Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
Wild at Heart

K. A. TUCKER

S engleskoga prevela Iva Tomečić

2
Knjige.Club Books

K. A. Tucker napisala je i

Ten Tiny Breaths

One Tiny Lie
Four Seconds to Lose
Five Ways to Fall
In Her Wake
Burying Water
Becoming Rain
Chasing River
Surviving Ice
He Will Be My Ruin
Dok je tebe
Keep Her Safe
Čista divljina

3
 Knjige.Club Books

Za Liu i Sadie,
Ako od mene ne naučite ništa drugo,
nadam se da ćete spoznati vrijednost odlučnosti.

Za Stacey,
Za to što si se smijala sa mnom.

Za Juanitu,
Blagoslovljena bila.

4
 Knjige.Club Books

Prvo poglavlje

STUDENI

„Onda... valjda se vidimo kad se vidimo.“

Grlo mi se steže toliko da nisam u stanju prozboriti ni riječ, pa samo kimnem.
Protekla četiri dana s Jonom u Torontu prošla su kao u kakvu snu. Prelijepom snu
iz kojeg se još ne želim probuditi. Uberov taksist koji će me nakon ovog rastanka
voziti kući morat će trpjeti moje ridanje i gledati kako suzama natapam stražnje
sjedište njegova auta.
Jonah me upitno gleda onim svojim bistrim plavim očima. Još se nisam
naviknula vidjeti ga bez brade, premda moram priznati da uživam u njegovim
markantnim crtama lica i jamicama na obrazima. Duboko uzdahne i okrene se, s
torbom prebačenom preko snažna ramena, a u ruci drži ukrcajnu propusnicu i
putovnicu.
Promatram ga dok predaje dokumente službenici na izlazu koja ih kratko
provjeri i uputi ga prema sigurnosnim staklenim vratima. S druge strane tih vrata
čeka ga četrnaestosatni let kući. Za nekoliko sekundi Jonah će mi nestati s vidika.
Tko zna kad ćemo se opet sresti? Doputovao je kako bi mi osobno rekao da
je posljednja dva mjeseca, otkako sam otišla s Aljaske, bio nesretan, i da ne želi
biti poput mog oca koji je proveo život žalujući za mojom majkom. Želi „naš“
život u skladu i sreći, želi me uz sebe.
Još mu nisam odgovorila jer sam se previše bojala odvažiti na taj korak.
Sve dosad.
Osjećam kako riječ bubri u meni, poput emocije koja samo što nije
eksplodirala. „Da!“ Srce mi lupa kao da želi iskočiti iz grudi.
Jonah se okrene i iznenađeno me pogleda.
Jesam li luda? Možda.
Ali čvrsto sam odlučila.
Krenem prema njemu i pokušam ostati smirena. „Vratit ću se na Aljasku.“ Jer
bivanje s Jonom, naš zajednički smijeh i prisjećanje na lijepe uspomene, boravak
s njim u istom prostoru i buđenje u njegovu naručju samo su potvrdili ono u što

5
 Knjige.Club Books

sam sumnjala mjesecima - zaljubljena sam do ušiju i život u Torontu bez

njega više mi nema smisla.
Ne želim da se opet rastajemo.
Jonah iziđe iz reda i priđe mi, spustivši torbu na pod. Pet je sati popodne i
drugi nas putnici moraju obilaziti jer smo im prepriječili put. Čujem kako gunđaju
i negoduju, ali ne obazirem se na to.
Na Joninu lijepom čelu urezala se duboka bora dok me ozbiljno gleda i upita,
„Zbilja to misliš?“
Kimnem. „Aha. Ako si ti zbilja mislio da se preselim u Anchorage...“
„Kad?“ želi znati, a ton mu odjednom postane nestrpljiv.
„Ne znam. Čim budem mogla?“ Koliko mi treba da spakiram čitav život i
preselim se u drugu državu? Doduše, državu u kojoj sam rođena i čija sam još
uvijek državljanka, ali i u kojoj nisam živjela više od dva desetljeća.
U njegovim očima vidim odlučnost. „Dođi za Božić.“
Nasmijem se. „Ali to je za mjesec dana!“
„Pa? Kakvih drugih obveza imaš?“ izazove me, izravan kao i obično. „Više
neću ići mami u Oslo. A Agnes i Mabel bi bilo drago da dođeš. Pogotovo zato što
je ovo prva godina bez Wrena. Trebala bi doći.“ Adamova mu jabučica poskoči
kad proguta knedlu. „Dođi.“
Negdje između njegovih riječi i tona, i načina na koji me gleda, čujem tihu
molbu. Iskreno, ideja da blagdane provedem s ljudima koji su mom pokojnom ocu
bili najbliži svake mi se sekunde čini sve privlačnijom.
„Dobro“, kažem drhtavim glasom. „Ako sve uspijem srediti, doći ću čim
budem mogla.“
Privuče me u čvrst zagrljaj i nasloni čelo na moje. „Kvragu, Calla, stvarno
znaš natjerati čovjeka da se preznoji.“
Smijem se i prstima dodirujem njegovo neobrijano lice. Prekjučer sam mu
bila sakrila britvu da se ne bi mogao obrijati. Za mene je to bilo poput svojevrsne
poetske pravde nakon što je on ljetos sve moje kozmetičke torbice sakrio na tavan.
Nažalost, čini se da ga to ni najmanje ne dira. „Oprosti, ovaj sam tren odlučila.“
Iako, ruku na srce, mislim da sam to znala svo vrijeme.
„Ali jesi li sigurna? Jer, ne možeš mi reći takvo što i onda se ustrtariti. Morat
ću odmah oglasiti prodaju kuće ako kanimo izaći do sljedećeg ljeta...“
„Neću se ustrtariti“, obećam. „Sto posto sam sigurna da te...“ Ugrizem se za
usnu ne bih li u sebi zadržala riječi koje samo što nisam izgovorila, a obrazi mi se
zažare.
Jonah me prodorno gleda stisnute vilice. „Što?“
Da te volim. To mi je bilo navrh jezika još od trenutka kad je s naše verande
odjeknuo njegov smijeh, a opet mu to nemam hrabrosti reći. No, ludo je što jesam
smogla hrabrosti preseliti se na Aljasku zbog njega. Vjerojatno zato što je to tražio
6
 Knjige.Club Books

od mene. Kad bi mi Jonah rekao da me voli, istog trena bih odgovorila da i

ja njega volim. Ali nije, barem ne još i ne tim riječima.
„Sigurna sam“, kažem umjesto toga.
Gleda me sumnjičavo, kao da mi pokušava pročitati misli. „U redu.“
„U redu.“ Nervozno se nasmijem. „Čovječe, napravit ćemo to!“
„Da, i bit će super, vidjet ćeš.“ Opet me ljubi, polako i nježno, prolazeći mi
prstima kroz raspuštenu kosu.
Netko prosvjeduje: „Mičite se s puta“, a Jonah ga prostrijeli pogledom. Niski
muškarac umorna i blijeda lica pogne glavu i pravi se da nije on to rekao.
„Morao bih ići“, kaže Jonah i pogleda na sat. „Već skoro kasnim. Osim toga,
mislim da smo raspizdili pola aerodroma.“
Propnem se na prste i ukradem još jedan poljubac. „Nazovi me čim sletiš.“
Provokatorski mi se nasmiješi, što mi je nekoć znalo ići na živce, ali sad mi
je taj smiješak sve na svijetu. „Zabavi se dok ovo budeš prepričavala Susan.“

7
 Knjige.Club Books

Drugo poglavlje

PROSINAC

„Onda je to to!“ fatalistički objavi moja majka, dok vlažnim, smeđezelenim

očima promatra natpis s oznakom izlaza u zračnoj luci kroz koji se čak i u ovo
nedoba tiskaju horde turista.
„Mama.“ Značajno je pogledam. „Pa nije da umirem.“
„Joj, znam da ne umireš. Samo...“ Svježe nalakiranim noktom u ovosezonskoj
hit-boji brusnice zaustavi suzu što se krenula skotrljati niz obraz. „Sad sam
konačno shvatila kako se osjećala moja majka onomad kad sam se ja selila na
Aljasku. Vjerojatno bih ju trebala nazvati i ispričati se.“
Srce mi nestrpljivo lupa. Prošla su četiri tjedna, pet dana i dvanaest minuta
otkako sam se na točno ovome mjestu rastala s Jonom nakon njegova iznenadnog
posjeta Torontu.
Otad su dani bili ispunjeni pripremama: morala sam ispunjavati tone
obrazaca, prikupljati potpise i poplaćati pretjerano visoke pristojbe za produljenje
američke putovnice; satima sam na internetu učila i prikupljala podatke o
Anchorageu. Uz to, svako malo sam se pitala želim li se stvarno upustiti u tu
pustolovinu i s majkom vodila beskonačne rasprave jer se nije ustručavala glasno
izraziti sumnju da njega zapravo zanima samo moje nasljedstvo - suvišno je reći
da je to izazvalo ne jednu žestoku svađu. U međuvremenu sam sa Simonom, uz
pire krumpir iz njegovih tajnih zaliha, vodila i niz psihoanalitičkih razgovora
tijekom kojih smo, pažljivo biranim riječima, raspravljali o tome kako bi moji
osjećaji prema Joni zapravo mogli biti odraz naše duboke povezanosti nakon
zajedničkog suočavanja sa smrću mog oca, pa predstavljaju, ako je to točno,
snažan temelj na kojem možemo izgraditi zajednički život.
Da ne spominjem milijardu poruka i telefonskih razgovora s Jonom dok sam
se pakirala, planirala i odbrojavala dane.
I sad sam napokon tu, u međunarodnoj zračnoj luci Pearson, u 5:17. U rukama
stežem mobitel s tri ukrcajne propusnice za tri leta kojima ću prevaliti gotovo pet
i pol tisuća kilometara koji me dijele od Jonina zagrljaja, jer je to jedini način da
saznam kamo ovo vodi.

8
 Knjige.Club Books

Što bi ti rekao na sve ovo, tata?

Wren Fletcher preminuo je prije više od tri mjeseca, a još uvijek ne prođe dan
a da ne pomislim na njega. Svaka me uspomena još uvijek peče i žalosti. Suze mi
krenu dok gledam bezbroj fotografija od ljeta na Aljasci. I dalje me steže u grlu
kad mu izgovorim ime.
Kad se samo sjetim da mi je još u srpnju bio doslovno stranac - otuđio se kad
mi je bilo svega četrnaest, a i prije toga bio je samo daleki glas u telefonskoj
slušalici - no ipak mi je, ni ne znajući, odredio budućnost na Aljasci.
Jonah mu je bio poput sina. Sigurna sam da bi ga ovakav razvoj događaja
silno radovao.
„Susan, stvarno bismo trebali razmisliti da do terminala odemo vlakom“,
upozori Simon onim svojim blagim hughgrantovskim britanskim naglaskom i
potapše je po ramenu uputivši mi značajan pogled. Svi smo znali da rastanak u
zračnoj luci nije odveć mudra ideja. To mamu nije spriječilo da im rezervira let
za Turks i Caicos, i to svega dvadeset minuta poslije mog leta, zbog čega je bilo
neminovno da ćemo se naći u točno ovakvoj situaciji.
Ona namjesti šešir široka oboda koji je morala staviti na glavu jer bi se u
prtljazi oštetio. Moj, isti takav koji sam nadobudno ponijela kad sam prvi put
putovala na Aljasku, visi na vješalici u Joninoj kući. Ostavila sam ga tamo kako
bi Jonu podsjećao na mene, ali i zato što mi ga se nije dalo nositi natrag.
Ovaj put sam se odjenula praktičnije, u tajice i široki udobni džemper, a obula
sam planinarske antilop-cipele koje će mi biti gnjavaža izuvati pri sigurnosnoj
provjeri, ali su taman ugodne za putovanje.
„Bilo bi mi drago kad biste još jednom razmotrili prijedlog da provedete
blagdane s nama“, promrmlja mama.
„Malo je kasno za to.“ Čisto sumnjam da će 23. prosinca biti mjesta na
letovima za Turks, pogotovo onih za koje karta stoji manje od pet tisuća dolara.
Ali znam da mama ne računa s tim. Jonah se neće predomisliti u namjeri da
ove godine Božić provede s Agnes i Mabel.
A ja i dalje ostajem pri tome da blagdane provedem s njim.
„Poslat ću ti poruku večeras kad stignem“, obećam joj. Frajer je napokon uveo
internet.
„I nazovi me čim se probudiš.“
„Da, da...“ Čvrsto zagrlim mamu i zaželim joj lijep Božić na plaži.
I ona mene zagrli, neobično jako za tako sitnu ženu. Udahnem njezin parfem
cvjetna mirisa. Baš prikladno za jednu cvjećaricu. „Molit ću se da se snijeg zadrži
do tvoga dolaska“, šapne mi, a od njezina mi se napukla glasa stegne grlo. „I
pozdravi mi Jonu.“
„Budem.“ Odvojim se od nje i pogledam Simona koji je u međuvremenu
degradiran u nosača prtljage dok pokušava olabaviti ovratnik zimske jakne, sav

9
 Knjige.Club Books

crven od vrućine. Još otkad sam se u rujnu vratila s Aljaske, opazila sam koliko
je ostario - duboke bore na čelu i oko usana, smežurane ruke i rijetku sijedu
kosu. Dvanaest je godina on bio moja jedina očinska figura. Sad kad sam prošla
kroz bol zbog gubitka biološkog oca - čovjeka kojeg sam naučila ponovno voljeti
- sve sam svjesnija da ću se jednog dana morati suočiti i sa Simonovim odlaskom.
No, nadam se da će dotad proći još mnogo godina.
„Morao bi se malo osunčati, ha?“ zadirkujem ga. Simon će jamačno provoditi
dane pod najvećim mogućim suncobranom, od glave do pete namazan kremom s
faktorom 100 koju će za svaki slučaj natrljati i na nos, zlu ne trebalo.
„I ti isto.“ Smijem se dok me privlači u zagrljaj. „Bit će ona dobro. Neću joj
dati da bude tužna“, kaže mi potiho, tako da ga samo ja mogu čuti. „Budi s Jonom
na Aljasci dokle god ti to bude imalo smisla, ali znaj da te ovdje uvijek čeka dom
u slučaju da ga zatrebaš, bez ikakvih pitanja. No dobro... možda ne baš
bez ikakvih.“ Namigne mi.
„Znam. Hvala ti.“ Stavim ruksak na leđa i osjetim kako mi se u trbuhu bude
leptirići, sretna što se tri kofera sa svime što mi treba za preživljavanje već
ukrcavaju na zrakoplov za Chicago. “U redu, onda... čujemo se uskoro?“ Što se
još kaže roditeljima na dan kad se seliš na drugi kraj kontinenta?
Mama samo nijemo kimne i vidim da guta suze, naslijepo posežući za
Simonovom rukom.
„U svako doba se možemo čuti i pisati si“, doviknem joj u hodu, dok odlazim.
„Sretan put!“
„I tebi“, odvrati mi Simon uz ohrabrujući osmijeh.
Iskopam svoju novoizdanu američku putovnicu iz torbe i predam je
uniformiranom muškarcu kamena lica. Ovo je prvi put u više od dvadeset i četiri
godine da putujem kao državljanka SAD-a. On ju jedva pogleda i kimne mi u znak
da mogu proći dalje.
Posljednji se put okrenem i vidim kako je Simon mršavom rukom čvrsto
obgrlio majku oko ramena. Nije bila ni blizu tako emotivna kao kad sam prošli
put putovala u Aljasku. Ali tad nisam odlazila za stalno. Išla sam zbog oca. I zbog
sebe.
Ali ovaj put...
Selim se na Aljasku zbog Jone.
Sirovog jetija bez dlake na jeziku koji mi je život pretvorio u pakao, kojeg
sam prije nekoliko mjeseci mrzila, i s kojim sam otad prošla toliko toga.
A sad ostavljam sve kako bih bila s njim.
Duboko uzdahnem i kročim kroz pomična staklena vrata.

***

10
 Knjige.Club Books

„Već su ga otkazali.“ Buljim u crvenu riječ što treperi na ekranu pokraj oznake
mog leta iz Anchoragea u Bangor. Trebala sam poletjeti za četiri sata.
„Aha, vidio sam. Snijeg od sinoć pada kao lud. Mećava je daleko gora nego
što su prognozirali. Tu je sve stalo“, kaže mi Jonah suho, kao da se ne događa
ništa neobično.
Povirim kroz prozore što gledaju na piste. Samo modro nebo i snježni
krajolici, s ledom okovanim rubovima stakala po kojima se vidi koliko je zapravo
hladno. „Ovdje je sve čisto i vedro.“
„Pa, između tebe i ove apokalipse prostire se šestotinjak kilometara
planinskog lanca.“
Jonah je bio spomenuo da su prognozirali „nešto snijega“, ali ni u jednom
trenu nije upotrijebio riječ apokalipsa. „Misliš da će stati?“ Zaključili smo da će
biti lakše i jeftinije ako doputujem komercijalnim letom umjesto da on dolazi po
mene. Ali, s obzirom na ovu situaciju, možda bi mogao sjesti na avion i...
„Ne čini mi se da hoće. Trebalo bi padati do sutra.“
„Sutra?“ Obuzme me malodušnost. Stojim tu sva jadna i razmišljam kako je
dosad sve teklo kao po loju. „Sranje!“
„Nemoj se uzrujavati. To ti je kod nas normalno. Naviknut ćeš se.“
„Ne želim se naviknuti“, odgovorim nadureno. Tri aerodroma, dva aviona i
jedanaest sati poslije umorna sam i ljuta. Ponajviše zato što želim čim prije vidjeti
Jonu.
On se nasmije. „Eto, pa... nadajmo se da ćeš sutra moći poletjeti.“
Molim? Sutra je Badnjak. Ako ni tad ne budem mogla otputovati... „Isuse
Bože, provest ću Božić na aerodromu, i to sama, ne?“
„Ne trči pred rudo. Vrijeme se ovdje može promijeniti u sekundi. Nego, čuj,
rezervirao sam ti sobu u prenoćištu, tu niže uz cestu. Poznajem vlasnike, Chrisa i
Andreu. Dobri su ljudi. Dotamo vozi minibus.“
„Hvala“, kažem rezignirano.
„Nema na čemu, Barbie.“
Nasmijem se unatoč kiselu raspoloženju. Mrzila sam kad bi me tako zvao.
„Jesi li opet pustio bradu?“ ispitujem ga, a on uporno izbjegava odgovoriti.
Nadam se da jest - a nikad nisam mislila da ću poželjeti takvo što.
„Morat ćeš doći vidjeti. Hajde sad. Uzmi svojih dvadeset i pet preteških
kofera i kreni. Nazovi me poslije.“
„Mhm.“ Ugrizem se za usnu kako ne bih izgovorila ono što nisam rekla na
aerodromskom izlazu prije mjesec dana, ili, uostalom, u svakom našem
telefonskom razgovoru, jer sam samu sebe uvjerila da ne mogu to prvi put reći
dok nas dijele tisuće kilometara.
Duboko u sebi bojim se da Jonah ne osjeća isto. Barem ne još. Ali sigurno mu
nije svejedno, jer inače se ne bismo upuštali u ovo. Ako ništa, Jonah je krajnje
11
 Knjige.Club Books

izravan, ničeg se ne boji, i tek mi treba reći da me voli, što me navodi na pomisao
da još nije siguran u to.
Dakle ne, ne mogu ja biti prva koja će to izjaviti.
„Čujemo se opet skoro?“
Jonah se tiho zahihoće. „Naravno. Vidimo se brzo Calla.“
Pokušavam ne vući noge dok hodam prema pokretnoj traci s prtljagom.
Srećom, upravo izlaze koferi s čikaškog leta. Još ne vidim svoje, pa stojim i
čekam, totalno razočarana što sam preko noći zaglavila u Anchorageu bez Jone.
Pola sata kasnije, nakon što su svi putnici pokupili svoje kofere, na popis
stvari koje su prilikom preseljenja na Aljasku pošle po zlu dodajem još jednu
stavku: „izgubljena prtljaga“.
Sigurno ću se tome moći smijati... jednog dana.

12
 Knjige.Club Books

Treće poglavlje

„Zašto mi Aljaska ne dozvoljava da imam odjeću?“ Uzmem čašu crnog vina

od konobara - muškarca neuredne smeđe kose u crnoj košulji - i s mobitelom na
uhu kimnem mu u znak zahvale.
„Pa, izgledaš sasvim dobro i bez nje“, kaže mi Jonah, očito raspoložen za
zafrkanciju.
Obrazi mi se zarumene. Kad sam posljednji put ostala bez prtljage, to se
dogodilo zahvaljujući njemu i onoj letećoj kanti kojom je došao po mene, u
vrijeme kad sam još mislila da sam samo razmaženo derište kojem treba očitati
lekciju. „Da nisi ti slučajno imao nešto s tim?“
Smijulji se. „Da bar jesam. Znaju li gdje ti je prtljaga?“
„Navodno znaju. Pomiješala se u Chicagu zbog nekakvoga kvara na sustavu
detekcije težine. Rekli su mi da stiže kasnim letom večeras i da će mi je poslati u
hotel sutra rano ujutro.“ Ne znam vjerujem li im. Predstavnik zrakoplovne tvrtke
ispričao se i ponudio povrat novca koji sam iskrcala za basnoslovno skupe
naknade, a onda i higijenski komplet za slučajeve nužde koji se sastojao od jeftine,
jednokratne četkice za zube i minijaturne zubne paste. Srećom, spakirala sam
kozmetiku u ručnu prtljagu. S tim i spavaćicom koju sam kupila u obližnjem
Wallmartu, izdržat ću do jutra.
Ali zabrinuta sam zbog božićnih darova. „Što ako ne stignu na vrijeme?
Zrakoplov mi polijeće u tri.“ Dva sam sata provela na telefonu sa zrakoplovnom
tvrtkom kako bih uspjela rezervirati mjesto na tom letu.
„Ništa se ne brini. Odjeća ti sigurno neće trebati barem nekoliko dana.“
Krv mi proključa od uzbuđenja zbog tog obećanja koje je pritom izgovorio
dubokim, seksi glasom.
Ovaj posljednji mjesec na trenutke je bio užasno stresan zbog priprema za
preseljenje, ali se bome i razvukao. Prošli smo put od toga da smo u tjednima uoči
smrti mog oca praktički živjeli zajedno, sve do onog hladnog dana u Anchorageu
kad smo se rastali bez ikakvih planova o nastavku veze, samo da bismo se opet
spojili dva mjeseca poslije, tijekom produženog, četverodnevnog vikenda.
13
 Knjige.Club Books

U mojoj spavaćoj sobi na trećem katu, točno iznad mame i Simona.

Nije baš neka atmosfera za vrstu intimnosti kakvu smo oboje željeli, iako smo
priliku maksimalno iskoristili. Ali sad, kad sam čekala čitav mjesec, osjećam se
totalno frustrirano. A Jonino draženje nimalo ne pomaže.
Jedva čekam da budemo sami.
Otpijem gutljaj vina. „Još uvijek pada?“
„Još uvijek. Kako je u hotelu?“
Snizim ton i prosikćem: „Osim što ima hrpu mrtvih životinja?“ Predvorje je
prepuno medvjeđih krzna, jelenjih glava i prepariranih riba. Zidove hodnika krase
kože i krzna svih mogućih boja i oblika. U predvorju visi luster načinjen od
rogova raznih životinja - pitam se jesu li ih našli u šumi ili je riječ o lovačkim
trofejima - a prigušeno svjetlo samo pojačava dojam jezovitosti ovog mjesta.
„Pokraj recepcije su smjestili vražjeg vodenog bivola.“
„To je muflon.“
„Svejedno. Osjećam se kao na životinjskom groblju!“
„Da, na to se furaju. Andrea ih preparira.“
U šoku sam. „Ona ih je preparirala?“
„...a većinu i sama ulovila. Trebaš vidjeti grizlija u prirodnoj veličini kojeg
drže doma.“
„Zvuči čarobno“, odgovorim zgađeno, pokušavajući zamisliti ženu koja uživa
u vađenju životinjskih utroba i mjeri im očne duplje kako bi pronašla savršene
staklene oči. Slutim da s njom neću razgovarati o omiljenim bojama lakova za
nokte.
„Na Aljasci si. Ljudi ovdje ubijaju i prepariraju životinje, i to ne samo
muškarci. To je tako. Navikni se.“
Nezadovoljno gunđam. Izgleda da je „navikni se“ Jonina nova omiljena
maksima. „Dobro, pod uvjetom da ti ne počneš donositi lešine i zahtijevati da ih
čistim i spremam za jelo.“ Znam da Jonah lovi. Vidjela sam da doma ima puške i
sačmarice. Samo još ne znam što o tome mislim.
„Ni u ludilu.“ Čujem da se smiješi. „Ali restoran je ugodan, je l' da?“
„Jest“, priznam.
Uređen je jednostavno, s tamnim drvom na zidovima i kaminom u kutu. Kroz
velike prozore puca pogled na smrznuto jezero Hood prekriveno snijegom.
Prošarano je dugim kasnopopodnevnim sjenama koje prate spektakularni zalazak
sunca, a nepreglednu bjelinu narušavaju samo raznobojni hidroaviončići. S druge
strane jezera prostiru se skromne stambene zgrade od smeđe cigle. Još dalje, iza
njih, naziru se veličanstveni planinski vrhovi.
Znatiželjno gledam okolne stolove. Trećina je zauzeta. Koliko je ovih ljudi
zapelo kao i ja?
„Onda, što ćeš naručiti?“
14
 Knjige.Club Books

„Ne znam.“ Listam jelovnik. Uglavnom standardna pivnička ponuda, uz

pečena rebarca kao specijalitet dana. „Mnogo vina, da utopim tugu.“
„Onda idi sjesti za šank. Chris bi trebao biti tamo.“
Pogledam prema dugačkom šanku od ne odveć tamna orahova drveta -
najelegantniji komad namještaja ovdje - i ugledam visoka muškarca guste sijede
kose. „Veliki, čupavi brkovi?“
„Da, to je on. Ako treba, zabavljat će te cijelu noć. Samo ga pitaj za haskije.
Sin mu svake godine sudjeluje u Iditarodu, utrci psećih zaprega. I naruči burger.
Andrea sama spravlja pljeskavice.“
„Od prave govedine?“ zajedljivo upitam. Naučila sam lekciju.
Jonah se nasmije i pravi kao da nije čuo pitanje. „I juha od bundeve im je
fina.“
„Mrzim bundeve“, odvratim s gađenjem.
„Molim? Ma, ne mrziš.“
„Mrzim. Riga mi se od njih.“
„Nije istina.“
„Zašto mi stalno kontriraš? Istina je! I od cikle isto. Imaju okus po blatu.“
Jonah zagunđa. „Ajme, isti si Wren.“
Stegne me u grudima na spomen očeva imena kojeg je, na mnogo načina,
Jonah poznavao bolje od mene. „To nije istina. On nije volio nikakvo povrće, a ja
ne volim samo bundevu i ciklu.“ Nakon duže stanke dodam, „I kupus i gljive. I
ne podnosim jagode.“
„Jagode? Čovječe, u što sam se to upustio?“ odgovori mi zafrkantskim tonom.
„Okej, Barbie, reci mi sve. Što još ne podnosiš? Čekaj, zapisat ću. Imam osjećaj
da će popis biti dug.“
Zamišljam ga kako leži na kauču u vrećastim trapericama, s rukom pod
glavom, u običnoj pamučnoj majici ispod koje mu se nazire mišićavi torzo.
Ja sam večeras trebala ležati na tom tijelu, pomislim ogorčeno.
„Da vidimo...“ Udobnije se smjestim i podignem noge na susjedni stolac. „Za
početak, dlakave, neotesane frajere i jeftino pivo.“

***
„Neeee!“ zaurlam u jastuk kad na traci s vijestima na dnu televizijskog ekrana
pročitam da je ovo najgora snježna oluja na Aljasci u posljednjih pedeset i nešto
godina. Slike i videosnimke od jučer - zametene ulice, nanosi viši od metra,
zatrpani automobili - dodatno produbljuju moj očaj.
Da stvar bude gora, meteorolog u crvenoj jakni s krznom i kapuljačom koja
mu gotovo prekriva lice najavljuje kako će slične vremenske neprilike danas

15
 Knjige.Club Books

ujutro pogoditi i Anchorage. Provjerila sam svoj let, i već piše da će kasniti sat
vremena.
Izvučem se iz kreveta i zaputim prema prozoru. Noge su mi hladne, no to na
neki neobičan način umiruje tupu glavobolju.
Sinoć sam poslušala Jonin savjet i potražila Chrisovo društvo. Ispalo je da je
simpatičan baš kao što je Jonah i rekao, premda malo čudan jer su mu otrcani
vicevi o kanadskim naglascima i konjičkoj policiji i dan-danas jako smiješni.
Andrea se pojavila oko devet i pokazalo se da uopće nije onakva kako sam
zamišljala ženu koja ubija životinje i čupa im utrobe. Dražesno joj je
lice uokvirivala plava kosa ošišana u bob frizuru, a široki je osmijeh odavao da je
riječ o toploj i srdačnoj osobi.
Častili su me crnim vinom i satima do suza nasmijavali pričama o njezinim
lovačkim pustolovinama i šašavim gostima. Usput su me pozvali i na božićnu
večeru u slučaju da i dalje budem tu.
Već je bilo prošlo jedanaest kad sam oteturala u sobu, ali sam se natjerala
ostati budna gledajući filmove na laptopu do skoro dva ujutro, dok sam
pokušavala resetirati unutarnji sat na vremensku razliku od četiri sata.
Svejedno sam se probudila u šest.
Odgurnem zastor, a iza prozora me dočeka crni beskraj. Još je daleko do
svitanja. Na prigušenom svjetlu nekoliko uličnih lampi kraj parkirališta ne vidim
da sniježi. Ako je oblačno, neću ugledati pahulje još nekoliko sati.
Ali kakve sam sreće, bojim se da ću provesti Božić s neznancima.
Obeshrabreno se vratim u krevet i uzmem mobitel da vidim je li mi Jonah
odgovorio na poruku. Pisala sam mu čim sam otvorila oči jer me zanimalo je li
budan i je li se vrijeme smirilo.
Jonah: Izgleda da danas ništa od smirivanja. Idem u Divlju Aljasku pomoći
srediti nered.
Duboko uzdahnem. Odbija nazvati čarter-tvrtku mog oca drugim imenom,
iako se na zrakoplovima i malenu terminalu već tjednima koči novi grimizno-
plavi logotip „Aro“.
Iz onoga što mi je rekao, to je zasad jedina vidljiva promjena. Novi se vlasnik
posvetio uvođenju tehnoloških inovacija, a ured i čekaonicu planira urediti tek na
ljeto. Pronađemo li odgovarajuću kuću blizu Anchoragea, tad više nećemo biti u
Bangoru.
I ako ikad prestane sniježiti.
Deprimirana sam toliko da bih mogla zaplakati. Progutam nekoliko
ibuprofena s malo vode i sakrijem se pod pokrivač.
Prodorni zvuk hotelskog telefona propara tišinu i trgne me iz nemirna sna. S
recepcije javljaju da mi je stigla prtljaga. Barem nekakvo olakšanje koje, doduše,

16
 Knjige.Club Books

ne potraje naročito dugo kad na mobitelu provjerim let i shvatim da je odgođen

za još jedan sat. Dobra je vijest da ipak nije otkazan. Još.
Nema više poruka od Jone, ali to me ne čudi. Obično mi ne piše kad je na
poslu. Svejedno mi to nije popravilo raspoloženje. Kao ni krčanje praznog želuca.
Ali stigla je poruka od mame, poslala je selfie s plaže na kojem ona i Simon
nazdravljaju, bijeli kao sir i s osmijesima od uha do uha.
Možda sam je trebala poslušati i otputovati na Turks. Barem ne bih provela
Božić s prepariranim grizlijem koji zuri u mene dok jedem.
Otresem tu depresivnu misao i krenem se spremati - navučem istu odjeću u
kojoj sam jučer putovala, operem zube, svežem kosu u visoku pundžu i nanesem
malo maskare na trepavice.
Smiješno je kako prije šest mjeseci, prije nego što sam upoznala Jonu, ni
mrtva ne bih bila izišla bez šminke. Tad mi je izgled bio daleko važniji no što je
danas.
Otvorim vrata u namjeri da odem na doručak i usput pokupim prtljagu.
Skoro me onesvijestim kad pred sobom ugledam neobrijanog, stasitog
muškarca u debeloj zimskoj jakni i crnoj kapi ispod koje proviruje pepeljasto
plava kosa. Stoji naslonjen na zid i netremice me promatra ledeno plavim očima.
„Odakle ti ovdje?“ zaprepašteno upitam dok me preplavljuju valovi olakšanja.
„Ajd pogodi“, odgovori mi Jonah. Bože, kako mi je nedostajao njegov grubi
glas.
„Ali mislila sam... oluja...“
„Taman se bilo malo smirilo, pa sam iskoristio priliku. Letio sam nisko i
molio se da ne krene opet padati.“ Spusti pogled na moje usne.
„Je li bilo gadno?“
„Daj dođi već jednom!“ Priđe mi.
Bacim mu se u naručje i uživam u njegovu dodiru i mirisu - žvakaća guma od
mentola i drvenasti miris šampona - dok nam se usne spajaju u poljupcu za kojim
smo toliko žudjeli. „Let mi je odgođen.“
Zagrli me i snažno privuče k sebi, a njegova me kosa škaklja dok me ljubi u
vrat. Ispusti duboki uzdah zadovoljstva. „Znam. U zračnoj je luci kaos. Gomila
ljudi pokušava nekamo stići za Božić.“
Sklapam oči. „Ne mogu vjerovati da si tu.“ Odjednom mi pomisao na prvi
zajednički Božić u prenoćištu s mrtvim životinjama i nije tako grozna.
„Naravno da sam tu. Kao da bih te pustio da tu sama provedeš blagdane.“
„Onda letimo skupa?“
„Ne danas.“
U glasu mu osjetim tračak nervoze, zbog čega pomislim da je let ovamo preko
planina bio daleko opasniji nego što je spreman priznati.

17
 Knjige.Club Books

A Jonu malo što može prestrašiti kad je u pitanju letenje.

Dio mene želi ga prekoriti - što da se srušio? - ali drugi dio, značajno
dominantniji, preplavljen je osjećajima što se uopće otisnuo na tako riskantno
putovanje da bi bio sa mnom.
„Volim te“, blebnem bez mnogo razmišljanja.
Prođe nekoliko trenutaka prije nego što se Jonah odmakne dovoljno daleko
da me može pogledati u oči. Zadržim dah i odjednom me strah da ću i ovaj
trenutak morati uvrstiti na rastući popis situacija koje su pošle po zlu.
„Baš sam se pitao koliko će ti trebati da to izgovoriš. Pogotovo nakon što te
uhvatila prpa u zračnoj luci.“ Skloni mi pramen kose s lica. „Mislio sam da ću
čekati zauvijek.“
„Znao si?“ iznenađeno upitam.
„Vi Fletcheri nikad niste bili jaki na riječima.“ Mangupski se osmjehne.
„Naravno da sam znao.“
Pocrvenim, ali svejedno zakolutam očima. Nisam zamišljala da ću to reći u
mračnom hodniku nekakvog prenoćišta u Anchorageu i da će me Jonah zezati
zato što sam nalik ocu. „Aha... super.“ Što da drugo kažem, pogotovo s obzirom
na to da on meni nije rekao da me voli?
Nasmiješi se i pokaže savršeno bijele zube. „Jako si slatka kad si ranjiva.“
U meni sad već ključa bijes. „Znaš što? Povlačim to što sam rekla.“
„Ma daj, ne povlačiš.“
„Oh, itekako povlačim. Zapravo, mislim da te trenutačno mrzim.“ Pokušavam
se istrgnuti iz njegova zagrljaja, ali on me samo stegne još čvršće.
„Pogledaj me“, nježno me zamoli.
Malo oklijevam, ali ipak mu se smilujem.
Ozbiljno me gleda. „Ne sjećam se kako je to ne biti zaljubljen u tebe, Calla.“
Srce mi brže zalupa.
Jonah prisloni čelo uz moje. „Ne sjećam se kako je buditi se bez da prvo
pomislim na tebe. Svakog jutra, čim otvorim oči, gledam ima li na mobitelu tvojih
poruka. Svake noći liježem ljutit jer nisi kraj mene. Jer si tako daleko. Trebam te
kao što trebam letenje. Kao što trebam aljaški zrak. Zapravo, više od zraka.“
„Uh, to je...“ Progutam knedlu i učini mi se da ću poletjeti na krilima euforije
uslijed njegova priznanja. To je mnogo bolje nego samo izlanuti „Volim te“.
Dlanovima mi obuhvati obraze. „Stvorena si za mene. Ludo sam zaljubljen u
tebe, Calla Fletcher.“ Utisne mi meki poljubac od kojeg mi zaklecaju koljena.
Duboko iz mene otme se jecaj užitka jer je mučnom iščekivanju napokon došao
kraj.
Čvrsto ga zgrabim za ruke kako ne bih pala i uživam u njihovoj snazi.

18
 Knjige.Club Books

Čeznem da opet pod prstima osjetim njegove mišiće, glatku kožu i meku kosu,
da potonem u madrac pod težinom njegova tijela.
Između nas osjetim njegovu nabreklu muškost koja me samo draži.
Netko se nakašlje, pa se razdvojimo. Sobarica se stidljivo nasmiješi, pa se
provuče kraj nas do kolica s priborom za čišćenje.
Glavom pokažem na otvorena vrata iza nas. „Možda da uđemo?“ Jer me
otprilike pet sekundi dijeli od otkopčavanja njegova remena, briga me za publiku.
Jonah krene prema vratima, ali onda stane i odlučno odmahne glavom.
„Želimo li danas otići odavde, moramo krenuti odmah. Olujni sustav se kreće
sporo, ali ide prema nama.“
Namrštim se. „Mislila sam da danas ne idemo nikamo.“
„Pa i ne idemo, ali nećemo ni ostati ovdje.“
„Kamo ćemo onda?“
„Posjetiti Djeda Mraza.“
„Molim?“
„Vjeruješ li mi?“
„Naravno, ali...“
„Ok, onda dosta priče. Spremi se i siđi u predvorje. Ja ću te odjaviti na
recepciji.“ Još me jednom poljubi i krene niz hodnik, zviždućući Zvončiće.
„Ali moja prtljaga...“
„Na recepciji je“, dovikne mi preko ramena i još dobaci, „ali već sam ti rekao,
Barbie, nekoliko dana ti sigurno neće trebati nikakva odjeća.“
Opet pocrvenim, a sobarica koja još uvijek stoji kraj kolica, pogne glavu i
pravi se da ništa nije čula.
Potom se požurim spakirati.

19
 Knjige.Club Books

Četvrto poglavlje

„Ne vidim ni Djeda Mraza ni njegove vilenjake.“ Promatram brvnaru na rubu

šume dok Jonah kruži iznad zaleđena jezera. Do nje vodi uska staza koja se odvaja
od druge staze što vijuga kroz more visokih zimzelenih stabala. To je nekakva
cesta, premda ne znam koliko se ljudi njome uopće služi.
„Upravo ti je promuknuo“, odgovori mi Jonah i palcem pokaže prema
posljednjem gradiću koji smo preletjeli.
Napokon mi sine. „Sjeverni pol! Ajme!“ Preplavi me nostalgija. Ne mogu
vjerovati da dosad nisam shvatila. „Tata mi je često pričao da leti ovamo. Mislila
sam da je to totalno fora.“ To je bilo u vrijeme kad sam ga poznavala samo preko
fotografija i kad bih satima brbljala preko telefona, a on me strpljivo slušao.
Jonin grleni smijeh odjekne mi u slušalicama. „Aha. Doduše, ovo nije pravi
Sjeverni pol, nego istoimeni gradić na Aljasci. Tu je Božić cijele godine. Duž
glavne ulice imaju goleme šarene šećerne štapiće. Sutra možemo uzeti motorne
sanjke pa se malo provozati uokolo ako budeš htjela. Nije tako daleko.“ Pokaže
na udaljene zgrade koje jedine svijetle u sumraku. „Ovo pred nama je Fairbanks,
drugi najveći grad na Aljasci.“
Dok smo utovarivali moju prtljagu, Jonah mi nije htio otkriti kamo idemo.
Ipak, zavirila sam u teretni prostor i ugledala njegovu crnu torbu, prijenosni
hladnjak, kutiju s dehidriranim jelima i nekoliko boca vode. Gnjavila sam ga i
ispitivala cijelim putem dok smo letjeli prema sjeveroistoku, bježeći od
nadolazeće oluje preko snježnih šiljatih vrhova golema planinskog lanca,
dovoljno daleko da ugledamo zrake sunca što se sramežljivo probijaju kroz
oblake. Ali nije se dao; naslađivao se mojom mukom uz glasove drugih pilota koji
su preko radija dojavljivali koordinate i podatke o vremenu uz pokoji glupi vic.
I sad, dok sunce u pola tri popodne nestaje iza obzora, shvaćam da me Jonah
odveo sjevernije no što sam ikad bila.
To je sad moj život.
I hoće li silnim iznenađenjima napokon doći kraj?

20
 Knjige.Club Books

Šćućurim se u debeloj jakni i teškim zimskim čizmama, sva sam napeta dok
se Veronica - Cessna s četiri sjedala u kojoj je Jonah vozio oca i mene na izlete -
silovito trza i trese pri slijetanju.
Iako me ni približno nije strah kao onog prvog dana u srpnju, moja se
novostečena hrabrost u nekoliko mjeseci malo istopila. „Čija je ovo kućica?“
„Georgeova i Bobbiena. Trebali su doći za Božić, ali George je imao jedan
od onih svojih čudnih predosjećaja.“ Kršni pilot sa Srednjeg Zapada poznat je po
otkazivanju letova zbog praznovjerja. „Pa su odlučili pričekati da snijeg stane, ali
su nama ponudili da budemo tamo sljedeća tri dana. Kompletno je opremljena.“
„Baš velikodušno od njih.“ Zavrti mi se u glavi od pomisli da ćemo tri dana
biti sami. Najduže što smo bili sasvim sami bilo je kad smo ljetos otišli spašavati
one planinare. Cijelu noć nismo mogli poletjeti zbog guste magle i jakog vjetra,
pa smo se sklonili u planinarsku kolibu u kojoj nije bilo ni vode ni struje, samo
jedna vreća za spavanje i paketić sušene govedine. A napetost među nama dosegla
je točku ključanja i bilo je nemoguće praviti se da ne postoji. Te se noći sve
promijenilo. Bila je to ujedno i noć u kojoj sam prestala gajiti iluziju da će mi otac
preživjeti rak.
Jonah digne ruke s upravljača, dovoljno dugo da mi stisne koljeno. „Sretni su
što si došla pameti.“
„To ćemo tek vidjeti“, našalim se prije nego što mi osmijeh nestane s lica.
„Ali što s Agnes i Mabel? Znam da si htio biti s njima. Hoće li se ljutiti?“ Moj je
otac božićna jutra provodio na Agnesinu kauču sa šalicom kave u ruci i pločom
za damu ispred sebe.
„Upravo je Aggie jutros u četiri pratila meteorološki radar, nadajući se da će
mećava stati kako bih mogao poletjeti. Nije htjela da ostaneš sama u Anchorageu.
Osim toga, večerat će kod Georgea i Bobbie. Doći će i hrpa ekipe iz Divlje
Aljaske.“
„To zvuči... lijepo.“
Predugo sam, godinama, za očevo otuđenje krivila njegovu čarter-tvrtku.
Mrzila sam i nju i sve što je imalo veze s njom. Morala sam doći na Aljasku i
sama se uvjeriti kako to nije samo posao kojim se zarađuje novac. Moj otac i
Divlja Aljaska ljudima su činili živote boljim. U nekim su ih slučajevima čak i
spašavali. Zaposlenici su mu bili poput obitelji. Još uvijek se čini pogrešnim to
što ću ja naslijediti sav novac od prodaje mjesta koje sam prezirala.
Oklijevam. „Onda, je li kuća mog oca već stavljena u prodaju?“ Bio je vlasnik
svih triju modularnih kuća na tom dijelu ceste - svoje, Agnesine i Jonine.
Naslijedio ih je od roditelja. Oca nije krasila osobita poduzetnost ili učinkovitost,
ali u tjednima prije smrti poduzeo je sve kako bi prijenos vlasništva protekao
glatko i bez prepreka. „Da se izbjegnu ostavinske rasprave, to zna biti jako
neugodno“, rekao je. Tako je prepisao kuće Joni, Agnes i Mabel.

21
 Knjige.Club Books

„Još nije. Vjerojatno će je oglasiti na proljeće. Želi nam dati priliku da je

prodamo prvi, a to će potrajati. Dosad smo imali samo jedan upit.“
Primijetila sam kako govori mi, kao da je ta kuća nekako i moja, pa mi postane
toplo oko srca. „Mogu pomoći skinuti tapete u kuhinji, ako želi“, ponudim se,
iako se ne mogu suzdržati od grimase pri pomisli na struganje onih silnih patki sa
zidova. Sjećam se tapeta u Simonovoj kući kad smo se doselile. Prije nego što ju
je kupio, pripadala je njegovim roditeljima Englezima. Jaglaci u kupaonici,
cvjetovi jabuke u kuhinji, jorgovani u blagovaonici.
Mislim da se mama nije pošteno ni raspakirala prije nego što je špahtlom
napala toalet. Na kraju su taj posao ipak povjerili majstorima jer je bio prevelik
za samo jednu osobu. Osim toga, sumnjam da je Simonu bilo ugodno slušati
njezino rogoborenje na račun lošeg ukusa njegovih roditelja dok je bijesno
strugala zidove.
Ali, naravno da ću pomoći Agnes. Napravila bih sve za tu sitnu, nježnu
ženicu, zaslužnu za moje ponovno zbližavanje s ocem i to što sam sad tu s Jonom.
A i što bih drugo radila dok Jonah odrađuje zadnji mjesec u Aru?
Bit će mi jako neobično opet doći u tu kuću i isprazniti je od svega što ju je
činilo očevom. Ta mi je pomisao silno nelagodna.
„I ja ću pomoći“, odsutno promrmlja Jonah, potpuno usredotočen na jezero
pod snijegom pred nama.
„Zaleđeno je, je l' da?“ upitam.
„Trebalo bi biti.“
„Trebalo?“
„Nadam se.“
Zaprepašteno ga pogledam. „To je kao neka šala?“
„Nije.“ Samodopadno se smješka. „Ali zato ćemo ga prvo samo okrznuti u
letu, prvenstveno da provjerimo dubinu snijega, ali i prelijevanje vode.“
Nemam blage veze o kakvom prelijevanju govori, ali njegovo mi namršteno
čelo govori da ga nije uputno ispitivati. Zato šutim dok se polako spuštamo.
Osjetim kako su skije zrakoplova na tren dotaknule površinu jezera, i zatim se bez
usporavanja opet podižemo. Malo kružimo, pa kad Jonah zaključi daje sve u
redu, opet se krenemo spuštati.
Veronicine skije ubrzo kliznu površinom jezera prekrivenog snijegom.
Zaustavimo se desetak metara od brvnare. S bilo kim drugim strahovala bih da
ćemo se zabiti u nju. Ali moj tata je znao reći kako je Jonah jedan od najboljih
pilota malih aviona, a ako je to tvrdio Wren Fletcher, onda je sasvim sigurno bilo
točno jer je i sam bio vrstan letač.
Jonah se približi vjetrobranu kako bi bolje pogledao brvnaru. „Zgodno, je l'
da?“
„Kao s božićne čestitke.“

22
 Knjige.Club Books

Dvokatna brvnara sa strmim krovom, nadstrešnicom iznad drvenih vrata i

visokim dimnjakom na lijevoj strani. Pokraj verande čekaju cjepanice, spremne
za vatru kraj koje se jedva čekam sklupčati večeras.
Tradicionalni vjenčići sa zelenim i crvenim vrpcama krase svih pet prozora i
vrata, i obećavaju pravi blagdanski ugođaj. Na verandi, pod netaknutim snježnim
pokrivačem, stoje dva crvena Adirondack1 stolca okrenuta prema jezeru. Nad
njima, cijelom dužinom brvnare, visi žica s raznobojnim žaruljicama.
Taman sam zaustila reći kako je savršena, kad iza nje u gustišu spazim drvenu
kućicu koja na vratima ima izrezbareni mjesec, i sve mi postane jasno. Ne
ustručavam se dati do znanja koliko sam neugodno iznenađena.
„Ma daj... možeš ti to“, zadirkuje me Jonah, što me još više razdražuje. Dobro
zna koliko mrzim te poljske toalete.
„Ne, ne mogu. Navikni se“, uzvratim mu njegovom omiljenom uzrečicom.
„Pa tu je prava ledara! I noć traje koliko, petnaest sati?“
„Pa, prije negdje između devetnaest i dvadeset u ovo doba godine.“
„Sve bolje od boljeg.“
Smijulji se. „Nije to ništa strašno.“
„Kaže tip koji se doslovno može popišati kroz odškrinuta vrata. A ja moram
hodati kroz tri metra snijega po mrklom mraku iz kojeg vrebaju vukovi i tko zna
što sve ne, i skidati se tako da mi se svaki put zaledi dupe!“
„Unutra ima toplinska lampa.“
Prostrijelim ga pogledom, što njega silno zabavlja i nasmijava.
„Budem ti ja pomogao odlediti dupe.“
„Budeš, kako da ne“, progunđam.
„Joj, kako mi je nedostajalo tvoje gunđanje.“ Prstima mi nježno stegne vrat.
„Hajde, idemo se smjestiti.“

***
„Možeš skinuti jaknu i čizme, mislim da je sada dovoljno toplo.“ Jonah ubaci
još jednu cjepanicu u peć.
Prvo puhnem kako bih se provjerila da govori istinu. Kad smo tek bili ušli u
ovu čudnu nastambu od čvornate borovine, dah nam se ledio u zraku. Ali sad je
bolje, uz vatru i grijalicu.
Izujem čizme i svučem jaknu, pa se presvučem u drugu, od crveno-crnog
kariranog flanela, i navučem vunene čarape. S čašom crnog vina koje sam natočila
nakon raspremanja hrane - uglavnom grickalica i gotovih jela iz Agnesina

1
Vrtni stolac od dasaka kakav je 1903. dizajnirao Thomas Lee za svoju kuću za odmor u
planinskom lancu Adirondack. Dizajn stolca je kasnije patentiran za masovnu proizvodnju.

23
 Knjige.Club Books

zamrzivača, ali i purećih prsa spremnih za pečenje na malom plinskom kuhalu -

smjestim se na futon, pazeći da ne prevrnem uljnu lampu koja daje prigušeno, ali
toplo svjetlo. „Koliko često Bobbie i George dolaze ovamo?“
„Tjedan-dva ljeti i skoro svaki vikend kad sezona završi. Obično su tu od
Božića do Nove godine.“ Još jednom žaračem promiješa cjepanice, pa zatvori
vratašca peći i zaključa ih zasunom. „Tu će živjeti kad odu u mirovinu. Srediti
kolibu tako da se u njoj može živjeti cijelu godinu.“
„Cijelu godinu? Mislim da bih ja umrla od dosade.“ Znatiželjno se osvrnem
oko sebe i opazim slatke male detalje što ih je napravila Bobbie - vezeni jastuk,
pastelni akvarel s motivom hidroaviona na jezeru, kičasti ukras s izrekom o
ognjištu i domu - odraz tople naravi dobrodušne blagajnice iz čijeg se naglaska tek
naslućuje da zapravo dolazi iz Alabame.
Iznad nas je skučeno potkrovlje u kojem ima taman dovoljno mjesta za bračni
krevet i dva uska stolića. Teško mi je zamisliti Georgea, tog golemog čovjeka
debelih brkova, kako se noću vere tim ljestvama. „Kako su dovukli sav taj
namještaj gore?“
„Jedva, na konopcima. Bio sam tu kad su to radili.“ Jonah potone u futon
pokraj mene i zastenje od umora. Nije stao otkad smo stigli: ispraznio je i osigurao
zrakoplov, dovukao drva za potpalu, napunio pušku i objesio je na zid, upogonio
štednjak, uljnu lampu, baterijsku svjetiljku i napajanje pomoću solarnih ploča. I
već planira kako će sutra nacijepati još drva i četverokotačem otići u grad po još
vode.
Naslonim glavu na njegovo rame, udišući miris gorućeg drva i upijajući tišinu
koju prekida samo zvuk pucketanja vatre. Ne pamtim kad sam posljednji put bila
ovako smirena. „Bilo bi lijepo imati ovakvo mjesto za bijeg.“
Začuđeno me pogleda. „Kolibu?“
„Dolazila bih samo ljeti.“ Otkrila sam da otraga postoji i malena kupaonica
koja je savršeno funkcionalna u ljetnim mjesecima kad se voda u cijevima ne
može zamrznuti.
„To je moja princezica“, zeza me i nježno pomiluje po bedru. Ali onda se
naglo uozbilji. „I mi možemo imati ovakvo nešto, kad se sredimo. Treba nam
samo nekoliko godina da se negdje skrasimo, pa onda možemo kupiti komad
zemlje i sagraditi nešto svoje.“
„Nešto kao ovu kolibu?“
„Možda malo veću.“ Zastane. „Dovoljno veliku za nas i dvanaestoro djece.“
„Samo dvanaestoro?“ narugam se, a u trbuhu mi se komešaju leptirići. „A da
prvo probamo s jednim da vidimo kako nam ide?“ Od svih stvari koje volim na
Joni, njegova je izravnost pri vrhu liste. On načinje teme o kojima se inače ne bi
razgovaralo, da se mene pita. Prvi je put spomenuo djecu u Torontu. Učinilo mi
se kao da me testira, jer je njegovo olakšanje kad sam rekla da i sama jednom
želim djecu bilo gotovo opipljivo.

24
 Knjige.Club Books

„Zvuči kao dobar plan.“ Jonah me obgrli oko struka i podigne u krilo tako da
se gledamo u oči. Otme mu se duboki uzdah dok mi miluje obline, od bokova,
preko struka do nabreklih grudi.
Igram se njegovom kosom, a tijelo mi reagira čistom žudnjom. A sad su mi
se probudili i neki novi osjećaji prema tom čovjeku. Ne kanim tako skoro postati
majka, ali Jonina odlučnost, samouvjerenost i neustrašivost pred tom mogućnošću
čine ga još privlačnijim nego što sam mislila da može biti.
Spretno mi spusti flanelsku jaknu niz ruke, puštajući je da padne na pod.
Sljedeći je na redu džemper, pa ostajem u tankoj pamučnoj majici. Zadrhtim, iako
više ne osjećam hladnoću.
„Kako ti se čini ona kuća?“ upitam, milujući mu široka ramena, pa se spustim
na mišićave grudi i isklesani trbuh. Jonah svoje fantastično tijelo pripisuje
norveškim genima. Nikad nisam vidjela da ide u teretanu, pa je to možda i istina.
„Koja kuća?“ Žuljevite prste zavukao mi je pod majicu i pipka me po leđima,
tražeći kopču grudnjaka. Kad je pronađe i dlanovima mi obuhvati gole grudi,
stresem se od užitka. Dodir mu je nježniji nego što sam ikad očekivala da će biti.
„Ona koju sam ti poslala u subotu?“
„Poslala si mi oglas za kuću od 270 kvadrata u Anchorageu, blizu Walmarta.“
Podigne mi ruke i povuče majicu preko glave. Baci grudnjak ustranu, izlažući moj
nagi torzo hladnom noćnom zraku. Malo se odmakne, kao da želi uživati u
pogledu i razmisliti odakle da krene. Taj je njegov pokret tako jednostavan,
ali dovoljan da mi grudi otežaju i krv jurne u bradavice, a zatim još niže.
„Na velikoj je parceli, a najamnina nije previsoka.“
Pogleda me u oči. „Calla, u travnju ću navršiti 32 godine. Ne želim više biti
podstanar ako ne moram. Nađimo nešto što možemo kupiti. Nešto što će biti sto
posto naše. Manju kuću s više zemlje, bez Walmarta u dvorištu.“ Privuče me bliže
i lizne mi bradavicu, pa je snažno uvuče u usta.
Uživam u dodiru njegova neobrijana lica - tek ću ga za mjesec dana moći opet
nazvati bradatim - i vlažna jezika, ali u glavi mi se roji tisuću misli. Jonah je već
bio spominjao da mu je draža kupnja od unajmljivanja. Moja majka je pak
inzistirala na potonjem. To nije tako trajno rješenje, smatra. U slučaju da naša
veza ne uspije, bilo bi manje komplicirano. Lakše bih pokupila stvari i otišla.
Poput nje.
Tvrdi da je to naprosto njezina majčinska dužnost, upozoriti me na probleme
prije nego što se dogode.
Ali ja nisam ona, a Jonah definitivno nije nalik mom ocu. Želi se skrasiti i
imati djecu sa mnom. Naše odluke nisu uvjetovane slučajnom trudnoćom.
Njegova čvrsta vjera u nas i zajedničku budućnost ohrabruje me i ulijeva mi
optimizam. „Dobro. Mogu tražiti i kuće na prodaju...“

25
 Knjige.Club Books

„Calla?“ šapne Jonah okrznuvši me usnama po koži, a od njegova se vrućeg

daha naježim. Sviđa mi se kako izgovara moje ime dubokim, hrapavim glasom.
„Da?“
Sneno me pogleda kroz trepavice. Sjetim se kad sam prvi put ugledala te
prekrasne plave oči koje je skrivao iza sunčanih naočala i zajedljive naravi.
„Imamo svo vrijeme svijeta za razgovor o tome. Ali, sad?“ Grubim, snažnim
rukama podigne me i posjedne na sebe. Osjećam ga, tvrd je kao kamen. „Umrijet
ću ako ne uđem u tebe za najviše tri minute.“
Smijuljim se, iako mi tijelom prolaze valovi vrućine. „Glavno da ja dramim.“
„Ozbiljno. Umrijet ću točno tu, u Georgeovoj kolibi. Praznovjerni šašavac
poslije toga više neće htjeti nogom kročiti ovamo.“
„A to nikako ne bismo željeli“, složim se hineći ozbiljnost i dlanovima mu
obuhvatim obraze. Nevjerojatno je zgodno to njegovo muževno i markantno lice,
s visokim jagodicama, senzualnim usnama i dugačkim trepavicama. Gotovo se
može reći da je ljepuškast.
Jonah se vragolasto osmjehne. „Ne. Pogotovo kad su bili tako široke ruke i
ustupili nam smještaj.“
„Tako je. Najmanje što možemo jest pobrinuti se da opet može doći.“
Zaigrano se protrljam o njega, na što on šaptom opsuje. Jezikom mu dražim donju
usnu prije no što silovito prodrem unutra i stanem ga gladno ljubiti.
Zabije mi prste u bokove. „Nisam se šalio o one tri minute.“ Vrisnem ispod
glasa kad me podigne i spusti leđima na futon. Nestrpljivo mi svlači gaćice,
pogledom prateći svaki centimetar moje nagosti što se otkriva povlačenjem
tkanine. U tren oka ostajem potpuno gola i izložena.
Pohlepno ga gledam kako se i on skida. Tijelo mu je savršeno - moćno i
snažno, a koža zlaćanomaslinasta, iako je zima. Još ne mogu odlučiti što na njemu
volim najviše: široka ramena, jaki vrat, izražene ključne kosti nad mišićavim
prsima, čvrste bokove ili onaj baršunasti dio tijela koji se sad ukrutio i traži
moju pažnju.
Spusti mi se među bedra. „Maštao sam o ovome cijeli prošli mjesec, svake
minute svakog dana.“ Pritisne mi ruke iznad glave i ispreplete prste s mojima.
Naše se usne požudno spajaju i gotovo zabole od slatkih i dubokih poljubaca,
ali od silnog užitka zaboravljamo na bol.
„Tri minute su prošle“, šapnem, dok sva pulsiram od slatkog iščekivanja.
Podignem bokove tražeći njegovu tvrdu erekciju, pa se namjestim jedva čekajući
opet je osjetiti u sebi.
Jednim se snažnim pokretom čitav zabije u mene i zastenje.
A tišinu kolibe zamijene zvuci našeg dugo iščekivanog ponovnog sjedinjenja.

***

26
 Knjige.Club Books

„Calla...“
„Calla, probudi se.“
Nezadovoljno gunđam kad me uhvati za rame i prodrma.
„Ozbiljno, moraš ovo vidjeti.“
„Koliko je sati?“ ljutito upitam i odbijam otvoriti oči.
„Još malo pa će jedan.“
Bijesno navučem deku preko glave jer me sad već počinje nervirati. Zaspali
smo nešto poslije jedanaest, goli i zagrljeni. Htjeli smo ostati zajedno umjesto da
se penjemo u potkrovlje. „To znači da je u Torontu pet. Ako se sad razbudim,
sjebat ću si ritam spavanja.“
„Ionako ti je već sjeban. Ustaj.“
Uzbuđenje u Joninu glasu potaknulo me da se pridignem i zagledam u tamu.
Izgleda da je održavao vatru u peći jer još uvijek daje dovoljno svjetla.
Stoji nada mnom samo u donjem dijelu trenirke spuštenom na bokove, što mi
je nepodnošljivo seksi. Hormoni mi istog trena podivljaju, pa pružim ruku prema
njemu. Kliznem mu prstom od pupka naniže, preko pruge tamnih dlačica, pa
dlanom pomilujem njegovu omekšalu ali još uvijek impresivnu muškost.
„Daj, vrati se u krevet.“
Nestašno se nasmije i hitro odskoči. Dobaci mi tajice, majicu i jaknu, pa i se
i sam krene odijevati. „Poslije. Sad idemo van.“
„Šališ se, je l' da?“ Ipak krenem prema vratima i usput navučem čizme, jaknu
i rukavice. Namjerno glasno cvokoćem ne bih li mu izazvala grižnju savjesti što
me usred noći potjerao na hladnoću od koje mi doslovno trne cijelo lice.
Ali, sve moje nevolje iščeznu kad ugledam treperava zelena i bijela svjetla
kako se lelujaju na vedru noćnom nebu, kao da plešu, istodobno osvjetljavajući
milijune zvijezda i smrznuto jezero pod snijegom.
„Polama svjetlost!“ oduševljeno uskliknem, potpuno očarana. Kao da me
netko pustio da zavirim kroz vrata raja. Jonah stane iza mene i zagrli me, grijući
me tijelom. „Ovo je jedno od najboljih mjesta na svijetu odakle ih se može
vidjeti.“ Usnama mi dotakne obraz. „Zato sam te doveo ovamo.“
Toliko sam očarana tim nebeskim spektaklom da ga ne mogu prestati gledati.
„Je li ovdje uvijek tako?“ Doma, u gradu, ne vidim čak ni zvijezde, a kamoli nešto
drugo.
„Kad je vedro? Da, najvjerojatnije će se vidjeti, pogotovo zimi. Ali moraš
dobro gledati.“
„Bože, ovo je... nevjerojatno. Čekaj da odem po fotić...“
„Ne.“ Čvršće me stegne i ne pušta. „Doći ćemo opet, pa onda možeš cijelu
noć tu sjediti, smrzavati se i snimati koliko te volja. Obećavam. Ali ovo noćas je
za nas dvoje. Ovaj je trenutak samo naš.“ Nasloni bradu na moju glavu. „I ovo je
prva noć ostatka naših života.“
27
 Knjige.Club Books

Naslonim se na njega. „Znaju li svi da si tako romantičan?“

„Šuti.“ Njegov mi smijeh škaklja uho. „Mislio sam da bi voljela ovo vidjeti
uživo.“
„Malo je reći voljela.“ Uhvatim ga za ruku. „Hvala ti.“ Hoće li život s Jonom
izgledati ovako? Hoće li me voditi na daleka mjesta i pokazivati mi razna čuda
prirode? Ona za koje nisam ni znala da postoje, i ona za koje sam možda čula, ali
nisam imala pojma da su tako fascinantna?
Jer ako je tako, ovaj mi novi život s njim nikad neće dozlogrditi.
Još me jače privije k sebi. „Sretan Božić, Barbie.“
Okrenem se i poljubim ga. „I tebi, moj veliki, ljutiti snježni čovječe.“

28
 Knjige.Club Books

Peto poglavlje

SIJEČANJ

„Simonu su ristovi tako izgorjeli da je dobio plikove. Morao je cijelim putem

do doma nositi hotelske papuče.“ Divim se savršenoj strukturi kristalića snježne
pahulje što mi je sletjela na rukavicu, prije nego što se otopi. Ako je to uopće
moguće, jer je toliko hladno da su mi se slijepile dlačice u nosu. Barem će biti
sunčano, najavio je Jonah dok smo pili jutarnju kavu. „Mama je inzistirala da ga
po zračnoj luci vozi u kolicima. Naravno da se pobunio i napravio čitavu scenu.
Mislim, kakvu već scenu Simon može napraviti. Ali onda se, sav napaćen od
'akutnih, neizdrživih bolova, sjetio s kim je u braku i popustio bez borbe'.“ Sama
se sebi nasmijem dok imitiram Simonov snobovski britanski naglasak.
Umjesto odgovora koji, naravno, ne očekujem, okružuje me samo
gromoglasna tišina.
„Svidio bi ti se Simon“, uspijem progutati knedlu koja me guši i odagnati
suze. Već dugo nisam osjetila takvu tugu zbog očeve smrti. Prošlo je već dosta
vremena otkako me posljednji put nešto - kakva šala, misao, sjećanje, osmijeh -
toliko bolno podsjetilo na njega da bih istog trena briznula u nekontrolirani plač.
Ali sad, kad sam opet u Bangoru i sjedim kraj njegova groba, najbliže onome što
je od njega ostalo u fizičkom svijetu, čini mi se kao da se sve dogodilo jučer.
Privučem koljena prsima dok promatram jednostavni bijeli drveni križ na
kojem je urednim crnim slovima ispisano „Wren Fletcher“. Staro je groblje
prepuno istih takvih križeva. Jedni su svježe obojeni, s čitkim imenima pokojnika,
a drugi nahereni, oguljeni i načeti vremenom toliko da se ne zna ni tko pod
njima počiva. Oko njih, iz debelog snježnog pokrivača proviruje izblijedjelo
umjetno cvijeće koje će tamo i ostati sve do proljetnog čišćenja, kad će ga
zamijeniti novim.
Nema ovdje grandioznih nadgrobnih spomenika, niti skupih grobnica koje bi
isticale nečije bogatstvo. Na novijem groblju, na drugom kraju grada, mogu se
vidjeti nadgrobni spomenici raznih veličina i stilova, ali ovdje - na posljednjem
počivalištu najstarijih stanovnika Bangora, među kojima su moji baka, djed i otac
- grobovi su označeni jednostavnim bijelim drvenim križevima, bez obzira na

29
 Knjige.Club Books

imovinsko stanje pokojnika. Na neki je neobičan način to utješno jer pokazuje

solidarnost s ljudima koji su prihvatili jednostavnost života na Aljasci. A opet,
rastužim se svaki put kad vidim sve te nijeme podsjetnike na prolaznost života.
Dišem duboko i polako kako bih umirila misli, pa sklopim oči i zamišljam
samu sebe, sklupčanu na maminu starom pletenom stolcu na verandi očeve
modularne kuće, a on sjedi kraj mene i šutke me sluša.
„Jonah mi je za Božić darovao maskirnu jaknu, možeš li vjerovati? Mislim,
to nije elegantan i diskretan vojnički uzorak kakav bih ja izabrala. To je prava
pravcata, ogromna lovačka zeleno-smeđa jakna.“ Stresem se. „A može se nositi i
s druge strane. Podstava je fluorescentno narančasta, tako da me netko slučajno ne
zamijeni za životinju i propuca dok trčim.“ Odmahnem glavom. „I ne znam je li
to samo još jedna njegova šala ili je stvarno mislio da će mi se svidjeti.“
Vratili smo se 28., kad se napokon razvedrilo i samo je još puhao ledeni olujni
vjetar. Uživali smo u odgođenoj božićnoj večeri s Agnes i Mabel koja je spremila
svježu piletinu s farme Whittamoreovih i na tržnici kupila metar i dvadeset visoku
smreku u tegli. Agnes kaže da će je na proljeće presaditi u dvorište. Jonino
kameno lice nije odavalo nikakvu emociju kad sam otvorila golemu kutiju,
shvatila što je u njoj i dala sve od sebe da izgledam zahvalno dok sam isprobavala
jaknu. Ne znam jesam li bila uvjerljiva, ali otad to nije spominjao, a prošla su
četiri dana.
„Nemoj me pogrešno shvatiti, cijenim gestu, pogotovo od tipa koji odjeću
kupuje u lokalnom super marketu.“
Zbog čega sam mu poklonila tamne dizajnerske traperice koje mu se neće
objesiti na dupetu kad ih malo iznosi, skupa s nekoliko finih, mekanih košulja
koje nisu karirane. Danima sam mu tražila savršene darove i regrutirala Mabel da
provjeri obujam njegova vrata i struka. To su sad daleko najljepši odjevni komadi
u njegovu ormaru. „Jako praktično, budući da sad živim na Aljasci. I čini se da
je kvalitetno napravljena, za lovačku jaknu.“ Počnem se smijuljiti. “A kupio mi je
i dječju knjigu savjeta o sigurnosti u divljini. A od Mabel i Agnes sam dobila
jaknu koja štiti od komaraca te sprej i zvonca za odbijanje medvjeda, da ih imam
pri ruci kad idem na trčanje.“
Nakon onog dana na Kodiaku s Jonom i ocem, kad sam vidjela grizlije koji
su slobodno lutali uokolo, nemam nikakvu namjeru trčati stazama na kojima bih
mogla sresti takvu neman.
„Isprintala sam kalendar s Jetijem za Agnes, da ga objesi u čekaonici Divlje
Aljaske. Stavila sam njegovu fotku na kojoj cijepa drva i čak dala napraviti logo
na kojem piše 'Jeti'. To je trebala biti šala, ali super je ispalo. Pokušavamo ga
nagovoriti da ga upotrijebi za čarter-tvrtku, ali znaš kako je tvrdoglav. Ali baš
je dobro, zar ne? Jeti. Ono, 'Leti, leti, leti... jeti!'. Meni to jako zgodno zvuči kao
slogan. Agnes se isto sviđa. No, rekla sam joj da stavi kalendar tek nakon što se
odselimo, tako da ga on ne može skinuti i sakriti.“

30
 Knjige.Club Books

Nasmiješim se kad se sjetim Jonina izraza lica dok je Agnes otvarala dar - kao
da nije bio siguran bi li me poljubio ili zadavio. „Da si ga bar mogao vidjeti, tata.
Nasmijao bi se do suza.“ Pomisao na njegov melodični smijeh vraća me na
telefonske razgovore iz mog djetinjstva.
Opet me zapeku suze, i opet mi nekako pođe za rukom ne zaplakati.
Jače stegnem jaknu oko sebe - Simonov božićni dar - kad ugledam crni Ford
koji stiže s puste ceste i parkira pred ulazom u groblje. Iz kamioneta iziđe vozačica
u čizmama do koljena i lica djelomice zaklonjena kapuljačom. Unatoč tome
prepoznam Agnes i njezin lagani hod.
Gledam kako skreće ulijevo, prema grobu njezina supruga - Mabelina oca koji
je poginuo u zrakoplovnoj nesreći prije njezina rođenja. Ne mogu ni zamisliti
kako joj je na Novu godinu bez ne jednog, već dvojice muškaraca koje je voljela,
a samo su joj četrdeset i tri godine.
„Znaš da je Agnes prodala kamionet onom tvom starom knjigovođi? Otad
vozi samo tvoj. Jonah joj je očitao bukvicu. Ne razumije zašto je to učinila.
Navodno je u mnogo lošijem stanju od njezina.“ Tužno se nasmiješim. „Ali ja
znam zašto. Zato što miriše na tebe.“ Na stare, pohabane presvlake što su
godinama upijale duhanski dim.
Jučer sam malo sjedila u njemu, s nostalgijom se prisjećajući svog prvog jutra
na Aljasci, kad sam u antilop štiklama zalutala u močvarno blato i morala moliti
Jonu da me preveze u grad.
„Učim voziti. Samo moram srediti neke papire, ali čim to riješim, idem na
pismeni test, a onda će me Jonah pripremiti za vozački ispit tako da mogu dobiti
dozvolu. Trebala bih to obaviti prije preseljenja u Anchorage ili tu negdje, a onda
ću si kupiti auto.“ Odvjetnici očekuju da će prijenos očeva vlasništva potrajati još
nekoliko mjeseci, pa će mi novac od prodaje Divlje Aljaske biti više nego
dovoljan da kupim što god hoću. „Jonah me nagovara na kamionet. Čak smo se
zbog toga i posvađali, kad sam mu rekla da gledam Mini Coopere. Stalno mi šalje
slike strahovitih sudara s losovima. Ali ne brini se. Koji god auto nabavila,
sigurno će me naučiti kako da ne sletim u jarak.“
Snijeg škripi pod Agnesinim nogama dok mi prilazi s buketom umjetnih
svijetloružičastih kala u ruci. To mi je najdraže cvijeće, priznao mi je otac jedne
tihe noći u posljednjim tjednima života, dok me pokušavao naučiti kako se igra
dama.
„Sretna Nova godina!“ kaže mi naglaskom koji sad prepoznajem kao tipičan
za stanovnike Aljaske koji su tu rođeni i odrasli, pogotovo u ovom dijelu države.
I otac je govorio tako polako, razvučeno, narodski. „Lijep dan za posjet Wrenu.“
„Mislim da mi se guzica pretvorila u santu leda“, našalim se, premda me crne
skijaške hlače u kombinaciji s termo podhlačama sasvim solidno štite od studeni.
„A noge?“

31
 Knjige.Club Books

Pokažem na nove bijele zimske čizme - inače ih zovu bunny boots - još jedan
Agnesin dar i očito obuća bez koje se na Aljasci ne može jer čuvaju toplinu i na
temperaturama do minus petnaest. „Znoje mi se.“ Nije toliko hladno da su mi
trebale vojničke čizme, ali htjela sam ih isprobati.
„Fino.“ Čučne pred grob i pametnim se, gotovo crnim očima, zagleda u križ.
Kimne prema aviončiću koji sam ostavila u njegovu podnožju kad sam stigla.
„Sladak je.“
„Podsjetio me na Veronicu. Mislila sam da bi mu se mogao svidjeti.“ Kupila
sam ga na internetu i na njemu napisala očevo ime i datume rođenja i smrti.
„Da, mislim da bi.“ Zatakne cvijeće u snijeg s druge strane i namjesti ga tako
da stoji uspravno. „Jesu li ono vani Jonine motorne sanjke?“
Okrenem se prema žuto-crnom Ski-Doou koji sam ostavila na polju, ispred
stražnje ograde. „Da. Naučio me voziti ih, tako da se sama mogu kretati gradom.“
„Ma vidi ti nje.“ Nasmiješi se od uha do uha, otkrivajući malo nepravilne, ali
porculanski bijele zube. „Začas ćeš se uklopiti.“
Da ste me prije godinu dana pitali - zapravo, i prije šest mjeseci - što ću raditi
na Novu godinu, ni u snu ne bih pomislila da bih rekla kako ću se motornim
sanjkama voziti po Zapadnoj Aljasci. „Zabavnije nego što sam očekivala“,
priznam. „I brze su.“ Morala sam usporiti jer je hladnoća što me štipala po
obrazima bila neizdrživa.
„Znaju biti. I drži se podalje od rijeke“, upozori me.
„Jonah mi je već održao predavanje o tome.“ Jučerašnje popodne proveli smo
uz rijeku Kuskokwim, gdje mi je pokazao oznake staza i mjesto na kojem je
spasilačka služba prošlog studenog uz pomoć konopaca i kuka izvukla tijelo
čovjeka koji je išao na „preskakanje vode“ - što je potpuno idiotska ideja koju ne
razumijem.
„Jonah se brine o svima, samo ne o sebi.“ Osloni se rukama o koljena i polako
ustane. „A gdje je on danas uopće?“
„Dobro pitanje. Otišao je prije ručka, rekao je da mora isporučiti nekakve
namirnice u selo.“
Njezino se okruglo lice namršti.
„Je li normalno isporučivati namirnice na blagdan?“
Zaškilji i pogleda u vedro nebo. Sunce danas zalazi u petnaest do pet, kao i u
Torontu, ali izišlo je tek nešto prije jedanaest. Morat ću se nekako priviknuti na ta
mračna i duga jutra. Već se vidim kako ću ih sva prespavati tijekom zimskih
mjeseci.
„Tko bi više znao što je kod njega normalno? Ali sigurno ima dobar razlog
zašto to čini.“ Uputi mi ohrabrujući osmijeh. „Što si planirala kuhati za večeru?“
„Mislim da je ostalo juhe od jučer“, nesigurno odgovorim, znajući da će Jonah
reći kako juha nije večera i da će nas Agnes opet pozvati k sebi, kao i svaki dan

32
 Knjige.Club Books

otkad sam došla. Vratili smo se u isti ritam kakav smo imali u posljednjim
tjednima s mojim ocem - kad bismo se okupili u nečijoj kući kao što to obitelji
obično čine.
„Imam pečenje od losa u pećnici ako želite kasnije navratiti. Svidjet će ti se,
okusom je slično govedini“, uvjerava me. „To je Jonino omiljeno jelo.“
„Što ćemo mi bez tebe kad se odselimo, Agnes? Kako ćemo preživjeti? Znači
li to da ću morati naučiti kuhati?“
To je šala, ali ne promakne mi tračak tuge u Agnesinim očima koji je
zamijenilo nešto neodređeno. Otrese snijeg s očeva križa. „Bit ćete vi dobro, sve
dok ne zaboravite da ste u tome zajedno.“
„Mislim da se zasad dobro držimo. A mnogo smo toga prošli.“ Od dana kad
sam saznala da otac odbija liječenje terminalnog karcinoma, Jonah i ja smo se
skupa nosili s tim i suočavali s patnjom, donoseći Teške odluke zajedno. On je
bio moja stijena na koju sam se u svakom trenu mogla u potpunosti osloniti.
„Da...“ Agnes kao da oklijeva, zagledana u daljinu.
Slutim da slijedi „ali“. Agnes se nikad nije koristila tim veznikom u ovakvim
situacijama. Poznata je kao pozorna slušačica, pouzdano rame za plakanje i draga
duša koja obično ne govori što misli. Ali sad su mi se upalili alarmi.
„Vi ste baš dobar par. Wren je to odmah vidio.“
„Stvarno?“ odgovorim uz smiješak olakšanja, unatoč njezinu zlokobnom
tonu. Tata bi tu i tamo znao aludirati da smo Jonah i ja stvoreni jedno za drugo.
Činio je to suptilno, nikad napadno. U to vrijeme Jonah i ja konstantno smo bili
na ratnoj nozi.
„Oh, da. Oboma nam je to bilo jasno, ili smo se barem nadali da čete završiti
skupa. Sad ti se sve događa strašno brzo. Prvo te Jonah iznenadio dolaskom u
Toronto, a onda si se ti požurila vratiti ovamo da bi bila s njim. Sve je silno
uzbudljivo, svježe i novo. Silne mogućnosti i veliki planovi.“ Onda se naglo
uozbilji. „Ali s vremenom će dani postajati duži i tiši. Možda ćeš na budućnost
gledati s nešto manje entuzijazma.“
„Dakle, slično kao i dosad, prije nego što sam došla ovamo?“ upitam,
pokušavajući zvučati veselije nego što zapravo jesam. Mjeseci u Torontu nakon
očeve smrti i gubitka Jone zbog udaljenosti nisu bili ispunjeni naročitom radošću
i optimizmom. Većinu sam vremena naprosto pokušavala zacijeliti, i to tako da
sam se vratila u ispraznu, ali poznatu rubnu koja se svodila na fitnes, šoping i
noćne izlaske s prijateljima. Listala sam oglase za poslove i s headhunterima
razgovarala o karijernim mogućnostima, no ništa od toga ni najmanje me nije
privlačilo. Sama pomisao na povratak u ured u kojem bih svakodnevno od devet
do pet zurila u tablice doslovno bi me gušila.
Mama i Simon tvrdili su da nemam motivacije jer znam da ću jednog dana
postati bogata nasljednica. I ja to mislim. Djelomično. Ali također sam postala
svjesna da se negdje duboko u meni dogodio tektonski pomak - Aljaska me

33
 Knjige.Club Books

promijenila. Ne znam kako, ali više to nisam mogla ignorirati. Ja prije toga i ja
danas kao da su dvije različite osobe.
I onda sam na trijemu zatekla Jonu koji me moli da se preselim na Aljasku.
Tad sam osjetila novi tektonski pomak, i to je bio trenutak u kojem se činilo da
stvari sjedaju na mjesto.
Agnes stisne usne, kao da samu sebe želi ušutkati.
„Molim te, naprosto reci ono što ti je na umu.“
Ona uzdahne. „Letjeti s Jonom po Aljasci neće biti dovoljno. Ne za curu poput
tebe, Calla. Neće biti dovoljno ni voljeti ga. Ne zauvijek.“ Agnes se nasmiješi kao
da time nekako želi ublažiti upozorenje.
Postanem nervozna. Ovakvo što bih očekivala od majke i, u manjoj mjeri, od
Simona. Ali nikad od Agnes. Možda baš zato nisam sklona odmahnuti rukom na
njezine riječi. „Što će onda biti dovoljno?“ Jer više ne mogu zamisliti život bez
Jone.
Agnes se malo zamisli prije nego što odgovori. „Nađi svoje mjesto ovdje.
Nešto što će tebi - Calli Fletcher - dati svrhu. Nešto što će biti samo tvoje.“ Polako
kimne, kao da se slaže s onim što je rekla. „Pronađi to i posveti se tome u
cijelosti.“
Čujem i ono što ne mora izreći naglas. Moji su roditelji bili ludo zaljubljeni -
bila je to ljubav tako snažna da je izdržala desetljeća razdvojenosti - a ipak nisu
uspjeli. Krenem li majčinim stopama otprije dvadeset i sedam godina, kad je tek
bila zatrudnjela i mislila da će život s pilotom u aljaškoj divljini biti nalik bajci,
neću dugo izdržati, bez obzira na to koliko se Jonah i ja voljeli.
Ali mi nismo poput mojih roditelja. To smo već dokazali. Jonah je to već
dokazao.
Znam da se Agnes brine za mene, pa joj uz osmijeh odgovorim, „Stvarno me
veseli što ćemo skupa otvoriti tu čarter-tvrtku.“ Možda nisam školovana za izradu
internetskih stranica, kao ni za marketing kojem pristupam intuitivno, ali voljna
sam naučiti sve što bude potrebno. „Osim toga, pristao je odseliti se ako
se ispostavi da ipak ne mogu živjeti ovdje.“ Jonah je rekao da ne mari gdje je, sve
dok smo skupa. I da ne želi živjeti na Aljasci bez mene. „Uništila“ sam mu
Aljasku. I to je glavna razlika između njega i mog oca.
„To je... njegove su namjere plemenite.“ Agnes se opet zagleda u daljinu, kao
da želi skriti misli - ili sumnje - koje bi se otkrile da me pogledahu oči. „No, bilo
bi mi pametnije da krenem kući jer će Mabel prepeći meso.“
Osjećam da mi nije rekla sve, ali kao i obično, ništa ne forsira i ne nameće
ako nije sigurna da će je se čuti. Možda je baš zato njezino mišljenje još važnije.
Možda baš zato radije ne bih čula što još ima za reći o ovoj temi.
„Vidimo se oko pet?“ predložim.

34
 Knjige.Club Books

„Možeš napraviti pire krumpir. Ja ga baš nekako ne volim praviti.“ Namigne

mi. „Nemoj dugo, hladno je.“ Još jednom dodirne križ na očevu grobu, pa se
okrene i zaputi prema kamionetu.
I opet sam sama.
„Znaš koliku si prazninu ostavio za sobom, je l' da?“ Je li pokojnicima utješno
čuti da nekome nedostaju? „Nije to loše, ali tu je, u svima nama. Mabel se najteže
nosi s tim.“ Vedra, živahna dvanaestogodišnjakinja koja bi uvijek dojurila u
kuhinju da nam u jednom dahu ispriča nešto jako važno postala je povučena,
na trenutke čak i depresivna. Agnes to pripisuje pubertetu i divljanju hormona, no
mislim da nitko od nas ne vjeruje da bi razlog mogao biti samo to.
Ostanem još pola sata dok mi se ruke ne ukoče, a obrazi utrnu od studeni. I
stalno me kopkaju one Agnesine riječi. Pričam o svačemu i ničemu, sklapajući
oči kako bih u sjećanje prizvala zvuk tihog smijeha Wrena Fletchera.
Prestravljena, jer znam da će doći dan kad ga više neću pamtiti.

***
Bijeli dim iz dimnjaka uzdiže se u ledeno predvečerje dok prolazim uz Jonin
zeleni Ford Escape. Parkiram motorne sanjke - mogu li ih zvati našima? - u trošnu
metalnu šupu i požurim prema kući stazom koju je Jonah jutros počistio. Otresem
snijeg s čizama i uđem.
Na linoleumskom podu ugledam smeđe lokvice koje je očito ostavio Jonah.
„Treba nam ostava za obuću!“ Pokušavam se izuti dok cupkam na jednoj nozi
i pridržavam se za zid i ormarić. „I stolac na koji se može sjesti!“
„A gdje bi to trebalo biti?“ dovikne Jonah iz dnevnog boravka.
„Mislim, u našoj novoj kući.“ Pokušam prekoračiti lokvice, ali ipak ugazim u
jednu. Stresem se kad mi hladna voda natopi vunenu čarapu.
„Trebaš papuče.“
Jonah stoji naslonjen na kuhinjski dovratnik, ruku prekriženih na prsima.
Probude mi se leptirići u trbuhu, kao i uvijek kad ga ugledam. Ubacim kapu i
rukavice u košaru, a debelu jaknu objesim na vješalicu kraj vrata. Pokazalo se da
moja nova jakna ispunjava svrhu - iako su mi se udovi smrznuli, uspjela sam
se oznojiti ispod hlača. „Kad si se vratio?“ upitam ga dok stišćem i otvaram šake
ne bih li ugrijala ozeble prste.
„Prije dvadeset minuta. Bila si na groblju?“
„Aha.“ Izvučem se iz skijaških hlača. „Srela sam Agnes.“
„Kad je večera?“
Nasmiješim se. „Rekla je da dođemo u pet. Sprema pečenog losa.
„Napokon! Pa ima već nekoliko tjedana otkako joj je George donio meso.
Već sam se pitao kad će ga napokon izvaditi iz zamrzivača.“

35
 Knjige.Club Books

Prijekorno odmahnem glavom, ali ipak prasnem u smijeh. „Isti si moj stari,
čekaš druge da te nahrane.“
„Pametan sam kao i on“, ispravi me Jonah, pa se zamisli. „Znaš, trebala bi te
Aggie naučiti kako se to sprema. I srnetinu. Doduše, čujem da je to malo
kompliciranije.“
„Sam se nauči. Rekla sam ti da mi ne pada na pamet čistiti ni kuhati tvoju
lovinu.“ Skinem mokru čarapu i obrišem vlažno stopalo o suhu čarapu na drugoj
nozi.
„A tvoja lovina?“ odvrati mi spremno zafrkantskim tonom.
Dovučem se do njega i naslonim mu glavu na prsa, čekajući da me zagrli.
„Kad sam posljednji put provjerila, meso je u trgovini već bilo mrtvo. Čak i na
Aljasci.“
Zastane, pa me stisne k sebi. Spusti glavu i poljubi me, prvo u usne, a onda u
bradu. „Naučit ćeš ti pucati, Calla.“
„Zašto, kad imam tebe?“ upitam dok on natraške ulazi u dnevni boravak i
odmiče prema kauču, a ja se gegam za njim.
„Zbog sigurnosti.“
„Ja i puška ti nismo baš najsigurnija kombinacija.“
„Za mene vjerojatno niste.“ Stropošta se na kauč, a ja ga opkoračim i sjednem
na njega. Skloni mi kosu s ramena i skupi je u dlan na mom potiljku. „Zažmiri.“
„Zašto?“ znatiželjna sam. Zapiljim se u njega pokušavajući mu pročitati misli.
Kao što je Agnes jednom rekla, Jonah voli igrice. Nikad neću zaboraviti kad sam
povjerovala njegovoj prijetnji da će me ošišati iz osvete što sam mu one večeri
potkresala neurednu bradu. Zato se ne mogu prestati pitati što mu je na umu.
„Kriste, hoćeš li mi barem jednom u životu udovoljiti? Molim te.“
Nezadovoljstvo u njegovu glasu natjera me da ga poslušam. Zagrizem donju
usnu dok nestrpljivo čekam što će napraviti, jedva se suzdržavajući da povirim
kad začujem zvuk šuškanja papira.
Osjetim dodir grube kože njegovih prstiju na vratu. Prvo nešto petlja, pa
zakopča lančić, od čega me nešto stegne u grudima. Poravna ga i kaže, „Evo. Sad
možeš otvoriti oči.“
„Što je to?“ upitam, posežući za privjeskom od hladnog metala. To je aviončić
od bijelog zlata.
„To je tvoj pravi božićni dar. Samo je zlataru trebalo malo duže da ga
napravi.“
„Bože, pa ovo je...“ Tako je delikatan i pun detalja, čak ima vrata, prozore,
propelere i kotače. Krila su mu optočena sićušnim dijamantima što svjetlucaju na
popodnevnom suncu iza prozora.
Kad na repu spazim minijaturni logotip Divlje Aljaske, popustim pred
navalom emocija. „Prekrasan je.“
36
 Knjige.Club Books

„Nosit ćeš ga?“

„Apsolutno!“ I to s najvećim ponosom.
„Bolje od lovačke jakne, ha?“ Izda ga osmijeh u kutovima usana.
„To je bila šala?“
„Pa naravno.“ Nasmije se. „I bome je vrijedilo. Čovječe, očajna si glumica.“
„Bože, stvarno si nekad pravi panj!“ Pustim privjesak i pljesnem Jonu po
prsima. Pod jagodicama prstiju osjetim vibracije od njegova duboka smijeha, a
kad mi položi ruke na bokove, osjetim toplinu njegovih dlanova kroz dva sloja
odjeće.
„Hvala ti na ovome“, kažem mu pokajnički. „Predivan je. Ozbiljno, Jonah,
ovo mi je sad najljepši komad nakita.“ Jonin dobar ukus ne bi me trebao čuditi,
jer sam ga otkrila još kad sam ga prvi put posjetila, očekujući neuredni samački
brlog pun ostataka hrane i praznih pivskih limenki.
Duboko uzdahne i opet se uozbilji. „Ne mogu preuzeti sve zasluge.“ Uhvati
zlatni aviončić između kažiprsta i palca. „Ogrlica nije samo od mene.“ Pogleda
me u oči i vidim da mu je teško to izgovoriti. „Oko tjedan dana prije smrti, Wren
me zamolio da potražim njegova prijatelja, gore u Nomeu.“
Počinje me stezati u grudima.
„Htio je da imaš uspomenu na njega. Nešto što možeš otvoriti na božićno
jutro.“ Jonah pročisti grlo. „Neko je vrijeme mislio da će izdržati dotad.“
Rukom prekrijem usta da prigušim jecaj. Oči me zapeku od suza koje mi se
sad slijevaju niz obraze. Prošli su mjeseci od očeve smrti, a sad mi se opet čini
kao da je umro jučer.
Jonah stisne vilice. „Silno ti je želio darovati nešto što ćeš rado nositi. Nikad
ga nisam vidio tako odlučnog. Ali znao je kakva si, da si šminkerica i to.
Uglavnom, aviončić je bila njegova ideja.“ Jonah smogne snage da me opet
pogleda i tako mi otkrije da je i sam pustio suzu. „A dijamante sam smislio ja jer
znam da voliš svjetlucave stvari“, doda promuklim glasom.
Tražim prave riječi, a kad ih pronađem, glas mi pukne i mogu ih samo
prošaptati: „Nikad nisam dobila savršen dar poput ovog. Nikad ga neću skidati.
Nikad.“
Jonah samo kimne i privuče me k sebi, a njegova me brada škaklja po vratu
dok plačem.

37
 Knjige.Club Books

Šesto poglavlje

Šuplji zvuk teških čizama na verandi najavljuje Jonin povratak netom prije no
što se otvore vrata kuhinje. Pogledam na sat i obuzme me nervoza. Skoro je devet.
Jonah se trebao odavno vratiti.
„Calla?“ zazove me dubokim, hrapavim glasom koji odzvanja sablasno tihom
kućom. To je jedna od najvećih razlika između Aljaske i Toronta. Kad bih doma
bih ležala u krevetu, uvijek bi se čula buka prometa i struganje metala po asfaltu
kad bi ralice čistile ceste. Ovdje, u kućici okruženoj prirodom i maločime drugim,
jedini je zvuk povremeno klepetanje i šum hladnjaka. Danju bih ostavljala
televizor uključenim samo da razbijem tišinu.
„U spavaćoj sam!“ doviknem i na laptopu kliknem na tipku za spremanje
dokumenta.
Podne daske stenju pod njegovim koracima. Pojavi se na vratima, a pepeljasto
plava kosa raščupana mu je od cjelodnevnog nošenja vunene kape. Nasmijala bih
se da ne izgleda tako umorno.
„Oprosti, ostao sam im pomoći da pokriju avione.“ Čak mu i glas zvuči
iscrpljeno. Svuče jaknu i baci je na ormar. Ispod nje nosi jedan od džempera koji
sam mu ja kupila - svijetloplava boja lijepo mu ističe oči, a meka vuna fino prianja
uz široka prsa. „Oni glupani iz Saint Mary'sa uopće nisu pokrpali hangar kako
spada. Cijeli krov samo što se ne uruši. Morao sam se naći s ljudima iz osiguranja
i sve to srediti, pa onda još i objašnjavati Howardu.“
„Hangar koji je ljetos prokišnjavao?“
„Da.“ Duboko uzdahne i baci se leđima na krevet, pa protrlja oči i bradu.
Narasla je u ovih nekoliko tjedana otkako sam tu - sad je dovoljno dugačka da se
može malo podrezati i urediti. „Jedva čekam da ta priča s Arom napokon završi.“
I ja isto.
Za sobom je donio hladni zrak i bio je leden, pa navučem pokrivač do brade.
„Znaš da je možeš završiti već sutra ako želiš?“ Ionako nije vezan nikakvim
ugovorom.

38
 Knjige.Club Books

Odlučno odmahne glavom. „Rekao sam da ću ostati do siječnja, i toliko mogu

računati na mene.“
Naravno. Kad bih Jonu morala opisati samo jednom riječju, rekla bih da je
odan. Na svoju štetu, natuknuo je jednom moj otac. „Pa dobro, još dva tjedna. To
će začas proći.“
„I onda sam službeno nezaposlen.“
„Dobrodošao u klub. Srijedom nosimo ružičasto.“ Ne krijem veselje zbog
spoznaje da ćemo cijelo vrijeme provoditi zajedno i posvetiti se otvaranju naše
čarter-tvrtke.
„Ružičasto?“ Namrgodi se i zbunjeno me pogleda.
„Ma znaš, ono iz Opasnih djevojaka? Filma? Nema veze.“ Jonah nije imao
televizor dok se ja nisam doselila. „I nećeš biti ne zaposlen. Bit ćeš samozaposlen.
A to je posve druga stvar.“
„Da, valjda...“ Ironično se nasmiješi. „Mislim da ne pamtim kad mi netko nije
šefovao.“
Prasnem u smijeh. „Ma kad je to tebi netko šefovao, a da si ga poslušao?“
Prema mom ocu, kad je prije deset godina došao u Divlju Aljasku, Jonah je bio
arogantni klipan koji se, poput većine svojih vršnjaka, ponašao kao da je popio
svu pamet svijeta. Ipak, vrlo je brzo postao nezamjenjivi dio tima i očeva desna
ruka. Ljetos sam čak pomislila da je on glavni u tvrtki. Wren Fletcher bio je više
tihi i pasivni tip.
„Ponekad i jesam. Kad bi mi se dalo.“ Jonah mi podigne bradu i nježno me
poljubi. „I cijeli prokleti dan mislim samo na ovo.“
Ne mogu suspregnuti osmijeh. Uvijek tako reagiram kad Jonah kaže nešto
makar poluromantično, a to se događa češće nego što bih očekivala, iako to obično
bude kroz nekakvu šalu.
„Ima špageta u hladnjaku. Domaćih.“ U očajničkom pokušaju da naš blog
Calla & Dee održi na životu, moja najbolja prijateljica Diana smislila je novu
rubriku: „Calla uči kuhati“. Taj prijedlog i nije tako loš s obzirom na beskonačne
zimske dane i činjenicu da u Bangoru nema dostave hrane. Osim toga, Agnes nas
ne može vječno hraniti.
Jonah sumnjičavo podigne obrve.
„S domaćim umakom iz limenke“, tiho dodam. „Ali išla sam skroz do grada
da bih ga nabavila. I da znaš, nije baš jeftin.“ To je ujedno i najuzbudljiviji aspekt
moga kuhanja, no Di je uvjerena kako su fotografije na kojima motornim
sanjkama idem u kupovinu namirnica urnebesne.
„Hvala. Probat ću.“ Bradom pokaže prema laptopu u mom krilu. „Što si danas
radila?“
„Mnogo toga važnoga“, odgovorim podrugljivo. Nakon dva tjedna nove
godine zapali smo u svojevrsnu rutinu. Jonah bi u cik zore odlazio na posao u Aro,

39
 Knjige.Club Books

a ja bih u stankama rada na računalu održavala vatru u peći. Prošlog sam se tjedna
bavila dizajnom internetske stranice za čarter-tvrtku, koja je sad spremna
za završno dotjerivanje i objavu, samo da on konačno shvati kako je Jeti savršeno
ime za nju i prestane se tome protiviti.
Ovaj se tjedan bavim traženjem kuća i Agnes me uči kako se vodi posao. Ona
to zna jer je zapravo godinama vodila administraciju Divlje Aljaske. Marljivo
zapisujem sve o nautičkim miljama, osnovnom pilotskom žargonu, radijskim
frekvencijama, topografskim kartama i planovima letenja. I time sam tek
zagrebla površinu tog uzbudljivog svijeta, kaže Agnes.
Prebacim se na jednu od gomile otvorenih stranica u pregledniku da Joni
pokažem oglase za kuće. U ovo doba godine ih nema mnogo. „Kako ti se čini
Eagle River?“
„Eagle River“, ponovi Jonah.
„Dvadeset i četiri kilometra sjeveroistočno od Anchoragea. Devetnaest
minuta vožnje. Imaju zračnu luku i sve osnovne sadržaje. Čak i Walmart. I gle,
imaju i zgodnih kuća.“ Modernih i novih, s visokim stropovima, keramikom i
kuhinjama s Corian radnim površinama - sa svime o čemu uopće nisam
razmišljala prije nego što sam se našla u situaciji da tražim novi dom. „Vidi ovu,
ima super široku garažu za dva auta, a pogled na planine s kuhinjskog prozora je
čista fantazija. Ili ovu...“ Kliknem na drugu kuću, nekoliko ulica dalje, i
pokazujem mu slike.
„Koliko zemlje ima?“
Spustim kursor na tekst s informacijama o nekretnini. „Skoro pet tisuća
kvadrata?“
Jonah se nasmije. „Ma to je ništa.“
Nije mi pravo. „Ali pogledaj dvorište. Ogromno je.“
„A avioni?“
„Aerodrom je udaljen pet minuta. Vidiš?“ Pokažem mu na mapi. „Isto koliko
ima odavde do Divlje Aljaske.“
Okrene se na leđa i zagleda u strop. „Htio bih imati vlastitu pistu.“
„Kako to misliš? Kao, privatni aerodrom?“
„A-a. Samo običnu pistu. Šljunčanu stazu na mojoj zemlji, s hangarom za
avion tako da mogu dolaziti i odlaziti kad me volja, da se više ne moram koristiti
tuđim zračnim lukama. I da mi nitko ne visi nad glavom.“
„Postoje li uopće takva mjesta?“
„Na Aljasci? Kako ne, samo trebaš imati dovoljno zemlje.“
Već napamet znam da nijedna od kuća koje sam odabrala ni približno ne
zadovoljava taj uvjet. „Koliko bi tako nešto koštalo?“
„Blizu Anchoragea?“ Uzdahne. „Previše.“
„Pa... uvijek možemo unajmiti kuću i uložiti u zemlju za poslije?“
40
 Knjige.Club Books

„Calla, već sam ti rekao - ne želim otplaćivati nečiji kredit dok ne budemo
mogli imati svoju kuću. A ti?“
„Ne, ali...“ Sjetim se kako sad i Simon misli da bismo prvo trebali nešto
unajmiti, a u kupovinu se upustiti tek kad budem sigurna u Aljasku i Jonu. Ne
znam je li to zato što je popustio pred majčinim argumentima ili se osjeća
obveznim udijeliti mi takav savjet.
Ali ove ću godine navršiti dvadeset i sedam. Dokad ću im dopuštati da u toj
mjeri utječu na moje odluke?
Pogotovo kad Jonah i ja nimalo ne sumnjamo u nas.
Ne bih trebala ni ja, sine mi odjednom, jer kako ćemo uspjeti ako zapravo
čitavo vrijeme pravim planove za slučaj da ne uspijemo. „Ne, i ja sam za to da
kupimo.“ Razmatram alternative. „Onda, možda za nekoliko godina, kad
postavimo Jetija na noge, možemo razmišljati o kući s više zemlje?“
Prostrijeli me pogledom. „To ime ne dolazi u obzir.“
„To ćemo još vidjeti...“ otpjevušim odgovor i zatvorim preglednik, čekajući
da me Jonah počne razodijevati. To mu je postao običaj, bez obzira na to koliko
je dan bio naporan - u roku od pet minuta nakon što legne, želi me vidjeti golu.
Srce mi zalupa brže.
Ali on se ni ne pomakne. „Aggie je jutros vodila zanimljiv razgovor s
Barryjem.“
Pokušam se sjetiti tko je Barry. „Onaj farmer što stanuje niže u ulici?“
„Da. Zainteresiran je za naše kuće. Ovu i Wrenovu.“
„Stvarno?“ Čudim se jer znam da već imaju lijepu dvokatnicu.
„Posao mu cvate i želi se širiti.“
„Aha... to je dobra vijest, ne? Bojali smo se da će se prodaja odužiti.“
„On želi zemlju za usjeve, Calla. To znači da će srušiti kuće.“
Treba mi malo da shvatim što mi zapravo govori. „Misliš ono, da ih više
nema?“
„Da.“ Osjećam Jonin pogled na sebi. „Što misliš o tome?“
Kuće u kojima su moj otac, baka i djed stanovali desetljećima, u kojima su se
moji roditelji voljeli, u kojima sam živjela ja, gdje još uvijek stoji slika cvijeća
moje majke otprije gotovo dvadeset i sedam godina.
U tim dvjema jednostavnim modularnim kućicama u ledenoj tundri - jednoj
zelenoj, drugoj žutoj - koje mi nisu značile ništa kad sam ih prvi put vidjela, danas
ponovno otkrivam izgubljeno djetinjstvo.
A Barry Whittamore ih želi srušiti?
Ali, imam li uopće pravo biti uznemirena tom spoznajom? Jonah i ja ionako
odlazimo iz Bangora i započet ćemo novi život drugdje.
„Iskreno, ne znam što da mislim. A što ti misliš?“

41
 Knjige.Club Books

Duboko se zamisli prije nego što odgovori. „Ako se selimo, onda mi ova kuća
više ne treba. Ipak... nekako sam uvijek zamišljao da će ovdje živjeti neka druga
obitelj.“
„Da, i ja. A Agnes? Što ona kaže?“
Jonah frkne. „Pa, naravno da se ona tome protivi. Mislim, ženska se vozi
okolo u Wrenovoj krntiji s ćelavim gumama samo zato što je nostalgična. Ali ne
može održavati dvije kuće. Rekla je Barryju da bi ih trebao ostaviti za najam i da
obrađuje zemlju oko njih. Djelovao je otvorenim za taj prijedlog. A i bilo bi
mudro da prodamo njemu, jer inače ćemo se načekati. Osim toga, ne možemo
znati bi li ih netko drugi također srušio.“
„Istina.“ Čekam da nastavi, sluteći da slijedi „ali“.
Jonah slegne ramenima. „Ali to se čini nekako pogrešnim, znaš? Wrena više
nema. Nema ni Divlje Aljaske. A sad možda više neće biti ni kuća. Bit će izbrisan,
kao da nikad nije ni postojao.“
Točno znam kako mu je. Tata je govorio da me na Aljasci uvijek čeka dom, a
sad to zapravo više neće biti istina.
Oboje šutimo, a Jonine dvojbe ocrtavaju mu se na licu - stišće vilicu,
pogledom prati linije stropnih greda kao da ih je moj otac postavio vlastitim
rukama. Što me zapravo pita?
Možda traži moje dopuštenje za prodaju kuća nekome tko bi mogao doslovno
izbrisati povijest moje obitelji.
„Što bi tata rekao da je živ?“ Mrzim činjenicu da to ne mogu sa sigurnošću
znati jer ga nisam toliko dobro poznavala.
Ali Jonah jest. Bio mu je otac više nego što je bio meni.
Neko vrijeme razmišlja i onda se nasmiješi. „Pitao bi je li to neka karmička
kazna zato što nisi htjela jesti brokulu i mrkvu. Tako nešto.“
Nasmijem se jer ga gotovo mogu zamisliti kako stoji na pragu dnevne sobe,
češka bradu, mršti naborano čelo i izgovara točno tu rečenicu.
Jonin osmijeh postane sjetan. „Ali rekao bi nam da prodamo. Da je to samo
kuća. Da ne ponovimo njegovu pogrešku i vežemo se za nešto na štetu ljudi koje
volimo.“
Jonah je u pravu. Otac je prodao Divlju Aljasku koja je pedeset i pet godina
bila u vlasništvu naše obitelji - jer je bilo vrijeme da svi krenemo dalje. Kuća
pokraj naše samo je hrpa zidova s krovom i 244 patke s rukom nacrtanim
bradavicama. Obitelji Fletcher više nema. „Eto ti odgovora. Treba prodati
Barryju.“
On kimne. „Onda je krajnji čas da se ozbiljno bacimo na traženje kuća. Što si
još našla?“ On opet otvori preglednik i namrgodi se. „Želiš živjeti na farmi?“
„Ne, to je neka žena koju sam zapratila na Instagramu“, priznam, listajući
prekrasne fotografije. Otkad sam se preselila ovamo, nastojala sam se povezati s

42
 Knjige.Club Books

blogerima iz raznih područja ne bih li pronašla inspiraciju, pogotovo onima koji

žive u ruralnim sredinama. „Ona je dizajnerica interijera i s mužem je
uredila staru kuću u Nebraski, a usput je i sve fotografirala. Sviđa mi se njezin
stil. A kuća baš ima karakter. To ja hoću - kuću s karakterom.“
„Sva je bijela“, ustvrdi nezadovoljno.
„Nije.“
„Zidovi su bijeli, podovi su bijeli, zastori su skoro bijeli...“ Prezrivo otpuhne.
„Čak je i kauč bijel! Pa gdje sjede, dovraga?“
„Ima presvlaku.“
Nezadovoljno odmahne glavom. „Za Boga miloga, ne tjeraj me da živim u
bijeloj kući!“
„Ali ona ima zanimljivu priču! Upotrebljava sve reciklirano i pokušava biti
samoodrživa. Imaju životinje i uzgajaju vlastito povrće.“
Jonah me zaprepašteno pogleda. „Znači, želiš živjeti na farmi.“
„Ne! Nisam to rekla...“
„Sad mi je jasno.“ Izvrne se na leđa i stavi ruke pod glavu, glumeći
opuštenost. Majica mu se izvuče iz hlača i otkrije mišićavi trbuh. „Calla Fletcher,
farmerica. Za rođendan ću ti kupiti velike, ružne gumene čizme i slamnati šešir.
E da, i košaru za jaja. Moramo imati kokoši.“
„Kokoši smrde. Osim toga, zar nije da one privlače medvjede?“
„I jednu ili dvije koze“, nastavi nabrajati, ne obazirući se na moje pitanje.
„Mrzim koze.“
„Molim?“
„Bez koza.“
Jonah se okrene i zabulji u mene podignutih obrva. „Pa ti se ne šališ.“
„Ne!“
„Koze. Slatke male domaće životinje.“
„Sa sablasnim vodoravnim zjenicama. Da.“
„Kako možeš mrziti koze?“ Zvuči iskreno začuđen.
„Imam svoje razloge. Onda, što misliš o solarnim pločama? Bi li funkcionirale
na Aljasci s kratkim...“
„A-a.“ Jonah vragolasto odmahne glavom. „Neće ići, Barbie. Priznaj ili ću ti
donijeti deset patuljastih koza za farmu.“
Poznavajući Jonu, to me uopće ne bi čudilo. Ionako već imamo neslužbenog
„kućnog ljubimca“ - rakuna koji živi pod trijemom.
Već znam kako će to završiti, pa nevoljko krenem objašnjavati. „Dobro! Kad
sam imala šest godina, na školskom izletu me napalo stado koza i otad...“ Prekine
me Jonin glasni smijeh.
„Napale su te koze?“
43
 Knjige.Club Books

Bubnem ga laktom. „Nije smiješno!“ Iako i sama susprežem smijeh.

„U redu, u redu. Imaš pravo. Nije.“ Podigne ruke kao da se predaje. „Pokaži
mi ožiljke.“
„Pa, zapravo nemam ožiljke na tijelu.“
„Ali na duši imaš?“ upita me tobože ozbiljnim tonom.
„Začepi! Kad imaš šest godina i okružen si gomilom životinja koje ti grickaju
odjeću i prstiće, pa te sruše u hrpu svježeg dreka, to nikad ne zaboraviš!“ Stresem
se kako bih bolje dočarala taj užas.
Njegov glasan smijeh prijeđe u nježni šapat.
„Dođi, moja mala kozomrziteljice.“
Zaklopi laptop i gume ga u stranu. Spretnim se pokretom okrene i pritisne me
tijelom, pa spusti usne na moje.

44
 Knjige.Club Books

Sedmo poglavlje

VELJAČA

„To je Georgeov prijatelj?“ upitam, do nosa zamotana u debelu jaknu dok

Jonah okreće Veronicu prema dugoj, ravnoj stazi obrubljenoj visokim zimzelenim
stablima. S jedne strane nalaze se dvije zelene konstrukcije s metalnim krovovima
- obje pravokutna oblika, jedna veća, a jedna manja, a potonja je manja replika
prve. Pokraj smrznuta jezera stoji brvnara iz čijeg se dimnjaka prema oblačnu
nebu uzdiže tamni dim. Okolo, među drvećem, razbacano je nekoliko šupa i
spremišta bez kojih se na Aljasci ne može. Već sam naučila da se sve mora zaštititi
i nekamo skloniti - od drva za ogrjev i plinskih boca do spremnika za vodu i
motornih sanjki.
„Tko, Phil? Jest. Upoznali su se u zračnim snagama. Znao sam ga povremeno
sresti. Dobar je tip. Jesenas je ostao udovac, žena mu je imala moždani udar.
Negdje u isto vrijeme kad je i Wren umro.“
„Sam živi ovdje?“ Koliko vidim, na jezeru nema drugih kuća. „Aha. Ima sina,
ali on je u Oregonu ili Iđahu, tako nešto.“ Jonah bradom pokaže prema
prijenosnom hladnjaku s losovim mesom za koje nas je George zamolio da ga
usput odnesemo na putu u predgrađe Anchoragea kamo smo se zaputili pogledati
kuće na prodaju. „Bit će sretan kad ovo vidi.“
Veronica se zatrese pod naletom vjetra, a ja instinktivno zgrabim Jonu za
ruku. Nasmije se i namigne u znak da je sve u redu i da smo sigurni.
Tako je to među nama otkad me prije nešto više od mjesec dana spasio od
samotnog Božića - lako. Spontano smo se vratili starom ritmu, samo bez straha
koji nas je neprestano pratio dok smo gledali kako se život mog oca gasi, dan po
dan, i silno željeli da nam je ostalo ipak malo više vremena.
Teme naših razgovora danas su vedrije i tiču se budućnosti. Raspravljamo što
nam treba za novu kuću, što još trebamo poduzeti uoči osnivanja nove tvrtke,
maštamo na koje ćemo toplo i sunčano odredište otputovati kad nam dodija duga
i mračna zima. Noći su ispunjene smijehom dok ležimo ušuškani u krevetu,
čavrljamo, planiramo i zadirkujemo se. Naša je sreća gotovo opipljiva.

45
 Knjige.Club Books

K tome, Jonah je sad i službeno završio s poslom u Aru - jučer su mu priredili

oproštajnu zabavu - a odvjetnici sređuju dokumente za prodaju kuća Barryju.
Život nam se zahuktao i sve se odvija brže nego što sam očekivala.
Točno sam tako zamišljala ljubav, u ono doba kad sam je pokušavala shvatiti
i definirati.
Ljubav je ovo što imamo.
Ljubav smo mi.
Ljubav je navala emocija svaki put kad Jonah uđe u prostoriju i nestrpljivost
kad ga nema, ljubav je način na koji mi srce preskoči uvijek kad ga uspijem
nasmijati.
Spontano ga poljubim u obraz, iznad svježe podrezane brade.
Znatiželjno me pogleda. „Zašto si me cmoknula?“
„Jer si to što jesi.“ Skrenem pogled na tlo ispod nas. Iako je pod snijegom kao
i drugi dijelovi Aljaske, ovaj krajolik nije nimalo nalik smrznutoj tundri iz koje
smo doletjeli. S ove strane kuće su raspršenije, ali ih ima više, dok su jezera i
rijeke okruženi gustim šumama.
Jonah pogleda u istom smjeru. „Ovo je zbilja lijepi dio Aljaske.“
Zastane mi dah od pogleda na snježne planinske vrhove u daljini koji se još
više ističu na kristalno bistrom plavetnilu neba.
Hoće li mi svi ti gorski lanci postati nešto uobičajeno? „Koji je ovo?“
„Denali. Najviši planinski vrh u Sjevernoj Americi.“
Uzdahnem. Doista je lijepo ovdje. „Šteta što je tako daleko.“
„Nije baš tako daleko. Spada u šire gradsko područje Anchoragea.“
„A koliko ima odavde do grada?“
„Samo oko sat i pol.“
„Sat i pol“, ponovim. „To su tri sata do posla i natrag. Kad je vedro i mirno.“
Jonah slegne ramenima. „Ali nije kao Bangor.“
„Vjerojatno nije“, priznam.
Jonah spusti Veronicu na stazu prekrivenu snijegom, a njezine skije glatko
kliznu preko tragova koje je vjerojatno ostavio traktor što sad stoji parkiran sa
strane. „Prekrasna pista... odličan nagib...“ Glas mu je pun divljenja.
„Kladim se da to kažeš za svaku pistu.“
Skine slušalice i bez gledanja kvrcne nekoliko prekidača za isključenje
motora. Na brzinu me poljubi i šapne, „pametnjakovićka“, pa otvori vrata i iskoči
iz zrakoplova.
Iz tople kabine iziđem na polarnu hladnoću i osjetim kako mi se led mrvi pod
čizmama, pa još jače stegnem jaknu oko sebe.
Iz visoke metalne konstrukcije iziđe muškarac - sad vidim da je to hangar, jer
kroz odškrinuta vrata spazim crveno avionsko krilo.
46
 Knjige.Club Books

Šepavim korakom oprezno krene prema nama uskom, očišćenom stazom. Iz

njegova naborana lica zaključujem da je sigurno prešao sedamdesetu, a tome u
prilog govori i snježnobijela kosa što strši ispod crne kape.
Jonah mu krene ususret s hladnjakom u ruci. „Phile. Drago mi je vidjeti te
opet“, pozdravi ga i pruži mu slobodnu ruku.
„Bome, sto godina je prošlo“, uzvrati Phil uz široki osmijeh, otkrivajući da
mu nedostaje kutnjak. Pogleda me sivoplavim očima od kojih je jedno mutno.
„Tvoja gospoja?“
„Nije još službeno, ali da.“
Srce mi zapjeva kad to čujem, iako još nismo ozbiljno razgovarali o braku.
Taj je odgovor zaokružio sve njegove namjere i obećanja, a izrekao ga je bez
oklijevanja ili straha, iskreno, kako to samo Jonah zna. Isprva sam prezirala tu
njegovu izravnost, pogotovo kad mi je drsko i bez uvijanja rekao što misli o
meni, a sad ne znam bih li ovdje preživjela bez toga. Lakše je vjerovati nekome
kad se ne moraš brinuti o tome što nije rekao.
Jonah mi mahne da im se pridružim. „Ovo je Calla. Kći Wrena Fletchera.“
„Baš mi je bilo žao kad sam čuo za tvog oca. Velika šteta. Uistinu je prerano
otišao.“
„Hvala“, odgovorim i požurim dodati: „Jonah mi je rekao za vašu suprugu. I
meni je žao.“
Ne odgovori mi ništa, samo stisne usta i nijemo kimne, kao da bi se mogao
slomiti progovori li.
A ja i predobro znam kako je to.
Phil mjerka hladnjak u Joninoj ruci, „George je spomenuo da će mi po tebi
poslati neki trofejčić iz lova.“
Jonah kucne po hladnjaku. „I to fakat dobar komad.“
„Je, već se pohvalio.“ Philov štektavi smijeh podsjeti me na zvuk paljenja
motora starog auta. „Pa, idemo onda. Pokazao bih vam imanje ako želite, a onda
možemo ovo ostaviti u kući.“
„Dapače. Je l’ da, malena?“ Jonah znatiželjno pogleda uokolo, pa mi se
nekako neobično veselo nasmiješi.
Uzvratim mu osmijeh i šapnem „Malo ti se diže na ovo imanje, čini mi se?“
Čvrsto me zagrli oko struka i privuče k sebi. „Svršit ću u hlače.“

***
„Colette i ja smo kupili ovo još osamdesetih. U proljeće 1985., mislim.“ Phil
zastane pred kuhinjskim sudoperom i zamišljeno počeše bradu. „Tako je, na moj
četrdeseti rođendan. Otkrili smo ovo mjesto kad smo došli na pecanje. Tu imamo
jedan od najboljih ribolovnih punktova ako to volite. Zapadno odavde je
cijela mreža rijeka, pa ljudi ljeti masovno dolaze. Kako god, zaljubili smo se na
47
 Knjige.Club Books

prvi pogled. Sjećam se da sam mislio kako sam na barem pola puta do smrti i
morao sam nešto drastično promijeniti.
I onda smo odlučili kupiti. Skoro sto jutara zemlje, mnogo prostora za život.
Seže skroz dotamo.“ Mahne rukom prema stražnjem dijelu kuće. „U ovo doba
godine ovdje se ne može hodati bez krplji.“
„To još nisam probala“, priznam. Ne mogu ni blizu pojmiti kako izgleda sto
jutara zemlje, ali pretpostavljam da bi trebali sati da ih se prijeđe pješice. Nakon
razgledavanja hangara i radionice, ušli smo u hrđavi stari GMC kamionet i dovezli
se ovamo jer je Philu bilo predaleko hodati do kuće.
Phil me znatiželjno proučava. „Kad si već to spomenula, ne izgledaš kao da
si odavde.“
„Rođena sam na Aljasci, ali veći dio života sam provela u Torontu.“
„Aha, gradska cura.“ Podigne bocu viskija s kuhinjskog elementa i pruži je
prema Joni. „Žedan?“
Jonah odmahne glavom. „Radije ne bih, letim.“
Phil zatim mahne bocom u mom smjeru i pokuša me namamiti. „Ali ti ne
letiš.“
Nastojim ne pokazati što mislim o činjenici da još nije ni podne, a Phil već
dere po žestici. Pokraj boce ugledam čašicu za koju nisam sigurna je li od jučer
ili jutros. Tko zna kako mu je živjeti u ovoj pustoši, bez igdje ikoga? Možda bih i
ja na njegovu mjestu utapala samoću u alkoholu. „Hvala, ali čeka nas naporan
dan. No, čašu vode neću odbiti.“
„Evo, mislim da negdje imam flaširanu vodu što je ostala otkad mi je sin bio
tu.“ Staračkim, umornim korakom ode do hladnjaka i izvadi plastičnu bocu. Nije
mi promaklo da je čitavo vrijeme, dok smo obilazili posjed, govorio u prvom licu
množine kao da mu je supruga još uvijek živa. Sigurno se teško priviknuti da
nakon pedeset godina braka više nema osobe s kojom si dijelio dobro i zlo. Ili je
to, ili se Phil uopće ne kani pomiriti s tim.
Zahvalno mu se osmjehnem kad mi doda vodu.
„Tamo otraga imam krasni, veliki vrt, oko četvrtinu jutra. To je dovoljno za
uzgoj povrća za cijelu zimu, a ima i električnu ogradu koja odbija životinje.
Razumiješ se u vrtlarenje?“ Gleda ravno u mene.
„Ne, to je više mamina specijalnost.“ Premda i ona sama priznaje da su joj
draži ružini grmovi i jorgovani od mrkve i kukuruza.“
„Taman posla, pa svatko može naučiti raditi na vrtu ako to stvarno želi“,
odgovori mi i odmahne rukom. „Imam i torove u kojima smo držali stoku.“
„Evo ti farme, Barbie“, zadirkuje me Jonah, na što diskretno zakolutam
očima.
„Naravski, nema više ničega osim nekoliko kokoši koje mi daju jaja za
doručak, i još je ostao Zeke.“ Phil tresne čašicom o kuhinjski element i dopola je

48
 Knjige.Club Books

napuni viskijem. „Imam samo gnjavažu s tim starim jarcem. Ne voli muškarce.
Skroz mi je beskoristan sad kad više nema Colette. Pratio ju je u stopu kamo
god je išla.“
Jonah se naceri. „Vidiš ti tu podudarnost. Calla obožava koze.“
„A koliko je stara kuća?“ upitam i usput značajno pogledam Jonu. Proučavam
drveni interijer, ali namjerno zaobiđem golemu prepariranu losovu glavu između
dvaju velikih prozora. A pokraj kamina su još dvije jelenje glave. Na zidu preko
puta njih visi crno krzno s crvenim obrubom - mogu samo pretpostaviti da je
pripadalo nekom medvjedu, jer nema glave.
Nikad neću razumjeti zašto se ljudi imaju potrebu okružiti ostacima životinja
koje su ubili.
„Čekaj da se sjetim... bivši vlasnici su počeli graditi oko deset godina prije
nas. Onda su upali u nekakve probleme, pa su zato morali prodati prije nego što
su završili. Onda je to valjda...“ zastane kako bi izračunao, „oko četrdeset i pet
godina? Neke smo dijelove renovirali i potpuno obnovili podrum. Mi smo ga
obložili kamenom jer se to sviđalo Colette. Da ne bude baš sve u drvu.“
„Dobro je odlučila, ovako je ljepše.“ Brvnara je sagrađena na blagoj padini,
što je omogućilo da podrum ima vlastiti ulaz i nekoliko velikih prozora. Izvana je
obložena istim kamenom od kakvog je napravljen kamin.
„Naravno, ima sitnica koje treba srediti. Drvenariju i ormare. Kupaonicama
bi dobro došle nove slavine i boja.“ Otpije gutljaj i strese se od žestine viskija.
„Znate ono, stvari za koje velite da ćete ih napraviti za vikend i onda se niti ne
okrenete, a već je prošlo 35 godina, klinac je odavno otišao, žena vam je umrla, a
onaj zid još uvijek nije oličen.“ Glas mu je obojen nekom istinskom tugom.
Nadam se da uspijevam skriti sažaljenje dok izgovaram, „Imate prekrasan
dom.“ Iako je pretrpan staromodnim namještajem i detaljima, svejedno je udoban.
Usprkos mrtvim životinjama koje me gledaju sa svih strana.
Phil možda jest jedini koji ovdje živi - sudeći po prljavom posudu i kuhinji
punoj prazne ambalaže od gotovih jela, razbacanoj odjeći i paučini što visi s
lustera - ali još se uvijek osjeća prisutnost njegove pokojne supruge.
Na vrata hladnjaka cvjetastim su magnetićima pričvršćene fotografije unučadi
koja se praćaka u jezeru. Zidni je kalendar zapeo na rujnu, a uredna je ženska
ruka zabilježila važne datume - rođendane, godišnjice i podsjetnike.
Ručno obojena drvena pločica s natpisom „Blagoslovi ovaj aljaški dom“,
ukrašena ljubičastim divljim cvijećem visi nad bočnim ulazom u dugački uski
hodnik s desetak vješalica sa svime i svačime - od džempera do ribičkih čizama.
Većina je svijetloplave ili ružičaste boje, pa pretpostavim da su pripadali Colette.
„Kuća je cijela napravljena od ručno obrađenih trupaca“, kaže Phil i podigne
obrve kao da dijeli tajnu koja bi nas trebala šokirati. „Colette je rekla da ako ću ja
imati hangar za svoje igračke, ona hoće brvnaru kraj jezera s velikim kaminom,
za hladne zimske dane. Nisam mogao protiv toga.“ Podigne mutni pogled

49
 Knjige.Club Books

prema stropu dnevnog boravka s galerijom i velikim, rustikalnim kaminom. Pod

od dasaka prekriven je jeftinim, pohabanim tepihom boje mahovine. „Tu je sve
prepuno uspomena. No, hangar i radionica sagrađeni su tek petnaest godina
poslije.“
„Izgledaju solidno“, kaže Jonah istim analitičkim tonom kakvim govori otkad
smo došli.
„I jesu. Hangar treba nekoliko popravaka, ali to je dio neizbježnog redovitog
održavanja. Ali ovako nešto nećeš naći u ovom području. Radnici koji su gradili
kuću, bolje da vam ne pričam...“ Phil odmahne glavom. „Svaki dan sam im bio za
vratom, nadgledao sam svaku pojedinost i to se vidi.“
Pokušam sakriti smijeh iza gutljaja vode. „Jonah se zaljubio na prvi pogled,
čim smo sletjeli.“ Pogledam ga iskosa. Točnije bi bilo reći da je hodao na polarnoj
hladnoći s erekcijom jer ga je napalio ogromni hangar.
„Tome sam se i nadao. George je bio uvjeren da će vam se sviđati.“ Phil otpije
još malo viskija. „Zato bih radije prodao vama nego paru iz Homera. Onda, kad
biste mogli imati novce?“

50
 Knjige.Club Books

Osmo poglavlje

„Ja ću burger i točeno pivo.“ Jonah sklopi jelovnik i vrati ga Chrisu. „A Calla
će nož kojim će mi prerezati grlo.“
Chris začuđeno podigne čupave obrve i pogleda me, u isti čas znatiželjno i
veselo. „Očito je zaslužio?“
„Ima li mliječnih proizvoda u juhi od poriluka? Alergična sam.“ Uspijem se
ljubazno nasmiješiti. Ljuta sam, ali i umirem od gladi.
„Moram provjeriti, odmah se vraćam. Donijet ću i nešto za podmetnuti pod
stol, da se ne klima.“ Chris uzme moj jelovnik. „I nož za Jonu.“ Udalji se laganim
korakom, s osmijehom od uha do uha. Baš mi je drago da ga ovo zabavlja.
Da se pogledom može ubiti, Jonah bi sad bio mrtav.
Ali on se samo zavali u stolac koji zaškripi pod težinom te svoje impozantne
figure. Kao da razmišlja kako će me uvjeriti u genijalnost njegove idiotske zamisli
o životu u šumi Bogu iza nogu. „Moraš priznati da je imanje savršeno za nas.“
„Za nas? Ne. Ne za nas. Za tebe.“
„Htjela si kuću s karakterom. Ne znam što ima više karaktera od brvnare iz
koje imaš pogled na Denali čim otvoriš vrata?“
„Usred je ničega“, podsjetim ga.
„Trapper's Crossing nije usred ničega. Wasilla je udaljena samo 25 minuta.
Ima deset tisuća stanovnika i sve što ti treba. Čak i Wallmart.“
„Wallmart. Misliš da je to ono što mi treba?“
Uzrujano podigne ruke. „A jebote, ne znam! Ti stalno spominješ Wallmart!“
Grozničavim pogledom nešto traži na zidu iza mene, kao da će tamo pronaći
neoborive argumente pred kojima ću popustiti. „Marie živi blizu Wasille.“
„Tvoja super bliska frendica koja je potajno zatreskana u tebe. Još bolje“,
promrmljam, iako nemam ništa protiv nje. Tu sam zgodnu veterinarku upoznala
nakon prvog poljupca s Jonom i bila sam luda od ljubomore. I vrapci na grani
znali su da se nadala kako će ona i Jonah postati više od prijatelja. A i sam je

51
 Knjige.Club Books

priznao da su se jednom poljubili. Rekao je i da joj nije mogao dati ono što je
željela.
Otad sam dvaput srela Marie - jednom na očevu pogrebu - i činilo se da se
povukla, kao da poštuje nevidljivu granicu što se ispriječila otkad sam ja ušla u
igru. U svakom slučaju, nemam nikakav problem s Marie, ali činjenica da stanuje
blizu definitivno nije razlog za kupnju Philove kuće.
Jonah zakoluta očima. „Nije zatreskana u mene.“
„Složili smo se da se selimo u Anchorage“.
„Ne, složili smo se da se selimo bliže Anchorageu. A ovo je mnogo bliže
Anchorageu od Bangora.“ Spusti ruke na stol i ispreplete prste. „Daj, Calla... Ne
želiš zaista živjeti u predgrađu, zar ne? U običnoj kući s malim dvorištem i
susjedima koji ti vire u tanjur? Kući bez karaktera?“
Uzrujano slegnem ramenima. Tuče me mojim vlastitim riječima. I to
uspješno, nerado priznajem.
„Odakle bih polijetao? Gdje bih držao zrakoplove?“
„U zračnoj luci, kao svaki normalan čovjek. Kao moj otac.“
Zagrize donju usnu. Da nisam tako ljuta, to bi me vjerojatno uzbudilo i bacila
bih se na njega. „Ne znam zašto te to odjednom čudi, Calla. Spomenuo sam da
želim imati svoju pistu. Više puta.“ I onda blažim tonom doda, „Sjećaš se, neku
večer kad sam spustio plastični aviončić na tvoju...“
„Jednog dana!“ bijesno ga prekinem i pogledam prema obitelji za susjednim
stolom kako bih se uvjerila da nas ne čuju. „Mislila sam da će to biti 'jednog dana',
tipa za pet ili deset godina.“ Ne danas.
„I ja sam to mislio. Ali zašto čekati pet ili deset godina ako. smo sad našli
savršenu kuću i sve?“
„Tebi uopće nije jasno zašto se ja ljutim, je l' da?“
„Zato što zapravo želiš stanovati u predgrađu?“
Bezizražajno ga pogledam. „Koliko već dugo znaš da Phil prodaje kuću?“
Jonah se naglo uozbilji. „Možda mi je to George spomenuo prošli tjedan“,
prizna.
„Pa zašto mi to onda nisi rekao? I nemoj mi reći da nisi imao prilike. Već
tjednima razgovaramo o selidbi svaki dan.“
Glasno uzdahne. „Jer sam znao da ćeš odmah izvući glupu kartu i reći da je
to predaleko, bez da me saslušaš.“
„Pa si me onda doveo pred gotov čin. Lagao mi. Morao si mu odnijeti meso,
moš' mislit!“
„To ti nisam lagao.“ Sad Jonah provjerava čuju li nas za susjednim stolom,
ali čini se da su udubljeni u vlastite razgovore. Ipak snizi ton. „George me zamolio
da mu odbacim meso ako ćemo ići pogledati imanje.“

52
 Knjige.Club Books

„I? Mislio si da ću odmah poželjeti živjeti u brvnari sa životinjskim glavama,

usred šume?“
„Iskreno? Da, tako nekako sam mislio.“
Prasnem u nekontrolirani smijeh.
„Što? Pa i sama si rekla da je prekrasno, s planinama i jezerom.“
„Da, za otići na izlet ili odmor!“
„Nije to tako daleko, Calla. Osim toga, ima sve što nam treba. Bunar,
kanalizaciju, grijanje, sve. Do Anchoragea se brzo dođe autom. Ima mnogo
brvnara u Trapper's Crossingu. To je turističko područje.“ Sad je i on već pomalo
uzrujan, vidim to po načinu na koji se mršti.
„Ne volim ti ja takva iznenađenja.“ Pogotovo ako bih zbog njih trebala
mijenjati život iz temelja.
„Jesam li sad najgori samo zato što sam pokušao?“
Možda nije. Ali nije u tome stvar. „Trebali smo u ovome biti zajedno, Jonah.“
Istog se trena sjetim Agnesinih riječi. „Nemoj se služiti manipulacijama da bi
dobio ono što želiš.“
„Nisam manipulirao“, oprezno odgovori, kao da procjenjuje je li ta izjava
točna.
„Možda nisi namjerno, ali jesi. A to ti nije svojstveno. Oduvijek si bio iskren
i otvoren. Govorio ono što misliš. I to je ono što volim na tebi.“ Nisam li još
nedavno razmišljala o tome kako baš tu njegovu osobinu obožavam? „Ali ovakve
igrice? To nisi ti.“ Zato nisam ni prozrela njegov plan, i tek mi je sad jasno da
sam ispala glupa jer nisam shvatila što smjera.
Jonah stisne usnice. „Oprosti. Valjda sam se zanio mišlju da bi to bilo idealno
za nas. Položio sam sve nade u to da će ti se imanje dopasti na prvi pogled. Phil
je trebao šutjeti dok ja ne ocijenim sviđa li ti se.“ Podigne vrećicu soli i odloži je
na stranu. „Nadao sam se da ćeš uočiti potencijal. Ili da ćeš me barem saslušati
prije nego što odbiješ.“
Zavlada neugodna tišina. Jonino razočaranje gotovo se može opipati.
Najednom osjetim potrebu da ga odagnam. Pitam se hoću li požaliti zbog
toga. „U redu.“
Trgne se i iznenađeno me pogleda.
„Saslušat ću te prije nego što odbijem.“ A onda ću mu reći da to ipak neće ići.
On duboko uzdahne, a lice mu se u sekundi razvedri. Zatim uzbuđeno stane
govoriti. „To je gotovo rješenje za naš čarter biznis. Mislim, svejedno moram
izvaditi dozvolu ako će nam putnici dolaziti na posjed, ali ne bismo morali plaćati
najam piste i ne bi bilo drugih troškova bez kojih ne bih mogao letjeti.
Nema potrebe za gradnjom hangara i piste jer već postoje. A onaj podrum bi mi
bio idealan za ured, tako da ću biti doma kad ne letim. I ne bismo cijele dane
morali provoditi u nekakvoj usranoj prikolici na aerodromu.“

53
 Knjige.Club Books

Od jutra do mraka, kao što se majka često žalila na oca. Nikad ga nije bilo.
„A i kuća je lijepa. Kvalitetno je izgrađena, ima karaktera koliko hoćeš.“
„Stara je. I nedovršena. I drvena“, kontriram mu. S tri premale spavaće sobe
i samo jednom kupaonicom na katu.
„Sve se to može dovršiti i obnoviti.“
„Ili uništiti.“
„Možda.“ Slegne ramenima. „Ali ako netko ima dara za uljepšavanje, onda si
to ti. Da te podsjetim?“ Pokaže prema bradi, a ja se trudim ostati ozbiljna. Naljutio
me.
Jonah se gotovo zavjerenički sagne prema meni i dodirne mi ruku. „Osim
toga, imanje se prodaje sa svime, kompletno. Phil kaže da mu ništa od toga ne
treba. Sa svime, Calla. Starim kamionetom, traktorom, dvjema snježnim sanjkama
i dva sveterenska četverokotača. Prodat će čak i avion ako hoću. Treba ga
malo srediti, ali kako Phil sve slabije vidi, više ne može letjeti.“ Jonah se namršti
kad to spomene, ali brzo se opet razvedri.
„I da, možda je tamo malo tiše i mirnije nego što si zamišljala, ali tako je
svugdje izvan većih gradova. Ali nije kao u Bangoru. Do Anchoragea vodi super
autoput i mnogo drugih cesta. Čim dobiješ vozačku, začas ćeš se moći odvesti po
sve što trebaš. Ali Wasilla ima sve.“
Sjedim i slušam Jonino nabrajanje prednosti te lokacije - već ima rezervacije
lovaca koji stižu ujesen i bit će im praktičnije letjeti u Anchorage nego u Bangor.
Osim toga, gomile turista koji posjećuju to područje tražit će jednodnevne izlete
na Denali. Ne mogu si pomoći, pa samo kimam i slažem se jer to što
govori zapravo ima smisla.
A mjesto na kojem uvijek ima pristup avionima i može poletjeti bilo kad je
idealno. I sama bih se radije svaki dan iz kreveta spuštala dva kata niže u „ured“
nego svakog jutra izlazila na hladnoću.
Mislim da ga nikad nisam vidjela tako uzbuđenog. U svakom slučaju, nijedna
kuća iz oglasa nije izazvala takvo oduševljenje.
Možda je u pravu. Možda to jest savršeno za nas.
Osjećam kako se moj otpor topi. „Trebao si mi reći prije nego što smo otišli
tamo, Jonah.“
„Imaš pravo, oprosti.“ Vidim da mu je iskreno žao. Uhvati me za ruke. Žuljevi
koje je zaradio cijepajući drva i čisteći snijeg grebu mi dlanove. „To je dobro
rješenje za nas, Calla. Ne bih inzistirao da ne mislim tako. Ima najbolje od oba
svijeta, za svakog od nas dvoje.“
Podsjetim se da smo u ovome zajedno, što podrazumijeva i neke kompromise.
Ruku na srce, teško mi je bilo zamisliti da bi Joni, frajeru koji slijeće na glečere i
planine, urbano okruženje moglo biti prirodno. Brinula sam se da ćemo izabrati
pogrešnu kuću u pogrešnom dijelu grada i da će požaliti što je zbog mene otišao

54
 Knjige.Club Books

iz Bangora. Nisam jedina koja se rastaje od svega što poznajem i volim. Moram
uzeti u obzir i njegove potrebe, a nisam uočila da mi ih pokušava suptilno dati do
znanja jer inače tako ne komunicira.
Sat i pol vožnje do Anchoragea.
Dvadeset i pet minuta do deset tisuća ljudi. I Wallmarta. Četiri sam godine
upravo toliko vremena provodila putujući na posao i natrag.
„Aggie misli da je to dobra ideja.“
„Već si razgovarao s Agnes o tome“, odgovorim, ali više nisam ljuta. Ako
netko zna slušati bez osuđivanja i dociranja, onda je to ona.
„Htio sam biti siguran da to sve skupa nije ludost. I, samo da se zna, ona mi
je savjetovala da te dovedem pred gotov čin.“ Pomirljivo se nasmiješi.
„Koliko love traži Phil?“ Sva ta zemlja, hangar i brvnara nešto vrijede.
„Sigurno nije jeftino.“
Jonah odmahne glavom. „Duplo od onoga što planiramo potrošiti. I odselio
bi se što je prije moguće. Prije kraja zime.“
Tiho zazviždim. „Ako ne može čekati, morat ćemo podići kredit.“ To je nešto
čemu se Jonah izrazito protivio, a budući da smo oboje nezaposleni, vjerojatno
nismo ni kreditno sposobni.
Njegov izraz lica samo potvrđuje ono što mislim. „Nemamo vremena za to.
Prodat će onom drugom paru. Ali pretresli smo brojke i imamo koliko nam treba.
Kad zbrojim novac od prodaje Jugheada Aru, prodaje kuće i ušteđevinu u
posljednjih deset godina, imam više nego dovoljno.“
„Ja neću moći dati svoju polovicu do ožujka ili travnja. Možda i kasnije.“ Ima
još birokratskih zavrzlama prije nego što mi novac sjedne na račun.
„Kad smo već kod toga“, smrtno će ozbiljno Jonah, „zemlja i hangar vrijede
barem pola cijene, pa sam voljan pokriti to i pola kuće...“
„Molim? Ne dolazi u obzir.“
„Daj, Calla. Wren ti je ostavio dovoljno novca do kraja života. Možeš ga
uložiti.“
„Pa i ulažem ga. U nas.“
Odmahne glavom. „Znam za koliko je Wren prodao Divlju Aljasku, i ne želim
da ti ili bilo tko drugi pomisli da te iskorištavam.“
„Otkad je tebi stalo do tuđeg mišljenja?“ Opet podignem ton i počinjem se
ljutiti.
„Stalo mi je što misle Susan i Simon“, kaže.
Je li mu majka nešto rekla? Točno ću je pitati. „Oni samo ne žele da sve
spiskam uzalud.“
Jonah stisne usta kao i uvijek kad želi pokazati da je jako ponosan.

55
 Knjige.Club Books

Ali napokon sam stekla nekakvu prednost u ovom razgovoru. „Skupa smo u
ovome. To će biti naš dom i naš zajednički život, što uključuje i čarter-tvrtku.
Nema razloga da ne platim pola.“ Pazim da sljedeću rečenicu izgovorim polako i
jasno. „U ovo ulazim isključivo ako sve podijelimo. Pola-pola.“
Zausti da će nešto reći, ali se predomisli, kao da je smislio nešto bolje.
„Onda... to znači da pristaješ?“
Glasno uzdahnem. „To znači da ću razmisliti.“ Možda bih trebala razmisliti i
o psihoterapiji, jer ne mogu vjerovati da se slažem s Jonom.
„Hej, Jonah!“ zazove ga Chris sa šanka, s telefonskom slušalicom na uhu.
„Još uvijek stoji da ćeš danas odvesti Andrein kamionet u Trapper's Crossing?“
„Uh...“ Jonah me prestravljeno pogleda.
Osjetim kako mi para ide na uši. „Nevjerojatno! Dakle, i oni su upleteni u
ovo? Pa to je čitava zavjera!“
Krotko slegne ramenima. „Ionako smo morali posuditi njihov kamionet, za
razgledavanje kuća. Mislio sam da odemo i malo se provozamo okolo dok smo
tu. Da vidiš kako ti se sviđa gradić.“
Zavalim se u stolac i uzdahnem.
Jonin samouvjereni osmijeh govori mi da misli kako je već pobijedio.
Odmahnem glavom na njegovu aroganciju. „Imam neke uvjete.“
Zaškilji. „Kakve?“
„Reći ću ti kad ih smislim. I, usput, nisu podložni pregovorima.“ Nešto mi
sine. „Ali zasad.... jedna riječ“ - podignem prst kako bih naglasila ono što slijedi
i zavodljivo se nagnem prema njemu - „Jeti.“
Jonah me šokirano pogleda i promrmlja: „A sranje.“
Osvetoljubivo se nasmiješim.

***
Jonah jače stegne volan Andreina kamioneta kad se zaustavimo na skliskoj
cesti. Philovo se imanje ne vidi odavde jer zavojiti dugački prilaz nestaje iza
stabala s granama povijenim pod težinom snijega, a listopadno drveće služi kao
prirodni zid.
Ali pozornost mi privuku gordi planinski vrhovi što se uzdižu prema
sumračnom nebu, obojeni ljubičasto od posljednjih zraka zalazećeg sunca.
Ni u najluđim snovima nisam očekivala da ću živjeti na mjestu s takvim
pogledom.
A sad u njemu mogu uživati svaki dan.
„Nešto si mi tiha.“ Osjećam njegov pogled na sebi i čujem mu zabrinutost u
glasu. „O čemu razmišljaš?“

56
 Knjige.Club Books

Razmišljam... Trapper's Crossing je uspavan, ali nije mrtav. Dok smo se vozili
glavnom ulicom - iako mislim da je to pogrešan naziv za cestu s dvije trake uz
koju se nalazi nekoliko trgovina i lokala - s uslužnim djelatnostima - opazila sam
znakove života. Čovjeka u debeloj zimskoj odjeći koji je hitrim korakom šetao
zlatnog retrivera; troje nasmijane djece na izlazu iz šarenog autobusa pretvorenog
u kiosk za prodaju hamburgera; nekoliko desetaka automobila na parkingu pred
malenom trgovinom. Pilanu, željezariju. Sve me to podsjeća na gradiće sjevernog
Ontarija kroz koje sam znala prolaziti - mirne, funkcionalne zajednice koje žive
od turizma, s raznolikim stanovništvom sačinjenim od ljudi koji su tamo rođeni i
doseljenika. To je onaj tip mjesta u kojima dan traje beskonačno i pitate se kako
se žitelji zabavljaju petkom navečer. Nije trebalo dugo da vidim većinu onoga
što Trapper's Crossing nudi. Jonah mi je još pokazao društveni dom, knjižnicu i
ambulantu za manje liječničke zahvate. Ovdje ništa ne podsjeća na grad. Sve same
ceste kroz naoko nepreglednu šumu i kuće razbacane oko njih.
Dok prolazimo pokraj male zgrade osnovne škole, Jonah mi nježno stisne
bedro. Odmah se sjetim kako je držao bucmastu bebu na Sharoninoj i Maxovoj
oproštajnoj zabavi i odjednom se moje misli o svemu što Trapper's Crossing nije
pretvore u misli o onome što bi mogao postati, ako ga prihvatim.
Ako pružim priliku Joninu snu.
Ako se otvorim ideji novog života s njim. Moram priznati da brvnara u šumi
s pogledom od milijun dolara itekako ima šarma, pogotovo kad je dijelim s ovim
čovjekom. Pomislim na Georgeovu i Bobbienu brvnaru s božićnim ukrasima.
Ovdje će blagdani biti čarobni.
Ipak, Jonah djeluje nekako napeto. U očima mu vidim neizvjesnost. Mislim
da ga je strah što ću reći. „Trebat će nam ploča s reklamom. Ondje.“ Pokažem
prema golim brezama. „I to ne onakva, ružna kakve su posvuda.“ Valovita
plastika na kojoj je blijedim slovima ispisano radno vrijeme i vrsta ponude.
Jonah ispusti glasni uzdah olakšanja. „Ma stavi što god hoćeš. Ionako si bolja
u tim stvarima od mene.“
„Čekaj, ima li mobitel tu signala? Jer ne mogu preživjeti bez osnovnih...“
„Bazna stanica je blizu. Imamo četiri crtice.“
Sad je pak meni laknulo, iako još nisam ni izdaleka završila s pitanjima. „I
nećeš letjeti po cijele dane i ostavljati me samu?“
„Sad sam svoj gazda i raspoređujem posao kako hoću. Osim toga, možeš
letjeti sa mnom. Kao u stara, dobra vremena.“
„I nema noćnih letova. Nema šanse da tu spavam sama.“
„Vjeruj mi, noću ne kanim biti nigdje drugdje osim s tobom u krevetu.“
„I moraš me češće voditi na vožnje tako da čim prije dobijem dozvolu.“
„Fino, jer mi je dojadilo glumiti tvog vozača.“

57
 Knjige.Club Books

„I ja ću urediti kuću. Više neće biti mračna brvnara s mrtvim životinjama i

puškama na zidovima.“
Podigne ruke kao da se predaje. „Možeš ju cijelu oličiti u bijelo ako hoćeš.“
Nepovjerljivo ga pogledam. „Stvarno?“
„Mislim, to je stvarno grozna ideja, a ako Phil dozna, vjerojatno će se vratiti
i oboje nas upucati. Ali baš me briga.“ Namigne mi. „Samo mi nemoj držati
prodike kad nešto zamažem.“
„Možda da samo jedna soba bude bijela“, našalim se.
Uzme mi ruku i poljubi je. „Što god, samo da si mi ti sretna.“
Samo sam jednom dosad vidjela taj izraz na njegovu licu - kad sam mu u
zračnoj luci rekla da ću se preseliti na Aljasku.
„Ja sam sretna kad si ti sretan“, odgovorim mu, i to zbilja mislim.
„Pa, dakle... upravo si me učinila najsretnijim čovjekom na svijetu. Bože,
kako te volim.“ Obuhvati mi lice dlanovima, nježno me privuče i strastveno
poljubi. Taj poljubac u meni odmah budi potrebu da odvežem pojas i oskrnavim
Chrisov i Andrein kamionet tu, kraj ove puste ceste.
Jonah se odmakne kad dlanom napipam nabreklinu ispod njegova pojasa.
„Svjesna si što to znači, zar ne?“ Nasloni čelo na moje. „Ovo je veliki korak.“
„Preselila sam se na Aljasku zbog tebe, ne?“ Nisam li već dokazala da sam
dovoljno zrela za velike korake?
„Čovječe, uh... Onda? Idemo reći Philu da smo odlučili?“
Uzmem trenutak da se i sama smirim dok promatram dugački prilaz pred
nama. „Misliš li daje dovoljno trijezan za takav razgovor?“ Od našeg prvog
posjeta prošlo je nekoliko sati. To je mnogo vremena za usamljena starca čije je
jedino društvo boca viskija.
„Postoji samo jedan način da doznamo.“ Jonah upali motor i skrene na prilaz
koji će uskoro biti naš. Osjetim nervozu u trbuhu.
Čitavim se putem čvrsto držimo za ruke.

58
 Knjige.Club Books

Deveto poglavlje

OŽUJAK

„Kunem ti se da stvarno želim doći, ali bojim se da imamo tolike troškove da

si to ove godine ne možemo priuštiti. Osim toga, sestra mu se udaje. I to na vražjoj
Kostariki! Mislim, kakva je to osoba koja očekuje da cijela obitelj iskrca tisuće
dolara za put na vjenčanje?“
Nasmiješim se jer se sjetim kad je Diana spomenula da bi se bilo krasno
vjenčati u nekoj dalekoj zemlji. Ali sad nije trenutak da je podsjetim na to. „A ako
vam ja platim karte?“ Otkad se Diana u siječnju s dečkom preselila u apsurdno
skupi dvosobni stan u Liberty Villageu i odlučila studirati pravo, non-stop se
žali da nema novaca. Ili ja to naprosto češće primjećujem jer meni financije
uskoro neće biti problem.
„To je jako velikodušna ponuda, Calla, ali znaš kakav je Aaron.... Nikad to ne
bi prihvatio.“ A ne daj Bože da Diana sama dođe na nekoliko dana. „Smislit ćemo
nešto. Kad stižu tvoji?“
„Ne znam. Mama je spomenula da će doći koncem lipnja, na moj rođendan,
ali ima toliko posla s vjenčanjima da vjerojatno neće moći.“
„Ma, riješit će to ona. I ja ću, obećavam! Ako ne ove godine, onda definitivno
sljedeće.“ Dianin pokajnički glas odzvanja mi u uhu.
„Jedva čekam.“ Prošla su dva i pol mjeseca otkad sam zagrlila najbolju
prijateljicu na rastanku, noć prije leta na Aljasku. Još si uvijek pišemo poruke kao
da smo u istom gradu, ali rijetko se čujemo. I premda u našim razgovorima
prevladavaju promjene u mom životu, osjeti se da nam nedostaju tjedna druženja
i zajednički smijeh.
„Da! Bože, Aaron ne prestaje pričati o Aljasci otkad sam mu rekla. Sad mi je
žao što sam to uopće spominjala.“
„Ne, nije ti žao.“
„Nije“, složi se Diana i čujem kako se smiješi. „Naš osobni pilot i vlastita
pista! Jonah će me odvesti kamo god poželim, je l' da?“

59
 Knjige.Club Books

Nasmijem se, zamišljajući Jonino lice kad dozna da će biti na raspolaganju

mojoj avanturistički nastrojenoj frendici. Ako je mislio da se ja neću prilagoditi
životu na Aljasci, tko zna što će reći za nju.
„Calla! Jesi li spremna?“ zagrmi njegov duboki glas iz kuhinje.
„Još malo!“ doviknem, prstom ocrtavajući svijetloružičasti rub kala koje je
naslikala moja majka. Agnes će ih sljedeći tjedan prekriti bijelom bojom, kako bi
pripremila kuću za najam. Naime, prodala je kuću Barryju pod uvjetom da je
sljedećih nekoliko godina iznajmljuje. Nisam sigurna jesu li rukovanje i čvrsto
obećanje u očima zakona jednaki potpisanom i ovjerenom ugovoru, ali za Agnes
očito jesu.
Okolo ima više nego dovoljno obradive zemlje. Čak je Barryju našla i
najmoprimca - novog pilota u Aru - i obećala oličiti i počistiti kuću. Jonah i ja
ponudili smo pomoć, ali ona je ljubazno odbila i rekla da već imamo dosta
vlastitih obveza i da je to nešto što mora obaviti sama.
Prošli smo mjesec proveli u čišćenju Jonine kuće i pakiranju njegovih stvari.
Većinu namještaja će ostaviti, jer bi ga bilo preskupo voziti u Trapper's Crossing.
Ponijet će samo odjeću i osobne sitnice, među kojima ima i nekih uspomena - na
primjer, impresivnu kolekciju filmova Julije Roberts koje je skupljao moj otac.
Nešto će od toga ostati ovdje u kutijama, koje će George prevesti u naš novi dom
za nekoliko tjedana Archijem, Joninim drugim avionom.
„Slušaj, Di, moram ići, ali javit ću se čim se smjestimo. Trebat će nam
nekoliko dana da riješimo internet, kabelsku i sve ostalo.“
„Ok, samo nemoj čekati dugo s objavama.“
„Na odmoru sam, sjećaš se?“
„Znam! Ali svi će željeti znati da te je zaprosio seksi pilot s Aljaske.“
Zakolutam očima. Diana je na našem blogu cijelu rubriku posvetila mom
novom životu na Aljasci, dodijelivši joj dražestan naslov, „Ljepotica i Jeti“.
I dobro je procijenila, jer je ta rubrika postala hrana za romantične duše među
našim pratiteljima. Kako nijedna od nas nije više onako aktivna kao kad smo
radile Callu & Dee - jer zaokupljene smo budućnošću i karijerama - noć ranije
dogovorile smo se da ćemo pokušati održati našu stranicu živom, bez obzira na
sve.
Za mene je to značilo bilježenje dogodovština o novom životu na Aljasci.
„Ne kolutaj očima!“ usklikne kao da me može vidjeti kroz telefon. „Kladim
se da će te zaprositi do kraja godine.“
„Oh, Bože. Ne počinji opet s tim.“ Smijem se iako su mi se trbuhom razletjeli
leptirići. Nije da tu i tamo ne bih na to pomislila, ali govorila sam si kako je
prerano. „Imamo previše obveza oko kuće i tvrtke.“
„Calla!“ opet me zazove Jonah.
„Moram ići. Jeti postaje nestrpljiv.“

60
 Knjige.Club Books

„Okej. Uživaj u prvom danu u brvnari usred divljine. Luda si! Volim te! Bok!“
Prekine prije nego što joj stignem odgovoriti.
Da, možda i jesam luda što sam pristala na ovo.
Ali sam i luda za Jonom.
Otvorim prazne ladice komode, kako bih još jednom provjerila je li što ostalo
od tatinih stvari, pa se uputim hodnikom i bacim pogled na prazni dnevni boravak,
instinktivno se usredotočujući na kut u kojem je nekad bio tatin bolnički krevet.
Izbacili smo stari, otrcani namještaj i u zraku se osjetio miris svježe oličenih
zidova.
Ovo više nije dom Varena Fletchera, podsjetim se.
Začujem zvuk paranja iz kuhinje u kojoj Jonah polako i oprezni guli tapete sa
zidova. „Mislio sam da bih mogao pomoći Aggie.“
„Jesi li se bolje osjećao zbog toga?“
Promatra otrgnuti komadić tapete veličine pisma. „Da, zapravo. Jebote, da.“
Podigne ga i pokaže mi bradavice koje su on i Max, još jedan pilot Divlje Aljaske,
iz šale nacrtali na svim patkicama.
„Što kažeš da ga uokvirimo i stavimo kod sebe na zid?“
„Sjajna ideja.“ Nasmiješim se, posve ganuta. „I mislim da trebaš prestati
gnjaviti Agnes zato što vozi tatin kamionet. Izađi iz ormara, ti velika nostalgična
bebo.“
Tobože se uozbilji i ubacio komadić tapete u knjigu kako bi ga zaštitio.
Pažnju mi privuče zveckanje metala u kutu kuhinje gdje Bandit sjedi u
transporteru za kućne ljubimce. Bucmastim tijelom navaljuje na vratašca dok
spretnim šapama mahnito petlja po zasunu pokušavajući ga otvoriti.
„Ne izgleda oduševljeno“, primijetim.
„Bit će kad vidi svoje nove iskopine.“ Phil je dogovorio da susjed uzme
njegovu preostalu stoku - uključujući i jarca, hvala Bogu - pa u toru imamo mjesta
za našeg rakuna. Naravno da Jonah inzistira da ga povedemo. Ostavimo li ga, ući
će u Barryjeve usjeve, a onda će ga on upucati.
Odmahnula sam glavom. „Sjećaš se kad si rekao da on nije ljubimac?“
„Sjećaš se kad si rekla da sam seronja?“ vrati mi istom mjerom.
„Porota još uvijek odlučuje o tome“, zezam ga.
Sagne se i nježno me poljubi. „Skoro sam zaboravio.“ Kucne po aparatu za
kavu. „Želiš li ponijeti ovo ili njega?“
„Ponijet ću ono što mi neće zabiti kandže u nogu, hvala.“ Pogladim plastiku
jeftinog aparata za kavu koji je bio sastavni dio tatine jednostavne svakodnevne
rutine. Jednog sam mu jutra u tom aparatu napravila apsolutno najgoru kavu na
svijetu, ali popio ju je bez prigovora.
„U redu, u redu... Opusti se.“

61
 Knjige.Club Books

Jonah uzme transporter s Banditom, pa zastanemo i bacimo zadnji pogled na

tatinu kuhinju, svatko u svojim sjećanjima na vrijeme provedeno u njoj.
Jonah me pogleda. „Spremna?“
Da napustim sve što znam o Aljasci zbog nečeg posve novog i nepoznatog?
Duboko uzdahnem. „Spremna.“
Šutke se smiješeći, stisnutih usana, Jonah me izvede iz kuće.

***
„Mislila sam da je trebao otići“, prošapćem.
Ne znam kamo da prvo pogledam.
Kad smo stigli, ulazna vrata bila su otključana. Dugi, uski hodnik i dalje je
bio pun jakni, cipela i šalova. U dnevnom boravku još uvijek stoji onaj ofucani
kauč sa stolićima, tanjuri i čaše i dalje su na cjediljki za posuđe, a sa zidova me
još uvijek mrzovoljno promatraju napušteni los i par jelena.
Jonine čizme ostavljaju snježni trag na drvenom podu dok korača prema
kuhinjskom pultu kako bi uzeo ključeve. Do njih stoji komadić papira s ispisanom
porukom koju pročita podignutih obrva. „Phil je otišao. Imao je let jutros“, rekao
je i tresnuo papirić na pult. Licem mu preleti sumorni osmijeh. „Nije se šalio
kad je rekao da će ostaviti sve.“
„Ma daj“, promrmljam i odem do hladnjaka na čijim su vratima pričvršćene
fotografije nepoznatih dječaka. Pretpostavljam da bih ih trebala baciti? „Ovo je
čudno.“
„Da“, složi se Jonah. „Ali valjda mu je bilo previše da sve očisti sam.
Vjerojatno i jako teško, sa svim onim sjećanjima na suprugu.“
Otvorila sam hladnjak. „Je, sto posto mu je ovaj napola pojedeni sendvič
budio nježne uspomene pa ga nije imao srca baciti“, kažem ironično.
Na sendviču se vide tragovi zagriza. Pokraj njega ostala je boca mlijeka,
skupa s nekoliko kriški sira i staklenki kiselih krastavaca, cikle, džema... jaja?
Najniža polica masna je i umrljana tko zna čime. Ništa nije obrisano.
Jonah otvara kredenac prepun začina i konzervirane hrane. Ormarić do njega
je također pun, samo rasparenih šalica i čaša. Polako se okrene oko sebe. „Barem
je malo očistio kuhinju.“
Okrene mi se želudac kad na dnu sudopera ugledam ostatke hrane pomiješane
sa sapunicom. „Jonah, ovo je odvratno!“ Nešto mi govori da su sredstva za
čišćenje bilo jedino što nam Phil nije ostavio. Tupa glavobolja koja se pojavila
tijekom leta naglo se pojača pri pomisli koliko nas još posla ovdje čeka. Stisnem
korijen nosa da umanjim bol. „Kako već nisi poludio?“ Jer ja sam na rubu plača
ili vrištanja, ili oboje.
Koliko sam god u početku bila oprezna oko kupnje Philove kuće, uzbuđeno
sam iščekivala ovaj dan otkako smo prije mjesec dana potpisali papire. Zamišljala
62
 Knjige.Club Books

sam kako ulazimo u naš novi dom, ispražnjenih soba i praznih zidova, kako
radoznalo zavirujemo u sve kutke i otkrivamo male tajne i nesavršenosti
ranije skrivene stvarima. Napravili bismo popis prioritetnih radova i nazdravili
novom početku. U torbici sam čak ponijela i čaše za šampanjac.
Ali ovo ni u ludilu nisam zamišljala.
Jonah mi priđe s leđa i zagrli me. „Ma, sve ćemo to začas riješiti. I kladim se
da nam dosta stvari može koristiti. Podrum je bio pun kad sam posljednji put bio
tu.“
„A što sa svim stvarima koje ne možemo iskoristiti?“ Desetljećima su ih
skupljali, pomislila sam. Bili su u braku pedeset godina! Živjeli su u toj kući od
1985.!
„Darovat ćemo ih ili jednostavno baciti. Ili zapaliti. Možemo napraviti jebenu
lomaču. Čini mi se da je dolje pokraj jezera baš dobro mjesto za logorsku vatru.“
Previše je smiren.
Naslonim glavu na njegovo rame i pokušam se usredotočiti na pozitivno - na
Aljasci sam s Jonom i kupili smo svoj prvi zajednički dom, mjesto koje će nam
donijeti mnoge životne prekretnice. Pomalo je neuredno, ponešto prljavo. Ništa s
čime se ne možemo nositi. Ništa u usporedbi s onim što smo već zajedno prošli.
„Tako sam prokleto ljuta“, zarežim.
Jonah se zahihoće. „Znam da jesi. Ali jednog ćeš se dana ovome smijati.“
„Hoću li?“
Sagne glavu i poljubi me u vrat poškakljavši me bradom.
„Obećavam.“
„Imaš pravo. Možda će mi već za sat vremena, kad slistim bocu šampanjca
koju su nam darovali George i Bobbie, to biti stvarno zabavno.“
„Pijana, bijesna Barbie. Jedva čekam“, kaže glasom kao iz crtica i izmami mi
osmijeh. „Prije nego što otvoriš šampanjac... vani imamo problem koji moramo
riješiti.“ Duboko uzdahne. „Zbog kojeg ćeš stvarno popiziditi.“

***
„Ti se šališ?!“
Počeše se po bradi. „Ne.“
„Zar ga nije trebao uzeti njegov susjed?“ Sjedila sam nasuprot Philu kad nas
je uvjeravao - nakon nekoliko viskija - da će susjed koji živi s druge strane jezera
preuzeti njegovu stoku.
„Na poruci piše da su se posvađali i da se tip predomislio. Ali uzeo je kokoši.“
Jonah stoji pred golemim torom sa žičanom ogradom i odmjerava se s crno-
bijelim jarcem.
Našim crno-bijelim jarcem, očito.

63
 Knjige.Club Books

Namrštim se od slabašnog, trpkog vonja ptičjeg izmeta koji prožima ledeni

zrak. Prazni kokošinjac bio je zapravo pohabana kutija od šperploče i nasumično
prikovane šindre, podignuta metar iznad zemlje s naše lijeve strane. Uz njega se
nalazila mnogo veća, ali jednako trošna građevina za koju sam pretpostavila da je
noćni zaklon za Zekea. „Zašto su se posvađali? Kakva to svađa završava s 'uzet
ću ti piliće, ali jarca ti ostavljam'?“
„Nemam pojma. Samo je to napisao - da se posvađao s tim tipom, Royem, i
da do proljeća imamo dovoljno sijena i žitarica za Zekea.“ Zamišljeno stisne usne.
Ne volim taj izraz njegova lica. Viđala sam ga takvog i ranije kad bi tražio
rješenja i odvagivao mogućnosti.
„Pa, uvjerit ćemo Roya da se predomisli, zar ne?“
„Pretpostavljam da hoćemo.“ Podigao je glavu i upitao: „Zar se stvarno bojiš
ovog stvorenja?“
Zeke zamekeće i okrene jezive vodoravne zjenice prema meni. Naježila sam
se. „Ne treba nam jarac.“
„Bandit bi možda htio imati prijatelja.“
„Rakuni nemaju prijatelje.“
„Tko kaže da mu jarac ne može biti prijatelj? Osim toga, jarci ne vole
samoću.“
Vidim kamo to vodi i to me strašno frustrira. „Pristala sam se preseliti u
brvnaru s tobom, nisam prigovarala zbog kaveza s rakunom. Morat ću sređivati
tuđa sranja stara pedeset godina i cijela je kupaonica zapišana jer je Phil bio
previše pijan da bi pogodio WC-školjku. E pa, kod jarca povlačim crtu!“ Glas mi
odjekuje gustom, tihom šumom koja nas okružuje.
Jonah pokuša suspregnuti smijeh.
„Nije smiješno!“
Počeše se po čelu. „Dobro. U pravu si. Oprosti.“
„Ok.“ Duboko udahnem da se smirim. „Pa, idemo upoznati Roya.“
Jonah podigne obrve. „Ček', misliš, odmah? Tek smo stigli. Mislio sam da
želiš da danas pokupimo madrac.“
Zeke je glasno zameketao i kopitom udario o žičanu ogradu tora.
„Da, mislim, istog trena.“

64
 Knjige.Club Books

Deseto poglavlje

„Ovo bi trebalo biti to.“ Jonah uspori na kraju ceste pokraj koje je na stablu
zakucan drveni znak s izrezbarenim imenom: R. Donovan. Dobro je što se sjetio
uzeti Philove stare motorne sanjke jer je put pred nama izgledao poput napuštene
planinarske staze, posve neprikladne za vožnju automobilom. Iako nije sniježilo
gotovo tjedan dana, na njoj nije bilo tragova drugih vozila.
Čvrsto sam se držala za Jonu dok smo sve dublje ulazili u šumu, prolazeći
pokraj dva neonski žuta znaka s natpisima „Zabranjen prolaz“. Malo dalje naišli
smo na drveni znak na kojem je crnim slovima pisalo „Podržavam pravo na
obranu posjeda“.
„Što to znači?“ Pokušavam nadglasati snažno brujanje motora.
„Kako za koga“, zagonetno mi odgovori Jonah zaobilazeći drveće kako bi bio
utvrdio gdje se staza nastavlja.
„Mislim da nismo na dobrom putu!“
U pokušaju da me smiri, pokaže mi dim što se uzdiže iznad drveća. Sanjke
glasnije zazuje kad ubrza.
Šuma se konačno prorijedi i otkrije sićušnu, staru brvnaru sa zaklonjenim
trijemom s prednje strane, bez vrata.
Iza brvnare nalazi se barem tri puta veća staja i još nekoliko manjih šupa i
spremišta. Između njih ima baš svega. Bačava, kanti, starih guma, plinskih boca i
kanistara za gorivo, drva u raznim stanjima - od palih stabala do cjepanica za
potpalu. S jedne strane parkirana su tri stara kamiona, od kojih su dva posve
zahrđala i nedostaju im dijelovi.
Kao da smo došli na smetlište.
Jonah ugasi motor kad se prema nama zalete dva golema psa, luđački lajući.
Kako su nam se približavali, sve su više sličili vukovima.
„Jonah?“ zavapim i podignem lijevu nogu kako bih se obranila od crnog psa
koji se iskešenih zuba zaletio prema meni.
Vrata brvnare zaškripe i kroz njih izleti muškarac. „Oscar! Gus! Dosta!“

65
 Knjige.Club Books

Oštri glas probio se kroz kaos i vučjaci se trenutno zaustave i smire. Siva
zvijer, koja se čini nešto pitomijom, netremice me promatra žutim očima. Kao da
čeka da se pomaknem, zakašljem - učinim nešto što bi mu dalo razlog za napad.
Iz obližnjeg kokošinjca začuje se panično kokodakanje.
„Jeste li vi Roy?“ dovikne Jonah.
Muškarac stoji na trijemu i bulji u njega čitavu minutu, kao da razmišlja o
odgovoru.
Star je najmanje pedeset godina, možda i više, doima se istrošeno, zbog dobi,
života koji ga nije mazio, ili oboje; prosijeda kosa uredno mu je začešljana od lica
daleko tamnijeg od neuredne sive brade. Na traperice i tešku flanelsku jaknu
nahvatala mu se piljevina. „Tko pita?“ odgovori izrazitim južnjačkim naglaskom.
Jonah podozrivo pogleda pse i zaštitnički mi stisne bedro, pa siđe sa sanjki i
zaputi se do trijema. Uspne se trima stubama i skine desnu rukavicu. „Ja sam
Jonah Riggs.“
Roy dugo gleda u ponuđenu Joninu ruku prije nego što je prihvati.
„Mi smo novi u susjedstvu. Kupili smo Philovu brvnaru.“
Susjedstvo je rastezljiv pojam, kilometri nas dijele od tog tipa. Ili se barem
tako čini, uz dva dugačka prilaza.
„Odlično“, prezrivo frkne Roy. „Pilot koji će mi po cijele dane letjeti nad
glavom.“ U tonu kojim to govori nema gorčine, kao ni u čeličnom pogledu kojim
promatra Jonu. Vjerojatno izaziva. Što, ne znam. Jonah izgleda zastrašujuće sa
širokim ramenima i visinom od preko metar i osamdeset. Teško ga je usporediti s
Royem koji pogrbljen stoji nekoliko stuba naviše, ali kladila bih se da Jonah ima
taman toliko više kila od Roya koliko je Roy stariji od njega. Pa ipak, ako se imalo
boji posjetitelja, Roy to ne pokazuje.
Jonah se unatraške spusti stubama s trijema i pogleda me preko ramena kao
da pita je li ovaj lik stvaran, pa se ponovno okrene prema našem ljubaznom
susjedu. „Phil je nam rekao da planirate uzeti njegova jarca. Mislili smo da bi bilo
dobro da provjerimo jeste li još uvijek zainteresirani.“
Roy glavom pokaže prema staji gdje se pet koza različitih veličina znatiželjno
natiskuje uz ogradu. Oko staje je velika čistina. „Imam dovoljno koza.“
„Vidim“, Jonah polako kima. „Pa još jedna ne bi bila problem. Čini se da
imate veliku staju. I očito znate što radite. Još ću vam dati i sijena i žitarica. Imat
ćete dovoljno do proljeća.“
„Zašto ga vi nećete?“
„Trenutačno ne možemo držati stoku. Tek započinjemo život ovdje.“
„Ha. Tek ste stigli.“ Roy se zlurado podsmjehne. „Svi vi, dotepenci, koji ste
došli ovamo 'početi iznova'.“ Opet, riječi su mu protkane gorčinom.

66
 Knjige.Club Books

Ja možda i jesam dotepenka, ali Jonah sigurno nije. Osjetim snažan poriv da
mu kažem kako je Jonah odrastao u okolici Anchoragea, ali on me preduhitri prije
nego što stignem progovoriti.
„Učinili biste nam veliku uslugu ako biste ga primili u svoje stado.“ Čujem
napetost u Joninu glasu. Ima kratak fitilj kad je netko bezobrazan.
Roy se premjesti s noge na nogu i iskorači iza stupa na trijemu. Tek tad u
njegovoj lijevoj ruci ugledam pušku uperenu u pod.
Prođe me jeza.
„Ne, beskoristan je.“
„Jarac je. Koristan je za jednu stvar.“ Jonah pogleda u tor. „Sigurno tamo
imate kakvu kozu?“
„Sve su koze“, otpovrne Roy uz zlokobni cerek. „A on čak ni za to nije dobar.“
„Sranje“, promrmlja Jonah.
„Možda možete naći neku budalu koja nema pojma o kozama, da ga uzme. Ili
nekoga tko voli jesti staro meso. Ja ne volim.“
„Hvala vam na izdvojenom vremenu“, kaže Jonah ne prikrivajući ljutnju i
odlučnim korakom krene prema meni.
„Znaš što... dovedi ga ovamo.“
Jonah zastane. „Stvarno? Hvala što...“
„Psi su se tijekom zime udebljali i ulijenili“, grubo ga prekine Roy. „Dobro
bi im došlo da prije ljeta malo potrče i nešto zakolju. Premda sumnjam da bi dugo
trčali za ovim.“
Zgrožena sam. Možda ne volim koze, ali prizor koji je Roy upravo opisao
daleko je mučniji od sablasnih zjenica i neugodnih sjećanja iz djetinjstva.
Jonah rijetko ostane bez riječi, ali sad je samo zaprepašteno zinuo. „Drago mi
je što smo se upoznali, Roy.“ Namrgođeno krene prema sanjkama, sjedne i upali
motor.
Crni vučjak nervozno ustukne, ali sivi se nije ni trznuo. Uznemirujuće je kako
nas gleda. Mene.
Čvrsto obuhvatim Jonu oko struka i pogledam prema Royu taman da uhvatim
samodopadni smiješak na njegovim stisnutim, tankim usnama prije nego Jonah
stisne gas.
„Morat ćeš nadvladati svoj kozji PTSP jer nema šanse da Zekea damo tom
šupku!“ dovikne mi preko ramena dok se spuštamo dugom planinarskom stazom
prema cesti, mnogo brže nego što smo došli; osjećam kako je napet pod mojim
stiskom.

***
„Mislim, tko dočekuje ljude s puškom?“

67
 Knjige.Club Books

Otpijem pošteni gutljaj chardonnaya iz kristalne čaše s ukrasima koju sam

našla u kredencu, pa se spuštam na koljena kako bih završila ribanje hladnjaka.
Nakon susreta i upoznavanja s luđakom iz susjedstva, uzeli smo svoj novi
stari kamion - koji zaudara na motorno ulje i čija su pohabana kožnata sjedala
oblijepljena srebrnom ljepljivom trakom da se ne raspadnu - i odvezli se do
Wasille po namirnice i madrac.
„Ma, on je samo starac koji nas pokušava zastrašiti.“ Jonah žaračem ubada
cjepanice u kaminu. Bolje se od mene nosi s današnjim šokovima.
„Pa, bome je uspio, jer nema šanse da ikad više kročimo na njegov posjed.
Pogotovo ne s tim vukovima. Ne možeš držati vukove kao kućne ljubimce. Trebali
bismo ga prijaviti.“
„Nisu to vukovi. Hibridi, možda, iako ni za jednog nisam čuo da je tako
poslušan. Ali slanje policije susjedu prvog dana vjerojatno nije najmudriji potez
za početak našeg života ovdje.“ Jonah se odmakne od kamina. „No to je još jedna
prednost koju imamo tu. Ako mrziš susjede, ne moraš ih viđati.“
Konačno zadovoljna unutrašnjim izgledom hladnjaka, nakon pola sata
čišćenja, s uzdahom skinem gumene rukavice. „Jedna je stvar gotova.“ Još samo
milijun do kraja.
Odjednom začujem glasan zvuk ubrzavanja sanjki. Jonah ode do velikog
prozora i pogleda zaleđenu čistinu po kojoj juri nekoliko sanjki, farovi su im
prigušeni u večernjoj tami.
„Nije li ovo naše privatno jezero?“
„Jest.“ Otpije gutljaj piva iz boce. „Mada Philu to vjerojatno nije bilo važno.“
„Phil bi do večeri vjerojatno već bio mrtav-pijan.“ Pogledom pratim stražnja
svjetla kako nestaju u mraku. „Pitam se upadaju li tako i na Royevo imanje.“
„Nadam se. Jebeš Roya.“ Namršti se dok pregledava porezotinu na kažiprstu,
što ju je zaradio dok je petljao s vratima na toru.
„Kako se Bandit snalazi s novim prijateljem?“
Jonah se nasmije.
„Zbunjen je. Očistio sam kokošinjac i zatvorio ga unutra preko noći tako da
se mogu vidjeti, ali nisu skupa.“ Kažiprstom prelazi po hrbatima knjiga na polici
pod stubama. Pretrpana je prašnjavim knjigama, časopisima i društvenim igrama.
Nalik je svakom drugom kutku ove kuće, prepunom svega i svačega. Kad sam
danas popodne otvorila ormar, zasula me lavina rasparenih Tupperware posuda.
„Ne znam odakle bih počela“, priznajem, petljajući po hrpi crnih vreća za
smeće; pogled mi leti prema kičastom lusteru s pet žarulja. Premalen je za sobu s
galerijom, a tri su mu žarulje pregorjele. „Jesi li negdje vidio ljestve?“ Phil nam
je ostavio sve ostalo. Sigurno je ostavio i ljestve.
„Mislim da sam ih vidio u radionici. Sutra ćemo to riješiti.“ Jonah protegne
ruke nad glavom i krene prema meni. „Krenimo s ovim.“ Dolije mi vina u čašu.

68
 Knjige.Club Books

„I ovim.“ Otvara kutiju s pizzom - bez sira, za mene - koju smo na povratku kući
kupili u jedinoj pizzeriji u Trapper's Crossingu. „Odvući ću madrac gore, pa
možemo napraviti krevet. A onda ćemo otvoriti šampanjac i uživati. Sutra ćemo
se baviti svime ostalim.“
„Kad ti to kažeš, zvuči tako lako.“ Ruke su mi teške dok posežem za pićem.
Mentalni napor me potpuno iscijedio.
Nježno kucne grlićem boce o moju čašu. „I jest.“
„Drago mi je što tako misliš.“ Navlačim nevin osmijeh i pogladim velike žute
gumene rukavice na pultu. „Jer ove su za tebe, da izribaš pijančevu pišalinu s poda
kupaonice.“
Uzme mi čašu iz ruke i zagrli me. „Rekoh ti, Calla, nije me briga. Imam tebe
i svoje avione, imamo svoj dom...“ Raznježenim pogledom zaokruži grede na
kosom stropu. „Imamo sve.“

69
 Knjige.Club Books

Jedanaesto poglavlje

„A što piše u ugovoru?“

„Morala bih provjeriti.“
„Pa, morala bi moći nešto poduzeti.“ Zaprepaštenost u majčinu glasu itekako
se dobro čuje, iako nas dijele tisuće kilometara. „Pošalji mu račun tvrtke za
čišćenje ili za svoj rad i vrijeme. I možeš se barem požaliti agentu. Zar nisu
provjerili kuću prije nego što ste se uselili?“
Potisnem teški uzdah, svjesna da me čeka jezikova juha kad čuje moje
priznanje. „Nismo imali agenta, kupili smo direktno od vlasnika.“ Odvjetnik iz
Wasille pripremio je sve dokumente potrebne za kupoprodaju i pobrinuo se za niz
drugih formalnosti o kojima ne znam ništa, niti me zanimaju.
„Niste imali agenta!“ šokirano će majka. „Pa onda ni nije čudo da se ovo
dogodilo!“ Kad bih rekla da nije naročito sretna što sam zanemarila njezin savjet
da ni pod koju cijenu ne kupujem kuću, ni približno ne bih opisala razinu njezine
zgranutosti.
„Siguran sam da su tako uštedjeli dosta novca koji bi inače morali dati za
razne provizije, Susan.“
Simonov uobičajeno mirni ton jamačno ju je samo dodatno isprovocirao.
Točno ih mogu zamisliti kako se roguše - mama, našminkana i s frizurom kao da
se sprema u kazalište, prostrijelila ga je prijetećim pogledom, a Simon, sa šalicom
popodnevnog čaja u ruci i stišanim BBC-evim vijestima u pozadini na to je
podignuo obrve kao da time poručuje, „ona je odrasla žena koja živi s odraslim
muškarcem i sama je odgovorna za svoje odluke.“
„Pa i jesmo nešto uštedjeli. Phil je smanjio cijenu za šest posto“, potvrdim i
posegnem duboko u ormarić u pokušaju da iščeprkam nešto metalno iz kuta.
Namrštim se kad shvatim da je to obična pjenjača koja vjerojatno tu stoji već
desetljećima. I ona ide u kutiju za donacije. „Uostalom nema veze, nije kraj
svijeta. Gornji kat smo skroz počistili, a uskoro smo gotovi i s prizemljem.“ U
četiri dana raskrčili smo nered koji se nakupljao godinama. Oko nas naizgled
vlada kaos, ali imamo sustav - u uski hodnik odložili smo kutije koje čekaju da

70
 Knjige.Club Books

Jona probere ono što se može spaliti; stvari koje ćemo zadržati rasporedili smo po
kuhinjskim elementima i stoliću za blagovanje - njih ćemo kasnije oprati
i pospremiti; donacije za lokalnu podružnicu Vojske spasa zauzimaju pod
dnevnog boravka. Sve ostalo ide ravno u crne vreće za smeće. Dosad smo ih
napunili sedamnaest, a bit će ih još.
„I stari vlasnik ne želi ništa od toga?“ Čini se da mama i dalje ne može
suspregnuti gnušanje.
„Ne.“ Ustanem i krenem u dnevni boravak, gdje smo razmaknuli namještaj
kako bismo oslobodili mjesta. „Jonah ga je jučer zvao. Rekao je da slobodno
bacimo sve što nam ne treba.“
„To je prilično bizarno“, uzdahne majka s nevjericom. „A gdje je uopće
Jonah?“
„Vani je, spaljuje ono što nam ne treba.“ Od rane se zore otamo uzdiže stup
gustog, tamnog dima punog pepela, a svaki put kad Jonah dođe po novu kutiju,
za sobom donese miris nagorena papira i spaljenog drva.
Nije da se žalim. Ni ja se nisam presvukla već četiri dana - čistim u vrećastoj
majici i donjem dijelu trenirke koji sam pronašla u ormaru punom ženske odjeće
u spavaćoj sobi. I moja je odjeća prljava i prašnjava.
„Jesi li uspjela snimiti kakvu lijepu fotografiju?“ upita me Simon pomalo
uzbuđenim glasom. Jednom mi je bio priznao kako se u nekoj fazi htio baviti
fotografiranjem prirode. To što i sama znam fotografirati - njegovim Canonom
koji sam u međuvremenu prisvojila - dijelom mogu zahvaliti i njegovim
amaterskim podukama.
Nasmiješim se i u sebi mu zahvalim što je promijenio temu. „Nisam. Jonah je
rekao da je vidio lisicu kraj hangara, ali ja sam cijelo vrijeme unutra čistila, pa
nisam imala vremena za bog zna što drugo.“ Čak nisam ni izvadila fotoaparat iz
torbice. Diana me gnjavila da nešto objavim na blogu, ali jednostavno nisam
stigla razmišljati.
„Nemoj se previše približavati životinjama“, upozori me mama. „Čak i losovi
mogu postati agresivni.“
„Mislim da se ne moramo naročito brinuti oko toga kad je Calla u pitanju“,
ubaci se Simon.
Čavrljamo još pet minuta prije nego što mama odluči da razgovor treba
privesti kraju. „Ništa, vrati se ti svom poslu.“
„Da, bacam se na zastore.“ Podignem ruke i protegnem se jer me leđa i ramena
ubijaju. Sve bih dala za jednu poštenu vruću kupku.
„Bože, zastori. Nikad mi nije bilo jasno čemu zapravo služe.“
„Pa, je l' da?“
„Pozdravi Jonu u naše ime.“
„Budem. I smislite kad ćete doći!“

71
 Knjige.Club Books

Pozdravimo se, kad začujem Jonin glas.

„...ne želi se vratiti ako je on tamo. Bandit zasad nema problema s njim, čini
se.“ Otvore se vrata.
„Raspitat ću se okolo da vidim ima li zainteresiranih“, odgovara mu poznati
ženski glas.
„Nešto mi govori da se ljudi baš neće trgati za beskorisnim starim jarcem koji
k tome i mrzi muškarce. Hej, Calla, došla je Marie!“ dovikne mi Jonah kad u kuću
uđe visoka i vitka žena.
Skinem gumene rukavice i odložim ih, pa se okrenem i susretnem s pogledom
njezinih zelenoplavih očiju. Prošla su dva mjeseca otkako smo je posljednji put
vidjeli, kad je doletjela u Bangor radi pružanja veterinarskih usluga tamošnjim
stanovnicima.
A sad živi na petnaest minuta odavde.
„Bok, Calla“, pozdravi me i stane petljati oko sobne biljke i ukrasne vrećice
u obliku boce. „Odlučila sam svratiti da vidim kako ste.“
Poravnam neposlušnu, nemarno svezanu pundžu na vrhu glave. „Lijepo te
vidjeti.“ I zapravo jest lijepo sresti poznato lice usred ovog kaosa, iako pripada
ženi koju jedva poznajem i za koju bih dala ruku u vatru da je još zatelebana u
mog dečka.
Marie stavi ukrasnu vrećicu pod ruku i zatakne pramen zlaćano plave kose za
uho. „Onda...“ Oprezno zaobiđe gomilu vreća za smeće. „Kako je?“
„Pa... prekapam po stvarima mrtve žene u njezinoj odjeći. Upravo sam iz
ormara u hodniku izvukla jastučić protiv hemoroida. Polomila sam sve nokte i
ozbiljno razmišljam da otvorim bocu vina u...“ Pogledam na ručni sat. „...podne.“
Marie stisne usne kako joj ne bi pobjegao osmijeh, pa se zagleda u mrlje od
izbjeljivača koje sam zaradila jučer dok sam na koljenima ribala kupaonicu.
„Izgledaš super. Kao i uvijek.“
„Hvala, ali izgledam kao vagabund“, odgovorim, posudivši omiljenu
Simonovu riječ.
Marie se očito posebno uredila za ovaj posjet jer inače se odijeva prilično
ležerno i ne šminka se. Iako je u trapericama, ispod otkopčane jakne vidi se
elegantni, pripijeni ružičasti džemper. Oči je diskretno naglasila sjenilom i
smeđom maskarom koja još više ističe njezine guste i duge trepavice, a sudeći po
svježim uvojcima, čini se da je bila i na frizuri. Pitam se izgleda li ovako i kad ne
leti zapadom Aljaske ili se dodatno potrudila zbog nas?
Marie se nasmije i pogleda uokolo. „Tu ima mnogo stvari.“
„Bili su u braku pedeset godina. Nego, bi li ti možda znala što je ovo?“ upitam
i kvrcnem po okruglom plastičnom uređaju koji sam našla u smočnici.
Proučava ga i malo razmisli. „Mislim da je to dehidrator. Znaš, za sušenje
voća i povrća i...“ Zastane kad vidi moju grimasu. „Neki to vole.“

72
 Knjige.Club Books

Bez razmišljanja ga odnesem na hrpu stvari za doniranje.

„Ima li još nečega za spaliti danas?“ upita Jonah i čizmom gurne praznu
kartonsku kutiju na podu.
„Ima, ovo.“ Pokažem na kut sobe.
„Želiš da spalim naš namještaj iz dnevnog boravka?“ Jonah me vragolasto
pogleda.
„Nije naš. Philov je. Mi ćemo kupiti novi. A i zašto ne? Uglavnom je drveni.“
„A da pričekamo dok ne budemo imali nešto čime ćemo ga zamijeniti tako da
ne moramo sjediti na podu? Onda ću ga odnijeti na smetlište, možda ga uzme
netko kome treba.“
„A kao, netko će pokupiti ovaj kauč sa smetlišta i odnijeti ga doma?“
„Ono što je jednima smeće... Još nešto za baciti u vatru prije nego što je
ugasim?“
„Ono?“ Kimnem prema zidu s prepariranim životinjama.
Jonah mi uputi isti onakav pogled kao i kad sam u kutiju sa stvarima za
spaljivanje bacila staru, pohabanu knjigu. „Njih nećemo spaliti.“
„Dobro. Onda sam ostala još samo ja“, mrzovoljno odvratim i protrljam bolni
vrat. „Skrati mi muke.“ Ne mogu dočekati da kuća već jednom bude prazna i čista.
Jonah se dogega do mene i vještim mi prstima stane masirati ramena, na što
zadovoljno zastenjem.
„To bi značilo da pomaže?“ Sagne se i poljubi me u obraz.
Marie skrene pogled prema jeftinom uokvirenom reklamnom posteru
Nacionalnog parka Denali koji još nisam skinula. Je li to učinila iz pristojnosti?
Ili da ne mora gledati kako predmet njezine žudnje razmjenjuje nježnosti sa
mnom? Jonah možda toga nije svjestan, ali ja jesam. I nisam naivna. Ne možeš
naprosto isključiti osjećaje prema nekome samo zato što taj netko voli
drugu osobu.
A da je obratno? Da smo Jonah i ja „samo prijatelji“ i da moram stajati i
gledati kako se zaljubljuje u drugu ženu?
Na tu pomisao odjednom osjetim neku vrstu suosjećanja.
„Nastavit ćemo poslije“, šapnem i stisnem mu ruke u znak da prestane.
Jonah ukrade još jedan poljubac prije nego što se odmakne. „Imaš planove za
danas, Marie?“
Ona se okrene prema njemu. „Nisam imala ništa, ali maloprije su me zvali
zbog hitnog slučaja, bolesne mačke, pa se moram vratiti da je pregledam. Inače
bih vam ostala pomoći.“
„Bježi, spasi se dok možeš!“ za vapim.
Jonah me zaigrano pljesne po leđima. „Imaš vremena za kratki obilazak?“
„Ali stvarno kratki.“

73
 Knjige.Club Books

„Može. Moram izvesti ovu vražicu van prije nego što spali cijelu kuću.“ Još
mi malo promasira vrat. „Što misliš da odemo do Wasille potražiti neki novi
namještaj?“
„Kauč?“ upitam dok u meni raste uzbuđenje.
„Naravno, zašto ne.“
Ne polažem prevelike nade da ćemo naći išta prikladno, ali sama pomisao da
se nekamo ide - bilo kamo - u meni pobudi neku novu energiju, pa se na brzinu
pozdravim s Marie i otrčim se istuširati u mračnu i neurednu kupaonicu na katu.

***
„Calla, probudi se.“ Nježno me prodrma.
Zajaučem jer me boli svaki mišić u tijelu.
„Dođi. Moraš ovo vidjeti.“
„Opet polarna svjetla?“
Nasmije se. „Ne, pa skoro je devet i sunce već izlazi. Hajde.“
Zaškiljim i shvatim da je Jonah već odjeven i spreman, a u rukama drži moj
crveni frotirni kućni ogrtač koji sam neki dan kupila u Wasilli.
„Ako nemaš stvarno dobar razlog za ovo, bolje da te nema.“ Drhteći od
hladnoće, izvučem se iz kreveta i krenem za Jonom niza stube. Klokotanje tatina
aparata za kavu čini se glasnijim u gotovo praznom prizemlju. Nakon čitavog
tjedna rintanja riješili smo se svih Philovih stvari koje nam nisu trebale. Čak su i
životinjske glave našle privremeni dom u radionici jer ih više nisam mogla
gledati. A nakon tri dana uvjeravanja da moramo iznijeti i zeleni tepih jer je
zacijelo pun koječega što je iscurilo ili se rasulo iz krame koju smo na njega
odlagali, Jonah se napokon urazumio, smotao ga i odnio van. Ostavio ga je pokraj
staroga kauča koji je također odnio jer nam u petak iz skladišta u Anchorageu
stiže novi. Kad smo onog dana otišli u Wasillu, nisam očekivala da ću išta naći,
ali nekim sam čudom naišla na fenomenalni, tamnosmeđi modularni kauč u
modernističkom stilu. Naravno, Jonah je smatrao da je preskup. Dva sam ga dana
obrađivala bez uspjeha, a onda odlučila ispeglati karticu bez obzira na njegovo
negodovanje. Nikad nisam mislila da bi običan kauč u meni mogao izazvati takav
ushit.
U kući je ostalo samo ono što moram očistiti i pospremiti, i namještaj koji će
nam služiti dok ne nabavimo novi. Onda nas čeka tisuću sitnih popravaka i
preinaka - brušenje i lakiranje drvenih podova, renoviranje kupaonica, zatezanje
kvaka na vratima, podmazivanje šarki, zamjena uređaja i slično. Popisu nema
kraja i sve skupa zna biti naporno, no vremena imamo. Ali najvažnije je što ova
brvnara napokon počinje nalikovati na naš, a ne Philov dom.
Krenem prema kuhinji i aparatu za kavu, ali Jonah me odvlači u suprotnom
smjeru, uz kamin u kojem pucketa vatra, prema prozoru dnevnog boravka.

74
 Knjige.Club Books

„Ajmeeee!“ Na rubu smrznutog jezera, na svega desetak metara od nas stoje

dva losa i žvaču otpalo lišće. Čitav me prizor ostavlja bez daha - golemo
prostranstvo prekriveno svježim snijegom koji svjetluca pod suncem što se
danima skrivalo iza oblaka, a sad se uzdiže na horizontu. Sve dok se nismo
doselili, nisam pojma imala kako je ovdje lijepo. Zapravo se nalazimo na nekoj
vrsti poluotoka s kojeg vidimo i izlazak i zalazak sunca.
„Vjerojatno će pobjeći čim upalim traktor i krenem čistiti snijeg“, šapne mi
na uho kao da nas četveronožni gosti mogu čuti. Tko zna, možda i mogu.
„Ovaj lijevi je ogroman.“ Losove sam dosad viđala samo iz zraka.
„Da, ona vjerojatno ima četiristo, ako ne i blizu petsto kila. Mužjaci mogu
dobaciti i do osamsto.“
„Kako znaš da je ona? Mislim....“ Nakrivim glavu, ali iz tog ugla ništa ne
vidim.
Jonah se tiho smijulji. „Ili po tome, ili zato što nema rogove. Mužjaci ih
izgube svake zime, ali im odmah počnu rasti novi.“
„Pa ti si prava hodajuća riznica znanja.“
„Znaš, to sve piše u onoj knjizi koju sam ti darovao za Božić. Onoj za koju si
rekla da si je pročitala.“
„Samo sam te testirala“, slažem, ali me izda smijeh.
„Aha“, prezrivo otpuhne. „Ovaj manji, to joj je mladunče. Vjerojatno ga je
dobila prošlog ljeta.“
Dvije ogromne životinje i dalje mirno pasu, naoko nesvjesne naše prisutnosti,
iako majka nekoliko puta trzne ušima. „Moram ih snimiti prije nego što odu.“
Krenem, ali me Jonah zaustavi.
„Ne brini se, obično ostaju u radijusu od osam kilometara, pa ćeš ih često
viđati. Samo im nemoj ići preblizu.“ Poljubi me u vrat.
Naslonim mu se na prsa, pa skupa promatramo mamu i njezinu bebu.
„Iznenađena sam što ih Phil nije objesio na zid.“
„Ma, ne bi on to. Volio je imati žive životinje oko kuće.“
Kao i ja, shvatim, dok upijam veličanstveni prizor. „Ajde dobro, dozvoljavam
ti da me budiš zbog ovakvih stvari.“
Njegov tihi smijeh prekine jutarnju tišinu, a ženka losa još jednom trzne
ušima.

75
 Knjige.Club Books

Dvanaesto poglavlje

„Što misliš, bi li tu stala veća kada?“

„Ma kakvi.“
Na izlazu ugasim svjetlo, osvježena dugom toplom kupkom koja mi je
opustila mišiće nakon deset dana klečanja, podizanja teških predmeta i ribanja.
„U redu. Onda ćemo manju spavaću sobu pretvoriti u još jednu kupaonicu tako
da bude odmah uz veliku.“
„Ali tako će nam ostati samo dvije spavaće sobe.“ Jonah sjedi naslonjen na
uzglavlje i gleda u zaslon mog laptopa. Na tren mi pozornost odvuku uski kratki
rukavi njegove plave majice koji mu ističu seksi bicepse.
„Pa? Mislim, realno, koliko gostiju ćemo ikad istovremeno imati u kući?“
„Više sam mislio na djecu.“
„Aha.“ Pomislim kako bi dobro rješenje bila i spavaća soba u stražnjem dijelu
kuće, pa se smjestim na svoju stranu kreveta. Hladno je, usprkos toplom zraku
koji puše kroz ventilacijske otvore i vatri koju je Jonah maloprije naložio. Novi
prozori pomogli bi sačuvati toplinu, barem djelomično. „Mogu imati krevete na
kat.“
„Da, dvoje. A što ćemo s preostalih šest?“ upita tobože mrtvo-ozbiljno dok
pozorno promatra fotografiju sebe i mog oca u rubrici „O nama“ na internetskoj
stranici Jetija.
„Ne znam. To moraš pitati ženku s kojom ćeš se razmnožavati. Možda bi ona
imala neki smještaj za njih.“
Njegov gromki smijeh odjekne spavaćom sobom.
„Ima li već kakvih rezervacija?“ zezam ga. Jetijeva stranica je tek tri dana
Online.
„Otkud znam? Nisi mi ni pokazala gdje da ih nađem.“
Privijem se uz njega i naslonim mu bradu na rame. „Pa da, nisam. Moram ti
nekako biti nezamjenjiva.“

76
 Knjige.Club Books

Pogleda me. „Pa i jesi mi nezamjenjiva. Ozbiljno, sam ne bih ni upola tako
dobro znao napraviti stranicu.“
„Čekaj dok vidiš predloške planova letova“, odgovorim, zavodljivo
razvlačeći tri posljednje riječi. Agnes mi je pokazala neke primjere i službeno
odobrila moja rješenja - smajlićem koji je poslala e-mailom.
Cijeli se krevet zatrese od Jonina smijeha. Usnama mi okrzne bradu. „Hvala
ti. Za sve.“
Koža mu miriše na šampon. „Ovo je samo početak. Kad završim marketinški
plan, na Aljasci neće biti čovjeka koji nije čuo za Jeti“, obećam, opet zavodničkim
tonom.
„Hoćeš prestati tako govoriti?“
„Kako? Jeti... au!“ zaječim kad me nježno ugrize za vrat.
Zatim mi na isto to mjesto utisne poljubac i samozadovoljno se naceri, pa se
vrati proučavanju naše stranice.
„Danas sam nazvala Chrisa. Pristao je staviti naše letke na recepciju, već sam
ih naručila.“
Tjednima uoči preseljenja dizajnirala sam promidžbene materijale i sad kad
imamo službenu adresu, možemo ih napokon otisnuti.
„Molim te, reci mi da na njima nema mojih polugolih slika.“
„Bože, naravno da nema. To bi bilo krajnje neprofesionalno.“ Napravim
dramatsku stanku. „Te su samo za kalendar. Poslala sam jedan Andrei. Kaže da
ima savršeno mjesto za njega, na zidu iznad recepcije.“
Jonah zaškrguće zubima. „Za tvoje se dobro nadam da je to šala.“
„E, to ćeš morati sam doznati“, zagonetno odvratim. „Hej, kad će Philov avion
biti spreman? Htjela bih ga fotkati za stranicu s flotom.“
Odmahne glavom. „Nemam pojma. Nisam ga čak mogao ni upaliti. Ali
trenutačno mi to nije pri vrhu liste prioriteta jer imam dva pouzdana aviona na
raspolaganju. Okej, polupouzdana. Veronicin mjerač razine goriva se malo čudno
ponaša.“ Kad vidi da me to zabrinulo, brzo doda: „Nije to neki veliki problem,
samo moram malo bolje paziti. Popravit ću ga čim tu pronađem mehaničara
kojemu mogu vjerovati.“
Uspijem odagnati strah od toga da će motor zakazati u zraku jer je ostao bez
goriva. „Kad smo već kod mehaničara, plave motorne sanjke zvuče kao da žele
umrijeti.“
Jonah uzdahne. „I njih moramo dati popraviti.“
Šćućurim se uz njegovo toplo tijelo. „Sutra bih išla u Wasillu kupiti neke
stvari, pa se možda možemo raspitati?“
„Opet bi nešto kupovala?“
„Pa da.“

77
 Knjige.Club Books

Iznenađeno me pogleda. „A što?“

„Stvari za kuću.“ Slegnem ramenima. „Možda nešto što bi išlo uz kauč? Reći
ću ti kad nađem to što tražim.“
Odmahne glavom. „Sutra me većinu dana nema. Moram skočiti do
Unalakleeta.“
Namrštim se. To je skroz na drugoj strani, na zapadu, ako se dobro sjećam.
„Zašto?“
„Zbog mogućeg izbijanja epidemije tuberkuloze.“
„Tuberkuloze?“ panično upitam. „Nije li to, ono, visoko zarazna bolest?“ A i
iskorijenjena, mislila sam?
„Može biti. Tamošnji liječnik me nazvao dok si se kupala da provjeri mogu li
mu dovesti aparat za rendgen iz Anchoragea. Aro je kompletno bukiran, a Nome
nema rezervnih aviona. Rekli su mu da su zauzeti još najmanje tjedan dana, a on
ima dvoje bolesne djece čije ga stanje brine, i još petoro odraslih koji nisu baš
najbolje.“ Jonah zvuči kao da ga sve to nimalo ne zabrinjava.
„Ne možeš li nazvati Howarda i reći mu da je hitno?“ U tome je Jonah dobar,
kako je tvrdio tata - trese stablo sve dok plodovi ne padnu na tlo.
„Mogao bih, ali liječnik i ja se već dugo poznajemo, a za mene je to posao.
Još bi jedan dan trebalo biti vedro prije nego što opet padne snijeg. Sad se
slobodno može ići.“
Kao da se to ne može promijeniti u sekundi, poznavajući ovdašnju klimu. Ali
nastojim ne paničariti. „Mislila sam da ćeš pretežno letjeti na ovoj strani države.“
„S vremenom i hoću. Ali sad nisam u prilici odbijati poslove. Osim toga,
mještani računaju na moju pomoć. I pomoći ću im kad god mogu.“
„Zašto onda ja ne idem s tobom?“
Opet odmahne glavom. „Možda ću tu djecu morati prebaciti u bolnicu.“
„Aha. Pa... onda će šoping pričekati.“ To će biti prvi put da Jonah ide letjeti
otkad smo se doselili. Odjednom shvatim kako jedva čekam sutra navečer. Da bar
mogu pritisnuti neki gumb i ubrzano premotati dotad.
Zbilja moram čim prije otići na vozački ispit.
Jonah zatvori laptop i odloži ga na noćni ormarić. Osim madraca, sav je
namještaj Philov i Colettein, i stajat će tu dok ne nađem novi.
Teško i dramatično uzdahnem. „Pa onda ću ja ostati tu... posve sama.“
Jonah skine majicu, otkrivajući mišićava leđa, široka prsa i napeti trbuh. Baci
je u kut i promaši košaru za rublje. Znam da neće izdržati i da će prije spavanja
ustati samo zato da bi je stavio u košaru. Zapravo je opsjednut urednošću. „Nećeš
biti sama. Imaš Bandita i Zekea.“
Prostrijelim ga pogledom. Jonah je taj koji se brine o našim životinjama. Ja
nisam još ni skupila hrabrost da se uopće približim toru, a kamoli da se još i
sprijateljim s neprijateljem iz djetinjstva.
78
 Knjige.Club Books

Odveže mi kućni ogrtač i rastvori ga. Njegov mi požudni pogled pali kožu,
kao da me dodiruje njime. „Imaš se ti čime zabavljati dok me nema.“
„A što bi to, na primjer, bilo?“ Zadrhtim od hladnoće, iako mi je vruće od
pomisli na to što slijedi.
Izvuče prekrivao poda mnom i pokrije me od struka naniže. „Oh, pa znaš...“
Otme mi se jecaj užitka kad legne na mene i osjetim vrućinu njegove kože. Na
sebi ima pripijene bokserice, ali taj ću problem riješiti u hipu. „Dočekati me s
čistom i toplom kućom...“ Usnama okrzne moje. „Oprati i složiti moju
robu...“ Poljubi me u vrat. „Skuhati mi večeru...“
Jonah dobro zna da poludim kad predloži da mu udovoljavam poput kućanice
iz 1950-ih, ali ovaj put se pravim da to nisam čula i samo hladno odgovorim:
„Možda ipak naručim one stolove. Znaš, one koje sam ti pokazala jučer?“
„A-a. Ne sjećam se“, promrmlja, iako njegovo lice govori suprotno prije nego
što mi se usnama spusti na ukrućenu bradavicu.
Hvatam dah dok jezikom raspiruje vatru u mome međunožju. „Iz trgovine u
Seattleu. Oni s neobrađenim rubovima što koštaju po soma dolara svaki, a ti si
rekao da bi samo budala dala te novce za komad drveta?“ Smiješim se dok ga
citiram, prolazeći mu prstima kroz kosu dok se on bavi mojom drugom
bradavicom. Čak i iz tog ugla vidim da reagira na moje sitne provokacije. „S onim
kaučem sam došla do limita na kartici, pa ne znam bih li uzela tvoj MasterCard ili
Visu? Na kojoj imaš više love... oh!“
Prasnem u smijeh kad se Jonah hitro smjesti među moja bedra.
„To je jebeni komad drveta koji je netko prelakirao i na njega našarafio četiri
noge.“ Podigne se na laktove tako da mi sad njegove mišićave ruke uokviruju lice.
„Ja ću ti napraviti takav stol besplatno.“
Nemam pojma bi li on to uopće znao, ali beskrajno me zabavlja promatrati
kako polako gubi strpljenje. „Stvar je u tome da ćemo dobiti popust na dostavu
ako naručimo oba stola i stolić za kavu skupa. Mislim da su tražili dvjesto za
dostavu sva tri komada? Naravno, ja bih izabrala ekspresnu dostavu, pa će
cijena vjerojatno biti viša.“
„Da se nisi usudila, Calla. To je najobičnija pljačka“, upozori me i u očima
mu vidim da se počinje ljutiti.
Dio mene želi produljiti ovu verbalnu predigru. Sad nas dijeli samo pamučna
tkanina njegovih bokserica kroz koju jako dobro osjećam koliko me želi. Također,
ovakve igrice uvijek rezultiraju žestokim seksom, što je točno ono za što sam
raspoložena.
Automatski podignem kukove, izazivajući ga na sljedeći potez.
Samouvjereno se nasmiješi i prihvati izazov. Jednom rukom spretno svuče
bokserice i naglo prodre u mene.
Moji krici užitka paraju ledenu noćnu tišinu dok mu zabadam nokte u leđa i
bedrima mu stežem bokove.
79
 Knjige.Club Books

Mogu se potpuno opustiti, znajući da kilometrima oko nas nema nikoga tko
bi nas mogao čuti.

80
 Knjige.Club Books

Trinaesto poglavlje

Motorne sanjke muče se i stenju dok ih gonim prilazom prema uzletištu,

nadajući se da neće krepati prije nego što stignem do Jone.
Lakne mi kad se vrata otvore i ugledam ga kako iskače iz aviona.
Zaustavim se na rubu piste, čekajući da mi priđe. Uživam ga gledati kako
odlučnim i dugačkim koracima grabi prema meni, smrknuta čela.
„Što se dogodilo?“
Ugasim motor. „Nismo se pozdravili.“ Otišao je dok sam još spavala, a za
njim je ostao samo miris svježe kuhane kave i moje mutno sjećanje na poljubac u
sljepoočnicu.
„Jesmo, ali si napola spavala.“
„Onda se ne računa.“
Objema mi rukama navuče zimsku kapu preko ušiju. Lokalna je radijska
postaja javila da je temperatura malo viša od prosjeka za ovo doba godine, ali zrak
je i dalje hladan. „Našao sam obrazac plana leta. Ispunio sam ga i ostavio na
stolu.“
„Super, hvala.“ Agnes je izričito napomenula da Jonah nikad ne smije
poletjeti bez ispunjenog plana leta, jer je to jedini način da se zna kamo poslati
pomoć u slučaju da se ne vrati. „Kad ćeš doći doma?“
„Oko pet. To je daleko i nisam mogao odmah počistiti snijeg jer onaj glupi
stroj nije htio upaliti otprve.“ Bradom pokaže prema traktoru s tamnocrvenom,
malo oštećenom ralicom na prednjoj strani. Još jedan motor koji treba mehaničara.
„Nazvat ću te sa satelitskog telefona kad sletim u Unalakleet.“
„Odmah kad sletiš?“ upitam prijetećim tonom. Agnes me već upozorila da je
jedna od Joninih rijetkih letačkih slabih točaka to što se zaboravi javiti kad sleti.
Dosta čudno za tipa koji se voli hvaliti svojim komunikacijskim vještinama.
„Da, da.“ Na brzinu me poljubi, očito u želji da čim prije krene.
Zgrabim ga za vrat i ne puštam jer želim još malo uživati u dodiru njegovih
usana.

81
 Knjige.Club Books

Uspije se izmigoljiti i začuđeno me pogleda. „Uvijek ćemo se ovako rastajati

kad budem nekamo letio?“
„Da“, ispalim, tonom ozbiljnijim nego što sam htjela. „Nikad nemoj otići bez
pozdrava. Molim te.“
Šuti i gleda me. „Neću se srušiti, Calla, obećavam.“ Glas mu je nježan i
umirujuć.
„Ne možeš to obećati.“ Iako mu očajnički želim vjerovati.
Još me jednom poljubi, ovaj put strastvenije. „Dobro. Ali uvijek ću pronaći
put k tebi“, šapne. „Volim te. Vidimo se za nekoliko sati.“
„I ja tebe volim.“ Preplavi me toplina dok gledam kako odlazi prema
zrakoplovu, radosno i energično kao i uvijek kad se sprema poletjeti, ali opušteno,
kao da mu je pilotska kabina drugi dom. Danas kao da je nabrijaniji nego inače,
vjerojatno zato što nije letio otkad smo došli, a to je bilo prije gotovo dva tjedna.
Baš je sinoć, dok smo ležali goli i opijeni postkoitalnim blaženstvom, spomenuo
kako se, otkad se doselio na Aljasku, nikad nije dogodilo da tako dugo ne poleti.
Iznenada se okrene prema meni i nastavi hodati natraške. „E da, što je ono u
hladnjaku? U staklenkama?“
„Chia puding. Napravila sam ga za doručak. Sviđa ti se?“
„Ne.“ Napravi zgađenu grimasu. „Ni najmanje.“
Slegnem ramenima. „To je zdravo.“
Odmahne rukom i okrene mi leđa. „Trebala bi otići na trčanje!“ dovikne preko
ramena. „Sigurno ti već rade živci jer si stalno zatvorena!“
„Da! Zahvaljujući tebi!“ Premda, to uopće nije loša ideja.
Uspne se u avion. Nekoliko trenutaka kasnije začuje se predenje motora i
Veronica se odvoji od tla.
Zakopčam jaknu do grla dok Canonom bilježim Jonino prvo službeno
polijetanje s naše piste. Veronicina krila naginju se lijevo-desno dok se uspinje,
sve dok se ne pretvori u točkicu na nebu, a ja ostanem sama, okružena snijegom,
stablima i muklom tišinom.
Sanjke nekoliko puta zakašlju kao da protestiraju prije nego što popuste i
uspijem upaliti motor. Zaputim se prema našem praznom domu, čitavim putem
uživajući u pogledu na planinski lanac pod čistim, modrim nebom.

***
Usporim i hodam, dok mi iz usta suklja vruća para. Tijelo mi griju tri sloja
odjeće, ali ledeni mi zrak reže pluća.
Šest kilometara.
Toliku sam udaljenost morala pretrčati - uz lancima zatvorene prilaze i prazne
kuće - dok nisam naišla na drugo živo biće.

82
 Knjige.Club Books

Stanem otpiti gutljaj vode iz bočice i čitam što piše na ofucanim znakovima
zakucanima na polumrtvu smreku s desne strane ulaza u kamp Trapper's Crossing.
Nema što ne obećavaju: potpuno opremljene bungalove za dvije do četiri osobe,
povoljne cijene najma parcela za šatore i kamp-kućice, savršena mjesta za ribolov
i vožnju psećim zapregama, besplatni Wi-Fi, topli doručak i popravke manjih
motora. Phil je nahvalio obližnje rijeke kao idealne ribolovne punktove, no
pretpostavljam da je to sezonska aktivnost. Maleni bungalovi crvenih krovova i
zastrtih prozora kao da snivaju zimski san, a na snježnom pokrivaču oko njih
nema ni jednog jedinog traga.
Nigdje ni žive duše.
Najveća se kuća nalazi slijeva - jednostavna, dugačka i uska brvnara s crvenim
krovom u skladu s bungalovima. Sprijeda je, od ruba do ruba, ukrašena božićnim
lampicama, nalik onima koje sam našla u očevu spremištu. Iznad tamnozelenih
vrata nalazi se raznobojna naljepnica sa slikom ribe i natpisom „Pivnica“. U
prozoru treperi neonski znak na kojem piše „Otvoreno“. Ispred je parkiran samo
jedan blatnjavi bordo kamionet.
Pozornost mi privuče putokaz prema radionici za popravak manjih motora
koja se očito nalazi iza pivnice, pa se zaputim prema zelenim vratima. Možda
bismo ovdje mogli popraviti motorne sanjke prije nego što nas ostave usred
pustoši.
Otresem snijeg sa zimskih tenisica koje sam dobila od mame za Božić i usput
pročitam poruku na istrošenom otiraču: „Psi dobrodošli, ljude toleriramo“.
Kad uđem, okruži me toplina pomiješana sa zamamnim mirisom svježe kave
dok mi se oči privikavaju na tamu. Jedino svjetlo dolazi sa stropa nad šankom iza
kojeg stoji krupni muškarac u debelom sivom džemperu i s maskirnom šiltericom
na glavi. Podigne pogled s raširenih novina.
„Dobar dan“, pozdravim ga pomalo hrapavim glasom, još uvijek zadihana.
Ispala sam iz forme jer otkad sam u prosincu došla iz Toronta, trčala sam
možda svega desetak puta.
Domaćin me ispitivački odmjeri od glave do pete, a tišinu praznog lokala
prekida jedino glas s radija koji čita prognozu za nadolazeći vikend. „Trebate
neš'?“ Za razliku od Roya, ovaj tip zvuči kao da bi mogao biti odavde. Ali, baš
kao i Roy, nije odveć prijateljski nastrojen.
Želudac mi se stegne pri pomisli da smo Jonah i ja okruženi šupcima. „Da,
trčala sam ovuda i usput vidjela da imate mehaničarsku radionicu.“ Palcem
pokažem prema cesti. „Pa sam se pitala popravljate li i motorne sanjke. Nedavno
smo se doselili u kuću tu malo niže, a s njom smo dobili i motorne sanjke koje baš
nisu u najboljem stanju.“ Kad se namršti, pojasnim: „Jeste li poznavali Phila
Gormana?“
„Aha, da. Čuo sam daje prodao.“ Palcem pogladi kratku smeđu bradu. Rekla
bih da je u srednjim tridesetima. „Sad mi je jasno.“

83
 Knjige.Club Books

„Što?“ usudim se pitati, no ne znam baš želim li čuti odgovor.

Odjednom mu se lice razvuče u široki osmijeh koji ga nekako smekša i učini
pet godina mlađim. „Četiri zvonca za medvjede. Niste odavde, je l' da?“
Ne mogu si pomoći pa se i sama nasmijem, iako mi se ledeni obrazi zacrvene
od stida i instinktivno skrijem zvonce na zapešću. Imam još po jedno na svakoj
tenisici i futroli sa sprejom za obranu od medvjeda koju sam pričvrstila na prsa.
„Zapravo sam iz Toronta. Ali samo da znate, dobila sam ih za Božić od prijateljice
koja je rođena i odrasla na Aljasci. Morala sam joj obećati da nikad neću trčati
bez njih.“
„I definitivno morate nositi barem jedno od njih. Pogotovo kad se sljedeći
mjesec medvjedi počnu buditi iz zimskog sna.“ Iziđe iza šanka i tad vidim da je
nabijen i samo malo viši od mene. Pruži mi ruku, gruba je i s crnim zanokticama,
tipično za mehaničare. Očito je on taj koji popravlja motore. „Ja sam Toby
McGivney.“ Lakne mi kad vidim da se oraspoložio.
„Calla.“ Ponovno pogledom zaokružim prostor, od peći na drva u kutu do
malenih stolova s neusklađenim plastičnim stolnjacima, kičastih natpisa i
prepariranih riba. Na jedan je zid čavlićima prikucano bezbroj fotografija
ribolovaca s njihovim trofejima. Kad bih morala pogađati, rekla bih da je sve što
ovdje vidim spašeno iz nekog podruma ili je kupljeno na dvorišnoj rasprodaji.
Možda je čak dovezeno s glomaznog otpada.
Oglasna ploča pokraj vrata puna je letaka i raznobojnih papirića s brojevima
telefona. Možda bi tu bilo dobro staviti reklamu za novu čarter-tvrtku. Između
kutije sa salvetama i boce kečapa zataknuti su plastificirani jelovnici. Očito ovdje
poslužuju i hranu. „Onda, vi ste vlasnik pivnice?“
Podigne šiltericu i otkrije tamnosmeđu kosu, pa je opet stavi na glavu. „Da.
Zapravo, moja obitelj. Živimo s druge strane.“ Pokaže prema zidu i, pretpostavim,
drugoj polovici brvnare. „Kako vam se sviđa u Trapper's Crossingu?“
„Zbilja je...“ Zastanem, pokušavajući naći prave riječi. „A recite, kako se
ovdje zabavljate?“
„Kujemo planove kako otići odavde?“ odgovori mi uz cerek. „Ne, zezam se.
Ima se tu svašta za raditi ako ste taj tip. Uglavnom aktivnosti na otvorenom.
Ribolov, planinarenje... Ali za lovce baš i nije neka sreća.“
„Baš mi je žao.“ Trudim se sakriti sarkazam, ali ne mogu ne primijetiti njegov
odabir riječi - ako ste taj tip. Je li Toby već shvatio da ja nisam tip za Trapper's
Crossing?
Tiho se zahihoće. „Ljeti je ovdje nesnosna gužva.“ Posegne za vrčem punim
kave i ponudi me. „Hoćete? Kuća časti.“
„Ne bih, hvala.“ S uokvirene fotografije iznad aparata za kavu smiješe se
Toby i još jedan muškarac. Odjeveni u maskirne lovačke jakne, stoje kraj ubijenog
losa. Imaju identične osmijehe, pa mu je to vjerojatno brat ili rođak.

84
 Knjige.Club Books

„Možda nešto jače?“ upita dok puni svoju šalicu kavom i glavom pokaže
prema pet slavina za točeno pivo.
Nasmijem se. „Ne, ali učinite mi uslugu. Ako ikad dotrčim ovamo na piće, to
znači da me Aljaska uspjela dotući. Tad mi skratite muke i objesite me na najbliže
drvo za hranu medvjedima.
Preneraženo me pogleda. „Uh... pa što vas je dovelo ovamo?“
„Zrakoplovna pista.“ Prasnem u smijeh na njegov začuđeni izraz lica. „Dečko
mi je pilot i htio je imati vlastitu pistu. A ja sam htjela biti blizu Anchoragea.“
Slegnem ramenima. „Zaljubio se u Philov posjed i nagovorio me da ga kupimo.
Otad nam je svaki dan pustolovina.“
„Aha“, kimne Toby i tiho doda, „Naravno.“
„Sara je zvala!“ odnekud zagrmi muški glas. „Jesi čuo da je Jaxa zgazio los?“
Trenutak poslije, kroz kaubojska vrata uđe debeljuškasti muškarac duge, čupave
bijele brade u kombinezonu boje senfa. Naglo stane kad me ugleda, skupa s mojim
užasnutim izrazom lica. „Joj, pardon, nisam vas htio prestrašit'. Jax je pas.“
„Aha.“ Nisam sigurna da mi je zato bilo ugodnije to čuti.
„Da. Na Iditarodu mu je presjekla put ženka s mladunčetom. Začas je postalo
gadno.“
„Tata, ovo je Calla. Doselila se u Philovu kuću. Cal I a, ovo je moj tata,
Teddy.“
„Toby i Teddy. Mislim da ću to lako zapamtiti.“
„Svake godine na gradskoj božićnoj proslavi glumi Djeda Mraza. Nikad
nećete pogoditi zašto.“
Teddy očinski nježno klepne Tobyja po glavi i pruži mi ruku. „Phil mi je rekao
da prodaje kuću simpatičnom paru. Vi ste iz Kanade, je l’ tak'?“
Nasmiješim se. „Jesam.“
„Čujem da je vaš muž odličan pilot.“
Ispunjena ponosom, prešutim da mi Jonah zapravo nije muž. Već sam znala
da je Jonah jedan od najboljih, to je i moj otac govorio. Ali nekako je autentičnije
kad to kaže potpuni stranac. „Jest, deset je godina letio za Divlju Aljasku, a sad
otvaramo čarter-tvrtku.“ Sve skupa i dalje zvuči nadrealno. Ja, suvlasnica čarter-
tvrtke?
„Divlja Aljaska.“ Teddy zamišljeno pogladi bradu. Ružičasta boja njegova
lica premreženog ispucalim kapilarama u oštrom je kontrastu s bjelinom guste
kose. „Zar to nije propalo?“
„Nije“, ispalim kao iz topa. Jer Divlja Aljaska i Wren Fletcher nisu propali.
„Moj je otac imao terminalni karcinom i odlučio ju je prodati.“
Teddy me sućutno pogleda plavim očima. „Pa, nama dolaze gosti odasvud.
Ako netko bude trebao prijevoz, preporučit ćemo vašeg muža.“
„To bi bilo super.“
85
 Knjige.Club Books

„Ma nema frke. A i Toby popravlja avione, pa ako vam zatreba mehaničar, tu
smo.“
„Stvarno?“ Isplatilo se trčati šest kilometara. „Jer, Philov Beaver bi trebalo
malo srediti ako ga mislimo upogoniti.“ Skoro se nasmijem sama sebi kad shvatim
da sad već umijem razlikovati avione po markama i da mi je to posve prirodno. A
još donedavno o tome nisam imala pojma.
„Dobro. Lijepo je što si možemo međusobno pomagati. To je ovdje i inače
običaj.“
Sve se tako dobro odvija da umalo zaboravim na najvažnije. „Zapravo, ako
vam ne bi smetalo, rado bih tu ostavila naše letke kad budu gotovi. I jedan bih
stavila na oglasnu ploču, ako može.“
„Kako ne bi moglo. Pa tome i služi.“ Teddy rukom pokaže prema oglasnoj
ploči i potom se okrene prema Tobyju koji ga pokušava dozvati lupkanjem po
šanku. „Zvao je Hunter. Krepao mu je motor nasred jezera, morali su ga
odšlepati.“
„Idem ja onda zagrijati garažu.“ Toby se zagleda u svoje ispucale ruke.
„Sigurno nećete kavu, Calla?“
„Ne, trebala bih se vratiti doma.“ Jonah će uskoro nazvati.
„Ok. Navratite sutra, pa ću vam pogledati taj motor. Vjerojatno mu samo treba
servis. Phil nikad nije pazio na redovito održavanje.“
Teddyjevi se obrazi podignu kad se veselo nasmiješi. „Dođite kad god vam
paše. Muriel će sigurno biti drago upoznati vas. Ona i Colette su se često družile
i skupa radile na vrtu. I dovedite tog svog pilota u petak navečer! I njega bih rado
upoznao.“ Teddy podigne obrve. „Ali u petak je damska večer.“
„Damska večer“, ponovim i pogledam golemu prepariranu ribu na zidu pokraj
pločice s natpisom Volim velike gradele, pa onda Tobyja.
„U petak će ovdje biti točno četvorica pijanih muškaraca“, kaže ozbiljnim
tonom. „I nijedna dama.“
„Bit će jedna“, ispravi ga Teddy. „Tvoja majka je uvijek tu.“
„Osim što ona nije dama“, odvrati mu Toby. „I sama će vam to reći.“
„Dobro, ok. Neće biti dama“, složi se Teddy uz hihot. „Barem ne do svibnja,
kad se sve počinje buditi. No, vi ste dobrodošli u svako doba. I još samo...“ Uzme
komad papira i olovku, pa ih stavi na šank, pred sina. Spusti zdepasti kažiprst na
papir i kaže, „Trebali biste imati naš broj, za svaki slučaj. Ovo je jako
povezana zajednica. Oslanjamo se jedni na druge kad god zatreba. Zato svakako
obiđite susjede i upoznajte se s njima.“
„Već smo upoznali Roya.“ Nastojim suspregnuti izraz lica koji bi odao što
mislim o njemu.

86
 Knjige.Club Books

„Ajoj.“ Teddy me pogleda kao da zna što zapravo želim reći. „Imati posla s
njim isto je kao da bacate novčić i on deset puta zaredom padne na krivu stranu.
Ali zapamtite, pas koji laje ne grize.“
„Doduše, on dosta glasno laje“, doda Tony i zapiše broj.
„Da, Muriel se više puta zakačila s njim. Još se nisu pobili, ali stignu. Njemu
se baš ne sviđa turistički razvoj mjesta i....“ Teddy mahne rukom. „Ali živimo
dalje, što ćete.“
Onda nije ni čudo što je Roy onako reagirao. Dobar dio Jetijeve zarade
temeljit će se baš na turizmu. Phil mu je sigurno spomenuo naše planove dok su
dogovarali primopredaju stoke.
Nasmiješim se i uzmem papir s brojem telefona. „Hvala.“
„Nema na čemu. Zatrebate li išta, samo zovite.“ Teddy ugleda moj sprej protiv
medvjeda i zvonca, pa kimne. „Opreza nikad dosta.“
„Pa je l' da?“ Ova ugodna i srdačna dobrodošlica totalno me raznježila i još
jednom pogledom zaokružim pivnicu koja se sad čini daleko manje prazna i
neugodna nego što mi se to činilo na prvi pogled. Ovakvi susjedi, iako udaljeni
šest kilometara, potpuno su mi odagnali nelagodu zbog onog mrguda.
„Sutra ujutro ću doći s motornim sanjkama“, najavim i krenem prema vratima,
gledajući u rogove na zidu. Sine mi ideja. „Dečki, znate što bi vam još pasalo tu
na zidove?“
Teddy i Toby me upitno pogledaju, i premda uopće ne sliče, njihovi izrazi lica
imaju neku istu obiteljsku crtu.
„Nekoliko životinjskih glava.“

87
 Knjige.Club Books

Četrnaesto poglavlje

Sledim se od straha i srce mi lupa kao ludo dok pogledom tražim nešto što se
maloprije pomaknulo među stablima. To je već drugi put u nekoliko minuta da
sam krajičkom oka spazila da se nešto miče. Prvi sam put mislila da umišljam, ali
drugi...
Nešto je tamo, i skriva se u sjenama. Naježila sam se od glave do pete.
Drhtavim rukama oslobodim sprej protiv medvjeda i čvrsto ga stegnem.
Ubrzam korak, praćena glasnim zvukom zvonaca, panično se osvrćući oko sebe.
Pazim da slučajno ne potrčim kako ne bih isprovocirala to nešto da me krene juriti.
Tako sam napeta da vrisnem kad zazvoni satelitski telefon koji nosim u džepu.
„Jonah!“
„Hej! Sletio sam u Unalakleet. Što se radi?“ Glas mu je dalek i malo izobličen.
Ali nikad nisam bila sretnija što ga čujem.
„Mislim da me nešto prati“, kažem glasno, u nadi da ću tako prestrašiti i
otjerati tajanstvenog stvora.
„Ha?“ Točno mogu zamisliti kako stoji s rukom oslonjenom o bok i zabrinuto
se mršti.
„Nešto je među drvećem. Išla sam trčati i...“ Ukratko mu objasnim hvatajući
dah jer i dalje žurim prema kući.
„Dobro. Smiri se.“
„Pa pokušavam!“ Ali sama sam usred ničega, okružena hrpom divljih
životinja.
„Gdje si sad?“
„Na pola puta između hangara i kuće.“ Zeleni se krov već nazire u daljini.
Jonah se jutros kamionetom dovezao do piste. Da sam ga barem odvezla natrag.
„Ok, nisi tako daleko. Nastavi hodati. Ostat ću na liniji dok ne dođeš doma.“
„Hvala ti.“ Znam da ne može iskočiti iz slušalice i spasiti me, ali i to da ga
imam na liniji mi ulijeva kakvu-takvu sigurnost.

88
 Knjige.Club Books

„To je sigurno ona lisica. Vjerojatno joj je jazbina u blizini.“

„Ne. Krzno nije narančasto. Prije smeđe ili sivo, tako nešto. I veliko je.“
„Onda je možda los.“
„Ma super. Jesi znao da mama losica voli gaziti?“
„Pričaj mi radije kako je bilo na trčanju. Kamo si išla?“ upita me, namjerno
skrećući temu da me umiri i zaokupi nečim drugim.
I sad pričam i hodam, a on sluša dok mu podnosim izviješće o kampu, Tobyju
i njegovu ocu Teddyju. Glas mi malo drhti jer držim tempo. Kad napokon stignem
pred vrata podruma, strah popusti. „Evo me doma.“
„Jesi dobro?“
„Aha.“ I malo mi je neugodno što sam se uplašila nečega što zapravo nisam
ni vidjela. „Znam da me nešto pratilo, Jonah.“
„Možda je to bio jeti.“
„Nije smiješno.“
„Što god da je bilo, vjerojatno je već daleko.“
„Nadam se.“
Jonah umorno uzdahne. „Ali moraš se naviknuti na to, Calla. Živiš u ruralnom
dijelu Aljaske. Viđat ćeš životinje, pogotovo kad budeš trčala. Ali ako ih ne diraš,
neće ni one tebe.“
„Znam. Samo... znam.“ Kad sam živjela s ocem, nije bilo ni približno ovako.
Oko kuće gotovo da nije bilo divljih životinja. Tek je kod rijeke postojala
mogućnost da ugledam pokojeg crnog medvjeda ili losa.
„Ok. Moram ići. Vidimo se za nekoliko sati.“
Spremim satelitski telefon natrag u džep i nestrpljivo gurnem ključ u bravu,
kad iza sebe začujem škripanje snijega. U trenu se skamenim od straha i ne mogu
ni vrisnuti.
Okrenem se i ugledam - Zekea.
„Isuse Bože!!!!“ uzviknem i preplavi me olakšanje, pa skliznem niz vrata i
sjednem. „Kako si uspio izaći?“ upitam ga optužujućim tonom.
Odgovori mi glasnim meketanjem i krene prema meni, ostavljajući malene
okrugle tragove u snijegu.
„Ne. Što... šu!!“
Uopće se ne obazire na moje luđačko mahanje rukom i mrtvo-hladno stane
mi grickati zvonce na desnom zapešću. Povučem ruku i odmaknem se. Ali on se
ne da smesti, pa ide za mnom i pokuša ponovno. Jeza me hvata od njegovih
kvrgavih smeđih zuba i smrdljive dlake.
Iako bih najradije ušla u kuću i ostavila ga vani dok se Jonah ne vrati, znam
da bi mogao odlutati i postati nečiji plijen. Pomisao da bi mogao doći kući i zateći
mrtvog Zekea nasred piste mi je grozna, i znam što moram učiniti. „Joj... ajde,

89
 Knjige.Club Books

dođi.“ Pratim Jonine tragove od jutros i povremeno se okrećem da vidim je li Zeke

još tu. Snijeg je dubok, i kad stignem do vrata tora s podignutim zasunom noge
su mi smrznute i opet se naježim od neugodna osjećaja da me netko promatra.
Diskretno pogledam prema stablima, ali ne vidim da se išta kreće.
„Daj se smiri, Calla“, kažem sama sebi i otvorim vrata - jedini dio tora koji
nije pod strujom - u nadi da sam bila dovoljno glasna. Svejedno me to nije umirilo.
Uto zacvrkuće Bandit, pa pomoli crno-sivu trokutastu glavicu kroz vrata što
vode do kokošinjca. Prilagodio se novom domu i prihvatio neobičnog prijatelja
bolje nego što smo se nadali, iako će biti zanimljivo vidjeti hoće li i dalje htjeti
biti zatvoren kad zatopli.
„Ti si ga pustio, je l' da?“ optužim Bandita i pokušavam namamiti Zekea
natrag u tor, pazeći da ne ugazim u kozje brabonjke na utabanom snijegu.
Zatvorim vrata iza njega i razmišljam kako učvrstiti zasun. Da ne poznajem
Bandita, ne bih vjerovala da ga je u stanju otvoriti.
Gledam ih, a oni gledaju mene i odmahnem glavom. „Ovo je sad moj život?
Provodit ću dane razgovarajući s rakunom i jarcem?“
Zeke zamekeće i kopitom udari ogradu koja se sva zatrese.
Potrčim u kuću, cijelo vrijeme gledajući šumu.

***
Jonah upadne kroz vrata, a za njim i zapuh ledenog zraka. Temperatura je pala
jer stiže oluja. „Hej, mala.“
Pogledam na sat, iako znam da je točno 19:04. Trebao se vratiti prije dva sata,
točnije, sat vremena prije mraka.
„Bok“, procijedim kroz zube. Kad sam prije pola sata čula zrakoplov, osjetila
sam golemo olakšanje. Ali mi je taman toliko trebalo i da pobjesnim tako da mi
sad već para ide na uši.
On objesi jaknu na vješalicu i izuje čizme. „Nešto fino miriši.“
„Juha.“
„Od one mješavine što si je kupila neki dan?“
Oklijevam jer važem bih li pokazala da se ljutim ili ne. Znam da Jonah mrzi
konzervirane juhe, pa kad sam ugledala gotovu mješavinu začina i suhih sastojaka
kojima samo treba dodati meso i povrće, odmah sam uzela tri. „Da“, odbrusim.
„Fino. Baš sam si mislio hoćeš li je skuhati. Miriše na novo nevrijeme, pa
moram donijeti hrpu drva.“ Isprazni sadržaj džepova na stol - smotuljak novčanica
za koji pretpostavim da je današnja zarada, račun za gorivo, satelitski telefon i
iPhone. Sagne se na poljubac.
Okrenem mu obraz.
To je valjda prvi put da sam napravila takvo što.

90
 Knjige.Club Books

Čini se da je tek sad shvatio poruku. „Nešto nije u redu?“

„Ozbiljno?“ Pogledam ga u oči i namršteno čelo. Stvarno mu nije jasno?
„Trebao si se vratiti u pet.“
„Zapričao sam se s Boom Sterlingom i na kraju ga odvezao u Talkeetnu. Bilo
mi je usput.“
„I nisi smatrao da me trebaš nazvati?“
„Pa i jesam te zvao. Kad sam sletio u Unalakleet. Ne sjećaš se? Pričali smo
skoro deset minuta dok si se vraćala doma?“
„Jonah! Malo je nedostajalo da nazovem policiju i prijavim tvoj nestanak!“
Glas mi pukne.
„Joj, ma daj, pretjeruješ...“
„Dobro znaš da ne pretjerujem! Prvi dan da letiš bez mene i kasniš sat i poli“
Toliko sam uzrujana da mi krenu suze. „Imaš zacrtan plan leta i satelitski telefon
da me nazoveš ako se nešto promijeni. Bar je to jednostavno! Jedino tako mogu
znati da ti se nešto nije dogodilo.“ Dlanom brišem suze, ljuta na samu sebe što se
ne mogu kontrolirati. „Ja ne znam ljude koji bi te mogli locirati. Pa sam morala
zvati Agnes!“
Nju sam prvu nazvala kad sam vidjela da ga nema i nisam znala trebam li se
brinuti. Rekla mi je da pričekam dok ne okrene nekoliko brojeva.
Tako je doznala da je Jonah poletio iz Unalakleeta sat kasnije nego što je
trebao, s tim Boom. Budući da ga ona poznaje, nazvala je pilota u zračnoj luci u
Talkeetni koji joj je rekao da je Jonah sletio tamo.
Ali ja za Boa nikad nisam čula. Ne poznajem nikoga iz zračne luke u
Unalakleetu, kao ni pilote koji su mogli biti u Talkeetni u isto vrijeme kad i Jonah.
Samo znam da se nije vratio do pet, kad je trebao, i da me nije obavijestio o tom
kašnjenju.
„Tako si se mogao ponašati kad si radio za mog tatu, ali sad smo sami. A kad
tebe nema, onda sam ja sama i ne znam koga trebam zvati i. pitati gdje si, a ne
mogu gnjaviti Agnes svaki put kad se ne pojaviš na vrijeme. S druge strane, ne
mogu ni samo sjediti i razmišljati trebam li se brinuti, zvati okolo ili nešto
poduzeti. Pitati se ležiš li mrtav na hrpi željeza u snijegu!“ Sad već urlam i više
se ne mogu zaustaviti. „Trebao bi znati da se planovi ne mijenjaju bez da to javiš!“
I sam je to rekao onda kad smo otišli tražiti nestale planinare. Znao je da će otac
i Agnes negodovati zbog toga, ali je ipak odlučio ići.
Sad, kad sam ja ta koja sjedi pokraj telefona i čekam da mi se javi, kao jedina
osoba koja zna njegov plan puta - znam kakav je šupak kad to učini.
Jonah šuti, a ja zadržim dah i očekujem da me počne uvjeravati kako je on u
pravu, a ja griješim. „Oprosti, izgubio sam pojam o vremenu.“
Te me riječi u trenu malo smekšaju. Nekako mi lakne kad sjedne i privuče
stolac bliže k meni. „Pogledaj me, Calla.“

91
 Knjige.Club Books

Djeluje mi iskreno.
„Dobro sam...“
„Uopće nije stvar u tome.“
„Znam da nije.“ Uzme me za ruke. „Bo i ja smo se zapričali. On ima agenciju
koja organizira planinarske izlete. Zanimalo ga je bih li ovo ljeto surađivao s njim,
da povremeno prebacim turiste do Ruth Glaciera i natrag. Njegov pilot ima nekih
zdravstvenih problema, a čuo je da ja sad radim za sebe. Dugo se već poznajemo.“
„Ti se već dugo poznaješ s pola Aljaske“, promrmljam.
„Što da kažem? Ponijelo me. Bo je super tip i blizu je. To nam je i izvor zarade
za ljeto.“ Uzdahne. „Mučilo me hoćemo li imati dovoljno posla da nam se sve
skupa isplati.“
„Stvarno?“ Nikad to nije ni spomenuo. „Ali Jonah, uspjet ćeš. Tebe svi vole.“
„Ma mogu me voljeti koliko god hoće, ali to ne znači ništa ako nemamo posla.
Održavanje aviona je skup sport, a čini mi se kao da mi se ušteđevina topi malo
brže nego što sam očekivao.“
„Pa da, kupili smo kuću.“
„Znam. I znam da uz to ide i hrpa troškova - novi prozori, bolja kupaonica,
namještaj. Sve to košta. I k tome se sad još moram brinuti o tvrtki i svemu
vezanom uz nju, a to nisam morao kad sam radio za Wrena. Mislim, jesam se
brinuo, ali ništa nije išlo iz mog džepa. Samo... moram se naviknuti na sve te
promjene i ponekad se pitam jesam li te dovukao čak ovamo da me gledaš kako
propadam.“
Opazim kako su mu se ramena objesila dok to izgovara. Ne znam je li to zato
što je napokon otvorio dušu ili zato što mu je naprosto teško. U svakom slučaju,
ovo je prvi put da je progovorio o svojim dvojbama o Jetiju i Philovoj kući. Prvi
put da je pokazao ranjivost.
Obori pogled. „No, to mi je zvučalo tako super da sam zaboravio na vrijeme.
To je fakat bilo usrano od mene i žao mi je. Nije fer prema tebi i pazit ću da se ne
ponovi.“
U našem malom uredu s pogledom na smrznuto jezero i planinski lanac
zavlada muk, ali sjetim se što ću reći i kako ću ga razvedriti.
Tjeskobni Jonah me zbunjuje jer on je u našoj vezi taj koji sve zna i ničega se
ne boji.
„Kao prvo, nisi me dovukao, došla sam jer sam htjela. A ako Jeti ne uspije,
onda nismo uspjeli ni mi, jer smo skupa u tome. Ti i ja. Ali uspjet ćemo.“ Stisnem
mu ruke. „Sjeti se, dugujem ti pola svote za kuću. Uskoro ćemo imati taj novac.
A kad dobijem nasljedstvo, mogu nas pokrivati...“
„Ne.“ Odlučno odmahne glavom. „Već sam ti rekao, to su tvoji novci. Nije ti
ga Wren ostavio da mene uzdržavaš. Osim toga, meni je već ostavio više nego
dovoljno.“

92
 Knjige.Club Books

„Tvrdoglav si.“
„Možda, ali baš me briga. Ja moram znati da mogu zaraditi dovoljno za oboje.
To mi je važno. Ako ne mogu uspjeti s onim što mi je dao Wren, onda se možda
ne bih trebao time baviti.“ Uzme olovku i baci je na stol.
„Trebao bi.“ Uvjerena sam u to. Vidjela sam kako je radio u Divljoj Aljasci,
letio kamo god je trebalo i pomagao ljudima. Ako je Jonah za nešto rođen, onda
je rođen da bude pilot.
Ali znam i da je kod njega u pitanju i urođeni muški ponos. Nema mnogo
koristi da ga uvjeravam kako desetljećima možemo bezbrižno živjeti od ostavštine
mog oca.
Uzmem notes i olovku. „Kako se zove Boova tvrtka?“
„Alaska Expeditions. Zašto?“
Zapišem ime. „Nazvat ću ga i uzeti podatke tako da mu možemo izdavati
račune. A isto trebam i od liječnika iz Unalakleeta da ga uvedem u knjige. Ne
možeš samo doći doma i na kraju dana baciti novce na stol. Tako se ne vodi
zakonit posao.“
Jonah položi ruku na moju i zaustavi me u pisanju. „Oprosti.“
Više nisam ljuta. „Sve će biti u redu, Jonah. Nećeš propasti. Mislim da ti za
to nisi ni sposoban.“
Makne mi pramen kose s čela. „A ti ne možeš svaki dan strepiti hoću li se
srušiti, Calla. Izludjet će te to.“
„Znam.“ To je izludjelo moju majku i velikim je dijelom baš zbog toga i
otišla. „Valjda ću se naviknuti s vremenom.“
„Danas baš nisam pomogao u tome, je l’ da?“
Prostrijelim ga pogledom, ali nisam bijesna.
Nasmije se i poljubi me u usne. „Je li te još kakva životinja progonila poslije
našeg razgovora?“
„Još uvijek nije smiješno“, upozorim ga. „I da, Zeke je zbrisao. Vjerojatno je
Bandit nekako skužio kako da oslobodi zasun.“
Jonah odmahne glavom. „Seronja mali. Morat ću dodati nekakvu zaštitu da
ga spriječim u tome.“
„Aha, sretno s tim.“ Tim i Sid, mamini i Sidovi kućni rakuni, previše su puta
provalili u zapečaćene kante s kompostom da bih povjerovala kako je moguće
zaustaviti rakuna koji je naumio ući. Ili, u ovom slučaju, izaći.
„Onda...“ Jonah me nježno pomiluje po bedru. „Kako si se spasila od
današnjeg Zekeova napada? Mora da je bilo strašno?“
„Začepi“, odgovorim uz smijeh.
Povuče me na krilo.

93
 Knjige.Club Books

„Znaš, nisam navikao na prodike, pogotovo ne od Fletchera.“ Naježim se kad

mi hladnim usnama dotakne vrat. „Ali kad si ti u pitanju, to me nekako napaljuje.“
Uživam u njegovu zagrljaju kao da maloprije nisam ni bila ljuta. Ironično je
što mi je nekoć bilo čudno ako ga nisam htjela zadaviti. A sad mi je nezamislivo
ljutiti se na njega.
„Nađi si neki drugi način za napaljivanje.“
„Znam jedan dobar, upali svaki put.“ Vrisnem kad mi zavuče ledene dlanove
pod džemper.
„Ajme, prestani! Ruke su ti hladne!“ zaurlam dok se pokušavam izmigoljiti.
Ali Jonah ne pušta i stane mi otkopčavati grudnjak.
Uto mu zazvoni mobitel, a na zaslonu vidim da je to Agnes.
„Trebao bi se javiti.“
Zastenje. „Neću, derat će se na mene.“
„Agnes će se derati?“ Ta ona je najpitomije biće koje sam u životu srela i
mislim da uopće nije sposobna pokazati ljutnju. Barem je ja nikad nisam vidjela
takvu.
„Na svoj način.“ Uvuče dlan pod grudnjak, ruka mu je još uvijek hladna, ali
manje nego maloprije.
„Žalim slučaj. Kucnuo je čas da se suočiš s posljedicama svojih odluka.“
Uspijem dograbiti mobitel prije njega, kucnem zelenu ikonu za odgovor i
prislonim mu ga na uho.
Nezadovoljno me pogleda. „Hej, Aggie... mhm... aha... znam...“
Uzme mi mobitel iz ruke i nježno gurne s krila. Nestašno me pljesne po
stražnjici i zaputi se uza stube.
Osjetim olakšanje što je među nama sad sve u redu. Dok ga čekam, odlučim
dovršiti tekst za Callu & Dee o Zekeu i tome kako me pratila nekakva životinja,
što sam možda umislila. Spremim ga i zatvorim. Nešto mi ne da mira, pa otvorim
i Jetijev mail u kojem zateknem jednu nepročitanu poruku. Kliknem i tiho vrisnem
od sreće jer to je naša prva rezervacija.

94
 Knjige.Club Books

Petnaesto poglavlje

TRAVANJ

„U redu, gospođo Fletcher, ovdje skrenite desno.“ Brineta sve pozorno prati
preko ruba bifokalnih naočala, s olovkom spremnom za označavanje kvadratića
na obrascu za provjeru, dok ja upravljam naš stari kamionet prema sporednoj ulici
u Vasilli.
Kad sam se jutros probudila i ugledala goleme pahulje koje su preko noći
stvorile novi sloj snijega, počela sam paničariti jer mi je vozački ispit zakazan baš
za danas. Srećom, ralice su već očistile i posule ceste. I vozim već petnaest minuta,
a dosad nisam ništa zabrljala.
„Vidite onaj Ford pred nama?“ Pokaže prema zelenom kamionetu na kraju
prilaza, uz rub ulice. „Želim da bočno parkirate iza njega.“
„U redu“, odgovorim i u sebi se zahvalno pomolim. Dobra neka žena -
odabrala je mirnu ulicu i auto iza kojeg nema ničega. Zaustavim se pokraj
kamioneta i pogledam u retrovizor. Još je rano, pa je iza mene ulica prazna.
Čvrsto stegnem volan kako bih se smirila. Zašto nam Phil nije mogao ostaviti
neki manji i normalniji auto? Duboko udahnem, ponovno provjerim situaciju u
retrovizorima i prebacim mjenjač u rikverc. Krenem.
Krajičkom oka spazim nešto u bočnom retrovizoru, a kamionet iznenada
poskoči.

***
„Kako je to moja krivnja?“ Zurim u papir na kojem piše da nisam prošla i
samo što se ne rasplačem.
„Na vozačkom ispitu ne smiješ ništa lupiti. Automatski padaš.“ Jonah podigne
šiltericu s glave i zagladi kosu. „Dobro, pa kako nisi vidjela losa?“
„Pa stvorio se niotkud!“ protestiram.
Podigne ruke kao da se predaje. „No, no... polako. Samo pokušavam shvatiti
kako se to dogodilo.“

95
 Knjige.Club Books

„Nemam pojma kako se to dogodilo! Rekla mi je da bočno parkiram iza tog

kamioneta. Stajao je na prilazu, a bila je još i ta velika živica, i stablo...“,
izgovorim u jednom dahu, dok mi i dalje nije jasno kako je odrasli los dospio na
prilaz i prepriječio mi put, a da ga nisam opazila. „Bila sam nervozna i pazila
sam da ne naiđe auto, a ne los!“
„Ima smisla“, odgovori mirno Jonah, ali slutim da baš i nije povjerovao u
moju priču.
„Nije ga ni instruktorica vidjela.“ Uto mi nešto sine. „Osim ako jest? Dakle,
tako izgleda vozački ispit na Aljasci? Puštaju losove na cestu da zaskaču ljude?“
Jonah prasne u smijeh i uzme me za ruku. „Ne, ovo je bila samo glupa
slučajnost.“
„Zašto se to moralo dogoditi baš meni?“ Bila sam spremna. Jonah i ja smo
svaki dan vježbali vožnju. I sad sam dvadesetšestogodišnjakinja koja je pala na
vozačkom ispitu jer je udarila u vražjeg losa!
Mogu se kladiti da se to nikad nikome nije dogodilo! I ekipa u uredu za
izdavanje dozvola se posve sigurno sad smije mojoj nevolji. Osim što sam bijesna
i razočarana, najradije bih propala u zemlju od srama.
Jonah upali motor. „Barem si polako vozila, pa nitko nije stradao.“ Stražnje
desno svjetlo Philova kamioneta je napuklo, ali los je odšetao s mjesta nesreće.
Doslovno. „Nije to ništa strašno. Ljudi stalno padaju na vozačkim ispitima. Za
tjedan dana se možeš prijaviti za novi pokušaj.“
„A ako opet padnem?“
Koliko ću još morati čamiti u kući i voziti se motornim sanjkama po gradu
dok Jonah radi?
Skrene na parking.
„Nemoj nikome reći, molim te.“
„Ni riječi.“
„I da se nisi usudio zezati me zbog toga“, upozorim ga.
Vidim da suspreže smijeh. „Ne bih ja to nikad.“
Aha.
Položi mi dlan na bedro. „Hajde, no, jednog ćeš se dana tome smijati.“
„Koječemu ću se ja jednog dana smijati“, promrmljam si u bradu.

96
 Knjige.Club Books

Šesnaesto poglavlje

„Mark Sheppard veli da je zbog njega Jonah stalno zauzet.“

„Mark Sheppard, John McGee, Nathan Mineault... Jonah leti skoro svaki dan,
ako mu vrijeme dopusti.“ Okrenem zemljani lonac da vidim cijenu. A dok on leti,
ja polako sastavljam popis kontakata iz čitave Aljaske. Radi posla, ali i za slučaj
da opet nekamo skrene i zaboravi me nazvati. Zasad se drži onoga što mi je
obećao.
„To sam i očekivala. Poznaje hrpu ljudi. Pa meni svaki dan netko dođe u Aro
pitati za njega.“
U Agnesinu glasu čujem da se smiješi. Zvuči kao kakva ponosna majka. „Ne
mogu vjerovati da je uopće sumnjao u sebe. Imali smo i nekoliko rezervacija
preko web stranice. Sljedeći tjedan će voziti nekog putopisca na razna mjesta. A
jedna filmska ekipa traži lokacije za snimanje i već su ga rezervirali na tjedan
dana početkom svibnja.“ Dobro je da dani postaju duži - sunce se pojavilo na
horizontu u šest i neće zaci do deset navečer - jer mu treba što više dnevnog
svjetla. Ali to znači i da manje vremena provodimo skupa, kad ja ne mogu ići s
njim.
Tih se dana pokušavam zaokupiti nečime.
„Onda, što si planirala za danas?“ upita me.
„Ispeći ću Joni čokoladnu tortu za rođendan, iako ne želi uzeti slobodan dan.“
„Ja ga nikad nisam uspjela uvjeriti da uzme slobodan dan i proslavi kako
spada“, potvrdi mi Agnes.
„Znam. Imam dva dana za nagovoriti ga.“ Vratim lonac na policu jer je
otkrhnut. „I otišla sam vidjeti čega ima u onoj trgovini rabljenom robom.“ To je
zapravo mobilna kućica na napuštenom parkingu udaljenom oko deset minuta od
naše kuće. Ne mogu ići predaleko kad nema Jone, osim ako ne mislim
spiskati gomilu novca na Uber do Wasille.
Nikako dočekati tu vozačku dozvolu. Za tri tjedna opet idem na ispit.
„Ti u trgovini rabljenom robom?“ Agnes nije u stanju skriti iznenađenje.

97
 Knjige.Club Books

Nasmijem se. „Pokušavam biti ekološki osviještena i kupovati reciklirane

stvari za kuću.“ Još otkad je Jonah izrazio zabrinutost zbog financijske situacije,
suzdržavam se od trošenja kako ga ne bih uzrujala. „To je izazov. A i tako si
zadam posla.“ Čini se da sam zadala posla i sjedokosoj gospođi iza blagajne koja
prati svaki moj pokret (kao da ću ukrasti nešto u trgovini rabljenom robom).
Možda bi bila pristojnija da sam došla s Jonom onaj dan kad joj je dovezao
kamionet pun drangulija iz naše kuće. „Kako je u Aru?“
„Pa... dobro je. Nije isto, ali ionako se sve u životu mijenja.“ Agnes uzdahne.
„A kako je Diana? Kad će doći?“
„Vjerojatno u kolovozu, ali Aaron veli da ne može, a ona ne želi ići sama.“
Nastojim ne odati koliko me to ljuti. No, ne mogu reći da me to naročito čudi.
Otkad je s njim, nijednom nismo izišle same bez da bi on banuo ili barem nazvao.
„U kolovozu je lijepo, nema toliko kukaca“, pokuša racionalizirati Agnes. „A
tvoja mama?“
„Rekli su doći za Božić.“ Još jedno razočaranje koje se trudim ne uzeti k srcu,
iako znam kako mama razmišlja - ne dolazi u obzir da set ne vidimo dva Božića
zaredom. „Ali Jonina mama želi da dođemo u Oslo.“
„Možda biste onda trebali pozvati njegove na Aljasku.“
Lecnem se na taj prijedlog. „Da... ne znam.“ Imamo tri spavaće sobe, što je
dovoljno da svi roditelji komotno borave pod istim krovom. A kako bi to sve
skupa izgledalo u praksi, posve je druga priča. „Jesi li upoznala Astrid?“
„Nisam. Mislim da se nikad nije ni vraćala na Aljasku otkako je davno otišla.“
Šetam među pretrpanim policama i zastanem pred metalnom pjenjačom koju
sam onomad pronašla u kutu kuhinjskog ormarića. „Pozdravim je preko telefona
kad se čuju.“ Što je otprilike jednom mjesečno, jer se teško uskladiti uz deset sati
vremenske razlike. Djeluje simpatično. Žena blage naravi s tvrdim naglaskom
koja često miješa norveški i engleski, što Jonu frustrira jer je s godinama
zaboravio materinski jezik.
A što ako joj se ne svidim? Što ako bude mislila da nisam dovoljno dobra za
njezina sina? Bi li mu to smetalo? Znam da meni bi. Na Božić se navršiti godina
dana otkako živimo zajedno. Hoće li se povesti razgovor o vjenčanju?
Hoćemo li tad već biti zaručeni?
Kad pomislim na to, odjednom me spopadne nervoza.
„Pa, blagdani u brvnari s kompletnom obitelji meni zvuče baš lijepo.“ U
Agnesinu glasu nema ni trunke sarkazma. „Jesi našla nešto zgodno?“
„Jesam! Stare ljestve koje ću iskoristiti kao vješalicu za deke i veliki okvir za
slike s ukrasima. Njega ću vjerojatno obojati i pretvoriti u pladanj.“ Moram opet
doći kad Jonah bude doma, jer ih ne mogu prevesti bez kamioneta.
„Jedva čekam da vidim tu vašu kuću.“
Nasmiješim se i kimnem, iako me ne može vidjeti. „Kako je Mabel?“

98
 Knjige.Club Books

Agnes ne odgovori odmah. „A... dobro je.“

Počnu mi se paliti alarmi. „Što se događa?“
„Ma, ništa. Tipične tinejdžerske mušice.“
„Kao na primjer?“ inzistiram na objašnjenju.
Oklijeva. „Prošli tjedan je iznenada dala otkaz kod Whittamoreovih. I druži
se s nekim sumnjivim klincima, što mi nije drago.“
„Da, zvuči kao da ju je ulovio pubertet“, složim se. Nažalost, mislim da se
Agnes neće moći nositi s tom njezinom buntovničkom fazom, pogotovo ne sama.
„Kad ćete nam doći?“ Prošlo je više od mjesec dana otkako smo se preselili.
„Možda za nekoliko tjedana? George je rekao da će letjeti onamo. Vidjet
ćemo. Ali sad moram ići. Howard me zove. Uživaj u šopingu!“
„Čujemo se.“ Prekinem vezu i krenem prema blagajni u namjeri da platim i
zamolim gospođu da mi pričuva stvari dok ne budem mogla doći po njih.
Usput ugledam stolić u kutu i stanem. Priđem mu i prijeđem prstom preko
ruba neobrađena drva kako bih se uvjerila da je to ono što mislim da jest. Sklonim
s njega kutije pune porculanskih sitnica i fenjera pa otkrijem prekrasnu
lakiranu površinu s predivnim godovima. Ima pokoju ogrebotinu, ali ništa strašno
i nepopravljivo. Stolić je jednako lijep kao i oni koje sam gledala na internetu, a
ovdje služi samo za držanje prašnjave krame.
„Je li ovo na prodaju?“ uzbuđeno doviknem.
Žena krene prema meni malo šepajući, kao da ima problema s kukom.
„Koje?“ Posegne za hrđavim fenjerom.
„Ne, ne to. Ovaj stolić.“
„Stolić?“ Zaškilji preko naočala za čitanje. „Mislim da bih ga mogla prodati,
a ove stvari izložiti na nekoj polici...“ Pogleda oko sebe. Mala je trgovina doista
pretrpana svime i svačime.
Da sam barem ostavila one Philove stoliće, sad bih ih joj mogla ponuditi. Ali
što je, tu je. Osjetim leptiriće u trbuhu na pomisao da bih se mogla dočepati ovog
lijepog komada. „Koliko tražite za njega?“
„Pojma nemam.“ Namršti se dok razmišlja. Ne znam je li joj teško odrediti
cijenu ili rastati se od stolića. „Koliko bi dali?“
Vjerojatno mnogo više nego što misli. „Četrdeset dolara?“ blebnem i zadržim
dah.
Malo se zamisli. „Ili bolje pedeset?“
„Prodano!“ ispalim kao iz topa. Prebrzo, jer žena opet zamišljeno gleda u
stolić. Vjerojatno se pita vrijedi li više nego što je mislila.
„Ne znam, zapravo. Dosta mi je praktičan za...“

99
 Knjige.Club Books

„Moja mama je imala točno takav“, slažem, nastojeći zadržati hladnokrvan

izraz lica dok grozničavo smišljam što dalje. „Bit će tako sretna kad joj ga
darujem za rođendan.“
Sumnjičavo me gleda. „A što je bilo s njezinim stolićem?“
„Izgorio je u požaru“, žalosno kimnem, svjesna dame zvučim uvjerljivo. Ne
mogu vjerovati koliko sam daleko spremna ići. Gorjet ću u paklu, i to zbog
rabljenog stolića.
Nakon još malo razmišljanja, žena se okrene i zaputi prema blagajni. „Morat
ćete ga sami iznijeti. Ja ne mogu jer me boli kuk, a Kent se još nije vratio.“
„Nema problema.“ Stisnem usta kako ne bih pokazala oduševljenje, jer bila
sam joj spremna platiti i deset puta više. Podmirim račun, podignem teški stolić i
odjurim prema vratima poput sretnog lopova.
I onda shvatim.
„Sranje“, kažem sama sebi kad ugledam stare motorne saonice na parkiralištu.
Od silne euforije sam posve zaboravila čime sam došla ovamo.
Dok sam pokušavala namjestiti stolić tako da mi ne ispadne u vožnji, cijelo
sam vrijeme sočno psovala Jonu jer nije tu, i losa što mi je stao na put dok sam
polagala vozački. Naposljetku sam zaključila da svoj plijen ne mogu dopremiti
kući bez da me zaustavi policija ili se negdje slupam.
Padne mi na pamet da se vratim u trgovinu i zamolim prodavačicu da ga
pričuva, ali istog trena odustanem od te ideje u strahu da će se opametiti i
predomisliti. Drugo ne bih ni zaslužila, budući da sam joj besramno lagala.
Jonah se neće vratiti još satima.
Onda se sjetim jedine osobe koju osim njega poznajem u Trapper's Crossingu.

***
Tobyjev bordo kamionet zaustavi se na parkiralištu trgovine petnaest minuta
nakon što sam mu poslala poruku. Nisam ga vidjela dva tjedna, otkad sam odvezla
druge motorne sanjke na servis.
Ugasi bučni dizelski motor i iskoči iz kamioneta.
„Hej. Beskrajno sam ti zahvalna što si došao, i to još tako brzo.“
„Ma nema frke. Posao ionako nikamo neće pobjeći.“ Počeše se po bradi koja
je sad još duža nego kad sam ga upoznala, i znatiželjno proučava stolić u mom
krilu. „Rekla si da je važno?“
Potapšem stolić i stanem šaptati poput urotnice. „Ovaj stolić vrijedi čitavo
bogatstvo, a ja sam ga kupila za pedeset dolara, što je suludo, ali se bojim da će
mi ona gospođa reći kako odustaje od prodaje.“
„Dakle, treba ti prevesti stolić“, polagano kaže Toby.
„Aha.“ Nevino trepnem i čekam da mi kaže što misli o tome.

100
 Knjige.Club Books

Ali on samo odmahne glavom. „A zašto nisi došla kamionetom?“

Uzdahnem. „Zato što sam se sudarila s losom prilikom bočnog parkiranja na
vozačkom ispitu, zbog čega sam pala. I kunem ti se da više nećemo biti prijatelji
zucneš li ikome!“ Pretpostavljam da bi to bila veća kazna za mene nego za njega,
s obzirom na to da ga smatram jedinim prijateljem u Trapper's Crossingu, a
zapravo mi je tek nešto više od poznanika.
„Sudarila si se s losom“, odsutno ponovi dok mu se lice razvlači u osmijeh.
„Jesi gledala Schitt's Creek2?“
„Ne, to je neka serija?“ Naslov mi odnekud zvuči poznato. „U njoj se također
netko sudari s losom? Molim te, reci da sam u pravu.“
„Ne, ništa takvo. Samo me ovaj trenutak iz nekog razloga podsjeća na tu
seriju.“ Ponovno pogleda u stolić. „Mogu li ga staviti otraga ili se mora zamotati
u foliju s mjehurićima i dekicu?“
„A ti imaš foliju s mjehurićima i dekicu?“ Šalim se, ali samo djelomično.
Nasmije se. „Nemam, ali možda ima Candace? To je gospođa koja vodi ovu
trgovinu.“
„Da ga probamo ugurati na stražnje sjedalo?“ Sad kad joj znam ime, još me
više peče savjest zbog one bezočne laži.
Toby otvori vrata i uzme stolić. „Sama si ga iznijela?“ Kad kimnem, on
začuđeno podigne obrve. „Bome, mnogo si jača nego što izgledaš.“
„Prije će biti da sam motivirana. Vidjela sam takav na internetu, košta soma
dolara, pa mi Jonah nije dao da ga kupim.“
Iznenađeno zazviždi. „Ne krivim ga. Pogotovo zato što ga je Candace
vjerojatno dobila od nekoga ili ga je našla u smeću.“
Prasne u smijeh na moj šokirani izraz lica.
Potom pažljivo smjesti stolić na sjedalo - ne znam čini li to zato da zaštiti
njega ili kamionet. Taman je stao. „Candace mi je darovala prve klizaljke kad sam
imao devet godina. Našla ih je u smeću, bile su kao nove. I onda je svakog
listopada donosila nove, broj veće. To je potrajalo do moje sedamnaeste. Uvijek
je bila dobra prema meni.“
„Sad se fakat osjećam k'o govno“, promrmljam.
Toby zalupi vratima. „Zašto?“
Stavim kacigu na glavu. „Nema veze.“
Posegne za kvakom vozačkih vrata. „Nađemo se kod tebe doma?“
„Vozi polako!“

2
Humoristična hit-serija o bogatoj obitelji koja postaje žrtva prevare i gubi imetak, pa počinje
život iznova u zapuštenom motelu u gradiću Schitt's Creek.

101
 Knjige.Club Books

***
Kad zađem na prilaz, Toby me već čeka na stubama pred kućom. U
međuvremenu je istovario stolić i odložio ga kraj ulaznih vrata. Pet metara dalje
stoji Zeke i fiksira ga pogledom, cupkajući kao daje spreman zaletjeti se na njega
ako se iznenada pomakne.
Rezignirano zaključim da je Jonah sigurno zaboravio omotati zasun žicom
kad ih je jutros išao nahraniti. Jedino tako možemo spriječiti Bandita u daljnjim
misijama oslobađanja njegova novog prijatelja.
Čim skinem kacigu, stari jarac potrči prema meni, glasno mekećući.
„Pokušao sam ga uloviti, ali nije htio doći!“ dovikne mi Toby.
„Da, mrzi muškarce.“
„Vjerojatno ga ne biste trebali puštati da slobodno luta okolo. Dograbit će ga
nekakav vuk ili medvjed.“
„Pa i ne puštamo ga mi, nego naš rakun“, objasnim dok se pokušavam
izmaknuti Zekeu koji mi pokušava gricnuti jaknu. Barem više ne umirem od
straha kad ga vidim. Sad mi samo ide na živce.
„Vaš rakun?“ začuđeno će Toby.
„Nažalost. Čekaj, odmah dođem.“
„Ako otključaš vrata, mogu ti unijeti stolić“, ponudi.
Dobacim mu ključeve, pa krenem prema toru dok Zeke veselo kaska za
mnom, a ja mu čitam bukvicu. Kad ga pospremim na sigurno - barem zasad -
vratim se u toplu kuću.
Toby stoji u dnevnom boravku s rukama na bokovima i razgleda gotovo
prazni prostor.
Kad vidim da stolić već stoji ispred kauča, pobjegne mi glupavi osmijeh. Ne
mogu si pomoći, jer izgleda bolje nego što sam zamišljala. Još samo da konačno
naručim onaj tepih koji čeka u mojoj online košarici, i bit će prava milina.
„Mnogo ti hvala na pomoći.“
„Nema na čemu, i drugi put“, odgovori i odmahne rukom. „Čovječe, kuća
izgleda skroz drugačije.“
„To nam je i bio cilj.“ U međuvremenu smo uspjeli obnoviti podove u
prizemlju. Bio je to mukotrpan i prljav šestodnevni posao koji je uključivao
brusilicu, štitnike za koljena što su samo djelomično poslužili svrsi, i litre
poliuretanskog laka koji i dandanas ribam s ruku, iako sam nosila rukavice. Ali
vrijedilo je. Naši podovi boje tamnog oraha osvježili su cijelu kuću.
„Trebala bih češće svraćati u trgovinu rabljenim stvarima. Ili odlaziti na
smetlište.“ Bacim torbicu na radnu površinu u kuhinji. „Ovo su rečenice za koje
sam bila sigurna da ih nikad neću izgovoriti.“
Toby se grohotom nasmije i otkrije jamice na obrazima.
„Misliš da bih tamo mogla naći slične stoliće?“
102
 Knjige.Club Books

On slegne ramenima. „Nikad ne znaš. Zamoli Candace da ti javi ako dođe još
koji.“ Malo razmišlja, pa doda, „Ili vidi može li ti ih Roy napraviti.“
„Roy?“ Oneraspoložim se i na sam spomen njegova imena. „Misliš na mog
naprasitog susjeda s puškom i vučjacima?“
„Da. On je inače stolar. Izrađuje namještaj u onoj velikoj štali. Vjerojatno mu
ne bi bilo preteško napraviti ovakav stol, ne izgleda komplicirano.“
„A zato je bio pun piljevine“, kažem, više za sebe.
„Čuo sam da je odličan, ali ne radi po narudžbi. Izrađuje ono što mu puhne i
onda prodaje raznim trgovinama i slično.“
„To me ne čudi.“ Teško mi je zamisliti da je u stanju raditi s ljudima. „Tko je
on uopće, koja je njegova priča?“ Osim što mrzi Jonu i mene.
Toby odmahne glavom. „To nitko ne zna. Godinama već živi tu. Povučen je,
ne druži se ni s kim, izrađuje namještaj, uzgaja koze i kokoši. Nabavlja ih jeftino.
I nije baš brz na novčaniku kad treba pomoći susjedima. Ponekad dođe na sastanak
gradskog vijeća ako se glasa o nečemu važnom. To obično završi svađom s
mojom mamom, pa poslije sastanaka urlaju jedno na drugo vani na parkiralištu.
Prije nekoliko se godina srušio kad su se tako dograbili, strefio ga infarkt, pa smo
ga hitno odvezli u bolnicu. Imao je sreće što mu se to nije dogodilo dok je bio
sam.“ Zamišljeno se nasmiješi. „A opet, mislim da ga samo moja majka može
toliko uzrujati.“
Što više slušam o Tobyjevoj majci, to je više želim upoznati.
„Cijelo vrijeme živi sam?“
„Koliko znam, da. Mama veli da je bio oženjen prije nego što se doselio, ali
da ga je žena ostavila. Ne pitaj me zašto ili kako to ona uopće zna.“
Uzdahnem. „Vjerojatno zato jer je šupak.“
Toby kimne u znak da se slaže s mojom procjenom. „E da, kako ti sad rade
motorne sanjke? Tata je neki dan pitao za tebe. Nismo te vidjeli otkad si došla na
servis.“
„Da, znam. Bila me frka ići trčati, čak i sa sprejom protiv medvjeda“, krotko
priznam. „Stalno imam neki osjećaj da me netko promatra kad sam vani.“ Danas,
hvala Bogu, nisam, ali inače mi se to dogodi po nekoliko puta. „Znam da zvuči
blesavo.“
„Valjda ti treba neko vrijeme da se privikneš.“
„Misliš, ne trebam se brinuti ako me na svakom trčanju bude ganjao medvjed
ili vrebao vuk iz šume? Ili me možda los samelje pod kopitima? Aha.“
Toby se nasmije.
„U svakom slučaju jedva čekam dobiti vozačku dozvolu da mogu opet ići u
teretanu. Samo bih voljela da se ne moram voziti pola sata dotamo.“
Pažnju mu privuče kamin. Čini se da mu se baš ne žuri kući.
„Jesi li često dolazio ovamo?“
103
 Knjige.Club Books

„Bio sam nekoliko puta. Uglavnom radi popravaka Philova aviona.“ Skrene
pogled na policu za knjige na koju sam nanizala uokvirene obiteljske fotografije
- Jonine i moje. „Moja mama i Colette su bile prilično bliske. Znala bi me pozvati
da joj pomognem, pogotovo posljednjih godina kad Phil više nije mogao toliko
raditi.“
„Zašto onda popravljaš samo male motore ako se razumiješ u avione?“
znatiželjno upitam. Jonah i Toby se stvarno moraju čim prije upoznati.
Slegne ramenima.
„Nemam uvjete za to u kampu. Malo sam pomagao Sidu Kesslaru tamo kod
autoceste. Među nama, on zbilja pljačka mušterije. Ne mogu ga smisliti. Ali
ionako se nisam planirao vratiti ovamo.“
„Zašto si se onda vratio?“
„Jer se dogodilo sranje.“ Uzme fotografiju na kojoj smo Diana i ja. „Tvoja
sestra?“
Na tren mi odvuče pozornost. „Najbolja prijateljica. Ja sam jedinica.“ Premda,
prošlo ljeto sam čitavih pet minuta bila uvjerena da je Mabel zapravo tajna kći
mog oca. „A ti? Imaš braće i sestara?“
„Imam brata, Deacona.“
Sjetim se one fotografije s lovinom na zidu pivnice. „Stariji, mlađi?“
„Dvije godine mlađi.“
„I on isto radi u kampu?“ Ako da, nisam ga vidjela.
„Nekad je radio“, odgovori Toby i vrati sliku na policu. „Prije nego što je
nestao.“
Treba mi trenutak da obradim tu informaciju. „Nestao? Kao, odselio se u
Miami i više ne razgovarate?“
Na tren mi se učini kao da mu je to moje pitanje bila čak i pomalo duhovito.
„Ne. Kao, prije pet godina je otišao u lov i nikad se nije vratio.“
Naježim se od užasa. „Oh, Bože. A je li... misliš da je još uvijek tamo negdje?“
„Ma ne. Barem ne živ. Mjesecima smo ga tražili. Policija, lokalna spasilačka
služba, dobrovoljci...“
Pokunjim se. Sama sebe podsjećam na znatiželjnu babu koja zabada nos tamo
gdje mu nije mjesto. Zapravo ne poznajem Tobyja, ali ne mogu si pomoći. „Što
se dogodilo?“
„Pa...“ Sjedne na naslon kauča i prekriži ruke na prsima, kao da se sprema
ispripovijedati priču. „S dvojicom prijatelja je otišao u lov na jedno mjesto blizu
Fairbanksa. I ja bih bio išao s njima, ali mi je te godine puknuo ligament u koljenu,
pa sam se oporavljao od operacije. No, vrijeme je bilo grozno i nisu ništa ulovili.
Njegovi trendovi su se zato vratili u kamp, ali Deacon, magarac tvrdoglavi, nije
htio ići s njima. Ostao je tamo i dogovorili su se da će im se za nekoliko sati javiti
preko voki-tokija ako mu se posreći, pa da mu dođu pomoći.“
104
 Knjige.Club Books

Pretpostavljam da su „posreći“ i „pomoći“ u ovom kontekstu sinonimi za

odstrel i čišćenje, ali neću ga prekidati pitanjima jer čim prije želim čuti što je
dalje bilo.
„Kad je pala noć, a on se još nije vratio niti je odgovarao na pozive, otišli su
ga tražiti. Našli su njegov terenac tamo gdje ga je i ostavio. Probali su ući u šumu
pješice, ali su odustali jer su bili udaljeni dobra dva kilometra od ceste, a i bilo je
mračno kao u rogu. Tad su prijavili njegov nestanak. Vratili su se po danu, no nisu
ga našli.“
„Baš ništa nisu našli?“
„Samo njegov voki-toki na tlu. I tragove u blatu.“ Smrknuto me pogleda i kao
da oklijeva. „Njegove i medvjeđe.“
Sledim se.
„Okolo je bilo čahura. Činilo se da je pucao prije nego što se dao u bijeg.
Čahure su bile rasute cijelim putem do rijeke, gdje su se tragovi izgubili.“
„I onda?“ upitam, a sve me strah odgovora.
Toby odmahne glavom. „Pročešljali su cijelo područje, ali nikad nisu našli ni
Deacona ni medvjeda. Prema raskopanoj zemlji zaključili su da se spotaknuo na
obali i otkotrljao u rijeku, pa ga je odnijela struja. Ili to, ili ga je medvjed dohvatio
prije nego što je uspio pobjeći na drugu stranu. Ali u takvim slučajevima obično
nađu tijelo.“
„U takvim slučajevima obično nađu tijelo?“ ponovim kreštavim glasom.
„Ako se takvo što dogodi“, ispravi se i nasmiješi, kao da me želi umiriti. Ali
oči mu ostanu ozbiljne.
„Ja...“ Odmahnem glavom, ne znajući što reći. „Baš mi je žao.“
On polako kimne. „Nije tako neobično da ovdje netko nestane. To se događa
češće nego što misliš. Pogotovo kad ljudi nisu pametni. Kao Deacon. Naprosto ne
ideš na takva mjesta sam.“
Nastane tišina dok tražim prave riječi. Pomislim na užas koji je Agnes
proživjela kad je otkrila da Mabelin otac nije stigao na odredište. I sama sam
uvijek pomalo zabrinuta svaki put kad se pozdravljam s Jonom prije leta. Ali
nikad mi ne padne na pamet da bi jednog dana mogao nestati bez traga. Želudac
mi se zgrči na tu pomisao. „To mora da je teško, kad ni nakon svih tih godina ne
znaš što se dogodilo.“ Nema razrješenja, nema mira.
„Da.“ Toby počeše čekinjastu bradu. „Moja mama i dan-danas svakog ljeta
odlazi onamo tražiti ga. Mislim da se pomirila s tim da ga neće naći, ali
pretvrdoglava je da bi skroz odustala.“
„On je njezino dijete.“
„A Deacon se znao snaći. Ima ljudi koji pojma nemaju kako preživjeti usred
ničega. Misle da po Aljasci mogu hodati kao po nekakvoj pitomoj planinskoj
stazi.“

105
 Knjige.Club Books

„Ne znam kako bi to itko mogao pomisliti.“ Ne znam što bih još rekla osim,
„Žao mi je zbog tvog brata.“
„Da... Eto, zato sam se vratio u Trapper's Crossing. Zapravo je Deacon htio
preuzeti obiteljski posao. Ja sam radio u trgovini u Anchorageu i planirao jednog
dana otvoriti vlastitu.“ Slegne ramenima. „A sad sam tu.“
Slično kao što se i moj otac vratio u Divlju Aljasku. Ali on je ionako kanio s
vremenom preuzeti tvrtku. No zbog tragedije se vratio ranije nego što je očekivao.
Toby očito osjeća istu dužnost prema obiteljskom nasljeđu. Ali čini li to
svojevoljno ili zato što se to od njega očekuje?
Ponekad se pitam kako bih ja postupila da je moj otac - tih posljednjih tjedana,
kad smo se pomirili - tražio da preuzmem posao. Na stranu to što ne bih znala
voditi čarter-tvrtku - Agnes i Jonah bi mi sigurno pomogli - pitanje je kako bih se
osjećala pod pritiskom da nastavim obiteljskim stopama, umjesto da izaberem
vlastiti put?
Toby ustane. „Nisam ti to htio reći s obzirom na tvoje strahove, ali mislio sam
da bi ionako doznala.“
Sjetim se kad sam mu onomad u šali rekla da me objesi na najbliže drvo za
hranu medvjedima ako me Aljaska dotuče. Sad mi je jasno zašto me onako
pogledao. Ne znajući, ispala sam krajnje netaktična.
„Može usluga?“ Toby ode do police i uzme knjigu o snalaženju u divljini koju
sam dobila od Jone za Božić. „Obećaj mi da nećeš lutati sama po šumi samo zato
što si ovo pročitala“, kaže mi nešto vedrijim tonom.
„Ma, molim te, pa ja ne mogu otići ni do tora zaključati jarca a da ne pomislim
kako će me nešto dohvatiti i pojesti.“
Nasmije se i vrati knjigu na mjesto. „Imaš bujnu maštu, je l' da?“
Imam, a priče poput ove o njegovu bratu nimalo ne pomažu, no neću mu to
reći.
Taman sam ga htjela nečim ponuditi, ali uto začujem kucanje po staklu na
ulaznim vratima i trgnem se.
„Vidiš? Bez brige, nema šanse da sama odem u šumu!“
Pođem otvoriti vrata, praćena zvukom Tobyjeva smijeha. Ugledam
dostavljača u debeloj jakni. U jednoj ruci drži omotnicu s dopisom očeva
odvjetnika, a u drugoj minijaturni uređaj za digitalni potpis.
Naškrabam ime na za to predviđeni ekrančić, uzmem omotnicu i kratko
promrmljam, „Hvala“. Obuzme me neki čudan osjećaj.
Znam i zašto.
U mjesecima nakon očeve smrti prolazila sam kroz razne emocionalne faze
kad je u pitanju moje nasljedstvo - šok, krivnju, tugu, nelagodu, žaljenje - ali ni u
jednom trenu nisam bila „uzbuđena“ zbog toga. Činilo mi se da nije u redu veseliti

106
 Knjige.Club Books

se danu kad će mi sav taj novac sjesti na račun, pogotovo s obzirom na visoku
cijenu - oca više nema, kao ni obiteljske baštine.
Ali sad sam opet na Aljasci i znam da bi bio sretan zbog mene i ponosan na
to kako živim, djelomično i zato što je Joni i meni to omogućio novac što nam ga
je oboma ostavio.
Pomislim na sve nove mogućnosti i osjetim laganu euforiju.

107
 Knjige.Club Books

Sedamnaesto poglavlje

„Našli su medvjeda kako sjedi na planinaru i proždire ga!“ Očiju razrogačenih

od straha naglas čitam tekst iz crne kronike. “A onda je napao i teško ozlijedio
trojicu iz spasilačke ekipe!“
Kroz odškrinuta vrata kupaonice dopire zvuk Jonine električne četkice za
zube, ali znam da me čuje.
Nastavljam listati slučajeve smrtonosnih napada medvjeda jer ne mogu
prestati misliti na ono što mi je Toby ispričao. „A drugi medvjed je usred noći
odvukao tipa iz šatora. I izmasakrirao je još dvoje ljudi prije nego što su ga ulovili
i ubili!“ Idem dalje. „Isuse Bože, a tek ovaj? Provalio je u brvnaru i...“
„Ok, dosta je bilo.“ Jonah se odjednom stvori kraj mene, preklopi laptop i
odloži ga na noćni ormarić tako da ga ne mogu dohvatiti.
„Da mi nikad nisi predložio kampiranje u šatoru. Ne idem ni mrtva, pa makar
ti spavao s tri nabijene puške pod jastukom.“
On umorno uzdahne i stropošta se na krevet. „Neće te pojesti medvjed.“
„Aha, to su isto mislili i ovi o kojima sam čitala“, odvratim optužujućim
tonom i pokažem prstom prema laptopu.
„Koliko je to ljudi? Dvadeset? Trideset? U posljednjih deset godina u cijeloj
Sjevernoj Americi?“
„To su oni za koje se zna! Osim toga, to piše na Wikipediji, nisu službeni
podaci.“
Okrene se na bok i pogleda me. „Znaš li koliko ljudi svake godine pogine u
prometnim nesrećama na američkim cestama? Trideset tisuća. Najmanje.“
„Dobro, u svakom slučaju bih radije poginula u prometnoj nesreći nego da me
medvjed mrcvari do smrti.“
Jonah zakoluta očima. „Dramatiziraš.“
„A je l'? Tobyjev birat je otišao i nikad se nije vratio. Kako se to dogodilo?“
„Je li Toby rekao da mu je brat stradao u medvjeđem napadu?“
„Nije rekao, ali definitivno je u sve bio upleten i medvjed.“
108
 Knjige.Club Books

Jonah se opet okrene na leđa i zagleda u strop. „Aljaska te može ubiti na sto
različitih načina.“
„Da. Ne zvuči utješno.“
„Svake godine nestane mnogo ljudi.“
„Dvije tisuće. Potražila sam. Dva puta više od nacionalnog prosjeka tvoje
države. Također nije utješno.“
„Sad je to i tvoja država.“
„A Tobyjev brat je imao pušku!“
„Podsjeti me da mu zahvalim što ti je to ispričao“, mrzovoljno veli Jonah.
„Nije namjeravao, ali ionako bih prije ili kasnije i sama saznala.“
„I sad ćeš, zahvaljujući njemu, umirati od straha svaki put kad budeš vani.“
„Pa već umirem!“
Obeshrabreno zastenje. „Calla, ruku na srce, nisi ni vidjela to što te
prestrašilo. Nisi vidjela ni lisicu, a taj je stvor cijelo vrijeme tu negdje.“
„Točno to i ja velim. Tko zna čega tu još ima? Danas popodne sam malo čitala
i hoću da postavimo kamere.“
Blijedo me pogleda. „Kamere?“
„Da. Sa senzorima pokreta. Hrpa ljudi ih već ima, da znaju što im hoda po
dvorištima. Čak i na Aljasci.“ I sad kad svota na mom računu ima šokantno veliki
broj nula, ne moram više strepiti da ću uzrujati Jonu spominjanjem dodatnih
troškova.
Protrlja čelo kao da ga je zaboljela glava. Ili kao da mu idem na živce. „Jesi
spalila nešto u kuhinji danas? Miriše na zagoreno jelo.“
„Uh... da. Probala sam nešto ispeći, ali mi se potkrala greška u koracima.“
Nevino se nasmiješim. Ono što sam stavila u pećnicu bila je obećavajuća
rođendanska torta za Jonu. Ali ono što sam izvadila, bila je suha, ljepljiva smjesa
koja je iscurila preko rubova posude i uspjela progorjeti kuhinjski pod.
Nasmije se. „Sutra letim tek popodne, pa sam mislio da se prije toga
odvezemo do Talkeetne.“
„Imaju li tamo trgovinu s kamerama?“
Uhvati me oko struka i spretno povuče na sebe. „Nemam pojma. Ali nabavi
kamere ako ćeš se tako osjećati sigurnije. Možeš po cijele dane gledati kako losovi
hodaju amo-tamo ako hoćeš. I vjerojatno godinama nećeš vidjeti medvjeda nigdje
u blizini.“
„A što ako to nije istina? Što ako ipak dođe, a tebe nema?“
„Zato ti stalno govorim da moraš naučiti pucati.“ Poljubi me u bradu. Ta
nježna gesta je dijametralno suprotna njegovu tonu i riječima.
„A ja tebi stalno govorim da mrzim oružje.“
„Dobro“, odgovori mi uvrijeđeno. „Onda nek' te Zeke čuva.“

109
 Knjige.Club Books

„Ako se pod hitno ne opameti, taj će glupi jarac završiti u raljama nekakve
zvijeri.“
„Bolje on nego ti.“ Stisne mi stražnjicu i snažno me privuče k sebi. Osjećam
kako postaje tvrd.
„Toby će biti naš mehaničar“, priopćim mu dok još imam priliku. „Vratio se
na Aljasku pomoći voditi kamp jer mu je brat poginuo... nestao... što god.
Uglavnom, zna i voli popravljati avionske motore, ali se prestao baviti time jer je
morao pomagati obitelji i, ne znam, mislim da bi nam njegovo znanje dobro
došlo.“
„Mora biti dobar. Ne želim imati posla s fušerima koji bi me mogli koštati
života.“
„Motorne sanjke super rade.“
„To nisu avioni“, uzdahne. „Ništa, pitaj ga onda, pa ćemo vidjeti.“
„Hoću. Svidjet će ti se.“
„Zbilja? Jer ćeš zbog njega uskoro pretvoriti brvnaru u jebenu vojnu bazu s
nadzornim kamerama, pa mi trenutačno baš i nije simpatičan.“ Počne mi svlačiti
donji dio pidžame u znak da je naš razgovor završio.

110
 Knjige.Club Books

Osamnaesto poglavlje

SVIBANJ

„Tip dolazi u ponedjeljak pa će nam dati ponudu.“

Jonah baci tešku brošuru na kuhinjski stol. „Već sam ti rekao, znam i sam
postaviti komarnik na verandu. Dva okvira, par rola mreže i čas posla.“
„I možeš napraviti da izgleda ovako?“ Kucnem prstom po slici brvnare slične
našoj, samo mnogo ljepše.
„Koga briga kako izgleda? Važno je da nam ne ulaze bube, a to si i htjela, ne?
I koštat će deset puta manje.“
Prostrijelim ga pogledom. „Zar smo se jutros upoznali? Mene je briga kako
izgleda. I kad si to uopće mislio raditi? Cijeli tjedan te nema, svaki dan si negdje!“
Doduše, ne bih se trebala žaliti jer nam posao cvate - i sama sam do grla u
papirima - ali čini mi se da ga viđam samo navečer kad legnemo.
„Ne znam! Kad vrijeme bude loše za letenje. U ponedjeljak bi trebalo biti
oblačno.“
„Tu ima više od jedan dan posla. Hoćeš stići dovršiti prije nego što stigne
hidromasažna kada?“ upitam sumnjičavo. „Jer isporuka je za dva tjedna.“
„Šališ se?“ zaprepašteno će Jonah. „Nisi valjda to već naručila?“
„Rekla sam ti da hoću!“ Uostalom, to je bio jedan od uvjeta za preseljenje, a
nadahnuće sam pronašla u objavama pod popularnim hashtagom „brvnare“ na
Instagramu.
„Ali ta kada košta devet somova!“ Njegov gromki glas odjekne kućom i čini
se da se ne šali.
„Pa? Možemo si to priuštiti.“ Isto to sam mu rekla kad sam sjela u izložbeni
primjerak kade u trgovini i maštala kako se opuštamo na verandi s pogledom na
jezero i planine. „Ali ne možemo si priuštiti da ja poludim jednom kad komarči
krenu u invaziju.“ Iz onoga što sam čula od gospođe u trgovini, to bi trebalo biti
uskoro. Agnes me već upozorila da su ovdašnji komarči sto puta agresivniji od
onih u Bangoru, jer smo blizu jezera i šume.

111
 Knjige.Club Books

Jonah odmahne glavom. „Wren ti nije ostavio novce da ih rasprčkaš na

dizajnerske komarnike, hidromasažne kade i jebeni luster od lažnih rogova koji
košta tri tisuće dolara!“ Pokaže rukom prema velikoj kutiji koja od prošlog tjedna
stoji kraj kamina. Sutra dolazi električar koji će ga objesiti. „Rekla si da ne
želiš živjeti u lovačkoj kući!“
„Lovačke kuće nemaju lustere od tri tisuće dolara!“ podignem glas jer sam
skroz izgubila strpljenje. „I ne rasprčkavam novce. Osim toga, ostavio ih je meni,
Jonah. I ne moram tebe pitati smijem li ga trošiti i na što!“
„Ne kažem da me moraš pitati“, protisne Jonah kroz zube, kao da pokušava
zadržati bijes u sebi.
Uto netko glasno pokuca na sporedna vrata, što prekine naše nadvikivanje.
Jonah se okrene. „Da to nije još jedan dostavljač? Isuse Kriste, ženo, što si još
kupila?“
„Ne znam, ali uskoro ćemo doznati!“ Nemam pojma tko bi to mogao biti u
osam ujutro i zašto kuca na sporedna vrata - novi aparat za kavu nije mogao stići
tako brzo.
Možda je nova posteljina. Ali Jonin stav mi baš diže tlak. Odjurim u hodnik
dok me on prati u stopu, i širom otvorim vrata nimalo ne mareći što sam još uvijek
u pidžami.
Ugledam nisku, nabijenu ženu kovrčave sijede kose i gruba lica.
Oprezno pogleda mene, pa Jonu. Sto posto je čula dernjavu.
„Dobar dan. Izvolite?“ pozdravim je, trudeći se zvučati pristojno.
„Vi ste sigurno Calla.“ Glas joj je odrješitiji nego što sam očekivala. „Još ste
ljepši nego što su vas dečki opisali.“ Široko se nasmiješi, a sive joj oči zasjaju.
Tad se sjetim tko je.
„Vi ste Tobyjeva mama“, kažem prije nego što se stigne predstaviti. Sličnost
je nevjerojatna. Sad mi je još neugodnije što je čula svađu.
Pruži mi ruku omotanu zavojem. Koža joj je hrapava i ispucala, vidi se da
naporno radi. „Muriel.“ Znatiželjno pogleda Jonu. „A vi ste pilot.“
„Da. Uđite.“ Jonah me zagrli oko ramena kao da se maloprije nismo gotovo
pobili - i pridrži joj vrata da može proći. Ona se zaputi dugim, uskim hodnikom,
ostavljajući blatnjave tragove čizama na našem svježe lakiranom podu koji ću
morati prebrisati čim ode.
„Dakle, pričao je mami kako si lijepa“, šapne mi Jonah.
Pravim se da ga nisam čula, dok i dalje kipim iznutra.
„Vas dvoje ste se zbilja potrudili“, prokomentira Muriel razgledavajući kuću
dok ulazi u kuhinju. Podvrnula je nogavice traperica jer bi joj inače bile preduge.
Djeluje opušteno, što je i logično s obzirom na to da je bila bliska s Colette. Mora
da joj je čudno što u kući njezine najbolje prijateljice sad živi dvoje stranaca,

112
 Knjige.Club Books

pogotovo zato što je prijateljica iznenada preminula. „Pretpostavljam da vam je

Phil ostavio priličan nered.“
„Istina, nije mnogo toga ponio sa sobom“, potvrdi Jonah.
Nije ponio ništa, ispravim ga u sebi.
Ona odmahne glavom. „Ponudila sam mu pomoć, ali je odbio, tvrdoglavi stari
prdonja. Iako, nikad nije bio naročito sentimentalan, za razliku od nje.“ Malo se
zamisli, pa izvuče list papira iz džepa. „Toby je rekao da se bojite trčati sami, pa
sam vam zapisala imena dviju djevojaka koje subotom ujutro skupa idu na trčanje.
Jodi i Emily. Dobro poznaju područje. Dođite sutra u osam pred Burger Shack,
tamo će vas čekati.“ Njezin je osmijeh u suprotnosti s grubim glasom.
„Hvala. To je... lijepo od vas“, promucam. Očito podrazumijeva da nemam
nikakvih plamova i da jedva čekam ustati u subotu u cik zore kako bih išla trčati
s curama koje ne poznajem.
„Ne možete živjeti na Aljasci i skrivati se kao krtica. Poludjet ćete“, kaže mi
još kao da je to općepoznata stvar. „Kako napreduje vrt?“
„Ja... pa... još ga nemam.“
„Imate, kako ne. Onaj veliki ograđeni prostor otraga! Bilo bi šteta da
propadne. Morate pripremiti zemlju za sadnju. Dani su dugi, ali ljeta su kratka.“
Podigne obrve kao da čeka odgovor.
Ne mogu ne čuti skriveno značenje u njezinim riječima i pogledu.
Ako se bojiš divljine i nisi u stanju obrađivati vrt, možda ne bi trebala živjeti
ovdje.
„Da, imali smo mnogo posla s kućom i čarter-tvrtkom pa nismo ni stigli do
vrta.“ Ali usuđujem li se priznati ovoj ženi da ne kanim postati vrtlarica?
„U redu, dođite. Idemo vidjeti u kakvom je stanju.“ Okrene se na peti i
odmaršira prema sporednim vratima, ostavljajući još blata na podu.
„Sad?“ Pogledam u svoju pidžamu. „Ali nisam odjevena.“
„A koga trebaš zadiviti? Jarca?“ upita pomalo prezrivim tonom.
„Uh, ja...“ Zbunim se i ne znam što bih na to rekla. Ali podsjetim se da je to
Tobyjeva majka i jedna od naših malobrojnih susjeda. Netko od koga bih u
budućnosti mogla zatrebati pomoć. I žena čiji je sin nestao prije pet godina i nikad
ga više nije vidjela.
Malo se smekšam kad se svega toga sjetim.
Sad samo trebam kimati i povlađivati joj dok ne ode.
Široko se nasmiješi Joni. „Drago mi je da sam i tebe upoznala. Budeš li imao
problema s avionima, samo se javi Tobyju. Najbolji je mehaničar u kraju i ne
kažem to samo zato što sam ga rodila.“
„Nazvat ću ga ovih dana“, obeća Jonah.

113
 Knjige.Club Books

„Fino. Idemo, Calla, nemam cijeli dan!“ Mahne rukom na način koji mi
govori da idem s njom, sviđalo se to meni ili ne.
Prostrijelim Jonu pogledom. Smijulji se jer ga u svemu ovome nešto silno
zabavlja. Je li to Murielina odlučnost, moja očita nelagoda ili oboje, ne znam.
Odem po gumene čizme.

***
„Dobar dečko.“ Muriel izvadi komadić kore od banane i baci ga Zekeu preko
ograde. „Malo si mi mršav. Zar se novi gazde ne brinu o tebi?“
Zeke zableji i potrči prema kori kao da gladuje tjednima.
„Jonah ga dođe pogledati i nahraniti ujutro i navečer“, odgovorim pomalo
obrambenim tonom.
„Onda nije ni čudo da neće jesti. Znaš, Zeke ne voli muškarce.“ Opet kao da
izgovara nešto što svi znaju.
„Ali mu ne smeta kad ga muškarac hrani.“ Nešto mi govori da moje traume
iz djetinjstva neće naići na razumijevanje.
Ona glasno pročisti grlo, možda u znak slaganja ili neslaganja sa mnom - ne
mogu je pročitati - ali onda kaže: „Vjerojatno je u stresu zbog promjena. Prvo je
otišla Colette, zatim Phil, iako Zeke nikad nije volio...“ Odjednom zašuti i
preneraženo pogleda u trokutasto lišće koje nas promatra kroz uski otvor. „Je li to
rakun u kokošinjcu?“
Želudac mi se zgrči. Neodobravanje u njezinu glasu više je nego očito. „Da?“
Zavolio je novi dom. Iako ima dovoljno prostora na otvorenom, njemu se draže
zavući u kokošinjac.
„Ne možete držati rakuna u kokošinjcu. Kako ćete imati kokoši?“
Nećemo, poželim odgovoriti, ali bojim se da bi mi to pripisala kao samo još
jednu grešku u koracima. Zato smislim alternativu jer mi je puna kapa Murielina
dociranja i još sam uvijek ljuta na Jonu. „Bandit je Jonin ljubimac.“
Možda se sad okomi i na njega.
Iako bi majmunu to vjerojatno bilo super.
Opet pročisti grlo i suvereno produži dalje po smeđoj i mokroj travi kao da je
ona tu gazdarica. Povede me do prostrane čistine i ogromnog pravokutnog
ograđenog prostora. „To ti je plastenik.“ Pokaže prema trošnoj drvenoj
konstrukciji na suprotnoj strani.
Opazim da joj nedostaju dijelovi, a plastična je cerada poderana. „Potrgala ga
je oluja prošlog ljeta, a najesen je nisu stigli popraviti.“ Otvori poklopac ploče
pokraj vrata i pritisne prekidač. „Ovo je voltmetar“, objasni i izvadi crnu kutiju iz
džepa karirane jakne.
„Mislim da sam našla jedan takav.“ Spremila sam ga u ormar u hodniku sa
svime što je Jonah rekao da ne možemo baciti, ali nisam znala što bih s njim.
114
 Knjige.Club Books

„Naravno. Trebat ćeš si složiti opremu za vrt, tako da ti je spremna svako jutro
kad budeš dolazila ovamo.“
Teškom se mukom suzdržavam od reakcije. Kad svako jutro budem dolazila
ovamo?
„I redovito provjeravaj ograde.“ Prisloni uređaj na električnu žicu i provjeri
ekran. Ništa. „Vidiš? Ne radi. Godinama su imali problema s ovom i ogradom oko
tora. Sjećam se kako im je jedne zime, ima tome već dosta godina, lisica poklala
hrpu kokoši. Pa onda dogodine vuk. Jonah će morati brzo to popraviti ili će
vam razne životinje uništiti ljetinu dok kažeš keks.“
Zna li Jonah uopće popraviti električnu ogradu? Treba li mi biti neugodno što
sam se preselila na drugi kraj kontinenta zbog frajera i ne znam odgovor na to
pitanje?
Muriel vrati uređaj u džep. „Prošlog rujna sam sve pobrala i očistila gredice
najbolje što sam mogla, a ostatke sam zakopala kako bih dobila dobar kompost.
Colette je uvijek pazila da sve dobro oplijevi, pa barem nije bilo korova. Nisam
stigla pognojiti, ali možemo kad se zemlja još malo zagrije. Proljeće nam ove
godine malo kasni.“
Pogledam hrpice snijega u šikari oko vrta koje se još nisu otopile unatoč
toplijem vremenu. Posljednji trzaji zime koja se nekako ne da. „Kad mislite da bi
to bilo?“
„Za oko tjedan dana, ako ne bude previše kiše.“ Zastane kraj vrata i pogleda
dio na kojem je pukla žica. „Prije nego što ti stigne hidromasažna kada i postavite
komarnik.“
Muriel je očito neko vrijeme slušala našu prepirku prije kucanja. Pravim se
da proučavam blato kraj ograde, ali zapravo bih najradije propala u zemlju koliko
mi je neugodno. „Ja vam ne znam ama baš ništa o vrtlarenju“, priznam i poželim
da je mama ovdje sa mnom. Ona bi znala kako razgovarati s Muriel, pa se ne bih
osjećala tako bespomoćno.
„Do kraja ljeta ćeš znati i više nego što misliš“, pokuša me uvjeriti Muriel i
odlučno kimne, kao da si je to uzela u zadatak „Sjeme ćeš kupiti u lokalnoj
poljoprivrednoj ljekarni. Pripremit ćemo plastenik za sadnju dogodine, ali ove
godine ću ti dati sjeme zelene salate, paprike, luka i rajčice jer imam viška. Da, i
kupusa za kiseljenje. Nadam se da nisi pobacala one staklenke iz podruma?“
„Nisam“, potvrdim. A ostavila sam ih najviše zato što nisam znala što bih s
njima, pa sam ih naprosto vratila na police nakon što ih je Jonah oprao. Ali sad
mi je laknulo što je ispalo da sam sam ipak učinila nešto dobro, pa me Muriel neće
imati zašto kritizirati.
„Pametna cura. Dobro. Bit će ti mnogo lakše kad budeš konzervirala.“
Aha. Kad budem konzervirala. Sjećam se kad sam ljetos posjetila Agnes dok
je konzervirala povrće - valutu u kojoj je Whittamore plaćao Mabel. Kuhinja joj
je izgledala poput ratne zone, prepuna staklenki i prljavih lonaca, a unatoč

115
 Knjige.Club Books

rukavicama, do lakata je bila ljubičasta od cikle. I danas pamtim nepodnošljivi

vonj octa i klinčića. Pitala sam se zašto bi se itko pri zdravoj pameti gnjavio s tim
kad u svako doba može otići u trgovinu po staklenku cikle.
„Colettine jagode su tamo, pod slamom. U tome je trik s njima. Trebaš ih
prekriti s oko deset centimetara malča preko zime.“
Pogledam u smjeru koji pokazuje zdepastim kažiprstom. „To je prilično
mnogo jagoda.“ Gredice zauzimaju najmanje četvrtinu čitava vrta.
„Colette je obožavala svoje jagode. Prošle godine je na tržnici prodala skoro
četrdeset litara!“ ponosno će Muriel.
Nemam pojma kako se to jagode prodaju u litrama, ali sigurna sam da je to
daleko više nego što osoba poput mene - koja uopće ne konzumira jagode - može
poželjeti. „Dakle, postoji lokalna tržnica na kojoj mogu kupiti svježe namirnice?“
U smislu, mogu li izbjeći svu tu muku oko vrta?
„Aha. Svaki petak popodne od kraja lipnja do rujna u društvenom domu.
Prodaju sve i svašta. Domaće proizvode, med, džem.
Colette je pravila fantastičan džem. Posluživali smo ga u pivnici za doručak.
Gosti ga se nisu mogli nasititi. Ako ova sezona bude jednako dobra, imat ćeš
dobra tri tjedna posla s prešanjem i kuhanjem.“ Muriel značajno kimne. „Ali ne
brini se. Za početak ću ti ja pomoći, tako da naučiš kako se to radi i stekneš
rutinu.“
„Hvala“, promrmljam, iako sam sve samo ne zahvalna. A opet, Muriel
podrazumijeva da ću cijelo ljeto provesti u vrtlarenju i konzerviranju.
Ne shvaća da mi se to uopće ne da. Ili možda shvaća, ali se pravi grbava.
„Moramo oživjeti vrt.“ Mršti se dok opet proučava zapušteni vrt njezine najbolje
prijateljice koji je umro zajedno s njom. Možda me baš zato pokušava nagovoriti
da i sama postanem strastvena vrtlarica - iz sentimentalnih razloga i
osjećaja odanosti prema pokojnici.
„Moram sad ići. Obećala sam Tobyju napraviti omlet.“ Zakorači pa stane kao
da želi još nešto reći, a bore oko usana postanu joj još izraženije. „To se mene ne
tiče, ali...“
Trudim se ne pokazati nervozu. Rečenice koje tako počinju nikad ne slute na
dobro.
„...ali čini mi se da Jonah voli kontrolirati.“
Uzrujam se kad čujem riječ „kontrola“ u kontekstu opisivanja Jonina
karaktera. Muškarac koji voli imati kontrolu nad svime nije privlačan. „On
jednostavno kaže što misli, ne radi se o kontroli“, ispravim je. Jonah je naprosto
siguran u sebe i zna što želi. A to jest privlačno.
Suosjećajno nakrivi glavu kao da mi želi reći da sam naivna. „Muškarci poput
njega teško podnose kad ne mogu u potpunosti odlučivati o stvarima kao što su
financije.“

116
 Knjige.Club Books

Ona je Tobyjeva majka, podsjetim se. Zato se ugrizem za jezik i usiljeno

nasmiješim.
„Znaš onaj kamp? Ogromnu zemlju koju imamo?“ Palcem pokaže prema
kampu Trapper's Crossing. „To je vlasništvo moje obitelji, a Teddy se priženio.
Ali onog dana kad sam mu rekla da me ili odvede pred oltar ili mi prestane trošiti
vrijeme uzalud, znala sam da će ta zemlja postati njegova koliko i moja. Ni
dandanas se nisam skroz pomirila s činjenicom da smo u tom smislu ravnopravni.
Trebalo mi je nekoliko godina da se naviknem na to, a tvrdoglavoj ženskoj kao
što sam ja to nije lako. I da ti pravo velim, te su godine bile teške.“ Odmahne
glavom. „Ali kad si u braku, onda više nema 'moje-tvoje'.“
„Nismo vjenčani.“
„Nećete ni biti ako dozvolite da se novac ispriječi između vas.“ Pokaže na
kuću. „Čini se da ste se već obvezali jedno drugome čim ste kupili ovaj posjed.
Prstenje i pir... to je samo za pokazivanje. Pravi brak čine svakodnevne sitnice, a
ovdje su zime užasno duge i hladne, i ne želiš biti na ratnoj nozi s
partnerom, vjeruj mi. Trebat ćeš ga.“ Mudro se nasmiješi. „Ja dobivam ono što
želim kad je u pitanju kamp. Teddy misli da je on gazda, a ja ga puštam. Tako je
vuk sit, a koza cijela.“ Potapše me po ramenu, a njezin je dodir čvrst i nekako
utješan. „Učini mi uslugu i poslušaj tvrdoglavu staru kozu koja je morala naučiti
na teži način.“
Umjesto odgovora, samo šutke kimnem.

***
„Vas dvoje morate krajem mjeseca doći k nama u pivnicu!“ dovikne Muriel
dok sjeda na četverokotač. Iza sjedala ima metalni nosač na kojem stoji dugačka,
uska puška. Pomalo uznemirujući prizor. „Imamo godišnje natjecanje u kuhanju
čilija. To je dobar način za upoznavanje lokalnog stanovništva, a dođu i oni koji
su tu samo ljeti.“
„Volim čili“, dobaci Jonah s natkrivene verande. Naslonio se na stup i
prekrižio ruke na prsima, pa su mu mišići još izraženiji.
„Reći ću Tobyju da pošalje popis svega potrebnog za pripremu tla, tako da
možeš otići to nabaviti za Callu. Imat će pune ruke posla ovo ljeto.“
Jonah se naceri i očito je da malo previše uživa u ovome. „Rado ću joj pomoći
oko vrta kako god mogu.“
Ona mahne prstom prema meni. „I ne zaboravi, sutra u osam kod Burger
Shacka. One će...“ Glasno brujanje motora četverokotača priguši ostatak rečenice
i Muriel ubrzo nestane s vidika.
„Kladim se da može pogoditi jelena u trku s tisuću metara na vjetrometini“,
kaže Jonah s neskrivenim divljenjem.
„A bilo bi dovoljno i da mu samo naredi da crkne.“ Rezignirano uzdahnem i
zagledam se u golemo jezero. Snijeg se otopio prije nekoliko tjedana, ostavivši za
117
 Knjige.Club Books

sobom zaleđenu modru površinu koja svjetluca na suncu, ali lokalci se više ne
usuđuju svojim motornim igračkama testirati debljinu leda. Proljeće kao da je
stiglo preko noći. Prvo su se pojavili otočići potamnjela leda, a snijeg se pretvorio
u bljuzgavicu. Zatim se čulo glasno pucanje leda na površini jezera, pa su nastale
goleme gromade koje su se sudarale po površini jezera, plutajući prema obali.
Ondje su se pretopile u ledeno plavo jezero koje upravo gledam. Ujutro inače
nalikuje staklu u kojem se ogledaju nebo i oblaci, ali sad se površina namreškala
na povjetarcu.
U posljednje vrijeme volim pijuckati kavu na verandi i uživati u pogledu na
jezero i planine. Nikad me nije naročito privlačila blizina vode, ali u ovoj
ogromnoj divljini bez igdje ikoga uživam u spokojnim počecima dana.
No, jutros je moj ritual naprasno prekinut i sad više nemam energije za Jonu,
pogotovo nakon Muriel.
Popnem se stubama i uđem u kuću, izuvši gumene čizme na putu prema
praonici kamo sam krenula po krpu i kantu.
„Hej“, Jonah dotrči za mnom i obgrli me oko struka.
„Nisam raspoložena...“
„Znam da je to tvoj novac. Samo pokušavam...“ Okrene me prema sebi.
„Sranje, nemam pojma što pokušavam. Kad god bih došao do neke ekstra love,
odmah bih je položio na račun.“
„Nije da većinu toga već nisam uložila.“ Simonov financijski savjetnik, kojeg
bih vjerojatno trebala početi smatrati i svojim, većinu je novca investirao u razne
fondove, od dugoročnih do kratkoročnih, niskorizičnih do visokorizičnih.
„Znam da jesi.“ Nasloni čelo na moje, pa se odmakne i ozbiljno me pogleda.
„Oprosti što sam bio takav šupak.“
„Veliki šupak“, ispravim ga, i nisam više onako ljuta i povrijeđena.
„U redu, zaslužio sam to. Valjda imam drukčije prioritete. Ne znam kako će
nam biti za pet godina, a volim imati sigurnost. Nisam navikao tako se razbacivati
novcem.“
Zagrlim ga. „Na tvoju žalost, ja jesam.“
Odmahne glavom, ali se smiješi. „Simon mi ne djeluje kao neki
ekstravagantni tip.“
„Njegov je auto stariji od mene.“ U besprijekornom je stanju jer ga pazi i
mazi, ali svejedno. Novu odjeću mu kupuje moja mama jer joj je dodijalo svaki
tjedan gledati ga u pet istih odjevnih kombinacija. Već deset godina ga nagovara
da renovira ured, ali on to odlučno odbija. Mislim da je to jedino u čemu ju je
ikad pobijedio. „Simon vrlo... odgovorno raspolaže svojim novcem.“ Skoro kao i
Jonah, sad to vidim.
„Kako se onda slaže sa Susan u tom pogledu?“

118
 Knjige.Club Books

„Imaju mjesečni proračun za 'trošenje na gluposti'.“ Odmaknem se od Jone

kako bih prstima pokazala navodnike. „Dogovorili su se da joj nema pravo
prigovarati sve dok ostaje u tim okvirima.“
Jonah se ugrize za donju usnu, oklijevajući. „Bismo li se mogli dogovoriti da
i mi imamo takav proračun? Ili barem porazgovarati prije nego što kupimo nešto
što prelazi određeni iznos, čisto da znamo da smo donijeli racionalnu i
informiranu odluku?“
Prostrijelim ga pogledom. „Kad kažeš mi, zapravo misliš na mene,“ Jonah se
nevino nasmiješi.
Sjetim se Murielina savjeta - iako ga nisam tražila. „Voljna sam razgovarati
o svemu što košta više od tisuću dolara.“
„Petsto“, uzvrati Jonah.
„A dvije tisuće?“
On se namrgodi.
„Zarobljena sam u šumskoj brvnari s jarcem i rakunom, a nemam ni vozačku
dozvolu. Naoružana luđakinja upravo mi je rekla da ove godine moram praviti
džem od jagoda i uzgajati kupus. Trošenje na gluposti jedino je zadovoljstvo koje
imam!“
On prasne u smijeh. „Dobro. Može tisuću, ali samo ako posadiš prokulice.“
„Zbilja?“ napravim grimasu. „U redu. I ne smiješ mi kvocati samo zato što
nešto tebi nije važno.“
„Stol za blagovanje od pet tisuća dolara je jebeno apsurdan, Calla. Koristili
bismo ga jednom godišnje, ako i toliko.“
„Dobro“, nevoljko se složim.
Čvrsto me privuče k sebi. „Ali morat ćemo s vremenom naći neki
kompromis.“
„S vremenom“, složim se, glumeći nevinašce i pomilujem ga po bradi.
Napokon je iste dužine kao što je bila kad sam prvi put otišla s Aljaske.
„Mrzim kad se svađamo“, kaže i poljubi me.
„Onda prestani biti naporan.“ Prijeđem mu jezikom preko ruba usana.
„Želiš da budem naporan?“ Od njegova vragolasta osmijeha ubrza mi se puls.
Vještim pokretom mi spusti donji dio pidžame, a zatim i gaćice. U tren oka me
podigne i spusti na kuhinjski element.

119
 Knjige.Club Books

Devetnaesto poglavlje

„Treba nam novi kamionet“, požalim se i zabole me ruke koliko stežem volan
dok skrećem na parkiralište Burger Shacka. Na njemu nema automobila, ali je pun
rupa.
„Ma ne treba. Samo moramo dati popraviti servo“, kaže Jonah koji na
suvozačkom sjedalu čita lokalne novine. „To ćemo riješiti kad ga odvezemo na
popravak stražnjeg svjetla.“
„Prastar je.“
„Ima električne podizače prozora.“ Za razliku od onog koji je Jonah vozio u
Bangoru, ali za to je imao dobro opravdanje. Na mjestu gdje aute dovoze
brodovima, držite se onoga što imate dok motor ne krepa. U Anchorageu se mogu
kupiti auti svih marki, ali su skuplji.
Svejedno, nema opravdanja da zadržimo ovu kantu koja curi, škripi i na hrpi
je drži samo ljepljiva traka.
Zaustavim se na mjestu koje bi moglo biti parkirno, samo da je obilježeno
linijama. Trkačice s kojima me Muriel želi upoznati još nisu stigle, ali mi smo
došli deset minuta ranije da se stignem zagrijati. „Mislila sam, možda nešto veće,
muževnije.“
Jonah se okrene prema meni. „Prije si htjela Mini Cooper, a sad bi nešto
muževnije?“
Zakolutam očima. „Ne za mene. Za tebe.“
Nastavi čitati. „Rekao sam ti već da mi je ovaj sasvim dobar.“
„Naravno.“ Pogledam uokolo. Pokraj nas protrči vitki, stariji muškarac s
crnim labradorom na povodcu. Možda mi baš to treba - pas koji će mi praviti
društvo kad sam vani. „Dobro. Ali ja želim voziti nešto ljepše.“
„Kao na primjer?“ Spusti novine na krilo. „I nemoj mi opet spominjati jebeni
Mini Cooper jer ću ti poslati još fotki sudara, kunem se.“ Smrtno je ozbiljan.
„Mislila sam na džip. Wrangler. Navodno su dobri na snijegu.“

120
 Knjige.Club Books

Jonah uzdahne na način koji bi mogao značiti i da se slaže i da se ne slaže. „S

tvrdim krovom, ne?“
„Ja sam mislila s mekanim. Vele da se lakše skida...“
„Medvjed može poderati platno.“
„Onda s tvrdim.“
Nasmiješi se. „Koliko košta takav?“
Stisnem usne i razmišljam kako odgovoriti s obzirom na našu jučerašnju
svađu oko novca. „Više od hidromasažne kade.“ Pogotovo s kožnatim
presvlakama i svom dodatnom opremom koju mogu birati na internetskoj stranici
proizvođača.
Šutke me sluša, a ja zadržim dah čekajući da mi opet počne držati prodike.
„Prvo vozačka dozvola, pa onda možda možemo skoknuti do autosalona. I trebaš
dogovoriti probnu vožnju prije konačne odluke.“
„Da, to zvuči razumno.“ Ostavim ključeve u bravi i iziđem, pa duboko
udahnem svjež jutarnji zrak. Oblačno je, ali ne kiši. Zapravo, krasan dan za
trčanje.
Suvozačka se vrata zalupe iza mene i začujem kako Jonine čizme grabe kroz
šljunak.
„Što ćeš raditi dok sam ja na trčanju?“ upitam ga dok istežem noge.
„Imam nešto za obaviti.“
Pogledam preko ramena i ugledam ga kako, opušteno naslonjen na haubu,
drsko pilji u moju stražnjicu. Okrenem se i prekinem predstavu. „Perverznjak.“
„Nemaš pojma koliki...“ Zavodljivo se nasmiješi, a ja pocrvenim i srce mi
zakuca brže. Već pet mjeseci živimo zajedno, a još uvijek me može uzbuditi
jednim jedinim pogledom. Dovoljno da odustanem od trčanja s neznankama i
pronađem skriveni kutak da krstimo ovaj stari kamionet.
Pročistim grlo. „A što točno?“
Nasmije se kao da mi može čitati misli. „Mislio sam nabaviti stvari s
Murielina popisa.“
Zastenjem. „Kako sam uopće dospjela u ovu situaciju?“ Toby je sinoć poslao
popis svega što Muriel želi da imam do ponedjeljka - gnojivo, mješavinu supstrata
i sjeme za sve, od mrkve i tikvica do bundeva. Također se ispričao ako sam stekla
dojam da mu je majka opsjednuta kontrolom. Taj izbor riječi me baš nasmijao.
„Spomenula si da bi se voljela okušati u vrtlarenju, zar ne?“ podsjeti me
Jonah.
Spustim se u iskorak. „Više sam mislila na bosiljak u teglicama na
kuhinjskom prozoru.“
„Pa, sad možeš imati cijelu džunglu“, odgovori mi smijuljeći se. „Gle, želi
pomoći, pa ju pusti da ti pomogne.“

121
 Knjige.Club Books

„Ona je diktatorica uz koju se osjećam kao glupa neznalica.“

„Onda joj dokaži suprotno“, izazove me.
„Ali ja stvarno jesam glupa neznalica kad se radi o vrtlarenju.“
On odlučno odmahne glavom. „Naučit ćeš. I vjerujem da ona nema zle
namjere. Dogovorila ti je ovo trčanje, a možda tako stekneš i nove prijateljice.“
„Da, valjda. Definitivno bi mi dobro došla barem jedna.“
Jonah mi priđe i zagrli me. „Žao mi je za Dianu“, kaže mi suosjećajnim
tonom.
„Baš me to pogodilo.“ Naslonim mu obraz na prsa, a mekani pamuk njegove
košulje i miris njegova tijela djeluju nekako utješno. „Stvarno sam se nadala da
će doći ove godine.“
Diana me sinoć nazvala i obavijestila da joj zbog vjenčanja Aaronove sestre i
potrebe za odmorima između ispita neće ostati dovoljno slobodnih dana da me
posjeti. Ne mogu joj to zamjeriti - uz vjenčanje i studij prava zbilja ne mogu
očekivati da joj putovanje na Aljasku bude glavni prioritet. No svejedno me to
rastužilo.
„Ali doći će dogodine.“
„Da, vidjet ćemo.“ Prošlo je pet mjeseci otkako sam vidjela obitelj i najbolju
prijateljicu. Kad mama i Simon dođu za Božić, proći će čitava godina. A Dianu
neću vidjeti najmanje godinu i pol. Premda bih mogla odletjeti u Toronto kad god
hoću, sebičnjakinja u meni želi da njima bude važno posjetiti i vidjeti mene, u
mom novom svijetu.
„Moja mama je znala reći da joj je jedna od najtežih stvari na Aljasci bila ta
što je rijetko viđala prijatelje i obitelj. Svi obećavaju da će doći, ali to se ne
dogodi. Jasno, većina živi u Oslu, što je mnogo dalje od Toronta.“ Jonah me
nježno pomiluje po leđima. „Ali ne brini se, doći će oni.“
Stegne me u grudima. „Muriel je rekla u osam, ne?“ Pogledam na sat. Osam
i pet. „A što ako ne dođu?“ Čak im se ne mogu sjetiti ni imena.
„Doći će.“
„Kako znaš?“
„Iz istog razloga zbog kojeg se vozim skoro do Wasille po gnojivo i zbog
kojeg ćeš ti zasaditi vrt.“
Zagledam se u njegovo zgodno lice. „Jer se svi bojimo Muriel?“
Prasne u smijeh. „Ja bih to prije nazvao zdravom dozom poštovanja. Evo ih,
to su sigurno one.“ Glavom pokaže prema cesti iza mene.
Pogledam preko ramena i ugledam dvije žene koje polako džogiraju rame uz
rame i skreću na parkiralište. Odjevene su u sličnu neonsku odjeću za trčanje -
jedna je žuta, a druga ljubičasta - a ja se pitam je li to zato što žele biti moderne
ili naprosto vidljive.

122
 Knjige.Club Books

„Hoćeš li biti dobro? Ili želiš da ostanem dok ne budeš sigurna da ovo stvarno
želiš?“ ponudi mi Jonah.
„Ma dobro sam, to je samo trčanje.“ I prijeko potrebno. U posljednje se
vrijeme osjećam nekako tromo. „Osim toga, trajat će najviše pola sata.“
Sagne se da me poljubi i na tren zastane, a njegova me brada poškaklja po
licu. „Nađemo se poslije u trgovini.“
„Može. I nemoj dugo. Au!“ Iznenađeno ciknem kad me Jonah pljesne po
stražnjici prije nego što uđe u kamionet.
„Calla?“ zazove me starija, sportski građena žena u žutom. Na prvi se pogled
čini da je u kasnim četrdesetima ili čak ranim pedesetima.
Nasmiješim se, iako sam pocrvenjela kao rak. Sto posto su to vidjele. „Da.
Bok.“
Uspori i priđe mi. „Ja sam Jodi.“ Pokaže prema crnokosoj mlađoj ženi koja,
čini se, nije u tako dobroj formi, i otprilike je moje dobi. „A ovo je moja kći,
Emily.“
Gledam jednu, pa drugu, tražeći sličnosti. Pronađem ih u uskim nosovima i
malo približenim očima.
Emily mi uzvrati mlakim osmijehom.
Zasad se osjećam kao da sam nepozvana upala na ručak u kuću nepoznatih
ljudi.
„Jesi se zagrijala?“ Jodi pogleda u sprej protiv medvjeda u futroli na mojim
prsima i zvonce na zapešću. Danas sam se ograničila na samo jedno.
„Jesam.“
„Super. Biciklistička staza je ondje.“ Pokaže na ulaz u šumu iza parkirališta i
krene prema njemu. „Jesi već bila tamo?“
Odmahnem glavom.
„Vodi skroz do Wasille. Ali mi očito nećemo ići tako daleko.“
Potrčim uz njih u neugodnoj tišini. Pitam se osjećaju li i one jednaku
nelagodu.
„Hvala vam što ste pristale trčati sa mnom.“
„Sigurnije smo ako nas je više, zar ne?“ odgovori Emily piskutavim,
bojažljivim glasićem.
Uhvatim njihov tempo dok se približavamo ulazu na stazu. „Onda, dugo živite
ovdje?“
Obje kimnu, ali ne otvaraju prostor za daljnji razgovor, pa odustanem i
usredotočim se na žuti znak s upozorenjima na trkače i bicikliste.
I losove.
I medvjede.
Sad mi je već srce u petama.

123
 Knjige.Club Books

„Godinama trčimo ovom stazom i nikad nismo srele medvjeda“, kaže Jodi
kad vidi u što gledam.
Muriel im je sigurno rekla za moju paranoju. Mogu misliti kako me opisala:
ona cura iz Kanade koja se boji vlastite sjene.
„Koliko daleko idemo?“
„Subotom trčimo deset milja. Muriel je rekla da možeš toliko?“ Obje me
upitno pogledaju.
A je l', to je rekla? To je šesnaest kilometara. U ožujku sam jedva izdržala
šest, a otad nisam trčala.
Okrenem se kako bih na brzinu provjerila je li Jonah još tu. Otišao je i sad je
prekasno za povratak.
Podsjetim se da sam ja ovdje strankinja koja je tu samo zato što su je majka i
kći bile voljne pripustiti u svoje društvo. Natjeram se na osmijeh. „Naravno,
mislim da neće biti problem.“

124
 Knjige.Club Books

Dvadeseto poglavlje

Začujem udaljeno brujanje Murielina četverokotača mnogo prije nego što je

ugledam kroz prozor na prilazu.
Toby mi je prije dvadeset minuta poslao poruku kojom me upozorio da je
njegova majka odlučila kako je danas savršen dan za pripremu vrta jer je zemlja
dovoljno topla i suha.
Duboko uzdahnem i spremim skicu najnovijeg teksta za blog Calla & Dee s
naslovom „Mrzovoljna vrtlarica“. Prvotni naslov, „Ratoborna vrtlarica“, zvučao
je previše... ratoborno.
Jauknem kad ustanem jer me bedra još uvijek bole od subotnjeg trčanja.
Dograbim svoj vrtlarski šalabahter koji se sastoji od osnovnih majčinih savjeta i
bilješki s bloga Alaska Gardening 101, obujem gumene čizme i odvučem se van.

***
„Jesi skoro gotova tamo?“ dovikne Muriel s drugog kraja vrta.
„Mislim da jesam!“ Leđa i ruke mi gore kad još jednom povučem grabljama
po zemlji. Neumorno radimo već satima, usitnjavajući staro tlo i zasipavajući ga
svježom, crnom zemljom i gnojivom što ga je Jonah donio neki dan, sve dok ne
bude rahlo i ravno. Crijeva mi krulje, sva sam se oznojila i lice mi je umrljano.
Muriel šeće među dugačkim i urednim gredicama što ih je oblikovala
motikom, ostavljajući tragove čizama na tlu. „Žedna si.“ Izvadi bocu vode iz
prenosivog hladnjaka. „Izvoli, napij se.“
U sekundi ispijem skoro pola boce i sad mi njezino naređivanje i šefovanje
više nije toliko iritantno.
„Bolje?“
„Aha“, odgovorim, pokušavajući doći do daha.
„Sva si se uspuhala.“ Prezrivo otpuhne. „Mislila sam da si u formi kad već
trčiš!“

125
 Knjige.Club Books

„Ovo je drukčije... od trčanja.“ Premda, isto ovako sam zvučala nakon rute od
šesnaest kilometara s Jodi i Emily - dvjema šutljivim ženama koje govore malo,
a smiješe se još manje. Već sam ljubazno odbila njihov poziv da im se pridružim
i sljedeći vikend.
Priprema tla je strahovito naporan posao. A ova žena, koja je od mene starija
trideset ili četrdeset godina, ovdje je dobrovoljno i k tome se uopće nije zadihala.
Jedino što odaje da se možda malo umorila jesu sijede kovrče što su joj se od
znoja zalijepile za čelo.
Rukom se osloni o ogradu vrta, a kad ugledam njezin biceps, pomislim kako
bi porazila većinu mojih dosadašnjih frajera u rušenju ruke. Malo dalje od nas,
Zeke pase mladu travu. Muriel je izričito tražila da ga oslobodim dok mi radimo
na vrtu. U međuvremenu je Bandit kidnuo u šumu popeti se na stablo. „Sad
imaš sasvim solidan prvi vrt, Calla“, svečano priopći i zadovoljno kimne. „Sutra
možemo početi saditi.“
„Sutra dolazi majstor montirati komarnik.“ Hvala Bogu. Insekti još nisu izišli
iz zimskih gnijezda, ali znam da dolaze jer svaki je novi dan dulji i topliji.
„A ti ćeš mu pomagati?“ upita me zajedljivo.
„Pa, ne, ali...“
„Dobro, onda ću ujutro doći sa sjemenom. Trebale bismo biti gotove do
podneva.“
Nema smisla objašnjavati joj da ne želim biti ovdje dok mi se neznanac mota
oko kuće. Osim toga, što ako bude imao pitanja? Što ako mu zatreba moje
mišljenje? Jamačno bi i na to imala odgovore. No, ovaj čas samo želim da ode
kako bih se mogla istuširati, najesti i odmoriti prije nego što Jonah dođe doma.
„Jesi li vidjela ostatak svog imanja?“ odjednom upita Muriel.
„Ne. Pa ima skoro sto jutara zemlje.“ Nisam se maknula dalje od prilaza i
tora. Pretpostavljam da nikad ni neću vidjeti sve.
Podigne bradu kao da će mi svaki čas reći nešto jako važno, nekakvu tajnu,
nešto ona zna, a ja ne - čega je nesumnjivo mnogo. „Kladim se da vam Phil nije
spomenuo staru brvnaru.“
Pokušavam se sjetiti je li nam išta rekao o tome, ali nije. „Kakvu brvnaru?“
Kad joj se lice razvuče u široki osmijeh, u trenu požalim što sam išta pitala.
„Dođi. Ti i ja se idemo malo provozati.“

***
Stražnja strana Murielinih traperica i jakne posve je prekrivena blatom kad
siđe s četverokotača nasred šikare.
Pogledam svoju odjeću koja je jednako prljava. Iza nas je na uskoj i mokroj
stazi ostao duboki trag guma. Okružene smo visokim smrekama i brezama još
uvijek ogoljelih krošnji, iako se na krajevima tanašnih grana naziru prvi pupoljci.

126
 Knjige.Club Books

Posvuda leže srušena debla, mnoga su natrula i obrasla svijetlozelenom

mahovinom. Tlo je prekriveno vlažnim smeđim lišćem koje tu leži još od prošle
jeseni i nalikuje raskvašenom novinskom papiru koji će ubrzo posve istrunuti.
„Je li ovo moje imanje?“ Osjećam se kao glupača kad to pitam, ali čini mi se
da čitavu vječnost hodam za Muriel.
„Itekako.“ Skine kacigu i objesi je na upravljač, pa posegne za smeđom
puškom na nosaču iza sjedala. „Pretpostavljam da je buka motora izludjela većinu
životinja u krugu od kilometra, pa volim biti spremna, za svaki slučaj.“
Odmah se sjetim podivljalog grizlija koji je usred noći odvukao čovjeka iz
šatora, i zaštitnički nastrojene ženke losa što je zgazila psa jer se našao na putu
između nje i njezina mladunčeta.
Naše losove nisam vidjela tjednima. Jonah misli da im smeta buka aviona, pa
su otišli na neko mirnije mjesto.
Muriel pregleda pušku, pa je objesi preko ramena. „Jonah te naučio rukovati
ovim, ne?“
Evo ga opet... „Ne volim oružje.“
„Nema veze voliš li ga ili ne. Iako, mnogo ljudi voli svoje puške.“ Muriel
preskače otpale grane, razbacujući grude mokrog lišća u hodu. „To je pitanje
sigurnosti.“
„Upravo tako. Ne osjećam se sigurno u blizini oružja.“ Uznemiruje me čak i
pogled na njezinu pušku. „Nismo ga imali dok sam odrastala.“
„Molim? Tata te nikad nije vodio loviti u tundru kad si bila tu?“
Toby i Teddy znaju da sam iz Toronta i da je Divlja Aljaska bila očeva, pa
pretpostavim da su upravo njih dvojica Murielin izvor informacija. „Nikad nisam
dolazila. Otac i ja... nismo razgovarali sve do prošlog ljeta. Nisam ga vidjela
dvadeset i četiri godine.“
Pogleda me bez riječi, a ja se pripremim na ispitivanje, mudre savjete i
mišljenje koje nisam tražila.
„Ima nešto opasnije od oružja, a to je nemati ga na Aljasci onda kad ti
zatreba“, kaže umjesto toga.
Tvoj sin Deacon je imao oružje i pogledaj kamo ga je to dovelo.
Pratim je dok se teškim koracima probija kroz šumu. Pitam se koliko često ta
naizgled gruba žena - za koju njezini najdraži kažu da nikad nije bila dama -
pomisli na sina koji je nestao jednog dana prije pet godina. Je li taj užasni događaj
još uvijek prvo na što pomisli ujutro, kad se budi?
„Postoji gomila povijesnih zanimljivosti o dolini Mat-Su za koje vjerojatno
nisi čula.“
„Točno, nisam“, priznam.
„Kad budeš imala djecu, učit će o tome u školi. Naravno, naglasak je na
kolonistima, njih se slavi. Parade, posebni dani i sav taj cirkus. Ali oni su zapravo
127
 Knjige.Club Books

počeli pristizati tek kad je krenula Velika depresija^ Prije njih su ovdje već živjeli
mnogi koji su naselili područje. Farmeri, rudari, ljudi koji su željeli biti slobodni i
živjeti od rada na zemlji. Došli su čim je vlada počela dijeliti zemljišta, krajem
devetnaestog stoljeća, kad Aljaska još nije bila savezna država. Tako su došli i
moji. Iz Montane.“ Muriel mi pridrži granu niskog stabla da mogu proći.
Zaobiđemo gustiš i pred nama se stvori malena, trošna brvnara.
„Kakvo je ovo mjesto?“ Proučavam urušeni krov obrastao u mahovinu i
neobrađene balvane koji sačinjavaju četiri zida. Prozori se ne vide jer su zakucani
daskama. Podsjeća me na planinarsku kolibu u koju smo se Jonah i ja onomad
sklonili od oluje.
„Ovo je isto zemlja koju je dijelila država, a brvnara je prva kuća sagrađena
na njoj.“ Muriel preskoči truli panj i nogom udari drugi. „Čula si za to, ne?
Lincolnov Zakon o dodjeli državnog zemljišta3?“
„Da, gledala sam dokumentarac o tome.“ Nakon povratka u Toronto, gledala
sam sve što sam mogla o Aljasci jer sam bila tužna zbog očeve smrti i rastanka od
Jone, obuzela me nostalgija. Moja me majka od milja nazvala mazohisticom.
Muriel me iznenađeno pogleda. „Tako je. Dali bi ti parcelu, a ti bi zauzvrat
na njoj u pet godina morala sagraditi kuću i obrađivati zemlju prije nego što
postaneš vlasnica. Šezdesetih se godina, negdje u proljeće, ovamo doselio čovjek
sa ženom i dvojicom malenih sinova. I on je došao iz Montane. Zaposjeo je
zemlju, platio pristojbe i mislio da je samim time i uspio. I kad je napravio kuću,
mislio je da je to to. Sjećam se kako su moji roditelji komentirali kakva je on
naivna budala. Podcijenio je aljašku divljinu, nije pojma imao o preživljavanju,
niti se trudio uklopiti u zajednicu. Onda...“
Okrene se i značajno me pogleda preko ramena, pa nastavi: „...onda mu je
prije Božića umro sin. Uhvatio je neku bolest i nikako nije mogao ozdraviti, onako
izgladnio, u ledenoj kući kroz koju je puhalo na sve strane. Mjesec dana poslije,
žena mu je nestala u mećavi. Danima su tražili njezino tijelo. Nakon toga je
pokupio preostalog sina i otišao prije proljeća. Nije izdržao ni godinu dana.“
Pogledam malenu brvnaru čija mi je turobna prošlost istodobno i zanimljiva
i zastrašujuća. Zašto mi obitelj McGivney ima potrebu prepričavati sve te užasne
stvari?
„Sve bi bilo drukčije da su bili voljni pružiti i primiti pomoć. Čak nisu znali
ni kako sačuvati povrće da ne istrune!“ Odmahne glavom. „Poslije su se pojavili
Beakeri s lovom. Bile su sedamdesete i ovo se područje počelo polako razvijati.
Napravili su autocestu i krenulo se pričati o preusmjeravanju državnih financija
iz Juneaua. Država je prodavala zemlju, pa su Beakeri kupili hrpu parcela i na
drugoj strani ovog jezera sagradili brvnaru u kojoj vi sad živite. Rintah su dobrih

3
„The Homestead Act“, zakon koji je 1862. donio američki predsjednik Abraham Lincoln kako
bi potaknuo razvoj nenaseljenih područja.

128
 Knjige.Club Books

deset godina, pa onda odlučili da bi radije nešto lakše i onda su prodali imanje
Philu i Colette koji su stvarno napravili nešto od njega.“
Završi priču ponosnim osmijehom, onim koji joj smekša grubo lice. „A sad je
na vama red da ostavite trag.“
Vremena su se promijenila, poželim joj reći. Čak i na Aljasci. Mi ne
pokušavamo naseliti zemlju, a definitivno nemam namjeru živjeti od nje. Ali ovaj
izlet mi je pomogao da bolje razumijem Muriel. Njezina obitelj ne samo da je
preživjela, nego i uspjela nešto stvoriti u uvjetima koji su u jednom dokumentarnu
opisani kao najsuroviji mogući. Zemlja je škrta, a ljeta su prekratka za usjeve,
divlje životinje stalna su prijetnja stoci, zime su duge i ledene, iz šikara vrebaju
rojevi krvoločnih komaraca, i za sve se treba strahovito pomučiti. To je utkano
u njezin DNK. Ponosna je na svoje nasljeđe, na sve što je njezina obitelj postigla.
I zato smatra da postoji samo jedan ispravni način življenja na Aljasci.
Povede me iza ugla, gdje se krov objesio nad drvena vrata, i pokaže mi na
vodu što se nazire iza stabala. „To je vaše jezero. Vi ste s druge strane.“
„Ozbiljno?“ Provela sam sate i sate gledajući prema suprotnoj obali, i nikad
nisam vidjela ni djelić ove brvnare. Čak se ne vidi ni iz zraka, onako skrivena pod
krošnjama.
„Ok, da vidimo hoće li popustiti.“ Pritisne kvaku i stara vrata glasno zaškripe,
od čega me prođu trnci. Muriel djeluje kao da se divi sama sebi kad ih širom
otvori. „Daj donesi onaj kamen, molim te.“ Bradom pokaže prema ovećem
kamenu što leži na tlu malo dalje od nas.
Leđa i ruke me zabole kad ga otkotrljam prema Muriel i njime poduprem vrata
da se ne zatvore.
„Godinama nisam bila ovdje“, prizna i odvede me u malenu prostoriju koja
vonja na vlažno drvo. Unutra je mračno jer jedino svjetlo dopire kroz otvorena
vrata i uske proreze medu daskama na prozorima. Nema ničega osim prašine,
smeća i krhotina stakla.
Polako se okrenem oko sebe, pokušavajući si predočiti gdje je četvoro ljudi
spavalo i jelo, gdje im je bila kuhinja. Crna cijev u kutu upućuje da je tu nekad
stajala peć, ali od nje nije ostalo ništa.
„Mještani su sve pokupili čim su čuli da je obitelj otišla“, objasni Muriel, kao
da mi čita misli.
„Koliko je ono stara ova kuća?“
„Pa, sagrađena je u šezdesetima, dakle starija je od pedeset godina.“ Polagano
kruži prostorijom. „Taj čovjek možda nije znao ništa o preživljavanju, ali izgradio
je čvrstu brvnaru. Phil ju je popravio i održavao, zatvorio ju je daskama jer bi se
inače zimi u nju zavukli medvjedi. Thomas je znao dolaziti ovamo s prijateljima
tulumariti i tko zna što već ne. To im je sin. I moji bi im se dečki ponekad znali
pridružiti.“

129
 Knjige.Club Books

To je prvi put da je rekla nešto iz čega se dade zaključiti da joj Toby nije
jedino dijete.
„Naravno, Thomas bi ovamo dovodio i svoju curu. Tinejdžerska posla.“
Značajno me pogleda. „No, samo sam ti htjela pokazati da je i tvoja zemlja dio
aljaške povijesti.“
U početku mi je išlo na živce što me dovukla ovamo, ali sad sam joj zahvalna.
„Nisam pojma imala. U vlasničkim papirima se ova brvnara uopće ne spominje.“
„Vjerojatno su je zaboravili.“ Mahne rukom u znak da je posjet završio, pa
nogom odgurne kamen i oslobodi vrata. Zatvori ih i krene ispred mene kroz gustiš.
„Mjesto na kojem je tvoj vrt nije izgledalo mnogo bolje od ovoga kad su Colette
i Phil kupili posjed. Dakako, Beakeri su imali maleni vrt. Colette je htjela veći, pa
joj je Phil to i omogućio. Bože, kako je on nju volio. Krasan čovjek. I da znaš,
trebalo im je pet godina da ga prošire. Svake godine bi raskrčili po još malo
zemlje. Baš ga zato treba i dalje održavati.“
Muriel odloži pušku na nosač i popne se na četverokotač „Ok. Morat ću opet
voziti ispred tebe da se ne izgubiš, pa ću te zaobići i presjeći do staze...“
Šumski mir iznenada prekine glasni metalni škljocaj praćen bolnim krikom i
lepetom krila jata uzbunjenih ptica što su se istovremeno otisnule s grana na
kojima su dotad mimo sjedile.
„Što je to bilo?“ upitam, već pomalo izvan sebe.
„Šššš!“ Muriel prisloni kažiprst na usne u znak da šutim i okrene se prema
mjestu s kojeg se čuo zvuk.
Za nekoliko trenutaka začuje se još jedan krik, nešto tiši, ali jednako bolan.
Dopire zdesna i čini se da je blizu. Preblizu.
„Nešto se uhvatilo u klopku. Vjerojatno vuk.“
Izbezumim se na pomisao da nas je cijelo vrijeme promatrao vuk, a mi toga
nismo bile svjesne.
„Dobro, dođi“, kaže mi uz teški uzdah. „Idemo to riješiti.“ Upali motor i krene
prema ranjenoj životinji, požurujući me.

***
Kad stanem i ugasim motor, vidim da je Muriel već sišla s četverokotača i
zaputila se prema hrpi otpalog lišća.
„Medvjeđa klopka!“ zaključi i zadovoljno kimne, kao da je sretna što je
pogodila o čemu se radi. „I to ga je dobro sredila.“
Ugledam djelić smeđe-siva krzna, pa mu polako i oprezno priđem. „Oh,
Bože.“ Stresem se kad ugledam metalne zupce zabijene duboko u stražnju nogu
nesretnog vuka.
„Čula sam da si već imala zadovoljstvo upoznati najbližeg susjeda?“ upita me
mračnim tonom.
130
 Knjige.Club Books

„Koga, Roya? Da, zašto...“ Zanijemim kad ugledam patnju u vučjim očima
koje prate svaki moj pokret uz bolno cviljenje. „To je Royev pas.“ I to baš onaj
koji je onog dana smišljao kako će mi skočiti za vrat.
Ona prezrivo frkne. „Vraga je to pas. Roy tvrdi da su to malamuti, ali nitko
mu ne vjeruje. Sreća njegova da nisu napravili nešto što bi trebalo prijaviti
policiji.“ Zabrinuto odmahne glavom.
„Roy neće biti sretan kad čuje za ovo. Ti cucki su mu kao obitelj.“ Pogleda
uokolo. „Pitam se gdje je nestao drugi, obično su uvijek skupa.“ Uz pucketanje
grančica pod čizmama krene prema četverokotaču, ostavljajući me s ranjenom
životinjom.
Koliko god da mi se od Royevih zvijeri ledi krv u žilama, agonija ovog
jadnika u meni budi prirodan poriv da mu nekako pomognem. „Možemo li ga
nekako izvući iz te klopke?“
„Ne bez da usput i sama zaradiš nekoliko desetaka šavova na toj svojoj finoj
koži. Jer ova džukela nije baš pitoma i prijateljski raspoložena. Osim toga, noga
mu je smrskana, tako da bi vjerojatno ostao bez nje.“
Proučavam klopku namijenjenu najmanje dvaput većoj životinji - metalne
zupce nemilosrdno zabodene u meso, skroz do kosti. Sledim se kad se sjetim da
sam i sama mogla biti na njegovu mjestu. „Kog vraga medvjeđa klopka uopće
radi ovdje? Neki čovjek je mogao stati na nju!“
„Tko zna otkad je tu. Sjećam se da je prije nekoliko godina Phil imao
problema s medvjedima, pa ju je možda on postavio. Ne vidim da okolo ima
novijih klopki.“
Čučnem i pažljivo posegnem za lancem. Pas se iskezi i zareži u znak
upozorenja. Muriel je u pravu - i sama bih mogla stradati pokušam li mu pomoći.
Ustanem i obeshrabreno uzdahnem. „Što ćemo onda?“
Naježim se kad začujem klik, isti zvuk kao onaj kad Jonah puni pušku.
„Što to radite?“ oprezno upitam dok mi Muriel prilazi s puškom u rukama.
Točno znam što smjera.
Blijedo me pogleda. „Skratit ću mu muke.“
„Ne možete ga naprosto ubiti!“
Ona u nevjerici odmahne glavom. Sigurno mi se na licu vidi koliko sam
izbezumljena. „Ne možemo ga ni ostaviti ovdje. U očaju će si pregristi vlastitu
nogu i onda iskrvariti u nekom grmlju! Ovo je mnogo humanije rješenje, Calla!“
„Pa...“ zastanem, tražeći odgovor koji ne uključuje hitac u glavu ovog jadnika
u sljedećih pet sekundi. „Zar ne bismo trebale javiti Royu? Pas je ipak njegov.“
„A što misliš da će on učiniti? Pjevati mu uspavanke?“ Ljutito otpuhne. „Ovo
je čin milosrđa. A sad mi se skloni s puta.“ Žuljevitim rukama podigne pušku,
spremna naciljati i pucati.
„Ne!“ izleti mi spontano. Ukopala sam se na mjestu i ne mislim se maknuti.

131
 Knjige.Club Books

Zaprepašteno me pogleda. „Kako misliš, ne?“

„Ne dam vam da ubijete jadnog psa prije nego što dobije šansu za
preživljavanje!“
Umorno uzdahne. „Gle, Calla, znam da se curi kao što si ti čini okrutnim, ali
što nam drugo preostaje? Kako mu možemo pomoći ovdje, usred ničega?“ Pokaže
rukom oko nas, ne bi li naglasila koliko smo daleko od civilizacije. „Nema šanse
da ga izvučemo iz klopke bez sredstva za uspavljivanje. A ja ga nemam. Imaš
iz?“ upita me podrugljivo.
Sredstvo za uspavljivanje.
Pa naravno. Izvadim mobitel iz džepa. Imam jednu crticu signala, ali možda
će to biti dovoljno. „Da. Zapravo imam.“

132
 Knjige.Club Books

Dvadeset i prvo poglavlje

Jonah uspori i zaustavi četverokotač. Po dubokim tragovima i raskopanoj

zemlji čini se da je prije nas ovuda prošlo nekakvo vozilo s velikim gumama i
napravilo totalni nered.
„Reci mi još jednom čemu ovolika gnjavaža zbog onog šupka?“ dovikne
Jonah nadglasavajući buku motora.
Zadrhtim od šumske hladnoće i zakopčam jaknu do grla. „Nije zbog njega.“
Jonah me pogleda preko ramena i smekša se kad ugleda moje umorno,
zabrinuto lice. Stisne mi ruku i kaže, „Drži se!“
Čvrsto ga obgrlim oko struka i privijem se uz njega dok poskakujemo
izrovanom stazom, a blato prska po nama poput kišnih kapi.
Ali podsjetim se da je to što radimo ispravno i pošteno, premda me strah kako
će prgavi starac reagirati kad mu kažemo da njegov voljeni pas vjerojatno neće
preživjeti.
Marie je odgovorila na poziv nakon trećeg zvona, i kad sam joj objasnila o
čemu se radi, rekla je da kreće iz ovih stopa. Muriel, koja je prijekorno odmahivala
glavom svaki put kad bismo se pogledale, nazvala je Tobyja i priopćila mu našu
lokaciju - „dvjesto metara jugozapadno od stare brvnare“ - te ga zamolila da dođe
s prikolicom pred našu kuću i tamo pričeka Marie.
Prošlo je gotovo pola sata prije nego što smo začule poznati zvuk motora
četverokotača. To je ujedno bilo i najdužih pola sata u mom životu, uz uboga psa
koji je istodobno cvilio od bola i režao svaki put kad bi mu se Muriel makar i
pokušala približiti. Marie se odmah bacila na posao i uspavala psa, pa mu
spretno oslobodila ranjenu šapu. Toby i ja pomogli smo podignuti životinju,
prema njegovoj procjeni tešku oko pedeset kilograma, i položili je na staru deku
koju je Marie donijela sa sobom. Potom mu je previla rane i bili smo spremni za
pokret.
Naš je konvoj izišao iz šume baš kad je Jonah slijetao. Marie je sjedila
prekriženih nogu u prikolici, s glavom psa u krilu. Njezino je lijepo lice odavalo
zabrinutost, ali i odlučnost da ga spasi.
133
 Knjige.Club Books

Ni u jednom trenutku nije pokazala da joj je teško. Nije rekla ni riječ dok se
prikolica tresla i trzala na neravnoj stazi, ili kad je pseća krv probila gazu i deku
umrljavši joj traperice; čak ni onda kad je Muriel krenula pametovati i dijeliti joj
savjete o tome gdje ubosti psa strelicom za uspavljivanje, kako ga osloboditi iz
klopke ili koliko čvrsto treba previti rane.
Žena koja još uvijek potajno pati za Jonom bila je, u nedostatku bolje riječi,
pravi uzor. Osim toga, njezina me smirenost u kombinaciji sa znanjem
nevjerojatno plašila.
Najmanje što ja mogu učiniti jest suočiti se s ovim seronjom dok Marie
pokušava spasiti život.
Kad stignemo do Royeve kuće, zateknemo ga kako istovaruje drvene ploče s
kamioneta. Kroz odškrinuta vrata radionice ugledam gomilu alata, strojeva i
radnih klupa.
Kamionet mu je obložen sasušenim blatom i sav izgreben sa strane. Od grana
što strše na uskom prilazu, pretpostavim. I čini se da su baš njegove prevelike
gume raskopale stazu.
Nedaleko njega ustobočio se ogromni crni vučjak koji stane lajati i režati.
„Mir!“ zaurla Roy. Vučjak istog trena umukne i sjedne. Pitam se je li to zato
što razumije naredbu ili zbog Royeva tona. Boji li ga se isto kao i ja?
Skupljam hrabrost kad Jonah ugasi motor. „Hej Roy, kako je?“ Ovaj put mu
nema namjeru prilaziti i rukovati se.
Roj progunđa nešto nalik pozdravu. Stare traperice i karirana jakna koje je,
lako moguće, nosio i kad smo se upoznali, opet su prekrivene piljevinom. Srećom,
puške nema nigdje na vidiku.
„Čuj, našli smo tvog psa u šumi, uhvatio se u medvjeđu klopku. Nazvali smo
prijateljicu veterinarku, pa ga je odvezla u kliniku da vidi što se može učiniti“,
odmah ga obavijesti Jonah, bez suvišna uvoda.
„Prokleta životinja... nema ga već tjednima.“ Royeva stegnuta vilica jedino je
što ukazuje na to da je ova vijest izmamila ikakvu reakciju. „To znači da će ostat'
bez noge? Jer od kljakavog cucka nemam nikakve koristi.“
Jonah glasno uzdahne. „Ne znam, Roy.“ Izvadi Marienu posjetnicu iz džepa
košulje. „Ovdje je prijateljičin broj. Ona će ti sve reći, tako da možeš donijeti
odluku.“
Čekaj malo. „Što to znači? Donijeti odluku?“ šapnem.
Jonah me pogleda preko ramena tako da mi je odmah jasno da to znači točno
ono što sam i mislila.
Obuzme me bijes zbog Royeve bešćutnosti i Jonine ravnodušnosti.
„Posljednjih sat vremena provela sam odvraćajući Muriel od toga da psu
spraši metak u čelo. Marie ga pokušava spasiti. Ne može joj reći da ga naprosto

134
 Knjige.Club Books

uspava“, prosikćem kroz zube tako da me samo Jonah može čuti, ali očito još
uvijek preglasno.
Roy me prostrijeli pogledom. „Mogu ja što god me volja.“ Mahne rukom
prema crnoj zvijeri koja nas napeto promatra. „Mogu koknuti i njega ako mi se
sprdne, i šta mi možete.“
Toliko sam šokirana da ne mogu smisliti nikakav pametan odgovor na to. Nije
li Muriel rekla da su mu ti psi poput obitelji?
„Muriel.“ Iz načina na koji joj je izgovorio ime posve je jasno da je
netrpeljivost obostrana. Roy se zamišljeno okrene prema drugom psu.
„Vjerojatno si ju trebala pustiti da ga ubije. Jer gradska šminkerica poput tebe ne
bi imala muda za to.“
Čini se da pokušava zapodjenuti svađu. „Pa, nisam joj dala. Zato ti imaš
priliku pokazati ljudskost i pobrinuti se za svog vuka. Ali naravno da čangrizavi
bijednik poput tebe vjerojatno nema muda za to.“
Roy me iznenađeno pogleda jer očito nije očekivao da ću mu se suprotstaviti.
Kao ni Jonah koji u čudu podigne obrve. „Dakle...“ Još uvijek drži posjetnicu
među prstima. „Želiš li Marien broj ili ne? Nemam vremena za ovo, imam svog
posla.“
Zadržim dah. Što ako Roy kaže „ne“? Što će biti s psom?
Roy ipak uzme posjetnicu i pogleda što na njoj piše. „Hoće mi praviti
probleme?“
„Neće. Osim ako pas nekoga ne ugrize.“ Jonah upali motor.
„Nema na čemu!“ doviknem, ne skrivajući ljutnju, pogotovo nakon ovakvog
dana koji mi je priuštila njegova odlutala životinja.
Kutovi Royevih usana se trznu gotovo kao da će se nasmiješiti, ali taj trenutak
brzo prođe, a on me isprati pogledom dok odlazimo blatnjavom stazom.
„Nadam se da će taj pas ugristi njega“, kažem sebi u bradu, misleći da me
Jonah ne može čuti od zvuka motora.
Ali očito jest, pa prasne u smijeh.

***
„Ma daj!“ zavapim u nevjerici kad Jonah skrene ulijevo prema hangaru
umjesto da produži kući. Očajnički mi treba topli tuš i hrana. Nisam ništa okusila
od rane zore.
Zaustavi se pokraj Archieja, aviona koji mu je ostavio moj otac. Archie stoji
pred vratima hangara prekriven ceradom dok Jonah ne uspije zamijeniti Philovu
staru letjelicu jer unutra ima mjesta samo za dva aviona. „Daj mi dvije minute.
Nisam završio sve provjere nakon slijetanja.“
Dvije minute nikad nisu samo dvije minute kad su u pitanju Jonah i njegovi
avioni.
135
 Knjige.Club Books

Nevoljko se odvojim od njega. On jednim pokretom prebaci nogu preko

sjedala i siđe. Uvijek me iznova fascinira kako tako krupni muškarac može biti
ovako graciozan.
„Nema frke. Ja ću ostati tu i pojesti vlastitu ruku“, suho mu odgovorim.
„Kao što bi i Royev pas da ga niste našle.“
„Jonah, molim te!“
„Prerano?“
„Nije smiješno!“
„Tko bi rekao da si tako osjetljiva na divlje životinje.“ Njegov smijeh odjekuje
i kad kroz malena vrata uđe u hangar ostavljajući me samu s mislima o svemu što
se danas događalo.
Kad je prošlo pet minuta, a on se još nije vratio, razmišljam bih li ga ostavila
ovdje i otpješačila do kuće ili ušla i rekla mu da požuri. Na kraju ugasim motor i
ljutito se zaputim prema vratima. Točno je tamo gdje sam i mislila da ću ga zateći.
Kruži oko Veronice i ispunjava standardni obrazac za sigurnosnu provjeru aviona
nakon leta.
„Mislim da je dolazio ovamo i vrebao.“
„Ha?“ odsutno će Jonah.
„Ono što je Roy rekao, da mu je pas odlutao. Mislim da se motao ovuda. I da
nas je danas pratio do one stare brvnare.“ Zašto bi se inače našao ondje?
Jonah napokon podigne pogled. „Kako misliš, vrebao?“
„U smislu da me pratio i promatrao iz šume.“ Sva se naježim od te pomisli.
„Pričala sam ti kako mi se ponekad čini da osjećam nečiju prisutnost. I kad sam
onaj dan mislila da se nešto miče među stablima? Kladim se da je to bio on.“
Otprilike je iste veličine i boje.
Jonah odmahne glavom. „Sumnjam, Calla.“
„Ozbiljno ti velim!“
„I ja tebi. Zeke stalno bježi. Ne misliš li da bi ga pas prvom prilikom zaklao?“
To ima smisla, moram priznati. On se vrati svojim provjerama, a ja pogledam
uokolo i pitam se zašto je Philu trebao hangar za dva aviona kad je oduvijek imao
samo jedan. „Svejedno mislim da sam ja u pravu.“
Jonah mi ne odgovori, potpuno usredotočen na provjere. Ili me naprosto
ignorira. Priđem Philovu plavobijelom Beaveru što leži na prikolici s druge strane
hangara, s otvorenim poklopcem motora. Rekao nam je da tri godine nije njime
letio zbog problema s vidom. U kakvom stanju avion može biti nakon tolikog
vremena na tlu? „Iz koje je godine ovaj avion, šezdeset i devete?“
„Pedeset i devete.“
„Još bolje.“ Uskim se ljestvama naslonjenim s pilotove strane popnem u
kabinu.

136
 Knjige.Club Books

Proučavam crvena sjedala oblijepljena srebrnom ljepljivom trakom. Phil i

njegovo krpanje ljepljivim trakama. Ploča s instrumentima izgleda mi potpuno
isto kao i Veronicina, iako bi Jonah kao iz rukava sigurno nabrojao barem tisuću
razlika. „Što misliš da nije u redu s njim?“
„Za početak mu treba novi propeler. Phil je rekao da motor vjerojatno može
izdržati još tristo sati, ali tu ću procjenu prepustiti Tobyju.“ Danas su se napokon
upoznali, doduše u uvjetima koji su bili sve samo ne idealni, ali uspjeli su
izmijeniti nekoliko riječi prije rastanka. Jonah mu je voljan dati priliku jer
motorne sanjke i četverokotači nakon Tobyjeva servisa rade sasvim dobro.
„Vas dvojica biste nekad trebali otići na pivo.“ Bilo bi lijepo da Jonah ovdje
stekne muškog prijatelja, i to čim prije. Činilo se da ga u Bangoru svi poznaju i
vole, ali moj otac i Max bili su jedini s kojima se družio izvan posla. Oca više
nema, a Max se vratio u Portland kako bi se posvetio sinčiću, malenom Thoru.
Jonah promrmlja nešto nerazgovijetno umjesto odgovora.
Povučem prstom po jednom od instrumenata prekrivenim debelim slojem
prašine. Trebat će sve dobro očistiti jednom kad avion opet bude spreman za let.
Tad mi sine. „Moramo mu dati ime!“ doviknem. To je bila djedova tradicija,
a poslije i očeva. Sad mora postati i naša. Ne mogu vjerovati da se toga nisam
ranije sjetila.
Jonah je završio s provjerama i sad još nešto traži u Veronicinom kokpitu. U
jednoj ruci drži izgužvanu smeđu papirnatu vrećicu, a u drugoj paket umotan u
novine. „Već jesam.“
„Stvarno?“ Malo sam razočarana kad to čujem. „Kako si mu mogao dati ime
bez...“
„Wren. Zove se Wren.“
„Oh.“ Ugrizem se za usnicu i nasmiješim, odjednom preplavljena osjećajima.
„To je dobro ime.“
„Da, i ja sam tako mislio.“ Opazim tugu u Joninim plavim očima. To me opet
podsjeti da nisam jedina koja je izgubila oca i koja još uvijek pati zbog toga.
„Pomogneš mi da siđem?“ zamolim ga jer mi je previsoko skakati iz aviona
na prikolici.
Jonah mi priđe i podigne ruke. Sagnem se, zagrlim ga oko vrata i pustim se,
znajući da me može pri držati.
Vješto me spusti, a ja usput iskoristim priliku i cmoknem ga u usne.
„Izvoli.“ Preda mi paket neobična oblika umotan u novinski papir, povezan
tankim užetom Težak je. „To je dar za useljenje od Ethel.“
„Ethel? Kad si je vidio?“
„Danas.“
Namrštim se. „Kako to da je došla u Crooked Creek?“

137
 Knjige.Club Books

„Nije, nego sam ja svratio u njezino selo na putu doma. Htio sam vidjeti kako
su preživjeli zimu.“
„Koji kurac, Jonah?!“ Ethel i njezina obitelj žive na rubu siromaštva u
zabačenu selu kraj rijeke Kuskokwim. Ne znam koliko je to daleko od Bangora,
ali znam da nije ni blizu Crooked Creeka. „Sjećaš se plana leta?“ Sletio je pola
sata kasnije nego što je trebao, ali to gotovo nisam primijetila u svom onom kaosu
oko ranjenog psa.
„Tu sam i dobro sam, ok? Daj, opusti se.“
Tlak mi skoči na osamsto. „Nemoj mi govoriti da se opustim!“ Mrzim kad mi
netko kaže da se opustim ili smirim.
On me samo pogleda i bradom pokaže na paket. „Hajde, otvori ga.“
Uzdahnem. „Ovaj razgovor nije gotov.“ Ali previše sam umorna i gladna da
bih se svađala s njim. „Kako je ona? Još uvijek prijeti da će sinu odrezati udove?“
„Još uvijek ima obje ruke. Zasad.“
„A unuk?“
Spomen dječaka koji je danas živ zahvaljujući Joninoj hrabrosti - ili ludosti,
ovisi koga pitate - izmami mu topli osmijeh od kojeg odmah postanem bolje volje.
„Već je jako velik, i samo veselo trčkara okolo.“
„To je sigurno od štakorskog mesa kojim ga baka hrani. Što je ovo?“
Razvežem čvor i poderem jedan sloj novina ispod kojeg je još jedan. Napipam
nešto tvrdo. Nadam se da nije morbidno jer ta žena ima bizaran smisao za humor.
Jonah me ponudi sušenom govedinom iz smeđe vrećice. Odmahnem glavom
jer sam na teži način naučila da to uglavnom nije govedina.
„Onda nisi gladna kao što kažeš“, bocne me i zubima otkine komad.
„Nema ljubljenja dok ne opereš zube.“ Napokon skinem i posljednji komad
papira i ugledam skulpturicu. Na prvu mi nije jasno što predstavlja, pa je
preokrećem i pogledam sa svih strana dok ne shvatim da su to dvije ptice
isprepletene u zagrljaju. „Opa! To je ručni rad?“ upitam i palcem pogladim glatku
površinu.
„Da. Ethel ju je isklesala preko zime“, odgovori Jonah između dva zalogaja.
„Napravljena je od kosti.“
„Kosti?“ zaprepašteno upitam.
„Od kljove morža“, pojasni Jonah. „Aljaški domoroci ih smiju loviti. I ne brini
se, svaki djelić te životinje pomogao je Ethelinoj obitelji da preživi zimu.“
„Uopće ne sumnjam u to.“ Proučavam savršeno oblikovane ptice. „Gavran i
njegova žena guska4.“

4
„Gavran i guska“, eskimska narodna predaja o gavranu koji se zaljubio u gusku i skupa s
njezinim jatom odletio na jug, ali nije se mogao prilagoditi i na koncu su se morali rastati.

138
 Knjige.Club Books

Blago se nasmiješim i podignem Ethelino djelo da mu se oboje možemo diviti.

Jonah odmahne glavom. „Ta žena baš voli narodne predaje.“
„Ali ovu je pogrešno protumačila.“ Ja nisam Jonina žena guska. Ili možda
jesam, ali ona koja je preživjela do proljeća i koja će učiniti sve da ona i njezin
gavran uspiju. „Prekrasna je.“ Već znam kamo ću je staviti - na najvišu policu
rustikalnog kredenca koji sam naručila prošli tjedan. Jonah to još ne zna.
Ali on sad ne gleda skulpturu nego mene, i sav se smrknuo.
Istog trena mi se počnu paliti alarmi. „Što se dogodilo?“ Nešto definitivno
nije u redu kad je ovakav.
„Ne znam kako bih ti to rekao, Calla, ali...“ Malo oklijeva, ali dovoljno dugo
da me sad već obuzima panika. „Stvarno bi se trebala istuširati. Nikad te nisam
vidio tako prljavu.“ Zacereka se, uživajući u podvali koju mi je smjestio.
„Začepi!“ Pljesnem ga po prsima, osjećajući i olakšanje i ljutnju. „Pa to cijelo
vrijeme pokušavam, ali nitko me ne pušta doma! Prvo Muriel, a sad ni ti!“
„Po cijelom licu imaš blata.“ Palcem mi protrlja bradu i pokaže mi smeđu
prljavštinu na jagodici. „Izgledaš kao da si upravo došla iz rata.“
Super. I takva sam otišla Royu? „Imaš li ti ikakvog pojma što sam ja sve danas
prošla?“
„Je li to uključivalo valjanje u blatu?“ upita me tobože suosjećajno dok mi
vadi grančicu iz kose. „Što si pokušavala? Uklopiti se u šumu, glumiti stablo?“
„Ok, pametnjakoviću, znaš što? Idem.“ Odmarširam prema vratima s
Ethelinim poklonom u rukama. „Želiš li da te povezem, pokreni se.“
„Radije bih hodao, hvala.“
Ne mogu si pomoći, pa prasnem u smijeh i pokažem mu srednji prst.
„Ozbiljno, ako me pričekaš pred kućom, doći ću za deset minuta i oprati te
šmrkom. Ne bi smjela takva ulaziti unutra“
„E, nabijem i tebe i tvoje prokulice!“ doviknem i odjurim kroz vrata.

***
Utrljavam šampon u kosu dok mi vruća voda opušta bolne ruke i ramena, kad
se otvore vrata kupaonice.
Tren kasnije, Jonah odmakne zavjesu tuša i stane u kadu iza mene.
„Trebaš pomoć?“ Ne čekajući odgovor, uhvati me za kukove i okrene prema
sebi. Uživam u dodirima njegovih čvrstih prstiju dok mi masira tjeme.
„Zvala je Marie.“
Na tren me obuzme nervoza od neizvjesnosti. „I?“
„Preživjet će.“
„O, hvala Bogu!“ Naslonim se na Jonina široka prsa i njegove me meke
dlačice poškakljaju po obrazu. Iznenađena sam što osjećam toliko olakšanje zbog
139
 Knjige.Club Books

životinje koja nije moja i za koju sam sigurna da me posljednja dva mjeseca
nasmrt prepadala vrebajući iz šume. „A noga?“
„Još uvijek je ima“, odgovori Jonah, i dalje mi masirajući glavu, „ali ne zna
hoće li se moći služiti njome. Sigurno je samo da će doživotno šepati.“
„Stvarno je nevjerojatna“, promrmljam, no ipak sam malo zabrinuta. „Roy je
rekao da neće kljakavog cucka.“
Jonah zakoluta očima. „Roy sere. Nazvao ju je, ono, pola minute nakon što
smo otišli, i preklinjao Marie da učini sve što može da mu spasi psa, da nije bitno
koliko košta. A kad mu je priopćila dobru vijest, zahvaljivao joj je do neba.“
Teško mi je to povezati s prgavim starcem kakvog znam. „Tako se baš
izrazio? On zna reći hvala?“
„I to više puta. Onda je pitao kad može doći po njega.“
Odmahnem glavom u nevjerici. „Što je njemu?“ Teddy me već upozorio na
neugodnu narav Roya Donovana. Ali sva ta silna ratobornost samo zato što želimo
otvoriti čarter-tvrtku? To baš nema smisla.
„Ne znam.“ Jonah me rukama punim sapunice pomiluje po leđima. „Ali super
si bila danas, Barbie.“
„Da znaš da jesam. Muriel ga je htjela ubiti.“ Inače bi pas sad bio mrtav.
„Činila je ono što je smatrala ispravnim. A da nije bilo Marie, vjerojatno ni
ne bi bilo drugog rješenja.“ Jonah mi stisne ramena, a ja zajaučem. „Boli od rada
na vrtu?“
„Aha. Muriel nije samo krvnica, ona je i diktatorica. Čudi me da nije ponijela
bič.“
„Vrt izgleda sjajno. Napravile ste fantastičan posao.“ Jonah mi stane masirati
ramena.
Lecnem se, premda masira kao profesionalac. „Trebat će tu mnogo više
uvlačenja kako bi me nagovorio da posadim tvoje glupe prokulice.“
Njegov gromoglasni smijeh odjekne kupaonicom. „Vjeruj mi da još nismo ni
blizu uvlačenju.“

140
 Knjige.Club Books

Dvadeset i drugo poglavlje

„Hej... Calla.“ Jonin me glas prene iz sna.

Otvorim jedno oko i ugledam ga kako stoji kraj kreveta, odjeven i spreman za
izlazak, s podignutim ovratnikom mornarsko plave vunene jakne koju sam mu
kupila za rođendan. Seksi je, iako mu to vjerojatno nije bio cilj. „Obećao si da
danas nećeš raditi.“ Iako pospan, glas mi je pun razočaranja. Nadala sam se
ću ovaj tjedan provesti s njim barem jedan cijeli dan.
„Nisam.“ Prstima mi skloni kosu s čela. „Idemo van. Obuci se.“
„A kamo?“
„Van.“ Iz njegova neodređena izraza lica ne mogu dokučiti što smjera. „Htio
bih provozati Archieja i pripremiti ga za sezonu. Predugo nije letio.“
„Ajd' dobro“, kažem, zijevajući. „Daš mi sat vremena?“
On podigne jednu obrvu. „Pa da možeš duže spavati?“ Predobro me poznaje,
jer točno to hoću. Kad se samo sjetim kako sam nekad imala vremena za
dotjerivanje... „Imaš dvadeset minuta.“
Pogledam na sat. „Pa tek je sedam! Što je tebi, jesi poludio? Zar ljudi na
Aljasci ne spavaju duže kad imaju slobodan dan?“ Posljednjih sam se dana budila
u šest kako bih ispratila Jonu na dostavu namirnica iz Anchoragea na udaljene
lokacije u unutrašnjosti. Dvaput sam i išla s njim, najviše zato da upoznam ljude
i snimim panoramske fotografije za društvene mreže koje ću objaviti na Jetijevu
i svom profilu. Ali u međuvremenu je stigao stolar s komarnicima, pa sam morala
ostati doma, što mi uopće nije teško palo. Koliko god da volim provoditi vrijeme
s Jonom, dostava namirnica postala je dosadna i repetitivna. Produktivnija sam u
uredu nego sjedeći u zrakoplovu s kutijama mljevene kave koje treba dostaviti u
zabačena odmarališta uoči turističke sezone.
Prošlog je ljeta to bilo drukčije jer je sve bilo novo i uzbudljivo, jer sam znala
da je moje vrijeme na Aljasci i s Jonom ograničeno. Još mi je uvijek zanimljivo
letjeti s njim, ali sad kad sam se ovdje skrasila, ne osjećam potrebu ići baš svaki
put.

141
 Knjige.Club Books

Doduše, krenemo li uskoro, možda uspijem izbjeći Muriel. Kako je i najavila,

dan poslije katastrofe s medvjeđom klopkom, točno u sedam začula sam zvuk
motora njezina četverokotača. Stigla je sa sadnicama i rukom nacrtanom mapom
na kojoj je označila gdje će se i što posaditi. Replika Coletteina vrta.
Otad bi dolazila svako jutro bez iznimke i odvlačila me na provjeru električne
ograde, gredica i sadnica, samo da bi ustvrdila kako se ništa nije promijenilo osim
tu i tamo kojeg izdanka. Čak inzistira i da pritom oslobodim Zekea i Bandita.
„Hajde, sunce je odavno svanulo i dan je predivan.“ Jonah razgrne zastore
kako bi mi dokazao da je to što govori točno.
Dlanom prekrijem oči i zaškiljim kroz prste „Pola sata“, pokušam pregovarati.
„Kava te čeka dolje.“
„S pjenicom?“ Moj aparat za kavu - isti kao Simonov - stigao je jučer.
„Znaš da ne znam rukovati njime“, Jonah skine pokrivač s mene, izlažući
moju golu kožu jutarnjoj svježini.
Glasno zastenjem i protegnem se. „Kad ćeš već jednom prestati biti jutarnji
tip? Ide mi to na živce.“
Zausti kao da će mi odgovoriti, ali se predomisli. Umjesto toga zapilji se u
moje nago tijelo.
Još uvijek imam šansu navući vodu na svoj mlin. „Onda... satić?“ upitam
provokativno i izvijem leđa taman toliko da mu preusmjerim pažnju na svoje
grudi.
On tiho opsuje, pa se okrene na peti i odjuri kroz vrata, usput doviknuvši,
„Dvadeset minuta!“
„A, evo ga, opet smo u jeti-izdanju. Super.“ Pogledam u drvene grede na
stropu. Jonu nije lako omesti kad je u ovakvom raspoloženju. Pomirena s tim da
su moji pokušaji zavođenja neslavno propali, umorno se odvučem u kupaonicu.

***
Čim uzletimo i ugledam poznatu dolinu, obuzme me ushit - sa svih je strana
okružena glatkim, visokim stijenama, a pred nama se proteže bistra rijeka što
vijuga oko razbacanih trupaca, pa se račva na rukavce koji se ponovno stapaju u
širokom koritu.
Posljednji smo put bili ovdje kad smo spašavali par zalutalih planinara, a
nevrijeme nas je primoralo da tu i prenoćimo. Danas je nad nama kristalno čisto
plavo nebo, s pokojim bijelim oblačkom nalik na prozračne kuglice vate.
Jonah skine slušalice. „Je li vrijedilo dići dupe iz kreveta zbog ovoga?“
„Totalno.“ Obuhvatim mu lice dlanovima i sočno ga cmoknem u usta. „Ovo
je najbolje iznenađenje na svijetu, Jonah. Zbilja.“
Plovci na zrakoplovu čine ga previsokim da bih mogla sama sići, zato
pričekam da Jonah dođe na moju stranu, pa mu se uhvatim za ramena i skočim.
142
 Knjige.Club Books

On me uhvati oko struka i strastveno poljubi prije nego što me spusti na tlo.
„Čudan si“, kažem. Ne mogu točno odrediti zašto, ali znam da je takav otkad
me probudio.
„Zato što sam te poljubio?“ upita me, smrtno ozbiljan.
„Da. Ili, ne znam. Kao da si nekako... sretniji nego inače. Što se zbiva?“
„Zar ne smijem biti dobre volje?“ Podigne maleni narančasti hladnjak sa
sjedala.
To me malo oneraspoloži. „Prespavat ćemo tu?“
„Ma ne, to je samo lagani ručak, pretpostavio sam da sušena govedina ne
dolazi u obzir“, odgovori s izvjesnom dozom ponosa u glasu.
Začuđeno ga pogledam. „Ti si spakirao ručak? Jer, bila sam prilično sigurna
da ti to nisi u stanju.“ Inače sam mu ja spravljala sendviče jer ih je lako mogao
nositi sa sobom i pojesti kad god poželi. To je daleko lakše nego trpjeti njegovo
njurganje kad ogladni i stoji pred hladnjakom buljeći u moje salate i zobene kaše,
prigovarajući da nikad nema ničeg za pojesti.
„U redu, pametnjakovićko,“ Prebaci pušku preko ramena - podsjetnik da
ovdje nismo sasvim sami, iako nam se tako čini - i uhvati me za ruku, pa povede
prema šumi.
Sva se raznježim dok hodamo poznatom stazom. Raslinje nije tako bujno kao
ljeti. Sve se još budi iz zimskog drijemeža - krošnje listopadnih stabala gole su,
kao i tlo koje se još nije zazelenjelo. Tišinu remete samo naši koraci u teškim
čizmama.
„A što ako je već netko unutra?“
„Onda ću ih izbaciti“, nestašno odgovori.
Koliba izgleda točno onako kakva je bila kad smo otišli - zakucanih prozora,
s drvima naslaganima pokraj vrata za slučaj da nekome zatreba toplo sklonište.
„Ovo je tako čudno.“ Kad uđemo, preplavi me nostalgija. Unutra je mračno,
samo se poneka zraka svjetla uspijeva probiti kroz razmake među daskama na
prozorima. No, i to mi je dovoljno da razaznam važne detalje - mjesto na podu
gdje sam napravila ležaj ne znajući tko će od nas dvoje na njemu spavati; konop
na koji je Jonah objesio moju mokru odjeću; kuhinjicu s lavorom umjesto
sudopera i udubljenim loncima u kojoj mi je naredio da se svučem; crnu peć na
drva u kutu koja je do duboko u noć grijala prostoriju i naša isprepletena tijela.
Cak i mirise isto - na pljesnivo drvo i čađu.
Te je noći napetost među nama dosegla vrhunac.
Jonah dugo promatra unutrašnjost kolibe. Pitam se čega se sjeća, i koliko
jasno. A ja? Sad kad stojim tu, naviru mi uspomene na svaki dodir, svaki poljubac,
svaki drhtaj mog tijela. Barem se tako čini.

143
 Knjige.Club Books

On odloži hladnjak na stol. „Daj mi minutu da malo prozračim.“ Uzme mi

ruku i poljubi je, zatim duboko i polako udahne pa izdahne, zamišljeno me
gledajući ravno u oči. Čitam li u njima zabrinutost ili možda strah?
„Jonah, ozbiljno, sad me već počinješ plašiti. Spremaš mi se reći da umireš ili
nešto?“
„Isuse.“ Grleno se nasmije i odmahne glavom, pa krene prema vratima.
„Dobro, onda nije to“, promrmljam i doviknem: „Nemoj se opet porezati! Ova
košulja mi se previše sviđa da bi je zakrvavio!“ Priđem starom kuhinjskom stolu
i znatiželjno povirim u hladnjak da vidim što je ponio. Posudice s grožđem, sirom
i krekerima, termosicu s juhom od ječma koju sam skuhala jučer. „Ideš, pa i
sendviče si napravio!“ pohvalim ga kad ugledam uredno složene listiće šunke pod
kroasanima. Tu je i bočica šampanjca s dvije čaše.
„Nisi li doručkovala?“ upita me Jonah s vrata. Skinuo je daske s prozora, pa
je koliba sad okupana dnevnim svjetlom.
„Samo sam malo zavirila.“ Podignem bocu. „Što slavimo?“
On slegne ramenima. „Možda to što smo opet ovdje?“
„Može.“ Pomilujem hrapavu površinu stola i zavodnički se nasmiješim.
„Sjećaš se ovoga?“
Nogom zatvori vrata i krene prema meni. „Sjećam se svega od te noći.“ Stane
pred mene i nježno mi skloni pramen kose s obraza.
Sjednem na rub stola. „Jesi raspoložen da ponovimo?“ izazovem ga.
Očekujem da će se nasmijati, ali njegovo je zgodno lice i dalje zamišljeno.
„Poželiš li nekad da možeš vratiti vrijeme i opet proživjeti tu noć?“
Pogledam uokolo i prisjećam se svega što se dogodilo poslije. Odmahnem
glavom. „Ta je noć bila čarobna, ali zbog svega što sam proživjela poslije, ne bih
se voljela vratiti.“ Ta silna bol. Pronašla sam oca samo da bih ga ponovno
izgubila, ovaj put zauvijek. Osim toga, mjesecima sam mislila da sam izgubila i
Jonu. To je bila drukčija vrsta agonije.
Obuhvatim ga nogama i privučem k sebi. Promrsim mu bradu i nasmiješim
se kad se sjetim kako sam je prvi put podrezala iz osvete kad je ležao onesviješten
nakon nesreće koja je uništila zrakoplov.
Još uvijek čujem očev smijeh kad je sljedećeg jutra shvatio što sam učinila
njegovu zlatnom dečku, i zašto.
Toliko se toga otad promijenilo među nama.
Te smo noći ostali zarobljeni ovdje, a Jonah mi je bio potpuna nepoznanica.
Taj muškarac bez dlake na jeziku koji je nerijetko govorio ono što nisam htjela
čuti istodobno me i plašio i privlačio. Desna ruka mog oca, pilot koji ga nikad
neće napustiti.
Naša je veza imala rok trajanja, kao i moj boravak na Aljasci.

144
 Knjige.Club Books

A sad... Još uvijek mi je privlačan, ali je moj. Više me ne plaši jer ga

poznajem. Znam kako je zaradio svaki ožiljak na svom savršenom tijelu. Znam
da postane nervozan ako dugo ne leti i da se sav uzbudi kad začuje okretanje
propelera. Znam da mrzi kad svježe osušena odjeća predugo stoji u košari i ne
podnosi kožicu na piletini. Znam da ima lagan san i da hrče kao medvjed. Znam
da voli imati kontrolu nad gotovo svakom situacijom, ali će neznancu dati i krvi
ako zatreba. Znam da osjeća krivnju što češće ne posjećuje majku, ali svaki put
kad je nazove, očuhovo dociranje u pozadini digne mu živac.
Znam da me Jonah voli. Možda čak isto onoliko koliko i ja njega.
„Savršeno je ovako kako jest“, kažem. Možda i presavršeno.
„Slažem se.“ Jonah proguta knedlu i ozbiljno me promatra. Spusti pogled na
moje usne, pa na sićušni zlatni avion s dijamantima na lančiću koji nosim svaki
dan. Uzme ga među prste i proučava. „Sjećam se kako sam te noći znao da ću se
zaljubiti u tebe.“
„Ozbiljno? Jer ja se sjećam da si bio spreman prestati s tim kako bih ostala.“
Tjako da se stvari ne bi zakomplicirale.
„Taman posla, pa samo sam htio biti pristojan“, našali se, ali se istog trena
opet uozbilji. „Jedno je sigurno, Barbie. To nikad nije trebalo prestati. Barem ako
se mene pita“, šapne i obuhvati mi lice dlanovima. „A u ovih godinu dana koliko
te poznajem...“
„Čak nije ni prošla cijela godina, nego devet mjeseci“, ispravim ga. Kako
samo devet mjeseci? Jer čini mi se da godinama živimo skupa.
„Skoro deset, ako baš hoćeš tjerati mak na konac. Već je prošlo pola svibnja.
I prestani me prekidati“, prekori me kroz poljubac. Duboko udahne. „Svo ovo
vrijeme uopće nisam sumnjao da si ti žena s kojom želim provesti ostatak života.“
Već je prošlo pola svibnja.
Počinju mi se paliti alarmi - kao da sam zaboravila nešto važno - i doslovno
osjetim kako sam problijedila, pa se odmaknem od njega kao opečena. „Isuse
Bože.“
„Što ti je?“ upita me Jonah u čudu.
„Koji je danas datum?“ promucam, pokušavajući iskopati mobitel iz džepa da
pogledam kalendar. Na brzinu izračunam. „Ne, ne, ne, ne...“ Sledim se kad
shvatim. „Kasni mi.“
„Što ti kasni?“
„A što misliš?“ živčano odgovorim.
Tek tad mu postane jasno. „Aha!“
Dobro je da sjedim jer mi se odjednom zavrti u glavi i obuzme me panika.
„Koliko?“ upita.
„Četiri dana.“
„To nije...“
145
 Knjige.Club Books

„Meni nikad ne kasni, Jonah. Nikad. Po meni možeš namještati sat. Ajme
meni, pa kako se to moglo dogoditi?“ Uhvatim se za glavu, kao da će to pomoći
ublažiti šok. „Mislim, propustila sam popiti jednu pilulu, ali sam je uzela sljedeći
dan. To nije trebalo poremetiti ciklus.“
„Hej... polako, Calla.“ Uzme me za ruke i nježno ih stisne. „Sve će biti u redu.
Možemo mi to. Došlo je malo ranije nego što smo planirali, ali...“
„Malo? Nemam još ni dvadeset i sedam godina! Jonah, došlo je pet ili šest
godina ranije, a ne malo!“ O činjenici koliko je prerano dovoljno govori to što mi
majčinstvo nije bilo ni u peti i da uopće nisam razmišljala o tome. „Ovo je... Oh,
Bože! Pretvaram se u vlastitu majku! Doslovno ponavljam njezin život!“ Da, bila
je trudna prije nego što se odlučila preseliti na Aljasku, ali sigurno nije planirala
trudnoću onda kad joj se dogodila.
Jonah nijemo promatra moj slom živaca, no njegova šutnja samo pogoršava
situaciju.
„Reci nešto, molim te.“
„Ne znam što bih rekao, Calla“, započne mirnim tonom. „Nije neobično imati
dijete s dvadeset i sedam. A meni su trideset i dvije. Nekako mi je dugo čekati pet
ili šest godina.“ Ugrize se za usnicu. „Živimo skupa, imamo kuću i situirani smo.“
„Da, ali beba mijenja sve, Jonah. To je zauvijek, do kraja života.“
„Za razliku od nas?“ smrknuto će Jonah.
„Ne, nisam tako mislila. Samo...“ Tražim prave riječi. „Nismo se još ni
pošteno skrasili ovdje. Ja i dalje pokušavam smisliti što ću s vlastitim životom.
Hoće li se Jeti pretvoriti u posao s punim radnim vremenom? Hoću li se time
baviti cijeli život? Hoću li nastaviti sa školovanjem? Hoćemo li dugo ostati na
Aljasci? A što je s putovanjima? Želim s tobom otići na odmor barem
jednom prije nego što ostanem zarobljena u kući s pelenama, bočicama i svime
što uz to ide. Samo... ni blizu nisam spremna rađati!“
Sva ta pitanja, želje i sumnje izlete mi u jednom dahu, a Jonah izgleda kao da
sam ga udarila šakom u želudac. „Ne kažem da neću djecu, Jonah. Želim jedno ili
dvoje, ali ne sad...“
„Sve u redu, jasno mi je.“ Odmakne se i podigne ruke u znak predaje.
„Stvarno nema frke, Calla. U pravu si. Zbilja je prošlo samo nekoliko mjeseci.“
Izraz njegova lica dijametralno je suprotan onome što je upravo rekao.
„Žao mi je.“
„Nemoj se ispričavati.“ Odmahne glavom. „Uvijek tražim da mi iskreno kažeš
što želiš. Ili ne želiš, u ovom slučaju.“
„Onda... što ćemo?“ Preplavi me novi val panike i pogledam u svoj trbuh.
Nosim li ja to u sebi novo ljudsko biće?
„Pa, mislim da...“ zastane kao da bira riječi, „prvo moramo biti sigurni jesi li
ili nisi trudna. Nema se smisla brinuti zbog nečega što zapravo ne znamo.“

146
 Knjige.Club Books

Kao i obično, ima pravo. „Testirat ću se čim dođemo doma.“

Nastane neugodna tišina, a nostalgično prisjećanje na našu prvu zajedničku
noć zamijenila je neka gorčina. Jonah sad stoji dalje od mene - možda mi želi dati
prostora? - s rukama u džepovima.
Tražim prave riječi kako bih se vratila na prethodnu temu, kad Jonah duboko
uzdahne. „Možda bismo se trebali vratiti. Mislim da se baš nećemo moći
usredotočiti na bogznašto drugo.“
Vjerojatno je tako najbolje.
Samo kimnem, a on krene prema vratima.

***
Još se jednom osvrnem, ali vidim samo šiljate planinske vrhove. Koliba i
dolina odavno su nestale s vidika.
Jonah cijelo vrijeme čavrlja s drugim pilotom preko radija. Ne znam je li to
zato što uživa u razgovoru s neznancem ili na taj način izbjegava razgovor sa
mnom.
Trenutačno mi odgovaraju oba razloga.
Beba.
Duboko udahnem, pokušavajući se pomiriti s tim da ću s dvadeset i sedam
godina možda postati majka. To nije bio dio mog plana. A s druge strane, nisam
planirala ni seliti se na Aljasku.
Ako postoji muškarac s kojim bih htjela imati dijete, onda je to Jonah. Sjetim
se kako to i poželim kad god on razdragano pogleda neko dijete u trgovini. Bio bi
fantastičan otac, a to je kvaliteta koju nisam razmatrala ni kod jednog svog dečka,
sve dok nisam upoznala njega. To mi govori da će se s vremenom u meni probuditi
želja za majčinstvom.
Ali tek pet mjeseci živimo zajedno, od čega ni tri u ovoj kući. Prerano je. Tek
učimo živjeti u paru i zasad je sve savršeno.
Beba bi to promijenila.
Pomislim na Sharon, dvadesettrogodišnju recepcionarku u Divljoj Aljasci,
ogromna trbuha i otečenih gležnjeva, kako ljulja cendravo novorođenče nekih
putnika koji su je zamolili da im ga pričuva. U povjerenju mi je ispričala kako je
poželjela imati bebu još otkako je sa sedamnaest godina izišla na prvi spoj s
Maxom. Činjenica da ne osjećam ništa drugo osim šoka i straha govori mi da ja
za to još uvijek nisam spremna, bez obzira na to koliko volim Jonu.
Osjetim njegov topli dlan na bedru. Sav je ozbiljan, iako se pokušava
nasmiješiti. Šuti.
Ne čini mi se da me odjednom zamrzio jer nisam oduševljena mogućnošću da
postanemo roditelji, ali ne može sakriti razočaranje u tim plavim očima.
Jonah je već sad spreman postati otac.
147
 Knjige.Club Books

„Kad opet radiš?“ upitam ga, pokušavajući skrenuti temu.

„Prekosutra. Mislio sam da bismo mogli odletjeti u Bangor. Posjetiti Wrenov
grob i vidjeti Aggie. Malo vikati na Mabel, reći joj da se sredi.“
„Da, jer buntovni tinejdžeri odlično reagiraju na prodike“, odgovorim
sarkastično. I nije mi promaklo kako je naglasio mislio sam, kao da let na zapad
sad odjednom otpada.
„Možda ne, ali moram nešto reći prije nego što si sjebe život...“ Naglo prekine
rečenicu i sumnjičavo se zagleda u ploču s instrumentima.
„Što je?“
Umjesto odgovora, on tiho opsuje.
„Jonah?“
Sad malo gleda u ploču, pa malo u nebo, i tako nekoliko puta. I dalje mi ništa
ne govori.
Puls mi se ubrza. „Jonah, što se događa?“
„Ma... problem s tlakom ulja“, napokon odgovori neobično mirnim i odsutnim
glasom zbog čega sve skupa zvuči još zlokobnije.
„Što to znači?“
„To znači da ćemo sletjeti.“
„Molim? Sad?“
„Tako nekako.“
Pogledam uokolo. Samo nepristupačni planinski vrhovi i šuma. „Gdje?“
Jonah opet ne odgovara, samo nervozno žvače donju usnu i proučava rijeku
ispod nas. „Mislim da malo naprijed ima jezero. Iza onog zavoja.“
„Ti misliš?“ Meni ovdje sve izgleda isto. Ljudi su se znali izgubiti prateći
pogrešnu rijeku; razbijali su se u planine jer nisu znali koje su, ili su pogrešno
skrenuli.
On izvuče mapu iz džepa i kaže mi da je otvorim dok naginje zrakoplov prema
tlu kako bi smanjio visinu. „Možeš li naći Rainy Pass?“
„Ja... uf...“ Petljam oko mape. „Ne znam.“ U našem uredu mogu bez problema
čitati sa zemljovida raširenih na stolu ili zidu, ali u skučenom kokpitu dok mi se
čini kao da ćemo se svaki čas strmoglaviti u šumu? Baš i ne.
„Daj da ja vidim.“ Jednim okom pogleda u mapu, a drugim pozorno promatra
rijeku što vijuga među planinama. „Da, evo. Mislim da je pred nama.“
To je već drugi put da je rekao mislim.
„Ne možemo li se naprosto okrenuti i vratiti u kolibu?“
On opet pogleda u ploču s instrumentima. „Ne. Vezana si, je Y da?“
Preplavi me adrenalin kad mi se pred očima pojavi slika smrskanog
zrakoplova i Jonina krvava čela. Užasan dan koji nikad ne želim ponoviti, ali kao
da se opet događa. Ovaj put u planinama, gdje možemo udariti u mnogo veće
148
 Knjige.Club Books

stijene u odnosu na kamenje u polju. „Jonah, hoćemo li se srušiti?“ Čujem paniku

u vlastitu glasu.
„Nećemo, Calla. Samo moramo sletjeti.“ Dok se spuštamo, on diktira našu
lokaciju preko radija.

***
„Nismo mrtvi.“ Još uvijek drhteći, ispustim glasni uzdah olakšanja dok
plutamo na mirnoj vodi u potpunoj tišini.
Jonah se tiho nasmije i protrlja čelo. „Nemaš baš povjerenja u moje letačke
sposobnosti, ha?“
„Imam. Ali mislila sam da ćemo se zaletjeti u ona stabla tamo.“ Jonah je sletio
tako blizu šume da sam vrištala iz petnih žila jer sam bila izvan sebe od straha.
Još me oblijeva hladni znoj i čini mi se da bih mogla povratiti.
„Nisam znao koliko je veliko jezero, a nisam htio riskirati.“
Pogotovo kad je već bio ugasio motor prije nego što su plovci dodirnuli
površinu jezera. Iz razgovora preko radija uspjela sam povezati što se događa.
Recimo, kad su spominjali da je nešto „u crvenom“, pa „izgaranje“ i „poniranje“.
Situacija je bila daleko ozbiljnija nego što je Jonah bio spreman otkriti.
Bradom pokaže prema mojim prsima. „Možeš sad pustiti.“
Spustim pogled i vidim da još uvijek očajnički stežem sigurnosni pojas da su
mi članci prstiju doslovno pobijelili. Pustim ga i pogledam kroz prozor. „Gdje
smo?“ Osim što smo Bogu iza nogu.
„Tu.“ Jonah prstom na mapi pokaže jezero okruženo planinama, daleko od
bilo kojega grada ili mjesta. Čak i da želimo otpješačiti odavde, nemamo kamo.
„Hoće li taj tip doći po nas?“
Uto u našim slušalicama istodobno zakrči i začuje se njegov glas, pita jesmo
li dobro.
Jonah mu odgovori i izdiktira koordinate, pa skine slušalice. „Trebao bi
uskoro, da. U međuvremenu ćeš ti morati slušati i prenositi mi njegove poruke.“
„A kamo si ti krenuo?“ Pa nasred smo jezera!
„Moram vidjeti kolika je šteta.“ Posegne za torbom s alatom iza mog sjedala.
Usne su mu udaljene svega nekoliko centimetara od mojih. U takvim bismo se
prilikama obično poljubili. Uvijek ukrade poljubac kad uzima nešto iza mog
sjedala.
Ali ovaj put nije.
Voljela bih da je razlog tome njegova preokupiranost trenutačnom situacijom,
ali bojim se da je u pitanju drugi, ozbiljniji problem.
Nagonski se nagnem prema njemu i zarobim njegove usne svojima. On me
samo ovlaš poljubi i osjetim njegov dah na obrazu dok se odmiče.

149
 Knjige.Club Books

„Slušaj što kaže Sam, ok?“

„Nemoj pasti u vodu.“ Tko zna koliko je ovo jezero duboko, a plovci su
vjerojatno skliski.
Jonah otvori vrata i iskoči.
Ostavljajući me samu i ludu od zabrinutosti.
„Kakav je to avion?“ upitam dok gledam jednosjed koji klizi jezerom prema
nama. Izgleda kao vojni avion boje senfa, s malenim pilotom na vrhu.
„Fire Boss.“ Jonah ga čeka stojeći na plovku. „Koriste ih za gašenje šumskih
požara. Piloti slete na jezero, usišu vodu u plovke i potom gase vatru iz zraka.
Fora.“ Jonine riječi u neskladu su s njegovim smrknutim licem. Što god da je
našao pod poklopcem motora, bio je razlog da opsuje Barta, mehaničara Divlje
Aljaske.
Šutimo dok čekamo.
„Onda, koliko je loše?“ napokon se usudim pitati.
„Ne znam još, moram dovesti Tobyja da pogleda.“
Žuti se avion zaustavi desetak metara od nas, a Jonah se pridrži kad nas valići
lagano zaljuljaju. Kabina se otvori i ćelavi muškarac nam mahne. „Loš dan, a?“
Nemaš pojma koliko.
„Hvala što si došao, Sam“, dovikne mu Jonah.
„Nema frke. Trebate prijevoz? Mogu se vratiti s drugim avionom, ali to će
malo potrajati. Ili mogu pozvati frenda koji živi nedaleko odavde.“
„I jedno i drugo zvuči super.“
„Nazvat ću frenda. Vjerojatno će to biti brže.“

***
„Jesi učinila sve kako treba?“
Prostrijelim ga pogledom sa zahodske školjke. „Postoji li više od jednog
načina pišanja na štapić?“
„Prema ovim uputama postoji.“ Namršti se dok čita uputu za primjenu testa
na trudnoću. „Ispada da je jednostavnije upravljati jebenim avionom.“
Zagledam se u sićušni prozorčić i okrećem ga pod svjetlom gole žarulje,
tražeći drugu ružičastu liniju koja bi se trebala pojaviti nakon dvije minute. Prošlo
je pet, a ona se nije ni počela ocrtavati. Dakle, test kaže da nisam trudna.
Preplavi me olakšanje, iako znam da postoji mogućnost da je rezultat lažan.
Jonah izgužva uputu i baci je u smeće. „I što sad?“ Raspoloženje mu se nije
popravilo ni nakon što nas je Samov prijatelj dovezao doma. Ostavili smo Archiea
na rubu jezera i osigurali ga konopcima i sidrima, ali znam da ga to muči.
„Napravit ću još jedan test ujutro, samo da budemo sigurni. Možda su mi ovaj
mjesec podivljali hormoni.“ Ne mogu sakriti nadu u glasu.
150
 Knjige.Club Books

Kao što ni Jonah ne može sakriti razočaranje.

Polako kimne. „Je li se javio Toby?“
„Da. Veli da može ići danas ako želiš“, odgovorim.
„Danas bi bilo idealno.“ Malo oklijeva. „Hoćeš ostati doma ili bi išla s nama?“
Čini mi se da bi Joni bila draža prva opcija. Nakon onog mog sloma živaca u
kolibi zbilja ga ne mogu kriviti.
Nasmiješim se, iako me zaboljelo to što zapravo ne želi da idemo skupa.
„Mislim da mi je dosta uzbuđenja u zraku za jedan dan.“ Živci su mi tanki još od
hitnog slijetanja. „Idi ti, učini što moraš.“
Pogleda u drugi, neotvoreni test za trudnoću. Učini mi se da će nešto reći, ali
odustane. Sagne se i na brzinu me poljubi u čelo, pa krene prema vratima.
„Jonah?“
Zastane, okrenut leđima. „Reci.“
„Je li sve u redu među nama?“
„Naravno da jest.“ Okrene se i uputi mi ohrabrujući osmijeh, ali oči mu ostanu
ozbiljne.

151
 Knjige.Club Books

Dvadeset i treće poglavlje

Unatoč bolnim grčevima u trbuhu, gotovo skakućem od sreće kad sutradan

ujutro iziđem iz kupaonice i silazim u kuhinju. Sad više nema nikakve sumnje -
nisam trudna. Ne znam zašto mi je menstruacija kasnila, ali definitivno nikad više
neću preskočiti pilulu.
Tek je pola sedam i kuća je tiha. Dok sam se budila, čula sam kako Jonah
izlazi. Vjerojatno je očekivao da ću ostati spavati još sat-dva. Pretpostavljam da
je u hangaru i jedva čeka izbaviti Archieja iz divljine.
Toby je jučer ostavio sve i došao mu pomoći. Odletjeli su u Veronici, prvo do
Archieja na procjenu štete. Potvrdio je Jonine sumnje - da neke brtve i cijevi nisu
bile dobro zategnute na servisu, što je izazvalo curenje ulja. Sve upućuje na to da
je krivac Bart, ili tko je već radio na motoru jer je mehaničar Divlje Aljaske bio
poznat po tome što je poslove osnovnog održavanja povjeravao neletačkom
osoblju koje je tvrdilo da zna što radi. Obično bi nakon njih provjerio je li sve u
redu, ali možda je to ovaj put propustio s obzirom na sve što se događalo u Divljoj
Aljasci.
Dečki su odletjeli u Anchorage po dijelove, zatim su se vratili u planine i
pokušali popraviti Archieja na licu mjesta, jer ako se zrakoplov pokvari na jezeru,
ne možete pozvati vučnu službu.
Sunce je već zalazilo kad su se Veronicini plovci još jednom spustili na naše
jezero. Jonah i Toby bili su evidentno iscrpljeni ali su se smijali praznim Joninim
prijetnjama da će Bartu sve skresati u lice kad ga vidi. Toby je bio uvjeren da
motor nije trajno oštećen, dok Jonah baš i nije. Već su se dogovorili za kompletan
servis idući tjedan kako bi bili sigurni da se neće dogoditi još nešto.
Da nismo imali kamo sletjeti, da je Jonah riskirao, da je motor zakazao prije
slijetanja, nešto tako banalno kao što je traljavi servis moglo nas je stajati života.
Ali nije. Osim toga, zrakoplov je popravljen, ja nisam trudna i sad među nama
sve opet mora biti kao što je bilo jučer ujutro, prije izleta u kolibu.
Obuzme me nemir dok Joni šaljem poruku.
Calla: U hangaru si?
152
 Knjige.Club Books

Skuham si kavu dok čekam odgovor.

Jonah: Aha. Sam će me odvesti u planinu po zrakoplov. Doći će u osam.
Svratit ću još doma prije odlaska.
Calla: Znači da Archie može letjeti?
Jonah: Bolje da može jer je u suprotnome Toby loš mehaničar.
Nasmiješim se. Čini se da se sad već pomalo može i šaliti na račun naše
nevolje.
Calla: BTW... lažna uzbuna.
Čekam da na ekranu zaplešu tri točkice u znak da Jonah piše odgovor. Prođe
čitava minuta.
Jonah: OK.
„Ok?“ Ne znam kakav sam odgovor očekivala.
Sigurno ti je laknulo.
To nam je znak da moramo biti pažljiviji.
Ne brini se, volim te i sljedeći ćemo put oboje biti spremni.
„OK“ ne zvuči... nimalo okej.
Opet me svlada strah da je naša veza jučer pretrpjela težak udarac. Ali možda
je posrijedi samo to što se Jonah ne voli dopisivati. K tome, u porukama je lako
pogrešno protumačiti misli i emocije, pogotovo kad smo nesigurni.
Znam jedino da ga ne mogu pustiti da odleti bez da prije toga iskreno
porazgovaramo.
Krenem u hodnik po crvenu kariranu jaknu koju mi je Jonah darovao prošle
godine nakon što mi je zakrvavio omiljeni džemper - odlučna da odem do hangara
i u sljedećih sat vremena pokušam izgladiti stvari prije Samova dolaska. U žurbi
sam zapela za Joninu vunenu jaknu koja je pala na pod, a iz njezina se
džepa otkotrljala crna kutijica za nakit.
Podignem je i ne treba mi mnogo da zaključim što je unutra.
Ma daj...
Srce mi počne lupati kao ludo, pa oprezno pogledam prema vratima da Jonah
slučajno ne bi banuo u i zatekao me kako mu kopam po džepovima. Otvorim
poklopac.
Kad ugledam dijamantni prsten, sve mi postane jasno.
Jonah je jučer nosio ovu jaknu. Iznenađenje u obliku izleta u kolibu... ručak...
šampanjac... njegovo čudno ponašanje...
Planirao me zaprositi.
Prije nego što su njegove riječi probudile sumnju u trudnoću, pričao je kako
sam ja žena s kojom želi provesti ostatak života. U magli se sjećam kako je u
jednom trenutku rukom posegnuo u džep.

153
 Knjige.Club Books

Moje histeriziranje zbog zakašnjele menstruacije prekinulo ga je doslovno u

trenutku kad se spremao pitati hoću li se udati za njega.
„Ozbiljno?“ U šoku sam. Tako iznenada? Bez ikakvih razgovora o braku?
Mislim, pa tek pet mjeseci živimo skupa! Poznajemo se manje od godine dana, a
sad je tu taj čarobni dijamantni prsten u obliku snježne pahulje s bezbroj
dijamantića raznih veličina, kojim me jučer htio zaprositi.
Posve sam sigurna da bih pristala.
Ostala bih bez riječi, ali pristala bih, kao što sam se pristala preseliti na
Aljasku i u ovu kuću, jer veza s Jonom nije nešto usputno. Jer, iako se ne
poznajemo niti godinu dana, više ne mogu zamisliti život bez njega. Nikad više
ne želim biti bez njega.
Pristala bih.
Nosila bih ovaj prsten. Bili bismo zaručeni.
Umjesto toga sam podivljala kad sam shvatila da sam možda trudna, a iz toga
se svakako nije moglo zaključiti da jedva čekam postati njegovom suprugom.
Nešto me stisne u grudima kad se sjetim boli i razočaranja na Joninu licu.
Isplanirao nam je cijeli dan - odabrao je mjesto, ponio ručak. Čak i šampanjac. A
ja nisam bila u stanju zbrojiti dva i dva.
Bože.
Što ako sad više ne želi da se vjenčamo?
„Da, ali beba mijenja sve, Jonah. To je zauvijek, do kraja života.“
„Za razliku od nas?“
Jesam li nesvjesno stvorila jaz među nama?
Zatvorim kutijicu i vratim je u džep njegove jakne, pa je objesim na vješalicu
tako da ne otkrije kako sam doznala njegovu tajnu.
Potom krenem prema vratima u nadi da ću putem do hangara smisliti što mu
želim reći.

***
Oneraspoložim se kad pred hangarom ugledam srebrni kamionet parkiran
pokraj našeg. Nema sumnje čiji je. Na vratima ima magnetski znak s imenom
njezine veterinarske klinike.
Ali što Marie radi kod nas u cik zore? Ima li to neke veze s Oscarom? Koliko
znam, pas se vratio Royu i polako se oporavlja.
„...i onda je sve otišlo k vragu.“ Jonin glas odjekuje hangarom, pa zastanem
pred vratima.
„Onda vjerojatno nisi imao prilike pitati“, odgovori Marie toplim,
suosjećajnim glasom.
„Šališ se? Pa poslije toga nije bilo šanse da joj uopće spomenem brak.“

154
 Knjige.Club Books

Očito je da razgovaraju o onome što se dogodilo jučer. Jonah je sigurno rekao

Marie da me kani zaprositi. Vjerojatno ne bih trebala biti iznenađena. Ona mu je
najbliskija prijateljica. Ali ipak mi nije ugodno čuti da joj je ispričao i za trudnoću.
Kao da je time izdao moje povjerenje. Na koncu, to je nešto intimno što se
tiče samo nas dvoje, i o čemu nismo ni pošteno razgovarali. A sad on o tome
raspravlja s njom.
Zato je Marie i došla, jer ju je Jonah nazvao. Imao je potrebu olakšati dušu
nekome tko nije ja.
To me zaboli, ali se još malo približim vratima kako bih nastavila besramno
prisluškivati.
Jonah uzdahne. „Nikad je nisam vidio takvu. Mislim, zna onda prasnuti, vjeruj
mi... ali ovo je bilo drugačije.“
„Ima samo dvadeset i šest godina, Jonah. I prošla joj je godina bila stvarno
teška. Cijeli joj se život preokrenuo, i to ne jednom. Očito još nije spremna na
nove promjene. Olabavi malo, pokaži razumijevanje.“
Da! Tako je!
„Ideš, nisam znao“, ironično će Jonah. „Ali pet ili šest godina? Pa imat ću
skoro četrdeset.“
„Nisi tako star“, prekori ga Marie.
„Bit ću ako se to produlji na osam ili devet godina. A lako bi i moglo. Trebala
si je vidjeti, Marie. Reagirala je kao da je trudnoća smrtna presuda.“
Osjetim kako mi obrazi gore. Znam da su mu djeca važna, ali rekao mi je da
nema problema ako nisam spremna i da se ne moram zbog toga ispričavati.
Je li to bila laž?
„A može se i skratiti na dvije-tri kad se udomaći ovdje i kad joj se promijene
prioriteti“, odvrati mu Marie. „Ne zaboravi da je živjela s roditeljima kad si je
upoznao. Najveći su joj problemi bili što da odjene i koji klub nudi najbolji
provod.“
Dakle, to Marie misli o meni?
„Ali Jonah, niste još ni počeli pokušavati napraviti dijete. Što ako ispadne da
je neplodna? Što ćeš onda, rastati se od nje?“ Zvuči kao da ga optužuje, gotovo
kao da ga izaziva da prizna vlastitu bešćutnost. Sad mi je opet draga.
„Jebote, naravno da ne! Samo...“ Nekoliko trenutaka šuti, pa nastavi. „Možda
ja previše požurujem.“
Ne! Ne požuruješ! poželim doviknuti. Mislim, točno je da se sve odvija brzo,
ali ja sam spremna. Nisam ni znala koliko sam spremna dok taj prsten nije ispao
iz njegova džepa.
„Da, strpljenje ti nije jača strana“, odgovori Marie i u glasu joj čujem osmijeh.
„Ali ne možeš si pomoći. Strastven si kad ti je nešto važno. Ili netko.“ Nastane

155
 Knjige.Club Books

tišina, a u njezinu tonu naslutim tračak čežnje. „To sam oduvijek voljela kod tebe,
Jonah.“
Usprkos tome što je u ovom razgovoru bila na mojoj strani, osjetim oštri ubod
ljubomore kad shvatim da ga - i to ne naročito diskretno - zapravo podsjeća da
njih dvoje mogu biti prijatelji, ali da ona još uvijek čeka priliku postati mu nešto
više od toga. Sigurna sam da bi mu rodila bebu odmah tu, na podu hangara, samo
da može. Kao da je moja nespremnost mana koja njoj daje prednost, iako je
dijamantni prsten namijenjen meni.
„Marie, znaš što osjećam prema Calli...“
„Naravno. Nisam htjela...“ Ne završi rečenicu. „Stalo mi je do tebe i samo
želim da budeš sretan.“
„Znam. I jesam sretan.“
„Jesi li? Baš ono, skroz? Jesi li sretan kad odbijaš poslove jer se bojiš ostaviti
curu samu?“
Jonah je odbijao poslove zbog mene? Koje to?
„Nije baš tako. Obećao sam Calli da je neću odvući čak ovamo i onda danima
izbivati zbog posla.“
„I, dokad će to trajati?“
„Ne znam! Kad se opusti i prestane se bojati, valjda.“
„Nerado ti ovo govorim, ali na tvome mjestu bi mi to bio veći problem od
toga kad ćete imati djecu. Mislim, pa nju je strah izaći iz kuće!“
„Ne brini se ti za Callu. Polako se privikava na novi život i dobro joj ide. Vodi
naš ured i sređuje kuću. Uredila je i onaj veliki vrt...“
„Ma ne brinem se ja za nju, Jonah, nego za tebe.“
I puf! Sve moje simpatije prema Marie nestanu u sekundi.
„Htio si biti slobodan letjeti kamo god i kad god. Jesi li zato odbio preuzeti
Divlju Aljasku kad ti ju je Wren nudio, sjećaš se?“
„Nisam ja imao pravo na to.“
„Bio si mu poput sina, Jonah. Ama baš nitko ti ne bi zamjerio da si prihvatio.
Mogao si dobiti sve.“
Namrštim se. Što bi to trebalo značiti? Točno je da je otac ponudio Joni da
otkupi Divlju Aljasku, ali on za to nije imao novca.
„I evo kamo te to dovelo. Odbijaš poslove koje stvarno želiš, pa po cijele dane
dostavljaš namirnice dok ona nemilice troši tu lovu na uređenje interijera.“
Kritika u njezinu glasu više je nego očita.
„Malo si pretjerala, Marie“, oštro je upozori Jonah.
„Oprosti, nisam htjela.“ Uzdahne. „Draga je ona meni, nemoj misliti da nije.
Samo mi je teško gledati da se odričeš nečega što voliš.“

156
 Knjige.Club Books

Toliko sam uzrujana da ne znam bih li upala u hangar i održala joj bukvicu ili
zahtijevala da mi Jonah objasni što je Marie mislila kad je govorila o odustajanju.
Ali ipak ostanem tamo gdje jesam i odlučim pričekati da vidim što ću još doznati
iz njihova razgovora.
Zavlada muk.
„Trebala bih krenuti. Rekla sam Royu da ću doći u sedam radi Oscarovih
injekcija...“ Čujem kako je krenula prema vratima. Izmaknem se jer ne želim da
me uhvati kako ih špijuniram. Ali nemam kamo jer je prilaz između kuće i
hangara preširok za skrivanje.
Radionica.
Potrčim prema manjoj zgradi pokraj hangara, zahvalna što su vrata
odškrinuta. Uspijem ući taman kad je Marie izišla. Promatram njezinu raspuštenu
plavu kosu dok čvrstim korakom hoda prema kamionetu.
U ovoj sam radionici bila svega dvaput jer mi nered što ga je Phil ostavio za
sobom predstavlja preveliki stres. Prepuna je starih alata, staklenki s vijcima i
svega što bi čovjeku trebalo za preživljavanje, ali i beskorisnog smeća - jedan je
zid prekriven hrđavim registarskim pločicama i ulubljenim ratkapama; u jednom
kutu čami stari hladnjak bez vrata, a u drugom hrpa praznih limenki od boje skupa
s upotrijebljenim ličilačkim priborom. Još jedno veliko čišćenje koje oboje
izbjegavamo.
Stanem uz prljavi prozorčić točno u trenutku kad Jonah uhvati Marie za ruku
i zaustavi je na ulazu u kamionet. Spopadne me bijes jer mi djeluje kao da se
ispričava zbog toga što je bio grub. Zaslužuje li ona ispriku nakon svega što je
rekla o meni? I imam li ja uopće pravo išta reći budući da sam prisluškivala njihov
privatni razgovor?
Ne mogu čuti što govore. Na brzinu se zagrle, pa Marie upali motor i ode, a
Jonah ostane stajati i umorno protrlja čelo kao da mu je već sad svega dosta za
danas.
Naglo se okrene i krene prilazom prema kući.
Ide k meni.
Sranje.
Iz ovoga se mogu izvući jedino trčkarajući od stabla do stabla kako bih stigla
prije njega i pretvarala se da nisam ni bila ovdje - a to je toliko rizično i nezrelo
da ne želim ni pokušavati.
Zato duboko udahnem, iziđem pred vrata i doviknem, „Tu sam!“
Jonah se iznenađeno okrene u mom smjeru.
Onda mu sine.
Smrknuto se zaputi prema meni i očito se pokušava prisjetiti o čemu je sve
razgovarao s Marie, pitajući se što sam čula.

157
 Knjige.Club Books

„Oprosti, došla sam te vidjeti, ali ti si bio s Marie i...“ I što? Hoću li mu reći
da znam za prsten?
On se nasloni na dovratak, dovoljno blizu da osjetim ugodan miris šampona
s njegove kože. „Što si točno čula?“ upita me.
Oklijevam, ali naposljetku odgovorim. „Dovoljno da znam kako si odbijao
poslove. I kakva je to priča da ti je moj otac htio dati Divlju Aljasku?“
Tiho opsuje.
„Koje poslove?“
„Nije važno.“
Ne znam što me više ljuti - činjenica da ja ne znam ništa o tome ili to što
Marie zna. „Koje si poslove odbijao?“
Jonah se ugrize za donju usnu. „Ljudi koji se bave lovnim turizmom
spomenuli su da bi me htjeli angažirati u rujnu. Ništa važno, a ne znam ni želim
li to.“
„Marie nije zvučala kao da to nije važno.“
Mrko me pogleda. „Ona ne zna o čemu priča.“
Ili je to, ili mi Jonah ne želi reći.
Odlučim privremeno odustati od te teme. „A ono o tati i Divljoj Aljasci?“
„Ne znam čemu ovo...“
„Jer želim znati. Marie ne bi trebala znati stvari iz tvog života koje ja ne
znam!“ Pogotovo ako želiš da ti postanem supruga. „Ja samo znam da ti je tata
ponudio da je kupiš, ali ti si to nisi mogao priuštiti.“
Jonah umorno uzdahne i odmahne glavom. „U jednom trenutku je Wren
razmišljao kako će Divlja Aljaska nastaviti raditi kad njega ne bude. Pitao me
želim li je otkupiti za onoliko koliko mogu platiti, što nije bilo ni blizu onoga
koliko je vrijedila. I to je predložio oko tjedan dana prije tvog dolaska. Tad sam
već znao da nešto ne štima. Nije mi bilo logično da ne uzme silne novce koje mu
je nudio Aro.“
„A zašto si ti odbio?“ Tata je govorio da je Jonah jedini koji bi znao voditi
Divlju Aljasku kako treba.
Slegne ramenima. „To mi se činilo kao iskorištavanje njegove nevolje jer bi
mi je praktički darovao. Osim toga, znao sam da ima kći, iako se niste vidjeli
godinama. Bilo bi kao da sam oteo nešto što pripada tebi. I čim si se pojavila,
Wren se urazumio i shvatio kako je došlo vrijeme da se riješi tvrtke. Čak sam
mu ponudio da je ja vodim, ako je želi ostaviti tebi. I učinio bih tako, koliko god
dugo bi ti željela.“
„Zašto mi to nisi rekao?“
„Jer on to ne bi htio. Nije nam htio nametnuti takav pritisak. Mislio je da bi te
tako zauvijek vezao za Aljasku, i to upravo onime što vas je toliko dugo

158
 Knjige.Club Books

razdvajalo. Zato je prodao Aru.“ Jonah me ozbiljno pogleda. „Rekao je da može

mirno umrijeti, znajući da si zbrinuta do kraja života. Barem financijski.“
Što bi bilo da je otac prihvatio Jonin prijedlog i ostavio Divlju Aljasku meni,
a da je vodi Jonah? Za početak, našla bih se u škripcu ako bi Jonah odlučio
odustati od toga. Nije da sam se kanila preseliti na zapad Aljaske kako bih vodila
firmu. I koliko dugo bi se očekivalo od mene da je održavam na životu? Što bi bilo
da sam je poželjela prodati? Obiteljsko nasljeđe zbog kojeg se moj otac odrekao
svega prodala bih onome tko bi ponudio najviše.
Osjećala bih vječnu krivnju zbog takve odluke. Bilo bi mi tisuću puta gore
nego da je Agnes potpisala kupoprodajni ugovor s klauzulom o rušenju tatine
kuće. Bih li zamjerala ocu što me stavio u takav položaj i praktički natjerao da
živim njegov život?
Jonah bi morao ostati na zapadnoj Aljasci - doživotno, ili barem onoliko
koliko bih ga ja trebala. Ne bismo živjeli ovdje.
Možda ne bismo živjeli zajedno.
Jonah vjerojatno ne bi imao prsten u džepu.
Zapravo je moj otac ispravno odlučio. Pokazao je da sam mu važnija od Divlje
Aljaske, što prije nije mogao.
„Trebao si mi reći.“
„Nije važno.“
Možda i nije. Premda, ako je moja majka ikad trebala dokaz da Jonah nije sa
mnom zbog mog novca, evo joj ga.
Jonah me privuče k sebi. „Kako se osjećaš danas?“
Pomilujem ga po grudima i rukama. „Dobro sam. Malo me boli.“ Kao i uvijek
na prvi dan menstruacije.
„Koliko si nas dugo slušala?“
„Dovoljno dugo da mi Marie u ovom trenutku nije omiljena osoba.“
„Ma, samo me izazivala. To čine pravi prijatelji.“
Uputim mu ledeni pogled.
„Kao da Diana ne bi isto tako govorila o meni da je zabrinuta za tebe.“
Ne mogu mu to reći jer ga Diana nimalo ne bi štedjela ako bi smatrala da
žrtvujem svoju sreću zbog njega. „Ali Diana nije povrh svega još i zaljubljena u
mene.“
Uzdahne, ali ovaj put ne poriče da je tako. „Što si još čula?“ Pokušava doznati
ključne informacije, a najviše ga zanima znam li da me htio zaprositi.
Nikad mu nisam mogla lagati. „A što sam još trebala čuti?“ uzvratim
protupitanjem umjesto odgovora.
Stegne vilicu dok pogledom luta po mom licu, kao da važe bi li riskirao i
priznao pravi cilj jučerašnjeg izleta.

159
 Knjige.Club Books

„Koliko te volim i da ne moramo žuriti ni sa čim.“

Što znači „ni sa čim?“
Valjda misli na djecu.
A možda se sad više ne želi ni vjenčati?
Oklijevam. „Molim te, reci mi da je s nama sve u redu jer mi se čini da nije...“
„Sve je u redu, Calla, vjeruj mi“, odgovori i nježno mi skloni pramen kose s
čela. „I više od toga. Oprosti ako sam te naveo da pomisliš suprotno.“
„Užasno sam se uplašila“, šaptom priznam, čvrsto ga stežući oko struka.
„Oprosti.“ Dlanom mi polako obuhvati potiljak i krene me strastveno ljubiti.
Draži me jezikom kao što to inače čini u spavaćoj sobi, kad smo oboje goli.
Otme mi se jecaj užitka.
„Sam neće doći još neko vrijeme“, prošapće ubrzano dišući. Jednom mi
rukom mrsi kosu, a drugom mi privlači kukove na svoje nabreklo međunožje. „Da
se vratimo doma pod tuš?“
Moji su grčevi istog časa nestali jer izgleda da je i sama najava seksa s Jonom
prijeki lijek za sve moje boljke. S druge strane, bojim se da će hodanje skroz do
kuće pokvariti trenutak. A i razdire me nepodnošljiva žudnja da ga zadovoljim
ovdje i sad. Ugrizem ga za donju usnu. „Ne mogu toliko čekati.“ Zavučem mu
ruke pod džemper i pod hladnim prstima osjetim napete trbušne mišiće, pa mu
nestrpljivo otkopčam hlače, zavučem ruku u bokserice i čvrsto ga stisnem.
„Meni ne smeta“, odgovori promuklim glasom. „Samo, uvijek si to htjela
učiniti u...“ Zanijemi kad kleknem pred njega i spustim mu traperice i bokserice
do gležnjeva.
„U, jebote“, promrmlja i užarenim plavim očima promatra kako ga uzimam u
usta. Zakopa prste u moju kosu, nasloni se na vrata i zastenje, zahvalno gledajući
mene, pa beskrajnu divljinu koja nas okružuje.

160
 Knjige.Club Books

Dvadeset i četvrto poglavlje

„Bome, nije lagala“, kažem kad stanemo pred pivnicom.

Parkiralište je prepuno vozila - od blatnjavih kamioneta, četverokotača,
neobičnih sjajnih limuzina. Ima ih još i na travnjaku iza.
Jonah gunđa dok traži slobodno mjesto. „Moramo li baš ići?“
„Misliš da meni Muriel nije naporna?“ Iako, moram priznati da je prošli tjedan
samo dvaput došla provjeriti izvršavam li svoje vrtlarske obveze. Sama sam se
sebi začudila kad sam shvatila da svako jutro, bez da me mora nagovarati, sama
odlazim do vrta vidjeti što je novo izraslo. Još je rano, ali na mjestu gdje
sam posadila ciklu vidjela sam tanke stabljike s dva listića. Danas sam usporedila
rajčice sa slikama koje sam snimila na dan sadnje, i mogu reći da su prilično
narasle, zahvaljujući dugim aljaškim danima.
„Rekla je da će doći gomila ribiča, lovaca i iznajmljivača turističkog
smještaja. Moramo upoznati ljude ako želimo više posla, zar ne?“
„Nisi li se žalila da me prečesto nema?“ Nađe slobodno mjesto na travnjaku i
parkira se unatraške između dva automobila.
„Zapravo sam se žalila da provodiš previše vremena igrajući se s avionima u
hangaru.“ Nastojim se ne žaliti na sate koje provodi radeći. „Otkad si ti tako
nedruštven?“
„Ozbiljno, Calla?“ Plave mu se oči smiju. „Oduvijek sam nedruštven.“
Bradom pokaže prema ulaznim vratima kroz koja iziđu dvojica krupnih
muškaraca u crnim jaknama i maskirnim šiltericama. Vade cigarete iz džepova, a
dok čavrljaju, jedan od njih proučava ugašene dekorativne žaruljice u boji. Sunce
je visoko i u sedam sati navečer. Zaci će tek iza jedanaest, a nebo će ostati tamno
sve do pola pet, dok ponovno ne svane. To je nova stvarnost na koju sam sad
naviknuta, za razliku od prošlog ljeta. „Nije to moj film.“
Sredovječni par u jednakim kariranim jaknama žuri parkiralištem kao da
nekamo kasne. Žena nosi ekspres-lonac. „E... da se razumijemo, nije ni ovo moj
film. Ali moram provesti večer izvan kuće i komunicirati s nekim osim tebe, jarca
ili rakuna, dakle stisni zube i izdrži. Zbog mene, molim te.“
161
 Knjige.Club Books

„Ajde dobro“, promrmlja Jonah i poljubi me. „Usput, super izgledaš

večeras.“
Nasmiješim se. Ovo je prvi put od preseljenja u Trapper's Crossing da sam se
dotjerala za „izlazak“. Odjenula sam uske traperice, crne kožne jahačke čizme i
atraktivnu kariranu žuto-crnu košulju preko majice s našim novim logom - po
meni, savršeno izdanje za natjecanje u kuhanju čilija, ali sa stilom.
„I ti isto.“ Noktima - koje sam sat vremena spašavala i lakirala nakon rada na
vrtu, iako sam nosila rukavice - prođem kroz njegovu svježe podrezanu bradu.
Prošlo je tjedan dana od našeg izleta u planinarsku kolibu i panike zbog
trudnoće, a među nama opet vlada sklad. I više od sklada. Stalno visimo jedno po
drugome, ljubakamo se, tuširamo skupa sve dok ne ispraznimo bojler. Kao da bez
riječi pokušavamo uvjeriti i jedno drugo i sami sebe da je sve u redu. Ili nas je
možda zbližio bolan susret sa stvarnošću. Odnosno dva, ako računam prisilno
slijetanje na jezero.
U svakom slučaju, život nam je opet savršen.
Doduše, više nije bilo naznaka prošnje ili spominjanja vjenčanja. Kad sam se
jednom iskrala da ponovno vidim prsten, džep je bio prazan. Više sam se puta u
međuvremenu ugrizla za jezik da ne izlanem kako sam ga vidjela.
Prije tog dana uopće nisam razmišljala o braku, a sad se zatičem kako buljim
u goli lijevi prstenjak i poželim da je bilo drugačije. Ali stalno si govorim da će
me zaprositi kad za to dođe vrijeme.
Jonah mi toplim dlanom pomiluje bedro i približi mi se, pa me poljubi u vrat.
„A da ipak preskočimo i odemo testirati onu apsurdno skupu hidromasažnu kadu?
Bit će nam fino toplo.“
„Zanimljivo kako te odjednom zanima ta kada“, šapnem i provučem ruku kraj
njega, pa ugasim motor i izvadim ključeve iz brave. Majstori su otišli tek oko
četiri, nakon što su na jedvite jade podignuli luksuznu kadu na verandu, ugradili
je, napunili vodom i testirali. „Što prije uđemo, prije ćemo otići.“ Iskočim
iz kamioneta i vrhom kažiprsta prijeđem preko nove vinilne naljepnice s logom
Jetija koju sam nalijepila na vrata.
Odjednom začujem iritantno zujanje. „Požurite! Sve je puno komaraca!“ Kao
da su se jednog jutra istovremeno probudili svi komarči i crne mušice. Doslovno
sam ušetala u roj kad sam izišla iz kuće. Otad moram nositi zaštitnu jaknu ili sprej
protiv insekata ako želim otići dalje od verande, a i tad se skupljaju oko mene.
Toby je rekao da će ih sredinom ljeta biti manje. Dotad ih pokušavam držati
na pristojnoj udaljenosti, ali povremeno se molim za brutalni toplinski val ili
bolest koja će ih potamaniti sve do jednog.
Joni se baš i ne žuri izići iz kamioneta, iako vidi da me to odugovlačenje
živcira. „Rekao sam ti da poneseš sprej.“
„Ne želim mirisati na sprej protiv komaraca ovako sređena za izlazak.“

162
 Knjige.Club Books

„A što misliš, kako mirišu svi ostali?“ Privuče me k sebi kad dvojica
muškaraca iziđu pred ulaz pivnice. Iznutra dopiru bučni glasovi, taktovi stare rock
glazbe i opori mirisi pirjanog mesa sa začinima.
Namrštim se i tiho priznam, „Ja zapravo ne volim čili.“

***
Čim smo uspjeli sjesti na posljednja dva slobodna stolca za šankom, spazi nas
Muriel i krene prema nama kroz prolaze među stolovima, preuske za njezine
široke bokove. „Ajme, Calla, kako si mi večeras zgodna!“ kaže mi tonom koji bi
istodobno mogao značiti da to i jest i nije kompliment. Stvarno mi je
teško pročitati što ta žena misli. „Možda bismo tebe trebali staviti za šank umjesto
njega.“ Glavom pokaže prema Tobyju koji je zauzet točenjem piva.
„Sigurno bismo imali veći promet“, dobaci Tony i prijateljski mi namigne.
Nevjerojatno mi je koliko mlađe izgleda bez brade, i koliko sliči Muriel. Vidjela
sam ga jutros kad je došao popraviti Archiea, i još je imao bradu. Brije ju svake
godine za ovu prigodu, objasnio mi je večeras kad sam prvi put ugledala
njegovo dječje lice i iznenadila se.
„Jonah, jesi li upoznao Jacka Thomasa?“ upita Muriel umjesto pozdrava.
„Ne mogu reći da jesam“, polako odgovori Jonah.
Ona pokaže prema čovjeku čupave i neuredne sijede kose i debelih brkova
koji sjedi za obližnjim stolom s još dvojicom muškaraca. „Trebao bi otići popričati
s njim. Mislim da ćete se dobro slagati.“
„A zašto to mislite?“ Na tren mi se učini da ga ovo zabavlja. Vjerojatno se
pita isto što i ja - kako bi Muriel znala s kim će se on slagati? Dosad su se samo
dvaput sreli i izmijenili svega nekoliko riječi. Uopće ga ne poznaje.
„Jer traži pilota!“ gotovo nadureno odgovori, kao da se to podrazumijeva. „On
je vlasnik Big Game Alaske, onaj kojeg ti je Toby spomenuo neki dan.“
„Aha.“ Jonah me pogleda.
Vjerojatno je to taj proizvođač lovačke odjeće koji ga je htio angažirati na
jesen.
„No, odi, pozdravi ga!“ stane ga požurivati, a ja se kriomice zacerekam jer mi
je drago što se za promjenu namjerila na nekoga drugoga.
Koliko god Jonah znao biti tvrdoglav, primijetila sam da je uvijek pun
strpljenja i poštovanja prema svakoj Agnes, Ethel i, očito, Muriel koje u životu
sretne. Stoga me ne začudi kad poslušno odgovori s Da, gospođo i siđe s barskog
stolca, usput me obuhvativši oko struka. Ne pušta me otkad smo ušli u pivnicu s
pedesetak bučnih gostiju i počinjem misliti da to ima manje veze s nježnošću, a
više s pažnjom koju, čini se, privlačim.

163
 Knjige.Club Books

Osjetila sam poglede, jer ističem se među silnim flanelskim košuljama,

trapericama i lovačkim šiltericama. Neki su naprosto znatiželjni. Drugi su na rubu
lascivnog. A čini se da Jonah želi dati do znanja da sam njegova.
„Hoćeš moći malo ostati sama?“ upita i poljubi me.
„Naravno da hoće!“ odgovori mu Muriel umjesto mene, pa prijekorno mahne
rukom. „Muškarci... valjda misli da se ne znaš ni popišati bez njega.“
Da je ne poznajem, to bi zvučalo kao kompliment.
„Ovo ja častim“, kaže Toby i stavi kriglu piva pred Jonu.
Jonah mu pristojno zahvali i ode se upoznati s potencijalnim klijentom.
Muriel ga prati pogledom, kao da ne želi propustiti taj susret. Tip za kojeg
pretpostavljam da je Jack Thomas ustane i rukuje se s Jonom, pa pokaže prema
praznom stolcu.
„Fino. Ovo će sigurno upaliti“, zadovoljno kimne Muriel, kao da je upravo
prekrižila nešto s popisa zadataka. Zatim se okrene prema meni. „Predsjednica
sam odbora za planiranje zimskog karnevala i mislim da bi nam tvoja pomoć
dobro došla. Već sam te spomenula. Sastajemo se u društvenom domu svakog
drugog četvrtka u mjesecu.“
„Oh... ja... dobro“, promucam, ne znajući je li to prijedlog ili zahtjev. Kako
god, vjerojatno nemam nekog izbora ako je Muriel tako odlučila. „A s čim trebate
pomoć?“ Bolje joj je da ne bude nešto suludo, kao na primjer da glumim živu
lutku za gađanje lopticama usred aljaške zime.
„Smislit ćemo nešto. Paige se odselila u Kansas s novim dečkom, pa se
oslobodilo mjesto u organizaciji utrke vanjskih zahoda5. Bit ćeš savršena za to.“
„Oprostite, rekli ste utrka vanjskih zahoda? Zašto mislite da bih bila savršena
baš za to?“
„Jer voliš uljepšavati stvari“, odgovori, kao da se čudi zašto uopće pitam.
„Muriel!“ zazove je Teddy s dugačkog stola na drugom kraju lokala, na kojem
se nešto krčka u šest velikih lonaca, a grupica ljudi nestrpljivo čeka probati novu
rundu čilija.
„Dakle, taj čovjek nije u stanju ni guzicu obrisati bez moje po moći. Poslije
ćemo još popričati o karnevalu, moram sad ići.“
„Jedva čekam“, progunđam dok se ona probija kroz gužvu prema Teddyju.
Odjednom mi se gađanje lopticama čini primamljivim.
Toby se nalakti na šank, promatrajući roditelje.
„Da ju nije pozvao, njurgala bi zašto nije. A kad je pozove, opet nije dobro
jer ništa ne može sam. Nikad zadovoljna.“

5
„Outhouse race“, tradicionalna utrka navodno nastala iz prosvjeda u selu Comstock u
Nebraski, kad su se seljani pobunili protiv zabrane posjedovanja vanjske kanalizacije.

164
 Knjige.Club Books

„On naprosto ne može pobijediti“, složim se.

Toby se odjednom široko nasmiješi, još više ističući jamice na obrijanu licu.
„Što ćeš popiti?“
„Nešto jako, tako da budem pijana kad ti se mama vrati.“
Prasne u smijeh. „Imam ova točena“, veli i pokaže na slavine s raznim pivima.
„I u boci“, doda. Na malenoj ploči iza njegovih leđa ispisano je pet vrsta piva.
Prepoznam Murielin rukopis. Sva su slova velika, kao da i na taj način poručuje
tko je glavni.
„Ma daj, nemaš negdje skrivene votke?“
Stavi pred mene dva podmetača za čaše, jedan s logotipom Budweisera, a
drugi s reklamom za lokalno pivo.
„Kakva je to pivnica?“ Dramatično uzdahnem. „Daj mi Coronu u boci onda.“
To je jedino ime koje prepoznajem, osim Budweisera.
„Odmah stiže.“
Kružim pogledom po prepunom lokalu dok on uzima moje pivo iz bijelog
kuhinjskog hladnjaka u kutu. Atmosfera je opuštena, ali i nekako živahna, nalik
na obiteljsko okupljanje prepuno poznatih lica.
I to većinski bijelih, opazim. Kao i većina stanovnika ovog područja. Po tome
se uvelike razlikuje od Bangora, gdje barem polovicu populacije čine aljaški
domoroci - mješavina pripadnika naroda Yupik, Athapaskan i Aleut.
„Danas je malo veća gužva nego kad si prvi put došla, ha?“ upita Toby.
„Malo“, složim se uz smijeh. „Tko su svi ovi ljudi?“
Otvori bocu i gurne je niz šank prema meni. Primijetim da nije stavio limetu.
S obzirom na cijene u trgovini, nije ni čudo. „Mnogo je lokalaca, ali ima i dosta
onih koji dolaze samo sezonski.“
„Da, vidjela sam ih kad smo dolazili.“ Brvnare sad pokazuju znakove života
- prilazi više nisu zatvoreni lancima i na njima su parkirani automobili. Jedna je
upravo zakucavala ploču s natpisom Dobro došli na stablo blizu kuće.
„Ostali su iz kampa. Većina je kućica iznajmljena za vikend. Neki su čak došli
i sa šatorima.“
Stresem se na tu pomisao, jer noćas je temperatura bila jedva malo iznad nule.
„Ostat će tu skroz do prvog snijega. Čekaj samo da vidiš gužvu kad u srpnju
krene sezona lososa, sve će biti krcato. Ekipa će se tiskati i pecati rame uz rame.
I ti pecaš, je l’ da? Ne sjećam se...“
Pogledam ga kao da je izgovorio najveću besmislicu ikad, a on prasne u
smijeh.
Krpom prebriše šank, iako se ne čini da je išta proliveno. „Onda, kako
napreduje vrt?“
„Pravo da ti velim, iznenađujuće dobro.“

165
 Knjige.Club Books

„Mama je rekla da se dosađuješ, pa si i njega počela uređivati.“

Mogu misliti kojim je tonom to rekla. „Pa, stavila sam nove oznake za
sadnice.“ Reciklirane kartonske oznake s narančina soka koje je Muriel pretvorila
u natpise za raspoznavanje sadnica bile su premalene, a bome i ružne. Zamijenila
sam ih većima i ljepšima na koje sam ispisala nazive štapićima za miješanje
boja koje sam našla u radionici, a ideju sam pokupila s Pinteresta.
Osim toga, na staru hrđavu lopatu iz ruševnog plastenika bijelom sam bojom
napisala Callin vrt i stavila je na ulaz. Tako je lopata dobila novu namjenu, a ja
dražesni detalj za Instagram. Pratitelji su time bili toliko oduševljeni da me Diana
svakodnevno u porukama nagovarala da to pretvorim u tjedno javljanje iz svog
aljaškog vrta. Dakako, Muriel se pobunila jer lopata je još uvijek upotrebljiva, a
bijeli će se natpis ionako zaprljati čim padne kiša.
Toby pogleda prema Muriel koja upravo laktom gurka Tobyja da preuzme
dijeljenje čilija. „Znam da ponekad zna biti nametljiva i da voli šefovati.“
„Ozbiljno? Nikad ne bih rekla“, velim tobože iznenađeno i s dozom ironije,
ali uz osmijeh, kako ne bi pomislio da imam nešto protiv nje.
Nasmije se. „Ali ti joj se sviđaš. Stalno priča o tebi.“
„Stvarno?“ Ovaj put sam iskreno iznenađena. „A ja sam bila uvjerena da me
smatra glupačom.“
„Kužim. I ja se ponekad tako osjećam, a sin sam joj. Ali vjeruješ li da bi se
trudila oko tebe da to misli?“
„Iskreno? Mislim da je jednostavno takva i ne može si pomoći.“ Muriel je
osoba koja voli odavati dojam da sve zna najbolje.
Mršavi muškarac tri stola dalje mahne praznom bocom, a Toby mu učas
donese novo pivo. „Ma, ona samo voli smišljati svakakve zadatke i projekte.
Oduvijek je takva. A kad je Deacon umro...“
Automatski pogledam fotografiju u pozlaćenu okviru. Toby odmahne
glavom. „Recimo da samo ponekad zagrize preveliki zalogaj, ali to ne bi priznala
ni s glavom na panju.“
„Pretpostavljam da sam onda ja njezin najnoviji projekt?“
„Valjda.“ Zastane. „A to je zbilja preveliki zalogaj za nju.“
„Jako smiješno!“
Dograbim podmetač i pokušam ga pogoditi, ali on ga vješto uhvati. „Naša
obitelj živi ovdje preko stotinu godina, a mama misli da je njezin zadatak stvoriti
pravu zajednicu. Zato je predsjednica gradskog vijeća i članica svih mogućih
odbora. I zato imamo ovakve večeri, da potaknemo ljude na druženje. To nije
lako, jer zime su duge, većina ljudi dolazi samo sezonski, a stanovnici moraju
putovati na posao i u trgovinu. Uglavnom, ne smatra te glupačom. Zapravo je
impresionirana tvojim trudom. Veli da se nijednom nisi požalila.“

166
 Knjige.Club Books

„Ne naglas.“ Opet sam iznenađena vlastitim tumačenjem Murielina ponašanja

jer se drastično razlikuje od onoga što mi govori njezin sin. „Važno joj je da taj
vrt ostane na životu, zar ne?“
Toby kimne. „Strašno je odana, a Colette joj je bila dobra prijateljica. Jedna
od rijetkih koja joj se imala hrabrosti usprotiviti kad bi pretjerala.“ Na tren se
zagleda u majku i oca. „Osim toga, uvjerena je da ćete ti i Jonah prije kraja zime
umrijeti od gladi.“
Prasnem u smijeh. „Jer u blizini nema trgovine s hranom?“
„Točno tako.“ I on se nasmije. „Navikla je raditi stvari na svoj način i ne
odustaje dok te ne uvjeri da i ti moraš tako, ali...“ Slegne ramenima. „Nema zle
namjere, samo hoće pomoći.“
„Znam.“ Zbog čega joj vjerojatno toleriram i ono što inače ne bih. Gledam je
kako, uz široki, zarazni osmijeh grabi čili iz lonca broj dva i ulijeva ga u papirnatu
čašu te je daje nekoj ženi da proba, zatim to ponovi sa sljedećim gostom. Kladim
se da zna imena i adrese svih ovih ljudi, a ako joj je neka od tih
informacija promaknuta, nastojat će je doznati do kraja večeri. „Znaš da
će zagorčati život ama baš svakoj curi koju dovedeš doma, ne?“
„Zašto misliš da nemam curu?“ Pocrveni dok uzima praznu čašu od gosta koji
je prišao šanku i napuni je točenim pivom. Čini se da su nove čaše za svako piče
ovdje luksuz.
„A znaš tko je još solo?“ Čekam da me pogleda. „Marie, veterinarka.“
Toby se zbunjeno nasmiješi i još jače pocrveni. „Ona mi se čini simpatična.“
„I pametna je i lijepa...“ Osim toga, počne li se viđati s nekim, prestat će Joni
glumatati najbolju frendicu i rame za plakanje dok zapravo čeka da prekinemo.
Barem ja mislim da je to u pitanju. Mislim, ja bih tako, da sam zaljubljena u
dobrog prijatelja i da mislim kako njegova aktualna cura nije dobra za njega.
Koliko god da je Joni to prijateljstvo važno, nakon prošlotjedne noćne more
nikad joj više neću moći u potpunosti vjerovati, bez obzira na to ima li ili nema
skrivene namjere.
Srećom, vjerujem njemu.
Odjednom odjekne Jonin grleni smijeh. Dovoljno ga dobro poznajem da znam
kako ga ne može odglumiti. Zapravo, ne može odglumiti nikakav smijeh.
Naprosto nije sposoban sakriti ako mu se netko ne sviđa. Ovo znači da uživa u
novom društvu.
„Onda, misliš da će Jonah letjeti za Jacka?“ upita Toby dok toči rundu piva
za tipa koji bi mogao biti Teddyjev dvojnik - isti debeljuškasti muškarac s bradom
kao u Djeda Mraza.
„Ne znam još. A što je taj Big Game Alaska? Nešto vezano uz lov?“
„Da. Klijenti Jacku plaćaju velike novce. Konkretno, dvadeset, trideset
somova za let, kamp i vodiča.“

167
 Knjige.Club Books

Opa. „Za koliko ljudi?“

„To je cijena po osobi.“
„Jebote!“ Automatski u glavi preračunavam te svote u kanadske dolare
istodobno se pitajući kad ću se napokon riješiti te suvišne navike.
„Aha. I jedan mu je pilot nedavno otišao raditi u drugu tvrtku, negdje na jugu.
Pa mu je mama spomenula Jonu. Očito je na dobrom glasu jer je Jack već znao za
njega.“
Ispuni me ponos kad to čujem.
„Pa...“ Toby se opet nalakti na šank. „Ako se on i Jonah dogovore, to znači
da ćete svakog rujna imati solidnu i zajamčenu zaradu, taman prije kraja sezone.“
„Ne znam želi li to.“ Ali zašto ne bi? Siguran i dobro plaćen posao točno je
ono što Jonah želi.
„Bez uvrede, ali bio bi lud kad bi to odbio. Ali kužim... Nekim ljudima baš ne
paše biti tako dugo u McGrathu.“
„McGrath?“ Ne sjećam se da sam vidjela to mjesto na karti.
„Da. Naravno, imao bi osiguran smještaj. Nije savršen, ali ima sve što treba.“
„Smještaj. Dakle, ne bi ga bilo cijeli mjesec.“ Odnosno, ja bih cijeli mjesec
bila sama. Njegov razgovor s Marie koji sam prisluškivala sad počinje imati
smisla.
Jonah misli da mora odbiti taj angažman zbog obećanja koje mi je dao. Ali
ispričao je to Marie, što znači da ga zanima, usprkos onome što je meni rekao.
Opet začujem smijeh s njegova stola. Nisam ga čula da se tako smije još od...
Otkad se družio s mojim ocem.
Preplavi me krivnja kad se sjetim Marienih riječi. Jesi li sretan kad odbijaš
poslove jer se bojiš ostaviti curu samu?
Dokad će to trajati?
Sprečavam Jonu da se bavi nečime što želi, a zbog čega? Jer je mene - odraslu
ženu - strah biti sama doma. I naravno da će održati obećanje jer je Jonah takav.
Ali jesu li moji razlozi opravdani?
Primijetila sam da je nemiran i nervozan kad ne može letjeti zbog lošeg
vremena, mrko gleda u oblake kao da ih tako pokušava rastjerati. Mrzi kad mu
nešto pokvari planove. Agnes veli da je oduvijek takav - kao nabrijani klinac
kojem treba dnevna doza igranja na svježem zraku. Nasmijala sam se na tu
usporedbu, ali sad mi je jasno da je imala pravo.
Vjerojatno je pitanje vremena kad će mi Jonah to početi zamjerati.
„Ajoj, sranje....“ Toby obori pogled i briše šank.
„Što je?“
Pogleda prema vratima i njegove sive oči odaju da se uzrujao, što nije
uobičajeno za njega.

168
 Knjige.Club Books

„Nemoj se okrenuti, ali žena koja je upravo ušla - rekao sam da se ne

okrećeš!“
„Oprostiii! Prirodna reakcija“, pokušam se iskupiti. „Ona u topiću s uzorkom
leoparda?“
„Da, ako misliš na kratku majicu.“ Nagne se prema meni. „To je Jessie
Winslow. Njezin muž radi na Sjevernoj padini.“
„Što je to, neko skijalište?“
„Ne, tako mi zovemo sjeverni vrh Aljaske. Mnogo ljudi odavde ide tamo
raditi, na naftnim platformama. Tako i on, pa ga nema po dva tjedna u komadu, a
onda se ona uhvati boce. Uvijek na kraju završi ovdje i zabetonira se, pa me tata
tjera da je vozim doma. Svaki put me cijelog ispipa!“
Opet pogledam preko ramena kako bih je bolje vidjela. Rekla bih da je u
srednjim četrdesetima - dobrih deset godina starija od Tobyja. „Zgodna je.“ Očito
jako pazi na izgled, iako su joj traperice evidentno preuske, a topić baš i ne laska
njezinoj figuri. Ali ako je kanila privući pozornost, to joj je itekako uspjelo.
„Znaš tko nije zgodan? Njezin muž od sto dvadeset kila.“
To me nasmije.
„Uopće nije smiješno!“ prekori me Toby, dok i sam pokušava ostati ozbiljan.
„U pravu si, nije.“ Ali je urnebesno vidjeti ga tako usplahirenog.
„Nema šanse da je vozim doma večeras. Nek' ide taksijem“, odbrusi, ali nešto
mi govori da ovo nije prvi put da je rekao takvo što.
Još jednom pogledam udanu razuzdanicu koja se privija uz visokog muškarca
gruba izgleda i iskrivljena nosa, koji kao da je slomljen više nego jednom. Njezini
rumeni obrazi i zavodničko ljuljanje bokova odaju da je već pripita, pa se nameće
pitanje kako je uopće došla ovamo. „Možda će je netko drugi voziti kući“,
pokušam ga utješiti.
Ulazna se vrata ponovno otvore uz škripu - zvuk koji se cijelu večer čuje u
pozadini buke u pivnici - a Toby začuđeno podigne obrve. „Oho, ovo je valjda
prvi put.“
Okrenem se da vidim čiji ga je to dolazak opet iznenadio.
I sama ostanem u čudu kad ugledam Roya Donovana.
„Odakle on ovdje?“ Dok Roy stoji na vratima, promatram njegov kaubojski
šešir široka oboda, čistu i svježe izglačanu plavo-crvenu flanelsku košulju,
traperice koje izgledaju kao nove, i ulaštene kaubojske čizme.
„Pojma nemam.“ Toby pogleda prema stolu s čilijem, ali njegova majka je
previše zauzeta brbljanjem da bi primijetila novoga gosta.
Ali drugi jesu. Više se glava znatiželjno okrenulo prema ulazu.
„A sranje“, promrmljam i potražim utjehu u Tobyjevu ljubaznu licu. Nažalost,
on je napustio šank i otišao poslužiti nekoga na drugom kraju lokala.

169
 Knjige.Club Books

„Slobodno?“ upita Roy onim svojim karakterističnim teksaškim naglaskom,

pokazujući na Jonin stolac.
Ne samo da je Roy Donovan ovdje, već i želi sjesti kraj mene.
„Pa...“ pogledom potražim Jonu, nadajući se da će vidjeti što se zbiva i doći
me spasiti. Ali zaokupljen je razgovorom s Jackom. „Da, slobodno je“, nevoljko
odgovorim.
„Nemoj biti baš toliko oduševljena.“ Roy objesi šešir na zidnu vješalicu, pa
sjedne. „Baš sam se pitao hoćete li i vi doći.“
Zbilja? Zašto? Otpijem dugački gutljaj piva, najviše zato da izbjegnem
odgovoriti na to.
„Izgledaš čišće nego kad sam te posljednji put vidio.“
„I ti isto“, odvratim.
Lakne mi kad se u tom trenutku vrati Toby i prekine naše potencijalno
nadmudrivanje. „Što ćeš?“ upita ga.
„Pivu u boci. Nije bitno koju, samo da je jeftina.“
„Može. Stiže jedan hladni Coors.“
Uputim mu panični pogled kojim ga molim da me izvuče iz ove situacije.
„Onda, kako ti je pas?“ upita Toby Roya vadeći bocu iz hladnjaka.
„Dosta dobro. Bolje je i opet hoda.“
„Zahvaljujući Calli.“
Roy progunđa nešto nerazumljivo.
Toby pred njega spusti bocu Coorsa, a pred mene Coronu. „Izgledaš kao da
si spremna za još jednu“, veli i namigne mi.
Mislim da će mi trebati još dvadeset budem li morala provesti večer s Royem.
„Evo.“ Roy tresne novčanicom od dvadeset dolara na šank. Ruke su mu jako
zapuštene - naborane, ispucanih zanoktica i izranjavanih članaka na prstima. „Za
moje i njezino.“
„O... hvala.“ Toby i ja izmijenimo iznenađene poglede. Mislila sam da Roy
nikad ništa ne čini niti daje iz ljubaznosti?
Roy se zagleda u svoju bocu piva. „Kak' je stari jarac?“
Što je sad ovo, prijateljsko čavrljanje? „Još je živ.“
„Jeste mu obrezali kopita?“
„A trebamo?“ Muka mi je kad samo pomislim da bih trebala dodirnuti te
prljave rožnate tvorevine.
On zavrti bocu u rukama, ali ne otpije iz nje. „Morate mu ih obrezivati jer
može doći do infekcije. Bakterije i to.“
„Aha. Super. Reći ću Joni.“ Mogu tolerirati da me Zeke prati u stopu, ali kod
pedikure podvlačim crtu.

170
 Knjige.Club Books

Roy naizgled odsutno kruži pogledom preko slika na zidu.

Je li bio oženjen, kao što tvrdi Muriel? Ne mogu ga zamisliti u odnosu koji bi
uključivao ljubav i pažnju. A opet, nije mi bilo jasno ni kako se Jonah mogao
ikome sviđati dok ga još nisam poznavala.
„Je li se nešto motalo oko vašeg tora u posljednje vrijeme?“ odjednom upita.
„Misliš, nešto poput tvog malamuta?“
Ošine me pogledom i na tren se zapitam jesam li potrošila svu zahvalnost koju
sam kod njega zaradila. „Ne, on je trenutačno na lancu da se može brže oporaviti.
Osim toga, on neće ništa tom starom jarcu.“ Okrene se prema gomili uz
podrugljivi podsmijeh. „Svi ovi kampisti što dolaze ne skladište hranu kak' spada i
ne paze na smeće, a to nama ostalima samo stvara probleme. Savjetovao bih vam
da držite smeće unutra“, upozori me.
„Jonah je odrastao na Aljasci. Zna što treba.“ A ja sam odrasla u Torontu gdje
je rakunski dvojac, Tim i Sid, kopao po našim kantama za smeće u svakoj
mogućoj prilici, tako da i ja znam nešto o ljubavi divljih životinja prema otpacima
„Držimo ga u radionici.“
„Calla!“ zagrmi Muriel nadglasavši žamor prepune pivnice. Mahne
pregačom, a onda ugleda Roya.
„Je li mama spomenula da te večeras kanila zaposliti?“ upita Toby uz smijeh.
„Pa... nije. Stvarno?“
„Ako se oko nečega nikad ne šali, onda je to posao.“
Zastenjem i siđem sa stolca. Možda me samo želi odvući od Roya. „Čin
milosrđa“, kako bi ona rekla - kraćenje muka napaćenih stvorenja. „Hvala na
pivu“, kažem, jer za razliku od Roya, ja nisam nepristojna.
On blago kimne ne skidajući pogled s boce.
Uvjerena da je to sve što od njegova pozdrava mogu očekivati, okrenem se i
zaputim prema Muriel.
„Znam da sam ponekad pravi seronja“, kaže. „Ali hvala ti što si mi spasila
Oscara.“ Pogledi nam se susretnu kratko, ali dovoljno da vidim iskrenost u
njegovim očima.
Danas mi je baš dobro pao grah.
„Nadam se da voliš čili“, dovikne Toby za mnom, a njegov me smijeh prati
dok se probijam kroz gužvu.

171
 Knjige.Club Books

Dvadeset i peto poglavlje

„Dobro, Jonah, što ti je? Obećao si da ćeš me čekati!“

Dok sam se presvlačila i pokušavala s jezika izribati okuse šest različitih čilija
- koje me Muriel natjerala da kušam iako sam joj deset puta ponovila da ga ne
volim - uzela dva ručnika i vratila se na verandu, Jonah se već skinuo i udobno
smjestio u hidromasažnu kadu.
„Jesam?“ Raširio je mišićave ruke i opušteno ih, zabačene glave, naslonio na
rub kade, okružen nestvarnom maglicom što ju je stvorila vruća para u
kombinaciji s hladnim zrakom. „Oprosti, ali predugo si se zadržala.“
„Nije me bilo ono, deset minuta.“ Odložim ručnike na stolić i prije nego što
se pridružim Joni, odlučim ga potajno fotografirati. Njegova će široka prsa na
maglovitoj pozadini i snježnim planinskim vrhovima u daljini izgledati
spektakularno.
Zadovoljno se smiješim jer će ova fotografija nadmašiti onu na kojoj cijepa
drva - zato što je na njoj još privlačniji i zato što će ga fino iznervirati - pa priđem
kadi, stežući revere kućnog ogrtača.
Jonah podigne glavu i pogledom punim iščekivanja vragolasto me odmjeri od
glave do pete.
Iako sam se bezbroj puta svlačila pred njim i znam da poznaje svaki milimetar
mog tijela, još sam uvijek nervozna i uzbuđena kao da je prvi put. Sad shvaćam
zašto me nije čekao. „Zažmiri, derište jedno. Ne zaslužuješ striptiz.“
Sva se naježim od njegova grlenog smijeha što odzvanja mirnim i tihim
jezerom. „Vjerojatno ne, ali mislim da ću ga dobiti.“
Na brzinu pogledam uokolo da nas slučajno netko ne gleda, na što Jonah
zakoluta očima jer „pogledaj gdje živimo!“ - pa se okrenem i pustim ogrtač da mi
sklizne s ramena, centimetar po centimetar, sve do bicepsa, a onda senzualno
otkrijem gornji, pa donji dio leđa. Zastanem iznad stražnjice, uživajući u
prohladnom zraku na koži. Svlačenje na otvorenom, kraj jezera, tihe šume i s
pogledom na impozantnu planinu ovaj trenutak čini nekako napetijim.
„Daj više uđi, Calla.“ Jonin je glas sad za oktavu dublji.
172
 Knjige.Club Books

Pustim da ogrtač padne na pod verande kraj njegove odjeće i sjednem na rub
kade. Prebacim noge što gracioznije mogu i spustim se u ugodno toplu vodu.
Zastenjem od užitka. „Ajme kako je ovo fino.“
„Priznajem...“ započne Jonah i povuče me na sebe. Obuhvatim ga nogama, a
on mi usnama okrzne vrat. „Ovo je možda vrijedilo tih novaca.“
„Čekaj malo, jesam dobro čula? Jesi li upravo rekao da sam najpametnija na
svijetu i da ti je užasno žao što si prigovarao... au!“ Jauknem kad me ugrize, pa
prijeđe jezikom preko tog mjesta. „Pogledaj ih.“ Pokažem na komarnik i horde
golemih letećih krvopija koje se uzaludno pokušavaju probiti na verandu. Stolar
je napravio stvarno besprijekoran posao. Nema ni najmanjeg otvora kroz koji bi
se komarči mogli probiti, što nama omogućava neometano uživanje.
„Znam. Zato mi je drago što sam te nagovorio da pozoveš majstora za
komarnik.“
„Hmmm... Da, ali ne sjećam se da je baš tako bilo.“
Okrene me tako da sjednem na njegovu savijenu nogu. Grudi mi plutaju na
površini vode. „Aha, ova kada je bila jebeno briljantna ideja.“ Jonina brada me
poškaklja kad mi ustima obuhvati bradavicu, dok mi zavlači ruku među bedra.
Potpuno je jasno što kani, i obično bih bila spremna zadovoljiti i njegove i
svoje tjelesne potrebe, ali večeras prvo moramo razgovarati kako me ništa ne bi
omelo u užitku.
Uhvatim ga za ruku i zaustavim. „Činilo mi se da se dobro zabavljaš u
pivnici.“
Kao i ja, što me iznenadilo. Dok je Jonah razgovarao s Jackom Thomasom,
Muriel me upoznala sa svakom osobom u redu za kušanje čilija, i svi su me
ispitivali o Jetiju čiji je logo bio istaknut na mojoj majici. Iskoristila sam priliku i
svakomu ispričala kako je Jonah pouzdan i vješt pilot, za slučaj da im zatreba.
Neki su se ozbiljno zainteresirali.
On zastenje kad shvati da će morati pričekati. Spuznem s njegove noge i
uronim u vruću vodu. On se nasloni na rub kade, a ruka koja je maloprije bila u
mome međunožju sad je pronašla neutralnije mjesto na mom koljenu. „Misliš na
onu ženu? Jer nisam je poticao ni na što.“
„Ne, briga me za Jessie Winslow.“ Iako, moram priznati da sam je skoro zalila
čilijem iz lonca broj četiri. Nije me iznenadilo kad je spazila Jonu i odmah sjela
za njegov stol, koristeći svaku priliku da ga dodirne. Prema Muriel, koja je sigurno
opazila da jače stežem zaimaču kad je Jessie pljesnula Jonu po bedru, ta žena ima
„problema s pićem“.
Imala je sreće - baš kao i Jonah - jer se ispričao i došao k nama isprobati čili.
A ja sam joj jasno dala do znanja da je moj tako što sam ga napadno hranila
žlicom.
„Što ti je rekao Roy?“

173
 Knjige.Club Books

„Da je svjestan kako ponekad zna biti seronja i zahvalio mi je što sam mu
spasila psa.“
„Ma daj“, iznenađeno će Jonah. „A što je bilo s njim i Muriel?“
„Ne znam.“ Naime, Roy je mirno sjedio za šankom i zurio u svoje pivo, kad
mu je prišla Muriel i nešto ga ispitivala. Zadržali su se u kratkom, naoko
civiliziranom razgovoru, ali zatim je on uzeo šešir i izjurio iz pivnice bez da je
ikoga i pogledao. Toby kaže da je boca još bila puna.
Kad sam je pitala što je rekao, umjesto odgovora mi je ponudila samo usiljeni
osmijeh. Ali ne želim razgovarati o neprimjereno odjevenim usamljenim
alkoholičarkama ili prgavim starcima, nego o nečemu što me cijelu večer muči.
Pogladim ga po bradi. „Jack mi djeluje simpatično.“ Samo smo kratko
popričali. Tih je i ugodan, iako na prvi pogled ne djeluje tako.
„Dobar je tip“, složi se Jonah. „Pametan. A čujem i da je vraški dobar lovac.“
„Je li spomenuo da bi te angažirao?“
„Jest“, odgovori nakon kraćeg oklijevanja.
„I?“
„I... ništa. Ne odgovara mi.“ Jonah proučava svoju ruku dok dlanom prelazi
preko površine vode.
„A kakav je posao, o čemu se radi?“
„Hoće da radim tri tjedna u rujnu. Sedam dana tjedno, svaki dan, i osim toga
bih morao biti na raspolaganju za dodatne letove u lovišta po divljač. U biti bih
razvozio bogate političarske guzice.“
„Ali bio bi super plaćen za to.“
Jonah zamišljeno kimne.
„No morao bi ostati u McGrathu.“
„Čini se da već znaš sve o tome.“ Namršti se. „Muriel ti je rekla?“
„Ne. Iznenađujuće, ali to mi nije spomenula.“ Ali ispričala mi je sve o svima
- njihovim rođenjima, smrtima, brakovima, rastavama, skandalima, bankrotima,
bogaćenjima. „Toby mi je rekao.“
„Da, pa...“ Jonah uzdahne. „To mogu raditi samo iz McGratha. Predaleko mi
je svaki dan letjeti tamo i natrag, a Jack ne može riskirati da mu pilot ne može
doći zbog lošeg vremena. Lovci mu plaćaju hrpu love upravo zato da mogu doći
do pilota kad god im zatreba.“
Duboko udahnem i konačno izgovorim ono na što sam se cijelu večer
pripremala. „Želiš li taj posao, onda pristani.“
Ali on već odmahuje glavom. „Obećao sam ti da te neću toliko dugo ostavljati
samu.“
„Ma, bit ću ja dobro.“

174
 Knjige.Club Books

Nadam se da zvučim samouvjerenije nego što se osjećam. „Uostalom, ionako

će Muriel sto posto dolaziti svaki dan, htjela ja to ili ne. I uvijek mogu odletjeti
doma.“
„Ovo je tvoj dom“, smrknuto odgovori.
„Znaš što mislim. Mogu otići u Toronto na nekoliko tjedana.“
Izgleda kao da je spreman razmotriti i tu mogućnost. „A Bandit i Zeke?“
„Ne znam, mogu zamoliti Tobyja ili Muriel da ih čuvaju.“ Ne mogu vjerovati
da u planove moram uključiti rakuna i jarca. Bandita jedva da i viđam, sad kad je
zatoplilo i stalno se negdje vere po stablima. „Dogovorit ćemo se.“
Jonah skine vezicu s mog konjskog repa. Kosa mi padne na ramena, a vrhovi
se smoče u vodi. „Ako Jack bude zadovoljan, htjet će me svakog rujna odsad
nadalje.“ Tako ne bismo morali razmišljati kako zaraditi novce kroz duge, mračne
i nepredvidive zimske mjesece. A znam da Jonu to pritišće.
„Naravno da će biti zadovoljan.“ Ali čula sam što je rekao - da to nije samo
za ovu godinu. Morat ću se pripremiti na to da ga neće biti svakog rujna.
I dalje je zamišljen. „Ali nije da ćeš biti zarobljena ovdje. Možeš se odvesti
kamo god i kad hod hoćeš, družiti se s ljudima.“
Kimnem i nasmiješim se, a u sebi se pitam, kojim ljudima? Nikoga ne
poznajem. Agnes i Mabel žive na drugom kraju države i do njih se autom ne može.
No, bila sam u pravu, Jonah želi taj posao.
Nježno me uhvati za bradu i okrene prema sebi, tako da ga gledam u oči.
„Sigurno se slažeš s tim? Jer jednom kad pristanem, to je gotova stvar. Barem za
ovu godinu.“
Pomilujem mu prsa. To je dvadeset i jedan dan i dvadeset i jedna noć u kojima
ga neću moći ovako dodirivati. Zagledam se u golemo, tiho prostranstvo.
To je Jonin poziv u kojem istinski uživa. Ne čini se poštenim sprečavati ga u
tome. Ne bih mogla živjeti znajući da mi to potajno zamjera. „To su samo tri
tjedna.“ Muriel me večeras upoznala s čovjekom koji zimi mjesecima izbiva iz
kuće. Radi na Sjevernoj padini kao graditelj ledenih mostova za naftne platforme,
pa svake godine tako ostavlja ženu i djecu same. Kad čujem takve priče, osjećam
se glupo i djetinjasto što pravim dramu oko tri tjedna.
Jonah nježno prijeđe rukom po mom bedru. „Možda ja toliko dugo ne želim
biti razdvojen od tebe. Je li ti to ikad palo na pamet?“
Bude mi drago kad shvatim da nisam jedina kojoj bi to teško palo - i ja bih
nedostajala njemu. „Veliki si dečko, preživjet ćeš. Oboje ćemo preživjeti. Mislim,
gle... muža Jessie Winslow također nema tjednima i vidi kako ona to dobro
podnosi.“
Jonah frkne. „Aha, čuo sam točno što i kako podnosi. Veliš, kad se vratim,
naći ću te kako se mrtva pijana upucavaš Tobyju?“

175
 Knjige.Club Books

„U tom slučaju budi blag prema njemu. Vjerojatno bi me se samo pokušavao

otarasiti.“
„Čisto sumnjam“, promrmlja.
Naslonim glavu na njegovo rame. „Jonah, prihvati posao. Znam da ga želiš, a
ja neću da odbijaš poslove zbog mene. To me čini nesretnom.“
Uzdahne, i možda griješim, ali djeluje kao da mu je laknulo. „Sutra ću nazvati
Jacka. Morat će malo prilagoditi raspored jer sam se već ranije dogovorio s nekim
lovcima, ali rekao je da to ne bi trebao biti problem.“
Krivnja koja me dosad izjedala polako nestaje jer znam da činim ispravnu
stvar nagovarajući ga da prihvati ovaj angažman. Ali nije mi lakše zbog njegove
odluke. No, tako je to s Jonom. Moram naučiti prihvatiti i dobre i loše strane
života s njim.
Poljubim ga u vrat, spremna nastaviti tamo gdje smo stali.
Ali on samo zamišljeno gleda u strop od cedrovine. „Večeras sam vodio
zanimljiv razgovor sa Samom.“
„Vidjela sam.“ Pilot vatrogasnog zrakoplova mnogo je niži nego što je
izgledao u kokpitu. Jonah je doslovno izgledao kao da se nadvija nad njim. „O
čemu?“
Malo šuti, pa odgovori. „O tome da letim za njega. Ima četiri Fire Bossa i
ugovor s aljaškim vatrogasnim snagama, pomaže im gasiti šumske požare. Pitao
me bih li radio s njim ovog ljeta.“
„Kako misliš? U smislu, da i ti gasiš požare?“ oprezno upitam.
„Da. Prošle godine ih je bilo mnogo, a ove očekuju da ih bude još više. To
znači da bih imao posla skroz do kolovoza, možda čak do rujna. Čak ne bih ni
morao raditi cijelu zimu ako ne želim, jer bi zarada bila više nego dovoljna. A i
oduvijek sam se htio okušati u tome.“
„Stvarno?“ Jer mi to nikad nije spomenuo.
„Da.“ Smrkne se. „Što znači ovaj pogled?“
„Ništa. Samo... je li sigurno?“
„Kao i sve ostalo što radim.“
„Da, ali letenje je jedno, a gašenje požara... nikad to nisi radio.“
„Zato postoji obuka. Imam više nego dovoljno letačkog iskustva, pa taj dio
neće biti težak.“
To me nije naročito utješilo. Što ako se motor pokvari kao nama nedavno, ali
iznad vatre? Koliko će nisko morati letjeti? Što ako ga zaslijepi dim? Osim toga,
postoji još jedan problem.
„Ali što će biti s Jetijem?“
„Ovo sa Samom je na ugovor, samo za ljeto.“

176
 Knjige.Club Books

„Da, ali pretpostavljam da te onda zove kad god treba?“ Šumski požari
nemaju raspored. „Kako mogu rezervirati letove ako ti ne znaš kad ćeš morati ići
u akciju gašenja?“
„Ne znam, smislit ćemo nešto.“ Kažiprstom prijeđe po mom ramenu, pa niz
naježenu ruku, ali u njegovu pokretu nema ni trunke požude. Više kao da je
odsutan, zadubljen u vlastite misli. „Mislim da bih bio dobar u tome.“
„Bio bi fantastičan.“ Čini se da ne postoji ništa u čemu Jonah ne bi bio dobar
kad su u pitanju zrakoplovi. „Ali to je cijelo ljeto.“ Doba godine kad čarter-piloti
na Aljasci imaju najviše posla. „Ne misliš li da bi se trebao fokusirati na naš
biznis? Barem dok se ne uhoda? Obvezati se nekome drugome na cijelo ljeto
možda i nije najmudriji potez.“
On slegne ramenima. „Prvo ću ići na probni let s jednim od njegovih pilota
prije nego što prihvatim.“
„Dobro.“ Ali prihvatit će, jer mu to odgovara.
„Ljutiš se?“ upita.
„Ne, samo... ne znam što da mislim.“ Možda i jesam ljuta. Cijelu večer
reklamiram Jetija i hvalim Jonu, a njega možda uopće neće biti.
Ali ovo predstavlja i neugodan sudar sa stvarnošću. Jeti je sve dosad bio naš
zajednički projekt, ili sam ja samo tako mislila? Možda je oduvijek bio samo
Jonin, a ja se šlepam uz njega i smišljam svakakve projekte i posliće kako bih
ubila vrijeme, pokušavajući ga pretvoriti u nešto što nikad neće postati.
Možda je Agnes bila u pravu. Možda trebam pronaći nešto svoje, nešto što
nije dio Jonina svijeta letenja. Ali kako? Gdje?
Jonah se okrene prema meni. „Upravo si rekla kako nećeš da odbijam poslove
koje želim.“
Jesam. Ali zato što sam mislila da to podrazumijeva rad u okviru Jetija. A ovo
mi izgleda kao da Jonu nije briga. „Zašto ovo?“
Zagleda se u moje oči. „U Divljoj Aljasci radio sam ono što mi se činilo
važnim. Pomagao sam ljudima i, ne znam... valjda se trebam baviti nečime što je
i ovdje važno. Ne mogu samo razvoziti turiste i dostavljati kavu u hotele. To mi
nije dovoljno. Kao da nešto nedostaje. Ali ova prilika od Sama, takve stvari
me uzbuđuju. Osim toga, središnja Aljaska gori svake godine. Čak i tu ponekad
ima požara. Zamisli da se moramo evakuirati i da sve ovo izgubimo.“ Pokaže
rukom na prirodu oko nas. „Ako to mogu spriječiti, želim bar probati.“ Polagano
kimne, kao da sam sebe uvjerava da bi ugovor sa Samom bio prava stvar.
Vjerojatno i jest, moram priznati. Ovaj moj veliki, snažni pilot želi pomagati.
Zato je i htio živjeti u Zapadnoj Aljasci umjesto da se preseli u Anchorage, gdje
je proveo dio djetinjstva. Pronašao je smisao u pomaganju brojnim seljanima koji
žive u tundri, bez cesta i prometnica.
„Onda tako i učini. Sve ostalo ćemo nekako riješiti“, kažem kao da smo se
dogovorili, iako baš i ne osjećam tako.
177
 Knjige.Club Books

„Pričekaj do siječnja kad nećemo moći mrdnuti odavde zbog vremena. Počet
ću ti ići na živce pa ćeš me na kraju preklinjati da prihvatim bilo kakav posao.“
„Ne bih rekla.“ Ova kuća gotovo nalikuje domu kad je Jonah tu. „Osim toga,
možda, će mi trebati tvoja pomoć s utrkom vanjskih zahoda.“
„S čime?“
„Muriel.“
„Aha, sve jasno.“ Nasmije se. „Dobro je da smo večeras otišli u pivnicu.
Hvala ti što si me nagovorila. Uvelike si zaslužna za sve ovo.“ Prstom mi prijeđe
po bradi, pa me nježno poljubi.
„Drago mi što sam mogla pomoći.“ I jest, iako nakon svega ne znam što
osjećam. S jedne mi je strane laknulo jer znam da postupam ispravno kad ga
nagovaram, a s druge osjećam nekakav nemir čiji uzrok ne mogu točno odrediti.
„Znaš što je još bolja ideja?“
„Ne, što?“
Uhvati me oko struka i podigne na rub kade.
„Hladno je!“ požalim se i u sekundi cijela naježim. Pokušam se izmigoljiti i
vratiti u vodu, ali Jonah me čvrsto drži i vješto mi razmakne noge, pa klekne i
prsima se smjesti između njih.
Netremice me gleda u oči i namjesti mi kukove kako bi imao bolji pristup.
Usprkos temperaturnom šoku, preplavi me vrućina. Naslonim se na stup verande
i pohotno iščekujem dok mi Jonah ljubi unutarnju stranu bedara. Sve misli i brige
o hladnoći, gašenju požara i tri tjedna bez njega nestanu u trenu kad mu usne
stignu do cilja.

178
 Knjige.Club Books

Dvadeset i šesto poglavlje

LIPANJ

„Znaš da bi mogla izgraditi cijelu platformu samo na Joninim golim slikama?

Mislim, začas bi dobila milijardu pratitelja.“ U pozadini se čuje zveckanje posuđa
jer Diana posprema kuhinju, pa razgovara preko zvučnika. Ona nikad ne može
mirovati dok telefonira.
Nasmiješim se, ne toliko zbog toga što je rekla, već zbog njezina glasa koji
nisam čula od travnja. „Znači, misliš da bih trebala seksualno iskorištavati svog
dečka za Instagram.“ Čučnem kako bih sastrugala blato s natpisa za mrkvu, ispred
gredice tresetne paprati koju je dobro zalila jučerašnja kiša. „Ne sjećam se da
smo na satovima marketinga učili tu strategiju.“
„To ti znači dati ljudima ono što žele, a ne bi bila jedina. Stvar je u tome što
je tvoj tip univerzalno seksi. Mislim, pa pogledaj samo reakcije na ovu fotku!“
„Nisam gledala, morala sam plijeviti vrt.“ I naučila da je to posao kojem nikad
nema kraja. Iskreno, nisam objavila Joninu fotografiju u hidromasažnoj kadi zbog
lajkova, iako sam znala da će ih biti hrpa. Otkad dijelim priče o Aljasci i Jetiju,
broj mojih pratitelja eksponencijalno je rastao. A otkako sam počela objavljivati
neku vrstu dnevničkih fotozapisa o našem životu u brvnari usred šume, kao da me
ljudi još lakše nalaze.
Za te je promatrače moj život pomalo egzotičan. Kao da mi zavide na
ostvarenju sna, bez obzira na to što među mojim objavama ima i mnogo gorkih
trenutaka. Dakako, one najteže zadržavam za sebe. Nitko ne zna da sam se drugog
dana nakon preseljenja u tu „romantično rustikalnu“ brvnaru prepunu Philova
smeća zaključala u zahod i plakala. To je tajna za koju čak ni Jonah ne zna.
I dok sline nad njegovom fotografijom, nemaju pojma da ga već dva tjedna,
otkad je snimljena, nisam pošteno ni vidjela. Sam Reed nazvao je Jonu već
sutradan i predložio mu da dođe na probni let vatrogasnim avionom. Nije ga
trebao mnogo nagovarati, a kad se Jonah te večeri vratio doma, bio je ushićen
poput djeteta koje je dobilo najdražu igračku. Odmah sam znala da je prihvatio
posao, i prije nego što mi je rekao. Dakle, cijelog će ljeta biti Samu na
raspolaganju.

179
 Knjige.Club Books

Unatoč onome što sam rekla večer prije, dio mene osjećao se izdanim jer sam
smatrala da je napustio našu mladu čarter-tvrtku i prisilio da prekrižim sve
rezervacije do listopada. Ali svejedno sam mu čestitala uz osmijeh, uvjeravajući
samu sebe da Jonah radi nešto što ga usrećuje, pa to, logično, i mene čini sretnom.
Što znači da ću ga svim srcem podržati.
Svi koji su zinuli na tu fotografiju i pročitali nekoliko poetičnih i duhovitih
rečenica što sam ih uz nju napisala ne znaju ništa o tome. Nisu svjesni da u
posljednje vrijeme u dubini duše osjećam neku neobjašnjivu prazninu; nastojim
biti puna razumijevanja, ali teško mi je jer volim da je tu, jer mi prokleto
nedostaje kad ga nema.
Ne znaju da sam ovo objavila najviše zbog Jone, jer znam da mu neće biti
pravo kad je vidi, što znači da će cijelu večer negodovati, a ja ću mu se
suprotstaviti i stvorit će se napetost nakon koje slijedi vatrena predigra. Nekoliko
sati bit će usredotočen samo na mene, umjesto na udžbenike i priručnike o
upravljanju vatrogasnim avionima.
Tako da sam tu fotografiju zapravo objavila zbog sebe.
„Plijeviti? Je li rekla da plijevi vrt?“ upita Diana Aarona, pretpostavljam.
„Ajme meni, što sam dočekala. Moja najbolja prijateljica postala je seljanka. „
„Daj šuti“, velim joj uz smijeh. „Pa moram se nečim zaokupiti. Dani su ovdje
dugi.“ Nema službenog izlaska i zalaska sunca, i nikad zbilja ne padne mrak.
Jonah ustaje i odlazi satima prije nego što uopće i pomislim ustati, a pomaknem
se samo kad me poljubi prije izlaska. Upala sam u predvidljivu rutinu koja se
svodi na provjeravanje e-mailova uz kavu i doručak, odlučivanje što kupiti za
ručak i večeru, nanošenje ogromnih količina sredstva protiv komaraca kako bih
uopće mogla izići. Muriel ponekad svrati vidjeti kako napreduje vrt, ali i kako
sam ja, čini mi se.
Shvatila sam da mi njezini posjeti više ne smetaju. Počela sam im se radovati,
čak i kad mi soli pamet i dijeli savjete koje nisam tražila.
Položila sam vozački ispit - ovaj put bez incidenata koji bi uključivali losove
- i stekla slobodu kakvu prije nisam imala. Upisala sam se u teretanu u Wasilli, pa
se vozim kako bih ubila nekoliko sati vježbajući i obilazeći trgovine poslije toga.
Otišla sam i do autosalona na probnu vožnju Jeepom Wranglerom. Čekam da
Jonah uhvati malo slobodnog vremena tako da može ići sa mnom i pomoći mi u
pregovorima za cijenu modela na koji sam bacila oko.
Popodne se zabavljam raznim projektima. Prošli tjedan sam dovršila spavaću
sobu za goste u stražnjem dijelu kuće. Nabavila sam novu posteljinu, rasvjetu i
nekoliko lijepih slika. A dovršit ću i uređenje manje spavaonice čim mi dostave
prekrivač i ormar koje sam naručila.
Pronašla sam majstora koji će renovirati kupaonicu u prizemlju i ugraditi još
jedan tuš. Počinje sljedeći mjesec. Provela sam dan proučavajući kako urediti
policu za knjige, i još dva eksperimentirajući s iznenađujuće slatkim stvarima iz

180
 Knjige.Club Books

one trgovine rabljenom robom u kojoj sam kupila stolić - antiknim svijećnjacima,
posuđem, starinskim okvirima za slike u koje sam stavila fotografije od prošlog
ljeta.
Cijeli sam tjedan sređivala kuhinju. Postavila sam dodatne police - sama,
pomoću Jonine bušilice. Sad sve ima svoje mjesto, ili na kukama, ili u obilježenim
staklenkama.
Uz svo to slobodno vrijeme kuća počinje nalikovati domu - dobro
organiziranom, čistom domu. Otkrila sam i da uživam u isprobavanju novih
recepata.
Ali dani su dugi, osjećam se usamljeno i zatičem se kako brojim sate do
poznatog brujanja avionskog motora.
Brojim i mjesece do kraja Jonina angažmana na gašenju požara s Jackom
Thomasom, kad će opet biti samo moj.
„Jonah mnogo radi?“ upita Diana.
„Da. Na jugu već tjedan dana bjesni požar.“ Izazvala ga je munja, a budući da
je ljeto sušnije od prosjeka, šuma gori kao da ju je netko polio benzinom. U
vijestima vele da je zabrinjavajuće što se to događa već sad, sredinom lipnja.
„O Bože, stvarno? Sad je postao i vatrogasac?“ U glasu joj čujem ushit. „Jesi
li svjesna koliko ti je dečko muževan i seksi, Calla?“
„Hej, ja sam tu!“ dovikne Aaron odnekud iz pozadine i nasmije me.
Znam ja dobro koliko je Jonah muževan i seksi. A znam i koliko je s njim
teško i frustrirajuće kad su u pitanju njegovi avioni i letenje. Ali neću ulaziti u to
s Dianom.
Zato mijenjam temu.
„Onda, koliko godina već studiraš pravo?“
„Ne mogu vjerovati da to radim, Calla. Čak ni ne volim odvjetnike! Reci mi
da sam luda!“
„Luda si“, potvrdim. „Ali razvalit ćeš.“ Ljudi Dianu često doživljavaju kao
površnu jer je inače vjetropirasta i opsjednuta iscrtavanjem savršenih obrva, ali
ona je jedna od najpametnijih osoba koje poznajem. Zahvaljujući sjajnim
ocjenama na prijemnom ispitu, uspjela se upisati na najbolji pravni fakultet u
Torontu. Prva je pomoćnica u odvjetničkom uredu kojoj je šef, poznat i kao
Obdareni, pristao platiti školarinu i udžbenike, iz čega je jasno koliki potencijal
vidi u njoj.
Presretna sam zbog nje, ali i tužna. Kao da je pronašla neki novi život u kojem
za mene više nema mjesta, pogotovo sad kad sam tako daleko.
„A jesi li ti odlučila dalje se školovati? Ili ćeš se mučiti razmišljajući kako
potrošiti novostečeno bogatstvo?“ našali se Diana.
Odmahnem glavom.

181
 Knjige.Club Books

„Ne znam. Gledala sam neke fakultete, ali u Anchorageu nema ničega što bi
me zanimalo.“ Osim toga, želim li odlaziti nekamo na predavanja? Što ako za
godinu-dvije odlučimo živjeti negdje drugdje? „Razmišljala sam i o online
tečajevima. Grafički dizajn i slično. Nešto čime bih se mogla baviti kao
freelancerica.“ Nešto. Trebam... nešto.
„Pa... imaš vremena odlučiti, ne? Nije vam frka s novcima.“
„Da, valjda.“ Iako Jonah inzistira da radimo i ponašamo se kao da jest.
„Večeras idem na sastanak odbora za planiranje zimskog karnevala.“ Muriel mi
je po Tobyju poručila da budem spremna točno u petnaest do šest. Stalno ga hoću
pitati ide li mu na živce da ga mama iskorištava kao glasnika, iako ima
mobitel kojim može komunicirati.
„Pa da. Sad si dokona dama, pa su ti dobrotvorne priredbe i planiranje zabava
standardni dio svakodnevice.“
Nasmijem se, pa ustanem i bacim šaku trave Zekeu preko ograde, na što on
veselo dokaska i stane je žvakati. „Muriel mi je to kao predložila, ali zapravo
nemam izbora.“
„Kako izgleda karneval na Aljasci?“
„Karnevalske stvari, samo na ledenoj hladnoći. Parada i možda utrka.“
Vanjskih zahoda, očito. Pokušala sam se informirati na internetu tako da večeras
baš ne ispadnem potpuna neznalica, ali na službenoj stranici karnevala nisam
pronašla ništa osim tekstova o sponzorima i mogućnostima prodaje. „Možda im
ja mogu odraditi marketing?“
„E da, prije nego što zaboravim, tvog dara trenutačno nema na zalihama, pa
ćeš ga možda dobiti tek poslije rođendana.“
Moj rođendan. Za dva ću tjedna navršiti dvadeset i sedam. Ovaj put nisam
previše razmišljala o tome. S jedne strane, to mi je prvi rođendan s Jonom, što je
uzbudljivo. Ali je i prvi bez mame i Simona koji bi me tradicionalno došli buditi
s kriškom torte i prigodnom pjesmicom. I prvi bez Diane. Otkad se znamo, svaki
smo rođendan slavile skupa, smijući se do kasno u noć. „Znači da moraš doći i
donijeti ga osobno.“ Šalim se, ali zapravo mislim ozbiljno.
„Calla...“
„Možeš li odvojiti nekoliko dana za mene? Možda neki produženi vikend?
Molim te? Platit ću ti kartu i sve!“ Nisam je imala namjeru preklinjati ili izazvati
osjećaj krivnje, ali ovo mi je naprosto izletjelo.
Duboko uzdahne. „Žao mi je. Doći ću dogodine, obećavam. Nego čuj, moram
sad ići. Uskoro mi počinje spinning i moram se mentalno pripremiti za Sergeja.“
Pogledam na sat i shvatim da ne mora ići još dobra tri sata. Znam to jer smo
nekad skupa okretale pedale. No nije me iznenadilo što je Diana pronašla način
da prekine razgovor čim se počela osjećati krivom, jer se dosta loše nosi s tom
emocijom. Nastojim skriti razočaranje. „Pozdravi ga.“ Nekoć sam prezirala

182
 Knjige.Club Books

Sergeja i njegove vojničke metode na satovima spinninga. Za razliku od njega,

instruktorica u Wasili ima ugodan glas i pušta songove iz mjuzikala.
„Čujemo se. A ti se i dalje pravi važna tim svojim božanstvenim frajerom.“
To me nasmije, iako sam neraspoložena. „Zbilja nemaš srama.
„Ne, ono što nemam je veličanstveni goli Viking s planinskim vrhovima u
pozadini.“
„A što sam ja?“ opet se pobuni Aaron.
„Nisi Norvežanin!“ odvrati mu Diana tonom inače rezerviranim za njihova
prepucavanja. „Ok, jurim sad. Pusa!“
„Pusa. Bok, Aar...“
Veza se prekine prije nego što uspijem završiti rečenicu.
Spremim mobitel u džep i nastavim plijeviti, pokušavajući potisnuti
razočaranje. Znam da ne mogu očekivati da obitelj i prijatelji putuju na Aljasku
svake godine - koliko god govorili da žele doći. Ali što će biti kad mi roditelji
ostare, a Dianu odnese nova karijera? Koliko će godina proći između njihovih
posjeta?
Bacim još trave preko ograde, a Zeke zableji. „Možda bih trebala reći Joni da
za rođendan želim otputovati doma“, kažem naglas. Znam što će mi reći - da ne
može otići na tjedan dana usred ljeta, pogotovo sad kad je potpisao taj ugovor.
Mogla bih ići sama. Ali ruku na srce, koliko god zamjeram Diani zato što ne želi
ostaviti Aarona, ni sama nisam naročito sklona rođendanskom putovanju bez
Jone.
Zeke opet zableji, a budući da već poznajem sva njegova glasanja, odmah
shvatim da ga je nešto uznemirilo.
Ugledam ga kako trči uz ogradu prema toru. Odjednom se sruši na travu,
ukočenih prednjih nogu.
„Zeke?“ Priđem vratima vrta i zabrinuto gledam kako se trza, ali ne može
ustati. Srećom, kad napokon dođem do njega, već je na nogama. Iznenadim se kad
me preplavi olakšanje. Navikla sam da mi taj glupi jarac pravi društvo i svakog
jutra me prati u stopu, usput grickajući travu. Bandita nema po pola dana jer
se zabavlja penjanjem na okolna stabla, pa mi je Zeke postao vjerni pratitelj koji
uvijek pažljivo sluša moje brbljanje.
Još jednom glasno i jednako uznemireno zableji i opet se zatrči pa padne, ovaj
put na leđa, s nogama u zraku.
Onda se sjetim. „O, Bože!“ Na YouTubeu sam gledala snimke koza koje
padaju u nesvijest i ostanu nakratko paralizirane kad ih nešto prestraši. Dianin brat
je neko vrijeme bio opsjednut njima.
Ali otkad smo tu, ovo je prvi put da se to dogodilo Zekeu.
„Što te toliko uplašilo da si...“ Riječi mi zapnu u grlu kad na nekih šest metara
od nas ugledam vuka.

183
 Knjige.Club Books

Zapravo, ne baš vuka.

To je Oscar, Royev pas.
Treba mi deset sekundi da se koliko-toliko smirim, a onda se zapitam trebam
li se zapravo brinuti jer u ovom trenutku, s tim podmuklim stisnutim očima i
uzdignutom glavom, Oscar izgleda kao divlja zvijer, nikad pripitomljena.
Ali Oscar jedva i da pogleda Zekea koji se i dalje koprca pokušavajući ustati.
Netremice promatra mene. Sad sam sigurna da je to cijelo vrijeme bio on, da je
virkao iz šume i nasmrt me plašio.
Sjeća li me se od onog dana?
Zašto se stalno vraća?
U onoj knjizi što mi ju je darovao Jonah piše kako se ponašati kad susretnete
divlju životinju. Na jedne treba podviknuti, na druge ni u ludilu podizati glas,
trećima se nikako ne suprotstavljati, a četvrte valja gađati kamenjem. Nikad se ne
smije trčati, nikad okrenuti leđa. Posljednja dva savjeta primjenjivi su na
sve situacije.
Ali ne pamtim da sam vidjela preporuku za slučaj susjedova vučjaka koji vas
stalno vreba na vašem posjedu.
Oscar nije ni trepnuo, a kad zakoračim prema njemu, ustukne i vidim da štiti
ranjenu šapu.
Zeke i dalje bleji, trči i pada, očito svjestan opasnosti kakvu predstavlja
životinja poput Oscara. Da me taj pas ne čini tako nervoznom, umirala bih od
smijeha i snimala Zekeova onesvještavanja za Jonu. Ali sad moram nekako vratiti
jarca u tor, gdje je zaštićen električnom ogradom, ali se bojim okrenuti leđa
Oscaru.
To je pas. To je obični pas, podsjećam se. I to pas kojem sam spasila život.
„Odi doma“, viknem, pokušavajući zvučati autoritativno.
Pas se ni ne pomakne.
„Odi doma!“ ponovim. Sigurno ne zvučim ni blizu onako prijeteće kao Roy.
Nakon još petnaest sekundi buljenja, Oscar se okrene i polako šepajući
nestane među stablima.
Odahnem, uzmem torbu s vrtnim priborom i odvedem našeg izbezumljenog
jarca u njegov tor, neprestano se okrećući.

184
 Knjige.Club Books

Dvadeset i sedmo poglavlje

„Neki gradovi organiziraju događanja na glavnim trgovima ili ulicama. A u

Trapper's Crossingu je ovo centar svega“, objašnjava Muriel dok hodamo prema
plavozelenoj zgradi društvenog doma, ona s plavim fasciklom prepunim raznih
dokumenata pod rukom. „Uglavnom organiziramo odavde. Prosinački karneval
koji traje dva vikenda i u sklopu kojeg se održava naš blagdanski sajam i božićna
večera. Prije tri godine smo ovdje sklonili mještane kad su se morali evakuirati
zbog požara. Parovi čak unajmljuju prostor za svadbe.“ Značajno podigne
prst. „Znaš... ti i Jonah biste trebali razmisliti o tome kada dođe vrijeme. Jako je
lijepo jer se vidi i jezero. A ako zarada od karnevala bude dovoljna, dogodine
ćemo imati nove toalete.“
„Pa... vrijedi razmisliti.“
Nadam se da se ne vidi koliko sam zgrožena prijedlogom da naša svadba bude
u društvenom domu Trapper's Crossinga. Osim toga, na sam spomen braka
postanem nervozna. Podsjeća me da se negdje u kući nalazi prsten namijenjen
meni. A hoću li ga ikad opet vidjeti, to je već posve drugi par rukava.
„Ono tamo je naše novo natkriveno klizalište.“ Pokaže glavom prema nečemu
nalik paviljonu s druge strane golemog šljunčanog parkirališta. „Koštalo nas je
skoro pola milijuna dolara. Pet smo godina kumili i molili vijeće okruga Mat-Su
za dozvolu. Jadna dječica više ne moraju razgrtati snijeg prije hokejaških treninga.
A tu svakog petka popodne imamo i tržnicu, od kraja lipnja do sredine rujna i
pravo da ti velim, zlata vrijedi kad pada kiša.“
Uđemo u dugački hodnik s nekoliko praznih sklopivih stolova koji čekaju da
im netko pronađe svrhu. Desno je gradska knjižnica, prostorija u smeđim i bež
tonovima s prigušenom rasvjetom i svega nekoliko polica s knjigama. Za stolom
sjedi neka žena i gleda u zaslon računala. Slijeva se nalaze dvostruka vrata koja
vjerojatno vode u glavnu dvoranu društvenog doma. Sve me podsjeća na moju
osnovnu školu - sivi podovi, bijeli stropovi, prigušena fluorescentna svjetla,
fotografije sportskih ekipa na zidovima koje je netko obojao u limunsko žutu boju
ne bi li djelovali veselo, no takvim se nijansama to rijetko postiže. Čak pomalo i

185
 Knjige.Club Books

miriše na školu - mješavina vonja starih knjiga, ljepila i industrijskog sredstva za

pranje podova.
Iznad nas zatrepere svjetla. „Novce koje zaradimo od karnevala ulažemo u
održavanje zgrade, a očajnički trebamo nešto poboljšati i promijeniti“, kaže mi
pomalo zabrinuto. „Ovo je pedeseta godina i iskreno, u posljednje vrijeme nam
ne dolazi baš mnogo ljudi. Moramo ih nekako privući.“
„A tko je zadužen za marketing?“ pitam, onako usput. Ne želim da ispadne
kako se namećem.
„Emily. Sjećaš se nje? Išle ste skupa na trčanje.“
Šutljiva žena bez mrve osobnosti? Jedva.
„Smislila je nešto posebno za ovogodišnji plakat.“
„Plakat.“ Neka mi netko kaže da im se marketinška strategija ne svodi na -
plakat.
„Da! Cijeli okrug Mat-Su bude oblijepljen našim plakatima. To jako
zainteresira ljude.“
Aha, sigurna.
„Hoćete da joj ja pomognem? Mislim da bi vam dobro došla nova web
stranica i kampanja na društvenim mrežama...“ Ne uspijem dovršiti rečenicu jer
Muriel odmahne rukom u znak da je moj prijedlog odbijen.
„Emily ima sve pod kontrolom. Osim toga, jesi li ikad bila na karnevalu na
Aljasci?“
„Pa, nisam. Ali Toronto ima božićni sajam...“
„Kako bi onda trebala uvjeriti ljude da dođu kad sama nikad nisi bila?“
Odmahne glavom u nevjerici, ali se ipak nasmiješi. „To s društvenim mrežama
možda funkcionira tamo odakle dolaziš, ali ovdje ne. No nemoj se brinuti, naći
ćemo mi tebi posla.“
Nekako uspijem skriti razočaranje, pa prođemo kroz još jedna vrata i uđemo
u dvoranu - bezličnu, sterilnu pravokutnu prostoriju bez prozora. Unutra, skupina
od devet žena raznih dobi i jedan sjedokosi muškarac slažu dugačke stolove u
polukrug. Jednu sam odmah prepoznala - to je Candace iz trgovine rabljenim
stvarima.
„Moje dame, dignite te stolove“, gotovo zapjevuši Muriel kao da želi prikriti
da je to zapravo naredba. „Sjećate se kako je Sally oštetila pod prošle godine?
Gradskom vijeću to baš i nije bilo drago.“
„Pa ti si članica vijeća, Muriel“, odgovori joj Candace kroz smijeh. Nosi isti
onaj cvjetasti kardigan i kroksice kao i kad radi u trgovini.
„Točno! I nisam bila naročito sretna zbog tog nepotrebnog troška.“ Muriel s
treskom spusti fascikl, i to na stol u sredini polukruga, opazim. „Calla, donesi si
stolac i sjedni kraj mene.“

186
 Knjige.Club Books

Neke žene, uključujući Emily, pristojno se nasmiješe dok prolazim kraj njih
do stolaca naslaganih uza zid dvorane.
„Neki dan sam našla crkvenu klupu i sjetila se tebe“, veli Candace koja je
krenula za mnom, a ja istog trena pocrvenim. „Aha, dobro?“ Jer sam pokvarena
lažljivica koja očito treba potražiti spas u molitvi? U međuvremenu sam nekoliko
puta bila u njezinoj trgovini i jednom me prilikom pitala kako se mami
svidio stolić. Odlučila sam ništa ne priznati, pa sam joj rekla kako nisam imala
pojma da će dostava biti toliko skupa jer bih ga inače zadržala za sebe.
Ona se zahihoće. „Ja sam ti po prirodi znatiželjna, pa sam pitala Tobyja što
radiš sa svom tom kramom koju kupuješ kod mene. Rekao je da to nosiš doma.
Znaš, da ih pretvaraš u nešto drugo. Veli da ti takve stvari jako dobro idu.“ Slegne
ramenima. „A ovo je fini komad. Totalno je izlizana i treba je očistiti, ali mislila
sam da bi joj ti našla nekakvu namjenu.“
Već sam vidjela redizajnirane crkvene klupe i moram se složiti da tu
definitivno ima potencijala. „Hvala što ste se sjetili.“ I stvarno to mislim. „Možda
da je svratim sutra pogledati?“
Nasmiješi se od uha do uha. Nešto mi govori da uživa u traženju blaga za
svoje kupce. „Ok, slušajte me!“ Muriel pomakne svoj stolac da mi napravi mjesta
i pljesne dlanom o dlan. „Počnimo. Imamo mnogo tema na dnevnom redu.“
Pogledam prisutne dok se smještaju za stolove i primijetim kako im
raspoloženja variraju - neke žene jedva čekaju da započnemo, a stariji je gospodin
smrknut. Možda je i inače takav, a možda mu je naprosto dosadno i naporno biti
ovdje.
A može biti i reakcija na Murielino šefovanje. Toby je rekao da se njegova
majka ponaša kao da je Trapper's Crossing njezin i da gura nos u sve što se tiče
vođenja grada. Ona je demokratski izabrana članica gradskog vijeća - i to više
puta - pa ljudi moraju poštivati njezin entuzijazam i upornost.
Ali pitam se što svi ostali stanovnici stvarno misle o njoj.
Muriel pročisti grlo. „Prvo da vam predstavim Callu. Nova je u našoj
zajednici.“ Jedanaest pari očiju okrene se prema meni, na što mi se obrazi
zarumene od nelagode. Sad vidim da su mi neke žene poznate iz pivnice. „Pa da
i vas upoznam s Callom. Calla, ovo je John. On upravlja proračunom. Gloria
raspoređuje volontere, a Candace već poznaješ...“ I tako mi predstavi sve njih.
„Sad kad smo to obavile, krenimo na zadatke od prošlog mjeseca. Johne, ti bi
nam trebao red kakva je situacija sa sponzorima i kako stojimo s novcem, da
vidimo možemo li imati veći vatromet...“
Muriel vodi sastanak i prolazi kroz prošlomjesečni zapisnik dok svaka članica
odbora podnosi izvješće o učinjenom, a sitna, plaha ženica sve bilježi. To me
podsjeti na dane u korporaciji, kad smo sastančili u konferencijskim salama i
diskutirali o projektima i planovima.

187
 Knjige.Club Books

Sljedećih šezdeset minuta samo slušam i u sebi kipim od nezadovoljstva što

je Muriel tako olako odbacila moju ponudu da pomognem s oglašavanjem. Da,
karneval će biti običan i predvidiv kao što sam i očekivala - od palačinki za
doručak sve do natjecanja u karaokama - ali što se tiče marketinga, zasad se
spominje samo Emilyn fenomenalni, ručno nacrtani plakat i oglas na četvrtini
stranice lokalnih novina koji će biti objavljen mjesec dana prije same proslave.
Pokušavam smisliti kako poslije ponovno načeti tu temu s Muriel, kad se
stolac poda mnom odjednom zatrese, pa se trenutak poslije krene još jače tresti.
Muriel zastane usred rečenice i svi odjednom skoče i sklone se pod stolove.
„Hajde, hajde!“ požuruje me dok i sama liježe na pod. U potpunom sam šoku,
ali je poslušam i ubrzo se svi nađemo pod stolovima, dok John oprezno pogledava
u strop.
Nakon petnaestak sekundi sve se smiri i dok ustajemo, začuje se nervozni
smijeh.
„Huh, ovo je bilo blizu“, kaže netko.
„Mislim da trebamo otići vidjeti ima li štete.“ Muriel obriše ruke o traperice
kao da otresa prašinu s njih. „Što vam se čini, pet cijelih šest?“
„Četiri tri.“ John pokaže prema zidnom satu. „Jedva da se nakrivio.“
„Hoćemo se kladiti? Na prvi ulov ove sezone?“
Lice mu se razvuče u prvi osmijeh koji vidim dok se rukuje s Muriel.
„Nadajmo se da si i ovaj put osvojila kapitalca.“
Dakle, oni se klade na magnitudu potresa kao da smo na konjskim utrkama.
Blijedo ih gledam pokušavajući shvatiti njihovu ležernost. Nalazim samo jedno
moguće objašnjenje. „Jesu li potresi ovdje česti?“ upitam.
Umjesto odgovora dobijem samo sažaljive poglede i osmijehe.

***
Promeškoljim se kad madrac potone pod Joninom težinom. Sekundu poslije
njegovo se nago, vruće tijelo prisloni uz moje. Usnama mi mazi vrat, dok rukom
poseže u gaćice.
„Vatreni prsten“, promrmljam dok mi se oči privikavaju na blijedo svjetlo
noćne svjetiljke koju je upalio.
„Ha?“ prpošno upita kad prstom sklizne malo niže.
Okrenem se prema njemu i pogledam na sat. Uskoro će jedan. „Zašto ti meni
nisi rekao da živimo u vatrenom prstenu?“ Tako se, naime, zove pojas vulkana
koji okružuje Tihi ocean. „I da se jedanaest posto svih svjetskih potresa događa
upravo na Aljasci? Točnije, njih deset tisuća godišnje, i da doslovno stanujemo
na liniji rasjeda?“ Provela sam sate gledajući vijesti i poslije sam čitala tekstove
o aljaškoj povijesti te prirodne katastrofe.

188
 Knjige.Club Books

Jonah uzdahne, povuče ruku i okrene se na leđa, evidentno obeshrabren u

daljnjim pokušajima rasplamsavanja strasti. „Možemo li nekako blokirati
Wikipediju da je ne čitaš?“
„Nije smiješno! Večeras sam se morala skriti pod stol u društvenom domu,
Jonah!“ Ali barem me potres nije zatekao dok sam bila sama doma. Stvarno ne
znam kako bih to podnijela.
„Rekli su da je bio pet devet, s epicentrom na Denaliju?“
„Da. I zato John mora Muriel dati ribu.“ Naravno da je ona dobila okladu.
„Tko je John?“
„Tip iz odbora za planiranje karnevala“, prezirno odgovorim. „Trebao si me
upozoriti! Kako da ja znam da na Aljasci ima toliko potresa?“
„Većina ih je bezopasna.“
„Je, dok se jednog dana ne otvori zemlja i sve nas proguta.“
Jonah se počeše po glavi i uzdahne, očito pokušavajući ostati strpljiv.
„Iskreno, to mi nije palo na pamet, eto koliko je nevažno. Potresi su nešto na što
se navikneš s vremenom. Dosad ih nisi ni primjećivala.“
„Super. Još jedna stvar na koju se moram naviknuti.“ Kao da duge i mračne
zime, prevrtljivo vrijeme, ubojiti komarči, opasne divlje životinje i izolacija nisu
dovoljni, sad se još moram brinuti o potresima i mogućim tsunamijima. „Ali zašto
si se vratio tako kasno?“ I zašto.je upalio svjetlo?
„Pomagao sam nekim vatrogascima da se vrate u bazu. Već su skoro četiri
dana na terenu.“
Aha. To su oni luđaci koji skaču iz aviona kako bi gasili požare u zabačenim
krajevima.
No, Jonah barem nije rekao da bi i to htio probati. Barem ne još.
„U sljedeća dva dana bi trebala pasti neka kiša.“
„Znači li to da ćeš biti doma?“ Moj pospani glas odjednom je prepun nade.
„Ovisi. Hoću li cijeli dan morati slušati o potresima i napadima medvjeda?“
Opet se okrene na bok. „Jim O'Keefe me pitao bih li ujutro mogao prevesti njega
i njegove sinove, ako bude dovoljno vedro.“ Prijeđe jezikom po mojoj donjoj usni,
pa me poljubi. Moj dah nije ni približno svjež kao njegov koji miriše
na pepermint, no čini se da mu to ne smeta. „Nedostajala si mi.“
Sva se rastopim na to priznanje, potvrdu da misli na mene i kad je u zraku.
„Je li se išta drugo uzbudljivo dogodilo danas, osim potresa?“ upita i opet mi
zavuče ruku u gaćice, ovaj put straga. Nježno mi stisne stražnjicu.
„Muriel se dogodila“, promrmljam, dok mi se tijelo počinje buditi pod
njegovim dodirom.
To ga nasmije. Joni su moje priče o toj ženi uvijek zabavne. Nikako mi nije
jasno kako može imati toliko razumijevanja za nju. „Što je sad učinila?“

189
 Knjige.Club Books

„U biti mi je rekla da marketing nema smisla i da ništa ne znam“, kažem i

ukratko mu prepričam naš razgovor.
„Reci joj da griješi. Bila bi sretna da pomogneš toj Emily.“
„Kukala je kako im dolazi sve manje ljudi i kako je važno da ovogodišnji
karneval uspije jer trebaju novac za društveni dom, ali tvrdoglava je pa ne želi ni
pokušati. A nije da mi mora platiti.“
„Jesi joj rekla sve to?“
„Htjela sam, ali onda je bio potres. A onda, ne znam, pomislila sam da je
možda u pravu.“ Slegnem ramenima. „Nemam blagog pojma o ovdašnjim ljudima
niti kako bi se trebao reklamirati zimski karneval na Aljasci! Što ako zeznem? Ili
ne uspijem?“
„Nećeš zeznuti. Razmisli, Calla. Nisi ništa znala ni o avionima, pa si napravila
web stranicu za Divlju Aljasku u samo četiri dana.“
„To je bila samo web stranica. Od koje nije bilo nikakve koristi.“ Moj je otac
ubrzo poslije toga prodao tvrtku.
„Hej, nemoj tako. Tad sam shvatio da se u toj lijepoj glavici skriva velika
pamet. Zadivila si me.“ Zašuti, kao da čeka da upijem njegove riječi. „I zapravo
si za svega nekoliko mjeseci postavila našu tvrtku na noge.“
„Agnes mi je pomogla.“
„Malo jest, ali uspjela si jer si pametna i možeš svladati sve što poželiš. Dakle,
ako želiš to učiniti, onda tako i reci Muriel! Kraj priče.“
Razmišljam. Njegova vjera u mene daje mi vjetar u leđa. „Istina je da znam
mnogo o online marketingu.“
„Vjerojatno daleko više od Emily ili Muriel ili bilo koga u tom odboru,
pretpostavljam.“
„Ona koristi Twitter za promidžbu!“ Pritisnula sam Emily ispred knjižnice
poslije sastanka dok je Muriel bila zaokupljena nečim drugim, i pitala je. „Već
sam našla tonu problema.“
„Da? Kakvih?“
„Na primjer...“ Ne uspijem izgovoriti rečenicu do kraja jer mi Jonah spusti
gaćice i okrene me na leđa. Preplavi me vrućina. „Imaju samo web stranicu i ništa
drugo, što nije dovoljno, a osim toga im je zbrkana. I trebaju im pokretni
ugostiteljski objekti koji će posluživati hranu. Ubaci klopu u bilo koje događanje
i ljudi će ti sigurno doći.“
„Vidiš? Zvučiš kao da znaš o čemu govoriš.“
„Samo još moram uvjeriti Muriel u to.“
„Smislit ćeš već kako.“ Podigne mi majicu i otkrije grudi i trbuh. Podignem
ruke da mu olakšam svlačenje. Sva se naježim. „Neki pametan način...“
Osjetim kako mi se majica steže oko zapešća i prije nego što uspijem shvatiti
što se događa, nađem se vezana za okvir kreveta.
190
 Knjige.Club Books

„Jonah!“ Uzalud se pokušam osloboditi. „Što izvodiš?“

Onda mi sine.
Fotografija u kadi.
Sranje. Uz sva današnja događanja potpuno sam zaboravila na to.
Ali izraz Jonina lica govori mi kako zna da sam se sjetila.
Zato je upalio svjetlo. Uživa me gledati kako se koprcam.
Otme mi se histerični smijeh, ali uspijem se uozbiljiti. Umirim se i odupirem
porivu da pokušam izvući ruke. „Danas sam razgovarala s Dianom.“
„Da?“ Otkrije me i klekne, a ja uživam u pogledu na njegova čvrsta bedra
prekrivena paperjastim svijetlim dlačicama i moćnoj erekciji. Golotinja mu je
nekako prirodna. „Što je rekla?“
Pokušavam ga gledati u oči, a iz njegova samodopadna pogleda zaključim da
je registrirao u što gledam.
„Molila sam je da dođe za moj rođendan, ali rekla je da ne može.“ Zvučim
pomalo melankolično kad to kažem, usprkos mom trenutačnom nezavidnom
položaju.
Jonah me šutke promatra i čini mi se da se malo smekšao. „Za vikend te vodim
na izlet.“
„Stvarno?“ Srce mi brže zakuca i nakratko zaboravim da sam vezana.
„Kamo?“
„To je iznenađenje.“
„Ali što ako te pozovu na posao?“ Suša je ovih dana glavna tema svih vijesti.
„Ti si mi važnija od posla, Calla“, mirno odgovori.
Osjetim se lakše i opuštenije. Do ovog trenutka nisam ni bila svjesna koliko
mi je trebalo čuti takvo što.
Kažiprstom mi povuče gaćice do gležnjeva i baci ih ustranu. „Ima li još nešto
što mi želiš reći?“ upita jednako mirnim tonom.
Pokušavam djelovati opušteno. „Hmmm... ništa mi ne pada na pamet... Ah!“
Uhvati me za bokove i jednim pokretom okrene na trbuh.
Ugrizem se za usnu kako mi ne bi pobjegao osmijeh, iako znam da ga ne može
vidjeti, i nervozno iščekujem što će biti dalje i što je ovaj put smislio. „Oscar je
bio tu.“
„Htio ti je zahvaliti?“
Zadrhtim kad mi prstom nježno prijeđe po leđima, od vrata nadolje... pa
dolje... i još niže. „Ne znam, ali Zeke se onesvijestio.“
Prst se zaustavi. „Onesvijestio?“
„Da. Imamo jarca koji pada u nesvijest. Poslije mi je bilo smiješno kad sam
shvatila da ga Oscar neće ubiti.“

191
 Knjige.Club Books

Jonah uzdahne. „Pa... bilo bi super da sam mogao vidjeti snimku Zekea kako
pada u nesvijest. Znaš, kad sam danas u pauzi virnuo je li mi cura objavila štogod
novoga na Instagramu.“ Prst se spusti još niže. Iz petnih se žila trudim ne reagirati
jer znam da to očekuje. „Ali umjesto snimke...“ Madrac se zatrese kad se Jonah
spusti nad mene i bedrima mi obuhvati kukove, pa me nježno ugrize za rame.
„Imao sam što vidjeti - objavila je još jednu fotku na kojoj sam gol.“
„Nisi bio gol!“ Ako ćemo pravo, bio je. „Ništa se ne vidi!“
„I uz to je još tagirala našu tvrtku.“
Više ne mogu suspregnuti smijeh kad se okrenem i pogledam ga. „To ti je
super reklama.“
„Je l'? Jer mi je inbox zatrpan porukama i žena i muškaraca koji mi nisu pisali
zbog rezervacije leta.“
„Ali definitivno žele da ih provozaš.“ Vidjela sam neke od tih poruka.
Istodobno su šokantne i urnebesne.
Jonine usne zadrhte jer želi ostati ozbiljan, a najradije bi prasnuo u smijeh.
„Za nekoga tko je prošli mjesec umalo zalio ženu čilijem samo zato što mi je
dodirnula bedro, iznenađuje me što to smatraš smiješnim.“
„Vjerujem ti.“ Ali sam i blokirala sve pošiljatelje tih poruka.
„Dobro da znam.“ Prođe me val uzbuđenja od njegova vragolastog izraza lica.
Na leđima osjetim vrući dah i vlažni jezik.
„Što radiš?“ nervozno upitam.
Njegov duboki smijeh odjekne spavaćom sobom kad se spusti još niže i
rukama mi stegne bokove.
„Jonah!“

192
 Knjige.Club Books

Dvadeset i osmo poglavlje

„Dobro, čiji je to pas?“ viknem u praznoj spavaćoj sobi. Prije deset minuta
probudilo me uporno lajanje. Isprva je to bio samo iritantni zvuk koji kroz san
nisam odmah prepoznala. Ali nije prestajao, pomiješan sa zavijanjem koje me
izludjelo.
„Jonah?“ zazovem ga pa se sjetim da je otišao još prije sat vremena jer ga je
nazvao Sam.
Osjetim prazninu. Ispružim ruku na jastuk do mog i pomilujem udubljenje
gdje je počivala Jonina glava. Mekani, bijeli pamuk hladan je na dodir. Kad sam
se posljednji put probudila, a da je bio kraj mene? Ne mogu se sjetiti. U posljednje
vrijeme, kad ustanem, on je već negdje u zraku ili se pak sprema odletjeti.
Zateknem se kako čeznem za dugim zimskim danima, kad smo satima
ušuškani ležali, razgovarali o planovima za budućnost i nikamo nam se nije žurilo.
Opet se začuje tužno zavijanje.
Odjenem se i siđem u prizemlje, sad već ljuta.
Na sporednim vratima ugledam Oscara koji maše repom kao da smo stari
prijatelji.
„Što ti radiš ovdje?“
On zalaje, i to mnogo višim tonom no inače. Potom šepajući napravi nekoliko
koraka pa stane i okrene se, kao da me zove da ga slijedim prema vrtu i toru s
našim životinjama.
Obuzme me čudan osjećaj da se nešto dogodilo Zekeu. Je li Jonah zaboravio
učvrstiti zasun? Je li Zeke izišao?
Hoće li me iza kuće dočekati iskasapljeno životinjsko truplo?
Povirim na prilaz, uzalud se nadajući da je Jonah možda još uvijek tu, ali
Veronica je odavno odletjela.
Oscar opet zalaje.
„Dobro, dobro. Čekaj!“ kažem, premda nema šanse da pas razumije što
govorim.
193
 Knjige.Club Books

Prozor praonice gleda na tor, pa odlučim prvo tako provjeriti što se događa.
Lakne mi kad ugledam Zekea koji tapka po sijenu što mu ga je Jonah jutros
ostavio; previše je uzrujan zbog Oscara da bi ga okusio. A na prozorčiću
kokošinjca pojavi se znatiželjno, trokutasto Banditovo lišće.
Očito je s njima dvojicom sve u redu. Što onda može biti? Je li možda neki
drugi pas u nevolji? Ima li na našem posjedu još medvjeđih klopki koje čekaju
zgnječiti još neku šapu? Ako je tako, zašto Oscar nije otišao po Roya?
Možda misli da će ga Roy upucati.
Odmahnem glavom. To je pas. On ne razmišlja.
A što ako je došao zbog Roya? Je li opet imao srčani udar? Je li umro ili
negdje leži napola mrtav?
„Sranje.“ Što god ja mislila o njemu, ne mogu ovo zanemariti i praviti se kao
da se ništa ne događa. Slutim da se Oscar ne ponaša ovako bez dobrog razloga.
I došao je k meni.
Nazovem Jonu da ga pitam za savjet, ali ne javlja se ni na mobilni, ni na
satelitski telefon. Kao ni Toby. Toliko sam očajna da čak pokušam dobiti Muriel.
Ali ona rijetko ima mobitel uz sebe, tako da ni s njom nemam sreće.
A Oscar i dalje neumorno laje.
Nekoliko trenutaka neodlučno stojim, pa prelomim. Navučem gumene čizme
i jaknu, dograbim sprej protiv komaraca i krenem prema četverokotaču kraj kojeg
me Oscar nestrpljivo čeka.
Nespretno potrči na tri noge, kao da očekuje da ga slijedim.
Upalim motor i prođem pokraj Zekea koji nije dokaskao do ograde kao
obično. Umjesto toga se ukipio i onim svojim vodoravnim zjenicama netremice
promatra Oscara koji uopće ne obraća pozornost na njega. Skrene lijevo iza vrta,
na usku čistinu u šikari.
Usporim, pitajući se koliko je ovo pametno. Do Royeve kuće mogu doći
šumskim stazama i to bi vjerojatno bilo mudrije, budući da sam sama.
Ali što ako Roy nije doma? Što ako je izišao u šetnju i srušio se?
Oscar zastane i opet se lajući okrene prema meni.
Nije da sam baš potpuno sama. On je veliki pas... vuk... štogod.
Na brzinu natipkam poruku Tobyju - jer on mi je najbliži i stoga najbrže može
doći ako zatreba - pa krenem za Oscarom u šumu.
Srce mi tuče kao ludo od navale adrenalina.

***
Sad znam kako je Oscar dolazio od Royeve do naše kuće. Put je kraći ako se
ide kroz šumu. Morala sam dobro paziti da ne naletim na kakav panj ili srušeno

194
 Knjige.Club Books

stablo, ali Oscar bi se svako malo zaustavio kako bi bio siguran da ga još uvijek
pratim.
Stanem pred gomilom naslaganih drva i zadržim dah čekajući - nadajući se -
da će prgavi starac izaći iz kuće ili staje. Royev kamionet je ovdje, prljav kao i
obično. Crni pas hoda amo-tamo pred vratima staje, ali ovaj put bez bijesnog
lajanja.
Obuzme me nelagoda kad ne ugledam Roya ni nakon nekoliko trenutaka.
Nelagoda se pretvori u crnu slutnju kad i Oscar odšepa do staje.
Ugasim motor i siđem s vozila, pa izvadim mobitel iz džepa. Srećom, Toby
je odgovorio.
Toby: Gdje si?
Calla: Upravo sam stigla do Roya i mislim da se nešto dogodilo.
Toby: Stižem.
Duboko udahnem i uđem za Oscarom kroz poluotvorena vrata, a srce samo
što mi ne iskoči iz grudi.
Na zemljanom podu rasute su klade i daske svih oblika i veličina, a pod njima
na leđima leži Roy, zatvorenih očiju i krvava čela.
„O, Bože.“ Nije infarkt, ali moglo bi biti jednako kobno.
Drhtavim rukama biram 911. Za to vrijeme Oscar priđe Royu i vlažnom mu
njuškom dodirne lice, tužno cvileći. Sad se ponaša kao pravi pas, dok dosad nije
pokazivao takve karakteristike.
„Ne treba mi vražja bolnica“, pobuni se Roy.
Trgnem se, ali mi lakne kad vidim da je živ. Dok objašnjavam dispečeru kamo
da pošalje kola hitne pomoći, pokušam odgonetnuti što se dogodilo. Iznad nas
ugledam popucale nosače, pa zaključim kako su drva očito popadala po Royu.
Imao je sreće jer je mogao na mjestu poginuti.
Mršti se dok mu Oscar liže obraz. „Daj se makni. Ne treba mi ni to.“
Kad završim s pozivom, pokušam smisliti kako da ga izvučem. „Daj da vidim
mogu li te osloboditi.“ Počnem podizati klade, a neke su toliko teške da moram
upirati iz sve snage kako bih ih pomaknula. Ali preko Royevih prsa leži golema
greda zbog koje očito ne može ustati. Pala je tako da je s obje strane
poduprta rasutim kladama, pa mu ipak nije svom težinom pritisnula prsa.
„Nemoj ni pokušavati“, kaže Roy i trzne se.
„Moram.“ Dajem sve od sebe, ali greda se ni ne pomakne. „Možda ako je ti
probaš gurnuti odozdo...“
„Ruka mi je slomljena. Vjerojatno i nekoliko rebara. Bog te pitaj što još.“
„Aha. Ali ne trebaš ići u bolnicu“, promrmljam. Tvrdoglava budala. „Toby bi
trebao stići svaki čas.“ Da je bar Jonah tu, ili da ga bar mogu dobiti. Možda ćemo
trebati i njega. Ne znam može li Toby ovo podignuti sam. „Boli li te?“

195
 Knjige.Club Books

„Samo kad dišem.“

„Dobro, samo... miruj. Izvući ćemo te.“ Sjednem na pod da mu pogledam čelo
i krajičkom oka spazim pušku naslonjenu na zid.
Promatra svaki moj pokret.
„Barem je krvarenje stalo, ako ništa.“
Promumlja nešto nerazumljivo i pogleda u potrgane nosače. „To je sigurno
od onog potresa jučer, nešto je popustilo. Htio sam uzeti dasku i sve je popadalo.“
Nemam pojma bi li potres koji jedva da je nakrivio zidni sat u društvenom
domu mogao učiniti takvo što, ali očito je nešto pošlo po zlu. „Imao si sreće da te
nije ubilo.“
„Tko zna. Još stigne.“
Oboje šutimo i čekamo u neugodnoj tišini, minute sporo prolaze. Gledam
uokolo jer Royu trenutačno ne mogu pomoći, i znatiželjna sam. Staja je golema
ali pretrpana - prednji dio je labirint sačinjen od gomile alata i pila, šipki i ostataka
drva, dasaka spojenih na nogarima. Piljevina pometena na hrpice u
kutovima. Vonj vlažnog drva miješa se sa smradom obližnjeg kozjeg tora. Ali ne
vidim nijedan dovršeni komad namještaja. S desne strane visoke ljestve sežu
skroz do otvorenog potkrovlja gdje bale sijena zaklanjaju skoro pola zida.
„Zašto si došla?“ napokon progovori Roy, glasom koji odaje da trpi bol.
„Oscar me doveo. Došao mi je na vrata i uporno lajao, nije htio otići. Zato
sam mislila da se nešto dogodilo, da si možda opet imao srčani udar.“
„Daj da pogodim, za prvi znaš jer ti je to ispričala ona lajavica.“
Mogu samo nagađati da misli na Muriel. Odlučim ništa ne odgovoriti na to.
Nema potrebe da Toby postane metom Royeva gnjeva.
Oba psa sjela su pred ulaz staje kao da čuvaju stražu. Oscar se oslanja na
ranjene šape i naćuljenim ušima napeto osluškuje i najmanji zvuk.
„Imaš sreće što je Oscar preživio onu klopku.“ Da nije došao po mene, tko
zna kad bi netko našao Roya, zarobljenog pod teškim kladama? Ima li on uopće
ikoga u životu?
Bi li Roy Donovan ikome nedostajao?
„Molim? Hoćeš medalju zato što si me došla spasiti?“
Glasnim mu uzdahom dam do znanja da me sad već počinje ljutiti.
„Joy iz zalogajnice bi me došla potražiti“, kaže nakon duže šutnje. „Petkom
joj prodajem jaja i uvijek dođem, pa kad se ne bih pojavio, došla bi do mene.“
Zvuči gotovo kao da sam sebe pokušava uvjeriti u to.
Možda govori istinu, ali to znači da bi ležao tu danima.
Opet pogledam pušku. „Uvijek ju nosiš sa sobom?“

196
 Knjige.Club Books

„Imam dvanaest koza i jato kokoši u zemlji medvjeda. Što misliš?“ Lecne se
od bolova, što me podsjeti da ga vjerojatno ne bih trebala ispitivati. Ali ne mogu
si pomoći jer otkad ga znam nije bio ovako normalan.
Osim toga, zabrinuta sam. „Koliko često ti dolaze medvjedi?“
„Davno sam prestao brojati.“
Razmišljam o udaljenosti do naše kuće, šumskim prečacem.
Preblizu smo.
To me zabrine. Jedno je naviknuti se na poneku zalutalu lisicu ili losa. Ali ne
i na medvjede u vlastitu dvorištu.
„Nemoj se toliko bojati, gradska curo. Kad u ovim krajevima imaš stoku,
normalno je da će to privući grabežljivce. Tako ti je to ovdje kod nas.“ Zastane.
„Muriel ti nije rekla?“
„Što?“
„Da se prošli mjesec jedan motao ovuda i da bi to mogao biti problem. Smeđi
medvjed.“
Naježim se od užasa. „Ne, nije to spominjala.“
„Svaki put ga strese struja na ogradi, ali se stalno vraća. Dolazi i danju. Jedan
dan prošli tjedan, taman sam bio ručao, opet je došao, ali su ga psi otjerali. Drugi
put sam pucao u zrak da ga prestrašim. Ali stalno se vraća.“
Pogledam prema širom otvorenim vratima staje. Kad će se taj medvjed
odvažiti na ponovni pokušaj? Ali da i dođe, pa psi bi ga nanjušili? „Hoćeš li ga
ubiti?“
„Zašto? Probat ćeš me spriječiti?“
„Uh... zapravo neću.“
Naceri se. „Nije napravio ništa čime bi zaslužio metak. Velik je, ali mlad.
Vjerojatno je odlutao od mame i još ne zna naći hranu. Jednom kad bude lososa,
preselit će se na rijeku.“
Dakle, na to je Roy mislio kad me one večeri u pivnici pitao je li se nešto
motalo oko našeg tora. Nije mislio na Oscara. Zanimalo ga je dolazi li njegov
medvjed i k nama.
Je li dolazio?
Osjetim kako me Roy secira pogledom. „Znaš... nije tebi mjesto ovdje, curo.“
Njegov me grubi komentar na nekoj razini uznemiri jer pomislim da je možda
u pravu, jer previše je toga na što se moram „naviknuti“ da bi Aljaska ikad postala
moj pravi dom.
Ali ne dam mu da to vidi. „Meni je mjesto tamo gdje je Jonah.“
„Aha, ti si jedna od takvih cura.“ U glasu mu čujem omalovažavanje. Osudu.
Prezir.
Čak i ovako ranjen - možda i smrtno - Roy je, blago rečeno, zajedljiv.

197
 Knjige.Club Books

„Baš mi je drago što me Oscar danas dovukao ovamo. Uvijek mi je ugodno u

tvom društvu.“
U kutovima usana mu zatitra nešto nalik osmijehu. Kao da ga moji sarkastični
odgovori zabavljaju.
Začuje se škripa kočnica, pa psi odjednom zalaju i izjure kroz vrata.
„To je sigurno Toby.“ Hvala Bogu. Ustanem i krenem mu ususret, presretna
što više ne moram sama trpjeti Royev neugodni karakter.
„Hajde, vrati se!“ naredi Muriel.
Pazim da se ne vidi što mislim o činjenici da je i ona došla. Nisam sigurna
hoće li njezina prisutnost pomoći ili odmoći čovjeku koji sav polomljen
bespomoćno leži na tlu.
Toby samo prođe pokraj pasa dok krpom briše motorno ulje s ruku. „Koliko
je loše?“ smrknuto upita.
„Ne znam još. Hitna je na putu.“
„Nadam se da će se uspjeti probiti.“ Muriel umaršira u staju kao da je njezina.
„Dakle, kako si uspio sam sebe zakopati?“
„Blagi Bože, prekrati mi muke i ubij me odmah“, zavapi Roy i zažmiri.
Muriel se pravi kao da ga nije čula i pokaže na daske koje sam već sklonila.
„Odnesimo ih malo dalje da napravimo mjesta.“
Bacimo se na posao, a ona mrko pogleda u gredu na Royevim prsima. „Toby,
pomozi mi s ovim.“ Skupa uhvate gredu. „Sagni se u koljenima!“ vikne, a Toby
zakoluta očima. Zajedničkim naporima nekako uspiju podići gredu. Ruka koju je
Roy podignuo da se zaštiti čudno je svinuta i nepomična.
Muriel stane iznad njega ruku podbočenih o kukove i stroga pogleda.
„Natrpao si previše drva tamo gore.“
„Nisam.“
„Možeš micati nožnim prstima?“
„Ako se pokaže da ne mogu, hoćeš li me upucati kao što si htjela upucati i
mog psa?“
„Desna ruka ti je slomljena.“
„Sereš, nisam primijetio.“
„A lijeva?“
Roy na to odgovori podizanjem srednjeg prsta lijeve šake.
Jedva se suzdržim da ne prasnem u smijeh. Očito ga cijela ova situacija nije
nimalo smekšala. Vidim da i on suspreže smijeh.
Pomakne se i pokuša sjesti, ali uspije samo zastenjati. „Mislim da ću onda
ipak ostati još malo ležati.“
Muriel opazi da je tor prazan. „Toby, idi provjeriti koze. Calla, ti donesi deku
iz kuće, moramo ga pokriti.“

198
 Knjige.Club Books

„Ne treba mi deka i ona nema što raditi u mojoj kući!“ podivlja Roy, a i ona
trunčica pristojnosti od maloprije netragom je nestala čim se pojavila Muriel.
„Da, treba ti! Prestani se ponašati kao idiot!“
„Dođi.“ Toby me povuče za rukav i povede prema vratima.
„Uvijek se tako svađaju?“ Napetost u zraku se može rezati nožem.
„Uglavnom. To im dođe kao neki sport. Naviknut ćeš se.“
„Ne znam kako.“ Ugledam Royevu malenu brvnaru. Koliko često mu netko
dolazi?“
„Ti si vjerojatno prva osoba koja će ući... ikad“, kaže Toby kao da mi čita
misli.
Definitivno nisam dobrodošla. „Misliš daje postavio zamke?“
„Sto posto“, odgovori Toby tobože ozbiljno, a onda se nasmije od uha do uha.
„Viči ako se uhvatiš u nešto.“ Krene prema vratima što vode na proplanak iza
staje na kojem pase nekoliko koza.
„Hej, čekaj! Jesi čuo da se ovuda mota neki medvjed?“ Gleda li nas možda
baš sad s ruba šume?
„Da, mama je nešto spomenula.“ Ne čini se da ga to naročito brine.
„Ne bi li trebao ponijeti pušku?“ Kako je tako miran kad zna da postoji
opasnost od susreta s medvjedom, pogotovo nakon onoga što se dogodilo njegovu
bratu?
Palcem pokaže prema staji u kojoj se Muriel i Roy još uvijek prepiru. Ona mu
i dalje čita bukvicu zbog tvrdoglavosti, a on nastavlja odbijati pomoć iako leži na
zemlji s tko zna koliko polomljenih kostiju, a možda i unutarnjim krvarenjem.
„Nijedna životinja nije luda da prilazi dok su oni tu.“
Odmahnem glavom i popnem se stubama na Royev trijem, Oscar šepesa iza
mene, na pristojnoj udaljenosti. Silno mi je nelagodno, ali uđem.
Nikad nisam zamišljala kako bi Royeva kuća mogla izgledati iznutra.
Jednostavna je, što bih i očekivala od čovjeka koji živi sám u šumi.
Kuhinja je desno, dnevni boravak lijevo, a na suprotnoj strani dvoja vrata koja
vjerojatno vode u spavaću sobu i kupaonicu. Ako uopće ima kupaonicu.
Namještaja nema previše - pokraj peći na drva nalazi se zeleno žuti pleteni
naslonjač za koji bih se kladila da ga je pokupio sa smeća ili s ceste, pravokutni
stolić za dvoje samo s jednim stolcem i zidni nosač s tri puške. Sigurna sam da su
sve napunjene.
Ali ono što nisam očekivala tri su police za knjige od stropa do poda -
savršeno izmjerene i izrađene. Nalik su onima kakvima sam htjela ispuniti prostor
pod stubama u našoj kući. Koštale su triput više od svote koju sam bila spremna
platiti.
Ove su sigurno Royevih ruku djelo.

199
 Knjige.Club Books

Baš kao i brojne drvene figurice na njima. Jeleni, medvjedi, vukovi, ribe,
svinje, kitovi... Ne znam kamo bih prvo pogledala koliko sam fascinirana. Ima i
ljudi. Brižljivo izrezbareni gusari i patuljci, starci sa štapovima, trudnice koje si
glade trbuhe, djeca u pokretu. Jedna je čitava polica posvećena djevojčici s
kečkama koja se smije, preskače uže, spava. U jednoj varijanti grli psa - ili možda
vuka - dvaput većeg od nje. Tu su i drvene zdjele, drvene žlice s dugim, uskim
dekorativnim ručkama...
Zinem od čuđenja. Ima ih na stotine, možda i tisuće, a sve krase izvanredni
detalji. Neke su i dotjerane kistom.
Onaj ogorčeni starkelja tamo vani je umjetnik.
Zapravo, svaki detalj u ovoj brvnari načinjen od drveta izgleda besprijekorno.
Prozorski okviri, široke podne daske, robusne kuhinjske police s posuđem i
višetjednom zalihom konzervirane hrane. Nema nijednog jedinog neravnog reza
ili ruba.
„Ma, neće ti ništa uzeti!“ čujem kako grmi Muriel kroz otvoreni prozor. To
me podsjeti da sam ovamo došla po zadatku i da njuškam po Royevu privatnom
prostoru protiv njegove volje. Uzmem mornarsko plavu deku s naslonjača i
krenem prema izlazu. Zaustavim se kad na starom sanduku pod prozorom
ugledam uokvirenu fotografiju. Snimljena je u foto studiju, a na njoj je muškarac
u kaubojskom šeširu s rukom prebačenom preko ramena lijepe plavokose žene.
Između njih sjedi dijete. Curica nalik lutki, stara dvije ili tri godine, punašnih
obraščića i izražajnih plavih očiju. I odjevena je poput lutke, u modru haljinicu,
šarene čarapice i bijele cipelice. Smeđi su joj uvojci povezani vrpcom iste boje
kao i haljina, a u ručicama drži drvenu životinjsku figuricu poput onih kakve sam
maloprije vidjela na policama.
Treba mi nekoliko trenutaka da shvatim kako je muškarac na fotografiji Roy.
Dosta je mlađi - svježe obrijana lica, sa svega nekoliko bora - i nekoliko
kilograma lakši, ali najviše me iznenađuje njegov osmijeh.
Ne znam koliko je stara, ali mogla je biti snimljena na fotografskom odjelu
robne kuće, što je nekoć bilo uobičajeno. To zaključujem prema sivoj pozadini,
lošem osvjetljenju i ukočenim pozama. Royeva odjeća jako je slična onoj koju je
nosio u pivnici - košulja, traperice i kaubojski šešir široka oboda. Oko vrata je
svezao crveno-bijelo-plavu kravatu sa zvijezdom koja me podsjeća na logotip
lanca restorana Lone Star. Prema ženinim kovrčama i umjetno izbijeljenim
trapericama nagađam da slika potječe iz osamdesetih, eventualno ranih
devedesetih.
To je sigurno Royeva supruga.
Ali ne sjećam se da je ikad spomenuo kći.
Pogledam uokolo. Koliko vidim, to je jedina fotografija u brvnari. To što
ovdje stoji desetljećima poslije, i to tako da je može vidjeti s naslonjača, govori
da su mu njih dvije važne i da ih vjerojatno dugo nije vidio.

200
 Knjige.Club Books

Što im se dogodilo?
„Jesi li našla deku, Calla?“ Murielin glas prekine me u istraživanju. Istrčim iz
kuće i zateknem je kako još uvijek zabrinuto stoji nad Royem. „Ni ne znaš što fi
je sve slomljeno. Možda ćeš tjednima biti u bolnici! I kako bi muzao koze jednom
rukom, ha? Ili napunio pušku da moraš?“ Pitam se kako se može derati na čovjeka
koji ranjen leži na podu.
„Polako“, procijedi Roy.
„Da, sad i ja vidim.“ Muriel frkne. „Možeš si slobodno usput i pucati u nogu.“
„I to bi bilo manje bolno od razgovora s tobom.“
„Nećeš moju pomoć? Dobro onda.“ Podigne ruke i odmakne se od Roya da
ja mogu proći i pokriti ga. „Nisam ti je ni nudila. Nemam ja vremena za tvoje
probleme, imam dovoljno svojih. Ali urazumi se. Imaš kokoši, koze i ove divlje
pse o kojima se trebaš brinuti.“ Napravi stanku. „Calla će ti dolaziti pomagati dok
se ne. sasvim ne oporaviš.“
Okrenem se prema njoj i prostrijelim je pogledom.
Ona se samo nasmiješi. „Dobra je to cura. Pametna i vrijedna.“
„Ja ne znam musti koze“, promucam, zatečena ovakvim razvojem događaja.
„Nisi znala ni obrađivati vrt, ne? Vas dvoje ćete se fino slagati. Imate mnogo
toga zajedničkoga.“
Roj i ja doslovno nemamo ništa zajedničkoga, poželim vrisnuti, ali od šoka
sam izgubila moć govora.
„Osim toga, mi ovdje pomažemo susjedima.“ Muriel kimne kao da je upravo
pročitala presudu.
Čak i kad nam je susjed naprašiti, pakosni starac?
Zadržim dah dok čekam da Roy popljuje tu ideju, tako da se mogu elegantno
izvući.
Ali ovaj put joj ne proturječi, samo šuti i napeto me promatra.

201
 Knjige.Club Books

Dvadeset i deveto poglavlje

Jonah ušeće u kuću nešto poslije sedam, taman kad progutam posljednji
zalogaj piletine.
„Nisi me mogla čekati?“ Objesi šiltericu na vješalicu.
„Ne, bila sam gladna.“ I živčana jer je sletio prije četrdeset minuta i tek sad
je došao, iako sam mu dvjema porukama javila da je večera gotova.
Poljubi me u prolazu. „Jesi imala dobar dan?“
Osjetim miris dima. „Užasan. Možda i najgori otkad sam se doselila ovamo.“
Jonah pere ruke u sudoperu i sluša dok mu prepričavam događaje.
„Kako je? Jesi išta čula?“
„Nazvala je Muriel prije sat vremena.“ Iako su se gotovo počupali, praktički
je jurila za kolima hitne pomoći u bolnicu u Palmeru. „Zadržat će ga preko noći,
ali bolje je nego što su očekivali. Mislim, ima tri slomljena rebra i ruku na dva
mjesta, napuknutu ključnu kost, a osim toga blagi potres mozga i sav je natučen.
No moglo je biti daleko gore. Da si samo vidio te klade što su popadale po njemu.“
„Znači nije mu skoro ništa. Ljudi ginu u takvim slučajevima.“ Jonah sjedne
na barski stolac do mene. Smrkne se kad na televiziji krene reportaža o požarima
koje svakodnevno gasi na poluotoku Kenai. Kažu da bi ove godine mogli biti
među najskupljim požarima u državi, ako ih ne stave pod kontrolu.
„A što je s njegovim životinjama? Neće se valjda hraniti same dok njega
nema?“ Prstima pokupi komad piletine s tanjura i strpa ga usta, kao da je previše
gladan da bi mislio na bonton.
„To je najbolji dio priče. Pogodi koga je Muriel ovlastila da se brine o
njegovih dvanaest koza i kokošima, s početkom od sutra popodne, točno u šest?
Pod Royevim nadzorom, dakako“, gorko dodam. Dotad će uskočiti Toby i Teddy
- barem nešto.
Jonah me preneraženo pogleda. „Pa zašto nisi odbila?“ Učini mi se da me
optužuje, kao da sam ja kriva što sam se našla u toj situaciji.

202
 Knjige.Club Books

„Kako sam mogla? Muriel mi je držala predavanja o tome kako se susjedima

mora pomagati, a on je doslovno ležao na tlu i krvario.“
„Zašto mu onda ona ne pomogne?“
„Šališ se?“ frknem. „Staviti njih dvoje u istu prostoriju isto je kao da zapališ
fitilj na bačvi baruta.“ Od te bi eksplozije stradali svi u krugu od kilometra.
Jonah odmahne glavom. „Svejedno nisi trebala pristati. Taj seronja bi na
tvome mjestu odbio. Kao i onda kad smo ga pitali da uzme Zekea, sjećaš se?“
„Da, ali volim misliti da sam bolja od njega.“
„I jesi. Ljepša, pametnija... neusporedivo ljepša.“ Cmokne me u obraz. „I
naivna do neba.“
„Neću musti njegove koze“, odvratim, s više prkosa nego što ga stvarno
osjećam.
„Jesi li obavijestila Muriel o tome?“ Jonu to očito zabavlja jer jako dobro zna
da nisam.
„Ima jednu zdravu ruku, pa može i sam.“ Premda video na YouTubeu s
uputama za mužnju kaže drukčije. „A možeš i ti ako sutra odeš sa mnom.“
Nisam ni dovršila, a Jonah već odmahuje glavom.
„Daj, pa ne želim ići sama!“
„Gledaj ovo!“ Vilicom pokaže prema televizoru. „U prognozi vele da kiše
nema ni na vidiku, i svakim je danom sve gore. Sretan sam što sam se uopće uspio
vratiti u neko normalno doba. Stotine se ljudi bori s vatrom, na terenu su od jutra
do mraka.“
Pogledam u ekran na kojem se vrte kadrovi dima od kojeg se doslovno ne vidi
nebo. Teško je tome proturječiti. A to bi nam moglo i pokvariti planove.
Oklijevam ga pitati jer se bojim odgovora. „A što ćemo s vikendom?“
On zbunjeno skupi obrve, kao da se pokušava sjetiti o čemu govorim.
„Za moj rođendan?“ Je li zaboravio moj rođendan?
„Ma da, naravno da idemo.“ Nekoliko trenutaka razmišlja. „Gle, ako sutra
dođem na vrijeme, ići ću s tobom do kuće onog šupka. Ali ne mogu obećati.
Doslovno su tisuće hektara u plamenu, a to što je Sam unajmio mene i još nekoliko
pilota ne pravi skoro nikakvu razliku.“
Rade li i ostali piloti toliko mnogo kao Jonah? Ili je naprosto stvar u Joni koji
je malo preozbiljno shvatio zadatak?
Umjesto da to izgovorim naglas, samo se nasmiješim i kažem, „U redu je,
shvaćam.“ Premda mi se to stvarno sve manje sviđa. Počinjem se moliti da padne
kiša, ako ni zbog čega, onda zato da prizemlji Jonu. „Bi li onda mogao naći i malo
vremena da skupa odemo u autosalon? Zanima me onaj Jeep, ali bih rado da ideš
sa mnom kad ga budem kupovala. Ne vjerujem onom prodavaču, bojim se da me
ne izvoza.“
„Dokad radi salon?“
203
 Knjige.Club Books

„Do osam. Mogli bismo stići i večeras.“

„Ne večeras, Calla, krepan sam. Možemo probati sutra?“
„Naravno“, odgovorim uz osmijeh, nastojeći prikriti frustraciju. „Moraš
vidjeti Royevu kuću iznutra.“ Opišem mu impresivne police i mala remek-djela
na njima. „Možda je seronja, ali je ludo talentiran.“
„Nakon što mu pomuzeš koze, mogla bi ga unajmiti da napravi nešto za nas“,
kaže Jonah sarkastično.
„Neću ja musti nikakve koze!“
„Čuo sam da su im vimena jako mekana i nježna“, naceri se dok uzima zalogaj
piletine sa salatom.
Zakolutam očima, pa odnesem svoje prljavo posuđe u sudoper.
„Jesi li razgovarala s Muriel o marketingu za karneval?“
„Ne, nisam stigla.“
„Nemoj se bojati reći joj, Calla.“
„Ne bojim se.“ Ubacim isprani tanjur u perilicu. „Samo još nisam smislila
kako da joj to kažem, a da mi opet ne da košaricu.“ I krene uvjeravati kako moja
znanja i vještine ovdje nemaju osobitu vrijednost.
„Reci joj da ćeš ti to raditi i gotovo.“
„Znači, trebala bili biti šarmantna poput tebe i poslužiti se tvojim fantastičnim
metodama uvjeravanja“, podrugljivo odbrusim.
„Pa, dobivam ono što hoću, ne?“
„Aha, pa živimo ovdje“, promrmljam si u bradu. „Ali zašto to tebe toliko
zanima? To je samo karneval.“
Polako žvače, kao da razmišlja što bi odgovorio. „Zato što bih se bolje osjećao
kad bih znao da se družiš s više ljudi.“
Moji dani sigurno ne bi bili toliko dugi kad bih imala kamo ići i kad bih imala
prijatelje s kojima mogu otići na kavu ili ručak. Ne nužno s Johnom ili Candace,
ili s bilo kim drugim iz odbora za planiranje karnevala. „Sljedeći sastanak je tek
sredinom srpnja, pa imam vremena.“ Naslonim se na kuhinjski šank, još uvijek
pod dojmom današnjih događanja. „Mislim da Roy ima kći. Ili ju je barem imao.
Vidjela sam fotku na kojoj je sa ženom i malenom curicom. Stara je, izgleda kao
da je davno snimljena. I on se na njoj smiješi“, ovo posljednje kažem više samoj
sebi. „Pitam se što se dogodilo.“
„Rastava ili smrt“, pretpostavi Jonah punih usta. „To su jedine dvije
mogućnosti.“
Od potonje me prođe jeza jer se sjetim djevojčičinih slatkih obraščića.
„Možda se zato preselio na Aljasku.“
„Ne bi bio prvi koji je pobjegao ovamo od nečega.“ Jonah posegne za mojim
laptopom i pritisne tipku kako bi ga uključio. Lecne se kad na zaslonu ugleda

204
 Knjige.Club Books

lutku vještice u prirodnoj veličini. „Nije li malo rano razmišljati o dekoracijama

za Noć vještica?“
„Nije to dekoracija.“ Pustim video da mu pokažem kako funkcionira. Kad
ugrađeni senzori detektiraju kretanje, vještičine oči zasvijetle crveno i aktivira se
zvuk sablasnog smijeha. „Danas sam čitala kako je jedna gospođa u Eagle Riveru
stavila takvu lutku pokraj kante za smeće i već tri godine nema nikakvih problema
s medvjedima.“
„Nemamo ni mi problema s medvjedima. A smeće držimo u radionici.“
„Nije za smeće nego za tor. Roy mi je pričao kako mu smeđi medvjed uporno
pokušava ući na pašnjak, a mi smo mu bliže nego što misliš, ako se ide šumskim
prečacem. Što ako dođe i k nama?“ Naručila sam tri kamere sa senzorima pokreta,
ali nisu još stigle. Ali one nas ne mogu zaštititi.
„Ako sam dobro shvatio, ti bi pred tor našeg jarca koji se onesvijesti kad se
nečeg uplaši postavila lutku vještice u prirodnoj veličini, s licem kostura i jezivim
crvenim očima, i to kako bi odbila medvjeda?“ Iznenađeno me gleda, ali slutim
da mu je to smiješno.
„Ne.“ Izazovno ga pogledam jer ga baš želim isprovocirati. „Želim postaviti
vještice na svaki kut kuće.“

***
Sutradan u osamnaest i pet, tri grane što strše na uskom prolazu prema
Royevoj kući ogrebu naš kamionet. Čekala sam Jonu što sam duže mogla, ali
znala sam da neće doći. Znam da se bavi poslom koji spašava živote, no nisam
zato manje razočarana.
Psi zalaju kad parkiram i ugasim motor. Muriel je naložila Tobyju da me
porukom podsjeti kako moram biti ovdje u šest. Dovezla je Roya iz bolnice danas
u podne, što me začudilo. Njih dvoje imaju najčudniji odnos koji sam ikad vidjela.
Prije nego što iziđem, na tren me svladaju strah i sumnja. Oscarovo zlokobno
lajanje se smiri, pa počne mahati repom. Približi mi se dovoljno da mi može
pomirisati bedro, pa otrči natrag. Napredujemo, valjda. Čak je i Gus umuknuo,
kao da prihvaća moju prisutnost.
Vrata staje već su zatvorena. Iznutra dopire blejanje koza. Čini se da se netko
pobrinuo čak i za kokoši. Okupljene su oko nečega za što pretpostavim da je
hranilica, a pod je prekriven strugotinama od drveta. Možda je Toby svratio?
Kako nigdje ne vidim Roya i ne znam što učiniti, popnem se na trijem i
pokucam na vrata. Prije nego što se otvore, začujem škripanje, nerazumljivo
mrmljanje i zvuk koraka.
Roy izgleda gore nego jučer kad je ležao na podu, krvav i prekriven kladama.
Rana na njegovu čelu očišćena je, ali na njezinu je mjestu sad ljubičastoplava
modrica koja se proteže skroz do lijevog oka. Ruka mu je zamotana i učvršćena
udlagom. Pod bijelom majicom kratkih rukava naziru se zavoji oko rebara.
205
 Knjige.Club Books

Ali najviše me brine njegova pepeljasto siva put.

„Bok... Muriel mi je rekla da dođem u šest, pomoći ti oko večernjih obveza.“
„Već sam se pobrinuo za sve“, progunđa.
„Stvarno?“ iskreno se začudim. Sjećam se kad se Simon poskliznuo na ledu i
slomio ključnu kost. Tjednima je bio vezan za krevet i gutao tablete protiv bolova.
Roy vjerojatno ima veću toleranciju na bol od mog očuha, ali i više slomljenih
kostiju.
„Hajde da se ne pretvaramo da želiš biti tu, Calla.“ Ime mi zvuči čudno kad
ga on izgovara. Ili je čudno to što me uopće oslovio imenom, umjesto gradskom
šminkericom ili „curom“. Čak nisam bila sigurna ni je li ga zapamtio.
„Nije stvar u tome da želim...“
„Da da, Muriel, jasno mi je. Hajde da se ti i ja nešto dogovorimo - ako te stara
gnjavatorica pita, reci joj da su svi pomuzeni, nahranjeni i napojem. To će biti
naša mala tajna. Svi su na dobitku. Sad lijepo odi doma i pusti me da u miru
večeram.“
Pogledam zdjelu na stolu i otvorenu konzervu goveđeg ragua na kuhinjskom
elementu, pokraj netaknute bočice pilula, vjerojatno protiv bolova. „Onda, sutra
ujutro...“
„Kao što sam rekao, ne treba mi pomoć. Dosad sam sve uspio učiniti sam, pa
ću i odsad.“
Njegovo bljedilo je zabrinjavajuće, ali ne pada mi na pamet ulaziti u raspravu
dok stojim na njegovu kućnom pragu- „Dobro onda... Želim ti ugodnu večer,
valjda?“ pozdravim ga i okrenem se.
„Voliš li jaja?“ zaustavi me neočekivanim pitanjem.
„Pa... da?“
„Ja ih ne podnosim.“
„Zašto onda imaš kokoši?“ upitam u čudu.
„Pričekaj malo.“ Polako se okrene uz bolni grč na licu. Odšepa do hladnjaka
i vrati se s dva kartona jaja. „Evo. Meni ne trebaju. Oprana su.“
„Mislila sam da ih prodaješ zalogajnici?“
„Hoćeš ili nećeš?“ otrese se.
Onda mi sine. To je gesta zahvalnosti.
I to od čovjeka koji ništa ne daje besplatno, barem tako kaže Toby.
Uzmem jaja i usput opazim kako je poslije kratkog izleta u hladnjak još bljeđi.
„Hvala.“
„Aha“, kaže nakon duže šutnje. „Laku noć.“
„I tebi.“ Siđem s trijema i olakšanje koje osjetim daleko je manje nego što bi
trebalo biti s obzirom na to da sam pošteđena poslova koji uključuju dodirivanje
vimena i lopatanje gnoja.

206
 Knjige.Club Books

Osjećam samo sažaljenje prema starcu koji ga ničim nije zaslužio.

***
Raznježim se kad začujem kuckanje žlice po porculanu. „Što će mama reći
kad sazna da jedeš ugljikohidrate nakon što ona ode spavati?“
„Odlučno ću poreći, dakako“, odgovori Simon punih usta. Napokon sam
otkrila gdje drži zalihu instant pire krumpira - u zaključanom ormariću s
kartonima pacijenata - jedinome mjestu u kući kojemu moja majka nema pristup.
U Torontu je gotovo ponoć, ali moj očuh je oduvijek bio noćna ptica.
Zato sam znala da će biti budan i spreman na razgovor kad sam mu poslala
poruku nakon povratka kući od Roya. „Onda, što ćeš s tim svojim čangrizavim
susjedom?“
„Ne znam. Što bih trebala?“
„Ponovi mi, koje su ti mogućnosti?“
Uzdahnem. Simon zna odgovor na to pitanje, ali kao i obično, tjera me da
sama razmišljam i pronađem rješenje. Ne može si pomoći, ipak je on psihijatar.
„Ili ću sutra ujutro otići, ili neću.“
„U redu. Što će se dogoditi ako odeš?“
„Poslat će me kući. I vjerojatno vikati na mene.“
„A ako ne odeš...“
„Onda će sve raditi sam, i što ako padne? Ili se onesvijesti od bola? Što ako
dođe onaj medvjed i napadne ga?“ Nabrajam crne ishode do kojih bi mogla
dovesti njegova tvrdoglavost. „Trebao si ga vidjeti danas, samo što se nije srušio.“
Muriel je u pravu. Lud je što odbija pomoć.
„Dakle, osjećaš se odgovornom za njega?“
„Odgovornom? Ne. Ali Muriel me zamolila da mu pomognem.“ Zapravo je
naredila, jer Muriel ne zna zamoliti.
„A ti je ne želiš razočarati?“
„Ne, nije to. Samo...“ Zašutim. Što točno želim reći?
„Što bi se dogodilo da nazoveš tu Muriel i veliš joj da susjed odbija tvoju
pomoć?“
„Rekla bi mi da nisam dovoljno uporna. I da će onda ona dolaziti dva puta
dnevno, a ja znam da nema vremena za to. Imaju posla preko glave u kampu.“ A
ja, s druge strane, imam vremena na bacanje.
„Znači da bi se osjećala kao da si nju na neki način iznevjerila?“
„Ne, ali... ona je nama mnogo pomogla.“ Često i onda kad to nisam tražila.
„I njezino ti je mišljenje važno?“
„Nije.“
„Jesi li sigurna?“ upita Simon, nježno me usmjeravajući prema rješenju.
207
 Knjige.Club Books

„Ne znam. Možda malo?“

Dobra je to cura. Pametna i vrijedna.
Ne mogu reći da nisam osjetila ponos kad je Muriel to rekla Royu, unatoč
šoku što je predložila da mu ja pomažem. Stoga mi je valjda važno što misli o
meni. „Osim toga, Roy će se naljutiti ako je nahuškam na njega.“ Jer on kaže kako
smo se dogovorili da Muriel ne smije doznati za naš aranžman. Svi su na dobitku,
zaključio je. Ali čini mi se da on nije dobio ništa osim mnogo sporijeg oporavka.
„A važno ti je što on misli?“
Frknem. „Šališ se? Pa on ni o kome nema dobro mišljenje. Ali to je tužno.
Mislim da naprosto ne umije primiti pomoć. I mislim da je namjerno neugodan
kako bi držao ljude na distanci. Ili je možda već toliko dugo sám da drugačije ni
ne zna.“ A opet, onu večer je došao u pivnicu zahvaliti mi što sam spasila Oscara
i upozoriti Muriel na medvjeda. Ne znam je li to učinio reda radi ili iz iskrenih
pobuda.
„Možda je točno i jedno i drugo.“
Uzdahnem. „Možda.“
„Znaš, muškarci s vremenom često postanu čangrizavi, u nedostatku bolje
riječi. To ima veze s opadanjem razine testosterona.“
„Čuj, zbilja mi se ne razgovara o Royevim testosteronima. Osim toga, Muriel
i Teddy kažu da je takav otkad se doselio ovamo.“
„Hmm... Rekla si da je bio oženjen?“
„Da. I mislim da ima kći. Ili je imao.“ Royeva prošlost u meni je probudila
znatiželju, pa razmišljam od tome otkako sam jučer vidjela onaj portret. Zanima
me što se dogodilo, i je li ga to pretvorilo u čovjeka kakav je danas.
„Pa, draga moja, zvuči kao da zapravo nemaš nekog izbora.“
Simon ima pravo. Zbog osjećaja krivnje ili odgovornosti, ili zato što smatram
da je to ispravno, ujutro moram otići do Roya i opet mu ponuditi pomoć. Čak i
ako je ne zaslužuje. „Kako da to izvedem, a da mi ne zaprijeti puškom?“ Nije da
bi mogao i pucati, hvala Bogu.
„Tako da ga šarmiraš, naravno.“ Čujem kako se Simon smiješi. „Ako toliko
dugo živi u izolaciji, možda ga je za početak najbolje naviknuti na tvoju
nazočnost.“
Odmahnem glavom, iako me ne vidi. „Ne mogu vjerovati da pokušavam
smisliti kako da tom seronji pomognem musti njegove glupe koze.“
Simon se nasmije. „Sjećaš se kad si se bojala koza?“
„Jedva. U usporedbi s medvjedima više ih ne doživljavam kao prijetnju.“
„Da, možda je najbolje da taj dio priče ne spominjemo tvojoj majci, može?
Već se dovoljno brine.“ Kratko zašuti. „A kako si inače?“
„Dobro.“ Moj standardni odgovor ovih dana. „Jonah u posljednje vrijeme
stalno radi.“
208
 Knjige.Club Books

„A kako se ti osjećaš u svemu tome?“

Suspregnem uzdah na omiljeno Simonovo pitanje. „Usamljeno?“ ležerno
odgovorim, ah u tome nema ničeg ležernog. „Ponekad mi se čini da mu je posao
važniji od provođenja vremena sa mnom.“ Ovo je prvi put da sam to izgovorila
naglas i sad se osjećam poput izdajice.
„Jesi li razgovarala s njim o tome?“
„Nisam upotrijebila tako mnogo riječi.“ Zapravo uopće nisam načinjala tu
temu. „Pokušavam mu biti podrška.“
„Zamjeraš li mu zbog toga?“
„Ne. Mislim, kako da mu zamjerim? Pa ja sam mu rekla da prihvati posao.“
Ponajviše zato što sam se osjećala krivom kad sam čula njegov razgovor s Marie.
„A i ono što radi je važno. Ove godine su požari stvarno užasni.“ Dim je tako gust
da se iz Anchoragea ne vidi planinski lanac Chugach.
„To jest važno“, složi se Simon. „Ali važno je i priznati kako se osjećaš i
odlučiti što ćeš poduzeti u vezi s tim.“
„Nastojim si naći posla i veselim se stvarima poput svog rođendana.“ Vikend
izvan kuće točno je ono što Jonah i ja trebamo. „Osim toga, to će trajati još samo
nekoliko mjeseci.“ A onda će otići na tri tjedna kako bi razvozio bogate lovce za
Jacka Thomasa. Jedno je kad sam sama danju, ali pomisao na noći bez njega u
kojima ću se trzati na svaki zvuk je nešto posve drugo. Bujna mašta mi neće dati
zaspati od straha zbog svega što vani vreba.
Moram početi gledati letove za Toronto.
S druge strane linije nastane duga tišina, toliko duga da pomislim kako je
pukla veza.
„Simone?“
„Tu sam, tu sam. Učinilo mi se da je mama ustala.“
Nasmiješim se na pomisao da moj očuh skriva svoja grešna zadovoljstva od
nje. I shvatim koliko mi oboje nedostaju.

***
Prednji kotač kamioneta upadne u duboku rupu na Royevu prilazu i sva se
stresem.
„Sranje!“ zaurlam kad mi se pjena od sojina mlijeka prolije po hlačama.
Ionako sam loše volje jer sam morala ustati u cik zore.
Zašto si to opet činim?
Roy se pojavi na vratima staje s grabljama u zdravoj ruci, lica blijedog i punog
modrica kao i jučer.
Aha, zato to činim.

209
 Knjige.Club Books

Iza njega izlete Oscar i Gus i, po običaju, stanu lajati. I opet se umire kad
iziđem, pa me dođu onjušiti i odu.
„Što radiš tu?“ zareži Roy.
Ne dam se smesti i krenem prema njemu. „Voliš jagode?“
Sa zanimanjem pogleda zdjelu u mojim rukama. „Možda.“
Želim zakolutati očima, ali se suzdržim. „Možeš odgovoriti samo s da ili ne,
Roy.“
Napravi grimasu kao da će se nasmiješiti. „Nisam ih već dugo jeo, ali da,
volim ih. A tko ih ne voli?“
„Ja, na primjer. A imam cijelu gredicu što je ostala od Colette. Ove su oprane
i očišćene, mogu se odmah jesti.“ Pružim mu zdjelu.
Nekoliko trenutaka oklijeva, pa nasloni grablje na zid, uzme jagode i odloži
ih na stolić. Nije se zahvalio, primijetim. „Bolje bi bilo da odeš, curo. Imam
posla.“ Okrene se i zaputi prema praznom kozjem toru.
Duboko udahnem i naoružam se hrabrošću, pa krenem za njim. „I, koliko
često muzeš koze?“
Zapanjeno me pogleda. „Rekao sam ti već da ne trebam tvoju pomoć.“
„Ma znam. Ali oboje znamo da će Muriel kad-tad doći u inspekciju, a ako
sazna da me šalješ doma, onda... mislim da će ti ona narednih mjesec-dva praviti
društvo ujutro i navečer.“
Roy zagunđa. „Ta vražja žena.“
„Ili ona ili ja, ali jedna definitivno mora biti. Ti biraš.“ Predugo sam noćas
zurila u drveni strop razmišljajući o taktici za Roya. Zaključila sam da ne mogu
pogriješiti ako mu zaprijetim Murielinim dolascima.
Pogleda u moje gumene čizme. „Kako želiš. Ali nemoj mi smetati.“
„Ne brini se. Samo ću stajati sa strane. I uživati u tvom šarmu izdaleka.“
Polako otpijem gutljaj kave, dijelom i zato da sakrijem strah koji mi se možda vidi
na licu.
Sarkazam kod Roya može proći jako loše ili jako dobro. Nadam se potonjem,
budući da je onomad priznao kako je „pravi seronja“.
Na licu mu zatitra nešto nalik osmijehu prije nego što mi okrene leđa. „Tebi
je tu zbilja jako dosadno.“
Dopustim si jedan trijumfalni smiješak.

***
„Dobro, dobro...“ Razmotam žicu kojom je osiguran zasun na vratima tora.
Kad me ugledao, Zeke se počeo uzbuđeno ritati, a Bandit se popeo na krov
kokošinjca. „Oprostite što kasnim. Bila sam kod našeg dragog susjeda.“ Išla sam

210
 Knjige.Club Books

za Royem i slušala ga kako gunđa i psuje. Čak mi nije dopustio ni da napunim

kantu vodom, iako je bilo očito da ga sve boli.
Gurnem vrata ciglom, a Zeke iste sekunde dojuri i stane grickati zvonce za
odbijanje medvjeda na mojoj cipeli. Ubrzo za njim doleti i Bandit. Kad sam ih
pustila na slobodu, sjednem na četverokotač i krenem prema vrtu, a jarac i rakun
me prate u stopu. Ponijela sam i sprej protiv medvjeda, ali pozorno
promatram šumu, pogotovo sad kad znam da se onaj smeđi medvjed mota ovuda.
Možda zato ugledam Oscara koji sjedi na rubu šume kao da je već neko vrijeme
tamo.
Bio je kod Roya kad sam otišla. Sigurno je krenuo ovamo čim sam mu nestala
s vidika.
Ugasim motor i siđem, ali on ne prilazi. Pogledom okrzne Zekea, a onda
nastavi promatrati, potpuno nezainteresiran za jarca.
Izgleda kao stražar koji nas čuva od nevidljive opasnosti.
Ta me pomisao nekako gane. Ironično je što me taj pas terorizirao mjesecima
šuljajući se šumom, a sad se u njegovoj blizini osjećam sigurnom.
Točno znam kad ga je Zeke ugledao jer odjednom počne glasno blejati i samo
se prevrne.

***
Kad točno u pet popodne parkiram pokraj Royeva kamioneta, ugledam ga
kako vuče crijevo za vodu od kuće do kokošinjca.
Nezadovoljno pogleda na sat. „Zašto si došla ovako rano? Rekao sam u šest.“
„I to samo zato što bi već bio gotov sa svime kad bih došla.“ Oscar mi dopusti
da ga u prolazu počeškam između ušiju. U drugoj ruci nosim Tupperwareovu
posudu. „Donijela sam ti večeru. Domaće špagete.“ Ovaj put sam ih stvarno sama
skuhala, s rajčicama i origanom iz vrta.
„Ne treba mi tvoja milostinja“, kaže, ali ne zvuči razdražljivo.
„Nije milostinja, skuhala sam previše, a ne volim ostatke.“ Jonah voli, ali Roy
to ne treba znati.
Otvori usta i ja se već pripremim na provalu bijesa, ali čini se da se
predomislio. Gleda u posudu. „Pa, nije bezukusna govedina iz konzerve, ali
poslužit će.“ Gotovo se nasmiješi.
Je li se to Roy upravo našalio?
Suzdržim se od komentara kako se ispod te prgave vanjštine skriva smisao za
humor. „Ostavit ću ti ih u kuhinji...“
Istog se trena uozbilji. „Ne volim da mi se netko mota po kući!“
To sam i očekivala. „Već sam jednom bila unutra, Roy, i ništa se nije
dogodilo. Samo ću spremiti jelo u hladnjak i izaći za, ono, pet sekundi i nastaviti
ti ne pomagati, časna riječ.“
211
 Knjige.Club Books

Odmahne glavom. „Nametljiva si kao i Muriel.“

„Oboje znamo da to nije istina.“
Nastavi prema kokošinjcu, gunđajući. „Ne znam zašto uporno želiš biti ovdje.
Nisam neko društvo ni kad sam zdrav.“
„Svjesnost je prvi korak prema promjeni.“ Barem tako uvijek kaže Simon.
Promrmlja nešto nerazgovijetno, ali ne zaustavi se.
Budući da se Roy više ne buni, zaputim se prema kući.
Prošli put sam bila toliko opčinjena drvenim figuricama da nisam detaljno
razgledala kuhinju. Jednostavna je i funkcionalna, ali uredna - zauzima kutak kuće
i sastoji se od sudopera, starog bijelog štednjaka i hladnjaka. Aparat za kavu i
toster smješteni su na laminatnu površinu kuhinjskog šanka dugačkog oko metar
i dvadeset. Na dvije police spremljeno je nekoliko osnovnih komada posuđa - po
dva od svakog - te konzervirana i dehidrirana hrana. O zidne kuke obješena su
dva lonca i jedna tava. Sve u ovoj kuhinji govori da se njome služi isključivo
jedna osoba.
Opazim bočicu tableta protiv bolova izdanu na recept, za Roya Richarda
Donovana. Neotvorena je, kao i konzerva goveđeg ragua pokraj nje. Njegova
današnja večera. I ne samo današnja, prema onome što vidim na policama. Na
rešetki pokraj sudopera suše se cjedilo i metalna kanta u koju je jutros pomuzao
kozje mlijeko, skupa s nekoliko staklenki. Čak i u ovakvom stanju, Roy je
pripremio mlijeko i oprao sve za sobom.
Odmahnem glavom i otvorim hladnjak.
„Opa.“ Police su prepune jaja i staklenki mlijeka. Nema mnogo drugih
namirnica, osim pokojeg začina, komada maslaca i jagoda koje sam ja donijela.
Bude mi drago kad vidim da je zdjela gotovo prazna, a bila je natrpana skroz do
vrha. Roy ih očito voli više nego što je dao naslutiti.
Odložim posudu sa špagetima na zdjelu i krenem prema vratima. Ne mogu, a
da usput opet ne pogledam u sanduk pod prozorom.
Obiteljskog portreta više nema.
To samo dodatno pojača moju znatiželju.
Vani zateknem Roya kako psuje jer neuspješno pokušava nogom otpetljati
zapetljano crijevo.
„Koliko često im daješ vodu?“ upitam dok se saginjem da mu pomognem, pa
odvučem crijevo do kokošinjca. Vrata su otvorena, ali čini se da kokošima ne pada
na pamet pobjeći, sad kad su Oscar i Gus u blizini.
Roy se namršti kao da pokušava riješiti zagonetku. „Svaku večer. Ponekad i
ujutro.“
„Ovamo, ne?“ Dozator vode već je otvoren, a stožasti metalni poklopac leži
sa strane.
„Da, ali moram ga isprati jer se ptičurine svuda zavlače.“
212
 Knjige.Club Books

„Ovako?“ Usmjerim crijevo prema dnu odakle kokoši vjerojatno piju i

pritisnem pištolj, a ptice otprhnu pred mlazom vode.
Roy zagunđa, pa pretpostavim da to znači „da“.
Isperem dozator i počnem ga puniti, zagledana u žičanu ogradu i podignuti
drveni kokošinjac koji je vjerojatno također napravio Roy. „Tvoj je mnogo ljepši
od našeg.“ Koristio se pravim drvetom, a ne starim šperpločama, dok je krov
načinjen od cedrove šindre.
„To je zato što Phil ne bi znao zakucati dvije daske ni da mu život ovisi o
tome.“ Roy cupka na mjestu i nervozno trza zdravom rukom kao da se bori s
neizdrživom potrebom da mi istrgne crijevo i sam dovrši posao. Kao da ne zna
što bi sa sobom ako ništa ne radi. Počinje mi biti jasnije zašto u kući ima čitavu
vojsku drvenih figurica. Kladim se da mu je to glavna zanimacija u dugim i
ledenim zimskim noćima.
„Da, primijetili smo. U kupaonici nam je jedna daska petnaest centimetara
kraća od ostalih.“ Rupa je prikladno bila prekrivena stalkom za časopise kad smo
prvi put došli. „A sve police u podrumu su iskrivljene. Jedna je toliko nagnuta da
se na nju ne može staviti ništa lomljivo jer bi otklizalo ili se otkotrljalo. Kad je
Jonah provjerio libelom, ispalo je da je ukošena za dvadeset stupnjeva.“ Phil je
vjerojatno bio pijan kad ju je montirao.
„Uvijek ovako mnogo pričaš?“
Nasmijem se. „Da. Barem je moj otac tako mislio.“
„A što mu se dogodilo? Zapričala si ga do smrti?“
Samoj sebi kažem kako je ovo samo još jedna tipična Royeva rečenica kojom
nije mislio ništa loše. A kako bi i mogao? Ta ne poznaje me. Ali svejedno me
zaboljelo, kao da je to rekao baš s namjerom da me povrijedi.
„Umro je prošlog rujna. Od raka.“ Zapeku me oči i instinktivno posegnem za
privjeskom na lančiću. Možda tako tražim utjehu i snagu, jer kaže li Roy bilo što
drugo o mom ocu, otići ću odavde u suzama.
Uhvatila sam se kako zamišljam kako bi bilo kad bi Wren Fletcher sjedio sa
mnom na našem novom trijemu s pogledom na jezero i planinski lanac, i smješkao
se dok ja brbljam o svemu i svačemu kao i uvijek kad bismo bili skupa.
Dala bih sve da ga mogu još jednom vidjeti i razgovarati s njim.
Roy još neko vrijeme stoji i šuti, pa uđe u kokošinjac pokupiti jaja.
I ne kaže više ništa, ni o čemu.

***
Dok pijuckam jutarnju kavu, nasmijem se kozliću - onom sa smeđim mrljama
- koji je upravo skočilo s bale sijena i skakuće uokolo s još dva mladunčeta kao
da ima opruge u kopitima. „Kakve su to koze?“

213
 Knjige.Club Books

„Nigerijske patuljaste“, odgovori mi Roy koji stoji pokraj susjednog tora i

muze kozu. Kad sam došla jutros u sedam s još jednom zdjelom svježih jagoda,
dočekao me kao da se tek bio probudio - u izgužvanoj majici, zaležane kose i s
podočnjacima do koljena, a sijeda mu je brada bila raščupanija no obično. Dok si
je točio kavu, primijetila sam da je bočica tableta protiv bolova još uvijek
neotvorena.
Nije ni čudo da je toliko neraspoložen i čangrizav.
Odbio je moju ponudu da ja iznesem metalnu kantu i izderao se kad sam htjela
otvoriti vrata staje. Ali naučila sam da njegov otpor brzo slabi kad ga ignoriram i
samo nastavim po svom. Sad vidim što je Teddy mislio kad ga je usporedio s
psom koji laje, a ne grize.
Nije se protivio kad sam ga ostavila i otišla do kokošinjca napuniti hranilicu
i dozator vode. Čak sam otvorila poklopce za pijetla i pokupila pet jaja. Bilo mi
je čak neobično uzbudljivo vidjeti rezultat onoga što su kokoši noćas radile.
Osjećala sam se kao djevojčica koja traži blago.
Najmanji kozlić gricne drugog za bok i naglo odskoči, pa prasnem u smijeh.
„Ne vjerujem da ću ovo reći, ali užasno su slatki.“
„Te i nubijske su jedine muzare koje volim. Druge daju preslatkasto mlijeko.“
„Što ćeš s ova tri?“
„Dvije jarice će sljedeći tjedan biti spremne za prodaju, a kozlića ću zadržati
za rasplod.“ Kratko se zamisli. „Hoćeš jednu?“
„Ne, već imam jarca kojeg ne trebam, hvala.“
„Da, beskoristan je. Ove bi ti barem davale mlijeko.“
„Alergična sam na mliječne proizvode.“
„Vi današnji mladi osjetljivi ste na svaku glupost, sve vam smeta“, prezirno
frkne.
Pravim se da to nisam čula. „Što radiš sa svim onim mlijekom u hladnjaku?“
„Pijem ga. Zamrznem za zimu. Nešto i podijelim.“
„Ne možeš ga prodati?“
„Ne mogu legalno.“
A tebi je kao jako važno da bude legalno. Pogledam Oscara i Gusa, životinje
koje su više vukovi nego psi. „Znači, piješ mnogo kozjeg mlijeka.“
„Pijem ga cijeli život. Odrastao sam na stočnoj farmi, ali nikad me nisu uspjeli
naviknuti na kravlje.“
Ovo je prvi put da Roy spominje nešto iz svoje prošlosti.
„U Teksasu?“ upitam tobože poluzainteresirano.
„Da, u Teksasu“, odgovori nakon kraće šutnje i pokaže neočekivanu nježnost
kad potapše kozu po trbuhu i zahvali joj s „dobra cura“.

214
 Knjige.Club Books

Polako ustane, oslanjajući se na ogradu kozjeg tora uz bolnu grimasu koja

govori koliko mu je to naporno u ovakvom stanju.
„Hoćeš li mi, molim te, dopustiti da odnesem ovu kantu mlijeka u kuću?“ Više
ni ne pokušavam sakriti koliko mi njegovo odbijanje pomoći ide na živce.
„Dobro, ali nemoj da ti se prolije“, na koncu nevoljko pristane.
„Dat ću sve od sebe.“ Prijekorno ga pogledam, pa podignem kantu.
Začuje se zvuk motora, a psi stanu histerično lajati.
„Genijalno. Samo mi je još ona trebala.“
Već sam bila donijela kantu do trijema kad ugledam Muriel s narančastom
kacigom i puškom na ramenu, u društvu pasa koji su se ustrčali oko nje.
„Unesi to u kuću prije nego što navale kukci“, naredi mi Roy i smrknuto
obriše ruku o traperice dok čeka Muriel.
Ugodno se iznenadim kad iziđem iz kuće i zateknem ih u normalnom,
civiliziranom razgovoru.
„...vjerojatno je isti. Već nekoliko dana ga nisam ni vidio ni čuo.“
„Rekli su da im je došao preblizu. Jedan je ostavio lovinu jer je mislio da će
im to kupiti vremena za pakiranje.“
„Glupan.“
Mislim da razgovaraju o onom smeđem medvjedu.
„Moji ga dečki pokušavaju prestrašiti prije nego što nekog napadne.“ Muriel
se nasmiješi kad me spazi. „Vidim da si upravo završila s mužnjom. Rekla sam ti
da ćeš naučiti.“
Roy mi uputi pogled upozorenja.
Kad bih ga htjela kazniti, sad bi bio idealan trenutak za to. „Aha, jesam.“
„Ja imam nekog posla unutra.“ Roy se zaputi prema trijemu kao da je njegov
razgovor s Muriel završio.
„Onda, dođem po tebe u petak u osam?“ dovikne ona za njim.
„Zašto?“
Muriel odmahne glavom u nevjerici. „Da ti zagipsaju ruku? Sjećaš se, onu
slomljenu na dva mjesta?“
„Udlaga mi je sasvim dovoljna“, odbrusi joj.
Uzdahnem. Evo ih opet...
„Nemoj me ni slučajno uvjeravati da ti ne treba gips.“
„Sam ću otići!“ zareži Roy.
„Kako? Ne možeš ni kantu s mlijekom nositi!“
„Vraga ne mogu! Puštam joj da mi pomogne samo da me ne gnjavi.“

215
 Knjige.Club Books

„Trebaš gips, osim ako ne želiš ostati invalid. I kako misliš živjeti samo s
jednom funkcionalnom rukom, misliš da ćemo se mi svaki dan brinuti za tvoje
tvrdoglavo dupe?“
Muriel je možda u pravu, ali u njezinim metodama uvjeravanja ima dosta
prostora za poboljšanje. Royevo lice sad više nije pepeljasto blijedo, sav se
zajapurio od bijesa. Čudi me da ga ne strefi srce svaki put kad se ona pojavi u
njegovu dvorištu.
Nemam strpljenja za njihova prepucavanja i ne želim opet zvati hitnu. „Ja ću
odvesti Roya doktoru u petak. Dobit će gips da što prije zacijeli jer će inače slušati
o tome do kraja života“, kažem Muriel dok gledam u njega.
„Dobro“, nezadovoljno će Roy.
„Konačno si došao pameti“, doda Muriel. „Calla, maloprije sam ti bila u vrtu
i čini se da su jagode spremne za branje. Trebalo bi izvaditi staklenke iz podruma
i...“
Roy se odvuče u kuću, ostavljajući me s Muriel i njezinim velikim planovima
za pravljenje džema.

216
 Knjige.Club Books

Trideseto poglavlje

Sunce je već visoko kad u petak rano ujutro parkiram kod Royeve kuće.
Prognoza kaže da temperature ne bi trebale prelaziti dvadeset i šest, što je samo
malo niže nego u Torontu.
Roy iziđe iz kuće sa šalicom kave u ruci i vidim da ne izgleda tako grozno
kao proteklih dana. Koze nestrpljivo bleje u staji dok čekaju da ih pustimo van, a
kokoši su se raskokodakale. Negdje u daljini čuje se zujanje motorne pile.
Roy duboko udahne.
Sigurno je i on namirisao dim, kao i ja kad sam jutros izišla. Isprva sam mislila
da netko negdje nešto pali, no uz stroge zabrane kakve su trenutačno na snazi,
sumnjam da bi to ikome palo na pamet. Na radiju su potvrdili da je to dim od
požara koji bjesne oko 160 kilometara južnije, a do nas je došao nošen vjetrom.
Jonah je danas psovao kad je išao na posao. Vjetar će im uvelike otežati
gašenje jer će pojačati požare koji su već poharali gotovo dvadeset i pet hektara
zemlje u području oko jezera Swan. Jedino je dobro što bi to trebalo popraviti
kvalitetu zraka koji je proglašen „nezdravim“.
Roy me namrgođeno odmjeri od glave do pete. „A za što si se ti tako sredila?“
Budući da sam odjevena jednostavno, u traperice i svijetloružičastu majicu
kratkih rukava koju dugo nisam nosila, pretpostavim da se njegov komentar
odnosi na šminku i frizuru, odnosno uvojke koje sam si napravila. „Za tvoj termin
kod liječnika, sjećaš se?“
„Što, tvoj pilot ti više ne valja? Već gledaš kako bi upecala doktora?“
Ošinem ga pogledom. „Znaš da živimo u dvadeset i prvom stoljeću? Žene se
ne dotjeruju da bi našle muža, već zato što to žele, za sebe.“
Nešto promumlja, ali ne odgovori.
Pružim mu tanjur s mufinima punjenim jagodama. „Izvoli, sinoć sam ih
ispekla. Mislim da su dosta dobro ispali.“
Roy malo proučava tanjur prije nego što ga uzme. „Zvučiš iznenađeno.“

217
 Knjige.Club Books

„Recimo da moji dosadašnji slastičarski pokušaji nisu bili blistavi. Ali Joni se
sviđaju.“ Jutros je pojeo tri.
„Ja ne jedem ujutro.“ Značajno me pogleda. „Ali možda probam jedan, pa ću
ti reći ako je grozan.“
„Znala sam da mogu računati na tebe. Kad smo već kod toga, htjela sam te
pitati kakva ti je bila jučerašnja večera?“ Dosad sam mu ih donosila svaki dan.
Više se ne buni kad ih nosim u kuhinju, ali vidim da me posuda od prethodne
večeri uvijek čeka spremna i oprana.
„Jestiva“, odgovori kao iz topa uz onaj izraz lica koji daje naslutiti da ga nešto
zabavlja.
„Onda dobro.“ Ako ništa, čini se da sve bolje kuham. „Imamo sat vremena za
obaviti sve što treba prije odlaska doktoru.“ Do Palmera ima pedeset minuta
vožnje, jer nalazi se iza Wasille. Pripremim se na novu rundu odbijanja, spremna
zaprijetiti da ću nazvati Muriel.
„U kuhinji ima još kave. Posluži se ako hoćeš.“ Okrene se i vrati u kuću,
ostavljajući me u pozitivnom šoku zbog te jednostavne ljubazne geste za koju još
jučer nisam mislila da je sposoban.

***
„Ne znam što im toliko dugo treba“, gunđa Roy. „Onaj idiot od tehničara me
zamalo ubio na rendgenu, a sad me ostavio da tu čekam cijeli dan. Cisti gubitak
vremena.“
Neugodno mi je pred ženom koja sjedi preko puta nas i mrko nas promatra.
Srećom, njezin sin kojem je najviše sedam godina i cijela mu je noga u gipsu, zuri
u ekran iPada i ne obraća pozornost ni na što drugo.
„Roy, prošlo je pola sata“, odgovorim mu mirno, iako mi ponestaje strpljenja.
Kad je Simon slomio ključnu kost, sjedila sam s njim u čekaonici punih sedam
sati. Da je moj otac nastavio s kemoterapijom, to bi podrazumijevalo program od
osam sati dnevno, pet dana u tjednu, kako je savjetovao liječnik. Pola sata je ništa.
Želim sve to reći Royu, ali znam da neću ništa postići. „Pričekaj tu, idem gore
pitati.“ I tiho dodam, da me samo on čuje: „I možda da prestaneš psovati pred
malom djecom.“
Ostavim Roya da se duri i odem do prijemnog pulta. Medicinska sestra
telefonira, ali uto dođe Royev liječnik, bijelac u pedesetima prćasta nosa, s mapom
poći rukom.
„Oprostite, došla sam pitati jesu li nalazi za Roya Donovana možda gotovi?
Malo je... nestrpljiv.“
Liječnik se usiljeno nasmiješi. „Nije baš sretan što je tu, zar ne? Zapravo sam
baš krenuo po njega. Recite mi, je li otac mirovao?“
„Nisam ja njezin otac!“ zareži Roy koji mi se odjednom stvorio za leđima.

218
 Knjige.Club Books

Prostrijelim ga pogledom jer me uplašio. „Ja sam mu susjeda. Ali ne, uopće
nije mirovao. Svaki dan sam se morala boriti s njim da mi dopusti da mu
pomognem s poslovima oko kuće.“ Ovo tužakanje pričinja mi neko neobično
zadovoljstvo, pogotovo kad vidim da je liječnik nezadovoljan time što čuje.
„Tako sam i mislio. Otekline su veće nego što bi u ovoj fazi trebale biti...“
„Ja se ne kanim vraćati ovamo, doktore, pa bolje nešto smislite“, obrecne se
Roy.
Liječnik mi uputi pogled pun razumijevanja. „Htio sam reći kako mislim da
vam danas možemo zagipsati ruku. Je li uzimao lijek protiv bolova koji sam mu
prepisao?“
„Da“, brže-bolje kaže Roy u istoj sekundi kad i ja, samo je moj odgovor nešto
drugačiji. „Bočica je još uvijek neotvorena.“
Kad bi se pogledom moglo ubiti, ostala bih na mjestu mrtva. „Što, špijuniraš
me?“ zagrmi.
„Sigurni ste da vam to nije kći?“ kaže liječnik i nasmije se, očito ni najmanje
uzrujan zbog Royeva svađalačkog tona. „U redu. Idemo vas zagipsati, pa možete
doma.“

***
Već je popodne kad prođemo pokraj ploče s natpisom Trapper's Crossing.
Vožnja je protekla u tišini, ako ne računam povremena Royeva negodovanja
zbog prometa i ruke zagipsane od šake do ramena.
„Je li liječnik rekao koliko dugo ga moraš nositi?“ odvažim se pitati.
„Šest do osam tjedana, ako ne učinim neku glupost.“
„Misliš, kao što je odbijanje pomoći?“ kažem veselo, ali brzo dodam: „To je
ništa. Mogao si proći i sa smrskanom rukom. Da ti je trebala operacija, mjesecima
bi bio u gipsu. Ne brini se, uskoro ćeš opet rezbariti svoje drvene figurice.“
Budući da ne odgovara, zaključim da je to kraj razgovora, pa na radiju
potražim postaju s boljom glazbom.
„I djeljati.“
„Hmm?“
„Postoji razlika između rezbarenja i djeljanja.“
Pričekam nekoliko trenutaka, ali kad ne dočekam objašnjenje, upitam koja je
razlika.
„Kod rezbarenja se koriste razni alati. Dlijeta, strugalice i slično. A za
djeljanje samo nož.“
„Nisam to znala.“
„Eto, sad znaš.“
„Kad si se počeo baviti time?“„

219
 Knjige.Club Books

„Davno.“ I opet duga šutnja uslijed koje pretpostavim da je razgovor završio,

ali on nastavi. „Bilo mi je osam godina. Tata je sjedio na trijemu poslije večere,
zapalio lulu kao i obično, a na krilu mu je bio komad lipova drveta. Dao mi je da
probam. Sav sam se izbo.“ Podigne lijevu ruku i pokaže mi ožiljak na dlanu.
„To je baš prikladna aktivnost za malo dijete“, promrmljam.
„Dobro je za prekratiti vrijeme.“ Pomalo izgubljeno pogleda kroz prozor.
„Previše još godina imam za prekratiti. Ponestaje mi mjesta.“ Ima nečeg istinski
tužnog u načinu na koji to kaže.
„Vjerojatno bi na njima mogao dobro zaraditi...“
„Nisu na prodaju“, bijesno procijedi kroz stisnute zube. „Neke stvari nemaju
cijenu.“
„Smiri se, samo sam predložila.“
Zavlada muk, ali naposljetku ipak progovori. „A i tko bi platio za hrpu drvenih
životinja?“
„Pa, neki ljudi bi sigurno rado kupili tako lijepe figurice.“ Osjetim Royev
pogled dok s glavne ceste skrećem na onu koja vodi kući. „Prije nego što
zaboravim, sutra i u nedjelju me nema.“
„Zašto? Kamo ideš?“
U njegovu glasu osjetim mrvu razočaranja. Nastojim ne pokazati da mi je
drago što se Roy počinje navikavati na moje dolaske i da je zavolio moje društvo.
„Sutra mi je rođendan, pa ćemo ujutro nekamo odletjeti. Ne znam kamo.“
Pokušavala sam izmamiti tu informaciju od Jone, ali ništa nije htio otkriti. „Ali ne
brini se, doći će ti Toby.“
„Taj veliki, glupi vol.“
„Hej, dobar je on!“ pobunim se. „I pravi je prijatelj. Nedavno ti je pomogao,
zato se prestani ponašati kao tvrdoglavi magarac.“ Nikad ni s kim nisam ovako
razgovarala osim s Jonom, a sigurno ne s čovjekom od šezdeset i kusur.
Ali ako postoji jedan koji je to zaslužio, onda je to ovaj koji sjedi do mene.
„Dopušta da ga Muriel tlači“, kaže Roy kao da time opravdava svoje grube
riječi.
„Ona mu je majka! Pokazuje joj poštovanje. I ti bi nekad trebao pokušati.“
Doduše, nije da se ne slažem s Royevom procjenom.
Pogleda u gips kao da je to glavni razlog njegove nelagode, a ne raka koju
štiti.
„Boli?“
„Ne, škaklja me.“ Ali odmah potom prizna, „Da, malo boli. Dali su mi lokalni
anestetik, ali sad polako popušta.“
„Popit ćeš onaj lijek protiv bolova kad se vratiš kući, to će ti sigurno pomoći“,
predložim.

220
 Knjige.Club Books

„Ne pijem lijekove“, odbrusi.

Pravim se da gledam u bočni retrovizor kako ne bi vidio da kolutam očima.
„Nije to metamfetamin, Roy. Liječnik ti ga je prepisao. Neće te ubiti ako navečer
popiješ nekoliko tableta. Čak ti možda i pomogne da se naspavaš.“ Što, sudeći
prema njegovim podočnjacima, već neko vrijeme nije slučaj.
„Samo nekoliko, ha? Ništa lakše.“ Namrgodi se. „Ja i tvari koje izazivaju
ovisnost se baš ne slažemo.“
Hoće li mi otkriti još nešto iz svoje prošlosti? Neku mračnu priču? Sine mi.
„Zato ne piješ? Primijetila sam da one večeri u pivnici nisi popio ni kap.“ Samo
je držao bocu piva u rukama, zurio u nju, ali ostala je netaknuta.
„Prvo špijunka, a sad i detektivka“, promumlja i zamisli se, kao da važe bi li
se upustio u daljnje objašnjavanje. „Nisam pio otkad sam se doselio ovamo, prije
trideset i tri godine.“
Ali prije toga sigurno jest, očito dovoljno da bi znao kako ima problem s
ovisnošću i dovoljno da se ne usuđuje popiti lijek protiv bolova iako ga očajnički
treba.
„Zašto si prestao piti?“ usudim se pitati.
„Život.“
Oklijevam, ali samo nakratko jer ovakva mi se prilika možda neće tako skoro
ukazati. „Misliš, tvoja žena i kći?“
Ništa ne odgovori, samo čvrsto stisne usta.
„Vidjela sam sliku“, priznam, iako je vjerojatno to i sam zaključio. Zaboga,
pa otad ju skriva.
„To se tebe ne tiče.“ Njegov standardno gorak ton sad je nekako hladniji,
oporiji, jezovitiji.
Istog trena požalim što sam to uopće spomenula. Očito sam ga pogodila u
živac, što sam i očekivala. Ali već sam otvorila Pandorinu kutiju kad je neizravno
priznao da je bio alkoholičar. Svejedno se nadam se da će mi reći više, nešto što
ima smisla. „Znam da me se ne tiče“, kažem, trudeći se zvučati pomirljivo. „Samo
sam se pitala što im se dogodilo.“
„Dogodilo im se to da su se opametile. Otišle su. Jesi to htjela čuti?“
Znači, Toby je bio u pravu kad je rekao da ga je žena ostavila. No je li otad
bio s njima u kontaktu? Ima li ikakav odnos s kćeri? Imam tisuću pitanja.
Odjednom mi Murielin zaključak da Roy i ja imamo nešto zajedničko i ne zvuči
tako ludo.
Ja sam bila kći koja se udaljila od oca.
Je li se Roy udaljio od svoje kćeri?
Nakon nekoliko minuta upitam, „Jesi li otad razgovarao s kćeri?“
Nema odgovora.

221
 Knjige.Club Books

Već smo prošli moj prilaz i znam da se putovanje bliži kraju, pa pokušam
promijeniti taktiku: „Mama i ja smo otišle s Aljaske i vratile se u Toronto kad sam
bila mala. Nisam vidjela tatu sve do prošlog ljeta. Skoro dvanaest godina nismo
razgovarali...“
„Tu me pusti van“, mrzovoljno naredi Roy. U šikari pred nama pojavi se stari
drveni znak koji označava njegov prilaz.
„Tu? Pa odavde do tvoje kuće ima dvadeset minuta hoda. Najmanje.“ I to za
zdravu osobu, a Roy nije ni približno zdrav.
„Pa? Volim hodati.“ Lijevom rukom pritisne kvaku.
„Sjećaš se što je doktor rekao? Da moraš mirovati.“
„A sjećaš se što sam ja tebi rekao? Da gledaš svoja posla!“ izdere se.
Uzdahnem, posve iscrpljena od njegovih promjena raspoloženja. „Je li to zato
što sam spomenula tvoju kći?“
„Nije, nego zato što ćeš pogoditi svaku jebenu rupu na putu, a to me užasno
boli. Ovako kako ti voziš, ne mogu vjerovati da smo dovde došli živi. Onoga tko
ti je dao dozvolu trebalo bi najstrože kazniti.“
„Ja dobro vozim!“ odbrusim jer stvarno više nemam strpljenja. Skrenem
prema njegovu prilazu - ionako se nema kamo jer smo na slijepoj cesti.
Čim usporim, on otvori vrata, prisilivši me da naglo zakočim.
„Jesi poludio?“
„Vjerojatno.“ Napravi pokret kao da će izaći, ali ipak ostane sjediti, zureći
pred sebe. „Što izvodiš, curo?“
„Pokušavam te vratiti kući u jednom komadu!“
„Ne, mislim na to što dolaziš svaki dan, nosiš mi večere i kolače?“
„Treba ti pomoć.“
„Što god da tražiš, u meni to nećeš pronaći.“
Obrazi mi se zažare od bijesa. „Ja ništa ne tražim...“
„Ja ti nisam zamjena za mrtvog taticu, niti to želim biti.“
Preneraženo ga pogledam. „Zajebavaš me? Stvarno misliš da je to u pitanju?“
Pogleda me, pa hitro skrene pogled jer mu je očito neugodno. „Ne znam što
mislim. Pokušavao sam shvatiti zašto to radiš. Možda... da. Ne vidim nijedan
drugi razlog.“
„Bože, koji si ti...“ Njemu pomaganje nije dovoljan razlog? Čvrsto stegnem
volan, a ruke mi drhte koliko sam ljuta. „Vidiš kako je to čudno. I ja sam tebe
pokušavala prokljuviti, ali vidim samo nesretnog i jadnog starca koji čeka da umre
u šumi, sam i napušten od svih.“
„Nikad nisam ni tvrdio suprotno, zar ne?“ Uz bolnu grimasu iziđe iz auta,
tresne vratima za sobom i šepajući se zaputi niz prilaz prema svojoj kući.
„Znaš što, Roy? Nabijem te!“ doviknem kroz prozor.

222
 Knjige.Club Books

„Možda ćeš me drugi put poslušati kad ti velim da me se kloniš!“ odvrati mi.
„Pobijedio si! Ne pada mi na pamet da ti više dolazim!“ Glas mi gotovo pukne
koliko sam uzrujana. „I briga me ako te onaj medvjed poždere na putu doma!“
„Ne brini se,; neće. Previše sam gorak.“
Prebacim u rikverc i nagazim papučicu gasa, zatim stanem na kočnicu kako
se ne bih zaletjela u stablo preko puta. Luđački vozim do kuće, dok mi pod
gumama frca šljunak pomiješan s prašinom.

223
 Knjige.Club Books

Trideset i prvo poglavlje

„Hej“, jedva se nekako javim na poziv.

„Sretan rođendan tiii... sretan rođendan tiiiiii...“ zapjevaju mama i Simon
uglas - on bez imalo sluha, ona melodično i ritmično. Njihova čestitka izmami mi
osmijeh, iako mi glava puca od nesnosne glavobolje.
„Nisi još ustala?“ upita mama kad završe s glazbenim dijelom programa.
Pogledam na sat, još malo pa će devet. „Jonah me pustio da odspavam.“
Okrenem se na leđa i zaškiljim pred svjetlom što se probija oko zastora. Druga je
strana kreveta prazna. Jonah me trebao probuditi prije sedam tako da čim prije
uzletimo, ali to je bio plan prije nego što sam sinoć otvorila bocu vina dok
sam čekala da se vrati s posla. „Jesi li znala da konzumiranje alkohola u toploj
vodi može biti kobno? Trebali su to napisati u uputama za hidromasažnu kadu.“
Možda i jesu. Samo sam ovlaš pročitala upozorenja.
„Burno si dočekala dvadeset i sedmu?“ upita Simon kao da ga moje stanje
zabavlja.
Zastenjem i rukom prekrijem oči. „Mislim da jesam.“ Počinjem se prisjećati
sinoćnjih događanja. Jonah se vratio u deset. Ja sam popila tri čaše kalifornijskog
Cabemeta ne bih li se smirila nakon okršaja s Royem, nakon čega su mi popustile
kočnice. Izglavinjala sam iz kade potpuno gola i takva dočekala Jonu nasred
prilaza, pokušavajući ga zavesti i pritom potpuno zaboravila na komarce. Od tog
se trena situacija brzo razvijala.
Ili zakomplicirala, ovisno o perspektivi.
Jonah je sigurno proveo ludu noć.
Lecnem se kad ugledam golemi trag uboda na ruci. Tko zna koliko ih je još.
Provest ću rođendan u bolovima, nakljukana tabletama.
„Samo da znaš, naš rođendanski dar jer na putu k tebi“, uzbuđeno mi priopći
mama. „Pokušali smo ga poslati jučer, ali nismo uspjeli, oprosti. Ali dostavljač je
rekao da bi trebao stići za sat vremena, pa gledaj da tad budeš doma.“
Znatiželjna sam. „Je li to nešto za što moram potpisati?“

224
 Knjige.Club Books

„Ne moraš, ali ne želiš ni da cijeli vikend stoji na trijemu“, vrckavo će Simon,
a mama se nasmije.
„Čudni ste. Poslali ste mi tortu od limuna, je l' da?“
„Morat ćeš se strpjeti i sama otkriti!“
„Što god da je jest, sigurno će mi biti super.“ Nema što drugo biti.
„Iznenađuju“ me tom tortom svake godine otkako je lokalni slastičar uspio
smisliti kako da napravi glazuru od kreme s maslacem bez mliječnih proizvoda.
Ali može li se takvo što dostaviti čak iz Toronta?
Majka bi nedvojbeno pronašla način. Divim se njezinoj upornosti.
„Ne možemo prežaliti što danas nismo s tobom, dušo, ali znaš kako je to kad
u lipnju zaredaju vjenčanja, diplome i maturalne zabave. Kao da je svaki dan
Valentinovo.“
„Nema problema, znam.“ Mama u lipnju nije često kod kuće, ali kad jest,
Simon se skriva u svom uredu, a ja nastojim biti što neprimjetnija.
„Znaš li kamo te Jonah vodi?“ upita Simon.
„Ne, ali obećao je da naše odredište ne uključuje poljski zahod.“ Premda bi
mi u ovom trenutku čak i dobro došlo da odemo u neku zabit gdje nema mobilnog
signala niti televizora s vijestima o požarima. Nekamo gdje ću imati Jonu samo
za sebe, gdje će on govoriti samo ono što treba, biti romantičan i podsjećati me
zašto bih s njim išla i na kraj svijeta.
Doduše, ovih mi se dana čini da već jesam.
Očajnički mi treba vikend s njim, što je apsurdno jer živimo zajedno.
„Ma, sigurno će te lijepo iznenaditi.“ Majka se zagonetno nasmije, kao da zna
nešto što ja ne znam.
Nemam pojma što bi mi ovaj put mogao darovati. Trebam li se pripremiti na
novu šalu? Maskirne hlače koje idu uz jaknu koju sam dobila za Božić?
Teško će nadmašiti onaj privjesak u obliku aviona.
Osim ako me ne zaprosi.
Neizvjesnost me čini nervoznom. Prošlo je više od mjesec dana otkako me u
planinarskoj kolibi uplašila mogućnost trudnoće i od potencijalno fatalnog
zakazivanja motora. U međuvremenu nisam ništa pitala, niti je on išta govorio.
Ali to bi ovaj dan učinilo nezaboravnim.
Pozdravim se s mamom i Simonom, pa doviknem: „Jonah! Obećao si mi da
ću danas dobiti kavu u krevet!“ Čak je tražio da mu pokažem kako se koristi aparat
za kavu i sve zapisao.
Nema odgovora. „Jonah!“
Tišina.
Odjednom se sjetim kako sam jutros kroz san čula da mu zvoni mobitel.
Sjećam se i kako je pospano odgovorio, ali to je sve.

225
 Knjige.Club Books

Ustanem i oteturam u kupaonicu, žudeći za toplim tušem koji će mi isprati

klor s kože i pomoći bržem isparavanju alkohola.
Zastanem kad na zrcalu ugledam zalijepljenu cedulju s porukom.

Oprosti. Sam je zvao. Stvarno me treba. Vratit ću se za nekoliko sati.

Obećavam. Sretan rođendan!

Pročitam je nekoliko puta jer želim biti sigurna da nisam nešto pogrešno
shvatila i da nisam još uvijek pijana, dok osjećam kako u meni bubri razočaranje.
Ono je bio Sam. Zvao je Jonu da dođe raditi na slobodan vikend.
I umjesto da odbije, umjesto da mu kaže kako mi je danas rođendan i da me
obećao odvesti na izlet, Jonah je pristao i o tome me obavijestio porukom.
Vraga će to biti nekoliko sati. Nikad nije. Mogao bi izbivati i cijeli dan.
Ali požari se šire jače no ikad, kažem sama sebi, pokušavajući odagnati bol u
grudima i stezanje u grlu. Požari koji uništavaju šumu, ubijaju životinje i tjeraju
ljude iz domova.
Ono što Jonah radi je važno, nastavim se uvjeravati i kad mi niz obraze kliznu
suze. Shvatim kako je u svemu ovome najbolnije to što nisam iznenađena.

***
Umotam se u deku jer se istodobno želim utješiti i utopliti. Usprkos porastu
temperature, u sjeni našeg trijema i dalje je prohladno. Začujem zvuk guma na
šljunčanom prilazu. Jonah se vratio prije pola sata. Brujanje Veronicina motora
donijelo mi je olakšanje jer se vratio živ i zdrav i jer još uvijek nije kasno da
otputujemo, ali sam i dalje tužna. Ne znam što je u međuvremenu radio u hangaru,
ali sigurno je da se nakon slijetanja nije žurio doći doma k meni.
To mi je ostavilo previše vremena za razmišljanje i seciranje dragih uspomena
- na onaj vikend kad je doputovao preko cijelog kontinenta samo da bi mi rekao
kako ne može živjeti bez mene, na jutro kad se odvažio poletjeti unatoč lošem
vremenu i odveo me u šumsku kolibu da zajedno provedemo Božić, na sve one
noći u početku kad smo ležali zagrljeni i planirali budućnost.
Pitam se je li se nešto promijenilo? Jesmo li se mi promijenili u posljednjih
nekoliko mjeseci? Jer te se uspomene sad čine tako dalekima od onoga gdje smo
sad, kad pokušavam nekako ispuniti dane do Jonina povratka i stalno si ponavljam
kako je ono što radi značajno i bitno, da se samo moram strpjeti do kraja ljeta,
da sam znala u što se upuštam.
Umorna sam od toga.
Ne, nisam doista znala u što se upuštam. Barem nisam znala kako ću se
osjećati.

226
 Knjige.Club Books

Obrišem suze jer ne želim da zna kako sam plakala, i pogledam u nebo sivo
od dima, pa u namreškanu površinu našeg tihog jezera.
„Jesi spremna...“ Jonah naglo zašuti kad me vidi.
Čini se da brisanje suza nije bilo dovoljno da prikrije tragove plakanja.
„Što se događa? Što je bilo?“ stane me panično ispitivati.
Gotovo se nasmijem, iako sam beskrajno žalosna. Pa on uopće nije svjestan
što je učinio. „Da. Rekao si mi da sam ti važnija od posla.“
Onda shvati. „Nije me bilo samo nekoliko sati.“
„Nije u tome stvar!“ Glas mi zadrhti i iz mene provali ono što uopće nisam
kanila reći. „Nijednom se nisam požalila što nikad nisi doma otkad radiš za Sama,
je li tako? Ali taj jedan dan, jedan dan koji si obećao provesti sa mnom, da ćeš
mene staviti na prvo mjesto, da ću ti ja biti važnija od letenja - ni to nisi bio u
stanju.“
Zaprepašteno me pogleda. „Calla, i jesi mi važnija od posla. Ili bilo čega
drugoga“, tiho odgovori. „Odakle sve ovo?“
„Ozbiljno? Već dva mjeseca sam stalno sama, a jedino su mi društvo jarac i
rakun. Nemam posao osim što tebi glumim tajnicu, spremačicu i kuharicu. I imam
jednog prijatelja. Čini mi se kao da te nikad nema. Mrzim biti ovdje!“
Podigne obrve. „Mrziš biti ovdje?“
„Da! Ne!“ Spustim pogled i opet mi krenu suze. „Ne znam!“ Ovo je prvi put
da mi je ta misao tako jasna. To iz mene progovaraju osjećaji. Ili ne? Možda je
istina. Možda mi na Aljasci nikad neće biti bolje nego sad. „Želim da budeš sretan,
Jonah. Ali ja nisam sretna. Ne pripadam ovamo.“
„Isuse.“ Opsuje si u bradu.
Netko više puta potrubi i prekine moju tiradu.
„O, Bože, samo mi je još to nedostajalo.“ Zarijem lice u dlanove. „Možeš li,
molim te, otići vidjeti tko je? Ja ne mogu ni s kim razgovarati.“
To je sigurno dostavljač. Samo se nadam da nije Muriel, premda ona uvijek
dođe četverokotačem, a sad se čuje kako je netko zalupio vratima automobila.
„Da... to će biti problem.“ Jonah umorno uzdahne. „Samo da se zna, danas
nisam bio na poslu.“ Pomakne se i otkrije mi pogled na kamenu stazu što od
prilaza vodi prema našem trijemu.
I visoku, dugonogu plavušu koja njome nabada u sandalama s visokom petom
i smeđom antilop torbicom oko bokova.
„Diana?“
„Iznenađenje!“ usklikne i podigne ruke.
„Ja...“ Moja dosadašnja tuga sad je pomiješana s ushićenjem i opet se
rasplačem. Ustanem iz pletenog stolca. „Došla si?“ uspijem promucati i
nesigurnim koracima krenem prema vratima trijema.

227
 Knjige.Club Books

Ona uđe i baci mi se u čvrsti zagrljaj. „Znaš li koliko mi je bilo teško ovo
tajiti? Skoro sam se izlanula prošli put kad smo se čule!“
Udišem poznati cvjetni miris njezina parfema koji upotrebljava još od mature.
Što se mene tiče, proizvođač mu slobodno može promijeniti ime u Diana. „Nisam
imala pojma.“
„Pa, očito nisi ni trebala. Bože, ovo je...“ Njezine velike oči boje različka
zablistaju od oduševljenja kad ugleda jezero i planine u daljini, „...neopisivo. Sad
shvaćam.“
Pogledam Jonu koji prekriženih ruku stoji naslonjen na stup i smješka se. „Je
li ovo tvoja ideja?“
Odmahne glavom. „Nije, tvoja mama je sve smislila. Oni su kupili kartu.“
„Simon ju je čak promijenio u prvi razred, čime me definitivno uvjerio da
pristanem na tu šašavu ideju“, veselo objasni Diana.
„Meni su rekli da su dar poslali po dostavljaču i da ga moram dočekati jer ne
može ostati na trijemu. Mislila sam da je u pitanju torta“, nasmijem se i obrišem
suze s obraza. „Kad si stigla?“
„Sletjela sam u pet i deset ujutro.“ Posebno je naglasila riječ ujutro. „Krenula
sam jučer nakon posla i cijelu noć sam provela u avionu.“ Smije se i malim prstom
obriše suzu u kutu oka, pazeći da ne razmaže šminku. „Calla, ja sam ti sad na
čistom adrenalinu. Unaprijed se ispričavam ako ću se poslije onesvijestiti
od umora.“
„Bože moj, pa naravno! Koliko ostaješ?“
„Četiri dana. Hvatam noćni let u utorak. Već sam rekla Obdarenom da ću u
srijedu na poslu biti beskorisna.“
„Tako mi je drago što si tu. Dobro. Dakle... četiri dana. Ne znam ni što ćemo
raditi.“ Pogledam Jonu. „Koliko već dugo znaš za ovo?“
„Otkad te nazvala i rekla da ne može doći.“
To je bilo početkom svibnja! Nevjerojatno. „Znači da nismo ni trebali
otputovati za vikend?“
Slegne ramenima. „Morao sam nešto izmisliti da te navedem na krivi put.“
„Ali obećao je da će nas danas nekamo odvesti, pa bolje da krenemo prije
nego što zaspim.“ Diana značajno pogleda izgužvanu pidžamu koju sam ponovno
odjenula nakon tuširanja. Čak nemam ni grudnjak. „Zašto se još nisi presvukla?
Sad se turaš na taj imidž?“
„Pa...“ Jer sam bila zaokupljena samosažalijevanjem?
„Inače, bila bih već odavno došla da nije bilo onog debakla u Anchorageu.“
„Kakvog debakla?“
Jonah i ona se zagonetno pogledaju. „Pomozite mi donijeti stvari, pa ću ti
usput sve ispričati.“

228
 Knjige.Club Books

„Stvarno suptilno, Di.“ Jonah odmahne glavom, ali se smijulji. Iziđe na prilaz
prema Dianinu unajmljenom autu.
Ukopam se na mjestu od iznenađenja kad pokraj starog, trošnog kamioneta
ugledam nježno plavi Jeep. To je onaj s moje probne vožnje.
Diana uzme pauzu od ubijanja komaraca i dovikne: „Vozila sam tvoj
rođendanski dar prije tebe!“
„Molim?“ Okrenem se prema Joni jer to može biti samo njegov poklon. „Ti
si mi ga kupio?“
Ugrize se za donju usnicu.
„Uopće ne znam kako...“ Ostanem bez riječi.
Diana se ceri od uha do uha. „Trebala sam doći prije osam, ali kad sam na
hotelskoj recepciji tražila da mi daju ključeve, nisu ih mogli naći! Onda sam
morala čekati da dođe onaj Chris i prevrne cijeli ured, a kad ih ni on nije našao,
pozvao je svoju ženu. Ali ni ona nije imala sreće. Na koncu sam nazvala Jonu jer
nisam znala što bih drugo!“
O, Bože, sad sve ima smisla. „Onda si ti odletio u Anchorage po ključeve?“
„Dogovorio sam se s prodavačem da sinoć doveze auto do prenoćišta jer je
Diana taman trebala doći, pa sam mislio kako bi bilo najjednostavnije da uzme
taksi i preuzme ga. A i činilo mi se super da se doveze u tvom rođendanskom
poklonu. Nešto kao dvostruko iznenađenje.“ Jonah se uozbilji. „Ali glupan iz
autosalona zaboravio je ostaviti ključeve na recepciji. Zato smo morali čekati da
otvore. Kad smo ga napokon pronašli, ispostavilo se da su mu oba seta ključeva
ostali u džepu.“ Jonah zakoluta očima. „Toliko o mojoj namjeri da
pojednostavim.“
„I na sve to sam se još izgubila na putu ovamo.“ Diana uzme rashladnu torbu
sa suvozačkog sjedala. Unutra je kartonska kutija za torte iz slastičarnice u
Torontu. „Tvoja najdraža! Samo je odmah moramo spremiti u frižider.“
Ja još uvijek razmišljam o jutrošnjim šokovima i Joni. „Zato si se tako dugo
zadržao u hangaru? Čekao si Dianu.“
Onda se vratio doma da bi me našao na trijemu, uplakanu i histeričnu, i slušao
kako sam nesretna s njim na Aljasci.
Priđem mu, preplavljena krivnjom. „Presretna sam. I volim te.“ Propnem se
na prste i poljubim ga.
Kad se odmaknem, vidim kako se samodopadno smješka. „Baš si morala
odabrati najženskiju nijansu plave?“
„Točan je naziv biserno plava“, kažem uz osmijeh. „Kad si odlučio da ćeš mi
ga kupiti?“
„Nazvao sam autosalon nakon tvoje probne vožnje“, prizna.
„Ali strašno je skup, Jonah.“

229
 Knjige.Club Books

„Možda.“ Pomiluje me po obrazu i skloni mi pramen kose s lica. „Ali samo

sam htio da budeš sretna ovdje.“ Oči su mu nekako tužne.
Njegove me riječi zabole kad se sjetim što sam mu priredila prije svega
desetak minuta. „I jesam sretna.“ Zagrlim ga oko vrata i osjetim kako je napet u
ramenima. Ražalostim se kad se sjetim da sam ja uzrok njegova grča. „Nisam tako
mislila“, šapnem mu na uho.
Osjetim se laganom kao perce kad me stisne k sebi i poljubi u čelo. „Poslije
ćemo razgovarati, dobro? Sad moramo pomoći Diani prenijeti stvari. Mislim da
je od svih nas ovdje ona imala najnapornije jutro.“
Još ga jednom poljubim i okrenem se prema najboljoj prijateljici. Najradije
bih skakala od sreće. „Hajdemo te smjestiti i onda smišljati što ćemo raditi
sljedeća četiri...“
Odjednom spazim nešto svjetlucavo na Dianinoj lijevoj ruci - dijamantni
prsten.
Zinem u čudu, a ona veselo cikne.
„Mnogo toga moramo isplanirati!“

230
 Knjige.Club Books

Trideset i drugo poglavlje

„Ovo je bilo u kući kad ste se uselili?“ Diana preneraženo pokaže prema
prepariranoj losovoj glavi iznad nas, s rogovima ukrašenima svijetloružičastom
vrpcom. Muriel je ukrasila pivnicu u čast mog rođendana, ili je to prije učinio
Toby prema njezinim uputama. Priznajem da mi je bilo malo neugodno kad
smo ušli i gomila neznanaca je zapjevala uglas. Muriel je iznijela tortu od jagoda
iz mog vrta kojima se poslužila kad nas nije bilo - prepunu svjećica.
Prisilila sam se pojesti krišku jer joj nisam imala srca reći da ne volim jagode
kad se već toliko potrudila.
„I ovo i ono tamo.“ Glavom pokažem dvije jelenje glave koje je Toby stavio
na suprotni zid uskog i dugačkog lokala.
„A tek ono prenoćište u koje sam trebala otići po tvoj auto!“ užasnuto
zaključi, pa prinese čašu martinija usnama - poseban dodatak večerašnjem
jelovniku povodom mog rođendana, na račun kuće. Teddy kaže da je Toby cijeli
tjedan uvježbavao svoje barmenske vještine.
Nasmijem se. „Znam. Prespavala sam tamo prvu noć kad sam zapela u
Anchorageu zbog mećave.“ Čini se da je to bilo jako davno. „Ali nije tako loše
kad se navikneš.“
Dianine su oči staklene i krvave. Nije uspjela odrijemati. Kad sam joj
pokazala kuću i imanje, uzletjeli smo i pokazali joj Aljasku iz zraka - ogromno,
divlje prostranstvo nacionalnog parka Denali gdje je vidjela kako grizli lovi lososa
u rijeci, veličanstveni ledenjak Ruth, olupinu zrakoplova koji se prije dvije godine
zaletio u greben, i to na toliko nepristupačnom dijelu da se do njega ne može - što
je prizor kojim nisam bila presretna. Nakon te ture večerali smo u mondenom
planinskom hotelu. Nije mi jasno kako je uspjela ostati budna uz sva ta događanja.
„Popijemo još ovo i onda idemo doma.“
„Ne, dobro sam!“ odmahne rukom na kojoj čak i uz ovo prigušeno svjetlo
zablista prsten,.
Nasmiješim se, iako sam i dalje iznenađena.
Diana je zaručena.
231
 Knjige.Club Books

Diana se udaje. Nisu odredili datum dok ona ne uskladi studiranje i posao s
punim radnim vremenom, ali vjenčat će se i ja ću joj biti kuma. Tako smo se
dogovorile još prije mnogo godina, kad potencijalnih prosaca nije bilo ni na
vidiku.
Problem? Dijeli nas šest tisuća kilometara.
Znala sam da je za nju i Aarona to logičan korak i iskreno sam sretna zbog
nje. Ali priznajem i da joj pomalo zavidim. Moju najbolju prijateljicu čeka
uzbudljiva karijera, živi u luksuznom stanu, a zaželi li se obitelji, za svega
dvadeset minuta može doći do njih. I ni za što od toga nije morala mijenjati život
iz korijena. Pronašla je muškarca koji se idealno uklapa u njezin urbani, dinamični
način života.
A ja? Ja sam se zaljubila u nebeskog kauboja s Aljaske.
I premda sam povukla sve što sam jutros rekla, i dalje na nekoj razini
strahujem da u tome ima istine, da duboko u sebi zapravo znam kako je veza s
Jonom osuđena na neuspjeh i da će uvijek netko od nas dvoje biti nesretan - ili ja
na Aljasci, ili on negdje drugdje.
Jesam li sretna ovdje?
Sretna sam s Jonom. Volim ga onako kako nisam ni mislila da je moguće -
potpuno i bez zadrške.
No jesam li sretna svojim životom ovdje?
Ili se zavaravam da ću se jednog jutra probuditi, a sve ono nepoznato i
privremeno odjednom će se pretvoriti u trajno, u osjećaj doma?
Pretjerano se trudim popraviti štetu koristeći svaku priliku da Jonu dodirnem,
uhvatim za ruku, poškakljam po bradi - sve ne bih li mu pokazala da zaista nisam
tako mislila. On mi spremno uzvraća nježnost i ne pokazuje da mi išta zamjera.
Ali sve mu vidim u očima.
Tugu. Zabrinutost.
I najgore od svega, istu sumnju od koje i sama počinjem strahovati.
Bespomoćna sam pred navalom pesimističnih, mračnih misli. Što ako mi
Trapper's Crossing nikad ne postane pravi dom? Što ako postanem ogorčena zato
što se Jonah bavi nečim što voli? Što ako on procijeni da se nikad neću uklopiti u
Aljasku onako kako bi želio?
Što ako mu kažem da se želim odseliti, a on to odbije?
Čudno je kako se veza u jednom trenutku može činiti čvrstom poput stijene,
a već u sljedećem postane krhka. Jedan jedini nesporazum, samo jedna riječ
dovoljna je da sve potisnute brige i problemi isplivaju na površinu.
Ponovno mi se javlja isti osjećaj kao i na onom katastrofalnom izletu u
planinarsku kolibu. Samo želim popraviti sve što se među nama možda slomilo,
ali što ako se ne možemo vratiti na staro?
Što ako sam probušila balon iluzija u kojem smo oboje plutali?
232
 Knjige.Club Books

Po prvi put otkad me došao u Toronto pitati bih li došla živjeti na Aljasku,
bojim se da se naša veza neizbježno bliži kraju, bez obzira na to koliko ga volim.
Odagnam crne misli prije nego što Diana opazi da me nešto muči. „Opusti se,
Di. Nećeš ugroziti titulu najbolje prijateljice na svijetu ako priznaš da si crknuta.“
„Možda samo malo“, prizna i mahne rukom prema ukrasima u pivnici. „Sve
je ovo večeras samo za tebe, pa te neću još odvući doma. Mogu izdržati još satić-
dva. Ali nemoj biti ljubomorna ako me tvoj seksi Viking bude morao prebaciti
preko ramena i odnijeti u kuću jer sam se već napila.“ Štucne i tako potvrdi
istinitost svoje tvrdnje. „Možda ga i ispipam i za to okrivim cugu. Samo da znaš.“
Nasmijem se jer sam zamislila kako bi Jonah na to reagirao. Nije da bi Diana
to ikad učinila. „Nemaš pojma koliko si mi nedostajala.“ Nisam toga ni bila
svjesna dok je nisam ugledala pred kućom.
Pogledam prema šanku za kojim Jonah uz pivo razgovara s Marie, Tobyjem i
zajapurenim Teddyjem.
„Nju volimo ili mrzimo?“ zavjerenički upita Diana kad opazi kamo gledam.
„Jer ju promatraš otkad smo došli.“
„To je Jonina najbolja frendica.“ Marie je već bila u pivnici kad smo stigli.
Očito ju je on pozvao.
„Jonina najbolja frendica je zgodna plavuša?“ preneraženo će Diana.
„Zaboravila si mi to spomenuti. Zašto to nisi rekla svojoj najboljoj prijateljici?“
Zato što znam kako bi moja najbolja prijateljica reagirala, a nisam htjela da
me itko dodatno obeshrabruje, pogotovo nakon što sam ostavila Jonu na Aljasci.
Diana nikad nije vjerovala drugim ženama jer smatra da su po prirodi
kompetitivne. Shodno tome, nije vjerovala ni da žena privlačnome muškarcu
može biti samo prijateljica, barem ne svojevoljno.
U ovom slučaju ne griješi.
Ali sad nije trenutak da joj pričam o Marie i onom intimnom razgovoru koji
sam prisluškivala.
„Gledam nju i Tobyja. Čekam da se među njima nešto dogodi.“
„Aha, mogli bi biti kolege da rade skupa. Sladak je. Onako, poput velikog
plišanog mede.“
„A ona je lijepa i simpatična“, nevoljko priznam.
„Možda će među njima nečega i biti ako ga ti prestaneš zanimati.“
„Daj šuti, ne zanimam ga na taj način!“
Nekoliko glava okrene se prema nama kad se začuje Dianin zvonki smijeh.
„Ok, Calla. S tobom vječno ista priča. Zašto nikad ne opažaš takve stvari?“
„Zato što ne želim! Nemoj mi to govoriti! On mi je jedini ljudski prijatelj
ovdje!“ zavapim.

233
 Knjige.Club Books

Otpije gutljaj martinija i uzdahne. „Pa, žao mi je što ti to moram red, ali dni
mi se da ona baš i nije zainteresirana. Barem ne za Tobyja.“ Podigne savršeno
iscrtane obrve i okrene se prema šanku, gdje Marie zadivljeno zuri u Jonu.
Teddy ispriča neku doskočicu na koju svi prasnu u smijeh, a Jonah zaštitnički
prebaci ruku oko njezinih ramena kao da se šala odnosila na nju, na što se ona
spremno privije uz njega.
„Oni su samo prijatelji, i to već godinama“, kažem iako me prožme nelagoda,
ista onakva kakvu osjećam otkako je Jonah otišao za šank čim smo Diana i ja
sjele.
Dala bih sve da mogu vratiti vrijeme i izbrisati ono što se dogodilo jutros. Sve
optužbe, sumnje i ružne riječi. Ali ne mogu, pa sam zbog toga u ovakvim
trenucima još osjetljivija.
„Onda, ovamo se izlazi u Trapper's Crossingu?“ upita Diana promatrajući
ljude u kariranim flanelskim košuljama i trapericama. Ima ih oko pedeset, od kojih
su četrdeset muškarci.
„Jedino ovamo i možeš izaći. Osim pizzerije koja se zatvara u deset, i
društvenog doma. Čujem i da je dosta popularno ići petkom na tržnicu.“ Muriel
me jučer pokušala nagovoriti da dođem, ali nisam bila raspoložena nakon
paklenog dana s Royem.
Ovog je vikenda kamp pun kao što je Toby i rekao da će biti u ovo doba
godine, i čini se da navečer svi dolaze u pivnicu na rundu pića uz koje se
zabavljaju i smiju ribičkim pričama.
„Tako mi je drago što sam došla.“ Diana se nalakti na stol i sjetno nasmiješi.
„Sjetila sam se one noći u klubu kad si saznala za tatu i pokušavala odlučiti bi li
otputovala na Aljasku. Možeš li zamisliti što bi bilo da nisi?“
„Ne mogu.“ Stegne me oko srca na tu pomisao. Sljedeći će se mjesec navršiti
godina dana od Agnesina telefonskog poziva nakon kojeg sam sjela na zrakoplov.
„To bi mi bila najveća pogreška u životu.“
„Je l’ da? A opet, jesi U ikad pomislila da ćeš danas biti ovdje?“
Uhvatim aviončić na lančiću među prste - dar dvojice najvažnijih muškaraca
u mom životu - i odmahnem glavom.
Uto se kod našeg stola stvori Toby s novim martinijima. „Čini se da bi
damama dobro došlo još jedno piće.“ Čak ga je poslužio u odgovarajućim čašama.
Nastavi li se ovako, Diana nije jedina koja će se napiti.
„Baš smo te spominjale!“ usklikne ona, a oči joj zasvjetlucaju.
Toby pocrveni. „Po dobru, nadam se?“
„Samo po dobru.“ Diana namigne i opet štucne. „Zaboga miloga, ovo postaje
neugodno. Ispričajte me, moram skoknuti do zahoda. Pardon, htjela sam reći
toaleta. Odmah dođem.“ Ustane i lelujavim se korakom zaputi prema vratima s
oznakom ženskog toaleta, malko nesigurna na nogama zahvaljujući alkoholu u

234
 Knjige.Club Books

krvi. Ali svejedno hoda samouvjereno kao i inače, visoko uzdignute glave,
privlačeći poglede. Za muškarce u trapericama, kariranim košuljama i šiltericama,
ona je visoka, dugonoga sirena plave kose u kožnatim čizmama.
Jonah je opazi i pogleda u mom smjeru. Kad ustane s barskog stolca,
poveselim se da je krenuo k meni, ali Marie ga povuče za ruku i nešto upita, na
što on ponovno sjedne i nastavi razgovor s njom i još dvojicom gostiju.
Snuždim se i zapitam jesam li naprosto ljubomorna, osim što sam cvrcnuta?
Ili je to učinio namjerno?
„Onda? Lijepo se provodiš za rođendan?“ znatiželjno upita Toby.
Uspijem iscijediti kakav-takav osmijeh. „Odlično.“ Unatoč groznom jutru i
slutnji neminovne propasti.
Privuče stolac i sjedne. „Koliko si bila iznenađena kad si vidjela da se Jeep
parkira na tvom prilazu?“
Nisam ga baš vidjela kako se parkira, ali ne da mi se ulaziti u detalje. „Više
sam bila šokirana. Ti si znao za to? I da će Diana doći?“
„Nisam...“ Ubrzo ga izda osmijeh od uha do uha. „Jesam, doznao sam prešli
tjedan.“
Nježno ga udarim nogom ispod stola. „Trebao si mi reći!“
„Šališ se? Pa Jonah bi me ubio.“ Na tren zadrži pogled na Joni i Marie.
„Jesi ju pozvao van?“
Nasmije se i porumeni kao da mu je neugodno. „Skupljam hrabrost. Usput,
što se dogodilo između tebe i Roya? Danas sam mu išao pomoći i pitao me želiš
li još uvijek da umre.“
„Stvarno?“ začudim se. Ali što me se tiče što se stari prgavac raspituje o tome?
Boli me ona stvar za Roya Donovana.
„Što je učinio?“ upita Tony kao da se podrazumijeva daje Roy nešto skrivio.
Slegnem ramenima. „Ponio se kao tipični Roy, samo još gore. Posvađali smo
se na noževe jučer kad smo došli iz bolnice. Izvrijeđao me i rekao da mu više ne
dolazim. I još je tražio da ga pustim iz auta na glavnoj cesti, jer će do kuće ići
pješice.“ Zbilja mi se nije dalo prepričavati kako je Roy u biti rekao da
imam neriješene probleme s pokojnim ocem. Da, imala sam probleme s ocem, ali
sad samo želim sačuvati uspomenu na njega.
No nema šanse da to pokušam učiniti kroz Roya Donovana. Osim ako on nije
čudovišna i zla verzija Wrena Fletchera, kao što je to doktoru Jekyllu bio
gospodin Hyde.
Toby se smijulji i odmahuje glavom. „Nadam se da si ga pustila da hoda.“
„Nisam imala mnogo izbora. Mislim da bi razvalio vrata.“
Tobyjevo se lice razvuče u onaj široki osmijeh koji je naslijedio od majke.
„Znači i danas je bio naporan?“ upitam.

235
 Knjige.Club Books

Toby se uozbilji. „Pa, zapravo je bio sasvim pristojan. Nije se mnogo žalio.
Kad bolje razmislim, bilo mi je to malo čudno.“
I jest čudno. Možda je ipak počeo piti one tablete protiv bolova pa su ga
umirile do te mjere da je postao „pristojan“. Ako je to uopće moguće, u što
sumnjam. Ali zvuči kao da se može promijeniti, ako je govorio istinu o razlozima
zbog kojih ga je ostavila žena. Samo je pitanje koliko. Zašto je otišla, osim
zbog njegove otrovne naravi?
Što je učinio?
I opet me nadvladao morbidni poriv za kopanjem po prošlosti starca koji živi
u šumi.
„Pa, ako mi se ne ispriča, više mu neću pomagati.“
„Roy da ti se ispriča?“ skeptično upita Toby.
„Tako je. Zato, nemoj se ljutiti, ali mislim da će netko drugi morati uskočiti.
Možda tvoja mama može pronaći kakvog dragog ubojicu sjekirom ili nekog
jednako - poremećenog.“
„Znači, zbilja si poželjela da umre“, nasmije se Tony. „Uskakat ću ja dok ti
je prijateljica tu, ali pripremi se. Pokušat će te silom natjerati da mu nastaviš
odlaziti jer ona je naprosto takva.“
„Ma, može se postaviti na trepavice. Ne idem dok se Roy ne ispriča.“
Toby se iznenada namršti. „Sranje. Oprosti, moram se sakriti iza šanka.“ I
odjuri.
Kad se okrenem, shvatim zašto je pobjegao. Upravo je ušla Jessie Winslow, i
to u istim onim preuskim trapericama i niskim čizmama kao i prošli put. Samo je
topić s leopardovim uzorkom zamijenila grimiznim koji ističe njezine bujne
obline.
Velikim plavim očima skenira goste i ubrzo spazi Jonu. Napadno razbaruši
kosu, isprsi se i krene ravno prema šanku. Postanem još nervoznija jer se uz sve
što me muči doista ne mogu nositi još i s tom grabežljivicom koja očito ne kani
pustiti Jonu na miru.
Muriel zaobiđe šank i priđe našem stolu. „Gdje ti je prijateljica?“
„U toaletu.“ Vjerojatno popravlja šminku. U Murielinoj ruci ugledam
kamuflažnu futrolu za pušku. „Idete nekamo?“
Spusti je na stol i tad opazim da na jednom kraju ima ružičastu mašnu. „Sretan
ti rođendan, Calla.“
O, Isuse. „Kupili ste mi pušku?“
„Ne baš. Ovo je moja prva puška koju sam dobila od roditelja. Vinčesterka“,
odgovori s neskrivenim ponosom. „Odlična je za sitnije žene poput tebe.
Vlasnički dokumenti su u futroli.“

236
 Knjige.Club Books

Ne znam što bih rekla. Muriel zna da ne volim oružje i da nemam namjeru
ikad pucati. Također me dovoljno dobro poznaje da zna i kako sam previše
pristojna da bih odbila rođendanski poklon.
Ali ipak ne mogu zanemariti činjenicu da mi daruje svoju prvu pušku, onu
koju su joj dali roditelji i koja joj je vjerojatno draga uspomena.
Uspijem se nekako sabrati i kažem „Hvala“. Na koncu, namjera je ono što se
računa, a ovo je Murielin znak pažnje.
„I nemoj da ti bude samo ukras na zidu, Calla“, upozori me.
Zapravo sam je htjela spremiti na dno ormara.
„Moraš se moći zaštititi, pogotovo u rujnu kad Jone ne bude.“
„Oh, tad ću ja otputovati doma.“
„Molim?“ Između očiju joj se urežu dvije duboke bore. „Ali tad moramo
pobrati vrt! I spremati zimnicu!“
„Ne brinite se, Muriel. Brzo će ona naučiti pucati.“ Lakne mi kad iza sebe
začujem Jonin glas i osjetim njegove tople dlanove na ramenima. Pomilujem mu
zapešća i mišićave podlaktice, zamišljajući kako će me te ruke noćas grliti i dirati.
Koliko god sam sretna što je Diana tu, iščekivanje da Jonah i ja ostanemo sami
i izgladimo sve što među nama ne valja jače je od svega.
Neki gost pozove Muriel, pa Jonah sjedne na stolac do mene, a ja ga istog
trena stanem ljubiti na način koji je vjerojatno previše eksplicitan za javnost.
Kad se odmaknem, on se smješka i upita, „Kako ste vas dvije, sve u redu?“
„Jest. A ti? Zabavljaš se na šanku?“ upitam što nehajnije mogu.
„Valjda.“ Pokaže prema Jesse Winslow koja je je bujno poprsje smjestila u
ravninu očiju kršnog ribara za obližnjim stolom. „Upravo je došla tvoja omiljena
mještanka.“
„Aha, vidjela sam. Toby je odmah pobjegao glavom bez obzira.“
Jonah prasne u smijeh. „Ne krivim ga. Čuo sam da joj je muž krupan kao
medvjed.“
Krajičkom oka opazim da nas Marie promatra. Iako sam svojedobno
suosjećala s njezinim statusom žene koja gaji neuzvraćene osjećaje prema Joni,
sad mi je više stalo da obznanim svoje osjećaje prema njemu, kao i njegove prema
meni.
Bez i najmanjeg stida ustanem i sjednem mu u krilo, zagrlivši ga oko ramena.
„Otkad smo došli, cijelo vrijeme si za šankom“, kažem, trudeći se da to ne zvuči
optužujuće.
„Pa da, mislio sam da ti i Diana želite biti malo same“, odgovori pomalo
začuđeno.
Obzirnost ću prepustiti njemu. „Ja samo želim provesti rođendan s najdražim
ljudima.“ Pomilujem ga po obrazu. „To znači s tobom.“

237
 Knjige.Club Books

Nježno mi stisne bedro. „A kamo je nestala Di? Je li zaspala tamo?“

„Skoro“, ubaci se Diana koja se vratila točno u tom trenutku. Stropošta se na
stolac. „Došla sam do zida. Doslovno i figurativno. Ne znam je li to zbog cuge ili
vremenske razlike ili oboje, ali žao mi je, ne mogu izdržati još sat vremena. Ali
titulu najbolje prijateljice ne dam, zaslužila sam je“, kaže, zacakljenih i
umornih očiju. „A što je ovo?“ upita kad spazi kamuflažnu futrolu.
„Moj rođendanski dar od Muriel. To je puška“, polako odgovorim, znatiželjna
kako će reagirati.
„Opa. Puška.“ Zapanjeno me pogleda, kao da pila Je l' ti to mene zajebavaš.
„Imaš pušku. Koja leži tu na stolu kraj mog martinija.“
„Idem ja nju zaključati u auto, a vi popijte do kraja. Vrijeme je za ići doma“,
predloži Jonah kroz smijeh. Nježno me podigne s krila i usput pomazi po leđima.
„A to se tu smije? Ono, pokloniti pušku za rođendan? Koju onda spremiš u
auto, odneseš doma i... radiš s njom što hoćeš?“ ozbiljnim tonom upita Diana.
„Ako nisi službeno proglašena ludom i ako nemaš kriminalni dosje, onda se
smije. Nego, ima li nešto što ne znamo o Calli, a trebali bismo?“
„O, pa zna se da je ona luda. Ludo zaljubljena u tebe“, odgovori Diana
naglašavajući drugu rečenicu i nasmije me.
Uto nam priđe Marie. „Hej, ekipa, idem ja polako. Moram još skočiti do
klinike pogledati bolesnog štenca.“
Hvala Bogu, barem večeras više ne moram gledati kako se upucava Joni.
„Savršen tajming. Ispratit ću te“, veli Jonah i uzme pušku.
„Sretan rođendan, Calla.“ Iako mi to kaže sa smiješkom, oči joj baš i nisu
iskrene.
Uzvratim joj usiljeni osmijeh. „Hvala što si došla.“ Sjednem i zabrinuto
gledam kako izlazi iz pivnice s Jonom. Nije bitno što mu je onomad rekla - ta me
žena trpi samo zbog njega.
„Bolesno štene u klinici?“ upitno me pogleda Diana.
„Veterinarka je.“
„Aha. Dakle, Jonina najbolja frendica je ljepotica koja doslovno spašava
slatke životinjske bebe i tebi je to skroz u redu.“
„I zaljubljena je u njega. To si zaboravila“, dodam ogorčeno.
Diana stisne usta, kao da se suspreže reći mi što stvarno misli.
„Ne, nije mi to u redu“, napokon priznam. Barem ne u posljednje vrijeme. Ne
danas. „Ali vjerujem Joni.“ S druge strane, ne vjerujem njoj dok je tamo vani sama
s njim, a ja sjedim tu i pitam se koliko je naša veza uistinu čvrsta. „Popijmo ovo i
idemo.“

238
 Knjige.Club Books

Trideset i treće poglavlje

Deset minuta poslije, nakon što sam se pozdravila s Muriel, Tobyjem i

Teddyjem i zahvalila im na trudu, Diana i ja, ošamućene od martinija, ruku pod
ruku nesigurno koračamo prema vratima,. Kroz otvorene prozore u tihu i vedru
noć dopiru zvuci glasne glazbe i žamora.
„Ovo je užasno čudno“, kaže Diana gledajući u zalazeće sunce, blijedo-
narančasto od dima. Iako nakon ljetnog solsticija dani postaju kraći, još uvijek
traju gotovo do ponoći.
Moj novi, blistavi Jeep parkiran je kraj stupa na koji je Toby postavio znak s
natpisom „Rezervirano za rođendansku slavljenicu“. Ali Jonah nije tamo.
Ugledam ga malo dalje, naslonjenog na Mariein kamionet. Toliko je zaokupljen
razgovorom s njom da nas nije ni primijetio. Nju ne vidim, ali zamišljam kako
upija svaku njegovu riječ i čežnjivo ga gleda.
Stvarno dug rastanak, nema što.
Uzrujam se kad pomislim da možda razgovaraju o meni. Je li joj ispričao što
se dogodilo jutros i opet zatražio savjet? Što bi mu ona na to rekla? Kakve bi mu
grube istine šapnula na uho? Možda bi imala pravo. On doista jest pomalo
nestrpljiv, strastven i sve želi odmah.
Ali kome ona zapravo pomaže u ovoj situaciji?
Ja inače nisam poput onih ljubomornih i nesigurnih cura koje svojim dečkima
brane druženje sa zgodnim prijateljicama i moraju znati svaku pojedinost njihovih
razgovora, kao da svaki put kad su sami rade nešto što ne bi smjeli.
Samoj sebi to ponavljam, čak i kad pustim Dianu i noge mi same pohitaju
prema njima.
„Tu te čekam“, kaže Diana i pljesne se po ruci. Nije se htjela poprskati
sredstvom protiv komaraca jer bi joj se taj miris pomiješao s parfemom. „Reci mu
da dođe otključati auto.“
Podignem palac u znak da sam je čula i nastavim hodati. Što se više
približavam, glazba postaje tiša i jasnije čujem njihov razgovor.

239
 Knjige.Club Books

Zato usporim i pazim da me ne primijete.

„...odletjeti ujutro i vratiti se do ponedjeljka navečer“, kaže Marie.
„Da, ali više ne znam je li to baš dobra ideja.“
„Zašto ne? Sad joj je tu prijateljica. A ja mjesecima nisam obišla sela.“
Pokušava nagovoriti Jonu da je odveze na zapad. To su stalno činili kad je
živio u Bangoru.
Ona bi doputovala zrakoplovom regionalne aviokompanije koji svakodnevno
leti između Bangora i Anchoragea. Po cijele su dane skupa letjeli od sela do sela.
Super Marie tako je spašavala i liječila životinje po raznim zabitima. Sigurna sam
da je mogla pronaći i drugog pilota za tu svrhu.
Ali sve mi je jasnije da ne želi drugog pilota.
Ona hoće mog.
Jonah prstima prođe kroz kosu i tako mi je zgodan u crnoj košulji koju sam
mu kupila. Fantastično mu stoji jer ističe široka ramena i uski struk. Ne mogu ga
se nagledati, iako stišćem šake od bijesa i zamišljam kako im prilazim, urlajući
optužbe na sav glas.
„Znam, ali situacija trenutačno nije baš blistava“, odgovori Jonah nešto tišim
glasom.
Sledim se od zaprepaštenja.
Jonah misli da situacija nije baš blistava? Očito misli na situaciju među nama.
I sama znam da nakon onoga što se dogodilo jutros ni ne može biti blistava,
ali kad ga čujem kako to govori naglas - i to njoj - opet sam povrijeđena i ljuta.
„Hej, moramo odvesti Dianu kući. Možeš otključati Jeep?“ viknem sa sigurne
udaljenosti jer ne želim da pomisle kako sam ih prisluškivala. Nadam se da mi se
u glasu ne čuje koliko sam uzrujana.
Jonah se okrene i razvedri kad me ugleda. „Da, naravno. Vjerojatno već jedva
stoji.“ Posegne u džep i pritisne tipku na ključu. Začuje se pisak, a Diana mu
zahvali kao da joj je spasio život, na što se on nasmije.
Mogla bih otići i ostaviti ih, ali Marie ga je već dovoljno dugo zadržala, pa
im priđem i zagrlim Jonu, trudeći se isključiti sve emocije osim ljubavi prema
njemu.
Uzvrati mi zagrljaj. „Spremna?“
„Da“, mazno odgovorim i požudnim mu pogledom pokušam dati do znanja
što sve želim da mi noćas radi.
„Može“, promrmlja, a u očima mu vidim da je shvatio što je taj pogled značio,
pa se pozdravi s Marie i obeća da će je nazvati sljedeći tjedan.
„Može, dogovoreno“, odgovori ona.
Zvuči malčice razočarano i zateknem se kako pakosno uživam u tome.

240
 Knjige.Club Books

Nemam pojma što sam htjela reći kad sam išla prema njima, ali onda se sjetim.
„Hej, Marie, mislim da bi te Toby rado izveo na večeru.“ Prijedlog koji zvuči
totalno bezazleno.
„Oh, stvarno?“ Zatakne pramen kose iza uha. Sad već znam da to čini kad joj
je neugodno ili kad je nervozna.
„Da, pitaj ga.“ Uputim joj ledeni pogled dok grlim Jonu. „On nema curu.“
Za razliku od Jone.
Učini mi se da želi nešto reći, ali odustane i pocrveni. „Imat ću to na umu.
Laku noć“, pozdravi i uđe u kamionet.
Jonah duboko uzdahne. „Što je to bilo?“
„Što je što bilo?“ pokušam se napraviti luda.
„Calla...“
Marie upali motor, isparkira se i prođe pokraj nas.
Jonah joj mahne, ali vidim da je napet. „Želiš da ona prohoda s Tobyjem?“
upita pretjerano mirnim tonom.
„Pa da. Drag je i sladak. Zašto ne?“
„I to baš s Tobyjem?“ sumnjičavo će Jonah. „Ili s bilo kim sve dok to nisam
ja?“
„Zašto je to važno?“
Odmahne glavom. „Jer smo to već raspravili. Zna da smo skupa, Calla.“
„Ali bila bi sretnija da nismo.“
Tiho opsuje. „Daj, molim te...“
„Ništa daj molim te! Čula sam je onaj dan u hangaru. Kad ti je rekla da si jako
strastven i da je to oduvijek voljela kod tebe. Nemoj mi reći da je to platonski, kad
oboje znamo da nije!“ Činjenica da ju je tom prilikom podsjetio da voli mene
dovoljan je dokaz da je i sam toga svjestan. A meni je dodijalo pretvarati se da
nije tako.
Krene mi odgovarati ali zašuti, pa nakon nekoliko trenutaka kaže, „Ali ona
zna da među nama ne može biti ničega.“
„Siguran si?“ Još mi nešto grozno padne na pamet i uopće ne promislim prije
no što to izgovorim. „Smeta li možda tebi da Marie izlazi s nekim drugim?“
„Zašto bi to meni smetalo?“ odvrati mi uzrujano.
„Ne znam.“ Ta tmurna misao kao da se ovija oko rastuće napetosti među
nama, a glas u mojoj glavi vrišti da bi sad stvarno trebalo stati. Ali to je jače od
mene. „Možda želiš da ti Marie bude rezerva za slučaj da ovo ne uspije.“
Nasmije se, ali taj je smijeh gorak. „Isuse, Calla. Koliko si popila?“
„Nisam pijana!“ odbrusim, bijesna kao ris. Nisam toliko pijana.
„Stvarno ćemo se večeras svađati oko toga?“
„Nema veze!“
241
 Knjige.Club Books

„Ne.“ Odlučno odmahne glavom. „Sad je gotovo. Kojeg bi vraga to trebalo

značiti?“
Dobro. Nastavljam. „Idealna je za tebe! Lijepa, pametna i simpatična. Svaki
dan liječi i spašava životinje. Aljaska joj je prirodno okruženje. A i sigurna sam
da je spremna skrasiti se i rađati u roku odmah. Ne razumijem zašto bi joj uskratio
ono što želi.“
Jonah želi odgovoriti, ali se spetlja.
Napokon zagrmi: „Jer ona nije ti!“
„Ali naša situacija 'nije baš blistava', ne? Nisi li joj to maloprije rekao? I zašto
bi uopće njoj pričao takvo što?“ Odjednom mi poteku suze. Čuti ga kako to govori
bilo kome za mene je ravno izdaji, a pogotovo Marie, koja u takvom priznanju
sigurno nalazi stanovito zadovoljstvo. To je upravo ono što želi čuti.
To bih i ja htjela čuti da sam na njezinu mjestu.
Jer bi to mom ranjenom srcu pružilo nadu.
„Pa istina je, zar ne? Ako si nesretna našim životom, onda da, situacija je
daleko od blistave.“
„Nisam nesretna, samo... nikad te nema!“
Bespomoćno podigne ruke. „Ali ti si mi rekla da prihvatim posao, sjećaš se?“
„Jer si to htio! Ja nisam htjela da to hoćeš!“ Nevjerojatno je da nitko nije
došao vidjeti zašto se toliko deremo. Izgleda da nam je svađanje po parkiralištima
postalo praksa. Srećom, ovoj nitko nije svjedočio.
„U pravu si, htio sam taj posao. Nisam kanio pristati jer sam znao da ću često
izbivati iz kuće, ali onda si mi rekla da učinim ono što će me usrećiti i da ne možeš
biti sretna ako ja nisam. Pa sam pristao. I što očekuješ da kažem, osim da to
volim? Radim nešto važno i dobar sam u tome.“
„Drago mi je da voliš svoj posao, Jonah, stvarno jest. Ali gdje sam u svemu
tome ja?“
Nemirno kruži amo-tamo kao da sabire misli, pa se zaustavi preda mnom i
prekriži ruke na prsima. „Ne znam, jer Aljasci još čak nisi ni dala šansu.“
To me zaprepasti. „Kako to možeš reći?! Pa pogledaj me! Vozim se
četverokotačem, razgovaram s glupim kozama, spašavam pse iz medvjeđih
klopki, idem na natjecanja u kuhanju čilija i brvnaru usred šume pokušavam
pretvoriti u pravi dom. Na vrtu imam povrća koje bi cijelu zimu moglo hraniti
pedeseteročlanu obitelj. Naučila sam kuhati...“
„Konstantno tražiš razloge zašto je Aljaska grozna, a o Torontu govoriš kao
da je tvoj pravi dom tamo, a ovo je samo privremeno. Toliko si usredotočena na
to nepripadanje da si me čak pokušala uvjeriti kako je neka druga žena bolja za
mene“, odvrati mi, sad već ljut i frustriran. „Nisi donijela ni jednu jedinu odluku
o tome što želiš u životu, znaš samo da još nisi spremna zasnovati obitelj, s čim
nemam problem.“ Podigne ruke kao da se brani. „Ne radim ti pritisak u tom

242
 Knjige.Club Books

smislu. Ali mislio sam da si sretna! Mislio sam da si se snašla! I onda mi jutros
odjednom veliš da mrziš živjeti ovdje i sad se počinjem pitati jesi li ikad planirala
zavoljeti Aljasku ili si došla s figom u džepu!“
Potpuno sam šokirana njegovim riječima. „To nije istina!“
„A nije? Jer ja više ne znam.“ Umorno protrlja lice dlanovima. „I ja sam
ostavio stari život za sobom. Možda nije isto, ali je svejedno promjena. Agnes,
Mabel... one su mi poput obitelji, a sad su na drugom kraju države i rijetko se
čujemo. Unatoč tome što ovo nije idealno za tebe, ili si unutra ili nisi. A ako nisi
voljna čak ni pokušati izgraditi pravi život sa mnom, onda...“ Ne dovrši rečenicu.
Sad sam već užasnuta. „Onda što?“ uspijem protisnuti drhtavim glasom.
On proguta knedlu i tužno me pogleda. „Vidi, znam da sam rekao kako ćemo
otići živjeti drugdje ako Aljaska ne upali, ali pretpostavio sam da ćeš se prvo
barem pokušati prilagoditi ovdje.“
„Pa i pokušavam!“
Odmahne glavom. „Ne, Calla. Mislim da si došla ovamo sa željom da
pokušaš, ali toliko te strah da se ne pretvoriš u vlastitu majku da si putem izgubila
sebe.“
Iz pivnice iziđe neka bučna petorka.
Jonah uzdahne i snizi ton. „A što se tiče Marie, ili mi vjeruješ...“
„Vjerujem ti, Jonah, kunem se. Ali ne vjerujem njoj.“
„Ona nije učinila ništa loše, Calla. Nesigurna si, a ja nemam jebenog pojma
zašto. Nisam li uvijek bio posve iskren prema tebi?“
„Ne radi se o tome...“
„Večeras si ju ponizila, i to namjerno.“
Duboko u sebi, negdje ispod sloja ljubomore, osjetim ubod krivnje.
„Mislio sam da si bolja od toga.“ Okrene se i ne čekajući me zaputi se prema
Jeepu, pognutih ramena kao da na njima nosi težak teret.
Vučem se za njim i brišem suze, ali uzalud, jer ih stalno sustižu nove. Svakim
sam korakom sve ogorčenija zbog Jonina zaključka da se ne trudim dovoljno.
Kako da ga uvjerim u suprotno? Što da učinim?
Da naučim pilotirati?
Da počnem loviti i pripremati vlastiti plijen?
Da mu rodim djecu?
Ne, hvala.
Nema jebene šanse.
Ne još.
A možda ga nikad neću uspjeti uvjeriti da sam pokušala. Možda će to uvijek
biti njegov izgovor bez obzira na sve, kad se naša veza raspadne i on odbije otići

243
 Knjige.Club Books

s Aljaske. Sve skupa mi počinje ličiti na sitna slova u ugovoru koja su mi nekako
promaknula prije nego što sam se upustila u ovo.
Već smo blizu Jeepa, kad Jonah naglo stane. „Čekaj malo, onaj dan kad smo
Marie i ja bili u hangaru... Sve si čula?“ Vidim da u glavi vrti taj razgovor, samo
je pitanje u kojoj ga se mjeri sjeća?
Ja pamtim sve, od riječi do riječi.
Samo potvrdno kimnem jer se bojim da će mi glas opet zadrhtati.
Da, znam za prsten - čak sam ga i vidjela.
Da, znam da si me htio zaprositi kad smo bili u planinarskoj kolibi.
Da, svjesna sam da je otad prošlo šest tjedana i da me nisi zaprosio.
Jonah opsuje. „Ne znam što bih ti rekao osim...“ Zamišljeno pogleda prema
stablima. „Osim da mislim kako još nismo spremni za to.“
„Da, slažem se.“ A poslije današnjeg dana pitam se hoćemo li ikad biti.
Obrišem suze i spremam se odglumiti osmijeh za Dianu dok ulazimo u Jeep.
A ona se sklupčala na stražnjem sjedalu i blaženo hrče.

***
„Teža je nego što izgleda.“ Jonah uđe u naš uski hodnik s onesviještenom
Dianom na rukama, raspuštene kose koja pada poput zavjese. Pokušala sam ju
probuditi kad smo stali pred kućom, ali nije se ni pomaknula.
„Nemoj joj to slučajno reći“, upozorim ga i odgrnem prekrivač s kreveta.
Nježno je spusti i odmakne se, a ja joj izujem čizme i skinem čarape u kojima
ne može spavati jer joj se znoje stopala, pa je pokrijem.
Jonah šutke promatra kako joj skidam naušnice i narukvicu s mlitavog
zapešća - nakit joj isto smeta - i odložim ih u porculansku posudu koju sam kupila
posebno za ovu priliku. Učini mi se da želi nešto reći, ali se ovaj put predomislio.
Kad stignem do njezina zaručničkog prstena, zastanem.
Jesu li se ona i Aaron ikad ovako strašno posvađali?
„Da joj donesem čašu vode?“ upita Jonah.
„Ne treba, hvala. Ja ću.“ Emocionalno i psihički sam iscrpljena i želim malo
biti sama da sredim misli.
„Calla, ja...“ zausti, pa zašuti. „Uskoro ću morati ustati. A ti se naspavaj,
dobro? Ujutro možemo razgovarati.“
Jedva čekam.
Polako se spremam za spavanje, a kad siđem u prizemlje po vodu za Dianu i
sebe, ugledam Jonu kako telefonira na trijemu. S kim li to razgovara u ovo doba?
Vjerojatno s Marie.

244
 Knjige.Club Books

Poludim. Znači, opet joj se povjerava i otkriva slabe točke naše veze nakon
što smo se maloprije sukobili baš zbog toga? Je li to sad postalo uobičajeno? Svaki
put kad nastane neki problem, on će se jadati njoj umjesto da prvo razgovara sa
mnom?
Ovo već počinje ličiti na nekakav ispit.
Koji možda nećemo položiti.
Ne mogu a da ne pomislim...
Ona panika oko trudnoće što je pokvarila Jonine planove i kvar na motoru
zahvaljujući kojem je upoznao Sama - možda je to bila sudbina koju nismo mogli
izbjeći.
Kao i što je onaj dan kad sam čula kako govori Marie o poslovima koje je
odbijao možda bio blagoslov.
A možda je to što sam ga nagovorila da prihvati posao koji obožava zapravo
najbolji mogući ishod.
Jer da se odigralo drugačije, kamo bi nas to odvelo? Ja bih po cijele dane
planirala vjenčanje i pomagala Joni da postavi Jetija na noge. Jonah bi letio, ali
ne daleko, i bio bi nezadovoljan.
I što bi onda bilo?
Koliko bi vremena prošlo prije nego što bi postao nemiran zato što dostavlja
namirnice i glumi turističkog vodiča, i priznao mi da je zapravo nesretan jer sam
ga vezala obećanjem? Naravno, i tad bih mu rekla da ide i bavi se onim što voli,
pa bi potražio posao sličan onome koji ima kod Sama. Jeti bi bez pilota
tijekom ljetnih mjeseci pao u drugi plan, a ja ne bih znala čime ispuniti sve te
beskrajne dane. Došli bismo do iste točke na kojoj smo i sad, samo bismo bili
vezani bračnim zavjetima.
Tako da je možda ovako ispalo najbolje što je moglo.
Na povratku iz kuhinje prođem pokraj raritetne vitrine koja je stigla prije
nekoliko tjedana. Trenutačno je u njoj samo jedan predmet - Ethelina skulpturica
od morževe kljove. Zastanem i dugo je promatram.
Možda Ethelin dar nadahnut narodnom predajom o gavranu i guski i nije
posve neprikladan.
Uspijem suspregnuti suze sve dok ne legnem, sama. I onda prigušim jecaje
jastukom. Po prvi put od prošlog ljeta bojim se da moja veza s Jonom preživljava
na posuđenom vremenu koje samo što nije isteklo.

245
 Knjige.Club Books

Trideset i četvrto poglavlje

„Calla.“
„Ha?“ Pospano zaškiljim.
Jonah stoji uz krevet sa šalicom u ruci. „Pomislio sam da bi ti ovo dobro
došlo.“ Odloži je na moj noćni ormarić. Začujem zveckanje tableta u bočici kad
je izvuče iz džepa i stavi kraj šalice s kavom.
Iz hodnika dopire dovoljno svjetla da mogu vidjeti zapjenjeno mlijeko.
„Napravio si mi kavu?“
„To sam ti dužan od jučer, sjećaš se? Taj aparat je kompliciran točno kako
sam i mislio.“ U njegovu glasu nema ni traga ljutnji ili gorčini. Čak zvuči
neobično pomirljivo.
„Hvala.“ Pogledam na sat. Prošlo je devet. „Je li Diana budna?“
„Od pet.“ Jonah razmakne zastore, otjeravši sjene sunčevom svjetlošću.
Meteorolozi su najavili još jedan topao dan bez kiše u najsušem i najtoplijem
lipnju otkad za ovo područje postoje mjerenja. Kao i da osvježenja neće biti tako
skoro. „Došla je Muriel i odvela ju je u vrt.“
„Onda bih trebala ustati.“ I spasiti je. Zastenjem i iskoprcam se iz kreveta pa
krenem u kupaonicu olakšati se i oprati zube. Prestrašim se kad u zrcalu ugledam
natečene i crvene oči – fizički dokaz katastrofalnog svršetka moje rođendanske
proslave. Ne znam ni jesam li se uopće u stanju nasmiješiti.
Uđem pod tuš, nadajući se da će mi deset minuta pod mlazom vruće vode
pomoći razbistriti misli i otjerati težinu koju osjećam u grudima. Bila sam daleko
pijanija nego što mi se činilo. No barem su skupa s alkoholom isparili i ono grozno
beznađe i očaj. Doduše, zamijenila ih je neobična praznina, melankolija.
Žaljenje.
I zbunjenost.
Sve što smo si sinoć izgovorili...
Neugodno mi je. Što me spopalo da sam izvela tako strahovitu ljubomornu
scenu zbog Marie? Na svjetlu novog dana osjećam se kao glupača. Uopće se nije

246
 Knjige.Club Books

radilo o njoj. Mislim, i dalje joj ne vjerujem, ali ispalo je da se najviše svađamo
zbog nje, dok imamo drugih, daleko većih problema.
Jonah misli da nisam pokušala?
Ima li možda pravo? Doživljavaš li Aljasku samo kao privremeno rješenje?
Čujem Simonov meki britanski naglasak kao da je tu. Godine života s očuhom
naučile su me da sagledam sve strane i mišljenja - čak i ona s kojima se ne slažem
- ali nije mi to lako. Možda zato što osjećam taj silni nemir i nelagodu. Možda
zato što bi to značilo da sam upala u istu zamku kao i moja majka prije
mnogo godina, kad nije pokušala ostati s ocem, a tvrdila je da jest.
Koliko sam puta rekla samoj sebi - i majci, i Simonu, i Diani, pa čak i Agnes
- da sam spremna pokušati jer je Jonah rekao da je spreman otići?
Stegne me u grlu kad krenem brojati.
Jesam li sve ove mjesece previše usredotočena na to? Od samog početka?
I je li on u pravu? Jesam li se previše fokusirala na sve ono što Trapper's
Crossing, ova kuća i Aljaska nisu, umjesto na ono što jesu?
Mislila sam da sve prihvaćam i činim najbolje što mogu u okolnostima koje
su daleko od idealnih, ali možda sam odabrala pogrešan način. Ono što znam jest
da je naša veza jučer skliznula prema ponoru. Kako da se vratimo na vrh? Postoji
li uopće način da se oporavimo od toga?
Obuzme me panika. Možda jutros nije bio pomirljiv, nego naprosto
rezigniran. Je li Jonah shvatio nešto što ja još nisam spremna priznati? Možda nije
stvar u tome da se popnemo natrag na vrh, nego u tome što on traži izlaz?
Nikad ni za koga nisam osjećala ni približno toliko koliko osjećam prema
Joni, pa na pomisao da bi ovo mogao biti početak kraja i da bih ga zbog toga
mogla izgubiti svom snagom tresnem po slavini i dođe mi muka.
Na brzinu se umotam ručnikom i požurim odjenuti da mogu otići k Joni u
prizemlje i popraviti sve što sam pokvarila.
Ali on nije ni izišao iz spavaće sobe. Sjedi na rubu kreveta i zuri u sklopljene
ruke na koljenima.
Ne mogu dovoljno brzo reći sve što mi je na umu. „Užasno mi je žao, Jonah,
ispala sam totalni šupak.“ Glas mi je nesiguran. „Molim te, reci mi da nisi još
odustao od nas.“
Njegov mi slabašni osmijeh odvuče pažnju od tamnih kolobara oko očiju. Čini
se da je i on proveo besanu noć. „Oboje smo šupci. Što kažeš na to?“ Rukom me
pozove da dođem.
Neodlučno krenem prema njemu. Dio mene želi mu se baciti u zagrljaj, ali
drugi dio umire od straha da smo se jučer otisnuli na put bez povratka.
Da je već odlučio kako neće ni pokušavati.
Ali onda mi toplim dlanovima stegne bedra i tako pruži nadu. „Bilo je glupo
što sam jučer izmislio da moram van zbog posla. Nije mi bilo ni na kraj pameti da
247
 Knjige.Club Books

ćeš tako reagirati. Ali trebao sam znati.“ U očima mu vidim da to doista misli.
„Oprosti.“
Progutam knedlu. „Pretjerano sam reagirala...“
„Nisi.“ Okrene me prema sebi i posjedne na koljeno, a ja iskoristim priliku da
ga zagrlim. „Reagirala si zbog nečega što se očito već neko vrijeme kuha u tebi,
a nisi verbalizirala.“ Nasloni mi se čelom na prsa s kojih se još cijede kapljice
vode.
„Ne želim da se prestaneš baviti time, Jonah“, šapnem. Oprezno ga pomilujem
po bradi. „Vidim koliko voliš raditi sa Samom. Mislim, po cijele noći si učio, čitao
i pripremao se.“
Nasmije se. „Već dugo nisam naučio nešto posve novo. Zapravo mi se to
sviđa.“
„Ja samo ne znam što ovdje radim, osim što sam s tobom. I nemoj me
pogrešno shvatiti. Obožavam biti s tobom i volim kad mi se noću vraćaš kući i ne
postoji nitko s kim bih radije dijelila život, ali osjećam se...“ Pokušavam pronaći
prave riječi kako bih objasnila kaos u glavi. „Ovdje ne znam tko sam. Barem što
se Jetija tiče, jer to smo pokrenuli zajedno...“
„Još uvijek ga imamo, Calla.“
„Znam, ali sad je drugačije. Ti radiš svoje, a on ti dođe kao neka rezerva. Ne
osjećam kao da je naš.“
Jonah polako kimne. „Razumijem.“
„I mislim da nisam stvorena da toliko dugo budem sama. Ne krivim te zbog
toga“, brzo dodam. „Ali počinje mi svitati da nisam živjela s mamom i Simonom
jer bi mi podstanarstvo bilo preskupo, već prije zato što volim biti s obitelji.“
Imala sam najbolje od oba svijeta - i slobodu i privatnost - ali nikad nisam bila
usamljena. Najbolja sam kad sam u pokretu i među drugim ljudima. „Mislim da
sam sličnija mami nego što sam to voljna priznati.“ I ona i ja najsretnije smo kad
imamo guste rasporede, kalendare prepune društvenih događanja i hrpu obveza.
„Meni je ovo ogromna promjena.“
Oklijevam. „I ne znam kako da ti to objasnim, ali imam dojam da počinjem
gubiti dio sebe.“ Sjećam se kad je isto to jednom rekla i mama - kako, izolirana u
zelenoj kućici posred tundre i ledene zime, tisuće kilometara od svih i svega
poznatoga, počinje strahovati i pitati se u što će se pretvoriti nakon pet, deset
ili dvadeset godina ako ostane.
I zbog kojih bi izbora požalila. Je li o tome razmišljala?
Jonah me pažljivo promatra. „Calla, ja ne znam kako bih ti pomogao u vezi s
tim. Da mogu, sve bih ti odmah riješio. Ali moraš prestati činiti stvari samo zato
što misliš da ja tako hoću ili jer ti tako kaže Muriel. Boli me briga znaš li kuhati.
Da se razumijemo, drago mi je što ne večeramo gotova jela, ali nisam se zato
zaljubio u tebe. Kad bi ti odsad pa do kraja života zagorio svaki ručak, i dalje bih
te volio.“
248
 Knjige.Club Books

Drago mi je čuti te riječi. „A što ako spalim kuću?“ upitam bojažljivo i po

prvi put danas se nasmiješim.
Prijekorno me pogleda, ali odmah se smekša i nježno mi zatakne pramen kose
iza uha. „Gdje je ona žena koja je umarširala u Divljinu i nije imala pojma ni o
čarter-tvrtkama ni o Aljasci, i uvjerila mene, tvrdoglavog magarca, da sve radimo
pogrešno?“
„To je bila samo internetska stranica.“ Tata je prodao tvrtku prije nego što
smo stigli testirati uspješnost novih ideja.
„Gdje je žena koja je jedne noći popizdila i obrijala me dok sam ležao
onesviješten?“
Prasnem u smijeh i osjetim kako popušta napetost koja me drži još od jučer.
Uzdahne. „Calla, nisi nalik nikome koga ovdje poznajem i zato mi je drago.
Ne želim da budeš kao Marie. Ti si svoja i ne moraš postati netko drugi. Radi ono
što želiš. Ozbiljno, ako hoćeš plašiti medvjede vješticama i goblinima, onda to i
učini. Ako ne želiš pucati iz oružja, dobro. Ako te volja pustiti Zekea da obrsti sve
u onom vrtu, samo naprijed.“
„Zapravo volim ići tamo i brati jagode.“ Iako ih ne jedem. Slegnem ramenima.
„Tako imam dojam da sam nešto postigla.“
„Onda tako nastavi! Ali bavi se time zato što ti to hoćeš. Pronađi način kako
da Aljasku iskoristiš najbolje što možeš, pa će sve sitnice koje ti smetaju postati
manje važne.
„Sitnice?“ ponovim. „Medvjedi ljudožderi, potresi, šumski požari, divovski
komarči, briga da ćeš se srušiti svaki put kad odletiš...“
„Dobro, dobro...“ Nasmije se, ali se odmah uozbilji. „Ne mogu ja biti jedino
što te drži ovdje. Previše si orijentirana na to da sjediš doma i čekaš mene. Moraš
pronaći nešto zbog čega ćeš željeti biti ovdje.“ Utisne mi nježni poljubac na
vlažnu kožu.
„Zvuči poput nečeg što mi je jednom rekla Agnes.“ Voljela bih imati odgovor.
„Vjerojatno je zato to sinoć rekla i meni“, prizna.
„Nju si zvao?“
Kimne. „Htio sam znati točno kakav sam seronja ispao. A ona mi je to uvijek
znala reći.“
„Agnes tebi to nikad ne bi rekla.“
„Vjeruj mi, ima ona svoje načine.“ Nasmiješi se. „Uglavnom, pomogla mi je
da sagledam svoju ulogu u svemu ovome.“
„Žao mi je zbog moje.“ Dlanovima mu obuhvatim bradu. „I žao mi je zbog
Marie. Nije to zaslužila. Ispričat ću joj se kad je idući put vidim.“ Možda je moja
ideja o njoj i Tobyju dobra, ali nije nastala iz dobre namjere. Da sam ja na njezinu
mjestu, vjerojatno bih se mrzila.

249
 Knjige.Club Books

Jonah uvuče ruku pod ručnik i položi mi je na bok. „Agnes misli da nemam
realnu sliku o Marie. Počinjem misliti kako je možda u pravu.“
„Kako to misliš?“
„Jesam li ti ikad rekao da je bila zaručena kad smo počeli letjeti po selima?“
„Ne.“ Jonah nikad nije otkrivao mnogo o prijateljstvu s Marie.
„Da. Odmah smo kliknuli. I neću ti lagati, bila mi je super zgodna, pametna i
draga...“
„Ok, shvatila sam.“ Pitam se želim li to uopće čuti.
„Da je bila solo, vjerojatno bih nešto poduzeo. Ali trebala se udati i od početka
sam znao da tu nemam što tražiti. No, trebala je dolaziti jednom u svaka dva-tri
mjeseca, ali ispalo je da dolazi jednom mjesečno, katkad i češće. Provodili bismo
skupa i po nekoliko dana u komadu. Postali smo dosta dobri prijatelji. I nakon oko
godinu dana rekla mi je da je raskinula zaruke. Objasnila je da su se udaljili i da
ga više ne voli. Odletio sam u Anchorage vidjeti kako je. Našli smo se u baru,
popili nekoliko rundi, razgovarali. Na rastanku me poljubila.“
Znala sam. Za poljubac, no ne i kako, kad ili gdje je do njega došlo. „I?“
„I...“ Oklijeva, kao da razmišlja bi li ispričao što je bilo dalje. „Nekih deset
sekundi sam se htio prepustiti, ali onda sam stao jer mi se to nekako nije činilo
ispravnim. Nisam je doživljavao na taj način, a prijateljstvo s njom bilo mi je
previše važno da bih ga upropastio. Osim toga, znao sam da ona želi ozbiljnu
vezu, a ja to nisam htio, ni s kim. I to sam joj rekao. Ispričala se, rekla da je bila
pijana i da nije znala što radi te da je i njoj važnije naše prijateljstvo. Dogovorili
smo se da to više nećemo spominjati i na tome je završilo.“
„I ti si joj povjerovao?“ Ne mogu sakriti sumnjičavost u glasu. Točno znam
što bi Diana rekla na ovu priču - Marie je prestala voljeti zaručnika jer se ludo
zaljubila u izvjesnog pilota. Bili su bliski prijatelji. Privlačila ga je. To što ju je
tad odbio ne znači da se takvo što nije moglo dogoditi opet, kad bi se jednom
bio spreman skrasiti. Uzdahnem. „Vi frajeri znate biti užasno glupi.“
„A što sam trebao?“ Slegne ramenima. „Vratili smo se na staro i činilo se da
je među nama sve u redu. Dugo nije imala dečka. Rekla je da nakon pet godina
veze želi pauzu. Spomenula je nekog uzgajivača tvorova koji ju je pozvao van, ali
rekla mu je da nije zainteresirana. Zatim sam ja upoznao onu pilotkinju iz obalne
straže o kojoj sam ti pričao.“
Kimnem, a glasić u glavi automatski me zaustavi u daljnjem ispitivanju, što
se dogodi uvijek kad Jonah spomene neku ženu iz svoje prošlosti. Kako izgleda?
Misli li još na njega? A on na nju? Da je prošlog ljeta bio s njom, bih li ja sad bila
ovdje?
„Nekoliko tjedana nakon što sam počeo izlaziti s Teegan, Marie se ipak
spetljala s uzgajivačem tvorova. Bio sam uvjeren da se predomislila, da joj se ipak
sviđa, ali nisam to dublje analizirao. Djelovala je sretno. Čak sam ga i upoznao,
svidio mi se. Onda smo Teegan i ja prekinuli, a tjedan dana poslije toga Marie je
250
 Knjige.Club Books

opet bila solo. Rekla je da nije išlo. I opet, nisam ulazio u njezine razloge. Poslije
toga više nije spominjala nikakve nove dečke. Ponekad bih je pitao iz čiste
znatiželje, ali govorila bi da nema vremena jer je previše zaokupljena poslom.
Prošle je godine napokon priznala da je upoznala nekoga, ali da čeka da se on
sredi.“
Zamisli se. „Sad mi se čini da je zapravo govorila o meni.“
Stvarno? Nije to odmah povezao? Odmahnem glavom u nevjerici.
Pogled mu padne na moju ključnu kost i rub dekoltea iznad čvora na ručniku.
„A onda sam upoznao tebe i ti si mi preokrenula život iz temelja.“ Nasmije se.
„Bila si mi poput tornada, doduše prekrasnog, koji je sve promijenio. Sve ono što
dotad nisam želio odjednom sam počeo zamišljati s tobom. I otad ih nisam prestao
zamišljati.“
Zarobim mu usne svojima i razmaknem ih jezikom uz drhtavi uzdah
olakšanja. Kao da se opet ljubimo po prvi put - oprezno i željno. Pomilujem ga po
bradi. „Isto. I ti si na mene tako djelovao. Pogled na život mi se stubokom
promijenio, a velikim je dijelom to bilo zbog Jone.
Poljubi me u dlan. „Toliko sam se navikao povjeravati Marie da nisam mnogo
razmišljao kad sam joj ispričao o onom danu u planinarskoj kolibi.“ Značajno me
pogleda u oči. „Ali onda je ona rekla što je učinila i počeo sam misliti da joj ne
bih trebao govoriti o nama. Ne zato što bi me nagovarala da te ostavim, nije takva.
Ali sigurno joj nije pravo kad pričam o ženi s kojom želim provesti ostatak
života.“
Stisne zube i kad me pogleda, u očima mu vidim iskonsku bol i ranjivost koje
rijetko pokazuje. Ne mogu mu se dovoljno približiti, pa se gnijezdim u njegovu
krilu dok ga ne obuhvatim bedrima i potpuno se pripijem uz njega.
Snažnim mi pokretom strgne ručnik i u tren oka ostanem potpuno gola na
njemu, potpuno odjevenom. Ali nema zaigrane predigre. Nema zastajanja, dugih
pogleda, osmijeha ni dodira. Usne i ruke nam se isprepliću u grozničavim
pokušajima da dodirnemo i poljubimo svaki milimetar naših tijela.
Srušimo se na krevet, a Jonah se na brzinu svuče i pritisne me svom težinom.
Nogama mu obuhvatim bokove i otvorim se. Na tren podigne glavu, a agonija u
njegovim očima slama mi srce. „Nikad te ne smijem izgubiti, Calla.“
Utješi me kad shvatim da nisam bila jedina koja se bojala kraja.
„Ni nećeš. Nikad.“ Uhvatim ga oko vrata i privučem k sebi. Tiho zajeca kad
klizne u mene. Kreće se ritmički, bez žurbe, bez navaljivanja, u ritmu otkucaja
mog srca, dok nestajemo jedno u drugom i šapućemo slatka obećanja o zauvijek.

251
 Knjige.Club Books

Trideset i peto poglavlje

„Imaš sve?“
Diana odsutno opipa džepove traper jakne dok provjerava prtljagu koju je
Jonah istovario pred ulazom u zgradu aerodroma u Anchorageu - jedan kufer s
dvanaest odjevnih kombinacija za četverodnevno putovanje, ruksak i preveliku
torbicu - pa kimne. „Mislim da imam. Ako sam nešto zaboravila, slobodno si
zadrži. Ok! Ovo je bilo fantastično putovanje! Ajme meni, rasplakat ću se!“ Raširi
ruke.
Oči mi zasuze kad se zagrlimo i ne znam čiji je zagrljaj čvršći. Njezin let za
Toronto preko Vancouvera kreće za dva sata i želim je grliti do posljednje
sekunde. Želim je preklinjati da ostane.
Ovih nekoliko dana bili su prepuni smijeha do kasno u noć, planiranja
vjenčanja i razgledavanja. Posjetile smo neka mjesta koja sam prošlo ljeto obišla
s ocem. Napokon smo jučer uspjele doći u Juneau i provele dan diveći se
ledenjacima, tražeći grbave kitove i bjeloglave orlove te obilazeći šarene trgovine
u centru grada. Vratile smo se kasno sinoć, kad je narančasto sunce već nestajalo
iza magličastog obzora, a mene su obuzele emocije.
No, Diana se mora vratiti u svoju stvarnost - Aaronu i poslu, skupom stanu u
Liberty Villageu i pripremama za studij prava koji će, vjerujem, zaokupljati dobar
dio njezina vremena u nadolazećim godinama.
A ja moram pronaći svoju novu stvarnost u ovom uspavanom aljaškom
gradiću.
„Hvala ti na svemu.“ Čvrsto zagrli Jonu i šapne mu, „Čuvaj mi Callu.“
„Uvijek“, odgovori joj.
Ona diskretno obriše suzu s obraza, prebaci ruksak preko ramena i podigne
kufer, pa nam pošalje poljubac i uđe kroz vrata aerodromske zgrade.
Mi stojimo ispred i gledamo kako odlazi, dok drugi automobili već čekaju
svoj red u traci za iskrcaj putnika. Znam da moramo poći, ali nisam se u stanju
pomaknuti.

252
 Knjige.Club Books

„Bit će tako tiho bez nje.“ Topla suza sklizne mi preko usana.
Pretiho.
„Hoćeš da ja vozim?“ ponudi se Jonah.
Knedla u grlu kao da je postala veća. „Da, molim te.“
No, prije nego što uđe u auto, zagrli me i poljubi u čelo. „Sve će biti dobro.“
Od dramatične svađe u subotu i veličanstvenog pomirenja u nedjelju ujutro,
među nama je opet sve bilo „dobro“. Ali sad u njegovim plavim očima vidim
zabrinutost. Boji se da je to bilo samo privremeno. Kao da je Diana bila flaster za
naše rane.
A točno to je i bila, ako to dopustimo. Ako ja to dopustim.
Mrzim kad je Jonah ovakav. Trebao bi biti samouvjeren i čvrst, a ja nesigurna.
Ali možda se baš to mora promijeniti.
Pripijem se uz njega i dlanovima mu obuhvatim bradu. Nasmiješim se i
kažem, „Idemo doma.“

***
Dok hodam za Jonom, pogled mi padne na planinski lanac u daljini. Vrhovi
Denalija gordo stoje kao i svaki dan, još uvijek prekriveni snijegom. Postali su mi
svojevrsna konstanta, kao neko uporište koje mi donosi neobjašnjivi mir usprkos
tuzi zbog rastanka s Dianom.
„Što je ovo?“ Jonah podigne nešto s poda pred ulaznim vratima. „Netko je
ostavio jaja. I naš tanjur?“
Okrene se prema meni i pokaže mi ga. Ugledam crvene ruže na rubu bijelog
porculana. „Ostavila sam ga prošli tjedan kod Roya jer sam mu odnijela muline.“
To je bilo u petak prije bolnice i prije nego što smo se posvađali.
„Njemu si dala muline?“ u čudu će Jonah. „A baš sam se pitao kamo su
nestali.“
„Vjerojatno je ovo Roy poslao po Tobyju.“ Je li to njegova mirovna ponuda?
Jonah opazi još nešto. „A ovo?“
Otvorim vrata trijema i pogledam drvene predmete u Joninim rukama.
Figuricu žene u lepršavoj ljetnoj haljini, duge kose spletene u pletenicu i s
podignutim rukama kojima pridržava šešir. Druga figurica predstavlja nekakvu
životinju dugih ušiju, grublje obrađene površine i s manje detalja. „To su Royeve
rukotvorine, on ih izrađuje“, promrmljam dok vadim mobitel iz džepa.
Toby se javi nakon drugog zvona.
„Hej, jesi li ti ostavio nešto od Roya na našem trijemu?“
„Hm, nisam.“
„Ozbiljno te pitam.“
„A ja ti ozbiljno odgovaram“, kaže oprezno.
253
 Knjige.Club Books

„Da nije tvoja mama?“

„Mama? Sumnjam, osim ako to nije bilo prije šest. Od jutra je u Palmeru.“
Pred vratima nije bilo ničega kad smo kretali u zračnu luku, što znači da je te
stvari morao donijeti Roy.
„Zašto? O čemu se radi? Nije valjda nešto mrtvo?“
„Nije. Zašto?“
„Zato što je to Roy.“
„Da. Ima smisla“, složi se Jonah koji ga je čuo jer razgovaramo preko
zvučnika.
„Prenio sam mu tvoju poruku. Znaš, ono što si rekla da ti se mora ispričati
ako želi da ikad opet dođeš.“
Jonah podigne obrve. „Očekuješ od njega da se ispriča?“
Slegnem ramenima. „I, što je rekao?“ upitam Tobyja.
„Nešto tipa 'takav sam kakav sam' i onda se nacerio i ušao u kuću. Bilo je
čudno. Nikad ga nisam vidio da se smiješi.“ Toby nakratko zašuti, pa upita, „A
što ti je ostavio?“
„Tanjur koji sam mu odnijela prošli tjedan, jaja i dvije drvene figurice koje je
napravio. Jedna predstavlja ženu, a druga...“ Jonah je podigne kako bih je mogla
bolje pogledati. „Magarca?“
„Magarca?“ ponovi Toby za mnom, jednako zbunjeno.
Jonah odjednom prasne u smijeh. „Takav sam kakav sam.“ Odmahne glavom.
„Jebeni Roy ti je darovao magarca, Calla.“
„Molim?“ Odjednom mi sine. „U petak sam ga nazvala magarcem.“ Kad je
vrijeđao Tobyja.
„Eto, ovako on priznaje da si mu dobro rekla.“ Jonah mi spusti figurice na
dlan. „I mislim da je to najbliže isprici koju možeš dobiti od Roya Donovana“,
doda i uđe u kuću smijuljeći se.
Proučavam figurice. Sigurno ih je uzeo s police. Nema šanse da ih je uspio
napraviti tako brzo, i to još sa slomljenom rukom. Detalji na ženi, uključujući i
njezino lice, nevjerojatni su. Gotovo je eterična. Jesam li to ja?
Magarac nije ni blizu tako profinjen. Hrapav je, s isprekidanim rezovima.
Kao i Roy, pomislim.
„Onda, znači li to da ćeš mu opet dolaziti?“ znatiželjno će Toby. „Mislim,
mogu mu i ja pomagati, ali imam hrpu posla u kampu.“
„Ne znam“, odgovorim. Ovo možda jest način na koji mi poručuje da mu je
žao zbog svega što je rekao i možda nikad neću moći dobiti više od toga, ali je li
dovoljno?
„Dao ti je jaja“, istakne Toby s notom iznenađenja u glasu. „On nikad nikome
ništa ne poklanja.“

254
 Knjige.Club Books

Nasmiješim se i uđem u kuću spremiti figurice na vlastitu policu u raritetnoj

vitrini.

255
 Knjige.Club Books

Trideset i šesto poglavlje

Sklonim kosu s čela u stanci od branja jagoda i pogledam uokolo. Crveni

vrhovi cikle već proviruju iz zemlje, a dvije glavice kupusa izgledaju kao da su
spremne da ih se odreže. Muriel kaže da mrkve ostavim u zemlji do jeseni, osim
ako ih ne želimo jesti svježe.
Pokraj mene leže tri velike košare pune voća, pokraj Muriel još tri, a čini mi
se kao da još nismo ni počele. Za ovako dobar urod mogu zahvaliti vrućini i mojim
sjajnim vještinama zalijevanja - Muriel kaže da vrt godinama nije ovako dobro
rodio. „Onda... koliko je teško dobiti stol na tržnici u petak?“
„Uopće nije teško! Samo nazoveš upravu i platiš pristojbu. Ako želiš, možeš
rezervirati mjesto tjedan dana unaprijed. Uvijek ima mjesta. Zapravo, mislim da
mi je Laurie rekla kako ima slobodnih stolova i za ovaj tjedan.“ Muriel pomakne
mekanu podlogu za koljeno i smjesti se pred drugu biljku. „Ideš Coletteinim
stopama. To je odlično.“
Uzdahnem. Vrijeme je da joj kažem istinu. „Zapravo, Muriel, gledam kako
da ih se riješim jer ih ne jedem, a Jonah ne može preko zime sam pojesti toliko
džema bez da padne u šećernu komu.“ Iako sam ga uhvatila pred hladnjakom kako
žlicom grabi iz staklenke od prošlogodišnje zimnice, pa možda i griješim.
Muriel me prostrijeli pogledom. „Ovo je strašno mnogo jagoda za nekoga tko
ih ne jede, Calla.“
„Ma nemojte“, odgovorim.
„Trebala si mi red.“
„Trebali ste pitati“, odvratim, doduše pristojno, ali ipak sam joj rekla.
Osjećam kako me i dalje gleda dok pod širokim zelenim listovima tražim još
plodova.
„Colette je uvijek govorila da sam tvrdoglava k'o bik“, kaže kroz smijeh.
I ja se nasmijem. „Mislim da bi mi se Colette dopala.“
„Da... bila je dobra.“

256
 Knjige.Club Books

Ohrabrena ovakvim razvojem događaja, odlučim progovoriti o još nečemu što

me muči. „Muriel, moramo osmisliti poštenu marketinšku kampanju za zimski
karneval ako hoćete da uspije.“
„Emily radi na plakatu...“
„Plakatu, Muriel? Ne...“ Odmahnem glavom. „Plakati se lijepe na zidove, a
leci završavaju u smeću. Ako vam je to stvarno važno kao što kažete, onda nam
treba nešto veće.“
Zausti - pretpostavljam da bi mi rekla kako ne znam o čemu pričam - ali
oklijeva. „Što si imala na umu?“
„Onaj vatromet za koji bi John trebao pronaći više novca? Rekli ste da je to
najveći zimski vatromet na čitavoj Aljasci. Je li to točno?“
„Da!“ odgovori pomalo uvrijeđeno, u smislu kako mi uopće pada na pamet
pitati takvo što.
„Hajdemo ga onda učiniti još većim i reklamirati kao najveći u povijesti
Aljaske. Ovdašnji ljudi silno se ponose svojom baštinom i moramo im dati razlog
za slavlje.“ Krene me prekinuti, ali joj ne dam priliku da me opet otpili. „Možda
nisam odavde, ali to je nešto u čemu sam dobra, Muriel. Bilo tko od vas može
organizirati utrku vanjskih zahoda“, kažem, pa odlučno nastavim. „Ako
posljednjih godina niste imali naročitu posjećenost, onda je vrijeme za promjenu.
A ja sam ta koja to može. Ja mogu pridonijeti svježim idejama i privući mlade.
Pokaže li se da se moj trud nije isplatio, ništa nećete izgubiti.“ Slegnem ramenima.
„Nije da mi plaćate za to.“
Mršti se kao da razmišlja o mom prijedlogu. „Moram razgovarati s Emily.
Ona se bavi time...“
„Ja ću razgovarati s njom.“ Slutim da bih mogla pronaći pristojniji i
kreativniji način od Muriel. „Emily i ja možemo skupa raditi na tome.“
„Pa, što da kažem osim... jedva čekam da vidim što ćeš smisliti.“
Zadovoljno se nasmiješim i vratim se branju jagoda. I ja jedva čekam,
pomislim. Imam izazov, zadatak, i konačno se osjećam kao ja.“
„Toby mi veli da te Roy gnjavi. I da ste se prošli tjedan posvađali?“
Ajme. Ovaj je razgovor bio neizbježan. Samo sam se pitala hoće li načeti tu
temu poslije ili prije nego što zatraži da donesem pušku kako bi me naučila pucati.
Pogledom potražim našeg tihog čuvara na rubu šume. Od prošlog tjedna
Oscar dolazi svako jutro, kao da zna da sam u to vrijeme ovdje u vrtu. „Da.“
„I otad ga nisi posjetila?“
„Toby je rekao da će me zamijeniti dok je Diana tu.“
„Nije li Diana jučer otišla?“ upita kao da već zna, ali želi to čuti od mene.
Premjestim se do novoga grma jagoda. Počinju me boljeti koljena. Sjećam se
da sam čisteći kuću vidjela sličnu podlogu na kakvoj kleči Muriel i sad mi je žao

257
 Knjige.Club Books

što sam ju bacila. „Roy i ja pokušavamo izgladiti naše nesuglasice.“ Jajima i

drvenim magarcima.
„Hmm...“
Spuštene glave nastavim brati i puniti košaru, čekajući novu lekciju o važnosti
pomaganja susjedima, čak i kad su nepopravljivi seronje.
„Jesam li ti ikad pričala kako nam je Roy pomagao tražiti mog sina Deacona?“
Zastanem, s jagodom u ruci. Svo ovo vrijeme otkako se poznajemo, Muriel
nikad nije ni spomenula svog nestalog sina. Oprezno je pogledam u čeličnosive
oči. „Niste.“
Okrene se prema svojoj jagodi. „Kad su nam javili da ga ne mogu naći, Teddy
i ja smo istog trena uskočili u kamionet i otišli na lice mjesta, k policajcima.
Uskoro su počeli dolaziti i drugi. Deaconovi prijatelji, naši stalni gosti, mještani
Trapper's Crossinga. Kao da su se svi uključili u potragu. To je bilo lijepo
vidjeti. Zajedništvo na djelu.“ Tužno se nasmiješi. „Službena potraga
za Deaconom trajala je sedam dana. Češljao se svaki pedalj oko rijeke jer dotamo
su vodili tragovi. Toby zbog koljena nije mogao daleko hodati, pa su on i Phil
pregledavali teren iz zraka. No, dani su prolazili, a mi nismo našli ništa.“
Čvrsto stisne usta i pročisti grlo. „Policija je prekinula potragu nakon tjedan
dana, ali mi smo nastavili. Dolazilo je sve manje i manje ljudi, što smo razumjeli.
Morali su se vratiti svojim životima. Noći su postajale sve hladnije. Uskoro je čak
i Teddy rekao kako je vrijeme da i mi obustavimo potragu. Onda se pojavio Roy.“
Sjetno se nasmiješi i odmahne glavom. „Došao je s puškom i opremom za
logorovanje i rekao da ide loviti losove, pa nestao u šumi.“
„Sâm?“
„Roy sve radi sam. Ali ne.“ Šmrcne. „Sezona lova na losove bila je završena,
a on nije dovoljno hrabar da bi lovio izvan sezone. Naprosto nije htio priznati
kako zna da sam ja previše tvrdoglava da bih tako brzo odustala od traženja, pa je
izmislio tu bedastu priču, znajući da ću krenuti za njim. I jesam. Tako smo Roy i
ja proveli devet dana u šumi, on u svom šatoru, ja u svom, i tražili mog dječaka
dok nije pao snijeg i natjerao nas da odustanemo.“
Pokušavam zamisliti Muriel i Roya kako provode devet dana zajedno - sami
- u šumi, s puškama, ali ne ide mi. „Niste se svađali?“
„Naravno da jesmo.“ Nasmije se. „A kad se mi ne svađamo? Nije to bilo ništa
ozbiljno, više da si prekratimo vrijeme. Ali ni u jednom trenutku nije se požalio.
Nije rekao da će odustati. Čekao je da ja to kažem prva.“
„To je bilo... ljubazno od njega.“ I tako suprotno od svega što znam o Royu
Donovanu.
„Da. Ljubazno. To je dobra riječ. Tko bi rekao da je Roy sposoban za to?“
Otpuhne. „Čudan je, to stoji. Ima težak karakter. Ali razlikuje dobro i zlo i kad
treba, bira dobro.“
„Zašto je postao ovakav?“
258
 Knjige.Club Books

„Ne znam postoji li razlog za to. Ja mislim da je oduvijek bio takav, ali nitko
ne zna mnogo o Rayu Donovanu. Meni uopće nije jasno kako je s takvim
ponašanjem i karakterom uopće našao ženu.“
„Za svakoga postoji netko“, ponovim rečenicu koju sam više puta čula od
Simona. „Mislim da Roy ima problema s ovisnošću. Rekao je neke stvari...“
Zastanem, ne znajući bih li nastavila. Hoću li izdati njegovo povjerenje ako to
kažem Muriel? Hoće li ona odjuriti k njemu i početi ga ispitivati o tome? Je li me
uopće briga, zapravo?
„Da, i ja sam stekla taj dojam.“ Mrko pogleda jagodu u ruci, pa je baci Zekeu
preko ograde. „Meni je spomenuo da je imao nekih problema sa zakonom dok je
živio u Teksasu. Ne znam što se točno dogodilo, ali znam da je to bilo razlog zbog
kojeg ga je žena ostavila i rekla mu da joj više ne dolazi na oči.“
Zatim je došao na Aljasku. Pretpostavljam da je to najdalja točka na koju
netko može otići, a da ostane u istoj državi.
„To vam je rekao?“
„Devet dana je prilično mnogo vremena kad ih provedeš s jednom osobom.
Prilično smo se dobro razumjeli“, odgovori, smijuljeći se.
„Jeste li znali da ima kćer?“
Preneraženo me pogleda. „Jesam. Ali kako ti znaš za nju?“
„Vidjela sam je na fotografiji u njegovoj kući kad sam išla po deku. I pitala
sam ga.“
„Vjerujem da bi to mogao biti razlog vašoj nesuglasici“, zaključi.
„Da, djelomično.“
Polako kimne. „Tog posljednjeg dana kad sam se morala predati i prihvatiti
da vjerojatno nikad više neću vidjeti Deacona živog, Roy je rekao da i on ima kći
koju više nikad neće vidjeti.“ Ne čelu joj se ocrta bora. „Mislim da mi je na neki
svoj način htio reći da zna kako mi je. Pogriješila sam kad sam mu odgovorila da
to nije isto. Rekla sam mu da je to bio njegov izbor i da je, koliko zna, ona živa i
zdrava. I da može doći do nje kad god hoće kad bi se potrudio. A ja?“ Odmahne
glavom. „Ja čak ne mogu otići svom sinu na grob.“ Glas joj malo zadrhti, što me
silno iznenadi jer Muriel je uvijek glasna i odlučna, nikad ne pokazuje osjećaje.
„Roy je pobjesnio, nikad ga nisam vidjela takvog, što dovoljno govori samo
za sebe. Otad imamo prešutni dogovor: ja neću spominjati njegovu kći, a on
Deacona. To je dobro jer bi sigurno rekao nešto zbog čega bih izvukla pušku i
ustrijelila ga iste sekunde.“ Podigne se i pogledom zaokruži gredice s dozrelim
jagodama. „Mislila sam kako bi bilo dobro da vas dvoje provedete neko vrijeme
skupa, pogotovo nakon što si mi ispričala o tvom odnosu s ocem, kako ste se ipak
zbližili nakon godina otuđenja. I da bi se stari jarac malo zamislio kad bi mu to
spomenula. Možda bi shvatio da nikad nije kasno.“
„Znači, bili ste ljuti s razlogom“, promrmljam, više sebi u bradu.

259
 Knjige.Club Books

„Svi trebaju nekoga koga vole. Čak i to staro gunđalo.“ Ugleda nešto u daljini.
„Očekuješ nekoga?“
„Ne?“ Pogledam u istom smjeru i spazim mali zrakoplov koji se spušta prema
našoj pisti. Čula sam ga, ali nisam obraćala pozornost jer sam već navikla na zvuk
avionskog motora.
„Ovo je privatni posjed. Piloti ne mogu slijetati tek tako, kad god im padne
na pamet. Moraju se najaviti!“ Zvuči uvrijeđeno.
„Možda je neki hitan slučaj.“ I nemaju koga pozvati, a ja sam skroz na ovoj
strani.
Kad postane jasno da slijeće na našu pistu, zaputim se prema četverokotaču.

***
Obradujem se kad Bobbie promoli glavu iz kokpita. Sad vidim da je to
Georgeov zrakoplov, s onim poznatim plavim i zelenim crtama na trupu.
Ali pravo uzbuđenje nastane kad ugledam suputnicu na suvozačkom sjedalu.
Od veselja joj potrčim ususret.
„Nisam znala da ćeš danas doći!“ Bacim se u Agnesin zagrljaj. Mjesecima je
nisam vidjela. Nekoliko smo puta pokušavale isplanirati posjet, ali zbog posla,
škole i vremenskih prilika to nam nikako nije uspijevalo.
Uzvrati mi zagrljaj. „Zar ti nije Jonah rekao?“
„Hm... Nije.“ Zagrlim i Bobbie.
Agnes se toplo nasmiješi. „George i Bobbie idu u svoju brvnaru, pa smo ih
zamolile da nas usput odbace k vama. Malo bismo ostale ovdje, ako može.“
„Pa naravno!“ Okrenem se i ugledam Mabel koja mi prilazi s ruksakom na
leđima, a za njom i Georgea. „Ajme meni, kako si narasla!“ Ne mogu vjerovati
koliko se promijenila u samo četiri mjeseca. Bokovi su joj okrugliji i sad sasvim
popunjavaju kratke traper hlačice, noge su poprimile oblik, a lice joj više nije
tako bucmasto. Ali najveća je promjena to što je odrezala smeđe kovrče i sad nosi
ravnu bob frizuru do brade, zbog čega izgleda znatno starije.
„Pokušale smo te dobiti za rođendan, ali svi su se pozivi preusmjeravali na
glasovnu poštu.“ Mabel se nasmiješi. Nije to onaj široki osmijeh od uha do uha,
ali je još uvijek osmijeh.
Priđem joj i zagrlim je.
„Očito poznaješ ove ljude“, dovikne Muriel koja nam se približava teškim i
sporim korakom.
„Da“, nasmijem se i upoznam ih.
„U pravi čas!“ Muriel znatiželjno promatra Mabel. „Imamo cijelu gredicu
jagoda koje čekaju da ih netko pobere.“

260
 Knjige.Club Books

***
Iziđem na trijem noseći dvije šalice kave.
„Zgodno.“ Agnes uzme šalicu i zahvali mi. „Upravo si propustila lisca. Otišao
je u onom smjeru.“ Pokaže ulijevo, prema malenoj šupi u kojoj su se nekad čuvala
drva za potpalu.
„Aha, dolazi svaku večer u ovo doba. Mislim da ga je Phil hranio.“ Isprva bih
se svaki put prestrašila kad bih ugledala njegovu narančastu njušku, ali poslije
sam se naviknula. Čak sam ga uspjela i snimiti. Losa nema već mjesecima. Čini
mi se da to ipak nema tolike veze s bukom zrakoplova, nego više s Oscarom.
Agnes uzdahne, zagledana u jezero gdje Jonah i Mabel plutaju u našem
aluminijskom čamcu s ribičkim štapovima u rukama. Jonah je danas došao ranije
s posla, mnogo prije večere. Pecaju već sat vremena, uživajući u druženju dok
sunce obasjava zapadne obronke Denalija bojeći ih u crvenkaste nijanse sutona.
Taj mi prizor vraća uspomene na onaj dan na jezeru s ocem, kad smo nas
četvoro bacili udice na četiri različite strane čamca. Svaki put kad bi se površina
vode namreškala, Mabel je mislila da je to riba, Jonah me prekoravao jer sam bila
cendrava, a ocu je sve to skupa bilo smiješno. Satima ništa nisam upecala i
beskrajno sam se dosađivala. A sad bih dala sve samo da se makar na tren mogu
vratiti u taj dan.
„Baš vam je tu lijepo, Calla.“
Kad spusti pogled na moj vrat, shvatim da se igram privjeskom na lančiću, pa
se zaustavim i pokrijem ga dlanom. „Onda, kad si odlučila doći? Nakon što te
Jonah nazvao u subotu navečer?“ Je li toliko zabrinuta za nas da je uzela slobodne
dane i odmah doletjela?
Blago se nasmiješi i opet okrene prema jezeru. „Odavno sam trebala doći.
Zbog svih nas.“
To nije odgovor, ali neću inzistirati jer nije ni važno zašto je došla. Ovdje je,
a sa sobom je donijela neki neobjašnjivi osjećaj sigurnosti.
„Neki su dani baš teški“, šaptom priznam i naslonim se na stup trijema.
„Neki dani nikad neće biti laki.“
„Znam.“ Gledam kako Jonah namješta šiltericu. „Valjda ih nisam očekivala
prije zime.“ Svi pričaju samo o tome - dugim, ledenim, mračnim beskrajnim
noćima. „I sad Jonah po cijele dane gasi požare, a ja mu se trudim biti potpora. U
međuvremenu mi se čini da sam stalno zabrinuta. Zbog svega.“
„Uvijek ćeš biti zabrinuta za njega, bez obzira na sve. Ja ću uvijek biti
zabrinuta za njega. Tako je to kad nekoga voliš.“ Uzdahne. „Mislim da se još
pokušava pronaći.“ Nagne se i nježno me potapše po ruci. „A i ti ćeš potražiti i
pronaći sebe. Vjerujem u to.“
Jezerom odjekne Jonin grleni smijeh.
Odmahnem glavom. „Tako je glasan.“

261
 Knjige.Club Books

„Jonah je uvijek bio glasan.“ Zagleda se u stabla i planine iza jezera. „Ali sad
se samo tako čini jer je ovdje jako tiho. Mirno“, brzo doda kao da samu sebe
ispravlja. „Imate vlastiti komadić raja.“
Sjetim se kako bi se Diana znala smjestiti u pleteni stolac samo u pidžami, i s
čašom vina u ruci diviti se veličanstvenom pogledu i miru koji nas okružuje.
„Mislim da mi je vlastiti komadić raja draži kad ga s nekim mogu podijeliti.“
„Dapače, mi se nećemo žaliti.“ Nasmiješi se dok otpija gutljaj kave.
„Znaš, vas dvije bi se trebale doseliti ovamo. Doći živjeti s nama.“ To mi je
izletjelo spontano, bez sekunde razmišljanja. Ali čim sam se čula da izgovaram
taj poziv, znala sam da to iskreno mislim. Bilo bi uistinu divno imah Agnes u
blizini. Ona kao da u sebi nosi dio mog oca kakvog sam poznavala.
„Mladi par treba imati prostora za sebe, Calla.“
Sjetim se prošle noći; ritmičkog udaranja našeg uzglavlja po zidu i Jonina
glasna svršavanja, pa pocrvenim. I bilo bi teško dijeliti prostor sa stalnim kućnim
gostima, pogotovo u našoj maloj kući. „Mogla bi izgraditi vlastitu brvnaru.“
„Izgraditi vlastitu brvnaru.“ Nasmije se i odmahne glavom, kao da je to
nemoguće.
Pogledam na suprotnu stranu našeg ogromnog, privatnog jezera. „Tamo na
drugoj strani ima jedna stara kućica, mislim da je izgrađena još u šezdesetima.“
Pokažem u tom smjeru jer ne znam točno gdje je.
Ona zaškilji dok pogledom skenira stabla na suprotnoj obali.
„Ne vidi se odavde. Sva je zarasla, stara je i zapuštena, a i prilično malena.
Diana misli da bih je trebala srediti i iznajmljivah vikendašima.“ Parovima u
potrazi za romantičnim kutkom. Ne znam je li to uopće moguće s obzirom na to
u kakvom je stanju, ali otkad je to spomenula, stalno razmišljam o tome. Bilo bi
lijepo da imam pogled na znakove života.
„Kako si je uopće pronašla?“
„Muriel me odvela.“
„Aha... da.“ Namršti se. „Prilično energična gospođa.“
Otpuhnem. „Može se i tako reći.“ Jedva da sam uspjela pokazati kuću Agnes,
Georgeu i Bobbie, a Mabel je već do laktova bila umazana sokom od jagoda.
Nakon što su George i Bobbie otišli svojim putem, provele smo popodne u kuhinji
puneći desetke steriliziranih staklenki džemom od jagoda napravljenim
prema Coletteinu slavnom receptu, sve uz Murielin nadzor. „Uglavnom, jedan
dan me odvela tamo. Kućica je zapravo u dobrom stanju s obzirom na starost.“
Agnes polako kimne. „Zvuči kao da se dobro brine za vas dvoje.“
„Darovala mi je pušku za rođendan.“
„Da, Jonah mi je rekao.“ Agnesine oči zasjaje kad se nasmije. „A jesi li
naučila pucati iz nje?“
„Ne, ali vjerojatno bih trebala“, nevoljko priznam.
262
 Knjige.Club Books

„To bi bilo mudro, s obzirom na ovo okruženje“, složi se. „I mislim da je

iznajmljivanje dobra ideja. Sigurna sam da bi imala goste kroz čitavu godinu.“
Mabel veselo cikne, nakon čega se začuje glasno „Ne!“
„Već dugo je nisam čula takvu.“ Agnes se nasmiješi, ali opazim kako joj se
oči zamagle kad pogleda kći.
„Mabel se mijenja, ha?“
Agnes zausti, ali nekoliko trenutaka ne kaže ništa. „Prije nekoliko tjedana joj
je umro prijatelj. Dečko iz susjednog sela.“
„Kako...?“
„Samoubojstvo.“
Strašno. Nikad nisam na taj način izgubila blisku osobu.
„Bio je malo stariji od nje, petnaestogodišnjak.“
„To joj je bio baš prijatelj? Ili...“
„Mislim da je bio više od toga, iako mi ona ne želi reći. Zna da se protivim
tome da već ima dečka. Premlada je za to.“
„Kako je to podnijela?“
„A nekako, drži se. Takve se stvari događaju, pogotovo u selima. I prečesto.
Ljudi su izolirani, nemaju mnogo mogućnosti.
Traže utjehu u alkoholu, iako se nigdje legalno ne prodaje6.“ Odmahne
glavom. „Taj je dečko imao problem s opijanjem, a mislim da je i ona možda
ponekad pila s njim. U proteklih nekoliko mjeseci primijetila sam neke znakove i
promjene u ponašanju...“ krene objašnjavati, ali ne dovrši rečenicu.
Mabel? Kako se ona bucmasta, nevina dvanaestogodišnjakinja koja je još
prošlog ljeta natjeravala kokoši i vodila me brati borovnice toliko promijenila u
samo godinu dana?
Nastane neugodna tišina. „Trebala si nam reći, Agnes“, blago je prekorim.
„Nisam vas htjela opterećivati. Imate dosta svojih obveza i problema. A što
se Jone tiče, mislim da mu ne bi bilo pametno reći. Ponekad mu komunikacija nije
jača strana.“
„Da, shvaćam.“ Vjerojatno bi počeo urlati na nju, ali tako se kod buntovnih
trinaestogodišnjakinja ništa ne može postići.
Promatram Agnes i sjetim se kako sam mislila da život u Bangoru pokušava
prikazati ljepšim nego što doista jest. Opazila sam to kad bi u našim telefonskim
razgovorima elegantno mijenjala temu uvijek kad bismo došle na temu Ara,
novog stanara u očevoj kući ili problema s Mabel.
Uvijek bi nekako skrenula razgovor na Jonu i mene.

6
Prodaja i točenje alkohola zabranjeni su u preko 75 okruga Aljaske.

263
 Knjige.Club Books

Trebala sam inzistirati i ne popuštati, ali i sama sam bila usredotočena na nas
dvoje.
„Jesi li sretna?“ Mislim da ju to nikad nisam pitala ovako izravno.
„Ja sam...“ Namrgodi se. „Još uvijek pokušavamo stati na noge. Bez Wrena i
Jone život više nije tako živ.“ Blago se osmjehne. „Ali mislim da je ovaj izlet bio
dobra zamisao za sve nas.“ Pogleda prema dvjema siluetama na jezeru. „Kao da
mi je obitelj napokon na okupu.“
Obitelj.
Da. Točno tako se i ja osjećam.

264
 Knjige.Club Books

Trideset i sedmo poglavlje

Kad sutradan navečer parkiram pred Royevom kućom, Oscar i Gus me

pozdrave uzbuđenim lavežom. Priđu mi i onjuše nogavicu, pa se vrate na svoje
stražarske pozicije. Vrata staje su otvorena, a iznutra se čuje glasno blejanje koza.
Mora da ih je Roy upravo došao nahraniti.
Prošla su dva dana otkako je ostavio „ispriku“ na našem pragu. Nisam posve
sigurna zašto sam došla, osim što sam cijelo popodne buljila u sat i razmišljala o
onome što mi je Muriel jučer rekla, pokušavajući odgonetnuti što mi je činiti.
I sad sam tu.
Umjesto da potražim Roya, krenem ravno prema kokošinjcu vukući crijevo
za sobom. Netko je lopatom iznio kokošji izmet i zamijenio staru blanjevinu
novom. Voljela bih misliti da je to bio Toby, ali ako postoji dovoljno tvrdoglava
osoba koja bi to pokušala unatoč višestrukim lomovima kostiju, onda je to Roy.
Bacim se na posao, očistim i napunim hranilice pokušavajući pogoditi koliko
ću jaja pronaći.
Osjetim kako me netko gleda. Okrenem se i na vratima staje ugledam Roya s
grabljama u zdravoj ruci. Na licu su mu još uvijek vidljive modrice, ali više nisu
ljubičaste već zelenkaste i žućkaste.
„Toby je rekao da imaš novi kamionet“, dovikne uobičajeno grubim glasom.
„Imam. Jeep.“
„Zašto nisi došla njime?“
„Ne želim si izgrebati lak.“
Umjesto odgovora glasno pročisti grlo i nestane u staji.
Nakon što nahranim i napojim kokoši, odem u kuću ostaviti jaja - čak šest! -
skupa s tanjurom Agnesine pečene piletine, očišćenim jagodama i posljednjom
kriškom moje rođendanske torte.
Na izlazu ugledam Roya kako vuče kantu mlijeka. Vrata staje su zatvorena i
čini se da je večerašnji posao završen.

265
 Knjige.Club Books

Zaputim se prema kamionetu. „Sutra navečer moram na tržnici prodati

milijun jagoda, pa će ti Toby doći pomoći.“ Jutros sam rezervirala stol, a Agnes i
Mabel su se velikodušno ponudile pomoći.
On se namršti i izgleda kao da žvače riječi prije nego što ih izgovori. „Dođeš
ujutro?“
Potapšam Oscara po glavi. „Da, dođem.“ Mabel spava do deset, a Agnes se
zna i sama zabaviti. Iako, dala je naslutiti kako bi željela upoznati zloglasnog Raya
Donovana. „Usput, došla mi je obitelj iz Bangora i ostaju do sljedećeg tjedna. Ako
jedna od njih bude dovoljno luda da dođe ovamo sa mnom, pripazi na ponašanje“,
upozorim ga. „Jer ako budeš bezobrazan prema njima, nema tih jaja ni drvenih
magaraca zbog kojih ću se ikad vratiti.“ Uđem u kamionet.
„Zašto si danas došla, curo?“ dovikne za mnom i znatiželjno nakrivi glavu.
Doista, zašto?
Zbog sažaljenja prema svadljivom gadu koji tjera ljude od sebe kako bi
izbjegao bilo kakvu bliskost?
Ili zato što želim doznati više o čovjeku koji je proveo devet dana s Muriel u
šumi, sve dok ona nije bila u stanju prihvatiti gorku istinu da više nikad neće
vidjeti sina?
A možda to nema nikakve veze s njim, nego sa mnom.
Jer slutim da mu je drago kad ga posjetim, iako to ne želi priznati.
Jer mi Roy predstavlja još jedan golemi izazov u ovom životu usred ničega,
ali izazov koji mogu svladati.
Jer mislim da ću se moći uklopiti ako mogu osvojiti čovjeka koji me
neprestano podsjeća da ne pripadam ovamo.
A možda su sva tri razloga točna. Znam samo da sam morala doći.
„Vjerojatno zato što mi je dosadno u životu“, odbrusim, upalim motor i
krenem.
U retrovizoru vidim kako Roy stoji i gleda za mnom.
Mogla bih se zakleti da se nasmiješio.

***
„Što je ovo?“ Proučavam drveni sanduk prepun Royevih figurica koji sam
sutradan ujutro zatekla na trijemu. Pokraj sanduka stoji oprano i uredno složeno
posuđe u kojem sam mu sinoć odnijela hranu.
Roy se premjesti s noge na nogu i zaljulja kantu s mlijekom u zdravoj ruci.
„Rekla si da danas ideš na tržnicu prodavati, je l' tak'?“
„Tako je“, oprezno odgovorim.
„I misliš da bi ljudi htjeli kupiti ove moje figurice?“
„Da.“ Premda nisam sigurna da je tržnica pravo mjesto za to.

266
 Knjige.Club Books

„Još najmanje mjesec dana neću moći izrađivati nove“, kaže pomalo
zabrinuto. „A treba mi lova.“
Roy me moli za pomoć. I, sudeći prema njegovoj stegnutoj vilici, to mu nije
nimalo drago.
„Koja im je cijena?“ smrknuto upitam.
Otme mu se gotovo nečujni uzdah. „Onolika koliku možeš postići.“ Okrene
se i zaputi prema staji.
Izvadim jednu figuricu, a zatim i drugu, diveći se njihovim detaljima. „Jesi li
ih barem potpisao?“ upitam, prevrćući ih u rukama.
„Potpisao?“ začudi se. „Zašto, dovraga?“
„Zato što su to umjetnička djela!“
„Nisu. To je samo drvo“, promrmlja kao da mu je ta ideja apsurdna.
Zakolutam očima. „Moraju biti potpisane.“
„Onda ih potpiši!“
„Hoćeš da ih ja potpišem?“
„Baš me briga tko će ih potpisati. Ja niš' ne potpisujem“ odbrusi i uđe u staju.

***
„Tu me pričekaj, može?“
„Može, može.“ Mabel radoznalo promatra Royevo imanje. „Gdje je Oscar?“
Jutros je bio na svom standardnom mjestu i pozdravio nas kad smo došle u
vrt. Kad je Mabel shvatila da nas nije došao napasti, zainteresirala se i na koncu
zaljubila u njega. „Ne znam. Ne vidim nijednog psa. Odmah ću doći.“
Uzmem drveni sanduk iz kamioneta i odnesem ga na Royev trijem. Donijela
sam ga zato da ga nađe ujutro, ali sad kad sam tu osjećam se obveznom pokucati.
Nekoliko trenutaka poslije, vrata zaškripe i pojavi se namrgođeni Roy u
pidžami.
„Oprosti. Nisam ni znala da je tako... kasno?“ Osam je sati. Sunce još satima
neće ni početi zalaziti. „Upravo smo se vratile s tržnice.“ Ne mogu suspregnuti
osmijeh od uha do uha kad mu predam omotnicu punu novca. „Sve smo prodale,
ostale su samo dvije.“
Roy me iznenađeno pogleda dok palcem prebire po novčanicama. „Uh... bila
si u pravu.“
„Ako hoćeš, sljedeći tjedan ti ih mogu prodati još. Imat ću još hrpu jagoda
kojih se moram riješiti.“ A Roy ima još stotine figurica.
Kimne, ne skidajući pogled s novca.
„Dobro, da ti ostavim ovo u kuhinji?“ Prođem pokraj njega i ostavim sanduk
pokraj pune bočice tableta protiv bolova. „A gdje su ti psi?“
„Negdje vani, vjerojatno love zečeve. Uskoro će se vratiti.“
267
 Knjige.Club Books

„Dražesno“, sarkastično odgovorim zamišljajući tužnu zečju sudbinu. „Mabel

me čeka u kamionetu, pa moram ići...“ Ne dovršim rečenicu jer ugledam Royev
obiteljski portret na starome mjestu. Sinoć ga nije bilo.
Pogledi nam se susretnu, a on kao da samo čeka hoću li nešto reći. Ne pada
mi na pamet ponoviti istu pogrešku. „Onda, vidimo se ujutro.“ Okrenem se i
ugledam pušku naslonjenu na zid kraj vrata. Zaboga, Roy. Odmahnem glavom.
„Zove se Delyla.“
Zastanem. Ime izgovoreno naglas u tišini ove kuće nekako je zaglušujuće.
„Malo je starija od tebe. Mislim da ima 34 godine, možda 35.“ Zagleda se u
pod. „Čak se više ni ne sjećam. To je bilo tako davno.“
„Lijepo ime.“ Srce mi zalupa brže dok potiskujem znatiželju i poriv za
ispitivanjem što se dogodilo. Ali ugrizem se za jezik. „Laku noć, Roy.“ Gotovo
ni ne dišem sve dok ne iziđem, pa tek kad se nađem s one strane vrata ispustim
dah iz pluća i nasmiješim se.
Mabel zuri u mobitel, sa slušalicama u ušima. Kao i obično u posljednje
vrijeme, čini se.
Siđem stubama i dok lakim korakom grabim prema kamionetu, usput gledam
uokolo - u uredno složena drva, kokošinjac, hrđave kamionete, nanizane vrčeve
za vodu i plinske boce, smeđeg medvjeda pred vratima staje...
Sledim se od užasa.
Otvorim usta da ću vrisnuti.
Ali ne mogu ispustiti ni najmanji zvuk.
Nemoj vrištati, podsjetim se i zatvorim usta dok mi srce luđački udara. U
panici se okrenem prema Mabel koja u tom trenu podigne glavu i upitno me
pogleda.
„Medvjed“, kažem, gotovo šapćući.
Vidim da mi je uspjela pročitati tu riječ s usana jer ga stane grozničavo tražiti
pogledom i ubrzo ga opazi.
Medvjed ispusti strahoviti, prodorni urlik od kojeg mi se naježi svaka dlačica
na tijelu. Udari šapom o tlo u znak upozorenja. Preblizu je.
Ja sam preblizu.
„Calla...?“ zazove me Mabel uplašeno, vadeći slušalice iz ušiju.
„Zatvori prozor i ostani unutra“, upozorim je, a glas mi zvuči čudno i strano.
Kad bih krenula prema kamionetu, samo bih mu došla još bliže. Zato polako
uzmičem prema Royevoj kući, nadajući se da nije prekasno.
Spotaknem se dok se na drhtavim nogama unatraške penjem stubama, a
medvjed krene prema meni.
Prestanem disati i preplavi me neobični mir. Gotovo je.

268
 Knjige.Club Books

Začuje se trubljenje, jednom, dvaput, triput. To mu Mabel očajnički pokušava

odvratiti pozornost bukom. Čini se da joj uspijeva jer medvjed zakorači ustranu
ne bi li se sklonio pred iznenadnim i prijetećim zvukom što dopire iz drugog
smjera.
Iskoristim tu distrakciju, pa ustanem i potrčim uza stube.
Roy naglo otvori vrata. „Koji vrag...“ Onda ugleda moje prestravljeno lice i
dograbi pušku. „Opet se vratio?“ Iziđe na trijem i zvuči više ljutito nego
prestrašeno. „Stani iza mene.“
Poslušam ga bez pitanja dok on pokušava pogledom locirati medvjeda. „Dao
sam mu dovoljno šansi.“
Negdje iz šume začuje se sve glasniji ljutiti lavež. Prvo dotrči Gus, a za njim
i Oscar.
„K nozi!“ zaurla Roy, ali psi ga ne poslušaju već okruže medvjeda. Najmanje
je dvostruko veći od njih, no oni ga svejedno tjeraju natrag prema vratima staje,
iskešenih zuba, bijesno režeći. Medvjed urliče i luđački maše šapama. Samo je
pitanje trenutka kad će napasti.
Roy vjerojatno misli isto. „Ubit će jednog od njih. Možda i obojicu“, kaže kao
daje to posve izvjesno. „Dođi.“
Opet ga poslušam.
„Uzmi.“ Uvali mi pušku u ruke.
Kao da sam na autopilotu, puštam ga da mi smjesti kundak na rame i pokaže
kako da je prihvatim.
Onda shvatim što hoće. „Roy, ja nikad nisam pucala“, priznam šupljim
glasom.
„Lako je. Naciljaš, povučeš okidač, paziš na trzaj. I probaj ne pogoditi pse.“
Zateturam pod težinom puške dok okrećem nišan prema golemu smeđem
tijelu, žaleći u sebi što nisam poslušala Murielin savjet i naučila kako se rukuje
puškom.
„Ajmo, curo. Prije nego što mi dohvati pse“, požuruje me.
Začuje se prodorni cvilež i Gus odskoči. Niz crno mu se krzno slijeva krv.
Medvjed se zaleti na Oscara koji izgubi ravnotežu i sruši se na tlo.
„Sad, Calla!“ prodere se Roy.
Smirim drhtave ruke i pritisnem okidač.

***
„Jedan... dva... tri.“ Toby, Teddy i Jonah stenjući i pušući podignu tijelo na
stražnji dio Tobyjeva kamioneta.
„Čovječe, ova zvijer ima preko 130 kila“, kaže Jonah promatrajući beživotnog
medvjeda.

269
 Knjige.Club Books

Lecnem se i okrenem na drugu stranu. Bol u ramenu širi se s mjesta na kojem

je kundak trznuo i zabio mi se u meso i kost. Sve se odigralo strahovito brzo. U
jednom je trenu medvjed krenuo prema Oscaru, a u sljedećem je pao na tlo,
nekoliko se puta trznuo i smirio. Nekako, pukom srećom ili božanskom
intervencijom, metak je prošao uz njegovu prednju šapu i kroz krzno se probio do
srca.
Nemoguć ubojiti hitac za djevojku koja nikad nije pucala iz puške. Teddy i
Muriel su samo stajali i češali glave u čudu, potpuno zadivljeni.
„Sigurno nećeš mesa, Roy?“ upita Muriel.
„Ne, sigurno je bio pun parazita“, zgađeno odbije.
Potom pogleda u mene, a ja odmahnem glavom. „Hoćeš da ja prijavim ili ćeš
ti doći telefonirati k nama?“
„Ništa ja neću prijaviti.“
Muriel osloni ruke na široke bokove, kao da je samo čekala priliku za svađu.
„Roy, znaš da to trebaš prijaviti.“
„Pa da mi netko dođe njuškati po imanju i stvarati probleme? Nema jebene
šanse.“
Krišom pogledam prema staji gdje Marie uspavanom Gusu čisti i šiva
poveliku ranu, a Agnes i Mabel gledaju i pomažu joj.
Nedaleko od njih Oscar hoda amo-tamo na tri noge. Srećom, zadobio je samo
lakše ogrebotine.
Što bi rendžeri rekli kad bi ih zatekli ovdje?
„U redu“, kaže Teddy i položi ruku na Murielino rame kako bi spriječio da
svađa među njima eskalira. „Roy, za nekoliko dana će lubanja i krzno biti
spremni. Napravi s njima što god hoćeš. Dobro?“
Roy nešto progunđa i po ne znam koji put ošine pogledom automobile na
prilazu. Zar ih broji? Ima ih ukupno pet, uključujući i moj Jeep kojim su se dovezli
Agnes i Jonah kad im je Mabel javila što se dogodilo. Je li Roy ikad imao ovoliko
posjetitelja odjednom? Sumnjam. Već je pomalo izvan sebe od bijesa.
„Bravo, Calla“, dovikne mi Muriel prije nego što uđe u Tobyjev kamionet.
On upali motor i McGivneyi se odvezu niz uski prilaz s medvjeđim truplom koje
poskakuje na svakoj rupi.
Jonah pogleda preko ramena prema Marie koja upravo skida rukavice od
lateksa i skuplja svoj medicinski pribor. „I mi bismo trebali poći.“
Nesigurna sam na nogama, kao da me neće moći odnijeti kući.
Jonah pomogne Marie odnijeti Gusa na trijem da se tamo probudi iz narkoze,
dok Mabel i Agnes spremaju njezinu opremu u kamionet.
„Lijepo vam je ovdje, Roy“, kaže Agnes uz standardni topli smiješak, onaj
zbog kojeg biste joj povjerovali bilo što, čak i ako to ne misli - ali ona je uvijek

270
 Knjige.Club Books

iskrena. „Osim medvjeda. Dođi, Mabel.“ Odvest će se kući Jeepom, a Jonah i ja

ostajemo s Royem.
„Sjećaš se kad si rekao da vjerojatno godinama neću sresti medvjeda?“
zajaučem dok opipavam bolnu ruku.
Jonah zakoluta očima i privuče me k sebi. „Da, sad ću zauvijek slušati o
ovome, je l’ da?“
Prostrijelim ga pogledom.
„Stavi malo leda na rame. Proći će za nekoliko dana“, dovikne Roy s trijema
pa doda: „Osim ako ne želiš tablete protiv bolova.“
„Čula sam da izazivaju ovisnost.“
On odmahne rukom, a u kutu usana mu zatitra nešto nalik osmijehu.
Dok prolazi pokraj mene prema kamionetu, na Joninu licu vidim da mu ništa
nije jasno.
Onda mi sine da Roy i ja imamo internu šalu.
Trijem zaškripi kad se Roy premjesti s noge na nogu, s puškom u ruci. Još je
uvijek u pidžami. „Idi kući, curo. Izgledaš kao da te pregazio vlak.“
„Povraća mi se.“ Kako sam se postupno smirivala, postalo mi je mučno.
Večeras sam ubila drugo biće. Još je gore to što ne znam osjećam li se zbog toga
krivom ili ne. Ali znam da bi mi bilo daleko teže da se nešto dogodilo Oscaru ili
Gusu, ili Mabel.
Ili Royu.
„Nisi imala izbora. Misliš da nije nanjušio djevojčicu u kamionetu? I ipak je
došao tražiti hranu.“ Pokaže rukom prema mjestu gdje se medvjed srušio. Iza
njega nije ostalo ništa osim lokvice krvi.
Roy je u pravu. Sve dosad nisam bila svjesna koliko joj je medvjed bio blizu.
A ona to uopće nije znala. Mogao je proći pokraj otvorenog prozora auta. Mogao
je pokušati provaliti...
Naježim se kad se sjetim onog njegovog urlika i ubojitih kandži.
„Ne možemo dozvoliti da se takvi medvjedi motaju ovuda. Bilo je samo
pitanje vremena kad bi se dogodila kakva tragedija. Kladim se da si ga večeras
jako iznenadila. A moglo je to i drugačije završiti.“ Namršti se dok razmišlja o
drugom ishodu koji je za mene mogao biti koban. Izraz lica mu se malo smekša
kad vidi da ga promatram. „U tom slučaju bi večeras tu nastao mnogo veći metež,
a to bi tek bila prava gnjavaža.“
Ne mogu ništa drugo nego se nasmijati. „Pa da, to bi zbilja bilo nezgodno.“
„Nego što. Idi sad, odmori se.“ Okrene se prema vratima.
„Usput, potpisala sam figurice umjesto tebe“, doviknem mu.
On zastane. „Stavila si moje ime na njih?“ Ne mogu odgonetnuti je li ga to
naljutilo.

271
 Knjige.Club Books

„Ne baš. Vidimo se ujutro.“

Nekoliko trenutaka ostane stajati, pa uđe u kuću i tiho zatvori vrata za sobom.
Kroz prozorčić njegove kuhinje vidim kako iz drvenog sanduka vadi preostale
dvije figurice, okreće ih i pokušava pročitati što piše na postoljima.
Bradati mu se obrazi razvuku u široki osmijeh i kroz tihu se noć začuje njegov
smijeh.
Bude mi pomalo žao kad Jonah upali motor kamioneta i priguši ga.

272
 Knjige.Club Books

Trideset i osmo poglavlje

KOLOVOZ

Kad se vratim kući, začujem zvuk tuša. Krenem stubama na kat.

„Hej!“ poviknem i uđem u malenu kupaonicu. Spustim dasku na WC školjci
i sjednem, gledajući kako Jonah ispire šampon s kose. „Rano si se vratio.“ Tek je
tri, i premda je proteklih tjedana radio manje, svejedno je neuobičajeno rano.
„Danas sam letio na sjever. Buknuo je požar blizu autoceste.“
„Čula sam da su je zatvorili.“ Izgleda da gori svuda oko nas. „Koliko je loše?“
Udaljeni smo svega tridesetak kilometara otamo.
„Oko 70 posto požara je pod kontrolom.“
Lakne mi kad to čujem. „Super.“
„Za noćas su prognozirali kišu.“
„Oho, znači li to da nećeš letjeti?“
„Možeš li biti malo manje oduševljena zbog toga?“ Nasmijem se njegovu
sarkastičnom tonu.
Istina je da me vijest o kiši razveselila, ne samo zato što ću imati Jonu samo
za sebe, već i zbog vrta. Ljeto je bilo prilično sušno tako da sam ga svaki dan
morala obilno zalijevati. Kad nemam drugih obveza, onda me to opušta. Ali kad
imam, onda je naporno i dosadno.
„Kako si ti provela dan?“
„Dobro.“ Proučavam svoje nokte. Kratki su i ne na laki rani, ali i zdraviji.
„Odnijela sam Royeve figurice u onu umjetničku galeriju u Anchorageu.“
Dotjeraniji primjerci suviše su lijepi za tržnicu u Trapper's Crossingu, gdje sam ih
prošli mjesec prodala desetke. Počela sam uživati u tome kako bi se iznenadio
svaki put kad bih mu donijela omotnicu s novcem, kao da ne može vjerovati da se
ljudima sviđa njegov rad. Čak se ponudio pokriti i dio pristojbe za stol, sad kad
više nemam jagoda. „Kažu da bi mogli postići dobru cijenu za njih.“
Jonah zatvori vodu i odmakne zavjesu, pa uzme ručnik s vješalice.
Usta mi se osuše dok ga gledam kako se briše.

273
 Knjige.Club Books

Iziđe iz kade, usput me poljubi, vrati ručnik na mjesto i ode u spavaću sobu.
„Je li taj seronja uopće svjestan što sve činiš za njega?“
Krenem za njim uživajući u pogledu na njegova leđa dok kopa po ladici s
donjim rubljem. Rekla bih kako je moj odnos s Royem postao sasvim podnošljiv.
Odlazim k njemu ujutro i navečer. Oboje odradimo svoj dio posla. Ne
razgovaramo mnogo, ali među nama više nema one napetosti. Možda zato što se
osjeća bolje - rana i modrice nestale su s lica, a slomljene kosti zacijelile - no bilo
bi mi draže da je posrijedi neki drugi razlog.
Voljela bih da je to zato što Roy Donovan uživa u mom društvu.
Jonah se samodopadno naceri kad vidi da sad gledam dolje, nešto niže od
njegova pupka. „Ne mora znati.“
„Mark Sheppard me pitao mogu li odvesti njega i njegova prijatelja do kolibe
nedaleko Murder Lakea“, obavijesti me dok navlači bokserice.
„Ispuni plan puta“, podsjetim ga.
„Dobro, dobro. Nije to tako daleko“, odgovori smijuljeći se. „Zapravo sam te
htio pitati želiš li i ti ići.“
„Koliko god bih voljela posjetiti nešto što se zove Murder Lake7 i cijelim
putem slušati Markove priče...“ Mark neprestano melje kao navijen. Jednom sam
nazvala njegov ured radi nekog računa i zadržao me na liniji punih četrdeset
minuta iako je pet puta rekao okej, neću te više zadržavati, „...ne mogu, jer za sat
se vremena moram naći s Emily da prođemo kroz planove prije sastanka sljedeći
tjedan, a poslije toga moram k Royu.“
Imala sam tremu kad je kucnuo čas da joj izložim svoje ideje, ponajviše zato
što i nismo kliknule pri prvom susretu. Ali otad je postala komunikativnija. Još je
uvijek prilično sramežljiva, ali otvorena za suradnju. Njezin crtački i fotografski
talent od neizmjerne su koristi u kreiranju zabavne i kreativne kampanje
za društvene mreže.
„Zar se još nije oporavio?“
„Idući tjedan skida gips.“
Jonah odjene traperice. „Danas sam razgovarao s mamom. Rekao sam joj da
za Božić ostajemo na Aljasci.“
„Kako je to primila?“ Jonah već nekoliko godina nije vidio majku.
Uzdahne. „Žele doći ovamo.“
„Bože, još i to.“ Tjedan dana s majkom mog dečka koju još nisam upoznala,
i njegovim očuhom kojeg Jonah prezire. Kad tome dodam svog očuha koji
neprestano nešto psihoanalizira i majku opsjednutu detaljima, dobijem recept za
katastrofu.

7
Hrv. jezero ubojstava.

274
 Knjige.Club Books

„Ha?“
Odlučim da se neću brinuti zbog toga. „Super! Znači... imat ćemo punu kuću.“
Stvarno nam treba stol za blagovanje.
„Da“, odgovori nezadovoljno. „Oba para roditelja plus Aggie i Mabel. Ne
znam kamo ćemo sa svima njima.“
„Zar dolaze i Agnes i Mabel?“
„Nego što. Ako bude po mome, dotad će već živjeti ovdje.“ Odmahne glavom.
„Možda da moju mamu i onog njezinog tupana smjestimo u hotel.“
„Ne možemo ih smjestiti u hotel na Božić nakon što dolete iz Osla.“
„Dobro. Onda možda mi možemo otići u hotel“, promrmlja dok zakopčava
remen. „Pitam se koliko bi koštalo da se napravi kućica kao one što ih iznajmljuju
McGivneyi. Mogli bismo postaviti jednu takvu za njih. Imamo dovoljno zemlje
za to.“
Gledam kako preko glave navlači majicu kratkih rukava. Ali stanem
grozničavo razmišljati. Sad je dobar trenutak da mu to kažem.
„Čuj, imaš pola sata? Nešto bih ti pokazala.“

***
Vrata glasno zaškripe. „Možeš ga staviti onamo?“ Pokažem na kamen.
Jonah otvori vrata i uđemo.
U čudu pogledom luta po četiri mračna kuta prostorije. „Ne mogu vjerovati
da Phil ovo nije spomenuo.“
„Pa je l' da?“ Ja sam je spomenula onog dana kad je stradao Oscar i htjela sam
je pokazati Joni, ali mjeseci su projurili, a to se nije dogodilo.
Ali nisam zaboravila.
„Što misliš da je sredimo?“
„Ovo da sredimo?“ Zamišljeno se počeše po bradi dok polako hoda amo-tamo
i pregledava zidove. „Ne znam. Malena je. I ne bi bilo jeftino.“
„Nije u tako lošem stanju kao što sam mislila da će biti.“ Plaho se osmjehnem.
„Već sam pozvala onog tipa iz Anchoragea koji obnavlja stare brvnare da dođe i
da mi ponudu. Zove se Steve i veli da je prilično dobro napravljena i da ju je Phil
očito održavao.“
„Aha, ipak je nešto održavao?“ upita Jonah sarkastično, ali se smješka.
„Koliko već dugo razmišljaš o ovome?“
„Otkad je Diana bila tu, a onda i Agnes i Mabel.“ Slegnem ramenima. „Volim
kad nam ljudi dolaze. Ovo je fantastična lokacija. Mogli bismo je iznajmljivati
vikendašima. Oglasiti na Airbnbu. Sigurna sam da bi se jako svidjela parovima.“
Iziđe i pogleda prema gore. „Treba novi krov.“

275
 Knjige.Club Books

„I prozore, izolaciju, grijanje, vodoinstalacije i prilazni put...“ stanem

nabrajati. „I razmišljala sam kako da bude ekoodrživa. Mislim da bi bilo sjajno
imati samoodrživu kuću. I pogledaj koliko je blizu vode?“ Zađem među stabla i
namjestim pušku na ramenu dok razmičem grane na putu do stjenovite obale
nekih deset metara dalje. Nakon prošlomjesečnog incidenta s medvjedom Jonah
je postavio metu iza kuće, pa sam uvježbala pucanje i punjenje puške.
Stane kraj mene i ugleda našu brvnaru s druge strane jezera. „Ovo se iz naše
kuće uopće ne vidi.“
„Morali bismo posjeći neka stabla i osloboditi pogled.“
Okrene se prema staroj brvnari. „Ne možemo to završiti prije Božića.
Nemoguće je stići.“
„Zapravo sam već unajmila Stevea i rekla mu da može početi“, oprezno ga
obavijestim. „Ovaj tjedan smo dobili sve potrebne dozvole. Doći će posjeći stabla
za prilazni put i krenuti s vanjskim radovima i vodoinstalacijama prije nego što
zapada snijeg, tako da se u studenome može početi s uređivanjem interijera. Zato
sam odlučila da ne idem u Toronto jer ću ostati tu nadgledati radove. I znam da
smo rekli kako ćemo se dogovarati prije većih troškova, a ovo će koštati mnogo
više od tisuću dolara. Ali zbilja mi je jako stalo. Pokušavala sam pronaći pravi
način da ti to kažem jer sam se bojala da ćeš me proglasiti ludom.“ Zadržim dah i
nasmiješim se u pokušaju da ga šarmiram.
Ali on me samo blijedo gleda.
Požurim se izložiti mu svoj fantastični plan prije nego što počne urlati.
„Napravit ćemo prilazni put dovde, a na njega će se skretati s našeg glavnog puta.“
Pokažem na drugi kraj jezera. „A drvo od srušenih stabala možemo iskoristiti za
gradnju još jedne, veće brvnare, za Agnes i Mabel. Bilo mi je divno kad su bile
kod nas i mislim da bi se Agnes pristala preseliti kad bi imala kamo...“
„Udaj se za mene.“
„Molim?“ Gotovo padnem u nesvijest od šoka.
Uzme me za ruke i privuče k sebi gledajući me ravno u oči. „Udaj se za mene,
Calla.“
Srce mi zalupa još brže dok tražim prave riječi. „Zato što ti nisam rekla da
kanim potrošiti hrpu love?“
„Ne.“ Nasloni čelo na moje. „Nego zato što želim biti tu kad budeš renovirala
ovu straćaru i gradila kuću za Aggie i Mabel, i još tisuću kuća na našem imanju
ako je to ono što želiš. Želim biti ovdje u svakom trenutku toga.“ Proguta knedlu.
„Razmišljaš o budućnosti? I ja isto. Ne želim nikakvu budućnost u kojoj
nema tebe.“
Počnem se smijati. Prošli put je prošnja bila isplanirana do najsitnijih detalja.
A sad stojimo u šipražju, ja s debelim slojem sredstva protiv komaraca i puškom
na ramenu. Nisam ovo očekivala. Ne ovdje, ne danas. „A što je s onim da nećemo
srljati?“
276
 Knjige.Club Books

Skloni mi pramen kose s čela. „Misliš da je prerano?“

„Ne.“ Odmahnem glavom.
„Ni ja.“
Preplave me osjećaji i poteku mi suze radosnice. „Ali jesi li siguran? Jer ne
možeš me pitati ovako nešto i poslije se predomisliti.“ Sve me podsjeća na ono
jutro kad sam prošlog studenog u zračnoj luci odlučila promijeniti tijek svog
života. Iako, ruku na srce, moj se život nepovratno promijenio onog dana kad
sam upoznala Jonu.
„Nikad ni u što nisam bio sigurniji“, odgovori i obuhvati mi lice dlanovima,
okrznuvši mi usne svojima. „Znači li to da pristaješ?“
„Moj će odgovor uvijek glasiti da, Jonah. Da.“
Utisne mi nježni, duboki poljubac. „Čak nemam ni prsten. Mislim, imam, ali
je u kući...“
„Znam. Već sam ga vidjela.“
Odmakne se i upitno me pogleda.
„Bio ti je ispao iz džepa. Slučajno sam ga našla, časna riječ! I prekrasan je!“
Njegov melodični smijeh razlegne se jezerom dok me čvrsto grli.

***
Zaprepastim se kad ugledam Roya dok mu na trijemu ostavljam posudu s
večerom - pikantnu tjesteninu s govedinom i domaćim rajčicama. „Gdje ti je gips,
pobogu?“ Trebao je ići na skidanje tek sljedeći tjedan, ali čini se da je to obavio
sám. I evo ga sad, objema rukama vuče crijevo za vodu prema kokošinjcu.
„Više mi ne treba.“ Ispruži desnu ruku pred sebe kao da mi to želi i dokazati.
Čini se da je sve u redu.
„I onda si ga izrezao?“
„Da. Ručnom pilom“, nehajno odgovori kao da je riječ o nečemu posve
normalnom. Zamislim kako hrđavi list pile zarezuje meso i stresem se. „Isuse,
Roy. Mogao si si otpiliti ruku! I što bi onda? Kako bi preživio?“
Prezrivo otpuhne. „Ne, uopće ne zvučiš kao Muriel.“
Zakolutam očima i zaputim se prema kokošinjcu. Pogledam u zaručnički
prsten koji se sad ne svjetluca na suncu jer se naoblačilo, ali svejedno je prelijep.
Još otkad mi ga je Jonah nataknuo na prst, ne mogu se prestati diviti njegovu
obliku snježne pahulje.
Jonah i ja smo zaručeni.
Vjenčat ćemo se.
Zauvijek je moj.

277
 Knjige.Club Books

Roy usput pogleda prsten dok se sprema očistiti hranilicu za kokoši koje su
izišle na vrata, uskokodakale se kad su ugledale Oscara, pa zbrisale natrag unutra.
„To znači da možeš ići doma. Više nema potrebe da dolaziš.“
„Čini se da nema.“ Iznenadim se kad shvatim da sam razočarana što je moj
posao kod Roya završio tjedan dana ranije. Ali Roy se gotovo dva mjeseca nakon
nezgode potpuno oporavio. Ima pravo. Više nema razloga da dolazim, osim iz
navike. Postalo mi je normalno svakodnevno se voziti dugim, neravnim prilazom
kako bih se natezala i prepirala s čovjekom koji ama baš nikad nije rekao „hvala“
na obrocima koje sam mu donosila niti na pomoći koju sam mu pružala. Iako,
zahvaljivao bi mi na druge načine. Recimo, kad bi mi nudio da ponesem jaja i
Joni slao kozje mlijeko. Jednom sam spomenula da Jonah voli meso losa, a
već sutradan me Roy dočekao sa smrznutom losovinom pod izlikom da je se mora
riješiti jer ionako već predugo stoji u zamrzivaču. Ali ispekla sam meso prema
Agnesinim detaljnim uputama, a Jonah je rekao da već dugo nije jeo tako dobro
pečenje.
Nitko za Roya neće reći da je „drag“, no s vremenom sam postala sigurna
kako bi mi bez razmišljanja priskočio u pomoć da ga zatrebam. U svakom slučaju,
bez njega mi život ovdje ne bi bio tako zanimljiv. Izvadim istrgnutu stranicu
kataloga iz stražnjeg džepa traperica. „Nego čuj, pitala sam se bi li mi mogao
napraviti ovako nešto?“ Razmotam je i pokažem mu sliku.
Namršti se. „Stol?“
„Aha. S neobrađenim rubovima. Za Božić nam dolazi familija, a još nemamo
pošteni stol za blagovanje.“ Ima li Roy kakvih planova za božićne blagdane? Čisto
sumnjam.
„Zašto ga onda ne kupiš? Ionako imaš hrpu love.“
Slegnem ramenima. „Radije bih da to bude lokalni, a ne serijski proizvod.“
„Ne radim po narudžbi“, promrmlja, ali još uvijek proučava fotografiju stola.
To sam već čula od Tobyja, pa sam se pripremila na odbijanje. Zato sam
smislila drugi plan. „A... što ako ti nekad baš dođe da napraviš stol za recimo,
deset ljudi, a ja naiđem, svidi mi se i otkupim ga od tebe?“
Skupi čupave obrve. „Ako mi baš dođe, ha?“
„Da, ako ti baš dođe“, ponovim za njim i nakon kraće stanke dodam: „Osim
ako ne misliš da bi ti to bilo preteško...“
„Molim? Pa napravim ga žmirećki! Ne'š ti. Komad lakiranog drveta i noge.“
I Jonah je rekao istu stvar o precijenjenim stolićima na koje sam bila bacila
oko. Ali nešto mi govori da bi ovo bilo daleko složenije.
„Super! Onda, ako ti dođe da ga napraviš žmirećki...“ Odmaknem se i krenem
prema kamionetu prije nego što mi stigne vratiti stranicu kataloga sa slikom stola.
Ionako jedva čekam vidjeti Jonu, Morali smo se rastati gotovo odmah nakon što
mi je dao prsten jer smo imali obveza. Sad bi već trebao biti doma. „E da, trebam
i stolara da mi napravi police za knjige po mjeri jer ih želim smjestiti ispod stuba.
278
 Knjige.Club Books

Ako znaš nekoga koga bi to zanimalo. Dakako, fina klopa i dobro društvo se
podrazumijevaju.“ Okrenem se da ne vidi kako se smješkam.
„Hej!“ dovikne taman kad ulazim u kamionet.
Zadržim dah čekajući što će mi reći.
„Čestitam.“ Kimne i vrati se svom poslu.

***
Kad skrenem na naš prilaz, vidim da još nema Veronice. Pogledam na sat.
Jonah kasni trideset minuta. Znam da je stigao u Markovu kolibu na vrijeme jer
se javio u bazu. Što znači da vjerojatno stoji na plovku i pristojno čeka da Mark
prestane brbljati kako bi napokon mogao odletjeti kući. Pogledam prema
sjeveru gdje se skupljaju olujni oblaci.
Zazvoni mi mobitel i na zaslonu ugledam Dianinu profilnu sliku na kojoj
podrugljivo pući usne. Preplavi me veselje. „Toliko ti je dugo trebalo da me
nazoveš? Kakva si ti to najbolja frendica?“ tobože je prekorim umjesto pozdrava,
ali se smiješim od uha do uha dok prolazim uz hangar na putu kući. Prošle su
točno četiri minute otkako sam joj poslala fotografiju svog prstena.
„Obje se udajemo!“ veselo cikne.
Vozačku kabinu učas ispuni naš smijeh.

***
Stojim kraj prozora u toplom džemperu i tupo buljim u kapi kiše što kuckaju
po staklu dok vani bjesni nevrijeme. „Trebao se već vratiti i ne odgovara na
pozive.“ Srce mi je u petama od straha.
„Mark ponekad ne zna stati s pričom...“
„Ne.“ Odmahnem glavom iako me ona ne vidi. „Čula sam se s Markom,
razgovarali smo.“ Kako su prolazile beskonačne minute, nazvala sam Markov
ured. Srećom, javila se njegova žena i dala mi broj njihova satelitskog telefona.
„Kaže da je oluja stigla brže nego što su očekivali i da se Jonah uopće nije
zadržavao. Žurio se što prije stići kući.“
Suze mi teku u potocima dok vrtim taj razgovor u glavi - ispričala je kako je
Mark predložio Joni da prenoći kod njih jer se vrijeme činilo opasnim. „Imam
stvarno loš predosjećaj, Agnes.“ Je li i njoj bilo tako onog sudbonosnog dana kad
Mabelin otac nije stigao na odredište?
S druge strane nastane kratka tišina, pa Agnes tiho kaže, „Prijavi nestanak,
Calla.“

***

279
 Knjige.Club Books

„Hodaš kao medvjed u kavezu koji traži izlaz“, nervozno će Muriel dok
Teddyju dodaje staklenku. On je šutke obriše kuhinjskom krpom, odloži na radnu
površinu i čeka sljedeću.
Ne obraćam pozornost na njezine riječi dok hodam amo-tamo uz prozor i
promatram tmurno nebo ne bih li ugledala poznate crno-bijele pruge na
Veronicinu boku.
Točno je da tražim izlaz, pomislim. Izlaz iz ove noćne more.
Dogodilo se ono čega sam se najviše bojala.
Muriel je pokucala jednom i ušla u kuću dok sam ja stajala u kuhinji i
policajcima preko telefona čitala Jonin plan puta. Ruke su mi tako drhtale da sam
jedva vidjela slova. Nekoliko je minuta stajala i. slušala moj razgovor, pa izišla i
iz džepa izvadila mobitel kojim se inače gotovo ne služi. Ubrzo su stigli Toby i
Teddy, i otad su svi ovdje sa mnom. Muriel je zadužila Tobyja da donosi prazne
staklenke iz podruma kako bi ih ona i Teddy pripremili za konzerviranje.
Ali ja mogu samo hodati amo-tamo, čvrsto stežući mobitel i satelitski telefon
u rukama dok se tresem od straha čekajući vijesti od aljaške zračne nacionalne
garde.
Prošla su gotovo četiri sata otkako se Jonah trebao vratiti. Oluja je već prošla
i za sobom ostavila hladnu, dosadnu kišicu. Zbog oblaka je mračnije nego obično
u ovo doba dana. Uskoro će biti premračno da bi se iz zraka vidjelo tlo.
Zazvoni mi mobitel.
Srce mi stane dok okrećem zaslon samo da bih vidjela kako me zove mama.
Ne javljam se jer trenutačno nisam u stanju ni s kim komunicirati - i nastavim
živčano hodati.
„Dođi. Možemo si prekratiti vrijeme s...“
„Ne mogu!“ zaurlam i briznem u plač. „Ovaj čas ne mogu ništa! Jedva da i
dišem!“
Svo troje zanijeme i samo me suosjećajno gledaju.
„Danas me zaprosio“, prošapćem drhtavim glasom. Prsten na mojoj ruci kao
da odjednom teži tonu. „Trebali smo provesti ostatak života zajedno. On je moj
cijeli svijet. Zašto se jednostavno ne vrati?“
Muriel zažmiri i kimne. Ona dobro zna kakvu agoniju proživljavam.
Koliko će im trebati da ga pronađu?
Sati?
Dana?
Što ako ga nikad ne nađu?
Čini mi se da će mi grudi eksplodirati od tih crnih misli. „Trebam zraka.“
Otrčim prema vratima.

280
 Knjige.Club Books

„Daj joj malo prostora, mama“, čujem kako Toby šapne majci koja je htjela
poći za mnom.
Vani, na tihom trijemu, sklupčam se u pletenom stolcu i zamotam se u deku,
posve obamrla.
I čekam sudbinu za koju sam se cijelo vrijeme bojala da je neizbježna.

***
Želudac mi se zgrči kad nešto poslije jedanaest ugledam automobilske farove
na prilazu.
Jesu li mi to policajci došli reći da su pronašli Jonino tijelo? Jesu li odlučili
da mi to neće priopćiti telefonski? Kakav jé uopće protokol u takvim situacijama?
Odahnem kad reflektori obasjaju obični crni kamionet s izgrebenim vratima.
To je Roy.
Zašto je došao?
Istog trena se to prestanem pitati. Nije važno, pomislim i gucnem malo čaja
koji mi je Muriel prije sat vremena donijela bez riječi i koji se u međuvremenu
ohladio. Ništa mi drugo nije preostalo dok čekam vijesti.
Prošlo je više od pet sati.
Zagledam se u vrata trijema koja zaškripe kad uđe Roy, u istoj odjeći kao i
one večeri u pivnici. Pogledamo se i na tren me obuzme strah da će reći nešto
neprimjereno, nešto što će dodatno pogoršati ovu mučnu situaciju.
Ali on samo skine šešir i sjedne na pleteni stolac do mene. Ispruži noge i
prekriži ih, kao da traži najudobniji položaj.
Iznutra se čuje glasno zveckanje.
„Pretpostavljam da je to Muriel koja ti je došla preurediti kuću?“ upita svojim
standardnim tvrdim i razvučenim teksaškim naglaskom.
„Tko zna što sad radi?“ Nemam baš toliko staklenki za pranje, ali znam da će
si već naći nekakvog posla. Ona i Marie, koja je došla prije oko sat vremena, kad
ju je nazvao Toby. S obzirom na prigušeni šapat i činjenicu da ima njezin broj,
zaključim da su poslušali moj savjet i otišli na barem jedan spoj.
Prođe još jedan beskonačni trenutak čiju tišinu prekine Royev glasni uzdah.
„Ima kakvih vijesti?“
Odmahnem glavom.
„Pa... i nikakve vijesti su dobre vijesti.“
Ne, to samo znači da još nisu pronašli Jonino tijelo.
To znači da možda negdje bespomoćno leži sam, i pati.
U glavi vrtim bezbroj scenarija, i nijedan nije dobar.
Oči me zapeku od novih suza. „Kako si znao?“
„Toby je svratio kad je išao k tebi.“
281
 Knjige.Club Books

Zašto bi Toby... ne, neću se zamarati pitanjima jer je i to posve nevažno. „Htio
je da idem s njim. Trebala sam.“
„Onda bi sad bila tamo gdje je i on.“
„I trebam biti tamo.“ S Jonom, u zraku ili na tlu. Ali uvijek s njim. Osjećam
kako me Roy gleda dok čvršće stežem deku oko sebe.
„Preživjet ćeš. Čvrsta si ti cura.“
Nasmijem se, zvučim nekako šuplje. „Ne, nisam.“
„Jesi, jesi. Čvrsta si na svoj način, Calla. Preživjet ćeš ovo.“
„A što ako ne želim to preživjeti?“ Nikad se više neću požaliti na Aljasku.
Živjet ću ovdje do duboke starosti i neću ni pomišljati na odlazak, poželjeti da
sam negdje drugdje, sve dok imam Jonu. Osjećam se idiotski jer sam dopustila da
me predugo zamaraju totalno beznačajne gluposti.
„Ali to nikad ne ovisi o nama, zar ne?“
Iz kuće se začuju teški koraci i netko otvori vrata. Do nas dopru tihi glasovi s
televizora. „A, tu si.“ Muriel kimne Royu dok mi uzima hladnu, još uvijek gotovo
punu šalicu iz ruku. „Skuhat ću još čaja. Hoćeš ti, Roy? Donijet ću ti“, ponudi, pa
se okrene na peti i nestane.
„Ne volim čaj“, priznam kad me više ne može čuti.
„Ni ja, ali s vremena na vrijeme pustim da bude po njezinom.“
Usprkos svemu, uspijem se nekako nasmiješiti, zamišljajući kako su njih
dvoje sami proveli devet dana i noći u šumi. Njihovi su razgovori sigurno bili...
„Muriel mi je ispričala kako si joj onomad pomogao tražiti Deacona.“
Ispusti nekakav nerazgovijetni zvuk, ali ništa ne odgovori.
Nije me briga je li ljut zato što to znam. Svejedno mi je ako zato počne vikati
na mene; njegove će riječi samo skliznuti s mene kao voda s pačjeg perja. Ili
možda guščjeg. Žena-guska koja čeka da joj netko javi je li izgubila svoga
gavrana. „Zašto si to učinio?“
Roy dugo šuti i pogledom traži nešto u mraku, kao da pokušava razabrati rub
šume u daljini. „Jer sam joj to dugovao. Zato što je jednom davno ona pomagala
tražiti nekog mog.“
„Muriel?“ iznenadim se.
„Dosta toga ne pamtim, ali sjećam se da sam bio gladan, smrznut i jadan, i da
sam slušao kako mi se roditelji svađaju zbog hrane.“ Uhvati se za gumb košulje.
„Otac je otišao provjeriti klopke za zečeve. Taj ne bi mogao uhvatiti ni vlastitu
nogu da je stao u klopku, ali tvrdoglavi seronja je bio preponosan da bi tražio
pomoć.“ Slegne ramenima. „Ako si se slučajno pitala zašto sam ja takav. Majci je
dojadilo čekati, pa se zabundala i otišla po najvećoj mećavi sa svim novcima koje
smo u kući imali. Htjela je ići u trgovinu vidjeti što time može kupiti da ne
pocrkamo od gladi. Rekla mi je da ostanem kod kuće i čekam da se vrati. I tad sam
je posljednji put vidio. Živu.“

282
 Knjige.Club Books

Učini mi se da sam već negdje čula sličnu priču.

„Kad su mještani čuli što se dogodilo, danima su je tražili po šumi i uz cestu.
S njima je bila i jedna curica. Nekoliko godina starija od mene, ali s puškom na
ramenu. Bila je žilava i odlučna. Sam sam sebi rekao da moram biti poput nje ako
kanim preživjeti ovdje.“ Usne mu zadrhte. „Onda su napokon našli moju majku.
Smrznula se. Zaključili su da se izgubila i vjerojatno umrla te iste večeri.“
Naježim se kad shvatim. „Ona kućica“, pokažem na drugu stranu jezera. „Bila
je tvoja.“ Roy možda zvuči kao Teksašanin, ali s obitelji je došao na Aljasku u
potrazi za boljim životom.
A ta žilava i odlučna curica koja je pomagala tražiti njegovu majku bila je
Muriel.
„Zna li to Muriel?“ Nije zvučala kao da zna.
On odmahne glavom.
Ne sjeća se, a on joj nikad nije rekao.
Prema onome što mi je ispripovijedala pokušavam povezati preostale dijelove
priče. „Znači... poslije si s ocem otišao u Teksas. Ne. Čekaj, Muriel je rekla da ste
iz Montane?“ Odakle je i njezina obitelj. Toga se sjećala.
„Kad smo otišli s Aljaske, otac nije htio ići nikamo gdje bi moglo biti snijega,
pa smo krenuli na jug i završili u gradiću blizu Dali asa. Tamo sam odrastao, tamo
smo skupa gradili kuće i staje, moj stari i ja. Uvijek je bio vješt s drvetom. Naučio
me svemu što znam.“ Prstima pogladi rub šešira. „Kad sam se vratio, zemlja je
već bila prodana nekome drugome. Pa sam potražio najbližu slobodnu parcelu.“
„Ta je brvnara jako kvalitetno izgrađena.“ Steve, izvođač radova kojeg sam
unajmila, nije mogao vjerovati kako je kuća uspjela ostati očuvana i nakon svih
tih godina. Sve je napravljeno kako treba - od čvrstih temelja i odgovarajućeg drva
za gradnju do širokih nadstrešnica i nagiba za odvodnju. To što je zarasla u
šipražje samo ju je pomoglo zaštititi od sunca. „Možeš je otići pogledati. Mislim,
ako želiš.“
„Bio sam više puta tijekom godina. Počistiti žlijebove. Phil bi je pustio da
istrune.“
Mislim da Roy nije samo čistio žlijebove. Steve misli da je netko premazivao
vanjske površine, vjerojatno lanenim uljem i terpentinom, i krpao krov.
Roy se trudio očuvati obiteljski dom na Aljasci, bez obzira na tragediju koja
se tamo dogodila.
„Zašto si se htio vratiti nakon svega?“ U ovoj je divljini ostao i bez majke i
bez brata.
A poslije je ostao bez žene i kćeri.
Ne bi bio prvi koji je pobjegao ovamo od nečega.
To je Jonah rekao kad sam mu ispričala za Royev obiteljski portret, onog dana
kad je Roy stradao.

283
 Knjige.Club Books

Jonah...
Sklopim oči kao da ću se tako obraniti od paralizirajućeg straha koji se vratio
nakon ovog kratkog skretanja teme.
Hladni i vlažni trijem ponovno je utonuo u tišinu dok se Muriel nije vratila s
dvije šalice vrućeg čaja i spustila ih na pomoćne stoliće skupa s posudicom šećera
i čašom mlijeka. „To je tvoje kozje mlijeko, Roy“, kaže prije nego što uđe u kuću
ne čekajući da joj zahvalimo. Nevjerojatno je da nikad nije shvatila tko je zapravo
Roy, onakva znatiželjna kakva već jest. Opet, bila je samo djevojčica, a Donovani
su ovdje živjeli kratko i bili su izolirani. K tome, otad su prošla desetljeća. Kome
bi ikad palo na pamet da bi se dječak koji je ovdje izgubio toliko toga htio vratiti?
„Kolika je vjerojatnost da mi je stavila arsen u čaj?“ zapita se dok oprezno
viri u šalicu. „Bog zna da to zaslužujem.“
„Zašto?“ zateknem samu sebe tim pitanjem. „Što si učinio, Roy?“ To je
škakljivo pitanje - je li učinio nešto loše Muriel? Nekome drugome? A ja ga to
pitam izravno, bez uvijanja, ne mareći za posljedice.
Nekoliko se trenutaka čuje samo kuckanje metala po porculanu dok Roy
miješa čaj koji je zasladio s tri pune žličice šećera. „Nisam uvijek bio ovako
simpatičan i drag.“
Frknem na taj njegov pokušaj duhovitosti.
Prinese šalicu usnama i polagano otpije dugački gutljaj. „Nekoć sam imao
problema s porocima. Cuga... tablete... takve stvari. I postao bih jako neugodan
kad bi me nešto rasrdilo. Ruku na srce, imao sam jako kratki fitilj. Žena i ja smo
jedne večeri izišli u grad. Jako dugo nismo bili vani, još od Delylina rođenja.
Nicole je bila prava krasotica, svi su se uvijek okretali za njom. Meni je to
istovremeno godilo, ali me i živciralo“, prizna, pa malo oklijeva prije nego što
nastavi. „Tom smo prilikom sreli njezina bivšeg dečka. Rastali su se jer se odselio,
ali sad se bio vratio za stalno. Čim su se pogledali, znao sam da sam u nevolji.
Barem je tako mislio viski u meni. I, riječ po riječ, ubrzo su poletjele šake.
Udario sam ga... ni sam ne znam koliko puta.“ Obuhvati šalicu dlanovima i
zagleda se u nju. „On nije bio jedini koji je te večeri dobio batina od mene.“
Pokušavam probaviti Royevo priznanje i odjednom mi je drago što sam posve
tupa. „I onda si zbrisao na Aljasku?“
„Kad sam se otrijeznio i vidio što sam učinio, kad sam ugledao Nicoleino
lice...“ Odmahne glavom, ali ne mogu odgonetnuti što misli. „Tako je izgledalo
lice moje majke nakon jedne od njihovih svađa. Zakleo sam se da nikad neću biti
poput njega.“
„To svi radimo, ne?“ odsutno promrmljam razmišljajući koliko sam puta i ja
sebi obećala isto.
„Nicole je oduvijek bila predobra za mene. Ona je to znala, ja sam to znao.
Njezina je obitelj to itekako dobro znala. Pa sam se spakirao, a oni me nisu
nagovarali da ostanem.“
284
 Knjige.Club Books

Nije ni čudo što Roy ne voli pričati o svojoj prošlosti. Tko bi bio voljan
priznati da je udario vlastitu ženu?
„Jesi li otad razgovarao s Nicole?“
„Taman toliko da joj kažem na koju adresu da pošalje dokumente za rastavu.
I poslala ih je. Mislim da se preudala.“ Polako kimne. „Pametno je učinila.“
Da nisam usred vlastite drame, ne znam što bih sad osjećala prema Royu.
Ljutnju?
Gađenje?
Sažaljenje?
Sve navedeno?
Prije trideset i nešto godina, pijani je Roy u naletu bijesa prebio ženu i
pobjegao na Aljasku.
Kakvu kaznu zaslužuje?
Trideset godina živi u svojevrsnom egzilu gdje ne može povrijediti nikoga
koga je volio, gdje nikad više nikoga neće pustiti blizu i gdje se boji uzeti tabletu
protiv bolova jer zna kakav može postati ako izgubi kontrolu.
Kakvu točno kaznu zaslužuje Ray Donovan?
Možda bih neki drugi dan, u nekom drugom stanju, i pokušala naći odgovor.
„Htjeli smo preurediti brvnaru tako da se opet može koristiti“, čujem samu
sebe kako govorim. „Radovi bi trebali početi sljedeći tjedan.“
Na to Roy ne kaže ništa.
Dosadna kišica pretvorila se u pljusak. Jonah bi bio sretan što kiši.
Jonah...
Trebao je to biti rutinski let. Tamo i natrag, za nekoliko je sati trebao biti
doma. Obećao je. Poskočim kad mi zazvoni mobitel. Skamenim se kad vidim broj
na zaslonu. Pružim drhtavu ruku, ali se sledim, blokirana između potrebe da
odgovorim na poziv i želje da provedem još koji trenutak u kakvoj-takvoj nadi.
Ili iluziji.
„Ne mogu“, kažem gotovo nečujno dok pokušavam disati.
Roy oklijeva samo sekundu prije nego što zgrabi mobitel. Duboko udahne i
javi se.
Čvrsto se obgrlim rukama.
I molim.
Molim.
Molim da mi se Jonah vrati.
„Aha... aha.“
Vrata kuće se otvore, a kroz njih provire Muriel i Marie. Sigurno su čule
zvonjavu mobitela. Marie je prekrižila ruke na trbuhu, a Muriel zadržava dah.

285
 Knjige.Club Books

„Da... aha...“ Roy me pogleda i proguta knedlu.

To nije dobro.
Vijesti su sigurno loše.
Stisnem usta kako ne bih počela jecati dok pokušavam ostati optimistična do
zadnje sekunde.
„Da... u redu... Hvala vam, gospodine.“ Roy završi razgovor i odloži mobitel
na stolić. „Našli su avion u dolini sjeverno od Palmera“, priopći nam smrknuto.
„Živ je.“

286
 Knjige.Club Books

Trideset i deveto poglavlje

„Dva pada unutar godine dana otkad sam te upoznao. Počinjem misliti da mi
donosiš nesreću, Barbie“, procijedi Jonah iz bolničke postelje.
Briznem u plač od olakšanja što mu čujem glas.
„Hej, hej, hej...“ Zdravom me rukom pozove k sebi.
„Budalo“, isprepletem prste s njegovima i sjednem na rub kreveta.
„Oprosti.“ Poljubi mi ruku suhim usnama. „Glupo sam riskirao. Podcijenio
sam nevrijeme i ostao nisko iznad doline. Bit ću dobro. Samo... htio sam se čim
prije vratiti doma k tebi.“
„Malo je nedostajalo da se nikad ne vratiš.“ Silazno strujanje potisnulo je
Veronicu prema tlu. Policajac s kojim sam razgovarala rekao je da je bilo dobro
što se Jonah u tom trenu zatekao baš tamo jer bi ga vjetar inače zabio u planinu, a
iz takvih sudara nitko ne izlazi živ.
I sad Jonah ima dovoljno slomljenih kostiju i rana da mora ostati prizemljen
dok se ne oporavi.
Zajauče kad se pokuša namjestiti.
„Miruj“, prekorim ga i provjerim je li drip na mjestu.
„Ja i Roy smo sad kao blizanci.“
„Aha. Skoro ste isti.“ Potres mozga, slomljena ključna kost, zgnječena lijeva
ruka koju je trebalo operirati i pokrpati, nekoliko puknutih rebara, probijeno
plućno krilo i tijelo puno modrica i ogrebotina.
Ali Jonah je živ, podsjetim se, kao što sam se već tisuću puta podsjetila otkako
sam primila vijesti. Samo je to važno.
Tužno se zagleda u strop nad krevetom. „Rekli su da je Veronica totalno
uništena.“
„Da, već sam zvala osiguranje.“
„To je bio Wrenov najdraži avion.“

287
 Knjige.Club Books

Istina. Ujedno i posljednji kojim je letio, i to sa mnom. Znam da to Joni daleko

teže pada od svih ozljeda koje je zadobio.
Sklonim mu pramen kose s čela. „On bi ti rekao da je to samo avion i da je
najvažnije što si preživio. Znam jer je to rekao prošli put kad si mu skršio avion.“
Jonah se gotovo nasmije, ali ostane ozbiljan. „Jesi li već požalila što si
pristala?“ Uzme mi lijevu ruku među dlanove i palcem pogladi prsten.
„Ne, zašto bih?“
Netremice me promatra tim prekrasnim plavim očima. „U jednom trenutku,
kad sam se probudio, nisam mogao izaći niti se pomaknuti...“
Knedla u mom grlu postane veća kad pomislim kako je poprište nesreće
moralo izgledati iz zraka. Vjerovali su da nema preživjelih i rekli da je čudo što
je Jonah prošao samo s ovakvim ozljedama.
„A ja sam mislio samo na tebe i na to kako sam prekršio obećanje da ću se
vratiti. I bojao sam se da ćeš poželjeti da me nikad nisi srela.“
Poteku mi suze dok odmahujem glavom. „Nikad to ne bih mogla poželjeti,
Jonah.“ Ne bih ni da sam ga izgubila sinoć, ni za pet, ni za pedeset godina.
„Hoćeš li moći podnijeti da opet letim?“ tiho me upita.
„Isuse. Nisi normalan.“ Ne mogu a da se ne nasmijem. „Možemo li se prvo
usredotočiti na tvoj oporavak?“ Nisu prošla ni dvadeset i četiri sata otkako je
skoro poginuo. Još mjesecima neće moći letjeti. Gotovo je i s gašenjem požara za
ovu sezonu, a Jack Hunter će morati pronaći drugog pilota za svoje bogate lovce.
„Da, dobro. Dođi“, šapne i pruži ruku prema meni.
Sasvim polako i što je moguće nježnije legnem do njega, pazeći da budem
bliže rubu kreveta. Oprezno spustim glavu na njegovu ruku dok mu suzama
natapam modru bolničku spavaćicu. „Znam da ćeš opet letjeti i nikad te ne bih
sprečavala u tome. Samo te molim da mi obećaš da više nećeš ovako riskirati.
Radije bih provela stotinu noći sama ako znam da ćeš mi se na kraju vratiti živ i
zdrav.“
„Znam da to obećanje mogu održati.“ Sklopi oči. Liječnik je rekao da će biti
ošamućen. Prinesem njegovu ruku usnama i poljubim mu prste, pa se uspravim i
sjednem. Pustit ću ga da spava.
„Sinoć dok si čekala nisi bila sama, zar ne?“
„Ne, ne... svi su bili sa mnom.“ Toby me mojim Jeepom odvezao u
Anchorage, kamo su prevezli Jonu.
„Tko su svi?“
„Pa, ne Agnes, ali McGivneyi, Marie, Roy...“
„Roy?“
„Da, i mene je to iznenadilo.“
Jonah nešto progunđa, ali ništa ne komentira.

288
 Knjige.Club Books

„Slušaj, moraš se naspavati. Ali prije toga idem po Agnes i Mabel. Tu su, u
čekaonici. George ih je dovezao.“
„Jesi li im rekla da uređujemo kućicu za njih?“
Nasmijem se. „Nisam, ali možeš ti. Iskoristi to što su se prestrašile i natjeraj
ih da pristanu.“
Uzvrati mi osmijeh. „Dogovoreno. Dođi i daj mi pusu.“
Poljubim ga u čelo.
„Ne tu.“
Cmoknem ga u nos.
On zakoluta očima.
Spustim se niže i pronađem njegove usne.
Jonah zadovoljno uzdahne. „Jedva čekam da se vratim doma tako da me
možeš dvoriti.“
„O, tome se nadaš?“ Divno je kad se šalimo i skupa smijemo.
„Možeš mi nabaviti kravlje zvono?“
„Kako da ne. A mogu ti i reći kamo da si ga staviš.“ Pogledam u posjekotinu
nad njegovom lijevom obrvom.
„Koliko šavova?“
Izbrojim ih. „Šest, mislim?“ Pogladim mu bradu. Treba je podšišati. „Barem
je manja od prošle.“
Ispreplete prste s mojima. „Jesam li ti još dovoljno zgodan?“

289
 Knjige.Club Books

Četrdeseto poglavlje

PROSINAC

Hladnoća mi štipa obraze dok na snježnim sanjkama klizim površinom

zaleđena jezera. Požalim što sam se rugala neoprenskoj maski koju mi je Jonah
dao za zaštitu od studeni. Odbila sam je staviti jer mi se činilo da ću s njom na
licu izgledati kao provalnica.
Ali barem bih izgledala kao provalnica bez ozeblina.
Parkiram pokraj drugih snježnih sanjki na obali. Oscar i Gus me sustignu
mašući repovima. „Pobijedila sam!“ zadirkujem ih i počeškam Oscara po glavi.
U posljednje vrijeme vučjaci su češće ovdje nego doma.
Zaputim se počišćenom stazom diveći se zimskoj idili. Četiri je dana sniježilo
bez prestanka, a onda je temperatura naglo pala i okovala krajolik u bijelo. Grane
stabala povijaju se pod težinom snježnog pokrivača i zasipaju me sitnim
pahuljama kad ih okrznem u prolazu.
Ubrzo stignem do malene brvnare usred šume. Kroz dva nova prozora s
pogledom na jezero dopire topla svjetlost, a dim što se uzdiže iz dimnjaka
upotpunjuje prizor nalik onima iz božićnih reklama. Krošnje obližnjeg drveća
podrezane su kako bi do kuće dopiralo više sunca, no pritom smo pazili na
očuvanje okoliša.
Iza brvnare, na uskom prilazu koji smo probili u kolovozu, parkiran je
izgrebeni crni kamionet s lancima na gumama, natovaren raznim alatima.
„Vas dvojica tu čekajte“, kažem psima koji ostanu na trijemu dok ja otresam
snijeg s čizama i ulazim. Iza crvenih me vrata dočeka ugodna toplina. „Vani je
užasno hladno.“ Stresem se kako bih to dodatno naglasila i udišem miris svježe
nacijepanog drva, kao i uvijek kada dođem ovamo. Htjela sam da brvnara i
iznutra bude čista i svijetla. Sve je presvučeno novim drvom, a kliznim smo
vratima razdvojili spavaću i dnevnu sobu, dok smo malenu kupaonicu smjestili u
desni kut nasuprot vratima, iza kuhinjice u kojoj Roy upravo brusi završne detalje.
„Šteta što nemaš čime zaštititi lice“, kaže Jonah dok ubacuje novu cjepanicu
u peć.

290
 Knjige.Club Books

Zakolutam očima na njegovu doskočicu i odložim košaru s ručkom na

sklopivi stolić za kojim inače jedu. „Juha je bila vruća kad sam je ulila, ali ne
znam koliko je stara ova termosica, pa nemojte dugo čekati. Ima i pečene
govedine i integralnih peciva - njih sam kupila u trgovini“, nezadovoljno priznam
kad vidim Jonine i Royeve sumnjičave poglede. Isprobavala sam recepte u
Coletteinu pekaču kruha i recimo samo da imam još prostora za poboljšanje prije
nego što svoje delicije poslužim gostima. Kako god, sigurno je da ih sljedeći
tjedan neću ponuditi Joninoj mami i očuhu.
Jonah ustane, poljubi me i zaviri u košaru.
„Tebe večera čeka kod kuće“, odbrusim i pljesnem ga po nadlanici, pa ga
pomilujem po ruci. Vidljivo je tanja, ali iz dana u dan sve jača. Od svih Joninih
ozljeda, ove na ruci su zarastale najsporije - gotovo tri mjeseca. Većinu tog
vremena nije mogao letjeti i bio je čangrizav do bola. Svoju je frustraciju liječio
neprekidnim nadzorom Stevea i njegovih radnika, a njima je to valjda dodijalo u
toj mjeri da su završili posao prije roka. Ali već mjesec dana nema gips i
raspoloženje mu se vratilo u normalu.
„Kad ono moraš ići?“ upitam. Archie je na kraju piste i čeka polijetanje. Sad
imamo samo njega dok Toby ne popravi Philov stari avion koji više čak nema ni
sjedala i dok Jonah ne odluči što će učiniti s novcem od Veronicina osiguranja.
„Za sat vremena“, odgovori.
„Isto. Obećala sam Muriel da ću doći na blagdanski sajam i provjeriti ide li
sve kako treba.“ U drugom smo vikendu zimskog karnevala, a već u prvom smo
zabilježili rekordnu posjećenost. Voljela bih misliti da je za to zaslužna Emilyna
i moja marketinška kampanja kojom smo pokrile radijske i televizijske postaje
odavde do Anchoragea, turističke agencije, škole, trgovine - više-manje sve. Čak
smo okupile lokalne poznate osobe i političare koji su rado došli na vatromet i
aeromiting na kojem su Samovi Fire Bossovi priredili pravi spektakl u čast svim
vatrogascima koji su se ljetos hrabro borili s požarima.
Muriel je s veseljem objavila da društveni dom na proljeće dobiva nove
toalete. Čak će možda i knjižnica doživjeti obnovu za kojom doslovno vapi.
Javila mi je i da se šef odbora za planiranje tržnice u Anchorageu raspitivao
tko stoji iza tako sjajne kampanje jer ga je zanimalo bi li nas mogli unajmiti da
osvježimo njihov ljetni program.
„Je li Mabel rekla kako njoj ide?“ upita Jonah dok uzima jaknu s vješalice
kraj vrata.
„Da, prodaja ide sasvim solidno“, odgovorim Joni, ali želim da to čuje Roy.
Mabel i Agnes su jučer doletjele kako bi nam pomogle i sad Mabel prodaje
Royeve figurice na sajmu. „Kupci stalno pitajú tko je staro gunđalo.“
Roy me prostrijeli pogledom. „Da sam barem napravio manja postolja tako
da nemaš mjesta za potpis.“

291
 Knjige.Club Books

„O, snašla bih se ja već.“ Namignem. „A tvoja stranica je prilično dobro

posjećena.“ Bez pitanja sam prije mjesec dana napravila internetsku trgovinu i
nazvala je Rezbarije staroga gunđala, ponajviše zato što sam htjela izložiti
njegove radove i otvoriti mogućnost online kupnje. Od prošlog smo vikenda
ostvarili tri prodaje. „Netko je pitao može li se napraviti figurica po narudžbi...“
„Ne radim po narudžbi!“ Odmakne se od kuhinjskog elementa s libelom u
ruci, očito zadovoljan učinjenim. Kao i uvijek kad radi s drvom, Roy je svaki
detalj ovog interijera doveo do savršenstva. Znala sam da će biti tako kad sam
tjedan dana nakon Jonine nesreće otišla k njemu i pitala ga bi li htio urediti
unutrašnjost svoje obiteljske brvnare. Taj sam posao kanila povjeriti Steveu i
njegovoj ekipi, ali nešto mi je reklo da bi nakon godina potajnog održavanja i
truda koji je u to uložio, Roy rado prihvatio priliku da baš on bude taj koji će
brvnari udahnuti novi život.
Iznenadio se što sam došla, kao da je sumnjao da ću htjeti raditi s njim.
Pretpostavljam da je tako mislio zbog svega što mi je otkrio onog dana za koji se
samo mogu nadati da je bio najteži i najmračniji u mom životu.
Još se uvijek pitam zašto mi je priznao svoje grijehe.
Da mi odvrati pozornost od patnje?
Da me upozori za što je sve sposoban?
Ali ja se njega ne bojim. I nisam nikome rekla što mi je ispričao, čak ni Joni
koji vjerojatno ne bi bio oduševljen ovim aranžmanom da je to znao.
Za Roya se ne može reći da je dobar čovjek, ali ne ni da je nužno loš. Nije na
meni da sudim kakvu kaznu zaslužuje za nedjela iz prošlosti, niti je moja dužnost
kažnjavati ga, pogotovo s obzirom na to da već trideset godina kažnjava sam sebe.
Što se mene tiče, ja samo znam kakav je Roy danas, i znam da mi je priskočio
u pomoć kad je trebalo.
A ako i kad jednog dana odluči potražiti svoju izgubljenu kći, možda ću ja
moći pomoći njemu.
„Misliš da bismo u ponedjeljak mogli umjeti namještaj?“ upitam dok vadim
termosicu s juhom za Roya.
„Prije će biti utorak“, odgovori dok gleda uokolo. „Htio bih dotjerati još neke
sitnice, a onda će mi trebati dva dana da počistim nered.“
„Malo smo u stisci s vremenom“, ubaci se Jonah.
„Stići ćemo. Nemamo tako mnogo namještaja.“ Bračni krevet, futon, plinski
uređaji, kuhinjski pribor te mnogo prekrivača, deka i dekorativnih detalja kako bi
sve skupa djelovalo još udobnije.
„Ja još uvijek mislim da bismo mi trebali biti tu.“
„Tvoja mama inzistira.“ Često sam se čula s Astrid otkad su potvrdili dolazak
i više je puta naglasila kako bi bilo najbolje da Jonah i njegov očuh budu
razdvojeni jezerom. Moram se složiti.

292
 Knjige.Club Books

S vremenom mi je postalo jasnije na koga je Jonah tako tvrdoglav, pa više ne

vjerujem da je to naslijedio od oca. Dio mene strahuje od razgovora o vjenčanju.
Uz Joninu nesreću, renoviranje ove brvnare i planiranja gradnje kuće za Agnes i
Mabel, nismo imali vremena razmišljati o našoj svadbi. Jonah je predložio da se
vjenčamo u tajnosti, a i sama sam sve sklonija toj ideji.
„Onda, nađemo se tamo?“ Jonah mi uputi značajni pogled koji može značiti
samo jedno, i od kojeg mi zastane dah. Dugo se oporavljao iz više razloga.
„Dođem za minutu“, potvrdim uz blagi osmijeh.
„Vidimo se poslije, Roy“, pozdravi na izlasku, ne čekajući odgovor.
Roy zamrmlja dok proučava nešto u kutu sobe. Nije da inače pozdravlja.
„Čuj, pitala sam se bi li imao nešto protiv da ovo objesimo vani kraj vrata.“
Bojažljivo mu predam aluminijsku pločicu koju sam preuzela jutros u Wasilli.
„Što misliš, jesu li je dobro napravili?“
Iz džepa izvadi jeftine naočale za čitanje, pa šutke promatra natpis.
„Našla sam podatke u gradskom arhivu.“ Za to mi je trebalo nekoliko
telefonskih poziva i jedno poslijepodne koje sam provela tražeći originalni zahtjev
za dodjelu parcele iz 1965. koji je podnio Royev otac, Richard Donovan. Još sam
tjedan dana pokušavala pronaći imena njegove pokojne majke i mlađeg brata
jer znam da mi ih Roy ne bi rekao.
Pločica je jednostavna, a na njoj su akrilnim slovima i brojkama ugravirani
godina gradnje brvnare i imena članova obitelji koja je u njoj prva živjela.
Zadržim dah.
„Gdje želiš da bude?“ upita me glasom hrapavijim no inače.
„Tu, odmah do vrata. Ili gdje god ti misliš da treba. Vjerujem tvojoj procjeni.“
U njegovim očima ugledam osjećaj koji ne mogu protumačiti. Potom samo
kimne.
To je najviše što ću ikada dobiti od Roya Donovana.
Ali je dovoljno.
Sad moram ići jer jedva čekam provesti neko vrijeme s Jonom prije nego što
svatko ode na svoju stranu. „Još nešto... da nemaš slučajno stol za deset osoba s
neobrađenim rubovima koji bi mi bio voljan prodati?“ Stolci su stigli prije tri
tjedna, ali znam da je Roy radio na nečemu za mene. Znala sam to još onog dana
kad sam mu došla s prijedlogom za uređivanje interijera jer sam ga zatekla u staji
kako mjeri komad drveta i nešto zapisuje na sliku iz kataloga.
„Mislim da možda imam“, odgovori mi uz nešto nalik poluosmijehu.
„Mogu u srijedu doći po njega?“
„Težak je“, upozori me.
„Ne smeta, imam pomoć.“ Imam i više nego što sam mogla poželjeti,
dovoljno je da okrenem broj.

293
 Knjige.Club Books

Iziđem i duboko udahnem ledeni zrak.

Jonah me čeka na jezeru, s upaljenim motorom starih snježnih sanjki. „Hoćeš
se utrkivati do kuće?“ dovikne.
No umjesto na svoje, sjednem iza njega na njegove sanjke. „Možemo se vratiti
po njih prije nego što odeš.“ Obgrlim ga oko struka i privijem se uz njega,
uživajući u toplini njegova čvrstog tijela.
Pogleda me preko ramena. „Spremna?“
„Vjerojatno ne.“ Jonah voli dati gas do daske. Kao i u svemu, čini se. Ali on
je takav. Uvijek će biti divlji u srcu i nemoguće ga je ukrotiti ili promijeniti.
Ali ne bih to ni željela.
Nasmiješim se.
I još ga jače zagrlim.

294
 Knjige.Club Books

Zahvale

Ovih nekoliko mjeseci koje sam provela s Callom, Jonom, Agnes, Mabel i
uspomenom na Wrena bili su pravi užitak. Drago mi je što sam imala priliku
oživjeti Callinu i Joninu vezu na način na koji kao spisateljica dosad nisam te
dublje razraditi Callino sazrijevanje. Iako je ova priča nastavak, osjećala sam se
kao da pišem posve novu jer sam stare likove preselila u novi svijet i dovela nove
likove. U sve sam uspjela ubaciti i incident s medvjedom. Naime, previše sam
vremena provela u istraživanju i gledanju snimaka medvjeđih napada na
YouTubeu da bih ga mogla izostaviti. Tako sam se ujedno i oslobodila te opsesije.
Željela bih zahvaliti sljedećim osobama koje su mi pomogle ispripovijedati
ovu priču (ali dozvolite mi da prvo kažem kako za sve pogreške - i slučajne i
kreativne - odgovornost snosim sama):
Trishi Wyrick, za dragocjenu pomoć oko pitanja o gradiću Willow na Aljasci
prema kojem sam modelirala svoj fiktivni Trapper's Crossing.
Suzanni Lynn, za pravna pitanja o nekretninama.
Tiffany McNair, koja mi je objasnila kako uspavati Oscara kad je bio u
nevolji.
Amber Sloan, za pojedinosti o postupku dobivanja vozačke dozvole na
Aljasci (u koji sam, nakon što sam prestala paničariti jer sam bila uvjerena da sam
sve pogrešno shvatila, na koncu uspjela ubaciti sudar s losom).
Jamesu „Wild Boyu“ Higginsu, za strpljenje koje mu je svakako trebalo zbog
bezbroj mojih pitanja o zrakoplovnim nesrećama. Sigurna sam da si, kao pilot,
uživao u detaljnim opisima. Nisam imala prostora za daljnji razvoj priče o
pogrešci s mjeračem goriva, ali sigurno hoću napišem li još jednu knjigu.
Hanni Mary McKinnon i Sandri Cortez što su pristale čitati grubu verziju
rukopisa, prepunu mrmljanja, gunđanja i tisuća priloga.
Jenn Sommersby na njezinoj ljubavi za sintakse, oku kojem ništa ne promiče
i oštroumnim zapažanjima. I za to što me uvijek uspijevala ubaciti u urednički
raspored.

295
 Knjige.Club Books

Karen Lawson, za finalnu redakturu i ispravljanje dosadnih pogrešaka koje se

uvijek nekako provuku unatoč brojnim čitanjima.
Hang Le, za nevjerojatni talent i kreativnost. Nisam mogla poželjeti bolji
dizajn korica od ovoga.
Nini Grinstead iz PR agencije Social Butterfly, za pomoć i stručnost pri
reklamiranju ove knjige.
Stacey Donaghy iz agencije Donaghy Literary Group, za punih sedam godina
bezrezervne podrške i vjere u mene.
Tami, Sari i Amélie za to što je grupa Tucker's Troop na Facebooku živahno
i zabavno mjesto za sve.
Hvala vama, mojim vjernim čitateljicama i čitateljima, što ste tako nestrpljivo
i s gotovo opipljivim uzbuđenjem čekali ovaj nastavak. Pritisak je bio ogroman, i
iskreno, nisam znala hoće li vam se svidjeti. No, nadam se da se čekanje isplatilo
i da ste uživali.
I hvala mojoj obitelji što me potiče na ovako predan rad i stvaranje.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

296