Knjige.

Club Books

1
Knjige.Club Books
Naslov izvornika
The Chateau

Penelope Sky

S engleskoga prevela
Adela Ečimović

2
 Knjige.Club Books

“Kako sam pobjegao? Teško. Kako sam planirao ovaj

trenutak? Sa zadovoljstvom.”
- Alexandre Dumas, Grof Monte Cristo

3
 Knjige.Club Books

PROLOG

NEMILOSRDNA KIŠA ČINILA JE CESTE TAMNIMA I SKLISKIMA, A NA NJIMA SE ISTICAO

odbljesak Mjeseca koji bi nakratko izronio između oblaka u prolazu. Asfalt ulice
i mokri beton nogostupa nisu se mogli razlučiti jedno od drugoga jer je sve
izgledalo crno i bijelo na oluji poput ove. Željezna ulična svjetiljka stajala je na
uglu, kao jedini svjetionik u pariškom susjedstvu.
Lica skrivena ispod navučene kapuljače, mladi muškarac zakoračio je prema
ulaznim vratima svog doma. Jakna mu je bila mokra od kiše, kapljice su
se odbijale od materijala poput glatkih oblutaka, pa je otključao vrata i ušao u
mračnu kuću.
Nije bilo svjetla.
Nije bilo znakova života.
Sat na zidu pokazivao je dva ujutro.
Skinuo je natopljenu jaknu i objesio je na vješalicu. Na zidu su visjeli
obiteljski portreti: majka, otac i četvero djece, svi odjeveni u pletene prsluke i
haljine, podsjećali su ga na brojne obiteljske odmore na koje su odlazili tijekom
godina, ne razmišljajući o troškovima.
Kućom je odjeknuo prigušeni pucanj.
Sledio se čuvši taj zvuk, a voda iz njegovih cipela natapala je sag na kojemu
je stajao. Pogledom je prelijetao posvuda oko sebe u tami, pokušavajući razabrati
prijetnju koju nije vidio. U ovo su doba noći svi članovi njegove obitelji čvrsto
spavali.
Okrenuti se i izjuriti iz kuće bila bi najpametnija odluka, no ostao je prikovan
na mjestu, kao da nije bio siguran je li uopće čuo taj ubojiti zvuk.
Zgrabio je nož i krenuo stubama.
Tup. Tup. Tup.
Na vrhu stubišta ponovno ga je čuo.
Prigušeni pucanj.
Dok su mu otkucaji srca glasno pulsirali u ušima, a strah mu je gotovo
paralizirao srce, šuljao se niz hodnik, znajući da nema šanse protiv napadača s
vatrenim oružjem, jer je naoružan samo nožem.
Ali u pitanju je bila njegova obitelj.
Vrata roditeljske spavaće sobe bila su odškrinuta, krevet se vidio s mjesta na
kojem je stajao na hodniku. Zamijetio je tijelo među plahtama.
4
 Knjige.Club Books
Ušuljao se u sobu i uhvatio majku za ramena. “Majko.” Nježno ju je protresao,
pogledavajući natrag prema vratima, vodeći brigu o napadaču koji se šuljao
njegovim domom. “Majko.” Ponovno ju je protresao, a njegov prigušeni glas više
je sličio šaptu.
Kad ju je ponovno protresao, zamijetio je točke krvi na njezinu jastuku.
Dvije točke veličine metka.
U tom je trenutku zamijetio i njezine otvorene oči, duh života u njezinu
pogledu, iznenadan osjećaj smrti.
Poskočio je unatrag, odmaknuo se od kreveta misleći da će mu pozliti. Oči su
mu se napunile suzama, ali trenutna prijetnja u domu potjerala je te jecaje natrag
u pozadinu njegovih očiju, a ne niz grlo. Kad se išuljao natrag u hodnik, stegnuo
je nož malo čvršće, malo odlučnije nego prije. Sljedeća je soba pripadala njegovoj
mlađoj sestri, a kad je vidio njezino nepomično tijelo u krevetu, znao je da je i ona
doživjela istu sudbinu.
Nije se ni zamarao ulaskom u prostoriju.
Dalje niz hodnik začuli su se koraci, njegove osjetljive uši detektirale su zvuk
muškarčevih koraka.
Zadržavao je dah dok je osluškivao.
Vrata su malo zaškripala kad je muškarac ušao u spavaću sobu njegova
starijeg brata.
Nije uspijevao jednakomjerno disati, nije mogao umiriti svoje srce. Stegnuo
je dršku noža tako čvrsto da ga je zabolio dlan.
Zatim se čuo još jedan pucanj.
Znao je sudbinu svog brata.
Vrata spavaće sobe njegova mlađeg brata bila su odškrinuta. Nije mogao
gubiti vrijeme, nije se mogao zadržavati. Sudeći po muškarčevim kretnjama na
kraju hodnika, ovo mu je bila posljednja spavaća soba na popisu. Njegov mlađi
brat možda je još živ.
Ušao je u sobu i zatekao mlađeg brata kako leži na leđima.
Ali disao je.
Odložio je nož na noćni ormarić i uhvatio dječaka za obje ruke prije nego što
ga je snažno protresao. “Probudi se.” Položio mu je dlan preko usta tako da ne
vrisne protiveći mu se.
Ali nije se budio.
Pogled mu se preselio na čašu s vodom na noćnom ormariću, tekućina je bila
mutna, kao da je u piću svih članova obitelji nešto rastopljeno. Njegova vlastita
spavaća soba bila je posljednja, tako da je ubojica možda pretpostavio da je u
krevetu kao i svi ostali.
Zavukao je ruke pod bratovo omlitavjelo tijelo i privinuo ga uz prsa. Zastenjao
je rabeći svu snagu kako bi podigao težinu svog brata dok se pridizao na noge.
5
 Knjige.Club Books
Više nije mogao učiniti ništa za ostale, pa je brata ponio u hodnik, bacivši pogled
u smjeru svog napadača. Zrak je bio čist pa je krenuo prema stubama.
“Što...?” Njegov se brat budio iz sna, polako se micao, glas mu je bio prigušen
i nejasan zbog tableta za spavanje.
“Hajde, probudi se.” Tresao ga je dok se spuštao niz jednu stubu za drugom,
tiho stigavši do predvorja.
Pri samom vrhu stubišta začulo se škripanje podne daske.
Trebao bi potrčati, no zastao je kako bi pogledao je li taj zvuk bio dio njegove
mašte - ili nešto gore.
Na vrhu stubišta stajao je njegov otac, visok i vitak, naočale su mu stajale na
grebenu nosa. A u njegovim mršavim prstima bio je pištolj s prigušivačem.
Sužena pogleda kojim je obećavao odmazdu, gledao je dolje prema svoja dva
dječaka koji su pokušavali pobjeći.
Mladić je paralizirano stajao, držeći brata u umornim rukama.
Uslijedio je tihi dvoboj pogledom, tiha agresivna borba. Obiteljski dom bio je
poprište ubojstva, sve obiteljske praznike i rođendane izbrisala je krv kojom su
obojeni svi jastuci.
Podigao je pištolj - i uperio ga u svog sina. “Da nisi bježao.”
No ipak je to učinio. Pojurio je prema vratima, umalo ispustivši brata, pa je
kroz ulazna vrata stigao do stuba. Ali tada se spotaknuo, pri čemu je ispustio brata.
“Probudi se!” Pokušao ga je podići u svoje naručje, ali jaka kiša i mrak
onemogućavali su mu da ga dobro uhvati.
Udarac pri padu razbio je čaroliju i njegov se mlađi pridigao u sjedeći položaj.
“Što se događa...”
“Trči! Hajde! Trči!” Zgrabio ga je za ruku i povukao niz nogostup.
Pucnjevi iz pištolja odzvanjali su kroz noć, usmjereni ravno prema njihovim
leđima.
Oba mladića trčala su nogostupom, jedva dišući od napora, bježeći od nečega
što nijedan od njih nije razumio. Samo u odjeći koju su imali na sebi pobjegli su
bez ijednog novčića u džepovima, bez iskustva potrebnog da prežive u hladnom i
okrutnom svijetu koji ih je upravo dočekao raširenih ruku.

6
 Knjige.Club Books

1
EIFFELOV TORANJ

RAVEN
Sjedila sam za stolom okrenutim prema prozoru na prvom katu, bilježnica mi je
bila otvorena na stranici s bilješkama koje sam na brzinu zapisivala. Pokraj mene
je stajala hrpa knjiga, sve klasici, Jadnici, Grof Monte Cristo, zvonar crkve Notre
Dame. Večer je bila prekrasna, sunce je zalazilo, obzor je bio nježne ružičaste
boje, a nebo bistro usred zime. U daljini sam vidjela najprepoznatljiviji primjer
francuske arhitekture - Eiffelov toranj.
Spustila sam pogled na ulicu ispod prozora, nogostup ispunjen Parižanima u
zimskim kaputima na putu s posla kući ili u izlasku na ranu večeru u gradu s
najboljim izborom kruha i sira na svijetu, da i ne spominjemo vina. Zgrabila sam
šalicu i podigla je do usana, otpivši gutljaj kave začinjene cimetom i muškatnim
oraščićem, kao i blagom aromom bundeve.
U tom sam trenutku ispod prozora zamijetila muškarca koji je, naslonjen na
željeznu uličnu svjetiljku, stajao na nogostupu iza plavog Fiata. Među prstima je
držao cigaretu, a zatim ju je prinio usnama i povukao dug dim, pogleda
usredotočena na ulazna vrata mog stana.
Barem se činilo da gleda baš u njih.
Gusta brada prekrivala mu je čeljust i vrat, a njezina tamna boja odgovarala
je kovrčama na njegovoj glavi. Njegove smeđe oči bile su iste nijanse,
gotovo crne. U smeđem baloneru izgledao je poput muškarca koji radi u lokalnim
novinama, poput nekoga tko je izišao iz ureda kako bi uživao u stanci za cigaretu.
Ali njegov me pogled uznemirio.
Iza sebe sam začula Melaniene korake. “Dobro, ja sad idem van.” Prošla je
kraj mojih vrata ne zaustavivši se, glasno lupajući nogama po drvenim stubama
jer je grabila po dvije istodobno, kasneći kao i obično.
“Bok”, viknem za njom, pogleda i dalje usmjerena na muškarca čije su oči
bile uperene u mom smjeru.
Ulazna vrata su se zatvorila za njom, dajući mi do znanja da je otišla.
Podigao je cigaretu do usana i još jednom povukao, oči su mu se pomaknule
dok je pogledom pratio kretanje moje sestre niz nogostup - kao da ju je čekao.
Ustala sam iz stolca, strah mi je erumpirao u srcu poput eksplozije. Moja
mlađa sestra prekrasna je djevojka, ona koja dobiva besplatna pića kamo god

7
 Knjige.Club Books
otišla, koja može imati muškarca kojega god poželi - jer je svaki muškarac htio
nju.
A ja bih ubila svakog muškarca koji bi joj učinio išta nažao.
No muškarac na nogostupu izgubio je interes. Bacio je cigaretu na tlo,
zgnječio je cipelom i zaputio se niz nogostup u smjeru suprotnom od moje sestre.
Jesam li samo paranoična?
Ili se nešto upravo dogodilo?

***

“Sestra ti je zabavna.” Samantha mi je sjedila sučelice s čašom roséa u ruci. Dok

su pariške ulice s vanjske strane velikih prozora bile polumračne, vinski bar bio
je osvijetljen, a kroz prozore se vidjelo kako svi uživaju u gradu tijekom
najužurbanijeg doba godine. Pariz je poznat kao grad ljubavi i definitivno se
moglo vidjeti mnogo parova kako upijaju ljepote grada tijekom zimskih praznika.
“Koliko dugo ostaje kod tebe?”
“Do sredine siječnja. Ali bojim se da bi mogla i ostati ovdje jer se previše
zabavlja.” Pogledala sam prema svojoj sestri na drugoj strani bara, sjedila je za
stolom s čašom vina u ruci. Dva tipa sjedila su joj nasuprot jer im se pridružila
prije trideset minuta, iskoristivši priliku i posluživši se sirom i svježim pecivima
na pladnju pred njima. Poput magneta privlačila je pozornost svih oko sebe, čak i
nenamjerno. Bila je poput crne rupe, njezina je sila privlačenja toliko snažna da
joj čak ni svjetlost ne može pobjeći. Uvijek je uspijevala biti u središtu pozornosti
i većinu vremena mi to nije smetalo, ali bilo je trenutaka u kojima mi je to ipak
bilo previše. Svoju sam sestru voljela više od samoga života, ali bila sam sretna
što će se vratiti kući u New York.
Samantha se nasmijala. “Pariz je posebno mjesto. Ne mogu je kriviti.”
Ne mogu ni ja.
“Jesi li joj već rekla?”
Pogled mi je ostao usmjeren na nju, na drugoj strani prostorije, promatrala
sam je kako se glasno smije nečemu što je jedan od muškaraca rekao. Izgledala je
još ljepše kad se tako smijala.
Ostali stolovi bili su puni mladih ljudi poput nas, studenata koji uživaju u
božićnim praznicima, prvim ili desetim spojevima. Turisti ovamo nisu zalazili, pa
je vinski bar bio doista poseban, pun delikatesa kojih se nisam mogla zasititi,
primjerice sireva, čokoladnih kroasana, pašteta, raznovrsnoga svježe pečenog
kruha i puževi. Došla bih zbog vina, ali uvijek bih se zadržala satima zbog hrane.
“Ne.”
“Što misliš, kako će to podnijeti?”

8
 Knjige.Club Books
“Bit će bijesna. I vjerojatno će se preseliti ovamo kako bi mi se pridružila.”
Preselila sam se u Pariz jer sam upisala program studiranja u inozemstvu koji mi
je omogućavao da ostanem jedan semestar, ali toliko mi se svidjelo da sam
odlučila ostati ovdje, studirati francusku klasičnu književnost, raditi kao
konobarica u kafiću kako bih mogla plaćati račune, naučiti nešto francuskog
jezika, posve prihvatiti životni stil jer sam se tu gotovo odmah osjećala kao kod
kuće.
Melanie je mislila da ću se vratiti kući kad završim s obrazovanjem.
Ali ja sam imala druge planove.
Osjećala sam se obveznom vratiti se jer sam joj bila sve što ima - a ona je bila
sve što ja imam. Ali vodila sam brigu o svojoj sestri cijeli naš život, i bilo je
vrijeme da učinim nešto za sebe, da steknem svoju neovisnost dalje od nje.
No bit će vrlo ljuta zbog moje odluke.
“Bi li ti to jako smetalo?” upitala je Samantha prolazeći rukom kroz svoje
tamne nestašne kovrče.
“Ne, samo da ne očekuje da će moći živjeti sa mnom.” Moja je sestra nekoliko
godina mlađa od mene, ali nikad se nije toliko trudila ostvariti neovisnost kao što
sam ja to učinila. Zašto i bi, kad je uvijek imala nekoga tko će voditi brigu o njoj?
Ako to nisam bila ja, onda je to bio neki tip koji je podlegnuo njezinim čarima.
Zašto bi sama platila piće u baru kad će joj netko pokriti račun? Prihvaćala sam
tko je ona, sve što je dolazilo u paketu s njom. Samo više nisam htjela biti njezina
skrbnica i strahovala sam da bi se upravo to dogodilo kad bi se doselila ovamo.
“Onda. Zavrtjela je rosé u čaši. “Hoće li biti nečega između tebe i Gabriela?”
Francuzi su mi bili draži od Amerikanaca jer su bili strastveniji od muškaraca
na koje sam bila naviknula. Bili su sjajni ljubavnici, ali su bili i više neovisni, znali
su točno kako voditi brigu o sebi, bili su ponosni, željeli su biti samostalni. Katkad
su znali biti pomalo distancirani, ali ispod te mračne vanjštine skrivala se izrazito
složena osobnost. “Razmišljala sam o...” Moje misli postale su rastresene kad sam
ugledala jednog od muškaraca s kojima je Melanie razgovarala kako ustaje od
stola i približava se šanku te nešto govori konobarici koja je stajala iza njega.
Više nije imao bradu i skratio je kosu - ali to je bio on.
Prepoznala sam te oči, te karakteristične crte lica.
Primio je račun od žene, stavio novčanice na njega, i zatim se ponovno
okrenuo prema stolu. Razmijenio je nekoliko riječi s Melanie i drugim tipom, pa
su ustali od stola i spremali se otići.
Fućkaj to.
Ostavila sam Samanthu bez objašnjenja i krenula za njima, sustignuvši ih baš
u trenutku kad su izišli na ulicu. “Melanie.”

9
 Knjige.Club Books
Okrenula se prema meni, obrazi su joj bili crveni od vina koje joj je ugrijalo
trbuh, od dobrog razgovora za koji je vjerovala da je iskren, a ne klopka. “Raven,
idemo na zabavu. Želiš li nam se pridružiti?”
Uz rubnik je stajao parkiran automobil, a jedan od muškaraca je već bio
otvorio stražnja vrata. Muškarac kojega sam prepoznala tiho je razgovarao s njim,
razmjenjivali su riječi na francuskome.
“Ti ne ideš. Idemo natrag unutra.” Zgrabila sam je za zapešće i povukla je
unutra.
Izvukla se iz mog stiska. “Koga vraga radiš?”
Progovorila sam utišanim glasom. “Jučer sam vidjela jednog od tih muškaraca
pred našim stanom. Stajao je točno s druge strane ulice i promatrao te kako
odlaziš.”
Melanie se nasmijala kao da je to što sam rekla smiješno. “Ženska glavo,
moraš se smiriti. Tvoj um se poigrava s tobom.”
“Griješiš”, prasnula sam. “Znam što sam vidjela i ovo je malo prevelika
slučajnost.”
“Raven, u redu je.” Potapšala me po ruci. “Samo idemo na zabavu. Vidimo
se poslije, može?”
Tip kojega sam prepoznala joj je došapnuo, “Hajde, ljepotice. Pokazat ćemo
ti Pariz kakav još nisi vidjela.”
Poslala mi je poljubac prije nego što se udaljila.
Bilo mi je dosta tih gluposti, bilo mi je dosta toga da moram biti ona koja će
se voditi razumom i logikom, da moram biti ona koja će voditi brigu o njoj jer je
toliko neinteligentna i glupava kad je riječ o okolini. Ponovno sam je zgrabila za
zapešće. “Ne sviđaju mi se ti tipovi, Melanie. Idemo jednostavno natrag unutra...”
“Prestani mi govoriti što da radim.” Ponovno se istrgnula. “Velika sam cura i
ne trebaš se više brinuti o meni.”
To me malo previše pogodilo, pa sam izgubila živce. “Očito moram i dalje
voditi brigu o tebi jer ovim tipovima na čelu piše da su psihopati, a ti si
preglupa da to vidiš. Dosta mi je takvih gluposti, Melanie. Dosta mi je toga da
donosiš glupe odluke jednu za drugom. Kažem ti da sam vidjela onog gada pred
našim stanom, i strpat će te u neku bačvu ili nešto tome slično. Ima milijun drugih
muškaraca. Sutra ćeš pronaći nekoga novog.”
Oči su joj bile teške od alkohola u krvi, ali i dalje su bile dovoljno prisutne da
reagiraju, da pokažu koliko su je te riječi zapekle. “Onda će me možda strpati u
bačvu i više neću biti tvoj problem.” Otišla je do muškaraca koji su je čekali kraj
automobila.
“U redu.” Drugi muškarac pljesnuo je rukama i protrljao dlanove. “Idemo
tulumariti.”

10
 Knjige.Club Books
Stisnula sam čeljust i uvukla usne, dovoljno bijesna da bih mogla pomaknuti
planine, ali bespomoćna učiniti išta drugo doli promatrati. Iako je moja sestra
imala mnoštvo dobrih osobina, imala je i mnogo loših, na primjer da se neprestano
uvaljivala u nevolje. A znate li tko je onda čistio taj nered za njom?
Ja. Uvijek ja.
Zamjerala sam joj što me neprestano dovodila u situacije u kojima nisam
željela biti, neprestano mi je postavljala prepreke u životu čineći pogrešku
za pogreškom. Moj život u Parizu bio je jednostavan i shvatila sam da se nikad ne
želim vratiti kući; bila sam spremna napokon započeti novi život za sebe. Ali ona
je moja sestra... a ta ljubav, ta povezanost, ta potreba da je zaštitim nikad me neće
napustiti.
Tako da sam učinila jedinu stvar koju sam mogla... pošla sam za njom.
Već se smjestila na stražnjem sjedištu kad sam im prišla.
“Želiš li nam se i ti pridružiti, ljepotice?” Ponovno je otvorio stražnja vrata.
Namignuo mi je na nimalo šarmantan način.
“Ideš s nama?” iznenađeno je upitala Melanie.
“Moja sestra će napokon izvući štap iz stražnjice.” Pomaknula se napravivši
mi mjesta i potapšala sjedalo pokraj sebe. “Idemo, curo.”
Sjela sam kraj nje, promatrajući dvojicu muškaraca, nadajući se da je moja
paranoja samo plod preosjetljivog uma. Vrata su se zatvorila i muškarci su se
smjestili na prednja sjedišta.
Obojicu sam ih promatrala poput sokola.
“Što ćemo slušati?” upitao je vozač kad je uključio radio. “Što kažete na neko
američko sranje?” Prebacivao je stanice dok nije naišao na ženski glas koji pjeva
neku vedru pop pjesmu. “E to je dobra mjuza.” Počeo je plesati u svom sjedalu.
Isto je učinio i drugi muškarac.
“O, da!” Melanie je podigla ruke u zrak i počela plesati, unijela se u to kao da
je u nekom klubu i ima sav prostor ovog svijeta, mahala je rukama lijevo i desno,
udarajući me u rame, a da toga nije ni svjesna.
U Parizu postoji milijun zabavnih stvari koje možete raditi. Ući u automobil
s ovom dvojicom čudaka nije jedna od njih. S takvom ljepotom može imati svakog
muškarca kojega poželi, ali ona je pristajala na svakog muškarca koji bi je pozvao
van. Baš zbunjujuće.
Muškarac na suvozačevu sjedalu se okrenuo i pogledao me. “Hajde, zabavi
se malo. Pokazat ćemo ti kako se dobro provesti.”
“Kamo idemo?” zarežala sam.
“Polako, polako.” Ponovno se okrenuo prema naprijed. “Idemo se provesti
pokraj Eiffelova tornja.”
“Da!” Melanie je oduševljeno vrisnula, i dalje plešući uz glazbu, iako je već
bila ondje - jer sam je ja vodila.

11
 Knjige.Club Books
Uključili smo se na širu ulicu i vozili kroz gust promet, prolazeći kraj svih
kafića, restorana i drugih mjesta u koja smo mogle izići. Na radiju je nastavila
svirati glazba, a muškarci su razgovarali s Melanie.
Kako je vrijeme prolazilo, sve su mi se više doimali bezazlenima. Ispitivali
su Melanie o njezinu životu u New Yorku, pokušali izvući informacije iz mene
jer nisam htjela surađivati, i tada smo se dovezli do Eiffelova tornja.
“Eno ga”, rekao je tip na suvozačevu mjestu. “S vaše lijeve strane - u punom
sjaju.”
Okrenula sam se kako bih pogledala u dno tornja, dugu šetnicu s fontanama
u sredini punu pješaka koji šeću sa šalicama tople kave u rukama, uživaju u
bijelim božićnim lampicama omotanim oko stabala sa svake strane.
Bilo je to nešto što sam stalno gledala, šetnica kojom sam prolazila tijekom
poslijepodnevnih šetnji s prijateljima. Bila mi je prelijepa svaki put kad bih je
vidjela, pa sam čak i sada ovako nezadovoljna pomislila koliko je veličanstvena.
I tada sam osjetila oštru bol u nozi.
Spustila sam pogled i vidjela iglu kako mi kroz traperice probada bedro.
I moja je sestra dobila jednu.
“Prokleti gade.” Nagnula sam se prema naprijed i zgrabila tipa za vrat,
zabijajući mu šaku u lice i pokušavajući ga umlatiti.
Melanie je malo jače reagirala na drogu jer je istog trena utonula u svoje
sjedalo, oči su joj se caklile. “O, moj Bože... Što se događa?”
Tip me odgurnuo. “Dovraga, ova gadura je snažna.”
“Savršeno”, rekao je vozač. “Ona je bolja od ove slabije.”
Ponovno sam nasrnula na njega, ali me opalio u lice.
Melanie se nastavila gubiti. “O, moj Bože... o, moj Bože.” Uhvatila je ručku
vrata i samo tako sjedila, kao da halucinira.
Zgrabila sam vrata i pokušala ih otvoriti, osjetila kako mi se um počinje gubiti,
a snaga u ekstremitetima počela je kopniti. Vrata su bila zaključana pa ih nisam
mogla otvoriti. Zato sam počela snažno udarati rukom u prozor, pokušavajući ga
razbiti.
“Isuse, jesi li joj dao dovoljno?” Vozač je malo skrenuo kad sam udarila
stražnju stranu njegova sjedala.
“Da”, viknuo je muškarac na suvozačevu mjestu. “Ne znam koga vraga radi
ta kuja.”
Pokušala sam ponovno udariti u prozor, ali nisam mogla. Snaga me napustila
pa sam utonula u sjedalo, nisam mogla učiniti ništa drugo doli samo gledati kroz
prozor i promatrati kako svjetla prolaze kraj nas kad smo nastavili s vožnjom.
Ljudi na pločniku nisu imali pojma o otmici u automobilu, uživali su u svojoj
predivnoj večeri u ovome veličanstvenom gradu.
“Počelo je djelovati”, rekao je muškarac na suvozačevu sjedalu. “Dobro je.”
12
 Knjige.Club Books
Pokušala sam se boriti protiv poriva svojih očiju da se zatvore, ali gubila sam
tu bitku. Vjeđe su mi se sklopile i tijelo mi se odjednom opustilo u
sjedalu. Posljednje što sam čula bio je glas moje sestre kad mi je šaptom rekla.
“Tako mi je žao...”

13
 Knjige.Club Books

2
FRANCUSKE ALPE

TIJELO MI SE TRESLO OD VIBRACIJA, LAGANO SE ODIGLO OD POVRŠINE KAD SMO

naletjeli na izbočinu, a zatim je ponovno tresnulo natrag dolje. Bila sam blago
svjesna hladnoće, načina na koji su me pluća zaboljela svakim udahom jer je zrak
bio tako suh. Sunčeva svjetlost padala mi je na lice, no nije prikrivala hladnoću
koja mi je sledila sve ekstremitete.
Kad sam došla k svijesti, jedva sam se sjećala kad sam posljednji put bila
budna. Otvorila sam oči i ugledala mračnu prostoriju, dva madraca izjedena od
moljaca na podu. Moja sestra bila je na drugom madracu, i dalje u nesvijesti od
droge. Kad su muškarci shvatili da sam budna, pred očima su mi se pojavile noge
jednoga od njih. Nisam bila dovoljno snažna da se oduprem igli koju mi je žabo
u ruku. Ponovno sam potonula u nesvijest.
Ali sada sam znala da sam na drugom mjestu.
Pokušala sam pomaknuti tijelo i u tom sam trenutku shvatila da su mi zapešća
zavezana. Zatim sam pomaknula noge, koje je snašla ista sudbina, jer gležnjevi su
mi bili povezani užem tako debelim da ga nikad ne bih mogla rastrgati.
Zatim sam otvorila oči.
Pogledala sam drvo pod svojim obrazom, a rupice u njemu otkrivale su
snijegom prekriveno tlo pod nama. Zasigurno smo naletjeli na izbočinu jer se
vozilo počelo zanositi, a moje se tijelo malo otkotrljalo naprijed. Zvuk kotača na
tlu glasno mi je bubnjao u ušima i zatim sam začula rzanje konja.
Bila sam u kolima s konjskom zapregom.
Zašto se, dovraga, nalazim u kolima?
Okrenula sam se na leđa kako bih mogla pogledati u nebo. Bio je sunčan dan,
na nebu nije bilo ni jednog oblačka, a zrak je bio tako suh da sam imala osjećaj
kao da u plućima imam brusili papir. Tri grane bez lišća s nekog drveta sa strane
prođu mi kroz vidno polje.
Podigla sam bradu kako bih pogledala na drugu stranu kola.
Melanie je bila ondje, čvrsto je spavala lica naslonjena na kola koja su nas
prevozila. I njoj su ruke i noge bile vezane, no po pari koja joj je izlazila iz
nosa vidjela sam da plitko diše.
“Melanie?” šapnula sam.
Usta su joj bila otvorena pa je slinila po drvenoj dasci.
14
 Knjige.Club Books
Otkotrljala sam se do nje i udarila je ramenom. “Melanie? Probudi se.” Kad
sam se tek trgnula iz sna, probudila sam se u stvarnost koja mi se doimala poput
sna. Upijajući svoju okolinu dozom skeptičnosti, nisam osjećala pretjeranu
paniku. Ali sada kad sam postala bolno svjesna stvarnosti, shvatila sam da mi je
sudbina i dalje ugrožena.
Nakon što sam je još nekoliko puta udarila, oči su joj zatreperile, a iz grla je
ispustila bolan jecaj. “Što? Što se dogodilo?” Na nju je droga imala jači
utjecaj nego na mene, pa se mučila s prihvaćanjem stvarnosti.
Probavila sam drogu mnogo brže jer sam bila bijesna, a ne uplašena.
Ali i uplašena...
“U kolima smo.”
“U kolima?” šapnula je. “Kamo idemo?”
“Nemam blagog pojma, a nećemo ni saznati. Okreni se tako da mogu skinuti
ovu užad.”
Zastenjala je dok se okretala i zatim smo obje odskočile od površine kad je
kotač prešao preko kamena na cesti.
Privukla sam se do nje i zubima pokušala omekšati uže, smočiti ga dovoljno
da postane sklisko, tako da joj ga mogu prevući preko zapešća, ali čvorovi su bili
čvrsto vezani, uže je bilo debelo i grubo, i ne bih je uspjela osloboditi čak ni da
mjesec, dana nastavim ovako. “Ne mogu ga skinuti.”
“Daj da ja pokušam.”
Bilo je posve beznadno. Ako ja nisam uspjela, onda definitivno neće ni ona,
ali nisam se htjela svađati, pa sam se samo okrenula.
Odustala je nakon nekoliko pokušaja potezanja. “Prečvrsto je.”
Ležala sam ondje, u odjeći drukčijoj od one koju sam prije imala na sebi, u
bež hlačama i debeloj jakni iste boje. Ali odjeća nas nije mogla dovoljno ugrijati
dok smo bile izložene ovako hladnom zraku. Ni sunčeva svjetlost nije bila
dovoljna. Nisam pridavala pozornost činjenici da me netko bio presvukao
dok sam bila bez svijesti. Nisam čak ni previše razmišljala o tome što se još
dogodilo u tom razdoblju, čija mi je duljina bila nepoznata. Je li riječ o danima?
Tjednu? Ili samo nekoliko sati? Nisam to znala.
Pretpostavila sam da smo žrtve trgovanja ljudima, no to nije objašnjavalo
konjsku zapregu. Osim ako nas je kupio neki čudak koji živi u nekoj fantaziji
o Divljem zapadu.
Iza sebe sam začula tihi glas svoje sestre. “Što sada?”
Zurila sam u drugu stranu kola, upijajući vibracije vožnje, osjećajući nekakav
mir unatoč opasnosti, jer nije postojala šansa za preživljavanje. Tu je bilo
samo mirno prihvaćanje, odbacivanje osjećaja tuge i suočavanje sa stvarnošću.
Okrenula sam se na leđa i prebacila se u sjedeći položaj, podigavši se dovoljno
visoko da vidim što se nalazi preda mnom. Osoba koja je upravljala kolima sjedila

15
 Knjige.Club Books
je u čvrstom drvenom sjedalu, tako da mu je tijelo bilo skriveno od pogleda. Kad
bih ga htjela napasti, morala bih otpuzati do sjedala, što bi bilo nemoguće s
obzirom na to da sam vezana.
Okrenula sam se na drugu stranu kako bih vidjela odakle smo došli.
Iza nas se protezala razrovana cestica s dubokim tragovima kotača urezanim
u tanki sloj snijega. Drveće nas je okruživalo s obje strane, bilo je istanjeno jer je
lišće otpalo ujesen, a ubrzo nakon toga ga je prekrio snijeg. Pogledavala sam u
oba smjera, ali nisam vidjela ništa kilometrima u daljinu.
Ponovno sam se okrenula naprijed, a u daljini se naziralo jedino obilježje koje
mi je govorilo gdje smo.
Francuske Alpe.
S obzirom na ovu količinu snijega, to je značilo da smo blizu talijanske
granice. Udaljena lokacija i neobičan odabir prijevoznog sredstva govorili su
mi da putem nećemo naići na turiste, na policijske službenike, da to mjesto na
koje idemo vjerojatno nije ni ucrtano na kartu.
Bilo je glupo provjeravati jer sam već znala ishod, no malo sam se vrpoljila i
okretala u nadi da ću pronaći nešto u džepovima.
“Što radiš?” šapnula je Melanie.
“Provjeravam imam li što u džepovima.” Koprcala sam se, no nisam pronašla
ništa. Ni straga u kolima nije bilo ničega, čak ni kamen s kojim bih mogla prerezati
uže. Sve što smo mogle učiniti bilo je čekati što god da nam se spremalo.
Samantha je pametna, pa je vjerojatno svjedočila razgovoru koji se odvijao
vani, a kad joj se ne javim za dan ili dva, nazvat će policiju i reći im što je vidjela.
Kamere su vjerojatno snimile registracijsku pločicu na automobilu muškaraca
koji su nas oteli, a ako i dalje imaju to vozilo, to bi mogao biti dobar trag.
Ali pretpostavila sam da im ovo nije bila prva otmica, i bez sumnje su
zamijenili registracijske pločice ili se riješili automobila. Vjerojatno su bili
izviđači koji su lovili žene i predavali ih kupcima. Slina u ustima bila mi je kisela
od ozlojeđenosti, puna ogorčenja. Preselila sam se preko Atlantskog oceana kako
bih započela nov život, a onoga trenutka kad me Melanie posjetila, zapela sam u
još jednom od njezinih idiotskih nereda. Mogla sam ostati na pločniku i promatrati
je kako se odvozi s čudnim muškarcima, znajući da zaslužuje što god da joj
se dogodi jer je odbila poslušati moje upozorenje - unatoč svim prilikama kad sam
je izvukla iz nevolje.
Ali znala sam da to samo ljutnja progovara.
Da uistinu više nikad ne vidim svoju mlađu sestru, to bi me proganjalo svaki
dan, učinilo bi moju egzistenciju praznom, i učinilo bi mi svaki udisaj bolnim.
I tada bih joj zamjerala... zbog toga što me natjerala da živim bez nje.
“Što misliš da će se dogoditi?” Melanie nije mogla prikriti podrhtavanje u
glasu i ubrzano disanje kad joj je mašta ponudila odgovore koje nije željela.

16
 Knjige.Club Books
“Prodane smo u roblje i kupio nas je čovjek koji živi usred ničega... ili nemam
pojma.”
“Imaš li plan?” Uvijek je tražila odgovore od mene, uvijek je tražila moju
pomoć prije nego što bi uopće pokušala sama pronaći rješenje. Ovisila je o meni
čak i dok smo bile razdvojene, slala mi je poruke i tražila me pomoć oko problema
koje je sama trebala naučiti razriješiti. Uvijek me tražila novac te je spiskala
ono malo ušteđevine koju sam imala. Nikad joj ne bih rekla koliko sam švorc i
samo bih joj prebacila novac, znajući da je njoj bio potrebniji nego meni, iako
sam gaja zaradila.
“Izgledam li ti kao da imam plan?” Sve dok ne skinem ovu užad sa zapešća i
gležnjeva, ne mogu se boriti za našu slobodu. A čak i da uspijem, pretpostavljala
sam da će nas nastaviti drogirati da budemo pokorne, a kad droga izgubi
učinkovitost, pojačat će dozu... sve dok nas srca ne izdaju.
Utihnula je.
Nisam učinila ono što uvijek činim, nisam joj rekla da će sve biti u redu.
Nisam joj davala lažna obećanja kako bi ona mogla mirno spavati noću. Nisam
ukrasila njezin život ružičastim tapetama i lažnim pričama u uspjehu.
Najbolji način da je sada zaštitim bio je ne štititi je.
Kad se kola zaustave, naći ćemo se u prisutnosti zla, s nekime tko nema
empatije, suosjećanja i, još i gore, humanosti. Naša tijela će iskorištavati dok
iz njih ne iščezne život, i tada će nas pokopati negdje u ovoj šumi, da bi se poslije,
nakon što se snijeg otopi i otkrije naša tijela, njima častili vukovi i druge
šumske životinje. Hladnoća će nam očuvati tijela pa će neka snažna čeljust moći
otrgnuti meso s naših obraza. Dio po dio, naposljetku ćemo biti svedene na
kosti. Nismo imale obitelj i nitko neće putovati preko oceana da nas pronađe. Ako
netko i otkrije naše ostatke, to će biti nekoliko desetljeća poslije, a jedini način
da otkriju naše identitete bit će s pomoću zubnih kartona. Ali koji bi bio smisao
toga... kad nije bilo nikoga živog tko bi mario za nas?
Kako nekoga možete zaštititi od toga?
“Raven.”
Nastavila sam gledati u drugom smjeru, zureći kroz malenu rupu u drvetu u
krajolik koji je prolazio pokraj nas. “Nemoj. Jednostavno nemoj...” Već sam znala
što će reći, a njezino kajanje nije imalo učinka na mene. Nisam to željela slušati,
ne sada kad joj nisam mogla oprostiti.
Nisam joj mogla oprostiti... Ne ovaj put.

17
 Knjige.Club Books

3
PLJEVIMO KOROV

ČULA SAM GLASOVE.

Mnogo glasova.
Muškarci. Žene.
Zvučalo je kao da se približavamo nekoj ustanovi, ali kakva bi ustanova
postojala usred ničega? Mjesto kojemu se ne može pristupiti automobilom?
Usredotočila sam se na ono što čujem kako bih prikupila što je moguće više
informacija prije nego što nas bace u ring.
Sprijeda se začuo duboki muški glas. “Što imaš za mene?”
“Dvije. Obje svježe.”
Svježe? Tko ljude opisuje kao svježe?
Kola su se zaustavila. Jedan konj glasno je ispustio dah, kao da je umoran od
dugog putovanja kroz hladnoću. Tijela su nam se malo pomaknula kad su se kola
naglo prestala kretati naprijed.
Melanieno disanje posve je podivljalo.
“Čuvaj snagu”, šapnula sam. Suočavanje s nepoznatim svim je živim bićima
nešto najstrašnije, a ja zaista nisam imala pojma što očekivati, što mi je svrha na
ovome izoliranom mjestu, ali otkucaji srca bili su mi spori, fokus izoštren,
instinkti za preživljavanje u punoj spremi.
Pred očima mi se pojavio muškarac i otključao lokot na kolima pa su se
otvorila kao tovar ni sanduk kamiona. Muškarac nije imao lice jer je bilo skriveno
pod glomaznom kapuljačom obrubljenom životinjskim krznom, pa je već ionako
teška tkanina bila dodatno otežana i visjela mu je preko lica. Materijal je bio siv
poput londonske magle i bio je dio plašta, vrstu odjeće za koju sam mislila da
postoji samo u pričama. Na njegovim raširenim rukama bio je vidljiv debeli
kožnati materijal jakne koju je nosio pod njim, a sivi porub odgovarao je boji
njegova plašta. Krajevi rukava bili su porubljeni istim životinjskim krznom kao i
kapuljača, a dlanove su mu prekrivale crne kožnate rukavice. Izgledao je dobro
odjeveno i utopljeno.
Bila bih zahtijevala odgovore i pokušala ga udariti u lice, ali bila sam
zapanjena onime što sam vidjela. Imala sam osjećaj kao da sam zakoračila u noćnu
moru o kultu koji obitava duboko u šumi francuskih Alpa.
Samo što ovo nije bila noćna mora.
18
 Knjige.Club Books
Ovo je sranje bilo stvarno.
Zgrabio je užad koja mi je povezivala gležnjeve i povukao me prema sebi.
Trgnula sam se iz svoje zadubljenosti, a kad me dovukao do ruba, podigla
sam koljena i snažno ga udarila stopalima u prsa. “Da me nisi ni pipnuo.”
Od udarca je pao natraške, kao da nije očekivao da ću mu se odupirali, kao da
se druge djevojke koje su dovodili ovamo nisu odupirale.
Uspravio se i na trenutak samo zurio u mene, gledao me ispod sjene svoje
kapuljače. Lice mu je bilo nevidljivo jer je plašt njegovu licu nudio svu
anonimnost svijeta.
To je definitivno podiglo uloge, jer nisam mogla vidjeti njegovu reakciju,
nisam mogla procijeniti što bi mogao učiniti sljedeće.
Teško sam disala i dok sam povlačila užad koja mi je povezivala zapešća, bila
sam spremna na njegov potez. Toliko sam se očajnički željela boriti, ali bila sam
bespomoćna i nisam mogla učiniti ništa.
Vratio se do mene i ponovno me uhvatio za gležnjeve. Na moje iznenađenje,
prerezao je užad koja ih je povezivala.
Umirila sam se, ne shvaćajući što se događa.
Zatim je pomaknuo nož do mojih zapešća pa je prerezao uže i na njima.
Koji se vrag događa?
Zgrabio me za ruku i povukao me iz kola prije nego što me gurnuo prema
natrag, zbog čega sam se spotaknula i pala na snijeg na hladnome, tvrdom tlu.
Spremio je nož nekamo u džep, odjeven posve u crno, a hlače su mu bile od istog
materijala kao i majica dugih rukava, od vodonepropusne tkanine, poput one
kakvu skijaši nose na planinama.
Ustala sam se teško dišući, ruku podignutih i spremnih na borbu iako nisam
znala kako zadati udarac. Krv mi je vrela u ušima i nisam se usudila skrenuti
pogled s muškarca koji je zurio u mene iz tame svoje kapuljače. U pozadini je bilo
građevina i ljudi, ali sve mi je bilo zamagljeno jer mi je sva pozornost bila
usmjerena na njega. Zakoračio je bliže meni, a tvrdi snijeg škripao mu je pod
čizmama dok mu je ispod kapuljače izlazila para nalik na dim cigarete. Podigao
je dlan i pokazao iza mene. “Stotinu šezdeset kilometara.” Glas mu je bio dubok
i čvrst, ispunjen suzdržanim bijesom. Pomaknuo je ruku u smjeru kazaljke na satu
i pokazao nadesno. “Stotinu šezdeset kilometara.” Podigao je ruku i palcem
pokazao prema planinama iza sebe. “Alpe.” Zatim je pokazao u drugom smjeru.
“Stotinu šezdeset kilometara. Ako želiš bježati, samo daj.”
Možda laže, ali pretpostavila sam da ipak nije tako.
Ne poznajem francuski seoski krajolik, ali znam da izvan velikih gradova
postoji mnogo nenaseljenih područja. I premda su u takvom krajoliku postojala
brojna mala sela, i dalje bi ih bilo teško pronaći. Pogledala sam prema štali gdje

19
 Knjige.Club Books
je stajalo nekoliko konja, pokrivenih i ugrijanih. Mogla bih uspjeti - da imam
konja.
Lagano je odmahnuo glavom, kao da je znao o čemu razmišljam. “Pješice.”
“Daj mi moju sestru.” Radije bih riskirala na hladnoći nego radila što god da
je on isplanirao.
Ponovno je zakoračio prema meni. “Ne.”
Što sam teže disala, to mi je više pare bježalo s usana, a vlaga iz mojih sinusa
isparavala je u vjetar. “Ne idem bez nje.”
“Onda ne ideš uopće.” Okrenuo se natrag prema kolima i dovukao moju sestru
do ruba.
Pojurila sam prema njemu, znajući gdje je u jakni imao nož.
Kao da je to očekivao, okrenuo se i zgrabio me za grlo, njegove debele
rukavice čvrsto su ščepale moju suhu kožu prije nego što me zakucao u tlo.
Zatim me okrenuo i zabio mi lice u hrpu snijega, gurajući mi lice sve dublje dok
snijeg nije počeo popuštati, okružujući me ledenim prahom. Odmah sam se počela
boriti za dah jer su mi otkucaji srca bili ubrzani. Imala sam osjećaj kao da se
polako gušim jer je zraka svakim udisajem bilo sve manje.
Nakon nekoliko trenutaka me pustio. Okrenuo me na leđa i stao nad mene, a
kapuljača mu je još više prekrila lice. “Čuvaj snagu - ako želiš živjeti.” Popustio
je stisak te se uspravio kako bi dohvatio moju sestru. Izvukao je nož i učinio istu
stvar s njom prije nego što ju je gurnuo u snijeg kraj mene.
Prišao nam je još jedan muškarac, identično odjeven, dok su mu čizme
škripale po snijegu. “Što to imamo?”
“Jednu snažnu i jednu slabu.” Ponovno se okrenuo i pokazao na mene. “Nju
stavi na liniju. Druga može puniti.”
Na liniju? Puniti?
“Imena?” Prišao mi je i pružio ruku prema meni.
Prkosno sam zurila u njega.
Melanie je bila previše prestrašena da se odupre. Odmah se pokorila.
“Melanie.”
Drugi ju je muškarac zgrabio za ruku i povukao da ustane. “Idemo.”
Prvi je nastavio zuriti u mene. “Jedini bijeg s ovog mjesta je smrt. Tako da
predlažem da se pomiriš s tim.”
Pljunula sam mu u ispruženu ruku, pogodivši točno u sredinu dlana.
Podigao je dlan i pogledao u pljuvačku prije nego što je spustio ruku kraj
tijela. “Trebat će nam malo više vremena da tebe slomimo. Ali slomit ćemo
te... kao i sve ostale.”

***

20
 Knjige.Club Books
Morala sam mnogo toga probaviti.
Nalazile smo se u nekoj vrsti naselja s kolibama ispred šume, s Alpama u
pozadini. Nije bilo ograđeno kao u zatvoru, vjerojatno zbog toga što zapravo niste
imali kamo pobjeći. Cijeli sam život živjela u velikim gradovima, tako da bi
pokušaj preživljavanja u tako surovim uvjetima bez ikakva iskustva u divljini bio
jednostavno glup - barem bez pomoći YouTubea. Postojala je šansa da uspijem
stići do nekog sela da imam konja, ali koliko sam uspjela shvatiti, oni su bili u
štalama pod ključem.
Muškarac koji me pokušao ugušiti u snijegu držao me za ruku i vodio me
naprijed, a pred nama je drugi muškarac vodio moju sestru.
Nisam se pokušavala oduprijeti jer sam bila uistinu bespomoćna. Njegovo je
djelo bilo skriveno odjećom, ali snaga koju je pokazivao govorila mi je da je jak
kao bik. A čak i da ga uspijem savladati... što onda?
Stigli smo do čistine među građevinama, a ondje je stajao dugi niz stolova za
piknik naguranih jedan do drugog tako da tvore klupe duge petnaest metara. Bilo
je nekoliko redova klupa - i za svima su sjedile žene.
Prizor me podsjetio na vilenjake u radionici Djeda Božićnjaka, koji užurbano
rade kako bi stigli dovršiti sve igračke do Badnjaka. Ali umjesto darova, tu su bile
tubice s bijelim prahom koji su pažljivo vagale malim vagama prije nego što su
ga spremile u plastične vrećice.
Nije mi trebalo mnogo vremena da shvatim što je to.
Kokain.
Ali zatim sam zamijetila nešto drugo... mnogo gore.
S drvenog stupa visjela je žena s omčom oko vrata, tijelo joj se na povjetarcu
lagano ljuljalo amo-tamo. Majica joj je na trbuhu bila zamrljana krvlju, kao da je
izbodena. Snijeg pod njom bio je svijetloružičast... kao da je mrtva već danima.
O, moj Bože.
Neke od djevojaka podigle su pogled od posla, promatrale su nas dok
prolazimo. To su uglavnom bile mlade žene, ali neke su bile i starije, kao da su
ih oteli dok su bile mlade pa su ovdje već jedno desetljeće... ili možda duže.
Muškarac koji me vodio opomenuo ih je dubokim glasom. “Dangubite?”
Istog su trenutka spustile pogled na ono što su radile.
To je bio radni logor. Ne bih trebala biti zahvalna na tome što me nisu prodali
u roblje za silovanje, ali bila sam.
Drugi muškarac je odveo moju sestru u drugom smjeru, prema drugom nizu
koliba.
“Čekajte, mi ostajemo zajedno.” Pokušala sam se izmigoljiti iz njegova stiska.
“Kamo ide?”
Snažno me potegnuo i vratio na zacrtani put.
“Pitala sam te nešto.”
21
 Knjige.Club Books
“A ja sam te čuo.”
“Mi ostajemo zajedno.”
“Žao mi je”, rekao je tonom koji je zvučao kao da se dosađuje. “Mislila si da
je ovo luksuzni hotel?”
“Ti si prokleto čudovište.” Ponovno sam se pokušala oduprijeti njegovu
stisku, očajnički se želeći vratiti svojoj sestri, zaštititi je od svih mogućih
groznih stvari koje su nam se spremale. Moj se život nije doimao važnim u
usporedbi s njezinim i odmah sam se pretvorila u žrtveno janje kojem je suđeno
umrijeti za veće dobro. “Molim te.”
“Vidjet ćeš je poslije.”
Nije se pretjerano naprezao da obuzda moje migoljenje s obzirom na to da je
bio mnogo veći, a iskustvo s prijašnjim zatvorenicama davalo mu je dodatnu
prednost. Vjerojatno je to učinio već milijun puta, odvukao nevinu ženu do groba.
“Što znači puniti?”
“Ono što si maloprije vidjela.” Poveo me dalje preko čistine do nizova malih
koliba.
“Dakle, zato nas dovodite ovamo? Da proizvodimo drogu za vas?”
“Droga je već proizvedena. Vi nam trebate da je važete, pakirate i pripremite
za distribuciju.”
“Dakle na liniji?”
“Sviđa mi se tvoj entuzijazam”, odvratio je sarkastično.
Ponovno sam se pokušala izmigoljiti iz njegova stiska jer sam htjela dohvatiti
taj nož i prerezati mu grlo. “Ima nas više od vas. Sredit ćemo vas, gadovi jedni.”
Nastavio je gledati pred sebe, vodeći me kroz snijeg do jedne od koliba.
“Sretno s time.”
“Jednostavno nas držite ovdje zauvijek?”
Slegnuo je ramenima. “Ne baš.” Usmjerio me nadesno, vodeći me uz stube
do vrata kolibe. Otvorio je vrata i gurnuo me u malu prostoriju, u kojoj se nalazio
samo krevet za jednu osobu i kupaonica.
Na brzinu sam se osvrnula oko sebe, no nisam pronašla nikakvo oružje koje
bih mogla iskoristiti za napad. Na krevetu je bilo složeno nekoliko komada
odjeće, a u kupaonici se nalazila mala kada s tušem bez zavjese. Samo kada uza
zid. Ponovno sam se okrenula prema njemu. “Želim biti smještena sa svojom
sestrom.”
Zatvorio je vrata za sobom i sjeo na drveni stolac naslonjen uza zid. Raširio
je koljena i naslonio se, djelujući opušteno kao da je ovo bio samo još jedan dan
u raju. “Mi ovdje održavamo vrt. Uzgajamo cvijeće, a ono najbolje uvijek dobiva
najviše vode, zemlje, sunčeve svjetlosti. Cvjetovi koji to ne dobivaju, počnu
venuti. Kad postanu previše slabi, izblijede... i pretvore se u korov.”

22
 Knjige.Club Books
Zurila sam u njega ruku spuštenih uz tijelo, ne znajući kamo trebam gledati
jer mi je zbog tame njegova plašta bilo nemoguće razabrati bilo što na njemu. U
nekim trenucima sam na kratko uočila tračak njegove čeljusti, koja je bila oštra i
prekrivena sjenom tamne brade. Ali ni u jednom trenutku nisam uspjela vidjeti
išta drugo, primjerice njegove oči ili nos. “O čemu, dovraga, govoriš?”
Nagnuo se naprijed i pro trljao ruke u kožnatim rukavicama. “Poslušne i
vrijedne nagrađujemo osnovnim potrepštinama - topla odjeća, hrana, voda... A
one koje nam otežavaju život, ne dobivaju takav luksuz. Ti si mlada, tako da
vjerojatno možeš preživjeti s malo hrane, ali tijekom dužeg vremenskog
razdoblja, postarat će te... i učiniti te slabom. I začas ćeš postati korov. A mi
plijevimo korov.”
Sranje.
Ustao je. “Pripremi si toplu kupku. U suprotnom ćeš postati hipotermična.
Već si blijeda.” Okrenuo se prema vratima i ponovno ih otvorio. Još jednom
je pogledao u mene prije nego što je izišao. “Tvoj posao započinje sutra.
Predlažem da se dobro odmoriš... jer čeka te dug dan.”

23
 Knjige.Club Books

4
POKAŽI LICE

SAMA, ZAKLJUČANA U KOLIBI I NEMAJUĆI ŠTO RADITI, svoju sudbinu sam uistinu
počela shvaćati.
Bila sam zatvorenica.
Pregledala sam svaku pukotinu u toj kolibi, no nije bilo izlaza. Nije imala
prozor, pa nisam mogla razbiti staklo i skočiti van. Okružena s četiri čvrsta zida,
s madracem koji je ležao na podu, nisam na raspolaganju imala nikakvo oruđe.
Pokušala sam izvući slavinu iz zida kako bih je iskoristila za udariti nekoga u
glavu, ali to je bilo nemoguće učiniti bez kliješta. Najviše sam strahovala oko toga
kako se odnose prema mojoj sestri, ali pretpostavljala sam da proživljava isto što
i ja. Osim što smo zatočene protiv svoje volje i prisiljene na ropstvo, nije bilo
neposredne opasnosti. Činilo se da ne ozljeđuju nikoga, osim kad su na to
prisiljeni, te da ih mnogo više zanima produktivnost nego to da nas uzmu protiv
naše volje.
Većina bi bila obuzeta samosažaljevanjem, u ispuštanju svojih frustracija
umjesto da učine nešto u vezi sebe, ali ja sam bila tip osobe koji rješava probleme,
pa sam pokušavala dokučiti način za rješavanje tog problema.
Najveća prepreka u mom zatočeništvu bili su vremenski uvjeti. Snijega je bilo
posvuda, na vidiku nije bilo nikakvog sela, i umrla bih od hladnoće prije nego što
bih dospjela daleko pješice... osim ako pronađem selo.
No pada li snijeg ovdje cijele godine?
Bili smo kilometrima udaljeni od podnožja Alpa, vjerojatno zbog toga što je
ondje bilo koliba i žičara. Zato sam pretpostavila od ovdje sniježi od prosinca do
ožujka. To je značilo da me čeka tri mjeseca ovoga prije nego što se vrijeme
poboljša.
Bih li mogla uspjeti pobjeći pješice na proljeće?
Bez hrane, vode ili karte... vjerojatno ne.
Postoje li negdje u logoru karte? Imala bih šansu kad bih uspjela pronaći neku.
No bi li uopće čuvali fizičke karte ako imaju mobitele? Nose li uopće
mobitele? Ima li ovdje uopće signala? Kako su komunicirali s ostatkom svijeta?
Bilo da pobjegnem zimi ili u proljeće, izgledi bi mi i dalje bili vrlo mali jer ne
bih imala pojma kamo idem. Možda bih, da sam rođena Francuskinja, imala bolje
znanje o zemljopisu i bolju šansu da stignem do sigurnog odredišta.
24
 Knjige.Club Books
No isto tako nisam imala nikakve šanse bez konja, jer da krenem pješice, vrlo
bi me brzo ulovili.
Kad sam sve dobro promislila, osjećala sam se potišteno jer sam shvatila da
uistinu nemam šanse za uspješan bijeg, posebice ne sa svojom sestrom. Mogla bih
pobjeći sama i zatim obavijestiti policiju o lokaciji logora.
Ali najprije bih morala uspješno pobjeći... i preživjeti.
Tu sam večer provela namačući se u kadi, osjećajući kako mi toplina obavija
udove i liječi ozebline u nastanku. Nisam ni shvaćala koliko mi je bilo hladno dok
se nisam našla okružena toplinom, dok nisam osjetila utrnulost. Trebalo mi je
deset minuta da konačno osjetim temperaturu vode, da osjetim kako mi se mišići
opuštaju od topline.
Poslije se začulo kucanje na vratima.
Bila sam u krevetu, na sebi sam imala odjeću koju sam dobila, a kosa mi je i
dalje bila malo vlažna jer u prostoriji nije bilo sušila za kosu.
Vrata su se otključala, a kad su se otvorila, kroz njih je izvirila ruka u rukavici.
Zatim je žena odložila pladanj s hranom na stolac uza zid. Ostala je pognute
glave i nije me ni pogledala prije nego što je izišla. Muškarac je zatvorio
vrata, zaključao ih, i zatim su nastavili dalje.
Zgrabila sam pladanj i jela u krevetu, shvativši koliko sam gladna kad su mi
mirisi doprli do nosa. Posljednji sam put jela u onom vinskom baru, kad sam
razmazivala odabrane sireve na kriške svježeg kruha, s dodatkom sušenih
brusnica i oraha na vrhu. To je bilo... čak ni ne znam kad.
Pojela sam sve i popila čašu vode koju su mi ostavili prije nego što sam vratila
pladanj na stolac. Zatim sam se uvukla pod pokrivač i ležala ondje u mraku, u
udobnosti prvi put otkada smo otete. Plahte su bile čiste i tople, želudac mi je bio
pun i osjećala sam mir u svojoj bespomoćnosti.
Moglo je biti i gore.
Barem sam tako govorila samoj sebi.

***

Vrata su se širom otvorila, dopuštajući jutarnjem svjetlu da uđe u mračnu kolibu.

“Ustaj.” Hladnoća je odmah uletjela unutra, a zbog suhog zraka tijekom noći bilo
mi je teško disati a da si ne spalim nosnice.
Odmah sam se pridigla u sjedeći položaj, trgnuta iz svoga sna bez snova.
Upalilo se svjetlo. “Rekao sam da ustaneš.” Na pod mi je bacio par čizama za
snijeg.
“Čula sam te i prvi put.” Prebacila sam noge preko ruba kreveta i nekoliko
puta trepnula dok sam se razbuđivala. Te sam noći čvrsto spavala, unatoč tome

25
 Knjige.Club Books
što sam toliko dugo bilo drogirana, vjerojatno zbog toga što mi je tijelo bilo
iscrpljeno od adrenalina dan prije.
“Ne čini se kao da jesi.”
Podigla sam čizme s poda i navukla ih na noge, stegnula vezice i pričvrstila
ih s vanjske strane hlača. Odjeća koju su mi dali bila je od sličnog materijala kao
i njihova, vodonepropusna jer ću cijeli dan raditi vani. “Zar neću prvo dobiti
doručak?”
Mirno je stajao i šutio.
Pretpostavila sam da zuri u mene. “Pokaži lice.” Ignorirao je što sam rekla i
izišao iz kolibe. “Idemo.”
Slijedila sam ga i zakoračila na jutarnje svjetlo. Ponovno je bio sunčan dan, a
pršić koji je pao nekoliko dana prije polako se na nekoliko mjesta pretvarao u
bljuzgavicu. Bilo je tako hladno da me zaboljelo svaki put kad bih udahnula,
vjerojatno zbog toga što nisam bila navikla na takve uvjete. Pješačila sam od
fakulteta do svog stana, ali to su bile kratke šetnje, a zatim bih ostatak vremena
provela u zatvorenome, obično s šalicom tople kave u ruci.
Vidjela sam druge žene kako izlaze iz svojih koliba i hodaju u istom smjeru
kao i ja. Kad smo prošli kraj još jedne kolibe, vidjela sam nekoliko djevojaka kako
izlaze kroz ista vrata, barem desetak njih.
Činilo se da je mnogo više takvih aranžmana u kojima je nekoliko djevojaka
smješteno zajedno u istoj kolibi. “Zašto ja imam vlastitu kolibu?”
Nastavio je hodati.
“Halo?”
“Postavljaš pitanja kao da imaš pravo na odgovore.” Hodao je malo preda
mnom, kao da se nije bojao okrenuti mi leđa, kao da nije postojalo ništa što bih
mogla učiniti da ga porazim. Imao je široka ramena koja su nagoviještala njegovu
snagu ispod nekoliko slojeva tamne odjeće. Bio je visok, mnogo viši od mene, a
kad je pomicao ramena, tkanina mu je pokazivala pojedine mišiće njegovih ruku.
Možda bih i imala šanse protiv njega kad bih znala neke pokrete, ali s obzirom
da ne znam, zaista ga nisam imala šanse svladati. Pribio bi me na tlo tako prokleto
brzo. Osim toga, svladavanje njega me ne bi dovelo nimalo bliže bijegu. Ukrasti
mu nešto korisno iz džepa vjerojatno bi bio bolji način trošenja vremena.
Zamijetila sam da ne nosi pištolj. Činilo se kao da je taj nož jedino oružje koje
ima.
Osvrnula sam se i ugledala još žena kako izlaze iz koliba i odlaze na posao,
kao da je ovo običan dan u ovome paklu. Kako su ti muškarci kontrolirali sve
te žene bez pištolja? Kako su postigli da im se sve pokore iako su ih brojčano
nadmašivale u omjeru deset na jednog?
Možda bih trebala organizirati pobunu.

26
 Knjige.Club Books
Kad smo se približili čistini, žene su već stajale za većinom stolova i radile.
Ostali, identično odjeveni muškarci stajali su na rubovima, kako bi držali žene na
oku. Svi su bili odjeveni u crnu odjeću i sive plašteve, skrivenih lica.
Zašto su skrivali lica?
Muškarac me doveo do stola punog smeđih kutija. “Otvori kutiju.” Strgnuo
je traku i preklopio rubove, otkrivši bijeli prah. “Zamijeni prazne kutije na stolu.
Tako je jednostavno.”
Pogledala sam u žene koje su već punile male plastične vrećice pažljivo
izmjerenim količinama praha. “I to bih trebala raditi cijeli dan, svaki dan?”
“Brzo kopčaš.” Okrenuo se spreman otići.
“Zašto skrivaš lice?”
Zaustavio se i pričekao trenutak prije nego što se okrenuo i još jednom me
promotrio. “Sjećaš li se što sam rekao o korovu?”
Prekrižila sam ruke na prsima, i dalje osjećajući hladnoću unatoč teškoj jakni
koju su mi dali.
“Nemoj biti korov.” Udaljio se odlazeći prema rubu čistine kako bi
razgovarao s jednim od muškaraca. Zatim je ušao u jednu od koliba i nestao mi
s vidika.
Okrenula sam se prema stolovima i potražila svoju sestru. Trebalo mi je neko
vrijeme da je pronađem, ali kad sam joj vidjela lice, njezine oči usredotočene na
posao, laknulo mi je što nije imala nikakvih modrica, što je fizički izgledala isto.
Vagala je kokain i spremala ga u plastičnu vrećicu.
Htjela sam otići do nje, no pretpostavila sam da će me izgrditi napustim li
svoju postaju. Ali kad ću dobiti priliku da ponovno razgovaram s njom?
Obratio mi se jedan od muškaraca s kraja niza stolova. “Primi se posla.”
Kretao se uz niz stolova dok nije pronašao i podigao praznu kutiju. Bacio ju je na
tlo i zatim otišao, kao da je očekivao da je ja podignem.
Sada sam shvaćala zašto ne nose pištolje. Jer kad se okrenuo i udaljio, razina
njegova struka bila je nadohvat ruke djevojkama, tako da bi bilo kojoj od njih bilo
lako izvući pištolj iz futrole na njegovu struku i upucati ga.
To je barem ono što bih ja učinila.
Uhvatila sam jednu kutiju i oklijevala, shvativši da je teška gotovo dvadeset
kilograma. Mogla sam je nositi, samo nisam očekivala da je toliko teška. Shvaćala
sam zašto su meni zadali da radim to, dok je Melanie vagala kokain. Ne bi mogla
podići ovu kutiju nijednom, a kamoli nekoliko puta.
Kad sam je dobro uhvatila, hodala sam uz stol dok nisam pronašla prazno
mjesto na koje sam trebala odložiti novu kutiju. Ispustila sam je uz tup udarac,
teško dišući od napora.
Djevojka koja je stajala nasuprot kutije nije podizala pogled. “Dobrodošla u
klub...”

27
 Knjige.Club Books
“Da...hvala. Ja sam Raven.”
Nastavila je gledati dolje. “Kreni, Raven. Ne žele da razgovaramo.”
Pogledala sam prema muškarcu koji me upravo bio prekorio pa sam vidjela
da ponovno zuri u mene. Shvatila sam tihu zapovijed i okrenula se kako
bih podigla kutiju koju je ostavio na tlu. Odnijela sam je natrag do stola i odložila
je na hrpu s ostalim praznim kutijama.
Ondje je bila jedna žena svezane tamnoplave kose. Stajala je i proučavala svoj
stol, čekajući da se sljedeća kutija od dvadeset kilograma isprazni kako bi je
mogla zamijeniti. Prekriženih ruku i pogleda usmjerena pred sebe rekla mi je.
“Poslušaj moj savjet... Što bolje radiš, to te više ostavljaju na miru.” Stajala sam
na drugom kraju stola i kopirala njezine kretnje, trudeći se izgledati kao da čekam
priliku zamijeniti sljedeću kutiju.
“Ako zamijeniš kutiju prije nego što je prazna i istreseš ostatak praha na vrh
druge, više će te voljeti, jer tako ne remetiš ritam rada ostalih djevojaka.” Nije me
bilo briga za njezin savjet. “Ja sam Raven.” Morala sam steći prijatelje kako bih
što više naučila o ovom mjestu i pronašla način da sebe i Melanie izvučem
odavde... jednoga dana. “A ti?”
Nastavila je držati ruke prekrižene na prsima, iz nosnica joj je svakim
izdisajem izlazila para. “Bethany.”
Pogledala sam prema kolibama koje su nas okruživale, kao i velikim
borovima koji su se uzdizali posvuda oko nas. Većinom je oko nas bila prazna
čistina, okružena drvećem čije su grane bile prekrivene snijegom, poput božićnih
drvca. Alpe nisu bile previše daleko, a sunčeva svjetlost odbijala se od
njihove jarke bjeline. Da nisam zatočena u radnom logoru na hladnoći, možda bih
zapravo pomislila da je ovo prekrasno. “Nas ima više od njih. Možemo ih
svladati.”
Lagano je odmahnula glavom. “Znam da si nova, i shvaćam. I ja sam nekoć
bila takva. Ali već smo pokušale... neuspješno.”
Od samoga početka nisam gajila previše nade, ali zbog njezinih sam je riječi
izgubila još više. “Što se dogodilo?”
“Ubili su mnogo djevojaka.” Lagano je kimnula prema ženi koja je visjela na
rubu čistine. “Onako.”
Nisam mogla pogledati. Već sam jednom pogledala i nisam to htjela učiniti
nikad više.
“Nakon što vidiš prijateljice da umiru na taj način... ne želiš više pokušati
ponovno.”
Zurila sam u žene dok su sve radile pognutih glava, pakirajući vrećice kokaina
različite težine, obavljajući težak posao koji su ovi muškarci bili previše lijeni
obavljati sami. Kad sam se preselila u Pariz, otisnula sam se u novu pustolovinu,
zapavši u romantičnu izmaglicu ove prekrasne zemlje. Ali sve je to nestalo kad
sam utonula u pravu noćnu moru. “Koliko dugo si ovdje?” Nastavila sam gledati
28
 Knjige.Club Books
pred sebe, iako sam željela pogledati u nju, pogledati u lice saveznika umjesto u
neprijatelja skrivenog pod plaštem i kapuljačom.
“Pet godina.”
Nisam mogla zadržati dah u plućima jer sam imala osjećaj da me netko opalio
u trbuh.
“Sranje...”
Odmahnula je glavom. “Ima ovdje i onih koje su tu i duže, tako da ti ne treba
biti žao zbog mene.”
Bilo mi je žao svih, bilo da su ovdje jedan dan, godinu ili desetljeće. “Mora
postojati nešto...”
“Začepite proklete gubice.” Muškarčev glas odjeknuo je preko čistine, zbog
čega su žene na trenutak oklijevale prije nego što su nastavile raditi još
brže. Zakoračio je prema naprijed i uz stol se zaputio ravno prema nama.
Kako su svi bili jednako odjeveni, njihovi su identiteti uvijek bili zagonetka,
i to je uzrokovalo zbrku, jer ni u jednom trenutku nije bilo jasno kamo gledaju.
Mogli su biti okrenuti na drugu stranu, ali i dalje imati pogled uperen u vas - a vi
to ne biste znali.
Srce mi je počelo udarati jače kako nam se približavao. Visok poput muškarca
koji me dopratio ovamo, doimao se jednako snažnim, kao da bi mi mogao
smrskati grlo samo stiskom svojih prstiju. U tren oka sam od mirnog života došla
do toga da strahujem za njega, mozak mi se nije mogao odvojiti od stvarnosti jer
je strah bio neprestano prisutan.
Prošao je kraj mene i krenuo prema Bethany. Ispružio je crni dlan i zgrabio je
za vrat, daveći je. “Što je tako važno da si morala podijeliti s njom?” Nadvio se
nad nju i snažno je pritisnuo, istiskujući život iz nje.
Nije mogla učiniti ništa osim gušiti se i pokušavati doći do zraka.
Nisam mogla gledati. Nisam mogla ni slušati. Nisam to više mogla podnijeti.
“Ona nije kriva. Ja sam ta koja je govorila.” Ako nastojiš preživjeti, glupo
je izlagati se opasnosti, primiti udarac namijenjen nekome drugome, ali moja
humanost bila je prejaka - barem u ovom trenutku. Bethany mi je dala informacije
koje nije morala i sada, je kažnjena zbog toga.
Okrenuo je glavu prekrivenu kapuljačom prema meni prije nego što joj je
pustio vrat.
Pala je na koljena, kašljući i hvatajući zrak.
Polako je krenuo prema meni, a od njegovih se koraka zemlja zatresla. Prišao
mi je bliže, zbog čega sam zakoračila unatrag jer nije imao kamo osim zabiti se
svojim prsima u moja.
Nije me zgrabio za vrat. Nadvio se nad mene, a ispod njegove kapuljače
izlazili su duguljasti oblaci pare, kao da je dahtao poput bijesnog bika.

29
 Knjige.Club Books
Gledala sam u njega, nisam popuštala, ali bila sam prestravljena...
prestravljena onako kako to nikad prije nisam bila. Energija koja je okruživala tog
muškarca uvelike se razlikovala od prvog muškarca koji me pratio do kabine i iz
nje.
Zamahnuo je rukom i udario me u lice takvom silinom da sam se srušila
natrag, snažno udarivši u tlo, a vid mi se na trenutak zacrnio kao da sam dobila
potres mozga. Leđa su mi udarila u hladno tlo i zurila sam u nebo kroz granje,
dezorijentirana, ali istodobno svjesna okoline. Zatim mi se pred očima pojavilo
njegovo lice, a zbog kuta gledanja razabrala sam mu crnu bradu, jedinu vidljivu
značajku. “Ovo je samo upozorenje.”

***

Sjedila sam za stolom, spuštena pogleda, dok mi je bol pulsirao u sljepoočnici.

Pred mene je postavljen pladanj s hranom. Tu je bila jabuka, nekoliko kriški
kruha i nekoliko komadića šunke. Bilo je oskudno u usporedbi s večerom
koju sam dobila u kolibi prethodne večeri, bogat obrok s povrćem, mesom i
žitaricama.
Ali toliko me boljelo da ionako nije bilo važno, jer nisam imala apetita.
Bethany mi je sjela sučelice, smjestivši se na sam rub stola, kao i ja. Obrok
koji joj je poslužen bio je jednak mome.
Ali djevojke kraj mene dobile su pun obrok, lazanje s mesom, salatu i kruh.
Bethany je sjedila pognute glave i tiho jela.
Otrgnula sam nekoliko komadića kruha iz štruce i stavila ih u usta.
Jedan od muškaraca prošao je kraj nas, držeći nas na oku, a zatim je nastavio
hodati.
Bethany mi je šapnula. “Dobiješ manje hrane i vode ako si neposlušna.”
“Trenutno nisam pretjerano gladna tako da... ispalo je dobro.” Bubnjanje u
mojoj glavi bilo je tako grozno da nisam bila sigurna kako ću to izdržati
bez analgetika.
“Moraš čuvati snagu najviše što možeš. Moraš dobro obavljati svoj posao.”
Progovarala je točno u trenucima kad je stavljala hranu u usta, pažljivo
prikrivajući usne tako da nitko ne zamijeti njezino šaptanje.
“Ne bi trebala razgovarati sa mnom. Ne želim da upadneš u nevolju.”
“Jasno mi je da ne znaš kako stvari ovdje funkcioniraju, a moraš znati.”
Podigla sam jabuku i odgrizla komad, što je pojačalo bol u glavi. Možda bi
vruć tuš pojačao cirkulaciju i na prirodan me način riješio te glavobolje. “Nije me
briga obavljam li posao dobro.” Nije me bilo briga za njihovu drogu, za milijune
koje su zarađivali na našem mukotrpnom radu. Prokleto odvratno.

30
 Knjige.Club Books
“Trebalo bi te biti briga. Jer svakog tjedna najgoru radnicu odabiru za Crveni
snijeg. Ako ne jedeš dovoljno i osjećaš se grozno, onda ni ne radiš jednako dobro,
a s vremenom postaješ sve slabija... i onda bi to mogla biti ti.”
Odgrizla sam još jedan zalogaj jabuke i utihnula kad je još jedan muškarac
prošao kraj nas, a njegovi su koraci bili glasni jer je bio blizu ruba stola. Kad ga
više nisam mogla vidjeti, ponovila sam ono što je rekla. “Crveni snijeg?”
Kimnula je glavom iza sebe. “Žena koja visi.”
Zurila sam u jabuku, razmišljajući o ružičastim kapljicama u snijegu.
“Objese ih, a dok se guše, izbodu ih do smrti.” Morala sam odložiti jabuku jer
sada uistinu nisam mogla jesti.
“A nas tjeraju da gledamo...”
Podigla sam vrhove prstiju do usana jer sam mislila da će mi pozliti. “Čine to
svakoga tjedna?”
“Da,” šapnula je.
“Ali na taj način će im ponestati radnica...”
“Oni kažu da pljeve korov, rješavaju se slabih i zadržavaju snažne. Uvijek
dovode nove djevojke, tako da je ovdje riječ o preživljavanju najsnažnijih i
onih koje ne uzrokuju probleme. Na taj način skupina kao stado postaje sve
pokornija.”
To je bilo apsolutno odvratno - ali i genijalno.
“A dobro ponašanje se nagrađuje. Znaš, knjigama, lijekovima,
poslasticama...”
“Kao u prokletom zatvoru.”
“Da... baš tako.”

31
 Knjige.Club Books

5
HRANA ZA VUKOVE

ZATVORENIH OČIJU SJEDILA SAM U KADI, NASLONIVŠI vrat NA PORCULANSKI RUB.

Zahvaljujući toploj vodi migrena je lagano popustila, ali ne previše. Samo
sam sjedila ondje, samo postojala u svojoj agoniji.
Vrata su se otključala i onda otvorila.
Istoga trenutka prekrižila sam ruke na prsima, skrivajući grudi od pogleda.
Žena je odložila pladanj na stolac, još jedan oskudan obrok, dok su pristojne
radnice dobile nešto mnogo zasitnije. Nije podizala pogled i ponovno je samo
izjurila.
Zatvorila sam oči, ne osjećajući želju za hranom jer sam se i dalje osjećala
grozno.
Vrata se nisu zatvorila, a zatim su u kupaonicu ušle teške čizme.
Ponovno sam otvorila oči. “Može li malo privatnosti?” Privukla sam koljena
prsima i prekrižila ruke na njima.
“Kako da ne.” Prišao je kadi, stajao je nada mnom u istoj odjeći koju je nosio
jutros i jučer. Znala sam da je to isti muškarac jer je imao prepoznatljiv glas,
glas koji je zvučao prijeteći, ali i sarkastično. “Što sam ti rekao?”
“Molim?”
“Čuo sam da si imala gadan dan.”
Nisam rekla ništa, odbijala sam na ikoji način priznati svoju bol. Čak nisam
pretjerano marila za to što sam gola pod vodom, jer sam zbog bola zanemarila
taštinu. U mojoj kolibi nije bilo zrcala pa nisam znala kako izgledam, je li mi
jedna strana lica u crnim i plavim nijansama.
“Imam nešto dobro za bolove - ako prestaneš biti takva gnjavatorica.”
“Gnjavatorica?” šapnula sam. Bilo je najbolje da ne vičem. U suprotnom bi
pulsiranje u sljepoočnici postalo jače, ali provocirao me, pa je moj osjećaj
za pravdu prevladao. “Ja sam gnjavatorica jer zaslužujem bolje od ovoga? Jer
svaka žena ovdje zaslužuje bolje od ovoga sranja? Goni se.” Okrenula sam
glavu u drugom smjeru kako bih se usredotočila na nešto pokraj visokog
muškarca koji je stajao nada mnom, s kapuljačom koja mu je skrivala glavu.

32
 Knjige.Club Books
Ostao je tu nekoliko sekundi, smjer njegova pogleda bilo je nemoguće
odrediti. U kolibi nije bilo pare pa nisam mogla čak ni vidjeti kako diše. Bilo je
nemoguće pročitati muškarca bez lica, bez daha i bez glasa.
Zatim se okrenuo i izišao iz kolibe, zaključavši vrata za sobom.
Svaki muškarac u tom logoru zaslužio je umrijeti zbog zločina protiv
čovječnosti, zbog toga što su nas prisilili na ropstvo nakon što su nas oteli na ulici.
Bacili su nas u ledeni zatvor, kontrolirali nas hranom, prijeteći nam okrutnom
smrću. Mrzila sam ih sve, osobito muškarca koji je upravo izišao.
Ali isto sam tako znala da je drukčiji od onoga koji me bio udario. Nije bio ni
približno agresivan ili nasilan. Nije me opalio šakom u lice svaki put kad sam mu
drsko odgovorila. Pokušala sam se podsjetiti da bi moglo biti i gore, da bi čuvar
kojem je dodijeljena moja koliba mogao biti ijedno od čudovišta s čistine.

***

Kad sam se probudila sljedećeg jutra, glavobolja je bila nestala.

Ali i dalje sam se osjećala grozno.
Vrata su se otključala i ušao je. “Ustaj.”
Zastenjala sam dok sam se izvlačila iz kreveta, navlačeći čizme i pričvrstivši
ih preko hlača prije nego što sam ustala... svaki me mišić u tijelu bolio dok sam se
kretala. Na trenutak sam se zaljuljala, osjećajući bol posvuda. Nošenje teških
kutija cijeli dan zaista je natjeralo moje tijelo da radi.
“Predlažem ti da se istegneš prije odlaska u krevet. A sada, požuri.”
Uzela sam debelu jaknu, odjenula je i zakopčala kako bih očuvala toplinu
svog tijela prije nego što iziđem na hladnoću. Izišla sam kroz vrata jedva ga
pogledavši.
Dan je bio kao i jučer, isto bistro nebo, ista zagušljiva tišina prirode. U daljini
su velike ptice kružile nebom, vjerojatno su pronašle lešinu u snijegu.
Očima sam preletjela po kolibama, pitajući se u kojima su smješteni muškarci
koji upravljaju ovim logorom. Spavaju li odvojeno ili zajedno? Tko je vođa ovog
logora? Gdje drže potrepštine? Kako bi do civilizacije putovali stotinu pedeset
kilometara u bilo kojem smjeru, moraju imati veliku zalihu potrepština. “Živiš li
ovdje?”
“Zar misliš da svaki dan putujem na posao?”
Hodala sam uz njega, gledajući druge žene kako izlaze iz svojih koliba sa
svojim čuvarima koji ih vode do čistine kako bi započele s poslom. “Samo
pokušavam...”
“Znam što pokušavaš.” Oblaci pare izišli su iz njegove kapuljače. “Daj da ti
uštedim malo vremena. Ni jedna zatvorenica nije pobjegla iz ovog logora.

33
 Knjige.Club Books
One koje su pokušale, uhvaćene su i obješene. Jedna žena je stigla dalje od ostalih,
ali kad smo je pronašli, već su je pojeli vukovi. Ni ne pokušavaj.”
“Dakle, trebala bih živjeti ovdje do kraja života?”
“Ne. Trebaš živjeti ovdje dok te ne zamijeni netko snažniji. Mi smo najveći
distributeri kokaina u Europi. Moramo raditi brzo, svaki dan, kako bismo osigurali
da pošiljke odavde krenu na vrijeme.”
To znači da konjska kola često moraju odvoziti drogu odavde... u smjeru iz
kojega sam došla. “Niste mogli zaposliti ljude da obavljaju naš posao?”
“Kad ćemo ih ionako jednostavno ubiti? Ne.” Još jedan oblak pare izletio je
iz njegove kapuljače.
Svakoga sam se jutra iz svojih snova iznova budila u istu noćnu moru. “Zašto
ja imam vlastitu kolibu, a ostale su djevojke smještene zajedno?”
“Teške držimo u izolaciji.”
“Zašto?”
“Možeš to i sama dokučiti.”
Nisu htjeli da međusobno razgovaramo, no nisu to mogli spriječiti noću u
kolibama. Kad bih mogla razgovarati s ostalima, organizirala bih puč. Moja sestra
vjerojatno je smještena sa skupinom žena jer su istog trenutka kad smo stigle znali
da je pokorna. Ali ja definitivno nisam. “Onda... vi živite tu? Ono, zauvijek?”
“Postavljaš mnogo pitanja.”
“Nemam što drugo raditi.”
Nastavio je hodati, a koraci su mu bili gotovo dvostruko dulji od mojih.
“Danas je nov dan. Predlažem ti da uzmeš tu priliku i preokreneš stvari. Drži
glavu pognutu, radi ono što ti se kaže i možda se lijepo provedeš ovdje.”
“Lijepo se provedem?” upitala sam s nevjericom. “Ti si neki psihopat?”
“Nije prvi put da mi netko postavlja to pitanje...”
Nije mi bilo važno što su sve žene prije mene bile neuspješne. Bila sam
premlada da bih najbolje godine života proživjela u ovom ledenom paklu. Moja
je sestra bila premlada kako bih dopustila da se njezina ljepota isuši na zimskom
vjetru.
“Dobro ponašanje se nagrađuje. Odanost se poštuje.”
“Ne želim prokletu knjigu ili dodatan komad mesa za večeru”, prasnula sam.
“Ima i boljih stvari, ne samo knjige i hrana, ali s takvim stavom nikad nećeš
saznati koje.” Zaustavio se kad smo stigli do čistine. Okrenuo se licem prema
meni i ispružio ruku, pokazujući prema stolu za kojim ću robovati do ručka.
“Sretno.” Okrenuo se i otišao, prolazeći kraj ostalih muškaraca koji su okruživali
čistinu. Ušao je u istu kolibu kao i zadnji put.
Još je djevojaka stiglo na čistinu i počelo raditi.

34
 Knjige.Club Books
Uzimala sam kutije i stavljala ih na stol, mišići leđa boljeli su me jer su bili
upaljeni od prethodnog dana. Za samo nekoliko tjedana bit ću utrenirana, što je
dobro. Moram biti snažna kako bih pobjegla odavde. Bilo je teško razlikovati
muškarce koji su nas pazili, ali bila sam sigurna da, na temelju njegove visine u
usporedbi s ostalima i načinu držanja, prepoznajem muškarca koji me bio udario.
Bilo mi je neobično što me moj stražar budio ujutro i zaključavao po noći, no
nisam ga viđala u bilo kojem drugom trenutku tijekom dana. Hijerarhiju ovog
mjesta bilo je nemoguće shvatiti.
Približila sam se stolu kako bih uzela kutiju.
Bethany je bila ondje, trgala je traku kako bi rastvorila kutiju i preklopila
stranice. “Izgledaš grozno.”
“Da?” Učinila sam isto sa svojom kutijom. “Tako se i osjećam.”
“Donijela sam ti tablete.” Izvukla je plastiku iz kutije i savinula je preko
rubova tako da je djevojkama lakše zagrabiti.
Držala sam pogled usmjeren na posao, no bila sam dirnuta ponudom.
“Osjećam se bolje, pa mi ne trebaju. Ali hvala ti.” Nisam htjela uzimati
njezine potrepštine kad je tako naporno radila za njih ulizujući se ovim kretenima.
“Čuvaj ih za sljedeći put. Vjeruj mi, trebat će ti.”
“Beth, ne želim uzimati tvoju zalihu.”
“Nisu moje. Dobila sam ih od prijateljice.”
Nastavila sam pripremati svoju kutiju, duboko dirnuta ljubaznošću koja je i
dalje postojala na ovome praznom mjestu.
“Ovdje čuvamo jedne drugima leđa.” Bethany je podigla kutiju, spremna
krenuti dalje. “Barem većina.”

***

Tijekom ručka diskretno mi je dodala bijelu tabletu i nastavila jesti.

Ubacila sam je u džep, ne podižući pogled. Ovo mi je očajnički trebalo
prethodne noći, a kad mi je stražar to ponudio, bila sam previše tvrdoglava da od
njega prihvatim pomoć - jer je bila uvjetovana. Budem li poslušna kao dobar pas,
dobit ću poslasticu. Bila sam previše ponosna za to, barem zasad. “Hvala.”
Nastavila je jesti ne reagirajući na moje riječi.
Za ručak sam dobila isto što i svi drugi, kao podsjetnik na ono što mogu imati,
ako budem tiha i radim svoj posao. Jučer mi hrana nije bila važna, ali nakon što
sam dvaput za redom dobila loše obroke, uistinu sam osjećala glad za nečime
hranjivijim, recimo piletinom, rižom, povrćem, voćem i kruhom koji su
posluživali. To definitivno nije bila zatvorska hrana. Od obroka su učinili nešto
čemu smo se mogle radovati, svojevrstan poticaj.

35
 Knjige.Club Books
Ako sam planirala pobjeći odavde, zaista sam morala dobro jesti. Bila mi je
potrebna sva hrana kako bih održala snagu, da mogu preživjeti vani u
divljini, kako bih mogla nastaviti sve dok ne pronađem ljude i zatražim pomoć.
Ali najprije sam morala prikupiti što više informacija.
I morala sam doći do svoje sestre.
To će biti teži dio.
Jedina dobra stvar u vezi s mojim zatočeništvom bila je činjenica da sam
mogla biti tu za Melanie. Nikad je ne bih ponovno pronašla nakon otmice.
Nikad ne bih posumnjala u ovakvo nešto, a ne bi ni policija. U suprotnome bi ovi
tipovi dosad već bili uhvaćeni. Ja bih, s obzirom na njezin izgled, pretpostavila
da je završila u trgovini ljudima i godinama bismo išli u pogrešnom smjeru.
I to bi me proganjalo.
“Ja odlazim odavde... nekako.”
Nastavila sam gledati u svoj obrok, koji se brzo hladio jer smo jele vani na
hladnoći, okružene pojasevima otopljenog snijega.
“Nemoj to razglašavati.”
“Zašto?”
“Neke od žena ovdje su cinkarošice.”
“Što?” šapnula sam. “Zašto?”
“Jer ih se nagrađuje”, rekla je tiho, trpajući hranu u usta kako bi prikrila
micanje usana. “Neke od djevojaka ovdje su praktično stražarice. Nekima je
mozak ispran, neke spavaju sa stražarima, neke dobiju nagradu kojom osiguraju
njihovu odanost... složeno je.”
“Kako bi itko ikad mogao spavati s...”
Udarila me nogom ispod stola.
Kraj nas je prošao stražar, pogledao naš stol i nastavio.
Toliko sam se zanijela u razgovor da sam prestala obraćati pozornost na njih.
“Kako bi itko mogao spavati s nekime od ovih tipova?”
“Jer ih se tada tretira još bolje.”
“Radije bih umrla.”
“Ti si nova, dakle svježa si, ali što duže budeš ovdje... to ćeš više trunuti.
Prioriteti će ti se promijeniti. Jedna od djevojaka ovdje ima vlastitu kolibu,
televizor, igre, mikrovalnu pećnicu i koliko god vrećica kokica poželi. A govori
se i da je... jedna žena zaradila čak i slobodu.”
“Stvarno?” šapnula sam.
“To je bilo prije nego što sam došla ovamo, tako da tome nisam svjedočila.
Ali neke od djevojaka tvrde da je to istina.”
“Zašto bi nekoga samo tako pustili?”
Odmahnula je glavom. “Nemam pojma.”
36
 Knjige.Club Books
“Je li spavala s nekime od muškaraca?”
“Ne znam.”
Mislila sam da će na ovakvome mjestu strane biti jasno podijeljene, ali
pogriješila sam. Organiziranje pobune bilo bi složeno, posebice s obzirom na to
da su neke od žena odanije stražarima nego ženama koje svaki dan rade kraj njih.
“Želim razgovarati sa svojom sestrom, ali drže nas odvojenima.”
“Namjerno.”
“Ima li prilika za razgovor s drugima?”
“Možda za vrijeme neke od dostava.”
“Dostava?” upitala sam.
“Iznad nas će prelijetati avion i baciti kokain.”
Stisnula sam vjeđe. “Ozbiljno?”
Kimnula je. “Većina ih stiže iz Južne Amerike. Bacaju sanduke u letu, tako
da ne ostavljaju trag. Zato ih nitko već desetljećima nije uhvatio.”
Zar djeluju već tako dugo?
“Nas tjeraju da idemo onamo i donosimo kutije do kola, koja ih vraćaju u
logor.”
“Koliko daleko je to?”
Podigla je pogled i zagledala se u mene. “Nemoj ni pomišljati na to. Stražari
su na konjima, a mi pješice. Nemaš šanse.”
“Nose li pištolje?”
“Luk i strijele.”
“Što?” pitala sam iznenađeno. “Nemaju automobile ili pištolje?”
“Pretpostavljam da imaju pištolje, ali ih nikad nisam vidjela.”
“Ali zašto rabe luk i strijele?”
Slegnula je ramenima. “Nemam pojma. Ali pretpostavljam da je to zato što
ne žele stvarati buku. A što se tiče automobila, put ovamo je je previše loš da se
može doći automobilom, čak i u terencu. A staza je na mjestima preuska da njome
može proći automobil.”
Suzila sam pogled. “Ako nastoje biti tihi, to znači da da bi ih netko u blizini
mogao čuti... zar ne?” Ponovno je podigla pogled i zagledala se u mene. “Raven,
to samo nagađam. Zaista ne znam - i ne bih riskirala život zbog toga.”

***

Kad god sam bila u svojoj kolibi, nisam imala što raditi osim čekati jutro. Nisam
imala knjiga za razonodu, pa sam većinu vremena provodila namačući se u kadi,
kako bih se ugrijala i opustila.

37
 Knjige.Club Books
Jedina zabava koju sam imala bile su moje misli - zbog čega sam se osjećala
još i gore.
Bila sam u logoru samo otprilike tjedan dana, a osim ako su vremenski uvjeti
bili drukčiji, imala sam osjećaj da neprestano iznova proživljavam isti
dan. Odlazile smo do stolova i pakirale kokain. Žene za različitim stolovima
naizgled su pakirale različite količine, kao da su već imali klijentelu koja je
bila pretplaćena na određene količine. Moj posao bio je stajati i gledati, donijeti
novu kutiju i zatim ponovno stajati i gledati.
Moj je um nekoć zabavljala klasična književnost, analiziranje glasovitih
književnih junaka, razmišljanje o njihovim postupcima i posljedicama koje
su snosili tijekom vremena, dok njihove fiktivne riječi odjekuju u sadašnjosti.
Dugi eseji koje sam običavala pisati kasno u noć. Prezirala sam ih, sada mi zvuče
kao godišnji odmor. Nedostajao mi je moj laptop, šalica kave kraj mene, pogled
kroz prozor koji je pucao na najljepši grad na svijetu.
Sve mi je to oduzeto.
Male stvari koje uzimamo zdravo za gotovo.
Sada sam samo... postojala.
Sjedila sam na krevetu i čekala da mi donesu večeru, nisam imala čak ni
prozor kroz koji bih mogla gledati. Većinu vremena zurila sam u stopala, migoljila
nožnim prstima i promatrala ih kako se pomiču u čarapama.
Brava se otključala, žena je odložila hranu na stolac i ponovno izjurila van.
Ušao je stražar, isti muškarac koji me uvijek dolazio posjetiti. Kako mu je lice
bilo skriveno kapuljačom, nisam znala kako izgleda, ali prepoznala sam njegove
kretnje, širinu njegovih ramena, način na koji se držao. Uvijek je ulazio u moju
kolibu kao da je njegova. “Voliš li talijansku kuhinju?”
Ruku prekriženih na prsima samo sam gledala u njega.
Podigao je pladanj i odložio ga na krevet kraj mene. “Dobivaš dobru hranu,
tako da se očito pristojno ponašaš.” Stajao je nada mnom i promatrao me.
Okrenula sam se na drugu stranu, izbjegavajući kontakt očima, koji zapravo i
nisam mogla uspostaviti.
Otišao je do stolca i sjeo.
Društvena izolacija me gušila, no nema te količine izolacije koja bi me
natjerala da poželim razgovarati sa stražarom. To je vjerojatno bio dio njihove
tehnike ispiranja mozga, natjerati nas da se vežemo za muškarca koji nam je
zaključavao vrata svake noći, s obzirom da nismo imale nikoga drugoga. “Draže
mi je jesti bez društva.”
“Također.” Stolac se doimao premalim za njega s obzirom na to da ga je posve
zauzeo. Zavalio se u stolcu, čizama uprtih u pod, a svoje je mišićave
ruke prekrižio na prsima. Kapuljača mu je prekrivala veći dio lica, no dio brade
bio je vidljiv zbog svjetlosti.

38
 Knjige.Club Books
“Onda možeš ići.”
Nije se pomaknuo.
Privukla sam pladanj bliže i jela, jer nisam htjela da se obrok ohladi prije nego
što stignem uživati u njemu. Hrana je bila jedna od rijetkih stvari kojima sam se
veselila, a obroci su ovdje zapravo bili prilično dobri. Namjerno su nam spravljali
bogate obroke kako bismo mogle napornije raditi i pakirati kokain. Zagrizla sam
komadić kruha s češnjakom i nastavila gledati u tanjur.
“Bila si dobra ovaj tjedan.”
Budući da je sve što sam htjela učiniti bilo otresti se na njega, nisam rekla
ništa.
“Iskreno, mislio sam da će ti trebati više vremena.”
Držala sam jezik za zubima i nastavila jesti. Prkosno ponašanje me neće
dovesti nikamo, samo bliže smrti, a čak mi ni svađanje sa stražarom neće donijeti
nikakvu korist. Trebala bih se usredotočiti na bijeg, na prikupljanje informacija
koje će mi pomoći u tome, i zatim na utvrđivanje plana - te dolaska do svoje
sestre. “Rekao si da se dobro ponašanje nagrađuje.”
“Tako je.” Ispod kapuljače se začuo dubok glas, a brada mu se malo pomicala
dok je govorio. Preko linije čeljusti i brade prelazila mu je sjena, a zatim
se izgubila pod kapuljačom. Put mu je bila svijetla, barem taj malen dio koji sam
vidjela. “Želiš li knjigu? Coca Colu?”
Zar su žene zaista to tražile? Knjiga bi bila dobra, nešto što će mi zaokupiti
misli dok sam zatočena u ovoj kolibi i čekam izlazak sunca sljedećeg jutra. Radile
smo do mraka, pa smo imale za potrošiti nekoliko sati prije odlaska u krevet.
“Želim svoju sestru.” Ostavila sam večeru i pogledala ga, iako nikad neću moći
vidjeti te oči, vidjeti reakcije na koje sam se obično oslanjala kad sam razgovarala
s drugom osobom.
Bio je miran, tako tih da se činilo kao da nije čuo nijednu riječ koju sam
izgovorila.
“Želim da budemo u istoj kolibi.” Željela sam ublažiti njezine strahove,
obećati joj da ću je izbaviti odavde, da imamo još toliko toga za proživjeti... i da
moramo nastaviti. Poznavala sam je tako dobro, i zamišljala kako noću plače sve
dok ne zaspi, opterećena osjećajem krivnje koji je nosila na tim
malenim ramenima.
Odmahnuo je glavom. “Jednostavnim ponašanjem zarađuju se jednostavne
nagrade. Ako je to nešto što uistinu želiš, trebat će mi mnogo više od puke
poslušnosti.”
“Što će ti onda trebati?”
Nije imao rukavice kao tijekom dana, pa sam mu vidjela velike dlanove
prošarane venama, malo ispucalu kožu jer ju je isušio zimski zrak. Palcem je
protrljao dlan. “Postupno dođi do toga. Počni s malim stvarima.”

39
 Knjige.Club Books
Nisam željela početi s malim stvarima. “Jedina stvar koju želim je moja sestra.
Nije mi stalo do knjiga ili glazbe.”
Zamijetila sam da se njegova kapuljača malo podigla, kao da si je prestao
gledati u dlanove. “Znam što radiš. I čvrsto ti savjetujem da to ne radiš.”
“Samo želim...”
“Ne možeš pobjeći. Poginut ćeš. Kao i tvoja sestra. Znam da ti tvoj život i ne
znači previše, ali bi li mogla živjeti nakon što vidiš kako ti sestra visi, a
kapi njezine krvi boje snijeg u crveno?”
U glavi mi se pojavio taj prizor te mi je istog trenutka pozlilo.
“Ovdje si možeš stvoriti nekakav život. To nije život kakav si željela, ali
možeš cijeniti male stvari koje ti donose malo radosti. Radiš cijeli dan, baš kao
i normalni ljudi, i zatim dođeš kući u topao krevet pokraj kojeg stoje knjige, a u
krevetu su mrvice od stvari koje si zaradila.”
Takav pokušaj pranja mozga bez sumnje je funkcionirao na drugim ljudima,
ali na meni neće. Zatrovati su im umove da prihvate njihove uvjete, da prihvate
gubitak slobode, da ih natjeraju da vjeruju kako bi se trebale truditi zaslužiti
odobravanje, da rade napornije kako bi zaradile život kojim, ponajprije, ne bi
trebao upravljati nitko drugi. “Te gluposti možda funkcioniraju na drugima, ali ne
i na meni. Ja znam da zaslužujem slobodu, znam da zaslužujem više, a ovi
kasnonoćni razgovori i prikrivena ljubaznost neće promijeniti ono za što u
dubini duše znam da je ispravno. Mogu proći i godine, no to neće promijeniti
ništa. Ali ne planiram biti ovdje tako dugo... tako da nije važno.”
Nije se micao dok je zurio u mene, a njegovu reakciju bilo je nemoguće
prepoznati jer mu nisam vidjela lice. Mogao mi je prijetiti i natjerati me da budem
pokorna, doći do mog kreveta i razbiti mi lice zbog mog ispada, no kazne nije
bilo.
Možda je to bio samo trik kako bi postigao da se osjećam ugodnije uz njega,
ili možda doista nije osjećao ljutnju prema meni. Možda je bio drukčiji od ostalih.
Ili možda nije. “Moram zaštititi svoju sestru... i to ću i učiniti.”

40
 Knjige.Club Books

6
CRVENI SNIJEG

DOŠAO JE PO MENE SLJEDEĆEG JUTRA, NO NIJE ME POŽURIVAO S ODIJEVANJEM.

Pustio je da se vrata širom otvore i da svjetlost uđe do podnih daski u maloj kolibi,
ali ostao je vani, čekajući me na trijemu.
Navukla sam čizme i jaknu te izišla.
Stajao je u podnožju stuba, gledajući prema čistini, a ispod njegove kapuljače
izlazila su dva oblačića pare.
Hodala sam za njim.
Bio je malo preda mnom, nikad nije hodao uz mene, kao da me trebao voditi
u pravom smjeru, a zapravo sam tuda prošla dovoljno puta da znam put. “Danas
je Crveni snijeg.”
Naglo sam stala, zaustavivši se s nogom u lokvi otopljenog snijega.
Posljednjih tjedan dana bilo je sunčano, pa je toplina sunčevih zraka istopila
hrpe pršića. Pretpostavljala sam da će nam stići još snijega, da će ga za sljedeće
oluje napadati visoka hrpa.
Sigurno je zamijetio da sam prestala hodati jer se okrenuo i pogledao me.
“Nisi ti.”
Bila sam najpristojnija što sam mogla biti otkada sam primila udarac u lice
jer sam imala važnije planove od dobivanja batina. Obroci su bili dobri, a
nedostatak sukoba utješan. Naporno sam radila jer sam htjela da posve zaborave
da postojim. Bethany i ja smo za ručkom vodile kratke razgovore pa sam dobila
sve informacije koje sam mogla o ovoj stravičnoj stvarnosti. “Ti znaš tko je?”
Kimnuo je.
Nije bilo važno tko je žrtva, je li možda cinkarošica, bi li mi zabila nož u leđa
prvom prilikom; bila je osoba koja zaslužuje biti izvan ovog logora. Zbog te sam
spoznaje počela tako teško disati da su me pluća pekla od hladnoće i oči su mi
zasuzile, no odmah su se osušile jer je zrak izvukao vlagu iz njih. “Kako možeš
živjeti sam sa sobom?”
“Ja nemam ništa s time.”
Zakoračila sam prema njemu. “Ali možeš to zaustaviti.”

41
 Knjige.Club Books
“Ne mogu zaustaviti ništa, čak i da želim. To je nužno jer bez motivacije za
rad nitko ne obavlja svoj posao dobro. Ovako svi rade kao da im životi ovise
o tome - a upravo je to ono što želimo.”
Izgubila sam živce i bez razmišljanja sam ga pokušala snažno udariti u prsa.
Zakoračio je unatrag, očekujući moj napad, pa me primio za oba zapešća i
zaustavio moj nalet, lako me odgurnuvši prema natrag preko lokve na tlu. Njegovi
su me snažni dlanovi pritiskali, zabadali su mi se u kožu kroz čvrst materijal
jakne.
Nisam marila što ću dobiti grozan ručak i večeru, što će me udariti u lice. Ovo
je bilo pogrešno, a iako moji postupci neće zaustaviti ono što se spremalo
dogoditi, morala sam učiniti nešto, morala sam na neki način pustiti svu tu bol
van. Oči su mi ponovno zasuzile, bila sam uznemirena iako taj događaj još
nisam vidjela vlastitim očima.
Gurnuo mi je zapešća u stranu prije nego što me oslobodio. Nakon što je neko
vrijeme samo zurio u mene, okrenuo se i nastavio hodati naprijed, okrenuvši mi
leđa kao da nije strahovao da ću mu zabiti šaku ravno u njih.
Promatrala sam ga kako se udaljava, sa suzama u očima, šokirana što me
njegovi prsti nisu zgrabili za vrat i gušili me.
Nakon još nekoliko koraka zastao je i malo se okrenuo prema meni. “Prvi put
je najgori. Poslije ćeš otupjeti.”

***

Čekali su do kraja radnog dana.

Dobila sam isti ručak kao i svi ostali, kao da moj stražar nije prijavio moje
loše ponašanje. Ali nisam mogla cijeniti tu gestu jer sam osjećala mučninu,
prestravljena spoznajom što slijedi.
Kad je sunce već gotovo zašlo, zapalili su baklje oko cijelog područja, kao da
je to neka vrsta obreda. Plamenovi su obasjali lica svih koji su sjedili u mraku.
Većina žena djelovala je ravnodušno, kao da su doista navikle na ovo, kao da se
ništa neće dogoditi. Ostale su izgledale prestrašeno - kao da bi one mogle biti
sljedeća žrtva.
Na čistini se pojavio muškarac - muškarac kojega dosad nisam vidjela.
Bio je viši od ostalih, visok gotovo dva metra, a premda je bio odjeven poput
ostalih stražara, lice mu nije bilo skriveno pod kapuljačom.
Ali bio je još strašniji - jer je preko lica nosio metalnu pločicu koja je
prekrivala sve ispod očiju. U metalu su bili prorezi kako bi mogao disati, ali
dok su njegove grube oči bile jedina vidljiva stvar, nekako se doimao još više
prijetećim nego da mu se lice uopće ne vidi. Hodao je uz nizove stolova. Njegovi
teški koraci odzvanjali su od tla kao da korača po drvenom podu tihe kuće.

42
 Knjige.Club Books
Sve su žene bile posve mirne, pognuta pogleda, kao da bi svaki kontakt mogao
biti koban.
Bethany mi je sjedila sučelice, pogleda uprtog u stol, kao da nije željela
gledati golemog muškarca kako hoda gore-dolje uz stolove, kako bira svoju
sljedeću žrtvu, iako mi je moj stražar rekao da već znaju tko će to biti. Možda sam
se ja, s obzirom na to da sam to već znala, manje bojala promatrati ga i
vidjeti najužasniji događaj u mome životu.
Nastavio se kretati, pozorno gledajući svaku ženu kraj koje bi prošao. One su
sjedile pognutih glava, a brade su im se tresle - i to ne od hladnoće.
Moja je sestra radila kao i svi ostali, pa sam sumnjala da bi ona mogla biti
sljedeća žrtva, ne sada dok je tako svježa... kako su nas oni opisivali. Promatrala
sam ga kako hoda niz moj red, jedva čekajući da završi jer nas je sada već
nekoliko minuta terorizirao, ponašajući se kao da može osjetiti opipljiv strah
koji se izdizao iz svake od nas.
Kao da se palio na to.
Udaljio se dalje niz red, očima prelazeći lijevo-desno, prebacujući pogled
između stolova.
Zurila sam, promatrala ga kako hoda, zamijetivši mu kroz odjeću nabildane
mišiće, gledajući muškarca težeg od vola.
Bethany je podigla pogled i pogledala me, raskolačila je oči kao da nije mogla
vjerovati da tako otvoreno zurim u njega. Bio joj je okrenut leđima, pa me lagano
udarila nogom ispod stola, pokazujući mi da spustim pogled.
Ali nisam mogla.
Odjednom se zaustavio, nagnuo glavu, a svoje široke, netrepćuće oči usmjerio
na mene. Taj je pogled trajao satima, barem mi se tako činilo, no u stvarnosti su
prošle samo sekunde. Žene iza njega okrenule su se i gledale u mene, gledale
njega kako zuri u mene. Nastavio me gledati, oči su mu se malo raširile u luđački
pogled, kao da je čekao da ja prva popustim.
Cijelo mi se tijelo počelo tresti od straha pa sam spustila pogled.
Zatim je ponovno krenuo i otišao do stola dalje od nas.
I Bethany se tresla, kao da je strahovala da bi mogla biti sljedeća žrtva.
Podigla sam pogled kako bih ga nastavila promatrati sada kad se nalazi na
drugoj strani čistine.
Zaustavio se iza žene starije od mene, možda u četrdesetim godinama.
Nije podizala glavu, ali se počela nekontrolirano tresti kao da je već znala
kako je došao red na nju. Oči su joj se sjajile od suza prije nego što ih je čvrsto
zatvorila, suze su joj se ispod vjeđa slijevale niz obraze.
Zgrabio ju je za potiljak i odvukao od klupe.
Strašno je vrištala, njezini prestravljeni krikovi odjekivali su čistinom, paleći
jače od plamenova na bakljama.
43
 Knjige.Club Books
Spustila sam pogled jer sam znala da to ne mogu gledati, ne mogu to iskusiti,
ne mogu se nositi s onime što se spremalo dogoditi. Zatvorila sam oči i gušila se
od boli, ignorirajući zvukove, i posve se isključivši. Samo sam čekala da bude
gotovo.

***

Te noći nisam spavala.

Promatrala sam izlazak sunca kroz pukotinu ispod vrata. Koliba je bila
izolirana jer nije imala prozora, ali čula sam šuštanje drveća i zavijanje vjetra u
daljini. Neće biti sunčan i bistar dan kao prošloga tjedna.
Bit će tako prokleto hladno.
S trijema su se začuli koraci, a zatim su se vrata otvorila.
Već sam bila odjevena, čizama navučenih preko hlača, s teškom jaknom u
krevetu tako da se ugrijem prije nego što iziđem na hladnoću. Sklonila sam kosu
s očiju i svezala je u konjski rep. Nisam je čak ni počešljala jer mi nisu dali ništa.
To je vjerojatno bila jedna od stvari koje su žene tražile u zamjenu za poslušnost,
jer su neke od njih imale lijepu kosu, a nosile su čak i šminku.
Moj stražar stajao je pred otvorenim vratima, gledao me kako sjedim na
krevetu.
Uzdahnula sam prije nego što sam ustala, iscrpljena i pothlađena. Okrenula
sam se prema vratima, no uopće ga nisam pogledala prije nego što sam zakoračila
van na ledeni vjetar, a drveće se njihalo uz surovo zavijanje. Odmah sam
prekrižila ruke na prsima. “Hoćemo li danas raditi unutra?” Kokain bi se razletio,
a oni sigurno ne žele izgubiti ni gram dragocjenog proizvoda za koji su spremni
ubiti.
“Ne. Imamo dostavu.” Poveo me, ovaj puta krenuvši u drugom smjeru.
Slijedila sam ga, promatrajući neke žene kako razgovaraju hodajući
uobičajenim putem prema čistini, no nekoliko je žena išlo u mom smjeru.
“Dostavu?”
“Vidjet ćeš.” Hodao je do ruba logora, gdje je bilo nekoliko kola i stražari na
konjima. Na leđima su imali lukove i tobolce sa strijelama. Bethany je bila ondje,
uputila mi je kratak pogled i brzo ga skrenula kako ne bi privlačila pozornost na
naše prijateljstvo. Moj se stražar ponovno okrenuo prema meni, okrenuvši leđa
ostalima, i približio mi se tako da sam mu vidjela veći dio lica pod kapuljačom.
“Nemoj bježati. Odmah će te ubiti.” Odmaknuo se od mene i nestao. Naizgled
nikad nije sudjelovao ni u čemu u ovom logoru. Njegov jedini posao bio je odlaziti
po mene ujutro i navečer. Morao je imati još neku ulogu u logoru, ali nisam mogla
odgonetnuti koju.
Djevojke su se okupile čekajući da nam se pridruži još nekolicina.

44
 Knjige.Club Books
Bethany mi se približila, a kosa joj je lepršala na ledenom vjetru. “Jesi li
dobro?”
To je bilo tako glupo pitanje da nisam znala što bih odgovorila. Zato sam
samo odmahnula glavom.
“Navikneš se... u nekom trenutku.”
Nikad se ne bih mogla naviknuti na to. “Ubit ću ga.”
Promatrala me svojim svijetloplavim očima, pogledom mi je letjela po licu
dok je iščitavala ozbiljnost u mom izrazu.
“Hoću.” Ako nikad neću moći pobjeći, onda ću barem njega povesti sa sobom
pod zemlju. Platit će za ono što je učinio tim ženama, za sva ta mrtva tijeka koja
je tijekom godina skupio, za žene koje će nastaviti mesariti sve dok mu ja ne
zarijem nož u utrobu.
Pridružila nam se još jedna žena, crne kose i smeđih očiju. Ruke je čvrsto
stegnula oko tijela, a iz nosnica joj je neprestano izlazila para. “Ti si nova cura?”
“Nažalost.” Nisam se zamarala rukovanjem. Ovdje sam samo tjedan dana, no
već sam zanemarila osnove pristojnog ponašanja jer nisu bile primjenjive u ovom
paklu.
“Cindy.” Koža njezina lica bila je ispucana na nekim mjestima, naročito na
grebenu nosa, jer joj je na ovim zimskim uvjetima koža bila tako suha. Po njezinu
bih tenu rekla da je bila predodređena za neka egzotična mjesta s mnogo topline i
vlage.
“Ona mi je dala tabletu za tebe”, objasnila mi je Bethany.
“O... hvala ti.” Sada sam imala još jednu prijateljicu, pa sam se osjećala malo
manje usamljeno.
Cindy je kimnula.
Stražar je dopratio još nekoliko djevojaka do naše skupine, a onda smo
krenule, napuštajući sigurnost drveća i zaputivši se u otvoreni krajolik pred
nama. Bila su to cijela jutra snijega, kao da je u proljeće tu umjesto njega bila
livada. Vjetar je puhao u nas pa su nam se jakne otvarale poput platna
padobrana. Dvoja kola išla su pred nama, a dvojica muškaraca jahala su na
snažnim pastusima uz nas kako bi nas držali na oku.
Stražar mi je rekao da ne bježim jer nema smisla. Ovako na otvorenom ne bih
se imala gdje sakriti, nema šume u koju bih mogla pobjeći.
Nikad u životu nije mi bilo toliko hladno. “Kamo idemo?” Ovdje vani bilo je
mnogo jednostavnije razgovarati jer je vjetar podizao snijeg oko nas, vidljivost je
bila loša, a naši se glasovi gubili iz dometa ušiju čuvara.
“Idemo podići sljedeću pošiljku.” Bethany je hodala uz mene, a Cindy joj je
bila s druge strane.

45
 Knjige.Club Books
“Kokaina?” Zamijetila sam da skupinu sačinjavaju mlade i snažne žene,
većinom one koje su na čistini radile na liniji, neprestano podižući teške kutije od
gotovo dvadeset kilograma.
“Da.”
“To znači da se tu nalazimo s nekom ekipom?”
“Ne.”
“Odakle onda dolazi droga?” Što sam propustila?
U tom se trenutku začuo zvuk aviona, približavao nam se odnekud kroz
oblake. Niste ga mogli vidjeti u oluji jer bi vam pahulje snijega padale u oči kad
biste predugo gledali u nebo, no zvuk snažnih motora bio je posve nedvojben.
Tristo metara pred nama iz neba su padali sanduci u brda snijega napadalog
tijekom noći. Što smo dalje išle, to su nam dublje noge upadale u snijeg i bilo je
sve teže kretati se. Jako smo se znojile unatoč ledenoj temperaturi.
Ovi tipovi su zaista radili u najvećoj tajnosti...i nitko nas neće doći spasiti.
Nitko nije znao za ovo mjesto.
Nitko.
Bilo je tako obeshrabrujuće da sam se umalo srušila u snijeg i odustala.
A možda bih i bila odustala - da nisam morala nekoga štititi.
Ako odustanem, Melanie nikad neće biti slobodna.
Pa sam nastavila.
Trebalo nam je mnogo vremena da prevalimo tu udaljenost, da potjeraju konje
da vuku kola preko zasniježenog terena, da se bore protiv vjetra. Na vjetrometini
smo bile ranjivije na vjetar koji nas je šamarao po licima i palio nam kožu. Usne
su mi bile tako suhe da su počele pucati. Oči su mi se stisnule od oštrog vjetra,
samo da se za sekundu osuše. Taj se ciklus neprestano ponavljao, postajalo je sve
teže kako smo se približavali odredištu.
Zatim smo se konačno zaustavili.
“Uhvatite se posla.” Jedan od stražara zarežao je na nas i rekao nam da
pokupimo sve iz snijega i utovarimo to na kola.
“Samo gledaj što ja radim”, rekla je Bethany.
Ušle smo dublje u snijeg i bacile se u potragu za kokainom.
Većina djevojaka podizala je teške sanduke s da i zatim bi ih odnosile do kola.
Ali jedan od sanduka je pukao pa su se plastične vrećice u zaštitnim omotima
razletjele posvuda, stvarajući rupe u snježnom pokrivaču. Bethany je pošla prema
njima, pa, sam i ja to učinila. Snijeg mi je bio do koljena, usput sam skupljala
vrećice i držala ih uz prsa dok sam dublje u snijeg slijedila ostale poput mrvica od
kruha.
I tada sam ga čula.
Zvuk zvona.

46
 Knjige.Club Books
Zaustavila sam se čuvši ga, uši su mi bile utrnule od hladnoće. Tada sam ga
ponovno čula.
“O moj Bože...”
Bethany je došla do vrećice blizu mene. “Kreći se. Udarit će te ako predugo
stojiš...”
“Jesi li ti to čula?”
Primirila se. “Čula što?”
“Zvono. Čula sam prokleto zvono... poput crkvenog.” Ispustila sam sve
vrećice u snijeg i pogledala prema udaljenom nizu stabala, visokim borovima koji
se bili daleko od nas na rubu šume. Srce mi je snažno udaralo, adrenalin mi je
kolao žilama, u srcu mi je zalepršala nada i zamijenila osjećaj praznine koji sam
iskusila samo trenutak ranije.
Znam da sam ga čula.
Bio je slab.
Tih.
Kao da je doista, doista daleko.
Ali bio je tu... prokleti pojas za spašavanje.
“Beth, jesi li čula...”
“Kreći se.” Bacila je pogled preko ramena i nastavila raditi.
Brzo sam pokupila vrećice i ponovno prionula na posao, znajući da me
promatraju, pa sam dala sve od sebe kako bih se ponašala kao da se ništa nije
dogodilo. Skupljala sam vrećice i držala ih uz prsa dok sam se približavala
najbližim kolima, osjećajući kako svi zure u mene. Dodala sam ih u sanduk i zatim
se okrenula kako bih uzela još nešto.
Ali spotaknula sam se u snijegu i pala na lice.
Jedan od muškaraca na konju se nasmijao. “Vidi se da je nova.”
Dlanove sam zarila u snijeg kako bih se uprla u tlo i uspravila, no pod rukom
sam pronašla neki predmet, komadić sanduka koji se razlomio i pao u snijeg.
Nisam zastala kako bih ga pogledala, nego sam ga potajice ubacila u džep dok
sam ustajala.
Moglo bi biti nešto korisno.
No zapravo i nisam toliko marila, jer mi je zvono poput udaljene jeke
nastavilo zvoniti u glavi. Postajalo je sve glasnije, zvonilo je u mojoj glavi poput
zvona crkve u Parizu, točno preda mnom, zbog čega mi se na trenutak učinilo kao
da sam kilometrima daleko odavde.

47
 Knjige.Club Books

7
GROF MONTE CRISTO

KAD SAM SE SLJEDEĆEG JUTRA PROBUDILA, DAN JE PONOVNO BIO VEDAR.

Oluja je prošla, kolibe nisu škripale, i nije bilo ni približno ledeno - ali ipak
je bilo vrlo hladno.
Stražar me budio točno kao budilica.
Čizme su mi bile stegnute, jakna zakopčana i izišla sam na trijem.
Već danima nije razgovarao sa mnom ni o čemu drugome osim posla. Kad mi
je donosio večeru, odmah bi otišao. Kad je dolazio po mene ujutro, nije mi ništa
naređivao jer sam uvijek bila spremna za polazak. “Danas lopataš.”
“Što?”
“Lopatom čistiš snijeg u logoru.” Sišao je niz stube i zatim zakoračio u visok
nanos snijega. “Tako je nakon svake oluje.”
Barem je predstavljalo promjenu od istoga zatupljujućeg posla. I predstavljalo
je stanku od čistine, gdje je i dalje visjelo tijelo one žene. “Kako se zoveš?”
Hodao je preda mnom, noseći se s visokim nanosima snijega bolje od mene
jer je bio gotovo pola metra viši. Noge su mu bile mišićavije od mojih, pa se kroz
snijeg probijao kao da ima oštrice na čizmama. “Zašto? Ja ne znam tvoje.”
Crkveno zvono u daljini dalo mi je nadu u bijeg, pa sam se morala dobro
pripremiti. Što više informacija prikupim, to bolje. “Raven.” U ovom trenutku
nisam imala nikakvu namjeru stvarati probleme.
Nastavio je hodati.
“A sada ti meni kažeš svoje.”
“Ne sjećam se da sam pristao na to.”
Hodala sam za njim, krećući se kroz snijeg koji mi je sezao do koljena. Morala
sam mahati rukama kako bih se probila kroz snijeg, noge su me pekle jer su jos
bile upaljene od jučerašnjeg pješačenja u divljinu.
Zatim sam se spotaknula i pala ravno u hrpu snijega, tresnuvši pritom licem
u bljuzgavicu.
Sada ću cijeli prokleti dan biti smrznuta.
Pokušala sam se odgurnuti od hrpe, ali izgubila sam uporište i otklizala dalje
kroz mokar i gladak snijeg-
Pojavila se ruka u rukavici.
48
 Knjige.Club Books
Zurila sam u nju i umalo je nisam prihvatila.
Bila sam pothlađena, u bolovima i iscrpljena. Položila sam dlan u njegov i
osjetila kako me njegova snaga povlači na noge, bez naprezanja podižući moje
umorno tijelo.
Okrenuo se i nastavio hodati.
“Hvala ti.”
“Treba vremena da se navikneš.”
Kretala sam se iza njega i slijedila ga dok nismo stigli do prednjeg dijela
logora gdje se nalazila glavna zgrada. Zgrada je bila okrenuta prema otvorenom
krajoliku, more bjeline sezalo je do sljedećeg niza stabala u velikoj daljini. Žene
su već bile ondje, zamahivale su teškim lopatama grabeći snijeg i zatim ga
odnosile baciti blizu stabala. “Jeste li vi smješteni u onoj većoj kolibi?”
Odmahnuo je glavom. “I dalje ne odustaješ, ha?” Bio je posve svjestan moje
želje za bijegom, no nikad me nije prijavio, nikad me nije kaznio zbog toga. Činilo
se kao da ga to ponajprije zabavlja.
“Samo sam znatiželjna...”
Zaustavio se kraj trijema, gdje je skupina stražara sjedila u svojim udobnim
stolcima i pila iz šalica iz kojih im se do lica uzdizala para, vjerojatno vruća kava.
“Uzmi lopatu i uhvati se posla.”
“Hoću li to raditi cijeli dan?”
“Radit ćeš to nekoliko dana.” Okrenuo se i nestao - kao uvijek. Tip je bio
enigma, jer se doimao kao da se izdvaja od drugih muškaraca ovdje, iako je nosio
istu odjeću. Nije mi bilo jasno je li imao niži ih viši rang od ostalih.
Zgrabila sam lopatu i pošla prema ostalima.
Tada sam spazila Melanie.
Zabila je lopatu u snijeg, gurajući dršku kako bi ga pokupila, a zatim ju je
podigla i odnijela na hrpu.
Bila sam tako sretna što je vidim da je moj ushit otjerao hladnoću - samo na
trenutak.
Otišla sam do mjesta gdje je radila, uz ugao jedne od koliba.
Prišla mi je, a u očima joj se vidjelo iznenađenje kad je izbliza ugledala moje
lice. Prije ovoga sav je kontakt očima koji smo imale bio preko cijele čistine, dok
smo bile daleko jedna od druge. Oči joj se preplave osjećajima, a krivnja joj se i
više nego jasno vidjela u izrazu njezina lica.
Bila sam silno zahvalna što je vidim.
Željela sam pojuriti i zagrliti je, ponovno držati svoju sestru u naručju, reći
joj da ću riješiti ovaj problem kao i sve ostale. No čuvari su nas gledali, pa
ako učinim bilo što neobično, razdvojit će nas.

49
 Knjige.Club Books
Odnijela sam lopatu do područja na kojem je radila i zabila je u snijeg, služeći
se nogom daju gurnem dublje. “Radi ovako. Lakše je nego gurati rukama.”
Mirno je stajala kraj mene, kao da je previše uzrujana da išta učini, previše
obuzeta osjećajima.
“Melanie, hajde.”
Teško je uzdahnula, a iz nosnica joj je izišla para u dugom oblaku, poput dima
od cigarete. Tada je zabila lopatu u snijeg i oponašala moje pokrete.
“Podigni lopatu ovako. U suprotnom ćeš ozlijediti leđa.”
Pokazala sam joj kako da pokupi snijeg uz najmanje naprezanja. Zatim je
svaka ponijela svoju lopatu snijega do niza stabala i dodala je na hrpu.
Bila je okrenuta leđima stražarima, i tada se počela lomiti, osjećaji su joj se
probijali kroz kožu poput vode kroz napuknutu čašu. Teško je disala, čvrsto
je stegnula usne boreći se s jecajima, a tada su joj usne zadrhtale. “Tako mi je
žao...”
“Izvući ćemo se odavde, u redu?” šapnula sam. “Obećavam.”
Odmahnula je glavom, a suze su joj se slijevale niz obraze.
“Hej, pogledaj me.”
Ponovno je odmahnula glavom.
“Melanie.”
Nadimala se, prsa su joj se podizala i spuštala od bolnih udaha koje je
pokušavala potisnuti. Napokon se okrenula i pogledala me, oči su joj bile vlažne,
ali koža suha.
“Obećavam.” Nisam znala kako ću ispuniti to obećanje, ali hoću, na ovaj ili
onaj način. “U međuvremenu drži glavu pognutu i radi što ti kažu. Ali pobjeći
ćemo odavde.”
Neodlučno je kimnula.
“Mogu nam uzeti tijela, ali ne mogu uzeti naše umove. Pobjeći ćemo odavde
- i natjerat ćemo ih da plate.”

***

Nikad nisam bila više iscrpljena.

Kad sam stigla do kolibe, otišla sam ravno u krevet. Umor je nadvladao
osjećaj gladi i samo sam se srušila posve odjevena, zaspavši u mraku.
Poslije su se otvorila vrata i prenula me iz sna.
Odmah sam se pridigla u sjedeći položaj, trgnuta iz sna jer mi je um bio tako
duboko usnuo da me buka prestrašila.
Žena je na stolac odložila jelo i onda izjurila.
Nakon toga ušao je moj stražar i pogledao me.
50
 Knjige.Club Books
Sjedeći na rubu kreveta trljala sam oči tjerajući san iz njih. Nisam gledala u
njega, i dalje snena.
Primaknuo se noćnom ormariću kraj moga kreveta i na njega odložio neke
stvari. Šalicu punu nečega toplog iz čega se uzdizala para, plastičnu tubicu
balzama za usne, bočicu losiona za tijelo ijednu knjigu. Odmaknuo se, no i dalje
je gledao u mene, kao da očekuje nekakvu reakciju.
Zagledala sam se u knjigu na noćnom ormariću. Grof Monte Cristo.
To je bilo prokleto ironično. “Zašto si mi to donio?”
Zgrabio je pladanj sa stolca i odložio ga kraj mene prije nego što se zavalio u
stolac, udobno se smjestivši kao da se planirao zadržati neko vrijeme.
Nisam popila vruću kavu ili bilo što toplo otkad sam stigla ovamo. Hrana je
rijetko bila topla jer je trebalo dugo da stigne do mene nakon što se spravi u
kuhinji. Tako da sam podigla šalicu i pogledala u nju, ugledavši sljezove kolačiće
na vrhu. “O moj Bože...” Bila je to sitnica, nešto što bih bila uzela zdravo za
gotovo u svom prethodnom životu, ali gledajući u tu šalicu pomislila sam na
izgubljeno djetinjstvo dok mi je majka još bila živa, s vrućim kakaom pred
božićnim drvcem. Zbog toga su mi na trenutak oči zasuzile kad sam pomislila na
nju kako me sada gleda negdje odozgo, okreće se u grobu znajući što se dogodilo
s njezinim djevojkama. Prinijela sam šalicu usnama i otpila gutljaj, uživajući u
okusu šećera i toplini koja mi se topila u grlu i trbuhu, baš kao što mi je vruća
šalica grijala dlanove dok sam je držala blizu usana.
Tada sam podigla knjigu i čvrsto je primila. Bila je to knjiga koju sam već
pročitala, ali pročitala bih je milijun puta samo kako bih se povezala s nekime tko
prolazi kroz isto što i ja. On je pobjegao... i ja ću. On se osvetio.
I ja ću se osvetiti.
“Kažeš mi da je bijeg uzaludan, ali mi onda doneseš ovo?” Podigla sam knjigu
i pogledala ga prije nego što sam je vratila na noćni ormarić.
“Slučajnost.” Njegov dubok glas donio je toplinu u moju kolibu, kao da je bio
vatra u nevidljivom ognjištu. Čini se da je imao određenu moć koju nisam
razumjela jer se zadržavao kad nije trebao, jer bi uvijek otišao, kao da se mogao
udaljiti s dužnosti kad god je poželio.
“Zašto ti ne vjerujem?” Zatim sam zgrabila balzam za usne i pritisnula
plastičnu tubu kako bih osjetila tekućinu u njoj. Bila je neotvorena - posve nova.
Odložila sam je i otpila još jedan gutljaj kakaa.
Nije govorio ništa.
Željela sam se pretvarati da mi ovi darovi ne znače ništa, ali sada kad sam ih
imala, koliba mi se doimala životnijom, podnošljivijom. Kažu da su male stvari u
životu najvažnije... i shvatila sam da je to istina. “Zašto si mi donio sve to?”
“Zašto mi umjesto toga ne zahvališ?”

51
 Knjige.Club Books
Pogledala sam u sljezove kolačiće prije nego što sam otpila još jedan gutljaj,
namjerno uhvativši jednoga ustima tako da ga mogu žvakati i pustiti ga da mi se
rastopi na jeziku. “Hvala ti...”
Naslonio je glavu na zid, a jedina vidljiva koža bili su mu dlanovi na kojima
sada nije imao rukavice.
“Ali zašto? Znaš da pokušavam pronaći način da pobjegnem odavde.”
Nije rekao ništa.
Nikad me nije odao, nikad me nije prijavio. Kad bolje razmislim, bio je jedini
donekle ljubazan stražar u ovom logoru. “Sada si mnogo drukčiji nego što si bio
kad sam stigla ovamo.” Zabio mi je glavu u snijeg i pokušao me ugušiti ne bih li
se pokorila. Prijetio je da će mi razbiti lice.
I dalje ništa.
Bila sam gladna, ali htjela sam uživati u svakom gutljaju tog toplog kakaa
prije nego što se ohladi. Sjedila sam ondje i uživala u njemu. Vjerojatno je zurio u
moje lice, ali s obzirom na to da su mu oči bile skrivene, nisam to mogla znati.
Ali mogla sam osjetiti... osjetiti taj probadajući pogled.
“Magnus.”
Umirila sam se zbog načina na koji je njegov duboki glas presjekao tišinu,
načina na koji je tako lako zahtijevao moju pozornost. Imao je snažnu prisutnost,
pa sam se pitala je li on na višem položaju od svih ostalih ovdje.
Odjednom je ustao sa stolca i pošao prema vratima.
“Želim svoju sestru... molim te.”
Zaustavio se na pragu, a vrata su bila odškrinuta, pa je hladan zrak ulazio u
kolibu. “To se neće dogoditi.”
“Učinit ću bilo što. Ribat ću zahode. Prat ću rublje. Što god želiš. Ali molim
te, samo nas pusti da budemo u istoj kolibi.”
“To ne ovisi o meni...”
“Ne vjerujem ti.”
Nastavio je gledati van, kao da nije htio vidjeti bolan izraz na mom licu koji
je odgovarao mom glasu. “Molim te... znam da nisi kao ostali.”
Nad nas se nadvila tišina dok je gledao van u hladnoću. “U tome posve
griješiš.”

52
 Knjige.Club Books

8
MAGNUS

PROVELA SAM TRI DANA LOPATAJUĆI SNIJEG.

Noge su me toliko boljele da sam jedva hodala. Magnus je sigurno znao
koliko sam umorna jer mi je nastavio donositi dodatne stvari, primjerice šalicu
vruće čokolade, nekoliko keksića, čak i bilježnicu i olovku... kao da je znao da
volim pisati.
Kad su dani lopatanja završili, zapravo mi je laknulo što ćemo se vratiti u
normalu, vratiti se dosadnom poslu na čistini.
Nisam gledala ženu koja je visjela na omči. Sada je bilo drukčije, jer sam
znala kako je izgledala dok je bila živa. Ispod nje nije bilo snijega jer je bio
očišćen. Ondje je položen drveni križ, kao da je jedna od njezinih prijateljica
učinila nešto kako bi odala počast njezinu životu.
Ali nikad nisam pogledala ravno u nju.
Nikad se neću naviknuti na smaknuća, bez obzira što Bethany rekla.
Čak i da prođe nekoliko godina, moji osjećaji se nikad neće promijeniti.
Nekako ću pobjeći odavde i sve ispričati policiji. Gledat ću suđenje ubojici i
zatim kako ga odvode u zatvor nakon što ga osude. Natjerat ću ga da plati za sve
što je učinio jadnim ženama koje su se jednostavno našle na krivom mjestu u krivo
vrijeme.
Bethany je jela sa suprotne strane stola. “Je li to bila tvoja sestra?”
Kimnula sam.
“Vi ste prve koje su doveli u paru... koliko ja znam.”
Nisam joj spominjala našu priču jer je u njoj moja sestra djelovala kao loša
osoba. Trenutno smo samo trebale preživjeti, a imati što više saveznika bio je
način kako to postići. “Da.”
“Prilično se loše nosi sa svime. Cindy je s njom u kolibi, kaže da joj je vrlo
teško.”
“Znam.”
“Žao mi je. To sigurno nije lako. Zato sam zahvalna... što sam sama ovdje.”
“Koga si ostavila za sobom?” šapnula sam.
Neko je vrijeme šutke sjedila i, ubacujući hranu u usta pogleda usmjerena
nadolje. “Svoju kćer.”
53
 Knjige.Club Books
Pogled mi je pao kad sam čula te riječi. “Žao mi je...”
“Sigurna sam da je sa svojom bakom, ali…” Osjećaji su joj zapeli u grlu i
prestala je govoriti.
Pokraj nas je prošao stražar, pa smo uprle poglede u hranu.
“Pobjeći ću odavde. I zatim ću spaliti ovo mjesto do temelja.”
“Zabavno je sanjariti...”
“Ne. Uistinu ću to učiniti.” Iz džepa sam izvukla komadić metala koji sam
pronašla u snijegu i rastvorila dlan tako da i ona vidi. Bio je to tanki komad metala
koji se odlomio od šarke razbijenog sanduka.
Vratila sam ga u džep.
Na trenutak se umirila prije nego što je nastavila jesti. “Što ćeš s time?”
Bio je premalen da ga upotrijebim kao oružje. Bio je premalen da se njime
obranim od vukova u divljini. Ali za jednu stvar bi mogao poslužiti. “Magnus mi
je dao olovku...”
“Rekao ti je kako se zove?”
“Da. Zar to inače ne čine?”
Odmahnula je glavom.
Nastavila sam. “Mislim da bih to dvoje mogla iskoristiti kako bih obila bravu
svoje kolibe.”
Zastala je i zagledala se u mene, toliko iznenađena da nije pokazala ni
zanimanje ni zamjeranje. “I onda? Nikad nećeš uspjeti sama, u mraku... I tko zna
jesi li uistinu čula to zvono. Bili smo usred oluje, pa je zvuk mogao stići od bilo
kamo. Možda čak nisi dobro odredila ispravan smjer.”
Vjetar je mogao puhati iz nekoliko smjerova, pa je neovisno o njegovu izvoru,
zvono moglo biti tako daleko da uopće ne postoji šansa da uspijem stići onamo, a
može se dogoditi i da pođem u smjeru suprotnom od zvuka. Ali čvrsto sam se
držala činjenice da sam ga čula, da je ondje negdje. “Istražit ću logor i vidjeti
mogu li ukrasti nešto opreme. Možda kartu, pištolj, nešto hrane i vode na kojima
ću preživjeti, signalne rakete, ako ih imaju...”
Bethany je i dalje bila šokirana.
“Moram obaviti nešto priprema prije nego što se dam u bijeg. Uz to još moram
doći do svoje sestre...”
“Ako uspiješ u tome, nju ćeš morati ostaviti.”
“Zašto?”
“Jer nisu svi u toj kolibi odani tvom cilju. Mogle bi te cinkati.”
To mi se gadilo. “Čak i ako to znači da bi mogle biti oslobođene?”
Kimnula je. “Morat ćeš je ostaviti, pa ako uspiješ... vratiti se po nju.”
Nisam mogla ostaviti svoju sestru. Otišle smo zajedno - preživjele smo
zajedno.

54
 Knjige.Club Books
“Ali mislim da je to loša ideja, jer će te vjerojatno uhvatiti.”
“Imaju li po noći postavljene stražare?”
“Nemam pojma, ali pretpostavljam da imaju. Ako te uhvate, bit ćeš sljedeća
žrtva za Crveni snijeg.”
Odjednom sam izgubila apetit.
“A ako se to dogodi, što će onda biti s tvojom sestrom?”
Nisam htjela da moja sestra tjedan dana gleda moje beživotno tijelo kako visi.
Nisam htjela da mora živjeti sa sjećanjem na moje ubojstvo. “Znam, ali moram
pokušati. Jer ako ne pokušam, sve žene ovdje će umrijeti. Imaju organizirano
dostavljanje droge iz aviona na prokletom nebu. Znaju što rade i policija ili
obavještajne agencije nikad ih neće uloviti. Nitko nas ne dolazi spasiti, Bethany.”
Spustila je pogled.
“Prijavit će nas kao nestale osobe i policija će pretpostaviti da smo završile u
trgovini ljudima... što je genijalno. Na posve su krivom tragu. Ovi tipovi su to
namjerno učinili. Uzimaju žene da rade u logoru jer su muškarci dovoljno snažni
da im se suprotstave. Znaš što? Dovoljno smo snažne da im se suprotstavimo - a
ja ću to i učiniti.”
Gurkala je hranu po tanjuru plastičnom vilicom, lagano kimnuvši. “Za dobro
svih nas, nadam se da imaš pravo. Nadam se da možeš uspjeti u ovome. Nadam
se da nam možeš darovati slobodu koju sve zaslužujemo.”
“Hoću, Bethany... da znaš da hoću.”

***

Nakon što su mi donijeli večeru, čekala sam.

Nisam otišla spavati, iako sam znala da ću sljedećeg jutra biti iscrpljena.
Škljocala sam kemijskom olovkom koju mi je Magnus dao, palcem sam
pritiskala gumb za izvlačenje vrha. Zatim bih ga ponovno pritisnula. I opet. Zvuk
škljocanja ispunjavao je mračnu kolibu, oči sam uprla u strop, a srce mi je
bubnjalo zbog mojih kasnonoćnih planova.
Nisam imala sat pa nisam znala koliko je sati. Nisam imala čak ni prozor, pa
nisam imala načina za provjeravanje stanja pred mojim vratima. Imala sam samo
sluh, no moje mogućnosti sezale su samo do ulaznih vrata i trijema neposredno
izvan kolibe.
Bila sam previše nervozna da nastavim čekati pa sam ustala i navukla čizme.
Zakopčala sam jaknu. Zatim sam nagurala ručnik u pukotinu ispod vrata tako da
mogu upaliti svjetlo i rastaviti olovku. Rastavljala sam je dio po dio, sve dok
nisam došla do tankoga metalnog uloška koji bih mogla iskoristiti za
otključavanje brave. Ostale dijelove sam ugurala pod plahtu prije nego što sam
izvukla krhotinu metala koju sam pokupila kad je droga padala iz neba.
55
 Knjige.Club Books
Nikad prije nisam učinila takvo što.
Ali vidjela sam to u filmovima, i mora biti neke istine u tome.
Uglavila sam dijelove u mali otvor u vratima i pokušala malo istražiti iznutra,
pa ugurala krhotinu unutra trudeći se imitirati položaj ključa i zatim s pomoću
olovke počela polako okretati kvaku. Svaki put kad bih pokušala, jedva sam
uspjela pomaknuti kvaku za centimetar prije nego što bi kliznula natrag. “Uf...”
Nastavila sam pokušavati, stalno čineći isto iznova, ne odustajući iako se
činilo nemogućim. Nisam imala odgovarajući alat poput ljudi u filmovima. Nisam
bila posebno pametna. Tiho sam opsovala i zakoračila unatrag, ljuta što će glupa
vrata biti moja propast.
Okrenula sam se prema krevetu spremajući se zavući pod pokrivač.
Umjesto toga sam zastala i zagledala se u knjigu na noćnom ormariću.
Grof Monte Cristo.
On nije odustao. On je godinama planirao svoj bijeg. Pobjegao je, vratio se s
odmazdom i natjerao sve da plate.
I ja sam morala to učiniti.
Ponovno sam se okrenula i počela iznova.
Trebalo mi je trideset minuta, ruke su mi postale znojne i skliske, tako da sam
morala skinuti jaknu, ali uspjela sam.
Prokleto sam uspjela.
Kvaka je olabavjela pa sam je lako okrenula jednim zakretom zapešća.
Zastala sam i iznenađeno gledala. “Da.” Navukla sam jaknu, ugasila svjetlo i
izvukla ručnik ispod vrata. Sada mi je srce lupalo tako brzo da sam jedva išta čula.
Ključanje krvi zamaglilo je sve oko mene. Bila sam tako prestravljena da gotovo
nisam željela napustiti kolibu.
Bila sam u prokletoj Platonovoj špilji.
Mnogo više u strahu od potencijalne slobode nego sterilnog zatočeništva.
Duboko sam udahnula, dala sve od sebe da pokušam kontrolirati svoje
podivljalo srce i zatim otvorila vrata.
Bilo je mračno.
U logoru je bila nekolicina upaljenih svjetala, ali staze su većinom bile
skrivene u mraku. Stajala sam i osluškivala, čekajući zvuk teških čizama na
snijegu, čekajući da prođe netko od stražara.
No ništa se nije dogodilo.
Ako su sve zatvorenice zaključane u kolibama bez prozora, kako bi mogle
pobjeći? Možda je noćna patrola bila besmislena, naročito zbog toga što
bježeći po mraku ne biste mogli daleko stići.
Trebala mi je svjetiljka.

56
 Knjige.Club Books
Izišla sam iz kolibe i stala na drveni trijem. Vrata su se tiho zatvorila za mnom,
uz jedva čujni škljocaj sjela su u okvir. Pogledom sam prešla lijevo i desno, žili
zbog slabog svjetla kolibu sam mogla samo vizualizirati u glavi. Dovoljno sam
često hodala do čistine da se sjećam puta, a s obzirom na to da smo prije nekoliko
dana očistile sav snijeg, ne bih se trebala spotaknuti ni na što.
Sišla sam niz stube i osjetila kako mi čizme dodiruju tlo.
Ovo se zaista događalo.
Polako sam hodala, trudeći se ispitati tlo pred sobom prije nego što zakoračim,
paziti da ne naiđem na prepreku zbog koje ću pasti i razbiti nos, ili još gore,
izgubiti svijest, tako da me ujutro pronađu. Čak i da sam htjela pobjeći u tom
trenutku, nisam mogla. Otišla bih u divljinu po mrklom mraku i izgubila se. Ne
bih preživjela više od nekoliko sati. Za preživljavanje mi je bila potrebna oprema,
oružje, voda, hrana... svjetlo.
Ja sama nisam bila dovoljna.
Krenula sam dublje u logor, prolazeći kraj koliba za koje sam znala da su
ondje. Osjećala sam lagani povjetarac, nježno šuškanje grana visokih borova koji
su se uzdizali nad mnom poput divljih nebodera. Iz usta mi je izlazio topli dah, a
zatim se vratio i raspršio mi se po licu kao da sam stajala pred ovlaživačem zraka.
Čak i da sam imala svjetiljku, ne bih je upotrijebila. Ovdje je bilo tako mračno
da bi se svako svjetlo doimalo poput svjetionika. Zbog toga sam pretpostavila da
nema stražara na dužnosti - jer ništa ne bi vidjeli.
Stigla sam do čistine. Shvatila sam to jer su kutije s drogom i dalje bile na
osvijetljenim stolovima. Nisam išla u tom smjeru jer im je vjerojatno više
bilo stalo do njihova proizvoda nego do djevojke u bijegu, a možda paze na taj
dio logora.
Obišla sam kolibu i naposljetku stigla do veće građevine koju sam bila
zamijetila dok smo čistile snijeg. Zastala sam jer je kroz prozore dolazila svjetlost.
U njoj su bili stražari.
A ako su unutra bili stražari... to je značilo da su unutra i potrepštine.
Otkucaji srca su mi se bili usporili kad sam se navikla na zagušujuću tamu,
kad sam shvatila da sam uistinu sama u logoru. Ali sada, kad sam otkrila znakove
života, ponovno je počelo snažno udarati.
Neko vrijeme sam samo zurila, čekajući da vidim hoće li netko proći kraj
prozora.
Ništa se nije dogodilo.
Željela sam otići dalje i istražiti ostatak logora, ali sam znala da je ta građevina
najvjerojatnija lokacija na kojoj se nalaze sve meni potrebne stvari. Kad bih se
dokopala barem pištolja i streljiva, to bi doista značilo da imam šanse.
Pošla sam prema većoj kolibi i udarila u nešto.
Koljenom sam udarila u drvenu ogradu oko stuba.

57
 Knjige.Club Books
Zatvorila sam usta i potisnula jecaj, šutjela sam iako je bilo iznimno teško.
Kad sam duboko dišući uspjela otrpjeti bol, popela sam se do vrha, držeći se za
ogradu i tiho se krećući. Stigla sam na trijem i priljubila se uza zid, pokušavajući
nešto čuti.
Čula sam glasove, no nisam mogla razabrati što se govori.
Primaknula sam se prozoru, stajala sam točno pred njim i pokušavala
prisluškivati. Možda bi mogla saznati informacije koje bi mi pomogle da shvatim
gdje sam, ili prolazi li itko ovim područjem, postoji li neka ruta za bijeg koje
nismo svjesne.
Ali prozori su bili predobro izolirani pa nisam razabrala baš ništa. Čula sam
nekoliko različitih glasova, kao da je ondje bilo nekoliko stražara. Što su radili u
ovo doba? Koje god doba bilo...
Polako sam se primicala sve bliže, okrenuta prema prozoru, jednim okom
pogledavajući prema oknu kako bih vidjela unutra. Morala sam saznati što
je unutra, otkriti je li sadržaj vrijedan budućeg provaljivanja.
Oko okruglog stola okupilo se pet stražara. Sa stropa točno iznad stola visjela
je svjetiljka, osvjetljujući karte na stolu, žetone za poker i hrpu eura na sredini
stola. Bili su odjeveni u svoje crne kapute dugih rukava, no nisu nosili plašteve.
Vidjela sam im lica.
Jedan tip je imao gustu, crnu bradu. Bio je mišićav i krupan pa sam bila
prilično sigurna da je to stražar koji me bio udario u lice kad sam stigla u logor.
Drugi muškarac bio je ćelav i imao je brkove. Svi su bili mišićavi, nije bilo
nijednog mršavog. Nisu mogli biti slabi za obavljanje ovoga posla, ni fizički
ni psihički.
Muškarac okrenut točno prema meni, očiju uprtih nadolje, zurio je u karte
koje je držao u ruci, a pogled mu je bio bezizražajan jer je imao dobro pokeraško
lice. Imao je smeđe oči, tople poput vrućeg kakaa koji sam pila u svojoj kolibi, i
svijetlu put s naznakom maslinastog tona, kao da je istodobno imao i francuske i
talijanske krvi. Njegova široka ramena rastezala su tkaninu odore, a iako je bio
visok kao i ostali, nije bio krupan poput njih. Još je nekoliko trenutaka mirovao,
a zatim je položio karte na stol.
“Proklet bio.” Ćelavi je tip bacio svoje karte na stol i otpio gutljaj piva.
Ostali su prosvjedujući zarežali i također odbacili karte.
Kutovi usana podigli su mu se u blagi smiješak, a zatim je privukao sve
žetone, samozadovoljan, ali i skroman, jer nije rekao ništa o svojoj pobjedi.
Zgrabio je pivo i, kad ga je podigao kako bi otpio gutljaj, pogledi su nam se sreli.
“Dovraga...” Istog sam se trenutka sagnula. “Sranje, sranje, sranje.” Počela
sam drhtati od straha jer me bez sumnje vidio. Posve se ukočio jer je vidio nešto
kroz zaleđeno staklo.
Bila sam toliko prestrašena da se nisam mogla pomaknuti.

58
 Knjige.Club Books
No nisam čula nikakvo kretanje iz unutrašnjosti kolibe, korake koji se kreću
prema vratima, glasne razgovore koji su se pretočili u vikanje.
Nisam se zadržavala kako bih saznala što se dogodilo.
Puzala sam ispod prozora i išla niz trijem, oprezno preko dasaka u podu,
pokušavajući stići do stražnje strane kolibe blizu šume. Mogla bih se u njoj sakriti
dok me ne prestanu tražiti. Vjerojatno mi nisu uspjeli vidjeti lice dovoljno dobro
da me identificiraju. Samo sam morala stići do svoje kolibe prije njih.
Zašla sam za ugao i stigla do stuba na stražnjoj strani. Držeći se dlanom za
ogradu polako sam sišla do podnožja, gazeći po malenim hrpama snijega koje se
još nisu otopile.
Zgrabio me nečiji dlan.
Povukao me i gurnuo uz platformu, leđima sam udarila u drveni materijal koji
me je zaklanjao od trijema. Bilo je tako mračno da mu u naguravanju nisam
vidjela lice, ali sada je svjetlost iz kolibe padala ravno na njega, osvijetlivši mu
lice dovoljno da mu razaberem crte lica.
Bio je to stražar koji me bio spazio.
Brzo je stigao ovamo... i to posve nečujno.
Ubrzano sam mu disala u lice, paralizirana jer me uhvatio, toliko prestravljena
da se nisam mogla ni pomaknuti. Ali pronašla sam snagu i zamahnula rukom
unatrag kako bih ga udarila u lice, kako bih se oslobodila i pobjegla u šumu. Lako
me svladao, kao da sam dijete. Dlanovima mi je zarobio ruke, držeći me tako
čvrsto da je jedini pokret koji sam mogla napraviti bilo ravnomjerno podizanje i
spuštanje prsa dok sam disala. “Koga si vraga radila?” Njegov dubok glas bio je
stišan u šapat, no gnjev ga je tako razjario da sam mislila da viče, kao da se dere
iz petnih žila. “Znaš li što će ti učiniti ako te zateknu ovdje? Bit ćeš sljedeća žrtva
za Crveni snijeg. Razumiješ li me?” Snažno mi je stiskao ruke, držeći me tako
čvrsto da ću sutradan imati dvije modrice. Povukao me i zatim gurnuo natrag
u drvo, pokušavajući me malo urazumiti.
Osjećaj ugroženosti odmah me napustio kad sam shvatila tko je. “Magnuse?”
Iz nosnica mu je neprekidno izlazila para jer je razgnjevljen teško disao.
“Misliš li da bi bila živa da sam netko drugi?” Njegova smeđa kosa bila je kratka,
ali gusta, pomalo neuredna jer je ipak bio kraj dugog dana provedenog na
hladnoći. Linija čeljusti bila mu je oštra poput stakla, oštrija nego što sam bila
zamijetila tijekom brzih pogleda pod njegovu kapuljaču. Više nije bilo lagane
brade na donjem dijelu njegovih usta, kao da se obrijao nakon što mi je dostavio
večeru. Pogled u njegovim očima nije bio smiren i mudar kao što je bio dok je
igrao poker s ostalim stražarima. Sada su mu oči bile raširene... i gorjele su.
“Samo pokušavam...”
“Boli me briga što si pokušavala učiniti. Moraš se vratiti u svoju kolibu prije
nego što te otkriju. Ako te pronađu, neću ti moći pomoći.” Napokon je popustio
stisak na mojim rukama i odmaknuo se, kao da se morao povući kako me ne bi
59
 Knjige.Club Books
uistinu ozlijedio od ljutnje. “Idi. Smjesta.” Lagano je podigao pogled, kao da želi
provjeriti je li još koji od stražara izišao iz kolibe.
I dalje sam bila kao oduzeta, nisam se mogla pomaknuti.
Spustio je pogled i ponovno se zagledao u moje oči, jednako divlji kao i ranije,
a gnjev u njemu je rastao.
“Zašto mi pomažeš?”
Njegove smeđe oči prelazile su mi licem i palile moje dok su mu se prsa
podizala i spuštala gnjevnim udasima, a para mu je izlazila iz nosnica u tamu
i nestajala. Ovo je bio pogled koji mi je, skriven ispod kapuljače, upućivao
posljednjih nekoliko tjedana. Izgledao je gnjevno, no možda je uvijek tako
izgledao. “Nastavi me ljutiti i prestat ću.” Vratio se do mene i rekao tišim glasom.
“Neće me biti nekoliko tjedana. Bit ćeš prepuštena sebi. Zato predlažem da budeš
jako pristojna.”
Crkveno zvono na vjetru bilo je prvi znak nade na ovome izoliranom mjestu.
Ali ovaj muškarac je bio veći simbol nade, moj milosrdni spasitelj. Dlanovi su mi
se tresli, ne od hladnoće, nego od utjehe koju mi je donosio, od vjerovanja da
postoji malo dobrote na ovom mjestu... čak i ako je omotana u tamu. I izgubiti to,
makar na kratko vrijeme, bilo je okrutno. Nisam ga mogla pustiti, nisam mogla
izgubiti taj pojas za spašavanje koji mi je Bog ponudio. “Kako to misliš, odlaziš?
Kamo ideš? Kad ćeš se vratiti...”
“Idi natrag u svoju kolibu. I nemoj izvoditi takva sranja dok me nema.”
Prišla sam mu bliže, dlanovi su mi pošli prema njegovim podlakticama jer
sam ga htjela dodirnuti, dodirnuti jedinoga muškarca u ovom logoru koji nije zao.
“Povedi me sa sobom...”
Nije treptao dok je gledao u mene, kao da je uistinu razmišljao o tome, kao da
si je uzeo trenutak da smisli kako bi to mogao izvesti, da donese plan kako bi me
mogao potajno izvući iz ovog groznog mjesta. “Ne mogu.”
“Molim te...”
Izvukao je ruku iz mog stiska. “Rekao sam ti da ne mogu.”
“Magnuse...”
“Idi.” Udaljio se od mene, prekinuvši naš razgovor, pa se stubama vratio do
trijema.
U tom se trenutku čuo glas jednog od muškaraca. “Hoćemo li odigrati još
jednu partiju?”
Odmah sam zakoračila natrag, skrivajući se uz platformu tako da svjetlost ne
može pasti ne moje tijelo.
Magnusov odgovor bio je kratak. “Dolazim.” Ušao je i glasno zatvorio vrata
za sobom, kao da mi je htio dati do znanja da su svi unutra... i da je zrak čist.

60
 Knjige.Club Books

9
TRENDSETERICA

NAKON ŠTO SAM SE VRATILA U KOLIBU, NISAM MOGLA SPAVATI.

Prevrtala sam se u krevetu i zaspala tek pred jutro.
Stražar koji je došao po mene nije bio nimalo nalik Magnusu.
“Diži prokletu guzicu!” Vrata su se širom otvorila i stražar me prenuo iz sna
na najbezobzirniji mogući način.
Toliko sam sé uspaničila da sam naposljetku pala s kreveta, udarivši
dlanovima i koljenima u drveni pod.
Stražar se glasno nasmijao. “Ti i ja ćemo se malo zabaviti.”
Koljena su me boljela od pada na pod, pa mi je trebalo nekoliko trenutaka da
ustanem, podignem čizme s poda i vratim se do kreveta kako bih se obula.
“Hajde, idemo.” Pljeskao mi je dlanom o dlan ispred lica. “Brže malo. Taj se
kokain neće sam pripremiti.” Nastavio mi je bez prestanka mahati dlanovima pred
licem, kao da me pokušavao isprovocirati ili me natjerati da briznem u plač.
Ignorirala sam ga, obula čizme i zatim uzela jaknu.
Zgrabio me za ruku i gurnuo van prije nego što sam je uspjela odjenuti.
Spotaknula sam se na drvenom trijemu i udarila u ogradu, a jakna mi je visjela
s tijela jer sam stigla navući samo jedan rukav.
Prošao je kraj mene i zaputio se niz stube. “Brže malo.”
Ljutito sam gledala u njega dok je prolazio prije nego što sam se uspravila.
Silazila sam niz stube i navlačila jaknu, zakopčavši se pokušavajući sačuvati ono
malo topline koje mi je ostalo u tijelu.
Hodao je preda mnom i vodio me do čistine gdje ću raditi ostatak dana i
naprezati sve mišiće u tijelu podižući sve te teške kutije. Umjesto da ode, kao
što je to činio Magnus, ovaj je stražar ostao, pridruživši se ostalima kako bi
nadzirao naš rad.
Okrenula sam se prema stolu i počela pripremati kutiju.
“Jesi li dobro?” Bethany je pognute glave radila na svojoj kutiji.
“Dobro sam.”
“Jer izgledaš kao da ćeš ubiti nekoga.”
“Sigurno uvijek tako izgledam jer se baš tako uvijek osjećam.”

61
 Knjige.Club Books
***

Ručale smo dok su stražari kružili oko nas, nadajući se da će netko prekršiti
pravila tako da nas mogu kazniti.
Jer su bolesni.
Sljedećeg dana bio je Crveni snijeg... a ja nisam mogla ponovno prolaziti kroz
to.
“Sinoć sam se iskrala iz sobe”, šapnula sam.
Bethany je bila dobra u skrivanju reakcija, pa ni ovaj put nije reagirala. “Što
se dogodilo?” Zabola je vilicu u komad piletine i pojela zalogaj, a zatim
je zagrabila rižu.
“Malo sam istraživala po logoru, pokušala sam otkriti gdje čuvaju osnovne
potrepštine.”
“I?”
“Zatekla sam stražare kako igraju poker u kolibi. Kad sam zavirila unutra,
jedan od njih me vidio...”
Umirila se, ne pomičući vilicu. “O moj Bože...”
“Pokazalo se da je to bio Magnus. Izišao je i rekao mi da se vratim u svoju
kolibu.”
“Što?” Malo je podigla glas.
Udarila sam je nogom, pokazujući joj da bude tiho.
Trgnula se i nastavila jesti.
Nismo nastavile razgovarati dok sljedeći stražar nije prošao pokraj nas.
“Što se dogodilo?” šapnula je.
“Rekao mi je da odlazi na nekoliko tjedana... zamolila sam ga da me povede
sa sobom. Odbio me.”
“I nije te prijavio?”
“Sjedim ovdje s tobom, zar ne?”
“Ne mogu vjerovati...”
Ni ja još nisam mogla vjerovati.
“Mogao te na licu mjesta objesiti. Trebao te prijaviti, ali nije to učinio.”
“Znam.”
“Valjda nisu baš svi zli, no nikad nisam vidjela stražara koji nije zao.”
Zbog toga sam se prisjetila našega prvog susreta, kad je bio grub prema meni.
Možda se tako ponio samo zato što su drugi stražari bili oko nas. Ili se možda
uvijek tako ponašao, ali ga je nešto u vezi sa mnom učinilo manje nasilnim. Zaista
nisam znala u čemu je stvar.
“Spavaš li s njim?”

62
 Knjige.Club Books
“Ne”, odmah sam odgovorila.
“Je li pokušao...?”
“Ne.” Nikad nije učinio ništa takvo.
“Misliš li da je on neki policajac na tajnom zadatku?”
Ne bi li to bilo lijepo? “Ne... jer bi mi to jednostavno rekao.”
“Vjerojatno, da.”
“U međuvremenu imam novog stražara. Totalni je psihopat.”
“Svi su oni psihopati, draga. Je li ti Magnus rekao kamo ide?”
“Ne, ali stražari moraju dobivati slobodne dane. Ne mogu stanovati ovdje sve
vrijeme. Sigurno imaju živote izvan ovog mjesta. Rotiraju li se tvoji stražari?”
“Da. Imala sam ih nekoliko tijekom godina.” Gurkala sam hranu po tanjuru,
razmišljajući o načinu na koji su te smeđe oči palile moje vrelim bijesom. Dok
mu je kapuljača pokrivala lice, zapravo nikad nisam marila za to kako izgleda pod
njom, jer su mi svi stražari bili jednaki - čudovišta. Nikad nisam zamišljala da bi
tako izgledao, s muževnim crtama lica, oštrom linijom čeljusti, očima punim
autoriteta i glasom tako snažnim da bi mogao zatresti zidove.
“Misliš li da će ti pomoći da pobjegneš?”
“Ne znam... imam osjećaj da bi mi to već ponudio do sada.”
“Istina.”
“Iskreno, zapravo ga uopće ne poznajem. Ne znam koja mu je svrha ovdje.
Ne znam tko je izvan logora. Ne znam zašto je on ljubazniji od ostalih. Ne znam
koliko daleko doseže njegova velikodušnost...”
“Pitaj ga kad se vrati.”
“Da, hoću.”

***

Moj novi stražar bio je odvratan.

Ponašao se prema meni kao da sam pas.
Kad je stigla večera, ona žena uopće nije ušla unutra. Stražar je donosio
pladanj. Prišao mi je, pružio mi pladanj i potom počeo zviždati kao da sam pas
koji je trebao moliti za hranu.
“Pjevaj.” Ponovno je zazviždao. “Pjevaj, curo.”
Je li to činio svim djevojkama ili samo meni? Ako je mučio sve, onda bi
dostavljanje večere trajalo cijelu vječnost, ali kako je zapeo ovdje, vjerojatno
nije imao na što drugo trošiti svoje vrijeme. I možda se sjećao kad me udario u
lice, i otada me mrzi.
Počeo je pucketati jezikom. “Želiš nagradu? Okreni se na leđa.”

63
 Knjige.Club Books
Samo sam gledala u njegu, nisam mogla vjerovati u takve gluposti.
Glas mu je postao dublji. “Kujo, rekao sam da se okreneš na leđa.”
Radije bih gladovala nego mu se pokorila. “Goni se.”
“Što si mi to upravo rekla?”
Trebala sam držati jezik za zubima jer je on htio baš to, da mu se suprotstavim.
Htio je dobiti bilo kakvu izliku da me dodatno kazni. Upravo to je bilo ono što
želi.
Prišao je još bliže, pa mi je pladanj bio točno pred licem. Protresao ga je, zbog
čega se žemlja zatresla i zatim pala na pod. “Misliš da možeš tako razgovarati sa
mnom?” Odmaknuo je pladanj i sjeo kraj mene. Skinuo je rukavice.
Počela sam teže disati, osjećajući njegovu vrućinu kraj sebe, osjećajući kako
se madrac pomicao pod njegovom težinom. Adrenalin pomiješan s tjeskobom
činio je posve novi koktel.
Jeo je rukama, trpao je hranu u usta, radeći nered posvuda, i gledao me ravno
u lice, promatrajući moje reakcije.
Zurila sam pred sebe i davala sve od sebe da ga ignoriram.
Zaprljao je odjeću, žvakao je glasno i nepodnošljivo, mljackajući usnama,
glasno podrigujući se samo kako bi izazvao moje gađenje. “Bogme prilično
ukusno.” Pojeo je sve s pladnja, ostavivši ga posve praznog. “Možda i ti dobiješ
malo sljedeći put, budeš li me slušala.” Ustao je s kreveta, bacio pladanj na pod i
izišao.
Pogled mi je prešao na žemlju na podu, jedini komadić hrane koji ću dobiti te
večeri. Bila sam previše tvrdoglava da ga pojedem, radije bih da ne mogu spavati
od gladi nego da potkopam svoju moralnu snagu.
No tada mi je pogled prešao na knjigu na noćnom ormariću.
Morala sam čekati svoj trenutak, biti strpljiva, i tada će mi se ukazati prilika...
i tada ću dobiti svoju zadovoljštinu.
Ali kako bi se to dogodilo, morala sam ostati snažna. Morala sam jesti. Morala
sam ostati smirena. Morala sam ostati usredotočena na nagradu koja je bila
daleko, na san koji će postati stvarnost... jednog dana.
Podigla sam žemlju i pojela je.

***

Još jedan Crveni snijeg.

Nisam gledala, nikad neću gledati.
Ali bilo je nemoguće ignorirati zvukove, bilo je nemoguće ne čuti nevinu ženu
kako vrišti dok je vuku do omče. I zatim se guši kad joj izmaknu sanduk
pod nogama. Nož u trbuh. Zvuk krkljanja. I naposljetku mrtva tišina.

64
 Knjige.Club Books
To niste mogli isključiti.
To niste mogli držati izvan svojih noćnih mora.
Niste si mogli zaštititi duh... svaki je put blijedio sve više.
Bethany je rekla da s vremenom postane lakše.
Ne - postajalo je gore.

***

Stražar je stvarno uživao mučeći me.

Nastavio se odnositi prema meni kao prema psu, tjerao me da radim za svoju
večeru, kao da ubijanje u poslu cijeli dan nije bilo dovoljno osigurati mi obrok.
Privukao je stolac koji je stajao uza zid, postavio ga pred mene i zatim sjeo
na njega.
Ma. Daj. Me. Nemoj.
Podigao je pladanj. “Ovo izgleda jako dobro... pečenje, mrkva, kruh od
kiselog tijesta... malo jagoda...” Glasno je onjušio pladanj prije nego što ga je
ponovno spustio. “Jednako dobro kao i večera kakvu mi dobijemo.”
Jedini razlog zašto se nisam raspala na komadiće bio je taj što je ova tortura
bila privremena. Magnus će se vratiti i ovoj će noćnoj mori doći kraj. Dobivat ću
svoje obroke kao i obično, a dobit ću čak i ugodno društvo - a možda, ako ga
uspijem nagovoriti, i svoju slobodu. Mrzila sam sve stražare kad sam
stigla ovamo, uključujući i Magnusa, ali sada je on bio moj saveznik, baš kao i
Bethany. On će se vratiti... i spasiti me iz ovog pakla.
Nastavila sam gledati u njegovu tamnu kapuljaču, vidjevši kako mu se ispod
nje lagano probija crna brada. Sada sam znala kako mu izgleda lice, nakon što
sam ga vidjela u najvećoj kolibi. Sada ga barem nisam morala gledati u oči, samo
se usredotočiti na sjenu preko njegova lica.
“Svaki dan ostaješ bez večere... Sigurno si gladna?”
“Ne osobito.” Izgubila sam apetit zbog toga što sam morala sjediti u njegovoj
prisutnosti.
“Zašto ti ne vjerujem?” Iz njegova grla dopro je duboki grohot jer je previše
uživao u ovome. Zgrabio je vilicu i promiješao hranu na tanjuru, povlačio je meso
kroz umak.
Kruljilo mi je u želucu.
Ja sam to čula.
On je to čuo.
Znala sam da se smije i ne pogledavši ga.
“Dogovorit ćemo se nešto.” Odložio je pladanj u moje krilo.
Nisam bila toliko glupa da ga primim.
65
 Knjige.Club Books
“Možeš dobiti sve to... učiniš li nešto za mene.”
Već sam znala kamo to vodi.
“Popuši mi... i onda možeš pojesti sve to.”
Cilj mi je bio da ostanem snažna, a kako bih u tome uspjela, bila mi je
potrebna hrana. Tog mi je poslijepodneva definitivno bilo teže raditi jer je
mom tijelu nedostajalo hrane. Ali nema te motivacije koja bi me natjerala da
pristanem na to.
Uhvatila sam pladanj.
Duboko je udahnuo, kao da je znao da će dobiti ono što želi.
Podigla sam pladanj i zatim ga polagano iskrenula, puštajući da sve s tanjura
padne na pod među nama, sve vrijeme gledajući u njegovu kapuljaču, slušajući
kako hrana pada na pod pred mojim krevetom.
Okrenula sam pladanj naopako prije nego što sam ga pustila da padne na pod.
Nije se pomaknuo.
Postojala je mogućnost da će me pritisnuti na krevet i silovati, ali ipak sam
odlučila riskirati.
Cijelu je minutu ostao sjediti na stolcu.
Bethany nikad nije spomenula da stražari siluju djevojke, no nisam mogla
vjerovati da se to ne događa s obzirom na to da se nisu ustručavali mlatiti
nas, izgladnjivati i ponižavati. Bila sam spremna na borbu s njim, spremna zabiti
mu nokte u oči i oslijepiti ga.
Ustao je.
Malo sam se lecnula, očekujući da će poći na mene i pritisnuti me.
No umjesto toga samo je stajao preda mnom i šutnuo stolac natrag. “Izgleda
da sutra nećeš dobiti ni ručak.”
Meni odgovara.
Otišao je i zalupio vratima za sobom.
Napokon sam ispustila zrak iz pluća, dopustivši si normalno disanje, opuštena
sada kad je opasnost prošla.
Hrana je i dalje bila rasuta po podu.
Nisam oklijevala i pojela sam sve što se dalo spasiti.

***

Stražar je ispunio svoju prijetnju.

Svi su dobili obrok - osim mene.
Kazna za loše ponašanje bila je manje hrane, a ne oduzimanje.
Bethany je progovorila kad je zrak bio čist. “Što se dogodilo?”

66
 Knjige.Club Books
“Stražar mi je rekao da će mi dati večeru ako mu popušim. Znaš što sam mu
odgovorila.”
“Nikad nisam vidjela da netko nije dobio ručak...”
“Što da ti kažem? Prava sam trendseterica.”
“Zašto te toliko mrzi?”
“Nemam pojma.”
Bethany je uzela komadić kruha u dlan, kao da je pokušavala podijeliti svoju
hranu sa mnom.
“Nemoj”, šapnula sam. “Sigurna sam da samo čeka da to učiniš. Dobro sam,
zaista.”
Bethany je kruh iz ruke stavila u usta.
Istina, umirala sam od gladi, a znajući da te večeri neću dobiti ni večeru,
počela sam osjećati grčeve u trbuhu. Uspjela sam spasiti meso i krumpir s
poda, no sada kad nisam redovito dobivala dovoljno kalorija, zaista je počelo
utjecati na sposobnost mog tijela za rad. Bilo mi je teže nositi kutije, a u nekim
trenucima bila sam tako iscrpljena da nisam bila sigurna hoću li ih uopće moći
podignuti.
To je bilo upravo ono što je htio.
Htio je da ja budem sljedeća žrtva za Crveni snijeg.

67
 Knjige.Club Books

10
PRIJATELJICE NA NISKIM
POLOŽAJIMA

STRAŽAR NIJE DOŠAO TE NOĆI.

Nisam dobila večeru... ali nije bilo ni mučenja.
Smatrala sam se sretnom, iako sam bila toliko gladna da sam počela osjećati
mučninu. Mišići su mi se zatezali i postajali ukočeni jer nisam imala elektrolita
za njihovu normalnu, zdravu funkciju.
Nisam mogla čak ni spavati jer sam bilo tako silno gladna.
Noć je bila duga. Stalno sam si govorila da će se Magnus vratiti i pobrinuti da
dobijem dovoljno hrane.
Kad me stražar probudio sljedećeg jutra, i dalje je bio bijesan. “Kladim se da
ti sada jedno pušenje i ne zvuči tako loše, zar ne?” Podigao je moje čizme i bacio
mi ih ravno u lice.
Ustuknula sam kad me potplat čizme pogodio ravno u obraz.
“Idemo.”
Navukla sam čizme i jaknu te ga slijedila do čistine, no čak mi je i samo
hodanje bilo naporno. Nisam imala zraka, drhtala sam, bila sam tako slaba...
nisam znala kako ću izdržati dan. Kad smo stigli do čistine, pokazao mi je prema
stolu. “Uhvati se posla.”
Bethany je već pripremala sljedeću kutiju.
Otišla sam do stola i mučila se samo da kutiju dovučem do sebe. Otvorila sam
je i uhvatila. Ali izgubila sam ravnotežu, umalo prevrnuvši kutiju, gotovo prosuvši
kokain posvuda.
Bethany ju je uspravila prije nego što se sve prosulo.
“Ne pomaži joj!” viknuo je s druge strane čistine, promatrajući me kao da sam
neki pokus osuđen na propast.
Teško dišući vratila sam kutiju na stol.
Bethany se pretvarala da radi nešto na svojoj kutiji, iako je bila spremna
odnijeti je. “Što ti je učinio?”
“Nisam jela već danima...” Zastala sam na trenutak kako bih se usredotočila,
kako bih rekla samoj sebi da ja to mogu, da ja to moram. Ovo je bilo baš ono što

68
 Knjige.Club Books
je stražar htio postići, učiniti me tako slabom da me odrede za sljedeću žrtvu koja
će visjeti na omči... osim ako mu dam što želi.
“Sranje.”
Uprla sam cijelo tijelo kako bih podigla kutiju, zaljuljavši se od njezine težine,
a onda sam se okrenula i polako pošla do stola.
Ostale djevojke su me očito promatrale, pa mi je, kad sam se približila,
djevojka koja mi je bila najbliže diskretno pomogla da je podignem na stol, kao
da su zamijetile da jučer nisam dobila ručak i da me stražar namjerno
izgladnjivao.
“Hvala ti”, tiho sam šapnula.
Kad sam se okrenula, moj je pogled zastao na Melanie.
Djelovala je shrvano, oči su joj bile mokre od suza koje su brzo isparavale.
Obećala sam joj da ćemo pobjeći odavde, pa sam morala gurati dalje.
Morala sam.

***

Kad je došlo vrijeme ručka, nisam dobila pladanj. Ponovno.

Gledala sam Bethany kako jede.
Nije mi pokušavala dodati hranu jer je stražar samo čekao prvu priliku da još
nekoga povuče sa mnom - i natjera me da se osjećam još gore. Čak je prišao našem
stolu i stajao uz njega, lebdeći tako nad nama, kao da se želio pobrinuti da mi
Bethany ne uspije dati ništa.
Jer je htio da se slomim.
Vjerojatno nisam prva žena kojoj je to učinio.
Nije se palio na silovanje. Palio se na pokornost.
Ako ne želim biti sljedeća žrtva, morat ću mu popušiti.
Doslovce sam mu morala popušiti kako bih spasila život.
Željela sam si reći da mogu ovako, da mi nije potrebna hrana, ali ako ne
dobijem ručak ili večeru... onesvijestit ću se.
Vratile smo se poslu, noja sam svake sekunde postajala sve slabija. Nisam
bila sigurna kako sam uopće izdržala do kraja dana. Vrijeme je teklo tako sporo.
Svaki put kad sam imala osjećaj da su prošla tri sata, zapravo su prošle samo tri
minute.
Djevojke su ustale od svojih stolova, spremne za povratak u kolibe.
Bethany mi je prišla, a nekoliko drugih djevojaka s našeg stola nam se
približilo i zadržalo se u blizini. Tada je Bethany ispraznila svoje džepove i
ugurala hranu u moje, krećući se najbrže što je mogla a da joj ništa ne ispadne.
Željela sam zaplakati.
69
 Knjige.Club Books
Sve se odvilo u samo deset sekundi.
I zatim su se djevojke udaljile... kao da se ništa nije dogodilo.

***

Kad sam se našla sama u kolibi, pojela sam sve što su mi dale.
Bilo je to mnogo više hrane nego što se dobije u jednom obroku, što je značilo
da se nekoliko žena odreklo dijelova svojih obroka i dalo ih Bethany za mene. Tu
je bilo nekoliko komada piletine, kriške kruha, čak i proteinska pločica, grožđe i
cijela jabuka.
Osjećala sam se bolje samo nekoliko minuta nakon što sam pojela sve što sam
dobila.
Ponovno sam se osjećala živom.
Ako nisam željela da stražar shvati što se događa, morala sam se pretvarati da
sam slaba, ali ne tako slaba da ne mogu obavljati svoj posao. Nisam mogla biti
najsnažnija u krdu, ali nisam smjela biti ni najslabija.
Osjećala sam se pomalo krivom zbog toga što neću biti najslabija, jer je to
značilo da će neka druga djevojka to biti, a to je značilo da ću ja živjeti... a ona će
umrijeti.
Ali odagnala sam tu misao iz uma. Morala sam preživjeti.
Morala sam preživjeti... zbog svoje sestre.
Kad je došlo vrijeme večere, stražar je ušao u moju kolibu s pladnjem hrane.
Očito je mislio da će ovo biti večer kad ću popustiti. Da mi Bethany nije bila dala
hranu, tako bi se i dogodilo.
Ponovno je privukao stolac.
Ležala sam na krevetu i nisam ustajala, pretvarajući se da sam preslaba da bih
se pridigla u sjedeći položaj.
Odložio je pladanj na rub kreveta. Šutke je sjedio, kao da je očekivao da ću
se uspraviti i sjesti te udahnuti miris hrane. Prebrzo se poveselio.
Okrenula sam se prema drugom zidu.
Bio je miran.
Nisam htjela da pomisli kako mi je netko dao hranu, pa sam morala biti slaba,
a ne prkosna, preslaba da bih mu uputila neki mudrijaški komentar.
Ustao je, a zatim se začuo glasan udarac.
Bacio je pladanj u zid.
Malo sam se trgnula, ali trudila sam se ne reagirati.
Izjurio je van i otišao.

70
 Knjige.Club Books
Njegov gnjev došao mi je kao blagoslov, vjerojatno je požalio što je bacio taj
pladanj u zid, jer je sada bilo hrane po podu, a on je bio previše ponosan da je
pokupi. Ostavio ju je na podu.
I tako mi je kupio malo vremena.

***

Kad sam sljedećeg dana došla na posao, ponovno sam se osjećala snažnom zbog
svih kalorija koje sam uspjela unijeti u sebe. Nisam oklijevala pa sam podigla
hranu s poda i pojela je, jer sam se od hrane koju sam dobila od Bethany osjećala
bolje, no moja glad nije bila posve zadovoljena. Ipak, nastavila sam se pretvarati
da sam umorna.
Bethany je stajala za stolom, radila je na svojoj prvoj kutiji.
Stala sam kraj nje, dajući sve od sebe da me ne svladaju emocije, da ne odam
našu tajnu igru. Bethany mi je pokazala dobrotu u svijetu u kojem dobrota ne
postoji. Zbog nje sam poželjela nastaviti živjeti u trenucima u kojima sam mislila
da je život besmisleno mučenje. “Hvala ti.” Strgnula sam traku s kutije i presavila
stranice.
“Čuvamo ti leđa, draga.” Podigla je kutiju i odnijela je.
Malo sam odugovlačila, skrivajući osjećaje na licu, a zatim se okrenula i
bacila na posao.

***

Stražar je stajao kraj nas kako bi se uvjerio da ne uzimam Bethanynu hranu.

Obraćao je pozornost na ono što je bilo očito, no zapravo je trebao pripaziti
na ono manje očito. Bilo je jasno da nije baš najpametnija osoba na svijetu.
Vjerojatno nije bio među najbistrijima ovdje.
Odjednom se energija posvuda oko nas izmijenila, kao da se nešto događalo,
nešto se spremalo.
Podigla sam pogled i usmjerila ga prema drugoj strani čistine jer su svi stražari
bili okrenuti prema tamo, kao da su i oni nešto očekivali. Djevojke su znale da
nije pametno okretati se kako bi vidjele što se događa, no one okrenute u tom
smjeru prestale su jesti.
Na čistini se pojavio muškarac okružen dvojicom stražara.
Odmah sam znala da je to šef.
Ne zbog njegove crne pilotske jakne sa sivim krznom na prednjoj strani. Ne
zbog toga što je bio odjeven u crne traperice i čizme. Ne zbog toga što je bio u
društvu dvojice stražara koji su djelovali kao njegova osobna pratnja.

71
 Knjige.Club Books
Nego zato što je pokazao lice.
Kratke smeđe kose, tamnih očiju i guste brade, lice su mu vidjeli svi prisutni.
Usne su mu bile stisnute u ravnu crtu, a oči djelovale prirodno agresivnima, iako
nije izgovorio ni jednu riječ. Zastao je i pogledao tijelo koje je visjelo na omči, a
snijeg pod njim bio je svijetle ružičaste boje jer je krv bila kapala po tlu, poput
sladolednog korneta ljeti. Zatim je preusmjerio pogled prema nama, promatrao
nas je tim ljutitim očima, njegov pogled proučavao je cijelo područje kao da je
htio promotriti sve nas, upamtiti nam lica, proučiti svoje kraljevstvo.
Krv mi je odmah počela vreti.
To je taj tip. On je razlog zašto sam ovdje.
Zbog njega.
Stražari mu se nisu obraćali.
Šef je prošao kraj stolova, proučavajući naše pladnjeve, kao da ga zanima što
smo dobile za ručak. Još je nekoliko puta pogledom prešao preko svega prije nego
što se okrenuo u smjeru iz kojeg je došao, gledajući na čistinu iz drugog kuta.
Zagledao se ravno u moju sestru.
Znala sam da zuri ravno u nju zbog njezine reakcije.
Na trenutak mu je uzvratila pogled, prestravljena, no zatim ga je spustila,
teško dišući.
Nastavio je zuriti ravno u nju, kao da nije htio odmaknuti pogled.
Dovoljno sam puta vidjela muškarce kako zure u moju sestru da bih znala što
taj pogled znači.
Ne.
Naposljetku se okrenuo i u pratnji svojih stražara prešao preko čistine.
Ušao je u jednu od koliba, u onu u koju je Magnus obično ulazio.
Kad je otišao, čistinom je i dalje vladala tišina, kao da nismo znale što da
radimo sa sobom nakon onoga što smo vidjele. Zatim su djevojke nastavile jesti,
a područje je još jednom ispunio zvuk struganja vilica po pladnjevima i žvakanja.
No koža na rukama ispod kaputa mi je ostala naježena - i to ne zbog hladnoće.
Jer bojala sam se... uistinu bojala.

***

Bethany mi je nastavila ubacivati hranu u džepove dok nitko nije gledao. Davala
mi je koliko god je stalo u njih, zbog čega su mi džepovi bili tako natrpani da je
bio blagoslov što je jakna bila prevelika za moje tijelo i sve je uspješno skrivala.
Nisam dobivala ni ručak ni večeru, tako da bez njezinih priloga ne bih
preživjela.
No brinula sam se koliko dugo ćemo moći tako nastaviti.
72
 Knjige.Club Books
Bez obzira na to koliko je stražar glup, naposljetku će shvatiti da nekako
dobivam hranu. Nema te količine snage volje s kojom bih mogla izdržati više od
tjedan dana bez hrane nastavljajući obavljati svoj posao.
Samo sam se nadala da to neće shvatiti prije nego što se vrati Magnus.
Prošlo je još nekoliko dana i znala sam da živim na posuđenu vremenu.
Stražar će me svakog trenutka razotkriti. Davala sam sve od sebe da izgledam
što slabije a da se ne srušim, no pretpostavljala sam da je ovo činio i ranije i sve
su žene popustile kad su došle do točke pucanja.
“Je li te nahranio?” Bethany me pitala diskretno za stolom jer više nismo
mogle razgovarati za ručkom, ne dok stražar stoji odmah uz nas i promatrala nas
poput sokola.
“Ne.”
Tiho je uzdahnula. “Što misliš kad će se Magnus vratiti?”
“Nije rekao, samo da ga neće biti nekoliko tjedana.”
“Sada su prošla gotovo dva tjedna, ovaj stražar će uskoro shvatiti što se
zbiva.”
“Znam... Trebala bi mi prestati davati hranu.”
Nastavila je raditi na svojoj kutiji. “Umrijet ćeš od gladi.”
“Magnus će se vratiti svakog dana, a ako ne prestanem jesti, razotkrit će nas...
i znat će da si ti kriva.”
Još je jednom uzdahnula. “Ne želim ti dodatno otežavati situaciju, ali... Cindy
mi je rekla da je Melanie premještena iz njihove kolibe.”
“Što?” Nisam se mogla zaustaviti pa sam okrenula glavu i pogledala u nju.
“Nemoj gledati u mene”, prosiktala je.
Prisilila sam se ponovno gledati pred sebe, no dlanovi su mi drhtali dok sam
podizala kutiju. “Kamo su je smjestili?”
“Nemam pojma. Samo sam smatrala da bi to trebala znati.”
“Je li nešto učinila?”
“Ta djevojka je tiha kao bubica.”
U glavi mi se pojavila slika šefa, prisjetila sam se načina na koji ju je gledao,
i tada sam imala osjećaj kao da me netko udario u trbuh.
Znala sam što se dogodilo.
Znala sam... i sada sam morala učiniti sve što je mojoj moći da ne počnem
ridati na licu mjesta.

73
 Knjige.Club Books

11
AKO MORAŠ UMRIJETI,
UMRI HRABRO

OSLONILA SAM SE NA ZID DOK SAM SJEDILA NA KREVETU, IZGUBLJENA U OPASNIM

mislima koje su mi pomutile um. Bilo je nemoguće znati koliko je točno sati,
ne nakon što sam prestala dobivati večeru, sada mi je za procjenu vremena ostala
samo svjetlost koja mi je dopirala ispod vrata kolibe.
Moji problemi nisu bili ništa u usporedbi s problemima moje sestre.
Znala sam točno što joj se dogodilo.
Pokušavala sam govoriti samoj sebi da mora postojati još neko objašnjenje,
da je nagrađena za svoje dobro ponašanje ljepšom kolibom, s više prostora, više
privatnosti...
No nisam vjerovala u laži koje sam si govorila.
Bila je prekrasna. To je bio blagoslov koji sam uvijek proklinjala. Nekoć sam
bila ljubomorna na nju, na način na koji je privlačila svakog muškarca koji joj se
našao u blizini, uključujući one koje sam ja htjela za sebe. Muškarci za koje sam
htjela da me zamijete zaboravili bi na mene istog trenutka kad bi upoznali nju.
Nije bilo važno imaju li više toga zajedničkog sa mnom, ljepota je uvijek bila
najvažnija, a tu sam uvijek bila drugoplasirana.
No sada nisam bila ni najmanje ljubomorna.
Bila sam obična u usporedbi s njom, i to me zaštitilo.
No ona to nije zaslužila.
Nije zaslužila da ju se prisiljava na nešto samo zato što je njezina ljepota bila
opojna. Nije zaslužila što god da joj se sada događalo... svake noći.
U oči su mi navrle suze i stale mi se slijevati niz obraze.
Zakasnila sam. Trebala sam nas spasiti ranije. Trebala sam učiniti nešto...
Vrata kolibe naglo su se širom otvorila i unutra je uletio stražar. “Gdje je?”
Poskočila sam, trgnuvši se kad je uletio u moju sobu poput bijesnog bika.
“Diži guzicu!” Zgrabio me za ruku i povukao, bacivši me na pod. Zatim je
podigao moj madrac i pogledao ispod njega. Kad nije pronašao ništa, počeo je
tražiti rupe u madracu. “Gdje je, dovraga?”
Znao je.

74
 Knjige.Club Books
Kad nije pronašao ništa, otišao je do moga noćnog ormarića, izvlačeći ladice
u kojima također nije pronašao ništa. Gurnuo je ormarić u stranu, ali ni iza njega
nije pronašao ništa. Čak je podigao knjigu i prolistao stranice, kao da očekuje da
će iz nje ispasti mrvice. Nakon toga ju je bacio na pod prije nego što se okrenuo
prema meni. “Znam da dobivaš hranu, kujo. A kad otkrijem kako, ubit ću sve koji
su ti pomogli.” Ostavio je moju kolibu u neredu i izjurio jednako divljački kao što
je i uletio.
Sjedila sam i promatrala svoju uništenu sobu, mjesto koje mi je bilo postalo
zamjena za dom.
Bethany mi više nije mogla pomagati.
Odsad ću gladovati.
I nadati se da će se Magnus vratiti na vrijeme.

***

Dani su prolazili, a ja sam bila sve slabija.

Čak i uz hranu koju mi je Bethany bila prije dala, i dalje nisam jela dovoljno.
Tako da sam brzo propadala.
Mučila sam se noseći kutije, mučila sam se čak i u glavi biti svjesna bilo čega.
Najprije mi se tijelo počelo gasiti, a zatim i um. Glad sam prestala osjećati nakon
trećeg dana, jer je moje tijelo naizgled prihvatilo moju propast. Prestala sam
osjećati želju za hranom, posve sam prestala razmišljati o njoj jer mi je to situaciju
činilo još nepodnošljivijom. Ako bih osjetila apetit, razmišljala bih o psećem
izmetu. U suprotnom bih maštala o ručcima koje je Bethany jela preda mnom.
Kad bih bacila pogled preko čistine kako bih vidjela sestru, nikad mi nije
uzvraćala pogled. Uvijek je bio usmjeren nadolje, kao da je htjela biti nevidljiva.
Činilo se kao da namjerno nije gledala u mene... jer nije mogla.
Jer ne bi mogla sakriti svoju bol.
Noć prije Crvenog snijega ležala sam u krevetu i gledala u strop, nadajući se
da će Magnus doći i donijeti mi večeru, vratiti mi život u normalu, učiniti ga
onakvim kakav je bio prije. Zapravo su mi nedostajali ti dani, cijenila sam koliko
je dobar bio prema meni.
No nije došao.
Nitko nije došao.

***

Sljedeći dan bio mi je peti bez hrane.

I bila sam jako slaba.

75
 Knjige.Club Books
Svaki put kad bih trebala pomaknuti kutiju, morala sam nekoliko puta duboko
udahnuti prije nego što je podignem, a kad bih je počela nositi do stola, morala
sam zastati nakon svakog koraka jer su mi se noge tresle od napora.
Stenjala sam dok sam se prisiljavala napraviti još jedan korak... pa još jedan.
No zatim sam se spotaknula i prosula sadržaj kutije posvuda.
Ne.
Djevojke su odmah ustale sa svojih mjesta i brzo mi priskočile u pomoć, kao
da će to privući manje pozornosti na moju pogrešku.
“Diži se!” Stražar je zakoračio naprijed, derući se iz petnih žila, zbog čega su
se djevojke razbježale poput miševa koji se vraćaju u svoje rupe.
I dalje sam bila na tlu, pokušavala sam skupiti kokain natrag u kutiju iako je
većina bila izgubljena. Pomiješao se sa snijegom, prah se pretvorio u bljuzgavicu.
Snijeg mu je škripao pod nogama dok mi se približavao, nije se žurio, kao da
je uživao u svakom trenutku. Kleknuo je tako da bude u mojoj ravnini. “Znaš li
koliko ovo košta?”
Znala sam koja mi je sudbina i prije nego što je objavljena.
Znala sam da je moje ime na vrhu popisa.
Predugo sam čekala na Magnusov povratak... i trebala sam popustiti.
Zgrabio je kutiju i izvukao je iz mojih ruku. “Ovo je deset milijuna dolara...
koje si ti upravo prosula svuda po prokletoj zemlji.”
Bila sam mirna, pogleda i dalje uprta u tlo, a koljena su mi se i kroz hlače
smrzavala od snijega.
“Pogledaj me.”
U ovom trenutku nije bilo nade za mene. Trebala sam se jednostavno spustiti
na koljena i popušiti mu. Sada nisam mogla spasiti sestru. Nisam mogla spasiti
sebe. Dopustila sam da mi samopouzdanje ugrozi mogućnost preživljavanja.
Čekala sam da mi jedan muškarac priskoči u pomoć i spasi me, iako sam već bila
naučila da ne trebam očekivati baš ništa od muškaraca.
Pitao me tako tiho da sam ga samo ja mogla čuti. “Je li bilo vrijedno?”
Nastavila sam gledati u zemlju.
“Je li jedno pušenje bilo vrijedno tvog života?” Ustao je držeći kartonsku
kutiju s ostatkom kokaina. Zatim ju je okrenuo i prosuo sadržaj po meni, baš kao
što sam ja bacila hranu na pod svoje kolibe.
Tada je glasno rekao. “Cijela kutija je uništena - i platit ćeš za to.”

***

Bilo je nemoguće izdržati ostatak dana.

Doslovce sam čekala svoju smrt.
76
 Knjige.Club Books
Moja sudbina bila je zapečaćena kad su posluživali ručak.
Stražar nije stajao kraj nas jer više nije bilo važno. Na kraju dana onu će mi
omču staviti oko vrata, šutnut će sanduk pod mojim nogama i onda će me bosti u
trbuh, a moja će se utroba prosipati po tlu dok ja visim i borim se za zrak.
To je bio način na koji ću umrijeti - baš tako.
Bila sam dobra osoba koja je uvijek vodila brigu o ostalima. Sve sam učinila
onako kako treba, uvijek sam živjela iskrenim i poštenim životom, uvijek
sam činila ispravnu stvar čak i kad nitko nije gledao. No ta mi vrlina nije utjecala
na sudbinu, nije me zaštitila od ovoga okrutnog kraja. Nisam spasila čak ni
svoju sestru, nisam žrtvovala svoj život za tuđi, pa je moja smrt zaista bila posve
protraćena.
Baš kao i moj život.
Bethany je neprestano podizala pogled prema meni, a bol u očima pokazivala
je njezine misli, pokazivala je nemir koji je osjećala zbog mene. Znala je ono što
sam i ja znala. Znala je moju sudbinu čak i prije nego što su je objavili.
Ona će vjerojatno biti posljednja osoba s kojom ću ikad razgovarati. “Hvala
što si mi pomagala.”
Njezine su oči poprimile još dublji izraz tuge.
“Reci Melanie...” Teško sam gutala i bilo mi je teško govoriti, ne zbog toga
što su mi se oči punile suzama, niti zbog moje neminovne smrti, nego zato što će
je taj događaj zauvijek proganjati. “Reci joj da ne odustane... i da je volim.”
Kimnula je. “Pobrinut ću se da to zna.”

***

To je tako nasilna smrt.

Neprestano sam je iznova vježbala u svojoj glavi, koliko će boljeti, uže na
mom vratu i nož u mome trbuhu.
Jedina utjeha koju sam imala bila je što sam znala koliko brzo će biti gotovo.
Zvukovi su prestajali nakon trideset sekundi.
Samo sam morala izdržati tih trideset sekundi.
I onda će biti gotovo.
Moje će tijelo visjeti ondje dok me ne skinu i dodaju na hrpu s ostalim
truplima, i jako dugo nitko neće pronaći moje kosti. Nikad neće biti groba. Nikad
neću imati djecu koja će me se sjećati sve dok i njih više ne bude. Moja smrt bit
će kao i moj život... kao da zapravo nikad nisu bili važni.
Ali ako će to biti moji posljednji trenuci, otići ću uspravno podignute glave,
neću im ponuditi zadovoljstvo da vide moje suze i slušaju moje preklinjanje. Neću
ispustiti ni zvuka dok mi zabijaju taj nož u utrobu.

77
 Knjige.Club Books
Mogu mi uzeti tijelo... ali nikad moj um.
Spustio se mrak, a zatim su zapalili baklje.
Na čistinu je zakoračio krvnik s metalnom pločom koja mu je prekrivala donju
polovicu lica. Svakog tjedna uzimao si je dovoljno vremena za odabiranje žrtve,
no ja sam znala da je sve to samo predstava. Željeli su nasmrt prestrašiti sve
djevojke prije nego što stignu do glavne atrakcije.
Počeo je činiti isto, šetao je niz prolaze među klupama.
Nije bilo sumnje u to da sam ovaj tjedan ja žrtveno janje, pa sam odlučila
preuzeti kontrolu nad situacijom. Odlučila sam pokazati malo moći, biti hrabra,
stajati uspravno umjesto da me odvuku s mog mjesta.
Odlučila sam biti neustrašiva.
Ustala sam, šutke ga prekinuvši.
Isprva su svi pogledi bili uprti u njega, no sada su žene počele gledati prema
meni. Jedan po jedan red, svi su se okretali prema meni, više ne obraćajući
pozornost na njega... nego na mene.
Iskoračila sam iz klupe i primaknula se rubu stola, uspravno stala, ne drhteći,
ne prepuštajući se strahu.
Melanie je počela jecati. “Ne!”
Djevojke kraj nje su joj pokrile usta i utišale je.
Krvnik je zastao i zagledao se u mene.
Uzvratila sam mu pogledom. Moje tijelo mi je dalo zadnji nalet adrenalina
koji ću ikad dobiti. Dalo mi je svu hrabrost koju je moglo proizvesti, jer je znalo
da je ovo posljednji put kad će mi trebati. Moje je tijelo činilo sve da mi olakša,
da mi omogući da umrem s najviše časti koliko je moguće.
Ostao je miran dok je gledao u mene, a oči su mu bile ispunjene gnjevom, kao
da su ga moji postupci uistinu razbjesnili.
Dobro. “Ja sam ona koju želiš, pa možeš prestati glumatati.”
Sve su se djevojke okrenule prema njemu kako bi vidjele reakciju.
Suzio je pogled zbog moje drskosti.
Pošla sam prema omči na drugoj strani čistine.
Bethany je ispružila ruku i čvrsto stegnula moju. U očima su je zapekle suze
prije nego što su joj se skotrljale niz obraze. “Vidimo se na drugoj strani.”
Uzvratila sam joj stiskom prije nego što sam krenula, noseći stoičku masku,
gledajući u svog ubojicu kao da je on taj koji bi se trebao bojati mene, a ne
ja njega.
Promatrao me kako hodam prema omči, kao da nikad nije vidio takvo što
otkad je ovdje.
I ostali su stražari samo nijemo stajali.

78
 Knjige.Club Books
Onda je pošao prema meni, plašt mu je vijorio iza njega, a njegove čudovišne
oči obećavale su bolniju smrt nego uobičajeno.
Napravila sam još jedan korak i uspela se na sanduk koji će gurnuti i
izmaknuti mi ga ispod nogu. Ruke sam stavila iza leđa i zurila u krvnika dok mi se
približavao. “Znam kamo idem, i svi znamo kamo ćeš ti ići kad dođe vrijeme, što
znači da nam se putevi neće ponovno presjeći.” Potegnula sam slinu iz grla i
potom pljunula na njega, pogodivši ravno u metalnu pločicu.
Slina se lagano slijevala niz nju sve dok nije pala na tlo.
Zgrabio je komad užeta i stao iza mene, povezao mi je zapešća, vežući uže
nepotrebno čvrsto samo kako bi me ozlijedio.
Nisam ispustila ni glasa.
Otkucaji srca bili su mi usporeni... prvi put otkada sam došla ovamo.
Zatim je ponovno došao pred mene i stavio mi omču oko vrata.
Melanie je ponovno vrisnula, a njezine su je prijateljice utišavale najbolje što
su mogle.
Gledala sam ravno pred sebe, navukavši na lice masku hrabrosti, nadajući se
da ću potaknuti ove žene na otpor.
Tada su izmaknuli sanduk.
Tijelo mi je palo, a omča mi se stegnula oko vrata. Oduzet mi je, dovod zraka
i lagano sam se njihala lijevo-desno. No tijelo mi je mlitavo visjelo i nisam
se pokušavala odupirati, iako je to bila najneprirodnija stvar koju sam mogla
učiniti.
Ne boriti se.
U jednom će se trenutku moja pluća početi nadimati i tada ću se automatski
početi koprcati, ali do tada ću vjerojatno već biti mrtva od uboda nožem.
Izvukao je nož iz džepa.
Osjetila sam kako mi lice počinje plavjeti.
Željela sam da već jednom završi.
Željela sam da bol počne, kako bi i završila.
Vid mi se zamutio i vidjela sam samo njegovu podignutu ruku dok se
pripremao zariti nož u mene.
Melanie je jecala.
Zatim sam čula glas za koji sam mislila da ga više nikad neću čuti.
“Stanite!”
Krvnik je spustio nož i okrenuo se prema Magnusu.
“Koga vraga radite?” Glas mu je bio snažan i oštar, ispunjen tako divljačkim
bijesom da ga nije mogao obuzdati. Osjećala sam energiju njegove moći, osjećala
sam kako stražari reagiraju na njegov izljev bijesa. “Ona nam je najbolja radnica.
Zašto vješate najjaču ženu na liniji?”

79
 Knjige.Club Books
“Jer je prokleta gadura”, odgovorio je moj trenutni stražar. “Eto zašto.”
Ovaj pokušaj spašavanja svakog će trenutka postati besmislen jer sam gubila
svijest.
Tada su mi stopala dodirnula sanduk... i ponovno sam mogla disati.
Hvatala sam zrak kao da sam umrla i vratila se u život, kao da mi je srce stalo,
no liječnici su mi stavili one elektrode na prsa i šokirali me sve dok se
nisam vratila.
“Slaba je”, nastavio je moj stražar. “Ispala joj je kutija puna kokaina. Ona je
najslabija na liniji...”
“Jer si je izgladnjivao.” Magnus je izvukao nož i zatim prerezao uže.
Pala sam naprijed, udarila o snijeg i zemlju. Snažno sam kašljala kad sam se
srušila na tlo. Nož je prerezao uže oko mojih zapešća. Posegnula sam prema
svome već otečenom vratu i nastavila se nadimati, uvlačeći zrak u pluća tako da
mi se otkucaji srca uspore kad mi se poveća razina kisika u krvi.
“Izgladnjivao si je kao što si radio i s ostalima.” Spremio je svoj nož, no nije
se nagnuo nad mene kako bi me utješio. Stajao je kraj mene, obraćajući se stražaru
koji mu se sada unosio u lice. “Ona je moja zatvorenica i znam da se ubija od
posla svaki prokleti dan. Ti si je otrovao kao što si učinio i s ostalima. Dosad smo
svi okretali glavu na drugu stranu, ali više nećemo. Neću dopustiti da jedna od
najsnažnijih radnica na liniji umre samo zato što ti ne možeš natjerati ženu da ti
ga popuši.”
Kašalj se smirio i ostala sam ležati ondje, samo dišući, osjećajući toplinu
jedne od obližnjih baklji.
Stražar je neko vrijeme zurio u Magnusa prije nego što je popustio. “Onda
ćemo odabrati nekoga drugoga...”
“Ovaj tjedan nema Crvenog snijega.” Magnus mi je prišao te mi je, kao i
zadnji put kad sam pala u snijeg, pružio ruku. “Vidjele su to dovoljno puta.
Znaju kako ide. Već su vidjele predstavu.”
Nekoliko sekundi sam samo zurila u njegovu ruku prije nego što sam svoj
dlan položila u njegov.
Stisnuo ga je prije nego što me povukao da ustanem, stisnuo mi je dlan onako
kako je to učinila i Bethany, kao da mi je htio dati do znanja da je on tu... da je on
moj prijatelj.

80
 Knjige.Club Books

12
SVIMA NEGATIVAC,
NEKOME HEROJ

KAD SAM SE VRATILA U KOLIBU, ODMAH SAM SE SRUŠILA U KREVET. VEĆ SAM
ionako bila dovoljno slaba jer nisam jela pet dana, no nakon što je adrenalin
projurio mojim tijekom u onom kritičnom trenutku, bila sam još više iscrpljena.
Grlo me boljelo kao da je opečeno, i još sam tu i tamo imala potrebu kašljati.
“Hvala ti...” Mislila sam da mi je život gotov. Mislila sam da će moja sestra morati
slušati zvuk noža kako se opetovano zabija u moje tijelo. Ali vratio se u
posljednjoj sekundi.
Magnus je izišao.
“Čekaj, kamo...”
Vrata su se zatvorila i čula sam ključ u bravi.
Zurila sam u njih, tako razočarana da nisam znala što da radim sa sobom.
Nisam bila sigurna što sam uopće očekivala, ali barem nekoliko riječi, razgovor...
nešto. Spasio mi je život, a onda je samo nestao.
Ležala sam na krevetu i zurila u hrbat knjige.
Imala sam osjećaj kao da mi se obraća, ali ne riječima.
Podigla sam je i privukla prsima, stišćući je poput plišane igračke, držeći je
kao pojas za spašavanje. Trenutak poslije na oči su mi navrle suze, katarza koja
je došla niotkuda. Svaki put kad sam se požalila da mi hrana u restoranu nije
dobra, svaki put kad sam se mrštila jer moram pješačiti na posao po kiši, svaki put
kad sam bila ljuta što je netko zakasnio na spoj... sve mi se to činilo tako prokleto
glupim.
Nikad nisam trebala išta uzimati zdravo za gotovo.
Nikad.
Petnaest minuta poslije vrata su se ponovno otvorila.
Odmah sam se pridigla u sjedeći položaj i žurno rukavom jakne obrisala suze
iz očiju, očistivši lice i osjećajući sram što bi netko mogao svjedočiti tom trenutku
slabosti.
Žena koja mi je obično donosila hranu došla je ranije nego inače. Donijela mi
je pladanj prepun hrane, sve je bilo naslagano na veliku hrpu na tanjuru i
prelijevalo se preko ruba. Usto mi je donijela i dvije boce vode.

81
 Knjige.Club Books
Istog trenutka kad sam pogledala hranu, zakruljilo mi je u želucu.
Bio je to prvi put da me ta žena uistinu pogledala. Bila je nekoliko desetljeća
starija od mene, kao da bi mi mogla biti majka. Pogled joj se smekšao, kao da me
žalila, kao da je željela položiti svoj dlan na moj obraz i reći mi da će sve biti u
redu. No i pogled je bio dovoljan da prenese tu dobrotu.
Udaljila se.
“Hvala vam.” Stavila sam pladanj u krilo i počela jesti na rubu kreveta, gotovo
preumorna da bih bila u stanju unositi hranu u sebe.
Zatim je ušao Magnus, a na sebi je imao istu jaknu i plašt kao i ostali stražari.
No ovaj je put skinuo kapuljaču kad su se vrata za njim zatvorila. Otkrio je lice
jer sam već znala kako izgleda.
Prestala sam jesti.
Do noćnog ormarića donio mi je šalicu vrućeg kakaa. Onda je uvukao dlanove
u džepove i izvukao tubu kreme za mazanje na vrat, nekoliko tableta protiv bolova
i ledeni oblog. Malo je nagnuo glavu i bacio pogled na knjigu koja je ležala na
krevetu. “Čitaš je?”
“Već sam je pročitala. Ali čitam ponovno...” To je bila moja Biblija, moja
terapija, moja nada.
“Jedi.” Nije gledao ravno u mene, ni u jednom trenutku nije uspostavljao
izravan kontakt očima sa mnom iako mu je kapuljača bila spuštena. Ovaj put je
njegova smeđa kosa bila malo dulja nego što je bila prije nekoliko tjedana. Linija
čeljusti bila mu je prekrivena bradom jer je nekoliko dana zanemarivao brijanje.
Na vratu su mu se isticale debele vene, kao da mu je koža bila toliko zategnuta da
su žile poiskakale. Otišao je do stolca uza zid kraj vrata i sjeo.
Njegova mi je prisutnost nudila više utjehe nego hrana na pladnju u krilu, ali
umirala sam od gladi i bila sam slaba, pa sam podigla vilicu i nastavila jesti.
Oslonio se na zid, raširio koljena, a pogled mu nije bio usmjeren ni u što
posebno. Imao je muževne crte lica, istaknute jagodične kosti, a njegove su smeđe
oči odavale stalan dojam nezainteresiranosti. Prije samo nekoliko minuta vikao je
na čistini, ali sada se nije činio ljutim.
Nastavila sam jesti, uglavnom spuštena pogleda, iako si nisam mogla pomoći
pa sam ga katkad kradomice pogledala.
Nije se pomicao, kao da je opterećen mislima. Nije mi ništa rekao, ali je zastao
kao da bi mogao.
Bilo mi je drago što je tu. Nakon što me onaj gad terorizirao dva tjedna, nisam
željela da Magnus iziđe iz moje kolibe. Bio je jedina snaga koju sam imala, jedino
oružje u mom arsenalu. “Jesi li se upravo vratio...?”
Kimnuo je.
Da je stigao samo trideset sekundi kasnije, vidio bi moje mrtvo tijelo kako
visi na toj omči, moju utrobu prosutu po snijegu.

82
 Knjige.Club Books
“Gdje si bio?”
“U Parizu.”
Zastala sam s vilicom u zraku i pogledala ga. “Ondje ja živim. Pa, ondje sam
živjela...”
Nastavio je gledati u zid. Unatoč svojoj prividnoj ravnodušnosti, ostao je
usredotočen.
“Što si radio ondje?”
“Radio sam.”
“Imaš dva posla?” Iznenađeno sam upitala.
“To je isti posao, samo na drugome mjestu.”
Nije bilo šanse da imaju radni logor u Parizu, tako da je ondje morao raditi
nešto drugo. “Distribuiraš li kokain?”
Skrenuo je hladan pogled prema meni. “Zanima li te to zaista?”
Na trenutak sam se zaledila kad me pogledao, a zatim vratila svome obroku.
“Samo sam... pa, valjda me ne zanima. Samo nisam ni s kim
razgovarala posljednja dva tjedna. Bilo mi je vrlo teško... dok te nije bilo.”
“I naravno, kad sam otišao, ti si završila s omčom oko vrata.”
Naglo sam se okrenula prema njemu. “Nisam ništa učinila. Tvoj...” Nisam
mogla pronaći odgovarajuću riječ kojom bih opisala tog kretena. “Kolega me
odlučio mučiti istog trenutka kad si otišao. Odnosio se prema meni kao prema
psu, tjerao me da preklinjem za hranu, rekao mi je da mu moram popušiti ili ću
gladovati. Nisam napravila ništa. Ne snosim krivnju.”
Odmaknuo je pogled.
“Namjerio se na mene, iz kojega god razloga.”
“Jer te teško slomiti.” Ponovno je gledao u mene. “Pa, onda je zabavno
pokušati.”
To mi se objašnjenje gadilo.
Skinuo je rukavice i stavio ih u džep. Onda je bradu malo nagnuo dolje,
pogleda uprta u pod.
“Magnuse?”
Nije me htio pogledati.
“Nemoj me ponovno ostaviti...”
Duboko je udahnuo prije nego što je podigao bradu i pogledao me. Ovaj put
mu je pogled bio drukčiji, udubljen, kao da se nije žurio s probavljanjem tog
zahtjeva.
“Nemoj me ostaviti s bilo kime drugim.” Nisam shvaćala koliko mi je život
bio bolji s Magnusom. Baš kao što sam i stvari u Parizu uzimala zdravo za gotovo,
isto sam učinila i s njim. Ovaj muškarac me ne bi ozlijedio. Ne bi me ni na što
prisiljavao. On me čak štitio...
83
 Knjige.Club Books
“Ja nisam svetac - vjeruj mi.”
“Ali nisi ni zao - vjeruj mi.” Vidjela sam zlo u onom stražaru. Vidjela sam zlo
u krvniku. Vidjela sam zlo posvuda ovdje. Ali s Magnusom... baš i ne. On je bio
kriv zbog činjenice što je radio ovdje, ali nije bio jedan od drugih koji uživaju u
mučenju drugih.
Ponovno se zagledao u mene svojim smeđim očima toplim poput kave koju
nisam pila već tjednima. U njima sam vidjela tanke vitice, poput pare koja
se uzdizala iz šalice svježe skuhane kave na hladno jutro.
Pojela sam hrpu s tanjura, najveću količinu hrane koju sam pojela u jednom
obroku, pa sam odložila pladanj kraj njega tako da ga ponese kad bude odlazio.
Podigla sam šalicu s kakaom i prinijela je usnama, osjećajući kako mi se toplina
vraća u žile. “Pomozi mi.”
Zurio je u mene ne trepćući. “Već jesam.”
“Znam, i zahvalna sam, ali... molim te.”
Znao je točno što tražim od njega. Nepomično me promatrao, kao da moj
zahtjev nije imao nikakva učinka na njegovo srce. “Ne mogu.”
“Da, možeš...”
“Rekao sam da ne mogu.” Glas mu je postao strog, hladan poput čelika.
Pluća su mi sama od sebe potegnula još zraka, osjećaj shrvanosti bolan kao
da je onaj nož uistinu probio moj trbuh. “Ja zaslužujem više, i ti to znaš.”
“Nije važno što zaslužuješ. Mnogi ljudi zaslužuju mnoge stvari. To ne znači
da imaju pravo na njih.”
On nije bio plemeniti vitez na bijelom konju. Nije bio junak. On samo nije
bio zlikovac. Nisam razumjela njegovu motivaciju za neke stvari, zašto mi je
pomogao na toliko različitih načina, no nije mi htio pomoći na način koji mi je
bio najpotrebniji. “Molim te.”
“Učinio sam mnogo za tebe. Jedina stvar o kojoj bih trebao slušati je tvoja
zahvalnost.”
“I zahvalna sam...”
Naglo je ustao i pošao prema vratima.
“Čekaj. Molim te.”
Glasno je uzdahnuo, kao da se mrzio zbog toga što se okrenuo natrag prema
meni. “Moram se pozabaviti posljedicama svega ovoga, dok ti ostaneš ovdje i
čvrsto spavaš. Moram opravdati svoje postupke i nekako ih učiniti uvjerljivima,
jer je ovdje obješeno mnogo žena prije tebe, žena koje su bile pod mojom stražom,
i nisam učinio baš ništa za njih.” Njegove smeđe oči žarile su moje, poput smeđeg
drveća u gorućoj šumi.
Dlanovima sam pritiskala šalicu, kakao je još bio topao, no sljezovi su se
kolačići rastopili. “Zašto? Zašto si mi pomogao?”
Zurio je u mene i bilo je očito da neću saznati odgovor.
84
 Knjige.Club Books
“Pobjeći ću odavde bez obzira na to hoćeš li mi pomoći ili ne. Ali ako mi
pomogneš, mnogo je veća vjerojatnost da ću...”
“Nećeš uspjeti.” Spustio je dlan s kvake i okrenuo se prema meni. “Putovanje
kolima do ovog mjesta traje sedam sati - i to samo ako znaš put. Moraš si utuviti
u tu prokletu glavu da odavde nema bijega...”
“Čula sam zvono.” Ustala sam i stala pred njega, i dalje držeći šalicu među
dlanovima. “Crkveno zvono. čula sam ga na vjetru... Znam da jesam.”
Nije se micao, pogled mu je bio hladan.
“Reci mi odakle je došao taj zvuk...”
“Vjetar nas voli zavaravati, osobito na mjestu kao što je ovo. Nemoj polagati
svu vjeru u zvuk koji možda jesi, a možda i nisi čula...”
“Čula sam ga.”
Čvrsto je stisnuo čeljust, kao da ga je ovaj razgovor uzrujao.
“Ako mi pokažeš put, nacrtaš mi skicu...”
“Ulovit će te tako prokleto brzo, posebice ako kreneš putem kojim putuju već
godinama. Ne bi uspjela čak ni na konju u punom trku. Možeš pobjeći usred noći,
no ni to neće učiniti razliku. Razumiješ li što ti govorim? Ne mogu učiniti ništa
za tebe.”
“Možeš mi reći za neki drugi put. Negdje kroz divljinu gdje će me biti teško
pronaći...”
“Moraš prestati razmišljati o tome.” Podigao je dlan i hladno me pogledao.
Zatim je spustio dlan i navukao rukavice kao da se sprema otići. “Nemoguće je
pobjeći odavde. Nemoguće.” Navukao je kapuljaču preko glave i uhvatio kvaku
na vratima.
“Ako nećeš pomoći meni, molim te pomozi mojoj sestri.”
Nije otvorio vrata, no nije se ni okrenuo prema meni.
“Neki muškarac je došao u logor. Mislim da je on šef jer ne nosi odoru kao vi
i ne skriva lice...”
Polako se ponovno okrenuo prema meni, no ovaj put nije skinuo kapuljaču.
“Preselili su moju sestru u neku drugu kolibu. Mislim da ju je on uzeo. Mislim
da je on...” Nisam mogla dovršiti tu rečenicu. “Ako mi nećeš pomoći
da pobjegnem, onda mi pomozi da nju izbavim odande. Pomozi mi da je maknem
od njega.”
Dugo nije govorio ništa, kao da je razmišljao o mom zahtjevu, ili je razmišljao
o nečemu posve drugom. Zatim je tiho izdahnuo. “Žao mi je zbog tvoje sestre, no
ne mogu ništa učiniti ni u vezi s time.”
Oči su mi počele suziti od očaja. “Znam da imaš visok položaj u hijerarhiji
zbog načina na koji ti ostali stražari odgovaraju...”

85
 Knjige.Club Books
“Upravo si potvrdila da je netko drugi šef. Ja nisam šef. Što očekuješ da ja
učinim?”
“Ja... Ne znam.” Nisam znala kako bi se on mogao umiješati, natjerati tog
muškarca da izgubi interes prema mojoj sestri i da je ostavi na miru. “Mogao bi
nam objema pomoći da pobjegnemo. Znam da si rekao da nećeš, ali to mi je jedina
šansa. Ja ću pokušati, pomogao mi ti ili ne. Tako da ako mi nećeš reći kamo
trebam ići, onda mi barem reci gdje je njezina koliba.”
Očito se zasitio razgovora jer je otvorio vrata, spreman otići. “Reći ću ti to još
jednom. Pokušaš li pobjeći, nećeš uspjeti. Kad se to dogodi, objesit će te. A kad
se to dogodi... bit ćeš prepuštena samoj sebi.”

86
 Knjige.Club Books

13
UTIHNULA ZVONA

MAGNUS JE SLJEDEĆEGA JUTRA DOŠAO PO MENE I ODVEO ME DO MOJE POSTAJE, NO

nije mi uputio nijednu riječ.
Stekla sam dojam da se ljuti na mene.
Trebala bih biti zahvalna što imam nekoga tko će paziti na mene, no nisam se
mogla natjerati da ne želim više, da ga ne preklinjem da me izbavi iz ovog kaveza
na otvorenom.
Kad sam stigla do stola s kutijama, udaljio se i ušao u kolibu u koju je šef bio
ušao prije nekoliko dana. Moj stari stražar stajao je na drugoj strani čistine, bilo
je jasno da je njegov pogled uprt u mene iako mu je kapuljača plašta prekrivala
lice.
Ignorirala sam ga i okrenula se prema stolu.
Više se nisam osjećala bespomoćnom, sada kad sam imala Magnusa koji će
paziti na mene. On je zaustavio i krvnika i stražara, pa sam na svojoj strani imala
nekog moćnog.
Bethany mi se obratila čim sam se našla kraj nje. “Draga, jesi li dobro?”
“Da, dobro sam.”
“Ne mogu vjerovati da te Magnus tako spasio...”
“Znam.”
“Spavaš li s njim?” Već mi je bila postavila to pitanje, no sada ga je postavljala
ponovno jer mi očito nije vjerovala.
“Ne.”
“Zašto ti onda pomaže?” zahtijevala je. “Što ga motivira?”
“I ja sam mu postavila to pitanje mnogo puta - nikad mi nije odgovorio.”
Stražar je doviknuo s druge strane čistine. “Gdje je zapelo?”
Brzo sam se okrenula i odnijela prvu kutiju do stola, osjećajući se mnogo bolje
nego jučer, nakon sve hrane koju sam potamanila. Odložila sam je i zatim se
vratila do stola pripremiti sljedeću.
U istom trenútku vratila se i Bethany.
“Treba mi tvoja pomoć.”
“Oko čega?” šapnula je.

87
 Knjige.Club Books
“Moram otkriti gdje je koliba moje sestre. Znaš li ti?”
“Ne znam. Mogu pitati Cindy, ali ni ona neće znati.”
Bacila sam pogled preko ramena kako bih pogledala prema mjestu na kojem
sjedi moja sestra. Cindy nije bila nigdje u njezinoj blizini, sjedila je mnogo dalje
od nje. Planirala sam zamoliti Beth da pita Cindy da pita Melanie tijekom radnog
dana, no ni to mi se nije činilo mogućim.
“Lažeš li mi?”
Umirila sam se čuvši to pitanje i lagano se okrenula prema njoj. “Što?”
“Lažeš li mi?” ponovila je pitanje. “Jer stražar ne bi samo tako zaustavio
Crveni snijeg osim ako među vama ima nečega. Ne moraš se sramiti zbog
toga. Da ja mogu dobiti stražara koji bi pazio na mene, i ja bih to učinila.”
Otvorila sam sljedeću kutiju i pripremila je. “Doista ne lažem.”
“Onda sigurno želi spavati s tobom.”
“Nije me to tražio. Nije pokušao.”
“Što ćeš učiniti ako te bude tražio?” šapnula je.
“Ja... ne znam.” Nisam htjela popustiti zahtjevima bilo kojeg muškarca, ali
Magnus je bio moćan, i kad bi on tražio nešto od mene, nisam bila sigurna kako
bih ga odbila. No nije se doimao poput nekoga tko bi radio lijepe stvari u zamjenu
za seks, jer je imao nekoliko tjedana prilike postaviti taj zahtjev, no nije to učinio.
“Kako izgleda?”
“Ima smeđu kosu i smeđe oči. Izgleda kao da bi dijelom mogao biti Francuz,
a dijelom Talijan.”
“Je li privlačan?”
Zapravo nikad nisam razmišljala o tome jer je privlačnost ovdje bila izvan
konteksta. Kako bi mogao postojati ikakav oblik požude kad je svaki dan
proveden ovdje užasan? “Nije loš.”

***

Tjedan je prošao mirno.

Magnus bi navečer dopratio ženu koja mi je donosila večeru, a iako mi je
obično donosio topli kakao i neko drugo iznenađenje, nikad se nije zadržavao na
razgovoru. Za muškarca koji je bio voljan riskirati vlastitu glavu da bi mi
pomogao, nisam imala dojam da mu se pretjerano sviđam.
Ili je možda jednostavno znao da ću ga, ako se zadrži, gnjaviti da mi pomogne.
Magnus je jedno jutro došao po mene, no umjesto da me odvede do čistine,
poveo me dalje od logora.
Već sam znala kamo idemo. “Stiže li danas dostava?”

88
 Knjige.Club Books
Hodao je preda mnom, lako se krećući kroz niske nanose snijega. “Čini se kao
da već znaš odgovor.” Dopratio me do mjesta gdje su djevojke čekale
sa stražarima i kolima. Kad me doveo dovoljno blizu ostalih stražara, okrenuo se.
“Nemoj učiniti ništa glupo.” Zatim je otišao.
Beth i Cindy bile su ondje i odmah su mi prišle kad se Magnus okrenuo i
otišao.
Odmah sam postavila pitanje koje mi je bilo na umu. “Cindy, znaš li možda
u kojoj je kolibi moja sestra?”
Prekrižila je ruke na prsima štiteći se od hladnoće. “Ne. Ne govore nam takve
stvari.”
“Vidiš li ikad na kraju radnog dana u kojem smjeru odlazi?”
Odmahnula je glavom. “Žao mi je.”
Posljednja skupina djevojaka dovedena je do mjesta sastanka i onda smo se
zaputili dalje niz ravnicu pred logorom. Sloj snijega od posljednje oluje još se
zadržavao, no polako se počeo topiti i količina se smanjila uslijed lijepog vremena
kakvo smo imali. Danas je bio sunčan i vedar dan, pa sam dobre vremenske uvjete
iskoristila kako bih pogledala u daljinu, da vidim hoću li zapaziti ikakvo
prepoznatljivo obilježje u krajoliku, neki znak ljudske civilizacije.
Nije bilo ničega.
Kao i prošli put, približavao se avion. Pojavio se iz smjera Alpa i letio prema
nama, a zvuk motora postajao je sve glasniji. Zatim su s neba u snijeg pali sanduci.
Ispuštali su ih i nastavili prelijetati nad nama, ostavljajući za sobom kokainske
mrvice.
Zatim je avion odletio.
“Krenite”, zarežao je jedan od stražara.
Činilo mi se da smo na ravnici u isto doba dana kao i zadnji put, pa sam se
nadala da ću ponovno čuti crkveno zvono, da svećenik zvoni u isto vrijeme svakog
dana.
Primaknule smo se sanducima i počele ih prenositi do kola. Nisam bila
jednake sreće kao prošli put pa nisam našla nikakav komad krhotine koji bih
mogla iskoristiti kao oružje. Iako sam na dlanovima imala rukavice, i dalje sam
osjećala hladnoću svaki put kad bih zabila ruke u snijeg kako bih pokupila manje
vrećice s drogom ispale iz sanduka.
Muškarci su sjedili na konjima i promatrali nas, na leđima su imali lukove i
strijele, a konji su nestrpljivo frktali.
Napokon smo sve utovarile na kola i uputile se natrag prema logoru,
istodobno smrznute i znojne. Pogledala sam preko ramena tražeći znakove
života, nadajući se da ću čuti zvonjavu, kako bih si dokazala da to nije bio samo
plod moje mašte.
Da si dokažem da se uistinu dogodilo.

89
 Knjige.Club Books
***

Te je noći stigla oluja.

Čekala sam je.
Jer ako dođe oluja, to znači da će biti i snijega.
A mi ćemo morati očistiti taj snijeg.
Magnus je te noći otvorio vrata moje kolibe, pustio je ženu da odloži hranu
na stolac prije nego što je izišla. Donio je šalicu kakaa i odložio je na pladanj.
Zatim se okrenuo, spreman otići, kao i uvijek.
“Čekaj.”
Umirio se i zastao kraj vrata.
“Možeš li malo ostati?”
“Ne.” Otvorio je vrata.
“Neću te tražiti da mi pomogneš pobjeći. Ja samo... želim razgovarati s
nekime.”
Moje su pretpostavke očito bile točne jer je skinuo kapuljaču i otkrio lice prije
nego što je podigao pladanj i stolac te mi se približio. Odložio je pladanj na krevet
i zatim mi sjeo sučelice, zadržavajući među nama udaljenost od dva metra, kao da
mi se ni u kojem trenutku nije htio previše približiti.
Lakte je naslonio na koljena i nagnuo se naprijed, spuštene brade i pogleda
uprta u pod. Više nije imao bradu, a oči su mu bile malo manje agresivne nego
obično. Skinuo je rukavice s dlanova i stavio ih u džepove.
Privukla sam pladanj i stavila ga u krilo. Uzela sam vilicu i počela jesti.
Nije se protivio razgovoru, no nije se trudio pokrenuti ga.
“Odakle stiže avion?”
Masirao je zglobove na prstima, kao da su ga pekli od hladnoće. “Iz
Kolumbije.”
Nisam znala ništa o proizvodnji droge, no pretpostavljala sam da ondje
uzgajaju biljke. Sigurno ih ondje obrađuju i zatim dostavljaju ovamo tako da se
drogu može distribuirati diljem Europe. Ne tražeći potvrdu, pretpostavila sam da
radim za najzloglasnije trgovce drogom u Europi. “Živiš li i ti u Parizu?”
“Uglavnom.”
Jela sam večeru, većinu vremena gledajući dolje. “Rekla si da si živjela
ondje.”
Kimnula sam.
“Zvučiš kao Amerikanka.”
“Ja i jesam Amerikanka.” Zamijetila sam da je imao lagani francuski
naglasak, ali engleski mu je bio besprijekoran. Većina Francuza govorila je
engleski, no oni su zbog svog naglaska zvučali mnogo više seksi. “Preselila sam
90
 Knjige.Club Books
se ovamo zbog programa studiranja u inozemstvu. Ali toliko mi se svidjelo da
sam odlučila ostati.” Da nisam slijedila svoje snove, sada bih živjela mirnim
životom u Americi... kao slobodna osoba. A sada ću biti prisiljena raditi dok mi
se tijelo ne iscrpi... i dok me ne objese. To će se dogoditi svima nama; bilo je samo
pitanje vremena. “Imala sam stančić kraj kafića koji sam voljela. Sveučilište je
bilo udaljeno samo nekoliko ulica. Stekla sam mnogo prijatelja na fakultetu, od
kojih su većina Francuzi, no neki od njih bili su stranci poput mene. Nisam mnogo
putovala, ali Pariz je uistinu poseban. Tako je romantičan, tako uzbudljiv. Katkad
i dalje mogu osjetiti okus vina i sira... i kruha.”
“Iznenađen sam što tako hvališ Pariz nakon onoga što ti se dogodilo.” Podigao
je bradu i pogledao u mene, dlanova sklopljenih i spuštenih među koljena.
Gurkala sam hranu po tanjuru prije nego što sam uzela još jedan zalogaj. “Nije
grad kriv za to. Krivi su ljudi koji su nas oteli.”
“Nas?” upitao je. “Oteli su vas obje istodobno?” Kimnula sam.
Ponovno je počeo trljati svoje suhe dlanove jedan o drugi. “To je neobično.
Djevojke obično uzimaju jednu po jednu.”
“Tko su oni?”
“Lovci.”
Dakle muškarac ispred mog stana je imao Melanie na oku, zacijelo ju je
nekako zamijetio. To mu nije bio prvi put; znao je kako prepoznati pokorni tip
djevojke, koja će jednostavno učiniti ono što joj se kaže ne radeći problem od
toga. “Jedne sam večeri zamijetila jednog od lovaca kako vreba pred mojim
stanom. Gledao je Melanie kako izlazi iz zgrade i onda odlazi pločnikom. No
nakon što je otišao u suprotnom smjeru, pomislila sam da sam jednostavno
paranoična. Nekoliko večeri nakon toga bile smo u vinskom baru. Ja sam
razgovarala s prijateljicom, a Melanie je bila s nekim tipovima na drugoj strani
prostorije. Ona je prelijepa, pa uvijek privlači obožavatelje. Kad sam vidjela da
odlazi s njima, prepoznala sam lovca kojega sam bila spazila pred svojim
stanom.”
Dlanovi su mu se umirili dok me promatrao i zadržavao dah, iako je znao
kako priča završava.
“Krenula sam za njom, rekla sam joj za tipa koji se motao oko našeg stana,
no ona me nikad ne sluša... pa je ignorirala ono što sam joj rekla. Izgubila sam
živce i izgovorila stvari koje nisam mislila...”
“Kakve stvari?”
“Da mi je dosta toga da vodim brigu o njoj... da pospremam njezin nered.
Majka nam je umrla kad mi je bilo osamnaest, tako da sam vodila brigu o njoj dok
nije postala punoljetna. Ali ona neprestano iznova donosi grozne odluke, a ja sam
uvijek bila ta koja se morala nositi s time. Kad je Melanie bila dovoljno stara,
preselila sam se u Pariz samo kako bih imala svoj mir.” Spustila sam pogled zbog
osjećaja srama, srama što sam izgovorila te stvari, što sam pomislila te stvari.

91
 Knjige.Club Books
Kakva sam ja to sestra? “To joj je samo dodatno povrijedilo osjećaje, pa je ušla u
automobil. Nisam znala što još mogu učiniti da je zaštitim. Nije bilo dovoljno
vremena da zovem policiju, osobito zbog toga što nisam imala čak ni kakav dokaz
za svoje sumnje i vjerojatno ne bi nikoga poslali, pa sam ušla u automobil s njom.”
Gledao me u oči, mirnih dlanova, kao da ga je moja priča duboko pogodila.
To je bila glupa odluka koja me dovela do ove nepodnošljive egzistencije.
“Sigurno se grozno osjeća.”
Pokušala mi se ispričati, ali joj nikad nisam oprostila. “Čak i da mogu
promijeniti svoju odluku, ne bih to učinila. Ponovno bih učinila sve isto, jer ne
bih mogla živjeti ne znajući što joj se dogodilo. Ona je sve što imam, i radije bih
umrla s njom nego živjela bez nje.”
Ponovno je počeo trljati dlanove pa je spustio pogled, kao da priču ponovno
vrti u mislima. “Sada sve ima puno više smisla.”
“Što?”
“Ti nisi tip žene kakve traže. Oni žele nekoga poslušnog. Ti nisi takva.”
Zurila sam u hranu i gurkala je po tanjuru iako sam bila gladna. “Je li to razlog
zašto ti se sviđam?”
Nije rekao ništa.
Kad se tišina nastavila, podigla sam glavu i pogledala ga.
Ostao je pognute glave, pogleda uperena u svoj dlan. “Ti činiš isto što bih i ja
učinio... da se nađem u tom položaju.”
Zurila sam u njega i osjećala kako moja privrženost prema njemu raste,
osjetila sam povezanost koje do tada baš i nije bilo. To je bio prvi put da mi je
netko iskazao neku vrstu poštovanja, pohvalio moj neposluh umjesto da ga pokuša
ugušiti.
“I da uistinu nemaš šanse za uspješan bijeg... bi li ipak pokušao?”
Podigao je bradu i pogledao me. Njegove nemirne smeđe oči stopile su se s
mojima. Teško je gutao i dalje trljajući dlanove jedan o drugi, a vene na
nadlakticama skrile su mu se pod rukavima. “Da, bih - jer bih radije umro ondje
vani nego živio ovdje.”

92
 Knjige.Club Books

14
KRADLJIVICA

VEĆ SAM ZNALA KAMO ĆE ME MAGNUS ODVESTI TOG JUTRA.

Snijega je bilo posvuda.
Oluja je poharala logor, vrativši kaos u njega, grane su bile teške od snijega
koji se nakupio na njima, svi krovovi, stube i ograde bile su prekriveni
bijelim prahom.
Možda bi izgledalo poput neke zimske bajke... da ne znate što se događa
ovdje.
Mučila sam se iza njega jer nisam bila dovoljno visoka da se probijam jednako
brzo kao on.
Kad sam zaostala iza njega, okrenuo se. “Zakorači preko snijega. Nemoj
gurati noge kroz njega.”
Poslušala sam njegov savjet, pa mi je postalo mnogo lakše. “Ti to ne činiš.”
Ignorirao je što sam rekla i dopratio me do istog mjesta kao i zadnji put, gdje
su lopate naslonjene na kuću, čekajući da ih netko uzme.
Sada ću napokon dobiti priliku razgovarati s Melanie.
No istodobno sam se grozila tog razgovora.
Kimnuo je prema lopatama i udaljio se.
Svaki put kad bi se udaljio, u trbuhu bi mi se javio osjećaj praznine, kao da je
on jakna koja me grije, pa onoga trenutka kad ode, ostanem izložena
hladnoći samo u svojoj koži.
Zgrabila sam lopatu i tražila svoju sestru sve dok je nisam pronašla.
Čistila je snijeg onako kako sam je poučila, štiteći si leđa i zabijajući lopatu u
snijeg nogom umjesto rukama. Pokupila ga je i odnijela do niza stabala.
Čekala sam da se vrati, pretvarajući se da se mučim sa snijegom. Na taj bismo
način ona i ja mogle uhvatiti isti ritam.
Kad se vratila do mene, nije joj bilo toliko laknulo što me vidi kao prošli put.
Grozila se ovog trenutka, kao da je dugo razmišljala o tom razgovoru.
Nisam se mogla natjerati pitati je o detaljima, pa čak ni uopće to spomenuti.
Jednostavno je bilo preteško.

93
 Knjige.Club Books
Možda sam zbog toga bila kukavica, no nisam znala kako biti hrabra. “Gdje
je tvoja koliba?” Zabila sam lopatu u snijeg i zagrabila snijeg.
Zastala je čuvši to pitanje, iznenađena što sam preskočila razgovor koji ni
jedna od nas nije željela voditi. “Zašto?” Zabila je svoju lopatu u snijeg i zatim ga
ponijela sa sobom do niza stabala, hodajući kraj mene.
“Zato što ću nas izbaviti odavde.” Bacila sam snijeg na hrpu.
I ona je to učinila. “Ja sam u zadnjoj kolibi na sjeveroistočnom dijelu logora.”
To je značilo da je malo dublje u logoru, bliže područjima u kojima su bili
stražari.
“Svi govore o tome kako ti je tvoj stražar pomogao.”
Vratila sam se do hrpe snijega na kojoj smo radile. Melanie je išla uz mene,
držeći određeni razmak da nije očito kako razgovaramo. “Nisam spavala s njim.”
“Nitko ne bi mario da jesi.”
“Znam. Zato znaš da ti ne lažem.” Zabila sam lopatu u snijeg.
“Misliš li da će nam pomoći da pobjegnemo?”
“Ne. Već sam ga pitala.”
Pokupile smo još snijega i otišle ga baciti.
“Jesi li ti dobro?” upitala je. “Vrat ti izgleda bolje.”
“Dobro sam.” Ne bi trebala brinuti zbog mene, ne dok je ona ta koja je u
nevolji. “Iskrast ću se i prikupiti nam potrepštine. Kad skupim dovoljno
stvari, doći ću po tebe usred noći i tada ćemo pobjeći.”
Zabila je lopatu u snijeg, no nije je ponovno podigla. Samo se okrenula i
pogledala me. “Kako to misliš, iskrasti se?”
“Našla sam alat za obijanje brava. Već sam to bila učinila.”
“I nisu te ulovili?”
Tehnički, jesu. “Ne.”
Raširila je oči. “O, moj Bože...”
“Kad prikupim sve, javit ću ti.”
“Kako?”
“Morat ću čekati do sljedeće oluje, kad ćemo čistiti snijeg. Te večeri ćemo
pobjeći.”
“Kako ćemo preživjeti ondje u divljini? Kako ćemo znati kamo trebamo ići?”
“Ja ću se pobrinuti za sve to, može?”
Zagrabila je snijeg i zatim ga podigla.
Pridružila sam joj se pa smo se zaputile prema stablima.
Progovorila je šaptom. “Raven, bojim se...”
“Znam. Ali moramo biti hrabre.”

94
 Knjige.Club Books
“Ako nas uhvate, objesit će nas. A već sam jednom gledala tebe kako prolaziš
kroz to...”
Nisam joj mogla obećati da ćemo uspjeti pobjeći. “Znam. Ali moramo
pokušati. Jer ako ne pokušamo, ionako će nas u nekom trenutku objesiti.”
“Što ako pričekamo do proljeća? Kad više ne bude snijega?”
“Onda će im biti lakše pronaći nas. Ako odemo tijekom oluje, bit će im mnogo
teže.”
Kimnula je. “Da, to ima smisla.”
“Javit ću ti kad budem spremna. I na prvu noć oluje... idemo.”

***

Te sam se noći iskrala.

Bilo je mračno kao i zadnji put, u logoru jedva da se išta vidjelo.
Jedna od najpotrebnijih stvari bila je baterijska svjetiljka, po mogućnosti
dvije. Ako je ovdje mračno uz nekoliko upaljenih svjetala, onda će u divljini
biti mrkli mrak. Trebalo mi je oružje, oprema za preživljavanje, i najviše od svega,
karta.
I konj bi nam dobro došao, ali sada nisam mogla ukrasti konja.
Ovaj put sam izišla kasnije po noći, nadajući se da će svi u logoru spavati.
Pronašla sam kolibu u kojoj je Magnus bio igrao poker s drugim stražarima.
Na prozorima nije bilo svjetla.
Ili unutra nije bilo nikoga, ili su spavali unutra.
Ta je koliba bila veća od ostalih, ali nije mi se činilo vjerojatnim da se svi
stražari nalaze u njoj. Bilo je teško povjerovati da su stražari spavali zajedno,
jer su vjerojatno željeli privatnost.
Stubama sam se popela na trijem i stala pred prozor. Oči su mi se suzile dok
sam gledala unutra, razabravši okrugli stol koji je bio ondje i zadnji put. Unutra
nije bilo znakova kretanja. Bilo je previše mračno da išta razaberem, pa nisam
bila sigurna imaju li krevete negdje dublje unutra.
Neću znati dok ne uđem.
Primaknula sam se ulaznim vratima i izvukla minu iz olovke i metalnu
krhotinu. Nježno sam umetnula oba predmeta u vrata i pokušala obiti bravu.
Trebalo mi je mnogo vremena jer sam i dalje bila grozna u ovome, stekavši
iskustvo samo na vratima svoje kolibe.
Bacila sam pogled preko ramena kako bih se uvjerila da se logorom ne kreće
nitko tko bi me mogao spaziti.
Tada se začuo klik.
To!

95
 Knjige.Club Books

Vratila sam alat u džep i zatim nježno okrenula kvaku, pomičući se najtiše što
sam mogla, ne proizvevši nikakav zvuk. Zatim sam ušla i zatvorila vrata za
sobom.
Isuse Kriste, uspjela sam.
Željela sam upaliti svjetlo da bolje vidim, no to je bilo previše opasno, osobito
zbog toga što na prozorima nije bilo zastora. Ušla sam dublje unutra, prošla kraj
stola i zatim počela osluškivati.
Nisam čula ništa.
Kraj stola je bio hladnjak, pult s mikrovalnom pećnicom, kao da je ovo
prostorija za odmor. Tiho sam prošla kroz vrata koja su vodila do ostatka kolibe,
na stražnjem zidu bili su prozori kroz koje je dopirala blaga svjetlost sa stražnjeg
trijema.
To je bio dnevni boravak, s nekoliko kaučeva okrenutih prema televizoru na
zidu.
Vidjela sam još jedna vrata pa sam prošla i kroz njih te pronašla kupaonicu i
još jednu prostoriju. U kolibi naizgled nije bilo nikoga pa sam postala
malo smjelija. Noge su mi se pomicale malo brže i nisam toliko zadržavala dah.
Vrata su bila zatvorena pa sam morala okrenuti kvaku i otvoriti ih.
Pogodak.
Prostorija s potrepštinama. Na zidu su visjeli lukovi i strijele, a bile su tu i
druge stvari, primjerice pribor za prvu pomoć i lijekovi.
Bila sam zahvalna što je one večeri kroz ove prozore dopirala svjetlost.
Trebala bi mi cijela vječnost da otkrijem koju kolibu trebam istražiti, da
nisam znala u kojoj borave stražari.
U ovoj prostoriji nije bilo prozora, što je vjerojatno bilo namjerno. Zatvorila
sam vrata za sobom i upalila svjetlo.
Da, da, da.
Otvarala sam ladice i sve pregledala, pronašavši šibice i baterijske svjetiljke.
Spremila sam sve u džepove, osiguravši svjetiljku i za sebe i za Melanie.
Šibice će nam dobro doći budemo li morale zapaliti vatru, a to nije nešto što
znam izvesti samo s grančicama.
Htjela sam uzeti još neke stvari, primjerice lijekove, ali ako uzmem previše,
bilo bi previše očito.
Nije bilo pištolja... nažalost.
Oni su vjerojatno negdje pod ključem.
U džepove sam utrpala još nekoliko boca vode i vrećica s orašastim
plodovima. Kad mi više ništa nije stalo u džepove, podigla sam pogled prema zidu

96
 Knjige.Club Books
na kojemu su visjeli lukovi i tobolci sa strijelama. Bila su samo četiri para, tako
da bi, uzmem li dva, moglo biti jako očito.
Uzmem li jedan, bit će manje očito.
Nisam se znala služiti lukom i strijelom, ali mogla bih vježbati u šumi uz
baterijsku svjetiljku. Tako ćemo moći loviti u šumi... iako ni to nisam znala raditi.
Ili ćemo, u najmanju ruku, imati oružje ako nas ulove.
Uzela sam luk i tobolac sa strijelama, a s obzirom na to da njih nikako nisam
mogla nagurati u džepove, prebacila sam ih preko leđa.
Ako me ulove, ionako sam mrtva.
Ugasila sam svjetlo i izišla.
Prije nego što sam napustila kolibu, zaključala sam vrata i zatim se stubama
spustila do tla. Šetnja natrag prošla je mirno jer su naizgled svi spavali. Dok sam
se vraćala, nervozna i uzbuđena, jedva sam čekala da stignem do svoje kolibe tako
da se napokon mogu radovati.
Nisam pronašla kartu, ali nije važno.
Snaći ćemo se.
Vratila sam se u svoju kolibu i zaključala se unutra, tako da čak ni Magnus ne
sazna što sam učinila, i potom sam konačno ponovno počela duboko disati.
“Čovječe... uspjela sam.” Ispraznila sam džepove i položila sve na krevet,
uključujući luk i strijele.
Ali tada sam shvatila da imam problem.
Gdje ću sve to sakriti?
Nisam imala namještaja. Madrac mi je ležao na podu. Imala sam noćni
ormarić, no u njega neće stati sve.
Mogla sam stvari skriti negdje vani, no što ako ih ne uspijem ponovno
pronaći?
Preostajala mi je samo još jedna mogućnost.
Kada.
Nije bilo zavjese za tuš, no ionako mi nitko nije dolazio čistiti tuš-kabinu, pa
nitko nikad nije gledao ondje. Magnus nikad nije zavirivao. To mi je bila jedina
mogućnost jer doslovce nisam imala kamo drugamo sa stvarima.
Pa sam ih stavila onamo.
Ugasila sam svjetlo i legla u krevet, jedva vjerujući koliko sam sreće imala.
Imala sam gotovo sve što nam je bilo potrebno za bijeg. Još sam samo trebala
obiti lokot na štali i uzeti jednog konja.
I onda ćemo moći krenuti u bijeg.

***

97
 Knjige.Club Books
Dani su prolazili još sporije nego prije.
Jer sam sada osjećala nervozu zbog budućnosti.
Ignorirala sam sljedeći Crveni snijeg najbolje što sam mogla, no traumatizirao
me čak i više nego inače, jer sam se sjećala točno kakav je osjećaj imati to uže
oko vrata. Slušajući vriskove prestala sam disati jer sam imala osjećaj da je omča
oko mog vrata i da guši mene.
Nadala sam se da je to posljednji Crveni snijeg koji ću morati slušati.
Samo mi je trebala ta oluja.
Stigla je još jedna pošiljka pa smo pokupile sve što je palo iz neba i utovarile
to na kola.
Nije bilo zvona.
Vratile smo se u logor, istovarile sve i zatim još odradile punu smjenu.
Nebo je bilo vedro, tako da oluja naizgled nije bila vjerojatna.
Na kraju radnog dana nisu nas raspustili kao obično.
Umjesto toga došao je krvnik.
Baklje nisu bile upaljene, a od prošloga Crvenog snijega prošlo je samo
nekoliko dana.
Dakle, događalo se nešto drugo.
Sve nas je pogledao kao da nešto traži.
Okrenula sam se prema Bethany, koja je stala kraj mene. “Znaš li što se
događa?”
Odmahnula je glavom.
Krvnik je progovorio. “Jedna od vas nas je pokrala.”
Istoga sam trena osjetila mučninu, takvu groznu mučninu da mi je došlo da
povratim ravno na čizme. Krv mi je ključala u ušima i sve uzbuđenje koje
sam osjećala zbog svog uspjeha brzo mi je oduzeto. Oči su mi poletjele prema
Melanie. Njezine su oči već bile usmjerene prema meni.
Krvnik nas je proučavao, tražeći reakciju.
Silila sam se ne odati ništa izrazom lica, sakriti koliko sam prestravljena.
“Ako ikoja od vas zna nešto o ovome, neka istupi. Bit će nagrađena.”
Melanie je bila jedina koja je znala, pa nisam imala razloga za brigu.
“Pretražit ćemo sve kolibe.”
Sranje.
“Kad pronađemo što nam pripada, objesit ćemo vas.”
Krvnik se okrenuo, završivši s objavom.
Sranje, što mogu učiniti? Kad se vratim u kolibu, ponovno ću morati izići i
odnijeti sve u šumu. Ali vani je i dalje bio dan, sunce je tek počelo zalaziti, pa bi
me netko vidio. Stražari će biti posvuda.

98
 Knjige.Club Books
Zacijelo su zamijetili da nedostaju luk i strijele ujutro prije nego što smo otišli
po dostavu. Vjerojatno su pokušavali pronaći nestali komplet cijelo popodne, a
kad u tome nisu uspjeli, shvatili su da ga je netko ukrao, kao i ostale predmete.
Zašto oluja nije došla?
Nisam to očekivala jer su dostave tako nepredvidive. Katkad su dolazile često,
a katkad uopće nisu dolazile.
Sranje, bila sam u velikoj nevolji.
Žene su se ustajale od stolova i odlazile prema svojim kolibama, šapćući
međusobno o otkriću. Prije nego što sam se okrenula, još jednom sam
pogledala prema Melanie.
Gledala je u mene - kao da je znala.
Magnus me zgrabio za ruku i odvukao. Bio je grub, a inače me uopće nije
dodirivao. “Hajde.”
Žurnim korakom poveo me natrag putem kojim smo došli tog jutra, tjerajući
me pred sobom da može hodati iza mene.
Krv mi je toliko glasno tutnjala u ušima da nisam čula zvuk svojih čizama na
snijegu. Nisam osjećala ni hladnoću ni vrućinu, samo strah, samo tjeskobu zbog
užasa koji sam si sama priredila.
Bila sam toliko izgubljena u mislima da mi je put do kolibe potrajao samo
nekoliko sekundi. Nisam ni shvaćala da smo stigli dok se Magnus nije prebacio
pred mene i otvorio kolibu.
Slijedila sam ga.
Zatvorio je vrata za mnom i odmah me napao. “Koji je tebi vrag?” Skinuo je
kapuljaču, pokazavši pocrvenjelo lice, a nasred čela pulsirala mu je vena. “Zar si
stvarno tako glupa? Zar si uistinu mislila da neće zamijetiti? Znaš li uopće
upotrebljavati luk i strijelu?”
Zakoračila sam natrag, teško dišući jer me bilo strah onoga što će se dogoditi
kad dođu u moju kolibu.
“Rekao sam ti da je nemoguće pobjeći i onda izvedeš ovu glupost?”
“Rekao si mi da bi ti ipak pokušao.”
“Tako da mogu umrijeti pod svojim uvjetima. Ne zato što bi postojala ikakva
šansa da stignem prijeći i jedan kilometar prije nego što me ulove.” Dlanovima je
obujmio glavu i zabio si prste u kosu, pritišćući si lubanju kao da je bijesan.
“Rekla si da li je dosta toga da moraš čistiti nered za svojom sestrom? Pa
menije sada već stvarno dosta čišćenja tvog nereda.” Kleknuo je na pod i izvukao
alat iz džepova.
“Što... što radiš?”
“Donesi stvari koje si ukrala.” Izvukao je pajser i zavukao ga između dvije
podne daske, a zatim pritisnuo tako da se jedna oslobodi i odigne. “Hajde. Brzo.
Nemamo vremena.”
99
 Knjige.Club Books
Izvukla sam luk i strijelu iz kade i skupila sve ostalo. “A da jednostavno sve
ostaviš u šumi...”
“Ne mogu samo otići odavde sa svim tim stvarima. To bi bilo previše očito.”
Legao je na trbuh i počeo stavljati sve pod kolibu, golim rukama je iskopao zemlju
i zatim je sve položio u tlo i zagladio zemlju preko njih, skrivajući ih od pogleda.
Nakon toga je vratio dasku u pod, ubacivši malo ljepila između dasaka tako da ne
bude očito da je jedna daska olabavljena.
Činjenica da je imao sve to sa sobom značila je da je on već znao da sam ja
krivac i prije nego što je krvnik išta objavio. Znao je da sam ja ta, a da me nije ni
pitao, i znao je da mora doći pripremljen. U suprotnom bi me ulovili.
Spasio me... ponovno.
Ustao se i otresao prašinu s dlanova prije nego što je ponovno navukao
rukavice.
Izvana su se začuli koraci.
Kad ih je čuo, okrenuo se i zatim žurno navukao kapuljaču kako bi sakrio lice.
“Sjedni. Odmah.”
Učinila sam što mi je rekao i sjela na rub kreveta.
Ulazna su se vrata širom otvorila, a kroz njih je prošao krvnik s dvojicom
stražara.
Magnus se odlučno pretvarao da je posve nedužan. “Provjerio sam bravu na
njenim vratima i čini se da nitko nije petljao po njoj. Pregledao sam sobu, ali
nisam pomicao madrac.”
Činilo se da nimalo ne sumnjaju u Magnusa. Jedan je stražar otišao provjeriti
kadu, a drugi je otvarao ladice mog noćnog ormarića i tražio ondje. Prišao mi je
krvnik. “Miči se.”
Odmah sam se odmaknula s kreveta.
Magnus se bez riječi povukao i izišao iz kolibe.
Trojica muškaraca pretražili su sve u mojoj sobi, izokrenuli su madrac, a
pomaknuli su čak i noćni ormarić kako bi se uvjerili da iza njega nema
ničega. Pogledali su ispod kade, a zatim odvrnuli i cijev umivaonika, kao da bih
neke stvari ugurala onamo. Vratili su se praznih ruku.
Stražari su otišli ne vrativši moje stvari na njihova mjesta.
Krvnik nije izišao. Umjesto toga mi je prišao, gledao me tim gnjevnim očima.
Dugo je zurio u mene, cijelu minutu, a pogled mu je bio tako intenzivan da me
prestravio.
Nisam mogla biti hrabra kao što sam bila zadnji put. U tom sam trenutku bila
prihvatila svoju smrt.
Ali sada nisam znala što bi se moglo dogoditi.
Naposljetku je progovorio. “Ne može te zauvijek štititi. Sljedeći put kad ode,
odlaziš i ti.”
100
 Knjige.Club Books

15
OLUJA

ŽIVOT JE TEKAO DALJE.

Nije bilo novih objava o ukradenim predmetima.
Djevojke su znale da nisu pronašli stvari jer nitko nije bio ubijen.
Činilo se kao da krvnik sumnjiči mene, no bez dokaza nije mogao učiniti ništa.
No definitivno sam morala pobjeći prije nego što Magnus ponovno ode, jer
kad on ode... gotova sam.
Svaki dan je bio sunčan i hladan, i jedva da se osjetio lagani povjetarac. Radile
smo dan za danom, vrijeme se počelo stapati.
Bože, tako mi je trebala ta oluja.
S obzirom na njezin šokirani izraz lica, Melanie je bila iznenađena što me nisu
uhvatili, kad je neposredna opasnost prošla, više nije izgledala tako prestravljeno.
Zapravo je izgledala kao da ima malo nade, kao da imamo šanse.
Te noći mi je dostavljena večera. Položena je na moj krevet, hrpa hrane na
tanjuru, kao da su se djevojke u kuhinji pobrinule da uvijek dobijem malo više
hrane nakon što me stražar tjedan prije izgladnjivao. Usto sam dobila i šalicu
vrućeg kakaa.
Magnus je bio moj anđeo čuvar.
Nismo razgovarali o tome što se dogodilo jer bi napustio moju kolibu istog
trenutka kad bi mi se dostavila večera. Imala sam dojam da ne želi imati nikakve
veze sa mnom.
Ali večeras je ostao.
Zatvorio je vrata za sobom, skinuo kapuljaču i dovukao stolac bliže tako da
bude okrenut prema meni, kao što je nekoć činio i onaj kreten od stražara. Skinuo
je crne rukavice i počeo savijati prste prema dlanu, kao da vježbanjem pokušava
otjerati bol od hladnoće. “Večeras stiže oluja. Bit će tu oko tri ujutro.” Podigao je
pogled i zagledao se u mene, zureći u mene onim smeđim očima koje su bile tako
ujednačeno tamne, ali nekako prekrasne. Promatrao me sa zatomljenim izrazom
zabrinutosti, s dozom uznemirenosti. “Ako pođete prije nego što stigne, bit ćete u
prednosti.”
Ignorirala sam hranu unatoč tome što sam umirala od gladi. Jedina važna stvar
bile su riječi koje je izgovarao.

101
 Knjige.Club Books
“Kad stigne vjetar, sakrit će vaše tragove.”
Dlanovi su mi počeli drhtati jer je stigao presudni trenutak. Ovo se uistinu
događalo.
“Ali nećete uspjeti, Raven.”
To je bio prvi put da mi je izgovorio ime. Svidjelo mi se kako zvuči.
Lagano je odmahnuo glavom. “Budete li imale dovoljno sreće i uspijete
pobjeći od stražara, ipak ćete se izgubiti i umrijeti.”
“Osim ako mi ti ne kažeš kojim putem trebamo ići.”
Gledao me u oči, ne trepćući. “Znaš da to ne mogu učiniti.”
“Molim te...”
“Čak i da ti kažem, nećete uspjeti.”
“Prestani to govoriti. Nije istina.”
“Jesi li u cijelom životu ikad bila vani u divljini?” Počeo je podizati glas, više
nije mogao skrivati ljutnju. “I još k tome u zimi? Misliš li da će one
dvije baterijske svjetiljke biti dovoljne za snalaženje u mrklom mraku? Na oluji?
Poginut ćete.”
“Jednostavno ćemo odjahati ravno kroz šumu.”
“Jahati?” pitao je u nevjerici. “Jahati na čemu?”
“Na konju.”
“A kako planiraš nabaviti konja?”
“Na isti način na koji sam nabavila i druge stvari.” Odmahnuo je glavom. “Ne
možeš obiti lokot na štali. Vrata su osigurana zasunom. Jednostavno
nije moguće.”
Srce mi je napravilo salto.
“Morat ćete ići pješice. I definitivno nećete uspjeti.”
“Misliš li da bi mi mogao nabaviti...”
“Jesi li me stvarno upravo to pitala?” Ponovno je povisio glas. “Nakon svega
što sam učinio za tebe? Imaš drskosti tražiti išta od mene?”
Posramljeno sam spustila glavu.
“Dosta mi je toga da te spašavam. Da zaista mislim da imaš šanse vani u
divljini, rekao bih ti to. Ali nemaš. Nemaš pojma s čime se boriš. Ali evo, ponovno
sam tu i pokušavam te spasiti.”
“Radije bih umrla tamo negdje vani nego i dana duže radila za ova čudovišta.
Moja sestra je prekrasna i kad šef završi s njom, samo će je proslijediti nekome
drugome... Silovat će je dok joj ljepota ne izblijedi. I ona bi radije umrla vani... sa
mnom.”
“Ne vidim čemu tolika fascinacija tvojom sestrom.”
“O čemu govoriš? Prekrasna je.”

102
 Knjige.Club Books
“Izvana. Ali iznutra je slaba.”
Podigla sam glavu i ponovno ga pogledala. Njegove su oči bile usmjerene
prema meni jednakim intenzitetom kao prije. “A vidio sam i bolje.” Njegove su
me riječi paralizirale. Sve što sam mogla učiniti bilo je gledati u smeđe oči koje
su zurile u mene, gledati u lice muškarca koji je u svojim rukama imao moj život.
Šminka mi se isprala nedugo nakon što sam stigla ovamo, a otada se nisam ni
počešljala. Nisam imala zrcalo pa nisam znala kako izgledam, ali čak ni kad sam
bila u najboljem izdanju, nisam bila ništa u usporedbi s Melanie. Tako da nema
šanse da se ta izjava odnosila na mene... zar ne?
“Čak i uz nekoliko sati prednosti, na vas će poslati sve stražare, na konjima i
s psima.”
“Ovdje ima i pasa?”
“Unutra su jer je prehladno.”
Dakle, nas prisiljavaju da svaki dan radimo vani na hladnoći, ali psi se mogu
grijati unutra? Krasno.
“Snijeg će biti vrlo visok pa ćete se mučiti probijati se kroz njega. Pod
snijegom ima skrivenih zaleđenih jezera i zbog jednoga krivog pokreta možete
završiti pod ledom. Vukovi su gladni jer sada sve hibernira i nanjušit će vas s
velike udaljenosti.”
“Onda ćemo pronaći neko skrovište i čekati sve dok nas stražari ne prestanu
tražiti.”
Odmahnuo je glavom. “Nikad vas neće prestati tražiti.”
“Ja jednostavno...”
“Ništa što kažem neće te natjerati da se predomisliš, zar ne?” Malo se nagnuo
naprijed, zadubivši se u moj pogled, ljuti ta izraza lica, kao da me htio ščepati za
vrat i protresti me. “Ništa što ja kažem neće te urazumiti, zar ne?”
Sve što sam mogla učiniti bilo je odmahnuti glavom.
Spustio je pogled i uzdahnuo, svijajući prste prema dlanu, stisnuvši ga u šaku.
“Misliš li uistinu da neću preživjeti... ili jednostavno ne želiš da odem?”
Bio je miran kao da nije čuo pitanje, kao da nije pobuđivalo reakciju. Ali tada
je podigao glavu i pogledao me. “Ne želim da umreš, Raven. To je ono što ja
želim.” Ustao je i odnio stolac natrag do zida.
Bilo je vrijeme da se oprostim... od jedinog prijatelja kojega sam imala ovdje.
Umjesto da sa veselim bijegu, zapravo sam osjećala nalet tuge, kao da sam gubila
nešto posebno. “Hvala ti... na svemu.”
Podigao je kapuljaču spremajući se na odlazak. Zurio je u vrata, kao da je na
umu imao još nešto što je htio podijeliti, i zatim se vratio do mene, njegove čizme
glasno su lupale po podnim daskama. Posegnuo je u džep i izvukao dugu oštricu,
barem deset centimetara. Bila je uvučena u futrolu kako mu ne bi zarežala bedro.
Uhvatio je nož za dršku, oštrice usmjerene prema podu. “Nemoj ga tako

103
 Knjige.Club Books
držati.” Okrenuo je nož i usmjerio ga prema gore. “Drži ga ovako. Istrenirani smo
da pritisnemo ruku i tako ga zabijemo u bedro. Ako oštricu držiš okrenutu prema
gore, šanse su ti veće.” Spustio ga je na krevet. “Sretno.” Nije me ponovno
pogledao prije nego što je izišao.
Nije se zamarao zaključavanjem vrata... ne ovaj put.

***

Služeći se nožem izvukla sam sve stvari koje smo pohranili pod kolibu. Zatim
sam vratila dasku na mjesto i nadala se da stražari neće zamijetiti. Ne zbog mene,
jer ću ja tada biti ili mrtva ili slobodna, nego zbog Magnusa.
Nisam željela da on nastrada zbog mene.
S lukom obješenim preko leđa, zajedno s tobolcem punim strijela, koje nisam
znala upotrebljavati, i sa svim potrepštinama koje sam ukrala, izišla sam iz kolibe
i otišla u noć. Ali logor nije bio pust kao što je inače bio.
Stražari su bili vani na svojim mjestima.
Sranje.
Očito su očekivali da će se osoba koja je ukrala potrepštine iskrasti iz logora.
Tako su planirali uloviti počinitelja - na djelu. Morala sam biti opreznija nego
prije.
Šuljala sam sè kroz snijeg i zaputila se prema kolibi moje sestre. Zamijetila
sam brzinu vjetra kroz grane iznad mene, zvukove šume dok se sve ljuljalo pred
nadolazećom olujom. Sova je zahukala i natjerala me da poskočim gotovo pola
metra. Suma je znala da nešto stiže.
Držala sam se ruba logora, skrivajući se uz kolibe, svaki put provirivši iza
ugla kako bih provjerila je li zrak čist prije nego što se prebacim do sljedeće.
Napredovala sam zadržavajući dah, smirujući svoje podivljalo srce.
Kad sam vidjela kolibu koju mi je Melanie opisala, zamijetila sam svjetlost
koja je dopirala kroz pukotinu ispod vrata. To je bilo jedino svjetlo u logoru,
barem u ovom dijelu. To je značilo da je budna. Možda je znala da dolazi oluja i
ovo je bio njezin način da mi pokaže gdje je.
Zavirila sam niz red koliba, no nisam vidjela nikoga, pa sam se zaputila prema
njezinoj kolibi.
Uto su se otvorila ulazna vrata.
“Sranje...” Žurno sam se povukla, nadajući se da me muškarac neće vidjeti.
Nasreću, njegov je pogled bio usmjeren prema bravi u koju je umetao ključ
kako bi je zaključao.
To mi je dalo dovoljno vremena da se sagnem i sakrijem.
Kad se okrenuo i udaljio, prepoznala sam ga.

104
 Knjige.Club Books
Nosio je crnu pilotsku jaknu i traperice, lice mu je bilo posve izloženo
hladnoći. Snijeg mu je zbog njegove težine škripao pod čizmama. Kretao uz niz
koliba dok naposljetku nije skrenuo iza ugla.
Obuzela me mučnina.
Sada sam bez sumnje znala da je to Melaniena koliba.
Ovo je bio loš odabir trenutka... ali također i odličan odabir trenutka.
Morala sam otjerati tu spoznaju iz uma jer sada nije bio trenutak za
razmišljanje o tome. Nisam si mogla priuštiti luksuz prepuštanja emocijama, bilo
kakvu reakciju koja nije usmjerena na preživljavanje. Ovo nam je bila posljednja
noć ovdje - i bližila se kraju.
Išla sam preko snijega i čim sam se maknula iz zaklona koliba, osjetila sam
kako vjetar postaje jači.
Oluja će biti opaka.
Moramo odmah krenuti.
Stigla sam do vrata i umetnula svoj alat u bravu, vrteći ga i okrećući kako bih
je otključala.
S druge strane vrata začuo se Melanien glas. “Raven?”
“Ššš.” Bacila sam pogled niz red koliba kako bih se uvjerila da sam i dalje
sama. Zrak je bio čist, pa sam nastavila petljati po bravi i klin mi je nekoliko puta
skliznuo. “Hajde, nemoj me sada gnjaviti...”
Škljocaj.
“O, hvala Bogu.” Otvorila sam vrata i uvukla se unutra.
Melanie je zakoračila unatrag, kao da nije mogla vjerovati da sam u njezinoj
kolibi.
Krevet je bio razbacan, kao da se dvoje ljudi valjalo u njemu. Gorjela je
svijeća, na noćnom ormariću bila je vaza s cvijećem, a u kutu prostorije nalazio
se televizor. Barem je dobila dodatne stvari i nije prekrivena modricama.
Melanie je počela teško disati kad me ugledala. “O, moj Bože...”
“Moramo ići. Moramo iskoristiti prednost prije nego što krene oluja.”
“Ja...” Pogledavala je po svojoj kolibi, kao da nije sigurna želi li otići.
“Nisam sigurna hoćeš li se zbog toga osjećati bolje ili ne, ali i ja se bojim.”
Usplahireno me gledala očima punim osjećaja.
Iz džepa sam izvukla baterijsku svjetiljku i ubacila je u njezinu, zajedno s
bocom vode i plastičnom vrećicom orašastih plodova. Nož sam zadržala za
sebe. “Možemo mi to.”
“Jesi li ukrala konja?”
Odmahnula sam glavom. “Vrata staje zatvorena su zasunom.”
“Koliko daleko možemo stići pješice?” Šaptala je iako u blizini nije bilo
nikoga.
105
 Knjige.Club Books
“Samo im se moramo sakriti. Na koncu će odustati... i onda možemo polako
dalje.”
“Raven, nećemo preživjeti dovoljno dugo da možemo nastaviti polako...”
“Ja idem. Ideš li sa mnom ili ne?”
Oklijevala je.
“Nemoj me tjerati da te ostavim ovdje... učinit ću to.” Željela sam je izvući
odavde, no nisam je mogla prisiliti, nisam je mogla prisiliti da bude hrabra. Neću
ostati ovdje samo da bih bila blizu nje. Riskirat ću i nadati se najboljem u divljini.
Samo zato što je ona željela ostati zatvorenicom, ne znači da i ja moram to učiniti.
Napokon je kimnula. “Dobro.” Obula je čizme, navukla jaknu, otvorila ladice
i u džepove utrpala dodatnu hranu koju je imala u kolibi. Imala je još jednu bocu
vode, pa je i nju uzela sa sobom. “Dobro, idemo.”
Pogledala sam svoju sestricu i vidjela isti prestravljeni izraz koji je imala dok
smo odrastale. Uvijek se bojala nepoznatog, no ona je jednostavno bila
takva. Nikad je nisam osuđivala zbog toga. Magnus ju je nazvao slabom, no ja je
nisam vidjela takvom. Privukla sam je k sebi i zagrlila je, držeći je u naručju prvi
put otkada su nas oteli. “Uspjet ćemo.”
Čvrsto me stisnula i naslonila se na mene.
“Idemo kući.” Otišla sam do ulaznih vrata, izvirila kako bih proučila okolinu
i zatim joj kimnula da mi se pridruži. Zatvorile smo vrata za sobom i zaputile se
prema nizu stabala, tami šume i glasnom škripanju koliba.
Melanie je hodala uz mene te me primila za ruku kad smo zakoračile u šumu.
“Ne vidim.”
“U redu je, samo nastavi.”
“Možemo li upaliti svjetiljke?”
“Ne sada. Preblizu smo logora.” No doista smo zakoračile u mrkli mrak, a naš
jedini vodič kroz okolinu bilo je zavijanje njišućih stabala. To je bila jedina stvar
koja nam je omogućavala kretanje a da se ne zabijemo u stablo. Na nebu nije bilo
zvijezda jer ga je prekrivao prekrivao oblaka, pa nismo mogle iskoristiti ni njihovu
svjetlost kako bismo razabrale jednu siluetu od druge.
Držeći se za ruke išle smo kroz tamu... i bježale.

***

S upaljenim baterijskim svjetiljkama hodale smo kroz tamu, uperivši snopove

svjetlosti u podnožje stabala kako ne bismo udarile u nešto. Svakim korakom
stopala su nam propadala duboko u snijeg. Bilo je teško kretati se pristojnim
tempom, pa smo se nastavile vući naprijed, a noge su nas boljele dok smo se
probijale kroz duboki snijeg.

106
 Knjige.Club Books
“Neće li pronaći naše tragove?” Melanie je gledala za sobom, uperivši
svjetiljku prema tragovima u snijegu.
“Za nekoliko sati trebala bi stići oluja. Vjetar će ih zamesti.”
“Nadam se...”
Nastavila sam hodati pred njom, ne znajući koliko je šuma duboka. Stabla su
bila gusta, pa bi konjima bilo teško prolaziti ovuda, ali ne i psima. Morale smo se
nastaviti brzo kretati.
“Čovječe, kako je hladno.”
“Samo razmišljaj o šalici vruće kave pred kaminom.” Bila sam previše
usredotočena da bih osjećala hladnoću, previše odlučna da nas izvučem odavde
da se brinem o vremenskim uvjetima.
“Je li ti Magnus barem rekao u kojem smjeru trebamo ići?”
“Ne.” Njegova je pomoć bila ograničena.
Melanie je stenjala dok se vukla kroz snijeg.
Nastavila sam se kretati... iako nisam bila sigurna kad ćemo doći do kraja
šume.

***

Oluja je naišla tako neočekivano. Bilo je hladno, a odjednom je počela divljati

punom snagom.
Osjećala sam se kao da me udario teretni vlak.
Melanie je nekoliko puta pala, ali sam je uhvatila za zapešće i podigla. Vjetar
je bio žestok, poput bodeža u očima koje su nas počele boljeti, no već trenutak
poslije bile bi suhe. Snijeg je padao posvuda oko nas, prekrivajući nam jakne i
hlače, vrtložeći se oko nas poput malih tornada, ne kao onaj zgodan snijeg koji je
katkad znao pasti u Parizu.
Ovaj snijeg bio je pakostan.
“Nismo trebale otići!” dovikivala mi je Melanie, a glas joj je lebdio na vjetru.
“Nemoj to govoriti. Možemo mi to. Hajde!”
Zaostajala je za mnom.
Na obzoru je postajalo svjetlije jer je počelo izlaziti sunce.
Do sada su već vjerojatno otkrili da nas nema. “Moramo se nastaviti kretati.”
Nekoliko minuta poslije stigle smo do ruba šume. Pred nama se pružala
ravnica koja se širila u daljinu. Bila je posve otvorena... posve bez zaštite. S
tako visokim i neravnim nanosima snijega trebat će nam sati da je prijeđemo. Ako
su krenuli za nama, vjerojatno će stići ovamo prije nego što stignemo na drugu
stranu.

107
 Knjige.Club Books
Melanie je stigla do mene i naslonila se dlanovima na koljena, nagnuvši se
prema naprijed i hvatajući dah. “O Isuse... Moramo je prijeći, zar ne?”
Odlučila sam se držati dalje od Alpa jer će teren biti opasniji što im se više
približimo. Pod snijegom bi moglo biti smrznutih jezera, opasnih životinja, a što
se više približimo, to će područje biti slabije nastanjeno. Moramo ostati na
ravnome. “Malo se odmori. Ali da, moramo prijeći na drugu stranu najbrže što
možemo.”
Spustila se uz stablo i sjela u snijeg, i dalje teško dišući jer izdržljivost koju
smo stekle u logoru nije bila dovoljna da nas pripremi na ovo putovanje. Otvorila
je bocu i popila vode, a zatim iz vrećice zagrabila oraščiće. “Kako se nisi
umorila?”
“Nikad nisam rekla da se nisam umorila.” Naslonila sam se na drugo stablo i
sjedila u snijegu. Djelovao je poput hladnog jastuka. Čim sam sjela na tlo, noge
su me počele boljeti od napora. Uvijek sam bila razmjerno vitka, no nešto više od
mjesec dana života ovdje pretvorilo me u stroj. Noge su mi bile utegnute i čvrste,
kao i ruke. Imala sam čak i pločice na trbuhu, što nisam imala nikad u životu.
Okrenula sam glavu i pogledala prema ravnici, gledajući kako snijeg leti po njoj,
no vidljivost je bila loša jer je snijega bio posvuda. Svijet je bio bijel.
Melanie je kosa neprestano letjela uokolo pa ju je ugurala u majicu i zatim
navukla kapuljaču. “Zašto ti ne piješ?”
Jer smo morale čuvati najviše što možemo. “Dobro sam.” Očekivala sam da
će ovo putovanje biti dugo. Nisam očekivala da ćemo brzo doći do cilja. Bit će
potreban rad, ustrajnost... i nada.
Spremila je bocu i oraščiće, no nije ustala da krenemo.
Dala sam joj još nekoliko trenutaka.
Zatim je počela plakati. “Tako mi je žao...”
“Nemamo vremena za to.” Znala sam da je imala potrebu osloboditi se
krivnje, no nisam joj bila spremna to omogućiti. Voljela sam je svim srcem, ali
sve se to događalo zbog njezine gluposti i ja joj jednostavno nisam bila spremna
oprostiti. Možda joj nikad neću biti spremna oprostiti.
“Raven...” Rukavicom je obrisala suze. “Ja samo...”
Ustala sam. “Moramo nastaviti.” Pružila sam joj ruku i pomogla joj da ustane.
Nije ju primila. “Nikad mi nećeš oprostiti, zar ne?”
Zurila sam u nju, i dalje joj pružajući ruku. “Melanie...”
“Vjerojatno ćemo umrijeti ovdje. Moraš znati koliko mi je žao.”
“Znam da ti je žao.”
Ruku prekriženih na prsima pogledala je u mene, očiju suhih od vjetra.
“Moraš mi oprostiti..
Počela mi se tresti ruka koja je još bila ispružena prema njoj, ali ne od
hladnoće. Zatim sam je povukla i krenula dalje, zakoračivši na otvoreno, na
108
 Knjige.Club Books
snijeg koji je svakog trenutka postajao sve viši. Premlatili su me. Objesili su me.
Izgladnjivali su me. Morala sam gledati smaknuće nevine žene kao da je 1789.
Ne... Nisam joj bila spremna oprostiti.

***

Stabla su nam bila pružala zaklon.

Sada ga više nismo imale.
Nastavila sam hodati ispred Melanie, stvarajući liniju u snijegu tako da joj se
lakše kretati. Ali hodale smo protiv vjetra, što nam je znatno otežalo situaciju. No
otežat će i njima.
U venama mi je pulsirala sloboda, i to me je tjeralo da nastavim.
Borila sam se za toliko i neću samo tako stati.
To mi je davalo snagu da nastavim, da se krećem unatoč bolovima u nogama,
da se borim za život od kojega se, zapravo, nikad nisam oprostila.
Iza sebe sam začula Melanien glas. “Moramo se vratiti!”
Okrenula sam se i pogledala u nju, dok me kapuljača na vjetru udarala po
glavi. Zurila sam u nju, bila je na tlu, pala je na dlanove i koljena, a sa svih ju je
strana okruživao snježni zid. “Na pola puta smo.”
“Nećemo uspjeti! Moramo pokušati nekim drugim putem.”
Otišla sam natrag do nje i zgrabila je za ruke te je povlačila dok nije ustala.
“Nema drugog puta. Moramo prijeći preko ove ravnice. Sada, hajde. Bolja si od
ovoga, Melanie.”
“Tako sam umorna...”
Protresla sam je. “Onda prestani biti umorna. Možeš ti to.”
Okrenula sam se i nastavila hodati, a tada me nalet vjetra tako snažno
zapuhnuo da sam pala unatrag.
“Jesi li dobro?” Melanie mi je prišla, položivši mi dlan na rame.
Od udarca u tlo odmah sam osjetila bol u leđima, no ustala sam.
Vjetar me ponovno zapuhnuo i pala sam.
Melanie je bila kraj mene, na koljenima. “Moramo se vratiti.”
Nisam htjela priznati da je Magnus imao pravo... ali možda jest. Sama volja i
odlučnost nisu bili dovoljni za borbu protiv nesavladivog. Nisam htjela da me ova
borba porazi.
Ali jest.
Ding.
Odmah sam se pridigla u sjedeći položaj, znajući da sam ga čula, znajući da
sam čula to crkveno zvono.

109
 Knjige.Club Books
Dong.
“Čuješ li to?” uzviknula sam.
Melanie se okrenula prema snijegu, kao da ga je i ona čula.
Ding.
Ponovno sam ustala, čvrsto se čizmama ukopavši u snijeg koji me držao
uspravnom čak i kad me zapuhnuo nalet vjetra snažniji od svih prethodnih. Svi su
mi se mišići u tijelu napeli i borili se protiv žestine vjetra i snijega.
Dong.
“Hajde, kreni dalje!” Zakoračila sam naprijed.
Kad mi Melanie nije proturječila, znala sam da ga je i ona čula.
Ova oluja me neće poraziti.
Jer ću ja biti srce oluje.

***

Prešle smo preko ravnice i ušle u još jednu šumu. Kad smo se našle u zaklonu
drveća, vjetar više nije bio tako strašan. Činilo se da i oluja jenjava. Kad sam se
osvrnula i pogledala odakle smo došle, nisam mogla vidjeti do druge strane.
Nisam bila sigurna je li nam vjetar zameo tragove, no s obzirom na količinu
snijega, sigurno jest. I što će psi nanjušiti? Vjetar je odnosio naše mirise, a snijeg
ih je zatrpavao i skrivao.
Imala sam dobar osjećaj u vezi s time.
U šumi je bilo manje snijega pa je kretanje bilo lakše.
Melanie je trebala još jedna stanka, pa je sjela. “Moram spavati.”
“Nema spavanja.”
“Što?” pitala je u nevjerici.
“Stražari su spavali cijelu noć i odmorni su. Ako stanemo, sustići će nas.”
“Mislila sam samo jedan sat...”
“Ne.”
Otvorila je bocu s vodom i otpila.
“Ionako ne bih mogla spavati u ovim uvjetima.” Izvukla sam svoju vodu i
otpila, a zatim je spremila natrag u džep. Melanie je imala energetske pločice pa
sam ih pojela nekoliko.
“Što misliš, odakle dolazi zvuk zvona?”
“Nisam sigurna, ali nadam se da smo na pravom putu.”
“Pitam seje li blizu.”
Nisam je htjela obeshrabriti pa joj nisam rekla istinu. Dok smo se vani kretali
u dobrim vremenskim uvjetima, nikad nisam čula taj zvuk. Samo sam tijekom

110
 Knjige.Club Books
oluje čula zvonjavu, što mi je govorilo da nije blizu i da je zvuk do nas dopirao
nošen snažnim vjetrom.
Ali i dalje je bio tamo negdje. “Pronaći ćemo ga.” Sjela sam kraj stabla. “Ako
je vjetar prikrio naše tragove u snijegu, nikad nas neće moći pronaći.”
“Nadam se...”
Izvadila sam stvari iz džepova da dođem do boce s vodom, uključujući i nož
za koji sam se nadala da ga neću morati upotrijebiti. Odložila sam ga na snijeg
kraj sebe.
“Odakle ti to?” Očima se divila oružju koje je zbog težine utonulo u snijeg.
“Od Magnusa.”
“Samo tako ti ga je dao?”
“Da.”
“Dakle, znao je da ćeš otići?”
Kimnula sam. “Sakrio je sve što sam ukrala pod kolibu tako da me ne uhvate.”
“Kako netko tako dobar može raditi na takvom mjestu?”
Slegnula sam ramenima. “Nikad mi nije rekao mnogo o sebi.”
“Misliš li da će nas odati?”
Odmahnula sam glavom. “Ne.”
“Sigurno je zaljubljen u tebe ili takvo što.”
Nije mi se činio kao romantičan tip. Nikad mi nije dao nikakav kompliment i
nikad me nije ni dodirnuo, osim kad mi je pomagao da ustanem. I imao je klasične
lijepe crte lica, snažnu čeljust, lijepe oči, vrlo privlačno lice... Zašto bi ga zanimala
zatvorenica u radnom logoru kad je imao život izvan njega? “Ne bih rekla.”
“Koje bi onda drugo objašnjenje moglo postojati?”
Naslonila sam glavu natrag te podigla pogled prema nadstrešnici od njišućeg
drveća. “Mislim da me poštuje.” To mi je imalo najviše smisla. Nikad nije poticao
nekakav fizički odnos ni očekivao išta od mene. Osim toga, svaki sam dan
izgledala užasno. Nisam bila baš u najboljem izdanju u vrećastoj odjeći i neuredne
kose/
“Mislim da se muškarac ne bi tako izložio riziku zbog poštovanja.”
“Ovaj bi.”

***

Nastavile smo se kretati kroz noć.

Željela sam ostati usredotočena, ali um mi se počeo mutiti.
Prošla su dva dana otkad sam spavala.
Melanie se kretala još sporije.

111
 Knjige.Club Books
Ponovno smo se vratile na tapkanje po mraku. Oluja je prošla i svijet je sada
bio tih. To je bilo i dobro - i loše. Naizgled nije bilo nikoga na našem tragu pa
smo si pomogle svjetiljkama u kretanju.
“Što ćeš prvo učiniti kad budemo slobodne?” upitala je Melanie iza mene. “Ja
ću se istuširati, srediti kosu, popiti kavu s mlijekom i začinima... pojesti
hamburger.”
“Ja ću otići na policiju.”
“Pa... osim toga.”
“I ubit ću onoga prokletog krvnika.”
“Nisam sigurna kako ćeš to izvesti, ali vjerojatno će zauvijek biti iza
rešetaka.”
Za mene to više nije bilo dovoljno dobro - ne više. Sada kad više nije bilo
vjetra, bilo nam je mnogo lakše razgovarati. Snijeg se smirio pa nam je i zbog toga
bilo lakše snalaziti se u prostoru. Zvijezde su se pojavljivale prolaskom oblaka, a
mjesečina nam je nudila slabu rasvjetu.
Nastavile smo se kretati, pri čemu je Melanie hodala po mojim tragovima tako
da može pratiti tempo.
Potreba za osvetom toliko je nadvladala sve ostalo u mojoj krvi da mi je
vrištala ušima. Željela sam spaliti to mjesto do temelja, zajedno sa svim
stražarima.
Pa, osim jednog.
Magnus je bio kriv jer je ondje radio godinama, no nisam mogla zamisliti da
bih njega prijavila - ne nakon što mi je toliko mnogo puta spasio život. Ali morala
sam prijaviti taj logor i osloboditi sve žene koje nisu pripadale ondje.
“Raven...?”
Umirila sam se čuvši strah u njezinu glasu. “Što?”
Nije mi odgovorila.
Okrenula sam se i pogledala je.
Gledala je u smjeru odakle smo došle.
Vidjela sam ih.
Svjetla. Vidjela sam odsjaj svjetla baterijskih svjetiljki. Vidjela sam upaljene
baklje - kao da su dovodili Crveni snijeg k nama.
Bili su nam na tragu, kao da su im psi osjetili naš miris.
Sranje.
“Kreni.” Počela sam trčati, probijati se kroz snijeg odlučnije nego prije.
“Nikad im nećemo pobjeći, Raven! Na konjima su!”
“Rekla sam da kreneš!” Znala sam da nećemo pobjeći. Znala sam da se ne
možemo sakriti. Naši otisci su se vidjeli u snijegu, a sada kad je oluja prošla

112
 Knjige.Club Books
više ništa nije moglo izbrisati naše tragove. Naša jedina šansa ležala je u tome da
stignemo do sigurnosti prije nego što oni stignu do nas.
No to se nije činilo vjerojatnim s obzirom na činjenicu da su oni bili na
konjima... a mi pješice.

***

Do nas je dopirao lavež pasa.

Stigli su nevjerojatno brzo.
“Znaju točno gdje smo, Raven.”
Nije bilo šanse za uspjeh jer u blizini nije postajalo mjesto do kojeg bismo
lako došle. Okrenula sam se i pogledala u nju.
Nikad nije izgledala tako prestravljeno. “Objesit će nas.”
Da... hoće.
Pogledala je preko ramena i zatim se ponovno zagledala u mene, očiju
ispunjenih osjećajima. “Trebale smo ostati.”
“Radije ću umrijeti pod svojim uvjetima nego biti nečija zatvorenica.”
Lagano je kimnula.
“Moraš biti hrabra, Melanie.”
Ponovno je kimnula, ali ovaj je put šmrcnula.
“Ali još nije gotovo.” Skinula sam luk s leđa i izvukla strijelu iz tobolca.
“Što planiraš učiniti?”
“Ubiti ih.” Namjestila sam strijelu na tetivu luka, povukla ruku prema natrag
i pustila je.
Letjela je manje od petnaest centimetara prije nego što je pala na zemlju.
“Koliko ih je?” Podigla sam strijelu i pokušala ponovno.
“Ne znam.” Okrenula se i pogledala iza sebe. “Vidim dvije svjetiljke... i dvije
baklje. Tako da ih je možda četiri? I nemam pojma koliko pasa imaju...” Povukla
sam tetivu sa strijelom unatrag i pokušala ponovno. Strijela je ovaj put otišla malo
dalje. Bilo je bolje, ali ne drastično. “Ti moraš nastaviti. Hodaj pedeset metara pa
se okreni i vrati gazeći po istim tragovima.”
“Zašto?”
“Tako da ne stanu ondje gdje smo se sakrile. Pogodit ćemo ih u leđa.” Izvukla
sam nož iz džepa i dala joj ga.
“Koga vraga bih trebala učiniti s ovime?”
“Ubij bilo koga tko ti se približi.”
“Što sa psima? Neću ubiti psa.”
Nisam znala što učiniti s njima.

113
 Knjige.Club Books
“Onda ih udaraj dok se ne povuku. Ja vjerojatno mogu pogoditi dvojicu.
Trebat će rpri tvoja pomoć oko druge dvojice.” Stavila je nož u džep i učinila što
sam joj rekla, ostavila je tragove malo dalje naprijed.
Nastavila sam vježbati s lukom i strijelom - kao da mi život ovisi o tome.

***

Sakrila sam se iza stabla s jedne strane puta kojim smo se bile kretale.
Melanie se sakrila s druge strane.
Stražari su i dalje bili u potjeri, svi na konjima, a pred njima su išla dva psa
koji su ih vodili. Zacijelo su vidjeli trag koji se nastavljao jer su projurili kraj nas.
Nikad se u životu nisam toliko bojala.
Jer sam sada imala što izgubiti.
Sloboda je bila tako blizu... tako prokleto blizu.
Nisam planirala dopustiti ovim gadovima da mi je oduzmu.
Namjerno sam čekala da se posve umire jer sam znala da ne mogu pogoditi
metu u pokretu. Zatim sam izišla iz zaklona drveta, naciljala u vrat jednog od njih
i pustila strijelu.
Pogodila ga je ravno u vrat. Tijelo mu se polako naginjalo, dok se naposljetku
nije strovalio u snijeg. Nije ispustio nikakav zvuk jer je ostao mrtav na licu mjesta.
No njegovo teško tijelo glasno je udarilo kad je palo na tlo.
Nisam zastala kako bih proslavila, nego sam brzo uzela novu strijelu, uperila
je u tipa koji se okrenuo i gledao u svoga palog kolegu. “Iza nas je!”
Povukla sam strijelu prema natrag, zadržala dah, usredotočila se i pustila da
poleti.
Pogodila ga je ravno u prsa.
Pao je na tlo, a konj se odmah počeo udaljavati, kao da je osjetio smrt.
Ostali stražari brzo su se okrenuli i potjerali konje da pođu za mnom. Psi su
počeli divlje lajati, njemački ovčari jurili su prema nama otvorenih čeljusti,
iskeženih zuba.
Uzela sam još jednu strijelu i naciljala, ali jurili su prema meni pa sam
promašila. “Sranje.”
“Ti prokleta kučko!” Stražar je skočio s konja i izvukao luk spremajući se
pogoditi me.
Potrčala sam iako nije bilo šanse da im uspijem umaknu ti.
Jedan pas brzo me sustigao i ugrizao za nogu, pa sam pala u snijeg. Zatim mi
je strijela probola ruku.
“Au!” Pala sam i uhvatila se za ruku kroz koju je virila strijela.

114
 Knjige.Club Books
“Dosta, dečko.” Koraci stražara bili su glasni dok mi se približavao, kao i
likovanje u njegovu glasu.
Pas me pustio na miru.
Ležala sam na tlu, krvareći po snijegu. Kad sam podigla pogled, stajao je nada
mnom, uperivši mi strijelu ravno u lice.
I drugi je stražar stajao nada mnom, sada sa spuštenom kapuljačom jer mu u
ovom trenutku skrivanje lica nije bilo važno. “Gdje je druga cura?” Pljuvao mi je
u lice.
“Umrla je.” Više nisu imali ništa čime bi me ucijenili. Ubit će me, pa ću lagati
kroz stisnute zube dok ne bude gotovo. Nije bilo te količine mučenja koja bi me
natjerala da im to odam.
Muškarac s lukom jako me udario. “Lažljivice.”
Zastenjala sam kad me njegova teška čizma pogodila u trbuh.
“Reci nam ili...” Spotaknuo se naprijed i pao na tlo, a šumom se prolomio
vrisak.
Melanie je skočila na njega i zabola mu nož u leđa.
Pomaknula sam se i bacila se na tipa s lukom dok je bio zbunjen. Srušila sam
ga na zemlju i šakama ga udarala u lice, mlateći ga na smrt, divlja od ludila jer sam
morala preživjeti.
Morala sam birati tko će umrijeti - on ili ja.
I odlučila sam da će to biti on.
Oba su psa skočila na Melanie pa je vrisnula od bola.
Ostavila sam stražara i pojurila joj u pomoć, skinuti te pse s nje prije nego što
je ubiju.
Stražar se pojavio iza mene i udario me šakom u glavu tako da sam pala u
snijeg, ošamućena, zbunjena, nisam se mogla ni pomaknuti.
“Dolje!” Stražar je znao da sam nemoćna pa je otišao do moje sestre, zgrabio
je za vrat i pribio je na tlo. Zatim joj je užetom povezao zapešća.
“Ne...” Jedva sam govorila. On je bio samo jedan, tako da bih ga se mogla
riješiti. Kad bih samo mogla ustati... mogla bih ga zaustaviti.
Kad je ona bila svezana, stražar se prebacio na mene.
Pokušala sam se izmigoljiti i osloboditi, ali mi je zabio koljeno u leđa pa se
nisam mogla pomaknuti.
Melanie je gledala u mene, istodobno se pokušavajući osloboditi, no bilo je
uzalud. “Raven, jesi li dobro? Reci mi nešto.”
Nisam mogla. Nisam mogla misliti. Zapešća su mi bila vezana.
Zatim sam zamijetila da nam se približava još baklji, a predvodio ih je
muškarac na konju... u pilotskoj jakni.
I tada mi se sve zamračilo.

115
 Knjige.Club Books

16
UDARAC BIČEM

OSVIJESTILA SAM SE KAD MI JE TIJELO PALO NA TLO.

Trgnula sam se i istog me trena preplavila panika, kao da mi je netko izlio
kantu vode na glavu. Postala sam svjesna svezanih zapešća i plamenova baklji na
čistini.
Vratili su me u logor.
Nisam pobjegla.
Zbog mene će nas obje ubiti.
Moja će mlađa sestra umrijeti... zbog mene.
Druge zatvorenice nisu bile ondje, a vani je bio mrak, bilo je gluho doba noći.
Nisam imala pojma koja je to noć, ni koliko je vremena prošlo, ništa.
Samo trenutak poslije pokraj mene je palo Melanieno tijelo. Oči su joj se
stisnule kad je shvatila da sam budna.
“Raven...”
“Melanie.” Zastenjala sam kad me stražar udario.
“Prvo ćemo objesiti drugu curu... a ovu natjerati da gleda.”
“Ne!” Počela sam se vrpoljiti pokušavajući se osloboditi užeta koje mi je
povezivalo zapešća. “Ne, sve je bilo moja ideja...”
“Samo ovu.” Pred očima su mi se pojavile čizme, a onda sam ugledala
muškarca koji se saginje kako bi pogledao Melanie.
Vidjela sam mu samo leđa, no prepoznala sam crnu pilotsku jaknu. Spustio je
svoje prste na njezin obraz i tada ju je nježno pomilovao... kao kućnog ljubimca.
“Da je nisi pipnuo!” Ponovno sam se pokušala osloboditi užeta. “Prokletniče
jedan!”
Stražar me ponovno udario.
Šef me ignorirao. “Podignite je.”
Stražari su pomogli Melanie da ustane.
Šef ju je jednom rukom zgrabio za zapešća, posesivno stojeći iza nje, nad
njom. Gledao joj je u lice, promatrajući njezin uspaničeni izraz dok ju je
dodirivao. “Pokušala si me ostaviti, dušo?”
Nije mu odgovorila, samo je dahnula.

116
 Knjige.Club Books
“Onda ću te sutra povesti sa sobom.” Kimnuo je prema stražarima. “Odvedite
je u kolibu.”
Odvesti ju kamo? Ponovno sam poželjela vrištati, ali barem je neće objesiti.
Stražari su je odveli.
No borila se protiv njihova stiska, pokušavala se vratiti do mene. “Raven!”
Njezino vrištanje odzvanjalo je kroz noć, suze su joj pekle grlo. “Ne! Molim vas!
Molim vas nemojte to učiniti.” Nastavila se boriti dok su je odvlačili.
Zatim su njezini krikovi utihnuli.
Šef se okrenuo prema meni i onda kleknuo kraj mene. Svojim smeđim očima,
guste brade duž cijele linije čeljusti i svijetle kože na kojoj je imao samo jedan
taman madež na obrazu, zurio je u mene, posve ravnodušan. Oči su mu bile široke
i nije treptao dok me proučavao kao da ne zna što misliti o meni.
“Čestitam.” Imao je dubok, spokojan glas, no prirodno zastrašujuć. “Stigle ste
dalje od ostalih. Nadam se da je bilo vrijedno... ali pretpostavljam da ipak nije.”
Ustao je i kimnuo stražarima.
Podigli su me na noge.
Više se nisam borila s obzirom na to da je Melanie bila na sigurnome. Već
sam se jednom bila pripremila na umiranje i mogla sam to učiniti još
jednom. Mogla sam se hrabro suočiti sa smrti - bez ikakva kajanja. Uspravno sam
stala i pogledala sve stražare na čistini, muškarce koji su zacijelo bili dio
druge skupine tragača.
Zatim sam vidjela i krvnika. Usta su mu bila prekrivena - ali bilo je očito da
se smiješi. “Silno ću uživati u ovome.” Pogledao je u mene i zatim me svojom
golemom rukom gurnuo u prsa, srušivši me na tlo. U ruci sam i dalje imala strijelu
jer je nisu izvadili.
Dajte, završite s tim.
Znala sam da mi ovaj put Magnus neće pomoći. Upozorio me, ali ja ga nisam
poslušala.
“Ustaj.” Krvnik me udario.
Pokušala sam ustati, ali nisam mogla sa svezanim rukama.
“Rekao sam da ustaneš, kujo.” Ponovno me udario.
“Nećemo je objesiti.” Tračak nade došao je niotkuda, obasjao me s nebesa,
moj spasitelj mi je svojim glasom bacio uže za spašavanje.
Krvnik se okrenuo i zagledao se u njega.
“Ne ovaj put.”
Magnusova kapuljača bila je spuštena, tako da mu bilo otkriveno lice
osvijetljeno bakljom. Iako je krvnik bio mnogo mišićaviji, Magnus nije djelovao
ni najmanje zastrašeno. “Ona je najjača radnica koju imamo...”

117
 Knjige.Club Books
“Ne.” Krvnik je pošao prema njemu. “Krala je od nas. Pokušala je pobjeći.
Ubila je dvojicu naših. Kako se usuđuješ stajati ondje i tražiti da je pomilujemo.”
Stražari su stajali po strani, promatrajući ih kako zure jedan u drugoga, kao da
odmjeravaju snage.
“Ne tražim da je se pomiluje. Treba biti kažnjena.”
Krvnik mu se približio. “Zaslužuje biti pogubljena. Tvoja kara nema pravo na
riječ.”
Magnus nije ni trepnuo. “Bičevat ćemo je.”
“Ne.” Krvnik se okrenuo natrag prema meni kako bi me zgrabio. “Ne možeš
je spasiti ovaj put.”
Tijelo mi se opustilo kad mi je prišao jer sam tada znala da je gotovo. Barem
će Magnus biti ondje do samoga kraja... tako da neću biti sama.
Magnus se okrenuo prema šefu i pogledao ga.
On mu je uzvratio pogledom.
Krvnik me podigao na noge, povlačeći me za kosu kao da sam pas kojega je
zgrabio za šiju.
Magnus je nastavio zuriti u šefa, vodeći nijemi razgovor s njim. Bili su
jednako visoki, čak su imali istu boju očiju. Zatim su tiho razgovarali. Nisam
mogla razbrati ni jednu riječ. Iz Magnusovih usta izišle su samo dvije riječi koje
sam uspjela čuti, i to je bilo posljednje što je izgovorio. “Molim te.”
Šef je nastavio zuriti u njega, iznerviranoga izraza lica, kao da je razgovor
koji su vodili besmislen i nezanimljiv. Ali lagano je kimnuo.
Krvnik je ispustio frustrirani uzdah, no nije se pobunio ni jednom riječi.
Lagano me gurnuo i popustio stisak na mom vratu. Zatim me ponovno zgrabio i
prerezao uže koje mi je povezivalo ruke te me odveo do stabla.
Jedan od stražara donio je još užadi.
Krvnik mi je strgnuo jaknu i onda izvukao nož kojim mi je razrezao majicu,
izloživši mi leđa hladnoći, ledenom zraku zbog kojega su mi se svi mišići
zategnuti u znak protesta.
Stražar je bacio uže preko grane stabla i onda mi zavezao zapešća iznad glave.
Stopala su mi i dalje doticala tlo, a prednjim dijelom tijela naslanjala sam se na
deblo.
Čula sam krvnika kako govori. “Želiš da je bičujemo? Onda to sam obavi.”
Sve što sam mogla učiniti bilo je gledati u deblo, ali sam zamišljala što se
događalo iza mene. Zamišljala sam krvnika kako hoda do Magnusa i gleda
ga ravno u oči, gurajući mu bič u prsa jer će kazna biti mnogo bolnija ako mi je
umjesto krvnika zada on.
Krvnik je ponovno progovorio. “I moraš to obaviti kako treba. Jer ću ja u
suprotnom krenuti ispočetka - i još jednom sve ponoviti.”
Sve je utihnulo.
118
 Knjige.Club Books
Sve što sam mogla učiniti bilo je stajati ondje s rukama iznad glave tako da
se nisam mogla pomaknuti. Mogla sam se ljuljati lijevo-desno ako sam htjela, ali
ne mnogo. Melanie mi je u nekom trenutku bila ubacila Magnusov nož natrag u
džep, no nisam ga mogla dosegnuti i osloboditi se.
Sve što sam mogla učiniti bilo je stajati ondje i trpjeti.
Tišina se nastavila.
Zurila sam u koru drveta i u sjaj zaleđenih kristala na njoj. Znala sam što
bičevanje znači, no nisam imala pojma kakav će to biti osjećaj, hoće li biti
lakše od Crvenog snijega.
Možda bi moglo biti i teže.
Krvnik je viknuo tako glasno da je sigurno probudio sve zatvorenice u logoru.
“Počni već jednom!”
Znala sam zašto je tako dugo oklijevao. Nije to htio učiniti. Nije me htio
ozlijediti. Predložio je tu kaznu da me spasi od Crvenog snijega, no krvnika
je zanimala samo moja smrt, ne i kratko mučenje.
Čula sam škripanje njegovih čizmi po snijegu dok se namještao.
Zurila sam u koru, a dah mi se ispred lica pretvarao u maglicu.
I tada me bič ošinuo po leđima.
Dala sam sve od sebe da stišam jecaj koji mi je pobjegao s usana, no nisam
mogla. Bio je to tihi krik, jecaj na mojim usnama, tako snažan šok da moje tijelo
nije znalo kako prihvatiti udarac biča koji me opekao prodirući duboko pod kožu.
Malo sam se zanjihala prema naprijed, približivši se deblu, a moja se stvarnost na
trenutak zaustavila kako bih probavila što se upravo dogodilo.
Nisam imala vremena prihvatiti to prije nego što mi je bič ponovno zapekao
kožu.
Ovaj sam put zatvorila usta i progutala vrisak koji mi je htio pobjeći sa usana.
Snažno me opalio - jer je morao.
Htjela sam biti hrabra kao što sam bila za Crveni snijeg. Nisam im htjela
priuštiti da se naslađuju mojim strahom. No također sam se trudila biti tiha kako
bih njemu olakšala.
Koliko dugo će to trajati?
Nastavio me udarati, ciljajući različite dijelove netaknute kože. Koža mi je
pucala pod bičem, krv mi je kapala niz tijelo i po hlačama, pa mi se snijeg
pod nogama bojio crveno.
Odjednom sam imala osjećaj da mi leđa gore, upaljena koža pulsirala je od
boli.
Trajalo je cijelu vječnost.
Tijelo bi mi se zaljuljalo prema naprijed svakim udarcem i nastavila sam
gledati u koru koncentrirajući se.

119
 Knjige.Club Books
Uskoro će biti gotovo. Samo sam morala čekati, morala sam biti strpljiva.
Nastavio me udarati, bič bi glasno puknuo svaki put kad bi me ošinuo po koži.
Trudila sam se ostati nijema, no nisam mogla. Počela sam jecati sa svakim
udarcem, noge su mi klizile po snijegu jer se više nisam mogla držati uspravno.
Strijela mi je i dalje bila u ruci i bila sam slaba od udarca koji sam dobila u glavu.
Nisam bila spremna za ovo, spremna dostojanstveno preživjeti ovo.
Zatim je stao.
“O, hvala Bogu...”
“Ne.” Duboki glas krvnika pretvorio se u prijeteće režanje. “Jače.”
Zatvorila sam oči i osjetila kako mi se niz obraze slijevaju suze jer nisam
mogla podnijeti još mnogo ovoga.
Magnus je oklijevao.
“Ili želiš da ja preuzmem?” izazivao ga je krvnik.
Bože, ne.
Magnus me udario jače nego prije.
Kriknula sam i zaljuljala se prema naprijed zbog siline njegova udarca.
Više nije radio stanke između udaraca. Samo ih je ispaljivao, jedan za drugim,
neprestano me iznova udarajući i ne dopuštajući mi ni da udahnem.
Bilo je nepodnošljivo.
Bilo zbog gubitka krvi ili od prejakog bola, znala sam da me noge više neće
moći držati i u nekom sam trenutku počela samo visjeti, glava mi je klonula,
a pogled se zamaglio.
“Što to radiš?” upitao je krvnik. “Nastavi.”
Magnus je izgubio strpljenje. “Više nije pri svijesti.”
“Pa nisu ni ljudi koje je ubila!”
Hoću li ovako umrijeti, viseći sa stabla?
“Dosta.” Približavali su mi se Magnusovi koraci, njegove čizme gazile su po
snijegu.
O, hvala dragom Bogu.
Prerezao je uže iznad mojih dlanova pa sam pala prema naprijed i sletjela u
njegove ispružene ruke.
Srušila sam se na njega, toliko slaba da nisam mogla ni stajati, osjećajući
toliko bola da se nisam mogla usredotočiti ni na što drugo.
Pokušao me natjerati da stojim i počnem hodati.
“Ne mogu...”
Pala sam u snijeg, u pršić koji mi se učinio poput melema na bolnim leđima.
Svijest mi se naizmjence gubila i vraćala, poput slabog radiosignala koji antena
zbog lošeg prijma nije mogla uhvatiti.

120
 Knjige.Club Books
Magnus je kratko samo gledao u mene, kao da razmišlja što učiniti. Zatim je
kleknuo, zavukao ruke pod moje tijelo i podigao me s tla. Okrenuo me prema
prsima i odnio dalje od stabla, pokraj krvnika i stražara koji su stajali pod
zapaljenim bakljama.
Zadržala sam pogled na njegovim prsima, odbijajući gledati u muškarce koji
su promatrali jednoga od svojih kako me odnosi.
Svjetlost je izblijedjela kad samo se maknuli s čistine, hodajući istim putem
kojim me svakog jutra pratio na posao. Ćule su se samo njegove čizme koje su
gazile po svježem snijegu napadalom tijekom oluje koja je mi je trebala pomoći
prikriti bijeg.
Strašno me boljelo.
Rukama sam mu obujmila vrat, a lice utisnula u njegovo tijelo, osjećajući se
sigurno prvi put nakon našega zadnjeg susreta. Jedina stvar koja je zaustavljala
one muškarce od toga da me rastrgaju bio je muškarac koji me nosio kad više
nisam mogla hodati. On je bio jedini razlog zbog kojega sam još živa.
Privinuo me još malo bliže, štiteći me od hladnoće.
Kad smo stigli do moje kolibe, unio me unutra i položio na krevet.
Srušila sam se, previjajući se u agoniji.
“Moraš ustati.”
“Ne mogu...”
“Da, možeš. Hajde.” Iz džepova je izvukao stvari za prvu pomoć, uključujući
smotak gaze.
Prisilila sam se ustati iz kreveta i stati na noge, odjednom shvativši da mi je u
nekom trenutku majica posve pada. Stajala sam gola od struka nagore, grudi su
mi bile vidljive, a leđa prekrivena krvlju. No nisam skrivala svoju golotinju jer
jednostavno nisam marila za to.
Naizgled nije ni Magnus, jer nije gledao. Odmotao je smotak gaze i počeo mi
je motati oko tijela, zbog čega sam zajecala. Krenuo je od struka i pomicao se
prema gore, prekrivajući sve ozljede dok mi je prelazio preko grudi.
Nisam osjećala bol kad me podigao, ali sada sam je definitivno zamjećivala.
Pogled mu je sve vrijeme bio usmjeren na pokrete, njegove smeđe oči bile su
smirene i usredotočene, kao da prizor koji se upravo odvio na čistini nije
utjecao na njegove osjećaje. Pričvrstio je gazu i onda otvorio noćni ormarić te
izvukao čistu odjeću. “Odjeni se.”
Nisam to mogla učiniti, pa sam samo legla na krevet, i dalje u krvavim
hlačama i čizmama.
Stajao je nada mnom.
Okrenula sam se na bok kako bih oslobodila leđa od pritiska. Mozak mi je bio
u šoku, ali kad je to popustilo, još sam više osjećala bol. Nije bilo šanse da uspijem
izdržati noć, barem ne ako sam planirala spavati.
121
 Knjige.Club Books
Magnus je nekoliko sekundi samo gledao u mene, a zatim sjeo na krevet kraj
mene i odvezao mi vezice na čizmama. Olabavio ih je i skinuo mi čizme
prije nego što se prebacio na hlače. Odvezao je vezice te skinuo i njih, ostavljajući
krvave mrlje na prekrivaču.
Previše me boljelo da bih marila za to što je radio.
Pažljivo je izvukao prekrivač i pokrio me njime, ušuškavši me kao što je to
činila moja majka kad sam bila dijete. Otišao je do noćnog ormarića i
izvukao tablete. “Popij ovo! Osjećat ćeš se bolje.”
“Što je to?” Okrenula sam se i pogledala što mi pokazuje.
“Dobra stvar.”
Budući da će mi od njih biti bolje, pronašla sam snagu da se pridignem u
sjedeći položaj i popijem ih na suho.
“I ovo.” Imao je još tableta.
“Što je to?”
“Antibiotici.”
Uzela sam i njih i onda popila pola boce vode. Srušila sam se u krevet i
ponovno samo ležala.
Magnus je gledao u mene, kao da traži još nešto što može učiniti za mene.
Zatvorila sam oči, mozak mi se lagano gasio i od umora i od bola. Zatim sam
čula pomicanje stolca kad ga je postavio pred moj krevet. Otvorila sam oči i
vidjela ga kako sjedi na stolcu, spuštene kapuljače, pogleda uperena u mene.
On nije imao spektar osjećaja kakav je imala većina ljudi. Uvijek je bio ili ljut
ili ništa drugo. Trenutno se doimao kao da ne osjeća ništa. “To je bio jedini način
da te spasim...” U glasu mu se čula doza grizodušja, pokazivao je emocionalnu
dubinu koju nikad prije nije izražavao. Spustio je pogled, kao da je posramljen.
“Znam... Hvala ti.”
Podigao je glavu i ponovno me pogledao.
Nisam se više mogla držati pri svijesti. Njegovo je lice bilo posljednje što sam
vidjela prije nego što sam utonula u san... i zaronila u svoje noćne more.

122
 Knjige.Club Books

17
ZAHTJEV

KAD SAM SE PROBUDILA, NISAM IMALA POJMA KOLIKO JE SATI.

Ali nekako sam uspjela prespavati ostatak noći. Osjećala sam se odmoreno,
pa sam naizgled dosta dugo spavala, no Magnus nije došao po mene i odveo me
na posao. Kad sam pokušala sjesti, proparao me bol na koji sam bila zaboravila.
Lijekovi su zacijelo prestali djelovati. Pogledala sam prema pukotini pod vratima
Svidjela da kroz nju dopire svjetlost.
To mi i dalje nije govorilo koliko je sati, no definitivno više nije bilo rano
jutro.
Na noćnom ormariću bilo je još tableta i poruka.

POŠTEĐENA si od posla tri dana. To je najviše što sam ti mogao kupiti.

Progutala sam tablete s vodom i zamijetila ostavljeni pladanj s hranom.

Zatvorenicama nisu posluživali doručak, pa je ovo zacijelo bilo ono što su stražari
dobivali ujutro. Na pladnju su bile palačinke, topli sendvič sa šunkom i sirom te
pecivo s džemom.
Bila je tu i kava.
Sada je bila hladna, no to je ipak bio prvi put nakon mnogo vremena da sam
imala priliku popiti kavu.
Činjenica da sam imala apetit samo je pokazivala koliko sam gladovala
prethodnih dana. Sva je hrana bila hladna pa je vjerojatno stajala ondje satima.
Pojela sam gotovo sve kad sam pomislila na Melanie.
Što se dogodilo s njom?
Šef je spominjao nešto o tome da će je odvesti... odvesti je kamo?

***

Bila sam pospana od lijekova i do večeri sam drijemala. Probudio me zvuk

otvaranja vrata.
Sada kad sam razbjesnila sve stražare u logoru osim Magnusa, bila sam u
strahu. Bojala sam se da će jedan od njih ući u moju kolibu i ubiti me, a bila sam
123
 Knjige.Club Books
preslaba da bih se borila. Magnus je riskirao vlastitu glavu zbog mene dovoljno
puta da vjerujem kako me više ne bi mogao zaštititi.
No ušao je Magnus.
Sada sam ga već prepoznavala čak i kad je imao podignutu kapuljaču. Zurila
sam u ta ramena dovoljno puta da mu mogu prepoznati kretnje. Bilo je lako
upamtiti njegovu visinu. Način na koji se kretao, samouvjereno, snažno, i s
karakterističnim “baš me briga” stavom.
Bila sam sretna što ga vidim. “Hej.”
Odložio je pladanj na noćni ormarić, na kojem je bila i šalica vrućega kakaa.
“Osjećaš se bolje.”
“Mislim da je to zbog onih dobrih tableta koje mi daješ.”
Okrenuo se, spreman izići iz kolibe, kao da je donošenje hrane bio jedini
razlog zašto je došao.
“Čekaj.”
Zastao je pred vratima, ali nije se okrenuo prema meni.
“Zar nećeš ostati?”
Licem je bio okrenut prema vratima, a prsa su mu se polako podizala i
spuštala. Uslijedila je duga stanka, kao da je toliko zadubljen u misli da nije
shvatio koliko je vremena prošlo. Kad je progovorio, glas mu je bio tih. “Želiš li
da ostanem?”
“Zašto to ne bih željela?”
Dlanom je dodirnuo kapuljaču i spustio je, otkrivši oštre linije čeljusti na
muževnom licu, kao i tamnu sjenu brade koja mu je izbijala kroz kožu.
Ponovno se okrenuo prema meni, njegove smeđe oči skrivale su blagu naznaku
gnjeva, no nije mi bilo posve jasno zašto je ljut. Uhvatio je stolac i privukao ga
bliže krevetu.
Sjela sam, lagano se trznuvši od boli, i onda stavila pladanj na krilo, a stopala
su mi visjela preko ruba kreveta.
Naslonio se na naslon stolca, a glava mu je bila malo nagnuta prema podu.
Nisam znala što da mu kažem, ali osjećala sam se mnogo bolje kad je bio sa
mnom, nego kad ga nije bilo. Bio je jedina osoba u ovom logoru koja mi je bila
odana jednako kao i moja sestra. On je bio jedina osoba koja je pazila na mene,
jedini razlog zbog kojega sam preživjela dva smaknuća. “Mislila sam da ćemo
uspjeti.”
Podigao je glavu i zagledao se u mene. “Upozorio sam te.”
Nisam imala pojma koliko će vremenski uvjeti biti grozni, kako će me majka
priroda poraziti. Moj nedostatak iskustva brzo je postao očit. Moja borbenost i
odlučnost nisu bili dovoljni da nadvladaju nedostatak znanja.
“Ubila si stražare, ali ne i pse. Zašto?”

124
 Knjige.Club Books
“Zato što neću ubijati pse. Oni samo rade ono što im je naređeno. Oni ne znaju
drugo.”
“Možda biste uspjele pobjeći da si to učinila. Mogla si ih ubiti, uzeti jednog
konja i jahati najbrže što si mogla.”
Spustila sam pogled u hranu i petljala vilicom po tjestenini. “Učinit ću što god
je potrebno da preživim, no ne ako to znači da moram ubijati nevine. Onda se ne
bih razlikovala od stražara.
Gledao je u mene mračnim i ozbiljnim izrazom lica.
Stavila sam zalogaj hrane u usta i žvakala. “Mislila sam da si rekao da mi više
nećeš pomagati.”
Nije odgovorio na to. Samo je nastavio gledati u mene, bez ikakve reakcije.
“Nadam se da te nisam dovela u težak položaj.” Definitivno je imao više moći
od prosječnog stražara, no nisam imala pojma zašto. Mogao se obratiti izravno
šefu i postavljati zahtjeve koji bi mu bili ispunjeni - a ostatak stražara nije mogao
reći ništa o tome.
I dalje je šutio.
“Neću pokušati ponovno...” Strašno me boljela pomisao da moram odustati i
prihvatiti ovaj grozan život znajući da zaslužujem mnogo više od toga. No već
sam učinila sve što sam mogla, a sada kad sam svojim očima vidjela divljinu,
shvatila sam da uistinu nemam šanse. U ljeto bih umrla od toplinskog udara. Bez
snijega bi me u proljeće uhvatili još i brže. Osim ako nas ne oslobodi policija,
nemam šanse.
Malo je stisnuo oči začuvši moje riječi. “Ne možeš si to priuštiti.”
Zaboravila sam na hranu kad sam čula što je rekao.
“Moraš pokušati ponovno... jer će stražari pronaći bilo kakav razlog da te
ubiju. Onog trenutka kad ja odem, gotovo je.”
Krvnik me već bio upozorio na to.
“Onda nemoj otići...”
“Moram. Moj položaj zahtijeva da budem i na drugim mjestima.”
Odložila sam vilicu i primila pladanj s obje ruke te ga odložila ustranu jer više
nisam bila gladna. “Neću preživjeti tamo u divljini, čak ni s konjem...”
“Ovaj put ću ti ja pomoći.”
Stisnula sam dlanove u šake kad su mi u tijelo navrli proturječni osjećaji, ushit
nade i ponor straha. Promatrala sam muškarca koji je bio moj milosrdni spasitelj,
moje uže za spašavanje, splav usred oceana.
“Što...?”
“Jer ako ti ja ne pomognem, ubit će te.”
Svaki put kad mi je život bio na kocki, on bi se upleo.
Sada je to ponovno činio, nešto što isprva nije htio učiniti.

125
 Knjige.Club Books
“Čekat ćemo dok ponovno ne ojačaš. Nacrtat ću ti kartu koja će ti pokazati
kamo trebaš ići.”
Zar se to uistinu događa? Zar ću zaista dobiti ono što sam željela najviše od
svega? “Ali... što će tebi učiniti kad saznaju da si mi pomogao?” Više od svega
željela sam svoju slobodu, ali ne ako ona podrazumijeva da će njega ubiti.
“Ne brini se za mene. Imam plan.”

***

Kad sam se vratila na posao, svi su stražari zurili u mene.

Osjetila sam i ne gledajući im lica.
Otišla sam do stola kraj Bethany, još osjećajući bol, ali mogla sam raditi.
“Hej, jesi li dobro?” šapnula je. “Što se dogodilo?”
“Duga priča... Ispričat ću ti poslije.” Pripremila sam kutiju.
“Melanie se nije vratila.”
Odmah sam preko ramena pogledala prema mjestu na kojem je obično sjedila
- no nije bila ondje. Ponovno sam pogledala u kutiju, u prah koji je bio vrjedniji
od svake zatvorenice u ovom logoru.
Šef ju je odvéo i nisam imala pojma kako da dođem do nje.
Čak i da me Magnus izbavi odavde, kako ću je pronaći?
Bethany mi je došapnula: “Gledaju nas. Hodaj.”
Odnijela sam kutiju do stola pognute glave, dajući sve od sebe da ne privlačim
nepotrebnu pozornost muškaraca koji su me već ionako prezirali. Hodala sam po
rubu, na tankom ledu, i bilo kakav izgovor da mi zavrnu vratom bio bi im dovoljno
dobar.
Vratila sam se do stola.
“Jeste li vas dvije pokušale pobjeći?” upitala je Bethany.
“Da.”
“O, moj Bože... kako ste uopće još žive?”
Sve što sam trebala učiniti bilo je izgovoriti samo jednu riječ. “Magnus.”
“Kako mu je to uspjelo?”
To i dalje nisam znala.
“Drago mi je što si i dalje s nama.”
“Da, i meni.”
“Što se dogodilo s Melanie?”
“Šef ju je odveo...” Iz one ograničene interakcije kojoj sam svjedočila, bilo
mi je jasno da je vidi kao svoga kućnog ljubimca, kao da je posjeduje... a zapravo
nije imao pravo posjedovati nikoga. Sada kad je postojala opasnost da će pobjeći,

126
 Knjige.Club Books
izvukao ju je iz logora. Samo sam se nadala da je drugo mjesto na koje ju je odveo
bolje od ovoga.
“Kamo ju je odveo?”
“Nemam pojma... ali nije ovdje.”

***

Prošlo je tjedan dana i Magnus mi je nastavio donositi hranu, ali se rijetko

zadržavao na razgovoru. Ili je bio zauzet poslom u logoru, ili jednostavno nije
htio razgovarati.
Osjećala sam se mnogo bolje nego prije tjedan dana, no gaza mi je i dalje bila
omotana oko trupa, i usto sam još pila antibiotike koje mi je ostavljao. Prestao mi
je davati tablete za bolove i laknulo mi je kad sam otkrila da mi i nisu potrebne.
Kad je jedne večeri došao s hranom, privukao je stolac do mene.
Više mi je bilo stalo do razgovora nego do večere, pa sam sjela na rub kreveta,
a pladanj ostavila na noćnom ormariću.
Skinuo je kapuljaču, otkrivši to lijepo lice. Nije izgledao kao muškarac koji
bi morao raditi na ovome mjestu. Nije bio dovoljno okrutan da obavlja ovaj posao
kao što čine ostali. Protratio je sav potencijal na ovaj logor, a mogao se baviti
nečime boljim, živjeti normalnim životom, skrasiti se sa ženom jednako lijepom
kao što je on.
“Znaš li gdje mi je sestra?”
Jedini odgovor koji sam dobila bio je njegov ljutit pogled.
“Molim te, reci mi gdje je...”
“Od kakve bi to bilo koristi?” šapnuo je. “Čak i ako uspiješ pobjeći, ne možeš
ništa učiniti za nju. Ovaj logor je samo manji dio cijele operacije. Iza nje postoji
cijela vojska. Baš kao što si mislila da ti je ambicija dovoljna da pobjegneš
odavde, a naposljetku te bacila na koljena, isto će se dogoditi i s Melanie. Pusti
to.”
Ne bih to nikad mogla pustiti, ali mu to nisam rekla. Kad budem slobodna,
otići ću na policiju i prijaviti ovaj logor. Spalit ćemo ga do temelja i onda uhvatiti
odgovornog. Nije mi trebala njegova pomoć za to. “Dovoljno sam snažna da
krenem.” Bila sam spremna otići odavde, zauvijek napustiti ovo mjesto.
Odmahnuo je glavom. “Ne još.”
“Zašto?”
“Moramo čekati odgovarajuće vremenske uvjete.”
“A zašto sada nisu odgovarajući?” Snijeg je padao gotovo svaki dan. Nije bilo
oluje, no na postojeći snijeg neprestano su padale nove pahulje, pa su
nanosi postajali viši i bilo je teško prolaziti kroz njih.

127
 Knjige.Club Books
“Jer sada kad znaš kamo trebaš ići, moraš stići onamo najbrže što možeš - i
ne ostavljati tragove.”
“Neće li me psi nanjušiti?”
“Ne ako prijeđeš na drugu stranu rijeke. Izgubit će trag.
Zašto to meni nije palo na pamet? S druge strane, nisam vidjela rijeku, tako
da...
“Moramo čekati još tjedan dana. Trebalo bi biti sunčano i toplo, pa će se
otopiti mnogo snijega. Budeš li brzo jahala, ne zaustavljajući se, možeš
stići onamo za nekoliko sati.”
Stisnula sam dlanove, uvjeravajući samu sebe da se to uistinu događa. “Znala
sam da je to zvono stvarno.”
Nije reagirao na to što sam rekla.
“Je li to mjesto kamo idem? Do zvona?”
Nagon duge šutnje, kimnuo je.
“O, moj Bože...” Odmah sam dlanovima prekrila lice i osjetila kako mi se u
očima skupljaju suze. To me zvono tjeralo naprijed. Dozivalo me kući. Bilo mi je
svjetlost u tami. “Je li to neka crkva?”
“Dvorac.”
“Dakle, kad stignem onamo, samo ću...”
“Čekat ćeš mene. Doći ću onamo za nekoliko dana.”
“Ti ćeš... ti ćeš mi se pridružiti?”
“Daleko smo od Pariza, a ti želiš stići onamo, zar ne?”
“Da.”
“Onda će ti trebati pomoć da stigneš tamo.”
“Ne mogu jednostavno tražiti nekoga da mi pomogne?”
Odmahnuo je glavom. “Dvorac je usred ničega.”
“Kako onda zvono zvoni?”
“Ima tajmer.”
“Kako znaš toliko toga o tom...”
“Jer je moj.” Izgledao je pomalo uznemiren svim mojim pitanjima. “Moramo
se usredotočiti na dolazak onamo, a ne na ono što ćemo učiniti kad stignemo.”
“Bježiš li i ti iz logora?”
“Ne. Doći ću onamo kad po rasporedu trebam otići iz logora.”
Nisam mogla vjerovati da se to događa. Osjećala sam krivnju zbog toga što
ću pobjeći, a ostale djevojke neće. Osjećala sam se grozno što čak ni
Bethany nisam mogla reći da odlazim, za slučaj da nešto kaže nekome kome ne
bi smjela.
“U šumi ću ti privezati konja sa svime što ti je potrebno.”

128
 Knjige.Club Books
“Kako ćeš to učiniti?”
Ponovno je izgledao uzrujano. “Pusti mene da brinem o tome. Te noći, nakon
večere, uzet ćeš konja i pobjeći. Trebat će ti malo danje svjetlosti da vidiš na
kojem ćeš mjestu prijeći rijeku. Bez toga nikako nećeš prijeći na drugu stranu. Ali
kad prođeš taj dio, trebala bi moći nastaviti dalje u mraku. Prvi put ste dospjele
prilično daleko, pa ti ovo ne bi trebalo biti pretjerano teško.”
Prvi put u životu bila sam bez riječi. Sve što sam mogla učiniti bilo je zuriti u
tog muškarca koji je nebrojeno puta riskirao vlastitu glavu za mene. Izvana je
djelovao grubo, ali pod površinom je bio dobar. Rijetko je imao nešto lijepo za
reći, rijetko je davao komplimente, ali njegova duša bila je čista. Imao je savjest,
za razliku od ostalih ovdje. “Ne znam kako da ti zahvalim... na svemu.” Ako su
priče istinite, ja ću biti jedina žena koja će pobjeći iz ovog logora nakon mnogo
godina, i to ne zbog toga što sam skovala fantastičan plan koji mi je pomogao da
pobjegnem, nego zato što je jednom muškarcu bilo dovoljno stalo do mene da
učini ispravnu stvar.
Spustio je pogled. “Možeš mi zahvaliti uspješnim prelaskom preko rijeke.”

***

Dani su prolazili.
Sunce je izišlo i snijeg se topio.
Nisam imala pojma koji je datum, ali sam pretpostavljala da je kraj siječnja,
možda veljača. Možda je proljeće uranilo. Ili je to samo bila duga stanka prije još
jedne oluje.
Ali znala sam da se moje vrijeme ovdje bliži kraju.
Dogodit će se uskoro... za koji dan.
Bez zrcala nisam znala u kakvom su mi stanju leđa, ali osjećala sam se bolje.
Više me nije boljelo i nisam zamjećivala krv. Gaza se činila nepotrebnom pa sam
je skinula.
Uvijek sam pojela sve s tanjura, pazila da dovoljno spavam, da ostanem
mentalno spremna za veliki pothvat na koji sam se spremala. No srce mi je
neprestano lupalo brže nego što je trebalo jer sam bila nervozna. Ako me ulove...
bit će to kraj. Bila sam mačka s devet života, no već sam ispucala osam.
Sjedila sam na krevetu oslonjena na zid, u rukama držeći knjigu Grof Monte
Cristo. Pročitala sam taj roman već deset puta, ali sam ga ponovno čitala jer je
poprimio novo značenje.
Jer ja ću uspjeti pobjeći odavde.
Vrata su se otvorila i u kolibu je ušao Magnus s mojim večernjim obrokom.
Ona mi žena više nije donosila hranu, kao da nije htio da bilo tko osim njega ima

129
 Knjige.Club Books
kontakt sa mnom. Spuštene kapuljače odnio je pladanj do noćnog ormarića. Onda
je zgrabio stolac i sjeo na njega.
Zaklopila sam knjigu i odložila je u stranu te sam se primaknula rubu kreveta.
Pogledao je naslovnicu. “Sutra.”
Svaki dan mi se činio kao dan kad bi se konačno moglo dogoditi - ali danas
je napokon bio taj dan.
“Kobila će biti u šumi iza tvoje kolibe. Ostavit ću ti baterijsku svjetiljku tako
da je možeš pronaći. Za njezino sedlo privezat ću torbu sa svim stvarima koje će
ti biti potrebne.”
Na trenutak sam spustila pogled i zagledala se u dlanove, disanje mi je bilo
isprekidano jer se ovo stvarno događalo. Sloboda je bila tako blizu, ali ja sam bila
prestravljena jer sam se i dalje morala vratiti u divljinu... i preživjeti. Mrak,
hladnoću, strah od stražara iza sebe... bilo je traumatizirajuće.
“Jaši brzo. Ne osvrći se.” Iz džepa je izvukao papir i odmotao ga. “Ovo je
karta.” To nije bila prava karta načinjena računalom. Bila je nacrtana rukom,
prikazivala je logor, šumu, put do rijeke i onda iza nje.
Okrenuo ju je i pokazao mi korake koje moram poduzeti kako bih uspjela.
“Neka ti šuma ostane s desne strane. Sve dok se držiš toga, stići ćeš do rijeke.
Kad prijeđeš preko nje, dvorac će biti dalje s lijeve strane, pa ćeš morati pratiti
ova obilježja u krajoliku da ti pomognu orijentirati se.”
Uzela sam papir koji mi je pružio i proučila njegove bilješke kako bih
provjerila imam li pitanja.
Upute su bile detaljne pa nisam imala pitanja. “Hoću li imati pištolj?”
Odmahnuo je glavom. “Jedini način za uzimanje pištolja je unošenje šifre,
tako da će, zamijete li da ga nema, znati da sam gaja uzeo. Nisam ti dao
nikakvo oružje - jer bi to bilo previše očito. No neće ti ni trebati jer je sve što
moraš učiniti stići onamo najbrže što možeš. Ako te uhvate, oružje ti ionako ne bi
pomoglo.”
Vjerojatno ne bi.
Presavila sam papir i stavila ga u džep.
Sada smo sjedili u tišini jer više nismo imali što za reći. Dio mene vjerovao
je da će se predomisliti jer će svi pretpostaviti da je on organizirao moj bijeg.
Ali nije se predomislio.
Gledala sam ga, u lice koje nikad neću zaboraviti, čak i ako budem dovoljno
sretna da ostarim. Moja sjećanja na život u mladoj dobi će izblijedjeli, ali sjećanje
na ovog muškarca neće nikad. Ne bih ga trebala smatrati junakom zbog toga što
me spasio, jer je ipak bio dio ovoga logora. Ali on je svakako bio moj junak.
Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je ponovno prozborio. “Ne činim ovo
iz čiste dobrote.” Njegove smeđe oči nevidljivom su silom probadale moje, palile
su me, prodirale duboko u moju dušu.

130
 Knjige.Club Books
Disanje mi se istog trena usporilo jer sam osjećala napetost u zraku, iznenadno
povećanje temperature, značenje njegovih riječi. Nikad nije ništa tražio od mene.
Nijednom nije očekivao nešto zauzvrat za svoju ljubaznost.
Ali sačuvao je račune... i sada ih je htio naplatiti.
“Želim te.” Nije zvučao nimalo skrušeno u vezi s tim, bio je posve izravan.
Sada kad je to prvi put otvoreno priznao, nije više bilo nesporazuma. Nikad me
prije nije gledao kao da sa mnom želi išta više od razgovora. Njegove oči nikad
nisu istraživale moje tijelo kao oči ostalih stražara. Većinu vremena nije se ni
ponašao kao da mu se sviđam. Imao je nevjerojatno pokeraško lice. Možda mu je
to bio plan sve vrijeme i sve što je činio postupno je vodilo do ovog trenutka.
“Ne.”
Iz njegovih je očiju odmah nestalo samopouzdanje i polako su se punile
razočaranjem.
“Odbijam vjerovati da ćeš mi pomoći samo budem li spavala s tobom. Pomoći
ćeš mi jer ja zaslužujem biti slobodna. Pomoći ćeš mi jer znaš da je to ispravan
potez. Moj je odgovor ne.”
Polako je spustio pogled, lice mu je preplavio izraz rezignacije. To je bio
jedan od rijetkih trenutaka kad je pokazao nešto osim kamenog stoicizma ili
gnjeva. Nije reagirao na moju odluku. Nije me pokušao uzeti silom. Nije se služio
mojom slobodom za ucjenu. Prihvatio je moj odgovor.
Promatrala sam kako trlja dlanove jedan o drugi, glave malo pognute prema
podu. “Ali spavat ću s tobom... jer ja to želim.”
Dlanovi su mu se umirili, a tijelo mu se ukočilo. Nekoliko sekundi poslije
podigao je bradu i ponovno me pogledao u oči.
Bilo je nemoguće ne osjetiti povezanost s tim muškarcem. Provela sam cijeli
život vodeći brigu o drugima, a ovo je bio prvi put da imam nekoga tko vodi brigu
o meni, tko će počistiti moj nered, popraviti moje pogreške. U trenutku kad je
skinuo kapuljaču i kad sam mu vidjela lice, bila sam zatečena onime što sam
vidjela, jer bio je prekrasan. Bio je tip muškarca kakvoga nikad ne bih mogla imati
u stvarnom svijetu, jer bi on imao nekoga mnogo privlačnijeg od mene. On bi
ganjao Melanie ili nekoga poput nje. Ali u ovoj drukčijoj stvarnosti bili smo
povezani nečime dubljim od izgleda. Svjedočili smo stvarima koje drugi ljudi
nikako ne bi mogli razumjeti. On je bio muškarac kojemu je za ispunjenje
njegovih želja bilo potrebno nešto više od lijepoga lica. Njemu je trebalo nešto
dublje.
Nastavio je gledati u mene, no oči su mu bile drukčije, uputio mi je pogled
kakav u njegovim očima nikad prije nisam vidjela. U njima su se napokon
odražavali osjećaji, otvorene reakcije koje su se mogle čitati poput riječi na
papiru. Gledao me s tako dubokom, snažnom željom i muškom požudom, kao da
nikad nije postojala neka žena koju je želio više od mene.

131
 Knjige.Club Books
Nikad se nisam osjećala tako prekrasno. Nisam nosila šminku, nisam se čak
ni češljala, nosila sam isključivo odjeću u kojoj nitko ne može izgledati privlačno,
ali nekako sam baš ja bila žena za koju je bio spreman učiniti sve.
Nastavio me gledati tim prodornim pogledom, kao da je moj odgovor bio tako
moćan da nije znao što učiniti sa sobom.
Gledajući ga u oči, svukla sam majicu preko glave. Tijelo mi je bilo vitko i
utegnuto zbog fizičkog rada u logoru. Nikad nisam bila toliko aktivna, pa sam
bila u najboljoj formi svoga života. No imala sam i nešto modrica i ožiljaka od
pretrpljenog zlostavljanja.
Gledao je u mene kao da nije vidio ništa osim čiste kože.
Grudi su mi bile čvrste, a bradavice ukrućene jer sam osjetila hladnoću... i
napetost. Tamna kosa pala mi je preko ramena i grudi, ali sam je odmaknula i
pustila da mi pada preko leđa, tako da me može gledati.
Oči su mu ostale uprte u moje grudi, duboko je izdahnuo, a čeljust mu se malo
stegnula.
Nisam mu okrenula leđa jer sam znala da su ružna i puna ožiljaka, pa ih ne
mora vidjeti.
Otpustila sam vezicu na hlačama i ustala tako da ih mogu spustiti preko
bokova i pustiti ih da skliznu na pod. Noge su mi bile dlakave jer se nisam
brijala više od mjesec dana. Na sebi sam imala obične pamučne gaćice kakve su
nam davali, za koje se ni u kojem slučaju nije moglo reći da su seksi.
No Magnus je počeo brže disati, kao da nije mogao dočekati da me vidi kako
ih svlačim.
Zavukla sam palčeve ispod ruba gaćica i povukla ih dolje, razotkrivši dlačice
koje su izrasle jer se nisam mogla depilirati. Nisu nam dopuštali uporabu britvica,
vjerojatno zato što bismo si prerezale žile.
Kovrčave i tamne dlačice zaklanjale su pogled na dražicu i usmine.
Ali Magnus očito nije mario za to.
Kad sam skinula svu odjeću sa sebe, ponovno sam sjela na rub kreveta,
stisnutih koljena, dlanova položenih u krilo, i dalje ukrućenih bradavica jer sam
bila nervozna. Njegova će se topla prsa nasloniti na moje tijelo, a trenutnu
hladnoću istoga će trenutka zamijeniti znoj.
Zurio je u mene još nekoliko sekundi prije nego što je otkopčao ogrtač i pustio
ga da padne na stolac i onda sklizne na pod. Ispod njega je imao crni pulover
dugih rukava s utkanim malim simbolima, a na rubovima rukava bio je krzneni
obrub. Primio je pulover na leđima i povukao ga preko glave te razotkrio crnu
majicu koju je nosio pod njim.
Promatrala sam ga, čekajući trenutak kad ću vidjeti kako izgleda pod svim
tim. U odjeći je izgledao mišićavo, a sada kad sam mu napokon vidjela ruke, znala
sam koliko je snažan. Imao je jake ruke, s istaknutim mišićima zbog kojih su

132
 Knjige.Club Books
istodobno izgledale i nabildano i glatko. Koža mu je bila svjetla, kao da nije
vidjela mnogo sunca, vjerojatno zbog toga što je vani već vrlo dugo prilično
hladno.
Isto je učinio s majicom, povukao ju je preko glave i razotkrio svoje mišićavo
savršenstvo.
Duboko sam udahnula promatrajući prizor pred sobom.
Između dva naglašena mišića na prsima isticale su se tamne dlačice. Trbuh
mu je bio ispresijecan crtama između istaknutih trbušnih mišića, snažnih jer
na njima nije bilo masnoće koja bi ih skrivala. Ništa mu se na trbuhu nije
preklapalo, čak ni dok je sjedio. Bio je kao isklesan, a ispod pupka mu se nazirala
tanka linija dlačica koja mu je nestajala u hlačama.
Očima sam klizila po njegovu tijelu, gledajući u stvarnog muškarca koji je
sjedio preda mnom, s mišićima i dlačicama. Ključna kost mu je iskakala iz kože
jer je bio tako utegnut, u tako dobroj formi. Ramena su mi bila mišićava i široka.
Nikad nisam bila s muškarcem koji je izgledao iole slično njemu... osim u svojim
maštarijama.
Teško sam progutala prije nego što sam podigla pogled kako bih mu vidjela
lice.
Proučavao je moju reakciju, kao da me htio gledati kako ga želim, kao da je
htio vidjeti da ga želim onoliko koliko i on mene. Olabavio je vezice na čizmama
i izuo ih prije nego što je razvezao uzicu svojih hlača, a zatim je ustao tako da i
njih može skinuti. Spustio ih je preko bokova i bedara, njegove su noge bile
previše nabijene mišićima da bi hlače samo skliznule preko njih kao moje. Bedra
su mu bila nabijena mišićima zbog kojih su izgledala napeta i snažna poput
debala. Bila su prekrivena tamnim dlačicama. Uhvatio je rub crnih bokserica i
potegnuo ih prema dolje, razotkrivajući veliki ud s glavićem s kojeg je kapalo. Ni
on nije bio depiliran, pa mu je oko jaja bilo mnogo dlačica, ali to je bilo seksi.
Nisam mogla odlijepiti pogled s njega, a grlo mi se osušilo promatrajući taj
dojmljiv prizor. Na trenutak mi se učinilo da sam, umjesto u ovoj kolibi usred
ničega, negdje drugdje, u svojoj spavaćoj sobi s muškarcem kojega sam zamijetila
na drugom kraju bara... s nekime koga sam poželjela povesti kući istog trena kad
mi je kupio piće.
Zurio je u mene, gledao me kako ga gledam.
Povukla sam se prema uzglavlju kreveta i glavom dosegnula kut madraca
između dva zida. Bedra su mi se automatski raširila da može leći na mene.
Pogledao mi je između nogu prije nego što su mu koljena dodirnula ležaj.
Spustio se i legao na mene, bedra je zavukao pod moja, a lice mu je bilo u
istoj razini s mojim. Dugo je izdahnuo, tik uz moje usne, zastenjao je tiho, jedva
čujno, duboko i muževno. Oči su mu bile tople poput ljetnog dana, a koža mu je
već bila zajapurena od uzbuđenja, iako me do tog trenutka gotovo i nije dodirnuo.

133
 Knjige.Club Books
Ruke su mi počele kliziti po njegovu trbuhu i dalje prema gore, preko tvrdih
mišića na prsima, do ramena. Jednu sam mu ruku pomaknula na čeljust kako bih
mu dlanom mogla obujmiti lice. Zurila sam u njegove usne i zamišljala kakav bi
osjećaj bio poljubiti ga, osjetiti kako te usne klize preko mojih, osjetiti kako me
njegova brada grebe po mekoj koži.
Zurio je u moje usne prije nego što se sagnuo i poljubio me, nudeći mi
nježnost kakvu nikad ne pokazuje. Bio je bešćutan i hladan, ali ljubio me kao da
sam neka krhka dragocjenost, kao da me želi istražiti prije nego što me uzme.
Ta nježnost nije dugo trajala jer sam mu obje ruke zavukla u kosu i produbila
poljubac, osjetivši stezanje u trbuhu, naboj elektriciteta koji mi je prostrujio kroz
tijelo i zbog kojeg mi se na trenutak učinilo kao da sam negdje daleko. Kemija
među nama bila je vruća poput zapaljene baklje, a bliskost koju sam dijelila s tim
muškarcem pobudila je u meni još veću želju za njim, još jaču i dublju čežnju za
njegovim dodirom. Poljubac se silovito rasplamsao jer smo svakim trenutkom sve
više žudjeli jedno za drugim.
Odmaknuo je usne kako bi uhvatio ud rukom i usmjerio ga u mene, pa je
prošao kroz moje dlačice i zašao u vlažnu brazdu već spremnu za njega.
Nije polizao dlan kako bi navlažio glavić, jer nije morao. Pogleda čvrsto uprtog u
moje oči tiho je zastenjao osjetivši koliko ga želim, a zatim glasnije dok je
sve dublje ulazio u mene.
Dlanovima sam mu klizila po leđima i povukla ga k sebi, osjetivši ispunjenost
koja mi je izmamila vruće uzdahe. Zakopala sam mu prste u stražnji dio ramena i
čvrsto ga povukla na sebe, a kemija naših vlažnih tijela zapalila se, eksplodirala.
Omotala sam mu noge oko struka i uživala u prvom zadovoljstvu koje sam
osjetila otkada sam došla na ovo užasno mjesto. Ovaj je muškarac bio moj
spasitelj, onaj koji se osvrtao preko moga ramena kad sam ja to zaboravila učiniti.
On mi je čuvao leđa dok sam ja gledala samo pred sebe. Uvijek je bio tu za mene,
pazio je da ostanem živa, spašavao me u trenucima kad sam vjerovala da me više
ništa ne može spasiti. Dao mi je sve, nesebično.
On je bio razlog zbog kojega ću pobjeći odavde.
On je bio razlog zašto je moja sudbina bila drukčija od sudbina ostalih koje
nisu imale toliku sreću.
On je bio razlog... za sve.
Zatvorio je oči i zastenjao osjetivši me, vlažnu od sokova koje je moje tijelo
proizvodilo u izdašnim količinama. Zbog njega sam bila skroz mokra, a da mi
nijednom nije dodirnuo dražicu niti je poljubio. Otvorio je oči i zagledao mi se u
lice te se ponovno počeo zabijati u mene, gurao ga do kraja i onda izvlačio,
stenjući svaki put, kao da ne može vjerovati koliko sam dobra.
Grebla sam ga noktima, disala mu u usta, osjećala kako mu se dlačice na
prsima pomiču među mojim sisama i kako me toplina njegova tijela rastapa kao
da se nalazim pred razbuktalom vatrom otvorenog kamina. Gležnjevima sam mu

134
 Knjige.Club Books
obujmila stražnjicu dok se pomicao u meni, privlačila ga još dublje u sebe, jer sam
od njega htjela uzeti najviše što moje tijelo može podnijeti. Ruka mu je skliznula
na moj potiljak, stegnuo mi je kosu u šaku i povukao mi bradu prema gore tako da
mi može ljubiti vrat, gušiti me vrućim poljupcima svojih gladnih usana. Usta su
mu se spustila među moje sise i ljubio me posvuda, uživao u mom tijelu kao da je
bez mane, kao da sam najpoželjnija žena na svijetu.
Zarila sam mu nokte u meso i čvrsto se držala za njegovo tijelo, izgubljena u
vrtoglavoj magli požude, znojnog i senzualnog seksa, omamljena time kako se
zbog njega osjećam dobro nakon što sam se toliko dugo osjećala loše. Naša je
strast bila poput rasplamsane buktinje, kao da smo se prvi put prepustili požudi,
ali tijela su nam se usklađeno kretala kao da smo ljubavnici već godinama.
Podigao je glavu, zavukao ruke pod moja koljena, pribijajući me na leđa da
mi odozgo može gledati lice dok se u mene zabija duboko i snažno, punim i dugim
naletima.
Držala sam mu se za ruke i ugrizla se za donju usnu gledajući mu lice nad
sobom, rumenu boju njegove predivne kože, snažnu želju u izrazu njegova lica.
Počela sam nekontrolirano dahtati, a onda sam se grčevito izvila. “Da... da.”

***

Ležao je pored mene na leđima, dlana položenog na prsa, gol jer se nismo zavukli
pod pokrivač. Oči su mu bile uprte u strop, a raspoloženje mu je ponovno potonulo
kad je strast među nama završila. Kosa mu je bila razbarušena na mjestima gdje
sam prstima prošla kroz nju, a snažna su mu se prsa nježno podizala i spuštala jer
mu se disanje prije nekoliko minuta vratilo u normalu.
Ležala sam kraj njega, plahte navučene do ramena jer mi je bilo hladno kad
se odmaknuo.
Nije pokazivao ljubav. Nije me privinuo uza se. Sve je bilo hladno - kao i
prije.
Sjeo je i zatim ustao iz kreveta.
Gledala sam ga kako se diže i počinje odijevati, ornata svoje snažno tijelo
odjećom, a njegova prekrasna koža nestaje ispod odore. Ogrtač je bio posljednji
odjevni predmet koji je pričvrstio kao da se ništa nije dogodilo.
Nisam očekivala da će ostati.
Nije mogao ostati spavati jer bi ljudi pretpostavili gdje je proveo noć. Nisam
čekala poljubac ili nježan dodir na odlasku, jer sam znala da se ova noć ne može
ponoviti.
On je morao biti neponovljiv.
Ponovno je sjeo na stolac i navukao rukavice.

135
 Knjige.Club Books
Sjela sam na rub kreveta i unatoč tome što me već vidio golu, pokrila sam
tijelo plahtom. “Mogu li nešto ponijeti sa sobom?”
Navukao je rukavice i zatim me hladno odmjerio, kao da mu vrućina naše
strasti nije otopila srce.
Podigla sam knjigu objema rukama. Ona je bila moja Biblija. Taj je roman
bila odraz moje priče, zbog njega sam sam se osjećala povezanom s nekime izvan
četiri zida ove ćelije. Pružila mi je nadu kad sam bila sama.
Promatrao je knjigu u mojim rukama prije nego što je podigao pogled i
ponovno ga usmjerio u mene.
“Ova mi je knjiga pomogla da izdržim i želim je zadržati.”
Ustao je i pružio ruku kako bi je uzeo.
Oprostila sam se od nje u tišini, osjetivši bol u dlanovima u trenutku kad sam
je pustila.
Ugurao ju je u hlače i navukao majicu preko nje. Promatrala sam ga kako se
približava vratima - i odlazi.

136
 Knjige.Club Books

18
DVORAC

SJEDILA SAM NASUPROT BETHANY NA ČISTINI, JELA JEDAN OD SVOJIH POSLJEDNJIH

obroka ovdje.
Ne vraćam se ovamo.
A ako se i vratim... neću ponovno sjediti ovdje.
Osjećala sam se krivom zbog žena koje sam ostavljala za sobom. Dok ja
budem prelazila rijeku i putovala prema dvorcu, njihovi životi će se nastaviti kao
da se ništa nije promijenilo. Moj uspješan bijeg bi ih možda mogao potaknuti na
pobunu s obzirom na to da ih je bilo mnogo više od stražara. Mogao bi im ponuditi
nadu. Mogao bi im dati snage da se bore.
Osjećala sam se grozno što ostavljam prijateljicu, nakon svega što je učinila
za mene.
Ali da je situacija obrnuta, i ona bi to učinila.
“Znaš li kad Magnus ponovno odlazi?” šapnula je.
“Za nekoliko dana.”
“Što ćeš tada učiniti?”
Neću morati brinuti o tome. “Nisam sigurna...”
Nastavila je jesti ne podižući glavu.
“Hvala ti na svemu.” Morala sam izraziti svoju zahvalnost, reći joj koliko mi
je naše prijateljstvo značilo prije nego što je više nikad ne vidim. “Ti si
dobra osoba, Bethany.”
Podigla je glavu i pogledala u mene. “Nemoj tako govoriti. Ako si uspjela
preživjeti do sada...”

***

Bila sam odjevena i spremna za polazak.

Čekala sam zvuk koraka, čekala sam da mi dostavi moj posljednji obrok.
Čula sam mu korake dok se penjao na trijem. Približili su se i tada je otvorio
vrata.
Okrenula sam se i pogledala ga.

137
 Knjige.Club Books
Zatvorio je vrata za sobom i sjeo mi sučelice. Ovaj mi put nije donio vrući
kakao. Donio mi je samo pladanj s hranom. Pružio mi ga je prije nego što je
spustio kapuljaču i otkrio lice.
Počela sam jesti iako nisam bila gladna.
“Ne moraš žuriti. Moramo čekati trideset minuta.”
“Zašto?”
“Vidjet ćeš.” Nije skidao rukavice i nije podizao glavu, jedva me i pogledao.
Jela sam večeru koju sam držala na krilu, sjedila blizu muškarca s kojim sam
spavala večer prije. Ta se vatra nije vratila, vjerojatno zbog toga što smo oboje
bili usredotočeni na sljedeći dio plana.
“Ako ne dobijem priliku ponovno razgovarati s tobom... uistinu cijenim sve
što si učinio za mene.
Kao i svaki put dotada, nije reagirao na moje riječi.
Ne bih mu trebala zahvaljivati na nečemu na što imam pravo - na slobodi. No
živjeli smo u malo drukčijem svijetu.
Pojela sam sve s tanjura i odložila pladanj na noćni ormarić.
Sada smo samo sjedili zajedno, minute su polako prolazile.
“Bojim se.” Dopustila sam tim riječima da mi pobjegnu s usana, prestavši se
pretvarati jer me sada poznavao u dušu. Poznavao me onako kako me nitko drugi
izvan logora nije poznavao, čak ni moja sestra.
Podigao je bradu i pogledao me, a njegove su smeđe oči pokušavale analizirati
moje riječi.
“Ne bojim se umiranja. Ne bojim se bola. Bojim se da ću izgubiti ovo... da ću
izgubiti ovu priliku.” Promatrao me svojim tipičnim oštrim pogledom. “Onda
prijeđi preko te rijeke.”
Lagano sam kimnula.
“Imaš kartu?”
Potapšala sam se po bedru.
Ustao se i vratio stolac uza zid.
Znala sam da je vrijeme.
Otišao je do moje kade i iz džepa izvukao nekakav alat. Zatim je njime počeo
udarati po slavini, izbivši je naposljetku iz zida pa je metal zveknuo o dno
kade. “Što to radiš?”
Podigao je slavinu i okrenuo se prema meni. Prišao mi je bliže, uhvatio me za
ruku i u nju stavio komad metala.
I dalje zbunjena, nisam mu prestala gledati u lice. “Večera je gotova, pa vani
više ne bi trebalo biti stražara. Ali netko će me razmjerno brzo pronaći.”
“Pronaći te...?” Glas mi je pucao jer mi je sinulo na što je ciljao.

138
 Knjige.Club Books
“Kad otvorim vrata, morat ćeš me time udariti.” Govorio je tako smireno, kao
da to uopće nije velika stvar. “Udari me u glavu. Onesvijesti me. I onda idi.”
Spustila sam ruku uz tijelo. “Ne...”
Duboko je izdahnuo. “To je jedini način...”
“Neću te udariti!”
“Ako to ne učiniš, ostali će pretpostaviti da sam ti pomogao da pobjegneš.
Moraš me udariti, i moraš me udariti dovoljno jako da izgleda uvjerljivo. Ja
sam jak, tako da bi se trebala potruditi da me usporiš.”
Oči su mi zasuzile jer sam bila zgađena cijenom svoje slobode. “Ne...”
“Štitiš me. Onako kako sam ja tebe zaštitio.” Odmahnula sam glavom, a u
očima mi se nakupljala voda koja se naposljetku oblikovala u suze. “Nije isto...”
“Apsolutno je isto.”
“Ako te udarim ovime, mogla bih te ubiti.”
“I ja sam tebe mogao ubiti.”
Odmahivala sam glavom, a suze si mi tekle niz obraze. “Molim te, nemoj me
tjerati na to. Molim te, nemoj me tjerati...”
“To je jedini način.”
Na brzinu sam obrisala lice dlanovima, boreći se s panikom koja mi se širila
tijelom.
“Odlazim za nekoliko dana - i ovo ti je jedina prilika.”
Duboko sam udahnula i natjerala suze da stanu. “Posljednja stvar koju želim
učiniti je ozlijediti te. Ne mogu te ozlijediti. Jednostavno to ne mogu učiniti...”
Ovaj me muškarac spasio od pogubljenja. On je bio jedini razlog zašto sam još
disala.
Zakoračio je bliže meni, dlanom je dodirnuo moju ruku i čvrsto me stisnuo.
“Možeš ti to. Učini to kako bi me zaštitila. Sve je već postavljeno, i ne mogu samo
otići natrag i sakriti to. Ovo se mora dogoditi - i za tvoje i za moje dobro.”
Podigla sam dlan i pogledala u slavinu koju je odvalio iz zida.
“Mogu ja to podnijeti. Preživio sam i gore.” Podigla sam bradu i ponovno ga
pogledala. “Tako mi je žao...”
“Ne treba ti biti.” Oči su mu sada bile malo toplije, kao da ga je moja bol
smekšala. “Udari me nekoliko puta, sve dok se ne srušim.”
Kako je to mogao izgovarati tako nonšalantno? “Već sam popio nekoliko
tableta koje će mi olakšati bol.”
Pozlit će mi.
“Udari me s leđa - tako da me ne moraš gledati.” Da mi je prije rekao za ovaj
plan, nikad ne bih pristala na njega. “Namjerno mi to nisi rekao.”
Nije potvrdio moju sumnju jer je bilo posve očito.

139
 Knjige.Club Books
“Još jedna stvar... bit ću onesposobljen dan ili dva. Tako da ti neću moći
ponovno pomoći ako te ulove.” Sada su ulozi bili još veći.
“Nemoj da te uhvate.” Odmaknuo se od mene i pošao prema vratima. Nakon
još jednog pogleda, kimnuo je, govoreći mi da to učinim kad iziđe, i onda je
zakoračio van.
Stezala sam slavinu kade u dlanu i osjetila nalet mučnine zbog onoga što sam
morala učiniti. Ne samo da sam ga morala udariti, nego sam ga morala nastaviti
udarati dok ne izgubi svijest. Morala sam to učiniti kako bi izgledalo stvarno, kao
da sam mu se uistinu prikrala s leđa nakon što mi je donio večeru, pa ga
premlatila. Zbog toga će se doimati nevinim u cijeloj toj priči, izgledat će kao da
sam mu ukrala ključeve i uzela konja jer sam mislila da je mrtav. Morala sam to
učiniti.
Sada više nisam mogla odustati.
Stajao je vani, okrenut prema ostatku logora, čekajući da se dogodi, znajući
da će se dogoditi svakog trenutka.
Ovo je bio moj spasitelj... a ja sam ga morala udariti.
Spavala sam s tim muškarcem... i morala sam ga udariti.
Sada sam točno znala kako se osjećao kad je držao onaj bič u ruci i zurio u
moja ogoljena leđa, znajući da me mora bičevati do krvi. Da to nije učinio, umrla
bih.
Rekla sam samoj sebi da će biti dobro. Bio je snažan muškarac koji će se
oporaviti. Ako sam ja preživjela bičevanje, onda i on može preživjeti ovo. Prišla
sam mu bliže i podigla metalnu slavinu. Ruka mi je zadrhtala prije nego što sam
je spustila.
Udarila sam ga.
Malo je poletio naprijed, ali je ostao stajati, ne ispustivši ni zvuka.
Učinila sam to ponovno... i ponovno.
Sve dok se nije srušio.
Pao je na bok, a krv mu je sa stražnje strane glave kapala na pod.
Gledala sam najsnažnijeg muškarca kojega sam ikad upoznala i plakala. Suze
su mi ispunjavale oči i curile niz obraze, donoseći mi sol do usana prije nego što
bi se otkotrljale niz bradu. Prsa su mi se nadimala od potrebe za jecanjem.
Osjećala sam se tako grozno da nisam htjela otići.
Kleknula sam kraj njega i promatrala ga, gledajući mu sklopljene oči. Položila
sam mu dlan na prsa i osjetila kako se podižu i spuštaju. Htjela sam mu pokrpati
rane, prekriti ga dekom, ali morala sam ga ostaviti ovako. “Tako mi je žao...”
Ostavila sam slavinu kraj njega i nagnula se kako bih mu poljubila usne. “Žao mi
je”, rekla sam dodirujući mu usne, plačući zbog toga što sam mu napravila. Ali
nisam se smjela zadržavati. Danje svjetlo je blijedjelo i nisam imala mnogo
vremena na raspolaganju. “Vidimo se za nekoliko dana...” Dlanom sam mu

140
 Knjige.Club Books
dodirnula obraz prije nego što sam ustala. Pogledala sam oko sebe, no nisam
vidjela nikoga. Stražari koji su prošli put bili vani više nisu bili ondje jer više nisu
smatrali da postoji opasnost da ću pobjeći.
Pogriješili su.
Otišla sam i više se nisam okretala natrag, jer možda ne bih imala snage otići
da sam ga još samo jednom pogledala.
Ušla sam u šumu i slijedila njegove upute sve dok nisam došla do mjesta na
kojemu je bila svezana kobila. Bila je osedlana i spremna za polazak, uzde su joj
bile privezane za nisku granu stabla. Njezine goleme oči gledale su me dok sam
joj se približavala, a iz velikih nosnica izlazila joj je para. “Hej, curo...” protrljala
sam je po njuški prije nego što sam je poljubila. “Možeš li me povesti?” Odvezala
sam uzde i uspela se u sedlo.
Nikad prije nisam jahala. Bilo je zastrašujuće biti tako visoko od da, na
snažnoj životinji koja me mogla zbaciti ako joj se ne svidim. Ali nikad ne bih
pješice uspjela stići onamo dovoljno brzo, pa ćemo si ona i ja jednostavno morati
uzajamno vjerovati.
Logor mi je bio s desne strane; zabola sam joj pete u trbuh i pucnula jezikom.
“Idemo.” Počela je hodati, što je bilo ugodno, no znala sam da moram onamo stići
brzo, tako da šetnja ili ujednačeni kas neće biti dovoljno dobri. Ponovno sam
udarila čizmama, govoreći joj da potrči.
I tada je pojurila.
“O, moj Bože...” Uzde su mi bile omotane oko dlana, no primila sam se za
unkaš jer je to bila jedina stvar za koju sam se mogla držati. “Isuse.” Cijelo mi se
tijelo treslo dok je galopirala šumom, krećući se između korijenja drveća i birajući
put, sve dublje u divljinu. Nastavila sam se dobro držati i promatrala kako svjetlo
na obzoru počinje blijedjeti. Snijeg se prošli tjedan otopio i tlo je uglavnom bilo
ravno. Kobila je vidjela kamo idemo i mogla je izbjeći prepreke. Počela sam se
opuštati kad sam se malo navikla, no to je i dalje bilo jedno od najstrašnijih
iskustava u mom životu. “Vjerujem ti, curo...”

***

Mrak se gotovo posve spustio, na nebu se još nazirala modra boja, kao da mi je
ostalo još samo nekoliko trenutaka prije nego što uronim u potpunu tamu.
“Gdje je, dovraga, ta rijeka?” Imala sam upaljenu baterijsku svjetiljku, gledala
naokolo po krajoliku, osluškujući ne bih li čula zvuk protjecanja vode. “Čuješ li
ti što?” Počela sam razgovarati s njom kao da mi je prijateljica, jer je bila jedina
koju sam u tom trenutku imala. I ona me doslovce dovela ovamo. Odjednom je
usporila, prešavši iz trka u hod. Zatim se zaustavila pred rijekom.
“Da!” Petama sam je pljesnula po trbuhu. “Idemo.”

141
 Knjige.Club Books
Zarzala je i mahnula ušima.
“Znam da će biti hladno, ali moramo to učiniti.”
I dalje se nije htjela pomaknuti.
Tada sam iz daljine začula lavež.
“O sranje..” Okrenula sam se u sedlu i u daljini ugledala upaljene baklje.
“Curo, moramo to učiniti.”
Ponovno sam je podbola.
Nije se ni pomaknula.
Sišla sam iz sedla i prišla rijeci. Bila je široka i tekla je polako, no znala sam
da bi struja u dubljem dijelu mogla biti brza. Nikad mi nije rekao na kojem dijelu
da prijeđem, vjerojatno jer to nije mogao dovoljno detaljno opisati.
Pogledala sam iza sebe i uhvatila uzde. “Ne mogu te ostaviti ovdje pa moraš
poći sa mnom.” Počela sam je povlačiti prema vodi. Baterijsku sam svjetiljku
stavila u usta i uperila je pred sebe kako bih vidjela kamo idem. Zatim sam jednu
nogu umočila u vodu. Zastenjala sam sa svjetiljkom u ustima.
Isuse Kriste, kako je hladna.
Ali nisam imala vremena odugovlačiti. Morala sam prijeći rijeku. Krenula
sam dublje i vukla je za sobom.
Nije se htjela pomaknuti.
Okrenula sam se prema njoj, a voda mi je sezala do bedara. “Znam da je zaista
grozno, ali moraš to učiniti. Molim te.” Nježno sam potegnula.
Trznula je očima.
Pucnula sam jezikom i počela je vući.
Ovaj je put popustila.
Obje smo ušle u vodu. Bila je dublja nego što sam željela, sezala mi je do
vrata. No nastavila sam, boreći se sa strujom, usredotočena na drugu stranu da
se ne predam hladnoći i strahu.
Ako postane još dublje, ne znam što bih učinila. Struja bi me povukla pod
vodu.
Ali postajalo je pliće.
“O, hvala Bogu...” Tijelo mi je izronilo iz vode, sada još hladnije izloženo
ledenom zraku. Počela sam drhtati kako mi je sve veći dio tijela izranjao iz
vode. “Još malo...” Stigla sam na drugu stranu rijeke, voda mi je iz odjeće kapala
na do, jako sam se tresla.
Kobila je došla za mnom.
Bilo mi je tako hladno da se gotovo nisam mogla pomaknuti.
Zarzala je i pogledala me.
“Bože, tako mi je hladno...” Pogledala sam iza sebe i u daljini ugledala baklje.
Najteži dio bio je gotov. Vjerojatno će pretpostaviti da nisam prešla rijeku, jer bih
142
 Knjige.Club Books
ubrzo umrla ne pronađem li zaklon. Magnus mi nikad nije rekao znaju li oni za
taj dvorac, ali ako ne znaju, nikad neće posumnjati u takvo što.
Samo sam morala preživjeti dovoljno dugo da tamo stignem.
Uspjela sam se ponovno uspeti u sedlo i zabila sam joj pete u slabine. “I-Ide...
idemo.” Zubi su mi tako cvokotali da me boljela čeljust. Jedva sam uspjela
izgovoriti riječi.
Počela je galopirati, a to je bilo dovoljno da mi trgne srce natrag u život i
ponovno me pokrene.

***

Zaustavila sam kobilu, razmotala kartu natopljenu vodom i umalo ispustila

baterijsku svjetiljku.
Tinta se razlila.
Gotovo se ništa nije moglo razabrati.
“Ne...” Uperila sam svjetiljku u kartu, pokušavajući nešto dokučiti. Kad sam
je okrenula kako bih pročitala njegove bilješke, jedva da sam što mogla pročitati.
“Sranje...” Približila sam svjetiljku i pokušala razabrati nešto iz svega toga. Bilo
je samo nekoliko riječi tu i tamo. “Rekao je da je s istočne strane dvorca šuma
koja ga skriva od pogleda... nešto takvo. Nešto o stijenama...”
Srce mi je počelo brzo lupati jer sam sada vodila bitku s vremenom.
Smrznut ću se nasmrt ako uskoro ne pronađem zaklon.
Bio je mrkli mrak i ništa nisam vidjela. Sve što sam imala bio je kompas koji
mi je bio spakirao.
Barem sam znala u kojem smjeru idem.
“Nastavimo dalje ovim putem i nadajmo se da ćemo naići na neko drveće.”
Sklopila sam kartu i uperila svjetiljku naprijed tako da kobila vidi kamo ide. Oko
nas su se čuli jezivi zvukovi vjetra, šuškanje trave i zvuk grana pod njezinim
kopitima te povremeno rzanje.
Misli su mi odlutale do Magnusa.
Očito su ga pronašli i vjerojatno je bio na toplome u svojoj kolibi. Vjerojatno
mu je već pružena liječnička pomoć. Vjerojatno je spavao... i bio živ. Doći će za
mnom za nekoliko dana. Sve što sam ja morala učiniti bilo je stići onamo.
Onda ću mu se moći ispričati za groznu stvar koju sam učinila.
I moći ćemo krenuti dalje.
Kobila je usporila kad samo stigle do drveća.
“Dobro, to bi trebalo biti to...” Polako je hodala, svakim korakom vrat joj se
klimao gore-dolje. Uperila sam svjetiljku prema drveću i promatrala teren, tražeći
dvorac u kojemu je zvono zvonilo svakog jutra.

143
 Knjige.Club Books
Dugo smo hodale, ali više nije bilo žurbe. Svaki put kad bih pogledala iza
sebe, nisam vidjela baklje. Nije se čuo ni lavež pasa koji su tražili moj miris.
Zacijelo su stigli do rijeke i nastavili potragu u nekom drugom smjeru.
To je značilo da sam im pobjegla.
Uspjela sam.
Samo sam morala brzo ući u dvorac.
Nisam osjećala ni ruke ni noge, i tresla sam se tako jako da sam jedva mogla
uspravno sjediti u sedlu.
I postajala sam pospana... tako pospana.
Kad je prošlo petnaest minuta, znala sam da neću uspjeti.
Jedva sam se uspijevala držati budnom. Svjetiljka u mojoj ruci sve se više
spuštala. Tijelo mi je počelo kliziti.
Kobila se zaustavila.
Tijelo mi se lagano trznulo naprijed, trgnuvši me iz polusna.
I tada sam shvatila da smo stigle. Podigla sam svjetiljku i zagledala se u
visoku građevinu, starinsku arhitekturu. “O, moj bože... uspjele smo.” To me
povratilo u život, pa sam vodila kobilu oko građevine, tražeći ulazna vrata.
Magnus mi je dao ključeve i morala sam samo pronaći ulaz.
Stigle smo do prednjeg dijela i tada sam zamijetila dvokrilna ulazna vrata.
Nigdje nije bilo upaljenog svjetla, čak ni vanjskog, pa je sve bilo skriveno u
mraku. “To je to...” Sišla sam s kobile i izvukla ključeve, a ruke su mi se tresle dok
sam umetala ključ u bravu. Svjetiljku sam i dalje držala u ustima kako bih vidjela
što radim.
Zatim sam otključala vrata.
Na trenutak sam zastala, slaveći pobjedu i istodobno zatečena uspjehom.
Otvorila sam drugo krilo vrata da i kobila može ući. “Uđi...” Uhvatila sam je
za uzde i navodila je da uđe u dvorac. Vani je bilo ledeno i nisam je htjela ostaviti
vani. Ako je zavežem, vukovi će je dohvatiti. A ako je ne zavežem, mogla bi
odlutati i izgubiti se na toj hladnoći.
Odmah sam skinula svu odjeću jer je i dalje bila posve mokra i hladna i nije
mi bila od pomoći. Prelazila sam svjetiljkom po zidu dok nisam pronašla prekidač.
Pritisnula sam ga, osvijetlivši predvorje.
Nije bilo ono što sam očekivala.
Bilo je izgrađeno od kamena, a na zidovima nije bilo fotografija ili ukrasa.
Doimalo se napuštenim.
Zatvorila sam vrata za nama i zaključala ih. Zatim sam otišla u kuhinju i na
štednjaku pronašla veliki lonac. Napunila sam ga vodom i odnijela kobili. Kad
sam ga odložila na pod, odmah je počela piti, kao da je bila jako žedna.

144
 Knjige.Club Books
U prizemljuje bio veliki dnevni boravak sa starim pokućstvom, nalik nečemu
iz viktorijanskog doba. Prozor na zidu bio je ukrašen vitrajem u boji, nalik onima
u crkvama. Pod prozorom bio je golemi kameni kamin pa sam iz sedla izvadila
šibice i zapalila klade u kaminu.
Plamen je isprva bio slab, ali kad se sve drvo zapalilo, u prostoriju je unijelo
svjetlost i toplinu. Veliko stubište vodilo je na kat i imala sam još velik dio dvorca
za istražiti, ali nisam htjela paliti svjetlo na katu, za slučaj da su prešli na drugu
stranu rijeke u potrazi za mnom.
Kobila je pila vodu u predvorju, a zvuk gutanja je odzvanjao kamenim
interijerom.
Preko naslona jednog od kaučeva bila je prebačena deka, pa sam je uzela i
omotala oko tijela. Na podu pred kaminom bio je tepih. Spustila sam jastuke s
kauča i namjernu si napravila krevet. I dalje sam drhtala, kosti su mi bile promrzle,
pa sam se ugnijezdila kraj vatre, najbliže što sam mogla, a da se ne opečem. Ležala
sam ondje... i odmrzavala se.
Drhtanje je dugo trajalo... satima.
No toplina mi se vratila u kožu i mišiće, a onda i u kosti. Krv mi je ponovno
počela cirkulirati tijelom. Privukla sam koljena na prsa, rukama obgrlila gornji
dio tijela i tako se čvrsto stiskala dok drhtanje nije prestalo.
Uspjela sam... stigla sam.
Zvuk kopita odzvanjao je na kamenu kad je kobila ušla u dnevni boravak.
Postajao je sve glasniji i zatim utihnuo kad je stala na tepih. Začulo se
glasno rzanje, kao da se približila ne bi li osjetila toplinu vatre. Tada je svinula
noge i spustila se, smjestivši se kraj mene, poput psa koji se došao maziti.
Nasmiješila sam se i pružila ruku do njezine grive iza sebe, gladeći je po
leđima. “Hvala ti...”

***

Kad sam sljedećeg jutra otvorila oči, vatre više nije bilo, sunčeva svjetlost
probijala se kroz prozore, a kobile nije bilo.
Zurila sam u pepeo u ognju, polako se prisjećajući događaja prethodne večeri.
Isprva su mi bili u magli, ali tada su mi se vratile neke slike, jahanje kobile u tami,
prelazak preko ledene rijeke, zvukovi psećeg laveža na vjetru.
I tada sam shvatila... ovo je bio prvi put nakon nekoliko mjeseci da sam se
probudila kao slobodna žena.
Brzo sam se pridigla u sjedeći položaj o deka mi je skliznula s gologa tijela,
a ta me spoznaja tako snažno pogodila da sam zajecala. Velikim dnevnim
boravkom odzvanjao je moj plač, vraćao mi se pojačan jekom, ponudivši mi
katarzično iskustvo kakvo nisam iskusila u životu.

145
 Knjige.Club Books
Uspjela sam.
Nisam se probudila na onome groznom madracu. Nitko me nije odveo da
radim na hladnoći. Nisam sjedila za stolom i u tišini ručala, potajice razgovarajući
jer sam izgubila pravo čak i na razgovor s nekime.
Gotovo je.
Kobila je glasno zarzala.
To mi je utišalo plač. Okrenula sam se prema njoj i pogledala je.
Stajala je blizu, a njezino rzanje odbijalo se od kamena.
Rukavom sam s lica obrisala suze. “Zacijelo si gladna, zar ne?”
Zarzala je, kao da mi odgovara na pitanje.
Ustala sam se i učvrstila deku oko sebe poput toge. “Sumnjam da u kuhinji
ima ičega…” Ušla sam u nju i osvrnuvši se oko sebe vidjela staromodno uređenje,
kuhinjski otok od punog drva, mali hladnjak koji je izgledao kao da je iz
šezdesetih godina prošloga stoljeća. Kuhinja nije bila izgrađena s hladnjakom u
vidu, pa se isticao kao da ne pripada u nju.
Kobila me slijedila do vrata i gurnula glavu u kuhinju, ali nije htjela ući u
tijesni prostor.
“Što konji jedu?” Otišla sam do smočnice i počela otvarati vrata ormarića.
Uglavnom sam nalazila konzerviranu hranu. “Sijeno? Zob?” Nastavila sam tražiti,
no pronalazila sam samo stare kutije sa žitaricama, uglavnom istekloga roka
trajanja. No tada sam pronašla veliku posudu običnih zobenih pahuljica. “To!”
Približila sam joj posudu. “Vidi što sam pronašla.”
Tupo me gledala, žmirkajući očima.
Pronašla sam još jedan veliki lonac i istresla cijelu posudu unutra, a zatim ga
odnijela do njezina lonca s vodom, koji je bio ispražnjen. Posvuda je bilo
konjskog izmeta, kao i lokvi od urina. Moji prijašnji životni uvjeti bili su strašni i
ovo me nije ni najmanje smetalo. “Evo.”
Prišla je, spustila glavu i ponjuškala što je u loncu i onda počela žvakati.
“Drago mi je što ti se sviđa.” Gladila sam je po vratu dok je jela. “Moram ti
dati ime. Sigurna sam da ga već imaš, ali vjerojatno su ti dali neko glupo ime.”
Tražila sam nešto lijepo, jer je bila prekrasna smeđa kobila sa svijetlom grivom.
“Što kažeš na Rose? To je bilo ime moje majke.”
Nastavila je jesti.
Potapšala sam je po vratu. “Nemaš prigovora? Onda ćeš biti Rose.”

146
 Knjige.Club Books

19
ROSE

PREVIŠE SAM SE BOJALA PUSTITI ROSE VAN JER BI ME STRAŽARI JOŠ MOGLI TRAŽITI,
pa sam joj nastavila davati vodu unutra i tražiti nešto čime bih je mogla nahraniti.
Kad je izmeta i lokvi postalo previše, počistila sam ih i sve bacila van, ali ona je
naizgled neprestano obavljala nuždu pa je baš i nisam mogla pratiti.
Istražila sam ostatak dvorca koji je imao dvije etaže. Dok sam se kretala uskim
stubištima, zastarjelim kupaonicama, kamenim podovima prekrivenim tepisima
koji su se doimali jednako starima kao i sam dvorac, imala sam dojam da sam
zakoračila u neki povijesni roman. U spavaćim sobama nalazili su se kreveti s
baldahinom i prekrivačima cvjetnog uzorka. Kad sam dlanom prešla preko
jednog, bio je posve crn od prašine.
Ova je palača bila nedirnuta.
Na zidovima su visjele stare slike, uglavnom pejzaži i francuska aristokracija
mnogo prije nego što je novi svijet dobro istražen. Pretraživala sam i proučavala
sve u dvorcu jer nisam imala što drugo za raditi.
Svaki put kad bih se popela na kat, Rose bi me čekala u podnožju stuba i
ostajala ondje dok se ne vratim.
Nadala sam se da ću pronaći prijenosno računalo ili mobitel. Jedini koje sam
sada mogla nazvati bili su policajci, no nisam znala čak ni gdje sam, pa ih nisam
mogla uputiti. Magnus je rekao da će me vratiti u Pariz, pa mi se to činilo
besmislenim. Ali imala sam prijatelje koji su bili zabrinuti za mene i sigurno bi
voljeli znati kako sam. No nisam upamtila njihove brojeve, pa ni to baš ne bi
funkcioniralo. Najbolja šansa za stupanje u kontakt bio bi internet, da nekome
pošaljem poruku.
No nisam pronašla ništa.
Otkrila sam koju je sobu Magnus upotrebljavao, jer je to bila jedina soba u
kojoj krevet nije bio pospremljen. To je bila glavna spavaća soba s
vlastitom kupaonicom i prozorima koji su gledali na drveće. Razmaknula sam
zastore kako bih bacila pogled s ove visine.
Na danjem svjetlu vidjela sam drveće i ravnice. Vidjela sam čak i rijeku. No
sve dalje od toga bilo je u magli. Posvuda je bilo snježnih pojaseva jer je
bilo prehladno da se rastopi, a velik dio stabala i dalje je bio prekriven snijegom.
Navukla sam zastore i istražila ormar.

147
 Knjige.Club Books
Bio je prazan.
Zatim sam počela otvarati ladice u komodama.
U njima sam pronašla nešto odjeće, ali ne mnogo.
Pronašla sam nekoliko pari čistih bokserica pa sam odjenula jedne. Pronašla
sam i crni donji dio trenirke, i njega navukla, kao i sivu majicu kratkih rukava. Sve
mi je visjelo s tijela poput zastora, a trenirka nikako nije mogla stajati na mjestu
pa sam je dvostrukim čvorom morala zavezati najčvršće što sam mogla kako mi
ne bi spadala.
U kupaoni sam pronašla higijenske potrepštine, primjerice britvicu, pjenu za
brijanje, šampon i regenerator, češalj i sušilo za kosu. Svaka kupaonica u dvorcu
imala je zrcala i tek sam tada nakon duga vremena prvi put vidjela svoj odraz.
Nisam se prepoznala.
Gubitak kilograma promijenio mi je i oblik lica. Zbog umora su mi se pod
očima oblikovale mali podočnjaci. Izloženost suncu mojoj je koži dala taman ten
kakav inače nisam imala. Kad sam podigla majicu da pogledam trbuh, vidjela sam
obrise pločica, promatrala sam liniju svog tijela zbog koje sam izgledala
spremnom za plažu. Nikad u životu nisam bila u formi, pa je ovo bio netipičan
izgled za mene. Kad sam se okrenula i pogledala leđa, ukočila sam se vidjevši sve
ožiljke. Zbog nepravilnog zarastanja bila sam prekrivena izbočinama i šarama.
Bilo je ružno.
Nisam ponovno pogledala.
Trebala bih biti zahvalna što sam živa. Trebala bih biti zahvalna što sam
pobjegla.
Moj izgled nije bio važan.
Iskoristila sam kozmetiku u kupaonici i oprala kosu, počešljala je i osušila.
Kosa mi je izgledala mnogo bolje. Sada mi je drukčije uokvirila lice i činila
me ljepšom.
Ponovno sam se osjećala kao ja... barem malo.
Pročešljala sam kuhinju i pripremala si što sam god uspjela pronaći. Hrana
nije bila ukusna kao u logoru, no radije bih jela juhu kojoj je istekao rok trajanja
kao slobodna žena nego gurmanski obrok koji su mi spravili otmičari.
Pronašla sam vrećicu s mrkvom. Na njoj nije bio naznačen rok trajanja, no
nije bila prekrivena plijesni i izgledala mi je dovoljno dobro.
“Što ti misliš?” Izvukla sam jednu mrkvu i pokazala je Rose.
Zarzala je.
“Moramo ih prvo oprati.” Stajala sam za kuhinjskim pultom i oribala svaku
mrkvu zasebno kako bih se uvjerila da je čista, a onda sam ih osušila i dala joj.
Brzo je jela i za samo nekoliko minuta pojela je cijelu vrećicu.
“Fino?”

148
 Knjige.Club Books
Iz njezinih je nosnica izišao glasan uzdah.
“Shvatit ću to kao da.”
Večeri sam provodila u prizemlju, pred vatrom. Pronašla sam i druge kamine
u kući, a u njima suho drvo pa sam ga zaplijenila za sebe. Vani je bilo tako hladno
i vlažno da sam sumnjala da ću pronaći bilo kakvo suho drvo koje će gorjeti i ne
proizvesti mnogo dima i nisam se ni opterećivala time.
Dani su polako prolazili, a ja sam nastavila čekati.
Entuzijazam koji sam osjećala zbog bijega brzo je izblijedio jer sam sada bila
zabrinuta za Magnusa.
Što ako nikad ne dođe?
Što ako je umro? Ili što ako su ga ubili?
Rose i ja mogle smo i same prijeći ostatak puta, posebice ako nas nitko ne
lovi, no brinula sam o njemu... mome prijatelju.

***

Petoga dana začulo se glasno lupanje po vratima.

Sjedila sam na podu u dnevnom boravku i čitala knjigu koja je preživjela
putovanje u torbi na sedlu. Nekako je uspjela ostati suha i bila je netaknuta.
Okrenula sam se začuvši lupanje, a krv mi se uskomešala od uzbuđenja i
adrenalina.
I Rose se okrenula.
Ustala sam s poda i prišla joj bliže. “To je vjerojatno on, zar ne?” Što ako su
vani stražari? Što ako su nas našli?
Prišla sam vratima i shvatila da na njima nema špijunke.
Ponovno se začulo kucanje. “Raven?” Bio je to njegov glas - prepoznala bih
ga bilo gdje.
Sigurno mi je dao svoj jedini komplet ključeva. “Tu sam!” Otključala sam
vrata i otvorila ih.
Stajao je u odori, spuštene kapuljače, pa mu je danja svjetlost isticala crte lica.
Promatrao me nemirna pogleda, kao da je odmah zamijetio kako mi je
kosa drukčija.
Bacila sam se na njega i omotala ruke oko njega, snažno ga stisnuvši u zagrljaj
koji me toliko ugrijao da sam zaboravila kako je uopće osjećati hladnoću. Osjetila
sam njegovu mišićavu figuru pod svojim stiskom i kroz odjeću, moji su dlanovi
odmah prepoznali što dodiruju jer sam ga i prije držala. Naslonila sam lice na
njegova prsa i zatvorila oči.
Nije mi uzvratio zagrljajem - kao da nije imao pojma što se događa.

149
 Knjige.Club Books
Odmaknula sam se i ponovno ga pogledala. “Tako mi je drago što si dobro.”
Pogledala sam mjesto na njegovoj glavi gdje sam ga bila udarila i ugledala ožiljak
koji će nositi ostatak života. “Sve sam vrijeme bila zabrinuta za tebe.”
Nastavio me upijati pogledom. “Rekao sam ti da ću biti dobro.”
“Nije važno, tako mi je žao što sam ti ono učinila.”
Nakon što me još nekoliko sekundi gledao u oči, prošao je kraj mene i ušao.
“Iznenađen sam što si još ovdje.”
“Kako to misliš?” Zatvorila sam vrata za njim.
“Mislio sam da ćeš pobjeći. Sada si slobodna.”
Ta mi pomisao nikad nije pala na pamet. “Morala sam te čekati, mjeriti se da
si dobro.” Rekao mi je da će doći za nekoliko dana, ali vjerojatno bih ga
čekala tjednima prije nego što bih prihvatila groznu istinu - da nije preživio.
Ponovno je pogledao u mene, a iz njegovih opreznih očiju polako je iščeznula
agresivnost. Kad mu nisam odmah otvorila vrata, zacijelo je pretpostavio da se
nisam potrudila pričekati ga, da sam dobila ono što sam htjela, pa mi je on bio
nevažan. Kad je shvatio da nije tako, njegove su se ledene oči počele otapati. Kad
se okrenuo kako bi pošao dalje u dvorac, zastao je ugledavši Rose kako stoji pred
njim i zuri ravno u njega.
Rose je rzala dok ga je gledala.
“Zašto je, dovraga, kobila unutra?” Okrenuo se prema meni, optužujući me
pogledom.
“Vani je previše hladno.”
Pogledao je po prostoriji, zamijetivši izmet.
“Čistila sam, ali Rose mnogo obavlja.”
“Rose?”
“Da, dala sam joj ime.”
“Zašto je nisi smjestila u štalu?”
“Zar postoji štala?”
Glasno je uzdahnuo i otišao do stuba. “Odvedi je onamo i očisti taj nered.”
“Kamo ti ideš?”
“Istuširati se.” Uspeo se stubama i nestao.
Ponovno sam se okrenula prema Rose. “Oprosti, nisi ti kriva. On je samo...
malo mrzovoljan.”
Zurila je u mene, a iz nosnica joj je izlazio topli dah.
“Idemo.” Uhvatila sam je za uzde i izvela van. Danje bio sunčan i snijega je
bilo manje nego prije pa sam malo dalje niz brdo zamijetila štalu. To je bio prvi
put da sam izišla otkad sam došla ovamo pa sam malo razgledala. Na imanju je
bilo vrtova, no sada su bili zapušteni jer nitko desetljećima nije brinuo o njima.

150
 Knjige.Club Books
Grmlje je zaraslo, cvijeće se izmiješalo s korovom, a željezni vrtni namještaj
zahrđao je do boje crvene naranče.
Odvela sam je do štale i ondje pronašla još jednog konja. “Barem ćeš imati
društvo.” Uvela sam je unutra i pronašla kantu sa sijenom. Istresla sam ga u korito
pred njom tako da može jesti. Zatvorila sam vrata i okrenula se prema drugom
konju. Bio je posve crn i oči su mu se izgubile u dlaci. Mirno je gledao u mene -
baš kao i njegov jahač. Bilo mi je jasno da nije jednako prijateljski raspoložen kao
Rose i nisam ga pokušavala pogladiti. Provjerila sam ima li hrane i vode prije
nego što sam se vratila u dvorac.

***

Bila je večer kad se Magnus ponovno spustio u prizemlje.

Kroz prozore više nije dopirala svjetlost pa su svjetiljke bile jedina rasvjeta.
Sjedila sam na jastucima na podu i jela zdjelicu stare juhe. Podigla sam glavu i
zagledala se u njega.
Brada mu je bila glatka jer se obrijao, kosa mu je bila uredna, a na sebi je
imao donji dio trenirke i majicu kratkih rukava... prvi put da je u mojoj blizini
nosio običnu odjeću. Bio je posve odjeven u crno, bosonog. Nekoliko je sekundi
gledao u mene prije nego što okrenuo i ponovno udaljio.
Vratila sam se juhi.
Nekoliko minuta poslije pojavio se s drvima koje je odnekud donio i spustio
ga u kamin. Smjestio je svaku kladu na mjesto prije nego što je vatru
zapalio zgužvanim komadom papira. Plamen je odmah buknuo i u sobu donio
svjetlost i toplinu.
Nakon toga je otišao u kuhinju.
Sada kad više nismo bili u logoru i kad je na sebi imao drukčiju odjeću, gotovo
da sam očekivala da ima i drukčiju osobnost, no bio je isti natmureni muškarac
koji se doimao trajno nesretnim.
Vratio se trenutak poslije, sa zdjelicom juhe u ruci. Na moje iznenađenje, sjeo
je kraj mene na pod, odgurnuvši jastuke. Grabio je žlicom iz zdjelice i ustima
prinosio toplu tekućinu, žvačući komade krumpira i rezanaca.
Bilo je tiho, čuo se samo zvuk udaranja naših žlica u zdjelice.
Podigla sam glavu i zagledala se u njega, u tu isklesanu čeljust koju sam
ljubila, pune usne koje su ljubile mene, i po drugim mjestima osim usta. Pamučna
majica rastegnula mu se na ramenima, a vene koje su mu se protezale niz ruke
izgledale su poput mreže pod kožom. Samo jednom sam ga vidjela bez odore -
kad je bio gol. Ali gledajući ga u trenirci, pod drugim krovom, izgledao mi je
poput normalne osobe.
Kao da smo obični ljudi.

151
 Knjige.Club Books
Vatra je pucketala i šištala u kaminu kraj nas, bilo je tako toplo da sam imala
dojam da je ljeto.
“Što se dogodilo?”
Nastavio je gledati svoju hranu. “Nisam siguran. Bio sam bez svijesti
nekoliko dana.”
Zgrčila sam se i spustila pogled prema zdjelici, osjećajući krivnju zbog onoga
što sam učinila.
“Odustali su od potrage nakon dva dana. Misle da si možda prešla na drugu
stranu rijeke, ali ako i jesi, onda si se smočila, a u tom slučaju ne bi preživjela više
od sata.”
To je bila istina. Umalo nisam preživjela. “Jesu li posumnjali na tebe?”
“Ne. Ali dobio sam jezikovu juhu jer sam te branio, a ti si mi zabila nož u
leđa.”
To me povrijedilo, jer nije moglo biti dalje od istine. Bila sam mu odana.
Udarila sam ga samo zato što me natjerao na to.
“Rekli su da se nadaju da sam naučio lekciju.”
“Jesi li ikad nekoj drugoj zatvorenici pomogao da pobjegne?”
Ukočio se na to pitanje, a žlica mu je ostala mirovati u zdjeli. Potom je
podigao glavu i lagano podignutih obrva zbunjeno pogledao u mene. Nije mi
odgovorio, kao da je pitanje bilo glupo. Zatim je nastavio jesti, odbacivši moje
pitanje kao da ga nisam ni postavila.
“Zašto si onda meni pomogao?”
Nije podizao pogled s hrane. “Je li važno?”
“Spasio si mi život. Važno je.”
Dovršio je juhu i ispraznio zdjelicu. Odložio ju je sa strane, malo dalje na
tepihu. Zatim je podigao koljena i laktima se naslonio na njih, pogleda uperena u
vatru. Oči su mu bile iste boje kao i drvo za ogrjev, kao oni komadi koji nisu
gorjeli crvenim žarom. “Zaslužila si bolje.”
“Zašto ostale nisu zaslužile bolje?”
Slegnuo je ramenima. “Nisu se postavile kao da je tako. Prihvatile su sudbinu.
Od prvoga dana kad si došla, ti je ni u jednom trenutku nisi prihvaćala. Uvijek je
bilo jasno da ne pripadaš ondje. Uvijek si bila zatvorenica o kojoj smo razgovarali.
Kad si mi rekla kako si dospjela onamo, shvatio sam da uopće nisi trebala biti
ondje.” Pogled mu je ostao usmjeren na plamen, kao da u mislima ponovno
proživljava svaki trenutak.
“Ni druge žene ne zaslužuju biti ondje. One drže pognute glave jer su
pametne, a ne zato što su slabe.” Pomislila sam na Bethany, koja mi je s
djevojkama kriomice dobavila hranu. “One su hrabre na načine koje stražari ne
zamjećuju. Moj život nije vrjedniji od njihovih. Svaka osoba ondje zaslužuje
slobodno živjeti svoj život.”
152
 Knjige.Club Books
Okrenuo je glavu prema meni i pogledao me.
“Da razjasnimo nešto. Nema toga što možeš reći, a što će me natjerati da
suosjećam s ostalim ženama u tom logoru. Čak i da ih se oslobodi, stići će nova
pošiljka koja će ih zamijeniti. Taj je logor ondje već deset godina, i bit će tu
tijekom narednih desetljeća. Ja sam junak u tvojoj priči, ali sam i dalje negativac
u njihovoj.” Ponovno se okrenuo prema vatri, oči su mu se lagano pomicale dok
je promatrao ples plamenova, prateći njihove kretnje dok nisu prasnuli. No nije
se lecnuo na taj zvuk. “Budi zahvalna što sam ti pomogao. Ali ne očekuj ništa više
od mene.”
Bila sam razočarana jer sam očekivala više od njega. Duboko u tim tvrdim
prsima je i dalje bila duša, ljudskost koju ostali stražari nisu posjedovali. Imao
je potencijala - čak i ako ga on nije vidio. “Ti nisi poput ostalih.”
“To ne znači da sam poput tebe.”
Gledala sam u jednu stranu njegove glave, u njegovo lijepo lice osvijetljeno
vatrom. Njegov prekrasan ten izgledao je anđeoski. “Možeš se pretvarati da nemaš
srce, ali ja znam da ga imaš... i to veliko.” Okrenuo se natrag prema meni, potpuno
hladnog pogleda unatoč toplini koja mu je dopirala do lica. “Ne poznaješ me.”
“Ne slažem se.” Poznavala sam ga onako kako ga nitko drugi nije poznavao.
Svoja je junačka djela izveo potajice, nisu služila za razmetanje. Oslobodio me
plativši za to visoku cijenu. Riskirao je vlastitu glavu zbog mene, uvukao ju je u
omču Crvenog snijega. “Koja je tvoja uloga ondje? Svi imaju određen položaj -
osim tebe.”
Okrenuo se ne odgovorivši mi.
“Zašto mi ne želiš reći?”
“Jer ti ništa ne dugujem. Ti si ta koja meni duguje. Tako da predlažem da mi
zahvališ na onome što sam učinio umjesto da me ispituješ.”
“Samo te pokušavam upoznati.”
“Zašto?” Ponovno je pogledao u mene. “Nakon što te ostavim u Parizu, više
me nikad nećeš vidjeti.” Pretpostavila sam da ćemo se rastati bez ikakve obveze
jedno prema drugome. No ipak sam očekivala više od njega. “Otići ću na policiju
kad stignem kući... Znaš to, zar ne?”
Upalio je vatru.
“Dakle, ako sada iziđeš iz toga, spasit ćeš se. Pokušavam ti pomoći.
“Da, znam točno što ćeš učiniti. Samo daj.”
Je li mi nešto promaknulo? “Zašto te to ne plaši?”
“Jer nemaš pojma kako svijet uistinu funkcionira.” Malo je stisnuo čeljust,
kao da mu je ovaj razgovor sve više išao na živce. “Predlažem ti da odeš kući i
živiš svoj život. Budi zahvalna svaki dan na tome što si preživjela nešto što nitko
drugi nikad prije nije preživio. Počast onima koje si ostavila za sobom odaj tako

153
 Knjige.Club Books
što ćeš svoj život živjeti punim plućima. To je moj savjet. Pođi na policiju ako
želiš - ali nećeš ništa postići.”
“Ako misliš da neću pokušati osloboditi te žene, ne poznaješ me baš dobro.”
“Onda pokušaj. Ako će ti to očistiti savjest i pomoći ti da mirnije spavaš, učini
to.”
Čak sam se i kao slobodna žena počela osjećati bespomoćnom. Magnus me
vodio u sigurnost, ali nije se ni najmanje brinuo oko posljedica tog postupka.
Nikad mu se neće obiti o glavu.
Možda zaista nisam shvaćala s čime imam posla.
“Odlazimo sutra. Spavaj na podu ako hoćeš... ali na katu ima kreveta.” Ustao
je i podigao svoju zdjelicu.
Ostala sam sjediti pred vatrom.
Otišao je do kuhinje.
Nekoliko sam trenutaka nastavila gledati u plamen, a zatim sam otišla za njim.
Isprao je svoju zdjelicu i ostavio je u sudoperu. “Kako ćemo stići onamo?
Nema automobila.”
“Na konju.”
“Skroz do Pariza?” pitala sam u nevjerici. Nisam imala pojma gdje se
nalazimo, ali znala sam da nismo ni blizu grada.
“Do mjesta gdje držim automobil.”
“A što će se dogoditi s kobilom?”
“Ostavit ću je ondje dok se ne vratim.”
“Zar ćeš se vratiti u logor s dva konja?”
Okrenuo se i naslonio na pult zureći u mene. “Zašto postavljaš toliko pitanja
o tome?”
“Jer ne želim da se Rose vrati onamo. Ako je vratiš, ostali će shvatiti da si mi
pomogao. Pa, što planiraš učiniti s njom?”
Slegnuo je ramenima. “Nisam siguran.”
Zavoljela sam tu kobilu i bilo mi je teško rastati se od nje. Bila mi je
prijateljica. “Mogu li je zadržati?” Uputio mi je hladan pogled. “Rekla si da živiš
u stanu.”
“Mogu joj unajmiti štalu.”
“To je skupo.”
Zapravo i nisam imala mnogo novca. “Ja...jednostavno se ne mogu rastati od
nje.”
Kukovima se odgurnuo od pulta i uzdahnuo. “Što ako je ja zadržim?”
“Ovo nije mjesto za konja. Nema ograde.”
“Imam i drugih nekretnina.”

154
 Knjige.Club Books
Nekretnina? U množini? “Posjeduješ li još konja?” Kimnuo je.
“Ali onda je ipak nikad neću vidjeti...”
“Ali znat ćeš da je zbrinuta. Nije li to dovoljno?” Rose me odnijela dalje od
onoga groznog mjesta i dovela me na sigurno. Postala mi je prijateljica. Nisam
htjela daju proda nekom strancu. I nisam htjela da je vrati u onaj logor. Željela
sam da ima dobar život... s mnogo zobi. “Dobro ćeš se pobrinuti za nju?”
Kimnuo je. “Hoću.”
“U redu.” Okrenula sam se natrag prema predvorju i dalje jedva vjerujući u
to da sutra odlazim. Trebala bih biti više uzbuđena, no počela sam strahovati da
je ono što je rekao istina, da ne mogu učiniti ništa za ostale djevojke.
Došao je za mnom i pošao prema stubama. Zastao je i okrenuo se prema meni,
kao da je znao da imam još nešto za reći.
“Moja sestra...” Znala sam da ne mogu tražiti ništa od njega, ne nakon svega
što je već učinio za mene. Trebala sam jednostavno biti zahvalna na tome što sam
pobjegla. Melanie je ionako ta koja nas je uvalila u ovaj nered, pa je krivnja bila
posve njezina. No nije zaslužila vječnu kaznu zbog svoje pogreške. Nije zaslužila
da pripada nekome drugome, da bude životinja u kavezu. “Molim te.”
“Kako se usuđuješ tražiti me to, nakon svega što sam žrtvovao za tebe.” Zurio
je u mene hladna pogleda i više me nije gledao kao prije, kao da iza tog hladnog
pogleda postoji suptilna naznaka prisnosti. Ali toj naznaci topline sada nije bilo
ni traga.
“Ona mi je sestra. Ne mogu se samo tako vratiti životu i zaboraviti na nju.”
“Morat ćeš.”
“Molim te...”
“Ne.” Podigao je ton glasa, a njegove su se riječi odbijale od zidova. “Nemoj
me to više tražiti.”

155
 Knjige.Club Books

20
PARIZ

NAPUSTILI SMO DVORAC JAŠUĆI ROSE.

Sjedila sam iza njega i išli smo niz stazu, krećući se seoskim krajolikom u
smjeru koji je naizgled samo on znao. Nismo si imali mnogo za reći nakon
našega svadljivog razgovora sinoć.
Moji osjećaji prema njemu bili su konfliktni. Sjedne strane, bio je muškarac
koji me spasio, bio je muškarac koji je riskirao sve da me izvuče odande, koji je
u svojoj duši pronašao dobrotu kad je drugi nisu imali. Ali s druge strane, neće
učiniti ništa više od toga. Vratit će se u logor kao da se ništa nije dogodilo.
Nakon nekoliko sati jahanja kroz seoski krajolik približili smo se kućici. Bila
je to prizemnica, gotovo nalik na baraku, uz koju je bila mala štala. Tu je bila i
garaža u kojoj je sigurno skriven njegov automobil. Odveo je Rose u štalu i onda
uzeo ruksak.
Zurila sam u nju, znajući da je više nikad neću vidjeti. “Hvala na svemu,
Rose...” Stajala sam pred njom i gladila je po njušci, dopuštajući joj da me liže po
licu kao da zna da je ovo oproštaj. Bilo je teško okrenuti se od nje, ali morala sam.
Kako sam se uspjela toliko vezati za biće koje sam jedva poznavala?
Magnus me promatrao, s nježnosti u očima, pokazujući svoju ljudsku stranu
prvi put otkad je stigao u dvorac. “U dobrim je rukama.”
Pogledala sam ga i nježno kimnula.
Hodao je preda mnom, obišao kuću i otvorio vrata garaže.
Unutra je bio parkiran crni Bugatti.
Zastala sam ugledavši ga.
On nije bio samo stražar u logoru.
Ovaj je tip imao novca - i to mnogo.
Iz ruksaka je izvukao komad tkanine, a onda je posao prema meni podižući
ga.
Zakoračila sám unatrag. “Hej, što to radiš?”
“Stavljam ti povez na oči.”
“Zašto?”
Uznemireno je suzio pogled. “Ne smiješ znati put.”

156
 Knjige.Club Books
Nisam željela satima sjediti u automobilu bez mogućnosti da išta vidim, ali
imao je pravo. Upravo to bih i ja učinila.
“Nema rasprave.”
Nisam se htjela vratiti u logor pa sam mu se približila i uzdahnula.
Omotao mi je povez oko lica, a tkanina mi je padala do nosa pa nije bilo šanse
da uspijem išta vidjeti. Potom me poveo do suvozačevih vrata.
“Zar ne misliš da će ljudi pozvati policiju kad na suvozačevom sjedalu vide
ženu s povezom na očima?” Potegnula sam sigurnosni pojas i pomučila se oko
njegova zakopčavanja. Trebalo mi je nekoliko pokušaja prije nego što je sjeo na
mjesto. “Zatamnjena stakla.” Zatvorio je vrata.
Upalio je motor i izišao s prilaza te se zaputio na glavnu cestu. Tada je počeo
brže voziti, a vožnja je bila glatka, kao da smo letjeli, a ne vozili po seoskoj cesti.
Bila sam uzbuđena što se vraćam kući, ali sam se istodobno osjećala i prazno.

***

Prošli su sati a da nismo razmijenili ni riječ.

Nije uključio radio ili pokušao voditi razgovor. Nisam mogla vjerovati da
sjedim u automobilu vozeći se sa svojim bivšim stražarem. Automobil
se nijednom nije zaustavio sve to vrijeme pa sam znala da smo negdje daleko,
usred ničega, vozimo se sporednim putevima kroz veliko ništavilo.
“Je li onaj dvorac tvoj?”
“Jesi li vidjela ikoga drugog ondje?”
Zakolutala sam očima iako me nije mogao vidjeti. Osjetila sam kako su mi
trepavice okrznule tkaninu koja mi je prekrivala lice. “Izgledao je kao da je
prepušten propadanju. Mnogo stvari ne funkcionira, a ni okoliš ne izgleda kao da
o njemu netko vodi brigu. Pa me zanima, jesi li ga jednostavno odlučio
skvotirati?”
“Skvotirati?”
“Kad se useliš u neku napuštenu nekretninu i prisvojiš je.”
“Ne... nisam skvoter.”
“Zašto si ga onda kupio? Imaš Bugattija pa si vjerojatno možeš priuštiti nešto
modernije.”
“Nisam ga kupio.”
“Onda... ukrao si ga?”
“Obiteljsko naslijeđe.”
“Naslijedio si ga?”
Nije mi odgovorio.

157
 Knjige.Club Books
“Kako možeš naslijediti takvo što? Nije li to nešto što je pripadalo nekoj staroj
aristokratskoj obitelji?” Nikako se nije uklapao u tu sliku, jer ne bi radio u radnom
logoru na pakiranju i distribuciji droge da je tako.
“Koja ti je adresa?” Posve je ignorirao pitanje. “Jesmo li blizu?”
“Ne. Imamo još nekoliko sati vožnje.”
Naslonila sam glavu na sjedalo i zastenjala. “Morat ću na zahod.”
“Izdrži.”
U automobilu je ponovno zavladala tišina.
Nekoliko minuta poslije progovorio je. “Imaš li dečka koji te čeka?”
Okrenula sam se prema njemu kad mi je postavio to pitanje, iako ga nisam
mogla vidjeti. “Bih li spavala s tobom da je tako?”
“Ne postoje pravila kad si zatvorenik.”
Ponovno sam se okrenula prema naprijed. “Imaš li ti djevojku?”
“Izgledam li ti kao tip muškarca koji ima djevojku?”
“Ne znam. Ne izgledaš kao tip osobe koji bi me spasio... ali jesi.”
Nije imao odgovor na to.
“Rekla si da ti je majka preminula. Što se dogodilo s tvojim ocem?”
“Pobjegao je nakon što je Melanie rođena.” Uslijedila je duga stanka. “Žao
mi je.”
“Meni nije. Nije nam trebala njegova pomoć.”
“Jesi li ga ikad poslije vidjela?”
“Ne. Što je s tobom? Jesu li tvoji roditelji još živi?” Nije mi odgovorio na
pitanje.
“Dakle, ti mene možeš pitati što god poželiš, ali ja tebe ne mogu pitati ništa?”
“Možeš me pitati što god želiš, ali to ne znači da ću ti i odgovoriti.”

***

Znala sam kad smo stigli u grad po zvuku automobila u blizini, po neprestanom
kočenju, po trubljenju uzrujanih vozača. “Jesmo li u Parizu?”
“Da.”
Skinula sam povez s obzirom na to da više nije bilo razloga da ga nastavim
nositi.
Vjetrobransko staklo bilo je prekriveno kapima kiše, po pločniku su šetali
pješaci s otvorenim kišobranima, nebo je bilo sivo jer je sunce bilo nisko i oblaci
su zaustavljali svjetlost. Bili smo u ulici u kojoj se nalazio moj stan.
Otkopčala sam sigurnosni pojas i pridigla se, vršcima prstiju dodirujući
hladan prozor, dodirujući ga nosom jer nisam mogla vjerovati što mi se nalazi

158
 Knjige.Club Books
pred očima. Prošli smo kraj moga omiljenog kafića. “O, moj Bože...” Oči su mi
se napunile suzama kad me sjaj ovoga prekrasnog grada pogodio ravno u lice,
grada koji mi je postao domom istog trenutka kad sam izišla iz zračne luke.
Preplavile su me uspomene, sjećanja na romantične spojeve koji bi izgubili svoju
čar nakon kratke prolazne veze, sjećanja na večernje izlaske s prijateljima s
fakulteta, sjećanja na tiha jutra kad bih otišla trčati prije nego što ulice i parkove
preplave ljudi. Vid mi se zamutio od suza dok sam gledala kroz prozor prekriven
kapima kiše.
Zaustavio se na crvenom svjetlu.
Okrenula sam se najprije, osvrnula se oko sebe te u daljini ugledala Eiffelov
toranj.
Glavu je okrenuo prema meni, promatrao me je intenzivnim pogledom, kao
da upija moju reakciju tako da mu ostane u umu kao sjećanje kojem će se vraćati
tijekom usamljenih noći. On mi je ovo omogućio - i to mu je očito nešto značilo.
Prekrila sam usta kako bih zaustavila jecaje, kako bih natjerala pluća da se
umire umjesto da se bore za zrak.
Upalilo se zeleno i krenuli smo dalje.
Samo trenutak poslije parkirao je automobil na slobodno mjesto - točno pred
mojim stanom.
Otvorila sam vrata i odmah izišla na kišicu, šireći dlanove kako bih uhvatila
vodu, kako bih pustila kišu da ispere sjećanje na moju tugu. Isprala je
moje modrice i ožiljke, isprala je prijašnji pakao od života.
Pala sam na koljena na pločniku te položila dlanove na mokar beton, još ne
vjerujući da je ovo stvarno. Prolaznici su pogledavali u mom smjeru, ali su
nastavili ići svojim putem.
Pod rukom sam osjetila dlan koji me nježno podigao na noge.
Odmah sam ga uhvatila za ruku i povukla uz stube do ulaznih vrata.
Ondje je i dalje stajalo moje ime, kao da nisam izbačena iz stana. Popela sam
se stubama do trećeg kata, vukući ga za sobom cijelim putem, a kosa i odjeća bili
su mi mokri od kiše. Došli smo do vrata mog stana i u pukotini pod njima ugledala
sam omotnice. Podigla sam jednu i otvorila je.
Bio je to podsjetnik da kasnim s plaćanjem stanarine.
To je značilo da su moje stvari i dalje unutra, onako kako sam ih i ostavila.
Pokušala sam otvoriti vrata, ali bila su zaključana. “Sranje...” Sve stvari koje
sam imala sa sobom kad sam oteta bile su zaplijenjene.
Magnus je izvukao nešto iz džepa i lako otvorio vrata, kao da je riječ o
univerzalnom ključu.
Nisam mu postavljala pitanja, samo sam ušla u stan.
Posuđe je i dalje bilo u sudoperu, zamjetno neugodna mirisa jer stoji ondje
čitavu vječnost. Svjetlo iznad kuhinjskog stola i dalje je bilo upaljeno. Moje rublje
159
 Knjige.Club Books
bilo je na rubu kauča, a košara za rublje na podu. Uzela sam jednu majicu i
prislonila je na prsa, opipavajući svoju staru odjeću vršcima prstiju. Spustila sam
je i istražila ostatak stana kao da me Magnus nije pratio. “Sve je i dalje tu...”
Stubama sam se upela na kat, do ureda u kojem sam obavljala sav posao.
Eiffelov toranj bio je ondje - točno onakav kakvoga ga se sjećam.
Fotografije su i dalje bile na zidu, fotografije moje majke, mojih prijatelja...
moje sestre.
Zurila je u mene... prekrasna... nedužna.
Cvijeće u vazi uvenulo je.
Magnus je podigao knjigu koja je ležala na rubu stola... moj primjerak knjige
Grof Monte Cristo. Nekoliko je trenutaka zurio u nju, a onda ju je odložio i
pogledao u mene, kao da je zaista mogao osjetiti ono što sam ja osjećala, razumjeti
koliko su me osjećaji preplavili... jer je bilo posve jasno po izrazu na mom licu.
“Hvala ti...” Kad sam trepnula, poteklo je još suza. Mislila sam da više nikad
neću vidjeti ovaj grad, da više nikad neću biti u ovom stanu, a sada sam to dobila,
kao da sam se vratila kroz vrijeme.
Što je duže gledao u mene, to su mu oči postajale mekše, postajale su tople
poput šalice kave.
“Hvala ti.” Prišla sam mu i omotala ruke oko njega, zagrlivši ga kao prijatelja.
Privinula sam ga blizu i dopustila svojim suzama da padaju na njegovu majicu.
Ovaj put mi je uzvratio zagrljajem. Ovio je ruke oko mene, naslonio bradu na
moju glavu, a disanje mu se ubrzalo... kao da su se moji osjećaji probili
do njegove duše. Držao me svojim snažnim rukama, grlio me pred prozorom koji
je gledao na Eiffelov toranj u daljini.
Kad sam se odmaknula, njegovi su dlanovi kliznuli niz moje tijelo kad me
pustio, no vršci prstiju ostali su mu na mojim bokovima.
Zagledala sam se u njegove oči, razmišljajući o fotografiji Melanie koja je
zurila u mene, smiješeći se na njezin uobičajen prekrasni način. Zauvijek bi
me progonila spoznaja da je ona negdje gdje ne bi trebala biti, da ja pijem kavu i
radim na eseju, dok je ona... Bog zna gdje. “Molim te, pomozi mi...”
Oči mu ovaj put nisu otvrdnule od ljutnje. Ostale su meke, ostale su tople,
ostale su... prekrasne. Dlanovi su mu se zadržali na mom tijelu dok mi je
proučavao lice, u očima mu je zatreperio blagi bljesak, kao da je moja zamolba
prošla kraj njegova mozga... i otišla mu ravno u srce.
“Treba mi moja sestra, a ti si jedina osoba koja mi može pomoći.” Suze su mi
tekle niz obraze i od sreće i od očaja. Vraćen mi je život, no nikad neće biti isti
bez nje. “Ona je sve što imam... jedina obitelj koju imam.”
Samo je na trenutak spustio pogled, gotovo nevidljivo. Jednako ga je brzo
ponovno podigao, kao da je htio sakriti koliko ga je to dirnulo, kao da nije htio
da znam da su ga te riječi pogodile točno tamo gdje sam htjela. “Dobro.”

160
 Knjige.Club Books
Kiša je počela jače padati i krupne kapi udarale su o prozor. Zamutile su
gradska svjetla i svjetla Eiffelova tornja koji je blještao u daljini. Rukama sam mu
i dalje grlila vrat i ramena, a oči su mi bile mirne dok su gledale u najprivlačnije
smeđe oči koje sam ikad vidjela.
Nisam mogla vjerovati da je to rekao, da je rekao ono što sam željela čuti.
Gledao me je ne trepnuvši i proučavao moju reakciju, kao da je znao kako se
osjećam, a da mu ja to nisam morala opisati. Proživio je sa mnom moje najgore
trenutke, po strašnoj zimi, kad su mi leđa bila izranjavana bičem i kad mi je krv
kapala po plahtama, pa mi je mogao prepoznati svaki izraz lica, čak i kad sam
sretna, premda to nikad prije nije vidio.
Srce mi je lupalo kao ludo, a okolina mi se doimala poput pozadine nekoga
slikovitog sna. Ovo je bilo stvarno, iako mi se nije činilo da jest. Dao mi je ono što
sam htjela i nije me ponovno odbio. Vratio mi je život, djelić po djelić, jer mi ga
je htio darovati. Disanje mi je postalo otežano i duboko, a u očima sam imala više
suza nego prije. Dlanovi su mi polako klizili do njegovih lakata. Zurio je u mene,
uputio mi je pogled koji sam odmah prepoznala. Već sam ga jednom vidjela, kad
smo bili sami u kolibi u snijegu, i kad je rekao nešto najotvorenije što sam ikad
čula od muškarca.
Sada je bio moj red da to kažem. “Želim te.” Pogledom sam prešla do
njegovih usana samo trenutak prije nego što me poljubio, promatrala sam ih
kako mi se približavaju i pritišću moje. Dlan mu je istodobno kliznuo u moju
kosu, a umjesto da krene polako, strastveno me zagrlio, kao da nastavljamo točno
ondje gdje smo stali. Već je poznavao moja usta, poznavao je moje tijelo,
poznavao je način na koji reagiram na dodire po njemu.
Posesivno me hvatao, stišćući mi ruke, stražnjicu, stražnju stranu vrata, a
njegova usta ljubila su me onako kako muškarci ljube žene u filmovima... onako
kako me nitko prije nije ljubio. Kad bi dlanom prišao mom vratu, bio je nježan,
uvijek je bio svjestan ožiljaka koje mi je nanio, kao da su rane i dalje s\ježe i
krvave.
I dalje sam bila u vrećastoj odjeći koju sam pronašla u dvorcu, no on me ljubio
kao da sam u mini-suknji i štiklama. Ruke su mi zalutale pod njegovu majicu
namočenu kapima kiše pa sam mu je potegnula preko glave, razotkrivši isklesana
prsa koja su već jednom bila na meni. Već sam dobro znala kako je građen i
dodirivala sam mjesta koja sam poznavala, nabildane mišiće njegovih prsa,
snažne trbušne mišiće, vruću kožu, kao da je upravo pretrčao nekoliko kilometara
na vrućini ljeta.
Njegov mi je jezik bio u ustima, klizio je uz moj u savršeno izvedenom
poljupcu, oduzevši mi dah prije nego što je potegnuo moju donju usnu, nagnuo
glavu i učinio to još jednom... i još jednom mi oduzevši dah.
Drugi me muškarci nisu ovako ljubili.
Oni nisu ovako izgledali.

161
 Knjige.Club Books
Oni me nisu ovako dodirivali.
Dlanovima je zgrabio moju majicu i povukao mi je preko glave, ustima se
spustivši do mog vrata čim ga je oslobodio.
Kleknuo je i ljubio me po ključnoj kosti, udubini vrata, dlanom mi je mrsio
kosu. Jednom snažnom rukom prešao mi je preko stražnjice i obuhvatio je,
podigao me s poda i naslonio na sebe, noseći me iz radne u najbližu spavaću sobu.
Krevet je ostao nepospremljen od zadnjeg puta kad sam spavala u njemu, a
na podu su ležale prljave gaćice koje nisam stigla baciti u košaru za rublje.
Na mom noćnom ormariću bila je budilica koja je pokazivala vrijeme i ruž koji
sam ondje bila ostavila.
Polegao me na krevet i nadvio se nad mene te mi jednim pokretom svukao
trenirku i gaćice. Odjeća se nije skidala polako kao prošli put. Oboje smo bili
nestrpljivi, silno smo željeli dobiti ono za što smo već znali da je dobro. Izuo je
cipele i zatim skinuo traperice i bokserice, popeo na mene i odmah mi se smjestio
među noge, kao da ne može čekati ni sekunde da me uzme, kao da me želio već
danima, a sve to vrijeme činilo se kao da je posve ravnodušan prema meni.
Ušao je u mene znajući da sam vlažna a da me prije toga nije ni dodirnuo.
Zastenjala sam osjetivši ga u sebi, ponovno sjedinjena s tjelesnim
blaženstvom zbog kojega sam zaboravila na sve loše što mi se u životu dogodilo...
barem na neko vrijeme. Zarila sam mu nokte u ramena i zakvačila gležnjeve iznad
njegovih leđa dok se zabijao u mene, utiskujući mi tijelo u ležaj. Gospodario je
mnome, ulazio u mene duboko i snažno, kao da sve što radimo nije dovoljno, kao
da mora uzeti više od mene, bez obzira na to koliko je već uzeo.
Nisam ga mogla ljubiti jer sam bila previše zadihana. Dahtao mi je u lice,
svakim naletom ulazio je u mene duboko, tjeskobno i očajnički, kao da nam je ovo
prvi put, a ne drugi.
Bilo je mnogo strastvenije nego prvi put.
Nisam ga puštala, dlanovima sam mu obujmila lice i držala ga uz svoje te
spojila naše usne u trenutku kad sam dosegnula vrhunac, dok sam posve
obeznanjena cviljela i izvijala se pod njim. Suze su mi potekle iz kuteva očiju jer
je bilo tako dobro, a svi prsti na nogama su mi se zgrčili jer sam tijelo zategnula na
sve moguće načine.
Nije skidao pogled s mene, nabijao se u mene sve jače, utiskivao mi tijelo u
madrac kao da želi da ga proguta. Zastenjao je vidjevši da sam svršila, kao da zna
kakav mi je užitak pružio.
Grebla sam ga po leđima, osjećajući pod prstima mozaik mišića od kojih je
njegovo snažno tijelo bilo sazdano. Ljuljala sam se s njim dok vrhunac nije
prošao, dok suze nisu prestale padati na jastuk pod mojom glavom.
Otpustila sam stisak svojih gležnjeva oko njegovih leđa, a zatim ga prevrnula,
tako da sam sada ja bila gore.

162
 Knjige.Club Books
Zbunjeno je zastao, kao da nije očekivao da ću to učiniti. Na licu mu je ostalo
čuđenje, kao da je volio voditi glavnu riječ, raditi sve dok ja samo uživam.
Ali kad sam počela vrtjeti bokovima stežući mu se oko kurca i dlanovima mu
gladeći prsa, izraz lica mu se promijenio.
Na trenutak je zatvorio oči i zastenjao kao da doista uživa.
Nikad nisam bila pustolovna ni preuzimala kontrolu u spavaćoj sobi. Većina
mojih ljubavnih veza bila je kratka vijeka i nikad nije bilo dovoljno vremena da
se razvije u ništa ovako strastveno. Ali s njim, nisam previše razmišljala o svojim
postupcima... jednostavno sam to učinila.
Podbočio se na jedan lakat, a drugi otvoreni dlan položio na moj trbuh, kao
da želi osjetiti kako mi se tijelo zateže i pomiče, kako se gibam naprijed i natrag
mišićima koje sam nabildala radeći u logoru.
Vidjevši kako je zategnuo čeljust kao da ga nitko nikad prije nije tako dobro
jebao, poželjela sam se još više potruditi, učiniti svoje tijelo još vlažnijim jer me
to silno napalilo. Nagnula sam se prema njemu i izvila leđa, lice mi je bilo iznad
njegova, a naša su se vlažna i klizava tijela zajedno gibala pod novim kutom.
Ponovno je zatvorio oči i duboko udahnuo. Spustio mi je dlan na guz i čvrsto
ga stisnuo te počeo podizati i spuštati, kao da želi još malo više, kao da je upravo
to ono što želi i kako to želi. Onda je glasno zastenjao i svršio, lice mu se
zajapurilo i pocrvenjelo, i bilo je tako prokleto prekrasno.
Svršila sam još jednom.

***

Bilo je drukčije nego prošli put.

Nije ustao i otišao.
Bilo je stanki ispunjenih tišinom i katkad bih zadrijemala, ali bih se brzo
ponovno probudila s njim na sebi. Nismo govorili o posljednjoj stvari koju mi je
bio rekao, da će mi dati ono što sam htjela, pa smo je odlučili odgoditi do jutra.
Prebacila sam se na bok, okrenuvši mu leđa i gledajući prema noćnom
ormariću, no oči su mi bile toliko umorne da sam jedva mogla razabrati brojke na
satu.
Bila su 4 sata i 19 minuta.
Nismo se mazili nakon seksa. On je ostao na svojoj strani kreveta, a ja na
svojoj.
No uhvatio me za ruku i nježno me okrenuo na leđa.
Pogledala sam ga.
Ležao je na leđima, glave okrenute prema meni. Onda je ponovno okrenuo
pogled prema stropu, naposljetku sklopivši oči.

163
 Knjige.Club Books
Ponovno sam se okrenula na bok, ne shvaćajući što radi.
Ponovno me uhvatio i ovaj put jače potegnuo.
“Što to radiš...”
“Ne želim vidjeti.” Pustio mi je ruku i položio si dlan na trbuh.
“Ne želiš vidjeti što?”
Zatvorio je oči.
Tada mi je sinulo.
Moja leđa.
Prebacila sam se na bok, no ovaj put s leđima okrenutima prema vratima.
Nastavio je ležati, dišući duboko i ravnomjerno kao da je posve opušten.
Promatrala sam ga, shvaćajući koliko je nježno izgledao kad je opušten, kao
da je dobar čovjek... koji je imao drukčiji život. Bili smo dvoje običnih ljudi
zajedno u krevetu, ljudi koji su se upoznali u kafiću u najromantičnijem gradu na
svijetu.
Vidjela sam mu ožiljak iza uha, trag na mjestu gdje sam ga udarila metalnom
cijevi i raskrvarila. Bilo mi je teško gledati ga, podsjećao me na bol koji sam mu
nanijela golim rukama.
Razumjela sam kako se osjećao.
Približila sam mu se i poljubila ga u ožiljak, pokušavši zamijeniti nasilje s
ljubavlju.
Otvorio je oči i pogledao me.
Vratila sam se na svoje mjesto, ostavivši malo prostora između nas, a kiša je
i dalje rominjala po prozoru.
Neko me vrijeme promatrao, a pogled mu je bilo nemoguće protumačiti.
Prošlo je nekoliko minuta, no on me nastavio gledati, kao da nije razumio što sam
učinila ili zašto sam to učinila. Zatim je ponovno okrenuo pogled prema stropu i
zaklopio oči.

164
 Knjige.Club Books

21
ŠEF

PRVI SAM SE PUT ISTUŠIRALA U SVOM STANU.

Izišla sam iz tuš-kabine i pogledala se u zrcalu, vidjevši na poznatoj rasvjeti
koliko sam se promijenila. Koža mi je toliko potamnila da mi nijansa pudera više
nije odgovarala, no ipak sam nanijela šminku na oči i usne, učinila kosu punom i
lijepom, kakva je nekoć bila.
Gotovo da se nisam prepoznala.
Odjeća mi je bila malo velika jer sam izgubila nekoliko kilograma. Tijelo mi
je sada bilo utegnuto, sve je bilo čvrsto. Navukla sam traperice, gležnjače i
pulover, a onda sišla niz stube.
Imala sam osjećaj da je posve običan dan, kao da se ništa nije dogodilo.
Otvorila sam ladicu i pronašla nešto gotovine prije nego što sam izišla iz
zgrade.
Za većinu je već bilo vrijeme ručka, ali ja sam se probudila kasno jer smo
dugo ostali budni, pa mi je i dalje bilo jutro. Prošetala sam do svoga najdražeg
kafića koji se nalazio blizu. Prošla sam kraj prozora, vidjevši unutra ljude s
prijenosnim računalima i kavama. Na pultu su bili izloženi kolačići i peciva,
razni svježe pečeni kruščići i sirevi.
Zastala sam pred prozorom i pogledala unutra.
Zvuk automobila iza mene bio je glasan, zvonce na biciklu u prolazu, pas koji
laje na drugog psa dalje niz pločnik. Danje bio oblačan, a pločnik je još bio vlažan
od kiše koja je pala sinoć... no to je bio najljepši dan u mom životu.
Nisam mogla vjerovati da je stvaran.
Ušla sam unutra i naručila, gotovo zaboravivši kakvu sam kavu voljela piti.
Bilo je neobično razgovarati sa stvarnom osobom, nekime tko nije imao pojma
što sam preživjela. Stajala sam ondje i čekala da mi donesu hranu, slušajući zvuk
blendera, mušteriju koja neuljudno glasno razgovara na mobitel te tiho čavrljanje
prijatelja i obitelji koji uživaju u zajedničkom ručku.
Imala sam osjećaj kao da nisam uistinu ondje, nego da sam duh. Kad su mi
poslužili naručenu kavu i hranu, pošla sam natrag prema stanu.
Polako sam šetala do njega... jer sam imala slobodu činiti što god sam htjela.

165
 Knjige.Club Books
Sve u mome stanu bilo je pljesnivo i isteklog roka trajanja, čak i kava, pa sam
morala otići po nešto iz vanjskog svijeta. No čak i da sam u stanu imala što
za jesti, vjerojatno bih ipak otišla.
Vratila sam se u stan i odložila sve na pult. Magnus je i dalje spavao, i nisam
znala koliko dugo će tako nastaviti. Otišla sam na kat i položila šalicu s kavom
kraj njega da bude ondje kad otvori oči. Ušuljala sam se u sobu i nježno je odložila
na noćni ormarić.
Otvorio je oči i pogledao me, pospanog pogleda kao da je i dalje u polusnu.
“Nije vruća čokolada, ali je toplo.”
Podigao se i naslonio na ruku, razbarušene kose od valjanja po krevetu cijele
noći. Vjeđe su mu i dalje bile teške od spavanja, ali me odmjerio,
pogledom krenuvši od mojih nogu i polako se krećući prema gore, dok mi nije
došao do lica.
Znala sam da izgledam posve drukčije, da me nikad nije vidio ovakvu. Čak
sam se i obrijala dok sam se tuširala, tako da ću, vidi li me ponovno golu, i ondje
izgledati drukčije... iako nisam očekivala da će se to ponovno dogoditi.
Njegove krupne ruke bile su napete i prekrivene venama, a madrac se udubio
pod njegovim širokim ramenima. Plahte su mu sezale do struka pa sam vidjela
njegove isklesane trbušnjake i dlačice na trbuhu. Nikad mi u krevetu nije ležao
ljepši muškarac. Promatrao me ne trepćući. “Prekrasna si.”
Nisam znala kako reagirati na te riječi... jedini kompliment koji mi je ikad
uputio vezan za moj izgled. “Dolje te čeka doručak kad budeš spreman.”
Ostavila sam kavu kraj njega i spustila se niz stube. U stanu je bio nered i bit
će prava muka pospremiti ga, ali bila sam zahvalna što sam tu i nisam se htjela
žaliti. Počela sam s posuđem jer mi se ono činilo najžurnijim.
Čula sam kako se pomiče stolac.
Umirila sam se kad sam ga začula iza sebe. Zavrnula sam slavinu i obrisala
ruke. Kad sam se okrenula, sjedio je na stolcu, na mjestu na kojemu je nekoć
sjedila moja sestra, bez majice i s kavom u ruci. Podigao ju je do usta i otpio
gutljaj, istodobno me promatrajući.
Otvorila sam jedan od spremnika s hranom i pružila mu ga. “Možda se
ohladilo...”
Povukao je hranu pred sebe i odmah počeo jesti, kao da ga ne bi bilo briga ni
da je posve zamrznuta.
Popila sam kavu, a slatko vrhnje i začini doveli su do eksplozijé okusa na
mom jeziku, aroma bundeve podsjećala me na blagdanske zabave i proslave.
To je bilo nešto za što sam vjerovala da više nikad neću imati. Sada sam to željela
svaki dan sve dok više ne bude u ponudi.

166
 Knjige.Club Books
Magnus je šutke jeo, kosa mu je i dalje bila razbarušena, a tamni pojas dlačica
između mišića prsa bio je malo tamniji od kose na njegovoj glavi. Uzimao
je zalogaje hrane i žvakao, pogleda cijelo vrijeme usredotočenog na mene.
Shvatila sam da je ovo jedna od rijetkih prilika da ga vidim kako jede.
Uvijek sam ja bila ta koja jede.
Nad nama se nadvila tišina. Među nama je katkad vladala napetost, no tu je
uvijek bio i neki prikriveni osjećaj ugode i sigurnosti, kao da nismo morali
razgovarati da bismo osjećali povezanost. Mogli smo uživati u tišini i
pogledima bez potrebe da je ispunimo besmislenim razgovorom.
Čekala sam da završi s jelom prije nego što sam prešla na ozbiljne stvari.
“Kako ćemo to izvesti?”
Podigao je šalicu do usana i otpio još jedan gutljaj, a pladanj pred njim bio je
prazan. “Morat ćeš biti malo konkretnija.”
“Moja sestra. O čemu bih drugome mogla govoriti?”
Na trenutak me samo promatrao, otpio još jedan gutljaj kave i naslonio lakte
na pult, istaknuvši svoje mišićave ruke. “Pusti da ja to riješim.”
“Ne.” U igri je bio život moje sestre. Nisam mu planirala dopustiti da provede
taj plan a da mi ne ispriča detalje. “Ja sam dio toga.”
Odložio je kavu na pult i zagledao mu se u površinu.
“Znaš li gdje je ona?”
Kimnuo je.
“Onda, možemo li jednostavno otići onamo i pokupiti je?”
Odmahnuo je glavom. “Ne baš.” Podigao je glavu i pogledao u mene. “Ja ću
otići u njegovu rezidenciju i razgovarati s njime. Ne mogu jamčiti da će to uspjeti.
Rekao sam ti da ću ti pokušati pomoći. Nisam jamčio da ću uspjeti u tome.”
“Moraš uspjeti.” Kontrolirala sam svoj glas, no zapravo sam htjela vrisnuti
jer neuspjeh nije bio opcija u ovoj priči.
Uzdahnuo je prije nego što se ispravio, sada sjedeći posve uspravno. “Ovo je
mnogo složenije od tvog života u logoru. Vjerovala ili ne, ali vanjski svijet
je mnogo gori od tog mjesta.”
Nisam mogla povjerovati u to. “Ti nikad nisi bio zatvorenik, tako da nemaš
pojma.”
“Ne poznaješ me. Ne znaš što sam proživio.” Nije podizao glas, ali njegova
hladna mirnoća nekako je bila više prijeteća. “Dat ću sve od sebe, ali ne mogu ga
natjerati da učini bilo što što ne želi učiniti. Iskreno, ne mogu smisliti uvjerljiv
argument kojim ću ga navesti da pristane. Morat ću improvizirati.”
“Možeš li jednostavno ukrasti...”

167
 Knjige.Club Books
“Ne.” Odmahnuo je glavom. “Ne mogu je spasiti s tog mjesta onako kako sam
spasio tebe. Ići iza njegovih leđa i izdati ga ne dolazi u obzir. Iskren razgovor
jedina je šansa koju imamo.”
“Ali što bi mu uopće mogao reći da ga uvjeriš da je oslobodi?”
Spustio je pogled i neko vrijeme samo šutio. “Trenutno... nisam siguran.”
Spustila sam pogled i počela teže disati, prestravljena što ću ostatak života
morati živjeti bez nje, znajući da je bila u blizini, a ja joj nisam mogla pomoći.
“Ako ti to ne možeš učiniti, onda ću to jednostavno morati učiniti sama.”
“Ubit će te.”
“Onda će me ubiti...”
Pomno me promatrao, a njegove smeđe oči bile su iste boje kao kava pred
njim. “Tvoja bi sestra htjela da živiš svoj život. Ne bi htjela da pogineš zbog
nje. Dat ću sve od sebe da ti dam ono što želiš, ali ako ne uspijem, morat ćeš
naučiti pomiriti se s tim.”
“Bi li se ti samo tako pomirio s tim?” prasnula sam. “Što da je riječ o tvojoj
sestri?”
Svojim očima palio je moje, postale su pomalo agresivne, kao da ga je nešto
što sam rekla pogodilo u živac. Kad je prozborio, glas mu je bio drhtav, kao da je
svu energiju iskoristio kako bi kontrolirao bijes koji je osjećao. “Ja nemam
sestru...”
Nisam shvaćala što se dogodilo, što je u mojim riječima izazvalo takvu
reakciju, no znala sam da se moram povući... jer sam očito dotaknula nešto
vrlo osjetljivo.
“Rekao sam da ću dati sve od sebe i trebala bi cijeniti što sam uopće voljan
pokušati. Nemaš pojma što sve riskiram odlazeći na to mjesto i postavljajući takav
zahtjev. Nemaš pojma kako ću zbog toga jadno i slabo izgledati. No ipak ću to
učiniti - zbog tebe.”

***

Na sebi je imao crne traperice, čizme i crnu majicu kratkih rukava.

Dobro je izgledao u crnom, osobito s tom tamnom kosom i smeđim očima. U
džepu je nosio novčanik, a u prednjem džepu njegovih traperica nazirao se
mobitel. Nikad ga nije nosio u mojoj blizini, i bilo je ludo uopće ponovno vidjeti
mobitel.
Prišao je ulaznim vratima.
Slijedila sam ga.
Okrenuo se i pogledao me, podignute obrve.

168
 Knjige.Club Books
Bilo je sedam navečer pa je vani bilo mračno, a na prozoru je bilo novih kapi
kiše. “Što?”
“Što to radiš?”
“Idem s tobom.”
Okrenuo se i pogledao me ravno u oči. “Idem sam.”
“Ne.”
Oči su mu se smrknule od gnjeva.
“Moja sestra je ondje i idem s tobom.”
“Nemaš pojma što činiš.”
“Moram ići. Jer ako je uspiješ izvući, moram je vidjeti tada i tamo. A ako ne
uspiješ, onda ja želim iznijeti svoje argumente...”
“Ti nećeš govoriti.”
Nisam mogla ostati u stanu i samo čekati.
“Molim te...”
“Stvarno imaš drskosti...”
“Molim te.” Prišla sam mu i uhvatila ga za ruku. “Ne mogu samo sjediti na
kauču i čekati. Nisam kukavica. Mogu ga pogledati u lice i preklinjati ga
pogledom. Možda će ga to potaknuti da osjeti nešto...”
“Neće osjetiti ništa.”
“Magnuse, molim te...”
Nakon što je nekoliko trenutaka zurio u mene, zatvorio je oči i uzdahnuo.
Znala sam da sam postigla što sam htjela. “Hvala ti...”
“Ti nećeš ništa govoriti. Ako me odbije, nećeš ništa reći. Razumiješ li me?”
Kimnula sam. “Da, apsolutno...”
“Daj mi svoju riječ. Nakon svega što sam učinio za tebe, bilo bi prilično
usrano od tebe da je prekršiš. Dajem ti svoje povjerenje. Nemoj da zbog toga
izgledam kao idiot.”
Namjeravala sam se boriti kako bih je izvukla odande ne dobijem li odgovor
koji priželjkujem, ali kad me stavio u tako težak položaj, nisam ga mogla izdati.
Ako mu dam svoju riječ, morat ću je održati... makar me to ubilo.
“Daj mi riječ.”
Pognula sam glavu i uzdahnula. “Da... dajem ti svoju riječ.”

***

Po kiši smo se vozili u njegovu Bugattiju.

U džepu mu je mobitel stalno vibrirao, a zaslon se palio.

169
 Knjige.Club Books
Nije bilo glazbe na našem putu onamo. Izišli smo iz Pariza i zašli u seoski
krajolik. S ceste su se vidjela velika osvijetljena imanja, okružena zidovima od
oblutaka i željeznim vratima ograde. Eiffelov toranj i dalje je bio vidljiv u
retrovizoru.
Kad je automobil usporio, znala sam da smo stigli.
Na kraju dugog prilaza nalazila se vila na tri etaže, jedva vidljiva kroz željezna
vrata. Skrenuo je i zaputio se niz prilaz, prolazeći kraj grmlja visokog poput
drveća. Kad smo stigli do ulaza, pred njim su stajali naoružani ljudi, a sa svake
strane vrata bile su kućice nalik na naplatne.
Srce mi je divljalo.
Magnus je zaustavio automobil i spustio prozor.
Jedan od muškaraca nam je prišao i obratio mu se na francuskome.
Muškarac se spustio i pogledao me na suvozačevom sjedalu. “Qui est la
fille?” Tko je ona?
Magnus je hladno zurio u njega.
“Allons, tu sais bien que je dois le signaler.” Hajde, znaš da mi moraš reći.
Magnus je odgovorio, i dalje uzrujan. “Mon invitée.” Moja gošća.
Muškarac je djelovao prestrašeno, jer se odmah povukao i pokazao nešto
stražarima.
Vrata su se otvorila.
Magnus se zavezao dalje na imanje, a do pariške vile na tri etaže vodila nas
je još jedna duga zavojita cestica kroz otmjene vrtove i raskošnu rasvjetu.
“Što je rekao?”
“Rekao sam mu da si mi gošća. Kraj priče.” Stigao je do kružnog toka i
parkirao automobil na popločanoj cestici kraj fontane iz koje je tekla voda.
Otkopčao je pojas i istodobno ugasio motor.
Podigla sam pogled prema povijesnom zdanju, znajući da je ondje još iz
razdoblja renesanse. Podsjećalo me na dvorac, nekretnina koja je sigurno vrijedila
više od sto milijuna eura. Bila je prekrasna, no to nije značilo da se išta manje
bojim ući unutra.
Okrenuo se prema meni i prodorno me pogledao.
Uzvratila sam mu pogledom, dišući teže nego što sam htjela.
“Dala si mi riječ.”
“Znam...”
Izišao je iz automobila.
Pridružila sam mu se. Stajala sam u svojim čizmama na petu, a od hladnoga
zraka su mi se pluća odmah stegnula.
Pošao je prema ulazu ne čekajući me.

170
 Knjige.Club Books
Slijedila sam ga, ne znajući što da radim sa sobom. Nisam smjela govoriti, pa
je sve što sam mogla učiniti bilo stajati i nadati se da će očaj u mojim očima biti
dovoljan da se šef sažali nad mnom... iako se nije doimao kao empatična osoba.
Ne bi vodio radni logor i osmislio Crveni snijeg da je u svom srcu imao i najmanju
trunku dobrote.
Pritisnuo je zvono na vratima, okrenuo se prema meni i pogledao me. “Želiš
li čekati u automobilu?”
Odmahnula sam glavom.
“Izgledaš poput duha.”
“Jer se nikad u životu nisam toliko bojala.”
Proučavao me, a oči su mu poprimile mekši izraz. “Ništa ti se neće dogoditi
dok si sa mnom.”
Bila sam previše nervozna da uživam u njegovim riječima. “To nije ono što
me brine... strah me otići odavde bez nje.”
Vrata su se otvorila i sabotirala našu priliku za razgovor.
Pred nama je stajao stariji muškarac u smokingu. “Bonsoir, monsieur.
Comment allez-vous?” Dobra večer, gospodine. Kako ste?
“Trés bien.” Dobro.
Širom je otvorio vrata i poveo nas unutra.
Hodala sam uz Magnusa, promatrala blještav luster koji je visio iz stropa na
trećoj etaži, slike francuskih umjetnika na zidovima, veliki glasovir u kutu
prostorije... kao da smo ušli u prostoriju u kojoj su se održavale velike zabave. U
središtu prostorije stajao je visoki stol na kojemu je stajala skulptura balerine.
Nije bilo ono što sam očekivala.
Šef mi se doimao kao netko tko živi u špilji ili takvo što.
Batler je hodao pred nama, razgovarajući s Magnusom na francuskome, kao
da se dobro poznaju. Poveo nas je do velikoga dnevnog boravka u stražnjem dijelu
rezidencije, čije su zidove krasila umjetnička djela koja su vrijedila više od
cijeloga Pariza. U prostoriji je bilo nekoliko kaučeva, veliki kamin, još jedan
luster te skulpture i umjetnička djela koja su svjedočila nevjerojatnom bogatstvu.
Nisam znala da takvo bogatstvo postoji u stvarnom životu.
Malo mi se smučilo od spoznaje da sam dio toga platila svojim radom, kao i
ostale zatvorenice.
A neke od njih platile su i svojim životima.
Bader je rekao još nekoliko riječi i onda otišao.
Magnus je stajao i gledao kroz prozore, prema nevjerojatno uređenom
krajoliku dvorišta, velikoj terasi, golemom bazenu i vrtovima koji su se protezali
u daljinu, a sve je bilo osvijetljeno kako bi bilo vidljivo i u mraku.
Barem mi sestra boravi na prekrasnom mjestu.

171
 Knjige.Club Books
Trenutak poslije začuli su se teški koraci na velikim podnim pločicama. Nisu
bili lagani i oprezni kao koraci batlera. Stigli su iza nas. Magnus se nije odmah
okrenuo.
Nisam bila sigurna mogu li seja uopće okrenuti.
Šef je prozborio. “Qu’est-ce que c’est?” Govorio je na francuskome, no glas
mu je bio pomalo agresivan, kao da mu se nije sviđala ova večernja posjeta. Što?
Magnus se okrenuo prema njemu. “Le moment est mal choisi?” Odgovorio
mu je istim tonom. Nezgodan trenutak?
Napokon sam pronašla snagu i pogledala u njega. Ostala sam stajati iza
Magnusa jer mu nisam htjela biti bliže nego što je bilo potrebno. Izgledao je
baš onako kako sam ga se sjećala, kratke smeđe kose, smeđih očiju koje su
ukazivale na divljaštvo koje je bilo opakije od šuma u kojima sam morala
preživjeti. Oči su mu bile uprte u mene, probadao mi je lice, režući ga kao da su
zapravo dva bodeža. Prišao mi je kako bi me bolje promotrio.
Magnus mu je prepriječio put, spriječivši ga da mi se previše približi.
Hoće li šef biti bijesan kad me prepozna? Kad shvati da mi je jedan od
njegovih ljudi pomogao da pobjegnem? Magnusa to naizgled nije brinulo.
Šef je tada pogledao Magnusa. “Ils m’ont dit qu’elle s’était échappée.” Brzo
je govorio na francuskome. Živeći u Parizu stekla sam nešto vokabulara i
razumjela sam njegove riječi, ali nisam bila ni približno tečna. Mogla sam uhvatiti
samo onoliko koliko je potrebno da zaključim o čemu govore. Nešto o
mom bijegu. Dakle, prepoznao me. Odmahnuo je glavom. “C’était toi.” Ti.
“Les hommes n’en savent rien. C’est tout ce qui compte.” Ljudi. Ništa drugo
nije važno.
Trenirka mu je stajala nisko na bokovima i nije se potrudio odjenuti majicu,
kao da nije mario tko će ga vidjeti u ovakvom izdanju. Bio je nabildan i snažan, s
mnogo nabijenih mišića na prsima i rukama. Izgledao je kao bik. “Tu m’as piégé.
Tu es venu ici pour jubiler?” Trik. Povisio je ton glasa, postajao je sve ljući.
Magnus je bio miran kao i uvijek. “Non.”
Oči su mu bile nemirne dok me gledao. “Si tu la voulais, pourquoi tu ne l’as
pas dit?” Režao je na Magnusa, tako agresivan da nisam bila sigurna hoćemo
li odavde izići živi. Zašto mi nisi rekao? Pitao ga je tako nešto.
“Parce qu’elle a énervé tous les hommes... et ça aurait été une trahison.”
Izdaja naših ljudi.
Pretpostavljala sam da je šef upitao Magnusa zašto je izveo takvu farsu u
nastojanjima da mi pomogne pobjeći umjesto da me samo uzeo za sebe kao što je
on učinio s Melanie. Ono što me iznenadilo bilo je da je Magnus uopće imao tu
mogućnost. Zatim je Magnus odgovorio da sam previše razbjesnila ostale stražare
i da bi se pobunili da sam dobila jednostavan izlaz. Ali nisam bila posve sigurna.

172
 Knjige.Club Books
Šef je šutio i bijesno zurio u njega. Sučelio se s Magnusom kao ravnopravnim
protivnikom, kao da čeka neko konkretno objašnjenje za njegove postupke.
“Comment ça?” Što?
“Pour demander une faveur.”
Njegova je ljutnja lagano bljedila kad je suzio oči.
“Quoi donc?” Što?
Magnus je dugo samo zurio u njega dok je promišljao kako da oblikuje riječi.
“Melanie est sa saeur et je veux que tu la relâches.” Sestra.
Šef nije odmah reagirao, kao da nije mogao smjesta probaviti zahtjev.
Prebacivao je težinu, malo je spustio jedno rame i skeptično pogledao
Magnusa. “Et pourquoi je ferais ça?” Zašto?
Magnus je neko vrijeme šutio. “Parce que je le demande.” Nisam uspjela
shvatiti taj dio.
Preusmjerio je pogled prema meni i ljutito me odmjerio.
Prestala sam disati.
Potom je ponovno pogledao u Magnusa. “Tu viens chez moi et tu me
demandes ça? Elle m’appartient, t’as aucun droit de demander sa libération.
Comment oses-tu venir ici pour demander une chose pareille?” Žurno je nastavio
na francuskome, govorio je tako brzo da mi je bilo teško išta razabrati. Tražiš
njezino oslobođenje? Kako se usuđuješ? “Cette salope dement plutôt me
remercier d’être encore en vie. Elle devrait être reconnaissante que j’ai des
choses plus importantes à faire que la ramener là où elle devrait être.”Ne
bi trebala biti živa sada.
Počela sam teže disati. Nisam htjela biti prestrašena, ali bilo je teško oduprijeti
se strahu, osobito sada kad sam stajala u domu muškarca koji je zatočio moju
sestru i mene.
Ponovno je prozborio. “T’es amoureux de cette fille?” Bacio je pogled prema
meni i potom ponovno pogledao u Magnusa. Žena koju voliš?
Magnus je odmah odgovorio. “Non.”
“Alors c’est quoi ce bordel?” Goni se.
Magnus je ponovno progovorio. “Je tiens à elle.” Gajim osjećaje prema njoj.
Šef je naizgled zgađeno odmahnuo glavom. “T’es faible. Pathétique.
Commmt tu peux te pointer devant moi et me demander une chose pareille? Elle
t’a manipulé pour la faire libérer. Elle t’a manipulé pour que tu l’amènes
jusqu’ici. Et maintenant, elle te fait négocier la libération d’une prisonnière. Où
sont tes couilles, Magnus? Je ne t’ai jamais aussi peu respecté qu’en ce moment.
C’est elle l’homme - et t’es la gonzesse.” Slab... nisi muškarac... nemaš muda...
dopustio si da te iskoristi.
Magnus je šutio.

173
 Knjige.Club Books
“Non.” Ne. “La réponse est non.” Okrenuo se spreman otići. “Fous le camp
de chez moi.” Otiđite.
Oči su mi se odmah napunile suzama, ali šutjela sam... zato što sam obećala.
Magnus ga je promatrao kako se udaljava.
Uhvatila sam ga za ruku i stisnula, tiho ga moleći da učini nešto... bilo što.
Uzdahnuo je prije nego što je izvukao dlan iz mog i pošao za šefom. “Mon
frère.” Brate.
Naglo sam uvukla veliku količinu zraka u pluća i tiho dahnula.
Zastao je, ali nije se okrenuo.
Sada sam zamijetila sličnosti. Kosa... oči... lijepe crte lica. Sada kad sam znala
istinu, nisam je mogla ignorirati. I sve je imalo smisla... sve. Sada sam shvaćala
zašto je Magnus imao moć kakvu drugi nisu. Shvaćala sam kako je mogao doći
ovamo nenajavljen i zahtijevati takvo što a da ga ne upucaju na licu mjesta.
Shvaćala sam kako me mogao spasiti od Crvenog snijega kad su me svi ostali
vidjeli mrtvu.
Magnus je ponovno progovorio. “C’est ce que je veux... et je ne te demande
jamais rien.”Nikad ne tražim ništa od tebe.
Šef se polako okrenuo, oči su mu bile divlje od nevjerice.
“Je te le demande comme ton frère... pas ton associé.” Tvoj brat, a ne tvoj
partner.
Nastavio je zuriti u Magnusa, ne trepćući, imao je isti intenzivan pogled kakav
mu je katkad imao i brat. Nakon što je nekoliko sekundi šutio, vratio se do brata,
pogleda zalijepljenog za njegovo lice. “Je ne veux pas la relâcher. Demande-moi
ça, et tune me demanderas plus jamais rien. Compris?” Ako učinim ovo... ne
dugujem ti više ništa.
Magnus je lagano kimnuo. “Oui.” Da.
Šef se udaljio i pošao uz stube.
Magnus se nije pomaknuo.
“Ide li on...”
Ošinuo me pogledom, govoreći mi da zatvorim usta, iako sam samo šapnula.
Ponovno sam zatvorila usta.
Nekoliko je sekundi zurio u mene prije nego što se vratio u veliko predvorje,
koje je sa svake strane imalo dugo stubište. Stajao je i čekao, spuštena pogleda.
Trenutak poslije čulo se otvaranje i zatvaranje vrata.
Zatim se na vrhu stubišta pojavila Melanie, oči su joj bile vidljivo suzne čak
i s ove udaljenosti. Šef se uhvatio za rukohvat stubišta i pogledao dolje, ravno u
mene.
“Raven...”

174
 Knjige.Club Books
Morala sam uprijeti svu snagu u to da nastavim šutjeti. Počela sam se nadimati
od teških udisaja koji su mi htjeli pobjeći iz pluća. Iz strogo ozbiljnog promatrača
pretvorila sam se u slomljenu cmizdravicu. Suze su mi tekle niz obraze poput
rijeka, pa sam stisnula usne najčvršće što sam mogla kako ne bih ispustila ni
zvuka.
Melanie je na sebi imala crnu haljinu, komad odjeće skuplji od svega što smo
imale u našim ormarima. Silazila je niz stube, držeći se za ogradu dok je žurila
prema dolje.
Iza nje se spustio šef i zagledao se u brata.
Melanie je stigla do podnožja i zatim pojurila prema meni, bacila mi se u
zagrljaj i briznula u plač, baš kao i ja.
Čvrsto sam je držala i plakala na njezinu ramenu, dodirujući ponovno svoju
mlađu sestru, jedinu obitelj koju sam imala na ovome okrutnom svijetu. “Sestrice
moja mala...” Dlanom sam prelazila po njezinoj kosi i zajecala od boli zbog
našega ponovnog susreta.
Šef je stigao do podnožja stuba i zurio u brata.
Nisam se osjećala loše zbog napetosti koju sam uzrokovala među njima, jer
sam dobila ono što sam trebala.
Magnus se okrenuo prema meni i rekao mi na engleskome. “Idemo. Odmah.”
Odmaknula sam se od Melanie čuvši njegovu zapovijed, znajući da ga moram
poslušati želim li stići do cilja i ne spotaknuti se putem. “Idemo kući.” Uhvatila
sam je za dlan i povukla za sobom do vrata, do mjesta gdje je stajao Magnus.
No izvukla je dlan iz moga.
Okrenula sam se da vidim što se događa.
Melanie je gledala u svog otmičara.
On joj je uzvratio pogled, posve hladna izraza lica.
Stajala je i gledala u njega.
Nisam imala pojma što se događa.
Kad joj se posve približio, nadvio se nad nju i prstima je pogladio po obrazu,
baš kao što je bio učinio kad smo bile zatočene u logoru.
“Zbogom, dušo.” Povukao je dlan... i zatim se udaljio. Kao da je nije htio
gledati kako odlazi, otišao je prema drugom dijelu kuće i nestao.
Na trenutak sam se zabrinula da neće htjeti otići.
No okrenula se prema meni, uhvatila me za ruku i tada smo svi zajedno izišli.

175
 Knjige.Club Books

22
ŽIVI DOBRO.
BUDI SRETNA.

UŠLE SMO U STAN.

Melanie ga je razgledavala, proučavajući sve, nerazvrstano rublje na kauču,
otvorene prozore koji su otkrivali sjaj grada koji se palio noću. “Sve je isto...” I ja
sam imala takav osjećaj kad sam ušla. “Da...” Otišla je u kupaonicu, vjerojatno je
promatrala odjeću i stvari koje je ostavila ondje. Zatim se vratila do mene,
sentimentalna zbog prošlosti, emocionalna zbog pokućstva. Stala je pred mene i
promatrala me. “Ne mogu vjerovati da smo ovdje.”
“Znam.”
Prišla mi je i ponovno me zagrlila, jedina osoba na svijetu koju sam imala, i
koja je znala točno kako je biti zatvorenik u radnom logoru. Ona je bila
jedina osoba koja je razumjela veliku kušnju kroz koju smo obje prošle.
Odmaknula se, a suze su joj iz očiju tekle niz obraze. “Kako si pobjegla?”
“On mi je pomogao.”
Pogled joj se smekšao. “Ne mogu vjerovati što je učinio za tebe.”
“Ne mogu ni ja.”
Odmaknula se od mene i pogledala prema otvorenim vratima. “Gdje je on?”
Bila sam toliko usredotočena na nju da sam zaboravila na Magnusa. Okrenula
sam se oko sebe, očekujući da ću ga vidjeti kako stoji ondje, no nije ga bilo.
“Nisam sigurna.” Izišla sam iz stana i pošla natrag na ulicu.
Stajao je na pločniku pred mojim stanom, ne mareći za kapi kiše koje su mu
kapale po grebenu nosa i močile mu kosu. Na pločniku nije bilo nikoga jer je bilo
kasno. Nastavio je stajati ondje s dlanovima i dalje u džepovima, no podigao je
pogled kad je shvatio da sam na stubama.
Po njegovu sam licu znala zašto me nije slijedio unutra.
Pridružila sam mu se na kiši, a odjeća i kosa polako su se počeli natapati.
Pogledala sam mu u lice, gledala sam u muškarca kojega nisam shvaćala. Bio je
dobar, ali je bio i zao. Bio je junak... ali je istodobno bio i negativac.
Gledao je u mene, a njegove smeđe oči zurile su mi u lice kao da je znao da
je ovo posljednji put da ćemo se vidjeti.

176
 Knjige.Club Books
“Hvala ti... mnogo.” Odmahivala sam glavom jer nisam znala što drugo da
kažem, kako da izrazim zahvalnost. Dobila sam svoj život natrag, baš
onakav kakav je bio prije nego što su nas oni muškarci oteli ispred bara - i to sve
zbog njega. “Ja... ne znam kako da ti uopće zahvalim na svemu što si učinio
za mene.”
Držeći dlanove u džepovima nastavio je zuriti u mene, ali nije imao što za
reći.
Prišla sam mu bliže i omotala ruke oko njega, grleći ga snažnije nego ikad
prije, imuna na kišu koja je padala po nama i natapala nam odjeću.
Nije mi odmah uzvratio zagrljajem. Trebalo mu je vremena. Zatim je ovio
ruke oko mene i privinuo me uz prsa, ruku omotanih oko mene kao da su
posljednji kavez koji će me ikad zatvoriti.
Dugo smo samo stajali ondje. Odjeća mi je bila natopljena. Šminka uništena.
Kosa mi je bila ravna kao da sam stajala pod mlazom vode iz tuša. Ali hladnoća i
kiša nisu bili dovoljni da me natjeraju da se okrenem i vratim unutra.
On se prvi odmaknuo, popustio stisak na mom tijelu i lagano zakoračio
unatrag, njegove smeđe oči bile su mekše nego ikad prije. U pogledu mu se
odražavala čistoća srca, iz očiju mu je isijavala dobrota.
Za nas nije bilo budućnosti. Bili smo dvoje ljudi iz dvaju različitih svjetova,
naši su se životi neočekivano isprepleli na kratko vrijeme. On će se vratiti u svoje
podzemlje, a ja ću svako jutro prije odlaska na predavanje otići do svoga
omiljenog kafića. Ožiljci su bili trajni i zauvijek ću imati dio njega sa
sobom, uvijek ću se sjećati muškarca koji mi je spasio život. A njegovi će ožiljci
nastaviti nositi moj duh.
Ostat ćemo samo duhovi jedno drugome... ovim uspomenama.
Ali tako je moralo biti, jer smo bili previše različiti.
Odmaknuo se od mene i nježno mi kimnuo. “Živi dobro. Budi sretna.”
Suze su mi se nakupile u očima, a donja usna mi je zadrhtala jer su me te riječi
neočekivano bolno pogodile. Dlanovi su mi i dalje bili na njegovim rukama jer ga
još nisam bila spremna pustiti, pustiti jedinu osobu koja je ikad vodila brigu o
meni.
Povukao je svoje ruke i udaljio se.
Stojeći na kiši promatrala sam ga kako odlazi, ne mogavši otići dok on ne ode.
Ušao je u automobil.
Vrata su se zatvorila.
Motor je zabrujao.
Nisam znala gleda li u mene jer su stakla na prozorima bila zatamnjena.
Auto je otišao, pljuskajući kotačima kroz lokve.
Kad je otišao, napokon sam se vratila u svoj stan... kao slobodna žena.

177
 Knjige.Club Books

23
KRIVNJA PREŽIVJELIH

VRATILE SMO SE SVOJIM ŽIVOTIMA.

Pospremile smo rublje, kupile namirnice, pospremile stan, sve te stvari kojih
smo se nekoć grozile. U Parizu je često padala kiša. Bio je drugi tjedan veljače pa
sam izračunala da nas nije bilo više od šest tjedana. To i nije tako mnogo, no tada
mi se činilo kao cijela vječnost.
Torba i novčanik su mi ukradeni, ali nasreću, putovnica mi je bila u stanu, pa
sam uspjela podići novac iz banke i platiti stanarinu kako nas ne bi izbacili iz stana
te kupiti nam hranu.
Melanie i ja nismo mnogo razgovarale, kao da nismo bile spremne na
razgovor.
Nakon nekoliko dana zajedno smo sjedile za kuhinjskim otokom, pile vruću
kavu dok je između nas stajao tanjur sa slatkim pecivima. Imale smo pristup svoj
hrani koju smo mogle pojesti, ali nijedna od nas više nije bila gladna, barem ne
onako kako smo to nekoć bile.
Sjedila je spuštene brade, naslonjene na zglobove prstiju. Pogled joj je bio
usmjeren nadolje, a prste druge ruke omotala je oko drške šalice. Vani je bilo sivo
i oblačno, a kiša naizgled nije prestajala padati. Padala je svaki dan, neprestano
sipeći.
No i to je bilo bolje od snijega.
Pročistila sam grlo i rekla. “Možeš razgovarati sa mnom... želiš li razgovarati
o tome.” Nijednom nismo razgovarale o onome što joj je šef učinio. Samo se
dogodilo...i prošlo nezamijećeno. Iskreno, nisam željela slušati kako govori o
tome jer je jednostavno bilo previše bolno zamišljati osobu koju volite najviše od
svega kako se podčinjava, ali htjela sam biti tu za nju, jer mi je to posao.
Nije podizala pogled. “Ne želim razgovarati o tome.”
“Pa, uvijek ti možemo pronaći psihoterapeuta... ako to želiš.”
Odmahnula je glavom, podigla šalicu do usana i otpila gutljaj. “Jesi li ti
dobro?”
Mislila sam da ću biti blaženo sretna što sam slobodna, no taj osjećaj
entuzijazma ubrzo je nestao. Sada me gušio osjećaj krivnje, tjerao me da
razmišljam o ženama koje su i dalje bile u logoru, i dalje su radile svaki dan,
svjedočile smrti prijateljice svaki tjedan. “Dobro sam koliko mogu biti...”
178
 Knjige.Club Books
“Što je s Magnusom?”
Podigla sam glavu i pogledala je. “Što s njim?”
“Hoćeš li ga ponovno vidjeti?”
Kad je otišao, zaboljelo me više nego što sam očekivala. Bilo je teško oprostiti
se od nekoga tko je proživio tako velik dio vašeg putovanja uz vas. Bio je junak
u mojoj priči, iako je bio negativac u pričama ostalih. “Ne.”
“Vidjela sam vas zajedno vani... kad je odlazio.”
Spustila sam pogled u kavu.
“Jednostavno mi se činilo da... ima nečega među vama.”
Jer je i bilo. “Neki ljudi uđu ti u život sa svrhom. Kad je ta svrha ispunjena,
gotovo je. Spasio me. Spasio je tebe. Transakcija je obavljena.”
“Jesi li spavala s njim?”
Umalo joj nisam odgovorila na to pitanje jer je se to nije ticalo, no nakon
svega kroz što smo prošle, više nije bilo tajni među nama. “Da. Dvaput.”
“Gajiš li osjećaje prema njemu?”
Slegnula sam ramenima. “To je komplicirano pitanje.”
“Baš i nije. Ali pretpostavljam da je odgovor kompliciran.”
Ponovno sam otpila gutljaj kave. “Što ćemo sada?”
Neko vrijeme je samo šutjela. “Obično ja tebe to pitam, a ne obratno.”
“Semestar je već počeo pa se sada ne mogu vratiti na fakultet. Morat ću
raščistiti sve s uredom za useljeništvo. Morat ću pronaći posao na puno
radno vrijeme, uštedjeti malo novca prije nego što se vratim na fakultet. Vraćaš li
se ti kući?”
Odmahnula je glavom. “Neću te ostaviti.”
Proučila sam joj lice. “Neću otići iz Pariza. On mi je sada dom.”
“To je u redu. Od sada ostajemo zajedno.”
Došla sam ovamo kako bih se odmaknula od nje, kako bih imala svoju
neovisnost, ali sada sam bila sretna što je htjela ostati. Dijeliti stan i gurati kroz
sve ovo zajedno zvučalo je lijepo.
Nekoje vrijeme samo gledala u mene, kao da mi je nešto htjela reći.
Već sam znala što slijedi. “Opraštam ti.”
Oči su joj odmah zasuzile te je duboko udahnula, kao da je imala potrebu da
je se razriješi grijeha, kao da je imala potrebu da se krivnja podigne s
njezinih ramena. Nosila ju je svaki dan otkad se sve to dogodilo. “Znam da sam
bila prava gnjavatorica otkad je mama umrla i žao mi je zbog toga...”
“Melanie...”
“Ali sada sam drukčija osoba. Zaposlit ću se, naći ću si stan, i jednostavno
biti bolja osoba, biti više poput tebe.”

179
 Knjige.Club Books
“Ne želim da budeš poput mene. Želim da ti budeš ti.”
“Ali znam da sam ti uzrokovala toliko patnje...”
“U redu je, Melanie. To je prošlost.” Položila sam svoj dlan na njezin. “Želim
da budeš bolja verzija sebe, a ne netko drugi.”
Nježno je kimnula, a oči su joj se sjajile od suza.
“Pusti to sada. Ja jesam.”
Duboko je uzdahnula, a suze su joj lagano tekle niz obraze. Brzo ih je obrisala
ubrusom koji je dobila uz kavu.
“Imamo cijele živote pred sobom. Ovo je naša prilika da krenemo ispočetka.”
“Da... imaš pravo.”
Pijuckala sam kavu dok nisam ispraznila šalicu, a zatim sam je odložila sa
strane. “Otići ću u policijsku postaju.”
Sledila se, odmah se trgnuvši iz našega zajedničkog trenutka ispunjenog
emocijama. “Što? Ideš na policiju?”
“Prijavljene smo kao nestale osobe. Moram to ispraviti. I ispričat ću im sve o
logoru.”
Nastavila me sumnjičavo promatrati, kao da nije mogla vjerovati u riječi koje
sam upravo izgovorila. “Ozbiljno?”
“Zašto ne bih? Ondje ima još zarobljenih žena. Moram ga uništiti.”
“Ja... samo sam iznenađena.”
Zapravo bi mi bilo manje nalik da ne učinim ništa. “Zašto?”
“Mislim... Magnus je doista riskirao mnogo za tebe. Zar ne misliš da je to
pogrešno? To je izdaja.”
Cijenila sam sve što je bio učinio za mene, i nisam na njega gledala kao na
ostale. Nije mi bilo jasno zašto je upetljan u tako grozan posao kad i dalje ima srca.
Možda je bila riječ o obiteljskoj obavezi...ili nešto slično. “To su dvije odvojene
stvari. Ja uistinu cijenim ono što je učinio za mene, ali sam odana svim ženama
zatočenima ondje, koje nisu imale takvu sreću. Ispričat ću policiji sve, o logoru,
o stražarima, o šefu... ali neću spominjati Magnusa. Ja ne mogu jednostavno
nastaviti sa životom znajući da je Bethany i dalje ondje, da je Cindy i dalje ondje.
Možeš li ti?”
Samo je nastavila zuriti.
“Ne, ne možemo.” Ustala sam se sa stolca i odložila šalicu sa strane.
“Raven?”
Okrenula sam se natrag prema njoj.
“Mislim da odlazak na policiju neće promijeniti ništa...”
“Zašto?”
Utihnula je, kao da nije znala što da kaže.
“Fender je...”
180
 Knjige.Club Books
“Šef?”
Kimnula je. “On je uistinu moćan. Hoću reći... ne možeš to ni zamisliti.
Mislim da podnošenjem prijave nećeš ništa promijeniti. Ako išta, samo ćeš
ponovno privući pozornost na nas.”
To nije utjecalo na moje namjere. “Moram to učiniti, Melanie. Bethany je
riskirala svoj život zbog mene. Moram to učiniti za nju.”

***

Sjedila sam s policajcem za njegovim stolom, zapisao je sve moje podatke,

maknuo me s popisa nestalih osoba, pomogao mi dati izraditi novu osobnu
iskaznicu i dao nešto novca kao pomoć dok ponovno ne stanem na noge.
“Jeste li bili žrtva trgovine ljudima?” pretpostavio je, kao da je to bila jedina
mogućnost iza mog nestanka.
“Ne. Oteta sam - i prisiljena na rad u logoru.”
I dalje je držao olovku nad papirom, dovršavao je moj dosje, no prestao je
pisati i pogledao me.
“Logor se nalazi na jugu, blizu Alpa. Logora ima posvuda, a onamo se može
doći samo na konju. Avioni dostavljaju i ispuštaju sanduke s kokainom iz neba,
zatim se obrađuje u logoru i onda ga oni distribuiraju dalje. Sve je puno otetih
žena koje su prisiljene na ropstvo, a ako ne rade dovoljno, ubiju ih.”
Zurio je u mene praznog pogleda.
“Što?”
“Ne morate se sramiti ako ste bili žrtva trgovine ljudima. Nažalost, to se
događa mnogim ženama. Ako mi kažete istinu, mogli biste nam pomoći da
uhvatimo te ljude. Nema potrebe da izmišljate priču.”
Nekoliko trenutaka sam u nevjerici samo zurila u njega. “Izmišljam priču...?”
“Te složene operacije s drogom odvijaju se u Južnoj Americi. Ne u
Francuskoj.”
“Kako onda objašnjavate drogu prisutnu na ulici?”
“Turizam.”
Naglo sam podigla obrve. “Govorim vam istinu.”
“Gdje je onda taj logor?”
“Upravo sam vam rekla...”
“Treba mi više detalja. Kako očekujete da pošaljem ljude da istraže slučaj ako
ne znam kamo ih poslati?”
“Ja sam bila zatvorenica. Zar mislite da takve informacije dijele s nama? Bilo
je blizu Alpa, pa možete poslati helikopter koji će istražiti područje...”

181
 Knjige.Club Books
“Gospođo, ovo je policijska postaja. Moramo rješavati prave zločine.
Nemamo vremena za izmišljene priče...”
“Nemojte vi meni gospođo.”
“Što?”
“Govorim vam istinu. Dajem vam najviše informacija što mogu kako bih vam
pomogla da razotkrijete i uklonite najveći posao s prodajom droge u
Francuskoj...”
“Nema takvog posla.” Prestao je zapisivati bilješke, kao da ne planira dalje
raspravljati sa mnom.
Srce me udaralo u prsa svakim otkucajem.
Preplavio me osjećaj užasa.
Znala sam točno što se dogodilo i zato mi nisu bili potrebni nikakvi fizički
dokazi. “Znate točno o čemu govorim...”
Zurio je u mene, skamenjena izraza lica.
“Ali potplatio vas je...”
“Gospođo, nemam pojma o čemu vi...”
“Gonite se.” Ustala sam se sa stolca sučelice njegovu stolu i odmaknula se.
“Ondje svakog tjedna jednu ženu brutalno pogube, samo zato što nije jednako
snažna kao sve ostale. Radimo svaki dan kao robovi. Jedini način da pobjegnete
odande je smrt. Ako vi odabirete sjediti tu na debelom novčaniku i okretati glavu
na drugu stranu, onda ste obeščastili svoju značku. Obeščastili ste sve što biste
trebali predstavljati.”

***

Sjedila sam u krevetu, s knjigom Grof Monte Cristo u krilu, čije su stranice bile
vlažne na uglovima. Kiša je lupkala po prozoru kraj mene, a vruća kava na
noćnom ormariću mirisala je po muškatnim oraščićima i cimetu. Bila je sredina
dana, ali nisam morala nikamo ići i nisam imala što raditi, pa se još nisam
presvukla iz pidžame.
Moje je tijelo već počelo gubiti snagu s obzirom na to da više nisam radila po
cijele dane. Trbušnjake mi je polagano počeo prekrivati sloj sala, a grudi su mi
postajale veće. Odmaknula sam pogled od knjige i zagledala se kroz prozor,
promatrajući kapi kiše kako padaju na staklo te cure niz prozor brzo poput rijeke,
a zatim na njihovo mjesto dolaze nove kapi.
Cijela moja avantura možda se doimala poput sna, ali ova knjiga, koja je bila
dio moje priče, i uspomena na muškarca koji je spavao kraj mene u ovom krevetu,
govorila mi je da je sve to bilo stvarno... svaki trenutak.
Melanie se pojavila na vratima moje sobe, naslonivši se na dovratnik ruku
prekriženih na prsima. “Što ti se dogodilo s knjigom?”
182
 Knjige.Club Books
Podigla sam je, ugledavši trajne mrlje na rubu svake stranice. “Ispala mi je.”
Nisam bila sigurna zašto joj nisam rekla istinu. To je bilo između mene i ove priče,
između mene i Magnusa.
Gledala je kroz prozor i promatrala kišu. Zaklopila sam knjigu i zagledala se
u njezinu naslovnicu, slova u naslovu bila su istrošena i izblijedjela, kao da je
knjiga bila u tom logoru jako dugo, kao da je pripadala nekoj drugoj zatvorenici
prije nego što je umrla. “Moram se vratiti...”
Melanie se ponovno okrenula prema meni, zapazila sam joj kretnje krajičkom
oka.
Odložila sam knjigu na noćni ormarić i pogledala u nju.
“Bethany, Cindy... sve ostale djevojke. Ne mogu ih samo ostaviti ondje.”
“Otišla si na policiju, Raven. Učinila si što si mogla.”
Odmahnula sam glavom. “Nije dovoljno...” Glasno je uzdahnula. “Zar misliš
da možeš otići onamo sama i osloboditi cijeli logor? Posve sama.”
“Neću biti sama...” Nastavila sam gledati u nju. Spustila je pogled kad je
shvatila.
“Ako nas i uhvate, tebi se ništa neće dogoditi. Šef će te zaštititi.”
“Neće...”
“Vidjela sam kako te gledao. Bit ćeš sigurna.”
“A što će biti s tobom?”
Držala sam knjigu u rukama i privukla je na prsa. “Nije važno. Ne mogu
živjeti znajući da su one tamo. Moram to učiniti, makar me koštalo života.”
“Raven...”
“Moram.”
Stišala se. “Ne znamo čak ni gdje se nalazi logor.”
“Pronaći ćemo ga.”
“Kako ćemo osloboditi sve u logoru?”
“Smislit ću plan.”
“A što će biti s Magnusom?”
Snažnije sam stegnula knjigu. “Nećemo ga ozlijediti.”
“Ali vraćaš se onamo uništiti njegov logor, nakon svega što je učinio za nas.”
Osjećala sam krivnju iako nisam trebala. Njegova dobrota nije poništavala
njegovu okrutnost. “Znam, ali to ništa ne mijenja. Svaki tjedan koji prođe, prekine
se život nekoga nevinog. Svaki tjedan koji prođe rezultira novim ženama otetima
iz svojih domova i prisiljenih na ropstvo. Svaki tjedan koji provedemo pijući kavu
i jedući sir... tjedan je koji neka od njih neće preživjeti. Bethany bi mogla biti
sljedeća, ili neka od tvojih prijateljica. Dugujemo to tim ženama, ženama svugdje,
dužne smo pokušati. A odanost koju osjećam pripada njima... ne njemu.”

183
 Knjige.Club Books

24
NOŽEVIMA I VATROM

NOVAC SAM UPOTRIJEBILA ZA KUPNJU KOBILE.

Ponijela sam i druge potrepštine, stvari potrebne za preživljavanje, ali i
benzin, šibice, noževe, sve što nam je moglo biti od koristi. Bilo bi lijepo imati
pištolj, ali to nije bilo nešto što smo mogle kupiti.
Melanie je sjedila iza mene na kobili i držala baterijsku svjetiljku uperenu
pred nas tako da vidimo kuda idemo. “Sranje, ovdje je jezivo.”
Ja sam to već jednom prošla, pa se uopće nisam bojala.
Poslužila sam se navigacijom na mobitelu kako bih se lakše snašla u krajoliku.
Na Google kartama nije bilo logora, što mi je govorilo o tome koliko je daleko
ova operacija sezala. No dvorac je bio ondje i tako sam mogla pomoći otkriti
potencijalne lokacije logora.
Već danima smo vani, noću palimo logorsku vatru, jedemo suhu hranu iz
torbe na sedlu. Pred licem mi se kovitlala para od disanja, a snijeg je škripao pod
kopitima kobile dok smo išle naprijed. “Znam da smo blizu.” Osjećala sam to.
Nadala sam se da Magnus nije ondje. Povremeno je odlazio na nekoliko
tjedana, pa se možda još nije vratio. Zatim sam u daljini ugledala svjetlo iz jedne
od koliba. “Vidim ga.”
Melanie je duboko udahnula kad smo ugledale logor. “Sranje...”
Približile smo se i sjahale s kobile. Njezine smo uzde privezale za granu
stabla. Melanie je počela disati sve teže, kao da je hiperventilirala.
“Sve će biti u redu.”
“Ja samo... sjećam se...”
Položila sam joj dlan na ruku. “Razmisli o tome zašto to radimo. Razmisli o
ženama koje spašavamo.”
Upalile smo baklje niz stazu kojom su kola vozila do glavne ceste, tako da
žene znaju kamo trebaju ići kad pobjegnu.
Kimnula je, a disanje joj se sada počelo usporavati.
“Možemo mi to. Znam da možemo.”
Čak i da ne preživim, mislim da je vrijedno toga... već i sama mogućnost da
ćemo uspjeti. Nisam mogla živjeti ostajući kod kuće i ležeći u krevetu po cijele
dane. Nikad ne bih mogla biti uistinu slobodna, ne dok svi ostali ne budu.

184
 Knjige.Club Books
Ponovno je kimnula.
Krenule smo naprijed i zaustavile se na rubu logora. Iz torbe sam izvukla alat,
sve što smo mogle iskoristiti za obijanje brava. “Ti idi lijevo. Ja ću desno. Zatim
ćemo zapaliti kolibe.”
“Zašto jednostavno ne pokupimo cure i pobjegnemo?”
“Jer ne znamo gdje su cinkarošice.” Prema onome što su mi Magnus i Bethany
ispričali, bio ih je priličan broj. Sve što su trebale učiniti bilo je vrisnuti i naš bi
plan bio uništen. “Otključaj sva vrata i onda ćemo sve zapaliti. Vatra će probuditi
djevojke i tada će pobjeći. A uz malo sreće... stražari će poginuti u požaru.”
“Hoćemo li im blokirati izlaze?”
To bi bilo pametno. “Ne. Magnus bi mogao biti ondje.” Htjela sam ubiti sve
stražare ovdje, ali ne bih žrtvovala Magnusa zbog toga. Nisam znala je li on uopće
ovdje, pa bi to bilo kockanje.
Kimnula je. “Vidimo se na sredini.”
Otišle smo svaka u svom smjeru, tiho obijajući svaku bravu tako da vrata budu
otključana. U Parizu sam je naučila je kako to učiniti pa smo vježbale sve dok
obje nismo postale dovoljno brze. Kretala sam se kroz snijeg, znajući da vani
nema stražara jer nisu imali što nadzirati otkad mene nema.
Bilo je neobično ponovno biti ovdje, osjećati hladnoću kako mi svakim
udahom pali pluća. Kad sam stigla do čistine, zastala sam i samo gledala. Na
omči je visjela žena, a snijeg pod njom bio je crven.
To me razljutilo - i dodatno potaklo moju odlučnost.
Otišle smo do svake kolibe i naposljetku se našle na sredini.
“Što sada?” šapnula je.
Uzela sam jednu od baklji koje su upotrebljavali za obred Crvenog snijega i
pružila je Melanie, a jednu sam uzela za sebe. Prelila sam svaku baklju benzinom
prije nego što sam izvukla upaljač.
“Jesi li sigurna da je to dobra ideja?” šapnula je. “Zapaliti sve?”
“To će istjerati sve djevojke iz koliba. Uzrokovat će zbunjenost među
stražarima. Da imamo pištolje, učinila bih sve na drukčiji način, ali nemamo.”
Kimnula je.
“Sve se svodi na sad ili nikad, Melanie.”
Duboko je udahnula kako bi smirila živce. “U redu.”
Upalila sam upaljač i primaknula ga baklji.
Odmah je planula.
Melanie ju je odmaknula od sebe, držala ju je visoko kako bi se zaštitila od
topline. Osvijetlila je središte logora, poput plamena nade u ovoj vječitoj tami.
Na trenutak sam samo zurila u to... bilo je prekrasno.

185
 Knjige.Club Books
Bila je to baklja koju su palili za Crveni snijeg, no sada je simbolizirala nešto
posve novo.
Slobodu.
Zapalila sam i svoju baklju pa je zasjala zajedno s njezinom, blistavi
plamenovi čije se pucketanje dobro čulo.
Zakoračila je unatrag tako da si ne budemo previše blizu.
Zurila sam u nju i kimnula. “Idemo.”
Otišle smo svaka na svoju stranu, trčale od kolibe do kolibe i palile ih, brzo
se krećući tako da zapalimo sve istodobno. U ušima sam čula svoje glasno
disanje jer sam se nadimala od napora trčeći sa svim stvarima u ruksaku i noseći
tešku baklju. No moja me odlučnost tjerala naprijed, palila sam stražnje
strane koliba, krećući se od jedne do druge.
Tada je počela vriska.
Vrata su se širom otvarala, a žene su istrčavale na snijeg.
“Slijedite baklje!”
Stigla sam do kolibe u koju je Magnus nebrojeno puta ušao i promatrala kako
se velikom brzinom pretvara u paklenu buktinju.
Kad su sve kolibe gorjele, otišla sam na čistinu i bacila baklju na drveno
postolje na kojemu je visjela omča. Žena je i dalje bila ondje, visjela je, njišući se
lijevo-desno na laganom povjetarcu.
Postolje se odmah zapalilo.
Izvukla sam nož i prerezala uže, a zatim odvukla njezino krvavo tijelo niz
snijeg i dalje od vatre. Već je bila mrtva pa nisam mogla učiniti ništa da je
spasim... no nije zaslužila pretvoriti se u pepeo.
Njezina će obitelj htjeti njezino tijelo.
Vriskovi su se pretvorili u potpunu kakofoniju, u prolome užasa. Žene su
istrčavale u donjem rublju, paničareći dok je logor nestajao u buktinji. Kolibe
su se urušavale, raspadajući se od vatre.
“Slijedite baklje!” pokazala sam prema nizu baklji zapaljenih iza čistine.
“Slijedite baklje!”
Neke od žena su me prepoznale i zastale, promatrajući me u nevjerici. Druge
nisu nimalo marile i samo su odjurile u sigurnost. Vladao je kaos, žene
su pokušavale pronaći svoje prijateljice, gledajući preko ramena u strahu od
stražara.
Zatim su stigli stražari.
“Koji je ovo vrag?” viknuo je jedan od stražara, zapovijedajući svojim
kolegama. “Donesite pištolje! Brže! Ubit ćemo osobu koja je ovo učinila!”
Lagala bih kad bih rekla da se nisam bojala.

186
 Knjige.Club Books
Trčala sam po snijegu, prolazeći kraj žena koje su mi dolazile ususret. Sjene
muškaraca jurile su po logoru, pokušavajući uhvatiti žene i zaustaviti njihov bijeg.
Tražila sam Melanie jer nisam bila sigurna je li pobjegla ili me čekala. “Melanie!”
gledala sam oko sebe, no prepoznala sam samo pokoje lice na svjetlosti vatre.
Vrata kolibe stražara su se širom otvorila i iz nje je istrčao muškarac.
Stražar smeđe kose i smeđih očiju.
Bio je bos, u trenirci i majici kratkih rukava. Gledao je naokolo po logoru, a
u njegovim tamnim očima vidio se odraz plamenova. On nije lovio žene poput
ostalih stražara. Samo je stajao ondje, kao da je znao da je uzaludno išta
pokušavati.
Znala sam da bih se trebala okrenuti, ali nisam mogla.
U tom se trenutku koliba urušila, krov je propao i pao ravno na njega. Srušio
se pod njegovom težinom, a drvo i vatra su ga posve prekrili.
“Neeee!” Potrčala sam punom brzinom kako bih stigla do njega najbrže što
sam mogla.
Ali netko mi je stao na put.
Krvnik.
Bez majice, stajao je točno preda mnom, zurio je u mene očima koje su
prikazivale podzemlje u njegovoj duši.
Pala sam na leđa u snijeg.
Trebala bih potrčati glavom bez obzira u drugom smjeru i nestati u gomili.
Izvan logora bio je mrkli mrak i bilo bi mu teško pronaći me.
No pogled mi je poletio prema mjestu na kojemu je ležao Magnus.
“Vidi ti tko je to!” Podigao je glas tako da ga čuju i ostali stražari. “Ova kučka
nas se ne može zasititi.”
Odgurnula sam se natrag i ustala.
Još sam imala vremena za bijeg.
Ali nisam mogla bježati.
Pogled mi je neprestano bježao iza njega, prema vatri koja je jačala na mjestu
gdje je Magnus zarobljen.
Tada je pošao na mene.
Brzo sam mu se izmaknula i posegnula u džep kako bih izvukla nož s oštricom
od dvanaest centimetara koji mi je Magnus bio dao. Pala sam u snijeg i brzo
ustala, znajući da nema šanse da pobijedim u ovoj borbi - čak i da je nenaoružan.
Zurio je u mene, cereći se kao da ga sve to zabavlja. “Misliš da će me tvoj
nožić zaustaviti?”
Uhvatila sam ga onako kako me Magnus bio poučio.
Ponovno je krenuo na mene.
Spremala sam se zabili mu nož u tijelo.
187
 Knjige.Club Books
Ali uhvatio me za zapešće i zaustavio nož prije nego što mu je probio kožu.
Snažno me pribio na snijeg i primio za vrat, gušeći me tako silovito da mi je umalo
slomio vrat. Nosnice su mu se raširile od bijesa, a oči su mu sjajile od želje za
osvetom.
Moj život je istjecao, ali sve o čemu sam mogla razmišljati bio je Magnus.
Nisam ga spasila.
U tom mu se trenutku tijelo ukrutilo, a oči raširile. Stisak njegove ruke na
mom vratu je popustio.
“Miči.” Melanie mu je zabila nož u leđa. “Se.” Ponovno ga je ubola. “S nje.”
Zabila je nož najdublje što je mogla, probivši mu prsa.
Prije nego što se srušio na mene, odgurnula sam ga sa sebe, oslobodivši se.
No to nije bila samo Melanie. Bethany je također bila tu, bola ga je po
nogama.
Niz Bethanyno lice tekle su gnjevne suze. “Umri, ti prokleto smeće!” Nije ga
prestala bosti.
Uspjela sam se podići na noge i krenuti prema kolibi, koja je gorjela
intenzivnije nego prije. “Magnuse!” Ignorirala sam opekotine od plamena po
dlanovima i povlačila drvo s njegova tijela. “Upomoć!” Nastavila sam povlačiti
sve s njega, urlajući od boli svaki put kad bih dotaknula užareno drvo.
Uspjela sam odgurnuti sve osim zadnjeg komada.
Pokušala sam ga podići... ali nisam mogla.
Okrenula sam se prema djevojkama. “Pomozite mi!”
Melanie je ispustila nož u snijeg i potrčala prema meni krvavih dlanova.
Isto je učinila i Bethany.
“Podigni onu stranu,” rekla sam Melanie.
Melanie je primila rub i pokušale smo ga pomaknuti, no nismo uspijevale.
Magnusova ruka je virila ispod drva, no nije se micao.
“Bethany!” Pokazala sam na drugu stranu. “Primi tu stranu.”
Gledala je u njegovu ruku i oklijevala.
Bilo mi je posve jasno zašto. “Molim te, Bethany... molim te.”
I dalje je oklijevala.
“Molim te.” Suze su mi palile obraze. “Ne on.”
Progutala je svoj gnjev i sagnula se kako bi nam pomogla.
Skinule smo komad drva s njega.
Ostao je ležati na tlu, bez svijesti.
Obujmila sam ga rukama i preko snijega ga odvukla dalje od kolibe, dalje od
svih građevina koje su i dalje gorjele. Kad je bio na sigurnome, spustila sam ga i
onda ga pogledala. Osim nekoliko ogrebotina i modrica, bio je čitav. Prsa su mu

188
 Knjige.Club Books
se podizala i spuštala. “O, hvala Bogu.” Sjela sam na snijeg kraj njega, znajući da
je vrijeme da pođem.
Učinila sam što sam morala.
Bit će mu dobro ondje. Ostali će mu stražari pomoći bude li potrebno.
Odjednom je otvorio oči i brzo se pridigao u sjedeći položaj, duboko
udahnuvši kao da je bio prestao disati.
Pala sam prema natrag, trznuvši se zbog njegove nagle kretnje.
Teško je disao dok je promatrao okolinu, gledajući vatru koja je sve pretvarala
u pepeo. Nosnice su mu se širile, a pogled mu je bio uspaničen. Podigao je dlan
na prsa, kao da je morao provjeriti je li uistinu živ.
Tada je pogledao u mene.
I prestao disati.
Njegove su se smeđe oči suzile iskazujući čisti bijes. Nosnice su mu se
ponovno raširile, a koža mu je postala crvena poput cikle, na čelu mu je
iskočila vena, bio je toliko ljut da mu se tijelo potpuno izobličilo. Stisnuo je čeljust
i počeo dublje disati, kao da me htio ubiti.
Odmaknula sam se, bojeći ga se prvi put.
“Spasio sam te...”
Nastavila sam se odmicati.
“Prokleto sam te spasio.”
Odgurnula sam se od tla i ustala.
I on je ustao i pojurio prema meni.
Potrčala sam dalje od njega, ali sam se spotaknula i pala u snijeg. Okrenula
sam se na leđa i odgurnula se dalje, sada posve prestravljena.
Stajao je nada mnom, a dlanovi su mu se tresli, cijelo tijelo mu se nadimalo,
kao da me htio zgrabiti za vrat s obje ruke sve dok mi krv ne probije kožu i zaguši
mi dišne puteve tako da ne mogu disati. Cijelo tijelo mu se treslo dok se
suzdržavao od toga da me rastrga. Jedva je uspio procijediti riječi iz usta. “Bježi...
prije nego što te ubijem.”

189
 Knjige.Club Books

POGOVOR

Svjesna sam da je ova priča mnogo drukčija od onoga što sam pisala u zadnje
vrijeme. Tako je puna napetosti, toliko iščekivanja, ali također ima tu nevjerojatnu
povezanost Raven i Magnusa. No hoće li ta povezanost biti dovoljna za sve što će
se dogoditi u nastavku?
Sljedeći je nastavak vrlo dug, vrlo intenzivan, pa se pobrinite da ste udobno
smješteni na pravom mjestu kad se bacite na njega.
Nastavak je ispričan iz Magnusove perspektive.
Usto, ova mi priča znači neopisivo mnogo. Nikad nisam bila toliko
emocionalna kad sam nešto napisala... i dok sam pisala. Volim snažne likove koji
nikad ne odustaju unatoč lošim izgledima, i volim priču o ženi koja se nesebično
bori, koja ne želi spasiti samo sebe, nego sve koje može. To nazivam
junaštvom... a ona je jedna od najboljih junakinja koje sam ikad stvorila. Ako je i
na vas ostavila snažan dojam, mnogo bi mi značilo da ostavite recenziju.

***

Izdala me.
Nakon svega što sam učinio za nju.
Sada ću morati snositi posljedice te pogreške.
Ali nakon toga dobit ću odmazdu koju zaslužujem.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

190