ZADNJE ŠTO ĆE

IZGORJETI
Will Dean
.
Naslov izvornika: The Last Thing to Burn
 .

Mojoj majci. Uvijek.

 1

NEMA POVRATKA.
Ni sad, ni ikad. Desni gležanj natekao mi je do
veličine šake, krhotine prije šest godina razmrskane
kosti bolno mi naliježu jedna na drugu dok šepam
prema cesti.
Tamo stremim, to mi je cilj. Vidljiv, ali ocean boli
udaljen od kuće na golemoj farmi. U strahu da ću
ugledati njegov automobil, pogledom stalno klizim
lijevo-desno niz cestu. Slabo je prometna, izuzev
ponekog kamiona natovarenog šećernom repom i
kupusnjačama, i ponekog kombija s beračima voća,
tu prođe samo jedan autobus na dan.
Smotanu u rolu, šuškavu zelenu novčanicu od
pet funti umetnula sam u kosu, još uvijek kao ugalj
crnu; samo Bog zna kako je to moguće nakon devet
godina provedenih u Britaniji. Tu novčanicu ukrala
sam od njega, to mi je izlaz iz ovog pakla u ravnici.
Svaki korak čini mi se dug poput milje. , Tupa
stara, u kosti urezana bol i nova, britka poput noža,
stopile su se u jednu, kipuću.
Listopad je. Blatnjava staza kojom kročim
izrovana je kotačima njegova traktora. Stisnutih
zubi, hrvajući se s boli, gledam oko sebe. Nema ga.
Mogu izdaleka vidjeti njegov Land Rover. Oblaci brzo
plove nebom, vjetar me sleđa gura prema cesti kojom
vozi jedan autobus na dan, požurujući me da što prije
odem s ovog od Boga zaboravljenog mjesta.
Dah mi zastaje u grlu. Je li to on?
 O, ne.
Molim te, Bože, ne. Ne smije biti.
Stanem kao ukopana. Srce mi lupa kao
pomahnitalo, pulsirajuća bol u gležnju odjednom
biva zaboravljena. Je li to njegov Land Rover? Možda
netko drugi vozi isti takav, možda neki putujući
trgovac ili seoski učitelj. Pogledam desno, prema
gradu iza mosta pa lijevo, prema selu; mjestima u
kojima nikad nisam bila. Svrnem pogled na
automobil. Produži, molim te, produži, u mislima
ponavljam. Za ime Boga, produži. Molim te, Bože,
neka to bude netko drugi.
Ali ne, molbe mi nisu uslišane. Rover usporava i
skreće na ovu stazu. Na stazu prema farmi.
Preko goleme ravnice koju obrađuje, zagledam se
u daleke crkvene tornjeve. Svrnem pogled lijevo, do
vjetrenih turbina podignutih usred ničega pa natrag
na Land Rover. Duša mi se rasplače, bezglasno, bez
suza. Nisam uspjela. Slomljena, ničice padam na
zemlju. Oštar kamen ureže mi se u desno koljeno i
barem nakratko odvrati mi misli od boli u gležnju.
Zaustavlja se kraj mene. Pognute glave, klečim
pred njim.
Kad bih mogla bistro razmišljati, možda bi mi
uspjelo oduprijeti mu se i pobjeći. Ali ne s ovakvom
nogom. I da nije tako, teško da bih pobjegla od njega.
Stalno mi je iza leđa. Neprestano me drži na oku.
Neću mu dati ni mrvicu prostora u mojoj glavi, na
to me ne može primorati. Mislit ću na Kim-Ly, moju
mlađu sestru, i ni na što drugo. Pomisao na nju
jedino je što mi može uliti snagu da izdržim dok
klečim na ovoj suhoj raspucanoj stazi, okružena
nepreglednom ravnicom. Mila moja, izdržat ću sve
kako bi tebi bilo bolje. Znam što me čeka, ali izdržat
ću sve, zbog tebe.
Izlazi iz automobila, prilazi mi i staje pred mene.
Ponovno postojim samo u njegovoj sjeni.
Utopljena u njoj.
Odbijam podignuti glavu i pogledati ga. Neću to
učiniti.
Mislim na tebe, Kim-Ly. Oči su ti na majku,
usnice na oca. Imaš lijep mali nos. Neću misliti na
njega, ne sad.
Uspjela sam prijeći pola puta do ograde.
Ali ne više od tog.
Posvuda uokolo, njegova je zemlja. Golemo
prostranstvo koje me guši.
Sagne se, podiže me sa zemlje, poput vreće me
prebaci preko ramena i nosi me u kuću.
Tijelo mi je mlitavo, kao mrtvo. Suze mi padaju u
otiske mojih stopala u blatu. Stopala u njegovim
sandalama, broj četrdeset četiri. Jedan otisak je
ravan, drugi stoji pod pravim kutom, kao patetični
podsjetnik na neuspjeli bijeg unatoč tomu što je
svaki mali korak bio pobjeda.
Hoda šutke, ruke prebačene preko mojih
potkoljenica, lagano, kao što bi violinist držao
gudalo. Ne drži me čvrsto, nema potrebe za tim.
Svjestan je svoje moći i da ovog trenutka ne mora biti
grub prema meni.
 Bol u gležnju je paklena. Meso, kosti, tetive i
mišići, kao da je sve pretvoreno u kašu. Svaki dan
živim s boli, ali ne ovakvom. Ovo je više nego užasno;
nepodnošljivo. Bol me posve obavila, progutala me,
ne osjećam ništa osim boli.
Kroz usta mi izlazi nečujan, dug beznadan krik.
Otvara vrata koja sam jutros, kao i svakog dana
temeljito oprala, jer je to ono što se očekuje od mene,
i unosi me u kuću. Nisam uspjela pobjeći. Što će mi
ovoga puta učiniti?
Kraj zrcala i željeznog sandučića za ključeve na
zidu do njega, nosi me u jedinu prostoriju u
prizemlju. U Vijetnamu, u prizemlju kuće mojih
roditelja bilo je šest soba. Prolazimo kraj jedne od
kamera i zaključanog TV ormarića. Spušta me na
kauč prekriven navlakom od prozirne plastike, kao
da sam zaspalo dijete koje je nakon dugog putovanja
izvukao iz automobila.
Zagleda se u mene.
»Pretpostavljam da želiš tabletu protiv bolova?«
Zatvorim oči i kimnem.
»U redu, dobit ćeš je.«
Vraća se u predsoblje i s lanca koji nosi oko vrata
skida ključ od sandučića za ključeve. Otvara ga pa iz
džepa vadi ključeve Land Rovera. Zaključava kućna
vrata, stavlja i taj ključ u sandučić i zaključava ga.
Vraća se k meni. Puno je viši i jači od mojeg oca,
a vrijedan manje od štakora.
»Hajde, isprazni ih.«
»Što?« pitam.
 »Džepove. Isprazni ih.«
Zgrbljena, povlačim patentni zatvarač njegove
jakne od flisa i iz džepova kućne haljine njegove
majke vadim jedine četiri stvari koje su mi preostale
i stavljam ih na kauč.
»Dakle, to je sve što imaš.«
Kimnem.
»Ne krivi mene zbog toga, Jane, nego sebe.«
Ime mi nije Jane.
»Odaberi jednu stvar.«
Kružim pogledom po jedinom mojem što imam.
Osobna iskaznica iz moje domovine, s mojim imenom
i fotografijom, jedinom uspomenom na mene onakvu
kakva sam bila u životu prije ovoga. Thao Dao, piše
na njoj, rođena 3. studenog. Mjesto rođenja, Bién
Hòa, Vijetnam. To mi je jedini dokaz tko sam.
Do iskaznice, fotografija majke i oca. Majka,
veselih očiju pod šiškama i s poluosmijehom na
usnama, kakav sam često viđala i u sestre. I otac,
kako stoji kraj nje, držeći njezinu ruku među
svojima. Povjerenje, odanost i toplina isijava iz
svakog djelića te fotografije.
Tu su i pisma moje sestre. Mila moja Kim-Ly.
Živim za tebe, moj život ti pripada, cijela moja
budućnost uložena je u tebe.
Iskoristi svaku sekundu života, priušti si svaki
gram radosti. Gledam ta izgužvana, puno puta
pročitana pisma i razmišljam o njezinu životu u
Manchesteru, o tome kako provodi dane. O njezinu
poslu i neovisnosti koju će uskoro imati. Bit će teško
izborena, ali imat će je, potpuno i neopozivo.
Četvrtu stvar, Steinbeckovu knjigu 0 miševima, i
ljudima, naslijedila sam od njegove pokojne majke.
Nije da sam htjela išta od nje, no ta knjiga mi je
trebala i još uvijek mi treba. Pronašla sam je na
gornjoj polici ormara u maloj spavaćoj sobi, onoj u
kojoj mi je naređeno spavati nekoliko dana jedanput
mjesečno. Otkad sam pronašla tu knjigu, često sam
je držala u rukama, čitala je i listala u potrazi za
omiljenim ulomcima. Toliko često da nakon svih ovih
godina držim da mi pripada.
Polako dižem pogled do njegovih beživotnih
plavosivih očiju.
»Lenne, ne mogu se odreći ničeg od tog«, kažem
kršeći prste. »Molim te, budi milostiv.«
Prilazi štednjaku, otvara vratašca i baca u vatru
nekoliko vrbovih grana. Zatvara vratašca i okreće se
prema meni.
»Htjela si pobjeći, i moram te kazniti za to. Dakle,
odaberi jednu od tili stvari. Ako nećeš, ja ću.«
Zagledam se u staklenku na vrhu kuhinjskog
ormarića.
»Molim te, mogu li prvo dobiti tabletu?«
»Dobit ćeš je čim odabereš jednu stvar.«
Svrnem pogled na svoje zadnje četiri dragocjene
stvari. Osobna iskaznica. Fotografija roditelja.
Sestrina pisma. Knjiga. Sve to je moje. Moje i samo
moje. Moje, ne njegovo.
 Znam što ću odabrati, unaprijed sam to odlučila
u slučaju da dođe do ovog. Pripremila sam se na to
protekle noći, dok sam planirala bijeg. Nadala sam se
najboljem, ali morala sam biti spremna na najgore;
na ovo sada.
»Nisi uspjela prijeći ni trećinu puta. Luda ženo,
što si mislila? Kako ti je moglo pasti na pamet da ćeš
uspjeti?«
Svjesna da je zadnji put vidim, uperim pogled u
fotografiju majke i oca. Očajnički, pokušavam urezati
u pamćenje svaku pojedinost. Majčine asimetrične
obrve, toplinu njezina pogleda. Svaku crtu očeva lica,
svaku sitnu boru oko njegovih očiju. Teško je, oči mi
se pune suzama, bol u nozi je tolika da mi se muti u
glavi.
Šutke, gurnem fotografiju ustranu pa uzmem
osobnu iskaznicu, sestrina pisma i knjigu i uguram
ih u duboko u džepove kućne haljine njegove majke.
Znam da je to sebično od mene, no vjerujem da bi
majka i otac razumjeli. Znali bi da mi knjiga treba
kako bih sačuvala ono malo zdravog razuma što mi
je ostalo, osobna iskaznica kako bi me podsjetila tko
sam, a sestrina pisma kako bih ujutro mogla ustati
iz kreveta i navečer leći u njega. Oprostili bi mi.
Uzimam fotografiju i pružam mu je. Prima je s dva
prsta, za kut, kao da se usteže i dotaknuti je, i gurne
je u džep motornim uljem umazanog kombinezona.
Okreće se, prilazi kuhinjskom ormariću i skida s
njega usku visoku staklenku s metalnim poklopcem,
nalik na one koje se mogu vidjeti u trgovinama sa
slatkišima. Puna je duguljastih tableta s utorom u
sredini. Iako mi to nije nikada rekao, znam kakve su
to tablete. Farmer je, može ih kupiti a da ga nitko
ništa ne pita. Odvrće poklopac, vadi jednu i lomi je
na pola. Tragovi bijele brašnjave tvari, nalik na prah
za ruke kojim se koriste penjači po stijenama ili
dizači utega, ostaju mu na vrhovima žuljevitih
prstiju. Polovicu tablete zadrži u ruci, drugu vraća u
staklenku pa čvrsto zavrće poklopac i vraća je na vrh
kuhinjskog ormarića. Stavlja je tamo kako je ne bih
mogla dosegnuti. Naravno, zato što sam ga pokušala
omamiti tim tabletama. Tko na mojem mjestu ne bi
to pokušao? Komadiće tableta, gotovo dvije, stavila
sam mu u jelo. Brzo su se otopile u vrućem pilećem
ujušku. No osjetio je da nešto nije u redu. Do tog
trenutka već je pojeo više od pola. Pozorno sam ga
promatrala i pritom se usrdno molila da zaspi. Mogla
sam vidjeti da mu se oči zatvaraju, no odjednom,
poput hirovitog naleta vjetra, ustao je i ustremio se
na mene. Tako sam ostala bez sve svoje odjeće i
srebrnog prstena koji mi je baka poklonila kad sam
odlazila od kuće. Otkad je u pilećem ujušku kušao
tablete za konje, postao je puno oprezniji po pitanju
hrane.
Priđe sudoperu, natoči čašu vode i doda mi je,
zajedno s pola tablete. Brzo je stavim u usta i zalijem
vodom.
»Mogu li dobiti još pola?« pitam, glasa preplavljena
nadom. »Molim te, Leonarde. Molim te, noga me jako
boli.«
»Ne jer nećeš biti sposobna ni za što. Znaš to.«
 Tableta sporo djeluje. Presporo. Mislima je
pokušavam natjerati da se što prije rastopi u želucu,
uđe mi u krvotok i umanji bol.
»Možda za vrijeme čaja, poslije večere«, dometne.
Nada. Preostaje mi živjeti u nadi da ću možda
uspjeti uroniti u duboko crnilo sna bez snova. Znam,
neću moći umaknuti njegovu nadzoru, uvijek me drži
na oku. No bit će mi svejedno jer tada ću već biti na
dnu dubokog mora, daleko od njega i njegove vražje
kuće.
»Hajde, ispeci kobasice. Ja ću za to vrijeme
pogledati snimke. Pazi da budu jednoliko pečene,
hrskave ali ne izgorjele, onakve kakve mi je pekla
majka. I napravi pire krumpir.«
Stisnutih zubi, napola luda od boli, ustajem s
kauča i vučem se do hladnjaka. On sjeda za staro
računalo, uključuje ga i ukucava lozinku. I kad bih
htjela, ne bih je mogla vidjeti od njegovih širokih
ramena.
U hladnjaku je samo hrana koja se njemu sviđa.
Uopće ga ne zanima što bih ja željela jesti, nikada me
to nije pitao. Čak mi ne dopušta ni uzgajati povrće.
On je taj koji odabire što ćemo jesti, on sve odabire i
sve kupuje, ne ja.
Uzmem kobasice i pečem ih u tavi od lijevanog
željeza na starom Rayburn štednjaku. On pregledava
snimke sedam kamera koje je postavio na različita
mjesta u kući, kako bi svakog dana mogao pratiti
svaki moj korak. Kobasice cvrče na masti, mjehurići
na koži se napuhuju, jedan se rasprsne. Okrenem ih
pa uzimam krumpire i prihvaćam se ljuštenja.
 »Vidim, lijepo si se spremala za svoj mali izlet«,
kaže i kratko me pogleda pa svrne pogled na monitor.
»Pazi da u pire krumpiru ne bude grudica. Mrzim to«,
dometne i nastavi promatrati kako skupljam svoje
četiri stvari i izlazim iz kuće. Četiri stvari od kojih je
sada ostalo tri.
 2

STAVLJAM PRED NJEGA tanjur, vilicu i čašu soka

od limete. Želi ga u boji jutarnje pišaline, kako kaže,
pa ga takvog i dobiva.
»Čine se u redu«, kaže, pogleda uprta u kobasice.
»Vidjet ćemo.«
Stavljam sebi kobasicu i pire-krumpir na tanjur
pa sjedam nasuprot njemu za stol. U želji da
poštedim bolno stopalo, oprezno prebacim desnu
nogu preko lijeve. Okrenuto ustranu, visi u zraku kao
neki loše ispao srednjovjekovni eksperiment.
»Dobro je«, promrmlja, punih usta. »Može proći.«
Pola tablete napokon je proradilo i oslobodilo me
boli. Bolje rečeno, bilo kojeg osjećaja. Osjećam se
umrtvljeno, muti mi se u glavi, sve oko mene postalo
je nejasno.
Vilicom prereže komad kobasice i gurne ga u usta.
Zagrabi pire krumpir, bez grudica, kako je tražio, pa
i to gurne u usta.
Kamera u kutu uperena je u stol. Svaki ključ do
kojeg bih mogla doći zaključan je u sandučiću.
»Daj mi krišku Mighty Whitea«, kaže, a da me nije
ni pogledao. Misli na fini bijeli tost tog brenda, koji
ostaje svjež nekoliko dana. Ne kupuje taj jer je
skuplji, ali svejedno ga tako naziva. Oprezno ustajem
i šepajući se uputim do metalne kutije za kruh.
Vadim krišku i posežem za tanjurom.
»Pusti to, daj mi je, ne treba mi tanjur.«
 Trudeći se što je manje moguće oslanjati se na
bolno stopalo, vraćam se za stol i pružam mu krišku
tosta. Uzme je, otkine komad, pobere njime mast s
tanjura i utrpa ga u usta. Prožvače ga, proguta i zalije
sokom.
»Kad me je majka kao dječaka vodila u Skegness,
uvijek bi u košari ponijela pečene kobasice. Bile su
vraški dobre. Tvoje nisu ni upola takve, no bolje su
nego prije. Sljedeći put isprži ih malo jače.«
Šutke kimnem i prihvatim se raščišćavanja stola.
»Jesi li prestala curiti ili se moram strpjeti do
sutra?«
Na trenutak se ukočim pa polako spustim tanjure
u sudoper. Najradije bih ih tresnula o pod. Sanjarim
o tome da mu jednom od krhotina prerežem vrat. I
danju i noću. Krv iz vratne vene šiknula bi na
prozirnom plastičnom navlakom prekrivenu sofu.
Stajala bih i promatrala ga kako umire. Bilo bi to
neopisivo olakšanje.
»Sutra prestaje«, kažem, iako to nije istina. Mogao
bi provjeriti, učinio je to više nego jednom. Hajde,
pomislim, provjeri.
»U redu, onda nema potrebe da se okupaš. Operi
posuđe i nakon toga se idi spremiti za spavanje.«
Komadić kože kobasice zapeo mi je između
sjekutića. Perem tanjure i pokušavam ga iščačkati
jezikom. Perem lonac u kojem sam kuhala krumpir.
Perem tavu od kovanog željeza, istu onu u kojoj je
njegova majka pekla kobasice. Odbio je kupiti mi
rukavice; rekao je da njoj nikada nisu trebale. Zato
mi je koža na rukama tako suha i ispucala.
 »Idem nahraniti svinje, daj mi što imaš od
ostataka hrane«, kaže.
Njegove vražje svinje žive bolje od mene. Kroz mah
kuhinjski prozor postavljen iznad sudopera,
zagledam se u svinjac. Podalje je od kuće, građen od
cigle i pokriven valovitim limom. Dovoljno daleko da
ga škiljeći na jedno oko mogu pomračiti vodoravno
položenim palcem.
Uz nasip, u smjeru mora, nema ničega osim
močvare i njegovih svinja. Iz kante za otpatke vadim
žilave komadiće kobasice koje nisam uspjela
prožvakati i kore od krumpira. Bacam ih u kantu za
napoj pa otvaram hladnjak i tome dodajem nareske
iz Spara kojima je istekao rok trajanja.
Podignem kantu i dodam mu je.
»Pojačaj vatru na štednjaku tako da se kuća ugrije
prije nego što se vratim. Hladno je i oblaci se
nakupljaju, bit će kiše.«
Šutke kimnem i vratim se pranju posuđa.
Osluškujem. Otključava vrata, izlazi i izvana ih
zatvara zasunom.
To je to, otišao je.
Lakne mi. Duboko udahnem i polako ispustim
zrak iz pluća. Zatvorim oči, stisnem spužvu za
posuđe u ruci. Otvorim oči. Eto ga, zajahao je quad i
uputio se nahraniti svinje, svoju braću, koja žive
bolje od mene, nesvjesna luksuza svoje relativne
slobode.
Kad bi ga barem lupio srčani udar. Pogodila ga
munja. Kad bi se barem strovalio u kanal i utopio se.
Od sveg srca mu to želim. Bilo je trenutaka kada sam
se molila za to, pogleda uperena u četiri sjeverna
crkvena tornja, ili, za vrijeme vedrih dana, u tri
južna, ah nikada mu se ništa nije dogodilo. Čvrst je i
otporan na sve kao betonski zid, ništa mu ne može
naškoditi, nema kazne za njega.
Kamere su uključene, kao i uvijek. Čim se
pomaknem, počnu snimati, tako ih je instalirao.
Razumije se u elektroniku i vodovodne instalacije.
Svakog trenutka mogao bi se vratiti. Jest, pošao
je nahraniti svinje, no mogao bi se vratiti za manje od
pet minuta. Voli me iznenaditi, ne želi da ikad budem
sigurna kako neko vrijeme mogu biti na miru. To je
način na koji drži pod kontrolom svoj mali svijet,
svijet u kojem je sve onako kako on hoće.
Pretvarajući se da perem posuđe, izvadim knjigu
iz džepa kućne haljine njegove majke. Otvorim je,
naslonim na prozorsku policu i pogledom letim preko
stranice. Lijepih li riječi, uvijek mi pruže razlog za
nadu. Od prvog trenutka kad sam tu knjigu uzela u
ruke, srcem sam je prepoznala kao utješnu. Svako
malo pogledam kroz prozor kako bih provjerila vraća
li se iz svinjca. Razmišljam o Georgeovu i Lenniejevu
žuljevitom putu, njihovim zečevima, snovima, bijegu.
I o Kim-Ly, mojoj sestri. Sva moja potencijalna
budućnost uložena je njezinu, u sve ono što će ona,
za razliku od mene, moći ostvariti. U duhu, pobjeći
ću s ovog mjesta kroz nju, živjet ću kroz nju.
U Britaniju smo došle zajedno.
Bilo je to prije devet godina. Budućnost se činila
ružičastom, ljepšom nego što smo ikada mogle
zamisliti. Lijepo su nam upakirali taj san i dobro nam
ga prodali. Kazali su nam da u Velikoj Britaniji
možemo raditi za deset puta veću plaću nego u
Vijetnamu. Moći ćemo slati novac kući, pomoći svojoj
obitelj. Bile smo spremne teško raditi, pomisao na to
nije nam bila mrska. Bit ćemo zajedno i moći ćemo
se osloniti jedna na drugu, što bi moglo poći po zlu?
Muškarci koji su došli s našim roditeljima
porazgovarati o tome, dvojica njih, djelovali su
ozbiljno i profesionalno. Bili su u odijelima, nosili su
aktovke, dali nam posjetnice. Predstavili su se,
srdačno rukovali s ocem, ljubazno se naklonili majci.
Sjedili su s nama za stolom, pili čaj i hranili nas
šarenim lažima. Uspješno su nam uvalili san o prilici
koja nam se pruža, san obojen duginim bojama o
boljem životu i mogućnosti da se skrbimo za roditelje.
Za roditelje, čija će fotografija kasnije ove večeri biti
spaljena u Rayburn štednjaku.
Njegovu Rayburn štednjaku.
Sve u ovoj kući ili je njegovo ili je pripadalo
njegovoj majci, ženi koja ga je rodila, odgojila i učinila
takvim kakav je.
Vraćam knjigu u džep otrcane kućne haljine
njegove majke. Sivo svjetlo s prozora polako se gasi,
mrak će uskoro sve progutati. Jesenje magle vuku se
preko slane močvare. Ne mogu je vidjeti, ali rekao mi
je da je tamo, iza svinjca i bagremove šume. Katkad,
noću, mogu namirisati sol u zraku. Duboko udišem
taj miris, to je nešto što mi ne može oteti, nešto izvan
njegova utjecaja. Okrećem leđa prozoru; njegovim
svinjama i njemu. Pogledom kružim po oskudno
namještenoj središnjoj prostoriji njegove kuće. Lijevo
od mene, stari štednjak s pećnicom. Služi nam za
kuhanje, grijanje prostora i vode. Srce je ovog trulog
doma, za mene, jedino svjetlo i utjeha. Na sredini,
mak stol od borovine s dva stolca. Kraj štednjaka,
naslonjač koji će dovijeka pamtiti oblik tijela mojeg
uzničara jer ja nikada ne sjedim u njemu. Uza zid
nasuprot naslonjaču, zaključan TV ormarić i sofa s
navlakom od prozirne plastike. Desno su stepenice
koje vode na kat, nasuprot njima ulaz u nadograđenu
kupaonicu. I to je sve što se tiče prizemnog dijela
kuće.
Šepajući, dovučem se do kupaonice. Hladna je i
vlažna šest mjeseci u godini. Pod je leden kao i zemlja
oko kuće, i mokar na dodir. Nadogradio je tu
prostoriju na kuću prije osam godina, kada je, u
svojim četrdesetima, ostao udovac.
Nikada ne zatvaram vrata, to mi je zabranjeno.
Ako već ništa drugo, sutra ću se moći okupati. U
toploj, štoviše, vrućoj vodi ugrijanoj u bojleru
spojenom na štednjak. Napunim kadu vodom
vrućom onoliko koliko to mogu izdržati i uronim u
nju. Prži mi kožu, ali umiruje me i umrtvi, pomaže mi
barem nakratko zaboraviti na sve. Loša strana
kupanja je ono što me čeka nakon toga.
Hladnoća i vlaga. To me uvijek podsjeti na
putovanje u Britaniju. Sestra i ja stigle smo u
Liverpool prije devet godina, u brodskom kontejneru.
Sedamnaest žena bilo je nagurano u njega, ispred
paketa i sanduka. Nikad u životu nije mi bilo toliko
hladno. Od vrućeg Saigona do te velike hladne
metalne kutije. Dali su nam pokrivače, ali smrzavale
smo se. Dobivale smo suhu hranu i bočice s vodom.
Nuždu smo vršile u kante. Sestra i ja spavale smo
stisnute jedna uz drugu, glava naslonjenih na
ruksake. Tješile smo se promatranjem fotografija
svojih roditelja. U Liverpool nas je došlo šesnaest;
ima trenutaka kad žalim što nisam bila ona
sedamnaesta.
Izlazim iz kupaonice i čvrsto se držeći za ogradu,
kao da se s nevidljivim protivnikom natječem u
potezanju konopa, vučem se uza stepenice, jednu po
jednu; svaki korak je mala pobjeda. Treba mi druga
polovica one vražje tablete. Samo jednom u životu
sam onesvijestila od boli, onog dana kad sam postala
ovakva, trajno tjelesno oštećena.
Na katu su dvije spavaće sobe. Iz one, koju naziva
našom, iako je zapravo njegova, kao što je i sve ostalo
njegovo, pruža se pogled na gospodarske zgrade,
golemo zemljište i cestu do koje danas nisam uspjela
doći. U njoj je krevet za dvije osobe, ormar i mala
termoakumulacijska peć. Druga, manja spavaća
soba, nalazi se sa stražnje strane kuće i moja je
tjedan dana u mjesecu.
Tih dana, katkad šest, katkad sedam, spavam
sama jer ne želi me u svojoj spavaćoj sobi. To su dani
za koje živim, u kojima se gotovo osjećam nečim više
od živog mrtvaca. Noći u kojima spavam sama i
neometana njegovom blizinom sanjam vlastite snove,
za mene su spas, i više nego dobrodošao način bijega
od njega.
Ali vrata moraju ostati otvorena. Uvijek. To je
jedno od pravila koje ne smijem prekršiti.
Krevet u toj sobi postavio je uz zid nasuprot vrata,
tako da me može gledati s podesta ili iz svoje spavaće
sobe. Ulazi k meni kad god poželi. Nemam nimalo
privatnosti, nikakvih granica iza kojih se mogu
povući. Ničeg iza čega bih se sakrila. U kući sam
okružena kamerama, izvan nje drži me na oku; kamo
god pošla, može me vidjeti. Živim u zatvoru
okruženom poljima bez zidova i ogradama bez
ograda. Golemo prostranstvo drži me u sužanjstvu.
Zatočena sam u ogromnom otvorenom prostoru,
većem od bilo kojeg zatvora.
Vraća se. Iz daljine mogu čuti zvuk njegova
quada. Brzo koliko mogu, žurim u malu spavaću
sobu i otvaram ormar. Lijeva strana tog ormara je
moja. Bila je puna kad sam stigla tu s farme na kojoj
smo sestra i ja radile, zbunjena, prestrašena i
nesigurna u vezi s onim na što sam pristala. Došla
sam ovamo sa sedamnaest svojih stvari. Od toga su
mi ostale samo tri. Na vješalicama i policama s desne
strane ormara, nalaze se stvari njegove majke. On mi
nikada ništa nije kupio. Preostalo mi je snaći se s
odjećom njegove majke, njezinim donjim rubljem i
posteljinom. Ne mogu nositi njezine cipele, iskreno
rečeno, nikakve cipele osim njegovih starih sandala,
s kožnim remenčićem na čičak koji mogu prebaciti
preko svojeg deformiranog gležnja.
Stavljam knjigu, osobnu iskaznicu i sestrina
pisma na policu. Tužno je tu stranu ormara vidjeti
takvu, gotovo praznu. Poput pješčanog je sata u
kojem je ostalo samo nekoliko zrnaca pijeska.
Uzimam pisma, ukupno sedamdeset i dva,
prislanjam ih na donju usnicu i zatvorenih očiju
udahnem njihov miris.
»Gdje si?« vikne odozdo.
 »Dolazim.«
Spustim se u prizemlje. On u predsoblju izuva
čizme pa otvara sandučić s ključevima, stavlja u
njega ključ quada i zaključava ga. Naravno da sam
taj ormarić pokušala otvoriti komadom žice i
dokopati se ključa quada, i naravno da je taj pokušaj
morao neslavno propasti jer pojma nisam imala o
obijanju brava. Bilo je to prije četiri ili pet godina, i
tada sam ostala bez penkale. Uzeo mi ju je i spalio mi
je pred očima. Otad nisam napisala ni riječ.
»Smrzavam se, skuhaj čaj.«
Punim čajnik vodom i stavljam ga na štednjak.
»Hajdemo završiti s ovim«, kaže i izvadi iz džepa
fotografiju mojih roditelja. Vrhovi prstiju su mu
crveni, zanoktice raskrvarene. »Otvori Štednjak.«
Šutke, otvaram vrata štednjaka.
S dva prsta drži fotografiju pred vratima
štednjaka, ali za mene je već nestala. Pomirila sam
se s tim.
Obliže usnice. »Pripazi da ti ne padne na pamet
opet pokušati pobjeći, Jane.«
Ime mi nije Jane.
»Jer malo toga ti je ostalo za spaljivanje. Uskoro
bi mogla ostati bez ičega.«
Zagledam se u vatru.
Približi fotografiju plamenu, ali ne ispušta je iz
ruke. Rubovi se uviju, uvrnu od topline. Pušta je tek
kad ih plamen obuhvati.
Promatram kako fotografija nestaje u vatri na
kojoj mu kuham čaj. I ne osjećam ništa.
 Točim čaj u šalice. Njegova je reklamna, s logom
tvrtke koja proizvodi pesticide. On otključava TV
ormarić. Vrata škripe dok ih otvara.
Odlazi u predsoblje, stavlja ključ u sandučić i
zaključava ga. Vraća se, sjeda u naslonjač, uzme
daljinski i uključi televizor.
Dodajem mu čaj. »Hvala, pilence«, kaže
mijenjajući programe. Zaustavi se na dnevnom
sportskom izvještaju. »To voliš gledati, zar ne?«
Zagledam se u staklenku s tabletama za konje,
krave, koga god. Generičko sredstvo za smirivanje
koje nije testirano na ljudima ni predviđeno za njih,
nego za svinje i goveda.
»Mogu li dobiti još pola tablete, Lenne? Molim te,
doista mi treba.«
Kratko pogleda moje modro i natečeno, pod
kutom od devedeset stupnjeva iskrivljeno stopalo.
»Otvori vrata štednjaka, tako će nam biti toplije.«
Ustaje i skida staklenku s kuhinjskog ormarića.
Rukavi pulovera podignuti su mu do lakta, mišići na
podlaktici bez dlaka napinju mu se i opuštaju dok
odvrće poklopac. Vadi pola tablete i pruža mi je.
Stisnem je u dlan i požurim otvoriti vrata štednjaka.
Tako se, barem u njegovim očima, ova bijedna
prostorija pretvara u ugodan dnevni boravak.
»Kako se kaže?«
»Hvala, Lenne.«
Kimne i sjedne u naslonjač. Ja sjednem tamo gdje
želi da sjednem, na pod, do njegovih nogu. Potapša
me po glavi kao poslušnog psa. TV program gledamo
s titlovima, tako je to davnih dana namjestio, kako
bih poboljšala svoj engleski.
»Nije nam loše, zar ne?« Srkne gutljaj blijedo žutog
čaja. Štedi na svemu pa i na tome. »Imamo krov nad
glavom, toplo nam je i trbusi su nam puni. Dobro
nam je zajedno, što bi nam više trebalo?«
Ponovno me potapša po glavi. Zatvorim oči,
gurnem tabletu u usta i progutam je s gutljajem čaja.
 3

BUDIM SE, ali ne onako kao što biste se vi.

Znam da sam budna, ali bježim od tog osjećaja,
pokušavam se što je više moguće udaljiti od njega jer
s njim dolazi bol.
Uzalud, ne mogu joj pobjeći.
Uvijek me zatekne nespremnu. Ne dolazi polako
kako biste možda pomislili. Ne prikrada mi se nego
me smjesta napadne i od dubokog, konjskom
tabletom izazvanog sna bez snova, više nalik na
komu, pretvori se u komatozno bolno buđenje.
Ležim u maloj spavaćoj sobi, na posteljini njegove
majke. Odmaknem pokrivač. Lijevo stopalo stoji
uspravno, desno gotovo polegnuto. Izgleda poput
nečeg što ne pripada nozi, nečeg loše pričvršćenog na
nju, sastavljenog od iveraka kostiju. Gležanj mi je
dvostruko veći nego inače. Nožni prsti su mi crni.
Treba mi još pola tablete.
Ošamutit će me i otupjeti bol.
Pogledam na zidni sat. Pola dvanaest je. Iz daljine
dopire zvuk njegova traktora. Hladan zrak probija se
kroz natruli prozorski okvir.
Popijem gutljaj vode i pokušam ustati. Gležanj mi
je boje trulog voća. Nakon jučerašnjeg pokušaja
bijega izgleda gore nego inače; kao da bi se svakog
trenutka mogao rasprsnuti. A nisam stigla ni do pola
puta.
 Ustanem. Ali ne mogu stajati, bol je prevelika.
Znoj mi izbija na čelo. Čvrsto stisnem usnice,
sjednem na rub kreveta i ispružim desnu nogu.
Traktor je sada bliže, možda na udaljenosti od
desetak hvati istočno uz nasip.
Ustanem i odvučem se do stepenica. Stisnutih
zuba spuštam se jednu po jednu. Djelići zdrobljene
kosti gležnja stružu se jedni o druge. Do uha mi
dopre tupo krckanje. Još nešto je napuklo.
Dan je siv.
Maglovit.
Odvučem se do ulaznih vrata i otvorim ih. Vjetar
mi hladi' bolno mjesto i donekle ga umiruje.
Pogledom potražim njegov traktor. Vrača se. Svrnem
pogled na otisak svojih stopala na stazi, simbole moje
jučerašnje pobjede i poraza.
Zaustavi se nedaleko kuće i skoči s traktora.
Gledam kako mi se približava, kako svakim korakom
postaje sve veći. Stane pred mene.
»Sad se ustaje? Znaš li koliko je sati?«
»Trebam tabletu«, promrmljam, kroz čvrsto
stisnute zube.
Prođe kraj mene, uđe u kuhinju, uzme staklenku,
otvori je, izvadi tabletu, prelomi je i pruži mi polovicu.
»Progutaj je i primi se posla.«
Kimnem.
Pravi kavu sebi i meni. Nescafe, s dvije kocke
šećera, sebi u šalici tvrtke od koje kupuje pesticide,
meni u porculanskoj s cvjetnim motivom. Bila je to
najdraža, šalica njegove majke. Cvjetni motiv
izblijedio je nakon godina i godina svakodnevnog
ribanja. Prvo je to godinama činila Jane, njegova
majka, zatim Jane, njegova žena, i najzad ja, od prvog
dana mojeg dolaska ovamo.
Tableta je napokon počela djelovati. Morat ću ga
nagovoriti da mi počne davati tri četvrtine. I tako tri
dana zaredom, a četvrti dan ostatke od prijašnja tri.
To mu neće biti preveliki problem.
Koristit će mu, moći ću bolje raditi, a koristit će i
meni. Bit će mi lakše trpjeti muke kroz koje prolazim
iz dana u dan. Ustrajat ću u tome. Moram, zbog Kim-
Ly.
Naložim štednjak i odem u kupaonicu. Pod je
hladan i vlažan. Gore od tog, mekan je i ljepljiv, kao
da je linoleum položen na golu zemlju. I taj grozni
vonj koji se podiže od tuda i zbog kojeg cijela
kupaonica zaudara na trulež; želudac mi se diže od
tog smrada.
Češljam se. Zastao je u podnožju stuba, na leđima
osjećam njegov pogled. Zabranio mi je zatvoriti bilo
koja vrata u kući kako bi uvijek mogao vidjeti što
radim. Večeras će mi reći neka se okupam. Zato sam
jučer pokušala pobjeći, jer mi je mjesečnica prošla i
znala sam što dolazi nakon tog. Da sam uspjela,
uhvatila bih autobus i kupila kartu. Hi zaustavila
nekog tko bi me odvezao u grad. Dobro bih uporabila
pet funti koje sam mu ukrala prije godinu dana i
držala ih skrivene iza ormara u maloj spavaćoj sobi.
Nazvala bih nekoga. Bilo koga.
Možda nekog u Manchesteru? Nekog tko bi mojoj
sestri mogao poručiti neka pobjegne i sakrije se. Jer
kad bi Lenn otkrio da sam pobjegla, nazvao bi svojeg
prijatelja, Franka Trussocka, a on bi se pobrinuo da
moju sestru za kaznu odmah pošalju natrag u
Vijetnam. Propao bi sav njezin trud, žrtve i odricanja,
sve što je uložila kako bi otplatila dug ljudima koji su
nas na prevaru doveli u Britaniju. Sve bi bilo ni za
što.
Lenn izlazi, zatvara vrata za sobom i odveze se
nekamo Land Roverom.
Pečem si njegov Mighty White, koji nije Mighty
White, na ploči štednjaka. On ga tako naziva pa ga i
ja tako nazivam. Nepečen, gnjecav je i previše sladak.
Ali navikla sam se na to, čak mi se počeo i sviđati.
Bol mi je sada otupjela. U glavi mi se muti. To je
zbog tableta, zbog njih mi je sve skrhano na
fragmente i pomiješano. Mogu pronaći djelić ovoga ili
onoga, ali sve je u neredu. Kako sam došla ovamo,
tko sam, što mi je učinio. No upamtila sam njegova
pravila. To je nešto što ne zaboravljam, možda zato
što ne smijem zaboraviti. Znam što moram pripraviti
za jelo ponedjeljkom, što utorkom, i tako dalje do
kraja tjedna. I kako to mora biti pripravljeno. Jaja,
šunku, krumpire i kobasice pečem mu onako kako
voli, nisam zaboravna u vezi s tim. Ono što
zaboravljam, tiče se mene i moje prošlosti. Ima
trenutaka kad više nisam sigurna tko sam, ne
potpuno.
Zato čuvam osobnu kartu, kako bi me podsjetila
na to. I sestrina pisma. Knjigu čuvam jer je i ona
postala moja. To su jedine tri stvari koje mi
pripadaju.
 Punim perilicu rublja krpama kojima se služim
kao ulošcima. Molila sam ga da mi kupi tampone ili
higijenske uloške, kad obavlja tjednu kupovinu u
seoskom Sparu. Rekao je da njegovoj majci te
pomodne gluposti nisu nikada trebale pa ne trebaju
ni meni. To me je jako pogodilo, osjećala sam se
grozno poniženo. No što sam mogla? Preostalo mi je
rabiti moljcima izjedene krpe napravljene od njegovih
pelena. Kad mu više nisu trebale, ona se koristila
njima kao ulošcima, a sada ja. Dosad sam se navikla
na to. lb je cijena koju rado plaćam za pet ili šest
mirnih noći mjesečno, u maloj spavaćoj sobi, sama
sa svojim mislima i svojim uspomenama.
Katkad se prisjećam dana u kojima sam živjela
bez ijedne brige na svijetu. Kako sam se, u vrijeme
kad sam bila mala djevojčica, igrala s dječakom iz
susjedstva. Kako sam kao tinejdžerica učila povijest
i pritom mislila na dečka u kojeg sam bila
zaljubljena. Kako sam kao djevojka maštala o sretnoj
budućnosti.
Vadim krpe iz perilice i stavljam ih u plastičnu
košaru za rublje. Kamera me prati u stopu dok je
iznosim iz kuće. Hladan vlažan vjetar puše mi u lice
dok hodam prema šupi, roseći kućnu haljinu koja je
nekad pripadala njegovoj majci a sada meni, jer više
nemam ništa svoje što bih odjenula. Vješam krpe na
plastično uže rastegnuto između kuće i šupe, i
pričvršćujem ih starim drvenim kvačicama njegove
majke. Promatram horizont. Ako ste ikada vidjeli
fotografiju s ruba svemira, znat ćete u što gledam.
Blaga zakrivljenost. Možda stvarna, možda
zamišljena, ne znam.
 Čini se kao da je tamo kraj svijeta. U daljini, četiri
crkvena tornja, pogled na dva djelomice prikriva
njegova radionica. Tamo sam trčala, prema drevnoj
šumi i crkvama, onda kad sam to još mogla. Tamo
sam vidjela svoj spas. Nikad nisam uspjela priječi
njegova polja. Odavde gledano, čine se beskrajnim,
jedno za drugim, svako golemo i bezlično.
Crni kos zamahne krilima i odleti prema moru.
Šepesam natrag do kuće. Ugledam bljesak jarko
zelene boje u pukotini između dva kamena na
donjem dijelu zida. On neće tako brzo doći, nema ga
u blizini, pomislim, imam vremena za svoje male
užitke. Sagnem se i iz pukotine iščeprkam tvrdi
bombon koji sam tu deponirala prije nekoliko
mjeseci, kao u banku. Deponirala, kažem, jer to mi
je poput ušteđevine, moje malo spremište malih
radosti, jedino nad čime imam kontrolu i čime mogu
raspolagati kad hoću.
S vremena na vrijeme da je mi bombone. Vječna
je to igra mrkve i batine. da je mi ih kroz prozor Land
Rovera, kao djetetu ili prosjaku. Ako mi je dan
osobito težak i ne vidim mu kraja, odmah ih pojedem.
Ako ne, sakrijem ih u pukotinu zida ili u duplju
drveta. Naravno, to im šteti. Oni na južnoj strani
kuće tope se na ljetnom suncu i postanu izobličeni
kao moje desno stopalo. Rubovi se uvrnu, površina
ispuca; na neki način, nalik su na minijaturne
vitraje. Oni koje sakrijem u duplje stabala, katkad
postanu hrana vjevericama i kukcima. No u duge
turobne dane kad nema ničeg drugog što bi me
utješilo, u dane kad je nebo nemilosrdno tmurno,
mogu si priuštiti barem to malo zadovoljstvo.
 Stavljam bombon u usta. Jalova je to pobuna
protiv svakodnevnog terora, zbilja neznatna.
Šepesam uz kuću. Mala je i trošna, bezlična, ničeg
oku privlačnog nema na njoj. Kojeg li užasa. Ni
sanjati nisam mogla da će mi se život svesti na ovo;
na uživanje u tvrdom bombonu s okusom jabuke.
Posvuda uokolo ravnica. S mjesta na kojem stojim,
kod dijela kuće na koji je nadograđena kupaonica,
nema gotovo ničeg na čemu bi mi se pogled mogao
zaustaviti. U daljini je more. Ne mogu ga vidjeti ni
namirisati sol, ne danas, no osjećam da je tamo, kao
što ljudi od davnina to nagonski osjećaju. Zemlja je
pretežno ravna, gdjegdje s blagim padinama.
Zagledam se u svinjac. Vražje svinje. Rijetko ih
čujem, uglavnom samo kad ih hrani, a vjetar s mora
donese njihovo skvičanje i roktanje. Grozim se toga,
zvuči očajnički pomahnitalo. Dolazi iz daljine i nije
glasno, ah čuje se.
Iz dijela zida s čije je druge strane štednjak, širi
se i toplina. Postrance stoji gomila pepela od
spaljenih vrbovih grana i mojih stvari. Svrnem pogled
na vjetro turbine. Pazim da ne pregrizem bombon;
mora se sporo otopiti u ustima kako bih što je više
moguće produljila užitak.
Vraća se.
Progutam bombon, uđem u kuću i prihvatim se
ribanja poda, desnog stopala položenog ustranu;
izgleda kao da mi ne pripada.
»Svratio sam samo da ti kažem da ću danas ranije
ručati«, kaže provirivši u kuću. Tako je to s
farmerima, barem nekima od njih. Svako malo
upadnu. Dođu po šešir ili ključeve, na kavu ili kako
bi nešto prezalogajili. Uvijek su na farmi, a ako nisu,
nikad ne znaš kad će se vratiti. Mene se u ovoj kući
ništa ne pita, ne mogu odlučivati ni o čemu, ni o
hrani, ni o svojem tijelu, ni o svojoj odjeći.
Kroz kuhinjski prozor promatram kako sjeda na
traktor i kreće putem prema svinjcu. Rekao mi je da
farma jedva vrijedi truda uloženog u nju. Traktor je
star i dotrajao, stalno ga popravlja jer nema novca za
kupnju novog. Danas ćemo za ručak jesti kriške sira
na tostu i kisele krastavce. Moram iskoristiti sve što
imamo, ništa se ne smije baciti. Ja sam ta koja jede
ostatke. Nakon toga pojedem jabuku i popijem čašu
soka od limete. Predložila sam da uzgajam povrće
kako bih mu uštedjela novac za hranu, no odbio je.
To se može u Sparu, rekao je.
Kamera me snima dok perem kupaonicu. Prvo
zahodsku školjku i napuknut vodokotlić. Zatim kadu
od lijevanog željeza.
Nikada je ne mogu dovoljno dobro oribati, što god
činila, mrlje ostaju, pogotovo one ružne, crvenkasto
smeđe, oko odljeva. Na stropu se skuplja plijesan pa
ga s vremena na vrijeme treba oprati i oličiti bojom
protiv vlage. Nije da puno pomaže, ali nema veze.
Počinje kišiti.
Ostavljam sve i žurim prema vratima. Moram s
užeta pokupiti krpe koje sam stavila na sušenje.
Otvaram vrata. Zrak je ugodno svjež i miriše na kišu.
Ugledam ženu kako ide prema kući, stazom
kojom sam ja jučer išla u suprotnom smjeru. Auto,
VW Bubu, parkirala je kraj štale, do starog
kombajna. Već je prošla pola puta do kuće. Nema
šanse da će doći dovde, Lenn će je presresti, kao što
je i putujućeg trgovca, Jehovine svjedoke i skupinu
djece koja je vjerojatno tijekom školskog izleta
navratila ovamo. Uvijek svakoga presretne, dobar je
u tome. To mu nije ni najmanje teško, s gotovo bilo
kojeg mjesta može vidjeti ako netko ide prema kući.
Stojim na pragu, srce mi lupa kao da će iskočiti iz
grudi. Uspije li ta žena doći do mene, mogla bih joj
reći da sam tu zatočena i moliti je za pomoć. Ali znam
da to neću učiniti. Ne mogu. Kim-Ly će uskoro
otplatiti dug i bit će slobodna nastaviti život u
Manchesteru ili gdje god bude željela. Imat će
mogućnost družiti se s kim želi, upoznati nekoga
koga će zavoljeti i zasnovati vlastitu obitelj. Moći će
raditi što želi, kormilo njezina života bit će u njezinim
rukama. Jednog dana možda će doći ovamo i izbaviti
me iz ovog otvorenog zatvora.
Žena mi prilazi s osmijehom na usnama. »Dobar
dan«, kaže. »Drago mi je što sam nekoga pronašla tu.«
Kosa joj je crvena i vlažna od kiše. Na sebi ima
jaknu od flisa i uske jahaće hlače boje pijeska. Lenn
će se zacijelo pojaviti odnekud i otpraviti je.
Ali nema ga. Nije ju vidio.
 4

KIMNEM U ZNAK pozdrava i okrenem se malo

ustranu, tako da mi je desno stopalo sada skriveno
iza vrata.
»Ispričavam se ako sam vas omela u nečemu«,
kaže pa pogleda preko ramena i kratko se namršti.
»Oko kuće je ograda pa -se nisam mogla dovesti
dovde. Auto mi je kraj štale, nadam se da vam to ne
smeta?«
Spasi me, poručujem joj pogledom.
»Kišnog li dana«, kaže i pozorno se zagleda u
mene. »Je li sve u redu?«
I dalje zurim u nju, pogledom je preklinjući da me
spasi.
»Oprostite, trebala sam se odmah predstaviti«,
kaže i pruži mi ruku. »Cynthia. Cynthia Towsend.« .
»Jane«, kažem i izmijenim stisak ruke s njom.
Ime mi nije Jane. Nego Thanh Dao.
»Drago mi je što sam vas upoznala, Jane. Živite
na krasnom mjestu. Upravo sam se uselila u jednu
od starih kuća u selu, onih koje imaju trokutasti
prozor iznad ulaznih vrata.«
Kimnem.
Pojma nemam o tim kućama.
Nikad nisam bila u selu ni vidjela bilo koju od
kuća tamo pa ni te.
»Sviđa mi se ovaj dio zemlje i odlučila sam živjeti
tu. No rado bih nabavila konja. Samo za lagano
jahanje, nekog mirnog, može biti i stariji. U svakom
slučaju, ne previše živahnog.«
Kimnem.
»Pitala sam se, znate li možda nekoga tko bi mi
iznajmio ograđen pašnjak, sa štalom i vodom? Ništa
osobito, nemam velike zahtjeve, no voljela bih kad ne
bi bio daleko od sela.«
Spasi me, vrištim, duboko u sebi, ali na površini
ostajem mirna. Moram biti, ne smijem reći ni riječ,
ničim joj dati do znanja da sam očajna. Ne smijem se
slomiti, moram ostati jaka zbog Kim-Ly.
»Hi ako možda vi imate neki takav komad zemlje?
Ništa osobito veliko. Ne bih vam smetala. Doista ne,
nisam nametljiva.«
Lenn će se zacijelo pojaviti. Kazat će joj da za to
upita Franka Trussocka koji živi na farmi nedaleko
od mosta, jer on je nekad imao konje i možda bi joj
mogao iznajmiti ograđeni pašnjak i štalu. Nakon
toga, ljubazno će je otpratiti do automobila.
Ali ne dolazi.
Počinje me oblijevati znoj.
»Bila bih vam zahvalna ako biste razmislili o
tome«, kaže.
Silno želim da me odvede iz ovog pakla u ravnici,
ali tada bi Kim-Ly bila poslana natrag, osramoćena i
s dugom koji bi svejedno morala platiti, u protivnom
bi nas kaznili. Rekli su da će u tom slučaju
nastradati netko od članova naše obitelji, i sigurna
sam da su to ozbiljno mislili. Svaka od nas mora im
platiti osamnaest tisuća funti, to je cijena našeg
dolaska ovamo. Kim-Ly će uskoro isplatiti taj dug.
Još dvije godine i mjesec dana. Nakon toga će biti
slobodna.
Odmahnem glavom.
»Ne znate nikog tko bi mi mogao iznajmiti štalu i
ograđeni pašnjak?« zbunjeno pita. »Ili želite reći davi
nemate takvo što?«
Gotovo priželjkujem da se Lenn vrati i prekine ovu
mučnu šaradu punu neizgovorenih riječi, ovu
propalu priliku za spas koja se nenadano pojavila
niotkuda i pružila mi se na pladnju, a koju ne mogu
prihvatiti. Ta ljubazna crvenokosa žena imena
Cynthia mogla bi mi pomoći, ali ne smijem joj ništa
reći, zbog dobrobiti moje sestre.
»Morat ćete o tome pitati Lenna, mojeg muža.«
Nije mi muž. Nije mi ništa.
»Je li negdje u blizini? Mogu li još danas
razgovarati s njim?«
Odmahnem glavom.
Preko mojeg ramena zaviri u prostoriju sa
štednjakom, stolom s dvije stolice, TV ormarićem i
starim stolnim računalom.
»Jeste li sigurni da je sve u redu?« pita.
Lomim se u sebi, više od svega željela bih joj reći
da sam zarobljena tu i zamoliti je za pomoć, ali ne
smijem. I zato pregrizem jezik. »Sve je u redu«, kažem.
»Svratite neki drugi put ako u međuvremenu ne
nađete što tražite. Vjerujem da će Lenn znati koga
biste mogli pitati za to.«
 Osmjehne se. Oči su joj okružene sitnim borama,
obrazi pjegavi. Lijepa je. Ne klasično lijepa nego na
sebi svojstven način.
»U redu. Hvala, Jane. Vidimo se negdje nekom
prilikom.« Kimnem.
Poželi mi ugodan vikend i ode. Gledam za njom.
Crvena kosa leprša joj na vjetru. Hoda ustaljenim
ritmom, ne kao ja jučer, šepajući i posrćući.
Srce i duša me bole.
Oči me peku, ali ni jedna suza ne izlazi iz njih.
Zatvaram vrata.
Što bih drugo mogla učiniti?
Trebam još tableta. Trebam ih kako bi me otupjele
i umanjile mi bol, iako znam da mi škode, jer dokle
god sam takva, otupjela, neću se moći izvući iz ovoga,
a on će mi i nadalje činiti što god želi. Doslovce, što
god želi. Grozna je cijena koju plaćan uzimanjem tih
tableta. Otupe me dovoljno da izguram dan, ali ne
posve. Moram toj ženi reći da sam zarobljena tu, ne
smijem propustiti tu priliku.
Zagrizem usnicu i otvorim vrata.
Zapuhne me hladan zrak.
Još nije otišla. Zurim u njezina leđa. U njezinu
crvenu kosu.
Otvaram usta u namjeri da je pozovem.
Vrisnem njezino ime, no iz usta mi izlazi samo tihi
jecaj, nešto nalik na cviljenje. Boli me noga, kuk,
cijela desna strana tijela i sve kosti u njoj. Boli me i
srce i duša, svaka misao me boli, želudac i crijeva su
mi stisnuti u čvor. Spuštenih ramena zatvaram vrata
i zagledam se u kameru na zidu. Lenn će biti
zadovoljan načinom na koji sam to riješila, kako sam
je brzo otpravila s farme. Postupila sam kako treba,
po njegovim pravilima i moja sestra će zato biti dobro,
djelić bliže normalnom životu.
Ovog tjedna, pet večeri zaredom, osim jučerašnje,
kad sam popila cijelu tabletu za konje, prije spavanja
sam ponovno čitala njezina pisma. Rečenice
napisane s obje strane papira A4 formata,
presavijenog na tri dijela, napisane na engleskom jer
Lenn inzistira na tome. Puno je toga što me pita i
unatoč tome što na ta pitanja nikada ne dobiva
odgovor, jer to je protiv pravila, nastavlja me pitati
iste stvari. Volim je zbog toga, time pokazuje da joj je
stalo. Njezina pisma jedino su nalik na razgovor što
imam. Pita me razmjenjujem li pisma s roditeljima i
znam li da je naš brat dobio pohvalnicu kao jedan od
najboljih učenika. Pita me viđam li se s nekim, jesam
U zaljubljena. Piše mi o svojem poslu. Radi u
pedikerskom salonu i neke žene svisoka se odnose
prema njoj. Ima i ljubaznih, koje čak upamte njezino
ime, zapravo ime koje joj je šef nadjenuo. Mojoj sestri
ime nije Sue.
Za tri tjedna, kad ponovno budem spavala u maloj
sobi, ponovno ću pročitati njezina pisma. Znam da to
nije moja soba nego -njegova, kao što je i sve ostalo
njegovo, no tu sam ipak sama i tih nekoliko dana ne
moram dijeliti zrak s njim. Iako ne smijem zatvoriti
vrata, tu me barem ne gleda kako se presvlačim za
spavanje i četkam kosu četkom njegove majke.
Cynthia.
 Ime joj dobro pristaje. Pristaje joj uz pjege, uz
jahaće hlače, uz živahnost, ruž za usne i jaknu od
flisa. Ništa drugo joj ne bi bolje pristajalo. Izgovorim
ga; lijepo klizi preko jezika. Malo je reći da joj dobro
pristaje, pristaje joj savršeno, poput ključa u bravi.
Moram razmisliti što ću joj reći ako se vrati. Moram
to pažljivo isplanirati. Da je zamolim da mojoj sestri
nekako prenese poruku o meni? No što ako Lenn to
sazna? Bi li njezin junački pothvat završio loše po
moju sestru?
Lenn ulazi u kuću i razbija čaroliju. »Plug zapinje
u blatu«, kaže i vješa jaknu o klin. »Ima ga do
koljena.«
Izuva čizme blatnjavih đonova gdjegdje s
utisnutim sjemenkama ozima pšenice. Ima ih i na
gumenom otiraču za noge, njihova tvrda sjajna ljuska
reflektira ono malo mutnog svjetla u prostoriji.
»Napravi mi sendviče. Znam da je rano, ali gladan
sam.«
Znam da nema običaj pogledati snimke prije
večeri; tako čini već sedam godina. Ipak, pitam se
trebam li mu sada reći o ženi koja je svratila raspitati
se o mogućnosti najma pašnjaka. Ili da ga pustim da
to sam navečer otkrije?
Uzimam paket tosta iz emajlirane kutije za kruh
njegove majke. Otvaram ga, vadim šest kriški tosta,
premazujem ih margarinom, stavljam na svaki
komad šunke i cheddar sira. Uzimam nož pa na
trenutak, kao i puno puta dotad, zamislim kako mu
ga zabijam u vrat, no spuštam ga i režem sendviče po
dijagonali. Voli ih jesti u obliku malih trokuta; tako
izrezani podsjećaju me na zmajeve koje smo sestra i
ja kao djevojčice puštale s brežuljaka iznad grada.
Uzimam vrećicu čipsa, otvaram je i istresem sadržaj
na tanjur. Pripremim sok boje jutarnje mokraće.
Stavim sve na stol, pred njega.
»Prilično je zahladilo, zar ne? Vjetar s istoka uvijek
je hladan.«
»Neka žena je bila tu.«
»Što?« zapanjeno upita. »Što je htjela?«
Sjednem za stol nasuprot njemu.
»Želi unajmiti ograđen pašnjak za konja.«
»Ograđen pašnjak?« pita zureći u mene.
Kimnem.
»Za konja?«
Kimnem.
»Što si joj rekla? Želim čuti sve, od riječi do riječi.«
»Da mora s tobom porazgovarati o tome.«
»Samo to?«
Kimnem. »Samo to.«
Nekoliko trenutaka šutke zuri u mene pa uzme
jedan od trokutića i zagrize ga. Izgleda sićušan među
njegovim prstima; suvišno za reći, prljavima.
»Tko je ona?«
»Ne znam.«
»Ako opet dođe dok me ne bude, nećeš joj
otvarati«, promrmlja i proguta zalogaj. »Otići ćeš na
kat i ostati tamo dok ne ode. Jesi li razumjela?«
Kimnem.
 »Ne smiješ ni s kim razgovarati, utuvi si to u
glavu.«
Kimnem.
»Ako me nema u blizini, ne otvaraj nikome, u
protivnom ću te do proljeća držati zaključanu u
spavaćoj sobi.«
»U redu.«
Pričekam da završi s jelom pa stavim tanjure i
čašu u sudoper. Operem ih pa operem sudoper i
pobrišem radnu površinu. On ustaje od stola, nazuva
čizme i navlači jaknu.
»Ne zaboravi da te mogu vidjeti s bilo kojeg mjesta
na farmi, Jane«, kaže. »Ravna je kao tanjur, i uvijek
sam negdje tamo.«
Iduća tri sata provodim krpajući njegove košulje i
čarape. Pritom zamišljam kako mu iglom propadam
hrapavu debelu kožu. Bio bi posvuda izboden,
pustila bih ga da iskrvari. Napravim si šalicu slabog
čaja. Već sam navikla piti ga takvog. Razmišljam o
onoj ženi. Možda ima dečka. Nekog s kim može
razgovarati, tko je doista sluša što govori i tko zna
kad joj je rođendan. Muškarca koji je zagrli kad je
tužna ili umorna i na kojeg se može osloniti kao i on
na nju. Možda ima nekog takvog. Ima svoj automobil,
VW Bubu, možda i posao koji voli. Moja majka radila
je kao učiteljica u osnovnoj školi i jako je voljela svoj
posao. I dandanas, bivši učenici je zaustavljaju na
cesti i govore joj da im je bila najdraža učiteljica.
Uvijek se sjeti svakog od njih i drago joj je što ih vidi.
Stalno joj se to događa i ponosna je na to, to je njezina
ostavština.
 Vraća se netom prije mraka. Kaže mi neka se
večeras okupam i sjedne za računalo pogledati
snimke. Za večeru spremam kuhani bakalar s
krumpirom i graškom. Vatra pucketa u štednjaku,
košara za drva puna je suhog granja. On zuri u
monitor, očito u nadi da će vidjeti Cynthiju, što ne
može, jer kamera snima samo unutrašnjost. Golema
šaka potpuno mu prekriva miš. Vraća snimku na
početak i pozorno promatra mene, očito
pokušavajući dokučiti što joj govorim. Svrnem pogled
na ribu koja se kuha u plastičnoj vrećici. Zašto ljudi
ovdje kuhaju hranu u vrećicama?
Sjednemo večerati. On vilicom gnječi ribu,
krumpir i grašak u odvratnu masu i prihvaća se jela.
Zazvoni telefon.
Oboje se zagledamo u zaključanu masivnu
željeznu kutiju koja ga poriva. Stolno računalo mu je
s vanjskim svijetom povezano preko te telefonske
linije. Tko bi ga mogao zvati? Telefon prestane zvoniti
i ne saznajem odgovor na to pitanje.
»Čim završiš s pranjem posuđa, idi se okupati.«
Kimnem jer moram činiti kako mi kaže.
Završim s pranjem posuđa i umjesto da sjednem
kraj njegovih nogu dok gleda TV, pođem se okupati.
Napunim kadu vodom i razodjenem se. Znam da me
promatra, ali ne obazirem se na to. Postaje mi
nevidljiv, nebitan. Pogled mi je uprt u kadu, ne u
njega. Oprezno ulazim u nju, pazeći da se ne
poskliznem. Oslanjam se na ruke i sjedam u vruću
kupku. Moje izobličeno stopalo nestaje pod
površinom vode. Bol se mijenja, još uvijek je tu ali
drugačija.
Uđe u kupaonicu, linoleum se ulegne pod
njegovim stopalima. Pijucka čaj i promatra me kako
se perem, oči mu klize s mojeg tijela na lice i natrag.
Iz boravka, začuje se najavna špica dnevnih vijesti.
Odlazi ih poslušati.
Kupka je dobra, vruća. Puštam misli da odlutaju.
Pitam se što Kim-Ly sada radi. U zadnjem pismu
pisala mi je da petkom radi dulje, do osam navečer,
jer žene, a katkad i poneki muškarac, žele urediti
ruke i nokte prije odlaska na zabavu ili na sastanak
s nekim. Volim razmišljati i o njezinim izlascima
petkom. Pisala mi je da u Manchesteru postoji
kineska četvrt i da tamo može pronaći voće i povrće
poput onog u Vijetnamu, ne isto ali slično. Može
kupiti quyt, nhan i buoi. Također, ngo, hung cay i
hung que. Vjerujem da od toga može napraviti nešto
jako ukusno, možda po receptu naše majke. Nešto
što će je u mislima nakratko vratiti kući.
No ova vruća kupka, ma koliko ugodna, označava
početak tek prve od dugih noći koje ću iduća tri
tjedna provesti u njegovoj spavaćoj sobi.
Izađem iz kade, uzimam ručnik i brišem se.
Navučem preko glave spavaćicu njegove majke, kosu
omotam ručnikom i odvlačim se na kat, u njegovu
sobu. Sjednem na rub njegova kreveta i čekam.
Gasi televizor.
Odlazi u kupaonicu.
 5

SUŠIM KOSU RUČNIKOM njegove majke. On se pere;

čujem kako voda šumi dok otječe u odvod i dalje do
mora. Otvaram ormarić s posteljinom njegove majke
i vadim čistu bijelu plahtu. Ova je starija od ostalih,
tkanina je prozirna gotovo poput gaze. Raširim je
preko kreveta.
Trebat će mu i mali ručnik. Stavljam ga na desnu
stranu kreveta. On pere zube. Grglja i pljuje. Nastupa
tišina, a zatim spušta vodu u zahodu. Stepenice
škripe dok se penje na kat.
Ulazi u sobu. »Lijepo je okupati se u toploj vodi.
Zar ne?«
Kimnem i svučem spavaćicu.
Gleda me.
Ja gledam pred sebe.
Legnem na krevet i plahtom pokrijem cijelu
gornju polovicu tijela od pupka naviše, tako da mi
pokriva i glavu. Preostaje mi čekati. To je, na neki
način, najgore. Čekanje da me uzme. Učinit će to jer
može, ne mareći želim li ja to ili ne. Drži to svojim
pravom i koristi se njime kad god poželi. Trulo je to
pravo i protivi se svemu istinitom i pravednom, no
mene se ništa ne pita u vezi s tim. Prvih desetak puta
sam se borila. Prvih stotinu. Gurala sam ga od sebe,
grebla ga i grizla. Plakala sam i preklinjala ga da to
ne čini, ali uzalud. Nije nasilan, najčešće nije, no jest
uporan i uvijek bi proveo svoje i podjarmio me na
blago jezivi način.
 Pokrivena plahtom čekam da obavi svoje.
Svjetiljka na zidu iznad kreveta je upaljena, kao i
uvijek tijekom takvih noći. Kroz tanku plahtu mogu
vidjeti da me promatra dok se svlači. Prebacuje hlače
i košulju preko naslona stolice. Svlači čarape. Još
uvijek me promatra.
Okrećem glavu od njega. Činim to automatski,
kao pobunu od neizbježnog. Cijelo moje postojanje
svodi se na mehanizam suočavanja s neizbježnim.
Provodi li on dane razmišljajući o ovome? Ne želim
biti u njegovim mislima, mrska mi je i pomisao na to,
priželjkujem da mu se glava raspadne ako ikada na
taj način misli o meni.
Noge su mi hladne kao led.
Stane kraj kreveta. Osjećam da me promatra.
Nepomično ležim na leđima, hladna i beživotna poput
mramornog kipa. Zatvorim oči i posegnem za
uobičajenim mentalnim anestetikom.
To je sve što mogu, anestezirati si um i tijelo ispod
pupka.
Od pupka naviše, moje tijelo je samo moje. Sve
što je prekriveno plahtom njegove majke pripada
meni, ostalo može uzeti. Tako pokrivena mogu misliti
o sebi, što i tko bih željela biti.
U mislima se vraćam kući. Za vikend, sjedili
bismo za stolom i večerali. Roditelji, moja sestra i
brat. Susjedi bi svratili, rođaci također, možda i neki
od kolega moje majke. Jer uvijek netko svrati. Stol bi
bio pun hrane, kao i uvijek. Umaci različitih boja i
okusa, po svačijem ukusu. Čitav mozaik boja.
Pokušavam se sjetiti mirisa i okusa juhe s rezancima,
ali ne uspijeva mi, kao da mi je blanjom sastrugano
iz sjećanja.
Sjeda na krevet, madrac se ulegne pod njegovom
težinom.
Razmišljam o Kim-Ly. Možda je sada vani, s
prijateljima. Možda i na spoju. Jest će pho, juhu s
rezancima od riže, mesom i začinima. Hi rolice od
salate. U Vijetnamu takvu hranu prodaju na
štandovima, a možda se može pronaći i negdje u
Manchesteru. Pit će pivo iz boce i poslije će možda
poći u kino. Smijat će se i zabavljati. Kim-Ly će moći
reći što želi. Raditi što želi. Na sebi će imati svoju
odjeću i za razliku od mene, hodat će poletno i
slobodno. Veselit će se i praviti planove.
Lice mu je blizu mojeg ramena i kroz plahtu mogu
osjetiti miris njegova sapuna. No uz mentalni
anestetik izdržat ću to. Moram se nastaviti uvjeravati
da mi se ovo ne događa. Odvojiti se od dijela sebe
ispod pupka. Onaj dio iznad je moj i nisam ovdje nego
negdje drugdje. On će ispaštati za to što mi čini, ako
ne u ovom, onda u idućem životu.
Sestra i ja mislile smo da ćemo raditi u trgovini,
tako je bilo dogovoreno s našim roditeljima. Dobro su
se našalili na naš račun i iskoristili našu naivnost.
Znale smo da ćemo morati platiti nemale putne
troškove, usto podmiriti i troškove života, no posao
nam je bio zajamčen i rekli su nam da ćemo moći
ostati zajedno.
Ravno iz brodskog kontejnera odvezli su nas na
prvu farmu.
 Tamo smo radile po dvanaest sati na dan, šest
dana u tjednu. Živjele u daščari. Izvan nje bio je tuš
i zahod, i nakon posla mogle smo se slobodno kretati.
Solidno su nas hranili i svakog petka dobile bismo
kuvertu s plaćom. Nakon odbitka putnih troškova,
kamata, troškova za hranu i smještaj, katkad i još
ponešto, nije nam puno ostalo, ali svejedno. Imale
smo jedan slobodan dan u tjednu. I važnije od svega,
jedna drugu. Pisale smo roditeljima i primale njihova
pisma. Držale smo da je to tek početak i da će poslije
biti bolje. A zatim su Kim-Ly odveli u Manchester, a
mene prodali Lennu.
Odvaja se od mene i ležeći na leđima dalje
nastavlja sam. Krevet se trese dok to čini. To je jedini
način na koji može svršiti. Sam, uz pomoć malog
ručnika. Gledam na to kao na malu pobjedu,
doslovce Pirovu, no iako gorka, predstavlja mi
izvjesnu zadovoljštinu.
Svršava. Gotovo je. Mentalni anestetik više mi ne
treba i ponovno prisvajam svoju donju polovicu.
Odmičem se od njega, ustajem i navlačim spavaćicu.
On sada leži u fetalnom položaju, zatvorenih očiju.
Izlazim iz sobe. Držeći se za ogradu, spustim se niza
stube i hramajući produžim u kupaonicu.
Mučno mi je, kao i uvijek. Jedva se suzdržavam
da ne povratim.
Vrata kupaonice ostavljam otvorena. Takvo je
pravilo, ne smijem ga prekršiti, iako znam da će on
sada neko vrijeme ostati ležati u krevetu. Uvijek je
tako. Zahvaljujući tome u takvim trenucima imam
barem malo privatnosti. Perem se. Možda bih trebala
početi uzimati tri četvrtine tablete na dan. Tablete za
konje, krave, svinje ih koje god domaće životinje. Jer
ne mogu pri punoj svijesti podnijeti to što mi se
događa. Treba mi više bijega, više omamljenosti.
Pitat ću ga sutra za to.
WC daska je ledeno hladna, linoleum mekan i
grudast. Vrata su otvorena, ali znam da sada neće
sići. Najvjerojatnije ne, mogu biti relativno sigurna u
to. Ostat će u sobi, ležeći na boku i s ručnikom oko
uda. Spuštam pogled na desno, prema kadi okrenuto
stopalo. Gležanj mi je grozno natečen. Kuća je tiha.
Moji roditelji u kupaonici imaju električni bojler,
ovdje toga nema. Nema ni klima-uređaja. Ničega što
bi zujalo i odavalo da ovdje ima ikakvog života.
Posvuda mrtva tišina. Bez ikog svog sam i izgubljena
u ravnici.
Prije koju godinu bila sam u velikom iskušenju
razmrskati si gležanj. Ne sjećam se točno kad je to
bilo, ali znam da mi je bilo svega dosta i sve što sam
željela bilo je ponovno razmrskati kost i namjestiti
gležanj tako da zaraste u pravilnom položaju. Tada
bih mogla pobjeći. Bila je to glupa, očajnička
zamisao. Malo je nedostajalo da to učinim. Sjedila
sam na podu u maloj spavaćoj sobi, s njegovim
čekićem u ruci. Bio je težak, glatke nauljene drške.
Na trenutak sam bila posve spremna visoko ga
podignuti i iz sve snage udariti njime po gležnju, kako
bih ujedno poništila i popravila načinjenu štetu. No
nije mi uspjelo primorati se na to.
I prije strahote s gležnjem život mi je bio grozan,
ali nakon toga postao je još gori.
 Prije te strahote mogla sam normalno hodati.
Trčati, poskakivati i bez imalo poteškoća činiti sve
ono što se uzima zdravo za gotovo, poput ulaska u
kadu, okretanja ustranu hi oko sebe.
Prije toga postojala je nada da ću jednoga dana
uspjeti uhvatiti priliku za bijeg.
Dosad je već vjerojatno zaspao. Neću žuriti,
pričekam li još malo, moći ću leći u krevet na sam
rub, što je moguće dalje od njega i njegova daha.
Okrenut ću se prema zidu i pokušati zaboraviti na
njega.
Zurim u plijesan na stropu kupaonice.
Moj prvi pokušaj bijega zapravo je bio zadnji koji
je imao šanse uspjeti.
Uzela sam sa sobom trinaest stvari koje su mi
preostale. Tada sam još imala svoje tenisice, rublje,
odjeću i torbicu. Imala sam i notes s telefonskim
brojevima.
Sve sam temeljito isplanirala. Znala sam što ću
reći prvoj osobi na koju naletim. Tražit ću da mi
pomogne, moliti da me odvede na policiju. Naletim li
na nekog od njegovih prijatelja, moguće Franka
Trussocka koji živi na farmi nedaleko od mosta, borit
ću se i oduprijeti mu se. Bila sam vrlo optimistična u
vezi s tim. Došlo je vrijeme da odem i uspjet ću.
Ugledao me je kad sam bila možda nekih četiristo
metara od ceste.
Bilo je automobila i kamiona na njoj, ne puno, tek
pokoji. Neki su se kretali u smjeru slijeva nadesno,
neki u suprotnom. Mogla sam čuti zvuk njihovih
motora. Tamo, kraj ceste, nalazi se znak za skretanje
na njegovu farmu. Predaleko da bih ga mogla vidjeti,
ah znala sam da je tamo. No vidjela sam zeleni
autobus kako se približava. Još je bio daleko i imala
sam vremena stići do postaje na kojoj će stati. Trčala
sam najbrže što sam mogla, a u to vrijeme bila sam
brza. Ipak, sustigao me je.
Nisam se predala, borila sam se, a tada sam bila
puno jača nego sad. Okrenula sam glavu prema
autobusu i zvala upomoć, no vjetar je moj glas nosio
prema farmi i dalje prema moru. Otimala sam se,
grebala ga, koprcala se. Hrvala se s njim, udarala ga
nogom, vriskala. Ali svladao me i ubacio u Land
Rover, kao dijete u nastupu bijesa. Nije rekao ni riječ
dok je vozio prema kući, ali vidjelo se da je ljut. Vrat
mu je bio raskrvavljen i šakama je čvrsto stiskao
volan. Malo je nedostajalo da pobjegnem. Odvukao
me u radionicu kraj kuće. Još uvijek se trgnem kad
se toga sjetim. Posjeo me na klupu i uzeo teška
kliješta za rezanje žice. Nije djelovao samozadovoljno
ni kao da se naslađuje. Čak ni bijesno. Bio je miran,
kao da se dogodilo nešto posve uobičajeno što treba
srediti i zatim će sve opet biti u redu. Nisam mu se
pokušala oduprijeti, više ne, nisam imala snage za to.
I ne bi imalo smisla, nadjačao bi me, a i da sam vikala
i zvala upomoć, nitko to ne bi čuo. Samo sam ga
preklinjala da me ne ubije. Podsjetio me na njegova
pravila i koliko ga koštam. Rekao mi je da me za moje
dobro mora naučiti redu, i da će otad nadalje sve biti
bolje i jednostavnije, imat će puno manje briga oko
mene. Najzad, zamahnuo je kliještima kao palicom za
golf i smrskao mi gležanj desne noge.
Kupaonica je jezivo hladna.
 Pod vlažan i gnjecav pod nogama, strop pljesniv,
osobito na mjestima gdje graniči sa zidovima. Mreža
plijesni nalik na prljavu potrganu čipku. Puštam
vodu u zahodu. Perem ruke. Voda je još uvijek vruća.
Pogledam u mračan dnevni boravak i zaključan
televizor. Bih li sada otišla kad bih mogla? Bih li time
ugrozila sestrinu budućnost, njezinu sreću, njezin
život? Bi li to uopće imalo smisla, što bih time dobila?
Kakav bih život mogla imati s ovakvom nogom? U
kojem sam trenutku stigla do točke s koje nema
povratka? Godine koje sam tu provela, ostavile su
neizbrisivi trag na mojoj duši, urezale mi se u kosti.
Izlazim iz kupaonice i sjedam na najnižu
stepenicu. I tu je kamera, jedna od sedam. Taj dan,
dan kad mi je kliještima razmrskao gležanj, bio je
presudan za moju budućnost. Prekretnica. Putovanje
u Veliku Britaniju moglo se pokazati kao prekretnica,
prvi posao na farmi također. Ali nije bilo tako. To što
mi je učinio u radionici, nepovratno je razdijelilo moj
život na mogućnosti prije i poslije. Ne mogu se jasno
sjetiti što je bilo nakon što je zamahnuo kliještima.
Mislim da sam se onesvijestila. U danima nakon tog
budila bih se iz mraka i ponovno upadala u mrak. U
sivilu buđenja sjećam se da mi je ponavljao svoja
pravila i pritom mi uvrtao nogu pod devedeset
stupnjeva, oslanjajući se cijelom težinom na nju,
kako bi kosti tako zarasle i stopalo zauvijek ostalo u
tom položaju.
U školskim natjecanjima bila sam dobra u trčanju
na četiristo metara. Ne najbrža, ali prilično dobra. Ta
udaljenost mi je odgovarala, nisam bila dovoljno
energična za sprint niti sam imala dovoljno strpljenja
i ustrajnosti za trčanje na veće udaljenosti. Četiristo
metara je bila utrka kao stvorena za mene.
Ustajem, hvatam se za ogradu i vučem se uza
stepenice na kat, prema njegovoj spavaćoj sobi.
 6

NA BOŽIĆNO JUTRO ne ustajem prije jedanaest. To

je jedini dan kada on uzima predah od posla, dakle
najgori u godini. Ne izlazi iz kuće, osim nakratko,
kako bi nahranio svinje. Sva vrata u kući su
otvorena, nema mjesta na kojem bih kriomice mogla
pročitati nekoliko stranica knjige ili neko od sestrinih
pisama. Ne mogu nikamo pobjeći od njega.
Um mi je smućen. Više nego prije, jer Lenn je prije
šest tjedana pristao udovoljiti mojoj zamolbi i davati
mi tri četvrtine tablete za konje na dan. Ako biste me
pitali što se za to vrijeme događalo, ne bih vam imala
što za reći. Dani su se nizali, jedan nalik na drugi kao
jaje jajetu. Ništa se pod milim Bogom nije dogodilo,
osim što su dani postali hladniji i vlažniji.
»Sretan Božić, Jane«, kaže dok se ja oznojena čela
i zadihana od napora, stepenicama spuštam u
boravak. »Daj mi komad mesne pite i šalicu čaja. Za
pet minuta, molim.«
Kroz širom otvorena vrata ulazim u kupaonicu.
Boli me kutnjak, donji desni. Pogledam se u zrcalo.
Oči su mi krmeljave, pogled mutan. Bolesno žuti
podočnjaci pridonose izgledu netom zaklane
životinje. Svlačim spavaćicu preko glave. Ne trudim
se pogledati gleda li me, ali od same pomisli na to
hvata me jeza. Trebam tabletu. Možda ne odmah, jer
još uvijek sam dovoljno pospana, dovoljno
balzamirana da ne marim ni za što, no uskoro ću je
trebati. Ovisnik sam zatvoren u kavezu. Ovo je sedmi
Božić koji provodim zatočena u njegovoj kući, ujedno
i dan kad sam mu odlučila reći novost.
Voda je mlaka. Umijem se i odjenem. Cijelo to
vrijeme razmišljam kako ću mu reći i što će on reći
na to. Više od svega brine me što će učiniti. Iz usta mi
vonja kao da danima nisam prala zube. Jedva se
oslanjam na desno stopalo, kosti se čine manje
čvrstima nego inače.
»Izvoli«, kažem pruživši mu čaj u šalici s logom
tvrtke za pesticide.
»Utrka konja«, kaže zureći u televizor. Nikada ga
ne pali danju, no danas je Božić. Oči su mu izbuljene,
na nogama ima samo debele vunene čarape. Uzimam
žarač i raspirujem vatru u štednjaku. Završivši s tim,
čvrsto ga držeći u ruci, zagledam se u Lennovu
lubanju. Na manje od metra je od mene i ponovno
sam u iskušenju da je razmrskam. Borim se sa
sobom, no prevladava razum. Ako ga ubijem, sav
trud koji je moja sestra godinama ulagala u nadi za
bolji život, pokazat će se uzaludnim. Jednim
nepromišljenim potezom uništila bih joj budućnost.
A za što, samo za trenutak uživanja u odmazdi?
Moram biti jača od toga. Gurnem dvije kvrgave
cjepanice u štednjak i zatvorim vrata.
»Daj mi komad mesne pite«, kaže.
Izrežem tri komada jer znam da će tražiti još i
stavim ih zagrijati u pećnicu. Zatim ih vadim iz
pećnice, premještam ih na tanjur i pružam mu ga.
Obožava tu pitu. Suvišno za reći, pravim je po
receptu njegove majke. Stanem kraj sudopera i
rukama se uhvatim za porculanski rub, kao planinar
za izbočinu u stijeni. Zurim kroz prozor u kišom
raskvašenu zemlju. Bilo je hladnih Božića, -jedne
godine čak je pao i snijeg, no ovakvo vrijeme nije
tipično za prosinac, čini se kao da se studeni odužio.
Jutros sam propustila onaj rani sat u kojem se sunce
uzdiže i baca zrake preko nepregledne ravnice u kojoj
obitavamo. Bila sam previše komatozna da bih
ustala, previše omamljena tabletom za konje. Nebo je
sada jednolično sivo; kiša koja sipi iz njega toliko je
meka i fina da se uopće ne vidi, samo osjeća.
Reći ću mu poslije. To je jedini dan u kojem
djeluje gotovo sretno. Dan drugačiji od ostalih, koji
djeluje gotovo normalno. Toga dana jedemo drugačiju
hranu. Inače bismo ovog dana u tjednu jeli šunku,
jaja i pomirit. Ali danas ne, jer danas je Božić. Dan
na koji sam odlučila reći mu novost. Nešto što sam
čuvala za sebe proteklih tjedana. Ako me zbog toga
ubije, s mojom sestrom će biti sve u redu. Prema
pravilima koja mi je detaljno objasnio,’ time se za nju
ništa ne bi promijenilo. No ako bih ja počinila
samoubojstvo, deportirali bi je. Frank Trussock
pobrinuo bi se za to. Ako bih pobjegla, deportirah bi
je. Ako bih ga ubila, deportirali bi je. To je to, takva
su pravila. A tako je blizu slobodi, samo osamnaest
mjeseci dijeli je od toga. Naravno, ne postoje nikakvi
papiri o tome, nikakav ugovor ili takvo što. No prema
usmenom dogovoru, za osamnaest mjeseci isplatit će
dug i riješiti se ljudi koji su nas doveli ovamo. Živjet
će vlastiti život. Budućnost će biti u njezinim, i samo
njezinim rukama. Moći će slati novac majci i ocu.
Tada će im već biti očajnički potreban. Možda i sad
jedva spajaju kraj s krajem. Znala sam se pitati jesu
li uopće još živi, no sama sa sobom sklopila sam pakt
da neću o tome misliti. Naravno da su živi i da kao i
uvijek petkom piju pivo i grickaju kikiriki. I dalje
dijele tu malu radost. Kad god mi padne na um da bi
moglo biti drugačije, stisnem zube, zabodem nokte u
dlanove i primoram se misliti na nešto drugo.
»Dat ću ti tabletu, Jane.«
Skida staklenku s ormarića i otvara je. Tablete
koje mi sada da je su blijedoplave, s utorom u sredini.
No sve su one iste, razlika je samo u proizvođaču.
Kupuje ih kod seoskog veterinara, i dolaze u
papirnatoj vrećici, ne u kutiji na kojoj bi stajao naziv
i koja bi sadržavala popis mogućih nuspojava.
»Uzmi.«
Natočim si čašu vode i progutam tri četvrtine
tablete. Toliko su velike da mi rubovi zapinju u grlu
dok se spuštaju u želudac. Brzo počinje djelovati.
Prepuštam se tome, tako mi je puno lakše. Želim što
je moguće dulje zadržati taj osjećaj, stisnuti ga u sebi
i ne dopustiti mu da prođe. Ufam se u to da mi je
koža sada deset puta deblja nego prije i da mogu
obitavati skrivena unutar vlastita tijela.
»Stavi puricu na pečenje. Još danas, ako mislimo
nešto jesti«, kaže pa ode u kupaonicu i zatvori za
sobom vrata.
Prihvaćam se guljenja krumpira. Purica je iz
Spara, na podlošku, već pripremljena za pečenje pa
je takvu gurnem u pećnicu. Iako je farmer, hranimo
se poput ljudi koji žive usred grada. Kad bismo imali
vrt i kokoši, živjeli bismo puno bolje. Bilo bi više
novca za druge stvari. Nekoliko sam mu puta to
predložila. Bilo je to u trenucima kad sam još
pokušavala učiniti najbolje što mogu u situaciji u
kojoj sam se zatekla. No pokazalo se nemogućim od
nečeg toliko lošeg napraviti nešto dobro. Više to ne
činim. Jedem hranu iz Spara, živim dan po dan i ne
nadam se ičemu boljem.
Izlazi iz kupaonice.
»Otimači izgubljenog kovčega«, kaže trljajući mokre
ruke o hlače. »Upravo počinje. Jesi li gledala taj film?«
»Ne«, kažem i kao u snu, nastavim guliti
krumpire. Vrh noža njegove majke zabije mi se u
kažiprst, tik do nokta, tanki mlaz krvi oboji vodu u
posudi u koju stavljam krumpire.
»Dobro«, kaže. »Gledat ćemo to dok se purica
peče.«
Nastavljam s pripremom jela. Ne osjećam bol, kao
da se i nisam nožem ubola u prst. Tablete za konje
su dobre; uistinu odlične. Nisam stavila ruku pod
vodu, niti je podignula, kako me je otac učio da treba
učiniti da bi krvarenje prestalo. Nisam čak ni omotala
prst komadom papirnatog kuhinjskog ubrusa. Samo
sam pustila da krv teče u njegovu božićnu hranu.
»Dođi ovamo«, kaže i kratko potapša naslon za
ruke svojeg naslonjača.
Stavljam lonac s povrćem na štednjak. Dugo će se
kuhati, satima, kako bi bilo upravo onakvo kakvo voli
jesti, onako kako ga je njegova majka pravila.
Zatim sjedam na pod, do njega.
Potapša me po glavi.
Puštam da krv iz prsta curi na njegov pod.
 Poslije ću ga morati očistiti, ali ne marim za to.
Otvaram ranu tako da još krvi isteče iz nje.
Usredotočim se na točku između vrha televizora i
kamere koja nas snima. Razmišljam o Vijetnamu,
zamišljam kako je sada tamo. O hrani, blaženoj
toplini. Raskoši boja. Cvijeće je tamo blistavije nego
tu, blistavije čak i od uljane repice koju će Lenn
zasaditi na proljeće. Moj brat i roditelji možda su bili
u Saigonu. Imali smo običaj tamo kupovati male
darove jedni drugima. Iskoristili bismo priliku i otišli
na bánh béo. Kako će moji mili provesti ovaj dan?
Znam kako. Sjedit će zajedno za stolom, smijati se i
čavrljati dok uživaju u hrani. Svako malo netko će
nekoga potapšati po ruci i zamoliti ga da mu doda
neki od umaka ili salatu.
Pokušam ustati i zamalo se prevrnem.
»Jesi li dobro, Jane?«
»Dobro sam«, kažem i ustanem prebacujući svu
težinu na lijevu nogu. Uhvatim se za naslon njegova
naslonjača, nekoliko puta duboko udahnem i
produžim u kupaonicu.
Boli me kad mokrim. To je zbog tableta, zbog njih
moram češće mokriti i one to čine mučno bolnim.
Tijelo mi trune iznutra, u stalnoj sam borbi sa sobom.
Ovisna sam o tim životinjskim tabletama, a one me
truju, tijelo mi je zagađeno njima.
Moram mu danas reći. Moram.
Jedemo za stolom od borovine. Stavio je božićne
praskavce pokraj svojeg i mojeg tanjura; tanjura
njegove majke. Kartonske tuljce umotane u ukrasni
papir, koji izgledaju poput velikih bombona i prskaju
kad se otvore, a sadrže mali dar i šaljivu poruku.
Kupi kutiju božićnih praskavaca na rasprodaji tjedan
dana nakon Božića, tako da ih imamo za idućih šest
godina. Svake godine drži se istog obreda, stavi ih
kraj mojeg i svojeg tanjura; to je u njegovoj kući
jedino božićno obilježje. Nema božićnog drvca,
božićnih dekoracija, poklona, božićnih pjesama.
Samo dva praskavca iz Spara.
»Nije loše«, kaže trpajući u se pureća prsa,
krumpir i salatu od kiselog kupusa. »Korica bi mogla
biti malo hrskavija, iduće godine ostavi puricu malo
dulje u pećnici.«
Iduće godine. Hoću li još uvijek biti tu iduće
godine ? Kako bih mogla?
Kimnem.
Kušam meso. Suho je i istog okusa kao i pečeno
pile koje mu pripremam svake nedjelje. Doslovce
nema razlike između piletine i puretine. Mogla sam
mu od toga napraviti bogatu mirisnu pho juhu s
rezancima, paprom u zrnu, mentom, korijandrom,
čilijem i mladim lukom. Ali ne bi mi to dopustio. U
prvo vrijeme, molila sam da mi dopusti skuhati je
barem sebi. Sastojci su jeftini. Na to bi mi uvijek
rekao da sada živim u Engleskoj i da trebam jesti
englesku hranu.
Uzima crveni božićni praskavac, primi ga za jedan
kraj i ponudi mi da ga ja primim za drugi.
Primim ga.
Zuri u mene pogledom mrtve ribe i polako povuče
svoj kraj. Začuje se prasak, tuljac se razdvoji. Istrese
iz njega uredno složenu krunu od plave folije, dar i
papirić sa šalom.
»Mali odvijač«, kaže pa razmota krunu i stavi je na
glavu. Uzima papirić, pročita šalu. Nasmije se, ali ne
podijeli je sa mnom.
Pružim mu svoj praskavac i prođemo kroz isti
ritual.
Istresem sadržaj iz tuljca. Dobila sam privjesak za
ključeve i krunu boje limete. Stavljam je na glavu i
pročitam šalu. Ista je kao i prošle godine.
Uzima mi privjesak za ključeve iz ruke. »Ne treba
ti, a meni bi mogao dobro doći«, kaže.
Sjedimo kraj štednjaka otvorenih vrata, tako da
se dobije ugođaj kamina. On u krilu drži kutiju
Quality Street čokoladica. Voli ih, sve izuzev onih s
okusom jagode i naranče. Njih baca na pod, do mojeg
iskrivljenog stopala.
»Ničeg naročitog u toj kutiji«, kaže. »Ni blizu
Morecambeovim ili Wiseovim slatkišima iz dobrih
starih dana. Moja majka ih je obožavala, a i ja.«
Kaže to svakog Božića, ali nikad ništa ne poduzme
u vezi s tim.
»Hrpa smeća«, kaže. »Ne vrijedi ni pišljiva boba.«
Ugasi televizor i baci još jedan slatkiš do moje
noge u njegovoj sandali.
»Idi i priušti si jednu lijepu toplu kupku«, kaže.
Ježim se od pomisli na ulazak u ledeno hladnu
kupaonicu. Pokupim crvene i narančaste omotnice
čokoladnih bombona, koje sam složila na hrpu preko
krvave mrlje na podu. Nespretno ustanem i bacim ih
u grotlo štednjaka. Promatram kako se dime i svijaju
dok ih plamen obavija. U tren oka pretvore se ni u
što. Oči me peku od odsjaja vatre. Okrećem se od
štednjaka pa stanem kraj stola i rukom se oslonim
na površinu, za potporu.
»Lenne, moram ti nešto reći.«
»Jesam li te što pitao?«
»Ne, ali...«
»Govoriš samo kad te nešto pitam. Jesi li
razumjela? Idi u kupaonicu i okupaj se.«
»Postoji nešto što moraš znati«, ustrajem.
Pogleda me, širom otvorenih usta. Čokoladom
omotan toffee bombon još mu se topi na jeziku.
»Trudna sam.«
Zapanjeno se zagleda u mene. »Što?«
Zurimo jedno u drugo. Vadi bombon iz usta i baca
ga na pod.
»Kako se to dogodilo?«
Slegnem ramenima.
»Ne svršavam u tebe. Nikada.«
Znam.
»Činim to u ručnik.«
Znam.
»Jesi li to isplanirala? Namjerno mi smjestila?«
Začuđeno se zagledam u njega. Kako bih mogla?
Ustaje, krupnim koracima ode u predsoblje,
nazuva čizme, navlači jaknu i izleti iz kuče. TV
ormarić ostao je otključan, to je prvi put da ga nije
zaključao prije nego što je izašao iz kuće. Kroz
kuhinjski prozor promatram ga kako maršira prema
quadu. Plava kruna još uvijek mu je na glavi. Ide
nahraniti svinje.
Znam da bih trebala razmišljati o djetetu, ah
premaleno je da bih u njemu vidjela dijete, apsurdna
mi je pomisao na to, čak ga i ne osjećam.
Grudi me bole, veće su i osjetljivije, i imam
jutarnje mučnine, ali svejedno ne mogu o tome u
meni razmišljati kao o djetetu. Ipak, njegovo je. U
kakvo čudovište će izrasti? Bude li tako, to nije od
mene, ja ne mogu biti odgovorna za to. Može U išta
dobro doći od nekoga poput Lenna? Čim mi je
izostala mjesečnica, shvatila sam što se dogodilo.
Otad stalno razmišljam u što će se pretvoriti to dijete,
hoće li u svemu biti na njega.
No trebala bih početi razmišljati o sebi. Iduće
mjesece morat ću spavati u njegovoj sobi, u njegovu
krevetu. Ostala sam bez onih blaženih šest dana u
mjesecu, dana kad sam mogla uživati u mrvici
slobode u maloj spavaćoj sobi, dana kada mi nije
naređivao da se okupam. Mjesecima ću morati danju
i noću trpjeti njegovu blizinu.
Palo mi je na um da ubijem plod u sebi, ali pojma
nemam kako. Možda, ako bih se samo pretvarala da
sam progutala tablete a zapravo ih ispljunula i nakon
nekoliko dana ih uzela sve odjednom? To bi
zasigurno ubilo dijete. A možda i mene. Ih bi nam
oboma samo na neki način naudilo?
Želim pobaciti, žudim da se to spontano dogodi.
Ako ne želim njegovo dijete, ako si nastavim govoriti
da je to samo mala zla kopija njega, moje tijelo možda
će ga odbaciti. Moglo bi. Ne osjećam nikakvu
povezanost s tim djetetom, ni ljubav ni želju za njim,
jedino što želim jest da nestane.
Što ću sad?
Kako ću se nositi s trudnoćom? Kako, uma stalno
mutnog od tableta i s ovakvom nogom?
Uzmem iz bombonijere zeleni trokutić, pralinu,
njemu najdraži bombon pa sjednem na sofu,
odmotam ga i stavim u usta.
 7

PROPUSTILA SAM VALENTINOVO.

To mi se dosad još nije dogodilo, bacila bih pogled
na Massey Fergusonov preklopni kalendar, onaj koji
visi na zidu do sudopera i koji svakog siječnja vješam
na čavlić. Ako bih sad skinula taj kalendar, vidjela
bih sedam majušnih rupica u zidu, nalik na rupice
od metaka u meti, kao gorki podsjetnik koliko dugo
vješam na zid kalendare proizvođača poljoprivrednih
strojeva i tome sličnih. Ali sada drugačije računam
vrijeme. Moj dnevnik, moj kalendar, moj sat, sve je to
u mojem tijelu.
Trudnoća se sada već vidi.
Nemam osobitih problema s boli u leđima ili
odjećom; ne mogu reći da mi je odjeća njegove majke
tijesna. No nešto se promijenilo, sada dijete
doživljavam kao dio sebe. Njega, nju, svejedno, ali
zavoljela sam to malo biće. Teško mi je povjerovati u
to, ali tako je. Kako se to dogodilo? Od straha i mržnje
do ljubavi, i to tako brzo. Često razmišljam o tom
sićušnom biću u sebi, svaki budni sat. Neko vrijeme
sam ga mrzila, no to se odjednom promijenilo i
prihvatila sam ga kao svoje.
To je moje, ne njegovo dijete.
Ulazi u kuću. »Skuhaj čaj«, vikne s vrata.
»Smrznuo sam se.«
Uzimam čajnik od lijevanog željeza, punim ga
vodom i stavljam na štednjak. Začuje se šištanje
kapljica s mokrog dna, no brzo ispare.
 Svrnem pogled na Lenna. Kombinezon mu je
uprljan bojom, lb mu je novi, naručio ga je iz kataloga
poljoprivrednih potrepština koji redovito dobiva.
Prolistam ga kad god mi se ukaže prilika za to, u kutu
koji kamera ne može dohvatiti. Gladna sam riječi i
slika, bilo kakvih, makar i takvih. Iz Argosova
kataloga sam čak dosta toga naučila. Ma koliko to
bilo glupo, nalazila sam izvjesnu utjehu u
zamišljanju da mogu odabrati nešto od stotina
proizvoda. Ah to je bilo prije.
»Plug je dotrajao, više neće dugo izdržati«, kaže
zureći kroz prozor prema stazi koja vodi do ceste.
»Najviše godinu dana budem li imao sreće.«
Pružam mu blijedožuti čaj u šalici s logom tvrtke
za pesticide.
»Želiš li da ti pospremim radionicu?« pitam ga kad
je popio čaj. »Završila sam s poslom u kući.«
Pogleda me pa spusti pogled na moj trbuh. »Nemoj
da ti neke gluposti padnu na pamet. Ne diraj ništa od
alata«, kaže i pruži mi praznu šalicu.
Kimnem i uzmem šalicu. Nokti na ruci obrubljeni
su mu plavom bojom.
Od Božića razmišljam o ženi koja se došla
raspitati za najam ograđenog pašnjaka za konja.
Pokušavam se sjetiti njezina imena, ali ne uspijeva
mi. Um mi je smućen, sve je u njemu nejasno,
ispremiješano.
Jedino što mi se urezalo u pamćenje boja je
njezine kose i način na koji se smiješi, ne samo
usnama nego i očima.
 Sinoć mi je Lenn opet pričao o jednom od
ljetovanja na koja je odlazio s majkom, u kamperu.
Otkad je saznao za dijete, često mi priča o tome. Ništa
osobito i bez sentimentalnosti, samo da su bili ovdje
ili ondje i vidjeh ovo ili ono. Puki izvještaj bez emocija.
Poput kamena je iz kojeg izlaze riječi. Najbliže
toplijim uspomenama bilo je kad je spomenuo da se
na plaži igrao s račićima. I da je jeo šećernu vunu. I
puštao zmajeve. Prisjetio se i šetnje po lijepom
velikom pristaništu. Čini se da su mu to najdraže
uspomene.
Pokušavam ih staviti u neki širi okvir, ali ne
uspijeva mi. Možda su mu to bili najsretniji dani,
dani kad mu je Jane, njegova majka, priuštila bijeg
iz zatvora u nepreglednoj ravnici.
Odmaram nogu. Tableta slabi i bol mi sada kljuca
u glavi i očima. Trebam još četvrtinu tablete. Cijelu
tabletu na dan. Tijelo mi žudi za njima, mislim da ih
i dijete koje raste u meni treba. Trebamo ih. Štete mi,
znam to, ali ne mogu ih se odreći. Ujedno, ne želim
ih. Jer što ih više uzimam, to me više čine ovisnom o
njemu i to mi više može činiti što želi. I veći je rizik za
dijete. Gore od svega, to me čini nemoćnom pobjeći.
Nemam snage za to. Ne mogu se posvetiti planiranju
bijega na način da moja sestra prođe bez posljedica
ako uspijem jednom za svagda napustiti ovo grozno
mjesto. Zadnjih dana jedva mi uspijeva prišiti gumb
ili staviti rublje u perilicu. Um mi je stalno mutan.
Prošli mjesec tjedan dana nisam mogla razmišljati ni
o čemu.
Ustajem i izlazim iz kuće.
 To je jedino mjesto gdje mogu barem nakratko
odahnuti znajući da kamere neće pratiti svaki moj
korak. Više nema spavanja u maloj spavaćoj sobi,
samo s njim pod istim vražjim pokrivačem, i tako iz
noći u noć.
Dan je vedar, plavo nebo nalik na jezero na kojem
se led polako rastapa. On boji vrata ograde. Hodam
pridržavajući se rukom o zid, kako bih smanjila
pritisak na gležanj. Zemlja je sada tvrda, trava mrtva
i nema kukaca koji bi zujali uokolo. Crkveni tornjevi
izgledaju poput kandži na kažiprstu uperenom u
zrak. Djeluju daleko, kao na kraju svijeta, vidim to
kao znak Hi poziv do mjesta gdje trebam doći, do
mjesta gdje je sloboda. Gledam ih svaki dan, ali ne
mogu do njih. To je postalo poput neke podle šale.
Ispružim ruku prema pukotini u zidu i vrhom
prsta dotaknem žuti tvrdi bombon. Mogao bi puknuti
na hladnoći, no zasad je u redu. Nakon što sam
Lennu rekla za dijete, potrudit ću se sakriti još
bombona. Trebat će mi u danima koji će uslijediti jer
zasigurno neće biti laki; slatko podiže energiju.
Radionicu drži urednom. Alat visi na kukama, u
kutu stoji kanta s uljem kojim ga podmazuje. Sve što
uporabi dobro očisti, naulji i odloži na mjesto na zidu
ili polici do sljedeće uporabe. Dobro se brine o svojem
alatu.
Kliješta kojima mi je razmrskao gležanj, također
su tu, vodoravno položena na dva, petnaestak
centimetara duga čavla, na istom mjestu gdje i prije,
pri kraju duljeg zida.
 Kad god ih pogledam, imam osjećaj kao da mi se
rugaju. Nemam lisice na rukama ni noge u okovima,
ali ipak sam zatočena.
Uzmem metlu, čistim pod i izbacujem drvene
strugotine na dvorište. Buseni trave suhi su i žuti.
Vadim knjigu iz džepa kućne haljine njegove majke.
Otvorim je na dijelu gdje Lennie skriva u džepu
mrtvog miša i čitam kako George to otkriva i uzima
ga od njega. Spustim ruku na trbuh. Tvrd je. Dijete
se još ne pomiče, vjerojatno je prerano za to. Ipak,
zabrinuta sam zbog toga, pitam se je li to možda zbog
tableta koje uzimam i zato što živim kako živim.
Umjesto zdravu, jedem lošu hranu kupljenu u
seoskom Sparu i živim bez trunke radosti.
Danas je Tet, vijetnamska lunama Nova godina,
meni sedma ovdje, deveta od dolaska u Britaniju. Za
Vijetnamce, taj dan važniji je od Božića. Vrijeme je to
vrućine i vlage, crvenih zmajeva, gozbi i obiteljskih
okupljanja u trajanju od nekoliko dana. Proslave tog
dana na farmi na kojoj sam radila sa sestrom nisu
bile osobito vesele, no bile su neusporedivo bolje i
ljepše od ovoga što danas imam. Kim-Ly i ja štedjele
smo novac za taj dan. Namirnice smo kupovale u
Tescu na rubu grada. Druge godine smo tamo osim
leće i riže pronašle i mungo grah. Tko bi to pomislio?
Bile smo uistinu oduševljene, rasplakale smo se od
smijeha. Pripremile smo tipičnu vijetnamsku večeru,
istina, upola skromniju nego što bi bila kod kuće, i
podijelile Banh chiing, jelo od ljepljive riže, mung
graha i svinjetine, s Poljakinjama i Rumunjkama koje
su s nama dijelile baraku. Svidjelo im se, doista jest.
Što se sestre i mene tiče, bilo je čudnog okusa, ne
onakvo kakvo bi trebalo biti, ali svejedno.
Iz sadašnjeg položaja ta mi večera djeluje poput
banketa. U toj baraci živjelo nas je devet iako je bila
predviđena za dvoje. Nije bilo kreveta, spavale smo
na madracima. Sjedile smo na njima i jele, posude s
hranom, boce piva i limenke Coca-Cole stajale su na
sredini, između nas. Poljakinje i Rumunjke lijepo su
se odnosile prema nama. Prijateljski. Od dana kad
sam otišla s te farme, nisam okusila ništa alkoholno.
Lennova majka nije pila pa ne pije ni on.
Vraćam se u kuću. U međuvremenu se rashladila
pa stavljam u štednjak dvije cjepanice i odlazim leći
u spavaću sobu. Lenn mi dopušta da se danju
odmorim pola sata, zbog djeteta. Ležim s rukama na
donjem dijelu trbuha. Iz dana u dan se mijenja. Što
će biti s ovim malim nepomičnim bićem? Kako ću ga
donijeti na svijet? Kako ću se ovdje skrbiti o njemu?
Pitala sam Lenna bi li me odveo na pregled liječniku,
no odbio je. Pitala sam ga i za pelene, dječji krevetić,
odjeću za dijete i ostalom što novorođenčadi treba, no
ponašao se kao da to nije čuo. Boli me glava od
tableta, ah što se gležnja tiče, pomažu mi. Malo mi je
pola sata u krevetu, ne mogu se opustiti, a vrijeme
leti. Zatvorim oči.
Otvaram oči i otkrivam da je deset do pet. Uopće
ne znam kada sam i kako utonula u san. Dižem se i
u panici se spuštam niza stepenice, što brže mogu.
Osjećaj je kao da se spuštam niza strmu planinu.
Dolazim u kuhinju malo prije nego što on uđe u
kuću. Skida bojom umrljani kombinezon, čizme i
vunenu kapu.
 »Ne osjećam miris pite. Nešto nije u redu?«
»Naložila sam vatru, uskoro će biti zagrijana.«
Odlazi u kupaonicu i zatvara vrata za sobom.
Vadim mesnu pitu iz hladnjaka. Napravila sam je
sinoć od ostataka suhe pečene piletine i ispekla je.
Raspirim vatru, gurnem u štednjak još dvije
cjepanice i zatvorim vrata.
Izlazi iz kupaonice i sjeda za računalo pogledati
snimke.
»Nisi dobro oprala sudoper«, kaže. »Moja majka bi
ga nakon svake uporabe izribala žicom.«
»U redu, odmah ću...«
»Ne«, kaže. »Napravit ćeš to poslije večere.«
Provjeravam pitu. Dobro miriše, možda će ga to
oraspoložiti.
»Koliko dugo si ljenčarila?«
Pogledam ga.
»Pazi da ti se to opet ne dogodi, u protivnom ćeš
ostati bez pisma. Jesi li razumjela? Ovo nije vražji
hotel, moja majka po cijele je dane naporno radila i
nikada se nije žalila. Živiš tu zabadava, bez ijedne
brige na svijetu. Misliš li da ću trpjeti tvoje
ljenčarenje? To neće tako ići, Jane.«
Ime mi nije Jane.
»Idem nahraniti svinje, neka večera bude na stolu
kad se vratim.«
Otvaram pećnicu i pogledam pitu. Lagano se
zarumenjela, ali iznutra je vjerojatno još hladna.
Prošli mjesec uzeo mi je osobnu iskaznicu jer sam
zaboravila na krevet staviti njegov ručnik, onaj mali
kojim se služi da bi se zadovoljio nakon što se odvoji
od mene u danima kad mi naređuje okupati se.
Stenjanje koje je taj put izašlo iz njegovih usta
zvučalo je bolno jer si nije mogao pomoći ručnikom.
Nakon toga me odvukao u prizemlje, primorao me da
stavim svoje tri preostale stvari na sofu prekrivenu
navlakom od prozirne plastike i odaberem jednu od
njih. Odabrala sam osobnu iskaznicu i sada se bojim
da ću bez nje zaboraviti kako mi je i ime i kada i gdje
sam rođena.
Izvana dopire svjetlo.
Odšepam do prozora. Zamagljen je pa ga
pobrišem dlanom. Nedaleko od ograde stoji
vatrogasno vozilo. Odlazim do vrata i otvaram ih.
Zapuhne me ledeni zrak, naježurim se.
Muškarci izlaze iz kabine.
Zakoračim iz kuće.
Nešto viču, no ne mogu čuti što.
U vatrogasnim odijelima su, s kapama na
glavama i čizmama na nogama, trojica ih četvorica
njih. Idu prema kući. Podignem ruku
ZADNJE ŠTO ĆE IZGORJETI i maknem im, no
glasove im priguši zvuk motora Lennova quada. Stao
je pred njih i iskočio. Promatram ih kako razgovaraju.
Kratko pogledaju prema meni, a zatim jedan od njih
izmijeni stisak ruke s Lennom. I to je to. Vraćaju se
u vozilo i odlaze.
 8

USKRŠNJI JE TJEDAN. On sadi uljanu repicu, kaže

da mu je to najvažniji usjev u godini.
Otkad sam tu, pomažem mu s papirologijom
vezanom uz farmu, poput pisanja novih narudžbi i
popunjavanja obrazaca za subvencije. S brojkama
sam bolja od njega i tu mi ne puše za vratom. I dalje
od mene očekuje da ribam, čistim i kuham, no s
trbuhom, bolnim leđima i bolnim iskrivljenim
stopalom moram se odmarati više nego prije.
Papirologiju sređujem na njegovu računalu, pod
njegovim budnim pogledom.
Sin Franka Trussocka je vatrogasac. Lenn mi
nikada nije rekao zašto su vatrogasci one večeri došli
ovamo. Te večeri razgovarao je s Frankom telefonom
i ništa nisam saznala iz tog razgovara, no načula sam
da se raspituje o crvenokosoj ženi koja zadnjih
mjeseci živi u selu.
Nebo je u ovo doba godine najzanimljivije. Njegova
boja i dubina, vrtloženje i slojevitost, mnoštvo lažnih
svjetova. Oblaci izgledaju poput sedimentnih slojeva
stijena. Ranije ujutro sve iznad tla bilo je u tonovima
ružičaste boje.
»Ispeci jaja sa šunkom i krumpire«, kaže Lenn s
vrata. Dovratak iza njegovih leđa sumračno je siv. »I
pazi da žumanjak ostane židak.«
Sjeda za radni stol pogledati snimke. Ja iz
zamrzivača vadim vrećicu s krumpirima.
 »Jesi li našao ženu koja će mi pomoći pri
porođaju?« pitam jer moram ga to pitati.
Promrmlja nešto i nastavi buljiti u monitor.
»Lenne, trebat će mi netko.«
»O čemu pričaš?«
»O primalji. Rekao si da ćeš je pronaći.«
»Promijenio sam mišljenje, nije ti potrebna.
Možemo se snaći i bez nje«, kaže i pogleda me preko
ramena. »Stavi krumpir na pečenje i dođi ovamo.«
Postupim kako je rekao.
»Pronađi mi one filmiće«, kaže i ustane.
»Koje filmiće?« pitam i sjedam za računalo.
»One koji pokazuju kako nešto napraviti ili
popraviti. Poput onog koji si mi pronašla kad je
trebalo popraviti perilicu rublja. Kratke
videosnimke.«
»Na YouTubeu?«
»Da, tamo.«
Upišem u tražilicu YouTube, ali internet je spor i
stranica se učitava čitavu vječnost. Miris vrućeg ulja
ispunja prostoriju.
»Kad će izaći iz tebe?«
Stavljam dlan na trbuh.
Spusti pogled. »Kada, Jane?«
»Uskoro.«
»Pronađi video o porođaju. Neki kratki. Moja
majka je rodila kod kuće pa možeš i ti. Žene to rade
tisućama godina, nije to neka nova stvar. Pronađi mi
neki dobar video o tome i idi ispeći jaja sa šunkom.«
 »Ali, rekao si da znaš ženu koja bi mi mogla
pomoći«, ustrajem.
Ne kaže ni riječ, ali zlovoljan izraz njegova lica
govori za sebe.
»Molim te, Lenne. Trebat će mi stručna pomoć.«
»Kad pronađeš video o tome, saznat ćemo sve što
treba, zar ne? Hajde, što čekaš?
Tražim videozapise o porođaju kod kuće.
»To je to«, kaže kad se pojave.
Odaberem jedan i pokrenem ga.
»Makni se da sjednem.«
Ustanem i odlazim ispeći jaja sa šunkom na
štednjaku njegove majke i u njezinoj tavi od lijevanog
željeza. Ulje prsne i opeče mi zapešće. Gledam ga
kako crveni i pustim to tako kako jest a da nisam išla
pustiti hladnu vodu na opeklinu.
»Ništa se ne događa, ne pokreće se«, promrmlja.
»Ah, eto ga, konačno se pokrenuo«, dometne.
Ne želim pogledati. Ne mogu. Stojim kraj
štednjaka i zurim u tavu.
S računala dopire glasno vrištanje.
Lenn kao opčinjen zuri u monitor, rukama čvrsto
stišće rub stola.
Bjelanjak se napuhne. Probijam ga vrhom
lopatice njegove majke. Ispuhne se, tone u ulje i
cvrči. Vrištanje žene zamjenjuje vrisak djeteta.
Odahnem, spustim ramena. Beba se rodila i čini se
da je sve u redu.
»Grom i pakao«, kaže Lenn.
 Lopaticom oprezno premjestim jaja sa šunkom na
tanjure, na njegov tri, na svoj dva. Izvadim krumpire
iz pećnice, pretresem ih i aranžiram na tanjure onako
kako voli. Uzmem dvije čaše, napravim sok od limete
i sve stavljam na stol.
Vilicom probode žumanjak. »Dobro je«, ustanovi.
Šutim.
»Znao sam da porođaj nije nikakva mudrost.
Mogu s tim izaći na kraj.«
Namjerava me poroditi? On?
»Ali što ako nešto pođe po zlu? Nikad se ne zna...«
Žvače šunku i jaja, masnoća mu se cijedi niz
glatko obrijanu bradu.
»Tada ćemo se pobrinuti za to, ali zašto bi išta
pošlo po zlu? Sviraj po sluhu i sve će biti u redu.«
Nastavim jesti. Beba se ritne, kao u prosvjed.
Neki dan smislila sam ime za njega ili nju, lijepa
imena, no više se ne mogu sjetiti koja su bila.
»Ničega se ne sjećaš, zar ne?«
Zbunjeno ga pogledam. »Oprosti?«
»Naših prvih dana. Ne sjećaš se ničega iz tog
vremena, zar ne?«
Sjećam se da sam došla ovamo u stražnjem dijelu
kombija Franka Trussocka. Nitko mi ništa nije rekao.
Nisam dobila ni čašu vode. Nisam znala kamo su
odveli moju sestru. Pojma nisam imala kamo idem.
Jednostavno sam se našla na ovom ravnom
nepreglednom zemljištu. Nikad dotad nisam vidjela
Lenna. Isporučili su mu me kod ograde, poput
paketa.
 »Sjećam se svega«, kažem.
»Ne bih rekao. Kamo sam te odveo na medeni
mjesec?«
Zagledam se u tanjur.
»Sjećaš li se?«
Pogledam ga.
»U Skeggie, sjećaš se? Na dvije noći. Svidjelo ti se.«
»Imali smo medeni mjesec?«
»Malo čega se sjećaš iz tih dobrih starih dana, zar
ne?«
Dobrih starih dana?
Ne, to ne može biti zbog tableta. Istina, čine me
smušenom, ali ne bih to zaboravila. Nije bilo nikakvih
dobrih starih dana s njim, nikada, ni jedan.
Sjećam se dana kad je postavio kamere. I dana
kad je spomenuo svoju pokojnu ženu. Dotad pojma
nisam imala da je bio oženjen.
Sjećam se i dana kad sam prvi put čula zvonjavu
telefona, i kako me je to zaprepastilo jer dotad ga
nitko nikad nije zvao.
Ustane i odgurne stolicu tako da noge zaškripe na
podnim daskama.
To ne izgleda dobro. Nikada ne prekida večeru,
rob je rutine.
Odlazi u predsoblje i otvara vrata nasuprot
ulaznim, koja vode u podrum, dopola ukupan u
zemlju. Nikada nisam bila tamo, to mi je od prvog
dana bilo zabranjeno. Nisam ni željela jer otuda se
širio grozan vonj, na usmrđeno meso, vlagu i trulež.
Barem tijekom prve godine mojeg boravka u ovoj
kući, poslije više ne tako grozno. Usto, to je nizak
prostor u kojem se ne može uspravno stajati, a u
njega se silazi niz ljestve.
Otvara gornji pa donji zasun, spušta se u mrak i
pali svjetlo. Čujem kako prekapa po nečemu.
Vraća se.
»Evo«, kaže i pruža mi fotografiju u plijesni
prekrivenom kartonskom okviru i s paučinom po
rubovima. »Ti i ja. Sjećaš li se sad?«
Promatram ženu u bijeloj vjenčanici s velom. To
sam ja? Fotografija je žućkasta od vlage, ne vidi se
dobro, ali vidi se da se žena smiješi. On je u odijelu s
kravatom i ne smiješi se.
»Sjetila si se, zar ne?«
Ne kažem ni riječ.
Što je to?
»Dolje ima i fotografija s našeg bračnog putovanja,
jednom ću ih potražiti. Na jednoj od njih si na plaži.
Bio je vjetrovit dan.«
Zaustim kako bih mu rekla da se toga ne sjećam
pa pregrizem jezik.
»Kad dođe dijete, bit ćemo obitelj, Jane. Nas troje
u kući moje majke. Neću dopustiti da se išta loše
dogodi djetetu, nema razloga da budeš zabrinuta
zbog toga.«
»Mogu li otići liječniku?«
Uzme mi fotografiju iz ruke.
»Vidjet ćemo, to je sve što ti mogu reći. Pogledao
sam snimku porođaja i uvjeren sam da ti mogu
pomoći u tome. Nije teško izvući dijete. Učinit ću to
bez po’ muke. Jaka si, možeš ti to. Bit ćeš dobro. I
moja majka je rodila tu, bez ičije pomoći. Kad počne,
dat ću ti cijelu tabletu bude li trebalo.«
Ovo je najviše što smo ikad dosad razgovarali.
Uprem prst u fotografiju. »Želiš li reći da sam se
željela udati za tebe?«
Upre prst u ženu na fotografiji. »Nasmiješena si,
zar ne?«
»Lenne, željela bih biti sa sestrom kad dođe
vrijeme da rodim.«
»Čekaj malo«, kaže i vraća se u podrum. Zurim u
svjetlo koje prodire između podnih dasaka. Čujem
kako korača po podrumu i prekapa po stvarima.
Nizak je to prostor i mora da je prilično pognut.
Vraća se.
»Evo, pronašao sam ga«, kaže i pruža mi vjenčani
veo. Siv je i rubova izgrizenih od miševa, no čipka na
njemu uistinu je lijepa. Ne mogu se sjetiti da sam ga
ikad vidjela, izuzev prije desetak minuta na
fotografiji. Svrnem pogled na kameru u kutu.
On prati moj pogled.
»Snimam te za tvoje dobro. Usto, tako će biti
sigurnije kad dođe dijete. Vučeš nogu za sobom,
moram vidjeti je li s tobom sve u redu. Nema u tome
ništa loše, to je isto kao na videima na YouTubeu,
nema razlike.«
»Lenne, želim biti sa sestrom kad dođe vrijeme da
rodim. Vratit ću se, obećavam. Možeš li mi dopustiti
da budem s njom, samo tada?«
 »Ona za tebe ne može učiniti ništa što ja ne bih
mogao.«
Suze me peku u pozadini očiju, ali ni jedna ne
izlazi. Prije puno godina izgubila sam svaku nadu,
ovo je samo još jedna rana.
»Vratit ću ovo u podrum i onda idem nahraniti
svinje. Za to vrijeme se okupaj.«
Odlazi. Skupljam posuđe i stavljam ga u sudoper.
Na prilaznoj cesti vidim svjetla malog automobila.
Staje kraj ograde. Pođem prema vratima, najbrže što
mogu. Ne smijem se spotaknuti i pasti, ne s ovako
velikim trbuhom; to bi moglo naškoditi djetetu.
Iz automobila izlazi žena i ide prema kući.
Lenn je u svinjcu, neko vrijeme neće ga biti.
Možda nije vidio svjetla automobila na prilaznom
putu.
To je ona. Crvenokosa žena u jahaćim hlačama.
Kako joj je bilo ime?
Otvorim vrata tako da mi desno stopalo ostane
skriveno iza njih.
»Nadam se da ne smetam«, kaže. »Nisam vas
valjda prekinula u večeri?«
Odmahnem glavom. Žudim joj sve reći, ali...
»Oh, čekate bebu«, kaže i široko se osmjehne,
pogleda uprta u moj trbuh. Usne su joj ovoga puta
namazane tamnoružičastim ružem. »Čestitam, Jane.
U kojem ste mjesecu?«
Ime mi nije Jane.
»Otprilike sedmom«, kažem.
Osmijeh joj se raširi, bore oko očiju se prodube.
 »Znate U što je, dječak ih djevojčica?«
Nije ljubopitljiva, bilo je to puko prijateljsko
pitanje. Po izrazu njezina lica vidim da joj je drago
zbog mene. Očito želi biti u dobrim odnosima sa
mnom, kao sa susjedom koju rado vidi.
Odmahnem glavom. »Ne želimo znati«, kažem
teška srca jer muka mi je od laganja.
»Kako uzbudljivo!«
Na lančiću nosi križić.
»Biste li mogli poslati jedno pismo umjesto mene?«
pitam je.
Kratko se namršti pa se nasmije. Kosa joj pritom
padne na lice. Odmakne je. »Mogu ako želite«, kaže.
»Ali trebah biste se kretati što je više moguće. Moja
sestra na početku je imala grozne mučnine, a poslije
velike probleme s leđima. Zadnje tromjesečje bilo joj
je grozno, no ipak se primorala hodati. Odlazila je u
kupovinu i na duge šetnje. Naravno, svatko je slučaj
za sebe, ali kad se vratite iz bolnice, neko vrijeme bit
ćete zatvoreni u kući. Zato biste trebali iskoristiti
slobodu dok još možete.«
Iskoristiti slobodu dok mogu. Koju slobodu?
»Jeste li vi možda primalja ili medicinska sestra?«
Nasmije se.
»Ne, fotografkinja sam«, kaže i povuče patentni
zatvarač jakne od fLisa. »Uglavnom radim portrete,
no otkad sam tu, počela sam raditi pejzaže. Nebo je
uistinu prekrasno.«
Žudim joj reći istinu o sebi.
 Zamoliti je da pozove policiju. Zacijelo ima
mobitel, svi ga imaju.
Želim da me ugura u automobil i odveze ravno u
Manchester, k sestri.
»Zapravo, svratila sam porazgovarati s vašim
mužem. Je li možda tu? Hi, jeste li mu možda rekli
da bih unajmila pašnjak? Namjeravam do ljeta kupiti
konja. Ne treba mi velik komad zemlje, samo hvat ili
dva.«
Želim joj reći da sam tu zatočena, ali ne mogu.
Glas u meni vrišti neka se prepustim, pustim da mi
pomogne. Budi pametna, govori, ne propuštaj
priliku.
Ali, što bi mi učinio ako bi me uhvatio? Bi li dijete
preživjelo?
»U svinjcu je, hrani svinje«, kažem. »Možete, li
ponovno doći idućeg mjeseca? Još nije do kraja
isplanirao što će zasaditi, no tada će znati pa će vam
moći reći ima li komad zemlje za vas.«
Želim je ponovno vidjeti, onda kada budem znala
kako se izvući odavde a da time ne naudim Kim-Ly.
Moram smisliti kako to učiniti a da nitko ne
nastrada, ni ona, ni ja, ni moje dijete.
Gleda u moje-lijevo stopalo, u Lennovoj sandali
broj četrdeset četiri. Namršti se, kratko pogleda u
kuću pa opet u mene. »Jane, je li s vama sve u redu?«
»Oprostite«, kažem. »Zaboravila sam vaše ime.«
»Cynthia. I ne moramo biti tako službene. Zovi me
Cynth, svi me tako zovu«, kaže i opet pogleda u kuću.
 Shvatim da gleda u odraz moje desne noge u
zrcalu nasuprot ulaznim vratima.
Pritvorim ih.
»Pitala sam za tebe u seoskoj trgovini«, kaže.
»Vlasnik mi je rekao da je Jane preminula. Kazala
sam mu da je u zabludi jer sam te vidjela i
razgovarala s tobom. No uvjeravao me je da se
zasigurno radi o nekoj drugoj ženi.«
»Reći ću Lennu da si svratila zbog pašnjaka«,
kažem i još malo pritvorim vrata. »Vrati se sljedećeg
mjeseca pa ćemo vidjeti možemo li što učiniti za
tebe.«
 9

PRIJE DVA TJEDNA uskratio mi je tablete.

Za kaznu, na tri dana jer otkrio je da je Cynthia
bila tu. Cynth. Moram upamtiti njezino ime, pokušati
ga urezati u pamćenje. Vidio je na snimci da
razgovaram s nekim, i unatoč tome što sam mu rekla
da je došla zbog najma pašnjaka za konja, i da je to
sve o čemu smo razgovarale, odnio je staklenku s
tabletama za konje u podrum i tamo je tri dana držao
pod ključem.
Bol me je zamalo dokrajčila.
Bol zbog dodatne težine pri hodu, jer sada sam
puno teža, ali više od toga kriza zbog nedostatka
droge koju sam navikla redovito dobivati. Navikla
sam na tu nužnu slatku pomoć i blaženu obamrlost
koju izaziva.
Prvu noć spavala sam na podu, gležnja pritisnuta
uz hladan zid i leđa izvijenih poput nekog mitskog
šumskog stvorenja. Plakala sam bez glasa i jecaja.
Najzad, rekao je da sam naučila lekciju i iz
podruma donio staklenku. Ponudio mi je da uzmem
cijelu tabletu, ali pogledala sam ga u oči i kroz
stisnute zube promrmljala da ću uzeti samo pola:
Koštalo me je tri dana agonije, ali tijekom ta tri dana
uspjela sam doći k sebi i postići puno veću jasnoću i
bistrinu uma nego prije. To je ono što će mi trebati
idućih mjeseci, kako bih zaštitila sebe i dijete. Moram
biti puno više prisutna i pribrana. Otkad sam tu, veći
dio vremena sam odsutna, trudim se potisnuti i
zaboraviti sve te grozote i poniženja koja mi se
događaju, stvoriti prostor između onoga što u suštini
jesam i ovoga takozvanog života. No uskoro ću roditi
i time se sve mijenja. Rodit ću svoje prvo dijete;
vjerojatno i posljednje. Moram biti bistra i prisebna.
I dalje ću uzimati tablete kako bih ublažila bol,
drugačije ne mogu, nisam heroina ni super žena. No
uzimat ću manje doze, koliko god manje budem
mogla. Želim bistra uma gledati svoje dijete, stvarno
ga vidjeti.
Sada uzimam samo pola tablete na dan, tek toliko
da umanjim oštru bol. Nije dovoljno, ali podnošljivo
je. Uglavnom. Svaki put kad krhotine kosti u gležnju,
ako se to uopće može nazvati gležnjem, nasjednu
jedna na drugu, oblije me znoj. To je kao da mi se igle
zabadaju u leđa, sve do vrata. Ostanem bez daha i
jedino što me može utješiti je pomisao na dijete.
Zatvorim oči i stavim ruku na trbuh. Počelo je tako
što sam mrzila to malo biće koje raste u meni jer je
njegovo i jer nisam ni svjesno ni voljno sudjelovala u
njegovu stvaranju. Ah kad se počelo pomicati u meni,
tako da sad čak mogu osjetiti na kojoj strani leži,
zavoljela sam ga kao da smo stotinu života proveli
zajedno. Razgovaram s njim. Najčešće bez riječi.
Pravimo planove, ali moje dijete nikada neće biti ono
što je George bio Lennieju ili Lennie Georgeu. Katkad
mu šapćem vijetnamske dječje pjesme i riječi iz
Steinbeckove knjige. Trudim se da mi glas zvuči toplo
i samouvjereno. Majčinski utješno.
Upravo ličim kupaonicu. Plijesan se proširila na
strop i zbog toga kupaonica sada vonja gore nego
ikad. Bojim se da bi to moglo nauditi djetetu. Još nije
udahnulo svoj prvi dah, pluća su mu mala i
zasigurno osjetljiva. Zabrinuta sam i za njegovu
budućnost s ocem poput Lenna.
No Lenna zapravo ne gledam kao njegova oca,
samo muškarca koji ga je napravio. To je moje dijete,
bit ću mu majka i otac, i sve ostalo, što god bude
trebalo. I sebi ću biti i majka i otac, a prije svega,
dobar učitelj, poput onih koje sam imala, i mudar
prijatelj. Kunem se, sve to bit ću i svojem djetetu jer
sve što će imati sam ja.
Povraća mi se od mirisa boje za zidove. Kupio ju
je u selu iza mosta. Kad je otišao, rekao je da će biti
odsutan oko sat vremena, no vratio se za deset
minuta. Stao je kraj prozora i pogledao unutra kako
bi provjerio što radim. Stalno me nadzire. Rodit ću za
približno mjesec dana, najviše šest tjedana i zbog
toga je paranoičan. Više nego ikad boji se da ću
pobjeći. Kako bih mogla? To mi nije uspjelo ni kad
nisam bila trudna, a kamoli sad. Čak i kad bih mogla
donijeti bezdušnu odluku da sestri uništim život i
cijeli njezin trud i rad pretvorim u prah i pepeo, ne
bih stigla ni do ograde.
Umočim kist u kanticu i nastavim ličiti strop.
Potrebna su dva debela sloja da bi prekrila plijesan,
a i to samo privremeno. Dugotrajnost premaza je
navodno zajamčena, ali to nije točno. Pročitala sam
to na naljepnici na kantici, kao što od riječi do riječi
pročitam sve čega se mogu domoći, poput Argosova
kataloga. Kad me uhvatio u tome, spalio ga je u
štednjaku.
 Tijekom proteklih godina, čistila sam, kuhala i
ličila za njega, ali sada to radim zbog svojeg djeteta.
Lijegala sam u krevet, prala se i češljala zbog njega,
ali više ne, sada sve činim zbog djeteta. Svojeg
djeteta.
Cynthia se nije vratila.
Ponovno umočim kist u kanticu i kratko
promiješam boju. Dvije-tri dlačice ispadnu iz njega i
umiješaju se u gustu bijelu tekućinu. Sanjarim kako
Cynth dolazi s policijom i kaže mi kako je uspjela
isposlovati da Kim-Ly ostane u Britaniji. Mašta zbilja
može svašta, no godi mi sanjariti o pristojnim
ljubaznim ljudima koji bi me došli spasiti samo zato
što je Cynth nakratko vidjela odraz mojeg desnog
stopala u zrcalu i na temelju toga zaključila kroz
kakav sam pakao prošla i još uvijek prolazim.
Kad legnem u krevet, zamišljam dječju sobu, s
krevetićem, komodom i svime što djetetu treba. Imalo
bi igračke i zvečku, svoju zvečku, ne nekadašnju
Lennovu koju sam pronašla u ormaru njegove majke.
Stvari poput onih koje sam vidjela u Argosovu
katalogu. Dječji krevetić od svijetlog drveta,
autosjedalicu, meke pokrivače kojima se nikad nitko
prije nije koristio. Pakete pelena, vlažne maramice,
bočice. Trebao bi mi i sterilizator za bočice. U
katalogu sam vidjela četiri različita modela. Dijete bi
imalo lijepu odjeću, kapice i čarapice. Dječju
ogradicu s mekim jastukom unutar nje. Šarenog
plišanca. No u stvarnosti ima samo mene i Lennovu
staru zvečku. Morat ću mu biti zamjena za sve ostalo,
za dječju sobu iz sna.
 Ulazna vrata se otvaraju.
»Sendvič sa sirom«, vikne Lenn iz predsoblja. »I
šalicu čaja, ne sok.«
Spustim kist u kanticu i oprezno siđem niz
ljestve. Ne žurim, ne smijem pasti.
»Vjetar je toliko jak da sam se morao pognute
glave probijati do kuće.«
Vrućom vodom perem ruke. Odlazim u kuhinju i
pravim sendviče i čaj za njega i sebe.
»Razmišljao sam o imenu za sina«, kaže i zagrize
sendvič.
Nemaš ti ništa s tim, pomislim.
»Možda Jeff ili Gordon«, kaže i popije gutljaj slabog
čaja. »Jeff je bio moj djed, a Gordon muž sestre moje
majke. Dobar muškarac, jak kao bik.«
To nije tvoje dijete, Lenne, u mislima mu govorim.
Moje je, nema nikakve veze s tobom.
»Ali mislim da će ipak biti Jeff, to mi se više sviđa.«
Završimo s jelom. Pođem završiti ličenje stropa
kupaonice. Nakon toga skuham pileći ujušak od
ostataka jučerašnjeg pileta kupljenog u Sparu. Zatim
gledamo sportski program. On i dalje inzistira da
sjedim kraj njega na podu, iako mi mora pomoći
ustati. Hladan zrak iz podruma prodire kroz podne
daske zajedno s ustajalim vonjem. »Najbolji dio
dana«, kaže. »Dobro je malo se odmoriti nakon
naporna rada. Lijepo nam je tu, zajedno, zar ne,
Jane?«
Izbrišem ga iz glave i pogladim trbuh. Mogu
osjetiti glavicu svojeg djeteta nekoliko milimetara pod
kožom. Maštam o njegovu djetinjstvu. Sa mnom, bez
Lenna. Razmatram različite mogućnosti. Možda će
imati očuha. Ili će biti sa mnom i mojim roditeljima.
Ili sa mnom i s Kim-Ly u Manchesteru.
Prije porođaja sredit ću malu spavaću sobu
najbolje što mogu. Morat ću od jastuka napraviti
ogradu, tako da ne padne iz kreveta dok se bavim
kućnim poslovima. Lenn mi je rekao da ću nakon
porođaja dobiti dva dana poštede od kućanskih
poslova. Drži da je to dovoljno jer ni njegovoj majci
nije trebalo više od toga. Dva dana, i nakon toga sve
po starom, nema izležavanja po krevetu, to nije
zdravo za ženu. Točno tako je rekao.
»Tottenham Hotspur, tvoj omiljeni nogometni
klub«, kaže.
Beba me šutne, ah drugačije nego inače.
Pozornost mi je stalno usmjerena na dijete. Svaki
atom moje energije. Mislim samo na njega, na svoje
dijete. Pokreće se na način koji se ne čini u redu.
»Lenne, dijete...«
»Što?«
»Čudno se pomiče.«
»Kako to misliš?«
»Ne znam. Prerano je za porođaj, ali...«
Ustaje i bez riječi zuri u mene.
Cijela minuta prođe u tišini.
»U redu je«, kažem. »Smiruje se. Valjda je sve u
redu. Ali, Lenne, treba mi netko tko se razumije u te
stvari. Rekao si mi da znaš ženu koja bi mogla doći
ovamo i kojoj se može vjerovati da će držati jezik za
zubima.«
»Već sam ti rekao, neće nam trebati.«
»Ali što ako se nešto zakomplicira? Zbog tableta ili
nečeg drugog?«
»Ako mu nije suđeno da živi, završit će u nasipu
baš kao i moj brat.«
Sledim se.
»Ne«, šapatom izgovorim.
Neću mu to dopustiti.
»Tvoj brat?« pitam i uz njegovu pomoć ustanem i
sjednem na naslon za ruku.
»Umro je kad mi je bilo sedam godina. Bio je
malen i slabašan. Majka je rekla da se prerano rodio.
Jadnik, nije imao šanse preživjeti.«
»Lenne, zacijelo znaš da bih mogla umrijeti
tijekom porođaja, a tada ni dijete ne bi preživjelo.«
»Vidjet ćemo kako će to ići. Pogledao sam onaj
video i sve bi trebalo biti u redu. Znam što radim,
nisam glup.«
»Žao mi je zbog tvojeg brata.«
»Takav je život, svašta se događa, moramo se
nositi s tim.«
Premještam se na sofu. On stavlja dvije cjepanice
u štednjak pa sjeda u naslonjač. Vjetar se smirio,
večer je toplija nego inače. Sjena kuće duga je poput
njive. Pogledam kroz kuhinjski prozor. U daljini,
nazire se svinjac, krov od valovitog lima bliješti pod
zadnjim zrakama zalazećeg sunca.
 »Bio je to zaleđe«, kaže zureći u televizor. »Jesi li
vidjela, Jane? Zaleđe, sto posto.«
Moram na zahod. Ustajem i idem u kupaonicu.
Zaudara na boju za zaštitu protiv plijesni. Sjedam na
školjku. Kroz otvorena vrata dopire zvuk televizora.
Vidim kako treperi. Razmišljam o zadnjem sestrinu
pismu. Još mi je svježe u glavi, i sad kad uzimam
samo pola tablete na dan, mogu se sjetiti svake riječi
koju je napisala. Rukopis joj je puno ljepši od mojeg.
Uvijek je bila bolja .učenica od mene; osobito dobra
u matematici i fizici. Napisala mi je da su prije dva
tjedna u salon u kojem radi upala dvojica inspektora,
kako bi provjerili ima li tamo ilegalnih useljenika.
Morala je pobjeći kroz vatrogasni izlaz i u pokrajnjoj
ulici pričekati da odu. Nije se mogla vratiti ni u svoj
stan, u istoj kući, jer i tamo su upali. Nisu ništa
pronašli jer osobnu iskaznicu i putovnicu čuva
skrivene pod podnom daskom. Sve je dobro završilo.
Dobro je. Radi šest dana u tjednu. Četiri žene
redovito joj dolaze na manikuru i jako su drage
prema njoj. Pitaju je odakle je i kako joj je pravo ime.
Rekla im je i sviđa im se. Zanima ih što ima reći,
pozorno je slušaju. No ima i onih koje jedva da je i
pogledaju. Često su u žurbi, pod stresom i stalno
zure u mobitele. Ne smeta joj to, osim onih koje se
prema njoj odnose kao prema automatu za kavu u
koji se ubaci novac i očekuje da isporuči naručeno.
Ustajem i okrenem se u namjeri da spustim vodu.
U školjci je krv.
Disanje mi se ubrzava. Obavijam ruke oko sebe i
primoram se usporiti disanje kako bih mogla bolje
osjetiti što se zbiva u mojoj unutrašnjosti.
 »Natoči mi čašu soka od naranče«, vikne Lenn iz
boravka.
Krv je svježa, svijetle boje. U mislima se obratim
djetetu, pitam ga je li dobro.
Nešto toplo slije mi se niz noge.
Puknuo mi je vodenjak.
 10

NE KAŽEM NI riječ.
Ovo je moj trenutak. Samo moj. Trenutak u kojem
se namještam, poput glazbenika koji podešava žice
gitare. U kojem pokušavam shvatiti što će se
dogoditi. Mali isječak vremena za mene i moje dijete.
Gledam u svoje mokre noge i lokvicu pod njima,
u podnožju zahodske školjke.
»Počelo je?« pita. Kratko zuri u pod pa podigne
pogled. Stoji iza mene, u dovratku. Nisam ga zvala,
ali došao je.
Kimnem.
»Malo prerano, zar ne?«
»Bojim se da jest«, kažem. »Lenne, trebat ću
pomoć.«
»Sjedni u boravak, brzo ću se vratiti«, kaže i ode.
Spustim vodu u zahodu, pobrišem pod, pođem u
boravak i sjednem na plastikom prekrivenu sofu.
Zrak je topao. Previše topao. Osjećam grčenje, ah to
nisu trudovi, barem mislim da nisu. Ponovno moram
na zahod.
Do trenutka kad se Lenn vratio, grčevi su dolazili
u pravilnim razmacima od deset minuta, i saznala
sam razliku.
»Ustani, Jane«, kaže. »Premjestit ćemo te na ovo.«
Raširi ceradu po podu, nasuprot štednjaku.
Ceradu. Prljava je i prekrivena suhim Ušćem.
Koristili biste to za pokrivanje rupe na krovu, a ne za
porođaj.
Zurim u ceradu pa svrnem pogled na njega.
»Očistit ću je«, kaže.
»Moram na zahod.«
»U redu, ali ostavi vrata otvorena.«
»Ne mogu sama, treba mi pomoć do tamo.«
Proguta slinu; Adamova jabučica pomakne mu se
gore-dolje pod ovratnikom košulje. Pomogne mi
ustati i vodi me u kupaonicu. Bol se pojačava, pitam
se hoće li nadjačati bol u gležnju. Hoće li se te dvije
boli stopiti u jednu ili će jedna prigušiti drugu?
»Ne pravi dramu od ovoga, svaka žena koja rađa
prolazi kroz isto.«
Poželim mu olovkom iskopati oči.
Izađem iz kupaonice. Pomaže mi sjesti na ceradu.
Leđima se oslonim na zid. Nasuprot meni je štednjak,
lijevo kuhinja, desno zaključani TV ormarić, iznad
njega kamera.
»Daj mi tablete«, kažem, odlučnije nego ikad.
»Već si uzela pola.«
Stisnem zube i pričekam da trud prođe. »Daj mi
ih. Smjesta.«
Skine staklenku s kuhinjskog ormarića i otvori je.
»Koliko?«
»Dvije. Prelomi ih na manje komade.«
Bez riječi to učini.
Kontrakcije su zasad podnošljive, ali znam da će
postati jače. Stavljam komadiće tableta do sebe na
ceradu. Svjesna sam da poslije neću moći s njim
pregovarati o tome. Ne želim doći u situaciju uopće
razgovarati s njim o bilo čemu, lb vrijeme rezervirano
je za mene i moje dijete. Trebat će me i kroz ovo ćemo
proći zajedno, kao jedno; zajedno ćemo preživjeti ili
umrijeti.
»To je isto kao i janjenje, moja majka je uvijek
govorila da je to ista stvar, nema razlike.«
Zaveži, pomislim. Dovraga. Samo zaveži.
»Moj djed je jedno vrijeme držao ovce. Imao je
malu farmu ovaca gore, u unutrašnjosti. Stjenovito
tlo, suho. Odlazio sam tamo u vrijeme kad sam bio
dječak.«
Ponovno trud. Izvinem leđa i stisnem zube.
»Vidio sam kako to ovce čine, nije to ništa
naročito, janjad samo isklizne. Neke ovce imale su ih
i po troje, većina ih je preživjela.«
Uzimam komadić tablete, možda petinu,
progutam je na suho i zakašljem se.
»Daj mi čašu vode«, kažem.
Uzdahne, natoči vodu u čašu i stavi je kraj mene
na ceradu.
»Želiš li da uključim televizor?«
Želim da zavežeš, pomislim i čvrsto zatvorim oči.
da je moja sestra tu, što bi napravila? Prvo, smjestila
bi me u krevet, sigurno ne na prljavu ceradu. Uzela
bi čiste plahte i ručnike. Zagrijala vodu. Dala mi
nešto protiv boli, nešto što sigurno nisu tablete za
konje. Stavila bi na ormarić kraj kreveta zdjelu voća.
I zdjelicu ušećerenog voća.
 Sljedeći trud toliko je jak da me ostavlja bez daha.
O moj Bože. Kao da mi se utroba cijepa dok mi se
zdjelične kosti šire. Zavijam i dašćem kao ranjena
životinja.
Stane kraj mene, uputi mi dug mračan pogled i
skine remen s hlača. Trgnem se. Što će učiniti? Neće
valjda...
Mota remen oko kopče, ispucala smeđa koža tiho
pucketa pri svakom namotaju.
Pruža mi ga. »Zagrizi ga, Jane, kad bol bude
neizdrživa.«
Bože, u kojem stoljeću sam zapela?
Uzmem remen i stavim ga kraj sebe.
Sati prolaze, a dijete ne izlazi iz mene. Zurim u
zidni sat, kazaljka se sporo vuče po njemu, minute
su duge kao vječnost. Trudovi su sada češći i jači.
Dosad sam ukupno, povrh uobičajene polovice, uzela
jednu cijelu tabletu i četvrtinu druge. Osjećam se kao
u noćnoj mori iz koje se ne mogu probuditi. Sve oko
mene je nejasno, obavijeno gustom maglom. Cerada
je umrljana krvlju. Nije ju pobrisao pa se posušila.
Hrastovo lišće zalijepilo se za nju pa sada izgleda kao
neki još neviđeni drevni amblem plodnosti. Ne mogu
se usredotočiti ni na što. Sve mi je mutno, a kad bol
dođe, u razmacima pravilnim kakvi su otkad je
svijeta i vijeka, pogled mi se potpuno zamagli.
Zabacim glavu i jecam.
Bol u gležnju je ništa prema ovome.
I ne, boli se nisu stopile u jednu niti je jedna
prigušila drugu. Odvojene su, no djeluju istodobno.
Tablete donekle pomažu, ali bol me iscrpila. Ne mogu
to više izdržati, nemam snage za to. Kako to ženama
uspijeva? Kako, bez nečeg za ublažavanje boli? Zašto
to mora tako boljeti?
»Moram nešto pojesti«, kažem mu.
Pogleda me s naslonjača odakle gleda televiziju.
»Sendvič sa šunkom i sirom?«
Kimnem.
Mučno mi je, ne mogu jesti, ali ne mogu si ni
dopustiti da se onesvijestim od slabosti.
Priprema sendvič meni i sebi. Moj stavlja na
tanjur i spušta ga na ceradu do moje ruke.
Slijedi još jedan žestoki trud. Cvilim i zavijam.
Osjećam se kao da ću se raspasti. Pipam se između
nogu u nadi da ću osjetiti glavicu, ali nema je. Dokle
će to trajati? Koliko dugo još moram podnositi bol?
Hoću li izdržati?
»Pojedi sendvič«, kaže. »Kad si već tražila da ti ga
napravim, pojedi ga.«
Uzmem sendvič i zagrizem ga. Jedem na silu jer
moram jesti, treba mi snage. Uspijem u tome, ali u
predahu nakon idućeg truda izbacim sve iz želuca.
»Eto, zato sam te smjestio na ceradu«, kaže i dobaci
mi rolu kuhinjskog papira. »Očisti to.«
»Moram na zahod.«
»Opet«, mrzovoljno promrmlja.
»Pomogni mi ustati.«
Pomogne mi i otprati me u kupaonicu. Sjedam na
školjku, ali ne mogu se pomokriti. Ipak, tu mi je
udobnije nego na podu.
»Lenne, molim te, odvedi me na kat, u krevet.«
 »Ne možeš roditi u krevetu«, kaže. »To se više ne
bi moglo očistiti. Ne pravi dramu oko toga, nisi ni
prva ni zadnja koja rađa, žene to oduvijek rade. Moja
majka je rađala tu dolje, na istom mjestu, to je
najbolje mjesto za to.«
Odvede me natrag do cerade. Neko vrijeme
provodim klečeći na njoj. Za vrijeme trudova
zagrizem remen. Jako. Vonja po njegovu znoju. I po
kravama.
»Sve je u redu«, šapućem djetetu između dva
truda. »Dobro nam ide. Uspjet ćemo.«
Lenn se zagleda u mene i odmahne glavom.
»Luđakinja.«
Još trudova. Još komadića tableta. Lenn tresne
hrpu novina na pod do ulaznih vrata. Pojma nemam
zašto, što će s njima?
»Moram sutra završiti bojenje ograde. Vjetar će se
pojačati, tako barem kažu na vijestima.«
Kad bi barem nekamo otišao. Voljela bih da ode,
ali znam da to ne bih trebala željeti. Možda će mi
trebati. Željela bih da dijete i ja ovaj posao odradimo
sami, no što ako nešto pođe po zlu? Što ako me bude
trebalo odvesti u bolnicu jer se djetetu pupkovina
omotala oko vrata ili budem li krvarila?
Pritisak u dnu zdjelice sada je jači, bol još žešća.
Malakšem. Pogledam Lenna. Strah mu je očima.
Pravi nepatvoreni strah. Užasnut je do kosti.
»Napravi mi limunadu«, vrisnem. »Jaku.«
Juri do sudopera, napuni čašu vodom, iscijedi
limun u nju i pomogne mi popiti nekoliko gutljaja.
Spuštam ruku između nogu i da, to što sada osjećam
pod prstima vrh je glavice mojeg djeteta, nešto
najljepše što sam ikada dotaknula. Glatka, suha,
lijepo oblikovana glavica. Dodirnula sam glavicu
svojeg djeteta i time se odjednom sve promijenilo. Nije
postalo lakše, ali dobilo je stvaran smisao, postalo je
vrijedno muke.
»Što sad?« pita me. »Što da radim?«
»Ništa«, promrsim kroz čvrsto stisnute zube.
»Ništa?«
»Ništa«, vrisnem, toliko glasno i žestoko da mi
slina iz usta odleti do njegova naslonjača. Znoj mi se
slijeva niz čelo. Stisnem zube i tiskam. Jako, iz sve
snage, snagom za koju nisam ni znala da je imam.
Nema toga što se može usporediti sa snagom majke
koja pomaže djetetu probiti se u svijet.
Krici kao da ne dolaze od mene, ne znam je li to
zbog tableta, ali čujem ih drugačije, kao iz
udaljenosti. Vrištim, i tiskam, i stišćem zube, i
zabijam ih u njegov smrdljivi kožni remen, sve redom.
»Glavica je izašla«, kaže Lenn.
Gurnem ruku među nogu i opipam djetetovo lice.
Čelo, nosić. Usnice mi se rašire u osmijeh. Obrazi,
brada. Malo se podignem i pogledam ga. Mokra,
krvlju umazana tamna kosa.
Nastavljam tiskati. Jedanput, dvaput. Još
jedanput. Oči su mi čvrsto zatvorene. Vrisnem,
remen mi ispadne iz usta, a dijete izleti iz mene kao
lane iz košute u nekoj tajnovitoj šumi.
»Djevojčica«, kaže Lenn.
 Podignem se na lakte u želji da dotaknem svoje
lane, ali Lenn ga je već uzeo u ruke. »Ne diše«, kaže.
Vrisnem, udarim ga lijevom, zdravom nogom i
ispružim ruke prema svojoj kćeri. Pruža mi je kao
oguljenog zeca. Uzmem je i okrenem je naglavačke,
ne znam zašto, možda po nekom drevnom
majčinskom instinktu. Ne preispitujem to. Otrem joj
dlanom savršeno malo lišće i nekoliko puta lupim je
po leđima. Tržne se, kratko ukruti i glasno zaplače.
Osmjehnem se, šire nego ikad, i privijem je uza sebe.
Ležimo tako, samo ona i ja, zajedno.
»Djevojčica«, ponovi Lenn.
Kimnem. Milujem joj glavicu, dotaknem majušnu
usnu resicu.
»Treba je umotati, idem gore po plahtu«, kaže
Lenn.
Ostajemo same. Ne vraćaj se, Lenne, pomislim.
Ostavi nas na miru. Privijem je na grudi da je
podojim. Ne snalazi se pa je bolje namjestim i, eto,
obuhvati mi bradavicu majušnim crvenim usnicama.
Siše. Nikad nisam dojila dijete, ali osjećam se kao
da činim nešto što znam. Siše i to je lijep, topao
osjećaj. Ona i ja, kao jedno.
Lenn se vraća.
»Još toga izlazi iz tebe«, kaže.
Ne obazirem se ni na što. Gledam svoju kćer.
Kapci su joj poput latica, nosić savršen, gladak poput
riječnog kamena. Najmanja je osoba koju sam ikada
vidjela. Ali jaka je, znam da jest. Držim je u naručju
i u mislima joj dajem sebe u zalog zauvijek. Svoju
dušu i tijelo. Bez razmišljanja i bez riječi, obećavam
joj da ću joj biti i majka, i otac, i učitelj, i svećenik.
Neću dopustiti da joj se ikada dogodi išta loše.
»Zvat će se Mary«, kaže Lenn.
On nam nije nitko, u mislima kažem svojoj kćeri.
U našem svijetu ga nema. Može te nazvati kako god
želi, za njega ćeš možda biti Mary, ali ja ću ti smisliti
pravo ime, ime kojim ću te zvati kad on ne bude s
nama, kad ode obrađivati svoja polja. Pozorno ću te
proučiti i pronaći ti lijepo ime, ime koji je kao
stvoreno za tebe.
Povučem plahtu preko trbuha i pokrivam svoju
milu malu kćer. Ona i ja, kao jedno.
 11

ZASPALA JE.
Ležim u uskom krevetu u maloj spavaćoj sobi, oko
struka mi je omotan ručnik, kći i ja pokrivene smo
plahtom i dekom. Zaspala je, prvi put u životu.
Osjećam njezin dah na površini kože, svaki izdah iz
njezinih malih pluća. Srce joj snažno lupa, brže nego
što bih očekivala. Mala je poput ptičice, ali savršena,
kao što sam i zamišljala da će biti. Za mene je čudo.
Kad se probudi, nosim je do ormara$$manja je od
mačića$$i vadim krpe kojima se služim kao
higijenskim ulošcima, stare krpe njegove majke.
Trebala sam ih pripremiti, ali nisam očekivala da ću
ranije roditi; malena je uistinu poranila s dolaskom
na svijet. Stavljam ih na termoakumulacijsku peć.
Kćer stavljam u gnijezdo koje sam načinila između
jastuka. Presavijem krpu onako kako to činim za
sebe proteklih sedam godina, i stavljam je u gaće koje
sam naslijedila od njegove majke. Uzmem drugu,
raširim je, stavim pod kćer i povežem joj je oko
struka. Nije se probudila. Majušna je, a u svemu
savršena. Ne mogu se prestati smiješiti. U gležnju
ponovno osjećam poznatu tupu bol, ali ne obazirem
se na to. Srce mi je puno, prštim od ponosa što sam
to maleno stvorenje donijela na svijet, sama, bez ičije
pomoći, i što sam je podojila i uspavala. Mirno spava
kao da je rođena u normalnom domu, domu poput
onakvog kakav vi vjerojatno imate, uza svu moguću
pomoć i potporu.
 Legnem kraj nje i svijam tijelo oko njezina. Tiho
se oglasi, zadovoljno. Trbuh mi je još uvijek velik, kao
i da nisam rodila, ali mekan. Moja majka raspucala
se kad me je rađala, rekla mi je za to; također da je
tako bilo i kad je rađala moju sestru. Očekivala sam
da će tako biti i sa mnom, no nije, čini se da je sve u
redu. Osjećam dolje pritisak i nelagodu, no tablete
rade svoj posao i u redu sam.
»Završio sam bojenje ograde«, vikne s ulaznih
vrata. »Bila je cijela umrljana ptičjim izmetom,
nikada je ne promaše, suvišno je očekivati da hoće.«
Penje se na kat.
»Napravit ćeš mi pitu?« Ili što?
Skutrim se tješnje oko kćeri, leđima okrenuta
prema vratima, poput zida između nje i njega.
Stepenice škripe, a onda nastane tišina. Ulazi u
sobu, stane iza mene, osjećam da me promatra. Ne
samo mene, gleda i nju. Ona sada živi pod njegovim
krovom, među njegovim stvarima i po njegovim
pravilima.
Zatvorim oči.
»Misliš li napraviti pitu?«
Pretvaram se da spavam. Nos mi je blizu kćerina
nosa, nožice su joj na mojem trbuhu. On i dalje stoji
kraj kreveta i gleda nas, ali ne pokušava nas
probuditi. Samo gleda. A onda se okrene i ode. Vraća
se u prizemlje.
Mogla bih do kraja života ležati tu s njom. Nema
ništa njegova, u dubini duše to znam, ona je čista
dobrota. Znam to, iako je sa mnom samo pola dana.
Znam.
Nabire nosić kao da će kihnuti, ali samo šmrcne i
otvori usta kao da traži moju dojku, ah ponovno
zaspi. Oči joj se kreću ispod kapaka. Sanja. Jedino je
skladno u ovoj kući. Dar je, on je nije dostojan ni
pogledati.
Pupkovina je ostala dolje, na ceradi. Odrezala
sam je s pupka kćeri škaricama koje je sterilizirao u
vodi prokuhanoj na štednjaku, nismo znali je li to
nužno, no činilo se razumnim. Pupak sam joj pokrila
gazom kojom se veterinari služe za životinje i
učvrstila je izolir-trakom. To je bilo najbolje što sam
mogla učiniti.
Nikad nisam bila toliko umorna a da mi je ujedno
toliko laknulo. Rodila se mjesec dana ranije, možda i
malo više, ali čini se da je sve u redu s njom. Jede i
spava. U svakom slučaju, izgleda savršeno. Ima sve
prste na rukama i nogama. Košića joj je rijetka,
ramena pomalo dlakava. Na stražnjoj strani vrata
ima madež, malu znamenku. Trepavice su joj duge,
poput trepavica moje sestre, nosić najljepši koji sam
ikada vidjela.
Podrobno je proučavam, kao što bi student
biologije proučavao neku neobičnu biljku.
Jedinstvena je na svoj način. Teško mi je to objasniti,
ali želim je upoznati.
Na kraju sam popila tri tablete za konje uz
uobičajenu dozu koju sam uzela tog jutra. Jaka sam
kao slon, čini se. Poput drevnog mamuta sam ili kita
iz arktičkih dubina. Snažna poput rijeke koja se,
nabujala, izlijeva iz korita. Možda on to sada vidi. No
moram biti oprezna. Gledam svoju kćer, svjesno i
pozorno, bistrog uma i znam da tako mora biti i
nadalje, zbog njezina i mojeg dobra. Ne smijem se
opustiti, postati neoprezna. Idućih nekoliko dana
uzimat ću po pola tablete, a zatim samo trećinu na
dan. Bilo bi bolje smanjiti na četvrtinu, potrudit ću
se, no vidjet ću, za početak ću uzimati samo trećinu.
Cerada je još tamo dolje, osim ako ju je odnio.
Vjerojatno nije, prepustit će meni da to učinim.
Krvava je, natopljena znojem i prolivenom
limunadom, odrezana pupkovina leži na njoj kao
mrtva zmija, posteljica se zasigurno skorila na lišću.
»Sendvič?« vikne odozdo. »Sa šunkom i sirom?«
Nudi mi sendvič.
On meni, za promjenu.
Ne iznenađuje me kruljenje želuca pri pomisli na
jelo, to se moglo i očekivati. Iznenađuje me zamjena
uloga. One grozne noći prije šest godina, kad mi je
razmrskao gležanj, tražio je da mu pripravim
kobasice s pire-krumpirom. Pokušala sam i nije mu
ni najmanje smetalo gledati me takvu, izbezumljenu
od boli. Onesvijestila sam se pred štednjakom.
Odvajam se od kćeri i sjedam na rub kreveta.
»Da, molim«, viknem.
»Ostani tamo, dolazim.«
Čujem kako otvara poklopac emajlirane kutije za
kruh. Celofan šuška dok iz njega vadi kriške tosta.
Slušam kako otvara vrata hladnjaka kako bi iz njega
izvadio sir i šunku. Nikad dosad to nije napravio, ni
jedan jedini put. Sjedim na krevetu u maloj spavaćoj
sobi i slušam kako mi priprema sendvič.
Dolazi gore s dva tanjura i jedan pruža meni.
Nasloni se na dovratak, zagrize sendvič i zagleda se
u malenu. Ja također ne skidam pogled s nje. Šutke
jedemo. U kući je tiho kao u crkvi. Topao je dan,
sunčevo svjetlo poigrava se na licu moje kćeri.
»Sve je u redu s njom, zar ne?« tiho upita.
Kimnem.
»Sutra idem u grad obaviti tjednu kupovinu, tanki
smo s nekim namirnicama.«
Ne kažem ništa, samo promatram kćer i smiješim
se. Moram na zahod i želim je uzeti sa sobom, ne
usudim se ostaviti je ni metar dalje od sebe. No spava
i ne želim da se probudi, zacijelo joj treba sna.
»Možeš li malo pripaziti na nju?« pitam ga.
»Moram na zahod.«
»Naravno da mogu.«
Ustajem, odšepam do vrata. Makne se ustranu i
propusti me. Držeći se za ogradu, spuštam se niza
stepenice, jednu po jednu. Svako malo osvrnem se i
pogledam prema sobi u kojoj spava moja kći. Sama,
nezaštićena, a tako krhka i ranjiva. Desno stopalo
izgleda mi prilično loše, gore nego inače. Imam
osjećaj kao da će se raspasti pod težinom mojeg tijela.
Do kupaonice dolazim oslanjajući se rukom o zid.
Sjedam na školjku, raširenih stopala, jedno stoji
ravno, drugo, poplavjelih nožnih prstiju, okrenuto
prema kadi. Kako godine prolaze, prokrvljenost slabi.
 Mokrim. Ne onoliko koliko sam očekivala, ali
svejedno. Pobrišem se i operem koliko je to moguće.
Umijem se, na brzinu počešljam i što je brže moguće,
vraćam se na kat. Ne dovoljno brzo, ali brže nego
inače, kao da me neka sila vuče uza stepenice.
Predugo sam bila odsutna. Želim se uvjeriti da moja
kći diše, da joj se prsa dižu i spuštaju, i da mimo
spava. Želim leći pokraj nje, treba joj moja toplina.
On još uvijek stoji naslonjen na dovratak i
promatra je. Šepajući, proguram se kraj njega. Moja
kći još uvijek spava, u gnijezdu od jastuka.
Provjeravam joj disanje. Plitko je i diše brže no što
mislim da bi trebala. Bila bih spremna dati bubreg i
plućno krilo da je liječnik pregleda. Temeljito, tako da
mogu biti sigurna da je s njom sve u redu. Da je
zdrava i da je ništa ne boli i da će preživjeti. Ako već
ne liječnik, bilo bi mi dovoljno i da se crvenokosa
žena pojavi i potvrdi mi da je moja kći dobro. Čini se
razumnom, znala bi ako nešto s njom nije u redu. On
pojede što mu je ostalo od sendviča. I ja pojedem svoj.
Moja kći uskoro će se probuditi, moram se odmoriti,
napuniti baterije.
»Moram leći«, kažem. »Treba mi sna.«
»Uzmi još jednu deku«, kaže. »Hladno je, hladnije
nego što se čini«, dometne uprijevši prst u prozor.
Odvlačim se do ormara i otvaram ga. Na policama
s desne strane su stvari njegove majke, a na jednoj
od polica s lijeve, pisma moje sestre i dragocjena
knjiga 0 miševima i ljudima, sada već prilično
iskrzanih rubova stranica. Uzimam deku s jedne od
desnih polica, zatvorim vrata i okrenem se. On u
rukama drži moju kćer.
Ostanem bez daha. »Što radiš?«
»Držim svoju kćer«, kaže gledajući je s osmijehom.
Cijelo njezino maleno tijelo u njegovim je velikim
šakama, jednu ruku žuljevitih prstiju drži pod
njezinom glavom, drugu pod bedrima.
Stanem pred njega. »Daj mi je, moram je podojiti.«
»Jaka je«, kaže i pogleda me. »Ako ikada pokušaš
pobjeći s njom, uhvatit ću te prije nego što stigneš do
ceste i nakon toga ću je utopiti u kanalu«, zaprijeti i
lagano ovije prste oko njezina tanušnog vrata.
Uzmem je od njega, okrećem mu leđa i čvrsto je
privijem uza sebe, kao da bih je najradije ponovno
sakrila u trbuh.
»Jesi li razumjela?«
Kimnem, ali ne okrećem se. Raskopčam
spavaćicu i počnem dojiti kćer.
»Jesi li razumjela?«
»Da«, kažem.
»U redu«, kaže on. »Kad smo već kod toga, mogao
bih ti reći nešto što već neko vrijeme namjeravam.«
Okrenem glavu prema njemu, ali ne i tijelo.
Malena mirno sisa, u snu.
»Činiš se prilično zadovoljna sobom, Jane. Čak i
sretna s djetetom.«
Namrštim se.
»Radi se o tvojoj sestri. Više nije u Manchesteru.«
Prenerazim se. »Što?«
 »Poslana je natrag, deportirali su je prije približno
pet godina. Nije više u Engleskoj.«
»Što?« u nevjerici upitam i okrenem se prema
njemu. »To nije istina, ne može biti«, oštrim šapatom
izgovorim.
»Vraćena je tamo odakle ste došle, u džunglu, jer
to i nije drugo nego džungla. Nije više u Engleskoj, tu
imaš samo mene i malenu Mary.«
»Ne«, pobunim se. »To nije istina, piše mi, imam
njezina pisma.«
»To su stara pisma«, kaže. »Nisam ih ti davao kad
su stizala nego s vremena na vrijeme, jedno po jedno.
Mogao sam tako, jer nema datuma na njima. Spalio
sam ona s vijestima koja nisi trebala pročitati. To bi
pokvarilo igru. Naivna glupača, puno ti je pisala. No
to te je držalo ovdje sve ove godine pa sam ti ih ipak
davao.«
Zašuti i zagleda se u moju kćer.
»Ali sada ih više nema. Zadnja dva spalio sam u
štednjaku dok sam. pravio sendviče. Ona više nije u
Engleskoj, Jane. Davno su je deportirah, poslali je
tamo odakle ste došle. Nije mogla tu legalno ostati.
Eto, Jane, to je to, nemaš tu više nikog osim mene i
male. I nećeš otići, čak ni sama jer i u tom slučaju
Mary će završiti na dnu kanala.«
 12

GLUHO JE DOBA noći, svjetlo mjesečine s prozora u

maloj spavaćoj sobi slabašno je i prigušeno.
Iz Lennove sobe dopire hrkanje.
Prije nego što je otišao na spavanje, zamolila sam
ga pola tablete i udovoljio mi je. Sada sjedim u
krevetu i dojim kćer leđima oslonjena o zid. Srce i
duša me bole. Otupjela sam, ali ne dovoljno.
Moja sestra je prije pet godina vraćena kući. Kako
se to dogodilo? Moja stvarnost je bila šarena laž kao
i moje težnje projicirane u nju, sve o čemu sam
maštala. Živjela sam kroz nju, a to se pokazalo kao
svjetlosni trik. Kim-Ly nije došla ni blizu vraćanju
duga. Sada će ga do kraja života nositi na leđima,
vjerojatno će je i pokopati s njim. Nije dobila priliku
uspjeti. Cijelo to putovanje pokazalo se kao izlet u
nepoznato s kojeg se vratila s dugovima. Pitala sam
ga kako je vraćena u Vijetnam, zrakoplovom ili na
neki opasniji način. Službeno ili kriomice, kako je i
došla. Rekao je da ne zna. Iz dna duše nadam se da
je došla kući živa i zdrava. No u mislima je vidim u
brodskom kontejneru, kako smo i doputovale ovamo,
u pratnji hladnih i okrutnih ljudi koji su se prema
nama odnosili kao prema robi. Bile smo gladne i
žedne, neke od nas su se i razboljele. No ni na što se
nismo smjele žaliti, ništa tražiti, stalno su nam
govorili neka budemo tiho i držimo jezik za zubima.
Moja kći marljivo siše. Jaka je, osjećam to po
načinu na koji mi malenim usnama obuhvati
bradavicu. Uživala sam u jednom danu sreće s njom.
Lenn mi je poklonio taj jedini dan. Izgubila sam
sestru, a dobila kćer. U jednom i drugom imao je
nekog udjela.
Malena se odvoji od moje dojke i zaspi na mojim
grudima. Ustašca su joj otvorena, obrazi vrući i
rumeni, tijelo toplo, a tjeme, u pregibu moje ruke,
lagano oznojeno. Miriše na mlijeko. Slađahno. Jedino
što razbija mrtvu tišinu njezin je tihi dah i Lennovo
hrkanje.
Spavam kad ona spava. Tablete mi pomažu
umiriti slojeve boli u tijelu; boli u gležnju, u glavi, u
želucu. Slomljena sam izvana i iznutra. Jadna moja
sestra.
Nisam očekivala problem s pelenama; ove će se
morati prati. No sretna sam što nemam problem s
hranjenjem i uspavljivanjem svoje kćeri. Ne plače
puno ni glasno, kao da zna da se njemu to neće
svidjeti i trudi se olakšati mi život koliko god je to
moguće, barem dok probavljam užas onoga što mi je
rekao. Stražnjica joj je uprljana poput katrana
gustom i ljepljivom kakicom. Ako je brišem papirom,
to joj ostavlja crvene tragove na koži, pa radije
koristim vodu i krpu od flanela. Brine me da će
plakati za vrijeme mijenjanja pelena i pranja, ali ne,
ne plače. Je li normalno da bebe imaju tako tamnu
stolicu? Treba mi iskusna starija primalja ili
medicinska sestra, netko tko bi znao što je normalno.
Netko tko bi mi rekao da je sve u redu i da će malena
biti dobro; tada bih se mogla opustiti i dopustiti si
nadu se da će jednog dana izrasti u sretnu ženu, s
vlastitim životom.
 Sljedećeg dana izlazi rano kako bi započeo žetvu
ječma. Mjesec je bio prilično topao i prinos je dobar,
tako mi je barem rekao. Sjedim na krevetu u maloj
spavaćoj sobi i dok dojim kćer, šapatom joj čitam iz
knjige 0 miševima i ljudima. Dio u kojem George i
Lennie govore o zečevima te o svojim planovima i
snovima. Čini se da joj se sviđa to što čuje jer ispušta
zadovoljne zvukove. Kim- Ly je deportirana i sad još
više mrzim Lenna zbog toga, iako znam da to nije
njegovo djelo, samo mi je rekao za to. Više od svega
mrzim ga što je tu vijest zadržao za sebe, svjesno
koristeći moju nadu i želju za sestrinu dobrobit protiv
mene. Osjećam se kao
Lennie kad je na kraju knjige ostao bez Georgea i
zajedno s njim morao pokopati sve ono o čemu su
njih dvojica maštala. Uvijek sam o sebi mislila kao o
Lennieju, a o sestri kao o Georgeu. Citat ću tu knjigu
kćeri stalno iznova. Neću mu dopustiti da je spali jer
trebat će joj. Želim da nauči nešto iz nje. To je jedina
knjiga koju imam i iz koje može naučiti puno toga o
životu. Puno toga sam već upamtila iz nje i još ću,
tako da budem sposobna gotovo od riječi do riječi je
prepričati.
»Danas ću jesti ranije«, vikne Lenn iz podnožja
stepenica. »Napravi mi dvostruko više sendviča nego
inače, čeka me naporan ostatak dana.«
Dignem se s kreveta, prebacim ručnik preko
ramena i potapšam kćer po leđima kako bi
podrignula. To sam već uspješno svladala. Pođem
dolje s njom, oprezno, stubu po stubu, kako ne bih
pala. To se ne smije dogoditi, ne dok u naručju nosim
dijete. Uspijeva mi. Ulazimo u kuhinju.
 »Daj je meni«, kaže.
»Ne«, kažem. »Gladna je, siše. Neka nastavi, mogu
ti napraviti sendviče i dok dojim.«
Naravno, lažem, jer već sam je podojila, ali glava
joj je i dalje na mojoj dojci i pokrivena rubom bluze
pa on to ne može znati. Zausti da nešto kaže, no
predomisli se i zatvori usta.
Dajem mu sendviče i vrećicu čipsa.
»Kako je moja sestra otišla odavde?« upitam ga.
Namršti se i nastavi žvakati otvorenih usta.
Gledam ga.
»Otkud znam?« napokon kaže. »Nije ovamo došla
legalno pa nije mogla ni ostati. Uhvatili su je i vratili.
Katkad se to događa, Frank Trussock računa s tim.«
Gleda moju kćer. Lice joj je okrenuto od njega,
daleko od njegova pogleda.
»Kad ćeš ponovno leći u moj krevet?« pita me. »Ako
si sposobna za to, večeras se okupaj.«
Zakopčam bluzu i okrenem se od njega. S kakvom
sam to zvijeri završila?
»Ne još neko vrijeme. To je poput rane, mora
zacijeliti.«
Ne kaže ništa, samo nastavi jesti. Završi pa
ustane, ostavi na stolu tanjur i praznu vrećicu čipsa,
i izađe iz kuće.
Pođem do ulaznih vrata, otvorim ih i pustim da mi
sunce ogrije lice.
»Jednog dana hodat ćeš ovom stazom, malena«,
kažem kćeri. »Poći ćeš njome u novi život, daleko od
svega ovoga. I ja s tobom. Dotad, bit ćemo zajedno, u
svemu.«
U daljini kamion se kreće cestom slijeva nadesno,
između mene i njega blijedo zeleno polje gusto
zasađeno žitaricama. Izlazim iz kuće i gledam oko
sebe. Topao povjetarac miluje mi lice. Posvuda
uokolo, dokle mi pogled seže, počevši od mjesta na
kojem stojim, njegova je zemlja. On je taj koji mi u
potpunosti kroji život. Dlanom pokrijem lice svoje
kćeri kako bih je zaštitila od sunca i načinim nekoliko
koraka prema šupi. Stanem i podignem pogled prema
golemom nebeskom prostranstvu. Zemlja je njegova,
ali nebo je moje, to mi ne može oteti, s tim nema
ništa. To prostranstvo pripada mojoj kćeri i meni, sve
do daleke tanke crte gdje se spaja sa zemljom.
Vraćam se u kuću. Stavljam kćer na plastikom
prekrivenu sofu, okružujem je jastucima i pođem
oprati pelene. Za malenu mi ih treba osam na dan, a
budući da ih koristim kao uloške, meni trebaju tri,
što znači da ih svaki dan moram prati jer ih nije puno
preostalo. Djelovanje tablete za konje je na vrhuncu,
bol u zdrobljenom gležnju sada doživljavam kao iz
druge prostorije, možda iz podruma. Blizu, ah kao da
je nešto između nas.
Izlazim iz kuće i drvenim kvačicama njegove
majke pričvrstim oprane krpe na uže. Vraćam se u
kuću. Moja kći mirno spava. Uskoro ću joj morati
nadjenuti ime, njezino pravo ime. Iz dubine duše
voljela bih je nazvati Kim-Ly. Ah to bi bilo sebično.
Loše, jer proizlazi iz želje da se utješim zbog gubitka
sestre tako da svoje dijete nazovem po njoj. Bilo bi to
jadno, moram se oduprijeti tom porivu. To je kao kad
izgubiš voljenog kućnog ljubimca i požuriš ga
zamijeniti drugim, nadjeneš mu isto ime i zavaravaš
se da je to isto. Nije i ne može biti. Smislit ću neko
drugo ime večeras dok je budem dojila.
Još nisam pogledala sestrina pisama. Nisam, jer
bi me to slomilo. Kad se smirim, pozorno ću ih
pročitati, jedno po jedno. Moram dokučiti kako sam
dvije godine njezina pisanja meni zamijenila za
sedam.
Moja malena zaplače pa je požurim podojiti.
Stalno je gladna i halapljivo siše kao da me tjera na
proizvodnju više mlijeka. Kad god je pogledam, vidim
u njoj Kim-Ly. Možda zato što sam joj u ranom
djetinjstvu bila poput druge majke. Puno sam majci
pomagala oko nje, voljela sam to činiti. No u ovoj od
Boga zaboravljenoj vjetrometini, moja malena ima
samo mene.
Nisam smanjila dnevnu količinu tableta koje
uzimam. Znam da sam rekla da hoću, zbog svoje
kćeri, no ne mogu boli dopustiti da me svlada.
Raspala bih se. Morala sam se vratiti na tri četvrtine
tablete. Bit ću u redu; moram biti.
»Pokupi rublje s užeta, počelo je kišiti«, kaže i uđe
u dnevni boravak. U rukama nosi vrećice iz Spara.
Pođem prema vratima.
»Ostavi Mary sa mnom«, kaže i uzme mi je iz ruku.
»Dođi tati, malena.«
Nisi njezin otac, pomislim. Nisi joj ništa, ima samo
mene.
Brzo koliko mogu odšepam do šupe i poskidam
krpe puštajući da kvačice padaju na tlo. Vraćam se
u kuću, moje desno stopalo pritom mete prašinu.
Bacam krpe njegove majke na sofo, uzimam malenu
iz njegovih ruku i na vijetnamskom joj tiho kažem da
je sve u redu.
»Ne govori joj tim svojim glupim jezikom«, upozori
me. »Ovo je Engleska i govorit će engleski, kao i svi
mi koji tu živimo. Nećeš je učiti vijetnamski, izbij si
to iz glave.«
Kimnem i prikujem pogled na točku nasred
njegova čela, zamišljajući kako mu metak prolazi
kroz njega i izliječe s druge strane glave. Razgovarat
ću sa svojom kćeri kako me volja, pomislim, i ti na to
nećeš imati nikakva utjecaja.
»Hajde, skuhaj nam bakalar«, kaže.
Naložim štednjak i raspakirani namirnice koje je
donio. Molila sam ga da kupi neke stvari za dijete, ali
nije. Kupio je samo ono što uobičajeno koristimo;
nareske, sir, toaletni papir, čips, čaj i kekse. Odbija
kupiti jednokratne pelene, vlažne maramice i kremu
za bebe. Tvrdi da u Sparu toga nema i da nam to
ionako nije potrebno.
Stavim na štednjak lonac s vodom. Kad je
proključala, stavljam u njega bakalar u vrećici. Za
prilog pripremam grašak i krumpir. On gleda snimke.
Kad pregleda, sjednemo za stol i jedemo u tišini. Jako
sam gladna, ubacujem hranu u sebe kao gorivo. Na
neki način, to je kao da održavam vatru, stalni dotok
topline kojom obavijam svoju kćer. Preko dojenja
osjećam snažnu povezanost s njom i želim joj
osigurati dovoljno mlijeka.
 Za desert je kupio sladolednu roladu. Katkad je
kupi jer je voli. Dok je jedem, zaboli me zub. Osjećaj
je kao da mi je netko zabio iglu u njega.
Mijenjam pelenu kćeri. Stražnjica joj je crvena.
Vrijeme je za njezino prvo kupanje. Moram to obaviti
dok ima tople vode jer sad kad je zatoplilo, štednjak
se koristi samo za kuhanje, u protivnom bi u kući
bilo pretopio. Puštam vodu u kadu: prvo vrelu, zatim
hladnu. Kćer oprezno polažem u kadu, tako da mi je
lijeva ruka pod njezinim tijelom. Vrišti. Smiješim se i
smirujem je. Operem je, podižem je iz kade, umotam
u ručnik i nosim je u malu spavaću sobu. Penjem se
uza stube, polako, jednu po jednu, čvrsto se držeći za
ogradu kako ne bih pala i ubila nas obje. U sobi je
spuštam na krevet i stavljam joj čistu pelenu.
Suha je i umirena.
Slušam kako on otključava TV ormarić pa ormarić
nasuprot ulaznim vratima. Stavlja ključ TV ormarića
u njega i zaključava ga. Vraća se u boravak, pali
televizor i vikne mi da siđem.
Sjedim na krevetu s malenom u naručju. Oči mi
se sklapaju, nikada nisam bila toliko umorna.
»Siđi«, ponovno vikne. »Uključio sam TV, treba ti
malo razonode.«
»Lenne, umorna sam, radije bih legla«, viknem.
»Od čega bi, dovraga, bila umorna? Dolazi ovamo!«
Spustim pogled na desno stopalo. Plavo je i
hladno, natečeno. Ne izgleda kao moje. Ako se ikada
uspijem izvući odavde, pronaći ću nekog
suosjećajnog kirurga koji će ga amputirati. To bi za
mene bilo najbolje rješenje.
 »Jane.«
Ime mi nije Jane.
»Dolazim«, viknem.
Vučem se u prizemlje s malenom u naručju.
»Sjedni na pod kraj mene«, kaže.
»Lenne, ne mogu s njom. Sjest ću na sofu.«
»Ne, sjedni tu. Ovo je najbolji dio dana, kad
zajedno gledamo televiziju.«
Oprezno se spuštam na pod, no desno stopalo mi
se izmakne i tresnem na stražnjicu. Osjećaj je kao da
mi netko na živo čupa nogu. Zavijam od boli, no on
se na to ne obazire. Malena također počne plakati.
»Gladna je«, kaže.
Do krvi se ugrizem za usnicu pa raskopčam bluzu
i počinjem dojiti kćer. Sudeći po boli, napukla mi je
još neka deformirana kost u stopalu. Suze mi se
slijevaju niz obraze, no više ni glas ne izlazi iz mene.
On me potapša po glavi. Osjećam njegove pohotne oči
na svojim grudima. Sjedim na golom podu i dojim
dijete, a on me promatra odozgo i znam o čemu
razmišlja.
»Lijepo je kad ovako svi zajedno sjedimo, zar ne?
Život nam uopće nije loš«, kaže i pomiluje me po
neopranoj kosi. »Pogledat ćemo ostatak partije
bilijara, a zatim idem nahraniti svinje.«
Očiju punih suza zurim u televizor. Osjećam se
potpuno prazno. Umorna sam od rutine. Više od
toga, muči me beznađe. Moja kći siše, a ja stišćem
zube, stišćem ih kako ni glasa ne bi izašlo iz mene i
razmišljam o tome da ga ubijem. Kutnjak mi se
rasklimao, osjetim krv na jeziku. Prije mi je prijetio
da će moja sestra biti poslana kući ako pobjegnem.
Kazao je da će se Frank Trussock, njegov prijatelj,
pobrinuti za to. No sada se poslužio još boljim
načinom da mi izbije iz glave svaku pomisao na bijeg
mojom kćeri. Naravno da ne mogu pokušati pobjeći,
ulog je previsok. Ne mogu se izvući odavde. Prije nego
što se rodila, mogla sam se ubiti, možda utopiti u
kanalu. Bilo je trenutaka kad bih to najradije učinila,
ali nisam, zbog sestre, kako je ne bi vratili. Sada se
pak ne mogu ubiti zbog kćeri. Život bez mene bio bi
joj grozan, ne bi imala nikoga da je koliko-toliko
zaštiti i utješi. No mogla bih ubiti njega. Što bih onda,
kamo bih otišla? Moja sestra više nije u Engleskoj,
nemam kamo. I što bi bilo kad bih ostala bez hrane?
Prestalo bi mi jedino nadati se da će netko slučajno
navratiti. Možda bi to bio Frank Trussock. Ako da,
morala bih se boriti s njim, a kako? Ne bi bilo nikoga
da me zaštiti, morala bih se sama pobrinuti za to.
Promrmlja nešto o partiji bilijara i pogleda
uperena u televizor ponovno me potapša po glavi.
Sjedim na podu, dojim kćer i smišljam kako ga ubiti.
 13

MOJA KĆI JAČA i treba joj ime. Zaslužuje imati pravo

ime. Još ne znam koje, ali vjerujem da će mi doći,
samo po sebi.
Pokušavam se sjetiti djetinjstva. Zvukova i boja,
oblika krova roditeljske kuće, mirisa lotosova cvijeta
ljeti i kako se otac s nama igrao skrivača pretvarajući
se da ne vidi kako se skrivamo iza bambusa. Ili lovice.
Trčao je za nama glasno se smijući poput bilo kojeg
dječaka iz susjedstva.
Bile su to siromašne godine. Nakon rođenja našeg
brata bilo je malo novca za novu odjeću i cipele. Ali
nikada nismo bili gladni. Poslije, kad sam porasla,
otac mi je pričao kako su majka i on stalno bili
tjeskobni zbog toga. Ipak, nikad to nisam primijetila.
Uvijek su nas štitili od svega i u svemu su se oslanjali
jedno na drugo. Stalno su se međusobno podupirali.
Upoznali su se 1989. godine, na zabavi u restoranu
kraj rijeke.
Podne je. Prije nego što je izašao, ostavio mi je
tabletu na sudoperu. Uzmem je i pođem na kat malo
leći s kćeri u malu spavaću sobu. Vučem se uza
stepenice, bol me razara, dah mi je težak i vruć, a ona
me gleda, upija pogledom moje lice i kosu, sve.
Legnemo i dojim je. Tableta počinje djelovati. Sad
uzimam jednu veliku četvrtastu, od drugog
dobavljača. Lenn me uvjerava da su to iste tablete,
no čini mi se da su ove jače.
 Probudim se suhih usta. Usne su mi slijepljene i
priljubljene uz jastuk. Treba mi trenutak kako bih se
prisjetila gdje sam. I tko sam. U stanju sam poput
onog kad smo tek utonuli u san, a onda nas nešto
probudi, i jedino što želimo je vratiti se u topao i
siguran zagrljaj snova.
Gdje mi je kći?
Što je učinio s njom?
Promeškoljim se i osjetim je pod sobom, pod
svojim grudima. Obuzima me panika, brzo se
podižem na lakat. Što sam joj učinila? Podignem je.
Mirna je, previše mirna.
Tiha.
Ne.
Što sam učinila?
Oči su joj zatvorene. Priljubim usnice uz njezine
u pokušaju da osjetim njezin dah. Nema ga. Topla je,
ali od topline mojeg tijela.
»Ne«, šapatom izgovorim, obuzeta panikom.
Sve oko mene postane nejasno i ustalasano.
Oprezno je podignem i lagano pretresem. Nosić joj
se nabora, ispusti tihi zvuk nalik na mačje frktanje i
otvori ustašca.
Podignem joj kapak. Ona ga spusti. Stavim je na
grudi. Počne sisati, ali ne zdušno. No živa je. Iz dna
duše mi lakne. Um mi je odjednom potpuno bistar.
Hvala ti, Bože, živa je!
Ne mogu vjerovati da sam je zamalo ubila. Sve je
to zbog ovih novih tableta. Što je u njima? Nikada mi
nije rekao kojim životinjama su namijenjene. To me
potpuno izluđuje, to što ništa ne znam. Zakida me za
svaku moguću informaciju, ne želi da išta znam.
Kontrolira me na sve moguće načine.
Moram se odviknuti od tableta, u protivnom bi se
moglo dogoditi da ubijem vlastito dijete. Kad zaspim,
više ne znam za sebe, potpuno se izgubim.
Moja mila mala kći odvoji se od moje dojke.
Kapljica mlijeka slijeva joj se s usnica, brada joj je
mokra.
»Oprosti«, šapatom joj kažem. »Žao mi je, iz dna
duše mi je žao, potrudit ću se da se to više nikada ne
dogodi.«
Gleda me kao da hoće reći da je sve u redu i da
zna da sam dobra majka, a ona najsretnije dijete na
svijetu.
»Jane, dolazi ovamo«, vikne Lenn odozdo.
Otrem suze iz očiju i ponovno provjerim je li s
malenom sve u redu. Jest. Ustajem i spuštam se niza
stube zajedno s njom. Noga me toliko boli da to ovoga
puta činim na stražnjici.
»Pogledao sam snimke«, kaže. »Cijelo popodne nisi
ništa radila.«
»Loše mi je«, kažem. »Noga me danas jako boli,
morala sam malo prileći.«
»Imaš cijelu noć za spavanje. Dan je za rad«, kaže
i upre prstom u štednjak. »Pustila si da se vatra
ugasi. Nije te briga što želim popiti čaj kad dođem
kući nakon dana provedenog na polju. Prilično sam
se namučio radeći po ovakvom vremenu. Ako već ne
misliš na mene, trebala bi misliti na sebe, jer ako ja
ne jedem, nećeš ni ti.«
Pogledam na sat. Prošlo je pet poslijepodne.
»Oprosti«, kažem. »Slučajno se tako dogodilo.«
»Napravi čaj i skuhaj večeru.«
Uzimam dugu šibicu iz poluprazne kutije i
pripalim vatru. Okružena jastucima, moja kći spava
na sofi prekrivenoj navlakom od prozirne plastike.
Stavljam krumpir u pećnicu pa uzimam masivnu
tavu od kovanog željeza, tavu njegove majke, i pečem
jaja i šunku iako se ni pećnica ni ploča štednjaka još
nisu dovoljno ugrijale. Ugrijat će se, ali ne onoliko
brzo koliko bih htjela. On će biti ljut što mu jaja nisu
ispržena onako kako voli. Na katu je, čujem kako
kopa po ormaru u maloj spavaćoj sobi. Što traži?
Stavljam još drva u štednjak. Minute brzo prolaze,
uskoro ću morati podojiti malenu.
Vraća se s kata.
»Vatra se još nije razgorjela, zar ne?«
»Brzo će«, kažem. »Ubacila sam još drva«
Vadi iz stražnjeg džepa kombinezona knjigu 0
miševima i ljudima.
»Vjerujem da će ovo pomoći ubrzati stvar.«
Suze me zapeku u očima i kliznu mi niz obraze,
suze koje mjesecima nisu htjele izaći, no u zadnje se
vrijeme iz nekog razloga svako malo pojave. Možda je
to zbog moje kćeri, možda zbog sestre. Vjerojatno i
jednog i drugog.
»Molim te, nemoj je spaliti.«
 »Ili knjiga ili pisma tvoje sestre. Izaberi. Može i
tako ako ti je to draže. Da si obavila svoju dužnost,
ovo se ne bi dogodilo. Sama si kriva za to.«
Uprem prstom u savršeno malo stvorenje na sofi,
okruženo jastucima. »Želim joj jednog dana pročitati
tu knjigu.«
Nasmije se. »Neće imati vremena za takve
gluposti, bit će po cijele dane zauzeta poslom, kao i
njezin otac. Neću dopustiti da se dosađuje, možeš biti
sigurna u to. Hajde, otvori vratašca.«
Bez riječi otvaram vrata štednjaka. Tijekom
prijašnjih godina bilo je trenutaka kad sam pomislila
da će se možda smilovati i popustiti. Sjećam se kad
je spalio fotografiju cijele moje obitelji, fotografiju sa
sedamnaest nas na okupu. Bake, djedovi, tetke i
stričevi, ujaci i ujne... Učinio je to zato što sam
alatom iz njegove radionice pokušala otvoriti željeznu
kutiju u kojoj je zaključan telefon. Jako sam se
trudila i djelomice je razvalila, ali nije mi uspjelo doći
ni blizu slušalici.
Priđe štednjaku, pogleda knjigu, okrene je, kratko
se zagleda u uvijene rubove i fotografiju Steinbecka
na korici pa svrne pogled na mene i baci knjigu u
vatru. Plamen je smjesta obuhvati, stranice postanu
boje jantara pa sive i ubrzo se pretvore u prah i
pepeo.
Krumpir mu nije po ukusu, previše je blijed.
»Kako bi nazvala ovakav krumpir?« mrzovoljno
upita. »Imaš neku ideju?«
Ne kažem ni riječ. Jedem krumpir, jaja i šunku
jer moram jesti, treba mi snage, zbog kćeri. Kratko ga
pogledam i vidim da gleda u moju desnu ruku.
Spustim pogled i shvatim da čvrsto stišćem nož.
Toliko čvrsto da su mi zglavci na šaci pobijeljeli, a
ruka mi podrhtava.
Ustane od stola.
»Čini se da te moram podsjetiti na nešto što si
možda zaboravila. Ako mi se slučajno nešto dogodi,
neka gadna nesreća ili ako nekim slučajem zauvijek
zaspim, Frank Trussock doći će provjeriti što je sa
mnom. Otkrije li da si me ubila, a jamčim ti da hoće,
možeš se zauvijek oprostiti s Mary. Utopit će je u
kanalu, kao što ću i ja učiniti padne li ti na pamet
pobjeći«, kaže, pogleda uperena u moju kćer. »Sretna
smo obitelj, Jane, i dobro nam je zajedno. Zato, izbaci
iz glave glupe ideje, jesi li razumjela?«
Kimnem.
»U redu, pobrini se da tako i ostane. I još nešto...
vrijeme je da se napokon okupaš. Hajde, priredi si
vruću kupku i temeljito se operi. Ja ću za to vrijeme
pričuvati malu.«
Ne kažem ni riječ niti se pomaknem. I dalje čvrsto
stišćem nož.
»Ne želiš da ti spalim sestrina pisma, zar ne? Jer
tako to ide kad ne radiš što ti se kaže, dosad si to već
trebala naučiti.«
Ustanem, očistim stol i požurim u kupaonicu.
Trebam sestrina pisma i on to zna. Došla sam ovamo
sa sedamnaest svojih stvari, a ostala mi je samo
jedna. Imam samo sestrina pisma i kćer, i to je ono s
čim ću jednog dana, kad smislim kako, zauvijek otići
odavde. Možda kad ga ubijem. Ako Frank nakon toga
dođe provjeriti što je s njim, ubit ću i njega bez imalo
premišljanja. Budem li morala, učinit ću to i obojicu
ih spaliti ne razmislivši dvaput o tome.
Legnem u kadu, rebra mi svjetlucaju pod
površinom vode. Vruća je, zagrijana, i s jedinom
knjigom koju sam imala. Bila mi je dragocjena, a
sada mi pomaže barem malo umanjiti bol u nozi. Ne
više od dvadeset posto, ali barem malo. Ležim ovdje,
vrata su širom otvorena, osjećam propuh na vratu i
ramenima. No toplo mi je i osjećam se kao da bih
mogla zaspati. Kapci su mi teški. Moja kći je u
boravku s njim i ne mogu ništa učiniti u vezi s tim.
Apsolutno ništa. Perem se. Kiša bubnja po krovu.
Dodajem vodu u kadu; toliko je vruća da se pari dok
curi iz slavine.
Jezikom dodirnem desni klimavi kutnjak. Boli
me, ali ni približno kao njegov lijevi parnjak. Mojoj
kćeri treba pedijatar, a meni ortoped i stomatolog.
Izlazim iz kade i brišem se starim posivjelim
ručnikom njegove majke. Pod je mekan i grbav, nešto
trulo je pod njim. Što je njime prekriveno? Navlačim
spavaćicu i omotam ručnikom kosu. Bubnjanje kiše
po krovu pojačava se pretvarajući se u jednoličan
huk. Zidovi kuće sada su hladniji.
On sjedi u fotelji i drži moju kćer u naručju. Sjedi
ukočeno i sa zaleđenim osmijehom na licu zuri u nju.
Ako bi netko želio načiniti kip monstruma s djetetom,
onda bi to tako izgledalo.
»Hajdemo gore«, kaže. »Hoćeš li ti ponijeti Mary ili
ću ja?«
»Ja ću.«
 Preda je meni. Lakne mi kada je uzmem iz
njegovih šaka. Šepajući pođem s njom prema
stepenicama.
On pođe za mnom. »Nahrani je i uspavaj, a onda
dođi u našu spavaću sobu«, kaže.
I ne pogledam ga. Zaobiđe me i produži na kat.
Uđem u malu spavaću sobi, sjednem na krevet i
počnem dojiti kćer. Pod leđima joj je jastuk jer tako
mi je lakše držati je. Gladna je pa je premjestim na
drugu dojku. Čim se zasitila, zaspi. Ustašca su joj
otvorena, obraščići rumeni. Gledam njezine duge
trepavice i uživam u osjećaju njezina toplog lišća na
mojim grudima.
Stavljam je na krevet i okružim je jastucima.
Jedan stavljam i na pod, za svaki slučaj. Zatim
zakopčam spavaćicu i izađem iz sobe.
On stoji kraj prozora i zuri u cestu u daljini. Preko
podnožja kreveta prebacio je čistu pamučnu plahtu i
ručnik.
»Lenne, još nisam spremna za to, treba mi još...«
»U redu si. Bit ću pažljiv. Hajde, svući se i legni u
krevet.«
Još uvijek se nisam navikla na to i nikada mi to
neće uspjeti. Svaki put mi je grozno, uvijek se borim
s tim. Ostat ću snažna, zbog kćeri, no jednog ću mu
se dana osvetiti. Platit će mi za sve što mi je učinio.
Svučem spavaćicu preko glave, legnem u krevet i
pokrijem se plahtom preko glave. Suze me peku u
očima, udaljenost između mene i moje kćeri prevelika
je. Huong, tako će se zvati. To je pravo ime za nju,
Huong Dao. Slabašno se osmjehnem. Spava u
susjednoj sobi, a ja sam tu, no ostat ću s njom u
mislima.
Povučem plahtu i otkrijem donju polovicu tijela.
Živjet ću za Huong, štititi je i čuvati.
Raširi mi noge i klekne između njih. Osjećam
njegov dah na bedrima. Kao i uvijek, okrenem glavu
na drugu stranu i pokušam se anestezirati. AH ne
mogu jer stalno mislim na kćer i osluškujem hoće li
zaplakati. Ne smijem biti mislima odsutna, zbog nje.
Tiho je.
Ruke su mu sada na mojim bokovima.
Huong tiho zaplače. Odmaknem plahtu i
podignem glavu. Prođe nekoliko trenutaka, ali ne
utiša se. Upravo suprotno, plač postane glasan i
ustrajan.
»Ne obaziri se na to«, kaže dašćući mi u lice.
Ugrizem se za usnicu. Huong me treba, znam to.
Ovo je i više nego grozno. Okrutno je očekivati od
mene da ću ostati tu i zanemariti je. Trebam joj. Ima
samo dva tjedna i trebam joj.
Gura ruke pod mene.
Pokrijem se po glavi, suze mi se počni slijevati niz
obraze. Najradije bih ga stisnula nogama toliko jako
da istisnem zadnji kiseli dah iz njega. Zamišljam
kako umire. Želim ga dokrajčiti, vidjeti ga mrtvog.
Huong sada urla na sav glas. Boli me slušati je,
žudim je umiriti. Mlijeko mi počne curiti iz grudi i
natopi plahtu.
Povuče se.
 »Dovraga, što je ovo?«
Okrenem glavu i pogledam njegov obris kroz
plahtu. Što još hoće od mene? Huong se sada već
guši od grčevitog plača.
»Curiš«, kaže. »Što to izlazi iz tebe?«
Slegnem ramenima. »Rekla sam ti da još nisam
spremna.«
»Ne znam što je, ali ne može biti normalno«, kaže
i povuče mi plahtu preko donje polovice tijela. »Imaš
dolje neku ranu ili nešto iz čega curi. Idi i operi se.«
Omotam plahtu oko sebe i ustanem.
»Sredi se i potrudi se ostati čista«, kaže pa ustane,
navuče traperice i košulju i uputi se prema stubama.
»Idem nahraniti svinje. Kad se vratim, ne želim te
zateći tu. Spavaj u maloj sobi.«
Požurim kćeri što brže mogu. Uzmem je u naručje,
sjednem na krevet i leđima se naslonim na zid. Ona
se ručicama uhvati za mene kao za slamku spasa.
Osluškujem kako se njegov quad udaljava i
ljuljuškam je, pokušavajući je umiriti.
 14

HUONG SADA IMA tri tjedna.

Žudim znati koliko je teška i dugačka. U
Vijetnamu bih to znala, takvi podaci službeno se
upisuju u sustav na dan rođenja djeteta radi
statistike i drugih stvari. Dobro je to znati, to je nešto
na što se možeš osloniti. Na brojke. Pamtimo ih i
dijelimo sa znatiželjnim bakama i strinama koje ih
onda uspoređuju s podacima o ostaloj djeci iz obitelji.
Ali nemam pojma o tome. Čini se da je Huong
dovoljno zdrava, no zabrinjava me što je stalno
gladna. Je li postala ovisna o tabletama za konje i
treba moje mlijeko kako bi preko njega dobila
uobičajenu dnevnu dozu, kao što i meni treba tri
četvrtine tablete na dan kako bih mogla
funkcionirati?
Sredina je popodneva i sunce sja kroz prozor na
pročelju kuče. Od one večeri više nije tražio da
spavam u njegovoj sobi. Uza zubobolju kao dodatak
bok u gležnju i time što sam ostala bez knjige kojom
sam se tješila, ranjivija sam nego ikad. Ne smijem
ostati i bez sestrinih pisama, to je jedino što me još
veže s njom i jedino moje u vlažnom bezličnom
svijetu.
Perem pod. Huong je budna, leži na sofi i tiho se
glasa, otvarajući i zatvarajući ručice. Isperem krpu u
kanti vode i nastavim gdje sam stala. Huong okreće
glavicu kao da osluškuje zvukove. Škripanje poda,
cijeđenje kapljica vode kroz podne daske u mračni
podrum.
Sada mi već može ručicom čvrsto stisnuti prst.
Jaka je, tako mi se barem čini; mala ali žilava,
otporna. Puna potencijala, samo joj moram pomoći
ostvariti ih.
Sunčeva svjetlost nestaje, soba se pomrači. On
stoji s vanjske strane prozora i zuri u kuću kroz
njega. Zatim svjetlo ponovno preplavi prostoriju, a on
otvori ulazna vrata i proviri u kuću.
»Završit ću s baliranjem za oko sat vremena«,
vikne s vrata. »Nakon večere ću ti srediti zube kao što
sam ti obećao.«
»Pričekajmo s tim do sutra«, kažem. »Danas se ne
osjećam dobro.«
»Zubi su ti truli, to je loše i za tebe i za dijete.
Treba ih iščupati prije nego što se obje razbolite.
Vadio sam ih majci i dobro je to podnijela, nije
ispustila ni glasa«, kaže i ode.
Možda je najbolje izvaditi ih. Mislim da su to ipak
umnjaci, zadnji lijevo i zadnji desno u donjoj čeljusti.
Posljednji put sam kod stomatologa bila s majkom i
bratom prije devet godina, na rutinskom pregledu.
Radilo se o ženi, odličnoj stomatologinji koja je
predavala na fakultetu. Bila je čvrsta i odlučna ali
ljubazna, znala je umiriti i opustiti pacijente. Nikada
nisam imala problema sa zubima, imam samo jednu
plombu i svi su mi zubi na broju, a sada ću ostati bez
dva odjednom.
Puštam da se pod osuši. Bojim se previše oslanjati
na desno stopalo, što ako mi još koja kost pukne i
ako mi se stopalo zbog toga još više deformira?
Došepam do Huong, podignem je i pođem s njom uza
stube do male spavaće sobe. Uzimam sestrina pisma
iz ormara. Sjedam na krevet, leđima se oslanjam o
hladan zid. Čitam pisma i trudim se upamtiti svaku
napisanu riječ, kao što sam činila i čitajući knjigu 0
miševima i ljudima. Moram ih stalno iznova čitati
kako bih Huong, kad bude starija, mogla ispričati o
životu njezine tete u Manchesteru. Želim da je
upozna preko riječi koje mi je pisala. Tako će ujedno
upoznati svoje nasljeđe i naučiti nešto o zemlji svoje
majke.
Bole me i zubi i stopalo, ali smirena sam. Tješi me
toplina kćerina tijela uz moje, njezina glavica na
mojim grudima, zvuk njezina sisanja, otkucaji
njezina srca. Tješe me i riječi koje čitam, riječi
napisane rukom moje mile sestre. Uvijek je bila
nadarena za pisanje. Pisala mi je o parkovima kraj
kojih je prolazila vozeći se u kombiju od posla do
stana, s ostalim mladim ženama koje su kriomice
došle u Englesku. Novac za prijevoz, smještaj i
grijanje svakog su joj tjedna oduzimali od plaće. Nije
mogla birati gdje će stanovati, živjela je tamo gdje su
je smjestili, isprva iznad salona u kojem je radila, a
poslije u predgrađu Manchestera. Pisala mi je o
vrstama drveća u parkovima, spomenicama i
gradskom sivilu. O školskoj djeci kako su prepiru
prelazeći ulicu i ljubaznom starcu koji svaki dan
hrani golubove sjedeći na klupi. Možda sam trebala
shvatiti da to o čemu je pisala pripada u prve dvije
godine njezina života u Manchesteru, ne u sedam, ah
nisam, nikada mi to nije palo na um. Istina, sad kad
ih čitam vidim da se stvari odvijaju previše sporo i da
zapravo nema nekih značajnih promjena. Propustila
sam to vidjeti i nikada nisam posumnjala da čitam
stara pisma, pisana u samo jednom razdoblju njezina
života. U drugu ruku, kao u pismu koje upravo
čitam, uvijek je više pisala o prošlosti nego o tome što
joj se zbiva pa i nisam mogla jasno odrediti vremenski
slijed. Činilo se da time tješi i sebe i mene. Pisala mi
je o tatinim šalama i kako je majka kritički
pregledavala naše domaće zadaće, pitala me sjećam
li se kako je naš mali brat vozio bicikl kroz kuću.
Stavljam prst u kćerin majušni dlan. Stisne ga.
»Nikada ga ne puštaj«, šapnem joj.
Nosim je dolje i stavljam na sofu. Sada spava.
Preostalo je dvadesetak minuta, najviše pola sata do
Lennova povratka, no to će mi biti dovoljno da
napravim večeru.
Stojim kraj sudopera i gulim krumpire. Kapci su
mi teški, spava mi se. Magla visi iznad polja
blokirajući pogled u daljinu. U zraku se lagano osjeća
miris jeseni.
Ploča na štednjaku se užarila. Ubacim u njega još
svežanj grana i zalupim vratašca. Stavljam u pećnicu
piletinu i krumpire, a u lonac ključale vode istreseni
zamrznuti grašak iz vrećice. Pravim umak. Ispadne
dobar, savršeno ljut.
Zubi me nesnosno bole, to nije kao bol u stopalu,
doživljavam je više kao oštro probadanje. Cijela glava
me boli od toga. Dlanovima obuhvatim lice i prstima
pritisnem sljepoočnice.
Houng glasno zaplače. Napunila je pelenu.
 Uzmem čistu pelenu iz kutije koju držim pod
sofom, uz zdjelu vode i rolu papira. Odvežem pelenu
i maknem je ustranu. Kakica više nije tako tamna,
sada je zelenkasta. Umorna sam, oči mi se sklapaju.
Guza moje kćeri je crvena, prekrivena ranicama.
Pelenski osip. Perem je i brišem što je nježnije
moguće, no uzalud, vrišti iz sveg glasa.
Zatvorim oči, duboko udahnem i pokušam
potisnuti vlastitu bol. Glava mi puca. Promijenim
pelenu, uzmem kćer u naručje. Ljuljuškam je i
govorim joj da je sve u redu. Nije. Krv iz ranica probila
se kroz bijelu pamučnu tkaninu.
Lenn ulazi u kuću.
»Završio sam za danas«, kaže. »Sutra ću morati
podmazati kombajn.«
»Treba mi krema«, kažem.
»Što? O čemu pričaš?«
»Za Mary. Ima pelenski osip. Ne izgleda dobro,
ranice joj krvare.«
»Glupost. Mojoj majci za mene nisu trebale
nikakve kreme i losioni. Redovito joj mijenjaj pelene i
peri je, to je posve dovoljno. Nadam se da tako činiš?«
»Treba joj krema«, ustrajem. »Sigurno je ima u
seoskom Sparu. Molim te, Lenne, kupi joj to. Učinit
ću što god želiš, samo joj kupi kremu za njegu dječje
kože.«
Svrne pogled na štednjak. »Je li večera gotova?«
»Bit će za deset minuta.«
Sjedimo za stolom i jedemo. On me pozorno
promatra, ne pokušava to prikriti. Primoravam se
pojesti malo piletine i graška. Ne mogu normalno
žvakati, samo prednjim zubima. Znam da moram
jesti, ne smijem ostati bez mlijeka. Stavim u usta još
malo graška i komadić krumpira. Pa još malo.
»Nije bilo loše«, kaže pa odloži pribor za jelo i
odgurne tanjur. »Očisti stol. Kad završiš, sredit ću ti
zube.«
Preostaje mi pomiriti se s tim. Što bih drugo
mogla? Naravno, ama baš ništa, uvijek je onako kako
on hoće.
Huong spava na sofi. Trudim se ne misliti kako je
plakala. Iznevjerila sam je. On se diže od stola, uzima
novine, stavlja ih pod stolac, kaže mi da sjednem i
dodaje mi čašu vode i pola tablete.
»Popij to.«
Učinim kako je rekao.
Izvadi kliješta iz džepa kombinezona.
»Trebalo bi ih sterilizirati«, kažem.
Stavi vodu u lonac, pričeka da zakipi i do pola
uroni kliješta u nju. Vrhovi su zahrđali, plastika na
ručkama je raspucana.
»Otvori usta«, kaže. »Najviše što možeš.«
Zabacim glavu, otvorim usta i zdravom nogom
zakvačim se za nogu stolice.
»Jače«, kaže.
Otvorim usta do granice na kojoj mi se čini da će
mi se čeljust raspasti.
S dva prsta raširi mi usnice i zagleda mi se u usta.
Najradije bih ga ugrizla.
»Zadnji lijevi i zadnji desni zub? To je sve?«
 Kimnem.
Lijevom rukom čvrsto me prima za bradu i utisne
mi prste pod oko, u jagodicu i sljepoočnicu.
»Pripremi se«, kaže.
Gurne mi kliješta u usta i njima obuhvati klimavi
zub, onaj koji krvari. Vrh im je vruć i djeluju mi
golemo u ustima. Jače mi stisne bradu i snažno
povuče. U tren oka, zub se preda i izađe.
Odahnem, nije bilo jako bolno.
Vadi kliješta i ogledava zub. »Propao je«, kaže. »Ne
bi se dao popraviti.«
Usta mi se pune krvlju. Progutam je i vrhom
jezika opipam rupu u zubnom mesu.
»Sad drugi«, kaže.
Ponovno progutam krv, grlo mi je već obloženo
krvlju, ali bol je ipak manja nego prije.
»Zini«, kaže i ponovno me čvrsto uhvati za bradu.
Glava mi je toliko zabačena da je od pritiska utonula
u ramena.
Kliještima obuhvati zub i povuče. Ništa se ne
dogodi. Povuče još jedanput, jače.
Prostrijeli me bol, toliko jaka da mi se zamuti pred
očima. Glasno jauknem.
Čvršće mi stisne čeljust i nastavi se boriti sa
zubom okrećući mi kliješta lijevo-desno u ustima.
Jecam. Jedino što želim jest da prestane, ne mogu
to više izdržati.
Houng vrišti, očito sam je probudila. Usta su mi
puna krvi, imam osjećaj da ću povratiti. Odmahnem
glavom i pritvorim usta.
 Vadi kliješta. »Prestani cirkusirati, skoro je
gotovo«, kaže i gurne mi u usta dva komadića tablete.
»Progutaj to.«
Progutam na suho, komadići mi grebu jednjak na
prolazu do želuca. Progutam slinu pomiješanu s
krvlju. Ima metalni okus. Ponovno mi gurne kliješta
u usta i njima obuhvati zub. Zurim u njegove
vodenasto sivo plave oči. Ponovno jeziva bol. Uhvatim
se rukama za rub stolca. Upre jače i povuče. Začujem
tup zvuk, a zatim mi se smrači pred očima.
 15

PODIŽEM VJEĐE.
Trepnem kako bih razbistrila pogled. Opipam
čeljust. Bol je nestala, tupo me boli jedino lice i zubno
meso, ništa više od toga.
Sjedam u krevet.
Gdje je moja kći?
Pogledom okružim malu spavaću sobu. Kako sam
dospjela ovamo? Povučem se do ruba kreveta i
ustanem. Vrti mi se u glavi, nesigurna sam na
nogama.
»Lenne?«
Nema odgovora, ne odaziva se. Provirim u njegovu
spavaću sobu. Nije tu.
Čvrsto se držeći za ogradu, spuštam se niza
stepenice tako što lijevom nogom skakućem s jedne
na drugu, a desnu držim malo svijenu u koljenu.
Huong plače, doziva me. Uđem u kuhinju. Ona
leži na sofi, okružena jastucima, kao i prije. Bluza mi
je mokra, mlijeko mi se iz grudi cijedi na trbuh.
Šepajući dođem do kćeri. Podignem je, poljubim u
čelo, sjednem na sofu. Raskopčam bluzu i počnem
dojiti svoju milu malu Huong. Gladna je, pomamno
siše.
Do uha mi dopre prigušen vrisak. »Upomoć!«
Trgnem se i ustanem. Huong i dalje siše. Što je to
bilo? Je li mi se pričinilo? Možda mi je um smućen od
tableta.
 Vrata se otvaraju i Lenn ulazi u kuću s dvije
vrećice iz Spara. Stavlja ih na stol, do novinskog
papira na kojem stoje moja dva izvađena zuba.
Utišavam kćer i svrnem pogled na Lenna. »Što je
to bilo?« upitam. »Jesi li čuo?«
Ignorira moje pitanje i počne prekapati po jednoj
od vrećica. »Sjedni na sofu«, kaže.
Sjednem. Do uha mi dopre jecanje. Umišljam li
to? Tiho je, poput zvuka televizora iz druge prostorije.
Ali televizor je u ovoj prostoriji i nije uključen.
Lenn vadi nešto iz vrećice i pruža mi. »Nemam to
običaj činiti pa se nemoj naviknuti na to«, kaže.
Mala tuba dječje kreme.
»Za Mary«, kaže i sjeda u naslonjač.
Oči mi se ispune suzama. Zurim u tubu, to je
nešto najljepše što sam ikad u životu vidjela.
»Hvala ti«, kažem.
Pokušavam kćer malo odmaknuti od sebe kako
bih joj utrljala kremu na guzu, ali ne pušta me. Jako
je gladna.
»Koliko dugo sam spavala?« pitam ga.
»Nemam pojma, možda dvanaest sati. Nisam
očekivao da ćeš se još probuditi.«
Spavala sam dvanaest sati ?
»Ah... Mary?«
Osmjehne se i potapša se po prsima. »Donio sam
je k tebi da je podojiš. Svakih nekoliko sati i
nijedanput se nisi probudila, čak ni promeškoljila.
Dobro sam se snašao s njom, dobar smo tim, ona i
ja.«
 Pogledam kćer. Oči su joj zatvorene, njezine duge
trepavice gotovo mi dodiruju kožu. Cijelo vrijeme bila
je s njim? Dojila sam je dok sam spavala? Cijelo to
vrijeme?
»To je zbog tableta«, kažem. »Jake su, posve su me
omamile.«
»Da, ali onesvijestila si se zbog zuba. Imaš zube
kao konj, nikad nisam vidio takve. Duplo su duži od
zuba moje majke. Skoro sam izgubio ravnotežu i pao
na stražnjicu kad sam ti izvadio drugi.«
Do uha mi ponovno dopru jecaji. Odakle dolaze?
Nisam sigurna, možda iz smjera kupaonice. Ili
odozgo?
»Što je to, Lenne? Čuješ li?«
»Jesi li gladna?« pita, kao da uopće nije čuo što
sam ga pitala.
Kimnem. Jest, jako sam gladna.
Opazim ogrebotinu na njegovu vratu.
»Napravit ću ti sendvič sa šunkom i sirom, a onda
ćemo porazgovarati o tome.«
Završim s dojenjem. Polegnem kćer na sofu i
mijenjam joj pelenu. Jako kasnim s tim. Izvučem
ispod sofe posudu s vodom i rolu papira. Perem svoju
malu Huong i prljave komade papira bacam u
Sparovu plastičnu vrećicu. Kakica joj se sasušila na
koži, perem je što nježnije mogu. Svejedno, to joj je
bolno. Vrišti na sav glas. Koža joj je izranjavana i
krvava.
 »Znam, mila«, šapućem joj. »Znam da te boli. Žao
mi je. Strpi se još malo, brzo će biti gotovo. Čim te
namažem vazelinom, bit će ti bolje, obećavam.«
Više ne čujem jecaje, samo vrištanje svoje kćeri.
Lice joj je crveno, suze joj se slijevaju niz obraze.
Priželjkujem joj guzu namazati debelim slojem
vazelina, ali na etiketi piše da je dovoljno nanijeti u
tankom sloju. Istisnem malo vazelina na kažiprst i
oprezno joj ga utrljam preko rana i osipa. Samo
površinski, ne želim joj ga jače utrljavati u kožu, već
sam joj nanijela dovoljno boli. Povijem je i uzmem u
naručje. Odmah zaspi. I više je nego očito da se osjeća
puno bolje. Sjedim na sofi s njom, ljuljuškam je i
osluškujem prigušeno jecanje. Dopire negdje iz kuće,
ali i dalje ne mogu ocijeniti odakle.
Houng duboko spava, kapci joj trepere. Polako je
spustim na sofu i odem do sudopera oprati ruke.
»Upomoć! Jane, jesi li tu? Pomogni mi!«
Ženski glas. Ukočim se, srce mi počne tuči kao da
će iskočiti iz grudi.
Lenn skoči iz naslonjača, požuri u predsoblje,
otvara vrata podruma, uđe tamo i zalupi vrata za
sobom. Osluškujem. Ni glasa se više ne čuje od tamo.
Je li to Cynth? Crvenokosa žena koja je tražila
pašnjak za konja? Zacijelo jest, nitko drugi ne zna
moje ime, ime kojim me on zove otkad sam tu.
Odozdo dopru zvukovi komešanja, a zatim
nastupi tišina.
Lenn se penje uz ljestve, izlazi iz podruma i čvrsto
zatvara vrata.
 »Sjedni«, kaže mi, uprijevši prst u stolac.
Sjednem.
»Mary je dobro sad kad si je namazala vazelinom,
zar ne? Mirno spava.«
»Da«, kažem pa spustim pogled na pod. »Tko je
tamo dolje?
Odmahne glavom. »To te se ne tiče. Sad kad imaš
dijete, mogao bih ti priuštiti ponešto više nego dosad,
poput tube vazelina koju sam kupio u Sparu. Odsad
nadalje ćemo malo drugačije. Ti ćeš se baviti kućom
i djetetom, a ja svojim stvarima. Nećeš se miješati u
to. S vremena na vrijeme dobit ćeš ponešto. Možeš
spavati u maloj sobi. Usredotoči se na sebe i dijete,
ostalo te se ne tiče. Smatraj to novim dogovorom. To
je sve što ti imam za reći i nećemo više o tome. Jesi li
razumjela?«
Iz podruma se više ne čuje ni glasa.
Ništa, mrtva tišina.
Trebala bih odbiti. Povući crtu, usprotiviti se.
Viknuti ženi u podrumu da je neću ostaviti na
cjedilu.
Ali, moja kći. Ne znam točno koliko je ranije
rođena. Nisam sigurna je li dobro, i ako želim da
preživi i ojača, moram biti sebična. Nema mi druge
nego prije svega misliti na sebe jer ako mi se bilo što
dogodi, tko će je hraniti i njegovati? Ne mogu njezino
zdravlje i dobrobit staviti na kocku.
Spustim pogled na njezino lice; nosić, rumene
obraščiće. »Trebam toplomjer«, kažem. »Dobije li
temperaturu, moram znati kolika je. I trebam
paracetamol. Moja majka nam je time snižavala
temperaturu, moram to imati u kući.«
Kimne.
»Vidjet ću što mogu učiniti u vezi s tim. Pođi sada
s njom na kat. Ja ću nam napraviti večeru. Ujušak.
Poslije ćemo popiti čaj. Vas dvije se idite malo
odmoriti, a ja ću sve srediti. Hajde, dosta je bilo
brbljanja.«
Učinim kako je rekao. Uzmem kćer i odem s njom
na kat.
Ostavljam sve iza sebe, i zbunjenost time što se
dogodilo i spoznaju da je Cynth zatočena u
smrdljivom podrumu, i jednostavno odlazim. Koliko
loša osoba moraš biti za takvo što?
Legnem u krevet i poput polumjeseca se svijem
oko Huong. Ubrzo zaspim, a kad se probudim,
otkrijem da se već smračilo. Ustajem i s kćeri se
spuštam u prizemlje.
»Ujušak je dobro ispao«, kaže Lenn. »Vruć je.
Postavio sam stol, sjedi i odmori nogu.«
Sjednem za stol. Huong se probudila, ali ne plače.
Jedemo ujušak umačući komadiće tosta u njega.
Kad završimo s jelom, prihvatim se dojenja kćeri. On
stavlja na stol dvije limenke. Zbunjeno ga pogledam.
»Što je to?« pitam.
»Kompot od ananasa«, kaže pa otvori limenke,
jednu stavi pred mene i žličicu do nje. »Koristit će
maloj, tako će preko tebe dobiti vitamine.«
Jedem komadiće ananasa. Fantastičan je, odavno
ga nisam jela. Zadnji put u vrijeme kad sam sa
sestrom radila na farmi. Kiselkast okus ne smeta mi
ranama od izvađenih zuba. Očito zacjeljuju.
Je li Cynth još uvijek u podrumu? Je li uopće
živa? Ni glasa ne dopire od tamo.
Kupam Huong u mlakoj vodi. Pupak joj je u redu,
krasta je otpala. Nježno je brišem. Koža na guzi već
joj bolje izgleda.
Vraćam se u boravak. Lenn raščišćava stol i
stavlja posuđe u sudoper. Prvi put ga vidim da radi
takvo što. Spuštam Huong na sofu i namažem joj
guzu vazelinom. Stavim joj pelenu i odjenem je u
staru Lennovu odjeću za bebe.
»Gledat ćemo televiziju«, kaže Lenn pa otključa
ormarić, pođe u predsoblje, stavi ključ u ormarić za
ključeve, zaključa ga i vrati se u boravak.
Sjednemo. On u naslonjač, ja na pod, kraj njega.
Vrata štednjaka su otvorena, prvi put ove sezone.
Vatra pucketa, sjene plamena poigravaju na
zidovima. Gledamo vijesti. Dojim kćer, on me miluje
po kosi. U ustima još osjećam okus ananasa.
Zazvoni telefon. Željezna kutija u kojoj je zatvoren
prigušuje zvuk, ali nemoguće ga je ne čuti. I Cynth
ga je čula.
»Upomoć!« vikne iz podruma, glasom više nalik
životinjskom nego ljudskom. »Molim vas, spasite me!«
Telefon nastavi zvoniti, a mi samo sjedimo, kao da
se ništa čudno ne događa. Lenn me prestane
milovati, no zadrži ruku na mojoj glavi. Zvonjava
telefona utihne, a Cynth vrisne nešto nerazumljivo.
 Lenn nekoliko puta snažno udari nogom o pod.
Trgnem se. Huong također, no umiri se i nastavi
sisati.
»Lijepo nam je ovako zajedno«, kaže Lenn i nastavi
me milovati po kosi. »Život nam uopće nije loš, zar
ne? Sve je točno kako i treba biti.«
 16

SADA JE VEĆ gotovo završio sa žetvom. S ulaznih

vrata promatrala sam kako se žitarice i krstašice
utovaruju u kamione i odvoze. Njega, kako u
kombinezonu stoji kraj ograde i razgovara s
vozačima. Kraj ograde, između mene i tih ljudi.
Danonoćno održavam vatru u štednjaku. Ne želim
da se Huong nahladi ako se noću odmaknem od nje
u krevetu. Žao mi je što to moram reći, ah još uvijek
uzimam tablete, i zbog toga zaspim tako duboko da
ujutro, kad se probudim, otkrijem da joj fizički nisam
blizu ni približno onoliko koliko bi trebalo da je
zagrijem vlastitim tijelom. Bradavice su mi ispucale
od dojenja, lijeva krvari. Ah to je ništa prema boli u
gležnju. Zato ne mogu bez tableta. Ne mogu čak ni
smanjiti dozu. Listopad je i hladno je, a vlaga i
hladnoća ne pogoduju onome što mi je ostalo od kosti
gležnja. Stalno je natečen i ukočen. Moram biti
drogirana da bih to podnijela. I pomisao na Cynth,
tamo dolje. Živim s tim užasom i ne radim ništa po
tom pitanju, ne pada mi na um ni jedan način na koji
bih joj mogla pomoći. Ne preostaje mi drugo nego
usredotočiti se na Huong i njezine potrebe, i tako
svake minute u danu, to je jedino što me spašava od
razmišljanja kako je biti zatvoren u smrdljivom
podrumu.
Cynth.
Cynthia.
 Moram upamtiti njezino ime. Stalno ga ponavljam
u mislima kako ga ne bih zaboravila; ne bih si mogla
oprostiti ako bi se to dogodilo. Dugujem joj barem to,
tu mrvicu dostojanstva. Premda je u toj mračnoj rupi,
još uvijek ima identitet. Još uvijek je živa i nije neka
nepoznata žena zaključana tamo dolje, nego Cynthia,
žena koju sam upoznala i koja mi se svidjela.
Nijedanput u ovih sedam godina nisam bila u
podrumu. Po njegovim pravilima to mi nije
dopušteno. Ali provirila sam unutra. Dvaput, ljeti, u
vrijeme kad su sunčeve zrake s ulaznih vrata
osvjetljavale mračne zakutke. Zasuni su tada bili
labavi i mogla sam odškrinuti vrata. Bilo je to u ono
vrijeme dok sam tek kratko bila tu i još uvijek imala
dvije zdrave noge za bijeg. Mračan je to i začudno
hladan i smrdljiv prostor. Zaudara na vlagu, trulež i
mokri karton.
Dojim Huong u maloj spavaćoj sobi. Grize me, ne
zubima jer još joj nisu počeli probijati, no zubno
meso joj je čvršće, osjećam ih pod njim. Obećavam joj
da ću paziti na zdravlje njezinih zubi, i ako ikada
bude trebala pomoć stomatologa, pobrinut ću se da
je dobije.
Cynth je dolje u podrumu. Ako plače, ne mogu to
ovdje gore čuti, zato većinu vremena provodim tu, a
u prizemlje siđem samo skuhati ručak ili Lennu
pripraviti čaj, i održavati vatru u štednjaku. Lenn više
ne zahtijeva da se po cijele dane bavim kućnim
poslovima, zbog čega me noga, unatoč vlazi i
hladnoći, ipak malo manje boli.
Cynthia je visoka.
 Stalno mislim na to. I ja sam visoka, ali ona je viša
od mene, a podrumski prostor je nizak, tamo se ne
može uspravno stajati. Tako mi je barem Lenn rekao.
To znači da se Cynthia, otkad je tamo zatvorena,
nijednom nije mogla uspraviti. Može samo ležati,
čučati i klečati ili hodati pognuta.
Potrošila sam tubu vazelina koju mi je Lenn kupio
pa mi je donio još dvije. Pelenski osip gotovo je nestao
i Huong je sada puno mirnija. I dalje pomamno siše,
kao da me tjera da proizvodim više mlijeka. Pitam se
čini li to uistinu zato što je gladna ili zato što je preko
mene postala ovisna o dnevnoj dozi tableta za konje.
Ulazna vrata se otvaraju.
»Čaj«, vikne Lenn.
»Silazim«, viknem.
»Ne trebaš. Želiš li čaj, Jane? Donijet ću ti ga u
sobu.«
Nikad dosad nije za mene učinio takvo što.
»Hvala ti.«
Nastavljam dojiti kćer. Osluškujem kako Lenn
puni čajnik i stavlja ga na štednjak. Cynthia počne
vikati odozdo. On na to lupi nogom o pod pa se utiša.
Začujem zviždanje čajnika i malo zatim njegove
korake dok se penje na kat.
»Dobro siše«, kaže gledajući Huong. »Bit će velika
i jaka«, dometne i doda mi šalicu čaja.
Kimnem.
»Lenne, mogu li joj odnijeti malo hrane?«
Namršti se. »Što?«
Uprem prstom u pod. »Mislim, njoj.«
 Čeljust mu se ukruti.
»Danas idem u kupnju, ima li nešto što ti treba?
Još vazelina za malu?«
»Ne, ima ga dovoljno.«
Ode do ormara, otvori ga i zagleda se u police s
odjećom svoje majke. »Tu ima i mojih stvari iz
vremena kad sam bio mali dječak«, kaže. »Izgrizene
su moljcima, ali sigurno to možeš popraviti. Želiš li
da ti kupim konac i vunu?«
Zamišljam što bih sve mogla sašiti ili isplesti
svojoj kćeri. Voljela bih je vidjeti u odjeći lijepih boja,
načinjenoj od mekih udobnih tkanina. Puno toga
mogla bih joj načiniti, ali ne, kako bude rasla, morat
ću prekrajati hlače i košulje koje je Lenn nosio dok je
bio dječak i odjeću njegove majke.
»Da, molim te«, kažem.
Uzme svežanj s pismima moje sestre i okrene se
prema meni. Uprem pogled u sedamdeset dva tankim
konopcem povezana pisma. Konopcem čiji mu krajevi
vise između prstiju poput kose lutke zgnječene među
njegovim dlanovima.
»Želiš ih zadržati, zar ne? Nisi spremna rastati se
od njih?«
Ukočim se.
»Ne, trebaju mi«, kažem.
»U tom slučaju, ne guraj nos tamo gdje mu nije
mjesto. Ne tiče te se što se događa u podrumu. Bavi
se djetetom, kuhaj i održavaj kuću čistom. Jesam U
bio dovoljno jasan?«
Kimnem.
 »Ta pisma su zadnje što imaš, zar ne?«
Ponovno kimnem.
»Potrudit ćeš se ne ostati bez njih, zar ne?«
Spustim pogled na Huong. Još uvijek siše, kosa
joj je vlažna od napora, obrazi rumeni.
Lenn siđe u prizemlje i ubrzo se odveze u Land
Roveru. Položim Huong na krevet, okružim je
jastucima, pokrijem i uputim se u prizemlje. Ne mogu
se drugačije spuštati nego na stražnjici, noga me
previše bob. Od Cynth se ne čuje ni glasa, tiha je.
Odlazim do ulaznih vrata, provjerim je li se Lenn
udaljio pa svrnem pogled na podrumska vrata.
Iznutra se začuju koraci i zatim pucketanje prečaka
ljestava. Vrata se zatresu u okviru.
»Jane? Jane, jesi li to ti? Molim te, pomogni mi.
Jesi li to ti?«
Zaustim da joj odgovorim pa svrnem pogled
desno, na kameru iznad TV ormarića. Crvena
lampica na njoj trepće, kao i uvijek. Zatvorim usta,
stisnem zube i pođem u kuhinju. Cynthia nakon toga
ne kaže ni riječ. Operem posuđe, pobrišem ga i
pospremim, stavim dvije cjepanice u štednjak.
Utrljam mlijeko koje mi je iscurilo u ispucale
bradavice, kako bih ublažila bol. Jednom prilikom,
nakon što mi je razmrskao gležanj ali prije nego što
mi je spalio tenisice, zamolila sam ga da mi kupi
grudnjak, ali rekao mi je da ne misli trošiti novac na
to i da su grudnjaci njegove majke sasvim dobri.
Nedavno sam ga to opet zamolila, i rekao mi je isto.
 Sat vremena poslije vraća se s dvije plastične
vrećice iz Spara. Ostavi ih na stolu prepustivši mi da
ih raspakirani i sjedne za računalo pogledati snimke.
»Bila si dobra«, kaže zureći u monitor. Lice mu je
sivo pod njegovim treperavim svjetlom, usnice
nabrane. »I nadalje gledaj svoja posla pa neće biti
problema.«
Vadim namirnice iz druge vrećice. Svakog tjedna
kupuje isto. Pile, povrće za juhu, kocke temeljca,
zamrznuti grašak, svinjske kobasice, narezanu
šunku i sir, sok od naranče, čajne kekse, šibice, tost,
čips, smrznuti krumpir, čaj u vrećici, šećer, mlijeko,
margarin, bakalar koji se kuha u vrećici i zamrznuto
tijesto. Ovoga puta, u drugoj vrećici, pod zamrznutim
graškom nađem ružičastu bočicu Johnsons dječjeg
šampona za tijelo i kosu. Podignem je i pročitam
naljepnicu, gladna novih riječi i spoznaja.
»Opazio sam da se Mary tjeme peruta i da joj je
koža suha iza ušiju i na nogama iza stražnjice. To će
popraviti stvar.«
U pravu je. Koža na tjemenu joj je osobito ljuskava
i suha. Odvrnem čep i pomirišem sadržaj. Lijepo
miriše, svježe i umirujuće. Jedina nova stvar u ovoj
staroj seoskoj kući.
»Hvala ti«, kažem.
»Pripazi na plijesan na stropu kupaonice, Jane.
To je loše za dijete. U šupi ima dosta boje, uporabi je
čim opet opaziš pljesnive mrlje. Nemoj čekati da te ja
upozorim na to.«
»U redu.«
 Počinjem s pripremom večere. Koristim ostatke
piletine od jučer, napravit ću od njih mesnu pitu.
Odvajajući meso od kosti, zamišljam da to njemu
činim, na živo. Mogla bih ga nasjeckati na komadiće.
Iskopati mu oči. Njegova majka pravila je mesnu pitu
s mrkvom, graškom, krumpirom i ostacima masti od
pečenja, i on želi da je isto tako pripremam. Od prvog
trenutka mojeg boravka ovdje ustrajao je na tome da
sve radim kao ona. Moram mu složiti košulje kako ili
je ona slagala, praviti mu čaj kako ga je ona pravila,
prati sudoper kako ga je ona prala. Usitnim meso i
pomiješam ga s povrćem. Moram uzeti nešto od
onoga što je kupio jer većinu povrća preostalog od
jučer odnio je svinjama. Nasjeckam začine, dodam ih
u smjesu i rasporedim je po tijestu.
Začuje se snažan udarac po vratima podruma.
Cynthia. Ne znam čime je udarila po vratima,
ramenom ili nečim što je našla u podrumu, no vrata
su se zatresla i podignulo se puno prašine. Lenn se u
dva koraka nađe tamo i prođe prstima preko zasuna
provjeravajući jesu li popustili.
»Završi pitu i stavi je u pećnicu«, kaže mi kratko
me pogledavši.
Okrenem se i nastavim s poslom. On otvara vrata.
Ona vrisne, glasom kakav nikad u životu nisam čula.
Glasom koji kao da dolazi iz dubine pakla, iz
dodatnog, najdubljeg i najstrašnijeg kruga, koji čak
ni Dante nije uspio zamisliti ili se nije usudio o tome
pisati. Zvučalo je poput izdisaja osobe u agoniji. Lenn
joj ne kaže ni riječ, no čujem da se upustila u borbu
s njim. U borbu koju će izgubiti; i predobro to znam.
Prejak je, neće mu se moći oduprijeti. Otvrdnuo je,
možda još u djetinjstvu ili tijekom života, kao od
kamena je.
»Ne«, vrisne Cynthia. »Ne, ne.«
Zatim nastupi tišina.
Lenn se vraća u kuhinju i sjeda za stol. »Kad će
biti večera, Jane?« pita.
»Za pola sata«, kažem.
Čelo mu je orošeno znojem, vrat izgreben.
»U tom slučaju, mogao bih se okupati. Budi dobra
i napuni mi kadu.«
Učinim to. Houng se probudi i zaplače. Osjetila
sam da se budi i prije nego što je zaplakala, uvijek to
mogu osjetiti. Lijeva dojka me boli, vjerojatno su mi
se začepili mliječni kanalići.
»Idem po nju«, kažem. »Donijet ću je ovamo i
podojiti.«
»Jane«, kaže pa ustane, stane pred mene i
žuljevitom rukom uhvati me za podlakticu.
»Razmišljao sam. U jednom selu dublje u
unutrašnjosti živi jedan liječnik. Moja majka ga je
poznavala. U mirovini je, ali naš je čovjek, odvest ću
Mary k njemu kad malo poraste da je pregleda. Nećeš
moći ići s nama, ilegalno si u Engleskoj, morat ćeš
ostati tu.«
»Želim poći s tobom, trebat ću joj.«
Zagrize unutrašnjost obraza, kratko se zagleda u
pod pa svrne pogled na mene.
»Razmislit ću o tome«, kaže. »Možda bi mogla poći
sa mnom, no u tom slučaju morao bih te svezati za
stražnje sjedalo Rovera. Vidjet ćemo. Morat ćeš biti
jako dobra ako želiš da te povedem sa sobom. Jesi li
razumjela?«
Kimnem.
»Ne pravi mi probleme, Jane, imam ih dovoljno i
bez toga. Znaš gdje je granica, ne prelazi je. Budeš li
se ponašala kako treba, možda ti ispunim želju i nas
troje se uputimo na mali obiteljski izlet u okolicu.«
 17

BOJA NEBA SE mijenja.

S prozora male spavaće sobe gledam kako sunce
izlazi iz mora koje zapravo, bez obzira na to koliko se
trudila, ne mogu vidjeti, i kako zatim, tijekom dana,
dok, čistim, perem ili dojim kćer, putuje nebom, prvo
se uzdižući a zatim spuštajući nisko nad tornjeve u
daljini. Najzad, stojim na ulaznim vratima leđima
okrenuta prema vratima podruma i promatram ga
kako tone za horizont, označujući kraj još jednog
dana.
Sada imam manje rublja za pranje. Još uvijek je
puno kćerinih pelena i odjeće, i tako svakog dana, no
mojeg rublja za pranje sada je manje. Ne znam je li
on toga svjestan ili ne, ali od one večeri nije tražio da
se okupam i legnem u njegov krevet.
Katkad mi ponestane mlijeka. Imala sam ga u
izobilju, više nego dovoljno, no sad kad je porasla,
Huong ga treba više nego prije. Ljuti je kad ga ne
dobije koliko želi. U takvim trenucima pitam se je li
joj ljutnja više poput moje, prikrivene, ili njegove,
zloćudne. Molim se nebesima da je poput moje. Ili
neke njoj svojstvene, kakva god bila.
»Ššš«, utišavam je. »Smiri se.«
Voljela bih joj to reći na vijetnamskom i nazvati je
njezinim pravim imenom, no zbog kamere u kutu
sobe moram paziti što govorim jer čuje li on da joj se
obraćam na vijetnamskom i drugačijim imenom nego
što joj ga je nadjenuo, mogla bih ostati bez sestrinih
pisama. Ili bez kreme za kćer, a možda bi mi uskratio
i da s njom odem umirovljenom liječniku u
unutrašnjosti. Sve to je moguće. U svakom slučaju,
ne bi bio ni približno toliko blagonaklon kao u zadnje
vrijeme. Kad god pogledam nasip, prisjetim se
njegove prijetnje. Zurim u kanal, u dugu crtu mirne
vode, i preplavi me jeza. Svaki put. Ne mogu vjerovati
da bi mogao to učiniti, to je monstruozno,
nezamislivo. A ipak, znam da je sposoban za to.
Privijem kćer na grudi. Pomamno siše, ali jedva da mi
išta mlijeka izlazi iz dojke. Premjestim je na drugu,
onu bolnu, no ni u njoj nema mlijeka. Huong plače,
gladna je. Ljuljuškam je, spustim joj poljubac na vrh
glave i tješim je da će uskoro biti više mlijeka.
On se vraća sa sjetve ozima pšenice. Bez
oklijevanja saspem paljbu na njega.
»Mlijeko mi je presušilo«, kažem. »Jedva da ga išta
imam.«
»Doći će. Majka me je dojila do moje četvrte
godine. »U svakom slučaju...«
»Ne«, prekinem ga. Glas mi je čvrst i odlučan.
»Treba joj više od toga, zamjensko mlijeko za bebe.
Morat ću je hraniti na bočicu, nemam dovoljno
mlijeka za nju.«
»Naradio sam se kao konj i tek što sam ušao u
kuću, našla si za shodno daviti me s tim? Umoran
sam i smrznut, kad će čaj?«
»Pristavit ću ga, brzo će biti gotov.«
»I bolje ti je da bude.«
Opere se pa sjedne za računalo, unese lozinku i
gleda snimke. Pretežno ih brzo prevrti, samo katkad
se zaustavi na ponekom detalju. Kao i uvijek, gleda
što sam radila, kako perem prozore, spremam njegov
krevet, ribam sudoper, dojim Huong u maloj spavaćoj
sobi, čitam sestrina pisma, idem na zahod između
neuspješnih pokušaja dojenja. Gleda kako dijete
vrišti jer je gladno. I ovo zadnje, kad sam ga pitala za
zamjensko mlijeko kako mi dijete ne bi umrlo od
gladi.
Prvog tjedna svojeg boravka pokušala sam mu
provaliti u računalo, ali ni jedna lozinka koju sam
iskušala nije bila valjana.
Pokušala sam s njegovim imenom i datumom
njegova rođenja. Zatim s imenom njegove majke, pa
djeda, pa muža sestre njegove majke. Ali ne, lozinka
nije bila ni Jane, ni Jeff, ni Gordon. Ni Moracombe ni
Wise, njegovi omiljeni slatkiši. Nakon toga se monitor
zaključao. Tada sam za kaznu ostala bez lančića s
privjeskom. Nije izgorio pa ga je na putu prema
svinjcu bacio u kanal.
Ustaje, odlazi u predsoblje, otvara vrata podruma
i spušta -se niz ljestve. Ni glasa ne dolazi od tamo i
tako danima. Cynthia se pomirila sa sudbinom ili su
joj usta začepljena. Bespomoćna je ili je mrtva.
Penje se natrag i zasunima zatvara vrata. Popije
čaj pa odlazi van, sjeda u quad i vozi prema svinjcu.
Vraća se s velikom plastičnom bocom.
»Bočica za hranjenje praščića«, kaže i gurne mi je
u ruke. Prljava je od blata i sa slamom zalijepljenom
na dnu. »Katkad sam ih morao tako hraniti i bili su
u redu. Na nju se mogu staviti dvije veličine sisa, za
manje i veće praščiće«, objasni i izvadi iz džepa dvije
gumene sise, plavu i bijelu. »Provjeri koja joj
odgovara, vjerojatno ova manja jer nije veća od malog
praščića.«
Zagledam se u prljavu bočicu za hranjenje
praščića. Iz Argosovih kataloga, dok sam još mogla
doći do njih, upamtila sam svaku stranicu, toliko
često sam ih Ustala. Iz drugog, najviše trećeg
pokušaja mogla sam naći stranicu na kojoj je čajnik,
daska za glačanje, šator ili fotoaparat. Imali su i
bočice za bebe i sterilizatore. Sve lijepo i novo, čisto.
To je ono što bi moja kći trebala imati, a ne bočicu za
hranjenje praščića.
Hung je zaspala. Odnosim je u malu spavaću
sobu i ostavljam je tamo u gnijezdu od jastuka.
Vraćam se u prizemlje. »Trebam mlijeko za bebe za
Mary, Lenne«, kažem mu. »Nemam dovoljno mlijeka,
a mora se pravilno hraniti.«
Počeše se po glavi.
»Teško da se u vezi s tim išta može napraviti. Ne
mogu jednostavno ući u seoski Spar i tražiti od Sue
ili Larryja da mi proda mlijeko za dijete staro dva
mjeseca. Kako si to zamislila? Pitali bi me što će mi
zaboga takvo nešto? Ništa od toga, zaboravi. Daj joj
kravlje mlijeko na bočicu. To je dobar stari način,
puno djece othranjeno je tako i svi su izrasli u zdrave
i jake ljude.«
Uzmem sa stola bočicu za hranjenje praščića i
dvije prljave gumene sise. U odnosu na bočicu za
bebe, ogromna je. Stavljam sve to u sudoper, puštam
vruću vodu i temeljito perem bočicu i sise izvana i
iznutra. Dobro isperem cijeli komplet i posušim
papirnatim ručnicima. Nisam sigurna da je dobro
oprano pa ponovim cijeli postupak. Zatim uzimam
mlijeko iz hladnjaka i grijem ga na štednjaku u
posudi za pravljenje umaka njegove majke, približno
do tjelesne temperature. Punim osminu boce i
stavljam na nju gumenu dudu.
»Jane, nemoj je time hraniti«, glasno vikne
Cynthia iz podruma.
»Zašto ne?« jednako glasno je upitam. »Je U to loše
za bebe?«
Lenn pojuri prema podrumu, otvara ga i silazi.
Ona viče da kravlje mlijeko nije dobro za tako malu
djecu i da im to može naškoditi. Začuje se komešanje
pa njezini jecaji. Lenn izlazi iz podruma, zasunom
zatvara vrata i u dva koraka stvori se preda mnom.
Kosa mu je u neredu, oči izbuljene.
»Idi po malu. Donesi i pisma.«
Odmahnem glavom. »Lenne, molim te...«
»Učini što sam ti rekao.«
Vučem se uza stepenice, srce mi kao pomahnitalo
lupa u grudima. Huong mirno spava u svojem
gnijezdu. Čim je podignem, probudi se i priljubi mi
glavu na dojke. Ponudim joj bradavicu iako znam da
od toga neće biti puno koristi. Dok se vučem natrag
niza stepenice, pomamno siše to malo što joj mogu
ponuditi. Frustrirana, odvoji se od mene i počne
vrištati.
»Nahrani je i nakon toga će biti mirna.«
Uzmem bocu veličine plastične boce za mlijeko i
sjednem na sofu. Suze mi padaju na kćerino lice dok
je pokušavam nahraniti. Odbija gumenu sisu za
praščiće, želi moju bradavicu, moje mlijeko, moj
dodir, toplinu mojeg tijela, ne tu grozotu koju joj je
donio. Ponovno je pokušavam podojiti, ali uzalud.
Pokrivam grudi i iznova joj ponudim bocu. Odbija.
Vrišti, suze joj se slijevaju niz lice i miješaju s
mojima, njezine slane, moje prazne, beznadne i
ustajale.
»Jest će kad bude dovoljno gladna«, kaže Lenn.
Ruku prekriženih na prsima stoji kraj štednjaka i
promatra nas. »Možeš biti sigurna u to.«
Ponovno joj ponudim bocu. Neće, vrišti i gleda
ravno u mene.
Lenn čeka večeru, znam to. Spustim Huong na
sofu. Plač joj je sad zaglušan, lišće purpurno. Ne
mogu joj pomoći. Bole me uši, noga, leđa, koža, sve
me boli. Izubijano srce i duša ponajviše. Pečem jaja i
šunku u staroj željeznoj tavi njegove majke, onako
kao što je ona to činila.
»Mraz je u zraku«, kaže Lenn pojevši zadnje
zalogaje s tanjura. »Nebo će ujutro biti crveno, možeš
se kladiti u to.«
Očistim stol pa kćeri opet ponudim mlijeko iz
boce. Čak i povučem gutljaj iz nje kako bih joj
pokazala što treba činiti. Sad se već zacenula. Koči
se, ostaje bez daha. Glava joj djeluje kao da je
prevelika za tijelo. Dam joj dojku kako bih je umirila.
Pomaže, malo mlijeka se nakupilo, no ne dovoljno,
znam to, i zato bih od bijesa mogla iskočiti iz kože.
Lenn je to očito opazio jer pruža mi četvrtinu
tablete za konje. »Uzmi, to će te smiriti«, kaže. Počela
sam katkad uzimati još četvrtinu, kako bih mogla
zaspati. U protivnom bih tko zna dokad bila budna,
a treba mi sna. Ne bih mogla proći kroz dan ako si
barem to ne bih priuštila. Moram izdržati, zbog
Huong, nemam izbora u vezi s tim.
On otključava TV ormarić, pali televizor pa sjedne
u naslonjač pogledati lokalne vijesti. Kad spomenu
nestanak Cynthie Towsend, pogled mu preplavi
strah. Ustaje i staje pred televizor, zaklanjajući mi
pogled na njega. Izvješće traje pola minute, možda i
kraće, no prepalo ga je to što je čuo, sigurna sam u
to. Vraća se, sruči se u naslonjač, kratko se zagleda
u pod i zatim me pozove da sjednem do njega.
Mogu li to shvatiti kao naznaku svojeg spasa? Ako
bi je policija ovdje pronašla, bio bi to spas i za mene.
Gledamo utrku Formule 1. Krug za krugom i tako
stalno iznova. Čudnovato je nalik na moj
svakodnevni život. Utrka se odvija u Maleziji. Nije kao
u Vijetnamu, svjetlo nije isto i ljudi su drugačije
odjeveni, no vegetacija mi djeluje poznato. Zurim u
drveće. Huong napokon pije iz boce, no znam da joj
se to ne sviđa i da bi me u znak protesta najradije
nogom udarila u koljeno kad bi mogla. Sjedim na
podu i hranim je kravljim mlijekom iz bočice za
praščiće. On me gladi po kosi, suhim žuljevitim
rukama. Ne mogu ne biti svjesna da je Cynth dolje u
podrumu. Svjesna sam da čuje sve što govorimo. Tiho
je, ali znam da sa svakim novim danom gubi nadu u
spas. Prošla sam kroz to, znam kako to ide. On joj
svake večeri nosi ostatke hrane, bocu vode i kantu za
nuždu. Prazni je u septičku jamu koju je napravio još
u vrijeme dok je bio mladić.
 Po završetku utrke pomaže mi ustati. Odlazim na
kat.
»Laku noć, dobro se naspavajte ti i mala«, kaže i
požuri u svoju spavaću sobu pa iz komode svoje
majke izvadi tanku bijelu plahtu i mali ručnik.
Prebaci to preko ruke i spušta se dolje.
 18

MOJOJ MALENOJ KĆERI nije dobro, stanje joj se

pogoršava iz dana u dan.
Počelo je s grčevitim noćnim plačem. Lenna je to
iživciralo i tražio je da je umirim kako god znam i
umijem. Sada je utihnula, ali povraća kravlje mlijeko
čim ga popije.
Blijeda je i mršava. Previše koščata, ne bi trebala
tako izgledati. Koža joj je sivkasta, to ne može biti
dobro. Svako malo provjeravam joj puls na vratu.
On mi stalno govori da kruh ili čajne kekse
omekšam u ustima i dam joj ih tako omekšane, kao
što bi ptica hranila ptiće u gnijezdu, ali ne mogu je
time hraniti, prerano je za to. Pokušala sam joj dati
u čaju razmekšan keks, no odmah ga je povratila na
mene, gledajući me kao da me pita zašto joj to radim.
Je li alergična na kravlje mlijeko ih je prerano to
davati djetetu te dobi? Bez razmišljanja dala bih
bubreg, oko i ruku za samo deset minuta liječničkog
pregleda. Dala bih i više od toga samo da joj pedijatar
posluša srce i pluća, napravi joj krvne pretrage. Da
mi kaže što da radim i umiri me riječima da će moja
malena biti dobro i da će preživjeti.
Pripremam mu ručak, kriške sira na margarinom
premazanom tostu. Kod kuće smo jeli sendviče sa
svinjetinom pečenom na žaru te začinjenom
korijandrom i ljutim papričicama. Bili su vrlo ukusni,
neusporedivi s ovim. Huong spava na sofi, blijeda kao
i zadnjih nekoliko dana.
 »Roveru trebaju dvije nove zadnje gume, ove su
već skroz ćelave, nema šanse da ću s tim proći na
tehničkom.«
»Lenne, moramo ozbiljno porazgovarati.«
Zagleda se u mene, sa sendvičem u ruci, na pola
puta do usta.
»Mary povraća kravlje mlijeko. Neće to jesti, ne
odgovara joj.«
Zagrize sendvič, okrene glavu prema sofi i zagleda
se u moju malenu. Spava, glave okrenute ustranu,
puls joj otkucava na mršavom vratu.
»Bit će dobro, naviknut će se, treba joj malo
vremena.«
»Nije dobro, stalno nalazim krv na pelenama.
Kažem ti, kravlje mlijeko joj ne odgovara, povraća ga,
ne može ga zadržati u sebi.«
Pogleda me.
»Krv na pelenama? Je li se opet osula pa su joj se
rane raskrvarile?«
Odmahnem glavom. »Iz stolice je ili iz mokraće, ne
znam.«
Šmrcne i otre nos rukavom.
»Ne mogu ušetati u seoski Spar i kupiti joj dvije-
tri kutije mlijeka za bebe. Valjda ti ne moram
objašnjavati zašto. Kako misliš da bih to mogao
izvesti?«
»Mogao bi to kupiti negdje drugdje. U gradu, gdje
te nitko ne poznaje. Tamo te ništa neće pitati. Znam
da je to dalje, ali ako bi kupio koliko treba za cijeli
mjesec, ne bi morao često tamo ići.«
 Namršti se i zagleda se kroz prozor, u smjeru
grada. »Nagovaraš me na to samo zato da bi, čim se
udaljim, mogla pobjeći s malom. Stalno to planiraš,
zar ne? Bilo bi savršeno da odem nekamo na više od
sata, tako da imaš dovoljno vremena pobjeći s
djetetom, čak i šepajući.«
Odmahnem glavom.
»Ako ne dobije hranu kakva joj treba, umrijet će.
Doista, Lenne, nije joj dobro.«
Pogleda malu, proguta što je imao u ustima i
ponovno zagrize sendvič.
»Razmislit ću o tome i navečer ti reći što sam
odlučio. Ljudi su ovdje znatiželjni, vole zabadati nos
u tuđa posla, a nikad ne znaš tko koga poznaje. Nije
to tako lako i jednostavno kako ti se čini, Jane. Ne
znaš kako se ovdje živi.«
»Zahvalna sam ti što ćeš razmisliti o tome«,
kažem.
Dobro je, moglo je biti i gore. Znam kad treba
zašutjeti, naučila sam živjeti uz tog stvora. Povući se
kad treba, čak i odglumiti mirnoću iako u sebi kiptim
od bijesa.
Ustaje od stola i ide prema vratima. Zazvoni
telefon. Oboje se zamrznemo. Huong se probudi i
počne plakati, a iz podruma se začuju očajnički
povici u pomoć. Lenn snažno lupi nogom o pod na što
se i Huong i Cynth utišaju.
Izlazi iz kuće.
Podižem Huong sa sofe i pokušavam je podojiti.
Bezuspješno, to je samo još više uznemiri. Ako sam
mislila da će je umiriti barem moja blizina, toplina i
poznati miris mojeg tijela, prevarila sam se. Više nije
bucmasta kakva je bila prije tjedan dana, tanke
ručice izgledaju joj kao minijaturne ruke odrasle
osobe.
Uzimam bocu za hranjenje praščića i plavu sisu
koja mi se čini bolja za dvomjesečno dijete. Ugrijem
mlijeko pa vrhom jezika provjerim temperaturu na
gornjoj usni i nadlanici. Houng ručicama hvata bocu
kao da je to dojka neke nove majke i pije. Popije sve,
ali odmah potom povrati. Ponovno se rasplače, suze
joj više ne frcaju iz očiju, samo joj se slijevaju niz
obraze, poput suza odrasle osobe. I to bolesne
odrasle osobe.
Po toplini, osjećam da je napunila pelenu.
Stavljam je na sofo i premotavam je. Ima proljev, i
tako već danima. Ono malo mlijeka što uđe u nju,
odmah izađe.
»Žao mi je«, šapatom joj kažem. »Bit ćeš u redu,
malena. Uskoro ćeš dobiti mlijeko kakvo ti treba,
obećavam. Ostani sa mnom, Huong, nađi još malo
snage za to. Uskoro ćeš biti dobro, obećavam.«
Operem je i namažem vazelinom. Bogu hvala na
tome, što bih bez toga? Premotam je u čistu pelenu,
a prljavu bacim u perilicu.
Pođem oprati posuđe. Kroz kuhinjski prozor, u
daljini vidim Lenna na traktoru. Iz ormarića pod
sudoperom začuje se šuškanje i grebanje. Zvuči kao
da se miš uvukao tamo.
Houng guče na sofi. Pogledam je pa spustim
pogled na pod. Čučnem i osluhnem. Jest, nešto
šuška pod daskama. Ne mogu čučati, to mi je
preteško pa kleknem i otvorim vrata ormarića pod
sudoperom. Kanta koju koristim za pranje podova
lagano se pomiče i ljulja. Maknem je i na mjestu gdje
je stajala, ugledam usku rupu u podu, i kroz nju
najprljavije prste koje sam ikad u životu vidjela.
Zurim u njih pa ispružim ruku i dotaknem ih.
Začuje se prigušeno jecanje. Ne mičem ruku,
meki jastučići naših prstiju, moji čisti, njezini gotovo
crni od prljavštine, dodiruju se kao u nekoj nijemoj
poruci.
»Hvala ti«, tiho kaže Cynthia i povuče prste.
Mogla bih umrijeti od srama i osjećaja krivnje.
Zahvalna mi je na toj maloj beznačajnoj gesti,
samo na tome što sam joj izrazila suosjećanje
dotaknuvši joj prste. I to unatoč tome što je svjesna
da sam joj mogla pomoći da pobjegne, ali nisam. Za
što mi zahvaljuje? Za kukavičluk što nisam željela
riskirati život svoje kćeri kako bih joj pomogla?
»Ostani tu«, šapatom joj kažem. »Začas ću se
vratiti.«
Jednom rukom oslonim se na vrata ormarića,
drugom na rub sudopera i ustanem. S Lennova
tanjura uzmem ostatke sendviča i leđima okrenuta
kameri, razlomim ih na manje komadiće i ponovno
kleknem na pod. Moram biti brza.
Komadić po komadić kruha i sira, pretežno
korice, gurnem joj kroz rupu koju je izdubila u podu.
Brzo nestanu, kao da ih se piranja dograbila.
 »Dat ću ti još hrane kad god budem mogla«, tiho
joj kažem.
»Hvala ti«, jednako tiho odvrati.
Preplavljena sramom duboko uzdahnem pa
ustanem, podignem Huong sa sofe, umotam je u
pokrivač i iznesem je na svjež zrak.
Dan je vedar i hladan.
Oblaci plove nebom; izgledaju poput paperjastih
jastuka u kućama imućnih ljudi. Pokazujem kćeri
okolicu, crkvene tornjeve na sjeveru, vjetrene turbine
na jugu, poljanu koja se lagano spušta prema slanoj
močvari nedaleko od svinjca na istoku i male točkice
boje koje se mimoilaze na ravnoj cesti na zapadu.
Malo boje vraća joj se u obraze, no ovako mršava i
dalje izgleda jadno.
Stisnem joj ručice. Kroz pokrivač osjećam kako
me gurka malim stopalima. Opipam joj čelo.
Očajnička je to i beskorisna mjera za pokušaj
mjerenja temperature. Znam da nije u groznici, ali ne
znam koliko joj je temperatura povišena, ni je li
uopće povišena.
Nešto leti po zraku. Nije zrakoplov ni jedrilica, ne
leti toliko visoko, a ipak više nego što bi bilo koja
ptica iz močvare mogla letjeti. Nalik je na velikog
kukca s lepezom na leđima i zuji. Motorni zmaj? Jest,
to je to. Poželim vikati i mahati čovjeku koji njime
upravlja, kako bih svrnula pozornost na sebe.
Zapaliti kuću da pokažem gdje sam i kad se spusti,
preklinjati tog čovjeka da pokupi mene, moje dijete i
Cynth, i poleti s nama prema horizontu, negdje gdje
će nas spustiti na sigurno.
 Ali ne učinim ništa, samo stojim i gledam kako
klizi nebom.
Jednom sam pokušala zapaliti kuću.
Bilo je to nekih pola godine nakon što mi je
smrskao gležanj. Uzela sam šibice i svežanj novina i
zapalila ih u kutu njegove spavaće sobe. Zatim sam
u plamenu papira spalila plahtu pod kojom je
prethodne noći, protiv moje volje kao i uvijek, uzeo
od mene što želi. Vidio je dim. Vidio ga je s polja na
kojem je te godine sadio kupus. U toj vražjoj ravnici
može vidjeti sve uokolo, gdje god da se nalazio. Tada
sam ostala bez putovnice. I za kaznu sam morala
oličiti sobu iako sam jedva stajala na nogama.
Jedanaest puta, kako bi se prekrili svi tragovi dima.
Danas je dan za pečene kobasice i pire-krumpir.
U redu, potrudit ću se napraviti sve točno onako
kako voli. Ovoga puta mora biti savršeno kako bih ga
udobrovoljila da sutra pođe u grad kupiti mliječnu
formulu za moju malenu. Bojim se da Huong dulje
od toga ne može čekati. Ne smijem napraviti nijedan
pogrešan korak jer, kako stvari stoje, uskoro bi joj
mogao trebati liječnik ili čak više njih. Antibiotici,
možda čak i boravak na intenzivnoj.
Huong mi jest prioritet, ali neću iznevjeriti Cynth.
Pobrinut ću se da moja kći preživi, a zatim da i Cynth
preživi. Mogu učiniti jedno i drugo.
Dok pripremam večeru, fokus mi je kao u pilota
ili urara. Kobasice moraju biti ispečene točno onako
kako ih je njegova majka pekla, pire-krumpir bez
ijedne grudice. Ni trunku ispod standarda koji je
postavio.
 Ugrijem mast u tavi i počnem s pečenjem
kobasica.
On promatra snimke, odostraga prema naprijed.
Ukočim se kao da sam metlu progutala, uši mi se
napnu u osluškivanju hoće li ljutito zamrmljati. Ako
da, to će značiti da je shvatio da sam klečeći pred
sudoperom razgovarala sa Cynth.
»Razmišljao sam o onome što si rekla... da bih
mogao otići u grad po hranu za malu.«
Pogledam ga. Molim te, pomislim. Učinit ću sve
što želiš, treba joj to, u protivnom će umrijeti.
Preklinjem te, kupi joj mliječnu formulu za bebe.
»Mislim da bih to mogao učiniti za vikend. Dotad
ćeš se morati strpjeti.«
Odmahnem glavom i duboko udahnem jer moram
ostati smirena i ispeći mu kobasice točno onako kako
mu ih je majka pekla u istoj ovoj vražjoj tavi od
kovanog željeza. Ne smiju pregorjeti ni raspucati se
ni biti previše blijede.
»Mary dotad neće izdržati, Lenne. Jako je
slabašna. Molim te, idi sutra u grad.«
Pogleda u kobasice koje cvrče u tavi pa svrne
pogled na mene i najzad na Huong koja spava na sofi
prekrivenoj navlakom od prozirne plastike.
»U redu«, kaže. »Otići ću.«
Dođe mi da se okrenem od štednjaka, bacim mu
se oko vrata i poljubim ga.
»Hvala ti«, kažem i okrenem kobasice, pazeći da se
ne prepeku.
Jedemo u tišini.
 »Bile su dobre«, najzad kaže i odgurne tanjur.
»Ovu što je ostala stavi u kantu za napoj.«
Zaboga, trebao bi to dati Cynth. Zašto joj ne da,
je li mu na bilo koji način naudila ili mu se ičim
zamjerila? Nije, a ipak je izgladnjuje. Želim mu to
reći, ali ne smijem, moram prvo dobiti hranu za
Huong. Ne smijem učiniti ništa čime bih ga razljutila.
Moram ostati tiha i pokorna. Barem još jedan dan.
Odlazi u svinjac. Malo zatim čujem šuškanje
odozdo i pomicanje kante pod sudoperom. Kratko
zatvorim oči pa zagrizem donju usnu, podignem
Huong, uzmem bocu za praščiće i uputim se na kat.
Penjući se uza stube, čujem kuckanje po kanti, tihi
poziv nesretne žene zarobljene u podrumu koji će
morati ostati zanemaren od žene s djetetom,
zarobljene u ovom od Boga zaboravljenom mjestu.
 19

PROBUDIM SE s gustom maglom u glavi od tableta

za konje. Huong spava kraj mene, tijelo joj je hladno.
Privlačim je na prsa i omotam nas plahtom i
dekom. Trljam joj leđa, svaki kralježak i lopatice.
Izgledaju krhko poput krila leptira, iz dana u dan
čine se krhkijom. Pušem joj topao dah u lice, dajem
joj svu toplinu koju imam, ali i dalje je hladna.
Hladna i blijeda, očni kapci sporo joj se pokreću.
Siđem dolje, olakšam se na zahodu pa natrpam
štednjak vrbovim granama i jednom kvrgavom
cjepanicom. Pripremam kupku za Huong, malo
dublju i topliju nego inače. To će je zagrijati, ah
kupaonica je hladna i vlažna, na zidovima se
ponovno počela stvarati mreža plijesni, pod je kao i
uvijek spužvast i smrdljiv. Spuštam kćer u kadu. Nije
ni trepnula, a kamoli zaplakala. Ne gleda ravno u
mene kao što bi inače, usnice su joj više ljubičaste
nego crvene. Pustim u kadu još vruće vode, pazeći da
je kapljice iz mlaza ne oprže.
»Huong, danas ćeš dobiti odgovarajuću hranu«,
tiho joj kažem zalijevajući je toplom vodom. »Prije
večeri. Bit ćeš u redu, mila. Molim te, izdrži još malo.
Pronađi snage za to, molim te.«
Zuri u strop, pogled joj je prazan.
Ne reagira na kapljice vode koje su joj slučajno
pale na lice. I ne trepne na to.
Nosim je do štednjaka i brišem je jednim od
iskrzanih ručnika njegove majke. Otvaram vrata
štednjaka. Gleda u vatru, narančasto žuti odsjaj
plamenova odražava joj se u očima. Ja gledam u nju,
srca preplavljena mješavinom ljubavi, zabrinutosti,
straha i nade.
Utoplila se.
Ali ne plače, i to je najgore od svega. Tiha je i
gladna. Kao i Cynth, što je također užasno.
Lenn ulazi u kuću dok grijem kravlje mlijeko na
štednjaku. Muka mi je od toga kao i od samog
pogleda na bocu za hranjenje praščića, ne želim je
nikada više vidjeti. Oprana je i suši se na kuhinjskom
ormariću blizu štednjaka.
»Možda sutra odem u grad«, kaže. »Ne znam za
danas, nisam siguran.«
»Ne«, kažem, glasa drhtava od mješavine straha i
ljutnje. I ruke mi podrhtavaju. »Molim te, idi danas.
Pogledaj je, na izmaku je snaga, neće izdržati do
sutra.«
»Gledam je i čini mi se posve dobro. Ne gnjavi me,
Jane, otići ću joj po hranu kad budem mogao.«
»Kći ti je«, istaknem, iako ne mislim tako. Nije
njegova niti će ikada biti, nema ništa s njim. »Ako ne
dobije mlijeko kakvo joj treba, neće preživjeti noć«,
kažem, tonom svećenika s propovjedaonice ili
političara koji predviđa crni scenarij u slučaju neke
odluke.
Ponovno je pogleda i počeše se po glavi.
Umirem od straha, srce mi lupa kao pomahnitalo.
»Pojest ću sendvič pa vidjeti što ću dalje. Ne mogu
ti ništa obećati osim da ću razmisliti.«
 Zahvalno kimnem. Ne kažem ni riječ jer želim da
njegove budu posljednje, kao da im to da je neku
težinu, kao da će se zbog toga ostvariti.
Uzima staklenku s tabletama, odvrne metalni
poklopac, izvadi tri komadića i stavi ih na stol.
Ponovno zahvalno kimnem i pognem glavu.
Dok on jede sendvič, ja pokušavam nahraniti kćer
mlijekom iz boce za hranjenje praščića. Odbija
cuclati. Malo stisnem bocu, ali uzalud, mlijeko joj se
slijeva niz usta, neće ga progutati. Ne gleda me u oči,
okreće glavu od mene. Da sada umre, bilo bi to s
nijemom optužbom da ju je majka iznevjerila. Glavni
posao bio mi je zaštititi je, i eto, nisam uspjela u
tome. Držeći je u jastuku, premjestim je na drugu
ruku i ponovno joj ponudim gumenu sisu. za
praščiće, ali odbija sisati.
»Molim te, ljubavi, popij malo«, kažem, grla
stegnuta od straha. »Barem gutljaj. Molim te.«
Otvori usta, povuče malo i tek što sam se
poveselila da joj ipak proradio nagon za
preživljavanjem, zakašlje se i mlijeko joj se izlije iz
usta. Podignem je i potapšam po leđima. Mlitava mi
je u rukama.
Pogledam Lenna. Mora da je vidio užas u mojom
očima jer odmah ustane i izjuri iz kuće.
Kroz prozor gledam kako se udaljava. Vozi brže
nego inače, blatnjave kapljice vode prskaju pod
kotačima njegova Land Rovera dok prelazi preko
lokvi. Staje kraj ograde, izlazi, otključava vrata.
Otkad je čuo vijest o Cynthinu nestanku, zaključava
ih i danju, ne samo noću. A na ogradu, kraj
poštanskog sandučića, stavio je neki natpis; ne znam
što piše na njemu.
Kad se nađe s druge strane ograde, ponovno izlazi
i zaključa vrata. Odlazi prema cesti. Voljela bih kad
bi se mogao vratiti za deset minuta. Prvi put otkad
sam tu, od sveg srca želim da se što prije vrati kući.
S Huong u naručju stanem kraj štednjaka i
ostanem tu neko vrijeme stajati. Jedino što mogu jest
potruditi se da joj barem bude toplo. Zatim odem do
sudopera pa iz ormarića izvadim krpe, kantu i
sredstva za čišćenje. Uzmem krpu, namočim je i
kleknem na pod pretvarajući se da iznutra čistim
ormarić. Tiho pozovem Cynth. Ne odaziva se. Hung
držim u pregibu ruke. Zaspala je. Uguram prste kroz
rupu u podu.
Ništa se ne dogodi.
Ponovno šapatom pozovem Cynth. Nekoliko puta.
Lakne mi kad se napokon odazove i gurne prste kroz
rupu. Dotaknem ih i zagledam se u njezine duge
ispucale nokte. »Trebam pomoć«, kažem.
»I ja«, odvrati.
»Malenoj je loše, jako je oslabila. Odbija piti
kravlje mlijeko.«
»Je li pri svijesti?«
»Da.«
»Hrani je malo po malo, kap po kap, s prsta. Ili
utapkaj mlijeko na bradavicu. S malo šećera. Neka
bude toplo. Bit će dovoljno i nekoliko kapi da je održi
do njegova povratka s mlijekom za bebe. Daj joj malo
vode i dobro je utopli.«
 Izvadim iz džepa kućne haljine trećinu tablete za
konje i gurnem joj je kroz rupu. (
»Što je to?« šapatom upita.
»Tableta protiv boli.«
Ne kaže ni riječ.
»Hvala ti«, kažem. »Puno si mi pomogla.«
»Spasi je«, kaže. »A onda spasi mene.«
Ponovno progura prste kroz rupu. Kratko ih
stisnem, sagnem se i poljubim ih.
Sat vremena potom začujem zvuk Lennova
automobila. Vozi kao manijak. Dotad sam već oprala
i posušila bocu za praščiće kako bih u njoj mogla
pripraviti nadomjesno mlijeko za Huong. Oporavit će
se čim dobije odgovarajuću hranu, znam da hoće.
Požurim do vrata i otvorim ih. On iskoči iz Land
Rovera s dvije plastične vrećice u rukama. »Je li sve
u redu s njom?« pita.
»Daj mi to«, kažem.
Zanemari to. Produži do sofe, stavi vrećice na nju
pa iz jedne izvadi veliku valjkastu kutiju i pruži mi je.
Mogla bih ga zagrliti.
Uzmem je i brzo pročitam upute. Otvorim
poklopac, unutra je plastična žličica. Lenn mi da je i
bočicu, novu novcatu, pravu bočicu za bebe, ne za
hranjenje praščića. Sterilizirani je u loncu kipuće
vide i posušim je. Hung spava. Izgleda isto kao prije,
ali osjećam da je na izmaku snage.
Pripravim mliječnu formulu u bočici, dobro je
protresem i na zapešću provjerim toplinu. Pretopio je,
ali ne mogu više čekati. Uzmem Houng u naručje;
lagana je poput pera. Gurnem joj dudu u usta, dudu
veličine za dijete, a ne poput one za praščiće.
Odbija piti.
»Molim te, mila...«
»Daj joj malo vremena«, kaže Lenn.
Kapnem joj kap-dvije na usne. Ništa se ne dogodi.
Uz pomoć žlice uspem joj malo mlijeka u usta.
Proguta ga i odmah povrati.
»Lenne, moramo je odvesti liječniku. Odmah. Na
rubu je, prošlo je previše vremena. Trebamo pomoć,
ne možemo više čekati.«
»Glupost, bit će dobro. Usto, organizirana je
potraga za njom«, kaže pogledavši prema
podrumskim vratima. »Znam da jest. U gradu, na
izlozima trgovina, vidio sam plakate s njezinom
slikom. Nije sigurno izlaziti iz kuće. Nastavi Mary
nutkati mlijekom. Shvatit će da je dobro za nju i
početi ga piti.«
Očajna sam i krajnje iscrpljena. Nemam nikoga
tko bi mi mogao pomoći, ni patronažnu sestru, ni
Kim-Ly, ni majku. Voljela bih kad bi barem Cynth
bila uz mene. AH nemam nikoga osim Lenna.
Milujem kćer po glavi i licu. Pogleda me. Trepavice
su joj duge, kao u moje sestre. Ponudim joj bočicu i
lakne mi jer počne piti. Traje samo nekoliko sekundi,
nije puno popila, ali ipak jest i nije povratila.
Pogledam Lenna. Uzdahne, počeše se po glavi i
pogleda ustranu.
Huong zatvori oči i zaspi. Nježno je spustim na
sofu. I dalje je blijeda, ali djeluje zadovoljno. Lenn je
uz veliko pakiranje nadomjesnog mlijeka, dovoljno
veliko da potraje tri mjeseca, kupio i dvije bočice i
plišanog svijetloplavog zeca imena Tommy. Nije to
trebao učiniti, ali jest.
Stavim kuhati bakalar u vrećici. U drugom loncu
kuham krumpire i grašak. Napravim umak za
bakalar. Doista se trudim da večera ispadne dobro.
Želim da bude zadovoljan i uživa u jelu jer spasio je
život mojoj kćeri i kupio joj igračku.
On odlazi nahraniti svinje.
Houng spava na sofi.
Izlazim iz kuće.
Zrak miriše na dim i mraz. Nekoliko ptica mirno
leti sivim nebom. Izgledaju kao muhe zarobljene u
paučini. Obiđem kuću do dijela gdje je nadogradio
kupaonicu i iz pukotine između dvije cigle izvučem
tvrdi narančasti bombon. Lenn ih jede u automobilu,
za vrijeme vožnje, ja ne, jer nikada nikamo ne idem s
njim. Pogledam bombon. Prašnjav je i na dodir
osjećam da je raspuknut. Sićušan crveni pauk ostao
je prilijepljen uz papir u koji je zamotan, no bombon
je u redu, može se pojesti.
Vraćam se u kuću. Provjerim Huong pa pogledam
kroz prozor vraća li se Lenn iz svinjca. Ne, još je tamo.
Otvaram vrata ormarića ispod sudopera, kleknem na
pod, izvadim kantu i tiho pozovem Cynth.
Huong se probudi i počne plakati. Predivnog li
zvuka. Danima nije ovako glasno plakala. Cynth
progura prljave prste kroz rupu. Dam joj bombon, ali
otvor je uzak, ne može prste s bombonom provući
kroz njega. Kažem joj neka stavi ruku pod rupu i
proguram bombon kroz nju. Padne joj u dlan.
»Bog te blagoslovio«, kaže.
 20

USLIJEDILO JE NEKOLIKO dobrih dana.

Huong je trebalo vremena kako bi se navikla na
mliječnu formulu. Postupno, uspjela je popiti sve što
joj stavim u bočicu a da ne povrati. Isprva sam joj
davala jako male količine, bolno male, samo onoliko
koliko je mogla probaviti. Želudac joj se zacijelo
stisnuo na veličinu badema. No cirkulacija joj je
ubrzo proradila i toplina joj se vratila u tijelo, boja u
obraze također. Sada se već navikla na bočicu, pravu
bočicu s dudom za djecu, a ne za praščiće.
Lenn nas pušta na miru. Trebam samo obavljati
uobičajene kućanske poslove i pobrinuti se da mu
jaja budu dobro zapečena, ali tako da žumanjak
ostane savršeno židak i lijepo se razlije preko šunke
kad ga probode vilicom. To nije Iako postići na
štednjaku na drva. Treba paziti da vatra nije prejaka
i staviti tavu u pravo vrijeme na štednjak, na pravo
mjesto na ploči. I tako uvijek iznova, u tome je trik,
u stalnoj procjeni i planiranju.
Ležim u maloj spavaćoj sobi i zurim u svoje
ispružene noge. Lijevo stopalo stoji uspravno, desno
pod morbidnim kutom. Počinjem gubiti osjećaj u
njemu. To je Božji dar jer time nestaje i bol. Sjećam
se kad se to dogodilo mojem ujaku. Izgubio je osjete
u nozi, jedino što je osjećao bili su trnci. Noga mu je
odumirala i morali su mu je odrezati. Bio je to dobro
izveden zahvat, u dobroj bolnici, no ujak je svejedno
ubrzo umro, od sepse.
 Huong spava glavice naslonjene na moje rame.
Lijepa tamna košića počinje joj se kovrčati.
Izgleda savršeno. Prolazim prstima kroz nju. To joj
godi, prede u snu poput male mace. Zadovoljna je,
spava duboko, puna želuca. Više nema proljev ni krv
u stolici. Moram jedino paziti da je odjednom previše
ne nahranim jer u tom slučaju povrati. Ali nestrpljiva
sam, želim da bude zdrava i jaka, tako da jednog
dana može pobjeći s ovog mjesta. Tada ču znati da
sam barem u nečemu uspjela. Ako je moja sestra i
poslana natrag jer nema prava ostati tu, s Huong će
biti drugačije, ona je tu rođena. Naučit ću je svemu
što treba, uliti joj snagu i samopouzdanje i tada joj
pokloniti slobodu. Poslat ću je u svijet, daleko od ove
kuće usred nepregledne ravnice. Možda će njoj nakon
toga uspjeti osloboditi mene; ako i ne, nije važno.
Jednog dana otići će daleko odavde, možda za devet
ili deset godina. Potrčat će prema cesti s porukom na
komadiću papira i novčanicom od pet funti koju još
uvijek držim skrivenom iza ormara u maloj spavaćoj
sobi. Kad god pomislim na to, na njezin bijeg,
nasmiješim se. Polažem sve svoje nade u to.
Zatvorim oči i utonem u san. Probudi me njezin
plač. Nosim je u prizemlje i pripremam joj bočicu.
Smiješi se.
To je nova sposobnost, čudesna za svaku bebu,
ali osobito za nju. Jer unatoč svemu sretna je. Gleda
u mene i smiješi se. Moja lijepa mala kći. Zdrava je i
zadovoljna.
Lenn ulazi u kuću.
 »Idem nahraniti svinje prije nego što počne
pucačina«, kaže pa skine jaknu i ovjesi je o klin do
kutije s ključevima.
Zbunjeno ga pogledam.
»Vatromet. Rakete, petarde i ostale gluposti na
koji budale troše novac. Svinje to ne vole, bit će
uplašene.«
Brine ga što će svinje biti uplašene? Huong i ja
nismo važne? I sirotica zatočena u podrumu? Važno
je jedino što će njegove svinje biti uplašene.
»Večeras neću pogledati snimke«, kaže. »Potrudi
se da čaj bude skuhan kad se vratim iz svinjca.«
Ne vjerujem mu.
Pogledat će snimke.
No moram Cynth dati komadić tablete. Tri dana
joj ih nisam davala, djelomice zato što bi izgledalo
sumnjivo da svaki dan čistim ormarić ispod
sudopera, a djelomice zato što su mi trebale sve tri
četvrtine. Svaki četvrti dan Lenn mi da je komadiće
tableta, a ja dajem njoj jedan od njih. Nisam sigurna
pomaže li joj to, ali barem činim nešto za nju. Uspjela
sam joj kroz rupu u podu dati malo čipsa, krišku
šunke, koricu kruha i sira. Živa je ali tiha, ni glasa
se više ne čuje od nje. Prestala je vikati, plakati, zvati
upomoć. Više me i ne zove, samo prstom kucka po
kanti. Ne mogu ni zamisliti kako joj je tamo, u mraku,
u prostoriji u kojoj ne može uspravno stajati. Ne može
se okupati, nuždu obavlja u kantu. Jede oskudno,
izgladnjela je. Ne može se ni presvući. Nije to ničim
zavrijedila. Okopnjet će tamo dolje i umrijeti. Koliko
dugo još može ovako izdržati?
 Prisiljena sam igrati nešto poput ruskog ruleta.
Možda je to loš primjer, ali osjećam se kao da moram
odabrati hoće li mi biti ubijen otac ili majka, u
protivnom će oboje biti ubijeni.
Ovo je još i gore jer na neki sam način odlučila.
Budem li previše pomagala Cynthiji, dovodim u
opasnost život svoje kćeri. Usredotočim U se pak
puno više na Huong, Chynthia će umrijeti. Ili, gore
od toga, patiti unedogled. Mogu razumjeti da joj puno
znači ono malo što činim za nju. Poneka topla riječ i
šnita šunke možda su sitnice, ali danima je mogu
održati na površini. Znam to jer na isti način, njegove
rijetke ljubaznosti, makar pružene i na nepojmljivo
okrutan način, održavaju me na površini i daju mi
snage nastaviti se vući kroz život, iz dana u dan.
Začuje se prasak.
Pogledam kroz prozor. Zelene i žute rakete lete
iznad vjetroturbina. Uranili su s vatrometom. Ovo
vjerojatno ispucavaju djeca.
Kod kuće, imali smo krasan vatromet, s blistavim
zvjezdicama svih boja. Promatrali smo ga stojeći na
toplom večernjem znaku i držeći se za ruke.
Gurnem cjepanicu u štednjak i počnem s
kuhanjem ujuška. Prozirni kolutići masti plove po
površini. Kada ću moći kćeri dati malo toga? Hi malo
pasirane mrkvice? U proljeće? Ne znam, nemam koga
pitati, niti imam priručnik u kojem bih to mogla
pročitati. Na Lennovo mišljenje ne mogu se osloniti,
dakle jedino na svoje.
Podižem Huong s plastikom prekrivene sofe.
Gleda me širom otvorenih očiju i trepće mi. Stanem
kraj sudopera. Kanta zazvecka. Pretvaram se da sam
ispustila ubrus koji Huong vežem oko vrata kad jede.
Sagnem se, otvorim vrata ormarić i maknem kantu.
Gledat će snimke, znam da hoće i zato moram biti
brza. Njezini prsti su tu, crni poput korijenja koje se
probilo iz zemlje. U svijetu u kojem ona i ja živimo sve
je izvrnuto, okrenuto naopačke. Iz džepa kućne
haljine izvadim komadić tablete koji sam sačuvala za
nju i dam joj ga. Uzme ga i ponovno progura prste
kroz rupu. Što još želi? Što bih joj uopće mogla dati?
Nemam što, a treba joj nešto. Tada me kći ritne
nožicom. Sagnem se i spustim je tako da joj Cynth
može dodirnuti lice. Učini to, pomiluje je vrhovima
prstiju po bucmastom obraščiću. I zajeca. U mislima
mogu vidjeti kako se smiješi kroz suze dok prljavim
prstima dodiruje nježnu čistu kožu nevinog malog
bića.
»Bog te blagoslovio, milo malo dijete«, tiho
izgovori. »I tebe, Jane.«
Privučeni Huong k sebi i u znak pozdrava kratko
dotaknem Cynthijine prste jer Lenn će se uskoro
vratiti. Pokušam gurnuti kantu na mjesto, ah Cynth
ne želi povući prste. Lagano ih kantom gurnem
nekoliko puta pa najzad nevoljko popusti i povuče ih.
Zatvaram vrata ormarića i ustajem, u nadi da sam
joj, ponudivši joj pomilovati obraz moje kćeri, ulila
barem malo nade i utjehe.
Lenn se vraća. Popije čaj. Zatim večeramo. Kod
kuće, u ujušak bih stavila različito bilje i začine,
korijandar, đumbir, metvicu, bosiljak, čili, klinčić i
zvjezdasti anis. Stavila bih u njega i široke rezance i
sve na kraju začinila limunom. Bilo bi jako ukusno.
No i ovako je u redu. Osnovni sastojci su tu, a u svoj
tanjur dodam podosta mljevenog crnog papra.
Srče dok jede, komadić mrkve zalijepio mu se za
donju usnu. Otkad je saznao da policija traži Cynth,
prilično je nervozan. To mu je posve nova situacija jer
mene nikada nitko nije tražio.
Nahranim Huong; sada već može pojesti malo više
nego prije. Nakon toga do vrha natrpam štednjak
granama i cjepanicama.
»Hajdemo pogledati vatromet«, kaže Lenn i
umjesto da otključa TV ormarić, otvori ulazna vrata.
I umjesto da gledamo sportski program ili vijesti,
stojimo na pragu i gledamo u daljinu, preko njegove
zemlje. Stojimo tu kao pravi bračni par, izvana dopire
hladnoća, toplina štednjaka grije nas sleđa. Sita,
Huong spava na sofi. Nadam se da je Cynth uzela
komadić konjske tablete i također zaspala. Znam da
joj jedino san može pružiti kratkotrajni bijeg od užasa
u kojem se našla.
Nebo je sada osvijetljeno raznobojnim resama
koje padaju iznad tornjeva i šume u daljini. Slijedi
stanka puna napetog iščekivanja, a zatim
spektakularna eksplozija tisuća i tisuća iskrica.
Vatromet traje pola sata. Huong to mirno
prespava, punog trbuha i guze namazane vazelinom.
»Idi u krevet«, kaže Lenn kad se vratimo u kuću.
»Ionako nema ništa na televiziji.«
Podignem Huong sa sofe i pođem na kat. Uzmem
iz ormara sestrina stara iskrzana pisma i legnem s
kćeri u krevet. Lenn se popne na kat, kratko pogleda
mene i malenu, osmjehne se pa ode u svoju spavaću
sobu. Tamo iz ormarića svoje majke uzme plahtu i
ručnik i uputi se u podrum.
Trudim se ne misliti što se tamo događa.
Odozdo ne dopire nikakav zvuk. Ništa.
Čitam jedno od sestrinih pisama. Borila se za
opstanak, nadala se, tješila čime god je mogla. Pisala
je da se šef odnosi prijateljski prema njoj. Nadala sam
se da je tako iako sam znala da su svi oni lopovi i
lažovi. Kako bilo, Kim-Ly nikada nije otplatila
dugove. Vraćena je u Vijetnam, legalno ili ilegalno, ne
znam. Što je sada s njom, je li još uvijek uvijek dužna
ljudima koji su nas kriomice doveli u Englesku?
Čitam njezino dvadeset osmo pismo, iako zapravo ne
znam koje je, jer Lenn mi ih nije davao po redu. Piše
mi kako s prozora sobe koju dijeli s još nekoliko
djevojaka promatra lisicu. Kaže da je više siva nego
narančasta i da se svake noći smuca oko susjedne
kuće. Pokušavam uroniti u njezine riječi jer to je
jedini način da ne razmišljam o tome što se događa u
podrumu.
Huong spava ručice položene na moja prsa. Ruke
su joj sada opet više poput ruku malog djeteta nego
odrasle osobe. Bucmaste, s prstenima na pregibima.
Vrata podruma snažno se zalupe. Zasuni se
neobično glasno spuštaju; zvuk podsjeća na zvuk
čekića kojim sudac zapečati presudu. Uslijede teški
koraci na stepenicama. Približim Hung k sebi,
gradeći rukama zid oko njezina tijela.
»Kako, dovraga, misliš ovo objasniti?«
 Ispružena dlana stoji u dovratku male sobe. Na
njemu su tri ili četiri prljava komadića konjskih
tableta. Ne znam točno, možda i pet.
»Lenne, samo sam...«
»Ustaj.«
Čuvala je komadiće tableta koje sam joj davala?
Zašto? Zar si ne želi barem malo olakšati život?
»Silazi.«
Upre prst u stepenice.
Odvučem se do stepenica pa sjednem na prvu i
počnem se spuštati u prizemlje.
Čuvala je te tablete. Očito, skupljala je komadiće
jer željela ih je uzeti sve odjednom i ubiti se. I ja bih
to prije puno godina učinila da on nije stalno
provjeravao jesam li ih progutala. Mislim da bi Cynth
bile dovoljne cijele tri tablete; devet komadića. Ja
sam navikla na njih i trebala bi mi najmanje četiri.
Zamalo je uspjela, zamalo pobjegla od užasa u kojem
živi.
Spustim se dolje i s Huong u naručju, umotanu u
plahtu, nespretno se osovim na noge.
On upre prstom u vrata podruma. »Dakle, urotila
si se s njom protiv mene?«
»Ne, samo...«
»Možda bi joj se mogla pridružiti. Skupa s Mary,
na nekoliko tjedana«, kaže i otvori gornji zasun. »Bez
bočica i ičega. To će te naučiti kako se trebaš
ponašati.«
»Ne, molim te, nemoj nas zatvoriti u podrum.
Molim te!«
 »Samo dok potraga ne završi. Bolje je da obje
budete zatvorene, tako je najsigurnije.«
»Zaboga, Lenne, ne čini to, Mary to neće
preživjeti.«
»U redu, onda samo ti ideš u podrum. Mala će
ostati sa mnom, a ti ćeš se na neko vrijeme pridružiti
svojoj dragoj prijateljici.«
»Molim te, Lenne, smiluj se. Žao mi je što sam to
učinila, doista jest. Željela sam joj samo umanjiti bol,
ništa više od tog.«
»Dobro, ovoga ću puta prijeći preko toga. Idi gore
po sestrina pisma i smatraj se sretnicom što ću te
samo tako kazniti umjesto da i ti i mala završite s
njom u podrumu.«
Pogledom ga preklinjem da bude milostiv, jer ta
pisma jedino su što mi je ostalo, jedino što me veže s
mojima i mojom prošlošću. Moje su jedino sidro.
Ali ništa od toga ne kažem. Jedino što mi izađe iz
usta jest: »U redu.«
 21

VUČEM SE UZA STEPENICE vukući za sobom nogu

sa smrskanim, mlohavim i natečenim gležnjem.
Ormar u maloj spavaćoj sobi miriše na njegovu
majku. Iako tu ženu nikada nisam vidjela, s
preciznošću parfumera točno znam kako je mirisala.
Iako je nema, njezin miris još uvijek živi u njezinu
ormaru. Sa svakom mojom stvari spaljenom u
štednjaku njezin miris nadvladavao je moj tako da je
sada gotovo nestao. Njezine stvari ostaju netaknute,
a moje, pretvorene u pepeo, završavaju na hrpi kraj
septičke jame. Njezine stvari nalaze se uredno
složene na policama s desne strane ormara. Uredno,
jer perem ih, glačam i slažem. Tu su i podsuknje koje
ne nosim i odjeća koju je Lenn nosio dok je bio malo
dijete, a u koju sada odijevam Huong. Tu su i krpe
koje ću uskoro morati opet početi koristiti kao
uloške. Ručnici, tanki i hrapavi kao izlizani sagovi.
Kućne haljine. Moljcima izgriženi džemperi, suknje
od debele tkanine, čarape koje nikad nisam htjela
uzeti te šešir i rukavice koje zimi katkad koristim. Sve
to prepoznatljivo miriše na Jane, njegovu majku. Na
lijevoj strani ormara nalazi se šest isto takvih drvenih
polica. Na trećoj su pisma moje sestre, rukom pisana
i bez datuma, povezana u svežanj. Dvije godine
njezinih razmišljanja, snova i nada stavljenih na
papir. Dvije godine njezinih sjećanja na našu majku
i naše školske dane. Moja su. Panika me hvata pri
pomisli da će ih spaliti. Jer hoće, učinit će to. No i
kad se u dimu vinu do neba i pretvore se u smiješno
malu hrpicu pepela, i dalje će biti moja.
Prislonim ih na lice i pomirišem.
Silazim i pružam mu ih. Odoljela sam napasti
zadnji put pogledom preletjeti preko sadržaja nekog
od njih. Ili sakriti neko od njih. Jer saznao bi to, a
odsad nadalje više ne smijem počiniti ni jednu
pogrešku. Ne mogu si dopustiti čak ni male pobune
jer više nemam ničega čime bi me mogao kazniti,
osim moje kćeri. Ništa ne posjedujem, osim nje
nemam ništa do čega mi je stalo, i on to zna.
Prošlog tjedna usnula sam grozan san. Uistinu,
bila je to prava noćna mora. Sanjala sam da su mu
prepekla jaja tako da su žumanjci bili suhi. Probudila
sam se trenutak prije nego što je Huong bacio u
vatru. Užas toga sna usadio mi se u kosti, to me je
promijenilo, učinilo da u potpunosti shvatim što bi se
moglo dogoditi ako pogriješim.
Palcem prelista pisma kao što bi pljačkaš banke
u nekom filmu učinio sa svežnjem novčanica.
Pogleda me i otvori vrata štednjaka. Unutra je samo
žar.
»Odsad ćeš paziti što radiš i kako se ponašaš, zar
ne?«
Potrudim se ostati pribrana i kimnem.
»Imaj to na umu«, kaže i svežnjem pisama prijeteći
mahne prema Huong. Zaprijetio je mojoj kćeri
pismima njezine tetke.
Zatim ih baci na žar.
 Leže tamo nekoliko trenutaka. Rubovi tamne,
svijaju se. Još uvijek ima vremena, mogla bih ih
spasiti; da sam jača, hrabrija ili gluplja, učinila bih
to. Spasila bih ih da ne izgore i zatim njega dotukla
žaračem. Ali ne učinim ništa, samo gledam. On
također. Stojimo pred štednjakom i gledamo kako
plamen obuhvaća svežanj pisama moje sestre. Sva
odjednom. Planuvši, rasvijetle prostoriju.
Sedamdeset dva rukom pisana pisma moje mile
sestrice. Deseci tisuća njezinih riječi. Huong mi stavi
ručicu na prsa malo ispod ključne kosti i to me utješi.
Ja sam ta koja bi trebala nju čuvati i tješiti, a sada
ona tješi mene, pukim dodirom. Koliko je krasnih
potencijala u tom malenom biću, koliko mogućnosti.
Pruža mi utjehu, dar koji svim srcem prihvaćam.
»To je to«, kaže Lenn pa odlazi u kupaonicu i za
sobom zatvara vrata. To je nešto na što u proteklih
sedam godina nikada nisam stekla pravo učiniti.
Privilegij na privatnost isključivo je njegov, samo on
može zatvoriti vrata kupaonice i učiniti od nje
zasebnu prostoriju.
Plamen se polako gasi, postaje jarkocrven. Kroz
prozore, još uvijek se mogu vidjeti udaljeni odsjaji
raketa na golemom noćnom nebu. Magloviti su i
nejasni, zvukovi su prigušeni. Večer je kad nebo
plamti, posvuda su vatrometi. Molim Boga da čuva
Huong, Kim Ly i Cynth.
Sljedećeg jutra budim se preplavljena prazninom.
Na što ću se sada osloniti, sada kad su uništeni
zadnji ostaci mojeg identiteta? Na Huong? Nije li to
prevelik teret za njezina mala leđa? Ne čini se u redu
da sve moje nade i želje budu uložene samo u nju.
Sva moja očekivanja. Ipak, kad mi se nasmiješi
nakon što je nahranim, svaki put me obasja novo
svjetlo nade.
Zadnjih dana, kad god pogledam kroz prozor,
priželjkujem vidjeti policijski automobil. Ekipu za
potragu s ručnim svjetiljkama i psima tragačima.
Naoružane ljude koji idu od vrata do vrata u potrazi
za Cynth.
On se prihvaća zatvaranja rupe u podu pod
sudoperom. »Mišja posla«, kaže i kratko me pogleda.
»Izdubili su rupu u podu. No to već ionako znaš, zar
ne?«
Zgužva komad aluminijske folije u kuglu, gurne je
u rupu, stavi preko nje komad borove daske i s osam
dugih čavala zakuca je ii pod.
»To je za njezino dobro.«
Dan provodi na polju ozima pšenice i u popravku
starog kombajna. Do trenutka kada ga ugledam kako
se vraća kući, magla je već u gotovo prozirnim
slojevima zakrila pogled na horizont. Kad se gleda iz
daljine, izgleda poput stada ovaca koje plutaju po
zraku.
Jedemo šunku, jaja i krumpir. Zadovoljan je kako
sam ispekla jaja i šunku, kaže da je u redu. Jedino o
čemu mogu misliti jest ima li Cynth dolje u podrumu
dovoljno zraka nakon što je zatvorio rupu u podu pod
sudoperom. Ovisit će samo o zraku koji do nje dolazi
ispod vrata podruma. Unatoč hladnoći, morat ću
ulazna vrata što je moguće češće držati otvorena,
kako bi Cynth odatle barem tijekom dana dobila malo
više zraka. Sanjala sam da sam joj doturila klupko
vune i pletače igle kako bi si isplela džemper. Sada je
već prilično hladno i pitam se kako joj uspijeva ostati
živom dolje u mraku, u prostoru u kojem može samo
pognuto hodati, sjediti ili ležati, i to još uz njegove
posjete kad god mu se prohtije činiti s njom ono od
čega je mene zasad poštedio.
Za desert jedemo banane u pudingu od vanilije. S
vremena na vrijeme kupi nešto za desert, poput
kompota od ananasa ih pudinga. Napravim ga na
štednjaku, u loncu njegove majke. Blijedožut je,
poput žumanjaka izmiješanih u mlijeku. U puding
narežem banane i izlijem ga u dvije zdjelice njegove
majke.
»Nije loše«, kaže.
Odlično je, vrlo ukusno. Pri kraju, umočim mak
prst u puding i ponudim Huong da ga obliže. Sviđa
joj se. Osmjehne se kao da joj je to dosad najbolji dan
u životu. Kao da je sretna što je živa.
»Čim malo poraste, naučit ćeš je sve što žensko
dijete treba znati«, kaže. »Oguliti krumpir i mrkvu,
oprati sudoper, oribati pod...«
Ne.
Neće ovdje živjeti i biti mu ropkinja kao ja. Bit će
pilotkinja ili inženjerka. Učiteljica ili medicinska
sestra, ili radnica u tvornici ili profesorica, ili
slikarica, ili što god bude htjela. Bilo što, samo ne
ropkinja poput mene. Neću to dopustiti.
Gledamo sportski program. Kao i uvijek, on sjedi
u naslonjaču, ja na podu. Dok me miluje po glavi,
razmišljam o Cynth. Voljela bih da joj mogu dati
nešto, bilo što, barem komadić kruha.
»Nije nam loše, zar ne?« kaže. »Ti, ja i mala.
Sjedimo ovdje i gledamo nogomet. Toplo nam je,
nismo gladni, imamo krov nad glavom. Sve je kako i
treba biti, zar ne?«
Spustim pogled na Huong. Spava mi u naručju,
trepavice joj trepere u snu. Nastavi sanjati, mila. O
svemu, samo ne o životu kakav tu imamo. Sanjaj o
šumama, savani i obiteljskom izletu. O tome kako
slažeš Lego kocke sa svojim budućim prijateljima u
Saigonu, i kako plivaš u moru i kako voziš auto.
Mirno spavaj u mojem krilu i sanjaj snove koje ja
sanjam za tebe.
Gasi televizor, zaključava ormarić, stavlja ključ u
kutiju s ključevima i zaključava ga ključem s lanca
koji nosi oko vrata. Pogleda kroz prozor kako bi
provjerio ima li koga u blizini. Zadnje vrijeme stalno
to čini. Gleda prema zaključanim vratima ograde i
putu iza njih, koji vodi prema cesti. Gleda i lijevo i
desno, sve do crte gdje se zemlja spaja s nebom.
Prije sam često maštala da je umro.
Od srčanog udara ili raka; bilo čega. Maštala sam
kako ga nalazim mrtvog u krevetu u njegovoj
spavaćoj sobi. Hladnog i nepomičnog. Ili o nečem
dramatičnijem, Moždanom ili srčanom udaru dok
istovaruje drva iz prikolice. Željela sam vjerovati da
će mu se takvo nešto dogoditi. Zamišljala sam kako
podižem njegovo mrtvo tijelo da bih mu s vrata
skinula lanac s ključevima i tako se dokopala ključa
Land Rovera kojim ću pobjeći s ovog užasnog mjesta.
Bio bi težak, znam, ne bi mi to bilo lako učiniti.
Morala bih uporabiti kliješta, možda ona kojima mi
je razmrskao gležanj. Nakon što bih prerezala lanac,
bila bih u iskušenju kliještima mu polomiti sve kosti
u tijelu, ali tako daleko ipak ne bih išla.
Poželi mi laku noć i pođe u podrum s kantom u
koju je stavio masne ostatke šunke, jedno sirovo jaje,
dvije prezrele banane i naše dvije zdjelice s ostacima
pudinga. Trudila sam se u svojoj ostaviti što sam više
mogla a da ne primijeti da namjerno to činim.
Mijenjam kćeri pelenu. Pod sofom još uvijek držim
pelene, rolu papira i posudu s vodom. On je dolje s
njom. Živa je, ali ne izmijene ni riječ. Pukotine
između dasaka nisu dovoljno široke da bih joj kroz
njih mogla išta doturiti, čak i ako bih se usudila
takvo što opet učiniti. Ne usuđujem se, ne mogu
riskirati. Nemam više ništa čime bi me mogao kazniti
tako da to spali.
Izlazi iz podruma i zasunom zatvara vrata.
»Jane«, kaže polako me odmjeravajući od glave do
pete. »Je li iz tebe prestalo curiti ono što je curilo
nakon porođaja?«
 22

PROŠLE NOĆI BILO je jako hladno. Jutros kad sam

pogledala kroz prozor, svaka travka i svaka gruda
sasušenog blata u bezličnoj ravnici bila je prekrivene
kristalićima leda. Izgledalo je kao da je vrijeme stalo.
Huong zadnjih dana bolje spava. Trbuščić joj se
povećao ili mi se barem tako čini. U svakom slučaju,
pije iz bočice više nego prije. Koristim dvije bočice i
obje ih čuvam kao nešto osobito rijetko i vrijedno,
poput obiteljskog blaga ili nekog umjetničkog
predmeta. Za nekog bi to bila sitnica, ali meni je
dragocjenost. Huong iz dana u dan jača i moj strah
za nju postupno je izblijedio.
On me i dalje promatra. Pritom ne mislim na
pregledavanje snimki kako bi provjerio što sam radila
tijekom dana. Brzo ih pregleda, to ga više toliko ne
zanima. Gleda me onako kao u početku; kako se
kupam, češljam, svlačim u maloj spavaćoj sobi.
Gleda me i na zahodu. Stoji i zuri u mene. Još me
nije pozvao u svoju spavaću sobu, ali svjesna sam da
je to samo pitanje dana.
Napunim košaru kraj štednjaka vrbovim granama
i pođem u šupu po drva. Ne mogu ih puno donijeti
jer mi kukovi, koljena i iskrivljeni gležanj to ne
dopuštaju. Drva uglavnom donosi on, no potroše li
se, ne mogu čekati da se vrati.
Po povratku u kuću začujem grebanje po podnim
daskama.
 To je ona, grebe po daskama, poput miša. Malog
izgladnjelog miša zatvorenog u mračnoj klopki. Više
nema riječi, jedino što može jest noktima grepsti po
podnim daskama. Zacijelo ih je sve polomila. Mogu
zamisliti kako joj se iverci zabadaju u jastučiće
prstiju.
Ostala sam bez osobne iskaznice, putovnice,
knjige, odjeće, sestrinih pisama. Nemam više ništa
što bi mi za kaznu mogao oduzeti i spaliti ako učinim
nešto što ne bih smjela. Jedino što imam je Huong,
njezine dvije bočice i ono malo vazelina što je
preostalo. Škrto ga koristim. Prijeđem li granicu i
razljutim li ga, kaznit će me preko kćeri, ona će biti
ta koja će trpjeti posljedice mojeg neposluha. Jer ja
više nemam ništa osim nje, ona je ta koja ima nešto
što joj može oduzeti kako bi me kaznio.
Moram joj promijeniti pelenu. Što je opreznije
moguće, kleknem na pod ispred sofe, pazeći na
gležanj. Ne želim ga dodatno ozlijediti. Utrnuo je, ali
još je bolan; modre je boje i prekriven mlohavom
kožom. Skinem kćeri pelenu. Uskoro ću je morati
početi drugačije prematati, bit će prevelika za način
na koji sam to dosad činila.
Cynth se javi odozdo.
»Pomogni mi.«
Pogledam dolje, ali ne mogu ništa vidjeti kroz
tanke proreze u daskama. Cijelo vrijeme svjesna sam
da me kamera snima sleđa. Maknem uprljanu pelenu
i operem kćer.
»Pomogni mi.«
 Govori jedva glasnije od šapata. Glas joj podsjeća
na tihi cvilež. Zacijelo joj je hladno. Gladna je, možda
i bolesna.
»Pomoći ću ti budem li ikako mogla«, šapatom
izgovorim pogleda uprta u pod. »Drži se. Traže te,
netko će naići i pitati za tebe. Misli na to i ne odustaj.
Nemoj se predati.«
Ustajem, odem do štednjaka i žaračem razgrnem
cjepanice. Iz sveg srca želim da toplina prodre u
podrum, umjesto što se uspinje gore, na kat.
Huong i ja odlazimo prileći. Kamen krivnje
pritišće mi utrobu, kao da me drži prikovanu uz
madrac njegove majke. Hranim svoju malenu i
umjesto Steinbecka recitiram joj ulomak jednog od
pisama moje sestre. Pričam joj kakvo voće i povrće
raste u Vijetnamu. I o planetima Sunčeva sustava i o
najvećim životinjama na Zemlji. O kontinentima, i
kako se neki od njih polako razdvajaju, a neki
spajaju. O oceanima i planinskim lancima. O
vulkanima. Govorim joj o vijetnamskim rijekama i
ribama koje žive u njima, svim onima kojih se mogu
sjetiti sa sati geografije. Naposljetku i o njezinoj
obitelji, našem obiteljskom stablu. Utješno mi je
pričati joj o tome, spomenuti joj ovog ili onog strica
ili strinu, pokojnu prabaku, ovu ili onu sestričnu.
Želim da zna o našoj obitelji.
Spavamo.
Budi me njezin kašalj. Ne običan dječji kašalj
nego dubok i hrapav. Pogledam je i opipam joj čelo.
Vruće je. Nosim je dolje i dajem joj da popije malo
vode. Pripremam joj novu bočicu.
 Lenn ulazi u kuću i namršti se jer ona plače na
sav glas.
»Ušutkaj je i skuhaj mi čaj, smrznut sam do
kosti.«
Sjednem s njom na sofu i ponudim joj bočicu.
Odbija je. Glasno plače i migolji se u mojem naručju,
vruće joj je, znoji se, kosa joj je vlažna.
»Ako je ti ne ušutkaš, Jane, ja ću.«
»Ima temperaturu.«
»Briga me što joj je, cijeli dan sam rintao i zadnje
što želim kad se vratim kući je slušati njezino
cendranje.«
»U redu, otići ću s njom na kat.«
»Jesi li čula što sam rekao? Ušutkaj je i napravi
mi čaj.«
Napravim mu čaj. Zatim mu kuham bakalar u
vrećici i uobičajene priloge. Štednjak je usijan od
pokušaja da zagrijem podrum i mojoj kćeri je sada
zbog toga prevruće. Što god učinila, naškodit će ili
njoj ili Cynth. Ne mogu udovoljiti jednoj i drugoj.
Huong se migolji u mojim rukama. Kašlje, lice joj
je crveno.
Lenn izlazi iz kuće. Vraća se s naramkom granja i
baca ga u košaru kraj štednjaka.
»Lenne, pogledaj je. U groznici je, jako je vruća.«
»Okupaj je u hladnoj vodi, to će joj sniziti
temperaturu.«
Možda je u pravu. Otkud znam? Zato u
nedostatku liječnika služe bake i susjede, mudre
starije žene koje su stvari poput tih već puno puta
vidjele.
Huong se malo smiri. Sjednemo za stol i jedemo.
Začujem grebanje odozdo, pod mojom stolicom, i
počnem glasnije govoriti kao bih prikrila taj zvuk.
Kad mi glas postane sumnjivo glasan, uštinem
Huong za butinu, tako da počne plakati. To potpuno
prikrije zvuk grebanja. Iako ga njezin plač živcira,
znam da bi se još više razljutio ako bi čuo što Cynth
dolje izvodi. Ne smije se još više razljutiti jer ako
Huong bude trebala neki lijek ih liječnika, moram se
potruditi udobrovoljiti ga.
Završimo s jelom.
»Idi se okupati, a ja ću za to vrijeme pripaziti
malu«, naredi mi.
»Nije joj dobro, Lenne.«
»Treba joj otac, za promjenu, i to je cijela priča. Idi
se okupati, bit će joj dobro sa mnom.«
Kupam se što brže mogu i pritom sa strahom
osluškujem zvukove iz boravka. Kad se vratim u
boravak, s ručnikom oko glave, otkrijem da Huong
mirno spava u njegovim rukama.
On mi namigne kad se sagnem da je uzmem od
njega.
»Nema ništa zanimljivo na televiziji«, kaže. »Poći
ćemo ranije u krevet, svinje ću nahraniti sutra
ujutro.«
Idemo na kat. Pomaže mi popeti se uza stepenice.
Trudim se da se Huong previše ne ljuljuška, ne želim
je probuditi. U snu će se brže i lakše izboriti s
bolešću, kakva god bila. Crvena je i oznojena, vruća
kao pečeno pile.
»Odnesi je u krevet, bit će dobro«, kaže Lenn.
Odnesem je u malu spavaću sobu i stavim je u
krevet. Tiho hripa u snu, nemirna je, srce joj ubrzano
lupa. Okružim je jastucima i pođem u njegovu
spavaću sobu. Doda mi plahtu i mali ručnik, kaže mi
da će se vratiti za minutu i izađe.
Kad biste upravo sada gledali odozgo, iz svemira,
vidjeli biste malu kuću usred goleme mrazom
prekrivene ravnice s puno polja i staza između njih;
neka omeđena živicom, neka uz kanal. Voda u
kanalu možda je pokrivena tankim slojem leda, kao
staklenim poklopcem. Iz dimnjaka male kuće uzdiže
se dim, a kad biste mogli gledati kroz krov, vidjeli
biste majku očajnu zbog djeteta u groznici koje je
morala ostaviti samo u susjednoj sobi, muškarca
kako se pere u kupaonici nadograđenoj na kuću i još
jednu ženu koja očajava skutrena u hladnom
mračnom podrumu.
Svlačim spavaćicu. Stavljam ručnik na njegovu
stranu kreveta pa legnem i pokrijem se plahtom, od
pupka naviše.
Slijedi najgori dio.
Mislima ga pokušavam natjerati da požuri. Ne
želim niti sam ikada željela da se potrudi mene
zadovoljiti. Glupo je što to pokušava jer to se nikada
neće dogoditi, nemoguće je, ne bih si to dopustila.
Kreten je, zadrti primitivac. Kroz tanku pamučnu
plahtu mogu vidjeti obrise njegova lica. Gadi mi se
gledati ga, okrećem glavu ustranu. Huong se budi.
Plače, hvata zrak. Podižem se, oslabljeni trbušni
mišići mi se stežu, kralježnicom mi prođu trnci na
zvuk njezina grčevitog dahtanja. On me lagano, ali
odlučno spusti na madrac.
Huong kašlje, bori se za dah. Suze mi se slijevaju
niz obraze. On ne želi ubrzati, i dalje je spor. Želim
mu srčani udar ili moždani, bilo što zbog čega bi
kolabirao. Ali nastavlja. Napokon se prevali s mene
na madrac i zgrabi ručnik. Smjesta ustajem, bacam
plahtu na pod i žurim kćeri. Podižem je i poljubim je
u vruće čelo. Diše, ali čini se da joj je grlo puno sluzi
koju ne može iskašljati. Masiram je po leđima i
zaledim se od straha kad joj se oči izvrnu. O, ne. Ne,
molim te, Huong, ne. Nosim je amo-tamo po maloj
spavaćoj sobi, najradije bih zalupila vrata tako da
ona i ja budemo same tu, izvan dosega njegova
pogleda, ali ne smijem to učiniti, to je protiv njegovih
pravila. Ne smijem učiniti ništa što bi ga moglo
razljutiti.
Spuštam je u krevet i legnem kraj nje. Uzmem
bočicu koju sam joj ranije pripremila. Mlaka je,
temperature moga tijela. Odbija jesti. Uzimam je u
naručje i ponovno joj ponudim bočicu. Popije malo,
ali zakašlje se i ispljune mi mlijeko na grudi.
On stoji u dovratku i promatra nas.
»Idi se oprati, ja ću pripaziti na Mary. Bude li
trebalo, odvest ću je doktoru. Vidjet ćemo.«
U redu, to je već neki napredak. Spremna sam
učiniti sve što želi ako je to za dobro moje kćeri.
Umotam se u plahtu i predam mu je, umotanu u
moljcima izjedenu deku. Siđem i dok se perem,
molim se nebesima da je odvede liječniku ili joj barem
kupi nešto protiv kašlja i za snižavanje temperature
u ljekarni u gradu iza mosta ili u onoj u Tescu, gdje
je kupio bočice i mliječnu formulu.
Vraćam se na kat.
Sjedi na rubu kreveta u svojoj spavaćoj sobi, drži
je u naručju i gleda u nju. Mirna je, ne plače i ne
kašlje.
Podiže pogled prema meni.
»Mary nije dobro ime za nju«, kaže i vrhom prsta
dotakne joj vrh nosa. »Ne pristaje joj, treba joj neko
drugo ime.«
Huong počne hripati i poluzatvorenih očiju
zagleda se u mene.
»Odsad ćemo je zvati Janey. To je pravo ime za
nju. Puno bolje joj pristaje, zar ne? Izgleda kao mala
Jane, zvat će se Janey, odsad je tako zovi, nema
boljeg imena za nju.«
 23

NE SPAVAM DULJE od otprilike sat vremena u

komadu. Budim se čim se Huong počne meškoljiti,
zaplače ili zakašlje. Unatoč tabletama za konje u tren
oka se razbudim i spremna sam djelovati, učiniti za
kćer što god treba. Barem mislim da sam sprema. U
najmanju ruku, nadam se tome.
Noć je prošla, zora je na pomolu, približno je sat
vremena do izlaska sunca. Osjećam se prilično
iscrpljeno. Čelo moje kćeri više nije vruće. Noću se
preznojavala od vrućine, a zatim drhtala od hladnoće.
Ramena su joj se tresla, da ima zube, cvokotali bi. No
čini se da je groznica prošla. U najmanju ruku,
temperatura joj je pala. Voljela bih imati toplomjer.
Ali nemam ga. Nemam ništa po čemu bih mogla
ocijeniti njezino zdravlje i napreduje li kako treba. Ne
znam koliko je teška ni raste li onako kako se očekuje
za tu dob. Ne znam ni njezinu krvnu grupu. Ništa ne
znam, mogu se osloniti samo na osjećaje. Konkretni
podaci bi me umirili, ali nemam ih. Nemam ništa
konkretno, ništa crno na bijelom, čak ni njezin rodni
list. Voljela, bih da je moji roditelji mogu vidjeti.
Majka bi je ljuljuškala, otac bi joj stavio prst u ručicu.
Osjećala bih se puno sigurnije da sam s njima.
Lenn ustaje rano i pođe nahraniti svinje, a kad se
vrati, nalazi nas u prizemlju. Huong spava na sofi,
pokrivena s dvije deke. Još uvijek hripa. Je li joj vlaga
možda naškodila? Ima li tuberkulozu? Ili je to neka
dječja bolest protiv koje je trebala biti cijepljena?
 »Skoro je prazna«, kaže tresući kutiju kukuruznih
pahuljica. »Jedva da ima za pola zdjelice.«
Sliježem ramenima. Umorna sam i osjećam se
poraženo.
»Većinom samo mrvice, dat ću to njoj.«
Otvori vrata podruma. Odozdo se ne čuje ni glasa.
Hladan smrdljivi zrak prodre iznutra, Huong
zakašlje, slina joj se iz kuta usta slije na navlaku od
prozirne plastike. Štednjak se zahuktao, iz dimnjaka
dopire prigušena tutnjava.
Lenn se brzo vraća iz podruma i zasunima zatvara
vrata. Zasigurno joj je kutiju s kukuruznim
pahuljicama ostavio u podnožju ljestvi.
»Navikla sam zvati je Mary«, kažem gledajući kćer.
»Mjesecima je tako zovemo, čemu joj sad mijenjati
ime?«
Molim te, pomislim. Molim te, ne mijenjaj joj ime.
Nije Janey, to nije ime za nju. Molim te, ne nastavljaj
s tom ludošću, neka završi sa mnom.
Odmahne glavom.
»Sada je Janey, navikni se na to. Na moju majku
je i neka se zove po njoj. Trebao sam to odmah vidjeti
i tako je nazvati.«
Uhvatim se za čeličnu šipku štednjaka i čvrsto je
stisnem kako bih zadržala prisebnost. Huong nije na
njegovu majku, nema ništa s njom.
»Poslije možda odem u seosku trgovinu. Ih u grad.
Frank mi je rekao neka budem oprezan. Janey ima
dosta hrane, zar ne?«
Kimnem.
 »Dobro, onda samo uobičajena kupovina.«
Odlazi. Stavljam deku na pod i Huong na nju.
Bljeđa je nego ikad, lice joj je poput krede. Skidam joj
pelenu. Krvava je s gornje strane, kako je to moguće?
Smjesta shvatim kako. Sigurnosna igla iz šivaćeg
pribora Lennove majke, kojom sam pričvrstila
pelenu, otvorila se, i vrh joj se zabio u trbuh. O, joj!
Zar je nisam dobro zatvorila? O Bože, ozlijedila sam
svoju malenu kćer. Kako se to moglo dogoditi ?
Presvlačila sam je usred noći, u mrklom mraku i
mamurna od tablete za konje, eto kako. Ozlijedila
sam vlastito dijete. Sirotica, bila je toliko iznemogla
da nije čak ni zaplakala.
Presvučem je pa podignem i priljubim obraz uz
njezin. Hladna je. Na stražnjici se odvučem do
štednjaka. Prevruć je da bih se naslonila na njega pa
se leđima oslonim na naslonjač. Ne mogu vjerovati da
moja malena nije pustila ni glasa kad joj se igla zabila
u trbuh.
Odozdo se začuje grebanje.
Sagnem se, tako da sad gotovo ležim na podu i
osluhnem, lica okrenuta prema štednjaku.
»Cynth?« prošapćem.
Rasplače se. »Upamtila si mi ime.«
I ja se rasplačem; suza za suzom slijeva mi se iz
očiju na pod koji sam jučer izribala.
»Ne mogu ti ništa dati, zatvorio je rupu pod
sudoperom«, kažem joj.
»Znam«, kaže. »Ne želim ništa, samo umrijeti.
Nadam se da će to biti ubrzo.«
 »Ne, ne smiješ se predati. Moraš ostati sa mnom.«
Huong se meškolji u mojim rukama. Utoplila se,
ali srce joj ubrzano lupa i iznova teško diše.
»Nisam s tobom«, kaže Cynth. »Sama sam tu, bez
ikoga.«
»Frank Trussock mu je došao reći da policija
pretražuje kuće«, kažem, iako to nije istina.
»Razgovarali su kraj ograde, čula sam svaku njihovu
riječ. Traže te, Cynth, doći će i ovamo, moraš se samo
još malo strpjeti.«
»Nitko neće doći, Jane. Nema mi spasa.«
Glas joj se promijenio, sada zvuči prilično
staloženo. Pomireno sa sudbinom, kao da je njezin
duh tog trenutka umro.
»Cynth, ne smiješ se predati.«
Nema odgovara.
»Cynth?« pozovem je, glasa preplavljena
strepnjom. Nije se valjda predala i izdahnula?
»Da?«
Lakne mi. »Pobjeći ćemo. Ti, ja i moja kći.
Oslobodit ću te i bježimo odavde.«
»Neću moći«, odvrati. »Preslaba sam.«
»Moja malena je bolesna«, kažem zureći u pod,
kao da se pogledom pokušavam probiti do Cynth.
Suze mi kapaju na prašnjave daske. »On bi je mogao
pustiti da umre ako nije dovoljna snažna da preživi.
Postaje očajan, osjećam to. Zna da te traže, poput
štakora je stjeranog u kut. Tko zna što bi ti mogao
učiniti. Cynth, više ne možemo čekati. Moram pobjeći
s kćeri, a ne mogu tebe ostaviti tu, to ne dolazi u
obzir.«
»Ne, ne mogu. Idi i spasi se, ja sam preslaba za
bijeg.«
Pogledam Huong. Sirom otvorenih, sada bistrih
očiju, gleda me s velikim zanimanjem. Svrnem pogled
na prozor. Ptice sjede jedna do druge na telegrafskoj
žici. Vrane, desetak njih. Jedna od njih odleti, a za
njom i ostale.
»Moramo pobjeći, Cynth«, ustrajem. »Čim ode u
grad. Nas tri. Sigurna sam da ti i ja možemo
poduprijeti jedna drugu. Morat Ćemo biti brze. Znam
put, izvući ćemo se. Možemo uspjeti.«
»Ostavi me tu i idi«, kaže.
»Ne razumiješ«, odvratim. »Ne mogu otići bez tebe.
Treba mi tvoja pomoć, moram se na nekoga osloniti
u hodu. Tu je i moja kći, ne mogu je ostaviti. Ostaješ
li ti, ostajemo i nas dvije.«
Začuje se pucketanje u ložištu, dimnjak zahuči.
Zurim u pod, čekajući.
»U redu, pokušat ću«, kaže Cynth.
Lenn se vrati i traži da mu napravim sendvič. Idi
iz ove od Boga zaboravljene kuće, vraže, pomislim.
Odlazi, ostavi nas na miru.
»Uz rub nasipa vidio sam mrtvu jegulju«, kaže.
»Smrznuta je, kruta kao željezna cijev.«
Odlazi, u mislima ponavljam.
»Zabit ću je tamo u zemlju, za upozorenje
njuškalima koji se smucaju uokolo, to će ih odbiti.
Mislio sam da je zmija, ali nije, jegulja je. Idem. Ako
tko dođe ovamo, povuci se na kat i budi tiha. Ni glasa
da nisi ispustila, jesi li razumjela? Frank Trussock će
imati kuću na oku. Nisam glup, pobrinuo sam se za
to. Padne li ti na pamet izvoditi neke gluposti, zatvorit
ću te u svinjac na noć ili dvije, tek toliko da vidiš kako
ti je dobro ovdje.«
Kimnem.
»Kako je Janey?«
»Nije joj dobro, bolesna je. Ne znam što joj je, ali,
molim te, kupi joj nešto čime se djeci snižava
temperatura.«
Isturi donju usnicu, zagleda se u Huong pa
navuče jaknu i uzme ključ Land Rovera iz ormarića
u predsoblju.
»Napravi mesnu pitu, neka bude gotova kad se
vratim.«
Idi.
Napokon izađe. Gledam Land Rover kako se
udaljava; stražnja crvena svjetla podsjećaju me na
kapljice krvi od uboda igle u trbuh moje kćeri.
Zasuni. Moram ih otvoriti.
Pogledam u gornji pa u vrata. Dotaknem ga pa
povučem ruku. Što ako je nešto zaboravio i vrati se
po to? Ili samo zato da bi provjerio što radim? I prije
je to katkad činio. Ali nemam izbora nego osloboditi
Cynth. Moramo pobjeći. Ponovno dodirnem zasun.
Huong spava u mojem naručju; blijeda je, koža joj je
ljepljiva na dodir. Progutam slinu i snažno povučem
zasun. Vrata se olabave u okviru. Pođem do prozora
pogledati vraća li se Lenn. Nema ga. Imam dvije
pripravljene bočice, još uvijek su vruće. Imam i pola
konjske tablete, tako da ću, u slučaju potrebe, moći
njima umanjiti bol. Sve to stavim u džep kućne
haljine. Vraćam se do podrumskih vrata i povučem
drugi zasun. Čvršće se drži, neće lako popustiti. Jače
uprem, no pritom izgubim ravnotežu i uganem
ozlijeđeno stopalo. Naravno, kad na nogama imam
njegove sandale broj četrdeset četiri. Rukom se
oslonim o zid, lice mi se izobliči od boli. Huong teško
diše u mojem naručju. Zagrizem usnicu do krvi. Nova
bol ne umanjuje postojeću, ali pruža mi mogućnost
usredotočiti se na nešto drugo. Ponovno povučem
zasun. Napokon popusti i vrata se otvaraju. Odozdo
me zapuhne hladan vlažan zrak. Vonja na smeće i
trulo meso.
»Cynth«, viknem. »Izađi, otišao je.«
Ne javlja se, kao da je nema.
»Cynth, molim te, požuri. Otišao je u grad,
nemamo puno vremena.«
Ni glasa od nje, a ne mogu se spustiti dolje po nju,
nikada mi ne bi uspjelo popeti se natrag uz ljestve.
»Cynth«, vrisnem.
Pomiče se, vidim njezinu sjenu u polumraku.
Puže prema ljestvama.
»Popni se«, viknem. »Brzo.«
Došulja se do donje prečke i počne se penjati. Lice
joj je prljavo, oči crvene od boravka u mraku. Grozno
izgleda, uistinu jadno. Popne se do vrata i sjedne.
Huong je ponovno u vrućici, čelo joj je oznojeno.
Premjestim je na drugu ruku i pokušavam Cynth
osoviti na noge. Pognuta je poput grbavca, glave
spuštene na prsa. Jahaće hlače prekrivene su joj
okorjelom prljavštinom, crvena kosa prorijeđena i
zamršena, bez sjaja, koža lica istodobno prljava i
gotovo prozirna.
»Moramo odmah pobjeći«, kažem.
»Gdje je on?« drhtavim glasom upita.
»Otišao je u grad.«
Prekriži se.
»Ali uskoro će se vratiti«, istaknem. »Nemamo
puno vremena, moramo odmah krenuti.«
Izlazimo iz kuće. Cynth mi izgleda upola niža, kao
da se uvukla u sebe. Poput izgladnjele ptice je, odjeća
visi na njoj. Oči me zapeku od smrada koji se širi od
nje. Sirotica. Ne smeta mi to, za puno toga joj se
moram iskupiti. Obje smo u teškoj situaciji i možemo
se spasiti jedino budemo li se oslanjale jedna na
drugu.
»Gladna sam, moram nešto pojesti«, kaže.
»Cynth, nemamo sada vremena za to.«
»Daj mi barem gutljaj mlijeka.«
Bočice su za Huong, no što ću sad? Nevoljko
izvadim jednu iz džepa, odvrnem poklopac s dudom i
pružim joj je. Uzme je i brzo ispije pola sadržaja.
»Ne tako naglo«, upozorim je.
Popije još malo i vrati mi bočicu. Zavrnem
poklopac na nju, vratim je u džep i pođemo prema
cesti. Lijevo i desno su staze, no ako bismo krenule
njima, bio bi to duži put do sela koja se nalaze s jedne
ili druge strane. Morat ćemo ići putom koji vodi do
glavne ceste. I preskočiti ogradu jer je zaključana.
Cynth pogleda u moje unakaženo stopalo i primi
me oko struka. Prebacim joj ruku preko vrata i
uputimo se prema ogradi. Umotanu u deke, držim
Huong čvrsto uz sebe.
»Bog te blagoslovio što si me oslobodila«, tiho mi
kaže Cynth.
Ne kažem ni riječ jer još nismo spašene. Nismo
toliko brze koliko bih željela, ali sad kad se oslanjam
na nju, ipak napredujemo brže nego prije. Cynth je
jako oslabila, osjećam joj kosti pod odjećom. Ali ne
žali se.
Zrak je hladan i oštar.
»Kuća mi je dvanaest milja odavde«, kaže
hvatajući dah. »Tako blizu, a tako daleko«, dometne,
pogleda uperena prema selu.
»Što je to?« upitam stisnutih očiju zureći u dva
svjetla koja se iz daljine kreću prema kući.
»Automobilska svjetla«, kaže Cynth. »Možda netko
od ljudi koji me traže.«
»Ne, to je on«, kažem i okrenem se. »Hajde,
moramo se brzo vratiti.«
Hramamo natrag što brže možemo. Gotovo bi se
moglo reći da trčimo, neobično je kako u strahu
čovjek pronađe snagu za koju i ne zna da je ima.
Uspijemo stići do kuće. Čim uđemo, gurnem Cynth
prema podrumu.
 »Požuri dolje, ne smije te zateći tu«, kažem i prije
nego što zatvorim ulazna vrata, provjerim dokle je
Lenn stigao. Gotovo do ograde. Je li nas vidio?
»Ne mogu se tamo vratiti«, kaže Cynth, rukom se
uhvativši za okvir podrumskih vrata. »Pusti me da
razgovaram s njim.«
»Od toga neće biti koristi. Slabe smo, nećemo mu
se moći oduprijeti. Vrati se u podrum, sutra ćemo
opet pokušati.«
Gurnem je unutra i zasunima zatvorim vrata.
Toliko je slaba da nema snage oduprijeti mi se, samo
se pokori i jecajući se spusti u podrum.
Produžim u boravak. Trenutak potom, Lenn ulazi
u kuću.
 24

MOŽE LI OSJETITI kako mi srce brzo lupa, kako mi

tuče u grudima? Zna li da smo pokušale pobjeći
odavde? Ne kaže ništa, svlači jaknu i vješa je na klin.
Odlazi na kat i zatim se spušta u podrum.
Kasnim s pripravom večere. Nisam očekivala da
ću je morati praviti. Danas je na redu pita od
ostataka piletine. Napravim papazjaniju od mesa i
povrća, umotam je u tijesto, stavim u lim njegove
majke, ubacim u pećnicu i štednjak natrpam vrbovim
granama.
Ovo je prvi put da je otišao u podrum otkad me je
počeo ponovno zvati u svoju sobu. Očaj me
preplavljuje kad pomislim kroz što Cynth prolazi. I
koliko smo blizu, ona tamo dolje, a Huong i ja tu. I
kako mu kuham krumpire u loncu njegove majke,
kao da se ništa ne događa.
Vraća se gore i onjuši zrak. »Dobro miriše. Idem
se oprati.«
Odlazi u kupaonicu.
Samo da ne pogleda snimke. Bože, molim te, neka
to preskoči, barem ovaj put.
Izlazi iz kupaonice. »Pogledat ću snimke«, kaže i
uključi računalo. Zaslon monitora bljesne. Dakle, to
je to. Kako će nas kazniti? Kojim redoslijedom?
Podižem Huong sa sofe. Izgleda uplašeno, kao da
zna što se sprema. Usnice su joj stisnute, lice crveno,
pogled nemiran.
 Bih li ga žaračem udarila po glavi? Probola ga
nožem? Puno puta sam o tome razmišljala, ali nikada
nisam smogla hrabrosti to učiniti. Ne mogu se boriti
s njim, prejak je. Bilo bi to kao boriti se protiv
plimnog vala ili stijene. Gledam sebe i Huong na
zaslonu. Gledam se kako sjedim na zahodu, kako
ležim u krevetu. Kako mu pripremam čaj.
Priđem sudoperu. »Osa«, viknem, iako je nema i
lupim kuhačom po donjem desnom okviru sa
staklom i zatim šakom udarim po njemu, kao da je
to njegovo čelo. Huong se uplaši i glasno rasplače.
»Što izvodiš, luda ženo?«
Krhotine stakla zabile su mi se u ruku, krv se
cijedi u bijeli emajlirani sudoper koji ribam svakog
dana zadnjih sedam godina. Ima nekoliko sićušnih
krhotina i po licu moje kćeri, ali, srećom, nije
ozlijeđena. Pažljivo ih maknem s njezine nježne kože.
On izlazi kako bi izvana uklonio komade stakla iz
prozorskog okvira. Svrnem pogled na zaslon računala
i promatram kako Cynth i ja, noseći Huong u
naručju, izlazimo iz kuće.
»Idem u radionicu po alat i nešto čime ću zatvoriti
prozor«, vikne mi izvana. »Počisti nered i pazi da
mesna pita ne izgori.«
Jesmo li Cynth i ja spašene? Ili je ovo samo
odgoda kazne?
Čistim krhotine i svako malo pogledavam snimku.
Gledam kako se Cynth i ja vraćamo u kuću i kako je
guram natrag u podrum. I nakon toga njega, kako
ulazi u kuću. Pođem provjeriti mesnu pitu. Miriše
kao da je skoro gotova.
 Poslije večere sjedimo i gledamo televiziju uz
otvorena vratašca štednjaka. Četvrtast komad
šperploče pričvršćen je na donji desni okvir
razbijenog prozora. Prostorija se u međuvremenu
rashladila i-štednjak se muči nadoknaditi toplinu.
»Odustao si od odlaska u kupnju?« pitam ga dok
glumimo sretnu obitelj. Po običaju, on sjedi u
naslonjaču, ja do njega, na podu. U jednoj ruci mu je
daljinski, drugom me miluje po glavi. To mu je
najdraži igrokaz, usrećuje ga, tada je najmirniji i
najsretniji.
»Da«, kaže.
Bez riječi nastavim ljuljuškati Huong. Znam da
me je testirao i tim brzim povratkom. Namjerno je
odustao od odlaska u kupnju t kako bi mi dao do
znanja da nikada ne mogu biti sigurna.
»Vjerojatno ću sutra poći u grad«, kaže provlačeći
mi prste L kroz kosu; pet prstiju poput pet zmija koje
vijugaju kroz travu. I »Ne brini, kupit ću Janey nešto
za snižavanje temperature i još I hrane.« š Trebalo bi
mi biti ugodno to milovanje po kosi, ali nije, ježim i
se od njegova dodira. Ne kažem ni riječ, samo i dalje
ljuljuškam Huong pogleda uperena u televizor, iako
nemam pojma što gledam niti me zanima.
Odlazi nahraniti svinje. Ja s kćeri pođem leći u
malu spavaću sobu. Zabrinuta sam za Cynth,
zacijelo je strašno ponovno se naći u skučenom,
hladnom i mračnom podrumskom prostoru nakon
što je nakratko okusila slobodu.
Huong kašlje i teško diše. Ima lošu noć. Nahranim
je i ljuljuškam pokušavajući je umiriti. Pričam joj da
će ozdraviti i da će sve biti dobro. Jednog dana bit
ćemo u krugu obitelji i prijatelja. Bit će joj toplo i bit
će sita, sretna i sigurna.
Sljedećeg jutra Lenn odlazi u čestar po još vrbinih
grana. Vedar je dan, tragovi zrakoplova križaju se na
nebu. Nahranim Huong i pojedem zajutrak.
Temperatura joj je još uvijek povišena, ali neobično
je mirna, mirnija nego inače. Kamera me snima dok
u lončiću njegove majke zagrijavam vodu sa šećerom.
Ulijem to u čistu bočicu i pođem do Huong koju sam
ostavila da leži na sofi. Podignem je, leđima okrenuta
kameri, i stopalom pokucam o pod. U odgovor,
odozdo se začuje grebanje. Zagledam se u pod i
pronađem mjesto gdje su podne daske malo
razmaknute. Uzak je to prorez, ali mogao bi poslužiti.
Pretvaram se da nudim bočicu Huong i pritom
prstom odmaknem poklopac s dudom tako da
naizgled slučajno padne na pod, a tekućina se izlije
na daske. Dio zašećerene vode slijeva se kroz prorez
između dasaka. »Uh, baš sam nespretna«, kažem i
sagnuvši se, dlanom poguram još tople zaslađene
vode kroz prorez u daskama, u nadi da će je Cynth
uhvatiti u dlanove i popiti. Ne mogu biti sigurna da
će to uopće doći do nje. Ne čujem ništa, ne javlja se.
Nema zvuka grebanja ni srkanja. U međuvremenu,
slatka tekućina je nestala, sve je otišlo u podrum,
puna bočica zašećerene vode.
»Bog te blagoslovio«, kaže Cynth. »Sad mi je puno
bolje.«
»Moramo se strpjeti da ode u grad«, tiho joj kažem.
 Čim Lenn uđe u kuću, napravim mu sendvič sa
šunkom i sirom. Napravim mu čaj, ulijem ga u
njegovu šalicu s logom tvrtke za pesticide i stavim
pred njega na stol vrećicu čipsa.
»Poći ću u grad u kupovinu, no bude li promet
gust, okrenut ću se kod mosta i vratiti kući«, kaže.
»Ne mislim izgubiti pola dana na to, radije ću sutra
krenuti ranije.«
»U redu«, kažem jer znam da ne smijem pokazati
nestrpljivost.
Pripremila sam dvije pune bočice za Huong. Vruće
su, neće se tako brzo ohladiti. Pod sofu sam gurnula
dvije deke. Pripremila sam i sendvič sa šunkom i
sirom za Cynth; zacijelo je gladna i trebat će joj snage
ako mislimo doći do ceste, zašećerena voda neće joj
biti dovoljna.
On nazuva čizme. Jednu pa drugu. Zateže vezice
pa navlači jaknu.
»Što si ono rekla da kupim za malu Jane? Za
snižavanje temperature?«
»Paracetamol«, kažem.
»U redu, vidjet ćemo ima li toga«, kaže pa otključa
ormarić s ključevima, uzme ključ Land Rovera,
zaključa ormarić, kratko me pogleda i izađe iz kuće.
Srce mi ubrzano lupa. Srce moje kćeri također,
kao da moje uzbuđenje djeluje i na nju. Ako nije to,
onda joj se stanje ponovno pogoršava. Stanem s njom
kraj štednjaka. Previše je mlitava u mojim rukama.
Želim je što je više moguće zagrijati prije nego što
izađemo na hladnoću. Lenn je stigao do ograde. Vrti
mi se u glavi od pomisli na ono što ćemo Cynth i ja
učiniti. Pogledam kroz prozor. Udaljava se, motor
Land Rovera bruji, dim iz ispušne cijevi miješa se s
maglom koja se zadržala nisko na stazi.
Što je brže moguće, pođem do vrata podruma i
otvorim ih. Ovoga puta Cynth je spremna, blistavih
očiju čeka da izađe.
»Hvala ti«, kaže i brzo se popne uz ljestve.
»Pričekaj trenutak«, kažem i gurnem joj Huong u
ruke. Malenoj se to ne sviđa, rasplače se i pruža
ručice prema meni. Žao mi je, ali nemam je vremena
umirivati, moram uzeti bočice, deke i sendvič za
Cynth.
Cynth pođe do štednjaka, uzme kutiju šibica i
počne zveckati njome, pokušavajući na taj način
umiriti Huong. Sada bolje izgleda nego jučer, manje
je blijeda i lice joj je čistije, očito joj je ostavio malo
vode da se umije.
Uzimam Huong od nje i izlazimo iz kuće. Imam
osjećaj da je ovo dosad najhladniji dan u studenom.
Krenemo stazom prema ogradi, no Cynth stane i
odmahne glavom. »Ne«, kaže uprijevši prst u cestu u
daljini. »Moramo drugim putem, ovo neće uspjeti.«
 25

POVUČEM CYNTH ZA rukav.

»Ne, moramo ovim putem«, odlučno kažem
uprijevši prst u put koji vodi do glavne ceste.
»Hajdemo, nemamo vremena za gubljenje, ne znam
koliko dugo će se zadržati u gradu.«
Odgurne mi ruku i pognutih leđa zaobiđe kuću.
Prljava jakna od flisa visi joj s mršavih ramena.
Pođem za njom i zateknem je kako gleda u daljinu.
»Cynth, moramo odmah...«
»Hajdemo tamo«, kaže uprijevši prst u drugu
cestu, okomitu na onu do koje put vodi ravno od
kuće. »Manje je prometna, ali imat ćemo više šanse
doći do nje.«
Zurim u pustu ravnicu koja nas dijeli od te ceste.
Daleko je, predaleko. Veća je šansa doći do ceste koja
vodi do sela u kojem je Spar. Više automobila vozi u
tom smjeru, pogotovo u ovo doba dana. Uvijek sam
planirala pobjeći tim putem, ne ovim koji Cynth sad
predlaže.
»Predaleko je«, kažem. »Možda bi tebi i uspjelo doći
do tamo, ali meni pouzdano ne bi.«
Svrne pogled na cestu na koju se dolazi putem iza
ograde pa na moje unakaženo stopalo.
»Krenemo li prema glavnoj cesti, moglo bi se
dogoditi da nas presretne«, kaže. »Ili nas ugleda kako
hodamo kraj ceste kad se bude vraćao iz grada. U
tom slučaju će se okrenuti i pokupiti nas, nećemo se
moći boriti s njim. Znaš to. Moramo krenuti prema
svinjcu. Na pola puta je do sporedne ceste i tamo
bismo se mogle kratko odmoriti. Uspijemo li doći do
svinjca prije nego što se vrati iz grada, šansa za
uspješan bijeg bit će nam puno veća. Mislit će da smo
pošle glavnom cestom i vratit će se tamo potražiti
nas.«
Glas joj podrhtava, obrazi su joj upali, kosa joj u
prljavim rezancima pada niz pognuta ramena. Pri
oštrom zimskom svjetlu izgleda još gore nego u kući.
»Uspijemo li doći do svinjca, možeš se tamo sakriti
s kćeri, a ja ću otrčati do ceste. Zaustavit ću nekog i
moliti ga da pozove policiju. To nam je najbolja šansa
za bijeg. Mislit će da smo pošle glavnom cestom,
sigurna sam u to.«
Pogledam prema glavnoj cesti, onoj kojom sam
došla ovamo pa svrnem pogled na beskrajnu ravnicu
koja se u daljini lagano spušta prema moru. Ništa
dobrog osim lijepog vremena ne može doći iz tog
smjera.
»Jesi li sigurna?« upitam.
Kinine i prebaci mi ruku oko struka, za potporu.
»Hajdemo«, kaže.
Prođemo kraj hrpe pepela, posljednjeg počivališta
mojih stvari, i produžimo uz stazu, po kamenju, kako
ne bismo na njoj ostavile otiske stopala. Prođemo
kraj jegulje koja zabijena u zemlju trune kraj kanala.
Ubrzo skrenemo u polje i nastavimo hodati preko
strništa. Suhi ostaci stabljika mrve mi se pod
sandalama broj četrdeset četiri. Osjećaj je kao da
hodam po slamkama koje smo kod kuće u Vijetnamu
koristili za pijenje sokova. Hodamo tako desetak
minuta. Stopala su mi smrznuta što i nije toliko loše
jer umanjuje mi bol u desnom. Cynth me ustrajno
podupire u hodu, ne znam odakle joj snage za to.
Zajednički teturamo pokušavajući održati ritam.
Huong je tiha. Ili razumije da mora biti tiha ili joj je
lošije nego što mislim.
Stižemo na kraj prvog polja i preko uskog jarka
prelazimo na sljedeće, veće od prethodnog. Izorano
je, nije lako hodati po njemu. Držimo se ruba, ali
svejedno, stopala nam se uvrću pod grumenima
zemlje. Tvrdi su, prekriveni kristalićima leda. Stalno
se spotičemo i borimo se da ne padnemo.
Cynthine ruke prekrivene su ogrebotinama, nokti
su joj ispucani. Kratko stanem i preko ramena bacim
pogled na njegovu kuću. Nikada je nisam vidjela iz
ovakve udaljenosti. Nadograđena kupaonica izgleda
kao nešto što joj ne pripada; izgrađena je pod
pogrešnim kutom. Podsjeća me na moje desno
stopalo koje također izgleda kao da ne pripada nozi.
»Hajdemo«, kaže Cynth. »Samo nastavi, dobro ti
ide.«
Ona je ta koja je zaslužna za to. Pognuta hoda
smrznutim poljem vukući me sa sobom. Kost i koža
je, oči su joj crvene nakon dugog boravka u mraku;
zacijelo je bole. Ali ni na što se ne žali i još nalazi
snage hrabriti mene.
Vadim bombon iz džepa kućne haljine, jedan od
tri koje sam jutros uzela iz pukotina u zidu u koje
sam ih sakrila i pružam joj ga. Zahvalno ga uzme i
gurne u usta. Neko vrijeme brže hodamo.
 Par fazana uzleti iz niske živice i poleti u smjeru
kuće, mjesta od kojeg Cynth i ja bježimo.
Huong se meškolji unutar kaputa koji sam
naslijedila od njegove majke. Rasplače se. Stanem. I
Cynth stane. Pokušavam umiriti kćer. Ljuljuškam je,
govorim joj neka se drži i da će sve biti u redu. Ali ne
smiruje se i zatim iznova počne kašljati. Teško diše.
Ponudim joj bočicu sada mlakog mlijeka. Cynth za to
vrijeme pogledom zabrinuto pogledava cestu i
prilazni put do kuće. Povlačim bočicu, spremam je u
džep i kažem kćeri da će poslije dobiti još. Ne sviđa
joj se to, vrišti. Priljubim je uz prsa i nastavljamo
hodati.
»Sporo napredujemo, nikada nećemo stići do
tamo«, kažem, više sebi nego Cynth. »Predaleko je.«
»Ne, skoro smo na pola puta do svinjca«, kaže ona.
»Najgore je iza nas, potrudimo se hodati ovim
ritmom.«
Oblačići daha izlaze mi iz usta. Prelazimo na
sljedeće polje, pšenicom zasijano i ispresijecano
tragovima kotača traktora.
Pokušavamo zaobići blatni dio, no to nije u
potpunosti moguće. Potplati sandala postaju mi
teški. Stružem njima po suhom smrznutom du, ali
blato se zalijepilo za njih i teško se odvaja. Svaki
korak sada mi je dvostruko teži nego prije.
George, Lennie i miš. Thanh, Cynth i mali anđeo.
Na kraju tog polja je uzvišenje, možda tri stope
iznad razine ravnice i šest iznad razine mora.
Prijeđemo ga. S druge strane, iza živice nalazi se
kanal. Cynth ne kaže ni riječ. Ni ja, samo nastavimo
hodati uz živicu gledajući uz i niz kanal u potrazi za
mostom. Ali nema ga, ne na ovom dijelu. Kraj jednog
smo prošle i predaleko je da bismo se vraćale, a drugi
je približno četiri milje dalje od mjesta na kojem smo
sad.
»Kako smo uspjele promašiti...«
»Ne znam, ali jesmo«, kaže Cynth.
»Znaš li plivati?« pitam je.
»Da, a ti? Ne može biti duboko, prijeći ćemo
nekako na drugu stranu.«
Pogledam prema kući. Iz ove udaljenosti izgleda
sićušno. Blijedosivi dim uzdiže se iz dimnjaka prema
golemom nebeskom prostranstvu.
Što je, tu je. Nasukale smo se između dva pakla.
Nema nam druge nego prijeći kanal, predaleko je za
povratak. Sandale su mi blatnjave, teško je hodati u
njima, a Huong je gladna i nemirna.
»Možemo li stati na pet minuta?« upitam Cynth.
»Moram nahraniti Huong. Imam i sendvič za tebe,
mogla bi ga sada pojesti.«
Zadihana je, očito umorna. Ne znam odakle crpi
snagu nakon mjeseci provedenih u hladnom i
mračnom podrumu. Kost i koža je, kosa joj je na
dijelovima tjemena ispala ili ju joj je on iščupao.
»Ne prije nego što dođemo u svinjac«, odlučno
kaže. »Ako sada stanemo, bit će nam puno teže
nastaviti. Daj mi sendvič, a malenu nahrani u hodu.«
Pružam joj sendvič sa šunkom i sirom.
Nastavljamo hodati. Uzimam bombon, stavljam ga u
usta i pokušavam u hodu nahraniti Huong. Svaki
korak mi je poput patetične utrke sa samom sobom.
Svako malo posrnem i da me Cynth ne pridržava,
pala bih. Osjećam se kao da hodam po površini nekog
pustog planeta. Unakaženo stopalo svako malo mi se
uvrne i prostrijeli me bol, a više nemam tableta. Mojoj
kćeri curi nos, disanje joj je plitko i ubrzano.
Psihički se priprema za ulazak u ledenu vodu.
Kako prijeći kanal s djetetom u naručju i iskrivljenim
stopalom? U ovo doba godine, u muškim sandalama
broj četrdeset četiri? Kako?
Houng isprazni bočicu i utone u san uljuljana
mojim nespretnim koracima i posrtajima. Sanjaj,
mila moja, pomislim. Sanjaj o slobodi i sretnoj
obitelji. No bojim se da ne upadne u predubok san, u
san iz kojeg se više neće probuditi. U iskušenju sam
da je probudim, provjerim je li s njom sve u redu.
Cynth je pojela sendvič i sada se brže krećemo
prema mjestu gdje ćemo prijeći kanal, nasuprot
svinjcu. Kanal se u ovom dijelu čini širim nego
drugdje. Zec iskoči iz niske živice i odskakuta preko
polja, kako se čini, triput sporije nego što bi mogao.
Ne mogu ne vidjeti tragikomediju u tome. Cynth i ja
se jedva vučemo uz rub ovih bezličnih polja, a taj zec
je samo lagano odskakutao kamo je htio.
Cynth se spotakne na grumen krute zemlje i
povuče me za sobom. Noge nam se zapetljaju,
padnemo. Gležanj mi se izvrne, dah mi se od boli
zaustavi u grlu. Zatvorim oči, zabacim glavu i čvrsto
stisnem zube. Houng se promeškolji i probudi se. Što
ću sad? Ne mogu ustati. Gotovo je.
 »Žao mi je«, kaže Cynth. »Sve je to moja krivnja,
trebala sam gledati kud hodam.«
Trenutačno ne mogu razgovarati s njom. Duboko
dišem i borim se ostati pri svijesti. Tiha je to agonija,
bez glasa i suza, kao i mnoge dosad.
Otvorim oči. Gore u visinama, zrakoplov mirno
leti nebom; uđe u oblak i izađe s druge strane. U
njemu je najmanje stotinu ljudi koji putuju s jednog
mjesta na drugo, na odmor, u posjet nekome ili zbog
posla. Ljudi koji žive normalnim životima. Moram se
potruditi tu misao si pretvoriti u misao vodilju.
Jednog dana i ja bih mogla biti jedna od njih.
Uz Cynthinu pomoć ustanem i krenemo dalje.
Svinjac se čini miljama daleko. U ovakvom
krajoliku teško je odrediti udaljenost. Okrutna je to
igra, prokleto iluzorna. Najzad, dolazimo do mjesta
gdje ćemo prijeći kanal, osrednje širokog, približno
četiri do pet metara. Voda je mirna, oblaci se
reflektiraju u njoj.
Spustim pogled na svoje blatnjave sandale i
uputim molbu nebu da sigurno prijeđemo na drugu
stranu.
 26

CYNTH MI POMAŽE spustiti se do kanala.

Trava uz srebrnkasto crnu vodu kanala je bolesno
žute boje. Mrtva. Zadnji, strmiji dio silaska do kanala
prijeđem na stražnjici. Huong držim uz sebe toliko
čvrsto da zaplače. Uz rub vode podignem se na noge,
osmjehnem se kćeri i poljubim je u čelo.
»Odlazimo s ovog groznog mjesta, mila«, kažem joj.
»Odlazimo i bit će nam dobro, obećavam ti da ću se
pobrinuti za to.«
Cynth nogom gurne uveli klas pšenice u vodu
kako bi provjerila dubinu, no previše je lagan da bi
potonuo. Namršti se i pokuša pogledom procijeniti
koliko je voda duboka.
»Nije jako duboko«, kaže i odmakne s lica pramen
kose. Kraj uha joj ostane trag prljavih prstiju.
Pogledam niz kanal. Izgleda kao ravna sjajna
traka na pozadini kreditne kartice. Ne vidi se dalje od
mosta u daljini, no znam da se proteže puno dalje,
sve do mora.
»Ako padnem u vodu...«
»Nećeš pasti«, kaže Cynth.
Uronim ruku u vodu. Mreškanje izobliči odraz
neba u njoj; slika se uvija i tone na dno.
Voda je ledena i toliko mirna da izgleda kao tekući
metal. Nema kukaca koji bi zujali iznad površine.
Ničeg živog.
 S rukom u ruci, uđemo u vodu. Nije duboka,
jedva do polovice potkoljenica, ali dno je muljevito,
mekano, stopala mi upadaju u njega. Nakon dva-tri
koraka ostanem bez sandale. Zaljuljam se, izgubim
ravnotežu i padnem. Huong se počne migoljiti i
rasplače se.
»Uzmi je«, kažem Cynth i ispljunem prljavu vodu
iz usta.
Pomogne mi ustati i uzme Huong koja sad vrišti u
sav glas.
»Ostala sam bez sandale«, kažem tapkajući nogom
po mulju u pokušaju da je pronađem, ali uzalud.
»Pokušat ću je ja pronaći«, kaže Cynth i gurne mi
Huong u ruke.
Stojim s nogama u mulju, desno stopalo očajnički
me boli.. Cijelim tijelom dršćem. Stisnem zube i
čekam.
Cynth odmahne glavom. »Žao mi je«, kaže. »Morat
ćeš dalje bez nje.«
Nastavimo dalje. Cynth me pridržava koliko može.
Postupno, voda postaje dublja, sada nam je gotovo do
polovice bedara.
Jezivo je hladna.
»Samo nastavi«, hrabri me Cynth. »Dobro ti ide,
uspjet ćemo.«
Pogledam je i kratko kimnem. Znam, nemamo
izbora, moramo uspjeti. Moram samo paziti da se ne
poskliznem. Cynth je zadihana. Dršće. Kosa joj
stalno pada na lice, više se i ne trudi maknuti je.
Sirotica, napola je ćelava i izgladnjela. Čarapa mi je
puna blata. Sada smo u vodi gotovo do struka.
Ledeno hladnoj. Huong dršće. Pušem joj za vrat kako
bih je ugrijala dahom. Napokon, stižemo na drugu
stranu i izvlačimo se iz vode, ja bez jedne sandale,
Cynth s vlatima vodene trave oko gležnjeva. Obje smo
zadihane. Sjednemo na zemlju.
»Kanal je pun jegulja«, kaže Cynth hvatajući dah.
»Jesi li ih osjetila?«
Odmahnem glavom. Kojeg li vražjeg mjesta,
nikada nije trebalo izrasti iz mora.
Ustanemo i Cynth mi pomaže popeti se uz nasip.
Ova strana kanala viša je i strmija. Prije nego što se
popnemo na ravan teren, stanemo i pogledamo
prema kući, poput vojnika koji vire iz rova. Dim se i
dalje mirno uzdiže iz dimnjaka, Land Rovera nema ni
pred kućom ni na prilaznom putu. Lenn se još nije
vratio.
Popnemo se gore. Od svinjca nas dijeli još samo
jedno veliko polje.
»Uvrh glave pola sata hoda. Uz Božju pomoć stići
ćemo do svinjca«, kaže Cynth i prekriži se. »Tamo
ćemo se kratko odmoriti i čim nahraniš malenu,
nastavljamo prema cesti.«
Krenemo. Cijelim tijelom dršćem, ne mogu si
pomoći. Muti mi se u glavi i umorna sam, jedva se
vučem. Mokra kućna haljina slijepila mi se uz noge,
a Huong mi je postala teška. Preteška, kao da nosim
šestogodišnje dijete, a ne dojenče. Cynth djeluje kao
da je vođena nekom nevidljivom silom koja joj
pomaže, gura je i vuče naprijed. Ili je to zbog svega
onoga što je doživjela u podrumu. Teško mi je kad
pomislim da joj nisam mogla pomoći, i kako mi je bila
zahvalna na svakoj sitnici koju sam učinila za nju.
Zemljište po kojem sada hodamo kamenito je,
svaki kamenčić, svaka zaleđena gruda zemlje
ozljeđuje mi lijevo stopalo, jedino na koje sam se
mogla dobro osloniti prije nego što sam ostala bez
sandale.
Ipak, napredujemo. Svinjac je sve bliže, a kad
pogledam prema sporednoj cesti, mogu na njoj vidjeti
poneki kamion i traktor. Dosad nisam na njoj vidjela
ni jedan autobus, no bilo tko bi nam mogao pomoći,
čak i ako naletimo na nekog biciklista ili seljanina
koji se pješice uputio nekamo.
Huong dršće.
Dršće mi u naručju i lice joj je poplavjelo. Nije se
smočila za vrijeme prelaska kanala, ali vjerojatno joj
je pelena mokra i hladi je. Jače je stisnem uza sebe i
pušem topao zrak u nju u nadi da ću je time barem
malo ugrijati. Ne čini se da joj to osobito pomaže.
Vadim bočicu iz džepa. Hladna je. Čime bih svoju
malenu mogla zaštititi od hladnoće?
Povučem Cynth za rukav. »Stani«, kažem joj.
»Huong se smrzava, moramo je nekako ugrijati.«
Stane i pogleda me pa svrne pogled na Huong.
Istog trenutka pogled joj preplavi panika. Brzo se
priljubi uz mene i krajevima jakne zakrili Huong.
Stojimo tako, kao dvije polovice školjke koja unutar
sebe čuva biser. Ona joj puše u lice, ja u vrat. Trljam
joj leđa, a ona joj istodobno trlja noge. Ubrzo osjetim
kako joj se toplina vraća u tijelo. Ni od čega drugog
osim od dvije žene odlučne ugrijati je. Dvije žene koje
se jedva poznaju uspjele su vlastitom toplinom i
zajedničkim naporima zagrijati smrznuto dijete. Ako
to nije prijateljstvo, onda ne znam što jest. Čak i više
od tog, ovim bijegom Cynth i ja postale smo poput
sestara.
Huong je sada dobro. Lice joj više nije modro i ne
dršće. Cynth se opustila, više ne izgleda preplašeno.
Nastavljamo hodati prema svinjcu. Svakih nekoliko
koraka preko ramena pogledamo prema kući i
glavnoj cesti. Dim iz dimnjaka sada je tanak i blijed,
gotovo nevidljiv. Lenn se još nije vratio. Ali vratit će
se.
Lijevo stopalo zaglavi mi se u blatu. Desno više i
ne osjećam.
Prođemo uz rub polja na kojem Lenn sadi uljenu
repicu. Izgleda bezlično, teško je vjerovati da je u
mjesecima prije rođenja moje kćeri bilo blistavo žuto.
Cynth se vuče kao da je na rubu snaga. Čini se da se
smrzava, kao da joj nedostaje toplina koju je
poklonila mojoj kćeri. Učinila je to bez razmišljanja
nauštrb sebi.
No idemo dalje. Kamenje mi se zabada u lijevo
stopalo, ne mogu to više podnijeti. Stanem. Morat ću
sandalu s desnog stopala premjestiti na lijevo. Cynth
mi pomaže u tome. Oštra bol me preplavi dok mi je
skida. Zatvorim oči i zagrizem ruku. Najzad, nazuje
mi sandalu na drugu nogu. No to se nakon dva
koraka pokaže uzaludnim, tako je još teže hodati. Sve
je bilo nizašto. Ponovno mi skida sandalu i vraća je
na moje desno stopalo. Čini to što nježnije može, no
dok mi zateže remenje, bol je tolika da mi se smrači
pred očima.
Nastavljamo se vući prema svinjcu. Sada više nije
daleko. Gola cigla, krov od valovitog lima. Oko njega,
puno smeća. Manji je nego što sam očekivala. Nakon
sedam godina ovo će biti prvo mjesto gdje ću ući a da
nije Lennova kuća. I prvo mjesto gdje će Huong ući
osim njegove kuće. Kratko pogledam prema kući sa
štednjakom u kojem su spaljene sve moje stvari.
»Tamo ćeš na brzinu nahraniti Huong«, kaže
Cynth. »Nemamo puno vremena, čim završiš,
moramo produžiti do ceste. Potrudit ćemo se kretati
tako da nas svinjac zakloni od pogleda iz kuće.«
Kimnem. Nastavimo hodati. Svinjac je ograđen
zahrđalom ogradom, a posvuda uokolo njega,
ravnica, okrutno velika u situaciji u kojoj moramo
neopaženo doći do ceste. Pakleni je to izazov za dvije
iscrpljene žene, k tomu još s malim djetetom.
Hodamo preko praznih vreća hrane za svinje.
Najzad, dolazimo do svinjca. Rukom se naslonim na
cigle. Cynth također. Ulaz nije na ovoj strani.
»Strpi se još malo, mila«, šapnem kćeri. »Uskoro
ću te nahraniti.«
Možda bih joj bočicu mogla pokušati zagrijati pod
pazuhom. Ili između dlanova? Gurnem je pod pazuh.
Znam, to je gotovo uzaludno, nema dovoljno vremena
za to. Moje siroto dijete morat će piti hladno mlijeko.
No i to će joj pomoći, gladna je i treba joj nešto što će
je utješiti, tihi ritual hranjenja na mjestu zaštićenom
od vjetra i hladnoće.
 Pođemo potražiti ulaz. Sa suprotne strane je, i što
više mu se bližimo, smrad koji se širi iznutra jači je.
Cynth otvori vrata i zastane. Stanem kraj nje i
pogledam unutra. Svinjac je prazan.
Bez ijedne svinje.
 27

CYNTH UĐE u svinjac i sjedne na hrpu paleta

naslaganih uza zid. Čizme su joj blatnjave, prljavo
lice ispresijecano tragovima znoja koji joj se cijedio s
čela.
Pogledam prema kući.
Još se nije vratio.
Uđem u svinjac. Huong je nemirna. Nosim je pod
kaputom, u naramku napravljenom od deke. Drugu
deku omotala sam oko nje.
Svinjac zaudara na svinje, izmet i krv.
U prednjem dijelu nalaze se željeznim ogradama
razdvojeni pregradci za svinje. Betonski pod
prekriven je slamom. U svakom od pregradaka nalazi
se korito za hranjenje od nehrđajućeg čelika, pojilice
i hranilice za praščiće. Korita su prazna, jedino što se
može vidjeti u njima je ptičji izmet.
Bočica koju sam stavila pod pazuho malo se
zagrijala, ne na tjelesnu temperaturu, ali nije više
tako hladna. Cynth ustane i uputi se u obilazak
svinjca, a ja ponovno provjerim je li se Lenn vratio
kući.
Nije. Još nije.
»Jane, dođi ovamo«, pozove me Cynth s pokrajnjih
vrata kojima se izlazi na teren oko svinjca.
Nikada se nisam poistovjetila s tim imenom, a
ovdje, daleko od njegove kuće s omraženom
prostorijom u prizemlju u kojoj je štednjak i
zaključani TV ormarić i male spavaće sobe na katu s
omraženim ormarom punim stvari njegove majke, još
manje nego ikad u proteklih sedam godina.
Požurim do Cynth. Upre prst u kamper ostavljen
da trune nedaleko od svinjca. Lenn mi je spomenuo
da je s majkom ljetovao u kamperu, vjerojatno je to
taj. Prilično je oronuo. Većina prozora na njemu
zatvorena je daskama, a umjesto na kotačima, stoji
na blokovima od šuplje cigle; gotovo se može čuti
kako vjetar zviždi kroz njih.
»Mogla bi u tom kamperu nahraniti Huong, ako
nije zaključan«, predloži mi Cynth. »Tamo ćete biti
bolje zaštićene od vjetra i hladnoće. Ja ću ostati vani
i držati na oku prilazni put njegovoj kući. Vrati li se
dok smo tu, stići ćemo na vrijeme pobjeći.«
Nisam sigurna da želim uči u kamper kojim se
njegova majka služila za njihove odlaske na
ljetovanja. No u svinjcu je hladno, vjetar zavija kroz
krov od valovitog lima. Nevoljko, Cynth i ja uputimo
se prema kamperu. U daljini, pokoje vozilo prođe
cestom do koje moramo doći želimo li se spasiti.
Ovdje nismo sigurne, ne još, sigurnost je nekoliko
sati dalje od Lennova posjeda; premda smo se
podosta udaljile od njegove kuće, još uvijek smo na
njemu. Speedy 350, piše na karavanu. Kad priđemo
bliže, otkrijemo da je dugim lancem vezan za
betonsko podnožje svinjca.
»Provjeri jesu li vrata otvorena i ako jesu, uđi«,
kaže Cynth.
»Vjerojatno su zaključana«, kažem, ali ipak pođem
provjeriti.
 U razini poda kampera, tik do vrata, izrezana je
rupa kroz koju prolazi lanac. Čudan način osiguranja
vozila od krađe, ako je Lennu to bila namjera.
Izmijenim pogled sa Cynth. Slegne ramenima.
Stisnem kvaku. Vrata se otvore. Unutra vlada
mrtva tišina. Uđem. Cynth mi se pridruži.
»Ima li koga?« vikne.
Nema odgovora.
»Nema nikoga«, zaključi Cynth. Zrak u kamperu
topao je i ustajao. S desne strane je mala kuhinja.
Plastični sudoper je napuknut, prozor iznad njega
prekriven neprozirnom folijom. Na kuhinjskom
ormariću stoji Argosov katalog, otvoren na stranici s
električnim kosilicama za travu. Kraj njega, električni
čajnik. Cynth ga uključi. Radi. Ponovno se zbunjeno
pogledamo.
Isključim čajnik.
»Valjda ga povremeno koristi kad dođe tu«, kaže
Cynth. »Hajde, nahrani malenu što je brže moguće i
idemo. Nemamo puno vremena. Ja ću te pričekati
vani.«
»Ne, ostani tu sa mnom.«
»Netko mora čuvati stražu. Požuri i sve će biti u
redu.«
»U redu. Izlazim za tri minute, najviše pet.«
Cynth kimne i izađe.
U dijelu za spavanje nalaze se dva kreveta
postavljena jedan nasuprot drugom. Na jednom je
gomila stare odjeće, na drugom hrpa prljave
posteljine. Otvaram vrata male kupaonice. Vonja na
plijesan, ali čista je. Na polici je pasta za zube iz nekih
davno prošlih vremena. Naravno, Lenn čuva sve što
je ikada pripadalo njegovoj majci.
»Hajde, malena, vrijeme ja za jelo«, kažem kćeri pa
sjednem na rub kreveta s gomilom odjeće i izvadim
bočicu ispod pazuha. Kad je ponudim Huong, uhvati
je ručicama kao da danima nije jela.
Hrpa posteljine na suprotnom krevetu počne se
micati. Naglo ustanem. Prekinuta u žuđenom
obroku, Huong udri u plač. Ne obazirem se na to. Što
je brže moguće, šepajući se uputim prema vratima.
Netko je tu, moram pobjeći. Sakriti se.
Izađem iz karavana. Iza sebe čujem zveckanje
lanca spojenog za svinjac.
»Hej, jesi li to ti?«
Stanem kao ukopana.
Polako se okrenem i zagledam se u mladu ženu
koja stoji u okviru vrata karavana. Nekoliko puta
trepnem pitajući se jesam li sišla s uma. Ali ne,
poznajem taj glas. Toliko sam zaprepaštena da
zamalo ispustim kćer iz ruku. Sanjam li? Ili
haluciniram, zbog tableta za konje?
»Došla si«, kaže. »Znala sam da hoćeš.«
 28

DRHTIM OD HLADNOĆE, smrznuta sam do kostiju.

Huong je mirna, ni glasa se ne čuje od nje.
Ona stoji tamo, raširenih ruku i s lancem oko
noge. Suze joj se slijevaju niz obraze.
»Ne«, kažem. »Ne. To ne možeš biti ti.«
»Došla si po mene«, kaže. »Znala sam da ćeš me
pronaći.«
Pogledom potražim Cynth, ali nema je nigdje u
blizini.
»Otkud ti tu?« smeteno pitam lupkajući se
prstima po glavi. »To jednostavno nije moguće.«
Izađe iz kampera, načini nekoliko koraka pa
stane, zagleda se u moje desno stopalo i rukama
pokrije usta.
»Thanh«, šapatom izgovori.
»Kim-Ly.«
Umotana je u plahtu i deku, kosa joj se niz leđa
spušta do kukova. Kost i koža je, kao i Cynth.
Ispružim ruku prema njoj.
Priđe mi, uzme me za ruku i prisloni je na mršavi
obraz. Noge mi zadrhte, padam na koljena. Stotinu
pitanja prolazi mi glavom. Ona klekne kraj mene,
zagrlimo se, s Huong između sebe. Kao da je vrijeme
stalo, klečimo tako čvrsto zagrljene, ja s dlanom na
njezinu obrazu i licem uronjenim u njezinu kosu, ona
s rukom na mojem zatiljku i licem ugniježđenim u
moj vrat, blizu lica svoje nećakinje.
 »Došla si«, ponovi kroz jecaje. »Bogu hvala na
tome.«
Odmahnem glavom. »Cijelo vrijeme sam tu«,
kažem i uperim prst prema kući. »Tamo, u njegovoj
kući.«
»Znala si da me drži tu? Je li i tebe svezao lancem,
tako da ne možeš pobjeći?« pita pogleda uperena u
moje izobličeno stopalo.
»Ne«, kažem. »Nije me svezao, ali svejedno nisam
mogla pobjeći. Pojma nisam imala da si tu. Gad.
Rekao mi je da su te deportirali prije pet godina.«
Ustanemo. Suze joj se i dalje slijevaju niz obraze.
Moje oči su suhe, no srce mi plače.
»O, Bože«, zdvojno uzdahnem. »Cijelo te vrijeme
držao tu, na lancu? Sve ove godine?«
»Da. Dolazio je svake večeri donijeti mi malo
hrane. Rekao je da mi je tu bolje nego u Vijetnamu.
Da se nemam na što žaliti jer ne moram plaćati
stanarinu, a u karavanu imam i struju i vodu, sve
zabadava. Prve tri godine imala sam i mali televizor,
ali pokvario se«, kaže gledajući me u oči, očima koje
podsjećaju na majčine. »Za tebe mi je rekao da radiš
na farmi pilića u unutrašnjosti. Uvjeravao me da si
dobro plaćena i da bez problema otplaćuješ dug. Ali
nije bilo tako? Lagao je?«
Uzdahnem. »Jest, lagao je. Cijelo vrijeme sam tu.
Kao i ti.«
Svrne pogled na Huong. »To je tvoje dijete?«
»Jest. Djevojčica je.«
»Njegova je?«
 Odmahnem glavom. »Ne, samo moja.«
Kimne. Ponovno se zagrlimo i poljubimo jedna
drugu u obraz. Ostanemo zagrljene, kao da ničeg
drugog nema oko nas.
»Još se nije vratio«, vikne Cynth pojavivši se iza
ugla kuće. »Gospode Bože, tko je sad to?« začuđeno
upita zureći u Kim-Ly.
Kim-Ly se uplašeno zagleda u nju pa svrne pogled
na mene.
»Ne boj se, to mi je prijateljica«, kažem. »I nju je
zatočio, zajedno smo pobjegle.«
»Vas dvije se poznajete?« upita Cynth. Priđe nam
i namršteno se zagleda u lanac pričvršćen oko gležnja
noge moje sestre.
»To je Kim-Ly... moja mlađa sestra«, kažem i
pomilujem Kim- Ly po kosi. Suze mi napokon krenu
iz očiju. »Držao ju je tu, zarobljenu. Nisam to znala.«
»Lancem svezanu?« upita Cynth i u nevjerici
odmahne glavom.
»Da«, kaže Kim-Ly. »Od prvog dana.«
»Moramo krenuti«, kaže Cynth. »Odmah. Još se
nije vratio, ali uskoro sigurno hoće.«
»Ne možemo«, kažem. »Još ne. Moram prvo...«
»Uskoro će se vratiti«, nestrpljivo me prekine
Cynth. »Znaš da hoće. Moramo odmah krenuti. Kao
da ne znaš za što je sposoban«, vikne i upre prst u
lanac pričvršćen oko gležnja noge moje sestre. »Vidi
što joj je učinio! Želiš li da...«
Prekinem je. »Moram prvo nahraniti Huong«,
kažem. »A onda ćemo pobjeći.«
 Sestra se kratko zagleda u mene, svrne pogled na
Cynth i podigne lanac. »Molim vas, ne ostavljajte me«,
kaže, glasa preplavljena strahom. »Povedite me sa
sobom. Molim vas.«
 29

CYNTH S HRPE starih blok-cigli uzme jednu i pokuša

njome razmrskati lanac. No raspadne se, a karike
lanca ostanu čvrsto spojene, kao i prije.
»Već sam to probala«, kaže Kim-Ly. »I sve ostalo
što sam mogla, ali uzalud.«
»Potražit ću nešto čime bi se lanac mogao
prerezati«, odvrati Cynth. Kratko pogleda prema kući
s podrumom u kojem je bila zatočena pa u mene,
pogledom kao da me ponovno želi upozoriti da će se
Lenn ubrzo vratiti, i požuri u svinjac.
Kim-Ly i ja se vratimo u karavan. Vonja na mast
od slanine.
»On ti je to učinio?« pita, pogleda uprta u moje
unakaženo stopalo.
Kimnem.
»Do dna duše je zao. Vrag u ljudskom obliku.«
Ponudim kćeri bočicu, no odbije je. Meškolji se,
gleda oko sebe. Oči joj se najzad zaustave na Kim-Ly.
»Nalik je na tebe«, kaže Kim-Ly.
»Od prvog trenutka mislim da je više nalik na
tebe.«
Osmjehne se i pruži mi dvije tanke deke. Umotam
Huong u njih, tako da joj se vide samo oči, obrazi i
malo kose.
Vani, Cynth ustrajno lopatom lupa po lancu,
pokušavajući razdvojiti karike. Nevjerojatna je, ne
znam odakle joj snage za to.
 No uzalud, ne uspijeva joj raskinuti lanac. Odbaci
lopatu i požuri natrag u svinjac potražiti neku drugu
alatku.
»Znaš li što o našim roditeljima?« pita me Kim-Ly.
»Kako su?«
»Ne znam«, kažem. »Nije mi dopustio pisati im.
Provela sam godine u njegovoj vražjoj kući, bez
ikakva kontakta s bilo kime.«
Zdvojno odmahne glavom.
»No barem sam imala tvoja pisma. To me je tješilo,
stalno sam ih iznova čitala.«
»Doista?« upita ganuto se zagledavši u mene.
»Da, ona koja si mi pisala iz Manchestera, dok si
radila u pedikerskom salonu.«
Kimne. »Ako sam mislila da mi je tamo loše,
prevarila sam se jer to je bilo ništa prema ovome. da
je mi nekakve tablete, mislim da bih se bez njih već
ubila.«
»Tablete za konje?«
Zbunjeno me pogleda.
»Velike, teško ih je progutati?«
Upre prst u tri i pol tablete na preklopnom stoliću
postavljenom između kreveta.
»Sad mi trebaju dvije na dan«, kaže. »Ako sam tiha
i pokorna, dobijem ih, ako ne, ništa. Zadnje vrijeme
spavam po četrnaest i više sati na dan. Mislim da
sam postala ovisna o tim tabletama, ne mogu bez
njih. Nije mi dobro, Thanh, raspadam se iznutra.«
 Kratko zatvorim oči, odmahnem glavom i
zagledam se u njezin okovan gležanj. »Bit će ti dobro,
izliječit ćeš se.«
»Prvih nekoliko mjeseci pokušavala sam dozvati
nekog od ljudi koji su u automobilima, kamionima ili
traktorima prolazili cestom. Toliko sam glasno vikala
da sam najzad ostala bez glasa. Kažnjavao me je tako
što bi mi uzeo sapun, pastu za zube ili pokrivače.
Dobijem to samo ako sam tiha, mirna i poslušna. Ali
mogu bez bilo čega od tog, ono bez čega ne mogu su
tablete. Više ne mogu bez njih i on to zna, time me
kontrolira više nego ičim.«
Prisjetim se očajničkog skvičanja svinja koje bih
katkad čula. Već odavno nisam, ali, je li to bila ona?
Je li mi vjetar zapravo donosio zvukove očaja moje
sestre?
Pogledam kroz prozor prema svinjcu. Cynth opet
nečim udara po lancu. Svrnem pogled na Kim-Ly. »Je
li tu ikad bilo svinja?«
Lice joj se zgrči i strese se, kao od jeze.
»Nije?«
»Jest, bilo ih je«, kaže. »Puno.«
Bogu hvala, pomislim. To su ipak bile svinje.
»Što je učinio s njima, prodao ih?«
Pogleda me, zagrize donju usnicu i odmahne
glavom. »Znaš li da je imao ženu?«
»Jane?«
»Da, Jane.«
»Kakve to veze ima sa svinjama?« zbunjeno
upitam.
 »Umrla je.«
»Da, znam. Rekao mi je to.«
Kim-Ly polako odmahne glavom. »Radi se o tome
što ne znam kako je umrla. Možda ju je ubio. Ili je
sama sebi presudila. Ne znam.«
Kimnem i nastavim ljuljuškati Huong.
»Jedne večeri, nedugo nakon što me doveo ovamo,
kad sam vrištala pokušavajući dozvati nekoga, rekao
mi je da je dao svinjama da je požderu.«
Zapanjeno se zagledam u nju. »Misliš da bi to
mogla biti istina?«
»Ne znam. Sljedećeg dana rekao je da se samo
šalio jer me je želio prestrašiti. Ali ne znam, možda je
zaista to učinio.«
Obuzme me slabost, zavrti mi se u glavi. Duboko
udahnem kako bih se smirila. Ne mogu se
onesvijestiti, ne sad.
»Rekao mi je da je to bila glupa laž. Neslana šala.
I da su svinje, u lošim godinama, kad nije imao novca
da im kupi hranu, jele napoj.«
Pružim joj ruku. Uzme je i čvrsto je stisne. Mogu
osjetiti kako dršće.
»Nisam htjela jesti meso koje mi je donosio«, tiho
kaže i pogleda prema električnoj pećnici i kuhalu.
»Nisam to htjela pripremati, u slučaju da je istina to
što je rekao. Ali bila sam gladna, Thanh. Umrla bih
od gladi. Bila sam preslaba, kosa mi je počela
ispadati. Morala sam samu sebe uvjeriti da su te
svinje jele samo napoj. Samo to i ništa drugo.«
»I bilo je tako, Kim-Ly. Zacijelo jest.«
 »Ali nikada neću moći biti sigurna u to.«
Zagrizem usnicu i spustim pogled na Huong.
»Te svinje nisu jele išta drugo osim napoja, Kim-
Ly. Sigurna sam u to. Rekao mi je da se Jane, njegova
žena, teško razboljela i umrla u bolnici«, kažem joj,
iako to nije istina, nikada mi to nije rekao. No moram
je umiriti, dati joj nešto za što se može uhvatiti. »Ne
brini, nije njome hranio svinje, to je apsurdno; htio
te je samo prestrašiti.«
Vidno joj lakne. Zatvori oči i stisne mi ruku.
Cynth proviri kroz vrata karavana i prekine horor.
»Ne uspijeva mi prelomiti lanac«, kaže. Zadihana je,
rumena u licu od napora. »Molim te, dođi ovamo,
moramo porazgovarati.«
Predam kćer sestri i izlazim iz karavana. Cynth
stoji s lancem u rukama i stisnutih usana ga
promatra. »Ne mogu ga prelomiti, nije čak ni
napukao«, kaže pa duboko uzdahne i pogleda me.
»Jane, moramo otići. Tvoja sestra zasad ne može
pobjeći, ali mi možemo. Moramo otići bez nje, nema
nam druge. Čim dođemo do ceste, zaustavit ćemo
nekoga i zamoliti ga za pomoć. Učinit će nešto,
pozvati policiju ili muškarce iz sela. Vratit ćemo s
njima ovamo i osloboditi tvoju sestru. Vjeruj mi, sve
će biti u redu, oslobodit ćemo je. Ali moramo odmah
krenuti.«
Pogledam prema cesti.
»Ne mogu otići i ostaviti je tu.«
»Vratit ćemo se po nju, obećavam. Još danas.«
 »Ne razumiješ, Cynth. Godinama živi tu,
ostavljena i zaboravljena od svih. Godinama! Ne
mogu je ostaviti«, kažem trudeći se potisnuti suze. »I
neću, nikada to ne bih mogla učiniti. Moramo ostati
zajedno.«
Cynth zdvojno raširi ruke. »Ubit će nas ako nas tu
nađe. Znaš to«, kaže, glasa preplavljena očajem.
»Kliješta za rezanje žice«, promrmljam, više za
sebe.
» Što? «zbunjeno upita Cynth.
Pogledam je i osmjehnem se, no osmijeh mi se
zaledi na licu kad se prisjetim tih kliješta i što mi je
njima učinio. Nikada neću zaboraviti tu bol, taj užas.
Prostrijelila me je, proširila se cijelim tijelom, od
gležnja do koljena, kukova i leđa.
»Trebaju nam kliješta za rezanje žice. U njegovoj
radionici su, moramo otići po njih. Čim ih uzmemo,
vraćamo se ovamo, oslobodimo Kim-Ly i bježimo.«
Cynth odmahuje glavom.
»To nam ne bi nikada uspjelo. Ne možemo se tamo
vratiti, nemamo snage za to. Ni vremena. On će se
uskoro vratiti, vjerojatno je već na putu kući. Dosad
je ogladnio, požurit će natrag. Znaš to.«
»Moramo pokušati«, ustrajem.
»Otići ću do ceste, po pomoć. Ti ostani tu sa
sestrom. To je puno bolji plan, brzo ću se vratiti
ovamo, s nekim.«
Pogledam prema cesti. Nema vozila na njoj, ni
jednog automobila, kamiona ili traktora. Ničega.
Odmahnem glavom.
 »Ne mogu se tamo vratiti«, kaže Cynth, glasa
preplavljena panikom. »Grozim se i pomisli da se
ponovno nađem u onom podrumu. To je previše
opasno, Jane. Previše rizično, i za tebe i za mene.«
»Moramo to učiniti«, kažem i odlučno kimnem.
»Ostavit ću Huong sa sestrom«, dometnem prije nego
što sam stigla shvatiti što sam rekla. Nikada mi nije
palo na um udaljiti se od kćeri toliko da začas ne bih
mogla doći do nje. Uspjela sam samu sebe iznenaditi.
U drugu ruku, pomisao na to ni najmanje me ne
plaši. Ostavit ću sestri bočicu i pokazati joj kako
treba držati Huong za vrijeme hranjenja. Kako je
ljuljuškat! i umiriti je bude li plakala.
»Moramo se dokopati kliješta za rezanje žice,
Cynth. Moramo odmah otići po njih.«
Vratim se u karavan. Huong i moja sestra gledaju
jedna u drugu. Moja sestra joj nešto tiho priča,
Huong guguće. Dobro se slažu.
»Cynth i ja idemo po kliješta za rezanje žice«,
kažem sestri. »U radionici su, kraj njegove kuće.
Huong će ostati s tobom, tako ćemo se moći brže
kretati.«
Kinine i osmjehne mi se. »Hvala ti«, kaže.
Izađem iz karavana. Cynth nema.
O, ne! Zar je otišla?
»Cynth«, viknem. »Gdje si?«
Pojavi se iza ugla kuće. »Pošla sam pogledati je U
se vratio. Nije, ali moramo se požuriti.«
Vratim se u karavan i uzmem kćer iz sestrinih
ruku. Poljubim je, duboko udahnem njezin miris.
»Ostat ćeš s tetom, mila. Mislila sam da je nikada
nećeš vidjeti, ali pogriješila sam. Tu je, pronašla sam
je. Budi dobra, ljubavi, brzo ću se vratiti«, kažem joj
pa protrljam nos o njezin obraščić, vratim je u
sestrino naručje i poljubim sestru u čelo.
»Idi i ne brini«, kaže Kim-Ly. »Sve će biti u redu s
njom.«
Brzo se okrenem i izađem, u protivnom bih se
slomila.
 30

VRAĆAMO SE.
Što je brže moguće, krećemo se prema kući užasa
iz koje smo pobjegle. Rastrgana sam između želje da
što prije dođem do nje i želje da se okrenem i vratim
svojem djetetu i sestri za koju sam mislila da je
možda više nikada neću vidjeti. Kuća je zapadno,
cesta istočno, kamo god krenula, vući će me želja
poći u suprotnom smjeru. Smračuje se, sunce je na
zalasku, mogu vidjeti svjetla vozila na glavnoj cesti u
daljini.
Hodamo brže nego prije. Kim-Ly dala je Cynth i
meni po pola pilule za konje, i pomoglo je, lakše se
krećemo. Svjesne smo što riskiramo vraćanjem po
kliješta, znamo što je na kocki, koliko života,
izgubljenih godina i svega što ćemo u slučaju
neuspjeha izgubiti. Ali jednom nam je već uspjelo i
može opet. Budućnost nam je nadohvat ruke i to je
ono što nas nosi, hrabri nas ustrajati.
Zrak je hladan i vlažan. Na trenutke mi se učini
kako čujem kćerin plač, no to samo vjetar zavija na
putu preko nepregledne gole ravnice. Cynth me
rukom drži oko struka. Hodamo u korak, bez riječi,
samo ona i ja kao jedno, na tri zdrave noge i jednoj
unakaženoj. Dvije noge su u čizmama, jedna bosa,
jedna u muškoj sandali broj četrdeset četiri.
»Je li to on?« upita Cynth.
Pogledam prema automobilu koji se kreće
glavnom cestom. Cestom koju sam sedam godina
promatrala i vidjela u njoj svoj spas, maštajući kako
ću jednog dana pobjeći. Auto produži njome. Lakne
mi.
»Nije«, kažem. »Možda je još u gradu, nadajmo se
da jest.«
»Možda je most na rijeci podignut pa mora čekati
da ga spuste«, kaže Cynth. »Molim Boga da jest.«
Znam o kojem mostu govori, vidjela sam ga u
vijestima lokalne TV postaje. Po običaju, sjedila sam
na podu, a on me gladio po glavi. Bilo je to prije
nekoliko godina, davno prije Huong. Prije nego što mi
je spalio putovnicu, odjeću i obiteljsku fotografiju.
Most se povremeno podiže kako bi brodovi mogli
nastaviti putovanje rijekom. Zbog toga često nastaju
gužve i ako Lenn zbog toga kasni s povratkom, tim
bolje za nas. Iskreno se nadam da je tako.
Dolazimo do kanala.
»Prijeći ćemo ga zajedno, u korak, kao dosad«,
kaže mi Cynth.
George i Lennie.
Gazimo kroz tamnu vodu metalnog odsjaja. Ničeg
nema u njoj, ni jegulja ni štakora. Na dijelu na kojem
sada prelazimo kanal, dno je blatnjavije i mogu se
jedino nadati da neću ostati i bez druge sandale.
Zapravo, živim u vjerojatno uzaludnoj nadi da ću
možda nagaziti na onu bez koje sam ostala, i izvući
je iz mulja.
Popnemo se na nasip i nastavimo hodati
ravnicom. Voda nam se cijedi s odjeće i stvara nam
blato pod nogama. Svako malo se pokliznem, no
Cynth me uvijek uspije pridržati da ne padnem.
Djeluje slabašno poput laneta, a ipak je jaka kao
konj.
»Samo nastavi«, hrabri me. »Dobro ti ide.«
Hladno je, iz minute u minutu sve hladnije. Sunce
je već gotovo potonulo iza crkvenih tornjeva i šume
do koje nikada nisam stigla.
Još ga nema. Nadam se da se zadržao u kupnji ih
zapeo u prometu. Uz malo sreće, stići ćemo uzeti
kliješta, vratiti se do karavana, osloboditi Kim-Ly i
pobjeći s njom do sporedne ceste.
Danima nisam imala mlijeka, no grudi me bole
kao i kad sam ga imala u izobilju. Cijelim svojim
bićem čeznem za Huong. Kratko se osvrnem prema
svinjcu. Ne bojim se za Houng, znam da je u sigurnim
rukama, ali već mi nedostaje, mrzim biti odvojena od
nje. Dalje sam od nje nego što sam ikada bila,
stotinu, tisuću puta dalje. Dalje nego što ću ikada
više biti.
Prelazimo u polje ozima pšenice i Cynth usporava.
Umorila se, jedva stavlja nogu pred nogu. Za
promjenu, sada ja vučem nju.
»Još malo i stigle smo«, kažem joj. »Uskoro ćeš biti
slobodna, Cynth. Vratit ćeš se u svoju kuću, onu s
trokutastim prozorom iznad ulaznih vrata. Sjest ćeš
pred kamin i podignuti noge na stolac. Misli na to i
ni na što drugo.«
Ne kaže ništa, ali vidim da se trudi prikupiti
snagu.
No previše je umorna.
Koljena joj dršću, posrče.
 »Ne mogu bez tvoje pomoći, Cynth«, kažem joj.
»Ovisimo jedna b drugoj. Čim uzmemo kliješta,
vraćamo se.«
»Neću se moći vratiti«, sumorno odvrati. »Nemam
snage za to.«
»Imaš«, ustrajem. »Uspjet ćemo.«
»Doći ću do kuće«, kaže. »Ali neću se moći vratiti«,
ponovi.
Glas joj je tužan, zvuči poraženo. Riječi koje je
izgovorila ostaju visjeti u hladnom vlažnom zraku,
kao da čekaju da puhne vjetar i odnese ih prema
moru. Doći ću do kuće, ali neću se moći vratiti.
Dim više ne izlazi iz dimnjaka. Kuća je u mraku.
Preko ramena pogledam prema svinjcu. Daleko je,
čini se malen. Moja kći i moja sestra su tamo, u
karavanu koji je pripadao njegovoj majci. Huong će
ostati bez hrane, Kim-Ly neće joj imati što dati. Morat
ću uzeti mliječnu formulu iz kuće. Za to mi treba
samo minuta. I manje, uvrh glave pola minute.
Još jedno polje je pred nama. Zadnje.
Plodna zemlja davno izrasla od mora.
Tvrda je, neravna, lako je spotaknuti se na njoj.
Još nije zaleđena, ali bit će, mraz se osjeća u zraku,
spušta se sa sivog neba kao siva hladna svilena
plahta.
»Nema ga«, kaže Cynth. »Uspjet ćeš uzeti kliješta.«
Ne kažem ni riječ. Mi ćemo to učiniti. Ne ja, još
uvijek smo mi. Vučemo se dalje, suhe ponikle
stabljike ječma pucketaju nam pod nogama. Vunena
čarapa njegove majke, jedina zaštita moje noge bez
sandale, raspada se. Natrag ću hodati bosa.
»Cynth, morat ćeš ući u kuću. Uzmi kutiju s
hranom za Huong i čajne kekse. Jedno i drugo je na
ormariću kraj sudopera. Ja ću za to vrijeme uzeti
kliješta iz radionice«, kažem joj. Zadihana sam, pluća
me bole od napora. »Za to će nam trebati manje od
minute. Čim izađemo, idemo natrag.«
Ne kaže ni riječ. Njezina nekad lijepa, blistava
crvena kosa, sada izgleda poput tankih otrcanih
vrpci boje sasušene krvi. Jedva hoda, ali hoda, ne
odustaje. Znam da neće, što god mislila o tome,
pronaći će snage i za povratak.
Još malo i stigle smo.
Prođemo kraj niske živice i eto nas, pred kućom
smo. Razdvajamo se, ona produži prema ulazu u
kuću, ja prema radionici. Bez svjetla koje bi se širilo
iz prozora i dima iz dimnjaka, kuća izgleda mrtva.
Štednjak se ugasio, večeras se na njemu ništa ne
kuha. Što se mene tiče, nikad više i neće. Gotovo je s
pečenjem šunke i jaja u tavi njegove majke.
Dođem do radionice, otvorim vrata, uđem. Priđem
zidu da uzmem kliješta; moram stati na prste da bi
ih dosegla. Velika su i teška. Nelagoda me preplavi,
osjetim grč u želucu. To su kliješta koja su me ovdje
zarobila. No i kliješta koja će osloboditi moju sestru.
Račun će biti poravnat.
.Cynth se pojavi na vratima radionice. »Hajdemo«,
kaže.
Iza nje, na prilaznom putu, ugledam svjetla
automobila.
 »O, ne«, u dahu izgovorim. »Vraća se.«
Cynth pogleda preko ramena i uplašeno odmahne
glavom. »Bježimo.«
Izađem iz radionice i zalupim vrata za sobom.
Potrčimo, ali već znam da nećemo uspjeti pobjeći. Ne
ako se radi o njemu. Brzo bi nas uhvatio, a ne bi mu
trebalo dugo da otkrije gdje je Huong. Četiri života su
na kocki, na ovaj ili onaj način.
»Vratimo se u kuću«, kažem.
Cynth me pogleda kao da se pita jesam li sišla s
uma.
»Moramo. Nećemo uspjeti pobjeći, ali ubrzo
hoćemo. Vjeruj mi, pobrinut ću se za to.«
Cynth odmahne glavom. »Ne mogu se tamo vratiti,
Jane«, kaže. Izgleda uplašeno poput malog djeteta.
»Ne mogu.«
»Morat ćeš ući u podrum, ali obećavam ti da tamo
nećeš dugo ostati. Vjeruj mi«, ponovim. »Pobrinut ću
se za to.«
Pogleda u automobil, pa u mene, pa u automobil.
Ugašenih svjetala stoji kraj ograde.
»Imaš neki plan? Izvući ćeš me iz podruma?«
Kimnem.
Uđemo u kuću. Obuzme me mučnina, osjećam se
kao da ću povratiti. Ponovno sam tu, u toj prokletoj
kući. Kamera nas snima dok otvaram vrata
podruma. Cynth izgleda kao da su joj sve lađe
potonule. Pogleda me i pognutih ramena bez riječi
uđe u podrum.
Zatvaram vrata za njom.
 Na brzinu se svlačim i gurnem prljavu odjeću pod
plastičnom navlakom prekrivenu sofu. Kliješta
također.
Što ću sad?
Moram biti oprezna, ne smijem ni u čemu
pogriješiti. Nemam taj luksuz, ne radi se samo o
mojoj sudbini nego i o sudbini još triju bića do kojih
mi je stalo više od ičeg.
Odlazim u kupaonicu i pustim vodu u kadu.
Vraćam se u kuhinju, uzmem novu kutiju šibica i
zapalim vatru u štednjaku. Vrbove grane smjesta
planu. Papirnatim ubrusom brzo pobrišem blatnjave
tragove stopala na podu i bacim papir u štednjak.
Vraćam se u kupaonicu i uranjam u kadu. Naravno,
voda je hladna.
Vrata se otvaraju.
Ulazi.
Dršćem u kadi, voda je hladna kao led. Iz kuhinje
dopire zvuk šuškanja vrećica. On je u kuhinji, ja u
kupaonici, perem se hladnom vodom i trudim se ne
cvokotati zubima.
»Dovraga, kuća je hladna kao da se cijeli dan nije
grijala«, promrmlja Lenn pa otvori vrata štednjaka i
zatvori ih.
Korača prema kupaonici.
»Kad će večera?«
»Za najviše pola sata«, kažem.
»Potrudi se da bude tako«, kaže. »I pojačaj vatru.
Gdje je Janey?«
»Spava«, kažem.
 »U redu«, kaže. »Napravi večeru, a ja idem
nahraniti svinje.
 31

SJEDNEM U KADU, voda mi se slijeva niz ramena.

On stoji u dovratku i gleda me, kao i svakog
Božjeg dana proteklih sedam godina.
»Ako želiš prije toga popiti čaj, odmah ću ga
pristaviti«, kažem. »Voda se ionako ohladila, završila
sam s kupanjem.«
» Odmah? «
Kimnem. Izlazim iz kade i brišem se tankim,
moljcima izjedenim ručnikom njegove majke. On me
i dalje gleda. Ovoga mi puta to ne smeta, barem neće
primijetiti da je voda blatnjava. Ili me gleda zato što
je nešto posumnjao? Ne znam, pogled mu je nečitak.
Oduvijek je bio takav, hladan i nečitljiv. Mrtav.
»U redu«, kaže. »Poslije ću nahraniti svinje. Pripazi
da ne prepečeš jaja, ne volim suhi žumanjak.«
»Pripazit ću«, kažem i omotam se ručnikom.
Sjedne za računalo i uključi ga.
Ne smijem učiniti ni jedan pogrešan potez. Ni
jedan, to bi me preskupo stajalo.
Šepam kroz boravak i stanem kraj štednjaka.
Srce me boli što nisam s Huong, duša mi žudi za
njom. »Popodne sam vidjela mrtvog fazana u živici
kraj kuće«, kažem.
»Mrtvog? Jesi li sigurna da je mrtav?«
Kimnem.
 Mrzovoljno otpuhne i izađe iz kuće. Ne podnosi
vidjeti mrtve životinje u blizini kuće, uvijek ih
zakopava u koprivi kraj septičke jame.
Pođem na kat. Gležanj mi je trostruko veći nego
inače, drugo stopalo puno posjekotina. Uđem u malu
spavaću sobu. Sablasno je tiha. Već sam se oprostila
s ovim groznim mjestom, nikada se ovamo nisam
trebala vratiti, to nije bilo u planu. Složim na krevetu
gnijezdo od jastuka i stavim plahtu u njega. Otvaram
ormar čija je lijeva strana prazna, a desna puna
stvari njegove majke. Uzimam nekoliko komada
njezine odjeće. Nešto od toga sam nosila, ponešto
koristila i za Huong, no ništa od toga ne pripada ni
meni ni mojoj kćeri, oduvijek je bilo i ostalo njezino.
Smotam njezinu odjeću u hrpu veličine djeteta,
stavim je u gnijezdo od jastuka i pokrijem dekom.
Do trenutka kad se vratio, čaj je bio skuhan, a
prizemna prostorija zagrijana. Ipak, u zraku se još
uvijek osjeća vlaga. Cynth je tiha i mirna. Čeka. Ne
mogu se ne upitati o čemu razmišlja. Nismo imale
vremena razmotriti što ćemo u slučaju ako ponovno
završi u podrumu. Zapravo, jesmo, ali odbacile smo
tu mogućnost, nismo htjele ni pomisliti na nju. Kako
sada stoje stvari, nema nam druge nego pobjeći
noćas, kad on zaspi. To mi je novi plan. Cynth će biti
mirna, shvatit će to. Znat će da je to jedino što
možemo učiniti. Sve dok Lenn vjeruje da Huong
čvrsto spava u maloj sobi, moglo bi upaliti. Moglo bi,
i nadam se da hoće.
Stavljam krumpire u lim njegove majke i gurnem
ga u pećnicu. Uzmem tavu i pečem jaja i šunku.
Radim to rutinski, tako da ispadne točno onako kako
to voli. Svakom radnjom, svakim pokretom, kao da
me ovo mjesto ponovno usisava u sebe. Moje dijete je
s mojom sestrom u kontejneru kraj svinjca, a ja tu,
u ovom neograđenom zatvoru usred goleme ravnice.
»Zakopao sam fazana. Izgleda da se nasmrt
smrznuo.«
Naspem mu šalicu čaja, natrpam još vrbovih
grana u štednjak i nastavim peći jaja i šunku.
»Janey još uvijek spava?«
»To je dobar znak, u snu će se brže opraviti od
infekcije.«
»U maloj sobi je?«
Kimnem. Teško mi je biti strpljiva, najradije bih
odmah pobjegla. Kratko zatvorim oči i primoram se
pribrati.
On odlazi do podnožja stepenica i pogleda gore.
Vrijeme se uspori.
Penje se na kat.
Smiri se, govorim si. Ne paničari, moraš biti
pribrana.
Na radnoj plohi je nož, a žarač je kraj štednjaka.
No budem li se morala boriti s njim, to mi neće
pomoći. Prejak je, lako bi sa mnom izašao na kraj.
Gležanj me previše boli da bih bila stabilna na
nogama. Osluškujem. Dolazi na podest i ide prema
maloj sobi. Čini se da je samo s vrata zavirio unutra
jer vraća se.
Stane korak od kuhinjskog ormarića. »Gdje su
čajni keksi? Nisi ih valjda sve pojela? Cijeli paket?«
 Okrenem se prema njemu. Znoj mi se s vrata
slijeva niz leđa, između lopatica.
»Pali su mi u sudoper dok sam prala posuđe«,
kažem. »Raskvasili su se pa sam ih morala baciti.
Oprosti, doista mi je žao zbog toga.«
Gleda me kao da razmišlja što će poduzeti u vezi
s tim što je čuo. Ili možda pokušava procijeniti jesam
li mu rekla istinu?
»Donio sam lijek za malu, hoćeš li joj ga odmah
dati?
»Paracetamol? Radije poslije, neka spava.«
Pogleda u tavu.
»Pazi da se jaja ne preprže, inače ćemo ostati
gladni.«
Maknem tavu sa štednjaka i izvadim krumpire iz
pećnice. Poslužim nam večeru. Toliko sam gladna da
bih mogla pojesti i svoju i njegovu, no znam da to
moram prikriti. Sve mora izgledati uobičajeno, kao i
svakog dana prije današnjeg, kao da nisam pokušala
pobjeći i pritom otkrila da je i moja sestra tu, svezana
lancem u karavanu na njegovoj zemlji. Kao da ne
znam što je možda učinio s tijelom svoje žene.
Vilicom probode žumanjak poput znanstvenika
koji radi važan eksperiment. »U redu je«, kaže kad se
lijepo razlije preko šunke i krumpira.
Jedemo.
Cynth je dolje u mraku, gladna i iscrpljena. Puno
toga dugujemo jedna drugoj. Kao George i Lennie
smo.
 »Bila si u radionici?« upita me. »Što si tamo
tražila?«
Komadić krumpira mi zapne u grlu, zakašljem se.
»Popij malo soka«, kaže mi.
Popijem gutljaj-dva soka od limete i otrem suze iz
kutova očiju. »Htjela sam provjeriti...« započnem i
ponovno se zakašljem.
»Otišlo u krivu rupu? Događa se, popij još soka.«
Popijem još soka i pročistim grlo. »Htjela sam
provjeriti ima li još boje za zidove. Morat ću opet
oličiti strop kupaonice.«
Kimne, stavi komad šunke u usta i žvače. Ni
jednog trenutka ne skida pogled s mene.
»I?« pita.
»Sto, Lenne?«
»Trebam li kupiti još kanticu boje ili ne? Znaš, ta
vrsta boje nije jeftina. Malo plijesni na zidu nikoga
nije ubilo. Janey je snažna na mene, ima pluća poput
vepra.«
»Ne trebaš kupiti boju, ima je dovoljno.«
Bože, moja kći. Je li dobro? Znam da je sigurna s
mojom sestrom, no što misli, kako se osjeća? Misli li
da sam je ostavila? Nisam, mila, u mislima joj
poručujem. Nisam te ostavila, još uvijek sam tvoja
majka i tvoja najbolja prijateljica, i tvoja učiteljica i
sve što će ti ikada trebati. Zauvijek ću to biti.
»Dobro«, kaže. »Jer ne volim ići u grad, potraga za
njom još uvijek traje, izlozi su oblijepljeni njezinim
slikama.«
 Ne kažem ni riječ. Bolje je tako, ne želim ga
uznemiriti.
»Čovjek misli da sve zna«, kaže i dalje me pozorno
promatrajući. »Ali ne zna.«
Pogledam prema štednjaku pa svrnem pogled na
žarač.
»Misliš da je sve u redu jer je uvijek bilo, ali
zapravo nikad ne možeš znati što se događa.«
Srce mi počne jako lupati. Spustim pogled na svoj
tanjur; ostaci žumanjka suše se na njemu.
»Pogotovo kad je sve dobro, upravo savršeno. Kad
nema nikakvih problema. Ali ne, stvari se mijenjaju.«
Iz podruma se začuje grebanje.
Pogledam ga. Lice mu je poput zida, posve
bezizražajno.
»Prestali su prodavati roladu od sladoleda. Nema
je nigdje, ni u velikoj trgovini iza mosta ni u seoskom
Sparu. Na kraju sam obišao tri trgovine. U Sparu
kažu da su je naručili ali ne dolazi, u trgovini kraj
mosta da će doći idući tjedan, a prodavač u maloj
trgovini u unutrašnjosti misli da je tvornica propala.
Trideset i kusur godina sam to uzimao za desert i
odjednom ga više nema.«
Ustanem i odnesem tanjure u sudoper.
»Jesi li sigurna da je Janey dobro?« pita. »Ni glasa
od nje.«
»Spava. Mislim da više nema temperaturu. Poći ću
je pogledati.«
»Da, idi je pogledati«, kaže i pođe u kupaonicu.
»Kad se vratiš, stavi ostatke hrane u kantu, moram
ići nahraniti svinje«, preko ramena mi dobaci i zatvori
vrata za sobom.
Pođem na kat jer što bih drugo, znam da
osluškuje moje korake. Uđem u malu sobu, kratko
se tamo zadržim i vraćam se dolje.
Stavim ostatke hrane u kantu. Što ću sad? Ne
mogu dopustiti da pođe u svinjac.
Spušta vodu u zahodu.
Izlazi. Briše ruke o hlače. Zuri u mene.
»Dakle?« pita.
»Što?«
»Je li Janey dobro?«
»Ah, to. Jest, dobro je. Uskoro će se probuditi.«
»Kuća je danas prilično hladna«, kaže. »Kad sam
se vratio, unutra je bilo ledeno.«
Priđem štednjaku i drhtavim rukama natrpam ga
vrbovim granjem.
»Misliš da sam glup?«
Odmahnem glavnom. »Naravno da ne.«
»Vatra se ugasila jer je nisi održavala. Satima je
bila ugašena, zato je u kući bilo tako hladno.«
»Oprosti, Lenne«, pokorno kažem. »Potrudit ću se
da se to više ne dogodi.«
»Nije ti ostalo više ništa za spaljivanje, zar ne?«
Prokleto sam umorna od toga. Umorna do kosti.
»Ne«, kažem. »Nije.«
»I što ćemo sad? Kako ću te kazniti?<
»Jer sam dopustila da se vatra u štednjaku
ugasi?«
 »I zato što cijeli dan nisi ništa radila. Nisi, zar ne?«
»Nisam«, priznam. »Oprosti, doista mi je žao. Bila
sam gore, s malenom, jer joj nije bilo dobro, stalno je
kašljala. Zaspala sam. Žao mi je, neće se više
ponoviti.«
Kimne i podigne kantu s ostacima hrane.
Trenutak poslije je spusti i ponovno se zagleda u
mene. »Zašto si otvarala podrum?«
Ustuknem. »Što? Ne bih to učinila, Lenne.«
»Ali jesi«, kaže i pogleda u pod. »Prilično je tiho
tamo dolje.«
Osjetim miris dima u zraku. Od štednjaka,
zaključim, jer doista, što bi drugo bilo?
»Kad sam stao pred ogradom, vidio sam tebe i nju
kako izlazite iz radionice«, kaže i ponovno podigne
kantu.
Odmahnem glavom. Ne. Zaboga, ne. Koljena mi
klecaju, jedva se držim na nogama. Što će sada biti s
nama? S mojom kćeri, mojom sestrom, mojom
prijateljicom i sa mnom?
»Ne, ona je tu dolje, u podrumu«, uspaničeno
kažem pa uprem prst u pod i zbunjeno se namrštim
jer kroz podne daske probija se dim. Pogledam prema
podrumskim vratima. Ispod njih također se probija
dim.
I on je to opazio. Ispusti kantu i pojuri prema
podrumskim vratima.
 32

BEZ RIJEČI POVUČE gornji zasun.

Pođem za njim.
Dim suklja ispod vrata.
Povuče donji zasun. Vrata se otvore, dim nahrupi
iz podruma.
Zakašlje se i mahne rukom kako bi otjerao dim.
Cynth sklupčana sjedi na gornjoj prečki ljestava,
usta i nos su joj pokriveni šalom.
Lenn se povuče korak od vrata. Bez razmišljanja,
iz sve snage gurnem ga natrag prema podrumu.
Zatetura i prije nego što je uspio uspostaviti
ravnotežu, Cynth skoči i pomogne mi gurnuti ga u
podrum.
Vrištimo i gledamo ga kako pada niz ljestve.
Nestao je u dimu. On je tamo dolje, mi tu.
Povučem Cynth s vrata, zalupim ih i brzo zatvorim
gornjim zasunom. Cynth pokušava isto učiniti s
donjim, no prespora je. Kašlje i hripa, hvatajući zrak.
Vrata se na donjoj strani isture, okvir škripi, daske
pucketaju pod njegovim udarcima šakom. Obje iz sve
snage upremo zatvoriti donju polovicu. Nije lako,
muškarac protiv kojeg se borimo jak je kao bik, neće
se lako predati. Ne viče, ni glasa se ne čuje od njega,
ali ne popušta.
Crni dim suklja ispod vrata. Cynth napokon
uspijeva povući zasun preko donje polovice.
 Sudeći po zvuku, on sada pokušava nogom
razvaliti vrata. Ali ne može to učiniti bez zaleta. Ne iz
tog kuta i ne dok stoji na ljestvama.
On je u podrumu, nas dvije pred zatvorenim
vratima podruma. Pogledam Cynth. »Što se dolje
zapalilo?« pitam je. »I kako?« »Moja jakna«, kaže.
»Zapalila sam je uz pomoć ovoga«, dometne i pokaže
mi kutiju šibica kojom se služila kao zvečkom kako
bi umirila Huong.
Dim se ispod podnih daski uvlači u prizemnu
prostoriju. Vijuga ispod stola s računalom i oko nogu
stola i stolaca od borovine. Pomalja se ispod njegova
naslonjača i plastičnom navlakom pokrivene sofe.
On šakama i ramenom pokušava razvaliti
podrumska vrata. Ali ne uspijeva mu.
Sagnem se i izvučem kliješta ispod sofe.
Zrak postaje zagušljiv od dima.
Pogledom potražim Cynth. Stoji kraj otvorenih
ulaznih vrata i čeka da joj se pridružim. »Pomogni mi
popeti se na kat«, kažem joj.
Odmahne glavom. »Moramo poći. Tvoja sestra je
sigurno već napola luda od zabrinutosti, a i kći te
treba.«
»Pomogni mi popeti se uza stube«, ustrajem.
Popusti i požuri mi pomoći.
U kući je sada prilično vruće, toplije nego što je
ikad bilo usred kolovoza kada voda u kanalu
presahne, a trava požuti.
On i dalje pokušava razvaliti vrata.
 Ulazim u njegovu spavaću sobu i iz komode
uzimam tanku pamučnu plahtu i mali ručnik.
Silazimo niz stepenice. Štednjak je užaren. Prilazim
mu, otvaram vratašca i bacam u vatru plahtu i
ručnik. Trenutak promatram kako ih plamen guta pa
zatvorim vratašca.
Sve njegovo će izgorjeti.
Uzimam samo dvije stvari: kliješta i kutiju hrane
koju je tog popodneva kupio za Huong.
»Zapalila si samo jaknu?« pitam Cynth
promatrajući dim kako se probija kroz podne daske.
»Da, nisam imala osobit izbor, nema tamo gotovo
ničeg osim sanduka s dotrajalim alatom.«
No sada ima. Ne kaže to, ali ispisano joj je na licu.
Dokrajčile smo ga i nije joj nimalo žao zbog toga, kao
ni meni.
Izlazimo na hladan noćni zrak.
Skrećemo djevo i prođemo kraj hrpe pepela,
posljednjeg počivališta mojih sedamnaest stvari.
Produžimo u smjeru vjetroturbina, kraj živice i jegulje
zabijene u zemlju. Uza sebe čvršto držim kutiju
mliječne formule i kliješta.
Zrak je težak od dima, osjećamo toplinu na
leđima.
Bez osvrtanja produžimo u smjeru svinjca.
Spasile smo sebe i preostaje nam spasiti moju sestru
i moje dijete. Uspjet ćemo. Moja prijateljica i ja.
 Epilog

NE SLAVIM PRVU godišnjicu njegove smrti. Nego

prvu godišnjicu svog novog života. Naših života, sva
četiri.
Ribam sudoper i činim to sa zadovoljstvom. Nema
kamera koje snimaju svaki moj pokret. Nema
neprestanog nadzora.
Steinbeckove riječi miješaju se s oštrim mirisom
sredstva za čišćenje. Slušam audio knjigu preko
telefona. Svojeg. Samo mojeg, ugovor je na moje ime.
Na moje pravo ime. U ormariću na katu još uvijek
čuvam kutiju u koju je telefon bio spakiran. S jedne
strane tog ormarića složene su moje stvari. Moje
blago. Knjigu 0 miševima i ljudima su mi Cynth i
njezin novi dečko poklonili za Božić. Iskaznicu
zdravstvenog osiguranja. Dozvolu za ostanak u
Velikoj Britaniji. Do mojih stvari nalaze se stvari moje
kćeri. Tu su i njezini dokumenti. Dragocjeni su mi,
čuvam ih poput rotvajlera. Njezin rodni list, s
njezinim pravim imenom, imenom koje sam joj
nadjenula, i mojim imenom kao njezinom majkom.
Ispirem sudoper i odvojim trenutak da pogledam
kroz prozor. Tu nema nepreglednih polja, samo
gradić iz kojeg bi mnogi koji tu žive rado pobjegli, ali
meni će zauvijek biti u srcu. Volim vidjeti mlade
zaljubljene parove. Čuti djecu kako se smiju. Gledati
kako se igraju u malim parkovima dok njihove majke
čavrljaju sjedeći na klupama. Volim vidjeti i starije
stanovnike, sviđa mi se spor tempo kojim prolaze
kroz život. Svatko je ovdje slobodan oblikovati si život
onako kako želi. Volim kafiće tog grada, i trgovine i
pivnice. Ulice s malim živopisnim kućama.
Frank Trussock provest će u zatvoru više od
desetljeća.
Odvjetnici i policija rekli su mi da se ne moram
pojaviti na sudu. Mogla sam dati pisano
svjedočanstvo ili svjedočiti od kuće, preko monitora.
No ustrajala sam na dolasku u sudnicu. Htjela sam
biti tamo i suočiti se s Frankom Trussockom. Rekla
sam sve što znam o prljavom poslu u koji su on i
Lenn bili upleteni. Mirno i pribrano odgovorila sam
na sva pitanja odvjetnika.-Kim-Ly također. Nakon
toga, po povratku kući, spavala sam petnaest sati u
komadu.
Na farmi Franka Trussocka pronašli su tri
zatočene žene. Zatim još šest, kod ljudi s kojima je
bio povezan. Pronašli su i farmu kanabisa u okolici
Kings Lynna, u daščari u kojoj je nekad bila
kladionica. No radnici su uspjeli pobjeći prije racije.
Katkad mi je žao zbog toga, možda sam im mogla
pomoći u ishođenju dozvola za ostanak. Uputila bih
ih u proceduru i pomogla im skupiti potrebnu
dokumentaciju. Tako bi najzad bili sigurni.
Iz dnevne sobe začuje se pad nečega na pod.
Šepajući, uputim se tamo. Još uvijek šepam.
Operacija je obavljena, ali čekaju me još tri važna
postupka. Napokon sam dobila odgovarajuće tablete
protiv boli. Tablete za ljude, ne za konje.
Houng gleda u mene velikim smeđim očima. Smije
se. Oko nje hrpa je igračaka, sve pomiješane jedna s
drugom. Igrajući se, srušila je daljinski od televizora
sa stolića.
»Uh, mamice.«
Široko se osmjehnem. Toliko široko da imam
osjećaj da su mi se usnice rastegnule do ušiju.
Uzvrati mi osmijeh.
Zna reći »mama« na engleskom i vijetnamskom.
Engleski joj je već sad bolji od mojeg. Uistinu je
čudesna.
Podiže se na noge i ide prema meni. U jednoj ruci
drži medvjedića, u drugoj plastični mač.
Stane kraj mene i podigne ručice.
Podignem je.
Volim osjetiti njezinu težinu u rukama. Gledam
na to kao na Božji dar. Unatoč svemu što je prošla,
zdrava je i lijepo napreduje. Tablete za konje koje sam
uzimala nisu joj naudile. Još uvijek strahujem za
nju, no duboko u sebi znam da je opasnost prošla.
Liječnici su to potvrdili. Snažna je, više nije ranjiva,
to razdoblje pripada prošlosti. Sada je sposobna
nositi se s čim god bude trebalo. Borac je, od prvog
trenutka je takva, premda je rođena na najgorem
mjestu koje se može zamisliti i u groznim
okolnostima.
Napućim usne. Izmijenimo pusu.
Ima svoje ime i svoj matični broj. Upisana je u
sustav, cijepljena je i pod nadzorom centra za
socijalnu skrb. Mnogim majkama u situaciji poput
moje taj nadzor ne odgovara, smatraju da se država
ne bi trebala miješati, no ja na to gledam kao na
dodatnu razinu sigurnosti za Huong. Ima mene, ali i
još nekog tko vodi računa o njezinoj dobrobiti.
Između mene i države ima moju sestru i Cynth, koja
joj je postala kuma. Ima i baku, u Bién Hòi. Vidjele
su se preko Skypea. Moja majka naučila je koristiti
ga zbog sestre i mene, a kad je prvi put vidjela Huong,
od radosti se rasplakala.
Nažalost, Houng nikada neće dobiti priliku
upoznati djeda.
Umro je godinu dana prije našeg bijega iz one
vražje kuće. Od srčanog udara. Ne mogu biti sigurna
je li to bilo zbog gubitka voljenih kćeri, no u dubini
duši znam da jest, to je bilo ono što mu je slomilo
srce.
Dajem kćeri komad krastavca. Ima lijepe zubiće i
može ga njima začas izgristi, kao što bi dabar izgrizao
komad drveta.
S vremena na vrijeme preplavi me strah.
Nemam razloga za to, ali događa se. Moguće je da
se radi o napadajima panike ili je to PTSP. Ne znam,
moguće je i da mi se sjećanje urezalo preduboko u
kosti i teško ga se riješiti. No katkad, dok hodam
ovim malim gradom, naježim se.
Udaljeni smo oko sat vremena od Lennove farme.
Možda je zbog toga, a možda i zato što ljudi ovdje
govore istim naglaskom poput njega. Kad čujem
muški glas poput njegova i s tim naglaskom, ukopam
se na mjestu. Krv mi se sledi u žilama i moram se
primorati duboko disati kako bih se pribrala. Jednom
sam se gotovo onesvijestila kad sam u zamrzivaču
obližnje trgovine vidjela bakalar koji se kuha u
vrećici. I sam pogled na to vratio me je u jezu u kojoj
sam živjela. Sjetila sam se svega o čemu više nikada
ne želim razmišljati, poput njegove spavače sobe ili
kupaonice pljesniva stropa i zidova.
Spasio nas je farmer koji se u kamionetu vraćao
s predavanja o preradi šećerne repe. Stariji
dobroćudan muškarac sijede brade. Cynth je bila ta
koja ga je zaustavila. Stala je nasred ceste, raširenih
ruku. Ja sam stajala postrani, čvrsto držeći Houng u
naručju. Kim-Ly, blijeda i mršava, s komadom lanca
oko noge, stajala je kraj mene. Sjećam se zvuka tog
lanca dok se vukao po cesti. I farmerova pogleda. Bio
je uistinu zapanjen kad nas je ugledao. Pomogao
nam je ući u kamionet, smjesta uključio grijanje i
ponudio nam Mars čokoladice i Coca-Colu. Odvezao
nas je do najbliže policijske postaje, čak je i pričekao
vani kako bi se uvjerio da smo dobro.
Nismo bile. Ne tad, za to je trebalo proći ponešto
vremena.
Ono što me spašava su ljudi. Nepoznati ljudi koje
svakodnevno viđam, svih dobi, stariji i mlađi.
Prodavači i prodavačice, mljekari, perači prozora s
ljestvama na krovu kombija. Pojedinci su u masi, a
ipak simbol zajedništva. Ta nevidljiva mreža pruža mi
sigurnost da se ništa loše ne može dogoditi na
ulicama malog grada poput ovog jer ljudi su posvuda.
Ako bi se nešto takvo i dogodilo, brzo bi bilo
spriječeno. Netko bi se umiješao ih pozvao policiju. U
mjestu poput ovog, ljudi paze jedni na druge makar
se i ne poznaju.
 Huong uzima daljinski i mijenja program. Ne
branim joj to, želim da odraste znajući da to smije.
Ja to napokon smijem. Uživam u tome, u tom
jednostavnom činu mijenjanja programa po želji.
Gledam što želim, kao i Kim-Ly. Ona je opsjednuta
natjecanjima u kulinarstvu, i premda to ne želim
priznati, i mene je time zarazila.
Ipak, draži su mi dokumentarni i informativni
program. Sportski nikada ne gledam, ne zanimaju
me ni utrke automobila, ni bilijar, ni nogomet.
Izbjegavam to. Čak i u zaključanom stanu, bez
ijednog neprijatelja na svijetu, i dok su i sestra i kći
uz mene, zvuci sportskog programa s televizora mogu
me baciti natrag u situaciju u kojoj sjedim do
njegovih nogu i trpim njegovo milovanje po glavi.
Vrata se otvaraju.
»Zmija«, vikne Houng i podigne u zrak dugu
plišanu zmiju koju sam joj jutros kupila.
Kim-Ly joj se osmjehne. Odloži na ormarić torbu i
ključeve pa klekne na pod do svoje nećakinje.
»Kako je bilo na poslu?« pitam je.
»Dobro«, kaže. »Sljedeće godine planiraju otvoriti
novo radno mjesto. Pomoćnika menadžera. Možda
bih se mogla kandidirati.«
»Mogla bi to raditi uz studij?« »Naravno da bih.«
Na gležnju još uvijek ima trag lanca. Utor. Kost joj
srećom nije nastradala kao što je meni, no nosi
posljedice traume, kao i ja.
Houng pojača glasnoću, no Kim-Ly odmah je
smanji. Odjenem Huong u haljinicu za božićnu
zabavu, nazujem joj lakirane cipelice i na prsa joj
pričvrstim omiljenu joj šerifovu značku. Kim-Ly pođe
se istuširati. Nakon toga odjene vestu koju sam joj
poklonila za Božić i suknju koju je kupila u
dobrotvornoj trgovini u glavnoj ulici. Lijepa je. Sada
kratka kosa vlažna joj je na vrhovima. U pozadini tiho
svira pop-glazba. Ugođaj je topao i miran.
Houng uzima fotografiju sa stolića. Na njoj je
Cynth u jahaćim hlačama, a na pozadini je veliko
purpurno srce.
Kim-Ly i ja postavljamo stol. Čaša joj pritom
ispadne iz ruke i razbije se. Nasmijemo se i brzo to
počistimo.
Pođem u kuhinju provjeriti pho juhu.
Začuje se zvonce na vratima.
Huong cikne i pojuri u predsoblje. Kim-Ly pođe za
njom otvoriti vrata.
Crvena kosa. Pjege. Jahaće hlače. Nasmije se i
visoko podigne Huong u zrak.
Poznati ton s telefona najavi mi poziv sa Skypea i
Huong ponovno veselo cikne.
Cijeli moj svijet je u ovom stanu.
Moja obitelj.
 .

Da sam i željela umrijeti, to je trebalo biti prije

rođenja moje djece jer otad sam izgubila mogućnost
za takvo što. Miris sunca u njihovoj kosi, miris znoja
kad se probude iz noćne more, prašnjavi miris
njihovih ruku kad izađu iz učionice, sve to značilo je
da moram živjeti, biti očarana sjenom njihovih
trepavica, ganuta pahuljom, pokošena suzom na
njihovu obrazu.
Kim Thiiy, Ru
 Zahvale

Od srca hvala:
Mojim prijateljima i obitelji.
Mojoj agentici Kate Burke i svima u Blake
Friedmannu.
Mojem screen agentu Jamesu Carrollu i svima u
Northbanku.
Jo Dickson, mojoj urednici iz Ujedinjenog
Kraljevstva i cijelom Hodder timu.
Emily Bestler, mojoj urednici iz SAD-a i cijelom
Emily Bustler/ Atria/Simon &Schuster timu.
Hayley Websteru, Bethany Rutter i Liz Barnsley
na čitanju skice.
Knjižničarima, prodavačima knjiga, izdavačima,
blogerima, recenzentima, organizatorima promocija
knjige i prevoditeljima.
Thanhmai Bui-Van za mudre, od srca poklonjene
riječi.
Maxine Mei-Fung Chung za hrabrenje i poticaj.
Mojoj supruzi i sinu. Volim vas.