1

Naslov izvornika:
The Gift of Cockleberry Bay

Nicola
May

Dar iz
Cockleberry
Baya
s engleskoga prevela
Ana Knežević

v|b|z ZAGREB
2022.

2
 Mojoj obitelji

3
 Zar Mjesec koji u pjesnikov genij toči svoju svjetlost
nije isti onaj Mjesec koji plimom i osekom uzbibava mora?
Halil Džubran

4
 PROLOG

„Rosa, Rosa, moraš smjesta doći.“ Jacobov je glas bio ispunjen panikom.
„Što je bilo? Gdje si?“
„Na katu iznad pivnice. Vojvotkinja samo što se nije oštenila. Mislim, gledao
sam ja par epizoda serije Zovite babicu, ali moje primaljske sposobnosti veoma
su ograničene. Trebam te!“
Rosa je zatresla svojim tamnosmeđim uvojcima, pa kroz smijeh odgovorila:
„Jacobe, sve je u redu. Vojvotkinja će znati što joj je činiti.“
Potom je, začuvši njegovo i pseće isprekidano dahtanje s druge strane linije,
rekla: „Stižem.“ Rekla je svom jazavčaru, Hot-Dogu, da bude dobar, pa izašla iz
svoga dućana i zalupila vratima za sobom.
Rosa je tako brzo hodala uzbrdo da gotovo nije primijetila svoju majku kako
joj maše iz kućice Seaspray. Mary Cobb je istrčala, odjevena u uniformu iz
samoposluge, spremna za svoju smjenu.
„Mila, baš sam krenula na posao, ali trebam te na minutu, može?“
„Nažalost, ne može. Vojvotkinja samo što se nije oštenila, a Jacob zvuči kao
da se on sam porađa.“
Mary je coknula. „On je prava kraljica drame.“
Rosa se nasmijala. „Jest, i on će to prvi priznati. Moram ići... ali, je li sve u
redu?“
„Sve je u redu, osim prognoze vremena. Nisi čula? Stiže velika oluja. Moguće
je da se valovi preliju preko rive. Tebi i Sari možda će trebati vreće s pijeskom da
zaštitite kafić.“
„Oluja u srpnju? I to tako velika... zar zbilja?“
„Osobno, jedva čekam. Dosta mi je ove proklete sparine. Jedva dišem.“ Mary
je posegnula za inhalatorom koji je nosila u džepu pregače i protresla ga. „Merlin,
taj ludi mačak, trči po dvorištu u krugovima, a on uvijek zna kad stiže promjena
vremena.“
„U redu. Spustit ću se do plaže i provjeriti sa Sarom kako ćemo zaštititi kafić,
ali ne mogu dok ne pomognem da te malene kobasičice dođu na svijet.“ Rosa se
okrenula da ode.

5
 „Uskoro će te svi smatrati seoskom babicom, s obzirom na to da si pomogla
donijeti na svijet i Titchinog Thea!“ Mary je viknula za njom, a iznenadan je nalet
vjetra prenio njezine riječi preko krovova Cockleberry Baya.
Dok se Rosa nastavila uspinjati na brdo, Ritchie Rogers pribijao je daske na
izlog svoje zalogajnice.
„Jutro, Rosa“, pozdravio ju je mladi muškarac s vrha ljestava. „Bit će žestoka
oluja. Prošli put takvo nam je nevrijeme razbilo cijeli izlog. Bilo je zbilja opasno...
hvala Bogu da nitko nije nastradao.“
„Stvarno? To se čini nemogućim na ovako sunčan dan.“
„Da. Vi gradski mekušci niste nikada iskusili pravu morsku oluju.“ Nasmijao
se. „Vidjet ćeš...“
„Upravo sam na putu prema Jacobu, da mu stavim vlažan ručnik na čelo. Sav
je uznemiren, stižu štenci.“
„Oh, uzbudljivo. Reći ću Titch. Bit će izvan sebe od sreće.“
„Dakle, vi ste i dalje zainteresirani uzeti jednoga?“
„Takav je plan.“
Kada je Rosa stigla do pivnice Lobster Pot, snažan nalet vjetra prohujao je
uskom ulicom i sasvim joj podigao haljinu, tako da su na vidjelo sijevnule gaćice.
Jacob ju je ugledao s prozora na katu, pa je požurio u prizemlje da je dočeka.
Stavio je ruku na čelo hineći užasnutost. „Kao da mi nije dovoljno što se moram
baviti kujinim okotom, a sad sam još dobio uvid u tvoje donje rublje.“
Rosa se nasmijala. „Hajde, djedice, obavimo to.“
Krenuli su unutra, a zgodni je četrdesetogodišnji pivničar uvrijeđeno
uzviknuo: „Kako se usuđuješ!“

6
 PRVO POGLAVLJE

Rosa je jedva čula svoju prijateljicu Saru, suvlasnicu Caféa Rosa, nekoć kafića
Kava, čaj i more. Valovi su se razbijali o obalu, a od teške kiše što je upravo
počela udarati o ostakljenu fasadu kafića nije mogla razabrati što joj govori, iako
su stajale jedna nasuprot drugoj. Silina vjetra već je isprala jedno slovo vanjskog
natpisa.
„Tako mi je drago što si tu“, zahvalno reče Sara. „Nikada nisam doživjela
ovakvu oluju.“
„Znam“, Rosa je kimnula. „I tako je brzo došla. Nevjerojatno! Naravno, kad
trebaš dečke, oni nestanu negdje na terenu za golf. Ne mogu dobiti Josha, mobitel
mu je isključen.“
„U redu je. Uspjela sam dobiti Aleca; pokušat će pribaviti vreće s pijeskom
na povratku. Rekao je da su doslovce trčali u automobil kao djeca kad je sijevnula
prva munja.“
Iako su bila tek četiri sata poslijepodne, na ljetni dan, nebo se gotovo potpuno
smračilo. Sara je zacviljela kad je impresivna rašlja munje, koja kao da je plesala
po zlokobno crnom obzoru, potpuno osvijetlila kafić. Ubrzo je odjeknula
snažna grmljavina od koje se cijeli drveni objekt zatresao.
„Nastojala sam biti smirena kada sam gostima predložila da se polako zapute
svojim kućama jer sam morala zakucati prozore daskama, ali oduvijek se plašim
oluja? Sara je zadrhtala. „Čak je i meteorolog u emisiji South Cliffs Today
zakriještao na prvi bljesak munje. Ne znam zašto na lice mjesta šalju te jadne
reportere koji onda stoje na pljusku, ili usred uragana, ili oluje. Mogli bi se
slobodno javljati i iz zatvorenih prostora. Nego, skrenula sam s teme?
„Nema niš’ strašnije nego kad Majka Priroda pokaže svoju mračnu stranu.“
Rosa je rekla majčinim devonskim naglaskom, pa se stala osvrtati uokolo da vidi
što će sve morati spašavati u slučaju visoke plime.
Još uvijek nije mogla vjerovati da je njezin divni suprug Josh investirao u
partnerstvo sa Sarom, tako da je uz posao u svom malom dućanu, koji je
naslijedila prije samo osamnaest mjeseci od tajanstvenog dobročinitelja, za
kojega se ispostavilo da je bio njezin pradjed Ned, ovdje mogla raditi na pola
radnog vremena.

7
 „Gdje je Hot?“ Sara je zaškiljila. „Nazvala sam Titch da ga pokupi; iako, ne
brinem se ja za Hota, već za njegovu krznenu curu koja se baš trebala ošteniti kad
si me nazvala. Ostavila sam Jacoba i Raffa uz videolekciju na YouTubeu o okotu
jazavčara, dok sam nastojala Ružnoga i Ponga zadržati podalje od apartmana za
rodilju. Veterinarka Vicki imala je drugi hitan slučaj.“
„Mogu misliti kakva je to bila panika“, reče Sara.
„Hvala nebesima da je Raff bio ondje; on je smirena polovica tog para. On će
se za sve pobrinuti. Guglala sam što bi se trenutačno trebalo događati i čini se da
sve ide svojim prirodnim tijekom.“
Rosa je provjerila je li crveno-bijela cerada kafića bila čvrsto svezana i jesu li
svi kuhinjski aparati bili ugašeni i pospremljeni. Maknula je lučice sa svih stolova
i pospremila knjige s police Pročitaj me, zamijeni me, nadopuni me u nekoliko
kutija, pa ih stavila na škrinju za sladoled.
„U redu, što ćemo sada?“ upitala je Sara dok je praznila perilicu za posuđe.
„Dovrši to, pa ćemo za početak poslagati stolice na stolove.“ Rosa je često
znala biti veoma mudra za svojih dvadeset i sedam godina. „Možeš li ponovno
nazvati svoga Aleca i vidjeti mogu li njih dvojica usput donijeti kakve cigle ili
betonske blokove da možemo podići kuhinjske aparate s razine poda?“ Zazvonio
joj je mobitel, a ona je dobacila: „Zaboravi, evo upravo me Josh zove.“
Glas njezina supruga bio je zabrinut. „Ne mogu vjerovati što se događa.
Ljubavi, jeste li obje dobro?“
„Da, dobro smo... Jeste li daleko?“
„Upravo je u tome stvar: stablo se srušilo gore na vrhu brda kod garaže, tako
da ćemo sada morati ostaviti auto i krenuti pješice. Što znači, ništa od vreća s
pijeskom. Nadolazi li plima?“
Sara je ponovno vrisnula kada je još jedan prasak grmljavine protutnjao
nebom. Potom je viknula: „Upomoć! Voda prodire! Rosa, bojim se.“
„Čuo sam to“, Josh je počeo paničariti. „Rosa, izlazite smjesta van i trčite
uzbrdo. Štetu ćemo nadoknaditi, ali vas ste dvije neprocjenjive. Je li Hot na
sigurnom?“
„Da, Josh, on je s Titch. Ne brini se, upravo odlazimo... Vidimo se kod kuće.
I ti se čuvaj.“
Sada se oko njihovih nogu uzburkala mutna voda, poput pobjesnjele zmije
koja napada svoje protivnike. Tada je, uz još jedan svemoćan bljesak munje,
nestalo svjetla u kafiću i ovoga su puta obje žene vrisnule.
„Rosa, idemo.“ Čvrsto se uhvativši za ruke, probile su se do vrata i gurnule
ih. Vani je more zaglušujuće tutnjalo, a valovi i kiša zapljuskivali su ih poput
kamenčića. Čak su i galebovi pametno odletjeli dublje na kopno.

8
 Sretne što su se dočepale ceste i čvrstoga tla pod nogama, njih su se dvije sada
našle pred bujicom vode što se nevjerojatnom brzinom slijevala s brda, a s njom
se spuštala i neka žena koja ih je gotovo pomela dok se kotrljala nizbrdo.
„Stanite!“ povikala je Rosa. „Što to radite? Dolje je preopasno.“
„Moj četverogodišnji unuk!“ viknula joj je prestravljena žena, gotovo bez
daha. „On je dolje, ne zna plivati!“
„Što?! Hoćete reći da je na plaži?“
„Voda ga je odvukla nizbrdo.“
Rosa je bez oklijevanja bacila Sari svoju torbu i potrčala natrag prema moru
vičući: „Vi ostanite ovdje!“
„Rosa, ne!“ Viknula je Sara. „More je podivljalo. Trebamo pozvati obalnu
stražu.“
Rosa je trčala brže no ikada u životu. Stigavši do rive, pogledala je preko u
neobičnu tamu oluje, pogledom očajnički pretražujući gore, dolje i ispod valova.
Uočila je malenu glavu kako se ziba gore-dolje, pa je zgrabila plutaču s plaže i
bacila mu je pazeći da ga ne pogodi. Viknula je: „Uhvati se, maleni!“ Potom je,
ne pomišljajući na vlastitu sigurnost, duboko udahnula, popela se na zid i skočila
u podivljale, crne vode koje su joj već sezale do struka. Boreći se protiv struje,
stigla je do djeteta koje se utapalo, uhvatila se za njega i privezala ga za plutaču
kada ih je najednom poklopio golemi val. Snagom tijela, kao i uma, Rosa se držala
za dječaka i plutaču. Samim čudom uspjela je s njime izroniti ne udarivši o rivu i
potom se dočepati relativne sigurnosti parkirališta ispred Ship Inna. I ondje je
nadirala voda, ali za sada je dosezala tek do gležnja.
Mokra do kosti i teturajući, skinula je spasonosnu plutaču s djeteta i privinula
ga u naručje, dok se on davio i vrištao od straha, a zubi mu cvokotali do hladnoće
i šoka. „U redu je, maleni“, tješila ga je. „Baka stiže.“
U tom su trenutku Josh i Alec pojurili prema njoj. Naletjeli su na Saru gore
na brdu, a ona im je rekla što se dogodilo.
„Za Boga miloga, Rosa.“ Josh je bio izvan sebe ugledavši u kakvu je stanju
Rosa bila. Njezine su čvrste smeđe kovrče visjele poput štakorskih repova, ljetna
joj se haljina posve prilijepila uz sitnu figuru. U naručju je čvrsto stiskala
dječaka. Drhtala je poput lista na vjetru. Kad ih je novi nalet vjetra gotovo srušio,
uzeo je uplakanog dječaka i ragbijaškim ga pokretom dodao Alecu. Krupni je
muškarac spretno prebacio dječačića preko svoga širokog ramena, pa čvrsto
uhvatio njegovu, sada već histeričnu, baku za ruku. Ona se konačno bila uspjela
spustiti do plaže i gotovo kolabirala. Njihova je muka sretno završila zahvaljujući
Rosinoj brzoj reakciji i hrabrosti.
Josh je podigao suprugu, poput djeteta, u svoje sigurno, mišićavo, ragbijaško
naručje i nakratko je čvrsto stisnuo. Tada je uz povik: „Popnimo se na ovo brdo,
brzo!“ poveo pokislu, šokiranu skupinu kroz snažan pljusak prema sigurnosti
povišenog tla.

9
 DRUGO POGLAVLJE

Rosu su probudili krici galebova i njezin zgodni, visoki suprug koji se nalaktio u
krevetu i promatrao je. Jedna se zraka sunca probijala kroz prorez na zastorima
prozora u njihovoj spavaćoj sobi. Nakon vjenčanja odlučili su da će živjeti u
skromnom dvosobnom stanu iznad Rosina dućana. Rosi su se sviđali viktorijanski
detalji, ali Josh je inzistirao da se kupaonica boje avokada preuredi s modernim,
bijelim kupaonskim elementima, novim pločicama i podovima te da se i kuhinja
na katu uvede u dvadeset i prvo stoljeće modernim, sivim ormarićima i granitnom
radnom površinom, a stari su sudoper zamijenili perilicom za posuđe. Rosa je i
dalje voljela balkon na koji se izlazilo iz dnevne sobe i ustrajala je u tome da
zadrže staru ogradu; bio je to kompromis na koji je Josh rado pristao.
Iako je voljela živjeti tu, Rosa se poprilično veselila mogućnosti da se presele
u pitoreskni Polhampton, obližnji gradić, gdje bi imali prostraniju kuću, vrt i, kako
su se nadali, otvoren pogled na more. Također joj neće nedostajati stubište, koje
je bilo najstrmije na svijetu, i kojim se spuštalo izravno u dućan. Nije mogla
vjerovati da je njezin pradjed uspijevao tu živjeti sam, sve do svojih devedesetih.
Ponekad bi se, u nevjerici, prisjetila kako je još prije samo dva Božića živjela
u unajmljenoj sobi u Joshevoj kući u Whitechapelu, na londonskom East Endu. U
to je vrijeme imala malo novca, slabe izglede za zapošljavanje, a budućnost se
doimala veoma tmurnom - na to je još od djetinjstva bila navikla. Sada je, uz
udoban dom i vlastiti dućan, bila udana za Josha, koji je bio upravo divan i
smiješila im se svijetla budućnost. Svakoga se dana osjećala blagoslovljenom što
je mogla uživati u ljubavi i sigurnosti.
„Evo je“, nježno je rekao Josh. „Mala junakinja Cockleberry Baya.“
„Slatko.“ Promrsila je Rosa položivši ruku na zavoj na koljenu. „Znam da su
to samo masnice i ogrebotine, ali svejedno me vraški boli. No neću biti djetinjasta.
Dobro ti jutro, mužiću.“
Josh je okrznuo njezine usne svojima. „Čuj, bez obzira na to što više ne piješ,
svejedno se ne bi smjela upuštati u takve pothvate. Ne možeš skočiti u more u
onakvim vremenskim uvjetima.“
„Hej“, Rosa se djetinjasto izbacila donju usnicu. „Znaš, gospodine, nisam baš
imala vremena proučiti priručnik za zdravlje i sigurnost. A tebi se sviđa što više
ne pijem, zar ne?“

10
 Čvrsto ju je zagrlio. „Ljubavi moja. Nemoj biti osjetljiva. Znaš da mi se to
sviđa, ali samo zato što si ti mnogo sretnija kada te ne opsjeda demon alkohola.“
Poljubio ju je u tjeme. „Vraški te volim, Rosa Smith. Molim te, da me nisi više
tako plašila.“
Rosa se izvukla iz njegova zagrljaja i glasno zijevnula. „Kako je maleni? I
znaš li tko su oni bili?“
„Nemam pojma. Alec ih je odveo na sigurno. Pretpostavljam da su bili
turisti.“
Rosa je sjela. „Tako dakle. Hajde, moramo otići do kafića, procijeniti nastalu
štetu.“
„Nema žurbe. Što je, tu je. Danas je sunčan dan, što znači da se sve već počelo
sušiti.“
„Znaš mene, moram krenuti u akciju. Ne mogu vjerovati da sam klonula u
san, uz onakvo zavijanje vjetra. I onu kišurinu! Mislim da u Londonu nikada
nismo doživjeli takvu oluju.“
U tom je trenutku Hot dotrčao u spavaću sobu iz svoje košare u dnevnoj sobi.
Čuo je njihove glasove i znao da je zacijelo bilo vrijeme doručka. Josh se sagnuo
i podigao ga u krevet. „Evo naše kobasičice.“ Zagnjurio je lice u baršunasti
jazavčarev vrat i duboko udahnuo njegov miris. „Pazi na mamicu. Ozlijedila je
nogu.“ Hot se uskomešao oko njih i zalajao.
„Hajde, momče, nešto ćemo ti dati za doručak, pa idemo u šetnju, da pregledaš
svoje imanje.“ Na spomen riječi na S, Hot je počeo trčkarati u krugovima po
poplunu.
„Hej!“ Josh je zgrabio uzbuđenog psa i čvrsto ga stisnuo u naručju.
„Čekajte mene“, rekla je Rosa. „Samo sam se ogrebla kad sam udarila u rivu,
to je sve, a moram znati što se događa.“ Potom se ponovno srušila na jastuk.
„Moram priznati da sam ipak poprilično umorna.“
Josh je spustio Hota na pod i nježno položio ruku na Rosinu nadlakticu. „Nije
ni čudo. Mislim da si u stanju zakašnjelog šoka.“
Ding! Zazvonilo je zvonce na ulaznim vratima dućana, što je značilo da imaju
posjetitelja. Samo je dvoje ljudi, osim njih, imalo ključ.
„Rose? Josh? Jeste li budni? Dolazim gore.“ Devonski naglasak Titch
Whittaker zazvonio je s podnožja stuba. „Nadam se da niste goli.“
Devetnaestogodišnjakinja je uparadirala u sobu. Zbog svoje je kratke, plave
kose i golemih grudi pod uskom, crvenom majicom kratkih rukava izgledala
poput lika iz videoigre. Od trenutka kad su se upoznale u Ship Innu, kada je Rosa
tek bila stigla u Cockleberry, Titch je nikada nije nazvala pravim imenom i tako se
to ime zadržalo. Kao, uostalom, i njihovo čvrsto prijateljstvo.
„Baš sam ti vidjela mamu“, rekla je Rosi nakon što je Josh izveo Hota na
balkon da obavi nuždu. „Smjena joj je u samoposluzi do podne. Puno te

11
pozdravlja i kaže da će svratiti do tebe nakon posla. Dolje uz obalu šteta je, očito,
poprilična. Plaža je isto u totalnom neredu. Ako trebaš kakvu pomoć oko kafića,
doći ću kad mi ovdje završi smjena.“ Kada se Hot ponovno dogegao u sobu,
primila ga je u naručje i zagrlila, pa nastavila: „Opet je sunčano, tako da mislim
da će u dućanu biti prometno, pogotovo jer smo sada nabavili one napuhance u
obliku životinja. Labud mi je definitivno najdraži.“ Naglo je zastala, pa ispalila:
„Sranje, pa zaboravila sam ti reći najvažniju stvar...“ Ponestalo joj je daha.
„Polako, draga, eksplodirat ćeš.“ Rosa je iskočila iz kreveta, a Hot se
iskobeljao iz Titchina naručja.
„Nećeš vjerovati“, rekla je Titch važno. „Spomenuli su te jutros na radiju.“
Počela je govoriti poput spikerice koja čita vijesti. „‘Lokalna vlasnica dućana,
Rosa Smith, naša je junakinja dana nakon što je spasila dječaka iz Londona, koji
je s obitelji ovdje boravio na odmoru’. Ne mogu vjerovati da sam sve to
propustila. Theo je bio strahovito nemiran. Prepao se grmljavine, tako da je
njegov plač većinu noći nadglasao buku oluje.“ Otegnuto je zijevnula. „Prokleto
sam umorna. Onda, što se dogodilo?“
„Uvijek si govorila kako ćeš postati slavna.“ Josh je nježno bocnuo suprugu
u rebra dok je prolazila pokraj njega u svojoj kratkoj spavaćici.
„Draže bi mi bilo biti ozloglašena. Ma gle, Titch, nije to ništa posebno. Dječak
je upao u more; srećom je bila plima, pa se nije ozlijedio pri padu. Ja sam samo
uskočila za njim i uspjela ga zgrabiti prije nego što su ga valovi povukli.“
„Ti si službeno luda. Ali, svaka ti čast, Rose, i hvala Bogu da ti se ruka
oporavila, inače bi plivala ukrug, kao Nemo.“
Iako je to podsjetilo Rosu na dane dok je još pila, pa u pijanstvu pala sa
Zapadnih litica i ozbiljno ozlijedila ruku, ipak se nasmijala Titchinoj primjedbi.
„Sad će ti se i iz Gazette javiti za izjavu. Štoviše, napravit će priču na barem
šest stranica o oluji u Bayu i dramatičnoj akciji spašavanja. Mislim da bi ti mogli
i kakvu nagradu udijeliti.“ Titch je šmrcnula, pa rekla: „Dobro, idem ja otvoriti
dućan.“ Spustila se stubama pjevušeći „Tell Me Why I Don’t Like Mondays“ u
potpuno promašenom tonalitetu.
Razdragana se Rosa vratila u krevet i stisnula uz lijepo, toplo tijelo svoga
supruga, koji se i sam bio vratio pod pokrivače. Hot je prekinuo trenutak užitka
uzvrpoljivši se u podnožju kreveta i kratkim im lavežom poručio: „Dižite se iz
kreveta, gadovi, i izvedite me u šetnju.“
Rosa je spustila ruku pokraj kreveta kako bi je nestrpljivi psić liznuo,
zadovoljno se promeškoljila i sklopila oči, pa ih u trenutku otvorila kao ošinuta
munjom. „O, ne! Sranje!“
„Što je bilo, anđele?“
„Potpuno sam zaboravila na Jacoba i štence.“

12
 TREĆE POGLAVLJE

Prije nego što su se zaputili prema Lobster Potu kako bi vidjeli psiće koji su tek
došli na svijet, Josh i Rosa morali su pregledati stanje u kafiću. Kada su stigli na
plažu, imali su osjećaj da su u ratnoj zoni. Rosa nikada nije vidjela takvo što.
Oluja je nanijela toliko smeća da je mjesto bilo neprepoznatljivo. Zaprepastila ju
je količina plastičnih boca i ribarskih mreža zapletenih u morsku travu. U tom je
kaosu bilo i mrtvih riba i morskih ptica. Užasnuto je primijetila da su neke od
ptica i dalje bile žive, pa su se bacakale i kričale pokušavajući se osloboditi.
Srećom, ljudi u zelenim i bijelim majicama s nekakvim logom na prsima došli su
im pomoći.
Činilo se kao da se pola Cockleberry Baya spustilo na plažu, svi su nastojali
pomoći koliko su mogli. Neki su skupljali svekoliko smeće na hrpe, dok su ostali
dovlačili kante za smeće što ih je vjetar otpuhao posvuda po zaljevu, a kod Ship
Inna su raščišćavali staklo s prozora što su se razbili pod silinom oluje.
Sara je s vrata kafića pozdravila Josha i Rosu i pustila ih unutra.
„Kako si, mila?“ upitala je Rosu zagrlivši najprije nju, a potom i Josha. „Ne
mogu vjerovati koliko si bila hrabra. Ja se ne bih usudila učiniti to što si ti učinila.“
Saru je mnogo puta do sada zadivila Rosina snaga i odlučnost. Pretpostavljala je
da ju takvom učinilo teško odrastanje po dječjim domovima i udomiteljskih
obiteljima. Manje plemenita osoba hvalila bi se na sva usta nakon skoka u
turbulentno more i spašavanja djeteta, ali ne i Rosa.
„Dobro sam... ogrebla sam koljeno i malo sam umorna, ali to je sve.“ Tiho je
prostenjala. „Boli me što vidim toliko onečišćenje okoliša. Kako uopće sva ta
plastika završi u našim vodama?“
„To je dobro pitanje.“ Sara je opasala svoju svjetložutu pregaču. „Ali, kada
bismo se svi pojedinačno potrudili da nešto učinimo, i to bi, rekla bih, bio barem
nekakav početak. Moramo prestati koristiti plastiku za sve. Čak sam neki dan
vidjela reklamu za četkice za zube od bambusa.“
Rosa je kimnula i turobno se zagledala van. „Što to činimo planetu?“
uzdahnula je.
Sara je pokupila plastificirane jelovnike razbacane po podu. „Možda bismo ih
trebali tiskati u manje primjeraka?“
Josh je za to vrijeme pregledavao kuhinjske aparate.

13
 „Kakvo je stanje?“ Rosa je primijetila razbijen prozor kod separea za goste.
Kiša je prodrla unutra, a krhotine stakla ležale su posvuda. „Dobro, idem se ja
pobrinuti za to, a i pod je prljav.“ Iz ormarića je izvadila lopaticu za smeće te
četku za podove, krpu i vjedro. Nakon što je pokupila staklo i bacila ga u
reciklažu, brzo je pomela pod i krenula ga prati.
„Mogu vam reći da smo imali sreće“, rekao im je Josh. „Mislim da je razina
mora zacijelo dosegnula svoj vrhunac taman kad je maleni upao, tako da se na
ovom dijelu voda nije dugo zadržala. More je prodrlo tek nekoliko centimetara,
kako se čini, tako da su svi aparati, hvala Bogu, neoštećeni. Ovaj je pod ionako
namijenjen da izdrži vlagu, zato predlažem da ostavimo prozore i vrata
otvorenima nekoliko sati. Uz ovakvo lijepo vrijeme, nakon što sve počistimo,
kafić će se začas dobro posušiti.“
„Kakvo olakšanje.“ Sara je počela uključivati sve aparate. „Idemo pripremiti
vrući čaj i počastiti volontere. Malo me je sram ovo izreći naglas, ali imamo i
dosta plastičnih boca vode. Podijelila bih im i to, ako se slažeš.“
„Naravno“, Josh se odmah složio, a Rosa je potvrdno kimnula. „Imamo u
spremištu gomilu čaša s poklopcima, koje se sve mogu reciklirati.“ Ogledao se
oko sebe. „Samo jedan prozor je razbijen, to je nevjerojatno. To možemo navesti
u zahtjevu za osiguranje, ako bude potrebno, ali možda nije vrijedno gubitka naše
dobre premije. Provjerit ću ima li tko kakvu dasku viška, za prvu pomoć.“ Josh se
počešao po glavi. „Gdje nam je Alec jutros?“
„Imao je nekoliko naručenih klijenata, pa je rekao da će kasnije doći.“
Alec Burton bio je psihoterapeut, a zvali su ga Veliki jer je sa svojih više od
metra i devedeset bio upravo takav, a zbog guste je kestenjaste kose i brade
nalikovao na škotskoga gladijatora.
Alec je bio pomogao Rosi da prebrodi veoma teško razdoblje početkom
godine, omogućio joj da se suoči s demonom alkoholizma, kao i da preispita svoje
probleme sa samopoštovanjem.
Iz toga je izašla kao jača osoba, a i njezina veza s Joshem, do tada opterećena
njezinim nepredvidivim izljevima ljubomore, postala je čvršća. Rosa je sa
zadovoljstvom vratila uslugu tako što je odigrala ulogu Kupidona spojivši ga sa
Sarom, koja je i sama imala vlastite demone, ponajviše u prihvaćanju
prerane smrti svog nekadašnjeg partnera. Sara i Alec sada su se činili savršenim
parom i bili su živi dokaz da se prava ljubav može naći i u zrelim godinama.
Sara je nastavila: „Alec je bio tako dobar noćas s onom ženom i njezinim
unukom. On je nevjerojatan čovjek?“
„Ah, vidi te kako si zaljubljena i pekmezasta?“ Rosa se nacerila.
„Tebi mogu zahvaliti na tome. Nismo još ni tri mjeseca zajedno, a već mogu
potvrditi da sam izgubila glavu?“
„Još ima života u vama starčekima, ha?“ bocnuo je Josh.

14
 „Nemojte biti bezobrazni, gospodine Smith. Pedesete su nove tridesete ako
niste znali?“ Sara nije ni približno izgledala staro, bila je prirodna ljepotica vitka
stasa i moderno se odijevala.
„Još ćete početi i živjeti zajedno?“ zafrkavala ju je Rosa.
„Pa... da. Od ovoga vikenda?“ Sara se zarumenjela.
„Zbilja? Pa ništa mi nisi rekla?“
„Uvijek kad su mi govorili ‘znat ćeš kad je to - to’, ja bih se smijala jer mi
nije bilo jasno što bi to trebalo značiti. Da, bila sam ludo zaljubljena u svoga
Stevea, ali ta je ljubav tinjala. No ovaj me osjećaj pomeo s nogu poput oluje i
nimalo ne sumnjam da je Alec ‘Onaj Pravi’.“
„Tako sam sretna zbog tebe.“ rekla je Rosa, pa iscijedila još sredstva za
čišćenje u vjedro.
„Da, čestitam vam. Nije ni on spomenuo da ćete zajedno stanovati.“ Josh je
zazvučao pomalo uvrijeđeno. I on se u kratkom vremenu sprijateljio s Alecom, ali
ovaj s njime nije podijelio tu vijest. „Javite budete li trebali pomoć sa selidbom.“
Josh je počeo odmjeravati žlice instant-kave u šalice, dok je Rosa prala podove i
muvala se uokolo kako bi dovela kafić u besprijekoran red.
„Onda, reci mi nešto više o onoj gospođi i dječačiću“, reče Rosa Sari.
„Pa, zove se Tina Green, a maleni je njezin unuk Alfie. Govore kao ti, Rosa,
pravi Londonci. Došli su ovdje na odmor, a odsjeli su gore u parku za kamp-
kućice. Kako je cesta bila zatvorena, prespavali su noćas kod Aleca. Tina se
željela naći s tobom da ti zahvali, ali imali su karte za vlak za London i nisu si
mogli priuštiti zamjenu rezervacije. Samo se nadam da je cesta bila dovoljno
raščišćena da su mogli stići na postaju.“
„Oh, zaboravila sam da se stablo srušilo. Zato se vjerojatno toliko ljudi
okupilo na raščišćavanju plaže; jednostavno se nisu mogli probiti na posao.“
„Oprostite.“ Progovorio je dubok glas iza Rosinih leđa.
Ona se okrenula i ugledala mladića, prema njezinoj slobodnoj procjeni, u
ranim dvadesetima. Lice mu je bilo preplanulo, prijateljskog izraza, a duge je,
smeđe kovrče obuzdao modernom prugastom maramom. Nosio je bermude onako
kako ih nose Europljani, ne Englezi, i dobro su mu pristajale. Obrisao je ruke o
njih, pa jednu ispružio Rosi. „Zdravo, ja sam Nate.“
„Zdravo.“ Dok su se rukovali, kroz Rosu je prostrujao neki neobičan osjećaj,
kao da ga je odnekud poznavala. „Jesmo li se mi možda već upoznali?“
„Ne bih rekao. Radim za ovu ekipu, već nekoliko godina.“ Pokazao je na logo
na prsima: Spasimo more. „Sjedište nam je na sjevernoj obali, ali vidjeli smo na
prognozi gdje će oluja najjače udariti, pa smo isplanirali doći ovamo odmah rano
izjutra.“
„Divno je to što radite.“

15
 „Da, dobra smo mi ekipa. Moj šef pita možemo li štogod popiti, ali ne bismo
vas htjeli ometati u poslu, pa nam možete donijeti da si sami natočimo. Naravno,
platit ćemo.“
„Bez brige, sve je već u pripremi i ne dolazi u obzir da platite; iznijet ćemo
sve vani, pa recite svima da se slobodno posluže. Evo, baš pečemo rolice od sira.“
„Stvarno ste ljubazni.“ Nate joj se srdačno nasmiješio i ostao tako nekoliko
trenutaka, pa požurio dalje.
„Vidi, vidi kako si sramežljiva s tim spasiocima“, primijetio je Josh i poljubio
svoju suprugu u obraz.
„Moi? Naravno da nisam. Kako ono ide izreka: zašto bih vani jela hamburger
kad me kod kuće čeka odrezak?“ zafrkavala ga je Rosa, pa nastavila s poslom.
Ostavivši pod da se suši, Rosa je baš iznosila kave na postavljeni stol ispred
kafića kada je ugledala poznatu, sijedu figuru Sheile Hannafore, vlasnice Ship
Inna, kako prolazi. One nisu bile u dobrim odnosima, zbog niza razloga, a
posljednji je bio taj što je Sheila vjerovala kako je baš Rosa otjerala njezina
mlađeg sina Lucasa iz grada. Rosa nije znala da je to zapravo bila istina.
Sheila ju je uljudno pozdravila, a Rosa je primijetila kako je bila mršava i
izmorena. Unatoč tome što je bila u svojim kasnim šezdesetima, Sheila je uvijek
izgledala zdravo i energično, dijelom i zbog novog, blistavog zubala i zategnutog
lica koje je platila novcem koji joj je ostavio preminuli suprug; danas, međutim,
nije izgledala tako.
„Sheila“, odzdravila je Rosa. Mjesecima nisu komunicirale i Rosa se pitala
što li se sada dogodilo.
„Tolike godine ovdje živim, a nikada nisam doživjela takvu oluju. Nadam se
da nije bilo veće štete kod tebe“, rekla je Sheila.
„Pa... ne. Imali smo sreće. Kako je kod tebe?“
„Neki su prozori razbijeni, ali nije ni to kraj svijeta. Bila sam spremna i na
gore, tako da se ne žalim. Uglavnom, čuj, zapravo nisam došla čavrljati.“
Dakle, sve je po starom, odahnula je Rosa, koja se bila uznemirila prisjetivši
se njihovih prijašnjih sukoba.
„Je li ti se Lucas javljao u zadnje vrijeme?“ Sheila je upitala.
Rosa je uzdahnula. Nervirao ju je čak i sam spomen njegova imena. Nije se
čula s njim još od onog nemilog incidenta prošlog Božića kada je Josh bio
odsutan, a Rosa se napila i nije se sjećala je li spavala s Lucasom.
Taj joj je događaj gotovo uništio brak i bio je jedan od glavnih razloga zašto
se zauvijek odrekla alkohola.
„Ne, Sheila, nije. Je li dobro?“ Rosa se zasramila što je pokazala koliko joj je
stalo.

16
 „To ja tebe pitam, Rosa. Teško mi pada što ti se moram obratiti, ali pomislila
sam da si možda opet počela njuškati oko njega. Rekao je da bi se mogao vratiti
na ljeto, to je sve.“
„Znam da najčešće ne nosi mobitel sa sobom.“ Ponovno je posramljeno
uvidjela da je pokazala kako poznaje navike njezina dragog sineka.
Čula je kako se Josh i Sara unutra smiju.
„Pa, naravno da ti to znaš, zar ne?“ graknula je Sheila. „Nadam se da ti je
lijepo u braku“, bio je to njezin posljednji sarkastični komentar prije negoli se
okrenula i odmarširala preko onečišćene plaže natrag prema svojoj gostionici.
Josh je načuo kraj razgovora i pojavio se na vratima s pitanjem: „Što sad ona
hoće?“
„E... ma ništa. Samo je znatiželjna, željela je vidjeti je li bilo kakve štete.
Vjerojatno se nadala preuzeti mi dio gostiju, znaš već kakva je.“ Rosa se trudila
izbaciti Lucasa iz misli. Znala je da je sve to među njima bilo završeno, ali
svejedno se zabrinula za njega. Okrenula je lice suncu i odagnala misli sa
zgodnoga vodoinstalatera, pa promrmljala: „Ne mogu vjerovati kako se vrijeme
drastično mijenja. Sada je opet ljeto. I ovaj povjetarac je dobrodošao.“
„Da, dan je savršen. Mogao bih se kasnije čak i okupati.“ Josh je coknuo i
namignuo.
„Tome ćemo se svi veseliti.“ Rosa se nasmijala.
„Znaš mene, volim počastiti dame... Uglavnom, sada kad smo većinu toga
počistili, neka Sara nastavi sa svojom smjenom.“
Čuvši da je spominju, Sara je također došla na vrata i rekla: „Da, vi možete
ići. Trebate provoditi što više vremena zajedno, dok još možete.“
„Kako to misliš?“ Rosa se namrštila, zbog čega se njezin sićušni ožiljak u
obliku munje na obrazu namreškao.
Sara je iskrivila lice u grimasu. „Joj, oprosti, nisam znala. Vraćam se ja
unutra.“
„Josh?“ Rosa je nakrivila glavu.
„Hajde, ljepotice, Jacob nas je upravo zvao da dođemo vidjeti njegovo novo
leglo. Idemo.“
Dok su se penjali uzbrdo, Rosa je Joshevu veliku ruku obujmila svojima i
rekla: „Mužu moj... Molim te, reci mi što se događa.“

17
 ČETVRTO POGLAVLJE

„Ciao, ciao!“ Isklesani je Talijan po imenu Raffaele poslao zračne pusice Joshu i
Rosi tri puta prije negoli je rekao: „Žalim, moram ići? Pokazao je na svoju
kuharsku uniformu. „Danas smo krcati za ručak. Milostivi i milostiva Vojvotkinja
su gore? Žestoko je gestikulirao, a njegov se naglasak sve više čuo u govoru.
„Kažem vam, on je opsjednut malim slatkicama. Per favore, pođite gore? Potom
je odjurio u kuhinju.
Josh i Rosa utrkivali su se na kat gdje su se nalazile privatne odaje u kojima
su odsjedali Jacob i Raffaele kada nisu boravili u svom prekrasnom domu u
Polhampton Sandsu. Rosa je hodala na prstima, otvorila vrata dnevne sobe i
povirila unutra.
„O, moj Bože?“ tiho je uskliknula prije nego što je uopće pozdravila Jacoba.
„Ma pogledaj ih samo!“
„A mene tko šiša, draga moja. Cijelu noć sam probdio dadiljajući ovu
ekipicu? Elegantni je gostioničar prenaglašeno zamahnuo rukom prema Rosi, pa
se čvrsto rukovao s Joshem.
Rosa je čučnula kako bi bolje pogledala Vojvotkinjin udobni krevetić obložen
dekicom. „Oh, pa to su minijaturni Hotovi“, prošaptala je. „Tako su slatki! Samo
dva?“
„Da, dva dečka, hvala Bogu. Jedna kuja je ovome kućanstvu sasvim
dovoljna.“ Josh se tresao od smijeha, a Jacob je nastavio: „Čudi me da je ijedan
stao u taj njezin trbuščić... zahvaljujući tvom pohotnom psu koji ju je iskoristio u
tako mlađahnoj dobi.“
Josh se sjetio kako su mu Jacob i Raff predstavili Vojvotkinju kao Lady Dolce
Vita Petuniju, Vojvotkinju od Barkleyja. „Jeste li već razmišljali o imenima?“
upitao je Josh, spreman čuti što su ovoga puta smislili.
„Pa, evo, neka budući vlasnici o tome odluče“, nevoljko je rekao Jacob, pa
dodao: „S obzirom na prezime Rogers, strah me i pomisliti što će Prsata Tich
smisliti za svoga.“
„Je li ih već upoznala?“
„Ne, želio sam da vi kao djed i baka prvi vidite psiće. Nego, kad će vjenčanje
Titch i Ritchieja?“

18
 „Još nisu odredili datum, ali ona se nada da bi moglo biti oko Božića.“ Rosa
je nježno mazila iscrpljenu Vojvotkinju.
„Uzbudljivo. Volim vjenčanja. A gdje nam je ponosni otac?“ upitao je Jacob
osvrćući se ne bi li ugledao Hota. „Mogao sam i misliti da taj pohotnik neće
prisustvovati okotu niti prvom susretu. Tipično muško.“
„Ma, što to govoriš?“ nacerila se Rosa. „On je, na Merlinovo zgražanje, kod
Mary.“
Merlin je živio u ladanjskoj kućici Seaspray s Rosinom majkom Mary; bio je
to golem, poprilično zastrašujući crni mačak s prodornim, žutim očima i
nezgodnim karakterom. „Tko će uopće uzeti drugog štenca?“ upitala je Rosa i
pogledala ravno u Josha, koji je odmah odmahnuo rukom.
„Ne, ne i ne. Hotu se ne bi svidjelo da netko drugi bude u središtu pozornosti,
a mi imamo dovoljno posla oko dućana i kafića, da ne govorim da treba uzeti u
obzir i dresiranje psića, kao i mogućnost da ćemo se i mi morati brinuti za
svoje potomstvo“
„Baš si danas kiseo“, coknuo je Jacob. „Moram priznati da smo se Raff i ja
zaljubili u ovog manjeg anđelčića, a s obzirom na to da već imamo tri psa,
možemo imati i četvrtoga.“
U tom su trenutku, kao da su znali, dva mopsa, Ružni i Pongo, utrčali u
prostoriju i počeli se hrvati pokraj krevetića za pse. Vojvotkinja ih je, uz tihi
cvilež, zainteresirano i pomalo prijekorno gledala.
„To i ja govorim Rosi. Što je obitelj veća, to bolje“ Josh je namignuo svojoj
supruzi. „A to zahtijeva stalan trud.“
„Bljak.“ Njihov se domaćin namrštio. „Dovoljno mi je bilo što sam svjedočio
okotu štenaca, a sad još moram slušati o tome kako se vi ševite poput zečeva ili,
bolje rečeno u ovim okolnostima, poput jazavčara.“
„Ali sad neko vrijeme nećemo moći, s obzirom na to da mi je Josh upravo
objavio da je odlučio prihvatiti neke konzultantske projekte a da se nije
konzultirao sa mnom!“ ispalila je Rosa.
Josh se namrštio. „To je u redu, zar ne? Pa i prije je tako radio, a London nije
tako daleko.“
„London nije, ali New York jest.“
Čak je i opuštenog Jacoba to iznenadilo. „Oh. Pa, na koliko dugo?“
„Samo na nekoliko mjeseci. Pomagao bih svojem bivšem šefu. Poslovna
prilika i takva zarada predobri su da bi se odbili. Mogu za neke vikende doletjeti
doma, a i Rosa me može posjećivati ako to bude željela.“
„Da, baš, ostavit ću sve i otplivati preko bare, ha?“ uzdahnula je Rosa.
„Pa, kruže glasine da poprilično dobro plivaš kad si se jučer onako junačila“,
nježno je rekao Jacob. „Luđakinjo jedna.“
Rosa je slegnula ramenima. „Ah, to. Znaš mene, sve u rok službe?“

19
 Josh je poljubio svoju suprugu u čelo. „Nije ti ona samo još jedno lijepo lice.
Uostalom, što se tiče New Yorka, razgovarat ćemo, pa ako zbilja ne želiš da idem,
ostat ću?“
„Više mi je zasmetalo što si rekao Sari prije nego što si rekao meni.“
Jacob je Joshu dobacio bezglasni „ups“, a Rosa je nastavila: „Sve je meni
jasno. S financijske strane, to bi ti omogućilo da u budućnosti više vremena
provedeš doma, a ako očekuješ da ću ja izroditi nogometnu momčad, onda će mi
trebati sva moguća pomoć?“
Josh je podigao Rosu obujmivši je svojim velikim rukama, pa rekao: „Večeras
ćemo porazgovarati o svemu i donijeti konačnu odluku. Još ništa nisam potpisao,
a najvažnije mi je da moja mala princeza bude smirena i sretna, znaš da je tako?“
U tom se trenutku začuo tihi cvilež. Vojvotkinja je povukla jednog svog
mangupa i on je nastavio mahnito sisati. Pongo i Ružni sada su se smirili i
znatiželjno promatrali i njuškali novorođene štence.
„Reci ti njima, Vojvotkinjo.“ Jacob je ponosno gledao štence kako se hrane,
pa ustao s poda. „Dobro, dragi moji, moram krenuti pomoći suprugu prije nego
što on počne lajati na mene. Ostajete na ručku?“

20
 PETO POGLAVLJE

Rosa je užurbano slagala robu ispred svoga dućana, uključujući pseće prslučiće
za spašavanje i njezin bestseler: napuhance u obliku životinja. Kada je tek bila
došla u Cockleberry Bay, nije imala pojma koliko će kupaca imati za prodaju
potrepština za kućne ljubimce. Ispočetka je prodavala provjereno tražene artikle
poput hrane, dodataka i dizajnerske odjeće za pse i dobro je živjela od svoga posla.
Međutim, sada joj se otvorio cijeli novi svijet, s lakovima za nokte i ukosnicama,
čak i personaliziranim rođendanskim čestitkama za ljubimce. Sretno je pjevala
uživajući u toplom srpanjskom suncu što joj je grijalo leđa dok je stavljala artikle
na rasprodaji na štand.
„Rosa Larkin?“
Prepala se i brzo se okrenula.
„Oprosti što sam te prepao. Mislio sam da si me vidjela.“
Rosa je odmjerila mladića pred sobom. Izgledao je kao da je bio njezine dobi.
Bio je pravi surferski tip kakvih je bilo mnogo po jugozapadnoj Engleskoj, plave
kose do ramena i tamnoplavih, blistavih očiju. Bio je slične visine kao Lucas
Hannafore i nosio je jednodnevnu bradu na čvrstoj vilici.
„U redu je. Nešto sam se zamislila. Ime mi je Rosa Smith, a Larkin je moje
djevojačko prezime. Tko pita?“
„Ja sam Scott, Scott Wilde, novinar iz South Cliffs Gazette.“
„Oho, a jesi li divlji po prirodi, kako prezime sugerira?“ rekla je Rosa bez
razmišljanja, pa se u trenutku prisjetila vlastite neotesanosti i nesretne
adolescencije, ispunjene jabučnim vinom, lakim drogama i traumama, i nesvjesno
uzdahnula.
„Divlji sam među valovima, baby.“ Scott je napravio surfersku kretnju.
„Rekla si djevojačko prezime? Onda si se rano udala?“
Rosa se zacrvenjela od njegova seksi naglaska. „Znači, ti si Scott iz Škotske,
koji je usto poprilično drzak. A odakle točno u Škotskoj?“
„Iz Glencoea. Nedaleko od Glasgowa. Poznato ti je?“
„Zapravo jest. Jednom davno tamo sam išla na školski izlet na kojem smo
tražili čudovište iz Loch Nessa. Vozili smo se žičarom u vrijeme kada nije bilo
snijega i ja sam se toliko bojala jer smo bili jako visoko da su mi morali zavezati
oči dok smo se spuštali.“
21
 „Znam točno gdje ste to bili“, nacerio se. „Smiješno.“
„Možda onima koji su gledali. Onda, što te dovelo u ove krajeve?“
„Studirao sam novinarstvo u Exeteru i jednostavno se zaljubio u cijeli ovaj
kraj, posebice u valove.“
„Pogađa ravno tu, zar ne?“ Rosa je položila dlan na srce. Potom je ležerno
upitala: „Je li ti Joe Fox i dalje urednik?“
„Ah, pa ti poznaješ Joea!“
Rosa se lecnula pri pomisli na to zašto je i kako poznavala Joea sjetivši se
prvo njihove afere, a potom svega što se dogodilo kada je na Zapadnim liticama
bacio lopticu svome psu Suggsu, zbog čega su i Hot i Rosa pali s litice.
„Da, poznajem ga“, tiho je rekla.
„On mi je bio na razgovoru za posao, ali sada, čini mi se, živi u Manchesteru.
Načuo sam da je imao obiteljskih problema.“
Rosi je laknulo. Bilo je i vrijeme da karma sustigne tog napaljenog novinara.
Becca, njegova supruga, bila je najavila da će se odseliti u Španjolsku, da bude
bliže majci, i povesti troje mlađe djece sa sobom, ali ne i problematičnog
tinejdžera. Za njezino dobro, Rosa se nadala da je taj plan sprovela u
djelo. Zaslužila je biti sretna.
„Dakle, imate novog urednika?“ uljudno je upitala.
„Da, Kelly Daly. Rekla mi je da je u prošlom životu radila za nacionalne
novine. Baš je smiješna.“
Scottu je sinulo da je možda otkrio previše informacija o svojoj novoj šefici.
Također je primijetio kako je Rosa bila lijepa, s tom divljom, tamnom, kovrčavom
kosom i prodornim zelenim očima. Primijetio je i njezine čvrste grudi i
utegnute, preplanule noge, a sve ga je to i navelo da se toliko raspriča. Čak ni
zavoj oko njezina koljena nije pokolebao njegov žar.
„Dobro, došao sam odraditi posao.“ Scott se pribrao. „Imaš li vremena za
razgovor? Čuo sam da si izvela poprilično herojsko djelo neku večer i volio bih o
tome pisati u ovotjednom izdanju.“
„Zbilja?“
„Bit će to topla ljudska priča i da znaš, djevojko, to je bilo vraški hrabro.
Ranije sam se čuo telefonom s Tinom Green. Prema njezinim riječima, ti si spasila
život njezinu unuku.“
„Svatko bi na mome mjestu učinio isto.“
„Ne, ne bi. Ja nisam želio ni otvoriti vrata one noći, a kamoli skočiti u divlji
ocean.“
Rosa je slegnula ramenima. „U redu. Nemam ništa protiv razgovora. Moj
suprug Josh rekao je da će se vratiti oko podneva da preuzme smjenu, pa bismo
se mogli tada negdje naći?“

22
 ŠESTO POGLAVLJE

„Evo debele nevjeste“, pjevala je Titch dok je ulazeći u Rosin dućan manevrirala
kolicima u kojima je spavao Theo.
„Ne bi se reklo“, odgovorila je Rosa. Patricia Whittaker bila je sićušna
visinom i stasom, otuda joj i nadimak Titch (Mrvica).
„Ne znam kako dalje idu riječi.“
„Baš si smiješna, stara moja. ‘Sva u bijelom’, to je sljedeći stih, zar ne?“
„Tiho, probudit ćeš ovu inkarnaciju đavla. Kažem ti, otkako je propuzao,
moram cijelo vrijeme biti na oprezu.“ Titch je otišla u stražnju kuhinju i napunila
čajnik. „Nitko te ne upozori da moraš imati oči i na leđima kako bi ih spriječio od
ozljeda.“ Lavovski je zijevnula. „Zapravo, Rose, nitko te ne pripremi na to koliko
je teško biti majka. Mislim da je to nekakva urota: parovi koji postanu roditelji ne
upozore te koliko je to teško jer žele da svi ostali pate jednako kao oni.“
„Nemoj mi to govoriti“, pobunila se Rosa. „Tek sam i sama počela razmišljati
o majčinstvu.“
„Ah, pa to su onda uzbudljive vijesti. Šalu na stranu, Rose, pogledaj ga samo.“
Obje su se zagledale u bebicu kože boje karamela i kovrčave kose i u isti glas
izustile: „Ooooooh!“
„Ne bih ga mijenjala nizašto na svijetu. A sada kada imam i Ritchieja, moram
priznati da se ne mogu požaliti. On mi mnogo pomaže. Imala sam sreće s njim,
mogu ti reći?
„Podsjeti me, koliko je ono star?“
„Moj zaručnik? Ima dvadeset godina, barem mislim“, Titch se nacerila. „Aha,
misliš na mog sina. Ne mogu vjerovati da si me to upravo pitala, s obzirom na to
da si upravo ti pomogla pri njegovu porođaju, baš na ovom podu, i to na krevetu
za pse!“
„Ha! Ups, da, naravno. Taj ćemo dan obje dugo pamtiti. Čekaj malo, pa on će
uskoro prohodati, zar ne?“
„Hvala ti što me podsjećaš, Rose, a tek sam se donekle priviknula na to da
puže?“ Ogledala se oko sebe. „Gdje ti je Hottie danas?“
„S Joshem. Otišli su u Polhampton u kupovinu? Rosi je zazvonio mobitel.
„Mi o vuku...“ Kad je razgovor završio, rekla je: „Koja gnjavaža?

23
 „Što je bilo?“
„Dogovorila sam se s novinarom iz Gazette da ćemo se naći u podne, a sada
mi moj dragi muž javlja da će se vratiti kasnije nego što je rekao?
„Theo ruča oko jedan, tako da ja mogu preuzeti smjenu dok se Josh ne vrati,
ako hoćeš. Daj samo da si skuham čaj prije nego što odeš.“
„Jao, divna si. Napravi i meni, imam još pola sata vremena. Ne mogu vjerovati
kako je danas mirno. Svi su sigurno dolje na plaži. Zatišje nakon oluje i tako to.“
Rosa je pošla za Titch u kuhinju. „Kako vam je živjeti s tvojom mamom?”
„U redu je, ali nakon što se vjenčamo, planiramo naći vlastiti stan. Dakle,
požurite i vi sa svojom selidbom, draga... znaš da bismo mi voljeli unajmiti tvoj
stan na katu.“
„Strpljenja, draga Titch, strpljenja. To jest plan, posebice jednom kad djeca
dođu.“
„Djeca? Množina? Voljela bih najprije vidjeti kako ćeš se snaći s jednim,
draga moja.“ Titch je uzela limenku s keksima i protresla je. Namrštila se. „Vidim
da ćemo morati nagovoriti Mary da se što prije uhvati pečenja keksića.“

Dok se Rosa vraćala kući nakon intervjua sa Scottom, prisjetila se onoga dana
koji joj je doslovno promijenio život. Činilo joj se nevjerojatnim da se toliko toga
promijenilo u tako kratkom razdoblju. Ovaj je vrući srpanjski dan bio potpuna
suprotnost hladnom, mraznom prosinačkom jutru kada je išetala iz odvjetničkog
ureda Evans, Donald & Simpson u Londonu, noseći u ruci prastaru kožnu aktovku
koju su joj tamo uručili, sa spoznajom da je postala novopečena vlasnica maloga
dućana u Cockleberry Bayu.
Požurila je kući u svoju unajmljenu sobu na East Endu, povjerila se Joshu koji
je u to vrijeme bio njezin stanodavac i pitala ga što da radi s nekakvim trošnim,
starim dućanom, negdje u južnom Devonu. Na jednoj poruci, koju je pronašla
među papirima u staroj aktovci, pisalo je: Jedan od uvjeta moga poklona jest
da NIKADA ne prodaš mali dućan u Cockleberry Bayu. Kada osjetiš da je došao
pravi trenutak, možeš ga samo proslijediti nekome tko će ga, po tvome mišljenju,
zaista zaslužiti.
Razmislivši ponovno o tome, Rosa je uzdahnula pa se vratila u sadašnji
trenutak. Scott je bio vješt sugovornik - koncizan i jasan, pa joj je bilo lako
odgovarati na njegova pitanja. Snimio je nekoliko njezinih fotografija na plaži i
ispred Caféa Rosa. Također je malo istraživao pa naišao na podatak o
tom „uvjetu“ o kojem je Rosa maločas razmišljala jer je već prije bilo spomena o
tome u radijskoj emisiji South Cliffs Today. Rekao joj je da mu može, u
povjerenju, ispričati nešto više o tome ako želi. Rosa je samo usputno spomenula
da je o tome u zadnje vrijeme razmišljala, ali da nema ništa više reći na tu temu.
24
 Međutim, istina je bila da je o tome u posljednje vrijeme intenzivno
razmišljala. Da, u kafiću je sada radila samo na pola radnog vremena, a voljela je
i dijeliti smjenu s Titch u dućanu, iako joj to nije ostavljalo previše slobodnog
vremena. Za nju i Josha zasnivanje obitelji i selidba u veću kuću bili su logični
sljedeći koraci. S obzirom na to da je on uložio značajna sredstva u kafić, tamo bi
se morala značajnije angažirati. Posebice stoga što je jedan od uvjeta za ulazak u
taj posao bio da se Sara, koja je udarila zdrave temelje poslovanju Caféa Rosa,
polako povuče jer je sada željela malo više uživati u životu, a manje raditi.
Bilo je neupitno da je željela dostojno naslijediti svog divnog pradjeda Neda
i prabaku Queenie; njih su je dvoje voljeli na daljinu i na kraju je vratili majci
Mary, ovdje u Cockleberry Bay, ali su joj također omogućili da nađe svoje
dostojno mjesto pod suncem.
Iako su joj i srce i duša bili vezani za dućan, te unatoč činjenici da ga je
posjedovala tek kratko razdoblje, Rosa je bila svjesna da je, s obzirom na
okolnosti, došlo vrijeme da ga daruje nekome tko to zaista zaslužuje.

25
 SEDMO POGLAVLJE

Titch je izronila iz stražnje kuhinje s Theom u naručju. „Sranje! Nitko te ne

upozori ni na to koliko često bebe rade ovo. Stavila sam smrdljivu pelenu u kantu
za smeće da se ne skupljaju muhe.“
Sretna što nije bilo kupaca koji su mogli to čuti, Rosa je primila malenoga
Thea za ručice. Čvrsto ju je stisnuo, pa se slinavo nasmiješio.
„Vidi ti njega, već flertuje“, rekla je ponosno njegova majka. „Dobro, idem ja
sad. Kako je prošao intervju?“
„Dobro, hvala.“
„Dobro, dobro. Prodala sam dva plamenca na napuhavanje, pa ti izloži nove.
Čini mi se i da slabo stojimo sa zalihama velikih pakiranja one skupe hrane za
pse.“ Titch je počela krcati stvari u kolica. „Čekaj, što sam te ono htjela pitati?
Bio je neki razlog zašto sam ranije jutros došla. Oh, da. Što misliš, bismo li mogli
vjenčanje proslaviti u kafiću?“ Prije negoli je Rosa stigla odgovoriti, Titch je brzo
dodala: „Naravno da ćemo sve platiti, znamo da ćete u tom slučaju morati zatvoriti
lokal za ostale goste. Mislili smo dan nakon Štefanja, ako ti je to u redu?“
„Fantastična ideja. Možemo sve lijepo ukrasiti i kombinirati teme vjenčanja i
Božića. Morat ću, naravno, pitati Saru, ali sigurna sam da neće imati ništa protiv.“
Rosa je s poda podigla Theovu bočicu koju je on netom prije bacio. „Onda bi
to mogao biti vjenčani poklon od Josha i mene.“
„To bi bilo sjajno. Hvala ti, Rose. Mislili smo poslužiti krumpiriće i ribice za
sve. To nam je poklon od Ritchiejevih roditelja, s obzirom na to da su vlasnici
zalogajnice.“
Rosa je kleknula do Hotove košare i nježno se poigrala mekanim ušima
usnuloga psića. „Znači, moj se lutajući suprug vratio?“
„Da, eno ga gore, presvlači se.“
„Jesi li već razmišljala o vjenčanici?“
„Da. Bit će jednostavna, poput mene“, Titch se nacerila. „Vidjela sam jednu
na eBayu koja mi se svidjela, pa sam je kupila. Riječ je o dizajnerskom komadu
koji si inače ne bih mogla priuštiti, tako da je to ispala dobima kombinacija. Meni
ne smeta što je rabljena, samo ću je odnijeti na kemijsko čišćenje. Mislila sam da
bi ti mogla nositi nešto u pastelnoplavoj, ako se slažeš. Naravno, Theo će nositi

26
prstenje, pa ćemo njemu staviti plavu leptir-mašnu. Ti odaberi što god bi voljela
obući, do sto funta, a mi ćemo platiti.“
„Kako uzbudljivo! Pokaži mi sliku svoje haljine. I ne budi smiješna, sama ću
platiti garderobu.“
U tom je trenutku Theo ponovno bacio svoju bočicu i, počevši plakati,
probudio Hota koji je iskočio iz svog krevetića i stao lajati.
„Evo ga, opet kreće“, promrmljala je Titch. „Moram ga odvesti kući i
nahraniti kako spada. Hot, začepi! Rose, poslat ću ti poveznicu da pogledaš
haljinu. Oh da, stavila sam ti pristiglu poštu na stubište.”
„Ne zaboravi da ćeš se uz sve ovo uskoro brinuti još i za jednoga psića“, Rosa
je podsjetila prijateljicu podigavši svog znatiželjnog jazavčara u naručje kako bi
ga smirila. Odmah ju je počeo lizati po licu.
„Hmm.“ Riječi „uz sve ovo“ i „uskoro“ za Titch su odjednom zazvučale
neizbježnima i ugrizla se za usnicu. „Morat ću porazgovarati s Jacobom jer mi se
čini da sam donijela ishitrenu odluku. Mislim da bi mi briga za desetomjesečnu
bebu, štene i paralelno planiranje vjenčanja možda ipak bilo previše odjednom.
Dobro, moram ići. Vidimo se, Rose.“ Titch je izašla na ulicu obasjanu suncem i
krcatu turistima.
Čim je Rosa spustila Hota, počeo joj je skakati po nogama tražeći još
zagrljaja. „Tiho sad“, rekla mu je. „Ako je štene nalik na oca, nisam ni ja sigurna
da bih mogla podnijeti dvojicu vas.“
Josh ju je dozivao s vrha stubišta. Pogladila je Hotovu njuškicu i stavila natpis
na ulazna vrata: Vraćam se za 20 minuta. „Hajde, pođimo gore vidjeti što tatica
hoće.“
Dok je Hot ispred nje grabio stubama, Rosa je spustila pogled na današnju
poštu. Isticala se jedna svjetloružičasta, obložena kuverta. Na njoj je neurednim
rukopisom bilo napisano Rosino ime, prezime i adresa. Nije se sjećala da je nešto
bila naručila preko interneta. Silno ju je zanimalo o čemu je riječ, pa je već u hodu
otvorila kuvertu. Unutra se nalazio pismo napisano na listu papiru na crte,
istrgnutom iz nekog bloka i zakvačenom za tvrdu, smeđu omotnicu. Pisalo je:

Draga Rosa,
željeli smo te upoznati prije povratka u London. Mislim, Alfie i ja. Ali
već smo imali karte i nisam si mogla priuštiti da ih mijenjam. Na kraju
smo se popeli preko srušenoga stabla i pješice se spustili do postaje. Gle
mene, govorim o novcu, a ono što si ti za mene učinila neprocjenjivo je.
Znaš, trenutačno jedina skrbim za Alfieja. Njegov tata, moj
sin, trenutačno je odsutan, a mama... pa, ni ona više nije s nama.
Beskrajno volim obojicu svojih dječaka. Nisam znala što da ti poklonim.
Mislim, koja je cijena života? Alec mi je dao tvoj kontakt i baš sam te
mislila nazvati, ali nekako imam osjećaj da se riječima ne da opisati ono

27
 što si ti učinila, pa sam vidjela ovo i morala ti to darovati. Nadam
se nekim prekovremenima kako bismo si mogli priuštiti ponovni dolazak
u Cockleberry Bay da se upoznamo s tobom. Neka najsjajnija zvijezda
vječno sja za tebe i donese ti sreću.
Zauvijek zahvalni
Tina i Alfie Green

Rosa je stajala i razmišljala o tome kad je Josh povikao: „Ženice, dolaziš li ti k

meni ili ne? Moram ti nešto pokazati.“
„Uh, jedva čekam! Samo sekundu.“ Rosa je otvorila smeđu kuvertu i
raznježila se ugledavši Zvjezdani certifikat. Tina Green nazvala je zvijezdu po
njoj. ROSINA ZVIJEZDA. Ispod je pisalo samo:

Nisi spasila samo Alfiejev život već i moj. Pusa

28
 OSMO POGLAVLJE

„Daj da ja pročitam.“ Iznervirana, Rosa je posegnula za novinama koje je Josh u

šali podigao iznad njezine lijepe glave. Hot je trčkarao oko njih i lajao, tako da
nisu čuli Titch koja se vratila u prizemlje po namirnice koje je bila kupila i
pospremila u hladnjak.
Josh i Rosa otišli su u dnevnu sobu i sjeli na kauč. Josh je brzinski čitao članak
kako bi joj predao novine. „Čekaj malo!“ uzviknuo je namrštivši se.
„Što je?“
Josh joj je dodao dnevne novine. „Zašto bi rekla takvo što? Ni sami još nismo
sigurni što ćemo.“
Rosa je naglas pročitala naslov: „‘Hrabra stanovnica Cockleberry Baya
planira svoj dućan dati besplatno!’ Što je ovo, pobogu? Kunem ti se da nisam to
rekla. I ova fotografija... haljina mi izgleda tako kratko!“ Jedna od dviju
fotografija prikazivala ju je kako poseže uvis da bi zavezala napuhanac za šipku
ispred dućana; ispod haljine nazirao se rub gaćica. Druga je snimljena izvan
dućana, u blizini rive, gdje je pokazivala mjesto s kojega je skočila kako bi spasila
Alfieja. „Govno malo!“ ljutito je rekla.
„Tko?“
„Oh, Scott Wilde, novinar. Ne samo što je pogrešno interpretirao moje riječi
već me i fotografirao s leđa. Izgledam kao prava drolja.“ Kako je nastavila čitati
članak, tako je postajala sve bješnja. „Kako sam bila glupa što sam mu vjerovala,
što sam mislila da je dobar, da nije kao drugi. Trebala sam biti pametnija.“
„Nemoj se nervirati.“ Josh je sjeo na kauč pokraj Rose, podigao njezinu
kratku haljinu i položio ruku na mekanu kožu njezina bedra. „Zbilja izgledaš
seksi, to se mora priznati.“
Rosa je bila daleko više zainteresirana za članak u novinama, pa je odgurnula
suprugovu ruku i počela pažljivo čitati. „Bla, bla, o spašavanju, ali, oh, ne, on je
očito informacije izvukao iz one radijske emisije u kojoj sam onomad
sudjelovala.“ Čitala je naglas: „Rosa Smith nije samo junakinja dana koja je
spasila četverogodišnjega turista Alfieja Greena već istodobno planira svoj mali
rudnik zlata, poznatiji kao mali dućan u Cockleberry Bayu, dati nekome potpuno
besplatno. Da, dragi čitatelji, BESPLATNO! Njezin pradjed Ned, kojega se
mnogi stanovnici Baya s dragošću sjećaju, oporučno joj je ostavio dućan

29
pod uvjetom da ga nikada ne smije prodati, već darovati nekome tko to bude zaista
zaslužio. Evo ideje: možda se zlatne karte skrivaju u pakiranjima hrane za pse...
u stilu Willyja Wonke? Predlažem da svi stanete u red i provjerite što trebate
učiniti kako biste ga osvojili.“
„Možda to i nije tako loša ideja“, ubacio se Josh.
„Josh, zapanjuješ me. Ti to zapravo uopće ne shvaćaš.“ Rosa je bila na rubu
suza. „Ovo je veoma važno meni i mojoj obitelji.“ Riječ „obitelj“ jedva je prešla
preko njezinih usana. Tolike je godine odrastala sama sa svojim demonima ne
znajući da je negdje postojala njezina obitelj, sve dok nije naslijedila dućan.
„Mislim, kako ćemo to izvesti?“ nastavio je Josh. „Titch bi, rekao bih, bila
očit izbor.“ Titch je taman stajala na pola stubišta namjeravajući ih pozdraviti, ali
je začuvši svoje ime, stala kao ukopana i slušala što je Josh govorio: „Ali, iako
ima odličan odnos s kupcima, nije baš najbistrija kad je riječ o upravljanju i
računovodstvu. A ti sigurno želiš da tvoje obiteljsko nasljeđe nastavi uspješno
poslovati, zar ne, a ne da se pretvori u nekakav jadan poslovni pokušaj.“
Titch nije mogla doći k sebi. Nije željela dalje slušati, pa se tiho spustila u
prizemlje i brzo izašla iz dućana.
„Titch želi stan, a ne dućan.“
„Jesi li je pitala?“
„Ne izravno. Zapravo, mislim da nikada o tome nismo razgovarale. Josh, ovo
je za mene velika odluka i bilo bi mi draže da se ne šališ s time i da ne govoriš
tako ružno o Titch. Potpuno joj vjerujem. Sjeti se da sam i ja imala pomoć u vezi
s financijama kad sam tek počela voditi dućan. Uvijek postoji rješenje. Ona ti je
mudrica, znaš.“
„U redu, smiri se. Oprosti, volim ja nju. To samo iz mene progovara poslovni
čovjek.“
Rosa je i dalje bila ljutita zbog mišljenja koje joj je suprug iznio o, njezinoj
prijateljici, pa je rekla: „Bilo kako bilo, Ritchieju roditelji planiraju ostaviti
zalogajnicu kada uskoro pođu u mirovinu, a Titch mi je već rekla da joj odgovara
raditi na pola radnog vremena dok Theo ne krene u školu, ali planira u budućnosti
raditi s Ritchiejem.“
„To ima smisla, zato... kako god ispadne, njoj će biti dobro.“
„Da, naravno da hoće. Titch uvijek završi dobro. Ona je borac, kao i ja.“
„Postoji stan i iznad zalogajnice, zar ne?“
„Da, ali Ritchiejevi roditelji vole život u Bayu i mislim da namjeravaju tu i
ostati.“
Hot, koji je bio izašao na balkon da se osunča i promatra susjedovu mačku što
je ležala na zidu, sad je utrčao unutra i zabio njuškicu u Rosine bose noge. Ona se
počela igrati njegovim svilenkastim, smeđim ušima. „Što kažeš, momče?
Da jednostavno ostanemo tu i riješimo cijelu stvar?“

30
 Ali jazavčar je uočio svoju omiljenu igračku kako viri ispod kauča - smrdljivu
staru krpu koja je nekoć bila skvičava vjeverica i sada ju je tvrdoglavo nastojao
rastrgati na komadiće držeći je prednjim šapama.
Josh je nadglasao buku: „A tvoja majka?“
Rosa je zaustila da mu odgovori, pa onda rukom pokrila nos. „Uh, bljak! Hot,
to je odvratno.“ Potom je nastavila: „Što je tebi danas? Ovo nije jednostavna
poslovna odluka. Mora doći iz srca. I nemoj se šaliti s Mary. Sigurna sam da
Queenie i Ned nisu zamišljali da bi ona jednoga dana preuzela dućan niti bi ona
to htjela. Njoj je dobro ovako kako jest... posao u samoposluzi i uskakanje kada
je meni potrebna pomoć u dućanu. Za nju bi to bilo preveliko opterećenje, s
obzirom na bolest. Pa ona u zadnje vrijeme ostaje bez daha čak i kad prošeta to
malo što ima od samoposluge do svoje kuće.“
Josh je bio navikao na gorljive istupe svoje supruge, pa ju je samo zagrlio i
rekao: „U redu, smiri se. Pričekajmo dok se vratim iz New Yorka, pa ćemo onda
možda biti u stanju donijeti pravu odluku. Uostalom, još uvijek nismo našli kuću
u koju bismo se preselili. Nemamo neko vremensko ograničenje, zar ne?“
Rosino se raspoloženje odmah popravilo. „Ne, nemamo.“ Vratila je Joshevu
ruku na svoje bedro, nježno ga poljubila u usta i zavodnički rekla: „Mislim da
ovuliram.“
Josh je ustao, nabacio mangupski osmijeh, pa privukavši njezinu ruku tvrdoj
nabreklini u svojim hlačama, rekao: „Brzo. Idemo raditi na podmlatku.“

31
 DEVETO POGLAVLJE

„Jedna stvar! Tražila sam samo jednu jedinu stvar!“ Rosa je nabasala na uspuhanu
ženu koja je upravo izjurila iz kafića. Njezina je čupava crvena kosa bila
pokrivena velikim bijelim šeširom.
„Molim?“ upitala je Rosa.
„Oh, nema veze“, nezadovoljno je odgovorila žena i nastavila stazom uz plažu
prema Južnim liticama, a duga je haljina cvjetna uzorka lepršala za njom.
Rosa je pozdravila Saru i upitala: „Što je ovo bilo?“
Sara je procijedila: „Oh, pa ti još nisi upoznala Veganku Veru. To joj nije
pravo ime, već Bergamot Hamilton-Jones.“
„Bergamot?“ frknula je Rosa. „Zvuči kao prava kučketina!“
„Hm, da, s njom uvijek neke komplikacije. Uglavnom, tek se doselila iz
Londona. Čula sam da je tome prethodio gadan razvod. I već me napala što u
ponudi nemamo sojino mlijeko niti veganske kobasice. Mislim, znam ja da je to
u moderna vremena uobičajeno i sasvim se slažem da trebamo spašavati planet
kako god možemo... ali hrana? Nudim punomasno mlijeko, kobasice od mesa s
bližnjih farmi, kao i šunku, pravi, svježi maslac i robusni bijeli kruh s hrskavom
korom. Sve je to iz lokalnih izvora i sve je prava delicija.“ Odmahnula je
glavom. „Ovo je mjesto gdje se poslužuje doručak, na kraju krajeva, a ne nekakav
kamp sa zdravom prehranom.“
Rosa se nasmijala. „Ma jasno mi je, ali...“
„Nema potrebe za ali, Rosa. Upravo sam o tome namjeravala danas
razgovarati s tobom. Jasno mi je da propuštamo mnogo šire tržište potencijalnih
gostiju i također sam svjesna da mnoštvo ljudi pati od alergija. Kada sam ja bila
dijete, u šezdesetima, znali smo jesti zemlju! Otkud sve te silne alergije?
Sjećam se da je tek nekolicina djece imala astmu ili dermatitis, ali to je bilo to.
Možda da počnemo prodavati pite od blata, tko zna?“
„Mislim da se ti opireš trendovima u nadi da će nas posjetiti Piers Morgan i
čestitati nam što se držimo svojih tradicionalnih načela. Jutros je baš ponovno
imao u emisiji monolog o veganima.“
„O, Rosa, zbilja si smiješna. Ali, da se nisi usudila reći Alecu da simpatiziram
tog čovjeka. Znaš, mislim da bi se Piers rastopio kad bih mu poslužila veliku
porciju našeg poznatog sendviča Victoria sa sirnim namazom, je l’ da?“
32
 „Da, odjednom bi zaboravila da Alec uopće postoji.“ Obje su prasnule u
smijeh.
Rosa je svezala pregaču oko vrata. Iako je bilo rano jutro, dvije su obitelji već
sjedile za stolovima; vjerojatno su kampirale gore na brdu, pomislila je. More je
bilo mirno kao ulje, a sunce ranog kolovoza probijalo se kroz prozore.
„Ne mogu vjerovati koliko su brzo očistili plažu“, primijetila je, pa počela
puniti hladnjak devonskim jogurtima i bocama voćnih sokova lokalnih
proizvođača.
„Znam“, složila se Sara. „Eto što ti je timski rad. Rano jutros dovezao se još
jedan veliki kamion i pokupio gomile otpada za reciklažu.“
U tom su trenutku u kafić ušla dvojica muškaraca iz udruge Spasimo more, a
jedan je od njih bio Nate. Danas je njegova duga, tamna kosa bila zavezana u
uredan rep. Rosi je on i dalje djelovao poznato. Nadala se da nije neke pijane noći
u prošlosti spavala s njim, ali onda se s olakšanjem sjetila da su jedini muškarci s
kojima je spavala otkako je došla u Cockleberry bili Lucas Hannafore i Joe Fox.
„Stari, daj mi naruči kavu. Ostao mi je novčanik kod kuće“, ležerno je dobacio
Nate svojem kolegi i zaputio se prema toaletu.
Drugi je muškarac, čovjek u ranim šezdesetima, promrmljao: „Ti bezobrazni
početnici... očekuju sve na pladnju.“
Početnik? Rosa je bila uvjerena da joj je Nate bio rekao kako već dvije godine
radi za tu organizaciju.
Mladić se vratio za nekoliko sekunda. „Jesi li ih pitao?“ gnjavio je starijega
čovjeka.
„Strpi se malo, mladiću.“ Njegov je kolega upravo plaćao pića.
„Što ste nas mislili pitati?“ vedro je upitala Rosa.
Nate je srknuo svoju kavu s previše šećera i spustio šalicu na šank. „Pa, kao
što znate, mnogo je životinja nastradalo u oluji, štoviše u tolikom broju da kod
nas u Centru nema dovoljno mjesta za sve njih. Pitali smo se znate li koga u gradu
tko ima prostora za privremenu ambulantu za životinje.“
„Nažalost, ne znam za neki prikladan prostor u blizini“, rekla mu je Sara.
„Ja imam ograđeno stražnje dvorište“, zamišljeno je rekla Rosa, „ali imam i
njega.“ Pokazala je na Hota koji je, iscrpljen od trčanja po plaži, spavao u svojem
krevetiću u kutu kafića.
„Riječ je o samo dva galeba, trenutačno su u kavezima u našem kombiju.“
Nate kao da je malo živnuo. „Tvoj maleni pas neće biti problem, ali najbolje bi
bilo da ga držiš podalje od njih. Trebaš samo razgovarati s njima i davati im jesti
i piti. Malo negoduju jer su u kavezima, ali za par tjedana trebali bi biti kao novi.
Veterinar ih je temeljito pregledao i rekao je da im samo krila trebaju do kraja
zacijeliti, pa ih se može pustiti na slobodu. Ako ih uzmeš k sebi, naša će
organizacija platiti za hranu.“

33
 „Ja... ovaj...“ Rosi je sinulo da bi trebala porazgovarati s Joshem prije negoli
si na leđa natovari još jednu obvezu.
„Odsjeo sam u Ship Innu dok ne dovršimo posao“, nastavio je mladić, „tako
da ti mogu priskočiti u pomoć kada god zatrebaš.“
Stariji je muškarac kimao na Nateove riječi, pa rekao Rosi: „Mlada damo,
dođite pa ih pogledajte.“
„Onda?“ upitala je Sara kada se Rosa par minuta kasnije vratila, s izrazom
krivnje na licu.
„Naravno da ću ih uzeti... znaš kakva sam naivčina. Izgledaju tako ranjivo.
Reći ću Joshu da napravi ogradu kako ih Hot ili neki drugi psi ne bi uznemiravali.
„Sjajno. A, poznajući tebe, Rosa, sigurno ćeš im nadjenuti imena.“
„Već jesam“, Rosa se nacerila. „Flotsam i Jetsam.“

34
 DESETO POGLAVLJE

Rosa je upravo stajala na suprotnoj strani ceste promatrajući kako je uredila izlog
dućana, kada je ugledala Natea kako se penje uzbrdo prema njoj. Bio je poprilično
nizak, ali je djelovao krupnije jer je bio mišićav. U svakom slučaju, bilo je
nečega privlačnog u njemu. Rosa je to često primjećivala, podjednako kod
muškaraca kao i kod žena. Osoba je mogla imati najljepše moguće lice, ali ako
nije posjedovala karizmu ili seksepil, istoga bi trena ta ljepota nestala.
„Hej. Svratio sam da vidim kako su galebovi.“
„Jao, baš lijepo od tebe. Veoma su bučni, ali primijetila sam da se definitivno
oporavljaju“, rekla mu je Rosa.
„Imaju sreće što se za njih brine tako hrabra i velikodušna mlada dama“, Nate
je zastao, „kako su naveli u Gazette?“
„Aha, to. Gle, nije to ništa.“
„Pa, obitelj dječaka kojega si spasila ne bi se s time složila.“ Slijedio je Rosu
preko ceste i ušao s njom u dućan. „Ovo je, dakle, taj poznati mali dućan u
Cockleberryju koji ćeš nekome pokloniti, ha?“ Osvrnuo se oko sebe i pogledao
krcate police. „Zar si luda?“
„Imala sam sreće, dućan sam naslijedila od pradjeda. Donio mi je prihod i
istinsku sreću, pa se držim svoga dijela ugovora koji kaže da ga predam nekome
tko će ga zaista zaslužiti. Želim da i dalje ostane dućan koji će biti na usluzi
stanovnicima Cockleberry Baya, kao i turistima.“
„Kako onda misliš naći tu ‘pravu osobu’?“ Nate je prstima nacrtao navodnike
u zraku.
„Nisam sigurna“, iskreno će Rosa. „Nadam se da će me svemir voditi u
pravom smjeru.“
„Znači, vjeruješ u te gluparije?“
„Pa, vjerujem u zakon privlačnosti, da: jednostavno, to je uvjerenje da
pozitivne ili negativne misli privlače pozitivna ili negativna iskustva u nečiji
život. Moja je majka veoma produhovljena.“
„Tvoja je majka Mary Cobb, zar ne?“
„Ti baš znaš dosta toga o meni, čini mi se.“ Rosa se začudila.

35
 „Recimo samo da gospođa po imenu Edie koja mi gore u pivnici svakoga jutra
poslužuje doručak, zbilja voli govoriti.“ Zastao je. „I ne priča samo o tebi već o
svim mještanima.“
„Ha, da. Edie Rogers, predvodnica kokošinjca Cockleberry Baya, ponovno
napada.“
„Koliko dugo tvoja majka živi ovdje?“ upitao je Nate.
„Cijeli život, osim kratkog razdoblja koje je provela u Londonu prije
dvadesetak godina, barem tako mislim.“
„Misliš?“
„Ne poznajem je dovoljno dugo da bih znala cijelu priču“, tiho reče Rosa.
„Kako uzbudljivo... prava obiteljska tajna.“
„Čudi me što ti Edie nije i to ispričala.“ Rosa je počela čistiti pult. „I dalje si,
dakle, smješten u Shipu?“ upitala je.
„Još samo nekoliko dana. Boravim u ostavi, pa mi Sheila naplaćuje samo
hranu i piće, ne i za smještaj. Njezinim riječima, to je zato što ‘čistimo njezino
dvorište’.“
„Baš lijepo od nje, ali ta je prostorija tako skučena.“ Rosa je se dobro sjećala.
„I ja sam nekoliko dana bila odsjela u pivnici kad sam se tek doselila iz Londona.“
„Meni odgovara. Zar ti izgledam kao netko navikao na luksuz?“ Nate je
pokazao na svoju kuštravu kosu i kratke hlače umrljane pijeskom, pa se
nasmiješio, a Rosa se uzvrpoljila.
„Kamo planiraš dalje?“ upitala je. „Vraćaš se na sjevernu obalu? Ti si
odande?“
Začulo se bučno graktanje iz stražnjeg dvorišta. Nate je stavio ruku na Rosino
rame. „Idemo pogledati ptice?“
„Da, samo ravno.“ Rosa ga je provela kroz stražnju kuhinju van, u dvorište, i
zatvorila za sobom vrata kako Hot ne bi izašao. „Zacijelo te ispunjava rad za
dobrotvornu organizaciju“, rekla je. „I to već dvije godine, to se zove predanost.
Iako, onaj te je čovjek u kafiću nazvao početnikom.“
„Eh, da... prvi put na ovoj plaži, valjda je na to mislio“, brzo je odgovorio
Nate. „Evo ih. Bok, dečki.“ Flotsam i Jetsam prišli su vratima kaveza, graktanjem
negodujući što su i dalje bili zatvoreni, pa su u bijesu lepetali svojim sada zdravim
krilima. Pete ga je bio podsjetio da svakako provjeri puni raspon krila i jesu li im
oznake na nogama bile previše stisnute. Nakon što ih je cijelu minutu promatrao
u kavezima, bio je sretan. „Dobro, pustimo ih sad na slobodu.“
„Zaista? Pa to je sjajno. Unatoč buci, bit će mi žao oprostiti se s njima.“
„Ovaj je dućan oslobodio tebe, zar ne, Rosa?“ upitao je Nate. „To se vidi na
tvome licu. Oslobodila si se vječne utrke za poslom, u tom hektičkom sranju koje
nazivamo životom. Sretnice.“

36
 „Da, zahvalna sam na tome, svakoga dana. Ali također vjerujem da smo sami
krojači svoje sudbine. Mogla sam dobiti dućan, malo zaobići ugovor i potajno ga
prodati nekome tko ga je želio, a ne zaslužio. Ali, ne. Željela sam sama postići
uspjeh. Željela sam osvjetlati obiteljsko ime, kad mi je već pružena takva prilika.“
Rosa je podigla pogled i odjednom pomislila kako je prikladno bilo to što je Tina
tako lijepo nazvala jednu od zvijezda njezinim imenom. Često je tijekom svoje
izgubljene i nesretne prošlosti znala promatrati zvijezde i maštati da će joj se
jednoga dana želje ostvariti.
Nate je otvorio oba kaveza istodobno, a velike su ptice, kriknuvši od
olakšanja, raširile svoja zacijeljela krila i odletjele na balkon, pa se vinule visoko
iznad krovova i dolje prema liticama i prekrasnome moru.
„Odoše oni“, reče Rosa promatrajući ih. „A ti, kamo ćeš nakon što uskoro
završite s čišćenjem plaže?“
Nate ništa nije odgovorio, već je izvadio mobitel iz džepa i brzo rekao: „Ovaj,
oprosti, Rosa, što sam nepristojan, ali Pete me treba dolje na obali. Rekao sam mu
da se vraćam za pet minuta.“
Rosa ga je ispratila, pa ušla u dućan i zatvorila vrata za sobom. Izgleda da je
Nate znao mnogo više toga o njoj nego što je ona znala o njemu. Nije mu znala
niti prezime. Osim toga, smiješno je i neobično lagati o tome koliko dugo negdje
radiš... no dobro. Možda ga je samo pogrešno čula. Ali zašto je izbjegavao
odgovoriti na njezina pitanja o budućim planovima?
Nešto u vezi s njim stvaralo joj je nelagodu. Možda je i ona, poput svoje
majke, bila obdarena nekom vrstom šestog čula, no ako je i bilo tako, onda u
ovome trenutku taj osjećaj nije imao nikakva smisla.

37
 JEDANAESTO POGLAVLJE

„Ah, Rosa, tuga je samo zid između dvaju vrtova. Josh će se začas vratiti i, da sam
na tvome mjestu, mila, ja bih objeručke zgrabila mogućnost da otputujem u New
York, prije nego što ti se djeca počnu motati oko nogu.“ Mary je privinula kćer
na svoja velika prsa.
Bile su u kuhinji, u kućici Seaspray, Marynu domu koji je nekoć dijelila s
Rosinom prabakom Queenie.
„Nedostaje mi“, plakala je Rosa.
„Nema ga tek tjedan dana“, strpljivo je istaknula Mary.
„Znam, ali već se dugo nismo razdvajali... Kad malo bolje razmislim, nismo
ni otišli na onaj medeni mjesec što mi je bio obećao, a već smo godinu dana u
braku. Barem je pričekao do prve godišnjice da ode.“
„Sjeti se kako si prije nekoliko mjeseci bila u užasnom stanju. Josh je otišao
u London, a ti nisi znala hoće li ti se ikada vratiti.“
„Hvala ti, majko, što me podsjećaš na to.“ Rosa se sjetila pijane noći s
Lucasom, nakon koje se nije mogla sjetiti je li s njime spavala ili ne. Umjesto da
ju je ostavio, emocionalno zreli Josh pobrinuo se, na daljinu, da ona dobije svu
potrebnu podršku... a onda joj se vratio kada je bila spremna za nastavak veze.
„Ali imaš pravo. Vrijeme će preletjeti“, složila se Rosa. „Da, tek je rujan, ali
moram isplanirati božićne aktivnosti u dućanu i u kafiću, tako da ću imati mnogo
posla. Usto moram pomagati Titch oko vjenčanja.“
„To se traži, djevojko!“
„Josh je u New Yorku sa svojim prijateljem Carltonom, znaš. Sam Bog zna
što će sve tamo raditi.“ Carlton je bio Joshev dobar prijatelj, samac; Rosa se u
nekoliko navrata družila s njim i svidio joj se.
Mary se nagnula prema njoj. „Moraš otići kući i držati onaj Peridot što sam ti
ga dala uvijek uza se, dobro? Napredovala si u obuzdavanju te tvoje ljubomore.“
„Samo ne želim da što pođe po zlu“, rekla je Rosa na rubu suza. „Prvi put u
životu osjećam pravu sreću.“
„Znaš što bi Halil Džubran rekao na to, zar ne?“ Mary se nasmiješila, kao i
njezina kći.
„Ne, ali hajde, reci mi. Ionako te ne mogu u tome spriječiti.“

38
 „Da ljubav i sumnja ne idu jedna s drugom.“
„Slažem se, citati tog tvog omiljenog pjesnika su baš prikladni. Zapravo,
upravo je Sara bila rekla nešto slično o sebi i Alecu prije neki dan. Ali ja se i dalje
bojim da bi sve moglo nestati.“
„Pa, ako nastaviš o tome razmišljati, svemir će se pobrinuti da tako i bude.
Ostani pozitivna i život će ti donijeti radost. Kako je lijepo naći nekoga tko te voli,
kome je najvažnija samo spoznaja da si ti sretna. Imaš sreće, draga moja. Ljubav
te je pronašla.“ Maryn se glas utišao.
Rosa je osjetila tugu u majčinim riječima. Nikada nisu razgovarale o njezinim
negdašnjim vezama - niti o tome tko je bio Rosin otac. Ali Rosa je znala da je bila
rezultat veze za jednu noć u vrijeme kada je Mary bila duboko ogrezla u
alkoholizam. Mary je silno nastojala brinuti se o njoj, no jedne noći, pod
utjecajem pića, ispala joj je iz naručja i potezala obraz te je od tada nosila maleni
ožiljak u obliku munje. Taj ih je ožiljak obje podsjećao na Rosin teški početak
života jer je od toga dana oduzeta majci i odgajana po dječjim domovima.
U tom trenutku ludi mačak Merlin uletio je kroz otvor na vratima i počeo
glasno žvakati svoju hranu. Mary je iz džepa pregače izvadila inhalator i snažno
udahnula. Nakon što je u sebi brojila do deset, ispustila je dah i pogledala na sat.
„Vrijeme je da se krenem spremati za posao, draga.“

Titch je posluživala kupca kada se Rosa vratila u dućan. Hot, koji je ležao u svojoj
košari, podigao je jedno uho, a nakon što ga je poškakljala baš iza toga uha,
ponovno se šćućurio ispod dekice i nastavio spavati na svojoj krpi koja je nekoć
bila vjeverica.
Rosa se vratila u kuhinju i pristavila vodu za čaj. Mrzila je taj osjećaj praznine
kada Josha ne bi bilo. Pomislila je da se možda previše počela oslanjati na njega,
pa je ispravila leđa i prisjetila se majčinih riječi. Morala je vjerovati da je Josh
voli, ali nakon što je godinama kao dijete bila usamljena i odbačena, nosila je u
sebi duboke ožiljke i ponekad joj je bilo teško usredotočiti se na sadašnjost. U tom
joj je smislu značajno pomoglo što je prestala piti. Sada su joj misli i emocije bile
koliko-toliko u ravnoteži. Ako bi osjetila da je ponovno muče tjeskobne misli,
mogla ih se lako otarasiti. Alec joj je i dalje bio oslonac kada bi ustrebala
razgovor. Možda bih mogla otići na jednu sesiju, pomislila je, prije negoli me
proguta ovaj osjećaj praznine.
Prošla je kroz kuhinju i ušla u dućan s dvjema šalicama čaja i limenkom keksa
u rukama.
„Jedva sam dočekala da te vidim“, rekla je Titch. „Brzo, sjedni tu.“ Lupnula
je po praznoj visokoj stolici za pultom, pa uzela mobitel u ruke. „Gledaj! Pa ti si
na jebenoj naslovnici portala Daily Mail Online?“

39
 Rosa je gotovo ispljunuta čaj. „Koji k...? Daj da pogledam.“ Naslov je glasio:
Stanovnica Cockleberry Baya besplatno nudi svoj dućan. Bilo je još nekoliko
fotografija nje i dućana, koje je Scott snimio onog ljetnog dana.
„Kako neobično što su tek sada prenijeli tu priču“, rekla je Rosa. „U Gazette
je obavljena još u srpnju.“
„Možda im je sezona kiselih krastavaca.“ Titch je zagrizla kremasti keks.
„Vidi ti našu slavnu ličnost. Ima to i svoju dobru stranu... sada će svi znati za
dućan, pa će nam zacijelo i prodaja skočiti. Pretpostavljam da zajedno s dućanom
daruješ i stan?“
Rosa je položila svoju ruku na prijateljičinu. „Oprosti što s tobom nisam o
tome otvoreno razgovarala. Trebala sam još ljetos, kada se priča tek pojavila u
novinama. Stvar je u tome da zapravo nisam sigurna što bih. Jedan dio mene zna
da je vrijeme da dućan prepustim nekome drugome, ali s druge strane postao je
sastavni dio mene i htjela bih ga zadržati. Ali Josh kaže da to nije u skladu s našim
planovima za budućnost. Tako sam odlučila da novom vlasniku odredim zabranu
prodaje lokala na deset godina jer ne bih voljela da ga netko odmah proda samo
radi lake zarade.“
Titch je duboko uzdahnula i ništa nije rekla. Zbilja ju je bilo uzrujalo kada je
načula Josha kako govori da ona ne bi bila sposobna voditi dućan. Razgovarala je
o tome s Ritchiejem, koji joj je rekao da se ne obazire, da je Josh umišljeni mamin
sinčić i da je važno samo njezino prijateljstvo s Rosom. Istini za volju, Josh je
imao pravo, ali Titch je svoj nedostatak formalnog obrazovanja nadomještala
zdravim razumom smatrajući da se oko tri četvrtine svih životnih izazova jedino
na takav način mogu riješiti. Usto je imala supruga koji bi samo pogledao vreću
krumpira i znao točno koliko će porcija pomfrita od njega moći poslužiti, stoga je
bila sigurna da s financijske strane ne bi imali problema.
Bila je svjesna da njezina prijateljica mora donijeti zaista veliku odluku, pa
nije iznijela svoje mišljenje niti je željela nabijati Rosi grižnju savjesti. Odlučila
je biti bolja osoba pa je samo rekla: „Nezgodno je kada čovjek nosi srce na dlanu,
zar ne, Rose? Ponekad izgubimo perspektivu.“
„Da, ali osjećam se i nekako čudno jer to će značiti da ostavljam nešto što
pripada samo meni. Nakon toga, sve što budem posjedovala dijelit ću s Joshem.
Želim se osjećati sigurno, Titch. Nikada do sada nisam imala vlastiti dom.“
„Rose, stara moja, on te voli... on te zbilja voli. Muškarci vrlo ozbiljno
shvaćaju planiranje potomstva. Zato sam i ja blagoslovljena što imam Ritchieja;
on je uz mene prihvatio i tuđe dijete. Dakle, to je prava predanost.“
„Imaš potpuno pravo. Posljednjih smo se nekoliko tjedana ševili kao zečevi.
Mislim da su šanse da sam trudna goleme.“ Rosa je srknula čaj. „Iskreno, bi li ga
željela? Mislim, dućan. Mislila sam da vi planirate preuzeti zalogajnicu kada
Ritchiejevi odu u mirovinu.“

40
 Titch je smekšala glas. „Rose, moraš slijediti svoje srce. Uvijek si to činila.
Srce zna neke stvari koje se razumom ne daju objasniti.“
„Ali?“
„Tiho.“ Titch je stavila prst na prijateljičina usta. „Nećemo više o tome.“
„U redu.“ Rosa je poslušno nastavila piti svoj čaj. „Jesi li se u zadnje vrijeme
čula s Theovim tatom?“
„Jesam. U stalnom smo kontaktu, zbog Theove bolesti. Rekao je da će doći
posjetiti svoga tatu za Božić.“
„Veliki Ben, ha?“ Rosa se nasmijala.
Ni Titch nije mogla suzdržati smijeh. „Tako privlačan nadimak za partnera s
kojim sam imala svoj posljednji bludni čin. Teško mi je povjerovati da ću uskoro
biti ugledna udana žena, poput tebe.“
„Da, tko bi rekao?“ Rosa se ponovno zahihotala. „Stalno zaboravljam da je
Alec Theov djed. Sara mrzi kad je zovem bakom.“ Gurnula je ruku u limenku s
keksima i uzela rolicu od smokava. „Theu je sada dobro?“
„Dobro je, ali s tim njegovim stanjem uvijek postoji mogućnost da će buknuti
problemi s probavom. Pravo je olakšanje što Ben ima istu krvnu grupu.“
Rosa se naježila prisjetivši se kako su morali juriti s malenim Theom u bolnicu
baš dok ga je ona čuvala.
„Ben će doći i na vjenčanje“, nastavila je Titch, „sa svojom djevojkom.
Ritchie je tako opušten, njemu to ništa ne smeta. Zapravo, Ben i njegova djevojka
čuvat će Thea tu noć.“
„Veoma zrelo, od svih vas.“
„Ben je Theov otac, Rose. On će zauvijek biti dio naših života, tako da je to
jedini ispravan način. Nismo se voljeli, bili smo samo dvoje stranaca koji su se
poseksali tijekom pijane momačke večeri, tako da tu nema nekakvog zamjeranja.
Uostalom, on će postati liječnik, znači Theovo će zdravlje uvijek biti u stručnim
rukama.“
Rosa je coknula. „Ti se baš znaš snaći u životu, gospođice Whittaker.“
Titch se nacerila. „Svoj svoga poznaje, gospođo Smith.“

41
 DVANAESTO POGLAVLJE

Rosa je sjela na rub kade i čekala da joj plastični štapić testa za trudnoću odredi
sudbinu. Josh će joj se uskoro javiti videopozivom, pa je smatrala da je sada bilo
savršeno vrijeme da to obavi. U zadnje su joj vrijeme grudi bile osjetljivije nego
inače, a osjetila je i pokoje probadanje u trbuhu, pa je bila gotovo sigurna da je to
bilo to. Okrenula je štapić naopako jer nije bila spremna vidjeti rezultat, kakav
god on bio. Izbrojila je u sebi posljednjih šezdeset sekunda, skupila hrabrost i
okrenula test. Na njemu je stajao znak za: NEMA TRUDNOĆE. Zaprepastila se
što su joj se oči istoga trena ispunile suzama. Ustala je. Tijekom svojih
promiskuitetnih tinejdžerskih godina trudnoću je smatrala nečim najgorim što joj
se moglo dogoditi. Kako ironično, zapravo, koliko je puta osjetila olakšanje
što nije bila trudna, a sada, kada je to zaista željela, test je bio negativan. Možda
se prerano testirala? Vratila je štapić u praznu kutiju, a trenutak nade brzo je
poništio poznat osjećaj nadolazeće menstruacije. Sjela je na zahodsku školjku i
naslonila glavu na zid. Osjetivši da je uznemirena, Hot je legao preko oba njezina
stopala.

„Hej, ti.“
Rosa se pokušala nasmiješiti ugledavši lijepo, nasmijano lice svoga supruga
na zaslonu iPada. Kada je vidio njezin izraz lica, naglo se uozbiljio. „Što je bilo,
ljepotice?“
„Nisam trudna.“
„Oh, draga. Sve je u redu. Molim te, nemoj biti tužna. Sigurno želiš da ja
budem tu kada se to zaista dogodi... i sjeti se samo s kojim ćemo užitkom nastaviti
raditi na tome.“
„Samo sam malo razočarana, to je sve. Nego, kako si ti?“
„Sve je dobro. Carlton i ja smješteni smo u ovom luksuznom stanu. Daj da ti
pokažem.“ Vrtio je kameru uokolo kako bi vidjela kako stan izgleda.
„Lijepo. Kako napreduje projekt?“
Josh je znao da to nije bilo ono što je njegovu pomalo nesigurnu suprugu
zanimalo.
42
 „Posao dobro ide, ali samo smo jednom uspjeli malo izaći. Raspored nam je
toliko gust da ćemo većinu vremena biti mrtvi umorni. Dakle, sve po starom, samo
što smo sada u New Yorku.“
„Joj, New York ti je zacijelo grozan, zar ne?“ Rosa mu se nacerila.
„Uh, kako bih ti sada zgnječio te obraščiće“, nasmijao se Josh. „Ovdje je sve
toliko drukčije nego u Bayu. Da budem iskren, nedostaje mi mir. Nikada to ne bih
pomislio, nakon tolikih godina života u Londonu. Zvuk sirena mi svakako neće
nedostajati kad se vratim kući, to je sigurno. Kako je naš Hot?“
Na spomen svoga imena, maleni je psić podigao uši. Rosa ga je podigla u
naručje i mahnula njegovom šapicom prema mobitelu.
„Micek mali! Oboje mi strašno nedostajete. Hoćeš li me uskoro posjetiti?
Tvrtka plaća jedan dodatni let. Hajde, bit će nam tako zabavno.“
„Danas se osjećam kao da bih cijeli dan mogla provesti u krevetu s
termoforom.“
„Jadna moja. Da sam barem tamo da se brinem o tebi.“
„Ma samo ti se malo jadam, inače je sve u redu. Ali nedostaješ mi. Nedjelje
su mi najgore. Morat ću porazgovarati s Titch u vezi s putovanjem u New York
jer neće to biti tako lako izvesti s obzirom na to da se ona mora brinuti za Thea,
a Mary se ne da raditi više od par sati po smjeni. Usto, moram razmišljati i o Sari
i kafiću. Jacob je izbezumljen oko štenaca, pa mu ne bih htjela uvaliti još i Hota
na brigu.“
„Dobro, dobro, slatkice. Nemoj se uzrujavati. Ako baš ne budeš mogla, ja ću
doći jedan vikend. Uostalom, završit ćemo s poslom do polovice prosinca, što i
nije tako daleko. Moram ići. Skočio sam do stana tijekom pauze za ručak da
imamo malo privatnosti. Volim vas oboje.“ Mahnuo je i poslao joj poljubac.
Rosa je nesvjesno vrtjela svoj vjenčani prsten, Hot je položio šapu na
gazdaričino stopalo i podigao pogled prema njoj. „Hajde, gospodine Kobasico“,
uzdahnula je, „idemo mi u šetnju, pa po večericu.“
Svaki put kada bi Rosa rekla „gospodine Kobasico“, sjetila bi se Lucasa -
odnosno Lukea. Tako joj se bio predstavio kada su se tek upoznali; tada ga je
majka bila poslala u izvidnicu. Luke je odmah nazvao Hota „gospodinom
Kobasicom“, a to joj je bilo smiješno. Pitala se zašto tako dugo nije dolazio
posjetiti Sheilu. Istina“ njegova majka Sheila Hannafore, gazdarica Ship Inna, bila
je osoba nezgodna karaktera, ali jednostavno je bilo čudno što Luke uopće nije
dolazio još od prošloga Božića. Tada se bila u pijanstvu bacila na njega, one noći
kada je bila uvjerena da ju je Josh varao. Već su mjeseci prošli od toga, gotovo
godina dana, a on otada nije viđen u Cockleberry Bayu. Dobro se sjećala kako je
Luke jednom bio rekao da nikada ne propušta ljeto i Božić u Cockleberryju.
Kako bi se osjećala da ga vidi? upitala se Rosa. Postojala je, bez sumnje, neka
posebna kemija između njih dvoje, ali samo su se jednom prepustili strasti. U to
je vrijeme Rosa bila slobodna i tek je nekoliko dana bila u Cockleberryju. Nije

43
znala što da učini s dućanom niti s oronulim, hladnim i zapuštenim stanom na
prvome katu. Luke joj se tada bio lažno predstavio i zbilja ga se nakon toga trebala
zauvijek otarasiti, kao i mnogih drugih muškaraca prije njega. Ali podala mu se
iz osjećaja usamljenosti, čiste požude i potrebe za bilo kakvim ljudskim dodirom.
Kada se udala za Josha, odabrala je sigurnost naspram riskantne slobode.
Lucas je bio zgodan, imao je iskru u očima i bio blagoglagoljiv, ali na Josha se
mogla osloniti, nije bio samo zgodan već i pouzdan. Nakon svih nedaća koje su
Rosu u životu snašle, naučila je da je pouzdanost dobra osobina. Trebalo joj je
mnogo vremena i mnogo razgovora s Alecom da prihvati kako život ponekad
može biti dosadan i da ne može uvijek biti vatromet, zabava, hedonizam. U
njezinu su dotadašnjem životu drama i konflikt bili jedina konstanta i to je bilo
sve što je poznavala. No shvatila je da se život sastoji i od svakodnevnih rutina te
da su monotonija i monogamija također u redu ako zrelo razmišljaš.
Nije se kajala što je spavala s Lucasom. On je u njoj zapalio vatru kada joj je
to bilo potrebno; zadovoljio je želju, nalik na žudnju za dimom cigarete ili prvim
gutljajem rashlađena vina za vrućega dana. Ali onda je na scenu stupio Josh i iz
temelja joj promijenio život.
No to nije umanjilo Rosinu znatiželju da sazna što se događalo sa zgodnim
vodoinstalaterom. I dalje je imala njegov broj, ali bila je dovoljno razumna da ne
održava nikakve kontakte s njim. Previše je poštovala sebe i Josha da bi ponovno
krenula tim putem. Bilo je dobro što joj je Lucas Hannafore bio daleko od očiju,
a time i od srca.

44
 TRINAESTO POGLAVLJE

Mary je stajala na ljestvama ispred svoje kućice i obrezivala bršljan što joj se
razgranao po zidu. Stala je kada je začula poznati zvuk koraka svoje kćeri koja se
penjala uzbrdo prema njoj, stavila škare u džep pregače i drhturavo sišla s ljestava.
„Pazi, majko, ne izgledaju mi baš stabilno!“ viknula je Rosa. Hot je njuškao
uokolo, pa podigao svoju malenu nogu uz ljestve.
„Hot-Dog, ne!“ ukorila ga je Mary. Potom reče: „Imaš malo vremena, Rosa?“
„Samo nekoliko minuta, moram se u podne naći s Ralphom kod garaže. Vozi
nas Jacobu i Raffu u Polhampton na nedjeljni ručak i ne želim zakasniti.“ Unatoč
svim mogućim molbama i žalbama nadležnima, Ralph Weeks i dalje je bio jedini
taksist u gradu, kao kakav samotni rendžer.
„Kako lijepo. Baš sam bila izvadila sočan komad govedine u slučaju da
poželiš svratiti na ručak, ali zamrznut ću ga za sljedeći tjedan ako hoćeš.“
„Trebala si mi ranije javiti, ali može onda sljedeći tjedan.“ Hot je utrčao u
kuću u potrazi za Merlinom koji je mirno spavao na staroj Queenienoj stolici.
Nanjušivši razigranog psića, nakostriješio se i prosiktao, pa pobjegao kroz otvor
na kuhinjskim vratima.
„Sjedni.“ Mary je oprala ruke u sudoperu, osušila ih, pa sjela za stol nasuprot
kćeri i zagledala joj se u dlan. Rosa je već bih toliko naviknula da majka to radi,
pa se samo zavalila u stolici i opustila.
„Što si rekla, kad se Josh vraća?“
„Sredinom prosinca. Ne znam još točan datum.“
„Hoćete li se vidjeti prije toga?“
„Iskreno, ne znam. Nisam mu to još rekla, ali mislim da nećemo. Previše se
toga događa, a usto se sprema Titchino vjenčanje i sve.“
„Ne boj se, kćeri“, prošaptala je Mary.
„Majko! Prestani se tako čudno ponašati.“
„Uostalom, ne želim prvi put letjeti avionom sama.“ Rosa, koja je odrastala u
neimaštini i nikada nije imala stalan posao, a kamoli kakvu ušteđevinu za
ljetovanje, nikada nije bila u inozemstvu.
Mary je iznenada oštro uzdahnula i rekla: „Ovaj put nemoj ići. I reci mu neka
se požuri natrag, može?“ Zastala je, a na licu joj se ocrtavao strah. „Ali tek poslije

45
vatrometa. Morate raditi na unucima... i to je važno. Ali može pričekati nekoliko
tjedana.“
„Mary, što vidiš?“ odlučno je upitala Rosa.
„Misliš... nakon Noći krjesova?“ Cockleberry Bay bio je nadaleko poznat po
legendarnom godišnjem vatrometu u Noći krjesova.
Mary je pridigla Rosin dlan prema očima i čvrsto ga prislonila na svoj obraz.
„Da, dijete“, prosiktala je. „Odaj svoju tajnu vjetru, ali nemoj ga kriviti ako kaže
drveću.“
„Ajoj. To boli.“ Rosa se namrštila. „Molim te, prestani. Što bi to uopće trebalo
značiti?“
„Što se dogodilo s onim Nateom koji je nekidan oslobodio galebove?“
odgovorila je njezina majka protupitanjem.
„Zadnji put kad sam ga vidjela, spomenuo je da mu se južna obala sviđa više
od sjeverne, ali ja...“
Prije nego što je Rosa uspjela nadodati da nije znala što se događalo s njime,
Mary ju je prekinula. „Proklete novine“, progunđala je, pa zazvučala poput
ostarjele Queenie: „Vjeruj svojim instinktima, Rosa, nikome i ničemu drugom.“
„Nedostaje mi Queenie“, rekla je Rosa ne razmišljajući. Sjetila se svoje
mudre, sijede prabake i njezina izbrazdana, smežurana lica i oštra jezika.
„Ona je uvijek s nama, dušo.“ Čajna je žličica pala na pod. Mary je zijevnula.
„Uvijek s nama.“

46
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

„Ciao, bella“ Raff je pozdravio Rosu trima poljupcima. „Dakle, danas sam za
tebe pripremio janjetinu sa svim prilozima. Jacob je čak napravio umak od
metvice iz našega vrta.“ Bacio je Hotu komadić slanine.
Rosa je voljela dolaziti dečkima u Polhampton. Njihova je kuća bila visoko
na brdu i imala je nevjerojatan pogled na obalu. Kod njih se često okupljalo
društvo, a kada nedjeljom nisu radili u pivnici, pobrinuli bi se da su sve nedjeljne
novine izložene u velikom zimskom vrtu s pogledom na more. Uvijek je tu bilo
slatkih i slanih zalogaj čiča i svih mogućih pića. Ovih je dana Rosa u takvim
prilikama pila dijetalnu Colu ili tonik.
Nikada nije imala zdrav odnos prema alkoholu. Majka joj je bila
alkoholičarka, pa se često pitala je li posrijedi bila kakva genska sklonost piću, ali
je nakon brojnih razgovora s Alecom, koji je također bio liječeni alkoholičar,
počela to bolje shvaćati. Pila je kako bi prikrila bol, kako bi se isključila iz svijeta.
Kako bi uživala pod velom nesvjesnoga, pa makar i na trenutak. Bila je grozan
pijanac. Ali, s druge strane, naučila je da su svi ljudi s duboko usađenim traumama
grozni u pijanom stanju jer se pod utjecajem alkohola počnu hrvati sa svom boli,
patnjom i nezadovoljstvom koje su osjećali.
Stari Rosin moto bio je: „žali samo za onim što nisi učinila“, ali sada, u
trijeznome stanju, shvaćala je da je ipak postojalo ono zbog čega je požalila.
Primjerice, kada se napila na Zapadnim liticama, pa ugrozila vlastiti život kada je
pala; također je u nekoliko navrata dovela svog vjernog kompanjona Hota u
opasnost kada je bila toliko pijana da nije znala za sebe.
Misli su joj se prekinule kada se najednom začula nekakva gužva u hodniku.
Čula je različite tonove i jačinu laveža, potom Jacoba koji je grdio sve psiće po
redu, a oni su ga slijedili u kuhinju, pa počeli skakati po Rosinim nogama.
Zabezeknut što je ugledao toliko prijatelja na istome mjestu u isto
vrijeme, uključujući Vojvotkinju i njezine štence, Hot je također počeo jurcati
uokolo i lajati.
Jacob se uhvatio za čelo i pretvarao se da će pasti u nesvijest. „Pet ih je, Rosa.
Pet! Izluđuju me.“
Rosa se sagnula i uzela jednog štenca. Stao joj je u šaku. „Mislim da ću
eksplodirati od ljubavi“, rekla je škakljajući preslatkog psića ispod smeđe brade,
pa ga zagrlila. „Tako je lijep.“ Pogledala je drugog malca koji joj je grebao cipelu.
47
„Obojica su predivna. Jeste li im već nadjenuli imena? Znam da si rekao da čekaš
da to budući vlasnici učine, ali...“
„Uno i Due, jedan i dva na talijanskome, za sada“, uletio je Raff. Vadio je
pečene krumpire iz pećnice i zalijevao ih umakom. Potom je, ne podižući pogled,
nastavio: „On se žali, pa žali, pa žali. Ali previše ih voli, vidim ja to.“
„Znam. Pas koji laje ne grize“, našalila se Rosa i spustila psića na pod.
„Ja sam tu, znaš?“ Jacob je uzeo vrući krumpir iz posude za pečenje iz koje
se pušilo; suprug ga je ošinuo pogledom, pa ga je brzo ispustio uz opečeni usklik:
„Jao!“
„Onda, jesi li razgovarao s Titch?“ upitala je Rosa. „Štenci su sada već sigurno
dovoljno veliki da se odvoje od mame.“
„Ne odgovara mi na pozive, kuja mala.“ Jacob je polizao prste.
Rosa se nasmijala, pa napravila grimasu. „O, ne. Sad sam se sjetila.“
„Nemoj mi reći da se predomislila!“ prostenjao je Jacob. „Da, imaš pravo,
volim ih, ali ovo je ludnica. Postoji li muški ekvivalent lude babe s mačkama,
samo sa psima?“
Raff je zatvorio pećnicu. „Si! Ti si ludi muškarac sa psima. Ali neću nikome
reći.“ Lupnuo je Jacoba po stražnjici rukavicama za pećnicu.
„Bila je nešto spomenula da bi joj to moglo biti previše, uz Thea i planiranje
vjenčanja“, priznala je Rosa. „Oprosti, zaboravila sam ti reći.“
„Pa, onda ću jednostavno morati staviti oglas u novine... ili bi mi Vicki mogla
pomoći.“
„S čime bi ti Vicki mogla pomoći?“ Upitao je glas njihove prijateljice, lokalne
veterinarke Vicki Cliss. „Vrata su bila širom otvorena; niste me čuli kako kucam,
zbog laveža.“ Sve ih je izljubila u obraze, a psi su dotrčali iz zimskog vrta usput se
hrvajući.
„Gdje su Stuart i djeca? Ogulio sam dovoljno krumpira da nahranim omanju
vojsku Raff je sada valjao tijesto za pitu od jabuke koja će biti večerašnji desert.
„Stižu. Ja sam vozila dovde, ali oni su bili toliko puni energije da je Stuart
predložio šetnju po plaži, da ih malo izmori. Mislila sam da sq nećeš moći
odjednom nositi s pet pasa, dvoje zaigrane djece i...“ Raskopčala je kaput i
pogladila se po trbuhu: „I još dvije ispunjene željice.“
„Oh, kakve divne vijesti!“ Jacob je požurio da je poljubi u oba obraza.
„Bravissimo“, Raff je obrisao ruke o pregaču pa učinio isto.
Rosine su se oči napunile suzama. Sjetila se kako je Vicki početkom godine
izgubila mušku bebu, baš u toj kući, na podu kupaonice. Bila je to na neki način i
sebična misao jer je sada više no ikada osjećala želju za vlastitim djetetom.
„Kakve lijepe vijesti“, tiho je rekla. „Kad ti je termin?“
„Početkom travnja.“ Vicki je skinula kaput. „Imam desetak minuta dok se
moji dečki ne pojave, pa hajdemo mi, Rosa, popiti piće u zimskom vrtu prije nego
48
što stignu.“ Vicki je namignula Jacobu koji je pozvao pse i pošao s njima dočekati
djecu.
„Onda, Rosa, kako si? Lijepo je vidjeti te.“
„Dobro sam i tako mi je drago što si ponovno trudna. Ono što se ovdje
dogodilo onoga dana bilo je užasno.“ Rosa je zadrhtala. „Čak i mene prolazi jeza
kad se sjetim, ne mogu ni zamisliti kako je tek tebi.“
„Sada sam zaokupljena novom trudnoćom, pa ne razmišljam o tome. Još su i
blizanci.“ Vicki je blistala od sreće. „Ne mogu vjerovati koliko sam
blagoslovljena.“
„Imate inače blizanaca u obitelji?“
„Zapravo ne, nije nam poznato. Imam u planu izraditi obiteljsko stablo, ali
sam trenutačno previše zaokupljena našim grananjem.“ Vicki je položila ruku na
Rosino rame. „Ali dosta o meni. U redu je ne osjećati se dobro, znaš? Sjećam se
koliko sam tužna bila nakon što sam izgubila Freda, a testovi su nakon toga
neprestano bili negativni.“
„Pa ti si mu već bila dala ime.“
„Jesam. Bez obzira na to što ga nisam upoznala kao bebu, ne znači da njegova
malena duša nije negdje oko nas, gura nas naprijed, sudjeluje u našim životima.“
Suze su se slijevale niz Rosine obraze. „Ovaj sam se mjesec zbilja veselila
mogućoj trudnoći, a onda se pojavila izdajnička crvena mrlja neuspjeha.“
„Nije to nikakav neuspjeh, samo dokaz da si žena i da si zdrava. Tek ste
nedavno počeli pokušavati i oboje ste mladi. Sve će to biti u redu. Nije uvijek lako
stvoriti malena čuda.“
„Pogledaj Titch“, uzdahnula je Rosa. „Ona se samo trebala nasmiješiti Benu
i već su dobili Thea.“
Vicki ju je tješila: „U redu, uvijek postoje iznimke, znam. Ali pokušaj se
opustiti, nemoj se toliko brinuti i samo se što više seksaj.“
„E pa, to otpada. Josh je dobio sjajnu poslovnu priliku u New Yorku i sada je
tamo. Vratit će se do Božića.“
„Pa, to će začas proći. Imaš mnogo vremena, ne brini se.“
Rosa je ispuhala nos i odmah se osjećala bolje. Vicki je bila uvjerljiva osoba;
ako bi ti ona rekla da će sve biti u redu, tada je tako moralo biti.
Veterinarka je nastavila: „Tako mi je drago što si donijela odluku da želiš
proširiti obitelj. To je čarobno?“
„Znaš da sam se premišljala hoću li biti dobra majka. Ti si mi mnogo pomogla
s tim.“ Rosa je povukla rukav kako bi pokazala narukvicu od ružičastog kvarca
koju joj je Vicki bila poklonila u znak zahvale za pomoć tijekom tragičnog
spontanog pobačaja. „Kamen plodnosti. Tebi je pomogao, pa će sada i meni.“
„Tako je.“ Vicki je uhvatila prijateljicu za ruku. „Ne bih bila preživjela taj
dan da nije bilo tebe, znaš?“
49
 Prije negoli je Rosa stigla odgovoriti, golemom se prozoru približilo šest pasa,
iza kojih su sada iz smjera Polhampton Sandsa pristizali Vickini i Stuartovi sinovi,
odjeveni u kostime Indijanaca i glasajući se u skladu s ulogama.
„No, ovako to izgleda u stvarnosti“, nasmijala se Vicki zaštitivši rukom trbuh.
„Spremna sam na stvarnost“, rekla je Rosa, pa ukrala jednome od dječaka
pernati šešir, stavila ga na glavu i počela trčati i urlati prostorijom pridruživši se
kaosu.

50
 PETNAESTO POGLAVLJE

Rosa je drhtala dok se spuštala prema plaži i kafiću. Na obzoru se ukazao

veličanstven kasnojesenski izlazak Sunca. Trebala se naći sa Sarom da dogovore
zimsko radno vrijeme jer je broj čak i lokalnih, vjernih gostiju, tijekom radnoga
tjedna u zimskim mjesecima opadao. Uskoro će se i pomaknuti sat, pa će se ranije
smračivati.
„Trebala sam uzeti kapu“, rekla je Hotu koji je već trčao ispred nje na svom
povodcu, uzbudivši galebove. Josh je pametno preimenovao kafić u Café Rosa jer
je bio pola njezin, a pola Sarin. I dalje ju je obuzimao osjećaj ugode kada bi
se spuštala niz brdo i ugledala natpis, pa se sjetila da je to bio još jedan njezin san
koji se ostvario. Prije samo dvije godine takvo što nije mogla ni zamisliti. A sada
nije samo posjedovala dućan već i kafić. Bilo je to zaista teško povjerovati.
Da, pomislila je Rosa, naslijedila je derutni dućan s namjerom da mu udahne
novi život i u tome je potpuno uspjela, samo vlastitim zaslugama i marljivim
radom. Nadala se da će mještani s vremenom zavoljeti nju i njezin dućan, kao
što su voljeli njezina pradjeda Neda i njegovu suprugu Dorotheu.
Jadna Dorothea, koja nije mogla imati djece i koja si je, saznavši za suprugovu
nevjeru, oduzela život skočivši s litice. Baš je Rosina prabaka Queenie, Nedova
tajna ljubavnica, rodila Rosinu baku Mariju, Marynu majku. Rosa nije poznavala
svoje obiteljsko stablo s majčine strane sve dok nije došla u Cockleberry Bay i
počela raspetljavati tajne iz prošlosti. Bilo je čudno pomisliti da nje ne bi bilo na
ovome svijetu da se Queenie i Ned nisu zaljubili.
Svjetla su u kafiću već bila upaljena, a prozori blago zamagljeni. Rosa je
ugledala Saru koja je postavljala stolove. Ona je bila divna žena, koja je također
marljivo radila i pretvorila kafić u pravi mali rudnik zlata, baš kao što je to činio
i stari Harry Trevan prije nje.
Unatoč ranim jutarnjim satima Veganka Vera sjedila je u tišini za stolom u
jednome kutu, s otvorenom knjigom pred sobom. Sara je prišapnula Rosi na uho
da je njezina drska gošća čak pokazala nekakve osjećaje kada ju je jutros
obavijestila da su u ponudu uveli jogurte od sojina mlijeka. Rosa je pogledala
preko ramena i vidjela da je žena pred sobom imala jogurt sa svježim malinama i
halapljivo ga je trpala u usta obrubljena ružem, između gutljaja velike kave sa
sojinim mlijekom. Rosi je palo na pamet da nikada nije vidjela Veganku Veru

51
kako se smije. Pokušala je u nekoliko navrata pristojno s njom porazgovarati, ali
bez uspjeha. Crvenokosa Bergamot bila je, zapravo, prava enigma.
Rosa je otišla do njezina stola da je priupita treba li još štogod. „Dobra
knjiga?“ ljubazno je upitala. Potom je, spustivši pogled, vidjela službenu kuvertu
koja je ležala na otvorenim stranicama.
Ne podigavši pogled, Bergamot je brzo odgovorila: „Knjiga je super, jebeno
pismo baš i nije.“
Rosa je jedva suzdržala smijeh. Zbog nekog joj je razloga uvijek bilo smiješno
kad bi bogataši psovali.
„Prokleti muž, odnosno uskoro bivši muž. Zbilja sam mislila da će se prizvati
pameti ako napustim London i unajmim stan ovdje, ali ne, on i dalje ševi jebenu
kućepaziteljicu. Ta ima dupe veličine Belgravije!“ Žena je ljutito zgužvala pismo
i bacila ga u svoju golemu dizajnersku torbu.
Rosa je bezuspješno pokušavala doći do riječi.
„Nikada nisam pomislila da će predbračni ugovor proći na sudu, ali njegov
odvjetnik tvrdi suprotno“, nastavila je Bergamot. „Kako stvari stoje, izgleda da
ću morati početi raditi. Jada moram raditi!“ Strpala je punu žlicu jogurta u usta,
pa tu istu žlicu zabola u čajnik kao da se njezin bivši suprug nalazio na njegovu
dnu, u ljubavnom klinču s poslugom.
„Moj Bože“, reče Rosa nastojeći ostati ozbiljna. „Kako strašno za vas.“
Nezadovoljna je četrdesetogodišnjakinja popila kavu do kraja i promrmljala:
„Najbolje će mi biti da se vratim na one aplikacije za pronalaženje partnera.“
Kako je ustala i gurnula stolicu, tako je glasno prdnula. „Ups“, rekla je ne odajući
nelagodu. „Jedna od nuspojava spašavanja planeta.“ Uzela je svoju torbicu.
„Vidimo se kasnije... Rosa, ako sam dobro upamtila?“
„Da. Ovaj, da, vidimo se uskoro, V... hoću reći, Bergamot?“
Sara koja je iz prikrajka prisluškivala, presavila se u struku od smijeha kada
je Rosa stigla do šanka i ubacila napojnicu Veganke Vere od dvadeset penija u
keramičku kutiju za novac u obliku burleskne plesačice na kojoj je stajao natpis
Dobre napojn(c)ice.
„Pitam se imaju li oni ikada tvrdu stolicu, reče Sara.
„Što? Tko?“ Rosa je počela prazniti jednu od perilica za posuđe.
„Vegani“, prošaptala je Sara, iako je kafić sada bio prazan, zbog čega se Rosa
opet počela glasno smijati.
Potom je nastojala biti ozbiljna. „Salu na stranu, zbilja mislim da bismo trebali
uvesti veganska jela na jelovnik. I bravo za uvođenje većeg izbora mlijeka. Ja sam
probala ono od zobi i okus je sasvim u redu, barem u kaši?“
„Da, odlučila sam polako krenuti u tom smjeru nakon onog našeg razgovora.
Ipak smo mi dio turističke ponude, a mušterija uvijek ima pravo?

52
 „To uključuje i Veganku Veru? Ne, definitivno ne. Pitam se na kojim će
internetskim stranicama tražiti sljedećeg partnera“, razmišljala je Rosa naglas.
„Sponzoruše.com, rekla bih“, reče Sara, pa su si ona i Rosa dale pet.
„Što je toliko smiješno?“ Titch je gurala dječja kolica prema šanku. „Zapravo,
dajte da ja vama kažem što NIJE smiješno - beba kojoj izbijaju zubi. ‘Kuc-kuc,
vidi kako mu probijaju zubići’, rekla mi je u samoposluzi neka blesava turistica
bez djece.“ Titch je uzdahnula. „Nema ničega smiješnoga ni lijepoga kod
bebe kojoj izbijaju zubi. Mislila sam da će mu izbiti pola zubala, ali ne, i dalje
samo vire. Imat će zubalo poput Ryana Clark-Neala1 ako nastavi ovim tempom.“
Skinula je kaput i pošla sjesti za stol do prozora.
Sara je izustila bezglasno „ups” prema Rosi. „Velika crna kava stiže,
djevojko.”
Hot, koji je do tada zadovoljno žvakao nekakvu staru mekanu igračku za pse,
sada je ustao i doskakutao do nje, pa stao kružiti oko kolica njuškajući i mašući
malenim repom. Nije lajao, ali je na kraju sjeo da čuva kolica i bebicu u njima.
Rosa je prišla stolu, poljubila prijateljicu u obraz i povirila u kolica. „Vidi ga,
spava kao anđeo.”
„Ha, jebeno ha, Rose. Da, sada spava i vjerojatno će spavati sljedeća dva sata,
pa se pitam zašto se i ja nisam vratila u krevet. Oh, da, umirem od gladi, s obzirom
na to da sam budna od četiri sata ujutro, eto zašto. A ne mogu u kuhinju kod nas jer
se mama tamo neprestano mota. Mogu li dobiti rolicu sa šunkom, molim? S
hrpom maslaca i kečapa.”
„Zvučiš kao da ti zaista treba, djevojko”, rekla joj je Rosa.
Titch se nasmiješila. „Sad mi je već lakše... Ne smijem zaboraviti disati...
Samo sam morala malo olakšati dušu, Rose... oprosti. Ritchie radi duplu smjenu
u zalogajnici kasnije, pa sam ga pustila da se naspava. Jadničak, obično on bude
meta mojih jutarnjih ispada.“
„Sigurno si umorna i od proslave Theova prvog rođendana. Baš je bila vesela
zabava kod tvoje mame. I ona torta koju je Ritchie isjekao bila je odlična. On je
divan.“
„Znam. Već je godina dana prošla otkako je moje malo zlato izletjelo iz mene
na pod tvoga dućana. Čini mi se kao da se to dogodilo prije pet minuta. Ne mogu
vjerovati da ću uskoro postati gospođa Patricia Rogers. Totalno ludo.“
Sara je donijela Titch šalicu crne kave i čaj za Rosu.
„Jesi li sigurna da možeš odraditi smjenu u dućanu, kako smo se dogovorile?“
upitala je Rosa. „Moram srediti neke stvari sa Sarom.“

1
Ryan Clark-Neal, engleski televizijski i radijski voditelj, pjevač, pripovjedač, model i sudionik
reality emisija poput X Factora i Celebrity Big Brothera. Poznat je također po svojim
upadljivim ljuskicama na zubima, koje je javno i mijenjao.

53
 „Naravno da mogu. Uz to što mi je trebao izlazak iz kuće, također sam vam
objema došla pokazati par...“ nećkala se, „ovaj... stvari.“
„Dobro, pokaži.“
Titch je provukla ruku pokraj znatiželjnog Hota i povukla dekicu sa spremišta
u kolicima. Tamo su sklupčana spavala Vojvotkinjina dva štenca.
Rosa se ugrizla za usnicu. „Ali mislila sam...“
„I ja sam mislila, ali kada sam otišla reći Jacobu da jednoga ne mogu uzeti,
toliko sam se zaljubila da mi ih je bilo žao razdvajati, pa sam ih uzela obojicu.
Dvojicu braće.“
„Hoćeš li moći sve to?“
„Znaš mene, Rose, gunđam, ali sam zapravo pravi radnik, sve ja stignem.
Psići obožavaju moju mamu; njezina su im invalidska kolica poput igrališta, a
najdraže im je spavati u njezinu krilu, ili u kolicima uz nju, što je beskrajno veseli
i kaže da nema ništa protiv toga da ih čuva i hrani dok ja radim. I Ritchie ih voli i
vodi ih u kratke šetnjice. Ne idu predaleko i on mora ići polako, ali oni obožavaju
njušiti nove mirise. Moramo ih, doduše, držati podalje od kuće tvoje mame, u
slučaju da Merlin iskoči i poželi ih pojesti za doručak.“
Sara im je prišla s tanjurom na kojem je donijela ukusnu rolicu sa šunkom.
Zamišljeno je rekla: „Sad ti zavidim na štencima.“
„Nisam se sjetila upitati te želiš li ti jednoga”, rekla je Rosa i sagnula se da
pomiluje Hota i umiri ga kako ne bi probudio sve tri usnule bebe.
„Trenutačno ne. Ali, tko zna, sada kada budemo živjeli zajedno, i ako Brownu
ne bude smetalo, možda to bude naš sljedeći korak. Alec i ja već smo kupili
jednake jakne za šetnju.”
„Kako slatko.” Rosa je srknula čaj i okrenula se prema Titch. „Smijem li pitati
jesi li već dala imena štencima?” U sebi se nasmijala zamišljajući kako bi se u
ovome trenutku Jacob uzvrpoljio od iščekivanja.
„Pa, budući da su rođeni tijekom oluje, mislili smo možda Prasak i Bljesak.
Oh, to pomalo zvuči kao krš i lom.“ Titch nije mogla ostati ozbiljna. „Onda smo
pomislili da bismo se trebali voditi za Vojvotkinjinim primjerom i nadjenuti im
neko dugačko otmjeno ime za pse s pedigreom.”
„Unatoč tome što je Hotovo podrijetlo nepoznato, naravno“, nasmijala se
Rosa.
„Osim toga, znam koliko bi to iznerviralo Jacoba.“ Titch je odgrizla veliki
zalogaj rolice.
„Zapamti da će ta imena nositi zauvijek, jadni mali crvići“, upozorila ju je
Rosa. Sara se složila kimanjem i usput maknula trojici građevinskih radnika koji
su upravo bili ušli, da sjednu do prozora.
„Ali onda smo Ritchie i ja razmišljali da s obzirom na to da ni mi nismo neki
otmjeni ljudi s pedigreom, ni naši krzneni ljubimci ne bi trebali imati takva

54
imena.“ Pokazala je na kolica, pa odglumila zvuk fanfara. „Predstavljam vam
gospodina Sav Eloya i ovog manjeg slatkiša, gospodina Chip Olatu, ili kraće
gospodina Cipsa. Dakle, upoznajte Saveloya i gospodina Čipsa. Što misliš?“
„Mislim da to trebaš obznaniti Jacobu dok bude sjedio, ali svakako je
genijalno, prijateljice draga.“ Rosa je ustala. Sara se tresla od smijeha dok je
uzimala narudžbu za susjednim stolom. Zbog sveg tog komešanja Theo se
probudio i počeo plakati, a štenci su provirili svojim sićušnim glavicama iz
malenog prijenosnog krevetića, pa je Hot počeo oduševljeno lajati na svoje malce.
Titch se uhvatila za glavu. „Sve će biti u redu“, optimistično je rekla samoj
sebi. „Evo.“ Dala je Rosi pet funta za doručak, a Rosa joj je odmah vratila novac.
„Ja častim.“
„Hvala ti, Rose. Možeš li mi, molim te, zapakirati ostatak rolice i donijeti
Hotov povodac? Sve ću ih sada odvesti do dućana. Nahranit ću Thea i odvesti ga
mami, izvesti kobasičice na pet minuta u tvoje stražnje dvorište, a onda od osam
i trideset biti marljiva prodavačica, kao i uvijek.“ Duboko je i glasno uzdahnula.
„Jesi li sigurna?“ rekla je Rosa sažalno dok je nježno mazila psiće kroz rešetke
njihova malenog kreveta.
„Jedino sam sigurna, stara moja, da mora biti da sam pomalo luda.“ Rosa je
baš bila pomagala Titch da izađe iz kafića s nakrcanim kolicima kada se Nate
pojavio na vratima.
„Hej, Rosa.“
„Zdravo. Što te opet dovodi k nama?“
„Tvoje lijepo lice, naravno.“
„Ah, laskanjem nećeš ništa postići. Ja sam udana žena.“
Nate se nacerio. „Uselio sam se kod prijatelja na Južnim liticama.“ Pokazao
je neodređeno, u smjeru plaže. „Zapravo tražim posao, ako si za štogod čula.“
„Znači, ne radiš više za Spasimo more?“
„Uđimo na toplo, može?“ Nate je požurio Rosu unutra i zatvorio vrata za
njima. „Onda, jesi li čula za kakav posao?“
„Ne baš ovdje, ali...“ Rosa je zbog nekog razloga bila pomalo očarana tim
mladićem. „Već dugo razmišljam o bojenju fasade dućana. To treba pošteno
odraditi jer sam samo obavila neke grube radove kad sam se tek doselila, a želim
da bude u besprijekornu stanju kada ga darujem. Možda nisi baš vičan ličilačkim
radovima, ali...“
„Ne, ne, to je savršeno“, odmah je prihvatio Nate. Očito mu je očajnički trebao
posao. „Sutra mogu početi s brušenjem.“ Zastao je. „Mislim, to bi trebalo odraditi
prije nego što zima pokaže zube. I zbilja bih ti volio pomoći, Rosa, posebice nakon
što si mi velikodušno pomogla s galebovima i sve to. Imaš li boje?“
„Zapravo imam, u vrtnom spremištu, a Ritchie ima jedne ljestve koje idu do
krova. Platila bih ti dvjesto pedeset funta, je li to u redu?“

55
 „U gotovini?“
„Da, u gotovini.“
Nate ju je poljubio u obraz. „Dogovoreno.“ Potom je drsko upitao: „Bi li mi
mogla posuditi desetak funta da uzmem nešto za doručak?“ Ugledavši nekoga
kako ulazi u kafić, zbrisao je na toalet.
„Rosa, baš tebe trebam.“ Prijateljsko se, rumeno lice Petea iz udruge Spasimo
more ozarilo širokim osmijehom kad ju je ugledao. „Mi smo ovdje završili posao
i moram priznati da sam ponosan na naš rad. Spasili smo barem stotinu ptica...
sve su sada žive, zdrave i vraćene u svoja prirodna staništa.“
Slijedio je Rosu koja se vraćala iza šanka.
„To je zbilja čudesno. Bravo za vas“, rekla je. „Što ćete naručiti? Naravno,
kuća časti.“
„Lijepo od tebe, mila, ali Anthea, moja supruga, čeka u autu. Sajmišni je dan
u Polhamptonu i ne možemo se zadržavati. Želio sam ti samo dati ovo... da staviš
na šank.“ Pokazao joj je zelenu plastičnu kutiju za dobrotvorne priloge, s
logom Spasimo more. „Nadamo se da bismo je mogli brzo napuniti sada kada
mještani znaju da smo im pomogli očistiti plažu. Hoćeš li je staviti na šank?“
„Naravno da hoću. I znate što? Od sada ću sve svoje napojnice stavljati
unutra.“
„I ja svoje“, dobacila je Sara.
„Oh, vas ste dvije baš krasne dame. Sa Stražnje strane imate broj telefona koji
možete nazvati kad se kutija napuni, ali obično svratimo svakih par mjeseci i
ispraznimo je. Dobro, idem ja sad da se ljubljena ne naljuti.“
Čim su se vrata zatvorila za Peteom, Nate je izronio iz toaleta.
„Baš si dugo bio unutra.“
Nate je iskrivio lice u grimasu i protrljao trbuh. „Nešto me muči probava.“
„Oh, jao. Pazi samo da ne budeš na vrhu ljestava kad te uhvati sila, dobro?“
Nasmijavši se vlastitoj šali, Rosa se pridružila Sari u kuhinji.
„Lijepa ideja s ovom kutijom za dobrotvorne priloge“, rekla je Sara.
„Da. Uvijek sam podržavala obalnu stražu i donirala za njih jer su spasili
mene i Hota, ali ovo je jednako važno.“ Rosa je na trenutak razmislila, pa
uskliknula: „To je to! Genijalno!“
„Što to?“ Sara je bila zbunjena.
Rosa je sva živnula. „Ovo mi je upravo dalo najbolju ideju kako da darujem
svoj dućan na pošten način koji bi moga pradjeda Neda i prabaku Queenie učinio
ponosnima. Daaa.“

56
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

Rosa je morala dvaput pogledati majčinu kuću dok se penjala uzbrdo prema
Lobster Potu: nikada do sada kućica Seaspray nije tako živopisno izgledala. Rosa
je bila obećala Jacobu da će odvesti Ružnoga, Ponga i Vojvotkinju na plažu dok
on i Raff uređuju pivnicu za Noć vještica.
Uz toliko posla u kafiću i u dućanu, pripreme za Noć vještica i za polugodišnji
priljev turista, iznenadila se kako se dobro s time nosila, unatoč Joshevoj
odsutnosti. Nije imala niti potrebu otići na sesiju k Alecu. Tehnologija je
omogućila Joshu i njoj da si šalju poruke, razgovaraju i svakodnevno se vide, tako
da je gotovo mogla osjetiti njegovu toplinu preko zaslona. Podsvjesno podupirući
Maryn prijedlog da se Josh treba vratiti tek nakon vatrometa, Rosa je predložila
svojem suprugu da je pametnije uštedjeti novac tako što će on jednostavno
ostati tamo dok ne obavi posao i vratiti se kada mu istekne ugovor.
Mary je potpuno imala pravo pretpostavivši da Rosa neće htjeti sama ići u
zračnu luku te sama letjeti prvi put u životu. Sve je to bilo pomalo zastrašujuće.
Josh je to, naravno, potpuno razumio i obećao joj da će u nadolazećoj godini otići
na svoj iščekivani, zakašnjeli medeni mjesec na neko posebno mjesto poput
Maldiva. Tamo gdje su, po njegovim riječima, „mogli beskonačno bludjeti u
potpunom miru, tišini i raju“. Rosa se veselila takvoj ideji. Bez Hota, dućana,
kafića ili vanjskih utjecaja koji bi im odvlačili pažnju, moglo je to biti čarobno
vrijeme blaženog koitusa.
Hot je vukao povodac u smjeru Marynih ulaznih vrata. Žena je otvorila
odjevena u staru, zelenu kućnu haljinu i zijevala.
„Ne nalikuje na tebe da se još nisi ni spremila, majko“, rekla je Rosa. „Jesi li
dobro?“
Ne rekavši ni riječ, Mary ih je uvela u kuhinju i pristavila vodu za čaj. Merlin
je na katu siktao i grebao. Hot je bio dovoljno razuman pa ga nije pošao tražiti,
već se skutrio pokraj vatre iako je prethodno krišom proučio ostatke vlažne,
mačje hrane što je ostala u neprijateljevoj zdjelici. S vrha stuba Merlin je čuo da
zdjelica zvecka na kuhinjskome podu, pa je psiknuo nakostriješivši rep u
nevjerici.
„Upravo sam ustala jer sam cijelu noć rezbarila onu bundevu i ukrašavala
prozor“, objasnila je Mary.

57
 „Ali Noć vještica je tek za tjedan dana.“
„Znam, ali ja sam već spremna dijeliti slatkiše, iako se djeca preplaše kad
ugledaju moju dugu, crnu kosu, misle da bih mogla biti vještica.“ Mary je spustila
dvije šalice na stol. „Čitat ću iz karata za tarot i možda održati seansu u ponoć baš
na Noć vještica, ako se želiš pridružiti. Dolaze Colette iz samoposluge i Edie
Rogers, za sada.“
„Javit ću ti. Dečki će u Lobster Potu imati tematski jelovnik i svirku uživo, pa
sam se ponudila pomoći im kasnije u čišćenju.“
„Dobro, mila. Pa, mislim da će biti gužva kod njih jer Ship vjerojatno neće
organizirati ništa posebno ove godine.“
„Zašto tako misliš?“
„Sheila ima rak. Dosta agresivan, kako mi je Edie rekla. Ona i dalje čisti kod
nje, a znaš kako je lajava.“
„Oh, ne. Bez obzira na naše svađe, to je grozno. Baš sam mislila kako mi nije
izgledala dobro kad sam je vidjela poslije oluje. Jadni Luke.“
„Da, i Tom. To je drugi sin. Mislim da njega još nisi upoznala.“
„Sjećam se da ga je bila spominjala.“
„Preselio se sa ženom i djecom u Bristol prije nekog vremena. Mislim da je
dobio novi posao.“
„Luke nije dolazio od prošlog Božića“, rekla je Rosa.
Mary je stavila lijevu ruku na srce, a desnu nespretno položila na Rosina usta.
„Čuvaj se, dijete. Jer spone koje splete tuga jače su od veza nastalih iz radosti i
užitka.“
„Majko!“ Rosa je odgurnula majčinu ruku.
Mary se brzo okrenula i počela prelijevati vrećice čaja vrućom vodom. „Imaš
vremena za čaj, zar ne, Rosa?“
Vijest o Sheili najednom joj je ukazala na to da ona svako malo „svraća“ do
svoje mame, ali nikada ne provodi kvalitetno vrijeme s njom. Tim više što su još
uvijek imale mnogo toga ispričati jedna drugoj. Izvadila je mobitel iz torbice.
„Da, naravno, baš će mi sjesti šalica čaja. Poslat ću poruku Jacobu da mu
javim da dolazim za sat vremena. Zašto se uopće slavi Noć vještica? Da budem
iskrena, oduvijek sam mislila da je to samo gomila komercijalnog smeća.“
Mary je bila šokirana. „Sad ću ti ja sve ispričati.“ Rosa se zavalila u stolici i
otpila gutljaj čaja, a majka je nastavila: „Istina je da se danas Noć vještica slavi
diljem svijeta uz slatkiše, kostime i hodanje od vrata do vrata, ali sve je to
započelo kao slavlje za mrtve da se vrate u svijet živih i uspostave kontakt sa
svojim obiteljima.“
„Aha, onda je to ta jeziva konotacija?“
„Pa, ako tako želiš gledati na razgovor s voljenim osobama, onda je valjda
tako. Ali, ako imaš moj dar, vidiš to kao nešto prekrasno.“ Stavila je malo šećera
58
u čaj, pa se raskomotila za kuhinjskim stolom i nastavila: „Noć vještica je noć
koja prethodi blagdanu Svih svetih, prvog dana u studenom. Taj se datum odavno
smatra jednom od najčarobnijih noći u godini, noći u kojoj je ‘zid’ koji razdvaja
žive od mrtvih najtanji.“
„Vau, pa zašto ja to ne znam? Sada sve to s duhovima i sablastima ima
smisla.“ Rosa je slušala, kao u transu. „Nastavi.“
„Dakle, ta je noć obično bila proslava doticaja s duhovnim svijetom i mnogi
bi oko tog datuma bili pojačano osjetljivi ili skloni nadnaravnome.“
„Što predstavlja izrezbarena bundeva?“
„Pa, prema narodnoj predaji, izrezbarena je bundeva trebala pomagati
izgubljenim dušama da pronađu put kući. Dobila je ime Jack-o’-lantern iz irske
narodne priče o šaljivdžiji Jacku. Bio je on poznati mutikaša koji je zapeo između
svjetova živih i mrtvih. Prema legendi, Jack je zarobio vraga u deblu stabla tako
što je na deblu izrezbario znak križa. Zbog njegovih nepodopština zabranjen mu
je pristup raju, a vrag je bio toliko bijesan što ga je Jack prevario da je Jacku bio
zabranjen i pristup paklu. Tako je ostao izgubljena duša, zarobljena između dvaju
svjetova. U Irskoj ljudi rezbare repu i bundeve i u njih stavljaju svijeće u noći
prije Svih svetih kako bi posvijetlili Jackovu duhu put kući.“
„Kakva čudesna priča!“
Naslutivši da je Hot zaspao, Merlin se spustio niza stube. Baš kako je i slutio,
njegova je zdjelica bila prazna. Bacio je pogled na usnuloga psa, pa izjurio van
kroz mačji otvor u vratima, koji je za njim zalupio.
Rosa se smijala. „Taj mačak! Svakog je dana sve sličniji Queenie.“
Mary je čeprkala po džepu u potrazi za inhalatorom, izvadila ga i udahnula.
Potom je otpila gutljaj čaja, pa nastavila: „Nego, vratimo se na moju lekciju, Rosa.
Dakle, budući da je veo između nas i svijeta duhova tada najtanji, prema
tradiciji kuća se ukrašava stravičnim dekoracijama kako bi se odagnali zli
duhovi.“
„Aha, shvaćam. Sada sve ima smisla. Onda se to slavi samo u Ujedinjenom
Kraljevstvu i Irskoj?“
„Ne. Mnoge kulture diljem svijeta nastavljaju slaviti Noć vještica na malo
tradicionalniji način, tako što pale svijeće i prinose hranu svojim voljenima koji
će se možda vratiti. Za mene je to baš lijepa prilika da se prisjetimo onih koji su
preminuli, da im pošaljemo ljubav i zahvalnost kako bismo im pomogli na
njihovom putu?
„Sviđa mi se to. Baš mi je drago što smo danas svratili do tebe. Još sam dobila
i lekciju iz povijesti? Rosa je pošla probuditi Hota.
„I meni je drago? Mary je ustala i coknula. „Bilo kako bilo, pogledaj me... još
uvijek sam u kućnoj haljini. Moram se ići spremiti? Okrenula se kćeri, stavila joj
obje ruke na mlada ramena i s ljubavlju ih stisnula. „Ugodan ti dan želim, ali,

59
kćeri moja, otvori oči. Na ovom je svijetu mnogo Jackova... dolaze pod mnogim
krinkama?

Putem prema Lobster Potu Hot je opet hitao naprijed, a Rosa je razmišljala o
Lucasu. Zacijelo je Sheila rekla svojoj obitelji da je ozbiljno bolesna; ako nije
mogla poslati poruku Lucasu, onda je sigurno njegov brat to pokušao. Ako je
Lucas znao da mu je majka bolesna, zašto je onda nije posjetio? Ili možda
nije mogao podnijeti da vidi majku bolesnu... Bilo je toliko mogućih scenarija, ali
da je Alec sada bio s njom, rekao bi joj da ne izmišlja priče u svojoj glavi. Rekao
bi da će vrijeme pokazati i da „nitko nikada ne misli ono što ti misliš da misle.“
On bi vjerojatno rekao i da to nema nikakve veze s njom.
Rosi je palo na pamet da bi ona, u slučaju da nešto ne bi bilo u redu s Mary,
željela to odmah znati i zacijelo ne bi napala onoga tko bi je o tome obavijestio,
ma tko to bio. Međutim, to nije odagnalo njezinu brigu da bi, usprkos ljubavi
prema Joshu, čak i samo razgovor s Lucasom mogao rasplamsati stare osjećaje.
Nije voljela Lukea, samo ju je privlačio i bilo joj je stalo do njega. Naposljetku,
spavala je s njim, za Boga miloga; ta je emocionalna veza bila uspostavljena i
nikada neće biti zaboravljena. Zastala je da provjeri mobitel i, kao što je
sumnjala, još uvijek je imala broj mobitela zgodnoga vodoinstalatera: nije ga u
pijanome bijesu izbrisala kao što je to prije znala činiti kada bi je muškarci
naljutili. A onda je, dok joj je prst drhtao iznad njegova broja, Rosa duboko
udahnula i pritisnula gumb za uspostavu poziva.

60
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Rosa je uzela u ruke daljinski upravljač što se bio zavukao između jastuka na
kauču i počela listati po brojnim televizijskim kanalima; ništa joj nije zaokupilo
pažnju, pa ga je ugasila i legla naslonivši glavu na jastuke. Uživala je u šetnji po
plaži sa svim psima, a sada je potpuno iscrpljeni Hot, koji se bio natjerivao i hrvao
s Ružnim, Pongom i Vojvotkinjom, također ležao hrčući na leđima u svome
krevetiću i izloživši pogledu svoje intimno područje.
Rujan je bio blag, ali stigle su studene noći i grijanje je bilo pojačano na
najjače. Rosa je imala mnogo posla oko reklamiranja službene objave o darivanju
dućana, pa nije imala vremena razmišljati o tome kako joj nedostaje Josh - sve do
sada. Pogledala je na sat. Sada je jedan poslijepodne u New Yorku, možda bi ga
mogla uloviti na pauzi za ručak. Pokušala je uspostaviti videopoziv, ali
bez uspjeha. Pisalo je da je na Messengeru bio prije tri sata, a shvatila je i da joj
nije odgovorio na jutrošnju poruku. Iznenada ju je pecnuo poznat osjećaj
ljubomore. Gdje je bio? Zašto se nije javljao?
Srce joj je malo ubrzalo. Prisjetila se Alecovih savjeta za trenutke kada bi je
obuzele iracionalne misli; kada bi se javio njezin strah od napuštanja - tužan
rezultat njezina djetinjstva po domovima gdje se nikada nije osjećala dovoljno
dobrom. Morala se usredotočiti na duboko i polagano disanje kako bi razbistrila
misli. To je bio muškarac koji se oženio njom, koji je želio imati djecu s njom,
koji joj je toliko puta izrekao one dvije važne riječi i podupro ih još snažnijim
djelima.
Prije bi u takvim trenucima posegnula za čašom vina, zamišljala najgore
moguće scenarije, utapala ih u alkoholu, pa slala bijesne poruke ili se srušila i
otišla rano spavati. Večeras si je priredila toplu kupku.
Baš kad je utonula u pjenušavu vodu, začula je dolazni videopoziv na iPadu.
Skočila je, voda i pjena razlili su se uokolo, a ona je gola potrčala u dnevnu sobu.
„Rosalar!“ Bio je to on, njezin zgodni suprug. „O, moj Bože, pogledaj te
čvrste, male grudi. Nisam to očekivao. Zar mi je rođendan?“
„Bok, dragi!“ odgovorila je Rosa. „Jako je mračno, jedva te vidim. Gdje si?
Mislila sam da je u New Yorku vrijeme ručka.“ Dok je govorila, Hot je začuo
neku buku u prizemlju i počeo lajati dovoljno glasno da se nije čulo zvonce na
ulaznim vratima dućana niti da je netko ušao.

61
 „Oh, čujem malu kobasicu i, da, u New Yorku je sada vrijeme ručka.“ Rosa
je ciknula kada je začula glas svog supruga kako dopire sa stubišta. „Ali nije u
Cockleberry Bayu.“
„Za Boga miloga, što ti radiš ovdje?“ Rosa je ponovno ciknula kada je njezin
visoki suprug ušao u dnevnu sobu, odložio mobitel i zagrlio njezino sitno, golo i
još uvijek mokro tijelo.
„Želim se uvaliti u onu pjenušavu kupku s tobom, a onda me vodi u krevet ili
me gubiš zauvijek!“
Rosa je zahihotala. „O, moj Bože! Predobro! Citat iz Top Guna. Samo mi
pokaži put, dragi moj!“

„To mi je baš trebalo.“ Josh je nježno ljubio svoju ženu. Oboje su blistali onim
sjajem koji se pojavi samo nakon dugog i strastvenog vođenja ljubavi.
„Znači, sjeo si na avion i vratio se u Englesku samo da bi me ševio do
besvijesti?“
„Rosa, zar baš moraš biti tako vulgarna?“ Hot je utrčao u sobu cvileći da ga
Josh podigne i stavi na krevet kako bi se zavukao među svoja dva voljena ljudska
bića.
„Zapravo, moram. Budiš bludnicu u meni. I ja to obožavam.“ Mazila je
Joshev obraz i prostenjala od užitka. „Tako je lijepo što si tu.“ Rosa je par puta
brzinski lupila nogama ispod pokrivača, zbog čega se Hot zaljuljao i uznemirio.
„Prokleto mi nedostaješ.“
„I ti meni, zato sam sada ovdje. Mislio sam, iako znam da si hrabra, da bi ipak
mogla biti malo nervozna zbog sutrašnje velike objave u vezi s dućanom. Znam
koliko ti je važno da sve obaviš kako treba.“
Rosa se privinula uz njega. „Rekla sam ti da mogu sama.“
„Znam, ali ja te volim, pa sam ti došao pružiti podršku, prije nego što se
vratim.“
„Prije nego što se vratiš?“ Sjela je. „Onda, koliko dugo ostaješ?“
„Samo večeras.“
„Ti si lud.“
„Ne baš. Morao sam se vratiti radi hitnog sastanka u Cityju u Londonu sutra
poslijepodne, tako da mi je kompanija platila let, a s obzirom na to da se radi o
poslovnom putovanju, dobio sam i vozača koji me je dovezao ravno dovde.
Jednostavno.“
„Mogli smo se naći u Londonu.“

62
 „Ne, nismo. Sutra je tvoj veliki dan i želio sam te iznenaditi. Dodaj mi jaknu,
molim te.“ Rosa mu je dodala i Josh je izvadio nešto iz unutarnjeg džepa. Bila je
to malena kutija.
Oboje su sjeli i naslonili se na uzglavlje presvučeno sivim baršunom, a
uzbuđena je Rosa otvorila kutijicu za nakit. Unutra se nalazio prekrasan,
jednostavan prsten od platine, ukrašen plavičastim dragim kamenom u obliku
srca.
„Namjeravao sam ti pokloniti prsten vječnosti, ali mislim da se to poklanja
nakon mnogo godina braka. Znam koliko voliš te duhovne stvari kojima se tvoja
mama bavi, pa sam otišao u dućan s kristalima i dao ovo izraditi za tebe.“
Rosine oči bile su pune suza. Odmah ga je stavila na kažiprst desne ruke.
„Prekrasan je, jako mi se sviđa.“
Josh joj je tada dao letak koji je došao s prstenom. „Evo što piše, znam da će
te zanimati značenje toga kamena. Lapis lazuli, ja nikad čuo.“
Rosa je počela čitati naglas. „Jedan od najpoželjnijih kristala od samih
početaka ljudske povijesti. Njegova duboka, nebeskoplava boja simbol je kraljeva
i časti, bogova i moći, duha i vizije. Lapis je kamen istine i potiče iskrenost duha,
kako u govoru, tako i u pismu. Nosite ga kada želite prenijeti neku važnu poruku.
Kako je to kamen istine i donosi sklad u vašu vezu, smatra se još i kamenom
vjernosti.“ Rosa je zagugutala. „Savršen je. Hvala ti, Josh.“
Josh je poljubio svoju suprugu u čelo. „Uvijek ću ti biti vjeran, Rosa,
obećavam.“
Rosa je gotovo zaplakala. Kao da je naslutio o čemu je ranije bila razmišljala,
Josh je jako dobro znao da su, unatoč tome što je Rosa sve bolje poznavala samu
sebe, njezini strahovi i nesigurnost i dalje bili prisutni; samo se u zadnje vrijeme
naučila bolje s njima nositi.
„Mary kaže, ili je to vjerojatno rekao Halil Džubran, znaš kako svakoga jutra
uz doručak citira svog omiljenog pjesnika...“ započe Rosa.
Josh se nasmijao. „No, reci mi tu njezinu veliku mudrost.“
„Ona kaže da ne možemo usmjeriti putove ljubavi, nego će ljubav, ako joj se
učinimo vrijednima, usmjeriti naše putove. Nas je ljubav pronašla, zar ne?“ Rosi
je prepukao glas.
„Ne plači, draga.“
„Plačem od sreće.“ Uzela je njegovu ruku i položila je na svoj trbuh. „A
uskoro... zamisli. Stvorit ćemo male verzije sebe. Budu li makar upola dobri kao
ti, i dalje će biti sjajni.“
„A budu li upola kao ti, ne samo da će biti veličanstveni već i divlji “, Josh se
lukavo nasmiješio.
„Hej!“ Rosa je hinila ljutnju.

63
 Hot, koji je bio zaspao u podnožju kreveta, sada se probudio, razjapio čeljust
i drhturavo zijevnuo, pa dotrčao preko popluna polizati Rosine suze.
„Da, i tebe jednako mnogo volimo, gospodine Kobasico.“ Josh je podragao
razigranog psića, pa uz blago gađenje primijetio: „Čak i ako ti smrdi iz tih psećih
usta.“

64
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

Rosa je bila uzbuđena i pomalo nervozna kada je ugledala gužvu u predvorju

gradske vijećnice. Kombi za radioprijenose, iz emisije South Cliffs Today, dao joj
je do znanja koliko je taj događaj bio važan. Sarina prijateljica Wendy pazila je
na kafić na sat vremena da bi Sara, uz gorljivu Nateovu pomoć, mogla posluživati
kavu i čaj ljudima s radija i novinarima te mnoštvu mještana. Oni su se okupili jer
ih je zanimalo što će se dogoditi s dućanom koji je većina njih cijeli život
poznavala. Bilo je tu i nekoliko stranaca. Među njima će možda biti jedan
od sretnih kandidata, pomislila je Rosa, ali u tome je i bilo uzbuđenje: nitko neće
odmah znati tko je sretni dobitnik ne samo sjajne poslovne prilike koju je nudila
već i nekretnine u kojoj se taj posao odvijao.
Rosa je vidjela Barta Trenta, vikara, koji je sa svima živahno čavrljao, a
potom je ugledala visokog, krakatog Ritchieja kako polako hoda predvorjem
ljuljuškajući Thea u naručju. Titch je bila u elementu i koketirala s jednim slatkim
mladićem kod postolja koje su postavili za Rosu i radijskog voditelja. Rosa
je isprva mislila da će donijeti odluku birajući između ljudi koje je voljela i
poznavala, ali s obzirom na to da Titch nije bila osobito zainteresirana niti se itko
drugi nudio, na ovaj će način barem mnogo ljudi iz lokalne zajednice imati neke
koristi.
Jacob i Raff uzeli su nekoliko dana godišnjeg prije Noći vještica i vatrometa
i nisu bili prisutni, kao ni Mary, koja nije voljela velika okupljanja, najblaže
rečeno, pa je ona čuvala Hota. S obzirom na to da njih troje nisu bili tamo, bilo
joj je još draže što se Josh potrudio doći, pomislila je Rosa. Morat će odjuriti u
jedanaest da stigne u London, ali beskrajno joj je mnogo značilo što je sada bio
tu.
„Zdravo, Rosa, ja sam Kelly Daly, urednica lokalnih vijesti.“
Rosa je nagađala da bi Kelly Daly mogla biti u kasnim pedesetima. Nosila je
uske traperice i crne čizme iznad koljena, a tamna joj je kosa bila ošišana u strogi
bob. Gornja joj je usnica bila naborana zbog godina pušenja; čupavi crveni
džemper dubokoga izreza odlično se slagao s njezinim pomalo krvavim očima.
Vonjala je na svježi dim cigarete.
„Znači, vama mogu zahvaliti što sam završila na naslovnici Daily Maila
Online?“ upitala je Rosa.

65
 „Kriva sam. Lijepa pričica, vrijedna izlaska na teren.“ Kelly se nacerila
otkrivši zube požutjele od nikotina. „Sviđa nam se što radite, a nadamo se i
nastavku priče, za nacionalne novine.“
Rosa se nasmiješila. „Usuđujem se reći da je to dobro, iako ne znam kakav će
slijed događaja ovo otvoriti. Bit ću iskrena... nisam očekivala ovakav odaziv.“
„Život u maloj zajednici potiče znatiželju, zar ne, Rosa?“
„Ja mislim da potiče solidarnost.“ Rosa je sada znala mudrije odgovarati na
novinarska pitanja. „Onda, Scott ne dolazi?“
„Doći će. Morao je odraditi nešto papirologije, ali doći će, nadam se, uskoro.
On će pisati članak.“
Kada su završile vijesti i prognoza vremena, Rosa je stavila žute slušalice na
uši. Josh joj je oduševljeno pokazao palac gore kada je začula u ušima glas
producenta koji je rekao: „Rosa, poslušat ćemo još jednu pjesmu, a onda te
prepuštam Barryju.“
Rosa se morala cerekati i podnijeti činjenicu da je intervjuira glavni voditelj
sa South Cliffs Today, Barry Savage glavom i bradom. U prošlosti je taj čovjek
pokušavao iz nje izvlačiti informacije, ali uvijek je uspijevala ne reći previše.
Međutim, ovoga će puta ona iskoristiti njega i radijski prijenos u vlastitu korist -
kao i na dobrobit mnogih drugih.
Barry Savage, u svom kariranom trodijelnom odijelu zemljanih tonova, koje
je bilo napeto kao bubanj oko njegova trbuha, i dalje je Rosu podsjećao na
gospodina Žapca iz knjige Vjetar u vrbama. Također se nadala da je to odijelo
prošlo koje kemijsko čišćenje jer je isto nosio i prilikom njihova zadnja dva
susreta.
„To su bili Red Hot Chilli Peppers i pjesma ‘Give it Away’, a to je upravo
ono što naša današnja gošća, Rosa Smith, planira napraviti. Ona će, naime,
darovati svoj dućan u Cockleberry Bayu, čija je trenutačna vlasnica i koji je
pretvorila u uspješnu trgovinu potrepštinama za kućne ljubimce. Ovo je, očito,
do te mjere zaintrigiralo lokalnu zajednicu, da vam se javljamo iz same Vijećnice
Cockleberry Baya. Dopustite mi, Rosa, da vam prije svega poželim dobrodošlicu
u eter i da vas priupitam: zašto, zaboga, to činite?“
Rosa je progutala slinu i bacila pogled na Josha koji joj je namignuo da je
ohrabri. „Moji su mi pradjed i prabaka oporučno ostavili dućan. Mislim da su se
bojali da ću ga možda odmah prodati, pa su to pravno onemogućili. Znate, taj je
dućan sastavni dio ovoga grada i smatrali su da su dužni svojim sumještanima da
dućan nastavi s radom, da ne postane tek još jedna podružnica nekog velikog
lanca, kao što se to dogodilo s Trehalliganovim kioskom kod samoposluge.“ Rosa
je rastvorila list papir koji je držala u rukama. „Kako bi sve bilo transparentno,
pročitala bih što je točno moj pradjed napisao u svojoj oporuci.“
„Izvolite.“ Barry je prošao prstima kroz svoju masnu, prosijedu kosu.

66
 Jedan od uvjeta moga poklona jest da NIKADA ne prodaš mali dućan u
Cockleberry Bayu. Kada osjetiš da je došao pravi trenutak, možeš ga samo
proslijediti nekome tko će ga, po tvome mišljenju, zaista zaslužiti.
„Ali tvoji su pradjed i prabaka mrtvi, zar ne?“ reče Barry. „Zaradila bi
bogatstvo prodajom dućana. Mislim, kako bi oni mogli znati, osim da se vrate kao
duhovi, pa te počnu opsjedati.“
Okupljeni su uskomešali, a začuo se i smijeh. Rosa se sjetila Queenie, svoje
prabake bez dlake na jeziku, koja bi joj zacijelo zagorčala život s onoga svijeta
kad bi se usudila makar i pomisliti na takvo što.
„Barry, znate, ima nas koji se vodimo nekim moralnim načelima.
Blagoslovljena sam što mi je dućan uspješno poslovao, a to mi je omogućilo da
se okrenem novom izazovu, kafiću koji vodim sa Sarom Jenkins. Ali život se ne
vrti samo oko novca.“
„Ma nemojte? Rekli bi neki da se na ovaj korak zacijelo ne biste usudili da se
niste bogato udali, pa vam je suprug kupio udio u Caféu Rosa.“
Rosa nije bila posve sigurna kako je ostala smirena i nije zagrizla mamac.
Vidjela je Kelly i Scotta kako se cerekaju iz prikrajka. Zacijelo su razmišljali kako
imaju odličan materijal za South Cliffs Gazette.
„Moglo bi se također reći, Barry“, hladno je odgovorila, „da je nekima
nevjerojatno da je djevojka iz istočnog Londona, tek u svojim dvadesetima,
uspjela praktički sama samcata stvoriti uspješan biznis, pa su možda mrvicu
ljubomorni. Što vi mislite?“
„U redu, Rosa, u redu.“ Debeli se voditelj malo uskomešao. „Objasnite malo
okupljenima i našim slušateljima kako oni mogu postati sretni dobitnici dućana i
stana, je li tako? Gore iznad dućana nalazi se dvosoban stan koji također dolazi
u ovom vrijednom paketu?“
„Da, tako je.“
Ponovno su iz gomile dopirali uzdasi jer su mnogi mislili da ona daruje samo
dućan, a ne tako lukrativnu investiciju.
Rosa je ponovno pogledala Josha koji joj je otpuhnuo poljubac. Sara je
entuzijastično kimala, a čak je i Nate prošaptao: „Samo nastavi.“
Rosa je ustala i obratila se okupljenima.
„Dugo sam i duboko promišljala kako ovo izvesti na pošten način. Također
bih voljela svoje pretke učiniti ponosnima.“ Na trenutak je zastala. „Kažu da nešto
dobro može nastati i iz tragedije. Ideja o poštenoj metodi pala mi je na pamet
nakon što sam vidjela rezultate nedavne razorne oluje. Svjedočila
sam suosjećanju, predanosti i marljivom radu kojim su volonteri udruge Spasimo
more sredili našu plažu i spašavali životinje. To me nagnalo da potražim lokalne
dobrotvorne udruge koje ne dobivaju potrebna sredstva za rad. Pa, ako strastveno
želite preuzeti moj posao, a strastveno je ovdje ključna riječ, ovo su jednostavni
koraci koje morate poduzeti.“ Rosa se okrenula Barryju. „Mogu li nastaviti?“
67
 „Da, da, sav sam se pretvorio u uho, kao i svi ostali. Mogao bih i ja pokušati.“
Dok se Barry smijao, trbuh mu je lelujao. Dvoranom je zavladala potpuna tišina.
Rosa je podigla desni kažiprst kojem je savršeno pristajao Joshev prekrasni
prsten. Srce od lapisa lazulija presijavalo se potičući je da govori iskreno, iz srca.
„Ovo su jednostavni koraci koje morate poduzeti kako biste dobili moj
posjed.“ Teatralno je zastala. „Želim da ga preuzme netko snalažljiv, kome neće
trebati čitati upute. Dakle, molim, pažljivo slušajte. Ako ipak nešto propustite,
koraci će biti objavljeni u ovotjednoj South Cliffs Gazette. Štoviše, novine su
velikodušno odlučile donirati tisuću funta organizaciji Spasimo more u zamjenu
za ovu ekskluzivnu priču. Hvala i njima na tome.“ Rosa se nasmiješila Scottu i
Kelly.
„To je moja cura“, prošaptao je Josh, a Bergamot je uletjela i zalupila vratima.
„U redu, krećemo. Prvi korak: nađite kuvertu u drečavoj boji i pošaljite je na
adresu: Nedov dar, Mali dućan u Cockleberry Bayu, Glavna ulica, Cockleberry
Bay, Devon. Drugi korak“, nastavila je Rosa, pa odjednom postala svjesna da
ljudi koji je slušaju putem radija ne znaju da je ona podignula dva prsta u zrak,
stoga je brzo spustila ruku. „Želim da mi na jednom listu papira opišete lokalnu
dobrotvornu organizaciju kojoj biste donirali novac, kratak razlog zašto biste
izabrali tu udrugu ili organizaciju, i naposljetku, koji biste iznos donirali nakon
što odabir bude gotov.“
„Zanimljivo, Rosa, veoma zanimljivo“, prekinuo ju je Barry. „Onda, postoji
li treći korak?“ Već je u glavi računao koliko će mu porasti slušanost kada u eteru
budu proglašavali dobitnika.
„Da, postoji. Broj tri je, zapravo, najvažniji. U nekoliko rečenica opišite mi
što bi vama osobno značilo voditi dućan u Cockleberry Bayu i što planirate
prodavati kada ga preuzmete.“
„Vau, kako uzbudljivo! A koliko će to sve skupa trajati?“
„Molim da sva pisma budu poslana ili osobno dostavljena meni do kraja
studenoga. Tada ću suziti izbor na dva kandidata koji bi se potom sučelili na
jednom okupljanju poput ovoga i prezentirali okupljenima svoje planove. O tome
ću razgovarati sa suprugom, ali konačnu odluku donosim samo ja.“
„Kad smo već kod toga, niste spomenuli da se kandidati trebaju potpisati i
ostaviti svoj kontakt?“
„Baš sam to mislila reći.“ Rosa se usiljeno nasmiješila napornom voditelju.
„Pisma neka budu anonimna. Izmislite neko ime i potpišite kuvertu i pismo.
Dopišite i broj za kontakt. Ako se poznajemo, ostavite broj koji neću prepoznati.
Ime koje odaberete mora na neki način biti povezano s Božićem. Tako će svi imati
jednake izglede, a ja neću moći naslutiti poznajemo li se ili ne.“
„Znači, na primjer, Djed Božićnjak?“ ubacio se napuhani Barry.
„Tako je. Hvala, Barry.“
„A kada će se to sučeljavanje dogoditi?“
68
 „Na Badnjak, naravno“, rekla mu je Rosa. „Mali dućan u Cockleberry Bayu
bit će onome tko to zasluži najljepši mogući božićni dar.“
„Što je s iznosima koje kandidati predlože donirati odabranoj dobrotvornoj
organizaciji? Hoće li morati taj novac donirati i u slučaju da ne budu izabrani?“
„Da, naravno. Moraju platiti na Badnjak. Mislim da to cijelom događaju daje
dodatnu važnost, u smislu podrške lokalnim dobrotvornim udrugama.“
Okupljenim je mnoštvom prostrujalo jednoglasno „ah!“, a Rosa je nastavila:
„U budućnosti planiram osnovati dobrotvornu organizaciju koja će se zvati Nedov
dar, koja bi bila krovna organizacija za sve udruge koje budu predložene u
pismima. Od tada nadalje u svakoj bi lokalnoj poslovnici koja u tome želi
sudjelovati bili punktovi za prikupljanje sredstava.“
„To je zbilja fantastično, Rosa, i velikodušno na više razina.“ Barry je,
začudo, zvučao iskreno, a Rosa se zarumenjela kad se dvoranom prolomio pljesak
okupljenih koji je potrajao dobrih nekoliko sekunda.
„Znam da ste rekli da se ne želite ponavljati, ali samo bih na brzinu prošao
sve što ste nam rekli. Slažete se?“
„U redu, Barry, može?“
„Dakle... svim zainteresiranima: trebate šarenu kuvertu i list papira. Na njih
se potpišite imenom božićne tematike i ostavite broj za kontakt. Navedite lokalnu
dobrotvornu udrugu i iznos koji ste voljni donirati te objasnite zašto želite dobiti
dućan i što ćete u njemu prodavati. Adresirajte kuvertu na Nedov dar i dopremite
je u Rosin dućan. Jednostavno?
„I, ne zaboravite, deset godina dućan nećete smjeti prodati. Još mi preostaje
samo zahvaliti Rosi što je sudjelovala u ovoj emisiji i što nam je ekskluzivno
prenijela ovu priču. A sada ćemo poslušati sjajnu Mariju Carey i njezin klasik ‘All
I Want for Christmas Is You’, a želimo i dućan u Cockleberry Bayu, naravno. Ho,
ho, ho!“
Barry je skinuo slušalice. „Ovo je sjajno, jednostavno sjajno.“ Mahnuo je
producentu da priđe bliže. „Moramo popratiti donošenje konačne odluke i,
naravno, uključiti Rosu u prijenos uživo kada bude proglašavala pobjednika. To
je plan, ljudi?
Josh je požurio do Rose i čvrsto je zagrlio. „Nisam mislio da je moguće voljeti
te još više. Imala si pravo, ovo jest genijalna ideja! Cijela stvar je genijalna. Ludo
te volim, Rosa Smith, ali moram ići. Nazvat ću te čim sletim u New York.“ Potom
je primio njezinu ruku i poljubio kamen na novome prstenu koji joj je poklonio.
„Zauvijek tvoj, znaš to.“ Rosu je preplavila toplina dok ga je gledala kako odlazi.
Mary se pojavila vodeći Hota na povodcu. „Stajali smo u pozadini i sve smo
slušali“, rekla je svojoj kćeri. „Ned i Queenie bili bi tako ponosni na ono što činiš,
a i mi smo, je li tako, gospodine Kobasico?“
Hot je potvrdno zalajao, pa brzo podigao nožicu uz ruksak tonskog snimatelja.

69
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Dan uoči Svih svetih donio je prekrasno sunčano i svježe jesenje vrijeme. Titch
je radila u dućanu svakoga dana tog tjedna jer su bili jesenski praznici i u kafić su
se slijevale horde posjetitelja. Sara je pekla fantastične kolačiće urešene duhovima
i paucima te keksiće u obliku vještica, koji su se prodavali kao ludi. Prodavale su
i bezalkoholne jezive koktele za djecu, koje su posluživale iz kazana koji je bio
obavijen parama od suhoga leda. Rosa je stajala za šankom i uživala u ugodnom
šušuru koji se odvijao u kafiću.
Nakon što je Nate opravdao očekivanja i uspješno okrečio fasadu dućana,
Rosa ga je zaposlila u kafiću tijekom prazničkoga tjedna. Angažirala ga je kao
vodiča za njihove Jezive ture po špiljama za djecu i roditelje. Tura je započinjala
užinom u kafiću, koja se sastojala od juhe od bundeve i sendviča u obliku šišmiša,
uz poklon-vrećicu na temu Noći vještica.
Nakon toga posjetitelji su obilazili špilje u podnožju Južnih litica, gdje je Nate
priredio jeziv ugođaj: od glazbe koja je nalikovala na jauke i zavijanje do raznih
predmeta koji su šuškali i iskakali odasvuda. Rosa, koja je isprva imala određene
zadrške u odnosu na Natea, sada se opustila jer se pokazalo da se on
svesrdno trudio ne bi li ture bile što uspješnije. Štoviše, preuzeo je i jutarnje
čišćenje kafića, što su Sara i Rosa objeručke prihvatile.
Međutim, Rosa je najsretnija bila zbog činjenice da joj je menstruacija kasnila
tri dana, a grudi su joj bile osjetljivije no inače. Bravo, Josh, što si se nenajavljeno
pojavio baš u pravome trenutku!
To je također bio dokaz da majčina upozorenja, odnosno činjenica da joj je
napomenula da se Josh ne bi trebao vratiti prije vatrometa, nije trebalo baš uvijek
poslušati. Rosa je odlučila pričekati sve do sada, kada joj je menstruacija
kasnila tri dana, a ne samo jedan, da napravi test na trudnoću. Vodila se nekom
ludom logikom da će biti daleko manje razočarana ako neko vrijeme ne bude
znala da je trudna, nego ako se odmah ispostavi da nije.
Posljednja se tura spremala za polazak. Rosa je izašla ispred kafića da
pomogne Nateu upaliti sve naglavne svjetiljke. Nakon što je pozdravila bučnu
skupinu koja se zaputila stazom duž plaže, bacila je pogled na Ship Inn. Velika je
pivnica bila mračna, osim jednog osvijetljenog prozora na katu i narančastog
odsjaja u prizemlju. Očito još nije bila otvorena za goste. Rosa se najednom
osjetila tužnom zbog Sheile. Nitko ne zaslužuje biti usamljen ili trpjeti bol, kakav
70
god inače bio. Sheilin je krimen, u svojoj biti, bio u tome što se poput lavice borila
za svoga sina. Njezina upletenost u onu automobilsku nesreću gdje je počinitelj
pobjegao s lica mjesta, koja se dogodila u prvim danima Rosina boravka u
Cockleberry Bayu, proizišla je, zapravo, iz majčinske ljubavi; ipak je to bio, po
Rosinu mišljenju, poprilično drastičan način eliminiranja Lucasove tadašnje
djevojke, samo, zato što se Sheili nije sviđala. Potom je Sheila isplatila Titch
sumnjajući da bi otac njezina djeteta mogao biti Lucas, a sve samo zato što mu je
željela sve najbolje. Bila je to, možda, pogrešno usmjerena ljubav, ali iz Sheileine
perspektive, sve ono loše što je činila, bilo je motivirano dobrim namjerama.
Takav je život, pomislila je Rosa. Usponi i padovi, neslaganja s ljudima. Ali
na kraju krajeva, bez obzira na to je li čovjek bogat, siromašan, je li prosjak ili
lopov, u biti svatko samo želi živjeti ugodan život okružen svojim voljenima.
Također, bez obzira na to tko smo, svi živimo i umiremo jednako. Svi smo ljudska
bića. Kada bi barem svi živjeli u miru i skladu, u svijetu u kojem ne bi postojalo
siromaštvo jer bismo više međusobno dijelili.
Nakon što je tematska tura krenula, kafić se malo utišao. Rosa je, vođena
nekim dubokim, unutarnjim osjećajem, obukla kaput, zamotala nekoliko kolačića
u salvetu i rekla Sari da će se brzo vratiti. Zaputila se prema Ship Innu.
Drhtala je prolazeći plažom. Stisnula je kaput oko tijela i posvijetlila put
svjetiljkom mobitela. Baš bi joj bila dobro došla jedna od onih naglavnih svjetiljki
koje su nabavili za turiste. Valovi su oplakivali obalu, a jedan usamljeni galeb
izustio je poznati krik. Nije bilo mjesečine da joj obasja put niti je iz pivnice
dopiralo svjetlo, stoga je bilo veoma mračno.
Rosa se prisjetila koliko je to razdoblje prije godinu dana bilo drastično
drukčije. Ship Inn upravo je bio potpuno obnovljen i priredili su veliki tulum
dobrodošlice na Noć vještica. Svirala je glasna glazba uživo, a tema je bila Maske,
strašne do daske! i svi su bili odjeveni kao duhovi, sablasti i vještice. Na tu su
zabavu Titch i ona došle potpuno pijane, iako je Josh inzistirao da Rosa ne ide;
baš na toj zabavi Lucas ju je pokušao poljubiti, a ona je bila, okrenula glavu, pa
je dobila poljubac u obraz.
Rosa je pažljivo prišla stražnjim vratima pivnice i pozvonila. Nate joj je
ispričao previše strašnih priča toga dana, pa je poskočila i vrisnula od straha kada
je vjetar zašuškao praznom vrećicom čipsa na parkiralištu. Ponovno je pozvonila
nadajući se, s obzirom na svjetlo koje je dopirale iz prizemlja, da je Sheila možda
bila budna. Vjetar se pojačavao, pa je Rosa, pozvonivši treći i posljednji put,
prislonila uho na vrata u nadi da će joj se Sheila javiti. Ništa. Potom je odškrinula
otvor za pisma u nadi da će štogod ugledati. Međutim, nije ju uznemirilo ono što
je vidjela, već ono što je čula: „Upomoć! Upomoć! Pomozite mi, molim vas!“
Rosa je baš mislila nazvati Saru, ali kako je uhvatila kvaku, uvidjela je da su
stražnja vrata koja su vodila u kuhinju pivnice bila otključana. Brzo je ušla,
nespretno popipala zid u potrazi za prekidačem za svjetlo i povikala: „Sheila!
Sheila? Gdje si?“ Rosa je čula kako gore na katu svira novi singl Jamesa

71
Arthura. Međutim, čim se svjetlo upalilo, glazba je prestala i ona je pomislila da
joj se samo pričinilo.
„Dolje sam.“ Sheilin se glas jedva čuo. „U podrumu.“
Rosa je skočila iza šanka, pa se pažljivo spustila niz podrumske stube. Dolje,
na podu, u nekakvom neprirodnom položaju, ležala je Sheila Hannafore, tek sjena
nekoć drske i vatrene žene koju je Rosa poznavala. Bijela joj je kosa bila umrljana
svježom krvlju: lice joj je bilo iskrivljeno i izbrazdano od bola i straha.
Rosa se spustila do nje na pod. „O, moj Bože, Sheila, smjesta zovem hitnu.“
Sheila je ispružila koščatu ruku i, dok joj je jedna usamljena suza klizila niz
lijevi obraz, slabašno rekla: „Nikada nisam pomislila da ćeš mi baš ti doći u
pomoć.“
Rosine su se oči napunile suzama.
„E pa, tu sam i učinit ću sve da ti pomognem.“
„Dušo, molim te, ne zovi hitnu. Nije riječ o nezgodi. A ja ne bih htjela nikome
stvarati probleme. Samo sjedni tu na minutu.“
„O, Sheila, ne mogu te ostaviti u ovakvu stanju. Lucas bi me ubio.“ Rosa je
brzo dobila hitnu. „Jedan sat, ma dajte?“ ljutila se. „Gospođa boluje od raka i
ozlijedila je glavu. Stvar je ozbiljna. Molim vas, dođite što prije možete.“
Završivši razgovor, tiho je rekla Sheili: „Što te boli?“
„Leđa.“
Sheila je polako upadala u delirij; sklopila je oči, iz rane na glavi tekla je krv.
Rosa joj je skinula šal i nastojala joj povezati glavu najbolje što je znala. Nježno
je položila ruku na znojno čelo bolesne žene. Trudila se ne paničariti.
„Reci mojim dečkima da je bio nesretan slučaj, hoćeš li? Obećavaš?“
Rosa je primila Sheilu za ruku. Trzala je glavom lijevo-desno.
„Sheila, pokušaj biti mirna. U bolnici će ti oni sve to srediti.“
Ozlijeđena je žena stravično jauknula. „Prokleti rak! Nitko ti ne kaže koliko
boli.“ Počela je plakati.
„Imaš li kakve analgetike?“ upitala je Rosa. „Mogu ti ih donijeti.“
„Dosta mi je i toga. I previše. Ne ostavljaj me, molim te, ne ostavljaj me.“
Rosa joj je stisnula ruku. „Tu sam.“
Suze su se slijevale niz Sheilino lice. „Bila sam grozna majka“, jecala je.
„Nisam htjela činiti loše stvari.“
„Ne, nisi. Čula sam se s Lucasom“, lagala je Rosa. „Nije mislio izbivati toliko
dugo. Imao je mnogo posla, pa mu se pokvario mobitel, imao je ljubavnih
problema. Znaš kakvi su muškarci. Rekao je da će uskoro doći. Nije bio ni
svjestan koliko je vremena prošlo.“
Žena je razvukla suhe usne u osmijeh, a Rosa joj je rekla: „On te voli, Sheila.
Silno te voli.“

72
 „Mislim da tebe voli više“, uspjela je procijediti Sheila.
Rosa je bila zatečena. Ostala je bez riječi. Srećom je nadohvat ruke ugledala
boce s vodom. Otvorila je jednu i izlila malo vode na maramicu kako bi navlažila
Sheiline suhe usne. Nije joj dala da pije za slučaj da će morati na operaciju.
„Hvala ti“, prošaptala je žena. „Nisam htjela uznemiravati ni Toma i cure,
imaju oni svojih briga. Ne mogu se još brinuti o blesavoj starici koja živi uz
more.“
Rosa je požalila što joj je lagala. Ali nije znala kako drukčije objasniti
Lucasovo izbivanje. Onda joj je sinula strašna misao. Luke je prestao dolaziti baš
nakon njihova razgovora o tome kako će on nastaviti sa svojim životom. Možda i
jest bila njezina krivnja što nije dolazio. Morat će ga nazvati, i to smjesta. Imala
je osjećaj da mu majka neće još dugo poživjeti, a on je bio u Londonu, udaljen
najmanje četiri sata. Zašto, o, zašto se nije javio kad ga je neki dan zvala ili joj
kasnije uzvratio poziv nakon što mu je ostavila poruku?
„Reci im da je u pitanju nezgoda, da sam se spotaknula i pala, dobro?“
ponovila je Sheila, a glas joj je sve više slabio. „Ne želim da još i to prolaze.“ Oči
su joj zatitrale. „Oporuka je u sefu. Oni će dobiti svoj novac. Reci im, Rosa, reci
im.“
„Sheila, Sheila, ostani budna. Molim te, hitna samo što nije stigla.“
Rosa je najednom ugledala sjenu kako se spušta podrumskim stubama i
vrisnula iz svega glasa. Potom je, vidjevši o kome je riječ, jednostavno uskliknula:
„Luke! Hvala Bogu da si došao.“
„Bravo što si ostavila stražnja vrata širom otvorena, lutko. Zaboravio sam
ključeve kod kuće. Jesi li nazvala hitnu?“
Rosa je bila uvjerena da je bila zatvorila vrata za sobom, pa je samo kratko
odgovorila: „Da, stiže.“
Luke se spustio do Sheile. „O, mama! Što si to učinila?“ Glas mu je prepukao.
„Gdje je Tom?“
Rosa je vidjela iskru u sada otvorenim Sheilinim očima, pa je i ona sama
osjetila olakšanje, uvjerena da je bilo dobro što je ranije bila nazvala Lucasa.
„Dječače moj, dječače moj, došao si. Nazovi mi Toma, nazovi ga, molim te.“
Lucas je imao pogled prestrašena konja. Rosa se nježno maknula s puta kako
bi se približio majci. Lucas je nazvao Toma, a Sheila je ispružila ruku i stisnula
Rosinu što je čvršće mogla.
„Hvala ti, dijete“, rekla je bez daha. „Što god se dogodilo, zaslužila si moje
poštovanje. Ti si borac za preživljavanje i ja ti se na tome divim. Pazi na moga
sina...“ Glava joj je klonula u stranu.
Rosa je objema rukama obujmila Sheilinu ruku. „Sheila, i ti si borac. Bori se.
Lucas je sada ovdje i Tom stiže. Tvoji će dečki biti s tobom.“
„Hoćeš li čuvati moju tajnu?“ upitala je Sheila glasom koji se gasio.

73
 Rosa je prislonila usne na Sheilino uho i prošaptala: „Obećavam ti da će svi
misliti da je bio nesretan slučaj.“ Potom se odmaknula i malo glasnije rekla: „Drži
se, ne ideš ti još nikamo.“
Baš kada je Lucas očajnički pogledao Rosu, začuli su zvuk sirene vozila hitne
pomoći.
„Idem gore otvoriti ljudima.“ Rosa je poljubila vlastitu ruku, pa je nježno
položila na Lucasovo čelo. Potom se pažljivo uspela podrumskim stubama i tiho
zaplakala.

74
 DVADESETO POGLAVLJE

„Daj mi ponovi.“ Upravitelj lanca supermarketa Costsmart primijetio je mrlju na

telefonu i počeo je brisati prstom. „Imam novine pred sobom.“
Glas s druge strane žice odgovorio je: „Ja te prijavim kao samostalnog kupca.
Smislimo neko sladunjavo pismo, odaberemo dobrotvornu udrugu koja se bavi
životinjama i ponudimo izdašnu donaciju, a ako usto još napišemo da bi to i
dalje bio dućan za kućne ljubimce, mislim da će se ona upecati.“
„Sve to zvuči sjajno, ali ta ženska, Rosa Smith, nije neka budala. Znat će da
predstavljamo mali, ali rastući neovisni lanac supermarketa i onda će nas poslati
znaš već gdje.“
„Ne, nisi me shvatio. Plan je da ja preuzmem dućan, a onda kada sve već bude
potpisano i finalizirano, ti ga kupiš od mene, za ranije spomenuti iznos. Plus,
doniraš taj neki iznos u dobrotvorne svrhe, iako se vjerojatno možeš izvući a da
to ne učiniš jer znam da toj blesavoj curi ne bi ni na kraj pameti palo da netko ne
bi ispunio obećanje.“ Uslijedilo je cerekanje. „To je dobitna kombinacija za sve.“
„Zvuči kao dobar plan.“ Upravitelj Costsmarta duboko je uzdahnuo.
„Mještanima se to ipak neće svidjeti.“
„Mještani će se morati naviknuti. Većinu novca koji se ovdje okrene donose
turisti, a ti možeš u ponudu uvrstiti još neke lokalne proizvode, tako da ne budeš
konkurencija samoposluzi.“
„Znao sam da je postojao razlog što smo se onomad upoznali u baru.“ Šef
supermarketa namjeravao je otpiti gutljaj kave, ali uvidjevši da se ohladila,
odložio je šalicu. „Ne treba li kandidat biti netko tko je prije vodio dućan?“
„To nije preduvjet. Ali bilo je i toga u mom životopisu.“
„U redu. Moram malo istražiti i razmisliti o svemu. Nađimo se za nekoliko
tjedana. Oprosti, podsjeti me, kako se ono zoveš?“
„Recimo samo da sam od sada nadalje Snjegović, može?“ rekao je glas.
Direktor supermarketa oholo se nasmijao, pa spustio slušalicu.

75
 DVADESET I PRVO
POGLAVLJE

„Kvragu, majko, umrla sam od straha“, ciknula je Rosa. Mary je bila otvorila vrata
svoje kućice u visokom vještičjem šeširu, prekrivena umjetnom paučinom.
„Mislila sam da si neka zakašnjela maškara“, rekla je Mary, a Rosa je otišla
u kuhinju i sjela za stol.
„Veoma si blijeda, kćeri. Što je bilo?“ Mary se činilo da je Rosa shrvana.
„Sheila je umrla? Te su riječi pokrenule rijeku suza.
„Što? Kako?“ Mary je sjela pokraj Rose. „Znala sam da je bila bolesna, ali
ovo mi se čini nekako iznenada?
Rosa je uspjela isprekidano ispripovijedati cijelu tužnu priču. „I... znam da se
nikada zapravo nismo slagale, ali na kraju krajeva, bila je samo krhko ljudsko biće
u nevolji. A sada imam grižnju savjesti što sam prije bila tako zla prema njoj? U
tom je trenutku Rosa zbog nekog razloga imala osjećaj da mora čuvati Sheilinu
tajnu, kao što je i obećala. Čak i pred svojom majkom.
„O, Rosa. Pa nije ni ona prema tebi bila baš dobra. Jednostavno si joj
priskočila u pomoć kada joj je bilo najpotrebnije.“
„Nazvala sam Lucasa prije par dana i rekla mu da je bila bolesna... Imala sam
osjećaj da to moram učiniti. Zamislila sam da si ti bolesna i da ja to ne znam, pa...
voljela bih da me netko u tom slučaju obavijesti. Znam da se to Joshu ne bi
svidjelo, ali, mama, morala sam.“ Odjednom je s lakoćom izgovorila riječ
„mama“. Do sada joj je ona bila previše nježna, previše realna, previše intimna.
Čuvši tu riječ, Mary se osjetila kao da joj je netko podragao srce perom. „Josh
je emocionalno inteligentna osoba, Rosa, imao bi razumijevanja u ovome slučaju.
On je također svjestan da si ti osoba meka srca, a ja ne mogu biti ponosnija što si
upravo ti moja kći.“
„I“, zaplakala je opet Rosa, „mama, jako te volim, iz dna duše.“
Mary je upila sve svoje emocije jednim dubokim udahom. Pomilovala je
Rosine neukrotive uvojke. „I ja tebe volim, mlada damo, volim te više od
svemira.“
Rosa se nasmiješila kroz suze. „Toliko, ha?“ Mary je ponovno duboko
udahnula i kimnula Rosi, pa nastavila: „Jadni Lucas i Tom, bili su posve
rastrojeni. Obojica su imala grižnju savjesti jer je nisu ranije posjetili, ali ona im

76
nije bila rekla da je bolesna. Tom mi je rekao da ju je vidio prije mjesec dana
i tada mu je rekla da je samo imala gripu.“
„Onda je u pitanju bila njezina odluka i posljedice te odluke. Tako je ona
htjela. Ljudi će učiniti onako kako sami žele bez obzira na to koliko ih se od toga
odgovaralo. Obje to znamo iz svega što smo doživjele pod utjecajem alkohola i
slično.“ Mary je zastala, pa se nestašno nasmiješila: „Baš je u Sheilinu stilu
umrijeti na Noć vještica. Sada će se njezin duh zauvijek vraćati i opsjedati nas.“
Rosa se uspjela još jednom nasmiješiti, a Mary joj je dodala kuhinjski, ubrus.
Čak je i Merlin mirno i uspravno sjedio na Queenienoj fotelji. Vatra je isijavala
utješnom svjetlošću i toplinom. „Hoće li onda njezini dečki prespavati večeras u
pivnici?“ upitala je Mary.
„Ne znam. Lucas mi je poslao poruku iz bolnice i napisao da je Sheila, unatoč
svim naporima da je se spasi, preminula. Rekao je da će najvjerojatnije odsjesti
kod tete u Exeteru s Tomom, ali da nije siguran. Ti i dalje namjeravaš održati
seansu večeras?“
„Ne. Edie se gadno prehladila i otkazala, barem mi je tako rekla, a Colette se
ustrtarila i odustala. Zašto? Želiš mi se pridružiti?“
„Ne, ne želim. Ne sada. Sjetila sam se da moram javiti dečkima da im ne mogu
pomoći u čišćenju. Ne mogu se još i s time sada suočiti.“ Rosa je uzela mobitel.
„Ja ionako većinu vremena osjećam da je Queenie uz mene.“
Mary je stavila ruku na kćerino rame. „Mislim da bi ona bila presretna da
postane praprabaka, što ti misliš?“
„Mama?“
„Tako mi izgledaš, to je sve. Jesi li već napravila test?“
„Čekam. Što ga kasnije napravim, to je veća vjerojatnost da će biti pozitivan.“
Mary je poljubila Rosu u tjeme. „I ti ćeš, mila moja, učiniti po svome. Što god
to bilo, ja ću te uvijek podupirati sto posto.“

77
 DVADESET I DRUGO
POGLAVLJE

Titch je bila preplavljena obvezama oko bebe kojoj su izbijali zubići, štencima i
njihovim potrebama te pripremama za vjenčanje, tako da joj je Rosa dala slobodan
dan da malo predahne.
S obzirom na sve što se zbivalo prethodne noći, nije se stigla pozabaviti
testom za trudnoću. Na kraju krajeva, je li to bilo potrebno? Jutros se probudila s
laganom mučninom i s nekim neobičnim osjećajem u trbuhu, kakav do tada nije
osjetila, tako da je bila uvjerena da se nešto tu događalo. Osim ako taj osjećaj nije
bio posljedica gomile kremastih kolača koje je prethodnoga dana pojela.
Nije se čula s Lucasom, ali zašto bi, pomislila je Rosa. Sigurno ima mnogo
posla, treba prijaviti smrtni slučaj, dogovoriti pogreb. Glavna seoska tračerica
Edie Rogers, majka Titchina zaručnika Ritchieja, razglasila je da su Luke i njegov
brat Tom rezervirali sobe u Polhamptonu, pa je pretpostavljala da su i dalje bili
tamo.
Rosa je upravo čistila stražnju kuhinjicu kada se začulo zvono na vratima
dućana.
„Stižem za minutu!“ povikala je. Hot je provirio njuškicom ispod dekice da
vidi tko je to bio, pa nastavio drijemati u svojoj košari u kutu. Rosa je obrisala
ruke o kuhinjsku krpu, pa ušla u dućan i pozdravila preplanulog surfera koji je
upravo bio ušao.
„Trebala bih se ljutiti na tebe, Scotte Wilde, što si cijelome svijetu obznanio
da planiram darovati svoj dućan. Ali, na sreću, to me navelo na ozbiljno
razmišljanje o kandidatima koji mogu konkurirati za takav dar, a da budu na
ponos mojoj obitelji i na korist lokalnoj zajednici.“
„Jesu li ti već pristigle kuverte?“
„Niti jedna. Pretpostavljam da ljudi razmišljaju kako postupiti, a možda nitko
i ne želi preuzeti dućan. Tko će ga znati?“
Scott se nasmijao. „Za nekoga s toliko životnog iskustva, sumnjam da to
ozbiljno misliš. Dućan na poklon, na ovakvoj krasnoj lokaciji?“
„Velika je to odluka, preseliti se ovamo, a nosi i svoje rizike. Mislim da ljudi
kupuju ljude, ako me razumiješ. Netko bi mogao preuzeti lokal i samo nastaviti
raditi po starom, ali to jednostavno ne bi bilo isto ako kupce ne dočekuju moja
malenkost, Hot i Titch.“ Rosa se nacerila.

78
 „Vidi ti nju, kako se hvali, ali, da... ja svakako ne bih ovamo navraćao samo
radi psećih poslastica, da nisi udana.“ Rosa je coknula na te riječi i novinar drsko
nastavio: „Da nisam usredotočen na to da postanem slavna medijska ličnost,
čak bih se i sam okušao u ovom izazovu.“ Namignuo joj je i kliknuo jezikom.
„Zar vi, gospodine Wilde, tako divlji imenom i karakterom, nemate nekoga
posla?“
„Imam kasnije, ali za sada se spremam na spoj s novom mladom damom. Naći
ćemo se u kafiću, ili bolje rečeno, u tvom kafiću.“
„Što te onda dovodi k meni?“
„Oh, samo sam došao pozdraviti našu lokalnu sirotu malu bogatašicu i
provjeriti kako napreduje cijela priča s primopredajom dućana... kako vidim,
nikako. C’est la vie.“
„Tebi ću prvome javiti... mo’š mislit’.“
„To ti samo tako kažeš. Uglavnom, pazi se prevaranata, Rosa. Nikad ne znaš
tko iz prikrajka čeka da te obrlati, a da toga nisi niti svjesna.“
„Scotte, ja sam iz iskustva naučila prepoznati hohštaplere i mutikaše.“
„Uh, teške riječi za ponedjeljak, ni ja koji se profesionalno bavim pisanjem,
ne bih se boljih dosjetio. Ugodan ti dan želim.“
Gledajući Scotta kako odlazi niz ulicu, Rosa je zaključila da je bio oportunist
koji ju je svojom dvoličnošću podsjećao na Joea Foxa. Ljubav ju je tada bila
zaslijepila, ali stvari su se promijenile. Da, bez sumnje je voljela svoj maleni
dućan i sve što je on predstavljao, ali zaklela se da je ništa više, ni u kojem aspektu
života, neće tako zaslijepiti.

79
 DVADESET I TREĆE
POGLAVLJE

Rosa se dugo pripremala za videopoziv s Joshem te večeri. Posudila je

kombinezon za bebe od Titch i sto godina prišivala na njega plišana slova što ih
je nabavila u jednom hobi-dućanu u Polhamptonu. Potom joj je bilo potrebno
dodatnih stotinu godina i gomila psećih keksića da ugura Hota u taj kombinezon.
Srećom, već je ranije Josha obavijestila o Sheilinoj smrti putem poruka, pa nije
morala trošiti dragocjeno vrijeme na tu tužnu temu.
„Sve u redu, ženice? Hodam centrom Manhattana, zato je tako bučno. Idem
na sastanak. Rosa, što ima? Čudno mi izgledaš.“
„Čudno? Ne bih rekla. Kako ti još izgledam?“
„Pa, ovaj, prekrasno, kao i uvijek. Što se događa, Rosalar? Sva si mi neka
neobična.“
Nestala je sa zaslona na trenutak kako bi podigla utučenog Hota. Do Rose su
doprli zvuci sirene njujorškog vatrogasnog vozila, pa je imala osjećaj da se nalazi
u sceni iz kakva holivudskog filma.
Podigla je nemirnog jazavčara u kombinezonu za bebe, na kojem je šarenim
slovima pisalo TKO JE TVOJ TATICA? Rosa je očekivala da će to biti zabavan
i čudesan trenutak u njihovim životima: onako kako to sve buduće mamice
zamišljaju da će biti kada objave veliku vijest. Međutim, nije računala na Hotovu
probavu. Od svih mu je onih psećih poslastica pozlilo, pa je iznenada stao obilno
povraćati po Rosinim trapericama i po zaslonu iPada.
Josh je bio sasvim smeten. Nadglasao je kaotičan lavež i Rosino
neartikulirano negodovanje i povikao: „Kvragu, Rosa, što se događa...? I zašto
Hot nosi tu opravu? Čekaj, nemoj mi reći... moram prijeći cestu.“ Kada je prešao,
rekao je: „Što je ono pisalo? Vidio sam riječi...“ Josh je zastao i pokušao se
prisjetiti. „Nešto kao, ja sam Hotov tatica? Ili...“ Povisio je glas za oktavu. „Rosa,
govoriš li ti to meni što ja mislim da mi govoriš?“
„Da, da“, smijala se Rosa, „ali upravo sam prekrivena Hotovom bljuvotinom,
tako da ću se prvo morati srediti, pa ću te odmah nazvati, obećavam.“
„Ne, nemoj ići. Morat ćeš se naviknuti na takve situacije za nekih devet
mjeseci. Oh, tako te volim, draga djevojko. Kad ti je termin? Kako se osjećaš? I
je li ti pristigla kakva kuverta? Želim čuti sve!“

80
 „Josh, moram ići. Fuj, ovo smrdi.“ Gotovo je i sama povratila. „Nazovi me
poslije sastanka. Bit ću budna, pa ćemo razgovarati do mile volje. Volim te,
medo.“
„Ja tebe volim još više i pretpostavljam onda da sam ja taj tatica?“ Još je jedna
sirena nadglasala Joshev smijeh.
Uz grižnju savjesti što je voljenog psića podvrgnula takvoj torturi i sretna što
on može samo lajati, a ne i govoriti pa je prijaviti društvu za zaštitu životinja,
očistila je Hota i usula mu svježe vode u zdjelu.
Potom je kuhinjskom krpom sastrugala komade bljuvotine s traperica, pa
prošla kroz dnevnu sobu i otvorila balkonska vrata da izađe na svježi zrak. U tom
je trenutku vidjela da se upalila sigurnosna svjetiljka u stražnjem dvorištu: netko
je ulazio na stražnja vrata. Samo je nekolicina ljudi znala kako ući s te strane - a
jedan od njih bio je Lucas Hannafore.
Rosa je zadrhtala od hladnoće i blage strepnje zbog razloga njegova dolaska.
Da ju je prije manje od godine dana iskoristio u pijanu stanju, tada bi pitanje: „Tko
je tvoj tatica?“ zapravo čak imalo smisla!

81
 DVADESET I ČETVRTO
POGLAVLJE

„Smrdiš na pokvarenu kobasicu“, prošaptala je Titch kada se Ritchie, mrtav

umoran od svoje večernje smjene u zalogajnici, pojavio u gostinskoj sobi u kući
njezine majke i poljubio je u obraz.
„I tebe je lijepo vidjeti, Zvončiće“, nasmiješio se Ritchie.
„Iskreno, mislim da sam izgubila kontrolu nad mišićima i da bih se mogla
upiškiti na licu mjesta, ali evo već dva sata uživam u miru. Znam da sam ga trebala
spustiti u krevetić, ali...“
Ritchie je nježno preuzeo usnulo dijete iz majčina naručja i, uz nježni mrmor,
na vršcima prstiju pošao staviti malenoga Thea na spavanje. Vratio se s dvjema
šalicama čaja i sjeo nasuprot Titch, pa ispružio svoje dugačke, krakate ruke.
„Mama ti je rano otišla spavati?“ upitao je.
„Da, hvala Bogu. Večeras gleda omiljene sapunice, a znaš kako ona pojača
televiziju do kraja. Doslovce jedva čekam da nađemo svoj stan.“ Psići su nastavili
hrkati uz njezine noge.
„Uskoro, bit će to uskoro. Štednja nam se podebljava. Prvo se vjenčajmo, a
onda mi je cilj u siječnju nas iseliti odavde u naš novi dom.“
„Šteta za Rosin stan Titch je nježno gladila usnule psiće.
„Da, ali što je, tu je. Malo mi je krivo što sam neki dan rekao za Josha da je
umišljen, ali nitko nema pravo tako govoriti o mojoj djevojci, a Rosa neka čini
kako misli da je najbolje. To je njezina stvar.“
„Jesam li zbilja tako beskorisna? Da znaš, ja sam sigurna da bih se snašla u
vođenju dućana.“
Ritchie je poskočio. „Dođi ovamo.“ Nježno je uhvatio Titch za ruke i
privukao je k sebi, pa je što je čvršće mogao stisnuo u zagrljaj, kao da će je ugušiti.
„Ti, draga moja zaručnice, nisi nimalo beskorisna. Ti bi taj dućan vodila
zatvorenih očiju. A radost koju mi ti i ovaj naš maleni čovjek pružate je
nemjerljiva. Podarila si mi budućnost o kakvoj ovdje nisam mogao niti sanjati. I
da se svih nas petero mora preseliti u šator na plaži, ja bih i dalje bio najsretniji
čovjek na svijetu.“
„Ti veliki, nježni medo.“ Titch se protegnula i poljubila ga u usta. „Idemo u
krevet, krajnje je vrijeme da se pošteno poigramo pod plahtama. Ali, Ritchie, učini
mi najprije uslugu... istuširaj se, smrdiš.“

82
 *

„Ta-da! Predstavljam vam veliku, čistu kobasicu, spremnu za akciju“, najavio je

Ritchie ušavši u spavaću sobu, s jednom rukom u zraku, a s drugom pridržavajući
kućni ogrtač preko masivne erekcije koju se spremao razotkriti, poput
konobara koji predstavlja jelo. Nježno se nasmijao. Jer njegova je buduća
zakonita ležala gotovo gola golcata, osim jedne čarape i najseksi grudnjaka koji
je posjedovala, potrbuške raširena preko kreveta, lica zabijena u posteljinu i
hrkala, s po jednim malenim jazavčarem s obiju strana glave.
Pošavši je pokriti poplunom, uočio je pokraj njezine ruke srebrnu kuvertu
posutu zlatnim zvijezdama. Nije bila zatvorena niti adresirana, a iz nje je virio list
papira. Pohota se povukla i ustupila mjesto znatiželji, pa se Ritchie zamotao u
kućni ogrtač i pošao skuhati čaj. Sjeo je za kuhinjski stol i počeo čitati uredan
rukopis svoje zaručnice. Zapisala je više natuknica:

 ime (tek treba potvrditi)

 dobrotvorna udruga - Spasimo more i 50 funta - ili bi trebalo biti
više? (smislit ću nešto što će joj se svidjeti)

Kada je došao do natuknice pod nazivom Zašto bi dućan trebala darovati meni,
stavio je ruku na srce. To nije bila dovršena verzija jer je bilo prekriženih rečenica
i nasumičnih riječi dodanih sa strane, ali bilo je dovoljno toga da shvati glavni
smisao i spozna da je njegova buduća supruga izvanredna žena. Nije bila samo
pametna, duhovita, slatka, otkačena i predivna majka već je, nakon što je to
pročitao, uvidio i koliko je bila nevjerojatno velikodušna i ljubazna.

83
 DVADESET I PETO
POGLAVLJE

Lucas je sjedio na kauču držeći u ruci limenku piva koju je sam bio donio. Oči su
mu bile crvene od plača; tijelo i duša bili su mu iscrpljeni od šoka i nevjerice
kakvu samo gubitak voljene osobe može donijeti. Rosa je vidjela koliko se
trudio ostati pribran. Njezino pitanje: „Hej, stari, jesi dobro?“ djelovalo je kao da
je netko otvorio čep i on je počeo plakati kao kišna godina.
Otišla je u kupaonicu i donijela mu toaletnog papira da obriše suze. Svaki put
kada bi pokušao progovoriti, ponovno bi se rasplakao. Hot je samo sjedio i gledao
u njega, pa je, kao da je osjećao mladićevu bol, počeo neobično tiho cviljeti.
Rosa nije bila sigurna bi li ga zagrlila ili ne. Na kraju je odlučila da neće; samo je
sjedila pokraj njega na kauču i držala mu ruku na ramenu. Uzela mu je limenku
piva iz ruke i na kraju rekla:
„Znaš, pijanstvo ti neće pomoći.“
Lucas je živnuo. „Gle ti našu čednu gospođicu. A s kojim jebenim pravom ti
donosiš sud?“ Zgađeno je uzviknuo. „I što to ovdje tako smrdi?“
„Hot je povraćao i... stani malo, gospodine, ja ti samo želim pomoći.“
To nije bio pravi trenutak da Lucasu objašnjava kako je prestala piti niti da je
trudna. Rosa je zapravo potajno bila sretna što ima valjan razlog da ne pije i da to
nikome ne mora objašnjavati. Bilo je zapravo zapanjujuće kolikim je ljudima
smetalo to što više nije pila.
Lucas je sklopio oči i zabacio glavu na naslon kauča. „Oprosti mi. Imam
trideset godina i postao sam siroče. Rosa, znaš li ti kakav je to osjećaj?“
„Pa, ako želiš iskren odgovor, ja nisam ni znala tko mi je majka do mojih
dvadesetih. A i dalje ne znam tko mi je otac niti je li još živ.“
„Naravno da je tebi još gore nego meni.“ Lucas se uspio kratko osmjehnuti.
„Oprosti mi, ovo nije natjecanje niti je ovdje riječ o meni. To je bilo
bezosjećajno.“
„Sve je takvo sranje.“ Lucas se ugrizao za usnicu. „Kao da se vratila ona oluja
što je nedavno prohujala ovim krajem, i otkinula dio mene. Da sam se ikada prije
u životu ovako osjećao, kome bih se obratio? Majci.“ Na riječ „majka“ ponovno
je počeo plakati. „I ne mogu vjerovati da se tako kretenski ponašam pred tobom“,
izbrbljao je. „Ali doslovno fizički osjećam da me srce boli.“

84
 Rosa je sjedila do njega na kauču, a oči su joj se ispunile suzama. „Oh, Luke,
ne mogu ti reći ništa da te utješim, svjesna sam toga. Ali drago mi je da se
suočavaš s tom bujicom osjećaja. Tuguj, samo tuguj. Viči, urlaj, trči, što god bude
potrebno. Sad je to živa rana, ali zacijelit će, uvijek zacijeli.“ Zastala je. „Kada je
Mary tugovala za Queenie, tražila sam načina da je utješim. Pronašla sam citat C.
S. Lewisa, koji kaže: ‘Nitko mi nije rekao da se tuga osjeća poput straha.’ Složila
se. Rekla je da se osjeća kao da stoji na vrhu litice i gleda prema pučini, ali ne
nazire obzora. Postojala je velika praznina u njoj i nije znala čime je ispuniti. Bila
je očajna, pitala se kako će nastaviti dalje bez tako velikoga dijela svog života.“
Lucas je šmrcnuo. „To je to... ja se ne mogu pomiriti s tim da je to zauvijek.
Osjećam strah jer znam da nikada više neću vidjeti mamu, a kada se toga sjetim,
počnem paničariti. Kako to da je više nikada neću vidjeti, čuti ili dodirnuti? Kako
da nastavim sa spoznajom da joj se nikada više neću moći obratiti?“
„Oh, Lucase, naučit ćeš se živjeti s tim, morat ćeš. Sada je sve užasno, ali taj
će intenzitet popustiti. Sjeti se kada ti je pas uginuo... to si dobro podnio.“
„Ali mama mi je u tome pomogla“, slomljeno je odgovorio.
Rosa nije znala kako na to odgovoriti. Smrt voljene osobe nedvojbeno je bila
stravična. Bila je zahvalna što je nije doživjela u tako ekstremnom obliku. Mogla
je fizički osjetiti Lucasovu bol, toliko je njome bio preplavljen.
„Usto sam i švorc“, nastavio je. „Imao sam mnogo toga na pameti... nisam se
koncentrirao na posao. Stvarno se moram srediti.“
„Želiš li da ti posudim što novca? Mislim, sto funta ili tako nešto?“
„Ne budi smiješna.“
„Evo.“ Rosa je uzela svoju torbicu i dala mu nekoliko novčanica. „Uzmi to.
Zadnje o čemu bi u ovakvom trenutku trebao razmišljati je novac. Kupi barem
cigarete ili nešto.“
„U redu je, Tom će mi posuditi nešto novca.“
„Molim te... samo uzmi.“
Rosa je bila nepodnošljivo draga. Lucas se pokušao sabrati i ne slomiti se još
jednom. „Baš si dobra.“ Gurnuo je novac u džep traperica. „I nisam zato došao
ovamo.“
„Zaboga, Luke, pa znam to. Mi s East Enda brinemo se jedni o drugima, zar
ne?“ Rosa je stavila svoju ruku na njegovu, ali osjetivši onu poznatu iskru požude
koju je osjetila kada ga je tek bila upoznala, brzo ju je povukla.
Hot se vratio u svoj krevetić u kutu dnevne sobe i gurnuo glavu ispod dekice
uvidjevši da nitko ne primjećuje njegovo pseće suosjećanje.
„Dosadan sam čak i gospodinu Kobasici.“ Lucas se pokušao ponovno
osmjehnuti. Glas mu je sada bio miran. „Gle, oprosti, Rosa. Imao sam potrebu
doći i vidjeti te, da ti zahvalim.“ Ustao je.

85
 „Prestani se ispričavati! I sjedni dolje, sve je u redu. Meni je samo drago što
sam bila uz tvoju mamu kada je nekoga trebala.“
„A ja sam tako zahvalan što si me nazvala i ostavila mi poruku. Mislio sam
se vratiti na Božić i suočiti se sa svime, pa hvala Bogu što si me kontaktirala jer
bih bio došao prekasno.“ Prešao je rukom preko očiju mrmljajući: „Koje je ovo
sranje. Nije fer.“
„Život nije fer, Luke. Ja sam imala sreću da sam poznavala samo Queenie
koja je umrla. Ona je bila toliko stara da se to činilo nekim prirodnim slijedom.
Nedostaje mi, ali nisam je uspjela toliko dobro upoznati. Ovo je ipak tvoja mama,
Luke. Mislim da se pupčana vrpca nikada zapravo ne prereže, bilo da su nam
majke žive ili mrtve. To je jedan od najtežih gubitaka. Neće ti biti lako. Ali znam
da se svatko tko je nekada u životu izgubio nekoga kune u onaj stari klišej da
vrijeme liječi sve rane.“
Približila mu se. „Dođi.“ Ne razmišljajući o onome što je nekoć bilo među
njima, vođena čistom empatijom prema drugom ljudskom biću, slomljenom i
izgubljenom, Rosa ga je čvrsto zagrlila. On se u trenutku stopio s njom i, ne
razmišljajući, podigao glavu i poljubio je u usta. Na trenutak je uhvatila njegov
pogled, pa poskočila. Bez daha je izgovorila: „Ne možemo, Luke, ne opet. Nikada
više.“
I Luke je skočio na noge i krenuo prema balkonskim vratima. „Ja... ovaj...“
Lice mu je poprimilo bolan izraz. „Sranje, Rosa. Opet sam ti se htio ispričati, ali
nije mi žao. Vrijeme možda liječi rane, ali koliko mu treba da zaliječi slomljeno
srce? Što misliš, zašto se toliko dugo nisam vraćao u Bay? Zašto?“ S tim je
riječima povukao vrata i sjurio se niz spiralno stubište, a na zadnjoj mu je stubi iz
stražnjega džepa ispala zgužvana kuverta.

86
 DVADESET I ŠESTO
POGLAVLJE

„Onda, vraćaš li se za vikend na vatromet?“ Rosa je sjeckala gljive i paprike za

omlet, dok je razgovarala s Joshem putem videopoziva. iPad je stajao naslonjen
na čajnik u kuhinji.
„Trebala bi biti jedna od onih kuharica s Instagrama“, rekao je Josh umjesto
odgovora. „Jako si zgodna u toj opravici. Zapravo, ne mogu dočekati da te
ponovno dodirujem. Spusti malo majicu... da, da, tako. Uh, ubija me odvojenost
od tebe, Rosa.“
Rosa je malo zatresla svoj duboki dekolte prema kameri. „Rastu iz dana u
dan“, ponosno je rekla, „sada kada beba Smith raste u meni. Oduševljena sam!“
Josh je uzdahnuo. „Ja još više. A sada odloži taj nož jer ti nosim dobre i loše
vijesti.“
„Hajde, reci. Najprije lošu vijest.“
„Neću se moći vratiti za vikend vatrometa.“
„O, Josh! Ali...“
„Barem će tvoja majka biti sretna.“
„O, da! Zaboravila sam njezine čarke-barke vezane uz tvoj povratak prije
vatrometa.“
„Nemoj se živcirati, Rosa, samo me saslušaj. Razlog zašto se ne mogu vratiti
jest... uglavnom... dobra vijest je da ćemo projekt dovršiti ranije, tako da ću se
definitivno vratiti najkasnije do petog prosinca. Možda čak i tjedan ranije.“
„Super! To je odlično. Voljela bih da se vratiš tjedan ranije. Mogao bi mi
pomoći sa zalihama robe za Božić jer ne želim dizati teške stvari. Oh, odlično, to
znači da ćeš biti prisutan kada odem na kontrolni ultrazvuk. Bila sam kod liječnika
i na svim pregledima, tako da ti se mogu pohvaliti da sam u odličnom
zdravstvenom stanju.“
„Odlično, i molim te ne radi nikakve gluposti, poput dizanja teških kutija.
Znam ja kakva si ti. Jesi li već kome rekla?“
„Ne, htjela sam provjeriti imaš li ti išta protiv da ja prva obznanim. Obično se
nakon kontrolnog ultrazvuka s tri mjeseca počne govoriti ljudima, ali dovraga,
koga još briga za ta nepisana pravila? Želim da svi znaju.“
„Kako slatko. Meni nimalo ne smeta. Moja će mama iskočiti iz kože od sreće.
Nije prva beba u obitelji, ali ona se svakom proširenju obitelji neizmjerno veseli.“
87
 „Josh?“
„Da? Što je bilo? Nekako si to zlokobno izgovorila.“
„Znaš da sam pomogla Sheili, baš prije nego što je preminula?“
„Da.“
„Lucas mi je došao zahvaliti. Samo sam htjela da znaš.“
„Rosa, u redu je. Je li se dugo zadržao?“
„Ne, oko sat vremena. Bio je rastrojen, što se i moglo očekivati, a kako sam
ja prva stigla do Sheile, zanimalo ga je što mi je rekla.“ To baš i nije bila cijela
istina i kako je to izgovorila, Rosa se zapitala zašto je, zapravo, Luke nije pitao
što joj je njegova majka rekla. Ali brzo je učila da je tuga divlje čudovište. Dok si
u njezinu čvrstom stisku, možeš zaboraviti na logično razmišljanje.
One noći kada je Lucas bio došao, Rosa nije mogla zaspati. Mučilo ju je što
nije znala kako postupiti u vezi s onim njegovim emotivnim ispadom. Zar je zaista
ona, Rosa, slomila njegovo srce? Ako je bilo tako, je li zbilja željela dublje s
njime o tome porazgovarati? Potom se sjetila što je Sheila bila rekla o tome kako
je njezin sin voli. Sada kada je bila tako sretna i zadovoljna s Joshem, Rosi se to
činilo premalo i prekasno. Gotovo godinu dana kasnije, pri hladnoj, dnevnoj
svjetlosti, prvi je put počela razmišljati o svojoj vezi, ako se to tako može nazvati,
s Lucasom Hannaforeom. Među njima je zaiskrilo od prvoga trenutka, a on je
uvijek bio tako pohotan i spreman na akciju, i nikada nije pokazao da ga je s njom
zanimalo išta više od seksa.
Što ako je ipak pokazao da želi više? One noći u prosincu, kada su bili u vili
jednoga od njegovih klijenata, ona je bila toliko pijana da bi vjerojatno bila učinila
što god je on htio. Međutim, on ne samo da je nije iskoristio već ju je i odveo kući
i uredno pospremio u krevet. Kasnije se potrudio potvrditi da se među njima ništa
nije dogodilo, tako da se nije morala brinuti. Potom se vratio u London i omogućio
njoj i Joshu da stabiliziraju svoj odnos.
Prisjetila se osjećaja koji ju je prožeo kad je dotaknuo njezinu ruku. Srce je
krivo za sve: ono je stopljeno s dušom. Rosa je protresla svoje kovrče nastojeći se
riješiti svih tih misli i osjećaja.
Josh je ostao dobro raspoložen. „Naravno. Pa, hvala ti što si mi rekla.“
„Josh, silno te volim. Između mene i Lucasa nema ničega, želim da ti to bude
kristalno jasno.“ Ponovno joj je u mislima bljesnuo trenutak kad joj se približio i
poljubio je, a ona naglo poskočila.
Nakratko su šutjeli, a potom je Josh vedrim glasom rekao: „No dobro, ostavit
ću te da u miru kuhaš. Šaljem veliku pusu Hotu i tvom trbuščiću, pa se ubrzo
vidimo, draga moja djevojko.“
Rosa je sjela i polako jela omlet dok su joj se glavom ponovno rojile misli o
Lucasu. S olakšanjem je primijetila da joj je bilo stalo zato što ga je sažalijevala
u njemu teškom trenutku, a ne zato što je htjela biti s njim. Jednostavno nije mogla
ni zamisliti teško breme boli s kojim se Lucas nosio nakon tako iznenadna gubitka
88
majke. Sheila je zacijelo bila krajnje očajna kada si je pokušala oduzeti život na
takav način, pomislila je Rosa. Sigurno bi to bilo lakše i nekako mirnije izvesti s
prevelikom dozom kakva analgetika.
Bila je to, zapravo, tužna priča. Rosa je mnogo razmišljala o tome. Da je u
pitanju bila njezina majka, bi li željela znati istinu? Bi li željela znati da joj je
majka željela skončati svoj život na tako tragičan i bolan način? Nije imala
odgovor na to niti bi znala kako postupiti. Iznimno se rijetko događa da ti netko na
samrti povjeri tajnu na čuvanje.
Rosa je najednom zadrhtala; nazivala je to „osjećajem duha“. Naježile su joj
se dlake na objema rukama. Jedina smrt kojoj je do tada svjedočila bila je
Queeniena.
„Naravno!“ Rekla je Rosa naglas, pa je, sjetivši se što joj je prabaka rekla
držeći je za ruke na samrtnoj postelji, ponovila njezine riječi:
„Ponekad u životu, kada ne znaš što učiniti, ne čini ništa, ne govori ništa i
odgovor će ti sam doći. Blagoslovljena si.“
Queenie je imala pravo, kao i toliko puta do tada. Rosa će pričekati. Kada nam
se problem čini hitnim i velikim, ponekad je najbolje samo malo pričekati.

89
 DVADESET I SEDMO
POGLAVLJE

Rosa se baš spuštala prema kafiću kada je primijetila nekoga iza sebe.
„Dugo se nismo vidjeli.“ Alec Burton uhvatio ju je pod ruku. „Zacijelo idemo
na isto mjesto. Sara je zaboravila svoje naočale za čitanje kod kuće. Mislim, mogu
ih dati tebi da joj ih poneseš, ali koristim svaku izliku da je vidim. Uostalom, i
Brown je morao u šetnju.“ Njegov je labrador liznuo Rosu po ruci.
Rosa se nasmijala. „Vas dvoje ste pravi golupčići.“
„Pa, kažu da se dobro dobrim vraća, ti si nama svakako vratila mnogostrukim
dobrom. Rosa, nikada nisam bio sretniji, bit ću ti zauvijek zahvalan što si bila naš
Kupidon.“
„Tko bi rekao da i ja mogu nešto značajno učiniti za tebe, ha?“ Bila je
zadovoljna.
„Rosa, što sam ti ono rekao? Svi smo mi jednaki.“
„Pa, ja ću biti vječno zahvalna tebi što si mi vratio život na pravi kolosijek.
Eto!“ s dragošću reče Rosa. „Tek kad sam izašla na svjetlo, shvatila sam u kakvoj
sam tmini živjela. Sada potpuno drukčije gledam na pijenje alkohola. Bila sam
tužna, bila sam depresivna i nisam kontrolirala svoje reakcije. Kao da je alkohol
upravljao mnome.“
„Mnogo si napredovala i tako mi je drago vidjeti te sretnu. Kako je onaj tvoj
visoki suprug tamo u Velikoj Jabuci?“
„Dobro je, stvarno mu dobro ide. Vratit će se ranije nego što sam mislila, tako
da već križam dane.“
„Znači, ovoga te puta ne opsjeda tjeskoba zbog razdvojenosti?“
„Pokleknula sam par puta i skoro sam te bila nazvala, ali s obzirom na to da
sam trijezna, uspjela sam to nekako riješiti sama sa sobom... sa svim tim
mentalnim alatima kojima si me poučio, uspijevam sagledati širu sliku i izbiti loše
misli iz glave.“
„To je sjajno. Kao što sam rekao, ne možemo nekoga spriječiti da nešto učini.
Ako to želi učiniti, učinit će. Ali ja znam da te Josh silno voli i u to možeš uvijek
biti sigurna.“
„Jesam, jesam.“ Rosa je zastala. „Alec...“
„Reci, što je?“

90
 „Nešto ću ti ispričati. Pretvarat ćemo se da si mi samo za danas terapeut, tako
da se mogu osloniti na povjerljivost informacija.“
Alec je stao, pustio njezinu ruku i pogledao je ravno u oči. „Znaš da mi sve
možeš reći u povjerenju.“ Došao je do zaključka da on za tu mladu ženu
predstavlja očinsku figuru i da zbog svog teškog djetinjstva i dalje ne može do
kraja kontrolirati i razumjeti svoje emocije.
Rosa je pokušala zvučati vrlo službeno. „Može li se do te mjere voljeti nekoga
da želiš s tom osobom biti i zajedno stvarati obitelj, ali svejedno u isto vrijeme
osjećati nešto prema nekome drugome?“
„Dobro.“ Alec se na trenutak zamislio. „Ja na to gledam ovako: ljudi mogu
voljeti beskonačno mnogo, Rosa. Voliš svoju obitelj, voliš svoje prijatelje, voliš
svoje kućne ljubimce, ali postoji značajna razlika između ljubavi i požude.“
„Da, znam ja to.“
„Ipak, saslušaj me. Prava se ljubav najčešće razvija sporo, s vremenom, kako
nekoga sve bolje upoznaješ.“
Stigli su do plaže. Rosa je upitala: „Možemo li se malo prošetati plažom prije
nego što odemo u kafić?“ Htjela je nastaviti razgovor s Alecom.
„Naravno. Dođi, pustit ću Browna s povodca.“ Zajedno su se zaputili prema
Južnim liticama. Zimski su valovi bili sivi i neprivlačni. Galebovi su kružili oko
praznih kanti za otpad i nezadovoljno graktali što nije bila turistička sezona kada
je sve bilo puno ostataka hrane.
„Vratimo se našem razgovoru“, dodao je. „Požuda, kao što znamo, dolazi u
trenutku i na mozak može djelovati kao droga, i to zato što tijelo luči hormone
spolne privlačnosti. Kao i kad smo pijani ili drogirani, u tom trenutku možemo
učiniti nešto što nam se čini kao dobra ideja. Ali dugoročno, to nije održivo, i
svjesna si toga.“
„Da, svjesna sam.“
Alec je nastavio: „Svojim klijentima uvijek kažem: Ako dvojite, prije nego
što nešto učinite, zapitajte se sljedeće: Što trenutačno osjećam? Tako ćete izbjeći
dugoročno loše odluke temeljene na nečemu što je možda tek prolazan osjećaj.“
„Previše volim Josha, nikada ga ne bih povrijedila.“
„Tako je. Ako nekoga toliko voliš, nikada ga nećeš namjerno povrijediti.
Uostalom, budimo iskreni, seks s nekim s kime si dublje povezan i u vezi
uglavnom je bolji od kratkih susreta s pohotnim strancima. Znam što bih ja uvijek
izabrao.“ Krupni je muškarac stao i pogledao je. „Razmišljaj o tome porivu kao
da je riječ o piću. Znaš kako alkoholu reći ne. S osobom suprotnoga spola može
se ostvariti i čvrsto prijateljstvo, a i to je mnogo, zar ne? Pogledaj, na primjer,
nas“, nasmiješio se.
Rosa se također nasmiješila i kimnula Alecu, pa rekla: „U redu, moramo
odnijeti te naočale tvojoj dragoj, pa krenimo natrag prema kafiću.“

91
 Krenuli su. Alec je upitao: „Je li ti to pomoglo?“
„Da, pomoglo mi je, od sada ću u svom repertoaru imati i pitanje: Što
trenutačno osjećam? Znaš što, doktore Burton? Ti si čudesna osoba.“ Rosa je
znala koliko je imala sreće biti okružena tako dobrim ljudima. Ned, Queenie i
Mary nisu joj donijeli samo dućan i budućnost u ovome kraju. Sada je imala cijelu
mrežu sjajnih ljudi kojima je istinski bilo stalo do nje.
„Imam i ja svojih trenutaka.“ Veliki se muškarac smijao, a Rosa je otvorila
vrata kafića.
„Hej, jesi li ti to ukrala moga muškarca? Vidjela sam vas kako se šećete
stazom uz plažu, ruku pod ruku“, zafrkavala je Sara Rosu, pa ne očekujući
odgovor, nastavila brisati stol.
Njezini dani ljubomore odavno su prošli zahvaljujući Alecovoj sveobuhvatnoj
ljubavi.
„Zapravo, imam neke vijesti“, zacvrkutala je Rosa.
Sara je prestala s radom. Nakon onog njihova razgovora Aleca je pomalo
brinulo što bi to moglo biti.
„Josh i ja čekamo bebu.“ Rosa je skakutala u mjestu od uzbuđenja.
„O, moj Bože!“ Sara joj je brzo prišla i zagrlila je. „Pa to su najljepše moguće
vijesti. Oh, Rosa.“
Alec je okrenuo glavu i nastojao suzdržati suze, ali Rosino ga je oko sokolovo
uhvatilo. „Onda, što trenutačno vi osjećate, doktore Burton?“
„Ma, dođi ovamo.“ Sara je sada i njega zagrlila i stisnula ga za stražnjicu. I
Brown je odobravajući zalajao.
Svjestan koliko je Rosi bilo teško doći do ove strateške točke u životu, Alec
se nasmiješio. „Sretan sam, Rosa. Zaista sam sretan zbog vas dvoje.“

92
 DVADESET I OSMO
POGLAVLJE

Mary je ispred samoposluge slagala kolica za kupovinu kada joj je prišla Rosa
vodeći nervoznog Hota na povodcu.
„Što li je njemu?“ Mary je vidjela da je Hot uznemiren po njegovu hodu i
spuštenom repu kojim je inače uvijek veselo mahao.
„Želi na plažu“, objasnila je Rosa. „Rekla sam mu da ćemo ići čim popričam
s tobom, ali kao i većina muških, on nema strpljenja?
Mary se nasmijala, izvadila pseći keksić iz džepa svoje pregače, pa se spustila,
podragala Hotove uši i dala mu da joj lizne ruku. „Uh, to škaklja?
„Samo sam došla provjeriti dolaziš li sutra navečer na plažu gledati vatromet?
„Ne, mila. Taj hladni noćni zrak i dim nikako nisu dobri za moja pluća? Mary
je stavila ruku na prsa. „Ovih dana jako teško dišem.“
„Onda, znaš što ću te sljedeće pitati?“
Mary se nasmiješila. „Naravno da ću čuvati našeg malog Mrguda. Merlin će
to morati pretrpjeti. Obično jurne i sakrije se ispod moga kreveta s prvom
eksplozijom vatrometa, jadničak mali.“
„Joj, hvala ti. Titchina mama čuvat će njezino ljudsko i pseće leglo, a Ritchie
radi, tako da ćemo imati žensko druženje, što će biti zabavno. Već sto godina nas
dvije nismo bile vani same. Zapravo, još nismo dogovorile što ćemo za
djevojačku večer, pa nam je ovo idealna prilika, ha?“
„Bravo. Jesu li ti već stigle kakve kuverte?“
„Da. Jedna mi je stigla jutros, jarkocrvena, od Soba Rudolfa. Baš me
nasmijala.“
„I?“
„Oh, neću ih otvarati prije roka. Stavljam ih na sigurno, u sef.“
„Nije ti slično da si tako oprezna i ne srljaš.“
„Da, ali ovo je toliko važno da želim svaki korak izvesti kako treba.“
„Veoma mudro. Je li to jedina kuverta koja je stigla?“
„Nije. Dakle, imamo Hrenovke u Šlafroku i jednu od Snjegovića.“
Mary se od srca nasmijala, pa počela kašljati i lupati se po prsima. Naposljetku
je uspjela reći: „Baš je to bila dobra ideja, da ne otkrivaju svoja prava imena.
Odabrat ćeš po sadržaju, a ne po predodžbi. Pametna si ti cura, Rosa.“

93
 „Dajem sve od sebe.“ Hot joj je gurnuo njušku u gležanj i zalajao. „Dobro,
dobro, strpi se još malo, ti troglava psino. Idemo za minutu, obećavam.“
„Idu li Alec i Sara gledati vatromet?”
„O, da, oni će doći, ali Jacob i Raff nažalost neće. S obzirom na to da je Ship
Inn do daljnjega zatvoren, Lobster Pot je krcat i potrebni su im svi raspoloživi
radnici.“
„Mislila sam da planiraš otvoriti kafić, s obzirom na to koliko će ljudi biti.“
„Otvorit ćemo mi, ali posluživat ćemo samo tople napitke. Smatramo da nije
pošteno biti konkurencija šatoru u kojem će prihod od prodaje hrane ići u
dobrotvorne svrhe. Hvala Bogu na Nateu, on će biti glavni poslužitelj vruće
čokolade sa sljezovim kolačićima.“
„Dobro. Znam ja, mila, koliko ti voliš vatromet. Kad smo već kod toga, Josh
se ne vraća na vatromet, zar ne?“ Mary ju je napeto pogledala.
„Ne, jer se vraća ranije od očekivanog, početkom prosinca.“ Primijetila je
kako je Mary zadrhtala, pa rekla: „Mama, što je bilo?“
„Ništa... ništa nije bilo. To su dobre vijesti. Veoma dobre vijesti.“
„Već se bio vratio i sve je bilo u redu, znaš?“ Rosa ju je pokušala umiriti.
Mary je ignorirala zadnju rečenicu i priupitala: „Nema vijesti o Sheilinom
pogrebu?“
„Nema, ali sigurna sam da ćeš ti saznati prije ostalih, zar ne?“ Mary je
coknula, a Rosa nastavila: „Ritchie je spominjao da će biti obavljena obdukcija?“
„Možda je bio nesretan slučaj, Rosa?“
Rosa se namrštila što ju je majka poznavala bolje no što je ona poznavala sebe
samu. Upravo u tom trenutku nemirni Hot, koji je bio stiskao svoje malene noge,
odjednom je jednu stražnju podigao uz kolica za kupovinu i pomokrio se.
„Oh, sranje, oprosti, mama.“
Mary se nasmijala. „Oprat ću ja to, dušo, ne brini se. Nego, jesi li mi još što
željela reći?“
Rosa je pokušala rukom prekriti široki osmijeh.
„Oh, nebesa! Znala sam! Joj, draga moja, pa to su najbolje vijesti na svijetu!“
Mary, koja nije pokazivala osjećaje u javnosti, kratko je zagrlila svoju kćer.
„Govorim samo najbližim ljudima, pa zasad nemoj nikome reći, molim te,
mama.“
Mary nije mogla obuzdati radost. „Pa, ako Titch kaže Edie Rogers, to će ti
biti kao da si stavila oglas u Daily Mail Online.“
„Znam, znam. Nisam još trudna ni puna tri mjeseca, ali naravno... tebi sam
morala reći.“

94
 Mary je ponovno posegnula u džep svoje pregače. „Evo. Ja sam ti već
pripravila nešto, u slučaju da te budu hvatale mučnine.“ Dala je Rosi smeđu
bočicu u kojoj se nalazila nekakva tekućina.
„Još jedan čarobni napitak, mama?“
Mary nije ni trznula. „Budeš li imala onakve mučnine kakve sam ja imala dok
sam nosila tebe, onda će ti ovo biti potrebno, vjeruj mi. Samo par kapljica na
jezik.“
„Jesam li ja bila dobra beba?“
Mary je duboko uzdahnula. Ona zbog alkoholizma nije mogla biti podobna
majka, zato je Rosa i završila kod udomitelja. „Mislim da jesi, mila.“ Suze su joj
navrle na oči zbog nekadašnjih neuspjeha. „Znam samo da si bila veoma voljena.
Tako sam ponosna na tebe što si se riješila pića.“
„Kako ti kažeš, snalazimo se kako znamo i umijemo.“ Rosa se tužno
nasmiješila. „Žao mi je, ali mislim da sada kada sam i sama trudna i postat ću
majka, nekako želim znati sve.“ Zastala je, pa rekla: „Kakav je bio moj otac? Nisi
mi rekla niti kako se zvao.“
Ali prije nego što je Mary stigla odgovoriti, poslovođa samoposluge pojavio
se na vratima. „Mary, pred blagajnom ti se stvara kilometarski red.“ Pristojno je
kimnuo Rosi, uz podignutu obrvu. Ona se samo nadala da nije primijetio
lokvicu Hotove mokraće na podu.
„Moram ići.“ Mary je poljubila Rosu u obraz. „Reci našem Joshu koliko sam
sretna, može?“ Mary je krenula prema vratima, pa se okrenula i tiho rekla. „Zvao
se Kit.“

Prohladan je studenački vjetar šibao Rosino lice i lamatao Hotovim ušima dok su
se spuštali uskim uličicama Cockleberry Baya prema plaži. Bila je ljutita na sebe
što nije uzela kapu tog jutra kad je otišla iz dućana. Usto, majčine su je riječi
preplavile osjećajima; čudno, jedan od tih osjećaja bio je strah, ali najviše od
svega osjećala je krivnju.
Između ostalog i zato što se prije nekoliko mjeseci ušuljala u majčinu spavaću
sobu i pretražila njezine stvari u potrazi za nečim za što je Mary tvrdila da ne
posjeduje: svojim rodnim listom. Krivnja je bila tu i zato što je potražila čovjeka
koji je na njemu bio naveden kao njezin otac, a koji je sada živio u Londonu i
kojemu je poslala pismo. Rosa je sve to obavila u tajnosti: nije se čak niti Joshu
povjerila. Duboko u sebi znala je da bi je svatko kome bi to povjerila odgovarao
od takve ideje, jer što je bilo, bilo je. Ali ovdje je bila riječ o njezinu životu.
S obzirom na sve što se događalo, Rosa je pomalo već i zaboravila na to. Još
uvijek nije stigao nikakav odgovor na njezino pismo. Ali sada, kada je u njoj rasla
malena osoba, imala je osjećaj da mora nešto saznati i o toj strani obitelji. Bilo je
95
to važno kako za nju, tako i za njezino nerođeno dijete. Da, nasljeđe Neda i
Queenie učinilo ju je osobom kakva je sada bila; međutim, unatoč činjenici da je
bila rezultat pijanog seksa za jednu noć, svejedno je polovica njezina DNK-a
pripadala tom muškarcu po imenu Kit.
Razumjela je, dakle, zašto je osjećala krivnju, ali otkuda strah? Možda je to
bilo povezano s otkrićem da njezina biološka majka nije bila nekakva
veličanstvena osoba kakvu je izmislila u svojoj glavi. Morala se suočiti s
činjenicama: da svi imamo mane i da nitko nije savršen. Možda se bojala da će
je otac razočarati. Sama činjenica da joj nije odgovorio na pismo dala je naslutiti
da ga nije bilo ni najmanje briga što je ona nastala od njegova sjemena. Rosa ne
bi mogla ponovno podnijeti taj osjećaj odbačenosti, ne nakon što je toliko mnogo
radila na svome mentalnom zdravlju. Možda bi zaista trebala zaboraviti na tu
cijelu priču; biti zadovoljna što zna barem majčinu stranu obiteljskog stabla,
cijeniti sve ono što je sada imala i ne tražiti neprestano neke odgovore koje možda
nikada neće naći...
Skočila je do kafića i samo se kratko javila Sari i Nateu, koji su imali posla
za šankom. Odlično su posložili smjene, tako da je Nate uvijek mogao uskočiti
kada je Sari ili Rosi trebao slobodan dan.
Nadirala je plima, ali se i dalje moglo šetati širokim potezom pješčane plaže.
Hot je bio pušten s povodca, pa je njuškao uokolo, pronalazeći sićušne račiće i
skačući na morsku travu koju je nosio vjetar. Za to je vrijeme Rosa provjeravala
ima li znakova života u Ship Innu i je li Lukeov vodoinstalaterski kombi na
parkiralištu, ali ništa. Koliko god je htjela provjeriti je li Luke bio dobro, nakon
susreta one noći, smatrala je da bi bilo previše čudno razgovarati s njim. Nadala
se samo da je bio s bratom i njegovom obitelji i da su jedan drugome bili potpora
u tom teškom razdoblju.
Osjetivši nagli nalet mučnine, sjela je na zid nedaleko od pivnice i uzela onu
bočicu što joj je Mary dala. Sadržaj u njoj imao je jak miris đumbira. Stavila je
par kapi na jezik, gotovo povratila, ali onda se u trenutku počela osjećati bolje.
Mary je zaista bila neka vrsta čarobnice.
Hot je dotrčao do Rose, liznuo joj ruku, pa ponovno odjurio dalje u lovu na
omot čokolade što je plesao na vjetru. Sjedeći tako na zidu ispred prazne pivnice,
Rosa se prisjetila one užasne noći kada je Sheila doživjela takozvanu nesreću.
Njezino izmučeno lice zauvijek joj se utisnulo u sjećanje. Rosa je sklopila oči i
mislima slala ljubav Lukeu. Mary joj je bila rekla da zraka plave, anđeoske ljubavi
predstavlja moć, zaštitu, vjeru, hrabrost i snagu - i ako osjetiš da je nekome to
potrebno, trebaš zamisliti kako tu osobu okružuje plava svjetlost. Sjećala se i da je
u Londonu u njihovu kvartu postojala spiritualistička crkva koja je na svojim
trošnim ulaznim vratima imala plavo svjetlo.
Razmišljajući o Lukeu, najednom se sjetila kuverte koja mu je bila ispala iz
stražnjeg džepa kada je naglo otišao od nje one noći. Zurila se presvući iz
bljuvotinom zalivenih traperica i istuširati, pa ju je samo stavila u ladicu u kuhinji

96
i potpuno zaboravila na nju. On je nije tražio da mu je vrati, ali što ako se radilo
o nečemu važnom, a on je nije mogao kontaktirati nakon što joj je onako ogolio
dušu? Morat će izvaditi tu kuvertu čim dođe kući.
Pretpostavljala je da će pogreb biti u Cockleberryju, pa ako ga ne vidi prije
toga, sigurno će ga tada vidjeti i moći će mu vratiti kuvertu. Baš je to bilo čudno.
Prije negoli je priskočila Sheili u pomoć u njezinu najtežem trenutku, Rosi ne bi
bilo ni palo na pamet da bi išla na njezin pogreb jer nisu bile u dobrim odnosima,
ali sada je imala potrebu odati joj tu počast. A željela je biti i podrška Lukeu, pa
makar samo kao prijateljica ili osoba od povjerenja.
Rosa je ustala i podignula ovratnik svog kaputa preko ušiju. Fićuknula je Hotu
koji je, kao i obično, ignorirao njezin prvi poziv. Vjetar je sada udarao po zaljevu,
a plima je nadirala, pa su mutni valovi sve jače zapljuskivali hladan i mokar
pijesak. Peckale su je oči od prskanja slane vode. Mračilo se. Osim još jednog
čovjeka koji je šetao psa duž Južnih litica, plaža je bila potpuno pusta. Meko
svjetlo što je dopiralo iz kafića bilo je utješan prizor u tako sumornoj večeri.
Osim Noći krjesova i prigodnog vatrometa, Rosa nije voljela studeni. Štoviše,
kada bi ga morala opisati jednom bojom, bila bi to siva. Jednog su se tihog,
kišovitog dana u dućanu ona i Titch zabavljale zamišljajući svaki mjesec u
određenoj boji. Tako su prosincu, koji je ipak nosio radost Božića i dobrog
raspoloženja, dodijelile narančastocrvenu boju, a snježnom i ledenom siječnju
plavu. Travanj je bio svijetložut, jer tada joj je bio rođendan. Lipanj je bio
svjetloljubičast, a srpanj kričavoružičast.
Zakvačila je Hota za povodac i taman namjeravala otići s plaže kada je
ugledala policijsko vozilo kako usporava na parkiralištu Ship Inna. Prepoznala je
inspektora Clarkea na mjestu vozača; on je neuspješno istraživao požar koji se
proširio iz koša za smeće u stražnjoj kuhinji njezina dućana početkom godine.
Bradati joj je policajac polako mahnuo kada ju je ugledao, pa se zaustavio i
otvorio prozor automobila.
„Rosa? Upravo vas trebam. Jeste li slobodni za nekih, recimo, sat vremena?
Moram još jednom dobro pregledati unutra, a moram i vas ispitati. Mogu doći do
vas u dućan ako vam je tako zgodnije, da ne morate dolaziti u postaju.”
„U postaju? Ispitivanje?“ Rosa je bila zbunjena. „Zbog čega? Zašto?“
„Pa, čini se da je obdukcijom ustanovljeno da silina kojom je Sheila
Hannafore sletjela u podnožje podrumskih stuba, kao i ozbiljnost ozljeda koje je
zadobila ukazuju da nije bila riječ o nesretnom slučaju. Štoviše, čini se da ju je
netko namjerno gurnuo.“

97
 DVADESET I DEVETO
POGLAVLJE

Hot je bio toliko iscrpljen nakon šetnje da je nakon večere u roku deset sekunda
zaspao kao klada pod svojom najdražom smrdljivom dekicom u kutu dnevne
sobe. Rosi je bilo drago što je bila zimska nedjelja; to je značilo da je dućan mogao
ostati zatvoren do sutra. Skuhala je čaj u kuhinji i pogledala na sat. Imala je barem
nešto malo vremena prije dolaska inspektora Clarkea. Problem s policijom u
Cockleberry Bayu bio je, prema njezinu mišljenju, u tome što u samome mjestu i
bližoj okolici i nije bilo nekih ozbiljnijih zločina, pa je sada inspektor
Clarke izmišljao dodatni posao kako bi malo glumio Herculea Poirota.
Otvorivši ladicu da uzme žličicu, Rosa je ugledala zgužvanu kuvertu koja je
bila ispala iz Lucasova džepa. Na kuverti je crnom kemijskom pisalo Mojem
Lucasu i bila je otvorena. Znatiželja je nadvladala pristojnost pa je Rosa iz kuverte
izvukla pismo natipkano na računalu.
Sklupčala se ispod ljubičaste, baršunaste deke na udobnom kauču i popila
veliki gutljaj čaja iz svoje šalice na kojoj je pisalo Volim jazavčare, pa je odložila
na stolić i počela čitati.

Moj dragi mlađi dječače, ovo pismo čitaš zato što mene više nema.
Srećom, naći ćeš i moju oporuku. Jednostavna je - ti i Tom sve dijelite
ravnopravno na pola i sami ćete odlučiti što ćete s pivnicom. Tvoj tata i
ja proveli smo mnoge sretne godine tamo, ali ako bi ti radije raspolagao
gotovinom nego vodio poslovanje, ja to razumijem. Gospođa Treborick iz
dućana s vunom već je uzela mačke.
Znam da je tvoj maleni nećak alergičan, a ti imaš previše posla da bi se
brinuo o kućnim ljubimcima.
Nadam se da sam umrla mirno i da me nisi morao tjednima gledati na
samrtnoj postelji. Čim sam dobila prve nalaze, rečeno mi je da je rak u
terminalnoj fazi. Ljudi će reći da je možda bilo sebično od mene što sam
odbila liječenje, ali moj je motiv bio upravo nesebičan: željela sam svoje
sinove poštedjeti toga da me gledaju kako patim. Kako znaš, moja majka,
a tvoja baka također je umrla od raka. To mi je bilo najgore iskustvo u
životu.
Da budem iskrena, nikada to nisam preboljela. Uvijek sam žalila za time
što moji sinovi nisu imali priliku upoznati je jer je umrla tako mlada.
98
 Gledali smo je kako kopni, poput kakve ptičice. Imala je lavovsko srce i
dušu, ali prokleta je bolest obuzela njezino tijelo i na kraju je
dokrajčila. Tvoj tata i ja mnogo smo voljeli tebe i tvoga brata. Nikada to
ne bih otvoreno priznala, ali strašno mi je nedostajao nakon što je umro.
Stari blesan. Voljeli smo se, unatoč stalnim prepirkama. Ja sam bila jin
njegovu jangu ili, kako je on znao reći, bila sam rotvajler njegovu štenetu.
On je uvijek bio veoma emotivan, mislim da si to od njega naslijedio,
dječače moj. Ja sam svoje srce otvrdnula i nikada nisam pokazivala
osjećaje. Možda sam takva bila zbog smrti tvoje bake ili zato što sam se
bojala da mi osjećaji neće biti uzvraćeni.
Uglavnom, sada želim pokazati te osjećaje. Želim ti reći da te beskonačno
volim. Preklinjem te da sretno nastaviš sa svojim životom. Nastavi časno
nositi prezime Hannafore. Možda ćeš i ti, jednoga dana, imati svoju
djecu. To bi bilo lijepo. Reci im da će ih baka uvijek gledati s neba i
svesrdno ih bodriti.

„Vau“, reče Rosa naglas, a licem su joj tekle suze. To je bilo vrlo intimno pismo,
namijenjeno Lukeu, i potpuno u suprotnosti sa slikom Sheile Hannafore kakvu je
ona stvorila u svojoj glavi, ali morala je nastaviti čitati, bez obzira na sadržaj
koji je slamao srce.

Možda sam te vidjela otkako sam napisala ovo pismo, a možda nisam.
Ako nisam, nemoj osjećati krivnju. Postoji izreka: „Slušaj ženu kada
gleda u tebe, ne kada ti govori.“ Vidjela sam kako te ona Rosa Larkin ili
Smith, ili kako god se zvala, znala gledati. Iskreno, mislim da te je voljela
jednako kao što si ti volio nju. Ali život je već napisana knjiga, sine,
uistinu jest. Ljubavni problemi rijetko se kada lako riješe. Uvijek sam
znala da će ti ona slomiti srce.

„To baš i nije fer“, komentirala je Rosa i nastavila čitati.

Rosa nije loša osoba. Ona je borac za preživljavanje. Jednim joj se

dijelom divim, ali ne padaj više na njezin šarm. Imala je problematično
djetinjstvo i zauvijek će se boriti s iskušenjima, ne zato što to želi, već zato
što je ona jednostavno takva. Pomozi joj. Oslobodi je kako bi mogla
uživati u sreći s onim svojim mužem, iako mislim da si ti to već nesebično
učinio. Ako to možeš podnijeti, ona će ti biti mnogo bolja prijateljica nego
protivnica. Ja te razumijem. Neuzvraćena je ljubav paklena muka!
Sve što ću reći, dragi moj sine, jest da prava, uzajamna ljubav, kada joj
se posveti pažnja, uvijek nosi blagoslov.

99
 Odjavljujem se i neću ti reći zbogom, već vidimo se kasnije. Lucase, dragi
moj sine, uživaj u svakom trenutku svoga života. Ne brini se oko sitnica i
upamti, gdje god ja bila, bodrit ću i voljeti tebe i Toma svim srcem, kao
što sam to činila od trenutka kada ste izašli iz moga tijela i ušli u moje
srce. Pusa, voli te tvoja mama

Rosine je jecaje prekinulo glasno kucanje na vratima i poznat glas inspektora

Clarkea koji je vikao kroz otvor za pisma na vratima u prizemlju. Uranio je. Zar
nije jednostavno mogao pozvoniti, kao svi drugi?
Šmrcnula je, obrisala oči starom maramicom koju je našla u džepu i spustila
se u prizemlje.
„Zdravo, Rosa. Uh, kako bi mi prijala šalica čaja. Potrošili smo sve do zadnje
vrećice dolje u postaji. I par onih domaćih keksića koje ste prošli put imali, baš bi
dobro sjeli“, bilo je prvo što joj je krupni policajac rekao.
Rosa se malo nacerila. Da je Titch bila tamo, poludjela bi. Inspektor Clarke
zaista je bio halapljiv čovjek. Za svojih prethodnih posjeta, dok je istraživao požar
što je započeo u kanti za smeće u kuhinjici iza dućana, uspio je smazati pola
kutije Marynih ukusnih keksića. Njegov zaokruženi trbuh bio je dokaz koliko je
volio slatko.
Povela ga je u stan na katu, a potom u kuhinju da mu pripravi čaj.
„Izvolite“, Rosa mu je dodala paketić običnih čajnih keksa.
Snuždio se. „Nema onih vaših finih, koje inače imate?“
„Nemam“, reče Rosa ozlojeđeno. „Danas nemam. Došli ste, dakle, sami?“
„Da, ostavio sam Collinsa u pivnici.“ Inspektor Clarke sjeo je na manji kauč
nasuprot Rosi. Hot je isprva lajao i njuškao inspektorove cipele, ali sada se vratio
svom psećem krevetiću odakle je jednim budnim okom pazio na svoju gazdaricu.
„Dakle, dežurni policajac u noći trideset i prvog listopada obavijestio me je
da ste vi pronašli gospođu Hannafore. Je li to točno?“
„Jest. Najednom sam se sjetila da bih je mogla posjetiti i odnijeti joj kolače.“
„Aha“, rekao je policajac, „one tematske, na vještice. Moja mi ih je unuka
bila donijela i baš su bili ukusni. E sad, i vi ste oduvijek Sheilu na neki način
smatrali starom vješticom, zar ne, Rosa?“
„Ja... ovaj... pa, nije mi baš bila omiljena osoba, ne.“
„Onda zašto biste najednom odlučili zaputiti se k njoj te mračne, listopadske
noći?“
„Bila je bolesna, a meni se nije sviđala pomisao da je sama gore u Ship Innu.
Uostalom, što time želite reći, inspektore Clarke?“ upitala je Rosa. „Ja sam bila
ta koja se spustila u podrum, nazvala hitnu pomoć i tješila je na samrti.“
„Hoćete reći, nakon što ste je niz te iste stube gurnuli?“

100
 „Molim?!?“ Rosa je skočila i pritom gurnula svoju šalicu za čaj na pod.
„Izlazite van.“ Stavila je ruku na trbuh.
„Ne možete me potjerati“, rekao je inspektor Clarke nadglasavajući Hotov
lavež.
„O, da, itekako mogu. Nisam uhićena, zar ne?“
Inspektor Clarke nije se pokolebao. „Forenzički nalazi ukazuju kako nije bila
riječ o običnom padu. Mogla je biti gurnuta, a vi ste bili prva osoba na mjestu
događaja... pa, to vas čini osumnjičenicom, Rosa.“
„Ovo je apsurdno“, Rosa je počela paničariti. „Moram nazvati Josha.“
„Nazovite koga hoćete, ja vam predlažem da to bude odvjetnik.“ Odjednom
shvativši da je pretjerao, detektiv je ublažio ton. „Čujte, Rosa. Dođite sutra oko
ručka dolje u policijsku postaju. Netko može doći s vama u pratnji, ali morat ćemo
vas službeno ispitati. Ovo je ozbiljna stvar, draga djevojko. Vi ste bili prvi na
mjestu zločina, a žena je umrla nedugo nakon toga.“

101
 TRIDESETO POGLAVLJE

„Josh, stvarno, ne moraš se vraćati u Englesku, sve je u redu. Vidjet ću mogu li

Jacob ili Alec sa mnom. Mislim, valjda ima. smisla da sam ja osumnjičena... ako
je Sheila zbilja bila gurnuta niz te podrumske stube. Na kraju krajeva, našla sam
se na mjestu zločina“
„Ne. Dolazim. Nema šanse da ću dopustiti da moja trudna supruga proživljava
takav stres. Moram biti uz tebe.“ Joshev se glas razvedrio. „Ima i nešto dobro u
tome, možemo zajedno na vatromet.“
„Ako ne budem u zatvoru“, rekla je Rosa i nasmijala se. „Nisam ništa učinila,
tako da će sve biti u redu. Samo ću iskreno odgovarati na njihova pitanja i to je
sve.“
„Da, jasno mi je, iz njihove perspektive, da te moraju ispitati, Rosa“, rekao je
ogorčeno Josh. „O, zašto si se morala opet petljati s tim vražjim Hannaforeima?
Oni su nam donijeli samo nevolje. Bilo kako bilo, žurim, nadam se da ću uhvatiti
zadnji let za Bristol, pa unajmiti auto, tako da ću doći što prije budem mogao.“
„Ako misliš vikati na mene, onda radije nemoj dolaziti“, uspuhala se Rosa,
ali Josh je već bio prekinuo.
Prije bi, u takvim situacijama, posegnula za pićem, ali sada je bila trudna pa
čak i da je htjela, nije mogla. Otkrila je da joj žustra šetnja jednako dobro paše.
Morala je razbistriti glavu. Isključiti mobitel. Biti neko vrijeme sama. Na kraju
krajeva, nije učinila ništa loše. Josh nije morao juriti nazad, ali bilo bi sjajno
vidjeti ga. Usto, kao što je rekao, stigao bi - doslovno -taman na vatromet!
Navukla je svoju toplu, vunenu kapu preko ušiju i zaputila se na plažu.
Zaključila je da ne bi bila dobra ideja nazvati Lucasa. On je zacijelo svjedočio u
njezinu korist. Ili mu je možda rečeno da ne razgovara s njom? Rosi je bilo očito
da se Sheila bacila niz te podrumske stube, možda bi sletjela drukčije da se
spotaknula i pala.
Morat će reći Lucasu istinu o tome što se dogodilo. Bilo je pitanje što će ga
više uzrujati - činjenica da si je njegova majka pokušala oduzeti život ili to da ju
je netko gurnuo. Niti jedna pomisao nije bila ugodna. S druge strane, bit će to
Rosina riječ protiv Sheiline, a kako je inspektor Clarke naglasio, one nikada nisu
bile u dobrim odnosima.

102
 Rosa je došla sve do ruba mora. Osim svjetla mobitela koji je držala u ruci,
oko nje je bio mrkli mrak. Bilo joj je drago što će uskoro sve biti obasjano
božićnim lampicama jer Cockleberry Bay i dalje nije imao uličnu rasvjetu.
Zapravo, to je bilo prvo što je uočila kad se preselila ovamo iz košnice ulica i
tržnica londonskoga East Enda. Ovdje je vladao mrkli mrak i potpuna tišina. Sutra
će se barem upaliti svjetla na obali povodom vatrometa. Rosa je ugledala bijeli
šator gdje će se prodavati hrana i piće, a prihod će ići u dobrotvorne svrhe.
Čak je i Mjesec drhtao skriven iza oblaka. Rosa je upijala tajanstvenu moć
Majke Prirode. Osjećala se slobodnom, ali istovremeno i veoma malenom dok su
joj valovi što su se razbijali podno njezinih nogu i oštar vjetar obuzimali
osjetila. Bilo je nekako jezivo vidjeti i pivnicu i kafić u potpunoj tami, Ship Inn
je mnogo značio toj zajednici i tamo su se okupljali mještani svih životnih dobi i
karaktera. Obitelji s djecom, ribari i samci. Otkako je Sheilin suprug umro, ona je
spretno vodila lokal, čak su ga, uz popriličan trošak, prije godinu dana potpuno
renovirali. Toliko se toga odvijalo između tih bijelih zidova. Da je sama zgrada
mogla govoriti, zauvijek bi mogla pričati priče za South Cliffs Gazette. Bilo bi
tužno da ostane zatvorena, posebice sutra navečer. Iako je na prošlogodišnjoj Noći
krjesova Lucas rekao Joshu da je Rosa, unatoč njegovu protivljenju, došla u Ship
Inn, pa se Josh naljutio na nju.
To je bio početak vrlo nestabilnog razdoblja za njih. Ali izašli su iz toga jači
i sada su, unatoč svemu, trebali postati roditelji. Uz sve što se događalo, Rosa
gotovo da nije razmišljala o bebi koja je bila na putu. Mama... ona će postati
mama! Nije mogla vjerovati. Iskusit će tu bezuvjetnu ljubav, taj sveobuhvatni i
moćni osjećaj.
Prisjetila se majčinske ljubavi koju je Sheila izrazila u svome pismu. Odmah
potom zamislila se nad samim početkom pisma Lucasu. Sheila je bila rekla da se
nadala kako je umrla mirno.
Ako si je namjeravala oduzeti život bacivši se niz podrumske stube, nema
šanse da je time priželjkivala mirnu smrt. Ali, ako to nije planirala, zašto bi onda
tražila od Rose da njezinim sinovima kaže kako je pala? Možda je se netko zaista
namjeravao riješiti, ali je ionako bila bolesna, pa je njezina smrt u svakom slučaju
bila samo pitanje vremena. I što bi, pobogu, mogao biti motiv za takvo što?
Uspevši se s plaže na cestu, Rosa se sjetila i onoga što je Rosa napisala o njoj.
Kako će se uvijek boriti da se odupre iskušenju. Kako bezobrazno. Ali sve što je
napisala, bila je istina. Da, strašno je voljela Josha, ali prije, kada bi popila i kada
bi pomislila da je Josh možda vara, zgodni ju je vodoinstalater svojim nesputanim
šarmom dovodio u iskušenje. Da one noći prošle godine nije bio dovoljno
pristojan da je odvede kući jer je bila mrtva pijana, tko zna gdje bi sada bila.
Definitivno ne s Joshem, ni trudna, kad smo već kod toga.
Lucas je izazivao onaj dio nje koji se još uvijek želio zabavljati, koji se nije
želio smiriti, biti odrasla osoba. Nikada se nije osjećala dovoljno dobrom ni za
koga, ali srećom, sada kada je bila trijezna i kada je prošla terapiju, naučila je

103
cijeniti samu sebe. Postala je svjesna da ju je Josh zaista istinski volio i da
je namjeravao dugoročno ostati s njom. Bila je dovoljno mudra da prihvati kako
ju je Luke i dalje fizički privlačio. Međutim, bila je svjesna da ako bi nešto imala
s njim, nikada ne bi bila sretna. Lucas nije mogao biti njezin sretni svršetak. On
je bio i ostao jedan od krupnih koraka koje je morala savladati na svome putu
emocionalnog ispunjenja i sreće. Hvala nebesima što više nije pila jer je taj njezin
destruktivni impuls i dalje bio prisutan i, kao veo koji dijeli žive i mrtve u Noći
vještica, tanka bi se linija između vjernosti i iskušenja mogla prijeći ako bi pila.
Duboko je udahnula i došla do ruba plaže, a iza nje su se razbijali valovi.
Kako se približavala kafiću, upalila je svjetlo na mobitelu i osvijetlila interijer
savršeno postavljenih crveno-bijelih stolnjaka i jezivih svijeća koje su ostale od
Noći vještica. Odmaknula je svjetiljku, ali za oko joj je zapelo svjetlo koje
je dolazilo iz kafića. Ponovno je pogledala: možda je to bio sat na jednoj od
pećnica, ali ne, bilo je to plavičasto svjetlo, poput svjetla zaslona. Najednom se
svjetlo pomaknulo, pa ugasilo, a ona je prvo prestravljeno vrisnula, pa se
razljutila. Po noći su ostavljale neznatan iznos novca u blagajni, ali kako se netko
usudio provaliti u njihov dragocjeni kafić? Potražila je ključeve, upalila svjetlo na
mobitelu i hrabro otvorila vrata. Najednom se upalilo svjetlo u stražnjoj kuhinji i
ovoga je puta još glasnije vrisnula.

„Jebote, Rosa, srce mi je stalo od straha.“

„I meni. Što, za pobogu, radiš tu u ovo doba noći? Nate, pa ti se treseš. Što ti
je?“
„Izbacili su me iz stana.“
„Mislila sam da stanuješ kod prijateljice.“
„Da, ovaj... pa, bila mi je nešto više od prijateljice i uhvatila me u klinču s
Ludom Donnom iz knjigovežnice, tako da mi je sada u svakom slučaju bivša.“
„Oh, Nate!“
„A ja sam mislio, ako se spetljam s njom... s Ludom Donnom, hoću reći... da
će me ona možda razumjeti i posuditi mi nešto novca da pokrijem kockarski dug,
ali nije, pa sam tako završio ovdje. Hladno mi je i nemam ni prebijene pare. S
obzirom na to da imam ključeve kafića, nekako mi je imalo smisla doći tu.“
Opet laže, primijetila je Rosa. Jasno je rekao da stanuje kod prijatelja, a ne
kod ljubavnice. Također je na podu primijetila zarolanu vreću za spavanje i
slušalice koje su mu visjele oko vrata i iz kojih je dopirao onaj tihi zvuk glazbe
koji se čuje kad slušalice nisu na ušima.
„Što to slušaš?“

104
 Nate je stavio jednu bubicu slušalica u Rosino uho. „Jamesa Arthura.
Obožavam ovu stvar. Bolesno je dobra, slušam je non-stop otkad je objavljena.“
Rosa je zadrhtala, ali ne od hladnoće. „Onda, kad si se iselio iz pivnice?“
„Znaš kada... rekao sam ti. Kruže glasine da je stara Hannaforeica skočila, je
l’ da, da se bacila niza stube u podrumu?“
„Nate, mogao si do sada naučiti da ne obraćaš pažnju na tračeve.“ Rosu je
iznenadila vlastita odanost Sheili, ili je zapravo štitila Lukea. „Onda, gdje ćeš
noćas spavati?“
„Mislio sam ostati ovdje ako nemaš ništa protiv. Nisam htio oštetiti tebe i
Saru, pa upaliti grijanje niti bilo što. Gle, dobivaš bonus: ja ću rano ujutro otvoriti
kafić.“ Nate se nasmiješio onim svojim poznatim osmijehom.
„Nate, ovo će ti možda zvučati čudno, ali jesmo li se mi možda nekada prije
upoznali?“
„Ne vidim kako smo se mogli upoznati. Samo sam nekoliko puta u životu
uopće bio izvan granica Devona.“
„Ali nisi pokupio južnjački naglasak?“ upitala je Rosa.
„Ovaj, ne. Stari me upisao u privatnu školu. Oni su izbili naglasak iz mene.“
Rosino suosjećanje nadvladalo je zdrav razum. „Gle, Nate, ja bih ti ponudila
da odsjedneš kod mene, ali Josh je na putu kući, a ja sutra moram na policiju, tako
da je sve previše komplicirano.“
„Meni je ovdje u redu, ali kakvog posla ti imaš na policiji? Što si učinila,
zločesta djevojko?“
„Smatraju da Sheilina smrt nije bila nesretan slučaj.“
„Daj, ne seri!“ uzviknuo je Nate. „A što misle da se dogodilo?“
„Ne želim razgovarati o tome. Moram priznati da malo jest sumnjivo to što
sam je baš ja našla.“
„No, Rosa, govori. Želim znati sve.“
Rosi je iznenada pozlilo i potrčala je na toalet. Stigla je u zadnji čas i izašla
bijela kao kreda.
„Isuse, mislila sam da se to zove jutarnja mučnina“, slabašno je izgovorila, „a
ne mučnina u bilo koje jebeno doba dana.“
Nate joj je prišao i nezgrapno je zagrlio. „Pa ti si trudna! To je sjajno, Rosa.
Hej, presretan sam zbog tebe. Ne smiješ biti pod stresom dok nosiš bebicu.“
„Molim te, nemoj nikome reći, u redu? Želim reći svojim najbližima prije
nego što tračevi krenu po cijelom Cockleberry Bayu.“
„Neću ni zucnuti.“ Nate je prislonio prst na usta. „Ali, ozbiljno, to s
policijom... ideš dati izjavu? Možeš im odgovoriti da nemaš komentara, znaš?“
Uzdahnuo je. „Mnogo si učinila za mene, Rosa, i ne bih te volio vidjeti u nevolji.“

105
 „Meni se čini da ti imaš mnogo iskustva s takvim stvarima.“ Rosa je zatresla
svojim kovrčama i zaputila se prema velikom skladištu u stražnjem dijelu kafića.
„Evo.“ Iz jednoga je ormara donijela stari zračni madrac koji je trebalo napuhati
i ručnik za plažu. „Raskomoti se, koliko možeš, upali grijanje, posluži se hranom,
a ja ću reći Sheili da može duže spavati i doći sutra u osam jer ćeš ti otvoriti kafić.“
Nate je kimnuo. „Možeš mi vjerovati, obećavam.“
„A ako ja sutra ne završim zatvoru, trebat ćemo ti naći neki smještaj.“
Rosa je opet upalila svjetiljku na mobitelu i zaputila se u vlažnu, studenu noć.
Nate joj je mahnuo, s lažnim osmijehom na usnama, pa bacivši pogled na mračni
obris Ship Inna, lupio šakom o stol.

106
 TRIDESET I PRVO
POGLAVLJE

Mary je uživala u svom jutarnjem ritualu. Upalila je radio i slušala lokalne vijesti.
Sjedila je za kuhinjskim stolom s velikom šalicom kave s mlijekom i dvama
komadima integralnog tosta - slabije pečena, s debelim slojem domaćeg maslaca
i grudaste marmelade - pa zadovoljno uzdahnula iako ju je u prsima stezalo jače
nego inače. Osjetivši da se bliži noć vatrometa, čak je i Merlinu bilo drago samo
biti kod kuće, pa je glasno preo u Queenienoj staroj stolici kraj ugodne vatre iz
kamina.
Njihov je mir prekinuo Rosin poziv. „Majko, ja sam. Zovem da ti kažem, prije
nego što saznaš od koga drugog, da danas idem u policijsku postaju. Moraju me
ispitati vezano uz Sheilinu smrt.“
„O, u redu, mila. Budi iskrena, dobro? U vezi sa svim.“
„Da, naravno. Josh je uzelo let za Bristol, tako da će i on poći sa mnom. Do
sada je već trebao sletjeti.“
Mary je protrnula od jeze. „Vraća se? Prije vatrometa? Rosa, što se događa?
Ovo mi ne zvuči dobro. Znaš da mi možeš sve reći.“
„Sve je u redu, mama. Čuj, moram ići. Svratit ću kasnije do tebe.“ Rosa je
zastala. „Kad smo već kod toga, Josh mi se još uvijek nije javio. Ne mogu
vjerovati da mi nije niti rekao na kojem je letu. Ja sam se jednostavno vodila time
da je rekao da će stići na vrijeme, pa nisam dalje o tome razmišljala.“
Kad su se pozdravile, Mary je izvadila inhalator iz džepa pregače. Osjećala je
pritisak u prsima i nije mogla udahnuti. Pokušala je iz glave izbaciti viziju koju je
imala prije nekoliko dana, ali nije uspijevala. Vidjela je snijeg, zrakoplov koji
proklizava pistom. Josha.
Teško hripajući, okrenula se Merlinu. „Rekla sam joj da mu kaže da dođe
nakon vatrometa.“ Kuhinjsko je svjetlo zatreperilo. Iskra je iskočila iz vatre na
kameno ognjište.
Voditelj vijesti nastavio je sa svojim poslom. „Upravo smo primili vijest s
Istočne obale Sjedinjenih Američkih Država.“ Mary je zastala usred zalogaja.
„Zbog ekstremnih vremenskih uvjeta u Zračnoj luci J. E K. u New Yorku...“
Držala je komad tosta u zraku, pa počela silovito kašljati. Uspjela je procijediti:
„Ne, ne, nije moguće da se ovo događa... ne našem Joshu.“ Ponovila je: „Rekla
sam joj... upozorila sam je...“ Potom je, nekontrolirano kašljući, počela gubiti dah.

107
 Prepoznavši simptome akutnog napadaja astme, uspjela je nekako nazvati
broj za hitne slučajeve i pozvati hitnu pomoć.
Potom je sjela na stolicu i onesvijestila se.

108
 TRIDESET I DRUGO
POGLAVLJE

Rosa je stavljala čiste plahte na krevet očekujući Josha, kada joj je zazvonio
mobitel. Bila je to Sara. Poslušala je što joj je govorila, pa upitala: „Kako to misliš,
Nate nije tamo?“
„Nisam mogla vjerovati. Ispred vrata se stvorio kilometarski red kad sam
stigla u osam. Tek sam te sad uspjela nazvati... padam s nogu od posla.“ Sara je
zvučala iznervirano.
„Kako čudno. Sinoć sam s njime razgovarala i rekao je da mogu računati da
će on ujutro otvoriti.“ Rosa se nije usudila dodati i da je samo trebao ustati, upaliti
svjetlo, uključiti aparate i otključati vrata.
„I grijanje je bilo upaljeno kad sam došla, što je neobično.“
„Sranje, oprosti, Sara. Može li Wendy doći i pomoći ti, što misliš?“
„Ne brini se, znam da danas imaš posla preko glave. Samo me zanimalo je li
ti se Nate javio, to je sve. Je li Josh stigao?“
„Nije... i još nešto. Mobitel mu je isključen, a ja nemam pojma kada mu
zrakoplov slijeće. Samo se nadam da će mi se uskoro javiti jer ne znam hoću li se
sama zaputiti do policijske postaje ili ne.“
„Dolazi automobilom iz zračne luke, zar ne?“
„Da, unajmit će auto. Dug je put morao prevaliti iz New Yorka samo da bi
nakratko bio uz mene.“ Tada je Rosa začula lupanje na vratima dućana i zvonjavu
zvonca. „Čuj, moram ići. Titch je upravo stigla, a čini se da je zaboravila ključ
od dućana. Nazvat ću te kasnije.“
„Oh, Rosa, pod velikim sam stresom“, bile su Titchine prve riječi kada je
uletjela u dućan. Bila je zajapurena i uznemirena. Rosa je primijetila da je Ritch
sjedio vani za volanom kombija za dostavu ribe i krumpirića, držeći u rukama
Thea koji se crvenio od plača.
„Theo vrišti onako kao kada je imao zapetljaj crijeva, pa jurimo u bolnicu.
Nisam te mogla dobiti na jebeni mobitel.“
„Oh, oprosti, Titch. Neprestano zovem Josha, zato. Trebala sam poslušati
Mary; imala sam osjećaj da je to bila loša ideja, da ovako navrat-nanos dolazi.
Hajde, Titch, kreni i ne brini se za dućan.“
„Poslušati Mary? A što je s dostavom dizajnerskih božićnih kaputića? Dolaze
danas iz Londona, zar ne?“

109
 „Nema veze i to sada nije tvoja briga. Samo mi javi kako je mališan, čim
stigneš, u redu?“
Kada je Titch otišla, Rosa je okrenula znak na vratima dućana na
OTVORENO, sjela u kut, stavila glavu među ruke i duboko uzdahnula. „O, Hot,
što se to danas zbiva?“
„Zaboga, curo, što je s vama?“
Rosa je podigla pogled i ugledala muškarca u crnoj pernatoj jakni, s plavim
navijačkim šalom oko vrata. Nije bila sigurna je li bio debeo ili se samo takvim
doimao zbog jakne. Kosa mu je bila kratka, poput dvodnevne brade. Imao je
neobičan sjaj u svijetlim očima, a na desnom je obrazu imao ožiljak za kakav se
ne biste usudili pitati odakle mu.
Rosa mu se najednom povjerila: „Ma... ne znam gdje mi je suprug, dijete moje
najbolje prijateljice je bolesno, ja moram ići na murju, a stiže velika dostava
božićne robe.“ Potom je dodala službenim tonom: „Kako vam mogu pomoći, prije
nego što se uhvatim sa svime tim ukoštac?“
„Sad sam i ja pod stresom nakon svega što ste nabrojili. Tražim Rosu Smith,
ali sudeći prema maminu opisu i po tome što smo oboje obilježeni ožiljcima na
licu, iako je vaš samo ogrebotinica prema mojoj razderotini, mislim da sam je
našao.“ Muškarac u tridesetima ispružio je ruku. „Danny Green. Vi ste spasili
život mom Alfieju. Morao sam vas doći vidjeti, što prije.“
„O, zdravo.“ Rosin je mobitel zazvonio, a Hot je počeo lajati. Podigla je dlan
prema Londoncu i rekla: „Samo trenutak.“
Danny je kimnuo i počeo razgledavati dućan. Čuo je kako je Rosa uzdahnula
i pogledao je. Lice joj je izgubilo boju, a ruka se tresla. Došao je do nje dok je
govorila: „O, moj Bože, kad? U redu, da, naravno. Hvala vam, Colette. Exeter?
Da, razumjela sam, stižem.“
„Jeste li dobro?“ zabrinuto je upitao Danny. „Danas baš nije vaš dan...“
„Ne, nije. Zvala me Colette iz samoposluge. Mama je kolabirala. Hitna pomoć
vozi je u Exeter.“ U tom trenutku na stražnja je vrata pozvonio dostavljač s
božićnom narudžbom. Niz Kosino lice skotrljale su se suze. „Oh, ovo mi je zbilja
previše. Ne mogu ja sve to.“
Danny je preuzeo kontrolu. „Samo vi krenite, dušo. Dajte mi ključeve. Ja ću
preuzeti dostavu i paziti na psića. Narudžbu trebam samo preuzeti i potpisati, ne?“
Rosa je drhtavo kimnula. „Jeste li sigurni?“ Zbog nekog je razloga imala
osjećaj da može vjerovati Alfiejevu tati. „To bi bilo sjajno. Hot je moj jazavčar.
Hrana mu je u onoj malenoj kuhinji. Povodac visi na stražnjim vratima, a u
dvanaest mu morate dati zdjelicu njegovih posebnih keksića.“
Zapisala mu je svoj broj i rekla: „Danny, nazovite me, pa ću memorirati vaš
broj. Zovite me bude li kakvih problema. Hvala!“ Jurnula je na kat po kaput i
torbicu.

110
 Kada je sišla, Danny je već unosio kutije od dobavljača i potpisivao papire.
„Samo idite“, rekao joj je. „Ja ću se za sve pobrinuti. To je najmanje što mogu
učiniti zauzvrat što ste mi spasili sina. Sada pođite svojoj mami. Iz ovih stopa!“
„Danny Green, vi ste divni!“ viknula je Rosa, a u sebi je dodala: nebrušeni
dijamant. Potom je strancu dobacila ključeve i s rukom na trbuhu izjurila van i
sudarila se s Lucasom.
„Isuse, koka, zamalo si me pomela.“ Tada je vidio njezin izraz lica. „Što je
bilo?“
„Mary“, Rosa je progutala knedlu. „Mary je kolabirala, ne znam gdje je Josh,
a i Theo je opet bolestan, i stigla mi je narudžba, i...“
„Kvragu. Vidio sam hitnu pomoć koja je pod sirenama jurila na vrh brda i baš
sam se pitao po koga su išli.“
„O, ne! Zašto me nisu pričekali? Onda je sigurno ozbiljno.“ Rosa je osjećala
kako klizi u panični napadaj.
„U redu, curo, smiri se. Kako ti mogu pomoći?“
„Kraljevska bolnica Devon i Exeter. Moram tamo stići... čim prije.“

Merlin je skočio s Queeniene stolice, zabacio glavu i počeo se šepiriti po praznoj

kuhinji. Potom je počeo mijaukati. Kao da je dozivao svoju gazdaricu kako bi joj
rekao da je samo trebala poslušati vijesti do kraja, da je sva drama bila u tome da
su svi zrakoplovi u New Yorku do daljnjega bili prizemljeni zbog ekstremnih
vremenskih uvjeta.

111
 TRIDESET I TREĆE
POGLAVLJE

Gledajući ravno preda se, Lucas Hannafore jurio je brzom cestom M5 u svom
kombiju Mercedes, dok su iz zvučnika treštali najveći bitovi Meat Loafa. Rosa,
nesvjesna prašine, praznih vrećica čipsa i limenki Cole što su joj se kotrljale pod
nogama, odlučila je da će nazvati trgovinu. Sada kada je prošao prvi val panike,
shvatila je da ne samo što je ostavila dućan o kojem joj je ovisila egzistencija u
rukama potpunoga stranca već mu je na čuvanje ostavila i svoga dragog psića i
najboljeg prijatelja, Hot-Doga.
Rosa je pružila ruku da stiša radio kako bi mogla nazvati dućan. Lucas je
duboko uzdahnuo, pa rekao: „Čuj, u vezi s onim neku noć, Rosa...“
Naglo osjetivši miris hrenovke u tijestu što ju je Lucas bio jeo, Rosi se digao
želudac i odmah joj je pozlilo. Prije negoli ga je uspjela zamoliti da zaustavi
vozilo, već je bilo prekasno; uspjela je samo u zadnji čas otvoriti prozor.
„O, moj Bože, koka, zašto mi nisi rekla da namjeravaš povratiti?“ Lucas se
hrabro borio s vlastitim nagonom za povraćanjem.
Rosa je uzela maramice iz torbice i obrisala lice. „Barem nisam pogodila
prozor.“ Nasmijala se, pa istovremeno počela plakati.
Lucas je položio svoju ruku na njezinu. „Rosa, molim te, nemoj plakati. To ti
je od šoka. Što želiš da učinim? Hoćeš da stanem na benzinsku da se malo dovedeš
u red?“
„Ne, samo vozi. Oh, Luke, što ako ona umre?“
„Nemoj dramatizirati. Gledaj, u najboljoj je bolnici. Uostalom, što se uopće
dogodilo?“
„Opet njezina kronična plućna bolest. Uvijek joj najlošije bude oko Noći
krjesova. Rekla mi je da uvijek uza se ima sve potrebne lijekove tako da čak i
najobičniju prehladu sprječava da joj se ne spusti na pluća, ali samo joj u bolnici
mogu pomoći kod ovako jakih napadaja astme.“
„Ne mogu vjerovati da te Colette nije ranije nazvala kako bi se mogla odvesti
u kolima hitne pomoći s mamom.“
„Colette je učinila sve što je mogla. Vidjela je kako se hitna zaustavlja pred
kućom. Čini se da su mamu našli u nesvijesti.“ Rosa je ponovno pogledala na
mobitel. „Kvragu, Josh, gdje si? Sad mi još i baterija crkava!“

112
 „Uzmi. Popij ovo.“ Lucas joj je dodao bocu vode iz pretinca na svojim
vratima. „Uskoro stižemo. Ovdje možeš ukopčati punjač. Je l’ ti sada bolje?“
„Dobro mi je“, odgovorila je slabašno Rosa isplazivši jezik, uz jedno „bljak“
kad je osjetila zaostalu bljuvotinu u nosu i grlu. Još neko vrijeme nije mu morala
reći da je trudna.
„Nekako mi riječi Lucas Hannafore i katedrala u Exeteru ne idu zajedno“,
promrmljala je Rosa kada je ušla u velebnu zgradu i sjela do zgodnog
vodoinstalatera.
„Pomislio sam da bih mogao dugo čekati, pa me nešto vuklo da dođem
ovamo“, odgovorio je jednako tiho. „Imao sam priliku malo razmišljati o mami.“
Kada je podigla pogled na veličanstvene kamene svodove katedrale, Rosa je
počela tiho plakati. „Bože, kako je ovdje lijepo.“
„Ne možeš tako izgovarati Božje ime, na ovakvome mjestu“, prekorio ju je
Lucas. Potom, vidjevši da Rosa plače, nježno je spustio ruku na njezinu nogu
pokrivenu kaputom. „Kako stoje stvari?“
„Na kisiku je, ali disanje joj se stabiliziralo. Sada je samo veoma umorna.“
„Je li ti se suprug javio?“
„Nije, a ne mogu ni Carltona dobiti na mobitel da saznam što se događa. Sada
sam luda od brige za obojicom.“
„A jesi li uspjela vidjeti mamu?“
„Jesam, ali bila je preslaba za razgovor, samo me neprestano tapšala po ruci i
plakala. Obećala sam joj da ću hraniti Merlina i da ću paziti na vatru u kuhinji...
znaš, uobičajene stvari.“ Rosa je zijevnula. „Malo sam prošetala dovde, trebalo
mi je svježega zraka da se smirim. Vratit ću se u bolnicu i malo sjediti uz njezino
uzglavlje.“
„Majke, ha...“ Lucasov je glas utihnuo. „Ne možeš s njima, ne možeš bez
njih.“
„Život baš i nije fer, zar ne, Luke? Čini se da uvijek obitelji pune ljubavi gube
roditelje ili djecu. Vjerujem da dobri umiru mlađi.“
„Moja mama baš i nije bila mlada.“
„Nije baš bila niti dobra.“
„Hej.“ Oboje su se počeli nervozno smijati.
Rosa je nastavila: „Kako se danas osjećaš?“
„Isto kao i svakoga dana ovog tjedna. Mislim, nema je nešto manje od tjedan
dana, a ja sam otupio. Nekako sam ispražnjen od emocija. Ne mogu to baš opisati.
Jedva čekam da obavimo pogreb. Tom i ja neprestano razgovaramo o njoj, što je
u neku ruku pozitivno, ali jedan dio mene želi barem nakratko zaboraviti na to i
vratiti se normalnom životu.“
„Tugovanje je proces, Luke. Moraš mu dati vremena jer će ti se u suprotnome
tuga vratiti kasnije u životu i rasturiti te.“
113
 „Pa dobro, Rosa, daj mi jebeni priručnik, pa ću se nekako snaći.“ Lucas je
povisio ton. „Mislim da to nije baš tako lako. Prvi korak: plači kao divlja životinja.
To sam učinio. Znači tu možemo staviti kvačicu i prijeći na drugi korak?“
Posjetitelji u katedrali u nevjerici su gledali nepristojno ponašanje mladoga
para.
„Samo ti pokušavam pomoći“, tiho je odgovorila Rosa. U katedrali je bilo
hladno; zadrhtala je.
„Ne trebaš se duriti. Idemo“, mrzovoljno je rekao Lucas, pa se zaputio prema
drvenim vratima.
Kada su izašli na prohladan jesenski zrak, Rosa je stavila ruku na Lucasovo
rame. Na obližnjem je travnjaku neki čovjek stavljao velike makove na križeve za
Dan sjećanja.
„Tako sam ti zahvalna što si me doveo ovamo“, rekla je, „ali, iskreno, vrati se
kući ako moraš. Ja ću se vratiti vlakom. Sve je u redu.“
„Kamo da se vratim?“ uzdahnuo je Lucas. „Tako sam jebeno izgubljen,
Rosa.“ Jedna je samotna suza kapnula na njegov desni obraz.
„Oh, Lucase.“ Rosa je posegnula u džep po maramice, pa napipala Sheilino
pismo. „Evo, ovo ti je ispalo neki dan.“
„Pretpostavljam da si ga pročitala?“ Lucas se ugrizao za usnicu.
„Ne, ja... ne, ja...“
„Što ti ono uvijek kažeš? Ne možeš prevariti varalicu. U redu je, i ja sam ga
već pročitao.“
Rosa je osjetila da je bio pravi trenutak da se progovori o onomu što je visjelo
u zraku - o temi ljubavi. Toliko se puta do tada bila ponijela kao dijete i pometala
teške teme pod tepih kao da se ništa nije dogodilo. „Dođi, idemo na kavu, smrznut
ćemo se vani“, predložila je, pa uzdahnula i uhvatila se za glavu. „O, ne!“
„Što je sada?
„Danas sam trebala ići na policiju, ali s obzirom na sve događaje, potpuno
sam to smetnula s uma. Inspektor Poirot već je zasigurno izdao nalog za moje
uhićenje.“
Lucas se nacerio, ali se potom i on zabrinuo. „Upravo si me podsjetila da sam
i ja imao jučer jedan propušten poziv od njega. Tom i ja bili smo zauzeti
obavezama oko pogreba... ne možemo još odrediti ni točan datum, s obzirom na
obdukciju.“
„Što misliš, što inspektor Clarke hoće? Mislim, kao da je to važno.“
„Rosa, već znaš odgovor na to. Prema tome, očito je važno. Riječ je o
maminoj tajni, zar ne? Čuo sam je kad ti je to rekla. Nisam glup.“

114
 TRIDESET I ČETVRTO
POGLAVLJE

„Gospodine, mogu li vam kako pomoći?“

„Nadam se Jacob se nasmiješio muškarcu nalik na medvjeda koji je stajao za
pultom u Rosinu dućanu. Jacob je pomislio da je baš seksi s tim sjajem u očima i
sa šalom oko vrata, kao da je kakav zlikovac iz Jamesa Bonda. Čuvši poznati
pivničarov glas, Hot je dojurio iz svoje košare i stao skakati po Jacobovim nogama
u dizajnerskim hlačama.
„Danny, ako se ne varam? Ja sam Jacob, Rosin prijatelj iz Lobster Pota gore,
na vrhu brda. Upravo me nazvala iz bolnice u Exeteru, pa rekoh da skočim do
dućana da se javim i provjerim je li sve u redu. Baš je lijepo od vas što ste
uskočili u pravi čas.“
„To je zbilja najmanje što sam mogao učiniti, nakon što je vaša prijateljica
spasila život mome sinu. Moja majka zove se Tina... možda ste je upoznali dok je
boravila u Bayu s mojim sinom.“ Nasmijao se i otkrio zlatni kutnjak. „Oni će doći
kasnije na vatromet. Znam da bi voljeli vidjeti Rosu, ako se dotad vrati, naravno.“
„Nisam baš siguran da će se vratiti, s obzirom na okolnosti.“
„Pa, ja mogu ostati i duže ako me bude trebala.“ Danny se ogledao uokolo.
„Kladim se da je ovo mjesto pravi mali rudnik zlata, ha?“
„Ovaj, pa da... dobro joj ide. Gledajte, ako ste sigurni da vam ne smeta ostati
ovdje neko vrijeme, to bi Rosi neizmjerno pomoglo, posebice u ovo doba godine.
Hvala, Danny.“
„Ding!“ Oglasilo se zvonce na ulaznim vratima i u dućan je uletjela Bergamot,
zaogrnuta krznenim kaputom. Odmah se zaputila u stražnji dio dućana a da nije
pozdravila, pa počela razgledavati kolekciju božićnih poklona što ih je Titch
bila krasno izložila dan prije.
„Kul.“ Danny se nagnuo prema naprijed i tiho rekao: „Iza sam vidio sef. Znaš
li možda šifru? Morat ću kasnije pospremiti utržak.“
„Nemam pojma. Žao mi je.“
„U redu, potražit ću te kasnije u birtiji, može? Donijet ću utržak sa sobom.
Nećemo ostavljati gomilu keša tek tako u blagajni.“
„Ovdje nije kao u Londonu. Samo ostavite novac u mikrovalnoj, to će biti u
redu. Ja ću sada preuzeti Hota, pazit ću ga dok bude trajao vatromet.“ Jacob se
spustio kako bi zakvačio Hotovu ogrlicu na povodac, a njegov je krzneni prijatelj

115
zadovoljno zalajao veseleći se šetnji. Prije nego što je otišao, Jacob je upitao:
„Onda, Danny, gdje ćete odsjesti dok ste ovdje?“
„Gore na brdu, u kampu za prikolice.“
„U redu. Svakako, još jednom zahvaljujem u Rosino ime.“ Dao je strancu
svoju posjetnicu. „Tu je moj broj u slučaju da me trebate.“
„Dobra roba“, rekao je Danny sebi u bradu odmjerivši Jacobov dizajnerski
kaput i traperice dok je odlazio prema vratima.
„Molim?“ Jacob se okrenuo,
„Rekoh: ugodan dan vam želim.“
Dok je Danny tražio prekidače za svjetlo, primijetio je kako je jedan
tamnokosi mladić zastao pred izlogom i zapiljio se unutra. Kosa mu je bila
raštrkana, dugačka parka prljava, a na leđima je nosio ruksak. Od tjeskobnog
pogleda njegovih sivih očiju Londoncu je bilo pomalo nelagodno.
S olakšanjem je napipao prekidače i upalio svjetlo, pa provirio na ulicu.
Mladić je i dalje bio tamo.
„Sve u redu, stari?“ upitao je Danny.
„Tko ste vi?“
„Tko pita?“
„Tražim Rosu.“
„Nema je, prijatelju.“
„Vidim da je nema. Kad se vraća? Znate li?“ mladić se počešao po masnoj
kosi.
„Nemam blage, sorry.“ Danny je na mnogočemu trebao biti zahvalan toj
djevojci i svakako nije namjeravao razgovarati o njezinim osobnim stvarima bilo
s kim, posebice ne s nekim tko je izgledao kao beskućnik. „Onda, vidimo se“,
rekao je zatvarajući vrata. „Moram unutra, mušterija čeka. Što da joj kažem, tko
ju je tražio?“
„Nate. Samo recite Nate.“
Bergamot je i dalje pipkala robu na božićnoj polici, ali čuvši da se Danny
vratio iza pulta, okrenula se i nasmiješila mu se. Njezina je dugačka crvena kosa
uokvirivala usko, blijedo lice, a usne namazane crvenim ružem nekako su isticale
njezine plave oči. Raskopčala je svoj kaput od umjetnog krzna, a Londonac je
ugledao njezinu bijelu dolčevitu koja je isticala činjenicu da očito nije
nosila grudnjak. Silno se trudio zadržati pogled u razini njezinih očiju.
„Lijepo je vidjeti novo... i, ako smijem reći... zgodno lice kod nas u Bayu“,
rekla je svojim nadmenim tonom. „Ja tražim partnere preko interneta, znate, a u
ovome je kraju teško naći zgodnoga muškarca, kao što možete pretpostaviti.“
Uzela je debelu crkvenu svijeću s police i primila je objema rukama za podnožje.

116
 Danny je trepnuo i pročistio grlo. „Pa, ovaj, i ja u Londonu već neko vrijeme
svajpam udesno, tako da ni tamo nije lako. Mislim da moj ožiljak odbija žene.
Misle da sam gangster.“ Nekako se čudno nasmiješio.
„Gangster? Kako divno“, rekla je svojim otegnutim, snobovskim glasom, koji
je bio u oštrom kontrastu s Dannyjevim cockneyjem. Ostavila je svijeću i stala tik
pred zabezeknutog Dannyja, nekako gladna pogleda. „Lopovi.“ Nježno je stavila
prst na njegov nos. „Ubojice.“ Pa na njegove usne. Potom je prešla rukom preko
sada napetih hlača šokiranog muškarca. „I dvije nabijene puške.“2 Oblizala je
usne.
„Ovaj, trebam... ovaj...“ Danny se sabrao i duboko udahnuo. Čak ni u zatvoru
nije doživio tako izravan pristup.
Bergamot je otišla do vrata dućana, okrenula znak na Vraćam se za 20 minuta
i zaključala ih. Potom je odvela Dannyja u stražnju kuhinju i grubo ga gurnula uz
štednjak, pa nakon što je promuklim glasom rekla: „Znam točno što tebi
treba”, prislonila svoje crvene usne na njegove i otkopčala mu hlače.

2
Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške (Lock, stock and two smoking barrels) kriminalistički
je film redatelja Guya Ritchieja iz 1998. godine.

117
 TRIDESET I PETO
POGLAVLJE

Mary se uspjela nasmiješiti Rosi koja je prilazila njezinu bolničkom krevetu u

malenoj sobi koja je bila u zasebnom krilu glavnoga odjela. Taman se spustila da
poljubi majku u blijedi obraz kad joj je tiho zazvonio mobitel.
„Oprosti, mama... to je Josh, hvala Bogu. Napokon! Josh, gdje si, dovraga
bio?“ prosiktala je, svjesna da ju je još dvoje pacijenata u sobi promatralo.
Čuvši da je to bio Josh i da je bio živ i zdrav i razgovarao na mobitel, Mary
je širom otvorila oči od olakšanja. Da ih je još jače razrogačila, bile bi joj iskočile
iz lubanje. Prislonila je masku s kisikom na usta i nekoliko puta duboko udahnula.
Rosa je podigla palčeve u zrak i nastavila razgovarati sa suprugom. „I ja tebe
volim... da, da, stvarno, dobro sam... Da, mama se isto dobro oporavlja. Josh,
ostani ti tamo kako si planirao, u redu?“
„Rekla sam mu da se ne vraća prije vatrometa“, spustivši masku, Mary je
rekla iznerviranim tonom.
Rosa je nježno položila svoju ruku na majčinu i pomogla joj da zamijeni
masku rekavši: „Odmah se vraćam, mama.“ Izašla je na hodnik kako bi nasamo
završila razgovor. Kada se vratila, oduševila se vidjevši kako je medicinska sestra
uspravila Mary u sjedeći položaj. Pila je sok od naranče.
Mary je dodala kćeri čašu da je odloži. „Dosta mi je, hvala. Onda, mila, što
se događa?“
„Ma, vremenski uvjeti. U New Yorku je takva mećava da su prizemljili sve
zrakoplove. Josh je rekao da mi je slao poruke i mejlove, ali ništa nije stiglo, a
zbog nekog razloga nije mogao uspostaviti poziv. Valjda je nestalo signala, zbog
oluje, ne znam.“
„Mislila sam da se njegov zrakoplov srušio“, rekla je Mary slabašnim glasom.
„Bila sam izvan sebe. Vidjela sam to ružno vrijeme... vidjela sam.“
„Hmm. Ponekad bi trebalo malo očistiti tu kristalnu kuglu, zar ne? Ni jedan
zrakoplov nije ni poletio iz New Yorka, a pogotovo se nije srušio.“
Niz Maryn se obraz skotrljala suza. „Svašta mi se mota po glavi otkako ovdje
ležim. Mislila sam da ta tvoja bebica neće imati tatu, baš kao što ga ni ti nisi
imala.“ Progutala je knedlu. „Jesi li ti dobro?“
„Dobro sam, osim mučnina. Muka mi je, zapravo, od svega.“

118
 „Onda se kladim da je djevojčica, meni je isto tako bilo s tobom.“ Mary je
uzela maramicu i ispuhala nos.
Rosa je duboko uzdahnula, pa sjela na stolicu uz majčino uzglavlje.
„Dočekala sam i to da mi je drago što se nismo čule ranije jer ne znam što bih bila
učinila da si mi rekla da mi je suprug možda stradao u zrakoplovnoj nesreći, a
onda ga još ne bih mogla dobiti na mobitel. Toliko se toga događalo da
sam potpuno isključila vanjski svijet.“
„Jesi li bila na policiji?“
„Nazvala sam inspektora Poirota i sve je bilo u redu. Već je bio čuo što se
dogodilo s tobom, s obzirom na to da je poziv hitnoj veliki događaj u Bayu.“ Rosa
je uzdahnula. „Moram sutra doći na razgovor.“
Mary je odmaknula kosu s lica. „Onda Titch nije imala ništa protiv da
preuzme brigu za dućan i Hota?“
Rosa se lupila po čelu. „Još sam se nečega sjetila... moram nazvati Dannyja
da mu javim kad se vraćam...“
„Dannyja?“
„Thea je opet bolio trbuh, pa su Titch i Ritchie odjurili u bolnicu u Ulchesteru,
a Danny Green, Tinin sin... znaš, ona Tina čijeg sam unuka spasila? E pa, on se
pojavio i ponudio pripaziti na dućan.“
„Aha, mislim da sam shvatila.“ Kimnula je Mary. „Veoma hrabro od tebe. A
ta jadna djevojka i beba... ne opet.“
„Znam, a što se Dannyja tiče, nisam imala drugog izbora, pa me nemoj
prestrogo suditi. Da nije upravo bila pristizala božićna narudžba, jednostavno bih
zatvorila dućan, ali stizalo je mnogo paleta, a željela sam doći do tebe što brže.
Nekako mi se ne čini vjerojatnim da bi te netko čijem si sinu spasila život došao
opljačkati, zar ne?“
„Osim ako ne vodi štenaru, naravno. Tada bi se mogao na dulje razdoblje
opskrbiti hranom za pse i luksuznim povodcima“, Mary se pokušala našaliti.
Djelovala je potpuno iscrpljeno.
Rosa je poljubila majku u obraz, nasmiješila se i rekla: „Čuvaj energiju za
ozdravljenje, iako kažu da je smijeh najbolji lijek, je li tako?“
Mary je duboko, hripavo udahnula. „U redu, u redu. Hajde, idi sada. Ja
ostajem ovdje večeras, a onda će se ujutro vratiti onaj zgodni doktor Reginald da
vidi mogu li sutra doma. I ništa se ne brini za prijevoz, to će bolnica organizirati.“
„Dobro, ako si sigurna, idem ja. Nazovi me nakon što te obiđe liječnik.
Sigurna sam da će Jacob doći po tebe ako ga lijepo zamolim.“
„Oprosti što sam te zabrinula, mila. Na trenutak sam zaboravila da nosiš tu
mrvicu u sebi... moju unuku ili unuka.“ Mary je zablistala od sreće.

119
 „Dobro sam, vjeruj mi, a tvoj napitak od đumbira zbilja pomaže. Nažalost,
danas sam ga u svoj toj strci zaboravila ponijeti. Ovaj maleni je borac, baš kao ja.
Beba Smith bori se do kraja.“
Mary je zijevnula. „Jedva čekam upoznati mrvicu. Uglavnom, hajde, idi kući.
Znam koliko voliš vatromet, iako sumnjam da će ti Titch moći praviti društvo.
Pošalji mi poruku kasnije, može? Javi mi se kad stigneš kući i javi kako je
Hot. Oh, možeš li, molim te, nahraniti Merlina?“
Rosa je ustala, približila majci vrč s vodom i poravnala joj pokrivače.
„Naravno, i... da ne zaboravim, evo ti, tvoja najdraža.“ Izvukla je veliku mliječnu
čokoladu Cadbury’s Dairy.
„O, Rosa“, coknula je Mary. „Znaš kako me mliječni proizvodi tjeraju na
kašalj.“
Rosa se nasmiješila majčinoj prostodušnosti. „Dobro, moram se vratiti kući i
provjeriti kakvo je stanje. Pitam se što bi tvoj dobri stari Halil Džubran rekao na
činjenicu da se moram uhvatiti ukoštac s toliko toga odjednom.“
Mary je podigla glavu prema stropu i sklopila oči. „Vjerojatno bi rekao:
‘Većina ljudi koja traži savjet od drugih, već je odlučila postupiti po svojoj volji.’“
Potom je otvorila oči i primila Rosu za ruku. „Molim te, zapamti što sam ti rekla
u Noći vještica, Rosa. Možda ne pogađam sve do u detalje točno, ali ono u što
sam sigurna jest da varalice dolaze pod mnogim krinkama.“ Potom je ponovno
sklopila oči i počela hrkati.

120
 TRIDESET I ŠESTO
POGLAVLJE

Ritchie i Titch sjedili su u sobi za konzultacije u bolnici u Ulchesteru, čekajući

Theove rendgenske nalaze. Ritchiejeva je ruka pobijelila od siline kojom ga je
njegova buduća supruga držala. On, naravno, ništa nije rekao.
Ben Burton, Theov tata i sin Aleca Burtona, pri telefonu je također čekao
vijesti. Svi su se molili da nije ponovno bila riječ o zapetljaju crijeva kakav je
maleni već imao i koji mu je nanio silne bolove.
„Sve će biti u redu, je l’ da, Ritch? On će biti dobro, zar ne?“ Titch je nježno
mazila Theove crne kovrče. Nasreću, on je zaspao, umoran od plača i sada je
mirno ležao u svojoj nosiljci pokraj njih, tiho šmrcajući dok je disao.
Ritchie joj je poljubio čelo. „Naravno da hoće, ljubavi. On je njihov poznati
pacijent, a prošli put su mu pomogli, zar ne? Ben je u stanju pripravnosti bude li
trebalo dati krv, što neće jer su nam već rekli da imaju dovoljno zaliha, iako ima
tako rijetku krvnu grupu. Svi su pripravni, ne brini se.“ Pažljivo je izvukao ruku
iz njezina grčevitog stiska i stavio je na njezino koljeno. „Ma, pogledaj ga. Sada
ga ne boli, zar ne?“
Titch je poskočila kad su se vrata otvorila. Umorni mladi liječnik ispružio joj
je ruku. „Fielding, dr. Fielding. Gospođa Whittaker?“
„Ovaj, ne... gospođica... zapravo, buduća gospođa Rogers.“
„Gospodine Whittaker, dobar dan i vama.“ Ritchie nije imao potrebu
ispravljati smušenog liječnika koji je nastavio govoriti: „Kada je zadnji put imao
stolicu? Mislim, Theo, ne vi.“ Bezizražajno je pogledao Ritchieja.
Titch je zahihotala. „Ovaj, jučer poslijepodne“, rekla je liječniku, „pa sam se
pitala...“
Dr. Fielding podigao je ruku i zaustavio je u pola rečenice. „Jeste li primijetili
da što nedostaje noćas kad ste pospremali igračke?“ Ritchie se počeo smijati kada
je liječnik podigao radiološku snimku i pokazao im je. „Ako se ne varam, ovo
baš nalikuje na plastični autić. Sićušan, doduše, ali definitivno autić. Ne mogu
vjerovati da se nije ugušio.“
„O, moj Bože, pa rekla sam ti da paziš na njega.“ Uzviknula je Titch, pa
nastavila: „Oprosti, Ritchie, ali baš sam neki dan komentirala da kad imaš malo
dijete, moraš imati oči i na leđima.“
„Znači, nije opet u pitanju zapetljaj crijeva?“ upitao je Ritchie.

121
 „Meni više nalikuje na Mini Morris“, suho će liječnik. „Imam malenu kćer,
tako da vas potpuno razumijem, nemate si što predbacivati. Ali u toj ih dobi zbilja
treba nadgledati okom sokolovim jer sve živo stavljaju u usta.“
„I, što ćemo sad?“ upitao je Ritchie.
„Ništa, treba samo provjeravati prljave pelene. Ne bi ga trebalo više boljeti
jer je igračka sada prošla u debelo crijevo. Jedna obilna kakica i bit će kao nov.“
Liječnik se nasmiješio. „Šteta što to ne može biti rješenje svih naših problema.“
U tom je trenutku Theo pošteno ispustio vjetar.
„Izgleda da će se vrata garaže otvoriti i prije nego što smo očekivali“, rekao
je Ritchie, na što su se svi nasmijali, a Titch konačno sjetila golemo olakšanje.

122
 TRIDESET I SEDMO
POGLAVLJE

Rosa je naslonila mobitel uspravno na noćnom ormariću i razgovarala s Joshem

putem videopoziva, u isto vrijeme navlačeći svoje zimske dokoljenke. Živahno su
čavrljali.
„Tako si slatka u tim dugim čarapama“, rekao je Josh.
„Ne osjećam se slatko, užasno mi je hladno. Temperatura je naglo pala, a
grijanje je cijeli dan bilo ugašeno. Uostalom, nisu baš tako seksi preko debelih
tajica.“ Napravila je grimasu prema kameri.
„Pa, pojačaj onda grijanje, ne smije ti biti hladno. Dobro da nisi ovdje. Brrr!
Danas je temperatura minus pet.“ Josh je ubacio komad kolača u usta. „Dakle, ne
mogu vjerovati da je tvoja majka umislila da sam mrtav“, rekao je mljackajući
punim ustima.
„Josh, odvratno!“ Rosa je trepnula u nevjerici. „Znam, ponekad te njezine
slutnje zbilja ne čine dobro. Ovaj su je put gotovo dokrajčile.“
„Mora joj se priznati da je pogodila kakvo će biti vrijeme, a nekoliko je
zrakoplova zaista proklizalo pistom prije nego što su odlučili zatvoriti zračnu
luku. Iskreno mi je žao što si se brinula. I nemoj se tako ljutiti zbog mog žderanja
kolača, ženice. Budan sam od četiri, tako da mi treba energije“
„Nisi ti kriv. Sve poruke koje si mi poslao stigle su odjednom, baš maločas
kad sam se vratila.“
„Kako si uopće stigla do bolnice? Dug je put do Exetera.“
„Nemoj se ljutiti, ali Lucas me povezao. Trčala sam iz dućana i...“
„Rosa, polako.“
Osjetila je kako joj se licem kotrljaju suze. „Ne bih te ponovno povrijedila,
časna riječ.“
„Pa ja to znam... inače ne bi ta mrvica rasla u tvom prekrasnom trbuščiću.
Uostalom, kako je maleni?“
„Možda je malena. Baš sam neki dan razmišljala o tome: želiš li znati spol?“
„To možemo saznati tek na sljedećem ultrazvuku, zar ne?“
„Vidi, vidi, netko poznaje gradivo.“ Rosa je podigla džemper i pokazala mu
trbuh. „Još uvijek se ništa ne vidi. Ali imam strašne mučnine svaki dan i to ne
samo ujutro.“

123
 „Oh, ljubavi.“
„Ma, sve je to u redu, sad sam uzbuđena, a mučnina će, nadam se, uskoro
proći.“
„Pa, čitao sam da bi se moglo dogoditi da ne prođu“, znalački je pripomenuo
Josh.
„Hmm, hvala ti na tome... onako, ne, doktore Smith. Možda da se ostavimo
priručnika dok se beba ne rodi, može? Meni se nekako čini da će nam tek tada
trebati upute.“
„Kad smo već kod beba, kako je Theo?“
Rosa se počela smijati. „Ukratko, samo se treba dobro pokakati. Progutao je
sićušni plastični autić koji je zapeo na putu kroz crijeva.“
Josh se tresao od smijeha. „Presmiješno, ali, čovječe, imao je sreću što se nije
ugušio.“
„Znam. Sad su Titch i Ritchie na stalnom oprezu. Sve živo ga zanima.“
„To ti samo govori da se moramo preseliti u kuću i ne brinuti se o onom
strmom stubištu kad se beba rodi.“
„Da. Sad sam uzbuđena što ćemo se seliti. Zapravo sam uzbuđena zbog
mnogo toga.“ Rosa je ustala s kreveta i počela tražiti svoju zelenu vunenu haljinu.
„Kad smo već kod selidbe, jutros mi je stigla još jedna kuverta: plave je boje, a
potpisana je s Quality Street.“3
„Još jedno genijalno ime, baš smiješno. Koliko ih je sada ukupno?“
„Samo četiri. Iskreno, mislila sam da će ih biti na desetke. Nekako ih je malo,
s obzirom na ponudu.“
„I sama si rekla da je to velika odluka, pa i rizik ako ne poznaješ područje ni
klijentelu. Također, zabrana prodaje lokala sljedećih deset godina mnoge će
odbiti, ali na taj ćeš se način riješiti onih koji samo žele brzu zaradu. Nadam se da
će pobjednik biti netko od mještana. Nedu bi se to zacijelo svidjelo. Tako ćeš
također vjerojatnije dobiti nekoga tko se istinski želi okušati u poslu. Sve je to
dobro, Rosa. Tako sam ponosan na tebe.“
„Slažem se u vezi s Nedom, a i ja sam ponosna na samu sebe, hvala lijepa.“
Josh je bio presretan vidjevši koliko je daleko njegova supruga dogurala u
savladavanju ljubomore i jačanju samopouzdanja. „Znači, ništa od kuhanog vina
s Titch večeras na vatrometu?“
„Nema šanse. Trudna sam, sjećaš se? Inače možda bih“, prkosno će Rosa.
„Samo provjeravam“, zafrkavao ju je Josh. „Pa, dobru zabavu ti želim.“

3
Quality Street naziv je linije čokolada i slatkiša u limenkama i kutijama koje je prvi put
proizveo Mackintosh’s iz Halifaxa u Engleskoj 1936. godine.

124
 „Hvala. Moram platiti Dannyju i zahvaliti mu što je pazio na dućan. Došli su
i Tina i maleni Alfie, bit će ih lijepo vidjeti u ovim sretnijim okolnostima.“
„Baš lijepo od Dannyja što ti je priskočio u pomoć.“
„Slažem se.“ Rosa je uzdahnula. „Spasio me kad sam baš bila u škripcu.“
„A, Rosa... jesi li sigurna da se inspektor Clarke smirio i da je taj razgovor na
koji ideš zbilja samo formalnost?“
„Što god bilo, sve je pod kontrolom, pa te molim da se ne brineš. Kriva sam
samo za to što mi je bilo stalo.“
„Tako si slatka.“ Josh joj je puhnuo poljubac. „Dobro, moram ići. Krepan sam
nakon sve te strke u zračnoj luci, pa brige oko tebe i Mary. Ona će se izvući iz
ovoga, što kažeš?“
„Jao, vjerujem da si mrtav umoran. Što se Mary tiče, vjerujem da se dobro
oporavlja i nadam se da će na neko vrijeme usporiti tempo.“
„To mi je drago čuti. I... Rosa?“
„Da? Što sam sad učinila?“
„Ništa. Samo se pitam jesam li ti u zadnje vrijeme rekao da te volim sve do
onoga mjesta gdje nebo dodiruje more.“
„Pa, mislim da nisi“, nonšalantno je dobacila Rosa, a zapravo je lebdjela od
sreće.
„Pa, eto, toliko te volim.“
„Oh, nosi se sad i dovrši taj svoj kolač.“ Rosa se nasmijala i prema zaslonu
na kojem se lukavo smiješio njezin suprug poslala zračni poljubac.

125
 TRIDESET I OSMO
POGLAVLJE

Alec je imao klijenta na terapiji, pa je Sara iskoristila priliku da prošeće Browna

plažom prije nego što počnu eksplozije i buka vatrometa. Nate ju je razočarao.
Ona i Rosa bile su uistinu dobre prema njemu, a on ne samo što ih je jutros
iznevjerio nego ga nisu mogle dobiti na mobitel kako bi ga zamolile da im
pomogne u kafiću večeras. Umjesto toga je Alec, njezina stijena i oslonac,
pomogao sve pripremiti da bi mogle vani posluživati toplu čokoladu, a unatoč
njezinu inzistiranju da Rosa uzme slobodnu večer nakon tako teškoga dana,
njezina je mlada partnerica inzistirala da radi.
Kako se Sara sagnula da provjeri je li Brownova ogrlica sigurno zakopčana,
uočila je vitku figuru Bergamot kako izlazi iz Rosina stražnjeg dvorišta. Njezina
je čupava, crvena kosa bila neurednija nego inače, a kaput od umjetnoga krzna
bio raskopčan. Sara nije bila raspoložena za čavrljanje, pa se samo nasmiješila i
rekla: „Bok“, kada je rumena Bergamot spuštene glave projurila kraj nje i uputila
se uzbrdo.

„Stigla si“, Sara je poljubila Rosu u obraz. Alec je upravo posipao čokoladu u
prahu preko kipućeg mlijeka.
„Oprosti što dolazim kasnije nego što sam rekla“, odmah je rekla Rosa. „Kako
mama nije kod kuće, morala sam obići Merlina, pa zatim Hota, koji danas ostaje
u Lobster Potu. Njemu je tamo super s Vojvotkinjom i mopsovima; sumnjam da
će ih buka vatrometa uznemiriti.“
„Mi smo Brownu ostavili upaljen radio i zatvorili ga u stražnju prostoriju.
Prespavao je oluju, pa na ovo neće ni trznuti.“
„Micek.“ Rosa je zadrhtala i navukla kapu preko ušiju.
„Kako ti je mama?“
„Dobro, koliko može biti. Nazvala sam je dok sam dolazila ovamo i već je
drijemala.“
„A Titch i Theo?“
„I oni su dobro.“ Rosa se nasmiješila. „Progutao je plastični autić.“
„Što?“ Sarino se lice trzalo. „Ne! Ne smijem se tome smijati.“
126
 „Sada se slobodno možeš smijati jer je sve u redu. Odnosno, bit će u redu
nakon što se pokaka. Titch i Ritchie sjede i nestrpljivo iščekuju. Ne žele ga ostaviti
mami, u slučaju da autić zapne na vratima garaže, da tako kažemo.“
Alec, koji je načuo dio razgovora, također se počeo smijati. „Eh, ti klinci.“
„Nemoj me plašiti, to me sve čeka.“
„Ma, ti si rođena da budeš majka, Rosa, vidjet ćeš.“ Alec ju je potapšao po
ruci i ušao unutra po još papirnatih šalica.
„Jesi li se čula s Nateom danas?“ upitala je Rosa Saru.
„Nisam. Moram priznati da me malo razljutio.“
„Znam, ali on ima nekih problema. Financijskih prije svega, rekla bih. Noćas
sam ga zatekla ovdje, mislio je samo prespavati tu, na podu. Obećao mi je da će
ujutro otvoriti kafić, tako da sam iznenađena kao i ti što se nije pojavio.“
„Oh, zbilja? Do sada je bio poprilično pouzdan. Pitam se što li se promijenilo.
Ako je švorc, bilo bi logično da želi zadržati posao, zar ne? Jednostavno mi nije
jasno.“
Jedna je kovanica iznenada pala na pod kada je Rosa podigla pogled prema
Ship Innu. Pivnica je bila u mrklome mraku, obasjana tek treperavim svjetlima
lampica s obližnjega zida. „Sada shvaćam“, rekla je sebi u bradu.
Sara ju je čula. „Je li sve u redu?“
„Oh, da, samo razmišljam naglas“, Rosa je zbog nekog razloga počela
okolišati jer je instinktivno imala potrebu zaštititi Natea. „Mislila sam uzeti nešto
gotovine za Dannyja Greena. Morat ću skočiti do dućana na desetak minuta,
može?“
„Još uvijek nije gužva, tako da imamo sve pod kontrolom. Ti imaš dovoljno
svojih briga i ne moraš žuriti, da si ne naštetiš.“ Pokazala je prstom na Rosin još
uvijek ravan trbuh.
„Bilo kako bilo, ovo dijete morat će juriti sa mnom kamo god ja pošla“, reče
Rosa. „Ne moram usporiti.“
„Dobro, dobro. Samo mi je stalo do tebe, znaš to. Hajde, idi sada. Vidimo se
brzo.“

Rosa se kretala u suprotnom smjeru od gomile ljudi koja se spuštala s brda prema
plaži i skorašnjem vatrometu. Možda se nešto doista dogodilo te noći u Ship Innu,
nešto toliko grozno da o tome nije mogla ni razmišljati. Ali što bi mogao biti
motiv? Možda novac koji se tamo mogao naći u blagajni? Ali pivnica neko
vrijeme nije bila radila, tako da ga ne bi bilo mnogo, a Sheila je uostalom bila
toliko bolesna da je bilo tko mogao uzeti novac bez njezina znanja i svakako je ne
bi trebao zbog toga gurnuti niz podrumske stube.
127
 Ali Sheila je govorila o nekoj „tajni“ - što je to zapravo značilo? Je li bila riječ
samo o njezinoj namjeri da se ubije ili je tu bilo nečeg više? Rosa se lecnula
prisjetivši se glazbe koja je svirala kada je našla Sheilu u podrumu. Možda je bila
puka slučajnost što je i Nate volio slušati Jamesa Arthura. Pokušavala se sjetiti je
li glazba prestala kada je ona došla ili se bila toliko usredotočila na Sheilino stanje
da joj se to samo pričinilo? Lucas joj je bio zahvalio što je ostavila otvorena vrata,
ali nije bila sto posto sigurna ni da je to učinila. Ona uglavnom zatvara vrata za
sobom. Možda je zaista još netko bio u pivnici? Rosa se definitivno trebala dobro
pripremiti za sutrašnji razgovor na policiji. To je bilo sigurno.
Da! Sada se sjećala svega. Nate je u to vrijeme boravio u ostavi u prizemlju
pivnice i nije jasno rekao kada se odatle iselio kada ga je Rosa o tome ispitivala.
On je, zapravo, lagao o mnogo čemu. Lagao je o tome koliko je dugo radio za
udrugu Spasimo more, pa je onda pričao kako živi kod prijatelja, koji se potopi
nekako pretvorio u djevojku. Previše se toga nije podudaralo. No, unatoč svemu
tome, tako ju je lako obrlatio da mu je platila za bojenje dućana i još ga zaposlila
u kafiću. Za taj je posao dobivao plaću, ali sada, s obzirom na to da je priznao da
ima problema s kockanjem, nije imao ni dovoljno novca za osnovne potrebe. Bio
je osobito zainteresiran kada mu je Rosa rekla da ide na razgovor u policijsku
postaju i baš je bilo čudno što je upravo noć prije toga razgovora dao petama
vjetra.
Iznervirala ju je rulja iz suprotnoga smjera koju je morala izbjegavati, pa se
sklonila u jednu od sporednih uličica i tim putem došla do svog stražnjeg dvorišta.
Upalilo se jarko svjetlo iznad nadzorne kamere. Začudo, stražnja vrata nisu
bila zaključana. No, s druge strane, i nije bila podsjetila Dannyja da ih zaključa, a
nije se moglo očekivati da će čovjek baš sve te detalje odmah zapamtiti. Osim
toga, morao je otvarati vrata u više navrata kako bi Hot mogao izlaziti i obaviti
nuždu, prije nego što je Jacob došao po njega. Danny joj je poslao poruku da je,
prema Jacobovu naputku, ostavio dnevni utržak od ciglih četiristo dvadeset i pet
funta u šalici koju je stavio u mikrovalnu i da se Tina, Alfie i on zbilja vesele
susretu s njom nakon vatrometa.
Rosa je odložila torbu na radnu površinu i vidjela da su sve šalice, čak i one
koje je ona jutros koristila, bile oprane i uredno poredane na sušilu za posuđe.
Jedna razbijena šalica stajala je uz poruku na kojoj je pisalo: „Oprosti, slučajno
mi je pala.“ Možda je djelovao sumnjivo, ali moralo se priznati da je Danny imao
manire. Uostalom, nije bilo na njoj da sudi o čovjeku s ožiljkom. Svaki je ožiljak
pričao priču, veliku ili malu. Ona je sada, zapravo, voljela svoju priču. Po njoj je
bila jedinstvena.
Mobitel je zapištao i stigla joj je dugačka poruka. Bio je to najveći drek na
svijetu i zbilja, usred toga svega bio je sićušan plavi, a sada već i malo smeđi,
plastični Mini Morris. Oprosti, ali ne mogu s tobom van večeras. Mladi je
gospodin umoran i kenjkav, Ritch mora raditi, a ne bi bilo fer da ga ostavim mami

128
na čuvanje. Ti uživaj u vatrometu, vjerujem da će biti sjajan! Vidimo se sutra.
Pusa, T.
Rosa se nasmiješila Titchinoj uobičajenoj retorici, pa otvorila mikrovalnu i
izvadila šalicu s natpisom Volim jazavčare koju je Danny tamo ostavio. Šalica je
bila prazna. Pomislila je da je novac možda ispao kad je stavljao šalicu u
mikrovalnu, pa je popipala po stražnjem dijelu mikrovalne, podigla stakleni tanjur
koji je stajao unutra - ali nije bilo ničega. Provjerila je blagajnu; nije bilo
novčanica, ostale su samo kovanice. Primijetila je da je Danny čak prebrisao pult.
Rosa je izašla iz dućana, zaključala vrata i zaputila se nizbrdo misleći kako je
moralo postojati neko jednostavno rješenje za sve.

Godišnji je vatromet Udruge mještana Cockleberry Baya otpočeo uz prasak, fijuk

i snažnu eksploziju i ispunio ledeno noćno nebo ne samo svjetlima, bojama i
radosnim eksplozijama već ga je pratio i obvezni zbor zadivljenih ooh i aah. Djeca
su vrištala od smijeha i trčkarala uokolo s prskalicama, odrasli su skakutali s noge
na nogu i grčevito se držali za svoje šalice kuhanoga vina ili vruće čokolade kao
da im je život o tome ovisio.
Rosa je stajala iza stola ispred kafića na kojem su posluživali pića i gledala
oko sebe s osmijehom na licu. Plaža je bila krcata nasmijanim licima, svi su bili
sretni i uživali u vatrometu. To je bio smisao života - zajedništvo, okupljanje. To
je bio jedan od razloga zašto je toliko voljela Cockleberry Bay.
Zadnja se raketa vinula u nebo, prasnula u bojama koje su se potom
sunovratile na pučinu ostavljajući za sobom oštar miris sumpora u zraku. Sara i
Rosa nazdravile su svojim papirnatim čašama. Dva razdragana lica dotrčala su do
njih.
„Evo naše cure!“ glasno je rekla Tina Green. „Što ćeš joj reć’, Alfie?“
„Prodajete li slatkiše u svome dućanu?“
„Hej, to nije pristojno.“ Tina je coknula svome unuku. „Danas je napunio pet
godina i popio svu pamet svijeta.“
Rosa je obišla stol i čučnula na dječakovu razinu. „Sretan ti rođendan, Alfie.
Sigurna sam da ćemo naći neke slatkiše za tebe tu u kafiću.“ Znala je da su imali
čokoladice kojima su dekorirale svježe pečene kolačiće.
Dječak joj se nasmiješio. Bio je toliko sladak da je Rosu najednom preplavila
ljubav prema mrvici što je rasla u njezinu trbuhu. Nije ni razmišljala o tome bi li
htjela da bude djevojčica ili dječak, ali minijaturni Josh bio bi presladak.
Kada se vratila iz kafića noseći čokoladice u papirnatoj vrećici i tri kolačića,
po jednoga za svakog člana Alfiejeve obitelji, Rosa je uočila Dannyja kako im

129
prilazi izlazeći iz šatora s hranom i pićem, gegajući se kao kakav starkelja s
plastičnom čašom piva u ruci.
Alfie ga je uhvatio za ruku i povukao prema Rosi.
„Ovo je moj tata! Morao je ići u zatvor jer ga je netko ozlijedio, a on mi je
rekao da je sigurniji u zatvoru i drago mi je da ne mora opet tamo ići.“
Danny i Tina su se namrštili. Rosa je dječaku dala slatkiše, a Sara i Alec počeli
su raščišćavati vanjski stol.
„Znaš što, Alfie? I meni bi bilo drago da ne mora više tamo ići.“ Rosa je
namignula Dannyju čije se lice odmah opustilo.
„I, Rosa?“
„Da, Alfie?“
„Fala ti što si mi spasila život.“
Rosa je prišla dječačiću i čvrsto ga zagrlila.
„Bljak.“ Brzo ju je odgurnuo. „Ja ne grlim cure. Bako Green, moram piškiti.“
Otišli su na toalet u kafiću.
Danny je slegnuo ramenima kad mu je Rosa rekla: „Hvala ti što si uskočio,
Danny, zbilja mi to mnogo znači. Inače ne vjerujem strancima.“
„Gledaj, dušo, što se zatvora tiče...“
„To je tvoja stvar. Svatko od nas ima prošlost.“
Danny ju je podsjećao na neke od dječaka koje je poznavala po dječjim
domovima. Život ih od najmanjih nogu nije mazio, pa iako su izvana djelovali
grubo, to nije značilo da su bili loši. Zapravo, s obzirom na njezino odrastanje,
Rosu je malo toga moglo iznenaditi ili šokirati, a to je smatrala svojom vrlinom.
„Nešto bih ti rekao.“ Danny ju je uhvatio za ruku i pogledao je ravno u oči.
„Moja bivša... Alfiejeva mama, Leah... pa, bila je ovisnica o cracku i kokainu,
jadnica.“
Rosa je kimnula. „To je strašno. Ja sam donedavna previše pila... to je drukčija
ovisnost, ali s istim motivima i ishodima. Sada više ne pijem i... iako ne mogu
vjerovati da to govorim... uživam u tome. Nadam se da će i Leah jednom postići
to isto.“
„Da citiram: Middle finger up to your twisted head, i sve to. Kvragu, baš volim
taj stih Jamesa Arthura“, dodao je Danny. „Cijeli bih dan mogao slušati tu njegovu
stvar, ‘Finally Feel Good’.“
„Još jedan“, reče Rosa sebi u bradu.
„Što?“
„Još jedna osoba koja sluša Jamesa Arthura.“
„Pa, da. Novi mu je album zbilja dobar.“
„Je li Leah sada bolje?“

130
 „Da, dobro je. Sad živi s majkom, na selu u Walesu, kako bi se lakše
oporavila, znaš.“ Zastao je. „Volio sam je, Rosa, ali prošlo me. Previše demona, i
mojih i njezinih.“ Potom mu se lice razvedrilo: „Ali ona mi je podarila Alfieja,
tako da ću uvijek biti na njezinoj strani. Prošli smo teška razdoblja. Hvala
Bogu što imam svoju staru majku.“
„Što je dublja tuga koja ti uništava biće, to više veselja u njega može stati.“
„O čemu govoriš?“
„Oh, to je nešto što bi moja mama rekla: voli citirati pjesnika Halila Džubrana
„To ti je preduboko za mene. Ja ti se držim tekstova popularnih pjesama“
Rosa se nasmiješila. Baka Green je primijetila da su Danny i Rosa bili usred
razgovora, pa je odvela Alfieja prema šatoru s hranom i pićima. Baš bi joj dobro
legla šalica čaja.
„Kad smo već kod dubokih rezova, tako sam ja zaradio svoj.“ Danny je
pokazao prstom na duboku crvenu brazdu na obrazu. „Leah je uspjela skupiti
dovoljno novca da otplati dugove svome dileru. Ja sam pošao s njom, on je
svejedno bio prava svinja prema njoj, pa sam mu pokazao što ja o tome mislim.
Imao je nož. Osim što mi je uspješno izrezbario lice, imao je i spretnog
odvjetnika. Ispalo je da je diler bio čist kao sunce, a ja sam završio u
buksi. Izvukao sam se tek nakon žalbe na presudu. Znaš što, Rosa? Želio bih da
se Alfie i ja maknemo od tog gradskog života. Zapravo bi ovdje negdje na jugu
meni i mome dječaku bilo savršeno.“
„Da, i ja tako mislim. Veoma je mirno u odnosu na užurbani London. A čime
se ti baviš?“
„Radim u onoj velikoj željezariji C&V. Čula si za njih? Zato mi danas nije
bio nikakav problem raditi u tvom dućanu.“ Nacerio se. „Zapravo sam uživao.“
„I dalje tamo radiš?“
„Da, na sreću su me odmah primili natrag... mislim, C&V. Iako imam dosje,
nisam kriminalac, Rosa. Samo sam čovjek kojega je odgojio, samohrani roditelj,
koji je i sam sada samohrani otac, s teškom prošlošću. Ja sam vraški dobar radnik
i moji su poslodavci to znali, pa pitanje povratka na posao na sreću nije bilo
sporno.“
„Mislim da si upoznat s činjenicom da ću darovati svoj dućan nekome za koga
smatram da ga zaslužuje, zar ne?“
„Ovaj, da. Stara mi je to spomenula. Nevjerojatno.“ Potom će: „Ti i ja smo
nešto kao srodne duše, rekao bih.“
Nastala je kratka tišina nakon koje je Rosa rekla: „Kad smo već kod dućana,
gdje si stavio utržak? Dobila sam tvoju poruku, ali nije bio u šalici u mikrovalnoj.
Odnosno, šalica je bila tamo, ali bila je prazna. Ni stražnji ulaz nije bio
zaključan. Mislila sam te isplatiti od tog utrška.“

131
 „Šališ se, je l’ da?“ Danny se uhvatio za glavu. „Iskreno, taj je novac bio tamo
kad sam otišao, ali jebemu... oprosti, Rosa... mislio sam zaključati stražnji ulaz.
Jacob je bio rekao da vi ovdje čak ponekad ne zaključavate ulazna vrata. Mislim,
obično sam paranoičan oko toga, ali valjda me se njegov komentar toliko dojmio
da nisam zaključao. Sranje. Da nije novac negdje ispao?“
„Nije, provjerila sam.“
„Oh, ne!“ Danny se ponovno lupio po glavi. Potom reče: „Slušaj, neki se
sumnjivi lik bio motao ispred dućana. Imao je dugu, neurednu kosu. Izgledao je
kao skitnica. Bio mi je veoma sumnjiv. Pitao je za tebe, ali mu nisam htio reći
gdje si. Rekao je da se zove Nate. Inače nisam cinkaroš, ali s obzirom na to da si
spasila moga Alfieja, smatram te članom svoje obitelji.“ Potom je prijekorno
dodao: „Znam ja tu sortu. Živio sam s takvima. Znao je on dobro da tebe nije bilo
tamo.“
„Ah, dobro.“
„Onda ga poznaješ?“
Rosa je uzdahnula. „Imaš pravo, poznajem ga.“ Boljela ju je pomisao da bi
Nate bio u stanju ukrasti od nje. No mnogo je toga u zadnje vrijeme naučila i o
samoj sebi, pa je tako prihvaćala i činjenicu da su ovisnici lažljivci i da su često
očajni. Međutim, unatoč svemu tome, nije joj bilo palo na pamet da je novac
ukraden.
Zapravo, laknulo joj je kad je čula da ju je Nate bio tražio. Rosa je osjećala
određenu naklonost prema njemu - još jedna lutalica da ispuni njezine duboko
ukorijenjene nesigurnosti. Također je vapila za razgovorom s njime o onome što
se neku večer dogodilo. Pretpostavila je da nije imao više kredita na
mobitelu, inače bi joj bio odgovorio na poruku. Titch je znala također biti takva
kad je bila švorc. Ista ova Titch, koja je sada procvjetala i živjela sretan život, a
koju je Rosa spasila nakon što ju je našla na klupici na plaži, kada je bila očajna,
trudna i nije znala što da radi.
„Gle, Rosa, žao mi je. Mogu li ti kako pomoći? Kao prvo, ne moraš mi ništa
platiti, inzistiram na tome. Uh, kako sam ljutit na sebe! Za Boga miloga!“
„Ne govori gluposti, možda se novac još pojavi. Pokušaj se sjetiti, jesi li sto
posto siguran da si novac stavio u šalicu, pa u mikrovalnu?“
„Da, definitivno. Pa to je bilo prije par sati, a još uvijek nisam senilan, zar
ne?“
Iako, Danny je morao priznati da mu je zadnji sat u dućanu prošao u magli.
Međutim, veoma se jasno sjećao one fino dotjerane gospođe, koju ni za ime nije
pitao, koja je jednim odlučnim pokretom ruke pomela sve s pulta, usput
razbivši šalicu. On se mjesecima nije seksao, stoga je nije odbio kad mu se tako
ponudila na pladnju. Ispostavilo se da je to bio najbolji seks u njegovu životu - i
jedva ga je dočekao. Inzistirala je i da on izuje čarape. Nastrana treba. Još uvijek

132
nije mogao vjerovati da se to zapravo dogodilo; nitko od prijatelja neće mu
vjerovati. Imala je i taj snobovski glas, zbog čega je sve bilo još smješnije.
U tom je trenutku Alfie dojurio do njih noseći oblutak u ruci. „Tatice, baka
Green kaže da možemo bacati kamenčiće u more!“ uzbuđeno je vikao. „Skupili
smo puno ovih glatkih, svi su kod bake u torbi.“
Tina Green uspuhano je prišla dječačiću, a Danny je primijetio da mu je majka
umorna.
„Nema bacanja po mraku, Alfie, ali sutra svakako može. Hajde, stara moja“,
rekao je majci, „vratimo se u kamp. Rosa, mi ostajemo za vikend, pa ćemo ti se
javiti sutra kad krenemo na plažu. Ako budeš tu, naravno.“
Danny je podigao nadurenog Alfieja na ramena, uhvatio majku pod ruku, a
kad su krenuli uzbrdo, zamišljeni je bivši zatvorenik duboko uzdahnuo.
„Sinko, ne zvučiš baš dobro. Je li sve u redu?“
„Da, majko, u redu je. Sve će biti u redu.“

Alec je čekao da Sara zaključa kafić.

„Uživao sam večeras“, rekao je. „Vatromet i sav taj šušur oko posluživanja
pića.“
„Ja ti ništa nisam pomogla, oprosti.“ Rosa se ugrizla za usnicu.
„Dobro“, nježno je odgovorio Alec. „Josh mi je dao stroge naputke da te se
ne opterećuje.“
Sara je ušla. „Ali vrijedilo je, dobro smo zaradili.“
„Sjajno! Ali nećemo više ostavljati utržak u sefu“, brzo je dodala Rosa.
„Mislim da bi ga ubuduće jedna od nas trebala petkom odnijeti u banku i položiti
na račun. U blagajni ćemo ostavljati samo sitniji novac.“
„U redu, ali ja nikada do sada nisam doživjela provalu. Pa znaš kakvo je ovo
mjesto.“
„Da, ali izgleda da je netko ukrao jučerašnji utržak. Ako nemaš ništa protiv,
ne bih sada o tome razgovarala, misli su mi na sve strane i umorna sam. Možda
se varam... nadam se da se varam.“
„No, dobro. Sigurno se dobro osjećaš?“ Alec je bio zabrinut.
„Dobro sam, zaista.“
„I ne zaboravi da imaš onaj moderni videonadzor.“
„Oh, da... imaš pravo!“ Nakon što je u dućanu podmetnut požar, Josh se
zabrinuo za njihovu sigurnost, pa je neko vrijeme bio opsjednut osiguranjem
dućana i inzistirao da ugrade najbolju opremu na tržištu. Sve je bilo tako diskretno
da je zaboravila da ga imaju.

133
 Baš kad su krenuli uzbrdo, prišao im je neki stranac. Bio je to uspravan
muškarac sijede kose, u srednjim pedesetima, u dugačkom, crnom kaputu i s
kićenom lulom Meerschaum u ustima. Bio je poput lika iz horor-filma, s tim
uglađenim držanjem i pomalo jezivim izgledom.
„Ispričavam se na smetnji, ljudi. Čini se da sam propustio predstavu, zar ne?“
Imao je ugodan, gotovo hipnotički glas.
„Da, godišnje uzbuđenje u Cockleberry Bayu je gotovo“, rekao je Alec mrtav
hladan.
„Kvragu. Baš sam nekoga tražio. On je oduvijek volio vatromet, znate. Mislio
sam da će sigurno biti ovdje.“
„Kako se zove? Možda ga poznajemo, ovo je maleno mjesto“, ljubazno je
odgovorila Rosa.
„Nathaniel, Nathaniel Webb.“
„Pa... poznajemo jednoga Natea“, dodala je Sara.
„Kažete da se preziva Webb?“ Rosi je naglo pozlilo.
„To je on, uvijek je kratio ime, što je njegovoj majci strašno smetalo“, potom
se zagledao ravno u Rosu. „Ima kovrčavu tamnosmeđu kosu, zapravo, baš poput
vaše.“ Izgledalo je kao da je cijelu minutu zurio u Rosu, iako su u pitanju
vjerojatno bile sekunde.
Zbog nekog je nepoznatog razloga Rosa opet instinktivno imala potrebu
zaštititi dugokosog samotnjaka. Rekla je: „Nemam njegov broj, ali često zalazi u
moj dućan. Možda da mi date svoj broj, pa mu mogu prenijeti poruku da vas
nazove?“
„Sjajna ideja. Izvolite moju posjetnicu.“
Rosa ju je pogledala. Christopher Webb, Webb & sinovi, pogrebne usluge.
„Tako dakle. Vi ste mu obitelj?“ Rosin je glas blago zadrhtao.
„Vi ste prava mala mudrica, zar ne, mlada damo?“ Srebrni je lisac istresao
sadržaj svoje lule na dlan, pa ju je ponovno prodorno pogledao i rekao: „Da.
Nathaniel je moj sin.“

134
 TRIDESET I DEVETO
POGLAVLJE

Lucas je inzistirao da pričeka Rosu tijekom razgovora s inspektorom Clarkeom.

Vrlo je dobro znao da ona nije bila u stanju nikoga gurnuti niza stube i bio je tu
kako bi je zaštitio te kako bi saznao zašto policija uopće insinuira takvo što.
„Ako je ona pokušala ubiti moju staru, želim to odmah čuti“, potpuno je
ozbiljno izjavio, što je Rosu iznerviralo.
„Sada bi bilo dosta, sinko. Nisi u seriji Ekipa za očevid. Molim, izvoli
pričekati vani.“
Zar taj muškarac nije imao ni trunke empatije? pomislila je Rosa. Jadni Lucas
nije još niti pokopao majku, a ovaj ga je Poirot već počeo daviti.
Inspektor je šmrcnuo, pa dodao: „Rosa, posve ste problijedjeli.“
Trudna je djevojka prekrila dlanom usta i prigušeno promrmljala: „Gdje je
ženski toalet?“ i potrčala što je brže mogla prema vratima. Lukeu se iznenada
upalila lampica i u grlu mu se stisnula knedla. Glasno se nakašljao nastojeći da ne
zaplače.
Inspektor Clarke, koji kao i inače nije ništa shvaćao, bavio se papirologijom
pred sobom, dok je mlada policajka nastojala svim silama ne gledati u zgodnoga
vodoinstalatera u uskim tamnoplavim trapericama i crnoj vesti s kapuljačom.
„Kako se osjećate?“ Detektiv se ljubazno nasmiješio kada se Rosa vratila
držeći rupčić preko usta.
„Izgleda da sam noćas pojela sumnjiv hamburger. Ispričavam se.“ Sjela je.
Policajka joj je donijela čašu vode i znalački joj kimnula.
„Rosa, jesi li sigurna da želiš nastaviti s ovim?“ Luke je nježno položio svoju
ruku na njezinu.
„Ma da, moram se toga riješiti.“
Inspektor Clarke iritantno je lupkao olovkom po svom mobitelu. „Dobro,
možemo početi.“ Otpio je gutljaj kave i cmoknuo. „Dakle, Rosa Smith, iz dućana
opremom za kućne ljubimce u Cockleberry Bayu, možete li mi opisati što ste sve
točno radili trideset i prvoga listopada ove godine?“

135
 ČETRDESETO POGLAVLJE

Malena, drevna crkvica s vitrajima na prozorima bila je krcata do zadnjega mjesta.

Sheila Hannafore možda je za života stekla nešto neprijatelja, ali njezina je
pivnica cijelu vječnost bila središnje mjesto okupljanja za većinu ožalošćenih koji
su danas bili prisutni. Žena je ulijevala strahopoštovanje i godinama svojom
čvrstom rukom upravljala Ship Innom, a to je bilo očito po broju mještana koji su
joj danas došli na ispraćaj.
Rosa je bila sretna što joj je majka pristala praviti društvo jer je imala osjećaj
da to ne bi mogla izdržati sama. Mary još uvijek nije uhvatila priliku pošteno
porazgovarati sa svojom kćeri jer su je u bolnici zadržali dulje od očekivanog.
Činilo se kako joj se disanje popravilo, pa iako joj je bilo naporno ne biti kod kuće,
bila je zahvalna na liječničkoj intervenciji.
Tom Hannafore je ustao, očiju crvenih od plača. Iako je Tom bio viši od
Lukea i ozbiljnije se oblačio, vidjelo se da su braća. Rosa je kroz mnoštvo
okupljenih promatrala prednji dio crkve i vidjela polovicu Lucasa i njegovu ruku
isprepletenu s rukom neke žene. Rosa je pretpostavila da je riječ o njegovoj teti
jer je imala istu platinastoplavu kosu kao i njegova pokojna majka.
Lucas je bio zabrinjavajuće tih, gotovo nijem dok su se vraćali iz policijske
postaje neki dan. Nije ni čudo, s obzirom na to da je saznao kako si je njegova
majka pokušala oduzeti život da bi njemu i njegovu bratu olakšala život. Ali
„tajna“ je sada barem bila otkrivena. Srećom, dok su oni tamo sjedili, inspektoru
Clarkeu stigla je potvrda patologa da su ozljede pokojne bile uzrokovane
namjernim skokom sa stubišta te da nije bila gurnuta, što istražitelji uopće nisu
bili uzeli u obzir. Znali su samo da u pitanju nije mogla biti nezgoda.
Rosa se sjetila riječi prabake Queenie: „Je li potrebno? Je li dobronamjerno?“
Imala je moralnu dvojbu: treba li spomenuti da je čula glazbu u pivnici one noći,
što bi insinuiralo da je još netko bio tamo u vrijeme Sheilina pada? Dugo je i
temeljito o tome razmišljala pa zaključila da otkrivanje te informacije nikome ne
bi koristilo, ponajmanje Lucasu, kao ni njoj, ni njezinu djetetu.
U svakom slučaju, ako je Nate bio prisutan tamo u vrijeme nesreće, Sheila bi
to sigurno spomenula. Rosa je oduvijek znala dobro procijeniti ljude, uključujući
i onog ljigavca Joea Foxa, pa je, vodeći se time, donijela svoju konačnu
odluku. Ništa neće reći. Nate Webb bio je skitnica, a ne ubojica, a sve ono što se

136
one noći dogodilo unutar zidova Ship Inna sada će biti pokopano s prgavom
gazdaricom.
Tom Hannafore pročistio je grlo i popravio svoju crnu kravatu prije negoli je
rekao: „Prvo bih vam svima želio zahvaliti na dolasku. Mojoj obitelji mnogo znači
vidjeti toliko prijateljskih lica na okupu. Svima je vama Sheila Hannafore bila
dobra stara Sheila iz Ship Inna. Složit ćete se, bila je prava gostioničarka.“
„Tako je! Tako je!“ odzvanjalo je crkvom.
Potom je Tom nastavio, nešto tiše: „Ali, meni i Lucasu, ona je bila mama.“
Duboko je uzdahnuo. „Možda nismo svi blagoslovljeni srećom, ali svatko od nas
dijeli kako vrijeme“, zastao je da naglasi svoje riječi, „tako i ljubav. Pa, prije nego
što se zaputimo dolje prema Shipu, gdje ćemo se propisno oprostiti od Sheile,
molim vas poslušajte prekrasne riječi pjesnika Henryja van Dykea i razmislite o
njima.“
Rosa je suspregnula suze i čvrsto stisnula majčinu ruku kada je Tom hrabro
otpočeo svoj kratki recital:

Vrijeme je presporo za one koji čekaju,

prebrzo za one koji se boje,
predugo za one koji su u žalosti,
prekratko za one koji se raduju.
Ali za one koji su u ljubavi,
vrijeme je vječnost.

Podigao je zamišljenu čašu u zrak uhvativši Lukeov pogled i završio riječima:

„Nazdravlje, majko, bako, rođakinjo, sestro. Sheila, zauvijek ćemo te voljeti.“

137
 ČETRDESET I PRVO
POGLAVLJE

Titch je sjedila i čekala Ritchieja da se vrati iz svoje večernje smjene u zalogajnici.

Čim je čula ključ u bravi, otišla je u kuhinju i pristavila čaj.
„Zdravo, moj zaručniče, krasno vonjaš na ribu, kao i obično.“ Prišla mu je,
popela se na prste i poljubila ga.
„Kako je moja ljepotica večeras? I je li naš maleni bio dobar?“
„Ja sam dobro, hvala na pitanju, a tvoj sin je začudo zaspao već do pola osam,
pa sam imala vremena nadoknaditi neke stvari koje sam htjela pogledati na
televiziji. Hoćeš li štogod popiti, pojesti?“ ponudila je Titch.
„Kad već pitaš, baš bi mi dobro sjelo pivo.“ Ritchie je gurnuo glavu u hladnjak
i izvadio jednu limenku. „Večeras sam radio s mamom, izludjela me. Neprestano
šefuje, sve mora biti po njezinom. Iskreno ti kažem, bit će mi drago kad starci odu
u mirovinu. Onda ćemo nas dvoje poslovati na svoj način.“
„Mislila sam te pitati“, dodala je Titch s blagim osjećajem krivnje, „jesi li
možda negdje vidio neku kuvertu? Imala sam je one noći kad sam zaspala od
umora, ali sad se nikako ne mogu sjetiti gdje sam je stavila“
„Misliš ovu kuvertu?“ Ritchie ju je izvukao ispod hrpe računa. „Mislio sam s
tobom o tome porazgovarati, ali sam i ja zaboravio. Previše smo zaposlenih Otpio
je velik gutljaj piva i s olakšanjem odahnuo kad je ispružio svoje duge noge.
„Nadam se da se ne ljutiš, ali bila je otvorena i nije bila adresirana, pa sam bio
malo znatiželjan i pročitao pismo.“
„Nemam što skrivati od tebe, ljubavi, naravno da se ne ljutim.“ Titch si je
spravila šalicu čaja i sjela za kuhinjski stol do svoga dragoga.
„Lijepo si to napisala, od srca. Titch, ti definitivno zaslužuješ taj dućan.“
„U tome i jest stvar... počela sam pisati, a onda sam pomislila, čemu sve to?
Josh je onom izjavom zadao težak udarac mom samopouzdanju. Možda ima
pravo, možda nisam dovoljno sposobna preuzeti posao. Ne bih uspjela, a ne želim
to priuštiti našoj maloj obitelji. Osim toga, uskoro ćemo naslijediti zalogajnicu,
pa bolje da zaboravim na cijelu stvar.“
„Već si rekla da ti je draže raditi u dućanu nego u zalogajnici.“
„Jesam, ali to je bila ishitrena izjava i to je bilo prije nego što si mi rekao da
je to tvoj obiteljski posao koji ćeš ti, odnosno koji ćemo mi naslijediti nakon što

138
se vjenčamo. Ja ću, naravno, učiniti sve što mogu kako bih ti bila podrška“, odano
je rekla Titch. „Sjeti se mi smo tim. Ne želim nam zabrljati izglede za budućnost.“
„Bilo bi ti mnogo jednostavnije, uz brigu o djetetu, voditi dućan nego raditi
večernje smjene u zalogajnici.“ Ritchie se nasmiješio i nježno poljubio svoju
lijepu zaručnicu. „A ako mislimo imati još djece, želim da budeš sretna i
zadovoljna, a ne da neprestano radiš, posebice u noćnim satima.“
„Ne znam.“ Titch je uzdahnula i nastavila pijuckati čaj.
„Samo želim reći da ne bi trebala dopustiti da te jedan Joshev komentar omete
na putu do ostvarenja tvoga sna jer, čitajući između redaka, meni se čini da je
vođenje tog dućana za tebe upravo to - ostvarenje sna. Ti voliš to mjesto. Voliš
Rosu. Jednostavno ima smisla. A kad smo već kod toga, veoma si sposobna. Znaš
sve o narudžbama, evidenciji zaliha, a ako negdje zapneš, ja ću ti pomoći s
obračunima. Dobro mi idu te stvari, odmalena se time bavim.“
Ritchie je iskapio pivo. „Vjerujem u tebe, Titch Whittaker. Imaš još dva tjedna
da dostaviš Rosi pismo. Prema tome, po mom mišljenju, trebaš dovršiti što si
započela.“
„Vidjet ću.“ Titch je ponovno gurnula kuvertu ispod računa.
Ritchieju je bilo jasno da je razgovor na tu temu za večeras završen, pa je
ustao. „Kad smo već kod dovršavanja započetog, odnosno pokušaja započinjanja
neku večer, za ovu se kobasicu treba što prije pobrinuti.“ Primio je Titch za ruku
i gurnuo je u svoje hlače.
„Dobro da moja majka spava s čepićima u ušima“, nasmijala se Titch. „Ali,
imaš pravo, zloćko, krajnje je vrijeme da se malo zabavimo.“

139
 ČETRDESET I DRUGO
POGLAVLJE

Rosa je nesigurno zastala ugledavši Lukea kako stoji pored majčina groba. Bila je
izvela Hota u ranojutarnju šetnju i nije očekivala da će u to doba ikoga biti tu.
Došla je vidjeti što su sve ljudi napisali na gomili cvijeća koje je prekrilo grobno
mjesto. Iako nije bila vjernica, voljela je crkvu i, što je bilo najčudnije, groblja su
je fascinirala. Čak je ideje za dječja imena pronalazila na nadgrobnim pločama.
Mary i ona bile su se složile da nisu trebale prisustvovati bdjenju. „Mi smo,
mila, izrazile svoju sućut i to je dovoljnog odlučno je rekla Mary. Rosa je osjetila
da je Joshu zbog toga potajno bilo drago. Također je znala da je, s obzirom na
Lukeove burne emocije prema njoj, u ovome trenutku najpoštenije bilo da se
odmakne i pusti ga da se sam i na svoj način nosi sa svojom obiteljskom
situacijom.
Bilo je kasno za uzmicanje. Nastavila je opušteno šetati stazom prema
tugujućem Lukeu, nastojeći hiniti da joj je to bila uobičajena ruta i pritom
obuzdati Hota da ne mokri po nadgrobnim spomenicima. Groblje je bilo na
povišenoj poziciji s koje se pružao prekrasan pogled na zaljev. Zimsko je
zubato sunce provirilo iza oblaka, a čak su i galebovi zvučali vedrije. Uočivši
bijelu golubicu koja je sjedila na povišenoj grobnici blizu ruba zida, Rosa je
pomislila da ima i gorih mjesta za vječni počinak.
Kada se već posve približila Lucasu, on ju je drhtavim glasom upitao: „Zašto
mi odmah nisi rekla, Rosa?“
Bilo je neozbiljno pomisliti da on više neće spominjati nešto toliko važno.
„Oh, Luke, željela sam, ali te također nisam htjela dodatno povrijediti. Upravo
si bio izgubio mamu, a da si povrh toga saznao i da se bacila sa stuba u namjeri
da si oduzme život...“
Glas mu je postao jedva čujan: „Mislio sam na činjenicu da si trudna.“
Rosa se lecnula. Radije bi s njime razgovarala o njegovoj mami nego o tome.
Još od onoga dana u policijskoj postaji, kada je Rosi pozlilo i kada je stvar
postala očita, Lucas je imao osjećaj da mu utroba izgara. Kada je upoznao tu lijepu
brinetu, ona je bila solo, a on je bio u vezi. Kada je ona bila u vezi s drugim, on
se i dalje optimistično nadao da će napucati Josha i odlučiti da bude s nekim s kim
ima više toga zajedničkog. Čak i nakon što se udala, u njemu je nada i dalje
tinjala... ali trudnoća? Ne, sada je znao da su sve njegove šanse da ikada bude s

140
Rosom Smith, djevojačkog prezimena Larkin, potonule u vodu, a ta ga je spoznaja
boljela. Jako je boljela.
„Oh! Pa, nisam još nikome rekla. Luke, nisam još niti u drugom, tromjesečju“,
opušteno je odgovorila nastojeći zadržati vedar ton, ali je toliko snažno osjećala
njegovu bol da ga je imala potrebu zagrliti.
„Ne. Ne, Rosa! Ostavi me na miru. Došao sam ovamo pronaći malo mira.“
Okrenuo se od nje, pa se naglo ponovno okrenuo. „Što nije u redu sa mnom?
Zdrav razum govori mi da si udana žena i da ne mogu biti s tobom.“ Potom je, ne
znajući kako obuzdati emocije koje su ga obuzele, krenuo prema izlaznim vratima
groblja.
Rosa je pustila Hota s povodca i, u nadi da će se pristojno ponašati na tom
svetom mjestu, potrčala za turobnim Lukeom. Čvrsto ga je uhvatila za ruke i
rekla: „Pogledaj me. Ti prolaziš kroz pakao, ali ja nisam uzrok tvojih problema.
To ti se samo tako čini, ali to je zato što patiš za majkom. Ja ću uvijek biti tu za
tebe, kao tvoja prijateljica. Zbilja si mi drag, Luke. Evo, da budem potpuno
iskrena, i ako ti to može što pomoći... veoma si mi privlačan, također.“
„Onda zašto ne možemo biti zajedno?“ ispalio je. „Zar to nisu glavni sastojci
veze? Prijateljstvo i požuda?“
Rosa je na sekundu sklopila oči. „Oh, Luke. Ja volim Josha. U životu je sve
pitanje pravoga trenutka... Nije bilo pravo vrijeme za nas.“ Pokušala je zvučati
pozitivno: „Sada možemo imati sve, a bez komplikacija koje veza donosi, zar ne?
Prijateljstvo, zabava, pokoja prepirka... bezopasni flert?“
Lucas je rukama prekrio lice, kao da je želio da njegova bol nestane. Pogledao
ju je ravno u oči i ogorčeno rekao: „Ti to jednostavno ne shvaćaš.“ Odmaknuo se.
„Kažeš da možemo imati sve? Zar si zbilja toliko odvojena od stvarnosti? Ne
možemo imati ništa. Sada više ne.“
„Tako mi je žao, Luke.“ Hot se pojavio pokraj njih i stao lajati. „Zbilja mi je
žao.“
Dugačkim je koracima izašao iz dvorišta groblja i nastavio grabiti stazom
prema zaljevu. U jednom se trenutku okrenuo i promuklo viknuo: „A ako ne mogu
imati tebe... onda ništa nema jebenog smisla!“

141
 ČETRDESET I TREĆE
POGLAVLJE

„Što misliš, koliko bi koštao najam zbora od pedeset članova za vjenčanje?”

Titch je sjedila u dućanu i listala časopis o vjenčanjima što ga je ukrala iz
liječničke ordinacije. Rosa je došla iz stražnje kuhinje sa šalicama čaja i tanjurom
s keksima s trostrukim slojem čokolade što ih je, po Marynoj preporuci, nabavila
u samoposluzi.
„Baš si smiješna, Titch Whittaker. Kafić ima samo trideset mjesta, gdje bi svi
stali?” Potom je, odloživši pladanj na pult, dodala: „Kad smo već kod toga,
sigurna sam da će tu Sara priskočiti u pomoć. Trebaš čuti kako u duetu rasturamo
‘Ave Maria’ dok peremo podove.”
Titchin se izraz lica nije promijenio: „Hmm. Javim ti kasnije za to, može?”
Potom je, promijenivši temu, upitala: „Jesi li razmišljala o imenima za bebu?”
„Ne, baš i nisam imala vremena misliti o imenima za gospodina u trbuščiću,
uz sve što se događalo.”
Titch je ubacila keks u usta pa polizala prste. „Gospodin je u trbuščiću, ha?“
rekla je žvačući.
„Zvučiš kao moja majka.“ Rosa je uzdahnula i sjela za pult pokraj svoje
prijateljice.
„Pa onda, priželjkuješ li dječaka ili djevojčicu?“ Titch je nastavila listati
časopis.
„Iskreno, svejedno mi je. S obzirom na to kako se osjećam, gotovo pa se
nadam da su trojke. U tom bih slučaju još samo jednom morala prolaziti ove
mučnine?
„Pazi što priželjkuješ, Rosa? Titch je odmahnula svojom plavokosom glavom.
„Zamisli samo njih troje, svi kakaju, sišu i plaču... u isto vrijeme. Noćna mora!“
Ubacila je još jedan keks u usta i promrmljala: „Uhh, ovi su krasni... Poslušaj
ti ovu tišinu“, sneno je dodala obrisavši prste umrljane čokoladom o ubrus.
„Volim Thea najviše na svijetu, ali kada dođem na posao, osjećam se kao da sam
na godišnjem. Saveloy i gospodin Gips zahtijevaju jednako mnogo posla kao i
dvoje djece. Ali kad su s mojom mamom, svi se lijepo ponašaju... naravno?
Nastavila je brbljati bez prestanka: „Moram ti reći da sam priželjkivala
minijaturnu verziju sebe, ali kada je onomad moj mališan izletio iz mene tu na
ovome podu, bila sam sretna što je dečko. Mislim da je i Ritchie zbog toga sretan.

142
Kad smo već kod toga, da sam rodila bebu tigra, on bi ga svejedno volio jer je
plod mojih slabina.“
Obje su se nasmijale na spomen „slabina“.
„Sigurna sam da će on u budućnosti željeti i malene Rogerse“, rekla je Rosa.
Titch je rukama pokrila uši i zapjevala: „Lalalalalalala, ne slušam te! Hot-
Dog, reci joj da prestane.“ No jazavčar se u svojoj košari nije obazirao na njihov
razgovor. Samo je, kao i obično, dugo i drhturavo zijevnuo i širom razjapio čeljust
prije negoli ju je brzo zatvorio.
Rosa se nasmijala. „Pa, nema veze što te Hot ignorira, barem te Ritchie voli i
to je činjenica.“
„Da, i to je najbolji osjećaj na svijetu“, rekla je Titch. „Znaš, Rose, nikada
nisam mislila da ću se odreći seksa sa svim ostalim muškarcima i posvetiti život
samo jednome od njih i to nekakvom krupnom radniku iz zalogajnice u
Cockleberry Bayu.“
„U redu, uozbiljimo se sada“, rekla je Rosa zgrabivši čokoladni keks prije
nego što ih je njezina prijateljica sve potamanila. „Moramo isplanirati vjenčanje,
zar ne? Na kraju krajeva, to je već za par tjedana. Dakle, vjenčat ćete se u crkvi,
potom svi idu u Café Rosa na pir, gdje će biti poslužena riba s krumpirićima
i šampanjac, je li tako? Sve si planirala tako kako sam nabrojila?“
„Tako je. Oko jedan bismo se svi trebali okupiti u kafiću, kako bi se oni koji
budu gladni mogli odmah najesti. Izbjeći ćemo ono dosadno čekanje za službeno
fotografiranje. Ne podnosim te gluposti.“ Titch je ponovno počela listati
časopis. „Ipak, voljela bih narcise na stolovima.“
„Narcise? Teško ćemo ih nabaviti u ovo doba godine.“
Titch se odmah predomislila. „Ne, ako već idemo sve pojednostaviti i izbjeći
kerefeke, onda neka bude bez cvijeća. Ljudi su u prvom planu. Nitko se neće ljutiti
ako ne bude cvijeća na stolovima, a ako nekome bude smetalo, zapitat ću se jesu
li mi to prijatelji ili ne. Ako moja svekrva bude prigovarala, jer Edie prigovara baš
svemu, neka prigovara. Mogla nam je pokloniti novac umjesto ribica i krumpirića,
zar ne?“
„Postoji li što u vezi s vjenčanjem o čemu si oduvijek sanjala?“
„Misliš, osim toga da me tata ili brat otprate do oltara?“ tiho reče Titch.
Rosa je suosjećajno pogledala svoju prijateljicu. „Nažalost, tu ti ne mogu
pomoći.“
Nastala je kratka tišina, a onda je Titch nadodala: „Zapravo sam baš željela
taj zbor. Znaš, gledala sam jedan film u kojem zbor izvodi pjesmu Stevieja
Wondera ‘As’. To mi je bila najbolja, najdirljivija stvar na svijetu. Kakva
stvarčina! Ali čuvam lovu što mi je ostala od ušteđevine za malenoga Titchija,
kako bismo platili polog za vlastiti stan.“

143
 Prema tim je riječima Rosa zaključila da se Titch neće natjecati za dućan i
stan, što ju je malo rastužilo.
Unatoč tome, Rosa je duboko u sebi znala da je ispravno postupila što se tiče
darivanja dućana. Lokalne dobrotvorne udruge imat će od toga koristi, a s
obzirom na desetogodišnju zabranu prodaje lokala, najuspješniji kandidat morat
će biti netko tko će zaista željeti održati uspješno poslovanje. Bila je to još jedna
stavka koju je trebalo riješiti prije Božića. Toliko toga treba obaviti! Bila je sretna
što će se Josh uskoro vratiti i pomoći joj oko svega. Iako je bila mlada i energična,
zbog trudnoće je bila umornija no ikada.
Ding! U tom su se, trenutku otvorila vrata dućana. „Dong!“ rekla je Titch
ispod glasa ugledavši muškarca koji je ušao.
„Jesi dobro, draga? Mama i Alfie čekaju vani u autu. Došli smo se oprostiti i,
pa... želio sam ti još jednom zahvaliti što si spasila život mom malenom. Dovraga,
kako to otrcano zvuči.“
„Izaći ću s tobom, pričekaj trenutak.“ Rosa je otišla po kaput. Titch je uspjela
sramežljivo pozdraviti iako nikada nije bila sramežljiva!
„Je li se novac pojavio?“ upitao je Danny kada se Rosa vratila.
„Još nije. Ali hoće“, odgovorila je kao da je u to bila potpuno sigurna.
„I dalje imam osjećaj da sam ja kriv za to, pa evo, jučer mi je sjela plaća i
želio sam ti dati ovo. Tu je hrpa novca.“ Dao joj je stotinu funta u gotovini.
Rosa je odmah nježno odgurnula njegovu ruku.
„Nema šanse. Ti si meni učinio golemu uslugu. Nitko nije nastradao, a ja sam
sretna što mi je mama prizdravila. Jednostavno, bio je to jedan od onih ludih dana
kakve svi ponekad imamo.“
Danny je progutao knedlu. Imao je grižnju savjesti. Da nije bio u postkoitalnoj
izmaglici, sigurno bi se bio sjetio zaključati stražnja vrata. Ipak, u dubini mu je
duše laknulo što Rosa nije htjela uzeti novac. Jedva je spajao kraj s krajem, a Rosa
je to zacijelo naslutila. Iako je imao osjećaj da ona ne bi trpjela folirante niti bi
dopustila da je prevesla kakav mutikaša, njemu je očito vjerovala. Željela je
pomoći kako njemu, tako i njegovoj obitelji. Bila je stvarno zlatna djevojka.
Zapravo, šteta što je udana. Iskreno, njemu je više laknulo zbog toga što
nije otkrila kako se seksao s potpunom neznankom u kuhinji iza dućana, nego što
nije mislila da je ukrao novac.
Rosa je izašla da se pozdrave. Ranojutarnje je sunce zamijenila sitna, hladna,
jesenska kiša. Mahnula je i puhnula poljubac Tini i Alfieju, koji su na stražnjem
sjedalu bili skutreni ispod dekice, spremni na dugo putovanje do Londona.
Danny je upalio automobil, a ona je prišla s njegove strane i kucnula mu na
prozor.
„Možda će ti zvučati čudno, ali... jesi li možda izgubio jednu čarapu dok si
bio ovdje? Mislim, ni Josh ni ja nismo navijači West Hama.“ Danny je nastojao

144
ne odati ništa svojim izrazom lica. Kako se bio žurio da pobjegne s mjesta
bludničenja, bio je siguran da je obje čarape ugurao u džep kaputa.
Rosa mu je dodala zgužvanu čarapu tamnocrvene i plave boje. „Moraš kupiti
novi par, na ovoj ti je velika rupa.“ Potom mu je namignula, a paranoični se Danny
pitao što je to točno Rosa znala.
Titch je stavljala pseće keksiće u zdjelu na pultu kada se malo pokisla i dobro
raspoložena Rosa vratila unutra i rekla: „Titch, nemoj mi reći... zbog njega bi se
ponovno odala bludu, zar ne?“
„Draga prijateljice, čak bih obrijala i pazuha.“

145
 ČETRDESET I ČETVRTO
POGLAVLJE

Alec je znao da ga Rosa ne bi kontaktirala da u pitanju nije bilo nešto ozbiljno, pa

je smjesta spakirao malen ruksak, zavezao Browna na povodac i zaputio se prema
stazi na Zapadnim liticama. Laknulo mu je kada je na pola puta ugledao poznatu
klupu i pognutu figuru Lucasa Hannaforea koji je sjedio na njoj. Iako mu je
kapuljača jakne bila navučena preko glave, Alec je vidio da je mladić drhtao.
„Sve u redu, momče?“ prijateljski je upitao Alec.
„Baš odlazim.“ Lucas je namjeravao ustati.
„Oh, ne moraš se ti micati zbog mene i Browna. Ja ti ovo mjesto zovem
svojom klupom za razmišljanje. Bilo sunce ili kiša, ako o nečemu trebam dobro
razmisliti, ja dođem tu. Imam kave, ako si za?“
Lucas je uzdahnuo i naslonio se. Znao je za Aleca po Rosinim pričama, ali
samo to da je bio u vezi sa Sarom iz kafića i da je bio nekakav psihoterapeut.
Lucas nije shvaćao ljude koji idu na psihoterapiju. Smatrao ih je slabićima. Po
njemu je čovjek trebao sve što mu je na duši reći svojim bližnjima, a ne plaćati za
taj privilegij.
„U ovom sam trenutku prazan, bez misli i osjećaja“, tupo je rekao.
„Moja sućut, momče.“ Alec mu je dodao kartonsku šalicu iz koje se pušila
vruća kava. „Već sam stavio mlijeka i dva šećera.“
„Hvala. I hvala vam na sućuti. Da, u školi ni igdje drugdje ne uče nas kako se
nositi sa smrti, zar ne?” Lucas je obujmio šalicu vrućeg napitka.
„Nažalost. Ne uče nas ni kako razgovarati o tome. Nama muškarcima to slabo
ide, a razgovor nam je zapravo najviše potreban.”
Tišina je bila jedan od glavnih alata kojima se Alec koristio u svom poslu.
Dvojica su muškaraca sjedila zagledana prema pučini gdje je usamljeni ribarski
brod plovio u maglu. Brown je poslušno sjedio uz noge svoga gospodara, u
slučaju da ga je turobni mladić poželio podragati po toplome krznu.
Alecu je laknulo kada je Lucas konačno progovorio. „Stari mi je isto pokojni,
znate, brat također žaluje, a s osobom koju volim baš i ne mogu razgovarati... tako
da se zapravo nemam kome obratiti.”
„Brown sjajno sluša.” Alec je stavio ruku na Lucasovo rame. „On sluša sve
moje probleme, ne svađa se sa mnom, ni uho ne podigne.”
Lucas se nasmiješio. „Imate sreće.”

146
 „U redu”, blago je dodao Alec. „Ako želiš, reci mi što ti je na duši.”
„Ne želim zvučati kao kreten, ali eto... crne mi se misli motaju po glavi.”
„Poput?“
„Teško mi je zamisliti budućnost bez mame i te druge osobe do koje mi je
stalo.“
„Slušam.“
„Pivnica... uvijek sam je smatrao svojim domom. Gdje god sam živio, u koji
god kutak svijeta otputovao, uvijek sam znao da se mogu vratiti kući, u Ship Inn.
A sada sam u situaciji da mi najam za stan u Londonu istječe na Božić i ne znam
što učiniti. Imam prijatelje u Londonu, naravno, ali oni su većinom oženjeni...
imaju djecu. Moj brat ima vlastitu obitelj.“
„Znači, imaš nećake, nećakinje?“
„Dvije nećakinje i jednog nećaka. Sjajni klinci. Oduvijek me zovu stric
Louie.“
„To je baš kul.“ Alec je otpio gutljaj kave. „Djeca nam otvaraju oči, ona uvijek
govore istinu.“
„Nije da se želim ubiti.“ Čuvši to, Alec se odmah opustio. Lucas je nastavio:
„Definitivno nemam dovoljno hrabrosti da se bacim s jebenih litica. Samo... ne
znam gdje želim biti i ne vidim kako nastaviti dalje. Kao da ne želim više biti sa
samim sobom.“ Lucas je uzdahnuo. „Oh, ne znam što govorim. Tako mi je jebeno
teško.“
„Da, teško je to. Upravo si izgubio majku. To je, prijatelju, jedna od najtežih
stvari u životu. I neće biti lako. Moraš proći zastrašujuće faze tugovanja, ali tako
to mora biti.“
„I Rosa mi je to isto rekla. Mudrica.“ Lucasove su oči zaiskrile, a Alec se
prisjetio razgovora s Rosom. Sada mu je sve bilo jasno.
„Kako zna biti draga, ha?“ rekao je.
Nastupila je tišina koju je Lucas ponovno prekinuo rekavši: „Pođimo,
smrzavam se.“ Pogled s litica prema pučini bio je zastrt gustom maglom.
„Ja ću popiti još jednu šalicu kave, ima dovoljno za obojicu, ako hoćeš?“
Lucas je ispružio šalicu promrmljavši: „Nikome ne smijete reći za ovo.
Obećajte mi.“
„Meni možeš vjerovati“, čvrsto reče Alec.
„Ne znam zašto vam to govorim, ali... volim je. Mislim, Rosu. Nisam siguran
kako se ta ljubav dogodila, ali u jednom sam se trenutku samo seksao s njom, a
potom, kad sam je bolje upoznao, obuzeo me taj osjećaj i sada bih sve učinio za
nju. Ona me savršeno nadopunjava. Obožavam i nju i sve što ona predstavlja.“
Alec se zamislio. Potom je blagim glasom rekao: „Ne vjerujem da itko ikoga
može nadopunjavati. Pojedinac mora sam za sebe biti cjelovita osoba kako bi
živio ispunjenim i sretnim životom.“
147
 „Super, to su prave psihološke spike.“ Lucas je bio previše nesretan da bi
mario za pristojnost. „Recite mi samo ovo: kako da je prestanem voljeti?“
„Kad bi postojala tableta za to, ja bih bio bogataš. Bojim se da je s time
situacija jednaka kao s tugovanjem, nema brzoga rješenja. Što god ti ja sada rekao,
neće ti se činiti kao neka velika pomoć, no svejedno me saslušaj.“
„Recite mi barem nešto, ne mogu više podnijeti ovaj osjećaj.“
„Neko joj se vrijeme makni s puta, vježbaj, usredotoči se možda na neke
hobije, zaokupi se poslom. Izađi čak i na kakav neobavezan spoj. Ti si
vodoinstalater, zar ne?“
„Aha.“
„Onda, primi se posla, nečeg što će ti odagnati misli od tugovanja i slomljena
srca. Mračne će se misli vraćati, ali one su samo to - misli, osvijesti ih i pusti ih
da prođu. Svi smo mi, zapravo, samo niz misli. Napuni glavu sa što više onih
dobrih. Sada ti se možda čini kao da je smak svijeta, ali nitko nikada nije umro od
slomljenoga srca, znaš? Svi se ipak od toga oporavimo.“
„U redu.“ Lucas je ustao. „Hvala, ali sada zbilja moram krenuti.“ Vjetar se
pojačao, pa je čak i Brown počeo cviljeti od neugode.
„Pričekaj, spustit ćemo se s tobom.“ Alec je spakirao svoj ruksak. „Što ćeš
učiniti s pivnicom?“ upitao je kad su krenuli.
„Ona je u cijelosti otplaćena, tako da bismo je mogli zadržati. Nisam s
Tomom, svojim bratom, još uvijek stigao srediti sve te stvari.“
„Bilo da ostane pivnica ili postane obiteljska kuća, bio bi to krasan dom na
samoj plaži“, mudro je rekao Alec.
Kada su stigli do podnožja staze, dao je Lucasu svoju posjetnicu. „Ako poželiš
ponovno razgovarati, kao muškarac s muškarcem, ovo ti je moj broj. Bit ću ti
dostupan dvadeset i četiri sata dnevno sljedeća dva tjedna. Čak i ako bude
jedan iza ponoći i obuzmu te one crne misli koje si spomenuo i ne budeš ih mogao
sam odagnati, ja ću biti dostupan s druge strane linije, u redu? Ako mi se unutar
toga razdoblja ne javiš, možda bismo se ti, ja i Brown mogli ponovno naći na
istome mjestu na kavi. Po mogućnosti ne za kišnoga dana. Naravno, ako to budeš
želio.“
Lucas se rukovao s Alecom. „Hvala, prijatelju, velika hvala.“
„I, momče... ja znam da je Rosi stalo do tebe. Možda ne onako kako bi ti to
želio, ali ona je tu za tebe. U to sam siguran.“

148
 ČETRDESET I PETO
POGLAVLJE

Merlin je brzinski izjurio iz kućice Seaspray gotovo srušivši Rosu u trku. Hot je
od uzbuđenja počeo lajati najglasnije što je mogao.
„Hej ti, ludi mačore. Ja sada nosim dragocjen teret!“ Rosa je povikala za njim.
Otvorila je vrata i zatekla Mary kako na sve četiri čisti kamin. Hot je, oslobođen
povodca, pojurio u kuhinju da vidi ima li u zdjelicama ostataka Merlinove hrane.
„Uh, uplašila si me, mila.“ Mary je polako ustala i pošla u kuhinju. „Vrijeme
je za šalicu nečega?“ Bila je zadihana, ali u mnogo boljem stanju nego ranije.
„Drago mi je vidjeti te, mama, izgledaš mnogo bolje. Kakvo olakšanje, ha?
Nisam nikada mislila da ću te takvo što pitati, ali... imaš li kakvih biljnih čajeva?“
„Nemam kupovnih, ali imam svježega đumbira i limuna. Sjedni, napravit ću
ti fini napitak. Upravo sam ispekla one tvoje omiljene keksiće s cimetom. Mislila
sam ti ih kasnije donijeti do dućana, pa mi je baš drago što si svratila.“
„Tvoj napitak od đumbira mi zbilja donekle ublažava mučnine, ali i dalje
povraćam bez kraja i konca... to pljušti iz mene svako malo. Također mi je kofein
postao odbojan, a stalno bih jela kuhana jaja s hrenom. Ne mogu vjerovati.“
„Ah, draga moja. Daj me podsjeti kad ti je ono termin? Moram zabilježiti na
kalendaru.“
„Deveti srpnja, tako bar misle, jer nisam baš redovito pratila menstruacije,
unatoč tome što me Josh na to nagovarao.“ Nasmijala se.
„Pa znaš da naš Josh vodi evidenciju o svemu, zato ga i volimo. Zna li točan
datum povratka?“
Rosa je sjela za stol i uzdahnula. „Za dva tjedna, hvala Bogu. Tada ćemo sjesti
i pregledati sve pristigle kandidature za preuzimanje dućana.“
„Hoćeš reći da ih još uvijek nisi pregledala?“
„Nisam. Scott... znaš, onaj novinar iz Gazette... želi ovaj tjedan objaviti još
jedan članak o tome kako bismo malo podsjetili ljude. Da budem iskrena, drago
mi je što je pristigla tek nekolicina kuverti, što mi govori da oni koji su se prijavili
imaju ozbiljne namjere. Mislim da je desetogodišnji embargo na prodaju dućana
zbilja pomogao ukloniti oportuniste.“
„Djeluješ umorno.“ Mary je umiješala dodatnu žlicu domaćega meda u piće
koje je spravljala kćeri i dodala joj. Hot se sada pod stolom igrao gumenom

149
igračkom punjenom komadima krastavca, što mu je Mary bila dobacila da mu
zaokupi pažnju.
„Mrtva sam umorna“, Rosa je zijevnula. „Koliko god su mi podjednako dragi
i dućan i kafić, bit će olakšanje kada budem morala razmišljati samo o jednome.
Sada se već jako veselim selidbi, da Josh i ja malo uživamo u plodovima svoga
napornog rada.“ Intuitivna Rosa odmah je zamijetila izraz majčina lica. „Nećemo
otići daleko, tako da ćeš biti redovito u dežurstvu za čuvanje unučića, ništa se ne
brini.“
„Moraš učiniti ono što je ispravno za tebe, a ne za druge... i to nije Halilova
izreka, već jedna od mojih.“ Mary je kratko primila Rosu za ruku. „Draga moja,
želim ti da budeš sretna.“
„Ja jesam sretna... a kako si ti? Tek si se nedavno vratila iz bolnice, a već
čistiš ko luda.“
„Hajde dijete, pusti ti to. I kvragu sa svim tim modernim meditacijama.
Čišćenje je moj spas od ludila, Rosa. Usto, moram priznati, što god da mi je doktor
Preslatki... mislim, doktor Reginald... ovoga puta stavio u pumpicu, potpuno me
pomladilo.“ Mary je kimnula. „Još ima života u ovoj starici, kažem ti ja. A kada
dođe beba, ne želim da me zovete bakica ili nona i te gluposti. Queenie je za mene
i tebe uvijek bila Queenie, pa i ja želim jednostavno biti Mary, može?“
Rosa se nasmiješila svojoj majci i pogledala je. Još uvijek nije mogla vjerovati
da je Sara bila starija od njezine majke. Mary je dugi niz godina živjela u Bayu i
bila je staromodna duša, odijevala se u dućanima rabljenom odjećom, nije se
šminkala, a otkako ju je Rosa upoznala, nije šišala svoju dugu, crnu kosu. Bilo je
pravo osvježenje vidjeti nekoga kome izgled nije bio toliko važan. Mary je
svakako bila samosvjesna osoba. Ipak, uspjela je doći na zdravu kilažu za Rosino
vjenčanje, tako da se ipak do neke mjere potrudila.
Pušenje i alkohol bez sumnje su bili ozbiljno narušili njezino zdravlje i
odvikavanje od svih poroka značajno joj je pomoglo. Zaigrana iskra u zelenim
očima davala je njezinu okruglom licu posebnu ljepotu, toliko sličnu Rosinoj da
je bilo kao da se gleda u zrcalo. Rosa ju je jednom bila pokušala našminkati jer je
bila uvjerena da će prekrasno izgledati, ali Mary joj nije dopustila. „Ljepota je u
oku promatrača“, uvijek bi govorila, pa dodala: „Iako, nije baš da mene netko
gleda.“
„Naravno da je u redu. Zvat će te Mary. U redu, gospodine“, Rosa se sagnula
da podraga Hotove uši i zakvači ga za povodac, „vrijeme je da krenemo. Neka
Titch završi svoju smjenu, pa ćemo popodne osvježiti ponudu božićnih poklona.
Veselim se današnjem danu u dućanu. Baš je smiješno kako se ove godine čak i
Božiću veselim.“
„To je zato što si sada sretna, mila. Božić nije za tužne i usamljene, to svi
znaju.“

150
 „Možda imaš pravo.“ Uzela je paketić s keksima s đumbirom što joj je Mary
pripremila i rekla: „Hvala ti. Baš mi je drago što se pohlepne šape onog inspektora
Clarkea neće dočepati ovih keksića. Predobri su za njega.“
Mary ju je ispratila do vrata, pa joj stavila ruku na rame. Iznenada je rekla:
„Lopov je muškarac ili žena u potrebi, lažljivac je muškarac u strahu.“
„Halil?“
„Halil.“
„Pozdravljam te.“ Rosa je poljubila Mary u obraz i progutala knedlu. Njezina
majka možda nije uvijek imala pravo, ali kada jest, to je bilo i više nego jezivo.

151
 ČETRDESET I ŠESTO
POGLAVLJE

Rosa je zijevnula. Veoma se veselila finoj, toploj kupki i ranom odlasku u krevet.
Pjevušila je uz melodiju pjesme „Santa Baby“, u izvedbi Earthe Kitt, spustila
roletu na ulaznim vratima dućana i počela brojiti novac u blagajni. Ako je voditelj
emisije South Cliffs Today smatrao da je bilo u redu puštati božićne pjesme u
studenome, ona nije imala ništa protiv. Morat će skinuti s interneta neki album s
božićnim pjesmama koje će puštati u dućanu kako bi uljepšala predblagdansku
atmosferu. Namjeravala je kupiti i veliku limenku slatkiša Quality Street kako bi
odrasli i djeca mogli birati svoje omiljene. To ju je podsjetilo na kuverte što su
bile zaključane u sefu; bila je uvjerena da je jedna od njih bila potpisana s Quality
Street.
Da je barem Dannyju bila dala šifru sefa, pomislila je Rosa, onda onaj novac
ne bi bio ukraden. No, kao što to biva sa svim vrijednim životnim lekcijama, da
se to nije dogodilo, ne bi naučila ono što je sada znala. Hvala nebesima na
nadzornim kamerama na koje ju je Alec tako briljantno bio podsjetio i na onoj
rupi u Dannyjevoj čarapi!
Ono što su snimile nadzorne kamere u kuhinjici iza dućana svakako je Rosi
otvorilo oči, bez obzira na to što se smatrala osobom veoma širokih pogleda. No
neovisno o svemu što je vidjela kroz rupu na Dannyjevoj čarapi, koju je netko bio
prebacio preko kamere, donijela je veliku odluku da će šutjeti o tome i da to
nikome neće reći, čak ni Joshu, barem za sada. Rosa je znala da je cijela stvar bila
veoma delikatna i da se trebala razriješiti na pravi način i u pravo vrijeme, a
idealno bi bilo ne upletati policiju. Dosta joj je bilo posla s policijom u zadnje
vrijeme i sada je nastojala svoj život pojednostaviti i ne stvarati dodatne drame.
Vodit će se onom starom izrekom: „Osveta je jelo koje se servira hladno.“
Sklopila je oči i najednom osjetila poznate trnce Queeniene prisutnosti.
Ponovno se sjetila njezinih riječi: Ponekad u životu, kada ne znaš što učiniti, ne
čini ništa, ne govori ništa i odgovor će ti se sam ukazati.
„Nadam se, Queenie, zbilja se nadam“, reče Rosa naglas.
U tom je trenutku netko snažno pokucao na stražnja vrata, a ona je gotovo
iskočila iz kože od straha. Hot je dojurio i stao glasno lajati. Pomislivši da je to
možda bio Luke, otvorila je vrata liku krvavoga lica koji je drhtao.
„Nate? Jesi li to ti? Što se dogodilo?“ Vidjevši masnicu oko njegova oka i
posječenu usnicu, malo se lecnula, ali se onda prisjetila svoje ne tako savršene

152
prošlosti i podrijetla i shvatila da ga ne može tek tako otjerati. „Ulazi, brzo.
Hajde.“
Prljavi je Nate ušao i slijedio Rosu, koja je u rukama nosila Hota, na kat. Gore
je bilo toplo i udobno. Izvadila je stari kućni ogrtač iz ormara i sažalila se nad
problematičnim mladićem koji je stajao pred njom.
„Bit će ti malo velik, ali je topao“, rekla je Nateu. „Istuširaj se i odmah ćeš se
osjećati bolje. Onda ćemo porazgovarati. Imaš li čiste odjeće?“ Nate je kimnuo.
„Ovdje? Pokazala je na njegovu torbu i on je ponovno kimnuo. „U redu. To ćemo
ti začas oprati i osušiti.“
„Mnogo ti hvala. Nije...“
„Nikada nije“, prekinula ga je Rosa. „Idi ravno pod tuš, Nate.“ Dodala mu je
veliki, topli ručnik. „Naći ćeš šampon, rezervnu zapakiranu četkicu za zube i ako
trebaš pribor za brijanje.“
Rosa je pogledala u hladnjak, pa uključila pećnicu. Pizza i salata bit će brzo
gotovi jer je pretpostavljala da je umirao od gladi. Unatoč tome što je sada vodila
lagodan i prema njezinim riječima „siguran“ život, njezina je prošlost neprestano
vrebala iz prikrajka i ona je bolje i od koga shvaćala da oni koji nisu od djetinjstva
naučili inteligentno razgovarati i rješavati sporove, najčešće koriste šake.
Dvadeset minuta kasnije Nate se vratio u dnevnu sobu. Sada su njegove
ozljede izgledale manje ozbiljno jer je očistio zgrušanu krv i prljavštinu. Njegova
je čupava, dugačka kosa nestala.
„Odrezao si kosu.“ Progutala je knedlu. Potom je, ne razmišljajući, rekla:
„Sada još više nalikuješ na mene.“
Nate se nervozno nasmijao. „Sam sam se ošišao, nisam mogao više podnijeti
što ne mogu dobro oprati tu kosu.“
„Sjedni.“ Rosa je pokazala na kauč. Hot je prihvatio Nateovu prisutnost i
zadovoljno je grickao prljavu, obezglavljenu igračku za pse u obliku zeca.
Rosa je pošla u kuhinju i vratila se s malenom gozbom koja se sastojala, od
pizze, salate od kupusa i dijetalne Cole. Spustila je pladanj na stol i rekla: „Izvoli,
posluži se.“ Pričekala je dok nisu oboje pojeli, pa upitala: „Onda, hoćeš li mi reći
što se dogodilo?“
„Prvo ti moram reći da mi je žao što sam te iznevjerio onoga jutra u kafiću,
nakon Noći vještica.“ Nate je vratio svoj prazni tanjur na pladanj.
„Da, to nije bilo u redu. Mogao si barem poslati poruku. Ali pretpostavila sam
da nisi imao novca na mobitelu.“
„Uspaničio sam se. Gledaj, Rosa, ja sam učinio nešto zbilja loše.“
„Ima li to kakve veze s tvojim razbijenim licem?“
„Oh, to? Ne, pao sam.“
„A ja sam jebena Majka Terezija. Daj me nemoj zafrkavati, Nate.“

153
 Nate je brzo počeo govoriti. „U redu. Nisam ukrao tvoj novac, Rosa. Znam
kako to izgleda, čuo sam da ti je netko ukrao dnevni utržak neki dan. I tko je, za
ime svijeta, bio onaj lik s ožiljkom što se motao po dućanu? On je mislio da sam
ja kradljivac! Sigurno je mislio mene okriviti, izgledao je kao netko tko je ispao
iz filma Kum. Tako me jako udario da sam sletio na pod. Rekao je da vratim
novac, ali kako sam mogao vratiti nešto što nisam ukrao? Rekao mi je, ako te
ikada budem uznemiravao, da će se on pobrinuti da dobijem još jače batine.“
Čuvši to, Rosa je položila ruku na svoj trbuh.
„Sranje, zaboravio sam da si trudna“, rekao je Nate. „Oprosti ako te
uznemiravam.“
Rosa se malo namrštila. „Osjetila sam neko probadanje, ali nešto slično mi se
već događalo. Vjerojatno probava, prebrzo sam jela. Bila sam gladna.“ Podrignula
je. Rosa se osjećala posve opušteno u prisutnosti toga mladića.
„Hoćeš li da ti skuham čaj... hoće li to pomoći?“ upitao je Nate. „Daj, podigni
malo noge.“ Dobacio joj je deku koja je bila na kauču.
„Nate, smiri se. Kao što rekoh, vjerojatno je riječ o probavi.“ Potom je nježno
dodala: „Vjerujem ti da nisi ukrao novac. Ali, molim te, prestani se ispričavati i
reci mi što si to toliko strašno učinio.“ Pripremila se na najgore. Iako je gotovo
ništa nije šokiralo, ako je on bio taj koji je gurnuo Sheilu niza stube, nije bila
sigurna kako postupiti s takvim saznanjem.
Kao da joj je pročitao misli, Nate je promrmljao: „Nisam gurnuo tu ženu, ako
na to misliš.“
Rosa se pokušala udobno smjestiti na kauču naslonivši glavu na svoj omiljeni
jastučić u obliku jazavčara.
„Znači, bio si u pivnici one noći, zar ne? Znala sam.“
„Ti sve znaš.“ Nate je uzdahnuo. „Nakon što sam prokockao plaću i naljutio
Ludu Donnu... pa, nisam imao kamo, kao što sam ti rekao. I dalje sam imao
ključeve pivnice, znao sam da je čistačica imala slobodan dan i da je sirota stara
Sheila bila toliko bolesna da se ne bi ni zaputila u stražnji dio pivnice gdje je
ostava. A, s obzirom na to koliko se sporo kretala, mogao sam je na vrijeme čuti
kako se približava i iskrasti se na stražnja vrata.“
Nate je iskapio svoju čašu dijetalne Cole. „Međutim, te noći, kada sam se
ušuljao u pivnicu, zatekao sam je kako sjedi za šankom, u užasnom stanju. Rekla
je da je popila gomilu tableta u namjeri da si oduzme život. Ja sam sjedio tamo
s njom, Rosa... jesam, kunem ti se. Razgovarali smo o njezinu životu, sinovima.
Bilo je strašno dirljivo i tužno. Rekao sam da ću pozvati hitnu. Ona je inzistirala
da to ne učinim.“ Nate je gledao u Rosu, uznemirena izraza lica. „Postupio sam
kako mi je rekla. Nakon sat vremena upala je u svojevrstan delirij i otišla do stuba
što vode u podrum. Zamolila je da je gurnem, i to svom snagom. Da joj
pomognem da skonča. Naravno da sam odbio. Onda je rekla da će se sama baciti.
Ne znam odakle joj snaga, ali kada sam je pokušao spriječiti, toliko me

154
silovito odgurnula da sam je morao pustiti, a ona je izgubila ravnotežu i
sunovratila se na leđa niza stube. Snažno je sletjela na pod... a dalje znaš što je
bilo.“
Gutao je suze. „Znam da sam trebao ostati s njom, da sam trebao pozvati hitnu
pomoć i pokušati je spasiti, ali umjesto toga spašavao sam samoga sebe. Užasavao
sam se pomisli da ću biti optužen za to što se dogodilo, pa sam otrčao gore po
svoj mobitel, a dok sam u žurbi spremao ostatak stvari u torbu, srušio sam bežični
zvučnik iz kojega je zatreštala glazba. Srećom, tada si se ti pojavila, a ja sam
neopaženo istrčao kroz stražnja vrata. Znao sam da ćeš ti nazvati hitnu i učiniti
sve što treba.“
„Oh, Nate. Znala sam da je netko bio tamo. Lijepo od tebe što si tako dugo
razgovarao s njom. Sigurno joj je to mnogo značilo“
„Rekla je da je podsjećam na njezina mlađeg sina. Rekla je da je i on ponekad
bio divlji.“
„To sigurno.“ Rosa se nasmiješila.
Nate je bio shrvan. „Ono što mene muči jest bi li ona preživjela da sam ranije
nazvao hitnu pomoć. Jesam li ja odgovoran za njezinu smrt?“
„Nisi“, tješila ga je Rosa, koja nije znala je li to bila istina, ali je, za njegovo
dobro, lagala. „Bila je u terminalnoj fazi bolesti, a pad je bio strašan.“
Nate kao da ju nije čuo. „Doslovno mi je pozlilo“, nastavio je grozničavo
govoriti, „najviše nakon što sam čuo glasine da ju je netko možda gurnuo, znao
sam da će mi policija prišiti umorstvo ako sazna da sam bio tamo. Onda sam se
osjećao još gore jer sam znao da si i ti bila upletena u cijelu priču. Nikada te ne
bih povrijedio, Rosa. Bio sam kukavica, kako rekoh, pa sam pobjegao... ali onda
sam shvatio da nemam kamo bježati i da sam potpuno švorc. Potražio sam te da
vidim što se događa, i tada me onaj grubijan pokušao prebiti.“ Nevoljko se
nacerio. „Ti stvarno imaš mnoštvo vitezova na bijelim konjima, mogu ti reći.“
Ustao je s kauča i kleknuo na pod do nje, pa je primio za ruku. „Još ti nešto
moram reći, a ni to nije nešto čime se ponosim.“
„Kvragu, Nate, ne znam mogu li podnijeti još informacija.“ Rosa je s mukom
ustala. „Skuhat ću nam čaj, a ti nastavi.“
„Ne, ja ću, to je najmanje što mogu učiniti.“
„Provjeri sušilicu kad si već tamo, možda ti je odjeća već suha. Meni jedna
žličica šećera, molim.“
Nate se vratio s dvjema šalicama čaja i ponovno sjeo. Kako je Josh bio krupan
i visok, a Nate nizak i mršav, izgledao je smiješno u Joshevu golemom, sivom
kućnom ogrtaču na pruge. Kosa mu se polako sušila i formirala u čvrste, tamne
kovrče, a oči su mu bile krvave od umora i udarca.
„Prije nego što mi kažeš što imaš, moram ti reći da sam upoznala tvoga tatu“,
sjetila se Rosa najednom. „Tražio te je, one noći kad je bio vatromet.“

155
 „Sranje, zbilja?“ Nate je problijedio. „Vidjela si ga?“
„Da.“
„Posudio sam nečiji mobitel, javio da imam problem, no onda kada je rekao
da će me potražiti, shvatio sam da nisam ‘stao na svoje noge’, kako mi je on
vječno tupio, pa mu se nisam više javljao.“
„Kako je znao da si tu?“
„Ne znam. Možda je ponovno zvao isti broj i pitao... Tko zna?“
„Imaš li i mamu?“
„Previše pitaš, Rosa.“
„To je vrlo jednostavno pitanje.“
„Razveli su se kad sam bio mali. Otprhnula je s nekim tipom i ja joj to nikada
nisam oprostio. Živio sam s tatom, ali sam radio toliko problema da me poslao u
internat. Živjeli smo u Londonu, ali kad sam završio školovanje, odlučio je
preseliti svoj pogrebni biznis u sjeverni Devon. Ljudi svugdje umiru, tako da
može raditi bilo gdje.“ Nate se nasmiješio. „Nisam baš o svemu lagao, Rosa.“
Rosa je odmahnula glavom. „Da mi nikada više nisi lagao.“
„Oprosti“, tiho je odgovorio Nate.
Rosa je i dalje bila zbunjena. „Znači, ipak si živio u Londonu... jesi li sto posto
siguran da se nismo prije upoznali?“
„Čuj, taj London je zbilja velik grad.“
Rosa se na to nasmijala. „Mene ti je bilo posvuda.“ Posegnula je za svojom
torbicom na drugom kraju kauča i stala po njoj nešto tražiti. „Rekao je da ga
nazoveš... evo ti njegova posjetnica.“
„Smiješno“, rekao joj je Nate. „Možda ga neko vrijeme nisam vidio, ali taj
broj mobitela i dalje znam napamet.“
„Znači, dobro se slažete?“ Rosa je odlučila malo-pomalo izvući istinu iz
njega.
„On je dobar čovjek. Pomalo ekscentričan, ali moralan.“ Čuvši to, nježno je
rekla: „Zašto se onda ne vratiš kući?“
„Sada hoću. Nešto drugo je razlog zašto sam tu.“ Nateovo se lice snuždilo.
„Idem na zahod, pa ćeš mi sve ispričati.“ Rosa je ustala. „Ovoliko drame nema
ni u sapunicama.“ Nasmiješila se tjeskobnom mladiću. Kada se vratila iz toaleta,
njezino se lice promijenilo.
„Što je bilo?“ upitao je Nate. „Nešto ne valja, zar ne?“
„Sve će biti u redu, ali moram nazvati mamu. Bože, kako mi je žao što nisam
položila vozački.“ Rosa je nastojala kontrolirati glas i ostati smirena.
„Što je bilo?“
„Samo malo krvarim. Sigurna sam da to nije ništa.“

156
 No, sjetivši se one užasne noći kada je doživjela spontani pobačaj, nedugo
nakon vjenčanja, niz obraz joj se skotrljala suza.
„Nema šanse. Nećeš izgubiti bebu. Ovoga puta smjesta zovem hitnu.“ Nate je
vidljivo paničario.
„Bit će brže autom. Znam... nazvat ću Jacoba. On me može povesti. Ti se
pobrini za Hota, u redu? Evo ti rezervni ključevi i pet funta. Idi nadoplati mobitel
tako da te mogu nazvati i onda čekaj ovdje. Ja ću se sigurno brzo vratiti.“
„O, moj Bože, Rosa, ne smiješ izgubiti bebu“, ponovio je Nate.
„Neću. Sve će biti u redu.“ Rosa je zgrabila svoj mobitel i ključeve i ubacila
ih u torbicu. Njezin je gost sada već hiperventilirao. „Nate, što je tebi? Smiri se.
Sada mi već stvaraš stres.“
Mladić je prošao objema rukama kroz svoju kratku, kovrčavu, smeđu kosu i
počeo plakati neprestano ponavljajući: „Ne smiješ izgubiti bebu!“
„Nate, prestani s tim.“ Rosa ga je uhvatila za zapešća. „Zbilja se moraš zbrojiti
jer ja sada idem.“
„Pokušavam ti objasniti.“ Nateovo se umorno lice posve iskrivilo. „Ali sve
zvuči krivo. Ne smiješ izgubiti bebu, Rosa, jer...“ Potom je jednom rečenicom
potvrdio golemu istinu na koju je Rosa već bila sumnjala. „Jer ću ja njemu ili njoj
biti ujak.“

157
 ČETRDESET I SEDMO
POGLAVLJE

Sara je zviždala dok je otvarala kafić. Donedavna sumorno vrijeme zamijenilo je

prekrasno sunčano i vedro jutro. Kao da je bilo više osmijeha na licima kada bi
Sunce izašlo, pomislila je. Čak ju je i dostavljač kruha, čije je lice često nalikovalo
na oštrog lovačkog psa, jutros srdačno pozdravio.
Veganka Vera ušetala je u kafić i bacila svoju dizajnersku torbu na stol s
pogledom na plažu, dok je manju ručnu torbicu iz istoga dizajnerskog kompleta
držala u ruci.
„Oh, zdravo, Bergamot“, Sara je ljubazno pozdravila. „Kako si?“
Odgovor nije bio ono što je očekivala.
„Bože, ubila bih za jebeni komad šunke“, promrmljala je prevrtljiva
crvenokosa žena. „Znaš kako ljudi kažu ‘treba mi piće’ kad su pod velikim
stresom? Pa, meni treba meso. Moj suprug iliti uskoro bivši suprug... on to
jednostavno ne kuži. Kako preživjeti na tom sitnišu koji mi daje? Kako, reci ti
meni?“
Sara se i dalje zgražala zbog njezina prostačenja, ali već je bila navikla na
njezinu dosadnu, repetitivnu retoriku, pa joj je na jedno uho ulazila, a na drugo
izlazila.
Ljutita je Bergamot nastavila brbljati: „I dalje ševi onu debelu kučku, našu
kućepaziteljicu. Nadam se da ima jebeni sifilis.“ Glasno je izdahnula. „Nikada ne
potpisuj predbračni ugovor, koliko god ti ga lijepo zapakiraju, draga moja.“
„Uobičajena narudžba?“ Sara je krenula po sojino mlijeko iz hladnjaka.
„Ne. Dovraga s tim. Želim dupli espreso, i to odmah. Treba mi doza kofeina.“
Glas joj je bio kreštav, a ton povišen.
„I sendvič od šunke?“ oprezno je upitala Sara.
„Što? Ne budi smiješna!“
Sara se ugrizla za jezik, poželjevši da u ovakvim trenucima posjeduje Rosin
dovitljivi duh. Ona ne bi tolerirala takvu nepristojnost jer je Rosa smatrala da
mušterija uvijek ima pravo - do određene granice.
Sara je, s druge strane, samo pokorno slušala i nastavila s poslom.

158
 „Samo malo bovrila4 na tostu, molim“, reče Bergamot nešto smirenije, „ali
nemoj reći jebenoj ekopoliciji da nije veganskoga podrijetla, u redu, draga?“
Dok je vadila novčanicu od dvadeset funta iz svoje torbice, još su dvije takve
ispale na pod, zajedno s crvenom posjetnicom. Muškarac koji je upravo ušetao u
kafić sagnuo se i pomogao joj pokupiti novac. Gotovo su se sudarili glavama
kad su se uspravili. Za nekoga tko se vječito žalio da je švorc, činilo se da je
Begamot jutros plivala u novcu, pomislila je Sara.
Greg Picket nosio je bijelu, staromodnu, mljekarsku kapu. Curama se to
sviđalo. Sara je već godinama kupovala mliječne proizvode s njegove farme.
Njegovo su punomasno mlijeko stariji mještani obožavali, a izvrsno je bilo i za
spravljanje frapea.
„O, zdravo, mornaru“, izazivajući ga je pozdravila Bergamot ugledavši
muškarčevo grubo, ali nedvojbeno privlačno lice. „Dam se kladiti da je tvoje
mlijeko uvijek prvoklasno.“
Sara je zinula. Greg joj je diskretno namignuo. Bio je sretno oženjen muškarac
i otac troje djece, ali godinama su takve šale zapravo samo koristile njegovu
poslovanju, a uvijek je bio u potrazi za novim mušterijama.
„Gospodo, odmah se zapišite kod mene za dostavu mlijeka i možete očekivati
cjelovito zadovoljstvo.“
Bergamot je sve više pućila usnice dok je zapisivala svoj broj na salvetu.
„Vidimo se“, zavodnički je rekla, a njezina je alergija na mlijeko najednom
iščeznula.

Sat vremena kasnije stigla je Titch gurajući Thea u kolicima, dok su u njihovu
podnožju spavali štenci. Podigla je s poda crvenu posjetnicu koja je bila ispala iz
Bergamotine torbice. „Šape iz Polhamptona“, pročitala je naglas, pa posjetnicu
dodala Sari koja ju je stavila na policu ispod pulta.
„Baš čudno“, reče Sara. „Alec ih je baš nekidan spomenuo. Mislim da je riječ
o lokalnom azilu za pse i mačke.“
„Dobro je znati, ako se ova dvojica ne budu dobro ponašala.“ Titch je
pokazala na psiće.
„Titch! Ne misliš ozbiljno.“ Sara se nasmijala. „Nego, mogu li ti kako
pomoći, mlada damo?“ Prišla je kolicima i ugledala rijedak prizor usnuloga Thea.
„Zapravo sam ti došla reći za Rosu.“

4
Bovril je naziv za gustu i slanu pastu mesnoga okusa, sličnu ekstraktu kvasca.

159
 „Je li dobro? Baš sam se to pitala jer sam joj ranije jutros poslala poruku,
nimalo joj ne sliči da je nema.“
„Sada je dobro, ali noćas se gadno prepala.“ Titch je govorila tiše. „Malo je
krvarila, ali Jacob ju je odvezao u bolnicu, gdje su je odmah pregledali. Sve je u
redu. Očito se takve stvari znaju događati u ranijim stadijima trudnoće.“
„Oh, ne. Jadna Rosa. Je li rekla Joshu?“
„Da, čuli su se noćas. On je naravno sada izvan sebe i želi se odmah vratiti,
ali znaš kakva je ona. Tako prokleto stoički sve podnosi. Moramo paziti da se
kloni stresa, a ja ću se prva pobrinuti da od sada nadalje ne podiže teške stvari po
dućanu.“
„Je li kod kuće?“
„Jest. Mary je sada s njom. Ima slobodan dan u samoposluzi, pa će otvoriti
dućan, a ja idem u poslijepodnevnu smjenu. Hoćeš li se snaći sama?“
„Oh, da. Obično je dosta mirno u ovo doba godine.“ Sara je poprskala stol
sredstvom za čišćenje i brzo ga prebrisala. „Ionako sam planirala jutros biti sama.
Ali baš je šteta što je Nate tako nenadano nestao. Bio je dobar radnik i svidio
mi se. Morat ću porazgovarati s Rosom da zaposlimo još nekoga.“
„Dobra ideja. Studentima uskoro završava semestar, pa ako bude turista za
Božić, dobro će ti doći pomoć.“
„Odličan prijedlog, hvala ti. Dobro, što ćeš naručiti?“
„Kavu i sendvič s kobasicom za kasnije, molim, ali dok Theo spava, ostavila
bih ga u stražnjoj prostoriji, ako nemaš ništa protiv, i otišla samo kratko prošetati
ove malce po plaži.“ Dva su se štenca sada vrpoljila u kolicima jedva čekajući da
ih se oslobodi,
Dok je Titch na dvostrukome povodcu šetala svoje ljubimce koji su istraživali
plažu, ugledala je Lucasov bijeli vodoinstalaterski kombi kako se zaustavlja na
parkiralištu Ship Inna, a za njim je dolazio poznati bicikl s košaricom na
prednjem dijelu, koji je pripadao Edie Rogers. Promatrala je kako otvaraju sve
prozore, u prizemlju i na katu. Bio je savršen dan za provjetravanje, pomislila je
Titch - hladan, vedar i svjež, s taman dovoljno vjetra.
Mnogo je vremena prošlo i štošta se dogodilo otkako je Titch bila spavala s
Lucasom i prihvatila mito od Sheile Hannafore da se riješi djeteta koje je nosila i
za koje se pretvarala da je bilo Lucasovo. Otad ga je izbjegavala, pa se poprilično
šokirala kada je otvorio vrata, mahnuo joj i krenuo ususret.
Titch je coknula kada je znatiželjni gospodin Čips potrčao prema njemu i
počeo mu njuškati oko gležnjeva.
„Oprosti, on je još štene. Trenutačno ga sve živo zanima.“
„Nikada nisi znala obuzdati dečke, zar ne?“ Lucas joj se ironično nasmijao.
„Kako si?“ brižno je upitala Titch.
„Nisam loše. Imam mnogo posla. Znaš već.“

160
 U tom mu je trenutku zazvonio mobitel. Podigao je ruku na pozdrav, odšetao
natrag prema pivnici i zatvorio teška vrata za sobom.
Ali Titch nije znala. Nakon što je vrlo rano ostala bez oca i brata, pomisao da
bi mogla izgubiti i majku neprestano ju je brinula i najednom se sažalila nad
sirotim, ožalošćenim Lucasom.

161
 ČETRDESET I OSMO
POGLAVLJE

„Josh, kod tebe je pet sati ujutro. Sutra ćeš biti mrtav umoran. Molim te, pokušaj
odspavati par sati.“ Rosin je zgodni, ali veoma umorni suprug gledao u nju sa
zaslona mobitela.
„Samo sam zabrinut za tebe, Rosa. Dakle, posljednji put, jesi li sigurna da ne
želiš da se danas vratim kući? Ostavit ću sve, ionako smo pri kraju s projektom.
Carlton će se snaći bude li morao.“
„I posljednji put: ne. Dobro sam. Doslovno se radilo o nekoliko kapi krvi,
nema nikakve drame i obećavam ti da ću činiti kako mi je liječnik naložio i pustit
ću da drugi ljudi dižu i nose stvari za mene. Ova beba ostaje gdje jest, kažem ti. I
dalje se osjećam trudno i ponovno sam jutros povraćala. Rekli su mi da se to često
događa. Samo mi je žao što sam bila na ultrazvuku bez tebe.“
„Opet mi pokaži.“ Rosa je podigla sivo-bijelu sliku. „Oooh. Eto naše bebice.“
Josh je blistao od sreće. „Pogledaj desno, siguran sam da se vidi pišulinac.“
Rosa se nasmijala. „Ne želim više nikada vidjeti pišulinca, zbog njega mi je
ovako zlo.“
Josh se također nasmijao. „Ali ja ti se i dalje sviđam?“
„Naravno da mi se sviđaš.“
„Kako dobar ukus imate, gospođo. Oh, Rosa?“
„Da, Josh?“ Rosa je hinila da joj dosađuje.
„I dalje te volim sve do tamo gdje nebo dodiruje more, znaš to.“
„Volim i ja tebe, ti stari raspekmeženi gospodine. Idi sada i nastoj se barem
malo naspavati, poslije ćemo razgovarati.“
Rosa je čula kako Mary u prizemlju poslužuje kupca, Hora kako trčkara po
balkonu svako malo lajući kada bi se koji galeb usudio makar pojaviti u njegovu
vidokrugu. Tko zna koji put pogledala je na mobitel. Kada se kasno noćas
vratila, Nate je već bio otišao i nije mogla vjerovati da joj nije ostavio nikakvu
poruku, a kamoli da je pitao kako je. Nije joj bilo ni drago što je ostavio Hota, ali
bila mu je poslala poruku da će se vratiti kući tijekom noći, pa je očito računao da
će sa psom sve biti u redu.
Rosa je legla na kauč i sklopila oči pitajući se kako je uspijevala sve oko sebe,
pa i sebe samu, držati pod kontrolom. Bila je tako umorna, a nedavno otkriće kako
je Nate Webb zapravo bio njezin brat, samo je dodatno zakompliciralo situaciju.
162
Štoviše, kada cijeli Bay za to sazna, pokrenut će se cijela lavina, a ona se nije
osjećala spremno da se nosi s time ni s posljedicama koje bi iz toga mogle
uslijediti.
Imala je pravog brata! To je bilo nevjerojatno, ali u isto vrijeme strašno
uzbudljivo. Dobro, pretpostavljala je da u pitanju bio polubrat, osim ako joj je
Mary nešto tajila. Ne, Mary to zacijelo ne bi učinila. U svakom slučaju, Nate je
bio rekao da mu je majka pobjegla s nekim muškarcem. Mary nikako nije mogla
lagati o činjenici da je nakon Rose rodila još jedno dijete i ostavila ga. Ili? Nate i
Rosa nalikovali su jedno na drugo, ali tako je moglo biti i ako su samo bili djeca
istoga oca.
Gorkoslad, baš kao ona otrovna biljka koju joj je Alec jednom pokazao na
stazi na Zapadnim liticama, takva je bila ova priča, gorko-slatka. Ali sada je
morala dalje istraživati kako bi pronašla neku vrstu mira. Trebat će voditi neke
veoma VAŽNE razgovore.
Rosa i dalje nije mogla vjerovati da se bila našla licem u lice s čovjekom koji
joj je vjerojatno bio otac. Istina, to joj je palo na pamet tek kad se vratila u dućan.
Ime Christopher Webb poprilično je uobičajeno - brzo je to otkrila kada je krenula
pretraživati internet. Uspjela je pronaći tek njegovu potencijalnu adresu. Naivno,
ili možda podsvjesno, nije pomišljala da bi mogao imati druge djece. Međutim,
kako se ispostavilo da je Nate definitivno bio sin vlasnika pogrebnog poduzeća,
te uz očito sličan izgled i istu divlju kosu, uvjerila se da je to bilo moguće.
Također, s Nateom je od prvoga trenutka osjetila čudnu povezanost, zbog čega je
već tada posumnjala da su možda u rodu: bila je to nova grana njezina obiteljskog
stabla.
Kada je tek bila uzela Christopherovu posjetnicu i kada je otkrila istinu, isprva
je zanijemjela, ali kada se vratila kući, naglo joj je pozlilo; Rosa nije bila sigurna
je li to bilo zbog trudnoće ili zbog šoka. Na posjetnici je pisala adresa u
sjevernome Devonu. Dakle, cijelo ovo vrijeme dok je živjela u južnome Devonu,
njezin se mogući otac nalazio doslovce u istoj grofoviji. Vjerojatno ni Mary toga
nije bila svjesna. Ako jest, previše bi boljelo da joj je to prešutjela. Očito je zato
Rosa i pogriješila kada je tražila adresu. Nije tražila dalje od Londona, mjesta gdje
je začeta. U pismu koje je napisala bila je zamolila oca da je kontaktira, ali pismo
je poslala na adresu u Londonu. Ništa od toga nije imalo smisla. Ako je primio
pismo, prije toliko mjeseci, zašto bi mu trebalo toliko dugo da stupi u kontakt
s njom? Zašto bi sada došao ovamo - i zašto bi tražio sina, ali ne i nju? Toliko
pitanja.
Sada se još više divila svome pradjedu Nedu i prabaki Queenie koji su je,
unatoč svim preprekama, uspjeli pronaći. Posebice jer nije nosila prezime Cobb.
Rosa je bila odlučila da, s obzirom na to da je njezina majka nije voljela i dala ju
je udomiteljima, neće nositi njezino prezime. Nije bilo ni govora. Željela je da
je se poznaje po imenu i prezimenu Rosa Larkin. Jedna i jedina.

163
 Prezime Larkin odabrala je zato što je gledala reprize serije Dražesni pupoljci
svibanjski u jednom od domova za nezbrinutu djecu. Bila je to uspješna
televizijska serija temeljena na pet knjiga autora H. E. Batesa. Radnja je pratila
veliku, veselu, prekrasnu obitelj Larkin koja je bezbrižno živjela na seoskom
posjedu usred divnog krajolika Kenta te širila radost i veselje u svemu što su
radili. Tako je silno željela pripadati toj obitelji, pa je tako u svojim dječjim
fantazijama, postavši Rosa Larkin, zaista to i ostvarila.
Prije negoli išta poduzme u vezi s onim što joj je Nate otkrio, morala je s
njime iskreno porazgovarati i otkriti istinu. Trebalo je odgovoriti na mnoga pitanja
prije nego što se uopće odvaži razgovarati s Mary. Ili bi možda prvo s njom
trebala razgovarati? No Rosa se bojala da bi joj Mary mogla savjetovati da nikome
ništa ne govori. Ne, u ovom je slučaju trebala učiniti onako je ona sama osjećala
da je ispravno, a to je podrazumijevalo razgovor s Nateom.
Bio je potpuno pogrešan trenutak za sve to, s obzirom na to da se bližilo
darivanje dućana, a k tome je bila i trudna. Ali, kao što je rekla Lukeu, u životu je
sve pitanje trenutka, a taj trenutak nije uvijek dolazio kada bismo to željeli.
Najednom se uspravila i položila ruku na glavu. Ovoga puta nije se prisjetila
Queenienih riječi, već nečega što joj je majka bila rekla. „Jackovi ovoga svijeta
dolaze pod mnogim krinkama.“ Rosi je najednom sinula mračna misao. Unatoč
svim njegovim manama, Nate joj je prirastao srcu i sada se mogla jedino nadati da
je njegova maska bila maska istine - a ne pohlepe i dvoličnosti.
Hot se lizao, šćućuren na svome ležaju. Potom se, kao da je osjetio da je
njegova gazdarica na sto muka, uspentrao na kauč i legao joj u krilo. Nogama je
tapkao po njezinim bedrima i počeo je lizati po licu.
„Mrvice moja mala“, rekla je gladeći njegovo toplo tijelo. „Reci ti meni, zašto
je život tako prokleto kompliciran?“

164
 ČETRDESET I DEVETO
POGLAVLJE

„Dakle, dragi slušatelji, ovo vam je posljednja šansa da okušate sreću“, objavio je
Barry Savage u eter. „Da, danas je zadnji dan kada možete dostaviti svoje šarene
kuverte i osvojiti priliku života - postati ponosni vlasnici ne samo maloga dućana
u Cockleberry Bayu već i stana na katu iznad.“
Rosa je ispustila božićnu kuglicu na pločice i ona se razbila uz reski prasak.
Ustala je dobro raspoložena, čak je i mučnina izostala i jedva je čekala okititi
pravo božićno drvce koje joj je Alec postavio u izlogu dućana. Planirala je za
ukrase koristiti razne pseće poslastice koje su bile pravi hit među kupcima prošle
godine, uz klasične kuglice za bor koje su zacijelo pripadale Nedu i njegovoj
supruzi Dorothei.
Barry Savage nastavio je svoj uzbuđeni govor: „Bit će to svakako Božić za
pamćenje za sretnoga dobitnika“ Rosa je coknula dok je skupljala komadiće
razbijene kuglice. „Kao i uvijek“, nastavio je Barry, „ako ne sudjelujete, ne
možete ni pobijediti. Posjetite naše stranice za više informacija, ali sve je vrlo
jednostavno. Evo što trebate učiniti. Smislite neki pseudonim božićne tematike
jer je riječ o anonimnom natjecanju. Odaberite lokalnu dobrotvornu organizaciju
i navedite iznos koji biste donirali. Potom napišite što bi za vas značilo vlasništvo
dućana u Cockleberry Bayu i što biste u njemu prodavali nakon što ga preuzmete.
Ne može biti jednostavnije!“ Nasmijao se svojim iritantnim cerekom. „Kasnije ću
razgovarati, s Rosom Smith, vlasnicom i, ako smijem reći, veoma velikodušnom
vlasnicom dućana, pa ćemo saznati koliko je kuverti do sada pristiglo. Sutra će
jedna od njih biti izabrana.“
Upravo u tom trenutku Rosi je zazvonio mobitel. „Bok, jesam li dobila
Rosu?“ upitao je ženski glas.
„Da.“
„Charlotte Hill pri telefonu. Ja sam pripravnica u jutarnjoj emisiji South Cliffs
Today. Barry me je upravo zadužio da vas zamolim za razgovor vezan uz
darivanje vašega dućana. Oprostite što zovem u zadnji tren, on mi to vječno radi.“
Glas mlade žene bio je nabijen stresom. „Pa, ovaj, možete li? Mislim, jeste li
slobodni za razgovor s njim?“
„Mogu, ovako preko telefona.“
„Uh, kakvo olakšanje. Hvala, Rosa. Jeste li kojim slučajem već sada
slobodni?“
165
 „Jesam, obavimo to.“
„U redu, samo ostanite na liniji. Pjesma će uskoro završiti, potom slijede
vijesti i vremenska prognoza, pa će vas Barry uključiti izravno u eter.“
Rosa je poželjela da je otišla na zahod prije nego što je pristala. To je bilo još
nešto što je otkrila u trudnoći - da joj se mjehur smanjio na veličinu graška.
Nije se sjetila staviti na vrata dućana natpis Vraćam se za 20 minuta, već je
cupkala s noge na nogu čekajući da je Barry pusti u eter.
Ding! Začulo se zvonce na vratima.
U dućan je ušao Nate, čist i lijepo odjeven. Šljiva na njegovu oku promijenila
je boju u nijanse sive i ružičaste, a rana na usnici posve je zarasla. Promatrajući
njegove sjajne, tamne kovrče i oči, iako su bile sive, a ne zelene, Rosa je imala
osjećaj da se gleda u zrcalo.
„Za tebe.“ Iza leđa je izvukao buket bijelih ruža.
Rosa je prstom pokazala na mobitel, izrazom lica mu zahvalila, pa prošaptala:
„Ne mogu sada razgovarati.“ Potom je odjurila zaključati vrata dućana i staviti
natpis Vraćam se za 20 minuta. Nate je na prstima prišao pultu, kako ga je uputila,
i sjeo šutke čekajući.
Nakon što je Barry iznio svoj velebni uvod i objasnio još jednom Rosina
pravila za darivanje dućana, mladić se razdragano nasmiješio.
Hot mu je počeo skakati po nogama, pa ga je nježno podigao u krilo, dao mu
pseći keksić i počeo maziti njegove mekane, smeđe uši.
„Zdravo, Barry“, protisnula je Rosa kroza zube. Nikada joj se nije sviđao.
Jednostavno joj nije odgovarala njegova energija.
„Onda, možete li nam reći koliko je kuverti pristiglo i možda tko ih je sve
poslao? Siguran sam da naše slušatelje to zanima.“
„Pa da, naravno da mogu.“
„Sjajno! Poslušat ćemo jedan glazbeni broj, pa se vraćamo razgovoru.“
„Hvala Bogu, brzo, pridrži mi ovo.“ Rosa je Nateu dodala mobitel i brzo
krenula na zahod.
„Rosa, nešto ti moram..
„Za minutu“, prosiktala je Rosa. „Kad se vratim, spusti Hota i spravi si neki
napitak u kuhinji. Moram hitno na toalet.“
Iskreno, Rosa je bila iznenađena što je imala samo četiri potencijalna
kandidata. Očekivala je barem deset, ali dala je do znanja da je riječ o velikoj
obvezi, a nije ostavila ni mnogo vremena za prijave. Također, činjenica da sretni
dobitnik ipak cijelih deset godina neće moći prodati nekretninu zacijelo je mnoge
odbila. Glazba je prestala i Barry je ponovno pustio razgovor u eter.
„Možete pretpostaviti, Barry, da sam preplavljena kandidatima“, lagala je
Rosa. „Moj dućan je krasan mali biznis, a Cockleberry Bay idilično je mjesto za
život. Ja sam rekla samoj sebi da neću otvarati kuverte do samoga dana odluke,
166
koji je, kako ste naveli, sutra. U ovome trenutku nemam pojma tko su kandidati.“
To je također bila laž. Nakon jučerašnjeg prosvjetljujućeg razgovora s Dannyjem,
već je znala tko je bio jedan od kandidata. Sada je ostalo pitanje tko su bili ostali.
Rosa je dobro igrala svoju ulogu. „Za sada mogu samo navesti neka od imena
na kuvertama. Ne smijemo baš previše toga odati, zar ne?“
Osjećala je Barryjevo oduševljenje što je tako spretno animirala publiku. „Oh.
Ne, ne, ne“, likovao je. „Mi u jutarnjem programu obožavamo iznenađenja.“
„Naravno, ja jedva čekam zajedno s tobom proglasiti pobjednika“, njezina
treća laž, „uživo na Badnjak u Vijećnici Cockleberry Baya.“
„Oh, da, to će biti fenomenalno. Svi samo to komentiraju na našim društvenim
mrežama“, nastavio je. „Ovo nas iščekivanje izluđuje.“
Nervozni je Nate sjedio u stražnjoj kuhinjici prčkajući po mobitelu, dok je
Hot njuškao oko njega nastojeći ga nagovoriti na šetnju.
„Dakle, imamo Soba Rudolfa i Hrenovke u Šlafroku.“
„Ha-ha-ha. Sviđa mi se“, ubacio se Barry.
„Ne smijemo zaboraviti ni Snjegovića, čija je prijava stigla u prekrasnoj
narančastoj kuverti. I za to odmah ima dodatne bodove.“
„Pa, hvala vam na tome, Rosa, a mi jedva čekamo prisustvovati velikom
finalu za tek malo više od dva tjedna. A sada, dragi slušatelji, slušat ćemo samoga
Kralja, Elvisa Presleyja, s pjesmom ‘I’ll be Home for Christmas’...“

„Meni je uvijek lakše razgovarati u šetnji.“ Rosa je držala Hota na dugačkom

povodcu tako da je mogao trčati daleko ispred nje, ali bez straha da će se približiti
rubu litica. Bio je ponovno sunčan i vedar dan. Nekoliko se turističkih brodica čak
otisnulo prema pučini, a galebovi su kružili u visinama i radosno kliktali toliko
željenom zimskom suncu.
„Često tako zatvoriš dućan usred radnoga dana?“
„Samo ako je u pitanju nešto veoma važno Rosa je sjela na klupu koju je Alec
zvao svojom „klupom za razmišljanje“ i lupnula rukom na mjesto do sebe.
Navukla je svoju vunenu kapu preko ušiju i izvukla rukavice iz džepa.
„Nemoj mi se sada prehladiti“, rekao je Nate sjevši do nje.
„Neću. Usput, hvala ti na ružama.“
„Čuo sam da su bijele ruže simbol povjerenja. A povjerenja mora postojati
između braće i sestara, zar ne?“
Rosa je progutala knedlu, to je bio važan trenutak. Sjetila se svih onih godina
koje je provela po dječjim domovima, sama sa svojim mračnim mislima, ne
znajući ima li živuće roditelje, a kamoli braću ili sestre. Sada je bila tu, na svom

167
najdražem mjestu na svijetu, imala je majku, moguće i oca, te polubrata. Bilo je
to u isti mah nevjerojatno, uzbudljivo i zastrašujuće.
Nije više mogla podnijeti neizvjesnost. „Nate, hajde da više ne okolišamo.
Jednostavno mi reci istinu. Želim znati sve, ma kako loše bilo. I da se nisi usudio
lagati mi.“

168
 PEDESETO POGLAVLJE

Ritchie je bio zaboravio opasati čistu pregaču, u silnoj strci da pomogne Titch
prošetati i nahraniti štence te odvesti Thea u jaslice u koje su ga nedavno upisali,
na jedan dan tjedno.
Znao je da će ga majka gnjaviti onim svojim pričama „čistoća je pola
zdravlja“, pa se trčećim korakom vratio uzbrdo kući. Pozdravio je Titchinu mamu
koja je sjedila i plela u svojim kolicima, pokraj vatre, pa zgrabio pregaču s
radijatora i nasmiješio se ugledavši Saveloya i gospodina Čipsa kako spavaju
sklupčani uz nju. U pozadini se čuo radio, ali dovoljno glasno da Ritchie čuje
kraj emisije u kojoj je Barry Savage govorio o darivanju Rosina dućana.
„Zadnji je dan za prijave za Rosin dućan“, reče gospođa Whittaker ne
podižući pogled s pletiva; izrađivala je dekicu za štence. „Mislim da je luda što
poklanja dućan. Stari Ned i Dottie sigurno se okreću u grobu.“
Ritchie nije imao vremena ponovno joj objašnjavati da je Rosa to činila uz
Nedov blagoslov. Umjesto toga ljubazno ju je pitao treba li štogod prije nego što
ode. Srećom, nije ništa trebala, pa je pogledao na policu s računima i vidio da je
tamo, na istome mjestu gdje ju je ostavio, stajala srebrna kuverta sa zlatnim
zvjezdicama.

169
 PEDESET I PRVO
POGLAVLJE

Josh je upravo plaćao Ralphu Weeksu za prijevoz kad je ugledao Lucasa kako trči
uzbrdo, od glave do pete odjeven u sportsku opremu Nike. Ugledavši ga, Lucas
je stao, izvadio bežičnu slušalicu iz uha i prišao automobilu.
Lucas je duboko udahnuo. „Dobro došao kući, prijatelju. Znaš, ona jedva čeka
da te vidi.“
Josh je, pomalo zbunjen takvim pozdravom, samo promrmljao: „Ovaj, hvala.“
Potom, sjetivši se što se dogodilo te iako nije poznavao Sheilu, reče: „Moja
sućut.“
Njegova je netrpeljivost prema Lucasu Hannaforeu od prošlogodišnjega
„incidenta“ kada se Rosa nije sjećala je li ili nije spavala s njime ipak donekle
splasnula. Lucas je bio dovoljno zreo da je priznao Joshu da se ništa među njima
nije dogodilo, bez obzira na to što mu se njegova supruga sviđala. Josh je morao
priznati da je za to trebalo imati petlje - a pokazao je i da zaista poštuje Rosu.
Rosa je po Hotovu lavežu znala da je Josh stigao. Potrčala je do ulaznih vrata
i bacila se na svoga supruga obujmivši ga i rukama i nogama.
„Oh, moj Bože. TAKO sam sretna što te vidim. Uranio si... Zašto me nisi
nazvao?“ Obasula ga je poljupcima.
„Želio sam te iznenaditi.“
Lucas ih je promatrao sve dok se Rosa nije odlijepila od Josha i Vidjela ga
kako tamo stoji.
„Luke? Zdravo. Jesi li dobro?“
„Misliš zato što sam u opremi za trčanje?“ Nasmiješio se. Sada je morao biti
jak. Morao je primijeniti neke od Alecovih lekcija koje su mu do sada zbilja
pomogle. Alec je također imao pravo kada mu je rekao da su Smithovi privržen
par i da mu je mnogo bolje imati ih za prijatelje nego neprijatelje.
„Da, evo.“ Tutnuo joj je par novčanica u ruku. „Vraćam ono što sam posudio
od tebe. Jučer sam obavio nekoliko poslova. Pozdrav!“ Kimnuo im je, pa vratio
slušalicu u uho i nastavio trčati uzbrdo.
„Dođi.“ Rosa je krenula unijeti jedan od Joshevih kovčega.
„Hej, odmah da si to spustila, mlada damo.“ Stavio je ruku na njezin trbuh.
„Kako nam je naša mrvica? Ne mogu ti opisati koliko sam se brinuo.“ Ušao je

170
unutra i sklonio kovčege u kuhinju. Potom je, bacivši pogled na strop, primijetio:
„Malo si pomaknula kameru.“
„Zaboga, pa ti si gori od detektiva Poirota. Tako si dobro sakrio tu kameru da
do neki dan nisam ni znala da je tu.“
„Kako to da si je najednom zamijetila?“
„Ovaj, pa... kažu da se žene u trudnoći gnijezde, pa sam krenula brisati
prašinu.“
„U mojoj knjizi o trudnoći piše da tek pred porođaj žene počnu mahnito čistiti
i prati. Ovo mi se čini malo rano.“
Rosa je odmahnula rukom. „Spalit ću ti tu vražju knjigu.“ Potom ga je
zagrlila. „Tako volim što si doma. Silno si mi nedostajao.“
„Ali si svejedno imala vremena vidjeti se s Lucasom i, kako sam vidio,
posuditi mu novac“, ispalio je Josh iznenadivši i samoga sebe što je tako izravno
izrekao što misli.
Rosa je duboko uzdahnula, pa pristavila čajnik. „Josh.“ Zastala je kako bi
njezine riječi zvučale onako kako je htjela. „Jadnik je netom ostao bez majke. Ja
sam je vidjela smrtno bolesnu. Neću lagati; on gaji određene osjećaje prema meni
i jasno mi je to dao znanja. Ali nova Rosa, ona Rosa koja ne pije, koja promisli
prije negoli što učini, odmah mu je rekla da je veoma zaljubljena u svoga supruga.
On nije tražio novac od mene. Rekao mi je da je neko vrijeme bez posla, pa sam
mu posudila stotinu funta kako bih mu olakšala to teško razdoblje organizacije
pogreba.“
Rosa se okrenula i izvadila iz ormarića svoje najljepše šalice i poseban kolač
koji je čuvala za Joshev povratak.
Nastavila je: „Sada ćemo se usredotočiti na sebe, u redu? Još važnije, sutra
ujutro moramo odlučiti tko će preuzeti dućan i tako nam omogućiti da se
preselimo i uložimo svu svoju energiju u kafić.“ Napravila im je čaj, a Josh ju je
netremice promatrao. Hot je cvilio tražeći pažnju, ali je Rosa samo nastavila: „A
osim te velike odluke, također se moramo usredotočiti na odluke za budućnost
kako bismo bili najbolji mogući roditelji gospodinu ili gospođici Mrvici.“
Josh je nastavio zuriti u Rosu bez riječi, pa počeo pljeskati. Oči su mu bile
pune suza. Rosa je bila pomalo zbunjena ponašanjem svoga supruga. Pustila je
Hota u dvorište, pa ga upitala: „Josh, što je?“
„Toliko te volim, Rosa Smith.“
„A to zaslužuje pljesak?“
„Volim tvoje samopouzdanje. Volim tvoju iskrenost. Volim tvoju dobrotu.“
„Sve je to uvijek bilo tu, samo to nisam znala izraziti.“ Sada su i njezine oči
zasuzile. „Još ti nešto moram reći. Nešto GOLEMO. Ali, prije toga, idemo gore
voditi ljubav, može?“

171
 PEDESET I DRUGO
POGLAVLJE

„Vidi ti, Polly Cobb. Nimalo se nisi promijenila.“

Mary se lecnula čuvši svoj nadimak. Taj je nadimak rabila u alkoholiziranim
danima emocionalnog samoubojstva. Pribravši se, prstima je popipala usnice kao
da provjerava je li novi ruž i dalje bio na mjestu. Bilo joj je čudno imati namazane
usne. Imala je također osjećaj da su joj trepavice teške od maskare koju nije
koristila više od deset godina. Nikada do tada nije uvijala kosu figarom što joj ga
je Rosa poklonila prošlog Božića. Osjećala je da joj treba inhalator, više za
smirenje nego kao lijek, pa je gurnula ruku u torbu da ga napipa, ali ga ipak nije
izvadila.
„Kit Webb. Čudi me da ti se i dalje sjećam imena.“ Mary se ugrizla za usnicu
sjetivši se razdoblja kada je spavala s muškarcima i poslije ih se ne bi sjećala, što
je bilo uobičajeno za nju u njezinim dvadesetima. Također se sjećala kako se
probudila u masnicama i bolovima nakon što je bila s tim muškarcem: zato mu i
nije željela reći da je bio otac njezina djeteta. Promatrajući njegovo pravilno lice
i savršeno oblikovane pune usne, ne samo da je pred sobom vidjela klasično
lijepoga muškarca već je bilo sasvim očito da je upravo on otac njezina djeteta.
„Pa“, odgovorio je, „sjećam se da smo išli na kuglanje, pa smo se vratili u
pivnicu u kojoj si radila i“, nasmiješio se, „bila si prava ljepotica... a bila si i
duhovita.“
„Da, a potom smo radili nešto više od kuglanja ako se ne varam.“ Mary se
pokušala nasmiješiti, pa zijevnula i brzo pokrila usta rukom. Noćas je spavala
manje od tri sata, od nervoze zbog toga susreta.
„Da, kako me sin izvijestio, stvorili smo zajedničku kćer. Daj da ti naručim
piće.“ Christopher Webb je ustao. Sijeda mu je kosa bila pokrivena elegantnim
šeširom i još uvijek je bio u svom dugačkom, crnom kaputu, unatoč vatri što je
plamsala u kaminu ugodne pivnice u Polhamptonu. „To je najmanje što mogu
učiniti nakon što si se vozila autobusom sve dovde.“
„Pa, ti si došao skroz iz sjevernog Devona.“
„Mislim da je vožnja kraća od one starim autobusom iz Cockleberry Baya.
Uglavnom, reci mi što piješ.“
„Može pivo od đumbira s mnogo leda, molim.“

172
 Christopher se vratio za njihov stol s pintom piva i Marynim gaziranim pićem.
Pućkao je praznu lulu.
„Zašto mi nisi rekla?“
Mary zaista nije znala što bi odgovorila. Bila je zahvalna Christopheru kad je
ponovno progovorio.
„Rosa me našla jer je moje ime na njezinom rodnom listu, dakle, znala si da
sam ja otac.“ Vidio je Maryn bolni izraz lica i položio svoju ruku na njezinu.
„Nisam došao ljutit, bijesan, ni išta slično. Svakoga dana pokapam ljude. Znam
da je život kratak i da treba živjeti u sadašnjosti, a ne u prošlosti. Valjda bih volio
da si mi rekla jer sam ti mogao pomagati. Mogao sam biti dio Rosina života.
Djeluje kao krasna djevojka.“
„Već si je upoznao?“
„Samo u prolazu.“ Christopher je uzdahnuo. „Tada nije znala tko sam. Jesi li
joj već pričala o meni?“
„Nisam, izbjegavam je. Znaš, ostavila mi je poruku, rekla mi što je saznala.
Željela sam najprije s tobom razgovarati jer, koliko god to sramotno zvučalo, ja
se baš ne sjećam dobro te noći koju sam provela s tobom“, Mary je uspjela
priznati. „Zapravo, ne znam ništa o tebi, a ona sada zaslužuje istinu. Kada si
primio njezino pismo? Htjedoh reći da ne mogu vjerovati da mi je Rosa kopala po
intimnim stvarima, ali kako je sada trudna...“ Mary se sjetila kako je Rosa pitala
za svoga oca. „Pa, pretpostavljam da želi omogućiti sebi i svome djetetu da znaju
tko su i što su.“
„Ukratko, nisam dobio pismo.“
„Ne razumijem.“
„Pismo je poslano na londonsku adresu, na kuću koju sam naslijedio od
roditelja. Ja sam u to vrijeme živio u Devonu, ali je Nate, moj sin, ostao živjeti u
toj kući. On je uvijek bio problematičan, nažalost zato što nas je njegova majka
obojicu napustila. Nije se želio preseliti nekamo ‘gdje su svi već polumrtvi’, da
citiram njegove riječi.“
„On i njegova polusestra imaju više toga zajedničkog nego što misle“, Mary
je žalosno komentirala.
Christopher je kimnuo. „Da, to je istina. Uglavnom, on je otvorio to pismo u
kojem je Rosa napisala kako se nada da me pronašla, ali je u njemu spomenula i
dućan koji je naslijedila. Mislim da se u svom pomućenom umu moj sin
polakomio za mogućim komadom kolača, s obzirom na to da je postojala
mogućnost da su u rodu. Potom, kada je stigao ovamo i priključio se organizaciji
Spasimo more i zbližio se s njom, čuo je da ona taj dućan namjerava pokloniti.
Sigurno ga je to oduševilo. Nate je potom odlučio sve dobro istražiti i smisliti
kako bi najbolje profitirao od te situacije - razmišljao je bi li se kandidirao u
natjecanju koje je organizirala ili joj otkrio tko je. Ja o svemu tome u to vrijeme
nisam ništa znao.“ Christopher je uzdahnuo. „Usto, bio sam ponosan što on radi

173
za dobrotvornu organizaciju i napokon se ponaša kao odgovorna odrasla osoba.
No onda sam, kao i toliko puta do tada, primio poziv... i samo zato što mi je rekao
da je pretučen i švorc, odlučio sam doći po njega. Već sam ga mnogo puta vadio
iz nevolja, kao što možeš pretpostaviti.“
Mary je kimnula.
„Kakvu je zamršenu mrežu pleo.“ Potom se glasno nasmijala. „Ha! Oprostite
na igri riječi, gospodine Webb.“5
„Taj posebni smijeh.“
Mary je osjetila da je malo pocrvenjela. „Dakle, on ti je sve to priznao?“
„Da, a mislim da je isto ispričao i Rosi jučer. Sigurno ti je zato i poslala tu
poruku.“ Christopher je otpio gutljaj piva. „Obrat u zapletu je zapravo lijep. Jer
Nate je shvatio da je Rosa sjajna djevojka i nije ju želio prevariti. Štoviše, sada
prema njoj ima zaštitnički poriv. Kao prst i nokat su, tako ih je on opisao.“
„Onda se, pretpostavljam, Rosa ne ljuti na njega?“
„Ne. Ta djevojka ima veliko srce i nekako je sve shvatila. Znaš, on
jednostavno zna da se uvijek može meni obratiti ako zapadne u financijske
probleme. Ali trudi se to ne činiti, pa zato pribjegava kocki. Mislio je da bi
preuzimanjem dućana na lagan način riješio sve svoje probleme.“
„Ona razumije mnogo štošta, zbog svoje prošlosti. Zapravo, ako ga itko može
izvesti na pravi put, to će biti ona.“
„Vraški se nadam da imaš pravo.“ Christopher je iskapio pivo. „Međuljudski
odnosi, ha? Kakvi god bili, na njima treba raditi. Jesi li se ikada udala, Mary?“
„Nisam.“ Mary se najednom rastužila. „Usidjelica iz župe Cockleberry, to
sam ti ja. Poprilično sam zadovoljna samo sa svojim mačkom.“
„Zbilja? Znači da te još uvijek pravi muškarac nije pomeo s nogu.“
Mary je osjetila kako se opet crveni; je li on to flertovao? Toliko je vremena
prošlo, nije više ni znala kako to izgleda.
„A ti?“ odvažno je upitala.
„Do prije nekoliko godina bio sam u dugotrajnoj vezi, ali ja sam vječni
romantik. Još uvijek vjerujem da svatko na ovome svijetu ima svoju srodnu dušu.“
Zastao je. „Mary, želio sam s tobom razgovarati o onoj noći.“
Mary se uhvatila čaše, za utjehu, ali bila je prazna. Uzela je inhalator i duboko
udahnula. Christopher Webb također je vukao iz prazne lule. Bojala se onoga što
bi mogla čuti.
Christopher nije žurio s odgovorom. „Nakon što smo proveli noć zajedno,
sljedećeg sam se jutra probudio zabrinut da ćeš misliti loše o meni. Noć prije
upoznali smo se u pivnici u kojoj si radila. Sljedećeg si dana bila slobodna, pa

5
Engl. web - mreža.

174
smo otišli na kuglanje i na piće... a onda, naravno, kada si me pozvala k sebi, s
obzirom na to da sam bio dvadesetogodišnjak, nisam ni pomislio odbiti, je li tako?
Samo što... onaj s kojim si spavala prije mene bio je grub prema tebi, tako si mi
rekla. Ja sam potom rekao da u tom slučaju nema šanse da ću voditi ljubav
s tobom, kako te ne bih ozlijedio, pa sam predložio da spavamo odvojeno. No ti
si inzistirala, a ja se nisam mogao othrvati. Bio sam posebno nježan s tobom, ali
onda je kondom nekako skliznuo i, eto, rekao sam ti da postoji razlog za brigu.
Tebe nije bilo briga, Mary. Čak sam sljedeće noći došao u pivnicu da vidim jesi
li dobro, ali ti si me ispsovala i valjda si se, u svom pijanom stanju, uvjerila da
sam ja bio taj zlikovac koji ti je učinio nažao.“
„Demon pića, ha? Život je mogao biti potpuno drukčiji.“ Mary se zgrčila pri
pomisli na svoje nekadašnje pijane ispade. No nije demon pića bio pravi krivac,
već njezin unutarnji demon: bol zbog gubitka majke koja je umrla pri porođaju i,
kasnije, oca. Jedini način da suzbije tu bol bio je utopiti je u piću.
„Ne, nije moglo i ne bi bilo drukčije, Mary. Nije bilo pravo vrijeme. Sada sam
svjestan da je tebi u to vrijeme bila nužna profesionalna pomoć. Tu smo gdje smo.
Ja s dvoje prekrasne djece i ti sa svojom Rosom.“ Nasmijao se razbivši tenzije.
„Kada bi život bio savršen, bio bi poprilično dosadan.“
„Da, ali ono što se dogodilo bilo je najdalje moguće od savršenoga. Izgubila
sam svoje dijete. Što je još gore, ona je izgubila mene.“ Mary je pogledala
Christophera u oči. „A mi smo obje izgubile tebe.“
Dobrohotni je muškarac položio ruku na Marynu, koja je drhtala. „Kao što
rekoh, sada smo tu i još uvijek ima vremena da sve popravimo. Za sve nas.“
„Moram razgovarati s Rosom.“ Mary je uzdahnula.
„A ja sam odlučio da ću pustiti da se Rosa obrati meni. Čini mi se da
trenutačno ima već dovoljno tereta na svojim mladim plećima.“
„Da, djede, tako je. Znajući moju kćer, dobra odluka.“
„Naravno... i, hej, polako s tim djede.“ Ovoga su se puta oboje nasmijali. „I,
Mary?“ Christopher ju je pogledao ravno u oči. „Sada kada ćemo već postati baka
i djed, možda bismo se nekad ponovno mogli naći?“

175
 PEDESET I TREĆE
POGLAVLJE

„Hrenovke u glupom šlafroku? Što to uopće znači?“ Josh i Rosa bili su sretni što
je nedjelja i što su cijeli dan mogli provesti zajedno, u miru. Sjedili su za stolom
u dnevnoj sobi i pregledavali kandidature za dućan. Josh je, očekivano, bio
pomalo šokiran novim obiteljskim otkrićima, ali je, u svom razumnom stilu, rekao
da će se snaći, što god da se dogodi, a ako to Rosa bude željela, on će biti s njom
kada bude razgovarala s Mary - ili s tatom, naravno. Josh joj je također naglasio
da iako je Nate ispočetka smatrao da ima pravo na udio u dućanu, zapravo nije
bilo tako. Pravno gledajući, to je bilo isključivo Rosino nasljedstvo, a ako mu je
išta željela darovati, to je bila samo njezina odluka.
Međutim, kada su razgovarali gore na liticama, Nate je rekao da je bilo toliko
sretan što mu je Rosa polusestra da je namjeravao razgovarati s tatom da dođe
živjeti kod njega u sjevernom Devonu i počne raditi. Također je bio rekao da nije
očekivao da će se njih dvoje tako dobro slagati, da će se u tako kratkom razdoblju
zbližiti s Rosom i da ga je ona već sada nadahnula da bude bolji čovjek.
„Sigurno si jeo hrenovke u šlafroku nekada za Božić, ako ne kod kuće, onda
negdje u gostima?“ upitala ga je Rosa.
„Nisam.”
„To su minikobasice... malo kao Hotovi štenci, zapravo... omotani šunkom.“
„Aha, to“, coknuo je Josh. „Ali mama ih je zvala samo kobasice omotane
šunkom.“
Rosa se nasmijala. „Dragi mužu, pa ja svaki dan o tebi saznajem nešto novo.“
Hot je čvrsto spavao u svome krevetiću dok se nije oglasilo zvono na vratima
dućana, a onda se iskobeljao van, sav izvan sebe što ih netko gnjavi na neradni
dan. Josh se spustio dolje i vratio se s još jednom kuvertom, koju je dao Rosi, uz
riječi: „Ovo je bilo doslovno u zadnji tren.“
Josh je otvorio svoj laptop i kliknuo na tablicu „Dućan“. Rasprostro je sve
kuverte pred sobom. „Popisat ću sve glavne točke, pa ćemo ih po redu pregledati.
Slažeš li se, najdraža?“
„Učini kako hoćeš, dragi. Znaš mene, samo želim glavne činjenice, pa ću onda
donijeti konačnu odluku.“
„U redu.“ Josh je rekao gledajući u tablicu. „Prvo ću upisati najveći ponuđeni
iznos u dobrotvorne svrhe.“

176
 „Ali neću birati po tom kriteriju“, pobunila se Rosa. „To je samo dodatni
bonus.“
„Znam, činčilo moja mala.“ Josh joj je otpuhnuo poljubac. „Rosa Smith
sigurno će slijediti svoje srce, kao i uvijek.“
„Tako je.“ Na mužev nagovor, Rosa je prilegla na kauč, a Hot se šćućurio uz
nju.
„Dakle, imamo Snjegovića koji želi donirati velik iznos od tisuću funta za
Sape Polhamptona, azil za pse i mačke. On ili ona želi prodavati kristale i
dizajnerske dekice za pse. A razlog zašto želi dućan jest...“
„Ne želim sada čuti sve razloge.“
„U redu, durice.“
„Ma, već sam ih pročitala.“
Josh je nastavio govoriti dok je upisivao podatke u tablicu. „Onda, sljedeći je
Sob Rudolf. On... ili možda bi ipak mogla biti ona... donira sedamsto pedeset
funta Mrkvinom otisku stopala, dobrotvornoj kampanji za očuvanje planeta. Želi
prodavati zdravu hranu biljnoga podrijetla.“
„Hmm. No jesu li mještani Cockleberryja zbilja već spremni za takvo što?“
pitala se Rosa.
„Možda je to rukopis Veganke Vere.“ Rosa se namrštila na sam spomen te
žene, ali nije ništa rekla. Njezin je dražesni suprug nastavio. „Sljedeće su... oh, da,
evo ih... Hrenovke u Šlafroku, donirali bi dvjesto pedeset funta Udruzi
mještana Cockleberry Baya. Lijepo.“ Josh je nastavio tipkati. „I vodili bi salon za
uljepšavanje. Ne znam baš kako bi to funkcioniralo, jedino ako misle i stan
koristiti za poslovanje.“ Otpio je gutljaj hladne kave. „I, kao šećer na kraju, imamo
Quality Street. Moji najdraži slatkiši. Kad smo već kod toga, jesi li ih
kupila? Moramo imati barem jednu limenku za Božić.“
S golemim olakšanjem Rosa je sada pažljivo čitala pismo koje je maločas bilo
dostavljeno.
Josh je nastavio pričati sam sa sobom. „Dakle, gospodin ili gospođa Quality
Street doniraju stotinu funta lokalnoj Službi spašavanja i žele dućan pretvoriti u
‘uradi sam’ tip trgovine.“ Čuvši to, Rosa se nasmiješila. To je zacijelo bio Danny.
Kada ju je neki dan nazvao, rekao je da zna da je konkurencija anonimna, ali
svejedno je želio da zna da je on u pitanju.
Josh je primijetio da je Rosa utihnula. Pogledao je na kauč, a ona je i dalje
čitala pismo iz kuverte koju joj je maločas dao. Jasno su se vidjeli tragovi njezinih
tihih suza na obrazima.
„Oh, draga moja, što ti je?“
„Sada znam tko će biti finalisti na Badnjak. A ti ćeš mi, dragi mužu,
jednostavno morati vjerovati da znam što radim.“

177
 PEDESET I ČETVRTO
POGLAVLJE

„Ne mogu vjerovati da smo ušli u finale. Veoma lukavo, moram ti priznati.“
Upravni direktor supermarketa Costsmart zavalio se u svojoj udobnoj uredskoj
stolici sa zadovoljnim izrazom lica.
„Misli da je pametna, ta vlasnica dućana“, rekao je glas s druge strane linije,
„ali bilo ju je lakše prevariti nego moju majku u mojim tinejdžerskim danima.
Bilo je jasno da će je predložena dobrotvorna udruga dirnuti ravno u srce.
Također, prema mom skromnom mišljenju, priloženo pismo zaslužuje Oscara.
Ovo je riješena stvar!“
„Vraški se nadam da jest. Posao mi praktički ovisi o tome.“
„Imaš moj novac?“ upitao je glas na telefonu.
„Čim mi javiš da je dućan naš, obavit ću transakciju.“
„Radije bih gotovinu.“
„U redu, u redu. Pa, hvala još jednom i sretno u finalu, iako zvuči kao da samo
trebamo preuzeti svoj paket.“
„Zamotan, naravno, u papir, a ne u plastiku da nam ekolozi budu zadovoljni.“
Pozivatelj se nacerio.
Direktora je to nasmijalo. „Nekako mi se čini“, dodao je, „da nećeš završiti u
raju.“
„Nekako me nije ni briga. Sretan Božić, gospodine Badgeru.“
„Sretan Božić... Snjegoviću.“

178
 PEDESET I PETO
POGLAVLJE

Ritchie je zakopčavao Theovu plavu jaknu kad je maleni glasno prdnuo, zbog
čega su se svi troje nasmijali.
„To mu je na tebe.“ Titch je odmahnula glavom, pa se pogledala u zrcalo i
stala čačkati zube. „Proklete maline iz onog džema što sam kupila u samoposluzi.“
„Ideš gledati Rosinu veliku objavu, zar ne?“ upitao je Ritchie.
„Kad ono počinje? Mama je kod tetke Betty, dovršavaju tortu za vjenčanje, i
rekla je da tamo dovedemo Thea, pa će ona s njime doći. Kad ti radiš?“
„Rekao sam ti noćas, počinjem nešto kasnije. Tata će sve pripremiti. Moramo
podržati svoju prijateljicu.“ Kada je Titch uzdahnula, Ritchie ju je nježno poljubio
u obraz. „Ljubavi moja, jesi li dobro? Kao da si nešto loše volje.“
„Samo sam umorna, to je sve... uostalom, vjenčanje je za tri dana, ako si
slučajno zaboravio.“
Ritchie ju je obujmio svojim dugim rukama. „Mislio sam da je sve već
spremno.“
„Gotovo sve“, odgovorila je.
No nije ona zbog vjenčanja bila tako melankolična, već zato što unatoč
Ritchiejevim nježnim nagovorima ipak nije poslala svoju kandidaturu za dućan.
Odlučila je ne slijediti svoje snove i potražiti neko drugo mjesto koje će ona,
Ritchie i Theo, zajedno sa svojim ljubimcima, zvati svojim domom.
U tom su trenutku Saveloy i gospodin Gips dotrčali iz kuhinje i počeli lajati.
„Hajde, požurimo da vidimo mogu li tvoja mama i Bet pričuvati ova dva mala
čudovišta“, rekao je Ritchie, „a onda možemo uhvatiti prva mjesta za Rosinu
objavu. Znaš da tvoja mama i Bet obožavaju štence.“ Potajno je imao osjećaj da
dvije žene neće uspjeti obaviti baš mnogo posla nakon što im dostave svoje malce.
„Možda kasnije čak stigneš i malo odspavati u miru.“
„Oh, da, to zvuči kao odličan plan.“
„Trebala bi obući onaj svoj novi božićni džemper na šljokice, kad je već
Badnjak i sve to. Da se malo razveseliš.“
„U redu, ali... Ritchie?“
„Da, Zvončice?“

179
 „Hajde budi tako dobar i najprije promijeni Theovu pelenu, može? Mislim da
je onaj zvuk nagovijestio da se pokakao.“ Dobacila je pelenu svom budućem
suprugu, na što su se štenci uskomešali pokušavajući je uhvatiti u letu te ponovno
počeli lajati kao ludi. „I, Ritchie?“
Njezin poslušni zaručnik, koji je već počeo raskopčavati jaknicu svom
budućem posvojenom sinu, nakon što ju je tek netom zakopčao, pogledao je svoju
lijepu, plavu zaručnicu. „Što zapovijedate, kraljice?“
„Jedva čekam da te mogu zvati svojim suprugom.“

180
 PEDESET I ŠESTO
POGLAVLJE

Badnjak u Vijećnici Cockleberry Baya nije bio tako posjećen još otkako su prije
dvadeset i pet godina bili postavili žive jaslice te je tom prilikom Josip optužio
svoju ženu za preljub s anđelom Gabrijelom; potonji je od srama pokušao pobjeći,
ali su mu se krila zaplela o štap jednoga od triju mudraca, pa je pao s pozornice i
slomio gležanj. Atmosfera je bila puna iščekivanja. Zamor okupljenih odzvanjao
je starom, drvenom zgradom. U tom su se prostoru sada održavale amaterske
dramske radionice, plesni tečajevi, vjeronauk, joga i tečajevi borilačkih vještina.
Uzbuđenju je pridonijelo iščekivanje snijega, kako kod mlađih, tako i kod starijih
mještana. Rijetko je sniježilo tu na jugozapadu, pogotovo na Badnjak.
Sara i Nate, koji je izgledao veoma sretno, već su prodavali tople napitke i
pite od mljevenoga mesa, koje su posluživali kroz otvor u stražnjem dijelu
prostorije. To je bila Rosina ideja, a prihod je namijenila ranije spomenutim
dobrotvornim organizacijama.
Danny je vani pušio. Nakon što mu je Rosa objasnila da joj je Nate član
obitelji, zamolila ga je da mu se ispriča, i on nije imao ništa protiv. Rekla mu je
da je svjesna da je on samo htio zaštititi nju i dućan. Rosa je također
porazgovarala s Nateom i upozorila da, ako opet dođe do okršaja, to obave daleko
od Vijećnice i znatiželjnih novinara. Srećom, njih su dvojica samo razmijenila
nekoliko riječi, a umjesto tuče, vidjela je da je Nate u stražnji džep nešto tutnuo -
možda novac. Rosa se nadala da će njih dvojica postati prijatelji sada kad
su poravnali račune.
Barry Savage sjedio je na pozornici i slušao izvještaj svoje asistentice
Charlotte, a crveni mu je božićni džemper isticao golemi trbuh. Bila je to
dobrodošla promjena, pomislila je Rosa, u odnosu na njegovo standardno, izlizano
karirano odijelo.
Jedina informacija koju je Rosa do tada podijelila s javnošću bila je ta da su
već kontaktirali dvoje finalista i rekli im da dođu u devet sati, kada će izaći na
pozornicu i saznati pobjednika. Činilo se gotovo nevjerojatnim da će za nešto
manje od sat vremena netko drugi biti ponosni vlasnik maloga dućana u
Cockleberry Bayu.
Charlotte je također smatrala čudnim što je Rosa izričito zahtijevala da se
dopreme projektor i platno kako bi pokazala pregled fotografija iz vremena kada
su Ned i Dottie bili vlasnici dućana, pa sve do danas, s obzirom na to da je bila

181
riječ o radijskom prijenosu. Slušateljima to ništa neće značiti. Međutim, kako je
bila mlada i puna entuzijazma, djevojka je učinila kako joj je rečeno te rekla kako
će staviti poveznicu na mrežne stranice radija kako bi slušatelji, od kojih su neki
slušali prijenos online, kasnije mogli i pogledati fotografije.
Alec se sada pridružio Sari i Nateu, pa je Josh otišao do njih malo popričati,
a Rosa se popela na pozornicu. Na radiju je svirala pjesma „Last Christmas“ grupe
Wham, a neki su od okupljenih zapjevali. Dopremljeno je mnoštvo stolica jer se
očekivao velik odaziv mještana. Mary je sjela najdalje što je mogla, s Hotom, koji
je bio iznenađujuće miran. Jacob i Raff također su stajali u pozadini i promatrali
prizor poput ponosnih roditelja. Znali su koliko je taj trenutak značio Rosi i nisu
ga nipošto htjeli propustiti. Rosa im je mahnula dok su joj Barry i Charlotte
objašnjavali što će se odvijati u narednih pola sata.
Scott Wilde i Kelly iz Gazette javljali su se uživo, spremni za novi članak u
nacionalnim novinama, a Scott je već počeo fotografirati kako bi imali što je
moguće više popratnih ilustracija. Rosa je bacila pogled na okupljenu svjetinu i
ugledala Bergamot kako sjeda na označenu stolicu sa svojim imenom, odmah u
prvome redu. Imala je žarkocrveni ruž i kaput od umjetnoga krzna, a crvene su joj
lokne padale niz leđa. Izgledala je kao zločesta vila iz Trnoružice.
Kada je pjesma bila pri kraju, zadihani se Ritchie pojavio na vratima, pa poveo
Titch do prednjih redova. Namignuo je Rosi i gurnuo svoje duge noge pod stolicu
ispred sebe. Baš kada je jedan od producenata utišavao gomilu, vrata su se
uz tresak otvorila. Lucasu je bilo malo neugodno. Sjeo je otraga, pokraj Mary, pa
se, uhvativši Rosin pogled, nasmiješio, a onda napravio smiješnu grimasu i
bezglasno je upitao: „Koji kurac?“ pokazujući na zatiljak inspektora Clarkea.
Policajac je sjedio ispred njega sa ženom koja mu je vjerojatno bila supruga.
„To je bila pjesma ‘Last Christmas’ grupe Wham“, rekao je Barry Savage.
„Kakav je samo talent bio taj George Michael, Bog ga blagoslovio. No mi smo
danas tu da proslavimo sretan događaj... netko će od ove krasne damice dobiti
nevjerojatan dar. Dobro nam došla, Rosa Smith, iz milog dućana u Cockleberry
Bayu. Rosa je stigla u naš kraj prije dva Božića, nakon što je naslijedila dućan od
svoga pradjeda, kojega i nije poznavala.“
„Zdravo“, reče Rosa koju je iznenada uhvatila nervoza zbog onoga što se
spremala objaviti.
Barry je bio neobično dobre volje. „A uvjet je njezina nasljedstva da se dućan
ne proda, već pokloni nekome tko to zaslužuje. I to ćemo saznati sada u eteru naše
jutarnje emisije, na sam Badnjak, a ja sam presretan što ću objaviti tako
sjajne vijesti.“ Okupljeni su zapljeskali. „Dakle, Rosa mi kaže da je pristiglo nešto
manje kuverti nego što je očekivala i da je to vjerojatno zbog činjenice da dućan
dolazi uz jedan uvjet, a taj je da ga se sljedećih deset godina ne smije prodati. Ne
bismo željeli da dućan dođe u ruke nekome tko se samo polakomio za lakom
zaradom, zar ne, Rosa?“

182
 „Hvala, Barry, naravno da ne. Moj je pradjed mukotrpno radio kako bi
osigurao dobar život sebi i svojoj supruzi, pa i mještanima Cockleberry Baya, ali
je također želio upotpuniti i moj život. Ja sam, sa svoje strane, obećala da ću
poštovati njegove želje te i dalje živjeti na način na koji bi on bio ponosan.“
Maryne su se oči napunile suzama. Prijatelji su je grlili. Josh je, preglasno,
rekao: „Bravo, Rosa.“
Barry je preuzeo riječ. „Rosa mi je rekla da ćemo danas poduprijeti lokalne
dobrotvorne organizacije s čak dvije tisuće funta. Donacije idu za: Spasilačku
službu.“ Publika je zapljeskala. „Udrugu stanovnika Cockleberry Baya.“ Usklici
odobravanja. „Novoosnovanu ekološku udrugu Mrkvin otisak stopala.“ Kratki
pljesak. „Šape Polhamptona, azil za pse i mačke, a ne smijemo zaboraviti ni
Spasimo more, koji su ranije ove godine spasili upravo našu plažu i morske
životinje nakon oluje.“
Drvenom su zgradom, koja se napokon malo zagrijala s pomoću starinskih
krovnih grijalica, odzvanjali pljesak i usklici odobravanja.
„Dakle, molim sve koji su ponudili iznose, bilo da nas slušaju ili su prisutni
kao finalisti, da uplate svoje donacije navedenim udrugama što je moguće prije
kako bi sve te mrkve, životinje, plaže i spasioci bili sretni.“
Rosa se skanjivala; iako je Barry bio dobro raspoložen, njegov osebujni stil
izražavanja nije posustajao.
Povlačeći svoj jarkocrveni džemper preko golemoga trbuha, najavio je: „Sada
ćemo poslušati još jedan glazbeni broj, a kada se vratimo za nekoliko minuta, čut
ćemo zašto dvoje finalista smatraju da bi trebali dobiti dućan i, što je još važnije
svim mještanima koji nas slušaju, što namjeravaju tamo prodavati.“
Rosa je sišla s pozornice i odmah krenula prema Joshu. On ju je nježno grlio
i gladio po trbuhu svojom velikom rukom. „Bebač je ponosan na tebe.“
„Ili bebačica“, ispravila ga je Rosa.
„Hoćeš li mi sada napokon reći tko su finalisti?“
Poljubivši ga u nos, zanemarila je njegovo pitanje, pa pošla vidjeti Mary i
provjeriti je li se Hot lijepo ponašao.
„Tako sam ponosna na tebe, mila. Queenie bi bila oduševljena, a i tvoja sirota
baka Maria. Zapravo, svi smo ponosni na tebe, dušo. Idem sad izvesti psa van dok
se nije uznemirio.“ Ustala je i zakopčala Hota na povodac. Lucas se upravo vratio
s toaleta.
„Hoću li dobiti pusu ako osvojim dućan?“ nacerio se.
„Jako smiješno. Ali drago mi je da se opet smiješ.“ Rosa se ugrizla za usnicu.
„Dobro izgledaš... sigurno od onog silnog trčanja.“
„Pa... da... ovaj, upoznao sam nekoga. Tek smo prohodali, ali, znaš, trebala
mi je distrakcija.“

183
 Rosa nije bila sigurna kako primiti te vijesti. Nije rekla ono što je mislila - da
je to bilo nekako prebrzo, već je položila ruku na njegovu i rekla: „Tko god ona
bila, prava je sretnica.“
Charlotte je skočila s pozornice kako bi požurila Rosu da se vrati gore. Barry
je ponovno bio uživo u eteru pjevušeći uz pjesmu „Santa Claus is Coming to
Town“ u izvedbi Brucea Springsteena. Iznenada je provalio: „Ali nije Djed
Božićnjak taj koji stiže u grad, zar ne, Rosa? Ili možda jest, s obzirom na to da ste
zatražili da se kuverte potpišu duhovitim božićnim nadimcima. Ha-ha-ha. No,
hajde, recite nam ono što svi želimo čuti. Guknite. Tko je dvoje finalista, od kojih
će jedan ili jedna osvojiti ovu fantastičnu nagradu koja se sastoji od dućana i
pripadajućega stana na katu?“
Rosa je spustila pogled na prva dva reda, odakle joj je mahala trudna Vicki
Cliss. Pogledala je Ritchieja koji je nervozno kimao. Rosa je podigla narančastu
kuvertu i srebrnu sa zlatnim zvjezdicama, pa upitala: „Dakle, mogu li nam se,
molim, na pozornici pridružiti Snjegović i Zvončica?“
Danny je zinuo, šokiran, prvo zato što nije bio prozvan, a drugo zato što je
ona ženska koju je ševio u Rosinoj kuhinji krenula prema pozornici, kao da se
sprema primiti Oscara. Posebice nakon što je neki dan nazvao Rosu i rekao joj
sve što je saznao o njoj.
„Hajde.“ Ritchie je nježno pogurao Titch sa sjedalice. „To je tvoja kuverta,
zar ne?“
„Ali...“ Titch je bila potpuno zbunjena. Potom reče: „Ne! Ti prevrtljivče
jedan!“
„Hajde, Titch.“ Rosa je teškom mukom obuzdavala emocije koje su je
preplavile kada je pomogla svojoj prijateljici da se uspne na pozornicu. Trebala je
ostati hladne glave kako bi riješila ono što je namjeravala. „Ah, i Bergamot“, rekla
je umilnim glasom. „Tko bi to pomislio, ha?“
Titch je nezgrapno stajala pokraj crvenokose žene, a onda ih je Charlotte
uputila da sjednu i stavila mikrofon na stol ispred njih.
„Dakle, Rosa, zašto baš ova dva glamurozna primjerka? Brzo nam recite!“
Barry još nije bio usvojio moderne načine obraćanja ženama u javnosti.
„Pa, što se tiče Bergamot“, započe Rosa. „Što reći? Šape Polhamptona. Zaista
volim pse, smatram tu udrugu veoma vrijednom... također me privuklo i to što
želiš prodavati kristale, još nešto blisko mome srcu. Što se tiče dizajnerskih dekica
za pse... pa, to je još samo jedan dodatni plus.“
Scott i Kelly iz South Cliffs Gazette naćulili su uši. Osjetili su da se Rosin ton
malo promijenio, kao da će uslijediti nešto što će im se jako svidjeti.
„Charlotte, možete li pustiti video, molim vas?“ Rosa je ljubazno zamolila.
Bilo joj je drago što u publici nije bilo djece.
Nastao je tajac. Svi su ostali u šoku nakon odgledana filmića. Danny je krenuo
prema izlazu. Dostojanstvo mu je ostalo sačuvano jer se na snimci nije moglo
184
razaznati da je riječ o njemu, osim bijele stražnjice koja je ulazila u kadar i izlazila
iz njega uz ekstatično lice Bergamot Hamilton-Jones. Radili su ono što rade svi,
ali obično u privatnosti.
Charlotte je htjela zaustaviti snimku, ali Rosa ju je spriječila jer joj je Nate
pomogao montirati filmić tako da se u sljedećem kadru vidjelo kako se podla žena
ušuljala u kuhinju i ukrala dnevni utržak koji je Danny savjesno bio pospremio
u mikrovalnu, kako mu je Jacob i rekao.
Producent, koji se sav zajapurio od stresa, brzo je u eter pustio pjesmu. Barry
je znao da će mu ovo silno podići slušanost i promovirati ga na regionalnoj razini,
pa se grohotom smijao, tako da mu je božićni džemper gotovo popucao po
šavovima. Inspektor Clarke ustao je uživajući što je imao toliku publiku i prišao
Bergamot kako bi je uhitio zbog krađe.
Dobacio je Rosi: „Na razumijem. Niste mi ovo prijavili.“ Rosa je uzela
mikrofon sa stola kako bi je svi prisutni čuli.
„Ne, inspektore Clarke, nisam prijavila to zlodjelo jer sam smatrala da bi
javno otkriće bilo mnogo veća kazna. Takoreći, javna osuda. Jer ova mi žena nije
samo ukrala cjelokupan dnevni utržak već se namjeravala i dočepati dućana, pa
ga suprotno dogovoru prodati lancu supermarketa Costsmart.“
Cijela je publika zinula u šoku.
„Kako si to saznala?“ u nevjerici je zapitala Bergamot. Gotovo pa joj je
pozlilo.
„Šaputanja na jastuku, ili u ovom slučaju šaputanja iz kuhinje, mogu katkad
biti veoma opasna stvar. Sada se gubi da te više ne vidim i uplati svaki peni koji
si obećala donirati Šapama Polhamptona, a želim i povrat svog utrška.“
Pjesma je završila. „Dakle, to je bio sob Rudolf crvena lica... ha-ha... mislim
Rudolf crvena nosa.“ Barry je uživao. Uživali su i Scott i Kelly koji su imali
dovoljno materijala za članke sve do nove godine. Bergamot je izjurila s
policajcem, a Danny se opet ušuljao unutra, gdje se rukovao s Nateom, a Rosa mu
je pokazala palac gore.
„A sada se obratimo Titch Whittaker“, reče Barry, „koja će, ako se ne varam,
postati nova ponosna vlasnica maloga dućana u Cockleberry Bayu.“
„Da, da, da!“ slavodobitno je uskliknula Rosa.
Ritchie je dojurio na pozornicu i stao pokraj Titch. Josh, Jacob i Raff također
su došli u prvi red. Najprije je progovorio krakati Ritchie.
„Moja buduća supruga nije vjerovala da je sposobna voditi dućan. Nešto je
načula... vjerujem pogrešno, o tome da nije dovoljno dobra.“ Josh se uzvrpoljio u
sjedalu. „Ova mlada dama možda je sitna stasa, ali ima golemo srce. Izgubila je i
oca i brata i svejedno smogla snage nastaviti dalje. I naše je dijete bilo bolesno,
ali ona se nikada nije požalila niti očajavala, samo je činila što je trebala za našega
dječačića dok nije ozdravio. Sjajna je i u poslu. Ima dara i izvrstan odnos s
kupcima. Ona ima šarma na bacanje, ali je i veoma sposobna radnica. Što se mene
185
tiče, ona može sve. Mislim, sve osim pokušati se natjecati za dućan, što je bio
njezin san.“ Uhvatio je Titch za ruku. „Ne mogu ti ponuditi mnogo, barem ne još,
ali mogu se potruditi da budem najbolji suprug na svijetu i tata našem malome
Theu. Zato sam ti morao omogućiti da ostvariš svoj san.“ Poljubio je Titch u čelo.
„Ti znaš da ću te u svemu uvijek bezrezervno podržavati. Ja vjerujem u tebe.“
Svima su u publici zasuzile oči.
Titch se nagnula naprijed prema mikrofonu. „Barem sam uspjela sama
napisati koju dobrotvornu udrugu želim.“ Publika se na to nasmijala. „I uspjela
sam u pismu napisati tek da bih zadržala dućan točno takvim kakav je sada. No
dosta o meni. Ovaj trenutak pripada Rose, mojoj dragoj, najboljoj prijateljici.
Najboljoj osobi koju sam u životu upoznala. Oprosti, mama.“ Titch je potom
nadodala: „Ona nije trenutačno ovdje, pa nema veze.“
Ponovno se dvoranom zaorio smijeh. Producent je bio tako sretan što je nakon
onog skandala ranije uslijedio ovaj govor prepun emocija, pa je samo nastavio
snimati.
„Rose je također prošla dug i mukotrpan životni put“, nastavila je Titch i
pogledala Mary koja je kimnula. „Odrastala je po mnogobrojnim dječjim
domovima. Nikada nije mislila da će išta u životu postići sve dok joj Ned, njezin
pradjed, nije ostavio dućan. To ju je potpuno oblikovalo kao osobu. Dovelo ju je
i do sretne veze, a sada i braka, s Joshem, pa i do Aleca... doktora Aleca Burtona,
našeg lokalnog psihoterapeuta i prijatelja svih nas u Cockleberry Bayu.“
Alec i Sara borili su se sa suzama.
„Alec je bio taj koji joj je pomogao pobijediti alkoholizam. Potom su tu i
Jacob i Raff i Vicki, pa čak i Darren iz Obalne straže.“ Titch je mahnula ćelavome
čovjeku u stražnjem dijelu prostorije. „Svi su oni odigrali ulogu na njezinu putu i
omogućili joj da postane najbolja moguća verzija sebe... meni se, iskreno, sviđala
i onakva kakva je bila prije. No ono što je sada važno jest da je ‘nova’ Rose sretna,
i - znam da sada smijem to otkriti jer je zašla u drugo tromjesečje - trudna.“
Začuo se kratak pljesak, a Titch je nastavila: „Bit će mi čast preuzeti tvoj
dućan, Rose. Bit će uvijek kako ti kažeš, znaš to. No zašto to uopće spominjem?
Nećeš moći odoljeti.“ Obje su se nasmijale, a Hot je zalajao iz pozadine. Titch je
završila govor riječima: „I gospodin Kobasica očito se slaže.“
Rosa, koja je sada već bila potpuno preplavljena hormonima, uzela je veliki
zlatni ključ koji su joj dali izraditi u South Cliffs Today i, sa suzama u očima,
rekla:
„Predajem ključ maloga dućana u Cockleberry Bayu tebi i tvojoj malenoj
obitelji. Ne mogu zamisliti nikoga na svijetu kome bih ga radije predala. Od
trenutka kada sam došla u Bay, Titch Whittaker, ti si bila tu za mene. Zvala si me
Rose i uvijek ćeš me zvati Rose. Naše je ludo prijateljstvo izgrađeno na
povjerenju, razumijevanju i dobroti.“ Rosin je glas zadrhtao. „Volim te, stara
moja, i jedva te čekam za par dana otpratiti do oltara.“

186
 Barry je potom zahvalio Rosi i svima koji su sudjelovali prije negoli je završio
emisiju i uključio program iz studija. Iz zvučnika se začula „The Power of Love“
grupe Frankie Goes to Hollywood, a jedan je od dječaka Vicki Glass najednom
uskliknuo. Djeca su upravo stigla s njezinim suprugom i povikala: „Pada snijeg!
Djed Božićnjak stiže i pada snijeg!“

187
 PEDESET I SEDMO
POGLAVLJE

Dok se veselo mnoštvo spuštalo iz crkve u Cockleberry Bayu, do njih je dopirao

zvuk zbora s plaže koja se protezala od Južnih do Zapadnih litica. Bila je to toliko
moćna izvedba skladbe „As“ da su svi bili dirnuti. Cijeli se zbor gibao uz
pjesmu na plaži ispred Caféa Rosa i nikome nije bilo hladno unatoč snježnim
pahuljicama što su padale na tamnoplave krznene kapute pjevača. Bio je to uistinu
prekrasan prizor.
„Oh, moj Bože!“ Titch je bila luda od sreće. Primila je Rosu za ruku. „Odvela
si me do oltara i to je bilo nešto prekrasno, ali ovo... Oh, Rose, pa ovo je ljepše od
mojih snova.“
Ritchie je potom uzeo Rosu za ruku i visoko je podigao dok su se nastavili
spuštati niz strminu prema plaži. „Hvala ti, hvala ti do neba što si nam ovaj divni
dan učinila savršenim.“
„Ritchie Rogers, nemoj mi se sad još i ti raspekmeziti.“
Svatovi su došli do kafića gdje je Nate posluživao hranu i piće članovima
zbora i pobrinuo se da unutra bude toplo i ugodno. Posebne svadbene svijeće
stajale su na svakome stolu, a u kutu je bilo prekrasno božićno drvce ispod kojega
su uzvanici mladencima ostavljali svoje darove. Jacob i Raff, koji su zbog posla
ostali s Vojvotkinjom i mopsovima u Lobster Potu, poslali su golem dar zamotan
u srebrni ukrasni papir, sa svojom fotografijom i porukom: Gospodinu i gospođi
Rogers, s ljubavlju, ekipa iz Lobster Pota.
Titch je udivljeno promatrala stolove sa zelenim i crvenim vazama, prepunim
žutoga cvijeća. „Narcisi? Kako si to uspjela izvesti? Pa to je jednostavno previše.“
Rosa se nasmiješila. „Ne, nego je ova prokleta haljina za djeveruše
jednostavno previše. TAKO je uska, moram se brzo presvući dok ne popuca na
meni?
Josh je slijedio Rosu u stražnji dio kafića. „Vidi ti nju, već se skida za mene?
Stao je iza svoje supruge i poljubio je u vrat. „Jesi li sretna?“
„Presretna sam. Sada, kada je dućan u sigurnim Titchinim rukama, možemo
se usredotočiti na sebe... po meni je to savršen rasplet?
„Pogriješio sam što sam sumnjao u nju“, posramljeno će Josh.
„Sve je u redu. Pogledaj me? Rosa je isturila svoj trbuh. „Nikada do sada
nisam imala trbuščić?

188
 Josh se nagnuo i poljubio je. „Ti si lijepa iznutra i izvana, a u ovo doba
dogodine imat ćemo vlastitu malu obitelj. Volim te, Rosa Smith?
„I ja tebe volim, ali hajdemo sad, moramo prisustvovati svadbi?
Zbor je krenuo autobusom prema Exeteru, a uzvanici su se stali gostiti toplim
ribicama i krumpirićima koje su dostavili Ritchiejevi roditelji. Rosa je sjela na
stolicu pokraj Mary. „Jesi li dobro, mama?“
„Ovo je prekrasno, dušo. Tako sam ponosna na sve što si postigla. Zapravo,
jednostavno sam ponosna što si moja kći i točka.“
Rosa je coknula. „Sad se baš dobro slažemo, ti i ja, mama. Hajde sad, jedi i
uživaj.“
Mary je spustila vilicu. „Rosa, što se tiče tvoga tate...“
„Ne sada.“ Rosa je namjeravala ustati.
Mary ju je zadržala. „Našla sam se s njim. Kaže ako i kada budeš spremna,
on će te čekati.“
Rosi se stegnulo grlo, ustala je i poljubila majku u čelo, pa jedva izgovorila:
„To je dobro, mama, to je super.“ Izašla je van kako bi udahnula malo svježeg,
hladnog zraka. Misleći da je sama, isplazila je jezik da uhvati pahuljice, kao što
je činila kad je bila dijete.
„Pazi kamo to guraš“, začula je veseo glas.
„Pa, sigurno ga neću gurati nigdje blizu tebe, Luke Hannafore, u to možeš biti
siguran. To mi je donijelo samo probleme.“ Nasmiješila se. „Nisam znala da si i
ti tu.“
„Nisam ni ja mislio da ću biti, ali naletio sam na Titch neki dan, pa me pozvala
da se dođem počastiti. A s obzirom na to da ostajem u Cockleberryju, pomislio
sam da će mi malo druženja pomoći da sklopim pokoji poslovni dogovor.“
„O, pa to su sjajne vijesti. Bavit ćeš se vodoinstalaterskim radovima ili ćeš
ponovno otvoriti Ship Inn?“
„Tom i ja smo razgovarali i odlučili pretvoriti pivnicu u butik hotel. Mama
nam je ostavila izdašnu svotu, tako da možemo sve preurediti u luksuznom stilu.
Neki dan sam razgovarao i s onim Dannyjem, s ožiljkom, gore u Lobster Potu. On
je jedan od nas, Rosa, čovjek na mjestu. Čini se da je spretan s rukama.“ Oboje su
se znalački nasmijali. „On će mi pomoći s uređenjem, a ja mu namjeravam
ponuditi stalni posao nakon što završimo. On i njegov sin mogu i živjeti tamo.
Baš sam se genijalno toga dosjetio.“
„Pa to su sjajne vijesti, a moram priznati i da će me sada manje gristi savjest
što nisam njemu darovala dućan?
„Ma, daj šuti, Rosa. I ti i ja dobro znamo da si dućan od samoga početka
namjeravala darovati Titch. Bilo je više nego očito?
„Što se praviš pametan. A gdje ti je ta nova djevojka? Je li i ona došla?“
„Ne, radi večeras?
189
 „Ali Božić je?
„Ona je policajka?
Rosa je lagano zadrhtala od hladnoće i razrogačila oči: „Ti... s policajkom?“
„Da, baš je super. Upoznala si je. Bila je tamo u postaji kad si išla na
ispitivanje.“
Rosa je razmišljala o tome kada se Josh pojavio na vratima. Pozdravio je
Lucasa, pa zagrlio Rosu i požurio je unutra. „Hajde, vani je ciča zima?
Rosa je namignula Lucasu i poslušno slijedila supruga. Potom je otišla u
kuhinju, gdje je Nate brisao čaše i stavljao ih na pladnjeve.
„Jesi dobro, buraz?“ rekla je smiješnim glasom. „Kako ide?“
„Sve je dobro. Znaš da volim raditi ovdje. Ja sam u svom elementu.“ Zastao
je s poslom, obrisao ruke i položio ih na Rosina ramena. „Tebi trebam zahvaliti
na tome, seko.“
„Na čemu?“
„Na tome što mi nisi odmah dala crveni karton, čak ni kada sam se ponašao
kao totalni kreten.“
„Svoj svoga...“
„Poznaje.“ Nate je dovršio njezinu rečenicu.
„Ovo nije baš pravi trenutak“, nastavila je Rosa, „ali, pa... razgovarala sam sa
Sarom i rekla mi je da je spremna za mirovinu.“ Nate je sa zanimanjem promatrao
Rosu, a ona je nastavila: „Želi se posvetiti svojim umjetničkim projektima. Pa,
eto, mislile smo možda tebi ponuditi posao, za stalno. Ja ću biti na pola radnog
vremena i nadgledati poslovanje, ali s obzirom na bebu na putu, trebam osobu od
povjerenja koja bi vodila kafić.“
Nate je prošao rukama kroz svoju kovrčavu kosu. „Ti to ozbiljno?“
Rosa je kimnula. Vidjevši lice svoga brata koji ju je gledao s toliko ljubavi i
uzbuđenja zbog poslovnog izazova pred njim, Rosu je preplavila toplina.
„Mislim da je to najbolji božićni dar koji sam ikada dobio... i da, naravno,
prihvaćam posao.“
Hot, Saveloy, gospodin Čips i Theo sada su već bili podivljali. Mladoženja ih
je sve smirio, pa se odmaknuo dok je Titch Benu, Theovu biološkom ocu i
njegovoj prelijepoj novoj djevojci objašnjavala sve vezano uz bebu i pse, pa je
mladi par u bučnom društvu Thea i pasa otišao do Alecove kuće, gdje su planirali
noćiti. Hot je, naravno, ostao i nastavio jurcati pod nogama uzvanika dugo u noć.
„Sve sređeno?“ Ritchie je poljubio suprugu u obraz.
„Malo sam zabrinuta“, priznala je Titch, „ali Ben je liječnik, pa sam sigurna
da neće paničariti ako se išta dogodi.“

190
 „Oni su tu nedaleko od nas, sve će biti u redu. A sada, dođi ovamo.“ Ritchie
je privukao svoju novopečenu suprugu k sebi i čvrsto je stisnuo. „Gospođa
Rogers, ako se ne varam.“
„Govor, govor!“ počeli su vikati neki ugledavši zagrljeni par.
„U redu, u redu. Što ste glasni...“ Ritchie je podigao čašu šampanjca. „Da
nazdravimo. Najprije mojoj supruzi. Mojoj ljubavi, mojoj najboljoj prijateljici,
sjajnoj majci našem divnom Theu i novoj vlasnici maloga dućana u Cockleberry
Bayu. Mojoj supruzi!“
Podigao je čašu, a okupljeni su nazdravili: „Živjeli!“
„Potom Rosi.“ Rosa je mahnula iz pozadine kafića. „Prekrasnoj duši, čija nam
je dobrota, ljubav i velikodušnost omogućila ovu čudesnu današnju proslavu i
koja nam je darovala dućan i dom i time cijeloj mojoj obitelji osigurala svijetlu
budućnost. Da su dijamanti ljudi, ona bi bila onaj neprocjenjive vrijednosti.“
Podigao je čašu, a svi su nazdravili:
„Za Rosu!“

191
 EPILOG

Šest mjeseci poslije

Titch je provirila iza bolničkog paravana. „Kuc-kuc, smijem li ući?”

Rosa joj se nasmiješila; nikada nije izgledala toliko smireno i lijepo kao sada
dok je držala svoje prvorođeno dijete u naručju.
Josh je ponosno stajao pokraj nje. „Predstavljamo ti Benedicta Christophera
Smitha“, rekao je, uz širok osmijeh, nakon što je naglas izgovorio ime svoga sina.
Titchine su oči zasuzile. Poljubila je prvo Rosu, potom Josha, a onda je izbliza
pogledala malenu tamnokosu štrucu, nježno poljubila djetešce i rekla: „Savršen
je.”
Rosa je također bila na rubu suza. „Benedict je bilo Nedovo puno ime”,
objasnila je, „a morala sam dodati i Christopher, zar ne?“
„Zvučno ime. Oh, još nešto.” Titch se nacerila. „Jasno ti je što sve to sada
znači, zar ne? Službeno si ušla u klub roditelja ‘koji nikome ne govore koliko im
je teško’.”
Rosa je spustila pogled na dražesnog dječačića koji je čvrsto spavao u njezinu
naručju, pa potom pogledala i svoga supruga što je stajao uz njezino uzglavlje i
tiho rekla: „Nigdje drugdje ne bih ni poželjela biti.”

192
Preporuka čitatelja nužna je za uspjeh svakog autora. Ako vam se svidio boravak
u Cockleberry Bayu, napišite svoj komentar na Amazonu. Rečenica-dvije bit će
dovoljne, a mnogo će mi značiti.

S ljubavlju, Nicola

193
 O AUTORICI

Britanka Nicola May jedna je od najpopularnijih suvremenih spisateljica

romantičnih komedija. Objavila je petnaest romana i svi su se našli na relevantnim
svjetskim ljestvicama najprodavanijih knjiga. Dar iz Cockleberry Baya nastavak
je njezinih uspješnica Mali dućan u Cockleberry Bayu i Nađimo se u Cockleberry
Bayu koje su već osvojile i našu publiku. Mali dućan u Cockleberry Bayu
najprodavanije je izdanje za Kindle 2019. u Ujedinjenom Kraljevstvu, i to u svim
kategorijama.
Nicola voli pisati o ljubavi, životu i prijateljstvu na realističan način; ne zazire
od teških tema poput preljuba, ovisnosti i neplodnosti, a svoje romane opisuje kao
„pomaknuto žensko štivo“.
Živi u blizini glasovitoga britanskoga trkališta Ascot sa svojim crno-bijelim
mačkom Stanom.

www.nicolamay.com
Twitter: @nicolamay1
Instagram: author_nicola
Nicola ima i svoju stranicu na Facebooku.

194