Knjige.

Club Books

1
Knjige.Club Books

Naslov izvornika
The Palace

Penelope Sky

S engleskoga prevela
Ira Martinović

2
 Knjige.Club Books

Vickie,

hvala ti što si pazila na mene.

3
 Knjige.Club Books

“Sva ljudska mudrost sadržana je u dvije riječi: čekanje i nada.”

— Alexandre Dumas, Grof Monte Cristo

4
 Knjige.Club Books

1
OPROST

MELANIE

VRATILE SMO SE SVOJIM ŽIVOTIMA.

Pranju rublja. Pranju suda. Kuhanju. Kupovanju kave u kafiću u dnu naše
ulice.
Ali jedva smo razgovarale.
Kao da nijedna od nas nije bila spremna za razgovor o svemu što se dogodilo
dok smo bile razdvojene. Ona je bila rob u logoru, vidjela je nezamislive užase, a
ja sam bila u palači, živjela u raskoši, sa skupom odjećom i batlerom.
Moja stara odjeća nije mi odgovarala onako dobro kao prije, jer Gilbert je bio
u pravu. Udebljala sam se. Moja je stara odjeća bila jeftina i ionako mi nije dobro
pristajala kao ona krojena po mjeri. Gostinska spavaća soba bila mi je neudobna
jer je i posteljina bila jeftina - a pored mene nije bilo muškarca.
Nekoliko dana poslije, zajedno smo doručkovale. Ja sam sjela na visoki stolac
pred kuhinjskim otokom, a Raven je ostala stajati preko puta. Sada kad više nije
bila zatočena, jela je što god je poželjela. Trenutno je miješala sastojke za pjenaste
palačinke i pržila pomirit.
Doručkovala sam gledajući je, pijući kavu s puno začina za pitu od bundeve,
muškatnog oraščića i cimeta. Bila je veljača, ali imala sam osjećaj da je
još prosinac, mjesec u kojem smo bile otete. Misli su mi često skretale na Fendera.
Pitala sam se sjedi li za svojim radnim stolom i viče na nekoga na francuskome
ili samo sjedi zagledan u vatru u kaminu.
Ili misli na mene?
Raven je odrezala zalogaj palačinke, ali nije ga ni prinijela ustima. “Možemo
razgovarati o tome... Ako želiš.”
Nisam ni podigla pogled s kave, s tučenog vrhnja na vrhu. “Ne želim.” One
tamne oči gledale su me u snovima. Katkad bih osjetila njegove krupne šake kako
me grabe za struk, ali znala sam da je to samo u mojoj mašti. Katkad bih ga
namirisala i zapitala se je li na meni ostalo njegovog mirisa, iako sam se nekoliko
puta istuširala.
Raven je odustala.

5
 Knjige.Club Books

“Jesi li dobro?”
“Jesam.”
Znala sam da nije, ali nisam ustrajala. “Hoćeš li se ponovno vidjeti s
Magnusom?” Nije se vratio u stan. Izgledalo je kao da su se oprostili i to je bilo
to.
“Ne.” Nastavila je jesti.
“Toliko ti je puta pomogao... I to je to?”
“A što bi se još trebalo dogoditi?”
“Meni je izgledalo da tu nečega ima... Između vas.”
Umočila je zalogaj palačinke u jezerce sirupa i prinijela ga ustima.
“Jesi li spavala s njim?”
Uzdahnula je, ali ipak odgovorila na moje pitanje. “Da, nekoliko puta.”
“I kao da ti je žao što više nije u blizini...” Odložila je vilicu na tanjur.
“Dovijeka ću mu biti zahvalna jer nas je spasio, obje. Magnus je dobar čovjek koji
se našao u lošoj situaciji. Ali kakvu bih budućnost imala s nekime poput njega?
Kako da budem s nekime tko vlastitom voljom sudjeluje u nečemu moralno
pogrešnom?” Stresla je glavom i sagnula se prema hrani. “Nema šanse.”
I ja sam oborila pogled na svoju vilicu na tanjuru, preplavljena krivnjom zbog
kompliciranih osjećaja prema njihovom šefu - prema čovjeku koji je bio kriv za
sve ono. Koliko god me boljelo što sam ga napustila, znala sam da sam dobro
postupila. Znala sam da će mi dugo nedostajati. Možda će mi nedostajati zauvijek.
Ali Raven me već mrzila zbog toliko toga da sam znala da bi me zamrzila zauvijek
da joj kažem što osjećam.
“Vraćaš se kući?”
Pogledala sam je ravno u oči. Njezino me pitanje pogodilo. Ovaj stan nije bio
dom, ali to nije bio ni moj stari stan u Americi. Moj dom bila je palača u okolici
Pariza, uz čovjeka koji se kočoperio hodnicima u donjem dijelu trenirke i ničemu
više. “Ne namjeravam te ostaviti.” Stresla sam glavom. “Ne odlazim iz Pariza.
Ovo je sad moj dom.” Bilo mi je jasno da je Raven došla ovamo samo da pobjegne
od mene, ali nisam je namjeravala napustiti, pogotovo sad, nakon što sam je
izgubila već toliko puta.
Zagledala se u mene, neko vrijeme proučavajući moje lice.
Osjećaji su nabujali u meni, poput plime kajanja i žaljenja. Provela sam
mnogo vremena razmišljajući o tome tko sam bila, a nakon što sam shvatila
koliko je ta osoba bila grozna, znala sam da nikad više ne želim biti ona. Željela
sam biti bolja. Željela sam biti poput svoje sestre. Prije nego što sam je i stigla
preklinjati da mi oprosti, sama je to rekla.
“Opraštam ti.”
Duboko sam udahnula, a teret je odlepršao s mene kao ptice s grane. Ovo
užasno poglavlje naših života bilo je završeno. “Znam da sam bila grozna prema
6
 Knjige.Club Books

tebi otkako je mama umrla. Silno mi je žao, Raven.” Suze su potekle iz mene kao
iz pokvarene slavine. “Ali sad sam drugačija. Naći ću si posao, naći ću si novi
stan, bit ću samostalna.”
“Melanie, u redu je.”
“Nije u redu. Otkako sam oteta, nisam prestala misliti na to kakva sam bila
prema tebi. Znaš zašto sam uopće došla ovamo?” Slavina je potekla kao da ju je
netko odvrnuo do kraja. “Jer sam znala da si se doselila ovamo kako bi se maknula
od mene i mrzila sam te zbog toga. Bila sam bijesna jer si se preselila na drugi
kraj svijeta da pobjegneš od mene... jer sam toliko grozna. Ali i jesam grozna bila
sam grozna osoba. Više nisam takva. Želim biti poput tebe.”
“Melanie.” Glas joj je bio nježan usprkos mojemu priznanju - kao da je već
znala što ću reći. “Ne želim da budeš poput mene. Želim da budeš svoja. Lijepo da
si malo odrasla. Da sazrijevaš. Ali nemoj biti kopija nekoga drugoga. Budi
najbolja verzija sebe same.”
Kimnula sam. Suze su mi se još slijevale niz obraze. “Hvala... Hvala što si mi
oprostila.” Oprost mi je potreban poput kisika, a sve ovo vrijeme zadržavala sam
dah, čekajući da konačno pohlepno udahnem i riješim se napetosti koja mi je
grčila pluća. “Hvala ti.”

Dan sam provela u potrazi za poslom, bilo kakvim poslom na nekom mjestu
punom turista na kojem će spremno zaposliti nekoga tko jedva govori francuski.
Znala sam pokoju riječ, ono što sam naučila od Gilberta ili zapamtila iz razgovora
s Fenderom, ali znala sam da neću dobiti posao jer znam reći nekome da ima
savršenu pičku.
Šef kafića nekoliko ulica od naše pristao mi je dati šansu iako nikad nisam
skuhala ni šalicu kave. Bila sam mu zahvalna jer se smilovao glupoj Amerikanki.
Kad sam se vratila kući, Raven je bila ondje. “Našla sam posao.”
Sjedila je na kauču pred televizorom. Okrenula je glavu prema meni i
zbunjeno me pogledala. “Molim? Gdje?”
“U Café Rome. Nekoliko ulica dalje.” Sjela sam na drugi kauč.
“Ali ne govoriš francuski.”
“Znam koju riječ, a i kafić je popularan među turistima pa većina mušterija
ionako govori engleski.”
“Ili je tip mislio da si zgodna.” Uključila je TV
Šef me doista odmjerio od glave do pete, ali njegov pogled nije bio nimalo
sličan Fenderovom. Gledao me pohotno, a ne romantično. Otužno, a ne
strastveno. Nijedan muškarac nikad me više neće gledati kao Fender. “Počinjem
sljedećeg tjedna, pa ću plaćati pola stanarine.”
Raven me opet pogledala, vrlo ozbiljno, kao da je moj posao trenutno
najnevažnija tema na svijetu. “Otići ću na policiju.”

7
 Knjige.Club Books

Blijedo sam je pogledala. “Zašto?”

“Znaš zašto. Nećemo se valjda samo vratiti svojim životima kao da ne znamo
što se ondje događa?” Nisam željela razgovarati o Fenderu, pa sam prešutjela da
potplaćuje sve žive, da večera s predsjednikom, da posjeduje i ovaj grad i svakoga
u njemu. “Magnus se doveo u opasnost zbog tebe.” Uzdahnula je. “Ovo nema
veze s njim.”
“Ja mislim da nema koristi od odlaska na policiju.”
“A ja mislim da bi policiju itekako zanimalo da u okolici grada postoji prisilni
radni logor, Melanie.” Nisam mogla ni izgovoriti njegovo ime. “Čuj, šef je
stvarno moćan...”
“Briga me. Ne namjeravam sjediti na kauču i pijuckati kavu kao da je sve
gotovo. Bethany je još ondje. Nedužni su ljudi još ondje.”
Znala sam da neću odgovoriti Raven, pa sam digla ruke. “O. K.”

Kad se Raven vratila kući, rekla mi je točno ono što sam i očekivala. “Ponašali su
se kao da sam luda.” Odbacila je torbicu. “Kao da sam sve izmislila jer mi
nedostaje pažnje u životu. Ali bilo je očito da sve već znaju.” Odmah je otišla po
bocu vina i natočila si čašu. Jesam ti rekla.
“Ne mogu vjerovati koliko je ta njihova policija jebeno korumpirana. Jebena
policija.” Zabacila je glavu i iskapila vino.
Ustala sam s kauča i stala nasuprot njoj, s druge strane kuhinjskog otoka. “Žao
mi je.”
Dohvatila je još jednu čašu i natočila i meni.
Bila sam navikla na najfinija vina koja se novcem mogu platiti, pa mi je sve
ostalo imalo okus mokraće. Jedva sam ga popila, ali sam se prisilila, da ne
ispadnem snob.
Stajala je naslonjena dlanovima na radnu plohu, zagledana van kroz prozor,
preko mojega ramena. Dugo je ostala nepomična, zagledana u prazno, zamišljena.
Jedan dio mene očekivao je da Fender nahrupi u naš stan i odvuče me k sebi,
ali nije. Magnus ga je zamolio da me pusti da odem i poslušao ga je. Vjerojatno
je pristao samo zato što je mislio da ću ostati, da nigdje drugdje ne bih radije bila
nego s njim.
Ali ja sam umjesto njega odabrala sestru.
Osjećala sam se poput krivca, a nisam trebala.
Duboko je udahnula. “Moram se vratiti...”
“Kamo?” Prinijela sam čašu usnama i s mukom otpila gutljaj.
Nije ništa rekla, samo se zagledala u mene.

8
 Knjige.Club Books

Zamislila sam kolibe u snijegu, vatru u kaminu, kokain, bezlične stražare, krv
na snijegu pod omčom. Čula sam urlanje vjetra oko prozora, osjetila bol u nogama
kao i kad sam svakoga dana pješačila snijegom do čistine.
“I ne vraćam se sama.”

9
 Knjige.Club Books

2
DNO BOCE

FENDER

VATRA U KAMINU MOJE RADNE SOBE UGASILA SE. PLAMENA VIŠE NIJE BILO, OSTALA
je samo žeravica. Boca na mom stolu bila je prazna, kao i moja čaša. Bilo je kasno,
a posla više nisam imao sve je bilo gotovo. Po cijele sam dane samo radio.
Gilbert je ušao, ruku na leđima, savršeno uspravan iako je bilo dovoljno kasno
da se povuče na počinak. Da ujutro može ustati vrlo rano i da sve ovo sranje krene
ispočetka. “Da ubacim još jednu cjepanicu, gospodine?”
Kimnuo sam.
Dodao je još drva u kamin i raspirio vatru, a zatim prišao mom stolu.
Pogurnuo sam praznu bocu prema njemu kako bih mu dao do znanja da mi
donese novu.
Nije ju uzeo. “Nemamo više boca, gospodine. Sutra ujutro otići ću po još.”
Sumnjičavo sam ga pogledao. “Ne laži mi.”
Na tu optužbu samo se ukipio.
Ponovno sam se zagledao u vatru. “Ionako mi već dovoljno ljudi laže.”
Gilbert je samo stajao kao da očekuje nove zapovijedi. “Gospodine, mislim
da bi bilo dobro da se odmorite. Proteklih ste nekoliko dana i previše popili...”
Samo sam ga pogledao. “Ti to mene odbijaš poslušati.”
Nije ni trepnuo pred mojom ljutitim izrazom lica. “Da. Da vam spasim život.”
Apsurdna ideja. Ništa mene nije moglo ubiti a pogotovo ne alkohol. Ali bio
sam previše pijan da se prepirem.
Gilbert je pogledao praznu fotelju preko puta moga radnog stola. “Smijem li
vam se nakratko pridružiti?”
Nikad me prije nije zamolio takvo što. Neko sam ga vrijeme samo promatrao,
pokušavajući zaključiti jesam li doista čuo te riječi ili sam ih zamislio,
ovako pripit. Kad sam shvatio da je ozbiljan, kimnuo sam.
Sjeo je u fotelju i spustio dlanove na bedra. Nikada prije nije sjedio sa mnom
kao da smo ravnopravni. “Samo sam vam želio dati do znanja da sam uz vas...
Ako trebate nekoga da vas sluša.” Promatrao me zabrinuto, s iščekivanjem, s
nježnošću, kao da smo bliski.
10
 Knjige.Club Books

Uspravio sam se za stolom i opustio ruke pred sobom. Podlakticom sam

nježno gurnuo praznu bocu i čašu u stranu. Oko dna boce blistao je jantarni prsten
viskija. “Brat me izdao. Žena me izdala. Ti si idući na redu?”
Netremice se zagledao u mene. “Nikad.”
“To sad kažeš...” Pogledao sam vatru, od koje je sad ponovno blistala cijela
soba. “Ali svašta se može promijeniti... Kad ti se promijene interesi.”
“Moj je jedini interes služiti vama, gospodine. To se nikada neće promijeniti.”
Gledao sam u vatru, ne obazirući se na njega. “Laku noć, Gilberte.” Sad mi je
bilo još teže zaspati nego prije, čak i s toliko alkohola u krvi.
Na tren je pognuo glavu, ali nije ustao. Nakon nekoliko sekunda, ponovno me
pogledao. “Slomljene kosti zarastu. Ožiljci zarastu. Bol u tijelu mogu odagnati
tablete. Ali slomljeno srce... nikad ne zacijeli, nikad ne zaraste. Tu bol lijekovi
neće odagnati. Katkada vrijeme pomogne, ali ne uvijek.”
Okrenuo sam glavu prema njemu.
“Žao mi je što prolazite ovo, gospodine. Iskreno mi je žao.”

11
 Knjige.Club Books

3
OŠTRICOM I PLAMENOM

MEIANIE

NAŠ KONJ BIO JE PRIVEZAN ZA GRANU.

Oko nas je vladala tama u kojoj se vidjelo samo naše svjetlo.
Hodale smo stazom zametenom snijegom, prema bakljama što su svjetlucale
u mračnom logoru.
Moje srce nikad nije ovako tutnjalo.
Nikad nisam bila ovako prestrašena.
Šanse da spasimo djevojke i pobjegnemo bez posljedica bile su minimalne.
Raven će poginuti, a Fender neće poštedjeti ni mene. Ne nakon što sam onako
otišla.
Ali znala sam da postupamo kako treba.
Polako smo se približavale logoru. Izvukla sam jednu baklju iz držača na
kolibi. Vatra mi je zapekla lice i morala sam je odmaknuti dalje od sebe.
Stajale smo jedna do druge na snijegu, baklji podignutih nad glavama, ne
skidajući pogled s čistine i krvavih mrlja na snijegu pod uzetom. Raven je dugo
gledala samo krv, dok joj je plamen osvjetljavao lice na kojem se smjenjivala
kakofonija osjećaja koje ne bi ni mogla izraziti riječima.
Ruka joj se umorila od baklje i premjestila ju je u drugu. Pogledala me. “Ovo
je za slobodu. Za sve.” Okrenula se i uputila u smjeru u kojem smo se dogovorile.
Gledala sam za njom, svjesna da dalje moram sama. Da moram obaviti vlastiti
zadatak. Da barem jednom u životu moram biti hrabra. Da moram postupiti
moralno. Čvršće sam stisnula drvenu baklju i zakoračila u tamu, prolazeći pored
koliba i paleći ih jednu za drugom, u trku. Palila sam sve što je moglo gorjeti, da
napravim što više štete prije nego što me stražari primijete.
Nije im trebalo dugo.
Djevojke su izašle kroz prozor, popadale po snijegu, vukući jedne druge na
sigurno, vrišteći u noći. Zavladao je kaos, sve su građevine gorjele, a logor
je zasjao, užaren kao da nije zima kao da je žarko ljeto.
Kad sam napravila što sam trebala, odbacila sam baklju u snijeg.

12
 Knjige.Club Books

Ugasila se glasno šišteći, s nje se vinuo dim, a snijeg oko baklje u trenu se
rastopio od vreline. Utonula je dublje.
Djevojke su bježale od koliba, vrišteći.
“Ovuda!” Potrčala sam prema prvoj grupici i odvukla ih od zapaljene kolibe,
prema prilaznoj cesti uz koju su se nizale baklje. “Samo ravno i stići ćete
do ceste!” Trkom sam se vratila u logor i ponovila sve to, okupila još djevojaka i
povela ih u slobodu.
Nekoliko sam puta protrčala pokraj Raven, koja je vodila vlastite grupe na
sigurno. Kad je većina djevojaka otišla, potrčala sam do Raven. Morale smo
pobjeći prije nego što nas uhvate. Ali više je nisam vidjela. “Raven!” Povikala
sam u tamu, vrisnula da nadglasam povike čuvara, hučanje vatre i lom koliba koje
su se urušavale od plamena. Dim je sad već bio pregust i jedva sam disala.
“Raven!” Morale smo pobjeći prije nego što nas uhvate ili se ugušimo.
A tad sam je ugledala.
Krvnik ju je držao za grlo, spreman zadaviti je golim rukama na snijegu.
“Raven!” Potrčala sam prema njoj koliko su me noge nosile. Prema njima je iz
drugog smjera trčala još jedna djevojka. Bacila se na njega sleđa i udarila ga
šakom po zatiljku.
Potrčala sam još brže, izvukla nož koji mi je dala Raven i povukla najhrabriji
potez u životu.
Skočila sam na njega i ubila ga.
Ubila sam ga.
Bez oklijevanja sam mu zarinula nož u leđa, zatim u noge, u svaki komadić
mesa koji sam našla. Mislila sam samo na sestru i bila spremna ubiti svakoga tko
nas pokuša razdvojiti.
Klonuo je, a njegova krv prolila se po snijegu.
Bacila sam nož i pogledala svoje crvene ruke ne shvaćajući da su crvene od
krvi. “Raven, jesi li dobro?”
Već je bila na nogama, trčeći prema urušenoj kolibi.
“Pomozi mi!” Gurnula je gole ruke u vatru, pokušavajući podići drvo što je
gorjelo. Odmah je instinktivno odmaknula dlanove, ali pokušala je ponovno. Ako
je spremna opeci ruke, u tim je ruševinama netko važan. Pritrčala sam joj pomoći
i teškom smo mukom podigle drvo malo više. Pod njime je bio Magnus.
Ali nismo bile dovoljno snažne.
“Bethany, molim te.” Raven je pogledala plavokosu djevojku koja mi je
pomogla da dokrajčim krvnika.
Bethany je pogledala Magnusa bez trunke sažaljenja.
Vatra je već zahvatila Ravenine ruke, ali nije ispustila drvo.
Ja sam svoje morala povući. Nisam više mogla izdržati. Već sam osjećala vonj
svoje spaljene kože.
13
 Knjige.Club Books

Ali Raven je držala drvo i bez mene. “Molim te, Bethany. Ne i on...”
Bethany je i dalje izgledala nespremno za suradnju, ali ipak je poslušala.
Zajedno smo podigle drvo s Magnusa i gurnule ga ustranu.
Bethany i ja odmah smo gurnule ruke u snijeg da rashladimo sprženu kožu.
Ne obazirući se na bol, Raven je uhvatila Magnusa i po snijegu ga odvukla od
kolibe na sigurno.
Bethany je izvukla ruke iz snijega, protrljala ih i pogledala me. “Moramo
krenuti. Već stižu.”
Kimnula sam.
Potrčala je.
Ja sam ostala. Magnus je ustajao sa snijega, vičući na Raven: “Spasio sam te,
dovraga!”
Pritrčala sam Raven i povukla je na noge sa snijega. “Dođi! Moramo ići!”
Magnus je bio ljutit. Iz njega je isijavao bijes vreliji od plamena koji je gutao
kolibe oko nas. “Trči. Prije nego što te ubijem.”
Konačno je potrčala, držeći me za ruku. Nije se okrenula ni jedan jedini put.

Uspjele smo se vratiti u Pariz.

S nama je bila Bethany, kao i nekoliko djevojaka koje su stale u naš auto. Sve
ostale razbježale su se, zaustavile aute koji su prolazili onom cestom i otišle svaka
u svom smjeru, da stražari ne mogu za njima.
Taj dio bijega nije bio organiziran jer nismo imale pomoć policije. Nadale
smo se da će se sve spasiti.
Vratile smo se u stan s Bethany. Bilo je neobično naći se u vlastitoj dnevnoj
sobi nedugo nakon onoga što se dogodilo. Iz glave mi nije izlazio prizor
zapaljenih koliba. Ruke su me još uvijek pekle kao da su u plamenu. Strah i panika
nisu me puštali iz zagrljaja.
Pitala sam se zna li Fender već.
Hoće li mu Magnus reći istinu... Hoće li mu reći da je Raven spalila logor?
Hoće li mu reći da sam i ja bila ondje?
Kad je Bethany prešla prag stana, raspala se. Klonula je na koljena i zajecala,
grabeći prstima tepih pod sobom kao da se želi uvjeriti da je stvaran. Njezine suze
jasno su se vidjele na vuni boje vrhnja.
Raven je kleknula do nje i protrljala joj leđa. “Znam... Sve znam.” I njoj se
stezalo grlo.
Kako i ne bi.

***

14
 Knjige.Club Books

Nakon što je Bethany provela cijeli dan dolazeći k sebi, pomogli smo joj da se
vrati majci i kćeri. Živjele su u kolibi u okolici Pariza.
Raven je posljednjom ušteđevinom unajmila auto da je odveze k njima.
Otpratile smo je do vrata i stajale kraj nje kad su se otvorila. Obje smo
primijetile kako ju je majka pogledala.
Onako kako je naša gledala mene.
Onako kako me Raven pogledala kad me ugledala na vrhu stubišta.
Zagrlile su se, zaplakale, a tad se u hodniku stvorila slatka mala djevojčica.
“Mama?”
Bethany je pala na koljena i rasplakala se još žešće nego u našoj dnevnoj sobi.
“Dušo moja...”

Prošlo je nekoliko dana otkako smo spalile logor.

Raven i ja nismo previše razgovarale o tome.
Kao da smo obje samo čekale posljedice.
Nismo pobjegle jer nismo imale kamo, a nismo imale ni novca.
Raven je bila sigurna da stražari nisu vidjeli naša lica. Samo Magnus. “Neće
nikome reći.” Sjedila je na kauču, više gledajući kroz prozor nego u televizor.
Ja sam sjedila na drugom kauču, u kutu, koljena podvučenih pod bradu,
zagledana u prozore po kojima je bubnjala kiša. “Meni je izgledao bijesno,
Raven.”
“Znam. Ali neće nikome reći.” Sad je neprestano bila smrknuta. Oduševljenje
zbog oslobođenja splasnulo je čim smo odvezle Bethany kući. Akcija je bila iza
nas, uzbuđenje je završilo i Raven je sad bila samo tužna. Možda ju je mučila i
krivica. “Ne bi... Ne bi on to.”
“Čak i da on ne bi, netko ipak bi.” Fender će shvatiti što se dogodilo čak i ako
Magnus odluči lagati mu. Ja sam bila jedina osim Raven koja je pobjegla iz
logora, a znao je da Raven ne bi izvela takvo što sama.
Zagledala se u televizor. “Logor je uništen. Cure su slobodne. Zaustavile smo
preradu droge. Ovdje više nema ničega za njih. Otići će drugamo.”
Poznavala sam Fendera bolje i od koga drugoga. “Htjet će osvetu.” A ovoga
je puta neću moći zaštititi.
“Onda neka dođe po nju”, šapnula je. “Ni za čime ne žalim. Nikad i neću.”

15
 Knjige.Club Books

4
IZDAJA ODANOSTI

FENDER

LEŽAO SAM NEPOMIČNO NA SREDINI KREVETA.

Vatra se ugasila, moja je soba utonula u tamu.
Gledao sam u luster šest metara nad glavom, u blistave kristale u kojima se
odražavalo svjetlo što je dopiralo izvana. San je bio luksuz u kojem više
nisam mogao uživati bez obzira na naporan rad, bez obzira na ispijene boce.
Mobitel mi je zazvonio na noćnom ormariću.
Umalo se nisam javio, jer me malodušnost prožimala do kostiju. Ali ipak sam
ga dohvatio i javio se.
Iz zvučnika je dopro kaos. Vrisci. Zaurlane zapovijedi. “Zaustavite ih!”
Uspravio sam se. “Koji se kurac događa?”
Zvao me Karl, ne Magnus. “Napali su nas. Logor gori. Cure su pobjegle.” Bio
je zadihan, kao da i sad od nečega bježi. “Ne možemo spasiti kolibe. Sve gore.”
Skočio sam na noge i dohvatio odjeću. “Gdje je Magnus?”
“Nitko ga nije vidio...”
Srce mi je palo u želudac. Zamislio sam ga u vatri, kako živ gori s vlastitom
kolibom, zarobljen. “Tko nas je napao, jebote?” Okupit ću ljude i odmah krenuti
u protunapad. Sve ću ih pobiti; i njih i njihove obitelji, uništit ću svaki trag da su
ikad postojali. Navikao sam jaknu, izašao i krenuo u rat.
Oklijevao je kao da mi ne želi reći. “Ona ženska...”
Zastao sam između katova, zagledan u predvorje u kojem je prije svega
nekoliko tjedana zarinula nevidljivi nož u leđa mog brata da dobije što želi. Gilbert
je istrčao u hodnik. Očito me čuo. Bio je u pidžami, raščupan.
“Gospodine?” rekao je sanjivo. “Što se događa? Idem po auto...” Istrčao je,
već izvikujući zapovijedi nekome.
Tutnjava se iz moje glave prelila u sve dijelove tijela i više me nije mučila
samo glavobolja. Srce mi je mahnito radilo, kao da mi želi dati dodatne snage
za ono što sam morao napraviti. Toliko sam čvrsto stisnuo mobitel da sam ga
umalo zgnječio. “Dolazim.”

16
 Knjige.Club Books

***
Stigao sam rekordno brzo, ali nisam mogao ništa poduzeti.
Kolibe su bile spaljene, sve do posljednje.
Oko njih je jedva bilo snijega, jer je vatra sve otopila. Ruševine su još gorjele,
još je bilo drva koje nije bilo pretvoreno u pepeo. Droga je bila uništena. Jedva
sam prepoznao čistinu. Logor je donedavno izgledao uredno i civilizirano.
Sad je bio zgarište.
Jedina zgrada koja je bila pošteđena vatre bila je staja.
Konjima nije bilo ništa.
Stražari su pohvatali sve djevojke koje su mogli i poslali ih u sjedište dok ne
smisle kako dalje. Ali ostali smo bez pola radne snage. Požar nam je odnio
četvrtinu stražara.
I svu drogu.
Hodao sam zgarištem prolazeći pored svih koji su ostali čekati moj dolazak.
Neki su prekapali po spaljenim ostacima, gledajući može li se išta spasiti. Drugi
su čekali da ih liječnik pregleda, a neki su već imali gips na slomljenim rukama.
Lica su im bila zamrljana čađom, koža opečena.
Svi su me pogledali kad sam ušao u logor. Primijetili su me čim sam sjahao.
Ali ja sam tražio samo jednoga od njih. Zagledao sam se u njega kao da su
moje oči snajperi, moj pogled meci. Kad sam ga spazio, ubrzao sam, sve bješnji,
sve manje razmišljajući. Bijes mi je pomutio pamet.
Gledao me kako mu prilazim postojana pogleda, ali je već klonuo kao da zna
što slijedi i to je već prihvatio. Na licu je imao nekoliko ogrebotina, ali inače je
bio čitav.
A nije trebao biti.
Kad sam stigao do njega, stao sam i odmjerio ga. Čeljust mi se nekontrolirano
trzala, kao da se u meni nakupilo toliko bijesa da traži način kako izaći iz mog
tijela. U sljepoočnicama mi je bubnjala glavobolja, koja se nije stišala otkako sam
primio onaj poziv. Tetive ruku su mi se napele, mišići zategnuli i jedva sam se
suzdržao da ga ne ubijem. “Sve što sam izgradio je u pepelu. Zbog tebe.”
Lice mu se obojilo crvenilom zbog bijesa i gledao me jednako ljutito. Obojica
smo bili bijesni na nju.
“Kuće. Droga. Osoblje. Sve zbog tebe.” Unio sam mu se u lice. “Jer si joj ti
pomogao. Nisi ponizio samo sebe. Ponizio si i mene.” Duboko sam udahnuo i
priljubio ruke uz tijelo, iako bih najradije ubio jedinu obitelj koja mi je preostala.
“Lagao si mi - i to za nekoga tko ti je zabio nož u leđa čim joj se pružila prilika.”
Disao je još brže, kao da ga je moj govor još više razljutio.
“Platit će za ovo...”

17
 Knjige.Club Books

“Ubij je.” Izgovorio je to toliko odlučno da mu je s usana poletjela pljuvačka.

Ništa mi ne bi pružilo više zadovoljstva, ali to nije dolazilo u obzir. “Izgradit ćeš
sve ponovno, vlastitim novcem i bolje nego što je bilo. Platit ćeš mi za sve što
sam izgubio. A ja ću pronaći tu pičku i vratiti je ovamo da radi za mene do kraja
života... kad joj je ovo mjesto toliko priraslo srcu.”
Žila na čelu mu je iskočila kao da ropstvo neće biti dovoljna kazna za njezine
grijehe.
Iako sam bio bijesan na njega, žalio sam ga. Dobro sam znao kako je to
pokloniti povjerenje nekoj ženi - i onda prvom prilikom dobiti nož u leđa. Ležati
kraj nje noćima misleći da to nešto znači, a zatim se iznenaditi njezinim ugrizom
otrovnice. Magnusovo poniženje i bol bili su dovoljna kazna. Njegova je mržnja
bila dovoljna da zaboravi tu ženu koja nije ni zaslužila njegovu opsesiju.
Ali ipak sam ga i ja morao kazniti. “Poštedjet ću te samo jer si mi brat - i
nisam zaboravio što to znači. Izdao si me, ali znam da si mi i dalje odan. Nadam
se da te je ovo podsjetilo na lekciju koju si očito zaboravio.”
Sad je prvi put oborio pogled. Posramio se.
“Ali moram te kazniti. Ne bih poštovao samoga sebe da te ne kaznim.”
Opet me pogledao u oči, spreman na kaznu.
Izvukao sam nož i kimnuo stražarima. “Držite ga.”
Jedva su dočekali da ga gurnu na stolac, jednu od rijetkih stvari koja je
preživjela požar, i pritisnu mu ruke za naslone.
Magnus se nije opirao. Pogled mu je bio miran, poražen.
Pripremio sam nož. “Spustite mu hlače.”
Kad je shvatio što slijedi, koja će biti kazna za izdaju, pogleda me iznenađeno
i prestrašeno. Ali i dalje se nije opirao. Disanje mu se ubrzalo, no pustio ih je da
ga skinu.
Prišao sam i mirno prinio nož njegovoj koži.
Disao je sve brže, sve teže, ali nije pokazao slabost.
Prije nego što sam zarezao, pogledao sam ga u oči. “Kad je vidiš, zahvali joj
za ovo.”

18
 Knjige.Club Books

5
ODRŽANO OBEĆANJE

MELANIE

MJESECI SU PROLAZILI, A NAŠ ŽIVOT VRAĆAO SE U NORMALU.

Radila sam u kafiću i iako sam jedva znala što radim, šef me nije otpustio.
Plaća mi nije bila visoka, ali je bila dovoljna za pola stanarine, hrane i režija.
Nisam je službeno zamolila da živimo zajedno. Dogovorile smo se prešutno.
Nakon što smo tako dugo bile razdvojene, nisam mogla ni zamisliti da se ponovno
rastanemo. Raven je otišla na nekoliko spojeva, ali ja nisam.
Nisam se osjećala ugodno ni pri samoj pomisli na to.
Cesto sam mislila ne njega, pitala se je li me netko zamijenio u njegovom
krevetu, je li se vratio svojim francuskim kurvama.
Pitala sam se misli li na mene. Često. Katkad. Nikad.
Očekivala sam osvetu za ono što smo napravile, ali tjedni su odmicali i počela
sam se pitati je li doista sve završilo. Logor je uništen. Djevojke su slobodne. Bilo
bi mu teško sve pokrenuti ispočetka, pa se očito odlučio povući.
Samo što nisam mogla zamisliti nekoga poput Fendera kako se povlači.
Raven se vratila s posla noseći vrećicu dostavne hrane. “Gladna?”
Ne. “Da.” Ustala sam s kauča i pridružila joj se za kuhinjskim otokom. Uzele
smo pribor i sjele jedna nasuprot drugoj. “Kako je bilo na spoju?” Živjele smo
zajedno, ali se katkada ne bismo stigle vidjeti neko vrijeme, zbog različitih
rasporeda.
Slegnula je ramenima. “A ono.”
“Ne zvuči dobro.”
“Nije bilo kemije.” Razrezala je lazanje vilicom i uzela zalogaj. Ja sam samo
gurkala hranu po tanjuru, jer mi je još uvijek nedostajala hrana iz palače, iako sam
otišla prije nekoliko mjeseci. Ništa nije bilo onako fino. Vino nikad nije bilo
onako opojno. Moj krevet više nije bio topao. Uzbuđenje nije bilo jednako. U
kafiću su mi prilazili privlačni muškarci, ali svi bi njihovi brojevi telefona završili
u košu za otpatke.
“Ti uopće ne izlaziš.” Stavila je zalogaj hrane u usta pa se zagledala u mene,
žvačući.

19
 Knjige.Club Books

Skamenila sam se poput jelena pred automobilskim svjetlima. Imala sam

osjećaj da me za nešto optužuje, da mi pokušava nešto dokazati. Oborila sam
pogled na hranu i usredotočila se na rezanje slojeva tjestenine, umaka i sira
vilicom. “Da, ja sam...” Glas mi je zamro kad sam čula teške korake na parketu
u hodniku.
Raven se okrenula prema izvoru tog zvuka. Prepoznala ga je, kao i ja. Iako
smo živjele u različitim kolibama, obje smo znale sve zvuke užasa koji su
nas snašli. Obje smo se sjećale koraka čizama koji se približavaju vratima.
Zadržala sam dah, čekajući da ove čizme nastave pokraj naših vrata.
Ali stale su pred njima, popraćene sjenama nogu što su se ocrtavale na podu.
Raven se iste sekunde okrenula prema ladici i izvukla dva noža. Jedan je
gurnula prema meni po radnoj plohi. “Kao s krvnikom, O. K.?”
Čvrsto sam stisnula nož i kimnula, ali bila sam jednako prestravljena kao i
one ledene noći.
Raven me zgrabila za ruku i povukla za kuhinjski otok, da nas ne vide.
Oprezno su okrenuli kvaku, ali kad se vrata nisu otvorila, pokušali su je obiti,
kao Raven u logoru. Kvaka je zaplesala, okrenula se.
Srce mi je tutnjalo. Obuzela me panika. Čvršće sam stisnula nož, znajući da
ćemo preživjeti mi ili će preživjeti oni. A mi smo namjeravale preživjeti.

Vrata su se otvorila i čizme su ušle. Tri para, koliko smo vidjele. Jedan je izdao
zapovijedi na francuskome, a preostala dvojica otišla su svaki na svoju stranu, u
potrazi za nama.
Virnula sam iza kuta otoka prema vratima, nadajući se da ćemo se uspjeti
išuljati iz stana. Ali onaj treći ostao je na vratima, priječeći nam izlaz. Raven me
zaobišla pa mu se polako približila, sakrivena kuhinjskim otokom, da naglo skoči
na njega.
Ja sam podigla nož.
Skočila je i zarinula mu oštricu u trbuh.
“Ah! Kujo!”
Zatrčala sam se od otoka i skočila na njega pa i sama podigla nož, kao na
krvnika u logoru. Svalio se na pod okupan krvlju, a ostala dvojica zaletjela su se
na nas.
“Bježi.” Raven me izgurala kroz vrata.
Pala sam, ali odmah ustala, ostavivši nož na podu. Zastala sam.
Na svakom kraju hodnika stajao je još po jedan muškarac.
Raven se zabila u mene i odmah me zgrabila za ruku, da se pripremimo za
bijeg. Ali kad je vidjela što nas čeka, i ona se ukočila.
Prekoračili su mrtvog kompanjona i ušli u stan, vičući na francuskome.

20
 Knjige.Club Books

Nismo se trebale vraćati u logor.

Kako li smo samo pogriješile - grdno smo pogriješile.
Raven me i dalje držala kao da me štiti, iako nije mogla uraditi baš ništa.
Prišli su nam krupnim koracima i prvo ščepali Raven. “Kučko jedna.”
Protresti su je držeći je za nadlaktice pa baciti na pod. “Mislila si da te
nećemo naći?” Nagazio joj je čizmom na leđa. “Sveži tu kučketinu.”
Svezali su joj zglavke užetom nasred hodnika, kao da ih ne brine hoće ti ih
itko vidjeti.
Spustila sam se na pod kraj nje, svjesna da je otpor uzaludan i da mi je bolje
surađivati.
Povukli su Raven na noge i odvukli je.
Mene nitko nije ni dirnuo.
“Čekajte... A ja?” Ustala sam i potrčala za njima. “Vodite i mene!” Nisam
željela da me ostave, da se Raven mora sama suočiti sa sudbinom. Nisam željela
ni živjeti bez nje. Radije bih umrla mučnom smrću, ali uz nju. “Molim vas!”
Zgrabila sam jednoga od njih sleđa.
Samo me grubo odgurnuo. “Kujo.”
Drugi se okrenuo prema njemu. “Ne diraj je. I ne gledaj je. Znaš što je šef
rekao.” Gurnuo mu je pištolj u lice i udario ga, ovome je iz nosa odmah potekla
krv. “Ostavi je.” Nastavili su hodnikom i skrenuli prema stubištu. Izgubila sam ih
iz vida.
Klonula sam na koljena - i briznula u plač.

Sjedila sam na kauču u dnevnoj sobi, grleći sama sebe, slomljena, u suzama.
Smračilo se, ali nisam palila svjetla. Ravenin je nož još uvijek ležao na podu gdje
ga je ostavila. Bez moje sestre taj stan više nije bio dom. Jedino što je ostalo bio
je njezin duh.
Ubijeni je ležao u kuhinji, okružen lokvom krvi.
Nakon nekog vremena Fenderovi ljudi došli su po tijelo i očistili kuhinju. Nisu
me ni pogledali. Kao da ne postojim. Zatvorili su vrata za sobom kao da se ništa
nije dogodilo.
Što sad?
Znala sam gdje se logor nalazi, mogla sam se odvesti onamo ili otpješačiti
koliko god trajalo, pronaći je.
Ali logora više nije bilo.
Nisam imala pojma kamo su je odveli.
Možda je već bila mrtva.
Ili je možda bila živa... A ja sam gubila vrijeme.

21
 Knjige.Club Books

Nije mi bilo važno koliko je moj čin besmislen. Nije bilo važno ni hoće li mi
nauditi. Bio mi je jedina šansa - i zato sam sjela u taksi i krenula u palaču.

Čim sam izašla iz auta, vozač je pojurio dalje. Pred željeznim vratima stajali su
naoružani stražari s automatskim puškama, kao da smo u ratnoj zoni, a na pred
ulazom u povijesnu palaču.
Nisam mu ni mogla zamjeriti strah.
I sama sam se bojala.
Palača je u proljeće izgledala drugačije. Svjetla raspoređena po travnjacima
isticala su lijepo cvijeće i grmlje. Bila su upaljena i u njegovoj sobi na najvišem
katu, što je značilo da je vjerojatno već u krevetu ili na kauču, gleda televiziju.
Došla sam u trapericama i bluzi, u kojima sam radila cijeloga dana; jeftinoj
odjeći ispranih boja. Šminka se još držala, ali više nije bila svježa. Nije bila ni
savršena, kao dok sam živjela s njim. Bez luksuza kojim me okružio, bila sam
obična.
Udahnula sam da se ohrabrim i prišla vratima. “Došla sam... Došla sam vidjeti
Fendera.” Pred vratima je stajalo šest stražara, svi u crnome, s pancirkama preko
košulja. S prozora moje spavaće sobe nisu izgledali ovako prijeteće, ali izbliza su
bili zastrašujući.
Malo su međusobno razgovarali na francuskome, a zatim je jedan istupio i
prišao vratima. Obratio mi se. “Tko si ti?”
“Melanie.”
“Očekuje te?”
Odmahnula sam glavom. “Ali molim vas, recite mu da je važno.” Sad sam
bila nitko i ništa, nisam se mogla probiti do njega. Reći će mi da odem i to će biti
to. Morat ću se vratiti u prazan stan, prihvatiti da više nikad neću vidjeti sestru.
Progovorio je na francuskome, u svoj mikrofon. “Unefemme est ici pour voir
le patron.”1
Odgovorio mu je. “Ɉe n’attends personne. Son nom?”2
Pritisnuo je slušalicu u uhu. “Melanie.” Pričekao je, slušajući odgovor i
čekajući zapovijedi.
Pusti me da uđem, molim te.
Domahnuo je stražarima i vrata su se otvorila.
Hvala nebesima.
Prišao nam je još jedan, u vozilu za golfere. Kimnuo mi je da sjednem.
Sjela sam kraj njega i krenuli smo na dugu vožnju do palače, oko fontane,
zavojitom stazom kroz vrt i grmlje, prema vratima njegova doma.

1
Žena je ovdje da vidi šefa. - op. prev.
2
Ne očekujem nikoga. Kako se zove? - op. prev.
22
 Knjige.Club Books

Strah me morio svakog trenutka otkako su oni ljudi upali u naš stan. Ali sad
sam se bojala još i više.
Jer je bio ondje.
Pred palačom.
Čekao me je.
Na dnu stubišta, kamo mu je batler inače dovozio automobil.
Bio je u donjem dijelu trenirke. Bez majice. Bos.
Prošlo je dosta vremena otkako sam ga posljednji put vidjela i pri pogledu na
izraz njegova lica ostala sam bez daha, shvativši da nisam samo prestrašena.
Nego i tužna. Njegovo mi je lice nedostajalo svakoga dana otkako se nismo
vidjeli. Oteo je moju sestru iz našega stana... I nedostajao mi je.
Koji je meni vrag?
Promatrao me mračno, napeto.
Ali u njegovom pogledu bilo je još nečega.
Prkosa.
Ljutnje.
Bio je zastrašujući.
Vozilo se zaustavilo pred njim. Vozač ga nije ni pogledao; držao je oči
prikovane pred sebe, čekajući da izađem. Dah mi je zadrhtao, odjednom slab,
ali prisilila sam se ustati.
I ovaj je vozač zbrisao čim sam digla dupe sa sjedala.
Kad se buka malog motora stišala, okružio nas je samo zvuk fontane,
beskrajno pljuskanje kapi po površini i listovima lokvanja koji su njome plutali.
Stajala sam na stazi, a Fender na stubama, nepomičan. Bio je mišićaviji nego prije,
krupniji. Žile u podlakticama i mišićima bile su mu zategnute kao da će prsnuti.
Ruke su mu bile opuštene niz tijelo, jedna noga tek malo naprijed, ali iz njegovog
držanja izvirao je opipljiv bijes. Užaren bijes, vreo kao da je Fender vlastito
sunce. Gledao me spuštene glave, strijeljajući me mecima iz ljutitih očiju.
Ukipila sam se na mjestu, toliko prestrašena da sam mogla samo disati i ništa
više.
Prošla je cijela minuta, a nije progovorio. Nije trepnuo. Očito je bio beskrajno
bijesan jer je samo piljio u mene kao da će mi zakrenuti vratom.
“Molim te... Molim te da ne ubiješ moju sestru.” Svaka je moja riječ drhtala.
Nisam imala samopouzdanje potrebno za pregovore. Ali ovo i nisu bili pregovori.
Ovo je bilo preklinjanje. Ako želi da se pritom spustim na koljena, i na to sam
spremna. “Molim te...” U očima su mi se stvorile suze. Strah je nadjačao sve
ostalo. Život mi je u ovome trenu bio pretežak i moj je mozak poželio odlutati,
odnijeti me nekamo drugamo. Sve je ovo bilo previše. Da sam barem one noći
poslušala Raven, ništa od svega ovoga ne bi se dogodilo.

23
 Knjige.Club Books

Stisnuo je prste u šake i uzdahnuo ljutito i glasno, poput razjarena medvjeda.

“Znam da te nemam pravo moliti za uslugu...”
“Bila si s njom?” Glas mu je bio dubok poput najdubljeg oceana, punog
užasnih morskih pasa i čudovišta koja vrebaju u dubinama bez svjetla. Dubok
poput špilje izdubljene u stijeni. Poput najdublje note na najdubljoj ljestvici.
Obuhvatila sam se rukama oko struka, da jednom smirim drugu.
“Odgovori mi na pitanje.”
“Ne znam što to znači...”
“Jesi li mi i ti spalila jebeni logor?” Dreknuo je na mene poput psa čuvara u
tami, a palača iza njega kao da je zadrhtala.
Oborila sam pogled i instinktivno se odmaknula od tog životinjskog bijesa.
Nisam trebala dolaziti. Ionako neću ništa postići. Trebala sam mu slagati: očito
me one noći stražar nisu vidjeli. Ali nisam mogla. “Da.” Nisam podigla pogled,
kao da bi njegove iduće riječi mogle presjeći moje grlo poput oštrice i skinuti mi
glavu s ramena.
Ali nije se dogodilo ništa.
Udahnula sam.
On je udahnuo.
U tišini.
Kad sam konačno skupila hrabrost, podigla sam pogled susrela se s njegovim.
Držao se jednako kao dosad, kao da odonda nije ni trepnuo. Kao da ne može
biti bješnji. “Oprosti, ali... morale smo. To što radite je kriminal...”
“Odlazi.”
“Znam da i ti to znaš. I znam da možeš i...”
“Odlazi, Melanie.”
Oči su mi se ispunile suzama zbog te jedne riječi. Više nisam bila chérie.
“Dobar si čovjek. Znam da jesi.”
Okrenuo mi je svoja mišićava leđa i otišao.
“Molim te, nemoj je ubiti. Molim te... Samo nju imam.”
Na te se riječi zaustavio i toliko ljutito stisnuo šake da su mu se istaknuli svi
leđni mišići, a zglavci prstiju pobijeljeli.
Zaboravila sam disati od nade.
Okrenuo se prema meni i shvatila sam da sam se maloprije prevarila: itekako
je mogao biti još bješnji. Znatno bješnji. “Logor je obnovljen. Radit će dok mi ne
vrati svaki novčić koji je spalila.” Njegove tamne oči malo su šarale pa se
naposljetku zaustavile na meni poput dvaju bodeža. Okružen tamom, izgledao je
kao da se uspeo iz pakla, donijevši vatru koja je sad tinjala pod njegovom kožom.
“A sad odlazi. I ne vraćaj se.”

24
 Knjige.Club Books

***
Vratila sam se na posao, samo jer sam morala.
Da nisam, ne bih imala od čega živjeti.
Ali bila sam još gora zaposlenica nego prije, neprestano zamišljena.
Bez Raven, stanje bio nepodnošljiv. U njemu se nije dalo živjeti, kao da se
pretvorio u ukletu kuću punu duhova koji su se nadvijali nad mene dok
bih spavala. Ako je Raven osuđena na rad do kraja života, barem znam da je živa.
I da bi radije bila mrtva.
Jedino što mi je preostalo bilo je da se opet otputim do logora i pokušam je
osloboditi sama.
Što su vjerojatno očekivali. Vjerojatno bi me se lako riješili.
Vjerojatno? Apsolutno sigurno. Nisam imala šanse.
Što da radim? Da zauvijek ostanem u Parizu? Da se vratim u Ameriku i uselim
k nekoj prijateljici dok ne smislim što dalje? Kako da živim s ovom krivicom do
kraja života? Kako da nastavim sa životom?
Svakoga trena od dana kad sam otišla pred očima mi je lebdjelo Fenderovo
lice.
Znala sam da nikad neću zaboraviti kako me je gledao.
S mržnjom.
Napravila sam što sam morala da preživimo, ali još me morila krivica.
Nekoć me volio. Ali sad me zamrzio.
Pogled mi je skrenuo prema prozoru i zagledala sam se u stan preko puta. Moj
je susjed bio gdje i inače, za računalom, u blagovaonici, radio je od doma kao da
je sve normalno.
Ne diraj je. Ni ne gledaj je. Znaš što je šef rekao.
Tad je već znao da sam i ja bila s Raven, da sam i ja spalila logor. Ali poštedio
me je.
Kad sam otišla s Raven, pustio me je. Zbogom, chérie.
A kad je Raven spalila najvrjednije što je imao, nije ju ubio.
Nije ju ubio.
Ustala sam, iako nisam imala kamo poći. Stan je utonuo u mrak, kao i moje
misli. Pri svjetlu iz kupaonice razaznala sam obrise namještaja i kuhinje.
“Održao je obećanje koje mi je dao.”

25
 Knjige.Club Books

6
LIJEPA LAŽ

FENDER

LOGOR SE VRATIO U NORMALU.

Ali s dvostrukim radnim vremenom, da nadoknade gubitak.
Magnus je iz vlastitog džepa pridodao svoju zaradu mojoj i zaradi preživjelih
stražara. Moj distribucijski partneri udvostručili su iduću narudžbu da i oni
nadoknade gubitak.
Magnus mjesecima nije izašao iz logora jer je imao previše posla.
Jedva smo razgovarali.
Možda je bio bijesan što sam ga okljaštrio, ali nije me bilo briga.
Nije mi ostavio jebenog izbora.
Sjedio sam u radnoj sobi, upaljene vatre u kaminu. Proljeće je bilo tu, a ljeto
se približavalo, ali meni je vatrica još uvijek bila najdraže društvo. Žarila me
poput viskija u grlu, koji je Gilbert uporno i uzaludno sakrivao od mene.
Ubijao sam se i bio sam toga svjestan.
Ali ni za to me nije bilo briga.
Imao sam još posla, no već sam proveo cijeli dan radeći, pa sam zatvorio
računalo, uzeo čašu i zagledao se u golemi kamin koji je zauzimao gotovo
cijeli zid preko puta moga radnog stola.
Gilbert je ušao. “Gospodine?”
Pogledao sam ga i prinio čašu usnama da otpijem.
Prišao je hodom bržim od uobičajenoga, kao da stiže žurnim poslom.
“Gospodine, Melanie je došla razgovarati s vama.”
Čaša mi je umalo ispala na stol. U posljednji sam je tren čvršće stisnuo.
Spustio sam je na stol usred gutljaja. Bijes je navro iz dubine, poput
neočekivanog val. Njezino lice nekoć mi je donosilo mir. Sad će mi donijeti jad.
Još sam ga viđao u snovima. U mislima. Još sam ga viđao u plamenu, u vatri koja
je gorjela čak i sad. “Ne.” Opet sam dohvatio čašu i otpio onaj puni gutljaj koji
sam želio prije nekoliko sekunda.
“Ne želite da je pustimo?” Upitao je Gilbert kao da mu nije jasno.

26
 Knjige.Club Books

“Ne želim.” Zavalio sam se u stolicu i zagledao u vatru kao da više nemam
što dodati.
Posljednji put kad me pogledala u oči, ovdje, pred ovom palačom, očekivao
sam da će me zamoliti nešto posve drugačije. Očekivao sam da će priznati kakvu
je jebenu pogrešku napravila napustivši me. Da će reći kako joj sad više nijedan
muškarac nije zanimljiv. Da se ne osjeća sigurnom nigdje osim uz mene. Da joj
nedostaje život koji sam joj dao. Da joj nedostaje moja pažnja. Da joj nedostajem
ja.
A ona me zamolila za nešto što sam joj već jednom obećao.
I raspizdila me.
Vjerojatno je došla moliti još nešto - sestrinu slobodu.
Nikad.
Gilbert se vratio. “Gospodine... Odbija otići.”
“Neka spava pred vratima. Jebe mi se.”
Kimnuo je i opet izašao. I vratio se nakon nekoliko minuta. “Penje se na
ogradu, što da radimo?”
“Što radi?” Tresnuo sam praznom čašom o stol. Okliznut će se, pasti, slomiti
nešto. Vani je bilo mračno, a ograda vrlo visoka. A Melanie nije bila ni spretna ni
snažna.
Gilbert je slušao što mu stražari govore u uho. “Penje se preko ograde,
gospodine.”
“U tri pičke materine.” Ustao sam. “Reci joj da siđe. Otvorite vrata.”
Izmarširao sam iz radne sobe, prošao predvorjem i izašao do kružne staze koja
je okruživala fontanu. Gledao sam kako je dovoze, kako izlazi, kako vozilo
odlazi, stojeći tamo u donjem dijelu trenirke i ničemu više.
Stala je pred mene kao da me se ne boji.
A trebala se bojati. Stajala je preda mnom u trapericama i jeftinoj bluzi,
bezvezne šminke, kose bez sjaja. Bila je mršavija nego prije. Ali jednako lijepa -
i samo sam se još više razljutio. “Koji kurac želiš, Melanie? Ništa ti ne dugujem i
ništa ti neću ni dati. Ako si me došla moliti da pustim tvoju sestru, tratiš i svoje i
moje vrijeme.”
Obuhvatila se rukama oko struka, istim pokretom kao prije. To se nije
promijenilo. Pogledala me ravno u oči, pogledom koji prije nisam vidio. “Želim
se vratiti kući...” Oči su joj se ispunile suzama, a posljednje riječi izgovorila je
šapatom.
Sumnjičavo sam je odmjerio. Te sam riječi i želio čuti - ali ne sad. Prošli su
mjeseci, a nije se javila. Kad se konačno pojavila preda mnom, došla je zatražiti
uslugu. Bila je sestrina suučesnica, zajedno su uništile sve što sam izgradio
vlastitim rukama.

27
 Knjige.Club Books

Samo sam šutio pa se lecnula. Nije očekivala da ću je odbiti. “Oprosti što sam
te povrijedila...”
“Ne namjeravam pustiti tvoju sestru.” Došla je samo po to. Druge su žene od
mene htjele novac i kurac, a ova samo svoju napornu sestru. Nisam joj želio dati
više ništa. “Ni sad ni ikad. Odlazi.”
“Nisam došla po to...”
“Melanie, nisam glup. Vrijeđaš me.”
Instinktivno je ustuknula pred mojim grubim riječima. “Otišla sam s njom jer
sam morala. Da sam ostala, nikad je više ne bih vidjela. Ne bi mi oprostila da sam
izabrala tebe, a ne nju. Nisam imala izbora.”
“Rekla si mi da bi ostala čak i da smiješ otići.”
“I rekla sam ti istinu. Nisam očekivala da će Raven pobjeći, ali kad jest, to je
sve promijenilo.”
“U tome se nas dvoje razlikujemo, Melanie. Ti kršiš obećanja, ja ne.” Grubo
sam se zagledao u nju, zalio je valom mržnje pa se okrenuo prema vratima. “Nije
važno jesu li se okolnosti promijenile.”
“Fendere.” Pritrčala mi je i zgrabila me za podlakticu.
Izvukao sam ruku iz njezine i okrenuo se prema njoj, grabeći je za zglavak.
Nije se ni snašla. “Odlazi.” Odgurnuo sam njezinu ruku, ne obazirući se
na električnu iskru koja mi je opržila prste i u nanosekundi mi se zaletjela sve do
mozga.
Pogledala me kao da sam joj slomio srce, ali nije se pomaknula.
“Nemaš pojma što si mi napravio. Zbog tebe sam i bila u logoru. Prodaješ
drogu i ubijaš, a ja bez tebe ne znam što bih sama sa sobom...” Suze su joj navrle
na oči.
Nisam mogao podnijeti pogled na njezine suze, ali više nisu bile dovoljne.
“Ovih mjesec dana samo na tebe mislim. Sanjam te, nedostaješ mi. Svaki put
kad bi te Raven spomenula, šutjela sam... Da sam joj rekla istinu, zamrzila bi me.
Drugačije bi me gledala da joj priznam kako sam slomila vlastito srce da te
napustim.”
Moje držanje nije se promijenilo. “Ne namjeravam pustiti tvoju sestru..
“Ne tražim to od tebe!” kriknula je. “Tražim da... Da mi dopustiš da se vratim
doma. Ne mogu sama živjeti u onome stanu. Ne mogu ići na posao, ne mogu
misliti na posao. Ne mogu izlaziti s muškarcima koji me ne zanimaju...”
“Melanie.” Ušutkao sam je samo malo povisivši glas. “Da je sve to istina,
vratila bi se i prije, a ne tek sad kad nešto trebaš. Bila si ovdje i prije tjedan
dana, pa ti nisam trebao.”
Suze su joj se slijevale niz obraze, stigle do brade, pale na šljunak pred njom.
“Želiš me samo zato što ti mogu sve dati. To mi prije nije smetalo, ali sad mi
smeta. Napustila si me. Spalila si moj logor. Izdala si me.” Svaki dan bez nje bio
28
 Knjige.Club Books

je bolniji od prethodnoga. Svaka noć s drugom ženom bila je jednako besmislena.

Svaki udah bez nje bio je besmislen. Iako sam je još želio, čak i nakon svega, to
mi više nije bilo dovoljno. Još sam je jednom odmjerio, okrenuo se i uspeo
stubama do vrata.
Ovoga puta nije krenula za mnom.
Stigao sam do još uvijek otvorenih vrata.
Njezin je glas odjeknuo iza mene poput emotivne bombe. “Ɉe t’aime.”
Gotovo sam prešao prag, ali tad su me njezine riječi sustigle i prošle kroz
mene poput šrapnela. Ukočio sam se, ponovio u mislima što je rekla pa se polako
okrenuo prema njoj.
Stajala je gdje i dotad, a suze su joj se slijevale niz obraze. Čvrsto je stezala
ruke oko struka, drhteći kao da je ta katarza potresla i nju.
Vratio sam se do nje, grabeći ledenim šljunkom, gledajući je kao da je vidim
prvi put u životu. Moje su ruke čeznule za njezinim bokovima. Moje su
usne čeznule za njezinima. Bilo je dovoljno da čujem riječi koje sam joj toliko
puta šapnuo u nadi da će ih uzvratiti... i izgubio sam se.
Zavukao sam prste u njezinu kosu i u trenu kad sam je dodirnuo, lice joj se
smirilo, kao da joj je bio potreban samo moj dodir. Čvrsto sam isprepleo njezinu
kosu oko prstiju i povukao joj glavu unatrag da me pogleda u oči. Želio sam je od
prvoga trena kad sam je ugledao, i to ne samo za tu jednu noć nego do kraja života.
Ali poput oblaka na horizontu, poput olujnih oblaka, približavao se moj bijes.
Jer doista sam bio bijesan.
Zaklopila je oči kao da iščekuje poljubac.
Nije ga dobila.
Još sam je čvršće zgrabio za kosu, da se ne može ni pomaknuti. Riskirala je
vlastiti život da se probije kroz snijeg i uništi me. Napustila me a da se nije
osvrnula. Namamila me u svoj krevet i nagovorila da zaklopim oči, a zatim u tami
zarinula nož u mene. Dao sam toj ženi sve - a ona meni ništa.
Otvorila je oči, u kojima se sad nazirala zebnja. Kapci su joj drhtali dok me
gledala u oči, sve više u strahu, shvativši da neće dobiti poljubac, da je
neću zagrliti. Da mi njezine riječi ne znače ništa.
Još sam joj čvršće stisnuo kosu. Najradije bih je izgurao na cestu i ostavio
ondje. Gledao sam je s neskrivenom mržnjom. Želio sam je napustiti kao i ona
mene, izbaciti je u svijet bez zaštite i bez ikoga. Ona je meni zadala najbolniji
mogući udarac - i želio sam joj uzvratiti istom mjerom.
Podigla je ruku na moju podlakticu, zgrabivši je kao da je kolut za spašavanje.
Koža joj je bila ledena i kao da se rastopila na mojoj, vreloj. Usprkos
mome bijesu, nije se odmaknula. Sad kad sam je želio odbaciti, nije se dala od
mene.
To je bilo dovoljno da promijenim mišljenje u sekundi. “Tu m’aimes?”

29
 Knjige.Club Books

Voliš me?
I sama me je shvatila jer je kimnula.
Ali to mi nije bilo dovoljno. Povukao sam je za kosu. “Oui?”
U odgovor je ulila sve osjećaje. “Oui.”
Prešao sam pogledom preko njezinog lica kao da na njega opet utiskujem svoj
pečat. “Dokaži.”

30
 Knjige.Club Books

7
HLADNA FRONTA

MELANIE

NOĆ SAM PROVELA SAMA, U STANU.

Spakirala sam ono malo što sam imala, spremna da dođu po mene.
Život će mi se sutra promijeniti, zauvijek. Nakon što odem odavde, više nikad
neću biti Melanie.
Kao i svake noći otkako je Raven odvedena, jedva sam sklopila oko. Ne samo
zbog njezinog odsustva. Smetalo mi je što sam sama, što čujem korake na
hodniku, što čujem aute i vozila hitne s ulice pod prozorom.
U palači sam uvijek čula samo kamin.
Idućega jutra, čekala sam sjedeći na kauču, spakirane torbe pokraj sebe. Ruke
sam držala na krilu, ramena opuštena. Nisam znala koga će Fender poslati po
mene. Nešto poslije začula sam korake jedne jedine osobe.
Duboko sam udahnula i pričekala da uđe. Ostavila sam vrata otključana.
Ali začula sam kucanje. “Melanie?
Odmah sam prepoznala taj glas, kao da ga i dalje čujem svakoga dana.
“Gilberte? Otvoreno je.” Ustala sam i podigla torbu.
Ušao je, u trapericama i košulji.
Zatekao me: dosad sam ga viđala samo u odori ili pidžami. S raskopčanog
gornjeg dugmeta košulje visjele su mu sunčane naočale, a uske traperice pristajale
su mu kao da su krojene po mjeri.
Ušao je i osvrnuo se po stanu, držeći se nadmeno kao i inače. Nije ni krio što
misli. Prišao je kuhinjskom otoku, povukao prst po površini i pogledao ga kao da
provjerava je li prašnjav. Protrljao je prste da otrese prašinu. “Šarmantno.”
Prišla sam dižući ruke, spremna na zagrljaj iako ga nikad prije nisam zagrlila.
Čvrsto sam ga stisnula uza sebe, obavinula mu ruke oko vrata. “Nedostajao si mi.”
Nije mi uzvratio zagrljaj. Nakon nekoliko sekunda samo me uhvatio za
ramena i odmaknuo od sebe. “To je sve?” Ogledao se po stanu s neskrivenim
prezirom, kao da se doista nada da je sve što imam ponijeti ta jedna torba. Da se
njega pita, vjerojatno ne bih ponijela ni to.
“Aha.”
31
 Knjige.Club Books

Okrenuo se prema vratima da izađemo, ali tad je na parketu uza zid primijetio
kapljicu krvi. Okrenuo se prema meni i odmahnuo glavom da mi pokaže što misli
o incidentu.
“Nisam ga ja...”
“Idemo.”
Izveo me iz stana i poveo do terenca zatamnjenih prozora parkiranoga pred
zgradom. Vozač nije rekao ni riječi kad smo sjeli, samo se uključio u promet i
krenuo prema palači.
Cijelim putem vozili smo se u tišini. Gilbert je sjedio uz prozor nasuprot
mojemu, laktom naslonjen na vrata i brade naslonjene na dlan, zagledan prvo
u grad, a potom u ladanjski krajolik.
“Znači, opet me mrziš.”
Nije me ni pogledao.
Bilo mi je jasno da ću morati početi iznova - s obojicom.

Moja nekadašnja soba izgledala je identično kao prije.

Dočekalo me svježe ubrano cvijeće, aranžirano u velikim vazama posvuda po
sobi. Moja dizajnerska odjeća visjela je u ormaru kao da nije ni micana. Dijamanti
i ostali nakit bili su u sefu. Sva moja šminka i kozmetika bila je uredno poslagana
oko umivaonika, nedirnuta.
Pri pogledu na sve to obuzeo me neobičan osjećaj.
Kao da se ništa nije primijenilo.
Kao da se sve promijenilo.
“Želite li ručati u vrtu?” Spremio je torbu na policu u garderobi i prišao mi,
držeći ruke na leđima kao da stoji u uobičajenoj batlerskoj odori.
“Može.”
Kratko se naklonio i okrenuo prema vratima.
“Je li Fender u radnoj sobi?”
Već na pragu, stao je kao ukopan. “Jest. Ali niste dobrodošli ondje.”
To sam i očekivala, ali ipak me zaboljelo. “Hoće li ručati sa mnom?...”
“Ne.”
“Kad ću ga onda vidjeti?”
Okrenuo se i hladno me odmjerio. “Kad on to poželi, Melanie.”

Nisam ga vidjela tjedan dana.

Gilbert je ostavio moje kontracepcijske pilule na noćnom ormariću kao da se
od mene očekuje da ih opet počnem piti. Odveli su me i na pregled - iako nakon
Fendera nisam bila ni s kim.

32
 Knjige.Club Books

Bilo je proljeće, pa sam provodila više vremena na otvorenome. U vrtu se

rascvalo raznobojno cvijeće i sjedila sam ondje satima, promatrajući pčele
kako lete s latice na laticu. Kad god bi mi sunce pomilovalo kožu, osjetila bih se
poput mačke koja se izležava na dvorištu.
U šetnji bih prolazila pored gostinske sobe.
Da moja sestra nije pobjegla, sad bi bila ondje.
Na sigurnome. Zbrinuta. Možda čak i sretna.
Ali sve je to sad bilo iza nas.
Željela sam nagovoriti Fendera da je pusti na slobodu, ali nisam bila sigurna
hoće li to biti moguće. Nisam ga mogla ni upitati gdje je Raven, da ne posumnja
u moje motive. Prvo sam morala povratiti njegovo povjerenje, iako nisam znala
nije li to moguće. Držao se još nepovjerljivije nego inače. Podigao je oko sebe
visoku ogradu, koju možda neću uspjeti preskočili.
Ali znala sam da neće ubiti Raven. Imala sam mnogo vremena da promijenim
njegovo mišljenje.

Vani je sad bilo toplo, pa vatra u kaminu nije bila potrebna.

Ali Gilbert ju je i dalje morao pripaliti svakoga dana, jer sam se uz nju osjećala
ugodnije. Vraćala me u prošlost. U dane kad me Fender gledao kao da sam mu
sve na svijetu, dok me grijao njegov dodir, dok mi je davao cijeloga sebe. Vraćala
me u dane dok je život bio ljepši... na toliko načina. Sjedila sam u svojoj dnevnoj
sobi, zagledana u vatru. Moj udžbenik francuskoga ležao je na stolu preda mnom,
pun Gilbertovih bilješki. Pored njega ležala je i olovka, svjetlucajući pri svjetlu
plamena. Televizor nije bio upaljen, jer sam znala da je prekasno za vježbanje
francuskoga. Bilo je dovoljno kasno za krevet, ali kako nisam imala razloga za
rano ustajanje, nisam imala ni razloga za počinak.
Vrata sobe su se otvorila.
Taj je zvuk povukao sa sobom plimni val uspomena. Toliko sam ga puta čula.
Vrata su se zatvorila.
Srce mi je tutnjalo. U ušima mu je šumjelo. Naježila sam se usprkos toplini.
Netremice sam promatrala vatru, osluškujući zvuk njegovih bosih nogu na
parketu, prvo glasan, a zatim prigušen tepihom.
Disanje mi se ubrzalo od straha.
Koraci su stali.
Znala sam da stoji tik iza mene. Nada mnom. Vreba.
Naslonio se na kauč i uhvatio rukama za naslon. Vidjela sam ih krajičkom
oka. Njegova energija obujmila me poput oblaka, ispunila zrak nabojem i
toliko me zagrijala da mi je bilo vruće sa svakim udahom. Sagnuo se nad mene i
prislonio usne uz moje uho. “Na krevet.” Više nisam vidjela njegove ruke.
Energija se raspršila. Čula sam njegove korake kako se udaljavaju.
33
 Knjige.Club Books

Ovo je bilo drugačije.

On je bio drugačiji.
Osjećala sam to.
Odmaknula sam se od kauča i pogledala ga. Stajao je pored kreveta u donjem
dijelu trenirke, kao i inače, gledajući me vrelim pogledom vlasnika. Pratio me
pogledom dok sam prilazila krevetu, gledao me kako se skidam. Prelazio je
pogledom preko moga golog tijela, ali izraz njegovog lica nije se mijenjao.
Legla sam na krevet i naslonila glavu na jastuk.
Skinuo je trenirku i vidjela sam da je spreman, da je već napaljen. Bio je još
krupniji nego prije, kao da je proveo mnogo vremena u teretani i poradio i na broju
i na dimenzijama mišića. Prišao je krevetu i prvo se naslonio jednim, pa drugim
koljenom.
Moje tijelo se uzbudilo kad je pripao, moje međunožje orosilo, moj dah
ubrzao. Nisam ga vidjela od onog razgovora pred vratima i sad kad je ponovno bio
moj, jedva sam čekala da zgrabim te mišiće, da ga obujmim bedrima. Željela sam
njegove strastvene poljupce. Željela sam da me uzima šapućući mi nježnosti na
francuskome. Nedostajao mi je i tek sam sad shvatila koliko.
Pogledao me odozdo, ali nije legao na mene, nego me zgrabio za bok i
okrenuo na trbuh jednim pokretom. Zgrabio je moju kosu i gurnuo mi lice u
jastuk pa podigao stražnjicu. Zgrabio mi je oba zglavka i povukao ih na leđa, kao
da sam njegova zarobljenica. Snažnim zamahom zabio se u moj napeti otvor.
Pomaknula sam se naprijed i zastenjala, pokušavajući osloboditi ruke, ali
nisam mogla ni mrdnuti. Osjećala sam ga u sebi, punom duljinom, vreloga
i krutoga.
Držao me čvrsto kao da drži divljeg konja, zabijao se u mene toliko snažno
da mi je glava udarala o uzglavlje, tiho stenjući i jebući me kao da sam plaćena
kurva.
Zamišljala sam njegovo lice nad sobom, njegove poljupce, njegov nos kako
dodiruje moj dok me gleda u oči. Zamišljala sam da se nježno zabija u
mene, polako, dok naši tihi uzdasi lete prema stropu i odjekuju.
Ovo je bilo strastveno.
Okrutno.
Životinjski.
Nisam o tome maštala - ali ipak sam svršila.
Čim je bio gotov, pustio me i odmaknuo se.
Ležala sam gotovo ukočena vrata, od položaja u koji me gurnuo. Tad me nije
zasmetalo, ali sad je već boljelo. Čula sam ga da ustaje i uzima odjeću.
Podigla sam se i okrenula se pogledati ga, gola i mokra od njegovog znoja, s
njegovom spremom između nogu.
Nije me ni pogledao, samo se obukao i izašao.
34
 Knjige.Club Books

Uzeo me, dobio što je htio i otišao.

Fender i ja nismo razgovarali otkako sam se vratila. Očekivala sam da ćemo nakon
seksa ležati i razgovarati, ali dobio je što je želio, a zatim otišao kao da nije ni
imao razloga ostati. Vrata radne sobe stalno su bila zatvorena, a ručao je sam.
Od mene je želio samo jedno.
To je i ponovio iduće noći.
Nakon što me tjedan dana nije ni pogledao, očekivala sam da ga neko vrijeme
neću viđati.
Sjedila sam u krevetu s knjigom u ruci i čim su se vrata počela otvarati,
pogledala sam prema njemu.
Prišao je mom krevetu istog ljutita izraza lica kao i dosad, skinuo hlače i
vidjela sam da je krut kao da je bio spreman za ovo i prije nego što me
pogledao. Samo je stajao nada mnom, krupan i mišićav, izdajući zapovijed bez
riječi.
Zaklopila sam knjigu i odložila je na noćni ormarić. “Želim razgovarati o...”
“Briga me što želiš.” Prišao je krevetu. “Okreni se.”
Znala sam da trebam poslušati, ali nisam željela tu verziju njega - iako sam je
zaslužila. “Molim te...”
Zgrabio me i okrenuo na koljena i trbuh. Povukao je moju spavaćicu nad
bokove, strgnuo tange s mene kao da ga nije briga hoće li ih poderati. Povukao
me do ruba kreveta i podigao mi stražnjicu uvis, pa se odmah priljubio uz mene
da me poševi jednako žestoko kao sinoć.
Pokušala sam se okrenuti prema njemu, ali toliko me čvrsto držao za zatiljak
da nisam imala šanse. “Ne.”
U trenu je prestao.
Pustio mi je vrat, odmaknuo se od mene.
Kad sam došla do daha, okrenula sam se prema njemu.
Već je bio odjeven, na putu prema vratima.
“Čekaj, ne idi.”
Nije me ni pogledao. Samo je izašao.
“O. K., O. K.”
Zastao je pred vratima, zatim se vratio do dovratka i vidjela sam da mu je
trenirka napeta na međunožju. Promatrao me bijesno, odmjeravao pogledom
punim ljutnje, ali pod time se jasno nazirala želja. Samo je stajao, ne prilazeći,
kao da nešto očekuje od mene.
Vratila sam se u onaj položaj, podigla stražnjicu i povukla spavaćicu uvis.

35
 Knjige.Club Books

Promatrao me je još neko vrijeme, pa ipak ušao. Ovoga puta nije ni skinuo
trenirku, nego ju je samo spustio do bokova. Zgrabio me kao i sinoć, ali poševio
još žešće.

I tako svake noći cijeloga tjedna.

Svaki put poševio bi me na isti način. U istom položaju. Bez riječi. Kad bih
pokušala započeti razgovor, otišao bi. To su bili njegovi uvjeti - a meni nije
preostalo ništa drugo nego da ih prihvatim.
Ručala sam sama u vrtu, sve lošijeg raspoloženja svakim danom osamljenosti.
Gilbert mi se nije obraćao. Samo bi mi donio pladanj i otišao. Fender me trpio
samo u jednoj situaciji - dok me je ševio.
Pladanj je sad stajao preda mnom, ali nisam pojela ni zalogaja. Nisam imala
teka. Raven je ponovno bila u logoru, a ja sam glupavo mislila da će biti lako
nagovoriti Fendera da je pusti. Bio je tip čovjeka kojega je bolje ne varati - a ja
sam ga prevarila nekoliko puta. Bilo je pravo čudo da me je ikad i pustio da mu
se približim. Kakve su šanse bile da me pusti dvaput?
Gilbert je prišao stolu, u odori, po običaju namrgođen - sad je uvijek tako
izgledao kad je morao imati posla sa mnom. “Nešto nije u redu s ručkom?”
“Sve je u redu.” Promiješala sam čaj žličicom, gledajući paru kako se kovitla.
Pričekao je, pa se okrenuo otići.
“Gilberte.”
Zastao je i opet se okrenuo prema meni, glasno uzdahnuvši.
“Što da radim s Fenderom?” Očajnički sam tragala za rješenjem.
“Zašto pitate mene?” odgovorio mi je ledenim glasom, gledajući me tmurnim
pogledom kišnog oblaka.
“Jer ga ti poznaješ bolje od bilo koga drugoga.”
“Mislim da biste trebali otići i nikad se više ne vratiti, Melanie. To ja mislim.”
Odbrusio mi je jetko, a sa svakim slogom bilo je sve jasnije da uopće ne želi
razgovarati sa mnom. “Ne zaslužujete ga. Nemam pojma zašto vam je uopće
dopustio da se vratite.”
Oborila sam pogled na svoj čaj. “Nedostajao mi je. Dok sam bila daleko od
njega, svakog mi je dana...”
“Nedostajao vam je?” upitao me zajedljivo. “Čak i dok ste palili sve što je
izgradio u životu?”
Zašutjela sam u trenu.
Gilbert se okrenuo od mene.
“Nisam znala... Nisam shvatila koliko će ga to povrijediti.”
Dugo je samo mirno stajao, potom uzdahnuo kao da pokušava odlučiti treba
li otići, ali ipak se opet okrenuo prema meni. “Nisam mislio da je sretan dok ste

36
 Knjige.Club Books

bili ovdje. Držanje i ponašanje nisu mu se promijenili. Ali nakon što ste otišli...
Definitivno sam primijetio razliku.”

Vrata radne sobe bila su zatvorena.

Ali znala sam da je unutra.
Ondje je provodio sve vrijeme dok je bio u kući.
Okrenula sam kvaku i ušla.
Sjedio je za računalom, čitajući nešto vrlo pažljivo. Bio je bez majice,
naslonjen na stol, napetih mišića. Nije ni primijetio kad sam ušla ili je možda
pretpostavio da je Gilbert ušao raspiriti vatru.
Prišla sam radnom stolu bez zvuka, jer sam cipele ostavila u svojoj sobi.
Tek kad sam se našla pred njime, podigao je pogled. Gledao me potpuno
ravnodušno.
Vidjela sam da je doista očekivao Gilberta, jer čim me pogledao, izraz lica
mu se promijenio. Pogled na mene kao da ga je razljutio. Stisnuo je vilice kao da i
dotad nisu bile napete, a oči su mu se smrknule u dva komada ugljena. Žile na
rukama su mu iskočile.
“Oprosti što smetam...”
“Onda ne smetaj.” Uspravio se u stolici, povukao ruke sa stola i zavalio se.
Ruke je stavio na rukohvate, ali zatim odmah naslonio bradu na jednu šaku.
“Samo sam htjela razgovarati.”
“Mrzim razgovor.”
“Prije nisi, barem sa mnom...” Ispreplela sam prste na trbuhu da ih smirim.
Pogledao me kao da sam ga i time razljutila. “O, jesam. Vjeruj mi.”
Oborila sam pogled na njegov stol, shvativši da je ovo još jedan uzaludan
pokušaj. “Oprosti mi... Zbog svega.”
Promatrao me jednako ledeno i ljutito kao i dotad.
“Isprika ti vjerojatno ništa ne znači...”
“Ne znači.” Bio je miran i beživotan poput zimskog jutra. Njegovo je srce
nekoć kucalo, ali sad je bilo kao kamen.
“Ovdje sam već tjednima, a još uvijek mi se ne obraćaš. Ako me toliko mrziš,
zašto me ne izbaciš?”
Nisam željela otići. Nisam imala kamo otići. Nisam željela nikoga osim njega.
Usto, samo mi je on mogao pomoći da izvučem Raven iz logora.
Nije mi odgovorio na pitanje.
“Kako da ti išta dokažem kad me ne želiš ni pogledati?”
Oči su mi se odjednom ispunile toplinom i znala sam da slijede suze. Bila sam
izgubljena prije povratka ovamo, a sada kad sam se konačno vratila, opet sam
osjećala isto. Tiho sam šmrcnula da pokušam zaustaviti suze, ali bezuspješno.
37
 Knjige.Club Books

Nekoć bi ga moje suze ganule, ali sad nije reagirao. “Ako si očekivala da me
bijes tako brzo prođe, stvarno ne razumiješ koliko si mi duboko zabila nož u leđa.
Nije ti jasno koliko me je zaboljela tvoja izdaja. Nisam tip osobe koja nudi oprost.
Kazna za izdaju za mene je smrt. Trebala bi biti zahvalna da još uvijek ne mogu
ni zamisliti da ti naudim.”
Suze su se odlijepile s mojih trepavica i kliznule mojim obrazima. “Ovo što
sad radiš itekako me boli...”

38
 Knjige.Club Books

8
TOPLJENJE LEDA

FENDER

SVAKE SAM NOĆI ODLAZIO U NJEZINU SOBU I UZIMAO JE NA IDENTIČAN NAČIN.

Brzo, da zadovoljim potrebu, i odmah bih se potom vraćao u krevet.
Nitko ne bi rekao ni riječi.
Nije pokušavala započeti razgovor. Puštala me da radim što želim.
Sjedio sam u radnoj sobi i telefonirao, kad je ušao Gilbert. “Ne trebam još
partnera i gotovo.” Poklopio sam pa pogledao Gilberta. Smetalo mi je što je
stao pred mene kao da nešto treba iako je vidio da telefoniram. “Što je?”
“Melanie je otišla. Zamolila me da vam predam poruku.” Spustio je pred
mene papir istrgnut iz bilježnice.
Samo sam ga pogledao ne shvaćajući što mi govori, a zatim pogledao kroz
prozor, očekujući da ugledam Melanie u šetnji. Razmotao sam poruku i ugledao
njezin rukopis.

Ne mogu ti dokazati ništa jer mi ne dopuštaš.

Oprosti mi zbog svega.
Chérie.

Ustao sam i odbacio poruku. “Kad je otišla?”

“Prije nekoliko minuta...”
“Reci im da ne otvaraju vrata.”
Gilbert me zaprepašteno pogledao. “Gospodine? Mislio sam da želite da
ode...”
“Poslušaj me.”
“Naravno.” Odmaknuo se od mene i progovorio u mikrofon. “Quincy, ne
otvaraj vrata imanja.” Zaobišao sam radni stol, da odem za njom. Gilbert me
pogledao. “Taksi je upravo otišao, gospodine.”
Samo sam ga gledao, ne vjerujući da je tek tako otišla. Već me jednom
napustila i zaboljelo me. Sada kad me ponovno napustila, samo me razljutila.

39
 Knjige.Club Books

“Neka dovezu auto.”

Auto se zaustavio na pločniku pred njezinom zgradom i izašao sam, ne obazirući

se na poglede prolaznika. Moji koraci u čizmama odjekivali su kamenim
hodnikom zgrade, zatim i drvenim stubama, moje srce tutnjalo je gotovo jednako
glasno. Jedva sam obuzdavao bijes, čvrsto stežući šake. Stigao sam do njezina
stana i pokušao otvoriti vrata, ali bila su zaključana. Naletio sam na njih ramenom
i brava je popustila.
Vrata su se naglo otvorila i ugledao sam Melanie na kauču. Torba je ležala
pored nje. Nije ni trepnula na buku, kao da me očekivala. Kroz prozore su se
vidjela svjetla grada i stana preko puta, dovoljno tek da obasjaju blistavi trag suza
na njezinu licu.
Došao sam bjesnjeti na nju.
Ali pri pogledu na njezine suze ukipio sam se.
Zatvorio sam vrata za sobom i ušao u njezin mali stan. Na zidu se vidjela mrlja
krvi, gdje je kapnula kad je mojega čovjeka izbola ona iritantna kučketina. Pored
umivaonika stajalo je nekoliko prljavih šalica kave. Na kauču su bile razbacane
deke. Njoj je ovo bio dom, ali meni jebena rupetina.
U koju Melanie nije pripadala.
Samo sam je gledao, stojeći u kuhinji, dok nije oborila pogled i obrisala suze.
Tad sam ušao u dnevnu sobu i stao blizu kauča na kojem je sjedila. Ulicom
su prošla kola hitne pomoći. Iz nekog auta na križanju dopirala je loša i
preglasna glazba. U ovom stanu nikad nije bilo tiho.
Tišina je bila luksuz.
Još sam se malo ogledavao, a zatim je pogledao.
I ostao tako.
Tiho je šmrcnula.
“Imam pametnijeg posla od jurcanja za tobom.”
“Nisam tražila da dođeš.”
“A nego što si mislila?” Gledao sam je iz profila kao da ću joj pogledom
spaliti obraz. Ljutilo me što tako lijepa žena sjedi u ovom šugavom stanu. Bila
je dostojna jebenih dijamanata.
“Pusti me na miru.” Prsti su joj se nemirno grčili na krilu. “Ne obraćaš mi se.
Ne gledaš me. Više ti se i ne sviđam.”
Neko sam je vrijeme samo promatrao, a zatim sjeo na fotelju, na sam rub, i
naslonio ruke na bedra. Isprepleo sam prste i pogledao je.
Želio sam da mi vidi oči.
Nije me htjela ni pogledati.

40
 Knjige.Club Books

“Želim čovjeka kojeg pamtim. Ne želim ovu verziju tebe.” Taj dio izgovorila
tiho, gotovo šapatom, ali nastavila je glasnije, ljuće. “I ne želim da me jebeš kao
kurvu.”
Od te izjave sav moj bijes jurnuo je van, sva krv nahrupila mi je prema srcu.
“Nisi u položaju da pregovaraš - nikad nisi ni bila. A pogotovo nisi nakon svega
što si napravila. Imam pravo biti ljut. Imam pravo ponašati se prema tebi kako
god želim.”
Podigla je glavu i pogledala me. Oči su joj bile crvene kao da je plakala cijelim
putem u taksiju. “Onda ne želim natrag.”
Izraz mog lica nije se promijenio, ali ta njezina izjava zaboljela me jednako
koliko i prvi put. Povrijedila me - opet. Povrijedila me iako sam mislio da više ne
može. “Ne očekuješ ni da zima brzo ustupi mjesto proljeću. Potrebno je dosta
vremena da se snježni vrhunci otope, da se rijeke napune. Gledaj tako i na ovo.
Ne očekuj previše od mene u kratkom roku. Planina se neće pomaknuti samo zato
što ti želiš da se pomakne.”
Prsti su joj nemirno poigravali, ali barem nije oborila pogled. “Prošla su tri
tjedna. Ništa se nije promijenilo. Nema naznake da će se promijeniti. Ne dopuštaš
mi da se iskupim, ne daš mi da ti dokažem što osjećam, ne daš mi čak ni da ti se
obraćam. Ne želiš me uza sebe. To je očito.
Bijes u meni samo je rastao, potaknut njezinim neshvaćanjem. Mogla me
vrtjeti oko malog prsta a toga nije bila svjesna. “Da te ne želim uza se, ne bih te
pustio da se vratiš. Ne bih dolazio k tebi noćima. Bio bih kod svoje najdraže kurve,
a ne u tvom krevetu. Ne bih se dovezao ovamo. Ne bih sjedio pred tobom i gledao
te kao i inače, kao i kad sam te prvi put vidio. Održao sam obećanje koje sam ti
dao čak i nakon što si ti svoje prekršila. Živa si, a svatko drugi u tvojoj situaciji bi
bio mrtav. Ne želim te uza se...” Stresao sam glavom. “Sad me već vrijeđaš.
Jebeno me vrijeđaš.” Ustao sam i uputio se prema vratima, očekujući da ustane i
krene za mnom.
Ali nije.
Okrenuo sam se i glasno uzdahnuo da joj pokažem koliko me ljuti.
“Moraš pokušati. Inače se ne vraćam s tobom.”
Što li sve nisam napravio za nju. Izgubio sam samopoštovanje zbog nje. Sve
sam joj obećao i sve sam bio spreman izvršiti. Bio sam spreman napraviti sve što
želi od mene. Pretvorila me u bijednika.
Umalo sam zauvijek otišao.
Ali živio sam bez nje i znao kako to izgleda. Nepodnošljivo.
Opsesija. Ovisnost. Zaluđenost.
Progonila me. Očarala me. Zatravila me.
Nisam mogao bez nje kao ni bez zraka u plućima.
I ponovno sam popustio. “Dobro.”

41
 Knjige.Club Books

***
Odvezao sam je natrag u palaču.
Gilbert nas je dočekao razočarana izraza lica i uzeo njezinu torbu s uzdahom,
kao da se nadao da nikad više neće prijeći moj prag. I dok je sve bilo kako treba,
jedva ju je podnosio. Sad vjerojatno nije mogao podnijeti ni pogled na nju.
“Gilberte.”
Zastao je i okrenuo se prema meni. “Da, Vaše Visočanstvo?”
Samo sam ga ošinuo pogledom, znajući da će tu poruku shvatiti jasnije nego
ijednu riječ.
Kratko je kimnuo pa ponio torbu do njezine sobe na katu.
Ja sam se uputio prema radnoj sobi. “Čeka me puno posla.”
Ogledavala se po predvorju, promatrala pozlaćene zidne svjetiljke, tapete s
cvjetnim utorkom i portrete na zidovima kao da ništa od svega toga nikad nije
vidjela. “Možemo li večerati zajedno?” Gledala je u pod, kao da očekuje da je
odbijem.
Promatrao sam njezine blijede obraze, rumenilo koje je naglašavalo njezine
visoke jagodice i uljepšavalo je do neslućene razine. Moj um odgovorio je prije
usana. “Da.”

Bijes se nije dao raspršiti.

Jednostavno ga je bilo previše.
Ali morao sam živjeti s njime, jer sam samo tako mogao dobiti jedino što sam
volio više od njega.
Svoju chérie.
Ušao sam u njezinu sobu i zatekao je za stolom pored prozora u salonu.
Šminka joj je sad bila besprijekorna i bila je odjevena u dizajnersku odjeću koju
sam joj poklonio.
Gilbert je prvo poslužio nju, a zatim i mene.
Prišao sam, bosim stopalima gazeći prvo po parketu, a zatim po mekom sagu.
Sada kad sam se odmaknuo od boce viskija, misli su mi bile urednije. Više mi nije
trebao kao sredstvo protiv bolova.
Bijes se i dalje nije dao stišati.
Sjeo sam preko puta nje, osjećajući samo bijes zbog onoga što je učinila, ali
što sam je dulje gledao, to je bijes bio tiši.
Njezina ljepota ga je otupila.
Gilbert je podigao srebrni poklopac s naših pladnjeva i otišao, ostavivši nas
da uživamo u večeri.

42
 Knjige.Club Books

Melanie me promatrala ne dirajući srebrni pribor, nježno, kao da ne može

vjerovati da sam s njom. Zahvalno. Sretno. U pogledu su joj se smjenjivali
osjećaji.
Iskreni.
Raven je i dalje bila smetnja, ali sad kad je više nisam morao gledati, više nam
nije morala biti problem. Nisam se mogao odlučiti ni zbog čega je više mrzim jer
mi je uništila logor ili jer me razdvojila od Melanie.
Melanie je konačno uzela pribor i probala hranu.
Razmotao sam ubrus na krilu, zarezao u mekano meso i šutke jeo. Žvakao
sam naslonjen na stol, zagledan u ženu preko puta, živi portret pred kojim sam
mogao provesti sate.
“Dakle... kako ide posao?”
Polako sam žvakao, razmišljajući o spaljenim ostacima logora, o hrpi pepela.
Dim se tjednima zadržao u zraku i moji ljudi jedva su mogli disati gradeći logor
od temelja. Cijela je naša organizacija bila ugrožena mjesecima jer je jedna sitnica
pošla po krivu. “Ide.”
Malo se uozbiljila, vjerojatno shvativši da će ta tema zauvijek ostati bolna.
“Koliko namjeravaš ostati?”
“Nemam pojma.” Odrezao sam još jedan zalogaj mesa. Čak i da sam znao kad
odlazim, ne bih joj rekao. Njezino je lice moglo stišati moj bijes, njezine su riječi
mogle smekšati moje srce, ali ništa nije moglo povratiti povjerenje koje je onako
profućkala.
Prestala je postavljati pitanja i jela bez riječi.
Ništa mi nije bilo draže od tišine.
Promatrao sam je jedući, shvativši da se nije nimalo promijenila. I dalje
izgledala kao slika koju sam zadržao u sjećanju. Kurve koje sam odonda
poševio nisu bile ništa u usporedbi s njom. Radile su što sam htio - i platio - ali
nijedna me nije napaljivala kao ona. Kad bih zamislio Melanie umjesto njih, seks
bi postao dobar, ali ne dovoljno dobar.
“Zaposlila sam se u kafiću.” Gurkala je krumpire vilicom po tanjuru.
Samo sam žvakao, gledajući je.
“Nisam bila vješta.” Nasmijala se, ali zvučala je kao da se zakašljala. “Šef je
bio dobar i nije me otpustio iako sam bila spora i pogrešno zapamtila većinu
narudžbi.”
“Nije bio dobar, nego te htio jebati.” Nakon što je otišla, nastojao sam
razmišljati o njoj što sam manje mogao. Kad bi se pokoja mračna misao i probila
do mene kroz sav onaj viski, kad bih se zapitao gdje provodi noć i jebe li je netko
dok ja ležim sam u tami, samo bih poželio još pića.
Nije dizala pogled s tanjura, ali nije ni jela. Gurkala je krumpire amo-tamo.

43
 Knjige.Club Books

Nisam je ništa pitao jer odgovor nije ni bio važan. Ništa ne bi promijenio. Ne
bih čuo odgovor koji želim, a svaki drugi bi me samo razljutio. Ionako sam bio
dovoljno ljut.
Progutala je nekoliko zalogaja, i dalje ne dižući pogled.
Ja sam jeo, ali više od hrane želio sam viski, kojega nije bilo.
“Nisam bila ni s kim”, rekla je, ne dižući pogled. Iako mi je sa srca pao težak
kamen, nastavio sam jesti ne pokazujući to.
“Jesi li ti...”
“Da.” Nisam joj rekao da me nije zadovoljilo. Nisam joj rekao da sam se
pretvarao da je poda mnom ona. Želio sam je povrijediti - i nadao sam se da
ću uspjeti.
Više nije pojela ni zalogaja, kao da nema teka.
Fino.

Kad je večera bila gotova, ustao sam i uputio se prema vratima. Čekali su nas i
čaj i kolači, ali nikad mi nije bilo do slatkoga.
“Čekaj.”
Bio sam stigao do njezinoga kreveta, gdje sam stao kao ukopan, ne okrećući
se. Njezina crna putna torba ležala je na krevetu, nedirnuta.
Prišla mi je sleđa i dodirnula mi podlakticu. Jagodice joj više nisu bile onako
mekane, kao da je radeći u kafiću zaradila žuljeve. Kako se nisam okrenuo, prišla
je bliže i naslonila čelo na moja gola leđa.
Samo sam stajao, osjećajući njezine ruke na mišićima, njezino čelo na koži.
Odmaknula se i nježno me pomaknula, okrenuo sam se do kraja i pogledao
je.
Nisam znao što želi od mene, pa sam samo mirno stajao, gledajući je. Nisam
bio raspoložen za krevet.
Nježno je prešla dlanovima po mojim rukama, gledajući moja prsa i trbuh,
diveći mi se kao da ne zna da su druge uživale u meni nakon njezinog odlaska.
Odmaknula se, podižući ruke više na moje nadlaktice, gledajući me u oči. Blago
je rastvorila usta i uzdahnula, pogleda prikovana za moja usta.
Popela se na prste i poljubila me u vilicu. Njezine mekane, pune usnice
dodirnule su moje oštre kosti, a zatim se premjestile na moje. Poljubila je kut
mojih usana, pa nježno prešla jezikom po njima.
Na mojem držanju ništa se nije promijenilo. Ako želi više od mene, morat će
se potruditi.
Približila je lice mojemu, zagledana u moje usnice. Njezine trepavice očešale
su se o moje obraze, njezine usnice bile su spremne za poljubac. Nježno me

44
 Knjige.Club Books

zgrabila noktima, nagnula se i spustila svoje mekane usnice na moje, zaklopljenih

očiju.
Moje su oči ostale otvorene, moje usnice mirne.
Dugo je ostala tako, ali zatim shvatila i malo se odmaknula. Odmah je
pokušala ponovno, zavukla donju usnicu među moje, čeznutljivo uzdahnula.
Zarinula mi je nokte dublje u mišiće, kao nekoć u moja leđa.
Usne su mi ostale beživotne.
Podigla je pogled prema meni, ne odmičući usnice više od milimetra. “Ɉe
t’aime.”
Iako nisam želio, uzdahnuo sam.
Opet se približila, podigla dlan na moj zatiljak i pritisnula usnice na moje.
Zaklopio sam oči i pomaknuo usnice u ritmu njezinih, prožet vatrom. Moja
usta polako su uživala u njezinima, u okusu tih ružinih latica, u mirisu koji tako
dugo nisam iskusio. Moj jezik pronašao je njezin i zaplesali su isti onaj prelijepi
ples kao i tisućama puta. Osjetio sam isto što i svaki put. Strast. Požudu. Vrelinu.
Odmaknula je usnice od mojih i pogledala me, polako me puštajući iz stiska.
U njezinim plavim očima održavalo se sve što sam i sam osjetio, ista vrelina.
Odmaknula se još malo i kleknula pred mene.
I nehotice sam zadržao dah, stisnuo šake. Međunožje mi je tutnjalo, kurac
želio osjetiti usne koje sam upravo poljubio.
Kleknula je na tepih, zavukla palce u moju trenirku i polako je povukla
nadolje, oslobađajući moj kurac.
Izdao me, koliko god se moje lice hrabro držalo.
Bio je krut, debeo, vreo, već vlažan na vrhu.
Povukla mi je trenirku sve do gležnjeva, zgrabila me za bedra i približila mi
se. Blago je rastvorila usnice i obujmila vršak, liznula ga.
Opet sam zadržao dah... Nisam se mogao suspregnuti.
Da sam mogao birati koga želim pred sobom na koljenima, odabrao bih nju.
Samo nju.
Prešla je jezikom sve do dna, prateći uzdužnu žilu koja je trenutno bila
nabrekla kao i žile na mojim rukama i vratu, pa se jednako polako odmaknula
do vrha.
Prestao sam disati.
Ponavljala je taj pokret, kružeći jezikom. Pogledala me u oči i šapnula: “Ɉe
t’aime”, a zatim širom otvorila usta i polako uvukla cijeli moj kurac u njih, polako,
gledajući me ravno u oči.
Zaklopio sam oči i ispustio uzdah koji više nisam mogao zadržati. Zarinuo
sam se dublje u njezina usta, prema grlu, i s nas se njezina slina slila ravno

45
 Knjige.Club Books

na tepih. Zavukao sam joj prste u kosu i pomaknuo se prateći njezin ritam,
gledajući je u oči.

46
 Knjige.Club Books

9
NAJLJEPŠA ŽENA NA SVIJETU

MEIANIE

KAD SAM SIŠLA U PRIZEMLJE, VRATA NJEGOVE RADNE SOBE BILA SU OTVORENA.
Ušla sam i zatekla ga za velikim radnim stolom, s telefonom na uhu.
Razgovarao je na francuskome. “Magnus a essayé de lui parler?” Saslušao je
odgovor pa nastavio. “Bien.”3 Prekinuo je.
Moj francuski malo je napredovao, pa sam si to prevela kao: Magnus je
razgovarao s njom? Trebalo mi je nekoliko sekunda da shvatim o kome
razgovaraju. O Raven, definitivno o Raven. Magnus se očito držao podalje od nje.
Nisam bila sigurna da ću je uspjeti spasiti. Kad je Fender primijetio da sam
ušla, zagledao se u mene jednako neprijateljski kao dotad. Ostao je sjediti za
stolom.
Situacija se popravljala, ali puževim korakom.
Podigla sam knjigu da mu je pokažem pa se uputila prema kauču u nadi da će
mi dopustiti da ondje sjedim i čitam u tišini.
Pratio me pogledom, ali nije me izbacio.
Sjela sam na svoje staro mjesto pored vatre i listala dok nisam stigla do
stranice na kojoj sam bila stala.
Koju sekundu poslije, prišao mi je. Njegovo krupno tijelo spustilo se preko
puta mene. Fenderov isklesani trbuh izgledao je savršeno i dok je sjedio. Zimi, u
proljeće i ljeti, Fender je uvijek bio u istoj odjeći. Točnije, u što manje odjeće.
Pogledala sam ga, očekujući da nešto kaže.
“Za nekoliko minuta odlazim.” Isprepleo je prste na zatiljku i zavalio se.
Raširio je koljena i njegova mišićava bedra napela su tkaninu trenirke. Bio je
toliko krupan da je kauč pod njim izgledao poput dječjeg namještaja. Bio je građen
poput radnog konja.
“O...” Konačno sam shvatila i zaklopila knjigu.

3
Dobro. - op. prev.

47
 Knjige.Club Books

“Čekaj.” Nagnuo se naprijed i izvukao jednu laticu iz ružičaste ruže u buketu

na stoliću za kavu. Pružio je ruku prema meni.
Ništa mi nije bilo jasno, ali pružila sam mu knjigu.
Umetnuo je laticu da označi stranicu i zaklopio knjigu. Odložio ju je na stol,
pa se opet onako zavalio na kauču, jedne ruke ispružene uz naslon, a druge na
bedru.
“Hvala.”
Ramena su mu bila opuštena, ali pogled oštar poput vrha bušilice. Zario se u
mene i uputio ravno prema mojoj srži, kao i svaki put.
“Kamo ideš?”
Nije se ni pomaknuo.
“Oprosti... Pokušavam razgovarati.”
Smrknut. Oprezan. Snažan. Gledao me istim pogledom kao i uvijek. Mogli
smo sjediti u tišini satima i ne progovoriti ni riječi, i njemu bi to bilo sasvim
prihvatljivo. Bio je zadovoljan već i pogledom na moje lice.
Moj je pogled s njegovog lica skliznuo niz njegovo tijelo, od mramornih ploča
koje su glumile njegova prsa preko cigala na trbuhu, preko kože koja je ostala
nedirnuta usprkos njegovom nasilnom zanimanju. Da ga nikad prije nisam vidjela,
pomislila bih da je savršen primjerak muškarca. Da smo se upoznali u drugačijim
okolnostima, zapeo bi mi za oko i nikad ne bih prestala uživati u pogledu na njega.
On je mene promatrao kao da sam umjetničko djelo - ali to nisam bila ja, nego on.
Rekao je da odlazi, ali očito mu se nije žurilo. Samo me netremice promatrao.
Dubokim, prodornim, beskonačnim pogledom.
Ustala sam s kauča i zaobišla stolić za kavu da mu priđem.
Stala sam pred njega i dohvatila zatvarač na leđima haljine. Povukla sam ga
polako, da fina tkanina nježno otkrije moje tijelo i pustila haljinu da sklizne na
pod oko mojih nogu.
Prvo se zagledao u moje sise. Uvijek ih je gledao kao da nikad nije vidio nešto
tako savršeno.
Zavukla sam palce pod rub gaćica i povukla ih niz noge, dok nisam ostala
samo u cipelama.
Polako je udahnuo, požudno me gledajući.
Kleknula sam pred njega i zgrabila trenirku objema rukama.
Gledajući me u oči, pomaknuo je bokove da mi dopusti da je skinem,
otkrivajući da je već spreman. Ležao mu je na trbuhu, nabrekao i prošaran debelim
žilama.
Nagnula sam se i poljubila ga ispod kurca, u golu kožu uvijek uredno obrijanu
kao da je svake sekunde spreman na pušenje.
Nakon nekoliko sekunda ispustio je dah koji je zadržavao.

48
 Knjige.Club Books

Povukla sam jezik sve do vrška i podigla ga, kružeći oko njega kao da kružim
oko njegovog jezika. Polako. Duboko. Vlažno.
Gledao me poluzatvorenim očima, pogledom punim užitka.
Pustila sam njegov teški kurac, koji je odmah pao natrag na trbuh, pa ga
zajahala, naslonila bedra na njegova i oslonila se dlanovima na njegove grudi.
U posljednje vrijeme uzimao me samo straga, ali sad me nije pokušao
zaustaviti. Nije me dodirnuo i ruke su mu opušteno ležale uz bokove. Želio me je,
ali mi nije želio ništa dati.
Primila sam ga i pažljivo se nabila na njega, nježno ga uvukla da osjetim svaki
centimetar. Zaklopio je oči, duboko udahnuo i zastenjao, zgrabio me za stražnjicu
i čvrstim prstima stisnuo guzove. Kad me ponovno pogledao, vidjela sam koliko
me želi.
Koliko osjeća.
Koliko je moj.
Obujmila sam njegovo lice dlanovima i polako se pomaknula, ljuljajući
bokovima kao što sam znala da voli, prislonivši lice uz njegovo. “Tu m’as manqué
Nedostajao si mi. “Tu es le seul homme pour moi.” Ti si jedini muškarac za mene.

Situacija se popravljala.
S Fenderom je svaka promjena bila polagana, ali situacija se mijenjala. Poput
ruže koja se otvara, od zelenog pupoljka koji se i ne vidi među lišćem pretvara se
u sve širi, sve raskošniji cvijet otvorenih latica.
Jeo je sa mnom. Čavrljali smo. Dopuštao mi je da kleknem pred njega i
zadovoljim ga. Dopuštao mi je da se popnem na njega i zadovoljim sebe. Ali ništa
ga drugo nije zanimalo. Nije mi se obraćao na francuskome. Nije govorio da me
voli.
Nije me zvao chérie.
Znala sam da moram biti strpljiva.
Na kraju svakoga dana, došao bi u moju spavaću sobu. Ne bi ni pokucao, ne
bi se najavio. Samo bi ušao.
Večeras je ušao dok sam sjedila na kauču i učila francuski. Zaklopila sam
bilježnicu i pogledala ga. Bio je u odijelu.
Malo me iznenadio: dosad ga nisam vidjela tako odjevenoga. Bio je otmjen.
Zgodan. Moćan. Sva odjeća dobro mu je stajala, pa tako i odijelo. Ramena su mu
u sakou izgledala još šire, hlače savršeno isticale mišićava bedra, a držanje
odavalo i koliko je imućan i koliko je moćan.
“Izlaziš?”
Popravljanje manžete košulje i ručni sat. “Obuci se.”
“Idem s tobom?”

49
 Knjige.Club Books

“Rekoh, obuci se.” Izašao je, kao da je razgovor završen.

Krenula sam za njim. “Da sam znala, bila bih se bolje pripremila.” On je bio
odjeven za svečanost, ali iako je moja garderoba bila puna otmjene odjeće, šminka
i frizura nisu mi bile u najboljem stanju. Očito se dugo nećkao prije nego što mc
doista odlučio pozvati.
Okrenuo se prema meni i prešao pogledom po mom licu. “Pripremala se ili
ne, bit ćeš najljepša od svih.”

Fender nas je odvezao u Pariz.

U tako malom autu djelovao je još krupnije, ali očito su mu brzina i luksuz
bili važniji od komfora.
Ja sam se odlučila za zlatnu haljinu, dijamante i drugi nakit, valove u kosi i
naglašenu šminku, sve po njegovom ukusu. “Kamo idemo?”
Kad smo ušli u Pariz, promet se usporio. Stajali smo i kretali svakih nekoliko
metara, ali naposljetku smo stigli do starog središta grada, u kojem je promet opet
postao gust. Muškarci u odijelima i žene u večernjim haljinama izlazili su iz
automobila i penjali se stubištem neke lijepe zgrade. Fender je bio potpuno miran,
usprkos gustom prometu i kaosu pred zgradom. “Na izložbu.”
“To zvuči zabavno. Neki novi umjetnik?”
Nikad mi ne bi odgovorio odmah, kao da se svaki put premišlja hoće li mi
uopće odgovoriti.
“I da i ne. Na ovakvim privatnim događanjima izložene su i povijesne
kolekcije, slike stare stotinama godina. Katkad muzeju rasprodaju inventar da
prikupe sredstva za nabavu novih umjetnina, katkad kolekcionarima neka slika
dosadi i žele nešto novo. Neki umjetnici su novi, ali i najbolji u Europi.” Zaustavio
je auto pred stubištem i istoga trena pored njegovih vrata stvorio se zaposlenik,
da preuzme ključeve.
Izašli smo i Fender je zakopčao sako pa mi prišao da zajedno uđemo, uglađen
poput respektabilnog poslovnog čovjeka. Prilazeći, odmjerio me kao da mi se
prvo želi diviti prije nego što me uhvatio oko struka. Zagledao se i u moje lice, na
tren se sagnuo kao da će me poljubiti, ali ipak odmaknuo.
Sve se vrijeme tako držao: kao da mu instinkt govori da nešto napravi, ali on
mu se odupire. Gledao me kao i prije, ali uz dašak nezadovoljstva i ljutnje, koji
su doduše u proteklih mjesec dana malo otupjeli. Još su bili ondje, ali blijedjeli
su. Nestajali.

S čašom šampanjca u ruci, Fender je kružio uokolo, razgovarajući s poznanicima.

Mene je samo predstavio imenom, ali ostatak vremena govorio je francuski, i to
vrlo brzo, vrlo šarmantno. Svako malo nasmijao bi sugovornike.
Poželjela sam da razumijem što govori.

50
 Knjige.Club Books

Sve vrijeme držao me oko struka, sasvim blizu, i svako malo stali bismo pred
neku sliku da je promotrimo u tišini. Visjele su na zidovima, svaka obasjana
vlastitim svjetlom koje je najbolje isticalo njezinu ljepotu.
Jednako je tako istaklo koje su među njima stare, a koje apsurdno prastare.
Fender bi ih neko vrijeme promatrao vrlo pomno, katkad po dvadeset minuta,
držeći me sve vrijeme uza se. “Ɉe vais le prendre”4 rekao je, i ne gledajući čovjeka
koji ga je pratio u stopu.
Čovjek je kimnuo i odmah skinuo sliku sa zida pa je odnio da je spakiraju i
pripreme za transport.
Fender me poveo do iduće slike.
“Nigdje ne vidim cijene.”
“Cijene nisu važne.” I u tu se sliku zagledao jednako pomno kao i u prethodne,
s gotovo identičnim zanimanjem s kojim je promatrao mene.
Ja sam se zagledala u njega i shvatila da uživa u izloženim slikama kao da je
i sam umjetnik. “Nisam znala da voliš umjetnost.” Još jedna neočekivana, lijepa
osobina. Znak nježnosti pod svem tom izvanjskom okrutnošću.
“Vidjela si gdje živim.”
“Mislila sam da je možda Gilbert sve to uredio.”
“Nije.” Iskapio je šampanjac i podigao čašu kao da će je pustiti da tresne o
pod ako mu netko ne priđe s pladnjem.
Konobar je odmah pritrčao i uzeo praznu čašu pa mu odmah pružio drugu.
Držao se kao da je Fender kraljevskoga roda.
Fender me pomaknuo pred iduću sliku.
Mene je sad daleko više zanimao on. Slike su bile lijepe, ali nakon nekog
vremena sve su mi počele sličiti jedne na druge. “Zašto toliko voliš slike?”
Otpio je pa liznuo usnice. “Jer su stare. Jer su jedinstvene. Jer bude osjećaje,
kao vatra. Jer nemaju cijene.” Sad je pogledao mene i njegove tamne oči prešle
su mojim licem jednako strastveno kao što su do maločas promatrale sliku. “Jer
su lijepe.”

Prišli smo idućoj niši i našli se pred jednom od najvećih slika koje sam vidjela u
životu. Bila je dovoljno velika da u muzeju zasluži vlastiti zid. Tako velike slike
najčešće prikazuju bitke do posljednjeg detalja, ali ova je prikazivala ženu. Stajala
je, odjevena u bijelu haljinu koja joj je padala s ramena. Kosa joj je bila gusta,
smeđa, a oči oborene.
Pored slike stajao je neki čovjek, ali nije bio onako otmjeno odjeven kao
uzvanici, pa sam zaključila da je slikar.

4
Uzet ću je. - op. prev.

51
 Knjige.Club Books

Ispod slike pisalo je njezino ime, kao i ime autora. Najljepša žena na svijetu,
Alexander Pedrotti Fender tu sliku nije promatrao onako strastveno kao druge.
Bila je golema i impresivna već i zbog toga, ali Fender ju je pogledao kao da mu
ide na živce ili u najboljem slučaju kao da ga se nije dojmila. Držanje mu se
promijenilo, kao da je ta slika neprijatelj. Maknuo je ruku s mog struka i prišao
slici. “Ɉe vais acheter votre toile.”
Kupit ću vašu sliku.
Slikar mu je prišao. “Elle vous filait monsieur?”
Sviđa vam se?
Fender nije odgovorio. “Ɉe veux que vous me peignez un portrait.”
Naslikajte portret za mene.
“Désolé, monsieur, mais je ne fais pa ça.”
Žao mi je, ali ne slikam po narudžbi.
“Vous le ferez. Donnez-moi votre prix.”
Sad hoćete. Recite cijenu.
Fender ga je samo netremice promatrao kao da ga izaziva.
Umjetnik je poraženo uzdahnuo. “Qui est le sujet?” Čiji portret želite?
“La plus belle femme du monde.”
Najljepše žene na svijetu.

Ostatak večeri bio je loše volje.

Naš ugodni razgovor je završio.
Vozili smo se natrag u tišini.
Pretpostavila sam da je imao plan za večeru jer nismo jeli, ali i to je otpalo.
Nije mi bilo jasno zašto ga je ta jedna slika tako razljutila.
Vratili smo se u palaču i ušli u predvorje.
Istoga trena prišao nam je Gilbert. “Kako je prošla večer, gospodine?”
“Za sat vremena mi donesi večeru u sobu.” Uhvatio me za ruku i povukao
stubištem.
Gilbert je bio zatečen. “Nisam... Nisam znao da očekujete večeru. Odmah
krećem u kuhinju.”
Fender me odveo na najviši kat, u svoju spavaću sobu. Sad je hodao jednako
žurno kao što je vozio gradskim ulicama, iako nakon izložbe nismo išli nikamo.
Čvrsto me držao za ruku, kao da se boji da ću se okliznuti i pasti. Već sam ga
vidjela ljutitoga, što više, puno puta, ali nikad ovako.
Odbacio je odjeću sa sebe kao da ga žulja.
Samo sam stajala i gledala ga, ne znajući što da radim.
Koliko god bio ljut, bio je i krut, promatrao me jednako napaljeno i ljutito.

52
 Knjige.Club Books

Ukipila sam se.

Ljutito dišući, gledao me vatrenim, vrelim pogledom. Zatim je obujmio moje
lice i poljubio me, strastveno i duboko, kao da zadovoljava potrebu, a ne samo
želju.
Moje usnice odmah su odgovorile, moje ruke poletjele su prema njemu.
Osjećala sam se kao da će me progutati, držeći se kao da ću pasti ako ga pustim.
Pogurnuo me unatrag, prema krevetu, vukući zatvarač moje haljine nadolje, a
zatim trgajući haljinu s mene.
Povukao je i rublje s mene i odnio me s kreveta, bacio na plahte i završila sam
na leđima. Zavukao je ruke iza mojih koljena, ugurao se bokovima između mojih
bedara i prodro u mene. Posesivno je zastenjao i zagledao se u mene vatrenim
pogledom. Zastao je, zavukao ruke u moju kosu i strastveno me poljubio prvi put
otkako sam ga napustila. Kad je odmaknuo usnice, zaljuljao se u ritmu, zabijajući
se duboko u mene. “Tu es la plus belle femme du monde”, rekao je, ne prestajući.
Ti si najljepša žena na svijetu. “Toi”, nastavio je. “Et tu es à moi.” I pripadaš
meni.

Idućega dana nije bio ništa bolje raspoložen.

Prospavana noć nije nimalo ublažila uvredu koju mu je slikar nanio. Ta ga je
slika uvrijedila iako nije poznavao ni slikara ni ženu na slici, iako nije ni
bilo važno tko zaslužuje tu titulu.
Ali Fenderu je bilo važno.
Sjedila sam u radnoj sobi s knjigom na krilu i onom suhom laticom na koljenu,
da opet njome obilježim stranicu. Fender me nije ni gledao, samo je radio, vodio
telefonske razgovore na francuskome, tipkao na računalu, ručao u tišini. Proveo
je noć vodeći ljubav sa mnom, pa sam zaključila da nije ljutit na mene.
Samo je ljutit.
Promatrala sam ga sjedeći na kauču, prelazeći pogledom po mračnom
plamenu u njegovim očima dok je netremice gledao u ekran, po njegovim oštrim,
stisnutim vilicama, najmuževnijim vilicama koje sam ikad vidjela na nekom licu.
On je mislio da sam ja najljepša žena na svijetu. A ja sam za njega mislila da je
najljepši muškarac.
Gilbert je ušao u radnu sobu. “Gospodine, donijeli su vaše slike. Trenutno se
parkiraju pred palačom.
Fender je u trenu ustao i krenuo prema vratima.
“Zanima me koje ste slike ovoga puta odabrali.” Gilbert je izašao za njim iz
radne sobe i krenuli su prema predvorju. “Objesit ćemo ih čim odlučite
gdje želite.”
Umetnula sam laticu u svoju knjigu i zaklopila je pa i sama izašla u predvorje.
Pomislila sam da možda poznajem Fendera bolje i od Gilberta jer je meni

53
 Knjige.Club Books

bilo očito da je Fender uzrujan. Potražila sam ga pogledom i ugledala kako prilazi,
noseći kanistar benzina.
Gilbert je hodao za njime. “Gospodine, što će vam to?”
Izašli su pred palaču, a ja za njima.
Manje slike već su bile iznesene iz kamiona, omotane smeđim papirom.
Radnici su iznosili najveću sliku - njih dvanaestorica.
Gilbert je zastao. “Gospodine... Gdje ste ovo mislili smjestiti?
Fender ga nije ni pogledao. “Ostavite je tamo.”
Radnici su ga zbunjeno pogledali: rekao im je da spuste sliku na šljunak.
Ne puštajući kanistar, samo ih je ošinuo pogledom. “Odmah.”
Nježno su je spustili na tlo, sjeli u kamion i odvezli se.
Fender je polio sliku benzinom.
Gilbert se doslovno zgrabio za srce kao da bi ga moglo izdati. “Što to radite?”
Fender je odbacio prazan kanistar i pripalio šibicu.
“Gospodine!”
Bacio ju je na sliku i planula je u sekundi.
Gilbert se štrcao niz stube. “Jeste li sišli s uma? Ta je slika stajala pravo
bogatstvo! A i ostat će mrlja na šljunku.” Ustrčao se poput kokoši odrezane glave,
izdajući zapovijedi osoblju da ugasi plamen. “Idite po crijevo!”
“Ne.” Fender je polako otišao, kao da mu vrelina ni najmanje ne smeta.
Napravio je što je želio i sad kad slike više nije bilo, nikamo mu se nije žurilo.
Prolazeći pored mene, pogledao me u oči. “Neka izgori do kraja.”

54
 Knjige.Club Books

10
POBJEDNICA

FENDER

UŠAO SAM U NJEZINU SOBU I ZATEKAO JE NA KAUČU.

Svake je večeri vježbala francuski. Pored nje su ležale otvorena knjiga i
bilježnica. Kad Gilberta ne bi bilo u blizini da joj pomogne, vježbala je sama.
Svakoga tjedna postajala je sve bolja i sad je već mogla voditi kratke razgovore
na francuskome.
Kad me čula, okrenula se preko naslona kauča pogledati me. Kosa joj se
pomaknula poput zavjese. Sjedila je u spavaćici, nogu podvijenih pod stražnjicu i
s bilježnicom na koljenima. U kaminu je tinjalo nekoliko cjepanica, gotovo posve
izgorjelih. Zaobišao sam kauč i sjeo pored nje, hipnotiziran njezinom ljepotom na
odsjaju slabe vatre. Obrazi su joj bili rumeni, oči blistale poput dijamanata.
Promatrao sam je u tišini, još uvijek uvrijeđen činjenicom da se netko drznuo
proglasiti onu ženu najljepšom.
Nije me zanimalo ni kad je portret naslikan: Melanie je bila najljepša žena u
povijesti, bez konkurencije.
Na tren me prestala gledati, tek toliko da zaklopi bilježnicu. Svojim malim
palcem kliknula je vrh kemijske, da tintom ne zamaže sve oko sebe. Odložila je
oboje na stolić pred sobom pa me opet pogledala.
“Alexander sutra dolazi naslikati tvoj portret.”
U pogledu joj se vidio nemir. “Misliš da će pristati i ako sazna da si uništio
njegovu sliku?”
“Njega se ne tiče što sam ja s njom napravio. Prodao ju je i gotovo.” Zagledao
sam se u umiruću vatru. “Najružnija slika koju sam ikad vidio.” Gledao sam
crvene žeravice pod izgorjelim cjepanicama, koje su isijavale nevjerojatnom
vrelinom.
Pomaknula je ruku na moje bedro.
Taj je dodir njezinih finih prstiju bio dovoljan da mi krv navre u glavu.
Najčešće mi je bilo lako držati se ljutito jer sam to i bio, a i nisam ništa
opraštao. Ali sad nisam mogao ni glumiti ljutnju. Njezin dodir me smirio poput
snijega što polako pada. Moje srce joj nije moglo odoljeti. Moje oči nisu se mogle
okrenuti od njezine ljepote. Ništa me na svijetu ne bi tako ukrotilo poput nje.
55
 Knjige.Club Books

Apsolutno jebeno ništa.

Pogledao sam je i u njezinim plavim očima vidio iskru. Čim sam je pogledao,
živnule su.
“Vodi ljubav sa mnom”, preklinjale su te oči. Njezini prsti poigravali su po
mome bedru. Njezine blago rastvorene usne mamile su poljubac. Njezine riječi
stegnule su se oko mene poput nevidljive užadi i zauvijek me vezale za nju.
Promatrao sam je nekoliko sekunda, zanesen trenutkom, nevidljivom vatrom
među nama, povezanošću naših duša. Bili smo rođeni jedno za drugo - ona je bila
moja Julija. Da ona umre, umro bih i ja.
Podigao sam njezino vitko tijelo ustajući i odnio je do kreveta. Spustio sam je
na rub pa joj, držeći je i dalje jednom rukom oko struka, drugom skinuo gaćice.
Zgužvao sam njezinu haljinu uvis i spustio joj usnice na meku kožu, uživajući u
njezinim bujnim, mekim grudima.
Zadržala je dah, zavukla prste u moju kratku kosu.
Raširio sam njezina bedra i gurnuo je guzicom na krevet pa kleknuo između
njezinih koljena. Držeći joj vitke noge, zarinuo sam lice u nju i liznuo je.
Nisam prestao.
Sve dublje.
Sve žešće.
Dahtala je, grabeći plahte šakama.
Moj jezik doveo ju je do vriska, do suza.
Bila je slađa od čokolade. Pitkija od Barsettija u mom vinskom podrumu.
Slađa od šipka. Moje usnice bile su ovisne o njoj, o tim laticama koje nikad
više neće pripadati nikome drugome.
Samo meni.
Ustao sam i skinuo trenirku da oslobodim kurac koji je čeznuo za njom pa je
namjestio. Lice joj je bilo vlažno od suza, šminka razmazana. Nagnuo sam se nad
nju i uvukao jednim glatkim, spretnim pokretom. Čim sam prodro u nju, zadržala
je dah i prebacila mi ruku oko vrata, podvukla se pod mene i podigla drugu ruku
na moja prsa. Osjetila je moje srce kako kuca za nju. Tutnji. Puca. U očima su
joj zablistale i stare i nove suze kad mi je prišapnula: “Ɉe t’aime.”
Zabio sam se dublje u nju, a naša tijela približila su se kad sam se zabio punom
duljinom, iako sam znao da je to boli. “Encore.”
“Ɉe t’aime”, ponovila je glasnije.
Nijedna fantazija nije me napaljivala žešće od ove stvarnosti. Nije mi bilo
važno nije li iskrena, ali svaki put kad bih je čuo, samo bih se žešće zabio u
nju, samo bih zastenjao od želje da svršim. “Encore.”
“Ɉe t’aime.” Obujmila je moje lice dlanovima i privukla čelo na svoje.

56
 Knjige.Club Books

Moji bokovi radili su sve brže, zabijao sam se u nju tempom koji nisam ni
mogao kontrolirati i sve sam joj vrijeme ponavljao isto: “Encore.”
“Ɉe t’aime pour toujours.”
Voljet ću te zauvijek.
Bokovi su mi se trznuli i svršio sam u nju glasno uzdahnuvši. Veličanstven
užitak. Međunožje me ugodno boljelo. Svršio sam kao nikad u životu, s
intenzitetom ravnim Sunčevoj erupciji. Melanie je bila jedina žena za mene. Znao
sam da do kraja života neću moći biti ni s kojom drugom. Nikad se neću moći
vratiti kurvama, kao prije. Ako me ponovno odluči napustiti - neću je pustiti da
ode. Rodit će mi snažne sinove. Lijepe kćeri. Zadržat ću je i protiv njezine volje,
napravit ću sve što treba da je zadržim u svome krevetu svake noći. Znao sam da
je to nerazumno, ali u tom sam trenu shvatio istinu. Moja se opsesija pojačala. Bio
sam ovisan o Melanie, a u usporedbi s tom ovisnošću, ona prema viskiju činila
se kao mačji kašalj.
Usporio sam iako sam još bio krut, klizeći tekućinama koje su izletjele iz nas
oboje kad smo svršili. Zgrabio sam je za zatiljak i nastavio, grubo se zabijajući u
nju, sve brže, kao da nismo ni bili prestali.
“Encore.”

Melanie je sjedila na stolčiću pred prozorom, savršeno počešljana, savršene

šminke nanesene rukom vizažistice iz Diora. Njezina bijela haljina bila je
skupljena u struku, a svugdje drugdje lepršava. Jedna naramenica bila joj je
spuštena niz rame.
Oko nje se u stakleniku okupila cijela hrpica profesionalaca i radili su na njoj
dok nije bila savršena.
Alexander je pripremao platno i boje, namještajući sve da bude nadohvat ruke
kad svjetlost bude savršena za portret. “Da, da... Prelijepo.” Platno je bilo znatno
manje od onoga koje sam spalio, ali nisam ni namjeravao prekriti cijeli zid tom
slikom.
Bila je samo za mene.
I bit će puno ljepša od onog smeća koje sam spalio.
Melanie je izgledala nervozno, vrpoljila se.
“Ne mičite se”, zapovjedio joj je Alexander, pripremajući boju. “Ostanite
točno tako...”
Gilbert je ispratio frizerku i vizažisticu.
Ja sam sjeo u naslonjač. Nije mi padalo na pamet izaći.
Alexander je nastavio miješati boje, a kad je shvatio da ne namjeravam izaći,
pogledao me. “Najbolje radim u miru.”
Ledeno sam ga pogledao.
“Moj stvaralački proces...”
57
 Knjige.Club Books

“Ne idem nikamo. Počni.”

Alexander me još nekoliko trenutaka samo promatrao, ne znajući što da radi,
ali na kraju je samo poraženo uzdahnuo i okrenuo se prema platnu.
Melanie je sjedila u prelijepoj bijeloj haljini s cvijećem u kosi, ljepša od
francuskih plemkinja koje su se pred slikarima izležavale na otomanima
nudeći cice svima na pogled. Ali još se meškoljila, kao da joj sva ta pažnja nije
ugodna.
Alexander je spustio kist na platno i povukao prvu crtu njezinog obraza.
Savršeno je odabrao boju za njezinu put, dokazavši da zavrjeđuje ugled i slavu.
Ali radio je zastajkujući: dodao bi boje, zastao, dodao još boje, opet zastao.
“Madame, prestanite se micati, molim vas.”
“Pardon...” Melanie je oborila pogled na ruke da ih smiri, ali pritom
pomaknula glavu i promijenila pozu.
“Merde...” Alexander je pogledao mene. “Kako da ovako išta napravim?”
“Za početak se smiri.” Ustao sam i odmjerio ga, što je bilo dovoljno da se
odmah odmakne. Zaobišao sam štafelaj i prišao Melanie, koja je sjedila
pomalo rumena, zaplašena. Nije me htjela ni pogledati.
“Opusti se.” Spustio sam ruku na njezin vrat, a drugom joj podigao lice i
prešao palcem po donjoj usnici.
“Strah me da slika neće dobro ispasti.”
“Ako i ne ispadne, on će biti kriv za to, a ne ti.”
I dalje me nije gledala. “Samo te ne želim razočarati.”
Okrenuo sam joj glavu prema sebi da me mora pogledati, da njezine zabrinute
oči u mojima pronađu mir. Sagnuo sam se i pažljivo spustio poljubac na njezine
usnice da ne razmažem šminku.
Zaklopila je oči kao da uživa u mojim riječima kao u povjetarcu.
Pomilovao sam je po zatiljku i poljubio u čelo tik ispod kose. “A sad se
opusti.” Vratio sam se do svoje fotelje iza Alexandera i udobno namjestio da
uživam u procesu.
Uspravila je leđa, zauzela pozu i ostala tako, savršeno mirna.
Alexander se bez riječi bacio na posao.
A ja sam samo gledao.

Svjetlost je slabjela onkraj prozorskih stakala. Proljetni dani bili su dulji, pa vatru
nismo palili sve do duboko u noć. Proljeće je bilo spremno ustuknuti pred ljetom,
a ta je vrelina odagnala svaku potrebu za vatrom.
Gledao sam kako posljednje zrake sunca zalazećeg sunca nestaju, a soba tone
u sumrak. Zatim sam pogledao ženu pored sebe, još uvijek u bijeloj haljini, koja
je sad bila zgužvana i mokra od znoja. Melaniene oči bile su napola zaklopljene i

58
 Knjige.Club Books

izgledala je premoreno nakon posljednjih sat vremena sa mnom. Slika se sušila u

trezoru, gdje je nitko neće prevrnuti sa štafelaja ili dirati, a kad se konačno osuši,
bit će samo moja. Nisam nikad fotografirao Melanie mobitelom jer kamera ne bi
zabilježila osjećaje poput slike. Boja je bila vjernija od piksela.
Ležao sam na boku, a ona pored mene na leđima. Držao sam dlan na njezinom
ravnom trbuhu, pokrivajući je od bokova do grudi. Nismo govorili riječima. Samo
pogledima.
Prinijela je ruku mom licu, prešla jagodicama po mojoj vilici i protrljala je da
osjeti grube kratke dlačice jednodnevne brade. Sve je na meni bilo grubo.
Jedino nježno u mom životu bila je ona. Bila je cvijet u mom zapučku. Buket
u mojoj vazi. Oblačić na mom nebu. Sunce u mojoj zimi.
Premjestila je dlan na moj obraz i nagnula se prema meni da me nježno
poljubi. Taj topli, spontani poljubac prožeo me novom toplinom, iako smo
bili gotovi sa seksom. Poljubila me bez povoda - a to mi je kod nje bilo najdraže.
Bez riječi mi je govorila da me voli. Djela su govorila više od riječi, a od
takvih djela moje bi srce brže zakucalo.
Netko je pokucao na vrata. “Gospodine? Oprostite na smetnji, ali Magnus je
ovdje. Da mu javim da ćete sići za koji trenutak?”
Nisam skidao pogled s blaga pored sebe, s imovine vrjednije od svega što sam
zaradio u proteklom desetljeću. Poput zmaja spremnoga dahom spaliti sve da bi
sačuvao svoje blago, nisam skidao oka s nje, nisam se htio ni na tren razdvojiti od
nje. “Da.”
Ustao sam iz kreveta i navukao donji dio trenirke. I ona se uspravila, okružena
bijelom tkaninom haljine. Gaćice su joj ležale na podu. Gledala je za mnom.
Sišao sam stubištem i prošao predvorjem. Magnus je stajao okrenut leđima, s
čašom viskija u ruci. Gledao je kroz prozor, prema bazenu iza palače. Otpio je
gutljaj. “Još malo i nadoknadili smo gubitke.”
I dalje je gledao kroz prozor. “Žene rade duže nego inače.”
“Isposlovao si još sirovine?” Prišao sam mu i zagledao se kroz prozor. Gilbert
mi je bez riječi pružio čašu viskija i tiho otišao. Magnus je uspješno vratio
poslovanje na staro, i to prije roka, što je znatno ublažilo moj bijes. Općenito sam
bio manje ljutit - jer mi se Melanie vratila.
Magnus je dugo šutio, kao da priprema dugačak odgovor, ali odgovorio je
samo jednom riječju. “Da.”
“Za koliku naknadu?”
“Bez naknade.”
Polako sam okrenuo glavu prema njemu.
Gledao je pred sebe.
“Kako ti je to pošlo za rukom?” Sada kad mu Raven više nije mutila razum,
Magnus je iskorištavao sav svoj potencijal. Vinuo se u neslućene visine. Slegnuo

59
 Knjige.Club Books

je ramenima. “Bio sam uvjerljiv.” Pogledao sam kroz prozor i otpio još jedan
gutljaj. “Impresioniran sam.”
Vrtio je viski u čaši, gledajući ga. “S novim rasporedom redovito ćemo
proizvoditi pedeset posto više. Pokušavam smisliti kako da nam pribavim još
sirovine, ali nije jednostavno.”
Otpio sam još jedan gutljaj i obrisao usta podlakticom. “Kakvi su ljudi prema
tebi?”
Opet je malo šutio. “Dobri.”
Znao sam da ga svi moji ljudi do posljednjega mrze, kao što su i trebali, ali
da se neće usprotiviti meni i ubiti ga na spavanju. Njihov će bijes proći, da sam u
prisutnosti kakve okrunjene glave. I bez prstena je bila gospodarica ove palače.
Gospodarica mog srca. Prinio sam usne njezinima, ali je nisam poljubio. “Još
vina?”
“Da, molim.”
Još sam je jednom čvrsto stisnuo pa otišao. Gilberta nije bilo na vidiku,
vjerojatno je pomagao šefu kuhinje pripremiti večeru, pa sam sišao u podrum
po bocu vina koje je Melanie voljela.
Dao sam Magnusu priliku da se upozna s njom - jer sam se namjeravao oženiti
njome. Usto sam imao i sebičniji motiv: pohvalili se nečim što ja imam, a on ne.
Odčepio sam bocu, natočio vino i vratio se k njima.
Čim sam im prišao, osjetio sam napetost, negativnu energiju. Magnus je
stiskao šaku kao da je ljutit, a kad sam im prišao, brže-bolje ju je zabio u džep.
“Morao sam u podrum po tvoje najdraže vino.” Nježno me pogledala. “Nisi
trebao.”
“Znaš da bih za tebe učinio sve.” Obgrlio sam je oko struka i još jednom
nježno poljubio. “A sad ostavi muškarce da razgovaraju o poslovima. Uskoro ću ti
se pridružiti za večerom.”
Kimnula je, izvukla se iz mog stiska i otišla. Zvuk potpetica stišavao se dok
se udaljavala.
“To je žena za koju se isplati boriti.” Pogledao sam brata i otpio gutljaj. Na
licu mu se još ocrtavao bijes.
Toliko je mrzio Raven da nije podnosio ni prisutnost njezine sestre.
Čini se da sam se bezrazložno brinuo.
Otpio je gutljaj vina. “Nikad te nisam vidio takvoga zbog neke žene.” Nije me
ni pitao što osjećam. Nije me pitao kako nam veza izgleda. Izvukao je zaključak
iz jedne kratke interakcije.
“Jer se ovo nikad prije nije dogodilo.”

60
 Knjige.Club Books

11
TAJNE I LAŽI

MELANIE

OVO JE BIO MOJ PRVI IZRAVAN SUSRET S NJEGOVIM BRATOM.

Kad sam ga posljednji put vidjela, urlao je na Raven da bježi ili će je ubiti.
Tijekom cijelog našeg razgovora izgledao je kao da želi ubiti mene.
Ovim sam potezom dovela u rizik i vlastiti život i vezu s Fenderom. Ali kad
je Gilbert rekao da je Magnus u palači, morala sam iskoristiti priliku. Na brzinu
sam nažvrljala poruku i zgužvala je u šaci. Srce mi je još uvijek bubnjalo milijun
puta u sekundi jer sam još uvijek mogla biti uhvaćena. Nadala sam se da Magnus
još osjeća nešto prema mojoj sestri i da će mi ispuniti molbu.
Nije me otkucao na licu mjesta, što je možda bio dobar znak.
Ali možda se sutra predomisli.
Ili prekosutra.
Kad sam se idućega jutra probudila, očekivala sam da me Fender žestoko
napadne zbog izdaje.
Ali to se nije dogodilo.
Ušla sam u njegovu radnu sobu i zatekla ga za stolom - kao i inače.
Magnus mu nije rekao.
Za ručkom me netremice promatrao, strastvenije nego inače. Onaj portret
pojačao je njegovu opsesiju. Pomisao na to da je neka žena ljepša od mene kao da
ga je uvrijedila i kao da je želio svima dokazati da su u krivu. Zbog tog me portreta
samo još više želio, zaboravio je što sam napravila i ponašao se kao ranije.
Pitala sam se bih li ga mogla zamoliti da pusti Raven.
Ili bih time upropastila mjesece truda.
Večer sam provela u svojoj sobi, pitajući se hoće li Fender kad-tad primiti
Magnusov telefonski poziv. Sjedila sam na kauču pokušavajući učiti, ali
paranoja me i dalje gušila.
Da mu je Magnus želio reći, već bi mu bio rekao.
Neprestano sam ti to ponavljala.

61
 Knjige.Club Books

Gilbert je pokucao i ušao, noseći veliki pladanj s večerom za dvoje. “Njegovo

visočanstvo će vam se uskoro pridružiti.” Postavio je stol; dva velika tanjura sa
srebrnim poklopcima, čaj i deserti.
“Hvala ti.”
Samo je bez riječi izašao. Nije bio otvoreno nepristojan prema meni, ali ni
ljubazan.
Fender je ušao nekoliko minuta poslije, bez kucanja i bez prethodne najave.
Prišao je stolu pa se zagledao u mene jer sam još sjedila na kauču. Tako mišićav
i opet bez majice, izgledao je poput profesionalnog borca, a ne kao netko tko po
cijele dane samo telefonira i urla na ljude.
Odložila sam knjigu i bilježnicu na rub stolića pa ustala da mu se pridružim.
Promatrao me dok sam prilazila pa ispružio ruku da uđem u njegov zagrljaj.
Obgrlio me oko struka i privukao na nježan poljubac toliko strastveno da
me umalo digao od poda. Poljubac je popratio vrelim pogledom punim osjećaja u
kojem se više nije vidjelo ništa od bijesa koji je nosio u sebi mjesecima.
Nikad me nitko nije volio poput njega.
Kad me konačno pustio, izvukao je stolicu da sjednem pa sjeo nasuprot meni.
Promatrala sam ga stegnuta grla, konačno shvaćajući što sam bila izgubila.
Uživala sam u tome, ali i znala da će sve to nestati u trenu kad ga zamolim da
pusti Raven. Nitko nije vidio dobro u meni poput njega. Nitko me nije tako volio.
Nitko se nije brinuo za mene poput njega. Nisam željela sve to izgubiti.
Ali morala sam.
Sjeli smo i večerali u tišini.
Fender je uvijek jeo više od mene. Svaka njegova porcija mogla je nahraniti
tri osobe. Ne bi ni mogao održavati te dimenzije da nije toliko jeo. Zapitala sam
se što li jede za doručak. Nisam ga viđala jutrom, pa nisam imala pojma kako
izgleda taj dio njegovog života.
Jeo je ne skidajući pogled s mene. Gurao je komade mesa u usta i zalijevao ih
vodom. Sad je već jako rijetko pio viski, samo u društvu. “Što je?”
Baš sam se spremala zarezati u meso, kad me to pitanje spriječilo. Nekoliko
sekunda samo sam ga promatrala, ne razumjevši pitanje, a tad odrezala zalogaj
mesa.
Nastavio je jesti, ali i dalje me netremice gledao u oči, očekujući odgovor.
“Je li ti Magnus mlađi ili stariji brat?”
Polako je žvakao, odmjeravajući to pitanje kao da ne želi odgovoriti na njega.
“Mlađi.”
“Jako sličite jedan drugome.” Dok su stajali jedan pored drugoga, sličnost je
upadala u oči. Magnus je bio mršaviji, građen kao trkač ili plivač, ali ipak snažan.
Fender je bio građen poput planine.
“Ti i tvoja sestra nimalo ne sličite jedna drugoj.”
62
 Knjige.Club Books

“Imamo jednake oči.”

“Nisam primijetio.” Nastavio je jesti, odmah lošije volje na spomen Raven.
“Opet ste u dobrim odnosima.”
Otpio je gutljaj vode i zadržao ruke na stolu, ali nije jeo. Ovo i nije bilo
pitanje, ali držao se kao da je i vidjelo se da razmišljao o odgovoru. “Iskupio se
za onu pogrešku... Ili barem većim dijelom.” Na tren je pogledao na drugu stranu,
zagledao se u prazno. “Izdaja me zaboljela. Ali znao sam da nije bio pri
sebi.” Njegove tamne oči vratile su se na mene. “Što žena napravi od čovjeka...”
Njegov pogled prelio se preko mene poput nagle plime. Zapljusnuo me kao
val što se razbija o stijene - pa još jedan, pa još jedan. “Dobro je oprostiti i
zaboraviti pogotovo za obitelj.”
Promatrao me sve napetije, pogledom koji mi se zabijao u kožu poput igala.
“I za ljubav.” Ponovno je uzeo pribor pa oborio pogled dok je rezao komad mesa
i nabadao povrće. Kad je stavio zalogaj u usta, opet je pogledao mene.
Srce mi je tutnjalo, jer je to bio prvi put otkako sam otišla da je izgovorio išta
slično. “Kako ste se našli u ovom biznisu?”
Samo je jeo, kao da ne namjerava odgovoriti.
“Želim te bolje upoznati. Ako ostanem ovdje duže...”
“Do kraja života”, rekao je dubokim glasom, kao da mi izdaje zapovijed i kao
da je jedino što se od mene očekuje poslušati.
Posjedovao me je i bez dodira. Posegnuo je za mnom preko stola i zgrabio me
a da me nije ni dodirnuo. Držao me u svom stisku čak i kad nismo bili u istoj
prostoriji. Mjesecima sam živjela bez njega u Parizu, a ni tad me nije pustio.
Mogla sam se viđati s drugima, spavati s drugima, vratiti se kući a nisam napravila
ništa od toga. “Onda ćeš mi morati reći.”
“Ne moram ja ništa, Melanie.”
Namjerno je to izgovorio tako drsko, da me podsjeti kako je još uzrujan zbog
izdaje, da mi nije do kraja oprostio. “Samo te želim upoznati. To je sve. Zašto te
Gilbert zove Vaše Visočanstvo? To si mu ti naredio?”
Opet je spustio ruke na stol i prestao jesti. “Nisam.”
“Odakle mu onda?”
Čvrsto je stisnuo vilicu. “Jer sam grof.”
Podigla sam obrve. “Grof.”
“Da.”
Ova palača. Slike. Porculanski servisi. Batler. Društvene veze. Sve je odmah
dobilo smisao. Bio je lijep, inteligentan, uglađen kao da je rođen u plemenitoj
obitelji. “Ako si grof, zašto onda proizvodiš drogu?” Ako je već bogat, ako je već
moćan, što će mu onda logor?
Ledeno me pogledao.

63
 Knjige.Club Books

“Samo te želim bolje upoznati...” Pokušavala sam ga potaknuti na odgovor

kako sam znala i umjela.
Nalaktio se na stol i isprepleo prste pred bradom. Nekoliko sekunda - koje su
trajale kao minute - samo me promatrao. “Jer su nam ukradeni i imetak i ugled.
Morao sam ih povratiti da nam vratim naslov.”
“Nam?”
“Mojoj obitelji.” I dalje je bio napet, žile su mu iskakale na podlakticama kao
da se prisiljava na odgovor, kao da s mukom odaje i tako sitne detalje o sebi.
“Tko vam ih je oteo?”
Tišina se otegnula. Toliko se otegnula da je razgovor pukao. “Znaš o meni
sve što trebaš znati. Moja prošlost nema veze s nama.”
“Ako nema veze s nama, zašto mi ne želiš reći?”
“Jer ne želim.” Malo je podigao glas i time ušutkao i mene i cijelu palaču.
“Ne želim razmišljati o tome. Ne želim razgovarati o tome. Razgovor je završen.”

Čim smo legli u krevet, raspoloženje mu se popravilo.

Bio je na meni, uzimao me polako, pa opet i opet, ljubeći mi vrat i vilice,
prislanjajući usne uz moje uho da ga slušam kako diše. Dok smo bili ovako
povezani, bio je nježniji nego ikad - njegov um, tijelo i duša isprepletali su se
mojima. Bez riječi mi je pokazivao koliko me voli, koliko sam sigurna s njim,
koliko me obožava. Pobuđivao je osjećaje koje nijedan muškarac prije njega nije
pobudio.
Kad smo bili gotovi, ležao je pored mene, nježno prelazeći prstima po mojoj
koži. Ljubio me u rame bez pravog razloga. Promatrao me kao da me nije vidio
cijeloga dana. Koliko god je dobio od mene, nije mu bilo dovoljno. Nikad mu nije
bilo dovoljno.
Osovila sam se na lakat i okrenula prema njemu pa spustila dlan na njegov
trbuh. Promatrala sam njegovo čvrsto tijelo, snažne trbušne mišiće, prsa koja su
izgledala kao dvije mramorne ploče.
Provukao je prste kroz moju kosu i nježno mi odmaknuo pramen s lica. Zatim
je premjestio prste pod moju bradu da mi podigne glavu, da mi se može zagledati
u oči. Kad me namjestio u položaj u kojem me želio promatrati, pustio me. Ja sam
bila živa slika uživao je u meni kao u umjetničkom djelu.
U njemu sam vidjela muškarca koji bi sve učinio za mene. Sve. “Imam jednu
molbu...” Srce mi je mahnito udaralo, jer sam znala da je došao onaj trenutak.
Nisam ga planirala, ali odjednom mi se učinilo da je stigao, da se bolji neće
ukazati: morala sam ga iskoristiti da se obratim njegovome srcu, koje sam držala
na dlanu.
Samo me gledao, kao da čeka da je izgovorim.
“Želim da je oslobodiš... Za mene.”

64
 Knjige.Club Books

Izraz njegovog lica nije se promijenio nekoliko sekunda. Ali kad je promjena
nastupila, bila je duboka.
Oči su mu se smrknule, bijesne. Nježnost mu je nestala s lica, izgurana
grubošću, kao da gledam u zid. Vratili smo se mjesecima i odmjerio me s
jednakom mržnjom kao pred palačom, onoga dana kad sam se vratila. “Uživao
sam u tvojim lažima. Ali ni na tren im nisam povjerovao.” Odmaknuo je ruku s
moje kose i ustao iz kreveta.
Pokušaj mi se odmah obio o glavu. “Nisam ti lagala...”
“Ne voliš ti mene.” Okrenuo mi je leđa, spustio ruke uz tijelo i stisnuo šake.
“Vratila si se samo zbog nje. Nisam idiot, znam to. I kao što sam već rekao, nikad
je neću pustiti.” Držao je glas pod kontrolom, što je na neki način bilo još strasnije
od vikanja. “A neću pustiti ni tebe. Uživam u tvojim lažima i glumi. Jednom sam
te pustio, ali više ti ništa ne dugujem.” Dohvatio je hlače i navukao ih.
Ustala sam iz kreveta gola i mokra od znoja. “O tome ti nisam lagala,
Fendere.”
Okrenuo se od mene. Razgovor je bio gotov. “Živa si samo zato što te volim
više nego što mrzim nju. Budi sretna zbog toga.”
Zgrabila sam njegovu ruku objema svojima. “Volim te... Volim.” Osjećaji su
navrli a da ni sama nisam znala odakle, zapekavši me poput suza koje su mi navrle
na oči. Shvatila sam da se više ne pretvaram. Da nikad i nisam. “Zašto ne mogu
dobiti oboje? Zašto te ne mogu voljeti i željeti da ona bude slobodna?”
Izvukao je ruku iz mojih i okrenuo se prema meni.
“Ako me stvarno voliš, pustit ćeš je.”
“Neću. Upozorio sam te: nikad neću promijeniti mišljenje o tome. Nikad. Ni
za tebe. Jednom sam pristao i ponizila me. A onda si ti...” Stisnuo je čeljusti i
pogled mu se opet ispunio tamom. “Prevarila si me koliko i ona. A ipak sam ti
održao jebeno obećanje.” Toliko se silovito pljesnuo po grudima da je odzvonilo,
ali nije ni trepnuo. “Živa je samo zato što si me ti zamolila. Kako se usuđuješ
tražiti još?”
Suze su mi kliznule niz obraze. “Ja tebe ne razumijem...”
Pogledao me kao da ni on ne razumije mene.
“Ovo nisi ti.” Suze su nastavile svoje putovanje prema mojim drhtavim
usnicama.
Još se malo okrenuo prema meni, gledajući me jednako nesmiljeno.
“Čovjek kojega poznajem, u kojeg sam se zaljubila, nježan je, pošten i
velikodušan... Zašto radiš ovakve grozote kad ovo nisi ti?”
Ljutito je puhnuo, gledajući me.
“Zašto?” Glas me izdao od tuge. “Zašto držiš moju sestru zatočenu i kažnjavaš
je za bijeg kad je napravila isto što i ti na njezinom mjestu? Zašto držiš sve te žene
zatočene, siliš ih na rad, kad mene nikad ni na što ne siliš? Zašto ženi koju voliš

65
 Knjige.Club Books

ne želiš dati jedino što želi. Zašto?” Suze nisu prestajale. “Nemaš pojma kako je
to voljeti nekoga tko ima sve što ti imaš... I koji je sušta suprotnost svemu što želiš
od njega? Kakav je osjećaj voljeti čovjeka koji drži tvoju sestru zatočenu u
radnom logoru? Kako da si to objasnim? Samo govoreći si da... da ovo nisi pravi
ti. Iskreno vjerujem u to, vjerujem da si bolji.” Brana je pukla i svi su osjećaju
nahrupili. Suze su donijele katarzu koja tako dugo nije dolazila.
Fenderova mišićava prsa su se još uvijek nadimala ljuti tim udasima.
Očito sam pogodila neki živac, jer prvi put otkako sam ga upoznala nije imao
odgovor. Razmišljao je o svakoj mojoj riječi.
“Reci mi...” Bila sam na korak od istine, tako blizu razumijevanja ovog
čovjeka.
Još je jednom duboko udahnuo pa se potpuno ukipio. “Varaš se ako misliš da
sam išta više od ovoga što vidiš. Ne osjećam ništa ni za koga osim Magnusa i
tebe. Radim sve te užase jer sam užasan. Moja ljubav prema tebi nema nikakve
veze s mojim zločinima i tragedijama. Nije dovoljna da ugasi moju mržnju. Tvoja
sestra nikad neće biti slobodna. Imala je priliku i prokockala ju je.”

Nekoliko dana nije razgovarao sa mnom.

Nije mi zapovjedio da mu se maknem s očiju. Kad bih ušla u njegov ured, ne
bi mi rekao da izađem. Samo mi se nije obraćao niti me je gledao. Večerao je sam
u svojoj sobi, a u moju nije ulazio.
Pustila sam ga da kipi dok mu bijes ne ispari. Nije imalo smisla približavati
mu se kad nije želio imati posla sa mnom. Ali nakon još jednog takvog
dana, osamljenost me nadvladala - ne samo jer sam bila sama nego jer uz mene
nije bio onaj čije sam društvo najviše željela.
Tiho sam pokucala na vrata njegove spavaće sobe i otvorila ih.
Nije ga bilo.
Ušla sam i čula tiho pucketanje vatre iz njegovog salona. Načinila sam još
nekoliko koraka i zatekla ga na kauču sjedio je zamišljen, držeći prste
preko usnica. Na stoliću pred njim stajala je boca viskija, a pored nje čaša s još
nekoliko kapi jantarne tekućine na dnu.
Stala sam uz drugi kraj kauča i zagledala se u njegovo lice, u tamnu bradu
koju mu se očito nije dalo obrijati. Inače se brijao svakoga jutra, a do večeri bi se
već vidjela nova bradica. Ali sad se potpuno prestao brijati. Njegove tamne oči
netremice su promatrale nešto na zidu.
Slijedila sam njegov pogled.
Do mog portreta.
Obasjavala ga je tek vatra.

66
 Knjige.Club Books

Nekada je ondje visjela druga slika, ali zamijenio ju je mojom, da može

gledati moj portret kad god poželi. Da se može diviti mom licu čak i dok
sam samo kat niže.
Malo je okrenuo glavu i pogledao me. Čežnja je zamijenila bijes. Ljubav je
zamijenila mržnju. Želja je zamijenila samoću.
Preplavili su me osjećaji i prišla sam kauču da sjednem kraj njega. Spustila
sam ruku na njegovo bedro.
Obgrlio me oko ramena.
Približila sam se da mu sjednem u krilo.
Prinio je lice mojem i zaklopio oči.
Sjedili smo zajedno u tišini, sad konačno opuštenih tijela, ponovno zajedno.
Naša srca konačno su kucala normalnim ritmom.
Shvatila sam da sam bila u pravu.
Čovjek kojega volim i šef svega ovoga su dvije osobe.
Fender će pustiti moju sestru na slobodu.
A prije ili poslije i sve ostale.

67
 Knjige.Club Books

12
MON AMOUR

FENDER

SJEDILI SMO ZA STOLOM U RESTORANU, JEDNO NASUPROT DRUGOME. STOL JE BIO

uz prozor, okrugao, s bijelim stolnjakom, ukrašen malom vazom s ružičastim
ružama. Svjetla su bila prigušena, ali svijeće su bacale blago svjetlo na njezino
savršeno lice.
Melanie je nosila svijetloružičastu haljinu duboka izreza, nad kojim su
svjetlucali dijamanti. Haljina je lijepo isticala njezine ključne kosti i mršava
ramena, toliko vitka da joj se kroz kožu nazirao mišić. Njezina blijeda put mamila
je na poljubac. Njezine pune usnice također. Muškarci nisu mogli odoljeti.
Primijetio sam mnoge poglede. Kad bi se neki od njih predugo zadržao, uzvratio
bih mu istom mjerom.
Držali smo se kao da se ništa nije dogodilo.
Vratili smo se vođenju ljubavi.
Tihim večerima provedenima u zagrljaju, omotani jedno oko drugoga.
Bez obzira na to je li me voljela ili nije, moji osjećaji prema njoj nisu se
promijenili. Bez obzira na to je li mislila ijednu riječ od svega što je rekla, ni to
ništa nije mijenjalo. Ništa nije moglo promijeniti moje osjećaje.
Volio sam je onkraj razuma.
Polako je žvakala, gledajući me.
Ujutro sam morao otići, pa sam tim više cijenio njezinu ljepotu.
Odložila je pribor na tanjur i neko me vrijeme samo promatrala. “Zašto me
voliš?”
Dugo sam razmišljao o tom pitanju, ali nisam mogao uobličiti odgovor. “Jer
te volim.”
“Ako ne znaš razlog, kako znaš da je to točno?” Prodorno sam je pogledao,
uvrijeđen njezinim pitanjem. “Jer ako ne znam razlog, to je dokaz da je točno. Da
imam razlog, da si ispunila neki uvjet, moji osjećaji prestali bi postojati kad bi
nestao taj razlog. Volim te bez razloga, što je dokaz da te volim bezuvjetno. Takva
je ljubav snažnija od one koja ima razlog... Zbog toga je stvarna.” Moje je srce
dugo bilo obamrlo. Nije osjećalo ništa osim pohlepe i želje za osvetom, kucalo je

68
 Knjige.Club Books

jer je imalo motivaciju, a ne razlog. Sad je bilo živo i snažno, svakoga je dana
kucalo za ženu koja je sjedila sučelice meni.
Dugo me gledala u oči, ali njezin je pogled bio dalek, kao da se zamislila nad
mojim riječima i duboko promišlja o njima. Kad god bi se zamislila, namjestila bi
obrve u isti položaj. Kao i sad.
“Sutra odlazim.”
Moja vijest prenula ju je iz razmišljanja.
“Nisam siguran koliko me neće biti.” Logor je dobro poslovao, pa će moj
posjet vjerojatno biti kratak. Magnus ga je vratio na staro i ne samo to nego i
unaprijedio. Popravio ga je a da nismo ni bili svjesni da ga treba popravljati.
Melanie je izgledala razočarano, kao i svaki put kad bih morao otići, kao da
ću joj doista nedostajati, kao da želi da ostanem, jer je izgubljena bez mene. Nikad
mi nije bila više seksi nego kad bi pokazala koliko me treba. Trebala je nekoga da
se brine za nju - a taj sretnik bio sam ja. Ja sam dobio priliku da je zaspem
dijamantima i poljupcima. Da je hranim najfinijom hranom. Da je odijevam u
najskuplju odjeću s potpisom, u najfinije rublje.
Ja.
Na tren je oborila pogled na tanjur i odsutno gurkala hranu vilicom. “Povedi
me.” Podigla je pogled i pogledala me kroz svoje guste trepavice.
Ni ja nisam zaboravio one zajedničke noći u logoru. Katkad bih sjedio pred
portretom i prisjećao se - prvoga puta kad mi se podala, prvoga puta kad sam je
zaslužio. To je bio početak moga kraja. Moja opsesija odonda je samo jačala,
produbljivala se. “Zašto?”
“Želim vidjeti sestru.” Odmah je odgovorila, kao da i ne mora razmišljati o
odgovoru.
Ali mene je taj odgovor razočarao.
“I ne volim biti bez tebe.”
Pogledao sam je ravno u oči, ali u njima nisam vidio ništa osim iskrenosti.
Glavni razlog rekla mi je bez sustezanja. Drugi bez trunka varke.
“Nije isto bez tebe...”
“Ovdje si na sigurnome...”
“S tobom sam na sigurnome. Palača, osoblje, sav taj luksuz, sve je to nevažno
bez tebe.” Moje se lice skamenilo. Nisam ni ispustio dah koji sam zadržavao.
Držao sam se stoički kao i inače, ne odajući licem ono što moje srce osjeća. Ali
to je srce u mojom grudima skakalo toliko brzo i toliko snažno kao da će iskočiti.
Njezina ljubav i privrženost bile su moja fantazija - i svaki put kad bih ih dobio,
sve su me duže ostavljale bez daha. “Povest ću te - ali to ne znači i da ću ti
dopustiti da je vidiš.”

***
69
 Knjige.Club Books

Sjedila je do mene na suvozačkome sjedalu dok smo se vozili, iza mene na konju
dok smo jahali stazicom. Snijeg se bio otopio posvuda osim na vrhuncima planina
i uz utabanu stazu niknulo je poljsko cvijeće. Zeleno grmlje i biljke zamijenili su
bijeli pokrivač koji je donedavno prekrivao tlo.
Stigli smo u logor i sjahao sam, a zatim pomogao Melanie da sigurno skokne
na tlo.
Stražari su se odmah zagledali u nju.
Nosila je uske traperice, čizme i maslinastozelenu košulju. Iako smo posjetili
logor, nosila je i dijamante. Hodala je oborena pogleda, ne gledajući nikoga oko
sebe.
Samo sam ih pogledao i svi su se odmah okrenuli od nje, poput muha
rastjeranih dlanom.
Magnus me čekao na ulazu u moju kolibu. Nosio je kapuljaču, koja je isticala
grublje crte njegovoga lica, identične mojima. Isti mračni pogled, isto držanje
koje smo naslijedili od pokojnog oca.
Prišao sam mu mrko ga gledajući jer stražari nisu skidali oka s nas. Njegova
izdaja još me ispunjavala silnim bijesom, još me boljela. Dugo uopće
nismo razgovarali jer mi je jedina osoba kojoj sam bezuvjetno vjerovao zarinula
nož u leđa. Ali podnio je kaznu muški, a zatim dao sve do sebe da popravi
pogrešku. Zbog srama na njegovome licu moja je mržnja jenjavala, jer sam vidio
da iskreno žali zbog toga što mi je napravio. Kajanje mu je bilo ispisano na
licu. “Brate.”
Odahnuo je, dugo i polagano, na tren zaklopivši oči kao da mu taj iskaz
naklonosti mnogo znači. “Brate.”
Pružio sam mu ruku.
Oklijevao je, ali nakon nekoliko sekunda ipak ju je primio, grabeći moju
podlakticu i privlačeći me k sebi.
Uzvratio sam jednakim pokretom.
I zagrlio svog mlađeg brata.
Kojega sam volio kao sina.
Kad smo se razdvojili, kimnuo sam prema kolibi.
Ušli smo. Melanie me slijedila u stopu. Vrata su se zatvorila i Magnus je sjeo
na jedan kauč. Melanie je sjela na drugi, skupljenih koljena i uspravnih leđa.
Prebacila je kosu na leđa da istakne dijamante. Iako je prešla isti put kao i ja,
izgledala je savršeno kao i inače, poput francuske plemkinje.
Natočio sam dvije čaše viskija i dodao Melanie bocu vode. Sjeo sam pored
nje, spustio pića na stol, pa spustio ruku na prelijepu ženu pored sebe, na ženu
koja je bila tako lijepa kao da nije provela ni dana u ovom logoru.
Stisnuo sam joj bedro i pogledala me. “Muškarci moraju porazgovarati. Čekaj
me drugdje.”

70
 Knjige.Club Books

Bez riječi je kimnula i otišla u spavaću sobu. Zatvorila je vrata za sobom.

Magnus je pričekao da ode pa tek tad uzeo svoje piće. “Iznenadio sam se kad
si mi rekao da je dovodiš.”
“Želi vidjeti sestru.”
Nije krio iznenađenje. “I dopustit ćeš joj?”
Koliko god sam ga promatrao, nisam razaznao njegove osjećaje. Mozak mi je
sad mutila Melanie, neprestano sam mislio na nju, prisjećao se one večere otprije
nekoliko dana. Stalno sam zamišljao najljepšu ženu na svijetu, ženu zbog koje
sam prekršio vlastita pravila više puta nego što bi si ijedan muškarac smio
dopustiti. Zbog nje sam bio slabiji - a to nije uvijek bilo dobro.
“Još nisam odlučio.”
Neko smo vrijeme razgovarali o poslovanju logora i Magnus me obavijestio
da pregovara s Kolumbijcima, želi dodatno povećati proizvodnju. Pregovori nisu
tekli glatko, ali nisam namjeravao dopustiti nikakvoj prepreci da stane na put mom
bogatstvu.
Magnus je imao negativan komentar, kao i uvijek. “Nemoj si dopustiti da te
arogancija uljuljka u bezbrižnost.”
“Nije to arogancija - nego pohlepa.” Otpio sam još gutljaj pa odložio čašu na
stol. “A ti dobro znaš koliko sam pohlepan.”
Nikad mi nije bilo dosta novca.. Želio sam još moći, čak i nakon što sam se
probio do vrha u našem svijetu.
Magnus je otpio dugačak gutljaj. “Pokušavam smisliti dobar plan. Ali ako
ispadne preriskantno, morat ćemo se zadovoljiti ovime što imamo.”
Kratko sam kimnuo, iako nisam bio zadovoljan tim odgovorom. “Nakon što
ti odeš za nekoliko dana, pobrinut ću se za to.”
Opet sam uzeo čašu, kao da moje hladne usnice žele dodir. Razgovor je bio
gotov, a mene je čekala prelijepa žena. Čekao sam da Magnus ode, ali samo je
sjedio na kauču, s viskijem u ruci. Promatrao sam ga, primjećujući oklijevanje.
Nisam znao što mu se mota po glavi. “Što je?”
Odvratio je pogled od mojega i zagledao se u dno čaše. Ostalo mu je svega
nekoliko gutljaja. Okretao je čašu u ruci promatrajući vrtlog tekućine, a zatim ju
je spustio na stol. Očito mi je morao reći nešto važno, jer mu je trebala cijela
vječnost da to konačno prevali preko usta. “Uzeo sam Raven za sebe.”
Čim sam čuo to mrsko ime, smrknuo sam se i sumnjičavo ga pogledao.
“Želim da bude moja.”
Moje se lice polako mijenjalo, sve napetije. Nisam mogao vjerovati što čujem.
Moje su se obrve stisnule u mrštenju, moje nosnice napele iako nisam ni udahnuo.
Kad sam konačno progovorio, riječi su izletjele iz mene glasno i sumanuto. Nije
bilo šanse da i Melanie nije čula moj urlik. “Koji je tebi kurac s tom kurvetinom?”

71
 Knjige.Club Books

“Ne tražim da je oslobodiš. Molim te da mi dopustiš da je posjedujem kao što

ti posjeduješ Melanie.”
Čim je spomenuo ženu koja mi je otela srce, smirio sam se.
“Kad budem putovao, putovat će sa mnom. Kad se vratimo, vratit će se na
posao s ostalim zatočenicama. Samo želim da bude moja. To je sve.”
Dugo sam samo netremice promatrao brata, ne vjerujući da njegov kurac
može imati tako loš ukus.
Ta je žena bacila kletvu i na njega i na mene, samo na različite načine. Kao
kakva jebena vještica iz šume. “Ne razumijem što ti se na njoj toliko sviđa. A što
je sa Stasijom? Ona je puno ljepša. A što je sa ženama u Parizu? Možeš dobiti
koju god želiš, a ti odabereš nju?”
Melanie je bila jedina žena koja je dobila moju vjernost, jer ju je zavrijedila.
Njezina ljepota bila je nevjerojatna, nije joj bilo ravne. Svaka je druga nakon nje
bila nepoželjna. Ali Raven... izgledala je kao da ju je netko izudarao po licu.
“Da.”
Blago sam stresao glavom.
“Ali to nema veze s monogamijom ni s osjećajima. Izdala me i želim njezinu
poslušnost, želim da mi bude na raspolaganju. Da se iskupi za štetu koju je
nanijela. To je sve.”
Moja je ljutnja još malo jenjala kad sam to čuo. Shvatio sam da je to još jedno
lice osvete, jer rad u logoru nije bio dovoljan. Njegovi osjećaji umrli su onoga
dana kad je spalila logor, a sad ju je samo želio jebati kao kurvu. “Da ti služi za
igru?”
Kimnuo je.
Pognuo sam glavu kao da razmišljam i zagledao se u stakleni stolić.
Magnus je šutio.
Kao i uvijek, želio sam bratu ispuniti želju. Bio sam poput roditelja koji ne
zna odbiti djetetu nijednu igračku koje poželi u trgovini. Ali morao sam postaviti
neka pravila. “Ako pobjegne... Odrezat ću i ono što je ostalo od tebe i gledati te
kako krvariš do smrti.”
Njegovo držanje nije se ni najmanje promijenilo, samo se zagledao u mene
kao da nije očekivao takve uvjete. “Razumijem.”
“Nije važno ni pobjegne li jer si je pustio ili jer te opet izdala. Ako pobjegne,
ti ćeš biti kriv.”
Ako doista pobjegne, preostat će mi jedino da ga ubijem. Očekivao sam da
uvidi kako nije vrijedno izložiti se takvu riziku.
Ali kimnuo je. “Znam.”
Stisnuo sam vilice i stresao glavom. “Nikad te neću razumjeti, ali prestao sam
i pokušavati. Ako želiš nju, neka ti bude. Ispunit ću ti želju.” Dohvatio sam
čašu, iskapio viski i tresnuo čašom o stol pa ustao.
72
 Knjige.Club Books

Magnus je ostao sjediti, u nevjerici.

“Melanie!” Dozvao sam je malo glasnije, nježno.
Vrata su se otvorila i Melanie se vratila, gledajući me kao da u prostoriji nema
nikoga osim mene. Njezina sitna i vitka figura imala je oblik pješčanog sata, s
bujnim grudima i ravna trbuha. Imala je duge, vitke noge. Inače sam prezirao
Amerikanke, ali ona je bila drugačija.
Kad je prišla, obgrlio sam je oko struka i privukao k sebi. “Večerat ćemo i u
krevet. Sutra me čeka puno posla.”
“Smijem li je vidjeti?” Te su riječi izletjele iz njezinih usta kao da ih je
sputavala otkako smo došli. “Molim te.” Obgrlila me oko vrata i približila
glavu mojoj kao i svaki put kad bi željela iskoristiti moju ljubav da nešto dobije.
“Želim vidjeti sestru... Molim te.” Približila se i spustila nježan poljubac na
moje usnice.
Bilo joj je teško išta odbiti kad bi mi pokazala da gaji iste osjećaje kao i ja,
kad mi je pokazivala da sam jedini muškarac kojeg je u životu dodirnula.
Stisnuo sam joj stražnjicu i odmaknuo se. “Odvedi je do one kučke. Na pet
minuta. Ni sekunde više.”
Uhvatila me za podlakticu i zarinula nokte u moju kožu kao da sam odlučio o
životu ili smrti. “Hvala ti, mon amour.”
Ukočio sam se na te riječi, koje dosad nije izgovorila, i pogledao je. Prešao
sam pogledom po njezinome licu i ugledao iskrenost koja se nije dala odglumiti,
koja se nije mogla zadobiti prisilom. Možda sam vidio ono što sam želio, možda
sam sve umislio, ali mi je rekla da me voli, te su riječi odzvonile mojom dušom
zvonko poput zvona. Zvučale su stvarno. Bile su stvarne.
Prišla mi je bliže, obujmila moje lice dlanovima i još me jednom poljubila.
Potpuno sam zaboravio da moj brat stoji ondje. Kao i uvijek, osjećao sam se
kao da smo sami.

73
 Knjige.Club Books

13
POD KLJUČEM

MELANIE

MAGNUS ME POVEO DO RAVEN, ČIJA JE KOLIBA BILA NEDALEKO OD NAŠE. NIJE NI

pokušao započeti razgovor i hodao je nekoliko koraka ispred mene da ga ne
započnem ni ja.
Rijetko kad sam bila sama s Fenderovim bratom, pa sam ipak iskoristila
priliku. “Čula sam tvoj razgovor s Fenderom. Što si rekao o Raven?”
Samo je hodao u tišini.
“Reci mi, molim te.”
“Nisam li već dosta učinio za tebe?”
Usporila sam da se odmakne i zašutjela.
Stigli smo do kolibe i otključao je vrata. “Pet minuta. Ni sekunde dulje.”
Zavirila sam u kapuljaču, pod kojom se više nije vidjelo njegovo lice. “Hvala
ti... što si joj predao poruku.”
U njegovom držanju jasno se vidjelo koliko ga živciram.
Ušla sam i zatekla Raven kako čita na malom krevetu. Vidjela sam radni stol
i laptop, TV muške cipele pred vratima.
Drhtavim rukama spustila je knjigu i zaprepašteno me pogledala. Polako je
dlanovima prekrila lice i oči koje su sad bile pune suza, a iz grudi joj se oteo glasan
jecaj.
Ja sam živjela u palači, s batlerom i privatnim kuharom, a ona je bila u radnom
logoru, u ružnom kombinezonu, još uvijek prisilno radeći za nekoga tko se
bogatio na njoj. Znala sam da će me susret s njom potresti, ali nisam mogla ni
zamisliti koliko. “O, Bože...”
“Sestro.” Sjela je na rub kreveta.
Pritrčala sam joj i zagrlila je, gotovo je srušivši od siline zagrljaja. Grlila sam
je kao da oko nas opet bjesni oluja, kao da će nas vjetar odnijeti svaku u drugom
smjeru. Suze su mi potekle dok sam je grlila, dok sam čvrsto držala osobu koju
sam voljela više od svih.
Dugo smo ostale zagrljene, prije nego što se Raven prva odmaknula. “Kako...
Kako to da si ovdje?”
74
 Knjige.Club Books

“Zamolila sam Fendera da me dovede.”

“Sigurno ti je bilo teško vratiti se.”
Pri pogledu na nju, vidjela sam mamu. Vidjela sam snažnu osobu koja misli
samo na druge i nikad na sebe. “Toliko sam te željela vidjeti da me nije bilo briga
kako će biti meni.” Logor čak i nije izgledao kao prije, bez snijega.
Zgrabila me za ruku. “Ne vjerujem da si ovdje...”
Uzvratila sam stisak. “Ni ja.”
Duboko je udahnula, a oči su joj se opet ispunile suzama i oborila je pogled
na naše spojene ruke.
“Magnus ti i dalje pomaže.” Laknulo mi je kad sam shvatila da se brine za
nju, kad već ja ne mogu. “Dala sam mu poruku sigurna da će me izdati, ali nije.”
Stresla je glavom. “Sad živim s njim.”
To je objasnilo one muške cipele. “Zašto?”
“Jer me samo tako može zaštititi.”
Nisam mogla vjerovati da su Magnus i Fender braća. Bili su potpuno različiti.
Magnus je pokazivao nježnost, dopuštao si ranjivost. Fender je bio tvrdoglav,
grčevito držao sve konce u rukama kao da će umrijeti ako izgubi moć. Nije mi
bilo jasno zašto je takav.
“Ne znam zašto me uopće želi zaštititi, jer više nije kao prije.” Opet je
zasuzila, ali sad iz drugog razloga. “Ne želi mi oprostiti za ono što sam mu
napravila. A on meni nedostaje... Jako.”
“Oprostit će ti, Raven.” Fender je oprostio meni. I Magnus će oprostili njoj.
Donja joj je usnica zadrhtala.
U tom trenutku u njoj sam prepoznala sebe. Onaj isti konflikt, istu bol jer voli
nekoga koga ne bi smjela. Mislila sam da sam jedina. “Nisam znala da
tako osjećaš.
Samo je slegnula ramenima. “Ni ja. Samo što... mislim da ipak jesam. Znala
sam, samo si to nisam željela priznati.”
Oborila sam pogled na naše spojene ruke. “Smekšat će se on.”
“Ne znam...”
“Hoće - jer očito osjeća što i ti.” Podigla sam glavu i pogledala je, nadajući se
da joj ulijevam nadu. I sama bih radije vjerovala da su njih dvojica bolji nego što
se čine na prvi pogled. “Nagovorit ću Fendera da te pusti. Ne danas, ne sutra, ali
kad-tad hoću.”
“Nisi mu se trebala vratiti, Melanie.” Šmrcnula je i progutala suze. “Nisi to
trebala napraviti za mene. Ne bih to nikad zatražila od tebe.”
“Nije toliko strašno...” Preplavile su me slike: Fenderova ruka na mom vratu
dok me ljubi, njegove tamne oči koje me promatraju s toliko ljubavi, bez tračka
mržnje. Fender se brinuo za mene kao da sam teret koji želi nositi.

75
 Knjige.Club Books

“Je li dobar prema tebi?”

Haljine. Dijamanti. Gurmanske večere. Zabave. Vođenje ljubavi. Volio me
svim srcem. Prvi put otkako je mama umrla uz nekoga sam se osjećala kao da
onamo pripadam. “Jest. Dobar je.”
Raven je odahnula.
“Izvući ću te odavde, O. K.?”
Odmahnula je glavom. “Neće me pustiti, pogotovo nakon svega što sam
napravila. Ne žalim ni za čime, usput rečeno.”
“Znam da će te pustiti.” Bila sam sigurna da ima dušu. Da je lijepa kao i
njegovo srce. Vjerovala sam da je njegova ljubav prema meni iskrena, da
nije samo zaluđen mnome, da nije samo opsjednut. Ali nešto ga je kočilo. “Učinit
će to... Za mene.”
Kad sam se vratila u Fenderovu kolibu, večera je već bila na stolu.
Čim sam ušla, Magnus je zatvorio vrata za mnom i otišao.
Fender je sjedio za stolom, nalakćen, s čašom punom viskija i bocom. Podigao
je pogled i bez riječi se zagledao u mene.
Vjerojatno je odmah primijetio da su mi oči crvene, lice natečeno, šminka
razmazana. Sjela sam nasuprot njemu kao da smo kod kuće, kao da večeramo
zajedno kao i svake večeri.
Prostrla sam laneni ubrus po krilu i uzela pribor.
On je samo sjedio, brade naslonjene na isprepletene prste. Nije me promatrao
opsjednuto i strastveno kao inače. Promatrao me bijesno.
Ukočila sam se poput jelena pred svjetlima automobila koji juri prema njemu.
Bilo me je previše strah i za najmanji pokret.
“Čekam.”
Progutala sam knedlu, zbunjena tom izjavom.”
“Čekam tvoju zahvalnost.” U logoru je bio drugačiji. Nije bio čovjek koji se
satima može zabavljati samo gledajući me. Bio je šef. Pio je viski, urlao
zapovijedi, a njegova glad za moći udeseterostručila se.
“Hvala ti.”
Zadovoljan, opustio je ruke i primio se večere.

Seks je također bio grublji.

Želio me na sebi, držao me jednom rukom za kosu, a drugom za guzicu.
Pljesnuo me da ubrzam i moja koža odmah se zarumenjela, kao i svaki
put. Liznuo je prste i gurnuo ih u mene.
Usporila sam, držeći se za njegova ramena. Ovo još nisam probala.
Pogledao me još pohotnije. “Prvi put?”
Kimnula sam, osjećajući njegove prste kako pulsiraju u meni.
76
 Knjige.Club Books

Očito je želio takav odgovor, jer je glasno zastenjao i brže pomaknuo prste.
“Kad se vratimo kući, pokazat ću ti i sve ostalo.”
Kad je seks završio, Fender se istuširao i vratio u dnevnu sobu u dnu hodnika.
Ponio je laptop i radio na kauču, pijući viski kao da je voda.
Imali smo samo jednu spavaću sobu, pa sam se pitala hoće li prespavati sa
mnom.
Dugo sam ležala sama u krevetu, napola usnula, a napola budna, ali na kraju
sam ustala i otišla do njega. “Dolaziš u krevet?”
Ležao je na kauču u boksericama. Viski je stajao na stoliću pored njega. Oči
su mu bile zaklopljene, pa ih je otvorio i pogledao me. “Bio sam u krevetu. Dok
me nisi probudila.”
“Oprosti, nisam znala da spavaš.” Pogledala sam praznu bocu viskija. “Doma
ne piješ ovoliko.”
Uzdahnuo je i ustao. Krenuo je hodnikom prema spavaćoj sobi.
Slijedila sam ga i legla u krevet.
Odmah je izašao iz sobe na hodnik i zaključao me.
Iste sam sekunde skočila na noge. “Što radiš?” Kvaka se nije dala ni
pomaknuti. “Fendere? Zašto su vrata zaključana?”
“Otključat ću ih ujutro.”
“Nisam te to pitala. Zašto su zaključana?” Nisam dobila odgovor.
“Fendere?”
“Vidimo se ujutro.” Čula sam da se udaljava hodnikom.
“Ne želim spavati sama ovdje!” Zvučala sam histerično, udarajući šakama po
vratima. Toliko sam dugo spavala sama u ovome logoru da me ovo vratilo u taj
užas. “Molim te, ne ostavljaj me ovdje... Molim te.”
Čula sam glasnije korake. Vraćao se. “Nitko ti ništa neće. Tu sam.”
“Molim te, otključaj vrata...” Opet sam udarila šakama po drvu.
Sad je zvučao ljuće. “Ako ne želiš spavati sama, nisi trebala tražiti da te
povedem. Sama si kriva.”
“Otvori jebena vrata! Ne želim razgovarati kroza zatvorena vrata.”
Kvaka se okrenula i otključao je vrata. Odmjerio me mračnim pogledom koji
kao da je sadržavao svu tamu podzemlja. Ljutito je disao, stisnutih vilica, ljutit na
mene kao ranije na Magnusa. “Što je?”
Suze su mi izbile na oči. “Molim te. Ne želim spavati sama. Imam loše
uspomene.”
Ovoga puta njegov bijes nije tako lako prošao. “Vrijeđaš me. Ne misliš valjda
da bih dopustio da ti se išta dogodi?”
“Nije u tome stvar. Samo ne želim biti sama... sa sjećanjima. S vlastitim
mislima.”

77
 Knjige.Club Books

I dalje nije reagirao.

“Prije si spavao sa mnom...”
“Tad sam ti vjerovao. Sad ti više ne vjerujem.”
Zaklopila sam oči. Ta me opaska povrijedila. “Mon amour...”
“Neću promijeniti mišljenje. Ti si jedina žena s kojom sam ikad spavao - i to
si odbacila.”
“Zašto si takav...”
“To se tebe ne tiče.” Tresnuo je vratima i zaključao ih.

U logoru je Fender bio drugi čovjek.

Loše raspoložen. Ljutit. Pun otrova.
Jedva sam ga prepoznala.
Dane je pretežno provodio vani, pa sam ja ostajala sam u kolibi. Nisam
dovoljno spavala ni noću ni danju, jer je i sam boravak u logoru bio traumatičan.
Fender je bio jedino što mi je moglo pomoći da se smirim, ali odbijao me tješiti.
Nije popuštao pred mojim zahtjevima i svake bi me večeri zaključao u spavaću
sobu.
Na sreću, ostali smo samo nekoliko dana.
Kad smo konačno otišli, laknulo mi je.
Jedino što mi je mutilo sreću bila je spoznaja da je Raven još ondje.
Ja sam dobila izbor - a ona nije.
Na konju smo se vratili do ceste, autom do Pariza i do palače smo stigli po
mraku. Prozori Fenderove spavaće sobe bili su osvijetljeni, jer je Gilbert
pripremio sve za njegov povratak. Vrtovi su bili uredni. Cvijeće u punom cvatu.
Sve je bilo prelijepo.
Bilo mi je toliko drago što sam se vratila ovamo da sam se umalo rasplakala.
Nikad se više nisam željela vratiti u logor.
Ušli smo u palaču i Gilbert nas je dočekao riječima dobrodošlice. Odmah smo
se popeli na kat. Fender je otišao u svoju sobu, još uvijek namrgođen.
Ovoga puta nisam krenula za njim, nego ravno u svoju sobu. I ondje me
dočekala dobrodošlica: cvijeće na svakom kutku, krevet raspremljen i spreman
za počinak. Soba je mirisala po cvijeću i upitala sam se jesu li spremačice
pomogle vazama s malo osvježivača zraka.
Skinula sam prljavu odjeću, istuširala se i legla u krevet.
Bila sam presretna što sam kod kuće. Što ću se konačno naspavati.
Legla sam na bok, ugasila svjetlo i odmah zaklopila oči, već napola utonula u
san.
Vrata su se otvorila.

78
 Knjige.Club Books

Otvorila sam oči i ugledala Fendera kako prilazi krevetu u trenirci, kao da je
ovo obična noć kao i sve druge.
Uspravila sam se u krevetu da se usprotivim, da mu prvi put dosad kažem da
izađe.
Stao je kao ukopan, promatrajući me sa sumnjičavom nevjericom.
“Ne.” Samo sam to rekla. Nikako bolje nisam ni mogla opisati osjećaje. Da je
sad i želio prospavati noć pored mene, ne bih mu dopustila. Prvi put dosad željela
sam ga odgurnuti, udaljiti od sebe.
Samo je stajao i promatrao me, čitajući neizrečene riječi iz mojega pogleda.
“Izlazi.”
Samo me je promatrao. “Mislio sam...”
“Rekla sam, izlazi.”
Nije se ni pomaknuo, kao da još pokušava shvatiti što sam mu zapovjedila.
Vjerojatno mu se nitko nikad nije obratio tim tonom i trebalo mu je neko vrijeme
da shvati što se dogodilo. Ali zatim se odmaknuo od kreveta i izašao bez riječi.

Idući sam dan provela u sobi.

Probudila sam se odmorena, nakon prospavane noći, doručkovala i ručala u
sobi, a ostatak vremena provela čitajući. Kako se sunce micalo, micala sam se i
ja, s mjesta na mjesto, da osjetim toplinu zraka što su dopirale kroz prozore. Jedan
dio dana provela sam na kauču, a drugi na tepihu na sredini sobe, sve za sunce.
Navečer sam još sjedila na kauču s knjigom, kad su se vrata otvorila.
Znala sam da je on - i ljutnja me prožela do srži.
Njegovi koraci prvo su odjekivali parketom, a zatim ih je prigušio tepih. Kad
je stigao do mene, nastala je potpuna tišina.
Nisam ni podigla pogled s knjige. “Još uvijek ne želim razgovarati s tobom.
Izlazi.”
Uzdahnuo je, duboko i ljutito.
Okrenula sam stranicu i nastavila čitati.
“Što...”
“Rekoh, izlazi.” Ovoga sam puta podigla pogled prema njemu.
Bio je bijesan. Lice mu je bilo grimizno, svi mišići na tijelu napeti. Ali samo
je stisnuo vilice i šutke izašao.
Nastavili smo tako nekoliko dana.
Svake večeri došao bi u moju sobu i zagledao se u mene.
Svaki put rekla bih mu da ode.
Poslušao bi me.
Koliko god bio ljutit, poštivao je moje želje.

79
 Knjige.Club Books

To ga nije spriječilo da iduće večeri pokušao ponovno, u nadi da će biti

drugačije. Kad bi dobio istu zapovijed, poslušao bi je.
Nije mi bilo jasno kako može biti tako podvojen. Doma je bio Fender. U
logoru je bio šef. Dvije osobe. Dva karaktera. Potpuno različiti.
Kad je iduće noći došao u moju sobu, konačno sam bila spremna.
Morala sam se malo udaljiti od njega, ali razdvojenost je predugo potrajala i
sad mi je već nedostajao.
Zaklopila sam knjigu i odložila je na stolić pa ga tek tad pogledala.
Bijes mu je polako nestao s lica kad je shvatio da mu neću reći da ode. Sjeo
je na kauč nasuprot meni, naslonio laktove na koljena, nagnuo se naprijed i
zagledao u mene. “Rekao sam ti da ne spavam s ljudima...”
“Zašto?”
Stisnuo je vilicu, ljutit zbog prekidanja. “Jedini razlog zašto ti dopuštam da
ovako razgovaraš sa mnom je...”
“Koji?” Namjerno sam ga prekinula da ga iživciram.
Stresao je glavom i stisnuo čeljust, držeći bijes pod kontrolom. Oborio je
pogled i zagledao se u vlastite ruke pa ih malo protrljao. Sekunde su prolazile,
a njegov je bijes jenjavao. Progovorio je tek nakon nekog vremena. “Jer si jedina
kojoj to dopuštam.” Podigao je glavu i pogledao me, još uvijek ljutit, ali manje.
“Odgovori mi na pitanje.”
Bio je zatečen. “Još si ljuta zbog toga? Jer ti nisam dao da spavaš pored
mene...”
“Kakav si ti to muškarac?”
Vidjela sam da ga je i ova upadica razljutila, ali nije me prekinuo. Nije želio
da mu opet kažem da ode. Kad sam vidjela da se pristojno ponašao iako ne želi,
shvatila sam i koliko mu značim.
“Tvoja partnerica ima napadaj panike jer se vratila u logor u kojem je bila
zatočena, a ti ništa? Trebala sam te, a ti nisi bio uz mene. I to zašto? Jer ne voliš
spavati s ljudima? Ljudima? To sam ja tebi, Fendere?”
“Zato te nikad i ne vodim ikamo.” To je izgovorio mirno, ne dižući glas. Želio
je ostati miran, da ovo riješimo i da me opet može odvući u krevet. “Sama si htjela
poći sa mnom.”
“Zaključao si vrata... kao da sam životinja.”
Opet je protrljao dlanove. Nije porekao.
“Jedva sam oka sklopila sve vrijeme dok smo bili ondje.”
“Sama. Si. Htjela. Poći.”
Ljutito sam stresla glavom. “Što misliš da ću ti napraviti noću? Gurnuti ti ruku
u toplu vodu da se upišaš?”
Ljutnja me natjerala na sarkazam, što sam naučila od Raven.

80
 Knjige.Club Books

Na te se riječi smrknuo, ali nije ništa rekao.

Glas me izdao pred navalom tuge. “Stvarno misliš da bih ti nešto napravila?”
Mogla sam se ušuljati u kuhinju i ukrasti nož, sakriti ga iza leđa. Mogla sam ući
u njegovu radnu sobu, čekati da mi priđe i zabiti mu ga u vrat. Mogla sam mu se
osvetiti na milijun načina, ali to mi nikad nije ni palo na pamet. Nisam bila
ubojica. Nisam mu željela nanijeti bol. Čak i da njegova smrt oslobodi Raven, ne
bih mu ništa napravila.
Opet se zagledao u vlastite ruke i protrljao dlanove. “Zbog mene ste i završile
u logoru. Zbog mene je tvoja sestra još uvijek ondje. Zbog mene će ondje provesti
ostatak svog jadnog života.” Podigao je pogled prema meni. “Da. Mislim da bi
me napala. I ne krivim te za to.”
Izdržala sam njegov pogled usprkos boli koja mi je stisnula srce. Čak su mi
navrle suze. Povrijedila me i sama pomisao da to osjeća. “Ne bih... Nikad te ne bih
napala. Nikad te ne bih povrijedila.” Glas me izdao, pa sam zašutjela i okrenula
glavu od njega.
Dugo me samo netremice promatrao. “Tvoja sestra će izaći na slobodu samo
preko mene mrtvoga. To si očito i sam shvatila.”
Odmahnula sam glavom.
“Neće samo tako izaći. Postoji još jedna mogućnost.” Pogledala sam ga.
Gledao me jednako strogo kao i svaki put kad bih načela tu temu. “Ne
postoji.”
“Znam da ćeš je pustiti.”
Odmahnuo je glavom. “Nikad.”
“Predomislit ćeš se.”
Odgovorio je tiho, kao da žali što mi to mora još jednom ponoviti. “Neću.”
Dugo sam ga samo promatrala, primjećujući pravog, nježnog Fendera ispod
svega toga. “Ne znam zašto si takav, što te oblikovalo, ali žao mi je da si to morao
proživjeti.”
Odmah je skrenuo pogled prema prozoru i ukočio se. Njegovo držanje sad je
krilo sve osjećaje poput debelih vrata sefa.
“Da sam barem i tad bila uz tebe.”
Nije me ni pogledao. Nije ni udahnuo. Držao se kao da je od kamena.
To je bila reakcija na traumu - da je potisne, zaboravi. Da nikad više ništa ne
osjeća.
Ustala sam s kauča i prišla mu. Držanje mu se nije promijenilo čak ni kad sam
stala pred njega. Uhvatila sam ga za rame i nježno pogurnula unatrag da
mu sjednem u krilo.
Dopustio mi je, ali i dalje me nije gledao.
Obujmila sam njegov obraz dlanom kako bih ga prisilila da me pogleda.

81
 Knjige.Club Books

I to mi je dopustio. Sve mi je dopuštao kao da mu nije važno tko od nas dvoje

ima moć. Dopuštao mi je ono za što bi druge kažnjavao. Čak i da mu kažem sve
što želim, bez kazne. Dopuštao mi je da ga istjeram iz sobe u vlastitome domu.
Pogledao me u oči i vidjela sam da su mu oči prazne.
Naslonila sam čelo na njegovo. “Vidim tko si zapravo... vidim kakav si. Znam
u koga sam se zaljubila.”
Odmaknuo se da me pogleda u oči. U njega kao da se vratio život.
“Ɉe t’aime.”
Njegove su oči u sekundi reagirale na moje riječi. U pogledu mu se stvorio
kaleidoskop osjećaja koji mi je pokazao dubinu njegove ljubavi i dobrotu
njegovog srca. Znala sam da nitko ne može tako voljeti ako mu je srce puno zla.
Ne bi bio ovako dobar prema meni da nije bio spreman žrtvovati život za moj. Ne
bi oprostio ni bratu da ga je doista mrzio. Bio je dobar čovjek - koliko god se tome
opirao. “Chérie, je t’aime.”

82
 Knjige.Club Books

14
NE PUŠTAJ ME

FENDER

LEŽALA JE SA MNOM NA KREVETU, SKLUPČANA UZ MENE. DRŽAO SAM DLAN NA DNU

njezinih leđa, njezino lice bilo je naslonjeno na moje grudi, a kosa rasuta
posvuda. Disala je sporo, jer je utonula u san u svega nekoliko minuta.
Pitao sam se utone li u san jednako brzo i kad je sama.
Kamin je bio ugašen, jer je kuća bila pretopla za vatru. Svjetlo lustera nad
nama bilo je prigušeno na minimum, pa joj je na lice padala tek pokoja
zraka svjetlosti. Držala je ruku na mojim grudima, točno na srcu. Uhvatio sam je
i zadržao ondje.
Netko je tiho pokucao na vrata. “Gospodine?”
Nisam odgovorio, jer nisam želio da se probudi.
Gilbert je provirio.
Polako sam digao ruku dati mu do znanja da ću sići.
Magnus je trebao svratiti, ali nisam ga očekivao ovako kasno.
Privukao sam je malo bliže pa je nježno preokrenuo na leđa i ustao.
Nije se probudila.
Sišao sam i zatekao Magnusa u salonu. Sjeo sam nasuprot njemu bez riječi i
netremice se zagledao u njega. Znao sam: ako je Magnus u Parizu, to znači da je
i Raven. Na njegovom imanju, uživa u raskoši kakvu nikad ne bi trebala ni vidjeti.
Mislio sam da je njegova izdaja stvar prošlosti, ali sad kad je putovala s njim,
shvatio sam da me ljutnja nije prošla - i da neprestano mislim na to. Moja ljubav
prema bratu bila je snažnija od mržnje prema njoj, ali još uvijek sam ga mrzio
zbog toga što je napravio. “Kako je prošlo?”
Odgovorio je bez sustezanja. “Tip mi se ne sviđa.”
“Tebi se nitko ne sviđa, Magnuse.” Samo ružne kučketine.
Ne obazirući se na uvredu, Magnus mi je iznio razloge zbog kojih misli da je
poslovanje s Napoleonom loša ideja.
Magnus je uvijek imao samo razloge da nešto ne napravi. Bio sam navikao na
to.

83
 Knjige.Club Books

“Imamo dovoljno novca, Fendere. Ne vrijedi dovesti carstvo u opasnost za...”

“Naše carstvo može narasti i izvan granica, ako se potrudimo.” Želio sam
proširiti poslovanje izvan Francuske, u druge europske države, pa možda i Rusiju,
ako budem mogao. Nisam želio stati ni sa širenjem. Kad dovoljno narastemo,
želio sam poraziti talijanski kartel Skull King.
Pogledao me kao da mu idem na živce. “Imamo dovoljno novca.”
“Nitko nikad nema dovoljno novca. Osim ako ima sve.”
“Imam više nego što stignem potrošiti do kraja života...”
“E pa, ja nemam.”
Zašutio je.
“Napoleon je dobar partner. Može nam povećati distribuciju.”
“Kažem ti da mu ne vjerujem.”
“Nikad nikome ne vjerujemo.”
Duboko je udahnuo, pa izdahnuo tako ljutito da su mu se nosnice raširile.
“Zašto bi netko poput njega radio za nas...”
“Za mene. Svi vi radite za mene. Čak i ti.”
Sad se više nije ni trudio kriti da mu idem na živce, ali nije ništa rekao.
“Mislim da nije dobar izbor. Pronaći ćemo nekoga drugoga.”
“A onda ti se taj drugi neće svidjeti.”
Magnus je dugo šutio, kipeći ispod površine. “Znam da ti je to teško shvatiti,
ali radim sve što mogu da te zaštitim od napada kad okreneš glavu. Da zaštitim
sve sto si izgradio. Želim zaštititi sve što smo postigli - jer znam koliko ti je
važno.”
Vjerovao sam mu svaku riječ, ali bio sam loše volje već i samo zbog toga što
je ona bila u gradu.
“Zašto si me poslao da ga procijenim kad ne cijeniš moje mišljenje?”
“Iz nekoliko razloga.” Dohvatio sam čašu i otpio. “Znaš ti kojih, Magnuse.”
Okrenuo je pogled poput krivca.
“Fendere?” Do nas je iz predvorja dopro Melanien glas.
“Tu sam, chérie.” Nisam skinuo pogled s brata, ali instinktivno sam joj se
javio.
Ušla je u sobu noseći jednu moju majicu kratkih rukava, koja je njoj bila
dovoljno dugačka da bude haljina. Očito nije očekivala da sam s nekime, jer ne bi
ušla tako odjevena da je znala.
Meni je i dalje bila predivna.
Kad je ugledala Magnusa, malo je zastala, ali na kraju mi je ipak prišla.
“Probudila sam se i nije te bilo.”
“Dolazim za koju minutu.”

84
 Knjige.Club Books

Opet je pogledala mog brata. “Je li ona s tobom?”

“Jest”, rekao sam kipeći od bijesa. “U Parizu je.”
“Smijem li je...”
“Idi u krevet.”
Nisam se želio obrecnuti na nju, ali nisam se mogao kontrolirati. Ta kučka
nikad više neće preći prag mojeg doma - nikad više. Pokušao sam smiriti glas da
ne dođe do svađe, jer prošli put danima nije razgovarala sa mnom. To si nisam
htio nikad više priuštiti.
Otišla je.
Kad se njezini koraci više nisu čuli, pogledao sam brata. “Jedina joj je tema
ta njezina odurna sestra. Možda bih je trebao ubiti, da više nikad ne čujem ni riječi
o njoj. Ni od Melanie ni od tebe.” Zgrabio sam čašu pred sobom i iskapio ostatak.
Neko me vrijeme samo promatrao, pokušavajući me pročitati. “Zašto je toliko
mrziš?”
Pitanje je bilo glupo, pa sam mu uputio pogled kojim sam to jasno pokazao.
“Nije samo to, Fendere”, rekao je, šarajući pogledom po mom licu. “Obojica
znamo da bismo u njezinoj situaciji napravili isto što i ona. Napad nije bio osoban.
Što je posrijedi?”
Dohvatio sam bocu i dolio si još viskija. “Jer je ona jedina prepreka između
Melanie i mene.” Uvijek će i biti. Melanie će zauvijek oklijevati samo zbog nje.
Raven će me mrziti do kraja života, prisiljavajući Melanie da bira između nas
dvoje. Već sam znao za koga će se odlučiti.
“Onda je pusti da ode. Problem riješen.”
Odmahnuo sam glavom. “Što je bilo posljednji put kad sam je pustio?”
Promatrao me je, sjedeći i držeći dlanove na bedrima.
“Melanie me napustila.” Zabacio sam glavu i iskapio čašu kao da je veličine
čašice za tekilu. “A napustila bi me i sad.”
Oborio je pogled.
“Ravenina mržnja prema meni nikad neće izblijedjeti. Zauvijek će ismijavati
Melanie jer želi biti sa mnom. Okrenut će je protiv mene. Raven će zauvijek biti
najgora jebena katastrofa koja me snašla. Zato je nikad neću pustiti, jebem li joj
sve.”

Sjedio sam za radnim stolom, pred pladnjem s ručkom. Polako sam ručao radeći,
provjeravajući podatke koje mi je Magnus poslao. Kad sam podigao pogled s
ekrana, ugledao sam je pred sobom.
U prelijepoj haljini, s narukvicom. Samo je stajala i gledala me.
Čekao sam da konačno kaže to što je došla reći.
“Smijem li je vidjeti?”

85
 Knjige.Club Books

Znao sam da nismo gotovi s tom temom.

“Molim te.”
Odmahnuo sam glavom.
Duboko je uzdahnula, gledajući me pogledom u kojem su se miješali svakakvi
osjećaji. “Zašto ne?”
“Preopasno je.”
“Kako to?”
“Čim se nađete, pokušat će te nagovoriti na bijeg.”
“Ako joj je dopušteno doći s Magnusom u Pariz, sumnjam da pomišlja na
bijeg. Ako ništa drugo, zato da je ponovno ne uhvatite.”
“A ja mislim da će promijeniti mišljenje čim te vidi.”
“Ja neću pobjeći. Obećavam.” U pogledu joj je blistala neporeciva iskrenost.
Doimalo se da misli sve što govori, kao da sve ovo nije predstava kojom pokušava
dobiti što želi.
“Možda te natjera.”
“Ne znam... Mislim da ne bi. A i ako me natjera, nema veze. Ionako ne bismo
daleko dospjele.”
“Ima veze.”
“Zašto?”
Jer sam se zakleo i namjeravao održati zakletvu. “Kad me Magnus zamolio
da joj dopustim da putuje s njim, popustio sam, ali uz jedan uvjet. Ako pobjegne
- ubit ću ga. Vidiš koliko mi je u interesu ne pružiti joj priliku da pobjegne.”
Oborila je pogled na prste koji su joj se nervozno grčili.
“Žao mi je.”
Podigla je glavu i zagledala se u mene. “Ne bi morala pobjeći... Da je pustiš.”
To ne bih napravio ni u kojim okolnostima - jer bih time izgubio i Melanie.
Vratio sam se ekranu i poslu.
Njezine posljednje riječi ostale su visjeti bez odgovora.
Neko je vrijeme samo stajala, gledajući me žarkim pogledom punim nade. Na
kraju je odustala i otišla.

Ležala je na rubu kreveta i zabijao sam se u nju dok nisam svršio glasno
uzdahnuvši. Moja želja za njom nije jenjavala. Nikad mi nije bilo dosta. Davala
mi je toliko užitka, ali želio sam još. Ni nakon orgazma mi je nije bilo dosta, dok
bi moj kurac s drugima odradio jednu rundu i izgubio zanimanje.
Ostao sam u njoj i gurnuo joj prste straga.
“Čekaj...” Podigla je leđa i zgrabila me za ruku. “Što to radiš?” Iz pogleda joj
je nestala strast. Moje su je namjere zabrinule.

86
 Knjige.Club Books

“Pripremam te.” Gurnuo sam dva prsta u nju, polako je rastežući.

Ležala je raširenih koljena, zadihana, već pomalo oznojena iako sam samo ja
nešto radio - ali nije mi smetalo. Pogled joj je bio pun zebnje, što nisam vidio od
naše prve zajedničke noći.
“Chérie?” Držao sam je jednom rukom, spojen s njom i kurcem i prstima,
tjerajući je da se raširi.
Zastenjala je i odmahnula glavom kao da odbija moj pokušaj.
Nisam izvukao prste, nego spustio lice do njezinoga.
“Ne znam baš... Ne zanimaju me takve stvari.”
“Nikad nisi ni probala.”
“Ionako si prevelik za mene.”
Nikad nisam bio prevelik ni za jednu ženu prije Melanie. “Ako ne probamo
sve, kao da nismo ništa probali. Malo će boljeti, ali s vremenom će biti ugodnije.
Bit ću nježan, ići ću polako.”
Još me gledala kao da se nećka.
“A jednoga ćeš dana i uživati u tome.”
Njezine plave oči nervozno su šarale mojima.
Sva je moć bila u njezinim rukama. Ako me odbije, izvući ću prste i pokušati
kasnije. Ali nadao sam se kako će mi dovoljno vjerovati da barem pokušamo.
“To je neka francuska fora?” šapnula je.
“Svugdje se to radi.”
“O. K.”
Mišići su mi protrnuli od ugode i prije nego što sam se opet zabio u nju, da je
prvo malo opustim, da je pripremim za ono što slijedi. Dva prsta postala su tri.
Uzdasi su postali stenjanje. Naša su se tijela užarila.
Izvukao sam se iz nje cijelom duljinom i istodobno izvukao prste.
Nježno sam ušao u drugi otvor.
Tiho je zajecala i napravila grimasu.
Zastao sam na tren da dođe k sebi pa nastavio.
Zarinula je nokte u moju kožu poput kandži, toliko žestoko da je umalo
potekla krv. Stenjala je, ali nije se odmaknula. Bila je sva crvena u licu, zadihana,
a kad sam ušao do pola, u očima su joj se stvorile suze.
Zastao sam pogledati je, napaljeniji nego ikad u životu. Bila je snažnija nego
što je mislila. Suze su joj blistale u kutovima očiju, klizile niz obraze sve
do napola rastvorenih usnica. “Chérie, ako mi kažeš da prestanem, prestat ću.”
Nisam želio prestati, jer sam previše uživao, a i znao sam koliko ćemo oboje
uživati ako nastavimo. Ali da je rekla da prestanem - ne bih oklijevao.
“Nastavi...”
Zabio sam se još dublje, sve do kraja.
87
 Knjige.Club Books

Disala je sve glasnije, sve teže, čvrsto me držeći dok su joj suze klizile
obrazima.
Tad sam se pomaknuo, polako i nježno, vodeći ljubav s njom i gledajući je
kako plače. “Chérie, tu es si belle...”

88
 Knjige.Club Books

15
MAGNUS

MELANIE

OČITO DA JE ZNAO KOLIKO JE BOLJELO, JER ME IDUĆA DVA DANA OBASIPAO

poljupcima, masirao i ispunjavao moje seksualne fantazije. Jeo je šlag i jagode s
mog tijela prije nego što je vodio ljubav sa mnom samo jezikom. Nekoliko sam
mu puta sjela na lice i ostala tako satima, dok je radio što god sam poželjela, iz
zahvalnosti za ono što sam ja napravila za njega.
Isplatilo se.
Sunce je upravo bilo zašlo, a ja sam bila u olimpijskom bazenu u vrtu palače.
Gilbert mi je donio piće i grickalice na poslužavniku, pa sam malo jela, a malo se
brčkala. Sunce se više nije vidjelo, ali još je bilo toplo. Čim je zašlo, svjetla u vrtu
su se upalila i okolica bazena sad je izgledala poput botaničkog vrta. Naslonila
sam se na rub bazena i ogledala oko sebe, još uvijek ne vjerujući da živim u takvoj
raskoši. Ovakve palače viđala sam samo u filmovima, ali sve su bile manje
impresivne od ove.
Na terasi iza mene odjeknuli su koraci, a već i činjenica da ih čujem dala mi
je do znanja da mi ne prilazi Gilbert. On se kretao poput duha, bio na usluzi, ali
uvijek nevidljiv i nečujan. Kad bi obavio zadatak, samo bi se stopio s pozadinom
poput sjenke.
Okrenula sam se i ugledala Fendera, gologa. Odozdo iz bazena, izgledao je
poput živućeg kipa koji se sprema pridružiti mi se u bazenu. Bio je isklesan, toliko
snažan da bi svaki njegov pokret potaknuo valove mišića pod kožom.
Ušao je u zagrijanu vodu do prsa pa su njegova mišićava ramena i grudi ostali
na vidiku. Uputio se prema meni, gledajući me očima tamnim poput zrna kave
koja su stajala na šanku u kafiću. Svaki put kad bih pogledala tu staklenku s
kavom, sjetila bih se Fendera i njegovog pogleda.
Moja je brada bila tik iznad vode. Kad je stigao do mene, povukao je moje
noge oko svog struka i podigao me. Držao me pod stražnjicom iako sam se mogla
držati nogama i zagledao mi se u oči.
Gilbert je donio još pladanj hrane i pića za Fendera, nečujan poput miša, a
onda se odmah udaljio.

89
 Knjige.Club Books

Fender ni na tren nije skrenuo pogled od mene, kao da ne vidi ništa drugo ili
ga nije briga.
Gilbert i ja više nismo razgovarali. Nije bio nepristojan prema meni, ali ono
slabašno prijateljstvo koje smo bili izgradili sad se rasplinulo. Bilo mi je teško
shvatiti zašto je batler tvrdoglaviji od vlastitoga šefa.
Nikad nisam bila u vezi u kojoj su riječi nepotrebne. Fender i ja razgovarali
smo dodirima i pogledima. Bili smo toliko bliski, tako povezani da nismo
osjećali potrebu ispunjavati tišinu riječima. Samo smo postojali u istom trenutku
- i to nam je bilo dovoljno.
Dovukao me do ruba bazena, naslonio na zid, zavukao ruku u donji dio
mojega kupaćega i pronašao mi klitoris. Netremice me gledajući u oči, kružio
je prstima po njemu sve strastvenije.
Zagrlila sam ga oko vrata i svršila za svega nekoliko minuta dišući mu u lice.
Dohvatio je čašu kao da se ništa nije dogodilo, otpio gutljaj kao da me došao
samo zadovoljiti i nije očekivao ništa zauzvrat. I dalje me držao uza zid bazena,
gledajući me i pijuckajući viski, ližući kapi koje bi mu se zadržale na usnicama.
Gledao me poput umjetnika koji se ne može odlučiti treba li još malo doraditi
svoju skulpturu ili je već savršena.
“Koliko god sam uživala u ovome, moram ti reći da si se već iskupio.”
Ispio je i posljednji gutljaj pa odložio čašu. “Smatraj to predigrom. Uživam
gledati te kako svršavaš.”
“Već nekoliko dana nisi se maknuo od predigre.”
“Isplati se čekati.”
Opet sam ga zagrlila oko vrata i privukla bliže. Osjećala sam se sigurnije nego
ikad u životu u njegovom snažnom zagrljaju, uz njegova prsa koja su mi se katkad
činila dovoljno čvrstima da ih ni metak ne može probiti. “Ja više ne mogu čekati.”
Samo se kratko nasmijao i na tren izgledao poput dječačića. “Kad budemo u
krevetu.” Tren poslije, osmijeh je iščeznuo bez traga. Oči su mu ponovno bile
mračne, pogled napet.
Tišina je ovoga puta trajala dulje. Samo smo plutali u bazenu, zagrljeni, malo
grickali, malo pili. Vrt je tonuo u sve dublju tamu.
Fender je prvi progovorio. “Sutra navečer imam plan.”
“Kakav?”
“Koktel-zabavu.”
“Hoćeš da idem s tobom?”
Pogledao me kao da je to samo po sebi jasno. “Nisam bila sigurna...”
“Budi sigurna.” Pustio me i malo se odmaknuo pa okrenuo prema kući kao da
nešto provjerava. Zatim se vratio do mene, stao na dno bazena i grudi su
mu izvirile iz vode. Rekao je to grubim glasom, ali meni je čak i to zvučalo
romantično.
90
 Knjige.Club Books

“Tko je sve pozvan?”

“Visoko društvo. Neki od mojih poznanika koje si već viđala. I Magnus.”
Kad sam to čula, upalila mi se žaruljica. Dosad sam s Magnusom razgovarala
tek nekoliko puta, a nasamo ostala svega koju minutu. Ali u kući punoj ljudi,
možda uspijem odvući Magnusa nekamo a da Fender ne primijeti. Nisam mu rekla
što mislim i pokušala sam sakriti uzbuđenje “Morat ću naći nešto za obući.”
“Gilbert se već pobrinuo za to.”
“Pa naravno da jest.”
Fender me odmjerio. “Je li dobar prema tebi?” Nas dvoje nikad više nećemo
biti dobri jedno prema drugome. Gilbertu je moja izdaja pala teže nego Fenderu.
Ili je možda samo bio nezadovoljan mojim povratkom, nije nas želio gledati
zajedno. Ali meni je on bio drag, jer je bio tako odan Fenderu. Nijedan batler nije
toliko držao do gospodara, nijedan nije tako pazio na njegove interese. “Jest.
Dobar je on.” Izgleda da mi je povjerovao jer se zagledao u imanje iza mene,
odsutno se češući po zatiljku. Bio je krupan, mišićav, gruba izgleda i upravo zbog
toga toliko privlačan. Mogao je ušetati u svaki bar i dobiti koju god ženu poželi,
čak i da ne govore isti jezik. Kako su mjeseci, tjedni i dani prolazili, postajao mi je
sve privlačniji. Neodoljiv. Bilo mi je teško vjerovati da je odabrao mene, da sam
mu dovoljna. Bio je toliko muževan da njegov libido nije mogla zadovoljiti samo
jedna runda seksa. Bio je imućan, s više novca nego što je mogao potrošiti u
nekoliko života. Bio je snažan, dizao najteže utege s lakoćom. I zgodan, grubih
crta lica, uvijek s dvodnevnom bradicom, seksi usana i mračna pogleda.
Čime li sam ja njega zaslužila?
Čime li sam zaslužila tako duboku, tako bezuvjetnu ljubav?
Bila sam preglupa i preslaba da si sama sredim život. U Americi sam morala
živjeti s dvjema cimericama, jer si kao konobarica nisam mogla priuštiti ni
stanarinu. Nisam imala nikakvih ambicija.
Zagledao se u mene. “Ne radi to.”
Pogledala sam ga.
“Izgledaš tako svaki put kad misliš sve najgore o sebi.”
Za nekoga tako... muževnoga, doista je imao žensku intuiciju. Znao je čitati
između redaka, nesvojstveno muškarcima. Vidio je ono što drugi nisu. Ili me
možda samo poznavao kao i ja njega. “I tvoje francuske cure bavile su se takvim
mislima?” Nisam rekla kurve, jer bi to bilo ponižavajuće, ali točno su to bile.
Doduše, da meni Fender plaća za seks, i ja bih pristala.
Neko me vrijeme samo promatrao pa odgovorio: “Da.”
Bila mi je mrska i sama pomisao na Fendera s drugima. Nikad mi neće biti
ništa manje mrska i nikakvi skupo pokloni neće je odagnati. Ja nisam bila jedna
od njegovih francuskih cura. Nikad neću ni biti.
“Ne uspoređuj se s njima. Ja te ne uspoređujem.”

91
 Knjige.Club Books

Samo sam ga promatrala.

“Jer sam svaki put sa svakom od njih želio da si na njihovom mjestu ti.”

Imanje je bilo puno gostiju.

Žene su nosile večernje haljine, muškarci otmjena odijela.
Konobari su raznosili čaše šampanjca i sićušne kanapee koje su gosti mogli
progutati u jednom zalogaju. Kuća je bila ukrašena ekstravagantnim cvijećem, a
gudački kvartet svirao je glazbu kakvu sam prije čula samo na filmu. Imala sam
osjećaj da i jesam u filmu. Mjesecima sam živjela u ovoj raskoši, ali još se nisam
bila navikla na to koliko je Fender imućan. Nisam se navikla na to da se sve može
kupiti.
Izgledala sam sjajno, jer su profesionalci odradili sjajan posao. Ja sam samo
sjedila i pustila ih da me preobraze. Sama se ne bih uspjela ovako urediti ni da
vježbam tjednima. Kosa mi je bila prelijepo uređena, šminka besprijekorna,
haljina vjerojatno koštala kao jedan od Fenderovih auta.
Ali svi su ti sati strpljenja i sav taj novac bili vrijedni pogleda kojim me Fender
obuhvatio.
Netremice se zagledao u mene, penjući se prema meni stubama. U pogledu
mu je gorjela želja da me posjeduje, kao da me želio prikovati uz najbliži zid
i uzeti na licu mjesta. U njegovim očima vidjela sam i ponos, kao da je on jedini
koji si može priuštiti ženu poput mene. U svega nekoliko sekunda smijenili su se
milijuni osjećaja. Vidjela sam ljubav, odanost i predanost.
Pomislila sam da sam prava sretnica - koliko god se to kosilo sa svim mojim
uvjerenjima. Obuhvatio me oko struka poveo ukrug, razgovarajući s poznanicima
na francuskome. Kad god bih shvatila o čemu razgovaraju i mogla reći nešto
inteligentno, ubacila bih se.
A kad god bih se ubacila, Fender bi me ponosno pogledao i privukao malo
bliže pa mi utisnuo poljubac u obraz.
Svaki bi me rastopio.
I sama sam bila ponosna na sebe.
Bila sam toliko opčinjena Fenderom da sam zaboravila zašto sam se veselila
ovoj večeri.
Dok ga nisam ugledala.
Magnus nam je prišao i pozdravio brata samo pogledom.
Ja nisam znala što da kažem, pa sam okrenula pogled.
Porazgovarali su na francuskome, a među svim tim riječima jedna mi je upala
u uho. Napoleon. Razgovarali su brzo, u kratkim rečenicama, prebrzo da išta
razumijem, ali vidjela sam da Fendera razgovor živcira.
Nadala sam se da će Magnus dovesti moju sestru, ali bilo je očito da je došao
sam. “Nisi je doveo?”
92
 Knjige.Club Books

“Zašto bih?” Odgovorio mi je na engleskome, ljutito i drsko, kao da ga je

spomen Raven razljutio koliko i Fendera.
Fender je otpio gutljaj i promijenio temu. “Stasia te gleda.”
To je izgovorio kamena lica.
Znala sam da bih trebala držati jezik za zubima, ali osjetila sam potrebu da
stanem u obranu svoje sestre, koja je voljela Magnusa. “Tko je Stasia?”
Magnus je otišao ne odgovorivši mi. Udaljio se hodnikom.
Shvatila sam da mi je to prilika.
Jedan uzvanik prišao nam je i započeo razgovor s Fenderom, pa dok je on bio
zabavljen time, ja sam se ispričala.
“Ispričajte me, moram skoknuti do toaleta.” Poljubila sam ga u obraz i dobila
odobravajući pogled. Fender je nastavio razgovor. Uputila sam se dugačkim
hodnikom nadajući se da ću negdje pronaći Magnusa. Zaključila sam da je i on u
toaletu, pa sam otišla onamo. Ali tad sam začula njegov glas iz jedne sobe, pa sam
zastala. Razgovarao je s nekom ženom.
“C’est le cas. C’est juste queje ne suis plus intéressé, Stasia.”
Zvučao je još mrzovoljnije nego inače. Okvirno sam shvatila što je rekao: da
više nije zainteresiran.
Odgovorila je svisoka.
“Les hommes ne se désintéressent pas des femmes comme moi. Alors su tu
gardes ton froc, ça veut dire que tu te réserves pur une autre. Intéressant. C’est
qui?” Muškarci ne gube lako interes za žene poput mene. Koga jebeš?
Magnus nije odgovorio, samo je ljutito izjurio i nastavio hodnikom. Nije me
primijetio.
Stasia je ostala u sobi. Očito se trebala oporaviti od odbijanja.
Krenula sam za njim. “Magnuse?”
Stao je pred toaletom i polako se okrenuo prema meni, dižući obrvu. Odmah
je pogledao iza mene kako bi se uvjerio da Fender nije u blizini. “Koji kurac
izvodiš?”
“Hvala ti... što si vjeran mojoj sestri.” Imala sam drugih tema, ali morala sam
izraziti zahvalnost čovjeku koji se brinuo za nju, koji joj je bio odan usprkos
opasnosti u koju ga je dovela. “Puno mi znači... Puno mi znači da ima tebe.” Grlo
mi se neočekivano stegnulo, ali Magnus je zaslužio i ganuće i zahvalnost. “Voliš
je.”
Kao i njegov brat, Magnus je imao lice pokeraša. Nije ničim pokazao što
misli. “Što želiš?”
“Samo sam htjela porazgovarati.”
Pogledao me kao da mu idem na živce. Neprestano je pogledavao preko mog
ramena kako bi se uvjerio da Fender nije krenuo u potragu za mnom.

93
 Knjige.Club Books

“Brzo reci to što trebaš, jer ako nas nađe, neću ti moći pomoći.”
Odmah sam izgovorila sve što sam željela. “Znam da ti logor nije po volji.
Znam da ti cijeli vaš biznis nije po volji. Da ti je sve ovo dobro, ne bi riskirao
život za moju sestru.”
Samo me ledeno promatrao.
“Vjeruješ li da se Fender... može promijeniti?” Licem mu je preletio tračak
nečega novoga, neke nježnosti koju nije mogao sakriti.
“Ja mislim da može. Ne razumijem zašto je ovakav. Da znam... Mogla bih mu
pomoći da se promijeni.”
Neko me vrijeme samo promatrao, pa ipak dogovorio. “Da.”
Odahnula sam, kao da je Magnus još jednom digao zapaljenu logorsku kolibu
s mene. “Onda razgovaraj s njim...”
“Već sam pokušao.”
“Pokušaj ponovno.”
“Pokušao sam bezbroj puta.”
Razočaranje me udarilo posred želuca, poput šake. Trebalo mi je nekoliko
sekunda da dođem k sebi. “Zašto onda misliš da se može promijeniti?” Polako je
uzdahnuo, kao da je odgovor toliko kompliciran da ne želi ni razmišljati o tome.
“Jer je dobra osoba. Samo je opsjednut svojim ciljem i ne zanima ga ništa drugo.
Nije mu važno tko će nastradati zbog njega... Jer je već nastradao i on sam.”
“Tko ga je povrijedio?”
Magnus je odmahnuo glavom. “To ti ne mogu
“Zašto?”
“Jer samo ja znam odgovor na to pitanje - odmah bi shvatio tko ti je rekao.”
Razočarano sam uzdahnula. “Ne bih mu rekla.”
Stresao je glavom. “Ne namjeravam izdati brata. Da želi da znaš, već bi ti
rekao.”
“Ako mi ti kažeš, možda ga nagovorim da prestane s ovim.”
Magnus me neko vrijeme samo promatrao, kao da je ta pomisao primamljiva.
Ali njegov odgovor zgazio je sve moje snove. “Onda ga nagovori da ti kaže. Mene
se to ne tiče.” Pogledao je preko mog ramena. “Trebala bi se vratiti Fenderu. Čudi
me da te i ovoliko ostavio bez nadzora.” Okrenuo se.
“Ne želi spavati sa mnom, zašto?” povikala sam, znajući da je razgovor
završen i da priliku za drugi možda neću dobiti.
Opet se okrenuo prema meni, ali kao da najradije ne bi. Zagledao se u mene.
“Iz istog razloga.”
“Što to znači?”
“Sve što govori, sve što radi, sve što je postao - sve to ima isti razlog.” Opet
je pogledao iza mene i uputio se prema toaletu. “Idi sad.”

94
 Knjige.Club Books

16
SMRT NEVINOSTI

FENDER

DANI SU PROLAZILI, A MI BISMO JEDVA PROGOVORILI KOJU RIJEČ.

Čitala bi u mojoj radnoj sobi dok sam ja radio. Večerali bismo zajedno u mojoj
sobi, gledali jedno drugo preko stola, ali bez riječi. Na kraju bismo se skinuli i
vodili ljubav u mom krevetu, kao i stotinama puta prije. Poznavao sam njezino
tijelo bolje nego vlastito, kao i ona moje, žili svaki put me jednako fasciniralo.
Moj se život uvijek vrtio oko novca, moći i seksa.
Ali sad je bio ispunjeniji nego prije.
Zamišljao sam je kako hoda po palači milujući nabrekli trbuh, kako trčkara
za dječačićem s mojom tamnom kosom i očima. Vratila mi je najvažnije što sam
izgubio - obitelj.
Ležala je naslonjena na lakat, držeći dlan na mom trbuhu.
“O čemu razmišljaš?”
Pogledao sam je u oči i vidio da me netremice promatra. Znala je kad u
krevetu mislim na nešto drugo. Znala je kad bi mi misli odlutale, kad bi moje srce
promijenilo ritam, kad bih se zamislio.
Samo sam je nastavio gledati, ne odgovarajući, i spustio dlan na njezin ravni
trbuh. Ta je fantazija bila za budućnost, bila je daleko na obzoru. Neće se ostvariti
ni danas ni sutra. Vrijeme će poharati našu ljepotu, ali moja ljubav za nju gorjet
će poput svijeće s beskonačnim fitiljem. Gorjet će zauvijek. Samo za nju i ni za
koga drugoga.
Nije ponovila pitanje. “Onda... Tko je Stasia?” Već sam zaboravio na zabavu
otprije nekoliko dana. “Poznanica iz društva.”
“Bivša cura ili tako nešto?”
“Ne. Pokušava se dočepati Magnusa jer je bogat i moćan.”
“Kako znaš?”
“Jer je isto pokušala i sa mnom.”
U očima joj je odmah bljesnula ljubomora.

95
 Knjige.Club Books

“Prije nego što smo se upoznali.” Uvijek sam joj govorio istinu. Ako je ne
želi čuti, mislio sam, neka prestane s pitanjima. “Prvo se zainteresirala za mene jer
sam ja naslijedio titulu.”
Oborila je pogled i zagledala se u svoju ruku na mom trbuhu.
Podigao sam ruku uz njezin vrat i obraz. “Ali ja sam svoju groficu već našao.
I puno je ljepša od bilo koje žene na zabavi.”
Ponovno me pogledala i blago se nasmiješila. Kad je čula kompliment, s
njezinog je lica nestalo napetosti. Ljubomora se prvo ublažila pa potpuno iščezla.
“Ɉe t’aime”
Prešao sam palcem po njezinoj donjoj usnici i zagledao se u usta iz kojih su
izašle te nježne riječi. Preplavio me val ljubavi, povukao me prema dnu i na tren
nisam mogao disati. Ali radije bih se udavio nego ikad više udahnuo bez nje. “Ɉe
t’aime.”

“Mon amour...” Njezin je glas dopro do mene s kauča.

Pred njom je na stoliću ležala knjiga. Kroz otvorene prozore dopirala je
dnevna svjetlost, obasjavajući njezino lijepo lice čudesnim sjajem.
Promatrao sam je sjedeći za radnim stolom, kao da promatram umjetničko
djelo. Bila je lijepa poput slike nad nečijim kaminom. Zaklopio sam laptop i sjeo
na kauč preko puta nje. Naslonio sam se na koljena, skupio dlanove i zagledao se
u nju. Imao sam posla, ali odjednom je postao manje važan od njezinih potreba.
“Oui, chérie?”
Prekrižila je noge, sjela potpuno uspravnih leđa i skupila ruke na krilu. Držala
se kao da je visokoga roda, a toga nije ni svjesna. Većina njezinih kvaliteta bila je
urođena, nije joj ni trebala poduka. “Dat ćeš mi što god zatražim?”
Odmah sam je pogledao manje nježno. “Sve osim jednoga.”
“Zanima me odgovor na jedno pitanje - želim odgovor.”
Nepovjerljivo sam je pogledao.
“Ne možeš mi govoriti da me voliš, a ne odgovoriti na to pitanje. Ne možeš
mi govoriti da me želiš zauvijek, a uskratiti mi odgovor. Želim čuti taj odgovor
od tebe, a ako me voliš, neće ti biti teško odgovoriti.”
Osjećao sam se kao da sam nepripremljen došao na pregovore. Uhvatila me u
zamku, navela da kažem da joj samo jednu želju neću ispuniti, a onda zatražila
nešto drugo. Malo me iživcirala time, malo i naljutila. Ali i nadmudrila. “Nikad
više ne želim čuti od tebe da misliš da si glupa.” Sestra joj je uništila
samopouzdanje svojim lažima. Uspoređivala ju je sa sobom, sa standardom koji
Melanie nikad ni ne bi mogla dosegnuti. Ostavio sam je na životu samo zbog
Melanie. Raven je pošteđena samo zbog toga što se Melanie izborila za nju. Raven
je motivirala ljubomora jer je Melanie bilja ljepša od nje - a i trebala je biti
ljubomorna.

96
 Knjige.Club Books

Pogledala me nježnije nego ikad prije.

Cijelo se njezino lice promijenilo, kao i disanje. Promatrala me dugo, kao da
sam joj dao krila. Njezina je nesigurnost nestala, a na njezino mjesto sjelo je
samopouzdanje.
Ja sam poznavao svoju chérie bolje nego što ju je poznavala vlastita sestra.
“Što si me željela upitati, chérie?” Otkako smo Magnus i ja pobjegli s ulica,
pred mecima, bio sam glavni. Postao sam glava obitelji jer je moj otac bio
kukavica. Ni za koga se nisam volio brinuti više nego za Melanie, to me doslovno
usrećivalo. Nije me veselilo što joj dajem otmjenu odjeću i skupu šminku,
nego ljubav koja joj je bila potrebna. Samopouzdanje koje joj je bilo potrebno.
Muškarca koji joj je potreban.
Oklijevala je, nervozno grleći prste u krilu.
Samo sam mirno sjedio, puštajući je da progovori kad želi. Nitko nije mogao
zadržati moju pažnju kao ona. Nitko drugi nije me mogao ni prekinuti
usred rečenice ili se izvikati na mene a da ne bude kažnjen. Ali njoj sam dopuštao
da radi što god poželi. Jer je ona bila moja chérie.
Pogled joj je zablistao od samopouzdanja. “Želim znati što ti se dogodilo.”
Mirno sam sjedio, promatrajući je jednako smireno kao i prethodnih nekoliko
minuta.
“Želim voljeti cijeloga tebe, a ne samo dio koji poznajem. Želim voljeti
čovjeka kojega nisam ni upoznala. Želim poznavati... tebe. Želim te poznavati kao
što te nitko drugi ne poznaje.” Molećivo me gledala u oči, očajnički pokušavajući
izvući odgovor iz mene.
Prešao sam palcem preko prvog zglavka na drugoj ruci, onoga koji je uvijek
bio hladan - cirkulaciju su uništila česta iščašenja tog prsta. “Odgovor ne bi ništa
promijenio, cherie.” Znao sam da vjeruje da se mogu promijeniti, ali znao sam i
da se vara.
“Tim više trebao bi mi reći, da te shvatim.”
Protrljao sam zglavak, samo je netremice promatrajući. Svoju buduću
suprugu. Svoju buduću groficu. Buduću majku moje djece. Svoju buduću
udovicu. Svakoga dana i svakoga tjedna puštao sam je sve bliže, dijelio sam svoj
život s njom bez prepreka. Ona noć kad me ostavila kao da se nije ni
dogodila. Mjeseci koje smo proveli razdvojeni bili su zaboravljeni. Prvi put nisam
živio u prošlosti. Uživao sam u budućnosti. “Moja je obitelj ubijena.”
Naglo je udahnula i oči su joj se u trenu ispunile suzama.
“Majka. Sestra. Brat. Svi.” Prošlo je toliko vremena da su njihova lica u
mojem sjećanju već izblijedjela. Imao sam njihove fotografije u sefu i katkad sam
ih gledao, prisjećajući se djetinjstva s braćom i sestrama, keksa koje je moja majka
pekla svake nedjelje, Božića u našem domu. “Magnus i ja smo posljednji iz naše
obitelji.” Govorio sam mirno jer ta tema već dugo nije bila bolna. Bila je tek
činjenica. Tuga je bila komplicirana: katkad bi me pomela poput uragana koji se
97
 Knjige.Club Books

stuštio na kopno, katkad bi se pritajila godinama. Trenutno je šutjela. Vjerojatno

zbog Melanie.
“Žao mi je.”
Samo sam kratko kimnuo.
“A otac?”
“On ih je pobio.”
Samo je zadržala dah i prekrila usta dlanom. Oči su joj sad bile zamagljene
od suza, a u njima se odražavalo sunce koje je dopiralo kroz prozor iza
mene. “Zašto?” Glas joj je pukao i glasno je šmrcnula. “Zašto bi to itko napravio?”
“Jer nas je radije pobio nego suočio s poniženjem zbog financijske propasti.”
Godinama nisam govorio o tome. Glas mi je bio sterilan. Bez ikakvih
osjećaja. Sve je to sad bila samo priča, a ne nešto što sam proživio. “Prokockao je
naš imetak na oklade koje nije ni namjeravao platiti. Zatim je pokušao kockom
nadoknaditi prokockano. Samo se uvalio još dublje.” Iz tog razloga ja nisam
kockao. Nisam se kladio na konje iako sam odlazio na utrke.
Samo je šutjela, u šoku.
Pustio sam je da promisli o tome pa nastavio.
“Došao sam kući kasnije nego što sam trebao. Očito je pretpostavio da sam
već u krevetu ili me namjeravao ustrijeliti čim prijeđem prag. Ostale je uspavao
za večerom, tabletama, i pobio u snu, mecima u glavu.”
Opet je glasno dahnula, kao da će zajecati.
“Kad sam stigao, već je bilo prekasno. Mama je bila mrtva. Moja sestra
također. Ubijao je mog drugog brata kad sam ja shvatio da je Magnus još živ. On
je bio posljednji na redu, jer je njegova soba bila u dnu hodnika. Tad sam bio
malen i slab, jedva sam ga nosio.” Još sam se sjećao koliko je težak bio,
koliko sam ga čvrsto držao i koliko su me ruke boljele. Tad sam si posljednji put
dopustio tjelesnu slabost. Odonda sam vježbao svakoga dana, bez iznimke.
“Ispao mi je na stubama. Udario je glavom i probudio se. Na sreću.”
Napeto me slušala, dišući kao da će svakoga trena briznuti u plač.
“To je privuklo očevu pažnju pa je došao do vrha stubišta. Pogledao nas je s
čistom mržnjom.” Znao sam da nikad neću zaboraviti taj pogled. Zauvijek mi se
urezao u pamćenje. Bio je ljutit na mene jer sam mu poremetio plan. Ljutit jer sam
doveo maloga brata do vrata. Jer nećemo umrijeti, kao što je želio. U tom pogledu
nije bilo ljubavi. Nije bilo kajanja. Ničega. Kad sam ga poslije pronašao, ni ja se
nisam kajao. “Magnus i ja smo pobjegli i meci su nas promašili. Potrčali smo
ulicom po pljusku, a meci su zujali za nama sve dok nismo zašli za ugao.”
Promatrala me suznim očima, potpuno zatravljena mojom pričom. “A
poslije?”
“Magnus i ja živjeli smo na ulici, kao štakori. Nismo mogli na policiju jer bi
nas smjestili u sirotište, a tako bi nas otac lakše pronašao. Jeli smo iz kontejnera

98
 Knjige.Club Books

jer bismo inače skapali od gladi. Krali smo da ja mogu liječniku kad sam dobio
upalu pluća. Dugo smo tako živjeli, jedva nalazili hranu, pokušavali preživjeti sve
mršaviji i sve slabiji.”
Suze su joj konačno potekle niz lice.
“Na kraju smo se upustili u trgovinu drogom - a ostatak znaš.”
Šminka joj se razmazala, obrazi natekli, oči zakrvavile. Moja ispovijest
pogodila ju je kao da ju je ona sama proživjela, kao da je kopala po smeću sa
mnom. Možda me sad razumije, pomislio sam. Možda me prihvati ovakvoga
kakav jesam. “Ti si ga ubio?”
Kimnuo sam. “Nakon dugog vremena.” Kad sam stekao dovoljno novca,
dovoljno resursa, kad sam dovoljno ojačao, potražio sam ga. “Dugo mi je trebalo.
Odonda je prošlo tek deset godina. Skrivao se kao kukavica, u šumi u
Rumunjskoj. Očito je saznao da smo odrasli u snažne, nemilosrdne ljude. Očito
je znao što ćemo mu napraviti.”
“A što ste mu napravili?”
Poštedio sam je krvavih detalja od kojih bi imala noćne more. “Umro je kao
kukavica. Moja je obitelj osvećena. Pokušao me ubiti dok sam bio dječak, a ja sam
se vratio i osvetio kad sam postao čovjek.”
Suze su joj samo klizile licem kao da je sve ovo previše boli.
“Postao sam najmoćniji trgovac drogom u državi. Zaradio sam sav imetak bez
kojega smo bili ostali. Povratio sam status koji nam je taj skandal oduzeo. Iz doma
sam otišao kao slab dječak, a postao sam dovoljno snažan da iznesem svu svoju
braću i sestre na sigurno. Postao sam čovjek koji je mogao zaštititi moju majku.
Nikad više neću biti slab. Nikad.” Ljutito sam stisnuo šake. Iznevjerio sam obitelj.
“Da sam bio snažniji, mogao sam spasiti i drugoga brata. Da sam bio pametniji,
mogao sam shvatiti što smjera i ubiti ga prije nego što je prislonio pištolj mojoj
majci na glavu.” Glas mi se podigao sam od sebe. “Zaštitit ću brata koji mi je
ostao. Zaštitit ću naše ime. I zaštitit ću ženu koju volim.” Toliko sam čvrsto
stisnuo šake da su mi zglavci pobijeljeli. Morao sam se prisiliti da opustim ruke,
da mi sve tetive ne prsnu pod kožom.
Sjela mi je u krilo, obgrlila me oko vrata i prislonila lice uz moje, dok su joj
se obrazima slijevale rijeke suza. U očima joj se vidjelo žaljenje zbog zločina s
kojima nije imala veze. Dugo me promatrala pa naslonila čelo na moje. “Žao mi
je.”
Zagrlio sam je i privukao još bliže, potpuno uronjen u njezinu ljubav, u
njezinu nježnost, u njezin miris. Bila je najvažnije što sam imao i držeći je
tako krhku u zagrljaju, shvatio sam da bih je zaštitio čak i da me to košta vlastitoga
života. Ne bih se ni kolebao.
“Sad razumiješ zašto se neću promijeniti. Nikad se neću promijeniti.”

Više nismo razgovarali o tome.

99
 Knjige.Club Books

Dani su prolazili, a ona nije načinjala tu temu iako sam znao da razmišlja o
tome. Upravo zbog njezine šutnje. Misli kao da su joj bile drugdje, kao da je
živjela u sjećanjima koja sam podijelio s njom, kao da je razmišljala o toj priči
koju nitko ne bi trebao imati u vlastitoj prošlosti.
Sjedili smo zajedno na kauču u mojoj sobi, gledajući utakmicu na televiziji
nad kaminom, pokraj njezinog portreta. Sad smo tako provodili svaku večer,
gledajući televiziju prije večere. Sjedila je priljubljena uz mene, dlana na mom
bedru i glave na mom ramenu, u haljini i bosa, a ja u trenirci. Malo se odmaknula
i pogledala me s jednakom tugom koja joj je danima mutila pogled. “Pričaj mi o
svojoj obitelji.” Odmah sam okrenuo glavu od televizora, iako me utakmica
zanimala. Melanie je bila važnija od svega - uvijek. “Moja majka bila je domaćica.
Magnus i moja sestra bili su blizanci. Moj stariji brat bio je dobar nogometaš.”
“Magnus je imao blizanku?”
Kimnuo sam. “Da. Izgubio je svoju drugu polovicu. To ga još progoni.”
“Mogu misliti...”
“Sudeći po tome kako je završilo, ne bi nikad rekla da je moje djetinjstvo
zapravo bilo lijepo. Ali bilo je. Imali smo lijepu kuću u Parizu. Pohađali smo
istu privatnu školu. Moja majka bila je vrsna kuharica. Mogla je angažirati vozača
da nas vozika uokolo, ali sama se brinula za sve. Ujutro nam je pripremala
doručak i vozila nas u školu, dolazila je na sve naše nastupe i utakmice. Ljeta smo
provodili u kući u Toskani. Odlazili smo na društvena događanja, jer smo bili
pripadnici visokog društva, ali majka nam nije dopuštala da dignemo nos.
Odgajala nas je da budemo skromni.”
“Zvuči kao divna mama...”
Ponovno sam se zagledao u televizor. “Bila je divna.” Smatrala je da je novac
izvor svega zla i pokazalo se da je u pravu. Zbog novca je ubijena na spavanju.
“Zato... Zato ne želiš spavati sa mnom?”
Pogledao sam je. “Da.”
Samo je kimnula, a u pogledu joj se vidjelo da je to već i sama dokučila. “Sad
mi je jasno.”
Pogledao sam televizor. Ona je i dalje gledala mene. “Ali znaš da te nikad ne
bih...” Stresla je glavom, a grlo joj se stegnulo. “Nikad te ne bih povrijedila.”
Nagnula se bliže i poljubila me u rame.
Znao sam da ne bi.
“Neću te ponovno moliti, ali... samo sam htjela da to znaš.” Zadržala je usnice
na mom ramenu i osjećao sam njezin dah na koži. Podigla je dlan na moje grudi
kao da se želi prilijepiti za mene cijelim tijelom, uvući u mene.
Okrenuo sam glavu prema njoj i poljubio je u korijen kose. Zadržao sam
usnice ondje, privukao njezinu glavu k svojoj i sjedio, uživajući u svemu što mi
je dala. Znao sam koliko je dar u trenu kad su nam se pogledi prvi put susreli.

100
 Knjige.Club Books

***
Pogledi su nam se susreli.
Njezino tijelo kao da je progutalo moje.
Moje tijelo čeznulo je za njom.
Udisali smo isti zrak. Disali smo kao jedno.
Želio sam je svake noći. Želio sam je sve vrijeme. Ali zadovoljstvo mi nije
pružalo njezino tijelo.
Nego nešto drugo.
Dobivao sam nešto što prije nisam, dok sam ulazio u njezinu sobu kad sam
želio i jebao je kao da je kurva. I tad sam dobivao nešto što sam želio, ali ni izbliza
ovoliko dobro kao sad.
Ovo je bilo poput terapije.
Zaliječilo je moje slomljeno srce. Ublažilo je moje ožiljke. Donijelo mi je mir.
Micali smo se kao jedno. Svršiti smo kao jedno. Ležati smo jedno pored
drugoga. Svaki put bilo je savršeno, uvijek je bio jednak užitak, koliko god smo
puta sve to ponovili. Svaki je put bilo lijepo poput umjetnosti i zasluživalo
jednako divljenje. Uvukla se tako duboko u mene, prožela me toliko da sam
bez nje bio izgubljen.
Ležali smo zajedno u tami, još uvijek se ne odmičući jedno od drugoga
usprkos vrelini koja nam je žarila i kožu i nutrinu. Držao sam je u naručju kao
u kavezu, ali ne da je prisilim da ostane uz mene, nego da mi ne pobjegne nijedan
njezin dio.
Prelazila je prstom po mojoj bradi, po crnoj sjeni na mojim vilicama.
Pogledala me u oči. “Razumijem te. Imam osjećaj da smo se još zbližili. Osjećam
tvoju bol kao da je moja... Ne mogu ti to ni objasniti.”
Ni ja nisam mogao.
“Ne bih tražila od tebe da se mijenjaš. To i ne želim.”
Zadržao sam dah pred njezinim priznanjem. Osjećao sam kao da smo se još
zbližili jer me prihvatila u cijelosti.
“Ali to ne znači da se ne možeš promijeniti...”
Samo sam je pogledao.
“Znam da si svjestan da je to što radiš pogrešno... Ako samo to promijeniš...”
“Ne.” Odmah sam se razljutio i povisio glas. Mislio sam da me prihvatila.
Popustio sam zagrljaj, opustio ruke i odmaknuo ih od njezinoga tijela.
Pogled joj se ispunio boli. “Tvoj logor još posluje. Samo pusti cure...”
“Rekao sam ne.” Ustao sam iz kreveta i navukao bokserice.
Uspravila se. “Zašto?”
“Jer nijedan drugi način ne donosi zaradu. Pokušao sam.” Sjeo sam na rub
kreveta i zagledao se kroz prozor u tamu.
101
 Knjige.Club Books

“Pokušaj opet...”
Ustao sam. “Idi u krevet.”
Izvukla se iz plahte i ustala gola, prateći me pogledom dok sam joj prilazio.
“Nakon svega što se dogodilo tvojoj majci i sestri, i dalje misliš da je to u redu?”
Samo sam je promatrao, stojeći pred njom. “Nisam rekao da je u redu.”
“Onda prestani...”
“Ne mogu.”
Pogledala me očima punim boli. Disanje joj se ubrzalo, uznemireno. Gubila
je bitku koju je smatrala dobivenom. “Imaš novac. Imaš titulu. Imaš ženu koju
želiš. Imaš...”
“Nikad neću imati dovoljno. Nakon svega što nam je ukrao...”
Stresla je glavom, promatrajući me s čistim razočaranjem. “Tvoja majka ovo
ne bi željela...”
Njezin me pogled ubijao. “Kao što ne bi željela ni biti ubijena na spavanju. A
željela bi mnogo toga, da je poživjela. Ali i dobrim se ljudima događaju razna
sranja.” Bijes mi je podigao glas. “Takav je život, koliko god to ružno zvučalo.
Prihvati to.”
Stresla je glavom i opet prosuzila. “Zaboravi sve ono...”
“Nikad.” Prišao sam joj korak bliže, ljutito šarajući pogledom po njezinom
licu.
“Nisi takav...”
“Točno sam ovakav.” Unio sam joj se u lice, bijesno dišući. Ruke su mi
drhtale. “Prihvati me.”
Suze su joj klizile obrazima. “Prihvatila sam te. Volim te. Ali ne mogu
prihvatiti nešto što nije dio tebe. Vjerujem da si bolji, vjerujem to jer te
volim, silno te volim.” Briznula je u plač, a moje srce se stegnulo. Mrzio sam taj
osjećaj. “Neću dići ruke od tebe. Znam da ćeš kad-tad ostaviti prošlost za sobom...
I postupiti kako treba...”
“Izlazi.” Više nisam želio slušati ta sranja. Podijelio sam svoju prošlost s njom
očekujući razumijevanje, a ne zato da me opet pokuša nagovoriti da promijenim
nepromjenjivo. Za mene nije bilo drugog puta - i ništa me nije moglo zaustaviti.
Samo je stajala preda mnom i plakala.
“Ne želim ti ponavljati.”
Ostavila je odjeću i samo izašla, glasno plačući. Tren poslije sam čuo tresak
njezinih vrata. Iako je to bilo nemoguće, još sam čuo njezin plač.
Nije mi dao mira.
Poput mučitelja.

Idućega jutra otišao sam bez pozdrava.

102
 Knjige.Club Books

Otputio sam se u neplanirani posjet logoru, ali takvi su mi bili najdraži.

Nitko nije smio znati kad sam u pokretu.
Nekoliko dana nisam želio gledati Melanie. Bio sam bijesan na nju jer je
krenula u napad nakon što sam joj otvorio dušu. Bio sam bijesan i na sebe jer sam
rasplakao svoju dragu.
Krivio sam je za sve. Izazvala me i povrijedio sam je. Razočarao sam je.
Pretvorio sam se u zlikovca.
A bio sam žrtva, žrtva svega i svačega.
Vozio sam samo desnom rukom, jureći pored automobila koji mi se nisu
micali s jebenog puta. Glazba mi nije uspjela odvratiti misli, koje su se stalno
vraćale na jedno.
Na chérie.
Stražari su se iznenadili kad su me ugledali, ali imali su odmorenog konja za
mene i uskoro sam jahao stazom utabanom kotačima kola i kopitima. Jahao sam
brzo i stigao do logora u sumrak.
Baklje su bile upaljene. S neba je nestajala posljednja svjetlost. Logor je bio
tih. Sjahao sam i dobacio uzde stražaru koji mi je pritrčao. Kad su krenuli za
mnom, pogledom sam im dao do znanja da želim biti sam.
Samo sam želio vidjeti Magnusa i baciti se na posao.
Prošao sam između dviju koliba i čistinom na kojoj su stajali stolovi za piknik,
sad prazni. Pogled mi je pobjegao prema omči. Tlo pod njom nije bilo prekriveno
crvenim snijegom - ali zemlja je bila natopljena. Gledao sam je nekoliko sekunda,
a u grudima mi se otvorio jaz koji nisam razumio. Okrenuo sam glavu i nastavio
dalje.
A tad je tamu proparao vrisak.
“Magnuse!” Neka je žena vrištala punim plućima.
Ukipio sam se, šarajući pogledom oko sebe, tragajući za izvorom.
“Molim te!” U glasu su se čule suze. “Molim te, pusti me.”
Nastavio sam, zaobišao jednu kolibu i stigao do poprišta.
Alix je držao Raven za kosu, vukući je golu po tlu. Koža joj je već bila prljava
od prašine, obrazi mokri od suza, a njezine oči, jednake kao u Melanie, bile
su pune istog onakvog očaja koji sam u njima vidio na desetke puta.
Pogledao sam Alixa, koji je bio previše zabavljen onim što je radio da me
uopće primijeti. Snažno ju je povukao za kosu i opet je vrisnula, kao da time
želi mučiti Magnusa, iako Magnusa nije bilo na vidiku. A Magnus se udaljavao
samo iz jednog razloga.
Stao sam pred Alixa i ošinuo ga pogledom.
Očito je shvatio tko je pred njim i prije nego što je podigao pogled.
Problijedio je.

103
 Knjige.Club Books

Prestao je vući Raven. Prestao je disati. Pogledao me u oči i progutao knedlu.

Bio je visok i krupan, ali pred mojim pogledom pretvorio bi se u dječačića. Nije
ni disao niti se micao, kao da se boji.
Ako me Raven i pogledala, nisam primijetio.
U meni je bujao bijes, ključajući poput sve vrelije vode. “Pusti je.”
Alix je poslušao i Raven je klonula u prašinu.
Vrata kolibe u kojoj su živjeli stražari naglo su se otvorila - i Magnus je strčao
stubama. Spotaknuo se i gotovo pao od silne žurbe da stigne do Raven.
Za njim su istrčali Eric i Nathan.
Nisam ni pogledao brata, još uvijek usredotočen na stražara. Bio sam dovoljno
bijesan da ga sasiječem nožem na komadiće. Moj je glas bio dovoljno prijeteći i
sasvim tih, pa se nisam potrudio dodati ni decibela da izrazim razočaranje
njegovim postupkom. “Ta ti žena ne pripada. To dobro znaš.”
Alix je bio dovoljno glup da se usprotivi, da nekako pokuša opravdati svoj
čin, pretvarati se da ga nisam uhvatio u nedjelu. “Zatočenica je...”
“Začepi.”
Alix je duboko udahnuo, odjednom toliko zastrašen mojim pogledom da je
oborio oči.
Fino. “Pripada Magnusu.” Izvukao sam nož iz džepa i prislonio ga na Alixovo
srce. Vrh oštrice probio je tkaninu. “Još je samo jednom dodirni i bez oklijevanja
ću ti zarinuti oštricu u srce da te zaustavim.”
Alix nije ni udahnuo.
Magnus je pritrčao Raven i prekrio je košuljom koju je bio skinuo u trku.
Povukla ju je sve do bedara, pa se privinula uz njega kao da se boji ostati
sama. Suze su joj klizile obrazima, ali nije jecala. Tijelo joj je drhtalo na način
koji nikad prije nisam vidio, čak ni pod bičem.
Magnus joj je iskazao nježnost kakvu sam ja poklanjao chérie - obujmio je
njezino lice dlanovima, brišući joj suze. To je trajalo tek koju sekundu, ali
dovoljno dugo da vidim brata kao nikad prije. Pomogao joj je ustati.
Ponovno sam se usredotočio na Alixa, da dovršimo predstavu. “Magnus je
kažnjen za svoj grijeh. Usto je povećao broj pošiljki našim distributerima, ostao
bez zarade da nadoknadi gubitak, izgradio logor od temelja i iskupio se za grijehe.
Ako sve to nije ubilo tvoju želju za osvetom, možda ja trebam ubiti tebe.” To sam
i mislio - nitko nije smio rovariti protiv mog brata. Nitko.
Alix se hrabro držao, ali bilo je očito da se boji, a iz pogleda mu je nestala sva
drskost. Prijeteći osmijeh iščeznuo mu je s lica, iz držanja mu je nestala sva
odlučnost. Ramena su mu klonula kao da se želi smanjiti.
Okrenuo sam se prema bratu i pogledao ga u oči. Strah. Bijes. Trauma. Eric i
Nathan očito su ga držali u kolibi dok je Alix mučio Raven. Ponovno sam
pogledao Alixa. “Ovo nije prvi put, je li tako?”
104
 Knjige.Club Books

Govorio sam njemu, ali obraćao sam se bratu.

Svi su šutjeli.
Opet sam pogledao Magnusa.
Nije ni zucnuo.
Alix ga je također gledao, kao da je znao da će ga Magnus otkucati.
Ali nije.
Opet sam pogledao Alixa. “Nije izdajnik. Izgleda da ti se posrećilo, Alix.”
Spremio sam nož u korice. “Neću se praviti da razumijem zašto ova naporna
rugoba toliko zanima mog brata, ali dokle god je njegova, nitko je drugi ne smije
ni pogledati. Je li ti jasno?”
Alix je kimnuo. “Jest, šefe.”
“Neću te ubiti samo zato jer je Magnus prvi unio nemir u logor. Ali sad ste
kvit. Još ga jednom uzmi na zub i ubit ću te a da i ne trepnem.” Okrenuo sam
se prema stražarima na trijemu kolibe. “To vrijedi za sve vas.” Prišao sam bratu
ne gledajući Raven pa mu glavom pokazao da želim da uđemo. Krenuo
sam, znajući da će me slijediti.
Ušli smo u moju kolibu i sjeli, natočili viski, a onda su nam donijeli večeru -
odrezak, krumpire i šparoge. Stražar koji ju je donio odmah je izašao i opet smo
ostali sami.
Magnus je šutio, kao da mu treba vremena da probavi ovo što se dogodilo.
Ja sam bio gladan, pa sam se bacio na odrezak.
Magnus se zagledao u mene, sjedeći sklopljenih ruku. “Hvala ti. Znam da si
to vjerojatno napravio zbog Melanie, ali...”
“Ne”, odmahnuo sam glavom. “Nego zbog tebe.”
Magnus je zašutio, a pogled mu se opet ispunio zahvalnošću. “Ako je tako,
još sam ti zahvalniji.”
Bio sam toliko ljutit na Melanie da mi je bijes mutio misli. Nisam želio
spašavati njezinu sestru. Nisam želio poštedjeti nekoga tko ne bi poštedio mene.
Ali poštedio sam Raven i zbog Melanie, a ne samo zbog Magnusa - iako to nikad
ne bih priznao. “Koliko to već traje?”
Razgovarali smo o stanju u logoru dok sam jeo. Viski kojim sam zalijevao
odrezak udario mi je u glavu, jer sam ga neko vrijeme bio zanemario. Kad
sam pojeo sve s tanjura, ostao sam sjediti s čašom u ruci.
“Nisi doveo Melanie.”
“Ne.” Otpio sam gutljaj.
Glas mi je očito zvučao neobično, jer je Magnus rekao: “Sve O. K.?”
Sjetio sam se njezinih jecaja, njezinog preklinjanja da budem netko drugi.
Ništa nije bilo O. K. “Samo mi je trebalo malo mira.”

105
 Knjige.Club Books

Magnus nije ustrajao na tome i prešli smo na temu Napoleona. Po povratku u

Pariz čekao nas je sastanak s njim. Moj brat nije krio prezir prema njemu i još me
jednom podsjetio da ga ne smatra poželjnim partnerom.
Nije me zanimalo što misli.
“Ako ti ne smeta, poveo bih Raven.”
Sumnjičavo sam ga promotrio. “Ljepota je stvar ukusa, ali Raven je u odnosu
na Stasiju rugoba, pa me zanima... Koji je tebi kurac?”
Ozbiljno me je gledao, trudeći se ne obazirati na uvredu. “Ni meni Melanie
nije toliko bajna kao što ti tvrdiš.”
Nisam mogao suspregnuti zadovoljan osmijeh jer mu ni na sekundu nisam
povjerovao. Melanie je bila slasna poput odreska koji smo jeli, a ja sam je se
dočepao prije njega. On je dobio večeru koja bi svima teško sjela na želudac.
“Raven bi je voljela vidjeti.”
“Mogu misliti, da.” Odložio sam čašu i duboko uzdahnuo. Nisam želio gledati
Raven, ali nakon ovoga što je moj brat očito prošao, želio sam mu ispuniti želju.
“No dobro.”
Nije ni krio iznenađenje, ali u trenu ga je zamijenila zahvalnost.
Tišina se otegnula. Ja sam pijuckao viski, zagledan u ugašen kamin. Kad se
Melanie probudi i vidi da me nema, vjerojatno će se naljutiti. Nakon što se vratim,
vjerojatno će me neko vrijeme ignorirati, kao što sam i ja ignorirao nju. Njezina
hladnoća teško mi je padala. Ljutnja u njezinom pogledu još teže. Ali ako nije
željela da odem, nije trebala tražiti nešto što joj nikad neću dati. Nikad se nisam
pretvarao da sam drugačiji. Bio sam iskren na riječima, u pogledima, u dodirima.
“Imam još jednu molbu.”
Bio sam se toliko zamislio da sam zaboravio da je ondje. Pogledao sam ga.
“Želim otkupiti Raveninu slobodu.”
Čaša je zastala na mojim usnicama, ali nisam otpio. Ruka mi je blago
zadrhtala, pa sam je spustio na koljeno. Očito sam mu uputio oštar pogled jer
me pogledao bojažljivo, kao da očekuje bijes. “Ne.”
“Platit ću ti koliko god želiš...”
“Na svijetu nema dovoljno novca za to, Magnuse.” Vratio sam čašu na stolić.
Trebao je odustati, ali nije. “I dalje bi bila zatočenica. Samo moja, a ne...”
“To mi nije dovoljno.”
“Melanie bi bilo drago...”
“I ona me to zamolila, mnogo puta. Nikad joj nisam dao drugačiji odgovor.”
Jedini razlog zbog kojeg se nisam izvikao na njega bio je prizor kojem sam
maloprije svjedočio. Želio ju je udaljiti iz logora jer je ovdje očigledno bila u
opasnosti. Nakon što ja odem, stražari možda ponovno pokušaju. “A neću ni
tebi. Imala je priliku biti slobodna, ali odlučila ju je potratiti i spalila mi logor,

106
 Knjige.Club Books

uništila je mjesto koje sam izgradio vlastitim rukama, uz tvoju pomoć. Odlučila je
uništiti ono što mi je najvrjednije. I zato nikad više neće biti slobodna. Jednom
sam joj ukazao milost - i sama je sve prokockala.”

Magnus je zamolio da rano odu iz logora.

Želio je da Raven što prije promijeni okolinu, nakon onoga što se dogodilo.
Dopustio sam im to jer je ionako nisam želio gledati.
Magnus i ja zajedno smo otišli do kola zavezanih za konje. Droga je bila
spakirana za transport, spremna za polazak na dogovoreno mjesto. Magnus
se ponudio da je odveze, da ja mogu zadržati jednog stražara više u logoru.
Raven je bila negdje iza nas. Radije sam se pretvarao da ne postoji, pa bih
privremeno doista i zaboravio da je negdje u blizini.
Magnus me uhvatio za ruku da se oprostimo i krenuo prema kolima. “Brate.”
Ponovio sam istu riječ. “Brate.”
Ali tad mi je prišla Raven.
Stala je tik pred mene.
Pogledala me i kao da sam vidio Melaniene oči.
Magnus se okrenuo prema nama i ukipio.
Gledala me izbliza, netremice, pomnije nego dosad. U njezinom pogledu bilo
je straha, ali i još nečega. Promatrala me kao da sam neka davno izumrla životinja.
Bijes je ključao u meni. Bujao u mojim venama. U krvi. U kostima. Spasio
sam je od nasilja, a ona me drsko promatrala - kao da smo ravnopravni. Stajala mi
je na putu. Bila je jedina prepreka između Melanie i mene. Osjećao sam mržnju
prema njoj. Čistu mržnju.
“Samo sam ti željela zahvaliti... Za ono što si uradio.” Gledala me u oči kao
da u mojima očekuje ljudskost.
Nije ju pronašla. “Tvoja mi zahvala ne znači ništa jer moja intervencija nije
imala veze s tobom. Jedino što mene zanima jest bratova dobrobit. Još mi se
jednom obrati i iskopat ću ti te tvoje plave oči nožem i njima nahraniti pse.”
Magnus ju je zgrabio pod ruku i odvukao. “Ulazi u kola. Odmah.”
Naglo sam se okrenuo i vratio u logor, pokušavajući odmah zaboraviti sve što
se dogodilo.

107
 Knjige.Club Books

17
GILBERT

MELANIE

OTIŠAO JE BEZ RIJEČI.

Daje ostao, ionako bih ga ignorirala, ali ipak me uzrujalo što je otišao a da se
nismo ni oprostili. Nisam imala pojma kad će se vratiti.
Nisam mogla pitati Gilberta. Znala sam da ni on ne zna.
I tako sam provodila dane čitajući, plivajući, zabavljajući se raznoraznim
sitnicama.
Čekajući Fendera.
Prošlo je tjedan dana, ali nije se vratio. Koliko god sam bila ljuta na njega,
nedostajao mi je. Svake bih večeri legla nadajući se da ću ga ujutro zateći uza
se. Bilo mi je hladno usprkos ljetnoj toplini i ležala bih u tami uzaludno
pokušavajući zaspati, premotavajući u mislima naš posljednji razgovor.
Znala sam da je Fender bolji nego što se čini.
Znala sam to, a mislila sam da zna i on. Zato se onako razljutio.
Panično sam otvorila oči.
Pucnjevi.
Puno ispaljenih metaka.
Uspravila sam se u krevetu i osvrnula oko sebe, iako su pucnji dopirali od
dvorišnih vrata. U mojoj sobi nije bilo nikoga. Bila sam sama. Srce mi je skakalo
milijun puta na sat. Uhvatila me panika kao nikad u životu. Preplavio me val
čistoga straha. “Fender...” Ustala sam iz kreveta i odmah posrnula. Ponovo
sam ustala i upalila stolnu svjetiljku da vidim barem malo oko sebe. Potrčala sam
do prozora i raskrilila zastore.
Ograda je bila uništena.
Pred vratima su ležala tijela.
Stazom prema palači kretala su se tri crna terenca.
“O, Bože...”
Jesu li došli jer znaju da Fender nije ovdje?
Ili jer misle da jest ovdje?

108
 Knjige.Club Books

Ili jer je mrtav? “O, Bože...”

Vrata su se naglo otvorila i vrisnula sam.
“Ja sam.” Gilbert je pritrčao, s pištoljem u ruci. “Dođite”, glasno mi je šapnuo,
mašući da mu priđem.
Pritrčala sam i uhvatila ga za ruku. “Što se događa?”
“Budite tihi. Moramo doći do sigurne sobe. Tamo se sakrilo osoblje.” Pogurao
me prema vratima, provirio na hodnik i izvukao me.
Toliko sam teško disala da sam mislila da ću se onesvijestiti. Samo sam ga
pustila da me vuče u tami, prema stubama.
Prema nama su trčala tri uljeza u crnome.
Gilbert me povukao unatrag. “Sranje.” Potrčao je brže, prvo hodnikom, a
zatim desno.
“Gdje je soba?”
“U podrumu.”
O, ne.
Potrčali smo što smo tiše mogli.
“Nije tu.” Do nas je dopro glas, s mjesta s kojeg smo upravo bili pobjegli.
Čuli smo zvuke otvaranja vrata i guranja namještaja, toliko glasne kao da su
tik iza nas. “Naći ćemo te, kurvo.”
Došli su po mene.
Gilbert me poveo niz još jedno stubište, ono za osoblje, ali i u dnu toga stajali
su uljezi. “Jebemu.” Opet me povukao i ugurao u najbližu prostoriju. Nije
zatvorio vrata za nama, samo me povukao iza kreveta i oboje smo se skutrili.
“Jesu li pobili sve ostale?”
“Svi su u sigurnoj sobi.” Držao je pištolj kao da je doista spreman zapucati u
bilo koga tko prijeđe prag u potrazi za nama.
Koliko god sam bila prestrašena, zaboravila sam na strah i zagledala se u
Gilberta, vidjevši ga kao nikad dosad. “Došao si po mene.”
Podigao je prst na usta da me ušutka.
Do nas su doprli zvuci razaranja kuće. Lom tanjura. Zvečanje stakla. Muški
glasovi koji su se dovikivali.
Samo smo sjedili u mraku i slušali ih, zbog čega je cijelo iskustvo bilo još
gore.
Grčevito sam držala Gilbertovu podlakticu, u većem strahu nego ikad u
životu. “Došli su po mene, što znači da me vjerojatno neće ubiti. Daj mi pištolj
i sakrij se pod krevet.”
Gilbert je opet podigao prst na usta i ošinuo je pogledom koji je govorio samo
jedno: začepi.
Koraci su postajali glasniji.
109
 Knjige.Club Books

Ušli su u sobu.
Toliko sam se bojala da sam mislila da ću se onesvijestiti.
Otvarali su vrata ormara. Pregledali su kupaonicu.
Možda neće pogledati iza kreveta.
Ili hoće.
Jedan od njih zaobišao je krevet i ukočio se, ugledavši nas.
Gilbert je povukao okidač i čovjeka je metak pogodio ravno u srce. Pao je u
sekundi.
Prekrila sam usta da suspregnem vrisak koji je provalio iz mene.
Ostali su čuli pucanj i pritrčali. “Tu je!”
Gilbert se premjestio pred mene, sakrio me vlastitim tijelom pripremajući se
za okršaj.
Stisnula sam se uz njega, plačući.
Jedan uljez sa sačmaricom zaobišao je krevet. Stao je pred Gilberta.
Gilbert je mirno gledao u cijev kao da ga uopće nije strah. “Naći će vas sve
do posljednjega.”
Jedva sam bila pri svijesti od straha, a jecaji su mi potresali grudi. “Idem s
vama, samo nemojte...”
Uljez je povukao obarač.
“Ah!” Instinktivno sam ga pustila čim sam napipala krv.
Gilbert je klonuo i skliznuo na pod, otvorenih očiju. Grudi su mu se još
nadimale.
“Ne!” Moje su ruke sad poletjele prema njegovim kao da mogu zaustaviti
krvarenje, ali bilo je očito da je to nemoguće.
Uljez me zgrabio za kosu i odvukao od Gilberta. “Dolazi, kurvo.”
Vrištala sam dok me vukao po podu. “Ne!” Pokušavala sam se opirati, ali
samo me još jače povukao za kosu.
Kućom su odjeknuli pucnji.
Uljez se ukipio, zatim provirio kroz vrata, zgrabio me za ruku i povukao na
noge.
Pucnjevi su bili sve glasniji, zaglušno odjekujući hodnicima i u mojim ušima.
Povukao me na hodnik, ali odmah me gurnuo natrag, kao da je nešto vidio.
Odgurnuo me i uperio sačmaricu u jedan kut kao da nekoga ondje očekuje.
Očito Fenderove ljude, zaključila sam. Udarila sam ga straga u koljeno i
zateturao je, a puška je klonula. “Upomoć!”
Netko je skrenuo iza ugla i uputio se prema nama, prebrzo da vidim što uopće
radi. Nisam čula pucnje. Uljezov vrat obojio se krvlju pod oštricom noža i pao je
pred mene.

110
 Knjige.Club Books

Ustuknula sam, u strahu.

Ali tad sam shvatila da je preda mnom Fender.
Prekriven krvlju. Manijakalnog izraza lica. Ubrzana disanja, ali smiren.
Odmjerio me s bijesom koji dosad nisam vidjela. U tren oka kleknuo je do
mene, isprepipao me u potrazi za ozljedama. “Chérie, jesi li ozlijeđena?”
“Dobro sam”, odvratila sam stisnuta grla, jedva dišući od straha i agonije.
“Gilbert... pomozi mu... pogođen je.”
Kad je vidio da sam dobro, Fender je otrčao do Gilberta, koji je ležao na
leđima, gledajući u strop i jedva dišući. Preostala mu je tek koja minuta
života. Kad se Fender nagnuo nad njega, Gilbert se usredotočio na Fenderovo lice.
Prišla sam im na koljenima, dok su mi se suze slijevale niz lice. “Spasio me.
Svi su se sakrili u bunker, ali Gilbert se vratio po mene.”
Fenderovo lice izgledalo je kao da je od kamena. Spustio je dlan prijatelju na
grudi. Kad je shvatio da mu je ruka krvava, glasno je zadržao dah. Gilbert je ležao
u lokvi krvi koja je bila toliko natopila tepih da je bilo čudo da je Gilbert još živ.
Davila sam se od jecaja. “Nije... nije im dopustio da me odvedu.”
Ne mičući ruku s Gilbertovih grudi, Fender ga je pogledao u oči. Nije mu
rekao da će sve biti dobro, nije ga pokušao pomaknuti da hitna lakše dođe
do njega. “Hvala ti.”
Gilbert je s mukom podigao ruku i spustio je na Fenderovu. Pritisnuo ju je na
grudi.
Fender je uzvratio stiskom.
Gilbert je udahnuo, duboko i glasno, sve teže. Do pluća mu je dolazilo sve
manje zraka. “Za vas... gospodine.”
Prekrila sam dlanovima lice, jednako obliveno suzama koliko je sve oko nas
bilo obliveno krvlju.
Fender je s uzdahom oborio pogled i nježno ga pogledao. “Ne gospodine,
nego Fender.” Držeći ruku na Gilbertovim grudima, gledao je u oči čovjeka
koji mu je tako odano služio. Na njegovom licu nisu se vidjeli snažni osjećaji, tek
tiho suosjećanje s Gilbertom, koji je sad već jedva disao. Ruke su im još bile
spojene. “Brinut ću se za tvoju obitelj.”
Gilbert je disao sve glasnije, sve teže, pokušavajući doći do zraka. Pogled mu
se zamutio, a ruka klonula u Fenderovoj. Tijelo mu se na tren ukočilo, svi mišići
napeli, a zatim mu je glava kliznula u stranu i smirila se.
Kad je izdahnuo, Fender je zaklopio oči i pognuo glavu, tek sad pokazujući
bol koju je krio pred Gilbertom.
Moje suze prestale su koju sekundu, a zatim potekle žešće, praćene glasnijim
jecajima.
Fender je pustio Gilbertovu ruku i spustio svoju na njegovo srce. “Oprosti
mi.”
111
 Knjige.Club Books

***
Sve što se događalo nakon toga pamtim kroz izmaglicu.
Fender je iznio Gilberta iz palače i spustio ga na travnjak kao da želi da gleda
zvijezde, da vidi put u nebesa. Palačom su se rastrčali stražari, u potrazi
za ubijenim uljezima koji su ležali po hodnicima. Sve su ih odnijeli. Osoblje je
izašlo iz sigurne sobe, svi redom neozlijeđeni. Vijest o Gilbertovoj smrti shrvala
ih je.
Mene je pogodila još teže. Umro je zbog mene.
Kad se Fender uvjerio da sam dobro, izdao je zapovijedi svojim ljudima, a
mene poslao u sobu. Nije me tješio. Nije mi se ni obratio. Puno je toga morao
riješiti. Bila sam prekrivena krvlju, pa sam prvo otišla pod tuš. Moja spavaćica
bila je uništena, pa sam je zavezala u vrećicu i bacila u smeće. Nakon tuša
nisam osušila kosu niti sam se našminkala. Samo sam sjela na krevet, prekrižila
ruke na prsima i u mislima prešla sve što se dogodilo. Čula sam pucnjeve. Glasove
koji kao da su još uvijek bili u hodnicima. Vidjela sam Gilbertovu hrabrost.
Njegovo zauvijek mirno lice. Krvav tepih. Nisam se mogla izvući iz začaranog
kruga tih prizora. Noć je odmicala, ali bila sam previše uznemirena da legnem i
pokušam zaspati.
Pogotovo bez Fendera.
Vrata moje sobe otvorila su se i podigla sam pogled. Ušao je.
Bio je u čistoj odjeći. Na rukama više nije imao krvi. Ali nije bio u trenirci -
bio je odjeven za odlazak. Gledao me nježno, prilazeći krevetu svojim krupnim
koracima. Sjeo je pored mene na krevet i nekoliko minuta samo sjedio zagledan
u pod. Bila sam prestala plakati, ali čim me pogledao, došlo mi je da opet briznem
u plač.
“Odlazim.”
“Smijem li s tobom?”
Odmahnuo je glavom. “Brzo ću se vratiti.”
“Ideš po... ljude koji su krivi za ovo?”
Kimnuo je.
“Budi oprezan, molim te.”
U njegovim tamnim očima nije bilo reakcije na to. “Ali neka... neka plate za
ovo.”
Nato je odmah reagirao. “Hoće.”
Uhvatila sam ga za ruku i čvrsto je stisnula. Uzvratio je jednakim stiskom.
“Dok me ne bude, preseli sve svoje stvari u moju sobu.”
Netremice me promatrao, ali u mom pogledu sigurno se vidjelo koliko sam
zbunjena.
“Više se nikad ne želim odvojiti od tebe, chérie.”

112
 Knjige.Club Books

18
MAČETA

FENDER

UŠAO SAM U TERENAC SA SVOJIM LJUDIMA I ODVEZLI SMO SE OD PALAČE.

Poveo sam ih dvadeset - a ostavio četrdeset.
Nazvao sam Magnusa i naslonio lakat na vrata auta.
Javio se iste sekunde iako je bila kasna noć. “Što je?” Govorio je tiho i čuo
sam korake, kao da izlazi iz sobe da ne probudi Raven.
“Gilbert je mrtav.”
Samo je šutio, čekajući objašnjenje.
“Imamo krticu. Braća Renaldi napala su palaču dok me nije bilo.”
Glasno je uzdahnuo, toliko glasno da je zvučao kao da reži.
“Kad sam se vratio, svi su stražari bili mrtvi. Gilbert je pogođen iz puške.
Nisam mu mogao pomoći.”
“A Melanie?”
“Nije joj ništa.”
“Jesi li dobro?”
“Tjelesno jesam.” Da se nisam na vrijeme vratio, odveli bi Melanie. Tražili bi
otkupninu, ali ne bi se ustručavali ozlijediti je dok pregovaramo. Provalili su u
moj dom, ubili mog batlera, pokušali oteti moju curu. Malo je bilo reći da sam
bijesan.
“Odbili smo partnerstvo. Ovo je loša metoda ako su nas mislili navesti da se
predomislimo.”
“Nisu došli nagovoriti nas da se predomislimo. Za Melanie bi zatražili moj
život - a ja bih pristao. Ubili bi me, preuzeli naše carstvo, a onda bi ubili i tebe
da si probao pružiti otpor.”
Neko je vrijeme razmišljao o tome u tišini. “Znaš li gdje su?”
“Da.”
“Što da ja radim?”
“Ubij krticu. Kad su shvatili da sam otišao, napali su. Očito je Jeremy
izdajnik.” Do tog zaključka došao sam posloživši događaje redom kojim su se

113
 Knjige.Club Books

dogodili. “Sigurno su mu platili pravo bogatstvo. Dovoljno da njegova obitelj

lijepo živi nakon što ga smaknem.
“Siguran si da je on?”
“Da.”
“Sredit ću to.”
Bili su u privatnom avionu, već na pisti, spremni za polijetanje.
Iskočili smo iz prva dva terenca.
U trećem je bio bacač raketa. Iznio sam ga, napunio i kleknuo, dižući ga na
rame. Pratio sam avion pogledom, čekajući savršen trenutak, procjenjujući brzinu
i udaljenost. Ispalio sam.
Pogodak je bio savršeno precizan - pogodio sam gdje sam htio, u lijevo krilo.
Avion se prevrnuo.
Uskočili smo u terence i odvezli se do aviona, koji je gorio na asfaltu.
Nitko im nije pritrčao pomoći iz zgrade privatnog aerodroma. Nitko nije
pozvao policiju. Svi su ostali unutra, svjesni da ih se ovo ne tiče.
Izašao sam i kimnuo svojim ljudima.
Uzverali su se na avion, otvorili vrata i uskočili.
Stajao sam i čekao, držeći noć.
Victora Renaldija izvukli su iz aviona u nesvijesti. Donijeli su ga pred mene
i bacili na asfalt.
Kimnuo sam jednom svom čovjeku.
Kleknuo je i ubrizgao mu visoku dozu adrenalina da ga osvijesti.
Renaldijeve oči su se otvorila i kad se malo pribrao, osvrćući se, uhvatila ga
je panika.
Kad je pokušao ustati, naletio je na cijev pištolja.
Izvukli su i njegovoga brata Carla, ali on je bio pri svijesti.
Bacili su ga na tlo, pored brata. Zatim su se moji ljudi odmaknuli, prepustivši
ih meni.
Dugo sam ih samo promatrao, držeći dugački nož u čijoj su se oštrici
odražavali i plamen i dim iza njih. Ljetna je noć ionako bila topla, ali vrelina
požara pretvorila ju je u pakao. Preostalo je samo još nekoliko minuta prije nego
što plamen stigne do motora i izazove eksploziju koja će nas sve ubiti. “Tko
će prvi?”
Samo su sjedili preda mnom drsko me gledajući, pretvarajući se da su hrabri.
Smrt je bila neizbježna, ali još je nisu prihvatili, još su drhtali pri pomisli na skori
kraj.
Ponovio sam, glasnije. “Tko je prvi, pitao sam.”
Victor je pogledao brata pa teturavo ustao.

114
 Knjige.Club Books

Iste sekunde sam ga zgrabio, udario po koljenima i bacio natrag na do. Stao
sam mu čizmom na leđa i prikovao ga za tlo. “Mačetu.”
Glasno je dahnuo kad je čuo koje ga oružje čeka.
Pružili su mu dugačku oštricu i kimnuo sam jednome od svojih ljudi.
Njegova čizma zamijenila je moju.
Kleknuo sam i pogledao Victora. Oštrica je bila spremna. “Pokušao si oteti
moju ženu. Ja ću tebi oteti sve.”
Nije me ni pogledao. Obraz mu je ostao priljubljen za pistu.
Podigao sam oštricu i svom je snagom zarinuo u njegov vrat. Krv se
rasprsnula na sve strane. “Jedan.”
Grgljao je, a krv je navrla iz svih otvora na njegovom tijelu.
Carl je zaklopio oči.
Svaki put trebala su mi tri udarca da odvojim glavu od tijela. Čekala su ga još
dva. “Dva. Tri.” Odsjekao sam mu glavu i ustao. “Carle, ti si na redu.”

115
 Knjige.Club Books

19
SVIM SRCEM

MELANIE

VRATIO SE TEK PRED JUTRO.

Sunce se tek bilo pomolilo na obzoru. Svanuo je lijep ljetni dan, zora nakon
mračne noći. Sve moje stvari sad su bile u Fenderovoj sobi, a osoblje je
pospremilo palaču. Uljezi su sve ispremetali u potrazi za mnom. Palača je
izgledala kao i prije. Nisam mogla spavati sve dok se Fender ne vrati. Sve dok ne
čujem da je gotovo.
Kad je konačno prešao prag, opet je bio zamrljan krvlju. Nije mi rekao ni
riječi, samo je skinuo košulju preko glave, a zatim i sve ostalo. Stavio je odjeću u
plastičnu vrećicu kao da već zna proceduru. Otišao je pod tuš i brzo se vratio, u
crnim boksericama.
Sjela sam na rub kreveta, mirnija sa svakim njegovim korakom bliže meni.
Sjeo je pored mene. “Riješeno.”
Kimnula sam. “Znači da je gotovo?”
“Jest. Neće se vratiti.”
“Zašto... Zašto su nas napali?”
Nalaktio se na koljena i zagledao u pod, razmišljajući. “Htjeli su poslovati sa
mnom. Odbio sam. Odlučili su me eliminirati i preuzeti moj biznis.” Okrenuo se
i pogledao me, a u tim tamnim očima vidjela sam više nego što bi riječi mogle
izraziti.
Naša svađa nije se ni dogodila.
Bila je potpuno nevažna.
Podigao je ruku na moju kosu, pomilovao me po obrazu i palcem mi prešao
preko donje usnice. Promatrao me kao da nikad neće prestati, a izraz njegovog
lica polako se mijenjao. U očima mu se nazreo sjaj suza, lice mu se malo
zacrvenjelo, malo stisnulo. “Da ti se išta dogodilo... Ne bih mogao dalje.” Nagnuo
se prema meni i naslonio čelo na moje. “Ɉe t’aime, chérie. Ɉe t’aime de tout mon
coeur et de toute mon âme.” Volim te srcem i dušom. Duboko je udahnuo
i zaklopio oči, pokušavajući dovesti osjećaje pod kontrolu. “Ɉe ne te quitterai

116
 Knjige.Club Books

jamais. Ɉe te protégerai. Toujours.” Nikad te više neću napustiti. Zauvijek ću te

štititi.

Prvi put smo legli u krevet a da nismo vodili ljubav.

Zavukli smo se pod plahte u tami i naslonila sam se na njega cijelim tijelom,
a on me obgrlio i privukao uza se. Naslonio je usnice na moje čelo, tik ispod kose,
i utonuo u san. Ionako mirni, spori udisaji još su se prorijedili kad je zaspao.
Usnuo je u svega nekoliko minuta.
Kao da ga više ništa ne brine.
Ja sam dulje ostala budna, još uvijek pod dojmom svega što se dogodilo, ali
tako blizu njega i sama sam uskoro mirno utonula u san.
Kad sam otvorila oči, nije bilo jutro.
Nego dva poslijepodne.
Fender nije bio uz mene.
Istuširala sam se i obukla za ostatak dana pa krenula u potragu za njime.
Osoblje je vratilo palaču u savršeno uredno stanje. Oprali su krv i prljavštinu
sa zidova, tepiha i parketa, zamijenili sve slomljeno ili oštećeno. Kućom je vladala
teška, ozbiljna atmosfera, tuga koja je strujala od osobe do osobe. Sobarice bi
svako malo briznule u suze, još uvijek napete zbog užasne noći.
Prospavana noć nije otupjela ni moju bol.
Baš sam namjeravala upitati nekoga gdje je Fender, kad su se vrata otvorila i
ušao je. Bio je u crnome od glave do pete, kao i uvijek u čizmama. Zatvorio
je vrata za sobom i kad me primijetio, stao je.
Kad sam ja ugledala njega, odahnula sam. Pogled na njega pružio mi je utjehu
kakvu mi nije moglo pružiti ništa drugo.
Prišao mi je, gledajući me ozbiljno i tužno. “Odveo sam Gilberta u pogrebno
društvo da ga pripreme za pokop.”
Opet me ispunila bol.
“I otišao sam reći njegovim roditeljima što se dogodilo.”
“O, Bože.” Moja ruka instinktivno je poletjela prema njegovoj. Znala sam
koliko ga je taj razgovor bolio.
Držao se mirno kao da je od kamena, kao da se ništa nije dogodilo. Njegovi
osjećaji bili su znatno dublje od površine. Katkad je izgledao kao da ga ni za što
nije briga, ali znala sam što osjeća. I da ne zna izraziti osjećaje.
“Sigurno ti je bilo teško.”
“Jest.” Na tren je oborio pogled, očito se prisjetivši razgovora. “Dao sam im
dovoljno novca da budu imućni do kraja života, sljedećih nekoliko generacija-”
Znala sam da bi radije imali sina nego novac.
“Pronašao sam zamjenu. Dolazi danas.”
117
 Knjige.Club Books

Zasuzila sam. Gilberta nitko nije mogao zamijeniti.

Glasno je zadržao dah, dirnut mojom boli. “Znam, chérie...”
Prekrila sam usta dlanom da prigušim suze.
Obgrlio me svojim snažnim rukama i stajali smo tako u predvorju. Držao me
kao da bez njega ne bih mogla stajati, a njegova ljubav grlila je moje slomljeno
srce. Nježno me milovao po kosi i leđima, laganim dodirom koji kao da se kosio
s cijelim njegovim bićem.
“Nedostaje mi.”
Poljubio me u čelo. “I meni.”

Prošao je jedan tjedan, ali trajao je poput cijele vječnosti.

Novi batler zvao se Gabriel. Bio je mlad i od prethodnog je poslodavca otišao
nedavno, jer se ovaj preselio u Nizozemsku. Brzo je učio, brzo je reagirao i nije
mnogo govorio.
Ali nije bio Gilbert, iako mu je Fender odbio naučiti ime i obraćao mu se s
Gilbert. Gabriel se isprva zbunio, ali s obzirom na visinu plaće, brzo se navikao na
svoj novi identitet i počeo odazivati na Gilbert.
Nije mu bilo stalo do Fendera kao Gilbertu i to se vidjelo: obavljao je svoju
dužnost najbolje što je mogao, ali čim bi bio gotov, prestao bi misliti na to kako još
može uljepšati Fenderu život i vratio se svom životu.
Moja nekadašnja soba sad je bila gostinska i nitko je nije koristio. Kad sam
ušla u Fenderovu garderobu, moja odjeća već je visjela nasuprot njegovoj.
Naš krevet mirisao je po njemu. U sobi nije bilo vaza s cvijećem, jer Fendera nisu
zanimali ukrasi. Umjesto njih su po stolićima i komodama stajale prazne čaše za
viski.
Fender je bio mučaljiv. Još više nego inače.
Ali ni meni nije bilo do razgovora.
Nakon sprovoda dva dana nismo progovorili ni riječi.
Fender je radio u svojoj radnoj sobi, a ja sam tijekom dana čitala knjige na
kauču. Zajedno smo jeli, a svake večeri legao bi pored mene i zaspao kao da je to
najjednostavnija stvar na svijetu.
Točno sam takav život željela - ali ne u ovakvim okolnostima.
Sad smo sjedili zajedno u njegovom salonu, a na televizoru nad kaminom bila
je utakmica. Fender je sjedio na kauču u trenirci, jedne noge prebačene preko
druge i ruke opuštene duž naslona. Pored njega je na stoliću stajala čaša viskija.
Ja sam čitala. Fender je pio čašu za čašom. Nakon nekog vremena otvorio je
još jednu bocu i natočio si i iz nje.
Nikad ga prije nisam vidjela da toliko pije - osim u logoru. Zaklopila sam
knjigu i pogledala ga.

118
 Knjige.Club Books

Otpio je još jedan gutljaj, okrenuo se prema meni i pogledao me kao da je

osjećao moj pogled na sebi.
“Previše piješ.” Nije mi bilo jasno kako uopće hoda bez posrtanja i teturanja,
kako ne udara o namještaj koliko je popio. Osjećala sam viski u njegovom dahu
pri svakom poljupcu - čak i ujutro.
Samo me netremice promatrao.
“Znam da ti je trenutno teško. I meni je. Ali ovo... ovo ti ne čini dobro.”
Znala sam koliko su se stvari promijenile kad mi nije odbrusio da gledam
svoja posla. Samo je vratio sadržaj čaše u bocu, začepio je i odložio.
Nisam mogla vjerovati. “Hvala.”
Ponovo se zagledao u televizor.
Promatrala sam ga iz profila i u tom gubom licu snažnih vilica uvijek osutih
bradicom vidjela i nježnost. Naš posljednji razgovor o mojoj sestri više nismo ni
spominjali, ali meni se i dalje motao po mislima. Znala sam da će Fender donijeti
pravu odluku, kad-tad.
Nisam nimalo sumnjala u to.
Odložila sam knjigu na stolić i primaknula se bliže Fenderu, zavukla ruku pod
njegovu i naslonila obraz na njegovo rame.
Odmah je spustio ruku na moje bedro i pogledao me, prelazeći mi palcem po
koži.
“Jesi li dobro?”
Dugo me netremice promatrao, ali naposljetku kimnuo. “Znao je što treba
napraviti u onakvom slučaju. Znao je da se mora sakriti u bunker s ostalima. Ali
otišao je po tebe, a to nikad ne bih tražio od njega. Ti si moja odgovornost - došao
bih po tebe da su te oteli. Ne mogu nositi teret Gilbertove odluke.” Na tren je
odvratio pogled. “Ali boli me što sam ostao bez njega. Nije zaslužio onakav kraj.
Osvetio sam ga, ali to nikad neće biti dovoljno.”
Držao me ispod koljena, naslonjen svojim teškim tijelom na moje, zabijajući
se u mene u pravilnom ritmu i gledajući me kao da mu ništa drugo na svijetu nije
važno. Svakih nekoliko sekunda bi me poljubio. Njegov pogled spuštao je na
mene valove ljubavi. Njegovi bokovi spajali su nas kao nikada dosad. Uzimao me
svake večeri, a ja sam se osjećala kao da je jedini s kojim sam ikad bila.
Zaboravila sam cijeli svoj život prije njega.
Kao da je ovo jedini što poznajem.
I prije sam znala da me voli cijelim svojim bićem, ali sad je to bilo očito.
Svake me noći volio kao da nam je posljednja u životu. Volio me jer me je
mogao izgubiti u svakom trenutku.
Nakon svega ležali smo jedno do drugoga i grlio me iako su naša tijela bila
pregrijana. Prebacio je ruku preko mog trbuha i naslonio lice uz moje, na istom

119
 Knjige.Club Books

jastuku. Njegovo krupno tijelo ležalo je pored mene poput zida i nisam vidjela
ništa osim njega.
Prebacila sam ruku preko njegove, promatrajući ga i uživajući u pogledu na
tog zgodnog muškarca koji me svake noći štitio vlastitim tijelom. Svake me noći
štitio svojim zagrljajem, obavijao oblakom svog mirisa, svoje želje.
Otvorio je oči i zagledao se u moje.
Uzvratila sam mu pogled, prelazeći prstima preko beskonačnih mišića
njegove nadlaktice. “Ɉe t’aime.”
Nekoliko sekundi samo me promatrao pa mi utisnuo poljubac u rame. “Ɉe
t’aime, chérie.”
Najdraži dio mog novog doma bilo mi je točno ovo mjesto - uz Fendera. “Ne
znam što bih da sam ostala bez tebe.”
Uputio mi je pogled koji dotad nisam vidjela. Njegove oči postale su prozori
otvoreni u njegovu dušu i prvi sam put ugledala nježnost na njezinom samom dnu.
“Za to se ne moraš brinuti.”
“Kako to?”
“Da ja umrem, ne bi imala nikoga da te štiti. Zato ne smijem umrijeti.”

Tjedan poslije, Fender je priredio zabavu u palači. Stajao je pred ogledalom

poravnavajući rukave večernjeg odijela, pomno gledajući što radi. Bio je savršeno
obrijan, a večernje odijelo isticalo je širinu njegovih ramena. U svemu je izgledao
dobro, ali u tom odijelu posebno dobro.
Ja sam se već bila spremila, pa sam sad samo sjedila u fotelji i čekala njega.
Kad je konačno završio, okrenuo se prema meni.
Podigla sam glavu i pogledala ga u oči.
Gledao me kao da me upija, promatrao svaki djelić moje frizure i šminke,
zlatne haljine identične boje kao svijećnjaci na zidovima palače. Bila sam trofej,
pa je želio da se tako i odijevam - poput zlatnih pehara. Prišao mi je i pružio mi
ruku.
Primila sam je i pustila ga da me povuče na noge.
Drugom rukom zagrlio me oko bokova, privukao sasvim blizu i zagledao se
u mene vatreno kao da će me progoriti pogledom. Katkad me gledao s
toliko strasti da se doimao ljutitim, ali sad je otišao korak dalje. Nabio me uz
najbliži zid i podigao moju haljinu.
Naslonjena leđima na zid, osjećala sam kako mi tange klize niz noge. “Gosti
se već okupljaju...”
Samo je podigao jednu moju nogu i zabio se u mene. Još me žešće nabio
leđima na zid i zastenjala sam kad je ušao. Zgrabila sam ga za ramena i
podigla nogu još više, naslonila je na njegovu ruku. Odmah smo uhvatili ritam.

120
 Knjige.Club Books

Fender je bio žestok. Brz. Teritorijalan poput životinje koja označava svoje
lovište. Gledao me jednako vatreno koliko me jebao, žešće nego u proteklih
nekoliko tjedana. Stenjala sam grleći ga oko vrata, već na korak od orgazma, koji
mi prije svega nekoliko minuta nije ni bio na pameti. Jedva sam suzdržala suze,
da si ne razmažem šminku.
Svršio je glasno uzdahnuvši, još žešće nego jutros. Zatim se izvukao i
zakopčao kao da se ništa nije dogodilo iako mu je međunožje još nabiralo tkaninu
hlača. Spustila sam nogu i ostala naslonjena na zid, zadihana. Trebala mi je koja
minuta da dođem k sebi.
“Chérie.” Uputio se prema vratima, pružajući mi ruku da mu se pridružim.
“Moram skoknuti do kupaonice.”
“Ne.”
Nije mi bilo jasno. “Ali izgledam kao da smo se...”
“Znam.”

Kad sam je ugledala na drugom kraju prostorije, isprva nisam povjerovala

vlastitim očima.
Nosila je prelijepu večernju haljinu, kosa joj je bila uređena, šminka savršena.
Držala se kao da ni dana nije provela na prisilnome radu. Klizila je prostorijom
poput balerine, držeći Magnusa ispod ruke.
Pogledala sam Fendera. “Moja je sestra ovdje.”
Čim sam je spomenula, raspoloženje mu se promijenilo.”
Stisnula sam mu podlakticu. “Hvala ti.”
Nije mi ništa odgovorio, samo je otpio šampanjca i prokomentirao da je
oduran.
Magnus je prišao Fenderu, držeći se kao da ne zamjećuje da Fender ignorira
Raven. Pozdravili su se hladno, kao da se između njih dogodilo nešto dok
je Fender bio u posjetu logoru.
Raven je stajala gledajući u pod, kao da bi najradije nestala.
Ja sam samo buljila u nju ne vjerujući da je vidim, ne vjerujući da je tako
lijepa. “Raven, izgledaš prelijepo.” Sve je na njoj bilo savršeno, od naušnica do
sjenila za oči. Izgledala je potpuno drugačije.
Pogledala me i samo kimnula.
Zašto mi nije ništa rekla?
Magnus ju je držao oko struka. I on je bio u večernjem odijelu kao Fender.
“Odvest ću cure u salon da možemo porazgovarati nasamo...”
“Ne.” Fender me još jače privinuo uza se, kao da ne dolazi u obzir da me pusti
čak i na tren. Na to ga je vjerojatno potaknula mržnja koju je osjećao prema mojoj

121
 Knjige.Club Books

sestri, ali znala sam da se nakon onoga što se dogodilo u njegovo srce uvukao
strah koji nikada neće nestati.
Privinula sam se uz njega. “Mon amour, molim te...” Prislonila sam lice uz
njegovo, da mu šapnem na uho. “Bit ću u susjednoj sobi.”
Fender je otpio gutljaj da prikrije rastuću ljutnju. “Imaš sreće da sam je uopće
pustio da uđe u moj dom.”
U logoru se dogodilo nešto zbog čega je mrzio Raven još žešće nego prije.
Nije mi rekao što ili mi je možda zaboravio reći zbog Gilberta. Ili možda nije želio
tratiti vrijeme na razgovor o Raven. Sve je bilo jednako moguće. “Za mene...”
Volio me više od života i znala sam da će mi ispuniti svaku želju - samo možda
ne odmah.
Pogledao me ravno u oči, ledeno, ali je ipak kimnuo.
Imao je samo jednu slabost. Mene.
Poljubila sam ga u obraz. “Hvala ti, mon amour”, šapnula sam.
Magnus nas je poveo do predvorja, a odatle u salon u koji Fender i ja nikad
nismo ulazili. Fenderova palača bila je golema i raskošno uređena, ali
većina prostorija zjapila je prazna. Posjetitelja nismo imali, pa su sve prostorije
odisale muzejskom tišinom.
Raven i ja sjele smo na kauč, a Magnus je ostao stajati kraj vrata.
Nisam mogla vjerovati da je Raven u palači, da je pored mene - ni da izgleda
kao da je izašla iz staroga holivudskog filma. Svaki trenutak s njom bio je dar
i gotovo sam briznula u plač od sreće, kao i svaki put. Čak u najgorim
okolnostima, sestrinska veza između nas bila je snažnija od svega.
Kratko se nasmiješila, pa raširila ruke da se zagrlimo. Čvrsto sam je zagrlila,
zarinula lice u njezino rame i dugo ostala tako, da upijem svaki djelić tog trenutka.
Zagrljaj je bio jedini način da jedna drugoj pokažemo što osjećamo, pa se dugo
nismo razdvojile. Riječi nisu bile dovoljne.
Kad smo se konačno razdvojile, odmjerila me.
“Melanie, izgledaš prelijepo...”
Stresla sam glavom. “A ti, u toj haljini? Savršeno ti pristaje. Magnus ne može
odlijepiti pogled od tebe - kao ni itko drugi.”
Samo se nasmiješila. “Crna je moja boja.”
Neko vrijeme netremice smo gledale jedna drugu, pogledima punim pitanja
koje nismo željele prevaliti preko usta.
Ja sam se prva odvažila. “Kako si?”
Nije mi odgovorila, barem ne izravno. “Došla sam u Pariz s Magnusom.”
Rekla mi je da joj je dopušteno otići u šoping i na kavu bez pratnje, da se
njihov odnos temelji na povjerenju. Nije namjeravala pobjeći jer bi time ugrozila
i njega - a on je toga bio svjestan. “Kako si ti?”

122
 Knjige.Club Books

Željela sam joj reći istinu, jer sam sestri govorila sve, ali sram je bio snažniji
od te želje. Da joj kažem kako mi je doista s Fenderom, razbjesnjela bi se.
Vjerojatno bi zamrzila i mene, kao što je mrzila njega. “Nemam se na što
požaliti.” Odlučila sam se za kukavički odgovor i prešutjela joj većinu detalja o
svom životu, o dubokoj povezanosti s čovjekom pored kojega sam spavala svake
noći. Nismo bili vjenčani, ali Fender je već bio moj suprug, osjećala sam se kao
da smo zajedno godinama. Bio je sve što sam željela - osim u jednome. Kako da
si pravdam osjećaje prema njemu kad drži moju sestru u zatočeništvu?
Osjećala sam se kao izdajnica pri svakoj pomisli na to. “Pustit će te. Trebat će mu
vremena, ali pustit će te.” Ogorčeno se nasmijala. “Mogu misliti.”
“Hoće.” Ulila sam sve svoje uvjerenje u tu riječ. Poznavala sam Fendera bolje
nego ona. Poznavala sam njegovo srce - jer mi ga je poklonio.
Dugo smo šutjele, ali tad me pogledala pogledom koji sam odmah prepoznala.
Raven je nešto smislila. “Znaš... Da ga ubiješ, to bi nam riješilo sve probleme.”
Njezine riječi stresle su me poput struje. Naglo sam se uspravila i razrogačila
oči od šoka pri tako odbojnoj pomisli.
“Dok spava ili tako nešto.”
U mislima mi se stvorio prizor kojem nisam svjedočila: suprug prislanja
pištolj uz glavu svoje usnule supruge, ubija cijelu obitelj - osim dva mala sina.
Izmamio mi je suze na oči. “Ne mogu... Ne mogu to.”
“Ako ga ubiješ, Magnus će dobiti logor, a on će nas sve pustiti...”
“Rekla sam ti da ne mogu.” Posramljeno sam oborila pogled. Moja odanost
bila je rastrgana između dvoje ljudi koje sam najviše voljela. Bilo je jasno kome
sam trebala biti odana - ali ipak se nisam mogla odlučiti.
Raven me razočarano pogledala, ali nakon nekoliko sekunda prošlo ju je.
“Zašto?”
“Jer ne mogu. Ne mogu mu to učiniti.” Istina je ostala zaključana duboko u
mome srcu.
Raven je duboko udahnula i polako izdahnula, a licem joj se razlilo gađenje.
“Melanie, taj čovjek te silovao...”
“Nije.” Moj glas sad je bio jasniji, jer sam mogla obraniti Fendera barem od
te gnjusne optužbe. Nije bio takav. Ni prema meni ni prema bilo kome drugome.
Tretirao me kao kraljicu čak i dok me nije poznavao. Podigla sam glavu i
pogledala je ravno u oči, uvrijeđena, iako Raven nije bila kriva što je došla
do takva zaključka. Krila sam sve osjećaje i sve misli jer je istina bila gora čak i
od njezinog zaključka. “To nisam rekla.”
“Ali odveo te iz naše kolibe i odvukao sa sobom... Dirao te po licu kao da si
lovina, prijeteći ti jer si pokušala pobjeći.”
Odmahnula sam glavom.

123
 Knjige.Club Books

“Smjestio me dalje od ostalih da možemo biti nasamo, ali ni na što me

nije silio. Rekao je da ćemo samo večerati zajedno, upoznavati se dok ne budem
spremna. Nakon nekog vremena... bila sam spremna.”
Raven me pogledala neopisivim pogledom.
Nisam ga mogla izdržati. Okrenula sam glavu od nje.
Raven je šutjela, ali iz nje je isijavalo toliko neprijateljstva kao da bi svake
sekunde mogla ustati i izjuriti. Trebalo joj je nekoliko sekunda da se pribere, a
kad je progovorila, obratila mi se tonom prikladnim za dijete. “Melanie...
Razumijem da su ovo neobične okolnosti, da se lako uhvatiti za bilo što lijepo u
svemu ovome, ali taj čovjek ima prisilni radni logor u kojem drži zatočene žene.
Kad su neposlušne, ubija ih. Žene koje ti i ja poznajemo. Kako možeš osjećati išta
dobro prema njemu?”
To je bilo pravo pitanje. Nismo imale dovoljno vremena da joj objasnim kako
su se moji osjećaji rodili i zašto su ovako ojačali. Ničim joj to nisam
mogla objasniti. Ali tad mi je nešto palo na pamet. Možda me ovako shvati. “Kao
i ti prema Magnusu.”
Raveninim licem u sekundi se razlio bijes, disanje joj se ubrzalo, a obrazi
blago zarumenjeli. Bila je ljutita. “Nisu oni isti, Melanie. Magnus nije nimalo
nalik tom čudovištu.”
“A po čemu se to razlikuju?” Branila sam ga iako nisam trebala. Krenula sam
u napad. “Ni jedan ni drugi ne ubijaju žene vlastitim rukama, ali logor je njihov.
Po čemu se razlikuju? Magnus je jednako kriv, a ti njega gledaš kao što Fender
gleda mene.”
Raven se prvo malo primirila pa tek tad odgovorila. “Magnus se ne slaže s
načinom na koji Fender vodi logor i to mu je puno puta i rekao, ali Fendera se to
ne tiče. Magnus je riskirao vlastiti život za tebe i mene. A što Fender radi, osim
što ti kupuje lijepe stvari? Oprosti, ali i sama je usporedba njih dvojice uvredljiva.
Kako možeš išta osjećati prema čovjeku koju vodi radni logor? Kako?”
Zasuzila sam od srama. Tako smo se rijetko viđale, a svaki put bismo se
posvađale, svaki put bih ja bila osuđenica, a ona sudac. “Jer... Ne mogu ja to tebi
objasniti.”
Bijesno mi je odbrusila riječima koje su poletjele poput metaka. “A da ipak
probaš?”
“Fender... nije samo takav. Brine se za mene, dobar je prema meni... Pravi je
muškarac. Nije kao drugi dečki koje znam i to mi se sviđa. Znam da ne bi trebao,
ali ne mogu promijeniti osjećaje. Ne mogu ga ubiti. Ne mogu, O. K.? Shvati me.
Žao mi je.” Znala sam da joj nisam ništa objasnila, a konačno sam imala priliku
za to. Iz očiju su mi skliznule vrele suze i slile se obrazima.
Raven je dugo samo šutjela, ali bilo je očigledno da pokušava probaviti to što
sam rekla i pritom zadržati mir. “Ako ga ne ubiješ, nikad neću izaći iz logora. Ni
ja ni ostale žene. Magnus ih nikad neće moći osloboditi.”

124
 Knjige.Club Books

Samo sam pognula glavu, odjednom pritisnuta teretom. Iz prve sam ruke znala
kako izgleda Fenderov odnos s Magnusom, znala sam da su povezani koliko samo
braća mogu biti. Rekla sam jedino što mi je palo na pamet, upravo jer sam znala
da je neostvarivo. “Zašto ga Magnus ne ubije?”
“Jer bi Fender prije ubio njega. A i Magnus ne bi ubio brata pa...”
Željela sam što prije završiti ovaj užasni razgovor. “Ubij ti Magnusa i
pobjegni…”
“Da to više nikad nisi rekla.” Raven je u trenu izgubila smirenost, a iz očiju
su joj poletjeli noževi. “Znaš da Magnus nije poput njega. To ti ne moram ni reći.
Možeš ti sebi lagati koliko god želiš, ali to ne mijenja činjenice. Magnus je junak,
a Fender... obični zločinac.”
Nisam je mogla ni pogledati. “Spremna sam čuvati tvoju tajnu, spremna sam
ti bilo kako pomoći, i tebi i ostalim curama koje su zatočene ondje, ali ne mogu
ga ubiti. Oprosti mi...” Konačno sam se do kraja rasplakala.
Njezina je ljutnja odmah splasnula, a ruka joj je poletjela na moje rame.
Zataknula mi je kosu iza uha i tim me pokretom podsjetila na mamu. “Melanie, ne
plači... Razmazat ćeš si šminku.”
Nekoliko sam puta duboko udahnula da se smirim, da zaustavim suze. “Znam
da ga mogu nagovoriti da te pusti. Znam da mogu...” Svaki je drugi plan bio
bespotreban, jer sam znala da će moj upaliti. Samo mi je trebalo vremena. To je
sve.
“Ali to neće ništa riješiti, Melanie. Čak i da ja odem, logor će i dalje raditi.”
Stresla sam glavom i dugo šutjela, razmišljajući o njezinim riječima.
Raven me promatrala, čekajući da progovorim.
“Vratile smo se i spalile jebeni logor do temelja, a ništa se nije promijenilo.
Znam da želiš da sve ovo završi, ali moraš shvatiti da je cijela operacija
mnogo veća nego što smo mislile. Rekla sam ti da se nismo ni trebale vraćati, ali
ti si ustrajala. Zbog toga više nismo na slobodi. Znam da više nikad neću otići
od Fendera pa sam se odlučila prilagoditi. Da, osjećam nešto za njega, ali kako da
spavam pored njega svake noći, svakoga dana vidim koliko je dobar, a da ništa ne
osjećam?” Zastala sam smiriti disanje i pogledala je pogledom punim osjećaja.
“Mora ti biti jasno da smo nemoćne. Magnus je nemoćan. Fender je jedini koji
može išta promijeniti - a znam i da hoće. Pustit će te na slobodu. Zatvorit će logor.
Prestat će se baviti svime time.”
Raven me sumnjičavo promatrala. “Ti sve to stvarno vjeruješ?”
Polako sam izdahnula i pogledala je ravno u oči. “Cijelim srcem.”

125
 Knjige.Club Books

20
ŽENSKE SUZE

FENDER

ŠARAO SAM POGLEDOM PO DVORANI, ČEKAJUĆI DA MI SE MELANIE VRATI.

Svake sekunde koju smo proveli daleko jedno od drugoga hvatala me sve veća
panika.
Dok nije bila pored mene, dok je nisam mogao štititi vlastitim tijelom, panika
je nagrizala moje srce. Nikad je prije nisam iskusio. Nikad se nisam bojao. Samo
je Melanie mogla pobuditi takve osjećaje u meni.
Napoleon je prišao Magnusu i kratko porazgovarao s njim.
Lice mog brata sve je govorilo: Napoleon mu se nije sviđao.
Nisam bio iznenađen.
Iduća mu je prišla Stasia.
Ona me nije zanimala pa sam okrenuo pogled prema vratima, i ne pretvarajući
se da slušam što mi sugovornik govori.
Raven je izašla iz salona i prišla Magnusu sleđa, ali očito ju je razljutio pogled
na Magnusa i Stasiju u razgovoru, jer je odmarširala ravno prema vratima.
Fino.
Ali Melanie se nije vratila.
Magnus je samo čavrljao sa Stasijom, ne primijetivši Raveninu ljubomoru.
Zašto se Melanie ne vraća?
Panika je rasla. Stisnuo sam čašu za šampanjac toliko čvrsto da je napukla.
Bez riječi sam otišao od sugovornika s kojim ionako nisam razgovarao, prošao
pored Magnusa i ušao u salon.
Melanie je sjedila sama, držeći ruke na krilu, pognutih ramena.
Obrazi su joj bili natečeni, oči crvene, šminka razmazana.
Ništa me nije ljutilo poput tog prizora.
Raven mi je odmah postala još mrskija.
Prišao sam Melanie i sjeo pored nje.
Pogledala me kao da sam je prepao, jer očito me nije bila vidjela dok sam
prilazio. Zaključio sam da je pretpostavljala da je u salon ušao neki gost, jer

126
 Knjige.Club Books

se koliko-toliko držala, ali kad je ugledala mene, oči su joj se ispunile suzama.
Znala je da preda mnom ne mora ništa kriti.
Podigao sam dlan na njezin zatiljak i privukao je k sebi, obrisao joj suze
poljupcima, a zatim spustio usnice na njezine, niz njezin vrat, da ljubavlju
odagnam njezinu bol. “Ne pleure pas, cherie.” Ne plači, draga. Nježno sam
spustio dlan na njezin obraz i odmaknuo se pogledati je u oči.
Sad su bile suhe, ali lice joj je još krila koprena tuge.
Izvukao sam rupčić iz džepa i spustio ga u njezinu ruku.
Nasmiješila mi se iskreno, znajući da sam uz nju. Kao i uvijek. Neko je
vrijeme samo stezala rupčić, a zatim konačno obrisala suzama zaprljane obraze.
“Što te muči, cherie.” Kad bi ona bila tužna, u tugu bi utonuo i cijeli moj
svijet. Kad je ona bila nesretna, bio sam i ja. Melanie je zaslužila da joj dam
cijeli svijet, a svaki put kad bih u tome podbacio, bio bih ljut na sebe.
Šmrcnula je i obrisala nos. “Raven...” Samo je stresla glavom. Ništa više nije
rekla.
“I još se pitaš zašto je mrzim. Eto zašto.”
Uhvatila me pod ruku i prislonila se uz mene. “Raven je dobra osoba. Bolja
od mene.”
“Nije istina.” Melanie je u mojim očima bila najljepša žena na svijetu, osoba
koja je držala do onih do kojih nije trebala, osoba koja je i u zlu vidjela nešto
dobro. Ako se mene pita, bila je svetica.
Opet je šmrcnula. “Ne razumije zašto osjećam išta prema tebi.”
“Ne vidim što se nje to tiče.”
“Pokušala sam joj objasniti, ali nikad ne nađem prave riječi.”
Raven se opet ispriječila između nas.
“Svaki put kad me onako pogleda... Osjećam se grozno.”
“Koja licemjerka.”
“Kaže da je Magnus drugačiji.” I jest, ali ne baš toliko. “Magnus slobodno
može otići iz našeg biznisa kad god poželi. Često mi prigovara, ali još nije otišao.
I on je jebeni licemjer.”
“Rekla je da si čudovište...”
“I jesam čudovište.” Barem smo se u tome slagali. Dugo me samo promatrala.
Oči su joj još uvijek bile vlažne, ali samo jer se suze još nisu bile osušile. “Rekla
sam joj da si bolji nego što misli. Rekla sam joj da ćeš je pustiti. Rekla sam joj da
ćeš ih sve pustiti.” Spustila je ruku na moju i stisnula je. “I u to sam uvjerena...”
Na tu se temu nismo vratili od posljednje svađe, a nismo trebali ni sad. Instinkt
me tjerao da je ostavim ondje i odem, ali moja potreba za njom nadjačala je bijes.
Nadjačat će ga svaki put. Moj temperament više se ne smije ispriječiti između nas.

127
 Knjige.Club Books

Ništa nas više ne smije razdvojiti. “Vratimo se na zabavu.” Ustao sam, uhvatio je
za ruku i povukao da mi se pridruži.
Ostala je sjediti, gledajući me odozdo. “Vjerujem u to cijelim srcem.”

Na kraju večeri, svi su otišli. Osoblje je ostalo počistiti i pospremiti, a mi smo

otišli na kat, u krevet. Melanie se bila pribrala i provela ostatak večeri čavrljajući
s mojim gostima kao da je sve u najboljem redu. Činilo se da je zaboravila - dok
nismo legli.
Skinula je haljinu, ali zamišljena. Skinula je i cipele pa sjela na rub kreveta i
ostala tako, zagledana kroz prozor.
Skidao sam se gledajući je, ljutit što joj je Raven još uvijek u mislima.
Trebala bi misliti samo na mene.
Skinuo sam se do bokserica i sjeo pored nje. “Zaboravi ono.”
Polako je okrenula glavu prema meni i vidio sam da me gleda iznenađeno,
kao da sam je zatekao. “Raven je naglo odjurila, a ja ne znam zašto. Nadam se da
nije zbog mene. Nadam se da je dobro.” Vjerojatno je odjurila zbog Stasije, ali to
joj nisam rekao. “Ne brini se zbog nje.”
“Kako da se ne brinem? Sestra mi je.”
Već me i sam razgovor o Raven živcirao poput oštrice noža koja mi
neprestano draži kožu. Ta će žena zauvijek biti trn u mojoj peti. Uvijek će stajati
između nas. Njezine riječi uvijek će se motati Melanie po glavi. “Magnus će joj
dati sve što joj treba. Kao što i ja dajem tebi.”
To ju je, izgleda, utješilo, jer je kimnula. “Da... vjerojatno si u pravu.”

Magnus i ja smo se sastali s Napoleonom da se dogovorimo o početku distribucije.

Magnus je po tko zna koji put rekao da ga poslovanje s Napoleonom brine.
Nisam ga slušao.
Došao je u palaču i pridružio mi se pored bazena. Gilbert nam je donio viski
i pladanj sa sirevima. Sve je čekalo na stolu, a naše stolice bile su okrenute prema
bazenu. Sunce je zalazilo, ali još se nije bilo počelo mračiti.
Melanie je plivala u bazenu, dovoljno daleko da nas ne čuje. Nosila je sićušan
bikini, a kosa i lice bili su joj besprijekorno uređeni. Izgledala je kao anđeo bez
krila. Jedva sam se mogao usredotočiti i na što osim na nju - kao i svaki put kad
je bila u blizini.
Magnus je dugo samo gledao u bazen, držeći čašu. “Kakav je novi batler?”
Slegnuo sam ramenima.
“Palača izgleda isto kao prije.”
“Većina krvi bila je na trećem katu.” Pogledao sam ga. “Jesi li sredio
Jeremyja?”

128
 Knjige.Club Books

Kimnuo je. “Prošlog tjedna.”

Najradije bih taj poslić obavio osobno, ali lov na Jeremyja bilo je besmisleno
bacanje vremena koje sam mogao provesti s Melanie.
“Žao mi je zbog Gilberta.”
Pogledao sam brata.
“Dugo je radio za tebe.”
Gilbert je poginuo prije nekoliko tjedana, ali još mi je teško padala pomisao
na njega. Uz Magnusa, bio je najbliže što sam imao obitelji. Bio mi je odan - do
posljednjeg časa. Znao sam da je umro zbog bliskosti sa mnom. Inače bi
razmišljao pragmatično - i pobjegao koliko ga noge nose. Nikad mi nije
smetalo što toliko osjeća za mene, ali sad sam se pitao jesam li ga trebao pustiti
da ode kad je izrazio nezadovoljstvo mojim izborom Melanie. Naša je veza očito
utjecala na njega. Bez nje bi još bio živ.
Magnus je sad gledao mene. “Vidim da ti je teško palo. Možemo
porazgovarati o tome... Ako želiš.”
Samo sam stresao glavom. O takvim temama nisam razgovarao ni s kime -
osim s Melanie. “Znaš o čemu želim razgovarati?” Odmaknuo sam pogled
s bazena i pogledao njega. “O Raven. O tome želim razgovarati.”
Magnus se odmah ukočio, primijetivši bijes u mom glasu.
“Došla je u moj dom i rasplakala mi ženu.”
Skrenuo je pogled.
“Slušaš li ti mene, jebote?”
Glasno je uzdahnuo da pokaže frustraciju pa me pogledao.
“Ako to opet pokuša, nikad više neće izaći iz logora. Jesmo li se razumjeli?”
Samo me gledao.
“Ovo je jebeno sranje.” Zgrabio sam čašu i otpio gutljaj pa se opet zagledao
u bazen. Moj bijes odmah se istopio pri pogledu na Melanie, koja je promatrala
vrt s čašom u ruci. Očito nije primijetila da se nas dvojica prepiremo.
Magnus je samo šutio, čekajući da nas obojicu prođe loše raspoloženje. Ali
tad je ipak rekao što ga muči. “Od početka smo se složili da ćemo raditi s malim
distributerima, da ćemo ih držati pod kontrolom kako se ne bi razbahatili i
pobunili protiv nas. A sad želiš raditi s Napoleonom? To je opasno. Uostalom,
kakvo je to ime, Napoleon? Uopće nije Francuz.”
Gledao sam Melanie. Jedva sam ga slušao. “Širimo biznis. Tako se to radi.”
“To se radi na mnogo načina...”
Više se nisam mogao suzdržati. “Tko je glavni? Ja ili ti? I još bolje pitanje:
koliko sam te to puta već pitao?”
Magnus me dugo samo ljutito promatrao, ali na kraju je ipak okrenuo glavu.

129
 Knjige.Club Books

Melanie je izašla iz bazena i omotala se ručnikom koji ju je čekao uz rub.

Kosa joj je bila skupljena u pundžu i nosila je velike zlatne naušnice. Čak je i u
bazenu izgledala poput kraljice. Pratio sam je pogledom dok je obilazila bazen, a
kad je krenula prema nama, moje se srce smirilo. Čak i iz daljine, smirivala me.
Donosila je mir visoke planine, spore rijeke, nježnog povjetarca. Lišća koje se
ujesen oboji zlatom, u proljeće nježnim zelenilom. “Najljepša žena na svijetu.”
Magnus nije mogao držati jezik za zubima. “Čisto sumnjam”, rekao je, samo
da me raspizdi.
Da sam mogao odlijepiti oči od nje, bio bih ga ošinuo pogledom. Da mi srce
nije bilo tako mirno, pobjesnio bih na njega. Da nisam bio očaran prelijepom
ženom koja mi je prilazila, promislio bih kako reagirati.
Chérie.
Prišla mi je, omotana ručnikom, i odmah sjela na moje krilo pa uzela kockicu
sira s pladnja.
Moje ruke instinktivno su se sklopile oko nje i privukle je u poljubac, iako je
bila mokra i mirisala po kloru. Spustio sam usnice na njezino rame i
utisnuo poljubac i u njega, obasipajući njezino tijelo ljubavlju.
Melanie je jela sir, gledajući Magnusa. “Je li Raven dobro? Naglo ste otišli.”
Magnus je nije ni pogledao. “Dobro je.”
Otpila je gutljaj vina, još uvijek ga netremice gledajući. Očajnički je željela
čuti odgovor. “Lažeš. Ti i Fender jednako se držite kad lažete.”
Magnus ju je sad pogledao, ne krijući koliko mu ide na živce. “Ne lažem.
Raven je dobro.”
Melanie nije željela odustati - kao i uvijek. “Možda je sad dobro, ali na zabavi
nije bila.”
Nisam želio potratiti više ni sekunde na tu napornu žensku. “Nije joj bilo
dobro. Navodno.”
Melanie je spustila čašu pored hrane, koja je više nije zanimala. Svaka čaša
vina koju je popila bila je iz moje skupe, birane zbirke. Moje osoblje stajalo joj je
na usluzi za svaku želju. Živjela je u palači s bazenom, sjedila na krilu čovjeka
koji ju je obožavao. Nije mi bilo jasno zašto je toliko brine Raven, pogotovo
nakon svega što joj je izgovorila. “Reci mi, molim te.”
Magnus je prvo pogledom zatražio dopuštenje od mene pa odgovorio. “Jedna
moja bivša cura nešto joj je rekla.”
“Što?” upitala je Melanie.
Slegnuo je ramenima. “Da joj nije jasno zašto sam je ostavio za nekog manje
privlačnog od nje. Što i nije istina. To je rekla samo da započne svađu.”
Na te riječi, iz Melanie je provalila vulkanska erupcija bijesa. “Razbit ću tu
kučketinu! Tko je ta, ha? Tko joj je to rekao?” U njoj je plamtjelo više bijesa nego
ikada dosad. Nikada je nisam vidio tako razjarenu.

130
 Knjige.Club Books

Meni je sve to bilo smiješno i nisam se mogao suzdržati. Nasmijao sam se.
Nikad nisam čuo Melanie da tako bjesni, čak ni zbog žena s kojima sam ja
bio. “Ma daj. Stasia je seksi, a tvoja sestra izgleda kao krmača.” Melanie se mogla
praviti da to nije istina, ali ja nisam. Raven je bila rugoba, pogotovo u usporedbi
s Melanie, i točka.
Melanie je sad pogledala mene, i to pogledom kakav mi nikad prije nije
uputila. Otkad sam je upoznao, nikad je nisam vidio ovako ljutitu. U pogledu joj
je gorjela vatra, a moje tijelo kao da je bilo od suhog pruća. Koju sekundu samo
je mirno sjedila, a zatim ustala.
Čim se odmaknula od mene, postalo mi je hladno.
Melanie se tresla. Vidno se tresla, kao da ne zna kamo usmjeriti bijes koji ju
je obuzimao.
A tad se sjetila kamo. Njezin je dlan tako zvučno sletio na moje lice da se čulo
do sredine dvorišta. Udarila me s više snage nego što sam mislio da može skupiti
u tom svom sitnom tijelu. Toliko me snažno ošamarila da mi je glava poletjela
ustranu. Obraz me zapekao čim je njezin dlan sletio na njega. “Ne govori tako o
mojoj sestri, seronjo.”
Kad sam okrenuo glavu prema njoj, moj pogled izražavao je iznenađenje.
A u njezinome nije bilo ni trunke kajanja.
Odmarširala je prema palači žurnim korakom, kao da jedva čeka udaljiti se
od mene.
Gledao sam za njom, ali nisam ustao. Samo sam protrljao obraz, gledajući
šokiranog Magnusa. Samo sam slegnuo ramenima. Ni ja se nisam kajao za ono što
sam rekao o Raven. “Ovo mi se, bogme, svidjelo.”

Kad sam legao, nije mi se pridružila.

Skinuo sam se u bokserice i provjerio je li u kupaonici ili u garderobi.
Nigdje je nije bilo.
Otišao sam hodnikom do njezine nekadašnje sobe i pronašao je. Ležala je u
krevetu, pokrivena do ramena, okrenuta prema prozoru. Ritam njezinog disanja
govorio je da je budna, ali pretvarala se da spava.
Poznavao sam je bolje nego što je mislila.
Prišao sam krevet i nadvio se nad nju, gledajući je kako mirno diše. Znala je
da sam ondje, da je gledam. Spustio sam ruku na njezinu podlakticu i nježno je
okrenuo prema sebi.
Bijes je očito nije bio prošao jer je iste sekunde izvukla ruku iz mog stiska.
“Ne diraj me.”
Samo sam stajao, čekajući da se okrene i pogleda me.
Nije se okrenula.

131
 Knjige.Club Books

Nisam se ispričao.
Zaobišao sam krevet da joj priđem s druge strane, da me mora pogledati.
Ljutito me pogledala. “Odlazi.”
Zgrabio sam plahtu i povukao je s nje.
Kako je nisam poslušao kao inače, uspravila se u krevetu. “Odlazi, rekla sam
ti.”
Uvukao sam se u krevet pored nje i pokrio do struka. “Neću.”
Pogledala me apsolutno zaprepašteno, ne znajući što da radi sada kad sam joj
oduzeo moć. Zatim se iskobeljala iz plahte i ustala. “Dobro. Onda ja odlazim.”
Skočila je na krevet i izjurila iz sobe.
Slijedio sam je.
Na stubištu je zastala i okrenula se prema meni, gledajući me pogledom punim
bijesa. “Prestani.”
Nisam prestao.
Ušla je u moju sobu i zalupila mi vrata pred nosom. I zaključala ih.
Kako slatko.
Odmaknuo sam se koji korak: unatrag, zaletio ramenom u vrata i popustila
su. Prekoračio sam slomljeno drvo i ušao.
Prvo je pogledala vrata pa mene, s jednakim zaprepaštenjem.
Prišao sam joj. “Spavamo zajedno. Ti biraš jebeni krevet.”
Njezine plave oči bile su užarene od bijesa. Grudi su joj se brzo nadimale i
spuštale od ljutitih udaha.
Nije znala kamo usmjeriti sav taj bijes, što uraditi s njime. Moje ponašanje
nikad je prije nije toliko razbjesnilo pa sam zaključio da je ovome uzrok
njezina sestra. “Želim da odeš.”
“Neću.” Prišao sam joj korak bliže, ne obazirući se na njezin bijes, ali ipak
prilično oprezno.
Bila je toliko ljutita da je iz nje gotovo kuljala lava.
Stao sam pred nju. Uspravio sam se punom visinom.
Opet se ukočila i opet me ošamarila.
I ovaj mi je šamar zanio glavu ustranu. I ovaj me napalio, iako me trebalo
razljutiti. Nikad prije nije bila neposlušna. Nikad nije iskazala nijednu od osobina
koje sam prezirao. Ali sad kad jest, napalila me.
“Da više nikad nisi rekao išta takvo o mojoj sestri.”
Bijesno je šarala pogledom, gledajući me u oči. Čak ni ovaj drugi šamar nije
ublažio njezin bijes.
Nije mi bilo jasno zašto joj moje riječi toliko smetaju. Pa samo sam rekao
istinu. Melanie je bila lijepa, a Raven rugoba. I Melanie je to znala. Nisam joj
ja to morao reći. Ali ipak sam popustio. “O. K.”
132
 Knjige.Club Books

Malo se smirila. “Želim ispriku.”

“Ništa od toga. Rekao sam što mislim.”
Opet se razbjesnjela.
“Ti si najljepša žena na svijetu. U usporedbi s tobom, sve su rugobe.”
“Ali ipak si rekao da je Stasia seksi, a moja sestra krmača.” Ljutito je
zamahnula šakama.
“U usporedbi. Ali Stasia je krmača u usporedbi s tobom.”
Sad se malo manje ljutila. Prekrižila je ruke na grudima.
Bila mi je prelijepa čak i bijesna. Oduzela mi je dah. Prišao sam i odmaknula
se, i nastavio sam tako sve dok stražnjicom nije naletjela na krevet.
Ruke su joj poletjele unatrag da se pridrži. Gledala me prilično nepovjerljivo.
Zgrabio sam je za bokove i podigao na krevet.
Pljesnula me po ruci.
Samo sam se zagledao u nju, opet zgrabio za bokove i polegao, da joj skinem
tange.
Udarila me nogom.
“Hoćeš da prestanem? Reci mi.” Skinuo sam bokserice i oslobodio kurac.
Samo me bijesno promatrala, ali nije rekla da prestanem. Željela je ona mene
- samo se pretvarala da me ne želi.
Povukao sam je do ruba kreveta i zavukao bedra između njezinih.
Opet me ošamarila.
Zgrabio sam je za ruke i prikovao ih za krevet iznad njezine glave. “Reci mi.”
Bijesno me gledala.
Jednom rukom držao sam njezine, a drugom se gurnuo u nju. Već je bila
vlažna. “Dovraga...” Držao sam joj ruke nad glavom jer mi se svidjelo. Zabijao
sam se u nju brzo, pohotno. Žudio sam za ovime otkako me ošamarila.
Nije pratila moj ritam, ali ipak je stenjala od užitka, koliko god nije željela.
Jebao sam je gledajući je u oči, osjećajući kako se steže oko mene iako se
odmiče, kao da se želi oduprijeti koliko god dugo bude mogla. Kao da mi ne
želi pružiti ovaj užitak. Ali već sam uživao. Ovo za mene nije bila igra, a ja nisam
bio tip muškarca koji igra igrice. “Ɉe t’aime, chérie.”
Na te se riječi smekšala. Pomaknula je bokove, stenjući. Izvukla je ruke iz
mog stiska da ih podigne na moja ramena, da me privuče bliže. “Ɉe t’aime,
mon amour...”

Opipao sam krevet pored sebe.

Bio je prazan.
Otvorio sam oči i ugledao svjetlo koje je virilo kroz poluzatvorene zastore.

133
 Knjige.Club Books

Zrakom su lebdjele čestice prašine. U sobi je bilo puno toplije jutrima

nego večerima - koliko god mi usijavali atmosferu.
Zgužvao sam plahtu dlanom, razočaran jer me ostavila da spavam sam. Uz
nju sam lakše spavao. Znajući da je uz mene, da joj se ništa ne može dogoditi ako
prije toga ne dokrajči mene, spavao sam mirnije nego ikad prije.
Nikad neću dopustiti da joj se išta dogodi.
Nikad više.
Ustao sam iz kreveta i navukao trenirku.
Vrata su visjela prema van, obješena samo na jednoj preostaloj šarki.
Komadići drva bili su pometeni nogama van, pa je prolaz bio čist. Melanie nije
bila u kupaonici i u potrazi za njom sišao sam sve do prizemlja.
“Dobro jutro, gospodine”, pozdravio me Gilbert, već u odori i stojeći s rukama
na leđima. “Želite li nešto...”
“Melanie.” Samo sam ga oštro pogledao.
Već se bio privikao na moju grubost pa je samo kimnuo. “Doručkuje na terasi.
Biste li joj se željeli pridružiti?”
“Da.”
Kimnuo je i udaljio se.
“Gilberte?”
Okrenuo se pogledati me. “Gospodine?”
“Popravi moja vrata.” Prošao sam pored njega. “Razvaljena su.” Izašao sam
na terasu i zatekao Melanie pod suncobranom, za stolom na kojem je bio poslužen
obilan doručak. Čokoladni kroasani. Vrč kave. Palačinke sa slanim punjenjem.
Vaza s ružičastim ružama. Zdjela voća. Više hrane nego što bi Melanie mogla
sama pojesti. Ali nije bila poslužena da je sama pojede.
Kad sam prišao, odvojila je pogled od bazena i vrta i pogledala me.
Izvukao sam stolicu i sjeo nasuprot njoj.
Sjedila je brade naslonjene na isprepletene prste, a kad sam sjeo, pogledala
me pomalo suzdržano, kao da je bijes nije prošao ni nakon sveg onog seksa, nakon
sveg onog šaputanja, nakon svih onih suza. Zatim je oborila pogled na kavu i
prinijela šalicu ustima. Sjedila je u haljini ispod koje je nosila bikini, a umjesto
šminke, na licu je imala kremu za zaštitu od sunca. Na nosu joj se vidjela bijela
pruga, debeo sloj kreme.
Bila je prelijepa. Kao i uvijek.
Bio je pravi užitak sjediti i gledati je.
Naše noći i jutra bih su mi najdraži dio svakoga dana. Naše su noći bile
ispunjene strašću koju nikad nisam iskusio s drugom ženom. Naša jutra bila
su doručak prije doručka, zadovoljavanje potrebe koje nam je punilo baterije za

134
 Knjige.Club Books

ostatak dana. Brzo, kratko i jasno. Dobar početak. Oboje je imalo svoje čari. Kad
sam se probudio bez nje, dan mi je loše počeo.
Gilbert se nacrtao pored mene i poslužio mi palačinke punjene piletinom,
šparogama i bešamelom. Donio mi je i šalicu kave, da se poslužim sam. Doručak
je bio poslužen kao švedski stol, da svatko bira što želi.
Melanie je otpila još gutljaj kave. Pojela je nekoliko zalogaja hrane,
promatrajući savršeno uredne grmove ruža i drveće. Izgledala je kao da ovamo
pripada, kao da je ovdje rođena. Kao da ju je ovamo dovela sudbina.
Držala se hladno, kao da ne želi provesti jutro sa mnom, ali očito nije bila
dovoljno ljuta da mi kaže da odem.
Ili je možda samo znala da bi to bilo uzaludno.
Pojeo sam sve s tanjura osim nekoliko komadića voća. Pijuckao sam kavu,
trljajući bradu prstima i gledajući Melanie. Trebao sam biti u teretani, kao
i svakoga jutra, ali želio sam prvo riješiti nesporazum. “Mislio sam da smo riješili
problem.”
Pogledala me i u njezinim plavim očima primijetio sam bodeže. “Nazvao si
moju sestru krmačom. Nismo mi ništa riješili.”
“Sinoć je izgledalo riješeno...” Nasmiješio sam joj se. Trebala je samo reći da
prestanem i prestao bih, ali nije ni zucnula. Nije rekla ni riječi. Zajahala me
i pustila da je grabim za sise.
Sad me gledala još oštrije nego maločas. “Nije mi smiješno.”
“Nisam ni pokušavao biti smiješan. Samo likujem.”
Zakolutala je očima i okrenula se od mene. “Nije mi jasno kako možeš
govoriti da me voliš, a onda se tako izražavati o nekome koga ja volim. Kako bi
tebi bilo da ti kažem da mi je Magnus gnjusno ružan?”
“Ne bih bio iznenađen. Uvijek sam sebe smatrao privlačnijim.”
“A da kažem da ga mrzim?”
“I ja ga pretežno mrzim.”
Stresla je glavom i frustrirano uzdahnula.
Imao sam ja i gorih zločina u dosjeu, pa mi uopće nije bilo jasno zašto je tako
zapela za ovaj. Pa to su samo riječi. Samo uvrede. Ništa više. “Chérie.”
Polako je okrenula glavu da me pogleda.
“Reci mi što se događa.”
Privukla je šalicu, pa se zagledala u svoju kavu, po običaju punu vrhnja i
šećera. “Znam da Raven to smeta...”
Naslonio sam ruke na naslone i spojio prste na krilu, slušajući je.
“Svaki put kad bi se njoj svidio neki dečko, njemu bih se svidjela ja. Kad smo
počele izlaziti, često bi se dogodilo da bi se oba dečka, i moj i njezin, motali oko

135
 Knjige.Club Books

mene. Jedno vrijeme viđala se s nekim, ali kad god bismo on i ja ostali nasamo...
upucavao mi se.”
Nije ni čudo.
“Mislim da je to još jedan razlog zašto je pobjegla od mene. Da je prestanu
uspoređivati sa mnom. Mene je to ljutilo, ali sad je više ne krivim. Otkako
je mama umrla, samo joj stvaram probleme.”
“Ne slažem se. Raven je živa samo zato što ima tebe.”
“To je jedino u čemu sam joj bila od koristi.” Dohvatila je žlicu i promiješala
kavu, još uvijek ne dižući pogled. “Magnus nije takav. Znam kad se nekome
sviđam. Magnusu se ne sviđam.”
Možda mi je doista rekao istinu. Možda mu Raven i nije samo utješna
nagrada.
“Zato mi je drago da je s njom... I ne samo zato.” Kucnula je žlicom po rubu
šalice pa je odložila na ubrus. “Zaslužuje muškarca koji će je gledati kao što ti
gledaš mene. Svaka žena to zaslužuje. Ja sam možda objektivno ljepša od nje, ali
ona je puno bolja nego što ću ja ikad biti.”
“Po čemu to?”
Slegnula sam ramenima. “Pametna je. Samostalna. Ambiciozna. Hrabra. Ima
suosjećanja za druge, ima integritet, voli pomagati...” Duboko je udahnula i
polako izdahnula. “Ja sam samo lijepa. I ništa više.” Moje srce ubrzalo je - od boli
zbog njezinih riječi. “Raven se uspoređuje s tobom - ali i ti s njom. I obje ste tužne
zbog toga.”
Podigla je glavu i pogledala me.
“Da se barem vidiš kako te ja vidim. Ne slažem se ni s čime što si upravo
rekla.”
Opet je oborila pogled kao da me ne želi slušati. “Znam da si ti ubila krvnika.”
Naglo me pogledala, a cijelo joj se lice stisnulo pred tom optužbom.
“Da, chérie, sve znam.” Znao sam sve što je napravila one noći kad su spalile
logor. “Ne želim čuti od tebe da nisi hrabra. Nitko tko nije hrabar ne bi se otputio
u olujnu noć pomoći sestri iako misli da će obje umrijeti. Nitko tko nije hrabar ne
voli nekoga poput mene. Ti si najhrabrija osoba koju poznajem.”
Samo je mirno sjedila, ali u očima joj se vidjelo što osjeća.
“Ti si ta koja ima suosjećanja za druge, ne Raven.” Stresao sam glavom.
“Magnus i ja smo isti, ali ti njoj ne zamjeraš osjećaje prema njemu jer si prošla to
isto, sa mnom. Voliš me iako ne bi trebala, a ona tebe i ne pokušava razumjeti. Ne
očekujem da razumije mene, čak ni ako joj Magnus kad-tad kaže što nam se
dogodilo dok smo bili djeca, ali očekujem da razumije vlastitu sestru.”
Vidio sam da osjećaji u njoj bujaju.

136
 Knjige.Club Books

“Gilbert se prema tebi grozno ponašao, ali ti si ipak bila draga prema njemu.
Natjerao te na dijetu - a ti ga nisi otkucala iako si mogla. I za to znam, da. Sve ja
znam, chérie.”
Sve je brže disala.
“Još si jedno zaboravila - koliko si odana. Koliko bi samo žena zaboravilo sve
izvan ove palače i prepustilo se raskoši i uživanju, ali ne i ti. Ostala si joj odana i
jedino je zbog tebe još uvijek živa. Dobila je imunitet zbog tebe. Drži se kao da si
moja suučesnica u zločinu protiv nje, a ti si zapravo junakinja, chérie.”

137
 Knjige.Club Books

21
LOUVRE

MELANIE

IZAŠLI SMO NA VEČERU.

Jelovnik je bio na francuskome, ali razumjela sam više nego dosad. Čak sam
uspjela sama naručiti a da me konobar nije poprijeko pogledao. Na stolu je
već stajala boca vina od deset tisuća eura. Svijeće su obasjavale cijeli restoran
nježnom svjetlošću, a oko nas su sjedili sami parovi, zadubljeni u nježne
razgovore, držeći se za ruke na stolu.
Fender je bio u crnome, lice mu je bilo savršeno obrijano, a oči još tamnije
pri svjetlu svijeća. Na zapešću je nosio skupocjen sat, potpuno crn. Cijele je večeri
samo pijuckao vino, polako jeo, gledao me i tako ukrug.
Tko god prešao prag restorana, Fender ni na tren nije skrenuo pogled s mene.
Pretpostavljala sam da me stalno gleda i kući, dok ne vidim.
Njegova zaluđenost mnome bila je očita u svakoj njegovoj kretnji, ali to nije
priječilo žene da ga pogledavaju.
Čak mi ni to nije smetalo. Razumjela sam ih. Nisam ni znala da muškarci
poput njega postoje - sve do njega. Visoki. Tamnoputi, zgodni muškarci vječno
namrgođena držanja, koji u rukama drže svu moć i sve bogatstvo svijeta.
Strastveni muškarci. Odani ljubavnici. Kako je netko poput Fendera uopće mogao
biti vjeran samo jednoj ženi?
Za večerom smo jedva razgovarali. Fenderu to kao da nije smetalo.
Završili smo obrok, Fender je platio, i samo smo izašli i sjeli u auto.
Ali nismo krenuli kući. Uputio se dublje u središte Pariza.
Ruke su nam bile spojene na mjenjaču dok je Fender vozio pariškim ulicama
punim prometa. Svi su izašli uživati u ljetnoj večeri.
“Kamo idemo?”
Nije ni skrenuo pogled s ceste.
Kako nisam dobila odgovor, samo sam se zagledala u naše spojene ruke.
Njegova je bila toliko velika da je potpuno progutala moju. Skrenuo je nekoliko
puta i konačno stao, zatim pričekao da se jedan auto makne i parkirao uz pločnik.

138
 Knjige.Club Books

Učinilo mi se da je u tom autu neki njegov čovjek, jer se maknuo čim smo mi
stigli, kao da nam prepušta parkirno mjesto.
Parkirali smo se, prošli nekoliko vanjskih stubišta i stigli do cilja.
Louvre.
Kameni trg pred muzejom bio je prazan. Prozori palače iza njega bili su
osvijetljeni kao da je muzej otvoren, a staklena piramida obasjana svjetlima tisuća
svijeća.
Među svijećama je vijugala uska staza, samo za nas dvoje.
Držeći me za ruku, Fender me poveo prema staklenoj piramidi.
Promatrala sam svijeće oko nas. Povjetarac koji su stvarali naši koraci zanosio
je plamen. Ljetni vjetrić zanio ih je još više. Jedini zvuk u okolici dopirao je od
fontane. Svi ulazi u Louvre bili su prepriječeni uže tom.
Pogledala sam Fendera očekujući objašnjenje za najljepši prizor koji sam ikad
ugledala.
Ni ne gledajući me, poveo me do podnožja piramide, do prostora koji je bio
okružen svijećama.
Ogledavajući se, osjetila sam povjetarac u kosi, toplinu svijeća na koži. Srce
mi je tutnjalo, govoreći mi da se sprema nešto važno. “Prelijepo je... Što je sve
ovo?”
Izvukao je ruku iz moje i zavukao obje ruke u džepove. Zagledao se u staklenu
piramidu savršeno mirno, kao da bi ovo mogao izvesti baš svatko. Njemu je ovo
i bila sitnica - jer je posjedovao sve i mogao platiti sve.
“Uvijek sam željela posjetiti Louvre... Samo mi se nije pružila prilika.”
Pogledao me, ne vadeći ruke iz džepova.
Ukipila sam se pred intenzitetom njegova pogleda.
Stao je ravno pred mene, gledajući me u oči. Prišao mi je sasvim blizu.
Zagledao se u mene sa strašću koju nije pokazivao za večerom.
Nešto se sprema, shvatila sam. Osjećala sam napetost u zraku. Osjećala sam
je u svakom udahu, pekla me kao da udišem sam plamen svih tih svijeća.
Izvukao je ruku iz lijevog džepa i ugledala sam najveći dijamant koji sam ikad
vidjela.
Zadržala sam dah. Srce mi je poskočilo kao da izvodi salto. Želudac mi se
stisnuo. Fender je nekoliko sekunda samo gledao prsten, okrećući ga kao da hvata
svjetlost svijeća kamenom.
“Pripadao je grofici Baudelaire - mojoj praprabaki.”
Gledao ga je s divljenjem, a golemi je kamen u njegovoj ruci izgledao sićušno.
“Pronašao sam ga i platio pravo bogatstvo za njega. Ali pripadao je mojoj obitelji
- morao sam ga vratiti.”
O, Bože.

139
 Knjige.Club Books

Pogledao me u oči. Netremice me promatrajući, uzeo je moju lijevu ruku i

nataknuo mi prsten na prst. “Sad ćeš ti biti grofica Baudelaire. Moja grofica.”
Prsten mi je pristajao savršeno, ali čim mi ga je Fender nataknuo, osjetila sam
težinu koja nije imala veze s dimenzijama dijamanta.
Odmaknuo se, čekajući moju reakciju.
Ja sam oborila pogled na prsten, na nakit koji bi trebao biti u muzeju, na taj
djelić duge povijesti ove zemlje. Prešla sam palcem po dijamantu, toliko savršeno
izbrušenom da sam se mogla i porezati na njega. Zatim sam pogledala Fendera,
shvativši da me zapravo nije zaprosio.
Samo me obavijestio da smo zaručeni.
Na tren me obuzela euforija: prosidba je bila savršena do posljednjeg detalja.
Pozornica. Prsten. Prosac. Bila sam Pepeljuga, ali nisam dobila princa, nego
grofa. I palaču.
I to mi nije bilo dovoljno.
Skinula sam prsten.
Izraz Fenderovog lica malo se promijenio, ali sasvim dovoljno da pokaže što
osjeća.
“Kako očekuješ da pristanem?”
Pružila sam mu prsten, gledajući ga netremice. Bez riječi je zavukao ruke u
stražnje džepove. I on je mene gledao netremice, mirno, ali kao da stoji pred cijevi
pištolja.
“Ne mogu.” Pružila sam mu prsten.
Nije ga uzeo.
Ni ja ga nisam spustila.
Nije se ni pomaknuo.
“Ako pristanem - oslobodit ćeš cure.”
Nato je odmah odgovorio. “Neću.”
Ponudio mi je svoje srce, a ja sam za svoje zatražila više nego što je bio
spreman dati.
“Nećeš mi ti govoriti kako ću voditi biznis. Nikad.” To je izgovorio tiho, ali
odlučno i bezosjećajno.
Ponovo sam pogledala prsten i u njemu vidjela budućnost koju sam još uvijek
željela, iako si to nisam mogla objasniti. “Onda barem pusti moju sestru.” Vratila
sam prsten na prvi članak, odmah osjetivši težinu na prstu.
Pogledao je prsten na mom prstu pa tek onda mene u oči.
“Rekao si da sam odana. Znači da ti je jasno da se ne mogu udati za tebe dok
moja sestra čami u onom užasnom logoru. Pusti je - i udat ću se za tebe.”

140
 Knjige.Club Books

Netremice me promatrao, ljutito i neprijateljski. Bijesno. Uzdahnuo je toliko

ljutito da su mu se nosnice napuhnule. Ali tad se smirio, kao da je donio odluku.
Vratio se k meni, u trenutak u kojem smo se našli. “U redu.”

Krevet je bio posut ružinim laticama. Na svakoj površini blistale su bijele svijeće,
obasjavajući sobu jednako žarkim svjetlom kao i Louvre. Vrata su bila
popravljena, a od njih do kreveta je vodila staza posuta crvenim ružinim laticama.
Sa svakim sam korakom bila svjesna težine obećanja na mome prstu.
Odjeća je ostajala za mnom na podu.
Srce mi je tutnjalo. Soba je bila ista, večer je bila ista, ali sve ostalo drugačije.
Moj život više nikad neće biti isti.
Fenderova snažna ruka prešla je mojim trbuhom i privukla me k njemu, na
njegova gola prsa. Sagnuo je glavu i poljubio me u vrat, požudno sišući, gužvajući
moju haljinu kao da je krpa, a ne skupi komad s potpisom. Uhvatio me za
stražnjicu, dišući mi u uho.
Zaklopila sam oči, osjećajući se kao da se topim.
“Dat ćeš mi snažne sinove”, šapnuo mi je. “Dat ćeš mi lijepe kćeri. Bit ćeš
jedina za mene dok me smrt ne odnese. Moja grofica.” Povukao je zatvarač moje
haljine i skliznula je niz mene sve do stopala. Fenderovi poljupci bili su sve vreliji
i gurnuo mi je ruku u gaćice, masirajući mi klitoris dok me ljubio sve agresivnije,
sve požudnije.
Pridržala sam se za njega, ljuljajući se u ritmu, približavajući se bokovima
njegovom dodiru, uživajući.
Doveo me do ruba pa maknuo prste.
Frustrirano sam uzdahnula, ali znala sam da je prestao samo jer mi je mogao
dati nešto još bolje. Dogurao me do kreveta i legao na mene, raširio moje noge
svojim uskim bokovima i ušao u mene, gledajući me u oči, pokazujući mi da me
posjeduje dodirom, umom, tijelom i dušom.
Nije me prestao gledati u oči.
Pokazivao mi je da me voli, da sam mu sve na svijetu. Dok nas smrt ne rastavi.

Probudila sam se okrenuta prema prozoru.

Nije me probudilo sunce, kao svakog jutra, probijajući se kroz razmaknute
zavjese.
Jer je bilo podne.
Osjetila sam teret na lijevoj ruci, novi teret koji ću nositi do kraja života.
Podigla sam lijevu ruku pred lice i zagledala se u ovalni dijamant, toliko velik
da ga ne bih mogla izgubiti ni da mi ispadne. Blistao je sa svakim pokretom koje
ruke, odražavajući svjetlost u milijunima kutova.

141
 Knjige.Club Books

Muškarac koji mi ga je dao još je spavao.

Ležao je na leđima, protegnut preko većeg dijela kreveta, ruke prebačene
preko mog trbuha još otkako ju je onamo spustio tijekom noći. Udisao je i izdisao
nježno, polako. Plahta mu je bila zgužvana oko struka, kao da mu je usred noći
postalo pretopio. Bio je golem i uz njega sam se osjećala sigurnije nego s oružjem
u ruci.
Neko vrijeme samo sam ga promatrala, uživajući u pogledu na čovjeka za
kojega ću se udati.
Na svojega zaručnika.
Krivica mi je stegnula želudac, ali ne iz očekivanog razloga.
Tiho sam ustala i dovukla se do ruba kreveta, spustila stopala na tepih i
provukla prste kroz raščupanu kosu. Legla sam ne skinuvši šminku i oči su mi sad
bile natečene od sjenila i maskare. Protrljala sam ih i osjetila nakupine šminke
pod prstima.
Svijeće više nisu gorjele. Očito ih je ugasio tijekom noći. U kosi sam imala
latica i jedna je pala na pod. Ustala sam i na prstima se uputila prema garderobi.
“Vraćaj se ovamo”, rekao je hrapavim glasom, kao da mu se glasnice još nisu
razbudile.
Okrenula sam se prema njemu.
Umorno me pogledao pa potapšao krevet pored sebe. I on je bio raščupan, na
vilici mu se vidio trag mog ruža, ali tako pospan, izgledao mi je seksi. Samo je
tad izgledao bezazleno.
Polako sam krenula natrag prema krevetu. Putem sam izvadila jednu njegovu
košulju iz ladice. Legla sam pored njega.
Iste sekunde privukao me bliže, spustio dlan na donji dio mojih leđa i
prislonio usnice na moje čelo. “Dosta mi je buđenja bez tebe.” Zaklopio je oči,
grleći me i milujući prstima, razbuđujući se.
Neko smo vrijeme samo tako ležali, a tad nas je prenulo tiho kucanje. Čuli
smo tih zvuk spuštanja pladnja pred vrata, a zatim Gilbertove sve tiše korake.
Ostavio nam je doručak.
Opet sam se izvukla iz njegovog zagrljaja, otišla po pladanj i spustila ga na
stol u salonu. Zatim sam razmaknula zastore i Sunčeva svjetlost prodrla je u svaki
kutak spavaće sobe. Fender se uspravio u krevetu, naslonio ruke na koljena i
protrljao oči dlanovima.
Ja sam sjela za stol i natočila si šalicu vrele kave.
Trenutak poslije pridružio mi se, u crnim boksericama i neobrijan, iz nekog
razloga pomalo ljutit. Sjeo je preko puta mene, ali nije si natočio kavu ni uzeo išta
za jesti.
Ja sam si dolila vrhnja i usula šećera u kavu, ne gledajući ga. Promatrao me
je, sve više ljutit, kao da očekuje objašnjenje za moje ponašanje.
142
 Knjige.Club Books

Kad sam stisnula šalicu, prsten je zablistao na mom prstu, predivan. Pustila
sam šalicu i stisnula šaku, gledajući kako dijamant odražava sve boje svjetlosti.
Podigla sam pogled prema njemu.
Izraz njegovog lica uvijek je mnogo govorio - a sad je bio bijesan.
“Moram ti nešto reći.”
Lice mu se istog trena opustilo. Očigledno je očekivao da mu vratim prsten,
da mu kažem da sam se predomislila.
Nisam pristala udati se za njega samo da spasim sestru. Željela sam se udati
za njega jer nisam mogla zamisliti život ni s kime osim s njim i zbog toga me
neiskrenost pekla. Osjećala sam se kao da sam ga izdala. Kao da ga ne zaslužujem.
“Kad sam ti se vratila... Vratila sam se da spasim Raven.” Oborila sam pogled.
Nisam ga mogla ni pogledati priznajući mu da se naša veza temelji na laži.
Tišina je dugo trajala.
Kako nije odgovarao, ponovo sam ga pogledala.
Gledao me jednako mirno kao i prije. “Znam, chérie.”
Odahnula sam. Kad me nazvao chérie, znala sam da je sve u redu.
“Znam i da si mi zato rekla da me voliš.”
Krivnja je preplavila moje srce i uvukla mi se u vene.
“Ali nije me bilo briga. Ni sad me nije briga.”
Moji prsti sami su se od sebe igrali prstenom, okretali ga lijevo-desno.
Dijamant je bio prevelik da ga u potpunosti okrenem oko prsta, pa sam ga
samo micala od prsta do prsta.
“Voliš li me sad?”
To me pitanje zateklo - jer me zaboljelo. Boljelo me što me to uopće mora
pitati jer je naša ljubav sad bila stvarna. Nije bila moralna, ali bila je iskrena. Znala
sam da ne bih smjela voljeti čovjeka poput njega, ali voljela sam ga i znala da
drugačije ne mogu. Suze su mi zapekle oči i preplavili su me osjećaji kojih
maloprije nije bilo. “Svim srcem.”
Neko me vrijeme samo ozbiljno promatrao, a zatim se razvedrio. Držanje mu
se promijenilo.
I nasmiješio se.

Odlučio je provoditi sa mnom više vremena nego za radnim stolom.

Jutra smo provodili u krevetu, vodeći ljubav kao da isto tako nismo proveli i
cijelu noć. Nakon toga odveo bi me u Pariz. Ručali bismo, prošetali, otišli
u šoping, ponašali se kao i svi parovi. Sve me vrijeme držao za ruku, vodio. Dao
mi je život o kojem nisam ni sanjala. Kupovao mi je sve što sam poželjela, od
jeftine marame do skupih dijamanata. Kad god bi mi se neki muškarac previše

143
 Knjige.Club Books

približio, mrko bi ga pogledao da ga otjera. Kad god bi neka žena očijukala s

njim, ignorirao bije.
Samo sam mu ja bila važna.
Nije gledao nikoga osim mene.
Znala sam da se ne pretvara.
Kad smo se vratili u palaču, Fender je odnio moje vrećice u predvorje i spustio
ih da ih Gilbert odnese.
Gilbert je prišao tek nakon što je Fender ušao. Stari Gilbert bio bi spreman
one sekunde kad bi mu stražari javili da je Fender pred vratima, ali nije
bilo pošteno uspoređivati ih, koliko god se mi pretvarali da se jednako zovu.
“Večera će uskoro biti spremna.
Želite li večerati u sobi?”
“Da.” Fender ga je jedva i pogledao. Krenuo je na kat.
Ja sam se uspela za njim i ušli smo u sobu.
Skinuo je sat, povukao košulju preko glave u jednom potezu i ostao stajati
kraj kreveta.
“Ne sviđa ti se Gilbert.”
Okrenuo se prema meni, raskopčavajući traperice. “Nitko mi se ne sviđa.”
“Znam da ti nije lako, ali ne smiješ ga uspoređivati s...”
Fender nije govorio o prvome Gilbertu, kao što nije govorio ni o čemu, ali
znala sam da ga to još muči. Izgubio je nekoga do koga mu je bilo stalo i nakon
toga se zatvorio još i više nego prije. Nije mi odgovorio, samo je skinuo cipele, a
za njima i traperice.
Nisam nastavila.
Nakon što je rekao da ne namjerava pustiti Raven, nisam ustrajala ni na tom
razgovoru. Pretpostavila sam da će mi ispuniti želju prilikom idućeg posjeta
logoru - uskoro, nadala sam se. Izula sam cipele i skinula se pa obukla jednu
njegovu košulju umjesto svoje lijepe odjeće. Toliko smo se opustili da smo
se ponašali kao stari bračni par koji provodi dane u pidžamama.
Prišao mi je gledajući me ozbiljno, kao da se sprema nešto reći. Čekala sam.
Poznavala sam ga bolje nego bilo koga drugoga i znala sam govor njegovog
tijela. Razumjela sam ga i bez riječi. Nisam ga morala ni pogledati kad bi bio
bijesan, jer sam osjećala njegov bijes na koži. Nisam morala ni čuti da me voli - i
to sam osjećala.
“Večeras odlazim.”
Zadržala sam dah kao da mi je priopćio nešto šokantno. “Zašto mi to uvijek
kažeš u zadnji čas?...”
“Jer ne voliš kad odlazim.” Obujmio je moje lice svojim velikim dlanovima.
“Kao ni ja.”

144
 Knjige.Club Books

Kad je prošli put otišao, sve se raspalo.

“Rado bih ostao, ali ne mogu. Imam posla.” U pogledu mu se vidjelo koliko
žali. “Povest ću te ako želiš.”
Željela sam. Željela sam uvijek biti uz njega.
Željela sam provesti svaku noć uz njegovo golemo tijelo.
Gledao me u oči, očekujući moju reakciju.
Taj je logor bio uzrok mojih noćnih mora. Izvor moje boli. Razlog zbog
kojega nas dvoje i ne bismo trebali biti zajedno. Moja će sestra uskoro otići i
neću ga se nikad više morati ni sjetiti, moći ću se praviti da ne postoji. Što ondje
nisam mogla.
Polako je spustio ruke s mog lica. “Razumijem te.” Nije mi bilo drago što sam
ga razočarala, ali nisam mogla drugačije. “Stvarno ćeš pustiti moju sestru?”
Kimnuo je.
“A kada dođe u Pariz... Smijem li je posjetiti?”
U trenu se razljutio. Iznenada. Njegov je bijes bljesnuo poput meteora.
Odmaknuo se od mene bijesno dišući, zaklopio oči i stisnuo šake. “Ne.”
Bila sam toliko zatečena da sam ga samo promatrala bez riječi.
Opet smo čuli kucanje na vratima. Gilbert.
Fender se okrenuo od mene kao da je razgovor gotov. “Naprijed.”
Gilbert je ušao s pladnjem hrane, koji je odnio do stola.
Ja ni na tren nisam prestala gledati Fendera. “Što to znači?”
Pogledao me kao da ga je to pitanje iznenadilo, kao da je mislio da je razgovor
gotov.
“Očekuješ da se udam za tebe, a ne daš mi da viđam sestru? Sestru koja je s
tvojim bratom?”
Njegov glas odjeknuo je poput preglasnog sterea. “Puštam je na slobodu. To
ti nije dovoljno?!” povikao je, sav crven u licu, strijeljajući me pogledom.
Gilbert se ukočio pored stola, a zatim na brzinu iskrcao tanjure da što prije
izađe.
Ja sam se zagledala u Fendera. Iz mog srca nestala je sva ljubav. “Kako
očekuješ da budem sretna kad mi ne daš da viđam jedinu obitelj koju imam?”
“Zašto ti ja nisam dovoljan?” Stajao je kao da je spreman za borbu, kao da
sam neprijatelj, a ne žena koju voli. “Dao sam ti sve. Svaki djelić sebe. Zašto ti to
nije dovoljno, jebote?”
Odmaknula sam se, pokušavajući shvatiti što se događa i što mi sve ovo
vrijeme izmiče.
Gilbert je gotovo otrčao do vrata i tiho ih zatvorio za sobom.
“Što si mi prešutio?” šapnula sam. Njegova iracionalna ljutnja u meni je iz
nekog razloga potaknula smirenost.
145
 Knjige.Club Books

Okrenuo je pogled od mene i podbočio se.

“Fendere.”
Dugo je samo gledao kroz prozor, zamišljen.
“Reci mi.”
Tad me konačno pogledao, manje ljutit i mirniji nego prije.
“Tvoja mržnja prema njoj sigurno je slabija od tvoje ljubavi prema meni.
Raven mi je potrebna - i gotovo. Pobjegla je, spalila tvoj logor, okrenula ti život
naglavce. Ali ti si nju oteo i zatočio, a prezireš je jer ti stvara probleme. Ja sam na
nju ponosna. Jebeno sam ponosna na nju jer ne odustaje od vlastitog života.
Jednostavno ćeš morati prijeći preko toga...”
“Nije u tome stvar”, rekao je tiho, mirno, što je na neki način bilo još gore.
“Nego u čemu?
Pogledao me, ali nemirnim pogledom, kao da ne zna bi li mi rekao istinu.
Prekrižio je ruke na grudima, što je samo još više napelo njegove mišiće. “Jer je
se bojim.”
Reagirala sam nesvjesno: obrve su mi poletjele uvis, usta se otvorila. Sigurno
sam izgledala iznenađeno koliko sam bila. Fender se ne boji nikoga - pogotovo
ne žene. “Misliš da će te pokušati ubiti?”
“Ne. Ako želi zadržati Magnusa, to joj neće ni pasti na pamet.”
“Ništa mi nije jasno.”
Neko je vrijeme samo gledao u pod, a zatim me pogledao u oči. “Točno znam
što će se dogoditi. Šaptat će ti u uho, trovati ti um. Podsjećati te zašto sve ne bi
trebala biti sa mnom. Okrenut će te protiv mene - kao i svaki put. Toga se bojim.”
Bio je u pravu. Točno bi tako to izgledalo.
“Znam što ti govori - čak i dok vas ne slušam. Znam da neće promijeniti
mišljenje o meni, o mom poslu. Nikad se nećemo slagati. A već si jednom
odabrala nju umjesto mene - odabrat ćeš je opet.”
Njegove tamne oči bile su prikovane za moje. Izgarao je od želje da čuje moj
odgovor.
“Jesam, jednom sam odabrala nju... I bila sam nesretna.”
Zadržao je dah.
Ti su mjeseci proletjeli, ali su se i otegnuli. Iako je Raven bila slobodna, iako
je oslobodila cijeli logor, ja nisam imala razloga za život. Nisam imala volje
za životom. Nisam spavala. Srce mi je bilo teško. “Ali neću opet.
Promatrao me kao da mi ne vjeruje ni riječi.
“Jer neću morati. Jer ćeš ti postupiti kako treba.”
Zaklopio je oči i ispustio tegoban, dugačak uzdah. “Prestani s tim sranjima..
“Hoćeš.”

146
 Knjige.Club Books

Opet je pocrvenio od ljutnje, ali nikako je drugačije nije pokazao. “Ovoga te

puta neću pustiti da odeš, pa to i nije važno.”
“Pustit ćeš ih.”
Samo me promatrao.
“Znaš da bi me pustio, Fendere.”
“Precjenjuješ me.”
“Da iz ovih stopa prođem tvojim vratima, pustio bi me.” Poznavala sam ga
bolje nego što je on poznavao sebe samoga.
Promatrao me sve napetije, ali nije mi proturječio.
“Siliš se biti netko tko nisi. Nisi li već umoran od toga?”
Šutio je.
“Postigao si sve što si želio. Gotovo je...”
“Razmislit ću o tvojoj molbi.” Više me nije želio slušati. Okrenuo se od mene,
otišao do stola, otvorio bocu viskija, natočio si čašu i sjeo za večeru. Razgovor je
bio završen.

147
 Knjige.Club Books

22
SLOBODA

FENDER

NISMO RAZGOVARALI NI ZA VEČEROM NI OSTATAK VEČERI.

Ali dok smo vodili ljubav, promijenila se. Polako mi se vratila. Zarinula je
nokte u moja leđa. Ljubila me sve strastvenije. Šaputala mi je da me voli. Kad
sam posljednji put otišao nakon svađe, umalo smo oboje poginuli. Sad kad je to
znala, znala je i da se ne smijemo rastati ljutiti.
I ja sam to znao.
Obukao sam se i pripremio za polazak.
Sjedila je na rubu kreveta u mojoj majici kratkih rukava, sva raščupana od
seksa, ali i prelijepa. Pratila me pogledom prekriženih ruku i sa strahom u
očima. “Moram ti nešto pokazati.”
Sišla je za mnom. Poveo sam je predvorjem, iza stubišta i hodnikom iza
kuhinje, do sobe čiji je cijeli jedan zid bio prekriven policama s knjigama.
“Sad dobro gledaj.” Prišao sam polici, uzeo Rat i mir i nagnuo cijeli taj red
knjiga unatrag. Zatim sam otišao do klavira i pritisnuo prvu bijelu tipku.
Polica se pomaknula i otvorila vrata dovoljno široka za jednu osobu.
Iznenađeno me pogledala. “Tajna soba...”
“Dođi.” Provukao sam se i ušao u sobu metalnih zidova.
Osvrnula se oko sebe, iako nije bilo ničega.
Najednom zidu stajala je tastatura, na kojoj sam pritisnuo tipku.
Soba se pomaknula.
Melanie se prenula kad je soba kliznula dolje. I dalje se ogledavala iako na
zidovima nije bilo prozora. “U liftu smo.”
Stigli smo do dna i vrata su se otvorila.
Ušao sam u betonski hodnik. Na početku tog dugačkog, mračnog tunela
stajale su police s oružjem i zalihama. “Tunel vodi sve do grada. Ako se uključi
alarm, ne gubi vrijeme. Otrči ovamo i pridruži se osoblju. Ako lift ne bude
spreman, pričekaj koju sekundu, vraća se sam od sebe.”
Kimnula je.

148
 Knjige.Club Books

“Oprosti što ti nisam prije rekao... Da jesam, Gilbert bi možda bio živ. Nitko
me nikad nije ni pokušao napasti u domu, pa nisam ni razmišljao o toj mogućnosti.
Moja je arogancija plaćena životima.”
Vratili smo se liftom do sobe, vratio sam policu na mjesto i izašli smo u
predvorje. Auto me već čekao pred palačom. Na vratima sam se okrenuo
prema njoj. Srce mi je bilo teško: ništa me nije toliko boljelo koliko odlazak od
nje.
Prekrižila je ruke na grudima i tužno me pogledala. “Koliko te neće biti?”
“Nisam siguran.”
“Možemo li se barem čuti?”
Iz logora nikad nisam zvao nikoga iz osobnih razloga. Imali smo satelitske
telefone, ali veza je bila loša. Većina razgovora bila je puna smetnji.
“Ne.” Izgledala je razočarano. “Budi oprezan, može?”
“Kao i uvijek.” Moje su ruke obujmile njezino sitno tijelo i privukao sam je
da je poljubim u čelo. Vrijedila je više od mog novca, mojih kuća, mojega
sefa punog dragulja. Bila je najvažnije u mom životu - i imala je živo srce koje je
moralo nastaviti kucati, koje sam morao zaštititi. Nikad nisam iskusio takvu
ljubav. Od noći u kojoj sam izgubio obitelj nisam volio nikoga.
Melanie je zaliječila tu ranu - ili ju je barem previla. “Ɉe t’aime, chérie.”
Naslonila je čelo na moja prsa. “Ɉe t’aime, mon fiancé.”
Opet sam je poljubio, zadovoljan tim riječima s njezinih savršenih usana. Još
sam je čvršće zagrlio. Nisam je želio pustiti, želio sam ostati uz nju još barem koji
tren. Ali natjerao sam se da se odmaknem, jer me čekao zadatak.
S njom sam ostavio svoje srce - na njezinom dlanu.

Logor je radio kako treba.

Stražari su se iznenadili kad su me ugledali, ali bili su spremni i za taj
nenajavljeni posjet.
Jedan je doveo mog konja, Nathan mi je otišao po večeru, a Magnus me bez
riječi otpratio do kolibe.
Čim sam ušao u logor, prestao sam misliti na Melanie i usredotočio se na
posao.
Magnus je očito primijetio da sam loše volje. “Hoćemo li razgovarati sutra?”
“Ne.” Skinuo sam znojnu majicu i odbacio je, dohvatio bocu vode i svoj
najdraži viski. Otišao sam do kauča i sjeo, popio vodu i prešao na ono što sam
zapravo želio piti.
Magnus je primijetio da se ne ponašam kao inače, ali nije ništa rekao. Samo
je sjeo. Razgovarali smo o pregovorima s Kolumbijcima, o tome ponaša li se Alix
još uvijek kao seronja, o svemu što je zahtijevalo moju pažnju. Prvo smo
morali riješiti sve vezano za posao - zato sam i došao.
149
 Knjige.Club Books

Ja sam zalijevao razgovor viskijem.

On nije.
Njega je njegova ženska očito više ukrotila nego mene moja.
“Nije mi jasno zašto toliko riskiraš. Neće nam se isplatiti više nego ovo što
trenutno radimo.”
Magnus mi je proturječio na svakom koraku “jebeno mi je dosadio s time.
“Nijedan posao ne raste bez rizika.”
“Ne treba nam rast. Već smo najveći...”
“I još možemo rasti.” Ošinuo sam ga pogledom. “Kad ćeš shvatiti da nikad
ništa neće biti dovoljno, koliko god imao.”
Magnus je konačno odustao. Ustao je, vidno loše volje zbog prepirke. “Laku
noć.”
“Ne. Moram ti još nešto reći.” Pravi razlog moje zlovolje.
Okrenuo se i pogledao me. Izgledao je kao mlađa, mršavija verzija mene. Bio
je mlađi svega dvije godine, ali katkad kao da je bio mlađi cijeli jedan život.
“Raven je slobodna. Odvedi je u Pariz. Ostavi je ondje.” Držao sam praznu
čašu i izgarao od želje za još jednim pićem, ali već sam sasvim dovoljno popio. Ta
ženska bila mi je najgori protivnik - i dosad me svaki put pobijedila.
Magnus se još oporavljao od šoka. Promatrao me bez riječi.
“Ali ako opet pokuša neko sranje, ako se vrati u logor i počne mi stvarati
probleme, ubit ću je.” Otpio sam. “I nemoj misliti da blefiram. Ovoga puta ne bi je
spasio. Ne bi ni Melanie.”
Magnus je konačno došao k sebi. “Hvala ti.”
“Ne zahvaljuj mi. Ne puštam je zbog tebe.”
Kratko je kimnuo. “Pomirili ste se.”
“Zaprosio sam je.” Neko sam vrijeme gledao u čašu pa pogledao brata - jedinu
obitelj koju sam imao, dok ne oženim Melanie. Dok mi ne podari djecu. Dok mi
ne da život kakav sam imao dok mi nije oduzet.
Magnus nije burno reagirao, kao da nema komentar.
“Pristala je. Ali samo ako oslobodim Raven.”
I dalje je šutio.
Njegova me reakcija razljutila, jer me i on sam molio da je pustim. “Mislio
sam da će te ovo razveseliti.”
Stresao je glavom. “Da drugačije vodiš logor, ne bi je morao pustiti...”
“Melanie je i to pokušala. A ako nisam popustio njoj, misliš da tebi hoću?”
Sad mi je bilo jasno zašto je razočaran. Nadao se da će me Melanie nagovoriti na
veće promjene. Ali čak me ni ona nije mogla nagovoriti na nemoguće - koliko
god uporno pokušavala.
Oborio je pogled.
150
 Knjige.Club Books

“Pristala je na udaju ako oslobodim cure. Odbio sam. Onda je zatražila da

pustim samo njezinu sestru.”
Kimnuo je.
“Što to znači?”
“Ništa, samo sam iznenađen da te to zamolila.” Okrenuo sam pogled. Živcirao
me. “Ne čudi se. Ne poznaješ je. A ne poznaje ju ni njezina sestra.” Raven i
Magnus imali su loše mišljenje o Melanie, ali ja sam znao koliko joj je odana.
Koliko je uporna. Pokušavala me promijeniti i nije odustajala.
Magnus je samo šutio.
Znao sam da mi nešto taji. “Što je?”
Izdržao je moj pogled, poput pravog muškarca. “Melanie ti se vratila samo da
spasi Raven.”
Da mi Melanie to već i sama nije priznala, njegove bi me riječi duboko
povrijedile. Ali Melanie je priznala istinu jer me je poštovala, jer me je voljela, jer
se željela udati za mene i krenuti u brak potpuno iskreno. Što ne znači da me
bratova izdaja nije zapekla. “A ti si mi to prešutio.” Njegova odanost nikad nije
bila upitna - do Raven.
Nije skrenuo pogled.
“Nisam znao zanima li te. Nisam shvaćao što zapravo osjećaš prema njoj,
sve do sada. Pretpostavio sam da je vaša veza tjelesna, strastvena, požudna...”
“Jesi li me ikad prije vidio ovakvoga?”
Nije odgovorio.
“Moji osjećaji prema njoj jednako su duboki otkad sam je prvi put ugledao.
Ne pravi se da to ne znaš.”
U pogledu mu se nazrela krivnja.
“Imaš sreće da mi to i nije važno. Jedino što želim je Melanie, htjela ona to
ili ne.”
Magnus je samo kimnuo. “Sretno vam bilo.”

Hodao sam logorom prema bratovoj kolibi.

Sunce je zalazilo, a na nebu su se još vidjele tek pruge mutne žute i narančaste.
Kao i svake večeri, vrućina je brzo jenjala. Pred kolibama su bile upaljene baklje,
čija će svjetlost ubrzo smijeniti sunce.
Stao sam pred vrata i neko ih vrijeme gledao kao da očekujem da se otvore
sama od sebe. Naravno da nisu, pa sam pokucao šakom i otkoračio.
Nekoliko sekunda poslije, Magnus mi je otvorio vrata. Bio je bos i u trenirci
i zbunjeno me gledao. Nikad nisam dolazio u njegovu kolibu, uvijek je on dolazio
k meni. Kosa mu je bila razbarušena kao da se tuširao. Izašao je pred kolibu i
zatvorio vrata za sobom, pogledom me pitajući što želim.

151
 Knjige.Club Books

Kimnuo sam prema vratima. “Želim razgovarati s njom.”

Trebala mu je još koja sekunda da shvati što sam rekao. Kad je shvatio, odmah
se namrštio. “Zašto?...”
“To je moja stvar, ne tvoja.”
Odmah se narogušio, kao da sam mu neprijatelj, a ne krvni rod. Nesvjesno se
ispriječio na vratima kao da bi me mogao zaustaviti.
“Neću dugo.”
“Mogu joj prenijeti poruku...”
“Ne kao ja.”
Stisnuo je čeljust, a svi mišići ruku napeli su mu se na tu provokaciju.
“Izvedi je ili ulazim.”
Sad je već kipio od bijesa.
“Da sam došao ubiti je, već bi bila mrtva. Prestani se ponašati kao pas čuvar
i miči se da uđem.”
Opet je stisnuo čeljust, a zatim se okrenuo i ušao. Zatvorio je vrata.
Ja sam čekao.
I čekao.
I čekao.
Vrata su se otvorila. Magnus je izašao pred mene.
A za njim i Raven.
Nosila je njegov donji dio trenirke i majicu bez rukava, a njezino ionako ružno
lice još nije bilo ni našminkano. Ruke su joj bile mišićave od rada u logoru, kosa
svezana u neuredan rep. Izgledala je tako jebeno obično da bih nakon svakog
razgovora zaboravio kako izgleda.
Nije drhtala od straha preda mnom. Stajala je uspravno, ponosno - i gledala
me ravno u oči.
Magnus je ostao pored nje.
Pogledao sam ga. “Odlazi.”
Nije odmah poslušao i vidio sam da se svim silama trudi ne usprotiviti. Vratio
se u kolibu i zatvorio vrata.
Netremice me gledala, jednako prodorno koliko i ja nju. Kako mi je jedna
obična ženska mogla zadavati toliko problema? Kako je netko ovako
gadan mogao biti u rodu s najljepšom ženom na svijetu? Promatrao sam je s
jednakim intenzitetom kao Melanie - ali iz potpuno drugačijih razloga.
Prišao sam joj.
Nije se odmaknula. Nije ustuknula. Izdržala je.
Samo me još više razljutila.

152
 Knjige.Club Books

Stao sam tik pred nju. “Došao sam ti nešto reći jasno i glasno... kad Magnus
već nije u stanju prenijeti jednu jebenu jednostavnu poruku.”
I dalje me gledala kao da vidi u mene. Disanje joj se nije ubrzalo, kao da me
se ni najmanje ne boji.
“Melanie je dvostruko bolja osoba od tebe. Misliš da si jako hrabra jer si
spalila logor i pustila moje zatočenice na slobodu, ali vidi što si postigla. Većinu
smo odmah uhvatili, a one koje nismo samo smo zamijenili drugima. A ti si još
ovdje - i još radiš za mene.”
Sad je već malo brže disala, vjerojatno zbog ljutnje.
“A znaš što je Melanie napravila? Spasila ti je jebeni život. Trenutno si živa
isključivo zbog nje. Ne zbog Magnusa. Zbog Melanie. Moja odanost bratu pala je
u vodu kad me izdao - a izdao me zbog tebe. Tvoja me sestra natjerala da joj
obećam da te neću ubiti i održao sam obećanje čak i nakon što je ona prekršila
svoje. Samo zato trenutno dišeš.”
Disala je sve brže, sve ljuće, nosnice su joj se širile sa svakim izdahom. “Zašto
mi sve ovo govoriš?...”
“Začepi. Ja govorim.”
Na te riječi pogled joj se u trenu užario, paklenim plamenom.
“Prestani srati po njoj. Prestani je tjerati u suze. Prestani se ponašati kao da si
bolja od nje jer nisi. Misliš da si bolja? I ti spavaš s neprijateljem. Magnus je kriv
za zločine o kojima pojma nemaš, zato ne diži nos. Melanie nema ništa protiv
Magnusa. Znaš što? Čak je rekla da joj se sviđa. Jer se brine za tebe. Jer se od
prvoga dana odlučio za tebe, a ne za nju.” Govorio sam sve glasnije i sad nas je
već mogao čuti cijeli logor, ali nije me bilo briga. Prezirao sam je svakim djelićem
svog bića. “Melanie me voli - morat ćeš se pomiriti s time.”
Licem joj se razlio bijes. “Ne voli ona tebe...”
“Voli.” Nisam vjerovao u to samo jer mi je Melanie to rekla. Vjerovao sam
jer sam osjećao da me voli. Osjećao sam njezinu ljubav u svakom dodiru,
u svakom pogledu, svaki put kad bi me povukla dublje u sebe. “Voli me jer ja
vidim tko je ona zapravo - za razliku od tebe.”

153
 Knjige.Club Books

23
OČEVI GRIJESI

MELANIE

SVAKI PUT KAD BI FENDER OTIŠAO, BILO MI JE TEŠKO. SAD MI JE BILO JOŠ TEŽE.
Stražari pred vratima nisu bili dovoljni da utišaju moj strah. Bunker koji mi
je Fender pokazao također me nije smirio. Gilbertovo mrtvo tijelo zauvijek mi se
urezalo u pamćenje. Njegov pretenciozni glas još je uvijek odjekivao hodnicima.
Njegova duša vjerojatno je još bila tu negdje, na usluzi Fenderu, iako nevidljiva
očima. Ali Fender će se vratiti i sve će biti kao i prije. Samo što će ovoga puta s
njim doći i moja sestra.
Gilbert je pokucao na vrata moje sobe i provirio. “Mademoiselle, imate
posjet.”
Samo sam ga pogledala bez razumijevanja. Mene nitko ne dolazi posjetiti.
“Tko to?”
“Magnus i Raven.”
U trenu sam skočila na noge, a uzbuđenje mi je pojurilo žilama.
“Stižem... Odmah silazim.” Dohvatila sam cipele i obula ih, popravila frizuru
pred ogledalom u hodniku. Zatim sam potrčala stubama pridržavajući se za
rukohvat da se ne spotaknem i otrčala u predvorje.
Bila je ondje - pored Magnusa.
Više nije nosila radnu odjeću, nego lijepu ljetnu haljinu, a kosa joj je bila
uredna. Izgledala je ljupko kao prije, u dobrim starim danima. Sjela sam na kauč
pored nje i razmijenile smo dubok pogled pun osjećaja.
Bila je slobodna.
Netremice smo gledale jedna drugu. Blago mi se nasmiješila i u njezinim
očima vidjela sam istu nježnost i istu ljubav kao i uvijek - čak i dok sam joj
stvarala najveće probleme.
Zagrlila sam je i dugo smo ostale tako, znajući da je ovo putovanje konačno
gotovo.
Nijedna od nas više se nije morala vratiti u logor. Bilo je grozno što i dalje
postoji, ali barem smo se mi spasile.
Odmaknula se i odmjerila me.
154
 Knjige.Club Books

Odmjerila sam i ja nju, misleći koliko Fender griješi. Mislio je da je moja

sestra neugledna, ali meni je bila najljepša i najbolja žena na svijetu. Željela
sam biti poput nje. “Lijepa si mi...”
Pogledala me pomalo u nevjerici, ali i zahvalno. “Nikad nisam lijepa kao ti.”
Stresla sam glavom jer nisam vjerovala u to. Nije ni Magnus, očito. “Možemo
malo ostati nasamo?” Magnus je odmah ustao, spreman otići.
Raven ga je uhvatila za ruku i povukla natrag. “Ionako ću mu reći sve što
kažemo, pa nema smisla da odlazi.”
Magnus je poslušno sjeo, nalaktio se na koljena i zagledao i slike na zidu.
Izgledao je kao brat, držao se kao brat, ali nije bio toliko hladan.
Raven me neko vrijeme promatrala bez riječi. “Magnus mi je rekao da si
pristala udati se za Fendera u zamjenu za moju slobodu.” Nemirno me gledala, ali
u tom pogledu vidjelo se i poštovanje. “Cijenim to. Hvala ti.”
Oborila sam pogled na vlastite ruke, skupljene na krilu. “Pokušala sam ga
nagovoriti da pusti i cure... ali nije htio. Barem je pustio tebe.”
Raven je kimnula. “Drago mi je da si i pokušala. Ali imam osjećaj da on ne
vidi koliko je okrutan. Izgubio je i zadnji tračak ljudskosti...”
Instinkt mi je govorio da stanem u njegovu obranu, ali zadržala sam jezik za
zubima. Podigla sam glavu i pogledala je. Najradije bih joj bila rekla kakav je
Fender zapravo. Najradije bih joj rekla kako je utješio Gilberta u posljednjim
trenucima života. Rekla bih joj kako se osjećam zbog njega, koliko bolje mišljenje
imam o sebi. Najradije bih joj rekla s koliko je nježnosti govorio o vlastitoj
obitelji, koliko su mu nedostajali. Ali znala sam da joj ni to ne bi objasnilo kakav
je.
Oborila je pogled na golemi dijamant. Bilo bi čudo da ga nije primijetila. “Ali
ne moraš se udati za njega.”
Toliko sam se stišala da sam čula jastreba s tratine pred palačom. Gledala sam
je kao da ne razumijem što mi govori.
“Jer ne želim biti slobodna.”
Mogla sam i misliti da moja sestra nešto sprema. “Raven, ako misliš da možeš
uništiti logor iznutra, u grdnoj si zabludi. Pokušale smo to već, oslobodile smo
sve zatočenice i ništa nismo postigle. Moraš prestati misliti na to.”
Raven je odmahnula glavom. “Nije to. Logor može nestati samo ako ga
Fender zatvori... Ili ako nestane i Fender.”
Nadala sam se da se to neće dogoditi. Nisam mogla živjeti bez njega. “Onda
mi nije jasno...”
Raven nije odmah odgovorila, kao da zna da je to što će reći toliko ludo da
najradije i ne bi. “Ne mogu živjeti bez njega.” Izgovorila je to šapatom, kao da ne
želi da je Magnus čuje, iako je Magnus sjedio tik do nje, još uvijek zagledan u
slike na zidu.

155
 Knjige.Club Books

Dugo sam je samo bez riječi promatrala, pokušavajući shvatiti što to znači.
“Gdje je Magnus, tamo sam i ja.”
Jedva sam vjerovala vlastitim ušima. Koliko god sam mrzila biti razdvojena
od Fendera, više sam mrzila pomisao na povratak na ono prokleto mjesto. “Ali
tamo je užasno.”
Žalosno me pogledala i kimnula. “Znam.”
“Ako dođeš u Pariz, moći ćemo se stalno viđati...”
“Znam i to. Ali kad Magnus ode u logor, ostane po mjesec dana, a meni to
jako teško pada. U Parizu bih samo čekala da se vrati.”
Bila sam spremna na svađu da je uvjerim, ali nisam mogla smisliti nikakav
nesebičan argument. Ako ostane u Parizu, moći ćemo odlaziti na ručak, u
razgledavanje grada, družiti se da nadoknadimo izgubljeno vrijeme. Ako se vrati
u logor, rijetko ćemo se viđati.
“Zato ti i kažem da se ne moraš udati za njega. Ne vraćam se u logor da
zaštitim tebe, nego jer želim biti ondje... Zbog Magnusa.”
Magnus je dohvatio čašu sa stola i otpio dugačak gutljaj, smrknutiji nego
prije. Nikad nije otvoreno iskazivao osjećaje prema mojoj sestri, ali ipak su bili
očiti.
Nisam znala što da kažem. Sestra mi je ovim priopćila da će se udati za
Magnusa. Da će ostati zajedno - bez obzira na sve. Da mu pripada u cijelosti...
kao i ja Fenderu.
Raven se nasmiješila kao da mi pokazuje da je ispunila dužnost starije sestre
i zaštitila me, spasila me grozne sudbine. “Slobodna si.”
Nisam znala kako da joj kažem istinu. Kako da je pogledam u oči i priznam
joj što osjećam? Jasno mi je dala do znanja da me nikad neće razumjeti, da nikad
neće prihvatiti moje osječke. Istina bi među nama izdubila jaz koji nikad ne bi
nestao. Njezino ionako loše mišljenje o meni još bi se pogoršalo. Ali ipak sam joj
rekla istinu, igrajući se prstenom na lijevoj ruci. “Svejedno ću se udati za njega.”
Izraz njezinog lica slomio mi je srce. Šok. Zbunjenost. Nesigurnost. Njezin
um je polako, jako polako prihvaćao moje riječi, a kad joj nije preostalo
ništa drugo, samo me pogledala praznim očima. “Zašto?”
Oborila sam pogled od srama. Nisam je mogla pogledati u oči. “Iz istog
razloga iz kojeg ti ostaješ u logoru s Magnusom.”
“Ne.”
Nisam dizala glavu, poput djeteta koje zna da je prekršilo pravila.
Obećala sam se do kraja života vlasniku ove palače i ovo je trebao biti sretan
trenutak za mene i sestru, a ispao je noćna mora. Nismo ciknule od sreće, nismo
počele planirati vjenčanje. Nismo se ni zagrlile ni rasplakale. Nismo ni
spomenule mamu.

156
 Knjige.Club Books

Raven je tragala za pravim riječima kao da ne zna kako izgovoriti ono što je
željela. Kao da je mislila da nikad neće ni morati. “Kako možeš osjećati išta
nježno prema čovjeku koji drži roblje, koji ženama nudi cijeli život prisilnog rada,
a za kraj nasilnu smrt? Kako? Melanie... zaboravi na dijamante i haljine, znam da
se bojiš samostalnosti, ali moraš vjerovati u sebe i svoje sposobnosti. Možeš ti i
bez njega. Ne treba ti on.”
Nisam dizala pogled s ruku. “Nije to.” Bilo je lijepo bezbrižno živjeti, pustiti
muškarca da se brine za mene, da mi pruži život o kakvom nisam ni sanjala. Ali
nisam se zato zaljubila u njega. “Nije stvar u novcu ili sigurnosti...”
“Nego u čemu? U seksu?”
Iako mi seks ni s kime nije bio bolji, ni u tome nije bila stvar. “Ne.”
“Nego u čemu?”
Povisila je glas. Više nije mogla držati ljutnju pod kontrolom.
Duboko sam udahnula, žaleći što joj ne mogu pokazati slike ili snimke naših
uspomena. Što joj ne mogu pokazati tko je Fender zapravo. “Znam da
je odgovoran za mnogo užasnih zločina, ali ima u njemu dobra. Toliko su ga
povrijedili užasi koje je proživio da nije sposoban za suosjećanje i samilost prema
drugima...”
“Kako, pobogu, možeš išta osjećati prema nekome tko ne osjeća ništa za
druge?” Raven me promatrala pogledom punim bijesa i razočaranja.
“Jer vjerujem da se može promijeniti. Vjerujem da može postati dobar.
Vjerujem da s vremenom može biti kakav je bio prije... Samo još ne.” Vjerovala
sam to svim srcem. Svakoga dana Fender je postajao sve mekši, sve nježniji, sve
više ga je zanimao život sa mnom, a sve manje posao. Želio je obitelj. Da mu je
duša mrtva, bi li želio obitelj? Postajao je čovjek koji je bio prije, čovjek kojega
ja još nisam ni upoznala.
“Čak i da to na kraju ispadne tako, ništa ne može izbrisati zlodjela koja je već
počinio. Zapovijedao je svojim ljudima da ubijaju najslabije radnice, da
time natjeraju nas ostale da radimo što napornije. I tako godinama, Melanie.”
Govorila je sve glasnije, sve ljuća. “Možda nije on držao nož, možda im nije
on prebacivao omču preko glave, ali njihova je krv na njegovim rukama. Kako
osjećaš išta prema tom jebenom čudovištu?”
Magnus joj je spustio ruku na bedro, pokušavajući je smiriti bez riječi.
S njim sam razgovarala jedva nekoliko puta, ali između nas je postojala
nevidljiva veza - on je jedini poznavao čovjeka kojega sam ja voljela. On je jedini
razumio moje osjećaje. I on ga je volio. Bio mu je odan, bez obzira na sve. Opet
sam oborila pogled, a oči su mi se ispunile suzama. “Nije li to pomalo
licemjerno?”
S njezinih je usana poletio zmijski otrov. “Magnus nije nimalo nalik na
njega.” Trudila se zadržati smirenost, ali lice joj je već bilo drveno od bijesa.

157
 Knjige.Club Books

“Mnogo je puta pokušao zaustaviti Fendera. Pokušao ga je nagovoriti da drugačije

vodi logor. Pokušao ga je urazumiti. Njih dvojica nisu isti.”
Suze su mi se odlijepile od trepavica i kliznule obrazima. “Znam da ga mogu
promijeniti. Znam da...”
“Udat ćeš se za njega iako ne znaš hoće li se promijeniti?”
Nato sam odmah odgovorila. “Da. Jer vjerujem u njega.”
“Ili jer znaš da nemaš izbor?” obrecnula se na mene. “Ako te sili na brak, to
nije ljubav. To je zlostavljanje.”
“Ne sili me.” Podigla sam glavu i obrisala suze. “Nikad me ni na što nije silio.
Mogu otići kad želim. Ostajem jer želim. Kažem ti da nije divljak kao što misliš.”
Moje prve noći u kolibi sva je moć bila u njegovim rukama. Čak i nakon toga
ništa se nije promijenilo, ali nikad nije iskoristio tu moć protiv mene. Uz njega
sam se osjećala sigurnije nego ikad u životu. Nijedan muškarac nije me poštovao
poput njega. Bio je grof, bio je gazda, bio je šef - ali ja sam bila njegova šefica.
Raven je i dalje vikala na mene. “Briga me što misliš da znaš sve dok živiš u
ovoj palači i uživaš u lagodnom životu! Ubija nedužne! Što još moraš znati? Neke
od tih žena su ti mogle biti prijateljice. Jedna od njih sam mogla biti i ja. Živa sam
samo zato što me Magnus spasio. Jesi li ikad promislila o tome?” Nekoliko sam
puta duboko udahnula, a niz obraze mi je kliznulo još suza. “Sve ja to
razumijem... Stvarno. Ali moji osjećaji su podvojeni. Mrzim ga zbog svega što je
napravio, ali zaljubila sam se u njegovu drugu stranu. Nemaš pojma koliko me je
sram dok me ovako gledaš, dok znam da si u pravu. Ali ne mogu promijeniti
osjećaje, jer nikad ni prema kome nisam osjećala ovo što sad osjećam.”
Raven nisu zanimali moji argumenti. “Ti si premlada da znaš što je ljubav.
Jedva si i imala koju dulju vezu. Sad si samo traumatizirana svime što ti se
dogodilo i našla si nekoga uz koga se osjećaš sigurno. To je štokholmski sindrom,
a ne prava ljubav.” Magnus joj je stisnuo bedro. “Ma petite amie...”
“Tebe se ovo ne tiče.” Raven ga nije ni pogledala. Magnus nije pomogao, ali
bilo mi je drago što je barem pokušao. Znala sam da je na mojoj strani. “Raven...”
Obrisala sam suze vršcima prstiju i nekoliko puta duboko udahnula da se smirim.
“Znam da je ovo pogrešno... Znam. Da mogu prestati osjećati sve ovo, prestala
bih. Znam da su Magnus i Fender različiti, ali kako ti misliš biti s nekim tko radi
u logoru? Možda ne uživa u tome, ali ipak je suučesnik. Ni Fender u tome ne
uživa, ali misli da nema izbora. Zašto ti smiješ biti s Magnusom, a ja s Fenderom
ne? Magnus ga nikad nije ni pokušao zaustaviti.” Nisam ga željela izdati, ali
smatrala sam ih podjednako odgovornima. Obojica su bili dobri ljudi sposobni za
loša djela jer su obojica još uvijek živjela misleći samo kako da prežive, iako su
se izvukli prije mnogo godina.
Raven me ledeno pogledala. “Pa nas je spasio, zar ne?”
Magnus se zagledao u mene preko Ravenine glave. “Zaustavit ću ja njega.”
Pogledala sam ga ravno u oči. Samo me on razumio.

158
 Knjige.Club Books

Odmah je okrenuo pogled i zagledao se u zid. “Još ne znam kako, ali zaustavit
ću ga.”
Raven je duboko udahnula i licem joj se razlio ponos.
“Ali razumijem te, Melanie”, dodao je Magnus.
Pogledala sam ga nešto nježnije. Najradije bih ga uhvatila za ruku kao da me
još jednom spašava. Znala sam da me brani pred Raven dok su nasamo, da je
potiče na razumijevanje, a ne na mržnju.
Raven ga je pogledala kao da sad ne razumije ni njega.
Nastavio je. “Fender je dobra osoba. Odaniji je nego itko drugi koga znam.
Za one koje voli napravio bi sve, čak i na vlastitu štetu. Samo je još
uvijek povrijeđen zbog onoga što nas je snašlo i misli da će sav taj silni novac
nekako nadoknaditi štetu koju nam je otac nanio. Povrijeđeni ljudi lako
povrijede druge... A Fender je toliko traumatiziran svime što je vidio u našem
domu da je oguglao na patnju i bol. To ne opravdava njegove postupke, ali ovo
nije pravi Fender. Od one noći nije sav svoj. I ja vjerujem da se može promijeniti,
da se može urazumiti. Vjerujem u to. Melanie, razumijem te. I ja ga mrzim zbog
svega što radi... Ali ga ipak volim.”

Razgovor sa sestrom mučio me svakoga trena idućega dana.

Dok se Fender nije vratio.
Primijetila sam njegov auto još pred ogradom i štrcala stubama da ga dočekam
pred palačom. Izašla sam na stube i gledala kako njegov sportski auto zaobilazi
fontanu i staje preda mnom.
Izašao je, sav u crnome i u čizmama. Zatvorio je vrata i na tren se samo
zagledao u mene, a zatim krenuo prema meni. Sluga je sjeo u auto i odvezao
ga parkirati.
Prilazio mi je netremice me gledajući, strastvenim pogledom koji mi je žario
kožu.
Odmah sam mu se bacila oko vrata i zarinula lice u njegove grudi, udahnula
njegov miris koji je već bio počeo slabjeti na plahtama, osjetila njegovu toplinu,
vreliju od ljetnog sunca. Zaklopila sam oči i ostala tako.
Njegove snažne ruke obuhvatile su moje tijelo i čvrsto me stisnule. Naslonio
je bradu na moje čelo i zavukao ruku u moju kosu. Držao me bez riječi, dišući
polako, tiho i mirno.
Zatim je nagnuo glavu i poljubio me u tjeme. “Ovo nikad nisi napravila.”
Odmaknula sam se da ga pogledam u oči. Nisam razumjela na što misli.
Nasmiješio se i shvatila sam koliko mu osmijeh lijepo pristaje. Izgledao je
nježnije i zbog toga mi je bio još više seksi. Osmijeh mu je skinuo deset godina s
ramena, na tren vratio dječaka koji je nekoć bio. “Dočekala me.”
“Jer si mi nedostajao.”
159
 Knjige.Club Books

Samo se smiješio, milujući me po obrazu i kosi. “I ti si meni nedostajala,

chérie.”

Večer smo proveli u krevetu, ja na njemu, a on naslonjen leđima na krevet, čvrsto

me držeći za bokove i stražnjicu. Spustila sam dlanove na njegove grudi, a kad
sam ih maknula, vidjela sam da je prsten ostavio trag na njegovoj koži. Nismo
ustajali satima, a za kraj se nadvio nad mene, zavukao između mojih nogu i jebao
me kao da ga nije bilo mjesecima, a ne tjednima.
Ali čim smo bili gotovi, obuzela me tuga.
Vrelina trenutka privremeno je zagrijala moje srce. Njegovi poljupci govorili
su mi da me voli iako to ne zaslužujem. Njegova požuda govorila mi je da sam
najljepša žena na svijetu iako sam se osjećala kao najružnija - barem u duši.
Gilbert nam je ostavio kasnu večeru pred vratima, pa sam je poslužila i
večerali smo.
Fender bi se inače istuširao svaki put po povratku doma, ali danas sam ja
zahtijevala njegovu pažnju i sve ostalo bilo je manje važno. Sjeli smo za stol, ja
još uvijek u njegovoj majici, a on samo u boksericama. Jeli smo bez riječi.
Ja sam sve vrijeme odsutno gledala u tanjur. Nisam ga pitala ni kako je prošlo
putovanje.
Kao i uvijek, pročitao je moje raspoloženje kao da mi misli lebde iznad glave.
“Što je bilo?”
Podigla sam pogled prema njemu.
Žvakao je gledajući me, sjedeći nepomičan poput planine. U logoru se očito
nije brijao, jer mu je vilica bila crna od dlačica.
“Magnus i Raven svratili su prije nekoliko dana...”
“Znam. Nisi li to željela?”
“Jesam, da”, brzo sam odgovorila. “Samo... Ma nema veze.”
Iste sekunde narogušio se i zagledao u mene kao da će me pogledom natjerati
da nastavim.
“Rekla sam joj da sam pristala na prosidbu... Nije bila sretna.”
Još se više smrknuo. Nad njime kao da se nadvio kišni oblak, a godišnje doba
u sobi promijenilo iz ljeta u zimu. “Melanie, odrasla si. Moraš se prestati brinuti
što misli tvoja licemjerna sestra. Imaš previsoko mišljenje o njoj.”
“Sestra mi je.”
“Magnus dobro zna što mislim o njoj. Misliš da ja njemu solim pamet kao ona
tebi?”
Oborila sam pogled.
“Jedini koji vide svijet crno-bijelo su ljudi koji ne razumiju kako svijet
funkcionira. Ljudi koji šeću pariškim ulicama i gledaju Eiffelov toranj, bistroe i

160
 Knjige.Club Books

trgovine. Ne vide francuskog predsjednika na večeri sa mnom, najvećim

europskim dilerom droge. Ne vide kartele koji posluju u katakombama. Ne vide
stvarnost, jer nemaju pojma ni što da gledaju. Tvoja sestra jedna je od tih. Misli
da je silno hrabra. Da je svetica. A zapravo je glupača koja misli da
njezino mišljenje nešto vrijedi, iako nema pojma ni o čemu. Provela je nekoliko
mjeseci u logoru i misli da joj je bilo grozno, a ni o tome pojma nema. Da je
morala proživjeti pola grozota koje su snašle Magnusa i mene, začepila bi jebenu
gubicu. Ništa ona ne razumije - a na tome bi trebala biti zahvalna.”
Pretpostavljala sam da joj je Magnus rekao već sve što je trebala znati - ali da
nije promijenila mišljenje.
Neko me vrijeme samo promatrao i vidjela sam da se njegova ljutnja pretvara
u razočaranje. “Mijenja li ovo tvoj odgovor?” Upitao me to tišim glasom,
zabrinutim. Držao se kao da ću ga ošamariti, pripremajući se da odaberem nju
umjesto njega, da ga opet napustim.
Odmahnula sam glavom. “Ne mogu živjeti bez tebe.” Nije mi bilo do igrica.
Nisam se željela pretvarati da Fender nije ljubav mog života. Nisam se željela
pretvarati da je naša veza moralna ili ispravna, ali ni da nije najbolje što mi se
dogodilo u životu.
Pogledao me s mješavinom iznenađenja i toliko snažne ljubavi da je graničila
s boli. Dugo nije okrenuo pogled od mene. Potpuno je zaboravio večeru kao da
ga je nahranila moja vjernost.
“Možeš li ti živjeti bez mene?”
Još me neko vrijeme gledao, pa stresao glavom.
“Da ostanem bez tebe, prerezao bih si vrat vlastitim nožem.” Pogled mu je
bio iskren, identičan onome koji mi je uputio prve zajedničke noći. Njegova
ljubav prema meni samo se produbila, narasla do epskih proporcija. “Jer bih radije
umro nego živio bez tebe.”
Dobila sam ljubav kakvu nitko nije dobio. Nisam mogla ni zamisliti da je
odbacim. Da napustim ovog muškarca i pronađem nekoga tko me toliko voli.
Nisam imala izbora. “Ako to doista misliš i osjećaš, želim da nešto učiniš za
mene.”
“Što god želiš.” Nagnuo se prema meni preko tanjura sa sad hladnom
večerom.
“Oslobodi cure.”
Pogled mu se polako promijenio. Upao je u moju zamku i to ga je razljutilo.
“Želim to od tebe.”
“Moj odgovor neće se promijeniti, chérie.” Glas mu je bio smiren, ali pun
ljutnje.
“Hoće.”
Stisnuo je vilice i stresao glavom.

161
 Knjige.Club Books

“Možeš zadržati logor, samo ga vodi drugačije...”

“Ne govori mi kako da vodim vlastiti biznis.”
“To što ti radiš je ropstvo.” On je bio miran i tih, ali ja nisam. Zvučala sam
vrlo oštro i pomalo histerično.
Opet je stisnuo vilice. “Tek sam se vratio. Stvarno mi se ne da svađati o tome.”
“Ja se ne želim nikad svađati o ovome. Ali moramo, Fendere.”
Liznuo je donju usnicu, zamislio se i oborio pogled na tanjur. Njegova
smirenost bila je očit dokaz da mu je naša veza važna. Bio je miran, savršeno
miran, iako je trebao poludjeti od bijesa toliko da prevrne stol.
“Rekao si da želiš obitelj.”
Odmah me pogledao u oči.
“Sinove... Kćeri?”
“Da.”
“Zašto?”
Pogledao me kao da ne razumije pitanje. “Da nastavim lozu.”
“To može i Magnus.”
“Magnus nije grof. Titula je moja.”
“Ali loza je zajednička. Reci mi pravi razlog.” Stisnuo je mišiće, iako su mu
ruke još opušteno ležale na stolu. Zašla sam na opasan teritorij.
“Želiš obitelj da nadoknadiš izgubljeno. Voliš me i želiš da naša ljubav urodi
plodom. Želiš da naša golema kuća bude ispunjena srećom i smijehom.”
Poznavala sam Fenderovo srce. Znala sam da njegova želja za obitelji nema
nikakve veze s titulom.
Nije porekao moje pretpostavke.
“Namjeravaš svakih nekoliko tjedana svratiti do logora i vratiti se kao da je
sve normalno? Što ćeš reći kćeri kad sazna što radiš drugim ženama? Možeš
li živjeti s time?”
Šutio je.
“Fendere...”
“Prestao ja sutra ili nikad, na mojim rukama već ima krvi. Ne mogu se
iskupiti. Ne mogu si pribaviti oprost. Sve je ovo već nevažno. Radio sam što
sam morao da preživim i ni za što se ne kajem. Prihvatit ću posljedice svojih
odluka kad budem morao, bilo to u ovom životu ili idućem.”
Odmahnula sam glavom. “Ja mislim da se možeš iskupiti.”
“Nakon svega što sam napravio, ne mogu. Ništa ne može opravdati moja
djela. Znao sam što radim. Nisam bio pod prisilom, nisam bio u zabludi.
Zanimali su me samo moji ciljevi i ništa drugo. Ne zaslužujem oprost. Ni sad
ni ikad. Doslovno nema smisla sad prestati. Kad dođem na onaj svijet, završit ću

162
 Knjige.Club Books

u paklu i gotovo. To ništa više neće promijeniti.” Oči su mi se zacaklile pri pomisli
na takvu sudbinu, koliko god ju je zaslužio. “Ne mogu u raj bez tebe.”
Oborio je pogled.
“Potrudi se, Fendere...”
Samo je gledao u tanjur.
“Ne možeš promijeniti prošlost, zato se moraš potruditi oko budućnosti.
Možeš spasiti mnoge živote...”
“Razgovor je gotov.” Podigao je glavu i pogledao me hladnim, beživotnim
pogledom.
“Nije, barem ne za mene...”
“Dosta.”
“Fendere...”
Odgovorio mi je glasnije. “Mojim žilama kola očeva krv. Zao sam - iskvaren
do srži. Za mene nema nade.”
Suze su mi kliznule niz obraze. “Nije istina...”
“Ne tjeraj me da odem. Koliko god sam ljutit na tebe, želim ostati s tobom.
Nikad ne želim ljutito izaći ostaviti te samu. Nikad te više ne želim napustiti. Zato
prestani s time - da ne odem.”

163
 Knjige.Club Books

24
SAMO POSAO

FENDER

LEŽALA JE NA MOJIM GRUDIMA, GRLEĆI ME OKO STRUKA, NOGE PREBAČENE PREKO

mog bedra.
Držao sam je privijenu uza se, jedne ruke u dnu njezinih leđa, a druge na
ramenu. Milovao sam joj nježnu kožu, svilenu poput latica ruža koje sam rasuo
po krevetu one noći kad sam je zaprosio.
Nismo razgovarali. Izbjegavali smo jedno drugo. Ali svake bismo večeri legli
u isti krevet i voljeli se kao da se između nas nije otvorio jaz. Još je nosila
zaručnički prsten. Još je bila moja.
Zauvijek ću biti njezin.
Chérie je bila dio mene, poput mog srca koje živi izvan tijela.
Uvijek ranjivo. Uvijek bolno.
Poljubio sam je i ustao.
Nalaktila se, prateći me razočaranim pogledom. Mrzila je moja nedjela.
Mrzila je moj posao. Ali mene je voljela. I to se vidjelo u svakom njezinom
pogledu.
Znao sam da je njezina ljubav stvarna.
“Tuš.” Sagnuo sam se i poljubio je pa otišao u kupaonicu. Topla voda slila mi
se niz tijelo, a u glavu su mi se uvukla sjećanja, kao i svaki put dok ne bih imao
posla.
Sjetio sam se kako sam ubio oca.
Brutalno okrutno. Osvetoljubivo.
Tako ću i ja jednoga dana otići s ovoga svijeta.
Kad me grijesi sustignu. A chérie će morati nastaviti živjeti bez mene.
Nezaštićena. Nesretna. Udovica.
I nikad je više neću vidjeti - ja ću završiti u paklu.
Kad sam izašao iz kupaonice, čekao me Gilbert. “Magnus je došao vidjeti
vas.”
Osvrnuo sam se po sobi. Melanie nije bilo.

164
 Knjige.Club Books

Shvatio je koga tražim. “U prizemljuje, razgovara s Magnusom.”

Navukao sam trenirku i sišao u salon u prizemlju.
Melanie je sjedila sučelice Magnusu. Bili su zadubljeni u razgovor.
Prišao sam im i pogledao Melanie, govoreći joj time da nas ostavi nasamo.
Shvatila je što taj pogled znači i izašla.
Ispratio sam je pogledom pa sjeo na njezino mjesto nasuprot bratu. “Zaručnica
mi kaže da njezina sestra nije zadovoljna vijestima.” Nisam se ni trudio kriti
neprijateljstvo, jer je ta kučketina opet sabotirala moj život.
Magnus me stoički promatrao. Sjedio je stišćući dlanove koljenima, u
trapericama i košulji. “Misliš da bi trebala biti?”
Pogledom sam mu dao do znanja da sam to shvatio kao uvredu. “Bogatiji sam
od Kreza, dobro izgledam, dao sam joj slobodu. Da, mislim da bi trebala.”
Dohvatio sam čašu vina koju je Gilbert donio i otpio gutljaj.
Moj brat držao se manje suzdržano nego inače. Rekao je što misli kao da je
njegovo mišljenje važno. “Raven se ne da impresionirati novcem. A slobodu ne
želi.” Ponos mu se nije vidio u pogledu, ali se itekako čuo u glasu. “Želi biti uz
mene, gdje god to bilo.”
Opustio sam se, zavalio na kauč s vinom na krilu i drugom rukom ispruženom
duž naslonjača. Ako hoće biti ponosan na odanost ženske koju nitko ne želi, samo
naprijed. Nekoliko sekunda napeto smo promatrali jedan drugoga, a tad sam ja
popustio. “Nije li to romantično?” Otpio sam još gutljaj vina. “Ako kučetina želi
raditi, samo neka radi.”
Magnus se odmah naljutio. “Ne radi to.”
“Što to?” Znao sam što, ali ipak sam pitao. Tek toliko da ga podsjetim kako
je njegova ženska znatno niže u hijerarhiji od moje.
“Dobro ti znaš što. Ja mislim da je Melanie glupa kao tele, pa ti to ne
govorim.”
Uvreda me pogodila, ali nisam ništa rekao. Ipak sam ja prvi napao. Uostalom,
Magnus se varao. Oboje su se varali o mojoj chérie. Spustio sam čašu na stol.
“Zvuči kao da ste ozbiljni...”
Samo me gledao, ne obazirući se na moj sarkazam.
Popustio sam. “Valjda ću se morati naviknuti na nju, ha?”
“Na nju se lako naviknuti.” Opet je zvučao ponosno.
“Ne slažem se. Nikad se neću slagati s time.” I tu ćemo ostati.
Nekoje vrijeme šutio. “Kad je vjenčanje?”
“Kad Melanie kupi haljinu, pretpostavljam. Nemamo veliku svadbu u planu.
Mislim da ćemo se vjenčati ovdje u vrtu.”
“Očekivao sam veliku zabavu.”

165
 Knjige.Club Books

Naše je vjenčanje bilo samo za nas. Ni za koga drugoga. Nisam želio čavrljati
s uzvanicima koji me nisu zanimali. Želio sam se posvetiti chérie. “Ne poznaje
nikoga ovdje. Želi da budemo sami... S vama.” Nije odgovorio na taj poziv.
“Dobro, što ti hoćeš?” Gubio sam strpljenje. “Pretpostavljam da si došao na
razgovor o nečemu drugome, a ne o mom vjenčanju?
Zavalio se na kauču i raširio noge, netremice me promatrajući čeličnim
pogledom. “Vrijeme je za promjene, Fendere.” Nije rekao kakve, ali nije ni
morao. Logor je oduvijek bio kamen smutnje između nas, a zbog sestara su svađe
postale učestalije.
Ošinuo sam ga ledenim pogledom. Prije nekoliko večeri zbog toga sam se
posvađao s Melanie, a sad je moj brat potegnuo ovamo samo da me po
milijunti put gnjavi s time.
“Tvoja zaručnica bila je zatočena ondje. Ni to ti nije promijenilo stav?”
Otpio sam vina. “Znam da sam joj nadoknadio muku.”
“A ostale žene?” Zvučao je agresivnije nego ikad, kao da ne namjerava ustati
s mog kauča prije nego što popustim.
Nema šanse. Uzdahnuo sam, tiho i ljutito, jasno mu dajući do znanja da gubim
strpljenje. “Već smo razgovarali o ovome, Magnuse. Da postoji drugi način,
pristao bih. Ali ne postoji.”
Očito je očekivao taj odgovor, jer je imao spreman nastavak. “Uvijek postoji
drugi način. Osobno ću nadgledati projekt. Osobno ću provjeriti svaku osobu koju
zaposlimo. Jamčit ću njihovu odanost.”
“Nikad ne možeš potpuno vjerovati nekome koga plaćaš. Naše su nam cure
najbolja radna snaga - jer nikad neće otići.”
Odmah je ljutito stisnuo šake. “Postigao si što si želio. Imaš novac, imaš ženu,
imaš život. Prestani živjeti u prošlosti. Prestani nešto dokazivati našem pokojnom
i odavno raspadnutom ocu. Ne moraš više ovako živjeti.”
Pri spomenu te kukavice odmah sam skrenuo pogled s njega, još uvijek pod
teretom kajanja zbog svega što se te noći dogodilo. Spasio sam samo Magnusa.
Da sam stigao ranije, mogao sam spasiti još nekoga. Novac i moć malo su mi
zaliječili tu ranu, jer svaki put kad bih se osvrnuo na sve što sam postigao, shvatio
bih koliko su mi šanse za to bile male. Uspio sam u onome u čemu je naš otac
podbacio. On je spiskao obiteljski imetak i nije ga ni pokušao povratiti. A ja
jesam. Sam. “Sve sam to već čuo. Opet me gnjaviš time samo zato što te ona
ženska drži u šaci i lamata tobom kao bičem.”
“I drago mi je zbog toga. I tvoja zaručnica želi isto što i mi. Kakav život
očekuješ s njom kad ne poštuje tvoj biznis?”
Očekivao sam dugačak život, četvero djece, Melanie koja ostaje lijepa i u
starosti. Muškarci u mom društvu redom su si nalazili ljubavnice kad bi oni
i njihove supruge zašli u godine, ali ja nisam ni sanjao o tome. Melanie će mi

166
 Knjige.Club Books

zauvijek biti dovoljna. Doduše, bio sam svjestan da ćemo nas dvoje ponovo
voditi ovakav razgovor u budućnosti. Tko zna koliko puta. “To je samo biznis.”
“Ali to nije samo biznis, Fendere. To su životi.” Ljutito je povisio glas,
pokušavajući me uvjeriti decibelima. “Znam da možeš i bolje.”
Svaki put kad bi mi to rekao, samo bi me razljutio. Tvrdio je da vidi dobro u
meni, ali u meni toga nije bilo. Moja je ljudskost umrla kad smo se Magnus i ja
našli pred cijevi očevog pištolja. “Žao mi je što ću te razočarati, ali ne mogu.”
Uspravio sam se i naslonio laktove na bedra. Zagledao sam mu se ravno u oči, da
me konačno shvati. “Naš otac ubio je našu obitelj a da nije ni trepnuo. Bio je
kukavica koja ih je poubijala u snu. Nije ubio sebe, nego svoju nevinu djecu i
suprugu. A ja sam isti on. Isto zlo teče mojim venama.” Izgovorio sam istinu i
osjetio da mi je teret skliznuo s ramena, ali i kao da je otežao. Nisam bio ponosan
na to, pogotovo pred bratom, koji me i danas smatrao uzorom.
Magnus me sad pogledao drugačije, nježnije. Njegova nježnost inače je bila
rezervirana samo za Raven, nikad za mene. “Nije tako.” Zvučao je kao da u to
vjeruje i želi uvjeriti i mene, kao da nimalo ne sumnja da je u pravu. Ja sam znao
koliko se vara.
“Jest, tako je. Od onakvih sranja čovjek se nikad ne oporavi. Više nemam
ljudskosti. Nije mi stalo ni do čega i ni do koga. Tako je i lakše.”
Stresao je glavom. “Ni to nije istina. Zaprosio si Melanie jer je voliš. Bacio bi
se pred nož za mene jer sam ti brat. Znam da nosiš teret prošlosti, ali ne daj da te
paralizira. Još imaš dušu. Znam da imaš.”
Iako sam želio vjerovati u to, nisam mogao. “Ionako je sve već gotovo. Ako
postoje pakao i raj, obojica znamo kamo idem. Moja je duša prokleta i to više
ništa ne može promijeniti.” Odrastali smo u pobožnoj obitelji, ali moja veza s
Bogom također je umrla one noći. Da postoji, ne bi dopustio da moj otac pobije
sve koje volim. Ne bi nas pustio da skapavamo od gladi na ulici, na kiši. Ne bi nas
natjerao u ovakav okrutan život. U korijenu svega ovoga bilo je zlo. Zlo me
pretvorilo u ovo što sam postao.
Tišina se otegnula i čulo se samo Magnusovo disanje, mučno kao da ga moje
riječi bole. Kao što su boljele Melanie. Iz nekog su me razloga voljeli, iako nisam
zaslužio da me itko voli. “Vjerujem da se ljudi mogu popraviti. Da se mogu
iskupiti. Samo moraš pokušati.”
Razmislio sam o njegovim riječima iako se nisam slagao. “Ti se možeš
iskupiti, Magnuse. Tvoja je duša još cijela.” On nije morao gledati ono što sam ja
vidio. Da jest, i on bi bio poput mene. Bio sam zahvalan da se barem toga spasio.
“U tebi još ima nevinosti. Za mene je prekasno... To obojica znamo. Barem mogu
zaraditi hrpe novca i uživati trošeći ga.” Odložio sam čašu. Razgovor je bio gotov,
barem što se mene ticalo. Ustao sam.
Ustao je i Magnus. “Fendere.”

167
 Knjige.Club Books

Stisnuo sam vilice. Kako ne razumije da mi nije do razgovora? Bratov

optimizam samo me rastuživao, samo je pogoršavao moju muku. U takvim
trenucima bilo bi mi najdraže da mi ispali metak u čelo i pošalje me kamo
pripadam - pod zemlju.
Samo je stresao glavom, gledajući me. “Moramo osloboditi cure i točka.”
Gledao me sažalno.
Nije trebao.
“Ne možemo više ovako.”
Nisam se smekšao. Razgovor je bio gotov.
“Moraš stati ovome na kraj. Odmah.” Gnjavio je i gnjavio. Navaljivao i
navaljivao. Vjerovao, a nije imao razloga za to.
Bijesno sam ga ošinuo pogledom. “Ili?”
Ta ga je riječ razljutila.
“Ubit ćeš me?” Prišao sam korak bliže, izazivajući ga bez riječi. Pametnije bi
mu bilo da začepi tu svoju jebenu gubicu, okrene se i ode.
Pogled mu se obojio bijesom. Iako mi nije bilo jasno zašto, brat me volio.
Volio me iako nisam zaslužio njegovu ljubav. “Ne. Nisam poput našeg oca.”
Moj je bijes odmah splasnuo. Magnusove riječi pogodile su me.
“A ono će se dogoditi htio ti to ili ne. Znam da u tebi još ima ljudskosti. Znam
da za tebe još ima nade. Samo se nadam da ćeš smoći snage i pridružiti mi se na
pravoj strani... Umjesto da mi se usprotiviš.”

Idućih nekoliko dana držao sam se dalje od svih.

Radio sam za stolom. Odlazio raspačivačima provjeriti što rade. Spavao pored
nje svake noći iako sam bio negdje drugdje.
Melanie je znala što me muči, ali nije ništa pitala.
Sjedio sam za radnim stolom gledajući ekran računala, ali nisam razumio ni
riječi jer su mi misli bile drugdje. Brinuo me Magnus - na način o kojem nisam ni
sanjao. Nikad me prije nije ovako izazvao. Nikad nije odbio izravnu zapovijed.
Nikad nije skrenuo s puta.
Je li doista mislio sve ono?
Ili je samo bio bijesan?
“Sve u redu?”
Pogledao sam Melanie, koja je sjedila na kauču.
“Taj izraz lica imaš kad te nešto muči, a sad već danima hodaš uokolo takav.”
Poznavao sam je bolje nego sebe samoga, a očito i ona mene. Zaklopio sam
laptop i sjeo na drugi kauč preko puta nje. Provukao sam prste kroz kosu pa
ih spustio na vrat i promasirao napete mišiće.
“Što ti je Magnus rekao?” šapnula je.
168
 Knjige.Club Books

Samo sam spustio ruku. Nisam joj odgovorio.

Ali već je znala odgovor. “Fendere...”
“Moj odnos s bratom nikad nije bio ovako napet. Nije bio ovako loš ni dok
smo spavali na ulici, pored kontejnera. Dok smo pljačkali prolaznike i ne baveći
se pitanjima morala. Ali sad... Imam osjećaj da sam ga izgubio.”
Pogled joj se smekšao poput uvenula cvijeća.
“Nisam nikad mislio da ću ga izgubiti.”
“Ni nećeš, ne možeš”, nježno je rekla. “Ali Magnus ne bi bio dobar brat da te
ne potiče da budeš bolji.”
Okrenuo sam pogled.
“Možda vas dijele uvjerenja, ali zauvijek ćete biti odani jedan drugome.”
Nije čula naš razgovor. Nije osjetila kad se tlo pomaknulo pod mojim nogama.
Nije čula promjenu u njegovom glasu.”
“Nije li ti vaš odnos važniji od svega drugoga?” šapnula je.
Opet sam je pogledao.
“Nije li ti obitelj koju imaš važnija od one koju si izgubio?”
Šutio sam.
“Ne zaboravi da više nemaš samo Magnusa. Imaš mene. I koliko god ti to bilo
mrsko... imaš i Raven. Sad smo obitelj. Ostavi prošlost u prošlosti... Usredotoči
se na budućnost. S nama!”
Njezin me pogled preklinjao, molio da uradim nešto za što nisam bio
sposoban.
Telefon mi je vibrirao u džepu, ali nisam se obazirao na njega.
“Nikad nije prekasno za promjenu nabolje.”
Zagledao sam se ustranu, ozbiljno razmišljajući o njezinim riječima. Moj otac
raspadao se na dnu oceana. Ako ga ikad i nađu, neće moći identificirati ostatke.
Pokušao nas je zatrti, a sad je bio pokojni i zaboravljen. Moje prezime ponovno
je bilo ugledno. Moja loza spašena. Osvetio sam nas. I mogao bih stvoriti novu
obitelj... sa ženom koju volim.
Telefon se opet oglasio.
Ovoga puta nisam ga mogao ignorirati. S uzdahom sam zavukao ruku u džep.
“Quio?”
Zvao me Nathan. “Magnus je ukinuo neige rouge.” Bez riječi sam pokušavao
shvatiti što je rekao. “Što zapovijedate?”
Ispunio me bijes. Rodio se u mom želucu i eksplodirao. Vidio sam brata kako
izdaje sve za što sam radio. Rekao mi je što smjera, a ja sam mislio da blefira. Ali
nisu me razbjesnjela njegova djela, nego izdaja. Već mi je nekoliko puta zabio
nož u leđa, ali svaki put sam mu oprostio jer smo bili braća. A sad je pljunuo na
moju milost. “Krećem.” Prekinuo sam.

169
 Knjige.Club Books

Melanie me prestrašeno promatrala, naslutivši da se nešto dogodilo. “Što se

zbiva?”
Gurnuo sam mobitel u džep i ustao. “Magnus je zabranio crveni snijeg. A ja
idem u logor i ubit ću ga.”
Moj bijes nije jenjavao.
Urlao je u meni dok sam vozio prema logoru, dok sam jahao.
Melanie me pokušala odgovoriti, ali nisam je ni slušao. Jedino me ovakav
bijes mogao navesti da zaboravim na nju - a i zaboravio sam, kao da nije bila preda
mnom. Njezine suze, njezino preklinjanje, njezini poljupci... Sve je u trenu postalo
nevažno.
Samo me jedno zanimalo.
Magnus.
Ujahao sam u logor i sjahao, predao uzde najbližem stražaru i skočio na tlo.
Kad su moje čizme podigle prašinu, težina noža u mom džepu kao da se povećala.
Nisam znao što ću uraditi kad ga ugledam.
Hoću li mu na licu mjesta prerezati grkljan.
Ili ga ubosti u crijeva i gledati kako život lipti iz njega.
Magnus je izašao iza jedne kolibe i uputio se ravno prema meni.
Prilazio mi je visoko podignute glave, korakom koji je govorio da se ni za što
ne kaje. Pogled mu je bio leden poput zime, ramena napeta kao da se sprema za
tučnjavu, vilice toliko napete da je bilo očito da stišće zube.
Stražari su nas promatrali.
Magnus je stao pred mene kao da samo čeka sudbinu, kao da je spreman
prihvatiti posljedice svoga djela.
Bijes u meni bio se toliko razbuktao da ga više nisam mogao potisnuti. Izbio
je iz svakog djelića mog lica, a zubi su me zaboljeli koliko sam čvrsto
stisnuo vilice, zaškripali poput papra u mlincu. Toliko sam ga žestoko promatrao
da su me od pritiska boljele i oči. Magnus me nije samo izdao. Ponizio me. Opet.
Bilo mi je dosta poniženja.
Izdržao je moj pogled. Samo je stajao i čekao, opuštenih ruku.
Najradije bih izvukao nož i prerezao mu grkljan. Gledao ga kako pada. Gledao
ga kako se grabi za grlo i guta zrak koji nikad neće stići do njegovih pluća. Ali
nisam.
Nisam mogao. “Ako jednoga dana želiš djecu, ne zajebavaj me.” Bio sam
spreman odrezati mu i preostali testis, ali to bi ga zauvijek osakatilo. Jedan
sam mu već odrezao, ali ovo bi utjecalo i na moju lozu, a ne samo na njegovu. I
ovo malo milosti koliko sam mu iskazao mogao je zahvaliti samo tome što je
našim žilama kolala ista krv.
Nije ni ponudio ispriku.

170
 Knjige.Club Books

Nije oborio pogled kao kad me posljednji put izdao.

Bio je toliko drzak da se čak nije ni sramio.
Pogledao me ravno u oči i izgovorio riječi koje nisam očekivao. “Ni ti mene,
brate.”
Zadržao sam dah pred tim drskim riječima, koje je izgovorio dovoljno glasno
da ih čuju svi oko nas.
Nisam vjerovao vlastitim ušima.
Prešao je granicu.
Morao sam ga ubiti.
Morat ću ga ubiti.
Ako ga ne ubijem, nitko me više neće poštovati.
Morao sam ga prikovati za tlo i odrubiti mu jebenu glavu mačetom, kao braći
Renaldi.
Ali nisam.
Došao sam u napast, ali shvatio sam da je pametnije samo se udaljiti.
Prošao sam pored njega - iako mi ništa u životu nije palo teže od toga.
Magnus nije došao za mnom.
Nije pokucao na moja vrata.
Nije ponudio ispriku. Nije došao preklinjati. Nije se sramio.
Dao sam mu još vremena, ali bilo je sve jasnije da neće popustiti.
Toliko me ponizio da nisam mogao stati pred svoje ljude a da prije toga ne
smislim pravi odgovor na uvredu koju mi je nanio. Oduzeo mi je moć, što mi se
nije dogodilo u odrasloj dobi prije nego što sam je dobrovoljno dao Melanie. Ali
Magnus mi ju je oduzeo.
Istrgnuo mi je moć iz ruku.
Morao sam nešto poduzeti.
Izašao sam iz kolibe i odmarširao do tratine. Nije bio petak, ali nisam se
morao držati rasporeda. “Alix, odaberi tri najslabije.”
Alix se okrenuo prema meni i iako mu je lice bilo sakriveno kapuljačom, znao
sam kako me gleda.”
“Odmah.”
Više nije oklijevao, samo se okrenuo prema vlastitoj kolibi da ode presvući
se.
Nathan je upalio baklje oko tratine. Kad je stigao do posljednje, Sunce je već
bilo utonulo za obzor.
Sve su žene znale što baklje znače.
Crveni snijeg.
Alix se vratio, odjeven kao krvnik, spreman ubiti tri radnice.

171
 Knjige.Club Books

Zgrabio ih je jednu po jednu.

Vrištale su. Preklinjale. Plakale.
Nisam osjećao ništa.
Izdao me vlastiti brat, a ja nisam osjećao ništa.
Jedina osoba na svijetu kojoj sam u potpunosti vjerovao zarinula mi je nož u
leđa.
Magnus je očito čuo vriske jer je istrčao i zaletio se ravno prema Alixu. “Koji
to kurac izvodiš? Mislim da sam bio dovoljno jasan.”
Alix se okrenuo od žena koje su ostale ležati na tlu. Maska mu je prekrivala
lice, ali sjaj u očima govorio je da se zadovoljno smiješi. “Nećeš mi ti
zapovijedati, seronjo.”
Stao sam iza Magnusa i čekao da se okrene.
Magnus je izvukao nož iz stražnjeg džepa i podigao ga. “Pusti ih ili ću ti
odrezati jaja, nos i uši.”
Alix se nije prestrašio jer je iza Magnusa stajala veća prijetnja. Pogledao je
preko njegovog ramena, ravno u mene.
Moj brat se ukipio - shvatio je.
Polako se okrenuo i pogledao me u oči, pomalo iznenađen, kao da je bio
pomislio da iza ovoga stoji samo Alix. Njegova vjera u mene razbjesnila me.
Zagledao sam se u njega pogledom punim bijesa i razočaranja. Njegova me
izdaja zapekla - to se nikad neće promijeniti. Magnus me natjerao na ovo, jer
mi ništa drugo nije preostalo. “Zbog tvoje gluposti uzet ću tri života, a ne samo
jedan. Tebi mogu zahvaliti na tome.”
Polako je stresao glavom, još uvijek u nevjerici. Žene i stražari promatrali su
nas pri palucavoj svjetlosti baklji. Magnus je gledao samo mene, kao da oko nas
nema nikoga. Kad je progovorio, glas mu je bio toliko tih da je bilo jasno da se
obraća samo meni. “Bolji si od ovoga.”
Ništa nije moglo ublažiti moj bijes. Ništa. “Žao mi je što sam te razočarao,
brate.”
Lecnuo se na moj okrutan ton. “Ne mora biti ovako.”
“Mora.” Pogledao sam Alixa i glavom mu dao znak da počne klanje.
Magnus je napao brzinom munje, toliko snažno udario Alixa u zatiljak da je
ovaj pao i nije ustao. Venama mu je očito kuljalo toliko adrenalina da ga udarac
nije ni zabolio, iako nikad nisam vidio tako snažan sraz šake i lubanje. Zatim se
okrenuo prema meni i ljutito me pogledao. Postali smo neprijatelji.
Druga dvojica stražara koji su stajali pored žena nisu se ni pomaknuli,
prestrašeni prizorom njihovog golemog prijatelja oborenog jednim jedinim
udarcem.
Magnus još nije bio spreman odustati. “Ne namjeravam ti to više dopuštati.”

172
 Knjige.Club Books

Tim mi je riječima službeno otkazao poslušnost. Spasio sam mu život. Ne bi

bio ovdje bez mene, ali činilo se da je to zaboravio. Činilo se da je zaboravio i
onu noć u kojoj sam pretrpio batine da njemu pribavim dovoljno novca za
liječnika. “Ti si slabić.”
“A ti si poremećen.”
“Miči se, Magnuse. Ozbiljno ti kažem.” Nisam krio prijetnju. Ovo je bio
obračun, a ja sam namjeravao pobijediti.
“Ili?” Izazivački me pogledao. “Ubit ćeš me?” Ponovio mi je moje vlastito
pitanje, samo dovoljno glasno da nas svi čuju. Stjerao me u kut.
Moj se bijes udeseterostručio. Nisam želio ubiti nekoga koga volim, ali ništa
mi drugo nije preostalo. Želio sam ga pokopati u vrtu u kojem je počivala naša
obitelj. Izdao me - za mene je već bio mrtav.
“Ovome ćeš stati na kraj samo ako me ubiješ. Stoga ti je moj savjet da izvučeš
nož.”
Povukao je granicu u pijesku.
Nije mi ostavio izbor.
Morao sam ga ubiti.
Svi su me gledali.
Bilo je toliko tiho da su baklje hučale poput paklenog ognja.
Čekalo me vječno poniženje. Ako ga ne ubijem, izgubit ću moć. Uništit ću
sve što sam izgradio.
Ali samo sam ga gledao.
Znao je da ga ne mogu ubiti. Seronja je znao da ne mogu. “Možemo i
drugačije. Vjeruj mi.”
Samo sam ga promatrao, pogledom punim mržnje.
Prišao mi je korak bliže i nastavio još tiše. “Ne budi poput oca. Budi poput
naše majke.”
Spomen majke otvorio je ranu koju nitko nije vidio. Od cijele obitelji koju
sam izgubio, ona mi je najviše nedostajala. Kroasani na božićno jutro. Pogled na
nju u prvom redu na simfonijskim koncertima. Njezin glas dok nam pjeva jutrima,
vozeći nas u školu. Naša majka bila je najnježnija osoba na svijetu - a brutalno je
ubijena.
Magnus je očito znao koliko mi je težak udarac zadao, jer je nastavio. “Nemoj
je razočarati još više nego što već jesi. Daj, Fendere.”
Nisam se dao smesti. Nisam želio odustati od mržnje. Osveta je bilo jedino
što mi je ostavio. “Već smo razgovarali o tome. Prekasno je.”
Odmahnuo je glavom. “Nikad nije prekasno. Stani ovome na kraj.”

173
 Knjige.Club Books

Tišina se otegnula u beskraj. Nisam izvukao nož, nisam zapovjedio stražarima

da nastave pokolj. Nisam napao Magnusa. Nisam ga ubio na mjestu. Porazio me.
“Pobijedio si”, rekao sam tiho.
Magnus se nije ni pokušao suzdržati. Licem mu se razlilo olakšanje, val jasan
poput onoga koji kamenčić stvori na jezeru. Za olakšanjem je slijedila ljubav.
Zgazio sam je. “Zasad. Na kraju ove smjene zauvijek odlaziš. Više se ne
vraćaj - a ja ću voditi logor kako želim.”
Razočaranje ga je pogodilo poput šake i oborio je pogled.
“Pobijedio si u ovoj rundi”, kimnuo sam stražarima da puste žene, pogase
baklje.
Dopustio sam bratu da me ponizi u javnosti jer ga jednostavno nisam mogao
ubiti. Ali to je značilo da moram napraviti nešto drugo. Nešto značajno. Nešto s
posljedicama. “Neću te ubiti. Ali više nismo braća. Kad odeš... Više te ne želim
vidjeti.”
Lice mu se na tren zgrčilo od boli. Moje su ga riječi zaboljele poput oštrice
noža u trbuhu. Sad sam i ja izdao njega. Nisam mu oduzeo život, ali jesam
naš odnos - a to je bilo jednako loše.
Rekao sam mu samo još jedno, posljednju rečenicu u životu. “Za mene si
mrtav.”

Dani su prolazili.
Nakon onog posljednjeg razgovora, više nisam mislio na brata.
Više nije postojao.
Kad napusti logor, zauvijek će nestati.
Više neću imati brata.
Moja je odluka donekle ublažila poniženje, ali nedovoljno. Nisam ga poštedio
samo zbog toga. Poštedio sam ga jer sam želio.
Gledao sam televiziju u tami, misleći na Melanie. Moj brat nestat će iz naših
života, a to će zakomplicirati naš odnos. Melanie će htjeti viđati sestru, a ja
ću izbjegavati Magnusa. Ali neće me napustiti.
Znao sam da neće.
Melanie je sad bila moja jedina obitelj.
Kroz zatvorena vrata sam čuo Magnusov glas. Razgovarao je s Ericom. Očito
ga je nadvladao, jer se probio do mojih vrata i ušao. Ošinuo me neprijateljskim
pogledom. Njegov bijes nije se stišao u proteklih nekoliko dana.
Kao ni moj.
Isključio sam televizor i zagledao se u njega.
Nije ustuknuo.
“Reci što želiš i odlazi.”

174
 Knjige.Club Books

Moja hladnoća vidno ga je pogodila. “Nikad te nisam izdao...”

“Sereš.”
Prišao je bliže. “Nisam. Ne bih se ni dvoumio da trebam umrijeti za tebe. Da
trebam otići na vješala za tvoje zločine. Sve bih učinio za tebe...”
“Očito ne sve.”
Stisnuo je šake, ali odmah ih opustio i sjeo na fotelju preko puta. “Ovaj je
logor čitav jer sam ja u njemu. Ja sam tvoje oči i uši dok si ti drugdje. Vjeruješ
mi. Bez mene bi ti se logor raspao. To i sam znaš.”
“A već se nije raspao?” Ledeno sam ga pogledao. “Ne. Mijenja se, što nam je
i potrebno...”
“Nije li se dovoljno promijenio nakon što ga je ona tvoja mala kurva spalila
do temelja?”
Istog se trena razljutio. “Ne zaboravimo da joj je tvoja zaručnica pomogla. Ne
zaboravimo da je ona ubila krvnika. Žena kojoj si se zakleo na vjernost do kraja
života misli što i ja. Ti si jedini koji ima drugačije mišljenje. Prestani biti tako
tvrdoglav.”
Dohvatio sam viski i otpio. “Nema to veze s tvrdoglavošću.”
“Samo s time i ima veze. Ne namjeravam otići. Namjeravam i dalje raditi
ovdje, jer nitko drugi neće paziti na tebe kao ja. Nemam moralnih ograda od svog
posla. Ne muči me savjest što dilamo drogu. Ne muči me jer ubijamo one koji
zaslužuju smrt. Ali ne mogu više ubijati nedužne.”
“To je jedino čime se i baviš otkako si počeo ševiti tu kurvu.”
“Jebi se. To me oduvijek muči. Ali u pravu si, kad sam se zaljubio u jednu od
njih, počelo me mučiti još više.”
Nisam mogao shvatiti njegov interes za tu bezveznu žensku. Nije zavrjeđivala
ljubav.
“Fendere, moramo promijeniti samo jedan aspekt poslovanja, to je sve.”
“Već smo razgovarali o tome. Tako ne možemo poslovati.”
“Smislit ćemo kako možemo.”
Samo sam stresao glavom. “Da je isplativo, pristao bih. Neću te uvjeravati da
je ubijanje radnica moralno opravdano. Znam da nije. Znam da smo zločinci. Ali
imam druge prioritete.”
Magnus je odmahnuo glavom. “Ništa nije važnije od života nedužnih žena.”
Samo sam okrenuo glavu. Razgovor me već živcirao.
“Neću dići ruke od ovoga, Fendere. Možeš ti mene potjerati, ali vratit ću se.
Vidiš da sam i ovamo ušao.”
Opet sam ga pogledao, pomalo sumnjičavo. “Ti to meni opet prijetiš?”
Nije skrenuo pogled. “Samo te upozoravam.”
“Meni to zvuči isto.”

175
 Knjige.Club Books

“Da ti prijetim, znao bi.”

Stresao sam glavom. “Ne tjeraj me da napravim nešto što ne želim.”
“Ali znam da želiš prestati s ubijanjem cura.”
“Nisam na to mislio.” Stisnuo sam obje šake. “Mislio sam na tebe. Ako mi
nastaviš prkositi, neću imati izbora. Ne tjeraj me u kut.”
Magnus je polako uzdahnuo.
“Odvedi svoju žensku i idite živjeti vlastitim životom. Ne miješaj se u moj.”
Ljutito me pogledao. “Zašto ne želiš ni pokušati?” Opet sam dohvatio čašu i
iskapio viski do posljednje kapi. “Jer ne želim ništa prepustiti slučaju. Nikad neću
zaboraviti kako sam bespomoćan bio, kako smo kopali po smeću da preživimo,
kako smo živjeli u strahu od većih i snažnijih nasilnika. Ubijanje mi je jednako
mrsko koliko i tebi, ali ne vidim drugi način. Moć mi je važnija od bilo čijeg
života. Znam da to znači da me čeka pakao, ali ta su vrata odavno otvorena i za
tebe i za mene.” Ustao sam i udaljio se od njega. “A sad mi je stvarno dosta ovog
razgovora. Odlučio sam, a očito si i ti. Ako ikad više kročiš nogom u logor,
napravit ću što budem morao... Kao i ti.”

176
 Knjige.Club Books

25
IZGON

MELANIE

GLEDALA SAM NJEGOV AUTOMOBIL KAKO SE PRIBLIŽAVA.

Bila je topla ljetna večer. Sunce je baš bilo zašlo za obzor, ostavivši za sobom
prelijepo raznobojno nebo. Nad vrtom su lepršali leptiri. Smirujući žubor fontane
služio je kao zvučna kulisa lijepom parku i staroj palači.
Ali moje srce nije uživalo u tom miru otkako je Fender otišao.
Prijetio je da će ubiti Magnusa, a ja ga nikako nisam mogla spriječiti. Nisam
mogla upozoriti Raven. Preostala mi je jedino vjera da je njegova ljubav snažnija
od bijesa.
Izašao je iz auta i uputio se prema meni.
Još je bio bijesan.
Pogled mu je bio mračan. Rukama je ljutito mahao uz tijelo. Vilice su mu bile
stisnute.
Srce mi je preplašeno tutnjalo.
Nije stao preda mnom, nego me zaobišao, ignorirajući me kao i prije odlaska.
Potrčala sam za njim. “Što se dogodilo?”
Nije me ni pogledao.
“Fendere.” Zgrabila sam ga za zapešće i zaustavila tik prije stubišta.
“Odgovori mi.”
Glasno je uzdahnuo, okrenuo se i pogledao me. U njegovom pogledu nije bilo
ni traga ljubavi.
“Reci mi.” Nježno sam ga privukla bliže, željna njegovog zagrljaja nakon
toliko dana. Popela sam se na prste i obujmila njegovo lice dlanovima,
utisnula mu poljubac u stisnute usnice.
Nije reagirao.
Nekoliko sam ga puta tako poljubila, privlačeći ga sve bliže kao da zagrljajem
želim istjerati bijes iz njega.
Konačno me zagrlio oko struka.
Pritisnuo usnice uz moje.

177
 Knjige.Club Books

Polako se promijenio, obgrlio me svojim snažnim rukama i obujmio ljubavlju

koja mi je toliko nedostajala. Naslonio je bradu na moju glavu, milujući
pramenove moje kose koji su padali uz kralješnicu.
Kad mi se čovjek kojega sam voljela vratio, odmaknula sam se tek toliko da
ga pogledam, da s njegovog lica pročitam odgovor.
Gledao me ravno u oči. “Nisam ga ubio.” Nisam ni shvatila da sam zadržavala
dok nisam izdahnula.
“Ali više nismo braća. Protjerao sam ga iz logora - i iz vlastitog života.”

Ostatak večeri je šutio.

Seks je bio drugačiji.
Fender je bio odsutan duhom. Obavili smo to brzo i efikasno kao jutrima, jer
nam je trebalo, a ne zbog užitka.
Sad je ležao na svojoj strani kreveta, zagledan u otvoren prozor, glave
naslonjene na savijenu ruku.
“Jesi li sad raspoložen za razgovor?”
Ležao je poput kamena, kao da nije ni čuo pitanje. “Ne.”
Nalaktila sam se i približila mu se, prelazeći prstima po njegovim grudima.
Nadala sam se da je ovo uvod u promjene, da će ga bratov hrabar potez navesti da
promisli o tome kako vodi posao. Znala sam da će se neko vrijeme odupirati, ali
na kraju popustiti.
“Magnus me ponizio pred svima.” Rekao je da ne želi razgovarati, ali ipak je
progovorio.
Šutjela sam, da se ne predomisli.
“Suprotstavio mi se pred svima. Progon je bio jedino što mi je prestalo da
spasim i svoje dostojanstvo i njegov život.”
Prelazila sam prstima po njegovim mišićima, nadajući se da će nastaviti.
Šutio je.
“Samo pokušava postupiti moralno, Fendere. To i sam znaš.” Ništa gluplje
nisam mogla reći. Očekivala sam da će se razbjesnjeti.
Ali ostao je miran. Kao da je to i sam znao. Kao da je to oduvijek znao. “Naša
je veza važnija od krvi nedužnih. Mislio sam da i on tako osjeća. Čini se da sam
se prevario.”
“Ne znam zašto misliš da morate birati.”
Samo je gledao kroz prozor, praznim pogledom izgubljenim u tami. “Izdao
me. I oprostio sam mu. A onda ovo...”
“Odabrao je moral umjesto tebe. Ali ako želiš spasiti vaš odnos, odaberi što i
on. Nitko te nije izdao. Ništa nije važnije od obitelji. Znam koliko voliš brata.”
Nije reagirao.

178
 Knjige.Club Books

“Ne smiješ se ljutiti na njega zbog toga što je napravio nešto što je odavno
trebalo napraviti.” Ljutnja je bila besmislena i Fender je to znao. Bio je
previše inteligentan da ne zna. “Zašto ga zapravo želiš udaljiti od sebe?”
Šutio je.
Šutjela sam i ja, nadajući se da samo razmišlja.
“Kad sam se prošli put opustio, moj otac pobio je cijelu moju obitelj. S
Magnusom uza se nikad se nisam morao prestrašeno osvrtati preko ramena.
Znao sam da mi čuva leđa. Uvijek sam bio iskren prema njemu, dijelio s njime
svaku svoju misao. Nikad nisam mislio da moram biti na oprezu. Ali nakon svega,
znam da sam trebao. Oduran osjećaj.”
“Magnus te ne bi povrijedio. Da ti želi zlo, već bi bio povukao takav potez.
Ne želi. Na tvojoj je strani - sve je vrijeme na tvojoj strani. Samo je
spreman krenuti dalje, ostaviti prošlost za sobom, a ti još nisi. Njegova odluka
nema veze s tobom.”
Fender me nije ni pogledao. Gledao je u tamu kao da u mislima premotava
razgovor s Magnusom. “Jesi li kupila haljinu?”
Promjena teme na tren me zbunila. “Vjenčanicu?”
“Da.”
“Da... Jučer su je donijeli.” Odlučila sam se za Valentina, a dizajner je osobno
došao uzeti moje mjere da mi sašije haljinu. Kad su je dostavili, umalo sam se
rasplakala. Nisam mislila da ću ikad u životu obući takvu haljinu.
Okrenuo je glavu prema meni. “Idemo se sutra vjenčati.” Njegove tamne oči
bile su prikovane za moje kao da će iz njih izvući pristanak. Razgovor o njegovom
bratu bio je završen.
“Idemo. Ako dođu i Magnus i Raven.”
Nije krio razočaranje. “Naše je vjenčanje naše. Oni s tim nemaju...”
“Ne namjeravam se udati bez sestre. A ni tebi neću dopustiti da se oženiš bez
brata.”
Uzrujano je uzdahnuo. “Nema šanse, chérie...”
“Onda ništa od vjenčanja.”
Gledao me pomalo ljutito, kao da ne razumije.
“Bračni partneri moraju misliti jedno na drugo - paziti jedno na drugo. Ako
se oženiš bez brata, žalit ćeš do kraja života. Zato ćemo čekati dok ne
budeš spreman.”

Napetost se otegnula.
Fender ni inače nije bio pričljiv, ali sad je šutio više nego inače.

179
 Knjige.Club Books

Bio je ljutit na mene, ali ni ta ga ljutnja nije navela da se udalji od mene. Bili
smo zajedno dan i noć. Vodio je ljubav sa mnom kao da je sve u redu. Ali između
nas se tijekom dana stvarala neugodna udaljenost.
Držala sam se svoje odluke - i nisam namjeravala popustiti.
Sjedili smo za stolom u našoj privatnoj blagovaonici i jeli u tišini. Nije pio
iako je bilo očito da želi. Poštovao je moju želju, koliko god smo bili u
lošim odnosima.
Ništa nije želio više nego oženiti se mnome.
Moje otezanje bilo je najbrži način da ga razljutim.
Iz prizemlja je doprla buka. Uzrujani glasovi. Do nas je dopro Magnusov, sve
bliži kako se Magnus približavao stubama. “Fendere! Smjesta silazi!”
Fender je reagirao tako brzo da ga nisam stigla pratiti ni pogledom. Ustao je i
istrčao, vičući putem iz petnih žila. “Odjebi!” zaurlao je glasnije i bješnje nego
ikada prije.
Tek sam tad shvatila koliko se suzdržava dok je ljutit na mene. Koliko je
nježan i koliko me poštuje čak i dok smo u najgorim odnosima. Ustala sam i
navukla haljinu, a Fender je potrčao hodnikom. Magnusov posjet pružio mi je
priliku da ih pomirim. Možda čak i da nagovorim Fendera da promijeni mišljenje.
Magnus je opet povikao: “Napoleon je zauzeo logor. Samo sam ja preživio
napad. Dolazi, jebem ti sve!”
Bila sam odjevena, ali sad se nisam mogla pomaknuti s mjesta. Znala sam tko
je Napoleon. Fender mi ga je nekoliko puta spomenuo. Susrela sam ga
na nekolicini zabava. Novi partner u Fenderovoj distribucijskoj mreži.
Magnus je opet urlao, ali sad tiše, jer je Fender očito bio stigao do njega.
“Napao je logor iz svih oružja, s cijelom vojskom. Porazio nas je za sat vremena.
Zadržao je cure i smaknuo sve stražare. Raven i ja pobjegli smo na konjima.”
“Hvala Bogu...” Ruka mi je poletjela na grudi. Već sam trčala prema njemu.
Fenderovi koraci odjekivali su dok je silazio stubama. Kad je progovorio,
zvučao je drugačije nego dosad. Smireno. “Kad je napao?
Magnus je sad zvučao jednako mirno. “Prije osam sati. Kod naše kolibe sjeli
smo na motor i nismo stali dovde.”
Stigla sam do vrha stubišta i pogledala njih troje. Raven je stajala u radnom
kombinezonu koji korak dalje od Magnusa, gledajući Fendera.
Fender nije znao kako suspregnuti bijes. Samo je uzrujano šetkao predvorjem,
trljajući bradu i bubnjajući bosim petama po pločicama sa svakim korakom. Dugo
sam samo promatrala sestru kako bih se uvjerila da je dobro. Laknulo mi je što joj
se nije ništa dogodilo, koliko god se svađale u svakom razgovoru, koliko god
svaki naš susret završio suzama. Svaki put kad bih je vidjela, shvatila bih koliko
je volim. Tad sam brzo sišla i potrčala prema njoj. Zagrlila sam je i čvrsto stisnula,

180
 Knjige.Club Books

osjećajući da i ona jednako čvrsto grli mene. “Jesi li dobro?” Stiskala sam je kao
da je više nikad neću pustiti.
“Dobro sam”, odgovorila je. “Samo sam još pod dojmom. Ali proći će.” Kad
se odmaknula i pogledala me, i u njezinim očima zrcalila se sama ljubav.
Nije odobravala moj izbor partnera, ali to nije promijenilo njezine osjećaje prema
meni. Nikad ni neće.
Fender se i dalje samo šetkao kao da ne zna što da poduzme. “Kako je znao
gdje smo?” Prvi sam ga put vidjela da paničari. Bio je miran, ali je i
paničario. Šetkao se kao da ne može stajati na mjestu.
Magnus ga je pratio pogledom. “Mislim da te slijedio.”
Ostao je pred najdaljim zidom, okrenut leđima i podbočen, nemirno dišući.
Bijes je u njemu rastao, rasplamsavao se od tihe vatrice do paklenog
ognja. Izgledao je kao da se iz njega dimi, kao da iz njega zrači bijes. Bio je toliko
ljutit da nije mogao ni pogledati brata.
Magnus je polako stresao glavom, gledajući Fenderu u leđa. “Smaknuli su nas
jednog po jednog. Ja sam bio s Alixom, Ericom i Nathanom dok su pucali u njih.
Metak u glavu. Ne žalim za njima, ali nisu zaslužili smaknuće.” Sad je i on bio
ljutit, a u glasu mu se čula optužba. “Umrli su jer me nisi poslušao.”
Fender se ukipio.
Magnus je nastavio, usijano bijesan, kao da je morao reći što misli ili
eksplodirati. “A ja sam živ samo zato što me Raven spasila. Bio sam na koljenima
u prašini, čekao me posljednji metak, ali ona je ubila njega.”
Nastupila je duga tišina.
Pogledala sam Raven, iznenađena, a istodobno kao da nisam bila takva.
Fender je stajao nepomično, kao da više ni ne diše.
Tad se polako okrenuo.
Nije pogledao Magnusa.
Pogledao je Raven.
Dugo i netremice.
Još je bio bijesan, još je bio ljutit, ali u njegovom pogledu sad je bilo još
nečega.
Raven ga je gledala u oči.
Nijedno nije treptalo.
Gledao ju je kako je inače gledao mene, kao da mu nekoliko sekunda nije
dovoljno.
Prvi je progovorio Magnus, i to vrlo ponosno. “Ja sam jedini preživjeli. Zbog
nje.”
Fender je samo gledao Raven, bez riječi, ali riječi nisu bile ni potrebne.
Njegov pogled rekao je sve.

181
 Knjige.Club Books

26
NAPOLEON

FENDER

SJEDIO SAM S BRATOM U SALONU. MINUTE SU PROLAZILE IAKO NISMO SMJELI GUBITI
vrijeme. Vrata su se zatvorila i ostali smo sami, ali Ravenina prisutnost sad je
na mene djelovala drugačije nego prije.
Odjednom je postala saveznica.
Nisam mogao pogledati brata, ali ne zbog ljutnje, razočaranja ili bilo čega što
sam osjećao prethodnih dana.
Nisam ga mogao pogledati zbog srama. “Bio si u pravu, a ja te nisam slušao.”
Magnus me samo stoički promatrao, bez trunke likovanja. Čak me gledao
pomalo sažalno - iako je on umalo umro.
Zbog moje gluposti.
“A sad smo izgubili logor.”
I dalje je šutio. Nije mi rekao da me upozoravao. Nije čak ni izgledao kao da
se ljuti na mene.
Protrljao sam dlanove, promišljajući o idućem potezu. “Moramo ga vratiti.”
Nato je ipak reagirao. “Zašto?”
“Jer mu ne smijemo dopustiti da se izvuče, Magnuse. Ne smijemo dopustiti
da nas tako izigra.” Konačno se razbjesnio. “Misliš, da izigra tebe.”
Muški sam progutao tu uvredu, poput pilule koju sam ubacio u usta bez vode.
“Moramo nešto poduzeti. Moramo vratiti logor. Ne smijemo mu dopustiti da tek
tako preuzme naš biznis.”
Magnus je podigao obrvu i podrugljivo me pogledao. “Nakon svega ovoga, ti
još uvijek misliš samo na novac?” Stresao je glavom u nevjerici. “Fendere, daj se
više pomakni s mjesta.”
Nisam trpio poraz i odbrusio sam mu oštrinom noža prislonjenoga na grlo.
“Pobio je moje ljude, a umalo i moga brata. Stvarno misliš da bih mu trebao
progledati kroz prste?” Bili smo identični, ali sve rjeđe smo se slagali i oko čega.
Napoleon je pokušao ubiti nekoga koga volim i nisam imao namjere pustiti ga da
se izvuče.
“Želiš vratiti logor iz osvete? Ili ga želiš vratiti da ponovo posluje kao i prije?”
182
 Knjige.Club Books

Nisam mu odgovorio - jer ni sam nisam znao odgovor na ta pitanja.

Pogledao me kao da sam ga užasno razočarao, kao da se njegovo mišljenje o
meni potpuno srozalo.
“Ako se želiš vratiti na staro, ne računaj na moju pomoć.”
Odsutno sam trljao zglavke prstiju, koji su me boljeli kao da su slomljeni.
“Pomoći ću ti ako obećaš da ćeš drugačije voditi logor. Da ćeš osloboditi cure
i platiti radnu snagu. Ako se ni oko toga ne možemo dogovoriti, odlazim.”
Promatrao sam ga bez riječi, svjestan da ne blefira. Sad je sve bilo drugačije
prvi sam put doista shvaćao koliko je pogrešno bilo sve što sam radio. Arogancija
me uljuljkala u lažan osjećaj sigurnosti. Nezasitna želja za osvetom me zaslijepila.
Moja opsesija prošlošću ugrozila je budućnost. Izgubio sam Gilberta. Mogao sam
izgubiti i ljubav svog života. Najgore od svega, mogao sam izgubiti čovjeka koji
je sad sjedio i gledao me - čovjeka za kojega bih umro.
“Ili ćemo to napraviti kako ja kažem ili nikako.”
Još sam razmišljao, ali na kraju sam ipak kimnuo. “Ja sam očito podbacio”,
priznao sam, poražen. Razvio sam bijelu zastavu predaje i pustio je da vijori
na vjetru. Mojemu carevanju došao je kraj - koji mi je ionako dugo visio nad
glavom.
Magnus me sad pogledao kao nekada, jednako ponosno kao što je maločas
pogledao Raven.
To je malo ublažilo moju bol. “Ako ništa ne poduzmemo, cure nikad neće biti
slobodne. Nastavit će biti roblje, samo će se vlasnik promijeniti.” Oborio sam
pogled i zagledao se u ruke. “Nisam siguran da sam ionako više sposoban voditi
biznis. Pustio sam da me vodi pohlepa i umalo sam izgubio najvažnije što imam
- tebe.” Podigao sam pogled i pri pogledu na brata u grudima su mi se stvorili
osjećaji za koje sam znao da neće poletjeti s mojih usta. Sve one noći na ulici.
Kopanje po kontejnerima. Trenuci kad nismo imali nikoga osim jedan drugoga.
Usprkos boli i patnji koje su nas snašle, te su mi uspomene bile najvrjednije što
sam imao. “Želim osvetu za poniženje koje mi je Napoleon nanio. Uzeo je moju
imovinu. Pobio je moje ljude. Pokušao je ubiti moga brata. Želim ga ubiti.”
Kimnuo je, gledajući me s razumijevanjem.
“A ako spasimo žene, možda me mama neće mrziti... Možda neće biti toliko
razočarana jer sam odrastao u čudovište.” Otkako je Melanie ušla u moj život,
nastojao sam ne misliti na majku. Kad sam pobrojio sve što sam napravio, počela
me izjedati krivica. Majka ne bi bila ponosna na mene samo zato što sam povratio
obiteljski imetak - zbog načina koji sam odabrao. Moja djela bila su uvreda
uspomeni na nju. Toliko sam se želio osvetiti ocu da sam zaboravio da je
uspomena na majku važnija.
Magnus mi je odgovorio šapatom. “Ne bi te mrzila, Fendere.”
“Bogme bi. Pretvorio sam se u našeg oca. Postao sve sto mrzim.

183
 Knjige.Club Books

Neko je vrijeme samo šutio, gledajući me s bratskom ljubavlju. “Onda?

Napravit ćemo po mome?” Pogledao sam ga i vidio muškarca kojem sam se divio,
nekoga tko bi mi trebao biti uzor. Magnus je bio mlađi i mene je smatrao uzorom
jer sam nas ja spasio od života na ulici. Ali on je trebao biti moj uzor - on je
zadržao ljudskost. “Napravit ćemo po tvome, brate.” Bez riječi sam mu rekao što
osjećam. Riječi nam nikad nisu trebale. Naša ih ljubav nije trebala, a ne bi ni bile
dovoljne da je opišu. “Čini se da nakon toga idem u mirovinu.” Slegnuo sam
ramenima kao da je to sitnica pa nastavio u tom smjeru. “Čime se ljudi bave u
mirovini?”
Nasmiješio se. “Pojma nemam. Odgajaju djecu? Putuju? Pitaš pogrešnu
osobu.”
“Čime ćeš se ti baviti?”
Slegnuo je ramenima. “Nisam razmišljao o tome.”
“Udebljat ćemo se... Ostarjeti.”
Magnus se kratko nasmijao i na tren je izgledao kao tinejdžer. “Ako se
udebljamo, cure će nas napustiti.”
Sreća na njegovom licu izmamila je osmijeh na moje, jer u proteklih desetak
godina nismo podijelili previše sretnih trenutaka. Bio sam prilično siguran da
nismo bili sretni ni na sekundu, barem ne zajedno. Toliko sam se posvetio zgrtanju
bogatstva da sam zanemario jedini odnos do kojeg sam trebao držati. Bilo mi je
drago da Magnus sad ima nekoga tko ga cijeni kao što sam ga trebao cijeniti ja.
“Našao si dobru ženu, Magnuse. Zaslužila je moje poštovanje.”
Osmijeh mu je nestao s lica i ozbiljno me pogledao. Bio je vidno dirnut i neko
vrijeme nije naišao riječi, kao da mu moje odobravanje mnogo znači, iako nije
trebalo. “Hvala. To mi puno znači.”
Kad sam čuo što je Raven napravila, moje mišljenje o njoj se u trenu
promijenilo. Bdjela je nad mojim bratom nakon što sam ga ja napustio. Spasila mu
je život nakon što ga je moj nemar doveo u opasnost. Magnus je sad bio ovdje
samo zbog njezine hrabrosti, njezine odanosti, njezine ljubavi. Požalio sam svaku
uvredu koju sam joj rekao, svaku uvredu koju sam joj nanio a da nije ni znala.
Nije ih zaslužila. Da se ona i Magnus sutra rastanu, brinuo bih se o njoj do kraja
života, davao joj sve što treba. Zauvijek. “Dugujem joj život... jer je spasila tvoj.”

Smislili smo plan. Obavili nekoliko poziva. Pripremili se za napad koji će

Napoleona zbrisati s lica zemlje. Odlučiti smo napasti sleđa, pobiti nove stražare
na spavanju.
Neće očekivati tako brzu osvetu, pa smo računali na element iznenađenja.
Kad smo se vratiti sestrama, još su bile u predvorju, sjedeći u razgovoru i
držeći se za ruke.
Kad je Raven primijetila Magnusa, ustala je, spremna za akciju, kakva god
ona bila.
184
 Knjige.Club Books

“Sutra navečer napadamo logor.” Magnus nije okolišao. Znao je da pred

Raven i ne treba.
Melanie mi je prišla, ali nije skidala pogled s Magnusa.
“A poslije?” Raven je na tren pogledala mene, ali se odmah vratila Magnusu.
“O tome ćemo kod kuće. Dođi.” Krenuo je prema vratima, kimnuo umjesto
pozdrava i izašao.
Raven je izašla za njim.
Gledao sam za njom, a srce mi je uzbuđeno tutnjalo.
Melanie me pogledala kao da mi čita misli.
Izašao sam za njima.
Magnus je stajao pred jednim mojim autom, spremajući se otvoriti vrata.
Raven mi je bila okrenuta leđima.
Sišao sam do sredine stubišta. “Raven.”
Na zvuk moga glasa, ukipila se.
Magnus je prvo pogledao mene pa nju. Samo joj je kimnuo.
Raven se polako okrenula i pogledala me. Još se držala ratoborno. Nije me
voljela, a nikad i neće.
Bilo mi je jasno zašto.
Ali ipak je zatvorila vrata i prišla do pola puta. Ostala je stajati oko dva metra
od mene.
Kad sam joj se posljednji put obratio nasamo, bio sam odvratan prema njoj.
Tretirao sam je kao psa. To se više neće ponoviti.
Magnus je sjeo i zatvorio vrata, ostavivši nas nasamo. Više je nije morao
štititi.
Znao je da bih i ja umro za Raven.
Promatrala me neprijateljski, nemirno, čekajući da progovorim. Nije znala da
je čekaju riječi koje sam odavno trebao izgovoriti.
“Hvala ti.”
Njezin pogled malo se ublažio.
“Ne bih mogao živjeti bez njega.”
“Nisam ga spasila zbog tebe.” Odgovorila mi je mirno, iako je očito bila
bijesna na mene. Toliko me prezirala da joj moja blizina sigurno nije lako padala.
“Znam zašto si ga spasila. I drago mi je zbog toga.” Magnus je imao odanu
ženu koja bi primila metak umjesto njega kao i ja. Nisam više mogao ni tražiti.
“Dugujem ti život. Ako ti išta treba...”
“Želim da oslobodiš cure.” Tu je molbu popratila mračnim, ljutitim
pogledom, kao da očekuje da je odbijem.
“Već sam pristao, ali ne zbog tebe.”

185
 Knjige.Club Books

Zadržala je dah, a oči su joj se ispunile suzama olakšanja.

“Moja ponuda stoji. Spasila si mu život sad je moj život tebi na raspolaganju.”
Pogledala me suznim očima, nemirno. “Zašto?”
“Jer si mu spasila...”
“Ne pitam te to. Zašto si pustio cure? Za Magnusa?”
Imao sam mnogo razloga, ali nije mi se dalo objašnjavati. “Jer je vrijeme za
to. Svi moramo nastaviti u drugom smjeru.”
I dalje je bila bijesna, kao da je ni taj odgovor nije zadovoljio.
“Oprosti mi - zbog svega.” Nikad se nikome nisam ispričao. Nisam ni znao
koliko je teško.
Njoj moja isprika očito ništa nije značila, jer se samo okrenula i otišla u auto.
Magnus je odmah krenuo.
Pratio sam ih pogledom dok nisam čuo potpetice kako mi prilaze.
Melanie mi je prišla i uhvatila me pod ruku. “Moja sestra ne zaboravlja
lako...”
Gledao sam za njima dokle god sam vidio stražnja svjetla. “Ne očekujem da
ikako reagira, ali morao sam joj se ispričati. Neka me mrzi do kraja života. Od nje
ne bih ništa manje ni očekivao.”
“Što se događa?”
Pogledao sam je. “Vratit ćemo logor.”
“Misliš, tvoji ljudi?” U pogledu joj se pojavio strah. Željela je odgovor koji
joj nisam mogao dati.
“Da. Uz Magnusa i mene.”
“Ne...” Ispustila je moju ruku i odmaknula se.
“Chérie...”
“Pobili su sve stražare. Ne želim da se vraćaš onamo...”
“Moram.”
“Pošalji nekoga drugoga.”
“Chérie.”
Oči su joj se ispunile suzama i stresla je glavom.
“Chérie.” Obujmio sam njezino lice dlanovima, držeći se što sam mirnije
mogao. “Moram.”
“Zašto?” Okrenula je obraz prema mom dlanu, tražeći utjehu u tom dodiru.
“Jer sam ja najbolji. I Magnus.”
“Ne mogu živjeti bez tebe...”
“Ni ja bez tebe, chérie. Vratit ću se.”
Suze su kliznule njezinim obrazima poput blistavih dijamanata.

186
 Knjige.Club Books

“Ništa me neće spriječiti da ti se vratim. Oženit ću se tobom. Imat ćemo

obitelj. Proživjet ćemo zajedno ostatak života - mirno i sretno.” Nisam znao
tko sam bez svog biznisa, ali gledajući Melanie, shvatio sam tko ću postati.
Suprug. Otac. Brat. Sve što smo izgubili.
“Mirno?” šapnula je.
Kimnuo sam. “Vratit ćemo logor da se osvetimo - i da ih oslobodimo.”
Tek je tad shvatila. “Pustit ćeš ih?”
“Da.”
Moj ju je odgovor toliko potresao da se odmaknula, prekrivši usta dlanovima
u nevjerici. Suze su opet potekle. Disala je kao da će briznuti u glasan plač.
Osjećaji su provalili iz nje nekontrolirano poput bujice. “O, Bože...” Pogledala
me kao nikad dosad. “Znala sam... Znala sam da ćeš ih pustiti.” Spustila je ruke i
zagrlila me, držeći me kao da visi s litice. “Znala sam.”

Te je noći nisam pustio iz zagrljaja.

Ljubila me kao nikad prije.
Vodila je ljubav sa mnom kao nikad prije.
Naša je veza uvijek bila strastvena, intenzivna, ali sad je bila dublja.
Odvažnija.
Još se snažnije zaljubila u mene.
Dosad mi nije dala posljednji djelić sebe, jer sam ustrajao na nečemu što je
prezirala. Ali sada kad mi je dala i taj djelić, shvatio sam koliko je važan.
Da sam znao, bio bih ga zaradio i prije.
Melanie mi je bila sve. Bilo mi je teško vjerovati da oduvijek nije dio mene,
da je naša povezanost tako snažna. Sjećanje se poigravalo mnome i katkad sam se
osjećao kao da je propatila sve što smo prošli i Magnus i ja, da je bila s nama. Da
je bila uz mene one noći kad smo izgubili obitelj. Naša je povezanost prkosila
zakonima vremena - nisu se odnosili na nas kao na sve ostale.
Kad je Sunce izašlo, sve se promijenilo.
Znala je da poslijepodne krećem i nije se mogla pribrati.
Bio sam vojnik na putu za bojište, a Melanie se bojala da će ostati udovica.
Suze su dolazile neočekivano. Napadaji panike paralizirali bije, ostavili bez daha.
Morao sam je samo smirivati poljupcima, ali kad-tad bi se ponovo rasplakala.
“Chérie.” Palcem sam joj obrisao suze. Sjedila je pored mene na kauču,
crvena i natečena lica. Od plača ju je boljela glava, čak i nakon nekoliko tableta.
“Što se dogodilo kad si ostala sama s Gilbertom?” Donja joj je usnica zadrhtala
kad me pogledala. “Sve sam ih pobijedio - sam. Ništa me nije moglo spriječiti da
dođem do tebe. Bilo ih je deset, a ja sam bio sam, ali to nije bilo važno. Isto će se
dogoditi i večeras. Pobit ću ih sve do posljednjega, osloboditi žene i vratiti se.”

187
 Knjige.Club Books

Kimnula je. “Samo mi nije jasno zašto ne možeš poslati nekoga drugoga,
platiti im koliko god žele.”
I dalje sam joj brisao suze. “Jer sam ja ovo počeo. Ja sam otvorio logor. Nisam
slušao Magnusa i svi su moji ljudi umrli zbog toga. Ja sam odgovoran za sve ovo
- i ja to moram popraviti. Nisam kukavica.”
“Znam da nisi. Ali ostani ovdje... zbog mene.” Odmahnuo sam glavom.
“Magnus ne bi ostao. A ne mogu ga pustiti samoga. Moram s njim, moram paziti
na njega.”
“Ne treba te...”
“To nije važno. Idemo zajedno i točka. To bi tebi trebalo biti jasnije nego
ikome drugome.”
Kimnula je kroz suze, shvativši da govorim o njezinoj sestri.
“Tebe ću odvesti k Raven. Ondje ćeš biti sigurna ako se ne...”
“Ne govori to.” Suze su joj se slijevale niz obraze. “Ne želim... To ne želim
ni slušati.”
Njezine su me suze uvijek boljele, ali sad su mi još teže padale. Gotovo
dovoljno da me odvrate od nauma, gotovo dovoljno da ostanem.
Gotovo.

Stigli smo u stan.

U bilo kojoj drugoj situaciji Melanie bi se divila uređenju i pogledu.
Ali sad je bila previše zabrinuta da išta primjećuje.
Odvezli smo se dizalom do vrata i ušli.
Magnus i Raven bili su u blizini, opraštali su se.
Raven je zvučala identično kao Melanie, susprezala je suze.
“Nisam mislila da ću dobiti muškarca poput tebe. Tek sam te našla... Ne mogu
te izgubiti. Moramo se vjenčati. Moramo dobiti djecu. Ne oduzimaj mi to, molim
te.”
Melanie je bila prestala plakati, ali sad je opet bila na rubu suza. Držala me
za ruku puštajući me da je vodim. Stigli smo do Magnusa i Raven, u dnevnoj sobi.
Moj brat i ja razmijenili smo poglede.
Melanie i Raven također.
Magnus se okrenuo prema Raven, da se oproste.
Raven ga je samo gledala suznih očiju, nesposobna procijediti posljednje
riječi.
Magnus se nagnuo prema njoj, obujmio njezino lice dlanovima i poljubio je.
Čvrsto ga je zagrlila. “Volim te.”

188
 Knjige.Club Books

Magnus ju je pustio da ga grli koliko god joj je potrebno i tek se tad

odmaknuo. “I ja tebe.” Prošao je pored mene i uputio se prema dizalu, ne okrećući
se prema Raven kao da ne bi izdržao još jedan pogled.
Ja sam se zagledao u Melanie. Nisam je želio ostaviti u takvome stanju, ali
nikakvim riječima to nisam mogao popraviti. Sve što sam mogao već sam joj
rekao, milijun puta. Mogao sam joj ponoviti samo još jedno. “Ɉe t’aime, cherie.”
Oči su joj se zamaglile, ali nije rekla da me voli, kao da neću otići sve dok to
ne čujem.
Okrenuo sam se, znajući da neće izgovoriti te riječi sve dok ne bude morala.
Zgrabila me za zglavak i okrenula prema sebi, privinula se uz moje grudi i
toliko me čvrsto stisnula da nas ni dvadeset ruku ne bi rastavilo. “Ɉe t’aime.”
Utisnuo sam joj poljubac u čelo, a zatim se teškom mukom okrenuo od nje.
Magnus i ja smo izašli.
Znali smo da se možda nećemo vratiti.
Ušli smo u lift i dok su se vrata zatvarala, gledali djevojke kako što je jedna
do druge, držeći se za ruku spojene patnjom.
Magnus ih nije mogao gledati. Oborio je pogled.
Vrata su se zatvorila.
Magnus je ispustio dah koji je zadržavao i podigao glavu, zabivši ruke u
džepove traperica.
Spustio sam mu ruku na rame. “Još malo i gotovo, brate.”

Ušuljali smo se u logor.

Preskočili smo preko ograde i rastrčali se u nekoliko smjerova.
Ali tad se oglasio alarm.
Nismo znali tko nas je spazio, ali to nije bilo važno.
Ionako će uskoro svi biti mrtvi.
Provalio sam u prvu kolibu. Stražari su spavali u krevetima na kat, napola
budni zbog alarma, ali nedovoljno razbuđeni da reagiraju. Kad su primijetili moj
obris u tami, počela je dreka.
“Pucajte!”
Moj nož prešao je preko prvog grla i ubio stražara u sekundi. Onaj pored njega
ustao je i pokušao pobjeći, ali zabio sam mu dršku noža u zatiljak i klonuo je na
pod. Vika nije prestajala dok su u tami pokušavali pronaći oružje. Bilo su previše
zbunjeni, a ja brži od svih. Još su dvojica pala u sekundi.
Iduća koliba.
Sljedeći niz koliba bio je ženski, pa sam porazbijao sva vrata da pobjegnu
prije nego što počne vatra.
Kad su se vrata srušila, počele su vrištati.
189
 Knjige.Club Books

“Pričekajte malo. Uskoro ćete biti slobodne.”

Možda su me prepoznale usprkos tami. Možda nisu. Ali nijedna se nije ni
pomaknula.
Stražari su istrčali iz koliba, spremni za protunapad. Pucnjava je parala tamu
i logor se u trenu pretvorio u bojište. Pogođeni su padali na obje strane, pokošeni
kišom metaka. Sakrio sam se iza jedne kolibe i kad je jedan od njihovih istrčao,
zarinuo sam mu nož između rebara. Pao je. Drugi nas je vidio i zatrčao se od
mene.
Potrčao sam za njim i prerezao mu grkljan.
Bio sam prekriven krvlju.
Stražari su se i dalje dovikivali.
Žene su vrištale, ne znajući čeka li ih sloboda ili nož.
Pogledom sam potražio Magnusa. Želio sam znati i je li živ i uživa li o ovome
koliko i ja.
Nisam ga vidio.
Potrčao sam tratinom i stigao do iduće kolibe a da me meci nisu pronašli.
Zabili su se u drvene zidove i iz kolibe s doprli ženski vrisci. Brojio sam metke
i kad sam shvatio da moraju napuniti spremnik, potrčao. Trčao sam dalje, dublje
u logor, ubijajući putem sve na koje sam nailazio, tragajući pogledom za
Magnusom.
A tad sam ga ugledao.
Pred Napoleonom.
Napoleon je udario Magnusa ručkom svog štapa u glavu i Magnus je
zateturao, previše ošamućen za borbu. Izgledao je kao da se predao i duhom, a
ne samo tijelom.
A za to sam ja bio kriv.
Jer ga nisam slušao.
Potrčao sam, ali umjesto da se prikradem bez zvuka, odao sam se urlikom.
“Magnuse!” Želio sam da Magnus zna da dolazim, da se nastavi boriti jer
mu stižem u pomoć. “Miči se s njega, smeće jedno!” Obuzeo me bijes kakav
nisam ni poznavao, a mojim je žilama pojurila bujica adrenalina. Moj brat ležao je
na tlu, okrvavljen i pretučen. Od smrti su ga dijelile sekunde.
Magnus je imao još toliko snage da udari Napoleona nogom i produlji život
dovoljno da stignem do njega.
Bacio sam se na koljena i nadvio nad njega da ga zaštitim prije nego što
ubijem jebenog Napoleona.
Ali bio je brži.
Naglo se okrenuo i zamahnuo sakrivenim nožem, pogodio me usred želuca.

190
 Knjige.Club Books

Nikad prije nisam bio proboden. Oštrice su me jedva i dodirnule. Ova mi je

izbacila zrak iz pluća, paralizirala me i oduzela mi svu snagu, iako bol nisam ni
osjetio. Posljednje što sam vidio prije nego što sam pao bile su Magnusove oči.
Napoleon je zvučao trijumfalno. “Dvije muhe jednim nožem.”
Pao sam na tlo.
Vrisak moga brata proparao je tamu. “Ne!”
Ležao sam na leđima osjećajući kako moje srce pumpa krv i njome natapa tlo
oko mene.
Bio sam u tolikom šoku da nisam mogao ni progovoriti. Samo sam razmišljao.
Pobijedi, Magnuse.
Zagledao sam se u nebo, u zvijezde koje će me ispratiti na drugi svijet. Oko
mene čuli su se zvuci bitke, Magnus i Napoleon stenjali su boreći se u prašini.
Samo će jedan preživjeti.
Nisam mogao ni gledati.
Hajde, brate.
Nisam mogao gledati brata kako umire.
One noći kad nam je umrla majka, umrla je i moja vjera. Ali sad sam se
pomolio. Ne Bogu, nego njoj. Mama, molim te. Pomozi mu.
Pobjednički urlik mog brata odjeknuo je u tami: “Krepaj, smeće jedno!”
Nečim je udarao Napoleona, stenjući sa svakim zamahom. Krv je štrcala na sve
strane.
S olakšanjem sam zaklopio oči. Magnus je preživio. Hvala ti.
Magnus je nekoliko puta duboko udahnuo pa dopuzao do mene. Njegovo lice
stvorilo se preda mnom, obliveno tuđom krvlju. “Fendere!” Pogled mu je
pobjegao prema nožu koji mi je još uvijek bio u utrobi. “Tu sam.” Još nekoliko
sekunda nije mogao odvojiti pogled od noža. Oči su mu bile pune boli. “Bit ćeš
ti dobro...” Oči su ga izdale, kao i uvijek. Pogledao je preko ramena i povikao.
“Treba mi bolničar! I telefon! Dolazite ovamo!”
Znao sam kako ću završiti i prije nego što je progovorio.
Ali barem ću umrijeti ja, a ne on.
S time sam mogao živjeti.
I umrijeti.

Skrenuo sam pogled od njegovoga glasa i zagledao se u noćno nebo. Čuo sam
udaljene zvukove borbe, sve rjeđe pucnjeve. Znao sam da smo pobijedili a da
nisam ni vidio. Zvijezde su blistale kao da dolaze uzeti moju dušu i odvesti je
kamo pripada.

191
 Knjige.Club Books

Bilo je glupo nadati se da će završiti igdje osim u paklu, ali nadao sam se da
ću ponovo vidjeti majku. “Ne, neće.” Pogledao sam brata, koji se svim
silama trudio držati što je mirnije mogao, sakriti osjećaje. “Ali hvala što mi lažeš.”
Magnus je skinuo majicu preko glave i zgrabio dršku noža. Izvukao ga je a da
me nije ni upozorio.
Zastenjao sam od boli. Adrenalin je popuštao i osjećao sam svaki dodir.
“Dolazite ovamo, odmah!” doviknuo je našim ljudima. Omotao je majicu oko
moje rane i pritisnuo je. “Fendere, možeš ti to. Samo se nemoj onesvijestiti, O.
K.?” U očima su mu se stvorile suze, a lice mu se zgrčilo od bola. Tek je sad
shvatio koliko je duboko nož prodro. Disanje mu se ubrzalo od panike pri pogledu
na mene, pri pogledu na moju krv koja mu je curila između prstiju jer nije mogao
zaustaviti krvarenje.
Da sam barem već mrtav, pomislio sam. Nisam želio da Magnus tako pati.
“Magnuse.”
Nije me ni pogledao, samo je izvikivao zapovijedi, vadeći zavoje iz kutije za
prvu pomoć. “Nazovi pilota. Reci mu da dođe helikopterom. Fender mora u
bolnicu.”
Ljudi su se rastrčali izvršiti zapovijedi.
Nisam znao zašto sam još na životu. Nož je prodro dublje od dvadeset
centimetara. Prerezao je sve organe na svom putu i unutarnje krvarenje sigurno je
bilo obilnije od vanjskoga.
A tad sam shvatio zašto sam još živ.
Ona me održala na životu - da se oprostim.
“Magnuse”, rekao sam slabim glasom.
Magnus me nije želio ni pogledati. Nije mogao. Znao je da je kraj blizu i nije
se mogao suočiti s time.
Nisam imao previše vremena. Slabio sam sa svakom sekundom. Spustio sam
ruku na njegovu i natopio je krvlju. “Zaslužujem ovo.”
Odmahnuo je glavom, šmrcajući da spriječi suze. I dalje me nije gledao.
“Prestani s time.”
“Znaš da zaslužujem. Cure su slobodne, a ja umirem. Tako treba biti.”
Donja usnica mu je zadrhtala, a suze potekle niz obraze. “Nećeš umrijeti!
Prestani s time!”
Stisnuo sam njegovu ruku. “Brate.”
Sve je teže disao, kao da mu bol sjedi na grudima. “Ne govori to, molim te...”
“Pogledaj me.”
Nije želio.
“Magnuse.”

192
 Knjige.Club Books

Konačno me poslušao. Oči identične mojima prodrle su mi u dušu. Bio je

shrvan osjećajima, a u njegovim suznim očima odražavalo se svjetlo baklji oko
nas. Još uvijek je pritiskao moju ranu kao da će me time spasiti, iako je njegov
trud bio uzaludan.
I znao je to.
Kao i ja.
Zgrabio sam ga za ruku, spreman izgovoriti posljednje riječi. “Ti si muškarac
kakav nikad nisam postao, koliko god sam želio. Govorio si da sam ti uzor, ali ti
si bio uzor meni. Bio si dobar brat... i volim te.” Te mu riječi nisam rekao
nijednom u odrasloj dobi, ali sad sam morao.
Jecao je. Lice mu je bilo zgrčeno od boli. “Volim te, brate.”
Stisnuo sam mu ruku. “Reci Melanie... da me ništa ne bi više usrećilo od
pogleda na nju u vjenčanici. Reci joj da mi oprosti... da sam napravio što sam
morao. I da bih sve ponovio, čak i sad kad znam kako je završilo.” Srce mi je
puklo pri pomisli na Melanie, na to da je ostavljam samu, ali bio sam zahvalan što
sam uspio spasiti brata. To je bio moj zadatak u životu: štititi Magnusa - i izvršio
sam svoju dužnost.
Kimnuo je.
Nekoliko puta sam trepnuo, a lice mog brata počelo je tonuti u izmaglicu.
Smračilo se.

193
 Knjige.Club Books

27
DVADESET PET CENTIMETARA METALA

MELANIE

RAVEN I JA SJEDILE SMO NA KAUČU.

Onkraj prozora, grad je bio u tami.
Čekale smo jutro, nestrpljivo pogledavajući na sat kao da ćemo time ubrzati
protok vremena.
Nismo ništa govorile, obje previše nemirne za razgovor.
Mislila sam da mi je u logoru bilo teško. Mislila sam da je razdvojenost od
Raven bila mučna.
Ovo je bilo gore.
Ako se ne vrati... Nisam znala kako ću dalje. “Moram ti nešto reći...” Bile su
to prve riječi koje je izgovorila otkako su otišli.
Okrenula sam glavu prema Raven. Bila je blijeda kao snijeg, a nemir joj je
zamutio pogled.
“Dok sam bila u logoru, Alix je bacio oko na mene. Želio me dobiti pod svaku
cijenu.”
Nisam znala želim li čuti ostatak. “Raven...”
“Magnus me štitio, ali taj put su i njega bacili na tlo, držali ga prikovanoga.
Nije mogao ništa. Alix me izvukao iz kolibe, skinuo, bacio na tlo i uhvatio
za kosu.”
“O, Bože.” Prekrila sam usta dlanom i zaklopila oči pred opisom tog prizora.
Raven je nastavila mirno, kao da više ništa ne osjeća. “Ali ništa se nije
dogodilo - jer ga je Fender zaustavio.”
Otvorila sam oči i polako spustila ruku.
“Baš je bio stigao. Inače ne bi ništa vidio.” Uzdahnula je pa me pogledala u
oči. “Rekao je Magnusu da me spasio zbog njega, ali Magnus mu ne vjeruje. Misli
da je to učinio za tebe.”
Ja sam znala da jest.
“Samo sam htjela da i to znaš... Jer on ti očito nije rekao.”
Odmahnula sam glavom. “Nije, ne.”

194
 Knjige.Club Books

Opet se zagledala pred sebe.

“To znači da odobravaš naš brak?”
Promatrala je sat na zidu, potpuno bezizražajna lica. Sekunde su tekle, spajale
se u minute. “Možeš dobiti koga god želiš, Melanie. Ima i boljih muškaraca od
njega.”
Progutala sam razočaranje suha grla. “Pustit će cure na slobodu.”
“Što ne znači da ih nije porobio...”
“Raven.” Duboko sam udahnula, osjetivši bol u svakom djeliću tijela. “Udat
ću se za njega bez obzira na to što misliš o tome.”
Pogledala me jednako razočarano.
“Poznajem ga onako kako ti nikad nećeš. Vjerujem da je dobar... Samo je
skrenuo s puta. I ti si vidjela da zna biti dobar.”
“Da ga Magnus nije zaustavio, objesio bi tri cure.”
Odmahnula sam glavom. “Ne bi. Vjerujem u to cijelim srcem.”
Samo je gledala pred sebe, oborena pogleda. “Možda se ne vrati... To bi bilo
rješenje.”
Glasno sam zadržala dah i zagledala se u nju, obraza užarenih od bijesa.
“Kako se usuđuješ to reći?” Te su me riječi toliko zaboljele da su mi izmamile
suze na oči.
Nije me ni pogledala, samo je gledala u pod. Nije se ispričala, nije ničim
opravdala grozotu koju je rekla.
Dosad me njezina prisutnost tješila, ali sad mi je i pogled na nju bio mučan.
Prvi put u životu nisam željela imati posla s njom. Ustala sam i otišla u susjednu
sobu - radije bih patila sama nego još jedne sekunde trpjela njezinu prisutnost.
Nekoliko sati poslije, do mojih ušiju dopro je tih zvuk lifta. Prepoznala sam
zvuk metala u pokretu, sve glasniji. “Fender...” Izašla sam iz sobe i vratila se k
Raven u salonu.
I ona je očito čula lift, jer je već bila na nogama, hodajući prema hodniku.
Stale smo pred vrata lifta čekajući da se otvore i da ugledamo svoje muškarce.
Vrata su se otvorila i ugledale smo visoku brinetu.
Moje razočaranje bilo je golemo. Očekivala sam Fendera sa smiješkom na
licu, dok mi govori: “Idemo kući, chérie.” Već sam ga vidjela u mislima, a
onda sam se našla pred ovom neznankom.
Osjećala sam se kao da me udarila.
Raven ju je poznavala. “Miranda? Što ti radiš ovdje?”
“Tko je to?” upitala sam.
Raven me nije ni pogledala. Prišla je ženi.

195
 Knjige.Club Books

Miranda je ušla u stan. Bila je odjevena kao za poslovni sastanak, a njezine

potpetice odjeknule su po parketu. “Magnus je zapovjedio da vas dovedem u
bolnicu.”
“U bolnicu?” Ruka mi je poletjela ka grlu, suze se uzdigle iz dubine moje
duše, izgurane panikom koja me zgrabila poput smrtonosne bolesti. Ako ju je
Magnus poslao po nas, nije on u bolnici. “Fender...”
Raven se okrenula prema meni. Očito je došla do istog zaključka.
Miranda je bila smirena. “Spremne za polazak?”
“Je li dobro?” Prigušila sam jecaj dlanom. “Recite mi da je dobro, molim
vas...”
Miranda se počešala po vratu i oborila pogled. “Magnus mi nije ništa rekao.
Samo da vas dovedem.”
“Je li Magnus dobro?” upitala je Raven.
Miranda je kimnula.
Ustuknula sam, preplavljena panikom. Zavrtjelo mi se u glavi i naletjela sam
leđima na zid. Prekrila sam usta dlanom i oborila glavu, pokušavajući smiriti
disanje.
Raven mi je spustila ruku na rame. “Melanie, još ništa ne znamo...”
“Fender ne bi bio u bolnici da stanje nije ozbiljno...” Bio je otporan na svašta.
Bio je najsnažniji muškarac kojega sam upoznala. Ako je u bolnici, situacija je
ozbiljna.
“Melanie...”
“To si i htjela, zar ne?” Odgurnula sam njezinu ruku. “Uživaj.”
Moje okrutne riječi su je povrijedile i odmaknula se. Ruka koja je dosad bila
u zraku pala je uz njezino tijelo. Stajala je i gledala me kako se hrvam s boli i
bijesom.
“Povlačim sve ono.”
“Ti Fenderu ne želiš oprostiti ništa, a ja bih tebi trebala oprostiti takvu
grozotu? On mi je sve na svijetu...” Jecaji su potresali moje tijelo dok sam
uzmicala sve dalje od nje, prema drugom zidu. “On me voli kakva jesam - za
razliku od tebe. Usrećuje me. Uz njega i ja volim sebe.”
Raven me pogledala malo nježnije. “Žao mi je.”
“Jebe mi se je li ti žao”, ljutito sam zamahnula rukama. “Ako umre...” Stresla
sam glavom. “Nikad ti neću oprostiti. Nikad ti neću oprostiti što si nam željela
zlo. Što si mi poželjela da budem sama do kraja života.”
Raven me neko vrijeme netremice promatrala, a zatim je oborila pogled.
“Nisam znala da si baš tako luda za njim...”

196
 Knjige.Club Books

“Jer me ne slušaš. Misliš da sam toliko glupa da ne znam što želim. Fender ne
misli da sam glupa. Fender ne misli da sam dosadna. Ne misli da sam nesposobna,
kao što ti misliš.”
“Ne mislim da si glupa...”
“Misliš. Ne laži.”
Ovo ju je pogodilo.
“Ali briga me što ti misliš. Jedno mišljenje koje me zanima je Fenderovo, a
on me obožava.”

Miranda nas je odvela u bolnicu.

U čekaonici na odjelu hitne pomoći čekao nas je Magnus.
Raven je potrčala prema njemu čim ga je ugledala.
Ustao je i zagrlio je u pravom trenutku. Obujmio ju je rukama i usnice su im
se spojile. Privukao je njezinu glavu k svojoj, zaklopio oči i zagrlio je.
Ogledala sam se uokolo.
Nisam vidjela Fendera.
Odmah sam se rasplakala. Moja najgora noćna mora obistinila se.
“O, Bože...”
Pri pogledu na njihovu ljubav shvatila sam što imam - i što bih mogla izgubiti.
Nisam ni znala što imam dok nisam došla na korak od toga da ga izgubim. Fender
je provodio dane i noći uz mene i sad bih bila dala sve da se mogu vratiti kroz
vrijeme i ponovo proživjeti jedan od onih mirnih dana dok smo samo sjedili u
njegovoj radnoj sobi, gledali televiziju na kauču ili se izležavali.
Nisam željela ostati bez svega toga.
Magnus i Raven su se razdvojili. Magnus me pogledao i krenuo prema meni,
pogleda punog boli.
Nisam to mogla podnijeti.
Briznula sam u plač, gledajući ga i nadajući se da će iz njegovih usta izaći
utješne riječi.
Stao je pred mene, napet.
“Hoće li biti dobro?” Jedva sam izgovorila te riječi koliko mi se grlo bilo
stegnulo. “Što se dogodilo? Je li ubio gada koji ga je ranio?” Pitanja su
histerično sukljala iz mene, ali nijedno od njih nije bilo važno. Samo je jedno
zahtijevalo odgovor.
Magnus me samo gledao s istim bolnim izrazom lica.
Ne.
“Melanie, žao mi je... Vjerojatno se neće izvući.”
Osjećala sam se kao da sam izašla iz vlastitoga tijela, kao da gledam samu
sebe iz drugog kuta. Vidjela sam strah na svojemu licu, šminku razmazanu
197
 Knjige.Club Books

suzama koje nisu presušile satima. Paniku koja mi je paralizirala cijelo tijelo. Bilo
mi je vruće. Hladno. Bila sam na rubu da klonem, ali i puna energije. U ušima mu
je zujalo.
Bila sam skamenjena.
Kad sam konačno shvatila značenje Magnusovih riječi, iz mene je navrla
rijeka suza.
Histerija.
Manija.
Tuga. Čisti jad.
Raven mi je prišla, ali ovoga puta nisam je odgurnula.
Jedva sam je i primijetila.
Utapala sam se u tuzi.

Čekala sam šetkajući se. Hodajući bolničkim hodnicima. Sjedeći na stolici daleko
od ostalih. Te su se radnje smjenjivale u pravilnom ritmu, ali nisu uspijevale
odagnati moju zebnju koliko god ih puta ponovila.
Svaki novi sat za Fendera je bio još jedan sat borbe za život.
Borbe koju će kad-tad izgubiti.
Stala sam pred prozor na hodniku i naslonila čelo na staklo da ga malo
rashladim. Glavobolja mi je bubnjala u sljepoočnicama, izazvana silnim
suzama. Kupila sam tablete protiv bolova u bolničkoj ljekarni, gdje se blagajnica
zagledala u mene puna pitanja zbog mog neurednog izgleda, ali nije ništa rekla.
Stajala sam i gledala u sunčani dan, u krovove Pariza.
“Melanie?” čula sam Ravenin tih glas.
Prislonila sam dlan na prozor i pogledala je. Više nisam osjećala ništa.
Zaručnički prsten bio mi je na prstu, gdje će i ostati preživio Fender ili ne.
Ravenin pogled odavao je koliko je boli moj očaj. “Ono sam rekla u ljutnji.
Nisam ti ovo željela. Ne bih ti nikad poželjela ovakvu bol.”
Samo sam pogledala kroz prozor.
Stajala je, čekajući.
“Želim biti sama, Raven.” Zvučala sam kao da sam i ja na rubu smrti.
“Jasno mi je, samo sam htjela da znaš - “Nakašljala se.
Okrenula sam se prema njoj.
“Magnus mi je rekao da je Fender ranjen spašavajući njega. Spasio mu je
život.”
Oči su mi se ispunile suzama po milijunti put.
“Da Fender nije stigao na vrijeme, Magnus bi bio mrtav.”

198
 Knjige.Club Books

Suze su mi kliznule obrazima. “Molila sam ga da ostane. Zbog mene. Nije

htio. Rekao je da mora zaštititi brata...”
Sad se i Raven rasplakala.
“Jako ga voli...”
“Znam”, šapnula je. “Kao i ja tebe.”
Šmrcnula sam.
“Možda smo Fender i ja sličniji nego što sam mislila.”

Magnus mi je prilazio hodnikom. “Melanie?”

Odmah sam se okrenula prema njemu, nadajući se da donosi dobre vijesti.
“Razgovarao sam s doktorom...”
“O, Bože.” Zarinula sam prste u kosu i prekrila uši dlanovima, spremna na još
jedan živčani slom. “Melanie, stanje mu je stabilno.”
“Što?” Spustila sam ruke i prekrila usta. Nasmiješio se. “Izvukao se.”
Prekrila sam lice dlanovima, a tijelo mi je potresla nova plima jecaja. “O,
Bože...” Dugo sam plakala.
Kad sam konačno spustila ruke, Magnus mi je pružio maramicu.
Uzela sam je, dirnuta pažnjom, i obrisala lice. “Rekao je da ga možemo i
vidjeti”, nježno me promatrao. “Ali ti bi trebala ući sama.” Dosad me gledao samo
hladno, kao da ga nije briga što postojim. Ali sad me pogledao pogledom kojim
je katkad gledao Fendera.
“Hvala ti.” Zaobišla sam ga i gotovo potrčala prema sobi.
“Melanie?”
Okrenula sam se prema njemu.
“Bit će lijepo ponovno imati sestru.”

Ušla sam u privatnu sobu s velikom prozorima.

Ležao je u krevetu okružen cjevčicama, u bolničkoj halji.
Polako sam prišla krevetu, ne znajući ni je li budan ni razumije li me ako jest.
Kad sam se nadvila nad njega, vidjela sam da su mu oči zatvorene. Monitor pored
njega tiho se glasao. Na ruci mu je bila narukvica tlakomjera.
Uhvatila sam ga zglavak i napipala snažno bilo.
Zaklopila sam oči i iz njih su kapnule suze.
“Chérie.” Glas mu je bio hrapav, grlo suho i nadraženo od intubiranja tijekom
operacije.
Nisam otvorila oči, samo sam zajecala, a suze su odnijele moj strah da nikad
više neću čuti taj glas.
“Chérie”, ponovio je, snažnijim i nježnijim glasom.

199
 Knjige.Club Books

Nisam ga mogla ni pogledati od siline olakšanja.

“Chérie. Pogledaj me.”
Kad sam otvorila oči, iz njih su kapnule suze koje sam s mukom suzdržavala.
Pogledala sam ga ravno u oči i vidjela da su umorne, još malo zakrvavljene. Ali
pogled u njima bio je vatren kao i inače.
Povukao me k sebi. “Dođi.”
Legla sam kraj njega na krevet kao da smo kod kuće, ali nisam mu prebacila
ruku preko trbuha kao inače, nego preko grudi.
Obujmio me rukom i prislonio usnice na moje čelo.
Briznula sam u plač.
“Gotovo je, chérie. Gotovo je.”

200
 Knjige.Club Books

28
MIROVINA

FENDER

U BOLNICI SAM OSTAO TJEDAN DANA.

Melanie se nije micala od mene.
Večerima bi se vratila u palaču istuširati se i presvući, ali bi se vratila i provela
noć uz mene. Nisam smio primati posjetitelje, ali taj problemčić riješilo je nešto
gotovine.
Čak i danima nakon operacije, Melanie se nije mogla smiriti.
Koliko god joj je puta liječnik rekao da mi rana dobro zacjeljuje, koliko god
vremena provela uz mene, nije mogla zaboraviti traumu koju je preživjela.
Gilbert nam je donosio ručak i jeli smo zajedno, ja u krevetu, a Melanie pored
mene na stolici.
Smatrao sam apsurdnim da me toliko dugo drže u krevetu, ali nisam ni
pokušao nagovoriti liječnike da me otpuste ranije, da ne uzrujam Melanie. Bilo je
očito da je mirnija kad je pomoć nadohvat ruke.
Nije me pitala ni za logor ni za radnice, ni za što. Jedino joj je bilo važno da
sam preživio. Započela je razgovor o tome tek nakon nekoliko dana. “Što
se dogodilo?”
Odlučio sam se za najjednostavnije i najmanje krvavo objašnjenje.
“Podcijenili smo Napoleona. Opet. Ali na kraju smo ga porazili, pa to više nije
važno. Izgubili smo nekoliko ljudi. Ne previše. A njihove smo sve pobili. Neće
nas ponovo napasti.”
“A cure?”
“Doveli smo ih u Pariz. Dali smo im novac i odjeću. Slobodne su.”
“Kladim se da će mnoge od njih otići na policiju...”
Pojeo sam nekoliko zalogaja. “Nevažno. Neće biti istrage.”
“A logor? Samo ste ga ostavili? Praznog?”
“Da.”
“Što će biti s njim?”

201
 Knjige.Club Books

“Nemam pojma.” Odnijeli smo svu preostalu drogu i prodali je. U kolibama
više nije bilo ničega vrijednoga. Konje smo pustili. Logor je bio pust. Od njega su
ostale samo gole kosti.
“A što će biti s tobom?” Oborila je pogled na tanjur, gurkajući vilicom
nekoliko preostalih zalogaja.
Lice joj je bilo puno zebnje. “Ja ću se oženiti. Odvesti ženu na medeni mjesec.
U ovo doba godine lijepo je u Grčkoj, recimo. Napravit ću joj nekoliko djece.
Živjet ćemo sretno do kraja života, kad god to bilo.”
Podigla je glavu i vidio sam da se smiješi. “Sve je to lijepo... Ali hoće li ti biti
dovoljno?”
Ozbiljno sam je pogledao. “Hoće. Ti ćeš mi zauvijek biti dovoljna.”
Oči su joj se raznježile poput latica ruža u našem vrtu, poput posljednje
žeravice u kaminu, poput fitilja svijeće koji se bliži svome kraju.
Magnus je pokucao na vrata i ušao. “Još si u krevetu? Curice jedna.”
Široko sam se osmjehnuo. “Odjebi.”
Prišao mi je i stao uz krevet preko puta Melanie. “Ovo mi ne izgleda kao
bolnička hrana.”
“Nema šanse da jedem njihove splačine.” Melanie nam se nasmiješila pa
ustala. “Ostavit ću vas nasamo.” Odnijela je večeru van.
Ispratio sam je pogledom i stavio zalogaj večere u usta.
Magnus me ozbiljno pogledao. “Kako si?”
“Nikad bolje.” Progutao samo još nekoliko zalogaja i odložio tanjur.
“Boli li jako?”
Jebeno jako. “Baš i ne.”
Magnus je znao da lažem, ali nije ništa rekao. “Melanie te voli.”
Nasmiješio sam se. “Znam.”
On je i dalje bio ozbiljan. “Dok si bio na stolu, nije mogla doći k sebi.”
Tako sam i mislio.
“Znaš da mi nije bila draga. Znaš i zašto. Ali stvarno te voli... a to je jedino
važno.”
“To znači da ćeš nam doći na vjenčanje?” Kimnuo je. “Ni za što ga ne bih
propustio.”
“Protivi li se Raven još uvijek?”
Na tren je okrenuo pogled, kao da sam ga pogodio u živac. “Mislim da ne
protivi. Više ne.”
“Dat ću sve od sebe da joj se iskupim, ali ne vjerujem da će mi dopustiti.”
“Ni ja.”

202
 Knjige.Club Books

Zagledao sam se kroz prozor. Atmosfera u sobi se promijenila. Morali smo

obaviti razgovor koji se nije milio ni njemu ni meni. Vrebao je na obzoru
poput sunca koje tek što nije izvirilo.
“Hvala ti... Spasio si mi život.”
Nisam ga pogledao.
Šutio je, čekajući da odgovorim.
Trebalo mi je dugo. “I drugi put, brate.” Tek sam ga tad pogledao.
Sjedio je opušteno, zavaljen na stolici, prekriženih nogu. “I ja bih učinio isto
za tebe, brate.”
To mi nije trebao ni reći. “Čini se da više nećemo imati takve brige.”
“Izgleda da nećemo.” Protrljao je dlanove. “Prije nego što su te unijeli u
helikopter, mislio sam da si mrtav. Dok mi bolničar nije rekao da je napipao puls.”
Bio sam živ iako nisam trebao - i znao sam zašto sam preživio.
“Ne mogu vjerovati da si se izvukao. Izgleda da ti je Melanie dala volju za
životom...”
“Ne ona.”
Pogledao me kao da me ne razumije.
Opet sam se zagledao kroz prozor. Cestice prašine svjetlucale su u sunčanoj
zraci. “Nego mama.”
Magnusovo lice smekšalo se. Ruke su mu se smirile. Gledao me, očekujući
objašnjenje.
“Bila je uz mene.”
Nije rekao ni riječi, samo me netremice promatrao.
“I oprašta mi.”

Sjedio sam s Magnusom na kauču, u svečanom odijelu i ulaštenim cipelama,

spreman zakleti se na vječnu ljubav jedinoj ženi koju sam ikad volio. Morao sam
izaći iz naše sobe da se ona spremi i već sam satima sjedio ovdje i čekao.
Jedva sam čekao da se vjenčamo.
Otpio sam i pogledao brata, koji je djelovao potpuno drugačije nego ikada
dosad. Prošlo je nekoliko tjedana i promjene u njegovom držanju bile su suptilne,
ali vidljive. Provodili smo više vremena zajedno, družili se kao što se braća druže.
Izlazili smo u barove, gledali utakmice, bavili se nečim što nije imalo veze s
poslom. “Svega si se odrekao. Ne razumijem ja tebe.” Raven mu je dala ultimatum
jer je naš imetak smatrala krvavim novcem. Nisam se slagao s njom i znao sam
da se nikad ni u čemu neću slagati s njezinim ekstremnim stavovima, ali joj više
ni na čemu neću ni prigovarati.
Izraz njegovog lica nije se promijenio. I dalje se držao kao da je sve baš kako
treba. “Ne treba nam.”

203
 Knjige.Club Books

“Gdje sad živite?”

“U njezinom starom stanu. Cimerica joj se iselila, a ja sam se uselio.” Zvučao
je kao da je ta odluka bila jednostavna.
“I sve ti to paše?”
Kimnuo je. “Sve je kako treba.”
“Namjeravali smo se umiroviti. A ti ponovno radiš.” Sve smo uradili da
povratimo imetak koji nam je ukraden, a on je odbacio naša postignuća. Rado bih
podijelio novac s njim, ali znao sam da ga ne bi uzeo.
Slegnuo je ramenima. “Volim konje. Samo s ljudima ne želim imati posla,
sve ostalo mi je posve O. K.”
“Mogao bi ponovno pokrenuti biznis... Samo ovoga puta kako ti želiš.”
Dugo je šutio, ali na kraju samo stresao glavom. “To me više ne zanima.”
Kimnuo sam. Želio sam prihvatiti njegovu odluku bez osude, ali prvo me
nešto zanimalo. “Jesi li sretan?”
Zagledao se u prazno, kao da me i ne sluša. “Jesam.”
Samo me to zanimalo. Podigao sam čašu da se kucnemo. “Onda uzdravlje.”
Nasmiješio se i kucnuo o moju čašu. “I tebi.” Otpili smo.
“A ti?” upitao je. “Jesi li ti sretan?”
“Ženim se ljubavlju svoga života. Naravno da sam sretan.”
Nasmiješio se. “Pitam te za mirovinu. Stvarno misliš da ćeš izdržati ne radeći
ništa?”
Nisam bio zaljubljen u zločin, ali istina je da sam bio tip osobe kojoj je trebao
cilj u životu. Znao sam da neću biti zadovoljan ako budem provodio dane
u teretani i krevetu sa suprugom. “Možda pokrenem neki novi biznis. Možda
dobijemo djecu, pa me to zabavi.”
“Kakav biznis?”
Otpio sam gutljaj. “Znaš da volim umjetnost. Možda otvorim galeriju.”
Kimnuo je. “To bi bilo super.”
“A kad ti misliš zaprositi Raven?”
Pogled mu je iste sekunde pobjegao prema hodniku prema sobi, kao da se želi
uvjeriti da cure nisu čule pitanje. “Uskoro.”
“A da? Kako?”
“Već imam ideju.”
“Hoćeš mi reći ili te moram moliti?”
“Ni ti meni nisi rekao kako si zaprosio Melanie.” Široko sam se osmjehnuo.
“Jer je bilo romantično i ne želim da mi ukradeš ideju.”
Zakolutao je očima i nasmijao se u čašu. “Na vrhu Eiffelovog tornja.”
“Koji klišej.”

204
 Knjige.Club Books

“Sakrit ću prsten u knjigu Grof Monte Cristo. To joj je jedna od najdražih

knjiga. U logoru sam joj je poklonio i mnogo joj znači, iz niza razloga. Mislio
sam, dovoljno je da otvori knjigu i ugleda prsten.”
Nasmiješio sam se bratu. “Prilično romantično, priznajem.”
Uzvratio mi je osmijeh.
“Pristat će.”
“Neće, jer je neću ni pitati.”
Kimnuo sam. “I Melanie voli tu knjigu.”
“Ma da?” upitao me iznenađeno.
Nastojao sam ne uzrujati se, da mi ništa ne pokvari dan vjenčanja. “Pametnija
je ona nego što misliš. A i zaboravljaš da se bez nje ništa od ovoga ne bi dogodilo.
Raven je preživjela zbog nje. Ona me podsjetila tko sam. Bez nje bismo još bili u
logoru.”
Promislio je o mojim riječima, odjednom ozbiljan. Nakon nekog vremena
samo je kimnuo. “Mami bi se svidjela.”
“Bi, svidjela bih joj se. A i Raven, čini mi se.”

Klizila je prema meni držeći sestru ispod ruke.

Kao da ima krila.
Taje vjenčanica koštala više od mog auta, a Melanie je jedina žena koja ju je
zavrijedila. Kosa joj je padala niz leđa, a vrat i uši ukrašeni dijamantima. Izgledala
je božanstveno.
I bila je moja.
Gledala me ravno u oči. Držala se ponosno. Gledala me s ljubavlju. Hodala je
polako, ali vidio sam da jedva čeka da dođe do mene.
Kao i ja.
Kad su stigle pred mene, Raven ju je konačno pustila.
Melanie je sada bila moja odgovornost.
A ja sam je shvaćao ozbiljno.
Obgrlio sam je oko struka i privukao k sebi, ljubeći je kao da smo sami. Kao
da je jutro i tek se probudila, ušla u moju radnu sobu i prišla mi. Ljubio sam je
nježnije nego ikad prije jer moja ljubav nikad i nije bila ovako duboka. Dublja od
korijenja najstarijih stabala.
Naslonila je čelo na moje, podigla ruke na moje podlaktice. Zbog potpetica je
bila tek koji centimetar niža od mene. Povjetarac joj je zanio kosu i zaplesala je.
U očima joj se odražavao zalazak Sunca iza mojih leđa, ali blistale su i bez toga.
Svećenik se nakašljao. “Možemo li početi?”
Bili smo vjenčani od prvoga dana u mojoj kolibi u logoru. Te sam joj se noći
obećao do kraja života. Bila je jedina žena za mene, čak i nakon što me napustila.
205
 Knjige.Club Books

Bez nje sam bio nesretan. Nisam sumnjao u to, nisam se nećkao. Bila je jedina
žena za mene - i to sam znao onoga trena kad sam je ugledao. “Možemo.”

206
 Knjige.Club Books

29
OPROST

MELANIE

NIŠTA SE NIJE PROMIJENILO.

Brak nije promijenio naše živote. Medeni je mjesec bio još jedno putovanje.
Nismo ni bili mladenci.
Nama je svaki dan bio medeni mjesec. Svakoga dana naša je ljubav bila
obojena jednakom predanošću. Promijenilo se samo moje prezime i dobila
sam titulu grofice, ali osjećala sam se kao princeza čim me Fender prvi put
pogledao.
Raven je stajala preko puta, na drugoj strani kuhinjskog otoka za kojim smo
jele dok smo živjele zajedno u ovome stanu. Pile smo kavu i grickale mafine koje
smo ranije kupile u pekarnici. Bilo je neobično biti ondje, jer nisam bila ista žena
kao kad sam došla.
Tu ženu vise nisam m poznavala.
“Kako je bilo na medenome mjesecu?” Ravenin glas vratio me u stvarnost.
Držala sam šalicu objema rukama, uživajući u toplini. “Fantastično. Grčka
je... neopisiva.”
“Što ste sve radili?”
“Osim očiglednoga... išli smo u šoping, na ručkove i večere, izležavali se kraj
bazena. Bili smo u malom mjestu imena Oia, na Santoriniju. Toliko je malecko
da ti ne treba prijevoz. Mislila sam da je Pariz lijep, ali da tek to vidiš...”
“Drago mi je da vam je bilo lijepo.” Raven se više nije držala neprijateljski
prema Fenderu, ali ni prijateljski. Samo ga je prihvatila, a jedino sam to oduvijek
i željela.
“Kako ste vi?”
“Magnus uživa u poslu. Dresira konje, timari ih, brine se za njih. Doveo je
Rose.”
“Baš lijepo.”
Kad mi je Raven rekla da je natjerala Magnusa da se odrekne novca, pomislila
sam da je okrutna, ali prihvatila sam to bez osude. Bile smo različite. Za nju je
svijet bio crno-bijel. Ja sam ga vidjela u duginim bojama. “A ti?”

207
 Knjige.Club Books

“Vratila sam se na faks i super mi je. I radim u baru.”

“Nije ti čudno... Normalan život?”
Oborila je pogled na kavu. Dugo mi nije odgovorila, očito razmišljajući o
mom pitanju, o životu u logoru, o svemu što se dogodilo. “Čudno mi je što se sve
dogodilo u tako kratkom vremenu. Imam osjećaj da oduvijek živim ovako. Kao
da je Magnus oduvijek dio mog života. A poznajem ga nekoliko mjeseci. Očito je
sve što smo preživjeli promijenilo moje poimanje vremena.”
Potpuno sam je razumjela. “Kad misliš da će te zaprositi?” Otpila sam gutljaj.
Nasmiješila se. “Već jest.”
“Molim? Zašto onda razgovaramo o mom medenom mjesecu?”
Nasmijala se i podigla ruku, pokazujući mi jednostavan prsten. Primijetila
sam ga, ali izgledao je preobično za zaručnički i nije imao dijamante. Ali bio je
savršen za njih, baš kao što je moj prsten bio savršen za nas. “Baš mi je drago.
Kako te zaprosio?”
Neko smo vrijeme razgovarale o tome i shvatila sam da je i prosidba bila
savršena za njih. Popile smo svu kavu i pojele sve mafine.
“Gdje ćete se vjenčati?”
Zagledala se kroz prozor, igrajući se mrvicom mafina. Dugo nije odgovorila.
“U palači”, rekla je i strpala mrvicu u usta.
Onoga dana u snježnoj oluji, Raven je bila uvjerena da je čula zvono. Ja nisam
- ali možda nisam ni trebala. Nasmiješila sam se. “Savršeno.”
Kimnula je. Osjećaji su joj se ocrtavali u očima. “I meni se čini.”
Dugo smo samo sjedile u tišini, razmišljajući kako smo se našle ovdje. Došla
sam u Pariz preko božićnih praznika, a sad ću zauvijek ostati ovdje.
Amerika više nije bila moj dom.
Sad je moj dom bio Fender.
A Ravenin Magnus.
Imale smo samo jedna drugu - a sad je naša obitelj narasla.
“Melanie.” Njezin me glas prenuo iz razmišljanja, tih i ozbiljan kao da se
sprema ukoriti me zbog nečega.
Mislila sam da više nema problema s Fenderom, pa me ovo iznenadilo. Možda
me želi zamoliti da ga ne dovedem na vjenčanje, pomislila sam, pripremajući se
za tu mogućnost.
“Oprosti mi... Zbog ponašanja prema tebi.”
Nisam ni trepnula. Nisam se ni pomaknula. Samo sam je promatrala, ne
znajući zašto mi to govori.
“Nisi ti kriva što je mama umrla. Nisi ni tražila da se brinem za tebe. Bila si
mi teret, ali nisi ti bila kriva za to... Oprosti mi što sam se tako ponašala.” Oborila
je pogled na kavu kao da me ne može ni pogledati dok mi to priznaje. “Preselila

208
 Knjige.Club Books

sam se u Pariz jer mi je dojadilo biti odgovorna za tebe. Dojadilo mi je popravljati

tvoje pogreške. Sad se toga sramim, jer da sam ti još malo više pomogla, ispunila
bi svoj potencijal. Fender je vidio za što si sposobna, vidio je tvoju nježnost,
suosjećajnost i hrabrost. Ali meni si bila toliko teret da nisam ni vidjela kakva si
zapravo.” Podigla je pogled i vidjela sam da joj se oči cakle. “Nisam ni znala
koliko te moje mišljenje boli... Dok mi Fender nije rekao.”
Duboko sam uzdahnula, osjećajući da i meni naviru suze. Fender je uvijek bio
na mojoj strani - čak i dok to nisam znala.
“Uvijek si bila na mojoj strani, Melanie. Uvijek si bila na strani naših
uvjerenja. Ali ja sam imala previše vlastitih briga da to uvidim. Da nije bilo
tebe, odavno bih bila mrtva. Da nije bilo tebe, logor bi još uvijek poslovao kao
prije. Da nije bilo nas, mnogo bi žena čekala drugačija sudbina. Obje smo odigrale
svoju ulogu i mislim da smo to i trebale. Mislim da nas je sudbina dovela ovamo
da zatvorimo logor, da spasimo dva izgubljena muškarca, da zacijelimo i vlastite
rane, zajedno. Izgubile smo isto što i oni - obitelj. Ali zajedno... Sad smo svi jedni
drugima obitelj.”
Suze su mi kliznule niz obraze prvi put od vjenčanja. Nisam ni shvaćala
koliko su mi njezine riječi potrebne, koliko i sama sebi želim oprostiti pogreške i
koliko očajnički moja duša želi pronaći mir. “Meni je žao što sam nas uvalila u
sve ove nevolje...”
“Ne ispričavaj se.” Pogledala me suznim očima. “Ne bih ništa promijenila.
Prošla sam pakao, ali pronašla sam Magnusa - a on je vrijedan toga. Ne bih mogla
biti ni s kim drugim. Savršen je za mene.”
Kimnula sam. Slagala sam se sa svakom njezinom riječi. “Opraštam ti.”
Zadržala je dah. “Ozbiljno?”
Raven prema meni nije uvijek pokazivala ovakvo suosjećanje, ali to sad više
nije bilo važno. “Apsolutno.”

209
 Knjige.Club Books

30
DVORAC

FENDER

LUK NA ULAZU BIO JE UKRAŠEN BIJELIM CVIJEĆEM I NIJE MU TREBAO NIJEDAN DRUGI
ukras. Dvorac je bio star, njegova fasada izblijedjela i raspucala. Bio je star
stotinama godina, ali čvrsto građen.
Magnus je stajao u svečanom odijelu, ruku u džepovima, zagledan u daljinu.
Čekao je svoju mladenku. “Dvorac izgleda grozno.”
Pogledao me. “Ovdje ćemo provesti medeni mjesec.”
Podigao sam obrvu. “Ozbiljno?”
“Da.”
Još sam jednom pogledao dvorac pa opet Magnusa. “Ima li uopće klimu?”
Nasmiješio se. “Ne.”
“Sve bolje od boljega.”
Nasmijao se. “Ne treba nam.”
“No dobro....”
Opet se zagledao pred sebe, iščekujući Raven.
“Dala ti je da ga zadržiš.”
“Jer je bio moj prije logora.” Okrenuo se prema prastarom dvorcu i odmjerio
ga. “Obnovit ćemo ga. Trebate će nam dugo, ali uspjet ćemo. Možda se na kraju
i uselimo u njega.”
Moj brat očito je bio sretan, što mi je bilo dovoljno. “Baš lijepo.”
Opet se okrenuo i zaškiljio u Sunce.
Nakon što je Raven pobjegla iz logora, sakrila se u dvorcu. Tako je i planirala.
Dok su moji ljudi tragali za njom po poljima, ona se krila ovdje, daleko od
pogleda, a meni pod nosom.
Bilo mi je jasno zašto je ovaj dvorac tako važan Magnusu.
“Učini mi uslugu.”
“Samo reci.”
Zavukao je ruku u džep i izvukao daljinski upravljač. “Spojio sam ga sa
zvonom. Kad svećenik kaže da smo vjenčani, pritisni tipku.”

210
 Knjige.Club Books

Široko sam se osmjehnuo i pljesnuo ga po ramenu. “Pravi majstor romanse.”

Uzvratio je osmijeh.
Prišao nam je svećenik, isti koji je vjenčao Melanie i mene. “Spremna je.”
Harfistica je tiho zasvirala.
Prva je izašla Melanie, u zelenoj haljini i s cvijećem u kosi. Moja prelijepa
supruga smiješila mi se kao da opet hoda prema oltaru.
Tiho sam uzdahnuo, obožavajući je.
Ostavila me bez daha.
Stala je pokraj Magnusa, s buketom u ruci. Gledala je mene.
Ja sam vidio samo nju.
Kad je Magnus zadržao dah, znao sam da je ugledao Raven.
Okrenuo sam se.
Nije bila sama. Vodila je konja boje kestena. Nosila je jednostavnu bijelu
haljinu i nije skidala pogled s Magnusa.
Magnus se nasmiješio, a zatim i nasmijao. Nije znao za konja: to sam sredio
ja, da ga iznenadimo. Uspjeli smo.
Nikad nisam sumnjao da Raven voli moga brata, ah to je sad bilo očito.
Voljela ga je jednako koliko i Melanie mene.
Stala je pred Magnusa, a ja sam uzeo uzde i poveo Rose malo dalje, da nikoga
ne nagazi.
Uhvatili su se za ruke. Spojili poglede. Svećenik je počeo obred.
U Raveninim očima blistale su suze. U Magnusovim također.
Izgledali su kao da ne čuju svećenika. Vidjeli su samo jedno drugo.
Tako je bilo i meni - jedino sam želio da sve što prije bude gotovo. Da Melanie
bude moja supruga.
“Uzimaš li ovog muškarca za svog supruga u dobru i zlu, u bogatstvu i
siromaštvu, u bolesti i zdravlju, dok vas smrt ne rastavi?”
Raven se nasmiješila. “Uzimam.”
“Uzimaš li ti?...”
“Uzimam.”
Nasmiješila se još šire.
“Proglašavam vas vjenčanima. Smijete poljubiti mladenku.”
Pritisnuo sam dugme u džepu.
Zvona su se oglasila.
Bila su tik nad nama, pa je zvuk bio zaglušan.
Moćno je odjeknuo.

211
 Knjige.Club Books

Kad ga je čula, Ravenino se držanje promijenilo. Lice joj se zgrčilo, oči

zasuzile i prekrila je usta dlanom. Preko prstiju kliznule su joj suze koje nije ni
pokušala zadržati.
Magnus je obujmio njezino lice dlanovima i poljubio je. “Ljubavi moja...”
Zvona su zvonila, zrakom su poletjele ružine latice, Melanie i ja smo
zapljeskali. Harfistica je nastavila svirati iako se melodija jedva čula od zvonjave.
Magnus i Raven bili su izgubljeni jedno u drugome, daleko od svega.
Čuli su samo zvuk zvona.
Svojih zvona.

212
 Knjige.Club Books

EPILOG

ČUO SE SAMO ZVUK VJETRA.

Urlao je u zapusima, stišavao se do nečujnoga.
Zimski zrak bio je hladan, a kutovi svih prozora osuti snijegom. Razvaljena
vrata ljuljala su se na šarkama, cvileći. Između koliba uzdizali su se nanosi
snijega. Nedirnut ljudskom nogom, bijeli je prah prekrivao sve unedogled.
Na snijegu su zaškripale čizme.
Iz nosnica je izašla topla para.
Oči modrije od neba prelazile su krajolikom.
Čovjekovim usnama razlio se osmijeh, prvo nježan, a zatim širok. Zubi su
zablistali.
Smijao se presretno, sumanuto od sreće, gotovo luđački.
Osvrnuo se preko ramena i pogledao ljude iza sebe.
Potom je podigao ruke uvis i okrenuo se oko sebe, utabavši čizmama snijeg
pod sobom.
Spustio je ruke i ušao dublje u logor, prema čistini među kolibama. “Zauvijek
zbogom.”

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

213