prste između iverice
i dovratka. Poderala je kožu. Lydia je vidjela tragove krvi na istrošenome drvu.
»Odmakni se.« Lydia pričeka da se Claire odmakne pa gurne plosnati dio metalne poluge
u otvor. Trulo drvo oguli se kao kora banane. Claire ga uhvati za rub i povuče dasku s kuće.
Vrata su bila ista kao sva kuhinjska vrata koja je Lydia ikada vidjela. Staklo na vrhu,
tanka drvena ploča na dnu. Zaključana.
»Odmakni se.« Claire uzme polugu i razbije staklo. Polugom prođe po rubu okvira kako
bi sve krhotine poispadale, pa gurne ruku kroz vrata i otvori ih iznutra. Lydia je znala da je malo
prekasno, ali svejedno upita: »Jesi li sigurna da to želiš učiniti?«
Claire gurne vrata nogom. Uđe u kuhinju. Upali svjetlo. Fluorescentne žarulje zatrepere.
Kuća se činila praznom, ali Lydia svejedno zazove: »Zdravo?« Pričeka nekoliko sekunda
pa ponovi: »Zdravo?«
Čak i bez odgovora, činilo se da je kuća spremna vrištanjem odati svoje tajne.
Claire baci polugu na kuhinjski stol. »Ovo je tako čudno.«
Lydia je znala na što misli. Kuhinja je izgledala kao nova novcata kuhinja iz snova s kraja
osamdesetih. Bijele radne plohe još su bile u dobrom stanju, premda su fuge s godinama
požutjele. Dvobojni ormari imali su fronte od furniranog oraha i bijela vrata i ladice. Bijeli
hladnjak još je radio. Plinski štednjak izgledao je potpuno novo. Laminat na podu imao je uzorak
crveno-smeđih cigli. U kutovima nije bilo prljavštine ni mrvica hrane izgubljenih ispod nogica
ormara. Zapravo, na svim površinama bilo je vrlo malo prašine. Kuhinja se činila čistom. Unatoč
tomu što je kuća bila zatvorena daskama, nije bilo ustajaloga mirisa. Ako išta, mirisala je na
sredstvo za čišćenje.
»Kao da će svaki tren ušetati obitelj Huxtable«, Lydia reče.
 Kao mačka koja se dosađuje, Claire gurne deterdžent za suđe i spužvu u sudoper. Otvori
ormariće. Toliko izvuče ladice da su pale na pod. Pribor za jelo zazvecka. Pribor za roštilj i
hvataljke zazveče. Prsti su joj još krvarili. Na svakoj površini koju je dotaknula ostajali su crveni
tragovi.
»Želiš li da donesem prvu pomoć iz auta?« Lydia upita.
»Ne želim ništa što je pripadalo Paulu.«
Claire uđe u sljedeću sobu, koja je očito bila dnevni boravak. Zbog ploča od iverice
postavljenih preko prozora i vrata, nikakvo svjetlo nije dopiralo u prostoriju. Upali sobne lampe
dok je hodala po sobi. Lydia primijeti veliki kauč i fotelju za dvoje, stolac i starinski televizor
koji je više izgledao kao komad namještaja nego kao pravi uređaj. Videorekorder se nalazio na
drvenoj polici iznad televizora. Digitalni sat na zaslonu nije treperio onako kako je u Lydijinu
sjećanju treperio svaki takav sat na videorekorderu. Pokraj uređaja bile su posložene videokasete.
Lydia pogledom preleti preko naslova. Svi rumovi bili su iz osamdesetih. Batman. Kraljevna
nevjesta. Istrebljivač. Povratak u budućnost.
Na debelom sagu pod njihovim nogama vidjeli su se tragovi nedavnog usisavanja. Lydia
prstima prijeđe preko tankog sloja prašine na stolu iza kauča. Kad bi trebala nagađati, rekla bi da
kuća nije čišćena tjedan dana, a otprilike je toliko Paul mrtav. »Je li često odlazio u Athens?«
»Očito.« Claire izvadi videokasete i provjeri slaže li se ono što piše na omotu s onim što
piše na kaseti. »Dokasna je radio. Lako je mogao sjesti u auto, doći ovamo i vratiti se u jednom
danu a da ja to ne saznam.«
»Možeš li provjeriti GPS u njegovom autu?«
»Vidi.« Claire je pronašla telefonsku sekretaricu na stolu pokraj kauča. Bila je prastara,
ona za koju su trebale dvije kasete - jedna za pozdravnu poruku i druga za dolazne pozive. Na
zaslonu je crveno treperio broj četiri, označujući četiri dolazne poruke. Pokraj telefonske
sekretarice bila je kaseta na kojoj je pisalo MARIA. Claire izbaci kasetu koja je bila u uređaju.
Na kaseti na kojoj je bila snimljena pozdravna poruka pisalo je LEXIE.«
»Dvije različite kasete«, Lydia reče. »Misliš da je to kôd? Nazoveš i jedna ti govori da je
sigurno, a druga da nije?«
Umjesto da nagađa, Claire pritisne tipku za reprodukciju na dolaznim porukama. Uređaj
zaškljoca i pokrene se. Na prvoj poruci čuo se šum, a zatim teško disanje. Začuje se kratki zvučni
signal, pa se odvrti druga poruka. Ponovo isto, sve do četvrte poruke. Lydia začuje stenjanje na
drugoj strani linije. Sjeti se da je Claire zastenjala kad je poruka na sekretarici došla do kraja.
Očito je i Claire prepoznala taj zvuk. Pritisne tipku za zaustavljanje reprodukcije. Ogleda
se po dnevnom boravku. »Sve je ostavio isto«, reče, i Lydia je znala da misli na Paula. »Roditelji
su mu umrli devedeset druge. U siječnju. Jamčim ti da je sve onako kako su oni ostavili.«
»Zašto bi Paul lagao da je zadržao kuću?«
Claire ne odgovori, vjerojatno zato što nije bilo odgovora. »Lexie Fuller ne postoji, zar
ne?«
Lydia odmahne glavom. Možda je postojala neka žena koja se pretvarala da je Lexie
Fuller, ali uzme li se u obzir to na kakve se stvari Paul palio, nitko ne može reći što joj se zaista
dogodilo.
Claire se osvrne po sobi. »Ovo ne sluti na dobro.«
»Cijela kuća je takva.«
Iz dnevnog boravka vodila su dva hodnika. Jedan je skretao lijevo prema prostoru gdje su
vjerojatno bile spavaće sobe. Drugi je skretao desno prema garaži. Na dnu hodnika bila su
zatvorena vrata. Nije bilo lokota, samo vrata s ulaštenom mjedenom okruglom kvakom za koju je
trebao ključ.
 Claire skrene lijevo, paleći sva svjetla dok je koračala kroz kuću s odlučnošću koju Lydia
u nje još nikada nije vidjela. Ovo je Claire koja je razbila koljeno ženi s kojom je igrala tenis u
paru i koja je uništila sve što se nalazilo u njezinoj garaži. Pootvarala je ladice, nogom prevrnula
kutije i prekopala ormare u spavaćim sobama. Srušila je boce. Razbila lampe. Čak je podignula i
jedan madrac. Sve što je pronašla ukazivalo je na to da u kući netko živi, ah samo ako ti ljudi nisu
ostarjeli otkad je prvi Bush živio u Bijeloj kući.
Paulova dječačka soba bila je mješavina kompleta vlakova i posterà heavy metal bendova.
Spavao je na krevetu za jednu osobu. Preko donjega dijela kreveta bio je navučen tamnocrveni
prekrivač. Svaka ladica na ormaru bila je označena naljepnicama, donje rublje i čarape. majice
kratkih rukava i kratke hlače. odjeća za teretanu. Kao i u dnevnoj sobi, i ovdje je bilo vrlo malo
prašine. Sag je nedavno usisavan, što se vidjelo prema tragovima usisivača na njemu. Čak su i
lopatice na stropnome ventilatoru bile čiste.
Jednako uredna bila je i majušna gostinjska soba u kojoj se ispred daskama prekrivenog
prozora koji je gledao na prednje dvorište nalazila šivaća mašina. Na malome preklopnom stolu
bili su rasprostrti McCallovi krojevi za šivanje. Pokraj njih ležala je tkanina, spremna za rezanje.
U glavnoj spavaćoj sobi nalazio se bračni krevet prekriven prekrivačem od plavoga
satena. Duhovi Paulovih roditelja prožimali su čitav taj prostor. Kukičani tabletić na naslonu
drvenog stolca za ljuljanje. Vrlo mali ormar u kojemu su, jedne do drugih, bile složene iznošene
cipele s čeličnom kapicom i cipele na potpeticu od dva i pol centimetra. U sobi su bila dva noćna
ormarića. U ladici jednog bio je časopis za lov. U drugome je bila plastična kutijica za
dijafragmu. Slike na zidu bile su poput onih koje se kupuju na buvljaku ili od nekog umjetnika
koji živi na rubu gladi: pastorale s mnogo stabala i previše plavoga neba, koji gledaju na stado
ovaca što pasu i na zadovoljna ovčarskog psa. I ovdje je na sagu bilo tragova usisivača.
Lydia ponovi ono što je Claire maloprije primijetila. »Kao da je napravio svetište
vlastitome djetinjstvu.«
Claire ode u kupaonicu, koja je bila mala i uredna kao i druge prostorije. Zastor za
tuširanje već je bio razvučen. U podlošku za sapun nalazio se zeleni sapun. Head & Shouldersov
šampon stajao je na stalku ispod tuša. Upotrijebljeni ručnik sušio se na držaču za ručnike. Dvije
prostirke na podu bile su uredno posložene, odijeljene istom količinom prostora sa svih strana.
Claire otvori ormarić za lijekove. Izvadi sve što je bilo u njemu i baci to na pod.
Dezodorans. Četkica za zube. Uzme bočicu s lijekovima koji se dobivaju na recept.
»Amitriptilin«, Claire pročita. »Prepisan je Paulovu ocu.«
»To je stariji antidepresiv.« Lydia je bila dobro upoznata s lijekovima popularnim krajem
dvadesetog stoljeća. »Prije Prozaca.«
»Sigurno će te iznenaditi da Paul nikada nije spominjao nikakvu depresiju.« Claire baci
bočicu preko ramena. »Jesi li spremna za garažu?«
Lydia shvati da je i ona to odgađala. Svejedno pokuša: »Još uvijek možemo otići
odavde.«
»Naravno da možemo.« Claire prođe pokraj Lydije i krene prema dnevnoj sobi. Uđe u
kuhinju. Kada se vratila, u rukama je stezala metalnu polugu. Uskim hodnikom krene prema
garaži. Udaljenost je bila otprilike pet meatara, ali Lydiji se činilo da se sve pomiče usporeno.
Claire zamahne polugom iznad glave. Zadrži je u zraku nekoliko trenutaka pa njome udari po
mjedenoj kvaki. Otvore se vrata koja vode u garažu.
Claire posegne rukom u prostoriju i napipa prekidač za svjetlo. Zatrepere fluorescentna
svjetla.
Poluga joj ispadne iz ruku.
Lydia se nije mogla pomaknuti. Bila je udaljena tri metra, ali svejedno je jasno vidjela zid
prekoputa dovratka - lance zakvačene za betonski zid, rub prljavog madraca, razbacane vrećice u
kojima je bila hrana iz restorana brze prehrane, fotografske reflektore, fotoaparat na tronošcu.
Strop je bio tako preuređen da se činilo da je to podrumska prostorija. Žice su virile iz stropa.
Vodovodne cijevi nisu nikamo vodile. Lanci su padali na betonski pod. I bilo je krvi.
Mnogo krvi.
Claire zakorači u hodnik, zatvorivši vrata za sobom. Kvaka je bila razbijena. Morala je
prstima uhvatiti osovinu. Stajala je leđima okrenuta prema vratima, zaprečujući ulaz kako Lydia
ne bi mogla ući u garažu.
Truplo, Lydia pomisli. Još jedna žrtva. Još jedna mrtva djevojka.
Claire progovori tihim, kontroliranim glasom. »Daj mi svoj mobitel. Njime ću zabilježiti
kako prostorija izgleda. Za to vrijeme, ti ćeš otići na cestu i s jednokratnog mobitela nazvati FBI.
Ne Nolana. Nazovi broj u Washingtonu.«
»Što si vidjela?«
Claire odmahne glavom. Problijedjela je. Izgledala je bolesno. »Claire?«
Ona ponovo odmahne glavom.
»Je li ondje nečije truplo?«
»Nije.«
»Što je onda?«
I dalje je odmahivala glavom.
»Ne zajebavam se. Reci mi što je ondje.«
Claire se čvršće uhvati za vrata. »Videokasete. VHS.«
Lydia osjeti žuč u ustima. Videokasete. Ne DVD-ovi. Ne digitalne datoteke. Videokasete.
»Koliko?«
»Mnogo.«
»Koliko je to točno?«
»Previše.«
Lydia pronađe dovoljno snage u sebi da se pokrene. »Hoću vidjeti.«
Claire se ispriječi na vratima. »Ovo je mjesto zločina. Ovdje je Anna Kilpatrick umrla. Ne
možemo ući.«
Lydia osjeti Claireinu ruku na svojoj nadlaktici. Nije se sjećala kako hoda niz hodnik,
kako se kreće prema onome od čega ju je sestra pokušala odvojiti, ali sada je bila dovoljno blizu
da osjeti metalni miris krvi koja se zgrušava.
Postavila je jedino pitanje koje je bilo bitno: »Do koje godine sežu videokasete?«
Claire ponovo odmahne glavom.
Lydiji se učini da joj se grlo pretvara u bodljikavu žicu. Pokuša gurnuti Claire u stranu, ali
ona se nije dala pomaknuti. »Miči mi se s puta.«
»Ne mogu te pustiti da...«
Lydia je uhvati za nadlakticu. Stisnula ju je čvršće nego što je mislila, ali onda je
podignula i drugu ruku i odjedanput se našla u pravoj borbi sa sestrom. Naguravale su se
dolje-gore po hodniku, jednako kao što su se borile za neku haljinu, knjigu ili dječaka.
Tri godine razlike između njih uvijek su išle Lydiji u korist, ali ovoga je puta petnaest
kilograma više bilo ono što joj je pomoglo da pobijedi. Tako je silovito odgurnula Claire da je
pala. Trticom je udarila o pod. Glasno je puhala ostavši bez zraka.
Lydia prekorači preko svoje sestre. Claire je još jedanput pokuša uhvatiti za nogu, ali bilo
je prekasno.
Lydia otvori vrata garaže.
Drvene police zauzimale su jedan dio zida. Osam redova prostiralo se od poda do stropa,
svaki otprilike dva i pol metra širok i trideset centimetara dubok. Videokasete su bile gusto
naslagane jedna do druge. Kartonski omoti u boji dijelili su ih u zasebne cjeline. Poznati niz
brojeva bio je rukom napisan na naljepnicama. Lydia je već znala kôd.
Datumi su sezali u 1980-e.
Lydia zakorači u prostoriju. Zadrhti, gotovo kao da stoji preblizu ruba litice. Trnci joj
prođu kroz prste na nogama. Ruke joj se počnu tresti. Ponovo se znojila. Kosti su joj vibrirale
pod kožom. Osjetila su joj se izoštrila.
Iza sebe začula je Claire kako plače. Miris izbjeljivača nagrizao joj je nosnice. Na jeziku
je osjećala okus straha. Pogledom je izdvojila šest videokaseta stavljenih na istaknuto mjesto na
sredini srednje police.
Videokasete u zelenom omotu bile su omotane zelenom gumicom. Rukopis je bio uglat i
jasan. Sada kada je znala princip, Lydiji je bilo lako dešifrirati niz brojeva.
0-1-4-9-0-9-3-1
04-03-1991
4. ožujka 1991.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Claire otvori usta da Lydiji kaže kako ništa ne smije dirati, ali riječi nisu izlazile jer to
više nije imalo nikakvog smisla. Od trenutka kada je ugledala zid pun videokaseta, znala je da
više nema povrtatka, kao što je znala i da je sve to bilo neizbježno. Paul je s razlogom bio
opsjednut Claire. S razlogom je bio savršen suprug. S razlogom je izmanipulirao njihov
zajednički život.
I sve to vrijeme, Claire je odbijala vidjeti ono što joj je bilo pred nosom.
Možda zato nije bila u šoku. Ili možda više nije bila u stanju osjećati šok, zato što svaki
put kad bi pomislila da je vidjela najgore od Paula, pojavio bi se neki novi detalj i nju ne bi
pogodio samo užas njegovih zlodjela, nego i vlastita, namjerna sljepoća.
Nije se moglo reći što Lydia osjeća. Stajala je potpuno nepomično nasred hladne garaže.
Rukom je posegnula prema šest videokaseta, ali zastala je prije nego što ih je dotaknula.
»4. ožujka 1991.«, reče.
»Znam.« Claire je pogled pao na te naljepnice onoga trenutka kad je otvorila vrata.
»Moramo to pogledati.«
Claire joj ponovo ne reče da to ne učini. Imale su toliko razloga zašto da odu odavde. I
toliko razloga da ostanu. Žele li znati ili ne žele.
To više nije filozofsko pitanje. Žele li znati što se dogodilo Juliji ili ne žele?
Lydia je za sebe očito već donijela odluku. Polako se otkočila. Objema rukama zgrabila je
gomilu zelenih videokaseta. Okrenula se i pričekala da joj se Claire makne s puta.
Claire ode za sestrom u dnevni boravak. Nasloni se na zid dok je promatrala Lydiju kako
stavlja videokasetu u prastari videorekorder. Odabrala je posljednju kasetu iz te serije zato što je
samo ta bila bitna.
Nijedan od uređaja nije imao daljinski upravljač. Lydia pritisne tipku da upali televizor.
Snijeg na ekranu zamijeni crnu boju. Lydia okrene tipku za glasnoću da utiša prodorni zvuk.
Konzola je imala dvije tipke - jednu za VHF i jednu za UHF. Lydia pokuša upaliti treći kanal.
Pričeka. Pokuša s četvrtim kanalom.
Ekran se ponovo zacrni.
Lydia je držala palac na velikoj narančastoj tipki za reprodukciju. Pogleda Claire.
Želiš li zaista znati?
A onda glas njezina oca: Postoje neke stvari koje ne možeš izbrisati iz sjećanja.
Možda je Samovo upozorenje bilo ono što je Claire najviše progonilo, jer ona je vidjela
druge filmove. Znala je da su djevojke zlostavljane prema određenom scenariju, baš kao što je
znala i što će vidjeti na posljednjoj kaseti, onoj koju je Lydia željela pustiti na videorekorderu.
Julia Carroll, stara devetnaest godina, gola i lancima vezana za zid. Tijela punog modrica
i opeklina. S tragovima električnih opeklina. Označena usijanim željezom. Rastrgane kože. Usta
otvorenih u prestravljenom vrisku dok maskirani čovjek ulazi u prostoriju s mačetom i ruci.
»Claire?« Lydia je tražila dopuštenje. Mogu li to učiniti? Trebaju li to učiniti?
Imaju li uopće izbora?
Claire kimne i Lydia pritisne tipku za reprodukciju.
Bijela linija koja je išla cik-cak presiječe crni ekran. Slika se prebrzo vrtjela da bi se
mogle raspoznati pojedinosti. Lydia namjesti brzinu prikazivanja.
Prizori se počnu izmjenjivati normalnom brzinom.
Lydia proizvede neki zvuk koji je bio nešto između stenjanja i glasnog udaha od
zaprepaštenja.
Julia je raširenih ruku i nogu bila vezana za zid. Bila je gola, osim srebrnih i crnih
narukvica koje je uvijek nosila. Glava joj je bila spuštena. Tijelo mlitavo. Jedino što ju je držalo
uspravno bili su lanci.
Claire zatvori oči. Čula je Julijino tiho jecanje kroz jedini zvučnik na televizoru. Prostor u
kojemu se Julia nalazila bio je drugačiji, ne umjetno napravljen podrum nego unutrašnjost neke
staje. Daščice su bile tamnosmeđe, očito je to bio stražnji zid odjeljka za konje. Na podu je bilo
sijena. Uz Julijine bose noge bilo je životinjskog izmeta.
Claire se prisjeti staje nalik na onu iz horora Amityville, koju je naslikala za Paula. Pitala
se je li je Paul srušio iz gađenja ili je, sebi svojstveno, razmišljao učinkovito i zaključio da je
praktičnije ako sve bude pod jednim krovom.
S televizora se začuje cvilež njezine sestre.
Claire otvori oči. Maskirani muškarac ušao je u kadar. Claire je vidjela Paulove
fotografije iz 1991. Bio je visok i mršav, prekratke kose i bolno uspravnog držanja koje su mu
usadili instruktori u vojnoj akademiji. Maskirani muškarac bio je visok, ali ne i mršav. Bio je
stariji. Vjerojatno u kasnim četrdesetima. Ramena su mu bila naglašeno zaobljena. Trbuh mu je
bio mekši. Na bicepsu je imao tetovažu sidra s riječima koje Claire nije uspijevala razaznati, ali
bilo je očito da znače da je bio u američkoj mornarici.
Paulov otac bio je u mornarici.
Polagano, naglašeno, maskirani muškarac napravi jedan korak prema Juliji, pa zatim još
jedan.
Claire reče Lydiji: »Idem van.«
Lydia kimne, ali ne pogleda prema njoj.
»Ne mogu ostati ovdje, ali ne ostavljam te samu.«
»U redu.« Lydijin pogled bio je prikovan za televizor. »Idi.«
Claire se odgurne od zida i ode u kuhinju. Prekorači preko pobacanog pribora za jelo i
slomljenog stakla, pa nastavi hodati dok se nije našla vani. Hladan zrak štipao joj je kožu. Pluća
su je zaboljela od iznenadne hladnoće.
Claire sjedne na stražnje stube. Obgrli se rukama oko tijela. Tresla se od hladnoće. Zubi
su je boljeli. Vrhovi ušiju gorjeli. Nije vidjela najgori dio videosnimke, ali vidjela je dovoljno i
znala je da je njezin otac bio u pravu. Sve sretne uspomene na Juliju - plesanje s njom pred
televizorom svake subote dok gledaju glazbenu emisiju American Bandstand, pjevanje u
automobilu dok se voze po Helen u knjižnicu, skakutanje za Samom i Lydijom dok su svi
zajedno išli na veterinarsku kliniku u kampusu vidjeti novo leglo štenaca - sve to je nestalo.
Sada, svaki put kad bi pomislila na Juliju, jedini prizor koji joj se pojavljivao u glavi bio
je onaj gdje njezina sestra stoji raširenih ruku i nogu vezana za zid u životinjskoj staji.
Iz kuće se začuje Lydijin prigušeni jecaj. Zvuk je bio prodoran, kao oštri komad stakla
koji je razrezao Claireino srce. Rukama se uhvati za glavu. Bilo joj je vruće, ali nije se prestajala
tresti. Srce joj je drhtalo u grudima.
Lydia počne naricati.
Claire začuje bolni jecaj iz vlastitih usta. Rukama pokrije uši. Nije mogla podnijeti
Lydijino naricanje. Dijelile su ih dvije prostorije, ali Claire je vidjela sve što i Lydia: mačetu u
zraku, oštricu koja se spušta, krv koja šiklja, grčenje tijela, silovanje.
Trebala bi se vratiti unutra. Trebala bi biti podrška Lydiji. Trebala bi posvjedočiti
posljednjim sekundama Julijina života. Trebala bi napraviti nešto drugo osim beskorisno sjediti
na stražnjemu trijemu, ali nije se mogla prisiliti da se pomakne.
Mogla je samo gledati u golemo, nepregledno polje i vrištati U za svoju ubijenu sestru, za
svoju prognanu sestru, za svoju slomljenu majku i skrhanog oca, za svoju desetkovanu obitelj.
Claire je bila preplavljena tugom, ah svejedno je vrisnula. Padne na koljena. Nešto joj se
raspukne u grlu. Krv joj ispuni usta. Šakama je udarala u suhu crvenu ilovaču i proklinjala Paula
zbog svega što joj je oduzeo: toga da grli Lydijino dijete, možda da rodi vlastito, toga da gleda
roditelje kako zajedno stare, da dijeli život s jedinom sestrom koja joj je preostala. Bjesnjela je
protiv svojega braka koji je bio prevara - protiv onih osamnaest godina koje je protratila voleći
bolesnog, poremećenog luđaka koji je ju je obmanuo navevši je da pomisli kako ima sve što želi,
a zapravo nije imala ništa.
Lydia je zagrli. Tako je jako plakala da je mucajući izgovarala riječi: »B-bila je... t-tako...
p-preplašena...«
»Znam.« Claire se uhvati za sestru. Zašto je povjerovala Paulu? Kako je mogla pustiti
Lydiju da ode? »U redu je«, lagala je. »Sve će biti dobro.«
»B-bila je prestravljena.«
Claire čvrsto zatvori oči, moleći se da slike nestanu.
»S-sasvim sama. B-bila je sasvim sama.«
Claire je ljuljala Lydiju kao malo dijete. Obje su se toliko tresle da su se jedva držale.
Strahota onoga kroz što su prošle otvorila se poput žulja.
»Z-znala je što slijedi i n-nije se mogla pomaknuti, i nije bilo nikoga da...« Njezine riječi
prekinuo je prigušeni jecaj. »O, Bože! O, Bože!«
»Oprosti«, Claire šapne. Glas joj je bio hrapav. Jedva je govorila. Lydia se nekontrolirano
tresla. Koža joj je bila hladna. Svaki udah odzvanjao joj je u plućima. Njezino je srce tako snažno
lupalo da ga je Claire osjećala u vlastitim grudima.
»Bože,« Lydia zajeca. »Moj Bože.«
»Oprosti.« Za sve je ovo Claire kriva. Nije trebala pozvati Lydiju. Nije imala pravo uvući
je u ovo. Bila je sebična i okrutna, i zaslužila je da do kraja života bude sama. »Užasno, užasno
mi je žao.«
»Zašto?« Lydia upita. »Zašto je nju odabrao?«
Claire odmahne glavom. Nije bilo objašnjenja. Nikada neće saznati zbog čega je Julia te
noći i u tom trenutku postala njegova meta. »Bila je tako dobra. Tako jebeno dobra.«
Taj pripjev bio je bolno poznat. Sam i Helen neprestano su postavljali isto to pitanje:
Zašto naša kći? Zašto naša obitelj?
»Zašto je to morala biti ona?«
»Ne znam.« Claire je preispitivala i sebe. Zašto Julia? Zašto ne ona, koja se iskradala s
dečkima, prepisivala od prijateljica na matematici i koketirala s profesorom tjelesnog zato da ne
mora trčati sprinteve?
Lydia zadrhće, tijela rastrganog od tuge. »To sam trebala biti ja.«
»Ne.«
»Bila sam tako sjebana.«
»Ne. «
»Ne bi toliko boljelo.«
»Ne, Liddie. Pogledaj me.« Claire rukama obuhvati Lydijino lice. Izgubila je oca zbog
istog tog razmišljanja. Neće ponovo izgubiti sestru. »Pogledaj me, Lydia. Nemoj to govoriti.
Nemoj to više nikad reći. Čuješ li me?«
Lydia nije odgovorila. Nije ju htjela ni pogledati. »Bitna si.« Claire se trudila da joj se
potpuna prestravljenost ne čuje u glasu. »Ne želim te više nikad čuti da to kažeš, dobro? Bitna si.
Bitna si Ricku, i Dee, i mami. I bitna si meni.« Čekala je da joj Lydia odgovori. »Dobro?«
Lydijina glava još je bila zaglavljena među Claireinim rukama, ali uspjela je kratko
kimnuti.
»Volim te«, Claire reče. Bile su to riječi koje nije izgovorila ni suprugu dok joj je umirao
u naručju. »Ti si moja sestra, savršena si i ja te volim.«
Lydia se uhvati za Claireine ruke. »Volim te«, Claire ponovi. »Čuješ li me?« Lydia
ponovo kimne. »I ja tebe volim.«
»Više nikada ništa neće stati zmeđu nas. Dobro?« Lydia ponovo kimne. Malo boje vratilo
joj se u lice. Disanje joj se usporilo.
Claire objema rukama obgrli Lydiju. Obje pogledaju u tlo zato što nisu mogle podnijeti
pogled na kuću i pomisao na njezinu užasnu prošlost.
Claire reče: »Reci mi kako je bilo kad se Dee rodila.«
Lydia odmahne glavom. Bila je previše uzrujana.
»Reci mi«, Claire je preklinjala. Svijet se raspadao oko njih, ali morala je znati što joj je
još Paul oduzeo. »Reci mi što sam propustila.«
Očito je i Lydiji to bilo potrebno - malo svjetla u ovome tamnom grobu u koji su se
zakopale. »Bila je sićušna.« Na usnama joj zatreperi jedva primjetan osmijeh. »Kao lutka.«
Claire se nasmiješi zato što je željela da se Lydia nastavi smiješiti. U ovom trenutku bilo
joj je potrebno da misli na nešto dobro, nešto što će iz njezine glave izbrisati slike druge Julije.
»Je li bila jednostavno dijete?«
Lydia rukavom obriše nos.
»Je li stalno spavala?«
»Ma kakvi.«
Claire pričeka, želeći da Lydia govori o bilo čemu osim o onome što su upravo vidjele.
»Bila je zahtjevna?«
Lydia istodobno slegne ramenima i odmahne glavom. Još je razmišljala o sestri, još je bila
zarobljena u toj dubokoj, mračnoj rupi.
»Kakva je bila?« Claire je stiskala Lydijine ruke. Trudila se da joj glas zvuči opuštenije.
»Hajde, Pepper. Reci mi kakva mi je nećakinja bila. Slatka i dragocjena? Ljupka i divna kao što
sam ja bila?«
Lydia se nasmije, ali još je odmahivala glavom. »Stalno je plakala.«
»Zašto je plakala?« Claire je navaljivala.
»Ne znam.« Lydia s mukom uzdahne. »Bilo joj je vruće. Bilo joj je hladno. Bila je gladna.
Bila je sita.« Ponovo obriše nos. Donji dio rukava već joj je bio mokar od suza. »Mislila sam da
sam te ja odgojila, ali mama je odradila teži dio posla.«
Claire je znala da je to djetinjasto, ali sviđala joj se pomisao na to da Helen odrađuje teži
dio posla. »Reci mi zašto.«
»Bilo je lako nositi te i igrati se s tobom. Mijenjati ti pelene i hodati s tobom po noći i sve
te neke druge stvari - to je teško činiti kad si sam.«
Claire joj makne kosu s lica. Trebala je biti ondje. Trebala je sestri donositi namirnice i
slagati rublje i uskakati joj dok god je to bilo potrebno.
»Plakala je prve dvije godine.« Lydia se prstima obriše ispod očiju. »A onda je naučila
govoriti i više nije prestala.« Nasmije se na tu uspomenu. »Stalno si je pjevala. Ne samo dok sam
ja bila u blizini. Uhvatila bih je kako pjeva za sebe i to bi mi bilo tako čudno. Kao da zatekneš
mačku kako prede i osjećaš se loše jer si mislila da prede samo za tebe.«
Claire se nasmije kako bi Lydia nastavila govoriti. »A onda je malo narasla i...« Lydia
odmahne glavom. »Kad imaš tinejdžericu, to je kao da imaš baš, baš groznu cimericu. Pojedu ti
svu hranu, kradu odjeću, uzimaju novac iz torbice i posuđuju tvoj auto bez pitanja.« Stavi ruku na
srce. »Ali omekšaju te na načine koje ne možeš ni zamisliti. To je tako neočekivano. Jednostavno
ti izglade bore. Pretvore te u neku bolju verziju tebe za koju nisi ni znala da postoji.«
Claire kimne jer je prema nježnom izrazu Lydijina lica spoznala promjenu koju je Dee
Delgado donijela.
Lydia čvrsto uhvati Claire za ruku. »Što ćemo napraviti?«
Claire je bila spremna na to pitanje. »Moramo nazvati policiju.«
»Bukvu?«
»Njega, državnu ophodnju, Istražni ured države Georgije.« Dok je to izgovarala, Claire je
smislila plan. »Sve ćemo ih nazvati. Ministarstvu domovinske sigurnosti reći ćemo da smo
vidjele kako netko pravi bombu. FBI-u ćemo reći da se u kući nalazi oteta djevojka. Nazvat ćemo
Američku agenciju za zaštitu okoliša i reći da smo vidjeli bačvu s otrovnim otpadom. Tajnoj
službi reći ćemo da Lexie Fuller namjerava počiniti atentat na predsjednika.«
»Misliš da ako ih sve dovedemo ovamo u isto vrijeme, nitko neće moći ništa zataškati.«
»Trebamo obavijestiti i novinske agencije.«
»To je dobro.« Lydia počne kimati. »Ja mogu napisati nešto na roditeljskoj oglasnoj ploči
u Deeinoj školi. Ima ta jedna žena, Penelope Ward se zove. Ona je moja Allison Hendrickson,
samo joj nisam razbila koljeno. Muž će joj se dogodine kandidirati za mjesto u Kongresu. Dobro
su povezani sa svima, a ona je kao pas kad nade kost. Neće dopustiti da netko ovo izignorira.«
Claire čučne. Bilo joj je poznato to ime, Penelope Ward. Branch Ward natjecao se protiv
kongresnika Johnnyja Jacksona za mjesto u Kongresu. Jackson je isti onaj kongresnik koji je
pogurnuo Paula na njegov put prema uspjehu. I isti onaj čovjek zbog kojeg je Jacob Mayhew
došao u kuću na dan provale.
Mayhew joj je tada rekao: »Kongresnik je zatražio od mene da to osobno riješim«, i
Claireine misli otišle su u smjeru mita i pronevjere, zato što je pretpostavila da je Jackson štitio
samoga sebe. Je li postojao neki drugi razlog? Ako je Mayhew umiješan, znači li to da je
umiješan i Johnny Jackson?
»Što je bilo?« Lydia upita.
Claire nije podijelila tu spoznaju s njom. Mogu prepustiti raznim državnim službama da
to sve razriješe. Umjesto toga, pogleda kuću. »Ne želim da Julijine snimke budu dio toga.«
Lydia opet kimne. »Što ćemo reći mami?«
»Moramo joj reći da znamo da je Julia mrtva.«
»A kad pita kako znamo?«
»Neće pitati.« Claire je bila sigurna u to. Još nekad davno, Helen je donijela svjesnu
odluku da će prestati tražiti istinu. Pred kraj Samova života, nije mu dopuštala ni da spomene
Julijino ime.
»Misliš li da je ono Paulov otac na snimci?« Lydia upita.
»Vjerojatno.« Claire ustane. Nije htjela gubiti vrijeme pokušavajući shvatiti što se
dogodilo. Željela je nazvati ljude koji će zaista moći nešto napraviti u vezi s tim. »Idem po kasete
s Julijom.«
»Pomoći ću ti.«
»Ne.« Claire nije htjela priuštiti Lydiji da ponovo mora vidjeti makar i djelić te snimke.
»Počni nazivati. Zovi s fiksne linije tako da mogu pratiti odakle je poziv došao.« Claire ode do
telefona postavljenog na zidu. Pričeka da Lydia podigne slušalicu. »Julijine kasete možemo
staviti u prednji prtljažnik Tesle. Nitko se neće sjetiti ondje provjeravati.«
Lydia nazove 911. Reče Claire: »Požuri. Ovo neće dugo trajati. «
Claire ode u dnevni boravak. Srećom, ekran televizora bio je crn. Videokasete su bile
posložene na televizoru.
»Misliš li da bismo se trebale odvesti u grad i pričekati?« dovikne Lydiji.
 »Ne!«
Claire pretpostavi da je njezina sestra u pravu. Posljednji put kada je ovo prepustila
policiji, Mayhew se prema njoj ponašao kao da je dijete. Pritisne tipku za izbacivanje kasete iz
videa. Prstima dotakne kasetu. Pokuša se prisjetiti neke slike Julije koja nije bila iz tog filma.
Još je prerano. Sve što je vidjela bila je njezina sestra u lancima.
Uništit će te kasete. Kad budu na sigurnom, izvadit će vrpcu iz svih videokaseta i sve ih
spaliti u metalnoj kanti za smeće.
Izvadi kasetu iz uređaja. Rukopis na naljepnici bio je sličan Paulovu, ali nije bio isti. Je li
Paul pronašao tu kasetu nakon što mu je otac umro? Je li to ono što je u njemu pobudilo
zanimanje za takve stvari? Julia je nestala gotovo godinu dana prije nego što su njegovi roditelji
doživjeli prometnu nesreću. Pet godina poslije, Paul se udvarao Claire na Auburnu. Vjenčali su se
manje od dva mjeseca nakon što se njezin otac ubio. Više se nije mogla hvatati za slamku da su
to sve bile slučajnosti, što je značilo da si mora postaviti pitanje: Je li Paul osmislio sve ovo od
trenutka kada je prepoznao Juliju na očevoj zbirci videokaseta? Je li ga to usmjerilo prema
Claire?
Osim ako se ne pojavi neko pisano objašnjenje, Claire je znala da nikada neće saznati
istinu. Julijina smrt progonila ju je posljednje dvadeset četiri godine. Sada će je nepoznanica o
tome što je zaista pošlo po zlu s njezinim suprugom progoniti preostala desedjeća života.
Vrati kasetu u kartonski omot. Sve kasete zajedno omota gumicom.
Osjeti miris Paulova losiona poslije brijanja. Miris je bio slab. Približi nos videokasetama.
Zatvori oči i udahne. »Claire«, Paul reče. Ona se okrene.
Paul je stajao nasred sobe. Bio je odjeven u crvenu majicu s logom Sveučilišta u Georgiji
i crne traperice. Glava mu je bila obrijana. Pustio je bradu. Nosio je plastične naočale s debelim
okvirima, iste kao one koje je nosio dok je studirao.
»To sam ja«, reče.
Claire ispadnu kasete iz ruku. Zazveče pokraj njezinih nogu. Je li ovo stvarno? Događa li
se to zaista?
»Oprosti«, Paul reče.
Onda zamahne rukom i šakom je udari u lice.
 V.

Dušo, moram priznati da sam zanemarivao svoj zid tragova. Svoje »beskorisne
papazjanije«, kako ih je tvoja majka nazvala onaj jedan jedini put kad se udostojila pogledati moj
rad. Mudro sam se složio s njezinom primjedbom, ali naravno da sam čim je otišla otrčao do
rječnika.
Papazjanija: zbrka; mješavina svega i svačega; ono što nema veze jedno s drugim.
O, kako obožavam tvoju majku.
Ovih zadnjih deset mjeseci koliko posjećujem Bena Carvera u zatvoru, mnogo sam puta
otišao u krevet i ne pogledavši svoje papazjanije. Ta zbirka postala je tako nešto svakodnevno da
ju je moj mozak pretvorio u kakav umjetnički rad, više kao neki podsjetnik da te nema, nego
zemljovid koji će mi pomoći da te vratim.
Tek kad sam pročitao Benovu posvetu u knjizi Dr. Seussa, sjetio sam se jedne bilješke iz
Bukvinih dokumenata. Bila je ondje od početka, ili barem otkad sam ja započeo sa svojim
godišnjim ritualom čitanja na tvoj rođendan. Zašto uvijek zanemarujemo ono što je najvažnije?
To je univerzalno pitanje, jer u danima, tjednima i mjesecima nakon tvog nestanka, shvatio sam
da te nisam dovoljno pazio i mazio. Nisam ti dovoljno govorio da te volim. Nisam te dovoljno
grlio. Nisam te dovoljno slušao.
Ti bi mi vjerojatno rekla (kao što je to i tvoja majka učinila) da bih to mogao nadoknaditi
s tvojim sestrama, ali u ljudskoj je prirodi da čeznemo za onim što ne možemo imati.
Jesam li ti rekao za Claireina nova mladića, Paula? On svakako čezne za Claire, iako je
ona jasno dala do znanja da je može imati. Njihov spoj nije ujednačen.
Claire je energična, lijepa mlada žena. Paul nije ni energičan ni posebno privlačan.
Nakon što smo ga upoznali, tvoja majka i ja malo smo se zabavljali na mladićev račun.
Prozvala ga je Bardeby, po poznatom pisaru: »bljedunjavo uredan, žalosno pristojan, neizlječivo
jadan.« Meni je bio sličniji nekom tipu štakorskog terijera: bahat. Sve mu lako dosadi.
Prepametan za svoje dobro. Sklon ružnim džemperima. Iznio sam mišljenje da je on onaj tip
čovjeka koji u nedostatku onog tipa pažnje koja mu je potrebna može učiniti veliku štetu.
Je li ova posljednja rečenica revizionističko razmišljanje? Jer jasno se sjećam da sam se
prvi put kad smo vidjeli Paula i ja složio s procjenom tvoje majke da je on kao Bardeby: iritantan
i bezopasan, te da će ga se Claire vjerojatno ubrzo riješiti.
Tek sada to upoznavanje vidim u zlokobnijemu svjetlu. Claire ga je dovela kući za
vrijeme utakmice između Georgije i Auburna. U prošlosti mi je uvijek bilo pomalo žao tih
muškaraca koje je Claire dovodila kući. U njihovim očima punim iščekivanja vidio si da misle da
je to nešto posebno - upoznaju djevojčine roditelje i grad u kojem je odrasla, odmah iza ugla su
ljubav, brak, dječja kolica i ostalo. Na žalost tih mladića, suprotno bi se pokazalo istinitim. Za
Claire, odlazak u Athens obično bi bio nagovještaj kraja veze. Za tvoju mlađu sestru, ovaj grad je
ukaljan. Ulice su ukaljane. Ova kuća je ukaljana. Možda smo i mi, tvoja majka i ja, ukaljani.
Pepper nas je unaprijed upozorila na Claireina novog udvarača. Ona rijetko odobrava
mladiće svoje sestre (kao što ni Claire ne odobrava njezine, siguran sam da bi ti bila ta koja bi
igrala suca u njihovim razmiricama), ali u ovom slučaju, Pepperin opis Paula nije bio samo
uznemirujući, nego i savršeno točan. Rijetko sam kada na nekoga tako instinktivno reagirao. On
me podsjeća na najgori tip studenta koji sam znao imati - onoga koji je siguran da već zna sve što
vrijedi znati (što uvijek vodi do toga da životinja nepotrebno pati).
Ako ću biti iskren, ono što me najviše mučilo u vezi s Paulom Scottom bilo je to kako je
preda mnom dirao moju kćer. Ja nisam staromodan muškarac. Od javnog pokazivanja osjećaja
vjerojatno ću se prije nasmiješiti nego pocrvenjeti.
Ali svejedno.
Bilo je nečega u tome kako je taj čovjek dirao moje najmlađe dijete što me silno
uznemirivalo. Držao ju je pod ruku dok su prilazili kući. Uhvatio ju je za ruku dok su se uspinjali
stubama. Prste je isprepleo s njezinima dok su ulazili u kuću.
Kad čitam taj posljednji odlomak, sve mi to zvuči tako bezopasno, tipične geste muškarca
koji se udvara ženi, ali moram ti reći, dušo, da je bilo nečega tako duboko uznemirujućeg u
načinu na koji ju je dirao. On doslovno nikad nije skidao ruku s nje. Nijednom cijelo to vrijeme
dok su bili preda mnom. Čak i kad su sjeli na kauč, Paul nije puštao njezinu ruku dok se nisu
smjestili, a onda je prebacio svoju ruku preko njezinih ramena i širom raširio noge, kao da mu je
obujam testisa pretvorio koljena u suprotno polarizirane magnete.
Tvoja majka i ja nekoliko smo se puta pogledali. On je muškarac kojemu nije nelagodno
iznositi svoje mišljenje i koji je uvjeren da ne samo da je svaka riječ koju izgovori točna, nego je
i zadivljujuća. Ima novaca, što je vidljivo prema automobilu koji vozi i odjeći koju nosi, ali u
njegovu stavu nema ničeg imućnog. Njegova bahatost proizlazi iz njegove inteligencije, a ne
novčanika. I mora se reći da je on očito genijalan mladić. Njegova sposobnost da u najmanju
ruku zvuči informirano u vezi sa svakom mogućom temom, upućuje na to da ima izvrsno
pamćenje. Očito shvaća detalje, ako već ne nijanse.
Tvoja majka pitala ga je za obitelj, zato što smo južnjaci i je jedini način da razdvojiš žito
od kukolja.
Paul je počeo s osnovama: očevo služenje u mornarici, majčino školovanje za tajnicu.
Postali su zemljoradnici, uzorni ljudi koji su svoj dohodak obogaćivali knjigovodstvenim radom i
sezonskim radom na održavanju Sveučilišta u Georgiji. (Kao što znaš, sezonski rad na tom
fakultetu nije ništa neobično. Prije ili poslije svi završe radeći nešto ondje.) Nije imao druge
rođake osim ujaka kojeg je rijetko viđao i koji je preminuo kad je Paul bio brucoš na Auburnu.
Zbog toga što je kao dijete bio tako izoliran, rekao je, želi veliku obitelj. To je nešto što je
trebalo zadovoljiti tvoju majku i mene, ali vidio sam da su joj se leđa ukočila kao i moja, zato što
je ton njegova glasa upućivao na to što kani učiniti da bi to postigao.
(Vjeruj mi, dušo, s razlogom su očevi stoljećima vodili surove ratove kako bi zaštitili
pojam bezgrešnog začeća.)
Nakon što je prepričao osnovne podatke, Paul je došao do dijela obiteljske povijesti zbog
kojega su oči tvoje sestrice zasvjetlucale od suza. Tada sam znao da je ima. Zvuči grubo ako
kažem da Claire nikada ni zbog koga ne plače, ali kad bi samo znala, slatka moja djevojčice, u što
smo se pretvorili nakon tvog nestanka, shvatila bi da ne plače zato što je ostala bez suza.
Osim za Paula.
Dok sam tako sjedio i slušao priču o prometnoj nesreći njegovih roditelja, u meni su se
počela buditi stara sjećanja. Scottovi su umrli gotovo punih godinu dana nakon što si ti nestala.
Sjećam se da sam u novinama pročitao o lančanom sudaru; tada sam čitao svaku stranicu novina
za slučaj da ispadne da je neka priča povezana s tobom. Tvoja majka sjeća se da je čula od nekog
člana knjižnice da je Paulovu ocu u nesreći odrubljena glava. Bilo je i požara. Mašta nam je
podivljala. Paulova verzija događaja bila je mnogo ružičastija (u toj priči on je svakako onaj koji
je sam zaslužan za svoj uspjeh), ali ne mogu zamjeriti čovjeku što želi zadobiti kontrolu nad
svojom prošlošću, i ne može se poreći da ta tragedija djeluje kao čarolija na Claire. Toliko se
godina ljudi pokušavaju brinuti za tvoju sestricu. Mislim da je s Paulom napokon dobila priliku
da se ona brine za nekoga.
Kad bi tvoja majka čitala ovo pismo, rekla bi mi da prijeđem na stvar. Valjda bih i trebao,
zato što je stvar u sljedećem:
Ovo je posveta koju mi je Ben Carver napisao u knjizi Dr. Seussa:
»Najprije trebaš imati prizore. Zatim dolaze riječi.« - Robert James Waller.
Prizori.
Ben je snimao svoje zločine i raspačivao te materijale. To je postalo dijelom njegove
legende, njegove zloglasnosti. Govori se da na crnom tržištu postoje stotine fotografija i filmova
na kojima je on s različitim žrtvama. Ali Ben je već u zatvoru. Nije mi odavao nešto o vlastitim
zločinima. Govorio mi je o svojemu suparniku.
Prizori.
Pročitao sam već tu riječ, pročitao sam je mnogo puta. Kao što je to učinio i s imenima
svih ostalih osumnjičenih u slučaju tvog nestanka, Bukva je zacrnio i ime jednog određenog
muškarca, ali ovo su pojedinosti koje sam prepisao iz istražiteljevih bilježaka u tvojemu dosjeu:
XXXXXX XXXXX Voajer. Sezonski vrtlar na Sveučilištu u Georgiji, uhićivan 4. 1.
1989.; 12. 4. 1989.; 22. 6. 1990.; 16. 8. 1991. - sve optužbe odbačene. Meta su mu starije
tinejdžerke, plavokose, privlačne (17 - 20). Način djelovanja: stoji ispred prozora u prizemlju i
stvara, kako on to kaže, »prizore« - fotografira ili snima žene u različitim stupnjevima
razodijevanja. Preminuo 3. 1. 1992. (automobilska nesreća u kojoj je preminula i njegova
supruga; šesnaestogodišnji sin nalazi se u internatu u Alabami).
Prizori.
Voajer je bio živ kada si ti nestala. Tražio je mlade žene otprilike tvoje dobi, otprilike
tvoje boje kose, otprilike tako lijepe. Je li stajao ispred prozora tvoje sobe u prizemlju i
fotografirao te? Je li te gledao kako češljaš kosu i razgovaraš sa sestrama i razodijevaš se pred
spavanje? Je li te vidio u kampusu kad je ondje radio vrtlarske poslove? Je li te pratio do
Manhattana one noći? Je li te ponovo pratio kad si otišla iz bara?
Je li zaključio da mu fotografije nisu dovoljne? Možda se pitaš kako se Ben Carver
dočepao kopije tvojega dosjea. Kao što sam ti već rekao, Ben je neka vrsta slavne ličnosti, čak i u
zatvoru. Dobiva poštu iz cijeloga svijeta. Prema upravitelju zatvora, Ben trguje informacijama.
Tako dobiva dodatne obroke i zaštitu između opasnih zidova u dijelu zatvora u kojemu borave
osuđenici na smrt. On saznaje ono što ljudi žele znati i daje im to prema vlastitom osjećaju.
Prizori.
Kako je Ben znao da će mi baš ta od svih riječi pospješiti pamćenje? Da će me potjerati
da potrčim do svojega zida, da prekapam po svojim bilješkama, tražeći riječi koje sam prepisao iz
tvoje dokumentacije prije gotovo punih šest godina?
Nakon deset mjeseci, nakon četrdeset osam posjeta, je li Ben tako dobro poznavao moj
um?
To pitanje ostat će neodgovoreno. Ben je onaj tip psihopata koji tvrdi kako voli da vjetar
upravlja njegovim jedrima, ali povremeno sam ga znao vidjeti kako umače ruku u vodu i njome,
kao kormilom, mijenja njezin tok.
I tom jednom riječju - prizori - promijenio je tijek mojega života.
Voajer se zvao Gerald Scott. Njegov sin novi je dečko tvoje mlađe sestre.
 DVANESTO POGLAVLJE

Claire otvori oči. Žućkasti strop imao je smećakastu nijansu. Sag pod glavom činio joj se
nekako vlažan. Leži na podu. Ispod glave joj je jastuk. Tenisice su joj skinute s nogu.
Sjedne.
Paul.
Živ je!
Claire na trenutak bude potpuno ushićena, a onda se vrati u stvarnost i glava joj se ispuni
pitanjima. Zašto je lažirao svoju smrt? Zašto ju je izigrao? Tko mu je pomogao? Što radi u kući
Fullerovih? Zašto ju je udario?
I gdje joj je sestra?
»Lydia?« Claire je jedva uspjela izgovoriti tu riječ. Grlo joj je gorjelo. Nekako uspije
ustati. Borila se protiv mučnine i posrćući udarila u televizor. Lice ju je boljelo. »Liddie?«
pozove je. Glas joj je još bio promukao, ali od panike je povikala najglasnije što je mogla.
»Liddie?«
Nije bilo odgovora.
Claire potrči niz hodnik, prema garaži. Otvori vrata. Video-kasete. Lanci. Krv. Sve je još
bilo ondje, ah nije bilo Lydije. Zatvorila je vrata za sobom dok se trčeći vraćala niz hodnik.
Provjerila je spavaće sobe, kupaonicu, kuhinju, a sa svakom praznom prostorijom, panika ju je
sve više preplavljivala. Nema Lydije. Nestala je. Netko ju je oteo.
Paul ju je oteo, baš kao što je njegov otac oteo Juliju.
Claire otrči na stražnji trijem. Pogleda ima li koga iza kuće. Otrči do prednjega dijela, a
srce joj je lupalo kao najteži čekić. Željela je vrištati, i plakati, i bjesnjeti. Kako se ovo ponovo
dogodilo? Zašto je pustila Lydiju iz vida?
Tesla je još bio parkiran na prilazu. Kvake su iskliznule van kad se Claire približila.
Sustav je prepoznao ključ na daljinsko upravljanje, koji je nekako završio u njezinu stražnjem
džepu. I njezina i Lydijina torbica bile su bačene na prednje sjedalo automobila. Jednokratnog
mobitela nije bilo. Dugački narančasti produžni kabel vukao se s prednjeg trijema do prilaza i bio
povezan s kabelom na koji se Tesla punio.
Iz kuće se začula zvonjava telefona.
Claire potrči prema stražnjemu dijelu kuće. Zastane pred vratima kuhinje. Htjela je ući,
javiti se na telefon, ali bila je paralizirana od straha. Zurila je u telefon koji je zvonio. Bio je bijel.
Žica je visjela otprilike metar od poda. Kuhinjski telefon u kući na Bulevaru imao je žicu koja se
mogla rastegnuti do smočnice, jer smočnica je godinama bila jedino mjesto gdje su mogle imati
bar trunčicu privatnosti.
Lydije nema. Paul ju je oteo. Ovo se događa. Ne može to zaustaviti. Ne može se sakriti u
svojoj sobi sa slušalicama na glavi i praviti se da se Zemlja i dalje sretno okreće oko svoje osi.
Claire se prisili da ode u kuhinju. Pritisne dlan na telefon, ali ne podigne slušalicu. Pod
rukom osjeti hladnu plastiku. Bio je to masivan, stari telefon, onakav kakav se mogao
unajmljivati od telefonske kompanije Southern Bell. Osjećala je kako joj vibracije od metalnoga
zvona prolaze kroz dlan.
Telefonska seskretarica je isključena. Netko joj je stavio jastuk pod glavu. Skinuo joj
cipele. Stavio puniti Teslu.
I prije nego što se javila, znala je čiji će glas čuti. »Jesi dobro?« Paul upita. »Gdje mi je
sestra?«
 »Na sigurnom.« Paul je oklijevao. »Jesi dobro?«
»Ne, nisam dobro, ti jebeno g...« Claire ostane bez glasa. Uhvati je takav kašalj da joj je
na kraju nadlanica bila krvava. Zagledala se u crvene tragove na blijedoj koži.
»Je li to krv?« Paul upita.
Claire se okrene oko sebe. Je li on u kući? Stoji li vani? »Pogledaj gore«, reče joj. Ona to
učini. »Malo lijevo.«
Claire uoči nešto što je izgledalo kao osvježivač zraka na hladnjaku. Na sivkastosmeđoj
vazi bila je izrezbarena zelena grana eukaliptusa. Jedan list bio je sasvim izrezan i ondje je
napravljen otvor za objektiv kamere.
Paul reče: »Ima ih još. Po cijeloj kući.«
»Ovoj kući ili kući u Dunwoodyju?«
On ne odgovori i to joj je bio dovoljan odgovor. Promatrao ju je. Zato nije bilo fascikla u
boji s njezinim imenom. Paul nije unajmljivao istražitelje da je prate jedan mjesec u godini. On ju
je uhodio svakoga dana njezina života.
»Gdje je Lydia?« Claire upita.
»Zovem te s comsatova telefona s koderom. Znaš li što je to?«
»Zašto bih ja znala što je to, jebote?«
»Comsat je kratica za niz komunikacijskih satelita«, on objasni, izludujuće pedantnim
glasom. »Telefon prima i prenosi pozive preko geostacionarnih satelita umjesto preko kopnenih
repetitora. Koder maskira broj i lokaciju, što znači da se pozivu ne može ući u trag, čak ni
Nacionalna sigurnosna agencija to ne može.«
Claire nije slušala njegov glas. Slušala je pozadinsku buku. Ne treba joj Nacionalna
sigurnosna agencija da joj kaže da se Paul vozi u automobilu. Čula je buku s ceste i vjetar koji
uvijek nekako prodire u automobil, ma kako on skup bio.
»Je li živa?« Claire upita.
On ne odgovori.
Srce joj se tako stisne da je jedva disala. »Je li Lydia živa?«
»Je.«
Claire se zagleda u leću kamere. »Daj mi je na telefon. Odmah.«
»Nije dostupna.«
»Ako je ozlijediš...« Claire se stisne grlo. Vidjela je filmove. Znala je što se može
dogoditi. »Molim te, nemoj je ozlijediti.«
»Neću je ozlijediti, Claire. Znaš da to nikad ne bih učinio.«
Suze joj napokon krenu jer si je na sekundu, na samo stotinku sekunde, dopustila
povjerovati mu. »Daj mi sestru na telefon isti tren ili ću nazvati apsolutno sve predstavnike
zakona koji postoje.«
Paul uzdahne. Poznavala je taj uzdah. Tako bi uzdahnuo kad se spremao dati Claire ono
što je tražila. Čula je zvuk zaustavljanja automobila. Zatim neko šuštanje.
»Što radiš?«
»Ono što si tražila da napravim.« Vrata automobila se otvore pa zatvore. Čula je kako
druga vozila jure pokraj Paula. Sigurno je na Atlantskoj autocesti. Koliko je dugo ona bila u
nesvijesti? Koliko je daleko on odmaknuo s Lydijom?
»Tvoj otac ubio je moju sestru«, Claire reče.
Začulo se škripanje kad su otvorena neka vrata ili prtljažnik.
»To je on na snimci, je l’ da?« Claire pričeka. »Paul, reci mi. To je on, je l’ da?«
»Da.« Paul reče: »Provjeri mobitel.«
»Što?«
 »Lydijin mobitel. U dnevnom boravku je. Stavio sam ga puniti zato što mu je baterija bila
slaba.«
»Isuse Kriste.« Samo Paul bi nekoga oteo i onda stavio puniti jebeni mobitel te osobe.
Claire odloži telefon na stol. Ode u dnevni boravak, ali umjesto da potraži mobitel,
pogledom preleti po prostoriji. Još jedan osvježivao zraka bio je na furniranoj polici za knjige od
trešnjina drveta uz ulazna vrata. Kako to prije nije vidjela? Kako nije vidjela ništa od svega toga?
Lydijin mobitel zacvrkuće. Paul ga je ostavio da se puni na stolu pokraj kauča. Na zaslonu
se vidjela poruka poslana s nepoznatog broja. Claire otvori poruku i pojavi se Lydijina
fotografija.
Claire vrisne. Lydiji je išla krv iz čela. Jedno oko bilo joj je natečeno i zatvoreno. Ležala
je na boku u prtljažniku automobila. Ruke su joj bile vezane ispred nje. Izgledala je prestravljeno,
i bijesno, i tako sâmo.
Claire pogleda u kameru na polici za knjige i svu svoju mržnju pogledom pošalje kroz
žice i ravno u Paulovu crnu rupu koju je imao umjesto srca. »Ubit ću te zbog ovoga. Ne znam
kako, ali hoću...« Claire nije znala što će učiniti. Ponovo pogleda fotografiju Lydije. Za sve je
ovo Claire kriva. Toliko je puta rekla Lydiji da ode i nijedanput to nije mislila. Željela je da je
sestra zaštiti i na kraju ju je Claire odvela ravno u Paulove ruke.
Začuje kako je na prilaz skrenuo neki automobil. Srce joj poskoči. Lydia. Paul ju je vratio.
Otvori ulazna vrata. Iverica. Oko ruba prolazio je tračak svjetla. Kad bi izvila vrat u pravome
smjeru, kroz pukotinu bi vidjela prilaz.
Umjesto Paula, vidjela je smeđe šerifovo policijsko vozilo. Vidno polje bilo joj je suženo.
Na poslijepodnevnom protusvjetlu, vjetrobransko staklo bilo je zatamnjeno. Nije vidjela tko sjedi
u automobilu. Vozač je beskrajno dugo ostao sjediti za volanom. Dok je čekala, Claire je slušala
vlastito isprekidano disanje.
Vrata se napokon otvore. Netko izbaci jednu nogu iz automobila i njome stane na
betonski prilaz. Claire ugleda kožnatu kaubojsku čizmu i tamnosmeđe hlače s žućkastom bočnom
crtom. Muškarac se dvjema rukama uhvati za vrata i iziđe. Neko je vrijeme tako stajao, leđima
okrenut Claire, dok je provjeravao ima li koga na praznoj cesti. A onda se okrenuo prema njoj.
Šerif Carl Huckabee na glavu stavi kaubojski šešir i krene prema prilazu. Pogleda u Teslu.
Primijetio je punjač uključen u bočnu stranu automobila i pogledom ispratio produžni kabel do
prednjeg trijema kuće.
Claire odskoči od vrata premda je nikako nije mogao vidjeti. Bukva je bio stariji i
pognutiji, ali još je imao one iste počešljane ravne brkove i preduge zaliske koji su čak i 1990-ih
izgledali zastarjelo. Sigurno surađuje s Paulom. Imalo je nekog bolesnog smisla da čovjek
kojemu su njezini roditelji trčali po pomoć bude čovjek koji ih je zavlačio sve te godine.
Claire otrči do kuhinje. Prije nego što je uzela telefon u ruke, s poda je zgrabila oštar nož
za guljenje povrća. Prisloni telefon na uho. Podigne nož tako da ga Paul vidi. »Prerezat ću mu
grkljan ako mi istog trena ne vratiš sestru.«
»O čemu ti govoriš?« Paul upita. »Čiji vrat?«
»Znaš o kome g...« Claire se zaustavi. Možda ne zna. Kamere postavljaš izvan kuće kako
bi ih ljudi vidjeli. Paula je zanimalo samo ono što se događa unutra.
»Claire?«
»Huckabee. Upravo je došao.«
»Sranje«, Paul promrsi. »Odmah ga se riješi, inače više nikad nećeš vidjeti Lydiju.«
Claire nije znala što učiniti. »Obećaj mi da će ona biti dobro.«
»Obećavam. Nemoj poklop...«
Claire poklopi slušalicu. Okrene se prema otvorenim kuhinjskim vratima. Spremi nož u
džep, premda se pitala što točno misli da će s njim učiniti. Glava joj je bila preplavljena djelićima
misli koje nije mogla izbaciti iz nje. Zašto se Paul pretvarao da je ubijen? Zašto je oteo Lydiju?
Što hoće od nje?
»Zdravo?« Huckabeejevi teški koraci odzvanjali su stubama na trijemu. »Ima li koga?«
»Zdravo.« Claire je čula hrapavost u svojemu glasu. Krv je još tekla negdje u grlu.
Neprestano je razmišljala o Lydiji. Mora ostati smirena zbog nje.
»Gospođice Carroll.« Izraz na šerifovu licu promijenio se iz znatiželje u oprez. »Što radite
ovdje?«
»Gospođa Scott«, ispravila ga je, mrzeći prizvuk tog imena. »Ova kuća pripadala je
mojemu suprugu. On je nedavno preminuo pa sam...«
»Pa ste odlučili da ćete je ispreturati?« Gledao je u nered koji je Claire napravila u
kuhinji. Srebrnina, lonci i tave, plastične posude i sve ostalo što se nalazilo u ladicama ili
ormarićima sad je bilo razbacano po podu.
On podigne nogu, kojom je zgnječio nešto slomljenog stakla koje je ispalo iz vrata.
»Želite li mi reći što se zaista događa ovdje?«
Claire počne vrtjeti vjenčani prsten oko prsta. Pokuša zvučati autoritativno. »Zašto ste vi
ovdje?«
»Primio sam hitan poziv, ali pozivatelj nije ostao na liniji.« Zatakne palčeve za pojas.
»Jeste li to bili vi?«
»Slučajno sam nazvala. Htjela sam nazvati informacije.« Claire priguši kašalj.
»Ispričavam se što sam protratila vaše vrijeme.«
»Što ste ono rekli, kako vam se muž zove?«
»Paul Scott.« Claire se sjeti da je na vlasničkom listu navedeno drugo ime. »Kuća je
kupljena na ime njegove pravne tvrtke. Buckminster i Fuller.«
Šerif kimne, ali nije se činilo da je zadovoljan. »Izgleda kao da je već neko vrijeme
zatvorena daskama.«
»Jeste li poznavali mojega supruga?«
»Poznavao sam njegove roditelje. Dobri ljudi.«
Claire nije mogla prestati vrtjeti vjenčani prsten. A onda pogleda u prste na svojoj ruci jer
se sjetila da joj je čovjek s tetovažom zmije uzeo prsten. Kako se ponovo našao na njezinoj ruci?
»Gospođo Scott?«
Ona stisne šake. Željela je strgnuti prsten s prsta i samljeti ga u drobilici kuhinjskog
otpada. Kako je Paul ponovo došao do prstena? Zašto joj ga je stavio na prst? Zašto joj je skinuo
cipele? I stavio ključ od automobila u džep? Zašto joj je, kad se probudila nakon što ju je muž
sravnio sa zemljom, ispod glave bio jebeni jastuk?
I kamo, zaboga, vozi njezinu sestru?
»Što je to?« Huckabee se rukom dotakne po licu. »Čini se da ćete dobiti modricu.«
Claire digne ruku da se dotakne po licu, ali onda prstima prođe kroz kosu. Panika ju je
gotovo sasvim preplavila. Boljela ju je glava od naprezanja da shvati što se dogodilo i što treba
sljedeće učiniti.
»Želite li sjesti?« Huckabee upita.
»Želim odgovore.« Claire je znala da to zvuči suludo. »Moj svekar, Gerald Scott. Sigurni
ste da je mrtav?«
On je znatiželjno pogleda. »Vidio sam to vlastitiim očima. Mislim, nakon što je poginuo.«
Claire je svojim očima gledala kako Paul umire. Držala ga je u naručju. Gledala je kako
život istječe iz njega.
A onda ga je gledala kako je udara u glavu. Huckabee se ramenom nasloni na dovratak.
»Događa li se ovdje nešto za što bih trebao znati?«
Zazvoni telefon. Claire se ne pomakne.
Huckabee se premještao s noge na nogu. Pogleda telefon, zatim Claire.
Paul neće prekinuti. Zvonjava se nastavila sve dok zvuk nije postao kao dlijeto koje joj je
bušilo bubnjić.
Claire podigne slušalicu i ponovo je poklopi.
Huckabee podigne jednu od svojih čupavih obrva. Čovjek koji je dvadeset četiri godine
ustrajao na tome da je njezina prelijepa devetnaestogodišnja sestra samo tako okrenula leđa
svojoj obitelji i pridružila se hipijevskoj komuni, odjedanput je bio sumnjičav.
Telefon ponovo zazvoni.
Claire zamisli Paula kako sjedi u automobilu negdje uz cestu i gleda sve ovo, potpuno
bijesan zbog toga što Claire ne radi upravo ono što joj je on rekao da napravi.
Dosad ju je već trebao bolje upoznati.
Claire skine vjenčani prsten s prsta. Stavi ga ispred kamere na hladnjaku. Okrene se
prema šerifu. »Znam što se dogodilo Juliji.«
Huckabee je i inače teško disao, očito je bio dugogodišnji pušač, pa je bilo teško reći je li
uzdahnuo ili samo normalno izdahnuo. »Je li vam majka rekla?«
Claire se nasloni na hladnjak kako ne bi pala na pod. Njegova izjava ju je prenerazila, ali
trudila se da se ta uznemirenost ne primijeti na njezinu licu. Je li Helen svih tih godina znala za
videokasete? Je li to tajila od Claire? Je li skrivala istinu od Sama?
Ponovo pokuša prevariti Huckabeeja. »Da. Rekla mi je.«
»To me čudi, Claire, zato što je vaša majka rekla da to nikada neće reći vama curama i
teško mi je povjerovati u to da bi takva žena pogazila svoju riječ.«
Claire odmahne glavom zato što je taj čovjek znao da postoje videosnimke surova
ubojstva njezine sestre, a drži joj predavanje kao da joj je dvanaest godina, a on je razočaran
njome. »Kako ste mi to mogli zatajiti? I Lydiji?«
»Obećao sam vašoj majci. Znam da nemate baš neko mišljenje o meni, ali ja držim svoju
riječ.«
»Govorite o svojoj jebenoj riječi, a mene je to progonilo dvadeset i četiri godine?«
»Nema potrebe da se tako izražavate.«
»Jebite se.« Claire se činilo da vidi kako riga crnu mržnju. »Stalno ste govorili da je živa,
da je samo pobjegla, da će se jednog dana vratiti. Cijelo ste vrijeme znali da se nikada neće
vratiti, ali davali ste nam nadu.« Vidjela je da on i dalje ne razumije. »Znate li što nada čini
ljudima? Znate li kako je to vidjeti nekoga na ulici, potrčati za njim, zato što mislite da bi to
mogla biti vaša sestra? Ili otići u trgovački centar i ondje vidjeti dvije sestre, i znati da vi to
nikada nećete imati? Ili kako je to otići na očev sprovod bez nje? Ili se udati bez...«
Nije mogla nastaviti u tom smjeru zato što se udala za Paula, a razlog zašto Lydia nije bila
na tom vjenčanju je to što ju je Clairein suprug pokušao silovati.
Huckabee reče: »Recite mi kako ste zaista saznali. Preko interneta?«
Ona kimne zato što se to činilo najuvjerljivijim objašnjenjem.
On se zagleda u pod. »Uvijek sam se brinuo da će snimke završiti ondje.« Claire je znala
da bi se trebala riješiti šerifa, ali nije si mogla pomoći, morala ga je pitati: »Kako ste vi saznali za
njih?«
»Stan vašega oca. Jedna od njih bila je u njegovu video-rekorderu kad je to učinio.
Pretpostavljam da ga je to natjeralo da...«
Nije morao dovršiti rečenicu. Oboje su znali što je njezin otac učinio. Sada kada je Claire
znala da je Sam Carroll vidio te snimke, da ih je gledao dok si je zabijao iglu u ruku, napokon je
shvatila zašto je to učinio. Mogla je lako zamisliti da si je njezin otac želio oduzeti život dok je
gledao kako netko drugi Juliji oduzima njezin bilo je neke privlačne skladnosti u tome činu.
Je li to bio razlog zašto je Helen skrivala istinu? Je li se bojala da će Claire pronaći kopije
vrpce i završiti kao njezin otac? A Lydia - jadna, krhka Lydia. Tada to nitko nije vidio, ali ona se
nikada nije drogirala zbog osjećaja užitka koji droga donosi, nego zbog bijega. Aktivno je tražila
načine da se uništi.
»Što ste učinili sa snimkama?« Claire upita šerifa. »Predao sam ih prijatelju koji radi za
FBI. Uvijek smo se pitali postoji li još kopija. Sad znamo.«
Claire se zagleda u svoje ruke. Vrtjela je prst čak i kad na njemu nije bilo prstena.
Huckabee reče: »Ne moraš me pokušavati prevariti, curo. Bila ti je sestra. Reći ću ti
istinu.«
Claire nikada u životu nije imala takvu želju nekoga ozlijediti. Ponaša se kao da je cijelo
vrijeme bio voljan pomoći, a ona je tijekom svih tih godina bezbroj puta kontaktirala šerifov
ured, pitajući ima li ikakvih novosti. »Onda mi recite.«
Zagladio je rubove brkova kao da mu treba vremena da smisli kojim će joj točno riječima
slomiti srce. Naposljetku reče: »Tip u tom filmu bio je dio nekog lanca ljudi koji su raspačivali
puno takvih snimaka. Moj prijatelj, k’o što rekoh, radio je u FBI-u pa sam dobio nešto
informacija iznutra. Rekao je da su već znah za tog tipa. Zvao se Daryl Lassiter. Uhitili su ga u
Kaliforniji tamo devedeset četvrte, pokušavao je oteti curu iste dobi, boje kose i grade k’o tvoja
sestra.«
Claire se zbunila. Je li bila u krivu u vezi s Paulovim ocem? Je li postojao još jedan
ubojica? Je li Paulov otac do kaseta došao kao skupljač?
»Lassiter je sad mrtav, ako ti išta pomaže«, Huckabee reče.
Ne, postojala je ona staja pokraj kuće i podrum u kojem ih je ubijao, ni pet metara od
mjesta gdje su stajali.
»Porota ga je osudila na smrt. Huckabee ponovo provuče palčeve kroz pojas. »Došlo je do
neke kavge u zatvoru. Lassitera su uboli u vrat više od deset puta. Umro je otprilike u isto
vrijeme kad i tvoj otac.«
Claire pokuša smisliti što će sljedeće pitati. »Odakle tati te snimke?«
Huckabee slegne ramenima. »Pojma nemam.«
»Niste to istražili?«
»Naravno da jesam.« Huckabee je zvučao uvrijeđeno, kao da je zaista dobar u svom
poslu. »Ali tvoj tata je stalno bio u lovu na vještice, lovio ih je jednu za drugom. Nije se moglo
reći koji je od tih lovova bio uspješan, a on nije baš dijelio informacije sa mnom.«
»Nije baš da ste ga vi poticali da to čini.«
Huckabee ponovo slegne ramenima, više u stilu »Bilo pa prošlo.«, nego »Žao mi je što
sam tvog oca ostavio tako samog da se ubio.«
Ali s druge strane, i Helen je Sama ostavila samog. A onda je godinama lagala Lydiji i
Claire u vezi sa svime što je bilo bitno. Ima li u Claireinu životu ikoga tko joj je ikada govorio
istinu? Čak joj je i Lydia lagala za kćer.
»Zašto bi se tata ubio prije nego što bi saznao tko je ubio Juliju?« upita.
»Ostavio je kasetu da se vrti u videu. Znao je da ćemo je pronaći. Mislim, ja sam
pretpostavio da ju je zato ostavio. I bio je u pravu. Odmah sam je predao federalcma. Za manje
od tjedan dana povezali su taj slučaj s čovjekom koji ti je ubio sestru.«
Claire nije podsjetila šerifa na to da su ga Carrolli godinama preklinjali da se obrati
FBI-u. »I nikada to niste javno obznanili kako bi ljudi znali što se dogodilo mojoj sestri?«
»Tvoja mama me zamolila da to ne učinim. Pretpostavljam da ju je brinulo da biste vi
cure išle tražiti kazete.« Baci pogled preko Claireina ramena u dnevni boravak. »Rekao bih da je
zaključila da je bolje nikad ne saznati, nego znati istinu.«
Claire se pitala je li njezina majka bila u pravu. Onda se pitala koliko bi joj drugačiji život
bio da je znala da Julije zaista više nema. Koliko se puta Claire tiho zatvorila u svoj ured i plakala
jer je na području Athensa pronađeno neidentificirano truplo? Koliko ju je samo slučajeva
nestalih djevojaka noću držalo budnom? Koliko je sati provela tražeći kultove i hipijevske
komune po internetu, nadajući se bilo kakvome tragu o nestaloj sestri?
»Eto, to je sve što ja znam.« Huckabee se nelagodno premjesti s noge na nogu. »Nadam
se da će vam to donijeti mir.«
»Kao što je donijelo mom ocu?« Oduprla se porivu da šerifu kaže da bi Sam Carroll
Možda još bio živ da je on radio svoj jebeni posao.
»Uglavnom«, Huckabee se ponovo osvrne po kuhinji »Rekao sam vam što ste željeli
znati. Želite li vi meni reći zašto stojite usred ovog nereda s nožem u stražnjem džepu?«
»Ne, ne želim.« Claire još nije bila gotova s ispitivanjem. Mora pitati još nešto, premda je
u svojoj nutrini osjećala da već zna odgovor. Paul je imao mentora, čovjeka koji se sam pobrinuo
za to da se Quirin + Scott lansira u visine, čovjeka koji je zahvaljujući Paulovoj American
Express Centurion kartici letio čarter-letovima i noćio u skupim hotelima. Claire je uvijek
pripisivala sate golfa, privatne telefonske pozive i poslijepodneva u klubu tomu da Paul
jednostavno radi sve što treba da kongresnik bude sretan, ali sada joj je postalo jasno da je ta veza
bila dublja.
»Tko je bio vaš prijatelj u FBI-u?« upita šerifa. »Zašto je to bitno?«
»Johnny Jackson, je li?« Claire je znala njegovu biografiju. Sjedila je na dovoljno
zamornih uvoda na bezbrojnim večerama u dobrotvorne svrhe. Prije nego što se počeo baviti
politikom, kongresnik Johnny Jackson bio je FBI-ev agent. Tvrtki Quinn + Scott dao je ugovore s
vladom vrijedne milijune, katkad milijarde dolara. On je poslao zapovjednika Jacoba Mayhewa u
kuću u Dunwoodyju da istraži pljačku na dan Paulova sprovoda. Vjerojatno je poslao i agenta
Freda Nolana da uzruja Claire.
Jackson je vrlo često prezime, toliko često da Claire nikada nije povezala djevojačko
prezime na grobu njezine pokojne svekrve i Paulova velikodušnog dobročinitelja.
Sve dosad.
»On je ujak mojega supruga«, reče šerifu. Huckabee kimne. »Radio je u Atlanti u
nekakvoj posebnoj jedinici.«
»Je li ikada pomogao Paulu da se izvuče iz nevolje?«
Huckabee ponovo kimne, ah nije ulazio u detalje. Vjerojatno nije želio ružno govoriti o
mrtvima. Bi li mu trebala reći da je Paul živ? Da je njezin muž oteo njezinu sestru?
Telefon ponovo zazvoni.
Claire se ne pomakne, ah reče: »Trebala bih se javiti.«
»Sigurna si da mi ne želiš ništa više reći?«
»Sto posto.«
Huckabee rukom posegne u džep na košulji i izvuče posjetnicu. »Broj mobitela je na
poleđini.« Odloži posjetnicu na kuhinjski stol i jedanput lupne prstom po njoj prije nego što je
otišao.
Telefon je zvonio i dalje. Claire je odbrojavala sekunde dok je čekala zvuk otvaranja i
zatvaranja vrata na šerifovu automobilu, paljenje motora i škripu kotača na prilazu dok je izlazio
na cestu.
Claire podigne slušalicu.
Paul reče: »Koji kurac je to bio?«
 »Vrati mi sestru.«
»Reci mi što si rekla Bukvi.«
Bilo joj je odvratno što zna tu riječ. Ona je bila nešto što je pripadalo njezinoj obitelji, a
ovaj sadist s kojim razgovara više nije njezina obitelj.
»Claire?«
»Moj otac je gledao videosnimke s Julijom kad se ubio.« Paul je šutio.
»Jesi li ti imao ikakve veze s tim? Jesi li ti mom ocu pokazao te snimke?«
»Zašto bih to učinio?«
»Zato što si već radio na tome da makneš Lydiju s puta, a posljednja osoba koja je ostala
u mom životu i bila mi je zaista bitna, a koja bi mi pomogla bez obzira na sve, bio je moj otac.«
Claire je bila toliko izbezumljena da nije mogla doći do daha. »Ubio si ga, Paule. Ili si to sâm
učinio, a čak ako i nisi, svejedno je kao da jesi, kao da si mu osobno zabio iglu u venu.«
»Jesi li ti luda?« Paul ogorčeno povisi ton. »Isuse, Claire. Nisam jebeno čudovište. Volio
sam tvog oca. Znaš to. Nosio sam njegov lijes na sprovodu.« Na trenutak je zašutio, ostavljajući
dojam da je od njezine optužbe ostao bez riječi. Kad je napokon nastavio, glas mu je bio tih i
smiren. »Gledaj, napravio sam neke stvari kojima se ne ponosim, ali nikada, nikada to ne bih
napravio nekome koga sam volio. Znaš kako je krhak Sam bio pred kraj. Ne možemo znati što ga
je naposljetku gurnulo preko ruba.«
Claire sjedne za kuhinjski stol. Okrene stolac kako Paul ne bi mogao vidjeti suze koje su
joj od bijesa potekle niz lice. »Ponašaš se kao da nisi imao nikakve veze ni sa čim, kao da si bio
samo nevini promatrač.«
»Pa i bio sam.«
»Znao si što se dogodilo mojoj sestri. Gledao si me kako se borim s tim skoro dva
prokleta desedjeća i u svakom trenutku mogao si mi reći što se dogodilo Juliji, a nisi. Samo si me
gledao kako patim.«
»Mrzio sam svaku sekundu toga. Nisam htio da patiš.«
»Sad patim! Ti si taj zbog kojeg patim!« Claire udari šakom o stol. Grlo joj se stezalo od
bolova. Patnja je bila prevelika. Ne može ona ovo. Samo se želi sklupčati na podu i plakati dok se
ne onesvijesti. Prije sat vremena mislila je da je sve izgubila, ali sada je shvatila da uvijek možeš
izgubiti još više i da će, dok god bude bio živ, Paul biti ovdje da joj to uzme.
On reče: »Kako sam ti mogao reći što se dogodilo Juliji a da ti ne odam cijelu priču?«
»Zar mi zaista govoriš da nisi znao kako mi lagati?«
Nije odgovorio.
»Zašto si lažirao vlastitu smrt?«
»Nisam imao izbora.« Zašuti na trenutak. »Ne mogu ulaziti u to, Claire, ali učinio sam što
sam učinio kako bih te zaštititio.«
»Ne osjećam se baš previše sigurno, Paule.« Claire se borila s ljutnjom i strahom koji su
bjesnjeli u njoj. »Udario si me tako da sam se onesvijestila. Oteo si mi sestru.«
»Nisam te htio ozlijediti. Pokušao sam biti što nježniji.«
Claire je još osjećala pulsirajući bol u obrazu. Nije mogla zamisliti koliko bi jako boljelo
da se Paul nije suzdržao. »Što hoćeš?«
»Treba mi ostatak Teslinog privjeska.« Claire se stisne želudac. Sjetila se da joj je Paul
dao ključeve dok su stajali ispred restorana, prije nego što ju je povukao u onu uličicu. »Zašto si
mi ga dao?«
»Zato što sam znao da ćeš ga čuvati.«
Adam je dosad već izvadio privjesak za ključ iz sandučića. Ona i Lydia prebacile su
poslovne datoteke u garaži. Čega još ima na USB-u?
 »Claire?« Paul ponovi. »Što si učinila s njim?«
Tražila je nešto što će ga uzrujati. »Dala sam ga policajcu.«
»Mayhewu?« U glasu mu se osjetila napetost. »Moraš ga vratiti. Ne može ostati kod
njega.«
»Ne Mayhewu.« Claire je oklijevala. Da kaže ime Freda Nolana? Bi li Paulu laknulo kad
bi to rekla? Ili Nolan zna sve što se događa?
»Claire? Moram znati kome si ga dala.«
»Držala sam ga u ruci.« Claire potisne užas koji je navirao i sprečavao je da razumno
razmišlja. Mora smisliti neku uvjerljivu laž, nešto što će joj dati bar neku prednost nad njim i
čime će si kupiti malo vremena da razmisli. »U uličici, držala sam ga u ruci Muškarac koji te
ubio, koji se pretvarao da te ubio, on mi ga je izbio iz ruke.«
Paul nekoliko puta opsuje.
Njegov bijes potakne Claire da nastavi. »Policajci su ga stavili u jednu od onih prozirnih
vrećica za dokaze.« Pokušavala je uočiti rupe u svojoj priči. »Uzela sam rezervni ključ od kuće i
odvezla se Teslom natrag. Ali znam da je privjesak među dokazima zato što su mi poslali popis
za osiguranje. Morala sam ga proslijediti Piji Lorite, našoj zastupnici osiguranja.«
Claire prestane disati, moleći se u sebi da ta priča ima smisla. Što je bilo na USB-u u
privjesku za ključ? Dok je bila u garaži, pretražila ga je da vidi ima li na njemu još filmova. U
jedinoj mapi koja je bila na njemu nalazio se neki softver. Ih je barem Paul napravio da to tako
izgleda. Oduvijek je bio izuzetno vješt s računalima.
Paul upita: »Možeš li ga dobiti natrag?« Riječi su mu bile odsječne. Mogla ga je zamisliti
kako steže i opušta šake, što joj je bio najčešći znak da njezine riječi pogađaju pravo mjesto. Svih
tih godina koje su proveli u braku, nikada se nije bojala da će tim šakama udariti nju.
A sada je postala svjesna vrlo stvarne prijetnje da će njima udariti Lydiju.
Claire reče: »Obećaj mi da nećeš ozlijediti Lydiju. Molim te.«
»Treba mi taj privjesak za ključeve.« U glasu mu se osjećala prijetnja. »Moraš mi ga
nabaviti.«
»Dobro, ali...« Claire počne lupetati. »Detektiv - Rayman. Zar ga ne poznaješ? Netko ti je
morao pomoći isplanirati ono što se dogodilo u onoj uličici. Došli su bolničari, policajci,
istražitelji...«
»Znam tko je bio ondje.«
Znala je da zna zato što je on bio u uličici zajedno s njom. Koliko se dugo pretvarao da je
mrtav? Barem pet minuta, a onda su ga bolničari prekrili plahtom i to je bio posljednji put da je
Claire vidjela svog supruga.
I Reče: »Eric Rayman je istražitelj koji je bio zadužen za taj slučaj. Zar ga ne možeš
nazvati?«
Paul ne odgovori, ali osjećala je njegov bijes kao da stoji tu pred njom.
Ponovo pokuša: »Tko ti je pomogao da to izvedeš? Ne možeš li...«
»Želim da me vrlo pozorno slušaš. Slušaš li?«
»Da.«
»Kamere su svuda po kući. Neke možeš naći, neke nećeš nikad vidjeti. Lydijin mobitel se
prisluškuje. Telefon na koji ti sad razgovaraš se prisluškuje. Sljedeća dva sata zvat ću te na tu
fiksnu liniju svakih dvadeset minuta. Tako ću dovoljno odmaknuti da znam da sam siguran, a ti
ćeš biti prisiljena ostati ondje dok ne smislim što ćeš sljedeće napraviti.«
»Zašto, Paule?« Nije ga pitala samo za ovo što se sada događalo. Pitala je za sve što se
već dogodilo. »Tvoj otac ubio je moju sestru. Pogledala sam snimku. Znam što je napravio...«
Glas joj se prelomi. Učinilo joj se da joj se i srce slama zajedno s glasom. »Ne...« Claire se borila
s nepodnošljivom patnjom. »Ne razumijem.«
»Tako mi je žao.« Paulov glas bio je pun emocija. »Možemo se mi izboriti s tim. Uspjet
ćemo.«
Ona zatvori oči. Pokušavao ju je utješiti. A ono što je užasno je činjenica da je ona željela
da je on utješi. Još je pamtila kako se osjećala u dnevnom boravku kad se probudila i shvatila da
je Paul živ. Njezin muž. Njezin junak. On će učiniti da sve ovo nestane.
»Nisam ubio nijednu od njih.« Zvučao je tako ranjivo. »Dajem ti svoju riječ.«
Claire rukom pokrije usta da ne bi progovorila. Željela mu je vjerovati. Tako mu je
očajnički željela vjerovati.
»Sve do nesreće nisam ni znao što tata radi. Otišao sam u staju i našao sve njegove...
stvari.«
Claire se ugrize za šaku da ne bi vrisula. Sve je zvučalo tako smisleno dok je on to
prepričavao.
»Bio sam samo dijete koje je ostalo sâmo. Trebalo je platiti školarinu za akademiju.
Morao sam razmišljati o fakultetu. To je bila dobra zarada, Claire. Sve što sam trebao učiniti je
napraviti kopije i proslijediti ih.«
Claire nije mogla disati. Ona je potrošila taj novac. Ona je nosila nakit, i odjeću, i cipele
plaćene krvlju i patnjom tih jadnih djevojaka.
»Dajem ti riječ. To je bilo samo sredstvo da dobijem ono što mi treba.«
Više to nije mogla podnositi. Došla je tako blizu točke loma da je gotovo osjećala kako se
savija.
»Claire?«
»Filmovi na tvom računalu nisu bili stari«, ona reče.
»Znam.« Još je jedan trenutak šutio i ona se pitala pokušava li smisliti neku laž ili je već
ima spremnu i šuti samo zbog toga da pojača dojam. »Ja sam bio raspačivač. Nikad nisam
sudjelovao u tome.«
Claire se borila s porivom da mu povjeruje, da se uhvati za taj jedan jedini djelić
suprugove ljudskosti. »Tko je maskirani muškarac?«
»Ma neki tip.«
Neki tip.
»Ne moraš se brinuti zbog njega.« Paul je zvučao kao da govori o nekom seronji s posla.
»Sigurna si, Claire. Uvijek si bila sigurna.«
Pravila se da ne čuje njegove utješne riječi jer joj je jedina alternativa bila da mu
povjeruje. »Što se nalazi na USB-u?« Ponovo je zašutio.
»Zar si zaboravio tko ti je dao taj privjesak, Paule? Znam da je u njemu USB, i znam da
ga želiš zato što si ondje stavio nešto što si htio sačuvati.« Šutio je.
»Zašto?« Nije mogla prestati postavljati to pitanje. »Zašto?«
»Pokušavao sam te zaštititi.«
»Je li to neka glupa šala?«
»Plan se morao promijeniti. U igri su bile druge stvari. Ali ono što se dogodilo s onim
tipom u onoj uličici, osjećaj je bio stvaran Claire. Znaš da bih dao život da te zaštitim. Što misliš,
zašto sam još ovdje? Ti si mi sve.«
Claire odmahne glavom. Vrtjelo joj se od svih tih isprika.
Paul reče: »Ljudi koji se pale na takve stvari nisu dobri ljudi. Moćni su. Imaju mnogo
novca i utjecaja.«
»Političkog utjecaja.«
On iznenađeno otpuhne. »Uvijek si bila tako vraški oštroumna.«
 Claire više nije željela biti oštroumna. Željela je imati kontrolu. »Sad je red na tebi da
slušaš mene. Slušaš li?«
»Da.«
»Ozlijediš li Lydiju, pronaći ću te i sravniti sa zemljom. Razumiješ li me?«
»Bože, kako volim kad si ovakva.«
Telefon zaškljoca. Prekinuo je poziv.
 TRINAESTO POGLAVLJE

Lydia je zurila u tamu prtljažnika dok je slušala zujanje kotača na cesti. Već je pokušala
sve stvari koje trebaš napraviti ako ikada ostaneš zaključan u prtljažniku. Očito je i Paul o tome
vodio računa. Čelične ploče bile su pričvršćene za poleđinu stražnjih svjetala kako ih Lydia ne bi
mogla izbiti i mahati motociklistima u prolazu. Zasun za otpuštanje u nuždi bio je isključen. Još
jedna debela čelična ploča bila je uglavljena između prtljažnika i stražnjeg sjedala kako ga ne bi
izbila nogom i tako se oslobodila. Bila je prilično sigurna da je prostor i zvučno izoliran. Nije
mogla zamisliti da je Paul podstavio prtljažnik kako bi njoj bilo udobnije.
Što znači da je automobil posebno opremio kako bi u njemu mogao držati zarobljenika.
Čula ga je kako govori na mobitel. Samo je nekoliko riječi raspoznavala, a sve su one bile
beskorisne - da, ne, dobro. Govorio je odsječnim glasom pa je Lydia pretpostavila da ne
razgovara s Claire. Glas mu je bio drugačiji kada je razgovarao s njezinom sestrom. Lydiji je bilo
zlo pri pomisli na to koliko drugačiji, jer Claire je bila u pravu - Paul je donio svjesnu odluku
kada je pokazao svoju mračnu strane.
Vidjela je to u punome svjetlu kad je otvorio prtljažnik kako bi je fotografirao. Gledala ga
je kako svoju unutarnju tamu pali i gasi kao svjetlo. U jednom trenutku govorio je Claire da ode
provjeriti Lydijin mobitel, a u sljedećem mu je lice bilo toliko zastrašujuće da se Lydia bojala da
će izgubiti kontrolu nad mjehurom.
Rukom je posegnuo u prtljažnik i zgrabio je za lice tako snažno da je osjećala kako joj
drobi kosti. »Daj mi razlog da ti napravim ono što je moj tata napravio Juliji.«
Lydia se toliko tresla kad je zatvorio prtljažnik da su joj zubi cvokotali.
Okrene se na leđa da malo ublaži pritisak u ramenu. Ruke i noge bile su joj vezane, ali
svejedno se mogla pomicati ako je bila oprezna. Krv iz posjekline se osušila. Iz otečenog oka
tekle su joj suze. Bubnjanje u glavi smanjilo se i sada bi je još samo povremeno tupo zaboljele
Paul ju je u kući Fullerovih udario nečim teškim i čvrstim. Nije bila sigurna čime, ah udarilo ju je
po glavi kao malj. Nije ga ni čula kako prilazi. U jednom trenutku stajala je u kuhinji otvorenih
usta, spremna osobi koja joj se javila na broj 911 reći svoje ime, a već u sljedećem trenutku
vidjela je zvijezde pred očima. Doslovno. Osjećala se kao lik u crtiću. Zateturala je. Pokušala se
uhvatiti za kuhinjski stol. A onda ju je Paul još jedanput udario, pa još jedanput, dok nije
onesviještena završila na podu.
Prije nego što se onesvijestila, uspjela je povikati »Ne«. To očito nije bilo dovoljno da
upozori Claire. Ili je možda čula upozorenje, ali nije znala što učiniti. Lydia nije mogla zamisliti
da bi njezina mlađa sestra bila sposobna odbiti Paulov napad. S druge strane, nije mogla zamisliti
ni da bi njezina sestra razbila koljeno svojoj partnerici u teniskim parovima.
Pretpostavljala je da si je Claire postavljala ista pitanja koja su se i njoj vrzmala po glavi:
Zašto je Paul lažirao vlastitu smrt? Zašto je oteo Lydiju? Što hoće od njih?
Nije htjela previše razmišljati o tom posljednjem pitanju zato što je bilo očito da je Paul
Scott opsjednut sestrama Carroll. Njegov otac oteo je i okrutno ubio jednu od njih. On se oženio
drugom. A sada je u prtljažniku automobila imao Lydiju, u prtljažniku koji je očito odavno
pripremljen za to.
Hoće li zaista Lydiji učiniti ono što je učinjeno Juliji?
Hoće li je zaklati i silovati dok bude umirala?
Julia. Njezina starija sestra, puna života. Njezina najbolja prijateljica. Vrištala je kad ju je
mačeta zasijekla po vratu i ramenu. Grčila se od bolova dok ju je Paulov otac sjekao na komade.
 Lydiji se usta napune žuči. Okrene glavu i pljune jer je žuči bilo sve više. U zatvorenom
prostoru, vonj je bio otrovan. Primaknula se bliže stražnjemu dijelu prtljažnika da se makne od
tog smrada. Imala je osjećaj da ima rupu u želucu. Nije mogla izbrisati Julijinu sliku iz glave.
Lydia nehotice zacvili. Može podnijeti bolest, ali tuga će je ubiti prije nego što to Paul
dospije učiniti. Julia. Njezina nevina, izmrcvarena sestra. Postojalo je ukupno šest kaseta, što je
značilo da se Paulov otac nije žurio. Bila je sasvim sama u toj staji, čekajući ga, grozeći se
njegova povratka, sve do posljednjih sekundi života.
Julia je gledala u kameru dok je umirala. Zurila je ravno u leću objektiva, ravno u
Lydijino srce i nijemo usnama oblikovala riječ Upomoć.
Lydia stisne oči. Pusti da je osjećaji preplave. Trebala je biti ljubaznija prema Dee kad su
jutros razgovarale na telefon. Trebala je nazvati Ricka i reći mu da ga voli, umjesto što mu je
poslala poruku i rekla mu da će sve objasniti poslije. I Claire. Trebala joj je reći da joj oprašta,
zato što Paul nije ljudsko biće. On je nekakva zastrašujuća abnormalnost sposobna za
neizgovoriva zlodjela.
Lydia suspregne još jedan cvilež. Ne može si dopustiti da ponovo pukne. Mora biti snažna
za ono što dolazi, zato što Paul ima plan. On uvijek ima plan.
I Lydia ima plan. Neprestano je stiskala i opuštala šake i pomicala stopala kako joj se ne
bi prekinula cirkulacija i kako bi ostala bistrog uma, zato što će u nekom trenutku Paul morati
ponovo otvoriti prtljažnik. Teža je od njega. Morat će prerezati plastične vezice kojima ju je
sputao kako bi ona mogla izići iz prtljažnika. To bi joj bila jedina prilika da ga zaustavi.
U glavi je stalno vrtjela što će napraviti: Najprije će se ponašati zbunjeno. To će joj dati
vremena da joj se oči prilagode na svjetlo. Onda će polako hodati i pretvarati se da je boli, što
ionako neće biti daleko od istine. Ponašat će se kao da joj je potrebna pomoć i Paul će je,
nestrpljiv, gurnuti ili udariti nogom i onda će mu se ona svom težinom zabiti u rame i udariti ga u
vrat najjače što može.
Neće ga udariti šakom zato što bi mogla promašiti. Raširit će dlan i dijelom dlana između
palca i kažiprsta udariti ga u dno Adamove jabučice.
Pomisao na zvuk pucanja njegova dušnika jedino je što ju držalo.
Lydia nekoliko puta duboko udahne pa izdahne. Stezala je i opuštala šake i stopala.
Povukla koljena bliže sebi i protegnula noge. Podizala i spuštala ramena. Postojanje plana
pomoglo joj je da primiri paniku i pretvori je tek u neku manju smetnju u njezinu primozgu.
Paul prebaci u nižu brzinu. Sišao je s autoceste. Osjećala je kako automobil usporava.
Oko čeličnih ploča bljesnulo je crveno svjetlo, a onda zatreperilo žuto kad je Paul uključio
žmigavac.
Lydia se okrene na leđa. Toliko je puta u glavi prešla preko tog plana da je gotovo
osjećala kako Paulovo grlo krcka pod njezinom rukom. Ne može procijeniti koliko je vremena
prošlo otkad ju je stavio u prtljažnik. Pokušala je brojiti minute od trenutka kada ju je
fotografirao, ali stalno se gubila. Panika to čini čovjeku. Znala je da je najvažnije da dok čeka
razmišlja o nečemu drugom, a ne o najgorim mogućnostima.
Očajnički se pokušavala sjetiti nekih uspomena koje nisu imale veze s Paulom Scottom.
Ni s Dee i Rickom, zato što bi je razmišljanje o djetetu i ljubavniku u tome mraku, u toj stupici,
poslalo na put bez povratka. Morala se vratiti više godina unatrag da bi se prisjetila nečega što
nije na ovaj ili onaj način uključivalo Paula, zato što je, čak i u odsutnosti, on tako dugo činio
tako velik dio njezina života. Lydiji su bile dvadeset i dvije godine kad je Claire upoznala Paula u
računalnom laboratoriju. Dva mjeseca poslije uspio je otrgnuti Lydiju od njezine obitelji. Uvijek
je krivila Paula za svoje najmračnije dane ovisnosti, ali mnogo prije nego što je njega upoznala
već je toliko zaglibila u samouništenje da su jedine uspomene koje je imala bile ružne.
 Listopad 1991.
Nirvana je svirala u klubu 40 Watt Club u centru Athensa. Lydia se iskrala iz kuće. Izišla
je kroz prozor, premda nitko ne bi primijetio ni da je išetala kroz ulazna vrata. Autostopirala je sa
svojom prijateljicom Leigh i iza sebe ostavila sav jad i očaj zarobljen u kući na Bulevaru.
Tada Julije nije bilo već više od šest mjeseci. Postalo joj je preteško biti kod kuće. Kada
roditelji nisu vikali jedno na drugo, bili su tako utučeni da si se u njihovoj blizini osjećao kao
uljez u njihovoj osobnoj tragediji. Claire se toliko povukla u sebe da je znalo proći i deset minuta
prije nego što bi Lydia primijetila da stoji u sobi u kojoj je i ona bila.
A Lydia se povukla u tablete i prah i odrasle muškarce koji se nisu trebali vrtjeti u blizini
tinejdžerki.
Lydia je obožavala Juliju. Njezina sestra bila je kul i popularna i pokrivala je Lydiju kada
je htjela ostati vani nakon policijskog sata, a sada je mrtva. Lydia je to znala kao što je znala da
će sutra svanuti. Prihvatila je Julijinu smrt prije bilo koga drugog u obitelji i znala je da se njezina
starija sestra nikada neće vratiti i to je koristila kao ispriku da pije više, šmrče više, ševi se više,
jede više, više, više, više. Nije mogla prestati, nije htjela prestati, i zato dan nakon Nirvanina
koncerta Lydia nije pojma imala o čemu je riječ kada su se ljudi počeli prepirati je li koncert bio
izvrstan ili bezvezan.
Članovi benda bili su pijani k’o guzice. Zvučali su potpuno raštimano. Cobain je
pokrenuo malu pobunu kad je strgnuo filmsko platno koje je visjelo na pozornici. Publika je
poludjela i pojurila na pozornicu. Na kraju su članovi benda posložili instrumente na uništene
bubnjeve i otišli.
Lydia se ničeg od toga nije sjećala. Bila je toliko nadrogirana na tom koncertu da nije bila
sigurna ni je li došla do kluba. Sljedeće jutro probudila se u Uličici, koja je bila nekoliko ulica od
kluba, što nije imalo nikakvog smisla dok nije ustala i osjetila vlažnu ljepljivost između nogu.
Imala je modrice na bedrima. Boljelo ju je iznutra. Na stražnjoj strani vrata imala je
posjeklinu. Pod noktima kožu. Tuđu kožu. Usne su joj bile bolne. Čeljust također. Sve ju je
boljelo dok nije pronašla nekog tipa koji je u kombi stavljao nekakvu opremu. On je njoj dao
kokain, a ona je njemu popušila, nakon čega se dovukla kući na vrijeme da se roditelji izviču na
nju - ne zbog toga što je cijelu noć bila vani, nego zbog toga što nije došla kući na vrijeme da
otprati Claire u školu.
Claire je imala četrnaest godina. Mogla je sama ići u školu. Škola je bila tako blizu kuće
na Bulevaru da se čulo kad bi zvonili zvono za kraj sata.
Ali tada se činilo da je sav bijes njihovih roditelja bio usmjeren na Lydijine propuste da se
brine za svoju jedinu preostalu sestru. Ona je loš primjer za Claire. Ne provodi dovoljno vremena
s Claire. Trebala bi više toga raditi s Claire.
Zbog čega se Lydia osjećala krivom, a kada se nije osjećala krivom, onda je bila
ogorčena.
Možda je zato Claire usavršila to da bude nevidljiva. To je bio oblik samoodržanja. Ne
možeš zamjerati onome što ne vidiš. Bila je tako tiha, ali sve je primjećivala. Pogledom je pratila
svijet kao da je knjiga napisana na jeziku koji ne razumije. Nije bila plaha, ali odavala je dojam
nekoga tko je uvijek jednom nogom na izlazu. Ako bi neka situacija postala preteška, ili previše
intenzivna, jednostavno bi nestala.
I točno je to učinila prije osamnaest godina kad joj je Lydia rekla za Paula. Umjesto da se
suoči s istinom, Claire je odabrala lakši izlaz i nestala iz Lydijina života. Promijenila je broj
mobitela. Nije odgovorila ni na jedno Lydijino pismo. Čak je promijenila i stan kako bi izbrisala
Lydiju iz svog života.
Možda joj zato Lydia nije mogla oprostiti.
 Jer, u zadnjih osamnaest godina ništa se zapravo nije promijenilo. Bez obzira na Claireine
riječi, na naizgled iskrene isprike i otvorena priznanja, i dalje je bila jednom nogom na izlazu.
Jedini razlog zašto joj se sinoć javila bilo je to što je počela otkrivati Paulove laži i nije se mogla
sama nositi s njima. I sama je to jutros rekla - željela je da njezina starija sestra sve popravi.
Što će Claire sada učiniti? Lydije sad nema i ona nema koga drugog nazvati. Na Helen se
ne može osloniti. Od Huckabeeja nikakva korist. Adam Quinn vjerojatno je u svemu ovome
zajedno s Paulom. Claire se ne može obratiti policiji zato što ne zna tko je još u to umiješan.
Može se okrenuti sebi, ali što će pronaći? Uzdržavanu ženu koja samu sebe ne može uzdržavati.
Automobil ponovo uspori. Lydia je osjetila da tlo više nije asfaltno nego šljunčano.
Raširila je dlanove koliko je mogla kako ne bi letjela po prtljažniku. Kad je automobil prešao
preko velike rupe odletjela je u metalnu ploču. Rana na čelu joj se otvorila. Lydia je treptala kako
bi iz oka maknula krv.
Borila se s ružnim mislima koje su joj se vrtjele po glavi. A onda se prestala boriti jer,
koji je smisao toga, zapravo? Ovo više nije pitanje neriješenih loših odnosa između nje i Claire.
To je pitanje života i smrti.
Lydijina života.
Lydijine moguće smrti.
Kočnice zacvile i automobil se zaustavi.
Motor se isključi.
Lydia je bila spremna, čekala je da se prtljažnik otvori. Nitko ne zna gdje je. Nitko čak ne
zna ni da je nestala. Ako sve prepusti Claire, znala je da se neće izvući živa.
Tako je uvijek bilo - i prije Paula, čak i prije Julije.
Claire bi nešto odlučila, a Lydia bi za to platila.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Claire je čula škljocaj kad je Paul poklopio. Vratila je slušalicu na uređaj na zidu. Otišla je
van i sjela na vanjski trijem. Pokraj noge su joj ležale bilježnica i kemijska, ali odustala je od
zapisivanja pitanja kada joj je Paul dao do znanja da neće odgovoriti ni na jedno od njih. Svaki
put kad bi nazvao, čekao je da joj čuje glas, a onda bi prekinuo vezu i mjerač vremena počeo bi
odbrojavati sljedećih dvadeset minuta do njegova sljedećeg poziva.
Dosad ju je nazvao tri puta, što je značdo da je protratila sat vremena na paraliziranost.
Lydia je u ozbiljnoj opasnosti, njezina sigurnost ovisi o Claire. Svaki put kad ju je nazvao, Paul je
vozio, tako da je logično da je Lydia i dalje u prtljažniku. Znači li to da je dobro, to ne može znati
jer, u nekom trenutku, Paul će stići kamo god da je krenuo.
Claire nije znala što učiniti. Bila je dobra u brzim, lakomislenim reakcijama, ali smišljanje
strategija joj nikada nije išlo. Paul je bio taj koji je stvari gledao iz svih kuteva, a prije njega
oslanjala se na Lydiju, a prije Lydije imala je oca koji bi zasukao rukave i sve popravio.
Nitko ovo neće riješiti umjesto nje. Nije se mogla sjetiti nikoga drugog kome bi se
obratila, što ju je ljutilo jer trebala bi se moći osloniti na majku, ali Helen je odavno dala do
znanja da se na nju ne može računati. Gotovo devetnest godina skrivala je istinu od Julije. Mogla
je prekinuti Claireinu patnju, ali odlučila je to ne učiniti, vjerojatno zato što se nije željela nositi s
emocionalnim posljedicama.
Claire se zagleda u prašinu ispod svojih nogu. Pustila je misli da joj odlutaju, nadajući se
da će nekako slučajno naletjeti na rješenje.
Neuspjeli pokušaj pljačke za vrijeme sprovoda. Claire je bila uvjerena da je Paul unajmio
te ljude da provale u kuću u Dunwoodyju. Sigurno su tražili privjesak za ključeve. Možda je
kongresnik Johnny Jackson iz istog razloga poslao kapetana Mayhewa. Ili agenta Nolana. Ili
obojicu. To bi objasnilo zašto su se kad su bili jedan pokraj drugoga ponašali kao nekastrirani
mačci.
Radi li Johnny Jackson za Paula ili protiv njega?
Odgovor najvjerojatnije leži na USB-u u onom privjesku. Ta vražja stvar bila je u
Claireinoj torbici dok je bila na sprovodu. Zamijenila je torbicu koju je nosila na dan ubojstva
crnom večernjom torbicom i u nju ubacila Paulove ključeve zato što je to bilo jednostavnije nego
da siđe niza stube i objesi ih na malu vješalicu označenu naljepnicom, koja se nalazila u ormariću
u predvorju.
Dakle, zna što su provalnici tražili, ali pojma nema kako bi to moglo pomoći Lydiji.
»Razmišljaj, Claire je samu sebe prekoravala. »Moraš razmišljati. «
Ima još sat vremena prije nego što joj Paul razloži svoj plan kako da ponovo dođe do
USB-a. Prvi poriv bio joj je da nazove Adama Quinna i kaže mu da joj treba taj privjesak, ali ako
Paul zaista prisluškuje sve telefone, onda će mu odati da privjesak nije među dokazima u
policijskoj postaji.
A ako zna da Claire nema USB, onda nema razloga da drži Lydiju na životu.
Ne, mora ga ostaviti u uvjerenju da policija ima USB. To joj može kupiti malo vremena,
ali nije znala koliko vremena. Može se pretvarati da zove Raymana, ili se čak pretvarati da ide na
policiju, ali doći će trenutak kada će Paul htjeti znati zašto ništa ne postiže.
A postoji vrlo realna mogućnost da zbog njezina opetovanog neuspjeha Lydia još više
nastrada. Claire je vrlo dobro znala iz onih filmova da muškarac ženi može učiniti neke stvari
koje ju neće ubiti, ali će je natjerati da požeh da je mrtva.
 Je li Paul govorio istinu u vezi sa svojom ulogom u tim filmovima? Bila bi glupa da mu
povjeruje na riječ. Bilo je nečeg utješnog u spoznaji da njezin suprug nije maskirani čovjek. Odali
bi ga madeži ispod Paulova lijevog ramena. Ali netko je zumirao kamerom kako bi snimio
djevojke izbliza. Još je netko bio u toj prostoriji i snimao, gledao svako to poniženje.
Taj netko morao je biti Paul. Kuća Fullerovih bila je njegova kuća. Nitko drugi ne bi se
trudio držati sve tako čistim i organiziranim.
Što znači da Paul zna tko je maskirani muškarac. Njezin suprug prijatelj je ili partner
opakog psihopata koji otima djevojke njihovim obiteljima i čini im neizgovorive užase.
Claire nehotice snažno zadrhti pri toj pomisli.
Je li to Paul pohranio na USB-u? Dokaz o identitetu maskiranog čovjeka? Claire oblije
hladan znoj. Paul je rekao da je sigurna, ali ako prijeti da će prokazati ubojicu, onda su svi u
opasnosti.
A to je značilo da je supruga uhvatila u još jednoj laži. Rick.
Može nazvati Ricka Budera da joj pomogne. On je Lydijin partner. Zajedno su trinaest
godina. Automehaničar je. Izgleda kao onaj tip muškarca koji bi se znao izvući iz loše situacije.
Prema Paulovim podacima, više je puta bio u zatvoru.
Ne. Ako išta zna o svojoj sestri, onda zna da ne bi htjela da Claire umiješa Ricka u ovo.
Kada bi Ricka umiješala u ovo, to bi značilo da u to uvlači i njezinu kćer, i odjedanput Paul ne bi
više imao jednu žrtvu s kojom je može ucjenjivati nego tri.
A Claire si nije mogla pomoći da ne pomisli da Dee Delgado izgleda točno kao onaj tip
djevojke koji bi završio u Paulovim filmovima.
Ustane. Ne može više sjediti. Ne može se vratiti u kuću jer su kamere posvuda. A možda i
nisu, nego je ona samo jednako naivna kao i prije. Stavi ruke na bokove i zagleda se u nebo. To
što se pitala što bi Paul učinio upravo ju je i dovelo ovamo. Možda bi se trebala zapitati što bi
Lydia učinila.
Lydia bi željela više informacija.
Kada je Claire prvi put otvorila vrata garaže, pogled joj je odmah pao na redove
videokaseta, ali znala je da u toj sobi ima drugih stvari koje bi joj mogle reći što Paul zapravo
smjera. Ondje su se nalazile metalne police na kojima je bila razna računalna oprema. U uglu je
bila radna ploha s velikim monitorom. To računalo vjerojatno je spojeno na internet.
Vratila se u kuhinju. Pogledom je potražila skrivene kamere - najprije onu u kuhinji pa
onu u dnevnom boravku, pa onu na polici na dnu hodnika koji je vodio do garaže.
U toj garaži žene su brutalno ubijane. Bezbroj žena oskvrnuto je dok je kamera snimala
svaki trenutak njihove grozne patnje.
Claire otvori vrata. Vonj krvi bio joj je strašan, ali pogled na sobu nije. Već se naviknula
na nasilje. Možda se time može objasniti Paulova opuštenost kojom je govorio o filmovima, kao
da govori o sofverskim aplikacijama, a ne o životima. Koliko je žena ubijeno u toj garaži tijekom
svih tih godina, prije nego što se Paul naviknuo na smrt?
Koliko je vremena trebalo proći prije nego što je uzbuđenje zbog ubijanja postalo dijelom
njegova ponašanja?
Claire side u garažu. Protrlja nadlaktice da se zagrije. Prožme je snažan osjećaj nelagode.
Njezino tijelo prirodno je reagiralo na zlo koje se dogodilo u toj sobi. Toliko je žena ovdje
izgubilo živote. Ali nije to bilo samo to. Što je više ulazila u garažu, to se više udaljavala od
mogućnosti bijega. Netko bi je mogao zateći ondje. Netko bi mogao zatvoriti vrata.
Claire pogleda prema praznom dovratku. U glavi joj se pojavi zastrašujuća slika vlažnog
osmijeha zamaskiranog muškarca na zaslonu računala.
A onda i sama ugleda masku.
 Visjela je na vješalici pokraj vrata. Prorezi za usta i oči bili su otvoreni. Gumeno donje
rublje visjelo je na vješalici pokraj te, a na polici ispod obiju vješalica nalazio se veliki Johnsonov
puder za djecu i mala tuba Wetova lubrikanta. Claire se prisili da skrene pogled. Ta dva
proizvoda jedan do drugoga previše su je uznemirivali.
Plastične letvice zauzimale su ostatak zida pokraj vrata. Prepoznala je oruđe za mučenje
koje je visjelo s metalnih kuka: električni gonič stoke, željezo za označivanje stoke s velikim
slovom X na kraju, mačeta. Visjeli su na jednakoj udaljenosti jedni od drugih. Oštrica mačete bila
je toliko čista da se u njoj mogao vidjeti nečiji odraz. Žica punjača za električni gonič stoke bila
je uredno složena oko njegova donjeg dijela. Osjećala se kao da stoji u Paulovoj garaži kod kuće.
Poznati Gladiatorov stolarski stol bio je postavljen ispred metalnih garažnih vrata.
Izolacijske ploče od guste pjene bile su postavljene na stražnji dio vrata. U cijeloj sobi
bilo je toplo unatoč hladnoći u zraku. Pretpostavila je da je Paul sve izolirao pjenom u spreju,
zato što je to nešto što je on činio.
Claire pogleda iza opuštenog crnog zastora koji se mogao navuči da se prostorija ne bi
vidjela s ceste kada je Paul otvarao vrata garaže. Lišće je uletjelo u garažu kroz dno vrata. Nije
nalik na njezina supruga da ne reagira na takve stvari.
S druge strane, možda je to bio dio prizora koji je smislio. Smeće koje je Claire uočila u
prvim filmovima nije zaista bilo smeće. Paul je zgnječio vrećice od hrane iz restorana brze
prehrane i papirnate čaše, ah nigdje nije bilo masnih mrlja ili pljesnivih ostataka soka. Čak je i
mrlja krvi na madracu izgledala umjetno, što je imalo smisla, zato što je na filmovima koje je
Claire vidjela žena uvijek bila privezana za zid.
Zid.
Ovdje je, manje od tri metra od nje. Tamnocrvena krv natapala je betonski blok. Na
okovima su bili vijci kojima su se pričvršćivali zapešća i gležnjevi. Nije bilo brava zato što su
lanci bili dovoljno razmaknuti da se jednom rukom ne može doći do druge. Claire se zaustavi
prije nego što je povukla lance. To što nešto izgleda umjetno ne znači da to zaista i jest. Krv na
podu bila je prava. Taj miris se ne može zamijeniti nekim umjetnim mirisom, a da netko samo
želi prikazati te mrlje kao stvarne, ne bi upotrijebio pravu krv.
Claire podigne stopalo. Vrh cipele bio joj je ljepljiv jer je slučajno ugazila u krv. Čekala
je da je preplavi gađenje, ali bila je previše obamrla da išta osjeti.
Dok je prilazila računalu, tenisica joj je proizvodila zvuk kao da netko odljepljuje
ljepljivu traku.
Zvučnici za računalo stajali su svaki s jedne strane monitora. Bili su bijeli zato što je to
upotpunjivalo srebrni rub oko monitora, baš kao što su bijela pojačala upotpunjivala sustav.
Claire okrene stolac postrance kako bi perifernim vidom i dalje vidjela vrata. Ako će je
netko ponovo napasti, ovaj put barem će ga vidjeti. Lupne po tipkovnici, ali ništa se ne dogodi.
Veliki ekran bio je Appleov, ali nije bio nimalo nalik na iMacove na koje je ona bila naviknuta.
Rukom prijeđe po stražnjoj strani, tražeći tipku kojom se računalo pali. Pretpostavi da je veliki
bijeli cilindrični predmet pokraj monitora računalo. Pritiskala je tipke dok se kroz zvučnike nije
razlio Appleov zvuk podizanja računala. Claire stiša zvuk.
Iz stražnjega dijela računala virili su kabeli, još bijelih Thunderboltova koji su povezivali
nekoliko dvadeset-terabajtnih diskova za pohranu podataka, koji su se nalazili na metalnoj polici.
Izbrojila ih je dvanaest. Koliko filmova stane na dvanaest diskova s tako velikim prostorom za
pohranu podataka?
Claire nije željela razmišljati o tome. A nije željela ni ustati i pregledati ostalu opremu na
metalnim policama. Staro Macin-toshovo računalo. Gomile pet-inčnih disketa. Uređaj za
kopiranje videokaseta. Više vanjskih diskova za prženje filmova. Tipično za njega, Paul je
arhivirao rane uratke obiteljskoga posla.
Sada je sve bazirano na internem. Claire je gledala dokumentarac na televiziji u kojemu je
prikazano golemo, ilegalno tržište na mračnoj strani interneta. Većina ljudi skrivenim se
internetom koristila da prouzakonito trguje ukradenim rumovima i knjigama, ali ostali su ondje
prodavali drogu i trgovali dječjom pornografijom.
Claire se sjeti Paulovih računa na American Expressu, s tajanstvenim iznosima o kojima
nikada nisu razgovarali. Koliko je privatnih čarter letova Paul platio, ali nije bio na njima? Koliko
je hotelskih soba unajmio a da nikada nije noćio u njima? Pretpostavljala je da su ti troškovi bih
mito za kongresnika Jacksona, ali možda je bila u krivu. Njezin suprug u svemu je bio pedantan.
Ne bi želio pobuditi sumnju dovodeći previše otetih djevojaka u vlastito dvorište. Možda je te
letove i hotelske sobe koristio da potajno seli te žene po zemlji. A možda je kongresnik bio
jednako uključen uključen u to kao i Paul.
Paul je bio tinejdžer kad mu je otac umro. Živio je u vojnom internatu u drugoj državi.
Morala je postojati neka odrasla osoba koja je preuzela posao Geralda Scotta dok se Paul
školovao. Što bi moglo značiti da je kongresnik radio kao mentor na paralelnim kolosijecima: s
jedne strane pomagao je Paulu da izgradi karijeru kao ugledni poslovni čovjek, a s druge se
brinuo da se filmovi i dalje snimaju.
I raspačavaju, zato što je sasvim sigurno u raspačavanju tih filmova ležao silan novac.
Claire je bezbroj puta vidjela Johnnyja Jacksona i Paula zajedno i nikada nije povezala da
su u rodu. Jesu li to skrivali zbog filmova? Ili zbog ugovora s vladom? Ili postoji još nešto mnogo
više uznemirujuće što ona tek treba otkriti?
Zato što s Paulom uvijek postoji nešto što je još više uznemirujuće. Svaki put kad bi
pomislila da je došla do dna, on bi našao neki način da otvori to dno i potopi je još dublje.
Claire si postavi pitanje koje se samo nametalo - tko je muškarac pod maskom? Johnny
Jackson bio je u sedamdesetima. Bio je vitalan i sportski tip, ali muškarac u novijim filmovima
bio je vidljivo mlađi, po godinama bliži Paulu. Imao je isti mekani trbuh, iste one naznake mišića,
na čijoj se definiciji nedovoljno vježbalo u teretani.
Tijelo Adama Quinna mišićavo je. Claire ga nije vidjela, ali osjetila je snagu u njegovim
širokim ramenima i njegove čvrste trbušne mišiće.
To je nešto značilo, ali nije bila sigurna što.
Zaslon računala napokon zatreperi. Na njemu se pojavi radna površina. Kao i na Paulovim
ostalim računalima, sve mape nalazile su se na alatnoj traci u dnu ekrana. Prijeđe mišem preko
ikona.
neobrađeno. obrađeno. isporučeno.
Claire zasad ostavi te mape. Otvori Firefox i spoji se na internet. Upiše: »Daryl Lassiter +
ubojstvo + Kalifornija.« O Darylu Lassiteru joj je Huckleberry pričao, za njega je vjerovao da je
oteo i ubio Juliju Carroll. Odnosno, to mu je FBI-ev agent i budući kongresnik Johnny Jackson
rekao.
Yahoo je izbacio na tisuće poveznica za Daryla Lassitera. Claire klikne na prvi prijedlog.
Na naslovnici novina The San Fernando Valley Sun bio je članak o Lassiterovu ubojstvu koje se
dogodilo kad su ga prevozili u zatvorsko krilo u kojemu su osuđenici na smrt. U novinama su
objavljene tri mutne fotografije žena za čije je ubojstvo osuđen, ali nije bilo njegove fotografije.
Claire preleti preko poduljeg dijela o povijesti smrtne kazne u Kaliforniji, a onda dođe do srži
priče.
Lassiter je neku ženu oteo s ulice. Netko tko je to vidio nazvao je 911. Ženu su spasili, ali
policija je u stražnjemu dijelu njegova kombija pronašla »sobu za ubijanje na kotačima«, u kojoj
su bili lanci, električni gonič stoke, mačeta i razni drugi predmeti za mučenje. Pronašli su i
videokasete koje su prikazivale »maskiranog Lassitera kako muči i ubija žene«. Tri nestale žene,
čije su fotografije bile u članku, poslije su identificirane prema izvještajima o nestalim osobama.
»Joanne Rebecca Greenfield, sedamnaest. Victoria Kathryn Massey, devetnaest. Denise
Elizabeth Adams, šesnaest.«
Claire je svako ime i dob pročitala naglas, zato što su one bile ljudska bića i zato što je
svaka od njih bitna. Sve identificirane djevojke bile su iz San Fernando Valleyja. Claire je
pretražila još neke povezince dok nije pronašla Lassiterovu fotografiju. Carl Huckabee nije
nadohvat ruke imao internet u doba kada se Sam Carroll ubio. A čak i da jest, vjerojatno ne bi
tražio potvrdu onoga što mu je njegov prijatelj koji je bio FBI-ev agent rekao, a to je da je
muškarac koji je ubio Juliju Carroll isti onaj čovjek kojeg su uhitili u Kaliforniji.
I upravo zato Huckleberry nikako ne bi mogao znati da iako Daryl Lassiter jest bio visok i
mršav, osim toga je bio i Afroamerikanac, s afro-frizurom i tetovažom Anđela smrti preko
mišićavih prsa.
Claire se učini da joj se i posljednji komadić srca raspada. Nekako se nadala, iako je znala
da je to uzalud, da muškarac na filmu nije Paulov otac, da je Juliju ubio taj stranac prodornih
smeđih očiju i s tamnim ožiljkom preko obraza.
Zašto ne može odustati od njega? Zašto ne može pomiriti Paula kojeg je poznavala s
Paulom za kojeg je sada znala da je pravi Paul? Što nije primijetila? Bio je tako drag prema
ljudima. Tako pravedan u vezi sa svim. Volio je svoje roditelje. Nikada nije govorio o tome da je
imao teško djetinjstvo, ni da su ga zlostavljali ili bilo što od onih ružnih priča o kojima se govori,
a zbog kojih muškarci postaju demoni.
Claire pogleda na računalo da vidi koliko je sati. Ima još osam minuta prije nego što je
Paul nazove. Pitala se zna li on što ona radi. Ne može cijelo vrijeme nadgledati kamere u kući
Fullerovih. Vozit će malo ispod ograničenja brzine, s objema rukama na upravljaču, neprimjetan
koliko god može, kako ga policija ne bi zaustavila i pitala što ima u prtljažniku.
Lydia bi vrisnula. Claire je bila sigurna da bi njezina sestra digla graju čim bi joj se
ukazala prilika.
Claire mora pronaći način da sestri pruži tu priliku. Laktovima se nasloni na radnu plohu.
Zagleda se u mape na alatnoj traci. Zaustavi strelicu miša iznad one na kojoj je pisalo obrađeno.
Prstom pritisne tipku na mišu. Mapa nije bila zaštićena lozinkom, vjerojatno zato što ako je netko
bio u toj prostoriji, već je dovoljno vidio pa i sam može pretpostaviti što se nalazi na računalu.
Mapa obrađeno se otvori. U njoj je bilo na stotine datoteka.
Svi nastavci bili su .fcpx.
Claire nije imala pojma što to znači, ali nije taj .fcpx prepoznala kao nešto što bi imalo
veze s Paulovim arhitektonskim softverima. Klikne na najgornju datoteku koja je posljednji put
otvorena toga dana. U četiri ujutro, kada su truplo Anne Kilpa-trick otkrili na BeltLineu, Paul je
sjedio za ovim računalom.
Na zaslonu ekrana pojave se riječi final cut pro. Taj softver bio je registriran na
Buckminstera Fullera.
Učita se najnoviji Paulov projekt. Po sredini se pojave tri plohe. Na jednoj je bio popis
datoteka. Na drugoj sličice raznih kadrova iz filma. Na glavnoj plohi bila je samo jedna slika, i
ona je prikazivala Annu Kilpatrick, lancima privezanu za zid, zamrznutu u prostoru i vremenu.
Ispod glavne slike bio je prikazan čitav niz opcija za uređivanje, a ispod toga bile su
dugačke vrpce filma za koje je Claire pretpostavljala da su dijelovi posljednjega filma s Annom
Kilpatrick. Prepoznala je tipke za uklanjanje efekta crvenih očiju i omekšavanje linija, ali ostale
su joj bile nepoznate. Klikne na neke od njih. Filtriranje. Glazba. Tekst. Korekcija boje.
Stabilizacija. Automatsko ispravljanje audiozapisa. Bilo je čak i zvučnih datoteka koje su se
mogle ubaciti u pozadinu: zvuk kiše. Zvuk automobila. Zvukovi šume. Kapanje vode.
Kao i nad svim ostalim u životu, Paul je i nad ovim imao potpunu kontrolu.
Za razliku od onoga kada je te filmove gledala kod kuće, ovdje je Claire mogla kliknuti na
povećalo i zumirati sliku. Proučavala je djevojčino lice. Nije nimalo sumnjala da zaista gleda
Annu Kilpatrick.
A nije bilo sumnje ni u to da ti ne treba netko tko će stajati iza kamere i zumirati.
Tipke za brzo premotavanje i reprodukciju bile su joj jednako poznate kao te iste tipke na
videorekorderu. Claire pokrene film. Zvuk je bio sasvim stišan. Čula je Annu kako plače. Kao i
prije, lice maskiranog muškarca najedanput se pojavilo na ekranu. Nasmiješio se, a ispod
metalnih zubaca zatvarača pokazale su se njegove vlažne usne.
Claire shvati da je ovo obrađena verzija, ona koju je Paul poslao svojim mušterijama.
Zatvori datoteku. Vrati se mapama na alatnoj traci i otvori onu na kojoj je pisalo neobrađeno.
Najnovija datoteka imala je jučerašnji datum. Paul ju je prebacio oko ponoći. U to vrijeme, u kući
u Dunwoodyju, Lydia i Claire prekapale su po njegovim bojama označenim dosjeima koje su mu
pribavili privatni detektivi.
Kakvi prekrasni sati u kojima je mislila da joj je suprug samo silovatelj.
Klikne na datoteku. Na ekranu se pojave iste one tri plohe s opcijama za uređivanje.
Pritisne tipku za reprodukciju.
Film je počinjao jednako: širokokutna snimka Anne Kilpa-trick privezane za zid. Oči su
joj bile zatvorene. Glava pognuta. Maskirani muškarac pojavio se pred kamerom. Bio je iste
građe, iste boje kao i muškarac kojeg je Claire vidjela u svim ostalim filmovima, ali nešto je bilo
drugačije. Koža mu je bila svjetlija. Usne ne tako crvene.
I zvuk je bio nekako drugačiji. Shvatila je da snimka još nije izmiksana. Čuli su se svi
pozadinski zvukovi. Claire je čula zujanje grijača. Muškarčeve korake. Njegovo disanje. Zatim
kako je pročistio grlo. I Annu kada se lecnula. Otvorila je oči. Povlačila lance. Muškarac se
ponašao kao da ona nije ondje. Uredno je posložio oruđe na stol - električni gonič stoke, mačetu,
željezo za označivanje stoke. Metalni grijač bio je omotan oko slova X kako bi se željezo
zagrijalo. Kratki električni kabel bio je povezan s duljim električnim kabelom i uključen u
utičnicu.
Muškarac istisne malo lubrikanta na dlan i počne se dirati. Ponovo pročisti grlo. Bilo je
nečeg jezovito poslovnog u toj rutini. kao da se sprema za još jedan dan u uredu.
Ništa od toga neće se naći u konačnoj verziji. Ovo je predprodukcija. Ovo su nezanimljivi
detalji koje je Paul izrezao.
Maskirani muškarac okrene se prema kameri. Claire se odupre porivu da odskoči. On
približi lice objektivu i ona zaključi da je to nekakav zaštitni znak, kao MGM-ov ričući lav.
Muškarac se nasmiješi publici i zubi mu bijesnu iza metalnog zatvarača. Onda ode do Anne.
Anna zavrišti.
On pričeka da prestane. Zvuk je dopirao iz njezina grla kao sirena.
Prstima joj je raskopao ranu na trbuhu. Ponovo je vrisnula, On je ponovo pričekao, ali
prizor ga nije ostavio hladnim. Penis mu se ukrutio. Koža zacrvenjela od uzbuđenja.
»Molim te«, Anna je preklinjala. »Molim te, prestani.«
Muškarac se nagne, približi usne Anninu uhu. Šapne nešto od čega se djevojka trzne.
Claire se uspravi u stolu. Premota scenu. Pojača zvuk. Pritisne tipku za reprodukciju.
Anna Kilpatrick je preklinjala: »... prestani.«
Muškarac se nagne, približi usne Anninu uhu. Claire još pojača zvuk. Nagne se naprijed,
približi uho zvučniku na računalu, kao što je muškarac približio usne Anninu uhu.
»Reci mi da to želiš«, prošapće maskirani muškarac.
 Claire se smrzne. Praznog pogleda zabulji se u metalne police na kojima je stajala prastara
oprema. Vid joj se zamuti. Presiječe je oštar, iznenadan bol u grudima.
»Reci mi da to...«, muškarac ponovi.
Claire zaustavi film. Nije premotala. Umjesto toga, klikne na povećalo da ručno zumira
leđa maskiranog muškarca.
Ovo je neobrađena snimka. Paul još nije filtrirao svjetlo ni uredio zvuk, a nije izbrisao ni
moguće identifikacijske oznake, primjerice tri madeža ispod ubojičine lijeve lopatice.
Telefon u kuhinji zazvoni. Claire se ne pomakne.
Telefon ponovo zazvoni. Pa još jedanput.
Ona ustane. Ode iz garaže. Zatvori vrata za sobom. Ode u kuhinju i podigne slušalicu.
»Lagala si mi«, Paul reče. »Netko od mojih ljudi provjerio mi je popis predmeta s mjesta
zločina. Na njemu nema privjeska.«
Jedino što je Claire čula bile su riječi »netko od mojih ljudi.« Koliko je ljudi imao? Jesu li
Mayhew i Nolan vrh ledenoga brijega?
»Gdje je privjesak, Claire?« upita je.
»Kod mene. Skriven.«
»Gdje?«
Claire podigne ruku i okrene lažni osvježivač zraka kako je Paul ne bi mogao vidjeti.
»Claire?«
»Upravo izlazim iz kuće. Svakih dvadeset minuta poslat ćeš mi Lydijinu fotografiju i ako
vidim da joj je pala dlaka s glave, dići ću sve što se nalazi na tom USB-u na YouTube.«
Paul prezirno otpuhne. »Ne znaš kako se to radi.«
»Misliš da ne mogu ušetati u prvu fotokopiraonicu i zamoliti nekog prištavog klinca da mi
to napravi?«
Paul ne odgovori. Više nije čula buku s ceste. Zaustavio je automobil. Koračao je. Čula je
kako hoda po šljunku. Je li Lydia još u prtljažniku? Mora biti, jer ju je Paul oteo kako bi imao
prednost, a kada bi je ubio, ostao bi bez toga.
Claire odjedanput nešto padne na pamet. Zašto je Paul uopće oteo Lydiju? Ako je zaista
promatrao kuću u Dunwoodyju, znao je da je Lydia ušla u ovu priču prije manje od dvadeset
četiri sata. Čak i bez toga, Claire je ta koja zna gdje je USB. Ona je ta koja mu ga može nabaviti.
Pa zašto onda nije oteo nju?
Nije nimalo sumnjala da bi mu i uz najmanju prijetnju fizičkim zlostavljanjem rekla da je
USB kod Adama. Ali Paul nije oteo nju. Donio je pogrešnu odluku. On nikada ne donosi
pogrešne odluke.
»Slušaj.« Ponovo se trudio zvučati razumno. »Trebaju mi informacije s tog USB-a. Bitno
je. Za nas oboje. Ne samo za mene.«
»Pošalji mi prvu fotografiju Lydije, neozlijeđene, pa ćemo razgovarati o tome.«
»Mogao bih je razrezati na tisuće komadića prije nego što umre.«
Taj glas. Istim se tonom obratio Claire u onoj uličici; s istim tim zlokobnim otezanjem u
govoru koje je čula kroz zvučnike prije nego što je svoj glas promijenio u glas nekoga
nepoznatog čovjeka. Claire je u ustima osjećala svoje srce, ali znala je da tom čovjeku ne može
pokazati strah.
»Želiš da odem s tobom«, reče mu.
Sada je došao red na Paula da šuti.
Pronašla je njegovu Ahilovu petu, ali slučajno. Tek je sad shvatila što ga je potaknulo na
lošu odluku. Kao i obično, odgovor je cijelo vrijeme bio pred njom. Neprestano joj je ponavljao
da je voli. Udario ju je, ali ne svom snagom. Poslao je ljude da provale u kuću za vrijeme
sprovoda kako Claire ne bi bila ondje. Donio je pogrešnu odluku i oteo Lydiju zato što bi dobra
odluka značila da mora ozlijediti Claire.
Možda je u stanju udariti šakom u lice svoju suprugu, ali ne bi je mogao mučiti.
»Zakuni mi se da nisi sudjelovao ni u jednom od tih filmova«, Claire reče.
»Nikad.« Njegova nada bila je opipljiva kao da je netko razvukao strunu između njih.
»Nisam ih ozlijedio. Kunem ti se životom.«
Zvučao je tako uvjerljivo, tako iskreno da mu je Claire mogla i povjerovati. Ali vidjela je
neobrađene filmove, izvorne snimke prije nego što je Paul promijenio zvuk, i uredio prizore, i
filtrirao tonove kože, iskrivio glasove i lukavo promijenio tragove na koži kako bi identitet
maskiranog muškarca ostao nepoznat.
Claire je znala kako joj suprug izgleda kada bi uredno posložio pribor prije nego što bi se
bacio na neki projekt. Znala je kako pomiče ruku kad se samozadovoljava. Znala je kako
izgledaju tri sitna madeža ispod njegove lijeve lopatice, koje je osjećala pod prstima dok mu je
prstima nježno prelazila preko leđa.
I zato je bez ikakve sumnje znala da je maskirani muškarac Paul.
Claire reče: »Pošalji slike. Javit ću ti što ćemo učiniti kad budem spremna.«
»Claire...«
Ona svom snagom poklopi slušalicu.
 VI.

Žao mi je što mi je rukopis tako nečitljiv, dušo. Imao sam vrlo slab moždani udar. Sad
sam dobro pa, molim te, ne brini. To se dogodilo nedugo nakon što sam dovršio zadnje pismo.
Otišao sam spavati kujući velike planove, i kad sam se ujutro probudio, nisam mogao ustati iz
kreveta. Priznat ću samo tebi da sam se preplašio (iako sam sada zaista dobro). Nisam vidio na
desno oko. Nisam mogao pomaknuti ruku i nogu. Naposljetku, nakon mnogo muke, uspio sam
ustati. Kada sam nazvao tvoju majku da joj čestitam rođendan, tako sam nerazumljivo govorio da
je odmah pozvala hitnu pomoć.
Liječnik, koji je nekako ipak uspio uvjeriti tvoju majku da je dovoljno star da se brije,
rekao je da sam imao TIA, što je, naravno, još više razbjesnilo tvoju majku (uvijek je bila
neprijateljski nastrojena prema skraćenicama). Privoljela ga je da nam se obrati normalnim
jezikom i tako smo saznali da TIA znači prolazni ishemijski napadaji.
Napadaji, množina, razjasnila je tvoja majka u razgovoru s tim jadnim čovjekom, što je
objasnilo slabost i vrtoglavicu koje sam osjećao prošli tjedan.
Ili mjesec, između mene i tebe, zato što sad kad se prisjećam posljednjih posjeta Benu
Carveru, padaju mi na pamet neki neobični razgovori koji ukazuju na to da je bilo trenutaka kada
ni on nije sasvim razumio što govorim.
Tu vjerojatno leži odgovor na pitanje zašto je Ben Carver prekinuo moje posjete i napisao
onu posvetu u knjigu Dr. Seussa. Njegova je majka prije nekoliko godina doživjela teški moždani
udar. Sigurno je znao prepoznati znakove.
Naiđeš na ljubaznost ondje gdje je najmanje očekuješ. Smijem li ti reći da već jako dugo
nisam bio ovako sretan? Da su tvoje sestre odmah dotrčale do mene, da me obitelj okružila,
obavila, i da me to napokon podsjetilo na život koji smo svi dijelili prije nego što smo tebe
izgubili? To je bio prvi put u gotovo šest godina da smo se svi okupili u istoj sobi ne pateći zbog
toga što tebe nema.
Što ne znači da smo te zaboravili, dušo. Nikada te nećemo zaboraviti. Nikada.
Naravno, tvoja majka iskoristila je TIA kao ispriku da me prekori zbog moje neprekinute
borbe s vjetrenjačama (njezine riječi). Premda je stres čimbenik koji doprinosi stresu, i premda
oduvijek imam visoki tlak, vjerujem da sam isključivo ja kriv za to što se dogodilo jer nisam
dovoljno spavao i vježbao. Preskakao sam jutarnje šetnje. Predugo u noć ostajao sam budan
ležeći u krevetu, jer nisam mogao isključiti mozak. Kao što sam vama curama uvijek govorio, san
i tjelovježba dva su najvažnije čimbenika zdravog života. Treba me biti sram što nisam slušao
vlastiti dobar savjet.
Pretpostavljam da bi se to što tvoja majka navraća u stan svaki dan otkad sam izišao iz
bolnice moglo nazvati svijetlom stranom ove priče. Donosi mi hranu i pomaže mi da se operem.
(Ne treba mi zaista pomoć pri pranju, ah tko sam ja da zabranim hjepoj ženi da me pere?)
Svakoga dana govori mi sve ono što mi govori već gotovo šest godina: Ti si budala. Ubit ćeš se.
Moraš odustati od toga. Ti si ljubav mog života i ne mogu te više gledati kako samoga sebe
ubijaš.
Kao da bih vas ikada napustio svojom voljom. Instinktivno znam da tvoja majka ne želi
čuti što sam saznao o Paulovu ocu. Odbacila bi tu teoriju kao još jednu od mojih ćaknutih i
besmislenih potraga, kao ono kad sam progonio tipa koji vodi Taco Stand ili tako jako pritiskao
Nancy Griggs da mi je njezin otac zaprijetio da će zatražiti zabranu prilaska. (Diplomirala je s
najboljim ocjenama, dušo. Ima dobar posao, pažljivog muža i koker španijela koji ima problema s
napuhnutošću. Jesam li ti to već rekao?)
I tako držim svoje misli za sebe i puštam tvoju majku da mi kuha i pere me, a ona meni
dopušta da je grlim, vodimo ljubav i ja razmišljam o našim zajedničkim životima; i tako je bilo
sve do trenutka kad sam napokon dobio dokaz u koji će čak i Bukva morati povjerovati.
Ponovo ću osvojiti tvoju majku. Bit ću otac kakvoga Pep-per treba. Uvjerit ću Claire da
vrijedi više - zaslužuje više - od muškaraca kojima se dugo zadovoljavala. Ponovo ću biti primjer
ženama u svom životu - pokazat ću im kako dobar muž i otac mogu biti, i naučit ću svoje
djevojke da to traže u muškarcima koje biraju, a ne da budu s tim beskorisnim olupinama koje
more neprestano izbacuje na njihove usamljene obale.
To ću imati kada sve ovo završi: vratit će mi se moj život. Imat ću lijepe uspomene na
tebe. Imat ću posao. Brinut ću se za svoju obitelj. Brinut ću se za životinje. Imat ću pravdu. Znat
ću gdje si. Napokon ću te pronaći i zagrliti, i nježno položiti na posljednje počivalište.
Zato što znam kakav je to osjećaj kada imaš pravu nit koju možeš potegnuti, i u srcu znam
da mogu povući tu nit i odmotati cijelu priču tvojega života nakon što si nam ukradena.
Ovo su niti po kojima prebirem: Gerald Scott bio je voajer koji je gledao djevojke baš
poput tebe. Snimao ih je. Sigurno je negdje spremao te snimke. Ako te snimke još postoje, i ako
uspijem doći do njih i pronaći jednu na kojoj si ti, to bi mogao biti čvrsti trag koji će nam pomoći
da shvatimo što se zaista dogodilo te noći u ožujku koja se ne čini tako davnom.
Nisam siguran zna li Paul za očeve voajerske sklonosti, ali u najmanju ruku mogu te
informacije iskoristiti da ga maknem od tvoje mlađe sestre.
Moji osjećaji u vezi s ovim su vrlo snažni, dušo: Paul nije dobar za Claire. U njemu nešto
trune i jednoga dana, ako ne uskoro, onda za pet godina, deset, možda čak i dvadeset, ta trulež
isplivat će na površinu i proširiti se na sve što dotakne.
Premda znaš da te volim, od ovog trenutka život ću posvetiti tomu da taj užasni, truleći
vrag nikada ne dobije priliku svojom zloćom zaraziti tvoje dvije sestre.
Sjećaš li se Brenta Lockwooda? On je bio tvoj prvi »pravi« dečko. Imala si petnaest
godina. Mladići koji su ti se sviđali prije Brenta bili su bezopasni, aseksualni tipovi koji su mogli
proći za članove bilo kojeg dječačkog benda koji si u tom trenutku slušala. Vozio sam vas na
izlaske u našem karavanu i mladić bi morao sjediti odostraga. Bijesno bih ga promatrao u
retrovizoru. Nerazgovijetno bih groktao svaki put kad bi me nazvao doktorom Carrollom ili
izrazio zanimanje za veterinu.
Brent je bio drugačiji. Imao je šesnaest godina i bio napola dječak, napola muškarac. Imao
je Adamovu jabučicu. Nosio je izbijeljene traperice i imao fudbalerku. Došao je u našu kuću
zatražiti dopuštenje da te izvede van, zato što je imao automobil i želio te samu voziti u tom
automobilu, a ja nikome ne bih dopustio da to učini ako ga najprije nisam pogledao u oči i nasmrt
ga preplašio svojim pogledom.
Znam da ti je teško u to povjerovati, dušo, ali i ja sam jednom imao šesnaest godina.
Jedini razlog zašto sam želio automobil bio je taj da u njemu budem sam s djevojkama. Što je
savršeno razumljiv, pa čak i pohvalan cilj za svakog dječaka mojih godina, ali cilj koji se činio
sasvim drugačijim kada sam bio odrastao muškarac, otac, i kad si ta djevojka bila ti.
Rekao sam mu da se ošiša i nađe posao i da se onda vrati i ponovo me to pita.
Tjedan dana poslije, evo njega ponovo. Skratio je kosu. Počeo je raditi u McDonald’su.
Tvoja majka se zasmijuljila kao vještica i rekla mi da drugi put budem određeniji.
Prije tog prvog izlaska s Brentom, provela si sate u svojoj sobi. Kad si napokon otvorila
vrata, osjetio sam miris parfema i laka za kosu, i sve one čudne, ženske mirise koje nisam
očekivao osjetiti na vlastitoj kćeri. I bila si lijepa. Tako lijepa. Pogledom sam ti prelazio preko
lica tražeći nešto odbojno na njemu - previše maskare, previše olovke za oči, ali nije bilo ničega
osim malo rumenila koje je isticalo blijedoplavu boju tvojih očiju. Ne sjećam se što si odjenula ni
kakvu si si frizuru napravila (to je područje tvoje majke), ah sjećam se da sam ostao bez daha,
kao da mi alveole u plućima polako pucaju, a ja polako ostajem bez kisika, polako ostajem bez
svoje djevojčice koja se penjala po stablima i trčala za mnom kad sam išao u jutarnju šetnju.
Sada znam kakav je to osjećaj doživjeti pravi moždani udar, pa čak i tako mali, ali dok
sam gledao kako te Brent Lockwood odvozi u svom automobilu, imao sam osjećaj da sam
doživio pravi pravcati srčani udar. Bio sam tako zabrinut zbog tog mladića, tog prvog mladića, da
nisam ni shvatio da će ih biti još. Da ću u blizini nekih od njih žaliti za Brentom i njegovom
prastarom, rabljenom Impalom i mirisom pomfrita koji je za njim ostajao.
Zašto sada razmišljam o tom mladiću? Zato što je bio prvi? Zato što sam mislio da će biti
posljednji? Razmišljam o njemu zbog Claire.
Paul me večeras nazvao na telefon. Bio je zabrinut zbog mog zdravlja. Čavrljao je upravo
onako kako je trebao. Rekao je sve prave stvari. Na sve je načine zvučao upravo onako kako je i
trebao, premda znam da je sve u vezi s njim pogrešno.
On me smatra staromodnim i ostavljam ga u tom uvjerenju zato što to služi mojoj svrsi.
Tvoja majka je ona koja je prgava, čangrizava stara hipijevka koja ga stalno prisiljava da se trudi.
Ja sam očinski tip koji se smiješi i namiguje, i pretvara se da on zaista jest sve što se pravi da je.
Ispričao sam mu priču o Brentu Lockwoodu, mladiću koji je od mene tražio dopuštenje da
izvede moju najstariju, sada nestalu, kćer.
Kao što sam i očekivao, Paul se odmah ispričao zbog toga što od mene nije tražio
dopuštenje da se vida s Claire. Ako ništa drugo, izvrsno oponaša prikladna ponašanja. Da smo
razgovarali uživo, a ne preko telefona, siguran sam da bi kleknuo tražeći moje dopuštenje. Ali
nismo pa je njegov glas bio taj kojim je izrazio poštovanje i osjećaje.
Izrazio.
Kao što je tvoja majka rekla, Paul zaista zna izražavati osjećaje.
Dok sam razgovarao s njim preko telefona, nasmijao sam se zato što je Paulova molba da
mu dam dopuštenje da izlazi s tvojom sestrom bila vrlo zakašnjela, dao je naslutiti jednu buduću
molbu, jednu koja će njegov odnos s Claire dodatno učvrstiti, i ja sam shvatio da taj stranac koji
tek nekoliko tjedana hoda s mojom kćeri, već razmišlja o braku.
Brak. Tako je on to nazvao, premda muškarci poput Paula ne ulaze u brak sa ženama. Oni
ih posjeduju. Kontroliraju. Oni su nezasitni proždrljiva koji proždru svaki djelić žene, a onda
njihovim kostima čiste zube.
Oprosti, dušo. Otkad su te oteli mnogo sam sumjičaviji nego što sam to prije bio. U
svemu vidim zavjeru. Znam da je tama posvuda. Ne vjerujem nikome osim tvojoj majci. Pa sam
nekoliko puta pročistio grlo i bolnim glasom rekao Paulu da ne mogu mirne savjesti ikojem
muškarcu dati ruku jedne od svojih kćeri, pa čak ni doći na njihovo vjenčanje, sve dok ne saznam
što se dogodilo mojem najstarijem djetetu.
Kao Pepper, i kao i ti, što se toga tiče, Claire je jednako nagla koliko je i tvrdoglava. Ali
usto je i moja djevojčica i ne bi nikad učinila nešto što se protivi mojim željama. Jedno znam za
obje tvoje sestre: prije bi mi slomile ruke i noge nego srce.
Znam tu istinu isto kao što znam i zvuk Claireina smijeha, izraz njezina lica prije nego što
se nasmiješi ili zaplače, ili me zagrli i kaže mi da me voli.
I Paul to zna.
Nakon što sam mu rekao za svoju dvojbu, dugo je šutio s druge strane linije. Lukav je, ali
mlad. Jednoga dana bit će vrhunski manipulator, ali za dva dana, kada se nađem s njim nasamo,
ja ću biti taj koji će postavljati pitanja i neću dopustiti da Paul Scott ode od mene dok mi ne da
sve odgovore.
 PETNAESTO POGLAVLJE

Claire je stiskala ruke za upravljačem. Grlo joj se od panike gotovo sasvim stegnulo.
Znojila se, premda je kroz pritvoren krovni prozor ulazio hladan vjetar. Pogleda Lydijin telefon
na sjedalu pokraj nje. Ekran je bio crn. Dosad je Paul poslao tri Lydijine fotografije. Na svakoj je
bila snimljena iz drugoga kuta. Svaka je Claire donijela određeno olakšanje jer nije bilo novih
ozljeda na Lydijinu licu. Claire nije vjerovala Paulu, ali je vjerovala vlastitim očima. Ne ozljeđuje
joj sestru.
Bar ne još.
Prisiljavala se odvratiti svoje misli od onih mračnih tema na koje su one neprestano
skretale. Nije na fotografijama uspijevala pronaći podatak o tome gdje su snimljene ili kad. Imala
je slabu nadu da Paul svakih dvadeset minuta zaustavlja automobil i snima te fotografije, jer bi
druga opcija bila da je sve fotografije snimio odjedanput i da je Lydia već mrtva.
Mora smisliti način da se izvuče iz ovoga. Paul vjerojatno već smišlja strategije. Uvijek je
pet koraka ispred svih. Možda je već pronašao rješenje. Možda već provodi to rješenje.
Sigurno ima još jednu kuću. Njezin je suprug uvijek kupovao i rezervni proizvod. Za dva
sata vožnje od Athensa može se naći u jednoj od dviju Karolina, ili na obali, ili blizu jednog od
graničnih gradova u Alabami. Ima još jednu kuću na neko drugo ime, i u toj je kući još jedna
soba za ubojstva i još jedan niz polica za njegovu bolesnu filmsku zbirku.
Znoj joj je tekao niz leđa. Otvorila je krovni prozor još nekoliko centimetara. Tek je
prošlo šesnaest sati. Sunce je zapadalo za obzor. Ne može razmišljati o Paulu ili o tome što
možda čini njezinoj sestri. Uvijek joj je govorio da se pobjednici natječu samo sami sa sobom.
Claire ima još jedan sat da shvati kako će uzeti USB od Adama, kako će ga dostaviti Paulu i kako
će, dovraga, pritom spasiti sestru.
Zasad nije imala ništa osim straha i osjećaja koji joj je stvarao mučninu, da će proći jedan
sat, a ona će biti jednako bespomoćna kao i kad je tek izišla iz kuće Fullerovih. Isti problemi koji
su je i prije mučili, i dalje su joj neprestano prolazili glavom. Njezina majka: ustrajno
nedostupna. Bukva: beskoristan. Jacob Mayhew: vjerojatno radi za kongresnika. Fred Nolan:
također, ih možda ima neki svoj plan. Kongresnik Johnny Jackson: Paulov tajni ujak. Moćan i
dobro povezan, i dovoljno dvoličan da stoji s obitelji Kilpatrick na konferenciji za tisak kao da
nema pojma što se dogodilo njihovu dragocjenom djetetu. Adam Quinn: mogući prijatelj ili
neprijatelj.
Maskirani muškarac: Paul.
Paul.
Da ne povjeruješ. Ne, to nije točno. Claire je vlastitim očima vidjela supruga pred tom
djevojkom. Nije problem u tome što ne može povjerovati da se to dogodilo, nego što to ne osjeća.
Prisilila se da sve uznemirujuće misli o Paulu skupi na hrpu i usredotoči se na njih. Znala
je da postoji još toga. Mora biti još toga. Kao Paulova zbirka bojom označenih dosjea o silovanim
djevojkama, mora postojati i još bezbroj filmova koji dokumentiraju djevojke koje je oteo,
djevojke koje je zatočio, djevojke koje je mučio zbog vlastitog zadovoljstva i zbog zadovoljstva
bezbroj drugih prezira vrijednih, odvratnih ljudi.
Je li Adam Quinn jedna od njegovih mušterija? Ili aktivni sudionik u svemu? Kao što je
Lydia rekla, Claire nije poznata po tome da dobro prosuđuje ljude. Bila je s Adamom zato što joj
je bilo dosadno, a ne zato što ga je željela bolje upoznati. Najbolji prijatelj njezina supruga
konstanta je u njihovim životima. Ali kad sad razmišlja o tome, jasno joj je da ga je Paul držao na
distanci Adam je bio ondje, ali nije bio unutar kruga.
U krugu su oduvijek bili samo Paul i Claire.
I zato Claire nikada nije previše razmišljala o Adamu sve do te noći na božićnoj zabavi.
Bio je vrlo pijan. Nabacivao joj se i ona je htjela vidjeti koliko daleko će ići. Bio je dobar, ili
možda samo drugačiji od Paula, a samo je to i tražila. Znao je biti nespretno šarmantan. Volio je
golf, skupljao stare vlakiće i mirisao na losion poslije brijanja, ugodne drvenaste arome.
I tu prestaje njezino poznavanje njega.
Adam joj je rekao da u ponedjeljak ima bitnu prezentaciju, što znači da će sutra rano
ujutro biti u uredu. Prezentacija će se održati u uredu Quinna + Scotta u središtu grada. Ondje
imaju po mjeri izgrađenu dvoranu sa sjedalima kao u kinu i mlade djevojke odjevene u uske
haljine, koje poslužuju pića i grickalice. Adam će sigurno ponijeti USB. Dokumenti na njemu
preveliki su da bi ih poslao elektroničkom poštom. Ako su mu ti dokumenti potrebni za posao,
morat će ih ponijeti u ured kako bi ih mogao iskoristiti za prezentaciju. Ako mu je privjesak
potreban zbog toga što se na njemu nalaze inkriminirajući dokazi, bio bi glup da ga igdje ostavi.
Počne razmišljati o toj drugoj mogućnosti. Paul je mogao imati još jedan krug koji
uključuje Adama. Najbolji su prijatelji više od dva desetljeća, poznavali su se mnogo prije nego
što se Claire pojavila. Ako je Paul pronašao očeve filmove nakon prometne nesreće koju su
njegovi roditelji doživjeh, sigurno je s Adamom razgovarao o tome. Jesu li smislili plan kako da
nastave taj posao? Jesu li zajedno pogledali filmove i zaključili da ih nasilni prizori ne odbijaju
nego privlače?
U tom slučaju, Adam bi već rekao Paulu da je USB kod njega. Claire nije znala što znači
njegova šutnja. Svađu? Razilaženje u mišljenju? Pokušaj preuzimanja?
»Misli«, Claire samu sebe prekori. »Moraš razmišljati.«
Nije mogla misliti. Jedva je uspijevala funkcionirati.
Claire uzme u ruke Lydijin mobitel. Na njemu nije bilo lozinke, ili ju je možda Paul
onesposobio i tako olakšao Claire. Ona klikne na jednu od tipki i na ekranu se pojavi posljednja
poslana fotografija. Lydia u prtljažniku, prestravljena. Usne su joj bijele. Ima li dovoljno zraka?
Guši li je Paul?
Nemoj me napustiti, Šećeru. Molim te, nemoj me ponovo napustiti.
Claire odloži mobitel. Neće napustiti Lydiju. Ovaj put ne. Nikada više.
Možda ovome pristupa iz pogrešnoga kuta. Ne uspijeva smisliti vlastitu strategiju pa je
bolje da pokuša pogoditi što Paul planira. Claire je znala dobro predvidjeti Paulovo ponašanje,
barem kada je riječ o božićnim darovima i putovanjima iznenađenja.
Prvi cilj mu je da vrati USB. Čekanje ga ništa ne košta. Negdje drži Lydiju zatočenu. Ona
je njegova prednost u odnosu na Claire. Neće je ubiti dok ne bude sasvim siguran da je USB u
njegovim rukama.
Ta pomisao donijela je Claire malo olakšanja, ali dobro je znala da postoje i druge stvari
koje Paul može raditi s Lydijom.
Neće o tome razmišljati.
Paul je i dalje nešto osjećao prema Claire - barem u onoj mjeri u kojoj je on uopće
sposoban išta osjećati. Stavio joj je jastuk pod glavu. Vratio vjenčani prsten na prst. Napunio
Teslu. Sve to traje, što znači da ih je Paul smatrao bitnima. Umjesto da brzo iznese Lydiju iz
kuće, riskirao je da ga netko vidi jer se prvo pobrinuo za Claire.
Što znači da ona ima malu prednost.
Zastenje. U glavi začuje Lydijin glas: Pa sta onda, jebote?
GPS u automobilu reče joj da skrene desno. Nije se previše prepuštala osjećaju olakšanja
koji ju je preplavio kada joj je netko drugi rekao što da radi, pa čak i ako je taj netko bilo
računalo u automobilu. U Athensu su je zgromile loše odluke koje je donijela. Ne može otići
majci, koja bi se samo brinula i otišla u krevet. Ne može otići na policiju jer ne zna tko je sve u
dosluhu s Paulom. Ne može otići u kuću u Dunwoodyju zato što je Nolan vjerojatno traži. Može
otići samo do Lydije.
Bila je na pola puta do kuće kad je shvatila da je ondje nešto što joj možda može pomoći.
Claire uspori ogledajući se oko sebe. Pratila je GPS-ove upute ne razmišljajući. Sve dosad
nije shvatila da se nalazi u nekom starijem, prigradskom naselju. Kuće nisu bile onako
ujednačene kao u novim dijelovima grada. Bile su građene u starinskim stilovima, jedan od kojih
su bile i ciglene kuće poput one u kojoj je Lydia živjela.
Claire nije trebao GPS da joj kaže da je stigla do sestrine kuće. Prepoznala ju je s
fotografija u Paulovim dosjeima. Žuti brojevi na bočnoj strani poštanskoga sandučića su
izblijedjeli, a očito ih je nacrtala dječja ruka. Claire zamisli Lydiju kako stoji u dvorištu i gleda
svoju malu kćer kako na bočnoj strani sandučića opreznp piše adresu.
Lydijin kombi bio je parkiran na prilazu. Prema Paulovim detektivima, Rick je Lydijin
prvi susjed gotovo deset godina. Claire je prepoznala vrtne patuljke pokraj njegovih ulaznih
vrata. Rickov kamionet bio je parkiran ispred kuće u Dunwoodyju, ali imao je još jedan
automobil, stari Camaro, koji je bio parkiran ispred njegove garaže.
Dok je sporo prolazila pokraj njih, pogledom je prešla preko obiju kuća. U Lydijinoj je
bio mrak, ali u Rickovoj je gorjelo nekoliko svjetala. Bilo je kasno nedjeljno poslijepodne. Claire
je pretpostavljala da bi muškarac poput Ricka Budera gledao američki nogomet ili čitao već
dobrano izlizani primjerak romana Vodič za autostopere kroz galaksiju. Dee je vjerojatno kod
prijateljice. Prema tvrdnjama žena u Clairenu teniskom klubu, tinejdžeri nisu sposobni ugasiti
svjetlo kada izlaze iz sobe.
Claire skrene na sljedećem skretanju i uđe u kratku slijepu ulicu na dnu koje se nalazila
trošna mala kuća. Parkira i iziđe iz automobila. Stavi Lydijin mobitel u stražnji džep zato što je za
devet minuta očekivala još jednu fotografiju. Kao i obično, Paul je bio točan. Ili je programirao
mobitel da šalje po jednu fotorafiju svakih dvadeset minuta.
Otvori prtljažnik automobila. Baci torbicu u njega zato što se nalazila u takvom naselju. U
ruksaku sa stvarima koje bi im mogle biti potrebne u hitnom slučaju, a koji je Paul naručio za sve
njihove automobile, uključujući Helenin, pronašla je preklopnu lopatu za snijeg. Rasklopila ju je i
začuo se metalni škljocaj. Claire pričeka da se upali svjetlo na trijemu ili da neki susjed nešto
dovikne, ali ništa se ne dogodi.
Pogleda oko sebe da se bolje snađe u prostoru. Lydijina kuća bila je četvrta odavde.
Rickova peta. Samo je Lydijino dvorište bilo ograđeno. Dugačak niz stabala dijelio je
dvorišta od kuća iza njih. Bilo je četiri poslijepodne. Sunce je već zalazilo. Claire s lakoćom
prođe uz stabla. Nitko nije gledao kroz stražnja vrata, premda nije bila sigurna da bi je vidjeli čak
i da jesu gledali. Nebo je bilo prekriveno oblacima. Vjerojatno će ponovo kišiti. Claire je osjećala
vlagu u zraku.
Uhvatila je žičanu ogradu misleći se prebaciti preko nje, ali metalna šipka puknula joj je
pod rukom. Žica se savila zajedno s njom. Oslonila se o nju svom snagom, dok je nije dovoljno
spustila da prekorači preko nje. Osvrnula se oko sebe. Lydijino stražnje dvorište bilo je ogromno.
Sigurno je platila pravo bogatstvo da ga ogradi kako psi ne bi mogli izići.
Claire će dati popraviti tu ogradu kada se njezina sestra vrati kući svojoj obitelji.
Stražnja strana Lydijine kuće bila je bolje održavana od drugih. Oluci su bih očišćeni.
Bijeli ukrasni rub svježe obojen. Claire je pretpostavila da se Rick brinuo za te stvari, zato što se
na susjednoj kući, za koju je znala da je njegova, vidjelo da je jednako održavana.
Claire se sviđala pomisao da joj sestra ovdje živi. Unatoč okolnostima, osjećala je sreću
koja je tekla između tih dviju kuća. Osjećala je trag obitelji, čiji su članovi zahvalni na tomu što
imaju jedni druge i svoje mjesto na svijetu. Lydia je stvorila više od doma. Stvorila je mir.
Mir koji Claire samo što nije uništila.
Svjetlo je gorjelo u prostoriji koja je sigurno kuhinja. Claire priđe velikom trijemu na
kojem su bili posloženi stolovi i stolci, te roštilj od nehrđajućeg čelika, i pokriveni crnon
platnenom prostirkom.
Claire se ukočila kada je vidjela reflektore. Ispod njih visjeli su senzori za otkrivanje
pokreta. Pogleda u nebo. Sve se više smračivalo. Oprezno napravi jedan korak, pa još jedan. Sa
svakim korakom pripremala se na ono što će se dogoditi, ali reflektori se nisu upalili dok se
penjala uza stube.
Pogledala je u kuhinju kroz veliki prozor iznad sudopera. Stol je bio prekriven papirima.
Na stolcu je bila vrećica sa starim tenisicama. Razne poruke na papirićima bile su šarenim
magnetima pričvršćene za hladnjak. Posuđe je bilo složeno u sudoperu. Paul bi rekao da to
graniči s manijom sakupljanja, ali Claire je osjećala toplinu prostora u kojemu se živi.
Na stražnjim vratima nije bilo prozora, ali bile su dvije brave. Velika pseća vrata bila su
urezana u dno vrata. Claire tiho podigne teški drveni stolac i zapriječi pseća vrata. U Paulovu
detektivskom izvješću pisalo je da Lydia ima dva labradora, ali ta informacija dobivena je prije
dva mjeseca. Claire nije mogla zamisliti da bi Lydia imala neku vrlo teritorijalnu pasminu, kao
što su ovčarski psi ili pitbul, ali svaki lavež mogao bi uzbuniti Ricka i sigurno bi želio znati kog
vraga neka nepoznata žena sa sklopivom lopatom u ruci radi na stražnjemu trijemu kuće njegove
djevojke.
Claire je prebacivala lopatu iz ruke u ruku. Bila je aluminijska, ali čvrsta. Pogleda prema
Rickovoj kući da vidi ima li kakvih znakova života u njoj pa se spusti niza stube. Tlo pod
njezinim nogama bilo je vlažno kad ga je dotaknula zavlačeći se ispod trijema. Glavu i ramena
morala je pognuti kako se ne bi očešala o grede koje su joj bile iznad glave. Zadrhti kada je
prošla kroz paukovu mrežu. Mrzi pauke. Ponovo zadrhti, a onda samu sebe prekori što je tako
osjedjiva na takvu sitnicu, a istodobno je život njezine sestre na kocki.
Prostor ispod trijema bio je očekivano mračan. U Tesli je imala ručnu svjetiljku, ali nije se
željela vratiti. Mora se nastaviti kretati. To je jedino što je sprečava da se prepusti strahu i tuzi
koji su krčkali ispod svake površine koju je dotaknula.
Podvukla se najviše što je mogla pod stube. Slabo svjetlo probijalo se kroz otvore između
stuba. Rukom prijeđe preko donjeg dijela najdonje stube. U zemlji je bilo udubljenje. To je
sigurno mjesto koje traži. Nekako ugura lopatu u uzak prostor i iskopa nešto zemlje. Radila je
polako i tiho, otkopavajući još zemlje ispod stube. Naposljetku je uspjela gurnuti vrh lopate u
zemlju. Začula je udarac metala o metal. Claire pusti lopatu i počne rukama otkopavati zemlju.
Trudila se ne razmišljati o paucima i zmijama i bilo čemu drugom što bi se moglo skrivati pod
zemljom. Napipa rub plastične vrećice. Dopusti si kratkotrajni ushit zbog toga što je neki zadatak
zaista i odradila. Izvuče vrećicu. Zemlja poleti oko nje. Zakašlje, pa kihne, pa ponovo zakašlje.
Pištolj joj je bio u rukama.
Lydia joj je bila rekla da je pištolj zakopan ispod stuba, ali Claire je sada shvatila da nije
zaista vjerovala da će ga pronaći. Pomisao na to da njezina sestra ima pištolj bila joj je
zapanjujuća. Što će Lydiji nešto tako grozno kao što je pištolj?
Što će to Claire?
Claire odvagne pištolj u ruci. Osjećala je hladni metal kroz plastičnu Ziplocovu vrećicu.
Ona mrzi pištolje. Paul to zna, što znači da neće očekivati da Claire izvuče pištolj iz
torbice i upuca ga u glavu.
To joj i jest plan.
 Osjetila je kako je skliznuo na pravo mjesto u njezinoj glavi, kao kliznica u projektor.
Plan je cijelo vrijeme postojao, tjerajući je prema Lydijinoj kući, cijelo joj vrijeme
kuckajući u primozgu dok je ona polako prihvaćala svu strahotu onoga što je njezin suprug
učinio.
»Proaktivna interferencija«, Paul bi joj objasnio. »To je ono kada nas stare informacije
koje znamo sprečavaju da obrađujemo nove informacije.«
Nove informacije ne mogu biti jasnije. Paul je hladnokrvni ubojica. Claire je glupa ako
misli da će pustiti Lydiju da ode. Previše zna. Može bez nje. Kao da joj je iznad glave mjerač
vremena koji odbrojava minute koje su joj preostale.
Ovo je sljedeći Clairein korak: uzet će USB od Adama Quinna - ili će ga zatražiti od
njega ili će mu zaprijetiti pištoljem koji sada ima u rukama. Claire je vidjela što teniski reket
može učiniti koljenu. Nije mogla ni zamisliti štetu koju može napraviti metak,
Lydia je bila u pravu kad je rekla da trebaju saznati što više informacija. Claire mora
saznati koji je to sadržaj na USB-u Paulu tako bitan. Ta informacija dala bi joj jasnu premoć.
Oprezno izvadi pištolj iz vrećice. Metalni miris i miris zaštitnoga ulja bili su joj poznati.
Prije dvije godine odvela je Paula na streljanu za njegov rođendan. Paulu je bilo drago, ali samo
zato što je Claire napravila nešto što je bilo potpuno izvan njezine zone ugode. Nije izdržala dulje
od deset minuta na streljani. Emocionalni teret toga da u rukama drži smrt, potjerao ju je na
parkiralište, gdje se rasplakala. Paul ju je tješio, smijući se, zato što je to bilo blesavo, i Claire je
znala da je blesavo, ali bila je potpuno prestravljena.
Pištolji su glasni. Mirišu na nešto opasno i strano. Tresla se već i od toga što u rukama
drži napunjeni Glock. Nije bila opremljena za to da puca. Nije imala onu snagu u ruci potrebnu
da povuče okidač. Užasavala se trzaja. Bojala se da će joj pištolj ispasti i da će slučajno ubiti
nekoga ili sebe, ili oboje. Strahovala je da će joj čahura spaliti kožu. Svaki put kad bi povukla
okidač, strah bi joj se još pojačao, sve dok se nije počela toliko tresti da nije više mogla držati
prste oko drška pištolja.
To je sve došlo poslije. Prije nego što su ušli na streljanu, Paul je od voditelja streljane
zatražio detaljno objašnjenje sveg oružja koje se ondje nalazilo. Claire je njegov zahtjev
iznenadio zato što je pretpostavljala da njezin suprug zna sve o svemu. Voditelj streljane odveo ih
je do staklenog ormarića u kojemu je bilo oružje koje su mogli unajmiti po satu.
Odlučili su se za Glock zato što im je ta marka bila najpoznatija. Pištolj je bio kalibra
devet milimetara. Da bi stavio metak u ležište, morao si povući zatvarač. Kad imaš revolver,
metak samo ubaciš u bubanj, zatvoriš bubanj, otkočiš udarnu iglu i povučeš okidač.
Naravno, ključna riječ su metci.
Claire pregleda Lydijin revolver. Njezina sestra ne bi bila tako glupa da napunjeni pištolj
sakrije ispod stražnjega trijema. Claire svejedno pogleda u bubanj. Pet komora bilo je prazno.
Pokuša se prisjetiti koliko gotovine ima u novčaniku. Može otići u trgovinu sportske opreme ili
neku od Walmartovih trgovina i gotovinom kupiti streljivo - transakcija izvršena kreditnom
karticom pojavila bi se na nekom izvodu.
Upale se reflektori.
Claire glavom udari u dno stuba. Zazvoni joj u glavi.
Rick Buder se sagne da je pogleda. »Mogu li vam pomoći?«
Claire spremi pištolj u vrećicu. Pokuša se izvući ispod stube, ali trebale su joj obje ruke.
Baci vrećicu na dvorište. Rick odskoči kao da mu je bacila drogu pod noge.
»Oprostite«, ispriča se, jer to je bio njezin odgovor na sve. »Ja sam Claire Scott,
Lydijina...«
»Sestra.« Rick pogleda u pištolj. »Mislila sam da se riješila toga.«
 »Eto.« Claire protrlja dlanove da s njih strese zemlju. Pokuša s pristojnošću, jer Helen ju
je uvijek učila da bude pristojna. Bar na početku. »Drago mi je da smo se napokon upoznali.«
»Naravno«, on odvrati. »Bilo bi lijepo čuti neko objašnjenje.«
Claire kimne zato što bi to zaista bilo lijepo, ali ona mu nije mogla dati objašnjenje.
Zadovoljila se s još jednim »Oprostite.« Podigne pištolj s poda. Čvrsto omota vrećicu oko cijevi.
»Čekajte malo«, Rick reče jer je očito vidio da namjerava otići. »Gdje je Lydia?« Kao i
obično, Paul je bio besprijekorno točan. Claire osjeti kako joj je Lydijin mobitel zavibrirao u
stražnjem džepu. Paul je poslao najnoviju fotografiju. Da je pokaže Ricku? Bi li mu trebala reći
što se događa sa ženom kojoj je posvetio zadnjih trinaest godina života?
Claire reče: »Moram ići.«
Rick stisne oči. Ili izuzetno dobro opaža ili je Claire previše Iako pročitati. »Nećete otići
odavde dok mi ne kažete što se događa.«
»Imam pištolj u rukama.«
»Onda ga upotrijebite.«
Zurili su jedno u drugo. Negdje je neki pas zalajao. Prošla je gotovo cijela minuta prije
nego što je Claire rekla: »Oprostite.«
»Stalno to govorite, ali ne zvučite kao da vam je žao.«
Nije pojma imao koliko joj je iskreno žao zbog svega. »Moram ići.«
»S praznim pištoljem koji je bio zakopan pod zemljom?« Rick odmahne glavom. Više
nije izgledao ljutito. Izgledao je preplašeno. »Je li Lydia dobro?«
»Je.«
»Je li...?« Rukom protrlja čeljust. »Je li posrnula?«
»Posrnula?« Claire se u glavi pojavi slika Lydije koja posrće i pada na pod. A onda shvati
što je Rick Buder htio reći. »Da«, odvrati, jer bi Lydiji bila draža ta užasna laž od istine.
»Posrnula je. Popila je nešto vina pa uzela neke tablete i nije htjela prestati.«
»Zašto?«
Claire je živjela s Lydijinom ovisnošću šest godina prije nego što su prekinule odnos.
»Treba li postojati razlog?«
Rick je izgledao zgromljeno. Bio je ovisnik. Znao je da ovisnici uvijek mogu pronaći neki
razlog.
»Žao mi je.« Claire se činilo kao da joj nešto pritišće prsa. Ovo što radi je užasno, za to
nema isprike. Na svakoj crti Rickova lica čitala je strah i razočaranje. »Užasno mi je žao.«
»Niste vi krivi.« Gas mu je bio tanak, onako piskutav kakav muški glas zna postati kada
muškarci pokušavaju zadržati osjećaje. »Što će vam...« Pročisti grlo. »Što će vam pištolj?«
Claire se osvrne po dvorištu kao da će joj se ondje ukazati neko jednostavno objašnjenje.
»Mislite da će doći ovamo i pokušati se ozlijediti?«
Srce joj se slamalo od uznemirenosti u njegovu glasu. Još uvijek je s mukom gutao
pokušavajući prigušiti osjećaje. Oči su mu bile suzne. Izgledao je kao tako drag, nježan čovjek.
Bio je točno onakav tip muškarca s kojim se uvijek nadala da će njezina sestra završiti.
A Claire mu sada slama srce.
Rick upita: »Gdje je? Želim je vidjeti. Razgovarati s njom.«
»Odvest ću je u kliniku za odvikavanje. Ja ću platiti. Klinika je u Novom Meksiku.«
Claire stisne usta. Zašto je rekla Novi Meksiko?
Rick upita: »Je li u vašem automobilu?«
»Hitna pomoć vozi je na aerodrom. Ja ću se ondje naći s njom.« Claire doda: »Sama.
Rekla mi je da se pobrinem da vi i Dee budete na sigurnom. Ne želi da je vidite takvu. Znate
koliko je ponosna.«
 On polako kimne. »Ne mogu vjerovati da je posrnula nakon toliko vremena.«
»Žao mi je.« Claire je ostala bez riječi. Mozak joj je bio toliko zasićen Paulovim lažima
da nije bila u stanju smisliti vlastite. »Žao mi je«, neprestano je ponavljala. »Tako mi je žao.«
Claire nije znala što drugo reći. Krenula je prema dvorištu. Brojila je svoje korake kako bi
glavu ispunila nečim što nije krivnja. Pet koraka. Deset koraka.
Rick ju je zaustavio na dvadesetom koraku. »Čekajte malo.«
Claire pogne ramena. Nikada nije dobro skrivala krivnju, jer uz Paula joj je uvijek bilo
tako lako oprošteno.
»Ne možete uzeti pištolj.«
Claire se okrene. Rick joj se približavao. Prva pomisao bila joj je da nije brža od njega.
Druga da ne može smisliti još jednu laž.
Vratila je lopticu Ricku. »Zašto ne?«
»Neće vam dopustiti da ga ponesete u avion. Ne možete ga ostaviti u automobilu na
aerodromu.« On ispruži ruku. »Ja ću ga čuvati.«
Claire se prisili da ga pogleda u oči. Mirisao je na ispušne plinove. Ispod rukava lanene
majice ocrtavali su mu se jaki mišići Čak i s konjskim repićem, bio je muškarac u svakom smislu
te riječi. Bio je u zatvoru. Izgledao je kao netko tko se zna nositi sam sa sobom. Claire mu je
željela dopustiti da joj pomogne. Svaki problem u njezinu životu uvijek je rješavao netko drugi.
I vidi kamo ju je to dovelo.
»Što se zaista ovdje događa?« Rickovo držanje se promijenilo. Drugačije ju je gledao.
Prekrižio je ruke na prsima. Njegovo nepovjerenje bilo je očito. »Lydia me upozorila da jako
dobro lažete.«
»Da, pa...« Claire napola slegne ramenima. »To je najčešće točno.«
»Je li ona na sigurnom?«
»Ne znam.« Claire čvršće stisne pištolj. Mora otići odavde. Bude li predugo stajala pred
ovim čovjekom, zamolit će ga da joj pomogne. Dopustit će mu da preuzme uzde. Zbog nje će
poginuti. »Odvedite Dee odavde. Večeras. Nemojte mi reći kamo idete.«
»Što?«
Na svakoj crti njegova lica vidjelo se zaprepaštenje. »Samo je odvedite negdje na
sigurno.«
»Morate nazvati policiju.« Glas mu je ponovo postao piskutav, ovaj put od straha. »Ako
se nešto...«
»Policija je umiješana. FBI. Ne znam tko sve još.«
On otvori usta, pa ih zatvori, pa ponovo otvori.
»Žao mi je.«
»Jebite se vi sa svojim žao mi je, gospođo. U što ste je to uvukli, kvragu?«
Claire je znala da mu treba reći nešto otprilike istinito. »U nešto zaista gadno. Lydia je u
opasnosti.«
»Plašite me.«
»I trebate se bojati.« Uhvati ga za nadlakticu. »Nemojte zvati policiju. Neće pomoći.
Uzmite Dee i odvedite je odavde.«
»Dee?« Gotovo je vikao. »Kog vraga Dee ima s tim svim?«
»Morate je odvesti odavde.«
»To ste već rekli. Sad mi recite zašto.«
»Ako želite pomoći Lydiji, odvest ćete Dee na sigurno. Lydiji je samo do toga stalo.«
Stavio je ruku preko njezine kako ne bi mogla otići. »Znam što se dogodilo između vas.
Ne razgovarate dvadeset godina i sad ste odjednom zabrinuti za njezinu kćer?«
 »Lydia mi je sestra. I kad sam je mrzila, svejedno sam je voljela.« Claire pogleda u
njegovu ruku. »Moram ići.«
Rick ne pomakne ruku s njezine. »Zašto vas jednostavno ne bih zadržao i pozvao
policiju?«
»Zato što ako nazovete policiju, Lydia će biti mrtva, a osoba koja ju je zatočila potražit će
Dee.«
Njegov stisak je popustio, ali više od šoka nego zato što je pristao učiniti što mu ona kaže.
»Što mogu učiniti? Samo mi recite što...«
»Možete odvesti Dee na sigurno. Znam da volite Lydiju i da želite pomoći, ali ona voli
svoju kćer. Znate da je ona jedino što je Lydiji bitno.«
Claire se odmakne od njega. Rick joj nije olakšavao. Očito je bio rastrgan između toga da
je pusti i toga da silom izvuče istinu iz nje, ah očito je volio Lydijinu kćer. Claire je iz Paulovih
izvještaja znala da ju je Rick praktično odgojio. On joj je otac, a nijedan otac ne bi dopustio da se
neko zlo dogodi njegovu djetetu.
Ubrza trk preko dvorišta. Preskoči nisku ogradu. Svaki korak naprijed gonili su koraci
koji su je željeli vratiti Ricku. U sebi je molila da je posluša i odvede Dee negdje na sigurno. Ali
gdje je to? Paul ima bezbroj izvora koji mu mogu pomoći. Kongresnik Johnny Jackson još više.
Da se okrene i vrati? Rick voli Lydiju. On je njezina obitelj - vjerojatno i više od Claire.
On će joj pomoći.
A Paul će ga vjerojatno ubiti.
Dok je trčala prema automobilu, Claire izvadi Lydijin mobitel iz stražnjeg džepa hlača.
Na zadnjoj poslanoj fotografiji Lydia leži na boku. Fotografija je bila tamnija, zbog čega se
ponadala da ju je Paul snimio nedavno, a ne prije sat i pol.
Ulična rasvjeta upalila se kada je Claire sjela za upravljač Tesle. Stavila je pištolj u
torbicu. Ne treba njoj Rick Butler. Pištolj je njezin plan. Iskoristit će ga da izvuče informacije od
Adama. Njime će ubiti Paula. Claire se osjećala tako sigurno kada je tek izvadila pištolj ispod
stube na trijemu. Ne može sada posustati, sada kad postoje druge, lakše mogućnosti. Mora ovo
izvesti do kraja. Mora se sama suočiti s Paulom. Ako išta zna o svom suprugu, zna da bi bio
bijesan kad bi još nekog umiješala u ovo.
U krugu ne može biti nitko drugi.
Upali automobil. Polukružno se okrene i iziđe na glavnu cestu. Prode pokraj Lydijine
kuće. Svjetla su gorjela u sobama koje su gledale na cestu. Molila je Boga da Rick pakira Deeine
stvari, da radi ono što mu je rekla da napravi i da odvede Lydijinu kćer negdje na sigurno.
Ponovo se zapitala gdje je to. Fred Nolan može provjeriti Rickove kreditne kartice. Može
mu prisluškivati mobitel. Vjerojatno ga može pronaći bespilotnim letjelicama ili nadzornim
kamerama ili čime god se savezna vlada koristi kako bi špijunirala osobe koje je zanimaju.
Claire odmahne glavom. Ne može stalno skretati s teme. Mora ovo rješavati korak po
korak. Sad ima Lydijin pištolj. To je prvi korak. Drugi korak je da dobije USB od Adama.
Zaustavit će se uz neku govornicu i nazvati ga. Nedjelja navečer. Bit će kod kuće sa Sheilom.
Postoje li više uopće telefonske govornice? Ne može riskirati da Adama nazove s Lydijina
mobitela. Pogledala je previše epizoda Domovine da zna da to ne smije napraviti. Agent Nolan ih
zapovjednik Mayhew možda prisluškuju Adamov telefon, čekajući njezin poziv.
Plava svjetla zabljeskaju u retrovizoru. Claire nagonski uspori da se makne policiji s puta,
ali policijsko vozilo također uspori, a kad mu je dala znak da je pretekne, i vozač policijskog
vozila dao je znak njoj.
»Sranje«, Claire prosikće, prebrzo je vozila. Ograničenje je pedeset pet na sat, a ona je
vozila osamdeset.
 I ima pištolj u torbici.
Na uvjetnoj je. Ima oružje. Vjerojatno u krvi još ima tragove nedopuštenih sredstava.
Prekršila je svako pravilo uvjetnog otpusta, uključujući i oglušivanje na policajčev zahtjev da se
susretnu.
Policajac iza nje uključi sirenu.
Claire se zaustavi uz rub ceste. Što da učini? Koji kurac da napravi?
Policajac nije parkirao iza nje. Umjesto toga, stao je ispred i zapriječio Teslu.
Claire stavi ruku na mjenjač. Može krenuti unatrag. Može krenuti unatrag i pritisnuti
papučicu gasa, i možda bi uspjela napraviti petnaest kilometara prije nego što bi svaki policajac
koji se zatekne u blizini krenuo u potjeru za njom po autocesti.
Policajac iziđe iz patrolnog vozila. Stavi šešir. Namjesti pojas.
Claire zgrabi Lydijin mobitel. Paul. On bi znao što treba učiniti. Samo što ona nema
njegov broj. Uvijek ju je zvao sa skrivenog broja.
»Sranje«, ponovi.
Možda je Paul već znao što se događa. Jasno joj je dao do znanja da ima prijatelje u
policiji. Bilo bi mu lako nekoga nazvati i reći im da je zaustave i stave joj lisičine, pa je gurnu na
stražnje sjedalo policijskog automobila koji će je odvesti onamo gdje se Paul skriva, gdje god to
bilo.
Policajac nije došao do nje. Stajao je pokraj svojeg automobila i razgovarao na mobitel.
Bili su na rubu Lydijina susjedstva. Sve okolne kuće bile su u mraku. Policajac pogleda preko
ramena na praznu cestu pa krene prema Tesli.
Claireini prsti preuzmu kontrolu. Počne utipkavati neki broj u Lydijin mobitel, kad joj
policajac vjenčanim prstenom lupne po staklu.
»Halo?« Osoba se javila uobičajenom zadihanom panikom koja je uvijek pratila pozive s
nepoznatoga broja. Julia? Lydia? Još loših vijesti?
»Mama.« Claire proguta jecaj. »Molim te, mama, stvarno te trebam.«
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

Lydia nije imala šanse protiv Paula. Čekala je i čekala da je izvuče iz prtljažnika, ali on bi
stao samo da je fotografira pa bi nastavio voziti, pa bi bi se opet zaustavo da je fotografira, pa bi
opet vozio. Ponovio je to pet puta prije nego što je izgubila kontrolu nad svojim osjetilima.
Prvi znak bila je slaba vrtoglavica - ništa uznemirujuće i neobično ugodno. Zijevnula je
nekoliko puta. Zatvorila je oči. Osjećala je kako joj se mišići opuštaju. A onda joj se licem razlio
širok, blesavi osmijeh.
Prtljažnik nije samo zvučno izoliran.
Začuje blago šištanje dok je Paul u prtljažnik uštrcavao nešto što je moglo biti samo
dušikov oksid. Plin smješkavac. Lydia ga je probala jednom kod zubara kad je vadila umnjak, pa
ju je mjesecima progonio taj nevjerojatan smijeh.
Od tog plina ne izgubiš sasvim svijest pa je Lydia od tog trenutka nadalje imala samo
djeliće sjećanja. Paul kako se ceri dok otvara prtljažnik. Prebacuje joj crnu kapuljaču preko glave.
Vezuje joj kapuljaču oko vrata. Siječe plastične vezice kojima joj je privezao gležnjeve. Postavlja
je na do. Gura je da hoda. Zatim se prisjećala kako posrće kroz šumu. Čuje ptice, miriše hladan,
svježi zrak, osjeća kako proklizava na suhome lišću. Činilo joj se da hodaju satima prije nego što
ju je Paul napokon zaustavio. Uhvatio ju je za ramena i okrenuo. Gurnuo ju je naprijed. Popela se
uz bezbroj stuba. Zvuk njezinih koraka odjekivao joj je u glavi kao pucnjevi pištolja.
Još su joj odjekivali u glavi kad ju je gurnuo na stolac. Bila je potpuno ošamućena, ali on i
dalje nije riskirao. Prvo joj je vezao jedan, a zatim i drugi gležanj za noge stolca. Onda joj je oko
struka stegnuo lanac. Pa je prerezao plastične vezice oko njezinih zapešća.
Lydia se htjela pomaknuti. Možda je i pokušala, ali unatoč satima planiranja, nije mogla
podignuti ruke ni namjestiti dlan tako da ga pogodi u vrat.
Umjesto toga, osjetila je kako joj se plastične vezice urezuju u kožu dok joj je svako
zapešće vezivao za naslon za ruke na stolcu.
Pod prstima je osjećala plastiku, pod kožom nogu hladni metal. Osjećala je kako joj se
vraćaju osjetila. Stolac je bio masivan i čvrst, i kad se pokušala pomaknuti naprijed-natrag, nije
se ni pomaknuo, zato što je Paul očito zakucao noge stolca za pod. Nagnula je glavu unatrag i
osjetila hladni pritisak zida. Osjećala je kako se kapuljača pomiče sa svakim njezinim
uspaničenim udahom.
I stolac je, kao i prtljažnik automobila, pripremio za zarobljenika.
Lydia se zagleda u crninu kapuljače. Materijal je bio od teškoga pamuka, kao posebno
debela majica. Na dnu kapuljače bila je guma ili konopčić, ili oboje.
U filmovima, ljudi kojima stave kapuljaču preko glave uvijek vide kroz nju. Tračak
svjetla prolazi kroz dno kapuljače, ili je materijal previše tanak pa vide veliku reklamu uz cestu,
ili zalazak sunca, ili već nešto što im točno kaže gdje se nalaze.
Kroz njezinu kapuljaču nije prolazilo svjetlo. Pamuk je bio tako debeo i nepropustan da
Lydia uopće nije sumnjala da ju je Paul isprobao na sebi da vidi ima li kakvu manu, pa ju je tek
onda stavljao na druge.
Svakako su postojale druge. Lydia je osjećala slabašan trag parfema. Ona nikada ne nosi
parfem. Nije imala pojma koji je to miris, ali imao je onako mučno slatkastu aromu nečega što bi
samo neka djevojka mogla nositi.
Koliko je vremena prošlo otkad ju je Paul izvadio iz prtljažnika? Lydijin kratki susret sa
zubarovim plinom smješkavcem trajao je otprilike pola sata, ali činilo joj se da je trajao danima.
A tada je cijelo vrijeme preko lica imala onu maskicu kroz koju je plin izlazio. Jasno se sjećala da
joj zubar smanjuje i pojačava količinu plina kako se ne bi sasvim probudila. Što znači da plin ne
traje dugo, što pak znači da nije satima hodala kroz šumu. Vjerojatno je hodala najviše nekoliko
minuta, zato što je djelovanje plina već slabjelo kad ju je Paul vezivao za stolac.
Lydia povuče plastične vezice. Naprezala se koliko je mogla, ali samo je poderala kožu na
zapešćima i zglobovima.
Osluškivala je čuje li se išta. Iz daljine je dopirao cvrkut ptica. Puhao je vjetar.
Povremeno bi čula slabi zapuh vjetra kroz stabla. Naprezala je uši, pokušavajući čuti nešto što bi
bilo drugačije: zvuk zrakoplova, automobile.
Ništa.
Ima li Paul negdje kućicu za koju Claire ne zna? Toliko je toga skrivao od nje. Imao je
naoko beskonačnu količinu novca na raspolaganju. Mogao je pokupovati kuće po cijelome svijetu
a da Claire za to ni ne zna.
Njezina sestra nema pojma ni o čemu. Vjerojatno je još u kući Fullerovih i trči ukrug kao
izgubljena ptičica.
Lydia ponovo osjeti mučninu. Već je bila pokrivena vlastitom žuči. Mjehur joj je bio pun.
Prešla je u stanje obamrlosti koje prelazi prestravljenost. Pokušavala je ne prihvatiti očito, a to je
da će Claire ovo zeznuti, da će napraviti nešto pogrešno, i da će ih Paul obje ubiti.
Toliko je željela vjerovati da će ovoga puta biti drugačije, ali Claire je reaktivna. Nagla.
Nije u stanju nadmudriti Paula. No što se toga tiče, nije ni Lydia. Lažirao je vlastitu smrt. To mu
je oduzelo mnogo vremena i zahtijevalo je pomno planiranje u koje vjerojatno nije bila umiješana
samo policija, nego i hitna pomoć, bolnica, mrtvozornik i pogrebno poduzeće. Paul je u šaci
držao najmanje jednog policajca i agenta FBI-a. Imao je mnogo više vremena da sve to razradi
nego njih dvije.
Što god »to« bilo, jer Lydia nema pojma. Toliko se usredotočila na to da proklinje Claire i
planira vlastiti glupi bijeg, da se uopće nije zapitala zašto ju je Paul oteo. Koju vrijednost ona
donosi u tu priču? Što ona ima da je odabrao nju, a ne Claire?
Začuje škripanje vrata.
Ukoči se. Netko je u sobi. Stoji na vratima. Gleda u nju. Promatra je. Ceka.
Vrata zaškripe pri zatvaranju.
Ona se uspravi u ramenima i pritisne glavu o zid.
Netko je tiho koračao i privukao jedan uredski stolac. Dignuo se gotovo neprimjetan
zapuh zraka kada je netko sjeo na stolac prekoputa Lydije.
»Jesi li već počela paničariti?« Paul upita.
Lydia se grizla za donju usnicu dok nije osjetila krv. »Stavila si Deein rođendan kao
lozinku na iCloudu.« Govorio je mirno, čavrljajući kao da su zajedno na ručku. Stolac je
zaškripao kada se Paul naslonio na naslon. Koljenima je pritisnuo unutarnju stranu njezinih
koljena i tako joj još više raširio noge. »Bojiš li se, Lid-die?« Još ih je raširio.
Lydiji se ukočio svaki mišić u tijelu. Kapuljača joj se lijepila za lice dok je dahtala. Ovoga
puta nisu bili na otvorenom gdje bi netko mogao naići i spasiti je. Sami su u sobi koju je Paul na
vrijeme pripremio. Privezao ju je za stolac. Raširio joj noge. Ne mora se žuriti. Može joj napraviti
što god poželi.
Paul reče: »Pratim Claire preko tvoje aplikacije Pronađi moj iPhone.«
Lydia čvrsto zatvori oči. Pokuša s Molitvom spokoja, ali nije uspjela doći dalje od prvoga
stiha. Ne može prihvatiti ono što ne može promijeniti. Bespomoćna je. Claire je neće spasiti od
ovoga. Paul će je silovati.
»Claire je bila u tvojoj kući. Znaš li zašto bi Claire išla onamo?« Čak i sada, zvučao je
znatiželjno, a ne ljutito. »Je li htjela upozoriti Ricka? Je li mu rekla da mora odvesti Dee odande i
negdje je sakriti?«
Lydia pokuša ne razmišljati o tom pitanju, zato što je odgovor bio očit: Claire nije otišla u
njezinu kuću. Otišla je u susjednu kuću tražiti pomoć od Ricka. Nije joj bilo dovoljno da sjebe
Lydijin život, morala je ugroziti i njezinu obitelj.
Činilo se da joj Paul čita misli. »Svake godine gledam kako Dee postaje sve starija i
starija.« Nije pričekao da mu odgovori. »Još dvije godine i bit će Julijine dobi.«
Molim te, Lydia pomisli. Molim te, nemoj reći ono što znam da ćeš reći.
Paul se nagne naprijed. Osjećala je njegov dah na kapuljači. »Jedva čekam da vidim
kakvog je okusa.«
Lydiji pobjegne jecaj.
»Previše si laka, Liddie. Uvijek si bila previše laka.« Neprestano joj je razmicao koljena
pa ih opet puštao, kao da igraju neku igru. »Ostao sam na Auburnu zbog tebe. Upao sam na
poslijediplomski na MIT-u, ali ostao sam zbog tebe jer sam želio biti sa sestrom Julije Carroll. «
Gumica na dnu kapuljače upijala je Lydijine suze.
»Gledao sam te. Bog zna koliko dugo sam te gledao. Ali uvijek si bila pijana i neuredna.
Tvoja soba u domu izgledala je kao svinjac. Nisi se prala. Padala si ispite.« Paul je zvučao
zgađeno. »Spremao sam se odustati od tebe, ali onda te Claire došla posjetiti. Sjećaš se toga? To
je bilo u jesen devedeset šeste.«
Lydia se sjećala. Claire ju je posjetila u kampusu netom nakon završetka Olimpijskih
igara. Lydiju je bilo sram zato što joj je sestra nosila majicu s Izzyjem, glupom maskotom tih
Igara.
Paul reče: »Claire je gotovo sjajila kad je hodala po kampusu. Bila je tako sretna što se
maknula od kuće.« Glas mu se ponovo promijenio sad kad je govorio o Claire. »Tada sam znao
da svejedno mogu imati sestru Julije Carroll. «
Lydia mu nije mogla proturječiti zato što su oboje znali da mu je Claire jela iz dlana.
Svejedno pokuša: »Varala te.«
»Ne bih to nazvao varanjem.« Zvučao je kao da ga to ne dira. »Ševila se okolo. Pa šta? I
ja sam to radio, ali svejedno smo se uvijek vraćali kući jedno drugome.«
Lydia je znala da se Paul nije samo ševio okolo. Vidjela je fascikle označene bojama.
Vidjela je sobu za ubojstva u garaži kuće Fullerovih.
Znala je da je netko sjedio iza kamere i zumirao silovanja i ubojstva bezbroj mladih
djevojaka, baš kao što je znala i da taj netko mora biti Paul.
Hoće li napokon prijeći granicu i postati ubojica? Je li zato ona vezana i ima kapuljaču
preko glave?
Paul reče: »Znaš, ono što je zanimljivo u vezi s Claire je da je ne mogu pročitati.«
Nasmije se kao da ga to još iznenađuje. »Nikad ne znam što zaista misli. Nikad ništa ne radi
dvaput. Nagla je. Teška. Može biti luda, i strastvena, i zabavna. Jasno mi je dala do znanja da je u
krevetu spremna isprobati sve, zbog čega to onda gubi svoju čar, ali ponekad je suzdržavanje
jednako uzbudljivo kao i prepuštanje.«
Lydia odmahne glavom. Ne želi to slušati. Ne može to slušati.
»Svaki put kad mislim da sam je pročitao, ona napravi nešto uzbudljivo.« Ponovo se
iznenađeno nasmije. »Naprimjer, pazi ovo: jedan dan sjedim ja tako na sastanku i zazvoni mi
mobitel. Broj je bio od policijske postaje u Dunwoodyju. Mislio sam da ima veze s nečim drugim
pa sam izašao i javio se, a s druge strane začula se snimljena poruka u kojoj me pitaju hoću li
prihvatiti poziv na svoj račun od zatvorenice u zatvoru u Dunwoodyju. Je l’ možeš ti to
vjerovat’?«
 Čekao je, ali sigurno je znao da Lydia neće odgovoriti.
»Zvala me Claire. Rekla je: ›Hej, šta radiš?‹ Zvučala je savršeno uobičajeno, kao da me
zove da mi kaže da donesem sladoled kad se budem vraćao kući.
Ali u nasnimljenoj poruci rečeno je da je zatvorenica u zatvoru, pa sam rekao: ›U poruci
su rekli da si u zatvoru.‹ A ona je rekla: ›Aha, uhitili su me prije nekih sat vremena.‹ Pa sam je
upitao: ›Zbog čega su te uhitili?‹ I znaš što mi je rekla?« Paul se ponovo nagne naprijed. Očito je
uživao u tome. »Rekla je: ›Nisam imala dovoljno novca da platim kurvama pa su pozvale
policiju.‹«
Paul se smijao s očitim oduševljenjem. Čak se i po koljenu udario.
»Je l’ možeš ti to vjerovat’?« upitao je Lydiju.
Lydiji uopće nije bilo teško povjerovati u to, ali bila je vezana u kući na osami, s
kapuljačom prebačenom preko glave, a ne na roštilju na kojem je čavrljala sa šogorom. »Što
hoćeš od mene?«
»Što kažeš na ovo?« Tako joj je silovito zabio stopalo između nogu da je trticom udarila u
betonski zid. »Misliš li da to želim?«
Lydia otvori usta, ali nije si dopustila da vrisne.
»Liddie?«
Počeo ju je trljati stopalom, gurajući u nju potplat cipele.
I dalje joj se obraćao neobaveznim tonom, kao da čavrljaju. »Želiš li da ti kažem gdje je
Julia?«
Prisilila se da ne otvara usta dok je on gurao cipelu sve dublje u nju.
»Zar ne želiš znati gdje je, Liddie? Ne želiš naći njezino tijelo?«
Osjećala je kako joj se kožda podiže i spušta preko stidne kosti.
»Reci mi da želiš čuti što se dogodilo.«
Ona pokuša sakriti svoju prestravljenost. »Znam što se dogodilo.«
»Da, ali ne znaš što se dogodilo poslije.« Glas mu se ponovo promijeni. Sviđalo mu se
ovo. Volio ju je gledati kako se migolji. Upijao je njezin strah kao sukub. Lydia začuje odjek
posljednjih riječi koje joj je Paul Scott ikada rekao: Reci mi da to želiš.
Zadršće cijelim tijelom kad se toga prisjetila.
»Bojiš li se, Liddie?« On polako makne stopalo. Na sekundu ju je preplavilo olakšanje, ali
onda je prstima prešao preko njezinih grudi.
Lydia se pokuša trznuti.
Dodir mu je postajao grublji dok joj je prstima prelazio preko ključne kosti pa niz ruku.
Palcem joj je pritiskao biceps dok joj se nije učinilo da će joj kost puknuti.
»Molim te«, pobjeglo joj je. Vidjela je filmove koje on voli gledati. Vidjela je fascikle
ispunjene ženama koje je silovao. »Molim te, nemoj to raditi.«
»A ovo?« Paul je zgrabi za dojku.
Lydia vrisne. Stisnuo ju je kao škripcem. Zatim ju je stisnuo još jače. I jače. Prste je zabio
duboko u tkivo. Nepodnošljivo ju je boljelo. Nije mogla prestati vrištati. »Molim te!« Preklinjala
ga je. »Molim te!«
Polako ju je pustio, odvajajući jedan po jedan prst.
Lydia je pokušavala doći do zraka. U dojci joj je bubnjalo od njegovih prstiju koji su joj
zadirali u tkivo.
»Je li ti se to svidjelo?«
Ona će se onesvijestiti. Prestao ju je stiskati, ali još je osjećala kako joj rukom iskreće
dojku. Dahtala je. Nije mogla doći do zraka. Kapuljača joj je bila prečvrsto vezana. Imala je
dojam kao da joj je nešto oko vrata. Je li to njegova ruka? Dodiruje li je? Okrene glavu lijevo pa
desno. Pokuša se izmigoljiti iz stolca. Lanac joj se zabije u trbuh. Podigne kukove sa stolca.
Skljocaj.
Čula je škljocaj.
Opruge su se pomicale naprijed-nazad.
Poskakuje li on to na stolcu? Drka li?
Osjeti prodoran miris urina. Je li se pomokrila? Promeškolji se na stolcu. Vonj joj je
ispunio nosnice. Ukočila se. Pritisnula glavu o zid.
»Diši«, Paul reče. »Duboko diši.« Škljocaj. Škripanje. Škljocaj.
Boca za prskanje. Znala je taj zvuk. Ona mala opruga na ručici. Zvuk usisavanja kada
pumpa povuče vodu. Škljocaj kada se ručica otpusti.
Paul reče: »Trebaš nastaviti disati.«
Kapuljača je postajala mokra. Debeli pamuk postajao je težak i takav joj je pritiskao usta i
nos.
»Ovo volim smatrati vlastitim, posebnim oblikom mučenja vodom.«
Lydia je panično udisala zrak. To je mokraća. Prska je mokraćom. Okrene glavu. Paul je
pomicao bocu za prskanje kako je ona pomicala glavu. Ona se okrene na drugu stranu. On okrene
bocu prema njoj.
»Diši«, reče joj.
Lydia otvori usta. Namjestio je brizgalicu tako da voda više nije prskala, nego išla u
uskome mlazu. Mokri pamuk zalijepio joj se za usta. Kapuljača se namočila. Tkanina joj je
začepila nosnice. Preplavila ju je klaustrofobija. Ugušit će se. Udahne tekućinu kojom ju je
polijevao. Zakašlje i usiše puna usta mokraće. Digne joj se želudac. Mokraća joj poteče niz grlo.
Počne se gušiti. On ju je nastavio prskati, usmjeravajući mlaz prema njoj bez obzira na to u
kojem je smjeru okrenula glavu. Pokušava je utopiti. Utopit će je u vlastitoj mokraći.
»Lydia.«
Pluća su joj bila paralizirana. Srce joj se stisnulo.
»Lydia.« Paul povisi ton. »Odložio sam bocu za prskanje. Prestani paničariti.«
Lydia nije mogla prestati paničariti. Nije više imala zraka. Zaboravila je što mora raditi.
Njezino je tijelo zaboravilo kako se diše.
Paul reče: »Lydia.«
Lydia uzalud pokuša uvući još zraka. Pred očima joj bljesne svjetlo. Pluća će joj
eksplodirati.
»Izdahni«, uputio ju je. »Samo udišeš.« Snažnije je udisala. Laže. Laže. Laže. »Lydia.«
Umrijet će. Ne može pomicati mišiće. Ništa ne djeluje. Sve je prestalo, čak i otkucaji srca.
»Lydia.«
Pred očima joj bljesne svjetlo.
»Pripremi se.« Paul je tako silovito udari u trbuh da je osjetila kako se metalni stolac
savio od udarca u zid.
Usta joj se otvore. Ispuhne topao, vlažan zrak.
Zrak. Ima zraka. Pluća joj se napune. Osjeti vrtoglavicu. U trbuhu joj je gorjelo. Padne
prema naprijed. Lanac joj zareže rebra. Licem se udari u koljeno. Krv joj navre u lice. Srce joj je
lupalo. Pluća vrištala. Vlažna pamučna kapuljača visjela joj je preko lica. Zrak pun mokraće
ulazio joj je kroz otvorena usta i nos.
Paul reče: »Čudno kako se to dogodi, je l’ da?«
Lydia se usredotočila na udisanje i izdisanje. S takvom je lakoćom posrnula. Posprejao ju
je mokraćom po licu i bila je spremna odustati.
»Koriš samu sebe«, Paul pretpostavi. »Uvijek si mislila da si ti ta koja je jaka, ali nisi, zar
ne? Zato si toliko voljela kokain. Na njemu osjećaš ushit, kao da možeš napraviti sve na svijetu.
Ali bez njega, potpuno si nemoćna.«
Lydia je stiskala oči da ne dopusti suzama da pobjegnu. Mora biti snažnija. Ne smije mu
dopustiti da joj se uvuče u glavu. Predobar je u ovome. Točno zna što joj radi. On nije samo
zumirao.
Sudjelovao je.
»Julia, s druge strane, e, ona je bila pravi borac«, Paul reče.
Lydia odmahne glavom. U sebi ga je molila da to ne radi.
»Vidjela si snimku. Vidjela si kako se borila, čak i na kraju.«
Lydia se ukoči. Potegne plastične vezice.
»Gledao sam te kako je gledaš kako umire. Jesi to znala?« Paul je zvučao kao da je
zadovoljan sobom. »Moram reći, to je bilo kao da gledam tebe kako gledaš sebe, vrlo nadrealno
iskustvo.«
Plastične vezice urezivale su joj se u kožu. Osjećala je kako se plastični zupci pomiču
naprijed-natrag.
»Moja mama je sudjelovala u potrazi za njom«, Paul reče. »Tati i meni bilo je strašno
zabavno kako je svako jutro navlačila čizme i odlazila u polja, pretraživala potoke i lijepila letke.
Svi su tražili Juliju Carroll, a mama nije pojma imala da visi u staji.«
Lydia se sjećala pretraživanja polja i rijeka. Sjećala se kako su ljudi iz grada priskočili u
pomoć njezinoj obitelji, da bi im dva tjedna poslije okrenuli leđa. »Tata ju je zbog mene ostavio
živom. Izdržala je dvanaest dana. Ako to možeš nazvati životom.« Nagne se naprijed. Osjećala je
njegovo uzbuđenje kao da je neki stvor koji stoji između njih. »Sve su bile tako blizu, Lydia.
Želiš li da ti kažem koliko blizu?« Lydia stisne čeljust.
»Žehš li da ti kažem kako je to kad jebeš nekog dok umire?«
»Što hoćeš od mene?« Lydia vrisne. »Znaš što hoću.«
Znala je što slijedi. Oteo je nju a ne Claire zato što je imao nedovršenog posla.
»Učini to«, Lydia reče. Bio je u pravu u vezi s kokainom. Bio je u pravu u vezi sa svim.
Nije dovoljno jaka da mu se odupre. Jedina nada joj je da će kratko trajati. »Obavi to već
jednom.«
Paul se ponovo nasmije, ali nije to bio onaj oduševljeni osmijeh koji je čuvao za Claire.
Bio je to smijeh kojim se smiješ kada misliš da je netko bijedan. »Zaista misliš da želim silovati
debelu četrdesetogodišnjakinju?«
Lydia je mrzila samu sebe zbog toga što su je njegove riječi zapekle. »Četrdeset jedna mi
je, kurvin sine.«
Pripremila se za još jedan udarac šakom ili nogom, ili za bočicu za prskanje, ali umjesto
toga učinio je nešto još mnogo gore nego što je mogla zamisliti.
Skinuo joj je kapuljaču.
Lydia zatvori oči jer ju je zaslijepjelo svjetlo. Okrene glavu. Uvlačila je i ispuhivala svjež
zrak kroza zube.
Paul reče: »Ne možeš zauvijek držati oči zatvorene.«
Zaškiljila je, pokušavajući naviknuti oči na svjetlost. Prvo što je vidjela bile su njezine
ruke kako stežu plastične zelene jastučiće na naslonima za ruke na stolcu. Zatim betonski pod.
Pobacane vrećice od hrane iz restorana brze prehrane. Prljavi madrac.
Lydia pogleda Paula. On ispruži ruke kao mađioničar kada završi neki trik.
A ovo i jest kao neki trik. Jer, prevario ju je.
Zvukovi iz prirode koje je čula dopirali su iz zvučnika pokraj računala. Lišće pod
njezinim nogama bilo je na podu garaže. Zid iza nje prljavi betonski zid. Nisu u kućici na osami u
šumi.
Paul ju je vratio u kuću Fullerovih.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Fred Nolan reče: »Pričajte mi o svom odnosu sa suprugom.«

Claire skrene pogled s njegova samozadovoljnog lica. Bili su u natrpanoj sobi za
ispitivanje u FBI-evu uredu u gradu. Prekrižila je noge ispod jeftinog plastičnog stola. Stopalo joj
se nekontrolirano treslo. Prošli su sati. Nije znala koliko točno, ali znala je da je samonametnuti
rok da Paulu kaže kako da vrati USB odavno prošao.
»Je li bio drag? Romantičan?« Nolan upita.
Claire ne odgovori. Bilo joj je zlo od straha. Paul više neće slati Lydijine fotografije.
Ničim ga ne može držati pod kontrolom. Hoće li biti tjeskoban? Ljut? Zna li da ona razgovara s
policijom? Iskaljuje li se na Lydiji?
Nolan reče: »Ja se trudim biti romantičan, ah uvijek napravim nešto krivo. Tulipani
umjesto ruža. Karte za pogrešnu predstavu.«
Claire osjeti žuč u ustima. Svjedočila je nasilju za koje je Paul sposoban. Sad kad se
Claire ne javlja, što će učiniti njezinoj sestri? »Claire?«
Oči joj se ispune suzama. Lydia. Mora pomoći Lydiji.
»Hajde.« Nolan je čekao punu minutu prije nego što je razočarano uzdahnuo. »Samo si
otežavate.«
Claire je zurila u strop kako joj suze ne bi potekle niz lice. Na satu u Tesli pisalo je 18:48
kada se parkirala u garaži ispod zgrade FBI-a. Kad je to bilo? Claire nije znala ni je li još uvijek
nedjelja.
Nolan kucne o stol da dobije njezinu pozornost. »Udani ste za tog tipa skoro devetnaest
godina. Pričajte mi o njemu.«
Claire treptanjem iz očiju makne beskorisne suze. Ništa od ovoga neće vratiti Lydiju. Što
ona može učiniti? Lydia je i sama rekla da Claire nije superjunakinja. Nijedna od njih nije.
Okrenula se prema velikome zrcalu koje se prostiralo po cijeloj jednoj strani zida. Njezin odraz
pokazivao je iscrpljenu ženu s tamnim kolutom ispod lijevoga oka. Paul ju je šakom udario u lice.
Onesvijestila se od udarca.
Što li radi Lydiji?
»U redu.« Nolan ponovo pokuša. »Hoćemo onda ovako: je li ga zanimao američki
nogomet ili bejzbol? Je li stavljao šećer u kavu?«
Claire se zagleda u stol. Mora se dovesti u red. Paničarenjem neće izići iz ove sobe. Nolan
je zasad ljubazan. Nije ju uhitio zbog toga što se nije pojavila na dogovorenom sastanku.
Dopustio joj je da sama prati policajca u zgradu FBI-a. Kad je ušla, podsjetio ju je na uvjete
uvjetnog otpusta iz zatvora, ali nije joj stavio lisičine i nije joj prijetio ničim opasnijim od toga da
će pozvati njezinog službenika za uvjetni otpust da je testira na droge.
Dakle, znači li to da je Nolan čist ili da radi s Paulom?
Claire pokuša suzbiti strah u vezi s tim što se događa Lydiji i usredotočiti se na ono što se
upravo događa u zagušljivoj sobi. Nolan joj nije postavljao pitanja o USB-u ni o kući Fullerovih.
Nije je odveo u nekakav prljavi motel u kojem ju je mogao tući dok mu ne kaže potrebne
informacije. Nije navaljivao na nju u vezi sa zapovjednikom Mayhewom ili Adamom Quinnom,
niti je razgovarao s njom o tome kako je zabavno gledati filmove za kišnih noći. Ne, nego ju je
rešetao o njezinom jebenom odnosu s mužem.
»Koliko je sati?« Claire upita.
Nolan reče: »Vrijeme se vrti u krugu.«
 Claire prenaglašeno uzdahne. Počet će vrištati ako ne ode iz ove sobe. Lydijin mobitel
stavila je u grudnjak. Isključila ga je nakon što je nazvala majku. Ne može nazvati Paula ili mu
poslati poruku. Ne zna broj svog odvjetnika. Ne može nazvati Ricka nakon što mu je rekla da
uzme Dee i pobjegne što dalje može.
U zadnje dvadeset i četiri godine Claire nijedanput nije ništa tražila od Helen. Zašto je
onda sada mislila da bi to bila dobra ideja?
»Claire?«
Ona napokon pogleda Nolana. »Ovo je peti put da ste me pitali pitanje na istu temu.«
»Udovoljite mi.«
»Koliko još?«
»Možete slobodno otići.« On pokaže na vrata, ali oboje su znali da misli na to da može
otići svom službeniku za uvjetni otpust, zato što je Nolan znao da u krvi ima nedopuštene tvari.
Možda je čak znao i da u automobilu ima pištolj. Gurnula ga je u džep na suvozačkim vratima
zato što je to bilo malo manje očito od toga da ga sakrije u prtljažnik.
»Trebam na toalet«, Claire reče.
»Pozvat ću jednu od agentica da ode s vama.«
Claire stisne čeljust. Tri je puta tražila da ode na toalet. Tri puta neka ju je agentica odvela
do toaleta za invalide i gledala kako obavlja nuždu.
Claire upita Nolana: »Bojite se da ću samu sebe pustiti niz zahodsku školjku?«
»Možda u odjeći imate sakrivenu drogu. U posljednje vrijeme često ste sa sestrom.«
Već je igrao na tu kartu. Claire nije zagrizla mamac.
»Svejedno, možda bi vrijedilo pozvati neku agenticu da vas pretraži.« Šutio je dovoljno
dugo da se Claire počne znojiti. Bilo joj je svejedno hoće li pronaći pištolj u Tesli, ali Lydijin
iPhone bio joj je jedina veza s Paulom.
Na mobitelu nije bilo lozinke. Gotovo je čula Paula kako joj drži predavanje o važnosti
stavljanja lozinke na mobitel.
Nolan dlanovima pljesne o stol. »Znate, Claire, stvarno biste mi trebali početi odgovarati
na pitanja.«
»Zašto?«
»Zato što radim za FBI. Moja strana uvijek pobjeđuje.«
»Stalno to govorite, ali mislim da te riječi ne znače ono što mislite da znače.«
On kimne s odobravanjem. »Malo oponašamo Iniga Montoyu. Sviđa mi se to.«
Ona pogleda u zrcalo, pitajući se koji ih to veliki i moćni Oz gleda. Prvi izbor bio joj je
Johnny Jackson. Zatim zpovjednik Jacob Mayhew. Možda čak i Paul. Itekako može zamisliti
kako bi ušetao u FBI-ev ured samo da je gleda kako se preznojava. Možda su ga oni i pozvali.
»Biste li rekli da je vaš odnos s Paulom bio dobar?« Nolan upita.
Claire malo popusti zato što odbijanje suradnje zadnjih pet puta nije upalilo. »Da. Rekla
bih da je moj odnos s mojim mužem bio dobar.«
»Zato što?«
»Zato što me definitivno znao jebat’.«
»Uvijek sam se pitao kako bi to bilo sjesti za upravljač Lamborghinija.« Namigne joj. »Ja
sam više tip za Pinta.«
Claire nikad nisu bili privlačni muškarci koji su se rugali na svoj račun. Zagleda se u
dvostrano zrcalo. »Paul je bio dobar prijatelj s Johnnyjem Jacksonom. Poznajete ga?«
»Kongresnika?« Nolan se promeškolji na stolcu. »Naravno. Svi znaju za njega.«
»Puno je učinio za Paula.«
»Ma nemojte?«
 »Da.« Nije skidala pogled sa zrcala. »Dao je milijarde dolara suprugovoj tvrtki kroz
ugovore s vladom. Jeste li to znali?«
»Jesam.«
Claire pogleda Nolana. »Želite li da vam govorim o odnosu kongresnika Jacksona i
Paula?«
»Naravno.« Nolan je govorio ravnodušnim tonom. »Možemo početi odade.«
Claire ga je pomno proučavala. Nije ga mogla pročitati. Boji li se? Je li nabrijan? »Johnny
je početkom devedesetih bio FBI-ev agent.«
»To je točno.«
Claire je čekala da čuje još. »I?«
»Bio je jedan od najbezveznijih agenata koje je ova institucija ikad vidjela.«
»Ne sjećam se da sam to pročitala u njegovoj službenoj biografiji.« Nolan slegne
ramenima. Nije se činilo da strepi kako će Jackson razbiti prozor i udaviti ga.
Claire reče: »Bio je na svim konferencijama za tisak s Kilpatrickovima.«
»Rekao sam da je loš agent, a ne loš političar.« Claire još nije uspijevala pročitati njegov
izraz lica.
»Ne zvučite kao da vam sviđa.«
Nolan sklopi ruke. »Površinski se čini da napredujemo, ali kad se prisjetim zadnjih
nekoliko minuta našeg razgovora, stječem dojam da vi ispitujete mene, a ne ja vas.«
»Jednoga dana bit ćete izvrstan detektiv.«
»Držim fige.« Naceri se. »Želim vam nešto reći o FBI-u.«
»Uvijek pobjeđujete?«
»To, a tu su i teroristi, naravno. Otmičari, pljačkaši banaka, pedofili - gadni tipovi - ali sve
u svemu, ono čime se mi u starom dobrom FBI-u svakodnevno bavimo su neobičnosti. Jeste li to
znali?«
Claire ne odgovori. Očito je već držao taj govor.
Nolan nastavi: »Lokalni policajci nadu nešto neobično što ne mogu sami riješiti, pa nama
dođu s tim. Mi se onda ili složimo ili ne složimo s tim da je to neobično. Najčešće, kad se
složimo, to nije samo jedna neobičnost, nego nekoliko neobičnosti.« Podigne kažiprst u zrak.
»Neobičnost broj jedan: vaš suprug pronevjerio je tri milijuna dolara iz svoje tvrtke. Samo tri
milijuna dolara. To je neobično, jer vi ste puni k’o brod, zar ne?«
Claire kimne.
»Neobičnost broj dva.« Podigne još jedan prst. »Paul je studirao s Quinnom. Dijelio je
sobu u domu s njim, a kad su bili na postdiplomskom, zajedno su živjeli u stanu. Pa vam je Quinn
bio kum na vjenčanju, a onda su zajedno otvorili i tvrtku, je l’ tako?«
Claire ponovo kimne.
»Bili su najbolji prijatelji gotovo dvadeset jednu godinu i čini mi se neobičnim da kad je
nakon dvadeset godina Quinn shvatio da njegov najbolji prijatelj potkrada njihovu tvrtku, onu
koju su sami izgradili iz temelja, nije došao njemu i rekao: ›Hej, stari, koji kurac?‹ nego je otišao
ravno FBI-u.«
Sad kad je to tako prepričao, to zaista jest zvučalo neobično, ali Claire je samo rekla: »U
redu.«
Nolan podigne treći prst: »Neobičnost broj tri: Quinn nije otišao na policiju. Otišao je
FBI-u.«
»Vi ste nadležni za gospodarski kriminal.«
»Proučili ste našu internetsku stranicu.« Nolan je zvučao zadovoljno. »Ali da vas još
jedanput pitam: je li to ono što biste učinili da netko tko vam je dvadeset jednu godinu najbolji
prijatelj ukrade mali, gotovo zanemariv iznos iz vaše tvrtke koja vrijedi milijune dolara? Uzeli
biste najdeblji, najjači štap i njime ga umlatili?«
To pitanje Claire je dalo jedan drugi odgovor: Adam je predao Paula FBI-u, što je značilo
da se Adam i Paul ne slažu. Ili Adam Quinn nije znao za filmove, ili je znao za njih i pokušavao
je sjebati Paula.
Claire upita Nolana: »Što ste zatim učinili?«
»Kako to mislite?«
»Vi ste istraživali Adamovu pritužbu u vezi s novcem. Sigurno ste razgovarali s
računovođama. Utvrdili ste da novac vodi do Paula. I onda?«
»Uhitio sam ga.«
»Gdje?«
»Gdje?« Nolan ponovi. »Čudno pitanje.«
»Ugodite mi.«
Nolan se ponovo zasmijulji. Uživa u ovome. »Uhitio sam ga u njegovom otmjenom
uredu. Osobno sam mu stavio lisičine. Držeći mu ruke iza leđa proveo sam ga kroz predvorje.«
»Iznenadili ste ga.« Claire je znala kakve je stvari Paul ostavljao za sobom kada bi ga
netko iznenadio. »Jeste li mu pretražili računalo?«
»Još jedno čudno pitanje.«
»Vi imate svoje neobičnosti, ja imam čudna pitanja.«
On zabubnja prstima po stolu. »Da, pretražio sam mu računalo.«
Claire kimne, ali ne iz razloga koji bi Nolanu mogao pasti na pamet. Da je Adam znao za
filmove, pobrinuo bi se za to da ne budu na računalu kada policija dođe. Prvo što bi Paul učinio,
uperio bi prstom u svog partnera. Što znači da joj je Fred Nolan upravo pružio jasan dokaz da
Adam ipak nije umiješan u Paulov sporedni posao.
»Pa, što kažete?« Nolan upita. »Quid pro quo, Clarice?«
Ponovo su se zagledali jedno u drugo, ovoga puta s nadom, a ne neprijateljski.
Može li vjerovati Fredu Nolanu? Radi za FBI. S druge strane, i Johnny Jackson je radio za
FBI. Možda je Nolan blatio kongresnika kako bi nju potaknuo da progovori. Daj malo, dobij
malo više. Ih je Nolan možda govorio istinu. Paul joj je uvijek govorio da nikad nikom ne
vjeruje, da previše toga drži za sebe.
»Što želite znati?« upita.
Osmijeh mu se razlije licem. »Je li vam Paul nešto tutnuo prije nego što je umro?«
Privjesak za ključeve. Gotovo se nasmijala od olakšanja. Cijeli ovaj ples, samo da se
približe ključu.
Claire se odluči praviti glupom. »Je li to nekakva seksualna aluzija zbog onoga što smo
suprug i ja radili u onoj uličici?«
»Ne.« To pitanje očito ga je izbacilo iz takta. »Apsolutno ne. Samo želim znati je li vam
nešto tutnuo, dao u ruke. Bilo što. Moglo je biti malo ili veliko, ili...«
Claire ustane. »Odvratni ste.«
»Čekajte.« I on ustane. »Ne ponašam se kao seronja.«
Claire izgovori jednu od doskočica bake Ginny: »Ako moraš reći da nešto ne radiš, onda
to vjerojatno radiš.«
»Sjednite.« Nolan više nije bio šaljiv. U njegova glasu nije bilo ničeg budalastog ili
flertujućeg. »Molim vas.«
Claire sjedne i uspravi se na stolcu. Gotovo da je osjećala kako ponovo ona dobiva moć.
Nolan će staviti sve karte na stol i znala je koju će kartu prvu odigrati i prije nego što je pokazao
ruku.
 »Živ je«, Nolan reče.
»Frankenstein?« Claire upita.
»Ne.« Nolan zagladi kravatu. »Paul. Nije mrtav.«
Claire iskrivi lice u grimasu za koju se nadala da izgleda kao izraz nevjerice.
»Vaš suprug je živ.«
»Dosta mi je vaših sranja, agente Nolan.« Prisilila se da zvuči osorno. »Znala sam da ste
beščasni, ali nisam znala da ste okrutni.«
»Žao mi je.« Ispruži ruke kao da on nije kriv ni za što. »Iskren sam prema vama. Muž
vam je živ.«
Claire pokuša pokazati iznenađenje, ali činilo joj se to previše umjetnim. Skrene pogled.
Hladnoća joj je uvijek išla u korist. »Ne vjerujem vam.«
»Nema više zezanja«, Nolan reče. »Pomogli smo mu lažirati njegovu smrt.«
Claire ga i dalje nije gledala. Morala se podsjetiti da se treba praviti da ne zna točan opseg
Paulovih zločina. »Želite mi reći da je FBI pomogao mom suprugu da lažira svoju smrt zbog tri
milijuna dolara?«
»Ne, ono što sam vam prije rekao je istina. Optužba zbog pronevjere je odbačena. Vaš
suprug i njegov partner su se nagodili. Ali dok smo istraživali tu prvu pritužbu, pronašli smo neke
druge stvari. Mnogo veće neobičnosti od nešto nestalog novca.« Nolan nije dublje ulazio u to.
»Shvatili smo da Paul ima neke infromacije koje su nam potrebne. Neugodne informacije. Život
bi mu bio u opasnosti kada bi procurilo da je progovorio, a trebao nam je živ da bi svjedočio na
sudu.«
Claireini obrazi bili su mokri. Plače. Zašto plače?
Nolan reče: »Bio je umiješan u nešto, neke gadne stvari, s nekim gadnim ljudima.«
Prstima se dotakne po licu. Suze su prave. Kako je to moguće?
»Tražio je da ga stavimo u program zaštite svjedoka.« Nolan je čekao da ona nešto kaže.
Kada to nije učinila, nastavio je: »Moji šefovi mislili su da možda planira pobjeći pa smo to
ubrzali. Pokupili smo Paula kad se išao naći s vama. Zalijepili smo za njega plastične balone s
umjetnom krvlju i rekli mu da će se napad dogoditi u onoj uličici.«
Claire je u nevjerici zurila u svoje mokre prste. Nemoguće da plače zbog Paula. Nije tako
glupa. Plače li zbog sebe? Zbog Lydije? Zbog svoje majke, koja neće doći?
Claire pogleda Nolana. Prestao je govoriti. Ona bi sad trebala nešto reći, postaviti pitanje,
nešto primijetiti.
Reče: »Jeste li znali da se Paul ide naći sa mnom? Da ću ja to vidjeti?«
»To je bio dio dogovora.« Ovoga puta Nolan je skrenuo pogled. »Htio je da se to dogodi
pred vama.«
Claire su se ponovo počele tresti ruke. Čeznula je za vremenom kada se nijedan dio
njezina tijela nije tresao od bijesa, ili straha, ili neke mješavine mržnje i izdaje koje je sada
osjećala. »Bolničari...«
»Su bih tajni agenti. Detektiv Rayman je isto bio uključen.«
»A čovjek u pogrebnom poduzeću?«
»Nevjerojatno je što će ljudi učiniti za vas kada im zaprijetite da ćete im poslati poreznu
službu da im pregleda službenu dokumentaciju.«
»Pitali su me želim li vidjeti tijelo.«
»Paul je rekao da nećete htjeti.«
Claire stisne šake. Mrzila je to što ju je Paul tako dobro poznavao. »Što bi bilo da je
pogriješio i da sam tražila da ga vidim?«
»Nije kao na TV-u. Pokažemo vam prizor na ekranu. Truplo se obično nalazi u drugoj
sobi i snima ga kamera.«
Claire odmahne glavom. Nije mogla proniknuti u sve razine te obmane. I sve to da bi se
pomoglo Paulu. Sve to da mu se da novi život bez nje.
»Žao mi je.« Nolan rukom posegne u džep jakne. Pruži joj rupčić. Ona se zagleda u
uredno složenu bijelu tkaninu. Na dnu su bili izvezeni njegovi inicijali.
Izgovorila je stvari koje je htjela reći Paulu. »Gledala sam ga kako umire. Ležao mi je na
rukama. Osjećala sam kako mu koža postaje hladna.«
»Mnogo toga ti se može dogoditi u glavi kada se nadeš u takvoj situaciji.«
»Mislite da sam to sve umislila? Vidjela sam kako krv lipti iz njega.«
»Da, stavili smo mu ta dva balona s umjetnom krvlju. Vjerojatno bi bio dovoljan i jedan.«
»Ali...«
»I nož je bio umjetan. Skalpel. Balone je dovoljno samo lagano pritisnuti.«
»Ubojica.« Claire se sjeti tetovaže zmije na njegovu vratu. »On se činio stvarnim.«
»Da, pa on je pravi kriminalac. Jedan od mojih doušnika, sitni diler droge koji će
napraviti sve što treba da ne završi u zatvoru.«
Claire stavi ruku na glavu, na mjesto gdje joj je muškarac s tetovažom zmije gotovo
poderao kožu.
»Da, oprostite. Malo se zanio. Ali Paul se nije ponašao prema dogovoru i moj tip se
razbjesnio. Ono na kraju, kad se Paul pretvorio u nindža kornjaču, to nije bilo u scenariju.«
Dnom rupčića prođe ispod očiju. Još plače. Ovo je suludo. Ne žaluje. Zašto onda plače?
Nolan reče: »Kola hitne pomoći dovezla su Paula u garažu ispod ove zgrade. Trebao je sa
sobom imati neke informacije, ali čudna li čuda, nije ih imao.« Nolan je očito još bio ljut zbog
toga. »Rekao mi je da su te informacije u njegovom autu. Čekali smo da padne noć. Samo on i ja.
Vrlo neprimjetno. Išli smo ulicom i razgovarali o sljedećim koracima - vaš muž opsjednut je
širom slikom - i onda smo otišli do njegovog auta i on je prekapao po pretincu za rukavice i ja
razmišljam ›Koji kurac? Izgledam li ja kao netko kog treba preveslati?‹, i on kaže: ›Evo ga‹, a ja
pomislim da se on to samo ponaša k’o seronja, jer tip je stvarno pravi seronja, i on onda iziđe iz
automobila i ja ispružim dlan kao neko glupo dijete koje misli da će dobiti bombone, i bum!,
kreten me tako opali šakom u glavu da sam se srušio na pod.«
Claire se zagleda u žutoljubičastu modricu oko Nolanova oka.
»Znam, je l’ da?« Nolan pokaže na oko. »Sastavio me sa zemljom. Vidio sam sve
zvijezde, a onda sam vidio tog kretena kako poskakuje niz ulicu kao neka školarka. Okrenuo se
kad je došao do ugla i pokaže mi ovo.« Nolan podigne palčeve i lažno se nasmiješi. »Kad sam se
ja uspio odlijepiti od pločnika i sam doći do ugla, on je već nestao.« Nolan je izgledao i
iziritirano i zadivljeno. »Moram reći, to nije jedini razlog, ali jest jedan od razloga zašto želim
pronaći vašeg muža.«
Claire odmahne glavom. To i dalje nije imalo smisla. Paul je zatražio da ga stave u
program zaštite svjedoka? On nikada ne bi nekom drugom dao kontrolu nad svojim životom. U
tom programu ne bi mu dopustili da bude arhitekt. Ne bi mu dopustili da skreće pozornost na
sebe ili na svoja postignuća u karijeri. Mora postojati još nešto što pokušava izvući iz FBI-a. Nije
primijetila neku pojedinost ili neku zalutalu riječ koja bi joj pomogla da složi sve djeliće
slagalice.
Nolan reče: »Gledajte, znam da sam se ponašao kretenski, ali nisam znao znate li za
suprugove izvannastavne aktivnosti.«
»Pronevjera?«
»Ne, ne to. Kao što sam rekao, što se nas tiče, taj slučaj je zatvoren. Mislim na ono
drugo.«
 Claire ga je gledala u nevjerici. Kako bi itko mogao pomisliti da bi ona znala za te
filmove i da ne bi ništa poduzela? Ali Nolan nije govorio o filmovima. Rekao je samo da je Paul
poznavao neke gadne ljude koji su umiješani u neke gadne stvari.
»U što je još bio umiješan?« upita ga.
»Možda je dobro da ne znate«, Nolan reče. »Vidim da vam nije ništa govorio. Budite
sretni da je tako. Vidim da vam se ruke tresu, vidim zbunjenost u vašim očima. Ali morate
shvatiti da je čovjek kojeg ste voljeli, tip za kojeg ste mislili da ste udani, mrtav. Više ne postoji.
Kvragu, možda nikada nije ni postojao.«
Nije joj rekao ništa što već i sama nije znala. »Zašto to mislite?«
»Pregledao ga je psihijatar. U sklopu programa za zaštitu svjedoka - oni uvijek žele profil
ljudi koje stavljaju u sustav. Kao neka vrsta šalabahtera koji im pomaže predvidjeti njihovo
ponašanje.«
Claire je sumnjala bi li cijeli stadion pun psihijatara mogao predvidjeti ponašanje njezina
supruga. »I?«
»On je nenasilan, granični psihopat.«
Bili su u krivu što se tiče onoga nenasilan. »Granični?« upita. Zašto se želi uhvatiti za tu
riječ, vjerovati da Paul nije potpuni psihopat zato što je i dalje sposoban voljeti nju?
Nolan reče: »Živio je paralelne živote. Jedan čovjek oženjen je lijepom ženom, ima
uspješnu karijeru i živi u vili od milijun dolara, a drugi je njegov stvarni lik, koji nije baš drag.«
»Nije baš drag?« Claire ponovi. Kakvo jebeno ublažavanje činjenica. »Rekli ste da su
zaključili da je nenasilan.«
»Jesu, ali ja sam glupan koji je pobrao šaku u oko pa se ne slažem s tim.«
»Zašto ste mu pomagali ako je tako loša osoba?«
»Zato što pravi Paul Scott zna identitet vrlo opakog muškarca koji treba završiti u zatvoru
na mnogo godina.« Nolan pogleda u zrcalo. »To je sve što vam mogu reći. Iskreno, bez mazanja
očiju. Tako sustav funkcionira. Napraviš nešto loše, pustimo te ako nas možeš odvesti do nekog
tko radi još strasnije stvari. I vjerujte mi, ovo je mnogo, mnogo strasnije.«
Claire se zagleda u svoje ruke. Pametni Paul. Nije samo nju zavarao svojom sposobnošću
uređivanja filmova. Zavarao je i FBI. Pronašli su te odvratne filmove na njegovu poslovnom
računalu i on im je, u zamjenu za slobodu, pred nosom mahnuo identitetom maskiranog
muškarca.
Postavi Fredu Nolanu pitanje za koje je znala da će ga jednom postaviti sebi. »Rekli ste da
je htio otići u program zaštite svjedoka. Namjeravao me ostaviti? Samo tako?«
»Žao mi je, ali vjerujte mi, bolje vam je ovako.«
»Je li Adam Quinn znao za te druge stvari u koje je Paul bio umiješan? Ime tog
pokvarenog čovjeka?«
»Ne. Izrešetali smo ga do daske. Nije pojma imao o tome.« Nolan je uočio njezinu patnju.
»Shvaćam zašto ste varali muža. Zaista vas nije bio vrijedan.«
Claire se slagala, ali uhvatila je Nolana u laži. »Ako je Paul namjeravao pobjeći, zašto bi
mi dao nešto prije nego što smo ušli u uličicu?«
»Rezervni plan?« Nolan pretpostavi. »Nije mogao biti siguran da će me uspjeti sastaviti
sa zemljom.«
»Da nešto raščistimo.« Claire prepriča sve što joj je upravo ispričao kako bi on to vidio iz
njezine perspektive. »Uhvatili ste Paula kako radi nešto loše, nešto gore od pronevjere. Rekao
vam je da zna identitet te neke babaroge. Rekli ste da vas je odveo do svog automobila da vam
pokaže nekakav dokaz, i možemo pretpostaviti da je taj dokaz neka fotografija, ili neki
dokument, ili nešto elektroničko, što znači da se moralo nalaziti na nekakvom papiru, ili CD-u, ili
USB-u, ili nečem takvom? Nešto što bi stalo u pretinac za rukavice. Nešto što je mogao dati meni
prije nego što smo ušli u onu uličicu?«
Nolan slegne ramenima, ali sada ga je već znala čitati i vidjela je da postaje nervozan.
»Rekli ste i da bi Paulov život bio ugrožen da je procurilo da vam daje informacije o toj
babarogi.«
»Točno.«
»Dakle, to vama daje svu moć. Paul više treba vas, nego vi njega. Mislim, da, vi želite
zaključiti taj slučaj, ali Paul želi živjeti. Rekli ste da mu je život u opasnosti. Vi ste jedini koji
ima sredstva da ga zaštiti. Zašto se onda skriva od vas?«
Nolan nije pogledao prema dvostrukom zrcalu, ali kao da jest.
Claire pokuša sagledati situaciju iz drugoga kuta - Paulova.
Pobjegao je Nolanu, ali nije pobjegao u neku otočnu zemlju koja nema potpisan ugovor o
izručenju. Claire nije nimalo sumnjala da Paul negdje ima sakrivenu zalihu novca. Vjerojatno je
već naručio Gladiatorove ormariće za garažu. Priznao joj je preko telefona da je rok skraćen ali to
nije objašnjavalo zašto se i dalje drži u blizini. FBI ga nije mogao naći, ali kao što bi Lydia rekla,
pa što onda? Paul je slobodan čovjek. Ne treba ići u program zaštite svjedoka. Ne treba FBI. Ne
treba ništa.
Osim onoga što je bilo na USB-u.
Vrata se zatresu kad je netko zalupao po oronulom drvu. » Claire !«
Claire prepozna ljutiti glas svojeg odvjetnika s druge strane vrata. Wynn Wallace,
Pukovnik.
» Claire !« Wynn pokuša otvoriti. Vrata su bila zaključana. »Začepi gubicu, kvragu!«
»Možete odbiti njegove usluge«, Nolan reče Claire.
»Pa da mi vi možete nastaviti lagati?«
» Claire !« Wynn poviče.
Claire ustane. »Postavljate pogrešno pitanje, Frede.«
Wynn pokuša ramenom otvoriti vrata. Začuje se glasno pucanje.
Nolan reče: »Recite mi koje je pravo pitanje.«
»Paul vam nije dao informaciju koju ste željeli, što znači da mu život nije u opasnosti.
Trebao bi biti negdje na nekoj plaži. Zašto je ona i dalje ovdje?«
Nolan je zakašljao kao pas kad mu je uzica za vratom. »Vidjeli ste ga?«
Claire otvori vrata.
Wynn Wallace uleti u sobu. »Koji se vrag ovdje događa?«
Nolan pokuša ustati, ali ga Wynn prepriječi i upita: »Tko ste, kvragu, vi? Želim broj vaše
iskaznice i supervizorovo ime.«
» Claire «, Nolan pokuša, »nemojte ići.«
Claire se provuče kroz vrata. Prdjala je po grudnjaku, tražeći Lydijin mobitel. Metal je bio
vruć. Pritisne tipku da se mobitel uključi. Zagleda se u ekran, u sebi se moleći da stigne poruka
od Paula.
»Šećeru?«
Claire se okrene. Pitala se halucinira li. »Mama?«
Helen je bila na rubu suza. »Prošli smo pola zemlje. Nisu nam htjeli reći gdje si.« Obujmi
Claireino lice. »Jesi li dobro?«
Claire se ponovo počne tresti. Nije mogla prestati. Bilo joj je kao da stoji nasred plaže
usred uragana. Sve se odjedanput zabijalo u nju.
»Dođi sa mnom.« Helen je uhvati za ruku i povuče u hodnik. Nisu čekale dizalo. Helen je
odvede do stuba. Claire pogleda u mobitel dok je hodala za majkom. Signal je bio dobar. Nije
bilo poziva. Nije bilo poruka u govornoj pošti. Stigla joj je jedna nova slikovna poruka:
fotografija je poslana nekoliko minuta nakon što je Claire isključila mobitel. Lydia je još bila u
prtljažniku. Nije imala novih posjeklina ili modrica na licu, ali oči su joj bile zatvorene. Zašto u
joj oči bile zatvorene?
Helen reče: »Još samo malo.«
Claire vrati mobitel u džep. Lydia je trepnula kada ju je Paul fotografirao. Ili je bila
umorna. Zatvorila je oči jer joj je sunce tuklo u njih. Ne, bio je mrak kad je ta fotografija
snimljena. Lydia se tvrdoglavila. Nije htjela da Paul dobije ono što želi. Pokušavala je napraviti
scenu zato što ona i jest takva.
Claire zaklecaju koljena. Umalo posrne. Helen joj pomogne niz posljednja dva kata.
Napokon ugleda znak za predvorje. Umjesto da odu kroz označena vrata, Helen je odvede kroz
izl u nuždi.
Sunčevo svjetlo bilo je slabo, ali Claire je svejedno zaštitila oči rukom. Osvrne se oko
sebe. stajale su na uglu ulica Peachtree i Alexander. Promet je počeo jačati.
»Koliko je sati?« upita Helen.
»Pet i trideset ujutro.«
Claire se nasloni na zid. U zgradi je provela gotovo dvanaest sati. Što je Paul mogao
napraviti Lydiji u dvanaest sati?
»Claire?«
Čekala je da se majka obruši na nju, da zatraži objašnjenje zašto je morala pronaći
odvjetnika i spasiti kćer od FBI-a.
Umjesto toga, Helen pogladi Claire po obrazu i upita: »Kako ti mogu pomoći?«
Claire je ostala bez teksta od zahvalnosti. Činilo joj se kao da su prošla desetljeća otkad
joj je netko ponudio nešto tako jednostavno i iskreno kao što je pomoć.
»Dušo«, Helen reče: »ništa nije tako strašno da se ne može popraviti.«
Strašno je u krivu, ali Claire se prisilila da kimne. Helen je pogladi po kosi. »Odvest ću te
kući, dobro? Napravit ću ti juhu i ušuškati, pa se možeš naspavati, a onda ćemo razgovarati o
ovome. Ili nećemo. To ćeš ti odlučiti, dušo. Što god ti treba, tu sam za tebe.«
Claire osjeti da počinje pucati. Okrene se od majke zato što joj je preostalo samo da joj
padne u naručje i sve ispriča.
»Šećeru?« Helen ju je trljala po leđima. »Reci mi što mogu učiniti.«
Claire otvori usta da majci kaže kako se ništa ne može učiniti, ali zaustavi se zato što je
petnaestak metara od sebe ugledala nekog poznatog.
Detektiv Harvey Falke. Prepoznala ga je iz dunwoodyjske policijske postaje. Zapovjednik
Mayhew pozvao ga je da mu pomogne spojiti masivni tvrdi disk na računalo kako bi Claire rekao
da su filmovi koje je Paul gledao bili lažni.
Harvey je bio oslonjen na ogladu. Sako mu je bio raskopčan i vidio se pištolj. Nije to ni
skrivao. Gledao je ravno u Claire. Ispod čupavih brkova, titrao mu je osmijeh.
»Claire?« Helen je zvučala još zabrinutije. I ona ga je vidjela. »Tko je...«
»Tesla je parkiran u garaži, na trećoj razini.« Claire izvadi ključ iz džepa. »Odvezi ga do
Marriott Marquisa, može? Na parking za goste. Ostavi parkirnu kartu na sjedalu i sakrij ključ iza
aparata za naplatu parkiranja u predvorju.«
Nevjerojatno, ali Helen i dalje nije tražila nikakvo objašnjenje. »Trebaš li još nešto?«
»Ne.«
Prije nego što je otišla, stisnula je Claire ruku.
Claire pričeka da njezina majka ude u zgradu FBI-a. Krene niz ulicu. Prisili se da se ne
osvrne kad je došla do ugla. Prijeđe cestu preko crvenog, izbjegavajući žuti taksi. Ulicom West
Peachtree krene prema centru grada. Napokon pogleda iza sebe.
Harvey je bio udaljen trideset metara. Ruke su mu bile savijene u laktovima dok ju je
pokušavao sustići. Sako mu je plesao dok je hodao. Pištolj je bio taman i prijeteći se ocrtavao na
bijeloj košulji.
Claire ubrza. Usredotoči se na disanje. Pokušavala je smiriti otkucaje srca. Osvrne se.
Harvey je sada bio udaljen dvadeset metara.
Zazvoni Lydijin telefon. Claire ga izvuče iz stražnjega džepa, i počne trčati. Zagleda se u
ekran. Nepoznati broj. »Jesi li uživala u FBI-u?« Paul upita. »Je li Lydia dobro?«
»Nisam siguran.«
Claire ponovo prijeđe ulicu. Neki automobil uz škripu se zaustavi nekoliko centimetara od
njezina boka. Vozač se izdere kroz otvoreni prozor. Ona upita Paula: »Želiš li taj USB ili ne?«
»Lydia je dobro. Što si rekla FBI-u?«
»Ništa. Zato su me tako dugo i držali.«
Claire pogleda preko ramena. Harvey joj se još približio, sada je bio otprilike petnaest
metara udaljen od nje. »Neki policajac me prati. Jedan od Mayhewovih tipova.«
»Riješi ga se.«
Claire prekine razgovor. Pretrči na drugu stranu ulice. Poznavala je ovaj dio grada zato
što je radila u zgradi Flatiron kad su se tek doselili u Atlantu. Claire je mrzila taj posao. Za
vrijeme ručka odlazila bi u dugačke šetnje i vraćala se kasno, i koketirala sa šefom tako da je
pusti kući ranije.
Ponovo potrči. Harvey joj se brzo približavao. Bio je krupan muškarac dugačkog koraka.
Ubrzo će je sustići.
Claire skrene za ugao ulice Spring Street i potrči najbrže što je mogla. Bila je na
sljedećem uglu kada je Harvey stigao do predhodnog ugla. Claire se nađe na polovici pokrajnje
uličice. Pogleda preko ramena. Harvey još nije stigao do ugla. Mahnito je tražila put kojim bi
mogla pobjeći. Najbliži joj je bio bočni ulaz u Southern Company. Zgrada je imala šest staklenih
vrata i velika kružna vrata na dnu. Pokuša otvoriti prva vrata, ali bila su zaključana. Pa druga, pa
treća. Okrene se i pogledom potraži Harveyja. Još ga nema, ali sigurno trči i uskoro će je sustići.
Pokuša otvoriti još jedna vrata, a onda se naljuti na samu sebe zbog toga što odmah nije otišla do
kružnih vrata. U punom trku otrči prema njima. Tako je silovito udarila u stakleni odjeljak da se
začulo kako je motor zastenjao.
Predvorje je bilo odvojeno staklenim sigurnosnim vratima. Pospani čuvar sjedio je za
pultom i smiješio joj se. Vjerojatno ju je gledao kako pokušava otvoriti svaka vrata.
»Ispričavam se.« Claire progovori za oktavu višim glasom kako bi zvučala bespomoćno.
»Znam da je grozno tražiti to od vas, ali smijem li otići na toalet ovdje?«
Čuvar se nasmiješi. »Sve za lijepu damu.« Posegne rukom pod stol i otvori jedna od
sigurnosnih vrata. »Idite ravno do glavnog predvorja na West Peachtreeju. Zahodi su desno.
»Puno vam hvala.« Claire žustro prođe kroz vrata. Pogleda iza sebe. Harvey protrči
pokraj bočnih ulaza.
Imala je dvije sekunde olakšanja, a onda se vratio.
Claire uskoči u prostoriju u kojoj se nalazio lift. Okrenula je glavu kako bi vidjela
Harveyja. On je potrčao prema zgradi. Povukao je jedna zaključana vrata. Bio je vidljivo
zapuhan. Dah mu je zamaglio staklo. Obrisao ga je rukavom sakoa. Priljubio se licem skroz uz
staklo i zagledao se u predvorje.
Čuvar je promrmljao nešto sebi u bradu. Claire se leđima naslonila na vrata dizala.
Harvey se odmakne od stakla. Umjesto da ode, krene prema kružnim vratima. Claire se ukoči.
Reći će čuvaru da je Harvey uhodi. Onda će on pokazati svoju značku. Može potrčati prema
glavnom ulazu, ponovo izjuriti na ulicu. Ili može ostati ovdje.
Harvey nije prošao kroz kružna vrata. Još je stajao vani. Okrene glavu udesno. Nešto na
West Peachtreeju zaokupilo je njegovu pozornost.
Claire zadrži dah dok nije otrčao prema onome što ga je zainteresiralo.
Odlijepi se od zida i ponovo prođe kroz staklena sigurnosna vrata. »Hvala vam«, reče
čuvaru.
On rukom dotakne obod šešira. »Želim vam ugodan dan.«
Claire otvori vrata. Znala je da si ne može priuštiti da misli da je na sigurnom. Potrči
prema Spring Streetu. Skrene na Williamsovu. Stopala su joj udarala o napuknuti pločnik. Sipila
je kišica. I dalje trčeći, Claire je pogledavala iza sebe, pokušala se orijentirati. Ne može ostati na
ulici. Mora se negdje sakriti, ali prerano je da bi kafići bili otvoreni.
Zazvoni Lydijin mobitel. Claire nije usporila kad se javila: »Šta je?«
Paul reče: »Skreni lijevo. Otiđi do Hyatt Regencyja.« Claire ostane na liniji. Skrene lijevo.
Ugledala je Hyatt u daljini. Koljena su je boljela. Noge vrištale od bola. Bila je naviknuta na
trčanje na pokretnoj traci, a ne gore-dolje po brdima i preko pukotina u betonu. Znoj joj je kapao
niz glavu i leđa. Stiskala je mobitel u ruci dok je trčala. Kako je Paul prati? Radi li Mayhew u
paru s Harveyjem? Pokušavaju li je stjerati u kut i ugrabiti?
Nosač prtljage ispred Hyatta otvorio je vrata kada je vidio kako Claire prilazi hotelu. Ako
mu je bilo čudno vidjeti odraslu ženu kako odjevena u traperice i košulju džogira u šest ujutro,
nije to pokazao.
Claire uspori kad je ušla u zgradu. Pratila je znakove do ženskog toaleta pa otvorila vrata.
Provjerila je kabine da bude sigurna da su prazne.
Zaključa posljednju kabinu i sjedne na poklopac zahodske školjke. Borila se da dođe do
daha kad je rekla: »Daj mi Lydiju na telefon.«
»Mogu te pustiti da je slušaš kako vrišti.«
Claire rukom pokrije usta. Što je napravio? Dvanaest sati. Dosad je Lydiju mogao odvesti
do Key Westa ili New Orleansa ili Richmonda. Možda je muči i tuče, i...
Nije si mogla dopustiti da misli na »i«.
»Jesi tu?« Paul upita.
Borila se s agonijom koja ju je preplavila od spoznaje za što je točno njezin suprug
sposoban. »Rekao si da je nećeš ozlijediti.«
»Ti si rekla da ćeš me nazvati.«
»Šleperom ću pregaziti taj USB.«
Paul je sigurno znao da bi Claire to učinila. Nije joj strano da pali mostove preko kojih još
pokušava prijeći.
»Gdje je?« on upita.
Claire se pokuša sjetiti nekog područja koje je njoj poznato, a Paulu nije. »U Wells Fargu
na Centralnoj aveniji.«
»Što?« Zvučao je zabrinuto. »To je vrlo opasno područje, Claire.«
»Je l’ se ti to stvarno brineš za moju sigurnost?«
»Moraš paziti«, upozori je. »Gdje se točno banka nalazi?«
»Blizu glavne pošte.« Claire se nekoliko puta odvezla do pošte da ostavi pošiljke za
Humanitarno društvo.
»Idem odmah po njega. Možemo se negdje naći i...«
»Skoro je šest ujutro. Banka neće biti otvorena prije devet.«
Čekala je.
»Ne možeš sad otići. Pauk će ti dignuti Teslu ako budeš tako dugo parkirana na
Centralnoj.« Činilo joj se da čuje kako mu se kotačići vrte u glavi. »Ostani u hotelu. U osam i
trideset odvezi se u Hapeville. Trebala bi stići taman kad se banka otvori.«
»Dobro.«
»Promet će biti gust kad se budeš vraćala. Popni se na sedamdesetpeticu i čekaj da ti se
javim.«
Nije ga pitala kako će znati gdje je, jer je počela misliti da Paul zna sve. »Nolan mi je
rekao što si napravio.«
»Ma nemoj?«
Claire nije išla u detalje, ali oboje su znali da je Nolan vidio samo ono što je Paul htio da
vidi. »Rekao je da si htio ući u program za zaštitu svjedoka.«
»To se ne bi dogodilo.«
»Rekao je da želiš da te gledam kako umireš.«
Paul je trenutak šutio. »Moralo se činiti stvarnim. Namjeravao sam se vratiti po tebe. Znaš
to.«
Claire nije reagirala.
Paul reče: »Riješit ću ovo. Znaš da uvijek sve riješim.« Claire isprekidano udahne. Nije
mogla podnijeti nježni, umirujući ton njegova glasa. Još je postojao neznatni djelić nje koji je
želio da njezin suprug to sve nekako popravi. Ali Fred Nolan bio je u pravu. Paul kojeg je ona
poznavala je mrtav. Ovaj stranac s druge strane linije je uljez. Ili je možda on pravi Paul Scott, a
njezin muž, prijatelj, ljubavnik, bio je laž. Tek kad bi na lice stavio onu crnu kožnatu masku,
pokazao bi se pravi Paul.
»Hoću razgovarati sa svojom sestrom«, Claire reče.
»Evo samo malo«, on obeća. »Baterija na mobitelu ti vjerojatno slabi. Jesi li uzela punjač
iz kuće?«
Claire pogleda zaslon. »Na trideset posto je. «
Paul reče: »Idi kupiti punjač. A trebaš i Teslu napuniti. Imaš stanicu za punjenje u
Peachtree centru. Skinuo sam ti aplikaciju pa moraš samo...«
»Daj mi Lydiju. «
»Jesi li sigurna da to želiš?«
»Daj mi sestru na vražji telefon.«
Začulo se neko šuškanje pa jedva čujna jeka zvučnika.
»Probudi se«, Paul reče. »Sestra te hoće čuti.« Claire zaškrguće zubima. Zvučao je kao da
se obraća djetetu.
»Lydia?« Claire je pokuša dozvati. »Lydia?«
Lydia se nije odazvala.
»Reci nešto, Liddie. Molim te.«
»Claire.« Glas joj je bio tako prazan, tako beživotan, da se Claire činilo kako joj je netko
rukom posegnuo u prsa i izvadio srce.
»Liddie«, Claire reče, »molim te, samo izdrži. Činim sve što mogu.«
»Prekasno je«, Lydia promrmlja.
»Nije prekasno. Dat ću Paulu USB i on će te pustiti.« Lagala je. Sve troje znalo je da laže.
Tako je silovito zaplakala da se morala osloniti na zid. »Izdrži još malo. Neću te napustiti.
Obećala sam ti - nikad više.«
»Opraštam ti, Claire.«
»Nemoj mi to sada govoriti.« Claire se presavije u struku. Suze su padale na pod. »Reci
mi to kad me vidiš, dobro? Reci mi kad ovo bude gotovo.«
»Sve ti opraštam.«
»Pepper, molim te. Riješit ću ja ovo. Sve ću ja to riješiti.«
»Nije bitno«, Lydia reče. »Već sam mrtva.«
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

Paul se smiješio kada je odložio mobitel na stol pokraj crne kapuljače. Lydia nije gledala
u mobitel, koji nije mogla dosegnuti, nego u natopljenu crnu kapuljaču pokraj njega, za koju je
znala da će joj je Paul u nekom trenutku ponovo omotati oko glave. Boca za prskanje po treći je
put bila prazna. Paul je pio filtriranu vodu kako bi ponovo mogao napuniti bocu.
Kad bude spreman, natjerat će je da ga gleda kako puni bocu, a onda će joj ponovo staviti
kapuljaču preko glave i početi prskati. Nekoliko sekunda prije nego što se onesvijesti, strest će je
strujom, ili izbičevati kožnatim bičem, ili tući nogama ili rukama dok ne ostane bez zraka.
A onda će sve to ponoviti.
Reče joj: »Dobro zvuči, je l’ da? Claire?«
Lydia skrene pogled s kapuljače. Na stolarskome stolu kakav Paul ima u garaži nalazilo se
računalo. Metalne police. Stara računala. Sve je pobrojila u glavi zato što je ovdje gotovo trinaest
sati. Paul joj je svakih pola sata govorio koliko je sati i jedino što ju je sprečavalo da ne poludi
bilo je nabrajanje svega što se u toj prostoriji nalazi, kao da izgovara mantru, dok ju je on
pokušavao utopiti u svojoj mokraći.
Apple Macintosh, ighčni pisač, 5-inčna mikrodisketa, fotokopirni aparat, pržilica.
»Kladim se da želiš znati što je na tom USB-u, Lydia. Ja to volim nazivati svojom
›karticom za izlazak iz zatvora‹.«
Apple Macintosh, iglični pisač, 5-inčna mikrodisketa, fotokopirni aparat, pržilica.
»Fred Nolan ga želi. Mayhew. Johnny. I još mnogo drugih ljudi. Kakvo iznenađenje. Paul
Scott ima nešto što svi ostali žele.« Zastane. »Što želiš od mene, Liddie?«
Apple Macintosh, iglični pisač, 5-inčna mikrodisketa, fotokopirni aparat, pržilica.
»Želiš li tablete protiv bolova?«
To pitanje digne je iz mrtvila. Činilo joj se da osjeća gorku tabletu u ustima.
Protresao joj je bočicu s tabletama pred nosom. »Pronašao sam je u tvojoj torbici.
Pretpostavljam da si je ukrala Claire.« Sjeo je na stolac prekoputa nje. Odložio je bočicu na
koljeno. »Uvijek si je potkradala.«
Lydia se zagleda u bočicu. To bi bilo to. Rekla je Claire da je već mrtva, ali u njoj je još
bilo malo života. Ako popusti svojoj želji, ako uzme tablete, to će zaista biti kraj.
»Ovo je zanimljivo.« Paul prekriži ruke. »Slušao sam te kako moliš i preklinješ, i skvičiš
kao prase, ali ovdje podvlačiš crtu? Nećeš tablete?«
Lydia pokuša prizvati euforiju koju bi tablete probudile u njoj. Negdje je pročitala da ako
dovoljno dugo razmišljaš o hrani, više je nećeš željeti. Zavarat ćeš samoga sebe i pomisliti da si
već jeo. To nikada ne bi upalilo s kolačima, ili hamburgerima, ili pomfritom, ili s Apple
Macintosh, iglični pisač, 5-inčna mikrodisketa, fotokopirni aparat, pržilica.
»Mogao bih ti nagurati tablete u usta, ali to ne bi bilo zabavno.« Svojim koljenima raširi
njezine noge. »Mogao bih ih staviti u nešto drugo. U nešto što bi ti lakše ušlo u krv.« Duboko
udahne pa izdahne. »Kako bi to bilo, pitam se? Bi li to bilo vrijedno toga da te pojebem? Ako bih
ti svojim kurcem mogao sve te tablete nagurati u taj debeli šupak?«
Lydia počne nestajati. Tako će se to dogoditi. Paul će je gurnuti i ona će se previše
preplašiti, ili previše slomiti, i onda će se jednostavno isključiti.
Rukom je dotakne po bedru. Prstima je pritiskao prema kosti. »Zar ne želiš da bol
prestane?«
Lydia je bila preumorna da bi vrisnula. Htjela je da završi s tim - da je udari šakom,
ubode, pljusne, udari strujom, sasiječe mačetom. Vidjela je što je maskirani muškarac napravio
tim ženama oruđem koje je imao. Vidjela je što je Paulov otac napravio Juliji. Iz prve je ruke
proživjela mučenje za koje je Paul sposoban, i bila je sigurna da njegova uloga u filmovima nije
bila nimalo pasivna.
On uživa u ovome. Bez obzira na sve pogrdne riječi koje joj je uputio, uzbuđuje ga
Lydijin bol. Osjećala je tvrdu izbočinu njegova penisa kad se nagnuo prema njoj da bi izbliza
uživao u njezinoj prestravljenosti.
Lydia se samo molila da već bude mrtva kad napokon dođe do toga da je siluje.
»Nova strategija.« Paul makne bočicu s tabletama sa svoje noge. Stavi je na stol na kojem
je držao oruđe. »Mislim da će ti se ovo svidjeti.«
Apple Macintosh, iglični pisač, 5-inčna mikrodisketa, fotokopirni aparat, pržilica.
Stao je ispred metalnih polica pokraj računala. Nemir joj se ponovo pojačao, ne zato što
će joj Paul napraviti nešto užasno i novo, nego zato što će poremetiti raspored predmeta na
policama.
Apple Macintosh, iglični pisač, 5-inčna mikrodisketa, fotokopirni aparat, pržilica.
Moraju ostati tako, biti složeni točno tim redoslijedom.
Nitko ih ne smije dotaknuti.
Paul dovuče prenosivu stepenicu.
Lydia gotovo zaplače od olakšanja. Uređaji su na sigurnom. Posegnuo je prema
najgornjoj polici, pokraj opreme, pokraj disketa. Skinuo je gomilu bilježnica. Pokazao joj ih je.
Olakšanje je nestalo.
Bilježnice njezina oca.
Paul reče: »Roditelji su ti prilično plodni pismopisci.« Ponovo sjedne prekoputa Lydije.
Bilježnice su mu bile u krilu. Svežanj pisama koji dotad nije primijetila bio je složen na vrhu.
Paul podigne jednu omotnicu da je Lydia vidi.
Helenin rukopis - precizan i uredan, i tako tužno poznat.
»Jadna, usamljena Lydia. Tijekom godina, majka ti je napisala hrpu pisama. Jesi li to
znala?« On odmahne glavom. »Naravno da nisi. Rekao sam joj da sam ti ih pokušao dostaviti, ali
da si beskućnica i da živiš na ulici, ili da si u klinici za odvikavanje, ali si otišla prije nego što
sam uspio doći do tebe.« Baci pisma na pod. »Zapravo sam se svaki put kad me Helen pitala jesi
li mi se javila osjećao grozno jer sam joj, naravno, morao reći da si i dalje debela, beskorisna
ovisnica koja puši kurce da bi dobila oxycontin.«
Njegove riječi upravo su suprotno djelovale na nju. Helen joj je pisala. U tome svežnju su
desetci pisama. Njezinoj majci je još stalo. Nije odustala.
»Helen bi bila dobra baka za Dee.«
Dee. Lydia nije uspijevala dozvati njezino lice u sjećanje. Izgubila je sve slike svojega
djeteta kada ju je Paul drugi put udario strujom iz električnoga goniča stoke.
»Pitam se hoće li puknuti kad Dee nestane, kao što je puknula kad je Julia nestala.«
Podigne pogled. »Ti se toga nećeš sjećati, ali Claire je bila potpuno sama nakon Julije.«
Lydia se sjećala. Bila je ondje.
»Svake večeri, jadna mala Claire bila je sasvim sama u onoj velikoj kući na Boulevardu i
slušala tvoju majku kako u suzama pokušava zaspati. Nikoga nije bila briga guši li se Claire u
suzama? Ti si bila previše zauzeta trpanjem stvari u svaku rupu u tijelu. Zato je ona tako pala na
mene, Liddie. Claire je pala na mene zato što nije bilo nikoga od vas tko bi je spriječio da
padne.«
Apple Macintosh, iglični pisač, 5-inčna mikrodisketa, fotokopirni aparat, pržilica.
»Ovo.« Paul podigne jednu od bilježnica njezina oca. »Ni tvog tatu nije bila briga za
Claire. Sva su pisma bila naslovljena na Juliju. Claire ih je većinu pročitala, barem ona koja je
napisao prije nego što je ona otišla na studij. Zamisli kako se osjećala? Majka joj je bila granična
alkoholičarka koja nije mogla ustati iz kreveta. Otac je provodio sate pišući mrtvoj kćeri, dok mu
je pred nosom stajala živa kćer.«
Lydia odmahne glavom. Nije bilo tako - bar ne sasvim. Helen se naposljetku izvukla iz
depresije. Sam se toliko trudio oko Claire. Vodio ju je u kupnju, u kino i u muzeje.
»Nije ni čudo da ga nije htjela otići posjetiti nakon što je imao moždani.« Paul je
prelistavao bilježnicu. »Natjerao sam je da ode. Rekao sam joj da će joj biti žao ako to ne učini. I
poslušala me, zato što me uvijek sluša. Ali neobično je to što mi se stvarno sviđao vaš tata.
Podsjećao me na mog oca. «
Lydija stisne zube kako ne bi zaurlala na njega.
»S roditeljima nikad ne znaš, je l’ da? Znaju biti sebična gamad. Naprimjer, mislio sam da
smo tata i ja bliski, ali Juliju je oteo bez mene.« Paul podigne pogled s bilježnica. Očito mu se
svidjelo ono što je vidio na Lydijinu iznenađenom licu. »Moram reći da sam se uzrujao zbog
toga. Vratio sam se s proljetnih praznika i u staji zatekao tvoju stariju sestru. Nije mi ostavio baš
puno nje da se i ja nauživam.«
Lydia zatvori oči. Apple Macintosh. Što je sljedeće? Ne smije pogledati u police. Mora se
sama sjetiti. Apple Macintosh.
Paul reče: »Sam je bio pametan. Mislim, mnogo pametniji nego što je itko od nas mislio.
Ne bi nikada pronašao Julijino tijelo, ja sam još jedina živuća osoba koja zna gdje je ona, ali vaš
otac me pročitao. Znao je za mog tatu. Znao je da sam ja nekako umiješan u to. Jesi li ti to
znala?«
Lydiju više ništa nije moglo iznenaditi.
»Sam me pozvao da dođem u njegov stan. Mislio je da će me prevariti, ali prije nego što
smo se trebali naći, malo sam se informirao o protivniku.« Pobjednički podigne bilježnice njezina
oca. »Moj savjet: ako nekoga pokušavaš prevariti, nemoj plan napada ostavljati da leži naokolo.«
Lydia se uhvati za stolac. »Začepi, jebote.«
Paul se nasmiješi. »Evo mog malog borca.«
»Što si napravio mom ocu?«
»Mislim da znaš što sam napravio.« Paul počne listati bilježnice. Pregledavao je korice.
Nešto je tražio. »Došao sam u njegov stan u dogovoreno vrijeme. Natočio sam nam piće kako
bismo porazgovarali kao muškarci. Tvoj otac je to volio raditi, je l’ da? Kako bismo znali tko su
muškarci, a tko dječaci.«
Lydia je u njegovim riječima čula očev glas.
»Sam je pio votku. Sebe je nazivao nekim tko pije samo u društvu, ah svi znamo da se
svaku večer tako uspavljivao, zar ne? Baš kao i Helen, dok je jadna Claire sama sjedila u svojoj
sobi, pitajući se zašto nitko iz njezine obitelji ne primjećuje da je još živa.«
Lydia proguta. Osjetila je kiselo peckanje njegove mokraće.
»Pretpostavljam da je votka zamaskirala tablete za spavanje koje sam mu smrvio u piće.«
Lydia je željela zatvoriti oči. Htjela ga je udaljiti od sebe. Ali nije mogla.
»Gledao sam kako mu glava pada.« Paul je oponašao njezina oca kako gubi svijest.
»Vezao sam ga nekakvim plahtama koje sam ponio sa sobom. Bile su poderane u tanke vrpce.
Ruke su mu bile tako mlohave kad sam ga vezao da sam se zabrinuo da je umro prije nego što
sam se uopće počeo zabavljati.«
Lydia se svakim osjetilom usredotočila na njega.
Paul se nasloni na naslon stolca i širom raširi noge. Lydia se prisili da ne spusti pogled jer
je upravo to i želio da učini. »Ako nekog vežeš vrpcama od plahti, kad ih mrtvozornik bude
pregledavao neće biti tragova. Ako si oprezan, mislim, zato što, naravno, moraš dobro složiti
plahte, što ja jesam učinio, jer, dobro sam se zabavio s tvojim ocem. Želim da to čuješ, Liddie:
dugo, dugo sam se zabavljao s tvojim ocem.«
Lydijin mozak doživi kratki spoj. Sve joj je to bilo previše. Nije shvaćala što joj govori.
»Kad se Sam probudio, zajedno smo pogledali videokasetu. Znaš o kojoj kaseti govorim?
Onoj na kojoj je Julia?« Paul se protrlja po licu. »Želio sam da zajedno pogledamo sve kasete, ali
brinulo me da će ga susjedi čuti kako vrišti.« Paul doda: »Premda je Sam noću mnogo vrištao, ali
svejedno.«
Lydia je slušala vlastite polagane udahe i izdahe. U glavi je preslagivala njegove riječi
tako da tvore razumljive rečenice. Paul joj je nadrogirao oca. Natjerao ga je da gleda kako mu
okrutno ubijaju najstariju kćer.
»Na kraju sam razmišljao o tome bih li Samu rekao gdje smo tata i ja bacili Julijino truplo
ili ne. To nikomu ne bi naškodilo, je l’ da? Obojica smo znali da će umrijeti.« Paul slegne
ramenima. »Možda sam mu trebao reći. To je jedno od onih pitanja koja si postavljaš i nakon
mnogo godina. Mislim, Sam je bio toliko izmučen. Sve što je htio znati bilo je gdje je ona, a ja
sam znao, ali se jednostavno nisam mogao natjerati da mu kažem.«
Lydia je znala da bi trebala bjesniti na njega. Trebala bi ga pokušati ubiti. Ah nije se
mogla pomaknuti. Pluća su joj bila mokra od mokraće. Želudac joj je bio pun. Tijelo ju je boljelo.
Na mjestima gdje ju je udarao strujom imala je modrice. Posjeklina na čelu joj se otvorila.
Rasječena usnica rascvala joj se na dva dijela. Rebra su joj bila tako izudarana da joj se činilo da
su se kosti pretvorile u noževe.
Paul reče: »Uzeo sam Nembutal. Znaš što je to, je l’ da? Njime životinjama skraćuju
muke. A on je i bio u muci, posebno nakon što je pogledao kasetu.« Paul pronađe bilježnicu koju
je tražio. »Izvoli.« Pokaže joj stranicu. Donja polovica bila je otrgnuta. »Izgleda poznato?«
Oproštajno pismo njezina oca napisano je na papiru otrgnutom iz bilježnice. Lydia je u
glavi još vidjela njegove drhtave riječi:

Svim mojim prekrasnim

djevočicama - Volim vas cijelim srcem. Tata

Paul reče: »Mislim da sam izabrao dobru rečenicu. A ti?« Ponovo stavi bilježnicu u krilo.
»Izabrao sam je zbog Claire, zapravo, jer mi se činilo da ta rečenica posebno vrijedi za nju. Sve
njegove prekrasne djevojčice. Ti nikad nisi baš bila lijepa, Lydia. A Julia - rekao sam ti da je i
dalje ponekad posjećujem. Više nije lijepa. Bilo je tužno gledati je kako s godinama propada.
Zadnji put kad sam je posjetio, bila je samo hrpa trulih kostiju s dugačkim plavim pramenovima i
onim glupim narukvicama koje je nosila. Sjećaš se toga?«
Narukvice. Julia je nosila narukvice na lijevom zapešću i veliku, crnu vrpcu u kosi, i
ukrala je Lydijine oksfordice da joj upotpune garderobu, zato što je smatrala da njoj ionako bolje
stoje.
Lydiji se odjedanput nakupilo previše sline u ustima. Pokušala je progutati. Grlo joj se
zgrčilo. Zakašljala je.
»Zar ne želiš znati gdje je Julia?« Paul upita. »Pa to je ono što vas je zapravo razdvojilo.
Ne njezin nestanak, ne njezina vjerojatna smrt, nego to vječno neznanje. Gdje je Julia? Gdje mi je
sestra? Gdje mi je kći? To neznanje potpuno je uništilo svakog od vas. Čak i baku Ginny, premda
se stara gadura voli praviti da je prošlost prošlost.«
Lydia osjeti kako ponovo tone u ono stanje u kojem nije ni tu ni tamo. Više nema smisla
slušati ga. Već zna sve što treba znati. Dee i Rick je vole. Helen nije odustala. Ona je oprostila
Claire. Prije dva dana uspaničila bi se kad bi joj netko rekao da ima još malo vremena da sredi
sve svoje poslove, ali kada se sve zbroji, zapravo joj je samo njezina obitelj bitna.
»Ponekad posjećujem Juliju.« Paul joj je proučavao lice da vidi kako njegove riječi
djeluju na nju. »Da imaš jednu želju prije nego što umreš, zar ne bi poželjela znati gdje je Julia?«
Apple Macintosh, iglični pisač, 5-inčna mikrodisketa, fotokopirni aparat, pržilica.
»Pročitat ću ti neke isječke iz očeva dnevnika, a onda ću te ponovo mučiti prskanjem
mokraće za...« Pogleda na sat. »Dvadeset dvije minute. Dobro?«
Apple Macintosh, iglični pisač, 5-inčna mikrodisketa, fotokopirni aparat, pržilica.
Paul stavi bilježnicu koju je držao na krilu na ostale. Počne naglas čitati: »›Sjećam se
kada smo tvoja majka i ja prvi put s tobom hodali kroz snijeg. Umotali smo te kao dragocjeni šal.
Šal smo ti toliko puta omotali oko glave da ti se vidio samo ružičasti nosić.‹«
Njegov glas. Paul je poznavao njezina oca. Provodio je sate s njim - čak i njegove
posljednje sate - i znao je Samove riječi izgovarati tihom kadencom kojom se njezin otac uvijek
izražavao.
» ›Vodili smo te u posjet baki Ginny. Tvoja majka, naravno, nije bila sretna s tim.‹«
»Da«, Lydia reče.
Paul podigne pogled s bilježnice. »Što da?«
»Daj mi one tablete.«
»Naravno.« Paul spusti bilježnice na pod. Odvrne zatvarač s boce za prskanje. »Ali
najprije to moraš zaslužiti.«
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Claire je sjedila na zahodu laktovima oslonjena na koljena, držeći se rukama za glavu.

Isplakala je dušu. U njoj više ničega nije bilo. Čak joj je i srce s mukom tuklo u grudima. Spori
otkucaji bili su gotovo bolni. Svaki put kad bi čula otkucaj, mozak bi joj tiho izgovorio riječ:
Lydia.
Lydia.
Lydia.
Njezina sestra je odustala. Claire je to čula u njezinu glasu, u kojemu nije bilo ničeg osim
potpune predaje. Kakve joj je užase Paul napravio da je povjerovala da je već mrtva?
Razmišljanje o odgovoru na to pitanje samo bi je još dublje bacilo u očaj.
Naslonila je glavu na hladni zid. Zatvorila oči. Pijana je od umora. Prava istina je da i ona
očajnički želi odustati. Osjećala je tu želju u svakoj svojoj pori. Usta su joj bila suha. Vid
zamućen. U ušima joj je odzvanjalo piskutavim tonom. Je li spavala u sobi za ispitivanje? Može
li vrijeme provedeno u nesvijesti nakon što ju je Paul nokautirao računati kao odmaranje?
Claire je znala samo to da je budna gotovo dvadeset i četiri sata. Posljednji put je jela
jučer ujutro kad joj je Lydia napravila pohani kruh. Ima još dva i pol sata prije nego što bude
morala krenuti prema banci u Hapeville, a zašto? USB je kod Adama. S njim bi trebala
razgovarati. Uredi tvrtke Quinn + Scott udaljeni su deset ulica. Adam će se za nekoliko sati
pojaviti ondje jer ima prezentaciju. Trebala bi ga čekati ispred ureda, a ne sjediti na zahodu u
Hyattu. Ako joj je laž s Hapevilleom trebala kupiti više vremena, onda si je kupila još četiri ili pet
beskorisnih sati.
Još nije znala što će napraviti. Mozak joj je odbijao držati se poznatih tema. Mayhew.
Nolan. Kongresnik. Pištolj.
Što će, kvragu, napraviti s pištoljem? Sva njezina prijašnja odlučnost istopila se. Claire
nije uspijevala vratiti onu odlučnost koju je osjetila kada je prvi put u rukama držala Lydijin
revolver. Bi li zaista mogla upucati Paula? Još bolje pitanje je može li pucati u njega i zaista ga
pogoditi. Nije ona Annie Oakley. Morala bi biti dovoljno blizu da ga pogodi, ali ne tako blizu da
joj Paul istrgne pištolj iz ruke.
A i morala bi mu ga baciti u glavu jer nije imala jebenih metaka.
Otvore se vrata kupaonice. Claire nagonski podigne noge i nasloni pete na zahodsku
dasku. Začuje tihe korake na porculanskim pločicama. Harvey? Claire pretpostavi da bi tako
krupan muškarac imao teži i glasniji korak. Netko otvori vrata jedne od zahodskih kabina, pa još
jedna, pa još jedna, sve dok se nisu zatresla i vrata kabine u kojoj se Claire nalazila.
Claire prepozna cipele. Smeđe ženske niske cipele za hodanje kroz redove knjiga. Svijetle
krem hlače na kojima se ne bi vidjela prašina sa starih časopisa i romana u mekom uvezu.
»Mama.« Claire otključa vrata. »Što radiš ovdje? Kako si me pronašla?«
»Zaokružila sam oko zgrade nakon što sam se riješila čovjeka koji te pratio.«
»Što si?«
»Vidjela sam ga kako trči za tobom. Otišla sam s druge strane zgrade i zapljeskala da
obrati pozornost na mene...« Helen se držala za vrata. Lice joj je bilo crveno. Bila je bez daha.
»Pustili su me da presiječem preko glavnog predvorja. Čuvar na bočnom ulazu rekao mi je da si
upravo otišla. Tako si brzo trčala da sam te umalo izgubila, ali onda mi je nosač prdjage koji je
stajao ispred hotela rekao da si bila ondje.«
Claire ju je gledala ne skrivajući nevjericu. Helen je nosila jarkoplavu bluzu i krupnu
ogrlicu. Trebala bi voditi predstavljanje neke knjige, a ne trčati kroz centar Atlante pokušavajući
se riješiti muškarca koji je nju pratio.
»Još uvijek želiš da ti preparkiram auto?« Helen upita.
Claire odmahne glavom, ali samo zato što nije znala što želi da Helen učini.
»Znam da je Paul optužen da je ukrao neki novac.« Helen zastane kao da je očekivala da
će se Claire pobuniti. »Onaj agent Nolan došao je do kuće jučer popodne, a onaj zapovjednik iz
policije, Jacob Mayhew, svratio je gotovo odmah nakon što je on otišao.«
»Ukrao ga je«, Claire reče, i bio je dobar osjećaj reći majci makar i najsitniji dio istine.
»Paul je iz tvrtke ukrao tri milijuna dolara.«
Helen je izgledala zgroženo. Tri milijuna dolara Claireinoj je majci bilo mnogo novca.
»Vratit ćeš to. Doselit ćeš se k meni. Možeš se zaposliti u školi kao profesorica likovnog.«
Claire se nasmije zato što je iz usta njezine majke sve to zvučalo tako jednostavno.
Helen stisne usne. Očito je željela znati što se događa, ali rekla je samo: »Želiš li da te
pustim na miru? Trebaš li moju pomoć? Reci mi što da napravim.«
»Ne znam«, Claire prizna. Još jedan djelić istine. »Moram ići u Hapeville za dva sata.«
Helen nije pitala zašto. Rekla je samo: »U redu. Što još?«
»Moram napuniti Teslu. I nabaviti punjač za iPhone.«
»Imam jedan u torbici.« Helen povuče zatvarač na torbici koja je bila od smeđe kože i
imala je izvezeno cvijeće oko remena. Obrati se Claire: »Užasno izgledaš. Kad si zadnji put
jela?«
Lydia ju je to pitala prije dva dana. Claire je pustila da se njezina sestra pobrine za nju, a
sada je ona Paulova zarobljenica. Netko koga on može iskoristiti za pregovore. Njegova žrtva.
»Dušo?« Helen je u rukama držala punjač. »Idemo do predvorja pa ćemo nešto pojesti.«
Claire je dopustila majci da je odvede iz toaleta isto onako kao što je dopustila da je
izvede iz FBI-eve sobe za ispitivanje. Helen je odvede duboko u hotelsko predvorje. Ondje se
nalazilo nekoliko velikih kauča i naslonjača. Claire se gotovo srušila u najbliži.
Helen reče: »Ostani ovdje. Ja idem u kafeteriju i donijet ću nešto.«
Claire zabaci glavu. Mora se riješiti Helen. Jedini razlog zašto je Lydia sad u nevolji je to
što je Claire bila upletena u Paulovo ludilo. Neće odvesti majku istim putem. Mora se dosjetiti
nečeg što će ih izvući iz ovoga. Paul će se htjeti naći s njom na nekom osamljenom mjestu. Claire
bi trebala smisliti neko drugo mjesto koje će mu predložiti. Nešto otvoreno, gdje ima mnogo
ljudi. Neki trgovački centar. Claire je poznavala sve otmjene trgovine u Phipps Plazi. Zamislila se
kako hoda kroz Saks s haljinama prebačenim preko ruke. Morat će ih isprobati zato što neke
marke rade manje brojeve nego što je to uobičajeno, ili se to ona širi otkad je prestala igrati tenis
četiri sata na dan. Htjela je pogledati nove Pradine torbe, ali bile su preblizu pultu s parfemima pa
bi joj se odmah počele javljati alergije.
»Dušo?«
Claire otvori oči. Svjetlo se promijenilo. I njezina okolina. Helen je sjedila na kauču
pokraj nje. U rukama je imala roman u mekom uvezu. Palcem je označila gdje je stala.
Reče Claire: »Pustila sam te da odspavaš sat i pol.«
»Što?« Claire se uspaničeno uspravi. Pogledom prijeđe preko predvorja. Sada je ondje
bilo više ljudi. Na recepciji je sada bilo mnogo zaposlenika. Nosači prtljage preko saga su
povlačili kovčege. Claire provjeri lica oko sebe. Nije bilo Jacoba Mayhewa. Ni Harveyja Falkea.
»Rekla si da imaš dva sata.« Helen stavi knjigu u torbicu.
»Napunila sam ti iPhone. Tesla se puni u jednoj od uličica na Peachtree Center Avenue.
Torbica ti je pokraj tebe. Ključ sam stavila u džepić s metalnim zatvaračem. Ondje je i nešto
čistoga donjeg rublja.« Pokaže na stolić. »Hrana je još topla. Trebala bi jesti. Osjećat ćeš se
bolje.«
Claire pogleda u stol. Majka joj je kupila veliku šalicu kave i sendvič s pohanom
piletinom.
»Hajde. Imaš vremena.«
Helen je u pravu. Treba unijeti kalorije u tijelo. Kavu može savladati, ali nije sigurna za
hranu. Skine plastični poklopac sa šalice. Njezina majka ulila je dovoljno mlijeka da tekućina
postane sasvim bijela, baš onako kako to Claire voli.
Helen raširi ubrus i stavi ga Claire u krilo. Reče: »Znaš da u taj revolver ide streljivo .38
Special, je li?«
Claire otpije gudjaj kave. Njezina je majka bila u Tesli. Vidjela je pištolj u vratima
automobila.
»U torbici ti je. Nije mi se činilo sigurnim ostaviti pištolj u automobilu dok je parkiran na
ulici. Nisam mogla naći trgovinu u centru, inače bih ti ja kupila streljivo.«
Claire odloži šalicu. Odmota sendvič kako bi nešto radila rukama. Očekivala je da će joj
se od mirisa okrenuti želudac, ali je shvatila da je zaista gladna. Odgrizla je veliki zalogaj.
Helen reče: »Bukva me nazvao. Znam da znaš za kasetu.«
Claire proguta. Grlo ju je još boljelo od vrištanja u dvorištu Fullerove kuće. »Lagala si mi
u vezi s Julijom.«
»Štitila sam te. To nije isto.«
»Imala sam pravo znati.«
»Ti si moje dijete. Ja sam tvoja majka.« Helen je zvučala odlučno. »Neću se ispričavati
što radim svoj posao.«
Claire se suzdrži od otrovnog komentara kako je osvježavajuće čuti da se Helen vratila na
posao.
Helen upita: »Je li ti Lydia pokazala kasetu?«
»Ne.« Neće dopustiti da njezina sestra ponovo preuzme krivnju. »Pronašla sam je na
internetu. Ja sam je pokazala njoj.« Lydijin mobitel. Helen je vidjela nepoznati broj pozivatelja.
»Uzela sam njezin mobitel. Moj je ukraden u onoj pljački, a trebao mi je mobitel pa sam uzela
njezin.«
Helen nije ustrajala na boljem objašnjenju, vjerojatno zato što je istraživala bezbrojne
pljačke dok su djevojke odrastale. Upitala je samo: »Jesi li dobro?«
»Osjećam se bolje. Hvala ti.« Pogleda preko majčina ramena zato što se nije mogla
prisiliti da je pogleda u oči. Claire ne može Helen reći za Lydiju, ali može joj reći za Dee.
Njezina majka je baka. Ima lijepu, uspješnu unuku, koja je, Claire se nadala, skrivena negdje gdje
je Paul nikada neće pronaći.
Što je značilo da Claire sada ne može dopustiti ni Helen da je pronađe.
Helen reče: »Kad smo te ono Wynn Wallace i ja tražili, sjetila sam se nečega što je tvoj
otac rekao.« Stegne torbicu u krilu. »Rekao je da djeca uvijek imaju različite roditelje, čak i u
istoj obitelji.«
Obitelj. Helen je imala više članova obitelji nego što je znala. Claire je osjećala kako joj
težina vlastite krivnje pritišće prsa.
Helen nastavi: »Kad je Julia bila mala i bili smo samo nas troje, mislim da sam bila vraški
dobra majka.« Nasmije se jer ju je ta uspomena očito činila sretnom. »A onda je došla Pepper i
bila je tako zahtjevna, ali voljela sam svaku frustrirajuću, zahtjevnu minutu toga zato što je bila
tako čvrsta u svojim stavovima i tako odlučna, i stalno se svđala s Julijom.«
Claire kimne. Sjećala se glasnih svađa između svojih dviju starijih sestara. Bile su previše
slične da bi se slagale više od nekoliko sati u komadu.
 »A onda si došla ti.« Helen se nježno nasmiješi. »Bila si tako jednostavna u usporedbi sa
svojim sestrama. Bila si tiha i draga, i tvoj otac i ja znali smo noću sjediti i razgovarati o tome
koliko ste različite. ›Jesi li sigurna da ih nisu zamijenili u rodilištu?‹, pitao bi. ›Možda bismo
trebali otići u okružni zatvor da vidimo je li naše pravo dijete uhićeno zbog toga što stvara nered
u javnosti?‹«
Claire se nasmiješi zato što je to baš bilo nešto što bi njezin otac rekao.
»Ti si sve promatrala. Sve primjećivala.« Helen odmahne glavom. »Vidjela bih te kako
sjediš u svom visokom stolcu i pogledom pratiš svaki moj pokret. Sve te toliko zanimalo i bila si
toliko usredotočena na svakoga koga vidiš - na svačije raspoloženje, strasti i osobnosti, da sam
strepila da ćeš se izgubiti. Zato sam te vodila u naše male izlaske. Sjećaš se?« Claire je bila
zaboravila, ali sad se sjetila. Majka ju je vodila u umjetničke muzeje u Atlanti i na lutkarske
predstave, a jednom je čak sudjelovala i na jednom zlosretnom tečaju lončarstva.
Samo njih dvije. Bez Pepper koja bi uništila Claireinu savršeno oblikovanu glinenu
posudu. Bez Julije koja bi pokvarila lutkarsku predstavu komentirajući patrijarhalnu strukturu
Puncha i Judy.
Helen nastavi: »Trinaest godina sam vam bila zaista dobra majka, a onda zaista loša
otprilike pet, i čini mi se kao da sam otada svaki dan provela pokušavajući se vratiti na to da me
ponovo doživljavaš kao dobru majku.«
Claire je ili tražila ili izbjegavala ovaj razgovor s Helen posljednjih dvadeset godina, ali
znala je da će se, budu li ga sada vodile, raspasti.
Pa je upitala: »Što si mislila o Paulu?«
Helen je vrtjela prsten na prstu. Paul nije bio u pravu. Claire je vrtjela svoj prsten zato što
je toliko puta vidjela majku da to čini.
Claire reče: »Nećeš me povrijediti. Želim znati istinu.«
Helen se nije suzdržavala. »Rekla sam tvom ocu da je Paul kao rak samac. Oni su
strvinari. Ne mogu si sami napraviti kućicu pa traže neku koja je napuštena i kada je pronađu,
usele se u nju.«
Claire je bolje od ikoga znala da je njezina majka u pravu. Paul se uselio u njezinu kućicu,
onu koju je napustila njezina tugom shrvana obitelj.
Claire reče Helen: »Za pola sata trebam biti u Hapevilleu. U banci malo dalje od restorana
Dwarf House. Mora se činiti kao da sam ondje, ali moram biti negdje drugdje.«
»U kojoj banci?«
»Wells Fargo.« Claire odgrize još jedan zalogaj sendviča. Vidjela je da njezina majka
očajnički želi još informacija. »Prate me. Ne mogu otići u Hapeville, a ne mogu im dati do znanja
kamo zaista idem.«
»Onda mi daj svoj mobitel i ja ću se odvesti u Hapeville. Vjerojatno bih trebala uzeti
Teslu. Možda i njega prate.«
Mobitel. Kako je mogla biti tako glupa? Paul je znao da je bila u FBI-evoj zgradi. Znao je
točnu lokaciju na ulici. Rekao joj je da skrene lijevo prema hotelu. Koristio se aplikacijom
Pronađi moj iPhone zato što je znao da Claire ne bi nikamo otišla bez svoje jedine veze s
Lydijom.
Reče majci: »Moram se moći javiti ako mobitel zazvoni. Mora se čuti moj glas.«
»Zar ne možeš uključiti preusmjeravanje poziva?« Helen prstom pokaže prema hotelskom
darovnom dućanu. »Piše da prodaju mobitele na bonove. Možemo ti kupiti jedan takav ili ti ja
mogu dati svoj.«
Claire je bila zapanjena. Za manje od minutu, Helen je riješila jedan od njezinih najvećih
problema.
 »Izvoli.« Helen izvadi ključeve automobila iz torbice, zajedno sa svijetloplavom
parkirališnom kartom. »Ti drži ovo. Ja idem vidjeti za mobitel.«
Claire uzme ključeve. Vjerna katalogizaciji, njezina je majka na poleđini karte zapisala
razinu i broj parkirnoga mjesta u garaži.
Claire je gledala kako Helen razgovara sa zaposlenikom u trgovini. Pokazivao joj je razne
modele mobitela. Claire se počela pitati tko je ta samouvjerna i učinkovita osoba, ali znala je tko
je to. To je Helen Carroll koju je poznavala prije nego što je Julia oteta.
Ili je to možda ona Helen Carroll koja se vratila Claire nakon što je odžalovala gubitak
Julije, jer Helen je nazvala Wynna Wallacea čim je prestala razgovarati s Claire preko mobitela.
Tražila ju je cijelu noć. Spasila od Freda Nolana. Omela je Harveyja Falkea kako bi mu Claire
mogla pobjeći. A sada sjedi ovdje u predvorju hotela čineći sve što može kako bi joj ponudila
svoju pomoć.
Claire je čeznula za tim da zamoli majku za pomoć pri rješvanju drugih problema, ali nije
uspijevala smisliti uvjerljivu priču kojom ne bi odala istinu, a znala je da Helenina kontrolirana
znatiželja ima svojih granica. Nije mogla vjerovati koliko je snalažljiva njezina majka već bila.
Čak je potražila i streljivo za pištolj. Paul bi se zaprepastio.
Claire se ulovila trenutak prekasno. Neće ispričati Paulu tu priču kad se večeras vrati s
posla. Nikada više neće podijeliti takav trenutak.
»To je bilo lako.« Helen je već izvadila mobitel iz kutije. »Baterija je dopola napunjena,
ali kupila sam punjač za automobil, a ljubazni prodavač dao mi je kupon pa trideset minuta
dobiješ besplatno. U onoj mjeri u kojoj nešto što plaćaš može biti besplatno.« Helen sjedne
pokraj Claire. Očito je bila nervozna jer je brbljala isto onako kao što to Claire čini kad je
nervozna. »Platila sam gotovinom. Vjerojatno sam paranoična, ali ako FBI prati tebe, onda
možda prate i mene. A, da.« Posegne u torbicu i izvadi svežanj novčanica. »To sam podignula s
bankomata dok si spavala. Petsto dolara.«
»Vratit ću ti.« Claire uzme novac i stavi ga u torbicu. »Ne mogu vjerovati da ovo radiš.«
»Pa, želim da znaš da sam prestravljena u vezi s tim u što si umiješana.« Smiješila se, ali
oči su joj bile pune suza. »Zadnji put kad sam bila prestravljena zbog jednog svog djeteta,
iznevjerila sam sve u svojoj obitelji. Iznevjerila sam tvog oca, i tebe i Lydiju. Neću to više nikada
ponoviti. Tako da, ako je to ono što je potrebno, mea culpa sve do državnog zatvora.«
Claire shvati da Helen misli kako je ovo povezano s pronevjerenim novcem. FBI i policija
su je ispitivali. Nolan je priveo Claire na dvanaestosatno ispitivanje. Claire je šalje u banku u
Hapevilleu.
Očito je mislila da je posložila sve dijelove slagalice, ali pojma nije imala što se zaista
događa.
Helen uzme Lydijin mobitel. »Ljubazni prodavač u trgovini rekao mi je da trebaš otići u
Postavke.«
Claire uzme mobitel. »Ima lozinku.« Nagne mobitel tako da Helen ne može vidjeti
posljednje što je Claire gledala - Paulovu fotografiju Lydije u prtljažniku. Obrisala je fotografiju i
pretvarala se da upisuje lozinku prije nego što je vratila mobitel Helen pa je zapanjeno gledala
kako se njime koristi.
Helen unese broj jednokratnog mobitela pa iziđe iz izbornika. »O, vidi.« Okrene zaslon
prema Claire. »Vidiš ovu čudnu ikonicu na vrhu, sliku slušalice i strelice? To znači da se pozivi
preusmjeruju.« Izgledala je zadivljeno. »Kakva prekrasna stvarčica.«
Claire nije vjerovala onoj čudnoj ikoni na vrhu. »Nazovi taj broj da vidimo je l’ radi.«
Helen izvadi svoj iPhone. Među je nedavnim pozivima pronađe Lydijin broj. Obje su
čekale. Prošlo je nekoliko sekundi, a onda je jednokratni mobitel zazvonio.
 Helen odbije poziv. »Mene je mama korila zbog toga što je zovem na telefon. Govorila je:
›To je tako neosobno. Zašto mi ne napišeš pismo?‹ A ja tebe prekoravam zbog toga što mi šalješ
mejlove, umjesto da me zoveš. A sve moje prijateljice kore svoje unuke zbog nepismenih poruka.
Kako se običaji mjenjaju s vremenom.«
»Volim te, mama.«
»I ja tebe volim, Šećeru.« Počistile su nered koji je Claire ostavila na stoliću. Helen se
trudila izgledati opušteno, ali ruke su joj se tresle. Oči su joj još bile suzne. Očito je bila
rastrgana, ali jednako odlučna da napravi sve što može da pomogne. »Trebala bih poći. Koliko
dugo trebam ostati u banci?«
Claire nije pojma imala koliko traje da se otvori sigurnosni sef. »Bar pola sata.«
»I onda?«
»Vrati se po sedamdesetpetici. Nazvat ću te na mobitel i javiti ti.« Sjetila se što joj je Paul
rekao. »Budi oprezna. To nije baš neki dobar dio grada, posebno ne u Tesli.«
»Banka će imati zaštitara na parkiralištu.« Helen dotakne Claire po ramenu. Ruka joj je
još uvijek malo drhtala. »Otići ćemo na večeru kad ovo završi. Uz piće - mnogo pića.«
»U redu.«
Claire pogleda koliko je sati kako ne bi morala gledati Helen kako odlazi. Adam Quinn
rekao je da prezentaciju ima odmah ujutro. Ured se otvara u devet, što znači ona ima sat vremena
da prijeđe deset blokova.
Spremi jednokratni mobitel u stražnji džep hlača. Prebaci torbicu preko ramena. Popije
kavu do kraja i krene prema toaletu. Izgled joj se nije promijenio otkad je vidjela svoj odraz u
zrcalu iza Freda Nolana. Kosa joj je bila zalijepljena za glavu. Odjeća neuredna. Vjerojatno je
smrdjela po znoju od trčanja kroz grad.
Posjeklina na licu još ju je boljela. Tamni krug ispod oka pretvarao se u pravu crnu
modricu. Claire prstima dotakne kožu. Paul je udario i Lydiju. Raskrvario joj je čelo. Od udarca
joj je oko toliko nateklo da se zatvorilo. Napravio joj je i druge stvari, stvari zbog kojih je Lydia
odustala, povjerovala u to da je, ma što da Claire napravi, već mrtva.
»Nisi mrtva, Lydia. « Claire izgovri te riječi naglas, zbog sebe koliko i zbog sestre. »Neću
te napustiti.«
Claire odvrne slavinu i pusti vodu u umivaonik. Ne može doći Adamu Quinnu izgledajući
ovako. Ako Adam ne zna u što je Paul zaista umiješan, mnogo je veća vjerojatnost da će pomoći
Claire ako ne bude izgledala kao beskućnica. Umila se i na brzinu oprala ispod ruke i između
nogu. Donje rublje koje joj je Helen kupila dosezalo joj je do pupka, ali nije bila u položaju da se
žali.
Zagladila je kosu vodom pa je zatim rukama razbarušila da se osuši. U torbici ima
šminku. Podloga. Korektor. Sjenilo za oči. Rumenilo. Puder. Maskara. Olovka za oči. Trznula se
dok je prstom prelazila oko modrice. Bol je bio vrijedan toga jer joj se činilo da polako dolazi
sebi.
Sat i pol sna vjerojatno joj je više pomogao nego korektor od devedeset dolara. Osjećala
je kako joj se misli ponovo bude. Sjetila se pitanja koje je Nolanu rekla da ga treba postaviti:
Zašto Paul nije otišao?
Želi USB drive. Claire nije toliko narcisoidna da pomisli kako njezin suprug čeka nju.
Paul je od onih koji sve prežive. Riskira vlastitu sigurnost kako bi došao do USB-a, a Claire
govori ono što misli da bi ona željela čuti zato što je to najbolji način da ga dobije.
Izjavljivanje ljubavi je mrkva. Lydia je batina.
Nolan je mislio da je Paul FBI-u nudio dokaz o identitetu maskiranoga muškarca, ali
Claire je znala da im neće dati dokaze protiv samoga sebe. Što onda ostaje? Koje bi informacije
mogle biti na tom disku da su Paulu toliko vrijedne da riskira vlastitu slobodu?
»Popis klijenata«, Claire reče svom odrazu u zrcalu. Samo to ima smisla. Jučer preko
telefona, Paul je tvrdio da je u obiteljski posao ušao zato što mu je trebao novac za školarinu. Na
stranu to što je diplomirao prije mnogo godina, koje su iznose ljudi spremni platiti da bi gledali
njegove filmove? I koliko je točno imena na tom popisu?
Zbirka videokaseta u vlasništvu Geralda Scotta stara je najmanje dvadeset četiri godine. U
garaži je najmanje stotinu kaseta. Oprema na metalnim policama upućivala je na brojna druga
sredstva kopiranja. Diskete za fotografije. DVD-ovi za filmove. Macovo posebno kvalitetno
računalo za prebacivanje uređenih snimki na internet. Mora postojati i međunarodni dio. Više i ne
pamti koliko ju je puta Paul vodio u Njemačku i Nizozemsku. Rekao bi joj da je preko dana na
konferencijama, ali nije mogla znati što točno radi sa svojim vremenom.
Nemoguće je da je Paul sam u tom poslu, ali koliko poznaje svojega supruga, sigurno je
najbolji. Prodao bi pravo korištenja tog koncepta drugim muškarcima u drugim dijelovima
svijeta. Zahtijevao bi najviše iznose. Kontrolirao bi svaki aspekt tržišta.
Dok god ima popis klijenata, Paul može voditi taj posao s bilo kojeg kraja svijeta.
Vrata kupaonice se otvore. Udu dvije mlade djevojke. Hihotale su i bile sretne, i u rukama
držale velike Starbucksove čaše pune slatkih, ledenih napitaka.
Claire ispusti vodu iz umivaonika. Provjeri šminku. Modrica se još vidjela pod određenim
tipom svjetla, ali to je lako mogla objasniti. Adam ju je vidio na sprovodu. Znao je da joj je lice
ogrebano.
Predvorje je bilo puno putnika koji se bili u potrazi za doručkom. Claire je tražila Jacoba
Mayhewa i Harveyja Falkea, ali nije ih vidjela. Znala je iz filmova da FBI-evi agenti imaju običaj
nositi slušalice s kratkim crnim žicama pa je pogledom prelazila preko ušiju svih muškaraca u
blizini. A onda i žena, jer i žene su u FBI-u. Bila je prilično sigurna da gleda u turiste i poslovne
ljude jer su svi bili u vrlo lošoj formi, a pretpostavljala je da moraš biti u izvrsnoj formi da bi
radio za FBI.
Njezin osvježeni mozak s lakoćom je došao do sljedećeg zaključka: nitko je nije pronašao
u Hyattu, što znači da im Paul nije odao gdje se nalazi, što znači da Paul ne radi s Jacobom
Mayhewom ni FBI-em, što pak znači da ne surađuje ni s Johnnyjem Jacksonom.
Valjda.
Kratak pogled na prostor ispred hotela otkrio joj je da se roštilja pretvorila u kišu. Claire
se uspne jedan kat pa krene preko nebeske šetnice, koja je bila dijelom projekta izgradnje
osamnaest zgrada u deset blokova, kojim bi se turistima omogućilo da se kreću kongresnim
koridorom a da se ne onesvijeste na nepodnošljivoj vrućini.
Quinn + Scott radili su na izgradnji dvaju tih nebeskih šetnica. Paul je Claire proveo kroz
svih osamnaest, vodeći je po dizalima i pokretnim stepenicama do ostakljenih mostova koji su
prolazili iznad brojnih ulica u centru. Pokazao joj je mnoge arhitektonske detalje i pričao priče o
zgradama koje su srušene da bi se napravilo mjesta za nove. Posljednji dio tog obilaska završio je
na Hyattovoj nebeskoj šetnici, koja je bda zatvorena zbog radova. Sunce je zalazilo iznad obrisa
grada. Hyattov bazen svjetlucao je ispod njih. Imali su piknik na prekrivaču, s čokoladnom
tortom i pjenušcem.
Claire skrene pogled s bazena dok je prelazila preko mosta prema Marriott Marquisu.
Ulice su bile zagušene prometom dok su dnevni putnici počeli ispunjati kompleks Peachtree
Center, koji se sastojao od četrnaest zgrada u kojima se nalazilo sve - od poslovnih ureda do
nekoliko trgovačkih dijelova. Vrtjela je glavom lijevo-desno, tražeći slušalice, ili Mayhewa, ili
Harveyja, ili Nolana, ili bilo koje drugo lice koje joj se činilo prijetećim ili poznatim. Ako nitko
od njih nije povezan s Paulom, onda bi svi oni imali razlog da nju iskoriste kao prevagu. Ne može
si dopustiti još jedan dvanaestosatni obilazak s puta dok Lydia čeka.
Zapravo ne čeka, jer već je odustala.
Claire pretrči po još jednim pokretnim stepenicama dok je išla prema sljedećoj nebeskoj
šetnici. Nije si mogla dopustiti da razmišlja o onome što se dogodilo Lydiji. Claire napreduje.
Sada je samo to bitno. Mora se usredotočiti na zadatak pred sobom, a to je da uzme USB od
Adama. Neprestano se podsjećala na nešto što joj je Nolan otkrio tijekom ispitivanja: pretražili su
Paulovo uredsko računalo.
Adam je taj koji je pozvao FBI. Znao je da će pretražiti Paulov ured i računalo. Zapravo,
ako je Adam dio operacije koja proizvodi i raspačava nasilnu pornografiju, ma koliko novca Paul
ukrao od njega, sigurno ne bi bio tako glup da u to uključi policiju, a kamoli FBI.
Osjetila je malo olakšanje dok se kretala prema nebeskoj šetnici koja je povezivala zadnju
AmericasMart zgradu sa stambenim zgradama Museum Tower. Odande je to tek žustra šetnja do
Olympic Towera u parku Centennial Park Drive.
Claire jurne pod nadstrešnicu da izbjegne kišu. Obično se svakih nekoliko tjedana vozila
u grad na ručak s Paulom. U torbici je imala identifikacijsku karticu Quinna + Scotta i njome se
poslužila u glavnome predvorju da prode kroz zaštitna vrata. Ured je na najgornjemu katu i gleda
na Centennial Park, ostatak od Olimpijskih igara, koji se prostirao na osam i pol hektara zemlje.
U pokušaju skupljanja financijskih sredstava, Olimpijski odbor prodavao je opeke s ugraviranim
imenom, kojima su bile popločene šetnice.
Jedan od posljednjih darova njezina oca bila je opeka u tom parku na kojoj je bilo
ugravirano njezino ime. Kupio je po jednu opeku i za Lydiju i Juliju.
Claire je Paulu pokazala te opeke. Pitala se pogleda li katkad prema parku iz svojega
ureda na najgornjem katu i nasmiješi li se.
Dizalo se otvori na katu na kojemu su bili uredi Quinna + Scotta. Bilo je 9:05. Tajnice i
niži službenici vjerojatno su došli deset minuta ranije. Živahno su se kretali oko stolova, jurili sa
šalicama kave u rukama i pecivima u ustima.
Svi su se zaustavili kad su vidjeli Claire. Gledali su je s nelagodom i nervozno se
međusobno pogledavali, što je zbunilo Claire, ali onda se sjetila da su je posljednji put vidjeli
kada je stajala ispred suprugova lijesa.
»Gospođo Scott?« Jedna od recepcionistica zaokruži oko visokoga pulta koji je dijelio
predvorje od ureda. Sve je bilo otvoreno i previše dizajnirano, u svijetlome kromu i ispranom
drvu, i bez ičega što bi ometalo najčešće veličanstven pogled na park.
Claire je stajala točno na ovom mjestu dok su Paul i Adam slavili svoj novi, veći prostor,
uz viski s octom i pizzu, odvratni zaostatak iz njihovih studentskih dana.
»Gospođo Scott?« recepcionistica ponovi. Bila je mlada, lijepa i plava, baš Paulov tip. Tip
koji vole oba Paula, jer djevojka bi mogla biti mlada Claire.
»Moram vidjeti Adama«, Claire reče.
»Pozvat ću ga.« Recepcionistica se nagne preko pulta da uzme telefon. Suknja joj je bila
sasvim priljubljena uz stražnjicu. Podignula je lijevu nogu kad je savila koljeno. »Ima
prezentaciju u...«
»Pronaći ću ga.« Claire više nije mogla čekati.
Krenula je kroz prazne urede. Svi pogledi bili su uprti u nju. Krenula je dugačkim
hodnikom u kojemu su bili oni zaposlenici koji su zaslužili taj luksuz da imaju svoj ured. Soba za
prezentacije nalazda se prekoputa konferencijeske sobe, koja je je gledala na park. Dok su
prolazili praznim prostorom u izgradnji najgornjega kata, Paul joj je objasnio filozofiju koja se
krila iza toga. Oduševi klijente pogledom od milijun dolara, a zatim ih odvedi u sobu za
prezentaciju i oduševi ih svojim radom.
 Studio za prezentacije. Tako je Paul zvao tu prostoriju.
Claire je to bila zaboravila, sjetila se tek kad je vidjela znak na zatvorenim vratima. Nije
se ni potrudila pokucati.
Adam se zavrtio u stolcu. Gledao je probni prikaz prezentacije. Claire ugleda mnogo
brojeva pokraj citata u kojemu se gradonačelnik hvali kako će Atlanta nadmašiti Las Vegas u
broju posjetitelja kongresa.
»Claire?« Adam upali svjetlo i zatvori vrata. Uhvati je za ruke. »Je li se nešto dogodilo?«
Ona pogleda u njihove ruke. Više nikada neće osjetiti dodir nekoga muškarca a da se ne
zapita može li mu zaista vjerovati.
»Oprosti što te gnjavim«, reče mu.
»Drago mi je da si došla.« Pokaže na stolce, ali Claire ne sjedne. »Ružno sam se ponio
prema tebi kad sam ti ostavio onu poruku. Oprosti što sam ti prijetio. Želim da znaš da nikada ne
bih angažirao odvjetnike. Trebali su mi ti dokumenti, ali nisam se trebao ponašati kao nasilnik.«
Claire nije bila sigurna što da kaže. Oprez joj se vratio. Paul je bio tako dobar glumac. Je
li i Adam dobar glumac? Nolan je tvrdio da je dobro izrešetao Adama, ali Nolan izvrsno laže. Svi
su oni mnogo bolji u tome od nje.
»Znam za novac«, reče Adamu.
On se trzne. »Trebao sam to riješiti između sebe i Paula.«
»Zašto nisi?«
On odmahne glavom. »Nije bitno. Samo znaj da mi je žao.«
»Molim te.« Claire ga dotakne po ruci. Dodir se pretvorio u maženje, a njegovo držanje
tako se lako promijenilo, kao da je pritisnula neku tipku.
Reče: »Želim znati, Adame. Reci mi što se dogodilo.«
»Naš odnos već neko vrijeme nije bio dobar. Mislim da sam djelomično sam kriv za to.
Ono što se dogodilo s tobom bilo je suludo.« Požuri je uvjeriti: »Nije da nije bilo dobro, nego nije
bilo ispravno. Volim Sheilu. A znam i da si ti voljela Paula.«
»Jesam«, složila se. »Mislila sam da si ga i ti volio. Poznavao si ga dvadeset jednu
godinu.«
Adam ponovo utihne. Claire ga prstima dotakne po licu da je pogleda. »Reci mi.«
On ponovo odmahne glavom, ali onda reče: »Znaš da je imao ona svoja raspoloženja, da
se borio s napadima depresije.«
Claire je uvijek mislila da je Paul najuravnoteženija osoba koju je ikad upoznala.
»Naslijedio ju je od oca«, pretpostavi.
Adam joj nije proturječio. »Činilo se da se u posljednje vrijeme ne može izvući iz toga.
Mislim da je prošla godina, možda dvije, otkad sam se posljednji put osjećao kao da smo stvarno
prijatelji. Uvijek me držao na udaljenosti, ali ovo je bilo drugačije. I boljelo je.« Adam zaista jest
izgledao povrijeđeno. »Napravio sam dramu. Nisam trebao nazvati FBI i, vjeruj mi, obrađujem to
sa svojom psihoterapeutkinjom, ali zbog nečega sam jednostavno puknuo.«
Claire je to podsjetilo na jedan od razloga zašto se s Adamom Quinnom nikada nije mogla
zamisliti u nečemu dugoročnom. On neprestano govori o svojim osjećajima.
Adam reče: »Nisam bio bijesan samo zbog novca. To je bila samo još jedna stvar na
gomili koja je uključivala promjene raspoloženja, bijesne ispade i njegovu potrebu da sve
kontrolira. Ali nisam htio da to tako eskalira. Kada je došao onaj seronja iz FBI-a i u lisičinama
ga izveo iz ureda, znao sam da je to to. Onaj Paulov izraz lica... Nikada ga nisam vidio tako
ljutog. Pretvorio se u tog nekog tipa kojeg nikada prije nisam vidio.«
Claire je vidjela za što je taj tip sposoban. Adam je imao sreće što je Paul bio u
lisičinama. »Odbacio si tužbu. Jesi li to učinio zato što je Paul vratio novac?«
 »Ne.« Pogleda ustranu. »Ja sam vratio novac.«
Claire je bila uvjerena da je krivo čula. Morala je ponoviti njegove riječi da se uvjeri. »Ti
si vratio novac.«
»Znao je za nas. Za ona tri puta.«
Tri puta.
Claire je bila s Adamom Quinnom tri puta: na božićnoj zabavi, tijekom turnira u golfu, i u
toaletu na dnu hodnika, dok ih je Paul u prizemlju čekao da odu zajedno na ručak.
Fred Nolan dobio je odgovor na prvu neobičnost. Paul je ukrao milijun dolara svaki put
kada ju je Adam pojebao.
»Žao mi je«, Adam reče.
Claire se osjećala glupo, ali samo zato što to nije sama shvatila. Paula i Adama uvijek je
pokretao novac. »Uzeo je dovoljno novca da privuče tvoju pozornost, ali nedovoljno da te natjera
da nazoveš policiju. Samo što ti to ipak jesi učinio. Pozvao si FBI.«
Adam sramežljivo kimne. »Sheila me natjerala da to napravim. Bio sam bijesan - mislim,
zašto je to učinio? A onda su ga uhitili i pretražili mu ured i sve se dodatno zakompliciralo, i...«
Nije dovršio rečenicu. »Na kraju sam ga molio da mi oprosti. Mislim, da, ono što sam napravio je
pogrešno, ali mi smo partneri i moramo pronaći način da nekako ipak radimo zajedno, pa...«
»Pa si mu platio kaznu u iznosu od tri milijuna dolara.« Claire nije imala taj luksuz da
obradi vlastite osjećaje. »Pa, ako sam već kurva, barem nisam jeftina kurva.«
»Hej...«
»Treba mi onaj USB koji sam ostavila u sandučiću.«
»Naravno.« Adam ode do projektora. Pokraj njega bila je otvorena njegova aktovka.
Claire pretpostavi da je ovo posljednji djelić dokaza koji joj je potreban da se uvjeri da je Paul
skrivao svoj bolesni poslovni projekt od svog najboljeg prijatelja. Ili bivšeg najboljeg prijatelja,
kako se sada činilo.
Adam podigne privjesak. »Već sam skinuo datoteke koje mi trebaju. Mogu li ti pomoći
s...«
Claire mu uzme USB iz ruke. »Trebam se poslužiti računalom u Paulovu uredu.«
»Naravno. Mogu te...«
»Znam gdje je.«
Claire krene niz hodnik, stežući USB u ruci. Ima popis Paulovih klijenata. Sigurna je u to.
Ali nije mogla izbaciti iz glave riječi koje joj je uputio Fred Nolan: Vjeruj, ali provjeri.
Svjetla u Paulovu uredu bila su ugašena. Stolac mu je bio gurnut do stola. Upijač tinte
čist. Nije bilo razbacanih papira. Spajalica je ležala pokraj šalice s olovkama, koja je stajala
pokraj svjetiljke. Svatko bi pomislio da mu je ured raščišćen, ali Claire je znala da nije tako.
Sjedne u Paulov stolac. Računalo je još bilo upaljeno. Uključila je USB u iMac. Paul se
nije izlogirao. Mogla ga je zamisliti kako sjedi za stolom kada mu je Fred Nolan došao reći da je
vrijeme da lažira svoju smrt. Paul ne bi stigao učiniti išta drugo osim ustati i otići.
Tako da naravno da je odvojio malo vremena da gurne stolac pod stol u pravilnom kutu u
odnosu na noge.
Claire dvaput klikne na USB. Na njemu su bile dvije mape, u jednoj su bili Adamovi
dokumenti o trenutačno aktivnim poslovima, a na drugom softver koji je pokretao USB. Otvori
mapu sa softverom. Preleti pogledom preko datoteka u toj mapi, a sve one imale su nekakve
tehničke nazive i .exe ekstenziju. Provjeri datume. Paul je te datoteke pohranio na USB dva dana
prije svog lažiranog ubojstva.
Claire odskrola do dna popisa. Posljednja datoteka koju je Paul pohranio bila je
naslovljena FFN.exe. Prije dvije večeri u garaži, Claire je na USB-u tražila filmove, ali to je bilo
prije nego što je otkrila svu dubinu suprugove izopačenosti. Znala je da više ne smije uzimati
stvari zdravo za gotovo. Znala je i da mape ne trebaju imati ekstenziju.
FFN. Fred F. Nolan. Claire je vidjela njegove inicijale na njegovu rupčiću.
Otvori mapu.
Program zatraži lozinku.
Claire je gledala u ekran dok joj se okvir u kojemu su se nalazile te riječi nije zamutio.
Ostale lozinke pogodila je vođena mišlju da poznaje svojega supruga. Ovu lozinku postavio je
Paul Scott kojega nikada nije upoznala - onaj koji je na lice stavljao masku kako bi se snimio dok
siluje i ubija mlade žene. Onaj koji je svom najboljem prijatelju naplaćivao milijun dolara za
jednu ševu s njegovom suprugom. Onaj koji je pronašao očevu zbirku filmova i odlučio to
unovčiti.
Paul je morao gledati te kasete na istom onom videorekorderu koji su Lydia i Claire
vidjele u kući Fullerovih. Claire je zamišljala svog mladog, nesigurnog supruga kako pred
televizorom prvi put gleda filmove pokojnog oca. Je li Paula iznenadilo ono što je vidio? Je li mu
bilo odvratno? Željela je vjerovati da je bio zgađen i izvan sebe od bijesa, te da su ga navikavanje
i nužda natjerali na to da ne samo da prodaje te kasete, nego da i sam isproba očevu nastranost.
Ali onda je, za nepunih šest godina, sreo Claire u računalnom laboratoriju. Sigurno je
točno znao tko je Claire, tko je njezina sestra. Sigurno je dotad na desetke, možda na stotine puta
pogledao Julijine filmove.
Claire je iznenađujućom mirnoćom držala prste na tipkama dok je upisivala lozinku:
04031991.
Nikakva mnemotehnika. Nikakvi akronimi. 4. ožujka 1991., dan kada je njezina sestra
nestala. Dan kada je sve to počelo.
Pritisne ENTER. Šareni kotač se zavrti.
Mapa se otvori. Ugleda popis datoteka.
.xls - Tablica u Excelu.
Bilo je ukupno šesnaest tablica.
Otvori prvu. Bilo je pet stupaca: ime, e-pošta, adresa, broj banke, član od.
Član od.
Claire prođe kroz popis. Ukupno pedeset imena. Neke članarine idu unazad trideset
godina. Od Njemačke, preko Švicarske, do Novog Zelanda. Nekoliko adresa bdo je u Dubaiju.
Bila je u pravu. Paulu je trebao njegov popis klijenata. Je li to i Mayhew tražio? Je li želio
preuzeti Paulov posao? Ili Johnny Jackson šalje policiju da počisti nered koji je njegov nećak
napravio?
Claire zatvori datoteku. Otvori sve ostale tablice i prođe kroz sva imena, jer je već jednom
platila cijenu toga što nije sve provjerila.
Pedeset imena na svakoj tablici, šesnaest tablica ukupno. Osamsto muškaraca razbacanih
po cijelome svijetu plaća za povlasticu da gledaju kako Paul hladnokrvno i svirepo ubija.
Da je barem otvorila sve te datoteke onomad u garaži. S druge strane, tada ne bi nikako
pogodila lozinku, zato što je tada još mislila da je njezin suprug pasivni promatrač, a ne aktivni
sudionik.
Claire stavi strelicu iznad posljednje datoteke, koja nije zapravo bila datoteka. Bila je to
još jedna mapa, naslovljena JJ.
Ako je mapa FNF sadržavala stvari kojih se želio dočepati Fred Nolan, znala je da će
mapa JJ sadržavati informacije bitne kongresniku Johnnyju Jacksonu.
Claire otvori mapu. Pronađe popis datoteka bez ekstenzija. Odskrola do najdesnijeg
stupca.
 Vrsta: JPEG fotografija.
Claire otvori prvu datoteku. Od onoga što je vidjela digne joj se želudac.
Fotografija je bila crno-bijela. Johnny Jackson stajao je u prostoriji koja je mogla biti
samo amityvilleska staja. Pozirao je s truplom koje je naglavce visjelo s krovne grede. Djevojka
je bila obješena kao jelen. Gležnjevi su joj bili povezani bodljikavom žicom koja joj se zarezivala
u kost. Visjela je s velike metalne kuke koja je izgledala kao nešto iz mesnice. Ruke su joj se
vukle po podu. Bila je rasporena. Johnny Jackson u jednoj je ruci držao oštar lovački nož, a u
drugoj cigaretu. Bio je gol. Prednji dio tijela i ukočeni penis bili su mu prekriveni crnom krvlju.
Claire otvori sljedeću datoteku. Još jedan muškarac na crno-bijeloj fotografiji. Još jedna
mrtva djevojka. Još jedan prizor pokolja. Nije prepoznala lice. Nastavila je otvarati datoteke
jednu za drugom. A onda je pronašla ono što je trebala znati da će biti ondje.
Šerif Carl Huckabee.
Fotografija je bila u boji. Ispod Bukvinih uredno počešljanih brkova plesao je
samozadovoljni osmijeh. Na sebi je imao samo kaubojski šešir i čizme. Na golim prsima imao je
krvavu mrlju. Guste stidne dlake bile su mu zalijepljene skorenom krvlju. Djevojka koja je visjela
pokraj njega bila je obješena kao i sve ostale djevojke, samo što ona nije bila bilo koja djevojka.
Claire je odmah prepoznala srebrno-crne narukvice koje su visjele s njezinih mlohavih zapešća.
Bila je to Julia.
Prelijepa plava kosa Claireine sestre povlačila se po prljavome podu. Duboke posjekline
činile su joj jagodice na licu još bjeljima. Grudi su joj bile odrezane. Trbuh rasporen. Crijeva su
joj visjela do lica i omatala joj se oko vrata poput šala.
Mačeta je još bila zabodena u nju.
Petnaestogodišnji Paul stajao je pokraj Huckabeeja. Bio je odjeven u izbijeljene traperice i
široku polo majicu. Kosa mu je bila raščupana. Nosio je naočale s debelim okvirima.
Podignuo je palčeve prema muškarcu koji je fotografirao.
Claire zatvori fotografiju. Pogleda kroz prozor. Nebo se otvorilo i potopilo park. Oblaci
su se toliko zatamnjeli da su bili gotovo crni. Slušala je uporno bubnjanje kiše o staklo.
Uljuljkala se u misao da Paul neće nepovratno nauditi Lydiji zato što još žeh zadovoljiti
Claire. To opravdanje slijedilo je jednostavan uzorak: očito je silno preplašio Lydiju. Očito ju je
ozlijedio. Ali sigurno joj ne bi zaista naudio. Imao je priliku prije osamnaest godina. Godinama je
plaćao detektivima da je prate. Mogao ju je oteti kad god je htio, ali je odlučio da to neće učiniti
zato što je volio Claire.
Zato što je lijepa? Zato što je pametna?
Zato što je oštroumna? Zato što je budala.
Lydia je bila u pravu. Već je mrtva.
 DVADESETO POGLAVLJE

Paul je koračao po prostoriji dok je razgovarao na mobitel. Izgovarao je neke riječi, ali
one nisu imale smisla. Zapravo, Lydiji ništa nije imalo smisla.
Znala je da je boli, ali nije joj bilo stalo. Bojala se, ali to nije bilo bitno. Zamišljala je
svoju prestravljenost kao gnojnu ranu ispod svježe kraste. Znala je da je još ondje, da je i
najmanji dodir može otvoriti, ali svejedno se nije mogla natjerati na zabrinutost.
Ništa joj nije uspijevalo dugo zaokupiti misli, osim jedne jedine fantastične istine:
zaboravila je koliko je jebeno dobro biti nadrogiran. Nestao je vonj mokraće. Ponovo može disati.
Boje u sobi bile su tako prokleto predivne. Apple Macintosh, iglični pisač, 5-inčna mikrodisketa,
fotokopirni aparat, pržilica. Zasjali su svaki put kad bi ih pogledala.
Paul reče: »Ne, ti mene slušaj, Johnny. Ja sam taj u čijim je rukama kontrola.«
Johnny. Johnny Appleseed. Johnny Jack Corn, a mene nije briga.
Ne, to je Jimmy.
Jimmy Jack Corn, a mene nije briga. Ne, nego Jimmy Crack Com.
Ali je li nju briga?
Lydia se mutno prisjećala Dee kako pjeva zajedno s lutkama iz Ulice Sezam. Ali to ne
može biti točno. Dee se strašno bojala Velike ptice. Vjerojatno je Claire pjevala tu pjesmu. Imala
je lutku Geraldine koja bi svaki put kad povuče uzicu rekla: »Vrag me natjerao da to učinim«.
Claire je potrgala uzicu. Julia je bila bijesna zato što je lutka bila njezina. Otišla je u restoran
Sambo’s sa svojom prijateljicom Tammy.
Je li bilo tako? Sambo’s?
I Lydia je bila ondje. Na jelovniku je bilo nacrtano malo crno dijete koje trči oko stabla.
Tigrovi koji su ga natjeravali pretvarali su se u maslac.
Američke palačinke.
Činilo joj se da osjeća miris palačinki koje peče njezin otac. Božićno jutro - samo ga je
tada Helen puštala u kuhinju. Otac je uživao u tome da ih muči. Natjerao bi ih da pojedu doručak
i tek bi onda smjele otvoriti darove.
»Lydia?«
Lydia pusti da joj glava padne ustranu. S unutrašnje strane vjeđa vidjela je zvijezde. Jezik
joj je imao okus po bombonima.
»O, Lydia?«
Paul joj se obraćao pjevajućim tonom. Završio je s razgovorom. Stajao je ispred nje s
metalnom šipkom u ruci. Claire ju je jučer odložila na kuhinjski stol. Prekjučer? Prošli tjedan?
Odvagnuo je šipku u rukama. Pogledao je glavu čekića s jedne i velika kliješta s druge.
»Ovo bi mi moglo dobro doći, zar ne?«
Lydia reče: Pizdo, ali samo u sebi.
»Pazi ovo.« Stavio je šipku na rame kao da je bejzbolska palica. Zamahnuo je njome
prema njezinoj glavi.
Promašio je. Namjerno?
Osjetila je zapuh zraka kada je metal zasjekao kroz zrak. Osjetila je nekakav metalni miris
znoja. Claireina znoja? Paulova?
Sada se ne znoji. Vidjela je da se znoji samo dok je stajao iznad nje s onim bolesnim
nakaznim osmijehom na licu. Lydia trepne.
Paul je otišao. Ne, sjedi za računalom. Monitor je ogroman. Lydia je znala da gleda kartu.
Nije bila dovoljno blizu da išta raspozna. Bio je zalijepljen za ekran, prateći Claireino kretanje na
putu za banku, jer Paul joj je rekao da je Claire USB sakrila u banci. U sigurnosnom sefu. Lydia
je bila u iskušenju da mu kaže da to nije točno, ali usne su joj se činile kao golemi baloni
zalijepljeni za kožu. Svaki put kad bi pokušala otvoriti usta, baloni bi postali još teži.
Ali ne može mu reći. To zna. Claire nešto radi. Pokušava ga prevariti. Pokušava pomoći
Lydiji. Na mobitel joj je rekla da će ona ovo riješiti, zar ne? Da Lydia treba izdržati. Da je neće
ponovo napustiti. Ali USB je kod Adama Quinna, pa kog vraga onda ona radi u banci?
USB je kod Adama Quinna, Lydia reče Paulu, ali te riječi su joj bile samo u glavi jer su joj
usta bila zalijepljena zato što je napokon uspjela Paulu reći neke stvari koje nije želio čuti.
Claire te sada mrzi. Vjeruje meni. Nikada se neće pomiriti s tobom.
Nikada više nećemo biti zajedno.
Taylor Swift. Koliko je puta Dee pustila tu pjesmu nakon što je uhvatila Heatha
Carmichaela kako je vara?
Ovoga ti puta kažem...
»Lydia?« Paul je stajao pokraj nje. Ona pogleda monitor računala. Kad se pomaknuo?
Radio je za računalom. Govorio je nešto o tome da je Claire otišla iz banke. Kako sada stoji
pokraj nje, a bio je za računalom?
Okrene glavu da to pitanje postavi Paulu. Vid joj se mutio. Začuje bionički zvuk kakav je
Steve Austin proizvodio u Čovjeku za šest milijuna dolara.
Ch-ch-ch-ch...
Paula nije bilo.
Stajao je ispred pokretnih kolica. Zamjenjivao je stare predmete novima. Kretao se vrlo
polagano i precizno. Ch-ch-ch-ch začuje se bionički zvuk dok se pomicao kadar po kadar kao u
Rudolphu: Jelenu crvenog nosića.
Claire. Mrzila je božićni specijal s groteskno sretnim stvorenjima koja su se kretala
milisekundu po milisekundu. Julia ih je svake godine tjerala da to gledaju, i Claire bi se sklupčala
uz Lydiju poput malene preplašene lutke, a Lydia bi se zajedno s Julijom smijala tomu kako je
Claire takvo dijete, ali potajno se i ona bojala tih stvorenja.
»Za ovo se trebaš pripremiti«, Paul reče.
Zvučalo je važno. Lydiju zasvrbi krasta. Odmahne glavom. Neće je raskopati. Krasta
mora ostati. Umjesto toga, pokuša se usredotočiti na Paulove ruke, na ukočeno pomicanje
njegovih prstiju dok je sve poravnavao, najprije jedanput, pa dvaput, pa treći put, pa četvrti.
Lydiji se u glavi javi nova mantra...
Bodljikava žica. Metalna šipka. Lanac. Velika kuka.
Oštar lovački nož.
Kroz oblake u njezinoj glavi probije se trenutak lucidnosti. Blizu su kraja.
 DVADESET I PRVO POGLAVLJE

Claire je sjedila leđima naslonjena na zid u trgovini uredskih potrepština koja se nalazila
prekoputa Phipps Plaze. Namjestila se između ulaznih i stražnjih vrata kako bi vidjela ako netko
uđe. U ovom trenutku samo se ona nalazila u trgovini. Zaposlenik je tiho radio na jednom od
računala. Claire je u ruci držala mobitel za jednokratnu uporabu. Helen je na 1-75 deset minuta.
Paul još nije nazvao.
Glava joj je bila puna suludih razloga zašto telefon još nije zazvonio. Paul je na putu
ovamo. Već je ubio Lydiju. Ubit će Claire. Pronaći će Helen i otići u kuću bake Ginny, a onda će
potražiti Dee.
Možda mu je to plan cijelo vrijeme, da izbriše cijelu njezinu obitelj. Claire nije ništa više
od proračunatoga prvog koraka. Izlasci s njom. Udvaranje. Brak. Pretvaranje da je usrećuje.
Pretvaranje da je on sretan.
Laži na lažima, beskrajne laži.
Bile su kao granate. Paul ih je bacao preko zida i Claire je neodređeno dugo čekala da joj
istina napokon eksplodira u lice. One fotografije bile su tisuće granata. Nuklearna eksplozija koja
ju je odbacila u najmračnije mjesto na kojemu se ikada našla.
Petnaestogodišnji Paul s manijakalnim osmijehom na licu dok pozira za fotografiju pokraj
obješenoga tijela njezine sestre. Podignuo je palčeve, isto kao što je to učinio i onomad s Fredom
Nolanom.
Claire pogleda mobitel za jednokratnu uporabu. Prazni ekran gledao je u nju. Prisilila se
da se prisjeti nekog manje uznemirujućeg razloga zašto mobitel ne zvoni. Preusmjerivanje poziva
ne radi kako treba. Mayhew je razgovarao s nekim iz telefonske kompanije, tko je spojio Paula na
mobitel za jednokratnu uporabu. Adam je potajno uključen u sve to i obavijestio je Paula kako bi
njegovi ljudi mogli slijediti Claire.
Ništa od toga nije bilo ništa manje zastrašujuće, jer sve je vodilo Paulu.
Claire je rukom prelazila po torbici dok nije osjetila tvrdu izbočinu Lydijina revolvera.
Bar je nešto dobro napravila. Bilo je lako kupiti streljivo za pištolj. Na dnu ulice bila je trgovina
sa streljivom i ondje ga je kupila a da je nitko ništa nije pitao.
U trgovini uredskih potrepština nudili su i uslugu ispisa kao i unajmljivanje računala po
satu. Bila je previše zaokupljena vlastitim strahom da bi flertovala sa štreberkom za pultom, pa ga
je podmitila s 250 Heleninih dolara. Ne ulazeći previše u detalje, objasnila je svoj problem: želi
nešto objaviti na YouTubeIu, ah to su fotografije, a ne filmovi, i mnogo ih je. Uz njih želi objaviti
i neke tablice, a sve to mora dobro raditi jer ih netko pokušava maknuti.
Mladić ju je tu prekinuo. Ne treba joj YouTube, nego nešto poput Dropboxa, a onda je
Claire prebacila torbicu preko ramena i on je vidio kutiju sa streljivom i pištolj pa joj je rekao da
će to biti još sto dolara i da joj treba nešto što se zove Tor.
Tor. Claire se mutno sjećala da je u Timesu čitala o ilegalnoj stranici za dijeljenje
podataka. Imala je neke veze s mračnim internetom, što je značilo da joj se ne može ući u trag i
da nije katalogizirana. Možda se Paul koristio Torom za raspačivanje filmova. Umjesto da velike
datoteke šalje preko e-pošte, mogao je poslati složenu internetsku poveznicu koju nitko ne bi
mogao pronaći osim ako ne upiše točnu kombinaciju slova i brojki.
Ona ima njihove adrese elektroničke pošte. Da pošalje Paulovim klijentima njegove
tablice i fotografije?
»Spremno je.« Streberko je stajao ispred Claire ruku prekriženih preko hlača. »Samo
uključite USB i povucite sve što želite na stranicu i prenijet će se onamo.«
Claire pročita ime na njegovoj pločici: »Hvala ti, Keith.«
On joj se nasmiješi pa se vrati iza pulta.
Claire ustane. Sjedne za stolac ispred računala, povremeno bacajući oko na ulaz i izlaz,
dok je slijedila upute koje joj je mladić dao. U trgovini je bilo hladno, ali ona se znojila. Ruke joj
se nisu tresle, ali cijelo joj je tijelo vibriralo kao da joj je netko dotaknuo kosti zvučnom
viljuškom. Dok su se Paulove datoteke prebacivale, Claire ponovo pogleda prema vratima. Slike
je stavila na vrh, tako da se prvim klikom otvori fotografija Johnnyja Jacksona. Poanta je u tome
da uopće nekoga potakne da to otvori.
Claire ude u program elektroničke pošte koji joj je Keith otvorio. Dobila je novu adresu
preko koje je mogla unaprijed odrediti vrijeme i datum kada će mejlovi biti poslani.
Počne tipkati.
Zovem se Claire Carroll Scott. Julia Carroll i Lydia Delgado bile su mi sestre.
Claire osjeti mučninu od izdaje. Lydia je živa.
Mora biti živa.
Držala je tipku za brisanje unatrag dok nije izbrisala posljednju rečenicu.
Objavila sam dokaz da je kongresnih Johnny Jackson sudjelovao u snimanju
pornografskih filmova.
Claire se zagleda u te riječi. To nije sasvim točno zato što to nije samo pornografija. To su
otmica, silovanje i ubojstvo, ali bojala se da bi navođenje svega toga odvratilo ljude od toga da
kliknu na tu poveznicu. Šalje ovo svim medijima i državnim institucijama koje su na svojim
stranicama navele adresu za kontakt. Račune vjerojatno nadgledaju mladi pripravnici koji pojma
nemaju tko je bio Johnny Jackson, ili koji su odrasli uz elektroničku poštu.
Za dva sata, svatko s pristupom internem znat će pravu priču o Paulu Scottu i njegovim
pomoćnicima u zlodjelima. Vidjet će to na fotografijama njegova ujaka i oca koji su na njega
prenijeli obiteljsku krvožednost. Vidjet će to u gotovo tisuću e-adresa koje otkrivaju pravi
identitet i lokaciju njegovih klijenata. Znat će to u sebi kada budu gledah fotografiju za
fotografijom mladih djevojaka koje su otimane svojim obiteljima u razdoblju od više od četrdeset
godina. I shvatit će kako su Carl Huckabee i Johnny Jackson iskoristili svoje karijere u policiji i
FBI-u da nitko nikada ne bi saznao za to.
Dosad.
Claire izvuče USB iz računala.
Provjeri je li koja kopija ostala na radnoj površini računala. USB spremi u torbicu. Mahne
Keithu dok je izlazila iz trgovine. Nebo se ponovo rastvorilo i kiša joj je lila po glavi. Bila je
sasvim mokra kad je sjela za upravljač Helenina Forda.
Uključi brisače. Isparkira se. Pričeka da iziđe na Ulicu Peachtree Street pa nazove majku.
»Da?« Helen je zvučala kao da se napreže dok govori.
»Dobro sam.« Postajala je jednako vješta u laganju kao Paul. »Moraš nastaviti voziti
prema Athensu. Ja sam trenutačno otprilike dvadeset minuta ispred tebe pa moraš voziti sporo.
Ne brže od ograničenja brzine.«
»Idem li kući?«
»Ne, nemoj ići kući. Parkiraj u gradu, kod Taco Standa, pa pješice otiđi do kuće gospođe
Flynn. Ostavi mobitel u automobilu. Nemoj nikome reći kamo ideš.« Claire se prisjeti mejlova
koji čekaju da budu poslani. Njezina majka na popisu je primatelja, što je, gledano s emocionalne
strane, isto kao da ju je nožem ubola u srce. »Poslala sam ti jedan mejl. Trebao bi stići dok ti
dođeš do gospođe Flynn. Možeš ga pročitati, ali nemoj kliknuti na poveznicu. Ako ti se ne javim
za tri sata, želim da s tim odeš svojoj prijateljici koja radi u Atlanta Journalu - onoj koja piše
knjigu.«
»U mirovini je.«
»Svejedno će znati neke ljude. Ovo je vrlo bitno, mama.
Moraš je nagovoriti da klikne na poveznicu, ali ti to ne smiješ pogledati.«
Helen se očito bojala, ali rekla je samo: »Claire.«
»Nemoj vjerovati Bukvi. Lagao ti je u vezi s Julijom.«
»Vidjela sam što je na onoj kaseti.« Helen zastane pa nastavi: »Zato nisam željela da ti to
ikada vidiš, zato što sam to sama vidjela.«
Claire je mislila da je više ništa ne može zaboljeti. »Kako?«
»Ja sam pronašla tvog oca.« Zastane na trenutak. Sjećanje je očito bilo bolno. »Sjedio je
na stolcu. Televizor je bio upaljen. U ruci mu je bio daljinski upravljač. Htjela sam vidjeti što je
gledao i...«
Ponovo zastane.
Obje su znale koji su bili posljednji prizori koje je Sam Carroll vidio. Samo što je Claire
pretpostavljala da je njezin suprug bio taj koji mu ih je pokazao. Je li to bila kap koja je prelila
čašu i natjerala njezina oca da si oduzme život? Ili mu je Paul pomogao i u tome?
Helen reče: »To je bilo davno, i čovjek koji je to učinio je mrtav.«
Claire zausti da joj kaže da to nije točno, ali njezina će majka sve saznati kad otvori mejl.
»Pomaže li ti to? To što znaš da je mrtav?«
Helen ne odgovori. Uvijek se protivila smrtnoj kazni, ali Claire je nešto govorilo da
njezina majka ne bi imala ništa protiv toga da netko drugi, a ne država, ubiju čovjeka za kojeg je
vjerovala da joj je ubio kćer.
Claire reče: »Samo nemoj otići Bukvi, dobro? Shvatit ćeš poslije. Moraš mi vjerovati. On
nije dobar čovjek.«
»Šećeru, vjerujem ti cijeli dan. Neću sada prestati.«
Claire se ponovo sjeti Dee. Helen je baka. Zaslužuje to znati. Ali Claire je znala da, kad bi
joj to sada rekla, to ne bi stalo na tome. Helen bi željela znati detalje. Htjela bi upoznati Dee,
razgovarati s njom, dotaknuti je, zagrliti. Htjela bi znati zašto ih Claire razdvaja. A onda bi počela
postavljati pitanja o Lydiji.
»Dušo?« Helen upita. »Želiš li mi još nešto reći?«
»Volim te, mama.«
»Volim i ja tebe.«
Claire zaklopi mobitel. Baci ga na suvozačko sjedalo. Objema rukama uhvati upravljač.
Pogleda na sat na kontrolnoj ploči i dopusti si da punu minutu vrištanjem iz sebe izbacuje tugu i
očaj koje nije mogla izraziti na očevu sprovodu.
»U redu«, reče si. »U redu.«
Bijes će joj pomoći. Dat će joj snagu koja joj je potrebna da napravi ono što mora
napraviti. Ubit će Paula zbog toga što je njezinu ocu pokazao kasetu s Juliom. Ubit će ga zbog
svega što je svima njima učinio.
Kiša je bubnjala o vjetrobran gotovo je zasljepljujući, ali nastavila je voziti zato što je
jedina prednost koju je imala u odnosu na Paula bio faktor iznenađenja. Kako će se točno to
iznenađenje odigrati nije bila sigurna. Ona ima pištolj. Ima metke koji čovjeka mogu prepoloviti.
Prisjetila se onoga davnog dana kada je Paula odvela na streljanu. Prvo što joj je voditelj
streljane rekao bilo je da ne smije uperiti oružje u nekoga ako nije spremna povući okidač.
Claire je bila itekako spremna povući okidač. Samo nije znala kako će pronaći priliku da
to učini. Postoji mogućnost da dođe do kuće Fullerovih prije Paula. Može parkirati majčin
automobil uz stabla pokraj kuće i pješice otići do stražnjeg ulaza. Postoji nekoliko mjesta gdje
može sakrivena čekati: u jednoj od spavaćih soba, u hodniku, u garaži.
Osim ako on već nije ondje. Osim ako joj ponovo ne laže i ondje je cijelo vrijeme.
Pretpostavljala je da ima još jednu kuću, ali možda je kuća Fullerovih jedina kuća koja je
Paulu potrebna. Njezin suprug voli da sve bude isto. On je rob navike. Doručak je jeo uvijek iz
iste zdjelice, kavu pio iz iste šalice. Da mu je Claire to dopustila, svaki bi dan hodao u istome
crnom odijelu. Njemu je potrebna struktura. Osjećaj familijarnosti.
S kontrolne ploče dopre nekakav zvuk. Claire nije mogla dokučiti što bi taj zvuk trebao
značiti. Uspori majčin automobil. Motor je ne smije sada iznevjeriti. Panično je tražila sjvedosna
upozorenja na ploči, ah jedino žuto svjetlo bila je plinska boca iznad mjerača stanja goriva u
spremniku.
»Ne, ne, ne.« Tesla nikada nije trebao gorivo. Paul je svake subote do vrha punio
spremnik Claireina BMW-a. Nije se sjećala kada je posljednji put stala na benzinskoj osim da
kupi dijetalnu Coca-Colu.
Claire provjeri prometne znakove na autocesti. Udaljena je četrdeset pet minuta od
Athensa. Prošla je nekoliko izlaza prije nego što je ugledala znak za benzinsku postaju.
Kad se ondje zaustavila, i rezerva joj je već bila pri kraju. Kiša je jenjala, ali nebo je još
bilo mračno i puno olujnih oblaka, a zrak je postao vrlo hladan. Claire uzme ostatak majčina
novca i ode u trgovinu. Nije znala koliko litara goriva stane u spremnik u Heleninu Fordu
Focusu. Pružila je tipu na blagajni četrdeset dolara i nadala se najboljem.
Kad se Claire vratila do svog automobila, jedan mladi par stajao je pokraj oronule
limuzine. Pokušala ih je ignorirati dok je natakala gorivo u Ford. Svađali su se u vezi s novcem.
Ona i Paul nikada se nisu svađali u vezi s novcem zato što ga je Paul uvijek imao. Njihove rane
svađe uglavnom su izbijale zbog toga što je Paul činio previše za nju. Nije bilo nikakve njezine
potrebe koju Paul ne bi zadovoljio. Kroz godine, njezine prijateljice uvijek su govorile isto: Paul
se uvijek pobrine za sve.
Ručica pumpe zaškljoca.
»Sranje.« Benzin se prolije po Clairinoj ruci. Miris je bio otrovan. Ona otvori prtljažnik
jer je Paul u Helenin automobil stavio iste one potrepštine u slučaju nužde koje je stavio i u sve
ostale njihove automobile. Istresla je sve što se nalazilo u ruksaku i uzela paketić maramica. U
ruksaku su bile i škare, ali je Claire zubima otvorila plastični omot. Dok je brisala benzin s ruke,
zagledala se u rasute predmete u prtljažniku.
Na početku njihova braka, Paul je imao jednu noćnu moru. Samo ga je tada Claire vidjela
prestrašenog.
Ne, to nije točno. Paul nije bio prestrašen. Bio je prestravljen.
Nije često imao tu noćnu moru; možda dva ili tri puta godišnje, ali Paul bi se probudio
vrišteći, rukama i nogama mašući po zraku, boreći se da dođe do zraka zato što je sanjao da ga
proždire plamen, da gori onako kako je njegova majka izgorjela u automobilskoj nesreći u kojoj
su mu oba roditelja izgubila život.
Claire pobroji sve što se nalazilo u prtljažniku. Signalne rakete. Vodootporne šibice.
Plastični kanistar za benzin od petnaest litara. Roman u mekom uvezu da se ima što čitati dok se
čeka dolazak pomoći.
Paul se zaista pobrinuo za sve.
Sada je red na njoj da se pobrine za njega.
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Kiša se još nije spustila na Athens kad se Claire provezla kroz centar grada. Jak vjetar
šibao je ulice. Studenti su bili umotani u šalove i kapute dok su između predavanja išli na ručak.
Većina ih je trčala da preduhitre oluju. Svi su vidjeli tamu na obzoru: teške, crne oblake koji stižu
iz Atlante.
Claire je nazvala Helen da vidi koliko vremena ima. Majka joj je bila blizu Windera,
udaljena otprilike pola sata. Na sedamdesetosmici se dogodila nesreća koja joj je kupila dodatnih
deset minuta. Srećom, Helen je odmah rekla Claire za to, pa kada ju je Paul nazvao, mogla mu je
iskreno reći zašto se Lydijin iPhone prestao pomicati.
Išla je istim putem u Watkinsville kao što su to Lydia i ona jučer učinile. Umalo je
promašila skretanje za Paulovu cestu. Vozila je polako zato što nije morala paziti samo na Jacoba
Mayhewa i Harveyja Falkea. Carl Huckabee i dalje je okružni šerif Sigurno ima zamjenike,
premda nije mogla znati na kojoj su oni strani zakona.
Huckabee je ujedno bio i dobro upoznat s onim što se događalo u kući Fullerovih.
Claire je znala da ne smije ostaviti automobil na vidljivome mjestu. Skrenula je s ceste i
odvezla se među gusta stabla. Kotači su poskakivali po grubome tlu i negodovali. Bočni
retrovizori zaklopili su se. Metal je zaškripao kada je kora bora ogrebla boju s njega. Vozila je
onoliko duboko u šumu koliko je mogla, a zatim je izišla kroz prozor zato što je samu sebe
zatvorila u automobilu. Uzela je pištolj sa stražnjega sjedala.
Činio joj se nekako teži. Ubojitiji.
Ostavila je otvorenu kutiju sa streljivom na krovu automobila. Uzimala je jedan po jedan
metak i oprezno ga stavljala u ležaj.
»Za Juliju«, reče dok je stavljala prvi metak. »Za tatu. Za mamu. Za Lydiju.«
Claire je proučavala posljednji metak, koji joj je ležao na dlanu. Ovaj joj se činio najtežim
od svih - od sjajnoga mjeda, s prijetećim crnim vrškom koji će se zapaliti kada pogodi mekano
tkivo.
»Za Paula«, šapne, a glas joj je bio hrapav i zvučao očajno.
Posljednji metak bit će za njezina supruga, koji je odavno umro, još kad je bio dječak i
otac ga je prvi put odveo u staju. Još onda kada je rekao Claire da je imao sretno djetinjstvo.
Onda kada je stajao pred matičarom i zakleo se da će je voljeti i čuvati do kraja života. Onda
kada ju je tako uvjerljivo držao za ruku dok se pretvarao da umire u onoj uličici.
Ovoga puta nema pretvaranja.
Claire zatvori bubanj pištolja. Isproba oružje, usmjerivši ga ispred sebe, stavivši prst na
okidač. Vježbala je povlačenje čekića palcem.
Ovo je njezin plan: prolit će benzin oko kuće Fullerovih - samo oko soba, prednjega
trijema i ispod kupaonice, jer je bila sigurna da Paul Lydiju drži u garaži i htjela je da plamen
bude što dalje od njezine sestre. Onda će zapaliti benzin. Onda će Paul osjetiti miris dima ili
začuti palucanje plamena. Prestravit će se, jer to je jedino čega se ikada zapravo bojao. Čim istrči
iz kuće, Claire će ga čekati s pištoljem u rukama i upucati pet puta, jednom za svakoga od njih.
Onda će otrčati u kuću i spasiti Lydiju.
Plan je rizičan i vrlo vjerojatno sulud. Claire je i jednog i drugog bila svjesna. Znala je i
da se doslovno igra vatrom, ali nije uspjela smisliti ništa drugo što bi Paula iznenadilo i izbacilo
iz kuće dovoljno dugo da ona stigne djelovati.
I znala je da se to mora dogoditi brzo, zato što nije bila sigurna da će moći povući okidač
ako si da previše vremena da razmišlja o tome.
 Ona nije svoj suprug. Ne može opušteno oduzeti ljudski život, čak ni život lišen svake
ljudskosti.
Gurne pištolj u prednji dio hlača. Cijev nije dugačka, ali bubanj joj se zabijao u kost kuka.
Pomakne pištolj na sredinu, odmah do zatvarača na hlačama, ali to je bilo još gore. Napokon
pomakne oružje do trtice. Bakine gaćice koje joj je majka kupila omatale su se oko bubnja. Cijev
joj je ulazila između guzova, što je bilo blago neugodno, ali nijedan džep nije joj bio dovoljno
dubok, a znala je da će nastradati ako Paul ugleda revolver.
Otvori prtljažnik. Povuče zatvarač na ruksaku i potraži Mylarov termalni prekrivač. Omot
u kojem se nalazio prekrivač bio je malen, ah kada ga je raširila, vidjela je da je veličine velikoga
plašta. Vodootporne šibice bile su na signalnim raketama, a one su bile na debeloj knjizi u
mekom uvezu.
Sabrane pjesme Percyja Bysshea Shelleyja.
Kao što bi Helen rekla, pjesnici su jedini nepriznati svjetski zakonodavci.
Claire zamota svoju malu zalihu. Otvori četiri boce vode.
Majica joj je još bila vlažna od trčanja kroz kišu. Svejedno se polila vodom. Odmah je
osjetila hladnoću, ali pazila je da dobro zalije glavu, leđa i svaki centimetar rukava košulje, sve
do zakopčanih manžeta. Ostatak vode izlila je preko traperica.
Uzme prekrivač i petnaesditreni kanistar benzina.
Benzin je pljuskao o stijenke velikoga plastičnog kanistra dok ga je nosila kroz šumu.
Uporna rosulja kao da je bila zarobljena pod krošnjama stabala. Čula je udaljenu tutnjavu
grmljavine, što joj se činilo prikladnim, s obzirom na zadatak koji se nalazio pred njom. Claire
zaškilji i zagleda se pred sebe. Nebo se sve više mračilo, ali uspjela je nazrijeti svijetloplavi
kadilak parkiran iza drvoreda.
Odloži kanistar i prekrivač. Izvuče revolver. Zapne ga. Oprezno priđe automobilu za
slučaj da su Paul ili netko od njegovih suradnika u njemu.
Automobil je bio prazan.
Povuče zaštitu okidača i zatakne pištolj u hlače. Habituacija. Pištolj joj više nije stvarao
tako čudan osjećaj.
Rukom pritisne poklopac motora. Bio je hladan. Paul je vjerojatno u kući Fullerovih otkad
je Claire otišla.
Zašto bi uopće ikamo otišao? Ima šerifa koji će ga zaštititi.
Uzme prekrivač i kanistar i krene prema kući. Žbunje je bilo gusto. Claire se na trenutak
uspaniči jer se zapitala je li skrenula s puta, ali onda ugleda zeleni krov kuće. Kretala se u čučnju.
Prozori su još bili prekriveni trošnim daskama od iverice. Claire je svejedno nastavila hodati u
čučnju zato što je znala da prozori u dnevnoj sobi imaju pukotine kroz koje se vidi prilaz, pa je
prema tome zaključila da i na drugim prozorima postoji još takvih pukotina.
Obraslo stražnje dvorište nije stizalo upiti polaganu kišu. Claire je čula kako joj suha trava
pucketa pod nogama. Ljuljačka je škripala na jakome vjetru koji je šibao otvorenim poljem na
kojemu je stajala amityvilleska staja. Claire se klonila tog područja. Izgazila je visoku travu kako
bi ondje mogla staviti prekrivač i ono što je nosila u njemu.
Proučavala je stražnji dio kuće. Daska od iverice koju su ona i Lydia skinule s kuhinjskih
vrata bila je naslonjena uza zid kuće. One su je ostavile na podu. Pretpostavila je da ju je Paul
uredno naslonio pokraj vrata. Vjerojatno je uredio i sve u kući. Ili je pribor za jelo ostavio
razbacan po podu kao neku vrstu alarma kako bi znao je li netko pokušao ući u kuću.
Claire je više brinulo kako će Paula natjerati da iziđe iz kuće, nego kako će ona ući.
Sagne se do kanistra i skine čep s njega. Krene lijevo od maloga stražnjeg trijema na koji
se izlazi iz kuhinje, kapajući benzin u drvenu oplatu kojom je kuća bila obložena izvana. Radila
je oprezno tako da benzin uđe u prostor između dasaka. Podignula je kanistar svaki put kad bi
prošla pokraj prozora, natapajući ivericu što je više mogla a da pritom ne stvara previše buke.
Srce joj je tako snažno lupalo dok se uspinjala stubama na prednjemu trijemu da ju je bilo
strah da će je to lupanje odati. Pogled je prikovala za garažu. Pokušala je ne razmišljati o Paulu
koji je ondje s Lydijom. Metalna vrata na automatsko podizanje još su bila lokotom zatvorena
izvana. Zasun je bio netaknut. Njegova soba za ubojstva. Lydia je zaključana u njegovoj sobi za
ubojstva.
Claire se okrene. Tiho se vrati odakle je krenula, provjeravajući je li dobro zalila prostor
ispod prozora prekrivenih daskama. Kad je završila, cijela lijeva strana kuće, od trijema preko
soba do kupaonice bila je zalivena benzinom. Samo kuhinju i garažu nije ni taknula.
Prvi korak: gotov.
Claire se vrati do termalnog prekrivača. Klekne. Znojila se, ali ruke su joj bile tako hladne
da je jedva osjećala prste. U sebi se ispričala majci knjižničarki dok je trgala zbirku Shelleyjevih
pjesama. Smotala je stranice u dugački smotuljak koji će joj poslužiti kao fltilj. Skinula čep s
kanistra. Gurnula smotuljak unutra i ostavila petnestak centimetara papira da viri van.
Drugi korak: spreman.
Izvadila je dvije dugačke signalne rakete. Držala ih je u ruci dok je hodala prema prednjoj
strani kuće. Stajala je ispod sobe za šivanje. Iza nje je bila prazna ulica. Dok je bila na benzinskoj
postaji, pročitala je upute kako se pali signalna raketa. Isto kao i šibica. Skineš plastični čep i
vrhom rakete prijeđeš po brus-papiru.
Claire skine plastični čep. Pogleda kuću. Sada je taj trenutak. Sada bi mogla prestati.
Mogla bi se vratiti do svojeg automobila. Mogla bi nazvati FBI u Washingtonu, DC. Ministarstvo
domovinske sigurnosti. Tajnu službu. Istražni ured države Georgije.
Koliko će im sati trebati da dođu do kuće?
Koliko će to sati dati Paulu da bude sam s njezinom sestrom?
Claire zapali signalnu raketu. Odskoči jer nije očekivala da će istoga trenutka tako planuti.
Iskre su joj padale po nogama. Raketa proizvede neki zvuk koji ju je podsjetio na zvuk koji se
začuje kada netko otvori slavinu na najjače. Prođe je panika zbog toga što radi. Mislila je da će
imati više vremena, ali plamen je brzo izjedao sekunde. Benzin se uhvatio. Crvenkastonarančasti
plamenovi lizali su bočnu stranu kuće. Claire pusti raketu. Srce joj je zastalo u grlu. Mora se brzo
maknuti. Ovo se zaista događa. Nema više povratka.
Claire otrči oko kuće. Zapali drugu raketu i baci je uza zid ispod glavne spavaće sobe.
Raketa zašišti, digne se topli zapuh vjetra i plamen krene po tragu benzina uz daske od iverice
kojima su bili prekriveni prozori.
Vrućina je bila nesnosna, ali Claire je drhtala. Potrčala je do mjesta gdje je ostavila svoje
stvari i omotala se termo prekrivačem oko ramena. Pokrio joj je gornji dio tijela. Pogleda u nebo.
Oblaci su se brzo pomicali. Više nije sipilo nego su padale debele, teške kapi kiše. Nije računala
da bi se to moglo dogoditi. Gledala je bočnu stranu kuće kako bi bila sigurna da se vatra
rasplamsava. Bijeli dim dizao se visoko u zrak. Narančasti plameni jezici izdizah su se iz iverice.
Treći korak: u tijeku.
Claire uzme kanistar i krene prema stražnjemu trijemu. Zaustavi se tri metra od trijema, u
savršenoj ravnini sa stubama. Odloži kanistar i izvadi revolver. Držala ga je uz bok, cijevi
uperene u do.
Čekala je.
Vjetar se promijenio. Dim joj je puhao u lice. Boja se promijenila iz bijele u crnu. Claire
nije znala što to znači. Sjetila se da je gledala neku seriju u kojoj je razlika u boji bila bitna za
radnju, ali onda se sjetila i da je pročitala članak u kojemu je pisalo da boja dima ovisi o tome što
gori.
Gori li išta? Claire više nije vidjela plamen. Dok je čekala da Paul urličući istrči iz kuće,
vidjela je samo trag crnoga dima koji se dizao u zrak.
Prošla je minuta. Pa još jedna. Stezala je revolver u ruci. Prigušila kašalj. Vjetar je ponovo
zapuhao prema cesti. Prošla je još jedna minuta. Pa još jedna. Osluškivala je bubnjanje krvi u
ustima dok joj je srce prijetilo da će iskočiti iz grudi.
Ništa.
»Sranje«, šapne. Gdje je požar? Nije bilo dovoljno kiše ni da smoči travu, a kamoli da
ugasi kuću u plamenu. Čak su i signalne rakete ugasnule.
Claire je gledala u vrata dok je zaobilazila kuću da vidi kakva je situacija na bočnoj strani
kuće. Dim je kuljao ispod iverice kao kroz dimnjak toplane. Je li plamen zarobljen u zidovima?
Drvena oplata stara je i suha. Drvene grede nalaze se unutar zidova više od šezdeset godina.
Claire je vidjela tisuće dijagrama zidova u stambenim kućama: između vanjske i unutarnje strane
kuće ima barem petnaest centimetara materijala, većinom od drva, koje je sada većim dijelom
natopljeno benzinom. Zašto kuća još ne gori?
Izolacija.
Paul je zamijenio sve prozore. Skinuo je stare gips-kartonske ploče sa zidova i ubrizgao
sredstvo otporno na vatru, jer čega god da se Claire dosjeti, Paul je uvijek šest jebenih koraka
ispred nje.
»Dovraga«, promrsi.
Što sada?
Kanistar s benzinom. Uzme ga u ruke. U njemu je bilo još malo benzina. Fitilj od papira
većinu je posisao. To je njezin jedini rezervni plan: da zapali taj papir i baci kanistar na krov.
I što onda? Da gleda kako ni to ne gori? Smisao tog požara bio je da Paul istrči iz kuće
kroz stražnja vrata. Ako čuje nešto na krovu, može izići kroz ulazna vrata, pa čak i kroz vrata
garaže. Ili uopće ne reagirati na zvuk sličan zvuku padanja stabla, ili uopće ne čuti taj zvuk jer je
previše zauzet time da Lydiji radi što god da joj radi.
Claire spusti kanistar s benzinom. Otklopi mobitel. Nazove informacije i dobije kućni broj
Buckminstera Fullera. Pritisne tipku za poziv.
Iz kuće se začuje zvonjava telefona u kuhinji. Taj zvuk i dalje joj je bio kao da joj netko
šiljkom za led probija bubnjić. Pustila je da joj cijev pištolja lupka o nogu dok je slušala zvonjavu
telefona. Jedan. Dva. Tri. Jučer u ovo doba sjedila je na stražnjemu trijemu kao poslušno dijete,
čekajući da je Paul nazove svakih dvadeset minuta i kaže joj je li njezina sestra još živa.
Paul se javio nakon što je telefon zazvonio peti put. »Molim?«
»Ja sam.« Govorila je tiho. Vidjela ga je kroz razbijena kuhinjska vrata. Bio joj je okrenut
leđima. U sobi nije bilo dima, ni traga vatre. Skinuo je crvenu majicu dugih rukava. Vidjela je
kako mu se lopatice napinju o tanki materijal majice koju je nosio ispod nje.
»Zašto zoveš na ovaj telefon?« upita je. »Gdje je Lydia?«
»Već mi je stvarno dosta toga da se raspituješ za sestru.«
Vjetar je ponovo promijenio smjer. Dim ju je grizao za oči. »Vidjela sam neuređene
verzije filmova.«
Paul je šutio. Pogledao je u strop. Osjeća li miris dima?
»Ja znam, Paule.«
»Što misliš da znaš?« Pokušao je rastegnuti telefonsku žicu kako bi pogledao u hodnik.
Bljesak svjetla zapne joj za oko. Jedan plameni prst spuštao se od krovnog vijenca iznad
kupaonice. Ponovo pogleda Paula. Zbog telefona je bio zarobljen u kuhinji. »Znam da si ti
maskirani muškarac.«
 I dalje je šutio.
Claire je gledala kako plameni prst postaje ruka. Krovni vijenac se sve više zacrnjivao. Na
drvu je bio sloj čađi. »Znam da na USB-u imaš fotografije Johnnyja Jacksona. Znam da želiš svoj
popis klijenata kako bi mogao nastaviti s poslom.«
»Gdje si?«
Claireino srce širilo se od uzbuđenja dok je gledala kako vatra prelazi po ploči od iverice
koja je pokrivala prozor u kupaonici.
»Claire?«
Paul nije razgovarao na telefon. Stajao je na trijemu i gledao kuću. Dim je kuljao iz krova.
Nije izgledao prestravljeno. Izgledao je zapanjeno »Što si to učinila?«
Claire ispusti mobitel. Još je držala revolver uz bok. Paul pogleda u njezinu ruku. Znao je
da ima pištolj. Sada je trenutak da ga podigne, usmjeri cijev prema njemu i otkoči osigurač.
Trebala bi se brzo pokrenuti. Trebala bi biti spremna povuči okidač prije nego što on stane na do.
Paul se spusti niza tri stube. Sjetila se kako bi se spuštao i njihovim stubama kod kuće,
kako bi joj se ujutro nasmiješio i rekao joj koliko je lijepa, kako bi je poljubio u obraz, ostavljao
joj poruke u ormariću s lijekovima i slao joj smiješne poruke tijekom dana.
On upita: »Jesi li ti to zapalila kuću?« Zvučao je kao u nevjerici i kao da mu je potajno
drago, baš onako kako je zvučao kad ga je Claire nazvala s policije i rekla mu da joj treba novac
za jamčevinu.
»Claire?«
Nije se mogla pomaknuti. To je njezin suprug. To je Paul.
»Odakle ti to?« Gledao je u pištolj. Ponovo se činio više iznenađen nego zabrinut.
»Claire?«
Plan. Ne smije zaboraviti plan. Plamen se širi. Revolver je u njezinoj ruci. Treba zapeti
udarač. Uperiti pištolj Paulu u lice. Povući okidač. Povući okidač. Povući okidač.
»Lydia je dobro.« Stajao je tako blizu da je osjećala njegov ustajali znoj. Imao je gustu
bradu. Skinuo je naočale. Vidjela je obrise njegova tijela ispod bijele majice.
Ljubila ga je po tom tijelu. Prstima mu prolazila kroz dlake na prsima.
On se osvrne prema kući. »Izgleda da se brzo širi.«
»Ti se stravično bojiš vatre.«
»Da, kada je dovoljno blizu da me ozlijedi.« Nije izgovorio ono što je bilo očito: da je
vani, da kiši, da su pred njim hektari polja u koja može pobjeći i spasiti se. »Slušaj. Vatra se neće
još dugo ovako polako širiti. Daj mi USB i ja ću otići, a ti možeš ući i odvezati Lydiju. «
Nasmiješio joj se onim milim, sramežljivim osmijehom koji joj je govorio da se za sve pobrinuo.
»Vidjet ćeš da je nisam ozlijedio, Claire. Održao sam obećanje koje sam ti dao. Uvijek održim
obećanje koje ti dam.«
Claire je gledala kako podiže ruku i prstima ga dodiruje po licu. Koža mu je bila hladna.
Majica pretanka. Treba mu jakna.
Claire reče: »Mislila sam...«
Paul je pogleda u oči. »Što si mislila?«
»Mislila sam da sam ja izabrala tebe.«
»Naravno da jesi.« Dlanovima joj je nježno obujmio lice. »Odabrali smo jedno drugo.«
Claire ga poljubi. Zaista poljubi. Paul zastenje. Ostao je bez daha kad su im se jezici
dotaknuli. Ruke su mu drhtale dok ju je dirao po licu. Osjećala je otkucaje njegova srca. Bilo je
isto kao uvijek, a tako je i shvatila da je oduvijek bilo laž.
Claire zapne čekić. Povuče okidač.
Zrak se zatrese od eksplozije. Krv je poprska po vratu.
 Paul padne na do. Vrištao je. Bio je to divlji urlik, zastrašujući. Zgrabio se za koljeno
odnosno za ono što mu je ostalo od koljena. Šuplji metak razorio mu je čašicu koljena i rastrgao
gležanj. Bijela kost i dijelovi tetive i hrskavice visjeli su kao krvavi komadi užeta.
»To je bilo za mene«, reče Paulu.
Claire ponovo gurne pištolj u stražnji dio traperica. Uzme termo prekrivač i krene prema
kući.
A onda zastane.
Vatra je zahvatila lijevu stranu kuće. Plamen je lizao kuhinjski zid. Iskre su frcale po
stropu. Staklo je pucalo na strahovitoj vrućini. Telefon se rastopio. Linoleum je bio crn. Kao
bijeli pamuk, dim je visio u zraku. Crveni i narančasti plamenovi ispunili su sobu za opuštanje
dok su navirali prema hodniku.
Prema garaži.
Prekasno je. Ne može ući. Bilo bi suludo da pokuša pomoći Lydiji. Poginula bi. Obje bi
poginule.
Claire duboko udahne i utrči u kuću.
 DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

»U garaži sam!« Lydia je bezuspješno potezala lance dok su jarkocrveni plameni jezici
lizali početak hodnika. »Upomoć!«
Začula je pucanj iz pištolja. I muškarca kako urliče.
Paul, pomisli. Molim te Bože da je to Paul
»Ovdje sam!« Lydia poviče. Batrgala se na stolcu. Prestala se nadati sve dok telefon nije
zazvonio, dok se nije začuo pucanj.
»Upomoć!« Poviče.
Znaju li za vatru? Stavlja li policija lisičine Paulu umjesto da trče u kuću? Ostavio je vrata
hodnika širom otvorena. Imala je priliku iz prve ruke svjedočiti promjenjivoj prirodi vatre.
Nježno treperenje pretvorilo se u usijani plamen koji je glodao kroz zidove. Tapete su se
odlijepile. Komadi žbuke topili se sa stropa. Dim i vrelina navirali su kroz uski hodnik. Ruke su
joj bile vruće. Koljena su joj bila vruća. Lice joj je bilo vruće.
»Molim vas!« Lydia vrisne. Vatra se tako brzo rasplamsavala. Zar ne znaju da je ovdje?
Zar ne vide plamen koji izbija kroz krov?
»Ovdje sam!« poviče. »U garaži sam!«
Bezuspješno je potezala lance. Ne može ovako umrijeti. Ne nakon onoga što je preživjela.
Mora još jedanput vidjeti Ricka.
Mora zagrliti Dee. Mora reći Claire da joj je zaista oprostila. Mora reći majci da ju je
voljela, da je Paul ubio Sama, da se njezin otac nije sam ubio, da ih je sve silno volio, i...
»Molim vas!« Vrisnula je tako glasno da joj je puknuo glas. »Pomozite mi!«
Netko je stajao na dnu hodnika.
»Ovdje!« Poviče. »Ovdje sam!«
Osoba je prilazila sve bliže. I bliže.
»Upomoć!« Lydia poviče. »Pomozite mi!«
Claire.
Ta osoba je Claire.
»Ne, ne, ne!« Lydia se uspaniči. Zašto je to Claire? Gdje je policija? Što je njezina sestra
učinila?
»Lydia!« Claire je trčala u čučnju, trudeći se ostati ispod dima. Preko glave prebacila je
termo prekrivač. Iza nje plamtjela je vatra - tamnocrveni i narančasti plamen koji je lizao zidove i
izbacivao komade stropa.
Zašto je to Claire? Gdje su vatrogasci? Gdje je policija?
Lydia je mahnito gledala u vrata, čekajući da dojuri još ljudi. Muškaraca u jaknama
otpornim na vatru. Muškaraca s kacigama i kisikom. Muškaraca sa sjekirama.
Nikoga nije bilo. Samo Claire. Luda, nepromišljena, beskrajno glupa Claire.
»Što si učinila?« Lydia poviče. »Claire!«
»U redu je«, poviče i Claire. »Spasit ću te.«
»Isuse Kriste!« Lydia je vidjela kako vatra jede boju sa zidova. Garaža se punila dimom.
»Gdje su svi?«
Claire zgrabi nož sa stola. Prereže plastične vezice.
»Idi!« Lydia je odgurne. »Zavezana sam lancima za zid! Moraš otići!«
Claire rukom posegne iza stolca. Nešto zavrne. Lanac padne s Lydije kao pojas.
Lydia je na trenutak ostala previše zapanjena da bi se pomaknula. Slobodna je. Nakon
gotovo dvadeset četiri sata napokon je slobodna.
 Slobodna da bi mogla živa izgorjeti u požaru.
»Hajde!« Claire krene prema otvorenim vratima, ali vatra je već pojela njihov jedini izlaz
iz kuće. Plamen je rastopio plastične obloge na zidu. Sag se uvio kao jezik.
»Ne! Lydia vrisne. »Ne, kvragu!« Ne može ovako umrijeti. Ne nakon što je preživjela
Paulovo mučenje. Ne nakon što je pomislila da će se izvući.
»Pomozi mi!« Claire ode do vrata na automatsko podizanje. Metal je tako zaječao da je
Lydiji probio bubnjiće. Claire ponovo pokuša otrčati do vrata, ali Lydia je zgrabi za ruku.
»Što si učinila?« Poviče. »Umrijet ćemo!« Claire se oslobodi njezina stiska. Potrči prema
drvenim policama. Sruši videokasete na pod. Izbije police iz držača.
»Claire!« Lydia poviče. Sestra joj je naposljetku poludjela. »Claire! Prestani!«
Claire zgrabi metalnu polugu s poda. Zamahne njome kao palicom i udari po zidu. Čekić
se zaglavi u gips-kartonskoj ploči. Iščupa ga i ponovo zamahne.
Gips-kartonske ploče.
Lydia je tupo gledala kako Claire još jednom zamahuje prema zidu. Kao i sve drugo u
garaži, betonski zid bio je samo za pokazivanje. Stvarni zidovi garaže bili su napravljeni od
gips-kartonskih ploča i drvenih greda, iznad kojih je obloga, iznad koje je sloboda.
Lydia istrgne metalnu šipku iz Claireinih ruku. Dok je iznad glave podizala šipku tešku
pet kilograma, vrištao joj je svaki mišić u tijelu. Zamahnula je svom snagom i udarila šipkom kao
čekićem. Udarala je i udarala sve dok gips-kartonska ploča nije nestala, a zrakom su poput
snijega letjeli teški komadi pjene. Lydia još jedanput zamahne. Pjena se topila. Metalna šipka
kroz nju je prošla kao kroz maslac.
»Radi rukama!« Claire poviče.
Obje su rukama hvatale pune šake tinjajuće pjene. Lydiju su pekli prsti. Pjena se vraćala u
tekuće stanje, otpuštajući snažan miris kemikalija u zrak. Lydia zakašlje. Obje zakašlju. Dim u
garaži bio je gust. Lydia je jedva vidjela što rade. Plamen se približavao. Vrelina joj je pržila
leđa. Mahnito je povlačila kipuću izolaciju. Ovo neće ići. Predugo to traje.
»Makni se!« Lydia ode unatrag što je više mogla i zatrči se prema zidu. Osjetila je kako
joj se zdrobila neka košćica u ramenu kad je udarila u drvenu oblogu. Ponovo se odmaknula pa
zatrčala prema zidu, usmjerivši tijelo između drvenih greda kako bi udarila o vanjski dio zida.
Lydia se još jedanput odmakne kako bi uhvatila zalet.
»To ne funckionira!« Claire poviče.
Ali funkcioniralo je.
Lydia osjeti kako daske pucaju pod njezinom težinom. Kroz napuklo drvo vidjelo se
svjetlo dana.
Lydia se svom snagom zatrči prema zidu. Zid popusti. Nešto joj iskoči u ramenu. Ruka joj
mlohavo padne uz bok. Počne udarati nogama, u to uloživši svu preostalu snagu, sve dok iz
drvenih daščica nisu poiskakali čavli. Dim se izdizao prema svježemu zraku. Lydia se okrene da
ode po Claire.
»Pomozi mi!« Claireine ruke bile su pune videokaseta. Vatra je bila toliko blizu da se
činilo da Claire sjaji. »Moramo ih iznijeti!«
Lydia zgrabi sestru za ovratnik i gurne je prema uskom otvoru. Claire nije mogla proći
kroz otvor s kasetama u rukama. Lydia joj ih izbaci iz ruku. Ponovo je gurne. Claire se posklizne.
Cipele su joj se topile na betonu. Lydia je gurne posljednji put. Claire izleti iz kuće. Lydia izleti
odmah nakon nje. Obje silovito padnu na prilaz.
Iznenadni svjež zrak šokirao je Lydijin sustav. Ključna kost pukne joj od udarca o beton.
Činilo joj se da joj je netko zabio nož u grlo. Okrene se na leđa. Pokušavala je doći do zraka.
Oko nje padale su videokasete. Lydia ih odgurne. Strašno ju je boljelo. Sve ju je strašno
boljelo.
»Požuri!« Claire je klečala. Rukama je posezala u garažu, pokušavajući spasiti kasete.
Jedan od rukava joj se zapalio. Otresla je plamen i nastavila vaditi kasete. Lydia se pokuša
uspraviti, ali nije mogla pomaknuti lijevu ruku. Dok se pokušavala uspraviti oslanjajući se na
desnu ruku, bol je bio gotovo nepodnošljiv. Uhvati Claire za košulju i pokuša je odvući.
»Ne!« Claire je i dalje vadila kasete. »Moramo ih izvući.« Objema rukama vadila je
kasete, isto onako kako je grabila pijesak da bi od njega napravila dvorac. »Liddie, molim te!«
Lydia klekne pokraj Claire. Vidjela je samo ono što se nalazilo tek nekoliko centimetara
ispred nje. Dim je kuljao kroz otvor. Vrućina je bila zagušujuća. Osjetila je kako joj je nešto palo
na glavu. Pomislila je da je iskra, ah bila je to kiša.
»Samo ih je još par!« Claire je nastavila izvlačiti kasete. »Maleni ih od kuće!«
Lydia je zdravom rukom bacala kasete na prilaz. Bilo ih je tako mnogo. Pogledom je
prelijetala preko datuma na naljepnicama i znala je da datumi odgovaraju nestalim ženama, i da
te žene imaju obitelji koje ne znaju gdje su njihove sestre, njihove kćeri.
Claire padne nauznak dok su se plameni jezici izvijali iz garaže. Lice joj je bilo crno od
čađe. Lydia je uhvati za ovratnik i odvuče od kuće. Claire posrne dok je pokušavala ustati.
Rastopljene cipele pale su joj s nogu. Zabila se u Lydiju. Od toga je Lydiju strahovito zaboljelo
rame, ali to nije bilo ništa u usporedbi s isprekidanim kašljem koji joj je potresao tijelo. Savila se
u struku i iz sebe izbacila mlaz crne vode koja je imala okus po mokraći i pepelu cigareta.
»Liddie.« Claire je protrlja po leđima.
Lydia otvori usta i iz njih izleti još jedan smrdljivi crni mlaz od kojeg joj se zgrčio
želudac. Srećom, toga više nije bilo mnogo. Obriše usta. Ustane. Zatvori oči da zavara
vrtoglavicu.
»Lydia. Pogledaj me.«
Lydia se prisili da otvori oči. Claire je stajala leđima okrenuta garaži. Dim i vatra bjesnjeh
su iza nje, ali ona je gledala u Lydiju, a ne u vatru. Prstima je pokrila usta. Izgledala je shrvano.
Lydia je mogla samo zamisliti što njezina sestra vidi: modrice, otekline, strujne opekline.
»Što ti je učinio?« Claire upita.
»Dobro sam«, Lydia odvrati, zato što je morala biti.
»Što je učinio?« Claire se tresla. Od suza su joj ostajali bijeli tragovi na čađavome licu.
»Obećao je da te neće ozijediti. Obećao je.«
Lydia odmahne glavom. Ne može se sada time baviti. To nije bitno. Ništa nije bitno.
»Ubit ću ga.« Claire je bosim nogama bučno odkorača prema stražnjemu dijelu kuće.
Lydia pođe za njom, držeći beskorisnu lijevu ruku što nepomičnijom. Sa svakim
korakom, ključna kost udarila bi je u grlo. Zglobovi su joj bili puni prašine. Čadu na njezinu licu
kiša je pretvorila u vlažni crni pepeo.
Claire je bila malo ispred nje. Revolver joj je bio zataknut za stražnji dio hlača. Lydia je
prepoznala pištolj, ah ne i brzinu kojom ga je Claire izvukla, otkočila i naciljala u čovjeka koji je
puzao po podu.
Paul se odvukao otprilike šest metara od kuće. Tamnocrveni trag krvi pokazivao je kako
se kretao kroz mokru travu. Desno koljeno pretvorilo mu se u krvavu kašu. Gležanj mu je bio
potpuno raznesen. Donji dio noge visio je pod neprirodnim kutom. Kost, tetiva i mišić svjetlucali
su na svjetlu plamena koji je i dalje bjesnio.
Claire uperi pištolj Paulu u lice: »Jebeni lažove.«
Paul se nastavio kretati, oslanjajući se na lakat i dlan da bi pobjegao od vatre.
Claire ga je pratila ciljajući pištoljem u njega. »Rekao si da je nećeš ozlijediti.«
Paul odmahne glavom, ali nastavi puzati. »Obećao si mi.« On napokon podigne pogled.
 »Obećao si«, Claire reče, a zvučala je nadureno, shrvano i bijesno.
Paul uspije slegnuti ramenima. »Barem je nisam pojebao.« Claire povuče okidač.
Lydia vrisne. Buka od pištolja bila je zaglušujuća. Metak je razderao bočnu stranu
Paulova vrata. Rukom je pritisnuo ranu. Pao je na leđa. Krv mu je tekla između prstiju.
»Isuse Kriste.« Lydia protisne. Samo je to bila u stanju reći. »Isuse Kriste.«
»Claire.« Paul je grgljao. »Pozovi hitnu.«
Claire mu nacilja pištolj u glavu. Pogleda ga potpuno bezosjećajno. »Govno lažljivo.«
»Ne!« Lydia zgrabi Claire za ruku točno u trenutku kad je povukla okidač. Metak nekamo
odleti. Lydia osjeti kako je trzaj pištolja prošao kroz Clairein dlan, a zatim kroz njezinu ruku.
Claire ponovo pokuša naciljati.
»Ne.« Lydia joj odmakne ruku. »Pogledaj me.« Claire nije htjela pustiti pištolj. Oči su joj
bile mutne. Nalazila se negdje drugdje. Na nekom mračnom, prijetećem mjestu iz kojega je
mogla izići jedino ako ubije supruga.
»Pogledaj me«, Lydia ponovi. »On zna gdje je Julia.«
Claire nije htjela skrenuti pogled s Paula.
»Claire.« Lydia progovori najjasnije što je mogla: »Paul zna gdje je Julia.«
Claire odmahne glavom.
»Rekao mi je«, Lydia reče. »Rekao mi je u garaži. Zna gdje je. Blizu je. Rekao mi je da je
još posjećuje.«
Claire odmahne glavom. »Laže.«
Paul reče: »Ne lažem. Znam gdje je.« Claire pokuša ponovo usmjeriti pištolj prema
njegovoj glavi, ali Lydia je zaustavi. »Daj da probam, dobro? Samo me pusti da probam. Molim
te. Molim te.«
Claire polagano opusti ruku, popustivši pred sestrinom molbom.
Ipak, dok je s mukom pokušavala kleknuti, Lydia je jednim okom pratila sestru. Od
bolova je gotovo ostala bez daha. Od svakog pokreta bilo joj je kao da joj netko zabija nož u
rame. Obriše znoj sa čela. Pogleda Paula. »Gdje je Julia?«
Paul je nije htio pogledati. Zanimala ga je samo Claire. »Molim te«, preklinjao ju je.
»Zovi hitnu.«
Claire odmahne glavom.
»Reci nam gdje je Julia i pozvat ćemo hitnu«, Lydia reče.
Paul zaškilji i pogleda prema Claire. Kiša mu je bubnjala po licu. Prskala po licu. Tekla
po licu.
»Pozovi hitnu«, Paul ponovi. »Molim te.«
Molim te. Koliko je puta Lydia njega preklinjala u garaži? Koliko joj se puta narugao?
Paul reče: »Claire...«
»Gdje je ona?« Lydia ponovi. »Rekao si da je blizu. Je li u Watkinsvilleu? Je li u
Athensu?«
Paul reče: »Claire, molim te. Moraš mi pomoći. Ovo je ozbiljno.«
Claire je mlohavo držala pištolj uz bok. Gledala je prema kući. Zurila u vatru. Usnice su
joj bile stisnute u taknu crtu. Oči i dalje mahnite. Puknut će. Lydia samo nije znala u kojem
smjeru.
Lydia ponovo pogleda Paula. »Reci mi.« Trudila se ne zvučati kao da ga preklinje.
»Rekao si da znaš gdje je. Rekao si da je posjećuješ.«
... hrpa trulih kostiju s dugačkim plavim pramenovima i onim glupim narukvicama...
»Claire?« Paul je gubio previše krvi. Koža mu je postala neprirodno bijela. »Claire,
molim te, samo me pogledaj.«
 Nema Lydia vremena za ovo. Zabije prste u njegovo smrskano koljeno.
Paulovi vrisci proparali su zrak. Ona nije popuštala. Nastavila je pritiskati dok noktima
nije zagrebla po goloj kosti.
»Reci nam gdje je Julia«, Lydia reče.
On protisne zrak kroza zube.
»Reci nam gdje je!«
Paulu se izokrenu oči. Tijelo mu se počne grčiti. Lydia makne ruku.
Borio se da dođe do daha. Žuč i ružičasta krv curile su mu iz usta. Pritisne potiljak o do.
Pluća su mu se nadimala kako bi došla do zraka. Činilo se da se guši. Plače.
Ne, ne plače. Smije se.
»Nemaš ti to u sebi.« Paulovi krvavi bijeli zubi pokažu mu se između vlažnih usana.
»Ništavna debela kujo.«
Lydia mu ponovo zabije prste u koljeno.
Osjećala je kako joj se zglobovi na prstima savijaju dok se ovijaju oko razbijenih
komadića kosti. Ovoga puta Paul je tako glasno vrisnuo da mu je glas puknuo. Usta su mu bila
otvorena. Zrak je prolazio kroz glasnice, ali nije bilo zvuka.
Srce će mu podrhtavati. Mjehur popustiti. Crijeva se pokrenuti. Duša će mu umirati.
Lydia je to znala zato što je Paul njoj radio takve stvari da je ona tako vrištala dok su bili
u garaži.
Ponovo se počeo grčiti. Ruke su mu bile ukočene. Čvršće je stiskao ranu na vratu. Vidjela
je kako mu tamnocrvena krv kapa između prstiju.
Claire reče: »Imam pribor za prvu pomoć u autu. Mogle bismo mu malo zakrpati to na
vratu pa da ovo dulje traje.«
Govorila je opušteno, kao da s nekim čavrlja, gotovo isto onako kako se Paul obraćao
Lydiji dok su bili u garaži. »Ili ga možemo živog spaliti. Ima još benzina u kanistru.«
Lydia je znala da je njezina sestra potpuno ozbiljna. Već ga je dvaput upucala. Bila bi ga
pogubila da je Lydia nije zaustavila. Sada ga želi mučiti, živoga ga spaliti.
Što Lydia radi? Pogleda u svoje ruke. Prsti su joj gotovo nestali u onome što je ostalo od
Paulova koljena. Njegovi drhtaji širili su se ravno do njezina srca.
Do njezine duše.
Prisilila se da makne ruku. To da mu prestane nanositi bol bila je jedna od najtežih stvari
koje je ikada učinila. Ali ma kakve grozote da je Paul Scott učinio Lydiji i njezinoj obitelji, ona
se neće pretvoriti u njega, i svakako neće dopustiti svojoj mlađoj sestri da to učini.
»Gdje je ona, Paule?« Lydia pokuša apelirati na ono malo ljudskosti koja mu je još ostala.
»Umrijet ćeš. Znaš to. Samo je pitanje trenutka. Reci nam gdje je Julia. Napravi jednu dobru
stvar prije nego što odeš.«
Krvava nit iscuri Paulu iz usta. Reče Claire: »Zaista sam te volio.«
Lydia upita: »Gdje je?«
Paul nije htio skrenuti pogled s Claire. »Ti si jedina dobra stvar koju sam ikad učinio.«
Claire se lupne pištoljem o nogu.
On reče: »Pogledaj me. Molim te, samo još jedan put.«
Ona odmahne glavom. Zagleda se u polje iza kuće.
Paul reče: »Znaš da te volim. Ti si bila jedini dio mene koji je normalan.«
Claire ponovo odmahne glavom. Plakala je. Čak i na kiši, Lydia je vidjela suze koje su joj
tekle niz lice.
»Nikada te ne bih napustio.« I Paul je plakao. »Volim te. Časna riječ, Claire. Volim te do
posljednjeg daha.«
 Claire napokon pogleda u supruga. Otvori usta, ali samo da udahne. Pogled joj je bježao
lijevo-desno kao da ne razumije sasvim što je pred njom.
Vidi li u ovom trenutku staroga Paula, nesigurnog studenta koji tako očajnički želi da ga
ona voli? Ili vidi čovjeka koji je snimio one filmove? Čovjeka koji je dvadeset četiri godine
skrivao mračnu tajnu koja je progonila njezinu obitelj?
Paul podigne ruku prema Claire. »Molim te. Umirem. Samo mi to daj. Molim te.«
Ona odmahne glavom, ali Lydia je vidjela da gubi odlučnost.
I Paul je to vidio. »Molim te«, reče.
Polako, nevoljko, Claire klekne pokraj njega. Pusti da pištolj padne na travu. Stavi ruku
na njegovu. Pomagala mu je zatvoriti ranu, pomagala mu je da ostane živ.
Paul zakašlje. Krv mu navre na usta. Čvršće stisne ranjeni vrat. »Volim te. Bez obzira na
sve, znaj da te volim.«
Claire priguši jecaj. Pomazi ga po licu. Makne mu kosu iz očiju. Tužno se nasmiješi i
reče: »Seronjo glupi. Znam da si stavio Juliju u bunar.«
Da ga nije gledala u lice, Lydiji bi promaknuo Paulov zapanjeni pogled. Brzo je taj izraz
zamijenio izrazom neskrivenog oduševljenja. »Bože, uvijek si bila tako oštroumna.«
»Jesam, zar ne?« Claire je još bila nagnuta iznad njega. Lydia pomisli da će ga poljubiti,
ali ona odlijepi njegov dlan s ranjenoga vrata. Paul se opirao, pokušao je zaustaviti istjecanje
krvi, ali Claire mu je čvrsto držala ruku. Okrenula ga je na leđa. Ostao je bez snage. Nije mogao
zaustaviti istjecanje krvi. Nije mogao zaustaviti Claire. Zajahala ga je. Prikovala oba njegova
zapešća za pod. Uporno ga je gledala u oči, pogledom upijajući svaku promjenu koja mu se
vidjela na licu - nevjericu, strah, očaj. Srce mu je mahnito udaralo. Sa svakim otkucajem dolazilo
je i novo prskanje arterijske krvi. Claire nije skrenula pogled kad su mu usta ostala otvorena ni
kad mu je kiša počela padati u grlo. Netremice ga je gledala dok je prskanje iz vrata prerastalo u
postojan tok. Gledala ga je dok su mu se šake otvarale. Mišići se opustili. Tijelo omlohavilo. Čak
i kada je jedini pokazatelj da je Paul još uvijek živ bilo muklo pištanje njegovih udaha i ružičasti
mjehurići na usnama, Claire nije skrenula pogled.
»Vidim te«, rekla mu je. »Vidim te točno onakvog kakav jesi.«
Lydia je bila zapanjena. Nije mogla vjerovati što se to događa pred njezinim očima. Što je
dopustila sestri da učini. Ovo je točka s koje nema povratka ni za koga od njih. Posebno ne
Claire.
»Hajde.« Claire se obraćala Lydiji. Ustala je. Obrisala krvave ruke o hlače, kao da je
upravo došla iz vrta.
Lydia se i dalje nije mogla pomaknuti. Pogledala je u Paula. Mjeuhrići su prestali izlaziti.
U staklenoj crnini njegovih šarenica vidjela je odraz plamena koji se širio iz kuće.
Kapljica kiše pala mu je na očnu jabučicu. Nije trepnuo.
»Liddie.«
Lydia se okrene. Claire je bila u stražnjem dvorištu. Kiša je sada zaista jako padala. Činilo
se da Claire to ne primjećuje. Nogama je razgrtala travu probijajući se kroz žbunje.
»Hajde«, Claire je pozove. »Pomozi mi.«
Lydia nekako uspije ustati. Još je bila u šoku. To je jedini razlog zašto je bolovi nisu
zaustavili. Prisilila se staviti jednu nogu pred drugu. Natjerala se da upita Claire: »Što radiš?«
»Ondje je neki bunar!« Claire je morala povisiti glas da bi nadglasala buku koju je
stvarala kiša. Bosim stopalima razgrtala je korov, čineći velike krugove na du. »U poreznim
dokumentima o nekretnini pisalo je da je kuća priključena na gradski vodovod.« Jedva je
kontrolirala oduševljenje. Bila je jednako bez daha kao i kad je kao dijete Lydiji pričala o zlim
djevojkama u školi. »Naslikala sam Paulu jednu sliku. Prije mnogo godina. Prema fotografiji
stražnjeg dvorišta. Pokazao mi ju je kad smo tek počeli hodati i rekao da voli taj pogled zato što
ga podsjeća na dom i na roditelje, i na odrastanje na farmi. A na toj fotografiji vidjela se i staja,
Liddie. Velika, zastrašujuća staja, pokraj koje je bio natkriveni bunar. Provela sam sate
pokušavajući točno pogoditi boju - dane, tjedne. Ne mogu vjerovati da sam zaboravila na taj
jebeni bunar.«
Lydia razgrne neko visoko raslinje. Željela joj je vjerovati. Čeznula je za tim da joj
povjeruje. Može li biti tako jednostavno? Je li moguće da se Julia zaista nalazi ondje?
»Znam da sam u pravu.« Claire počne nogama udarati po du ispod ljuljačke. »Paul nije
ništa dirao u kući. Ništa. Zašto bi onda srušio staju, osim da sakrije dokaze? I zašto bi prekrio
bunar, osim ako nije bilo nečega u njemu? Vidjela si mu izraz lica kad sam spomenula bunar.
Ona mora biti ovdje, Pepper. Julia mora biti u bunaru.«
Sve su bile tako blizu, Lydia. Želiš li da ti kažem koliko blizu?
Lydia počne nogama udarati mokru travu. Vjetar je ponovo promijenio smjer. Nije mogla
zamisliti da će doći trenutak kada će moći osjetiti miris ičega drugog osim dima. Ponovo pogleda
prema kući. Vatra je još jačala, ali možda će je kiša spriječiti da se proširi na travu.
»Liddie!« Claire je stajala ispod ljuljačke. Petom je lupala po du. Iz dubine je dopirao
šupalj zvuk.
Claire se baci na koljena. Zarije prste u zemlju. Lydia klekne pokraj nje. Dobrom rukom
opipala je ono što je njezina sestra pronašla. Drveni poklopac bio je težak te otprilike dva i pol
centimetra debeo, a u promjeru je imao otprilike jedan metar.
»To mora biti to«, Claire reče. »To mora biti to.«
Lydia je grabila šaku za šakom zemlje. Ruka joj je krvarila. Nastali su joj žuljevi od vatre,
od otopljene pjene. Svejedno je nastavila kopati.
Claire je napokon maknula dovoljno zemlje da zarije prste ispod poklopca. Cučnula je
kao dizačica utega i tako silovito potegnula da su joj iskočile žile na vratu.
Ništa.
»Kvragu.« Claire ponovo pokuša. Ruke su joj drhtale od napora. Lydia joj pokuša
pomoći, ali nije mogla pomaknuti ruku u tom smjeru. Kiša im nije pomagala. Tako natopljen
kišom, poklopac se činio još težim.
Claire iskliznu prsti. Padne nauznak u travu. »Sranje!« poviče, odgurnuvši se od da kako
bi ustala.
»Pokušaj ga gurnuti.« Lydia nogama stane oko poklopca. Claire joj pomogne, donjim
dijelom dlanova pritišćući poklopac, svom snagom stišćući leđne mišiće.
Lydia osjeti da proklizava. Dnom dlana zdrave ruke osloni se na do i gurne tako silovito
da joj se učinilo da će joj se noge prelomiti na dva dijela.
Napokon, nakon mnogo muke, uspiju taj težak komad drva pomaknuti nekoliko
centimetara.
»Jače«, Claire reče.
Lydia nije znala koliko jače još može gurati. Pokušale su ponovo, ovoga puta tako da je
Claire stala pokraj nje i gurala poklopac nogama. Pomaknuo se za još dva i pol centimetra. Obje
su gurale, vičući od bola i napora, sve dok se poklopac nije pomaknuo dovoljno da im noge vise
iznad otvorene rupe u zemlji.
Zemlja i kamenje upali su u ždrijelo bunara. Kiša je udarala u vodu. Obje se zagledaju u
beskrajnu tamu.
»Kvragu!« Jeka vrati Clairein glas. »Što misliš koliko je duboko?«
»Treba nam džepna svjetiljka.«
»Ima jedna u autu.«
 Lydia je gledala kako joj sestra sprinta bosonoga. Ruke su joj bile savijene u laktovima.
Preskočila je preko pale grane. Bila je toliko čvrsta u odluci da se kreće naprijed da nije
zastajkivala da vidi što je ostavila za sobom.
Paul. Nije ga samo gledala kako umire. Upijala je njegovu smrt kao što kolibrić srče
nektar.
Možda to nije bitno. Možda je to da je gledala Paula kako umire bilo hrana koja je Claire
trebala. Možda Lydiju ne bi trebalo brinuti ono što su one učinile Paulu. Više bi je trebalo brinuti
ono što je on učinio njima.
Njihovu ocu. Njihovoj majci. Claire. Juliji.
Lydia pogleda u zjapeću crninu bunara. Pokuša oslušnuti kišu kako udara o vodu na dnu,
ali bilo je previše kapi da bi mogla pratiti put samo jedne od njih.
Pronađe kamenčić na du. Ubaci ga u bunar. Brojila je sekunde. U četvrtoj sekundi
kamenčić je pljusnuo u vodu.
Koliko daleko može kamen pasti u četiri sekunde? Lydia posegne u tminu. Rukom prijeđe
po grubom kamenju, trudeći se ne razmišljati o paucima. Stijene su bile neravne. Žbuka se trusila.
Bude li oprezna, možda bi mogla naći uporište. Nagne se još malo. Rukom je prelazila
naprijed-natrag. Žbuka joj se činila suhom. Prstima okrzne puzavca.
Osim što je to bilo previše nježno da bi bilo puzavac. I tanko. Metal. Narukvica? Ogrlica?
Lydia oprezno pokuša odvojiti lanac od zida. Nije se dao i pretpostavila je da je zapeo za
nešto. Nije mogla spustiti drugu ruku da ga izvuče. Osvrne se preko ramena. Claire se vidjela u
daljini. Džepna svjetiljka bila je upaljena. Claire je trčala. Stopala će joj biti izranjavana od
šumskoga da. Sada to vjerojatno ne osjeća zbog ciče zime.
Lydia zastenje kad se nagnula još dublje u bunar. Prstima je opipavala lanac. Osjetila je
da je neki komad čvrstoga metala, oblika gotovo kao novčić, zaglavio između kamena i zida. Bio
je nekog oblika, ne okruglog, ali možda ovalnog. Palcem je prešla preko glatkih rubova. Oprezno
je iščeprkala novčić, nježno ga pomičući naprijed-natrag dok se nije oslobodio iz pukotine.
Omotala je lanac oko prstiju i izvukla ruku iz bunara.
Pogleda ogrlicu koju je držala u ruci. Zlatni medaljon bio je u obliku srca s ugraviranim
ukošenim slovom L. Takvo što dao bi ti dečko u prvom srednje zato što si mu dopustila da te
poljubi, a on je mislio da to znači da hodate.
Lydia se nije mogla sjetiti njegova imena, ali znala je da je Julia ukrala taj medaljon iz
njezine kutije s nakitom i da ga je nosila onoga dana kad je nestala.
»To je tvoj medaljon«, Claire reče.
Lydia provrti jeftini lančić između prstiju. Mislila je da je strašno skup. Vjerojatno ga je
platio pet dolara u trgovini jeftinom robom.
Claire sjedne. Ugasi džepnu svjetiljku. Teško je disala od trčanja. Lydia je teško disala
zbog onoga što će one sada učiniti. Gusti dim zaklanjao je slabu Sunčevu svjetlost. Zrak je bio
leden. Para iz njihovih usta miješala se iznad medaljona. To je taj trenutak. Dvadeset četiri
godine traženja, čeznuća, znanja i neznanja, i sve što sada mogu je sjediti na kiši.
Claire reče: »Julia je pjevala Bon Jovija u tušu. Sjećaš se toga?«
Lydia si dopusti jedan osmijeh. » ›Dead or Alive.‹«
»Uvijek bi pojela sve kokice u kinu.«
»Voljela je sladić.«
»I jazavčare.«
Obje naprave kiselo lice.
Claire reče: »Sviđao joj se onaj odvratni tip s fudbalerkom. Kako se ono zvao? Brent
Lockhart?«
 »Lockwood«, Lydia se sjeti. »Tata ga je natjerao da se zaposli u McDonald’su.«
»Smrdio je na pečenu govedinu.«
Lydia se nasmije zato što je vegetarijanka Juha time bila zgrožena. »Prekinula je s njim
tjedan dana poslije.«
»Svejedno mu je dopustila da je dira.«
Lydia je pogleda. »To ti je rekla?«
»Špijunirala sam ih sa stepenica.«
»Uvijek si bila pravo derište.«
»Nisam ih cinkala.«
»Da se i to jednom dogodi.«
Obje pogledaju u medaljon. Zlato se ogulilo s poleđine. »Mislila sam ono što sam ti rekla
preko telefona. Opraštam ti.«
Claire obriše kišu iz očiju. Ona nije izgledala kao da će samoj sebi ikada oprostiti.
»Poslala sam jedan mejl...«
»Ispričat ćeš mi poslije.«
Bilo je toliko drugih, mnogo važnijih stvari o kojima su trebale razgovarati i nadoknaditi
propušteno. Lydia želi biti prisutna kada Dee upozna svoju ludu tetu. Zeli slušati kako Rick i
Helen raspravljaju o tome kako su elektroničke knjige zlo. Zeli zagrliti svoju kćer. Zeli okupiti
svoje pse i mačke, i svoju obitelj, i ponovo biti cijela.
Claire reče: »Tata ju je samo želio pronaći. To je sve što je htio.«
»Vrijeme je.«
Claire upali džepnu svjetiljku. Svjetlo osvijetli dno bunara. Truplo je ležalo u plitkoj vodi.
Koža je otpala. Nije bilo sunčeve svjetlosti da izbijeli kosti.
Medaljon. Duga plava kosa. Srebrne narukvice.
Julia.
 DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Claire je ležala na Julijinu krevetu, glave naslonjene na Gospodina Bigglesa, Julijinu

najdražu plišanu životinju. Prastari, ofucani pas jedva je preživio njihovo djetinjstvo. Punjenje
mu je dobro natopljeno Jean Natéovim sprejem za tijelo nakon kupanja. Noge su mu umočene u
sok kao osveta za otuđenu knjigu. Dio nosa spaljen mu je u tajnom činu odmazde za ukradeni
šešir. U iznenadnom napadu bijesa, netko mu je sasvim podšišao krzno na glavi.
Lydia nije izgledala mnogo bolje od njega. Opržena kosa počela joj je rasti, ali šest
tjedana nakon njihove grozne muke, modrice su joj još bile opako crne i žute. Posjekline i
opekline tek su nedavno počele dobivati kraste. Područje oko očiju još joj je bilo crveno i
otečeno. Lijeva ruka bit će joj u držaču još dva tjedna, ali nevjerojatno se izvještila u tome da
gotovo sve radi jednom rukom, uključujući i slaganje Julijine odjeće.
Bili su u kući na Bulevaru. Helen je u kuhinji, kuha ručak. Claire bi trebala pomagati
Lydiji da spakira Julijine stvari, ali brzo se vratila u stari obrazac ponašanja u kojemu starijoj
sestri dopušta da sve radi umjesto nje.
»Vidi kako je sitna bila.« Lydia zagladi par traperica. Stavi dlan na struk hlača. Palac i
mali prst bili su joj tek nekoliko centimetara udaljeni od ruba. »Ja sam znala posuditi ove hlače
od nje.« Zvučala je zaprepašteno. »Mislila sam da sam bila tako strašno debela kad je ona
umrla.«
Kad je ona umrla.
Tako sada govore. Ne Kad je Julia nestala, zato što je DNK analiza potvrdila ono što su u
svojim srcima cijelo vrijeme znali: Julia Carroll je mrtva.
Prošli tjedan stavili su je na posljednji počinak pokraj njihova oca. Obred je bio intiman,
prisustvovali su samo Claire, Helen, Lydia i baka Ginny, koja je Lydiju neprestano strašila time
što joj je govorila da je jednako lijepa kao što pamti. Ginny su odvezli kući nakon sprovoda i
našli se s Dee i Rickom u kući na Bulevaru. Sjeh su za dugački stol za blagovanje i jeli pečenu
piletinu, pili ledeni čaj i pričali odavno zaboravljene priče o pokojnicima - o tome kako je Sam
uvijek pjevušio kad bi jeo sladoled, i kako je Julia prije svojega prvog klavirskog recitala
zaboravila čitav notni zapis. Čuli su i priče o Dee, zato što su propustili sedamnaest godina
njezina života, a ona je jedna tako zanimljiva, i pametna, i lijepa djevojka. Bilo je očito da je ona
svoja osoba, ali toliko je sličila Juliji da je Claire svejedno srce zastalo svaki put kad bi je vidjela.
»Hej, ljenjivice.« Lydia na krevet, pokraj Claire, istrese ladicu punu čarapa. »Budi
korisna.«
Claire je namjerno vrlo polako slagala čarape kako bi iživcirala Lydiju pa da ona to
napravi umjesto nje. Julia je voljela uzorke za djevojčice, ružičasta srca i crvene usne, i razne
pasmine pasa. Netko će to znati iskoristiti. Donirat će sestrinu odjeću skloništu za beskućnike -
istom onom skloništu u kojem je ona volontirala onoga dana kada je Gerald Scott odlučio da će
im je oduzeti.
I Paul, jer je fotografija snimljena u staji bila dokaz da je i on aktivno sudjelovao u
ubojstvu njihove sestre.
Lydia je s obitelji podijelila sve ostale pojedinosti koje joj je Paul priznao u garaži. Znali
su za očevo ubojstvo koje je namješteno da izgleda kao samoubojstvo. Znali su za bilježnice. Za
pisma koja je Helen napisala Lydiji, a koja joj nikada nisu dostavljena. Za Paulove planove s Dee
kada napuni devetnaest. U nekom trenutku Claire je odlučila ponašati se kao Helen i prestala je
postavljati pitanja zato što nije željela znati odgovore. Nema razlike između toga zna li što se
dogodilo ili ne zna.
 Postoje samo stupnjevi patnje.
Paul je bio nasilni psihopat. Mučitelj. Ubojica. Policija je istražila njegove bojom
označene fascikle i dokazano je da je bio serijski silovatelj. Dokumenti u podrumu odveli su FBI
do računa otvorenih u stranim zemljama, na kojima su bile stotine milijuna dolara koje su uplatile
mušterije iz cijeloga svijeta. Claire je dobro pretpostavila da je Paul napravio franšizu od svog
posla. Bilo je još maskiranih muškaraca u Njemačkoj, Francuskoj, Egiptu, Australiji, Irskoj,
Indiji, Turskoj...
Nakon određene točke do koje je došla, još detaljnije spoznaje o širini suprugovih grijeha
više nisu mogle dodatno otežati Claire.
»Mislim da je ovo tvoje.« Lydia podigne bijelu majicu kratkih rukava na čijoj je prednjoj
strani crnim slovima pisalo opusti se. Ovratnik je bio napravljen u stilu filma Flashdance.
Claire reče: »Tu sam majicu nosila u kombinaciji s jednim fantastičnim štucnama u
duginim bojama.«
»To su bile moje štucne, derište jedno.«
Claire uhvati majicu koju joj je Lydia bacila u glavu. Podigne je u zrak i pogleda. Dobra
je to majica. Vjerojatno bi je i dalje mogla nositi.
»Jesi li razmislila o tome što ćeš raditi?«
Claire slegne ramenima. To je često pitaju. Svi žele znati što će raditi. Trenutačno živi s
Helen. Između ostalog i zato što je mnogo manja vjerojatnost da će susjedi njezine majke
razgovarati s medijima, a to rade svi iz Dunwoodyja koji su ikad upoznali Claire ili je samo
vidjeli kako prelazi cestu. Žene iz njezina teniskog kluba zvučale su shrvano pred kamerama, a
ipak su, prije nego što su se pojavile na snimanju, sve one nekako uspjele otići u ruke
profesionalcima na frizuru i šminkanje. Čak se i Allison Hendrickson uključila u tu gungulu,
premda se još nitko nije našalio da Claire ima nasilnu sklonost razbijanju tuđih koljena.
Odnosno, nitko osim Claire.
Lydia reče: »Onaj profesorski posao u školi zvuči dobro. Ti voliš likovni.«
»Wynn misli da ću imati dovoljno sredstava.« Claire se okrene na leđa. Zagleda se u
poster Billyja Idola zalijepljen na strop iznad kreveta.
»Svejedno ti treba posao.«
»Možda.« Paulova imovina je zamrznuta. Kuća u Dunwoodyju zaplijenjena. Wynn
Wallace objasnio joj je da će rješavanje nezakonito stečenih dobitaka od Paulovih zakonitih
poslovnih udjela trajati godinama i vjerojatno pojesti milijune u pravnim pristojbama.
Naravno, Paul je to očito uzeo u obzir kada je stvarao svoj posjed.
Claire reče Lydiji: »Police životnog osiguranja bile su u vlasništvu zaklade osnovane kroz
firmu Quinn + Scott. Papirologia je potpuno čista. Mogu otamo izvaditi novac kad god poželim.«
Lydia je pogleda. »Možeš uzimati novac od Paulova životnog osiguranja?«
»To mi se čini poštenim. Ipak sam ga ja ubila.«
»Claire«, Lydia je upozori, jer se Claire nije smjela šaliti s time da se nekažnjeno izvukla
iz ubojstva.
A koliko ona zna, to je zaista tako. Nije da se hvali - jer joj Lydia ni to ne bi dopustila - ali
ako je Claire išta naučila iz svojega prethodnog susreta s pravosudnim sustavom, onda je to da ne
moraš razgovarati s policijom ako to ne želiš. Claire je sjedila u sobi za ispitivanje i šutjela dok
Wynn Wallace nije došao u GBI-ev podružni ured i pomogao joj smisliti pravno zadovoljavajuću
obranu za palež i ubojstvo.
Što je bilo dobro jer se ispostavilo da za ubojstvo obično dobiješ smrtnu kaznu.
A Claire je dobila vožnju na suvozačkom sjedalu Wallaceova mercedesa.
Paul je zapalio vatru. Claire je u njega pucala u samoobrani.
 Lydia je bila jedina svjedokinja, ali istražiteljima je rekla da se onesvijestila i da ne zna
što se događalo.
U kombinaciji s vatrom i varogascima koji su dobro natopili zgarište u koje se Fullerova
kuća pretvorila, nije bilo mnogo problematičnih dokaza koji bi prokazali rupe u toj priči. Premda
u tom trenutku već ionako nitko nije obraćao previše pozornosti na Claireine zločine. Mejl koji je
poslala i u kojemu je bila poveznica na Tor već je počeo kružiti. Prve su priču objavile studentske
novine Red & Black, zatim Atlanta Journal, pa blogovi, pa mediji. Toliko o njezinu strahu da je
većina ljudi previše pametna da bi otvorila anonimno poslanu poveznicu.
Najviše je žalila zbog toga što je na popis stavila i Bukvu, jer je, prema izjavama
svjedoka, šerif Cari Huckabee sjedio za računalom i čitao Clairein mejl kada se uhvatio za prsa i
umro od jakoga srčanog udara. Imao je osamdeset jednu godinu. Živio je u lijepoj kući koju je
sasvim otplatio. Doživio je da njegova djeca i unuci odrastu. Ljeta je provodio pecajući, a zime
na plaži, i više-manje je bez ikakvih smetnji uživao u svim svojim ostalim uvrnutim hobijima.
Ako se Claire pita, Bukva je taj koji se zaista izvukao s ubojstvom.
»Hej.« Lydia baci čarapu u Claire da pridobije njezinu pozornost. »Jesi li još malo
razmislila o tome da odeš do pravog psihoterapeuta? «
»S Rasputinovim posterom i bradom do koljena?.«
»Više kao u onoj stvari Kid Fears.«
Claire se nasmije. Slušale su Indigo Girls na jednoj od stotina kompilacijskih kaseta koje
je Julia držala u kutiji za cipele ispod svojega kreveta. »Razmislit ću o tome«, reče, jer znala je da
je njezinoj sestri program Dvanaest koraka bitan. Osim toga, samo je zahvaljujući njemu bila u
stanju stajati ovdje i slagati Julijinu odjeću, umjesto da leži sklupčana u kutu u položaju fetusa.
No kao što je Claire zadnji put kad su se vidjele rekla psihoterapeutkinji koju joj je
dodijeho sud, njezina nagla narav na kraju ih je dovela do Julije. Možda jednoga dana, možda s
pravom psihoterapeutkinjom, Claire poradi na svojim problemima s bijesom. Bog zna da ima na
čemu raditi, ali zasad se nije namjeravala odreći upravo onoga što ih je sve spasilo.
Tko i bi, kvragu?
»Jesi vidjela vijesti?« Lydia upita.
»Koje vijesti?« Claire upita, jer bilo ih je toliko da su ih jedva uspijevale pratiti.
»Mayhewu i onom drugom detektivu odbijena je jamčevina.«
»Falkeu«, Claire reče. Nije znala zašto i dalje drže Harveyja Falkea u pritvoru. On
svakako jest loš policajac, ali ni on, kao ni Adam Quinn, ništa nije znao o Paulovu
protuzakonitom poslu. Barem joj je tako rekao Fred Nolan nakon što su iz Washingtona došli
Veliki Momci i obojicu ih tri tjedna ispitivali.
Može li vjerovati Fredu Nolanu? Može li ikada više vjerovati ijednom muškarcu? Rick je
drag. Lydia ga je napokon pozvala da dođe živjeti kod nje. On se brine za nju. Pomaže joj da
zacijeli.
A ipak.
Koliko je puta Claire isto to napravila za Paula? Što ne znači da misli da je Rick loš
čovjek, nego da je mislila da je i Paul dobar čovjek.
Barem je bila sigurna s koje je strane zakona bio Jacob Mayhew. Napravili su raciju na
njegovu kuću. FBI mu je pretražio računala i pronašao poveznice na gotovo sve filmove koje je
Paul snimio, te na još mnoge međunarodne uratke.
Claire je dobro pretpostavila koliko daleko seže cijela ta operacija. S podacima dobivenim
iz Mayhewova računala, sadržajem s USB-a i videokaseta, FBI i Interpol radili su na tome da
identificiraju stotine žrtava, koje su imale stotine obitelji po cijelome svijetu, koje bi jednoga
dana mogle pronaći svoj mir.
 Obitelj Kilpatrick. Obitelj O’Malley. Obitelj Van Dyke. Obitelj Deichmann. Obitelj
Abdullah, Obitelj Kapadias. Claire bi uvijek naglas ponovila svako to ime koje bi čula na
vijestima, zato što je znala kako je to bilo prije mnogo godina kada bi ljudi otvorili novine i
preskočili ime Julije Carroll.
Ime kongresnika Johnnyja Jacksona nitko nije mogao izbjeći. Njegova umiješanost u
lanac sadističke pornografije i dalje je bila glavna priča u svim novinama, vijestima, časopisima i
na internetskim stranicama. Nolan joj je povjerio da se kongresnikovi odvjetnici pokušavaju
nagoditi s pravosudnim sustavom kako bi kongresnik izbjegao smrtnu kaznu. Američkome
Ministarstvu pravosuđa i Interpolu potrebno je da Johnny Jackson svjedoči o pojedinostima
Paulova posla na brojnim sudovima po svijetu, a Johnny Jackson nije htio biti vezan za ležeća
kolica dok mu zatvorski liječnik zabija iglu u ruku.
Claire je bila silno razočarana što neće moći sjediti u prostoriji za gledanje i svjedočiti
svakom trzaju i jecaju dok Država Georgia usmrćuje Johnnyja Jacksona. Znala je kako je to
gledati kako neka loša osoba umire, osjećati njihovu rastuću paniku, vidjeti u njihovim očima tu
spoznaju da su potpuno nemoćni. Znati da će posljednje riječi koje će u životu čuti biti one koje
ćeš im ti reći u lice: da si ih prozreo, da znaš sve o njima, da ti se gade, da ih ne voliš, da nikada,
nikada nećeš zaboraviti. Da nikada, nikada nećeš oprostiti. Da ćeš ti biti dobro. Da ćeš biti sretan.
Da ćeš preživjeti.
Možda bi zaista trebala razmisliti o tome da što prije krene na terapiju.
»Isuse Kriste.« Lydia uzme čarape od nje i počne ih slagati. »Zašto si toliko rastresena?«
»Fred Nolan pozvao me da izađemo.«
»Je l’ me zajebavaš, jebote?«
Claire joj dobaci rasparenu čarapu. »Čudno je kako je tip koji je izgledao kao da se pah na
sadističku pornografiju jedini koji se ne pali na nju.«
»Nećeš se valjda naći s njim?«
Claire slegne ramenima. Nolan je seronja, ali barem bi to otpočetka znala.
»Isuse Kriste.«
»Isuse Kriste«, Claire ju je oponašala.
Helen pokuca na otvorena vrata. »Je l’ se to vas dvije prepirete?«
Obje odgovore: »Ne, gospođo.«
Helen se nasmiješi opuštenim osmijehom kojeg se Claire sjećala iz djetinjstva. Unatoč
tome što su je mediji opsjedali, Helen Carroll napokon je pronašla svoj mir. Uzme jednu od
Julijinih čarapa s hrpe na krevetu. Na njoj su bila izvezena dva jazavčara koja se ljube. Helen
pronađe drugu takvu čarapu. Carrolli nisu bili od onih koji čarape motaju u loptu. Slagali su ih
jednu na drugu u ladici i pretpostavljali da će ostati tako.
Lydia reče: »Mama, mogu li te nešto pitati?«
»Naravno.«
Lydia je oklijevala. Toliko su dugo bile razdvojene i Claire je oštroumno primijetila da
nisu bliske kao nekoć.
Helen reče: »U redu je, dušo. Što me želiš pitati?«
Činilo se da Lydia i dalje oklijeva, ali ipak upita: »Zašto si sačuvala sve ove stvari ako si
znala da se ona neće vratiti?«
»To je dobro pitanje.« Helen zagladi Julijin prekrivač pa sjedne na krevet. Ogleda se po
sobi. Ljubičasti zidovi. Posteri rock pjevača. Polaroidi zakvačeni za ogledalo iznad toaletnog
stolića. Ništa se nije promijenilo otkad je Julia otišla na fakultet, pa čak ni ružna lava svjetiljka za
koju su svi znah da je njihovoj majci grozna.
Helen reče: »Vaš otac je bio sretan što zna da je sve ostalo isto i da će je njezina soba
čekati ako se ikada vrati.« Helen stavi ruku na Clairen gležanj. »Nakon što sam saznala da je
mrtva, mislim da sam samo voljela dolaziti ovamo. Nisam imala njezino tijelo. Nije bilo groba na
koji sam mogla otići.« Prizvala je riječi bake Ginny: »Ovo je valjda bilo jedino mjesto gdje sam
mogla doći i ostaviti svoju tugu.«
Claire stisne u grlu. »To bi joj se svidjelo.«
»I ja to mislim.«
Lydia sjedne pokraj Helen. Plakala je. Plakala je i Claire. Sve tri su plakale. Tako je
otkako su pogledale u onaj bunar. Oštećene su. Samo im vrijeme može zaliječiti rane.
Lydia reče: »Pronašli smo je. Doveli smo je kući.«
Helen kimne. »Jeste.«
»To je sve što je tata želio.«
»Ne.« Helen stisne Claireinu nogu. Zatakne pramen kose iza Lydijina uha.
Njezina obitelj. Ponovo su svi zajedno. Čak i Sam i Julia.
»Ovo«, Helen reče. »Ovo je sve što je vaš otac želio.«
 VII.

Sjećam se kada mi prvi put nisi dopustila da te uhvatim za ruku. Bilo ti je dvanaest
godina. Pratio sam te do kuće Janey Thompson, na njezinu rođendansku proslavu. Subota. Bilo je
toplo, premda je bila rana jesen. Sunce nam je tuklo u leđa. Niske pete tvojih novih cipela
škljockale su o pločnik. Nosila si žutu haljinu bez rukava s tankim naramenicama. Preodraslu za
tebe, pomislio sam, ali možda ipak ne jer si odjedanput bila starija. Mnogo starija. Nisi više
nespretno rukama i nogama rušila knjige i udarala o namještaj. Nije više bilo uzbuđenog
hihotanja ni bolnih vriskova kada bi ti se učinila nepravda pa bi ostala bez kolača. Zlatna kosa
postala je plava i kovrčava. Bistre plave oči skeptično su škiljile. Nisi se više tako brzo
nasmiješila kada bih te povukao za pletenice ili te poškakljao po koljenu.
Danas nemaš pletenice. Čarape su ti navučene do koljena. Stali smo na uglu ulice i
instinktivno sam posegnuo za tvojom rukom.
»Tata.« Zakolutala si očima. Glas ti je bio odrasliji. Nagovještaj žene koju nikada neću
upoznati.
Tata.
Više ne tatice. Tata.
Znao sam da je to to. Da me više nećeš držati za ruku. Da mi više nećeš sjediti u krilu. Da
mi se više nećeš bacati oko struka kad uđem u kuću niti mi stajati na cipelama dok plešemo po
kuhinji. Postat ću banka. Prijevoz do prijateljice. Kritičar tvoje domaće zadaće iz biologije. Potpis
na čeku poslanom zajedno s tvojom prijavom na fakultet.
I dok sam potpisivao taj ček za našim kuhinjskim stolom, prisjećao sam se kako sam se
pravio da pijem čaj iz minijaturnih porculanskih šalica dok ste mi ti i Gospodin Biggles uzbuđeno
pričali o tvom danu.
Gospodin Biggles. Taj jadni, plišani, ofucani pas preživio je vodene kozice, prolivenu
čašu soka i nedostojanstveno bacanje u kantu za smeće. Spljoštila si ga svojom težinom, slučajno
je oprljen kad je stavljen preblizu uvijača za kosu i iz nepoznatih razloga tvoja ga je najmlađa
sestra oštrigala.
Ja kad sam ušao u tvoju sobu dok si se pakirala za odlazak na fakultet: »Dušo, jesi li
mislila baciti Gospodina Bigglesa?«
Ti kad si podignula pogled s kovčega punog prekratkih majica i kratkih traper hlačica, i
šminke i kutije tampona koju smo se oboje pravili da ne vidimo.
Tata.
Isti onaj iživcirani ton kojim si mi se obratila i onoga dana na uglu ulice, kada si istrgnula
ruku iz moje.
Sljedećih puta kad si me dotaknula, bilo je to usputno - kad si uzimala ključeve
automobila ili novac, ih me kratko zagrlila zbog toga što sam ti dopustio da odeš na koncert, u
kino, u izlazak s mladićem koji mi se nikada neće svidjeti.
Da si poživjela dulje od devetnaest godina - da si preživjela - bi li se udala za tog dečka?
Bi li mu slomila srce? Bi li mi podarila unuke? Praunuke? Božićna jutra u tvojoj kući. Nedjeljne
ručkove. Rođendanske čestitke s nacrtanim srcima. Zajedničke godišnje odmore. Bi li prigovarala
na račun svoje majke. Bi li voljela svoju majku. Živcirala svoje sestre. Bi li im šefovala? Stalno
ih zvala? Ili ih ne bi dovoljno često zvala? Svađala se s njima. Mirila. I ja u središtu svega toga.
Ja koji se javljam na kasne noćne pozive u vezi s grloboljom i vodenim kozicama, i zašto dijete
neće prestati plakati, i »što ti misliš, tatice?«, i »zašto to radi, tatice?«, i »trebam te«, tatice«.
 Tatice.
Prije neki dan pronašao sam jedan od tvojih spomenara. Ti i tvoje sestre provele ste
petnaestu godinu tvojega kratkog života planirajući tvoje vjenčanje iz snova. Haljinu i tortu,
zgodne mladoženje i njihove otmjene mlade. Luke i Laura. Charles i Diana. Ti i Patrick Swayze,
ili George Michael, ih Paul McCartney (premda je on bio puno prestar za tebe, složile su se tvoje
sestre).
Sinoć sam sanjao tvoje vjenčanje - vjenčanje koje nikada nisi imala.
Tko bi te čekao pred oltarom? Nažalost ne onaj odlučan mladić kojeg si upoznala na
orijentacijskom tjednu ni onaj student medicine koji je imao desetogodišnji plan. Veća je
vjerojatnost da bi odabrala onog pogrbljenog, nemarnog mladića neuredne kose, koji je tako
ponosno izjavio kako još nije odlučio što će studirati.
Budući da je to vjenčanje koje se nikad neće dogoditi moja maštarija, taj mladić je svježe
obrijan na tvoj posebni dan, kosa mu je uredno počešljana, a on je pomalo nervozan dok stoji
pokraj svećenika, gledajući te onako kako sam uvijek želio da te neki muškarac gleda: blago, pun
ljubavi, s malo strahopoštovanja.
Obojica bismo mislili isto, gospodin Nemarni i ja: Zašto si, zaboga, odabrala njega?
Zasvira glazba. Ti i ja počinjemo svoj hod do oltara. Ljudi stoje. Šapuću o tvojoj ljepoti.
Tvojoj gracioznosti. Ti i ja smo tek nekoliko koraka od oltara, kad te odjedanput poželim zgrabiti
i potrčati natrag. Želim te podmititi da pričekaš još jednu godinu. Da samo živiš s njim. Premda
bi to sablaznilo tvoju baku Ginny. Mogla bi otići u Pariz i proučavati Voltairea. Otići u New
York i pogledati svaku predstavu na Broadwayu. Vratiti se u svoju sobu s posterima na zidovima
i Gospodinom Bigglesom na krevetu, i s onom ružnom svjetiljkom koju si pronašla na jednoj
dvorišnoj rasprodaji, i za koju se tvoja majka molila da ćeš je ponijeti sa sobom na fakultet.
Premda i u snu znam da ću te budem li te gurao u jednom smjeru, zapravo potjerati u
drugom. To si jednako dokazala na kraju života kao i na početku.
I tako stojim na tvojemu fantomskom vjenčanju, suzdržavam se od plača, nudim ti
budućnost koju nikada nećeš imati. Tvoja majka je u prvome redu i čeka da joj se pridružim.
Tvoje sestre stoje pokraj svećenika, prekoputa mladića, i obje sjaje, i nervozne su, i ponosne, i
suznih očiju zbog te romantične priče, ali i od straha od promjena za koje znaju da će doći. Obje
su djeveruše. Obje su odjevene u haljine oko kojih su se davno posvađale. Obje su tako ponosne,
i tako lijepe, i tako spremne presvući se iz tih uskih haljina i neudobnih cipela na visoke pete.
Ti me držiš pod ruku. Stišćeš mi ruku - čvrsto, onako kako si to činila kad bismo prelazili
ulicu, kad bismo gledali neki strašan film, ili kad si mi samo željela dati do znanja da si ondje i da
me voliš.
Pogledaš me. Lecnem se. Odjedanput, nekim čudom, ti si odrasla lijepa žena. Toliko sličiš
svojoj majci, a ipak si i dalje jedinstvena. Imaš misli o kojima nikada ništa neću znati. Želje koje
nikada neću razumjeti. Prijatelje koje neću upoznati. Strasti koje nikada neću dijeliti. Imaš život.
Pred sobom imaš cijeli jedan svijet.
Onda se nasmiješiš i stisneš mi ruku, i čak i u snu, ja shvatim istinu: Što god da ti se
dogodilo, kakve god strahote da si trebala pretrpjeti kad su nam te oteli, uvijek ćeš biti moja
lijepa djevojčica.
 ZAHVALE

Najprije zahvalnost želim izraziti svojoj nevjerojatnoj urednici Kate Elton, koja mi
olakšava sve što činim. Victoria Sanders, moja književna agentica, i Angela Cheng Caplan, moja
filmska agentica, zaokružuju moj tim, koji mi pruža izvanrednu podršku. Od srca bih zahvalila i
prijateljima u HarperCollinsu - među njima posebno Danu Malloryju, Liate Stehlik i Virginiji
Stanley.
Patricia Friedman pomagala mi je u vezi s nekim zakučastijim pravnim pitanjima u ovoj
priči. Ljubazni zaposlenici streljane Quickshot Shooting Range upoznali su me s raznim oružjem.
Lynne Nygaard ispričala mi je neke izvrsne priče o svojemu ocu, koje sam vrlo otvoreno ukrala
i/ili povezala s pričama o mojemu predivnom ocu. Barry Newton pomogao mi je u vezi s nekim
računalnim stvarima (za sve pogreške kriv je on). Veterinarka Elise Diffie odgovorila mi je na
neka veterinarska pitanja. Gospoda zaposlena u Tesla Marietti provela su me kroz značajke
najnevjerojatnijeg automobila na svijetu. Mnogo godina pisala sam o BMW-u nadajući se da će
me netko nagraditi (Gospodine Musk, dobro bi mi došao metalik sivi P85D s mat abahi drvom i
sivom unutrašnjošću). Dymov pisač naljepnica donio mi je beskrajno zadovoljstvo time što u
svemu stvara red (žao mi je Dymo, radije bih imala Teslu).
Pia Lorite osvojila je natječaj »neka se vaše ime pojavi u sljedećem romanu Karin
Slaughter«. Abby Ellis treba pohvaliti na vrlo preciznom pamćenju svih barova u Athensu
(premda me zabrinulo njezino ne tako precizno sjećanje na kampus). Oni koji su studirali na
Sveučilištu u Georgiji neka imaju na umu da je ova knjiga izmišljena. Nije ni stvarnost ni putopis
(prvi trag u tom smjeru: Georgia je pobijedila Auburn).
Kao uvijek, posebno sam zahvalna svom tati, koji mi donosi juhu dok pišem i pazi na to
da radim i druge bitne stvari, primjerice da se počešljam i da spavam. I na kraju, hvala D.A., na
čijoj bi naljepnici pisalo MOJE SRCE.