Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika:
A heart in a body in the world

Deb Caletti

S engleskog preveo Stjepan Balent

2
Knjige.Club Books

Za Johna, Sama i Nicka.

Ovo srce je vaše.

3
 Knjige.Club Books

Iznad, nebo u sumraku bilo je vedro.

Ali negdje daleko s juga
prema njima se valjala oluja...
Alfred Lansing,
Izdržljivost: Shackletonovo nevjerojatno putovanje

4
 Knjige.Club Books

A
nnabelle Agnelli pokušava ostati pribrana na parkiralištu Dick's
Drive-Ina. Nakon onog što se upravo dogodilo, zaprepaštena je.
Sleđena. A zatim - zamisli - Annabelleino razoreno ja odjednom
poleti poput munje. Steže bijelu vrećicu s nesretnim narančastim natpisom
Dick's. Burger je još topao. Drži i kolu, koja šišti poput olujnog mora dok ona
pokušava pobjeći od loših slika nedavne prošlosti. Pomfrit se razletio
vrećicom i šuška.
Naravno da je čula izreku - putovanje od tisuću milja počinje prvim
korakom - vidjela ju je i na posteru u uredu trenera Kwana. Silueta djevojke
u zalasku sunca koja trči strmom planinskom stazom dok se oblaci razilaze,
a Božje zrake purpurom obasjavaju veličanstvene planine. Nema panike ni
zvuka, a kosa leti. Ovo ne izgleda kao taj poster.
Kamo ide? Nema pojma.
Zašto ide? Pa, ponekad samo pukneš. Lako je puknuti kad si već krhka od
svega najgoreg mogućeg. Lako je kad si slomljena, kriva i preplašena.
Naprosto pukneš. Kao da je pucanje samo čekalo pravi trenutak.
Annabelle Agnelli više ne pokušava ostati pribrana na parkiralištu Dick's
Drive-Ina. Pogubila se. Skroz se pogubila. Posve je odustala od auta i brzo trči
pločnikom u stvarno dobrom ritmu. Trener Kwan bio bi ponosan. Počinje
se znojiti, a misli joj lete na sve strane. Sve je to pomalo ludo za odličnu
učenicu kakva je Annabelle. Dobra je i draga osoba, uvijek pribrana, ali u
posljednje vrijeme to je velik posao, ogroman posao, preprevelik posao za
nju.
Postaje sve gore. Naravno, to se često događa: stvari postaju sve gore i
gore. Spirala slijedi gravitaciju. Tko zna koliko dugo već trči, počinje se
mračiti. Metaforička je to tama, ali i stvarnost. Pada noć. Krupni oblaci jure
nebom, prijeti kiša. Toliko stvari pada - noć, kiša, zadnje stvari koje
Annabelle Agnelli drže na okupu.
Nasred je prometne ulice Broadway u Seattleu. Zatim skreće niz Cherry
i, prije nego što je tog svjesna, Annabelle je na stazi oko jezera Washington.
Ožujak je, što znači da sunce zalazi oko pet, pet i trideset. Ona, međutim,
nema pojma koliko je sati. Ljudi, pogrbljenih ramena u kapuljačama, šeću

5
 Knjige.Club Books

pse. Natežu i vuku male i velike pse - uz ovako crno nebo nema vremena za
luksuz njuškanja. Tu je biciklist ili dva ili dvadeset, žure kućama nakon posla,
kotači im zuje dok prolaze kraj nje. Ruksaci im vise s ramena. Uske,
sjajne biciklističke hlačice jure uz nju; žute reflektirajuće meteorske pruge.
Ulična svjetla se pale.
Nastavlja trčati. Kiša sitno sipi. Vrećica s hamburgerom je nestala (u
kanti za smeće, nada se, premda nije sigurna), ali Annabelle još uvijek ima
kolu, a torbica joj udara po boku.
Zaustavila se kod Dick'sa nakon druženja sa Zachom Ohom i Olivijom, pa
je u trapericama i vesti i zato joj je prevruće. Jakna joj je u autu; uobičajena
odjeća i obuća za trčanje su doma. Ništa od toga nije važno.
Prošla je Leschi, a potom park Seward, pomalo je jezivo na tom putu s
indigo tamnim jezerom i velikim zimzelenim granama nad glavom. To je ono
što želi nadvladati: jezu. Ne samo jezu parka Seward i jezu koja se upravo
dogodila kod Dick'sa, već svu jezivost, svu nemoć, sve trenutke u
kojima osjetiš da ti je sudbina u tuđim rukama.
Ozbiljno, ne bi trebala trčati noću ovim dijelovima grada. Ljude tu
ranjavaju. Pljačkaju. Ubijaju. Osjeća čudnu neustrašivost.
Dođi i uhvati me, misli. Misliš da me briga?
Onda pomisli nešto drugo: Mogla bih ovako unedogled.
Tako nastaju velike ideje - bljesak na ekranu mozga u trenucima kad sve
žice bacaju iskre. Kamo, zašto i ne znam stvaraju najmanje klupko stanica,
ono koje se ne može vidjeti bez mikroskopa.
Velike ideje mogu voditi do velikih stvari. Velike ideje mogu voditi do
katastrofe. Stanice se počinju dijeliti.
Telefon joj zuji u džepu. Satima kasni kući. Ljudi brinu. Odagna tu misao,
ali tada se krivnja odgovorne osobe sudari sa žarenjem u nogama i bolnim
prstima. To je veliki dio Annabelle Agnelli - procjena što kome duguje. Od
toga joj se zupčanici tjeskobe vrte i preskaču. Napokon se zaustavlja. Snažno
uvlači zrak.
S lijeve strane je parkiralište. Cijeli život živi u Seattleu, ali ovdje nikad
nije bila. Na znaku piše GENE COULON MEMORIAL BEACH PARK. GRAD
RENTON. Gucne kolu, zgužva čašu. Gužvanje stvari super je osjećaj. Hoda
ukrug dok joj disanje ne postane ravnomjerno jer zna što će se dogoditi
njezinim mišićima ako to ne učini. Prsa joj gore.
Pomozi mi Kat, misli Annabelle. Što da radim?
Nastavi, odgovori Kat.
Vidiš? Kat joj je najbolja prijateljica i zato razumije. Kat poznaje
Annabelle bolje od ikoga, osim možda određenog nekog tko upravo gubi
razum. Određenog nekog tko zove i zove. Annabelle posegne za telefonom.
6
 Knjige.Club Books

„Mama, dobro sam“, odgovori.

,,O, Bože, Annabelle. Slatki Isuse, gdje si, dovraga?“
Da - Bog, Isus i vrag stvarno su ugurani u rečenice od osam riječi, ali to je
Gina Agnelli. Za nju katoličanstvo nije samo religija nego i praznovjerje,
sigurnost i tradicija. Rijetko ide na misu, ali nad kuhinjskim vratima
obavezno ima raspelo, krunicu u ladici komode i hrpu sličica svetaca
stegnutih gumicom. Annabelle je teško vjerovati da su ljudi još uvijek
katolici. Ipak, Katolička Crkva postoji već milijardu godina i opstat će još
milijardu, unatoč medijskim kritikama i glasinama o nestajanju. Poput
Napolitanki.
No, kako Annabelle može više vjerovati u bilo što? Bilo bi lijepo imati
vjere, ali vjerojatno je zauvijek nestala.
„U parku Gene Coulon sam. U Rentonu.“
„Što? Zašto? S kim si tamo? Jesi li pila?“
Ha! Annabelle bi voljela da je pila. „Ne, nisam pila. Trčala sam dovde.“
„Trčala si tamo? Kako to misliš, trčala si do tamo? Gdje je auto? Isuse na
nebu, znaš li koliko sam se zabrinula? Požderala sam se od brige.“
Brige! Annabelleina mama uvijek brine! Brinula se i prije prošle godine,
čak i prije postojanja razloga za brigu. Briga je način na koji Gina pokušava
sve držati na sigurnom. Briga je drugi način molitve. Evo što se događa kad
tvoja majka brine: ti postaneš potajno zabrinuta. Tjeskoba ti svira u pozadini
poput loše glazbe u trgovini. Žuriš i brojiš stvari, noću si budna, a srce ti
prebrzo lupa. Praviš se da si hrabra i radiš koješta samo kako bi dokazala da
nisi strašljivica poput nje. Stalna zabrinutost (zbog nekih prijatelja, o
tome gdje si, o svemu i svačemu, ali uvijek o krivim stvarima) lupa ti u glavi:
Nisi sigurna. Svijet je prepun opasnosti i podlosti. Nemaš nikakve šanse.
Uostalom, pogledaj samo čemu dobrom vodi sva ta briga.
Kako se možeš osjećati sigurno? Komplicirano je to pitanje. I prikladno,
doduše, jer je Annabelle komplicirana. Skrivena iza sveg tog lijepo-i-dobro,
očajna je i nesretna.
„Mama, dobro sam.“
Naravno da nije. Definitivno nije dobro.
„Malcolm te pokušavao pingati, što god to značilo! A toliko sam izvan
sebe da je malo falilo da nazovem djeda da te pođe tražiti. Annabelle, ne
možeš samo nestati na više sati.“
Malcolm: Annabellein mlađi brat. Tehnološki genij, trinaestogodišnji
Tesla. Genijalac, iritantan, mali prijatelj. Ed Agnelli: djed. Nadimak: Capitano.
Bivši vlasnik i direktor tvrtke za pakiranje smrznute ribe otišao je u mirovinu
i postao skiper vlastitog broda - kuće na kotačima kojom se vozi cijelom

7
 Knjige.Club Books

zemljom. Trenutačno - njihov prvi susjed. Dodaj i psa Bita: pasmina

nepoznata. Mali, smeđi, crnih šapa. Superbrzi otimač rublja. I Carla Waltera:
mamin povremeni dečko, šef odjela u AT&T-u, žestoki navijač Seahawksa1.
Još uvijek misli da su smrznuti kolači i voćni sokovi pristojan nutricionistički
izbor. Napokon: Anthony. Annabellein i Malcolmov otac. Bivši srednjoškolski
sportaš i odbjegli roditelj, sada otac Anthony, svećenik u Svetoj Tereziji u
okolici Bostona. Također poznat i kao: Taj Gad Otac Anthony, kako ga Gina
zove otkad je prije šest godina otišao i rekao da mu je dosta. Annabelle: ona
ga je posve prestala zvati bilo kakvim imenom.
To je to: La famiglia. Obitelj.
„Annabelle? Annabelle! Jesi tu?“
„Tu sam.“
„Zašto si tako tiha? Činiš me nervoznom.“
O, majka te može izludjeti, ali majka te poznaje. Sad ili nikad.
„Neću doći kući.“
„Kako to misliš, nećeš doći kući? Naravno da hoćeš. U ruci su mi ključevi
auta. Malcolm!“ viče. „Potraži park Gene Colon na navigaciji!“
„Ne Colon. Coulon. Cu.“ Val histerije se diže. Skoro se nasmijala. Cu je
skraćenica od culo, što na talijanskoj šatri znači guzica. „Ali ne trebaš sad
dolaziti. U novčaniku imam sto i dvadeset dolara koje sam dobila za
rođendan. Usput sam vidjela hotel.“
„Bit ćemo tamo za pola sata, ako se ne izgubim.“
„Ne idem kući. Stvarno to mislim.“
„Annabelle. Odmah prestani s tim. Stvarno to mislim. Ja sam ta koja ima
pravo reći stvarno-to-mislim! Što se dogodilo kod Zacha Oha? Nešto se
dogodilo.“ Gina stvarno brzo izgovara Zachovo ime. Zakoa. Zvuči poput
online trgovine obućom za ljude koji su izgubili razum.
„Ništa se nije dogodilo kod Zacha.“
„Je li to neka Dungeons and Dragons priča?“
„Ne, mama...“
Kako to objasniti? Čak i samoj sebi?
Vraća prizor: odlazi od Zacha. Zapravo se osjeća dobro. Lagana je, puno
lakša nego posljednjih mjeseci. Čak su se i zabavljali. Dok vozi kući, u daljini
primijeti snježni prijevoj na planinama Cascade. Toliko je lijepo da ju je
ispunilo naletom zahvalnosti za čuda prirode. iPod svira. Stara pjesma koju
je pokupila od mame, britanska alternativa, alternativa iz vremena jastučića
za ramena i duge kose, diže atmosferu. Živa sam! Tako živa!

1 Seattle Seahawks, profesionalna ekipa američkog nogometa

8
 Knjige.Club Books

Trzne se zbog tih riječi, ali to zanemaruje. Vidi Dick'sov znak koji se sporo
okreće. Zamamni miris pečenih pljeskavica prodire kroz ventilacijske
otvore. Odjednom skrene. Iznenada je strašno gladna. To je tako živa glad.
Dobar osjećaj.
Naruči pa gurne novac kroz prozorčić blagajne u Dick'su. Pritišće malenu
polugu na kutiji za slamke, izvuče i hrpu salveta. Uzme svoju vrećicu i piće.
Okrene se.
U redu iza nje stoje dvojica mladića. Onaj u vojničkoj jakni očito je pijan.
Naslonio se na prijatelja. „Hej, ljepotice“, promrmlja. „Hej, dođi ovamo.“
Zakorači prema njoj. Posegne za njezinom rukom. Osjeti mu prste kroz
rukav.
„Chad, hajde, čovječe“, kaže drugi mladić.
„Lijepa je. Želim ljepoticu.“
„Chad, prekini.“
Annabelle se oslobodi stiska. Pokušava proći, ali ne može. Tako živa
iščezne. Stoji s vrećicom, paralizirana i mala. Prijatelj odvuče pijanog Chada
u drugi red.
„Kratko bih se umiješao“, kaže muškarac iza njih. Tanak je kao rezanac,
nosi kratki kaput s dvostrukim kopčanjem i šal. Ima ljubazne oči. Annabelle
ga želi poljubiti. Iskreno, učinila bi i više od toga. Ne zanima je napušava li se
ili dane provodi učeći gitaru u maminom podrumu. Nije ju briga ni za što
drugo osim ponuđene zaštite.
Sve to - prsti, ruka, ranjivost, potreba da ljubi spasioca - pukne poput
lavine. Sva nepravda grmi, ruši se i prijeti da će je živu zakopati. Annabelle
želi biti jaka, jaka za sebe, ali nema pojma kako. Ne želi zamišljati da je neki
muškarac može spasiti jer zna da je to laž. Ne želi se ovako osjećati niti ikad
više ponovno biti paralizirana. Želi se pobuniti, poput gorile izbaciti prsa
prema prsima svih koji joj prijete. Želi biti od onih žena koje kažu nijedan
muškarac neće nikad i nitko se ne zajebava sa mnom dok zbija šale o moći
vlastite vagine i reže pimpeke zlostavljačima. Žestok govor. Drzak,
moćan, odjebi više govor.
Voljela bi makar i samo vjerovati u takav nastup, ali ne može. Ne samo
zbog onog što se dogodilo prije devet mjeseci. Ovdje je riječ o puno većoj
stvari. Stvari koju riječi ne mogu pretvoriti u laž. Ima metar i šezdeset.
Pedeset kila. Mlada je žena. Povijest - osobna i svjetska, prije puno godina, ali
i jučerašnja - govori joj istinu o ranjivosti njezina spola. Kao ženi joj se
osobna sigurnost, dobrobit i ono što može ponuditi svijetu još uvijek često
ne primjećuje i gazi. To je posve jasno.
I lijepa je, što znači da ljudi prvo to vide, a ponekad je to i jedino što vide.
To je istodobno i moć i nemoć, barem dosad. I dok još nitko nije položio ruku

9
 Knjige.Club Books

na nju (ovo nije ta priča, iako, naravno, mnogim ženama jest), nakon protekle
godine shvaća nešto što bi voljela da nije shvatila. Shvaća da se, kad stvari
zaguste, doslovno i preneseno, mora osloniti na to da su drugi ljudi dobri i
rade prave stvari. A to je, kako zna - kako jako, jako dobro zna - strašan
oslonac. U većini slučajeva bude posve u redu, ali u nekima je tanka nit.
Najtanja.
Osjeća kako je to najtanja nit kad su joj prsti tog muškarca na ruci i
shvaća kako nema kamo i nema ničeg što zapravo može učiniti odluči li je
povrijediti. Ne može ga nadjačati. Sve što ima je glas, ali čak i to djeluje
korisno poput vriska u uraganu.
Opet je na tom mjestu, tom groznom mjestu i dan zabave je prošao,
sretna glazba je prošla, glad je prošla i ostala je samo potreba da se makne
od lavine i ode. Tako se našla ovdje, u parku Gene Coulon u Rentonu. Misli su
joj se rojile, a stopala su pljeskala i pljeskala po pločniku, pa sad stoji
na parkiralištu pokušavajući reći mami što je odjednom odlučna učiniti.
„Annabelle!“ Gina gotovo vrisne. „Prestani šutjeti! Reci mi što se zbiva.“
„Ne dolazim doma. Idem trčati i nastavit ću trčati. Trčat ću dok ne
stignem do Washingtona.“ Naravno, to je ludo, nemoguće i osuđeno na
propast, premda je dugoprugašica i dvije joj maratonske medalje vise s
kvake u sobi. Blesavo je, dramatično i naivno. I - idealistički. Naravno, sad
nema koncept stvarnosti. Nema plan. Nema ekipu. Nema treninga. Propast
će, propasti, propasti. Ali sve što u ovom trenutku može osjetiti je to koliko
joj to treba. Očajnički joj treba.
Da, ona je ta Annabelle Agnelli.
„Annabelle, to je PTSP“, kaže joj mama. „Zaboravila si što je dr. Mann
rekla? To je hiperuzbuđenje, nesmotrenost. Vraćaju li ti se slike? Znam da ne
spavaš dobro. Pričaj sa mnom. Nitko ne radi takve stvari. Ljudi koji ih rade...
Annabelle, planiraju. Mjesecima. Ima tu toliko toga... Ne znam! Puno je stvari
tu uključeno! Nitko ne ode samo tako. Dolazim po tebe. Prestani ludovati.“
Prestani ludovati? Pa, sad je za to zbilja prekasno.

10
 Knjige.Club Books

1. Plavetni kit ima najveće srce, teži oko petsto kilograma, poput
prosječne krave muzare.
2. Srce rovke veličine je nokta.
3. Vilinska mušica, vrsta ose, ima najmanje srce. Dugo je 0,2 milimetra.
Treba vam mikroskop da biste ga vidjeli.
4. Psi imaju najveće srce u odnosu na veličinu tijela.
5. Ljudsko srce veličine je dvije spojene šake. Zamislite svoje sklopljene
ruke ili vašu ruku u tuđoj jer tome i služe ruke, kao i srca; da drže jedno
drugo. Toga se jako, jako teško sjetiti kad su srca slomljena.

Nakon riječi slomljena, Annabelle stavi olovku u notesić kako bi znala

dokle je došla. To zapravo i nije potrebno jer je olovka između korice i prve
stranice. Već jako dugo nosi taj maleni, lijepi notes, prvaka među notesima,
ne znajući što bi u njega trebala zapisati. A pogledaj sad... Olovka se pomiče i
na praznoj stranici ostavlja prve tragove.
Učinila je sve što netko može učiniti čekajući u hotelu Best Western. Osim
što je zapisala prve riječi u Moleskine2, pretražila je komodu i ladice noćnih
ormarića. Prelistala je fascikl s ponudom obližnjih restorana. S WC školjke je
strgnula himen od papirnate trake. Odmotala je sapunčić i ručnikom očistila
lice. Provjerila ima li u kadi nečeg odvratnog. Isprobala jedan pa drugi krevet
kako bi provjerila s kojeg je bolji pogled na televizor.
Sjedi u okretnom stolcu za stolom kraj prozora i zuri u kišu koja lijeva
kao da se Bog naljutio. Pa i mora biti bijesan, ako je stvarno gore. Nada se da
je stvarno tamo, ali iskreno, teško je to reći. Kao što vidite, razdiru je ozbiljne
sumnje.
Kiša se poput suza kotrlja niz prozor. Ovo zvuči kao loša poezija,
vjerojatno je samo užasno gladna i jako umorna. Dovodi u pitanje zdrav
razum. Stalno samu sebe provjerava. Ne. I dalje želi učiniti što je rekla da želi
učiniti. Stvari su trenutačno na klimavim nogama, okej, u redu, ali ima jaku

2 Talijanska tvrtka koja proizvodi luksuzne rokovnike, notese, blokove za crtanje,

novčanike i kožne ruksake
11
 Knjige.Club Books

volju. Dok čeka da poznati farovi mamine Honde Civic skrenu na hotelsko
parkiralište, može čuti ustrajno bubnjanje po prozoru.
Gina se vjerojatno izgubila. Vjerojatno proklinje navigaciju dok se
Malcolm na suvozačkom mjestu hvata za glavu. Gina se prema navigaciji
ponaša kao prema nesposobnom vozaču. Vrijeđa i viče dok glas žene iz
navigacije nastavlja i uporno je pokušava usmjeriti beskonačnim robotskim
strpljenjem. Kao da gledate nasilnu vezu. Nedavno je Malcolm odlučio da
Gina mora platiti dvadeset i pet centi svaki put kad opsuje. Na kuhinjskom
stolu drži staklenku. Dosad je skupio čak šezdeset dolara.
Čekanje je zeznuto jer joj svako besposleno vrijeme ispunjava glavu
znate-čime i znate-kime. Ne želi izreći njegovo ime. Ne bi trebao dobiti ime.
Zove ga Otimač. Tako ga zove jer je to čista istina, jer je najopakija moguća
vrsta lopova. Tako ga zove jer su riječi visoke i vitke poput samog Otimača,
ali i zato što je to kraće od Jebene Šupčine, kako ga Gina zove. Problem je -
pa, ima tu puno problema, ali problem je - to što on nije tek tako utjelovljeno
zlo, najpodlije i najgore čudovište, nego čovjek koji je disao,
razgovarao, ručao, vodio bilješke, pa čak je i držao za ruku. Strese se od toga,
ali to je istina. Neke istine jednostavno mrziš. Želiš da nisu istina. Voljela bi
da ih možeš uništiti vlastitom mržnjom, ali ne možeš. Jedino što možeš je
mrziti ih, a to nije bogznašto.
Želiš uništiti i neka sjećanja, ali ne možeš ni to. Pokušavaš. Ali, iskaču .
Iskaču i iskaču, poput Malcolma kad je učila za stvarno teške završne ispite.
Radio je to samo kako bi je živcirao, a onda ga je htjela ubiti. Kao i sjećanja.
Događa se. Uključuje televizor kako bi skrenula pažnju. Kulinarska
emisija. Žena priprema bešamel za lazanje, ali ne onako kako to radi djed. Da
je ovo vidio, imao bi par ružnih riječi za gospođu s televizije. Zdjele, mjere i
ženin visoki glas nisu dovoljni da pomognu Annabelle. Otimač joj uđe
ravno u glavu, onakav kakvog ga je prvi put vidjela. U kariranoj košulji i
trapericama. Zamahom skida ruksak.
Ne poznaje ga. Novije. Na jedinom je izbornom predmetu koji traje cijelu
godinu jer je štreberica. Još ne zna što će studirati, ali mora imati veze s
prirodnim znanostima. Voli znanost, i to svu: biologiju i fiziku, planet Zemlju,
svemir, sva živa bića, životinje i ljude. Voli čarobnu kreaciju svijeta, od
nedokučive arhitekture svemira do savršenog remek-djela ljudskog oka. U
znanosti možeš otkriti činjenice koje objašnjavaju zagonetke. Voli i
zagonetke, ali još više voli njihova objašnjenja. Za nju objašnjenja ne
uništavaju zagonetke, samo ih čine još veličanstvenijima.
Nešto od prirodnih znanosti znači sve predmete više razine, plus
orkestar (čelo), kros (naravno), prijatelji (omiljena je) i knjige pročitane
samo za zabavu (previše za nabrojati). Osim toga, radi u pekarnici Essential
Baking Company i volontira u Domu za starije Sunnyside. Vidite? Ljubazna je

12
 Knjige.Club Books

i prema starijima. Slatkim gospođama vodenastih očiju i kože tanke poput

cigaretnog papira. Mrzovoljnim starcima obješenih ušiju koji nose tregere.
Oni je vole. Draga je, kažu.
Bila je. Uništila je ljude poput čudovišta. Više se ne osjeća dragom.
Trenutno još ne zna je li to tragedija ili jako dobra stvar. Ili oboje. Šteta što je
nestala njezina naivna ljubaznost. Tako ljubazni ljudi narcisi su svijeta, kapi
rose, mrlje od trave na koljenima traperica, a opet joj je dozlogrdilo biti
dragom. Tako naivno ljubazna osoba ima običaj stajati na prometnoj
autocesti, zagledana u ljepotu sunca.
Izborni predmet zove se mješovite medijske umjetnosti. Najstarija,
najzamornija igra što ako počinje sad. Što ako odabere kazalište? Što ako
odabere dizajn videoigara? Što ako su mješovite medijske umjetnosti
popunjene? Zašto je morala biti tako neurotična i takva perfekcionistica da
je bila na internetu onog trena kad su se otvorile prijave za učenike
s prezimenima od A do C? Sat vremena kasnije razred je bio popunjen.
Gospođa Diablo svima je omiljena profesorica.
Otimač ulazi. Ima razbarušenu kosu i visok je. Dovoljno visok da ga svi
gledaju. Plus, svi su znatiželjni jer većina njih zajedno je još od Srednje škole
Eckstein. Ruksak padne pa novi dečko ukliže na sjedalo ispred Annabelle. Ali,
prvo joj se sramežljivo nasmiješi. Ukliže na mjesto ispred nje, ali prvo joj se
sramežljivo nasmiješi. Ukliže na mjesto ispred nje, ali prvo joj se sramežljivo
nasmiješi po milijunti put.
Stop!
Tu je tehniku naučila od dr. Mann. Trebala bi riječ izgovoriti naglas, pa
tako i čini.
„Stop.“
U sobi Best Westerna glas joj je tako slabašan. Publika kulinarske emisije
plješće. U toj čudnoj sobi, koja ima blagi miris po trgovačkim putnicima,
pljesak zvuči kao ohrabrenje iako je samo pohvala lazanjama izvađenima iz
pećnice.
Gotovo je zahvalna kad Gina stigne i počne lupati po vratima.
„Annabelle! Otvori! Ja sam.“
Brava je jedna od onih starinskih na kojima gurnete lanac ustranu, pa
tako i čini. Od toga se osjeća kao da je u detektivskom trileru, što je donekle
i točno. Gina uleti. Po raščupanoj crnoj-koja-pri-korijenu-prelazi-u-sijedu
kosi blistaju kapi kiše. Nosi trenirku i milijun godina staru zelenu vestu. Baci
torbicu na najbliži krevet. Stvari izlete. Ključevi, Maybelline maskara,
tampon.
„Hvala Bogu da si dobro“, kaže.

13
 Knjige.Club Books

Malcolm je slijedi. Gleda Annabelle i koluta očima. Vjerojatno je vožnja

bila za pamćenje. Kasno je. Malcolm je u prugastoj pidžami i svečanim
cipelama. Annabelle vidi priču: požuri, požuri, požuri; brzo zgrabi što ti je pri
ruci! Malcolm sjedi na rubu kreveta i odvezuje cipele. Nasloni se na uzglavlje
i uzdahne. U crnim čarapama, prugastoj pidžami i bez uobičajenih naočala
izgleda kao premoreni biznismen sit područnih menadžera.
„Pokupi stvari“, kaže Gina. „Žao mi je što si potrošila novac na ovu sobu.“
Kaže to kao da je soba nekako ispod njezine razine, ali nije. Zapravo je dosta
dobra. Ima Wi-Fi i aparat za kavu. Besplatni doručak od šest do deset sati
u restoranu u prizemlju.
„Ne idem nikamo.“
„Annabelle.“
„Ne.“
„Ne budi smiješna! Znaš li uopće što govoriš? Znaš li koliko je daleko D.
C.?“
„Pješice četiri tisuće tristo sedamdeset i pet kilometara“, kaže Malcolm s
kreveta. Promijenio je program s kuhanja na popularno-znanstvenu seriju
Nova koju vole i ona i Malcolm. Nova objašnjava kako funkcioniraju
nemoguće stvari. Nova daje odgovore. Na ekranu satelit kruži oko Zemlje.
„Telefon će mi krepati“, kaže Annabelle. „Jesi li donijela moje stvari?“
„Naravno da ti nisam donijela stvari. Luda si ako misliš da ću ovo
dozvoliti. Na stranu praktikalije, na stranu činjenica što je to zapravo,
hmmm, nemoguće - za dva i pol mjeseca imaš maturu. Za pet dana ti je
rođendan. Pripremala sam iznenađenje, kuglanje i izlet...“
„Upravo tako.“
„Kako to misliš 'upravo tako'?“
Nije htjela nisko udarati, ali evo. „Za pet dana imat ću osamnaest. Nema
više dozvola. Službeno ću biti punoljetna.“
Ginin uzdah jureći je teretni vlak u tunelu. Lice joj pocrveni. Baca ruke u
zrak, brzo hoda do kupaonice i natrag.
Malcolm opet obuva svečane cipele. Veže tanke vezice odraslog čovjeka.
Mrzi sukobe. Iznenađena je što mu cipele još pristaju. Koliko se sjeća, samo
ih je dvaput nosio. Jednom na vjenčanje Patricka O'Briena i Angie Morelli,
mamine najstarije prijateljice. Angie je pomogla Gini da dobije posao
u Odvjetničkom uredu O'Brien i Bello. Malcolm je te cipele nosio i...
Stop!
„Ispričavam se“, kaže Malcolm.
„A kamo si pak ti krenuo?“ pita Gina.
„Zaboravio sam nešto u autu.“

14
 Knjige.Club Books

„Mrak je. Jedanaest i trideset je! U Rentonu smo.“

U ruci su mu Ginini ključevi. Annabelle mu je jednom dala da vozi auto
po praznom parkiralištu srednje škole. Nada se da neće i on pokušati pobjeći.
„Odmah se vraćam. Možeš me gledati odavde“, kaže Gini.
„Budi oprezan.“
No, Gina ne drži Malcolma na oku s prozora. Pred sobom ima više nego
što može podnijeti. Njih dvije, Annabelle i mama, sučeljavanje.
„Znam da ne razumiješ...“ počne Annabelle.
„Nije da ne razumijem. Naravno da razumijem. Samo... Ništa ne znamo o
tome. Znaš li uopće što govoriš? Imaš planine. Kamione. Kilometre i
kilometre. Kiša, dolaze ljetne vrućine. Što ćeš, spavati na cesti? O, moj Bože!
Ne mogu ni pomisliti na to. Ti, mlada žena, sama? Ne može! I nisi spremna za
takve udaljenosti. Govoriš o, koliko, polumaratonu svakog dana? Imaš li
ikakvu predodžbu što će to učiniti tvom tijelu? A budeš li trčala sporije... Pa,
ako si slučajno zaboravila, ne možeš izostati tako dugo.“
„Kao da mogu zaboraviti. Lik iz Oregona upravo je istrčao za četiri
mjeseca. Trener Kwan nam je pričao o tome. Pratili smo njegov blog. O tome
znam više nego što misliš.
I spremna sam. Dovoljno spremna. Nakon maratona, polumaratoni su
laki!“ To je laž. Polumaratoni nisu laki. Ali, možda su izvedivi. „Ovdje trčim
18 kilometara i osjećam se sjajno. Sve sam izračunata. Ako malo stisnem,
mogu ići 25 dnevno...“
„A što s novcem? Što s maturom? Što sa Sethom Greggoryjem?“ Ne možeš
samo tako otići. Dvadeset i drugog rujna, Annabelle.“
„Znam. Misliš da ne znam? Taj mi je datum žigosan u mozak.“
„Izbjegavanje! Simptom PTSP-a! Ovo je samo trenutna panika, kao što
doktor...“
„Imam više nego dovoljno bodova da odmah maturiram. Imam i više
nego dovoljno love.“
„Novac za fakultet!“
„Kako znamo da će mi uopće i trebati? I dr. Mann kaže da se previše
bičujem. Možda ja...“
„A ovo nije pritisak? Ovo nije zamjena jedne vrste pritiska drugom
vrstom pritiska? Iz lošeg u gore. Iz goreg u najgore!“ Možda je u pravu.
„A što misliš da ćeš time postići, ha? Što će se dogoditi kad stigneš tamo?
Samo tako ćeš pokucati na vrata nekom senatoru?“
„To još nisam dokučila.“ Annabelle zamišlja dr. Mann kako sjedi u uredu
sa slikom crvenih i žutih planina iza leđa. Meka, kestenjasta kosa kratko je
podšišana, glas joj je umirujuć, a strpljive oči svjetlucaju kad se smije. Nosi

15
 Knjige.Club Books

šalove smotane u vijence, a soba miriše na vaniliju. Uz kauč na kojem sjedi

Annabelle ima kutiju papirnatih maramica i maleni sat. Dr. Mann je zavaljena
u stolcu kao da ima sve vrijeme ovog svijeta. Sluša. Govori stvari poput: Ne
moraš odmah imati sve odgovore. Možeš potražiti još informacija.
Možeš rješavati dan po dan.
Gina prilazi prozoru, zagleda se van. Prekriži ruke. „Čemu sve to? Ha?
Stvarno. Recimo da uđeš senatoru u ured. Recimo da čak i govoriš u
ogromnoj dvorani punoj političara. Kako to išta mijenja?“ Kad se Gina
okrene, oči su joj pune suza. Sranje. Sranje! Annabelle može još jednom
vidjeti što je to učinilo i njezinoj mami. Strahovito je ostarjela od prošle
godine. Izgleda umorno. Vesta joj visi jer je smršavila.
„I to je nešto. Nešto je bolje od ničeg“, kaže Annabelle. Ili pokušava reći.
Glas joj puca i posrče.
Gina odmahuje glavom. „O, dušo.“
„Mama“, preklinje Annabelle.
Malcolm se vraća. Nosi nabijeni ruksak, stavi ga na krevet i otkopča.
Unutra su dva para njezinih najtanjih najlonskih trkačkih odijela, Gamelov
hidratacijski set, boca za vodu koju nosi u ruci dok trči i tanka kabanica.
Donje rublje. Čarape. Mini pribor prve pomoći. Punjač za mobitel.
Zubna pasta, četkica za zube. Majica za spavanje, s Batmanom, do koljena.
Najlonska vrećica sa zatvaračem, krcata novcem i kreditna kartica. Uzeo je
tu karticu da digne kredit, kako je preporučio magazin Money. Annabelle mu
je poklonila kartičnu pretplatu za prošli Božić.
„Evo“, kaže. Preda joj smeđu vrećicu. Unutra su, u najlonskoj foliji, čvrsto
stegnuta dva sendviča s maslacem od kikirikija i želea, jabuka, kriške sira,
nekoliko keksa i skoro puna boca Gatoradea. „Sigurno si gladna.“
Annabelle ne može govoriti. Grlo joj se stegnulo. Mogla bi plakati.
„I ovo“, kaže Malcolm. Nekoliko listova papira spojenih klamericom.
„Ruta. Google Maps. Nadopunjena je trkačkom rutom Jasona Della iz
Oregona. Uzeo sam je iz tvog kros-registra.“
„O, guzonjo“, kaže Annabelle vrlo tiho. To je izraz ljubavi. Njezino
sveobuhvatno ime za njega, vikano u bijesu, zacvrkutano u dragosti.
„Ne“, kaže Gina. „Ne, ne, ne, ne.“
„Čekaj. Ovo.“ Malcolm opet posegne u ruksak. Na vrh svih stvari stavi par
novih tenisica.
Annabelle jedva može progovoriti. „Hvala ti.“
„Rješavat ćemo dan po dan.“ Bilo je i nekoliko obiteljskih seansi kod dr.
Mann. Malcolm je šutke sjedio i petljao po noktima, ali je slušao.

16
 Knjige.Club Books

Gina počne plakati. Rida. Malcolm dramatično pljesne rukama po ušima.

Annabelle dramatično pljesne rukama po ušima.
„Dovraga, vas dvoje! Prestanite me ismijavati.“
„Prestani me ismijavati“, Malcolm se šali oponašajući Ginu.
„Annabelle, ostat ćemo ovdje s tobom dok ne vidimo kako se trenutno
osjećaš. Ne mrdamo nikamo“, kaže Gina, dograbi toaletni papir iz kupaonice
i ispuše nos.
„Mama, ne“, kaže Malcolm. „Moram u krevet. Sutra imam ispit iz
matematike.“ A onda Annabelle: „Daj mi sve iz vrećice što ti ne treba. Sutra
trči do crvenog kruga na karti, a onda smo u kontaktu.“ Od premorenog
biznismena postao je agent CIA-e.
„Okej, stari“, kaže Annabelle. „Hvala.“
Gina ubacuje stvari natrag u torbicu. „Mrzim kad se urotite. Mrzim to. Ovo
radimo samo večeras.“
Malcolmove i Annabelleine oči se sretnu i porazgovaraju. U tom djeliću
sekunde stvari se odlučuju, daju se zavjeti. Doduše, zavjeti se često daju bez
dovoljno dobrih informacija.
Annabelle stoji uz prozor i gleda svjetla farova dok mama i brat
napuštaju parkiralište Best Westerna. Ovdje, u hotelskoj sobi manje je
napeta nego što je mislila. S obzirom na trenutačni plan i budućnost koja je
očekuje, njena je napetost tiho brujanje, a ne heavy metal bend kakav biste
očekivali. Sjedi na rubu kreveta, jede sendviče i gleda Novu. Planeti kruže i
zvijezde eksplodiraju.
Tako počinje.

17
 Knjige.Club Books

P od velikim aluminijskim kupolama - obilje. Brdo pahuljaste kajgane,

sjajnih kobasica, raspašoj slanine. Annabelle umata nekoliko peciva i
muffina u salvete i stavlja ih u ruksak. Taj trik naučila je od djeda
Eda koji ju je uvijek, kad bi jeli vani, tjerao da u torbicu ubaci smotuljke s
viškom hrane. Tu je i cijela lepeza narezanog voća, posloženog kao izlazak
sunca. I kriške naranče idu u ruksak, kao i kutijica pahuljica i staklenki
granole.
Osjeća nadu zbog izobilja, napunjenog mobitela i ružičasto-žutog svjetla
jutra. Misli: Bit će ovo divan dan. Nije to pomislila već gotovo godinu dana.
Shvaća da je bilo i drugih dana u kojima je, zbog ružičasto-žutog svjetla jutra,
sve izgledalo puno nade, ali ne i njoj. Prezirala je te dane zbog njihove
pogrešnosti. Sad čak i parkiralište, registracije iz drugih država i daleki
trgovački centri namiguju s nadom. Osjeća da se u njoj nešto jedva
odškrinuto. Pušta malo svjetla unutra. Ovo zvuči kao vjerska razglednica, ali
baš je briga.
Annabelle se razgibava. Noga gore, noga van. Pretklon, dosegni. Ne boli
je od jučer koliko je očekivala. Zapravo, osjeća se sjajno. Kao da je već nešto
ostavila iza sebe. Nije ništa, naravno, zna to dobro. To je nešto što se neće
dogoditi dok je živa. Samo nešto. Komadićak koji je u njezinoj
situaciji dovoljno velik da bi ga se uočilo.
Srkne gutljaj magličaste ožujske ljupkosti. Zrak je ukusno vlažan.
Annabelle opazi mladice koje na gredici izbijaju iz lukovica. Vjeverica iz
Rentona pojuri uz vrata motelskog bazena, zatvorenog izvan sezone.
Proljeće, obnova, život! Naravno, ovo - ova ekspanzivnost - ima veze s
maloprijašnjom srećom što jede slaninu (nije trebala pojesti toliko soli), ali
i s putem koji je pred njom. Put pred njom. Je li to čarolija? Da se, barem
jednom, ne osvrće?
Još uvijek je ispred Best Westerna gdje je jako lako biti optimističan.
Zapravo, nakon ovog trenutka neće biti optimistična jako, jako dugo.
Dobro poznati zvuk šljapkanja stopala po pločniku. Još dok je Taj Gad
Otac Anthony živio s njima, kad je bila mala, Annabelle bi trčala ukrug po
dvorištu, a on joj je mjerio vrijeme štopericom koju je držao u torbi za

18
 Knjige.Club Books

teretanu. U osnovnoj školi trčala je pod odmorima, ali tada je sve bilo zbog
brzine, koliko brzo može trčati, osjećaj kose vezane u rep koji leti iza nje.
Kasnije, u višim razredima, nakon što je tata otišao, a njezino ime je od
Annabelle Agnelli-Manutto postalo samo Annabelle Agnelli, bilo je puno
stvari za pobjeći od njih. Problemi s novcem; Malcolm je bio toliko loše da je
mokrio u krevet; tata vozi do kuće kako bi ih pokupio pa ponovno odlazi
nakon svađe s Ginom. Tata je provodio sve manje vremena s njima i koliko
god je bilo bolno, bilo je i nekako lakše.
Annabelle je tada počela brojiti stvari - stropne obloge, kvadrate
pločnika, suglasnike u riječima. Korake. Iskorake. S brzine je prešla na
daljinu. Tad je naučila da joj trčanje na duge pruge, iscrpljivanje sebe same,
umirujući ritam utrke pomažu nositi se s tjeskobom. Bilo je to poput vožnje
u autu s djetetom koje vrišti.
Tad joj je kros-utrka na pet kilometara bila velika stvar. I još uvijek jest -
u srednjoj školi je došla do državnog prvenstva. A nakon završetka kros-
sezone početkom studenog, ostatak godine trčala je sama. Trčala je kako bi
ostala u formi, ali i zbog povezanosti prirodne i znanstvene ljepote. A izazov
daljine trebao je namiriti štrebericu u njoj. Polumaratoni. Dva maratona prije
nego što joj je život nestao u plamenu. A kad je nestao, tjednima nakon toga,
kad se napokon opet mogla dići iz kreveta, obula je tenisice. Izišla je i
potrčala. Trčala je do iznemoglosti. Trčala je dovoljno brzo da zamuti
krajolik u vlastitoj glavi.
Dok je to radila, otkrila je još jedan trik. Ako trči dovoljno daleko i
žestoko, boli je tijelo. I prije je to radila, iz tjedna u tjedan. Nanosi si bol.
Kažnjava se. Može to zvučati pomalo bolesno, ali žalim slučaj. Tako je, kako
je. Iako je i ovo prilično loše, želi da joj kazna bude još brutalnija, a
zahvaljujući Sethu Greggoryju bit će još i gore. Osim kažnjavanja, radi
još nešto, nešto što najviše želi: bježi.
Sad, prvog dana dugog putovanja opet trči uz aveniju Lake Washington,
ali ovaj put istočnom obalom jezera. Jezero je obasjano ružičastim jutrom, a
iza može vidjeti autocestu, automobili se gomilaju na putu do posla ili škole.
Ljudi će se pitati. Ljudi će brinuti. Ljudima neće biti ugodno. Uostalom, uopće
ne bi ni trebala biti u školi. Ne može shvatiti zašto su joj dopustili da se vrati.
Ljudima je neugodno od nje, svakodnevno. Gledaju je kao da joj je na prsima
privezana bomba.
Prema istoku, ravno preko ovih brda punih zimzeleni, postaja dana je
Preston u državi Washington. Ruta pred njom puna je uzbudljivih Ha, na
Zapad! imena: Rudnička staza, Staza Bullittovog ognjišta, Rainierova staza.
Iskreno, djeluje pomalo mračno. Djeluje zloslutno, kao neprohodna šuma
iz bajki. Strah joj puže uz leđa.

19
 Knjige.Club Books

Nećeš biti slaba, kaže sebi. Nećeš misliti na Setha Greggoryja i budućnost.
Nećeš zamišljati zatvore i lisice. Lekcija se pretvara u popis zapovijedi: Nećeš
brojiti sve preostale kilometre. Nećeš se bojati. Nećeš dozvoliti da ti Otimač
preuzme svaki trenutak tišine u glavi. U onom autu, to nije on. To nisi ti, na
izlasku...
Stop!
Trči uz veliku zgradu. BIBLIJSKA CRKVA RENTON, piše na znaku. SAMO
CRKVENO PARKIRALIŠTE! PREKRŠITELJI ĆE BITI KRŠTENI! Mora obraćati
pažnju. Odjednom vidi problem broj jedan: navigacija. Ne želi
isprazniti bateriju mobitela, ali treba tu ženu iz navigacije. Uskoro
će započeti jako važan odnos. Gotovo osjeća kako joj se mora ispričati zbog
sveg onog maminog verbalnog zlostavljanja. To je jedna od Annabelleinih
muka, osjećaj da se mora ispričati i iskupiti za tuđa djela.
„Krenimo ispočetka, ti i ja“, kaže Annabelle. „Moja mama nije baš
najstrpljivija osoba na svijetu, zato se ispričavam. Bila je grozna prema tebi.
Dat ću sve od sebe da te više poštujem.“
„Za osamsto metara skrenite desno u Desetu ulicu“, kaže žena iz
navigacije.
„Čak ni ne znam tko si niti hoćeš li biti uz mene na najvećem putovanju
mog života.“
Žena iz navigacije šuti. Za početak, treba joj ime. Annabelle razmatra
neke mogućnosti dok trči prema Desetoj ulici. Olive. Gospođa Cash. AJ. Velika
Rose.
„Loretta“, kaže.
„Skrenite desno u Desetu ulicu.“
„Neka bude Loretta.“

***

Negdje odmah iza beskonačne autoceste 900 nakon pauze za ručak, kad
je pojela pecivo i popila vodu, Annabelle krene Rudarskom stazom,
paralelnom s prugom, prije nego skrene kroz mračnu šumu punu paprati.
Prelazi jezivi drveni most. Mahovina je skliska, pa mora gledati noge.
Dok trči prohladnom, mračnom šumom, počinje shvaćati koliko je sama.
Osjeća opasnost, kao da bi stabla mogla početi govoriti čvornatim drvenim
ustima i dohvatiti je svinutim granatim rukama. Naježi se. To je sama-u-
javnoj-garaži strah, sama-na-praznoj-cesti strah, svakodnevni strah na koji
su žene poprilično navikle, i zaboravile koliko je ta navika pogrešna. Vlažna
staza ima neravnih dijelova. Blato je prska po nogama. A onda - vani je. Na
planinskoj je cesti i odjednom, kakvog li iznenađenja, uviđa problem broj
dva.
20
 Knjige.Club Books

Brda.
Ne samo brda, nego pravi, ozbiljni usponi. A brda joj nisu nepoznata.
Naravno da trči po brdima! Ali, ovo je podnožje planina, što znači da je nakon
brdašaca čekaju pravi planinski prijevoji. Već dok se uspinje, usporava i
naginje se naprijed, poput gospodina Giancarla iz Doma za starije Sunnyside
dok ide u blagovaonicu. Sve je boli. Prsa, noge, trbuh. Vjerojatno je tako i
gospodinu Giancarlu iz Doma za starije Sunnyside, iako nikad nije
prigovarao. Sve što je gospodin Giancarlo znao reći bilo je: Izbacite tu ženu iz
moje sobe. Koju ženu? Nije bilo nikakve žene. I gospodina Giancarla progone
duhovi.
Annabelle jako uspori. Ne smije brzo trčati, inače nikad neće uspjeti. U
savršenoj je formi, trenirala je za ovo, premda tog nije bila svjesna, ali
dvadeset i pet kilometara dnevno moglo bi je ubiti ne bude li pazila na ritam.
Doma su joj prijatelji već na petom satu. Ovo predugo traje, puno duže nego
je mislila, što će vjerojatno biti problem broj tri. Seth Greggory neće baš
čekati.
Telefon zuji i zuji. Opa! Gle kako je popularna sad kad je nema. Sad, kad
je ljudi ne moraju gledati i nositi se s vlastitim čudaštvom i tugom. Naravno,
možda je to samo Gina, provjerava je svake dvije sekunde. Ovo joj je prvi dan
i ako prestane gledati mobitel, možda Gina jednostavno prestane, točka.
Može čuti brujanje s autoceste 1-90. Dijelovi puta imaju slijepe zavoje
koji je plaše. Nada se da je neće pregaziti auto prije nego uspije izići iz svoje
države. Čovječe, ljudi brzo voze. Problemi broj pet, šest, sedam, osam!
Napokon vidi gradić, ako ga se uopće može tako nazvati. Ima samo jednu
ulicu s trgovinama: željezarija True Value, zalogajnica Subway i centar guma
Preston. Bila je jednom ovdje na kros-susretu, ali ništa ne izgleda poznato.
Nakon sveg ovog trčanja svejedno je udaljena od kuće možda samo četrdeset
i pet minuta vožnje.
„Loretta, pomozi mi.“
„Za tri i pol kilometra skrenite na Alder.“
„Prava si frendica.“

***

Odredište: Pansion Tajni vrt, noćenje četrdeset i dva dolara. Jutros je

rezervirala i trebala bi nazvati doma čim stigne tamo kako bi mogli odlučiti
što dalje. Annabelle je obožavala Tajni vrt3 dok je bila mala. Još se uvijek sjeća
kako je crvendać pomagao. Mary Lennox pronašla je ključ od vrata. Okej,

3Roman za djecu Frances Hodgson Bumett koji je prvo izlazio u nastavcima u The
American Magazineu, a kao knjiga je objavljen 1911.
21
 Knjige.Club Books

njezina očekivanja bila su visoka za noćenje od četrdeset i dva dolara, ali za

to možete kriviti Frances Hodgson Burnett. Malena, nakrivljena kuća pred
njom imala je izblijedjelu ukrasnu rezbariju oko krova. Trijem bi valjalo
preojiti. Na njemu je posuda s hranom za mačke sa sasušenim ostacima,
zastori paučine vise po kutevima, a tusti pauk nimalo ne strahuje od
deložacije. Na otiraču dobrodošlice piše samo ODOŠLI. Ali, Annabelle je
preumorna i preblatnjava da bi je bilo briga. Pritisne zvono. Nakon dvanaest
godina vrata otvara stara hipijevka sa sijedom kosom do struka.
„Da?“
„Ja sam Annabelle Agnelli. Jutros sam zvala...“
„O! Očekivala sam nekog...“ Manje blatnjavog? Manje znojnog? Manje
natovarenog, manje pogrbljenog i iscrpljenog? Nekog tko se neće rasplakati?
Nekog čiji život zapravo nije završio? „Starijeg. Nekog starijeg.“
Očito vlasnica Tajnog vrta nije čitala niti gledala vijesti posljednjih devet
mjeseci. S druge strane, Annabelle Agnelli mogla bi ovog časa biti krajnje
neprepoznatljiva, čak i samoj sebi.
Problemi devet, deset i jedanaest! Bila je glupa kad je mislila kako ovo
može skrpati, glupa kad je mislila kako putem ima lijepih motela i jeftinih
pansiona. Bit će velikih dijelova zemlje bez ijednog motela na vidiku.
Zato ljudi mjesecima planiraju. Mama je bila u pravu - ne odeš samo tako.
Jason Dell imao je ekipu koja ga je pratila u kamperu. Imao je koordinatora
logistike, vozača i nužnu emocionalnu podršku koja mu je trebala. Pri ruci su
mu bile medicinske potrepštine, odgovarajuća odjeća i
oprema, pripremljena hrana, zalihe proteinskih shakeova,
proteinske pločice, voda, grickalice za hidrataciju i tisuće kalorija nužnih za
nastavak utrke. U tom kamperu mogao je spavati neophodnih jedanaest sati
noću, ma gdje se nalazio.
Postaje sve očitije: ovo je propala misija. Ona i Loretta to ne mogu same.

22
 Knjige.Club Books

U sobi u Tajnom vrtu Annabelle skida čarape sa skorenim blatom. Još

problema: žuljevi na petama. Nove tenisice, gdje joj je bila pamet?
Odgovor je: nije ju imala. Žuljevi su napuhani vodenasti jastučići,
točno na mjestu dodira tenisica i ahilovih tetiva. Sad, dok ih gleda, počinju
vrištati i gorjeti.
Na krevetu je posteljina s cvjetnim uzorkom, a po zidovima vise
uznemirujuće slike zečeva. U stolcu za ljuljanje sjedi lutka, a plišani
medvjedić odmara na čipkastom jastuku na krevetu. Kuća miriše na potpuri,
sredstvo za čišćenje i neki gulaš.
Annabelle čuje Yvonne, vlasnicu pansiona, kako u prizemlju lupa tavama.
S druge strane vrata mijauče mačka. Annabelle želi priviti čipkasti jastuk na
grudi i jecati, ali joj se gadi taknuti ga.
Majica joj se od znoja prilijepila za leđa. Ide hodnikom, obavlja najbrže
tuširanje ikad i oblači majicu s Batmanom. Yvonne joj je pristala oprati
odjeću. Zamišlja kako se vrti u perilici s Yvonneinim spavaćicama punima
mačje dlake.
Annabelle bi trebala nazvati kući. Provjerava mobitel. Kako je i
pretpostavila, većina propuštenih poziva su mamini. Ljudi u školi možda su
odahnuli jer je nema. Gina vjerojatno lupka prstima i čeka na poziv isprike.
Ovdje sam, Annabelle šalje poruku. Zovem čim prije.
Želi ići kući.
Bože, gdje mi je bila pamet? pita Kat. Ovo je glupo! Ja sam glupa, glupa,
glupa. Mama može doći po mene i bit će kao da se nikad nije ni dogodilo.
Ne zaboravimo „Staklenu menažeriju4„, kaže Kat.
Staklenu menažeriju?
Drama iz prvog srednje, ne sjećaš se?
Naravno da se sjećam.
Napravila si istu stvar kad si dobila glavnu ulogu. Donijela si doma tekst sa
svim svojim podvučenim rečenicama, a zatim si jebeno popizdila. Ma daj, Belle
Bottom. Stvarno?!

4 Drama Tennesseeja Williamsa

23
 Knjige.Club Books

Kao da Kat sjedi kraj nje. Uvijek su bile tu jedna za drugu, još otkad su
bile jedine dvije djevojčice u šestom razredu koje su se bojale gimnastike.
Otad su znale priču one druge, što je jedna od najhitnijih stvari koju možeš
reći o drugoj osobi. Kat je bila prisutna kad je Annabelle prije nekoliko
godina poslala dugo pismo Tom Gadu Ocu Anthonyju, nakon što je
sve šokirao preseljenjem u Boston kako bi postao svećenik. Kat je bila tu i
kako bi čula Annabelleinu ispovijed o njoj i Willu na jedrilici Willovog oca.
Annabelle je razumjela Katinu majku i njezino opijanje i čuvala je tajnu o
Katinom tetoviranem leptiriću. Kat je znala kad Annabelle zbog tjeskobe
broji stvari u glavi, a Annabelle je znala kad se Kat osjeća usamljeno, čak i u
gomili ljudi. Znale su koja će se knjiga svidjeti onoj drugoj, a koju će mrziti.
Straga su izgledale slično, uskih ramena, duge tamne kose i istog stila
odijevanja. Ali, bile su različite. Kat je bila zabavnija i hrabrija od Annabelle,
ali i ciničnija. Kat se mučila s fizikom i matematikom - htjela je biti
spisateljica. Od znanstvenih emisija dobivala je ospice, bacala bi jastuk
i pokušavala ugrabiti daljinski, ali ako si je prekinuo pri kraju knjige, platio
si. Razlike nisu toliko bitne kad nekog voliš.
Tapkanje po vratima. Yvonne pruža pladanj Annabelle. Zdjelica goveđeg
gulaša, tanjur zelene salate s onim narančastim preljevom čijeg se imena
Annabelle ne može sjetiti, i buhtla kakve Willova obitelj ponekad jede uz
večeru.
„Opa, hvala“, kaže Annabelle.
„Rekla si da imaš neku odjeću za mene.“
Odjeća je zamotana u ručnik. „Žao mi je što je tako odvratno.“
„Osim toga, tražila si ovo?“ Yvonne pruži Annabelle škare. Yvonneine
usne iskrivljene su u nečitku liniju, ali iz riječi joj curi sumnja. „Je li sve u
redu?“
Očito misli da bi Annabelle mogla škarama prerezati žile ili nešto slično,
što je razumljiva pretpostavka. Annabelle je vidjela vlastite oči u
kupaonskom ogledalu. Djeluju očajno, progonjeno. „Sve je super! Hvala!“
Dodaje nekoliko veselih uskličnika.
Ovako veselo zvučala je kad bi razgovarala s Theresom, upraviteljicom
Doma za starije Sunnyside. I s Claire i Thomasom, njezinim šefovima i novim
vlasnicima Essential Baking Companyja, ali i sa svim profesorima, pogotovo
s trenerom Kwanom. I Willovim roditeljima. I prodavačima u Nordstormu. I
konobarima. I sa svakom odraslom osobom koja možda ima nekakvu
imaginarnu svjedodžbu u koju upisuje ocjene o ljudima. Iskreno, takvim je
glasom ponekad razgovarala i s Willom. Vedra i pozitivna, čak i kad se nije
baš osjećala vedro i pozitivno. Tko je to rekao? Ona nije. Neka njezina
savršena, izmišljena verzija od koje se očekuje ljupkost, a ne iskrenost.

24
 Knjige.Club Books

***

Šepa (a pete je jako, jako bole) hodnikom do kupaonice.

Još jednom se pogleda, ali ne oklijeva. Duga smeđa kosa – odlučila je,
mora je se riješiti. Trebala je to učiniti davno prije. Teže je nego što misliš,
zapravo fizički teže, ali možda samo zato što joj je kosa još uvijek mokra, a
Yvonneine škare tupe. Debeli uvojci padaju u umivaonik. Posegne iza leđa.
Iskreno, živo joj se jebe kako izgleda. To je pomalo dramatični filmski kliše,
ovo iznenadno rezanje kose, ali i za to joj se živo jebe. Važno je da je više
nema.
Evo njezinog nekad lijepog lica u ogledalu, izgleda ispijeno i slomljeno.
Kosa joj je otužna, kao oštećena kaciga, kao da je poražena u ratu. Grozno
izgleda. Vanjština i nutrina napokon joj se podudaraju.
Baca u smeće sve što može. Yvonne će biti zgrožena. Pomislit će da
Annabelle bježi pred zakonom, što je na neki način i istina.
Kad se vratila u sobu s uznemirujućim slikama zečeva, Annabelle dodirne
isjeckane, neravne vrhove kose. Lutka zuri u nju sa stolca za ljuljanje.
Što radi ovdje? Što je to učinila?
Izgubljena je.
Tako je izgubljena.
I jako je, jako prestravljena.
Počne plakati. Zabija lice u dlanove i jeca. Pokušava biti tiha. Prigušeni
jecaji još su očajniji od glasnih, oslobađajućih. Plakanje može biti rosulja ili
prolom oblaka.
Zvoni telefon. Annabelle je sigurna da je zove mama. Annabelle će reći
Gini da dođe po nju. Ispričat će joj se jer je bila glupa i luda. Gina će biti ovdje
za sat vremena. Annabelle će je moliti da donese burger s kolutićima
prženog luka iz King Valleyja. Narančasti preljev na salati izgleda poput
mačje rigotine.
Ali, nije Gina. „Tvoj brat me zvao, ne znam, petnaest puta“, kaže Zach Oh.
Annabelle ispuše nos.
„Kakva je to buka? Je li to mlažnjak? U zračnoj luci si?“
„Ne, nisam u zračnoj luci! U ludom pansionu iz horora sam, u kojem lutke
govore.“
„Malcolm mi je rekao. Četrdeset i dva dolara noćenje? Što si očekivala?“
„Zanemari sve što je moj brat rekao.“
„Kako to misliš, 'zanemari'?“
„Zanemari! Ja ovo ne mogu. Bila sam glupa. Nisam mislila. Imala sam loš
trenutak.“

25
 Knjige.Club Books

„Ne mogu zanemariti! Upravo sam postavio kampanju na GoFundMe5.

Ima već, ne znam, osamdeset i šest dolara.“
Zach je upravo primljen na Sveučilište Washington s punom stipendijom
za studij financijskoj inženjeringa. Ulaže u investicijske fondove još od šestog
razreda, a Malcolm za njega misli da je bog. „Olivia dizajnira Run for a Cause
majice. Čekaj. Nešto mi viče. Molim?“ Annabelle čuje Oliviju u pozadini.
„Poručuje ti da majice poklanjamo onima koji doniraju pedeset dolara.“
„Zach, pete su mi već koma. Moje noge...“
„Napravila si istu stvar sa Staklenom menažerijom.“
Annabelle uzdiše. Zach je na predstavi radio rasvjetu i ozvučenje. Ona i
Zach prijatelji su od petog razreda, kad su se udružili kako bi izradili maske
Lewisa i Clarka. Većina ljudi u životu dolazi i odlazi, ali Zach ostaje - od lutki
i očajne srednjoškolske predstave u kojoj su glumili bakterije koje govore,
onog neugodnog polugodišta kad su išli na zbor, preko očevog gubitka posla
i razvoda njegovih roditelja, do tragedije. A Oliviju zna iz orkestra viših
razreda. Olivia je bila prvo čelo, a Annabelle je sjedila iza nje, posve
opčinjena Olivijinom dugom kosom, sjajnom poput zrcala. Postali su još bolji
prijatelji kad su Olivia i Zach prohodali. Annabelle osjeti knedlu u grlu. Spase
te ljudi koji te znaju i vole.
„Malcolm želi web-stranicu, ali to će potrajati nekoliko dana. Već imaš
sedam pratitelja na Facebook-stranici Run for a Cause, ali dvojica su
Pakistanci s košuljama otkopčanima do pupka, jedan je Malcolm, jedan sam
ja pa Olivia i dvoje profesora iz škole Roosevelt.“
„O, moj Bože, ljudi!“
„Krivi Malcolma.“
„Zašto ste ga slušali?“
„On je u pravu. Ti si u pravu. Treba ti ovo. Isuse, bolje i to nego ti u
posljednje vrijeme. Stvarno, Annabelle. To je... razlog za, znaš, ići dalje. Čekaj,
Olivia želi razgovarati s tobom.“
„Annabelle?“ Olivia je jedna od onih jakih, učinkovitih osoba koje
postanu direktori velike tvrtke kad završe MBA.
Može zapamtiti gomile notnih zapisa i ima jedno od onih običnih lica koje
neočekivano postane lijepo. Jako je pribrana, nikad ne traži auto po
parkiralištima kao Annabelle. Vidjela je Annabelle i njezinu drugu stranu.
Kao kad joj je tata bio na kemoterapiji. Kao nakon tragedije. Kao sad. Glas joj
je skrušen i pun nade. „Trebaš to napraviti zbog sebe. I možda ti nije to
pametno reći, ali ja te trebam da to napraviš, znaš?“

5Američka platforma za grupno financiranje i prikupljanje sredstava za razne svrhe, od

proslava do liječenja
26
 Knjige.Club Books

Zach se vratio. „Hej! GoFundMe je upravo skočio na sto dvadeset i devet.

Trener Kwan! Trideset i pet dolara!“
Netko kuca. Vjerojatno opet Yvonne kako bi pokupila pladanj s
netaknutom hranom. Ili pak policija iz Prestona nakon što je Yvonne nazvala
911.
„Moram ići.“
„I ja. Malcolm opet zove na drugi broj.“
Kad Annabelle otvori vrata, nije Yvonne ni policija iz Prestona. Čak ni
njezina mama.
„Kakvo je ovo odurno mjesto? Mi fa cagare! Imat ću noćne more.“
„Djede! Otkud ti?“
„Isuse, što je to? Izgleda kao da je mačka povratila na tu salatu. Pokupi
stvari.“
„Vodiš me kući? Nisam sigurna želim li ići. Mislim da želim. Možda ne.“
„Tko je spomenuo vraćanje kući?“
„A kamo onda idemo?“
„Kamo idemo? Idemo u D. C.! Ti trčiš, ja vozim. Vani mi je kamper. Prošlo
je pola godine otkad nisam bio na putu i već gubim razum. Che cavolo!
Idemo.“
„Djede...“ Annabelle jedva govori.
„Nemoj mi se sada raspekmeziti. Pokupi stvari. U pećnici imam tavu
zapečenih patlidžana.“

***

Yvonne kao da je odahnula kad ih je vidjela kako odlaze. Predala je

Annabelle opranu, još uvijek mokru odjeću. Djed je kamper parkirao na
početku ulice. To je velika, nezgrapna zvijer s registracijom na kojoj piše
KAPETAN ED i naljepnicom DOM OBALNIH SEKVOJA, iz vremena kad je
posjetio Nacionalni park Sequoia6, a koja je vidjela bolje dane. Sad
na naslonima tapeciranih klupa visi Annabelleina odjeća. Čarape su ležerno
prebačene preko vrata kupaonice. Kao da je počinjen zločin pranja rublja.
Stop!
Djed Ed joj je donio neke stvari. Još nešto odjeće. Laptop. Veći ruksak, s
gomilom specijalne opreme. Tu su joj i dvije omiljene pidžame, uključujući
flanelsku s majmunima u svemiru. Čovječe, i tamponi. I tad je shvatila.
„Mama je ovo spakirala. Kako to da je mama ovo pakirala?“

6 Stablo obalne sekvoje u NP Sequoia visoko je 115 metara i najviše je na svijetu.

27
 Knjige.Club Books

„Recimo samo da je rekla neke stvari i da sam ja rekao neke stvari.“ Djed
otvara pećnicu iz koje nahrupi zamaman miris. „Obećao sam da ću se brinuti
o tebi. Obećao sam da ćeš biti sigurna. Plakala je. Dao sam nešto novca Carlu
Walteru da joj kupi čašu dobrog vina i neku večeru.“
„Nije to moglo proći tako lako.“
„Misli da ćeš se vratiti za dva dana. Ja znam da nećeš.“
Stavlja zapečene patlidžane na stolić između njih. Izgledaju fantastično.
Ima i kruha od kiselog tijesta, maslaca i salate u Tupperware zdjeli. Silno se
trudi. Djed zagrabi veliki komad iz tave i pljusne ga na papirnati tanjur.
„Ništa ne govoriš o mojoj frizuri“, kaže Annabelle.
„Frizura ko frizura. Daj mi svoju čašu.“ Natoči joj malo vina. „Nemoj reći
mami.“ Djed Ed vjeruje u crno vino. Kaže da su njegov otac i otac njegova oca
doživjeli devedeset i šestu zbog čaše vina na dan.
Ne bi smjela piti. Ne samo jer je maloljetna, nego jer će još više
dehidrirati.
„Pomoći će ti da zaspiš“, kaže djed Ed.
Time ju je kupio. Nekad bi samo sklopila oči i čvrsto spavala cijelu noć,
ali to se već dugo nije dogodilo.
On diže čašu. Ona diže svoju. „Za...“
Postoji samo jedno što može slijediti iza „za“. Zauvijek će biti tako.
Annabelleino lice se zgrči. Spusti glavu na podlaktice.
„Bella.“ Djed je uhvati staračkom rukom. „Nekad, u San Franciscu. Nakon
što je Gino Maserelli...“ Prekida. Kreće ispočetka. „Nakon što je tvoja baka
Luna...“ Traži riječi, ali nema se što reći.
Baci pogled na njega i, dovraga, te staračke oči pune su suza, a zatim vadi
djedovsku maramicu i glasno ispuše nos. Samo su sjedili u tišini jedno
nasuprot drugom, nad stolićem u kamperu koji putuje zemljom i koji pamti
bolje dane. Gledano odozgo, to je bliješteća aluminijska kapsula s
dvoje astronauta. Željela bi da može biti astronaut. Željela bi se izbaciti u
mračni i zastrašujući svemir. Bez čvrstog oslonca i u tolikoj opasnosti čini joj
se da je bolje biti ovdje, ukorijenjena u Zemlju koja ju je uništila.

28
 Knjige.Club Books

1. Ljudsko srce kuca, u prosjeku, sedamdeset puta u minuti. Ali, u

ekstremnim okolnostima može ubrzati i do 220.
2. Srce kolibrića zuji na 1 260 otkucaja u minuti.
3. Srce plavetnog kita kuca šest puta u minuti. Jazavca - pet puta u minuti
kad je u zimskom snu. Konja- 38. Zeca-205. Miša - 670. Srce kanarinca
kuca sedamnaest puta u sekundi.
4. Istraživanje Fiziološka reakcija na strah u neočekivanim situacijama
otkrilo je da srce kuca više nego šest puta brže kad se osoba prestraši.
5. U pravom je životu fiziološka reakcija na strah u neočekivanim
situacijama osjećaj da ti se srce potpuno zaustavilo.

Annabelle ostavlja Moleskine pod jastukom svog ležaja. Ležaj je usko

udubljenje iznad prednjeg sjedala kampera. Kad ne misleći sjedne, glavom
udari u strop. Sinoć je dvaput udarila glavom jer je zaboravila gdje je. Djed
Ed pogriješio je što se tiče vina i sna - bila je budna cijelu noć. To možda ima
i veze s tim što je on hrkao na krevetu niže. Iz sata u sat zvučalo je kao da
dave magarca.
Kad se Annabelle spustila s ležaja, oči djeda Eda škiljile su od jutarnjeg
svjetla. Nije navikao ustajati ovako rano. Puno je psovanja i odurnog
hrakanja. Ne čuje ju ni riječ jer još nije stavio slušni aparat. Da, da, da kaže
na sve.
Ovo je plan: čekat će je krajem dana na početku Staze željeznog konja.
Gina želi da djed Ed slijedi Annabelle dok trči. To ne bi bilo samo iritantno,
nego uglavnom i nemoguće, a povremeno i opasno jer Lorettine pješačke
rute vode zabačenim stazama i uskim lokalnim cestama. Annabelle će trebati
tri dana da završi Stazu željeznog konja. Trebat će joj još dva tjedna da
prijeđe državnu granicu s Idahom. Kad Annabelle misli o toj granici, misli na
Kat i kako su se šalile kad su obje pročitale Na cesti7. Tjednima su se šalile s
tim svaki put kad bi skupa sjele u auto, čak i ako su samo išle po ledeni desert
u 7-Eleven.

7 Roman Jacka Kerouaca, objavljen 1955.

29
 Knjige.Club Books

„Dulji su putevi pred nama“, rekla bi Annabelle dubokim Kerouacovim

glasom.
„Nije važno“, odgovorila bi Kat. „Cesta je život8.“

***

Danas je pred Annabelle i Lorettom drukčiji prizor. Nebo je plavo, a zrak

svjež. Umjesto na bol, na bol u petama, Annabelle se pokušava koncentrirati
na okolinu. Ona i Loretta su za danas planirale kraću dionicu, dvadeset
kilometara. Tijelo joj treba odmora. Odredište će biti u blizini hrane i tuša.
Ruta je vodi ulicom grada North Benda pa poljskim putem kroz
nepregledne zelene livade. Sad je u predgrađu s velikim kućama i garažama
za tri automobila. Travnjaci su savršeni, osim jednog usranog dvorišta koje
vjerojatno izluđuje susjedstvo. U drugima cvijeće besprijekorno cvate, SUV-
ovi su na prilazima, spremni odvesti djecu na nogometni trening.
Naravno da se zbog toga sjetila Willa. A zatim i Otimača.
„Stop“, pokušava, ali danas je slaba. Ponekad se samo trebaš predati. To
je poput boli, kazne, kad se predaš žudnji. Kad se samo smiješ sve dok ne
plačeš, kad jedeš sve dok ne zaboli trbuh, kad grebeš mjesto koje svrbi sve
dok ga ne raskrvariš.
„Skrenite lijevo na Eagle Lake Drive“, potiče Loretta. Ali, Annabelle je
nedostupna. Progutana.
Otimač. Will.

U velikoj Willovoj kući u predgrađu Annabelle i Will su u potkrovlju -

velikoj, luksuznoj prostoriji u kojoj su se Will i Stevie igrali kad su bili mali i
u kojoj se sad druže s prijateljima. Will živi na Bellevueu, na istočnoj strani
jezera Washington i ide u Srednju školu Bellevue. Annabelle ide u Roosevelt
i živi u Seattleu. Istočna obala čini se tako strana. Većina stanovnika Seattlea
misli tako. Sprdaju se s istočnoobalnjacima jer imaju brdo para i nikamo ne
idu pješke. Soba u kojoj se nalaze praktički je veća od čitavog prizemlja
Annabelleine kuće. Will i Annabelle sjede na kožnatom kauču za osam osoba.
Annabelle i Will upoznali su se na utakmici američkog nogometa,
Bellevue protiv Roosevelta, dok su išli u drugi razred. Srednja škola Bellevue
bogataška je škola, a tamošnji učenici osvajaju sve, svaku utakmicu
američkog nogometa, svaku atletsku utrku, sve fakultetske stipendije.
Parkiralište škole izgleda poput trgovine luksuznim automobilima, krcato je
BMW-ima uz nekoliko Porschea i Jaguara. Nakon utakmice su Annabelle, Kat
i Zander bili na terenu, kao i Will. Annabelle je nosila veliku pernatu jaknu,

8 Prevela Nada Šoljan, 1997.

30
 Knjige.Club Books

kečke i bejzbolsku kapu. Will je zaigrano potegnuo jednu kečku i rekao „Pipi“.
Dečko koji je ovako izgledao, dečko koji je znao za Pipi Dugu Čarapu... Pa, to
je bilo to.
Nakon što su godinu dana zajedno, još uvijek ga želi stalno dirati i on želi
dirati nju. Od njegovih velikih ruku osjeća se tako dobro. I od njegove guze u
tim trapericama. Prsa su mu savršeni tvrdi jastuk za odmoriti glavu. Oči su
mu smeđe i slatke, kao kod šumskog jelena. Bože, Will privlači Annabelle, ali
i njezine frendove. Zabavljaju se. Nasmijava je, a ona nasmijava njega. Idu s
prijateljima na plažu Shilshole, uz logorsku vatru popiju par piva i nose
burritose u park Magnuson. Ljeti ponekad trči s njom dok ona trenira za
jesenski kros, a ona ide na njegove proljetne utakmice lakrosa. Plivaju u
Green Lakeu i odlaze jedno drugom na večeru, u Willovoj kući gledaju sve
premium kanale jer ih Gina nema.
Will ima sve. Zabavna je i dobra osoba; omiljen je, sportaš i tako pametan.
Omiljeni mu je sendvič s maslacem od kikirikija i meda i dobar je prema
mlađem bratu. Ali, mama mu još uvijek pere rublje iako vozi tatin stari
Mercedes. Zgodan je s tim smeđim kovrčama, tim očima i tim tijelom, pa
ponekad postane malo drčan, pomalo egocentričan, ali Annabelle i svi ostali
mu to opraštaju. Oprašta mu svaki put, pogotovo kad ga vidi kako piše:
naginje se u koncentraciji, ruke mu se skvrče, prsti pritišću jako kao da je
dijete, a ona to obožava. Pogotovo mu oprašta kad uđe i miriše kao hladni
zimski zrak, ali i kad održi obećanja. Ozbiljan je što se tiče obećanja. Bit će
odvjetnik, poput roditelja, Roberta i Tracie.
Ljube se na tom kauču. Annabelleini obrazi su vreli. Želi da su negdje
sami, a ne u Willovoj kući, gdje može čuti Roberta i Tracie, koji uz čašu vina
razgovaraju u prizemlju. Vidiš, ima i savršene roditelje. Vole se. Kao da
svjedočiš vrsti u izumiranju. Uzmi samo njihova obiteljska putovanja
na Tahiti i Bali. Oni su obitelj kojoj zavidiš.
Annabelle rukom trlja slovo V na stražnjem džepu Willovih traperica.
Voli ga i želi, ali djeluje pomalo odsutno, kakav zna biti u zadnje vrijeme.
Pokušava doprijeti do njega, premostiti udaljenost. Okej, može osjetiti
neizgovorena pravila. Od nje se očekuje da se i on osjeća željenim i
poželjnim. Ali, ona jednostavno samo obožava rukom trljati V
njegovih traperica. Vječito se vrti u krug oko toga što bi trebala biti i tko je
zapravo, što očekuje i što zapravo želi. Kad toliko vrtiš, stvari se zamagle.
Will je zgrabi za zapešće. „Annabelle.“
„Što? Nešto nije u redu?“
„Mislim da mi...“
Naravno da ne treba puno govoriti. Čita mu oči i odjednom zna kako se s
pravom bojala onog što dolazi.

31
 Knjige.Club Books

„Mislim da bismo trebali...“

„O, Bože.“
„Belle, volim te. Znaš to. Ali, moji mama i tata misle da smo preozbiljni,
znaš, za naše godine. Oni misle...“
„Oni misle?“
„Pa, vjerojatno su u pravu. Mislim... trebali bismo imati druga iskustva, s
drugim ljudima. Ti si bila samo sa mnom i Chaseom. Ja sam bio samo s tobom,
Šarah i Catherine.“
Annabelleina prsa se uruše. Suze se skupljaju, jedna klizne niz obraz i
padne joj s nosa kao nesretni alpinist.
„Stvarno to želiš?“
Ništa ne govori, pa zna odgovor.
„Pip“, kaže. To je njezino ljubavno ime. „Ne plači, molim te. Sranje.“
„Idem.“
„Ne idi još. Nemoj tako otići.“
„Ne mogu... nazvat ću te kasnije.“
Ne zna se nositi s odlascima. Ne nakon Tog Gada Oca Anthonyja. Od
takvog iščeznuća možeš osjetiti najdublju nevidljivost i neželjenost, a ona
odjednom opet osjeća to isto. Grozan je to trik, taj osjećaj da joj je vrijednost
isisana niz odvod, kao kad je čep izvučen iz kade i otječe prljava voda. Laž je,
ali možda i nije, sjuri se stubama i tad shvaća da je zaboravila torbicu. Uf!
Sranje. Trči natrag, zgrabi je s kauča pa u kuhinji projuri kraj Roberta i Tracie,
tih izdajnika.
Vozi kući kroz izmaglicu suza. Srce joj se stisnulo u veliku, prijeteću šaku.
Okrutne riječi poput nitko neće i nikad neće biti pretvaraju se u modrice.
Otire suze. Nije osoba koja će izgubiti razum zbog napuštanja i
ljubomore. Neće biti sluđenih poziva, mučnih pisama ni usputnih vožnji kraj
njegove kuće ili škole. Ne,
Annabelle drži stvari pod kontrolom. Uči za predrokove, vodi dnevnik
trčanja, a bočice lakova za nokte na komodi u kupaonici poredane su u
urednu dugu. Što je bilo, bilo je! Dok vozi, njezini učinkoviti, unutarnji
zaposlenici primaju se posla. Postavljaju barijere i ograde, podižu divovsku
kapiju. Iza toga, iza njih, njezino je srce. Ima i stražara. Može osjetiti kako se
raspoređuju.
Te noći ignorira Willove pozive. Ignorira poruke, čak i ako plače zbog
jedne od njih.
Eto ti ga na.
Ma koliko bilo odvažno, tako je jadno - odbacivati njegovo odbacivanje.

32
 Knjige.Club Books

Idućeg jutra skršena je od tuge. Ipak, odabere nešto stvarno ljupko za

školu. Novu košulju koju je s mamom kupila za školu, a koju još nikad nije
obukla. Novca je malo, pa je racionalna s novom odjećom. Ali, ovo je hitni
slučaj, a u hitnim slučajevima koristiš zalihe. Odabrala je i lijepe cipele
visokih peta, svezala dugu kosu u rep. Ništa od toga nema veze sa zamjenom
Willa, privlačenjem nekog drugog. Riječ je samo o osjećaju da si opet dobro i
da si moćna. Inače, u smislu moći, ljepota je poput stakla, zar ne? Sjajna, ali
prozirna i krhka. Komad stakla može pustiti krv, ali šaka ga može razbiti .
„Pogledaj se, Belle Bottom“, rekla je Kat tog jutra u školi. „Preživjela si. Ti
si feniks!“ Sinoć su bile satima na telefonu, uz Ginine prekide s domaćim
makaronima sa sirom i zdjelom sladoleda za nahrani-svoje-slomljeno-srce.
Kat je slušala i slušala kako Annabelle plače, kao što je i Annabelle činila kad
su Kat i Noah prekinuli.
Sad sjećanja stvarno počinju boljeti. Will, Kat, njezino vlastito odbačeno
ja - svaki sudbonosni komadić je prži. Dok trči, Annabelleine pete vrište od
boli. Kuće iz predgrađa lete kraj nje. Sa svakim korakom žuljevi se užare, a
ona im dopušta jer je tu gdje je.
Na mješovitim medijima je Otimač. Razred stoji uz dugi crni pult nagnut
nad koritom sive vode ispunjene pulpom.
Prave papir. Idući je korak uroniti žičani okvir u talog. Otimač je pokraj
nje. Tako je visok. Svjesna je njegove prisutnosti na nekoj energetskoj razini.
„Njam, juha od suhe kosti“, kaže on dok uranja okvir.
To nije neki veliki, zloslutni trenutak. Samo je smiješan. A to je smiješno
jer tako i izgleda.
„O, ne. Tvoja lijepa košulja“, kaže.
Pogleda se. U pravu je. Siva mrlja. Ali, čuje i kompliment.
Nasilu složi grimasu. „Uvijek sve zaflekam.“
„Bilješka: vodi Annabelle samo u drive-in.“
„Ha“, kaže ona. Smiješi se. Slatko je. Toliko je sramežljivosti u njegovom
smiješku da je čak nekako i smjelo. Čini se da ni s kim ne razgovara tako
puno.
A nakon onog što se dogodilo s Willom, nekako je lijepo, mali izboj
energije, koketiranje. Način na koji je gleda i primjećuje. Ne može reći je li
čudan ili sladak.
Na ručku je to rekla i Kat. „Ne mogu reći je li čudan ili sladak.“
„Ako to pitaš, onda već znaš odgovor.“
„Sladak?“
„Čudan.“

33
 Knjige.Club Books

„Ne smijemo tako. Zločesto je. Čak ga ni ne poznajemo. Uostalom, tko je

'čudan'? Samo svaka osoba koja će u budućnosti činiti velike stvari.“
„Georgie Zacharro“, kaže Kat.
Annabelle uzdahne. U šestom razredu bila je dobra s Georgiejem
Zacharrom. Trebala je biti dobra. Slijedio ju je cijelu školsku godinu. Od toga
se ježila. Bas ježila. Rekla je gospodinu Rileyju za to. Bilo je teško. Nije bila
sigurna je li to legitiman problem, iako je bio problem. Sviđaš mu se, rekao je
gospodin Riley. Očito je pravo Georgieja Zacharra da mu se sviđa, da joj uđe
u prostor, bilo veće od njezinog prava da ga zaustavi, pa to više nije
spominjala. Osjećala se loše i sebično jer je to uopće spomenula. Ali se
osjećala čudno i ludo svaki put kad ju je Georgie Zacharro vrebao.
„Ponekad čudno osjećaš u želucu. Nije stvar u tome je li on čudan ili nije
čudan. Stvar je u tome da ti je neugodno i pokušavaš se riješiti tog osjećaja
jer bi trebala biti ljubazna“, kaže Kat odmotavajući pločicu granole. „U
svakom slučaju, da Will nije prekinuo, nikad ne bi to morala pitati. Nemoj biti
očajna.“
„Nisam očajna. Ja samo... vraćam svoj mojo. Baš kao što si sinoć rekla.“
„Mojo nije samo vezan za dečke.“
„Ponekad je mojo vezan za dečke.“
„Uf!“ popusti Kat. „Hej, donijela sam ti knjigu Meg Gillian.“ Već su na puno
važnijim stvarima, „Svidjet će ti se, samo nisam sigurna hoće li ti se svidjeti
kraj. Neću reći ništa više, ali nekako je odustajačica.“
„Još ti moram vratiti Deer Hollow. Bože, jedva čekam film.“
„Mogli bismo, kao oni fanovi Ratova zvijezda, kampirati u vrećama za
spavanje kako bismo bile prve u redu za karte iako ćemo biti samo mi i,
recimo, još četvero ljudi. Hej, Zach i ja ćemo ti danas doći na utrku.“
„Stvarno? Ljudi! Sigurno? Daleko je, u zapadnom Seattleu, a pada kiša.“
Osim toga, kros-utrke i nisu baš najuzbudljivije na svijetu. Puno čekanja oko
ciljne linije.
„Uvijek pada kiša. Zach ima onaj veliki kišobran za golf koji je njegova
mama kupila u Costcu.“ Prasnu u smijeh jer odmah znaju što je toliko
smiješno - slika Zachove mame kako igra golf.
Osjeća sve mirise - Katin losion s pupoljcima naranče, komadiće čokolade
iz pločice granole, dašak pizze iz kantine. Sve vidi - crvenu ogrebotinu s
unutarnje strane Katinog zapešća dok joj pruža knjigu Meg Gillian, smeđi i
plavi sjaj korica. Sad je sve pred njom: blagi dašak trave dolazi s Otimača,
vonj mokrih novina, narančasti šavovi na Otimačevoj traper-jakni i bljesak
crvenila s noktiju gospođe Diablo kad pljesne rukama. Deset minuta, ljudi!
Privodimo kraju!
Vidi sebe, uzvraća smiješak. Gotovo koketira.
34
 Knjige.Club Books

Oborena je. Doslovno. Prstom je zahvatila rub pločnika i kreće. Stopala

joj gube koordinaciju zbog misli. Centri u mozgu preskaču, a ona je na sve
četiri, dlanovi je peku, koljena bukte. Oni unutarnji zaposlenici koji su je
čuvali na sigurnom već su odavno otišli. Najureni, otpušteni. Tko želi ostati
na nekom nezahvalnom, nemogućem poslu? Tvornica je grad duhova, s
napuštenim zgradama i znakovima IZNAJMLJUJE SE. Suhi joj vjetar zviždi po
turobnoj, praznoj ljušturi.
Uzvratila je smiješak. Koketirala je.
Annabelle je na koljenima. Žena trči preko travnjaka. „Jesi li dobro? Taj
pločnik! Tri sam puta zvala gradske službe.“
Žena je podsjeti na Tracie. Ima sličnu frizuru i iste plave pramenove, ali
ima toplije oči. To je skupa frizura, za razliku od Ginine. Gina ide u Supercuts
i boji sjedine nad sudoperom. Nosi najlonske rukavice koje dolaze u kutiji s
bojom, a crne mrlje još se tjednima mogu naći na
najneočekivanijim mjestima.
„O, moj Bože! Dušo!“ Ženin glas od sućutnog postane uzbunjen kad
ugleda djevojku odrezane kose koja je pala na cesti. „O, Bože. Tvoji
gležnjevi...“
Annabelle gleda. Krv joj curi iz gorućih peta. Žuljevi koje je ignorirala su
popucali. Kilometrima su strugali i strugali o obuću. Nije dobro.
„Želiš li da nazovem nekog? Jesi li okej? Ne bi trebala ni hodati, a kamoli
trčati.“
Annabelle jedva može pogledati ženu. Ne može podnijeti to lice koje ju
podsjeća na Tracie i sve koji je mrze. Ne zaslužuje suosjećanje te žene.
Annabelle ustaje. Otire kamenčiće s dlanova. „Okej sam.“
„Draga! To ne izgleda dobro.“
„To je... bolest. Imam lijekove za to.“
Grozna laž. Žena je sumnjičavo gleda. „Trebaš li prijevoz? Još pola sata ne
moram po sina u školu.“
„Hvala vam, ali bez brige! Živim iza ugla.“
„Ako ti tako kažeš.“ Žena je odahnula. Zapravo se povlači. Annabelle
može samo misliti što žena vidi. Krvavu, opsjednutu djevojku s frizurom
luđakinje. Ima pravo biti prestrašena.
„Vidimo se. Hvala još jednom!“ kaže Annabelle.
Šepa i, Isuse dragi Bože, neizdrživa vrelina diže joj se uz noge. Dlanovi je
peku od pada.
Nastaviti dalje izgleda malo poremećeno. Jako poremećeno. Naravno da
to zna. Ne treba joj dr. Mann da joj to kaže.

35
 Knjige.Club Books

Čak je i Annabelle teško to razumjeti. Ali, u srcu i duši to osjeća svakim

bolnim i gorućim korakom: nedjelo mora biti kažnjeno i ovo je dio njezine
kazne.

36
 Knjige.Club Books

M ajko mila“, kaže djed Ed. „Izgledaš kao Vinnie Lucchese kad je Gino
na njega nahuškao psa. Idemo kod doktora.“
„Hrana. Voda.“ Annabelle se sruši na tapeciranu klupu kampera.
U glavi joj tutnji od iscrpljenosti.
„Da, evo i to ćemo.“ Pruži joj punu bocu. „Potražit ćemo ambulantu. Isuse,
krvariš na sve strane. Daj da ti dam ručnik.“
Ručnik je s djedovog putovanja na slapove Niagare. Ima i reljefnu
fotografiju slapova koja je trebala visjeti kao ukras nad ogradom kamina.
Drži mokri ručnik na gležnjevima, dok djed Ed dodaje gas i kreće. No, od
dodavanja gasa kamper se ljulja i polako dosiže pedeset i pet na sat. Sve se
trese: lonci, tave, Annabelleine očne jabučice. Nešto u pećnici klizi i lupa pa
opet klizi.
„Aa! Broccolo! Zaboravio sam isključiti zite9. Možeš li dosegnuti pećnicu
sa svog mjesta?“
„Jao, jao, joj.“ Nakon polumaratona koji je upravo istrčala, muka joj je od
same pomisli na hranu. Za nekoliko sati će umirati od gladi, ali sad bi
povraćala od samog mirisa hrane.
„Sa svog mjesta! Jesam li rekao da se mičeš? Rekao sam, ne mrdaj! Imaš
sreće što te nisam odveo u bolnicu i ostavio tamo.“
U malom su šumarskom gradiću Edgewicku. Ljudi žive svoje uobičajene
živote. Ona se sjeti svijeta. Izgubila se u vlastitoj glavi, duboko u sjećanjima.
Izgubljena je u svemiru boli, a svijet izgleda jako udaljeno. Ali, pogledaj - sve
je kao i obično.
Ambulanta je kraj benzinske pumpe i trgovine stočnom hranom. Kad joj
dr. Ohari čisti rane, boli za popizditi. Ne može se to drukčije reći.
„U slučaju visoke temperature ili ako se zagnoji, želim te vidjeti ovdje. Ne
moram ni reći da bi trebala prekinuti dok se ne oporaviš. Koristi antibiotičku
kremu ispod labavog zavoja. Zamijeni zavoj ako se namoči ili uprlja.“

9 Vrsta talijanske tjestenine

37
 Knjige.Club Books

„Gnojenje ili visoka temperatura“, ponovi djed Ed. Annabelle čvrsto

žmirne od bolova. Koncentrira se na mržnju prema riječi gnoj.
„Shvaćaš li dugotrajne probleme s kros-trčanjem kakvo si isplanirala?
Oštećenje mišića, oksidativni stres, povećanje srca, oštećenje koljena,
iščašenje kuka i zdjelice... Trebam li nabrajati dalje?“
„Recite joj jer smo sigurni dovrag...“
„Ne znam tko je ovdje glavni, ali...“ Liječnik gleda njezinu kosu.
„Emocionalno blagostanje ključno je za fizičko zdravlje.“
„Hej, samo malo“, kaže djed Ed. Isturi prsa.
„Moraš se sjetiti da je i srce mišić i da može stradati kao i ostali.“
„Recite mi nešto novo“, kaže djed Ed.
„Hvala vam, doktore.“ Annabelle ustaje sa stola. „Dobila sam upute
obiteljskog liječnika.“ Laži joj lete iz usta na sve strane.
„Dobila je upute od obiteljskog liječnika“, kaže djed Ed. Izgleda kao da će
udariti dr. Oharija.
„Onda dobro. Odnesite ovo na šalter.“ Dr. Ohari pruža im recept i brošuru
Upute za njegu rana. „Sretno ti bilo“, kaže kao da priopćava gadnu prognozu.
„Fa Nabla!“ kaže djed Ed čim su izišli. Zgađen drži podlakticu preko prsa.
Ooo, ovo je niski udarac: Idi u Napulj, ne mogu te podnijeti.
Annabelle se oslanja o njegovu ruku dok šepa prema kamperu. „Kakav si
ti lažov!“
„Tko? Ja? Ti si! 'Moj obiteljski liječnik.' Bella, Bella, i ti nosiš prokletstvo
Agnellijevih.“
„Prokletstvo Agnellijevih?“
„Slatkorječivi lažljivci. Laž nas uvaljuje u hrpu problema, čupa nas iz hrpe
problema.“
„Mislila sam da ćeš odalamiti dr. Oharija.“
„Meh. Ne zamaram se njime.“
Ali, Annabelle zna da se malo ipak zamara. I ne samo zato što je dr. Ohari
dirnuo u snažni ponos djeda Eda. Dr. Ohari djeda ispunjava brigom. Čitava
ova stvar ga ispunjava brigom. Kao i Otimač i Seth Greggory. Annabelle mu
to vidi na licu. Ali, djed Ed nije samo nemarni čuvar s ludom ženom u rukama.
Annabelle zna da je sve proračunao. Bira ono za što misli da joj daje najbolje
šanse za preživljavanje. Nije to lak zadatak dok ona u rukama drži granate.
„Sad bih mogla jesi te zite ravno iz tave.“
„Cure to ne rade.“
Djed se vratio točno na mjesto s kojeg su išli doktoru. Možda je
slatkorječiva lažljivica, ali neće varati. Parkirani su uz cestu. Te noći, dok

38
 Knjige.Club Books

kamioni jure kraj njih, svjetla im bliješte, a kamper se trese i drhti od njihove
snage. Oni su komete i meteori, koji gore kraj njezine kapsulice; prže joj kožu
dok pokušava spavati. Prže i žigošu slike na njezine mrežnice: bijesni
vriskovi, tužno zavijanje, sporo, žalobno puzanje automobila. Skršena
ramena Roberta i Tracie. Neizreciva krivnja. Pogrešnost njezinog postojanja.
Srce joj i dalje pumpa krv. Srce joj svakodnevno gura, stišće i pumpa litre
i litre tvari života. Sutradan: opet. Sutradan: opet i opet. Ona je kriminalka.
Čarape su joj isprane, ali i obojene ružičasto dok se suše na vratima
kupaonice. Ugleda ih - dva nepomična, bijela duha lebde blizu stropa.

39
 Knjige.Club Books

1. Iako srce teži oko tristo grama, zdravo srce svaki dan ispumpa više
od sedam i pol tisuća litara krvi.
2. Količina krvi koju srce tijekom života ispumpa jednaka je količini
vode koja bi istekla iz posve odvrnute kuhinjske slavine tijekom
četrdeset i pet godina.
3. Recimo to drukčije: srce će tijekom prosječnog života ispumpati
oko 250 milijuna litara krvi. Dovoljno da se napuni dvjesto vagona.
4. Unatoč svoj toj sili i snazi, u tijelu se nalazi samo oko pet i pol litara
krvi. A ako izgubiš samo dvije litre - bocu Coca-Cole - gotovo je.

Annabelle je obećala i mami i djedu Edu da će se odmarati nekoliko dana,

da će pričekati i da neće trčati dok joj žuljevi ne zacijele.
Ali, nosi prokletstvo Agnellijevih. Slatkorječiva lažljivica.
Pokreće je i nešto što je izvan ikakvog smisla. Pokreće je bezrazložna sila.
Zovi to krivnja, stid, potreba za iskupljenjem. Zovi to jeza ili hrabrost. Zovi to
ljudski duh koji se pokušava uzdići.
S obzirom na stanje stopala, možeš to zvati i glupošću. Pa ipak - nazovimo
to onom najiskonskijom željom, suočenom s naizgled potpuno izgubljenim
slučajem.
Jako je, jako teško iskrasti se iz kampera dok ispod tebe djed spava na
klupi na izvlačenje. To zahtijeva malo planiranja. Seth Greggory to bi nazvao
namjera. U ovom slučaju planiranje uključuje poruku koju je sinoć napisala
djedu. Osim toga, spavala je odjevena. Spakirala je stvari dok je djed
prao zube i grgljao Listerineom prije spavanja. Ima energetske pločice, voće
i pecivo s kriškama sira, pa će imati i doručak i ručak.
Treba imati i malo sreće, koja joj se upravo osmjehnula: na stolu vidi čašu
za sok s grimiznim rubom. Druga čaša djeda Eda prije spavanja. Vidiš?
Uznemirava ga. Uglavnom, žestoko hrče. Usta mu zjape poput špilje.
Iskradanje podrazumijeva i neke odvratne stvari - nema pranja zubi, piša
se vani. I, odurno - promjena zavoja i ostavljanje staroga na stubama ispod
vrata kampera. Oprosti mi, kaže unaprijed. To joj je toliko poznat izraz da bi

40
 Knjige.Club Books

ga trebala tetovirati na zapešće ili možda na srce. Noge je umotala u toliko

zavoja da izgleda kao da nosi pancerice. Ako treba, čitavu će dionicu šepati
poput gospodina Giancarla.
U iduća tri dana Annabelle će se vrlo dobro upoznati sa Stazom željeznog
konja. Od ukupne duljine od četiristo osamdeset kilometara na njoj će
provesti sedamdesetak kilometara. Ako je se djed Ed ne odrekne nakon
bijega, srest će ga prvog dana u državnom parku na rijeci
Snoqualmie, drugog na zavoju rijeke Yakima i tik uz cestu Cabin Creek kraj
gradića Eastona trećeg dana, na njezin osamnaesti rođendan.
Nekad je ta staza bila željeznička pruga. Sad je to jedan od najzabačenijih
dijelova države. Vjerojatno neće sresti puno ljudi, samo kojote, goveđe zmije
i nešto još gore.
Ovog jutra, nakon željezničke postaje Cedar Falls, Annabelle trči
poznatom stazom od tucanika obrubljenom stablima, sva je jarko zelena i
žuta s tek propupalim lišćem. Antibiotička krema natrackana po stopalima
blago ih umrtvljuje, pa je jučerašnje vatreno žarenje samo tinjajuće brujanje,
iako je sve steže od viška zavoja. Otpustila je vezice i rastegnuta stare
tenisice da joj pristaju, ali se unatoč svemu osjeća kao trećerazredni zombi.
Brine je nova bol u kuku. Nada se da to nije početak sindroma mrtve guze -
zapravo tendinitisa - na to ih je upozoravao trener Kwan. Morat će ubaciti
nešto čučnjeva i visokog podizanja nogu kako bi ojačala abdomen i gluteus.
Stopala zombija, mrtva guza, duhovi koji je proganjaju - dijelovi nje već
odumiru. Ovo je tek treći dan trčanja. Četvrti, računaju li se sati nakon bijega
od Dick'sa. Čini se jako davno.
Dok se kreće, palcem tapka po vrhovima prstiju. Svjesna je i drugih
bolova i zatezanja u tijelu, sve je potencijalno katastrofalno. Prsa joj se pune
tjeskobom, baš kao što se tonući brod puni vodom - nadire, a zatim se polako
diže. Jutros je proučila rutu i zna što dolazi: grobni mrak željezničkog tunela.
Četiri kilometara potpune tame. Nakon toga čeka je dvadeset kilometara
uzbrdo. Dovoljna kazna? Nema šanse. Ni približno.
Ne vjeruj svemu što misliš, kaže Kat. Ili je to dr. Mann koja je pogleda u oči
i nasmiješi se prije nego dohvati naočale kako bi zakazala idući susret.
Ovo nije dobar, nimalo nije dobar trenutak za poruke. Annabelle gotovo
ni ne gleda mobitel jer je sigurna da je zove djed Ed kojemu bijes izbija na
uši, ili Gina, ili čak Malcolm, s vijestima da je GoFundMe premašio
jučerašnjih četiristo šezdeset dolara. Ali, izuzev Lorette, ovdje je sama. Zvuk
dolaznih poruka je poput utješnog društva.
To je Geoff Graham. Geoff joj je prijatelj. Nekad su bili skupa u kros-timu.
Ima majicu na kojoj piše Kao Jeff, ali Geoff. Međutim, ništa više nije smiješno.
Čuo sam što radiš. To je fantastično.

41
 Knjige.Club Books

Lijepo, ha? Tako lijepo. Ali, poruka udara Annabelle u pleksus. Skoro se
savila.
Annabelle se zaustavlja. Misli da vidi visoki, razjapljeni betonski luk
tunela ispred sebe. Nema bateriju ni naglavnu svjetiljku. Tajming je koma.
Dovraga, tunele. Dovraga, Geoffe-kao-Jeff. Dovraga, Otimaču. Tako je kako
je, govori si Annabelle.
Ta je fraza često utješi. Podsjeća je da prihvaća istinu umjesto da se bori
protiv nje. Ali sad je nekako ljuti. Ponekad je kako je nešto što ne bi smjelo
biti. Nikad nije trebalo biti. Samo je zbog sjebanih razloga sjebanih
generacija, starih razloga, razloga koji ne pristaju u današnji svijet. Ponekad
se čini da je je trebalo odavno nestati i treba ga promijeniti - odmah, prisilno
i ne gubeći ni trena.
Više je nego ljuta. Zapravo, ispunjava je gnjevom kako ljudi mogu
prosvjedovati, vikati, pisati pisma, a opet je ostaje je, i loše, jako loše stvari
još se uvijek mogu dogoditi, dogoditi i dogoditi. Ne postoje riječi za to.
Nevjerojatno je. Lakrdija. Javni biljeg srama.
Sad stoji pred tim glupim tunelom i, uf, mračno je.
„Dolazim po tebe, tunele, a ne ti po mene“, kaže glasno. Pokazuje najgoru
od najgorih gesta koje je naučila od djeda Eda - srednji prsti joj agresivno
strše. Doslovni prijevod: Tako ću te šutnuti da će ti se guzica razletjeti.
Trči. Unutra je. Tunel ima visoki strop i zaobljene zidove, ima dovoljno
prostora za teretni vlak, ali zidovi se približavaju. Premračno je da bi se vidio
kraj. I hladno je. Odjednom se smrzava. Hladni propuh huče cijelim tunelom.
Annabelle zadrhti. Toliko je ledeno i tako totalno mračno da zaboravlja
na bolna stopala, bolnu guzu, a, na trenutak, čak i na srce. Čuje li ili osjeti li
šišmiša, dobit će infarkt. Nešto vlažno pljesne joj na rame, a zatim na obraz.
Sve je više kapanja. Ubrzava.
Stopala joj odjekuju. Koža na rukama joj se ježi. Misli da čuje nešto, a
onda je sigurna da čuje jer je odjednom to na njoj. Jarko svjetlo se približava
i postaje sve veće. Na trenutak vidi kamene zidove oko sebe prije nego je
zaslijepi njegova naglavna svjetiljka. Samo čovjek na biciklu. Kaže veselo i
iznenađeno „Hej, zdravo“, a zatim iščezne. Opet je mračno.
Tri i pol kilometra u mrklom mraku dugo su putovanje. Naravno,
putovala je puno dalje po mjestima koja su puno mračnija od ovog.
Geoff Graham.
Vidi ga te noći. Otvara ulazna vrata. Smiješi se. Kaže „Oho, čips! Hvala.“
Stisnuo je vrećicu od zahvalnosti. „Nitko drugi nije ništa donio. Luzeri.“ Tamo
je glazba...
Ali ne, prije toga.

42
 Knjige.Club Books

Puno prije toga.

Geoff Graham je kod svog auta na parkiralištu Roosevelta. Tamo je s
Trevorom Jacksonom i Zanderom Khanom. Zander dobrodušno gurne Geoffa
pa Geoff njega. Smiju se. Govore glasno. Dok čeka Kat, Annabelle je
naslonjena na Gininu staru Toyotu. Prošli tjedan Roosevelt je u
okružnom prvenstvu izgubio od Srednje škole Ballard, pa je sezona krosa
gotova. Annabelle se vraća redovnom rasporedu rada i volontiranju. Treba
Kat odvesti kući. Kat uvijek kasni, to je iritantno, i upravo to je Annabellein
najveći problem. Bolje da Kat požuri. Annabelle se mora vratiti kući i
presvući se za posao.
Kasna je jesen. Stabla uz pločnik nedaleko od škole - odnedavno plamte
narančasto, crveno i žuto - gube zadnje lišće. Nekoliko ih otpadne dok čeka.
Krajem listopada zrak miriše na dim. Jesen uvijek miriše na logorsku vatru.
Ne može ga ne vidjeti jer dolazi prema njoj. Otimač. Baš je jako visok.
Annabelle je neugodno zbog njega, ali ne zna zašto.
Dva dana joj se nije obratio na mješovitim medijima, onda ga nije bilo i
evo ga sad. Pita se što se događa. Smiješi se kao da mu je nešto na pameti. To
je čini nervoznom. Ali i znatiželjnom.
„Hej“, dovikne.
Geoff pogleda. Uočila je prilično jasno način na koji se Geoff prestao šaliti,
smijati i naguravati. Način na koji gleda Otimača.
Otimač drži ružičastu kuvertu. Čestitku. Čestitku koja ide prema njoj.
Nelagoda raste.
Osjeća... ne zna što. Najsitniji dašak žaljenja. Započela je nešto što će sad
morati poništiti. Možeš se nasmiješiti dečku, a on će pomisliti kako si
zaljubljena u njega, upozorila ju je Gina u šestom razredu nakon Georgieja
Zacharra. To je značilo: Tvoja je zadaća držati dečke pod kontrolom. Dok
gleda tu čestitku kako ide prema njoj, pomišlja da je nekako
zloupotrijebila svoju lijepa-i-draga moć-nemoć. Razmetala se njome
nesmotreno, pustila je na ranjivog iako to uopće nije mislila. Koma je što joj
je moć ponekad nedovoljna, a ponekad previše.
„Za tebe“, kaže Otimač. Onda učini nešto od čega joj je neugodno. I ovako
joj nije ugodno zbog svega što se zbiva, ali ovo je gore. Klanja se. To je jedna
od čudnih radnji koju Geoff Graham, Trevor Jackson i Zander Khan nikada ne
bi napravili jer znaju da je čudna. Zapravo, i Trevor i Zander sad gledaju
prema njoj, ne samo Geoff. A oni su dobri dečki pa zna kako to nije prijetnja
ili podsmijeh, samo - dovoljno je neobično da se začude.
„Opa“, kaže ona. „Hvala ti.“

43
 Knjige.Club Books

Nije sigurna što činiti, ali on izgleda kao da čeka, pa otvara kuvertu. Na
prednjoj strani čestitke je vaza s cvijećem kojem latice otpadaju po stolu i
podu. Unutra krasopisom piše: Iskrena zbrka ljepša je od savršene slike.
On čeka.
Malo je iznenađena jer izgleda kao da je shvatio nešto o njoj, onoj pravoj
njoj. Ne vidi samo djevojku koja se pretvara, kakvom se osjeća većinu
vremena, djevojku koja pokušava biti savršena, savršena, savršena. Barem je
primijetio nešto stvarno što čak ni Will nikad nije, A opet su i poruka i
čestitka previše. Previše je to za ovo srednjoškolsko parkiralište sa sirenama
automobila, smijehom i autobusima koji stoje uz pločnik.
„Neki dan, tvoja košulja...“
Posve je zaboravila. To joj daje neki kontekst, neki način da odgovori.
Kakvo olakšanje. Malo se nasmije. „Aaaaa“, kaže. „Hej, hvala.“
„Nemaš brige.“
Crveni se kao lud. „To je stvarno slatko“, kaže Annabelle. Želi da Kat
požuri.
„Hej, moram ići. Moj bus.“
„Hvala još jednom“, kaže Annabelle. „Stvarno je slatko“, ponovi.
„Vidimo se.“
„Vidimo se.“
Zagrabi prema drugom autobusu, u jednom koraku je na vrhu stepenica.
Autobus odlazi. Trevor ulazi u Geoffov auto i Geoff na rikverc izlazi s
parkirnog mjesta. Zander trčkara u smjeru kuće. Annabelle sprema čestitku
u notes.
Kad se Kat napokon pojavi, Annabelle joj ne kaže što se dogodilo.
Međutim, Annabelle te noći traži Otimača na internetu. Što očekuje da će
pronaći? Nema pojma. Postoje samo fotografije s prijateljima iz stare škole u
Vermontu. Na jednoj fotografiji dečki s naopako okrenutim bejzbol kapama
vragolasto leže na školskom stolu, na drugoj na travnjaku stoji skupina djece
u trorogim šeširima iz razdoblja Američke revolucije. Tu su još i čudna
fotografija s maturalne zabave, mačka koja se igra u snijegu i on s ocem na
streljani, s puškom u ruci. Krupni kadar doručka. On i mama stoje dotjerani
pred nekim finim hotelom. Za dvije glave je niža od njega, a kosa mu je
jednako raščupana.
Annabelle nije drago što sudi o njemu iako ga ne poznaje. Čudan je i što
sad - novi je u školi. Čini se slatkim. Jedina čestitka koju je dobila od Willa
bila je za Valentinovo. Na njoj bigl drži bombonijeru, a ispod piše: Ti si moja
omiljena poslastica. Trebala bi odgovoriti Otimaču na ovu
ljubaznost. Trebala bi ga barem pitati nešto o njemu. Trebala bi biti barem
ljubazna i prijateljski naklonjena.
44
 Knjige.Club Books

Ipak, baca čestitku u smeće u svojoj sobi. Skroz ju je zakopala. Čini se

nedovoljno daleko. Zbog čestitke se osjeća loše. Iznijela je koš i izvrnula ga u
vanjsku kantu za smeće.
„Baci i onaj iz kuhinje“, viče Gina.

***

U tom mračnom tunelu Annabelle jedva diše. Osim šišmiša i vode koja
kaplje, zamišlja stvari na tlu, koje samo čekaju da je zgrabe za gležnjeve.
Zamišlja muškarca, leđima priljubljenog na zid, spremnog zaskočiti je kad
prođe kraj njega. Tamo je pa tamo, a onda ondje, ispruženih ruku. Izmiče
njegovim rukama. Ubrzala je jer je zamislila još jednog muškarca iza sebe
koji je pokušava uhvatiti. Tamo je, negdje iza, ali se približava. Sustiže je.
Mora požuriti.
Opasnost vreba odozgo, odozdo, straga, sa svih strana. Tama migolji i
pokušava je zgrabiti svojim jezivim prstima.
Kad ugleda tračak svjetlosti, što znači da je pri kraju, osjeti olakšanje, ali
nedovoljno olakšanje. Gotovo može čuti muške korake iza leđa.
Krug svjetlosti se širi. Rasvjetljuje se poput zore. Unatoč dugoj traumi
koju je upravo izdržala, osjećaj je poput iznenadnog zagrljaja. Trči još
kilometar i pol, što dalje od ovog užasnog mjesta, a kad ga više ne vidi iza
sebe, polako uspori pa stane.
Spušta dlanove na koljena. Zadihana je. Ispija veliki gutljaj vode. Želi se
osjećati pobjednički jer se suočila s tim vražjim tunelom i pobijedila. Na kraju
krajeva, na suncu je, a temelje ostavila iza sebe. Ali, duboko u njoj netko-
nešto još uvijek je progoni. Nema takvu neposrednost kakvu je imao u
tunelu. Ne čuje muške korake, ne osjeća ni njegov dah na vratu, ali on još
uvijek čeka.
Kako god bilo, osjećaj je trajan. Preživjela je nešto veliko, a kad preživiš
nešto veliko uvijek si, uvijek svjesna da idući put možda nećeš.

45
 Knjige.Club Books

Š
to ću ja s tobom, ha?“ djedu Edu svaki put pobjegne naglasak kad se
uzbudi. Došao je u Ameriku kad mu je bilo dvanaest godina, iz grada
Gallaratea u talijanskoj pokrajini Varese, Svetac zaštitnik Gallaratea:
sveti Kristofor, zaštitnik putnika, djece i samaca, a štiti od oluje, nagle smrti
i zubobolje. Medaljon svetog Kristofora djeda Eda zataknut je u plastičnim
džepiću na sjenilu za sunce u kamperu.
„Che palle!“ Prijevod: Kakva muda.
„Žao mi je“, kaže Annabelle.
„Nije ti žao“, kaže. „Nemoj mi to prodavati.“
„Malo mi je žao.“
Uglavnom je odahnula. Bila je jako sretna kad je vidjela kamper na
dogovorenom mjestu susreta kod rijeke Yakima. Brinula se da bi mogao
poludjeti i ostaviti je na cjedilu. Annabelle je vidjela kako se svađa s Ginom.
Uvijek netko kaže nešto previše iskreno, glasovi se povise, a zatim jedno od
njih ljutito odmaršira. Tjedan dana će se pretvarati da ono drugo ne postoji
iako se vide kad skupljaju poštu. Ali, možda su stvari drukčije s djecom i
unucima jer djedova uzrujanost brže nestaje. Čini joj se kako od njega
dobiva milijun prilika.
„Kako je prošlo?“
„Fino. Dobro.“ Ne želi ga dodatno zabrinjavati istinom. „Boli me guza.“
„Aha? I mene je malo stegnulo u culo. Daj da vidim stopala.“ Ona već
odmotava zavoje. Djed zavapi. „Isuse!“
„Mislila sam da si se bavio pakiranjem ribe. Nagledao si se crijeva.“
„Ja sam bio biznismen. Čovjek od brojki.“
U to je malo teže vjerovati kad mu milijun puta mora reći da je četiri
tisuće tristo sedamdeset i pet kilometara podijeljeno sa šesnaest jednako pet
mjeseci, uzmi ili ostavi.
„Zapravo se osjećam puno bolje, iako i dalje izgleda odurno.“
„Zacjeljuje, Bella Luna.“ Voli kad je tako zove. Luna joj je srednje ime.
Tako se zvala baka. Annabelle je nikad nije upoznala, umrla je kad je Gina
imala sedamnaest. Ali, Annabelle je čula priče. Kako je baka imala ljubavi kao

46
 Knjige.Club Books

petnaest majki. Kako je jednim pogledom mogla djeda Eda staviti na mjesto.
Kako je mogla odagnati malocchio, urokljivi pogled, molitvom i umakanjem
malog prsta u zdjelu vode s nekoliko kapi maslinovog ulja. Annabelle
ponekad misli da se mama i djed svađaju jer su oboje toliko voljeli istu osobu.
„Teško mi je vjerovati da zacjeljuje, ali očito ide nabolje.“
„Ok. Zaveži se. Moramo krenuti. U blizini je državni park. Već sam ga
proučio. Možeš li vjerovati? Provezao se policajac i rekao mi da ne možemo
tamo prenoćiti! U čemu je problem, nešto ću opljačkati?!“
„Dabar“, reče ona.
„Aha! To je manje-više sve što tamo možeš ukrasti.“
„Ne, mislim, pogledaj. Vidim dabra.“
Pokazuje prstom. Evo ga tamo, brzo izlazi iz rijeke. Nestaje u grmlju, a
onda se opet vraća noseći veliku granu koja izgleda prevelika za njega.
„Težak teret“, kaže Annabelle. Dabar poteže i povlači. Ono što pokušava
izvesti izgleda nemoguće. Ruku na srce, ne djeluje baš jako bistro čim je
izabrao nešto tako veliko. “Zašto je uzeo baš tu?“
„Mi ne znamo što radi, ali on zna što radi“, kaže djed Ed.

Šteta je što moraju krenuti. Rijeka je vijugava i živopisna, kao s

fotografija. Savršena stranica kalendara. Snijeg se otapa, bijeli brzaci
iščezavaju sa slikovitih stijena, a proljeće je obasjalo poslijepodne slatkim,
žutim svjetlom. Sve je tu; znanost, ljepota i priroda, ali bez zbrkanih stvari
ljudskog svijeta. To je jedan od onih trenutaka kad zamišljaš kako
sve ostavljaš i ostaješ ovdje. U posljednje vrijeme Annabelle ima puno takvih
trenutaka. Naravno, zbog Setha Greggoryja svi su samo fantazija.
Kamper tutnji i tetura na odlasku. Državni kamp nije primamljiv poput
rijeke. Šumovito je i sjenovito, još uvijek ima i zimske vlage. Djed Ed nalazi
njihovo mjesto i povlači ručnu kočnicu.
„Gle! Ljudi kampiraju. Ožujak je i ledeno hladno. Ne mogu vjerovati.“
Annabelle na trenutak zaboravi s kim razgovara. Prije nego je do njih
kupio kuću u Freemontu, djed je godinama putovao zemljom i noćio na
mjestima poput ovog. Sad je veseo i ozaren kao da je dobio na lotu.
„Tu je tulum“, kaže i pucne prstima. „Viva Las Vegas!“
„Opa, totalno si živnuo.“ Annabelle pogleda kroz prozor. „Sve što vidim
su neki zatvoreni šatori i kamper s registracijom 'Neka Portland bude čudan'.
To su vjerojatno žderači granole u bijegu pred zakonom.“
Djed podigne obrvu.
„Zaboravi što sam rekla.“

47
 Knjige.Club Books

„Stranci su prijatelji koje još nisi upoznala“, kaže djed Ed. Velikog nosa,
zalizane kose i u trenirci Seahawksa zvuči poput drage gospođe Parsons iz
Doma za starije Sunnyside, a ne kao djed Ed. „Pozvali su me na koktel.“
„Oni? Tko?“
„Gospođa s kamperom. Vidio sam je dok sam popodne provjeravao
kamp.“
„Opa. Sredi ih, majstore.“
„Večera je u pećnici. Posluži se. Idem se presvući.“
„I bolje ti je.“ Na gornjem dijelu trenirke piše Vlasništvo Seattle
Seahawksa, a izgleda da ju je koristio kao kombinaciju majice i pregače.
„Trebala bi se spremiti i poći sa mnom.“
„Jedva se držim.“
„Ima nekog tvojih godina. Unuk. Iz Portlanda.“
„Ne, djede.“
„M' daj...“
„Prekini. Bez momaka.“
„Bella. Što sam rekao, da se noćas udaješ? Ne. Rekao sam dođi, pozdravi,
budi prijateljski nastrojena. Budi dobra susjeda.“
„Bez momaka. Nema šanse.“
„Zauvijek ćeš zatvoriti taj dio života? Ha, sestro Marijo?“
„Ne želim više razgovarati o tome.“
„Kako želiš.“
Izlazi iz kupaonice nakon dobrih pola sata. Dovraga! Nosi crne hlače i
svečanu košulju, a miriše kao da ga je napao kolonjski tvor. Kosa je začešljana
tako da sakrije slušni aparat.
Pucne prstima i vratašca kampera treskom se zalupe.

***

Annabelle sve boli. Rasteže se, fokusira na gluteus kako bi smanjila bol u
kuku. Iz pećnice vadi djedovu tavu, podiže foliju i s nogu jede pečenu piletinu
s krumpirom i ružmarinom. Još uvijek nije skinula prljavu odjeću, ali umire
od gladi. U posljednje vrijeme je stroj, energija unutra, energija van. Voli se
osjećati kao stroj. Bilo bi divno da si od metalnih dijelova koji nemaju
osjećaje, samo posao koji treba obaviti.
Annabelle jede i provjerava poruke. Nagomilale su se. Ima čak i nešto e-
mailova. To se događa kad odustaneš od života. Uzvraća pozive.
„Carl Walter me odvezao do Dick'sa i pokupili smo tvoj auto“, kaže Gina.
„Imamo sreće da ga nije pokupila policija.

48
 Knjige.Club Books

Zvala sam upravitelja, 'nema problema' kaže, ali Carl Walter je danas još
u Boiseu. Napokon sam dobila gospođu Garvey. Ostavila sam toliko poruka i
razgovarala s toliko tajnica, rekao bi čovjek da je guverner, a ne ravnateljica
Srednje škole Roosevelt. Opravdala je neopravdani izostanak. Nemoj se
ljutiti, ali prošli sam tjedan zaboravila nazvati jer sam, znaš, puno
razmišljala. Još je rekla kako se nada da ćeš biti na svečanoj dodjeli diploma,
da bi izostanak bio nesretan, s obzirom na situaciju i kuži sve to, ali kakva
kuja! Nesretan. Imala je muda reći zajednica treba...“
Annabelle je prestala slušati. Nestala je na riječi zajednica. Mama je voli i
ona voli mamu - iskreno, bez nje nikad ne bi uspjela - ali ponekad želiš da
nestanu čak i ljudi koje voliš. Ne zadugo, ne zauvijek, samo dovoljno dugo da
malo odahneš.
Annabelle gleda kroz prozor kampera. Pala je noć. Pita se što sad radi
onaj dabar. Vani je sablasno. Preko puta vidi kamper iz Portlanda, osvijetljen
i blistav poput mjeseca.
„I bla, bla, još nečeg, još ničeg, baljezganje, baljezg, baljezg, ali rekla je da
je okej, ako se vratiš do dvadeset i drugog rujna...“
„Što?“
„Seth Greggory. Čuješ li ti mene? Ovo je važno.“ „Prošao je veliki kamion,
pa nisam mogla čuti.“ “Rekao je da možeš napustiti državu. Brinula sam,
znaš.“ “Okej.“
„Jel' to dobro?“
„Okej.“
„Ne moraš se otresati, Annabelle. Mm, sad se nosim s cijelim tvojim
životom. Stigao ti je paket s Amazona...“
„O, da. Sjećaš se? Flomasteri koje sam trebala za školu. Vratit ću ti novac.
Još bolje, dat ću ti pristup mom računu.“
„Nema potrebe! Bit ćeš doma nakon Idaha, što, za dvanaest dana?“
„Kako to misliš bit ću doma nakon Idaha za dvanaest dana?“
„Kako to misliš kako to mislim? Djed je rekao da ste se složili kako ćete
samo prijeći granicu s Idahom i da te onda vozi doma.“
„Prokletstvo Agnellijevih. Lagao je.“
„Kako to misliš lagao je? Nije mogao lagati!“ Vrišti. Annabelle je morala
maknuti telefon s uha. „Jedini razlog zbog kojeg pristajem na ovo ludilo je
zato što ćete biti doma za manje od dva tjed...“
Neko šuškanje. Mamin glas je utišan, iz daljine se nešto buni riječima koje
ne može razabrati .
„Ne brini, ja ću je srediti“, kaže Malcolm.
„Bože, Malc, što si joj napravio, stegao je u kravatu?“

49
 Knjige.Club Books

„Šest stotina“, kaže.

„Šest stotina što?“
„Šest stotina dolara! GoFundMe.“
„Zezaš. Pravo bogatstvo.“
„Pa, dvjesto je došlo od Claire i Thomasa, tvojih bivših šefova u Essential
Bakingu. A nisi li radila s onim starim tipom, Ginacarlom?“
„Gospodin Giancarlo. Iz Sunnysidea.“
„Sigurno njegova kći. Jennie Giancarlo, sedamdeset i pet dolara. Ako ne
računamo što si dosad potrošila, sa sedamsto dolara vjerojatno možeš samo
do pola Idaha, ali tek smo pokrenuli priču.“
„Malcolm, imam onu lovu za fakultet.“
„Ne kužiš? Ljudi žele pomoći.“
Ne može ovo više slušati. Dobrota bivših šefova, kćeri gospodina
Giancarla, nepoznatih - podiže val stida u kojem se može utopiti.
„Annabelle, jesi tu?“
„Tu sam.“
„Nemoj paničariti, ali kad za tri dana dođeš u Wenatchee, imaš intervju s
Ashley Naches iz Srednje škole Wenatchee. Poslat ću ti njezin broj. Nazovi je
kad si sat vremena od nje i čekat će te u školskoj knjižnici.“
„Što? Zašto?“
„PR kampanja tvojih odnosa s javnošću.“
„Mojih odnosa s javnošću?“
„Olivia. Zach se bavi financijama. Ja pokrivam logistiku.“
„Stvarno ne trebate to raditi.“
„Dogovorili smo strategiju i s gospođom Hodges napravili plan.“ Gospođa
Hodges: predaje poslovanje i savjetnica je za program DECA10 u Rooseveltu.
„Naglasila je potrebu za publicitetom i Olivia je sva u tome. Ashley Naches
iz srednje Wenatchee je prva osoba kojoj se Olivia javila i ova je skočila od
sreće što ima priliku razgovarati s tobom.“
Annabelle uzdahne. „Male! Što se tu uopće može reći?“
„Što se može reći? Zezaš me?“
Annabelle je muka u želucu. „Ne želim raditi PR. Znaš što mislim o svemu
tome.“ U trenutku je prebaci. Vijesti. Novinari, mediji. Dani kad nije mogla
izići iz kuće, čak i da je htjela. Dani kad je telefon zvonio i zvonio sve dok ga
nisu isključili.
Stop!

10 Američki obrazovni program za mlade lidere, od 1946. provodi se u više država svijeta
50
 Knjige.Club Books

„Annabelle, to je Trubljica grimizne pantere, a ne CNN.“

„Malc, ne mogu.“
„Možeš. Moraš. Ovo je preveliko da bi samo ti bila važna.“
„Kvragu! Dobro.“
„Morat ćeš se prijaviti u ured...“
„Rekla sam dobro! Smislit ću nešto.“
Malcolm nije samo genij; ima marljivo, uporno strpljenje kornjače koja
prelazi pustinju. On joj je i prijatelj. „Mama i ja ćemo te sutra iznenaditi za
rođendan. Znam koliko mrziš iznenađenja, zato glumi iznenađenost.“
Voli je. Nije se trebala otresti na njega. „Hvala, guzonjo.“ „Prestani biti
idiot.“
Annabelle sluša njegovo ozbiljno disanje. „I ja tebe volim“, kaže mu.

Iako je cijeli dan bila sama, želi biti sama još neko vrijeme. Drago joj je
što je obavila pozive. Nema ni najmanju želju pogledati društvene mreže,
zaviriti što rade prijatelji. Svijet je nestao. Ili je barem privremeno nestao taj
svijet, a ona je u drugom, onom koji se čini pravi i star; onom koji ide i ide,
bez obzira na to što se događalo na tom inače bučnom mjestu. Ondje se mogu
dogoditi i strašne i beznačajne stvari. Dok ovdje dabrovi još uvijek naokolo
vuku grane. E, to je plan koji ima smisla jer funkcionira već milenijima.
Skida prljavu odjeću, ispire je i vješa. Ulazi pod tuš. Pa, neku vrstu tuša -
crijevo koje držiš nad sobom. Spušta se topla voda.
A tada - o , sranje, sranje, sranje! - topla voda se spušta, zar ne?
„Ijaojoj!“
Vrišti. To je zapravo više od vriska, takav zvuk ispusti zec kad ga zgrabi
orao. Drži crijevo odmaknuto od tijela kao da iz njega curi kisela kiša. Peče je
na leđima kod kopče grudnjaka, na vratu gdje je etiketa, pod grudima i sa
strana gdje ju je grebala majica.
Nije vidjela oznake. Gleda svoje tijelo. Ojedine se zapravo i ne vide, ali
sutra hoće. Trebala je biti pametnija i ne trčati u širokoj majici - k tome i
pamučnoj. Sad ima ogrebotine gdje god je tkanina strugala i strugala po koži.
Jako se nagnula kako bi oprala isjeckanu kosu, ali svejedno peče kad joj i
samo kap vode padne na oguljeni vrat gdje je strugala etiketa.
„Jao. Jao. Jao!“
Pažljivo izlazi. Suši se tapkanjem. Peku je i gležnjevi, ali ne tako strašno
kao jučer. Tijelo joj gori. Ona je nakupina rana. Svježe rane, stare rane, rane
u različitim fazama boli i cijeljenja.
Pita se hoće li ikad čitava zacijeliti.

51
 Knjige.Club Books

To je nešto što se, vjerojatno, svako ljudsko biće pita u ovom ili onom
trenutku.
Penje se na ležaj. Pušta plahtu - jaj, joj, juj - da pažljivo padne preko nje.
Namješta alarm, zatim se okreće od telefona. Ne usudi se gledati na sat. Ne
može podnijeti brojeve koji se kreću naprijed, pet do šest, šest do sedam,
sedam do osam. Jedanaest do dvanaest.
Ako gleda, vidjet će vrijeme kako ide naprijed do dana kad će napuniti
osamnaest. Užasnog dana kad će biti još godinu starija.

52
 Knjige.Club Books

1. Znak srca datira još od prije ledenog doba, kad su ga kromanjonski

lovci crtali na špiljskim slikarijama.
2. Kao znak ljubavi taj se oblik prvi put pojavljuje na slici iz 1250.
godine. Na njoj muškarac kleči i predaje svoje srce ženi. Izgleda više
kao češer nego oblik koji danas znamo.
3. U srednjem vijeku oblik srca se koristio za prikaze latica ljiljana,
listova smokve i oružje, tj. strijele.
4. Bartolomeo Colleoni, talijanski vojskovođa iz 15. stoljeća, na grbu je
imao naopako okrenuto srce kao simbol svojih testisa.
5. Oblici srca... simboli ljubavi, seksa i nasilja.

„Budi se, Bella Luna!“ kaže djed Ed. Zvižduče veselu rođendansku
pjesmu.
Već je budna. Budna je već neko vrijeme. Zatvara Moleskine, stavlja
jastuk na glavu. Užasava se današnjeg dana kao što se užasava svih velikih
dana - svih rođendana, ne samo njezinih - i Dana zahvalnosti, Božića, svih
događaja poput godišnjica, promocija, diploma.
Puno je dobrih razloga za biti usred ničega. Ali, ovo ne može izbjeći,
osamnaesti rođendan. Svi će biti usiljeno veseli. Trudit će se oko nje, što
znači da će se morati potruditi zbog njih, a to će biti teže od današnjeg
trčanja.
Pripremi se, skida jastuk s glave. „Njušim slaninu“, kaže. „Stvarno njušim
slaninu?“ To je njezin prvi dar prvom daru djeda Eda. Glas joj je prepun
zadovoljnog iznenađenja.
„Moja Bella Luna voli slaninu.“
Zvoni joj telefon. Mama, Malcolm i Carl Walter pjevaju Sretan rođendan
ti! Drugi poklon njihovom poklonu - glas joj je presretan i zahvalan.
Kad prekine, vidi tri poruke i e-mail čestitku od Tog Gada Oca Anthonyja.
Raspjevana vjeverica drži žir sa svjećicom. Nedostaješ mi. S ljubavlju, tata.
Olivia je nazvala kasno sinoć: Znam da je ovo težak dan. Drži se. Ima osam

53
 Knjige.Club Books

notifikacija od ljudi koji objavljuju na Facebook-stranici koju više ni ne

koristi. Broji. Još šesnaest sati prije nego se može smatrati da je dan prošao.
Spušta se ljestvama s ležaja, a djed joj pruža veliki pužić s cimetom u koji
je zabodena svjećica. „Opa! Odakle ovo?“
„Posebna poslastica od prijatelja.“
Prijatelja? Shvati da nije čula djeda Eda kad se sinoć vratio. Nema pojma
koliko je bilo sati. „I, tko su ljudi s kojima si pio koktele?“
„Dawn Celeste i njezin unuk. Iz Portlanda su. Ona je udovica. Zajedno
putuju zapadnim državama.“
„Rekao si da je mojih godina? Pa, zašto nije u školi?“
„Trebala si poći sa mnom i pitati ga sama, ako te baš toliko zanima. Vidi
ove bebice. Pune i sočne.“
„Pužići s cimetom ili udovica? Dawn Celeste - zvuči kao staro hipijevsko
ime.“
„Pa i jest staro hipijevsko ime. Promijenila ga je iz Delores Carpenter u
Dawn Celeste kad joj je bilo sedamnaest. Vidi, napravio sam ti i pahuljastu
kajganu. Mangia, mangia, prije nego se dobre stvari ohlade.“
Annabelle nosi majicu bez šavova koja štiti tijelo od vlage, a skinula je sve
etikete. Iz tube istisne zadnje mrvice Aquaphora, razmaže ih po izranjavanim
dijelovima, zatim preko toga lijepi flastere. Trebat će joj Body Glide11, ali
ovdje ga vjerojatno neće naći. Morat će se snaći s vazelinom dok ne dođe do
nekog većeg grada.
Tog je jutra iznad Staze željeznog konja nebo plavo. Podsjeća je na nebo
pod kojim je sjedila gledajući Willov trening lakrosa. To je nijansa plave
kakvu je nosio na slici iz djetinjstva, koja uokvirena stoji na polici Robertove
i Tracieine velike sobe. To je nijansa plave spavaće sobe Katine mame Patty.
Kad ti je čak i nebo podsjetnik, imaš problema, zna to Annabelle. Tuga je
posvuda. To je biće za sebe. U tišini hoda pokraj tebe, zlobno te zaskoči, štipa
te cijelu noć i ne da ti spavati. Od plavog neba ti se niz obraze slijevaju suze.
Sretan rođendan, Belle Bottom, kaže Kat.
Sjećaš se prošle godine? Ne znam kako ću ovo izdržati.
Sat po sat.
Ponekad je sat čitava vječnost, ponekad je sekunda.
Ponekad je sat gospođe Ysidro, kaže Kat. Smiju se. Vidiš? Imaju jezik koji
nastaje iz zajedničke prošlosti. Sat više matematike gospođe Ysidro bio je
vječnost.

11 Hipoalergijski balzam za tijelo koji ne upija vodu i znoj

54
 Knjige.Club Books

Katin smijeh - najbolji je. Smije se poput malog djeteta. Čitava se unosi u
taj smijeh i gubi se u njemu. To je smijeh koji te uništava svojom potpunosti.

55
 Knjige.Club Books

***

Zadnja dionica Staze željenog konja je ravna, ravna, ravna. Pravi

rođendanski poklon iz snova.
„Hvala, Loretta“, kaže Annabelle.
Ovaj se put ne treba pretvarati da je presretna. Osjeća uzbuđeno
olakšanje.
Ravno je, ali kako napreduje, shvaća da staza nije u najboljem stanju.
Skreće kroz stjenovitu livadu gdje, skrivene u visokoj travi, još uvijek može
vidjeti tračnice. Tlo je neravno. Ako razmišlja o stopalima, definitivno će se
srušiti. To se događalo kad je u kantini nosila pladanj s ručkom. Kad
je svjesna stvari s kojima balansira, prolila bi piće ili bi val variva u Ivar'su
pljusnuo iz zdjelice.
Sad se vidi na isti dan prošle godine kako nosi pladanj s ručkom. Za
stolom su svi njezini prijatelji. Svi je gledaju dok se približava, a ona zna kako
to znači da su joj pripremili iznenađenje, pa je prolila vodu po salati.
„Sretan rođendan!“ viče Kat. „Znam da ne voliš velika iznenađenja, pa je,
za sada, ovo malo.“
„Tko ne voli iznenađenja?“ pita Carly Trevor.
„Ljudi koji nisu dobili dobra iznenađenja.“ To je milijunti razlog da voli
Kat. Mudra je poput ljudi koji su preživjeli svakakva sranja.
„Čokoladu, čokoladu, čokoladu, molim.“ Zander skuplja ruke i gleda u
strop kantine gdje mora biti bog rođendanskih torti.
„Da, baš, nemoj joj reći da je torta ili nešto slično“, kaže Zach Oh.
Kat vadi dvoslojnu ljepoticu iz skrovitog mjesta pod stolom. Sretan 17.,
Belle Bottom. „Ta-da.“
„Ekipa! Ovo je tako slatko!“ Annabelle nije očekivala ništa do vikenda i
slavljeničkog izlaska.
„Koliko glazure“, kaže Sierra Kincaid. „O, moj Bože. Morat ću biti dobra
ostatak tjedna.“
„Samo uživaj“, kaže Kat.
„To! Čokolada!“ vikne Zander, kao da je upravo pronašao vreću novca sa
svojim imenom. „Rub je moj.“
„Umm, samo daj“, kaže Sierra.
Pjevaju. Kao svi dobri prijatelji, njezino ime zamjenjuju uvredama.
Nakon što su tanjuri završili u smeću i svi se spremaju za nastavu, Kat
otvara ruksak. „Želim ti ovo dati sad, na tvoj pravi rođendan.“
Poklon je prekrasno umotan u debeli zeleni papir i povezan vrpcom s
uzorkom duge. Annabelle mrzi što će ga uništiti otvaranjem.

56
 Knjige.Club Books

„Prekrasno je.“
„Samo odmah poderi“, kaže Kat.
Kad Annabelle vidi što je unutra, pritisne na grudi. „Oh, jao. Hvala, hvala
ti! Obožavam ga. Baš obožavam.“
Stvarno. Prinosi ga nosu, udiše bogatu, tamnu kožu. Oduvijek je htjela
Moleskine kakav ima Kat. Kat zapisuje rečenice koje želi koristiti u svojim
kratkim pričama. Annabelle ne zna što će zapisivati u svoj.
„Sad smo blizanke“, kaže Kat.
Staza postaje okrutna dok izlazi s livade. Polako se uspinje sve dok
Annabelle nije visoko, visoko gore. Stijena ispod nje naglo propada. Ovo ipak
nije lagan dan.
Annabelle tetura i stenje, osjeća zatezanje u butinama i listovima,
pritisak u plućima. Ispred nje staza obrasla grmljem vodi prema čudovištu.
O, jao. O, jao, jao, jao. Željeznički most. Djeluje nesigurno jer je napravljen
od starih drevnih balvana. Nesigurno se diže nad jako, jako dubokim tlom.
Morat će ga prijeći. Više nema tračnica što su se nekoć pružale preko mosta,
ostale su samo tanke drvene grede.
Most drži niz spojeva u obliku slova A, koji ne izgledaju dobro. Tamni su
i stari. Izgledaju trulo i nesigurno. Na početku Staze željeznog konja vidjela
je znak s natpisom PLAN POBOLJŠANJA STAZE, ali je mislila da će
skrenuti prije nego stigne do uništenih dijelova.
Vidi narančaste zastavice privezane za razne stupove. Podnice su
izvađene, a rukohvat je mjestimično obnovljen. Može vidjeti novu, svijetlu
jelovinu na tamnom pohabanom drvu. Još gore - dijelova rukohvata uopće
nema.
Želudac je steže kad pogleda dolje.
Isuse. Ovo ne izgleda sigurno. Nimalo. Ni u ludilu. Gina bi doživjela
infarkt da ovo vidi. Annabelle ga možda upravo sad doživljava. Prsa joj se
stežu od pogleda na zjapeće praznine mosta pred njom.
„O, Loretta“, kaže.
Loretta šuti. Da, i Annabelle bi šutjela samo kad bi ovo odradila.
Annabelle tapkajući spaja palac s vrhovima prstiju, jedan za drugim.
Napetost škrguće i bruji.
Treba li brzo pretrčati opasni most ili hodati oprezno polako? Vjerojatno
bi se jednostavno trebala okrenuti i otići. Polako znači manje šanse da će
zakoračiti na neku trulu gredu i pasti u smrt; brzo možda znači stići na drugu
stranu prije nego se sve skupa sruši. Vratiti se znači propast.
„Bio bi zatvoren da je opasan“, kaže glasno.
Ali gledaj ti to, kaže si tiho.

57
 Knjige.Club Books

To joj je jedan od najvećih problema, zar ne? Procjena opasnosti? Nije li

se zbog toga i uvalila u ovu zbrku, na ovo mjesto gdje na osamnaesti
rođendan čudno i nestvarno stoji sama na visokom, trulom željezničkom
mostu?
Opasnost zbunjuje. S jedne strane, tu je mama koja joj je govorila kako
svaka cesta koju mora prijeći, svaki auto u kojem se vozi, svaka nova osoba
predstavlja smrtni rizik. Rečeno joj je da se kao djevojka mora čuvati 50
posto ljudske vrste i toga je neprestano svjesna. Spremna se tog sjetiti svaki
put kad auto uspori uz nju dok hoda ili kad je nečiji otac vozi kući nakon
čuvanja njegove djece. Svaki put kad je čekala na autobusnom stajalištu, kad
je bila na tulumu s dečkima i cugom ili kad je jednostavno bila sama, uvijek
je bila jako oprezna. Lako zaboraviš da neki ljudi ne žive tako. Dio ljudi uopće
rijetko tako razmišlja. Samo idu okolo bez straha, čekaju na autobusnim
stajalištima i idu na tulume.
Ali što bi trebala napraviti kad, osim oprezna, moraš biti ljubazna i
spremna pomoći? Dati upute vozaču automobila koji je usporio kraj tebe, biti
pristojna s ocem djece koju si čuvala, biti srdačna i zabavna na tulumu? A
neki dijelovi toga nisu bili logični. Većinu vremena si okej. Teško je
dobro čuti kroz zujanje stalnog opreza. Nije mogla reći kad jest, a kad nije
bila u opasnosti. Onaj glas iznutra koji kaže Sad, da, to je to, odlazi! bio je
prigušen pomiješanim porukama. A zatim i... možeš se bojati posve krivih
stvari.
Jer, naravno, bilo je i drugih kritičnih trenutaka njezinog prošlogodišnjeg
rođendana. Tog su dana najgori, posve pogrešni dijelovi sjeli na mjesto, a nije
to ni znala. Tog dana sat je počeo otkucavati.
Annabelle trči. Žuri preko prijelaza. U redu, žuri koliko može, ali i gleda
kud korača. Nervozni znoj slijeva se s nje, srce joj lupa od užasa. Pokušava ne
gledati dolje, ali dolje je posvuda. To je zastrašujuća adrenalinska
kombinacija, kad si istovremeno neustrašiva i bojiš se.

58
 Knjige.Club Books

Č
uo sam da je ovdje dobro“, kaže djed Ed. Restoran se zove Big Chuck's,
a na krovu ima kotač zaprežnih kola. Čuje se zujanje autoceste. Djed se
pravi da samo njih dvoje idu na rođendansku večeru, a Annabelle se
pretvara da ne vidi Ginin auto na parkiralištu. Zapravo, jedva čeka ući. Umire
od gladi. Mogla bi pojesti tri ili četiri odreska.
Zato misli na Sierru Kincaid i neke cure iz škole koje popiju dva gutljaja
jogurta, pojedu mrkvu i kažu da im je dosta. Ponekad je i Annabelle to radila
jer bi trebala biti mršava, nježna i ženstvena, čak i kad tvoje tijelo nije ništa
od toga, čak i kad bi bila gladna. Od vrtića je slušala ohrabrujuće poticanje
kako djevojčice mogu sve, a opet je bilo gutanja jogurta i mrkve. Kao i cura
koje jedna drugoj odmjeravaju tijela, a i dečki gledaju i prosuđuju. Na mrkvi
i kritikama teško je biti sve što možeš biti.
Annabelle se osjećala čudno jer, otkad je počela trčati, osjeća neku
promjenu s tijelom i hranom. Već je bila „u formi“, ali je počela shvaćati da
mora hraniti jakost želi li biti jaka. Energija i snaga unutra, energija i snaga
van.
„Iznenađenje!“ viču Gina, Malcolm i Carl Walter kad uđe s djedom.
Zapravo, Carl Walter se samo neugodno smiješi. Nije od glasnih pokazivanja
po restoranima. Tip je čovjeka koji je tih sve dok ne gleda sport na TV-u.
„Iznenađenje!“ viču i Angie Morelli O'Brien, Ginina najstarija prijateljica,
i njezin muž Patrick.
„O, moj Bože. Ljudi! Teta Angie, tetak Pat! Otkud vi?“
„Kći Anne Lazzarini udaje se u Wenatcheeu pa smo mislili usput svratiti
na večeru. Nećemo ostati.“ Cmakće Annabellein obraz. „Sretan rođendan,
dušo.“
„Mi ostajemo“, upozorava Malcolm.
„Dođi, ljubavi moja. Zagrli me“, kaže Gina. „Sretan osamnaesti, dušice.“
„Mama! Tako sam sretna što vas vidim. Kakva duga vožnja, samo zbog
ovog. Kako to misliš, ostajemo?“
„Mislila si da ćemo propustiti tvoj rođendan? Prenoćit ćemo! Uzeli smo
dvije sobe u Sleepy Innu. Mislili smo da si se zaželjela pravog kreveta. Da se
počastiš.“
59
 Knjige.Club Books

„Ja ne želim pravi krevet. Imam pravi krevet“, kaže djed Ed. „Novac ne
raste na stablu.“
„Već si mi rekao“, kaže Gina. „Tebi nisam uzela sobu, okej? Čula sam te
jasno i glasno. Škrtica si, stari.“
„Nisam škrt, štedljiv sam.“ Malo je škrt. Skuplja paketiće kečapa po
restoranima brze hrane, a po restoranima sa stolova krade staklenkice s
pekmezom.
„Vidi svu tu krasnu hranu!“ Angie Morelli O'Brien baci jelovnike pred
Ginu i djeda Eda kako bi ih ušutkala.
„A što kažete na neko pivo?“ pita Patrick O'Brien.
„Pivo? O'Brien, u kakvu si se to obitelj oženio? Vino, vino!“ djed je opet
sav sređen. Miriše kao da je eksplodirala tvornica Acqua di Parme.
„Mama i Carl plaćaju svoju sobu, a GoFundMe našu“, Malcolm kaže
Annabelle.
„Opa, to je sjajno, Malc.“
Tu je odrezak, a i prženi krumpir nabijen u folijske vrećice. Evo i
kukuruza s blistavim maslacem i kristalke s rajčicama. A evo i poklona: nove
teniske i paket majica koje ne upijaju vlagu od tete Angie i tetka Pata, novi
pojas za hidrataciju od mame, sunčane naočale i krema za sunčanje sa
zaštitnim faktorom 45 od Carla Waltera, hrpa čarapa od djeda Eda, kutija
energetskih pločica, energetske žvake i proteinski prašak Cytomax Energy od
Malcolma. Tri stika Body Glidea od Zacha i Olivije.
„Čekaj“, kaže mama.
Još jedan poklon. Annabelle otvara poklopac sićušne kutijice. Medaljon
svetog Kristofora - zaštitnika putnika, čuvara od oluje, iznenadne smrti i
zubobolje. Sveti Kristofor je u lepršavim haljama i na ramenima nosi dijete.
Piše sv. Kristofore, čuvaj nas. I stvarno je lijep. „O, mama. Hvala ti. Hvala
svima.“
Ima sve što joj trenutačno treba. Tu joj je obitelj, a danas je razvalila Stazu
željeznog konja. I, unatoč očajanju zbog današnjeg dana, osjeća se sretnom.
Tako sretnom. Annabelle zna da to nikad ne smiješ zaboraviti.
Nakon što je puhnula svjećicu na golemom sladolednom kupu, djed
počinje mahati rukom.
„Tu smo!“ Možda je organizirao još jedno rođendansko iznenađenje.
Annabelle pokušava vidjeti kome maše, ali teško je s njezinog mjesta.
Konobari uzimaju narudžbe za deserte, a tetak Pat hoda okolo, inzistirajući
da svatko dobije što želi budući da on plaća račun.
Starija žena s dugom, sijedom pletenicom i lepršavom ciganskom
haljinom ide prema njima, a iza nje dečko, otprilike Annabelleinih godina.

60
 Knjige.Club Books

Totalni je kliše hipija Portlanda i Seattlea: smeđa kosa mu je zbrka kovrča, a

nosi sako na pruge koji izgleda kao da je stigao iz Caritasa, šal i
torbicu prebačenu preko prsa.
Rođendansko iznenađenje, a-ha.
Ubit će djeda Eda. Nije ju briga koliko je dobar prema njoj od rođenja. Da,
vodila ga je u vrtić na pokaži-i-ispričaj12.
Da, nosio je papirnati šešir s bolnom elastičnom uzicom pod bradom na
svakoj rođendanskoj zabavi koju su ikad imali. I za Valentinovo im je slao
čestitke s ubačenih pet dolara, bez obzira gdje se u tom trenutku nalazio. Ali,
umlatit će ga njegovom vlastitom vrećom brašna Caputo.
Djed Ed odjednom je duša zabave. Obrazi su mu rumeni, ali to je možda
od vina. „Dawn Celeste, svi ostali!“ kaže kao da pjevačica u Vegasu izlazi na
pozornicu. Možda bi svi trebali pljeskati. Predaje Annabelle pladanj pužića s
cimetom pokrivenih celofanom. Još jedan pladanj pužića s cimetom! Bože,
koliko ih netko treba, iako su ukusni? Stvarno, stvarno ukusni! Ukusni poput
onih u Essential Baking Companyju gdje je nekad radila. Annabelle žali
dečka, unuka, koji slijedi Dawn Celeste u haljini iz doba vodenjaka. Sigurno
mu je jako neugodno i osjeća se poniženo.
Ali, ne čini se da mu je neugodno ni da se osjeća poniženo. Blag je poput
seoske ceste i, sranje, što to radi? Nešto joj pruža i smiješi se. Poklon?
„Hej.“
„Hej“, kaže ona.
„Ja sam Luke Messenger.“
„Annabelle.“
„Znam. Čuo sam što radiš. To je sjajno. Ovo je za tebe.“
Kaseta, nešto što više ne viđaš, privezana za walkman vezicom za cipele.
Žica slušalica pohabana je kao da se koristi godinama.
Luke se smiješi. Sranje, sranje, sranje! To je jedan od onih osmijeha od
kojih ti srce poskakuje, smiješak koji kaže da imate tajne.
Malcolm vijuga obrvama gore-dolje. I njega će ubiti. Dobit će večeras, bit
će ugušen vlastitim jastukom iz Sleepy Inna.
Djed priča kako su se sreli u kampu. Dawn Celeste svima govori da je
umirovljena socijalna radnica i vječita lutalica, a Luke je student na pauzi.
Prije nekoliko tjedana krenuli su iz Portlanda, a idu kamo ih raspoloženje

12Show-and-tell praksa je koja je u SAD-u, Kanadi, Velikoj Britaniji, Australiji i na Novom

Zelandu uobičajena u dječjem vrtiću i prvim razredima osnovne škole. Djeca od kuće
donesu neki predmet ili dovedu člana obitelji i predstave ga razredu. Time se malu djecu
poučava vještini javnog govora.

61
 Knjige.Club Books

odvede. Djed govori stvari od kojih se Dawn Celeste smije. Izgleda kao da se
puno smije. Nokti u sandalama su joj u boji mandarine. Prehladno je za
sandale. Gina se smije vještačkim osmijehom talijanskih grofica s
renesansnih slika. Luke Messenger samo sjedi prekriženih ruku na jednom
od crvenih tapeciranih stolaca Big Chuck'sa, miran poput zalaska sunca.
Nakon nekog vremena teta Angie i tetak Pat moraju krenuti i zabavi je
kraj. Puno je zahvaljivanja i opraštanja, Sretan rođendan, dušo i Čuvaj se.
„Hej, hvala još jednom“, kaže Annabelle Lukeu Messengeru. Barem može
biti pristojna.
„Nema problema. Nadam se da će ti se svidjeti.“
„Kamo ti i baka idete dalje?“
„U Idaho.“
„O, sjajno. Dobar provod.“
Sjajno, sjajno. Baš sjajno. Idaho! Njihov Idaho. Ubit će, ubiti, ubiti djeda
Eda.

Ispada da neće morati. Kad su svi otišli, Gina povuče djeda za rukav.
„Stari, moramo razgovarati.“
Razgovaraju kod neispravnog uređaja za prodaju cigareta. Gina maše
poput lika koji na uglu prodaje madrace, a djed izgleda bijesno. Čuje riječi
poput obiteljska proslava i stranac i Annabelle i Znaš kako se osjeća i Ohani,
Gina, Kriste. Isto tako i Idaho, lažljivac i Isuse, Gina, ne možeš je zaustaviti.
Malcolm srče ostatke kole, uglavnom otopljeni led. Carl Walter sjedi s
njima za stolom. Kaplje tekućinu na smotane ovojnice slamki kako bi se
papirnate zmijice izravnale.
„Dug dan“, kaže.
„Hvala što ste potegnuli dovde“, kaže Annabelle.
„Hej, zadovoljstvo mi je.“ Čini se da to i misli.
U sobi u Sleepy Innu Malcolm je dosadan kao stjenica. Annabelle se
raširila po krevetu u pidžami na majmune. To joj je omiljena pidžama jer
majmuni plutaju u svemiru plavog flanela. To su majmuni-astronauti, lutaju
beskonačnim svemirom, a najbolja su im lica. Izgledaju nervozno. Usta su im
razvučena u ravne, zabrinute crte, a tako se i osjećaš kad si vlastiti planet i
radiš nešto što se čini da je puno preveliko. Bio je ovo iscrpljujući dan i treba
se odmoriti za sutra, ali Malcolm ne prestaje zapitkivati sa svog kreveta i
snimati je mobitelom. Unosi joj se u lice.
„Što je najteže kod trčanja dvadeset i pet kilometara dnevno?“
„Odbij, Tarantino.“
„Radije bih bio Wes Anderson. Odgovori na pitanje.“
62
 Knjige.Club Books

„Najteži dio kod trčanja dvadeset i pet kilometara dnevno je tvoj dosadni
brat s kojim se moraš nositi nakon trčanja dvadeset i pet kilometara
dnevno.“
„Uozbilji se, Annabelle.“
Iskrevelji mu se.
„Što se nadaš postići svojom misijom?“
„Nadam se da ću otkriti novi planet s tragovima života. Spavaj.“
„Annabelle. Ma daj.“
„Sto? Iscrpljena sam. Idi oprati zube.“
„Nakon svega što se, mmm, dogodilo, zašto trčiš od Seattlea do
Washingtona, Annabelle Agnelli?“
„Nešto moram napraviti.“
On isključi kameru. „Idem spavati.“
Čuje ga tamo, u kupaonici Sleepy Inna, četkicom trlja zube. Ozbiljan je i
predan perač zuba. Sam je svladao sve roditeljske obaveze u kojima je Gina
malo aljkava. Čak zube čisti koncem. Tijekom tjedna je u krevetu točno u pola
deset, dopušta si čitanje od pola sata, do deset se gase svjetla. Jede brokulu
bez imalo prigovora. Piše Multivitamin na popis za kupnju pričvršćen
magnetom na hladnjaku.
Kad su večeras ugasili svjetla, Annabelle osjeća da joj je brat budan, a
vjerojatno i on osjeća kako ona leži budna jer se u mraku sobe začuje njegov
glas. Mračno je, koliko može biti uz crveno svjetlo detektora dima i
povremenog naleta svjetla izvana, s ceste.
„Sretan rođendan, Annabelle“, kaže.
„Hvala, guzonjo.“
„Žao mi je što su se mama i djed posvađali.“
„Nije trka.“
„Žao mi je što je djed doveo onog tipa.“
„U redu je. Nije mislio ništa loše.“
„Žao mi je zbog...“ Tišina. Izvan sobe, u hodniku se čuje klepetanje
ledomata. „Svega.“
„I meni.“ Ne da joj se govoriti kako mu nema zašto biti žao, da nizašto nije
odgovoran. Ne da joj se jer su oboje kronični ispričavatelji, a kronični
ispričavatelji znaju da je žao mi je samo tuga zbog općeg stanja svijeta.
Annabelle i Malcolm još dugo leže u mraku. Tako je iscrpljena, ali daleko od
sna. “Hej, guzonjo.“
„A-ha?“
„Kako je u školi? Onaj Derek te još uvijek gnjavi?“

63
 Knjige.Club Books

„Ne Derek, nego onaj drugi, Sean.“

„Žao mi je, Malc.“
„Jednostavno je glup.“
„Nije fizički nasilan kao Derek?“
„Njah. Samo je debil. Neki ljudi će uvijek biti glupi i zli.“
Ovo je istina, prava istina, ali je ovo njezina zadnja misao na osamnaesti
rođendan: toliko toga je uništila tolikim ljudima.

64
 Knjige.Club Books

1. Malo, sasušeno srce desetogodišnjeg sina Marije Antoinette čuva se u

kristalnoj urni u francuskoj crkvi. .
2. Srce poljskog kompozitora Chopina prošvercano je iz Pariza u staklenki
s rakijom i pohranjeno je u crkvi u Varšavi, odakle su ga ukrali nacisti
prije negoli je napokon vraćeno.
3. U crkvi kraj Fontane di Trevi u Rimu izložena su balzamirana srca
dvadeset i dvojice papa.
4. Mumificirano srce svetog O'Toolea bilo je izloženo u kovčegu u
katedrali Krista Kralja sve dok ga netko nije ukrao.
5. Postoji neka čudna opčinjenost srcima bez tijela.

Dan i pol Annabelle trči po brutalno vrućoj cesti, WA 970, preko Cle
Eluma. Guši se u glatkom, ljepljivom Body Glideu. Svaki kamion koji prozuji
kraj nje iskustvo je blisko smrti. Ovako se sigurno osjećaju oposumi, oni koji
uspiju prijeći cestu. Znojno olakšanje, plus hladni strah od kojeg ti se
nakostriješe dlake na rukama.
Slijedi beskrajna ravnica oranica koja se proteže poput žutog mora.
Nakon dva dana stiže na šumarski put. Loretta je nastavlja zabavljati
nazivima: Pumina klisura (uf), Ranč rike (lijepo), Put košnica (divno), Potok
Swauk (gdje je 1873. otkriveno zlato, pročitala je jutros). Napokon, danas se
počinju pojavljivati farme pa benzinske crpke i trgovine stočnom hranom,
što znači da će se uskoro pojaviti i grad. Dnevna dionica je pri kraju i sve što
želi su hrana, voda, odmor i pauza od monotonije današnjeg dana. Ugleda
uvijek dobrodošli obris kampera, parkiranog na prilazu Parka mobilnih kuća
Squilchuck.
„Možemo ostati, besplatno je“, kaže djed Ed.
Brzo su otkrili da im je najveći problem gdje parkirati za noćenje. Ne
možeš samo tako, bilo gdje, zaustaviti kamper i spavati. Čak i ako nisu vidjeli
upozorenja o privatnom posjedu ili obavijesti šerifa, većina autocesta ima
vrlo uske bankine, a noću je takav mrkli mrak da bi se svaki automobil zabio
u njih. Zato sad Malcolm, koordinator logistike, i Zach, financijski direktor,

65
 Knjige.Club Books

svakog dana organiziraju noćenje i navečer joj šalju poruke s detaljima. Djed
Ed pruža Annabelle bočicu vode s otvorenih vrata kampera.
Čep je već skinut. Usvojili su tu rutinu. Otpija velike, zahvalne gutljaje.
Djed Ed sjedi na stubi. Uzima komadić drveta i nož.
„Ti rezbariš?“
„Što, u čemu je problem? Moram imati zanimaciju dok čekam.“
„Mislila sam da samo djedovi brđani to rade, ne Talijani. Što će to biti?
Izgleda kao veliko rakunovo govno.“ Annabelle zna. Vidjela ih je već na
gomile.
Ignorira je. „Jesi li poslala poruku curi iz školskih novina?“
„Nije mi dobro.“
„Dobro ti je.“
„Boli me trbuh. Nazvat ću Oliviju i otkazati.“
„Che cavolo!“ Prijevod: Kakav kupus!
Annabelle zove Oliviju, ali ne odgovara. Trenutak kasnije Annabellein
mobitel zuji, stiže Olivijina poruka. Ne otkazuješ. Nazvala sam Ashley Naches
i rekla joj da stižeš za sat vremena.
Bolesna sam, odgovorila je.
Na ekranu bljesne Zachova poruka. Dobro ti je. Sjećaš se debate, drugi
razred? Srebro, srce.
Grr! Okej, u redu!
U drugom srednje, prije natjecanja u debatiranju, Annabelle je rekla
gospođi Lehwalder da je boli trbuh i da mora kući. Gospođa Lehwalder
održala joj je motivacijski govor i dala joj lijek za umirenje želuca pa je
Annabelle osvojila medalju.
„Požuri“, kaže djed. „Trebaš li se naći s nekim, nađi se.“

***

Osjeća pravu bol u želucu dok prolazi hodnicima Srednje škole

Wenatchee. Problem je u tome što svaka srednja škola izgleda kao i sve druge
srednje škole. Pogađa je neonska rasvjeta, hodnici s poredanim ormarićima,
miris znoja, jabuka iz vrećica za ručak i kuhanja iz kantine. Osjeća i sve druge
stvari koje se mogu naći u bilo kojoj srednjoj školi - odvažnost, nesigurnost,
samosvijest i pretvaranje. Po zidovima su polijepljeni veliki plakati. Na njima
su fotografije s košarkaških utakmica i natpisima AJMO PANTERE! U školi je
izrađivala plakate poput ovih. Sierra, Josie Green, ona i druge cure.
Uglavnom cure, zbog čega misli kako bi dečki trebali izrađivati
plakate idućih nekoliko stoljeća dok se rezultat ne izjednači.
Vidi Otimača kod...
66
 Knjige.Club Books

Stop!
Kod stuba, tamo je Otimač...
Stop!
Unatoč fizičkoj boli posljednjih tjedana, Annabelle shvaća kakvo je
olakšanje biti u šumama, na oranicama, čak i na autocestama. Razumije zašto
dr. Mann uporno predlaže jogu i meditaciju. Zanemare li se slike koje vrište
i tuku, sve su to načini bijega. Sve je ovdje podsjetnik. Nema pojma kako je
uopće uspjela biti u školi. Pa, istina je da nije uspjela, zar ne? Ne bi bila ovdje
da je uspjela.
Stop! Otvorena vrata učionice u kojoj pred sobom može vidjeti Otimača
na mješovitim medijima.
Stop! Još jedna otvorena vrata drugog sata s Otimačem, zimski kvartal
naprednog engleskog.
Stop! Ormar s peharima, ošine je sjećanje kako s Willom hoda po njegovoj
školi. Pokazuje joj svoje ime na plaketi s pobjede na državnom lakros-
prvenstvu. Besmrtni, kaže. Sve dok ne maturiraš i juniori ne postanu seniori. I
oni pobjeđuju, a ti ispadaš.
Stop! Knjižnica, u kojoj se nalazi s Ashley Naches.
A i knjižnica izgleda baš kao i knjižnica u njezinoj školi. Na ulazu su dugi
pult i police knjiga. Ima stolova s računalima i plakata ČITAJ po zidovima.
Unutra je jedan učenik, krije se od života. Stol s četiri stolice. Može se vidjeti
kako sjedi uz Otimača s Destiny i Lauren K. (koja je uvijek Lauren K. kako bi
se razlikovala od Lauren Shates, koja je uvijek samo Lauren). U knjižnici su
tijekom naprednog engleskog, hvata je za prste ispod stola, a ona mu
dopušta.
Dopušta mu, vidiš? To je bilo nakon čestitke na parkiralištu, nakon
rođendanskog poklona, ali um joj poskakuje i prikazuje prizore.
Još uvijek osjeća njegove prste. Topli su dok drže njezine. Ne smeta joj.
Dopušta mu i to joj se sviđa.

***

Annabelle je nervozna. Tapka palcem po vrhovima prstiju ispod

knjižničnog stola, što Ashley Naches ne može vidjeti. Osjeća se laganom
poput medaljona svetog Kristofora u džepu hudice.
Ashley stavi mobitel između njih kako bi snimila razgovor, a ima i
spiralni blok za bilješke. Ashley Naches je temeljita poput novinara CNN-a
koji intervjuira predsjednika države.
„I, kako se osjećaš sad, na pola puta kroz državu Washington? Tvoja
glasnogovornica, Olivia Ogden, rekla je da si prošla gotovo...“ Provjerava u

67
 Knjige.Club Books

bilješkama. „Dvjesto i pedeset kilometara.“ Njezina glasnogovornica!

Annabelle se zamalo nasmije. A onda pomisli na Oliviju u orkestru, uvijek
prva stolica. Olivia je papirićima u boji odvajala svaki sat prema osobnom
sustavu prioriteta, a Minecraft igra kao demon.
„Dvjesto trideset. Osjećam se... ne znam. Luda, poremećena. Ne, čekaj.
Nemoj to zapisivati.“
„Okej“
„Molim te, nemoj to zapisati.“
„Neću.“
Knjižničarka stoji uz stol s računalom i gleda ih. Učenika koji se skrivao
natjerala je da ode, kao da Annabelle ima pojas s eksplozivom na prsima.
Annabelleine ruke počinju se znojiti. Može samo nagađati kako im je što je
tu.
Opet pokušava. „Osjećam da je ovo najteža stvar koju sam ikad
napravila.“ Ali naravno, i to je pogrešno. Trčati 4 345 kilometara je ništa u
odnosu na ono što je prošla i ono što je čeka. „Hm, čekaj. Nemoj to pisati.“
„Okej.“
„Reci samo... Ne znam. Umorna. Odlučna. Nisam baš sasvim odlučna, ali
ljudi to žele čuti.“
„Vjerojatno“, kaže Ashley Naches.
Ima još pitanja. Koliko će trajati? Kako je trenirala? Što se nada postići
jednom kad dođe u D. C.?
Ashley Naches ne pita o Otimaču. Ne pita je ono što sve stvarno zanima:
Kako je?
„Smijem li te fotografirati?“ pita Ashley.
O, Bože. Annabelle nije predvidjela ovaj dio. Nema šminke. Već se stanjila
od trčanja. Jagodice su joj utonule poput starih jastuka na kauču. Kosa joj još
uvijek izgleda kao da ju je odrezala zatvorenih očiju. „Okej. Valjda, okej.“
Ashley ustaje. Nosi traperice i majicu s leptirom od šljokica. Pretila je, ali
samopouzdana. Majica joj je dovoljno uska da zagrli sve obline. Ajmo, Ashley!
Voli svoje tijelo! misli Annabelle. Ashley se odmiče unatrag sve dok nije pod
posterom Vrhunske knjige za proljeće. Sagne se, okine nekoliko fotografija
Annabelle, koja nije sigurna treba li se smiješiti ili ne. Osmijeh se čini
nepristojnim.
Ashley Naches uzima ruksak i blok. Intervju je gotov. Knjižničarka
zaključava vrata iza njih iste sekunde kad odu.
„Moram do svog ormarića, pa...“
„Svakako. Pa, zbogom“, kaže Annabelle. „Hvala ti.“

68
 Knjige.Club Books

Sad je Ashley Naches netremice gleda. Ashley Naches ima tople, tamne
oči i gleda njima ljubazno u Annabelle. “Jesi li, hm, okej?“
Kako odgovoriti na ovo? Neugodni trenutak tišine u kojem Annabelle
traži odgovor. „Zapravo nisam.“
„Hoćeš li biti okej?“
Annabelle slegne ramenima. „Ne znam.“
Tad Ashley Naches radi nešto neočekivano. Grli Annabelle. Privija
Annabelle na svoje velike grudi. Kad se odvoje, Annabelle vidi da su Ashleyne
oči mokre od suza.
„Bok“, kaže Ashley Naches.
„Bok.“
Annabelle gleda Ashley dok odlazi. Umjetnih kristala ima i u V na
stražnjim džepovima traperica. Annabelle se pita kako je to biti Ashley
Naches, djevojka koja se nada da će zablistati. Ashley će sad ići kući, mami i
tati, ili samo mami, ili samo tati, ili baki, ili dvjema mamama ili bilo kakvoj
obitelji. Bit će problema pod tim krovom jer problema ima pod svakim
krovom. Ali, neće nositi krivnju kakvu nosi Annabelle. U njenoj budućnosti
nema Setha Greggoryja i zbog toga Annabelle spopada čežnja, jaka, jaka
čežnja da bude Ashley Naches u svjetlucavim trapericama i da ide kući
prema bilo kakvim problemima koje ima. Ashley Naches, koja hoda kući, žali
djevojku koju je maločas intervjuirala.
Annabelle mora izići iz vražje Srednje škole Wenatchee. Odguruje vrata i
vani je opet proljeće. Evo djeda i kampera, čekaju na parkingu. Baš je
odahnula kad je vidjela kako je njezin novi život - u kojem i trči i bježi - još
uvijek tu. Hvala Bogu, mora proći još jako puno kilometara prije
Setha Greggoryja. Računa. Ima još više od 4 000 kilometara između sebe i
onog što je čeka.
A onda ih ugleda. Skupinu mladića na komadu travnjaka sa skulpturom
željezne pantere u središtu. Jedan od njih drži ruku na panterinim leđima,
kao da su frendovi koji su otkrili pravo značenje prijateljstva. Trojica ostalih
stoje blizu, smiju se i razgovaraju. Jedan od njih ima traper-jaknu poput
Otimača. Ramena su mu uvučena od sramežljivosti i pažljivo gleda druge,
kao da procjenjuje kako bi trebao reagirati.
Samo tako, on je tu.

***

Ovdje je. Otimač, u toj jakni, hoda prema kući istih spuštenih ramena.
Annabelle vozi. Sluša glazbu i od dobre pjesme ispunjava je odvažnost.
Prošlo je nekoliko dana od čestitke i pokušava biti prijatelj. Razgovarali su
na nastavi. Ispričao joj je kako pokušava sam naučiti svirati gitaru, o svom
69
 Knjige.Club Books

psu imena Marty, koji se može zavući u svaki zaključani ormarić. Ona je
njemu ispričala o slučaju kroasana s bademima u Essential Baking
Companyju prošlog vikenda i kako je gospođa Chen pobjegla iz Doma za
starije Sunnyside, pa su morali zvati policiju. Iznenađujuće je zabavan. I
zna sve cool kulturalne reference zbog čega se osjeća priglupom. Kao
legendarna scena plesa u Paklenom šundu, reći će, a ona nema pojma što to
znači.
Nakon njezinog početnog izbjegavanja Willa, ipak su dovršili ples
prekida: bilo je pregršt ljutitih telefonskih poziva, poziva s dugim minutama
šutnje, kao i onih možda bismo trebali, da, trebali bismo. U posljednje se
vrijeme dani bez kontakta povezuju u trajnost. Njezin je život kakav je bio,
samo bez Willa - škola, posao, prijatelji, obitelj, trčanje. Pa sad Annabelle
pokušava biti veća i jača. Trenira za drugi maraton u studenom, vikendima
trči jako duge dionice i pokušava biti otvorena za sva nova iskustva.
Otvorenost i nova iskustva su sjajna jer se od toga osjeća kao da ide
naprijed, dok istovremeno služe i kao Jebi se, Wille te Vidi sve te stvari koje
sad ne znaš o meni, Wille.
Ugasi glazbu, zaustavlja se uz Otimača i spušta staklo. „Hej. Kamo si
krenuo?“
„Kući. Pobjegao mi je autobus.“
„Upadaj. Trebaš prijevoz?“
„To bi bilo super.“
Glavom gotovo udara o krov automobila. Noge je savio poput skakavca.
Mali prostor između njih odjednom se ispuni vrućinom, obrazi su mu rumeni
i osjeća se dječački miris vlažne vune i taj zapah nečeg, možda trave.
U autu ubrzo postaje čudno. Sad kad je tu, Annabelle nema pojma što bi
mu rekla, a gotovo može čuti kako mu se zupčanici razgovornih napora
okreću u glavi. Puno se meškolji, traži nešto po džepovima jakne kao da je
obuzet važnim poslovima. Odjednom je ispunjava žaljenje što je zastala. Vidiš
što se događa kad si impulzivna? čita si bukvicu. Često si čita bukvicu. Kao da
u vlastitoj glavi živiš s okrutnim učiteljem iz internata.
„I, kamo?“
„Ravenna Park?“
„Može.“
Svaki put kad joj netko uđe u auto, Annabelle počne voziti kao idiot. U
redu je dok vozi sama, ali sad skoro promašuje znak STOP i ubrzava kod
gospođe koja čeka na zebri. Nije samo on nervozan.
Opet uključuje glazbu kako bi prikrila neugodnu tišinu. „Mogu li
pogledati tvoju zbirku?“ Pokazuje na njezin mobitel.
„O, Bože. Samo daj. Ali zanemari Raffija.“
70
 Knjige.Club Books

„Hej, dječja nostalgija, kužim.“ Vrti i komentira. Jedno je shvatila - zna

puno o glazbi. „Sviđa mi se, sviđa mi se, ne znam, nikad čuo...“ kaže. „Hej, The
Clash! 'Jedini važan band'.“
Opet nabacuje kulturalne reference koje ne shvaća, u to je sigurna.
„Ukrala od mame.“
„Hej, starci imaju dobru glazbu! Nije sve Lady in Red.“
„Hmm. Nikad to nisam čula.“
„Šališ se! Što, nisi u sladunjavim sranjima iz osamdesetih? Mogu li pustiti
The Clash?“
„Naravno.“
Police and Thieves.
„Stihovi Juniora Murvina - fenomenalno“, kaže. Pjeva uz pjesmu, o
narodima koji se bore, oružju i mecima. Misli da ga možda zanima oružje, što
je u njezinom svijetu rijetkost kao kad netko kaže da ga zanima
srednjovjekovno slikarstvo. Jednom je ispustio ruksak iz kojeg je ispao
katalog oružja, a ima i onu fotografiju sa streljane. Tko ima oružje u Seattleu?
Nitko kog poznaje. Oružje se čini tako strano i ludo agresivno. Ovdje se ljudi
ispričavaju kad se slučajno s nekim sudare u prolazu.
Otimač njiše glavom u ritmu, a ona svira bubnjeve po volanu. Kad dođe
refren uglas pjevaju Oh, yeah. Ona se zabavlja.
„Ova“, kaže on. „Siva s Volvom.“
„Opa, lijepa kuća.“ Velika, stara, drvena kuća s početka 20. stoljeća, tik uz
park. Ima najmanje tri kata i jednu od onih zaobljenih kupola koja bi bila
savršena za pisanje zadaće. Netko od njegovih roditelja mora biti ozbiljan
vrtlar. Svojevrsni miš-maš cvijeća djeluje nabacano, ali je itekako pomno
promišljen.
Ona isključuje glazbu.
„Hej, hvala na vožnji“, kaže on.
„Nema problema.“
Gleda je ravno u oči i ona gleda u njegove. Nije sramežljiv i možda mu se
više ne sviđa. Naravno, zbog toga je zanimljiviji i on je... kako to objasniti?
Drukčiji. Čudan. Možda je poput vrata kroz koja nikad nije prošla. Možda bi
čudno bilo zanimljivo. Will definitivno nije čudan. Možda čudno znači
problematičnu prošlost ili neku u kojoj nisu roditelji poput Roberta i Tracie,
iako je i ovdje Volvo.
Mogla bi ga poljubiti. Mogla bi vidjeti kako je to pa onda nikad više to ne
ponoviti. Misli da bi je mogao poljubiti. Ali, on to ne čini. Samo se iskobeljao
iz auta i jedva primjetno mahnuo.

71
 Knjige.Club Books

Što se dogodilo nakon toga, pa, upravo o tome razmišlja kad vidi tog
dečka kraj skulpture pantere. Jer se nakon tog dana počeo družiti s
Annabelle i njezinim prijateljima. Njezino ga je odobrenje uvelo u krug
prijatelja, što je užasno samo po sebi - „uvođenje“ i „odobravanje“ nadmoćnih
ljudi. Bila je jedna od njih, nadmoćnih ljudi. Šetala se naokolo u privilegiji
vlastite popularnosti, a da o tome uopće nije razmišljala. To je bila greška.
Nakon dana kad ga je vozila kući, sjedio je s njima na ručku. Geoff Graham
pozvao ga je da svira gitaru srijedom navečer kad njegov bend Shred nastupa
u praznom Caféu Hombre. Kat je pomogla Otimaču s esejom o Grimiznom
slovu. Svi su mogli reći da mu se Annabelle sviđa. Njoj se sviđalo sviđanje.
Nije to sviđanje bilo nešto veliko, sve dok nije postalo veliko.
Čak i nakon što se priključio društvu, Otimač je stršio na način koji je
teško objasniti. Annabelle ga je znala uhvatiti kako promatra nju i njezine
prijatelje, baš kao sad dečko na travi, pokušavajući biti siguran kako ne čini
ništa čime bi se isključio iz društva.
Annabelle se baci na vrata kampera, zalupi ih za sobom. „Vozi me
odavde“, kaže.
Djed Ed sjedi u vozačkom sjedalu, uz spušteni prozor sluša NPR i rezbari.
„Izgleda da si preživjela paparazze.“
„Knjižničarka je sve potjerala.“ Okej, pretjeruje. Svi su bili usamljeni
dječak koji je čitao Dinu.
„Zaključala je vrata. Jedva je dočekala da odem.“
„Bella Luna, nije ti palo na pamet da ti je možda pokušavala pomoći? Sve
je izbacila kako bi ti imala privatnost. Da bi ti bilo ugodno, capisce?“
Ona se namršti. Djed govori iste stvari kao i dr. Mann. Da njezina
percepcija iskrivljuje stvarnost. Da to čini njezina krivnja.
„Nagazi“, kaže djedu.
I on krene. Mali drveni rakun sklizne s konzole i otkotrlja se pod sjedalo.
Lupka svaki put kad skrene, čak i u najblažem zavoju. Kotrljanje, tup.
Kotrljanje, tup.
Buka u njezinoj glavi je gora. U njoj se kotrljaju i lupkaju tisuće drvenih
rakuna. Sve što želi je vratiti se kamo sad pripada: na stazu. Gdje je jedini
zvuk koji čuje zvuk vlastitih koraka, Lorettin umirujući glas, žubor potoka,
cvrkut ptica, škripa i rušenje stabala te povremeni jezivi životinjski zvukovi.
Na stazi čuje i svoje srce - njegovo kucanje u krivnji. Ali, tamo vani može
samu sebe zavarati. Ne dokazom kretanja prema naprijed. Ne zvukom
unutarnjeg sata koji je približava užasu onog što je čeka. Nego monotonim
zvukom kamiondžijskog radija. Namjernim udaranjem kopita. To je drevni
ritam bubnjeva, star kao vrijeme.

72
 Knjige.Club Books

A
nnabelle je upravo skrenula na East Morris Road, uz granicu savezne
države Washington, kad se sve pretvorilo u sranje. Isprike na izrazu,
ali samo je jedan dobar način za to opisati. Dugoočekivani marker
utrke nije joj donio veselje kakvo je očekivala. Ne. Nakon tri i pol tjedna
prvog mjeseca trčanja, odjednom je malodušna. Puno više nego iscrpljena.
Zgađena, ojađena i bolna od sve te ludosti.
Za ime Božje, pogledaj oko sebe. Što vidi? Upravo tako! Ništa. Ničeg. Nula.
Ništa osim ravne ceste i suhe trave. A što je tamo ili ondje? Isto, isto, isto! To
je cijeli kontinent suhe, žute trave. Hej, čekaj - ima znak ŽELJEZNIČKI
PRIJELAZ, napola srušen, kao da ni sam više ne može stajati uspravno. Ima i
uzbudljivih, tankih metalnih stupova s bljeskajučim svjetlima na vrhu, pa
vozači neće završiti u jarku zbog mrklog mraka ili puke dosade. O, ček' malo.
Gle! Opa, predivno. Preuzbudljivi narančasti grm. A i najsitniji obris
stabala daleko, daleko naprijed. Doduše, moraš jako škiljiti kako bi ih
primijetio.
Dodaj i vrućinu. Dodaj zagušljivu vrućinu koja ti znojem natapa leđa i od
čega smrdiš poput špiljskog čovjeka. Ubaci opako prženje u listovima koje ti
ne prestaje već tjedan dana. Dok ti želudac grči strah od propasti. Dodaj
činjenicu da je ovo - upravo ova slika, žuto i suho - sve što gledaš danima
i danima i danima. Dvadeset i sedam dana preciznije, od kojih svaki izgleda
manje-više kao prethodni. Mjesec koji je samo prvi od četiri i pol. Dobra
vijest: to je uglavnom zasluženi pakao.
Ali, više je razloga zbog kojih se sve na ovom mjestu pretvorilo u sranje.
Tu je križanje. Molit ću lijepo - više ne može ni izbrojiti sve primjere kada su,
posljednjih nekoliko tjedana, priroda, vremenske prilike ili neka životinja
dali neko dosadno dvostruko značenje. Iritira je, zlovoljna je i jednostavno je
prošla sve metafore, od olujnih oblaka do bijesnih rijeka, a nekad je voljela
metafore. Uglavnom, evo ga. Cesta skreće. Odluka. WA 27 ispisano je bojom
na cesti poput tihe, ali odlučne pozivnice. Ima još samo osam kilometara
(i nema pojma kad je osam kilometra postalo samo) do državne granice. Bilo
bi tako lako dovršiti i onda se vratiti ovdje, gdje se WA 27 polukružno vraća
kući. Sve što treba je nazvati djeda Eda i reći mu da je gotova.

73
 Knjige.Club Books

Oh, da, toliko je gotova. Gotova je iz mnogo, mnogo razloga. Umorna je.
Djed i ona dosegnuli su točku zajedništva u kojoj sve što jedno napravi
potpuno izluđuje drugo. Naravno, zahvalna je, jako zahvalna za sve što čini,
ali može li na trenutak raspraviti o načinu na koji čačka zube čačkalicom? Ili
o tome da je čačkalice općenito živciraju? Tko još koristi čačkalice? Nijedna
razumna osoba jakog želuca, eto tko. Samo starci. Postoji li tvornica čačkalica
samo za starce?
I da ne krene o grgljanju Listerineom svaku večer ili jutarnjem
iskašljavanju koje zvuči kao kad susjed, to govno J. T. Jones, pokušava
pokrenuti oronuli Mustang. Ili hrkanju koje nijedno brdo jastuka smotanih
preko glave ne može prigušiti. Ili podrigivanju koje smrdi na salamu i vino, i
ispuni cijeli kamper tim smradom. Ili suhim keksima Stella D'Oro s
betonskom glazurom, o kojima bunca i bulazni i koje uspijeva naći čak i u
najvećoj zabiti. Ili svoj njegovoj rutini. Kako svake večeri, kad toči vino u čaše
za sok, kaže: Vino, dobro je za srce. Nama nije trebao internet da nam to kaže.
Čekaj. Mora spomenuti i inćune. Duge plosnate inćune u okruglim
limenkama i nakovrčane inćune stisnute u staklenkama. Inćuni na
krekerima, inćuni na tjestenini. Inćuni u preljevu za salatu. Malc, slane ribe
sa sitnim ribljim kostima kamo god pogleda. Kune se da djed sigurno ima
pun ormarić inćuna. Mora imati zalihu za slučaj nužde! U slučaju atomskog
rata, nema straha: bit će inćuna na krekerima Ritz za El Capitana i za njegove
najmilije.
A i ona njega izluđuje, zna to. Vidi kako mu trza mišić u obrazu dok skida
vrpcu s gležnja uz glasno skrrššš. Čuje uzdahe kad ugleda smrdljivu odjeću za
trčanje kako se moči u umivaoniku. Čini joj se da namjerno skida slušni
aparat kako bi se malo odmaknuo od zvukova koje proizvodi i da samo
postoji i diše. Jastuk je na njegovoj glavi kad ona odlazi rano ujutro. Svaki put
kad razgovara s Ginom, on zalupi vratima kampera i ide u šetnju, čak i ako je
noć mračna i bez mjesečine. Jednom ga je čula kako piša vani umjesto da se
vrati unutra prije nego je prekinula. Ispuhuje uzdahe gađenja kroz nos kad
se ona počne samosažalijevati, iako, iskreno, što očekuje?
Gotova je i jer joj je Gina sinoć dala dobre razloge za to. Kad Gina smireno
rezonira, Annabelle je često sluša. Annabelle voli mirno plus rezon jer je to u
njezinom životu rijetkost poput pustinjskog cvijeta koji cvate samo jednom
godišnje. Gina se nada i moli da ovo bude Annabellein posljednji dan. Gledaj,
rekla je Gina. Pretrčala si preko cijele države. Ne možeš li reći za to da je
postignuće? Nije li već to sasvim dovoljno?
Annabelle je gotova zbog boli. Gotova je zbog monotonije. Nekoliko
posljednjih dana je na istoku države Washington i, svakako, ima ljepote u
Palouseu na istoku Washingtona, sve dok se zbog beskonačne, monotone,

74
 Knjige.Club Books

neprekidne, zamorne, ravne ljepote Palousea na istoku Washingtona

ne poželiš ubiti.
Gotova je jer stiže Montana, a to će biti još gore.
Gotova je jer joj nedostaje dom. Barem joj nedostaju njezin krevet i
odjeća, a najviše joj nedostaje Bit, njihov pas, koji bi se silno veselio kad bi se
vratila. Mahao bi repom poput zastave u oluji. Njega nije bilo briga nizašto
što je napravila, što je bilo pogrešno ili neprimjereno. Mogla bi nositi
karirano s kariranim, reći mu istinu ili imati loš zadah, a on bi samo bio tu sa
svojim podatnim leđima. Bože, baš ga voli.
Nedostaje joj jesti što želi i kad želi. Obične, dobre stare pahuljice,
burgere u drive-inu, Skittlese složene po omiljenim bojama dok uči.
Razgovara sa Zachom Ohom i Olivijom svaki dan, i Malcolmom, ali joj
svejedno nedostaju videoigre i gledanje glupe televizije umjesto slušanja
kako ide GoFundMe i tko je što rekao na Facebook-stranici koju nema muda
pogledati. Čak joj nedostaje i mama Zacha Oha koja ga budi svakog jutra iako
je namjestio alarm, koja mu uvijek zvoca da napravi zadaću iako je njegova
zadaća uvijek gotova. Nekako je zla i ljutitog lica i Annabelle često žali
Zacha Oha, ali u ovom trenutku toliko joj nedostaje njegova mama da joj je
srce teško i bolno od toga.
Gotova je jer to što radi, cijela ideja, sve je besmisleno. To je najveća stvar.
Zašto to radi? Izgubila je razlog zašto. Seth Greggory još uvijek je tamo,
njezina budućnost još uvijek je njezina budućnost i, ako već nije dosad, sve
što čini neće ništa promijeniti. Pogledaj užase koji su se već dogodili, dogodili
i dogodili i ništa. Isto, isto, isto. Još, još, još. Ako se takvi užasi mogu događati
u vrtićima, prvašićima u malim, ružičastim, gumenim čizmicama i ruksacima
sa slatkim leptirićima, nema nade. Ništa se nije poduzelo. Vrtićka
djeca. Ništa. Predivna, predivna dječica.
Annabelle sjedne. Točno na križanju East Morris Roada i WA 27. Puše
vruć vjetar. Nasloni glavu na podlaktice. Preumorna je i poražena čak i da bi
plakala.
Zna što bi Kat rekla. Još samo jedan dan. Idi još jedan dan.
Ne može ići još jedan dan.
Pa vadi mobitel. Mogla bi nazvati dr. Mann. Mogla bi nazvati Zacha ili
Malcolma, koji će je odgovoriti, koji će je podsjetiti da joj Facebook-stranica
sad ima četiri stotine pratitelja i da je joj je GoFundMe kampanja na dvije
tisuće dolara.
Ali, sve je postalo sranje, pa zove djeda Eda. Zapravo, pokušava ga
nazvati, ali mobitel nema signala.
Ubaci ovdje puno psovanja. I nešto šutiranja nogom, što je samo
uskovitlalo prašinu koja joj se zalijepila za znoj. To je izljev bijesa, ali je

75
 Knjige.Club Books

vrhunski osjećaj. Užasan i strašan, ali nekako dobar. Baci kamen. Inače loše
gađa (mrzila je bejzbol na tjelesnom), ali kamen neobično zadovoljavajuće
zazveči po znaku ŽELJEZNIČKI PRIJELAZ. Baci još jedan i promaši.
Bijesna je na mobitel. Općenito je ljuta. Ali, shvaća da nije ni približno
dovoljno ljuta. Jer, Bože moj. Trebala bi biti bijesna. Svakog dana trebala bi
divljački bjesnjeti. Bijes bi joj trebao početi kod Otimača i protegnuti se u
svakom smjeru u kojem je njezino tijelo zakonski kontrolirano ili
ostavljeno nezaštićeno. Gnjev joj je zakopan pod dobrotom, krivnjom
i strahom, a to je šteta jer se ljudi koji imaju stvarnu moć naljute. Ljudi koji
imaju stvarnu moć kažu drugim ljudima što misle, ravno posred njihovih
uplašenih lica.
Okej. Sranje, okej! Nema druge nego krenuti prema današnjem mjestu
susreta, West Chatcolet Roadu u Worleyju u državi Idaho. Djed je vjerojatno
sad u Worleyju, provjera sve četiri ulice kako bi joj mogao predstaviti mjesto
u najsitnijim detaljima. Najsitniji detalji Worleyja zvučat će kao
najsitniji detalji svakog gradića u kojem su dosad bili. Koliko toga možeš reći
o poštanskom uredu, crkvi ili Ace Hardveru.
I to je to. Gotova je. Čak je i Loretta pobjegla. Sveti Kristofor vjerojatno je
odahnuo s olakšanjem. Ipak, prilično je jasno kojim smjerom Annabelle treba
krenuti, a to definitivno nije WA 27. Skreće lijevo na Južnu močvarnu cestu
gdje, znakovito, nema močvare. Uopće nema nikakve vode, ništa ni približno
plavog osim neba, u svim smjerovima, nigdje ni oblačka.
Slijedi East Calumet Road u Rockfordu u državi Washington. Tamo će
skrenuti prema Chatcoletu, zatim će biti na granici i onda je gotovo.

***

Ispred sebe vidi skretanje za Chatcolet Road. Odmah iza farme, s bijelom
i pitoresknom kućom, štagljevima i gospodarskim zgradama. Tu je i
veličanstveni niz silosa za žito. Čudno, čini joj se da kod križanja vidi neke
ljude. Mala skupina, kao da čekaju na autobusnom stajalištu. Nada se da je
autobusno stajalište. Ako jest, možda se ukrca na sljedeći bus. Možda će se
voziti tim autobusom kamo god išao. Misao je tako zavodljiva da se nakratko
prepusti jednoj od onih fantazija koje se na trenutak čine stvarnima. Smiješi
se vozaču, pa on ništa ne sumnja. Bira sjedalo uz izlaz u nuždi. Vozit će se
autobusima, vlakovima i avionima sve dok ne stigne u sunčani Meksiko, iako
Seth Greggory neće imati ništa od toga.
Ljudi iz gomilice je gledaju. Da, dobro, i ti bi. Vjerojatno nisu navikli na
takvo što, vidjeti djevojku u opremi za trčanje kako se niotkud približava
praznom cestom. Naravno, njima to nije niotkud, ali svejedno.

76
 Knjige.Club Books

Ljudi stvarno zure. Broji - jedan, dva, tri, četiri, pet, šest. Plus dijete. Plus
pas. Vjerojatno cijeli grad. Zurenje je malo čudno. Osjeća se kao vanzemaljka
koja je spustila NLO usred usjeva. Želi im reći da stiže s miroljubivog planeta,
ali to je očita laž.
Čekaj malo. Čekaj samo malo. Sad viču. Isuse! To je prestraši. Ali,
izgledaju sretno. Počinju skakati.
Izvikuju njezino ime.
Ajmo, Annabelle!
O, moj Bože, o moj Bože, misli. Prestrašena je i neugodno joj je. Ali, čekaj
- možda Zach Oh ili Olivia ili netko ima rodbine u okolici Worleya u Idahu. To
je to. Glupi Zach je nazvao neku tetu, a teta je nazvala ovdašnje prijatelje.
Žena ispruži ruku. Drži vrećicu punu kriški naranče.
„Jao“, kaže Annabelle. „To je za mene?“
„Nemoj stati. Nastavi!“ kaže žena. Nosi kratke traperice odrezanih
nogavica i kariranu košulju bez rukava.
„U redu je. Mogu stati. Hvala vam. Ovdje ste zbog mene?“
Dijete - ima blistavu dječju kosicu, kratke traper-hlačice s malim
kaubojskim opasačem - drži crveni balon na kojem je crtež vatrogasnih kola.
Malo je ispuhan. „Samo naprijed, Jonathane“, kaže druga žena. Kosa joj
odgovara boji suhe trave, a zbijena je poput bale sijena. „Mislio je da će ti se
svidjeti balon s njegove rođendanske zabave. Da proslavimo tvoj prolazak.“
„Ne mogu vjerovati. Hvala ti“, kaže Annabelle dječaku dok joj predaje
balon. Sakrije se iza maminih nogu. „Ne znam što bih rekla. Svi poznajete
Zacha?“
„Zacha?“
„Zach Oh?“
„Mi poznajemo tebe. Iz Spokesmana.“
Muškarac joj da presavijene novine. Hej, novine! Tko zna da još uvijek
postoje!
Annabelle pogleda stranicu i vidi svoju fotografiju. Jednu od onih koje je
Ashley Naches snimila u školskoj knjižnici. Novine su Spokesman Review,
podnaslov kaže Svijet Wenatcheeja i, a-ha, tu je Ashleyno ime. Njezin članak
iz školskih novina udarna je vijest na istoku Washingtona.
„Samo naprijed, dušo“, kaže druga žena. „Tik uz granicu si. Tamo gdje je
parkiran onaj kamionet. Mislili smo da bi voljela znati da si uspjela. Drukčije
ne bi mogla znati.“
„Ja sam...“ Annabelle proguta. Ne može govoriti. I kad bi mogla, ne zna što
bi rekla. Mogla bi zaplakati. Preplavljena je.
„Naprijed, draga“, kaže plavokosa. „Možeš ti to.“
77
 Knjige.Club Books

„Čuli smo što radiš. Čuli smo što se dogodilo“, kaže muškarac. „Ti dižeš
nas. Mi dižemo tebe.“
To je jedna od onih mutnih religijskih stvari koje ljudi kažu i od kojih se
ponekad naježiš, ali sad je nekako lijepo.
Zapravo je jako lijepo. Toliko je lijepo da ne može vjerovati. Osjeća se
paraliziranom. Drži balon i vrećicu naranči. Teško je, jako teško, ali vidi dr.
Mann u smeđem kožnatom stolcu kako je požuruje, pa prihvaća i ovu
ljubaznost.
„Hvala vam“, šapne.
„Idi!“
I ona ide. Trči. Balon s vatrogasnim vozilom pluta i koprca se iza nje. Bori
se protiv suza, ali zaboravila je na odustajanje. Ispred je muškarac u bijelom
kamionetu. Naginje se kroz prozor i maše rukom.
„Upravo ovdje!“ viče. „Upravo ovdje se mijenja.“
„Hvala vam!“ dovikuje ona. „Hvala vam.“
Ne zna kad joj je točno stopalo prešlo granicu, prenijevši je iz jedne
države u drugu. Ali muškarac ima pravo.
Ovdje se mijenja.

78
 Knjige.Club Books

N e mogu vjerovati“, kaže Annabelle djedu Edu preko stola u restoranu

Casino Resort Hotela Coeur d'Alene. Pred njom je velika ružičasta
hrpa kotleta.
„Ono tamo je hren“, djed pokazuje malu srebrnu šalicu s bijelim
pahuljicama. „Izgleda kao kiselo vrhnje, ali požalit ćeš staviš li ga na
krumpir.“ Odgrize rep prženog škampa.
„Hvala na upozorenju. Ovo je ludo, nije li ovo ludo? Djeluje pogrešno.“
„Ako je prženi škamp pogrešan, ne želim biti u pravu“, kaže djed. „Živjela,
prešla si granicu Idaha.“
„Živjeli.“ Kucnu se čašama mineralne.
„Ashley Naches stvarno dobro piše“, kaže Annabelle.
„Naslovnica, Bella Luna.“
Ali, slika je prilično loša. Annabelleina kosa malo je izrasla, ali joj oči
djeluju odsutno i upalo. Izgleda opsjednuto i ranjivo. Članak je objavljen
između teksta o valu krađa automobila u podzemnim garažama i reklame
Jerome Machet, dr. med. dent., Vaš nježni dentalni prijatelj. No, iznenađena
je Ashleynim riječima i njihovom nježnošću. To se moglo dogoditi bilo kome,
ali nije se dogodilo bilo kome... Gotovo čine Annabelle nekim vrijednim
navijanja i vjerovanja.
I, sad očito nekoliko ljudi iz okolice vjeruje u nju. Šest stanovnika
Rockforda u Washingtonu i sedam članova gradskog vijeća Coeur d'Alene,
plus gradonačelnik, koji ju je dočekao kod djedovog kampera u Worleyju.
Dali su joj bocu pjenušave jabukovače Martinelli, poklon-bon za večeru i
dvije sobe u Casino Resort Hotelu Coeur d'Alene. Još jedan srednjoškolski
izvjestitelj, Jax Jones iz Srednje škole Coeur d'Alene, snimio je rukovanje s
gradonačelnikom Ellisom. Uz nju je lebdio balon s vatrogasnim vozilom
pokušavajući se ugurati na sliku kako to uvijek čini Sierra Kincaid.
„Ipak je čudno. I dalje imam osjećaj da bi me netko isti čas trebao odvući
u zatvor.“
„Prestani, mala.“
„Pogledaj gdje smo.“

79
 Knjige.Club Books

Kroz prozor restorana vidi se divovski indijanski šator i prekrasno

osvijetljen bazen. Kroz široka vrata restorana probijaju se treperava duga
svjetla s kockarskih aparata, a čuje se zvonjava i zveket dobitaka. Okej,
iskreno, tamo je tek šačica ljudi, tip u restoranu i konobarica umornog
izgleda, ali svejedno.
„Chefigata! Jedva čekam spavanje u pravom krevetu.“ „Nisi to rekao onda
u Sleepy Innu. 'Ja imam pravi krevet'.“ “To je bilo drukčije.“
„Kako je bilo drukčije?“
„Gledaj svoja posla. Dodaj mi jednu od tih kiflica, može?“ „Zato što je tamo
mama plaćala?“
„Ne tiče te se.“
„Zašto se vas dvoje uvijek svađate? Mislim, a što je s la famiglia?“
„Tko se voli, taj se tuče. Tko se tuče, taj se voli.“ To nema nikakvog smisla,
ali neka. Rastvori kiflicu. Maže je maslacem.
„Ali zašto se svađate? Velika obiteljska tajna?“
„Nema tajne. Rekao sam ti.“
„Nikad mi nisi rekao.“
„Rekao sam ti sto puta.“
„Nešto o Nani.“
„Bila je bolesna. Rak. Tvoja mama misli da sam je morao ranije natjerati
doktoru. Nana je uporno govorila da je bole leđa. Trbuh joj je bio napuhnut
kao balon...“
Annabelle šuti. Gdje joj je bila pamet? Bili su tako sretni prije minute.
Bože, stvarno zna zabrljati. Mogla bi pokvariti i pučko veselje.
„Misliš da nisam pokušavao? I pokušavao. Ne možeš nekog prisiliti na
nešto što ne želi. I ne možeš ih uvijek spriječiti da naprave što žele.“
„Aha.“
„Je li tako, Bella Luna?“
„Tako je.“
„Capisce?“
„Aha.“ Teško je to čuti. Ili, barem, zbilja vjerovati.
„Gle, imaju lava-kolač“, kaže djed Ed.
Opa, opa, soba je šminkerska. Kad bi bila filmska zvijezda, dobila bi ovu
sobu. Čekaj, možda i ako bi se upravo udala, jer, tako izgleda. Cvjetne latice
posute su po cijelom krevetu, a na stalku je srebrna posuda za led.
Razgledava sobu. Toliko je prostrana da raširi ruke i tako hoda po njoj. U
tuš bi moglo stati pet osoba. Ili možda samo dvoje aktivnih mladenaca,
hahaha. Skine poklopac s jedne od bočica na polici u kupaonici. Njam.

80
 Knjige.Club Books

Šampon i regenerator, ali i losion, četvrtasti sapun, okrugli, debeli sapun

za masiranje i sapun za tuširanje. Sapunski tulum! U ormaru - odlično,
ogrtač! Prva naredba: tuširanje pa oblačenje te divotice.
Leži na leđima u krevetu u bijelom ogrtaču. Krevet je još uvijek
neraspremljen, a ona samo leži raširenih ruku i spojenih stopala, kao Isus na
križu koji im visi nad kuhinjskim vratima. Cvjetne latice posvuda su oko nje.
Annabelle miriše na lavandu. Zapravo je iznenađujuće koliko je različita
od one osobe koja je maloprije stajala na križanju, šutirala prašinu i
kamenjem gađala željeznički znak.
Ona je različita osoba od potučene Annabelle, Annabelle koja odustaje.
Ona je svojevrsna pobjednička Annabelle koja leži u ružinim laticama u
golemom bračnom krevetu Casino Resort Hotela Coeur d'Alene. Nikad ne
znaš što će ti dan donijeti, što je istovremeno i dobra i loša životna vijest.
Odlučila je nastaviti, što bi svatko mogao zaključiti prema sklopljenim
očima i mirnom izrazu lica. Shvaća kako su sve velike odluke one koje treba
iznova i iznova donositi. Zamišlja da, kad se zaljubiš, moraš odlučiti kako ćeš
biti zaljubljena milijun i više puta, a kad kreneš na fakultet, moraš stalno
odlučivati da ćeš ostati na fakultetu. Pa tako valjda i kad nakon
užasne tragedije odlučiš trčati preko Sjedinjenih Američkih Država.
Shvaća i da, kad si osoba koja brine za bilo koju drugu osobu, moraš
odlučiti i iznova odlučivati da ti je važno. Njezini prijatelji i obitelj su odlučili.
Djed Ed je odlučio. Mama je odlučila. Unatoč svađama i optuživanjima, on
dolazi na večeru i skupa slave praznike. Unatoč svađama i boli, Gina ga
poziva na večeru i zajedničke proslave praznika. Drži ih njihova ljubav.
Annabelle prinese ražinu laticu nosu i miriše. O, tako je lijepo i ružičasto.
Miriše kao što i izgleda, tamno crveno i baršunasto. Kad si ljudsko biće,
moraš uvijek iznova odlučivati ići naprijed. Moraš, inače se nećeš maknuti od
onog najgoreg što život pruža do ovog, kreveta Casino Resort Hotela Coeur
d'Alene.
Puži, hodaj ili trči: naprijed.
Zaspala je. Toliko je iscrpljena da je trenutačno zakunjala. Zapanjujuće je
kako izgleda spokojno u tom bijelom ogrtaču slatko sklopljenih očiju, s
ražinom laticom koja joj još uvijek stoji na nosu. Onaj čovjek u kamionu na
granici bio je u pravu: tamo su se stvari promijenile.
Problem je što će se mijenjati i mijenjati. Iz dobrog u loše, iz lošeg u
dobro, svemir se vrti, što znači jutro, zatim mrak, zatim jutro. Nije zaboravila
vlastitu budućnost, ali svejedno je u dobrom. Dizali su je neznanci i podigli je
u san. San je nešto o silosima, kamionetu i žutom polju koje više nije
pusto nego prepuno boja.

81
 Knjige.Club Books

1. Postoje naslovi pjesama koji predstavljaju srca na

različitim mjestima: Srce juga, Srce Azije, Ostavio sam srce u
San Franciscu.
2. Ima pjesama o Srcima u plamenu, Budalastim srcima, Prevarantskim
srcima, Divljim srcima i Čitavim srcima. Postoji pjesma o
Dragocjenom srcu, Pobunjenom srcu, Srcu iz druge ruke i Srcu od
zlata.
3. Srce u pjesmama radi puno stvari: Srce preskoči otkucaj, Srce želi
što želi. Dva srca kucaju kao jedno dok se Dva srca slamaju.
4. Ima pjesama koje otkrivaju i mračniju stranu: Kameno srce, Drveno
srce, Ružno srce, Hladno, hladno srce, Srce od crnog jantara. Postoji
najmanje pedeset i osam verzija pjesme pod naslovom Bez srca.
Čini se kako to nije ni približno dovoljno.

Loretta vodi Annabelle kroz uski komad sjevernog Idaha koji strši poput
kažiprsta. Drška tave - da, sad shvaća. To je fenomenalan kraj iako se staza
uspinje i osjeća zatezanje cijelim tijelom. Nakon svake dionice u Idahu od
napornog uspona peče je na neočekivanim mjestima - kroz mišiće na prsima
i abdomenu do stražnjeg dijela vrata. Imala je posve pogrešnu percepciju
Idaha, shvatila je kako nikad ne smiješ donositi sud o mjestima na kojima nisi
bila.
Što je zamišljala? Jednostavne slike koje su joj dali - krumpir, kukuruz,
dosadne stvari. Ali, sam Idaho je genijalan, barem ovo što vidi. Zaista je kul,
pun je prekrasnih voda kao što su jezero Coeur d'Alene, jezero Anderson,
Labuđe jezero i rijeka Coeur d'Alene, koja teče kroz veći dio Idaha. Ima
pivnica s puno mesa na jelovniku (preskočila je odrezak od losa).
Temperature su savršene (nije zima).
„Ova drška od tave izgleda kao prečica kroz cijelu državu“, kaže djedu
Edu.
„To je lijepi bademčić na velikoj piškoti“, kaže on.

82
 Knjige.Club Books

***

Možda zato što njezina staza kroz Idaho ima samo sto dvadeset
kilometara, što je oko pet dana puta, ali osjeća se sjajno. Uhvatila je rutinu.
Ustaje rano, piše u Moleskine, a zatim kreće. Uživa u ljepoti vodenog, blistavo
proljetnog Idaha. Veseli kajakaši, biciklisti i skupina prijatelja koji
nose splavi. Onog dana kad je šumska staza išla ravno uzbrdo, sigurno je
vidjela bjelorepog jelena. Misli da vidi divljeg purana. Brojala je bjeloglave
orlove, ali se izgubila jer ih je previše.
Zna da u šumama ima i puma. I grizlija. Na početku svake staze znak je
koji objašnjava što učiniti kad ga ugledaš. Iako, ako te životinja želi ščepati,
ščepat će te, zar ne? Nije li njezin život dokaz? S tim se bori dok trči. To je
pitanje na koje mora odgovoriti. Kako se možeš osjećati sigurnom, ako su
oko tebe grizliji? Možda ti je jedina nada da vam se putevi uopće ne sretnu.
Nosi limenku od soka napunjenu šljunkom, pa će zvuk upozoriti bilo kakvo
opasno stvorenje. Svjesno zanemaruje činjenicu da je limenka soka
ništa protiv grizlija.
Vidi bljeskove Otimača u mutnim grotlima i tmurnim udubinama gdje bi
moglo biti grizlija i puma. Vidi njegove izgrizene zanoktice, zbog kojih ga je
jednom slučajno osramotila.
Nervozan si? pitala ga je smijući se, dignuvši mu ruku.
Izraz koji mu se pojavio na licu - bio je to sram, ali dublji od srama. Možda
gnjev.
Pa što? Ti paničariš na ulazu u kružni tok. Znala je da mu se sviđa, ali
djelovalo je kao da je i malo mrzi. A jednom je izjurio iz učionice nakon što je
krivo naglasio „naopak“ i svi su se smijali. Zidovi su se zatresli kad je zalupio
vratima.
Idući dan su se gospođa Lyons, Annabelle i cijeli razred pravili da se to
nije dogodilo, iako se u zraku mogla osjetiti energija pretvaranja.
I Kat je u vlažnim sjenama šume. Annabelle je vidi, skače i vrišti skupa s
Annabelleinom obitelji na cilju Annabelleinog drugog maratona tog
studenog.
Ajmo, Belle Bottom! Još malo! Možeš ti to!
Vidi Kat kako sjedi za stražnjim stolom Essential Baking Companyja, čita
i jede kroasan s bademima, pije zeleni čaj dok Annabelle priprema
komplicirane napitke od kave za druge mušterije. Jedan dan na ručku čuje
Kat kako kaže Ipak, sviđa mi se njegov osmijeh. Njegov - Otimačev. Ipak
kaže više od osmijeh. Kat pokušava biti velikodušna, ali se prebacuje na
ponešto sigurniju temu. Uzela sam novu Alice Wu u knjižnici, ali naslovnica je
sranje.

83
 Knjige.Club Books

Ti sitni detalji iskaču iz najgušćeg grmlja i sjena, ali veći dijelovi ostaju
čučati sakriveni, a najveći od svih vrebaju u najdubljoj, najmračnijoj špilji i
ubrzano trule. Dok je ovdje, u Idahu, barem su najstrašnija sjećanja daleka, i
Seth Greggory je dalek jer, iako možda ima grizlija, limenka se trese i
zvuči kao stop, stop, stop!
Nakon svake dionice od dvadeset i pet kilometara u Idahu, djed Ed je na
dogovorenom mjestu, ha lokaciji koju je odabrao njezin „tim“.
„Gle tko se vratio. Moj mali Jesse Owens.“
„Tko?“
„Mi fa cagare! Čitaj povijest!“ Mi fa cagare: izraz zgađenosti. Prijevod:
Sere mi se.
Nakon trčanja Annabelle dugo spava, a zatim pronađu pivnicu ili pojede
ogroman tanjur tjestenine koju je pripremio djed. Javi se Malcolmu, Zachu i
Oliviji zbog sutrašnjih planova. Zove mamu. Gina je, vidjevši da još nije umrla,
smanjila dnevne pozive s deset ili dvanaest na dva ili tri. Malcolm kaže da je
to možda zbog lijekova protiv tjeskobe koje sad uzima. Kaže da ga je Gina
nekoliko tjedana nakon što je Annabelle otišla stalno budila, samo da vidi
diše li. Kuća im je bila puna svetačkih svijeća koje kupiš u trgovini za par
dolara. Gina ga je natjerala da prije večere glasno mole duge zaštitne molitve.
Malcolm joj je na kraju rekao da će, ne potraži li pomoć, otići živjeti u rektorat
svete Terezije s Onim Gadom Ocem Anthonyjem. Želim ti dobro trčanje
sutra i uživaj u krajoliku, kaže Gina. Da Annabelle nije čula Ginu i to kako se
jako trudi duboko disati, mislila bi da joj je netko oteo pravu mamu.
Otkad su prešli granicu i djed Ed je u fantastičnom raspoloženju. Nakon
rakuna više nema rezbarenja; puno vremena provodi na laptopu, koji je
kupio u Best Buyu na putu do Coeur d'Alenea. Čovječe, baš ga voli. Visi na
njemu cijelo vrijeme. Toliko mu se to sviđa da je u posljednje vrijeme uvijek
dobre volje. Annabelle misli da je to čarolija tehnologije.
„U redu. Evo čemu se imamo veseliti. Roundup u Montani“, čita joj nakon
večere. „Mjesto velikog stoljetnog gonjenja stoke 1989.“
„1989.? Opa. Povijesno.“
„Slavili su stogodišnjicu Montane, okej? Ne mudruj. Kroz grad je prošlo
gotovo tri tisuće grla stoke. Dvije stotine natkrivenih kola. Che figata! Tri
tisuće tristo konja tijekom šest dana.“
„Zvuči kao plaža u Panama Cityju tijekom proljetnih praznika.“
„Dvije tisuće četiristo kauboja i kaubojki.“
„Đi-ha. Zamisli ih u bikinijima nakon nekoliko votki sa želeom.“
Jedino što je ozbiljno podbacilo kroz Idaho: njezin tim. Facebook-
stranica dosegnula je plafon s 540 pratitelja, a stale su i donacije na
GoFundMe. Večeras je krizni Skype-sastanak, nakon što djed Ed „iziđe na
84
 Knjige.Club Books

malo svježeg zraka“. Sad to radi svaku večer, a vraća se rumenih obraza,
zadovoljan sobom, zvižduče neku staru pjesmu. Ispočetka je
Annabelle mislila kako ide u pub, ali noćas su u Black Bearu u Idahu,
na Yellow Dog Roadu i pivnice nema nigdje na vidiku. Zapravo, na vidiku
nema ničeg osim šumske tame okruga Shoshone.
„Lijepa kosa“, kaže ona Zachu Ohu kad ga vidi na mobitelu. „Pustinjska
dina u oluji.“
„Hej, ja nisam ništa rekao o tvojoj.“
„Dala sam mu gela“, kaže Olivia. „To ju je malo podiglo.“ „Iduće će ti reći
da preglasno žvačeš i da ne izlaziš s određenim prijateljima“, kaže Malcolm.
„On nema prijatelja“, kaže Annabelle pa Olivia i ona prasnu u smijeh.
„Drago mi je što su neki ljudi dobro raspoloženi“, kaže Zach. „Jer ja nisam
dobro raspoložen, okej? Posljednji komentator na Facebooku prodavao je
prašak za mršavljenje, a onaj prije njega bio je sredovječni predator dlakavih
prsa.“
„Trebamo novi sadržaj“, kaže Malcolm.
„Istina. Trebamo novi sadržaj“, kaže Olivia.
„Oduzmi troškove i GoFundMe je na tisuću sto dolara, hoćeš-nećeš. Uz
gorivo, hranu i nove tenisice, koje ćeš trebati uz to koliko ih brzo trošiš, s
tisuću sto dolara jedva možeš do Sjeverne Dakote. Bando, ovo je kriza!“ Zach
izgleda kao mladi direktor nekog start-upa. Njegova nova, pomodna frizura
kaže Mogu ja to, ali zlovoljno lice otkriva činjenicu kako se čitava stvar ruši i
ide u dim.
„Annabelle, moraš početi objavljivati stvari“, kaže Malcolm. Drži mobitel
tako da mu može vidjeti unutrašnjost nosa.
„Odurno, Malcolme.“
„Pratitelji žele biti dio tvog putovanja“, kaže Olivia.
„Svi drugi na USA Crossersu imaju blog. Pokazuju gdje su na ruti.
Fotografiraju“, kažu Malcolmove nosnice.
USA Crossers je stranica za sve koji trče s kraja na kraj SAD-a. Od prvog
luđaka, koji je to pokušao 1909., dosad ga je istrčalo samo tristotinjak ljudi.
Prvi je bio Edward Payson Weston, koji je za sto dana prehodao udaljenost
između New Yorka i San Francisca. Sad se na taj put odvaži sve više i više
ljudi. Osim nje, to trenutačno radi još deset do dvanaest ljudi uključujući još
jednu tinejdžericu, Elenu Callas, koja skuplja novac za ALS, bolest koju ima
njen otac. Preko Amerike trenutno trče i veteran iz Pustinjske oluje za
prava imigranata i student koji prikuplja novac za očuvanje nacionalnih
parkova.

85
 Knjige.Club Books

„Ne shvaćam zašto nam ne dopuštaš da pošaljemo priopćenje za javnost“,

kaže Olivia. „Jesi li uopće pročitala ono koje sam napisala?“
„Bila sam zauzeta.“
Olivia frustrirano frkne. Olivia uvijek hoda dok telefonira, pa u Olivijinom
kutu Skypea Annabelle ima ubrzani obilazak sobe. Proleti papirnata
svjetiljka, a zatim i poster Amelie Earhart s avionom. „Mediji bi to pokupili
za dvije sekunde.“
„Ne.“
„Zašto? Ma daj, Annabelle“, kaže Zach.
„Ne! To je kao da nešto molim. Kao da skrećem pažnju na sebe.“
„Upravo tako!“ kaže Olivia.
„Ako ne shvaćaš, onda ne shvaćaš.“
„Okej joj je ako se dogodi slučajno, ali ne i ako se sama javlja i traži
pomoć“, kažu Malcolmove nosnice.
„Elena Callas ima dvanaest tisuća pratitelja, a u Denveru je imala
paradu“, kaže Zach Oh. „Zato što ljudi znaju.“
„Ja se ne natječem protiv Elene Callas. Samo želim istrčati do kraja.“
„Nećeš stići ni do Južne Dakote ne pustimo li glas i skupimo još novca“,
kaže Zach.
„Novac za fakultet, stalno vam govorim.“
„Novac za fakultet je za tvoj fakultet.“ Malcolm je nestao. Glas mu je čvrst,
ali zvuči udaljeno i sve što vidi je slika njegovog kreveta.
„Čak ni ne znam idem li.“
„Ideš“, kaže Zach. „Kraj priče. A trebaš govoriti. Ne možeš propustiti ovu
priliku. Jebeno ćeš reći stvari koje treba izreći.“ Zach nikada ne govori jebeno.
Da ga čuje, mamu bi mu strefio infarkt. Annabelle se zamalo nasmije, ali očito
je da je uzrujan. Uzrujan je jer je, naravno, tragedija utjecala i na njega. I na
Oliviju.
„Barem pridonosi na Facebook-stranici“, kaže Olivia. „Elena objavljuje
fotografije svih ljudi koje putem sreće. Prijateljske fotke, zagrljaji. Stvari od
kojih se dobro osjećaš. Kao kad u trgovini svira vedra glazba ili kad restorani
prekrivaju miris pečenog češnjaka.“
„Bit ćeš super kad dobiješ svoj MBA“, kaže Oliviji.
„Moramo objaviti video“, kaže Malcolm kao da su on, Zach i Olivia
otmičari pa imaju taoca. „To je naše tajno oružje.“
„Kakav video?!“ Sad je Annabelle zabrinuta. „To nije neka užasna
montaža dječjih snimki i vijesti, zar ne? Dajte, ekipa. Nisam ja baš Elena s
bolesnim ocem.“

86
 Knjige.Club Books

„Annabelle. Ovo nije vrijeme za šutnju. Mislim, trebamo to. Ovog trena
svijet je jebena katastrofa, a ovo je jedino što možemo učiniti. Znam da
razumiješ! Shvaćam zašto je teško, ali daj.“ Dvaput jebeno u jednom danu.
Zach puca. Zach Oh ima prosjek 5,0 i možeš vidjeh kako je to postigao.
Iznenađujuće je strastven. Ali opet, nakon tragedije je imao tako žestoke
noćne more da je mama spavala u fotelji u njegovoj sobi.
„Moja misija je osobna.“
„Annabelle?“ kaže nježno Olivia. „Ovo je o tebi. Ali i o... meni. Svima nama.
I... mojim mlađim sestrama. Svakoj ženi. Svakoj osobi, ali specijalno - svakoj
ženi.“
„Može bih osobno i globalno“, kaže pas Bit. Barem trenutno na ekranu
vidi Bitovu veliku njušku i lude zube. Malcolm ga drži i pokušava mu micati
njuškom kao da govori.
„Bit!“ uzvikne. „Fališ mi, bebo!“
„Krađa papirnatih maramica i žvakanje donjeg rublja nije tako zabavno
bez tebe“, Malcolm sinkronizira Bita. Bit se vrpolji poput pastrve na udici.
„Objavit ću ga sutra“, kaže Zach, ali više nitko ne obraća pažnju.
„A žderanje vlastitog dreka, Bit, kako to ide?“ Annabelle je na tren ona
stara. Takva je nekad bila. Vodila je izmišljene razgovore s bratom i psom.
„Ide sjajno. A ganjam si rep kao prvak.“
„Tako i treba, draškane“, kaže Annabelle.
I takva je nekad bila. Sve je bilo med i mlijeko kad god je moglo biti.
Zanemarivanje upozorenja. Dopuštanje da stvari prođu. Potpuno previđanje
ključnih riječi.
Poput video. Poput tajno oružje.

87
 Knjige.Club Books

D va tjedna kasnije Annabelle i djed Ed su na odmorištu za kamione u

White Sulphur Springsu u Montani, kad konobarica zastane prije
nego im doda jelovnike.
„Nekako ste mi poznati“, kaže, stisne oči i napeto gleda Annabelle. Cafe je
u maloj bijeloj zgradi s natpisom JELA. To je podsjeća na hranu koju je Gina
kupila kad je otišao Onaj Gad Otac Anthony - osnovne stvari, konzerve i
kutije s najdonjih polica u trgovini: kola, grah, rižine pahuljice. Ali sad su dva
jaja, palačinke, biskviti i umak. Konobarica nosi tamnocrveni dres Grizzliesa
sa sličicom medvjeđe šape. Nakon mučnog vremena, koje je Annabelle dosad
provela u golemoj i beskrajnoj državi Montana, ovo doživljava kao još jedan
loš znak.
Annabelle šutne djeda pod stolom, a on se mršti. Nema šanse kaže
mrštenje. I možda je u pravu, jer kako bi je ova žena uopće mogla prepoznati
iz vijesti od prije gotovo godinu dana? Ne izgleda kao ona djevojka na
školskoj fotografiji koju su stalno prikazivali. Djevojka duge kose, svijetlih
očiju i blistave budućnosti.
„Ljudi, odakle ste?“
„Seattle.“ Annabelle čeka. Pita se hoće li to pomoći konobaričinom
sjećanju da sjedne na mjesto.
„Daleko od kuće.“
„Može se reći“, kaže djed Ed.
Jelovnici su na stolu. Toči vodu u čaše. Ulijeva kavu. Prošla su četrdeset i
tri dana otkako je Annabelle, poput preplašene vjeverice, krenula iz Dick'sa
u Seattleu. Istrčala je 1123 kilometara. Posljednjih četrnaest dana 357 od tih
kilometara trči po autocesti Lonesome13.
Savršeno ime. Možeš kilometrima trčati žutom prerijom i ne vidjeti
automobil, a noću je mračno kao u rudniku uglja. Više svjetla ima u dubokom
svemiru. U dubokom svemiru ima više akcije. Povremeno eksplodira

13 Eng. samotan, usamljen

88
 Knjige.Club Books

zvijezda, ali na autocesti Lonesome eksplodirala je samo guma djedovog

kampera, pa se sad voze na uskoj rezervnoj.
Na autocesti Lonesome nema Wi-Fi-ja. Nema telefonskog signala. To je
usamljenost. Sve bi dala da čuje Ginu kako joj po milijunti put ponavlja da
nosi reflektirajuće stvari. I tko zna što se događa doma. Djed Ed provjerava
u svakom motelu s telefonskim signalom, ali to je ono užurbano Mi
smo dobro, vi ste dobro, zbogom jer ga gospođa iz motela nestrpljivo gleda.
Stvari su se ponovno promijenile. Blaženstvo Idaha je prošlo. Loše stvari
pobjeđuju. Otimač. Seth Greggory. Strah. Ako se priroda gnuša vakuuma,
mašta ga obožava. Cesta za cestom, povremeni nazubljeni greben snježnih
planina u daljini, igralište za njezine misli. Divlje trče, prevrću se i tuku,
poput osnovnoškolaca kod učitelja na zamjeni. Zviždaljka odjekuje i ona viče
Stop! Nitko ne sluša.
Tamo je Otimač, Otimač i Otimač. Zuri u nju. Plazi jezik i maše prstima
oko ušiju. Zar si mislila da me možeš zaboraviti? ruga se. Nije li to dio razloga
za ono što se dogodilo? Da nikad, nikad ne bude zaboravljen i da nikad, nikad
ne bude zanemaren?
Pobijedio sam, kaže. I jest. Dobio je završnu riječ, zar nije?
Na platnu praznog krajolika ona i Otimač su na mješovitim medijima,
izrezuju slike iz dizajnerskih magazina. Vidi njegov magazin, otvoren na
dvije stranice prekrasno uređenog dvorišta, s osvijetljenim stablima i
osvijetljenom fontanom ugrađenom u kameni zid.
„Ovo izgleda kao Willova kuća“, kaže mu. Prvi put mu je spomenula Willa.
Nakon prekida lijepo se pretvarati kako je Will tek prolazna misao jer joj je
još uvijek u glavi svake dvije minute.
„Will?“
„Moj bivši dečko. Roditelji su mu odvjetnici.“
„Opa. Šminka. I, što se dogodilo dečku Willu?“
Dečko Will - izgovara s nekim sarkazmom koji je zapravo ljubomora.
Ljubomora je dašak uzbuđenja sve dok ne postane čudovište.
„Mislio je da se trebamo viđati s drugima. Postalo je 'preozbiljno'.“
Prstima pokaže navodnike.
„Dakle Will je bogat, ali glup.“
„Ufff“, kaže nehajno, dražeći.
„Evo ti, Will i Willova ušminkana kuća.“ Reže stranicu škarama. Bedasto
je i dramatično, nije zloslutno. Smiju se.
„Roditelji su bili dragi“, kaže. „Dok ga nisu potaknuli da prekine sa
mnom.“
Oboje gledaju napola prerezanu stranicu.

89
 Knjige.Club Books

„Teško mi je razgovarati s tobom, tako si lijepa“, napokon kaže.

A njoj se to svidjelo, nije li? Odmah se posve prepustila. Čudesno,
napunjena s nekoliko komplimenata. Vrijednost joj je ponovno
uspostavljena. Stvar je u tome što se zbog njega nikad nije osjećala kao
prljava voda koja curi iz kade. Pomalo je sramotno. Želio ju je. Žudio za njom.
Iskoristila ga je, misli sad, i vidi što se dogodilo. Za njega je bila lijepa i
draga djevojka-objekt, a on joj je pumpao ego.
Annabelle, u redu je koketirati, kaže dr. Mann. I osjećati se lijepom. I biti
draga. Nijedna od tih stvari ne znači da pozivaš nekog da ti naudi.
Autocesta Lonesome je kao veliko kino-platno.
Na kojem se uvijek prikazuje horor.
Annabelle za ovaj dio puta krivi Lorettu. Međutim, to ipak nije pošteno
jer Loretta samo pazi na Annabelleinu sigurnost. Kad bi Annabelle trčala po
US Route 12, a ne po napuštenoj 200, čekali bi je slijepi zavoji i probijanje
uskim prolazima uz zaštitne ograde i strme, šumovite litice. Jureći kamion
mogao bi je pokupiti u sekundi. To gotovo zvuči bolje od ovog što se zbiva:
Otimač koji je ubija polako.
Autocesta Lonesome možda je sigurnija ruta, ali definitivno nije bez
opasnosti. Postaje življe: dva spomen-obilježja za poginule u prometnim
nesrećama, s plastičnim cvijećem i fotografijama mrtve žene i mrtvog
muškarca.
Mrtva žena, mrtvi muškarac. Kad ugleda drugu hrpu plastičnog cvijeća i
plakat izblijedio od vremena, Uvijek u našim srcima, Annabelle se ukopa u
mjestu. Presavije se. Kao udarena elektrošokom. Čučne do fotografije. Žena
je tako mlada. Plavokosa i lijepa. Ljubazno se smiješi. Annabelle plače.
Kasnije pokušava nazvati dr. Mann, ali mobitel još nema signala. Sve je
mrtvo. Ravno, očajno, prazno. Beživotno.
Očito je kako je ovaj pothvat puno više stvar glave nego tijela. Pa, i tijela
je, naravno - cijeli tjedan mora stavljati led na koljeno i uzima nekoliko
preparata protiv upale. Ali, ne možeš smanjiti oteklinu očaja vrećicom
smrznutog graška i Tyelnolom.
Pohani kruh koji je donijela konobarica debeo je poput rječnika.
Govedina i đuveč djeda Eda izgledaju kao mrlje zgaženih životinja koje
Annabelle viđa. On uranja u njih, a ona mora skrenuti pogled.
„Znam da sam vas nedavno negdje vidjela. Možda malo sličite mojoj
nećakinji. Bit će valjda to“, kaže konobarica. “Kamo ste krenuli?“
To je uobičajeni razgovor na odmorištu za kamione, pretpostavlja
Annabelle. Odakle ste? i Kamo idete? vjerojatno su najvažnije stvari koje
možeš znati o nekome.
„D. C.“, kaže djed Ed.
90
 Knjige.Club Books

„Opa. Dug put. Samo vozite sigurno i brzo se izvucite iz Montane. Sutra
stiže gadna oluja. Ne želite biti na cesti u tome, osim ako ne želite da vam
zvona zvone.“
„Elektrošok terapija“, kaže djed i zuri u Annabelle, koja zuri u njega.
„Zzzz“, kaže konobarica. Siječe zrak rukom. Ode samo tako, kaže ruka.

Možda je u zraku samo loš elektricitet jer se tog popodneva Annabelleino

raspoloženje pogoršalo. Pogoršalo se i djedovo. Želi popraviti gumu, ali ima
problema s pronalaženjem vulkanizera. Nedjelja je. Che cazzo! kaže. (Ne
pitaj.) Nekog drugog dana Annabelle bi već satima bila na cesti. Ali, isključila
je alarm. Opet je zaspala. Otišli su na doručak na odmorište za kamione.
Uzima „slobodan dan“, kako Gina povremeno čini u Odvjetničkom uredu
O'Brien i Bello. Ovo je Annabellein drugi otkako su ušli u Montanu.
Volja je napušta. Svaki dan treba joj sve više i više vremena za istrčavanje
dionice. Ne zna može li nastaviti.
Annabelle je na autocesti Lonesome pala u depresiju, a tko ne bi? Padanje
u depresiju. Zvuči kao da se spotakneš i skotrljaš u mračnu, opasnu pukotinu,
i baš to se i dogodilo. I djed Ed je pao. Već tjedan i pol, kako je nestao
telefonski signal, nije izišao u veselu večernju šetnju. Naporno radiš, Bella
Luna, rekao je. To je njegov najveći kompliment. Ti ne odustaješ. Znamo to.
Ali možeš stati kad god želiš. Ne zna želi li reći: Molim te, stani. Medaljon
svetog Kristofora samo se tiho ljulja na svjetiljci kraj njezinog ležaja. I dalje
ne progovara.
Još brojki: ostalo je još više od osamsto kilometara Montane. Gotovo je
isti broj kilometara već prešla. Državne granice su velike usputne nagrade,
ali ova se čini jako, jako dalekom. Izgubila je pojam zašto ovo čini. Lako je
izgubiti stvari na autocesti Lonesome. Gumu, život, nadu. Prisebnost.
Depresija joj je prožeta tjeskobom.
Svaki korak naprijed znači da se približava Sethu Greggoryju. Misli joj
zvone i vrište poput flipera.
Ostatak nedjelje provode kod Hala. Hal je zapravo Halovo dvorište. Hal
je naštrcao gumu sapunicom kako bi pronašao mjehuriće gdje curi zrak,
natrackao nešto ljepila za gumu, pritisnuo zakrpu i naplatio im pedeset
dolara.
„Pedeset dolara! Misliš da ne znam kriminalca čim ga vidim? Mortacci
tua!“ kaže djed Ed dok odlaze. Gestikulira mu ispruženim dlanom.
Mortacci tua: Preci su ti mlakonje. Eto ti na, Hal!
Te noći Annabelle leži u krevetu i sluša tutnjavu udaljene grmljavine dok
joj se sveti Kristofor zloslutno ljulja nad glavom poput tamjana na misi. Ovo
bi trebala biti velika oluja, premda je razočaranje.
91
 Knjige.Club Books

1. Louise de Quengo, koja je umrla 1656., i njezin muž, vitez Toussaint de

Perrien, pokopani su sa srcem onog drugog kao izraz ljubavi i
predanosti.
2. Prema priči iz 1150. godine, bijesni muž je iz osvete prisilio suprugu da
pojede srce mrtvog ljubavnika.
3. Ljubav i predanost, bijes i osveta - nema se tu više što dodati.

Djed otvara vrata kampera, silazi dvjema metalnim stubama i pregledava

nebo.
„I?“ viče ona.
„Siđi i pogledaj sama.“
Annabelle je u staroj majici s Batmanom koja joj seže do koljena. U njoj
je već sedmi dan, što znači da im je bolje čim prije pronaći praonicu.
Namakanje-ispiranje i sušenje na zraku nije isto kao dobro staro tumbanje u
perilici.
Silazi i stoji uz njega. Parkirani su na Grobljanskoj cesti (okrutno, ali
istinito), gdje ugodno puše kroz suhu travu.
„Sunčano cijeli dan“, izvijesti je. „Svejedno je bolje da ponovno
provjerimo prognozu.“ Vani je sve uokolo ravno. Munja bi je mogla ubiti. Bit
će najviša stvar na tlu.
„Već jesam. Konobarica je pogriješila ili je ono sinoć bila strašna oluja.“
„Nisam čuo nikakvu oluju.“
„Bilo je, što-ja-znam, dvije sekunde grmljavine. Prognoza pokazuje samo
nekoliko oblaka, to je sve. Kome ćemo vjerovati, lokalcima ili
prognostičarima? Mislim, lokalci su ovo nazvali Grobljanska cesta. Uostalom,
gdje je groblje? Ja ga ne vidim.“ Annabelle palcima tapka po vrhovima
prstiju. “Izgleda li ti ovo kao oluja?“
„Njah. Gledaj. Ni oblačka na vidiku. Ali, ti odlučuješ, Bella Luna.“
Ona uzdahne. Kako možeš očekivati grmljavinsko nevrijeme kad je sve
što vidiš vedro nebo?
„Hej, kad danas završiš, imam iznenađenje za tebe.“
92
 Knjige.Club Books

„Avionsku kartu za doma?“

„Njah. Dobit ćeš je nakon što stigneš do Washingtona.“ „Zašto sam ovo
počela? Zašto ovo uopće radim?“
Na njezino jadikovanje on ovog jutra ne otpuhuje zrak kroz kut usana.
Strpljiv je. Vozi se na toboganu izdržljivosti. Stavlja joj ruku na rame. Zašto
itko radi išta nemoguće? Kako bi bio veći od velikog gada.“
„Ja nisam veća.“
„Stvarno? Tko stoji ovdje? Ti ili gad?“

Nije zaboravila na kasetu, stari kasetofon i stare slušalice koje joj je u Big
Chuck'su dao Luke Messenger. Big Chuck's se čini kao prošli život. Kaseta je
ugurana u ruksak, gdje drži privatne stvari. Tu je i prijemno pismo
Sveučilišta Washington. Novi roman Alice Wu, novih stranica i čvrste,
netaknute naslovnice. Tu je i duga, rukom ispisana Mislim na tebe čestitka
koju joj je Otac Anthony poslao nakon tragedije. Kao i malo raspelo na
lančiću, koje joj je na pogrebima dao velečasni Jane. Za nju ne predstavlja
toliko Boga koliko djelić nje koji još uvijek čuva nadu. Moglo bi se reći da je
tako sa svim stvarima u tom kutku njezinog ruksaka. Nije to nada za nekog
ili nešto posebno, nego općenito. Nada se da bi jednog dana mogla imati
nade.
Annabelle se boji glazbe, a i knjiga. Glazba i knjige pobuđuju osjećaje. Od
njih osjećaji rastu, lupaju i raspadaju se, a to je ponekad opasno. Ali i glazba
te može podići, izudarati te i uništiti kad ti to zatreba. A danas, kad napokon
za sobom ostavlja autocestu Lonesome, Annabelle treba dizanje kako bi se
suočila s idućih osamsto pet kilometara Montane.
Ovo je za ustrajnost, ne za Lukea Messengera, kojeg vjerojatno više nikad
neće vidjeti. U mislima je na njega, kao i na sve dečke, stavila veliki X. Kao što
ga je stavila i na koketiranje, slijepe zaljubljenosti, ljubavi, slatkoće,
velikodušnosti, otvorenosti, vjerovanja, povjerenja i sigurnosti, u principu
sve dobre stvari. Možda je X manji nego što misli zato što je i mrvicu
znatiželjna. Kako itko može sjediti na njezinoj rođendanskoj zabavi, zabavi
za Annabelle Agnelli, samo sjediti ruku sklopljenih u krilu i izgledati
opušteno? Možda će joj glazba otkriti detalje o nekom kog više nikad neće
vidjeti. Ovo je najsitnija zabava s dečkima sa sigurne udaljenosti, poput
razmišljanja o zgodnoj filmskoj zvijezdi iz magazina People.
Puno je sređivanja i brzanja. Kasetofon joj je na boku, ali je žica sa
slušalicama potrgana, pa joj se zvuk u jednom uhu iritantno gasi.
„Vidimo se, autocesto Lonesome. Bilo je lijepo družiti se s tobom“, kaže.
Izvan White Sulphur Springsa tlo je brežuljkasto i zeleno, a ona prolazi
uz farme i traktore koji tandrču po poljskim putevima. Dan će biti vreo, već

93
 Knjige.Club Books

sad je vruće. Po pašnjacima su velike bale sijena - neke uspravne, neke

prevrnute. Izgledaju kao šahovske ploče za teške gubitnike. U zraku se osjeća
veličanstveni miris kravljeg gnoja. Miris kravljeg gnoja podiže joj
raspoloženje.
„Hej“, kaže nekolicini krava, koje ju promatraju kraj ograde. Jedna muče
na nju. „Drago mi je što smo skupa na svijetu“, kaže.
Pritisne tipku i glazba svira. Tko god pjevao, trči cestom, pokušava se
osloboditi vlastitog tereta mislima o brigama svijeta, a glazba je podsjeća na
stvari uz koje se maše zastavama država iz srca Amerike. Takvu je glazbu
otac Anthony znao slušati dok je kosio travu, trenutak prije otvaranja
nove konzerve hladnog piva. To je bilo u danima prije Krvi Kristove, za
vrijeme pivnice Budweiser. Možda shvaća zašto je Luke Messenger tako blag,
ako ovo sluša.
Iduća pjesma je Road to Nowhere, Put za nigdje, prilično se dobro uklapa
u okruženje - kilometri i kilometri ograda farmi, a potom smeđa, zelena i žuta
brda oivičena zelenim grmljem. Povremeno osjeti podrhtavanje tla i gleda
preko ramena dok kamion prolazi kraj nje. Od fijuka joj kosa leti u usta i hladi
joj se znoj na koži.
Nakon mračne, ali nekako poletne The Passenger, slijedi The Distance
(Prelazi daljine, treba mu brzina), a zatim nimalo blaga Highway to Hell,
Autocesta za pakao. Shvaća kako to nije kompilacija koja mu nije trebala,
nego ju je snimio baš za nju.
Smiješno je, ali obrazi joj postanu topli. Obrazi su joj već topli od naporne
vreline travanjskog sunca, ali sad je stvarno porumenila:
Pritisne STOP. Izvuče slušalice iz ušiju.
Osjeća se kao da je iznenada otišla s tuluma. Sve se utišalo. Zapravo su
ritam i brujanje bili super. Ali, sad je tulum postao katastrofa.
Stop! Stop, stop. STOP!
Provjerava udaljenost: već gotovo trinaest kilometara. Zahvaljujući tim
pjesmama, kilometar i pol brže od uobičajenog. Ipak, ljubaznost poput ove
od tog dečka nije poželjna. I nije to ona vrsta nepoželjnog iz romantičnih
komedija gdje to znači kako će na kraju završiti zajedno. To je nepoželjno-
nepoželjno. To je ne-može-ni-pogledati nepoželjno. To je apsolutno nema-
šanse nepoželjno.
Sad, bez glazbe, čuje samo vjetar i šuštanje grmlja.
Ček, ipak...
Što je to? Misli da čuje nešto.
Stoji vrlo mimo. Je li to zagrmilo? Ne. Molim te, ne.

94
 Knjige.Club Books

Sluša. Više ne čuje. Nebo je preslatko plavo. To samo govore tjeskoba i

osjećaj propasti nakon tragedije. Na rubu je živaca zbog konobarice,
kompilacije i uvjerenja kako će stvari uvijek postati užasno loše.
Za svaki slučaj, bolje joj je da vraški požuri do jezera Bair gdje je čeka
kamper. Ovdje bi oluja bila jako opasna jer munje brzo udaraju.
Dok ubrzava, odmjerava krajolik. Ne. Mimo je. Pričinjava joj se.
Ipak, brzina joj godi. Bilo je to zbog glazbe. Pustila je to unutra i bilo je
divno, a ne užasno. Ali, jao. Sigurno je trebalo puno vremena za snimanje
kasete poput ove. Zamišlja pogrbljena ramena Lukea Messengera...
Tutnjava i udar. Sranje. Sranje! Sad više nema sumnje. Sranje, ipak je
konobarica imala pravo. Zaškilji i onda ih vidi, oblake koji gmižu nad niskim
brežuljcima.
Isuse. Mora požuriti.
Kad udaraju gromovi, uđi unutra, uvijek im je govorila Gina. I sad se to
neprestano vrti u Annabelleinoj glavi. Kad udaraju gromovi, uđi unutra. Kad
gromovi riču, uđi unutra. Ti oblaci - definitivno se kreću u njezinu smjeru.
Jako trči. Stopala joj pljuskaju po cesti. Kuda? Samo naprijed, sve dok se
djed Ed ne pojavi u kamperu. Vratit će se po nju istog trena kad čuje tu
grmljavinu.
Leti. To je ritam sprintera, a ne osobe koja trči dvadeset i pet kilometara
dnevno. To je dobar način za ozljeđivanje. Plink. Kap joj padne na ruku. Plink-
plink. Još po ramenima. To je podsjeti na onu prvu noć, kad je pobjegla iz
Dick'sa. Ali, to je bila domaća kiša, gradska kiša. Da ga je zatrebala, skloništa
je bilo posvuda. Ovdje se oblaci skupljaju i smračuju i samo su ona i oni.
To je problem s opasnošću, zar ne? Možda si čak i upozorena, ali si
zanemarila upozorenje. Opasnost može izgledati daleko sve dok se nebo ne
smrači, a munja bijesa ide ravno na tebe.
Odjednom se sve mijenja. Kiša se spušta, a oblaci postaju poput tepiha
tame. Asfalt autoceste je sjajan i mračan od vlage. Vrelina se s njega diže
poput pare u sauni. U svom tom otvorenom prostoru ona je jedino uspravno
stvorenje, laka meta.
Bože, što li su mislili? Zašto su se odlučili na ovaj rizik? Kako su mogli biti
toliko nesmotreni? Gdje je djed Ed? Buka, kiša, nebo - do sada već zna da je u
opasnosti. Ne želi gubiti ni trena, ali iščeprka mobitel iz ruksaka. Prsti joj ne
rade. Trese se. Posve je sama, a munja će je pronaći.
Iznenađena je što uopće ima signala. Ali, djedov telefon samo zvoni, zvoni
i zvoni.
Pokušava opet. Zvoni, zvoni, zvoni.
Nešto nije u redu. Nešto osim ove oluje.

95
 Knjige.Club Books

Jezivo je kad se nebo kreće prema tebi. Već je pokisla do kože.

Duboka tutnjava, a zatim razorni tresak. Majko mila! Njezina je jedina
šansa prestići to što dolazi. Zna da mora potražiti sklonište. Svaki
dugoprugaš zna da je u oluji cilj čim prije se skloniti na sigurno: u auto,
zaklon, bilo kakvo utočište.
Ovo je potop. Kosa joj se cijedi. Nosi kompresijske čarape kako bi lakše
podnijela oticanje koljena, ali i one su promočene. Kao i majica, hlačice,
ruksak, čak i tenisice. Osjeća kako joj se vlaga cijedi kožom. Nema vremena
gacati po vlastitoj nevolji. Leti protiv kiše, a pogleda fiksiranog na obzor
nada se kako će ugledati zdepasti kamper koji je dolazi spasiti.
Tutnjava koja slijedi najveća je i najglasnija dosad. A zatim se čuje strašni,
gromoglasni bum, jedan od onih koji joj trese grudni koš i razdire živce. Ima
pucanja i praskanja. Poput vatrometa, poput...
Stop!
Sad ne može razmišljati o tome, ali naravno da i dalje misli. Pucanje i
praskanje, i ona je tamo i vidi...
PTSP, Annabelle, kaže dr. Mann.
Ona vidi...
Plače joj se. Tutnjava, tresak! Laka je meta.
Stop!
Plače. Ispušta užasne, životinjske jecaje. Boji se. Brine za djeda Eda.
Nema kuće, benzinske ni skloništa. Kako ćeš se sakriti, što će te zaštititi, što
će te spasiti? Ponekad ništa.
Prsa joj se nadimaju, a suze slijevaju licem skupa s kišom koja joj kaplje
s kose.
BUUUM! Pras, tres! Oštra munja svjetlosti, za njom još jedna. Više njih
iznad te ravne, ravne zemlje.
„Molim te“, vapi.
Želi čučnuti. To se čini kao jedina stvar koju može, čučnuti i šćućuriti se,
ne biti velika i visoka. Biti mala. Zna kako to učiniti, kako biti mala, tiha i
draga, sakriti se ispod radara. Ali čučanje ovdje ne pali. Čučanje nije dobro.
Naboj će joj proći tijelom kroz tlo unatoč čučanju, ući će u najvišoj
točki, sijevnu ti joj kroz srce i izići u najnižoj.
Još jedna tutnjava i gromoviti tresak. Ona je pokretna meta.
„Molim te, molim te“, preklinje. Ubacuje se majušna spoznaja: unatoč
svom vremenu kad je to htjela, sad ne želi umrijeti.
„Djede, molim te, dođi.“

96
 Knjige.Club Books

Annabelle plače i kiša joj lije niz lice pa je teško reći je li to opet njezina
mašta ili zbilja nešto vidi na cesti. Škilji. Da. Kvadratić bjeline. Kvadratić
bjeline postaje sve veći.
Približava se. Netko dolazi! Djed Ed! Nalet olakšanja gura je naprijed. A
onda: tres! Munja udara tik uz nju. Na streljani je...
Stop!
Kako se vozilo u daljini približava, ipak počinje shvaćati. Krivog je oblika.
Iako joj je lice toliko mokro da jedva išta vidi, to vidi. Pogrešnog je oblika, a
možda čak i boje. To što dolazi nije sjajno bijeli kamper Kapetana Eda. To je
mutno, žuto-bijelo, zaobljenih kuteva.
Ima li veze? Nema veze. Maše rukama. Vjerojatno izgleda kao žrtva
nesreće, netko ranjen se izvukao na cestu...
Stop! Stop! Stop!
Maše. Maše i skače. Nije djed, ali čak i neki stranac je sigurniji od toga da
završi kao meta čudovišnim munjama koje sijevaju na sve strane.
Brisači kampera koji se približava divlje mašu dok kiša lije. Ne može je
promašiti, zar ne? Vidjet će je, zar ne?
Viče i skače.
Iako, ništa od toga nije potrebno. Kamper usporava i staje. A onda se
vozačev prozor spušta, spušta, spušta i pojavi se glava vozača.
„Tu si! Bože, ulazi!“ kaže Dawn Celeste.
Kaže Dawn Celeste?
Vrata kampera širom se otvaraju. Tu je mirni, kovrčavi Luke Messenger
u toploj, suhoj flanelskoj košulji i trapericama.
Gleda slušalice, još uvijek zakačene o njezin pojas. Smiješi se.

97
 Knjige.Club Books

M
i smo na putu za nigdje, uđi“, pjeva Luke Messenger.
„Prije autocesta za pakao“, kaže Annabelle. „Ne razumijem.
Otkud vi ovdje?“
Dawn Celeste okreće veliki kamper i kreću. Vozi tu bebu sa
samopouzdanjem kamiondžije. „Ed me nazvao. Znao je da ćemo biti u
Nacionalnoj šumi Lewis i Clark. Na putu do tebe pukla mu je guma. Rekao je
da je mora popraviti.“
„Opa. Pa, hvala vam“, kaže Annabelle. Kaže Opa. Pa, hvala vam dok usvaja
činjenice: djed je okej, ali djed i Dawn Celeste cijelo su vrijeme u kontaktu.
Bili su u Idahu dok je bila u Idahu, sad su ovdje u Montani i, evo je sad, s
njima u kamperu. Nervoza joj eksplodira. Cijedi joj se svaki dio tijela. Toliko
joj se vode slijeva s lica i odjeće da stoji u potočiću koji je sama stvorila.
„Luke, daj curi ručnik. Draga, idi u kupaonicu i skini te mokre stvari.
Sigurno ovdje imamo nešto u što se možeš presvući. Luke?“
„Nešto ću naći. Čekaj.“ Luke joj dobaci ručnik. Malo je vlažan i miriše na
sapun. Na trenutak joj se učini da ju je možda ipak ošinula munja. Ošinulo ju
je i sad je u nekom snolikom stanju, u kojem joj Luke Messenger govori
stihove koje je maločas slušala, a onda joj pruža ručnik s mirisom borova.
„O, to je okej.“ Annabelle nipošto neće skidati odjeću. Njezin trenutačni
plan je mirno stajati i malo govoriti do kraja vožnje. „Mogu se presvući čim
dođemo do djeda. Stvarno sam zahvalna što me vozite.“
„Dušo, trebat će nam neko vrijeme. Ne želiš se prehladiti u toj odjeći.“
„Neko vrijeme?“
„Mora se vratiti sve do Helene. Ili to ili ići u Billings. Rekao je da se neće
vraćati do šupka koji ju je krpao. A ne može daleko na rezervnoj.“
Olakšanje kad je vidjela kamper i šok kad je vidjela Dawn Celeste i Lukea
Messengera sad se pretvara u nešto drugo, neko stezanje u grudima. Steže je
cijelo tijelo: kompresijske čarape, tenisice, pluća, srce. Možda je ovo srčani
zastoj. Možda je sad ubijaju strah, trčanje i blizina Lukea Messengera, kad ju
je već ona munja promašila.

98
 Knjige.Club Books

Luke Messenger ne govori puno. Okrenuo je leđa Annabelle. Stvarno,

miran je poput čempresa. Annabelle stoji stopala ukopanih u pod kao da se
vozi podzemnom željeznicom. U ovom kamperu nešto smrdi na pokislog psa.
O, Bože. Možda ona. Njuška. Ona je. Smrdi poput pokislog psa! Mjerka
zasun kampera. Riskirat će s olujom, što je nešto što ponekad kažeš kad se
napokon skloniš. Jurnut će na cestu i vješto nestati kao špijun u akcijskom
filmu.
Možda proživljava napad panike. Prstima pritišće palac, jedan po jedan,
jedan po jedan, brzo-brzo-brzo, na obje ruke.
Luke Messenger se okreće. Drži šalicu čaja iz koje se diže para. Uzima je
za ramena i posjeda na kauč. Kariran je, ali pokriven ljubičasto-crvenim
prekrivačem. Pruža joj šalicu.
„U šoku si“, kaže, što prilično dobro sumira posljednju godinu njezinog
života.

Obukla je fora široke hlače Dawn Celeste i hudicu Lukea Messengera s

likom Boba Marleyja. Okej - presvukla se! U redu je. To ništa ne znači. Vratit
će im odjeću i izletjeti odavde čim se djed pojavi. Od sada do tada pretvarat
će se kao da je među njima veliki zid. Riječi i stvari mogu prelaziti, ali zid
svaku riječ čini besmislenom.
Čudno je to, ali nakon što stignu do jezera Bair, smještenog u pustim
brdima nalik na devinu grbu - nakon što mami pošalje poruku da je na
sigurnom, ali ne može razgovarati, nakon što Dawn Celeste i Luke istovare
gomilu opreme, jastuke, štapove za pecanje, ruksake i kanistre vode iz
rezervnog prtljažnika - ona legne na inzistiranje Dawn Celeste. I spava kao
beba.
Strah iscrpljuje, kao i dionica kakvu je upravo istrčala. Ali nešto drugo je
smiruje i opušta. Način na koji su plahte ispočetka hladne, a zatim tople i
način na koji pomalo mirišu na dim, kao na kampiranju. Miris koji
predstavlja i slobodu i sigurnost. To je način na koji je ušuškana u mali ležaj-
špilju. A izvan njega je dvoje ljudi koji su posve opušteni i zadovoljni što su
tu gdje jesu. I tako otpluta pa čvrsto spava. Samo u nekim dijelovima sna, sna
u kojem su djed Ed, Dawn Celeste i logorska vatra, Annabelle razmišlja o
njegovim kasnovečernjim šetnjama. I veselju i opsesiji računalom.
Čak se i u snu pita nije li djed Ed zaljubljen.

Kad se probudi na tom stranom mjestu, nestaje sva utjeha, a udara je

svemoćna tjeskoba. Annabelle Agnelli oduvijek se - čak i prije tragedije -
opterećivala onim što duguje ljudima. Pita se smeta li im. Trebala bi davati,
a ne primati. Svakog Božića je tata/Otac Anthony tjerao Malcolma i nju da

99
 Knjige.Club Books

kupuju poklone za siromašnu djecu, a Gina uvijek govori stvari poput: Ne

trebam ništa ni od koga. A kad bi im stari talijanski rođaci, poput pratete
Marie i praujaka Franka, potajice tutnuli novac u ruke, znali su što moraju.
Ne, ne, ne, govorili bi. Uzmi, odgovorio bi stari rođak. Odigrali bi još nekoliko
krugova odbijanja i inzistiranja, sve dok rođaci ne bi rekli Ajde. Kupi si nešto.
Nemoj reći mami, prije nego bi napokon stigli do zahvalnog odgovora Puno
vam hvala.
I sad velikodušnost Dawn Celeste i Lukea - njezina nametljivost, spavanje
u njihovom krevetu, oduzimanje njihovog vremena, nošenje njihove odjeće
(nije nosila mušku hudicu od Willa) - sve je to duboko uznemiruje. Osjećaji
joj ubrzavaju. Shvaća da nije istrčala dionicu do kraja. Ostala su joj dva i pol
kilometra. Od mjesta na kojem su je pokupili. Tjeskoba kontrira pravilima i
redu, a ona je danas prekršila pravilo time što je ovdje, a ne trči. Očajnički,
očajnički želi tapkati prstima, ali ne želi da itko vidi. Ispreplete prste i čvrsto
ih stisne.
Dawn Celeste ne pita Annabelle je li gladna, samo na stol stavlja tanjur s
debelim sendvičem od tune. Kamper iznutra izgleda kao djedov kamper, ali
ne baš. Zastori su pleteni, a na podu je šareni prugasti tepih. Iznad vrata
je slika starca u ljubičastoj halji. Prazni prostor ispod klupa, u kojem djed
drži vodu, vino, tjesteninu i limenke s inćunima je otvoren i pretvoren u
policu s knjigama, s drvenom letvicom sprijeda kako ne bi skliznule. Uredno
je, izuzev svih na brzinu izvučenih stvari iz njezina ležaja, porazbacanih po
klupama.
„Hvala vam. Puno vam hvala.“
„Pogledaj van. Nikad ne bih rekla da je bilo oluje.“
Dawn Celeste je u pravu. Annabelle vidi plavet jezera Bair kako svjetluca
sitnim dijamantima veselja. Ne odgovara njezinom raspoloženju. Nakon što
pojede sendvič, nazvat će djeda da dođe po nju, i to brzo.
„Luke je mislio pokušati pecati. Neki tip je rekao da grizu polukilašice.
Pastrve. Voliš li pastrvu?“ Dawn Celeste žvače čips iz vrećice, otire mrvice s
bujnih grudi.
„O, da. Da.“ Ne. Puno sitnih kostiju. Oči koje bulje u tebe.
„Pa, onda, bude li Luke imao sreće, imat ćemo ih za večeru. Kasno
večeramo, nadam se da ti neće smetati. Kasno poput Europljana.“
„Vjerojatno bih trebala provjeriti s djedom. Pretpostavljam da će se
vratiti po mene prije toga.“
„Nazvao je dok si spavala. Guma je otišla dovraga, a nitko u Heleni nema
drugu koja pristaje na vaš kotač. Možeš li vjerovati? Naravno, većina ptica
selica ne dolazi ovamo sve do srpnja.“
„Što je točno rekao?“

100
 Knjige.Club Books

„Da će vjerojatno trebati dan, ako ne i više. Je li ti okej ostati s nama, dušo?
Ed je mislio da će to biti najbolje, tako da možeš ostati na ruti.“
„O, to je u redu. Mislim, možda mogu samo...“ Maše rukama. Ovdje nema
samo, osim ako je ne voze natrag u Helenu.
„Možemo te odvesti do Helene ako želiš“, kaže Dawn Celeste čitajući joj
misli. „Ali Ed je mislio da možeš ići dalje, a on će nam se pridružiti kad završi.“
„Ne bih mogla. Mislim, sigurna sam da želite ići negdje drugdje.“
„Dušo, Montana“, kaže Dawn Celeste, kao da je to neka vrsta odgovora.
„Izgleda li ti kao da moramo stići na vlak? Nemamo nikakav dnevni red.
Idemo kud nas je volja. Nadam se da ćeš se opustiti. Smatraj ovo svojim
domom. Knjige, hrana, samo se posluži.“
Annabelle je rijetko kad opuštena, čak i u vlastitom domu. I sad joj panika
počinje rasti. To je cunami muke, obaveze i korištenja kupaonice u skučenim
prostorima; Ponekad hrče. Budi se iznenađena hrkanjem. Dosad je već
vonjala kao pokisli pas, kapala po podu, presvukla je prljavu odjeću,
nije našminkana i ima izreckanu kosu.
„Moram...“ kaže.
Dawn Celeste čeka.
„Se vratiti.“
„Vratiti se?“
„Do hm...“
„Hm?“
„Do točke.“
„Točke? Do mjesta gdje smo te pokupili?“ glas Dawn Celeste ubrza, a oči
joj sjaje. Istom uzbuđenom bojom glasa kao kad oni pokušavaju odgonetnuti
što Bit želi dok sjedi i zuri u njih.
„To je dva i pol kilometra“, kaže Annabelle. „Ja... to je varanje. Biti ovdje.
Nastaviti odavde.“
„Želiš se vratiti sada? Možemo sutra početi odavde. Dan je bio naporan.“
„Ja ću samo...“
Dawn Celeste čeka.
„Upravo sad, znate. Samo...“
„Kako god želiš. U zemlji mog kampera svatko odlučuje za sebe. Bit ćemo
ovdje kad završiš. Čekaj da ti nađem neke hlačice i majicu.“

Plan joj je ležerno trčkarati dok ne nestane iz vidokruga, a zatim poletjeti.

Nakon toga postaje malo mutno.

101
 Knjige.Club Books

Dva i pol kilometra je ništa. Trči malo dalje od mjesta gdje misli da su je
pokupili, čisto da bude sigurna. Dovoljno je stvari zbog kojih osjeća grižnju
savjesti; prevarila je dovoljno ljudi s onim do čega im je najviše stalo, ali neće
varati i s trčanjem.
Svilene košarkaške hlačice koje sada nosi su ogromne, na majici je
sitotisak izlazećeg sunca. Majica mora pripadati Dawn Celeste jer miriše na
cimet i vaniliju, a hlačice su sigurno Lukeove jer su, čak i s uzicom
zategnutom do kraja, dovoljno velike da ih mora pritezati oko pasa dok trči.
Toliko su duge da joj padaju do potkoljenica poput suknje.
Cesta je prazna i njezino je trčanje službeno gotovo pa silazi s autoceste
na žutu travu, još vlažnu od kiše. Sjeda na hrpu šljunka. Neobičan prizor -
malo izlazeće sunce u polju. Spušta glavu u ruke. Kako joj se život sveo na
ovo? Zrak miriše na vlažni katran i zemlju natopljenu pljuskom. Misli na isti
taj miris jedne prosinačke noći, malo uoči Božića, u noći zimskog bala.
Idu u skupini. Kat kaže da je tako uvijek zabavnije nego kad svi dolaze u
parovima. Najprije idu u Benihanu na večeru. Sjede u polukrugu oko roštilja
dok kuhar divlje sjecka, prži povrće i junetinu na roštilju i šali se kao što se
šalio već vjerojatno stotinama puta. Zander Khan pokušava naručiti piće i
djeluje poput idiota. Zach nosi ružičastu kravatu koja odgovara Olivijinoj
haljini. Svi skupa mrvicu su preglasni i ostali gosti ih mrko pogledavaju, pa
ih Annabelle pokušava utišati kao kakva dobrica. Otimač sjedi uz Josie Green
koja je isto nova ove godine. Doselila je u kuću do Geoffa. Mogli bi biti stvarno
dobar par, Otimač i Josie, s njenim sramežljivim osmijehom, kariranom
suknjom na tregere i kosom obojenom u blistavo crnu.
Za desert uzimaju sladoled od zelenog čaja, za koji se svi prave da im se
sviđa, a zatim se opet trpaju u aute. Dijeljenje računa uzelo im je previše
vremena, pa kasne. Moraju parkirati daleko od ulaznih vrata od povezanih
lanaca i dugo hodati do sportske dvorane. Tad je Annabelle to namirisala -
miris mokrog asfalta, promočene zemlje. Kišilo je dok su bili u restoranu.
Nosi štikle, nove, i zelenu satensku haljinu, pripijenu na bokovima, koja pada
i otkriva vršak grudi. U toj se haljini osjeća prekrasno. Pola novca je sama
uštedjela, a Gina je platila drugu polovicu. Ima samo još jednu tako otmjenu
haljinu, onu koju je nosila na vjenčanju tete Angie i tetka Pata, ali to je
bila haljina za djevojčice, a ovo je haljina za mladu ženu, pa hoda oprezno po
mokrom pločniku kako ne bi pala i uništila je.
To je Annabelle kakva je bila: napeta, oprezna, odgovorna, ali s trenucima
samopouzdanja, bljeskovima koketiranja. Ljubav prema životu, široki
osmijeh, glasni smijeh, osjećaj pripadnosti prijateljima. Svjesna je da Otimač
hoda jako blizu nje. Sudara se s njezinim laktom i zalijeće u rame, kao uslijed
slučajne blizine. Nosi tamno odijelo s grimiznom kravatom. Kosa mu je blago
zalizana na stranu.

102
 Knjige.Club Books

Vrata su otvorena i čuje se glazba koju svira bend. Gospodin MacKenzie,

profesor tehničkog, preuzima ulaznice. Stoje nespretno u skupini sve dok im
se ne pridruži Drew Gilliam, zeza se sa svima, a zatim zamoli Sierru za ples.
„Destiny“, kaže Geoff. Pucne prstom, a zatim s Destiny odlazi plesati.
Bend svira staru stvar Coldplaya, Yellow. Masakriraju je. Ali, te riječi.
Pogledaj zvijezde. Pogledaj kako sjaje za tebe.
Otimač je zgrabi za prste. „Dođi“, kaže.
To je jedna od onih čudnih pjesama - dijelom sentiš, dijelom brzanac. Što
bi trebalo, ljuljati se ili pocupkivati? Ali, Otimač joj stavlja ruke na struk, a
ona sklapa ruke oko njegovog vrata. Velika je razlika u visini, pa se on
pogrbljuje.
Svjesna je da je Kat uz nju. Pleše sa Zanderom, ali oni su definitivno
odlučili pocupkivati. Zander blesavo trese ramenima, pa ga Kat udari. Kat joj
uhvati pogled i upitno podiže obrve. Annabelle napravi grimasu. Nema šanse,
odgovara.
Ali, sad je svjesna još nečeg. Otimač, jako joj je blizu, tijelo uz tijelo.
Pjevuši.
„Masakriraju je“, kaže ona.
„Molim?“
„Masakriraju pjesmu.“
Vjerojatno je i dalje ne čuje. „Za tebe ću iskrvariti“, šapuće joj u ono
mekano mjesto iza uha.
I to je dio koji nikad nikom nije ispričala i za koji se do Boga nada kako
ga nikad nikom neće ispričati, ali tada je, kad se stisnuo uz nju, osjetila da mu
se digao. Možda se trebala odmaknuti, ali nije znala što učiniti. Činilo joj se
da mora biti pristojna jer je njegova erekcija društvena neugoda koju je
morala velikodušno zanemariti.
I zašto je ne zanemariti? Zašto uopće pretpostaviti da je bilo osobno?
Plesao je i s Josie Green. Možda mu se i tad digao. Znala je da je dizanje
općenito prijateljsko. Nije čak ni osobito posebno. Ali sad, kad god pomisli na
to, ispunjena je krivnjom.
Sad, kad god pomisli na to, zbunjena je jer ga ničim nije na to potaknula.
Zbunjuju je želja i vlastita poželjnost. Zbunjuje je vlastita seksualnost.
Trebala bi biti njezina stvar, da je koristi kako je volja, zna to, ali zašto - čak
iako je ne koristi, čak iako je samo svoja - u tome ima osjećaja sramotnog
poziva ili poziva uopće? Zna da bi trebala moći pozvati želi li pozvati, reći ne
želi li reći ne, reći da želi li reći da, dražiti ili ne dražiti, samo se jednostavno
osjećati dobro u svom tijelu, pokretima i kako izgledaju. Trebala bi biti
sigurna i samopouzdana u tim stvarima, ali kako može biti sigurna
i samopouzdana u tim stvarima? Toliko je zbunjujućih poruka -

103
 Knjige.Club Books

samopouzdanje i sram, moć i nemoć, što duguje drugima, a što je njezino - da

ne može čuti istinu. I nakon erekcije ostaje s užasnim kajanjem zbog te
zelene haljine i njezinog tijela u njoj.
Toliko je kajanja da je mučno. Dok se prisjeća erekcije, mogla bi povratiti.
Tuna iz sendviča pokušava zaplivati zadnji put u životu. Ustaje i pokušava se
otresti tog osjećaja, iako bi se od povraćanja mogla osjećati bolje. Možda bi
se, makar privremeno, riješila nečeg odurnog.
Diše kroz nos. Na tom žutom polju uz autocestu misli na Kat.
Nedostaješ mi.
Ti nedostaješ meni, kaže Kat.
Annabelle počne plakati. Oprosti mi za svaki put kad nisam bila dobra
prijateljica. Sjećaš se u šestom razredu kad ti nisam dala srce za Valentinova?
Ja ga tebi nisam dala. Svađale smo se.
A što kad nisam došla spavati kod tebe, a trebala si me?
Tek kasnije sam ti rekla koliko je bilo loše.
Katina mama Patty je pila i gnjavila je. Kat je htjela da Annabelle dođe i
prespava. Ali, Willovi roditelji trebali su na put i imali su rijetku priliku biti
sami.
Tako mi je žao. Nikad si neću oprostiti.
Mislim da trebaš izići iz ovog polja usred ničega u Montani.
Kat zvuči tako mudro. Kao da je stekla sve važno znanje koje postoji. A,
opet, uvijek je bila mudra.
Oluja je prošla, ali nikad nećeš saznati kako pljušti žaljenje.

104
 Knjige.Club Books

K oliko god to željela, Annabelle ne može ostati na tom pašnjaku kao

neka kaubojka. Zato ustaje i vraća se prema jezeru Bair i prema bilo
čemu što će se sljedeće dogoditi. Leđa su joj pogrbljena od umora
i jada; u struku priteže hlačice Lukea Messengera. Sad definitivno izgleda kao
gospodin Giancarlo iz Doma za starije Sunnyside tijekom onog nesretnog
napada kolitisa.
Točkica na obzoru. Pokretna točkica. Zaškilji. Vjerojatno treba naočale.
Točkica malo naraste. Što sad? misli. Možda je pobješnjeli bik dolazi probosti
ili će je jureći Harley Davidson prepoloviti.
Ne. Sporo je, što god to bilo.
Iz daljine je lik zmijolik, s valovitim vlasuljama na gornjoj polovici. To je
stvorenje, izlazi iz mora. To je čovjek. Jedan čovjek. Napokon vidi da su
vlasulje kovrčava kosa i da je stvorenje Luke Messenger.
„Hej!“ doziva.
Sranje! Topli vjetar šiba dolinom. Žuta trava se povija. Stenje i uzdiše
ispred nje. Kapljica znoja skotrljala mu se niz čelo i kapnula s vrha nosa
poput onih koza koje se bacaju s litica.
„Hej.“
„Kako možeš? Pokušao sam trčkarati kilometar i pol i umirem. Prsa mi
gore. Isuse, nisam u formi.“
Ne izgleda tako. Zaboravi da je to pomislila.
„Pa, tvoja hudica može imati oko kile. I... kratke hlače? Svi ti džepovi. Malo
ispod kile. Čizme! Gojzerice. Kao da nosiš dva djeteta na nogama.“
„A ti, glatka kao vidra...“ Pokaže glavom na njezinu odjeću.
„Za to nisam odgovorna.“
„Ni ja. Nisam baš od svilenih košarkaških dresova. Bio je to tatin božićni
poklon, na fakultetu je igrao centar.“
„Ako ti je dao i majicu sa svojim starim brojem shvaćam zašto si ovdje s
bakom.“
„To sam dobio za rođendan“, smije se. To je sve što kaže i ona to poštuje.
I drago joj je zbog toga. Ne želi čuti čitavu njegovu povijest. Zbog želje da čuje

105
 Knjige.Club Books

nečiju cijelu povijest, da zna njihovu priču, zavedena tajanstvenošću onog

što još ne zna - uvalila se u brdo problema.
Stop!
Zašto ste preselili iz Burlingtona? Zvuči jako lijepo, pitala je Otimača.
Tata je ovdje dobio posao na istraživanju, na sveučilištu. Meni je bilo drago
što smo odselili. Mrzio sam bivšu školu.
Zašto?
Privatna škola. Gomila bogate djece koja su živjela na jezeru. Ponašali su
se kao da su bogomdani. Mama nas je htjela izvući. Mislila je da se družim s
lošom ekipom jer je klinac kojeg sam znao opljačkao starca.
„Jesi okej?“ pita Luke Messenger.
„Naravno.“
„Mim je predložila da te dođem provjeriti. Ne znam. Brinula je da bi
mogla pobjeći ili tako nešto. Hej, ne bih želio biti danas na onoj oluji.“
„Bilo je ludo. Hmm, ne želim biti nepristojna, ali moram trčati. Znaš,
cijelim putem natrag.“
„Nema problema.“
„Ti možda možeš hodati.“
„Ni slučajno. Imam ja i drugu stranu.“
Okrene se unatrag.
Ona si ne može pomoći. Smije se. Tako je smiješan, s tom divljom kosom
koja poskakuje. „Što to radiš?“
„Vraćam se ovako cijelim putem natrag.“
„Vratit ćeš se natraške cijelim putem. Zašto?“
„Uz tebe sam.“

***

Annabelle trči rubom jezera. Barem misli da je tamo jezero. U mraku je

jezero mrak u mraku. Čuje pljuskanje vode, nježni huk uz obalu.
„Opusti se“, kaže djed Ed. „Nije da si zaglavila s obitelji Manson.“
„Oni su tamo.“ Kaže gledajući kamper.
„Naravno da su tamo. Opusti se. Gubim te.“ Annabelle se krme da je
oponašao pucketanje slabe veze. Zatim je nestao.
„Gubiš se, moj cu. Prokletstvo Agnellijevih“, kaže mrtvom mobitelu.
Kad joj je mobitel zazvonio u ruci, pomislila je da ga je krivo procijenila i
da je zove natrag. Ali ne, to je Malcolm. Tako je sretna. Veza je nakon Idaha
toliko loša da je mogla razgovarati samo po par sekundi, ako i toliko, s

106
 Knjige.Club Books

Malcolmom, mamom i „timom“. Ali, hej, uzet će i nekoliko sekundi. Malc je na

vezi - kao da vidi kolegu astronauta za kojeg je već bila sigurna da je nestao
u svemiru.
„Guzonjo!“
„Čuli smo za gumu. Koma“, kaže. Barem je ona tako povezala komadiće.
Zvučalo je kao: uli umu oma.
„Malc, ovo je koma. Spašavaj.“
„Sutra će se vratiti. Ti ćeš trčati autocestom 12, a djed će biti parkiran u
Koloniji Martinsdale.“
„Kolonija Martinsdale? Zamišljam znanstveno-fantastične vanzemaljske
kupole.“
„To je sekta huterita. Supergenijalno. Slično kao amiši, ali oni prihvaćaju
tehnologiju“, kaže Malcolm. Ili nešto slično. Glas mu se gubi svaku treću riječ.
„Bili su sretni što ćete tamo stati. Nema problema. A upravljaju najvećim
državnim vjetroparkom, što je uberkul.“
Gina nešto viče u pozadini.
„Malc, što je rekla? Kunem se da sam čula 'YouTube senzacija'.“
„Mm, rekla je da ste vas dvoje senzacionalni. Ti i djed Ed.“
„Reci joj da i ja nju volim. Stvarno mi nedost...“
„Moram ići. Gubim te.“
Možda gubi razum, ali krme se da je glumio smetnje, isto kao djed Ed. Od
sveg tog dugog, samotnjačkog trčanja postaje paranoična.

Dovoljno je loše zaglaviti s neznancima u velikoj kući, a kamoli u kutiji od

trideset kvadrata. Postavljat će pitanja. Bit će okruženi tragedijom. Težina će
visjeti u zraku. Zanimat će ih kakav je osjećaj i kako je to kad te Seth Greggory
čeka u budućnosti.
„Jeste li u vezi?“ pita Dawn Celeste.
Unutra su zamagljeni prozori i osjeća se topli miris rajčica u čiliju. Luke
Messenger iz pećnice izvlači lim s kukuruznim kruhom.
„Aha. Još je u Heleni.“
„Pomiriši“, kaže Luke. Leluja joj limom ispod nosa.
„Njam. To si ti napravio?“
„Ja, Jiffy14 i pola šalice vode.“
Nakon večere kartaju. Dawn Celeste tvrdi da je prvakinja svemira u
džinremiju. Tiho pucketanje karata dok Luke dijeli. Glasno uzdisanje u
porazu i veselje u pobjedi. Luke nabija po stolu nakon dvije uzastopne
14
Popularna marka gotove smjese za kukuruzno tijesto
107
 Knjige.Club Books

pobjede. Nitko je ništa ne pita. Ni ona ne pita previše. Oni... samo se

zabavljaju.
„Triput zaredom može me dobiti samo Sammy Jackson“, kaže Dawn
Celeste. „Ala je bilo naslađivanja.“
„Zvuči kao šugav pobjednik.“
„Ona. Lukeova prijateljica“, razjasni Dawn Celeste. Annabelle je sigurna
da čuje naglašavanje koje znači cura. Dodatno se opusti, iako su Lukeove oči
stvarno plave i nosi jednu od onih pletenih kožnatih narukvica kakve joj se
oduvijek sviđaju.
„Dva od dva, to znači da ti poslužuješ desert“, kaže Dawn Lukeu.
„Izmišlja pravila u hodu“, kaže Luke Annabelle.
„Morat ćemo vidjeti gdje je Annabelle.“ Dawn Celeste prekriži ruke.
Presvukla se u kaftan, ali nosi mucaste čarape.
„Bit će to prava kušnja karaktera.“ Luke petlja po ormariću. Baca vrećice
na stol od ultrapasa. „Red Vinesi ili Twizzlersi?“
Annabelle iskrivi lice u grimasu. „Oh, ne. Osjećam da je ovo opasno
pitanje.“
„Aha, jedino je pitanje na čijoj si strani.“
„Red Vinesi su zanemarivi.“ Dawn Celeste odgrize vrh Twizzlera.
„Twizzlersi su hamburgeri među slatkišima.“ Luke njuši Red Vine poput
fine cigare.
„Ja sam Švicarska“, kaže Annabelle.

Svjesna je njihovih zvukova spavanja: šuškanje plahti, vreće za spavanje

koju Luke više voli, otpuštanje zatvarača da uđe svježi zrak. Annabelle je
sasvim budna. Treba joj sna za sutrašnje trčanje do Kolonije Martinsdale, a
ovaj dan je dug kao mjesec dana. Međutim, ona samo leži širom otvorenih
očiju slušajući gotovo potpunu tišinu. Čudno, ali tijelo joj je mirno, a um tih.
Čuje mirno pljuskanje valova po obali jezera.
Tjeskoba je kao da si stalno na autocesti. Stalni osjećaj izbjegavanja i
probijanja, vrebanje prilike da se ubaciš, živčanost zbog drugih koji se
ubacuju ispred tebe. Gaziš po gasu; žestoko kočiš. Izviđaš i tražiš opasnost.
Ipak, ovdje nema ni prometa ni autoceste. Tu su ugodno društvo i knjige na
policama. Tiho je. Zabavno. Dawn Celeste se smije kao da kipi lonac. Svatko
radi što ga je volja.
Kako čudno, misli, ima ljudi koji možda ne osjećaju ovo, to beskrajno
zujanje živaca, straha, odgovornosti i kontrole. Tako je opušteno bez toga.
Spokojno. Možda može odabrati bilo što i opet će biti okej. Možda bi mogla

108
 Knjige.Club Books

dati otkaz na velikom poslu odgovornosti za sve tuđe osjećaje. Dr. Mann je to
već predlagala, ali je zvučalo kao lud, nedostižan cilj.
Sklapa oči. Samo na sekundu, zamišlja - otpuštanje. Vraća teške stvari
ljudima kojima pripadaju. Kad joj to uspije, osjeća najdublji spokoj, kao da joj
je na čelo položena hladna i umirujuća ruka. Na sigurnom je i okej, a oluja je
tamo negdje, ne ovdje.

109
 Knjige.Club Books

1. Ljudsko srce prenosi krv kroz stotinjak tisuća kilometara krvnih žila,
2. Krv dnevno pređe udaljenost od dvadeset tisuća kilometara.
3. Srce svakodnevno stvori dovoljno energije za vožnju od četrdeset
kilometara. U cijelom životu to je dovoljno energije za put do Mjeseca i
natrag.
4. Trčati 4 345 kilometara ne može popraviti uništeno srce.

„Čega se pokušavaš sjetiti?“ pita Luke Messenger.

Probudio se rano, kao i ona. Metoda Dawn Celeste za pranje i brzo
sušenje rublja - stisnuti je između dva ručnika i onda hodati po njima kao da
se gazi grožđe - fantastično funkcionira i sad je Annabelle opet u svom topu
i mrežastom oklopu, a Luke će probati sa svilenim košarkaškim hlačicama.
Pokušava trčati uz nju po suhoj, pustoj autocesti 12. Definitivno će je usporiti
i nema šanse da istrči svih dvadeset i pet kilometara. Ali, u zemlji Dawn
Celeste svatko radi što želi, što znači da on može trčati, a Annabelle ga
se može riješiti kad poželi.
„Kako to misliš?“
„Držiš ruke ovako.“ Pokazuje. Prstima pokazuje četiri. „Ponekad to radim
kad se moram sjetiti što kupiti u trgovini.“
Uhvaćena. „I ti to radiš?“ Smije se. „Pokušavala sam se sjetiti nekih stvari
koje sam čitala, ali ih nisam imala vremena spremiti niti zapisati.“
„Kojih stvari?“
„Zvučat će glupo.“
„Ne, neće.“
„Samo nekih činjenica o srcu.“
„Srca kao duše ili kao tjelesnog organa?“
„Pomalo od oboje. Samo je... tamo, a nikad ne razmišljamo o tome. Ali kad
razmisliš, shvaćaš koliko je važno. Zastrašujuće je, znaš, koliko se oslanjamo
na taj mišić veličine šake.“

110
 Knjige.Club Books

Ne zna zašto blebeće. Vjerojatno zato što je njezino trčanje, u pravilu,

jako samotno. Obično su jedini glasovi njezin i Lorettin.
„Da“, kaže on. „To je kul.“ Misli to, sigurna je. Djeluje kao da ima još što za
reći, ali ne može. Cesta je ravna, ali on se muči kao da trči uzbrdo. Smiješan
je u tim košarkaškim hlačicama, iskreno - najneobičniji vođa tima svih
vremena.
„Ne znam. Mislim da bih možda to trebala studirati, budem li imala
priliku.“
„Argh“, kaže on.
„Jesi li okej?“
Lice mu je nekako ljubičasto. Hvata se za srce. Staje. Teško diše.
„Umirem“, cvili. „Ne znam kako ti to radiš. Prsa mi gore. Imam grčeve u
svakom dijelu tijela sposobnim za grčeve.“
„Glas ti je kao u ponija, kad bi poni mogao govoriti.“
„O, peče.“
„Hajde, lovi me.“
„Okrutna. Ti si okrutna.“ Sve više i više zaostaje iza nje.
„Hej, nisi prešao ni kilometar“, dobaci mu preko ramena.
On se presamiti. Maše rukom pokazujući da bi trebala nastaviti bez njega.
Njegova majica s Nacionalnim parkovima John Muir izgleda dobronamjerno,
ali poraženo.
Annabelle se osjeća loše jer ga je ostavila tamo. Ali, ona je još uvijek u
zemlji Dawn Celeste gdje svatko radi što ga je volja.
Što bi se dogodilo kad bi sve otpustila, ne samo male krivnje i
odgovornosti, nego i onu najveću? Misli na dr. Mann kako postavlja to
pitanje. Ruke dr. Mann skupljene su u krilu i u tišini očekuje odgovor, i mirna
slika planina iza nje naizgled čeka. Otpustiš li krivnju, što bi još mogla osjetiti?
Dok Annabelle trči autocestom 12, uz kilometre ograda farmi,
povremene staje ili kuće, pokušava to zamisliti.
Otpušta činjenicu da je sve bila njezina krivica. Umjesto toga, kaže si ovo:
kriv je Otimač, samo i jedino Otimač.
To je kao da pokušava zamišljati bilo koju drugu lažnu tvrdnju: da se
Sunce okreće oko Zemlje; da ljudi mogu letjeti; da svijet nije nasilan. Ipak -
neka ide. Neka ode, i što ostaje umjesto toga?
Jad. Golemi, sveprožimajući jad.
I još nešto. Što je to? Priđi bliže i pogledaj, kaže sebi.
O, moj Bože: bijes. Nekontrolirani, eksplozivni bijes.
Isuse.

111
 Knjige.Club Books

Ne zna je li dovoljno jaka za sve to. Njezina su krivnja i stid gotovo

poznata utjeha u usporedbi s dubinom tog jada i količinom tog bijesa. Stid joj
je strašna kanta kiseline u srcu. Ali, taj jad i taj bijes mogli bi je spaliti, baš
kao jučerašnja oluja, s munjama koje su brzo jurile ovom ravnom
zemljom tražeći jednu jedinu stvar koja još uvijek stoji.
Zna da se približava jer u daljini vidi niz vjetrenjača, bijele lopatice tiho se
vrte. Opa, ima ih puno. Pokušava brojiti. Osamnaest, dvadeset? Uoči znak:
OKRUG WHEATLAND.
Ne zna hoće li sresti huterite dok budu parkirani u ovom kutku njihove
zemlje. Malo je znatiželjna, ali i pomalo nervozna. Ipak, dok skreće na cestu
prema Koloniji, huteriti nisu prvo što vidi, a nije ni djed Ed. Danas je to Dawn
Celeste s bočicom vode. Njezina haljina s naramenicama vatromet je boja.
„Ed stiže za par sati. Odlučio je promijeniti i neke filtere kad je već tamo.
Luke je unutra, kao i ručak. Već smo sve obišli. Sigurna sam da će ti Luke rado
pokazati čega ima. Čudesno je, zadruga. Ali seksističke religijske
stvari... Nisam ljubiteljica, Annabelle, nisam ljubiteljica. Muško je uspjelo.
Žene hodaju iza muškaraca. 'Raditi jedni za druge najveća je zapovijed
ljubavi.' Raditi jedni za druge ili za njega, Gospodina Kralja Velikog Muškarca
koji hoda ispred? Ravnopravnost i uvažavanje najveće su zapovijedi ljubavi.
Ali, to je ovdje prava umjetnost.“
Annabelle shvaća da Dawn Celeste ima pravo. Sad kad stvarno pogleda,
sad kad zemlja nije samo dnevna doza trčanja, polja se kotrljaju i protežu pod
velikim nebom. Najnezamislivija prekrasna slika. Daleko sa strane može
vidjeti duge huteritske štagljeve i redove kućica koje izgledaju poput
mobilnih.
„Malo sam se uzrujala“, kaže Dawn Celeste. „Nekada sam bila među
ponosnim paliteljicama grudnjaka i marširala sam za ravnopravnost, i još
uvijek jesam. Ne mogu vjerovati da dandanas uopće razgovaramo o tim
stvarima. Ali, ti! Morala bi biti iscrpljena! A uopće ne izgledaš tako.
Izgledaš kao da si potrčala kolnim prilazom.“
Annabelle zahvalno potegne iz boce. „Dobro se osjećam. Neki dani su
bolji od drugih, iako mislim da mi možda propušta posuda za vodu. Sve mi je
mokro u ruksaku, a ostala sam bez vode prije polovice puta.“
„Hej, znam sve o slabim mjehurima“, kaže Dawn Celeste. „Pogotovo kad
se jako smijem.“
I Annabelle se smije.
„Nema problema. Imamo neku ljepljivu vrpcu koja će to srediti.“
U kamperu Luke strši iz ležaja, čita. Sklapa knjigu. „Ubila si me. Ne mogu
se pomaknuti. Mim ti je spremila ručak. U hladnjaku je.“
„Što čitaš?“

112
 Knjige.Club Books

„Izdržljivost Alfreda Lansinga. O istraživaču Ernestu Shackletonu. On

donekle radi ovo što radiš i ti, ali na Antarktici. I o timu s izgubljenim
članovima i psima koji vuku sanjke. Ne pitaj za pse.“ Glumi zgroženost.
„O, ne. Pljeskavice od pasa koji vuku saonice?“
„Upravo tako. Skoro sam gotov. Zadnje stranice.“ „Onda te nisam smjela
prekidati.“
„Hej! Znaš pravilo broj jedan. Moraš biti čitatelj.“
„Mislila sam da je prvo pravilo 'Ne pričaj kako završava'.“
„Čekaj. Pravilo broj jedan: mrzi filmsku adaptaciju.“
„Vjerojatno, sva su naša pravila broj jedan. Možemo biti malo žestoki.“
„Uvijek cijeni osobu prema njezinim policama s knjigama. Okrenuti ili ne
okrenuti stranice.“
Ona se smije. „Apsolutno.“
„Imam prijateljicu, Skylar, i ona uvijek tupi 'Tko čita, stari?' A ja sam
uvijek, 'Čovječe, žao mi te'.“
„O, znam.“
„Hej, moraš ovo vidjeti. Kolonija Martinsdale je svemir za sebe. Upoznao
sam Kena, jednog od propovjednika. Rekao je da svratiš kad budeš spremna
pa će nas provesti okolo.“
„Super.“
Maše knjigom. „Moram vidjeti hoće li preživjeti.“
„Nikad u životu nisam vidjela toliko purica“, kaže Annabelle.
„Pa, ima ih tri tisuće. Prodajemo ih cijeloj dolini. Ray je naš čovjek za
purice, a njegov sin Charles je naš mali od pura. Kokošja jaja idu u tri
Walmarta u Billingsu i Laurelu.“
Stanovnici Kolonije međusobno razgovaraju na njemačkom i
propovjednik Ken ima njemački naglasak - vi zvuči kao fi, a te kao ze. Pure -
e, one zfuče kao tri tisuće djedova Edova koji grgljaju Listerineom. Bože, baš
su ružne, s tim gojaznim bijelim tijelima, crvenim glavama, visećim
krijestama koje, da se pita Annabelle, izgledaju kao upaljene mošnje. Nije da
je ikad vidjela upaljenu mošnju, ali svejedno.
Propovjednik Ken pokazuje im peradarnik, sortirke jaja, strojeve za
mužnju, silose za žito i zajedničku kuhinju. To je zapravo velika farma. Žene
nose četvrtaste plave haljine i marame na točkice koje im pokrivaju kosu, a
muškarci nose traperice, karirane košulje i kaubojske šešire. Annabelle
vidi plavetnilo ženskih haljina i marama u redovima povrtnjaka od jedanaest
jutara.
Ono što se Annabelle najviše sviđa je mirni red, osjećaj da je tamo negdje
ludi svijet, ali ne dolazi ovamo. Kolonija je skrivena. Zabačena. „Da nema tog
113
 Knjige.Club Books

'crkva svaki dan, a nedjeljom dvaput'...“ kaže Annabelle Lukeu dok se

šljunčanim putem vraćaju prema kamperu Dawn Celeste.
„Aha. Ovo je sve kul, ali sigurno je koma.“
„Osim toga, frajeri nose uobičajenu odjeću, ali žene moraju pokrivati
glave i nositi te nezgrapne haljine.“
„Skrivaju svoja opasna tijela“, kaže Luke.
„Da, ozbiljno. Ali, biti ovako daleko od svijeta...“
„Stalno? Mislim, ja sam na slobodnoj godini i putovanju s Mim, ali ne bih
to volio raditi zauvijek.“
„Meni ne bi smetalo.“
„Pa, svijet te iscipelario.“
To je jedna od najiskrenijih stvari koju je ikad itko rekao o onom što se
dogodilo. I to joj puno znači. To joj puno znači jer nisu morali razgovarati o
tome. To je jednostavno činjenica.
Rekao je nešto iskreno, pa mora i ona. „Ne znam što napraviti u vezi s
tim.“
„Šutni svijet ravno u dupe.“
„Kako?“
On se smije. „Kako? To je smiješno.“
Ona iskrivi lice. „Zašto smiješno?“
„Upravo šutiraš svijet posred guzice.“

114
 Knjige.Club Books

R ekao sam ti da ću ti donijeti iznenađenje, nisam li, Bella Luna?“ djed

Ed maše polovicom trajne salame. “Salama, krekeri Ritz i švicarski sir,
obiteljska tradicija“, objasni Annabelle Dawn Celeste i Lukeu dok
djed šalje tanjur dalje. Večera kod djeda Eda zahvala je što su je spasili od
munja. S mjesta gdje su parkirani, iza kapije na kraju poljskog puta, može
vidjeti čitavu Koloniju Martinsdale. Sad Annabelle zna što je tamo. Zamišlja
tisuće purica i kokoši, krave i sto pedeset rumenih obraza odraslih i
djece kako se spremaju na počinak. Sunce zalazi i zemlja bliješti toplim,
narančastim svjetlom. Čudno je kako osamdesetak kilometara kvadratnih
može izgledati poput raja ili pakla, ovisno o vremenskim prilikama.
„Mogu pomoći?“ pita Dawn Celeste. Annabelle primjećuje ruž na usnama.
I suknju i šareni šal povezan preko košulje. Večeras nema mucastih čarapa.
„Samo sjedi. Sad ću ja to.“
Dawn Celeste tamani kanapeiće s Ritzom. „Prefino, Ed. Gdje si nabavio
ovako dobru salamu, ha? Odlična je.“
Djedovi obrazi ozare se od ponosa, ili je to možda ipak samo vino. Ona
govori njegovim jezikom. Skida poklopac s tave na štednjaku i para se diže s
bogatim, sočnim mirisom saltimbocce s piletinom - želatinoznih roladica od
pilećih prsa punjenih špinatom i pršutom.
„Upali posebnu svijeću, hoćeš li, Bella?“
Ona uhvati Lukeov pogled i zakoluta očima. Svijeća je samo opletena
boca Chiantija čijim se grlićem godinama cijedi vosak. Potraži šibice, one koje
lako kresnu, pa je upali.
„Ne mogu vjerovati da imaš prigušnice“, kaže Dawn Celeste kad djed
priguši svjetlo.
„Hej, ja sam romantičan dečko.“
Luke i Annabelle opet se pogledaju. Ovaj put ona iskolači oči, a se on
nasmiješi.
Ovo im je posljednja zajednička večer, pa su svi opušteni i smiju se. Dawn
Celeste i Luke oponašaju njegove roditelje i njihovo odlučno protivljenje
svemu što se ne uklapa u njihov plan. Lukeovi starci su odvjetnici, kao i
Willovi, Robert i Trade. Čudno je to, ali opet, Will i Luke nisu ista osoba.
115
 Knjige.Club Books

Ne može zamisliti da je Luke ikad igrao lakros, a Will nikada nije čitao iz
zadovoljstva.
„Uništavaju tog dečka! Odlazi na satove naprednog engleskog od pete
godine.“
„Pa, istina. Imao sam u kupaonici zastor za tuširanje s formulama iz više
matematike.“
„O, moj Bože!“ smije se Annabelle.
„Isplatilo se! Maturirao sam sa šesnaest. Ali, tada, samo godinu dana od
MBA...“
„Odlučio je da ne želi MBA, što je bilo jasno od njegove treće godine.“
„Moje loše ponašanje je moj MBA“, kaže Luke.
„Glupost“, kaže Dawn Celeste. „Samo si napokon rekao što si trebao.“
„Pošizili su kad sam im rekao da uzimam slobodnu godinu.“
„Kad smo im rekli da pauzira godinu kako bi putovao zemljom sa mnom,
e tad su stvarno šiznuli“, kaže Dawn Celeste. „Moja kći je oduvijek bila više
na oca. Jim je bio poslovni čovjek, umro je premlad. Vukao je koliko je dug
dan. Ali, sad se čini kako njezin sin ima moje krvi.“
„Djeco. Što ćete vi?“ pita djed.
„Hoćeš li se vratiti na faks?“ Annabelle pita Lukea.
„O, da. Gledam kako bih prebacio studentski kredit sa Sveučilišta Oregon
na Državni šumarski fakultet Oregon.“
„Upravljanje zemljom. Kako bi bio protivnička strana vlastitim
roditeljima u sudnici.“ Dawn Celeste se kikoće.
„Ne zanima me zbog pobune“, kaže Luke. „To mi ne znači previše. Samo...
Jeste li ikad čuli onaj citat Wille Cather? 'Volim stabla jer izgledaju kao da se
više opiru načinu na koji moraju živjeti nego drugim stvarima'?“
Annabelle nije to čula, ali joj se sviđa. „Lijepo.“
„Jeste li ikad bili u Nacionalnom parku Sequoia?“ pita djed Ed. „Tamo
ima...“
Jedva čujno kuckanje na vratima. Dawn Celeste hvata ruku djeda Eda
kako bi ga utišala i zatim svi slušaju i, da, sigurno netko kuca. Tanjuri od
večere su u sudoperu, vosak svijeće kaplje po stolu od ultrapasa, a u vinskim
čašama ostale su tek barice crvenila. Kasno je.
Kad djed otvori vrata, Annabelle vidi kamionet s okruglim farovima koji
osvjetljavaju cestu. Vani stoje dvije mlade žene. Nose teške plave haljine,
glava zamotanih plavim rupcima.
„Ja sam Ruth, ovo je Elisha“, kaže krupnija djevojka. „Nadale smo se da
ćemo upoznati Annabelle Agnelli?“

116
 Knjige.Club Books

„Tu sam“, kaže Annabelle. Zvuči kao prozvana učenica.

„Nadale smo se da ćemo razgovarati s tobom.“
„O, naravno.“
Zatvara vrata za sobom. Malo je nervozna jer ne zna o čemu bi htjele
razgovarati. Osjeća miris noći i suhe trave. Čini joj se da može namirisali i
Mjesec, zlatan i nestvaran na nebu.
„Imamo ovo. Za tebe“, kaže Elisha. Plava kosa joj gotovo sjaji u tami.
Elisha predaje Annabelle štrucu kruha zamotanu u krpu. Još je topao.
„Uzbuđene smo jer si ovdje“, kaže Ruth.
„Ona je uzbuđena“, kaže Elisha.
„I ti si uzbuđena!“
Kikoću se i nervozne su. Podsjećaju Annabelle na nju i Kat kad su
upoznale Alice Wu u sveučilišnoj knjižari.
„Ruth je sto puta pogledala tvoj video.“
„Moj video?“
„Na YouTubeu.“
„Moj video na YouTubeu? Nisam ni znala da ga imam.“
„Nisi znala!“ kaže Ruth. „Ne mogu vjerovati. Prilično je nov, ali je stvarno
popularan. Stvarno popularan.“
„Nisam u kontaktu sa...“ ovo zvuči tako blesavo. „Svojim timom.“
„Pokazat ću ti.“ Ruth vadi mobitel iz džepa.
„Imate mobitele?“
„Pa, ispočetka samo imali samo šest za cijelu zajednicu, ali ljudi su ih
počeli krasti i sad ih imaju svi, osim Elishine i moje mame.“
„Ruth je prošli mjesec poslala šesto poruka“, zeza Elisha.
„Šest stotina!“
„Imamo i stvarno dobar Wi-Fi.“
Annabelle se jedva koncentrira na razgovor. Jedino što može misliti:
video. YouTube. Stvarno popularan. Jedino što može misliti: Ona konobarica.
Ona s odmorišta za kamione. Zato sam joj bila poznata. I ona ga je vidjela.
„Moj brat živi izvan zajednice i plaća mi račune“, kaže Ruth. „Ali, gle. Evo
te.“
Objavio Malcolm. Ruth pritisne PLAY i evo Annabelle. Na telefonu mlade
žene iz religijske sekte u Montani, u noći obasjanoj mjesečinom, na Zemlji
koja se vrti i stalno mijenja. Na krevetu je u Sleepy Irmu, u pidžami s
majmunima u svemiru.
Ubit će Malcolma.

117
 Knjige.Club Books

„Što se nadaš postići svojom misijom?“

„Nadam se da ću otkriti novi planet s tragovima života. Spavaj.“
„Annabelle. Ma daj.“
„Što? Iscrpljena sam. Idi oprati zube.“
„Nakon svega što se, mmm, dogodilo, zašto trčiš od Seattlea do
Washingtona, Annabelle Agnelli?“
„Nešto moram učiniti.“
Vidi se onako kako je mogu vidjeti drugi ljudi: mršavo, ozbiljno lice,
krupne oči. Isjeckana kosa. Izgleda uništeno. Vidi usamljenu motelsku sobu
u kojoj govori o misiji. I kako od zezanja odjednom postaje ozbiljna. Vidi kako
te riječi imaju svečanu težinu... Moram nešto učiniti. Zvuči kao zavjet. Zvuči
kao zavjet koji bi trebalo dati svako ljudsko biće.
„To je...“ Ruth se uhvati za srce. „Baš si me pogodila.“
A zatim vidi još nešto. Broj pregleda. Impresivna brojka. Šezdesetosam
tisuća. Ne može disati. Ima i jako puno komentara. Hvata riječi hrabro,
prekini ovo ludilo i svi moraju učiniti nešto.
„Htjele smo reći: Bog te blagoslovio.“
„Tvoja snaga mi je poticaj“, kaže Ruth. Uzima Annabelleine ruke i stišće.
Jeza se penje Annabelleinim leđima i vratom. Ona vrsta jeze koja ti kaže
da se stvari opet mijenjaju. Šokirana je. Želi plakati, toliko je srce boli. Ne
može reći je li to dobra ili loša bol, pa samo drži Ruthine ruke i stišće ih.
Annabelle je u nekom čudnom šoku.
„Kako je moguće da su dvije ovdašnje djevojke vidjele video koji je moj
glupi brat prije par tjedana snimio u motelskoj sobi?“
„Toliko o tome da si odsječena od svijeta, ha?“ kaže Luke. „Vidjele su ga i
prije nego si znala da postoji. Kao i sedamdeset tisuća drugih ljudi.“

Annabelle i Luke stoje ispred parkiranih kampera dok se Dawn Celeste i

djed Ed opraštaju.
„Ovo je tako bizarno.“
Ona, Luke, djed i Dawn Celeste su u nevjerici stalno iznova gledali video.
U ovom najudaljenijem, zabačenom mjestu, ona je pronađena. Ona.
Annabelle više ne zna tko je ona. Koja Annabelle je prava ona? Djevojka prije
tragedije? Djevojka koja stoji pod ovim nebom Montane? Djevojka iz tog
videa?
Možda joj to nešto govori. Možda se ne treba skrivati. Bože, kakva
zastrašujuća misao.
„Vidi taj Mjesec“, kaže Luke.

118
 Knjige.Club Books

„Nagledao se on koječega.“
„Još uvijek je tamo, nakon milenija.“
Tihi su. Gledaju nebo. Luke je poznat osjećaj. U samo nekoliko dana
navikla se vidjeti njegovo lice kraj svoga. Osjeća bliskost. I to je okej. Moguće
je da ga više nikad neće vidjeti.
„Misliš li da baka i djed rade ono?“
Ovo nije očekivao.
„Ajme! Hej, rano ću ustati ujutro i ispratiti te, tako da ovo nije zbogom.“
„Super“, kaže ona.
„Smiješno. Nedostajat će mi Kolonija Martinsdale.“
„I meni.“
Vjerojatno Kolonija Martinsdale nije to što će joj nedostajati, ali odbaci
tu misao. Bilo je lijepo, fantastično, imati pri ruci nekog svojih godina, nekog
tko ne vidi samo zgarište tragedije kad je pogleda.
„Impresioniran sam, znaš? Moj frend Owen je mislio da je YouTube
senzacija kad je četrdeset i šest ljudi pogledalo kako svira ukulele.“
„Mrzim brata“, kaže ona.
„Laku noć, Annabelle. Hvala na nezaboravnom danu.“

Idućeg jutra Annabelle ustaje sat ranije nego inače i kreće. Ne želi se
opraštati od Lukea Messengera. Ta pomisao uzburka uragan tuge koju ne
može podnijeti. Nakon Tog Gada Oca Anthonyja, nakon Otimača i svega što
se dogodilo, nije joj do opraštanja.
Kad je završila dionicu i vratila se do kampera, sad parkiranog uz
akumulacijsko jezero - o, Bože - Mrtvačev zaton u Montani, ugleda nešto na
svom ležaju.
Knjiga.
Izdržljivost Alfreda Lansinga.

119
 Knjige.Club Books

D o trenutka kad stigne - trči uz zeleno-smeđe vode jezera Albert Lea u

Minnesoti, promatra jezivu izmaglicu kako se diže s jezera, sluša
cvrkutanje plavih strnadica i istočnih plavica - pročitala je
Izdržljivost četiri puta.
Ne čita onako kako su Kat i ona običavale čitati knjige - gutajući ih
brzinom dviju osoba gladnih riječi, misli i prekrasnih rečenica od kojih sve
osjećaš. Ne, čita Izdržljivost kako bi netko mogao čitati Bibliju - u malim
odlomcima, neprestano ih ponavljajući kako bi ostala prisutna. Kako bi joj
pomogla ustrajati i shvatiti vlastito mjesto u svijetu.
Nedostajale su joj knjige, ali ih se boji, kao i glazbe. Od knjiga dublje
osjećaš stvari. Udaraju po osjetljivim mjestima. Knjige je podsjećaju na Kat,
ali i na staru nju u najbezbrižnijem izdanju. Na djevojku koja je samo jako
sretna kad se vrati kući iz knjižnice s velikom hrpom za čitanje. Knjige su bile
opasne.
No, ovo je priča o istraživaču Ernestu Shackletonu i njegovoj posadi od
dvadeset i sedam muškaraca koji su godinama preživjeli na Antarktici nakon
što im se brod razbio na ledu, pa si ne može pomoći, mora se udubiti.
Godina je 1914. u najnegostoljubivijem krajoliku na Zemlji; glad, iscrpljenost
i beznađe, opasnost i izolacija, užasno more i led koji ne prašta; a zadnja
šansa za preživljavanje je spust niz maglom obrubljeni obronak. A ona je
suvremena mlada žena u sportskom grudnjaku koji ne upija vlagu, ide u
planine u blagom svibnju ili sad, sredinom lipnja, preko Sjeverne Dakote,
zatim Južne Dakote pa kroz jugozapadni kut prijateljske Minnesote. Dobro
se hrani mostacciolima15, scaloppineom16, bananama i zobenom kašom. Ima
pun ormar energetskih pločica (zahvaljujući Zachu i uplatama
na GoFundMe), koje su prepune ugljikohidrata za trčanje, antioksidanata za
jačanje imuniteta nakon trčanja i bjelančevina za tjelesni oporavak. Ne treba
se boriti za komadiće tuljanovog ili pingvinovog mesa ili nešto još gore. Ali,
riječi koje je posada broda Izdržljivost zapisala u svoje dnevnike jasno joj
govore:

15
Cjevasta tjestenina odrezanih vrhova nalik pennama i zitama
16 Talijansko jelo od tankih šnita mesa pirjanih u umaku
120
 Knjige.Club Books

Borba protiv mora čin je fizičke borbe i nema spasa. Bitka je to protiv
neumornog neprijatelja u kojoj čovjek zapravo nikad ne pobjeđuje; najviše
čemu se može nadati je da neće biti poražen, čita prije nego sklopi oči.
Na neki način bolje su upoznali sami sebe. U tom usamljenom svijetu leda i
praznine postigli su barem ograničeno zadovoljstvo. Bili su na kušnji i shvatili
da je ne žele, čita, s ledenim paketićima na zategnutom mišiću u preponama.
Brojevi pričaju priču: nema je 107 dana. Prošla su šezdeset i dva dana
otkad je otišla iz Kolonije Martinsdale, a nije rekla zbogom Lukeu
Messengeru. Otad je pretrčala 1 532 kilometra. Razderala je još tri para
tenisica. Imala četiri slobodna dana. Dva zbog trovanja hranom iz pokretne
trgovine tacosima pokraj Dave'sove Marine u Websteru u Južnoj Dakoti.
Pokosilo je i nju i djeda Eda; odurno - oboje se tresu od mučnine u odjednom
smanjenom kamperu. A druga dva dana otišla su na depresivnu epizodu
nakon pada u Bowdleu, zapravo na pola puta.
Tamo, između gomile silosa za žito i za dlaku izbjegnute opasnosti od
tornada, uganula je gležanj i skotrljala se po cesti, raskrvarivši dlanove i
koljena. Plakala je poput djevojčice koja je pala s bicikla, a zatim je pala u
očaj. Bio je to očaj koji donese bilo koja polovica puta, sa spoznajom da te sve
što si prošla čeka još jednom. Jako joj nedostaje dom. Osoba koja je tamo
živjela čini joj se odavno mrtvom. Sad je astronaut odsječen od letjelice,
beskonačno pluta po beskraju, bez mogućnosti da se ikad vrati. Više ne želi
biti astronaut. Želi biti djevojka, ali Otimač joj je to oduzeo.
Lukeovu kasetu poslušala je šezdeset i devet puta, jednom dnevno, a
dvaput tijekom jednog teškog tjedna. Skoro pokošena tegljačima: dvaput.
Napadi teških grčeva uslijed dehidracije: tri. Još brojki: dvije posjete Gine i
Malcolma, koji su doletjeli u Miles City u Montani i u Bismarck u
Sjevernoj Dakoti. To je zahtijevalo dodatnu vožnju od djeda Eda, ali su dobili
ukupno pet noći u pravim motelskim krevetima. Broj svađa Gine i djeda Eda:
pet. Broj kolutanja očima i šutiranja ispod stola između Malcolma i
Annabelle: najmanje pedeset i pet.
Broj dodatnih istegnuća gležnja po stjenovitim brdima Sjeverne Dakote:
četiri, možda i više. Jedan inficirani nožni prst. Otpalih noktiju na nožnim
prstima: gomila. Opekline od sunca: višestruke. Broj kilometara trčanja
kontra vjetru: neizbrojivo. Slojeva prašine, prljavštine i znoja na koži:
beskrajno. Kamiondžije, državni policajci, zmije i psi: beskonačno. Broj
biciklista na putu prema Badlandsu Sjeverne Dakote: trideset do pedeset.
Nove prijateljice: Mary i njezina supruga Sharon iz Seattlea - Seattle! - s
kojima su večerali u Casinu Prairie Knights, krdo antilopa, dva bizona, jato
fazana i dvoje učenika: Josh i Rashelle, iz programa za nadarene učenike
Javne škole Standing Rock, koji su je intervjuirali i slikali uz njihov jarbol za
zastavu. Također, Dan Williams, fotograf krajolika, koji piše knjigu o

121
 Knjige.Club Books

Rezervatu Standing Rock i koji je s njom trčao pet kilometara dok je

fotografirao. Upoznali su se kad ju je vidio da se zagrijava ispred Dakota
Countryside Inna, gdje su djed Ed i ona odlučili prenoćiti zbog pravog
kreveta, Wi-Fi-ja i besplatnog doručka.
I još: dvanaest djevojčica i šest roditelja iz Srednje škole Aberdeen u
Južnoj Dakoti, koji su je bodrili transparentima dok je prelazila granicu
između Sjeverne i Južne Dakote. Shia i Jo iz ženske srednjoškolske kros-ekipe
u Montevideu koje su je pozvale da dođe upoznati ostatak cura. Šest tisuća
novih ljudi na Facebook-stranici Runfor a Cause; ostavljaju poruke
ohrabrenja koje Annabelle ne može ni pogledati; 1 203 ljudi koji su
dali novac za njezin GoFundMe; više od tristo tisuća ljudi koji su dosad
pogledali njezin video na YouTubeu, premda ne može biti sigurna da su svi
prijateljski nastrojeni. Osim Ruth i Elishe iz Martinsdalea, tko zna - mogla bi
imati i tristo tisuća neprijatelja. Ima jako puno komentara, ali nema ih
hrabrosti čitati.
Nešto se dogodilo i njoj i s njom, ali opet je teško shvatiti tu činjenicu.
Trčanje joj je veće od nje, a opet joj se svakodnevni život uglavnom sastoji od
usamljeničkih koraka, njihova ritma, dnevnih bolova, usamljenosti i
bljeskova noćnih mora koje svakodnevno proživljava. Izgleda kao da je
postala osoba koja nosi poruku, ali samoj joj nije jasno kakva je to poruka.
Možda zato što se poruka još uvijek bori protiv tuge i krivnje kako bi stigla
do nje.
Annabelle se fokusira na dnevne korake i drži se podalje od meteža, koji
kao da se događa nekom drugom. I događa se nekom drugom. Jer još nije
djevojka kakvom su je stvorili da bude.
Pogotovo ne ovaj tjedan.

Svaku je noć ovdje s njom, baš kako je i namjeravao. Vidi ga sklopljenih

očiju u svom ležaju u kamperu, medaljon svetog Kristofora visi nad njom u
tami. Pokušava se koncentrirati na Ernesta Shackletona i njegovu posadu,
koji se zubima i noktima pokušavaju vratiti u civilizaciju, dok se ona
pokušava predati umoru koji je vuče u san. Ali, on je ovdje. Otimač. Viri iza
svake misli. Zuri. Podsjeća. Ruga se.
Stoji kraj njezinog auta tjedan nakon Zimskog bala. Svaki dan ga vidi na
ručku i sad, u drugom polugodištu, zajedno slušaju napredni engleski.
Međutim, postoji raspored sjedenja, ne sjede blizu i nema puno hodanja
naokolo kao na mješovitim medijima, pa zapravo i ne razgovaraju.
I, istinu govoreći, ona žuri iz razreda. Ona je na rasporedu sjedenja A, prvi
red, a on je W, pa ona leti. Nakon što mu se digao, nakon fizičkog dokaza neke
- ni sama ne zna čega - možda potrebe, ona osjeća neku čudnovatu
užurbanost, neki osjećaj nelagode da bi se trebala odmaknuti od njega. Zato
122
 Knjige.Club Books

juri iz razreda i za ručkom sjedi na drugom kraju stola. Kod salata ili žuri ili
oteže kako bi mogla sjesti pokraj Kat ili čak Sierre, koja joj se zapravo i ne
sviđa previše.
Ali, tog dana on stoji tik uz njen auto i ne može ga izbjeći. Sklopio je ruke
i pretvara se da moli, preklinje ju jer kiši i autobus odlazi.
„Predajem ti se na milost?“ kaže.
„Naravno, nema problema.“
„Hvala za milost“, kaže on.
Nosi promočenu flanelsku jaknu i vojničke čizme s kojih se cijedi voda po
otiračima. Vojničke čizme nisu neki kliše. Ona ih nosi. Zander ih nosi. I Kat,
kao i Geoff Graham. Otimač zapravo više ne nosi čudnu odjeću. Oblači se
poput njih. Nema nekog znaka, što bi se moglo očekivati? Nema ih sve dok ih
kasnije uporno ne pokušavaš pronaći. Zeleni ruksak mu je na stopalima,
sasvim je mokar.
„Koliko si stajao tamo?“ pita ga.
„Šesti sat je završio ranije.“ Nije bio u njezinom autu od onog dana kad su
slušali The Clash.
„Čekaj. Zapravo ti nije pobjegao autobus.“
Naginje glavu i gleda je lažno posramljen.
„Nedostajali su mi naši razgovori. Kao da uvijek nekamo žuriš.“
Srijedom i petkom Kat ostaje iza nastave da bi radila na godišnjaku, a
danas je petak pa Annabelle vozi kući sama. Pita se zna li on za to, prati li je.
Bi li stajao ovdje da je ponedjeljak, utorak ili četvrtak?
Izlazi s parkinga u koloni automobila koji se pokušavaju uključiti u
promet. Kiši tako jako da brisači rade milijun na sat. Jedva se vidi. A i on je
visok, pa prije skretanja mora izvijati vrat jer joj zaklanja vidik.
„Mogu pustiti neku glazbu?“ drži njezin mobitel. Što je to kad ti netko dira
mobitel? To je kao da diraju tebe, čitaju ti misli ili te progone kroz tvoju
najdublju intimu.
„Naravno, samo daj.“
„Hej, sjećaš se ovog?“
Police and Thieves. Odmah razumije kako pokušava oživjeti trenutak koji
su imali, kad su se zabavljali, kad se osjećao moćno jer ga je željela, a on se
pravio da mu je svejedno. I nema ničeg lošeg u tome što to opet želi, zar ne?
Nema ničeg lošeg u tome što je ovako lovi. Zapravo nema. Osim što ona
pokušava poslati poruku da se mora odmoriti od njega, a on je ne čuje pa joj
sada dosađuje. Stvara joj nelagodu. Htjela ga je blizu, ali sad se želi
odmaknuti i iako joj ide na živce što je u njezinom autu, brine je nije li zbog
tog hoću-neću nekako grozna.

123
 Knjige.Club Books

„O, da“, kaže ona. Mrzi samu sebe kad nije pristojna. Uostalom, tako su je
učili otkad je bila beba. I Gina i Taj Gad Otac Anthony imali su istu poruku:
ponašaj se prema drugima onako kako bi htjela da se drugi ponašaju prema
tebi. Budi ljubazna prema onima koji nemaju kao ti. Ako nećeš, DOGODIT ĆE
SE LOŠE STVARI.
Otimač se smiješi. Pušta glazbu. Teško je dobro se koncentrirati na
vožnju po ovakvom vremenu.
„Sranje“, kaže on. „Ne znam kako to podnosiš.“
„Što?“
„Ovo vrijeme. Pada bez prestanka već tri tjedna. Po meni počinje rasti
mahovina.“
„Zaboravila sam da si došao iz Vermonta“, kaže. „Čini se kao da si
oduvijek ovdje.“ Zna da je to poklon, poruka uklapanja. Daje mu ga zbog svih
loših misli koje je upravo o njemu imala. Daje mu ga jer bi stvarno voljela da
iziđe iz auta.
„Bože, baš je depresivno.“
„Ne znam. Meni se sviđa. Dobro, ne možda baš sad dok ovako pada, ali
inače... Mislim, navikli smo. Ugodno je.“
„Možda, dok se ne osjećaš kao da bi si rezao žile.“
„Hej, prijavit ću te gospodinu Curleyju.“ Gospodin Curley je školski
psiholog kojeg nitko ne voli. Poznat je po tome što jede puding od riže i čupka
zanoktice dok ti govori o studiju na Whitworthu, fakultetu koji je pohađao.
Ona se šali, ali kad ga pogleda, Otimač kamenog lica gleda kroz prozor.
„Ma, mama me već nagovara da razgovaram s nekim likom.“
„O, oprosti. Mislila sam da se šališ.“
„Glupo je. Zašto bi plaćali nekom frajeru da sjedi i sluša me? Dobro sam,
znaš, sviram gitaru i pišem turobnu poeziju, haba.“ Pjesma staje. Iduća
počinje. „Hej, Bob Marley.“
'Waiting in Vain. Muškarcu slomljenog srca dosta je žene kojoj više nije
stalo. „Zahvaljujući Kat i kompilaciji Zbogom, luzeru koju je snimila kada sam
Will i ja prekinuli.“
„Lijepo.“
„Vidjela sam ga nekidan.“
„Stvarno? Namjerno ili slučajno?“
„Slučajno. Bilo je čudno jer živi na Eastsideu. Kupovao je sendvič u Whole
Foodsu dok sam i ja tamo kupovala sendvič.“
„Kreten. Ima li novu curu?“
„Nedostajem mu.“

124
 Knjige.Club Books

Nije to rekla ni Kat ni ikome, čak ni Gini koja ju je čekala u autu. Annabelle
zapravo nije išla po sendvič. Kupovala je mlijeko i kavu. Vraćali su se kući
nakon što su pokupili Malcolma koji je prespavao kod Terrencea, a Gina nije
htjela izići jer nije imala grudnjak. Bilo je lijepo vidjeti Willa. Stvarno lijepo.
Zagrlili su se, prekrasno je mirisao - na sebe. Pričao joj je o očevoj
dobroćudnoj izraslini i projektu iz robotike na kojem radi. Oči su mu bile
uzbuđene i ispunjene svjetlom kao nekad. Uništio je sav napredak koji je
postigla pretvarajući ga u zlikovca. Opet je bio samo Will, dečko kojeg je
voljela, što je bilo koma. Još jednom su se zagrlili kad su se opraštali, a on je
šapnuo da mu nedostaje. Zdrmao ju je na nekoliko dana, pa si je opet morala
očitati dobru bukvicu.
Ipak, zašto to spominje Otimaču? Misli da je djelomično zla, iako
pokušava biti dobra. Ono što je dr. Mann kasnije rekla - da je možda
pokušavala reći što je morala, bez izgovaranja onog što je trebala izgovoriti
- nije joj palo na pamet. Spominjanje Willa, zajednička kupovina sendviča -
odguruje Otimača bez odguravanja.
„Nedostaješ mu? Prekasno, šupčino.“
Unatoč Otimačevim naporima, vožnji nedostaje energije, zabave i dobrog
osjećaja koji su imali prvi put. A kad skrene pred njegovu kuću, mama mu je
vani, uzima vrećice iz Volva. Annabelle je prepoznaje s fotografije koju je
vidjela na internetu. Otimačeva mama, Nadine, dolazi do auta kako bi se
upoznale. Nadine je draga, ali Otimač je razdražen i Annabelle se osjeća kao
da je Nadine provjerava. Neugodno je. Ali, ništa od toga ne izgleda kao da
previše dira Otimača. Uopće ga ne zaustavlja. U petak je opet ondje, s rukama
koje preklinju. Njegove preklinjuće, depresivne ruke.
Tamo je svake srijede i svakog petka, nikad u danima kad je Kat tu, pa je
jasno da želi biti nasamo s Annabelle. Zbog toga je bijesna. Ne čita njezine
znakove. Hladna je, ravnodušna, priča i o drugim dečkima osim Willa, izlazi
s parkinga dok malo prejako stišće gas. On odbija čuti ono što ona ne
izgovara. Pristojno ga pokušava odbiti, ali koma je što je doslovno prisiljava
da ga povrijedi. Svaku večer prije večere jako naporno trči ne bi li se otresla
lošeg osjećaja.
„Annabelle, samo reci ne“, kaže Kat. „Reci mu da ga više ne možeš voziti.
Reci mu da ti je nelagodno s njim. Reci mu da zbog njega kasniš na posao.
Reci mu da ne želiš. Bože, izluđuješ me kad to radiš.“
Četvrtak je, jedan od dana u kojima vozi Kat doma. Ponekad Annabelle
samo želi biti sama u svom autu, ali ponekad je samo srijedom i petkom, kad
je Otimač čeka. Annabelle je drago što je Kat na suvozačkom mjestu umjesto
njega. Voli Kat. Kat je razumije. Iako je Kat trenutačno bijesna na nju, Kat je
voli.
„Radim što?“
125
 Knjige.Club Books

„To pasivno-agresivno sranje. Jednostavno mu reci.“

„Ne mogu!“
Annabelle se kune da je Katino lice pocrvenjelo. „Zašto?
Zašto ne možeš?“
„Ne želim ga povrijediti.“
Kat glasno uzdahne, odmahuje glavom. Baš je ljuta. „I samo puštaš da
nešto, što ti nije drago, ide dalje? Možeš ga povrijediti, Annabelle. Bit će on
okej.“
„Depresivan je.“
„I? Kome nije nešto? Ovisi li sva njegova depresija o tebi? Ja te ne tražim
određene stvari kako bi me držala mentalno zdravom.“
Kat se bori s razdobljima depresije otkad joj se mama počela žestoko
opijati. I u pravu je, u srednjoj Roosevelt nisu sve samo cvjetići i leptirići.
Naravno da nisu. I Zander je povremeno depresivan, Annabelle je tjeskobna,
Sierra je na rubu poremećaja prehrane, a to su samo stvari koje sigurno zna.
Ljudima se svašta događa; ljudi se nose s koječime.
„Samo se bojiš da se nećeš svidjeti, Annabelle. Trebala bi ponekad i to
isprobati. Reci neka loša sranja. Reci što misliš. Reci što želiš. Reci ne. Reci ne
želim to. Vidi što će se dogoditi.“
„O, Bože“, zastenje. „Znam što se događa kad ljudi kažu što misle.“
Annabelle je sigurna da je mama otjerala tatu neprekidnim rafalima
mišljenja, uglavnom o njemu.
„Znaš što se događa kad si ljudi ne pristaju. Ima razlika. Taj Gad Otac
Anthony nije otišao jer ti je mama bila jasna i odlučna. Otišao je jer je stalno
bila nabrušena na njega. A stalno je bila nabrušena na njega jer je bio
distanciran i ravnodušan. Izvlačili su najgore jedno iz drugog.“
Ne može puno ljudi bez posljedica tako govoriti o tvojoj obitelji, ali Kat
može. Kat je bila tu dok je Annabellein otac živio s njima, a bila je tu i kad je
otišao. Nakon toliko vremena koje je provela u njihovoj kući, čak ima i
vlastito mjesto za stolom.
„Reci mu da ga više ne želiš voziti ili ću mu ja reći.“

Tog popodneva Annabelle radi na blagajni u Essential Baking

Companyju. Neki muškarac se žali da u expressu nema mlijeka, a žena u
kabanici želi razgovarati s Claire o manjku ponude namirnica bez glutena.
Nakon smjene neprodana peciva nosi u Dom za starije Sunnyside. Čita
gospođi Alducci, a zatim omiljenom stanaru doma gospodinu Giancarlu, nosi
keks u obliku snjegovića. Cijelo joj se vrijeme u glavi, poput stišanog radija,
vrti razgovor s Kat o Otimaču. Smeta joj. Uznemiruje ju.

126
 Knjige.Club Books

Stvari se momentalno popravljaju čim stigne kući. Veže tenisice. Brzo trči
deset kilometara do Fremonta i natrag. Dugo se tušira vrućom vodom. Gina
donosi KFC za večeru i crveno-bijela kantica je nasred stola, okružena
manjim posudama skinutih poklopaca. Spork17 neobjašnjivo
razvedri Annabelle, pogotovo kad po njemu ima pire-krumpira.
„Zabilježi datum. Ovo možemo opet jesti za godinu dana. Bože, mogu
zamisliti masne kalorije“, kaže Gina.
„Odurno, ali izvrsno“, kaže Malcolm ližući umak sa sporka.
„Dodaj salvete“, kaže Annabelle. Gomila ih je već zgužvana i razbacana
poput oružja nakon rata.
„Annabelle, što je?“ pita Gina.
„Što? Ništa.“
„Nemoj mi govoriti 'ništa'. Vidim da nešto nije u redu. Znam te. Bila si dio
mene. Ja sam te rodila.“
„Odurno“, ponovi Malcolm.
„Dobro sam.“
„Pokušavaš biti dobro, ali nisi dobro. Ćudljiva si.“
„Bit ću ćudljiva nastaviš li mi govoriti da sam ćudljiva.“
„Je li onaj dečko kojeg voziš kući?“
Kako ona to zna? Kako li je samo tako precizno pogodila? Možda je Gina
stvarno poznaje. Možda postoji neka jeziva izvanosjetilna povezanost koja se
prenosi pupčanom vrpcom i koje se nikad ne možeš osloboditi.
„Ja samo... Više ga ne želim voziti kući. Mislim da mu se sviđam.“
„Čudno se ponašaš otkad ga voziš. Pa, reci mu da ne želiš! Jesi li mu
rekla?“
„Nisam još.“
„Za ime Božje! Reci mu!“
„Ne želim ga povrijediti.“
„Zvučiš baš kao i tvoj otac. Ne možeš hodati kao po jajima! Mislit će da se
i on tebi sviđa i nikad ga se nećeš riješiti. Sjećaš se Georgieja Zacharra? Moraš
biti oprezna, Annabelle, stoput sam ti rekla. Neki dečki misle da želiš seks
čim im se nasmiješ.“
„Bljak“, kaže Malcolm.
„Cijela škola je tada to mislila, mama. Zato što sam osoba koja se smiješi.“
„Znaš što mislim. Ako ti se ne sviđa, nemoj ga poticati.“

17 Pribor za jelo koje je ujedno i žlica i vilica

127
 Knjige.Club Books

„Nije da mi se ne sviđa. Samo navaljuje.“ Ne zna kako objasniti. To je

osjećaj, jedan od onih za koje nije sigurna može li im vjerovati. Osjećaji dođu
i prođu. I ne događa se ništa nenormalno. Dečki su se i prije zaljubljivali u
nju; ona se zaljubljivala u dečke. Ništa strašno. Događa se.
Ali ovo... Puno sitnica. Otimačeve poruke kasno, jako kasno noću, s
kojima se sutradan šali, ali djeluju zagonetno i intimno: Zašto se čini da šuma
čuva tajne? Ili: Čudno je razmišljati o svijetu s bijesom i mjesečinom. Uhvatila
ga je i kako slika nešto samo zato što je ona u pozadini. U autu pokušava
odugovlačiti postavljajući komplicirana pitanja čim se približe njegovoj kući
ili se pravi da je nešto izgubio pod sjedalom. Smrdi na travu i alkohol. Ali, hej,
trećina ljudi na tjelesnom tako je zaudarala u prvom razredu.
„Moraš slijediti instinkt. Slušaj unutarnji glas.“
„Zašto ljudi uvijek to govore? Glasovi kažu različite stvari u različito
vrijeme.“
„A-ha, ali ako si iskrena sa sobom, znaš kad lažu.“ Gina pritisne dlan na
prsa. „Nešto te muči, slušaj. Dobre stvari nisu mučne. Ako osjećaš nervozu na
parkiralištu, odlaziš odatle. Uznemirena si na tulumu? Jebeno odlaziš!“
„Dvadeset i pet centi, mama“, kaže Malcolm.
Problem s Ginom, a možda i svim majkama - može pretjerati, ali može
biti u pravu. Osjeća se kao da pokušava pojesti sladoled oko lješnjaka.
Ipak, idućeg dana na ručku Annabelle zgrabi Otimačev rukav i povuče ga
ustranu.
„Hej, žao mi je, ali više te ne mogu voziti doma. Promijenili su mi raspored
na poslu i moram dolaziti pola sata ranije. Neću imati vremena za
presvlačenje i ostalo, ako ne žurim ravno doma.“
„O. Okej. Nema problema“, kaže on.
Nije govorila hrabro ni iskreno kako joj je savjetovala Kat. Lagala je. Ali,
to je to, rekla je i sad je gotovo. Više ga ne vozi. Odahnula je.
Gotovo je, misli.
Griješi.

Tjedan je stvarno loš. Jako, jako loš tjedan, a obale jezera Albert Lea
blatnjave su. I močvarne. To je malo, plitko jezero sa psihodeličnim
nakupinama algi po površini. Uvijek se veseli vodama. Obično su kul i
privlačne jer narušavaju monotoniju poljoprivrednog zemljišta. No, ovo
jezero je pomalo sablasno. U emisijama o zločinima na ovakvim
mjestima ljudi nestaju.
Susrest će djeda Eda nekoliko kilometara iza zadnjeg zavoja jezera na
Prilazu južne obale. Prilaz južne obale će na kraju postati autocesta 65, koja

128
 Knjige.Club Books

će je odvesti u Iowu. Nakon što je pokupi, djed će ih odvesti u najbliži gradić

Hayward u Minnesoti (250 stanovnika), gdje će prenoćiti u kampu Myre-Big
Island.
Pri kraju je dionice. Drugi je tjedan u lipnju i plitko jezero od vrućine
smrdi po mutnim stvarima i staroj ribi. Nadala se da će joj voda podići
raspoloženje, ali ovo ima suprotni učinak. Cijeli se dan vuče kao da joj je
ruksak pun kamenja.
Vidi automobil koji se približava Prilazom južne obale. Plavi kamionetić.
Voli gledati vozače u oči kako bi bila sigurna da su je vidjeli. Nitko ne očekuje
djevojku koja trči uz praktički praznu autocestu.
Ipak, još je uvijek predaleko za zagledavanje u oči. Gleda ga kako se
približava. Uskoro će biti ovdje. Vidi vozača, nosi bejzbol kapu i majicu
kratkih rukava. Prozor je spušten. Promatra ga. On je gleda. Ona podiže ruku
i maše.
I on podiže svoju. I u tom trenu, kad nisu gledali na cestu, dogodi se. Jelen
izleti i preskače autocestu. Kamionet i ne vozi brzo, ali vozi dovoljno brzo.
Vozač nagazi kočnice i stražnji dio kamioneta zavijuga, ali prekasno. Čuje
se mučan tup udarac. Užasni zvuk metala koji se brzo kreće i udara nekad
čvrsti bok životinje.
Jelen leti u nebo. Annabelle ne može vjerovati vlastitim očima jer je
životinja stvarno u zraku, kao da ju je podigao tornado. A zatim pada i užasno
je, jezivo, jer udarac i pad učas pretvaraju životinju - prekrasno živu dok je
maločas pretrčavala cestu - u odvratno, izubijano truplo. Vidi jelenje oči,
nepomične su, doslovno nepomične dok krv istječe iz njega.
O, Bože. O Bože, o Bože. Annabelle zaplače. Ne može se pomaknuti. Ne,
još je gore. Rida i stoji ondje paralizirana. Ni ne shvaća da rida jer je
pogođena kao i taj jelen. Šokirana je time što se maločas dogodilo, kako je
životinja bila živa, a zatim više nije.
Vozač otvara vrata. Prednja, lijeva strana kamioneta izgleda kao
zgnječena limenka pive. Potrči. Dođe na pola puta do životinje i shvaća da se
ništa ne može učiniti.
„Sranje!“ kaže.
Annabelle povrati. Trese se. Muškarac očito ovo nije očekivao.
„Dušo, mogu li nekog nazvati? Mogu li ti pomoći, dušo? Mogu li ti pomoći,
dušo?“ uporno ponavlja.

129
 Knjige.Club Books

1. Srce žohara ima dvanaest do trinaest komora poredanih u niz. Ako

jedna otkaže, jedva da i primijeti.
2. Lignje i sipe imaju više srca. Hobotnica ima tri.
3. Glista uopće nema srce. Umjesto njega ima pet pseudosrca omotanih
oko jednjaka.
4. Riba zebrica može napraviti nešto istinski nevjerojatno: ako joj je srce
slomljeno, oštećeno ili uništeno, može joj narasti novo. Jelenima ne
može. Ljudima ne može.

„Razgovaraj s mamom, ha?“ preklinje djed Ed. „Zvala je deset puta. Hajde,
Bella Luna.“
Annabelle je nabila jastuk preko glave. Vidi jelena koji leti, pada i pljeska,
njegove nepomične i prazne oči.
„Bella Luna, gledaj. Brat ti je na vezi. Želi razgovarati s tobom. Molim te.“
Brzo se uvuče dublje u ležaj.
„Tvoj prijatelj Zach je na telefonu“, kaže djed. „Tvoja prijateljica Olivia.“
Pravi se da ga ne čuje.
„Dr. Mann je na telefonu“, kaže djed Ed.
Ne miče se. Ali, on se penje ljestvama do njezinog ležaja. Gleda joj lice.
Izgleda katastrofalno. Kosa mu je zapetljana, nepočešljana, staračke uši mu
vise, a ispod očiju ima dva mala polumjeseca puna suza. Izgleda iscrpljeno.
Prije tri dana dovezao ih je do KOA kampa u gradu kako bi bio bliže trgovini
i imao bolji Wi-Fi. Izvukla se iz ležaja samo kako bi piškila. Djed Ed jede i pije
za oboje. Od stresa je pojeo veći dio kotleta i sad dere po zalihama vina i
salame kao da je rat i padaju bombe, pa koga briga.
Uvukao je glavu.
Stavlja joj mobitel na uho. Ona se pokušava otkotrljati, ali je prati, pa čuje
glas dr. Mann.
„Annabelle?“ kaže kilometrima udaljena dr. Mann. Annabelle je može
vidjeti, s ljupkom kestenjastom kosom i osmijehom, sjedi u toplom uredu s

130
 Knjige.Club Books

kožnatim kaučom, mekim jastucima i kutijom papirnatih maramica.

Annabelle ju je jednom vidjela kako izlazi iz auta, slatkog crvenog
Mini Coopera, zbog čega ju je voljela još više.
Annabelle šuti.
„Čula sam što se dogodilo.“
„Ja...“ Annabelle zaplače.
„Oh“, kaže dr. Mann. „Oh, teško je to. Jako teško.“
Annabelle jeca. Plače i djed Ed. Suze mu se kotrljaju s velikog nosa. Otire
ih rukavom.
„Taj jelen“, kaže dr. Mann. „Od svih tjedana baš je u ovom morao istrčati
na cestu. Godišnjica.“

Godišnjica. Drugi tjedan u lipnju. Deseti lipnja, preciznije. Osjetila je tada

mrak koji se nadvija poput smrtne presude, a evo ga opet. Izbjegavala je
gledati kao da je malocchio, urokljivo oko koje će je prokleti još gore nego što
već jest.
„Ne želim gledati, ali mi reci“, kaže Annabelle djedu.
„Misliš da ja želim gledati? Ne želim gledati.“
„Samo virni. Virni i reci mi.“
Vijesti. Što ljudi mogu reći. Što ljudi mogu osjećati. Svi osjećaji. Vijesti,
osjećaji, tuga i očaj povrh njenih vlastitih osjećaja, tuge i očaja.
„Napravit ću tako javiš li se na telefon.“
„Ne.“
„Moraš. Mami. Bratu. Obitelji, ako nikom drugom.“
„Argh. Ne mogu ni s kim razgovarati.“
„Obitelj! Oni će uvijek biti tu uz tebe. Ne ignoriraš obitelj. Oni ti iskazuju
ljubav. Ti prihvaćaš njihovu ljubav. Osjećaš se bolje. Capisce?“ Odlučan je.
„Okej, okej. Razgovarat ću s obitelji. Ali to je sve.“ Viri.
On se prekriži i otvori laptop. Opa, postao je dobar i u tome, tipkanju i
baratanju tehnologijom. Gotovo je smiješno gledati ga kako se još uvijek
malo pogrbljuje pri koncentriranju, kao da je svježe zaposlen. Ima čak i e-
mail adresu. Stalno je online. Pitala ga je piše li još Dawn Celeste, ali samo je
odgovorio: „Ispitujem li ja tebe o tvojim poslovima? Ti brini za svoje, ja ću za
svoje.“
Ona čeka.
„Onako je kako bi očekivala.“
„Reci mi.“
„Članci. Ljudi govore. Sjećaju se...“

131
 Knjige.Club Books

„To je dovoljno.“
„Ček, ček, ček. Ovo bi moglo biti...“
„Sto?“ prestravljena je.
„Važno. Ovo bi moglo biti važno.“
„O, Bože.“
Tapka prstima, palcem po jagodicama svih ostalih - kažiprst, srednjak,
prstenjak, mali. Nije dovoljno. Brzo hoda u skučenom prostoru. Još uvijek su
u Haywardu, u kojem živi 250 stanovnika. Dosad djed Ed već zna ljude koji
rade u Nickovoj trgovini. To su Annie, Ken i Nick. Mogla bi izići iz kampera i
trčati niz tih nekoliko ulica u gradiću. Hayward u Minnesoti proslavio se kao
mjesto u kojem su 1930. održane najveće igre potkovicama na svijetu.
Trajale su više od pet mjeseci.
„To je dobro. Sve su to dobre stvari.“
„Okej, okej. Reci mi. Samo sažeto.“
„USA Today.“
„Kvragu! Kvragu! Dosta. O, moj Bože. Reci mi da nisi rekao USA Today.“
Dlanovima pokrije uši.
„Bella Luna. U redu je. Okej? Opusti se. Rekao sam ti da je dobro.“ Još ga
uvijek čuje, kao da je iznad površine, a ona u vodi.
„Ništa tako veliko nije dobro.“
„Čitam... Dugo je. Daj mi minutu. Super je.“ Nikad ne koristi riječ super.
Ona želi povratiti. Užasno je; nema riječi kojima opisati koliko je užasno biti
tako tužna, osramoćena i javno nositi toliku odgovornost.“
„Piše li da sam...“
„Sve samo o tome što radiš. Trčanje.“
„O, ne. Ne želim to. Mislit će da pokušavam privući pažnju. Mislit će da
skrećem pažnju s...“ Prsti joj tapkaju, tapkaju, tapkaju.
„Basta! I prestani hodati, Isuse. Vrti mi se u glavi od tebe. Evo, pogledaj.
Naslov. Vidiš?“
Okreće laptop prema njoj. Ona skupi hrabrost i baci pogled na naslov.
„Samozatajna aktivistica trči 4 345 kilometara.“
„Hah. To su točno napisali“, kaže on.

***

„Voljela bih da sam tamo“, kaže Gina.

I Annabelle bi voljela da je ovdje. Ponekad trebaš mamu, iako te izluđuje.

132
 Knjige.Club Books

***

„Volim te“, kaže Malcolm.

„I ja tebe volim.“
Šute na telefonu. Većinu vremena, čak i u najtežim trenucima, volim te je
dovoljno.

Oprosti, kaže Kat. Oprosti, kaže Willu.

Nazvao je i tata, Taj Gad Otac Anthony. Vode čudan razgovor. Čudno je
što, nakon što godinama nije, sad obraća pažnju. Pita je o trčanju, kako se
osjeća, kako je, a kako ona ne zna što bi ga pitala o njegovom životu, pita
kakvo je vrijeme u Bostonu.
„Samo sam htio da znaš kako danas mislim na tebe“, kaže on.

Usudi se pogledati komentare pod člankom u USA Todayu.

Hrabro.
Inspirativno.
Nakon svega što je prošla...
Od videa na YouTubeu sam se rasplakala.
Nitko je ne krivi. Iako, oni je ne poznaju.
Radi i nešto puno teže. Gleda objave nekih prijatelja. Godišnjica. Bože,
baš joj je muka. Srce joj je slomljeno, slomljeno, slomljeno. Geoff Graham.
Objavio je fotografiju od lani, njihovo društvo, zagrljeni. Zander je objavio
onu s izleta u drugom razredu, svi sjede oko stola, sretni. Dirnuta je jer
je Sierra promijenila profilnu fotografiju i stavila sebe i Annabelle, sjede na
ručnicima za plažu na Green Lakeu. Trener Kwan je objavio staru fotografiju
kros-ekipe. Ima puno srca, puno izraza ljubavi i podrške. Ne vidi mržnju ni
okrivljavanje, ali ovdje to neće ni pronaći.
Ipak, to ju je ohrabrilo da napravi još nešto što nije mogla - da vidi što
propušta. Viri. Pregledava njihove stare objave. Tjedan, dva tjedna. Gleda
fotografije s maturalne. Zander i Hannah Kelly drže se za ruke. Annabelle nije
ni znala da mu se sviđa. Destiny i Lauren K., koje su vjerojatno opet zajedno
jer sjede zagrljene u dvorištu Lauren K. Zach Oh i Olivia. Nikad nisu
spomenuli da će ići. Annabelle nije ni pitala. Ljuti se na sebe što je toliko
egoistična.
Svi izgledaju prekrasno, mlado i puni nade. Ima štikli s remenjem i
umjetnih uvojaka; tankih, elegantnih kravata; osmijeha od uha do uha. Stol u
dvorištu Lauren K. pun je hrane. Dok Annabelle nabada po drugim stvarima,

133
 Knjige.Club Books

vidi puno razgovora o fakultetu, maturi idućeg tjedna i ljetnim putovanjima.

Svi izgledaju kao da su krenuli dalje. Kao da imaju budućnost.

Dva dana nakon godišnjice Annabelle još uvijek ne može mrdnuti. Odbija
izići iz kampera. Djed Ed počinje gubiti živce i ludi od skučenosti. Po milijunti
put se žali kako nigdje u krugu od osamdeset kilometara nema pršuta. Gunđa
i namjerno ne nosi slušni aparat. Toliko je puta bio u trgovini rukotvorina da
ga je vlasnica čak i pozvala na večeru. Annabelle shvaća da mu se sviđa
društvo gospođa. Možda jedne gospođe posebno jer je odbio poziv na večeru
kod gospođe Quaker, a ubrzo nakon toga Annabelle je letimice
pogledala njegov e-mail i ugledala inbox pun Dawn Celeste.
Annabelle mu želi pomoći da prebrode ovo kako bi se mogli vratiti
normalnom životu, što god to bilo. Ali, ne može se pomaknuti. Jednostavno
ne može. Srce joj je limeni bubanj, okrenut postrance na tlu. Žilama joj teče
beton. Noge su joj prevrnuti željezni stupovi. Samo želi spavati.
„Bella Luna, ili idemo dalje ili se vraćamo. Ne možemo zaglaviti ovdje
usred ničega.“
„Tako si glasan“, kaže. „Bole me uši.“
„Zato što sjediš ovdje i slušaš zriku cvrčaka. Nisi ni prošetala kampom.
Hajde, barem dođi sa mnom kod Abigail na doručak.“
„Uf-uf.“
„Okrećem ovo ako ne ustaneš i sutra kreneš trčati, capisce?“
„To si jučer rekao.“
„Ovaj put to i mislim.“
„I to si jučer rekao.“
Te noći ga čuje kako pred kamperom razgovara s Ginom. Ne mogu je
samo natjerati! Što, vući ću je doma na silu? A zatim: Ne znam što očekuješ od
mene, kaže. Uvijek misliš da mogu učiniti nešto što ne mogu.
Gurne prste u uši. Pokušava mumljati sve savezne države i glavne
gradove.

Idući dan zove Zach Oh. Ona se napokon javlja jer je lakše tako nego
preslušavati petnaest poruka koje je ostavio.
„Za dva tjedna, nakon što stigneš u Rockford, imaš blizu jedno mjesto,
Cherry Valley. Imaju vodeni park, Magic Waters. Daju ti četiri besplatne
ulaznice. Imat ćeš i dva besplatna noćenja u Hotelu Cherry Valley.“
Nema šanse da se spušta niz neki vodeni tobogan dok je Seth Greggory
svake minute sve bliže. Ovo je ludo. „S kime ću ići, djed Ed i naša dva
imaginarna prijatelja?“

134
 Knjige.Club Books

„Nije stvar u tome. Misle da si zaslužila malo pažnje.“

„Ne mogu samo tako uzeti slobodan dan.“
„Ne mogu vjerovati da to govoriš.“
„Pa, ako opet odlučim trčati, bit ću u velikom zaostatku.“
„Bit će tamo ekipa iz Rockford Register Stara! I ne možeš iznevjeriti ljude
iz Magic Watersa! Daju pedeset posto popusta svim učenicima koji dođu u
majicama Run for a Cause.“
„Molim?“
U pozadini čuje Oliviju.
„Okej, okej!“ viče Zach. „Olivia kaže, samo nemoj pošiziti, ali kad stigneš
u Pittsburgh, klub Alijanse mladih feministica sa sveučilišta organizira ti
razgovor s nekim studentima. Čekaj, što? Reci joj sama!“
„Hej, Annabelle“, kaže Olivia.
„Čekaj. Kakvi studenti? Kakvo sveučilište?“
„Imaš sve veću podršku mladih žena“, kaže Olivia.
„Sve veću podršku mladih žena?“
„Istraživanje tržišta, koje su proveli Zach i gospođa Hodges, pokazuje da
je pedeset i devet posto uplata na GoFundMe došlo od mladih žena do
dvadeset i četiri godine.“
„Ne kužim.“
„Ja kužim! Savršeno kužim. Imaš li ti pojma koliko je mladih žena
doživjelo... pa, ne baš ono što si ti, ali nešto slično? Da ih netko nasilno
kontrolira ili ušutkava? Zastrašuje do bespomoćnosti? Tko ne osjeća da se
treba pobuniti?“
„Ja nisam ničiji glas. Čak nisam ništa ni rekla. Koje sveučilište? Ne mogu
razgovarati sa studentima.“
„Naravno da možeš. Svaki dan kad ideš dalje, nešto kažeš. Kažeš da možeš
nastaviti.“
„Da me sad vidiš, znala bi da ne mogu napraviti to što tražiš od mene.
Samo je dvjesto šezdeset i pet ljudi trčalo s kraja na kraj zemlje. Kome ja
lažem? Ne mogu. Nemam volje. Ne mogu nikome ništa reći. Ne znam ni što
bih rekla. Samo želim spavati.“
„Annabelle, ma daj!“
„Razlog zbog kojeg sam sve to zapravo radila... Nije bilo da kažem nešto
važno. To je bilo samo za mene. Da... prođem kroz to.“
„Upravo o tome se i radi! Upravo to ljudi i kuže. Ne lupaš još jednu jebenu
poruku među milijim drugih poruka. Ti ne govoriš, govoriš i govoriš. Bože,
umorna sam od slušanja ljudi kako govore! Ti radiš. I samo iskrena sama sa

135
 Knjige.Club Books

sobom, krećeš dalje. Više ne ostaješ na istim mjestima, vidiš? To je poruka.

To trijumf.“
„Trebala bi održati govor. Skoro sam ustala i zapljeskala.“
„Aaaaargh!“ vrisne Olivia.
Zach je opet na vezi. „Za tjedan dana ćeš. biti u Magic Watersu u majici
Run for a Cause. Za sedam tjedana ćeš biti u Pittsburghu i razgovarati s
nekoliko studenata. Nije da te nismo upozorili. Imaš tisuću i sto kilometara
za smisliti što ćeš reći.“
„Koje sveučilište?“ „Carnegie Mellon.“ Ona prekine vezu.

136
 Knjige.Club Books

P roblem je u tome što je prečesto radila neke stvari samo zato što nije
htjela razočarati ljude. Da je govorila „ne“ i bila dosljedna, možda bi u
ovim trenucima bila na maturi sa svojim razredom. Nabavljala bi
kapu i halju, mama bi je fotografirala, a Malcolm bi isprobavao odoru dok
ona vrišti na njega da je ne izgužva nakon sveg tog glačanja.
Umjesto toga, sad leži u kamperu, nije se tuširala i užasno smrdi, želudac
joj krulji, a pomisao na hranu je odbojna, slika onog jelena, meso, krv...
Stop! Stop! Stop!
Okreće se na drugu stranu i povlači pokrivač preko ramena. Svega joj je
dosta. Djed Ed je na laptopu. Čuje brze mišje korake po tipkovnici. On ima
puno toga za reći.
Priziva u sjećanje dr. Mann. Pokušava se sjetiti što je dr. Mann uvijek
ponavljala. Tvoj jedini posao je - a to nije mala stvar - da pokušaš govoriti i
živjeti vlastitu iskrenu istinu. Ta istina može varirati. Možda će ti trebati još
više vremena da uopće shvatiš što je ta istina. To je to. To je tvoj zadatak.
Pokušavati upravljati ili kontrolirati sve druge? To nije tvoj posao. Osim toga,
nemoguće je.
Teško je u to vjerovati, stvarno jest. Jer - samo da je bila dosljednija i
sigurnija... Samo da je uspjela održati distancu koju je stvorila nakon što je
Otimača prestala voziti kući... Samo da je, samo da je, samo da...
Kad sklopi oči, vidi sebe, osjeća se ugodnije, više toga kontrolira nakon
distance. Opušta se. Opet se prijateljski ponaša prema Otimaču. Nakon
naprednog engleskog prati je do ormarića, iako je njegov u suprotnom
smjeru. Žale se na teški esej sličnosti i razlike koji moraju napisati o
govorima Sojourner Truth i poglavice Josepha. Šale se kako Emily Yew uvijek
diže ruku da bi postavila uvlakačka pitanja.
Otimač za ručkom čuva mjesto kraj sebe i ona sjeda. On odmotava
sendvič.
„Bljak, luk!“ ona frkne nosom i okrene glavu na drugu stranu.
Lice mu pocrveni. „Znaš, ja se na tvom mjestu ne bih tako ponašao“, kaže.
Zvuči kao da se stvarno jako naljutio. Mišić obraza mu podrhtava.

137
 Knjige.Club Books

„Oprosti“, kaže ona. „Samo sam se zezala.“ Ali, on šuti. Ona se osjeća
užasno. Shvaća da je preosjetljiv na zezanje. Pa, svatko ima svoje bubice.
Zach Oh se ponaša poput djeteta kad izgubi u videoigri.
Lektorira Otimačev osobni esej. Temelji se na konceptima Emersonove
Samodostatnosti, a riječ je o tome kako je Otimač izliječio usamljenost u
bivšoj školi neuklapanjem i nedosljednošću. Time Što se izdvojio, stekao je
samopouzdanje i osjećaj nadmoći, koji je sam po sebi bio postignuće, piše.
Smeta joj to, izražen ego u svemu tome, način na koji se u mislima izgradio
tako da druge gleda svisoka. Ali, esej je odvažan i zabavan, pa ga hvali samo
zbog toga. Oprezno je iskrena dok ga kritizira.
A tad je Otimač dobio auto. Kad treba zamijeniti kočnice na Toyoti i
Annabelle nema prijevoz cijeli tjedan, on nju vozi kući. Čak je i čeka u kuhinji
dok se presvlači prije nego krenu prema Essential Baking Companyju.
„Još mu se sviđaš“, kaže Malcolm te noći. Malcolm i Terrence radili su na
projektu iz fizike za školu.
„Samo smo prijatelji“, kaže ona.
„Ti si samo prijateljica. On nije samo prijatelj.“
„Ne budali.“
„Njegove te oči prate poput onih sa slika u ukletim kućama. A kad si se
otišla na kat presvući, pokušavao je pogledati tvoj mobitel kad je stigla
poruka.“
„Gledaj svoja posla.“ Govoriti ljudima da gledaju svoja posla možda je još
jedno prokletstvo Agnellijevih.
Pa što ako mu se sviđa? Nema veze. Predala se činjenici da je tiho
obožavana. Kome se ne sviđa obožavanje, čak i kad ti je zbog toga ponekad
neugodno? I dalje želi da se Will tako osjeća, iako se nisu čuli od onog dana u
Whole Foodsu.
„Jebote!“ vrisne Otimač kad jednog popodneva nagazi kočnicu dok
napuštaju njezin kvart.
Annabelle cikne. Tako je žestoko smotao volan da je jedna guma završila
na rubniku. Sad i ona na cesti vidi napušteni dječji tricikl Hamiltona Shileyja.
„Mislio si da je dijete na tome?“ smije se ona kad auto odskoči s rubnika.
„Nisam dobro vidio! Sunce mi tuče u oči, okej?“
Bijesno spusti sjenilo. Ostatak vožnje vlada čudna i neugodna tišina.
Jedva joj je nešto promrmljao kad ju je dovezao na posao. Čudno je to -
ponekad ima osjećaj da je mrzi. I to ne malo mrzi, nego mrzi. Nakon što
izgleda kao da mu se jako sviđa, to djeluje suludo i pogrešno. Ponekad je
zbog tjeskobe preosjetljiva i krivo čita ljude. Ipak, jedna je stvar sigurna:
Otimač se ne zna smijati sam sebi.

138
 Knjige.Club Books

***

Još jedno jutro u KOA kampu u Haywardu u Minnesoti.

„Annabelle“, kaže djed. Više nije Bella Luna. „Idemo kući ako danas nećeš
trčati, capisce? Stvarno to mislim.“
Zapela je, a zapinjanja su uvijek močvara inercije koja usisava nadolje.
Ne može nastaviti jer nastavak znači još kilometara samonametnutog
kažnjavanja - ravni poljski putevi plus ljetna vrućina, crvene majice kratkih
rukava te nezamisliva i nezaslužena podrška neznanaca. Nastavak
znači budućnost s upitnikom. Nastavak je Seth Greggory.
Ne može se ni vratiti jer joj povratak više ne odgovara. Čak više ne može
ni zamisliti spavanje u svom starom krevetu u staroj sobi. Tko je bila djevojka
koja je tamo spavala? Ponekad je bila napeta, a ponekad i sigurna. Mogla je
biti drčna; mogla se osjećati i slatkom. Mogla je koketirati, zabavljati se i
sanjati o onom što će doći. Bila je omiljena. Ljudi su je voljeli. Voljela je šefove
u Essential Baking Companyju i miris toplog peciva. Kako su se lica ljudi u
Domu za starije Sunnyside ozarila kad bi ušla. Svuda oko sebe osjećala je
dobrotu života i ružičastu nadu.
Bila je naivna. Bila je dijete.
Sad je prikaza u opremi za trčanje.
I ne može se vratiti jer tamo je Otimač na Valentinovo, stoji uz njezin
ormarić s dvije ruže. Žutom i crvenom. Pruža ih. Smiješi se nudeći izbor.
„Znaš koju“, kaže ona.
„Koju?“ pita je.
„Žutu.“
Crvenu je dao Josie Green. Bili bi lijep par. Stalno mu to govori. Nije sto
posto sigurna da joj je drago zbog te crvene ruže. Postoji sićušna crna jezgra
koja želi da je želi, premda nije baš sigurna što osjeća prema njemu. Još je
uvijek zanima. On se smije i šali, ali tu je i taj depresivni, veliki ego, pretjerano
osjetljiva stvar koja nimalo ne nalikuje Willu. No, ta stvar s ružama - umirila
ju je. Može ona to sve. Kazaljke su se poklopile. Vidiš: postoje kazaljke i ona
ih mora okrenuti ovako da stvari budu gdje bi trebale biti. Vidiš: misli kako je
ovo situacija koju može kontrolirati, ali gotovo je sigurno da nije u pravu.
Djed zalupi vratima kampera. Annabelle je sama. Vrti film s Otimačem.
Ožujak prošle godine. Njezin rođendan. Ostala su još samo tri mjeseca starog
života, iako ona to ne zna. Sat otkucava.
Nosi pladanj u kantini. Sve prijatelje zatječe za njihovim stolom. Prolijeva
vodu u salatu.
„Čokoladu, čokoladu, čokoladu, molim te“, kaže Zander. Gleda u strop
kantine. Koliko puta je igrao taj film? Stotinama.

139
 Knjige.Club Books

„A-ha, baš, nemoj joj reći da je torta ili nešto slično“, kaže Zach Oh.
Kat vadi tortu ispod stola. Sretan 17., Belle Bottom piše na glazuri. „Ta-
da“, kaže Kat.
Zatim Sierra prigovara zbog glazure i svi pjevaju zamjenjujući njezino
ime uvredama. Potom joj Kat daje Moleskine. Kaže: „Sad smo blizanke.“
A onda se događaju druge stvari.
Nakon što Willa nije čula mjesecima, stiže poruka: Mislim danas na tebe.
Fališ, Pip.
Tako je sretna. Koristi njezino ljubavničke ime, srce joj je ispunjeno
radošću.
A zatim, nešto drugo.
Nakon nastave Otimač je čeka kod ormarića. Ukrasna vrećica visi mu s
prsta.
„Belle“, pjeva. To je njegovo novo ime za nju. Ne smeta joj. Pola klinaca u
osnovnoj školi tako ju je zvalo.
„Što je to?“
„Otvori.“
Skida papirnati omot. Vrećica je lijepa. Toliko lijepa da je čini nervoznom.
Ružičastocrna s papirnatim ružičastim omotom na vrhu. Omot je pomno
izabran, nije nešto zgužvano u božićnoj vrećici kakvu bi dao Zach Oh.
Unutra je kuverta. Otvara je. Dvije karte za koncert punk-grupe Uncut u
klubu Neumos.
„Jer, znaš, The Clash više ne postoji.“
„Opa“, kaže ona. „Hvala ti.“
Dvije ulaznice. Čudno. Pretpostavlja da on očekuje da idu zajedno. Je li to
izlazak?
Čita joj misli. „Za nas su, ali to je grupna stvar. Idu i moji prijatelji Lucy,
Adrian i Jules.“ Otimač je nedavno dobio posao u QFC-u na Merceru, Lucy i
Adrian rade s njim na odjelu delikatesa, a Jules je Adrianova djevojka.
Annabelle ih nikad nije upoznala, ali je čula priče o Adrianovom bendu i kako
on i Lucy povremeno nalaze odurne stvari u piletini. Nikad više neće jesti
piletinu iz delikatesa.
„O, divno“, kaže. „Bit će zabavno. Ovo je previše, ali hvala ti.“
Zagrli ga. Pokušava pustiti bradu pa je meke dlačice grebu po obrazu dok
joj vraća zagrljaj.
„Sretan rođendan, Belle“, kaže.
„Stop, stop, stop“, kaže Annabelle. Nema koristi. Usred filma s Otimačem
je, usred trčanja je i nema kud nego naprijed. Sveti Kristofor djeluje kao da

140
 Knjige.Club Books

je mrko gleda s mjesta gdje visi. Annabelle ustaje i piški. Djeda još uvijek
nema. Natočila je kavu u šalicu, ali ne pije. Zuri u stalno ista stabla i isti
komadićak neba iznad KOA kampa u Haywardu u Minnesoti.
Mobitel zuji i vrti se ukrug po stolu. Poruka od Gine.
Nazovi me.
Preumorna je da bi razgovarala. Kad otvori usta, poteče lava. Kosti su joj
čelični nosači ukopani u betonu. Ruke su joj krila ptice probijena kamenjem
zlih dječaka.
Mobitel zvoni. Opet mama.
Zašto ih nije nasukala na nekom mjestu bez Wi-Fi-ja? Negdje u Montani
ili Badlandsu? Ovdje su usred ničeg sa signalom koji bliješti s pet jarkih crtica
na mobitelu.
Zvono, zvono.
Zanemari.
Annabelle gasi mobitel, ali ostavlja hitne pozive. Nema hrabrosti ni vjere
ne odgovoriti. Vraćaju joj se ružne slike iz godina Gininih izljeva o stvarima
koje mogu poći po zlu i vraćaju se slike prvih stvari koje su pošle po zlu.
Stvari se mogu promijeniti u trenutku.
„Mama?“
„Jesi li dobro?“
„Ja sam dobro, jesi li ti dobro?“
„Nazvao je Seth Greggory.“
Annabellein želudac propadne poput urušenog lifta i skrši se.
„Annabelle?“
„Tu sam.“
„Mislila sam da sam te izgubila.“
Na ovo nema dobar odgovor. „Što je htio?“
„Htio je provjeriti dolaziš li dvadeset i drugog rujna. Htio nas je podsjetiti
da je datum određen.“
Grozno je misliti na njega i rujan. Annabelle osjeti mučninu.
„Annabelle?“
„Tu sam.“
„Prije par minuta nazvao me djed. Sjedi u nekoj zalogajnici i jede
palačinke. Ali, na izmaku snaga je. Kaže da se namjerava okrenuti i voziti
kući. A ja sam mislila... Strašno si depresivna, dušo. Godišnjica, taj jebeni
jelen...“
„Dvadeset i pet centi“, kaže Annabelle umjesto Malcolma.

141
 Knjige.Club Books

„Stvarno mislim da se trebaš vratiti kući. To bi bilo najbolje. Ne trebaš

biti tamo i to raditi. Možeš polako, tri mjeseca. Samo... odmor.“
„Odmor ne odmara.“
„Nešto sam napravila. Nemoj poludjeti.“
„Što?“
„Naručila sam kapu i halju. Za svaki slučaj. Dođi, dušo. Doći kući. Dovoljno
si učinila.“
Tišina.
„Ne bi li bilo divno s prijateljima ići na svečanost? Sjesti sa svima i
razmišljati što ste sve prošli?“
„Ne vraćam se kući“, kaže Annabelle.
„Toliko te ljudi želi vidjeti. Stavila sam ti nove plahte na krevet. Tvoja te
soba čeka.“
„Dovršavam.“ Iznenađena je što odjednom to i misli.
„Ako navaljuješ.“ Gina uzdahne. Annabelle postaje jasno kako je uzdah
malo predramatičan. A Ginine riječi je diraju u najgoru žicu. Annabelle se pita
je li žrtva obrnute psihologije. Prokletstvo Agnellijevih, Ginina izvedba. Što
je to ušlo u mamu? Je li, po nekom svetom, nebeskom čudu, ona odjednom za
ovo trčanje?
„Jesi li stvarno naručila kapu i halju?“ pita Annabelle.
„O, draga, moram ići - teta Angie zove. Pukla je cijev u uredu. Pij puno
vode, jesi me čula? A djed kaže da će te početi dočekivati na pola puta, sad
kad je ljeto, znaš? Moraš dopunjavati mjehur kad je ovako vruće. I nosi
svijetlu odjeću. Teško je vidjeti u bliještanju sunca.“

Annabelle se oblači. Zateže kosu koja je opet narasla. Pojede dvije banane
i zdjelicu mueslija. Ponovno pregledava rutu. Ostavlja djedu poruku od jedne
riječi:
Dobro.
Izlazi iz kampera. Opa, shvaća koliko je vani vruće kad je zapahne nalet
lipanjskog zraka. Osvrće se oko sebe kako bi vidjela gdje je posljednjih
nekoliko dana. Sjenovito je, s puno stabala. Bit će drugih mračnih mjesta, ali
ovo sigurno više nikad neće vidjeti.
Kako bi izišla iz grada, Loretta je vodi glavnom ulicom. Hej, evo
rukotvorina. A tamo je Nickova trgovina. A tamo Abigailina. Sve mjesta za
koja je čula od djeda. I, opa, gle. Evo djeda Eda glavom i bradom, sjedi za
šankom, rubom vilice reže hrpu palačinki.
Ona protrči. Maše. Sekundu kasnije čuje ga kako viče.

142
 Knjige.Club Books

„Ajde, Bella Luna! Ajde, ajde, ajde!“ Osvrne se preko ramena. Doslovno
skače u staračkim hlačama i polo majici. Žena u pregači, možda Abigail, diže
ruke i trese njima u znak podrške.
Iste sekunde je jasno da danima leži u krevetu jer su joj mišići napeti, a
zglobovi joj škripe poput kotača na starim kolicima iz trgovine. Pluća joj
pulsiraju, ali to je možda samo srce, tjera je da pobjegne.
Dvadeset i drugi rujna. Seth Greggory.
Neki smiješni vodeni park s djecom u crvenim majicama kratkih rukava?
Pa što. Razgovor s nekoliko studenata na jednom od najboljih sveučilišta u
zemlji? Jaka stvar. Suočavanje s mlađim izvjestiteljima i člancima u
najvećim dnevnim listovima? Doslovno rođendanska zabava. Barem u
odnosu na pravi horor koji je čeka. Zapravo, ne može nadtrčati vlastitu
budućnost, ali ne možeš to reći njezinom tijelu. Unutra je drevni mehanizam.
Mozak ispali strah, srce ubrza, a krv kola. Naša drevna, životinjska priroda
kaže: pojuri kad vidiš da se opasnost približava. Kaže: trči šumskim tlom kad
vidiš čovjeka s puškom. Kaže: skači preko autoceste kad kamion ide na tebe.
Ponekad 4 345 kilometara nije ni približno dovoljno.

143
 Knjige.Club Books

K ad su dobri ljudi iz golf-kluba Silver Springs u Ossianu u Iowi čuli da

Annabelle Agnelli, djevojka koja trči preko SAD-a nakon one užasne
tragedije u Seattleu, prolazi ravno kroz njihov grad, organizirali su
za nju veliku večeru u restoranu Bambino's. U Bambino'su se obilježavaju
brojni gradski događaji, i veseli i tužni. Večeras parkiranje kampera neće biti
problem. Mogu u gradu parkirati gdje god žele. Golf-klub, poštanski ured,
parkiralište Bambino'sa, gradski park Ossian, svejedno.
Čim djed Ed čuje riječ Bambino's, počne trljati rukama očekujući
cannellone i domaću tjesteninu, raviole te cannole za desert. Ima svečanu
košulju, crnu s plavim prugama, i šminkerske hlače. Oblaci Acqua di Parme
šire se oko njega poput valova vrućine u pustinji.
Annabelle je nervozna, ali pokušava ono što joj je dr. Mann predložila
nakon tjednih telefonskih seansi - čuti što ljudi govore, a ne ono čega se ona
boji da govore. Biti svjesna i drugih osjećaja osim krivnje. I gle, tamo je
transparent na ulazu, koji je netko debelim markerom ispisao po
kartonu: DOBRO DOŠLA, ANNABELLE! OSSIAN TE VOLI! Vidi i hrpu plavih
balona, zbijenih poput nervoznih prvašića. Ljudi iz Ossiana kažu da im je
stalo, stalo do nje, a ne onog zbog čega se osjeća krivom i ona odahne. Odahne
i ono što osjeća je... malo joj je drago.
Bambino's se nalazi u zgradi od cigle, tik uz vatrogasnu postaju. Sva su
parkirna mjesta s prednje strane zauzeta, ali jedno je rezervirano
narančastim građevinskim čunjevima i plavim krep-papirom. U prozoru je
svjetleća reklama za Budweiser, a unutra je biljarski stol nad kojim visi
golema Budweiser svjetiljka od obojenog stakla. Stražnji zid krase dresovi
igrača američkog nogometa. Djed gunđa od razočaranja - nema crveno-
bijelih kariranih stolnjaka, nema mirisa češnjaka i maslaca, nema čaša
sočnog Chiantija. Vlasnica, topla, plavokosa žena širokog osmijeha, dolazi ih
pozdraviti, a prostorija je puna ljudi: vatrogasci iz susjedstva, mršavi mladić
iz Ossianske pčelice, predsjednik Štedionice Luana, osoblje iz trgovine
Casey's, željezarije Becker i salona Kreativni kutak. Svi su jako dragi. Tapšaju
Annabelle i postavljaju pitanja na koja rado odgovara, a oni joj govore da je
Bog dobar. Djed Ed ponavlja omiljenu šalu da će iduće godine on trčati preko
cijele zemlje.

144
 Knjige.Club Books

Stiže hrana, ali nije tjestenina i tanko rezana teletina, nego piletina u
vrhnju na pecivu i kosani odrezak s graškom, pecivima i pire-krumpirom.
Ovo nije hrana iz Seattlea i ona opet shvaća koliko se hrana i mnoge druge
stvari razlikuju u različitim dijelovima zemlje. Jedan od muškaraca iz golf--
kluba Silver Springs drži zdravicu nakon koje se čuje puno kucanja bocama
piva. Annabelle pije Pepsi iz papirnate čaše. Obrazi su joj crveni od hrane i
dobrog raspoloženja.
Nakon večere čuje uzdah iznenađenja, zatim netko gasi svjetla, a Sue,
vlasnica Bambinos'a, pojavi se na vratima s tortom s upaljenim svjećicama,
kao da je Annabellein rođendan. Dobri ljudi iz Ossiana počnu pjevati: Sretna
ti matura!
„Čuli smo da im danas doma nedostaješ“, kaže Sue. U plavoj glazuri torte
iscrtana je akademska kapa. Sad shvaća zašto je posvuda toliko plavog.
Annabelle se stegne grlo. Tog jutra, u telefonskom je razgovoru rekla mami i
Malcolmu da nije htjela razmišljati o maturi, da je htjela da to bude dan kao i
svi drugi, ali sad ju je svladalo.
„Ovo je tako lijepo. Ne znam što bih rekla.“
Sue je spašava. „Puhni svjećice, draga, zaželi želju prije nego počnemo
jesti tortu od voska.“
Annabelle učini tako. Njezina želja - pa, privatna je, ali uključuje mir i
ljubav za sve doma u stolcima za maturante, i za sve koji nisu u tim stolcima.
Ne može vjerovati koliko je ljudi i što su učinili za nju. Annabelle zapravo
boli srce. I tad joj pristupa jedna od žena iz golf-kluba Silver Springs. Kratko
podšišane smeđe kose s malim, vitičastim uvojcima koji joj uokviruju lice.
Nosi traperice s ozbiljnom, smeđom pletenom vestom i bijelom košuljom,
vrhovi ovratnika strše poput papirnatih aviona koji lete u suprotnim
smjerovima.
Čvrsto steže Annabelleine ruke i netremice je. gleda u oči. „Samo sam ti
htjela reći... Mislim na tebe svaki dan otkad sam čula za tebe. Moja kći izlazila
je s takvim dečkom na fakultetu i da nije prekinula, promijenila fakultet, tko
zna što se moglo dogoditi. Oprosti što prostačim, ali... ta pizda.“

145
 Knjige.Club Books

I sto se opet događa kad stigne u selo Warren u Illinoisu; dva i pol dana
nakon što su gledali vatromet Casina Joe's na obali rijeke Mississippi u
Dubuqueu u Iowi. Prema djedovom neumornom guglanju, Warren u
Illinoisu je 1851. bio postaja na ruti poštanskih kočija. Knjižnica - gdje
Annabelle jede sendviče iz Hixter'sa sa šest članova trkačke ekipe Sred-. nje
škole Općine Warren i knjižničarkama Općine Warren — smještena je
nasuprot željezničkoj pruzi. U neposrednoj blizini je i vodotoranj, ukrašen
riječju WARREN.
Učenici je ispituju o dnevno istrčanim kilometrima, je li imala kakvih
ozljeda, nedostaju li joj nakon toliko vremena roditelji i prijatelji. Mlada
djevojka daje joj poklon, osobnu sretnu kovanicu koju je imala u tenisici
svaki put kad je pobjeđivala. Ali, nakon toga joj prilazi jedna od
knjižničarki Općine Warren, Angie Canfield (potomkinja Angele
Rose Canfield, prve gradonačelnice u Illinoisu, rekla je Annabelle). Sitna je,
ozbiljna žena pažljivo ošišane ravne kose, izglačanih uskih hlača i ogrlice s
privjeskom, kakve se vide na gospođama iz crkve, ali stišće Annabelleine
dlanove i gleda je ravno u oči.
„Znam što dolazi“, kaže. „Suđenje. Taj dečko. Obično ne koristim takve
riječi, ali... ta pizda. Ne daj mu da te sredi.“

Što ljudi govore? Da joj je stalo do nje. I - da su bijesni. Što, osim krivnje,
osjeća Annabelle? Nešto novo. Zato što njihov bijes podiže kamen u njoj.
Ispod je mračno, odurno i sluzavo. Ali ona to vidi. Osjeća to - tog crva gnjeva.
Velik je i jeziv i gotovo djeluje kao da bi je mogao proždrijeti, pa ne čudi što
se prije nije htjela u to zagledati. Ali evo ga, koprca se kako bi se oslobodio.
Prije je mislila da bi samo oni smjeli biti ljuti. Oni, koje se ne može kriviti
i koji su najviše patili. Oni moraju biti ljuti i na Otimača i na nju. Ali sad ne
može pomoći. Gospođa s golfa, knjižničarka i komentatori članka iz USA
Todaya - kamen se podiže, crv se iskoprcao i bijes uzburkao.
Ljudi plus ljudi plus bijes - tako se stvari mogu promijeniti.

146
 Knjige.Club Books

1. 2500. - 1000. p. n. e: Egipćani odlučuju da je srce ili ieb središte života i

moralnosti. Nakon smrti, vjeruju, tvoje će srce biti preneseno u
dvoranu Maat, gdje će biti izvagano. Ako je lakše od pera Maata,
dobivaš zagrobni život. Ako je teže, demon Ammut pojede ti srce i
tvoja duša nestaje.
2. 400. -200. p. n. e: drevni Grci misle da je srce središte duše i izvor
topline u tijelu.
3. 100. - 900. n. e: drevni Amerikanci, poput Teotihuacana u drevnom
Meksiku, vjeruju da različite duhovne sile mogu napuštati tijelo u
različito vrijeme, kao kad sanjaš. Ipak, teyolia, duhovna sila srca, mora
ostati u tijelu čitavo vrijeme, u suprotnom osoba umire.
4. Danas: jasno je da neki ljudi nemaju ni srca ni duše.

Bijes ključa, što znači da se stvari miješaju s drugim stvarima. Neutron

udara u uranij ili plutonij. Događa se transformacija. Revolucija. Može biti
eksplozija koja sve uništava ili prekrasna energija koja osvjetljava gradove.
Sad Annabelle trči preko mosta Jefferson Street nad rijekom Rock
u Rockfordu u Illinoisu. Sunce je izišlo, pa joj je već vruće i žedna je, ali je
sretna što je Loretta navodi kroz grad jer u gradovima vrijeme brže prolazi
nego u dugim dijelovima usamljenih farmi ili šuma. Gradovi znače i pravi
krevet u motelu, osim ako u blizini nema kampa u kojem mogu parkirati. Veći
gradovi znače obnovu zaliha. Svježi izbor energetskih pločica i grickalica.
Veći gradovi su poput zabavnog dana kad ti se roditelji vrate iz kupnje, a ti
uzbuđena njuškaš po vrećicama.
Prelazi mostom iz Zapadne Jeffersonove u Istočnu Jeffersonovu i odlično
je raspoložena. Manji gradići to čine. Zamišlja život u svakom od njih. Gleda
izloge. Bira kuće koje bi mogle biti njezine.
Iznad mosta su četiri vozne trake i gužva je, a ona gleda svoje korake na
pločniku kako se ne bi spotaknuta na kutiju izbačenu kroz prozor
automobila ili na komad betona. Hej, evo parka uz usku, zeleno-smeđu
rijeku. I gomila je mostova, ne samo taj na kojem se nalazi.

147
 Knjige.Club Books

Na drugoj je strani. Puno je zgrada od crvene cigle; smiješni crveni toranj,

na kojem na vrhu lepršaju crvena vesla. Nema pojma što je to. Iduće, nalazi
se kraj duge, niske zgrade. To je neka vrsta glazbene dvorane, mjesto gdje
dolaze bendovi i...
To je sve što treba.
Sjajan dan - prošao. Sretno trčanje kroz grad - gotovo.
Zato što ga vidi. Otimača. I to je on učinio: dao joj je doživotnu robiju, ta
sjećanja, te uznemirujuće misli, te noćne more. U djeliću sekunde sve iznova
uništava. Njegov auto staje u njezinoj ulici. Vidi ga kroz žaluzine dnevne
sobe.
„Odlazim!“ viče.
„Ne može ući? Ne može pozvoniti i reći 'zdravo'?“ viče Gina iz kuhinje.
„Nije ovo izlazak! Moram ići“, kaže Annabelle i izlazi u travanjsku večer.
Otimač se naginje preko sjedala i otvara joj vrata. „Ušao bih. Nisam krele.“
„Nema potrebe. Lijepo izgledaš.“ Nosi svečanu košulju, traperice i usku
kravatu. Previše se potrudio da mu ne bi dala kompliment, ali istina je -
stvarno izgleda lijepo.
„Ti si prekrasna. Ali ti si prekrasna svaki dan.“
Odlično je raspoložen. Glazba svira, a on lupka po upravljaču. „Gladna?
Želiš da stanemo negdje?“
„Mah, u redu sam.“
„Možemo ići kasnije.“
„Vidi što žele tvoji frendovi.“
Ne odgovara. Pojačava glazbu. „Volim ovaj dio.“ Udara imaginarnu činelu
kad se čuje u pjesmi.
Stižu i nalaze parking, a zatim se utrkuju preko ceste do Neumosa, koji
bruji od energije uoči koncerta. Osjeća se miris cigareta, trave i bliskosti
tijela. Zaštitar im udara pečate na ruke. „Na katu. Potkrovlje. Nema alkohola“,
kaže.
Unutra je krcato. Otimač joj prebacuje ruku preko ramena. „Nikog
zapravo nije briga kamo ideš jednom kad uđeš. Gore ili dolje?“ pita on.
„Gore je okej.“
„Au! Ići ćemo dolje kasnije budemo li htjeli plesati.“
Predgrupa Karma već svira. Posvuda su ljubičasta svjetla, gomila ljudi i,
da, vruće je.
„Kako će nas pronaći?“ viče ona.
„Ha?“ Ne čuje je. Privlači je bliže i ona pokušava još jednom u njegovo
uho. Netko se zabije u njih i usne joj dotaknu njegovu kožu.

148
 Knjige.Club Books

„Tvoji prijatelji. Kako će nas pronaći?“

„Ne brini za to“, kaže.
Ali ona brine za to. Ona je vrsta osobe koja se potpuno opusti kad svi
stignu, nađu mjesta ili odrade svoj dio u grupnom projektu.
„Skoro je vrijeme za Uncut“, viče ona. „Nadam se da su stigli.“
„Bit će okej.“
U gomili ljudi tijelo mu je uz njezino, smiješi se i pleše u mjestu dok ona
steže torbicu i gleda gomilu ne bi li spazila nekog tko nekog traži. Nikad nije
upoznala Lucy, Adriana ni Jules, pa nema pojma koga traži.
Prigušena najava. Svjetlo iz ljubičaste prelazi u plavu. Gomila plješće i
navija. Ovo nije dobro mjesto za niske ljude. Ništa ne vidi.
„O, ne. Prepustit će ih.“
„Vjerojatno je nešto iskrsnulo. Hajmo pogledati koncert“, kaže on.
Ne bi trebala brinuti za njegove prijatelje kad njega nije briga. Uncut
svira nekoliko pjesama koje zna, ona se opušta i prepušta. Bože, baš je vruće,
pa Annabelle skida traper--jaknu i veže je oko pasa. Za nekoliko minuta
majica joj je promočena, kao i njegova na leđima, ali Otimač djeluje kao da
mu ne smeta. Gomila raste i gura ih prema središtu. Sad je ispred njega i on
obavija ruke oko nje.
„Tako sam znojna“, kaže ona.
„Sviđa mi se to.“
„Vjerojatno je dolje svježije.“
Povremeno vidi pozornicu i pjevača uskih bokova i duge kose. Gomila
izgleda poput plavičastog roja pčela.
Otimač se giba iza nje, giba se i ona; ne može si pomoći i mora plesati. Svi
plešu. Jako je vruće i zagušljivo, a zrak smrdi, stvarno smrdi, poput mješavine
mirisa hot-doga, tijela i piva. I pod je ljepljiv. Nema alkohola? Vjerojatno
ima više alkohola ovdje gore nego dolje u čašama.
Annabelle bi mogla počiniti zločin za gutljaj hladne vode. Ali, koliko god
je vruće, ljepljivo, smrdljivo, krcato i glasno, zabavlja se. Od glazbe i
atmosfere osjeti slobodu kakvu inače ne osjeća. Prestala je brinuti za njegove
prijatelje. Osjeća Otimačevo tijelo iza sebe i ne smeta joj. Sviđa joj se.
Njega poznaje u ovoj košnici tijela. Njegove su ruke oko nje. Ona se naginje
unatrag, znojna. Razdvajaju se samo kako bi pljeskali i vrištali, a zatim su mu
ruke opet oko nje.
Vjerojatno je kraj već blizu, ali osjeća se ošamućeno. Tako je beskrajno
vruće da je nemoguće udahnuti išta drugo osim izdaha drugih ljudi.
„Jao, moram ići.“ Annabelle nateže majicu. Kosa joj je slijepljena od znoja
kao i njegova.

149
 Knjige.Club Books

„Zrak?“
„A-ha.“
„Ajmo.“
Kretanje. To joj zvuči odlučno i presudno, ali izgleda nemoguće. Uzima je
za ruku.
„Nemoj me izgubiti“, kaže ona.
„Nikad.“
Okreću se bočno i on ih pokušava progurati. Kaže: „Oprostite“ i „Hej,
čovječe“ kad se neki lik ne želi maknuti. Neobično je koliko je opušten u ovom
okruženju. Ovdje ne slijedi druge niti ima nespretnih pokreta. Možda i
njega glazba opušta. Možda je i on dosegao slobodu kakvu inače ne osjeća.
Kad napokon stignu do ulaznih vrata, djeluje kao da ih je uspješno provukao
kroz ratom opustošeni grad.
Gutaju zrak. „Uspjeli smo!“ kaže ona. To je radost preživljavanja.
„Ostani ovdje. Ne mrdaj.“ Poljubi je u obraz. Leti preko ceste u trgovinu.
Ona zabaci glavu, pušta da joj hladni noćni zrak osuši znoj s čela.
Vraća se s dvije bočice hladne vode. Djeluje kavalirski. Otvara jednu
umjesto nje i pruža joj bočicu. Ona zahvalno pije.
„Ovo je najbolja voda koju sam ikad popila u životu“, kaže.
„Ovo mi je najbolja noć u životu. Ozbiljno.“
Pokušava je nagovoriti da prošeću do Molly Moon'sa na sladoled ili da se
odvezu do Cupcake Royalea, ali to bi ovo definitivno pretvorilo u izlazak i
ona shvaća kako joj je najbolje vratiti se doma. Ali, zaustavlja auto u
susjednom kvartu. Staje uz rubnik. Pas u obližnjoj kući počinje lajati.
„Što to radiš?“
„Pa, za slučaj da tvoja mama gleda.“
Naginje se i poljubi je. Odlučno, a to joj se sviđa. A tko se ne želi ljubiti
nakon koncerta? Nakon glasne glazbe, vrućine i naleta životnosti?
Ipak, nije ljubila nikog od Willa, a novi poljubac je uvijek čudan. Njegov
jezik čini joj se prevelik i kreće se na nepoznat način, pa je odjednom malo
iznenađena u što se pretvorila ova noć.
Poljubac je gotov i evo Otimača na sjedištu pokraj nje. Uznemiruje je kako
je bio netko drugi u Neumosu, a sad je opet svoj.
„Opa“, kaže ona. „Ovo se nije smjelo dogoditi.“
„Nije?“
„Hvala ti na lijepom provodu.“
„Hvala tebi na lijepom provodu.“
„Žao mi je što ti trendovi nisu došli. Nadam se da su okej.“

150
 Knjige.Club Books

„Siguran sam da su okej. Zašto se ovo nije smjelo dogoditi?“

„Mm, jer smo prijatelji!“ kaže ona.
„Ne, večeras nismo.“
I u pravu je, nije li? Zato što nijednu noć nisu bili prijatelji. Opet pali auto,
vozi je doma. Kad otvori vrata, od svjetla u autu sve je presvijetlo.
„Čuvat ću je zauvijek“, šali se. Maše bočicom iz koje je pila vodu.
„Ti si tužan dječak“, kaže ona.
Izletjelo je prije nego je shvatila da bi mogao krivo shvatiti. Tako je
osjetljiv. Ali još se uvijek smiješi. Uvlači posljednji gutljaj u usta.
„ Ahhhh“, kaže.
Ona se zgrozi. „Odurno.“
„Belle“, kaže.
„Molim?“
„Samo Belle.“

Drago joj je što svi spavaju kad uđe. Ne želi razgovarati o tome kako je
bilo jer nije sigurna kako je bilo. Fizički je iscrpljena od zabave, ali ima i nečeg
drugog. Nečeg uznemirujućeg. Možda samo u načinu na koji je popustila.
Možda joj taj poljubac nije sjeo. Možeš se super zabavljati, a
poljubac svejedno ne mora prijati.
Annabelle leži budna u krevetu. Čuje Bita kako hrče u hodniku. On je kriv
što ne mogu zaspati, kaže sama sebi.
Ali nije. U mraku shvaća još nešto. Otimač nije poslao poruku ni nazvao
prijatelje kako bi vidio gdje su i što se dogodilo. Kao da je znao da neće doći.
Misao je ugrize. Ugriz se pretvori u nalet... čega? Zbunjenosti? Ljutnje?
Tako se rijetko ljuti da teško prepoznaje ljutnju. A s Otimačem je jako često
zbunjena, pa teško vidi ostatak slike. Što je zbunjuje? Sviđa joj se, da. Ali
nešto iznutra vrišti Stani! Ponekad glasno, a ponekad tako tiho da je tek
čudna vibracija.
Nemirna je.
Uznemirena. Ali zašto?
Shvaća da joj je lagao. Prijatelji. To je laž.
Radi nešto ne baš pametno jer slanje poruka usred noći, bez obzira na
sadržaj, uvijek šalje poruku. Kaže U ovo doba mislim na tebe.
Jesu li tvoji frendovi uopće trebali doći? piše.
Odmah stiže odgovor.
???
Lagao si mi.
151
 Knjige.Club Books

Oprosti, kaže. Dodaje emoji plačljivca.

A zatim, trenutak kasnije: Vrijedilo je. Emoji smješko.
Nalet bijesa. Proklet bio! Manipulirao je njome i bijesna je. Ali, pomisli još
nešto. Nešto što je muči. Nešto što je muči i dovodi do ruba.
Lucy, Adrian i Jules, postoje li uopće?

Annabelle tako žestoko trči istočnim dijelom Rockforda da gotovo osjeća

mučninu. Prolazi kraj Srednje škole Rockford kad kamion Hostess proleti
pokraj nje tako brzo da joj iskrene ruksak na leđima i gotovo je sruši.
„Uspori, pizdo! Tu je škola!“ viče Annabelle.
Annabelle viče. Viče nešto što nikada ne bi viknula: pizdo! Lice joj je
crveno, a pogled uski prorez bijesa. Staje, stoji na brežuljku, prištiću u
krajoliku na kojem stoji znak Srednje škole Rockford. Nastava traje. Osjeća
brujanje zgrade, parkiralište je puno i tek se nekoliko djece mota okolo
tijekom slobodnog sata. Dječak štreberskog izgleda, s ruksakom
na kotačima, ukopao se na mjestu kad ju je vidio poput uznemirenog putnika
koji na aerodromu naleti na komad napuštene prtljage.
Što osjeća osim krivnje?
Gnjev. Pravednički gnjev.
Srce joj grmi. To je krdo konja koji prelaze autocestu, a na drugu stranu
stižu samo zahvaljujući brojnosti. Kad uspori, osjeća se pomalo blesavo.
Gleda kako kamion nestaje iza ugla.
Opet potrči. Koraci su joj neobično energični; srce joj je lagano. Bijes
lijepo grmi. Da, okej, viknula je tu uvredljivu riječ. I oprostite zbog
prostačenja, misli, oprostite zbog prostačenja gospođe s golf-terena,
knjižničarke i brojni ljudi koji ste bijesni zbog nasilja. Pokrijte uši ako
morate, ali opet - gledajte. Moć bijesa. Događa se. Stvari se miješaju i
sudaraju s drugim stvarima. Cesta čini svoje čudo. I kilometri. I udaljenost.
Ona zacjeljuje.
Ona se pokreće.

152
 Knjige.Club Books

D ok trči naseljenijim područjima, Annabelle se svakodnevno preko

Skypea vidi s timom. U ovom trenutku koordinator logistike pije
limunadu u njihovom dvorištu i baca led Bitu, koji pas ganja po
travnjaku. Glasnogovornica i financijski savjetnik sjede na ručnicima na plaži
u Golden Gardensu. Annabelle je u sobi Hotela Cherry Valley, omotava
koljeno elastičnim zavojem i gleda parkiralište. Djed Ed je u sobi do njezine,
drijema prije večere. Kune se da ga kroz zid čuje kako hrče.
„Bože, ljudi. Sigurno uživate u ljetu.“
„Hej, sutra ćeš i ti dobiti svoje ljeto“, kaže Olivia. „Bit će super! Ali, kad
dođeš tamo, prvo se moraš javiti u informacijski centar. Upoznat ćeš
upravitelja Magic Watersa, Billa McGuirea, pomoćnicu upravitelja Lindsey
Russell i osoblje. Zapisuješ?“
„Okej, okej.“ Annabelle pronalazi olovku i komad papira s logom Hotela
Cherry Valley i bilježi.
„Bit će tamo i Susan Markette iz Belvidere Daily Republicans. Slikat će te,
pa se smiješi. Slijedi premijera crvenih majica, koje izgledaju fenomenalno,
ako mene pitaš. Pokaži joj, Malc.“
Malcolm pokazuje panoramu dvorišta, gdje Gina sjedi u vrtnom stolcu i
hladi noge u napuhanom dječjem bazenu. Preko kupaćeg kostima ima
crvenu majicu Run for a Cause. Gina stavi ruke na bokove u pozi snagatora i
viče: „Navali!“
„Opa, Liv, super izgleda, iako je model malo prenabrijan.“ Zachovo lice i
koščata prsa ispune ekran. „Već smo prodali dvjesto komada. Osim toga,
GoFundMe je prešao pedeset tisuća.“
„Obuci majicu. Ne mogu se koncentrirati. Učinilo mi se da si rekao
pedeset tisuća.“
„Jesam.“
„Pedeset tisuća? Kao dolara?“
„Morat ćeš početi misliti što nakon ovog trčanja. Možda zaklada. Imaš
puno više novca nego ti treba.“
„Zaklada?“

153
 Knjige.Club Books

Čuje se jako glasno srkanje jer je Malcolm stigao do dna čaše. Zatim:
„Mrzim kad me led pogodi u mozak“, kaže.
„Čekaj malo“, kaže Olivia. „Nije pošizila?“
„Nije“, kaže Zach.
„Ajde, poludi“, kaže Malcolm. „Mi smo spremni.“,
„Rekla sam vam da neće pošiziti“, viče Gina izvan ekrana.
Annabelle gleda kroz prozor, preko parkirališta i grada Cherry Valley.
Razmišlja što je dr. Mann rekla tijekom posljednje telefonske seanse. Da ne
mora odgovarati medijima ni bilo kom drugom. Može si uzeti vremena za
odlučivanje.
„Razmislit ću o tome“, kaže.

„Mislila sam da te mama natjerala da baciš havajke“, kaže Annabelle

djedu Edu dok traže mjesto na parkiralištu vodenog parka Magic Waters.
„Tvoja mama me ni na što ne tjera. Rekao sam da ću ih baciti, ali nisam.“
„Prokletstvo Agnellijevih.“
„Pogledaj ovu ljepotu. Misliš li da ću baciti takvu ljepoticu? Tvoja baka mi
ju je kupila dok smo bili na medenom mjesecu na Mauiju.“
„A tek s kupaćima rasturaš, djede.“
„Govorim li ja tebi kako da se odijevaš? Che palle! Nemoj zvučati poput
svoje mame.“
„Hoćete li vas dvoje ikad prestati s tim što se dogodilo između vas i
slagati se?“
„Nadam se da ne.“
„Nadaš se da ne?“
„Brinem. Ako prestane šiziti na mene, to će možda značiti da me više ne
voli.“
O, ljubav je tako nesavršena, jasno je Annabelle. Misli o izletu u Wild
Waves u sedmom razredu. U to su se vrijeme ona i Kat svađale. Više se ne
sjeća zašto. Ali, namjerno je ignorirala Kat i družila se s Quinn Kapoor.
Zajedno su bile na splavi, dijelile kokice, a Kat je u busu zapela s
Willyjem Zonkom.
Oprosti, misli.
Hej, Willy Zonka mi je dao cijelu kutiju Hot Tamalesa, kaže Kat. Idući put
se spuštamo njegovom čokoladnom rijekom.
„Požuri, može?“ kaže djed Ed. „Nemoj zaboraviti ručnike. Ponesi torbu.“
„Nisam te vidjela ovako uzbuđenog još otkad si u biltenu Sinovi Italije
pročitao kako će se Festa d'Italia održati u Chicagu dok smo tamo.“

154
 Knjige.Club Books

„Ovo je najbolji dan mog života.“

„Mislila sam da ne znaš plivati.“
„Znam plivati. Tko ti je rekao da ne znam?“
„Ti, kad smo bili na jezeru Flathead.“
„Rekao sam u dubokoj vodi. Rekao sam da ne volim duboku vodu.
Pogledaj ovaj divan dan, ha?“
U pravu je. Zbilja je prekrasan i Annabelle možda čak i vidi smisla u tome
da im je to najbolji dan u životu. Ona i djed Ed već se prepucavaju kao
ostarjeli bračni par, ali gledaj. U daljini vidi narančaste, plave i zelene petlje,
zavoje vodenih tobogana. Nebo je plavo, plavo, plavo, a djed Ed - u havajki,
kratkim hlačicama, čarapama i sandalama - zvižduče i zvecka ključevima u
džepu. Zviždukanje joj više ne ide na živce.
Što osjeća, osim krivnje?
Zahvalnost.
Zahvalnost što je živa.

Red je dug. Škola je gotova, a Magic Waters svima je omiljeno mjesto. Dok
ide prema informacijskom centru, vidi gomilu ljudi u crvenim majicama. A
zatim iznenada staje. Grabi djedovu ruku.
„Kako ludo. Mogla bih se zakleti da sam upravo vidjela Lukea.“
Djed Ed još uvijek zvižduče. Prodrma ga. „Jesi li stavio slušni aparat?
Rekla sam da se kunem da vidim Lukea.“
„Stavio sam slušni aparat.“
„Otišao je. Upravo sam vidjela - pa, pretpostavljam da ima još ljudi s
takvom kosom i u takvoj odjeći. Samo, ovdje nije uobičajena.“
Zvižduk, zvižduk, cvrkut, cvrkut.
„Ono mora biti upravitelj, Bill McGuire. Onaj s blokom.“
I je. Maše im da dođu. Predstavlja Annabelle raznim posjetiteljima u
majicama Run for a Cause. Ima učenika, roditelja i nekoliko ljudi iz
edukacijskih organizacija. Annabelle im zahvaljuje. Rukuje se. Pozira za
fotografiju. „Hej, čekaj“, kaže Bill McGuire. „Lindsey, pokloni! To su torba za
plažu Magic Waters za nju i djeda, bočice za vodu Magic Waters i dvije Magic
Waters majice s otiskom Typhoon Terrora i kupačima koji vrište s rukama u
zraku. Prije nego je Annabelle uspjela odvratiti pogled, djed Ed otkopčava
košulju, otkrivajući bijele staračke sise, i navlači jarko žutu majicu
preko glave.
„Tvoja je baka uvijek govorila da je žuta moja boja. Što misliš?“
Annabelle misli da je trebao dobiti XXL veličinu. Izgleda kao trudnica.
Nada se da neće dobiti trudove na Typhoon Terroru.
155
 Knjige.Club Books

„Izgledaš fenomenalno!“
„Tu su i neki vaši prijatelji“, kaže Lindsey.
„Naši prijatelji?“
„Bili su maločas ovdj...“
„Hej, Annabelle“, kaže Luke Messenger.

Annabelle je u šoku. Tapka palcem po prstima. Eto Lukea Messengera u

Cherry Valleyu, u državi Illinois. Želudac joj čudnovato poskakuje, iako još
nije ni bila na Typhoon Terroru. Kako se osjeća? Drago joj je. Drago joj je što
ga vidi.
„Ne mogu vjerovati da ste ovdje“, kaže ona.
„Kad me Mim nazvala i rekla kako nas tvoj djed poziva van, rekao sam:
'Ja sam za'. Doma sam već počeo ludjeti. Tata mi je uveo policijski sat kad sam
se vratio. Morao sam pobjeći prije nego me mama počne držati za ruku dok
prelazimo cestu.“
„Djed mi nije rekao! Stvarno mi te drago vidjeti. Slušala sam kasetu tisuću
puta i pročitala Izdržljivost najmanje deset puta.“
„Kotleti od psa... Oprosti.“
„Obožavam tu knjigu.“
„Osjećam se užasno što ovo priznajem, ali odustao sam od trčanja“, kaže
Luke.
Ona se smije.
„Ostajemo tjedan dana. Pratit ćemo te do Chicaga, a zatim se vrzmati po
gradu. Nikad nisam bio u Chicagu. Ti?“
„Ne. Nikad.“ Izračunava. Sto dvadeset i sedam kilometara. Luke i Dawn
Celeste provest će s njima pet dana.
„Nadam se da ne zamjeraš što smo ti upali na tulum.“ „Ne zamjeram.“
„Djed je rekao da te pitao.“
Prokletstvo Agnellijevih. „Sigurna sam da me je htio iznenaditi. Baš lijepo
iznenađenje.“
„Super. Hajde, utrkujmo se do Screaming Lizarda.“

Spuštaju se niz Screaming Lizard i Double Dare Drop, a zatim su u bazenu

s valovima. Annabelle se baš dobro zabavlja. S nje se sve cijedi, ali trčkara
okolo u kupaćem kostimu poput djeteta na susjedovom bazenu. Jako je vruće
i nitko više nema majicu. Samo je svoja, kao i oni koji su došli u majicama Run
for a Cause, i sve što može vidjeti oko sebe je mnoštvo tijela koja prskaju,
plivaju, sunčaju se i zabavljaju kao nikad.

156
 Knjige.Club Books

„Pogledaj“, kaže Luke. Pokazuje rukom prema krivudavim zavojima

Splash Magic Rivera, gdje ljudi sjede na napuhanim kolutima i polako plutaju
duž kanala. Ugledala ih je: djed Ed u hlačicama na palme, a Dawn Celeste u
jednodijelnom tirkiznom kostimu, prsti su im isprepleteni i koluti im se
sudaraju dok klize po vodi.
„O, moj Bože“, kaže Annabelle.
„Zaljubljena je.“
„Da?“
„On nije?“
„O, jao. Mislila sam da su zadubljenost u misli, zurenje i naleti energije
posljedica toga što je zatvoren sa mnom u glupom kamperu.“
„Radi stvari koje radiš kad si zaljubljen i uvijek nađe razlog za ubaciti
njegovo ime u razgovor. Možeš govoriti o odlasku na hamburgere, a ona će
reći: 'Ed voli hamburgere'.“
„Stvarno?“
„Djeluješ šokirano.“
„Pretpostavljam da je čudno razmišljati o njemu kao predmetu nečijeg
romantičnog interesa.“
„Ne znam...“
„Mislim, pogledaj.“
Djed Ed ih ugleda i maše. Blijedo meso ispod nadlaktice leprša mu poput
zastave. ,Ju-hu!“ viče kao da se brzo spušta.
„Okej. Vidim što želiš reći.“
I Dawn Celeste maše. Operirala je salo pod pazuhom. Šalje poljubac.
Kupaći joj je plav sa zelenim batik detaljima. „Sretni su“, kaže Annabelle.
Sreća djeluje kao čudo. Sreća djeluje kao nešto što bi možda uvijek trebalo
proslaviti.
„Nadam se da ne rade ništa zbog čega bismo postali rođaci“, kaže Luke.
Pogleda je tako da ne može proniknuti značenje tog pogleda. Ali, tad
prste prepliće s njezinima, kao djed Ed s Dawn Celeste. „Typhoon Terror
čeka“, kaže i trzne je za sobom.

„Daje joj nešto.“

„Reci mi da nije kutijica s prstenom.“
„Ne. Nije kutijica. Nešto okruglo? Ne mogu reći.“
„Slabo vidim. Mislim da trebam naočale“, kaže Annabelle.
Njih četvero maloprije je završilo s večerom u hotelskom restoranu pa
sad Luke i Annabelle s drugog kata Hotela Cherry Valley špijuniraju djeda

157
 Knjige.Club Books

Eda i Dawn Celeste dolje u lobiju. Trebali su trenutak. Samo su si htjeli

poželjeti laku noć. Luke i Annabelle čuče. Teško je vidjeti iza te velike palme.
„Nešto kao... mali drveni predmet.“
„Drveni predmet? Zašto bi joj dao mali drveni predmet?“
„Stavlja joj to u ruku.“
„O, Bože, grozni smo.“
„Grle se. Ona briše suze. O, Bože, ne gledaj. Starci se ljube.“
„Mogla bih povratiti večeru.“
„Ona gleda i divi se. To je nešto drveno, nema sumnje.“
„Ček, ček, ček! O, Isuse. Znam što je to! Znam! On je to izrezbario! Skoro
si je rezbareći odrezao palac. Mislila sam da izgleda kao rakunsko govno!“
„Rakunsko govno ljubavi“, kaže Luke.
Razvalili su se od smijeha. Udaraju jedno drugo da se utišaju. Annabelle
prigušuje roktaj, na što on prasne u smijeh pa od toga ona prasne u smijeh i
oboje se grče, tiho se smiju držeći se za trbuhe.
„Čekaj...“ Bori se za zrak. „Čekaj, čekaj.“ Gleda je krupnim, okruglim očima
u šoku, na što ona opet prasne u smijeh.
„Što?“ pita ga.
„Trebala bi se vidjeti.“
„Ti bi sebe trebao vidjeti.“
Silaze s uma jer su opet prasnuli u smijeh, a čak nije ni smiješno.
„Znam što je rakunsko govno!“ kaže on.
„Što?“
„Ptica.“
„Ptica? Kakva ptica?“
„Nemoj mrziti glasnika, okej?“
„Kakva ptica“, pita ona ozbiljno.
„Mim ima... pticu. Grlicu. Tetovaža. Na, hm, nisko na leđima.“
„Koliko nisko?“
„Jako nisko.“
„O, moj Bože.“
„Sve vidiš kad vas je dvoje u kamperu.“
„Pričaj mi o tome. Ali, grlica na njezinoj guzi, koju je rezbario...“
„To joj puno znači. Grlica, ne guzica. Navodno je vidjela jednu kad se
zaljubila u mog djeda.“
„Kužim. Suznih očiju shvaćam značenje grlice rakunskog govna.“

158
 Knjige.Club Books

„Slatko je. Ti ne misliš da je slatko? Grlica-guza-tetovaža-rakunsko

govno?“
Opet prasnu u smijeh. Smiju se tako žestoko da ne ispuštaju ni glasa.
On hvata zrak. Ona hvata zrak. „Stani, stani, stani“, kaže ona. „Ne mogu
disati.“
„Dobra je stvar što tamo dolje nema, što ja znam, morsku sirenu. Trebao
bi veći komad drveta i više vještine.“
„Grozni smo. Baš smo grozni“, kaže ona.
„Ti si grozna. Ja sam sto posto za izrezbarene ljubavne tetovaže na guzi.“
„Moram u krevet. Ovaj dan je bio...“
Osjeća. Nalet krivnje, nadire poput vode u njezin probušeni brod. Želi je
potopiti i izbaciti na obalu. Što osjećaš osim krivnje? pita dr. Mann.
Sreću. Osjeća se stvarno sretna. „Ovaj dan je bio... super. Jako zabavan. Ali
sutra moram istrčati dvadeset i pet kilometara.“
„Okej“, uzdahne on. „Onda, laku noć. Hvala ti što si unijela čaroliju u
Magic Waters.“

159
 Knjige.Club Books

T eško je zaspati. Za početak, tu je klima-uređaj - prvo je prehladno,

zatim nije dovoljno hladno, a onda buka i praskanje. Vani na hodniku
zvecka ledomat. Skupina djece još pliva u bazenu koji bi trebao
biti zatvoren u deset sati. Tu je Luke Messenger, prepliću prste u vodenom
parku Magic Waters.
Tu je Otimač...
Stop!
Stvarno prestani!
Hoće li joj zauvijek uništiti svaki trenutak života? Možda neće zauvijek,
ali još dugo vremena hoće, bit će još uvijek tu, gurati se naprijed, podsjećati
je da ne zaboravi ni njega, ni ikoga drugog.
Otimač joj hvata prste pod stolom u knjižnici nakon noći u Neumosu. Nije
baš da joj smeta. Nekako joj se sviđa ta tajna, spora tišina onog što je
skriveno. Ali, on ne želi polako niti želi skrivanje.
Želi hodati hodnicima držeći se za ruke. Želi je ljubiti na stubama. Hvata
joj ruku, privlači je; ona se povlači. On navaljuje.
„Bože. Kao da si banana, a on je kora“, kaže Kat.
Počeo je slati poruke i zvati u bilo koje doba dana.
„Tko te zove tako kasno?“ pita Gina. „Ne sviđa mi se to.“ Ni Annabelle se
ne sviđa. Malo je prebrzo. Osjeća pritisak.
Dolazi joj u Essential Baking Company dok radi i naručuje kavu. Izbacuje
ju iz takta. Jednom je tako muffin s malinom grijala dvije minute pa se skrutio
poput kamena. Šefica Claire, uvijek ljubazna i pronicljiva, pitala ju je trebaju
li razgovarati.
I onu laž o njegovim prijateljima one noći u Neumosu ne može izbiti iz
glave.
„Možeš li ponoviti kako se zove Adrianov bend?“ pita Otimača jedne noći
kad je nazvao.
„Mmm, Loose Change.“
„Sviraju li negdje? Morali bismo ih pogledati.“

160
 Knjige.Club Books

„Ne sviraju puno. A Jules razmišlja o prekidu. Kaže da se osjeća kao da je

s Adrianom u braku. Nikad ništa ne rade.“
„Ti bi mogao raditi nešto s njima.“
„A-ha, možda.“
„Ne mogu vjerovati da si lagao da dolaze u Neumos.“
On se smije. „Imam ja svoje trikove.“
„Nije smiješno. Ne volim trikove. Volim istinu.“
On šuti.
„Što?“
„Onda bih ti trebao reći istinu.“
„Okej.“ Sjedi na podu u svojoj sobi, leđima naslonjena na krevet. Iznenada
je zaboli trbuh. Čupka niti s tepiha. Osjeća kao da stiže nešto loše. Sprema se
nešto loše. Nešto gore od svega što uopće može zamisliti.
„Sjećaš se kad sam ti rekao da smo preselili i zbog toga što je mama
mislila da sam se spetljao s lošim društvom? Da je klinac kojeg znam
opljačkao starca?“
O, Bože, Oh, ne. „ A-ha.“
„Ja sam bio taj klinac.“
Ona šuti. Ne tapka palcem po prstima. Umjesto toga čvrsto stisne
slobodnu šaku sve dok ne osjeti kako joj se nokti zabijaju u kožu.
„Nije tako strašno kako zvuči. Mislim, nisam ga baš opljačkao. Ne baš
ruke-u-vis opljačkao. Moji su imali tog prijatelja, Jima Hastingsa. Bio je bogat,
živio je sam. Nekad je predavao na fakultetu, ali je njegova obitelj prodala
neki patent ili nešto takvo, za neku vrstu vodonepropusnog materijala,
obogatio se i dao otkaz. Imao je kuću na jezeru. I stalno me pozivao k sebi.
Kao, zbog poslova. Da mu očistim bazen ili okrečim kupaonicu i moji su
mislili da je to super. Ali, od frajera me prožimala jeza. Ono, pokušavao je biti
nasamo sa mnom, stajao mi je preblizu i radio čudna sranja, zadržavao me
do kasno kako bi mi pokazao zbirku rijetkih kovanica i... uf.“
„Užasno.“
„A-ha, pa sam na kraju, ono, 'Jebeš to. Ne idem više tamo. Nije me briga i
da mi plati trideset dolara po satu'. Zadnjeg dana sam završio posao.
Razgrnuo sam pun kurac mrvljene kore stabala po dvorištu i spremio alat u
garažu, a zatim sam otišao na WC oprati ruke. Nakon što sam ih osušio, ne
znam, samo sam otišao u njegovu spavaću sobu, otvorio ladicu komode u
kojoj su bile kovanice i uzeo sve te plastične vrećice. Bile su to rijetke
kovanice, a on ih je držao u vrećicama s patentnim zatvaračem. Ubacio sam
ih gomilu u džepove, izišao i nikad se više nisam vratio.“
„O, jao.“ Ne zna što bi rekla. „Morao je znati da si to bio ti.“

161
 Knjige.Club Books

„Naravno da je znao da sam to bio ja i starci su me stalno ispitivali: 'Zašto

si to učinio? Zašto?', a ja nisam znao što bih im odgovorio. Bio sam samo, ne
znam. Osjećao sam se kao da me frajer silovao, a ja sam mu htio vratiti. Brisao
sam ruke u ručnik u kupaonici, bijeli ručnik, a onda sam ga uprljao blatom i
pomislio: 'Dobro'. Odjednom sam bio bijesan. Mrzio sam ga.“
„Mogu to razumjeti.“ Na neki način i može.
„Da? Ne želiš da nestanem iz tvog života? Tamo su me ljudi izbjegavali
kad su čuli. Nije da su mi većina tih debila prije toga bili prijatelji, ali
svejedno. Pravi prijatelji su me otkantali. Koma. Totalna. Nisam kriminalac.
Nitko nije podnio prijavu. Vratio sam mu kovanice. Čitava stvar je
zaboravljena. Moji su mislili da se to dogodilo jer sam se družio s tom
dvojicom, Kevinom i Raineom. Kevin je pušio travu, a Raine je uvijek bio
depresivan, ali bilo je to zato što sam mrzio tog frajera Jima Hastingsa. Mrzio
sam njega, njegove jezive usne i debele prste. Zaslužio je to. Zaslužio je i
gore, ako mene pitaš.“
Annabelle je uznemirena. Taj čovjek, Jim Hastings, njegova šminkerska
kuća, poslovi, Otimač, kovanice i mržnja je uznemiruju. Ne zna kako bi
shvatila tu priču. Na neki način joj je žao Otimača. Ali, priča je mučna. I daleko
od njezinog života. Puno je toga o priči i Otimaču što jednostavno nije ona i
nije njezino. Will je varao na testu u sedmom razredu i još uvijek se osjeća
loše zbog toga. Katina starija sestra, Bečka, koja više nije živjela s njima,
ostala je trudna i pobacila. Taj Gad Otac Anthony ostavio ih je kako bi postao
svećenik, Gina je toliko brinula da će stvari krenuti po zlu da je sve izluđivala,
ali ova je stvar nekako iznad površine, ne ispod. Sad to može vidjeti i zna što
je to. Razumije da je i Gina bila tjeskobna i da je Otac Anthony hladan.
Ne zna kakva je Otimačeva priča. I shvaća kako ga zapravo ne poznaje.
Duboko iznutra. Komadiće koji ga čine takvim kakav jest. Komadići koje vidi
nalik su nepoznatim predmetima. Njegova žestina i usamljenost su strane,
kao i magazini s oružjem koje ponekad lista pod dosadnim satima, kao i
činjenica da izgleda kao da uopće ne osjeća krivnju zbog toga što je učinio.
To je podsjeti kako je u osnovnoj školi otišla prespavati kod Kiley Tasmin pa
je vidjela bong ispod njezinog kreveta. Kat je morala Annabelle objasniti što
je to. Znala je da to nije dobro, znala je da to nije smjelo biti tamo, znala je da
se ne osjeća dobro zbog toga, ali nije imala ime za to što osjeća.
„Drago mi je što me nećeš ostaviti“, rekao je na kraju.
Nije mogla znati što će se dogoditi, govori si Annabelle kad razmišlja o
njegovoj ruci koja drži njezinu pod stolom u knjižnici. Postoje razne vrste
ruku: brižne, okrutne, one kojima možeš vjerovati i one kojima ne možeš. Ne
znaš uvijek razliku dok ne bude prekasno, ali je i istina da su uznemirujuće
poput Otimačevih prava rijetkost. Rijetkost, podsjeti samu sebe.
Većina ruku je dobra.
162
 Knjige.Club Books

Willove su bile.
Ovo je neočekivani udarac. Želudac joj se diže. Srce steže. Koja su gora?
Loša sjećanja ili dobra?
Jer sad osjeća Willove ruke u rukavicama bez prstiju kako drže njezine
ruke u rukavicama bez prstiju. Njegovi prsti na njezinom tijelu. Njegovi prsti
podižu joj ruku kako bi je poljubio; ruke su mu na upravljaču i režu sendvič
na pola, grle njegovu mamu i nose mu torbu za lakros.
Will prstom pritišće zvono na ulaznim vratima. Nedugo nakon
Otimačeve priče o krađi kovanica. Početak je svibnja i dani su duži, a ona se
vraća kući nakon posla, nakon osobito naporne smjene jer je Claire morala
ostati doma s bolesnim djetetom, Harrisonom. Mama, Malc i ona za večeru
imaju palačinke, pa kad otvori vrata miris pojuri van, a on kaže: Mmmm.
Palačinke.
Iznenađena je što ga vidi. Pušta ga unutra. Ne može vjerovati da je tu.
Jako je, jako sretna što se tako iznenada pojavio, ali je i nervozna. Izgleda
grozno. Mislila je da neki susjed skuplja potpise za nešto, ali je Will.
„O, Bože, izgledam...“
„Prekrasno. Oči su mi sad jako sretne.“
U njezinoj je kući. Tako je blizak, tako čudesno blizak, gotovo kao da bi se
samo trebali strovaliti ispred TV-a i gledati film.
„Hej, Wille“, kaže Malcolm. Prstom po stolu razvuče prugu od sirupa i
poliže.
„Odurno, Malcolme.“
„Kako si, Wille?“ pita Gina. Oči joj sjaje. Annabelle osjeća da bi voljela
namignuli, dati podršku. Raspoloženje u sobi se diže. Svi su sretni. Ili je
možda samo Annabelle dovoljno vesela za sve.
„Mi ćemo...“
„Razgovarajte. Bit ćemo ovdje budete li nas trebali!“ kaže Gina veselo.
„A-ha, bit ćemo ovdje budete li nas trebali“, kaže Malcolm. Sad je on taj
koji to čini. Namiguje.
Will i ona idu na kat. Putem joj zaigrano štipka guzu, a ona ga pljeska po
rukama, baš kao nekad. Jao, nedostajale su joj te smeđe oči, slatke poput
jelenjih. Nedostajala joj je njegova meka kosa i miris njegovog šampona.
Nedostajala joj je ta jednostavna bliskost.
U sobi je poljubi. E, to je poljubac koji voli. Dečko kojeg voli. Gledaju se,
smiješe se i razgovaraju. I razgovaraju i razgovaraju.
Donose odluku koja sve mijenja.
Donose odluku koja sve mijenja zauvijek.

163
 Knjige.Club Books

***

Lukeovi prsti, Otimačevi, Willovi. Previše je toga. Annabelle ustaje iz

kreveta. Drži jastuk. Snažno ga steže. Kruži oko kreveta. Hoda ukrug. Hoda
ukrug. Hoda ukrug.

164
 Knjige.Club Books

1. Budući da ima prozirnu kožu, može se vidjeti kucanje srca takozvane

staklene žabe.
2. Indijska guska ima neobično snažno srce. Toliko snažno da može letjeti
iznad Himalaje, 8 000 metara iznad razine mora.
3. Žirafa ovisi o moćnom, devet kilograma teškom srcu koje prkosi
gravitaciji kako bi potjecalo krv do vrata. Bez te siline, krvni bi tlak
raznio žirafin mozak svaki put kad bi se sagnula popiti vodu. Umjesto
toga, žirafa pije s lakoćom.
4. Ledene ribe, koje žive u dubokim, ledenim vodama Antarktike, imaju
pet puta veće srce od uobičajenog ribljeg srca. Kisik se otapa direktno
u plazmu, pa im je krv prozirna poput leda koji ih okružuje.
5. Srce može izvoditi i čuda.

Annabelle uopće nije spavala, ali ustaje rano, prije nego vidi djeda Eda,
Dawn Celeste ili Lukea. Utrpa doručak, zobenu kašu i banane, uzme iz
kampera sve što joj treba i krene. Loretta je navodi iz grada Newburg
Roadom, s prekrasnim travnjacima i uz cestu sa zbijenim bijelim
kućama. Iduće: gradić Logan s Ulicom Logan, a zatim autocesta 20, s ravnim,
žutim poljima djeteline, kukuruza, ječma i žita. Prolazi kamion; vozač trubi i
maše. Dvije žene na štandu kod U-Pick18 farme nude joj bočicu vode i veliku
organsku breskvu. Čitaju u novinama Cherry Valley da će proći ovuda. Pitaju
smiju li je fotografirati za Facebook-stranicu Belvidere Farmer's Market.
Sada, Garden Prairie u lllinoisu. Kućice, velike farmerske kuće i kamp
Paradise Park, koji bi bio savršeno mjesto za noćenje, samo da nije nekoliko
kilometara udaljen od njezinog odredišta: Marenga u lllinoisu.
Gotovo je stigla. Bočice vode više nema, kao i većine vode iz mjehura u
ruksaku. Kraj lipnja je i djed Ed će je uskoro dočekivati na pola dionica
tijekom vrućina kako bi joj nadoknadio zalihe vode. Danas će prenoćiti na
parkiralištu metodističke crkve gdje stanovnici Marenga vikendima
imaju buvljak.

18
Farme na kojima kupac sam može izabrati i ubrati plodove.
165
 Knjige.Club Books

Kad stigne, tamo su kamper i auto iz rent-a-cara Dawn Celeste. Puno je

parkiralište ljudi, a među njima su i Dawn Celeste, Luke i djed Ed. Pozdravlja
je 163. izviđačka četa poletaraca koji drže veliku američku zastavu. Iza njih
su ogromni crveni kamionet i veliki roštilj, plastični stolovi sa stolcima. Njuši
ga - roštilj. Ljudi parkiraju, prilaze, prelaze cestu s velikim Tupperware
zdjelama i prepunim, smeđim papirnatim vrećama iz trgovine. Dvije starije
gospođe, koje Annabelle podsjećaju na gospođu Parrsons i njezinu najbolju
prijateljicu, gospođu Sadie iz Doma za starije Sunnyside, sjede u stolcima na
rasklapanje. Grad Marengo na parkiralištu metodističke crkve organizira
piknik s njom u glavnoj ulozi.
Nakon kotleta sa žara, graha, krumpir-salate, kukuruza i limunade,
nakon što su joj poletarci uručili svoju najvažniju značku, značku za hrabrost
(s dječakom u plavom koji drži žuti štit), nakon što se skoro rasplakala, ljudi
plješću, grad se razilazi pa na parkiralištu, koje je zahvaljujući četi poletaraca
sad očišćeno kao da se nikad ništa nije dogodilo, ostaje samo kamper, Luke
sjeda na haubu unajmljenog auta Dawn Celeste, a Annabelle sjeda kraj njega.
„Vi ljudi znate kako treba živjeti“, kaže Luke. „Hrana je bila izvrsna. Jesi li
probala one kolače?“
„A-ha. Više od jednog. Šteta što ćete propustiti doručak s palačinkama u
Lions klubu u Unionu.“
Luke i Dawn Celeste idu dalje, prenoćit će u Days Innu, na sljedećoj
Annabelleinoj postaji, Općini Dundee. „Rekao sam ti, moram vidjeti bijele
cedrove.“
„Jedno od samo tri mjesta na kojima ta drevna stabla prirodno rastu.“
„Tako je. Stvorili su ih glečeri iz ledenog doba, a onda su ih ljudi gotovo
uništili. Još preživljavaju, unatoč svim sranjima koje ljudi rade.“
Annabelle se smiješi. Puno joj toga govori, a da to zapravo ne izgovara.
„Ne mogu vjerovati da to radite. Dajete tjedan dana vaših života. Mislim,
nisu ovo baš Havaji.“
„Ja sam ovdje samo zbog bijelih cedrova. Mim je ovdje zbog seksa.“
„O, Isuse.“ Annabelle dlanovima pokrije uši.
„Nemoj gledati kamper. Jer ako se ljulja...“
„Luke!“
„Ja sam zapravo ovdje jer je ovo nešto najgenijalnije u čemu sam
sudjelovao.“
Najprije značka za hrabrost 163. čete, a sad ovo. Oči joj se ispune suzama.
„Dođi.“
Nasloni se na njegovo rame, a on je zagrli. Bože, kako godi. Uopće nije
nervozna zbog toga. On ima curu. Ne govori puno o njoj, ali ni ne razgovaraju

166
 Knjige.Club Books

previše o tim stvarima. Uvijek su samo u sad i ovdje. Kolonija Martinsdale,

kartanje, vodeni tobogani, roštilj izviđača poletaraca - uživaju u onom što
jest. Gotovo je zaboravila na sada i ovdje. Ali, ponovno se s tim upoznaje.
Opuštena je. Jako joj se sviđa. Kako se osjeća? Dobro, dobro, dobro. Tako
dobro da se krivnja ne može ugurati u njegov zagrljaj.
Dawn Celeste otvara vrata kampera. Obrazi su joj rumeni, a duga joj je
pletenica prebačena preko ramena. „Idemo, Boo-Boo Boy.“
„Boo-Boo Boy?“ zeza Annabelle. On je najmanje izgledni Boo-Boo Boy
ikad.
On se namršti. „Ne pitaj.“
„Boo-Boo Boy Šumarski i Šampion Screaming Lizarda.“
„Sutra jako trči“, kaže on.

„Znamo da ne voliš iznenađenja“, kaže te noći Zach Oh. Jedini je na

večerašnjem Skype-sastanku. Olivia slavi sestrin rođendan, a Malcolm je s
prijateljem koji će prenoćiti. Zach je u svojoj sobi za zabavu. Na TV-u iza
njega vidi zaustavljeni Minecraft. Nosi retro majicu Atari i pije Red Buli.
Mama bi ga ubila da ga vidi.
„O, ne. Što?“
„Dobro je! Dobro je iznenađenje. Tvoja mam...“
„O, Bože. Strepim.“
„Nemoj. Super je ona. Bilo joj je jako krivo što si propustila maturu.“
„Meni nije bilo krivo što sam propustila maturu.“ Što je istina, ali i nije
istina. Nije joj bilo krivo što je propustila sve grozne stvari - odavanje počasti,
pogled unatrag na rastrgani razred maturanata. Ali, bilo joj je krivo nakon
što je vidjela fotografije zagrljenih prijatelja. Osmijesi, suze, zagrljaji. A
možda još i gore - slike roditelja, braće i sestara. Gledala je veliku sliku svog
razreda, sjede u stolcima, nose kape i sjajne halje. Pronašla je mjesto na
kojem bi sjedila. Između Olivera Abbeya i Riley Allan. Prelazila je prstom po
redovima. Ovdje bi sjedio Otimač. Ovdje b...
Stop!
Što osjeća osim krivnje?
Stid, kajanje, žaljenje, odgovornost - svu braću krivnje.
Tugu. Žalost.
„Ne zvučiš oduševljeno.“
„Nisam te čula. Nešto je prekinulo.“
„Rekao sam da dolazimo u Chicago. Tvoja mama, Malc, Olivia i ja. Bit će
to nekakva proslava mature.“

167
 Knjige.Club Books

„I vi dolazite? Kako si to možete priuštiti?“ Može li srce istovremeno

poskočiti i potonuti?
„Olivijina mama skupila je nagradne milje za let. Vi ćete biti u Best
Westernu u centru, ali tvoj tata...“
„Moj tko?“
„Tvoj otac, Oče naš, haba - čekaj, nije šala. Radi s katolicima u čikaškoj
nadbiskupiji, a oni su Oliviji i meni preko vikenda dali stan koji nije u
Kampusu svetog Javiera.“
„Šališ se.“
„Prošli tjedan imao je gomilu studenata iz Bostona, koji su na katoličkoj
televiziji govorili o Run for a Cause.“
„Zašto ja ne znam za to?“
„Mi smo tek saznali. Tvoja mama nam je rekla. Redovito je zove kako bi
bio u toku, a on je, što, tiha podrška. Pretpostavljam da frajer pokazuje ljubav
na svoj način.“
„Opa. Oni razgovaraju? Kao odrasle osobe? Ne mogu vjerovati.“
„Jesi li se uopće čula s njim?“
„E-mail tu i tamo. Čudni telefonski razgovori. Ali ništa poput bivanja u
toku.“ Nekako je bijesna na ovaj mađioničarski trik, kako je u očevim očima
od nevidljive postala vidljiva, ali je i nekako lijepo. „Hah. Pretpostavljam da
je to napredak, zar ne? Mislim da mi se sviđa.“
„No, čitava nema-seksa stvar...“
„Zach!“
„Poanta je: spremi se na tulumarenje u Vjetrovitom gradu, maturantice.“

„Budući da ne voliš iznenađenja...“ kaže Malcolm kad je nazove idućeg

jutra. Lijepo je razgovarati samo s njim, a ne cijelim timom. Glas mu zvuči
promuklo nakon što mu je prijatelj prespavao, kao da je vrištao na rock-
koncertu.
„Letite večeras za Chicago! Već znam.“
„Mama i ja. Carl Water ima sastanak u Bendu. Ali, dolaze i Zach i Olivia. I
tata - Otac Anthony...“
„Čula sam. Čudno.“
„Poslao mi je zbirku videa Nove.“
„To je sreća.“
„Zove mamu i mene i provjerava kako ide tvoje trčanje. Kaže da na zidu
ima kartu i stavlja pribadače svakih sto i šezdeset kilometara.“

168
 Knjige.Club Books

Nešto u vezi s tim - kartom i pribadačama - podsjeti je na neke stvari

vezane uz tatu osim činjenice da ih je napustio. Kako se znao skrivati iza
kauča dok su se plastičnim puškama igrali osvajanja utvrda. Kako je znao
baciti u zrak hrpu psećih kolačića njihovom starom psu, Rallyju, vičući:
Gozba bez povoda! Kako su ona i Malc stvarno obožavali raditi nešto s njim,
čak i kad je to bilo čišćenje garaže.
„Opa. Tebi i mami je to okej? Je li postala druga žena?“
„Svaki tjedan odlazi na savjetovanje kod dr. Baker, plus lijekovi protiv
tjeskobe. Dopustila mi je da odem biciklom do trgovine i nisam je morao ni
nazvati kad sam stigao tamo.“
„To je nevjerojatno.“
„Muzej znanosti u Chicagu ima raketni simulator.“
„Šteta što nije prava raketa.“
„Išao bih s tobom i kad bi letjela u svemir.“
„Hvala, guzonjo.“
„I još jedno čudo. Sean je sinoć bio na tulumu kod Nathana i rekao je da
mu je žao što je bio kreten.“
„To je super, Malc.“
„Mislim da je to corno koji mi je mama dala.“
„Nosiš ga?“ Corno izgleda kao feferončić, ali to je manji, uvijeni crveni rog
koji bi trebao čuvati od urokljivog oka i bilo koje kletve bačene na nečiju
muškost. Talijani ih nose na zlatnim lančićima.
„Kul izgleda. I Zach ga želi.“
„Zachu treba. Hej, Malc? Nešto me brine.“
„Nešto?“
„Nešto drugo. Kad se sutra vidimo, s nama će biti, hm, prijatelji.“
„To je nešto loše?“
„Mami se neće svidjeti.“
„Što, da nisu možda motoristička banda?“
„Ne baš. Sjećaš se ono dvoje koji su došli na moj tulum? Onih koji su došli
po mene u onoj oluji? Recimo samo da djed ima novu curu.“
Trenutak tišine. A onda se Malcolm počne smijati tako jako i tako dugo
da ona mora sklopiti oči i čekati da ga prođe.

169
 Knjige.Club Books

W est Dundee pa Parkridge i zatim Chicago. Loretta vodi Annabelle

ravno Avenijom Milwaukee pa preko Ulice Lake. Zatim se spuštaju
ravno prema fontani Buckingham, gdje ova ruta završava.
U Chicagu je. Ne može vjerovati - u gradu je u kojem nikad nije bila, a sve
samo zahvaljujući sebi. Danas se osjeća sjajno. Sparno je, zrak je vlažan kao
u svlačionici, a odjeća joj je slijepljena gdje god se mogla slijepiti. No, osjeća
se snažno i dobro, a biti u pravom velikom gradu nalet je adrenalina.
Pogledaj - neboderi! Ljudi! Miris luka na žaru, ispuha automobila i
vreline asfalta. Golemo more koje je zapravo jezero krcato brodicama.
Prekrasno je. U parku Grant prostrani je zeleni travnjaka kul fontana s
morskim bićima kojima voda štrca iz usta. Nakon još samo jednog dana,
nakon što kaže zbogom Lukeu i Dawn Celeste, obitelji i prijateljima, ona i
Loretta će krenuti ravno Obalnom stazom, proći kraj akvarija, Hyde parka i
Muzeja znanosti. Trčat će sve do Pittsburgha, a zatim kroz pensilvanijske
gradiće pa autocestom 355. Trčat će preko bojišnica američkog
Građanskog rata, Monocacy i Germantown, proći kroz
Gaithersburg, Rockville i Bethesdu u Marylandu. A onda će stići u
Washington, D. C.
Posljednjih četrdeset i šest dana putovanja.
Poanta je: ciljna linija. Može vidjeti kraj nemogućeg putovanja koje je
počela kod Dick'sa u Seattleu. Uzbudljivo je, ali zastrašujuće. Na kraju je čeka
Seth Greggory.
„Stop.“
Nije ovo viknula nego izgovorila mirno jer želi uživati u ovome, ovom
sada. Pred njom je fontana Buckingham u parku Grant, gradska ulazna vrata.
Prolazi parkom.
Prolazi parkom, a na ogromnoj livadi oko fontane, između tata s bebama
u ruksacima, pasa i turista koji fotografiraju, tu su Gina, djed, Dawn Celeste,
Luke, Malcolm, Zach i Olivia. Svi nose cvjetne vjenčiće oko vrata, drže veliki
transparent, a ona prepoznaje Malcolmova velika, četvrtasta slova.
Na transparentu piše: DOBRO DOŠLA, MATURANTICE.

170
 Knjige.Club Books

Okej, sve je to smiješno i banalno jer, srećom i nažalost, neki od najvećih

trenutaka u životu su umotani u banalnost, počinje shvaćati Annabelle.
Ljubav je banalna, kad je raščlaniš. Ima dvije lijeve noge. Spotiče se o samu
sebe jer je toliko velika da je nespretna. Nekako je blesava kad je sve
dobro. Na kraju krajeva, kako možeš izraziti nešto tako veliko? Ogromni
transparenti od zalijepljenog papira za printanje ispisani markerima u boji.
Plastični cvjetni vijenci kupljeni u trgovini Party for Less.
„O, moj Bože!“ vrišti lažno iznenađena. Dar za dar; ponuđena ljubav,
uzvraćena ljubav. „Vi, ljudi!“
„Sretna ti matura, dušice“, kaže Gina i zagrli je.
„Sva sam znojna!“
„Misliš da nas je briga?“ kaže Gina. Oči su joj pune suza. „Tako sam
oduševljena što te vidim.“
„Sretna ti matura, dušice“, ponovi Malcolm, pametnjaković, pa je i on
zagrli.
„Sretna ti matura, draga“, kaže Zach Oh.
„Sretna ti matura, dušo“, kažu Luke, Olivia i Dawn Celeste.
Ali, čekaj... Svi su ovdje zajedno i svi izgledaju dobro. Stvari funkcioniraju
same od sebe i bez nje koja bi se pobrinula da funkcioniraju. Djeluje kao čudo,
ali to se često događa kad otpustiš.
„Oh, svi ste tako zabavni. Vi ste gomila vic-mahera“, kaže Gina.
„Sretna ti matura, dušice“, kaže djed Ed i zagrli je.

Annabelle se u svojoj i Malcolmovoj sobi u Best Westernu istuširala

najbrže u životu. Preskočila je uobičajena hotelska uzbuđenja, poput
odmatanja sapuna i traženja Biblije. Svi čekaju u predvorju, a ona ne može
dočekati da im se pridruži. Kad se spustila liftom i krenula predvorjem, čuje
ih kako se smiju i glasno razgovaraju. Njezina prošlost i sadašnjost spojile su
se u nešto novo. Kako se to dogodilo? Annabelle razmišlja o tajanstvenom
svemiru, kako atomi svjetlosti mogu proći kroz fuziju ako su dovoljno
stlačeni. Događa se transformacija, ravnoteža sila. Zvijezda je rođena.
Velika su grupa, pa se podijele u parove dok Ulicom Taylor idu prema
trodnevnom uličnom sajmu Festa d'Italia koji se održava u kvartu Little Italy.
Dijele se u parove, a zatim mijenjaju partnere, kao u nekoj verziji tarantele,
talijanskog plesa za proslave. Annabelle čuje glazbu ispred njih, a crveni i
zeleni transparenti nadvijaju ulicu. Hoda sa Zachom.
„Miris“, kaže ona. Češnjak, maslinovo ulje. Odjednom umire od gladi.
„Daj mi to, što god bilo.“
„Pun kamion.“

171
 Knjige.Club Books

„Kiper, iskrcan u moja usta.“ Zach je toliko mršav da se Annabelle

nasmije.
„Ne mogu povjerovati u ništa od ovog, možeš li ti? Pogledaj gdje smo.“
„Uvijek je čudno letjeti avionom. Prije sedam sati bio sam u krevetu, a
mama mi je kopala po torbi kako bi bila sigurna da imam četkicu za zube.“
Annabelle gleda Zacha, profil koji je vidjela kako sjedi uz nju na
priredbama u osnovnoj školi, na košarkaškim utakmicama u srednjoj i na
podu njezine sobe igrajući Minecraft.
Ali, izgleda starije. Odjednom ga vidi u dresu na tjelesnom u osnovnoj
školi, zatim u uniformi orkestra na pogrebima i sad, izgleda kao muškarac.
Srce joj poskoči, propadne i opet poskoči. „Tako sam sretna što ste ovdje.“
I Zachovo srce mora poskakivati, propadati i poskakivati. „Volio...“
Proguta. Glas mu malo zakrešti. Pročisti grlo. Ona se boji što će reći. Ali, netko
to treba izgovoriti.
„Volio bih...“ opet pokuša. „Znaš. Da je Kat ovdje.“ Annabelle jako zaškilji.
Osjeća udarac u pleksus, šuplju točku u kojoj joj se spajaju rebra.
„Znam.“ Glas joj je jedva čujan od glazbe.
„Ona bi...“
Voljela ovo. Bila jako ponosna. Slavila žešće od bilo koga. „Znam.“
Zach Oh prebaci ruku preko Annabelleinog ramena i stisne ga.

Djed Ed guta sendvič s mesnim okruglicama dok stoji na pločniku pred

Salvatore'som. Preko puta, kod Patio'sa, muškarac u bijeloj pregači peče
kobasice. Na obližnjoj pozornici žena pjeva Funiculi, Funicula uz pratnju
mandolina i gitara. Na drugoj muška klapa Grande Amore pjeva O, Sole Mio,
a Zach, Luke i Olivia gledaju; Olivia liže kremu s kraja cannolija. Ulica je
krcata. Beba plače; čuje se veselo pjevušenje.
„Panda mia fatti capanna!“ viče djed svojoj famigliji preko ceste.
„Trbuščiću moj, podigni si kolibicu“, prevodi Gina. „Zapravo: budi
spreman za prežderavanje.“
„Volim muškarca koji uživa u jelu. Volim muškaraca koji živi život“, Dawn
Celeste kaže Gini.
Annabelle vidi zaneseni pogled Dawn Celeste prema šašavom djedu Edu,
koji ima čarape i sandale, a po bradi mu je razmazan umak od rajčice.
Annabelle vidi i Ginu, koja svjedoči istome. Čuje istu stvar. Riječ volim. Gina
skupi obrve pa ih opusti. Jedan kut usana rastegne joj se u smiješak. Hvata
Annabellein pogled. Annabelle sliježe ramenima.
„Malc, želiš li takav sendvič s okruglicama?“ pita ga Gina.
„Želim četiri.“
172
 Knjige.Club Books

„Ma daj. Donijet ćemo ti ih toliko koliko ih možeš strpati u sebe.“

„Trbuščiću moj, podigni si kolibicu“, kaže Malc.
Oboje stoje u redu ispred Salvatore'sa. Dawn Celeste ponovno se
pridružila djedu. Sad ih je troje, Annabelle, Gina i Malcolm. Njih troje prošlo
je puno toga.
„I tako, zaljubljen je“, kaže Gina.
„Ništa ja ne znam.“
„Događa se puno više toga od pukog trčanja zemljom.“
„Što se dogodi u nekom gradiću u Montani, ostaje u nekom gradiću u
Montani.“
„Vrijeme leti“, kaže Gina sjetno.
Odlaze s uličnog sajma kako bi u rano predvečerje grad obišli brodom.
To je arhitektonska tura, ali nitko ne sluša vodiča. Zach i Olivia drže se za
ruke i gledaju zgrade. Djed Ed drži ruku Dawn Celeste i ljubi je u obraz.
„Pusi-pusi“, kaže Malcolm.
„Dođi, stari. Ja ću te držati za ruku, ako se osjećaš usamljeno“, kaže Luke.
Klize pokraj goleme, zelene zgrade obasjane žutim svjetlom predvečerja.
„Putovanja su kul“, kaže Malc.
„Zaboravi“, kaže Gina.
„Svjetlo izgleda baš lijepo u tvojoj kosi“, kaže Annabelle. Sjaj je sve
pozlatio.
„Svako svjetlo izgleda lijepo u tvojoj kosi, moja Bella“, kaže mama.

„Jasno mi je zašto kombinacija Mim - Ed funkcionira.“ Luke odgurne

stolac od dugog stola u Toscana'su. „Hrana, božanstvena hrana. Ne mogu
vjerovati da ti to govorim, ali rado bih otkopčao hlače.“
„Postoji razlog za ovu ljetnu haljinu.“ To je lijepa haljina na bretelice sa
suncokretima - Ginin maturalni poklon.
„O, joj. Ne gledaj“, upozori je.
Trojica muškaraca pojavljuju se s velikom, četvrtastom tortom. To joj je
treća torta na ovom putovanju i svaka je donijela različite osjećaje. Svaka
označava vrijeme, mjesto i prigodu koja je kilometrima udaljena od
prethodne.
„Eksplodirat ću, ali moram je probati“, kaže Luke.
Jedan od muškaraca ima harmoniku, drugi def. Nakon što je torta
postavljena pred nju, počinju pjevati Bella Ciao. Brza je to i svečana pjesma,
s refrenom koji se ponavlja gotovo vikanjem: O, bella, ciao! Bella, ciao! Bella,
ciao, ciao, ciao! Svaki ciao naglašen je srčanim udarcem u def.

173
 Knjige.Club Books

Gomila, njena gomila, zna što treba. Pjevaju zajedno. Plješću na svaki
ciao. Zach Oh izvikuje tekst, kao i Olivia, Luke i Dawn Celeste, sve ih je
ponijelo i plješću, a Malcolm na svako naglašavanje dodaje mali izbačaj
stisnute šake u. zrak. Njegova je šaka primjerena. Pjesma govori o
oslobođenju Italije od naci-fašista.
„Sretna matura, Bella“, kaže Gina.

Annabelle je iscrpljena. Svjetla su ugašena i Malcolm već spava u krevetu

do njenog kad začuje glasove u hodniku Best Westerna. Glasovi su povišeni,
ali još nisu zapjenjeni. Naravno da zna tko je tamo. O, Bože, nada se da
čarobni dan neće završiti svađom.
Izvuče se iz kreveta.
S uhom na vratima ne čuje sve, ali čuje dovoljno.
Vidiš li, Carina? Nešto, nešto - Annabelle ne razumije. Ali čuje svoje ime:
Annabelle.
Ne, više je kao Annabelle? S upitnikom. Pita Ginu razumije li sad nešto
zbog nje.
„Što se događa?“ pita Malcolm.
„Šššš.“
„Želim čuti.“ Pokraj nje je. Osjeća njegov topli zadah po pasti za zube.
Pokušao sam, Carina. Bog mi je svjedok.
Odlučna je kako je i mama bila.
O, Bože. Daj da ti objasnim.
Ne možeš zaustaviti nekog. Ne možeš nametnuti svoju volju. Tako je,
Carina. Baš tako. Volja teče ravno kroz njih dvije. Malcolm je bočne. Ona ga
udari.
Dođi. Zagrli me.
Volim te, stari.
Volim te, Carina.
Naspavaj se.
Čuje se zvuk kartica u bravama, otvaranje pa zatvaranje vrata.
„Upravo smo prisluškivali čudo“, kaže ona.
„Sutra će se opet svađati.“
„Imaj malo vjere, guzonjo.“
On se smiješi. Podiže obrvu. Glupi, genijalni Malcolm. Shvatio je prije nje:
upravo mu je rekla da ima malo vjere.
Dva čuda u jednoj noći.

174
 Knjige.Club Books

***

Annabelle sljedećeg dana uzima odmor i grupa prvo ide u Prirodoslovni

muzej, a zatim u Muzej znanosti i industrije. Od dinosaura do svemirskih
brodova: najstarije stvari i one koje su još budućnost. Večera su hot-dogovi
na Mornaričkom doku.
Jako joj se sviđa ovaj grad. Provela se kao možda nikad u životu.
Svima to kaže idućeg jutra dok se grle na rastanku. U opremi je i spremna
je za trčanje. Obitelj i prijatelji odlaze na aerodrom u različito vrijeme.
„Bilo je super“, kaže Zachu i Oliviji pa mami i Malcolmu.
„Nedostajat ćeš mi“, kaže Lukeu.
„Ti će meni nedostajati. Mim se već raspituje o susretu s vama u
Pittsburghu, kad ćeš govoriti na Carnegie Mellonu.“
„O, moj Bože, tako se tog bojim. Još uvijek nemam pojma što ću reći. Bilo
bi mi drago da budete tamo.“
„Bit ćeš super, bez obzira na to što ćeš reći.“
„Je li tvoja baka ozbiljna s tim dolaskom? Tako je ludo, ići na sva ta mjesta
zbog mene.“
„Sviđaju nam se ta tvoja mjesta. Ali ne želim ti više upadati na tulume,
osim ako ti to ne želiš.“ Uzima je za ruke.
„Neće li to smetati Sammy? Puno vremena provodite s nama.“
„Sammy?“
Djeluje okrutno od Lukea, tako zaboraviti curu.
„Sammy Jackson? Tvoja, hm, cura?“
„Sammy? Sammy mi nije cura. Znam da sam je možda spomenuo par
puta, ali ona je moja... ona je moj Zach.“
„Stvarno?“
„Cijelo vrijeme misliš da imam curu?“ Počne se smijati. „O, čovječe!
Sigurno misliš kako sam neviđeni šupak.“
„Ne mislim da si šupak, samo sam mislila da si...“ Siguran. Ali nije to rekla.
„Prijatelj. Da si prijatelj.“
Prestane se smijati. „O, sranje. O, jao. Annabelle, sviđaš mi se. Možda
nisam bio jasan u vezi s tim. Samo sam mislio... Mislim, nakon svega što si
prošla, Isuse, bio bih kreten da nisam razumio kako moramo ići prokleto
polako, zar ne? Mijenja li to išta između nas?“
Nije sigurna. Mijenja li? Trebalo bi. Ali, dok stoji ovdje, on je samo isti
Luke Messenger od jučer, koji je sjedio uz nju na panoramskom kotaču na
Mornaričkom doku i cijelo vrijeme nije otvarao oči.

175
 Knjige.Club Books

„Mislim da ne“, kaže ona. „Ne, mislim da ne mijenja.“ Ovo je iznenađenje.

Provjeri se, kako je predložila dr. Mann. Mirna je iznutra. Osjeća mir, čak i
prihvaćanje. Dlanovi su joj malo znojni i srce joj kuca malo brže, ali to su
samo ona i Luke i sve je okej. Prokleto polako znači vrijeme za disanje,
razmišljanje i izgovaranje onog što mora izreći. Prokleto polako je kapsula
uvažavanja njezinih granica. Uvažavanje njezinih granica jednako je
sigurnost. Otire dlanove o hlačice.
„Pa, to je olakšanje. Zato što mi se stvarno sviđaš. Sviđa mi se ovo.“ Uperi
prstom u prostor između njih. „Očito je to generacijska Agnelli-Messenger
stvar.“
„Očito jest.“
„Zagrli me“, kaže. I ona ga zagrli. Čvrsto ga grli. Dopušta da zagrljaj kaže
sve što ona ne može. Poljubi je u obraz. To je slatki i opušteni poljubac kakav
je djed Ed dao Dawn Celeste na vožnji brodom.
„Vidimo se u Pittsburghu?“
„Vidimo se u Pittsburghu.“
„Dolazim samo zbog obližnje državne šume Buchanan, doma drevne
kukute.“
Ona se smiješi.
A na trčanju tog dana i mnogo dana poslije, kad pomisao na Lukea
uskovitla prašinu na živcima i otkotrlja šljunak s tjeskobe, pokušava misliti
na tu kukutu. Kako raste prokleto polako. I koliko dugo živi.

176
 Knjige.Club Books

1. Godine 1651., nakon bizarne nesreće, sin engleskog aristokrata ostaje

sa zjapećom rupom na prsima. To je omogućilo ljudima da pogledaju
unutra i vide srce, čak i da ga dodirnu.
2. Godine 1818. liječnici pokušavaju operirati srce. Prvu operaciju izveo je
Napoleonov kirurg, barun Dominique Jean Larrey. Pacijent umire za
mjesec dana.
3. Godine 1896. engleski kirurg Stephen Paget kaže da je nemoguće
operirati srce. „Nijedna metoda, nijedno novo otkriće ne mogu
prevladati prirode poteškoće sanacije ozljede srca.“
4. Godine 1925. dr. Henry Souttar izveo je uspješnu operaciju srca
djevojčice i spasio joj život. No, medicinska zajednica ga ismijava zbog
pokušaja, a on nikad više nije uspio ponoviti zahvat.
5. Danas se srca mogu popraviti, pa čak i presaditi. Ipak, ne može se puno
toga učiniti prođe li zrno kroz središte srca.

Čeka je, naravno.

Otimač.
Je li stvarno mislila da bi zauvijek otišao?
Čeka je, kao i Seth Greggory. Imala je svoje veselje, zabavicu, sve to
odvlačenje pažnje u Vjetrovitom gradu, ali još je puno kilometara
poljoprivrednog zemljišta između Illinoisa i Pittsburgha. Na udaljenosti od
250 kilometara između Chicaga i Fort Waynea u Indiani postoje samo tri
velika grada, a 390 kilometara kroz Ohio uglavnom su pašnjaci, sijeno i polja
kukuruza. Ovo je dvadeset i četvrti dan vrućina, iscrpljenosti i monotonije.
Djed Ed mora je čekati svakih osam kilometara s vodom. Svakom danu
pokušava pristupiti kao da joj je trčanje posao. Spusti glavu, koncentrira se.
Ali, Otimač je vreba poput gepard a koji u otvorenoj savani vreba gazelu.
Natjerat će je da gleda. Prisilit će je da vidi jad koji je prouzročila. Nije
gledala, ne zapravo, ne od te noći. Propuštala je samo sićušne komadiće. Brze
slike, bljeskove bez naracije. Bez od početka do kraja.

177
 Knjige.Club Books

Ali, ovdje vani postoji samo od početka do kraja. Ona je jako, jako
usamljena. Jako, jako blizu kraja. Kad pokušavaš ići naprijed, ne možeš
izbjeći povratak.
Pokušava ga držati podalje. Sluša kasetu Lukea Messengera, ali i drugu
glazbu koju joj je Zach poklonio za maturu. Broji silose, bale sijena i štagljeve.
Nema veze ako se pogubi, jedino je važno da nastavi brojiti. Drži ga podalje
čavrljanjem s djedom o nebitnim činjenicama o raznim gradićima; drži ga
podalje odgovaranjem na Lukeove ohrabrujuće poruke; drži ga podalje
pozivima dr. Mann. Drži ga podalje razgovorima s Olivijom o rastućim,
rastućim brojkama njihove GoFundMe kampanje, o sve više i više poziva za
posjete raznim školama i društvenim centrima. Ipak, ne može planirati ništa
nakon rujna.
Smiješno. Ne možeš ga držati podalje! On nikad, nikad neće biti daleko.
Evo ga. Sjedi na verandi farmerske kuće na Liberty Union Roadu u Scottu
u Obiju.
Sklapa oči. Iscrpljena je od vrućine. Pije vodu. Pokušava ga isprati.
Kolovoz je. Treperi u sunčevim zrakama na Crawford-Huron Country Line
Roadu u Ohiju. Leluja u djetelini Općine Seneca.
Vidi ga u polju kukuruza nekoliko kilometara dalje, u Općini Sullivan.
Općina, za općinom, za općinom, broji i tapka prstima. Otimač postaje upravo
ovakav, vreba je, žuri, jer ona dolazi sve bliže i bliže točki u kojoj će stati na
pozornicu i ispričati njegovu priču.
Ljetna vrelina na poljoprivrednom zemljištu gotovo je ubija. Nadtrčati
Otimača jedini je način da ostane ubrojiva i ide dalje. Ali, Otimač samo čeka.
On pobjeđuje, sjećaš se? Oružje te uvijek čini pobjednikom. Nasilje također.
To je poanta svega.
Nalazi se u mjestu Chippewa u Pennsylvaniji. Farme su se nakratko
promijenile u šumsku stazu okruženu niskim planinama i to joj više
odgovara. Šume su više nalik domu. Izgleda poput staze kojom su Will i ona
pješačili nakon noći kad je prespavao. Will pakira ručak od omiljenih
sendviča s maslacem od kikirikija i meda, čips i sok Gatorade. Idu pješačiti i
sretni su. Jedva stignu do kraja jer se jako puno ljube i jako su sretni.
Opet su skupa. U samo nekoliko dana opet su u uobičajenoj rutini
telefonskih razgovora svake noći prije spavanja i slanja poruka ujutro, osim
što je sada bolje. Sve je novo, ali nije novo, slađe je zbog čežnje i ponovnog
sjedinjenja. Ne zna što Robert i Tracie misle o tome. Nije ju briga. Ne, čekaj -
najbolje je što Willa nije briga. Will prkosi njihovim željama, a za nju je to
nešto, nešto veliko.
„Jesi li sigurna?“ pita Kat. „Svašta ti je priredio.“
„Jako sigurna.“

178
 Knjige.Club Books

Nešto staro, ali opet novo i osjećaj je posve ispravan. I njegove ruke. Kao
i njegov smijeh, suvozačko mjesto njegovog auta, omiljena dukserica s
uzicom koja je odavno ispala u pranju.
„Djeluješ sretno“, kaže Otimač na ručku. Ona u tome čuje pitanje.
„Stvarno?“
„Jako.“
Jasno, neki dio nje zna da mu je opasno reći za Willa jer mu nije rekla.
„Postoji li nešto zbog čega bih trebala biti nesretna?“
„Mmmm...“ kaže on, a to znači: Mogu ti navesti puno razloga.
A onda, nekoliko tjedana nakon što se pojavio u njezinoj kući, Will dolazi
po nju u školu. Petak je i skoro je kraj školske godine, a ona je uzela slobodan
dan i na poslu i od volontiranja. Sunčano je i toplo, pa idu na kupanje na
Green Lake, a zatim na večeru u Serafinu, pravi restoran. Izlazak.
Will je ispred škole, čeka. Razgovara s Geoffom Grahamom. Mnogi od
Annabelleinih prijatelja postali su i Willovi prijatelji, pa su sretni što ga vide.
Sretni što ga vide... O, Bože, ispunjava je trčanje tom šumskom stazom u
pensilvanijskoj Općini Chippewa. Radost što vidi Willa u kratkim hlačicama
i majici kratkih rukava.
„Vidimo se“, kaže Geoff jer je jasno kako je Willova pažnja negdje drugdje
čim Annabelle prođe kroz dvostruka vrata. Potrči prema njemu, on je podiže.
Stopala su joj u zraku. Bedasto je, sladunjavo i podsjeća na tinejdžerske
filmove, ali kog briga? Ljubi ga.
Ljube se i ljube, a on je opet spušta na tlo. A kad je ponovno na nogama,
kad otvori sretne, sretne oči, ugleda ga: Otimač. Stoji kraj vrata sportske
dvorane. Zuri u njih.
Annabelle osjeti kako joj užasna zraka krivnje probija srce; krivnja i...
što? Nešto drugo. Uznemirenost.
„Idemo“, kaže Will.

***

Annabelle se nalazi s djedom u gradiću Beaver Falls u Pennsylvaniji.

Šumska staza izlazi na dvotračnu autocestu sa zastrašujuće uskom
bankinom. Na kraju silazi u dolinu s kućama na velikim parcelama zemlje.
Ugleda mladu ženu koja hoda s mobitelom stisnutim između ramena i uha.
Ide po poštu u sandučić kraj ceste.
Otimač je ne pušta, zar ne? Ne pušta je sad, kao što je nije pustio ni onda.
To Annabelle ide po poštu. Nosi kratke hlačice, majicu bez rukava i japanke.
Otvara sandučić i unutra je kuverta. Od Otimača. Odmah je otvara jer je

179
 Knjige.Club Books

neobično debela. Tako je debela da ne zna kako je uopće išta ugurao u tu

kuvertu.
Kad izvuče, osjeti strašnu mučninu jer to je pismo. Pravo pismo, pisano
sitnim rukopisom. Tko još piše pisma? Broji stranice. Trinaest. Nikad u
životu ni o čemu nije napisala trinaest stranica.
Čita prvih nekoliko redova: Morao sam staviti u riječi kakav je bio osjećaj
vidjeti te s frajerom za kojeg znam da je Will. Znam da je to on jer mi je Geoff
rekao. Morao sam pitati jer si mi odlučila prešutjeti. Pretpostavljam da si me
htjela maksimalno povrijediti dopuštajući da saznam tako što sam te vidio
tamo s njim.
Prestaje čitati. Ili, bolje, leti preko stranica i vidi da je sadržaj samo jedno
te isto: Kako si mogla? Povrijedila si me. Ja sam te volio. Znala si to. Ima nešto
o njegovom rođendanu, napunio je osamnaest. Kako je bio posve sam i
zaboravljen. Kako ga je ignorirala tog dana, nakon što se on
specijalno potrudio za njezin. Nije znala da mu je rođendan. Nitko nije.
Šokirana je. Jedno je sumnjati što je u nečijoj glavi, a drugo vidjeti istinu
u stvarnim riječima koje se nižu stranicu za stranicom. Ima tu riječi ljubav,
ali je oteta i pogrešno korištena. I druge se riječi pogrešno koriste -
prekrasno, budućnost, mi. Smještene uz oluju bijesa. Uznemirujuće je. Ne zna
što bi s tim pismom. Unosi ga u kuću zajedno s kuponima za Papa Murphy's
i QFC te računom za struju Puget Sound Energyja. Pismo ostavlja na pultu.
Na trenutak zaboravlja na njega jer se događa nešto drugo: nazvao je.
Kad je vidjela njegov broj, ustuknula je kao da vidi otrovno stvorenje. Nakon
tog pisma više nikad ne želi taknuti mobitel. Zvonjava prestaje. A zatim opet
počne. Prestane. Počne. Otrovno stvorenje se povlači i opet pojavljuje. Mora
se nositi s tim. Koliko god mu se ne želi približavati, njezin je posao jezivu
stvar izbaciti iz kuće jednom zauvijek. Kad mobitel ponovno zazvoni,
Annabelle se javlja, snebivajući se kao da je odvratno stvorenje zamotano u
papirnati ručnik koji drži u ruci. Mobitel je stisnula između ramena i uha, baš
kao mlada žena koja upravo izlazi pred svoja ulazna vrata u Beaver Fallsu u
Pennsylvaniji.
„Belle“, kaže.
Ne. Plače. On plače.
Raspada se. Luduje. Kao da je pušteno na slobodu sve što je bilo
obuzdavano i skriveno. Napuštanje je otvorilo vrata mračnog i ružnog
podruma u kojem su čekala čudovišta.

„Annabelle, što je ovo? Kakvo je ovo pismo?“

„Mama!“

180
 Knjige.Club Books

Jako joj je drago što vidi mamu, koja se upravo vratila s posla. Gina drži
pismo. „Annabelle, ovo me plaši. Ovo je jebeno zastrašujuće.“
Malcolm sjedi na barskom stolicu uz pult. Miran je. Zastao je na pola
oguljene naranče. Ne prekida kako bi rekao da Gina duguje novac za
psovačku staklenku. Zna da je ovo preozbiljno.
„Nazvao je. Baš čudan dan. Vidio je jučer Willa i mene.“
„Mislim da bismo nekog trebali nazvati. Ne znam koga. Nekog psihologa.
Školskog možda. Ne znam. Ali ne možemo ovo samo pusti...“
„Samo je uzrujan.“
„Očito. Trinaest stranica uzrujanosti.“
„Razgovarala sam s njim. Mislim da se smirio.“
„Isuse, Annabelle. Trinaest stranica.“
„Razgovarala sam s njim. Mislim da je sve okej.“
Ali, nije tako mislila. Nije htjela da Gina brine. Rekla je Willu za to. Pozvao
ju je k sebi. Sjede na kauču u potkrovlju, kao i uvijek, omotao je ruke oko nje
i - ovo je užasno, užasno se toga sjetiti - osjećala se kao da se događa neka
velika drama od koje ju štiti. Bilo je ružno, ali ugodno, kako su je njegove ruke
grlile.
Ponovno ju je preplavila mržnja prema samoj sebi.
Da, kaže Otimač. Da, da, tako je. Tako je kako treba biti.
Trči cestom, kuća do kuće. Dvojica dječaka dodaju se bejzbol-lopticom.
Imaju tanke noge i nose dresove: prugaste hlačice, visoke bejzbol-čarape i
plavo-crvene majice. Okrutan je, ovaj put.
Sad vidi ovo: Malcolm - čitatelj, znanstvenik - na međugradsko
nagovaranje Tog Gada Oca Anthonyja, bivšeg sportaša, okušava se u svom
prvom sportu, bejzbolu. Očevi bivši sportaši uzrok su mnogih jada. Malcolm
se drži srčano, iako je jasno da mrzi stajati na bazi dok loptica fijuče prema
njemu. Tragedija koja se sprema završit će njegovu sezonu, to je jedina dobra
stvar koja je izišla iz svega što će se dogoditi.
Annabelle i Will sjede na dekici na travnatom brežuljku kod Osnovne
škole Challenger i gledaju utakmicu. Malcolm je u plavo-bijelom dresu. Izvan
prve baze je. Gina je na tribinama, ali Annabelle i Will sjede bliže Malcolmu
jer mu Will pomaže. „Tako treba, kompa! Rukavica na tlo. Oči na lopti.“ Kad
je Malcolmov red za udarac, premještaju deku. Malcolm voli Willa. Kao i
Annabelle, a ovo je samo jedan od razloga.
Mobitel joj zuji. Na dekici je između njih. Pogleda ga. Otimač. Ignorira ga,
ali opet zuji. Opet. Opet. Otrovno stvorenje se vraća, bez obzira koliko puta
pomislila da je napokon otišlo.
„Tko je to?“ pita Will.

181
 Knjige.Club Books

„On.“
„Ako ne prestane, ja ću se pozabaviti njime.“
Annabelle se osvrće. Ne želi to izgovoriti jer zvuči jako dramatično, a nije
ni sigurna. Ali, misli da vidi Otimačev auto kako izlazi sa školskog
parkirališta.

182
 Knjige.Club Books

S
top! pokušava.
Ne valja.
X Stop, stop, stop!
Nema zaustavljanja. Ne staje Otimač, ne staju njezine misli, ne staje
nabijanje njezinih nogu jer ona ide i ide, a misli dolaze i dolaze i on je ovdje.
Zove ga. U spavaćoj je sobi, a zove ga jer više ne može podnijeti ni minute.
Mora namrtvo odalamiti to stvorenje jer je dosta više! Javlja se nakon
prvog zvona.
„Belle“, kaže. „Ubijaš me.“
„Moraš prestati s tim. Super si dečko, ali mi smo bili samo prijatelji. Jako
mi je stalo do tebe, ali moraš ovo zaboraviti.“
Laže. Nije joj baš toliko stalo do njega, ne sada, ne uopće, zato što je plaši.
Samo želi da nestane.
„Znam da bismo trebali biti zajedno. Znam to. I ako to više nemam, tu
nadu...“
„Moramo li nazvati nekog? Hoćeš li...“
„Što, nešto si učiniti? Kao da ti je stalo?“
„Naravno da mi je stalo. Volim te, kao prijatelja, ali te volim. Svi te volimo.
Svima nam je stalo do tebe.“
„Vidim“, kaže.
Zna da ne govori istinu. Ne voli ga. Previše zastrašuje da bi ga se voljelo i
njezine laži su još jedno odbijanje, ali u nemogućem je čvoru iz kojeg se
pretvaranjem ne može iskobeljati. Umorna je. Troši je. Dosta više! Dosta
nikad nije dosta.
Postaje sve gore jer on nastavlja. Danima. Šalje poruke kasno noću. Vidi
ga parkiranog pred Domom za starije Sunnyside. Ona mijenja taktiku.
Upravlja njime. Pokušava upravljati njime tako da je draga, ali ne previše
draga, prisutna, ali ne previše prisutna. Misli da će, ako mu samo pomogne
prebroditi ovo, kao što je Kat pomogla Annabelle da prijeđe na drugu stranu
boli nakon Willa, Otimač biti dobro. Ona je odgovorna. Uzrok je tih osjećaja.
Poticala ga je, nije bila jasna, ali sad je napokon jasna. Povrijedila ga je i

183
 Knjige.Club Books

nošenje s tim osjećajem njena je obaveza. To je veliki,

neobuzdani, zastrašujući posao. Iscrpljujući. Ne može ni trčati. Danima nije
obula tenisice. Stoje joj kraj kreveta.
Nakon tjedan dana svega toga, zove u dva ujutro.
„Prestani me zvati“, kaže. Prekine vezu. Isključuje mobitel. Nije preostala
nijedna taktika osim ove: bez kontakta. Ikakvog.
A onda, idućeg popodneva, odmah nakon nastave, ona zove QFC, gdje
Otimač radi. Traži Lucy. Traži Adriana. Nema tamo Lucy. Nema Adriana.
Ne može vjerovati, a opet, cijelo je vrijeme sumnjala. Sad je krajnje i
totalno gotova. U glavi joj veliki X ide preko svakog komadića uznemirujuće,
zastrašujuće misli o njemu.
To je to. Gotovo. Završeno. Odbačeno.
Annabelle trči i trči tom groznom pensilvanijskom cestom jer auto je sad
na prilazu, glazba je uključena i tutnji. Stop! Stop!
Pritišće uši dlanovima. Ne može. Ne može ići tamo, ne može to učiniti.
Pretrčala je dvadeset kilometara. Još pet do odredišta. Nakon svih onih
izgubljenih dana u Haywardu u Minnesoti mora nastaviti po planu jer inače
neće stići do Washingtona prije sastanka u uredu Setha Greggoryja.
Želi nazvati djeda Eda da dođe po nju. Trči polumaraton svakog dana već
gotovo čitav mjesec nakon Chicaga, i tijelo joj pati. Pati? Radi ovo već
tjednima i tjednima. Ne, slama se. Kaže: Nema više. Još u Cherry Valleyju
počela je osjećati bol trkačkog koljena, pa je pokušavala skratiti iskorak i
izbjegavati trčanje strmim nizbrdicama, pokušavala je stavljati led i omatati
koljeno nakon trčanja, nositi kompresijski zavoj tijekom trčanja. A u
posljednje vrijeme svakog jutra podnosi tupu bol u lukovima stopala, kao i
stalno probadanje u peti, što definitivno znači 'trn u peti', istegnute i
upaljene tetive od pete do prstiju. Upravo sad glava je počinje tako boljeti da
zna da je dehidrirala; istrošena je, a misli su joj prepune i jednostavno ne
može dalje.
Jednostavno ne može.

„Vodim te u bolnicu.“
„Ne.“
„Nema rasprave. Dehidrirana si. I ti si...“
Krhka, slomljena, uništena. Jer Otimač sjedi tik do nje. Osjeća mu topli
dah na obrazu, čuje ga kako joj šapuće na uho. To se događa jer studenti
Camegie Mellona čekaju. Seth Greggory čeka. I Otimač čeka. Čeka jer će on
uvijek čekati.

184
 Knjige.Club Books

Osjeća njegove prste, stišću joj ruku dok je grabi pred razredom. Nakon
što je prekinula vezu u dva ujutro, nakon što je odlučila s njim prekinuti svaki
kontakt, izostao je tri dana i skoro je iznenađena kad ga ugleda. U ta tri dana
Gina je zvala gospodina Curleyja, školskog psihologa, a gospodin Curley je
izvukao Annabelle sa sata kako bi mu rekla što se zbiva, dok u njegovom
uredu sjedi okružena posterima Sveučilišta Whitworth. I Geoffov otac
nazvao je ravnatelja Garveyja, nakon što je Otimač objavio fotografiju
pištolja na društvenim mrežama i rekao Geoffu kako se osjeća jebeno opasno.
Geoffa je to potreslo. Mislio je kako to znači suicidalan. Ljudi su razgovarali,
šaputali. Nagađali zašto ga nema u školi. Glasine su se zakovitlale, ali tad su
čuli da je Otimač odlučio potražiti pomoć. Sve je bilo pod kontrolom.
Annabelle se osjećala jadno, ali nakon poziva u QFC i njoj je bilo drago što ga
nema. Nisi ti kriva, uporno su svi ponavljali. Osjećala se kao da hoda po
staklu, a tri dana njegovog izostajanja bila su prilično dobra. On je potražio
pomoć, a ona može disati.
A sad, evo ga. Čeka je nakon posljednjeg sata. Grabi joj zapešće.
„Moramo razgovarati“, kaže.
„Nemam ti više ništa za reći. Ništa“, kaže Annabelle.
Geoff ih ugleda. „Hej, čovječe. Pusti je!“
Pustiti je? Nikad.

Djed Ed odvrnuo je sva tri ventilatora u kamperu i otvorio je sve prozore,

ali unutra je svejedno jako vruće.
„Porca miseria! Ja nisam doktor!“ Porca miseria-. prokletstvo! Doslovni
prijevod: svinjska bijeda.
„Molim te. Samo moram leći.“
„Cijeli je tjedan temperatura oko trideset. Što ako je toplotni udar? Ne
znam ništa o toplotnom udaru.“
„Dobro sam. Časna riječ. Samo me pusti da ležim. Molim te. Bez doktora,
molim te.“
Parkiraju na odmorištu kraj rijeke Obio. Zove Olivia. Djed se javlja na
njezin mobitel.
Annabelle sluša prigušeni razgovor. Djed Ed kaže Oliviji kako nije
siguran koliko Annabelle još može nastaviti. Ljetne vrućine su jače nego su
predviđali. Okrutno je. Ubija se, kaže. Oliviji kaže sve što joj Annabelle nije
rekla - kako je bol u koljenu sve jača, pa je bole čak i dulja razdoblja sjedenja.
Kako kompresijski zavoj više ne pomaže. Kako troši protuupalne tablete
poput bombona i kako vrti bočicu vode po stopalu ne bi li ublažila neizdrživu
bol. Kako joj je pogled prazan, a tijelo jako mršavo jer joj se mišići zapravo
smanjuju i raspadaju. Hlačice za trčanje jedva na njoj stoje.
185
 Knjige.Club Books

Kupuje hranu u gradu. Djed i Annabelle jedu burgere kod rijeke.

Preumorna je i da bi jela. Preumorna za prirodu. Preumorna za bilo što što
živi i kreće se oko nje.
Sjedi u kamperskom stolcu i zuri pred sebe sve dok u kamperu nije
dovoljno svježe za spavanje. Penje se u ležaj. Djed Ed počinje hrkati.
Medaljon svetog Kristofora svjetluca na mjesečini, ali čak i svetac djeluje
sitno i bespomoćno prema onom što dolazi.
Sklapa oči, a kad to učini, Annabelle čuje tup, tup, tup basa iz automobila
koji je vidjela danas na onom prilazu. Stavlja jastuk na glavu, ali još uvijek
čuje. Bum-da-tum-bum.
„Više ti nemam ništa za reći. Ništa“, kaže ponovno Otimaču.
„Hej, čovječe. Pusti je“, opet i opet ponavlja Geoff.
Jer tada zna, zar ne? Kako su joj Otimačevi prsti iznenada pustili zapešće
- Annabelle zna da nije dobro. Zna jer je odjednom prestrašena. Stvarno
prestrašena. Nešto se sprema. Zna i ne želi znati, pa si kaže da ne zna.
Kaže si da će otići. Kaže si da će sve biti okej. Kaže si kako to nije ništa
važno. Kaže si da stariji od nje drže stvari pod kontrolom. Kaže si da je nasilje
nešto što se događa drugima.

Annabelle se oblači za tulum u kući Geoffa Grahama. Htjela bi biti

uzbuđena zbog toga, ali nije. Osjeća mučninu jer ju je Otimač zgrabio u školi,
mučninu jer ga se otresla. Vidjela je njegovo lice dok je odlazila. Nije bio samo
uplakan i povrijeđen. Bio je bijesan.
Pa, i ona je bijesna. Muka joj je od njega. Posve je i doslovno završila s
njim.
Annabelle podiže bradu prema ogledalu u kupaonici i nanosi maskaru.
Roštilj, tulum u dvorištu. Kasnije će zahladiti, pa odijeva traperice i
narančastu majicu kratkih rukava. Roditelji Geoffa Grahama imaju jacuzzi,
pa je u ručnik smotala i kupaći kostim. Zove Willa. Naći će se tamo.
Ostaje duže na poslu i još vozi s Eastsidea.
„Nosim kupaći“, kaže ona. „Za slučaj da se imamo priliku uvaliti u
jacuzzi.“
„O, lijepo“ kaže on. „I ja ću ponijeti kupaće. Vidimo se uskoro.“
„Vidimo se uskoro.“
Traži ključeve Gininog auta. Ugleda ih na hrpi kraj Ginine torbice.
„Nemoj dugo“, viče Gina. „Znaš da brinem. Znaš da čekam budna.“
Annabelle staje u Greenwood Marketu. Kupuje vrećicu čipsa. Kupuje neki
mentol. Planira se puno ljubiti s Willom, plesati i zabavljati se. Svi će joj
prijatelji biti ondje - Kat, Zach, Olivia, Zander i puno Geoffovih prijatelja iz

186
 Knjige.Club Books

benda. Ali, Otimač neće bih tamo. Geoff mu je rekao kako bi bilo najbolje da
ne dolazi, a Otimač je rekao da nema veze - odlazi na vikend s roditeljima.
Koje olakšanje. Bit će lijepo otresti se dijela čudnosti toga što se događa.
Skoro je kraj školske godine i ovo će bih predljetna zabava.
Već je puno automobila. Annabelle parkira iza zadnjeg na ulici. Glazba
tutnji. Može čuh s mjesta na kojem je parkirala. Bum, da-tum, bum.
Dobro se osjeća. Osjeća se uglavnom dobro. Osjeća olakšanje jer je tamo.
Olakšanje jer je Otimač nestao i Will dolazi. Vidi Katin auto, što znači da je
već stigla.
Zvoni na ulaznim vratima. Geoff Graham otvara. „Hej, čips. Hvala.“ Od
zahvalnosti dvaput stisne vrećicu. „Nitko drugi nije ništa donio. Luzeri.“
„Hej, hvala tebi. Mislim, njušim roštilj.“
„Moj brat je zadužen za hot-dogove jer ih ja kremiram. Pivo je tamo.“
Ne bi trebala, mama će namirisati, ali uzme. Uzima pivo, skida čep i
poteže gutljaj. Hladno je i super. Rijetko pije, pa je alkohol odmah lupi.
Počinje se opuštah. Ne može dočekati da Will stigne.
„Belle Bottom! Dovući tu slatku malu guzicu ovamo!“ Kat je dobro
raspoložena. Razgovara sa Sierrom i Destiny. Zach i Olivia plešu, a pristiže
sve više ljudi. Annabelle čuje glasni smijeh iz dvorišta. Ljudi već ulaze u
jacuzzi.
„Sestro“, Annabelle kaže Kat i zagrli je. Malo trebaju vikati kako bi
nadglasale glazbu. Kat joj ljubi obraz.
„O, moj Bože, malo ste previše“, kaže Sierra. „Jeste li ovo planirale?
Izgledate kao blizanke.“
U pravu je. Annabelle i Kat jednako su odjevene. Obje su u trapericama i
narančastim majicama.
„Umovi najboljih prijateljica se stapaju“, kaže Kat. „Mi ne trebamo
planirati, jednostavno znamo. Will je na poslu?“
„Trebao bi stići svakog trena.“
„ Aaa. Mlada ljubav. Nedostaje mi zaljubljenost.“
„Jadna Kit-Kat.“ Annabelle se pretjerano mršti.
„Zapravo, mislim da nikad nisam bila baš zaljubljena.“
Kat je pri kraju s pivom, možda već drugim, tko zna. Malo je budalasta i
nespretna. Ali, kad je Annabelle pogleda, shvaća da je ozbiljna.
„Molim?“ kaže Annabelle. „Što s Noom? Bila si luda za njim.“
„Ma. Nije baš tako. Još se nije dogodilo.“
„Tužna sam zbog toga!“
„Ne budi tužna, raduj se. Tek se treba dogoditi.“

187
 Knjige.Club Books

„A-ha. To je dobro.“ Annabelle se nasmiješi. „Bože, ne mogu piti pivo.

Moram pišati.“
„Čuvat ćemo ti mjesto“, kaže Sierra.
Annabelle se penje na kat. Susreće Trevora Jacksona koji silazi. Dvije
djevojke iz benda, Desiree i Hannah Kelly, čekaju u redu pred vratima. „Red,
stvarno?“
„Josie je u kupaonici već satima“, odgovori jedna od djevojaka.
Annabelle čeka. Napokon dolazi na red. Petlja sa šminkom. Maže usne
sjajilom. Želi izgledati dobro za Willa. Pivo joj je na kupaonskoj polici. Pere
ruke. Taman namjerava uzeti pivo kad u prizemlju netko vrisne.
Netko vrišti i Annabelle najprije pomisli kako je to odglumljeni vrisak, ali
ne zvuči kao gluma. Zvuči kao prestravljeni vrisak. Sad vrišti netko drugi,
dečko, a ljudi ciče. To su zvukovi nečeg užasnog, pa Annabelle misli: Moram
otići.
Krivo misli kako mora izići iz kupaonice i ove kuće, a kad je na vrhu stuba
čuje puf-puf-puf. To je strašni puf-puf-puf, puno ljudi vrišti i čuje se zvuk
nečeg velikog kako pada, odvratan, tup udarac, a Annabelle je prestravljena
jer zna, zna da je, što god se upravo dogodilo, loše, loše, loše, ali svejedno se
spušta stubama. Krivi je to smjer, ali silazi, otvaraju se ulazna vrata i vidi mu
leđa. Vidi Otimača, to je on, ali ne razumije jer, u njezinoj glavi, večeras nije
trebao biti ovdje. Ali, ovo je njegova jakna.
To je njegova jakna i on bježi, trči iz kuće pa niz pločnik i nosi pušku. Nosi
pušku, Geoff Graham urla i jeca, a kad Annabelle stiže do dna stuba vidi nešto
nestvarno, jako nestvarno. Ljudi plaču, šokirani su, čuče i pokrivaju glave
i ništa od ovog nema nikakvog smisla. Sierra se zabila u udaljeni kut sobe,
lice joj je u dlanovima, ramena joj se tresu, a jedan od Geoffovih prijatelja iz
benda napola visi s prozora u pokušaju bijega, i vidi Zacha i Oliviju, sagnute
iza naslonjača, drže jedno drugo. Krv je posvuda, krv posvuda, i komadići... i
komadići...
Vidi Kat na tlu. Kat je na tlu! Lice joj je na podu, ali to je njezina narančasta
majica, krv joj curi niz leđa u traperice, a kraj nje, pokraj nje leži - Isuse, ne,
Isuse, Bože - to je Will. To je Will! Ovdje je i na tlu je u trapericama i omiljenoj
hudici, ali je čudno slomljen i presavijen, a lice mu je kao... Izgleda kao... Samo
sirovo meso i krv, nema ga. Oči su mu prazne, samo prazne, a prsa... Posvuda
krv i krv, samo curi i curi iz njega.
Sad i Annabelle vrišti; krik nesputano izlazi iz nje i ide prema Willu i Kat,
ljudima koje voli. Ide prema njima, ali je užasavaju. Njihova tijela je
užasavaju, a netko je zgrabi. Osjeća čvrsti stisak na rukama, ali ona vrišti i
vrišti, odvlače je i trče van, na ulicu. Na ulici ima i drugih ljudi, klinci s tuluma,
klinci koji drhture u kupaćim kostimima, mokrima od jacuzzija, susjedi

188
 Knjige.Club Books

izlaze iz kuća. Glazba još uvijek svira. Bam, turn ba-bam bolesno nabija i
nabija na podlozi od jecaja, plača i, sada, zvuka sirene.
Annabelle čuči na pločniku, samo čuči jer je bila u kupaonici kad je čula
puf-puf-puf, pa je sišla stubama i tamo su bili Will i Kat, i krv je tekla niz leđa
Katine narančaste majice, a Willovo lice - Annabelle zatvori oči, dlanovima
pokrije uši i ljulja se, ljulja se naprijed-nazad jer ništa nije stvarno. Stiže još
automobila, još sirena, svjetala. Stigli su jako brzo, ali tko zna koliko je
vremena prošlo. Ona se ljulja na ulici i povraća, a ruke su na njoj, podižu je s
tla. Jesi li dobro? Jesi li ranjena? Jesi li dobro? Jesi li ranjena? pitaju i pitaju. Ne
zna. Ne zna, ne zna. Ništa nije stvarno. Ništa od ovog ne može biti stvarno, ali
jest. Stvarno je.
Sad plače. Jeca i plače u ležaju kampera. Djed Ed je budan. Tu je s njom.
Njegove je ruke grle.
„Dušo“, kaže.
„Vidjela sam, vidjela sam, vidjela sam, vidjela sam, vidjela sam“, kaže.

189
 Knjige.Club Books

1. U zimskoj hladnoći srce šumske žabe se smrzne i stane čekajući sve do

proljeća, dok se opet ne otopi i počne kucati.
2. Ponekad se i ljudi moraju pokušati vratiti u život.

Ne može ona to. Annabelle je iza pozornice. Trese se. Djedova ruka joj je
na ramenu. Žena, Ilene Chen, pročelnica Rodnih studija Carnegie Mellona,
stoji kod mikrofona i obraća se publici.
Puno je ljudi. Puno, puno više od grupica učenika s kojima je Annabelle
dosad razgovarala. Ilene je predstavlja. Čudno je čuti vlastito ime kako
odjekuje dvoranom. Annabelle je muka od napetosti. Pokušava ne slušati što
Ilene govori o njezinom trčanju i tragediji. Koncentrira se na tapkanje,
tapkanje, tapkanje placa po vrhovima prstiju i težinu medaljona svetog
Kristofora u džepu. Koncentrira se na ono što je rekla mama i što su rekli dr.
Mann, Malc, Zach, Olivia, Dawn Celeste i Luke: Samo budi iskrena. Luke joj je
to rekao prije samo deset minuta, malo prije nego su Dawn Celeste i on
zauzeli mjesta u publici. Može ona to. Biti iskrena. Ali, iskrenost djeluje tako
mala, tiha i beznačajna kraj svib tih ljudi.
Mikrofon je plaši. Nikad dosad nije govorila u mikrofon.
„Ne mogu“, kaže djedu Edu.
„A-ha, možeš.“ Ali, i on se znoji. Čelo mu je sjajno i jako je blijed, izgleda
kao da bi mogao povratiti.
Publika plješće. Isuse, plješću njoj.
To je tako pogrešno. Nakon svega što je učinila, nakon svega što nije
učinila, ne bi smjeli pljeskati.
„Ne mogu.“
Djed Ed blago je gurne poput mame-ptice.
I - o, moj Bože - vani je. Opa, puno je ljudi koji sjede u crvenim
baršunastim sjedalima. Moglo bi joj pozliti upravo sad, na pozornici. Carly
Cox to se dogodilo na predstavi u drugom razredu i nikad se od tog nije
oporavila. Annabelle će to napraviti sad u Carnegie Mellonu.

190
 Knjige.Club Books

Mikrofon je previsoko postavljen. Mora se propinjati na prste. Ilene se

vraća i spušta ga. Luke i Dawn Celeste su tamo negdje, ali ne može vidjeti
gdje. To je umiri i istovremeno sasvim izbezumi. Grlo joj je stegnuto.
Nakašlje se. U filmovima je to loš prizor jer kašljanje zbog mikrofona
zvuči poput lansiranja rakete.
„Ja...“
O, moj Bože. Tiho je, osim malo nestrpljivog šuškanja. Vidi da je dvorana
puna uglavnom mladih žena. Djeluju prijateljski. Smiješe joj se i gledaju
ljubaznim očima. Ali, ima ih tako puno.
„Ja - prvo što želim reći je...“
One čekaju. Imala je puno vremena za razmisliti što želi reći, ali svejedno
joj je teško to artikulirati. Kako se može imati riječi za ovo?
„Prvo što želim reći je da on, on... Ne mogu mu izgovoriti ime. Ali,
napadač... Sjedio je u svom automobilu prije dolaska na tulum i čitao je upute
za pucanje iz oružja koje je kupio dan ranije.“
Publika se uskomeša. Čuju se uzdasi zgroženosti. To je podsjeti kako ti
ljudi žele čuti što ima za reći. Mnoge ne zanima, ali ove da. Pokušava disati.
Samo će biti iskrena, kako su joj savjetovali oni koji je vole.
„Ne znam zašto osjećam kao da moram početi s tim. Puno se toga može
reći o onom što se dogodilo. Ali, znate, ovo se čini osobito zastrašujuće. Da
možeš željeti uništiti ljude i za nekoliko sati, sati, možeš to i učiniti. Ne mogu
to nikako izbiti iz glave.“
„Napadač... Imao je osamnaest.“ Okrene se od mikrofona. Opet se
nakašlje. „Naravno, znala sam ga. Znala sam ga prilično dobro. Ponekad je
bio zabavan i drag, ali je bio i depresivan, ćudljiv i osvetoljubiv. Jasno, bio je
osvetoljubiv. Ali, mislim, nije mogao podnijeti kritiku. Razbjesnio bi se kad bi
ga netko zezao zbog onog što jede za ručak. I taj dječak, koji je tek proslavio
osamnaesti rođendan, koji bi pobjesnio kad bi ga netko zezao što jede za
ručak - sve što je trebao za kupnju oružja bilo je dovoljno novca i
kemijska olovka za ispunjavanje upitnika. Rođen je ovdje, nikad nije bio
kažnjavan, pa je samo tako išetao iz trgovine s puškom. Kupnja automobila
traje puno duže. Plaćanje večere u restoranu traje duže.“
„Taj dječak uzeo je svoje novo oružje i upucao moju najbolju prijateljicu,
Kat Klein, jer je mislio da sam to ja. Mislio je da sam to ja. Bila mu je okrenuta
leđima. Sličile smo. Prostrijelio je dečka kojeg sam voljela, Willa MacEvansa,
ravno kroz srce. A zatim mu je, kako bi bio siguran da je dovršio posao,
pucao u lice. Njene, Katine, zadnje riječi moje prijateljice su bile...“
Annabelle ne zna može li ovo. Grlo joj se steže od suza. Toliko je stegnuto
da jedva govori. „Zadnje riječi koje mi je uputila bile su kako se još nikad nije
zaljubila.“ Ne može ona ovo. Ne može i sad plače. „Kako se to tek treba

191
 Knjige.Club Books

dogoditi. Njegove su bile...“ Guta. Pokušava ostati pribrana. „Njegove su bile

'Vidimo se uskoro'. Budućnosti su im bile... obećavajuće. Bili su ljubazne,
zabavne i drage osobe s budućnostima koje su obećavale. Oboje sam jako
voljela. Oboje ih upravo sad jako volim.“
Teško joj je govoriti. Plače. Mora prestati i sabrati se. Otire suze. „Kat je
ubijena. Will je ubijen. Ja sam ubijena. Djevojka za koju je mislio da sam ja,
ali i djevojka koja je stvarno postojala i više nikad neće postojati.“
„Uglavnom mogu puno toga reći o onom što nemam. Nemam Kat, Willa
ni svoj stari život. Nemam odgovore. Nemam ni hrpe mudrosti, statistika ni
činjenica koje mogu podijeliti s vama. Nemam prezentaciju ni grafikone.
Bojim se pogledati u sve te brojke. Iskreno, zavirila sam jedan dan kako bih
vam mogla dati te stvari, ali sam morala prekinuti kad sam opet vidjela
fotografije vrtićke djece i prvašića koji su pokošeni 2012. godine. Ne mogu
vjerovati da sam upravo izgovorila vrtićka djeca i prvašići koji su pokošeni.“
„Nemam veliki plan o zakonima i propisima nužnima za suzbijanje
oružanog nasilja. Tek mi je osamnaest. Nemam znanja potrebnog za
osmišljavanje tili zakona. Ali sam dovoljno stara da znam kako su čak i te
riječi: suzbijanje oružanog nasilja lude. Suzbijanje zvuči suludo kad govorimo
o vrtićkoj djeci. Kad su Will i Kat samo bili na tulumu jer se bližilo ljeto. A
najluđe od svega je što ništa čak ni ne mora biti tako. U Japanu vatrenim
oružjem možda budu ubijene dvije osobe na godinu. Ali ne i kod nas i to
nema nikakvog smisla.“
Annabelle odmahuje glavom i gleda u mračno nebo dvorane. Suze su joj
se pretočile u ljutnju, svojevrsni bijes u kakav su Kat i ona znale upasti nakon
gledanja nekog dokumentarna. Ali, ovo nije dokumentarne. Po prvi put
razmišlja o tome kako bi Kat bila bijesna da je sad ovdje. Misli o Kat koja stoji
na pozornici umjesto nje.
„Kad je on... Kad je napadač... zakuhavao nakon što sam ga odbila, kad
sam se uplašila da bi mogao nauditi sebi, meni ili nekom drugom, mislila sam
kako će ljudi to riješiti. Ljudi - odrasli, ljudi veći od mene, stariji, pametniji, s
više mogućnosti da nešto učine, mislila sam kako će nas sve držati
na sigurnom. To se nije dogodilo. To se još uvijek ne događa.“
„Najviše od svega nemam jasnu predodžbu mogu li ja, osobno, išta
učiniti. Išta je isto jako veliko. Išta je kudikamo veće od oružja. Ono što je
napadač stvarno želio bilo je kontrolirati mene. Shvaćam to. Želio me
ušutkati. Rekao je policiji da sam, hm, njegova djevojka iz snova. Nije htio da
budem s nekim drugim. Pobrinuo se da bude po njegovom. Kad razmišljam
o tome na najjednostavniji mogući način, vidim kako je to nasilje bilo samo
iskazivanje nasilničke moći. Možda je sve nasilje takvo. Ali djeluje. Sigurno
djeluje. Nasilje te ušutka, zar ne? Oružje uvijek ima zadnju riječ.“

192
 Knjige.Club Books

„Ja živim u tom sustavu, znate, mi živimo, gdje su kontrola i ušutkavanje

tako redovna pojava da ih ponekad ni ne vidimo. Gdje postoje prava i pravila
za njega i prava i pravila za nju, a to su različita prava i pravila. Sustav
odlučuje tko će koga kontrolirati, tko ima pravo na moć i zaštitu, a tko nema,
i trčim svaki dan samo zato što ne znam što poduzeti ni kako to promijeniti.“
Annabelle zastaje kako bi uhvatila dah. Riječi teku iz nje. Njezina se istina
uzdignula i razlijeva se poput lave iz nekoć uspavanog vulkana. Još sam ovdje,
misli. I ovo je također ono od čega sam napravljena.
„Kad sam, recimo, na planinskoj cesti i vjetar me gura... uzvraćam
guranjem. Guram protiv vlastite bespomoćnosti. Svakog dana navlačim ove
tenisice kako bih se borila, borila i borila protiv bespomoćnosti koju osjećam
nakon onog što je napadač učinio Kat, Willu i meni. Samo nastavljam
trčati po tim vrelim cestama zato što ne znam hoće li moja zemlja zaštititi
mene i moja prava, kao žene, kao osobe koja želi biti sigurna od nasilja. Nije
pokazala da će me štititi od muškaraca jačih od mene, od ljudi koji mrze i žele
nauditi. Pokazala mi je da sam manja od toga, da nisam vrijedna
zaštite. Pokazala mi je nebrigu za moje dobro. I zato trčim u vrućini, znoju i
guram samu sebe da ustrajem.“
„I trčim i trčim jer sam ispunjena i tugom i jadom. Moje trčanje su plač,
molitva i vrisak. Govori da ne znam što učiniti, ali da moram nešto učiniti. Da
moram koristiti svoj glas jer je to ponekad jedina stvar koju imaš kad je
netko ili nešto veće i jače od tebe. Moj glas je sad ovdje, ali je uglavnom tamo
u mom tijelu koje trči. Sa svakim korakom govori molim te i govori moraš.
Molim te, vidi moju tugu i žalost. Moraš prekinuti tu tugu i žalost.“
Staje. Iscrpljena je i potrošena kao i svakog dana kad završi svoj posao,
svojih dvadeset i pet kilometara na cesti. Prazna je.
Publika počinje pljeskati. Pljesak je iznenadi. Gotovo je zaboravila na
njih, uglavnom studentice Carnegie Mellona. Samo stoji pred njima. A zatim
ustaju i one. Još uvijek plješću, ali gleda ih i one gledaju nju. Svi se gledaju.
Stoje - još uvijek stoje. Pretpostavlja kako su i mnoge od njih osjetile tugu,
zbunjenost i bespomoćnost.
Prazna je.
Puna je.

193
 Knjige.Club Books

N a obali državnog parka Shawnee u Pennsylvaniji, samo nekoliko

kilometara sjeverno od državne šume Buchanan i 180 kilometara
jugoistočno od Pittsburgha, kamper s registracijom KAPETAN ED i
naljepnicom DOM OBALNIH SEKVOJA parkiranje uz unajmljeni manji
kamper, koji miriše na tek pečene pužiće s cimetom. Starac peče kobasice uz
pomoć mladića divlje kose. Starica u haljini od gaze sjedi u kamperskom
stolcu pokraj mlađe žene u haljini bez rukava, posutoj suncokretima. Nisu
prestravljeni astronauti koji plutaju u beskrajnoj atmosferi - oni su samo
četvero običnih istraživača ovdje, na Zemlji. I nema velikih i opasnih ledenih
ploča koje moraju prijeći unatoč mećavama i izgladnjelosti. U ljetnoj večeri
samo se suši trava i strši nekoliko maslačaka.
Sunce zalazi. Od ružičastog neba ružičasto je i slatko mreškanje jezera.
Cvrčci počinju večernju pjesmu. Nije preostalo puno kilometara, pa sad
Dawn Celeste i Luke putuju do kraja s djedom Edom i Annabelle. Annabelle
je teško povjerovati da postoji kraj. Osjeća kao da će zauvijek trčati i trčati.
Kaže to staroj hipijevki, koja sjedi kraj nje. „Osjećam kao da ću zauvijek
trčati i trčati.“ “Plaši, zar ne, razmišljanje o zaustavljanju.“
Pogodila je u samo srce stvari, ta Dawn Celeste. Annabelle se pita je li i
njezina baka bila takva. Čvrsta i nježna, a djedovi trebaju nekog takvog.
„Da. Bojim se. Setha Greggoryja.“
„Na tvojoj je strani. Tu je kako bi ti pomogao i pripremio te. Vježbat ćeš
sve scenarije, pa nije tako strašno. Znam to. Znaš li kako znam? Kad sam
imala dvadeset i tri, na fakultetu, doživjela sam napad.“
„O, moj Bože. Jako mi je žao.“
„Čini se da je bilo davno, jako davno, osim nekih noći, kad sam sama u
kući i mislim da nešto čujem. Tad se sve vrati. Provalio mi je u stan. Stajao je
nad mojim krevetom. Stavio je ruke na mene. Pobjegao je kad sam vrisnula.“
„Zastrašujuće.“
„Bilo je. Kako rekoh, povremeno još uvijek je. Takvi ti šupci uvijek daju
smrtnu presudu. Skoro strašnije od te noći bilo je suočavanje s njim na sudu,
što tebe čeka u rujnu. Biti opet u istoj prostoriji s nekim za kog znaš za što je
sposoban... Ne uspoređujem ono što mi se dogodilo s onim što se dogodilo

194
 Knjige.Club Books

tebi. Ali, znaš što? Kad sam bila gotova, nakon što sam ga vidjela na sudu,
osjećala sam se malo bolje. Obavila sam ono čega sam se tako bojala. Stvar
koje se bojiš. Suočila sam se s njim. Iskoristila sam svoj glas i usprotivila mu
se. I on je bio onaj u lisicama, a ja sam bila slobodna.“
„Nemam pojma.“
„O, svaka je osoba knjiga s poglavljima. Neka su veličanstvena, a neka
mračna i ružna. Svaka osoba preživi nešto. Trebali bismo dobiti značku za
to.“ Pljesne nadlakticu tamo gdje bi trebao biti šav. „Poput čete poletaraca
163.“
„Ja i dalje razmišljam o Ernestu Shackletonu i njegovoj posadi na tom
ledu... Jesi li čitala?“
„A-ha.“
„Znaš kako završava knjiga, kad napokon nailaze na onog kitolovca? I
dalje razmišljam o njemu, kitolovcu, kako se slomio i zaplakao kad je shvatio
da je oronuli muškarac pred njim veliki Ernest Shackleton, koji je na kraju
uspio.“
„Možeš li vjerovati što su sve prošli samo kako bi preživjeli?“ pita Dawn
Celeste. „Kako je užasno zastrašujuće to putovanje. A opet zamišljam da je na
Antarktici bilo noći koje su bile prekrasne poput ovog jezera sada.“
„Vjerojatno.“
Sjede u tišini. Annabelle voli tišinu s Dawn Celeste, nema napetosti ni
očekivanja. Čini se da i djed Ed to voli. Annabelle čuje njegov gromki smijeh
kad Luke izvali neku foru. Djed je u čarapama i sandalama, okreće kobasice.
Tko bi to mislio, na ovom putovanju prešao je cijelu zemlju i
postao romantični heroj.
Ovo je teško reći, ali mora se nekome ispovjediti. Težak je to teret, a
postaje sve teži. „Osjećam da bih morala studirati srce.“
Dawn Celeste je pogleda. Malo se nagne naprijed u stolcu. „Studirati
srce?“
„Prije toga sam razmišljala studirati nešto što ima veze s fizikom, možda
astronomiju. Ali sad mislim da moram studirati srce. Kako ga popraviti. Da
možda postanem, ne znam, kardiokirurg, pretpostavljam... Zato što...“ Teško
je to izgovoriti. U redu je trčati preko cijele zemlje, držati govore i suočiti se
s Otimačem u sudnici, ali kad noću sklopi oči, još uvijek vidi Willa i njegove
roditelje. Vidi Tracie, plače i zuri u nju pogleda punog mržnje. Vidi Kat, koja
se nikad neće zaljubiti; i Bečku, Katinu sestru; i Patty, Katinu mamu, kako ju
je vidjela posljednji put, u QFC-u, izgledala je poput duha, izgledala je
uništeno dok je kupovala kutiju žitarica i smrznutu večeru.
„Mogu to razumjeti. Ali želiš li ti studirati srce i postati kardiokirurg?“

195
 Knjige.Club Books

„Ne znam. Ne. Ne zapravo. Samo si želim uzeti vremena i vidjeti što
želim.“
„Mislim da već studiraš srce. Mislim da ćeš nastaviti sa studijem srca,
Annabelle, bez obzira na to što radila.“

***

„Što misliš, što znači 'idemo prošetati uz jezero'?“ pita Annabelle Lukea,
koji sjedi kraj nje i pokušava nešto rezbariti džepnim nožićem. Gotovo je
mrak. Ali, nakon vrelih ljetnih dana, baš godi. Svježe je ovdje, na obali jezera
u kojem Annabelle moči prste.
„Jedan na brzaka, očito“, kaže Luke.
Udari ga.
„Smjestila si mi“, kaže.
„Možeš li vjerovati da mi je ostalo samo dvjesto dvadeset kilometara?
Devet dana?“
„Samo? Samo dvjesto dvadeset kilometara?“
„Bit ću gotova. Bit ću tamo.“ Tamo. U Washingtonu, gdje će, zahvaljujući
Oliviji, provesti tri dana na sastancima sa senatorima i članovima radne
skupine za prevenciju oružanog nasilja. „Pomisao na povratak kući izgleda
tako čudno.“
„Kladim se da je tako.“
„I što onda?“ Večeras puno razmišlja o tome.
„Na što misliš?“
„Mislim, hoću li te ikad vidjeti nakon toga?“
On odloži nožić i komad drveta. Pogleda je i ona pogleda njega i zna što
će se dogoditi. Što će se dogoditi? Ne. Ona nije pasivna sudionica koja samo
reagira. Ona bira, stavlja u pogon. Dlanovi joj se počinju znojiti. Iznenada,
nervozna, poželi tapkati palcem po prstima. Hoće li joj poljubac ikad više biti
jednostavan? Je li poljubac ikad ikome jednostavan? Svaki poljubac je priča.
A priče imaju prije, poslije i... dobro, dovraga, više od ičega priče se odvijaju,
zar ne, pa se ona nagne, kao i on. Poljubac je sjajan i nježan i miriše na još, ali
najbolji dio je što je most tako sigurno i slatko prijeđen da ga ona ponovno
želi prijeći. „Definitivno hoćeš, sve dokle želiš.“
„Želim.“
Drže se za ruke. Nožnim prstima crta krugove u vodi.
„Ja ću biti u novom stanu u Portlandu, studirati. Ti ćeš biti u Seattleu,
raditi što god bude iduće. Dvjesto osamdeset kilometara između nas. Nakon
četiri tisuće tristo pedeset kilometara, to ne izgleda kao neka udaljenost.“

196
 Knjige.Club Books

„Provjerio si?“
„A-ha.“
„Ne očekuješ od mene da trčim, zar ne? Možda nikad više neću poželjeti
obuti tenisice.“
„Imam kamionet. Imam šator i vreće za spavanje. Razmišljam o noćima
poput ove.“
Kako ovdje dobro miriše. Nebo je crno i svjetlucavo, a jezero je
namreškana blizanka neba. „Volim noći poput ove.“
„Nacionalna šuma Olympic. Želim ti pokazati vučje stablo koje sam
jednom tamo vidio.“
„Vučje stablo? Baš.“ Ona misli da izmišlja.
„Ne! Stvarno postoji. Fenomenalna stvar. Prirodna, baš kako voliš. Vučje
stablo nastaje kad ostane posve samo. Oko njega je sve uništeno, požarom ili
drugom prirodnom katastrofom... Jedino je preživjelo. Posve je samo i bude
jako oštećeno, obično od udara munje. Trebalo bi biti mrtvo. Izgorjeti.
Nestati. Možeš vidjeti da je u prošlosti bilo oštećeno. Naginje se od vjetra jer
nema zaklona. Veće mu se grane odlome nakon ledenih oluja. Ta su stabla,
kažem ti, čvornata i polomljena, izvijena u fantastične oblike.“
„Zvuči odvratno.“
„Odvratno? Nema šanse. Najljepša stvorenja koja si ikad vidjela. A skroz
na vrhu, tamo gore, bliže suncu, rastu nove grane.“
„Opa.“
„A-ha. Najljepša vrsta ljepote.“
„Vjerujem ti na riječ. O, čovječe. Komarci.“ Pljesne se po ruci. „Moramo
krenuti.“
„Čekaj. Imam nešto za tebe.“ Daje joj komadić drveta.
Ona se smije. „Rakunsko govno ljubavi?“
„Ne znam. Zapravo nema uši, rep, čak ni glavu, pa bi možda moralo biti
samo govno ljubavi.“
Slatki poljubac; govno ljubavi. Annabelleino srce se puni. Osjeća kako se
guši. Toliko je dobrog ovdje da je boli. „Ovo je jedna od najboljih stvari koju
mi je itko ikad dao“, kaže nježno.
I misli tako. I Luke misli da je tako pa sklapa ruke oko nje i privlači je k
sebi.

197
 Knjige.Club Books

P ostoje pjesme o srcu i poezija o srcu, i legende o srcu i činjenice o srcu.

I, to je istina - srce pjeva, govori i pripovijeda svoju priču. Zna se točna
kilometraža arterija; zna se točna sila njegovog kucanja. Ali, srce je i
tiho. I tajanstveno. Nitko zapravo ne zna kako nastaviti nakon što je
slomljeno.
Kako se to dogodi?
Nemam pojma.
Kako izdržimo?
Nemam blage veze.
Ono što Annabelle sad zna: Riječ kuraž dolazi od latinske riječi cor, što
znači srce. Dum-dum srca vodi do idućeg dum-duma. Jedan korak vodi do
drugog. Idemo naprijed. Ponekad protiv naše volje, ponekad unatoč svemu,
ali idemo naprijed. Prešli smo ledenjak, mračnu zemlju tuge. Otišli smo do
vanjskih rubova naše atmosfere i vratili se. Ledenjak i mračna zemlja tuge
bit će uvijek iza nas. Atmosfera će uvijek biti oko i iznad nas. Sve ćemo osjetiti
kao prisutnost. Što se dogodilo bit će vjetar protiv kojeg guramo i sila
koja pokreće, bit će svjetionik u mećavi, bit će pogrešno skretanje. Put preko
ledenjaka i kroz mračnu zemlju tuge vijugav je i opasan, ali ponekad i
predivan. Putovanje preko zadnjih rubova svemira zastrašujuće je i
nemoguće, ali ponekad zadivljujuće. Bez obzira na sve - koraci i dum-dum
srca guraju nas naprijed.
Annabelle to osjeća upravo sad, ovog trenutka - udaranje srca u grudima,
stopala koja je nose naprijed. Dok je Loretta navodi oko Dupont Circlea i
Avenijom Massachusetts, Annabelle osjeća vjetar, silu, svjetlo svjetionika,
povijest, priču, iscrpljenost, tugu, ali i trijumf uspjeha.
Samo nastavi. Još samo malo, kaže Kat ili je to antarktički vjetar, šapat
svemira ili možda nalet vjetra kroz grane njezinog vlastitog vučjeg stabla.
Loretta joj na Scott Circleu kaže da se drži desno. Annabelle trči niz
Šesnaestu ulicu. Srce joj galopira. Zna koja je to ulica: zadnja. I zna što je na
kraju te ulice.
Moj Bože, ne može vjerovati. Kamo god pogleda, vidi razglednicu sa
slikom da je sada i ovdje stvarno. Srce joj ide milijun na sat, a stopala lete.

198
 Knjige.Club Books

Zaboravila je stalnu bol u peti i koljenu. Nema pojma kako izgleda; njezino
malo, mršavo ja u crvenom topu klizi naprijed, rep joj još uvijek
poskakuje, usne su joj ispucale, a koža posve preplanula nakon svih tih dugih
tjedana na suncu.
Fokusira se samo na ono ispred, i evo ga: trg Lafayette, President's Park.
Spomenik je to u središtu četverokuta od prekrasnog crvenog cvijeća.
Predsjednik Andrew Jackson na konju. Konj se propeo na stražnje noge.
Andrew Jackson podiže obod šešira u zrak.
Iza njega Annabelle može vidjeti Bijelu kuću. Iznenađujuće je slična
Bijeloj kući s fotografija, ali veća i življa, a iza nje je poznati vrh
Washingtonovog spomenika, iznenađujuće nalik Washingtonovom
spomeniku iz knjiga. Koža na rukama joj se ježi.
Uspjela je. Njezino srce i noge dovele su je na ovo novo mjesto.
Sad čuje i navijanje. Ajde, Annabelle, ajde! Uspjela si! Ajmo, Annabelle!
Skandiraju njezino ime. A-nna-belle! A-nna-belle! A-nna-belle! Vidi ih - svoje
ljude, obitelj. Njezin tim. S njima je i mala gomila s obje strane ceste. Svi nose
crveno, mašu i skaču.
Sad galopira i Malcolm. Njezin Malcolm. Ne može si pomoći. Potrčao je
punom brzinom, kvrgava mu koljena pumpaju poput klipova, stražnja strana
majice kratkih rukava leti za njim. Zaletio se u nju poput obrambenog igrača
američkog nogometa. Podiže ga. Sad je već velik skoro kao ona; jako je
narastao posljednjih mjeseci. Ali, još uvijek je njezin mali brat, pa ga diže i
nekako nosi, u najneobičnijem prelasku ciljne linije, s njegovom guzom koja
joj doslovno visi do koljena, ali to je najbolji finiš jer joj je on pomagač broj
jedan.
Tu je i transparent, i o, velik je, i opa, mama će oči isplakati... kao i djed
Ed. Skinuo je naočale i trlja oči, ali to je i njegova pobjeda. Koliko je toga
prošao s njom. Tako puno dana, noći i kilometara u kamperu, samo njih
dvoje. Toliko limenki inćuna, toliko motornih pila hrkanja, toliko
nježnih ponuda bočica s vodom i čistih čarapa. Toliko tihe,
staračke prisutnosti i glasnog, staračkog ohrabrivanja. Usred vike i navijanja
pada mu u naručje.
„Bella Luna“, kaže.
„Djede. Hvala ti, djede.“
„Hvala tebi, Bella Luna. Hvala ti što si izdržala, mia cara.“ „Hvala Bogu“,
kaže Gina. Da, i njemu također. Hvala svima. Hvala svetom Kristoforu,
zaštitniku putnika, čuvaru od oluja, iznenadne smrti i zubobolje. Hvala djedu
Edu, hvala mami, koja grabi Annabelle i čvrsto je steže, hvala Malcolmu i dr.
Mann, hvala čak i Carlu Walteru, kojeg Annabelle uoči u pozadini kako

199
 Knjige.Club Books

fotografira. Hvala Dawn Celeste i Lukeu, koji je grli i podiže s tla. „Uspjela si
Annabelle. Uspjela si!“
„Dušo“, kaže Dawn Celeste obraza rumenih od sreće. „Ti si prvakinja!
Velika, prokleta prvakinja!“
Hvala Zachu i Oliviji, koji je grle. Svi je grle, stežu i podižu. Stopala joj se
odvajaju od tla dok je Zach uzima u ruke.
„Ti si jebeni heroji“ kaže Zach. Suze mu liju niz obraze.
„Ti si.“ Privije Zacha uz sebe. Toliko su tog zajedno prošli. Kao i Olivia i
ona, kao i svi koju su bili tamo one noći. Nevjerojatno je sparno. Sve osjeća
intenzivnije. Moj Bože, drago joj je što je ovdje. Drago joj je što su je srce i
noge nosili naprijed kako bi sve ovo osjetila.
„Vidiš tamo? Novinari“, kaže Olivia. Istina je. Ljudi je fotografiraju. Tu je
i novinarski kombi sa satelitskim tanjurom na vrhu. „Danisha Prince“, čita
Olivia iz svog notesa, kojeg je izvukla iz ruksaka. „Iz Washington Posta. Rado
će popričati s tobom čim uhvatiš zraka.“
„Olivia, ti si čudo“, kaže Annabelle. „Pogledaj što si učinila.“
„Pogledaj što si ti učinila!“ Olivijine oči blistaju od suza.
Gina joj daje bočicu vode i Annabelle pije. To je najukusnija voda koju je
ikad popila. Ljudi joj čestitaju. Stranci. Drmaju joj ramena, tapšaju je po
leđima i pitaju kako se osjeća. Teško je sve to shvatiti. Posvuda su majice Run
for a Cause. Hvala i onima koji su je podržavali. Teti Angie i tetku Patu,
i bivšim šefovima, Claire i Thomasu, i ljudima iz Sunnysidea; njezinim
profesorima iz Roosevelta, prijateljima i njihovim roditeljima, bivšim
susjedima i tolikim ljudima koje ni ne poznaje. Gina podiže Malcolma u zrak
i vrti ga ukrug.
„Tako sam jebeno sretna“, kaže Gina.
„Dvadeset i pet centi, mama!“ viče Malcolm.
Što osjeća osim krivnje?
Radost. Osjeća radost.

Noge je nose dalje i srce joj dum-duma te noći na slavljeničkoj večeri u

Morelli'su, gdje je čeka iznenađenje. Tata je upravo doletio iz Bostona. Nosi
svečanu košulju i traperice pa izgleda kao tata, a ne kao Taj Gad Otac
Anthony. Možda izgleda kao tata jer se tako ponaša, s porukama, pozivima
i podrškom. Stidljiv je. Čvrsto je grli. Miriše na njegov stari, uvijek isti sapun.
„Tako treba. Tako treba. Jako sam ponosan na tebe, Kikirikiću.“
Ošinuta je jer godinama nije čula to ime, ime kojim ju je zvao dok je bila
curica, ime koje je koristio kad bi mu donijela svjedodžbu kako bi joj se divio,
kad su vježbali slovkanje, kad je navijao za nju dok je trčala oko dvorišta, a

200
 Knjige.Club Books

on joj mjerio vrijeme štopericom. I ona njega zagrli. Kad se razdvoje, drži joj
ruke i gleda u oči, a ona gleda njega i vide se. Ima taj osjećaj, da se stvarno
vide, a ona je i Kikiriki i mlada žena kakva je sad, dok je on mladi tata koji
kosi travu, čovjek koji je pogriješio i pokušava biti bolji. Ljubi je u obraz.
Sjeda na kraj stola uz Dawn Celeste i Malcolma. Pohvaljuje konobara zbog
mostacciolija. Možda je ovo početak nečega.
Idućeg dana noge je vuku naprijed i srce joj dum-duma dok hoda crvenim
tepihom po hodnicima Kongresa SAD-a. Žestoko dum-duma. Traje sjednica
Senata i susreće se sa svojim senatorom iz države Washington, koji poziva
Annabelle da u veljači dođe na govor o stanju nacije. Fotografiraju je. Susreće
se i sa zastupnicima iz Oregona i Kalifornije prije nego je povedu na južnu
stranu Kongresa, gdje razgovara s predsjednikom i potpredsjednikom radne
skupine za prevenciju oružanog nasilja, koji je također pozivaju da, kao
panelistica, govori na njihovom forumu u prosincu. Idući dan je sa skupinom
studenata sa Sveučilišta George Washington. Annabelle misli da to ne može.
Djed Ed je gura van. Prilazi previsokom mikrofonu. Lica je gledaju, ona gleda
njih, a zatim je iskrena. Sjeća se da svi imaju priču. Da su i ljudi u publici
vjerojatno doživjeli tugu, zbunjenost i bespomoćnost.
Noge joj idu dalje i srce dum-duma tri dana kasnije dok. hoda prema
avionu. Luke, Zach i Olivia već su otišli, djed Ed i Dawn Celeste vraćaju se u
kamperu obilaznim putem, preko svakog nacionalnog parka koji mogu
zahvatiti do početka suđenja, a Annabelle leti kući. Gina i Malcolm sjede kraj
nje. Gina čita plastificiranu stranicu o izlazima u nuždi. Annabelle sklapa oči
i osjeća polijetanje.
Noge joj idu naprijed i srce dum-duma dok te noći ulazi u sobu. Boji se
svoje kuće i svoje sobe. Boji se da će se preobraziti u djevojku kakva je bila.
Ali, ne. Bit joj skakuće oko nogu u radosnom sjedinjenju pa ga ljubi, pritišće
jastuk na lice i njuši njegovu prekrasnu poznatost, ali još je uvijek Annabelle
Agnelli koja je trčala preko cijele zemlje.
Još je uvijek ista ta Annabelle i idućeg tjedna dok ulazi u ured tužitelja
Setha Greggoryja. Noge joj idu naprijed i srce joj dum-duma čak i kad udari
antarktički vjetar. Odlučno hoda preko ledenjaka dok joj se udovi smrzavaju.
Na trepavicama joj nastaju kristali, ili je to samo vlaga od suza. Seth Greggory
je odlučan, ali nježan. Prži je, kao što će je pržiti i Otimačev branitelj. Donosi
joj kavu. Donosi kavu Gini. Počinju ispočetka. Pa opet. Mora se podsjetiti -
koliko god on i ovo bilo zastrašujuće, Seth Greggory je na njezinoj strani. Član
je tima Izdržljivost.
Annabelleine noge idu dalje i srce joj dum-duma, dum-du-ma, DUM-
DUMA tri tjedna kasnije dok ulazi u sudnicu. Sjeća se mišića u listovima i
snage u bedrima, sjeća se i vreline farmi, planinskih obronaka i kilometara i
kilometara koje je prošla. Sjeća se vlastite snage. Trudi se, jer tu su mu

201
 Knjige.Club Books

roditelji, Nadine i Gavin, a evo i njega, Otimača: drukčija frizura, u odijelu je

s kravatom i, blagi Bože, blagi Bože, to je kravata koju je nosio na Zimskom
balu i to je užasno, strašno, ali Annabelle ga gleda. Gleda ravno u njega i
odgovara na pitanja o njemu iako je mikrofon previsoko i cijelo jutro povraća
od stresa. Izgovara imena ljudi koje je voljela. Kat Klein. Will MacEvans. I
gleda ravno u Otimača, ravno u njega jer nije pobijedio. Mora znati da nije
pobijedio. Njezino srce jest - jer nastavlja kucati, jer je preživjelo unatoč
tome koliko je bilo uništeno - pobijedilo je.
„Što ćemo za večeru“, pita Gina dok se vraćaju u auto nakon što je završio
užas Annabelleinog dvodnevnog svjedočenja. Djed već juri kući nazvati
Dawn Celeste i prenijeti joj detalje. Samo su njih troje.
„Dick's“, kaže Annabelle.
„Stvarno?“
„Stvarno.“
Voze na sjever. Tamo je narančasti Dick'sov znak, vrti se na vrhu jarbola.
Naručuju burgere i pomfrit.
„Nećeš opet krenuti, zar ne?“ pita Gina.
„Hnunm. Koljeno mi je bolje...“
„Odlično. Idem i ja“, kaže Malcolm.
Gina oboje nježno lupi. „Mrzim kad se urotite.“
Jedu u autu. Annabelle obožava jesti u autu. Vani je red kupaca koji
naručuju hranu.
Zrak miriše na dolazak jeseni i pomfrit. Nema pijanih frajera koji je
pokušavaju zgrabiti. Samo ljudi sa svojim pričama, čekaju večeru.
Mišići u Annabelleinim nogama i rukama opet su tvrdi poput kamena.
Glas joj se još uvijek diže ispod površine, gdje je bio tako dugo. Ali, noge su
joj ukopane. Srce joj još uvijek kuca u prsima.
„Šteta što Bit nije ovdje. On voli pomfrit“, kaže Malcolm.
„Iako prdi Od njega“, kaže Gina.
„Annabelle, mogao bi ti sjediti u krilu“, kaže Malcolm.
„Non mi rompere i marom“, kaže Annabelle. Naravno, naučila je to od
djeda.
Prijevod: Prestani dosađivati. Doslovni prijevod: Ne lomi mi kestenje.

Noge joj idu dalje i srce dum-duma kad još jednom mora vidjeti Otimača,
na čitanju presude. Ne gleda ga dok daje iskaz. Gleda suca Samuelsa dok
opisuje načine kojima joj je srce slomljeno. Govori o njegovim rasutim
komadićima, kako je sve moralo nastaviti kucati, unatoč tome što je
bilo uništeno. Priziva snagu i gnjev iz kilometara, trčanja preko cijele zemlje
202
 Knjige.Club Books

i ljudi koje je upoznala. To je najteža stvar koju je ikad učinila, teža od trčanja
4 345 kilometara. Iscrpljena je i potrošena kad sjedne. Čak su joj i prsti
preumorni za tapkanje. Kad Gina omota ruke oko nje, Annabelle sklopi oči i
sjeti se VVillovih ruku koje su je tako grlile. Ležali su na dekici na Green
Lakeu jednog proljetnog dana, glava joj je počivala na njegovim prsima i
mogla je čuti njegovo srce kako grmi. Plače kad sudac osudi Otimača -
Daniela Wainwrighta - na dvije uzastopne doživotne kazne zatvora.

***

Noge joj idu naprijed i srce dum-duma dok hoda šumskom stazom.
Siječanj je, novo godišnje doba, nova godina. Hladno je. Nije hladno kao u
Izdržljivosti, nije antarktička hladnoća, ali je ledeno, divna hladnoća od koje
pomodriš. Udahne je. Pluća kažu: 'Hvala ti'. Mišići su joj sretni što su opet na
otvorenom. Počela je puno vremena provoditi u zatvorenom, u razredima i
predavaonicama, u malom uredu u novom stanu, koji dijeli s Olivijom. Imaju
puno posla. Trebaju razgovarati s puno ljudi. Sad si sama popravlja mikrofon
prije govora. Sad gleda lica ljudi u publici, kao što i oni gledaju njeno.
Ali, danas je popodne šume i vlažne zemlje. U prirodi joj se tjeskoba
odmara, odahne s olakšanjem. Otkad joj je tijelo zacijelilo, opet trči kratke
dnevne dionice i u dobroj je formi. Luke, pa... on je druga priča.
„Uspori. Malo. Molim te. Annabelle“, stenje.
„Jedva ga čekam vidjeti.“
„Bit će tamo i ako usporimo. Grčevi mi imaju grčeve.“
Evo čistine. Zaustavljaju se.
„Voila“, stenje Luke.
O, to vučje stablo je baš ružno. Ni primisli ljepote. Niska, debela, čvornata
zvijer, sama na širokom prostoru otvorene šume.
„Gledaj tamo. Vidiš gdje je udarila munja.“ Pokazuje Luke.
Vidi. Upečatljiva crna udubina, znak užasnog trenutka u tom životu.
„O, opa“, kaže Annabelle.
„Ali gledaj. Pogledaj gore.“
Na vrhu izbijaju nove mladice. Zima je i nema lišća, ali očito je još uvijek
živo. „Izgleda kao Malcolm nakon što ga mama ošiša.“
Ne. Zapravo je zapanjujuće. Bože, voli znanost i prirodu. Stablo je
uništeno, ali nije uništeno. Ukorijenjeno je, unatoč olujama i ledu. Nema
pravih riječi za to, pa šuti neko vrijeme, gleda sa strahopoštovanjem i
divljenjem.
„Rekao sam ti. Prekrasno je, zar ne?“

203
 Knjige.Club Books

Annabelle Agnelli podiže pogled, iznad stabla, u zimsko plavo nebo.

Zamišlja da može vidjeti 4 345 kilometara duboko u atmosferu. Zamišlja da
se njena ljubav može uzdići još više, puno više, sve do svemira, do
nedohvatljivih mjesta i dohvatljivih ljudi. Kat. Will. Dahom stvara oblake u
zraku.
Postaje hladno. Još je hladnije kad stojiš u mjestu. Luke skuplja šake oko
usta i izdiše toplinu u njih. „Ledeno je. Spremna za polazak?“ pita.
Mrzli vjetar gura i oči su joj suzne, ali još je puno predivnih stvari koje
mora vidjeti.
„Spremna sam“, kaže ona.

204
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

Nemam dovoljno riječi kojima bih zahvalila Michaelu Bourretu iz Dystela,

Godericha & Bourreta. Vaša prisutnost u mom životu i radu doslovno
preobražava. Jako sam sretna i zahvalna što ste sa mnom na ovom putovanju.
I Liesai Abrams - Vaša podrška, vizija i siguran oslonac znače više nego što
mogu reći. Osjećam iznimno strahopoštovanje prema vašoj inteligenciji,
strasti i predanosti, kako knjigama tako i temama koje puno znače našim
čitateljima. Hvala vam. Šalimo se da imamo tim iz snova, ali to je istina -
imamo.
Ne može se drukčije reći - objavljivanje knjiga je užitak. Zahvaljujem
svima od navedenih na srcu, posvećenosti i talentu koje ste uložili u mene:
Jon Anderson, Mara Anastas, Chriscynethia Floyd, Lauren Hoffman, Caitlin
Sweeney, Anna Jarzab, Michelle Leo, Anthony Parisi, Sarah
Woodruff, Katherine Devendorf, Elizabeth Mims, Rebecca Vitkus,
Sara Berko, Christina Pecorale, Leah Hays, Victor lannone, Christine Foye.
Neki od nas zajedno smo radili na već puno knjiga. Hvala vam što ste moja
izdavačka obitelj.
Puno ljubavi i zahvala, kao i uvijek, ide mojoj obitelji. I književnoj
zajednici Seattlea, posebno mojim prijateljima i kolegama iz književnog
kolektiva Seattle7Writers. Hvala, ljudi, što ste pleme srodnih duša i uvijek ste
tu s rijetkim i specifičnim razumijevanjem.
I ovog puta - posebno hvala mojim čitateljima. Dijelili ste moje priče,
pratili svaku knjigu, pružali ljubav i uzbuđenje, a neki ste čak djeci dali imena
prema mojim likovima. Uvijek me - svakodnevno - na ovaj ili onaj način
podsjećate da ste tu. Hvala što donosite smisao.

:
.

205