Sjeme Tame

www.balkandownload.
org
1
www.balkandownload.org
IVA KOLEGA
TAME
)2.86
2
PONEDJELJAK
(6. studenoga 2017.)
3
IRIS
Sjedim u kuhinji za laptopom/ pijem kavu i čitam crnu kroniku, kao i druge
naslove koji nisu u toj rubrici, ali su dovoljno strašni da ti se okrene želudac. Vani lije
kiša i hladno je, što samo pojačava mračni dojam o onome što čitam.
Zapravo je uobičajeno vrijeme za studeni - mjesec umiranja, opalog lišća, ranog
mraka i škorpiona.
Moja pokojna baka slavila je rođendan 1. studenog. Najdraži dio tog dana bio joj
je odlazak na groblje, jer je ionako više marila za mrtve nego za žive.
Što se mene tiče, i kiša i hladnoća bolje su od vjetra.
Puhalo je cijelog vikenda, kao da su nekakvi ogromni nebeski bičevi bez
prestanka zamahivali zrakom, što me činilo nervoznom.
Točnije, pojačavalo mi je nervozu.
Ne volim kada puše, ne volim čak ni pirkanje ljetnog povjetarca, koje ljudi inače
obožavaju. Da ih hladi dok se sunčaju. Volim tišinu i osjećaj da me prži sunce, a
vjetar mi masti kosu i stvara glavobolju i nemir, kao da želi ispremještati nešto
duboko u meni, pa izbaciti to na površinu. Stvoriti nered.
Na spomen riječi nered protrnem, jer mi se pred očima ukažu jezivi prizori od
petka navečer; voljela bih da ih nikad nisam vidjela, ali jesam, i sad ću morati živjeti
s njima.
Brzo ih odbacujem od sebe, da me ne preuzmu; tjeram ih ljepšim mentalnim
slikama, zelenim livadama i poljima lavande. Uspijevam u tome, ali ne likujem i ne
zavaravam se - znam da će se ti prizori i dalje pojavljivati i zaskakati me iz zasjede,
kad budem najmanje očekivala, kad budem najmanje htjela.
Preduboko su mi se urezali da ih tek tako mogu zaboraviti. A voljela bih - više
od ičega.
Ispijem gutljaj kave i zagledam se kroz prozor, uživajući u ledenoj kiši. Možda
zato što djeluje tako pročišćavajuće i jednolično u odnosu na one nepredvidive,
divljačke nalete vjetra.
Dvorište ispred kuće puno je otpalog lišća. Nije imalo smisla čistiti ga dok je
puhalo, a sad je posve mokro. Očito će morati pričekati ljepše vrijeme, zaključim dok
virkam prema susjednoj kući.
Čini se da su Irena i Petar zaključili isto što i ja. Točnije, samo Irena, koja je tako
pedantna, dok Petra boli ona stvar za sve. Jedino o čemu istinski vodi računa je
njegova šminkerska frizura s kratkim, ravnim šiškama, koja mora uvijek biti savršena,
sa svakom dlakom na svome mjestu.
4
Mislim da Petar izluđuje Irenu više nego što želi priznati. Možda misli da trpljenje
ide u paketu s činjenicom da je uhvatila nekoliko godina mlađeg muža.
Saša je već otišao na posao. „Kasnim!“ viknuo je i s treskom zalupio vrata, tako
snažno da su mi se ramena trznula.
Nije ni spomenuo odjeću koju je sinoć onako pripit, ako ne i pijan, skinuo i
ostavio na podu sobe, na gomili o koju sam jutros skoro zapela.
Sagnula sam se i počela je pregledavati, kako bih vidjela što je za pranje, a onda
sam primijetila krvave mrlje.
Odmah mi je pozlilo.
Je li se potukao? Ili možda pao? Ili... nešto treće?
Zapravo, ne želim znati. Ali moram znati želi li Saša da tu odjeću odnesem na
kemijsko čišćenje, ili da je bacim. Ne vjerujem da bi je bacio, pogotovo jaknu. Mislim
da ju je dosta platio.
Zato sve stavljam u veliku vreću, govoreći samoj sebi: Ne ide se ponedjeljkom
mamuran na posao.
Iako, moram priznati da je pristojno izgledao kad je napustio stan, a to me
donekle umiruje.
Saša neće zakasniti na posao, ne ako nema prometnih zastoja, a nema razloga da
ih bude, usprkos kiši. Uvijek tako razmišljam; zašto ne biti pozitivan, pogotovo ako
ti to dolazi prirodno, ako je sastavni dio tvog karaktera. Nemaš što izgubiti. Držim
se toga i dok tražim parking. Mogu reći da takav optimizam uglavnom djeluje.
Dobro, možda je smiješno to s parkingom jer to je sitnica, ali nije uvijek tako. Ljudi
ponekad, osobito kad su u gužvi i strci, izgledaju kao da bi ubili za parkirno mjesto.
U posljednje vrijeme Sašu jako muči posao. Ako ćemo iskreno - oboje nas jako
muči njegov posao. I djeca su sve svjesnija napetosti.
Nedavno mi je Saša kratko i mrzovoljno objasnio kako su se u njegovoj firmi
dogodile promjene, i da stvari jednostavno nisu kao prije. Pozicija na tržištu,
smanjenje prihoda, sigurnost na poslu... što sve ne... Ali nadam se, duboko se nadam
da će se na kraju sve vratiti u normalu. Da ćemo svi zajedno odahnuti i biti sretni kao
dosad. Zar to nije optimizam na djelu?
Mog Aleksandra njegova obitelj i prijatelji zovu Saša.
I ljubavnice ga zovu Saša.
Pravo da ga ja, djeca, moji roditelji i rođaci, odnosno cijela moja strana, možemo
zvati Saša, dano nam je samo zbog dužine pravog imena.
Ljudi s dugim imenima mogu i formalno promijeniti ime u nadimak. Njihovo
puno ime na kraju gotovo nitko i ne koristi, osim kad ih zbog nečega prozivaju, što
baš i nije neka fora.
Kad mu se Saša predstavio punim imenom, moj je otac samo rekao: „Aleksandar
Veliki.“
Iako je od tog upoznavanja prošlo gotovo dvadeset godina, čini mi se kao da je
bilo jučer. Sklapam oči i vidim ih: otac, snažan i posve uspravan, a Saša u tamnoplavoj
5
košulji, što je trebalo ostaviti dojam ozbiljnog čovjeka, zalizane tamnosmeđe kose,
koja je nekad bila gotovo crna.
A sada je, kako bi se to reklo, šarmantno prošarana sjedinama i puno rjeđa, ali i
dalje je natapa gelom i začešljava unatrag. Znam da mu te promjene nisu drage -
narcisoidni 46-godišnji šarmer poput njega jednostavno mora zbog toga barem
malo patiti.
Naljutila me očeva podrugljivost, iako Saša nije ni trepnuo.
Znam da je bio podrugljiv, jer jednostavno poznam svoga oca, ali po običaju,
nisam reagirala. Svako protivljenje značilo bi dobiti po ustima. U boljem slučaju. O
onom gorem ne želim ni razmišljati. Jednostavno, nisam imala volje provjeravati je
li se po tom pitanju nešto promijenilo, nakon što sam i formalno zaručena.
Kasnije, na odlasku, ispratila sam Sašu do dvorišnih vrata. Namignuo mi je i
rekao: „Stari ti je pravi seronja.“
Slegnula sam ramenima, što je zapravo značilo da se slažem, i dodala: „Nemoj
mu dopustiti da te isprovocira.“
Saša je tada već bio moj Aleksandar Veliki.
***
Podižem pogled na sat iznad kuhinjskog stola. Ponekad me baš živcira njegovo
tiktakanje i kunem se kako ću ga skloniti, a ponekad ga i ne čujem.
Ni jutros ga ne čujem. Previše sam zaokupljena drugim mislima, vlastitim
unutrašnjim tiktakanjem.
Prošlo je 7:15, a Luka još spava. Po običaju, neće biti oduševljen kad ga probudim
kako bi se spremio za školu jer ovog tjedna ide prije podne.
Nemirna sam. Mojim živcima više ne pomaže ni umirujuće mrmorenje kiše.
Treba mi nešto što bi mi potaknulo optimizam i izvuklo ga na površinu.
Gdje sam zametnula ružičaste naočale?
Treba mi nešto da me podsjeti kako se ljudima u životu događaju grozne stvari,
te da se u mojem životu zapravo ne događa ništa strašno. Ništa što se ne može, kao
i uvijek dosad, otrpjeti. Pregrmjeti. I preživjeti. Zato se jutros, dok pijem
kavu, umjesto kroasanom hranim nesrećama propucanih, izbodenih, poginulih u
prometnim nesrećama, polivenih kiselinom, premlaćenih, bolesnih, prevarenih.
U kojoj sam ja skupini? Što mi je tako strašno u životu da mi, s vremena na
vrijeme, trebaju ovakvi podsjetnici? Odgovor je - ništa, stvarno ništa, u odnosu na
sve ono o čemu čitam. U tome zapravo i jest poanta.
Da vidimo što ima: sudari, tuče, požar u pretrpanoj diskoteci, ugasli mladi životi.
Zatim slučaj u kojem je netko doslovno shvatio riječi ubiti zbog parkirnog mjesta.
Dok prelijećem pogledom po tim naslovima, ježim se i od same pomisli na to
kako bih se osjećala da su mi djeca kojim slučajem ozlijeđena u požaru, sudaru ili, još
gore, da ostanem bez njih. Odmah sam zahvalna što ih imam, što su moji pilići živi i
6
zdravi, iako sam zapravo ljutita što me Diana, otkad se odselila s Enesom u
Njemačku, uopće ne zove. Uglavnom se ne javlja kad je nazovem.
Zapravo, nazvala me, ali samo jednom. Bio je to zbunjujući poziv.
„Dolazim kući. S Mihaelom“, hladno je izgovorila.
Samo tako. Bez ikakvog uvoda, bez onoga, „Mama, kako si? Što radiš? Gdje su
Luka i Julija? Gdje je tata?“ Zvučala je poput govornog automata.
„Kad, zlato? Kada dolaziš?“ brže-bolje sam upitala, kao da sam znala da bi se
mogla predomisliti.
Čula sam dječje gugutanje u pozadini, a onda nekakav zvuk, kao da je Diani na
trenutak ispala slušalica. Zatim je uslijedilo mumljanje. Razaznala sam riječi: „Muka
mi je od toga 'zlato'.“ Poslije toga se čuo zvuk prekinute veze.
Istog trena nazvala sam Dianin broj, ali prekinula je poziv. Dvaput.
Ubrzo je uslijedio zvuk Viber poruke u kojoj je pisalo:
Javit ću ti se večeras kad stignem.
Nakon nekoliko sati dodala je: Ipak ne dolazim.
Između tih dviju rečenica, pušila sam se poput lokomotive kad skreće s tračnica.
Nisam nikom spomenula da je zvala. I dobro da nisam, tako je ispalo najbolje.
Da sam rekla Luki kako je zvala njegova starija sestra, i da se Diana stvarno pojavila
s Mihaelom, bio bi ugodno iznenađen. Inače bi se samo razočarao, a već
ima dovoljno razočaranja.
Što se tiče Saše, već sam zaustila reći mu za Dianu, i to odmah, čim je nakon
posla ušao u kuću, ali sam u zadnji tren ipak odustala. Odlučila sam ostaviti to za
kasnije. To nisu vijesti koje se govore odmah s vrata. Neka najprije dođe sebi, ruča i odspava,
razmišljala sam.
Na kraju je stigla druga Dianina poruka. Zanemarila sam da Saša, kao otac, ima
pravo znati da mu je starija kći najavila kako konačno stiže kući, a zatim se
predomislila.
Da, Saša je još ljući zbog svega toga s Dianom, možda najviše zato što je odbacila
njegov autoritet, iako to smatra samo prolaznom fazom. Siguran je da će se Diana kad-
tad vratiti kući.
Ali ja nisam tako sigurna.
„Prekinut će ona s njim. Vidjet ćeš. Bez obzira na Mihaelu. Nije on pravi
muškarac za nju.“ To su Sašine riječi od posljednjeg puta kad sam spustila slušalicu i
procijedila: „Ništa. Ne javlja se.“
Diana je zatrudnjela krajem trećeg razreda srednje i rodila u četvrtom. Bio je to
vrhunac svinjarija koje nam je priredila, vrhunac koji je rezultirao nečim najljepšim -
njenom kćerkicom, mojom unukom Mihaelom.
Odselila se, točnije, pobjegla u Njemačku odmah po završetku četvrtog srednje.
Sam bog zna kako je uspjela završiti zadnju godinu. Kao da ju je nešto, u cijeloj toj
strci nakon poroda, tjeralo da sve privede kraju, kao da je već tad imala plan otići čim
sve riješi.
7
Zakonski je ne možemo prisiliti na povratak kući jer je punoljetna. Formalno. U

glavi nije.
Znam da je sve njegovo maslo, znam da ju je Enes nagovorio na to - na zajednički
život ,,u hladnom, ali prelijepom Hamburgu“, kako svoje životarenje prikazuju
prijateljima. On radi u tvornici u kojoj mu radi i ujak, a Diana tvrdi da se lijepo brine
o njoj i kćerkici.
Svejedno mislim, odnosno Saša i ja mislimo, da je premlada i da je trebala ostati
uz nas, a Enes bi ih posjećivao. Ne mora joj ni slati novac, iako bi to, naravno, u
svakom pogledu bilo dobrodošlo, najviše kao potvrda njegove odgovornosti.
Diana se trebala upisati na fakultet. Čuvala bih malenu, baš kako sam je čuvala
dok je završavala srednju školu. Trebala je... Ma, čime ja to razbijam glavu? Ništa od
toga; bojim se da je Diana zauvijek odustala od fakulteta. Odjednom je samo željela
otići s Enesom u Njemačku, „što dalje od ove jebene, zaostale zemlje i zaostalih,
poremećenih ljudi“.
Rekla je zbogom planovima za fakultet, zbogom dobro plaćenom poslu i
neovisnosti. A ja sam joj to željela, tako silno željela.
Više nemam velikih iluzija da će studirati, premda još nije kasno. Netko bi rekao
da ni meni nije kasno. Istina, ali to vrijedi samo u onim slučajevima u kojima ima
volje, snage i odlučnosti. A meni, iskreno, nedostaje od svega pomalo.
Ponekad se Diana smiluje i pošalje mi na Viber Mihaelinu sliku. Uskoro će
napuniti dvije godine. Nema veze što je slanje tih slika praćeno gorčinom, kao da želi
reći: „Evo vam, gledajte što propuštate.“ Zahvalno se topim i cvilim od sreće na
svaku od tih fotografija, a nemam ih puno.
Mihaela je tako slatka, poput Diane kad je bila mala, pogotovo na onoj slici u
crvenoj jaknici, s čuperkom koji joj strši nasred glave. Zapravo, tako je slatka da me
boli dok je gledam. Znam da zvuči otrcano, ali je tako.
Ima Sašine usne. Moje su tanke. Bio je ponosan kad je njegova rođakinja Sandra,
koju baš ne obožava, to primijetila. „Prava djedova unuka“, rekla je. Saša se ponosno
nasmijao i nije izgledao ljutito zato što se Diana ne javlja.
Diana... Dok u sebi izgovaram ime svoje starije curice, kroz glavu mi prolazi ona
strašna misao: Zamisli da joj se nešto dogodilo. Da je stradala u onom požaru u diskoteci, u
sudaru na putu kući, u parku dok džogira, da su je nečije snažne ruke ščepale oko vrata i odvukle
u obližnje grmlje...
Onda me uopće ne bi mogla nazvati. I već mi je lakše, manje sam ljutita...
Idemo dalje. Zbog čega sam još ljutita? Zato što Julija već nekoliko vikenda ne
dolazi iz grada kući. Znam da joj se njezin stan čini poput vlastitoga malog raja, ali
dogovor je bio da će dolaziti vikendom.
Taj smo stan kupili na kredit, kako djeca ne bi morala putovati iz našeg mjesta u
grad, u srednju školu i na fakultet, misleći da će valjda netko od njih studirati.
Svojevremeno je i Diana zabušavala, sve dok Saša ne bi uzeo stvar u svoje ruke,
pa bi se nacrtala kod kuće.
8
U to doba, dok je išla u srednju školu, imao je ljubavnicu, pa ni njega nije bilo
kod kuće barem jedan dan vikendom. Zato nije ni osjećao da Diane nema, inače joj
sigurno ne bi dopustio toliku slobodu.
Uvijek je govorila kako mora puno učiti pa nema svrhe da dolazi, ili bi se vraćala
u stan nakon samo jednog dana provedenog kod kuće. Naravno da većinu vremena
nije provodila učeći. Išla je na tulume ili je jednostavno uživala u samoći i slobodi u
praznom stanu. Eto što je radila!
Ali svaki put kad bih je zbog toga napala, sjetila bih se same sebe i koliko sam
uživala u takvim samotnim trenucima u kući, pa bih se smekšala.
Samo što ja nisam popuštala u školi. Nisam smjela. Otac me uvijek čvrstom
rukom podsjećao kako nema zabušavanja, a majka je bila preslaba da mu se
suprotstavi. Zapravo, uglavnom je bila nezainteresirana, posvećena sapunicama i
vrtu, umjesto meni i bratu, a takva je i danas.
Saša je zove Mimoza Doris ili samo Mimoza. Posve prikladan nadimak,
pogotovo zbog mamine ljubavi prema cvijeću.
Baš poput te osjetljive biljke, mama se skuplja u sebe u trenutcima kad bi se
trebala boriti kao lavica.
Boriti se za što? Za sve. A posebno za svoju djecu.
Naravno, moje ime bilo je njezina ideja, na koju je otac pristao možda zato jer je
već tada bio razočaran u sina, mog brata Lea. Kao da je rekao: „Hajde, neka bude.
Možda ćemo s njom imati više sreće.“
Iris, kraljevski cvijet. Nekada davno uzgajao se na francuskim dvorovima.
Zamišljam plemenite dame i gospodu kako šetaju ogromnim cvjetnim perivojima i
ogovaraju suparnice i suparnike.
Ironija je u tome što se ne osjećam poput kraljice već naprotiv - kao jadnica.
***
Iako je stan velika investicija i premda mi se na početku nije sviđala ideja da ga

kupimo, mislim da je ipak bolje da se djeca ne muče putujući svaki dan po četrdeset
pet minuta do škole i natrag. Kad se uzme u obzir priprema, pogotovo
uređivanje djevojaka, ispada da bi na put do škole i natrag dnevno gubile gotovo tri
sata.
Za đački dom u gradu nisu htjele ni čuti. On ih podsjeća na dom za nezbrinutu
djecu, koji se nalazi nedaleko od naše kuće. “Turobna zgrada koja odiše nesrećom.“
Ta rečenica ostala mi je u glavi i pada mi na pamet svaki put kad prođem pokraj
doma. Nema veze što su zgradu nedavno obojili i uredili fasadu - srž je ostala ista.
Uvijek se lijepo vidi koja su djeca iz doma. Izgledaju nekako divlje, bez nade.
I konačno, najviše sam ljutita zato jer sam jutros vidjela ogrebotinu na Sašinom
vratu; vidjela sam je prije nego je uspio zakopčati košulju i odmah zamislila ruku sa
žarkocrvenim noktima, kako mu je nanosi u naletu strasti.
9
Nije primijetio da sam je vidjela. To nije igra nego bolna istina, kao što je i ta
ogrebotina bolan podsjetnik na to kako sam noć s petka na subotu, subotu i cijelu
nedjelju provela sama.
Jedino je Luka bio sa mnom; gledao je crtice i igrao igrice na kompjutoru, ali
samo zato što je još malen i što je puhalo, pa su i ostala djeca iz susjedstva ostala kod
kuće.
Dolazak Irene i Petra na kavu u subotu ne računam. Razmjenjivanje uglađenosti
sa susjedima ponekad može dobro doći za ubijanje vremena, ali samo kad ne
postavljaju pogrešna pitanja, poput: ,,A gdje je Saša?“
„Otišao je u lov.“ Svi se na to smijemo jer znamo da nije. Barem ne u lov na
životinje.
„Julija opet nije došla? Toliko joj se sviđa u gradu da nas je sve zaboravila!“
Usiljeno se smješkam: „Dolazi sljedećeg vikenda.“
„Zar je prešla u one...“ Petar traži pravu riječ: „Kako se kaže za one što se oblače
u crno?“
„U darkere?“ dobaci Irena.
„Ne darkere, već one druge... one što nose debele čizme i piercing u nosu i
obrvama.“
„Misliš na gotičare?“
„Da, na te. Vidio sam je jednom u kafiću, blizu njezine škole. Isprva je nisam
prepoznao, onako jako našminkanu i svu u crnom. Kad sam shvatio da je to Julijica,
već je bila otišla s nekom visokom.“
Baš lijepo. Najprije nas je Diana izludjela svojom pankerskorn fazom, a po
svemu sudeći, sad i Julija fura nekakav ekstravagantni stil, barem u gradu, jer u kući
se - još uvijek! -pojavljuje u umivenom izdanju.
Što će biti Luka? Možda metalac?
Prešla je u gotičare, kao da je riječ o kakvoj stranci...
Kao šlag na kraju dolazi pitanje: „Što kaže Diana, kako je u Njemačkoj?“
„Odlično, sve vas pozdravlja“, uzvraćam s knedlom u grlu.
I konačno, kada Luka uđe u kuhinju po sok: „Luka, gdje si, majstore, ti čuvaš
kuću?“
Jednostavno nisam mogla dočekati da odu.
Kao da su znali što trebaju, odnosno što ne trebaju pitati.
Naravno, znam da nisu znali. Zapravo, osim možda onoga o Saši - kao dobri
susjedi i prijatelji - sve su pitali u dobroj namjeri, ili čak reda radi, potpuno nesvjesno.
Netko mudar jednom je zaključio da će se, kada postoji nešto što nas u bilo
kojem trenutku može izbaciti iz takta, to i dogoditi.
Mogu samo reći kako je taj netko itekako bio u pravu.
Dakle, sve su to razlozi zbog kojih sam ljutita. Ali zbog prizora koje sam vidjela
u petak navečer, nisam ljutita, zbog njih sam - prestrašena.
10
***
Jučer, u nedjelju, popušila sam skoro kutiju cigareta, čak mi je i sin u jednom
trenutku rekao: „Uf, mama, baš si ga zadimila“, i zamahnuo rukom kroz dim, nakon
čega sam otvorila prozor i dugo udisala zrak.
Bio je vlažan i prljav, prljav kako i život zna biti, ali ipak čist u odnosu na onaj u
zadimljenoj kuhinji.
Nisam ga ja ogrebala. Nisam ogrebala svog muža. Da jesam, vjerojatno bi mi
glava poletjela ustranu jer bi to grebanje, pogotovo ugriz, shvatio kao rezultat
nekakvog mojeg pokušaja dominacije. A on voli da sam podčinjena.
Možda postoje žene kojima bi tolerirao takvo što. Možda, ali znam da meni ne
bi. Ne doživljava me kao vamp ženu, kao zavodnicu. Mislim da nikad i nije. Osjećam
to. Čak ni onda kad se potrudim i uredim.
Još uvijek sam u formi jer sam mršavije građe, na moju mamu, iako su mi se
nakon tri poroda proširili bokovi.
Vješto nanesena šminka i odgovarajuća odjeća, kad za to imam volje, itekako
pridonose privlačnom izgledu. Problem je u tome što u posljednje vrijeme imam sve
manje volje. Nekako mi se sve to čini uzaludnim jer, neću lagati, ništa me neće
pretvoriti u kraljicu večeri.
Ne mogu se uspoređivati s djevojkama i njegovanim ženama, a ni s kćerima. Niti
to želim. Iako... Sa svoje četrdeset dvije godine, s borama od pušenja i gorčine zbog
neprospavanih noći, kad obučem traperice i običnu majicu, i vežem kosu u rep,
možda mogu proći kao Dianina starija sestra.
Sjećam se kako smo jednom mama i ja, tako sportski odjevene, ušle u ordinaciju
maminog doktora: trebala je uzeti nekakvu uputnicu koju je već ranije napisao.
Kad smo ga pozdravile, našalio se jer nam se imena rimuju.
„Doris i Iris, lijepo“, sjećam se kako je šeretski rekao.
„To vam je posve isto“, uzvratila je mama u šali.
„Nije isto, gospođo Doris. Nikada nije isto“, obrecnuo se.
Izgledao je kao da bi joj najradije zalijepio šamar. A zatim, samo sekundu kasnije,
kao da nije bilo te upadice, ljubazno nas je pozdravio: „Bilo mi je drago. Gospođo
Doris, čuvajte svoju lijepu kćer.“
Naravno, majka i kći nikad nisu jedno te isto.
***
Ogrebotina na Sašinom vratu samo me podsjetila kakav naš seks nije i kakav
nikad neće biti. I kako sam opet ostala nezadovoljena u petak navečer, kad smo
posljednji put vodili ljubav. Premda bi ispravnije bilo reći kada me Saša povalio
i otišao za svojim poslom. Zapravo za užitkom, ali što mogu kad volim taj izraz.
Voditi ljubav zvuči tako romantično, a ja sam ostala romantična guska, iako znam da
je romantika već odavno mrtva.
11
U petak navečer, nakon što sam dovezla Luku s rukometa, Saša je stao iza mene
dok sam čistila mrkvu za sudoperom - kako romantično - prije nego je krenuo ,,u
lov“. Naivno sam se ponadala da će provesti večer doma. Mogla sam odmah osjetiti
da je uzbuđen. Udisala sam svjež miris njegovog losiona i pomislila kako bi bilo lijepo
da se uredio za mene, ali znala sam da nije. Uredio se za sebe i za neku drugu, zapravo
za sve ostale, a najmanje za mene.
Još uvijek je zgodan, iako mu se nekad izrazito četvrtasta brada malčice
zaokružila, iako mu je narastao trbuh, iako mu se u kosi sve više naziru sijede, jednom
rječju - iako se ofucao.
Spašava ga to što je visok, što ima široka ramena te čvrstu, muževnu
konstrukciju. Prava glava obitelji.
Zbilja si neću laskati da se uzbudio zbog mene; znam da je mislio na neku drugu,
ili mu se jednostavno digao, kako se već muškarcima digne.
Ponekad na mobitelu gleda pornografiju s interneta. Pravim se da ne
primjećujem, ali vidim i nije mi svejedno, iako prevladava mišljenje kako je to
normalno. Posebno me boli što su to uvijek neke zgodne, mlade žene. Naravno da
jesu. Kakve bi bile? Možda osušene i stare?
Kad mi je Saša dao do znanja da želi seks, uzeo me za ruku i odvukao u spavaću
sobu. Jedva sam imala vremena ostaviti na stolu nož za rezanje mrkve i baciti pogled
na Luku, koji je kao hipnotiziran gledao u ekran tableta. Bilo je malo vjerojatno da će
nam u takvom raspoloženju ući u sobu s nekakvim pitanjem, poput: „Mama, ima li
još soka od višnje?“
Kad smo ušli u sobu, Saša me bacio na krevet. Ne grubo, ali ni nježno. Kao da
je riječ o nekakvoj igri, u kojoj slijedi zamišljeni scenarij.
Pala sam na trbuh i pokušala se okrenuti na leđa, ali on me pritisnuo svom
težinom, dahćući mi u uho. Osjetila sam miris alkohola u njegovom dahu, koji sam
nanjušila još u kuhinji. Dok sam pokušavala otkriti koliko je pijan, povukao mi je
donji dio trenirke i spustio ga.
Htjela sam mu reći da nismo zaključali vrata, da se nisam pripremila i obrijala
noge, ili obukla ljepše gaćice, ali njegovo je uzbuđenje bilo tako zarazno da me na
kraju jednostavno nije bilo briga. Osjetila sam kako ulazi u mene, velik i snažan poput
kraljevskog pitona. Sve je bilo tako neočekivano i lijepo, a istovremeno i bolno, kako
već dugo vremena nije bilo.
Kasnije me bilo sram jer sam tako jadno žudjela za malo intimnosti. Doduše, ne
baš preko seksa, ali kao da sam mogla birati...
Zapravo, ponekad sam to jedva čekala - da ode, da mrcvari neku drugu, samo da
u miru mogu pušiti, čitati, surfati internetom i gledati TV.
***
12
Baš sam to htjela raditi kad je Saša otišao. Željela sam provesti mirnu večer u
omiljenim aktivnostima.
Zapalila sam cigaretu i sjela za laptop.
Zanimljivo, pomislila sam, primijetivši da Saša nije zatvorio prozor videa koji je
gledao, očito kad sam otišla po Luku na trening.
Bijeli naslov na crnoj podlozi govorio mi je kako je u pitanju nekakva... porno
snimka.
Oklijevam. Dvoumim se bih li pritisnula play i odgledala ga, ili zatvorila prozor
kao da ga nisam ni primijetila, kao da ga nikada nije ni bilo, i potražila novi recept za
kolače.
Ipak, radoznalost me nadvladava, radoznalost pobjeđuje. Pritisnula sam play i
požalila.
Radoznalost se uvijek plaća.
Uskoro se na ekranu preda mnom odvijao čisti užas. Ni sad ne mogu da se ne
zapitam je li to ipak bila strašno dobra gluma, ili bih samo voljela da je gluma. Bilo
mi je bolno suočiti se s tim da postoje ljudi koji nekome mogu raditi takve stvari,
kao i oni koji mogu gledati tako nešto i uživati u tome? I konačno, da je... da je jedan
od njih moj muž?
Ali zar se može odglumiti ona strava koju sam vidjela u očima glavne glumice,
koju su trojica tipova bezočno silovali, premlatili i razorili joj unutrašnjost tijela, rujući
rukom do lakta?
Nekoliko sam puta skrenula pogled dok sam sve to gledala, a u grlu mi se
skupljala slina. Naposljetku sam se pridigla sa stolca, spremna otrčati do WC-a ili
barem do sudopera, kako bih povratila.
Kraj snimke ostavio me posve paraliziranu. Završila je time što je jedan od tipova
povukao ženu za kosu, tako snažno da su joj iskočile oči i žile na vratu, a drugi ju je
svom snagom nekoliko puta opalio šakom u usta, koja je istog trena preplavila krv.
Kad ih je otvorila, vidjela sam da su joj zubi pretvoreni u krvavu kašu.
Oblio me hladan znoj: da nije to scenarij koji je Saša zamišljao dok je bio u meni?
***
Odvezla sam Luku u školu i vratila se ravno kući. U dućan ću sutra, u ostavi još
ima svega. Vodim računa da bude puna, to mi je zadatak. Saša mi daje novac, još ne
škrtari, iako me u posljednje vrijeme stalno upozorava da trošim samo na najnužnije.
To je u redu, ako se uzme u obzir njegova situacija na poslu. Ne smijem ni pomisliti
što bi bilo da mi jednog dana više nema što dati.
Kako bih se utješila, pogled mi opet prelazi po dnevnim gadostima i zastaje na
naslovu koji glasi, „Fuj, od ovoga će vam pozliti!“
Čitam kao hipnotizirana od čega će mi to pozliti. Od čega mi uopće može pozliti,
nakon snimke koju sam gledala u petak? Ali podcijenila sam ljudski kapacitet za
gadosti.
13
Uskoro osjećam kako mi se kroasan i kava dižu u želucu. Skočim sa stolca i

odjurim do sudopera, pa natočim čašu hladne vode.
Naslonjena na sudoper, ispijem vodu u par gutljaja. Pritom gledam kroz prozor
u olovno nebo, dok mi se u glavi odvija slika onoga što sam pročitala. Gola djevojka
je namazala genitalije paštetom, kako bi privukla psa da joj ih poliže.
Pas obilazi oko nje i gleda je toplim očima, a ona ga nutka, sve dok spremno i
pohlepno ne počne lizati paštetu svojim dugim jezikom. Djevojka zatvara oči i pušta
ga da je liže, dok joj usmine ne postanu nabrekle i mokre od snažnog lizanja i pseće
sline. Fuuuj!
Na kraju članka stoji da si pojedini vlasnici domaćih životinja priušte takve
trenutke češće nego što bismo mogli pomisliti.
Vjerujem da je tako.
Vratim se za kompjutor i brže-bolje zatvorim odvratni članak, pa otvorim
naslovnicu portala koji najčešće čitam.
Crnih vijesti koliko hoćeš, zbilja ih ne treba posebno tražiti. Ipak, jedna mi
privuče pažnju: vijest o djevojčici koju je ugušilo remenje ljuljačke, nakon što joj se
nekako omotalo oko vrata. Osjećam kako mi u kutu desnog oka navire suza i odlučim
da je za danas dosta crnih vijesti.
Ali... Možda ipak ne odlučujem ja, možda je i u ovom slučaju netko iznad nas
odlučio što i kako. Naime, baš kad sam htjela zatvoriti laptop, pogled mi privuče
posljednja objavljena vijest na portalu: u parku, u blizini jednog od dvaju
gradskih trgovačkih centara, u nedjelju, to jest sinoć, silovana je 28-godišnja djevojka.
Članak je kratak i završava uobičajenim navodom - da se detalji cijelog slučaja
još istražuju. Ipak, sve mi to djeluje poput hladnog tuša. E, sad je stvarno dosta. To
je bila točka na i.
Mehanički gasim laptop, koji stalno držimo uključenim jer se njime svi služimo.
Zapravo, najviše ja, budući da Luka ima tablet, a Saša većinu stvari rješava poslovnim
telefonom. Uključujući, naravno, i pornografiju.
Ona snimka od petka mu je propust, mislim to što ju nije izbrisao, ili barem
zatvorio prozor na laptopu. Uzdahnem. Vjerojatno je zaboravio jer je pio.
Julija, naravno, ima mobitel po kojemu vječito surfa ili tipka, ali ponekad i ona
sjedne za zajednički laptop.
Ubrzo uviđam da, isključivši laptop, nisam isključila i mozak: čim sam ju
pročitala, posljednja vijest definitivno je zasjenila onu o ženi i psu.
Opet mi se povraća od pomisli koliko je sve to odvratno. Ali i opasno. Jer,
silovanje se dogodilo tako blizu. Tu u gradu. Blizu jednog od centara u koji i sama
povremeno odlazim. U koji je i Diana znala otići. U koji Julija još uvijek ide.
Palim novu cigaretu i duboko uvlačim dim. Dok mi dim izlazi iz usta, s njim se
kovitlaju i druga, nijema pitanja. Pitanja bez odgovora.
Pitanja poput: Po kojem je kriteriju silovatelj izabrao žrtvu? Je li ga možda
privukla zbog nekakve posebnosti? Ili sličnosti s nekom drugom ženom, koja
silovatelju nešto znači, ili mu je nekad značila? Ima li silovatelj uopće kriterije?
14
Možda je jednostavno napao nesretnicu koja mu se u tom trenutku našla na

putu? Čitala sam kako je takav tip silovatelja najgori. Oni koji ne traže određenu
žrtvu, već bilo koju žrtvu. Oni koji mrze žene i žele samo jedno - povrijediti ih.
Pročitala sam svojevremeno seriju članaka o najozloglašenijim serijskim
silovateljima i ubojicama. Pritom sam osjećala mučninu, ali gonila me neka
radoznalost, htjela sam znati što je sve izopačen i bolestan um u stanju učiniti.
Najstravičniji dio članaka odnosio se na serijske silovatelje sklone kanibalizmu. I
sad pred sobom vidim strašno lice onoga jezivog starca, Alberta Fisha, koji se gostio
dječjim tijelima. I Jeffrevja Dahmera koji je bivše ljubavnike, odnosno
njihove posmrtne ostatke, čuvao u frižideru.
Koliko izopačen i bolestan moraš biti da nalaziš seksualno zadovoljstvo i osjećaj
sjedinjenja u žderanju bivših ljubavnika?
U sjećanju mi je ostao i podatak kako su, navodno, sve žene koje je silovao Ted
Bundy, imale dugu kosu s razdjeljkom po sredini. I kako je jednoj od rijetkih
preživjelih zabio šipku u vaginu, dok je drugu žrtvu silovao bočicom laka za kosu.
To s Bundyjem nekako mi se najdublje urezalo i ostalo u sjećanju, iz razloga što
je Bundy ipak najpoznatiji serijski silovatelj. Neki kažu, možda i najzgodniji. Da te
naprosto uhvati jeza.
Razmišljam dalje o silovanju ovim slijedom: ako silovatelj nema određeni tip
žene, to znači da su u opasnosti sve žene u gradu i okolici. A to znači da je i Julija u
opasnosti. To znači da sam i ja u opasnosti.
Dobro - stani malo. Možda sam ipak otišla predaleko. Zaletjela sam se. Trebam
stati na loptu i pričekati izvještaj policije. Uvjerena sam da će se itekako pozabaviti
ovim napadom i da fraza „detalji slučaja se ispituju“, neće ostati samo
fraza. Konačno, silovanje se dogodilo u blizini poznatog trgovačkog centra, što će
sigurno biti dodatan motiv da se čim prije riješi.
***
Dobra stara statistika kaže da su većinu žena silovali muškarci koje poznaju. To
može biti naš nasmiješeni prijatelj, šef ili susjed, a već u sljedećem trenutku vuk
iskeženih očnjaka, koji nasrće na nas, pritiska nas i šamara. Vadi nam utrobu.
Prije par godina u gradu su se dogodila dva silovanja, pri čemu je jedna od
silovanih žena, tinejdžerica, umrla. Bila je teško pretučena. Izbijeno joj je nekoliko
zuba, a zatim je izrezbarena nožem. Kakav je bijes morala izazvati u luđaku koji je
i danas iza rešetaka i koji je očito poznavao obje žrtve?!
Uvijek se prestravim kad pomislim na takve tipove - da bi nekako mogli pobjeći
iz zatvora. Pomalo zbog uspješnih bjegova sličnih luđaka, a pomalo zato jer im
njihovo demonsko zlo daje neku nadnaravnu dimenziju, pa misliš kako su tako nešto
u stanju učiniti, doslovno preskakati ograde i zidove.
Dobro se sjećam svega. Svih onih televizijskih i radijskih izvještaja od kojih me
svaki put hvatala drhtavica, ali nekako nisam imala snage oduprijeti se gledanju i
15
slušanju te prebaciti na drugi program. Na nešto veselo. Možda na neku kulinarsku

emisiju, ili emisiju u kojoj se traži idealna vjenčanica za buduću mladenku, da barem
nešto bude idealno kad već nije muž.
Ne, kao hipnotizirana sam pratila sve te izvještaje, kao netko tko gleda ružnu ili
unakaženu osobu i ne može prestati. Samo sam slušala, kao prikovana.
Doduše, ionako bih vrlo vjerojatno na svim domaćim programima i stanicama
kad-tad naletjela na iste vijesti.
Misli mi se ponovo vraćaju silovanoj 28-godišnjakinji. Sigurno joj je gore nego
meni; u odnosu na nju ja sam samo prevarena žena, koja je u petak doživjela neku
vrstu šoka.
Pokušavam zamisliti koliko je užasno to što je doživjela. Prepad, potpuni šok i
strah. Neopisivi strah.
To da netko nasrće na tebe i prisiljava te na nešto što ne želiš ni mrtva. To da
osjećaš okus krvi na usnama napuklim od pljuske koja te oborila na pod, i da si poput
krpene lutke u nečijim rukama.
To da netko nepoznat, možda prljav ili zaražen, gura ogavni ud u unutrašnjost
tvoga tijela, ali i glave i uma, jer nikad više neće izići iz tebe. Ne, ne: do kraja života
osjećat ćeš njegovu odvratnu prisutnost. U tome je najveća tragedija.
Možeš samo naučiti živjeti s tim. Ili - poludjeti.
***
Dobra stara statistika kaže i to da je puno žena silovano u braku.

E pa, ja sam jedna od njih. Jedna od tih žena.
U nekoliko me navrata Saša, moj muž - silovao. Nije me tukao, jednostavno bi
me zgrabio i bacio na krevet, ne mareći za moje otimanje, koje bi nakon nekog
vremena prestalo.
Možda bi bilo točnije reći da me nije morao tući. Prejak je za mene i bojala sam
se da bi me zbilja mogao udariti nastavim li se otimati. Zar onda nije jednostavnije
stisnuti zube i dati mu ono što će ionako uzeti, milom ili silom?
Jednom sam ga vidjela kako premlaćuje tipa u nekom kafiću, u kojem smo bili
na piću. Bilo je to druge ili treće godine braka. Sjećam se da sam izišla iz WC-a i
ugledala Sašu, koji je ostao za stolom i čitao novine, kako na podu udara tipa
oblivenog krvlju. Bilo je nestvarno, kao da sam zakoračila u neki čudni film. Kao da
sam otvorila pogrešna vrata, a ona su me odvela na pozornicu na kojoj se odigrava
pogrešna predstava. Ali kako se to desilo, samo sam par minuta bila u WC-u?
Sjećam se Sašinog smrknutog i izobličenog lica s kojeg se moglo pročitati samo
jedno: bijes, čisti bijes.
Kad je ponovo zamahnuo šakom prema čovjeku, vrisnula sam „Ne!“ On je
zastao, ali mislim da to nije učinio zbog mog vriska, ili samo zbog mog vriska, već
kao da se nešto u njemu prelomilo, kao da mu se magla bijesa naglo podigla s očiju,
jer uskoro je izgledao samo smrknuto.
16
Tip pod njim je stenjao. Bio je krupan. Krvav. Poražen.

Moram priznati da sam osjetila i određeni ponos zbog činjenice da je Saša
sposoban uhvatiti se tako srčano s nekim ukoštac. Tako bi branio i nas, pomislila sam.
Obitelj.
Kasnije sam doznala kako je svađa izbila zbog glupih novina jer je tip
bezobraznim upadicama navaljivao da mu ih Saša što prije prepusti. Dok mu nije
pukao film.
Idiot. Taj tip, mislim, ne Saša. Dobro, i Saša se ponekad ponaša poput idiota.
Što se tiče Sašinih nasilnih ispada u krevetu, nisam željela znati kako bi izgledalo
da mu sa mnom stvarno pukne film. Možda onako kao u završnom prizoru
videosnimke od petka?
Nekoliko pljuski koje mi je opalio dok sam mu se još usuđivala prigovoriti, bilo
je zanemarivo u odnosu na njegovu snagu. I da - šamarao me pred djecom. Čisto da
se zna tko je nedodirljivi autoritet u kući. Ali ipak ne mogu zanemariti da mi je muž,
a ne stranac. Bez obzira na to što se naše sjedinjenje puno puta dogodilo protiv moje
volje, i što se pravno može nazvati silovanjem, ponekad u sebi ipak odbijam smatrati
to pravim silovanjem.
Možda bi nekome sa strane moje otimanje djelovalo kao da se prenemažem, kao
da me pali kad sam grubo svladana. Ali, nikad nije bilo tako.
Strašno me bolio trbuh jedne večeri kad me uzeo na silu. Imala sam osjećaj da
će mi se jajnici rasprsnuti svakog trena, a i glava me užasno boljela. Luka je najbolji
dokaz da sam tada zapravo imala plodne dane.
Sjećam se kako sam ujutro, nakon silovanja, ustala i našminkala se. I skuhala kavu
mužu, silovatelju.
Ponekad se pitam jesam li mu ipak trebala ubaciti u kavu mišomor. Ili možda
otići po bat za meso? Duge vrtne škare ili lopatu? I zatući ga? Odmah mu presuditi.
Da, pitam se... Ali ništa od toga nisam napravila. Naprotiv, uvjerila sam samu
sebe kako je to bio tek grubi seks.
Saša je uvijek volio grublji seks, ali do prije tri dana nisam imala pojma u kojoj
mjeri. Možda bih ga i ja mogla zavoljeti, ali samo ako nije previše grub i ako nakon
toga slijedi provala nježnosti. Ali Saša često zaboravlja na nježnost. Možda zato jer
je nije imao kad mu je bila najpotrebnija - dok je bio dijete. A nisam ni ja.
Zapravo, ništa nije rekao tog jutra, nakon što me prvi put silovao. Na trenutke
sam se pitala sjeća li se ičega. Kad previše popije, moguće je da se stvarno ne sjeća.
Tek sam kasnije shvatila kako podrazumijeva da sam mu uvijek na raspolaganju,
da mu je posve nebitno je li me uzeo na ovaj ili onaj način i - što je najvažnije - da se
zapravo ni u jednom trenu nije prepao kako bih mogla nešto poduzeti.
Bio je u pravu. Jebeno u pravu. Nisam htjela i ne želim da mi dolazi policija, ne
želim da susjedi ćule uši i slušaju što se događa, ne želim da Sašu odvode u policijsku
postaju i da se vraća, da ga sa strahom očekujem i kasnije osjetim svu težinu njegovog
bijesa, koji bi opet zasigurno iskalio na meni i na djeci.
17
Činjenica je kako se nitko nije primirio, mislim istinski primirio, nakon posjeta
policijskoj postaji. Odatle izlaze samo još bješnji.
A jednom kad uđeš u sustav, prljavo rublje postaje javno.
Evidentirano.
Zabilježeno.
Imaju te na oku.
Ali neće ti pomoći - prije nego te upuca ili izbode, oni mogu samo konstatirati
koliko si ga puta prije toga prijavila.
***
Moja majka je jedina osoba kojoj sam natuknula nešto općenito o Sašinim
bijesnim ispadima. Sigurna sam kako zna da to podrazumijeva i neželjeni seks.
Ne znam, zapravo, što sam očekivala da bi mogla reći osim: „Iris, sama si
izabrala.“ I dodala: „Nemoj misliti da bi ti s nekim drugim bilo puno bolje. Vjeruj mi,
mnoge žene lažu da im je idealno u braku jer su ljubomorne kučke. Razmisli dobro
što radiš. Obiteljske stvari trebaju ostati u obitelji.“
„Da, znam“, promrmljala sam i u sebi dodala: Ti prva lažeš.
Prije odlaska iz gradske kavane, u kojoj smo se našle, još me jednom pogledala,
kao da mi želi prenijeti misli, fiksirajući me očima boje lješnjaka, koje sam naslijedila
od nje.
I konačno, kako bi me matirala, sa smiješkom mi je izrecitirala omiljenu izreku,
pri čemu je posebno mislila na Sandru, za koju, baš kao i Saša, smatra da je lajava i
radoznala te da samo širi nemir: „Kad povjeriš nešto prijatelju, znaj da i on
ima prijatelja.“
Sandra mi je prijateljica, ako se može tako reći.
Prava je istina da nemam dobrih prijateljica. Čak ni mnogo poznanica.
Sa susjedom Irenom barem jednom tjedno ispijam kavu, ali među nama nema
puno priče, nema puno povjeravanja. Odnosno, ima, ali to su one prazne priče i
blebetanja, ništa što se tiče obitelji i stvari vezanih uz nju - financija, svađa,
preljuba. Ništa od toga, ili pak vrlo malo...
Čini se kako Irena razmišlja poput mene, a usto je finija i suzdržanija od Sandre.
Smatra kako je pametnije neke stvari zadržati za sebe.
Znam da je Petar vara. Jednom mi se učinilo da sam vidjela kako im iz kuće izlazi
neka crvenokosa mlada ženska.
Rekla sam to Saši, a on se nasmijao: ,,Ha-ha, nije ti se učinilo.“
Ne bi se tako smijao da je crvenokosa bila Julija ili Diana, iako one takvo što ne
bi učinile. Lako se smijati kad je u pitanju tuđa kći.
Ne, Saša se ne bi smijao - ubio bi ga.
Kako god, sa Sandrom se najviše družim, ali joj se previše ne povjeravam.
18
Sandra je neudana. Nema djece i Saša je ne voli. Ona njega još manje. Ipak, draže
mu je da se družim s njom nego s nekom drugom ženom, jer Sandru poznaje. Osim
toga, svjestan je kako me ne može skroz izolirati. Njih su dvoje zajedno odrasli i
družili se kao djeca. Rekao je da je i kao mala bila ista - radoznala, naporna i debela.
Majka je definitivno u pravu. Odnosno, poslovica je u pravu. Odnosno, i majka
i poslovica su u pravu. Ne postoji prijateljica koja bi zadržala takvu tajnu.
Okej, možda postoji, ali te su rijetke. Poput bisera u školjci. Tko uopće želi vidjeti
ima li u školjci bisera ili je samo prazan oklop? Tko je uopće siguran da je spreman
na istinu o trulom prijateljstvu i širenju privatnih informacija za koje ne želi da ih itko
dozna?
Jer kad priča jednom krene u javnost, više se ne može zaustaviti. Kotrljat će se
od usta do usta i postajati sve veća, sve detaljnija i sve okrutnija.
Prosječnoj osobi je zadržavanje informacije koju joj je povjerila neka druga
osoba, jedno od najvećih iskušenja. A ljudi kao ljudi, prije pokleknu pred iskušenjem
nego što mu odole.
Uvijek, ali uvijek, netko nekome oda nekakvu tajnu.
Zašto da se taj netko, recimo neka kučka, naslađuje okolnostima mog života, dok
svoje tajne skriva kao zmija noge?
***
S vremenom sam naučila kako nema smisla govoriti Saši jesam li raspoložena za
seks ili nisam. Shvatila sam da će me, ako mu ne dam, uzeti na silu ili će mu dati neka
druga. Iako na kraju svejedno odlazi drugoj. Odnosno drugima.
Sašu nikad nisam prijavila za silovanje, niti sam ikome o tome govorila.
Nisam to učinila zato jer nemam ozbiljnu, čvrstu namjeru napustiti muža, i čemu
onda započinjati takvu priču? Saša nije osoba koju bi zastrašile prazne prijetnje. Prije
bi ga zabavile.
Bilo bi jednako i da sam mu spomenula nešto u vezi sa Sarom, njegovom
kolegicom s posla, ili bilo kojom drugom ženom; da sam ga optužila da mu je
ljubavnica, što mu je, naravno, bila.
Rekao bi mi da lažem i da umuknem, ili: „Da, u pravu si, Iris, istina je. A sad
začepi.“ Ovisi kako bi bio raspoložen. Možda bi samo okrenuo očima, ili bi se
podrugljivo nasmijao.
A možda bi me i ošamario.
Ali ne želim ni začepiti ni otići. Htjela bih da me želi i poštuje, da je onaj galantni
Saša iz vremena dok smo se još zabavljali. Ili mu je sve to bila samo igrica, dok me
nije isprosio i počeo pokazivati i ono drugo, manje privlačno lice?
Njegova obmana, a moja samoobmana.
Ipak ne mislim da je Saša istinski grozan. Zapravo, u cijeloj priči najgore je to što
ne znam kad će ga obuzeti loše raspoloženje. Njegovo mračnjaštvo.
19
Ponekad se pitam nosi li nešto crno duboko u sebi, nekakav trag prošlosti zbog
kojeg brzo gubi živce i povremeno se pretvara u pravo smeće.
Svejedno, ne mogu reći da je najgori, čak i kad je gadno raspoložen, jer ipak se
brine za nas. Na njegovim leđima leži odgovornost za sve nas, za obitelj.
A to je u cijeloj priči ipak najvažnije. Egzistencija.
***
Po povratku s posla, Saša me pita gdje je završila odjeća koju je sinoć ostavio na
podu u sobi. Pokažem mu košaru za prljavo rublje, naglasivši kako sam je stavila u
posebnu vreću jer sam vidjela krvave mrlje.
Riskirajući da ga naljutim, upitam što se dogodilo.
Saša trenutak oklijeva, a onda promrmlja: „Pao sam.“ Zatim podigne ruke i
pokaže mi ogrebotine.
Odahnem. I ne samo to - osjetim kako se u meni rasprsnula mala ampula sreće,
zbog mogućnosti da i ona ogrebotina na njegovu vratu potječe od nekakve grane, a
ne od strasnog dodira špicastih noktiju ljubavnice. To je u posljednje vrijeme trend,
ti jako špicasti nokti, koje uvijek zamišljam kako ulaze ravno u nečije oko. I Julija voli
baš takve.
Ajde dobro, bar se nije potukao, ili izmislio priču o spašavanju ozlijeđenog jelena
na putu. Ili... nešto treće.
Samo je pao.
Ne treba mi ni reći je li bio pijan, ili barem pripit. To sam odmah zaključila.
Neočekivano, Saša prilazi košari s rubljem i vadi vreću: „Odnijet ću je ovih dana
na kemijsko čišćenje.“
Ne kažem ništa, iako sam malo začuđena jer sam očekivala kako će meni uvaliti
tu obavezu.
Ali možda je i bolje tako, neka sam nosi svoje prljavo rublje na čišćenje.
***
U 17:45 vozim Luku na rukomet, a u 18:45 vraćam se po njega.

Odsutno ga slušam dok priča kako je bilo na treningu, ali trudim se da to ne
primijeti. U jednom trenutku ipak mi razočarano kaže: „Mama, pa ti me uopće ne
slušaš.“
U pravu je. U mislima mi je opet djevojka s psom.
Dovraga, ne smijem više čitati takve gadosti; moram pronaći drukčiji način
utjehe.
20
SAŠA
Jebeni ponedjeljak.
Ulaziš u firmu, aktovka ti se skoro zaglavila u pokretnim staklenim vratima.
Nespreman si. Za rad. Za sastanak. Za ponedjeljak.
Osjećaš umor i strahovitu glavobolju. Natečen si kao Kermit.
Usta su ti suha od piva, sinoć si popio šest komada. Plus nekoliko čašica žestice,
zapravo nekoliko čašica previše, koje ti se sad osvećuju. Pred liftom diskretno
provjeravaš gumbe na košulji i patent na hlačama. Sve je zakopčano. Sve je
pod kontrolom.
Barem se nadaš da izgleda tako. Jer se tako uopće ne osjećaš. Baš ništa nije pod
kontrolom, kako bi trebalo biti, kako si navikao da bude.
Bolje bi se osjećao da si došao na posao u novom odijelu. Znaš da to ne bi ništa
promijenilo, ali eto, barem bi pojeo govno sa stilom. Jučer ti se učinilo kako ne bi
bilo zgorega da ga kupiš za današnji sastanak, iako si u posljednje vrijeme
jako oprezan s novcem. Bio bi to, pretpostavljaš, jadan pokušaj da zadovoljiš barem
formom i vanjštinom, ako već ne sadržajem onoga što moraš reći na sastanku. Bio
bi to pokušaj ublažavanja osjećaja gubitništva zbog loših prodajnih rezultata, koje kao
šef prodaje moraš pravdati, iako nisi za njih kriv.
Zato si sinoć, na povratku od male, a prije dolaska kući kod Iris, odlučio svratiti
u trgovački centar.
Parkirao si u podzemnoj garaži i popeo se liftom na treći kat, imajući na umu
solidan butik u kojem ponekad kupuješ. Ali kad si izišao na ono jako svjetlo, u gomilu
koja šeta kao da je nedjelja ujutro, a ne večer, uhvatila te nervoza. Preveliki je to šok
nakon dvodnevnog ljubovanja u polutami.
Buka i svjetlost u centru podsjetili su te na to kako ćeš uskoro i sam biti izložen,
ali u prostoriji za sastanke, pa si se poželio na brzinu okrijepiti i smanjiti nervozu.
Neka sve ide dovraga!
Ali ne u centru. Ti su kafići prepuni i prenaporni za tvoju glavu u kojoj već lagano
pulsira, nešto kao nagovještaj današnje glavobolje, kao bljeskovi munje prije snažne
grmljavine.
Pričekao si da iz lifta, koji se u međuvremenu vraća u prizemlje i koji si opet
pozvao, iziđu japanski turisti, kako bi se vratio u podzemnu garažu. Nakon toga si
produžio pješice do prvog kafića iza pješačkog prijelaza.
Dalje se ne sjećaš. Ne sjećaš se što se sve događalo, ni kako se odvijalo, ne sjećaš
se kako si došao kući, ni kako si, pod milim bogom, pronašao auto u podzemnoj
21
garaži. Sigurno se već ispraznila, što ti je olakšalo potragu, ali tko zna -
možda podcjenjuješ svoj sustav navođenja, svoj nos psa tragača koji je u stanju
pronaći plijen, odnosno auto.
Stvarno odvratan osjećaj. Kao da su ti sjećanja mozaici, sastavljeni od bezbroj
savršeno uklopljenih djelića, a onda, odjednom, to je sjećanje okrznuto. Nekim
slikama nedostaju pojedini dijelovi i ne mogu se nikad više, bez uputa i muke,
a možda ni onda, sastaviti i vratiti na mjesto.
Ili još bolje, kao da neki mozaik uopće nema dijelove; slike su nestale kao rukom
odnesene, a na njihovom je mjestu samo crna praznina.
Ponekad je pokušavaš popuniti, igrajući igru Popuni rupu u sjećanju, a ponekad je
puštaš da zjapi prazna jer si jebeno umoran. Miriš se s time da će zauvijek ostati takva
- crna i prazna.
Što se tiče odijela, jasno ti je da se nisi vratio u centar kad te u kafiću svladala
žestina rakije. Ali nije ti jasno odakle ti te jebene ogrebotine na rukama.
Uspio si ih gotovo prikriti rukavima malo dužeg sakoa, naravno, pod uvjetom da
ne mašeš rukama. Ali peckaju te i podsjećaju da su tu, da si ih nekako zaradio, a ne
znaš ni kako ni gdje. Peckaju te i svrbe, i najradije bi se počešao; počešao bi se do
krvi, kao da ćeš, poteče li krv, dobiti odgovor o njihovom tajanstvenom, ali
najvjerojatnije posve banalnom porijeklu.
Tu je još i oko dva centimetra duga posjekotina na vratu. Teško je možeš prikriti
rubom košulje, osim ako ne budeš držao glavu posve nepomično, što, naravno, nećeš
ni pokušavati.
Ruke ti izgledaju kao da si njima razmicao oštro granje, koje te usput zakvačilo i
po vratu. To bi bilo moguće da si se, recimo, nagnuo u neko grmlje i povratio - možda
čak prethodno skinuo jaknu - a onda pao. Očito ti grmlje nije dopustilo da se tek
tako iskobeljaš, bez uspomene na svoj čin.
Sigurno si se nakon toga raskrvavljenim rukama dirao po odjeći, jer si jutros
našao traperice, majicu i jaknu, bačene na pod sobe, točnije zapeo si o njih. Ono malo
mutne svjetlosti koja je prodirala kroz prozor, bilo je dovoljno da uočiš mrlje i
brzo shvatiš da su od krvi. Tvoje krvi. Morat ćeš sve odnijeti na kemijsko čišćenje. Ili
barem jaknu, jer je najskuplja. Ili ćeš sve baciti.
U ovom ti trenutku ne pada na pamet nikakvo drugo objašnjenje za ozljede, niti
ga imaš vremena tražiti, ali svejedno - sve i da iskopaš još pet mogućih uzroka za
dobijene ogrebotine, nećeš saznati što se zapravo dogodilo.
***
Sinoć si došao kući u dvadeset tri sata i četrdeset tri minute. Toga se sjećaš posve
jasno i u minutu, što je zapravo bizarno budući da ti nedostaje sjećanje na prethodne
sate.
Kao da ti se vlastiti um ruga. Jasno se sjećaš i misli koja ti je protutnjala glavom
kad si pogledao na kuhinjski sat: Ostaje ti premalo vremena da se do jutra posve otrijezniš.
22
Zbilja ti nije trebalo sve ono jučer, s odlaskom u trgovački centar, pogotovo ono
što je uslijedilo. Ili ti je možda baš to trebalo?
Mogao si se sinoć izležavati na kauču i pripremiti današnji izvještaj. Mogao si
natjerati Luku da ti malo naglas čita. Mogao si na brzinu pojebati Iris na kauču, kad
je Luka zaspao.
Posljednji put to si učinio u petak navečer. Kladiš se kako je još željna, ma koliko
se nekad pravila uvrijeđenom. Mogao si, ali nisi. Umjesto toga si...
Sklapaš oči i sjećaš se kako ga zabijaš u onu lijepu, usku pičkicu. Osjećaš da bi ti
se mogao dići, a to je posljednje što trebaš u životu, osobito pred sastanak.
Zato počinješ razmišljati o izvještaju, i kurac ti odmah pada, baš kako je pala i
prodaja ovog mjeseca.
U liftu se vas nekoliko iz raznih odjela vozite na peti kat. Kraj tebe stoji Sara,
zgodna administratorica. Pojebao si je prvi put na team buildingu koji je firma
organizirala na moru.
Sve one priče o jebačinama i opijanjima na team buildingu, u većini slučajeva su
točne. Čim zamisliš zaposlenike, puštene s lanca, odlučne da se oslobode stresa, i
tonu alkohola, sve ti je jasno.
Priče da se ništa ne događa su priče za malu djecu. I za supruge. Oni koji vjeruju
u to, vjeruju zato jer tako žele, a ne zato što istinski vjeruju. Ili su toliko naivni da ih
treba žaliti.
Bio si stvarno totalno pijan; sjetio si se nekih detalja vaše ševe tek kad ti je drugog
dana prišla i rekla: „Nadam se da nećemo morati opet čekati team building.“ Između
ostalog, sjetio si se i madeža iznad njezinog pupka.
Poslije toga bili ste, recimo, u nekakvoj vezi. Čak je išla s tobom u Budimpeštu,
zbog čega su Iris i Diana bile ljutite jer se vozila s vama. Sigurno su osjetile kako
među vama nečeg ima, dok su Julija i Luka bili uzbuđeni zbog putovanja.
Bilo ti je zabavno što se Sara vozi s vama i što Iris i Diana šize, ali samo dok ste
išli tamo.
Na povratku si joj rekao da si nađe drugi prijevoz i utrpa se nekome, jer ti je već
dosadila. Prvo, zato što bi te gnjavila u vožnji, pokušavajući svima staviti do znanja
kako ste samo poslovni partneri, i započinjući razgovore o poslu, a to je upravo ono
od čega si se želio odmoriti. Činila je to dok ste išli prema Budimpešti, na trenutke ti
je čak bilo i smiješno, ali nisi imao živaca za ponavljanje njezinih glupih pokušaja. Na
trenutak ti je došlo da joj kažeš: „Daj, Saro, opusti se, pa to je Iris, ne trebaš glumiti.“
Čudi te što takva karijeristica uopće osjeća potrebu tako glumatati. Objašnjavaš
to prisutnošću djece, zbog čega se osjeća krivom, ali nedovoljno. Ne toliko krivom
da bi ti nakon povratka kući još mjesec dana nastavila stenjati u uho: „Jebi me, samo
me jebi.“
Kad biste se u Budimpešti, makar i na sekundu, sreli nasamo, što se događalo
više zbog njezinog vrebanja nego slučajno, siknula bi da je izbjegavaš, što je bila istina,
i da si stalno sa sinom, što je također bilo točno.
23
Nije propustila primijetiti kako ti se sutradan ujutro uvaljivala recepcionarka koja

je radila večer ranije, kad ste stigli, vrteći se po hotelu i na dan vašeg odlaska. I to je
istina.
Sasvim prosječna djevojka, ta recepcionarka, ali tako očarana tobom da je odmah
dobila nekoliko bodova više, posebno zato što je živcirala Saru, tako da si pucao od
smijeha.
Što možeš, tražena si roba. Vi, naizgled dobrostojeći obiteljski ljudi, pravi ste
magnet za slobodne djevojke.
Ne znaš je li Iris skužila to s recepcionarkom. Nakon što ti je priredila pakao
druge večeri, kad se izgubila u Budimpešti kao guska u magli, sve i da te vidjela kako
je ševiš, ne bi imala pravo ni zucnuti.
I sada protrneš kad se sjetiš koliko si lud i nervozan bio te večeri kad se ni nakon
dva sata nije vratila iz kupnje, nedaleko od metroa, a bila je cijelo vrijeme tako blizu
hotela. Svašta ti je prolazilo kroz glavu. Da je pobjegla. Da je pala pod vlak. Da su je
opljačkali i pretukli. Silovali. Oteli.
Umalo je sve upropastila. Nisi želio strku. Želio si da svi u firmi vide kako ti je
obitelj savršena. Na čelu s tobom.
***
Sa Sarom si se prestao nalaziti čim si čuo kako se oko nje mota direktorov
zamjenik.
Netko bi rekao da si se povukao. Pa što, jebao si je prije njega, a nije bila toliko
vrijedna da mu se zamjeriš. Uostalom, imao si nešto daleko bolje.
Pokušavaš nenapadno provjeriti u ogledalu lifta koji zastaje na svakom katu, je li
ti košulja još uvijek čista. Pada ti na pamet, vjerojatno od stresa zbog sastanka, kako
bi na ovratniku mogla izbiti krvava mrlja, ako ti procuri ogrebotina na vratu. Iris ju
je jutros zapazila brzim pogledom, prije nego si zakopčao košulju. Mislila je da je ne
vidiš.
Ali jesi.
Naravno, ništa nije pitala. Odavno si je odučio od toga da išta pita. Jedna odgojna
nikog nije ubila. A nije ni tebe.
Radiš po cijele dane i naravno da imaš pravo na malo oduška. Većina muškaraca
iz firme daje si oduška, a bogme to čine i žene. Ne samo slobodne djevojke poput
Sare. Kučke.
Košulja je ipak u redu. Ali ti nisi.
Stižete na peti kat. Glavna tajnica je baš danas bolesna pa sastanak kasni. Stvarno
ponedjeljak za pamćenje - crni ponedjeljak - jer se nitko od vas ne sjeća kad je Rita
izostala s posla. Unatoč tome što ima sto dvadeset kila i dijabetes.
„Sve do jednom“, rekla bi tvoja majka.
To te kašnjenje s jedne strane umiruje jer zazireš od početka sastanka, dok s
druge strane želiš da se sve što prije završi.
24
Glavonja na brzinu određuje djevojku iz marketinga, Ivonu, da mijenja bolesnu

glavnu tajnicu, prvenstveno da se javlja na telefonskoj centrali. Nedopustivo je da se
nitko ne javi kupcima ili klijentima. Uvijek na usluzi, glavni je moto firme.
Ivona smije spojiti direktora samo ako je nešto stvarno hitno. Pitaš se je li
dovoljno pametna za takvu procjenu.
Dok vam donosi kavu, naglašeno maše dupetom. Guzara, rekao bi Marko.
Moguće da je to dijelom i zbog štikli u kojima se ženama, dok hodaju, prirodno
izbacuju guzovi, ali čini ti se da ipak glumata.
Misli da je dobra pička jer ima dobro dupe. Ali nije. Obična je porn hub drolja,
koju šutneš nogom nakon što je dobro izjebeš. S kondomom.
Ubio bi kćeri da su takve drolje.
„Hvala, Ivona“, kaže Glavonja. Ona se osmjehuje dok se tebi smrkava jer znaš
da si uskoro na redu.
Sve se odvija kao u snu. Osjećaš se kao da si pod vodom. Zatim ustaješ i počinješ
objašnjavati kako bilježite pad prodaje i prihoda, pri čemu ti se vlastiti glas čini
dalekim.
Konkurencija je smanjila cijene. Nema se tu što filozofirati, iako su i neke druge
nepovoljne okolnosti dovele do tako lošeg mjesečnog rezultata, za što trebate
zahvaliti upravo direktoru koji je povukao nekoliko maestralno pogrešnih poteza.
Ovo posljednje, naravno, prešućuješ.
Već na sredini izlaganja osjetiš olakšanje jer si uspio zvučati donekle suvislo. Kad
konačno sjedneš, nastupa olakšanje.
Glavonja ovaj put ništa ne pita, samo šuti i mjerka te. Neopisivo ti je drago, ali
ne zavaravaš se - znaš da je samo pitanje vremena kad bi, ako se nekim čudom stvari
ne poprave, mogao odletjeti.
A onda, u najboljem slučaju, zbogom otplati kredita za stan koji si uzeo za
djevojke i Luku, za školu, a možda i faks, barem za nekog od njih. U najgorem
slučaju, potpuna štednja. Ionako već dovoljno štedite. Ne želiš ni razmišljati o
mogućnosti da Iris potraži neki posao. Bilo bi to dvostruko poniženje: dokaz da nisi
u stanju samostalno se brinuti o obitelji i stres zbog vječnog pitanja koje bi ti lebdjelo
nad glavom, mnogo češće nego sada: Gdje je? S kim je? Što zapravo radi? Ali ne zato
što je posebno voliš. O ne, zaboga, nikad i nisi. Ne. Iris ti je, prije svega, korisna. Iris
je majka tvoje djece. Misliš da je uglavnom dobra majka, iako je previše popustljiva.
A misliš i kako si je spasio iz očevih kandži. Jednom ti je rekla da si ti njezin
Aleksandar Veliki. Da, Aleksandar Veliki, dobro zvuči. Stari gad se još uvijek dobro
drži, prilično je žilav. Jednako kao i Mimoza, Irisina mama Doris, što se ne bi reklo na
prvi pogled. Zoveš je Mimoza jer je sva nekako nježna, ali i uštogljena, onako kako
Iris nije.
Doris i Iris, kako glupo.
Ponekad poželiš reći Iris da je zapravo sretna, iako joj je otac bijedni kreten koji
se iskaljuje na svima jer je nezadovoljan sinom. Poželiš joj reći kako si ipak bio
25
posljednji u redu kad su se dijelili očevi na lutriji života. Da nisi dobio oca
nego čudovište.
Ne, ne želiš da Iris radi jer ne bi podnio da te ostavi i ponizi. Da ode s nekim
drugim. Ako radi, veće su šanse da ode ili da nekog upozna.
***
Poslijepodne pitaš Iris gdje je nestala odjeća koju si sinoć bacio na pod. Umjesto
odgovora, pokazuje ti na nepropusnu vreću, naguranu u košaru za rublje. Ipak ne
odolijeva i pita te odakle krv.
„Pao sam“, kažeš, pokazujući ogrebotine na rukama. Doduše, malo oklijevaš
prije nego joj kažeš da si pao, ali sigurno si pao, nema što drugo biti, samo... Zašto
onda oklijevaš?
Dobro je što Iris ne postavlja dodatna pitanja jer bi te brzo izdala strpljivost, a
već si dovoljno nervozan zbog svega. Ali Iris je davno naučila dokle može ići.
Izvučeš vreću s odjećom iz košare za rublje i kažeš joj da ćeš je ovih dana odnijeti
na kemijsko čišćenje.
Čini ti se kako joj je drago što je ona neće nositi, sigurno je očekivala da ćeš joj
to reći.
Izneseš vreću iz kuće i ubaciš je u prtljažnik.
26
DIANA
Mihaela opet plače.

„Ma što je bilo, zlato maleno? Zašto plačeš?“ Podignem je s poda na kojem se
igra očerupanim lutkama - jednoj je upravo otkinula nogu - ljuljuškam i konačno
smirujem.
Enes radi.
Vrijeme s njom tako mi brzo prolazi, jednostavno se izgubim u presvlačenju,
hranjenju, kupanju, maženju, čitanju, gugutanju, uspavljivanju i sigurno još nečem
čega se sada ne mogu sjetiti. Ipak, postoje i dani u kojima sve to obavljam, a vrijeme
mi prolazi beskrajno sporo. Takve dane ne volim, plaše me. Tada dobijem osjećaj
kako je sve prigušeno i nekako nestvarno.
Ne znam o čemu ovisi kad će naići takav beskonačan dan, u nizu onih koji
naprosto prolete. Pretpostavljam o nekom mom unutarnjem stanju, dojmu, osjećaju,
ili čemu već.
I da, mislim kako je to posve normalno, mislim da imam pravo naglas reći da mi
ponekad, usprkos svim aktivnostima, život djeluje kao da gledam golemog, sluzavog
puža koji prelazi put izluđujuće sitnim pomacima, dok samo čeka da ga zdrobi kotač
automobila.
Ne mogu da se ne nasmijem. Kad sam bila u školi, mislim na srednju jer sam u
osnovnoj još bila mala, zainteresirana učenica, svi satovi na kojima sam bila činili su
mi se beskrajno dugi. Dugi za popizditi.
Rijetko kada sam doživjela nešto obrnuto, poput osjećaja da je neki sat završio
prije nego je počeo. Zanimljivo, to ne bi nužno bio čak ni sat koji me donekle
zanimao, poput jezika ili kemije. To samo potvrđuje kako su za osjećaj prolaznosti ili
statičnosti vremena manje bitne vanjske okolnosti, a puno bitnije ono što je u nama.
Često odemo u park ispred zgrade u kojem ima i drugih domaćica s djecom.
Vozim Mihaelu u kolicima, a ona od sreće podiže ručice kad ugleda drugu djecu.
Ili sjednem na klupu i zapalim cigaretu-dvije, dok je drugom rukom ljuljuškam u
kolicima i gledam kako maše nogicama i kako se proteže. Ponekad tako i zaspi.
Sliči mi, ali za razliku od mene, ima pune usnice. Na mog oca. Lijep je to, a
ujedno i podrugljiv podsjetnik na sve one okrutne riječi koje su mu izišle iz usta.
Omiljena mu je bila kurvo.
27
Što se genetike tiče, Julija je sretna dobitnica punih usana, ali ja imam veće sise.
Navodno rastu do dvadeset pete, što znači da imam fore malo više od pet godina, da
budu još veće.
Mama, hvala ti na sisama, iako sam od tebe naslijedila tanke usne. Planiram ih
povećati i već sam nagovijestila Enesu da skupljam lovicu. Očekivano, rekao je da su
mu moje usne prekrasne. Ono što nije rekao bilo je: Pa čemu se onda razbacivati novcem?
Ali sama sam mu dopunila rečenicu.
Vjerujem mu jer znam koliko me nježno ljubi, prelazeći jezikom po njima. Ali to
je ono što sam zacrtala i znam da ću to i ostvariti, a bogme zna i on.
E sad, znam kakve su Julijine sise zbog svih onih sestrinskih svlačenja jedne pred
drugom, što od umora, što zbog osjećaja potpune slobode, ili pak zato što i ne
doživljavaš da se skidaš pred nekim tko ti je tako blizak. Ja sam ipak malo
sramežljivija, što je čudno jer sam ja ona koja je divlja.
Moja bivša prijateljica Andrea, koja trenira latinoameričke plesove - vjerojatno ih
još uvijek trenira - svlačila se i presvlačila totalno hladnokrvno, što je djelovalo
nevjerojatno seksi. Riječ bivša ima veze s Enesom, naravno!
Objasnila mi je to ovako: „Draga Di“, tako me samo ona zvala, „kako bi plesači,
koji ponekad imaju svega nekoliko sekundi za presvlačenje, stigli gledati pred kim se
mogu skinuti? Jednostavno se presvuku i to je to.“
Istina, ima smisla. Ali ipak znam kako je njezinoj nesputanosti pridonijela i
uvjerenost da ima dobro tijelo i da se u svakom trenutku može razgolititi što si,
budimo iskreni, malo ljudi može dopustiti. Naravno, ako im je do toga stalo.
Ako ih nije briga, to je već druga priča. Ali većinu je ipak briga, jer kad smo goli,
ranjivi smo. Svi oni slojevi odjeće mogu donekle ublažiti taj osjećaj, zbog čega neki
ljudi vole zimu. Ljeti se osjećaju previše izloženima.
Sigurno je dobar osjećaj biti stalno utreniran i fit. Zavidjela sam Andrei. Zavidjela
sam joj na disciplini, na plesnom talentu i kul stavu te, naravno, na savršenom tijelu,
iako sam ja ta koja je osvojila Enesa. Premda je Andreica, realno gledajući, zgodnija.
To mi nikad nije mogla oprostiti i zato se više ne čujemo. Dakle, stvar je
prvenstveno u njezinom egu, a ne u silnoj ljubavi prema Enesu, iako ne mogu poreći
da joj se sviđao.
Hvala bogu, ali hvala bogu - u kojeg ne vjerujem, ali tako se kaže, pa često
automatski izgovaram tu frazu - što joj nisam povjerila neke osobne stvari, iako sam
namjeravala. Jer sada ne sumnjam kako bi ih svima rastrubila, bez obzira na
Enesa, pogotovo nakon što smo nas dvoje prohodati.
Dok sam se dvoumila hoću li joj reći ili ne, čak toliko da me od neodlučnosti
zaboljela glava, sjetila sam se izreke koju mama i baka znaju spomenuti kad god
smatraju da odgovara određenoj situaciji. Makar se radilo o španjolskoj sapunici
u kojoj se glavna junakinja, lijepa naivka, odluči povjeriti nekom naizgled umiljatom
liku ili, još gore, najboljoj prijateljici koja je na nju ljubomorna.
Ta izreka glasi: Ako se povjeriš prijatelju, znaj da i on ima prijatelja.
28
Ne usuđujem se ni pomisliti što bi bilo i kako bi me ogovarali, nakon što bi

Andrea počela lajati okolo. Nije da nisam navikla na to, čak mi je neko vrijeme godilo
da budem najogovaranija osoba u cijeloj školi, ali ovo bi ipak bilo drukčije.
Kad bi se proširila ta vijest, svi bi me gledali sa sažaljenjem, a to bi mi najteže
palo. To uopće ne podnosim - da me ljudi žale.
***
Da, vrijeme s Mihaelom prolazi mi jako brzo, ali danas je onaj dan. Onaj od
rijetkih dana kada vrijeme nikako da prođe, kad mi je kći razdražljiva i samo se inati.
Osjećam se kao zarobljenica vlastite kćeri. Jedva čekam da se Enes vrati kući.
Istina je da obično bude tako umoran da mi baš i ne pomaže u čuvanju Mihaele, ali
bitno mi je da znam kako nisam sama s njom.
Moji bi roditelji sa zadovoljstvom rekli kako bi mi, da nisam otišla od njih, ili
točnije, da nisam pobjegla, mama sigurno pomogla. Ali odlučna sam u tome da se
Enes i ja snalazimo sami.
Ne treba mi njihova pomoć. Ne želim da mi se miješaju u život. Uopće se ne
javljam na telefon kad me mama zove, samo joj ponekad pošaljem Mihaelinu sliku,
ni sama ne znam zašto.
Ne želim više trpjeti tatine naredbe i gledati kako ga u svemu sluša i pokorava
mu se. Zato sam i otišla, zato što nisam pokorna poput nje, zato što se bunim i onda
dolazi do svađa zbog kojih svi pate. Želim mir, a ne strepnju zbog tatinih pijanih
ispada, promjena raspoloženja i ljutnje, kad nije sve po njegovom.
S druge strane, Enes je tako nježan i pažljiv. Kažu da žene nalaze iste tipove
muškaraca, ili pak posve suprotne od svojih očeva. E pa ja sam stvarno našla potpunu
suprotnost.
Znam da mama i tata misle kako je moje ograđivanje od njih Enesovo maslo, i
vjeruju kako je on taj koji je prevagnuo u odluci da se odselim.
To je samo dijelom istina. Zahvalna sam mu na tome jer, koliko god bila
buntovna, ipak ne bih imala hrabrosti otisnuti se u svijet sama s djetetom.
Ostatak su učinili oni, ali po svom dobrom običaju, pogotovo kad se radi o mami,
prave se da to ne vide.
Žao mi je jedino što se ne čujem s Julijom i Lukom.
Bila je to teška odluka, koju sam već milijun puta poželjela prekršiti, ali znam da
bi ih mama i tata stalno gnjavili pitanjima o meni, a to je ono što nikako ne želim.
Ne želim da ih tata ispituje, da im izaziva stres, da ga se boje, pogotovo ako mu
ne mogu reći ono što želi čuti.
Ovako je najteže, ali i najbolje - neka misle kako sam sebična i daleka starija
sestra, koja jednostavno ne mari previše za obitelj. Vjerojatno se mama potrudila
objasniti im to na fin način, ali tata...
Sigurna sam da se nije potrudio biti fin.
29
***
Znam da sve mame imaju loše dane. Znam da je to normalno jer su djeca takva.
I ja sam bila takva i izluđivala sam mamu. I Luka je bio takav, njega najbolje poznajem
kao bebu, moga malog brata. Ipak, unatoč tome što sve to znam, ponekad se bojim
da će me izdati strpljenje, da će se razdražljivost pridružiti umoru i da ću, ne daj bože,
dići ruku na nju, na moju Mihaelu. Znam za takve slučajeve, čitala sam o njima.
Neki ljudi kažu da ni najveći umor ne može dovesti do takvog čina, ako ne postoji
dublja podloga. Ako ne postoji podsvjesna mržnja. Mržnja prema vlastitom djetetu.
Onom koje si rodila i za koje si zauvijek vezana. Ne pupčanom vrpcom,
već osjećajem brige i odgovornosti.
Ne znam što bih mislila o tome osim da dijete nije nizašto krivo. Dijete nije krivo
za pogreške roditelja i baš nikad, ni u ludilu, na koje se mnogi tako često pozivaju, na
njemu se ne smije iskaljivati bijes. Sjećam se kako sam jednom bila tako umorna da
sam šakama nasrnula na Enesa zbog nekakve beznačajne primjedbe. Da je netko
drugi bio na njegovom mjestu, uzvratio bi mi.
Čitala sam o tome, o svim strahovima mladih mama, o kojima one nerado
govore, što je razumljivo, jer bi ih ljudi odmah osudili, iako ni sami nisu ništa bolji.
Eh, da, pročitala sam još nešto škakljivo, ali to me ne zamara previše jer nikad
nisam osjetila tako nešto, a nadam se i da neću. Radi se o tom da neke žene tijekom
dojenja osjećaju uzbuđenje, tamo dolje, neke čak doživljavaju i orgazam.
To sam pročitala na nekom forumu. A kad sam vidjela kako su one koje to nikad
nisu doživjele, ili ne žele priznati, napale one koje su tako nešto priznale, opet sam
zaključila da je tajne najbolje držati za sebe. Ali što ako ti se čini da ćeš zato
jednog dana, negdje duboko u sebi, jednostavno eksplodirati?
***
Enes je konačno došao.

Ručao je i zavalio se na kauč, ali ne smeta mi, glavno da je tu. Posao u tvornici je
naporan, ali solidno zarađuje, a i stan je unajmljen preko firme. Naravno, opet uz
pomoć njegovog ujaka. Uz pomoć Amira.
Enes ga diže u nebesa. Ne dijelim njegovo oduševljenje jer znam da ništa nije
besplatno i da bi dragi ujko jednog dana mogao zatražiti dokaz naše zahvalnosti.
Pritom mislim na malo krupniji dokaz. Ove sitnice koje Enes obavlja za njega, dok
mu istovremeno glumi potrčka i sina, ne računam.
Enes spremno skače na sve što mu dragi ujko kaže, kao psić kad mu se baci kost.
Izluđuje me to.
Amir i ujna Selma nemaju djece, pa je donekle razumljivo što su preuzeli brigu
za Enesa i njegove četiri sestre, kad ih je otac, gnjida od čovjeka bez imalo
odgovornosti, napustio.
30
Naravno, Enesova majka Belma je to jedva dočekala, stalno ističući da ne zna

kako bi se snašla s malom djecom bez bratove pomoći.
Sve je to divno i krasno, ali meni se čini da im Amir i Selma to stalno nabijaju na
nos, na ovaj ili onaj način.
Jebeš onda takvu pomoć.
Mihaela kao da je osjetila da me umirio Enesov dolazak, pa se i ona smirila.

Večerali smo kao prava mala obitelj.
A onda je zazvonio Enesov mobitel.
Zašto uvijek postoje neke sjene koje nam prijete zatamnjenjem trenutaka radosti?
„Da?“ Enes se žvačući javio.
Pokušala sam uloviti glas s druge strane žice, barem raspoznati je li ženski ili
muški, ali bez uspjeha.
Nakon par sekundi samo je rekao, ,,U redu, važi“, i prekinuo vezu.
„Tko je to bio?“ pitam, iako mi se čini da već naslućujem odgovor. Možda zbog
spremnosti s kojom je Enes izgovorio ,,U redu“. Kratko i jasno, bez pitanja, bez
pogovora.
„Ujko. Pozvao nas je u nedjelju kod njih na ručak. Doći će i moja mama i
sestre.“ ‘
Misli na sestre u paketu s djecom. Emina i Sanela su udane i uglavnom umorne
jer svaka ima po dvoje djece. Anela i Jasmina nisu udane. Još su premlade, prelijepe
i pršte od energije.
Uzdahnem: „Mogao si me pitati prije nego si mu rekao da ćemo doći.“
„Molim te ne počinji“, Enes me molećivo gleda, držeći vilicu s mesom na putu
do usta. „Samo idemo na ručak. Budi pola sata, pa idite ti i Mihaela, reci da mora na
spavanje.“
Već vidim kako Amir i Selma inzistiraju da prilegnem zajedno s Mihaelom u
gostinskoj sobi, te kako im objašnjavam da ona ne može zaspati nigdje osim u našem
stanu. I to s dobro navučenim zavjesama. To je, naravno, laž - Mihaela može zaspati
bilo kad i bilo gdje. U jednom trenutku vrišti, a već u sljedećem spava.
Sad vidim kako bi se opet mogla unervoziti, ako čuje povišene glasove.
Preumorna sam za to, i lakše mi je složiti se s Enesovim planom. Podrugljivo
ponavljajući riječi koje je izgovorio Amiru na telefon, kažem:
,,U redu, važi.“ Naravno, uz mali dodatak, jer to inače ne bili bila ja: „Ali odlazim
čim mi dosadi.“
On se nasmiješi i nastavi gutati meso. Mihaela sretno guguće, osjećajući da je
prošla napetost u zraku, koja je smrdjela gotovo kao da se pokakala.
Sve je riješeno, sve pet. Kompromis, to je rješenje... Kompromis čak i s Enesom,
koji mi uglavnom popušta, osim kada je riječ o ujaku.
Kompromis je tajna dobrog odnosa.
31
Samo, zašto onda mnogi koji se u to kunu, imaju onaj kiseli izraz na licu, kao da
su ugazili u govno, posisali limun ili pojeli kiselo grožđe?
Nimalo ne šljivim takve kompromise.
U toj bi shemi obje strane trebale biti podjednako zadovoljne, a ne jednako
nezadovoljne.
32
JULIJA
Sedam i trideset je, a ja još sanjarim u krevetu, umjesto da ustanem i na brzinu

se spremim za školu.
Mrzim to brzinsko spremanje.
Jutros sam tako umorna da bih najradije cijeli dan preležala, iako znam da mi to
uopće nije pametno.
U krevetu mi je tako toplo i još se osjeća Njegov miris. Jučer smo natopili krevet
svojim sokovima. Istovremeno mi dolazi da uguram posteljinu u stroj za pranje ili
zapalim, ili da je ponesem mami za vikend, ali ona bi nanjušila miris seksa. Iako mi
djeluje kao da se nikad ne seksa s ocem.
Sat na mobitelu prvo je zvonio u 6:30 pa u 7:00, ali oba puta sam u polusnu
odgodila alarm, napipavši mobitel zavučen u posteljinu.
Razmišljam o tome koliko bih ranije ustajala da moram putovati u školu iz drage
nam selendrice.
Srećom, tata je kupio stančić, tako da ne moramo putovati u srednju školu niti
kasnije na fakultet. Valjda će netko od nas i studirati.
Voljela bih studirati. San mi je medicina.
Toliko sam puta zamišljala da sam uspješna liječnica u bijelom mantilu, sa
strogom punđom, koju na kraju radnog dana raspuštam, lagano okrećući glavu kao
na reklami šampona za kosu. Bujna kosa spušta mi se niz ramena, dok mi prilazi
zgodni doktor i masira ih, a onda pomaže navući elegantni bež kaput. Zajedno
odlazimo do obližnjeg bara na piće nakon napornog radnog dana.
Tara, s kojom sam, nažalost, podijelila svoju želju, koju je ona nazvala fantazijom,
samo je okrenula očima i rekla da gledam previše doktorskih serija.
„Medicina je težak faks, dugo traje i treba - puuuno učiti. A ti, draga moja, nisi baš
za knjigu.“
Teška srca priznajem da je Tara u pravu. Zapravo, više mi smeta njezina grubost.
Morat ću smisliti nešto drugo, nešto manje zahtjevno. Ima i drugih fakulteta.
Mama ispočetka nije htjela da živim sama u stanu, smatrajući da sam premlada,
ali ja sam htjela, itekako sam to htjela. Tata se složio, pa se na kraju i ona složila.
Kao da joj je išta drugo i preostalo nakon što je on odobrio.
Najzad je rekla kako ipak nema smisla da toliko putujemo i mrcvarimo se u busu,
ako ne moramo. A ne moramo zahvaljujući tati, koji stvarno vrijedno radi i koji nam
je priuštio stan.
33
Prvo je u stanu živjela Diana. Tko zna, možda je i ona poput mene dovodila u
stan frajere. Zapravo, sigurna sam da jest. Češće od mene.
Sjećam se kad je u drugom srednje napravila, kako je rekla, tulum za pamćenje i
kad su susjedi, kojima su mama i tata dali broj da nazovu ako se nešto dogodi, stvarno
javili što se događa. Baš je bio tulum za pamćenje!
Starci su bili tako ljuti, posebno otac. Ćušnuo je Dianu da joj je glava poletjela.
„Pičko, zar sam kupio stan da mi balavurdija piša po njemu“, derao se, a kad je Luka
zaplakao, grubo ga je ugurao u sobu. Luka je zatulio još jače, pa sam ušla za njim kako
bih ga utješila, da ne bi bilo frke. Tako sam jedina prošla nekažnjeno.
Luka mi je zaspao na rukama, a ja sam još neko vrijeme slušala kako se otac svađa
s mamom i govori joj: „To je tvoja škola. Kurvo.“
Inače, tata često koristi riječ kurva, ne samo za žene koje su stvarno bile s mnogo
muškaraca - jer mama to sigurno nije, pogotovo ne za novac - već kad god je zbog
nečega ljutit na ženski rod. Ni po maminoj strani ne nedostaje korisnika te psovke,
jer tu su djed i ujak. Ne znam koga mi je gore vidjeti, djeda koji je stalno namrgođen,
ili ujaka koji je stalno zapušten. Kad sam bila mala, bilo je obratno - nisam znala
kome se više radujem.
Prije nisu bili takvi. Kao ni baka Doris, a baka Marija se ionako nikad ne smije.
Ili jesu; možda su i prije bili takvi, ili su se meni kao djetetu ljudi činili boljima, a svijet
ljepšim?
E da, tu je još i susjed Petar. Ni on se ne libi upotrijebiti tu riječ kad god govori
o nekoj ženi.
Na njihovim muškim njuškama tada se pojavi nekakav ružan izraz, podrugljiv
prezir prema ženama, a to nije fer jer žene su ih rodile. Nažalost.
U svakom slučaju, pretpostavljam kako je tu svađu čula i Diana u drugoj sobi.
Već tad je bila s Enesom, samo što mama i tata još nisu znali. Jedino sam ja znala.
Tada smo se povjeravale jedna drugoj, a sad se i ne čujemo. Diana se ne javlja i ne
dolazi kući otkad je s Mihaelom i Enesom otišla u Njemačku.
Ljutim se na nju. Tužna sam. Nedostaju mi dani međusobnog povjeravanja.
Ležim na krevetu u našoj zajedničkoj sobi, čitam knjigu ili listam časopis, a Diana se
sprema za izlazak. Šminka se, iscrtava rubove usana da bi bile punije i onda ih maže
nekim ludim, ljubičastim ružem. Nabacuje na sebe lance i prska se parfemom četiri
puta. Sobu odmah ispunjava miris šećerne vune. Mmmmm, kao da ga i sada osjećam
u nosnicama. Zatim se spretno izvuče kroz prozor i odlazi u noć.
Nikad kod kuće nije imala mira, stalno je htjela u grad. Zavidjela sam joj, čekajući
da se vrati ujutro i ispriča mi svoje avanture.
Tako mi je ispričala kako je upoznala Enesa, kako ju je spasio od glupog Leona
koji je, usput rečeno, bio zgodniji i bogatiji od Enesa. Šteta što je ispao takvo govno.
Kad je tata otkrio da Diana bježi kroz prozor, nastala je drama. Uf, kako je bio
bijesan: remen je radio na njoj, ali i na meni jer sam je štitila. I na mami jer nas je
rodila i odgojila. Luku je poštedio jer on mu je najdraži. Najmlađi je i najslađi. Drago
mi je da je tako.
34
Jako mi nedostaju ti dani, ali Diani očito ne...

Nismo doznale tko ju je izdao, ali nekako mi se čini da je to bio susjed Petar, ili
njegova žena Irena. Ili oboje.
Diana baš nema neko mišljenje o njima, iako nas već nekoliko godina primaju
jeftino na ljetovanje. A kad Diana nekoga ne cijeni, jasno mu to da do znanja. Zna
biti strašno bezobrazna. Ponekad joj zavidim na takvom stavu. Možda su joj se zato
i osvetili.
Irena mi djeluje kao da zna biti prava zmija kad se naljuti, iako se inače čini jako
finom. Strašno je načitana, ali prilično nervozna. Petar je izluđuje, svi znaju da šara
okolo. Čini se da Irena ne može imati djece, a on ima sina iz prvog braka koji živi s
mamom, Petrovom prvom ženom.
Naša je mama jednom rekla da misli kako bi Irena Petru najradije zabranila da ih
posjećuje, ali ne usuđuje se ići tako daleko iz straha da Petar, kakav god bio, ne bi
pristao na tako nešto.
Kad je Antonio bio mali i kad bi ga Petar doveo kući, Diana i ja bismo se igrale
s njim. Više nemamo kontakt jer Antonio jako rijetko dolazi kod Petra, vjerojatno
zbog Irene koja ga ne voli. Petar uglavnom odlazi k njemu.
Ma, Irena i Petar su potpuna suprotnost, kao da su spojeni po kazni.
Ne mogu reći da on nije, kako mama kaže, šarmantan. O tome bi se dalo
raspravljati, ali prava je seljačina, to je sigurno.
A možda su Irena i Petar, u slučaju da su njih dvoje izdajice, jednostavno mislili
da mama i tata trebaju znati kako se Diana iskrada iz kuće jer, ruku na srce, stalno je
radila nekakva sranja.
***
Vratila sam se kući iz škole i bavim se omiljenim hobijem - izležavanjem. Sve

ostalo - suđe, zadaci i telefonski razgovor s Tarom o kupaćim kostimima - može
pričekati.
Moram za ovo ljeto mudro odabrati model u kojem će mi sise izgledati veće. Po
svemu ostalom izgledam i jesam žena, osim po tim nesretnim, malim sisama.
Prelistavam zatim modni katalog. Ne odolijevam tome, iako sam si obećala da
više neću jer mi tako samo rastu zazubice. Mama inače jako voli listati časopise o
uređenju kuće. Volim i ja, ali ipak su mi draži oni o modi. Očito nisam
najčvršći karakter, pogotovo kad su u pitanju lijepe stvari.
Kad bih mogla, naručila bih sve stvari iz kataloga. Ali da se baš, baš moram
odlučiti za recimo jednu ili dvije, definitivno bih izabrala smeđu jaknu od brušene
kože. I crne čizme koje se mogu kombinirati sa svime, a ipak su nekako posebne.
No, i jakna i čizme ostaju do daljnjega na listi želja. Uz uzdah zatvaram katalog.
***
35
Danas su u školi svi pričali o sinoćnjem silovanju u parku, nedaleko od

trgovačkog centra.
Opet se prisjećam kako je počelo sve to sa mnom i s Njim. Zapravo, vrlo
jednostavno - na kraju moga sedmog razreda osnovne. Kad se u mislima dotaknem
toga dana, najčešće se sjećam velike vrućine. Bio je tek početak svibnja, ali bilo je
vruće kao usred ljeta.
To je još jedan razlog zašto sam bila oduševljena kad se, na povratku iz škole,
zaustavio pokraj mene, otvorio vrata auta i rekao: „Upadaj!“
Baš sam bila zahvalna što je naišao, jer bih se inače preznojila. Svijetloljubičasta
majica, koju sam nosila tog dana, natopila bi mi se i na leđima, što osobito mrzim.
Da stvar bude bolja, mama i tata su mi bezbroj puta rekli da se ne vozim s
nepoznatima. Nisu rekli ništa za poznate.
Dok smo se vozili, odjednom je skrenuo na prašnjavi puteljak, s desne strane
ceste koji vodi od škole prema našem kvartu.
„Kamo idemo?“ uspravila sam se na prednjem sjedalu.
„Moram malo stati, ali ne mogu na cesti. Mislim da imam grč u nozi“, rekao je s
bolnom grimasom na licu, za koju sam uskoro otkrila da je bila odglumljena.
Vozili smo se još par minuta do kraja tog odvojka, omeđenog ogromnim
borovima, kao nekakvom stražom. Stvarno su izgledali kao straža, jer kad se dođe do
njih, jasno je da nema dalje. Barem ne autom.
Nikad ranije nisam išla tim putem, nisam ni znala da se do tih borova može doći
autom.
Nije me ni privlačilo takvo istraživanje, za razliku od Luke i Diane. Nisam se
željela izgrebati, isprljati ili izgubiti; meni je to bila i ostala gnjavaža, iako je za njih to
bio doživljaj.
Kad smo se zaustavili, On je ugasio auto, a ja sam Ga upitala je li Mu bolje, je li
prošao grč.
Suzdržavala sam se da Mu išta kažem u vožnji, kako Ga ne bih omela. Nisam
željela da nam se, recimo, probuši guma, tim više što je put bio pun kamenja, a
ponegdje i oštrih kamenčina.
Protrljao je koljeno i rekao da je grč prošao, ali se ipak mora još malo odmoriti,
kako bi bio siguran da se neće vratiti. Pomislila sam da to zapravo ne može znati, ali
nisam htjela komentirati. Jednostavno sam osjećala da je bolje ne izigravati mudricu.
Nakon toga me pitao jesam li gladna.
„Umirem od gladi“, ispalila sam.
„Bit ćemo brzo gotovi.“
Onda je otkopčao remen i - dok se nisam ni snašla - otkopčao je i moj. Zatim se

okrenuo prema meni. Nježno me pogladio po licu, a onda istom rukom protrljao
koljeno. Ništa mi nije bilo jasno. Pomislila sam da Mu možda nije dobro, da ima grč u
glavi, a ne u nozi.
36
E da, zatim je počeo govoriti kako sam već prava djevojka, i da je to očito već
neko vrijeme te da je - sve i kad bi to želio
- nemoguće da bi Mu takvo nešto moglo promaknuti. A onda je rekao da je došlo
vrijeme za neke stvari koje ćemo raditi, ali pod uvjetom da nitko ne sazna. Neke stvari
koje će mi se svidjeti.
Odmaknula sam se od Njega, sva zbunjena i nesigurno rekla:
„Ne znam o čemu pričaš. Mislim da ti stvarno nije dobro. Upali auto i vozi me
kući.“
On se nasmiješio kao da me nije čuo, ali to je bilo nemoguće. Naravno da me
čuo. Ipak sam, za svaki slučaj, ponovila još jednom, čvršćim glasom:
„Mislim da ti stvarno nije dobro. Upali auto i vozi me kući.“
Tada se nasmijao, baš onako od srca, kao da sam ispalila neku jako dobru foru, i
rekao: „Tjeraš me da vozim, a i sama kažeš da misliš kako mi nije dobro.“
Zacrvenjela sam se jer nisam znala što bih odgovorila na vlastitu nelogičnost.
Odjednom me oblila vrućina; moja lila majica natopila se znojem, iako sam se
radovala vožnji, najviše zato što neću doći kući posve znojna.
Nagnuo se prema meni i već u sljedećem trenutku Njegova je glava bila na mojim
grudima, trljajući se o njih.
„Mmmm, kako su lijepe. Kao jabučice.“
„Što radiš? Pusti me!“ Pokušala sam Ga odgurnuti, ali teška glava i dalje je
počivala na mojim grudima. Zapravo, spuštao ju je sve niže, čvrsto mi stežući
zglobove šaka.
„Što raaadiš?“ prostenjala sam, tada već poluplačnim glasom od nervoze i šoka,
ali On je bio tako obuzet približavanjem mome krilu da se sav zacrvenio.
Preplašila me takva obuzetost. Izgledao je kao da nije pri sebi. Kao da Ga je
zaposjeo nekakav demon. Točnije, demon požude.
U autu je bilo pakleno vruće. Nakon što je ugasio motor, rashlađeni zrak brzo se
ugrijao. Ipak, ni ta vrelina ni skučeni prostor, u kojem se onako krupan jedva mogao
pomaknuti, nisu Ga odvratili od nauma.
„Smiri se. Vidjet ćeš da će ti biti lijepo“, uvjeravao me baršunastim glasom.
Osjećala sam se poput ptičice koju vreba mačka, umilno je gledajući, dok u jednom
trenutku ne skoči i zgrabi je za vrat. Krc.
„Smiri se... mmmmm.“
„Ali...“
„Smiri se kad ti kažem...“
Naposljetku sam se smirila jer nisam znala što bih drugo. Bila sam umorna i bez
snage za otimanje, ali cijelo sam vrijeme imala osjećaj kako se moram otimati, ili
barem pokušati, čak i kada me tamo dolje, između nogu, preplavila milina.
Kao da mi se protiv moje volje razlila po gaćicama, koje su se ovlažile. Eto, na
kraju ću stići kući sva mokra, pomislila sam.
37
Taj osjećaj... osjećaj gadljive miline, jer ne znam kako bih ga drukčije nazvala,
pojavio se kad je počeo prelaziti jezikom po mojoj stvari - po mojoj stvari, kako nas je
učila učiteljica biologije - prethodno mi spustivši tajice i razmaknuvši gaćice.
Bilo me pomalo sram jer su obične, bijele. Gledala sam na internetu kako, kad
muškarac i žena rade takve stvari, ona uvijek ima lijepe gaćice - ili one od čipke, ili od
sjajnoga glatkog materijala. Pitat ću mamu kako se zove, rekla sam u sebi.
Znam da je neka riječ slična hebrejskom nazivu za vraga, nešto kao satan. Tome
sam se jako smijala.
Više sam puta prekopala mamin ormar i naišla na takve gaćice, iako je imala
najviše onih običnih, bijelih. I Diana je to radila.
Tada još nisam znala da su moje mokre, bijele gaćice samo uvod u daljnju priču,
u još mnogo mokrih i krvavih gaćica i plahti.
Sad mi je smiješno kad se sjetim koliko sam tada bila neupućena. Ali bila sam tek
trinaestogodišnja djevojčica.
A sada sam djevojka, sad imam šesnaest.
Znači, tako to ide, pomislila sam tada: Znači, to je ono što se radi, o čemu se ne govori.
Nikom i nikad, ni po koju cijenu.
Tako mi je On rekao.
I da - materijal se zove saten.
***
Bio je sve smjeliji. Kad smo se našli drugi put, najprije me snažnim prstom dirao
tamo dolje i zadovoljno zaključio da su mi se gaćice navlažile. Onda mi je stavio ruku
na svog „malog“ i rekao da ga pomilujem.
Gledala sam ispod oka Njegovog „malog“ i mislila kako uopće nije mali, već
prevelik. Dotad nisam vidjela mušku stvar, osim na internetu, ali svejedno mi se činilo
da Mu je velik. I On je to dobro znao i zato si je mogao dozvoliti da alat nazove
malim, jer nije bio.
Prvo Mu ga nisam htjela dodirnuti, ali onda je On svojom rukom čvrsto
obuhvatio moju i sam je počeo povlačiti gore-dolje. Naposljetku sam nastavila
automatski povlačiti ruku u istom ritmu, nakon što je On svoju maknuo.
„Tako treba, ljepotice moja...“
Osjetila sam u svojoj ruci kako Mu „mali“ postaje sve veći i sve deblji. I dalje mi
je bilo čudno, kao u snu, kao da se to ne događa meni, nego nekome drugom. On
me samo milovao i govorio da će sve biti dobro i da ne smijem nikom reći jer ni drugi
to ne govore. Obećala sam da neću.
Nikad.
***
38
Ispočetka smo se nalazili u autu. Došao bi po mene otprilike dvaput tjedno, kako
kad, i odveo me tamo, do velikih borova. Iako se nekoliko puta smola zalijepila za
auto, pa je ljutito psovao, ipak nije htio promijeniti mjesto za igru, kako je to nazivao.
Ili za zabavu.
Jednom smo zatekli ondje i neki drugi auto, nakon čega se brzo okrenuo, vratio
na glavnu cestu i odbacio me kući. Sjećam se da sam bila nekako razočarana, ali i
ljutita na samu sebe jer sam razočarana.
Kroz glavu mi je proletjelo kako ću propustiti mučenje, ali i neku vrstu užitka.
Čim sam pomislila na užitak, preplavili su me krivnja i strah, kupala sam se u njima.
Zapravo, cijelo se vrijeme osjećam i mučno i uzbuđeno. Kao da ću povraćati, a
opet, ta gadljivost kao da me štitila od želja koje nikako ne smijem osjećati jer su
užasne. Od svega toga bila sam strašno zbunjena i umorna.
Mislila sam neko vrijeme kako je On možda kazna za sve ono što sam zgriješila
u životu, koliko god moji grijesi bili sitni.
Ili još gore - da možda ispaštam za tuđe grijehe, za grijehe nekoga iz obitelji,
nekoga iz ranijih generacija. Čitala sam kako je tako nešto moguće, i mama misli da
je to moguće.
To je i užasno i zastrašujuće i nepravedno, iako već dobro znam kako je pravda
na ovome svijetu za mnoge tek nedosanjani san. Zato neki i pucaju, uzimajući
ponekad pravdu u svoje ruke, ili se nadaju da će se utješiti kada umru. Ali bojim se
da bi se mogli razočarati.
Htjela sam, zaista sam htjela milijun puta, pitati nekoga je li to okej. Je li okej
osjećati se tako užasno i zašto sam toliko zbunjena.
Ali nisam se usudila jer me On upozorio da se to ne radi. Inače bih mogla snositi
posljedice, posljedice od kojih bi, kad bih samo i pomislila na njih, protrnula do
kostiju.
Pssst...
39
LUKA
Danas sam već bio u školi. Ponedjeljak mi je najgori dan jer se preko vikenda
odviknem od škole.
Nekad ipak jedva čekam da počne jer se želim družiti s prijateljima. I s Lanom.
Lana mi je najbolja prijateljica, iako je došla u našu školu tek ove godine, u četvrtom
razredu.
Mama i Julija me zadirkuju da mi je Lana cura. Ali nije.
Popodne sam bio na rukometu. Bilo je dobro. Umorio sam se.
40
UTORAK
41
IRIS
Pomažem Luki da se spremi za školu. Jutros mu se ne doručkuje/ pa nakon

oblačenja izlazi pospan iz kuće i čeka da otključam vrata automobila.
Uskače na stražnje sjedište Honde, dok se ja prije polaska iz navike pogledam u
retrovizor i zaključim kako mi je lijevo oko malo natečeno. Možda zato što volim
spavati na lijevom boku, leđima okrenuta Saši.
Čitala sam neke članke o tome što različiti položaji pri spavanju otkrivaju o vezi.
Jedno od mogućih tumačenja moje uobičajene poze bilo bi da sam zaljubljena i
neovisna. Dobar vic.
Na cesti je gužva, kao i obično u ovo vrijeme, kada svi kreću na posao i razvoze
djecu. Netko iza mene bijesno trubi kao da vozač, koji stoji na semaforu i čeka da se
upali zeleno, čeka iz hira.
Neki ljudi stvarno lako gube živce.
Pred školom, Luka bez poljupca izlijeće iz auta, s ruksakom na leđima. Dajem
mu znak prstom; cmoknuo me i odjurio prijateljima.
Mahnem njegovoj učiteljici. Žena je okej, što se ne bi moglo reći za Dianinu staru
učiteljicu. Ta me uvijek nekako čudno gledala. Mislim da je bila pomalo ljubomorna
jer sam bila kod kuće sa svojom djecom, dok je ona u školi s tuđom. Možda ju je to
s vremenom umorilo. Tko joj je kriv što i ona nije našla svog Sašu?
Na putu kući zaustavljam se kod kvartovskog dućana.
Ispred njega su klošari. Piju. Smrdljivi su i prljavi. Jedan mi dobaci: „Alo, imaš
sitnog?“
Žurim u trgovinu, misleći kako su i to nečiji očevi, braća i sinovi, te kako bih si,
da se nađem u takvoj situaciji, radije ispalila metak u čelo ili popila neko sredstvo za
čišćenje, negoli tako živjela.
Ili mi se to samo čini?
Možda ipak ne bih mogla. Možda je kod većine ljudi glad za životom veća, možda
je tako ponižavajuće velika, čak i onda kad je život najbjednije i najmizernije
postojanje.
Klošari me uznemiruju jer me podsjećaju da Saša u posljednje vrijeme sve više
pije. S alkoholom je uvijek bio negdje na granici, zbog vječitog pritiska da se u društvu
prikaže uspješnim. Silno pati od toga, ali zbog godina i stresa uskoro bi mogao prijeći
granicu.
Ne usuđujem se ni razmišljati kako bi to izgledalo i dokle bi mogao otići. Možda
do ove klupe ispred dućana.
42
Objasnio mi je nedavno koliko mu je stresno na poslu.

„Žao mi je“, rekla sam dok me on prezrivo gledao, kao nekoga tko ništa ne
razumije. Gledao me kao nekoga tko ne radi i ne zna kako je to kad radiš, osobito
pod pritiskom. Iako sam upravo zbog njega prestala raditi.
Trebala sam, da, trebala sam nastaviti raditi u uredu i završiti višu školu, poput
njega. Ali Saša je smatrao kako bi mi posao bio samo prilika za kurvanje, pa sada,
dok mu glačam košulje, osjećam zavist i ljutnju jer se on sprema u ured, a ja ostajem
kod kuće. Ni tu ne radim ništa manje, ali radim nešto što mi se nikad neće istinski
priznati.
Gotovo da nemam ni dana radnog staža. Nimalo mi ne pomaže to što vidim
kako mu se uopće ne ide na posao.
Istovremeno, u meni se buni i onaj dio koji mi jasno i glasno govori kako sam
ipak posve zadovoljna svojom ulogom domaćice. I kako to vrlo vjerojatno ne bih ni
preispitivala, u četrdeset drugoj godini, da nismo u situaciji u kakvoj jesmo. Možda
tek prilikom nekakvih sanjarenja o poslovnoj karijeri, ali bez prave namjere da se
ostvare.
Treba li me biti sram priznati kako mi je ipak drago što sam u prvom redu majka
i domaćica, i što se kod kuće osjećam najsigurnije?
Ipak, budući da smo u škripcu s novcem, pitam se bori li se i Saša barem ponekad
s idejom kako ne bi bilo loše da se zaposlim. I sama sebi odgovaram: teško.
Mrske su mu mogućnosti koje bi se tada pojavile: mogućnost moje kakve-takve
neovisnosti, mogućnost da se stalno pita čime se bavim, s kim sam i kurvam li se,
iako mi je to posljednje na umu.
A sve to, naravno, ne zato jer me voli, već kako bi me u svakom trenutku mogao
kontrolirati: s kim sam, gdje sam, što radim.
***
Izlazim iz trgovine pitajući se jesam li što zaboravila. Imam osjećaj da jesam jer
sam rastresena. Vjerojatno ću doznati kada dođem kući. Danas sam kupnju obavila
na autopilotu i vozim na autopilotu. Dok idem prema autu, klošar me slijedi.
Još je mlad i zapravo zgodan.
„ Alo, gospođo, ispalo vam je ovo“, kaže, dodajući mi veliku mrkvu koja se
otkotrljala iz vrećice. Opet to alo.
Zubi su mu još uvijek bijeli. Za koju godinu neće ih ni imati, a kamoli bijele.
Gadi mi se što mi dira hranu; radije bih da nije podigao tu mrkvu i da ga zato ne
moram gledati tako blizu. Uznemiruje me i izdaleka, a kamoli izbliza.
Tada mi padne na pamet da je vic u tome što je riječ baš o mrkvi; vjerojatno ne
bi podigao krumpir ili neko voće. Osim možda banane.
Mrkva, imenica ženskog roda, koja oblikom podsjeća na muški spolni organ.
43
Ipak promrmljam „Hvala“, kako ga ne bih razljutila u slučaju da se ne šali. Kada

dođem kući, planiram odmah izvaditi tu mrkvu - najveća je u vrećici. Ili, još bolje,
sve ću baciti u smeće, iako znam da je to zapravo glupo jer tko zna što sve diramo i
jedemo, a pojma nemamo gdje je bilo.
Vjerojatno bi nam pozlilo iste sekunde kad bismo saznali.
Jedan od starijih beskućnika, koji mi izgleda nekako poznato, sustiže ovoga
mladog i pita: ,,A kamo si ti krenuo?“
Mladi beskućnik nato kaže: ,,A za njom“, pri čemu namiguje i hrapavo se smije.
Okrećem se i nastavljam prema autu. Drhtim očekujući korake iza sebe, ali nitko
nije pošao za mnom; beskućnici su produžili ravno, a ja sam skrenula lijevo na
parking.
Dišem ubrzano dok mi naviru suze: cijeloj toj bezazlenoj situaciji pridodala sam
negativno značenje zbog svoga lošeg stanja, zbog zabrinutosti.
Ponašala sam se poput paranoika koji hoda ulicom, vidi nečiju sjenu iza sebe i
pješači dalje, ali drhteći i čekajući da ga ta sjena zaskoči i zabode mu oštricu noža
među rebra.
A taj „napadač“ je tek običan prolaznik koji samo želi zaobići paranoika.
Sjećam se te priče iz televizijske emisije o paranoji, kojom je neki doktor pokušao
objasniti kako paranoični ljudi doživljavaju svijet.
Dok ubacujem vrećice u prtljažnik i u posljednji trenutak uspijevam spriječiti da
mi ne pukne ona s nekoliko paketa vlažnih maramica, pokraj mene brzo promaršira
visoka tamnokosa žena. Osjetim jak parfem koji me poput malja udari u glavu, baš
kao i spoznaja da je to Sara, bivša muževa ljubavnica, koju sam „imala čast“ upoznati.
Zapravo i više od toga.
Sviđa mi se njezin parfem i smeta mi što mi se sviđa, trebala bih ga mrziti kao i
nju, iako miris nije nizašto kriv. Možda samo zato što je tako prokleto dobar.
Sladak je i zamaman, podsjeća na vruće provode i vrckavost.
Možda joj ga je Saša kupio?
Svake mi godine donese bočicu nekog blagog cvjetnog mirisa. Lijepi su, ali već
godinama želim da mi konačno donese parfemčinu, u opakoj seksi bočici, da me
doživi drukčije. Čak sam mu to nekoliko puta i rekla, kao slučajno sam
spomenula koji su parfemi dobri. Ali ništa od toga. Čini se kako je odlučio da takav
parfem ne priliči njegovoj supruzi, ili možda da ga nisam dostojna.
Još od jučer osjećam u ustima okus paštete - onaj prokleti članak, fuuj! - a sad je
tu i Sara. Divota.
Palim radio da me oraspoloži muzika, ali nalijećem na vijesti u kojima govore o
silovanju od prije nekoliko dana. Zapravo ponavljaju iste informacije, što znači da
nema novih.
Ili da ih kriju.
Žrtva je, dakle, 28-godišnjakinja koja se vraćala iz šopinga kad ju je napadač
zaskočio i teško ozlijedio u mračnijem dijelu parka, nedaleko od trgovačkog centra.
Srušio ju je na zemlju i počeo daviti, od čega je ostala bez zraka. Što se više
44
opirala, bio je sve nasilniji. Zaprijetio joj je da će je ubiti bude li vikala i toliko je
izudarao da je skoro ostvario prijetnju.
***
Jedna loša misao vodi ka drugoj, i evo me: ostatak dana vrtim u glavi cijeli film o
Sari.
Jedina je Sašina ljubavnica koju sam upoznala i koju zato najviše mrzim, jer
najviše možeš mrziti i prezirati ono što ti je dobro poznato. Bilo je to prije otprilike
dvije godine. Sašina tvrtka organizirala je za zaposlenike dvodnevni izlet u
Budimpeštu.
Budimpešta i srednjoeuropski gradovi su mi san. Obilasci palača, dvoraca, crkvi.
Saša mi kaže da sam ljigavo romantična, i da nisam jebena kraljica da bismo obilazili
dvorce.
Jednom je ipak popustio. Posjetili smo Neuschwanstein u Bavarskoj i tog sam se
dana osjećala poput kraljice.
Poput jebene kraljice u bajci.
To je ono čime me iznenađuje i daje nadu kako bi to moglo biti i češće. Mislim
na te lijepe geste, ako se nekim čudom promijeni. Ali, nažalost, čuda se ne događaju,
muškarci se ne mijenjaju.
Jedino ako sami požele, a obično ne žele.
Dakle, Budimpešta.
Osmijeh mi se zamrznuo na licu kad mi je rekao da s nama putuje i neka Sara.
Sara iz prodaje.
„Tko je ta?“
„Sara iz prodaje“, nestrpljivo je ponovio Saša jer sam ga već uspjela iživcirati.
Prvo, zato jer uopće nešto pitam. A još više - zato što zvučim razdražljivo. Smatrao
je drskošću što se ne mogu kontrolirati.
Ništa mi više nije objašnjavao, ali znala sam: ako ga nastavim zapitkivati, ništa
od Budimpešte. Naravno, željela sam na put. Mislila sam kako će čari toga grada biti
dovoljno velike da zaboravim ponižavajuće okolnosti putovanja.
Odmah sam znala da je Sara zgodna; zapravo, nemojmo se lagati, jako je zgodna.
Mislila sam kako ima dugu, ravnu kosu, lijep osmijeh i bademaste oči.
Pogriješila sam samo u tome da ima ravnu kosu. Nema ravnu kosu, već kovrčavu
grivu. Sve drugo sam pogodila. Da si čestitam?
Budući da je Saša vozio službeni terenac, na stražnjem sjedalu bilo je dovoljno

mjesta za četiri osobe, pa je odlučeno da ona ide s nama. Marko je išao privatnim
autom, sa suprugom Sonjom i dvoje djece. Vozili su za nama.
45
„Gospođo Iris, slobodno sjednite naprijed“, rekla je Sara, naglasivši riječ gospođo,
ali ne kako bi istaknula da sam supruga ja (a ne ona), već kako bi mi dala do znanja
koliko sam stara.
Ona meni nešto nudi?! Zapravo, kao da je željela reći: Slobodno danas sjednite
naprijed, ja tu ionako često sjedim.
Nakon kraćeg dvoumljenja koje od dva poniženja odabrati - da mi sjedi do muža
ili pored djece - prepustila sam joj prednje mjesto.
Dok smo se vozili, ona i Saša povremeno su pričali o poslu, više na njezinu
inicijativu. Imala sam osjećaj da žele, pogotovo ona, dočarati poslovnu stranu svog
odnosa.
Curo draga, zar misliš da sam od jučer? umalo mi je izletjelo dok sam slušala kako se
prenemažu. Moj se muž nije zamarao time. Sve u svemu, ispala je velika sprdačina.
Julija i Luka su prilično brbljavi. Bili su previše uzbuđeni zbog putovanja da bi
osjetili napetost. Zapravo, da nisu bili tako uzbuđeni, možda bi osjetljivim dječjim
senzorima i antenama, poput Teletubbiesa, nešto i osjetili.
Za razliku od njih dvoje, Diana je bila šutljiva, čak namrgođena. Bilo je jasno da
joj se Sara ne sviđa.
Je li to bilo zato što je ženska prilično usiljena? Ili zato što je zgodna? Ili pak zato
što je uljez, netko izvan obitelji?
Kad bih morala zaokružiti točne odgovore, zaokružila bih sva tri.
Zaustavili smo se na nekoliko pumpi i odmorišta. Na jednoj pumpi smo popili
kavu s nekim ljudima iz firme. Saša je trubio kad bi ih na autocesti sigurno pretekao.
U trenutku kada smo mi žene bile u ženskom WC-u, nakon što je Sara oprala
ruke i prva izišla, Julija je prostodušno rekla: “Kako je Sara lijepa.“
Diana je nato samo okrenula očima.
Sonja, Markova žena, nasmijala se brišući ruke.
Znala sam kako zna da je Sara Sašina ljubavnica. Znala sam i da Sonja nikad ne
bi dopustila da joj se Sara vozi u autu i sjedi do njezina muža. Možda su se oboje
tome slatko smijali.
Ništa nisam rekla. Samo sam obrisala ruke i, dok me nitko nije gledao, bijesno
bacila papir u kantu za smeće.
Koliko god sam naviknuta na bračnu svakodnevicu i realnost, ponekad me
preplave osjećaji; knedla mi zastane u grlu i treba mi malo vremena da dođem sebi.
Ne puno, samo malo, jer ne mogu i ne smijem više.
Pročitala sam kako je obožavana Agatha Christie doživjela amneziju zbog
živčanog sloma kad je otkrila da je muž vara, i jer joj je nešto ranije umrla majka.
Tada je nestala; pronašli su je nakon jedanaest dana, u hotelu u kojem se prijavila
pod prezimenom muževe ljubavnice. Mislim da to psihijatri zovu... guglam...
disocijativna fuga.
Uspješan reklamni trik ili istina? Svakako je moguće da neke žene reagiraju na
muževu nevjeru, tako snažno da im se pomrači um. Neke se izjedaju i s vremenom
dobiju rak, neke pak novi mercedes, a neke pljusku.
46
***
Budimpešta. Svjetla i mostovi. Mostovi i svjetla. Vidim ih već iz auta. Trljam ruke
jer ćemo iduća dva dana sve to razgledati. Srce mi brže kuca i odmah znam kako me
grad neće razočarati. Sve ostalo i svi ostali vjerojatno hoće.
Pred hotelom je strašna gužva i nema mjesta za parkiranje. Ali posrećilo nam se
jer je neki auto baš izlazio kad smo namjeravali napraviti krug po obližnjim uličicama,
i Saša se spretno ubacio na njegovo mjesto.
Marko je stao pored nas, otvorio prozor svog auta i dobacio mu: „Pičko.“
Saša se nacerio.
Bilo mi je jasno kako su to neke od njihovih internih gluposti, uobičajeni jezik
dvojice dugogodišnjih poslovnih suradnika i prijatelja. Inače bih se tome nasmijala
da mi nije prošlo kroz glavu kako su se tako dobacivali i na račun žena. Odnosno
pički.
U hotelu nas je dočekala zgodna recepcionarka s maramom oko vrata. Podsjetila
me na stjuardesu. Smiješi se Saši dok mu pruža ključ - njemu, glavi obitelji. Zapravo
koketira s njim, što njemu, naravno, imponira. Sigurno misli kako mu je
Sara najstarija kći.
Znam što recepcionarka/stjuardesa vidi u Saši: seksi sredovječnog tipa muževne
brade, s dobrim poslom, dobrim autom, dobrom plaćom, lijepom djecom i pomalo
neuglednom suprugom, koja je nekad možda bila lijepa, ali se sada ne uređuje previše.
Sigurno zaslužuje bolje.
Isto tako znam što recepcionarka/stjuardesa neće nikad vidjeti u njemu:
sredovječnog tipa koji urla i mlati sve oko sebe, ako mu nešto nije po volji, tipa s
dobrim službenim autom i plaćom koja postaje upitna, s neotplaćenim kreditom za
stan, s vrećicama pod očima koje uopće nisu seksi dok ujutro tetura prema WC-u.
Da, to je ono što ta koketa nikada neće vidjeti i - zbog toga mi je žao.
***
Sara mi u Budimpešti, srećom, nije bila često pred očima. Družila se s drugim
ženama.
Jednom je moja grupica nabasala na njihovu u nekoj uličici. Imale su pune ruke
vrećica.
Sara je djelovala ozareno. Pomislila sam kako bi Sandra vjerojatno rekla da je
dobar šoping bolji od dobrog seksa.
A pomislila sam i na to kako joj je možda Saša dao novac za taj šoping i u
trenutku sam se smrknula.
Takvoj fufici sigurno treba dosta love za održavanje. Samo ta bujna, nadmena
griva, koju bih joj najradije počupala. Očito je da treba lovu za frizerske salone. A
gdje su parfemi, pa razni tretmani, skupa kozmetika, donje rublje za kurve,
cvijeće, hoteli...
47
Stisnulo me u želucu pri pomisli na sve te izdatke, na pare koje je ljubavnica u

stanju izvući od nečijeg muža i oca, oteti od usta supruzi i djeci. I sada kipim od bijesa
pri pomisli na to. Ipak, udobrovoljilo me to što je u Budimpešti nisam gledala pokraj
Saše.
On je uzeo Luku pod svoje, mislim doslovno uzeo pod svoje. Bilo mi je tako drago
kad je Sonja rekla, „Hej dečki, jeste vi sami u Budimpešti“, komentirajući što su njih
dvojica drugog dana otišli sami u grad na večeru.
Saša mu se povremeno tako posveti. Volim to jer mu je otac, ali ne želim da Luka
kroz ta druženja pokupi Sašinu grubu, nasilnu crtu.
Zasad nije. Moje je naravi. Može li Sašin dril nadvladati moje - prema Sašinu
mišljenju prenježne - odgojne mjere? Nadam se da ne može, ali vrijeme će pokazati.
Ipak, i tada sam imala osjećaj da motivi mog muža nisu posve čisti. Mislim da u
pitanju nije bilo samo druženje sa sinom, već da Saša nije želio propustiti priliku da
se pokaže pred poslovnim kolegama, posebice nadređenima, kao dobar otac
i obiteljski čovjek. Nekad se pitam je li to bio pravi razlog zbog kojeg nas je poveo u
Budimpeštu.
Svejedno, lijepo smo se proveli.
Ta tri dana bila sam s Dianom i Julijom i sa svima koje je zanimalo razgledavanje
grada, a ne samo šoping.
Pod vodstvom žene iz računovodstva, porijeklom Mađarice, uspjele smo sve
obaviti. I Diana se oraspoložila.
Budimpešta me nije razočarala. Naprotiv, skroz me oduševila. Ni hladnoća ni
magla nisu umanjile doživljaj.
Čak mi se i ona horor epizoda, koju sam doživjela druge večeri, sada čini
nestvarnom. Možda je to bio rezultat bijesa koji se skupljao tijekom vožnje do
Budimpešte, ali i tijekom životne vožnje sa Sašom.
Te druge večeri svi smo se vratili u hotel, kad sam odlučila sama prošetati do
metroa, odnosno do štandova pored metroa.
Prvog jutra, kad smo kretali u grad, na jednom od tih štandova vidjela sam kapu
i šal boje trule višnje, ali nisam imala vremena pažljivije pogledati.
Moji najmiliji samo su okrenuli očima, previše umorni od cjelodnevnog hodanja
po gradu da bi me odlučnije odgovarali. I njima i meni u glavi je bila dnevna
predodžba kako hotel nije daleko od metroa, ali u magli se sve čini drukčijim.
Pogotovo ako si umoran i sam u nepoznatom gradu.
I danas me prolaze trnci kad se sjetim duge, prazne ulice u koju sam zalutala i u
kojoj sam bila posve sama. Jedan jedini prolaznik i samo jedan auto činili su se i kao
moguća pomoć, i kao prijetnja.
Vjerojatno i mi tako izgledamo onome tko dolazi kroz maglu. Netko bi i za mene
mogao pomisliti da sam luđakinja koja će izvući ispod kaputa nož i početi ubadati.
Za takvo što ne moraš biti paranoičan, dovoljno je da se nađeš u pravim, odnosno
krivim okolnostima i da strah preuzme vlast nad tobom, kreirajući ti u glavi slike
sjena i krvi.
48
Prolaznik, kojem sam se nakon kratkog premišljanja ipak obratila, bio je starac
koji nije znao ni riječ engleskog, a nije čuo ni za hotel.
Onaj jedini auto koji je prošao kraj mene, nisam se usudila zaustaviti. Bojala sam
se da bi me netko mogao strpati unutra i odjuriti.
Dok sam iznemoglo hodala ulicom, moj drugi unutarnji glas podrugljivo je
frknuo:
Ma daj, molim te. Nitko ne trpa u auto stare žene. Saru bi možda utrpali, tebe ne.
Nisam stara. Imam samo 42 godine.
Ali izgledaš starije kad se ne središ... Kao da ti je, recimo, 48.
To je zato što pušim i nesretna sam. Više nemam volje uređivati se.
Sama si kriva. I znaš što? Možda bi te ipak utrpali unutra.
Aha, sad bi me znači ipak utrpali?
Pa, nikad se ne zna. Uvijek postoji mala mogućnost. Zbog pljačke ili silovanja. Ili prodaje
unutarnjih organa. Uvijek ima očajnika.
Začepi više! Moram se usredotočiti na ulicu.
Bila sam umorna, bilo mi je hladno i padala sam s nogu. Baterija mi se ispraznila,
ali ionako ne bih znala, da mi je telefon i radio, objasniti gdje se nalazim. Mogla bih
samo reći, negdje blizu hotela.
Tri sam puta pogrešno skrenula iz te dugačke ulice, i tek četvrti put pogodila.
Oči su mi zasuzile od olakšanja kad sam ugledala hotelska svjetla.
Kad sam konačno ušla u sobu, Saša me istog trena ščepao za nadlakticu. S
mješavinom bijesa i olakšanja, siknuo je na mene:
„Gdje si tako dugo? Telefon ti se ispraznio. U Budimpešti smo, ženo, jebote.“
Kao da bi mi kod kuće dozvolio da igdje ostanem duže, bez pitanja, pomislim, ali mu,
naravno, to ne kažem.
„Gledala sam nekakve marame. I rukavice.“
Saša me namršteno pogleda. Dok mi se približava, osjećam miris alkohola. Šuti,
ali je podigao obrve.
Čeka.
„Promašila sam skretanje za hotel, pa sam morala malo tražiti.“
Ne mogu podnijeti njegov pogled, pun mržnje i prezira kad sam mu potvrdila da
sam zalutala. Ali nisam malo nego pošteno zalutala, iako sam zapravo sve vrijeme
bila blizu hotela. Zbog takvih tričarija, zbog kape i šala, kojih imam za izvoz, dovela
sam ga u situaciju da se brine.
Nemoćno skrenem pogled u desni dio sobe. Luka spava na malom, pomoćnom
krevetu. Tako je umoran od hodanja, zlato moje, da se ne budi ni kad Saša mrvicu
povisi ton.
„Maloprije sam išao pitati djevojke jesi li im se javila. Malo je falilo da izazoveš
cijelu strku.“
„Znam. Oprosti. Molim te, oprosti.“
U glavi mi je samo misao kako se uvući u krevet i zaspati.
49
„Glupačo!“
Pljuska ovog puta izostaje. Pretpostavljam da Saša ne želi riskirati da se kakav
sumnjivi zvuk iz naše sobe čuje u susjednim sobama. Prava sam sretnica.
Gdje sam pogrešno skrenula, ne znam. Odnosno, nisam znala te večeri jer mi je
sutradan, na dnevnom svjetlu, bilo savršeno jasno koji put vodi prema metrou. Bilo
mi je smiješno i nepojmljivo da sam toliko lutala i činila istu pogrešku pri skretanju.
Je li to zato što sam izgubljena u vlastitom životu, pa se to samo preslikalo na
ovu situaciju? Je li to bio odraz straha da se u životu ne bih snašla sama, bez Saše, da
bih se izgubila?
Nisam ovo sama povezala, nisam sama došla do ovih pitanja. Jednostavno sam
ih prepoznala jer sam čitala o nekoj ženi koja se našla u istoj situaciji, izgubljena u
mraku i u magli, i kojoj je neki poznati psiholog protumačio pravo značenje takvog
lutanja, potaknuvši je da promisli o svom životu. Nisam tako pametna da sama to
zaključim.
Mislim kako su ključne riječi ,,u mraku“.
Tko živi u mraku taj luta i ne može pronaći pravi put. Sve dok mu se odnekud
ne ukaže komadić svjetla, koji treba odlučno slijediti do izlaza na suncem okupanu
čistinu.
Ali što ako nam se ne svidi ono što ugledamo na svjetlu?
Što ako je to nešto zbilja grozno?
Je li tada ipak bolje ostati i živjeti u mraku?
***
Odahnula sam kad sam čula kako se Sara ne vraća kući s nama. Našla je mjesto
kod neke kolegice, što me ponukalo da se upitam zašto nije s njom putovala i do
Budimpešte. Ali već sljedećeg trena zaboravila sam na to, najbitnije je bilo da ne ide s
nama.
Svejedno, u terencu je opet bilo napeto. Opet je kuhalo kao u ekspres-loncu.
Putovanja su stresna sama po sebi, a još ako je na okupu cijela obitelj, stvari se mogu
zahuktati na najneočekivanije načine.
Luka je sjedio naprijed. Saša je inzistirao na tome, možda zato kako bi mu sin,
poput kakvog osobnog majmunčića, bio pri ruci.
Nije mi se to svidjelo, iako je Luka dovoljno visok da može sjediti na prednjem
sjedalu, ali nisam htjela prigovarati i kvariti djetetu zabavu.
I tako, dok je Saša vozio, Luka je cijelo vrijeme otvarao pretinac u koji je Julija
nabacala razne čokoladice i grickalice, i neprestano nešto jeo. Istina je da se malo
udebljao, stalno je tražio nešto slatko. Priznajem, bila sam popustljiva prema njemu.
Davala sam mu slatkiše, uvijek uz napomenu kako je to posljednji put i da ne smije
više. Naravno, ponovo ih je tražio. Još više.
Kad je Luka, valjda po peti put, otvorio pretinac, Saša je poludio. Bijesno i naglo
je tresnuo rukom i zalupio pretinac. Svi smo poskočili.
50
„Ne možeš stalno žderati te gluposti!“ zagrmio je: „Zar ne vidiš da si se udebljao?
Trebaš se baviti sportom, a ne žderanjem. Želiš li biti pička ili muškarac?“
Luka se rasplakao, krupne suze cure mu niz lice. Ja odmah posežem prema
njemu, kako bih ga pogladila i utješila.
Saša me snažno odgurnuo desnom rukom, na trenutak ispustivši volan, tako da
sam pala natrag na sjedalo.
„Sto se ti miješaš? Skroz ćeš ga razmaziti.“
Diana i Julija šute. Vidim kako se u Julijinim očima skupljaju suze. U Dianinim
je nešto drugo. Možda bijes?
„Želiš li biti pička ili muškarac? Da čujem!“ dreči Saša dok naš sin od straha trza
ramenima.
To je to. Taj preobražaj. Iz normalnog čovjeka u bijesnu zvijer.
„Muškarac“, procijedio je Luka tresući se. Ono š jedva se čulo. Zvučalo je kao
da je rekao muskarac.
,,I ja mislim“, zadovoljno je zaključio Saša, vrativši pogled na cestu.
Ostatak vožnje protekao je manje-više u tišini.
Znala sam da je Luka gladan, ali i da mu više neće pasti na pamet otvoriti pretinac.
To deranje, to istresanje na sina, to su trebali vidjeti Sašini poslovni partneri,
prijatelji i direktori. Ali moj je muž lukav: svima pokazuje samo onu najbolju, najfiniju
stranu.
Najgoru čuva za nas.
Za svoju obitelj.
***
Saru više nisam vidjela, sve do danas, ali sam doznala da je Saša s njom bio u
gradu, na premijeri neke kazališne predstave.
To mi je ispričao Luka kad ga je Saša vratio kući nakon predstave, da bi potom
opet nekamo otišao.
Možda opet kod Sare? Saša inače nije ljubitelj kazališta, pa pretpostavljam da je
u pitanju bio odgovor na poziv nekoga kome se htio dodvoriti.
Smatrala sam da predstava, prema opisu koji sam pročitala na stranici kazališta,
nije baš primjerena za djecu, ali se, po običaju, nisam usudila suprotstaviti Saši. Tim
više jer se Luka radovao što ide s ocem u kazalište.
Na kraju se ispostavilo da je istinski neprimjeren bio otac, a ne predstava.
„Kako je bilo u kazalištu, zlato?“ upitam Luku kad se vratio kući, pomažući mu
da skine jaknu i potom je spremam na vješalicu u hodniku.
„Dobro. Ali nisam baš sve razumio.“
Smijemo se.
„Bila je i odlična muzika u predstavi.“
„Opa! Onda je bilo veselo.“
51
„Jest, mama.“
Luka sjeda za kuhinjski stol i naslanja se na lijevi lakat: „Mama, bila je i Sara.“
U prvi tren ne shvaćam što govori i na koga misli, a onda mi svane.
Mora da je stvarno bilo veselo.
„Da, ljubavi?“
„Da. Vidio sam kako je dvaput uhvatila tatu za ruku“, Luka trese nogama pod
stolom.
Na mojim je usnama gorak osmijeh. Tako se uči sina ponižavati žene. Naročito
onu zakonitu. Onu koja ostaje doma.
Luka nastavlja s prepričavanjem kazališne avanture dok ja, po ne znam koji put,
gutam prekuhanu knedlu koju mi je pripremio čovjek kojem sam se zaklela na vječnu
ljubav i život. Dok nas smrt ne rastavi.
Luka je dječje iskren i prostodušan, i jasno mi je da osjeća kad se neke stvari koje
govori, mami ne sviđaju.
Ali ispravno osjeća kako ih treba reći.
Preplavljuje me ljubav jer me sin voli i pazi da me ne povrijedi. „Kasnije je bilo
neko piće“, nastavi on, vjerojatno misleći na domjenak u kazališnom predvorju
poslije premijere.
„Tatu je pozdravila žena koja je glumila u predstavi i pričali su, a Sara je bila ljuta
i ostavila je piće. Skoro ga je prolila. Tata joj je rekao da se gubi, što sam samo ja čuo.
Onda je otišla. Mislim da je i malo plakala.“
Nasmijem se još jednom, ovog puta više veselo nego gorko. Očito je moj muž
poželio da glumica bude nova Sara.
Ne mareći što sam i dalje u istom problemu, samo s drugim ženskim imenom,
pomislim kako mi je drago što je Sara, kučka, gledala sve to, što je vidjela kako je to
kada te netko ponižava i pred tvojim očima zavodi drugu osobu.
Drago mi je da zna koliko je bolno kad te netko odbaci - čak i kad ga više ne
voliš.
***
Popodne mi Irena donosi kolač koji je sinoć napravila, kao probu za večeru koju
će pripremati u četvrtak. Želi čuti moju ocjenu, jer sam ja inače zadužena za kolače.
Sigurno će na tu večeru doći neki Petrovi prijatelji, ili netko iz općine gdje Irena
radi, ljudi koje želi impresionirati, pokazati im da nije samo uspješna poslovna žena
već i uspješna domaćica.
Primjećujem kako je prošarala kosu svjetlijim pramenovima - odlučna u namjeri
da u četvrtak zasja.
Ledeni vjetar topi mi se u ustima, dok se ne sjetim slike zdrobljenih zuba žene na
onoj pornosnimci. Znala sam da će se te slike vraćati, napadati me iz zasjede,
pogotovo u prvo vrijeme, dok su još svježe.
52
Kuham kavu, zapravo Nescafe. Irena pije samo Nescafe, dok kod mene sve
prolazi.
Dok pričamo o ribi pečenoj u foliji, purećim prsima punjenim sirom i šunkom, i
torti od sira, Irena odjednom dodaje vrući začin i, bez ikakve veze s temom, ubacuje
u sve to Sašu.
,,E da, vidjela sam Sašin auto u garaži u trgovačkom centru...“, kaže s
bezizražajnim osmijehom.
„Kada?“ upitam tobože nehajno.
,,U nedjelju navečer...“
Mrštim se u sebi, ali zadržavam masku ravnodušnosti. Budući da i Irena obično
nosi takvu masku, ne mogu procijeniti govori li mi o Sašinom autu s određenom
namjerom, ili se samo spontano sjetila.
Možda je danas došla na kavu namjerno, dok Saše nema. Ili možda ipak čitam
previše krimića, što je na meni ostavilo traga, kao svojevremeno one knjige o
samopomoći. Doduše, kasnije sam shvatila kako sam dosta onoga što sam
pročitala, pogrešno primjenjivala, za što ipak ne mogu kriviti samo knjige.
Prešutim Ireni kako sam, recimo, u nedjelju navečer, dok je ona šopingirala po
centru sa sestrom, vidjela pred njihovom kućom nečiji auto.
Znam da je to bio Petrov rođak, ali svejedno. Mogla bih je zafrkavati, praveći se
da ne znam točno čiji je bio, čisto da se lecne dok ne provjeri kod Petra tko ga je
posjetio.
Ipak to ne činim. Ali kladim se kako Sandra ne bi propustila priliku.
Bila bi to prava dobrosusjedska razmjena informacija.
Dok Irena i ja nastavljamo razgovarati o jelima i desertima - na red su došli sufle
s tikvicama, pečeni janjeći but i tiramisu, o čemu ću samo sanjati ostane li Saša bez
posla - kroz glavu mi prolazi:
Što je Saša radio u centru? Inače mrzi te dućane. Zapravo, mrzi sve dućane. Sam
kupuje jedino svoju odjeću i to samo kad mora. Hm, možda se otišao s nekim naći, u nekom od
onih pretrpanih kafića...
Tada začujem pred kućom automobil. Saša je upravo stigao i parkira se. Irena
ustaje i kaže da mora ići.
Dok hoda prema vratima, okrenuta mi je leđima, pa dopuštam sebi da masku
ravnodušnosti na trenutak osvijetli munja ljutnje: Možda je Saša u nedjelju navečer vodio
nekoga u šoping? Točnije, neku žensku. I to baš sada, kad nam treba svaka kuna!
Kad je Saša ušao u kuću, lice mi je ponovo maska. Ne spominjem mu ono što
mi je rekla Irena.
***
Predvečer je Saša natjerao Luku da mu petnaest minuta čita naglas. Ponekad, ali
samo ponekad, naš sin muca, pa je Saša uveo čitanje jednom ili dvaput tjedno, kad
53
Luka ide u školu ujutro, ili u vrijeme vikenda. Danas je dobio peticu iz matematike i
Saša ga je pohvalio, ali nije ga poštedio čitanja.
Došla sam do zaključka kako se to Lukino mucanje događa redovito nakon
Sašinih ispada ljutnje. Ili u očekivanju Sašinih ispada ljutnje, koji čak i ne moraju biti
osobito veliki.
Zaključila sam kako se to događa zbog - straha.
Saša vjeruje da je to zbog umora ili loše koncentracije.
Ne usuđujem mu se proturječiti jer bi se i to moglo prelomiti na Luki.
A to nikako ne želim.
***
Noć je. U polusnu osjećam kako me Saša pipa po sisama, pokušavajući me

okrenuti na bok, kako bi mi ga stavio sa strane. Surađujem, znam da je neizbježno.
Okrenem se na desni bok i malo odmaknem lijevu nogu dok istovremeno
prstima rastvaram usmine da lakše uđe. U meni je. Buši me. Svrdla gore-dolje, pa
malo kruži.
Ubrzo svršava. Ja ne svršim, samo se trudim ne misliti ni na što, kako mi ne bi
pozlilo. Nakon toga okrećemo se svatko na svoju stranu.
Dugo se nismo ševili dvaput u tako kratkom vremenu. Možda se Saša tako prazni
od stresa, točnije, djelomično se prazni jer znam da mu nisam dovoljna.
Na trenutak mi kroz glavu prođe misao o silovanju. Nakon što sam danas
istumbala sjećanja na Saru, nekako mi je našla put do svijesti, sekundu prije no što
sam utonula u blaženstvo sna.
***
Ne znam koliko je sati kad se usred noći probudim.

Neko vrijeme samo zurim u strop i slušam Sašu kako hrče, nastojeći se prisjetiti
svih detalja sna, dok mi... dok mi ne sine kako sve to možda nije bio samo san, nego
poruka moje podsvijesti. Poruka koja govori: Iris, istina je!
Dok vrtim u glavi krvlju obojene dijelove, Sašu kako tetura po parku, nepoznatu,
uplakanu ženu sa šljivom na oku, mene kako pušim na prozoru, Irenu i Petra koji
izgledaju kao bračni par poremećenih znanstvenika, pitanja mi poput klupka
zmija počinju siktati u glavi:
Tko kaže da je Saša bio u nedjelju navečer u trgovačkom centru? Možda je samo ostavio auto
u podzemnoj garaži?
Odjednom sam ljutita na Irenu jer mi je to rekla. Ali tako sam zaokružila sumnje,
i shvatila kako Irenu mogu i moram doživjeti kao znak, jer nije morala to reći.
Nije morala. Mogla je jednostavno zaboraviti taj detalj koji joj, uostalom, za
razliku od mene, ne znači ništa u životu.
54
Možda bih joj zapravo trebala biti zahvalna?

Zatim, tko kaže da je na Sašinoj krvavoj odjeći samo njegova krv?
Nije li oklijevao prije nego mi je rekao da je pao?
Gotovo sam poskočila u krevetu od pomisli kako je Saša možda namjerno ostavio
onu videosnimku, znajući da ću sjesti za kompjutor i vidjeti je.
Zbilja, što ako je to učinio namjerno, a ne slučajno? Što ako mi je time htio poručiti što mi
može ili želi napraviti?
Pogledam ga - iako leži u mraku, vidim oštru siluetu njegova lica. Saša spava
snom pravednika i blaženo hrče.
To bi bilo jednako bolesno kao sama snimka, razmišljam dalje. Ali možda su mu alkohol
i stres stvarno pomutili mozak.
Konačno, poput meteora, u glavu mi dolijeće pitanje svih pitanja: Bi li Saša stvarno
bio sposoban silom uzeti i neku drugu ženu, a ne samo mene? Ali ono, stvarno silom.
Izgovori to, izgovori to, Iris. Misliš, silovati je, ozlijediti je? Bi li Saša bio sposoban silovati
još neku ženu, osim tebe?
Srce mi snažno lupa, želi mi nešto reći, ali ja ne želim slušati ni glas srca ni glas
razuma. Ipak, uskoro slijedi još jedan udar spoznaje. Udruživši se, srce i razum daju
mi neželjeni odgovor: Bi, mislim da bi bio sposoban silovati još neku ženu, osim mene.
Zapravo, još gore nego mene, možda... možda onako kao na onoj snimci?
Uspravljam se u krevetu dok on i dalje nepomično leži.
Odjednom shvatim da je u sobi tiho, da Saša više ne hrče. Na trenutak se prenem,
pomislivši da je budan. Možda sam ga nekako probudila mislima, onim nepostojećim
kamenjem koje se obrušilo na mene, iako nisam naglas izgovorila ni riječ.
Možda mi je Saša onom snimkom pokazao ne samo što će mi napraviti, nego
što će napraviti nekoj drugoj nesretnici, nekoj drugoj ženi?!
55
SAŠA
U hodniku susrećeš ženu generalnog direktora. Gledaš u ružnu žensku glavu koja
te podsjeća na pticu, dok te ona srdačno pozdravlja. „Nisam te prepoznao s novom
frizurom“, govoriš joj. A to je istina. Zatim dodaješ: „Odlično ti stoji.“ Lažeš kao pas;
žena ima širok vrat, iako je tanka, pa joj tako još više dolazi do izražaja. To vidiš i ti
koji nisi nikakav jebeni stilist, pa je sigurno vidio i onaj koji ju je ošišao i uzeo lovu.
„Je l' da?“ kaže ona i okrene se oko sebe, da možeš vidjeti frizuru iz svakog kuta.
Onda nastavi: „Došla sam malo do mužića. Bila u blizini pa reko' da svratim...“
Iako ti se bljuje od njezinog gugutanja, zadržavaš radostan izraz na licu. Da
provjeriš ima li kakva zgodna nova djelatnica, pomisliš.
„Sigurno je tu negdje jer mu je auto vani“, koketno ti napominje, kao da bi mogao
navaliti, u slučaju da je Glavonja negdje daleko.
Glupača. Široko joj se osmjehuješ dok ti pred očima, kao na kolodvoru, prolaze
pomični natpisi: kredit za stan, biti na tankom ledu, prodaja, pad, dug...
Razmišljaš bi li je, da ti se kojim slučajem ponudi, pojebao kako bi zadržao
poziciju, i zaključiš da bi, samo ne znaš kako. Koliko piva ili štoka trebaš popiti da
pojebeš tako nešto? Moraš to kasnije raspraviti s Markom.
Dok ideš prema uredu, čuješ je kako objašnjava ženama iz nabave da je baš
zadovoljna novom frizurom, i kako joj je to dobrodošla promjena.
Udruženo joj odobravaju. Najradije bi se ispovraćao.
Zašto se žene jednostavno ne ošišaju, bez da to poslije analiziraju i prate izrazima
poput praktično i osvježavajuće?
Zapravo, baš si glup. Kao da pitaš zašto hodaju u previsokim potpeticama, poput
retardiranih vjeverica, lijepeći na glavu umjetnu kosu, a na nokte umjetne kandže?
Jako dobro znaš da je kratka kosa praktična, ali mnoge žene, kad se odluče na tu
promjenu, izgledaju poput očerupanih zatvorenica. Čast iznimkama, u koje spada i
tvoja majka. Lijepa glava ujedno joj je najljepša osobina.
I Iris se tako ošišala nakon Lukinog rođenja. Kad si stigao kući, stala je pred tebe
i upitala, „Je li mi dobro?“, nesigurno pipajući prstima kratku kosu.
„Prije je bilo bolje“, odgovorio si kao iz topa.
„Sandra kaže da mi je super ovako.“
„Sandra laže.“
Kasnije si je čuo kako razgovara telefonom s Doris, ljutita zbog kose i zato što
se ošišala. Na rubu suza, rekla je kako se osjeća ogoljeno.
56
Ne, ne, rekla je ranjivo, i dodala kako joj fali njezina kosa i da ne zna zašto je
dopustila frizerki da je nagovori na promjenu. Dok je slušaš, pomisliš, Tako ti i treba.
Koji kurac si dala da te nagovore, sad čekaj da ti naraste.
Pogled ti luta kroz prozor. Počet će kiša. Nisi trebao obuti mokasine. Jebeni
utorak.
Kad pomisliš da moraš čekati vikend, kako bi ga umočio, osjećaš se loše.
Zamišljaš kako joj zabijaš nabreklu batinu duboko u grlo, a ona je potom stručno
obrađuje.
Posljedica toga je da odmah osjetiš kako bi ti mali mogao postati veliki.
Želja je jača od svega. Živčan si i sve te počinje svrbjeti od nervoze. Ne znaš
hoćeš li moći izdržati do vikenda. Pije ti se. Jebe ti se.
Pališ kompjutor, stavljaš naočale. Trenutak oklijevaš pa počinješ raditi.
***
Na kraju radnog vremena, u liftu doznaješ kako je Glavonja danas održao još
jedan, ovaj put neformalni sastanak, na koji nisi pozvan. Glasnik je bila Rita, koju bi
najradije zadavio na putu od petog kata do prizemlja, imao bi posve dovoljno
vremena. Računaš na faktor iznenađenja, iako bi se sigurno i tada trzala i vrištala.
Trebao bi se dobro oznojiti da svladaš tu masu. Nema veze, ne bi ti bilo teško. Ono
Ne ubijajte glasnika u ovom slučaju ne važi. Ovaj glasnik je bio podao, a ne
ravnodušan. Rita je bila zlobna. Namjerno ti je u liftu rekla: „Tko bi rekao da ćete se
danas zadržati na sastanku duže nego jučer.“
Namrgodio si se: „Ne razumijem“, rekao si i prekasno shvatio da te namamila u
klopku.
„Pa, danas ste sastančili duže nego jučer.“
Šutiš s upitnikom nad glavom, dok u njezinim očima sja čisti užitak.
Konačno izgovoriš:
„Nisam bio danas na sastanku.“
„O... Nisam znala“, vještica glumi iznenađenost.
Naravno da je znala, naravno da je lažljiva provokatorica. Zadatak joj je da pozove sve koji
nešto znače, da se okupe u sobi za sastanke.
Propuštaš posljednju šansu da je zadaviš u prizemlju, pozdraviš je i brzo kreneš
prema autu, osjećajući kako te sve snažnije preplavljuje bijes.
A onda i panika.
Jer o čemu se, između ostalog, priča na sastanku dok nekoga nema? Upravo o
onome koga nema. Kao u društvu, kada netko, recimo, ode ranije s večere, pa
postane temom onih koji su ostali, čiji se jezici odjednom razvežu.
Dakle, upravo si dobio potvrdu kako tvoj osjećaj da bi lako mogao postati
žrtveno janje generalnog direktora, zbog njegovih pogrešnih odluka koje se
reflektiraju na prodaju, nije tek puko nagađanje.
57
Sjedaš u auto teško dišući i vadiš plosku iz pretinca. Pohlepno gutaš tekućinu
koja ti odmah pali grlo, pa oblizuješ kapljice boje karamele.
U međuvremenu, dok ne počneš osjećati umirujuće djelovanje vinjaka, nekoliko
puta bijesno udaraš šakom po pretincu. Prestaješ tek kad osjetiš bol u ruci. Dok
udaraš šakom u pretinac, zamišljaš kako krošeom izbijaš Glavonjine
skupe porculanske navlake i pretvaraš u kašu ptičju glavu njegove žene.
Opet hvataš plosku i lijevaš preostalo tekuće zlato niz grlo, osjećajući kako
popuštaju nervoza, bijes i strah; prepleteno klupko najšugavijih osjećaja prestaje te
stezati. To je dobro, jer imaš osjećaj da bi se u suprotnom ugušio.
Mlitavo podižeš ruku. Budala si, samo si je dodatno ozlijedio, kao da već nije
dovoljno što ti je izgrebana. Porculanske krunice glavnog su netaknute, nova kratka
frizura njegove žene također je netaknuta, a lubanja joj je cijela, iako si je u mislima
raskolio napola, tako da joj se vidi mozak, dok si u stvarnosti naštetio jedino sebi.
Možeš samo zamišljati kako im se osvećuješ. Okej, recimo da je i to nešto, kratko
zadovoljstvo pražnjenja, ali ipak je preslabo, nedovoljno, tek zamišljeno.
A što radiš kad se u stvarnosti ne možeš istresti na nekome koga bi najradije
lansirao u svemir?
Istreseš se na onome na kome možeš.
***
Popodne natjeraš Luku da ti petnaest minuta čita naglas. Ponekad, ali samo
ponekad, možda kad je umoran, malo muca i zato si uveo to čitanje. Ništa pretjerano,
jednom ili dvaput tjedno, kad je u jutarnjoj smjeni ili vikendom.
Ne želiš da ti sin muca.
Danas je, inače, dobio peticu iz matematike, pohvalio si ga, ali nisi ga poštedio
čitanja.
Prije dvije godine baš se propisno udebljao. Za sve je kriva Iris jer je previše
popustljiva, i nije mogla spriječiti Luku kad bi tražio smeće od hrane.
Naravno, i dalje ga jede, ali ga više ne tamani.
Dijete ti raste, trenira rukomet i često se igra s drugom djecom u dvorištu, tako
da se troši i vidi se kako se lijepo izdužio. Mogao bi biti viši od tebe. Na Irisinog je
oca. Barem neka korist s njezine strane. Iris je prema Luki previše nježna,
nježnija nego prema curama. Mrziš kad mu tepa i svako malo govori zlato ili ljubavi.
Kad si s njima, suzdržava se, ali ne baš uspješno, jer joj je to ušlo u krv pa joj
svako malo izlijeću ti raznježeni izrazi. To je samo dokaz da mu se cijelo vrijeme tako
obraća.
Katastrofa.
Ne želiš da napravi od njega maminu mazu. Pičkicu. Ali zato si ti tu, da od sina
napraviš muškarca. Usadit ćeš mu muškost kao što ju je tvoj otac usadio tebi.
Zapravo, to je jedino što je učinio ispravno. Ako treba i - šakama.
58
Diana je pak druga priča. Oduvijek je bila drska i buntovna. Na nju uglavnom
nisu djelovale disciplinske mjere koje si kao roditelj bio dužan provoditi. Još odbijaš
priznati da se posve otela kontroli zato što znaš kako će se jednog dana vratiti kući. I
bit će dobrodošla, usprkos svemu što vam je priuštila svojim lošim ponašanjem.
Onaj njezin šonjo nije muškarac za tvoju kćer. On je glavni krivac što više gotovo
ne komunicira s vama.
Usadio joj je u glavu da niste dobri roditelji zato što je želi izolirati, kako bi bila
u njegovoj vlasti. Možda je bolestan. Gospode, koliko je bolesnika oko tebe. I još
kažu da čovjeku ne treba pištolj.
Julija je ipak blažeg karaktera. Htio si saznati čuje li se možda potajno sa starijom
sestrom, jer ne želiš da joj usadi u glavu svoje gluposti. I Luku si pitao o tome.
Oboje su ti rekli da se ne čuju s Dianom i da ih nije ni pokušala kontaktirati. Na
njihovo pitanje zašto je tako, objasnio si im kako im je sestra divlja, što uostalom
znaju i sami, ali da će se sigurno kad-tad opametiti.
Vjeruješ da iskreno odgovaraju jer tvoja metoda ispitivanja ne dozvoljava
neiskrenost. Tebi nitko neće lagati i praviti te budalom. Uglavnom, Julija puno više
sluša, samo ne smije pretjerivati s nedolascima kući jer se to ne sviđa njezinoj mamici,
a ni ti ne voliš da pretjeruje.
***
Budiš se oko ponoći i pipaš u mraku Irisine sise. Još su čvrste nakon tri poroda,
ali nisu više kao mladi pupoljci, što je uostalom i logično. Pokušavaš je okrenuti na
bok kako bi joj ga što prije stavio.
Uopće ne znaš je li posve budna ili je u polusnu, ali nije te ni briga, važno je da
surađuje i brzo si u njoj. Nabijaš je nekoliko puta sboka, solidno je vlažna, ne
računajući početnu suhoću. Dok je nabijaš, zamišljaš njezinu mlađu i slađu verziju i
brzo svršiš.
Zapravo prebrzo, jer želiš još maštati, želiš još zamišljati. Vraška scena iz
nedavno pogledanog pornića bljesnula ti je pred očima baš kad si bio na samom
vrhuncu. Uzbuđenje nije umanjila ni činjenica da je ispod tebe Iris, a ne neka
poželjnija jebačica.
Riječ je o žestokoj stvari, ali baš žestokoj. Tako žestokoj da takve stvari ne gledaš
na poslovnom mobitelu, pogotovo otkad si na tankom ledu.
Takve filmiće gledaš na kućnom kompu, kad Iris odveze malog na rukomet, ili
popodne kad ide u dućan. Moraš biti sam kako bi se mogao posve uživjeti dok gledaš
nešto tako vrhunsko. Takve scene zahtijevaju punu pažnju, kad se netko već
potrudio snimiti ih.
Nekad se pitaš je li sve to vješta gluma, ali ipak misliš da nije. Ili barem da nije
sve. Inače bi tim glumcima i redateljima trebalo dodijeliti Oscara. Uvjeren si kako
mnogi, poput tebe, uživaju u takvim snimkama, iako se moraju pretvarati da su
zgroženi.
59
Poslije izbrišeš povijest gledanja.

Iako... nisi baš siguran bi li Iris pretraživala komp. Pa dobro, možda i bi, zbog
viška vremena, sada kad su djeca starija. Uostalom, i ona čita o kojekakvim gadostima,
nije baš da samo prati modu i ljepotu.
Odjednom se sjetiš da nisi obrisao povijest pregledavanja, nakon što si u petak,
kad je Iris odvela Luku na rukomet, odgledao posljednji filmić. Lupneš se rukom po
čelu. Nije samo to, više nisi siguran jesi li uopće zatvorio jebeni prozor snimke.
Opet osjećaš kako te cijelog preplavljuje ljutnja. Ljutnja i nemoć, kao danas na
poslu, ali sada zbog zaboravnosti. To te sve više izluđuje i čini nesigurnim.
Ipak, ne želiš se sada baviti tim strahom, samo želiš zaboraviti na to da stalno
zaboravljaš, a to je najbolje uz ugodne trenutke.
Ustaješ iz kreveta i uputiš se u dnevni boravak. Prije toga baciš pogled na Iris.
Okrenuta je na svoju stranu kreveta, pa ne znaš spava li ili se, kao i obično, samo
pretvara.
Kompjutor žmirka u mraku dnevne sobe. Ne pališ svjetlo, već ga pokrećeš
pritiskom na gumb. Začas veselo brunda, kao da je jedva čekao nekakvu aktivnost.
Naravno, nije čekao kompjutor, ti si čekao.
Ulaziš u pretragu i već znaš da nećeš odmah izbrisati film. Ne možeš izdržati,
moraš ga još jednom pogledah.
Ako ćemo iskreno, zato si i ustao - kako bi ga još jednom odvrtio, nakon što si
iz bračne postelje otišao tek napola zadovoljen, a kita ti čezne za potpunim
pražnjenjem. Ako film nije izbrisan od petka, naravno da može pričekati jutarnje
brisanje. O mogućnosti da nisi zatvorio prozor više ne želiš razmišljati.
Dok gledaš već poznate vruće scene, opet ti se digne. Izgleda da ti se više diže
na silovanu drolju, koja se uzalud otima, nego na pasivnu Iris. Izdrkaš, pazeći da ona
ili Luka slučajno ne uđu u dnevnu sobu, iako su šanse za to minimalne.
Svršiš u debelu salvetu s cvjetnim uzorkom. To su one takozvane „salvete za
goste“, kojima Irena tapka oko usana, kako bi uklonila mrvice kolača koje joj Iris
nudi uz kavu.
Konačno izbrišeš povijest pregleda, neki bi rekli bolesti, i vratiš se u sobu. Filmići
su zakon, ali najbolje je ipak kad si glumac i redatelj u vlastitoj predstavi.
60
DIANA
Današnje jutro protječe odlično. Sja sunce i pjevaju ptice. Prava rijetkost u
ovome kraju, u ovo doba godine. Kad se Enes vrati kući, reći ću mu da obavezno
povede Mihaelu u park.
Zbog dobrobiti djeteta potiskujem ljubomoru jer znam kako u parku ima puno
mladih mama, a neke su dosta zgodne. Uvijek možeš popričati s nekom od njih. Jer,
što je prirodnije od toga da kimneš nekome tko, baš poput tebe, vozi dijete u
kolicima?
I tako, dok se i ne okreneš, već razgovarate kao stari znanci. O pelenama, o tome
kako vas muž ili supruga ponekad ne razumiju, dok vam pogled postaje sve sjajniji.
Uskoro shvatite da jedva čekate sljedeći slučajni susret u parku i radite sve kako
ne bi ostalo samo na slučajnosti, pa razmjenjujete brojeve telefona. I konačno, eto
vas u pivnici, bez djece. Htjeli ste to već od prvog ili drugog susreta. Htjeli ste
se pohvatati i pohvatat ćete se.
Mogla bih pisati scenarije za sapunice.

Znam da ni u Enesovoj tvornici ne rade samo muškarci. Odnosno rade, ali
uglavnom fizičke poslove, dok papirologiju rješavaju žene. Ne vjerujem da baš nikad
ne dolaze u dodir, jer tu su menza, pa pauza i lokali u blizini.
Zapravo, nisam fer jer me Enes nikad ne pravi ljubomornom i po tom sam
pitanju prava sretnica. Prije bi se reklo da na meni treba držati oko. Ali što mogu kad
sam ljubomorna. Srećom ne stalno i ne uvijek, samo kad me uhvati onaj odvratni
osjećaj manje vrijednosti.
Ponekad se taj osjećaj pojavi iz čistog mira, čak i onda kad se osjećam baš dobro.
Pojavi se poput nenajavljenog gosta i zadrži u posjetu sat-dva ili dan-dva, ovisi...
Ne znam o čemu zapravo ovisi, samo znam da se svaki put kad mi dođe da
prigovorim Enesu iz ljubomore, zbog razdražljivosti ili tjeskobe, sjetim kako je učinio
za mene nešto posebno, nešto čime je dokazao da sam iznad svih tih žena, i to
me umiri.
Tata je spriječio mamu da radi zato da ne bi dolazila u dodir s drugim
muškarcima. Doduše, ne čini mi se kako se zbog toga previše bunila. Možda je to bio
prvi znak njezine buduće potpune kapitulacije. Kao osobe i kao žene. Ja si to ne
namjeravam dopustiti. Nikad. Pa ni onda.
61
Mihaela je dobre volje jer vidi da sam ja dobre volje. Ili je obrnuto? Možda sam
dobre volje jer mi se kći lijepo naspavala i nije ustala na lijevu nožicu?
Tko bi znao... vjerojatno nam se energije prožimaju. Mlada mama i kći. Danas je
poslušna, najslađa beba na svijetu. Volim je više od ičega, pa mi se one mračne misli
da bih joj mogla nauditi, sada čine tako dalekima.
Da barem zauvijek tamo ostanu!
Odlazim do kvartovske robne kuće; bacila sam oko na skafander iz izloga, ima
ih u raznim bojama. Izabrat ću bež ili svijetloružičasti. Smijem se, nekad bi to bila
jedino i samo crna.
Sada nosim uglavnom svjetlije boje. Tamnosmeđa mi je postala nova crna, a
crnina je ostala skrivena u duši.
Možda i Mihaeli kupim minijaturni skafander, vidjet ćemo koliko košta.
Užasna mi je ta stalna briga zbog love, stalno nekakve kalkulacije. Užasan mi je i
onaj osjećaj kad ti srce lupa jer daješ posljednji keš za neku stvar koja ti zapravo nije
toliko bitna, ali je baš želiš, kao recimo ovaj skafander.
Mora da je divno biti bogat. Nema veze što se i bogataši ubijaju - to govori
sirotinja kad se želi utješiti.
Možda sam ipak trebala zgrabiti nekoga bogatijeg od Enesa, pomislim, ali onda se sjetim
Leona i nije mi dobro. Sjetim se i onoga što je Enes za mene učinio - nema tih para
kojima se to može platiti.
Ništa... Čini se da sam osuđena na rad i vječni oprez s novcem, osim ako se za
par godina ne predomislim i bogato preudam. Iz ljubavi.
Zakoračim na pokretnu traku u robnoj kući. Penjemo se na prvi kat, Mihaela
obožava kad se vozimo na traci.
Gledam u osobu koja se spušta stubama u suprotnom smjeru, ali sudeći prema
reakcijama ljudi oko mene, čini se da misle kako je to spodoba, a ne osoba. Neki se
bez sustezanja okreću i prave gadljive grimase za njom/njim, nekad ni sama
nisam načisto kako bih je nazvala.
Odjevena je u ogrtač s leopardovim uzorkom, stegnutim u struku kričavim rozim
remenom. Na nogama ima najlonke i štikle zavrnutog špica, velike poput dva broda.
To je Ronda. Zapravo, ime mu je Ronald i transvestit je. Ponekad svrati i u našu
pivnicu. Izgleda kao Michael Caine u filmu Obučena da ubije, samo s crnom kosom.
Prvi put sam je srela u pivnici dok sam prala ruke u ženskom WC-u. Ponekad se
bez imalo frke poslužim i muškim, ako je prazan. Zašto se gurati sa svim onim
ženama dok traže po torbama papirnate maramice, koje bi možda i pronašle da nisu
strpale unutra cijelu hrpu „nužnih stvari“, ili dok stavljaju tampone u vagine i
popravljaju šminku?
Ipak sam se odlučila obratiti Ronaldu u ženskom rodu. Zato što želi da mu se
ljudi tako obraćaju, a ja nemam srca ne uvažiti ga. Što me košta ako ga to veseli?
Pustimo čovjeka da živi u svom filmu. Nažalost, ne misle svi tako. Ronda je jednom
ozbiljno pretučena. Ima sreće, neka pokuša živjeti kod nas.
62
Dakle, prala sam rake u WC-u i, kad sam podigla glavu, vidjela sam kako me
promatra neka žena, naslonjena na zid. Odmah sam shvatila da je zapravo muško.
Bila je prejako našminkana, s polumetarskim umjetnim trepavicama, bujne, srednje
duge crne kose, koja je očito bila perika, ne baš kvalitetna. Nosila je majicu sa šišmiš
rukavima na kojoj su se isticale sise u špic, velike skoro kao moje. Umetci. Pravi ili
na skidanje.
Po čemu sam skužila da je muško? Po vilici i adamovoj jabučici, po visini i građi
ramena te, konačno, po glasu, kad mi je rekla: „Imaš dobru majicu.“
Pogledala sam majicu spustivši bradu. Ništa posebno, valjda joj se svidjela
aplikacija od čipke i cirkona. Trenutak smo se samo gledale u ogledalu; učinilo mi se
da mi se smije. Ali nije se smijala.
To za majicu, da je dobra, mislila je ozbiljno. Shvatila sam to po njezinim
kreacijama, u kojima sam je imala prilike vidjeti. Kič na kvadrat. Uberkič.
Ispričala sam Vanesi o susretu s Rondom. Vanesa također radi u pivnici, s tim
da ona radi svaki dan i u drugoj smjeni.
„Što mu nisi rekla: 'Dečko, promašio si WC' „ Vanesa je vrištala od smijeha.
Ronda se nekoliko puta pojavila u Vanesinoj smjeni. Gazda je procijenio kako je
okej da dolazi, dokle god se nitko od gostiju ne buni. U tom slučaju možemo je
uljudno zamoliti da se udalji. Ako se usprotivi, može se pošteno premlatiti,
kao Ronald. Zasad, neka se zna da su svi dobrodošli.
Dok razgledavam skafandere, razmišljam kako ljudi napadaju one koji su tako
očito drukčiji, poput Ronde, premda su bezopasni. Iako se istovremeno, možda baš
u njihovoj neposrednoj blizini, kreću oni koji su istinski opasni, ali ne privlače na
sebe posebnu pažnju. Konačno, tako je i sa mnom... Sad izgledam poput čedne mlade
majke, i nitko na prvi pogled ne bi mogao ni zamisliti kako sam donedavno bila
divljakuša koja si je bez frke mogla potegnuti žiletom po ručnom zglobu, droljica
koja je naglo odrasla nakon što je zatrudnjela.
Ali upravo me Mihaela spasila da ne krenem pogrešnim putem, natjerala me da
završim školu i prestanem se drogirati. Bila sam na putu u pakao.
***
U Njemačkoj se najviše družim s Vanesom. Vanesa svako malo tulumari; u

Hamburgu ima puno ludih klubova. Osjećam zavist što ne mogu s njom partijati, što
ne mogu obući minjak i drečavi top, pa uzeti nekoliko bombončića i čekati da dođe
onaj fantastični osjećaj - da me drmne potres, neopisiva navala energije. Vuuum! i -
na krovu si svijeta. Plešeš do jutra, grliš se sa svima, s nekima se poševiš i super ti je.
Enesu ne fali takvo ludovanje, možda zato što puno više radi i manje je vezan uz
kuću i dječje izlučevine. Uostalom, stariji je od mene tri godine.
63
Netko kaže da je to stvar zrelosti, a ne godina, ali ipak stoji da se više iživio u te
tri godine. Izlazio je svake subote, pristojno pio s prijateljima i ispod oka odmjeravao
djevojke.
Svi bi pomislili kako je posve bezopasan dečko, kad bi ga ugledali kako onako
nenametljivo stoji po strani, ali dobro bi se zajebali. Enes je gadan kad se naljuti -
naravno, ne prema meni.
Ja sam, s druge strane, znala divljati, baš onako pošteno. Partijala bih nekoliko
dana u komadu i onda se vraćala u stan, u kojem bih sljedećih nekoliko dana, poput
vampirice u mraku, prikupljala potrošenu energiju i punila baterije, ali samo kako bih
istim ludim tempom mogla nastaviti dalje. Naravno, to sam mogla zato što sam bila
sama u stanu. Inače nema šanse da bi mi to prošlo kod kuće. Ne bi prošlo ni mrtvoj.
***
U zgradi živi simpatična Njemica, Silke. Ponekad pijem s njom kavu i jedem
njezin odličan štrudl s jabukama, za koji mi je dala recept, ali ga još nisam isprobala.
Malo nas jebe komunikacija, zapravo malo više, jer moj njemački još nije sjajan.
A ona baš ne zna engleski.
Engleski mi je dobar iako sam preskočila dosta školskih satova, vjerojatno zato
jer ga svakodnevno slušam na TV-u i zbog interneta. Talijanski mi je pak doslovno
ušao na jedno i potpuno izišao na drugo uho, ali sam ga i učila kratko.
Pošto-poto želim održati kontakt sa Silke, makar samo pile kavu i smješkale se
jedna drugoj - što veći dio druženja i činimo - jer se ne želim okružiti samo našim
ljudima. Tako bih se u stranoj zemlji ograničila već u startu.
Kad malo bolje naučim jezik i kad Mihaela malo naraste, planiram se upisati u
neku njemačku školu. Razmišljam o prekvalifikaciji za maserke ili kozmetičarke, jer
sam sa završenom gimnazijom samo kvalificirano ništa.
Zamišljam kako ženama lijepim umjetne trepavice, istiskujem bubuljice, prelazim
ultrazvukom po njihovim celulitnim guzicama, depiliram im bikini zonu... Žene će
uvijek naći love za ljepotu, ja prva.
S druge strane, privlače me papiri i kompjutor, možda ipak upišem kakav tečaj
za tajnice. Već se vidim kako isfrizirana, u lijepom poslovnom kostimu, tipkam na
kompjutoru, nosim spise direktoru, zakazujem mu sastanke, kupujem poklon
za ljubavnicu... Puno je mogućnosti, nešto ću već smisliti.
Donedavno sam se družila i s Enesovom sestrom Sanelom, ali je počela previše

filozofirati pa sam to prorijedila. Bez srama koristim Mihaelu kao izgovor za
otkazivanje naših druženja.
Vadim se na dječje grčeve, temperaturu, razdražljivost, proljev, zube... što god
mi prvo padne na pamet.
64
Sigurna sam da bi se Mihaelica složila sa mnom kad bi razumjela čemu joj je

mama izložena: gomili dobronamjernih Sanelinih savjeta koje nitko ne traži i od kojih
te na kraju zaboli glava.
Sanela se na Fejsu pretvara da je nekakav guru pozitive, iako je uživo često prgava
i nervozna. Objavljuje sve one silne, mudre citate, koji jesu lijepi i mudri, ali pozli mi
kad vidim tko ih sve prepisuje i koristi tuđe riječi kako bi stvorio ljepšu sliku o sebi.
A onda opet mislim - dovraga, ako svi ti ljudi ne znaju sami ništa pametno smisliti,
bolje da prepisuju nego da pišu gluposti.
Sanela je jedna od onih koji strašno vole bacati mamce, tipa, napiše samo Najbolji
dan u životu i onda čeka da je ljudi pitaju zbog čega. Ili samo želi da misle kako je zbog
nečega toliko sretna dok su drugi nesretni.
Takve osobe s guštom namjerno ignoriram. Namjerno ih ne pitam na što im se
objava odnosi, jer znam kako žele samo to.
A što je najbolje, kad ih naivci pitaju o čemu se radi, vrlo često kao odgovor opet
dobiju novi, neodređeni mamac.
Mislim da većina ljudi s vremenom ipak provali igru takvih osoba, koje samo
traže pažnju, doduše, ne onako izravno kao djevojke koje stavljaju provokativne
slike. Ali one su barem otvorene. Zašto uopće spominjati nešto javno, ako ne želiš
reći o čemu je zapravo riječ?
Gomila ljudi dijeli nekakve citate o usponima i padovima koje su preživjeli, i
nakon kojih su hrabro i prkosno krenuli dalje sa životima.
Nisam znala da imam oko sebe toliko mučenika.
Prije će biti da se samo razmeću, dok oni istinski mučenici pate u tišini.
***
Mihaelu popodne ostavljam Enesu. Ljubim je i odlazim u pivnicu u kojoj radim

dvaput tjedno, utorkom i četvrtkom od šest popodne do ponoći. Pivnica nije velika,
ima samo par stolova vani, tako da zimi ima više posla nego ljeti iako, naravno, ima
klimu.
Ali jebiga, ljudi vole sjediti vani, na zraku. Bude im dosta zime. To je posve
razumljivo.
Vlasnik je naš čovjek koji već godinama živi u Njemačkoj. Nit' smrdi nit' miriše,
a upravo tako i izgleda. Bitno mu je samo da ima prometa i da sve štima.
Pivnica je udaljena oko petnaest minuta hoda od stana. Kući se vraćam s Enesom
ili taksijem.
Ali, da... Dvaput sam se vratila s njegovim ujakom, koji se prethodno čuo s
Enesom i rekao kako će me dovesti doma jer je u pivnici. Amir je, naime, vlasnikov
prijatelj.
Razljutilo me što me Enes nije ni nazvao ni pitao odgovara li mi to. Naprosto se
podrazumijevalo da će me Amir pokupiti i dovesti kući kad je već tamo.
Nekako je ljigav. Djeluje mi prijetvorno, ah Enes ga doživljava posve drukčije.
65
Enes nije želio da radim dok je Mihaela tako mala, ali imam osjećaj kako se
zapravo podsvjesno boji da se ne uvalim u kakvu nevolju. Ne mogu ga kriviti s
obzirom na sve ono što je sa mnom proživio, ali žao mi je, najdraži moj, opet je po
mome.
Objasnila sam mu da bih poludjela kad bih bila neprestano doma, s malom
bebom u stranoj zemlji, bez dobrog poznavanja jezika. Sutradan nakon tog razgovora
rekao mi je da sam u pravu i da mi je nešto našao. Ciknula sam od radosti, koja
je malo potamnjela kad mi je objasnio kako mi zapravo nije on našao posao, već ujak
Amir. Mogla sam i misliti.
Ipak sam popustila. Da, popustila sam jer nisam baš u prilici birati, premda sam
uvjerena kako bih i sama na kraju nešto pronašla. Dovoljno dobro govorim i
razumijem njemački. Dovoljno dobro izgledam. Vješta sam. I uporna, kad mi je do
nečega stalo. Poznajem i osnove posluživanja jer sam sa šesnaest godina dva mjeseca
provela za šankom, u kafiću nekadašnjeg dečka, Leona.
Leon je tada imao 24 godine, a ja šesnaest. Išla sam u drugi razred gimnazije i
bilo je gotovo sigurno da ću ga ponavljati. Tehnički, Leon se sa mnom mogao legalno
ševiti, a moralnost ga ionako nije previše zanimala.
Nalazili smo se sve dok mi nije pritisnuo glavu na šank za kojim sam posluživala
goste, što bi mi vjerojatno učinio i dragi otac da je doznao gdje provodim vrijeme.
Srećom, u gradu sam mu ipak bila izvan dosega, odnosno trebalo mu je duže da
sazna što radim, iako sam jednom primijetila onoga njegovog ljigavog znanca kako
gleda djevojke u Leonovom kafiću.
Nije bilo sumnje da nije tek tako došao na okupljalište srednjoškolki, usnica
namazanih sjajilom i očiju iscrtanih tušom. Neke koje su, poput mene, već tad imale
što pokazati, izbacile bi i dekolte. Možda baš zato nije ništa spomenuo tati i mami -
kako se ne bi postavilo pitanje što je radio tamo, pogotovo kad mu se znaju afiniteti -
tako se valjda kaže.
Na tom jebenom šanku, gdje sam ponosno glumila njegovu curu, Leon mi je
pred svima pritisnuo glavu.
Koje poniženje!
Tada se u moju obranu umiješao Enes i tako je krenulo s njim.
Što je najbolje, nakon te scene potražnja za Leonom uopće nije pala. Naprotiv!
Mnoge od cura koje su tamo dolazile, a neke su ga baš opsjedale, i dalje su željele
hodati s njim, nadajući se da će se možda i njima posrećiti.
Naravno, Leon je kasnije dobio mali podsjetnik da nije dobro pritiskati ničiju
glavu. Enes i njegovi prijatelji malo su mu preuredili kafić, a ja sam ga šutnula nogom
dok je bio na podu.
Nije nas prijavio jer sam mu zaprijetila da ću ja prijaviti kako vodi posao. Očito
je procijenio da je to manja šteta od one koja bi mogla nastati.
Sam si je kriv. Sam je kriv što je došlo do toga. Trebao je znati da ne volim ostati
dužna.
66
Enes misli kako mi to što mi je posao u pivnici našao netko naš - mrzim tu riječ
- to jest njegov ujak koji poznaje vlasnika, garantira sigurnost.
To je pogrešno razmišljanje - često smo najnesigurniji uz one kraj kojih bismo
se trebali osjećati zaštićeno i sigurno, jer ih zapravo tek naoko poznajemo.
***
Ulazim u pivnicu i pogledom skeniram situaciju. Nema puno gostiju. Preko uskih
crnih hlača i majice namještam crnu pregaču, vežem kosu u rep i stajem za šank,
spremna za rad.
Kao s promatračnice, bacam pogled na goste u pivnici. Neki su stalni, neki nisu.
Za šankom je samo jedan par i nekakav tip koji nepomično zuri u zrcalo. Ne
mogu procijeniti je li drogiran, pijan, lud ili sve to zajedno, ali ne pravi probleme pa
ništa ne poduzimam. Ipak, nešto mi govori kako bi s njim moglo biti problema, ali ne
u pivnici, već s osobom na koju je gnjevan. Ne bih voljela biti na njezinom mjestu.
Za stolovima je još jedan par i tri lika koji ispijaju pivo.
Dva stola dalje - dvije prijateljice koje su naručile kavu. Naginju se nad mobitel
jedne od njih i hihoću. Možda gledaju stripere u boksericama ili karaoke nastup svojih
nećaka. Teško je pogoditi o čemu je riječ, ali najvažnije je da se cure dobro zabavljaju.
Dosađujem se. Uzimam novine i listam ih, ali novine su njemačke i ne razumijem
sve o čemu pišu. Tabloid koji gazda redovito kupuje i kojem su u fokusu tračevi i
slike.
Još nisam dovoljno dugo u Njemačkoj da bih njemačke tračeve čitala s istim
guštom kao domaće. Pažnju mi privlači razgovor tipa i ženske za šankom. Naši su,
tako da sve razumijem. Za razliku od nekih, još se nisam počela pretvarati da sam
zaboravila materinji jezik.
Povremeno, kad se tri mušketira s pivom bučno smiju, ili ako tip sa šanka stiša
glas, ne čujem neke riječi, ali to je zanemarivo. Mušketiri su naručili još jednu turu.
Brzo ih poslužujem i vraćam se za sudoper.
Nastojim da se ne vidi kako slušam tipa i žensku za šankom. Iskreno, ne znam
uspijevam li u tome, ali pažnja im je usmjerena na njih same, a ne na mene, pa
nastavljam s malom, nepristojnom aktivnošću dok ponovo glumim kako čitam.
Nema veze što dvije minute ne okrećem list na kojem nema previše teksta.
Odmah zaključim da se tek upoznaju, možda im je ovo prvi susret, a moguće i
posljednji, ako taj kreten nastavi u istom smjeru. Ili je samo uvjeren kako puca iz
teške artiljerije, ne bi li je oborio s nogu.
Znači, opet kreten, kako god okreneš.
Ne kužim, ne kužim i ne kužim kako taj idiot ne razumije da to što radi ženu
samo odbija, iako mu se smješka. Pa ja preko šanka osjećam da joj je loše od svega,
dok taj tukac ne kuži ništa ili se pravi da ne kuži.
Gnjavi je pričama o svojim putovanjima, želeći joj dati do znanja kako je svjetski
čovjek, pri čemu ne zaboravlja spomenuti neke od žena s kojima se na putovanjima
67
spetljao. Svako malo čujem: „Njemice su dobre. Uuu, zgodne su

Francuskinje. Čehinje su prelijepe!“
Brazil. Čujem kako spominje Brazil.
„Brazilke su prekrasne. Možda najljepše na svijetu.“
Žena se i dalje usiljeno smješka. Ali ja vrištim umjesto nje, naravno u sebi, jer
nije vrijedan otkaza: Idiote, želi čuti kako su joj oči najljepše na svijetu, sve da i ne misliš tako.
Ne želi slušati hvalospjeve drugim ženama, pogotovo ne na prvom spoju!
On nastavlja: „Da vidiš ta tijela. Ta bedra i sise. A tek kako plešu...“
Konačno... Žena konačno reagira, a ja poželim zaplesati za šankom od užitka
dok gledam kako mu nestaje onaj prepotentni izraz.
,,A tek Brazilci. Prezgodni su. Mišićavi, prekrasne boje kože... kao najslađa
čokolada, mmmm...“ Kao da mu je htjela reći: sve ono što ti nisi. A onda je, za kraj,
sasvim polako, zatvorila oči i oblizala usne.
Došlo mi je da puknem od smijeha. To, sestro! Došlo mi je da je počastim pićem.
Idiot je nakon tog nokauta ipak shvatio poantu, pa je ostatak večeri pazio što
priča, djelujući pomalo uvrijeđeno.
Baš me zanima hoće li novac - kasnije sam mu vidjela auto - biti dostatan motiv
da ga i dalje trpi, jer joj je novac očito bio dovoljno privlačan da pristane na izlazak.
Ili će on možda zaključiti kako je pretjerala i naći neku koja će mu sve tolerirati.
Najzabavnije je s onima koji kukaju da nikako ne mogu naći srodnu dušu, onima
koji žele naći curu ili dečka kakvi su i sami, iako znaš da imaju „putra na glavi“.
Naravno, nije im drago kad to čuju!
To znači da duboko u sebi znaju kakvi su. Znaju da lažu, mažu i prešućuju stvari.
Gledaju druge i razmišljaju o njima, pa kad im sve to proleti kroz glavu, bude im
muka jer naravno da ne bi htjeli imati kraj sebe nekoga takvog. Nekoga poput sebe.
68
JULIJA
Danas sam se u školi opet pogledavala s Nikolom. Nikola je golobrad, Nikola je

sladak, Nikola mi se sviđa.
Ne gadi mi se kao On, s Nikolom se osjećam lijepo. U Nikolinom društvu ne
osjećam penjanje sadržaja želuca u grlo. Da se nađe na meni, što bih jako voljela,
znam da ga ne bih željela stresti sa sebe poput ogromnog ljigavog pauka.
Jednom sam vidjela kako Nikola bulji u Taru, onog dana kad je Tara došla u
školu u minici od trapera, za koju joj je profesorica rekla da nije primjerena i da će je
sljedeći put vratiti kući.
Mislim da profesorica nije ljubomorna i da je ta minica stvarno prekratka za
školu, ali mislim da Taru nije bilo briga. Tog je dana uživala što je svi gledaju i što je
pokazala koliko je zgodna, jer inače nosi samo traperice i široke majice.
Sve markirano, na čemu joj jako zavidim, ali - tko prizna, pola mu se prašta.
Vidjela sam kako je Nikola progutao pljuvačku dok je prelazio očima po njezinim
dugim bedrima. Osjetila sam kako me nešto doslovno štrecnulo u prsima. To je valjda
ono što zovu ubodom ljubomore.
Kasnije sam se smirila kad sam vidjela da se Tara presvukla u uobičajenu odjeću,
široku majicu i traperice, koje joj također super stoje, ali nije isto kao kad nosi minicu.
Znam to po sebi, znam kako me muškarci gledaju kad je obučem.
Još više me smirilo kad sam vidjela Taru u društvu s onim njezinim prljavcem.
Tako ga zovem, a ime mu je Emil.
Tara misli da je Emil tako hot, a ja se pitam što vidi u njemu. Ukusi su nam posve
različiti. I bolje da jesu jer bismo se inače mogle potući zbog momaka.
Emil nosi kosu skroz preko lica, pitam se kako uopće išta vidi. Ne djeluje mi
nemamo i kul, nego namješteno.
Nikola je za njega šminker. I ja sam šminkerica. Ili nisam? Ne mogu se odlučiti.
Sviđa mi se par stilova, a u posljednje vrijeme posebno me privlači gotički, s puno
crnila i brdom šminke. Djeluje baš nekako moćno. Mislim da bi mamu i tatu strefilo
srce da tako obučena i našminkana dođem doma.
Jednom sam se, za probu, obukla u blažu verziju gotičarke. Zapravo, jeftiniju
verziju jer sam se morala snaći s onim što imam. Samo su mi cipele bile novije.
Obukla sam crne mrežaste čarape, crnu minicu i majicu, i obula nove cipele s
debljom crnom platformom. Uspjela sam uvjeriti mamu da mi ih kupi. „Što je deblja
platforma“, objašnjavala sam joj dok smo sjedile u autu, „manje će mi biti hladno
nogama.“
69
Pokušala sam izmoliti i dozvolu za tetovažu, bila sam dosta nadobudna taj dan,
ali mama je prvi put izgledala kao da bi me mogla ošamariti. Tad mi je palo na pamet
da je to možda zato što je namirisala na meni smrad cigareta.
Skupe su, u posljednje se vrijeme sve češće grebem za cigaretu, iako mi se to
gadi. Čak sam i Njemu par puta maznula iz džepa jednu-dvije, dok se tuširao. Bilo bi
predivno imati puno love, da se ne moram opterećivati takvim sitnicama...
Sve sam to stavila na sebe. S osobitom pažnjom navukla sam mrežaste čarape.
Dosad sam noktima poderala puno najlonki, pa je mama rekla da pazim ili mi ih više
neće kupovati. I dodala kako ih je i Diana tako kidala.
Tako obučena, dočekala sam Njega.
„Što kažeš?“ nasmiješeno sam Ga upitala i pokazala rukom na sebe.
„Mmmm, lijepo... Moja mala gotičarka“, rekao je. Činilo mi se kako Mu se stvarno
sviđa to što vidi. A onda odjednom, samo - zum! - zaokret od 180 stupnjeva.
„Ali samo ovaj put“, rekao je i dodao: „Ne možeš se oblačiti kao kurvetina.“
Nakon toga me ošamario.
***
Nedavno sam dobila ponudu za povećanje budžeta.

Mia iz razreda pitala me želim li se pridružiti njoj i još nekim djevojkama u
druženju sa starijom gospodom. Bit će love za cigarete i bonove, a vrlo moguće i za
više od toga.
Ostala sam malo iznenađena. Kako me samo namirisala? Osjetila je da želim više
nego što imam, a imam solidno, pogotovo u odnosu na nju, premda je i moja obitelj
vidjela bolje dane.
Mia živi u domu. Inače nije baš problematična, ne kako bi mogla biti s obzirom
na grozne priče o njezinoj obitelji. Ali očito joj treba lova.
Iako mi je njezina ponuda zvučala primamljivo, prevladao je strah - strah da se
nekako ne dozna, da tata ne dozna jer zna dosta ljudi.
„Kako hoćeš“, slegnula je ramenima. „Javi ako se predomisliš.“
***
Kad sam se prošle godine preselila u stan, nastavili smo se viđati u njemu. U
stanu mi je, naravno, najudobnije, ali u stanu s Njim je i najgore, jer se moram posve
prepustiti onome što želi. A ponekad želi puno toga. I ne pita, samo uzima.
Bio je grub ovog vikenda. Bez pola muke okrenuo me na trbuh i pokušao mi ga
staviti u... guzu. Istina, prije toga me namazao nečim masnim, ali svejedno me užasno
boljelo, toliko da mi se činilo kako ću se onesvijestiti. Kad sam počela vrištati od
straha i gađenja, On mi je istog trenutka rukom začepio usta i prosiktao: „Začepi
jebote, čut će nas susjedi!“
70
Susjedi. Dok nema buke, sve je u redu, iako im na licima vidim kako nas
sumnjičavo gledaju jer je puno stariji od mene.
Rekla sam Mu da ni za živu glavu ne pristajem da me više ikada dira straga, niti
da me liže, i mislim da je od toga stvarno odustao. Možda se boji moga vriska koji
sljedeći put neće moći utišati.
Kako god, odustao je, dok Mu je na licu bio izraz: „Jebiga, daj što daš. Pristajem
na bilo što, ako nije pametno tražiti više.“
Onda mi je opet utrpao u vaginu svoj veliki penis i ponosno rekao da sam baš
lijepo razrađena. Kasnije me natjerao da priznam kako sam uživala.
Dođe mi da pitam Taru je li i nju tako boljelo, ali to, naravno, neću učiniti. Ona
bi me prva savjetovala da Ga razotkrijem. Ma što savjetovala - učinila bi to umjesto
mene!
Kad se samo sjetim kako mi je govorio, i još govori, da to svi rade, ali međusobno
ne spominju... Oblije me rumenilo na pomisao da sam Mu ispočetka stvarno
vjerovala. Ali nisam znala. Nisam mogla znati.
Kunem se da mi na trenutke djeluje kao da to stvarno misli. Naravno da Mu ne
vjerujem, ali ipak... Zar nisam pravi primjer - radim to, ali ne govorim o tome. Koliko
je uopće takvih primjera?
Stalno osjećam da sam na granici između normalnog života i nekog čudnog
stanja koje me plaši. Ponekad se nadam da će sve to prestati, da će On odustati, ali
to se ne događa.
Možda je to samo puka želja, moja samoobmana, je l' se tako kaže?
Da, osjećam se cijelo vrijeme kao u klopci...
Danas sam prekršila dijetu s kojom sam jučer ponovo krenula. Povratila sam sve
što sam pojela. Žali bože love koju sam potrošila na svu tu hranu, točnije smeće od
hrane. Mogla sam za te pare kupiti cigarete, nove tajice, ili brdo stvari za higijenu...
Osjećam se grozno, stvarno grozno.
71
LUKA
U školi sam danas dobio peticu iz matematike, za što su me svi pohvalili. Bruno
je bio ljubomoran i isplazio mi jezik, ali kasnije smo se opet igrali.
Danas smo u školi opet razgovarali o tome što bismo voljeli biti kad odrastemo.
Ja sam rekao astronaut. I policajac. I vatrogasac.
,,E pa, Luka, morat ćeš se odlučiti za jedno od toga“, rekla mi je učiteljica: „Ali
dotad ima vremena.“
Lana je rekla kako želi biti balerina. Ide na balet. Mama je vozi u grad triput
tjedno jer ovdje nema baleta.
Danas sam opet gledao Karate Kid.
Često gledam taj najbolji film. Volio bih naučiti tako se tući i prebiti tatu kad je
ljutit i kad mi daje čvrge, ili kad tuče Juliju i mamu.
I Dianu, samo što je ona pobjegla. Nikad nas ne zove, zbog čega sam tužan.
Popodne me tata natjerao da čitam.
Mrzim to. Ali ne zato što ne volim čitati, nego zato što se bojim da ne pogriješim.
Onda počnem mucati.
72
SRIJEDA
73
IRIS
Jutros je Luka odlučio doručkovati. Drago mi je zbog toga, ni samoj mi ne bi

škodilo da nešto pojedem. Ali ne mogu. U grlu mi je gorak okus, u želucu kiselina. A
u glavi, kad se sjetim svih noćašnjih zaključaka - panika.
Umjesto doručka, kuham još jednu kavu, iako mi samo povećava količinu
kiseline. Ali ne marim.
Vozim Luku u školu i puštam ga nakon poljupca. Po običaju, odjuri se igrati i
pričati s djecom iz razreda dok ne zazvoni za početak sata. Baš svaku sekundu želi
iskoristiti za igru.
Ne krivim ga jer život nas odraslih, kao i većine djece, uglavnom nije igra. Iako
neki misle da je upravo to - igra. To me pomalo ljuti jer ne osjećaju svi isto. A opet,
ponašaju se kao da moraju govoriti kako su sretni jer im je poklonjen život, iako je
nekima, od prvog do posljednjeg dana, život čista patnja. Poklon može biti i neželjen,
zar ne?
Vidim kako Luka pozdravlja blizance koji su među odraslima, školskim osobljem
i roditeljima, poznati kao oni blizanci.
Ta djeca, slatki, smeđokosi brat i sestra, nisu ni po čemu neobična, osim po
činjenici da njihov otac jebe njihovu baku, odnosno maminu mamu. I dan-danas ta
djeca žive s ocem i bakom, nakon što im je mama otišla na jug zemlje i
zasnovala novu obitelj, daleko od svoje majke, čisto kako bi bila sigurna da je neće
ponovo izgurati i oteti joj muža.
Mislim da je samo pitanje dana kad će se među djecom proširiti vijest kako otac
blizanaca ševi baku.
Lako je moguće da je jedini razlog što neki lajavi roditelji to već nisu razglasili
svojim potomcima, izbjegavanje neugodnih dječjih pitanja, nakašljavanje i
objašnjavanje.
I ja sam u toj skupini.
Siroti blizanci.
Kako je moguće da još uvijek žive s ocem i bakom, ako je socijalnoj službi
prijavljeno da otac i baka imaju intimne odnose? Ali u ovoj zemlji sve je moguće. Na
djelu je sporost sustava kojem nije cilj da pomaže onima kojima bi trebao, već da
održava samog sebe.
Tko ih je prijavio, ne znam.
Sandra mi je - naravno, tko drugi nego Sandra - ispričala kako se odvijalo sve to
u toj obitelji. Najkraća verzija glasi nešto kao: mama i tata, mladi bračni par s
74
blizancima, zapelo im s novcem i gdje će, kud će, za prvu ruku, odu kod
njezine majke, udovice.
Ta dominantna žena, malo-pomalo, počela se nametati zetu. A kći je, umjesto da
se odselila s mužem, pala u drugi plan, u majčinu sjenu. Kad više nije mogla trpjeti
to što joj se događa pred očima, otišla je konobariti negdje na jug i upoznala tipa koji
je radio u istom hotelu.
Zatrudnjela je s njim i rodila. Sada žive zajedno, dok suprug i dalje živi s punicom
i djecom. Djeca vjerojatno naslućuju kako se između oca i bake događa nešto
neobično, da nešto nije kako treba i da bi mama trebala biti na bakinom mjestu.
Siroti blizanci.
***
Pri povratku kući odlučim svratiti u mesnicu. Svi smo veliki ljubitelji mesa, a to
košta. I Diana, koja je jedina imala vegetarijansku fazu, vratila se mesu. Još samo da
se vrati kući.
Sjećam se kad je Luka imao četiri godine kako je, osjetivši miris juhe od povrća
koju sam mu usula u tanjur, počeo udarati viličicom po stolu skandirajući: „Mesa,
mesa!“
Morala sam mu narezati u juhu komadić šnicle. Jedino je tako mogao pojesti
povrće kao prilog, nikako kao glavno jelo. U suprotnom bih komadiće mrkve i graška
skupljala po stolu i oko stola.
Vozeći se prema mesnici, prolazim pokraj parka. Izgleda mi pomalo tužno sad
kad je drveće polugolo, bez obzira na djecu koja se igraju pod budnim okom majki.
Šarene ljuljačke i tobogan uvijek su u pogonu. Vozim polako i oprezno. Na dijelu
posutom šljunkom, nedaleko od parka, skoro uvijek se može naći parkirno mjesto.
I baš na tom šljunku vidim Sašin službeni auto. U njemu su Saša i neka djevojka,
koja na sebi ima samo majicu na bretele. Strastveno se ljube.
Srce mi istog trena počne lupati kao ludo, a krv mi jurne u lice. Usporavam i
buljim, kako bih se što bolje uvjerila u to što Saša radi usred bijela dana, u parku,
blizu djece.
Preplavljuje me očaj; ni jedan djelić mog uma i tijela nije pošteđen te poplave.
Auto iza mene trubi, toliko sam spora da mi se skoro ugasio motor. Skrenem
naglo prema šljunku i stanem, ali tako da je jedan dio auta i dalje na cesti. Ne gasim
motor, samo sjedim i gledam. Saša i ljepotica se ne obaziru, on je i dalje ljubi.
Ima velike sise na koje se naslanja dok je ljubi. Izgledaju napaljeno, tako napaljeno da
bi se mogli pojebati na licu mjesta. Zlo mi je.
U jednom trenutku on okrene glavu prema mom autu i... vidim da to ipak nije
Saša.
Skoro zaplačem od olakšanja.
Odlazim. Ruke mi drhte dok ubacujem mjenjač iz prve u drugu, i uključujem se
na cestu. U retrovizoru vidim i registraciju auta, drukčija je od naše. Po njoj znam da
75
su iz grada. Vidim kako me muškarac kratko prati pogledom pa opet, poput vampira,
prianja uz vrat mlade žrtve.
Još malo drhtim, a onda me preplavi neopisiv osjećaj olakšanja, snažan poput
orgazma.
Isuse, kako sam glupa! Kako sam uopće mogla i pomisliti da je onaj ružni tip moj Saša!
Istina, slične su građe, a imaju isti oblik glave i frizuru. Ali ne... ne, ne, ne... ovaj tip liči na
majmuna. Uostalom, Saša ima bolji auto, nije ni iste marke, samo je boja ista, to me zbunilo...
Ponekad sam stvarno prava guska...
Zaključujem kako su ljigavi ljubavnici definitivno iz grada; ovdje su u prolazu, a
na parking ih je dovela pohota.
Možda mu je ženska počela milovati jaja još u vožnji, pa su se tu zaustavili. Očito
im u razmjeni nježnosti, koja je lako mogla izmaknuti kontroli, nije smetala ni blizina
djece.
To me najviše ljuti, to što su pokazali da ih nije briga, da im ništa nije sveto.
Nekim ljudima stvarno ništa nije sveto.
Milijun su puta gori od životinja.
Nađite sobu, jebote!
***
Pripremam ručak - kuhanu teletinu s povrćem i juhu. Ubacim u perilicu i novu

turu odjeće. Nakon toga ide ravno u sušilicu, što izbjegavam kad god mogu. Ali danas
je ogromna vlaga i sivilo pa nema šanse da se vani osuši.
Pitam se je li Saša odnio onu odjeću na kemijsko čišćenje. Molim se da jest. Bože
daj da jest, jer bi to značilo da ništa ne krije.
Naravno, ne usuđujem se kasnije pitati ga, mislit će kako ne vjerujem da je pao.
Pa da, ne vjerujem da je pao.
Još nije istinski zahladilo, a to mi odgovara jer sam dosta zimogrozna. Ruke i
stopala uvijek su mi hladni; ponekad me sram pružiti nekome ruku, kako ga ne bi
šokirao dodir sante leda.
Oni koji nemaju problema s tim, ne znaju koja je to muka - kad ti je stalno hladno
i teško se možeš na bilo što koncentrirati.
Hladnoća zna biti bolna.
Kažu da je, između ostalog, odraz tjeskobe. Ja tjeskobna? Ma stvarno?
Radio, koji svira kad god sam sama doma, donekle mi popravlja raspoloženje
koje je još uvijek nikakvo.
Spikeri moje omiljene radiostanice, zapravo spikeri svih stanica, zvuče kao da
nikad nisu loše volje. Naravno, znam da im je to u opisu posla.
Toliko su se izvještili da im se u glasu i tonu ni slučajno ne prepozna neka zalutala
tuga ili ljutnja, poput grančice ili papirića koje vjetar donese na njegovani travnjak.
76
Ili ih barem ja nisam uspjela prepoznati. Ne dopustite da se ikad, ikad vidi da ste loše
volje, sigurno im je prvo pravilo posla.
Više volim slušati muške spikere. Žene se previše trse zvučati prpošno, pri čemu,
zapravo, djeluju izvještačeno. Muški glasovi su odmjereniji i manje histerični. Čak i
kada javljaju loše vijesti.
Sivilo je riječ koja danas apsolutno odgovara mom raspoloženju, a i ten mi bez
šminke odgovara sivilu. Danas mi to čak i paše, jer sunce ponekad prejako i
preagresivno djeluje na mene.
Prodire u mene i tjera na površinu sve ono što želim sakriti, razotrkiva me svima,
ne pitajući jesam li za to spremna. Ali znam da je to, već po običaju, samo osjećaj.
Dok me pod naočalama s polariziranim staklima agresivno prži, osjećaj izloženosti
postupno popušta, a prženje se pretvara u milovanje. Tada se počinjem sve ljepše
osjećati. Ne više ugroženo, niti izloženo. Samo sretno. Sunce tako djeluje na ljudski
mozak.
I tako, slušam radio, surfam internetom i povremeno ustanem, kako bih
provjerila meso u loncu. Pronašla sam web-stranicu koju ne bih smjela vidjeti - ne
ako se želim poštedjeti maštarija.
Riječ je o dizajnu interijera. Obožavam gledati sve te savršeno uređene domove.
Jednostavno se ne mogu dovoljno nadiviti idejama nekih dizajnera.
Ponekad se stvarno zanesem i istinski dvoumim koji mi je prijedlog uređenja,
recimo dnevne sobe, ljepši. Kao da mi je netko dao da besplatno biram između više
stilova, pa moram odlučiti koji izabrati - moderni, tradicionalni, istočnjački, art deco...
Kao da ću u tom izabranom interijeru živjeti. Da je barem tako!
Da mogu birati, preuredila bih našu kuću u skandinavskom stilu - bijelo, čupavi
sagovi i detalji snažnih boja - iako mislim da se Saši to ne bi svidjelo.
Tipično muški, on više voli boju drva ili crnu. Kako god, sljedećih pet godina
mogu samo sanjati o bilo kakvom preuređenju. Iz toga sna svakog nas mjeseca bude
sve veći životni troškovi i rata kredita za stan.
Dokle god nas opterećuje ta rata, u obzir dolaze samo najnužniji popravci, za
koje molim boga da se ne dogode. Protrnem kad pomislim na to. Pogotovo na kvar
auta.
Prije tri godine morali smo rastaviti cijelu Hondu, kako bismo pronašli mrtvog
miša. Povraća mi se kad se sjetim onoga nesnosnog smrada. Ako se dovoljno
skoncentriram, mogu ga opet osjetiti u nosnicama. Tada mi se činilo da ga osjećam
danima nakon što je smrdljivi mali leš konačno uklonjen.
Povraća mi se i od sjećanja na jednog drugog miša koji me tad oskvrnuo. Dok
smo čekali da se auto rastavi i sastavi, strepeći od troška, nekoliko sam puta
autobusom išla u kupnju. Saša, srećom, uvijek ima službeni auto; čisto sumnjam da
bi imao živaca za drugu vrstu prijevoza.
Prve dvije vožnje autobusom nakon dugo vremena bile su mi čak zabavne, ali
samo dok je bio poluprazan i relativno svjež. Ali kad se potrefilo da se moram voziti
77
u vrijeme gužve, u vrijeme kada u skučeni prostor nahrupi i mlado i staro, brzo ga
preplavivši mirisom ustajalog znoja i hrane, jedino što sam osjećala bilo je gađenje.
Dok sam se držala za rukohvat, stiješnjena kao srdela u konzervi, bez mogućnosti
da se pomaknem, okružena srednjoškolcima koji su mi vrištali kraj uha, osjetila sam
kako mi netko trlja miša o bokove i stražnjicu.
Mislila sam da ću puknuti od bijesa, postajući sve svjesnija što se upravo događa.
Trpjela sam tog vrućeg uljeza na sebi, dok je on, zaštićen gužvom, postajao sve
smjeliji.
Ipak - nešto me sprečavalo da vrisnem, nešto me sprečavalo da se na sav glas
proderem: Makni se od mene, gade bolesni, tko god da si! Osjećaj stida zaledio mi se u grlu,
iako nisam bila ta koja se trebala stidjeti.
Najgore je što se nisam mogla okrenuti i vidjeti tko mi to radi, tko je taj bolesnik.
Da sam reagirala, moguće je kako bi mi, ako je iskusan i spretan, rekao da umišljam i
da sam ga lažno optužila. Istina, to mu ne bi prošlo, ako bi se kasnije ispostavilo da
već ima nekoliko prijava za istu stvar.
Dok sam ja očajnički pokušavala izmaknuti stražnjicu, on se još jače prilijepio
uza me, kao da mi se osvećuje za taj jadni pokušaj bijega. Mislila sam da ću poludjeti.
Jedva sam dočekala da bus stane na sljedećoj stanici, koja uopće nije bila moja.
Nevažno, samo sam se htjela iskobeljati iz te dreke i smrada, i pobjeći što dalje od
odvratnog dodira neznančevih vrućih genitalija.
Zajedno sa srednjoškolcima pojurila sam van, na rubu suza. Zatim sam se
okrenula i pogledala u poluprazni bus - htjela sam vidjeti onoga koji mi je to učinio,
onoga koji me nekoliko minuta dodirivao, naravno pod pretpostavkom da nije
jedan od srednjoškolaca, što nije bilo isključeno.
Kasnije sam čitala da se taj poremećaj zove froterizam i da se ponekad javlja već
u petnaestoj godini.
Ali nije bio srednjoškolac. Moj trljač, odnosno bolesnik, nije bio srednjoškolac.
Bio je četrdesetogodišnji muškarac koji se ukrcao u bus na istoj stanici i kojeg više
nisam vidjela kad su se unutra nagurala djeca.
Nikad ne bih posumnjala na njega.
Gledala sam ga s mržnjom i nemoćno, znajući da će bus svakog trena krenuti.
Bilo mi je žao što nisam reagirala, ali bilo je kasno.
Prekasno.
A on je, prije nego se spustio na sjedalao, skupio prste i poljubio ih.
Poslao mi je poljubac! Govnar mi je poslao poljubac!
Nikad neću zaboraviti taj drski, zadovoljni pogled.
Kad sam došla kući, dugo sam se - i predugo - tuširala, vičući iznova i iznova:
Prokleti, jebeni perverznjak!
***
78
Dakle, narednih pet godina, zbog naših oskudnih financija, mogu samo gledati
slike interijera. Kao i slike morskih destinacija.
Ne znam, sva ta ljepota ponekad samo ostavlja gorak okus, frustrira te jer si je
ne možeš priuštiti. Ipak se tješim da se žrtvujemo za nešto konkretno, za stan, za
djecu i njihovu budućnost. Onda mi sve nekako ima smisla, jer, što je važnije od toga?
Posljednjih godina grebemo se za ljetovanje kod Irene i Petra. Irena je naslijedila
vikendicu na moru. Ima četiri apartmana s tri zvjezdice, koje ljeti iznajmljuju. Smiluje
se i jedan tjedan nas primi po simboličnoj cijeni. Vikendica je njezina i samo njezina,
iako se Petar ponaša kao da je on gazda.
Mislim da Irena pristaje na to jer me na neki način žali. A kako me ne smatra
konkurencijom, niti po izgledu niti po bilo čemu drugome, usput se može pohvaliti
prijateljicom s kontinenta, bez straha da ću je osramotiti ili zasjeniti pred mještanima.
Stekla sam dojam da joj je to jako bitno. Odavno ne vjerujem kako u temelju
nečijih dobrih djela leži samo dobrota - gotovo uvijek u pozadini su i drugi, ne tako
plemeniti motivi. Ako smo dovoljno uporni u razgrtanju žbunja koje ih
skriva, možemo ih istjerati na čistinu.
Kako god, zahvalna sam Ireni - poklonjenom konju ne gledaš u zube.
Spavamo kod nje u jednosobnom apartmanu, svi u jednoj sobi. Ako se dogodi
da neki od ostalih apartmana ostane dan-dva prazan, netko od nas prespava u njemu.
Bude nam lijepo, ne mogu ništa reći, ali ponekad imam osjećaj da će nam to
povoljno gostoprimstvo jednom itekako naplatiti.
Čini se da sam jedina koja se time opterećuje, jer vidim na ostalima da cijelo
vrijeme uživaju i da se već podrazumijeva kako ćemo ljetovati kod Irene i Petra.
Saša navuče bermude i s hladnim pivom u ruci izležava se u sjeni borove šume.
Dok on gleda komade na plaži, ja gledam njega kako ih promatra i znam da ga nije
briga.
Kad je dobre volje, odvede Luku na sladoled, ili gnjavi Juliju i Dianu da se više
kupaju, a manje sunčaju.
Ja se pržim na suncu. Nije me briga hoću li se još više izborati, želim da mi sunce
u tih sedam dana istjera hladnoću i depresiju iz kostiju. Najčešće uronim u neku
knjigu, dok Julija i Diana listaju Irenine časopise. Svako malo jedna drugoj pokazuju
reklame kozmetičkih proizvoda i komentiraju modu. Luka se igra s drugom djecom
na plaži.
Ako se ništa ne promijeni, tako će biti i ove godine. Radujem se tome, radujem
se moru, ali ipak bi mi bilo draže da smo negdje sami...
Prelazim na rubriku Moda i ljepota, na prijedloge odjevnih kombinacija za jesen
i zimu. Opet će biti u modi čizmice do listova, s četvrtastom potpeticom, duge
cvjetne haljine, predimenzionirani kaputi i, naravno, neuništive traperice.
Proučavam ispijene modele koji reklamiraju odjeću. Izgledaju poput hrtova.
„Opravdanje“ za bolesnu mršavost je u tome da naglasak treba biti na odjeći, za čiju
se proizvodnju u tom slučaju troši manje materijala. Vlasnica poznate modne
agencije, u članku ispod Pregleda trendova, na pitanje pate li njezini modeli od
79
poremećaja u prehrani, između ostalog, kaže: „Nitko ne spominje sklonosti

homoseksualnih tipova u svijetu mode, iako se zna kako je to pravi razlog
preferiranja androginih modela, na kojima gotovo i nema ženskih obilježja.“
Zaboljela me glava do kraja rečenice - u slobodnom prijevodu, žena želi reći da pederi
vole kada djevojke izgledaju kao dječaci, i da se izgladnjuju jer inače ne bi mogle
sudjelovati u revijama.
Gledam zatim samu sebe. Baš se gledam, promatram svoje tijelo. Dugo se nisam
iskreno odmjerila u ogledalu. Vjerojatno se bojim suočavanja sa svojim odrazom jer
mi se ne sviđa ono što vidim.
Zapravo, svaki put bježim od ogledala. Iako mi je ponekad teško i ono osnovno
spremanje koje se tiče higijene, u tom sam ipak neumoljiva. Ako tu posustanem, sa
mnom je gotovo. Točnije, sa mnom je odavno gotovo, ali potrebna sam djeci.
Ne želim biti mama blizanaca. Ne želim biti mama koja je napustila Luku, jer
napustiti djecu možeš na puno načina, recimo, psihičkom odsutnošću, neobraćanjem
pažnje na njihove potrebe, poput jela i higijene...
I ja bih se uskoro mogla pretvoriti u hrta, ako ne budem više jela. I manje pušila.
Previše kave i cigareta ubija apetit. A kad sam zbog nečeg nervozna, želudac mi se
skroz stisne. Poput čvora.
Tek kad se raspetlja problem oko kojeg sam se uzrujala, raspetlja mi se i taj čvor,
što ponekad traje danima. Ipak, osjećam da sam stalno u nekakvom grču, koji nikada
dokraja ne popušta. Kao da sam i sama veliki grč.
Umjesto kave i cigarete, trebala bih svakog jutra doručkovati. Ponekad pojedem
kroasan i onda ništa sve do ručka, a često ni tada. Ali teško se riješiti loših navika.
Je li i Saša, kao i moj brak, tek loša navika?
A cigarete? Cigarete su posebna priča. Smrdljiva, skupa priča bez kraja. Osjetila
sam sav užas toga smrada kad sam, nakon jednomjesečnog odvikavanja, sjedila u
autu, dok mi je mlađa kći, sjedeći na suvozačkom sjedalu objašnjavala zašto bih joj
trebala dozvoliti da istetovira leptira. Ovo su joj bili „argumenti“:
I Diana ima tetovažu, mama.
Da obilježim početak srednje škole, mama.
Bit ću tako sretna ako je napravim, i bolje ću učiti, mama.
Pogledaj me, zar i ja ne sličim na leptirića, mama?!
Glava mi je pucala od snažne glavobolje i samo sam mislila: Bože, dijete, kako
smrdiš na cigarete. Poželjela sam je ošamariti.
I nju i sebe. Znala sam da je i ona postala ovisna, baš poput mene, iako u nešto
kasnijim godinama. A ja se evo, dvadeset godina kasnije, još nisam oslobodila te
ovisnosti.
Nije ni Saša, ali on to i ne želi. Diana je odustala od pušenja u trudnoći, ali je opet
počela. Puši više nego prije. Kutiju i pol crvenog Maribora dnevno. A Enes još toliko.
Ostaje jedino Luka. Je li iluzorno očekivati kako on neće pasti u zamku poroka
u kojima se koprca cijela ova nervozna obitelj?
80
***
Već je pet i petnaest. Gledam kroz prozor, želim pozvati Luku u kuću, da obuje
druge tenisice i uzme ruksak jer ga uskoro vozim na rukomet.
Već pola sata nabija nogom loptu u dvorištu. Na rukometu će, naravno, igrati
rukom. Bože, koliko energije imaju ta djeca.
Pokušavam se sjetiti sebe u njegovim godinama; mislim da ipak nisam tako
prštala, više sam bila za mirnije stvari, poput Julije. Knjige, crtanje i tome slično.
Zapravo, kad bolje razmislim, i te aktivnosti zahtijevaju snagu, i fizičku i
mentalnu, iako se na početku ne čini tako.
Čekaj malo, više ne čujem Lukino šutiranje lopte.
Oprala sam suđe i poslije toga malo surfala internetom. Možda sam dvaput bacila
pogled kroz prozor.
Dvorište nam je ograđeno. Ulazna vrata uglavnom nisu zaključana, ali smatram
da je dosta sigurno mjesto za igranje. Pa gdje dijete može biti sigurnije nego pred
vlastitom kućom? Ili? Halo, Iris, je li tako, reci nešto!
Ne mogu. Lice mi preplavljuju rumenilo i očaj, zbog osjećaja roditeljske nemoći
jer sam upravo pokazala i dokazala da je dovoljan trenutak nepažnje i neposvećenosti.
Dovoljan za što?
Za sve najgore na ovom svijetu, što se može dogoditi djetetu.
Primjer: Dječak šutira loptu koja preleti ogradu i automatski istrči na ulicu, ravno
pod kotače auta. Gume cvile, vozač je očajan; koči svom snagom, ali uzalud. Dječak
leži u krvi. Nema mu pomoći, iako odmah zovu Hitnu, iako se već čuje vrisak sirene,
dok Hitna juri na mjesto nesreće.
Ili, drugi primjer: U ulici se pojavi striček sa sladoledom i odvede dijete koje -
ako ga i nađu - više nikad nije isto. Ne priča, povučeno je, obilježeno za cijeli život,
baš kao i roditelji, kojima se svijet raspada još od njegovog nestanka, i nastavlja se još
jače raspadati nakon njegova povratka. Više se ne mogu pogledati u oči, svađaju se i
na kraju rastanu.
Svima u susjedstvu je jasno da je dijete zlostavljano, ali nitko to ne želi izgovoriti.
Svi su zahvalni sudbini što to nije njihovo dijete. Što njihov sin nije otišao toga jutra
ili popodneva sa stričekom niz ulicu. Zatim postave potomke ispred sebe, kako bi im
još jednom usadili u glavice da ni slučajno ne uzimaju ništa od nepoznatih osoba i da
im odmah kažu ako se takvo što dogodi.
Djeca kimaju, zapamtila su da ne smiju pričati s nepoznatim tetama i stričekima.
Samo s poznatima. Njima mogu vjerovati. Pod uvjetom da im ne pokušaju uvući
ruku u gaćice.
Luka s nekim priča, eto zašto se više ne čuje zvuk udaranja lopte. Zgrabim
džemper i prebacim ga preko ramena, pa u papučama izlazim pred kuću. Tek tada
vidim tko je Lukin sugovornik. Moj stariji brat - Leo.
Kolutam očima - samo nam je on trebao.
81
Nije mi drago kad nam Leo dolazi. Neozbiljan je i neuredan, dane provodi u
kladionci, s pivom ili džointom u ruci.
Gadi mi se njegova naušnica u uhu, ne podnosim te male biserne naušnice,
pogotovo u ušima sredovječnih muškaraca, koji valjda vjeruju da će tako vratiti
nekadašnji imidž mladih lavova.
Znam da me nitko ne pita za mišljenje, ali opraštam im jedino ako su rok
zvijezde, što nisu. Mnogi od njih su samo luzeri koji se ne mogu pomiriti s
prolaženjem vremena pa, osim što nose naušnice, njeguju isti stil odijevanja kao u
najboljim godinama.
Zar stvarno misle da će tako ostati zamrznuti u vremenu, u svom najboljem
izdanju? Naravno da neće, na taj način samo ispadaju smiješni.
Kao da naušnica nije dovoljna budalaština, Leo nosi i rep, masni, poludugi rep u
kojem se naziru sijede vlasi. Nekad je bio zgodan, moj brat, ali sada... sad više nije.
Sad je samo otrcan.
Curama je, dok su bile male, bio zabavan. Znao ih je posjesti na široka ramena i
trčati s njima po dvorištu, dok bi one vrištale od sreće. Napravio bi bezbroj krugova
dok se svi ne bi umorili.
Ili dok se ne bi pojavio Saša.
Mislim da im je sada dosadan, da su shvatile tko je i što je zapravo njihov ujak -
obična propalica - i zato ga najradije izbjegavaju.
Naš ga otac ne može smisliti, ali ne može ga ni ubiti. Ponosniji je na mene. Uvijek
sam bila odgovorna, ili barem odgovornija od njega. Leu je taj pojam bio i ostao
nepoznat. Čak i kad bi ga otac pošteno namlatio, i dalje bi se smijao i kreveljio, kao
da ne osjeća bol. Ili se samo pretvarao, toliko da je uvjerio i samog sebe kako stvarno
ništa ne osjeća?
Stalno je radio nekakve spačke. Sjećam se kad je onoj dugokosoj djevojčici u
razredu zalijepio žvakaću u kosu. Bila je neutješna. Ispričavala sam se u njegovo ime,
a kad sam završila s nespretnom isprikom, ona je nastavila ridati, govoreći kako
joj kosa neće ponovo narasti.
Morala se ošišati skroz kratko, toliko je bila mljackava ta žvaka koju joj je moj
brat podmuklo ugurao u medene lokne.
Nakon toga Lea su izbacili iz škole, a otac ga je tako prebio da sam se rasplakala.
Ali Leo nije plakao. Ni tada.
Bože oprosti, ponekad se pitam je li moj brat jednostavno luckast od rođenja.
Od te mogućnosti bude mi još lošije.
Loša krv i nemoć roditelja. Ne ostaje ti ništa drugo nego da se pomiriš s tim ili
poludiš.
„Iris, gdje si ti, sestro?“ Leo mi se široko nasmiješi.
Luka mu mahne rukom i odlazi u kuću.
Odmah primjećujem da su Leovi zubi u gorem stanju negoli prošli put. Negdje
sam čitala kako muškarci koji se boje odlaska zubaru, imaju zapravo strah od
82
kastracije, a to onda prenose na zubara. Zvuk zubarske bušilice tjera ih na

pomisao kako bi im umjesto karijesa mogli odstraniti testise.
„Zdravo“, uzvratim mu, sa znatno skromnijim osmijehom.
„Vidio sam Luku s ceste, pa sam zastao da malo popričamo. Bio sam u prolazu.“
„Da, baš.“ Znam da laže, nikad ne staje kod nas samo u prolazu. Treba mu lova.
Opet.
„Koliko ti treba?“ Stvarno nemam ni vremena ni volje za njegove igrice.
„Što koliko?“
„Ne pretvaraj se jer mi se žuri. Uskoro vozim Luku na trening.“
„Okej, dvjesto“, gleda me napeto.
Smeta mi to, taj njegov vrebajući pogled, to iščekivanje da mu dam ono zbog
čega je došao. Kako bi što prije otišao onamo gdje stvarno želi biti, u neku kladionicu
ili pivnicu. Opet mi se gadi. Kažem: „Još mi nisi vratio onih sto od prošlog puta.“
„Ne brini, vratit ću. Obećavam ti, kada dobijem na kladionici, bit ćeš bogata
žena. Neću ti ovo zaboraviti, sestro. Neće ti više trebati Saša.“ Namigne mi, hrapavo
se smijući.
„Šuti, idiote. Bila bih sa Sašom i da sam najbogatija. On je otac moje djece. Znači
li ti to išta?“
,,Ha-ha, što se odmah ljutiš, samo se šalim.“
„Aha. Pričekaj me sekundu, idem po novac.“
Luka sjedi u dnevnoj sobi, obuo je tenisice i zatvorio ruksak. „Mama, spreman
sam“, kaže.
„Vraćam se za sekundu pa idemo. Može? Samo da još nešto kažem ujaku.“
„Misliš da mu daš novac?“
Zastanem. Kako zna?
„Kako znaš?“
„Vidio sam.“
A ja sam mislila da sam oprezna i nevidljiva. U svakom slučaju, bolje Luka nego
Saša.
„Nemoj reći tati, važi? Mogao bi se naljutiti što posuđujem ujaku novac za koji
on teško radi.“
Posuđujem, dajem, kako kada.
„Važi. Ali posudi i meni dvadeset za one sličice.“
„ He-he-he. Da ne bi i ti kao ujko?“
„Pa i ti mama pitaš tatu kad ti treba para.“
„To je drugo. Ja radim po kući.“
Opet uzimam novčanik, nađem dvadeseticu i dajem mu: „Evo me za sekundu.“
Ispred kuće, gurnem dvjestotim u Leove ruke.
On se naceri: „Hvala ti, sestro. Vratit ću ti prvom prilikom.“
Bilo bi točnije da je rekao neprilikom.
83
,,I da znaš da hoćeš“, kažem na rubu strpljenja, svjesna da dijelim Sašin novac.
On teatralno stavlja ruke na prsa i govori: „Jesam li ti ikad ostao dužan?“
„Gubi se“, zarežim.
Luka je već pred vratima, maše ujaku.
Ponovo ulazim u kuću, po ključeve od auta, pa vozim sina na rukomet.
***
Na povratku s treninga, Luka me obavještava da ga je Lana, curica s kojom ide

u razred, pozvala u subotu na rođendan - jedanaesti - i da joj treba kupiti poklon.
„Cura te pozvala na rođendan?“ ne mogu odoljeti.
„Nije cura nego najbolja prijateljica.“
„Aha.“
„Prestani me zafrkavati!“ vikne, ali znam da se ne ljuti.
„Kad će Julija doći kući?“ odjednom upita. Vjerojatno se sjetio kako ga i sestra
zafrkava da mu je Lana cura.
„Za vikend“, kažem: „Doći će za vikend.“
***
Evo me, opet to radim. Nakon što sam odgledala groznu domaću sapunicu, opet
surfam internetom, tražeći još groznije vijesti, kako bih mogla lakše zaspati. Nisam
ugasila televizor, povremeno škiljim prema velikom ekranu smještenom na zid.
Odgovara mi, vizualno i zvučno, društvo američkih detektiva koji izgledaju dosta
svježe i ušminkano, s obzirom na to koliko su se, u jednoj epizodi, natrčali za
kriminalcima po njujorškim uličicama pretrpanima smećem.
Opet tražim da me smire i utješe užasne sudbine drugih ljudi, kako bih lakše
podnijela večer provedenu u osami. Ali ne u spokojnoj osami, nego onoj s upitnikom
nad glavom, mojom i Sašinom glavom: gdje je, s kim je, je li jako pijan, kad se
vraća, vraća li se uopće?
Je li shvatio da sam vidjela snimku, da sam je morala vidjeti? Želim provjeriti u
kompjutoru je li još tamo, a istovremeno se i bojim, pa odustajem. Ima i gorih stvari
od gledanja takvih snimki. Na primjer:
Pijana 50-godišnjakinja pokušala ubiti nevjenčanog partnera, nasrnuvši na njega nožem;
Spavala sam s dečkovim ocem i bilo je sjajno dok nas nije otkrio;
Raznijeli psu glavu petardom;
Roditelji vezali sinove za radijator, i izgladnjivali ih, dok su se prežderavali pred njima.
Ovi naslovi krase današnju rubriku Crne kronike. Zadržat će se tu još neko
vrijeme, a onda će prepustiti prostor novim strahotama. I tako unedogled. Zapravo,
naslov koji se odnosi na prevaru mlade raspuštenice, dok joj dečko nije saznao
što mu se događa iza leđa, pojavio se među vijestima iz svijeta.
84
Vjerojatno bi se i u našoj zemlji našao barem jedan takav slučaj. Sigurna sam da
nije samo mladi Francuz ostao u šoku kad je došao kući i zatekao voljenu zaručnicu
i voljenog oca u akciji. Mogu zamisliti kako mu se u trenutku srušio cijeli svijet.
Do prije par godina, običavala sam nemir i sivilo bračnog života bojiti šarenim
životima junakinja iz ljubavnih romana koje sam tada doslovno gutala.
Privio ju je na grudi i nježno - privukao, a ona je osjećala da će zauvijek biti jedno. Do prije
par godina označavala sam takve rečenice, a sad su mi smiješne.
Čitala sam romane koji pružaju nadu u ljubav, u bolje sutra, one koje bi Saša
sigurno nazvao ljigavo-romantičnima. Nisam dahtala nad trilogijama erotskih trilera,
iako su mi i oni, u jednoj fazi, došli pod ruku.
Mi žene, hrabre smo i snažne. Zaslužujemo samo najbolje, zaslužujemo nekoga tko će nas
voljeti u potpunosti, takve kakve jesmo.
Gutala sam i ovakve rečenice i nadahnute citate, snažeći se njima, kao i brojnim
priručnicima o samopomoći.
Nakon što mi je pogled, jednog dana, pao na Sašu dok se dopisivao s tko zna
kakvom fuficom, došla sam do zaključka kako se većina žena samo tješi.
Uzalud se ohrabruju jer nemaju snage za pravi korak, dok im kod kuće, na kauču,
i dalje leži netko tko ih ne cijeni, tko drka po porukama i gleda druge žene, ukratko -
netko tko ih ne voli onakve kakve jesu.
Odjednom mi se sve to zgadilo, dosadilo mi je, i više nisam imala strpljenja za
takve ohrabrujuće rečenice jer je stvarnost posve drukčija. Ili je potpuna suprotnost,
ili kombinacija prepuna kompromisa, zato što se bojimo biti same, pogotovo
s djecom.
Netko bi možda rekao kako Saša i nije neki primjer po kojem se može mjeriti
ponašanje prosječnog muškarca. Ja tvrdim da jest i da je ženama bolje uzeti ga za
primjer.
Manje će se razočarati ako prihvate da je njihov muškarac požudna životinja koja
se okreće za suknjama, spreman virnuti barem pod jednu, negoli da vjeruju da je
nevinašce koje misli samo na njih.
Nakon toga, nakon takvog otrežnjenja, prešla sam na krimiće, kojih se još držim.
Baš mi je odgovaralo, nakon onih silnih ljubića, da za promjenu u fokusu bude
zagonetka, traženje ubojice, bez patetike i romantike.
Ili da je romantika ubačena kako bi se bolje prikazao karakter glavnog detektiva
ili detektivke, kako bi se pokazalo da on ili ona također imaju privatni život, možda
čak i buran. Naravno, sve to u krimiću djeluje nekako umjerenije jer je fokus
na potrazi za ubojicom.
Ili - silovateljem.
***
85
Uskoro dolazim do zaključka da mi večeras ni TV, ni internet, ni čitanje, nisu

dovoljni za skretanje pažnje s neželjenih misli. Treba mi malo žive ljudske riječi, malo
razgovora. Naravno, nazvala sam Sandru.
Odmah je odgovorila na poziv. Čujem kako nešto jede, krčkajući mi u slušalicu;
toliko o tome kako navečer ništa ne jede. Zapravo, vjerojatno joj to nije ništa, ako
nema barem petsto kalorija, dok je meni ništa - doslovno ništa. Ne, ne brojim
joj kalorije, ali krckanje i mljackanje me razdražuje, jer znam da će mi se opet žaliti
kako joj kile ne padaju, praveći me budalom.
Ignoriram to grozno krckanje i uskoro dolazimo na temu udaje zgodne žene za,
naravno, bogatog, starijeg, ne baš najljepšeg biznismena. Imam osjećaj da je to Sandra
danas negdje pročitala, da je nakon iscrpne i iscrpljujuće analize
nekakvog financijskog izvještaja dohvatila novine iz frizeraja i jedva čekala da to s
nekim prokomentira.
Naivno upadam u zamku i kažem: „Ne znam kako mu to ne smeta. To što je
svima jasno da je s njim zbog love.“
„Čuj nju. Kako mu ne bi smetalo?“ U Sandrinom glasu osjećam iskrenu
začuđenost.
„Smeta li nizozemskom turistu kada legne na neku djevojčicu na Tajlandu? Smeta
li Amerikancu kad mrcvari ukrajinsku prostitutku, za koju je posve očito da je žrtva
trgovine ljudima? Uostalom, tko zna? Kad imaš toliko love, možda stvarno s
vremenom pomisliš da si neodoljiv, da te svi vole. Ionako te cijelo vrijeme uvjeravaju
u to, sve dok ne crkneš. Nije teško povjerovati u ono što želiš čuti.“
Šutim i već mi je žao što sam je nazvala. Nemam baš volje slušati njezina
mudrovanja i oštre tonove.
„Kako bilo“, nastavlja Sandra, „za nju ionako nema opuštanja. Rok trajanja joj je
neizvjestan, ali recimo da je malo izvjesniji bude li pazila na sebe. Ipak je na ovom
svijetu puno manje bogatih i utjecajnih nego lijepih. Zato on i može kako hoće.
U svakom slučaju, zaslužuju jedno drugo.“
U Sandrinom glasu, naročito dok izgovara ove posljednje riječi, osjećam ponos
što je, kao samica, iznad takvih odnosa. Kao da želi reći: Eto vam pa se mislite, vi u paru.
Lažite se i uvjeravajte jedni druge kako se zbilja volite.
Tada, kako bih je se riješila i završila razgovor, slažem: „Saša je došao doma.“
„Pozdravi ga“, kaže ona, čini mi se podrugljivim glasom.
„Hoću“, uzvratim, pomislivši kako je nisam trebala zvati i kako bi bilo super da
je stvarno stigao. Da je barem stigao.
***
Ležim u krevetu. Mislim da je već prošla ponoć, ali nemam volje ni pomaknuti
se, ni pogledati sat na mobitelu.
Saše još nema.
86
Njegovo mjesto je prazno - ni prvi, ni posljednji put.

Jučer je došao kući ravno s posla. Ručao je i nije puno govorio, bio je nekako
odsutan. Kao da mu se nekakva misao kotrljala glavom, neki kamenčić koji je
pokrenuo lavinu.
Povremeno bi nesvjesno oblizao pune usne. Možda zato jer su mu malo ispucane
i suhe. A možda zato jer je mislio na nešto slasno. Neki novi slatki zalogajčić, koji je
odlučio okusiti nakon posla.
Želudac mi se stišće. Opet je u čvoru. Lako moguće. Povijest muževih avantura
daje mi puno pravo na takve misli.
Sigurno je neka koju jako želi. Ako izlazi preko tjedna, a ne samo vikendom,
sigurno je stvarno jako želi.
A dok je on želi, ja brinem jer sutra radi. Bitnije je nego ikad da svaki dan na
vrijeme stigne na posao. Na vrijeme i trijezan.
Konačno, ne mogu više ležati nepomično u krevetu, pa ustanem i pogledam sat
na mobitelu: dvadeset minuta do ponoći.
Otvaram kuhinjski prozor i palim cigaretu. Žudno udišem dim, punim plućima.
Na što sam to spala kada požudu vežem još samo za udisanje duhanskog dima?
Pokušavam pogoditi u kojoj je fazi mjesec. Hm, mislim da je u fazi opadanja.
Zaključak donosim vizualnom logikom. Mislim da me još uvijek dobro služi. Inače,
kod depresivaca i tjeskobnih ljudi, a ja sam i jedno i drugo, opadaju
mentalne sposobnosti. Osjećaš kako propadaš i zaglupljuješ. Depresivci bi se, da
mogu, samo slatko nasmijali prijetnjama Pakla jer već žive u njemu.
Sandra bi sigurno ispalila odgovor kao iz topa. Na hladnjaku drži isprintanu
tablicu mjesečevih mijena i povremeno provodi hvaljenu Mjesečevu dijetu. Taj dan,
obično kad je mladi, ili puni mjesec, ne jede, samo pije vodu. Odnosno, tako tvrdi.
Da, baš. Mislim da bi samo htjela da te dane ništa ne jede i pije samo vodu. Kad
smo zajedno u kafiću, lijepo se vidi da svatko pije drukčiju kavu.
Dok ja obično pijem kratku bez šećera, ona redovito naruči bijelu kavu s
punomasnim mlijekom. Ponekad u taj bućkuriš doda i šlag. Mislim da bih se
ispovraćala od toliko mlijeka. Kava bi joj mogla proći kao moj obrok.
Naravno da me boli briga što naručuje, ali živcira me kad se žali kako ne može
smršaviti jer znam i vidim da ne poduzima sve što bi mogla.
Okrivljuje poludjelu štitnjaču i spori metabolizam, a zanemaruje činjenicu da voli
jesti, da puno jede i ne kreće se. Obično kad mi se tako žali, namjestim suosjećajan
izraz i pustim je da govori, jer znam da zapravo želi jadikovati, umjesto nešto
poduzeti. Traži moje razumijevanje i suosjećanje, a ne savjete o mršavljenju.
Ali ponekad zbilja nisam raspoložena za to, za njezine jadikovke, naročito kad
vidim što naručuje. Tada mi dođe da joj kažem da manje jede i pokrene dupe, pa
neće biti tako debela, usprkos bolesnoj štitnjači.
Jasno mi je kako bi se smrtno uvrijedila kad bi mi to, kojim slučajem, stvarno
izletjelo i da bi mi kasnije bilo žao. Ne mogu si priuštiti da izgubim prijateljicu, kakva
87
god bila. Zato naposljetku uvijek pregrizem jezik, iako frustracija zbog
neizgovorenog još neko vrijeme tinja i šteti mi. Svaki put od mene dobije utjehu.
Poznato je da nas ono što pregrizemo, izjeda iznutra. Mnoge žene zato dobiju
rak. Možda je rak rezultat živciranja zbog svih onih sitnih prešućivanja, poput
Sandrine tobožnje dijete, ili pregrmljenih velikih izjedanja, kada ne znaš gdje ti je
muž, koga jebe i kad se vraća kući.
I vraća li se uopće kući?
Ne smijem više razmišljati o tome, o raku i bolestima općenito. Bojim se da ću
tako navući bolest, da ću je na neki način prizvati, bez obzira na to što su mnogi rekli
kako je bolest nešto najbolje što im se dogodilo, jer ih je natjerala da promijene život
i učine ga boljim. Jednostavno im je nepozvana došla u tijelo ili um i rekla: „Evo me,
tu sam. Ispravljaj sve što ne valja ili umri.“
Gasim cigaretu, razmišljajući kako sam u svega par dimova pretumbala cijelu
životnu filozofiju. Razmišljam bih li uključila TV, ali odustajem. Ne želim dočekati
Sašu tako da ispadne kako sam ga čekala. To bi ga moglo naživcirati, mogao bi
pomisliti da ga provjeravam.
Osim toga, ne vjerujem da se mogu usredotočiti na gledanje bilo čega jer mi se u
glavi već vrte razni filmovi, a ni jedan nije komedija.
Nada mnom, sve više i više, vlast preuzimaju pitanja koja sam danas nekako
držala pod kontrolom, pitanja koja bi možda i ostala pod kakvom-takvom kontrolom
da se Saša na vrijeme pojavio doma. Ali nije. Nije se pojavio; ostavio me u
neizvjesnosti od koje nema ništa gore, jer je idealna podloga za crne pretpostavke, za
podgrijavanje sumnji i rasplamsavanje strahova.
Dijelovi sinoćnjeg sna ili predosjećaja sve su mi življi pred očima, poput zmija
koje opet bijesno sikću. Kamenje me opet pogađa u glavu: Saša, trgovački centar,
krvava odjeća, ogrebotine, snimka, opet snimka, alkohol, silovana 28-godišnjakinja...
Nekada davno znala sam mu poslati poruku i pitati kad stiže. Ali to je brzo
završilo.
Brzo i neslavno.
***
Dvadeset minuta iza ponoći. Umorna sam od mozganja, pitanja bez odgovora i
rascjepkanih misli. Od te zamorne mješavine počinje me jako boljeti glava. Ni
cigarete nisu pomogle.
Mučim se, a preumorna sam za mučenje. Zato ustajem iz toplog kreveta i
odlazim u kuhinju po čašu vode. Usput virnem u Lukinu sobu; spava nepomično,
poput usnulog anđela, što je velika promjena u odnosu na dnevno izdanje, kad se
pretvara u pravog vražićka.
Vraćam se u spavaću sobu i u ladici, u kojoj držim donje rublje, tražim i nalazim
tablete za spavanje. Umotane su u tamnoplave čipkaste gaćice, za koje ne znam kad
88
sam ih posljednji put obukla. Lijepo, umjesto da zavodim muža, ja u njima čuvam
lijekove.
Tablete za spavanje uzimam u krajnjoj nuždi. Još bi mi samo falila, pored
nikotinske i kofeinske, ovisnost o tabletama.
I Saši.
Jedino što večeras želim jest zaspati i ne osjećati ništa. Pouzdano znam da će mi
ove bijele lutkice, koje držim na dlanu, to omogućiti.
Nisu me nikad iznevjerile, pa i sad brzo djeluju. Doduše, odmah sam uzela dvije,
kako bih se poštedjela gnjavaže ako jedna ne bude dovoljna, jer ponekad nije.
Uskoro su mi kapci teški. Prije nego utonem u san, posljednje što čujem su Sašini
koraci, dok otvara ulazna vrata, zapinje nogom o otirač i psuje.
89
SAŠA
Nisi dobro spavao. Možda je već to bio znak da ćeš imati dug i grozan dan.
Sanjao si malu.
Smijala ti se i mamila te kažiprstom, izazovno odjevena. Htjela je da joj priđeš i
poljubiš je, ali kad si zakoračio prema njoj, kako bi prešao tih par metara koji su vas
dijelili u snu, ispod tebe su se odjednom otvorila nekakva podna vratašca.
Poput onih koja u filmovima vode u podrume serijskih ubojica.
U posljednjem trenutku uspio si se uhvatiti prstima za rub otvora, dok su ti tijelo
i noge visjeli.
Dok se tako držiš, panično pogledavaš gore, prema njoj i svjetlu, a zatim dolje u
mrak, u kojem se ništa ne nazire. Možda te baš zato tako neizrecivo plaši.
Dolje je zasigurno podrum serijskog ubojice, a ti si sljedeća žrtva. Prvo će te
vezati remenjem za zubarski stolac, a zatim udarati sjekirom dok vrištiš, a posvuda
štrca krv.
Sakriven je maskom koja izgleda poput one koju nose pčelari i kroz čiji otvor
vidiš samo svijetle oči, koje se šire od užitka gledajući kako sve jače krvariš i polako
gubiš svijest. Ili maskom od ljudske kože, onakvom kakvu nosi Leatherface
u Teksaškom masakru motornom pilom. Brm, brm, brrrmmm!
Definitivno nisi trebao gledati toliko horor filmova dok si bio mlađi. I toliko piti
u kasnijim godinama.
Što je bilo dalje? Njišući kukovima, došetala je do ruba otvora i počela ti gaziti
prste seksi cipelama, dok si ti vikao: “Kujo! Pusti me gore. Volim te!“
Iskezila ti se sotonskim cerekom, a u sljedećoj sceni vidiš joj u ruci bat za meso.
Oči ti se šire od užasa, dok krvavim prstima posljednjom snagom stežeš rub
otvora. Počinje te udarati po njima i po glavi, dok vrištiš od bola: Neeee! Neeee!
A ona viče: Seronjo! Smeće!
Onda padaš u tamu podruma. Možda u tamu podruma serijskog ubojice koji bi
te dokrajčio onako kako si zamislio. Ali to nikad nećeš saznati jer se u tom trenutku
budiš.
Smeće tetura u kupaonicu.
Baciš pogled na suprugu, čisto kako bi se uvjerio da mala nije na njezinom
mjestu. Uvjeren si kako se Iris samo pretvara da spava i da je već budna. Od toga ti
se sere.
90
Smeće je u kupaonici. Izgledaš grozno. Prsti su ti čitavi, nisu razbijeni batom za

meso, ali osjećaš se kao da ti je glava izudarana. Naslanjaš se na umivaonik. Minutu-
dvije polijevaš se hladnom vodom i nakon toga ti je mrvicu bolje.
Kurac ti se digao. Želi je vidjeti, što prije, iako te u snu sredila batom za meso. U
stvarnosti se takvo što nikad ne bi usudila, tvoja mala dobrica. Ali u snu, kao da nije
bila ona, već nekakva zločesta dvojnica.
Mozak ti potom govori kurcu da se strpi do vikenda, govori da se smiriš, da ne
pretjeruješ i da se koncentriraš na posao.
Ali kurac ne sluša. Boli te koliko je dignut i napaljen, a najbolji lijek protiv toga
bio bi da ga uvališ u nju, onako meku i toplu, na početku malo stisnutu, a kasnije fino
razrađenu i mokru. Da se može utopiti u njoj. Kao u oceanu pičkinih sokova.
Voliš onaj osjećaj kad joj pica malo-pomalo popušta nakon tvojih prodora,
ulazaka i izlazaka, kad se sve više širi, grli te, luda je za tobom. Ne pušta te. Kad vrišti
od svršavanja. Kad želi još. I još. I još. Tvoja mala... često te gleda tobože
prestrašenim očima, ali znaš da se prenemaže, jer zapravo voli kad si grub.
Kad je po potrebi udariš. Kad je izdevetaš po dupetu dok ne pocrveni, ščepaš je
za kosu i uneseš joj se u lice. Uništiš ga poljupcima. Kada grubo ulaziš u nju i jebeš
je dok joj duša ne iziđe na nos. Kad sve skupa izgleda poput silovanja.
Pali je to. Vidiš joj u očima, iako ne želi priznati. Stidi se. Ali nema veze.
Ti prepoznaješ njezine želje. Bolje od nje same.
***
Na poslu standardno. Cijela je firma zasićena atmosferom napetosti i straha koja

vlada posljednjih mjeseci.
Dobro se sjećaš atmosfere od prije par godina.
Bila je to pobjednička atmosfera prvih pet na tržištu. Bila je to pobjednička firma.
Tad su joj se prikrpali oni manji, oni na koje zaposlenici nikad nisu ozbiljno
računali. Oni kojima su se čak podsmjehivali. A sad su oni na putu da postanu golijati.
Sad su oni samouvjereni. Veseli su i slave. Zaposlenici u tvojoj firmi iščekuju. Ti i
tvoja služba prvi ste na redu za smjenu. Ili za odstrel.
***
Nakon posla odlaziš s Markom na piće. Ne zajebavate se kao inače, čak je i on

pod dojmom onoga što se zbiva u firmi. Ali muči ga još nešto. Vidiš mu to na onoj
šminkerskoj pokisloj faci. Vjerojatno se posvađao sa ženom, sa Sonjom.
„Koji je tebi kurac?“ pitaš ga dok lijevaš pivo u čašu.
Uzdah: „Posvađao sam se sa Sonjom.“
„Previše toga joj dopuštaš.“
„Misliš na to što ima posao?“
91
Gleda te s podsmijehom. Nadrkan je, pa se na tebi iskaljuje.

Znaš na što cilja - da tvoj otpor prema Irisinom zapošljavanju nije njezina želja
nego tvoja zapovijed. Samo zato jer si jednom glasno rekao kako ti je draže da ti žena
ne radi.
A kuneš se kako Iris više voli biti doma. Čini ti se da nije dorasla stresu koji
donosi posao, a to i sama zna. Upravo zbog tog stresa sve češće posežeš za čašicom,
iako si svjestan da je to posljednje što ti treba u ovoj situaciji.
U grlu ti se skuplja bijes, pomiješan s pivom, ali suzdržavaš se, ne želiš se svađati.
Marko ti je bitan na poslu. Bože, zar su zadnjih dana svi nadrkani?!
„Ne mislim na to, naravno“, konačno kažeš gutajući pljuvačku.
„Nego?“
„Nego općenito.“
Marko se počne smijati. Pa slegne ramenima:
„Možda si u pravu. Ali što mogu kad je tako. Moja žena nije poput Iris.“
Želiš reći da Iris nije kao njegovo glasno, krivonogo zanovijetalo, koje donekle
spašava lijepo lice, ali umjesto toga kažeš:
„Trebao si bolje birati.“ Misliš ozbiljno, ali se smiješiš kao da se šališ.
„Misliš kao ti?“ opet se nasmije.
„Kao ja“, odgovaraš.
Nakon toga sjedite u tišini i pijete. Popušiš par cigareta, jednu za drugom. Toliko
Iris popuši uz jutarnju kavu. Samo je u pušenju nisi uspio obuzdati.
Koja ironija, pomisliš kad ti opušak padne na desnu ruku. Jaukneš, ali tek nakon
sekundu-dvije. Na koži ti ostane plik koji kasnije iščešeš.
Sve u svemu, pivo te opustilo i više se ne ljutiš na Marka. U kafiću nema žena,
odnosno ne onih koje bi se mogle smatrati ženama u punom smislu riječi, pa se cijelo
vrijeme zabavljaš mislima u kojima joj ga trpaš, a ona je napaljena i vlažna.
Nije ni luđakinja s batom za meso, ni tobože prestrašena, već prava raskalašena
droljetina, spremna za seks i željna tvog kurca.
***
Šest sati. Marko ustaje od stola baš kad si joj ga, u svojoj glavi, opet stavio.
„Vrijeme je da se krene.“ Stolac koji je pomaknuo ustranu, zaškripi tako jako da
rukama poklapaš uši. Ili ti se samo čini da je škripa preglasna jer si neispavan i pod
gasom?
„Mogao bi još ostati.“
„Ne mogu. Sonja me čeka.“
Odmakne još jedan stolac. Opet nepodnošljiva škripa. Ili ti se samo čini da je
nepodnošljiva.
„Pa što onda? Neka čeka“, okreneš očima.
92
,,I tebi bi bilo pametnije da odeš kući“, Marko ignorira tvoj komentar. ,,U
posljednje vrijeme previše piješ, nije ti to pametno. Pogotovo ako uzmeš u obzir ono
što se događa na poslu. Ali to i sam znaš. Možda bolje nego itko.“
Aha. Sad i on.
„Dobro, dobro“, vrtiš glavom. „Idem i ja uskoro.“
„Vidimo se sutra“, daje ti peticu, kao znak da je među vama sve okej.
A nije, uopće nije. Ipak mu uzvratiš peticu i kažeš: „Vidimo se.“
***
Ostaneš u kafiću još dvadesetak minuta. Želiš otići maloj i opaliti je, ali posljednje
zrnce razuma govori ti kako je pametnije pričekati vikend. Ne želiš probuditi
pretjeranu sumnju susjeda, iako te na trenutak i za njih apsolutno zaboli.
Tada ti padne na pamet kako bi mogao svratiti do Tanje, ženskice s kojom si se
našao nekoliko puta, a upoznao si je u dućanu, tu u blizini. Da, mogao bi svratiti u
dućan, možda još radi, i pričekati da joj završi popodnevna smjena.
Onda se sjetiš da se Tanja udala, da ima malo, vrištavo dijete, da joj je koža na
trbuhu, iz kojeg je istisnula to malo, drečavo čudovište, ostala obješena, i da ima muža
koji dolazi po nju svake večeri kad završi s poslom.
Ništa od Tanje.
Prekopavaš po glavi još neke pičke s kojima si bio. Posežeš i za adresarom u
mobitelu. Nakupilo se tu svega tijekom godina; ne sjećaš se kad si ga posljednji put
onako pošteno pregledao. Ionako smatraš da je bolje ništa ne brisati jer nikad ne znaš
kad ti netko opet može zatrebati. Ali što ako se ne možeš sjetiti tko bi mogao biti taj
netko?
Imaš problema sa spajanjem imena i lica. Zapravo, nekih imena i lica ne možeš
se ni sjetiti, ostale su samo mutne konture. Mnoge si ribe upecao u teretani, ali prestao
si ići tamo prije dvije godine.
Kako je to čudno! Svojevremeno su neke od tih žena ostavile na tebe itekakav
dojam. Najbolji dokaz je to koliko si na neke od njih potrošio, a sad su ti sve iste. Sve
te pičke sad su ti posve iste. Zato ih već neko vrijeme ne nazivaš imenom. Ime dobiju
ako postanu problem.
Skrolaš po mobitelu, jaka boja ekrana smeta ti očima. Dolaziš do slova S. Sara.
Da, vidiš, dobra ideja, mogao bi svratiti do Sare. Sigurno još živi tu, par ulica dalje.
Okej, možda se onda naljutila što si je tako glatko odbacio. Bože, koja
romantična glupača! Zar je mislila da ćeš se boriti za nju, pogotovo kad si čuo da je
zamjenik direktora na nju bacio oko. Zapravo bi ti trebala biti zahvalna jer se nakon
toga počela viđati s većom facom od tebe.
Dok i od njega nije dobila nogu, što ti je šapnula žena generalnog direktora.
Doslovno šapnula, samo da bi se koketno, u svom stilu, naslonila na tebe.
Dobro, ajde, bilo je malo više materijala za Sarinu ljutnju, osim tog odbacivanja.
93
Ismijao si je. Ismijao si je jedne večeri kad ti se onako nježno primaknula u

krevetu nakon jebačine i rekla:
„Bilo bi predivno da možemo ležati ovako, jedno kraj drugoga, svakog dana i
svake večeri!“
Okrenuo si očima. Znao si odmah što to znači i u kojem smjeru ide. Okrenuo si
se prema njoj, zagledao joj se u oči i, dok je vjerojatno očekivala neku strasnu,
slatkorječivu glupost, nježno, najnježnije što si mogao, rekao joj:
„Ali, Sarice, zlato, kako ne kužiš da je ljepota našeg jebanja upravo u tome što ne
moramo ležati jedno pokraj drugog svakog dana i svake večeri?“
Zbunjeno se namrštila, očito se pitajući šališ li se, a ti si nastavio manje slatko;
baršun tvoga glasa pretvorio se u brusni papir:
„Koji ti je kurac? Zašto bih ostavio ženu koja mi kuha, sprema, održava kuću,
brine o djeci i koja me, što je najvažnije, neće prevariti jer nije kurvetina poput tebe i
one glumičice zbog koje si mi skoro napravila scenu u kazalištu? Zašto? Zato da bih
bio s tobom ili nekom poput tebe?“
Zastao si kako bi uhvatio zraka, a ona te pratila izbuljenih očiju bez teksta od
bijesa. Crvenilo ju je oblilo sve do vrata. A onda, onda je uslijedio tvoj završni udarac
riječima: „Morala bi biti netko i nešto, zaista nešto, Sarice draga. Ali pogodi - ti to
nisi.“
Znaš da je to bilo prilično nemilosrdno. Možda ne bi tako popizdila da nisi
izgovorio te završne riječi. Ali ipak si ih izgovorio. Želio si ih izgovoriti.
I ne samo to, dotaknuo si je nakon toga kažiprstom po nosu, kao da je dijete. To
ju je dokraja razbjesnilo, pa je zamahnula rukom prema tvojoj, ali prekasno.
Glupača. Imponiralo ti je što se zapalila za tebe više nego što si mislio, ali brzo
ti je dosadilo. Da ne kažeš da je stalno očekivala nekakve poklone. Pogotovo par
teme.
Mnoge žene odmah zamišljaju, s kim god da se spetljaju, da će se taj netko oženiti
njima. Zamisli samo.
Jedina kategorija koju još više prezireš od takvih žena, jesu one koje misle da te
mogu izliječiti snagom ljubavi. Ma zamisli ti njih, one bi alkoholičare, narkomane i
kockare liječile ni manje ni više nego snagom ljubavi?! Koliko umišljena moraš biti
da vjeruješ kako ćeš izliječiti onoga koji sam sebe ne želi izliječiti, kojeg ne mogu
izliječiti ni psihijatri ni bog. Ne kažeš da takve žene ne mogu biti od velike koristi i
pomoći. Mogu, ali samo ako se muškarac sam odluči promijeniti. A obično ne odluči.
Ili ne dovoljno čvrsto.
Znaju biti onako gadljivo ustrajne, a kad ih takvi tipovi izmlate, izigravaju
mučenice. Da, zapravo misliš kako su jebeno umišljene.
Ali, na stranu sad filozofija i prošle neugodnosti; moraš izići iz kafića. Hladan
zrak odmah će te razbistriti, a žustra šetnja od par minuta dovest će te do Sare.
Pozvonit ćeš na interfon i pustit će te u stan, jer ti ipak ne može odoljeti.
94
Zaigrat ćeš na kartu da si pogriješio kad si je ostavio, da si bio kukavica, iako si

se trebao boriti za nju... Pomazit ćete se, a ti ćeš se dotad već otrijezniti pa otići kući.
Svi sretni i veseli.
Takav je bio plan. A zapravo je ispalo ovako:
Kad si poput Marka zaškripao stolcem pa izišao iz kafića, hladan zrak zveknuo
te u pijanu njušku, tako da ti se zamantalo, a ne razbistrilo.
Šetnja do Sarine zgrade ne da nije bila žustra, nego je jedva bila normalna. Nadaš
se da nisi puno teturao jer je to stvarno jadno. Pogriješio si ulicu i zaključio da Sarina
zgrada uopće nije blizu.
Kad si je konačno pronašao i pozvonio na interfon, Sara se stvarno javila. Pitala
je tko je.
„Ja sam.“ Nisi izgovorio ime.
Nisi ni trebao.
Trenutak šutnje, a onda; „Pijan si. Idi kući ili zovem policiju.“
Šutiš. Ovako hladnu reakciju nisi očekivao, unatoč tome što je bila više nego
logična. Jer, što drugo očekivati nakon onoga što si joj izgovorio?
Nekoliko čašica očito stvara neobuzdan optimizam. Možda te razmazila Irisina
pomirljivost, ali Sara nije Iris. Sara je ponižena i odbačena karijeristička kučka koja
ne prašta.
Interfon opet šušti, glas joj je brusni papir koji ponavlja: „Idi kući ili zovem
policiju. Istog trena. I jedan savjet iz prve ruke, za dobra stara vremena.“ Iako si pijan,
osjećaš podrugljivu gorčinu u njezinu glasu: „Bolje ti je da što prije dobro zapneš na
poslu.“
Okreneš se i odlaziš, točnije teturaš u smjeru iz kojeg si došao. Znaš da je mislila
ozbiljno to s policijom.
I ono s poslom.
Sara ti nikad ne bi dozvolila da si ovakav, a Iris - Iris te trpi. Blago tebi s tvojom
Iris, s tvojom dobrom, glupom, vjernom Iris...
***
Kada pođeš od Sare, odnosno iz njezine ulice, već je osam sati. Zaustavljaš taksi
i daješ mu adresu kafića iz kojeg si nacvrcan krenuo ostvariti ovu suludu zamisao.
Službeni auto parkirao si malo dalje od kafića, a nemaš snage pješačiti cijelim
putem natrag. Inače, službeni auto koristiš u privatne svrhe, što više možeš. Čini ti
se kako će ti i to uskoro ograničiti. Samo će doći i reći: E, ne može više. A dotad, 'ko
ih jebe.
Čini ti se i da taksist naplaćuje više od dogovorene cijene, ali tad se sjetiš da ga
nisi. ni pitao za cijenu pa odustaješ od rasprave. Previše si umoran. Nekad bi se zbog
toga potukao.
95
Kada konačno sjedneš u auto, vežeš se i nasloniš glavu na sjedalo. Pokušavaš

doći sebi, duboko dišući. Nisi još posve trijezan, ali ipak odlučiš voziti kući, samo da
još malo odmoriš glavu. Samo još malo...
Zaspiš...
Probudi te nečije kucanje po prozoru.
Preneš se i poskočiš. Pojas se zategne.
Vidiš krupnog tipa kako odmiče ne okrećući se. Sigurno ti je on pokucao jer na
ulici nema nikoga drugog.
Ili si to sanjao?
Kako god, budan si. Pogledaš u mobitel. Već je 23:30. Trijezan si. Barem misliš
da jesi. Osjećaš se tako. Nadaš se da usput neće biti policije koja bi to provjerila.
Konačno upališ auto i kreneš kući. Cijelo vrijeme voziš s glasnim radiom jer
nemaš povjerenja u sebe; bojiš se da bi mogao opet zaspati.
Zaspati? Tko kaže da si cijelo vrijeme spavao? U glavi opet imaš rupu, prazninu
od tri i pol sata, otkako te taksi dovezao do auta i dok te nije probudilo kucanje onog
tipa.
Imaš sve više takvih rupa, praznina bez sjećanja. Imaš i rupica. Tako nazivaš one
situacije u kojima se sjećaš što si radio, ali ne detaljno koliko bi trebao. Nastojiš ne
razmišljati previše o tome. O rupama i rupicama. Jer, tko zna, možda je bolje da ih
nikad ne popuniš pravim sjećanjima. Ali ovo je ipak postalo zabrinjavajuće.
Zapravo, nastojiš ne razmišljati previše ni o čemu i to ti dobro ide. Naučio si to,
inače bi odavno poludio. Stvarno, gdje bi stigao kad bi o svemu promišljao i sve
analizirao?
Iris. Iris, recimo, stalno mozga. Doslovno vidiš kako joj kroz glavu prolijeću
misli, bez obzira na to što ih više ne izgovara. Tome sigurno doprinose gluposti koje
čita na internetu i gleda na TV-u.
Bilo bi joj pametnije da povremeno pogleda koji pornić. Možda bi nešto i naučila,
na primjer kako začiniti stvari u krevetu i malo se osloboditi. Ovako, ponekad imaš
osjećaj da jebeš svetu Iris. Baš kako to tumače u crkvi - seks je grijeh ako uživaš, a
nije grijeh ako si frigidna.
Zaista, kad bi Iris izgovorila sve o čemu razmišlja, kao što je činila na početku
veze, čini ti se da bi poludio. Ali brzo si je od toga odučio.
***
Najzad stižeš kući. Živ, ali mrtav od umora i straha da te ne zaustavi policija.
Svjestan si da ujutro počinje još jedan radni dan, koji ćeš dočekati skršen i mamuran,
onda kad bi trebao biti najsvježiji.
Oko ponoć i petnaest otvaraš vrata i zapinješ o otirač. Tiho opsuješ. Skidaš se
na brzinu, legneš u krevet pokraj usnule Iris i odmah zaspiš.
96
DIANA
„Znači tako, mala moja, ovaj tjedan igramo se cik-cak raspoloženja?“ škakljam
Mihaelu po bucmastoj nogici. Upravo je bljucnula kašicu na mene. I danas je
razdražljiva, što znači da bi sutra trebalo biti okej. Eh, da barem bude.
Stanem kraj prozora i pripalim cigaretu. Oblačno je i čini se puno hladnije jer
danas nema sunca. Oblaci se gomilaju i samo je pitanje trenutka kad će prvi od njih
zasuziti.
Kako sam patetična, užas jedan. Mihaela se propinje prema prozoru, želi van.
„Nećemo danas van, ljubavi. Svaki bi čas mogao početi pljusak.“
Kći me šutke gleda pa zaguguče. Preslatka je.
„Danas nije lijepo vrijeme. Je li ti jučer bilo lijepo s tatom u parku, ljubavi? Je li
bilo zgodnih teta?“ Mihaela se smiješi.
Luda sam potpuno, ali i opuštena. Nisam nervozna kao u ponedjeljak. Palim još
jednu cigaretu i proturječim samoj sebi. Mihaela me i dalje promatra, kao da mi se
želi uvući u glavu, kao da želi vidjeti o čemu mamica razmišlja.
E pa, mamica razmišlja o onome što je sinoć vidjela kad je na kraju radnog
vremena ušla u muški WC, kako bi provjerila slavinu iznad umivaonika, iz koje je
curila voda.
Zapravo je bilo dobro što voda curi jer to je značilo da se u pivnici našao barem
jedan muškarac koji je nakon toaleta oprao ruke, inače slavina ne bi ostala otvorena.
Što je mamica vidjela, Mihaela? Mamica je vidjela dva tipa kako se natežu, dvojicu
od one trojice mušketira. Očito su se napili i odlučili prije odlaska riješiti uzavrele
strasti u WC-u.
Treći tip, koji je cijele večeri bio s njima, nestao je. Oni su bili posljednji gosti.
Zapravo, nisam ni znala da su još u pivnici, dok nisam otišla u ženski WC i u malom
hodniku, koji je dijelio ženski od muškog WC-a, čula kako curi voda.
Nisu se čak ni zaključali u kabinu, pretpostavljam zato jer je uska. Htjeli su imati
više mjesta za jebačinu. A možda i zato što su jednostavno bili previše pijani.
„Oprostite“, rekla sam na njemačkom i zalupila vratima, da bih nakon toga čula
kako nastavljaju prilično grubu akciju.
Ništa.
Kao da nisam ni ušla. Vjerojatno bi bilo drukčije da je ušao gazda. Pitam se bi li
tolerirao njihovu ševu, bez obzira na iznos koji su potrošili na piće i činjenicu da su
stalni gosti.
97
Mislim da bi. Promet je ipak najvažniji. Pogotovo ovaj zimski. Smijem se jer mi
na pamet pada susjed Petar, s bradom i slijepljenim šiškama, žestoki protivnik muške
ljubavi, iako bi se, za sto eura dnevno, prvi dao svakome.
Za nekoliko minuta frajeri su izišli kao da se ništa nije dogodilo. Jedan od njih,
onaj ljepši, ostavio mi je na stolu nekoliko novčanica. Pretpostavljam za cjelovečernji
trud oko pića i kao naknadu za duševnu bol koju sam možda pretrpjela, vidjevši ih u
akciji.
Čujem kako se pred pivnicom zaustavlja auto.
Enes.
Najveća ironija je u tome da bi mogao primijetiti kako sam ostala sama s
dvojicom zgodnih tipova, iako me ni jedan nije pošteno pogledao.
***
Gledala sam ih više puta. Muške porniće. Bila sam šokirana poslije prva dva jer
mi se sve činilo tako grubo, zapravo pregrubo, bez obzira na to što sam prethodno
odgledala dovoljno hetero filmića u kojima tip stvarno divljački razvaljuje ženu.
S druge strane, šokirala me i nježnost kojom se dva muškarca mogu ljubiti, strast
kojom jedan drugome puše s takvim uživanjem da ti je jasno kako za njih nema ništa
ljepše na ovome svijetu.
Neki ljepotani su tako dobro pušili momcima da sam se morala zapitati jesu li u
tome bolji od iskusnih žena.
Pročitala sam da neke žene uzbuđuje dok gledaju kako se dvojica muškaraca ševe.
Naravno, to vrijedi samo onda ako su lijepi i zgodni, a ne stari, dlakavi smradovi.
Brokeback Mouniain: Heath Ledger i Jake Gyllenhaal. Sorry, Alma i Laureen, bile ste
suvišne.
To se, eto, i meni dogodilo. Naime, nisam samo na snimkama vidjela kako ga
muškarac gura muškarcu već sam i sudjelovala u tome. Prvo kao aktivna i tobože
ravnopravna članica seksualne igre utroje, a na kraju gledajući s ruba kreveta
kako Leon kreše malog konobara, s više strasti nego što ju je ikad pokazao prema
meni. Trebala sam to znati, trebala sam povezati čim mi je predložio da pozove u
krevet i dečka koji je radio u kafiću.
Zašto sam pristala? Kad si drogiran i pijan, pristaješ na ono na što inače ne bi.
To nije opravdanje - samo činjenica. Ne povezuješ očite stvari. Osjećaš se drukčije.
Kao da to nisi ti, nego ti nešto izvana preuzme svijest.
Uglavnom, bilo je više razloga. Jedan od njih bio je to što nisam željela da me
Leon ostavi ako ga odbijem, da ne pomisli kako sam ukočena poput mame i
nespremna za eksperimente, koliko god se to sada činilo smiješnim.
Urnebesno smiješnim, zapravo.
98
Smatrala sam kako trebam dokazati da sam slobodoumna, čak sam se i tješila
time da je dobro što je Leon pozvao frajera, a ne žensku, jer bi me tada grizla
ljubomora.
Glupača, još sam mu bila zahvalna! Ali samo dok ih nisam vidjela skupa, dok me
nisu malo-pomalo izgurali na rub kreveta.
Bilo bi zanimljivo postaviti u nekoj anketi pitanje: Biste li radije da vas partner ili
partnerica prevari s osobom istoga ili suprotnog spola? Birajte. Bilo bi to baš
zanimljivo...
Stavili su mi ga obojica. Prvo Leon, a nakon toga i konobarčić. Pritom mi se
smiješio staklastih očiju, pijan i sladak.
Samo sam mislila kako je neobično i lijepo što me taj slatkiš jebe. Ni dupe mi
nije ostalo pošteđeno. Nije mi bilo prvi put, s Leonom sam to već prije radila.
Nekoliko puta. Bila sam znatiželjna. Bila sam uzbuđena. Bila sam luda od bola, od
kojeg ti se vrti u glavi, ali mi se sviđalo.
Mislila sam kako obojica totalno uživaju u meni, ali služila sam im samo za
zagrijavanje. Sjećam se toga kao u magli, a istovremeno, kao da tu sliku detaljno vidim
pred očima. Kako konobarčić siše Leonov kurac i kako to radi nevjerojatno
senzualno.
Po svim pokretima, po kojima je bilo očito da poznaju tijelo onoga drugog, po
pozama koje su spremno izmjenjivali, postalo mi je jasno da im nije prvi put.
Bila sam nedorasla njihovoj snazi, žestini, bliskosti; nisam imala ono što imaju
oni. I ne mogu imati.
Sjećam se fotografije iz djetinjstva, koja je sigurno još negdje u kući. Na njoj su
me mama i tata uslikali nakon tuširanja. Imala sam oko pet godina i bila sam tako
smiješna s mokrom kosom. Dok su me fotkali, brže-bolje sam namjestila ruke
tako da prekrijem svoju sitnu golotinju u sredini tijela.
Tko zna, možda sam samo željela sakriti činjenicu da ipak nemam pišu, da
nemam visuljak koji sam vidjela nekoliko puta na Petrovom sinu Antoniju, dok smo
se zajedno igrali. Zavidjela sam mu na njemu, baš kao što sam zavidjela Leonu i
konobaru.
Tad mi je palo na pamet, dok sam gledala Leonovo znojno lice u grču strasti,
kako je zapravo dobar glumac.
Glumi ženskaroša, a zapravo je peder.
***
Rekla sam mu to. Rekla sam mu one večeri kad me pritisnuo na šank. Jedna mu
se cura prenapadno nabacivala, svako malo ga je nešto pitala, a on je ljubazno
razgovarao s njom, kao da me nema.
U nekom trenu pukao mi je film pa sam mu, onako zagrijana votkom koju sam
pila na gotovo prazan želudac - moj tadašnji životni stil koji me doveo na rub
99
anoreksije - smijući se rekla kako bi bilo zgodno da kažem toj curi da se uzalud trudi
jer ga ionako daleko više zanimaju dečki.
Nato je pobjesnio. Stegnuo mi je ruku, tako da od šoka nisam stigla ni trepnuti,
i izvrnuo je, pritisnuvši mi desni obraz na šank. Bila sam ponižena i svladana.
Tada na scenu stupa Enes, moj princ na bijelom konju, dokaz da su bajke
ponekad stvarne i da nije baš svaki muškarac konj. Ili čudovište.
Zapravo, mislim da se Leon nije toliko bojao prijave zbog kriminalno lošeg
vođenja posla, već toga da ne razglasim kako je sklon frajerima. Takve se glasine brzo
šire i nadaleko čuju. Ako si osjetljiv, šteta može biti nepopravljiva.
Joj, kako bih voljela vidjeti onu njegovu uštogljenu mamicu. Bi li se i dalje onako
nadmeno držala kad bi se pročula istina o njezinom sinu. U onih par navrata kad smo
se srele, uvijek me gledala kao da nisam dovoljno dobra za njega. I za nju. Za njezinu
obitelj.
Smetalo joj je moje odijevanje i moj gard, to što joj se nisam ulizivala. Hvatala ju
je jeza od pogleda na moju frizuru sa žarkocrvenim pramenovima, koju sam nosila u
to vrijeme. Nije mi loše stajala, ali više ne želim biti prenapadna.
Tu finu damu, kao i mamu i tatu, hvatala je jeza od niza naušnica u mom uhu,
od lanaca koje sam baš voljela i s njima se osjećala moćno, kao da nosim hladno
oružje. Pogledaj me poprijeko, ima da te raspalim po gubici.
Da, ponekad sam se osjećala moćno, a ponekad tako jadno i očajno, poput
posljednjeg smeća. Zapravo, najčešće jadno i očajno.
U takvom stanju znalo mi je doći da napravim nešto ludo, ludo i žestoko. Da se
malčice sjecnem žiletom ili nekakvim nožićem - malo površinskog zasijecanja, ništa
preduboko, čisto da pustim koju kap krvi. Da oteče.
A s njom i bol.
100
JULIJA
Danas sam stvarno imala odličan dan. Ako ne računam jutro, natečene oči od
povraćanja i smrad koji mi je izlazio iz želudca sve do podne, iako sam oprala zube,
sastrugala jezik i nagutala se pepermint bombona. I ako ne računam ono što mi se
dogodilo u školi.
Već na prvom satu, profesorica matematike dala nam je da riješimo nekoliko
kraćih zadataka. Ali kako je nakon toga počela čitati novine, razbrbljali smo se i
nikome se nije previše žurilo raditi zadatke, tim više što profesorica neko
vrijeme uopće nije obraćala pažnju na galamu. A onda je, u jednom trenu, samo
podigla pogled s novina i upitala: „Tko je završio?“ Utihnuli smo i brže-bolje prionuli
na posao. Onda nas je poimenice prozivala i pogledom pitala jesmo li završili, iako joj
je moralo biti jasno da nismo.
Prvi put kad me profa prozvala, riješila sam tek dva od pet zadataka, i naravno
da sam joj rekla da nisam gotova. To moje “ne“ djelovalo je pokunjeno, nakon čega
sam žurno nastavila računati. Ali kad me iz nekog razloga, možda čak i
zabunom, opet upitala jesam li završila, dijelom zbog pritiska, a dijelom zato jer me
omela, podigla sam glavu s bilježnice i čvrstim glasom drsko odgovorila: „Ne!“
Neko me vrijeme gledala bez riječi, a ja sam polako postajala svjesna što sam
učinila.
„Iziđi iz učionice i javi se pedagogu. Odmah.“ Palcem mi je pokazala vrata. Nije
da to nisam očekivala.
Učinila sam kako mi je rekla i uputila se prema vratima, praćena pogledima
ostalih učenika. Još mi odzvanja u ušima zlobni Gabrijelov cerek, koji sam uhvatila
istovremeno s kvakom.
Ubrzo sam kucala na vrata pedagogove kancelarije, nekako se nadajući da ga
nema, iako mi se nije vraćalo u učionicu.
Ali pedagog je bio unutra. Zapravo, kad sam ušla, izgledalo mi je kao da sam mu
dobrodošla pauza od nečega što je u tom trenutku pušeći čitao. Znam to jer je s
olakšanjem podigao glavu s papira. Vrata još jednog kabineta, koji je spojen s
njegovim, bila su otvorena i čulo se kako netko unutra pregledava registratore.
Pedagog je iz našeg mjesta i godinama putuje na posao u grad. Poznaje mamu i
tatu. Jednom mi je mama provjerila ocjene direktno kod njega, našto sam poludjela.
Ne zato što su mi ocjene bile grozne, nego zato što ga je uplela u sve to, meni iza
leđa.
101
Ponudio mi je da sjednem. Malo sam oklijevala, a onda mu ispričala što se

dogodilo. Konačno, morala sam, zato sam i došla.
Činilo mi se kao da me sluša s pola uha. Cijelo je vrijeme gledao negdje u razini
mojih grudi, točnije, njihovih obrisa. Pomislila sam da su mi možda ispod pazuha
prodrle mrlje znoja, čemu sam inače sklona, naročito kad sam uplašena.
Zaista su bile tu. Nakrivila sam glavu prema pazuhu, ali znajući kakav je pedagog
zapravo, znala sam da ne gleda u mrlje od znoja.
Uzvratila sam zapiljivši se u njegov trbuh. Zurila sam u onu otromboljenu
mješinu, kako bih mu dala do znanja koliko je izobličena i gadljiva, kad već bulji u
moje grudi.
Sve u svemu, nije mi rekao ništa pametno, osim da ćemo se vidjeti, da se vratim
u razred i budem dobra.
Da budem bolja. Ali njegov pogled govorio je ono što mi nije smio reći, zato što
bi to mogao čuti netko u susjednom kabinetu.
***
Nikola me danas pitao hoću li s njim u kino. Htjela sam mu odmah reći da, da,
da! ali to, naravno, nisam učinila. Umjesto toga, mirno sam odgovorila da ću vidjeti
opis filma pa ga, ako mi se svidi, možemo pogledati.
Poslije škole otišla sam s Tarom u kafić koji nazivamo dnevnim boravkom. Prm
je srednjoškolaca koji puše, piju, vrište i očijukaju. Ali ima i starijih tipova koji
uglavnom mimo sjede i čitaju novine, ili prčkaju po mobitelima. Nekako uspijevaju
ostati isključeni od sve te buke. Možda su stvarno u pitanju godine?
Uskoro primjećujem kako me jedan od njih gleda. Prvo preleti pogledom po
meni, a onda ga vrati na novine. Pa malo srče kavu, a onda sve ispočetka.
Nije lijep, visok je i ćelav, ali nešto me kod njega privlači. Obučen je u traperice
i skafander, onaj s krznom kakav nosi i Nikola, i oko kojih se stalno vode rasprave
jesu li i koliko gej.
Odmah skužim da je sve na njemu, uključujući i smeđe cipele, skupo. Uzbuđena
sam, tip me stvarno privlači, a i moj pogled sve češće leti prema njemu.
Odjednom pomislim kako bi bilo dobro da me on pozove u kino, a ne Nikola.
Nikad ga ranije nisam vidjela u kafiću, znam da bih ga inače zapamtila. Ustvari, nije
lijep, ali je nekako... Kako se to kaže? Markantan?
U odnosu na ovog tipa Nikola je pravi dječak. Osim toga, uglavnom je bez love.
Tara je primijetila u kojem smjeru pogledavam. Ionako joj ništa ne promiče, bez
obzira na to što je danas uglavnom udubljena u dopisivanje s Emilom. „Što će ti on?“
nasmije se. „Je l' ne vidiš da je prestar?“
„Šuti“, kažem i nastavim ga krišom gledati. Ona i dalje tipka, prsti joj lete po
ekranu Iphonea. Nije najnoviji, pretposljednji model, ali svejedno mi bode oči.
Tip sve češće pogledava na sat. Nije valjda da nekoga čeka?
102
Smiješno, ali da mu priđe neka ženska, svisnula bih od ljubomore. Poželjela bih
joj počupati kosu, bilo bi to kao da me netko iz sve snage udario nogom u trbuh.
Mogu zamisliti što bi Tara rekla da joj to priznam. Popljuvala bi me, rekla bi da
sam skroz luda. Dogodilo bi se nešto slično kao kad sam sanjala zgodnog doktora i
studij medicine, što je Tara sasjekla podrugljivim komentarima.
Ali tko zna, možda je Tara ponekad u pravu, možda sam s vremena na vrijeme
stvarno luckasta?
Ne, ne radi se o tome. Ne prilazi mu nikakva ženska, nego izgleda da tip mora
ići. Zato je gledao na sat.
Duboko uzdahnem - ne znam što mi je gore. Da ga više ne gledam, ili da ga
gledam u tuđem društvu.
To važi samo za žene, naravno. Da sjedi s muškarcem, ne bi me bilo briga,
naročito ako je zgodan poput njega.
Tip konačno spušta uglancane smeđe cipele na pod, pomiče barski stolac,
popravlja traperice i - odlazi iz kafića.
Što je najbolje, na odlasku me nije ni pogledao.
Osjećam se posramljeno, kao da sam dobila nogom u trbuh. Ali usprkos tome
drago mi je da sam ga vidjela i ne bih to ni za što mijenjala.
***
Navečer idem s Nikolom u kino, ali i dalje mislim na tipa iz kafića. Sigurno miriše
na neki skupi parfem, od kojeg ti se zavrti u glavi kad prođeš pokraj njega. Nikolin
puderasti miris dođe nešto kao - dječji puder.
Kasnije me pokušao poljubiti.
Na početku ne osjećam skoro ništa, navikla sam na onu grubu bradu, ali svejedno
se nastavljam ljubiti s Nikolom i misliti na neznanca.
103
LUKA
Danas me Lana pozvala na rođendan. Slavit će u subotu u igraonici. Rekao sam

mami da joj kupi neki lijepi poklon.
Doći će i Bruno i blizanci Marta i Mateo te druga djeca koja nisu iz našeg razreda.
Popodne sam bio na rukometu. Bilo je bolje u ponedjeljak. Danas su me svi
gurali i nitko mi nije dodavao loptu, ali nisam ništa rekao mami. Stvarno bih volio
naučiti karate i sve ih prebiti.
Tata poslijepodne uopće nije došao kući. Znam da se mama brine. Nekad mi je
drago što ga nema. Kad je dobre volje, tata je super i volim biti s njim. Uvijek mi
nešto kupi.
Da je barem onako super kao kad smo bili u Budimpešti.
104
ČETVRTAK
105
IRIS
Oko podne se nalazim sa Sandrom na kavi. Zapravo, molila me da se nađemo.

Doletjela je s posla u pauzi, bijesna kao ris.
Sjedimo u udobnim ljubičastim foteljama u Velvetu, odmah do prozora. Ona
svako malo nervozno ustaje i namješta se. Dolazi mi da je prikucam da se ne miče
više, jer me tako samo živcira, kao da već nemam dovoljno briga.
Naručila je, kao i obično, kavu s mlijekom, za ispovraćati se. I sok. Ali sad nije
pravo vrijeme da joj prigovorim zbog takve kombinacije.
Prepričava mi okršaj s posla, valjda za dobro jutro, ali ne pratim je pažljivo kao
inače. Odnosno, ne trudim se kao inače izgledati kao da je pažljivo pratim.
Do nas dopiru sramežljive zrake sunca. Godi mi što nije posve sunčano jer bi to
bio šok poslije kišnih dana, a dosta mi je šokova.
Muči me gdje je Saša bio sinoć.
Jutros je kasnio na posao. Izgledao je loše, umorno. Oči su mu bile krvave, a
vrećice ispod njih natečene. Na desnoj ruci iznad palca primijetila sam nekakav plik.
Željela sam mu reći da javi na posao kako je bolestan. Možda je bolje da se ne
pojavi nego da ga u firmi gledaju takvoga. To bi mu se moglo dugoročno odraziti na
poziciju, a ovako ga ne bi bilo samo jedan dan.
Neka mu oduzmu od godišnjeg, preživjeli bismo bez toga. Ruku na srce, možda
je pravo pitanje bismo li djeca i ja preživjeli bez njega.
Pored svega, kad sam jutros nakon njega ušla u WC, zapahnuo me odvratan
smrad urina. Nadam se da je to samo posljedica dehidracije i toga što je jeo luk. Iako
mi, da se ne lažemo, pada na pamet i neka spolna infekcija.
Možda je pokupio nešto od neke svoje fufice?
Samo bi mi još to falilo, da mi nešto prenese. Točnije, da mi opet prenese, jer mi je
prije nekoliko godina donio kući poklon kojeg smo se jedva riješili - i to
apstinencijom koja mi nije teško pala, i uzimanjem odgovarajuće terapije.
Naravno, Saša je tvrdio da je pokupio zarazu sa školjke javnog WC-a. Prije će
biti da je tamo pokupio fufu koja mu ju je prenijela, iako... Ima i finih dama zbog
kojih se muškarci raspamete, a onda prekasno shvate da su zarazne.
Dakle, uopće nisam raspoložena slušati Sandrinu priču, a još sam manje
raspoložena pričati joj svoju. Ili se izvlačiti ako me, ne daj bože, počne zapitkivati
muči li me što.
106
Naravno, primijetila je da sam odsutna. Dala mi je to do znanja, onako „suptilno“

kako već zna, proderavši se da se pola kafića okrenulo prema nama, i mašući mi
kažiprstom pred očima: „Helou, slušaš li ti mene?!“
Naravno da te čujem, jebote! mislila sam.
„Naravno da slušam“, izgovaram, naginjući se prema njoj. Sada stvarno pratim
ono što mi govori, posve crvena u licu.
Davila me nekih sat vremena, ali razumijem njezinu ljutnju Stvarno razumijem.
Sa Sandrom u financijama radi i neka Petra. Ta Petra ima troje djece.
Eto, povezana sam s tom Petrom koju uopće ne poznajem niti je imam želju
upoznati. Osim što radi u financijama, ima muža i troje djece, Petra pati od kronične
opstipacije. Opstipacije ili zatvora, ne znam koja mi je od te dvije riječi gora. poput
Sandre, Petra pati i od kroničnog nedostatka takta, tako da svaki put nakon uspješnog
odlaska u WC, izvještava o tome cijeli odjel.
Za vrijeme ranojutarnje kave, Petra je ekipi s posla postavila nagradno pitanje.
Nagrada je valjda njezina sraćka; što bi još mogla jesti osim onoga što standardno
proždire.
Sandra nato, naivno i dobronamjerno, predlaže sjemenke od suncokreta. One se
nalaze na njezinom popisu zdravih namirnica koje treba konzumirati u umjerenim
količinama. Zalijepila ga je na hladnjak, iznad tablice mjesečevih mijena. Naravno,
namirnice koje ima u hladnjaku uglavnom nisu namirnice s popisa.
„Prvo“, kaže, nakon što je ispila veliki gutljaj vode, valjda kao pripremu za paljbu,
„sjemenke suncokreta, kao i sjemenke bundeve, uopće nemaju malo kalorija kao što
ljudi misle. Vjerojatno ih podsjećaju na ptice koje su malene i zoblju, a ne žderu kao
ljudi. Sto grama sjemenki ima šesto i nešto kalorija, pa ti vidi. Zdrave su, ali svejedno
debljaju, ako ne paziš koliko ćeš pojesti, jer u sebi imaju dosta ulja.“
„Točno“, kimam glavom: „Sjećam se kako sam neko vrijeme tamanila indijske
oraščiće. I za orašaste plodove ljudi misle otprilike isto što i za sjemenke.“
Indijski orasi imaju prekrasan, slatkasto blag okus i mogla sam pojesti kilu
dnevno. Uskoro sam dobila tu kilu, što mi je dobro došlo, ali nije bilo dobro za moj
novčanik. Skupi su, ali vrijede svake kune.
Smatram da je Sandrin prijedlog sa suncokretovim sjemenkama bio
dobronamjeran, ali naivan, jer gospođa Petra, baš kao i većina onih koji postavljaju
ista pitanja, uopće nije spremna promijeniti životne navike.
Ona želi i dalje jesti buhtle, kifle, burek i tople sendviče s rastopljenim sirom te
ležati na kauču, a onda se žali što je začepljena.
Njezino je pitanje, dakle, bilo čisto prenemaganje, što je konačno i dokazala
svojim komentarom. Rekla je, naime, Sandri da za razliku od nje, ona, Petra, ima
djecu i da joj zato za obrok treba nešto hranjivo, a ne nekakve sjemenke. Nije
izgovorila da Sandra može i crknuti jer nema djece, ali to se podrazumijevalo.
I tu dolazi do svađe. Sandra njezine riječi shvaća kao uvreda što je, naravno, i
bila, a ono o „nebranjivim“ sjemenkama naprosto je iritira zato jer nije istina.
Mogu zamisliti što joj je izgovorila.
107
Očito je kako je ta Petra uvjerena da vrijedi više od Sandre koja nema djecu.
Sigurna sam i da se mnoge žene u Sandrinoj kancelariji slažu s tim.
Bože, što je tim ljudima, zašto im toliko smeta što određeni postotak populacije
nema djecu? Zar će svijet zbog toga propasti? Najdraže mi je kad čujem ono: „Da su
svi razmišljali tako, ne bi nas ni bilo.“ Pa ne bi - i što onda?
Sumnjam da ljudi u trenutcima seksa razmišljaju o tome kako su sretni jer će
možda baš tada napraviti dijete i dati doprinos svijetu. Vraga! Misle na užitak, na
sebično produženje sebe samih. Tko šiša svijet. A koliko li je tek pijanih i drogiranih
koji se uopće ne sjećaju toga trenutka...
Da je Bog htio da smo svi isti, onda bi nas takvima i napravio. Svi bismo jednako
izgledali, svi bismo bili dešnjaci, svi bismo imali djecu itd., itd. Amen.
Iako je Sandra uspješna u svome poslu i moguće je da će jednog dana postati
šefica financija, žene oko nje ipak joj ne zavide. U prvom redu zato što nije lijepa,
nije vitka i skockana, a nije ni udana i nema djecu.
Sandra ima mačku.
Možda je tako i bolje. Da je kojim slučajem sve to - lijepa, uspješna na poslu i
sretna kod kuće, s isto tako zgodnim i uspješnim mužem i slatkim djetetom - kako bi
je tek onda mrzile. Mogla bi svaki put, kada dođe na posao, njihovu zavist sjeći
nožem.
Sandra mi je već nekoliko puta govorila o pokušajima „mama mafije“ da joj
prebace neke poslove koji traže prekovremeni rad jer, po njima, ionako je kod kuće
ne čeka ništa važno, to jest ništa važnije od njihove djece.
,,E pa, meni je važnija moja mačka od njihovih derišta!“ ponavlja mi već treći put
zažarenih očiju.
Nikad je dotad nisam vidjela tako izbezumljenu. Nevjerojatno, ali istinito - na
rubu je suza. Ona, Sandra, uvijek spremna na borbu. Jadnica, valjda se i njoj sve
skupilo.
Iskreno je želim umiriti pa joj kažem kako se život svaki put pobrine i prizemlji
one koji se uzohole, te da se, ako ništa drugo, barem zato ta guska mogla suzdržati.
Stvarno vjerujem u to, a osim toga znam što Sandra u tom trenutku želi čuti.
Kako su tako sigurne? Kako su te žene tako sigurne da se razmahuju svojim
samouvjerenim izjavama? Kao i ove što se uspiju udati, pa to nabijaju na nos
neudanima? Kao da su svojom udajom i raskošnom svadbom završile bitku, a
zapravo je tek počinju. Bitku za očuvanje brakova.
Znaju li na koliko Sara, Lara, Tara... i sličnih drolja, mogu naići u dvadeset godina
braka, i koliku žrtvu trebaju podnijeti kako bi sačuvale bračno gnijezdo, pogotovo
ako su u njemu gladni ptići?
Što je zapravo gore - biti sama, ili da te muž nakon dvadeset pet godina braka
ostavi zbog mlađe? Jesi li potrošila te godine života ili vam je bilo lijepo, sve do
trenutka dok se u vašem životu nije pojavila druga osoba? Ili možda treća? Četvrta?
Koliki je uopće nečiji prag za trpljenje sranja?
108
Odmah će se naći cijela četa onih koji će jedva dočekati da ti kažu kako si
potrošila tolike godine života na nekoga tko te zapravo nikada nije volio. Jer da te
volio, onako istinski, nikad te ne bi ostavio. Pritom će osjećati zadovoljstvo zato što
oni nisu ostavljeni ni razvedeni, već su i dalje u braku, u kome će možda ostati do
kraja života, ali najmanje zbog ljubavi. Toliko je drugih razloga koji nisu ljubav, a
zbog kojih ljudi nemaju hrabrosti prekinuti neki odnos. Takvi će prvi moralizirati.
Čini mi se da posljednji događaj najviše utječe na ukupan doživljaj neke veze ili
bilo kojeg drugog odnosa. Ljudi ponekad godinama misle kako su s nekim sretni, ali
kad ih partner prevari ili ostavi, mislit će da su godine provedene s njim potrošene,
promašene godine.
Partneru koji ode bilo bi oprošteno samo ako umre, a možda ni tada. Inače je
gad ili gadura na koju smo protratili godine života. Barem dok se strasti ne smire, dok
ne prođe ona prva faza šoka, bijesa i osjećaja odbačenosti. A neki nikad ne nadiđu tu
fazu.
Ne vjerujem da je Petra zapravo razmišljala o bilo čemu kad je uvrijedila Sandru.
Bio je to gaf, lapsus koji je otkrio njezino pravo mišljenje o Sandri i, općenito, ženama
bez djece.
O da, ima ih. Ima još Petra u Sandrinom uredu. Ne samo ženskih, nego i muških.
Možda bi Sandru manje pogodilo da je takva primjedba došla iz muških usta.
Grubo i vulgarno, onako kako to muškarci znaju. Sandra je navikla na to. Navikla je
da muškarci misle da je debela lezbijka. Navikla je da joj to govore i da im nikad ne
ostane dužna.
Ne vjerujem da je lezbijka, iako nikad nisam čula da je povezuju s nekim
muškarcem.
Pitala sam Sašu zna li kakvu priču o Sandri iz mladosti, nešto što nije moglo proći
ispod radara, nešto zanimljivo, pogotovo zlim jezicima. Možda neku priču o ljubavi
kojoj nije bilo suđeno?
Ništa.
Ostala sam pomalo razočarana što čak ni Saša nije mogao ponuditi odgovor koji
bi zadovoljio moju znatiželju. Ni sama ne znam što sam zapravo očekivala.
„Sandra je jednostavno uvijek bila takva. Nema tu priča.“ Saša je slegnuo
ramenima.
Isuse, možda je još djevica! palo mi je na pamet u jednom trenutku, dok sam slušala
glas uvrijeđene pravednice, koja je istresala pravu paljbu usmjerenu na Petru i sve
Petre koje je nažalost neće čuti. Kad bi je i čule, vjerojatno ih ne bi bilo briga.
„Draga moja glupa Petra, prerano zaključuješ o svom doprinosu na ovom svijetu.
Prerano! Zar si tako sigurna da će tvoja djeca izrasti u dobre i poštene ljude, da neće
nikoga prevariti ili opljačkati, ili pijani pokupiti autom? Što ako tvoi sin sutra
mitraljezom upuca devetero djece? Gdje će onda biti tvoj doprinos svijetu, osobito
ako si rodila samo njega, a on je skratio za glavu devetero? Ili je možda silovao nekoga
i upropastio cijelu obitelj? Što ako ti kći završi u bordelu i prenese HIV svom djetetu?
Što ako drogirana nasrne na nekoga nožem? Zatvori su puni, a pune su i psihijatrijske
109
bolnice. I ulice su pune luđaka i silovatelja... Nisu to neke lude mogućnosti, niti
priče o dolascima malih zelenih iz svemira...“
Sandrin glas drhti. Čini mi se da je opet na rubu suza, dok ja razmišljam o tome
je li razlog što nema djece to što ih ne može i ne želi imati, ili samo ne želi, ili ne želi
jer ne može... U sljepoočnicama mi bubnja...
„Mnogi ljudi ne vole svoju djecu i žale što ih imaju, ali neće to nikad priznati jer
bi tako negirali sami sebe. Djela, draga moja, važna su djela, a ne djeca, jer i dijete
može biti nedjelo. Slažeš li se?“
Više je ne slušam. Sad me već stvarno boli glava od nje i njezine priče, a možda
i od sinoćnjih tableta za koje danas plaćam danak mirnog počinka. Ali i dalje
suosjećam, iako je ne slušam. Misli mi lutaju, ali uvijek se nekako vraćaju u bazu, u
rasadnik svih sumnji koje iz njega proizlaze, na ono što me najviše muči: gdje mi je
muž, gdje je Saša bio sinoć?
Poželim išamarati tu Petru zbog koje slušam cijelu ovu litaniju, taj već pomalo
nesuvisli monolog u kojem Sandra spominje i nekakve kruške i jabuke. Ne znam
kako je uopće došla do prokletih krušaka i jabuka, jer je ne pratim. Ali tko zna,
s obzirom na to o čemu lupeta, možda je ne bih mogla pratiti sve i da sam nastavila
pažljivo slušati.
Ne sviđa mi se što je vidim takvu jer to samo potvrđuje da svatko ima granicu
pucanja. To me podsjeća na vlastitu granicu, ne samo pucanja, već kidanja po svim
šavovima. Jesam li i ja došla do nje, do granice pucanja?
Naposljetku umorno kažem da se slažem sa svime što je rekla, ali da moram ići.
Sandra kima i uzdiše:
„Idem i ja. Posao čeka.“
Grabi torbu s fotelje i, ponosno mi je tutnuvši skoro pod nos, kaže: „Vidi kako
je lijepa, ha? Prava koža.“
Odmah sam primijetila da Sandra ima novu torbu jer bez pol muke primjećujem
te ženske rekvizite i nikad mi nije teško uputiti pohvalne riječi, ako je u pitanju nešto
lijepo, nešto što mi se stvarno sviđa. Čak i kad mi se ne sviđa, reći ću, Oh, kako lijepa
marama, cipele, sat ili što već. Reći ću, Baš je super, gdje si je kupila? I odglumiti ako
treba.
I Sandrinu sam torbu htjela iskreno prokomentirati kao sjajnu, čim smo došle u
Velvet, ali nisam stigla jer je razgovor odmah krenuo u mračnom tonu. Očito ga želi
barem završiti u radosnom.
„Drži se“, kažem joj na rastanku: „Nemoj dopustiti da te krava isprovocira. Nije
vrijedna toga.“
„Znaš da hoću“, nasmiješi se nevoljko.
Znam da hoće.
Pozdravljamo se poljupcima, tobože u obraz, a zapravo onim letećim, u zraku, i
svaka odlazi na svoju stranu. Sandra u ured, gdje će opet sresti Petru i ostale žene
koje misle da su vrjednije od nje jer su majke, i kojima će se ostatak dana
110
morati ljubazno smješkati, kao da je sve u najboljem redu, iako bi im najradije

zavrnula vratom.
Ja idem kući, gdje se moram uhvatiti ukoštac s činjenicom da mi se jedna kći ne
javlja, a druga se provodi, dok mi sin povremeno muca. I konačno, muž mi je
nevjeran.
Gorko se osmjehnem. Kad malo bolje razmislim, zaključim da sam možda ja ta
s kojom treba suosjećati, a ne Sandra. Dakle, možda ona treba suosjećati sa mnom.
Ili još gore - sažalijevati me.
Ja sam primjer žene koju Sandra možda zamišlja kad se želi utješiti što je sama.
Ne vjerujem da to ne radi, da se ne tješi. Nema veze koliko inače izgleda jaka, jer evo
danas, samo što mi se nije raspala pred očima.
Ja sam primjer nesretne prijateljice koja rinta doma, kuha, čisti, pere i što sve ne,
piše domaće zadaće s djecom koja je ne slušaju i stalno nešto zahtijevaju, a sve to dok
joj se muž izležava s daljinskim u ruci, ili švrlja i jebe uokolo. A možda... i siluje?
***
Kod kuće dolazim sebi. Već sam oprostila Sandri što me i danas zamorila
govorancijom jer joj je loše počeo dan. Baš kao i meni. Kao i Saši? Tko zna koliko je
ljudi na ovome svijetu zažalilo što su se jutros probudili.
Događa se i najboljima i najsrčanijima, premda se u takvim situacijama iznenadiš
kad vidiš koliko su neki ljudi, za koje misliš da su beskrajno jaki, zapravo ranjivi i
osjetljivi.
Uključim radio. Već je namješten na omiljenu stanicu, a spikeri su, standardno,
utješno veseli. Čak me i spikerica koja se prenaglašeno smije ne iritira kao inače.
Najavljuju nekoliko hitova iz 90-ih, dva po mom ukusu. Nakon toga u eter ide
brza najava vijesti. Prostitucija maloljetnica u gradskom domu za odgoj djece. Pukla
vodovodna cijev u jednoj od najvećih gradskih četvrti. I konačno - novo silovanje,
opet s teškim ozljedama žrtve.
Nedaleko od mjesta gdje se dogodilo prvo.
Netko se sinoć vratio po još.
***
Zurim kroz prozor, nekoliko minuta nepomično stojeći pokraj razmaknutih

zavjesa. Da me netko vidi, mislio bi kako uživam u pogledu na suncem okupano
dvorište, jer se u međuvremenu posve razvedrilo. Da, vani, ali u meni se
skroz smračilo, pa zapravo ne primjećujem ni dvorište niti išta drugo.
Razmišljam samo o jednom, o onome o čemu najmanje želim misliti, ali ne mogu
drukčije. Nakon vijesti o novom silovanju više ne mogu prestati misliti o tome je li
Saša silovatelj iz parka kod trgovačkog centra.
111
Želim otresti sa sebe tu grozotu, želim je otpuhnuti iz glave poput prašine ili
peruti s ramena. Ali drski um, koji je i proizveo taj čudovišni bljesak, taj odvratni
nagovještaj, ne posustaje. Želi mi dokazati da ne lupeta, da mu ta misao nije pala s
neba i doletjela poput đavolje strijele.
Znaš za što je sposoban, objašnjava mi opet mozak udružen s intuicijom: Ti to najbolje
znaš. Nema ga kod kuće baš ta dva dam: kad su se dogodila silovanja. Iscrpljen je. Izgleda kao
da je pio i pun je nekakvih ozljeda koje mogu nastati na razne načine. A tu je i ona snimka.
Dovoljno je i to što ju je samo gledao, jer to upućuje na agresiju, na potrebu da se na nekome
sadistički iživi.
U redu, uspori malo. Sve to stoji, ali ne mora biti.
Ali - može. Dušo, halo. Možda je i Saša zbog problema na posla, došao do granice pucanja,
zar nisi pomislila na to prije par dana. A i sama dobro znaš, da se ne ponavljamo, kako mu nisi
dovoljna. Nisi dovoljno dobra ljubavnica da bi ga zadržala kod kuće, u svom krevetu. U najmanju
ruku, dužnost ti je to provjeriti, iako znam da bi se radije pravila da ništa od toga nisi uočila.
I što sad? pitam se.
Ne ostaje ti drugo nego čekati treće silovanje i vidjeti hoće li Saša i tada biti izvan kuće.
***
Zovem Juliju, danas je u školi poslijepodne. Dok čekam da se javi, zahvalno

razmišljam kako je dobro što smo uzeli star unatoč žrtvovanju koje to zahtijeva -
djeca su nam tamo sigurnija nego u bilo kojem đačkom domu.
Konačno mi se kći nevoljko javlja na telefon. Odmah mi govori kako joj se žuri
jer još nije napisala nekakav prijevod engleskog i obećava da će doći za vikend.
,,I bolje ti je“, pokušam zvučati prijeteće.
Napominjem joj da ne lunja, zbog silovanja koje se opet dogodilo u gradu i dalo
novu dimenziju cijelom slučaju, rad sumnje da je na djelu serijski silovatelj. Protrnem
dok to izgovaram.
Kad bi slučajno znala na koga sumnjam, mislim da bi pala u nesvijest.
Obećava mi da neće. Puštam je da na miru piše i sprema se jer uvijek kasni. Za
vikend ću je pitati o ocjenama, a sljedećeg tjedna provjerit ću kod razrednice.
Zovem i Dianu, iako se ne nadam previše da će se javiti. Ne javlja se. Onda
zovem Enesa. On se ponekad javi; smiluje se i kaže par riječi o Mihaeli, koje se svode
na to da nam dušica lijepo napreduje. No danas ni Enes nema milosti. Stvarno, što je
s tom djecom?
Kad sam ispohala meso i tikvice te dobro zgnječila pire, razvrstavam Lukinu
odjeću za pranje. Svaki put kada dođe iz dvorišta, spreman je za kadu, a odjeća na
njemu za perilicu.
Konačno, pod dojmom vijesti s radija - informacije su iste kao one vezane za
prvo silovanje, osim što druga žrtva ima 32 godine - prisjećam se kako sam gotovo
zaboravila da sam svoje silovanje povjerila svećeniku.
112
U tami ispovjedaonice ispričala sam mu kako je Saša bio grub prema meni te da
me te večeri, kao i mnogo puta kasnije, prisilio na odnos, i da nakon dvije kćeri nisam
htjela imati još djece.
Priznala sam mu čak i da sam maglovito razmišljala o abortusu, o tome da se
razvedem i počnem raditi. Ali znala sam da za tako nešto nemam hrabrosti i to su
bila samo beskorisna maštanja.
Nisam imala nikoga da me podrži. Otac me zasigurno ne bi primio u kuću, a na
majku, po običaju, nisam mogla računati. Nekoliko puta i ona mi je jasno dala do
znanja kako više nisam dobrodošla u njezinu kuću, osim kao povremena gošća.
Vjerojatno da bi me prisilila da ostanem tu gdje jesam. Brata neću ni spominjati -
podrazumijeva se da od njega nema nikakve koristi.
Zamišljam kako bi me Saša prezrivo pogledao kad bih mu rekla da želim razvod.
Možda bi prasnuo u smijeh dok se ne bi uvjerio da sam ozbiljna. Nakon toga bi
dreknuo: „M'rš u sobu da te ne čujem!“
Ali zato su svećenikove riječi bile divne: „Svatko ima svoj križ... Da Bog ne misli
da si dovoljno snažna za svoj, ne bi ga dobila.“ I još: „Ljubi svoga muža, sestro, i
budi mu vjerna. Moli se za njega i vidjet ćeš da će Bog učiniti da mu bude bolje. Ali
moraš biti ustrajna. Ne smiješ pokleknuti ni onda kad ti se čini da je najteže, i Bog će
te nagraditi. Služite zajedno Gospodu, služite onome kome ste se na oltaru ove crkve
zakleli na vjernost. Služite mu zajedno s vašom djecom, i vidjet ćeš kako je Bog velik
i milostiv.“
O, kako su me dirnule te riječi... Osjećala sam se tako snažno, tako smireno i
pomireno sa sudbinom, svjesna da ima i onih kojima je sto, ma, milijun puta gore.
Luka mi je tada bio u trbuhu i znala sam da ga moram donijeti na svijet. Možda
će, zapravo sigurno će, mislila sam, uz Božju ljubav sve biti dobro, Saša će opet
postati onaj stari.
I bio je onaj stari. Samo ne onako lijepo stari kao na početku braka. Kad sam
nakon ispovijedi došla kući, gledao je nogomet, nogu prekriženih na stoliću za TV.
„Gdje si bila?“ pitao je. Nije me ni pogledao.
Nisam mu htjela reći da sam bila na ispovijedi, pa sam promucala:
„Sa Sandrom.“ Ali dok sam to izgovarala, znala sam da ne zvučim uvjerljivo.
Bila sam ljutita na sebe jer nisam mogla izgovoriti ni tako prozirnu, malu laž, a
da me ne otkrije, kao od šale. Tome su sigurno pridonijeli moja potresenost i
djelovanje hormona, zbog kojih bi mi svako malo na oči navrle suze. Osjećala sam
se poput djeteta koje, kad nešto slaže, stavlja ruku preko usta.
„Ne laži“, hladno je rekao i dalje se ne okrećući: ,,S kim si bila?“
Tad sam mu priznala. Priznala sam da sam bila u crkvi, na ispovijedi. I rekla sam
mu da sam trudna. Tek tada se okrenuo. Na licu mu se vidjela mješavina nemira i
prezira. Ali i sreće. I barem jednog piva. Mislila sam da mi neće vjerovati, da će reći
kako ga ne zafrkavam, ali očito sam djelovala tako iskreno i priprosto da je samo
rekao:
113
„Idi na mise, ali ne prečesto, a na ispovijedi zaboravi. Ja sam tvoj ispovjednik. Ja

sam tvoj bog!“
Šutke sam stajala.
„Jesi čula? U ovoj kući sam ja bog. Ima da me poštujete. A sad odjebi i donesi
mi još jedno pivo! I da, zvat će se Luka, bude li muško. Da ne fantaziraš previše.“
Pomislila sam kako je Luka divno ime i pogladila trbuh.
***
Večer je. Saša je večeras ostao doma. Jes! Trudim se da ne vidi koliko me to čini
sretnom. Odmara se na kauču i gleda TV. Možda je shvatio da je jučer pretjerao.
Govorim mu da sam se čula s Julijom, rekla joj da se nacrta kod kuće za vikend
i upozorila je na silovatelja. Dok to izgovaram, vrebam izraz njegova lica. Želim
uhvatiti svaki detalj, svaki trzaj, ali Saša je posve ravnodušan - osim uobičajene
nervoze, na njemu ne mogu ništa drugo pročitati. Ne kažem mu da sam zvala i Dianu
i da mi se nije javila. Ali znam da to zna.
Pitao je zatim Luku kako je bilo u školi. Vidim da se Luka, kao i ja, već uplašio
kako će ga otac gnjaviti čitanjem, ali začudo nije. Što reći nego radovati se svakom
trenutku u kojem je Saša dobre volje, i koji nam milostivo poklanja. Saša
stvarno vjeruje da je pravi muž i otac. Kakav se može samo poželjeti.
Prije nego zaspim, zaključim dan ponavljajući u sebi da nema druge, koliko god
to okrutno zvučalo, nego čekati sljedeće silovanje, a istovremeno se molim da se ne
dogodi.
Bože, daj da Saša ipak nije silovatelj; Bože, daj da Saša ipak nije silovatelj...
114
SAŠA
Otvaraš oči i tog se trenutka osjećaš isto kao jučer, nakon onoga sna o batu za
meso. Ili čak gore. U glavi ti je samo jedno: Dal' da se umijem ili ubijem?
Ipak se umivaš.
Pljuskaš se hladnom vodom koja doslovno izaziva bol na tvojim otečenim,
vrućim obrazima. Popiješ dva aspirina.
Obriješ se pa gledaš plik od cigarete na desnoj ruci, koji se crveni između palca i
kažiprsta. Stvarno si ga dobro iščešao, usput dohvativši i ogrebotinu koja je već bila
zarasla. Divno. Plik pridonosi jadnom dojmu koji ne pristaje poslovnom, ležernom
izgledu, a još manje uz odijelo.
Razmišljaš bi li ga prekrio flasterom, ali odustaješ. Ako te netko pita, reći ćeš
kako si pripremao večeru, glumeći Golog kuhara. Da si filetirao ribu noseći na sebi
samo pregaču. Uspio si izbjeći posjekotinu, ali si zaradio opeklinu od vrele
vode. Ženama bi se svidio taj scenarij.
Iris je već u kuhinji, sluša radio. Za dobro jutro, nalijećeš na vijesti o pokolju u
nekom klubu. Izvršio ga je tip koji je umislio da je okružen đavolima. Govore i o
drugom silovanju koje se sinoć dogodilo u gradu.
Padne ti na pamet kako si i ti mogao biti silovatelj jer imaš rupu u sjećanju, dugu
tri i pol sata. To je vrijeme za koje si sam proglasio da si ga prespavao u autu. Malo
jutarnjeg crnog humora na svoj račun ne škodi.
Na putu do posla zaustavljaš se kako bi kupio vodu, u marketu u kojem Iris
najčešće kupuje.
Užasno si žedan, toliko da si se zaustavio i ušao u market jer ti je bio najbliži.
Inače mrziš i zaustavljanje i dućane. To je samo dokaz koliko si žedan. Točnije,
dehidriran.
Dok izlaziš iz marketa, s paketom gazirane vode, učini ti se da među klošarima,
koji sjede na obližnjoj klupi i piju, vidiš poznato lice.
Isuse! Je li to on?
Oči ti bježe u njegovom smjeru, ali ipak ne želiš biti prenapadan. Da, stvarno je
on. Ne možeš vjerovati. Ne možeš jebeno vjerovati. Kako je taj čovjek tako nisko pao?
Kako je onaj krupni, uspješni čovjek postao ova jadna, skvrčena ljuštura, jedan od
klošara među kojima vidiš i nekog skroz mladog tipa.
Sjećaš ga se od ranije. Bio je uspješan obrtnik. U glavi ti se odmah vrti jedan od
najčešćih scenarija nečijeg pada. Prvo je ostao bez posla. Zatim se propio. Onda ga
115
je ostavila žena, a djeca su ga počela prezirati. A može i ovako: prvo se propio, pa je

ostao bez posla, zatim ga je ostavila žena, a onda su ga i djeca počela prezirati.
Tada se trgneš. Pas mater! Oko nogu ti se, dok si mudrovao, počela šuljati mačka.
Mačka klošarica. Ofucana i mršava. Propala. Baš poput ljudi.
Želiš što prije ući u auto, dati gas i pobjeći, iako znaš da ćeš možda nakon
nekoliko stotina metara, ugledati istu scenu ispred drugog dućana. Ako je želiš vidjeti
- bijeda i bijednici su na svakom koraku.
Kad čovjek ne bi barem donekle otupio, mogao bi cijeli život potrošiti pomažući
beskućnicima. Ne privlači te to. Nimalo. Ne osjećaš nikakav jebeni misionarski poziv,
ali zato nemaš ništa protiv misionarske poze. Nisi došao na svijet zbog pomaganja. I
da, kad bi se tebe pitalo, posljednji komadić kruha radije bi dao onoj ofucanoj mački
nego klošaru.
Izvučeš iz paketa bocu vode, a ostale ubaciš u prtljažnik. Tada ugledaš vrećicu s
krvavom odjećom. Stoji tamo od ponedjeljka i čeka. Čeka da odlučiš hoćeš li je
isprazniti u kontejner, ili odnijeti na kemijsko čišćenje.
Ta ti je odjeća, pogotovo jakna, jako važna i potrebna, i stvarno bi je trebao
vratiti, ako je ikako moguće, u pristojno stanje. Sada nosiš onu staru, koja nije ni tako
topla ni reprezentativna kao ova u vrećici.
Zašto onda čekaš, zašto oklijevaš, zašto te pogled na nju toliko uznemirava?
Možda... Možda zato jer je na odjeći dovoljno krvi da može biti od pada, ali i od
napada?
Činilo ti se kako si se uvjerio da si pao i izgrebao se u nedjelju navečer, mislio si
da si popunio tu rupu u sjećanju zadovoljavajućom i logičnom pretpostavkom, ali
nisi, barem ne dokraja.
Nedostaju neki djelići mozaika i to te sve više uznemiruje. Crnih rupa u mozgu
sve je više; zjape prazne, ali i prijete - prijete da će te povući u bezdan.
S treskom zatvaraš prtljažnik i konačno sjedaš za volan. Prvi impuls ti je da
posegneš rukom prema pretincu. Tako bi rado nešto popio da te opusti, jer
odjednom te prožima strah. Trnci ti prolaze cijelim tijelom i počneš drhtati. Ipak,
teškog srca odlučiš - ne, danas više nećeš piti.
Ali u pretincu ti se, osim ploske, nalazi još nešto. Pištolj. Neregistrirani pištolj.
Nitko ne zna za njega. Dobra je to stvar. Dobro ga je imati.
Zaboli te za one priče tko normalan nosi pištolj. Poanta je u tome da ga nosiš zbog
onih nenormalnih. Moraš zaštititi sebe i obitelj.
Otvaraš pretinac i uzimaš ga. Hladan je i težak. Gladiš ga. Da završiš kao onaj
obrtnik klošar, to bi učinio.
Bum! Propucao bi se.
Prije toga bi rado ucmekao još par ljudi za kojima teško da bi itko žalio. Recimo
oca, za početak. Samo što je on već mrtav.
Umjesto tebe dohvatio ga je srčani udar, ali ipak je doživio lijepe godine.
116
Previše godina, s obzirom na to koliko je života skratio drugima. Čudno, jer si

nakon njegovih silnih odlazaka mislio da nema srca. Ne samo zato što je odlazio -
nipošto - nego zato što se stalno vraćao i gnjavio vas. Ženu i sina jedinca.
Čuo si od strine priču kako je mama imala pobačaj, sumnjivo spontani, ali što
reći na to? Da ti je žao nerođenog brace ili seke, koji su ti mogli praviti društvo u
patnji?
„Isti si kao on“, često ti kaže majka. Nakon toga mrak ti pada na oči. Suzdržavaš
se da je ne odalamiš, ali sve i da ti poleti ruka, ona ne bi marila. Istrenirana je u
trpljenju šamara - i od oca, i od života. Nema straha u očima poput Iris, koja drhti kao
šutnuto pseto, a ne boji se ni smrti.
Jedva čekaš da stara guja odapne, da prodaš kuću i otplatiš kredit za stan, ali čini
se kako ćeš morati čekati još neko vrijeme. Unatoč svemu, ipak je nadživjela oca. Na
trenutke ti se čini da bi mogla i tebe, zapravo sve vas.
Pogladiš pištolj još jednom i vratiš ga u pretinac. Neka ga, dobar dečko.
Imao si u životu fazu u kojoj si najozbiljnije razmišljao da se upucaš. Zapravo,
htio si se objesiti, jer tada nisi imao ovu stvarčicu. Konačno upališ auto, baciš
posljednji pogled na klošare i mačku i krećeš - ni danas ništa od ubijanja.
Moraš požuriti na posao.
Usput ćeš misliti na nešto lijepo. Na picu tvoje male, i kako te moli da je jebeš,
kao da joj je zadnji dan života. Sutra nakon posla ideš kod nje. Moraš podmazati
alatku.
Jedva čekaš. Treba joj pokazati tko je gazda.
Još uvijek si gazda.
***
Dan na poslu provodiš jako produktivno. Nema sumnje da tvojoj motivaciji

najviše pomaže to što si vidio nekadašnjeg poznanika, onoga propalog obrtnika. Čak
ti je palo na pamet da se možda i pojavio kao neka vrsta opomene s nebesa,
da usporiš s pićem.
Popiješ puno vode i kave. Svaki put kad ideš u WC, ustanoviš da si sve manje
natečen. Voda stvarno čini čuda.
Smiješiš se svima u firmi, lažnim osmijehom naravno, ali nema veze, služi svrsi.
Čak i onima koji bi se sigurno našli na tvojoj listi za odstrel, na bum-bum listi.
Nitko nema pojma da si prije par sati razmišljao bi li se upucao. Ali definitivno
ne bi, a da prethodno ne počastiš metkom i nekolicinu njih.
Bum! Bum!
***
117
Večer. Odmaraš se na kauču i gledaš TV. Kući si došao ravno s posla. Od Iris
ne tražiš ni pivo. Govori ti kako se čula s Julijom, kako joj je rekla da se nacrta kod
kuće za vikend i upozorila je na silovanja u gradu, s obzirom na to da se sinoć
dogodilo još jedno. Trudiš se zadržati neprobojan izraz, muškarci ne paničare zbog
drugih muškaraca koji napadaju žene, osim ako su te žene njihove. Irisina priča
ponovo te podsjeća da ne znaš gdje si bio sinoć, u vrijeme dok je taj manijak operirao.
Iris ti ne kaže da je zvala Dianu i da joj se nije javila, ali pretpostavljaš da je tako.
Pitaš Luku kako je bilo u školi i vidiš da se već boji kako ćeš ga gnjaviti čitanjem,
ali nećeš. Danas si pravi muž i otac. Tko te ne bi poželio.
Dok gledaš dnevnik, sanjariš o tom kako ti ga mala puši, kako ga oblizuje od
korijena do vrha, povlačeći ruku u istom ritmu gore-dolje, lakiranih noktiju, to
obavezno.
U dnevniku sama sranja, između ostalog, očekivano, i silovanje u gradu. Nikako
da ga uhvate, toga kurvinog sina.
Što čekaju, da napadne sljedeću metu? To stvarno može biti i tvoja kći!
118
DIANA
Danas smo Mihaela i ja bile u parku nedaleko od zgrade. Bila je dobre volje dok
nije počelo puhati. Onda se rasplakala, što znači da je dosta šetnje.
Mrzim vjetar. Od njega me boli glava, zapravo radi mi zbrku u glavi i kovitlac
misli. Podiže iz groba zaborava one koji su odavno trebali istrunuti, poput starog
lišća.
Nikako nije dobro što sam tako zbrkana jer se tada javlja strah, a kad se bojim,
teže se kontroliram.
U čemu? U svemu.
Danas mi se, za razliku od utorka, nekako ne ide u pivnicu. Ali moram. Bit će
dana kad mi se neće ostajati doma.
***
Oko 14 sati zove me mama. Ne javljam se. Ne priča mi se s njom. Ali rado bih
se čula s Julijom. Voljela bih je pitati kako je, što ima, kupuje li još uvijek svaki mjesec
modne časopise, piše li pjesme, stavlja li mašnice na mokru kosu da joj ujutro bude
valovita? Zanima me i Luka. Je li narastao, oduševljava li ga još uvijek Karate Kid,
povlači li za kosu curice iz razreda?
Brišem suzne oči. Možda ne žele pričati sa mnom. Možda su razočarani i misle
da mi nije stalo. Ne znam koliko ću još izdržati da ih ne čujem i ne vidim.
Ali moram - za njihovo dobro.
***
Pet i petnaest. Enes je stigao s posla. Odmah se ide tuširati, dok sam još doma.
Kad je izišao iz kupaonice, pita me:
„Je li maloprije netko zvonio?“
„Nije“, kažem: „Očekuješ nekoga?“
„Ma ne. Izgleda da mi se učinilo.“
Moguće da mu zvoni u glavi od buke svih onih tvorničkih strojeva.
Gledam tetovažu na njegovim mišićavim prsima. Piše Mihaela vitičastim slovima.
Ponosna sam. Zapravo pucam od ponosa. Djeca su uvijek tvoja, dok se partneri
mijenjaju. U većini slučajeva.
119
Nesvjesno prelazim preko svoje tetovaže, ispod lijevog ramena. Malena lavlja
glava koja je trebala značiti Leone, volim te.
Bože, kakva glupost! Sram me je. Enesu sam rekla da sam je istetovirala kao
simbol lavlje hrabrosti i srčanosti.
Nabrao je nos i rekao: „Ne seri. Oboje znamo da si je napravila zbog Leona.
Leona lavljeg srca“, podrugljivo je dodao. Nasmijala sam se. Nema smisla lagati. Što
jest - jest.
Već duže vrijeme želim barem još jednu tetovažu. Još samo da odlučim što bi to
moglo biti. Od toliko motiva sviđa mi se... sve! Najbolje da se istetoviram po cijelom
tijelu i licu, i zarađujem plašeći ljude. Kladim se da bih zaradila više nego
ovako. Nevjerojatno, ali ljudi su spremni platiti kako bi vidjeli takve bolesne stvari.
Možda se žele utješiti da su normalni.
Enes bi želio - ako ikada dobijemo dijete - da ga odgajamo u duhu islama. Meni
je svejedno, zapravo pristala bih samo njemu za ljubav. Ionako ne vjerujem više ni u
kakvog boga, ni u jednu religiju. Zločinci i monstrumi mogu biti i jesu svih vjera i
nacija, kao i ateisti.
Uostalom, gdje je bog, s malim b, bio kada mi je najviše trebao? Gdje je bio kad
sam ga zvala upomoć? Gdje?! Možda je pazio na mir u svijetu?
Udaram se šakom u bedro. Glupačo, ne gine ti modrica.
Jebi ga, impulzivna sam. Sada manje, jer se moram kontrolirati zbog Mihaele, ali
kad poludim, u stanju sam razjebati sve na čemu sam radila.
Duboko udahnem i izdahnem nekoliko puta, kako bih otpustila lošu energiju.
Spremna sam za odlazak na posao
.
***
U pivnici je puno više ljudi nego u utorak - očekivano - nešto kao uvod u vikend.
To me veseli jer nemam vremena ni za kakvo usputno razmišljanje, a danas bogme
ni za prisluškivanje gostiju.
U trenutku spazim neželjeno, ali poznato lice. Enesov ujak Amir. Samo mi je još
on falio. Hitro se provlači prema šanku pa mi se nasmiješeno javlja:
„Jesi dobro?“
„Super.“ Naročito sad, kad sam tebe ugledala.
Ne pitam ga kako je, a on ničim ne odaje da to primjećuje. Još manje da ga
vrijeđa.
„Enes čuva malu?“
„Da.“
Tijekom večeri sam primijetila kako je Amir izišao i kasnije se opet vratio. Palo
mi je na pamet da me možda malo špijunira. Možda mu je Enes rekao da baci
ponekad oko na mene, čisto kako bi provjerio jesam li ljubazna prema mušterijama.
120
Zapravo, kako bi vidio prelazi li moja ljubaznost očekivanu razinu i koliki mi je

bakšiš. Jesam li previše spremna za koketiranje s muškarcima.
Jesam li? Možda ponekad. Stare navike ne umiru lako.
Pri kraju večeri Amir mi prilazi i kaže da će me odvesti kući. Kad je već tu, nema
potrebe da Enes dolazi. Pogotovo ako je Mihaela zaspala, nema smisla da je budi.
Kaže mi kako se već čuo s Enesom i da se on složio.
To s Mihaelinim buđenjem mu je najjači argument, inače bih rekla Enesu da
odmah dođe po mene. Baš me briga što je Amir u pivnici.
Amir zatim sjeda za stol i nazdravlja s gazdom. Gledaju TV dok ja skupljam
preostale čaše sa stolova i praznim pepeljare. Nije mi po volji što će me on voziti, ali
opet, to je tako rijetko da je glupo odbiti. A i dobro je uštedjeti novac za taksi.
Osim toga, današnji dan me toliko iscrpio da želim što prije stići kući.
Dok idemo prema autu, Amir mi pomalo teatralno otvara prednja vrata,
sprečavajući me da sjednem otraga.
Tako sam umorna da ga zapravo samo napola slušam, dok vozi i priča o nečemu
vezanom za svoju ženu i tvornicu. Doduše, ponekad se isključim i kad sam posve
odmorna, jer on i Selma znaju biti baš zamorni.
Jedino što vidim pred očima je krevet; jedva čekam istuširati se i uvaliti pored
Enesa. I naravno, provjeriti i izljubiti Mihaelu.
Dok tako napola spavam, Amir zaustavlja auto. To me prene i malo razbudi.
Vidim da se nismo zaustavili pred našom zgradom nego malo dalje, na proširenju
pored ceste.
Ne stignem ni pitati zašto smo tu, a on mi već stavlja ruku na bedro.
Koji k....?
Ruka mu je vruća i teška. Odjednom mi se čini kao da sanjam.
„Zgodna si, znaš?“ gladi mi lice.
„Što je vama?“ nervozno sklanjam njegovu ruku.
„Kako to misliš što mi je?“ sa smiješkom vraća ruku na moje bedro.
„Koji je vama kurac?“ pitam ga manje pristojno, u slučaju da govnar ne razumije
drukčije.
„Opa, mala prostakuša“, on odveže pojas i okrene se prema meni. Sad sam zbilja
bijesna.
„Reći ću Enesu“, prelazim na „ti“ jer imam posla sa seronjom.
„Misliš da će ti vjerovati?“ Amir se smješka, gledajući me zacakljenim očima.
Postaje mi vruće, u meni raste bijes. Strah i bijes. Ne mogu podnijeti da mi se
tako smije, kao da je siguran da sam gubitnica u njegovoj igrici.
E pa, još ćemo vidjeti.
Zatim me staro govno počinje ljubiti i grliti medvjeđim šapama. Ogrebe me
bradom i osjetim miris alkohola. Otimam se, pokušavajući izbjeći njegove ljigave
poljupce, ali on me još jače steže. Diše hrapavo, gotovo stenje.
121
Na trenutak se umirim. Želim mu reći da mi je stigla poruka, a onda ću, umjesto

telefona, izvaditi iz torbe suzavac i poprskati ga. ŠŠŠšššššššš!
Naravno, ako mi uopće dopusti da uzmem mobitel. Ali čim shvatim da nema
ništa od tog plana, svom ga snagom ugrizem za uho.
„Aaaa!“ prodere se on, uhvativši se rukom za uho.
„Kurvo šugava, platit ćeš mi za ovo!“ pljune me od bijesa. „Ti stvarno nisi
normalna. Znao sam to čim sam te prvi put vidio.“
Viče, ali oko nas nema ni kuća ni zgrada, pa ga nitko ne čuje. Ne bi ni mene, da
sam pokušala vrištati.
Ja da nisam normalna?
„Reći ću Enesu, samo da znaš“, ponavljam, ali ovaj put doslovno režim. On i
dalje jauče, držeći se za uho iz kojeg curi krv. Šteta što mu nisam otkinula komadić.
Da ima vječnu uspomenu na mene.
I ja na njega.
Mogla bih držati taj komadić u teglici s formalinom, kao podsjetnik na ono što
mi je učinio, odnosno pokušao učiniti, i na to kako je prošao.
Izlazim iz auta, dok on dobacuje za mnom: „Kurvo mala, platit ćeš mi za ovo.
Kučko, naučit ću te pameti...“
Dok koračam prema zgradi, oči mi se pune suzama. Naviru mi sjećanja na iste
takve grube riječi, na onu snažnu, dlakavu ruku koja nije dopuštala opiranje, na zadah
alkohola i pohlepna usta koja me srču po licu, po sisama, i tamo dolje...
Odjednom me spopadne strašna mučnina, osjećam navalu u grlu kao da ću se
ispovraćati. I stvarno - iz mene izlazi mješavina špageta s umakom od rajčica,
krastavaca, kruha, senfa i čokoladne rolade, a zatim tragovi odvratne sluzi. Stojim
nagnuvši se naprijed, dok ne procijenim da se iz mene sve iscijedilo, a onda se
uspravim i obrišem usta. Na ruci ostane samo smrdljiva slina.
Čujem kako Amir pali auto i odlazi, dok ja još minutu ili dvije duboko udišem
svježi noćni zrak, da dođem sebi. Provjeravam izgled u džepnom ogledalu pa ulazim
u zgradu. Ruke mi se tresu dok ukucavam šifru za otvaranje vrata. Molim boga, u
kojeg ne vjerujem, da Enes spava.
Stvarno spava.
Kao i Mihaela.
Poput anđela.
Dugo se tuširam, predugo zapravo. Želim sprati sa sebe Amirove ljigave dodire
i slinave poljupce, želim sprati dodire svih muškaraca.
Konačno, tresući se od hladnoće, liježem pokraj Enesa. On se promeškolji u snu.
***
U glavi mi je košmar, veći od umora.
122
Uvijek sam se pitala odakle tolika razlika u Enesovom i mom doživljaju jedne te
iste osobe, njegovog jebenog ujaka.
Usprkos tome što znam kako ga je Amir othranio, nakon što je otac napustio
Enesovu majku i sestre, nikad nisam dijelila njegovo oduševljenje tim starkeljom.
Ni njegovom ženom, ako ćemo iskreno.
A sada znam da je to bilo zbog moje intuicije.
Nisam dijelila Enesovo oduševljenje Amirom jer sam cijelo vrijeme podsvjesno
osjećala kako ništa nije besplatno, i kako bi dragi ujko jednog dana mogao zatražiti
dokaz naše zahvalnosti.
Ne od Enesa, nego od mene.
Ležim još neko vrijeme, ali sve snažnije osjećam kako mi je koža tijesna, kako je
i soba tijesna, a Zemlja premalena. Kad više ne mogu izdržati u krevetu, budim
Enesa.
Mora znati, i to odmah.
***
U kuhinji smo. Enes hoda gore-dolje, poput lava u kavezu, svako malo provlačeći
ruke kroz kosu. U kuhinji nema previše mjesta, ali on je tako nemiran da jednostavno
ne može sjediti.
Večeras nam cigarete nisu dovoljne. Oči su mu još natečene od sna, a mišići na
tijelu napeti. Pod kuhinjskim svjetlom, oboje se osjećamo budnijima nego u spavaćoj
sobi jer je kuhinja prostor aktivnosti. I spavaća soba je, ali na drukčiji
način. Uostalom, kako kod koga.
Moguće je da se Enesu, dok je ležao i slušao me, činilo da sanja, kao da je usred
noćne more. Zato sada traži da mu ponovo točno, točno i polako, objasnim što se
zapravo dogodilo.
Sve što sam rekla u sobi, prethodno ga na prepad probudivši, bilo je nepovezano.
Izgovorila sam to šapćući, kako ne bih probudila Mihaelu.
Na svu sreću, samo se nekoliko puta lagano promeškoljila.
„Onaj tvoj perverznjak kojeg stalno veličaš, pokušao me silovati.“ Glas mi drhti
dok skupljam snagu kako bih ispljunuta ostatak rečenice. „Reagirala sam tako da nije
uspio u svom prljavom naumu.“
„Što si učinila?!“ Enes skače i grabi me za mišicu. U očima mu vidim popucale
žilice. I strah.
Ispričam mu kako sam Amira ugrizla za uho jer nisam mogla dohvatiti suzavac.
Dobro, nisam rekla da nisam ni pokušala, ali zar da se ja, žrtva u toj odvratnoj priči,
trebam opravdavati?
„Ne mogu vjerovati“, Enes diže pogled prema plafonu, kao da želi reći: „Bože,
što sam ti skrivio?“
Brzo pripaljuje novu cigaretu. Nastane stanka, a onda upita: „Jesi sigurna?“
123
U što?
U to da sam ga ugrizla za uho, ili da me pokušao napastovati?
Šokirana njegovom rezerviranošću, počnem plakati. Ne mogu vjerovati da me to
pita, nakon svega što sam mu rekla. Zar bih izmislila nešto takvo, ne misli valjda da
sam toliko luda... Zar toliko navija za svoga šugavog ujaka?!
Osjećam se kao da je izlio na mene kantu hladne vode.
Enes mi prilazi i grli me. Žao mu je.
,,U redu, vjerujem ti“, kaže, prelazeći rukom po mojoj kosi.
„Znala sam, oduvijek sam znala da s njim nešto nije kako treba, da nešto nije u
redu. Oduvijek mi je bio ljigav. A Selma je prijetvorna. Osjećala sam da je sposoban
za tako nešto.“
„Kako si znala? Po čemu?“ Enes me posjedne za kuhinjski stol poput djeteta.
„Što to znači? Nije valjda da mi i dalje ne vjeruješ? Da još sumnjaš?“ obrecnem
se na njega ratoborno.
„Vjerujem ti, itekako ti vjerujem“, uzvraća Enes i odjednom zaplače. Enes plače,
dok mu se tijelo sve jače grči i nekako smanjuje. Konačno, jecajući sjedne na pod.
Ima nešto posebno dirljivo u jakom muškarcu koji plače. Enes je inače čvrst i
nabijen: nije osobito visok, ali je jak, bikovski jak.
A sad mi djeluje nekako nemoćno, krhko. Djeluje kao da je pregažen.
Saginjem se do njega, a srce mi divlje tuče od straha. Bojim se da nije doživio
živčani slom. Možda ga je stvarno dotuklo ovo s Amirom, ako ga je tolike godine
doživljavao kao oca, ili kao zamjenu za pravog oca.
„Vjerujem ti jer je... jer je tako nešto, prije par godina, učinio i mojoj sestri
Jasmini. I zato što je, sve ove godine, i meni radio još gore stvari.“
„Vidio sam ih par puta zajedno, njega i Jasminu... Rekao sam to majci, ali nije mi
vjerovala. A Jasmina iz straha nije htjela ništa priznati. Tko zna čime joj je zaprijetio,
vjerojatno time da se više neće brinuti za nas...“ Glas mu se počne gubiti. „I ujni
Selmi sam rekao. Ona je rekla da je to laž i nakon toga zamrzila Jasminu, iako joj je
dotad bila najdraža nećakinja.“
Šutim. I dalje ne mogu pojmiti što mi to Enes priča. Očito ima potrebu izbaciti
iz sebe sve ono što ga je godinama tištilo.
„Rekao sam mu da ostavi moje sestre na miru, a meni neka radi što god hoće. I
jest. Negdje od moje desete do šesnaeste godine. Kad samo pomislim da me možda
prevario, i da su moje sestre trpjele i šutjele sve te godine, dođe mi da ga ubijem. Ali
ne mogu to učiniti majci, dotukla bi je ta sramota. To bi je ubilo.“
A ovako ubija tebe, pomislim.
„Zašto mi nikad nisi rekao?“ automatski izleti iz mene.
Kuhinja je puna dima. I tuge.
Istovremeno ga i razumijem i razočarana sam što mi nije povjerio svoju bol, kao
ja njemu. Vjerojatno i ne bi da se nije dogodilo sve ovo s Amirom.
124
Enes podigne glavu zarivenu u šake. Oči mu se cakle od suza: „Ja... Nisam
mogao.“ Izgleda tako slomljeno da ga više ne mogu gledati.
Ono što najviše volim kod Enesa, osim što je nježan i pažljiv, poput neke dobre
mame, je i to što mu seks nije najhitniji u životu.
„Drago mi je što ti, poput većine muškarca, ne želiš samo seks“, rekla sam mu
više nego jednom.
Sada znam zašto seks ne igra tako važnu ulogu u njegovu životu, zašto ponekad
čak zazire od njega.
Čujem kako Mihaela plače u sobi i pohitam je umiriti. Već su dva sata i u zgradi
je posve tiho. Vjerojatno se probudila i osjetila da nas nema.
Da, baš kako sam uvijek vjerovala... Ništa nije besplatno, a dragi ujko samo je
tražio dokaz zahvalnosti - i od Enesa i od mene.
Da kojim slučajem dirne Mihaelu, bilo bi mu to posljednje u životu.
125
JULIJA
Cijeli grad opet bruji o silovanju. Dok ta silovana žena leži u komi, ja letim na
krilima sreće. Ju-hu-hu, upoznali smo se!
Uvijek je tako: dok se netko raduje, drugi plače. Sad je na mene red da se radujem.
Poslije škole Tara i ja smo opet otišle u kafić. Jutros nisam mislila o njemu, o
ćelavom tipu od jučer, vjerojatno zato što sam tada debelo pretjerala.
Stvarno me može biti sram. Zanijela sam se i posve izgubila kompas. Nije mi
prvi put, a vjerojatno ni posljednji. Nažalost.
Jutros sam se najnormalnije probudila. Prva misao bili su mi Nikolini poljupci,
istovremeno sramežljivi i spori, slatki i bljutavi.
Na geografiji sam ga dvaput nježno pogledala, čisto da ga ohrabrim i dam mu do
znanja kako je na mene ostavio dobar dojam.
Na tipa sam bila posve zaboravila, sve dok nisam vidjela kako opet ulazi u kafić.
Onda sam se ponovo pogubila.
U tom trenutku nešto sam govorila Tari i odjednom stala na pola rečenice. Ono,
ništa, samo muk, šutim i gledam ga. Naravno, Tara je slijedila moj pogled, da vidi
koga sam to snimila. Ako ga i jest odmah prepoznala, nije ništa rekla.
Pomislila sam da je vjerojatno došao popiti kavu i pročitati novine, i da će se
danas možda s nekim naći, jer mu se jučer svidjelo.
Onda sam se prestala prenemagati i priznala sebi kako se nadam da je došao zbog
mene.
Od tog priznanja oblilo me crvenilo.
Baš znam biti umišljena.
Lijepa sam, imam dugu, tamnosmeđu, ravnu kosu, zelene oči i duge trepavice,
plus veliko dupe i male sise. Imam oko pet kila viška. Kad ih izgubim, a hoću, onda
ću biti posve ravna u gornjem dijelu, ali ne sekiram se zbog toga - riješit ću
taj problem plastičnom operacijom.
Sigurna sam da ću povećati grudi, a pare će se već nekako naći. Kad ima volje,
naći će se i novac.
Da barem imam toliko volje za učenjem...
Dolazi konobar i pita nas što ćemo piti. Srce mi lupa kad čujem kako nas časti
onaj tamo gospodin. Pritom konobar pokazuje na njega.
Tara i ja pogledamo u pravcu konobarevog prsta. Naručim još jedan makijato, a
Tara se zahvaljuje.
126
Govori mi: „Čekaj malo, to je onaj tip od jučer. Što hoće?“

„Ništa“, kažem, „samo nas časti kavom.“
Ljutim se što je Tara tako nadrkana i bezobrazna, bojim se da on to ne osjeti
preko stolova i zanemari nas.
Ali na moju pregolemu radost, događa se upravo suprotno - Gospodin Privlačni
spretno zaobilazi stolove i dolazi do našeg. Bila sam u pravu. Bila sam u pravu što se
tiče njegovog mirisa: jak je i nekako opor, ali pravi muški i prokleto seksi.
Konobar se udaljava.
„Pozdrav, cure, kako ste?“ obrati se objema, ali gleda u mene.
„Dobro, hvala“, uzvraćam širokim osmijehom.
Tara samo promrmlja: „Okej.“ Dolazi mi da je drmnem nogom ispod stola.
„Mogu li sjesti?“ pita Privlačni uzdignutih obrva.
Prije nego Tara uspije izgovoriti ne, ja brzo kažem: „Naravno!“ i on već primiče
stolac do moga.
Tara okrene očima, stvarno zna biti neuračunljiva. Onda slegne ramenima i
nastavi prčkati po mobitelu - više se ne dopisuje s Emilom, sad je na redu Fejs ili
igrica.
Privlačni i ja prvo pričamo o neodređenim stvarima, o vremenu i o tome kako
nas dvije skoro svaki dan hodočastimo u kafić nakon škole, ponekad i više puta
dnevno.
Kaže da je i on tako navraćao u nas kafić, prije nego je preselio firmu u drugi dio
grada. Otada rijetko dolazi, osim ako ima posla u ovom kvartu.
Čini mi se da se Tara uspravila u stolcu čim je spomeno firmu. Znala sam da ima
para, to se vidi na njemu.
Voljela bih da možemo slobodnije razgovarati i da Tara ode. Ali Tara nije takva,
ne jebe nikoga, odlazi samo kad joj je dosadno. Hvalim te bože, očito joj je i sada
dosadno jer ustaje. I odlazi.
Možda zato što sam u centru pažnje ja, a ne ona? Možda je ljubomorna jer sam
ja privukla pažnju ovakvog macana?
Na odlasku Tara samo kaže, „Čujemo se“, i uputi mi pogled budi dobra. Njega je
jedva i pogledala. Mislim da ga to uopće nije pogodilo. Možda mu je bilo i zabavno
jer nije skidao osmijeh s lica.
***
Zove se Igor, ima trideset godina i svoju firmu. Misli da sam lijepa i, što je još
važnije, pametna i posebna. Pozvao me na večeru.
Još ne mogu vjerovati.
Zakazali smo večeru za nedjelju. Sutra mi dolazi On; u subotu moram biti doma.
Popizdio bi da sazna za Igora. Mislim, puno više nego za Nikolu. Jednom se provezao
pokraj škole i vidio mene, Taru i Nikolu na zidiću kod kioska. Pobjegli smo sa sata.
127
„Tko je onaj mali s tobom i Tarom?“ kasnije me oštro upitao.

„Nikola“, rekla sam, pomislivši: Uopće nije mali, uskoro će biti veći i jači od tebe. To
sam ipak zadržala za sebe, ali sam dodala: „Iz razreda.“
„Vi ste... što ste vi...?“
„Prijatelji.“
„Prijatelji?“
„Da, samo prijatelji.“
I dalje me sumnjičavo mjerkao.
„Vidio sam kako si ga gledala.“
„Kako?“
„Kao zaljubljena mala koza.“
Zacrvenjela sam se, iako vjerujem da to nije ozbiljno mislio nego me samo
testirao. I da sam pala na testu.
Čini mi se da ću puknuti čekajući do nedjelje, ali tješim se da u međuvremenu
neću ništa jesti jer želim obući onu predivnu, usku haljinu i posve zavesti Igora...
***
Danas me nazvala mama. Bila je to standardna jesi li jela, učila provjera, uz

napomenu da se čuvam zbog silovanja po gradu.
Osim vijesti o silovanju, danas je glavna vijest pokretanje policijske istrage, zbog
sumnje na prostituciju maloljetnica u domu u kojem živi Mia.
Sigurno će policajci i nju ispitati, ili su je možda već ispitali. Kako sam samo
odahnula što nisam pristala na njezin prijedlog.
Zamišljam što bi bilo da se saznalo... uf, što bi samo bilo da se sve saznalo...
***
Navečer razgovaram mobitelom s Nikolom, iako znam da je to gotova priča.

Nikola me više uopće ne zanima.
128
LUKA
Danas sam ručao pohano meso i pire. To mi je omiljeno jelo. Mama je ispohala
i tikvice, ali više volim meso.
U školi sam se posvađao s Lanom.
Došlo mi je odjednom da je malo potegnem za pletenicu, ali ona se naljutila i
udarila me rukom.
Smijao sam se, ali sam malo kasnije pomislio da me možda više neće zvati na
rođendan, pa sam joj se ispričao i oprostila mi je.
Bruno nam je danas rekao kako je prava mama blizanaca Marte i Matea pobjegla,
i da im sada baka s tatom glumi mamu.
Ne znam kako je moguće da im glumi mamu, ako to nije.
Bruno je tad rekao da bi oboje trebalo ići u zatvor, da su mu tako rekli roditelji.
Ali onda se ne bi imao tko brinuti za blizance.
Morali bi u dom, a to je nešto užasno.
Mislim da je onda bolje da im baka s tatom glumi mamu.
Danas popodne tata je ostao kod kuće. Bio je dobre volje i nije me tjerao na
glupo čitanje, iako sam već mislio da hoće.
129
PETAK
130
IRIS
Vozim Luku iz škole. Veseo je jer ga čeka duuuugi vikend. To znači da sljedećeg
tjedna ide u školu poslijepodne. Najavljuju lijepo vrijeme, za razliku od prošlog
vikenda.
Za mene to znači čišćenje dvorišta i lišće konačno ubačeno u vreće, a za njega
da će se igrati s drugom djecom u dvorištu.
Smješkam se dok ga gledam tako ozarenog jer se sjećam sebe. I ja sam se radovala
dugim, školskim vikendima.
U petak nakon posljednjeg sata dišeš punim plućima. Čini ti se da je pred tobom
toliko vremena za igru, toliko mogućnosti. Ali evo te - dok trepneš već je ponedjeljak
i spremaš se za školu, čudeći se kako je sve prošlo tako brzo, da se nisi stigao ni
naigrati ni pripremiti za testove i ispitivanja.
I tako cijelog života, nikad dovoljno vremena za sve što želiš. A ono što je lijepo,
prebrzo prođe.
Otvaram stražnja vrata Honde; Luka sjeda otraga i veže se. Najradije bih ga
zauvijek vezala životnim sigurnosnim pojasom, ali znam da je to nemoguće. Ne mogu
ga zauvijek štititi. Od života, od druge djece, a ponekad i od Sašinog bijesa - kad mu
objašnjavam da tata inače nije tako grozan, ali mu je stresno na poslu.
„Onda je njemu cijeli život stresan“, zaključio je jednom Luka.
Pametno moje.
„Mama“, kaže mi dok krećemo s parkinga.
„Reci, zlato.“
„Zašto blizanci Mateo i Marta ne spominju svoju mamu? Je li baka njihova prava
mama?“
O, dogodilo se - netko je proširio vijest.
Ruke mi se stežu čvršće oko volana. Moje tijelo reagira na činjenicu da smo načeli
osjetljivu temu i da moram čvrsto držati volan. Da u svojim odgovorima i
objašnjenjima ne smijem skliznuti sa sigurnog puta. Ali koji je put uopće siguran? Je
li i jedan zaista siguran?
„Tko ti je to rekao, zlato?“
„Priča se po školi.“
„Tko priča?“
„Bruno. A sada svi pričaju.“
131
Bruno je mali čupavac koji voli praviti spačke. Samo, nažalost, ovo nije spačka
nego istina. Razmišljam što bih mu odgovorila. Je li istina da tata blizanaca spava s
njihovom bakom?
Što da mu kažem? Da ne znam? Da nisam sigurna je li to istina? Ali svi znaju da
jest. Ipak, što stvarno znaju? I ključno pitanje: ako je to istina, zašto nitko ništa ne
poduzima ni nakon prijave?
Tada slijedi ono zbog čega naglo kočim. Luka se trgne prema naprijed; zahvalna
sam bogu što je vezan i što smo tek izišli s parkinga pa ne vozim brzo: „Mama, je li
to tajna?“
Luka se pridržava za prednje sjedalo. „Što znači da im baka samo glumi mamu?
Kako to glumi? Je li to onako kao kad je tata bio u sobi s Julijom?“
Srce mi divljački udara, a ruke mi se tresu na volanu. Ali trudim se zvučati mirno,
pa oprezno upitam:
„Kad je to tata bio u sobi s Julijom?“
„Bio je jednom. Na krevetu. Nije imao hlače, a Julija je plakala.“
Srce mi udara milijun na sat dok mi kroz glavu prolazi da ne mogu, da ne smijem
voziti u takvom stanju. Ipak, vožnja mi pomaže, prisiljava me da se barem malo
smirim.
Moram.
„Objasnit ću ti kada dođemo kući, važi?“ kažem, spuštajući štitnik za sunce, koje
me odjednom posve zaslijepilo. Više me ne miluje kao nekad, ne, sad je to
nemilosrdno sunce.
Nekoliko trenutaka ništa ne vidim. Pretražujem desnom rukom torbicu, hitno
mi trebaju naočale za sunce - crne, zelene, ružičaste, kakve god. Nađem smeđe i
nabijem ih na nos. Na rubu sam suza, ali ne želim da Luka to primijeti.
On gleda kroz prozor i ništa ne govori.
Dolazimo u kuću, skidamo jakne, odlazimo u kuhinju. Ulijevam mu sok. Nije ga
tražio, ali sok je uvijek dobrodošao, poput moje kave. Onda čučnem, okrenem sina
prema sebi i zagledam mu se u oči.
„Kad je tata bio s Julijom u sobi? Jesi li siguran? Možda nisi dobro vidio?“
On odmahne glavom: „Jednom. Dobro sam ih vidio.“
„Zašto mi nisi rekao? Jesi li rekao nekome drugom?“ Stavljam ruke na njegova
mala ramena, suzdržavajući se da ga ne protresem, jer ipak je to pitanje života i smrti.
Vrti mi se u glavi od same pomisli kako bi se to moglo odraziti na sve nas. Samo
da krenu glasine i gotovo je. Gotovo je sa svime, s mirnim životom u ovoj selendri,
bez obzira na to što je istina, a što ne.
Luka opet odmahuje glavom, ali sad su mu oči pune suza: „Nisam jer je tata
rekao da će Juliju i mene odvesti u dom, ako ikome kažem. Zato nisam rekao ni tebi.
Julija mi je kasnije još rekla kako tata ima pištolj i da bi nas sve mogao pobiti. Ne
želim da dođe tako i u moju sobu. Ne želim ići u dom, mama. Ne želim ići u dom!“
Sad plače na sav glas i trči u svoju sobu.
Tresem se. Dlake na rukama su mi se nakostriješile. Sleđena sam.
132
Nekoliko trenutaka sam posve nepokretna.

Onda počnem duboko disati. Otvaram prozor jer mi se čini da ću izgubiti svijest.
Ali ne smijem. Ne prije nego što umirim sina i kažem mu da nikako neće u dom.
Ne dok sam ja živa. I da sve to nije istina jer mi je sinulo što se dogodilo. O da,
polako mi se razbistrava ono što se dogodilo. Mislim da znam kako je bilo.
Nakon priče o blizancima koja se proširila po školi, Luka je, potaknut tom
gadošću, u svom dječjem umu umislio nešto što nema veze sa stvarnošću. Vjerojatno
je pogrešno protumačio bezazlenu scenu, u kojoj su se Saša i Julija zatekli u
sobi, možda u razgovoru o njezinim lošim ocjenama i nedolascima kući.
Možda je Julija stvarno plakala kad joj je Luka upao u sobu, ako ju je Saša
iznervirano ošamario jer je drsko odgovarala, kao što je nekad znao ošamariti Dianu.
I možda mu je Saša tada zaprijetio da će ga odvesti u dom, ne želeći da se i Luka
rasplače. Užasno, znam, ali nije novost da se Saša prema nama često ponaša grubo i
bez takta, dok je prema onima koji su iznad njega, u bilo kojem pogledu, itekako fin.
A Julija je, opet, u strahu da se Luka ne rasplače i ne izazove dodatni Sašin bijes,
reagirala još gore. Izmislila je priču o pištolju i o tome da će nas Saša pobiti, ne bude
li držao jezik za zubima.
Ubrzo sjedim pokraj Luke na krevetu i objašnjavam mu sve to, polako i strpljivo,
strpljivo i polako. Nipošto ne želim grubošću i naglošću učvrstiti njegovo pogrešno
uvjerenje.
Želim nježno istjerati iz njegove male, pametne glave sliku uplakane Julije i golog
Saše, da mu se više nikada ne vrati, da mu se čini samo kao ružan san. Tko zna,
možda je Luka bio i pospan, kad je uletio u sestrinu sobu kako bi se igrao s njom.
„Dobri naš tata“, kažem. Vidim kako se strah u njegovim očima povlači, a zjenice
mu se vraćaju u normalu. „Znaš da može biti zločest kad je ljutit, ali voli nas. Vidiš
da nam je i stan kupio. Znaš li ti koliko sve to košta?“
Pomilujem ga po kosi. Moram ga sutra odvesti na šišanje, da bude zgodan za
Lanin rođendan. „Što bismo mi bez našeg tate, da ga odvedu?“
Luka me gleda bez riječi, oči su mu već posve suhe. Napetost u meni polako
popušta. Ali još nisam završila razgovor sa sinom, ne još. Dolazim do ključnog dijela.
„Hajdemo se nešto dogovoriti. Samo ti i ja. Može?“
Prvo me upitno pogleda, a onda kimne glavom, iako još nije čuo što mi je na
umu. Srce mi se kida. „Hajde, obećaj mi da to što si mi sada rekao, nećeš više nikom
ispričati. Nikad više. Ni učiteljici, ni Juliji, ni prijateljima. Baš nikom. Važi?“
„Može“, odvrati on nekako klonulo. Iscrpio ga je ovaj razgovor, emocionalno.
Kao i ono prepričavanje i moje uvjeravanje.
Bože, uvijek nešto u toj školi. Em bolesti, em svađe i natezanja, pa borba za
ocjene, a sad još i ovo. I to baš danas, dok sunce ovako lijepo sja. Stvarno, neka djeca
u školi dožive traume koje daleko nadmašuju sva znanja koja ondje mogu steći. Zato
odlučim staviti točku na ovu groznu priču i pustiti dijete da se odmori.
„Ako nekome kažeš“, ustanem s kreveta, „onda se stvarno može dogoditi da tatu
odvedu u zatvor i nitko se neće brinuti o nama.“
133
Zatim izgovaram nešto što vraški boli, kao vađenje metka naživo, ali je
neizbježno. Moram biti sigurna da više nikome neće spominjati scenu iz sestrine
sobe: „Bez tate, ostali bismo i bez novca, pa biste tada ti i Julija mogli završiti u
domu.“
Srce mi bubnja. Strepim da se opet ne rasplače na spomen doma, ali ne plače,
već kaže: „Mama, jedu mi se keksi.“ Znam da me shvatio ozbiljno i da to više neće
nikome spominjati.
***
Malo sam se sabrala, ako se tako može reći, jer sumnjam da se itko, poslije onakve
priče iz usta vlastitog djeteta, ikada više može posve sabrati.
Luka i ja ručamo dok na radiju poluglasno svira vesela muzika. Neprimjereno
vesela s obzirom na ozbiljnost situacije, ali djeluje utješno. Sve je bolje od grozne,
strašne, glasne, optužujuće, prijeteće tišine.
Iako mi uopće nije do hrane, kao nikad u životu, iako me doslovno boli grlo dok
gutam čak i pire, zbog Luke se trudim jesti.
„Je li ti fino?“ upitam ga kao da se ništa nije dogodilo. Mi smo samo mama i sin
koji zajedno ručaju i čekaju da im otac dođe kući.
Luka potvrdno kima, mljackajući meso i vilicom miješa pire. „Zašto ti nećeš
meso, mama?“
„Hoću, dušo moja“, otkinem komadić mesa i nasmiješim se dok ga ubacujem u
usta, iako jedva dišem. Kad ga nekako sažvačem, taj mi komadić padne na želudac
poput kamena bačenog s velike visine.
Nakon što ručamo, pošaljem ga u sobu da malo čita.
Rekla sam mu da se popodne može igrati u dvorištu jer nemam snage voziti ga
na rukomet. Srećom, nije se bunio, čak mi se učinilo da mu je drago. Važno je da ne
bude kod kuće kad Saša dođe, danas to nikako ne želim.
***
Sama sam. Prije petnaest minuta poslala sam Luku u dvorište.

Od jutros sam popušila već kutiju cigareta, a nisam popila ni pola čaše vode.
Osjećam pulsiranje u sljepoočnicama, glavobolja mi se prikrada podmuklo poput
hijene.
Uskoro će početi zavijati svom snagom, a onda će uslijediti udarci. Direkt,
aperkat, aperkat, direkt.
Tri su sata. Skačem na zvuk koji najavljuje vijesti. Nadam se da će objaviti nove
informacije o silovatelju. Možda je policija uspjela pronaći kakve tragove, neke detalje
koji bi me posve udaljili od sumnje u Sašu. Ili - ne daj bože - nove žrtve. Duboko
udišem i zadržavam dah. Pa da čujemo...
134
Uhićen je! Silovatelj je uhićen!!!
***
Već je 17:30, a Saše još nema. To znači da danas vjerojatno neće ni svratiti prije
odlaska tamo kamo već ide svaki vikend. Sretna sam zbog toga, sretna sam što ga
danas ne moram slušati, što ne moram gledati kako se dvoumi bi li me jebao
prije polaska. Kako me odmjerava, dok ja molim boga da odustane. Danas bih bila
zgrožena time, iako bi mi Saša bio donekle privlačan u trapericama i crnoj majici s
kragnom, poslije tuširanja. Zgrozila bih se, pogotovo zbog Lukine priče i one
proklete snimke. Treba mi vremena da se sve to slegne. Još sam pod dojmom.
Prošlog petka ipak je došao kući. Bio je dobre volje, što sam objasnila vrlo
jednostavno - činjenicom da je petak. Mnogo je ljudi zbog te činjenice dobro
raspoloženo, ili barem bolje no inače.
Osim ručka, danas sam napravila i kolač. Petak je dan za kolače i drago mi je, jer
su mi ruke zauzete poslom donekle skrenule pažnju s ružnih misli. Sve mora izgledati
normalno, ponavljala sam u sebi mijeseći tijesto. Sve jest normalno.
***
Predvečer Luka i ja u dnevnoj sobi k'o fol gledamo Gooniese. Zapravo on gleda,
a ja se samo pretvaram da gledam. Loše se pretvaram - večeras me ni Gooniesi ne
mogu istinski opustiti.
Sin me gurka svaki put kad mu je nešto smiješno, razočaran što aktivnije ne
pratim njegove junake. Kilavo se nasmijem do sljedećeg gurkanja na neku smiješnu
scenu. Ne reagiram jer su mi misli zaglavljene u prljavom filmu za odrasle, u kojem
se ne bi trebalo naći ni jedno dijete.
Zadovoljna sam jer Luka izgleda kao da je posve zaboravio naš današnji
razgovor, blizance i školu. Takva su djeca.
S druge strane, dok se pretvaram da gledam film, razmišljam o silovatelju, o
uhvaćenom silovatelju koji nije Saša. Nije moj muž!
Naravno da nije Saša, naravno da nema veze s njim! Bože, kako sam luda!
Prođem prstima kroz kosu i, dok se Luka smije, na brzinu obrišem suzu. Najradije
bih se ošamarila.
Bože, kako sam glupa, kako sam mogla i na sekundu tako nešto ozbiljno pomisliti, ruga mi
se još jednom moj unutarnji glas. Još mi malo soli pamet i mudruje, sada kad je sve
gotovo.
Dugujem Saši ispriku, makar u sebi. Zamišljam da mu, kada dođe kući, kažem:
„Dušo, tako mi je drago što ti nisi napao one žene u gradu, u parku kod trgovačkog
centra. Zamisli, treba me biti sram, posumnjala sam na tebe, učinilo mi se da si
sposoban za tako nešto. Oprosti, dragi, neću nikad više!“
135
Smijem se u sebi, što drugo da radim nakon svega. Bilo bi veselo da mu zbilja
kažem tako nešto, o da, baš bi bilo veselo.
Stvarno, očekivala sam kako ću u današnjim vijestima čuti nešto od ovoga:
- ništa,
- možda neka nova saznanja,
- vijesti da se dogodilo novo silovanje.
Očekivala sam sve, samo ne to da je gad uhićen.
U podužoj pauzi od filma, u kojoj se Luka odmah hvata igrice, okrenem na
program s vijestima, sigurna da će reći nešto o uhićeniku. Cijeli će tjedan govoriti o
njemu, možda padne i razgovor s kakvim stručnjakom koji će u dnevniku pokušati
objasniti mentalni sklop silovatelja, koji će nam reći kako mi žene trebamo uvijek biti
na oprezu i slušati unutarnji glas, odnosno intuiciju, te da nikad, baš nikad nismo
krive zato što nas je silovatelj zaskočio. Ali zašto se ponekad osjećamo tako bijedno,
ako nismo krive?
Želim vidjeti kako izgleda to govno koje mi je posredno zadalo toliko jada.
Nakon nekoliko trenutaka slika mu se pojavljuje na ekranu i stvarno ga gledam.
Gledam u bezizražajne plave oči, visoko čelo, zalizanu kosu, akne na licu.
Silovatelj je 26-godišnjak, od ranije poznat policiji. Zapravo, jako dobro poznat
jer je prvo napastovanje počinio sa samo petnaest godina.
Izgleda mršavo, čak pomalo sramežljivo, poput nekoga nad kime bi se ljudi lako
mogli sažaliti, jer su akne ostavile gadne tragove na inače prosječnom licu. Dok bi ga
žalili, ne bi imali pojma da taj manijak možda upravo smišlja što bi sve radio ženama
i što je sve u stanju učiniti kad mu se probudi seksualni nagon udružen s gnjevom.
Mijenjam program i opet ugledam počiniteljevu njušku, njušku tog zlotvora.
Vijest se proširila i sad će to lice neko vrijeme odasvud iskakati, iako je do danas bilo
posve nepoznato i tajanstveno.
Ono što užasava je njegova običnost. Čak ga ni akne i krateri na licu ne izdvajaju
iz mase. Ne piše mu na čelu da je silovatelj, nisu mu urezana krvava slova zvijer.
Zapravo, nikad ne bismo rekli... ne bismo ni pomislili...
Tko zna koliko takvih i još gorih zvijeri susrećemo svakog dana. Možda i živimo
s njima, a da toga nismo svjesni.
Prolazi me jeza, hladno mi je. Dohvatim džemper s naslona stolca i zagrnem se
njime dok pojačavam zvuk i slušam što govori spiker. Kaže da je jedna od žrtava
prepoznala zločestog momka na snimkama videonadzora.
Posljednja spikerova rečenica, prije nego prijeđe na drugu temu - proteste protiv
divljih deponija smeća - ostavlja me zatečenom. Riječ je o informaciji da je uhićena i
počiniteljeva majka, zato jer je znala što joj sin radi i zataškavala dokaze.
***
Nakon filma Luka nastavlja s igricom, ali ne prigovaram mu i ne tjeram ga na

spavanje - danas sam popustljiva. Oboje smo imali težak dan. Prebacim na nekakvu
136
seriju i čak mi polazi za rukom uživjeti se u radnju. To je znak da sam se konačno

malo opustila.
Pomislim kako Luka i ja uživamo u tome što smo sami doma. Nema Saše da
nam kvari raspoloženje i unosi nemir i strah.
Nazovem Juliju kako bih još jednom provjerila stiže li sutra, međutim ne javlja
se. Nadam se da nije negdje vani. Bez obzira na to što je silovatelj uhićen, draže bi
mi bilo da se, recimo, depilira, da se satima licka u kupaonici, iako sam
nedavno pročitala kako se neka mlada Engleskinja okliznula nakon kupanja, udarila
glavom o rub kade i umrla. Stvarno, nikada ne možeš znati kakva te sudbina čeka, ali
to ne znači da je trebaš izazivati čineći nešto za što su veće šanse da će završiti gore
od kupanja u klizavoj kadi.
U 21:05 zvoni mi mobitel. Sigurno je Julija, pomislim. Ali kad vidim tko zove, u
trenutku protrnem.
Po koji put od jutros?
Nije Julija nego Diana. Diana!!!
Radujem se toliko da mi se tresu ruke dok se javljam, ali sam i uplašena da se
nešto dogodilo. Eto do čega je došlo - da poziv rođene kćeri tumačim prvo kao
mogućnost da se dogodilo nešto loše.
Odlazim u hodnik i zatvaram vrata dnevne sobe, da ne ometam Luku i da ne
čuje s kim razgovaram. Srećom je i televizor dovoljno glasan. Poslije svega ni
najmanje mu ne želim uzburkati osjećaje prije nego čujem što će mi Diana reći. I
ovako mi je dovoljno teško zadržati prisebnost.
„Diana?“ javljam se drhtavim glasom. Ne želim to, ali kako su me izdale ruke,
tako me izdao i glas.
Ipak, do neke točke razgovora uspijevam govoriti smireno jer znam da je živcira
histerija. Moja, njezina, bilo čija.
„Stigla sam kući s Mihaelom“, kaže mi hladnim glasom, zbog čega odmah osjetim
zabrinutost.
„Gdje si? Jesi li na aerodromu? Da dođem po tebe?“ Zanemarujem njezinu
hladnoću i svoje zaprepaštenje, pokušavajući zvučati poput čiste radosti, onako kako
treba zvučati majka čija se odmetnuta kći vraća kući s preslatkom, jedinom unučicom.
„Ne treba“, glatko me odbija. Kratka pauza, a onda kaže: „Kod Julije sam u
stanu. Dolazimo kući sutra ujutro.“
„Kod Julije ste?“ zbunjena sam. Sestrinski dogovor ili nekakva urota? Doznat ću
uskoro, najkasnije sutra. Ali dotad treba preživjeti.
„Nije mi se javila večeras kad sam je zvala“, kažem, shvativši da mi se u glasu
osjeća prijekor.
Dovraga, posljednje što želim u ovom trenutku je zvučati prijekorno.
„Zato što sam joj rekla da ti ništa ne govori. Htjela sam da ovo bude
iznenađenje.“ U Dianinom glasu nazire se gorčina, kao kad smo posljednji put
razgovarale telefonom, ako bi se to uopće moglo nazvati razgovorom. Prijekor i
gorčina, lijepo.
137
Oprezno kažem: „Dobro, ljubavi, jesi li sigurna da ne trebam doći po vas?“

Onda upitam, prije nego Diana stigne išta odgovoriti: „Jeste li jele?“ Ovo
posljednje samo je izašlo; jednostavno je izletjelo, iz mene je progovorila mama.
Koliko sam puta izgovorila te riječi tijekom svih ovih godina!
Umjesto odgovora, čujem podsmijeh. Mogu vidjeti kako Diana okreće očima, a
Julija odmahuje rukom: „Daj, molim te. Nemamo deset godina. Uostalom, tada si
trebala misliti na nas.“
Ignoriram posljednju rečenicu. Zajedljiva je, znam to, ali ne znam na što se
odnosi i što znači. Osjećam kako sada nije pravo vrijeme da to otkrijem.
Jednostavno ne želim dolijevati ulje na vatru, pa se odlučim za veseliju varijantu
odgovora. Jer veselje je, uz optimizam, legitiman odgovor na sve: „Reći ću onda Luki
da stižete sutra. Eno ga u dnevnoj sobi, igra igricu nakon što je pogledao Gooniese.“
Diana se nasmije, smekšao ju je spomen brata, osjećam to i preko telefona: „Koji
mu je to put da ih gleda? Deseti valjda.“
„Tako nekako“, smješkam se. ,,A bogme i meni. Barem peti. Dobro, zlato, idem
mu reći.“ Želim završiti razgovor da ne bi slučajno pale još kakve pogrešne riječi.
Diana je nervozna pa je to još uvijek moguće.
„Mama?“
„Da?“
„Još samo nešto.“
„Da?“
„Tata je uhićen.“
Mobitel mi ispadne iz ruke i završi na podu.
Brzo se sagnem i podignem ga, nadajući se da je Diana još na vezi, nadajući se
kako sam nešto pogrešno razumjela, kako će mi reći da se šalila. Nešto kao: ,,Sorry,
mama, ali samo sam se šalila da je tata uhićen. Jebiga, znam da je šala grozna, ali nisam
mogla odoljeti. Oprosti.“
Stavljam mobitel na uho. Nije prekinula vezu. Diana nije prekinula vezu. Kao da
je predvidjela da bi mi nakon te rečenice mobitel mogao ispasti iz ruke. Kakav klišej.
Je li predvidjela i da bi mi srce moglo stati? Jer osjećam se baš tako - bez zraka - kao
da će me svaki čas presjeći u prsima.
„Diana... kako to misliš? Kako to misliš da je tata uhićen?“
Telefon mi se trese u ruci. Stanka, a onda čujem: „Julija i ja smo ga prijavile.“
„Ma za što ste ga prijavile?!“ dreknem.
Gotovo je, izgubila sam kontrolu. Dovraga sve!
Luka otvara vrata hodnika. Čuo me, i mrtvi bi me čuli. Upitno me gleda.
„Za silovanje.“ Diana razgovijetno i polako, poput robota, izgovara ove dvije
riječi. Da je pravde na ovome svijetu, ne bi trebale ni postojati, kao što ne bi trebali
postojati ni zlotvori na koje se odnose.
Pih, pravda na ovome svijetu.
„Molim?! Za što?“ Zidovi se sužavaju. Vrti mi se.
138
„Za silovanje. Kad ti već nisi.“

Opet onaj ton. Ali nije više samo ogorčen, već... Čula sam još neku nijansu u tom
glasu. Premećem po glavi, tražeći pravu riječ kojom bih ga opisala. Konačno je
nalazim - osvetnički.
Da, Diana je zvučala ogorčeno i osvetnički.
„Za silovanje koga?“
Nakon što me dokrajčila odgovorom, linija se prekida.
Luka me i dalje gleda, a svijet se ruši oko mene. Luka gleda majku kojoj se ruši
cijeli svijet. I njegov će uskoro.
„Što je bilo, mama?“ sin me uhvati za ruku. Vidi da mi nije dobro. Zapravo, jako,
jako mi je loše.
Zabrinut je. „Tko je zvao?“
Što da radim? Da mu kažem? Kako da mu kažem? Naposljetku odgovorim:
„Diana je zvala, zlato. Dolazi sutra s Mihaelom i Julijom. Večeras je stigla iz
Njemačke i sad je kod Julije u stanu. Tamo će prespavati.“
Lice mu se razvedri.
„Ali zašto si onda vikala? Zar ti nije drago?“
Opet: Što da radim? Da mu kažem? Kako da mu kažem?
139
SAŠA
Konačno petak.
Po kancelarijama, hodnicima i u menzi, osjeća se olakšanje. Čak i u WC-u, kao
da se i piša lakše.
Ponekad ti se čini kako ljudi, dok iščekuju petak, zapravo žele da im što prije
prođe nekoliko dana života. I tako stalno. Zbilja je jadno ako žive samo za ta dva
posljednja dana u tjednu, a neki ni za to.
U vrijeme pauze za ručak naletiš u menzi na Saru. Prošla je pokraj tebe, nije te ni
pogledala. Priznaješ da si odahnuo, iako si bio spreman da će reći nešto o incidentu,
o onom tvom, pa... recimo, malom nestašluku od srijede. U najgorem slučaju, ako joj
dođe, ako je u tom času izdaju živci, javno će se istresti na tebe.
Možeš zamisliti tu scenu: padanje nečije masne vilice na pod menze, na zvuk
njezinog inače smirenog glasa, podizanje znatiželjnih pogleda s oslića i špinata,
ćuljenje ušiju, a nakon toga došaptavanje, dok Sara histerizira. Ti se, tobože,
nelagodno smješkaš i sliježeš ramenima, iako bi je najradije udario da odleti do
kuhinjskih kolica i sruši naslagane zdjelice s juhom i pudingom.
Kakav bi to bio kraj radnog tjedna za zaposlenike, nešto poput vatrometa o
kojem bi se još dugo pričalo. To bi im bio najbolji začin, ustvari duševna hrana,
neočekivani desert. Ima li išta slađe za rulju - bili to zaposlenici u nekoj firmi ili
gledatelji prostačkog šoa - nego svjedočiti iznošenju nečijega prljavog rublja, nečijem
gubitku kontrole i poniženju.
Prije svega misliš na Saru, jer te zapravo ne bi bilo briga ako bi netko opet
prokomentirao vašu avanturu. Naprotiv. Neka se sama sramoti zbog petljanja s
oženjenima. Ne želiš nevolje i podizanje prašine zbog posla i vlastite pozicije, koja je
već dovoljno ugrožena, i ne trebaju ti dodatni skandali, na što god se odnosili. Zato
još jednom zahvaljuješ bogu što je kučka odustala.
Zapravo, kad malo razmisliš, stvarno si dobro prošao. Mogla je u srijedu nazvati
policiju, makar samo kako bi ti napakostila, da te barem kratko ispitaju. Vjerojatno
bi te odmah pustili, uz opasku ili prijavu zbog narušavanja javnog reda i mira. Nije
da bi ti puno značilo u životu, ali bolje je da takvo što nemaš u biografiji, ako ne
moraš.
Jučer ti je čak palo na pamet da joj se odeš ispričati, ali si odustao od te ideje.
Bilo bi to samo dolijevanje ulja na vatru. Čini ti se da si ispravno odlučio.
140
Palo ti je na pamet da bi se mogla požaliti zamjeniku direktora, u pokušaju da

ostvari kontakt s njim. To sranje s tobom moglo bi joj poslužiti kao dobar izgovor,
onako kako već žene znaju manipulirati.
E, tu si već bio oprezniji.
Ali opet, ako ju je već ostavio, znači da ga ne zanima toliko da bi odmah nešto
poduzeo, nešto konkretno i drastično, pogotovo ako mu daš do znanja da je
preuveličala cijelu priču. Ili još bolje - da ju je posve izmislila. Kako to može
provjeriti? Da pita njezine susjede? Baš!
U svakom slučaju, dobro je što si se odmah povukao, nakon što te isprašila preko
interfona. Dobro je što te alkohol nije svladao. Da si se nastavio derati i moliti je da
te pusti unutra, sigurno bi netko od susjeda pozvao policiju, ako već ne bi ona. Jebeni
alkohol.
Uglavnom, Sara je pušioničarka. Zna to i sama; zato nije ništa rekla niti poduzela.
Priča se da traži drugi posao. To ti je rekla glavna tajnica, Rita.
,,A što je očekivala? Tako to obično završi. Nije dobila ni bolju poziciju ni prsten.
Gospođica je malo manje bahata u posljednje vrijeme“, pobjedonosno je zaključila
Rita.
Jasno ti je, naravno, da tajnica dobro zna da je Sara bila i s tobom, iako to ne
spominje. Dobiti nogu od zamjenika direktora je krupnija stvar i više boli jer je riječ
o većoj faci.
A veće su i posljedice.
***
Nakon posla neko vrijeme sjediš u autu, razmišljajući bi li se odvezao kući, još
jednom najeo, odspavao sat, sat i pol, pa kasnije opet otišao u grad. Iris je danas
napravila kolač. Od kokosa. Prošlog petka smazao si cijeli red. Ne dopuštaš joj da ih
peče više od jednom tjedno, najviše zbog Luke, ali i zato što i sam sve više dolaziš u
iskušenje.
U posljednje vrijeme dobio si trbuh. Dobio si i sijede. Dobio si nove bore. I
stalno si odvratno napuhan.
Sve je to od stresa, od silnih sranja zbog kojih ne možeš predahnuti.
Trebao bi otići do doktora, ali ne privlači te ono što bi najvjerojatnije doživio na
pregledu - kritiziranje tvog načina života i mogućnost da otkriješ nešto što ne želiš.
Ipak, ne spadaš u one koji su u stanju nositi tumor od nekoliko kila, sve dok nisu
doslovno primorani leći na operacijski stol. U neku ruku bi volio da doktori takve ne
operiraju, jer shvaćaš da im je tumor, koliko god bio velik, manji problem od glave.
Smiješno, ali čini se kako ti se i nos proširio. Nos i uši rastu dok starimo, a usne
se stanjuju. Kao da se svi polako pretvaramo u štakore. Dok se gledaš u retrovizoru,
oči ti stvarno izgledaju štakorski užarene na blijedom licu. Pogledaš zatim plik na
desnoj ruci. I dalje je crven, ali već se polako suši. Ne može više prokrvariti, osim
ako se nastaviš češati, od čega se uspješno suzdržavaš.
141
Još malo se dvoumiš bi li svratio kući i pojebao Iris. Baš uživaš dok ti je ona uvod
u pravu stvar koja slijedi i večeras, ali... Ipak odustaješ.
Ionako je preksinoć neplanirano dobila, bolje da se ne navikne. Pitaš se
zadovoljava li se ponekad dok si ti na poslu, a Luka u školi. Ako je tako, volio bi to
vidjeti. Naravno, možeš je natjerati da ti pokaže kako bi to izgledalo, ali više bi volio
vidjeti kako to radi. Kako gura prste u pičku, dok joj se skroz ne sasuši - misleći da
je sama. Pitaš se: stvarno, radi li to uopće?
Možda bi mogao ugraditi kameru? To je dobra ideja. Stvarno dobra ideja. Nije ti
jasno kako se toga nisi sjetio ranije. Zapravo jesi, ali tek sada znaš da ćeš to i učiniti,
da ćeš dati da je ugrade. Jednostavno je došlo vrijeme. Ionako si ti gazda, ti
sve financiraš. Imaš pravo na to. Želiš imati potpunu kontrolu nad onim što se
događa u kući.
Zapiši ipak u mobitel da i to ne zaboraviš: ugraditi kameru doma.
Smješkaš se kad se sjetiš kako ponekad kažeš Iris da ideš s Markom na pecanje.
To radiš iz zezancije, kad si dobro raspoložen, inače joj ništa ne govoriš. A ona ništa
ne pita. Oboje dobro znate da obično ne ideš nikamo s Markom, kao što znate i to
da ga neće nazvati kako bi provjerila.
Marko se pomirio sa Sonjom pa je manji od makovog zrna. Nije čak htio ni na
pivo nakon posla, otišao je ravno kući. Dobacio si mu da je papučar i pičkica, a on je
samo slegnuo ramenima. Opet ste dobri, sve je super.
Konačno pališ auto - sinulo ti je kako bi mogao svratiti u onaj butik u trgovačkom
centru i kupiti novo odijelo. Iako si ga jedva možeš priuštiti, nekako ti se čini da bi
to mogao biti pravi potez, da ćeš tako dostojno obilježiti ovaj petak. Želiš da ti novo
odijelo bude mjera da se više ne debljaš, da vodiš računa koliko jedeš i piješ. I da
proslaviš što si se izvukao iz neprilike sa Sarom.
Da, sad si u pravom raspoloženju za kupnju odijela. Opušteniji si jer je kraj tjedna
i osjećaš da su nevolje za tobom. U nedjelju ti je užasan i sam ulazak u centar, u onu
gužvu. A sad ti je čak i zabavan, odgovaraju ti svjetlo i buka.
Što se tiče isprobavanja odjeće, nisi baš neka cjepidlaka, ali ne kupuješ ni prvu
stvar koja ti dođe pod ruku. Zato isprobaš nekoliko odijela i odlučiš se za sivo. Sivo
je, uz crnu, boja tvog života. Dok stavljaš odijelo u auto, sjetiš se da si trebao
odnijeti na kemijsko čišćenje onu odjeću iz prtljažnika. Istog ti se trena smračilo
raspoloženje - odjeća u vrećici neumoljivo te podsjeća na krvavu zagonetku, a to
donosi nemirne slutnje i odmah te zaboli glava. Malo te smiruje dugi gutljaj iz ploske.
Ali prazna je. Trebao bi je napuniti. Ili možda baciti?
Opet odgađaš odlazak u kemijsku čistionicu za sljedeći tjedan, iako u dubini duše
sumnjaš u sebe i znaš da ćeš i tada ponoviti isto - odgoditi.
***
Treba ti skoro dvadeset minuta da iziđeš iz garaže, zbog zastoja na rampi i milijun
automobila koji se slijevaju u trgovački centar. Ljudi, baš poput tebe, žele obilježiti
142
tjedan svog života kupovinom nečega, ili barem gledanjem onoga što bi voljeli kupiti.
Pritom se vode logikom kako će njihovi prazni životi, što više stvari kupe, biti
ispunjeniji.
U vožnji povremeno bacaš pogled na naslove u novinama, koje si stavio na
suvozačko sjedalo nakon što si pročitao članak na dvije stranice, „Uhićen silovatelj
iz parka pored trgovačkog centra“.
Ipak, to nisi ti!
Šalu na stranu, drago ti je da su ga uhvatili. Konačno, kći ti je u gradu. Ali sutra
ide s tobom kući, bez obzira na sve. Za Iris se ne bojiš toliko, od nje bi i silovatelj
odustao kad bi se onako, poput drvene Marije, zagledala u njega. Vjerojatno bi molila
za njegovu dušu dok bi je pokušavao povaliti.
Novinari su brže-bolje iskopali i objavili informacije o napadačevoj prošlosti, uz
kratak psihološki osvrt koji je dao neki psihić, želeći pritom ostati anoniman. Nema
sumnje da će se detaljnije baviti ovom temom. Suviše je brutalna da bi krasila
naslovnice lešinarskih novina i portala samo jedan dan; ovo su tek najsvježije vijesti,
one koje hvataju pažnju javnosti. Kad se ljudi zakvače na udicu, tražit će još
informacija, a mediji će ih iskopati. A kad javnosti bude dosta silovatelja iz
parka, pojavit će se neki novi majmun, možda još okrutniji, s filmskim nadimkom.
„Noćni presretač“, „Noćni lovac“, „Silovatelj iz Xy“...
Što je najbolje, uhitili su mu i majku koja je sve znala. Znala je što joj sin radi i
nije ga prijavila. Što reći za tu sotonu? U novinama piše da je prostitutka i
alkoholičarka, koja je i sama imala problema sa zakonom, i koja je svom sinu od
malih nogu priuštila kojekakve gadosti. Otac je bio tek povremeno prisutan, a ona je
dovodila u kuću druge muškarce.
„Tuče, krađe i sklonost alkoholu, uz nezavršenu srednju školu, dio su
napadačeve biografije. Živi blizu parka s majkom, s kojom se povremeno tuče.
Navodno joj daje novac jer radi na gradilištu.“
Gledaš tu ružnu njušku. Dvadeset šest godina, a lice šesnaestogodišnjaka. Bole
te njegove akne dok ga promatraš. Kad si bio mlađi, i tebi su se znale upaliti na vratu,
pa si jedva čekao da iz njih iscuri gnoj. U međuvremenu si bio ljutit na cijeli svijet.
E, pa ovaj tip je definitivno gnoj. Okej, imao je teško djetinjstvo; nekima je to
dovoljan razlog da ga barem malo žale. Kako samo griješe. Prvo, od takvih se treba
obraniti, zatim im se osvetiti i tek ih na kraju možeš žaliti, ako baš želiš. Ne postupiš
li tako, uništit će te bez žaljenja. Loše prolaze oni koji su pobrkali taj redoslijed, u
čemu, naravno, prednjače žene.
U svakom slučaju, od srca se nadaš kako tipa u zatvoru čeka zaslužena
dobrodošlica i dugoročan, poseban tretman analnog otvora. Smeće.
Usmjeravaš misli na lijepe stvari, na to kako će te tvoja slatka mala dočekati u
halterima. Tako si joj rekao, rekao si da te dočeka obučena kao srednjoškolka, u onoj
kariranoj suknjici. Uvijek to ističeš - najbolje je biti i glumac i redatelj u
vlastitoj predstavi.
Nadaš se kako ćeš joj s vremenom pomicati granice. Mmmmm, opet ti pada na
pamet ona snimka...
143
Voliš kad se malo otima prije nego joj ga staviš. Znaš da je to pali. Žene se vole
prenemagati. Ali uzalud se prenemaže. Zločesti tatica stiže!
***
Pred zgradom si. Parkiraš auto na vaše parking mjesto, broj 32. Kupljeno je
zajedno sa stanom i nalazi se odmah do ulaza, što se pokazalo korisnim kad ste teglili
stvari. Naravno, dodatno si ga platio. Za garažu pak nisi imao dovoljno love.
Uzimaš žvake, otvaraš vrata i ispadaš iz auta. Uf, jedva čekaš ući u stan i pojebati
je, u hlačama ti već kipi.
Baš kad misliš ukucati šifru na ulaznim vratima, netko te dodirne. Zapravo,
potapše te po desnom ramenu.
Iznenađeno se trgneš. Da, neugodno si iznenađen. Mrziš kad te netko dira, od
toga se uvijek preneš. Okreneš se i vidiš dva visoka policajca, od kojih te jedan pita
jesi li ti Aleksandar T. Potvrdiš da jesi, naravno da jesi. Istovremeno ti dolazi da
se uštipneš jer se čudno osjećaš.
Nešto ne sluti na dobro. Pomišljaš kako se možda dogodilo neko sranje u zgradi,
možda je netko odapeo, možda netko čuva drogu u nekom od stanova, možda su
nekog koknuli ili silovali.
Ali nisu. Došli su po tebe.
„Aleksandre T., optuženi ste za silovanje... Pođite s nama“, govori jedan od
momaka u plavom, stavljajući ti na ruke lisice. Klip-klap, i ruke su ti vezane.
Onesposobljene, sputane, nemoćne.
„Koji k...?“
Opireš se jer je to jedino što ti preostaje. To što govore potpuno je suludo.
Nemoguće, sigurno je u pitanju neka greška, sigurno je u pitanju neka luda, bolesna
šala koju ti je smjestio Marko i zbog koje ćeš ga prebiti čim ga u ponedjeljak vidiš.
Ma što u ponedjeljak, odmah sutra ujutro, mamicu mu bolesnu! Stavit ćeš mu
pištolj na čelo, prazan, naravno, i odapeti.
Pa da vidimo hoće li mu biti smiješno kad se usere od straha. Zapamtit će dobro
ovu bolesnu šalu.
Policajac te grubo zgrabi za ruku, pljuckajući ti u lijevi obraz: „Bolje ti je da budeš
miran, govnaru. Takve kao ti jedva čekaju u zatvoru. Vjeruj mi da ti neće biti
dosadno.“
I dalje si u šoku, iako ti nakon tih riječi polako dopire do mozga da se ne radi ni
o kakvoj šali. Ne, ovo ipak nije šala, ovo nema nikakve veze s Markom. A nije ni san.
Još si u čudu jer ne znaš za što te zapravo optužuju.
Odjednom te obuzima malaksalost, noge ti otkazuju poslušnost. Zateturaš, ali
policajci su snažni, brzo te povuku, svaki na svoju stranu i opet si uspravan. Opet
koračaš, točnije, vuku te prema autu.
144
Pred zgradom se počinju okupljati susjedi. Gledaš ih i najradije bi sve pobio.

Stoka znatiželjna, željna spektakla. Pljuneš prema njima s gađenjem, neka znaju što
misliš - jebite se, gamadi - kad već ne možeš do svog pištoljčića. Otkrit će ga kad
ti budu pretraživali auto, a to ti sigurno neće ići u prilog. A naći će i onu vrećicu s
krvavom odjećom, što također neće izgledati dobro.
Pomisliš kako sve to što doživljavaš izgleda baš kao na televiziji i u novinama.
Samo što ćeš sada ti biti na televiziji, ti ćeš biti u novinama, u onim vijestima koje
čitaš na laptopu dok piješ kavu i pušiš.
Nisi tako zamišljao svoje pojavljivanje u medijima. Jebi ga, nitko nije. Trebao si
uskoro sudjelovati na poslovnoj konferenciji. Nadao si se kako će te možda tamo
uhvatiti kamera, u društvu pravih ljudi. A ne kao sada, u društvu dvojice policajaca
koji te odvode u lisicama ispred vlastitog stana.
Prije nego te strpaju u policijski auto, posljednje što vidiš su Diana i Julija,
stisnute jedna uz drugu. Julija plače, a Diana je tješi. A onda okreće glavu i gleda te.
Pogled joj je prepun mržnje. Osjećaš tu mržnju i s udaljenosti od nekoliko
metara, toliko je jaka da te prži. Julija se ne usuđuje podići glavu, samo cmizdri.
Ona te ne mrzi. Ili?
Policijski auto kreće, dok bacaš posljednji pogled na njih dvije, proklinjući ih.
Kurve lažljive.
Izdale su te rođene kćeri.
145
DIANA
Enes i ja smo noćas zaspali, okrenuti svatko na svoju stranu. Zapravo, on je

zaspao. Prije toga smo neko vrijeme ležali u tišini, baveći se vlastitim mislima i
očajem, dok nisam shvatila da je utonuo u san. Očaj ga je iscrpio, noćašnji razgovor
iscijedio ga je više nego ijedan fizički rad dosad.
Iako sam jako željela ustati i zapaliti cigaretu, ipak sam ostala nepomično ležati u
krevetu, da ga ne bih slučajno probudila.
Kako je noć odmicala, bila sam sve budnija, što od straha, što od bijesa. Tu su
kombinaciju presijecala sjećanja od kojih mi se mučnina opet dizala u grlo - da nisam
večeras već povratila, sigurno bih morala otrčati u WC, bez obzira na Enesa. Ovako
mi je želudac bio ispražnjen od hrane. U meni su ostali samo žuč, gorčina i bijes.
Srce mi je ispunjeno nemirom, kao da će mi svakog trena iskočiti iz grudi, od
strepnje koja me prožima od glave do vrha nožnog palca. Scene s Amirom potaknule
su sjećanje na neke druge scene, i tako udružene zavrtjele mi u glavi nikad
zaboravljeni ples tame.
Odluka je pala u zoru - odluka da se vratim kući. Smijem se u sebi, zamišljajući
kako po velikoj dvorani radim puni krug u ritmu valcera, sama, bez partnera. To je
znak da sam već histerična što, nakon svega, nije nikakvo čudo.
***
Oko pet i trideset oprezno se iskradem iz kreveta. Sad je manja šteta probuditi
Enesa jer ionako uskoro mora ustati zbog posla. Na brzinu provjerim Mihaelu.
Pogled na nju, usnulu i nevinu, potvrdio mi je da sam ispravno odlučila.
Zapalim cigaretu i potražim stranicu aviokompanije koja ima najpovoljnije letove
kući. Odlučila sam putovati avionom, kojim sam dosad letjela samo jednom.
Par klikova i karta je kupljena. Nije jeftina, morala sam se pozdraviti s
ušteđevinom za povećanje usana. Zbogom hijaluronska kiselino! Ali kad bolje
razmislim, jebeš usne - dobro da sam uopće dobila mjesto u avionu, s obzirom na to
da je petak. Poludjela bih u autobusu.
Ostat će mi nešto novca za sitnice na putu. Premda, kad se sve sabere, ni te
sitnice nisu jeftine. Ostat će mi i za noćenje u jeftinom hotelu, iako se planiram
smjestiti kod sestre u stanu. Ona to još ne zna. Ali saznat će malo kasnije. Ako mi se
uopće javi.
146
***
Srce mi tuče kao ludo dok je zovem. Osjećam se kao da trebam održati govor
pred cijelom školom, a ubija me paranoja od nespavanja i droge. Oko deset sati
uspijem je dobiti iz drugog pokušaja.
Julija kaže da nije čula prvi poziv, ali ne mogu procijeniti laže li ili ne. Možda se
prvi put nije htjela javih pa se onda predomislila. U svakom slučaju javila se, a to je
najvažnije.
Blago rečeno, neobično mi je što razgovaram sa sestrom jer se nismo čule skoro
dvije godine.
„Kako to da me zoveš?“ pita me otvoreno, a u glasu joj osjećam prijekor.
Ne znam jesam li jako umišljena ako kažem kako mi se čini da samo čeka ispriku.
Da joj kažem bilo što, da smislim opravdanje, nekakav izgovor. Može i bezvezan,
najjadniji, ali važno je da to kažem. Tek nakon toga moći će pokazati radost što
me čuje.
To joj i dajem. Izgovor, ispriku - bijednu, najjadniju, djelomično istinitu.
Govorim joj kako nisam htjela da mama i tata gnjave nju i Luku pitanjima o meni.
Šuti, ali osjećam da sam zadovoljila; probila sam prvu barijeru do tvrđave zvane
Julija.
Ne želim okolišati, ne želim čavrljati, to ćemo kad obavimo ono što moramo.
Zato brzo i oprezno prelazim na stvar.
„Julija...“
„Da?“
„Moram te nešto pitati.“
Pauza.
„Što?“
„Prvo mi obećaj da nećeš nikom reći da sam to pitala.“
„Ali nisi me još ništa pitala.“
„Znam, pitat ću te ako mi prvo obećaš.“
Julija podiže glas, napeta je. „Ne razumijem o čemu pričaš. Čudna si.“
Uzdahnem. „Samo mi prvo obećaj. Okej?“
U glasu joj se osjeća nestrpljenje. „Okej, obećavam. Slušam te.“
„Je li te... je li te tata... ikad... znaš... dirao?“
Muk. A onda jecaj. Kao da hvata zrak. I još jedan, pa još jedan. Julija rida. Kao
da je u njoj popustila nekakva brana. Bujica osjećaja, koju je očito sve vrijeme
zatomljivala, navalila je van.
Krv mi šiba u glavu. Gotovo je. Zakasnila sam. Jadna moja sestrica. Bijesno se
udaram šakom po bedru.
„Zar je i tebe?“ Čujem kako šmrca.
„Da“, odmah joj odgovorim, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kao da
me pita jesam li škakljiva.
147
Opet jecaji i ridanje.

„Jesi li rekla kome?“ prekidam je drhtavim glasom.
„Nikome... Prijetio mi je.“
Ne pitam kako joj je prijetio. Sve znam, sve mi je već poznato. Zato mi je u glavi
jedino to da moramo požuriti i spasiti onoga koga se još može spasiti. Luku.
„Slušaj me, dolazim danas kući“, brzo kažem jer ne želim da se opet rasplače.
„Moram se spremiti na avion. Žurim.“ Julija šuti, kao da probavlja ono što sam rekla
- da danas dolazim kući. To je puno krupnija stvar nego da se samo
čujemo telefonom.
„Julija, prijavit ću ga“, kažem. „Prijavit ću tatu za silovanje. Moraš me podržati.
Moramo spasiti Luku.“
„Ali...“
„Nemam puno vremena, Julija. Moram se spremiti za put. Evo, i Mihaela se
probudila. Čujem kako plače. Mogu li računati na tebe? Molim te. Za Luku i
Mihaelu.“
S druge je strane i dalje muk, ali nekako osjećam da hoće, da će pristati. Ionako
bih poduzela ono što treba da mi Julija ne želi pomoći, da ne želi surađivati. Ali ona
to ne zna, odnosno, neće znati dok se ne dosjeti, dok ne shvati kako mi je u trenutku
našeg razgovora u džepu već bila avionska karta.
U sljedećem trenutku Julija mi umorno odgovori: „Možeš računati na mene.
Večeras mi dolazi u stan.“
„Dobro“, kažem, iako mi se riga. Sjećanja opet naviru... Nekad je tako dolazio
meni. Jedva bi dočekao petak, dan za metak, kako je govorio.
„Dočekat ćemo ga onda skupa, s policijom. Ne smiješ ni slučajno nikom reći.
Ne govori ništa mami, pogotovo Luki. Čujemo se kad stignem na aerodrom“,
zaključim razgovor i spustim slušalicu dok mi u ušima ostaje odjek Julijinih riječi:
„Važi. Neću nikom ništa reći.“
***
U avionu uspijevam malo odrijemati. I Mihaela. Mirna je i na tome sam

prezahvalna. Ne boji se leta avionom, čak se čini da uživa. Ni ja se ne bojim, iako mi
je ovo tek drugi let. Najradije bih zauvijek ostala na nebu, s glavom u oblacima.
Ipak, znam da je to nemoguće jer slijedi prizemljenje koje bi moglo biti bolno. Ali je
neizbježno.
Budni ostatak leta provodim zamišljajući kako premlaćujem Amira do krvi, kako
ga komadam, razbijam mu čekićem prste i koljena, masakriram ga motornom pilom,
polijevam solnom kiselinom. Onda zaključim kako je sve to za njega mala kazna.
Odvratni su i ljigavi, i on i njemu slični muškarci, sebični i bezosjećajni gadovi. Gade
mi se i sramote ljudski rod - čak ni životinje ne napadaju svoje mlade!
148
Dok mi kroz glavu prolaze sve te misli, smješkam se bračnom paru Španjolaca
koji sjede do mene. Oni vide bezazlenu mladu mamu s preslatkom curicom, ne vide
osvetnicu.
Kako bi se samo sablaznili da znaju o čemu razmišljam. To je ono što zastrašuje,
to što nikad ne znaš što se nekome mota po glavi. Možda taj netko, dok ti se smješka,
upravo smišlja kako bi te silovao, opljačkao ili - pojeo.
***
Kad smo sletjeli, prvo s aerodroma zovem Juliju, a onda uzimam taksi i dajem
vozaču adresu stana. Dok se vozimo, Mihaela i ja gledamo kroz prozor. Sve joj je
zanimljivo, a meni istovremeno tako blisko i poznato, ali i neobično i nekako daleko.
Pred zgradom plaćam taksistu koji mi je prije toga odvukao kufer do haustora.
Vrata su otvorena. Pitam se gleda li me možda Julija kroz prozor.
Još nekoliko sekundi u liftu i konačno sam pred vratima stana. Srce mi divlje
lupa, popelo mi se u grlo.
Zvonim.
Julija otvara vrata. Kad posjednem Mihaelu na kauč, padamo jedna drugoj u
zagrljaj. Plačemo i ljubimo se. Plače i Mihaela - sve je to zbunjuje.
***
Kad malo dođemo sebi, ispričamo se. Primjećujem da je Julija mršavija. Ljuti me
kada netko kaže kako je zamjećivanje takvih stvari površno. Po meni je uvredljivije
ne obratiti pažnju na nekoga do koga ti je stalo, a to uključuje i njegov izgled. Ali sve
je to samo uvod u razgovor koji slijedi, koji je daleko važniji i bolniji, kao i onaj
neminovni dio: odlazak u policiju.
Policajac, koji popodne preuzima naš slučaj, jer sad smo upravo to, obitelj slučaj,
ozbiljan je i učinkovit.
Zapravo, kad malo bolje razmislim, oduvijek smo bili obitelj slučaj, možda ne
uvijek u financijskom smislu, već u onom psihološkom i moralnom. A sad smo to i
formalno postali.
Julija je jako potresena. Neprestano me pogledava kao da traži odobrenje, i ja joj
ga dajem. Ne želim da se toliko boji, strah me da se ne predomisli. Trebam je kao i
ona mene, ali mislim da još nije toga svjesna.
Nakon što objasni policajcu da otac i večeras treba doći u stan i silovati je,
otkrivamo mu koliko je zapravo opasan: prijavljujemo da ima pištolj kojim je objema
prijetio.
To je dovoljno za trenutačno organiziranje akcije uhićenja.
***
149
Navečer policajci uhite tatu ispred zgrade. Kratko se otima, ali mu jedan od njih
nešto kaže i on se smiri. U jednom trenutku zatetura. Pitam se je li to od pića ili od
straha, ali policajci ga brzo uspravljaju. Ispred zgrade se počinju okupljati
susjedi. Tata pljune prema njima.
Prije nego ode u policijskom autu, uputim mu posljednji pogled pun mržnje. Iz
pogleda koji mi uzvraća mogu pročitati bijes, i to mi je drago.
Da ga kojim slučajem ne odvodi policija, znam da bih itekako osjetila taj bijes -
na svojoj koži, po rukama, nogama i trbuhu, ovog puta možda i po glavi. Ili bih
završila s metkom u glavi.
Odjednom sam sretna, bez obzira na sve, jer nam otac konačno izgleda jadno i
nemoćno, iako znam da se možda prerano radujem. Znam da je to tek početak, a ne
kraj priče, pogotovo one sudske. A znam i u kakvom društvu živim, znam koliko
je lukav i da ima određena poznanstva. Zamišljam zatim filmsku scenu u kojoj ga
skupina zatvorenika u pritvoru siluje, kao što je on silovao Juliju i mene. Vidim kako
je prestrašen, musav, prljav, mršav, trijezan, ukratko - sjena samog sebe.
„Crkni, gade!“ još ga jednom proklinjem u sebi.
Julija nema snage pogledati ga. Plače dok je grlim.
Kasnije zovem mamu i kažem joj da sam kod Julije u stanu, da dolazimo sutra
kući i da je tata uhićen za silovanje moje sestre i mene.
Nešto kasnije, dok Julija i ja gledamo televiziju jer ne možemo spavati - seriju za
koju smo zaključile da smo je ove dvije godine obje pratile - ona se konačno okrene
prema meni. Oči su joj još suzne i natečene. Pita me: „Je li Mihaela tatino dijete?“
Direkt ravno u glavu. Paf! Da sam u ringu, zateturala bih i pala na koljena. Ali
nisam, na kauču sam. Svejedno, ovo nisam ni u snu očekivala.
„Odakle ti to?“ oprezno odgovaram pitanjem.
„Ne znam, jednostavno... Jednostavno mi je palo na pamet.“
Malo oklijevam, ali onda se ipak odlučim za istinu: „Da, Mihaela je tatino dijete.
Baš kao i nas dvije.“
***
Amirov napad i Enesova tajna osvijestili su me i shvatila sam opasnost u kojoj

se nalaze Luka i Julija.
U noći s četvrtka na petak mislila sam da ću se ugušiti od osjećaja krivnje i grižnje
savjesti, koji su me posve preplavili. Zbog grižnje što sam ih ostavila i pobjegla u
Njemačku, praveći se, poput mame, da ne znam kako bi i oni mogli proći
poput Enesa i mene.
Bilo mi je lakše da ih ne vidim i ne zovem; nisam željela da ih monstrum
maltretira ako nanjuši da zovem. Da ne pomisli da nešto skrivaju.
150
Pred zoru mi je bilo jasno da se više ne mogu praviti da ništa nije bilo. Ne smijem,
moram ih zaštititi pod svaku cijenu, čak ako to podrazumijeva potpuno
razotkrivanje. Zapravo, shvatila sam da ću ih zaštititi samo ako sve otkrijem.
U zoru sam donijela odluku: Idem kući. Učinit ću to. Tražit ću zadovoljenje. Prijavit ću
taticu. Suočit ću mamicu s time, spasit ću bracu i sestricu. Ha-ha, baš to ću učiniti, sijevalo mi je
u glavi.
Amirov napad potaknuo je sve one slike koje su mi se počele vrtjeti pred očima,
i koje sam dotad godinama tjerala od sebe, bježeći od njih i gurajući ih ustranu. To je
ponekad bilo tako uspješno da mi se na trenutke činilo kako sam sve izmislila.
Ali nisam. Mihaela je najbolji dokaz za to.
Sjećam se svih onih skretanja poslije škole, na puteljak koji je vodio do borova, i
premještanja s prednjeg sjedala u autu na stražnje, kad bismo tamo stigli. Bio je to
već uigrani slijed radnji.
Ponekad sam sama razmicala gaćice, širila noge i podavala mu se, samo zato da
sve što prije prođe. Nije bilo svrhe otimati se jer sam znala da neću ništa postići, da
će me ionako na silu uzeti, i da bih mu samo dala razlog da me maltretira.
Svejedno, kad je bio loše volje, ni moja suradnja nije pomagala; tad me ništa nije
moglo spasiti od grubosti i poniženja. Dok je plazio po meni, tješila sam se da je to
za dobrobit Luke i Julije, za mamu i za obitelj. On je to podavanje podlo tumačio kao
moju želju, šapćući mi na uho: „Priznaj, priznaj da me želiš. Priznaj da ti se ovo
sviđa.“
Jednom sam ga u stanu ugrizla za rame, kad mi je taj hrapavi šapat postao
nepodnošljiv. Dobro da mi nije otkinuo glavu, koliko se razljutio. Prolupao je
zapravo, jer mi je taj dan prislonio pištolj na sljepoočnicu i rekao da će me ubiti kao
psa ako još jednom učinim nešto takvo. Rekao je i da će nas sve pobiti.
Stajala sam skamenjena, zatvorenih očiju, čekajući škljocaj, čekajući prasak.
Umjesto toga, uskoro sam začula tresak vratima, nakon što je otišao iz stana.
Upišala sam se od straha, vruća mokraća cijedila mi se niz drhtave noge. Kasnije
mi je bilo žao što me nije upucao.
Ali trpjela sam ga i dalje, praveći se da je sve što mi radi samo ružan san. Izlazila
sam iz same sebe, odvajajući se od svog tijela dok je zabijao penis duboko u mene.
Gledala sam sebe s nekakve ogromne udaljenosti i pitala se što mi radi taj nečovjek
koji bi me trebao štititi.
To podlo čudovište manipuliralo je mnome i uopće ga nije bilo briga kroza što
prolazim.
Kad sam bila mala, govorio mi je da svi očevi i kćeri to rade, ali da se o tome
šuti, a ja sam mu povjerovala.
Kako sam rasla i počela postavljati pitanja, promijenio je taktiku i rekao mi da ne
gnjavim, da bih trebala biti zahvalna jer ću biti bolje upućena u te stvari. Sve
donedavno ucjenjivao me sramotom, već uobičajeno prijeteći kako će nas sve
pobiti. Tvrdio je da mi nitko neće vjerovati ako ga prijavim, zato jer sam
problematična.
151
Zaprijetio mi je da će me zatvoriti na psihijatriju, gdje sam već jednom završila.

Bilo je to u prvom razredu srednje, kad sam se malo dublje posjekla. Tamo sam
dobila dijagnozu graničnog poremećaja ličnosti, gomilu tableta i utješnu riječ
psihijatrice, ali nisam, naravno, ni zucnula o onome što me zapravo muči. Bojala sam
da je on u pravu - da mi nitko neće vjerovati, da će me se svi odreći. A tu je i mama,
koja ga uvijek opravdava i hvali.
Ali Enes mi je povjerovao i hvala mu na tome.
Vjerujem kako je mama znala što se događa, možda ne odmah, na početku, ali
kasnije sigurno jest. A ipak je šutjela. Zapravo, cijelo je vrijeme šutjela. Zato sam i
bijesna na nju. Trebala me zaštititi, ne zanima me što nije znala kako!
Jednom smo zajedno ležali u sobi, na krevetu, ona, tata i ja, dok su Julija i Luka
spavali na pomoćnom ležaju. Bili smo kod Irene i Petra na ljetovanju, nakon što sam
završila osmi razred. Ja sam bila u sredini, iako bi bilo prirodnije da sam ležala
do mame, a ona u sredini, jer više nisam bila mala.
Tata mi je stavio ruku na sisu, a malo kasnije između nogu. Mislim da se mama
samo pravila da spava i da to ne vidi, jer nije bilo tako mračno.
Toga ljeta govorio mi je kako ga namjerno zavodim i šepirim se pred njim u
kupaćem, da sam već prava djevojka. Jednom, kad više nije mogao izdržati, optužio
me rekavši kako ga ja i ostale drolje na plaži namjerno palimo. Onda je izmislio da
idemo na sladoled, a zapravo smo otišli u nekakvu uvalicu, zaklonjenu stijenama, i
tamo me silovao uz šum mora.
Kad smo se vratili na plažu, mama me samo pitala je li bio dobar sladoled. Nije
ni podigla glavu, toliko je uživala sunčajući se, dok je pored nje bio jedan od onih
glupih ljubavnih romana koje je tada gutala.
Jednom mi je čak rekla: „Daj, Diana, pogledaj malo... Mislim da tata ima u gradu
ljubavnicu.“ Došlo mi je da je pretresem, da je pitam kako može biti tako beskrajno
glupa. Zar nije vidjela da nas istovremeno nema kod kuće, zar nije vidjela što joj radi
pred nosom?! Došlo mi je da vrisnem iz svega glasa, Ja sam ta ljubavnica!
Ali nisam.
Onih nekoliko puta kad sam joj na Viber poslala Mihaeline slike, nadala sam se
da će konačno shvatiti čije je Mihaela zapravo dijete, da će vidjeti koliko sliči
njezinome mužu, to jest mojem ocu. Radila sam to iako sam znala da je i uzaludno
i glupo. Mama nikad ništa sama nije shvatila. Nije htjela shvatiti.
Jednom sam čak odlučila otići kući i raščistiti stvari. Jednostavno me u nekom
trenutku, kao nikada dotad, spopalo da moram to učiniti ili ću puknuti. Ali pogriješila
sam i prije toga nazvala mamu, kako bih joj najavila da dolazim. Trudila se zvučati
oduševljeno i nazvala me zlatom, od čega mi se povraćalo. Prekinula sam poziv i
poslala joj poruku da ću joj se javiti kad stignem. Nisam joj rekla kada točno, htjela
sam da se malo koprca u neznanju. Ali kasnije sam se ipak predomislila i poslala joj
poruku da sam odustala.
Malo je nedostajalo da se povjerim i dragoj razrednici od petog do osmog
razreda. Toga dana u školi bila sam više mrtva nego živa, kad me srela u hodniku i,
vidjevši kako vučem noge, upitala: „Diana, jesi li dobro?“
152
Došlo mi je da joj kažem da nisam, da se osjećam užasno i da bih voljela da sam

mrtva. U posljednjem trenutku ipak sam se zaustavila i rekla da sam dobila
menstruaciju i da me muče grčevi.
Kasnije, dok sam išla kući poput zombija, prošla sam pokraj gradskoga groblja,
na kojem se upravo trebala održati nekakva sahrana, i pomislila, Blago tom umrlom.
Zašto ga svi oplakuju kad su živi oni koje treba žaliti.
Najgore mi je bilo za vrijeme praznika, kad više nije bilo izgovora za ostanak u
stanu. Bez novca, mogla sam se samo smucati po gradu i upadati u nevolje, a osim
toga, i on je inzistirao da dođem kući. Opet smo išli među borove, sve dok se ne bih
vratila u grad, a dvaput smo to obavili i u sobi, kad smo ostali sami u kući.
Dok sam spremala torbu sa stvarima za praznike, zamišljala sam kako će nekim
čudom tog puta biti drukčije, kako će to biti pravi praznici, puni ljubavi i topline. Da
će biti normalan otac koji me više neće zlostavljati, ali to se nije dogodilo.
I dalje je bilo isto. Očito je to bila samo moja obmana.
A onda sam ostala trudna.
Dugo nisam znala, ili sam odbijala znati, kako god. Ali odlučila sam roditi jer
nisam htjela da dijete ispašta. Ocu sam rekla da dijete nije njegovo nego Enesovo.
Poludio je zbog Enesa, ali mislim da je sumnjao i znao da lažem.
Bog zna kako, ali završila sam školu, unatoč svim izostancima i glupiranjima,
trudnoći i porodu, u vrijeme dok sam išla u treći i četvrti razred.
Tjerala me samo luđačka želja da je završim, jer bez završene srednje škole
osjećala bih se jadno, iako mi svjedodžba ionako ništa ne znači. Pomisao na Mihaelu
davala mi je snagu da odem što dalje od te jebene zaostale zemlje, i njezinih zaostalih,
poremećenih ljudi.
153
JULIJA
Danas nisam išla u školu. Probudila sam se jako rano, s groznom glavoboljom i
bolovima u mišićima. Nadam se da to nije početak gripe. Duboko se nadam jer onda
ništa od večere u nedjelju. Zar ću se pojaviti s očima koje plivaju, masnom kosom i
temperaturom? Ne, hvala.
Kad god pomislim kako mi je neki cilj nadohvat ruke, dogodi se nešto da me
opomene. I uvijek kažem neću više brzati, ali ponekad je to jače od mene. Primjer su
ona maštanja u kojima se već vidim s nekim muškarcem, a da ga nisam ni
upoznala. Ludo, znam, ali što mogu kad je tako.
Ne radim ništa i uživam u tome. Prvo samo ležim, pa još malo spavam, a kasnije
palim TV i gledam što ima na Fejsu. Užitak mi kvari jedino to što se osjećam
slomljeno.
Činjenica je da sam lijena. Voljela bih da mogu ovako svaki dan. Da mogu ležati,
da ne moram nikamo ići, da živim polako i bez stresa, u nekom udobnom i lijepom
stanu ispijajući kavu i uređujući se uz muziku. A nakon doručka uputit ću se tip-top
sređena u grad, u kupnju.
Bilo bi još ljepše naći nekoga, uz koga ću moći tako živjeti. Znam da sve žene
maštaju o tome, samo ne žele priznati. Tara kaže kako bi umrla kad bi tako živjela,
ali ne vjerujem joj. Mislim da je samo zavidna ženama koje to mogu i iskreno
se nadam da ću biti jedna od njih.
Medicina je ipak prezahtjevna. Ruku na srce, sumnjam da mogu svakog jutra
ustajati rano i juriti u tenisicama na nekakve vježbe i predavanja, dok me ljudi guraju
u tramvaju. Jedva se budim i za školu.
Šteta što je tako teško postati doktor, možda je stvarno vrijeme da u mislima
konačno odložim na vješalicu bijeli mantil. Tara bi baš likovala.
Oko deset mi zvoni mobitel, ali ne javljam se. Ne da mi se, baš sam u ugodnom
polusnu. Sigurno me opet zove mama, kako bih joj po ne znam koji put potvrdila da
sutra stižem. I kako bi me usput pitala što sam jela i pila, jesam li vrijedna u školi.
Sve isto kao jučer. Za večeras sam izmislila da idem u kino.
Kad bi samo znala u kojem ću filmu večeras imati glavnu žensku ulogu, mislim
da bi joj pozlilo. Jer meni je već zlo.
Mamu ću nazvati malo kasnije, zaključim kad mobitel konačno prestane zvoniti.
Ali za minutu ponovo zvoni. Nervozno ga zgrabim, uvjerena kako se mama sjetila
da joj nešto donesem iz grada, inače ne bi bila tako uporna.
154
Bolje da je se odmah riješim, mislim si. Ali ugledam broj od kojeg me nešto presiječe
i...
Ipak se javim.
„Zdravo, Diana“, kažem. Zvučim hladno, ali gorim iznutra, možda stvarno imam
temperaturu. „Nisam čula kad si prvi put zvala“, slažem.
Kad mi sestra uzvrati pozdrav, iz mene izleti pitanje: „Kako to da me zoveš?“
Znam da mi se u glasu osjeća prijekor, i treba se osjetiti jer sam ljutita. Jako sam
ljutita, ali na rubovima te ljutnje javlja se još jedan osjećaj. Sreća.
Diana mi govori kako joj je žao, beskrajno žao, ali da je cijelo vrijeme mislila da
je tako najbolje. Zbog svih, zbog mira u kući. Zvuči potreseno i iskreno.
Zar to više ne misli, ako me sada zove? pitam se. Nešto se očito dogodilo. Nešto se
promijenilo, zbog nečega me sigurno zove, ne javlja se tek tako. Nije se samo
probudila jutros i rekla, Mogla bih nazvati Juliju, baš se dugo nismo čule.
Shvatim tada, po njezinom glasu, da joj se žuri, da me nije nazvala samo zbog
brbljanja. Pogodila sam, jer nakon kratkog oklijevanja Diana prelazi na stvar.
„Julija?“
„Da?“
„Moram te nešto pitati.“
Pauza.
„Što?“
Traži da joj obećam da nikome neću reći to što će me pitati. Kako da joj obećam
kad ne znam o čemu se radi?
Nervira me, zove me nakon sto godina i još mi postavlja uvjete. Zapravo, čudna
mi je i to joj kažem. A onda ipak popuštam jer me boli glava, i previše sam znatiželjna
i sretna što čujem sestrin glas.
Tada slijedi pitanje, ono o Njemu, je li me On dirao, poslije čega na trenutak ušutim,
a onda se slomim i priznam. Priznam da jest! Uskoro glasno ridam, raspadam se,
tresem, plačem od olakšanja što konačno mogu podijeliti sa sestrom tu prljavu tajnu.
Diana sve to sluša.
„Zar je i tebe?“ šmrcam. Već znam što će reći.
„Da“, odmah mi odgovori, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kao da
sam je pitala je li danas jela.
Opet se raspadam.
„Jesi li rekla nekome?“ prekine me Diana. Glas joj drhti.
„Nikom... Prijetio mi je“, kažem.
Ne pita me kako mi je prijetio jer već zna. I njoj je radio iste stvari pa sve to
dobro zna.
Umjesto toga, govori mi kako moramo požuriti i spasiti onoga koga se još može
spasiti. Luku. Potpuno me zbunjuje informacijom da već danas dolazi kući i da se
mora spremiti za put.
155
Šutim i probavljam to što mi je upravo rekla - da dolazi kući. Znači da je već

kupila kartu za avion.
To je, dakle, ozbiljno. Diana očito ima plan i namjeru. Znam da je to onda gotova
stvar, da će stvarno to učiniti. Doći će danas kući i prijaviti Ga.
Diana mi to uskoro potvrđuje, ali traži još nešto - da je podržim. Predlaže da se
udružimo.
Protrnem.
„Ali...“, zaustim, no ona me brzo prekine:
„Nemam puno vremena, Julija, moram se spremiti za put. Mihaela se probudila,
čujem kako plače. Mogu li računati na tebe? Molim te. Za Luku i Mihaelu.“
Mamu ne spominje. Na nju se ionako ne može računati.
„Možeš računati na mene“, kažem joj umorno: „Večeras mi dolazi u stan.“
Večeras je petak, dan za metak, kako voli reći. I dati mi ga.
„Dočekat ćemo ga onda skupa, s policijom“, kaže Diana. „Ne smiješ ni slučajno
nikome ništa reći, pogotovo mami i Luki. Čujemo se kad stignem na aerodrom.“
„Važi. Neću nikom ništa reći“, uzvraćam i čujem kako Diana prekida vezu.
***
Nakon Dianinog poziva popušim tri cigarete, jednu za drugom, dok mi ne

postane loše i dok me glavobolja opet ne otjera u krevet. Što ću sad? Mogu samo
čekati.
Uspjela sam iskopati neke tablete protiv bolova kojima je prije dva mjeseca
istekao rok trajanja, ali svejedno ih popijem i ponovo zaspim. Ne znam jesu li tablete
ipak djelovale ili me okrijepio san, ali činjenica je da se nakon nekih sat
vremena budim s daleko slabijom glavoboljom.
Pročitam Tarinu poruku da sam danas propustila test iz matematike, zbog čega
me u šali optužuje da sam vještica jer sam pogodila pravi dan za izostanak iz škole.
Napisala mi je i kako su se dvije cure iz drugog razreda skoro potukle u hodniku.
Sigurno zbog nekog tipa, pitam je i naravno - pogađam. Stvarno smo mi žene lude
što se tako koljemo oko muškaraca.
Zbog Tarinih poruka poželim da sam danas u školi. Sad bih se tako rado bavila
neozbiljnim stvarima, nema veze i da dobijem jedinicu iz matematike, samo da se ne
moram baviti problemima za odrasle, u koje sam silom gurnuta.
Uskoro stiže i Nikolina poruka, pita me želim li danas možda opet u kino.
Odmah ga odbijem, napišem da ne mogu jer imam gripu. Nakon nekoliko minuta
Nikola me zove na mobitel, ali odlučim ne odgovoriti na poziv. Ne da mi se.
Vjerojatno je tužan. Ali što mu ja mogu.
Još malo pušim. Pa se tuširam.
Nakon tuša dočekuje me Igorova poruka - to je jedino što mi izmami na lice
istinski osmijeh: pita me kako sam, gdje sam.
156
Odgovaram mu da sam danas ostala kod kuće jer sam prehlađena, ne želim da
se kasnije možda zaleti do kafića i nekako skuži da lažem, ne znam ni sama kako.
Pripisujem mu natprirodne moći, toliko me očarao. Ali brzo napominjem da je u
pitanju samo mala prehlada, zapravo ništa, do nedjelje ću biti kao nova. Dogovor za
nedjelju i dalje vrijedi, naravno da vrijedi.
Igor je zabrinut, pita treba li mi štogod donijeti. Odbijam ga iako bih mu najradije
rekla da dođe u stan, da me malo grli i mazi i donese mi još tableta.
Jako mi se sviđa što brine, to djeluje obećavajuće, mogao bi se tako uvijek brinuti
o meni. Možda je Igor moj spasitelj? Evo, opet to radim, opominjem samu sebe. Mnogi
muškarci su divni i krasni na početku veze, med i mlijeko, takav je i tata bio prema
mami. Dobro, ajde, ne baš toliko divan, ali u svakom slučaju bolji nego kasnije. Ipak
osjećam da Igor nije takav, ne želim da bude takav - želim da stvarno bude moj
spasitelj.
Tada me nazove Diana i kaže da je stigla na aerodrom, pa se iz slatkih maštanja
vratim u gorku zbilju.
***
Što se više približava Dianin dolazak, postajem sve nemirnija. Da ubijem vrijeme,
još jednom popravim šminku jer me to smiruje. Išla bih našminkana i na električnu
stolicu, to bi mi bila posljednja želja.
Konačno kroz prozor vidim kako se ispred zgrade zaustavlja taksi. Srce mi lupa.
Diana izlazi iz taksija držeći Mihaelu u rukama. Tako mi je neobično vidjeti je nakon
toliko vremena.
Vidim kako plaća taksistu, koji je odvukao njezin plavi kufer s kotačićima do
ulaznih vrata. Danas su otvorena. Još nekoliko sekundi liftom do četvrtog kata i -
evo je!
Diana zvoni, otvaram vrata i... Nakon što posjedne Mihaelu na kauč u dnevnoj
sobi, padamo jedna drugoj u zagrljaj. Plačemo i ljubimo se. Plače i Mihaela, dere se
iz petnih žila napinjući svoje male, ali ubojite glasnice.
Sigurno je jadna zbunjena našim ponašanjem i ništa joj nije jasno.
***
Kad malo dođemo sebi, ispričamo sve jedna drugoj. Primjećujem da je Diana
punija, ali ljepše mi izgleda nego dok je bila u svojoj divljoj fazi. Kosa joj je sada
svijetlosmeđa, a na licu gotovo i nema šminke. Vidi se da je neispavana.
Mihaela je slatka kao bombon i neodoljivo me podsjeća na - tatu. Ne govorim to
Diani, to da me Mihaela podsjeća na tatu. Umjesto toga pitam je kako je Enes i je li
mu rekla zašto se vraća kući. Kaže da mu je rekla jutros - sve mu je rekla i podržao ju
je. Ne znam što bih na to dodala, osim: „Svaka mu čast.“
Popodne odlazimo u policiju. U stanici se cijelo vrijeme tresem.
157
Policajac koji preuzima naš slučaj - riječ slučaj zbilja grozno zvuči - čini se
iskusan, ali sam strašno nemirna zbog same činjenice da smo u policijskoj postaji i
zato stalno pogledavam prema Diani. Da nema nje i njezinog ohrabrujućeg
pogleda, mislim da bih jednostavno istrčala na ulicu. Kad bih imala sreće, možda
ravno pod kotače nekog auta.
Kažem policajcu da tata večeras treba doći u stan. Preplavljena stidom, dodam i
da petak naziva danom za metak. Ali ne samo u šali, jer zbilja ima pištolj kojim nam je
već prijetio.
To je dovoljno za trenutačno organiziranje akcije uhićenja.
Navečer ga policajci dočekaju i uhite pred zgradom. Tretiraju ga kao opasnog
kriminalca, što i jest, pogotovo kad poludi.
Dok gledam kako se otima, razmišljam o tome da bi sada trebao biti sa mnom,
u krevetu, i da sam ja trebala biti ta koja se otima. Razmišljam kako sam trebala obući
onu kariranu suknjicu i glumiti zločestu srednjoškolku, koja mora dobiti po guzi zato
što je nestašna.
To me razmišljanje tjera na povraćanje. Spustim glavu, a kad je podignem, vidim
kako pljuje prema dvoje susjeda s trećeg kata, koji stoje pred zgradom i radoznalo
promatraju što se zbiva.
Tad se rasplačem. Diana me grli, ne skidajući s njega ubilački pogled do
posljednjeg trenutka. Nakon toga, u stanu nazove mamu i kaže joj da je stigla i da je
tata uhićen zato što nas je silovao - mene i nju.
Kasnije vidim na mobitelu mamin propušteni poziv.
***
Dok Diana i ja pokušavamo gledati seriju, koju inače obožavam, ali na koju se
večeras nikako ne mogu koncentrirati, dvoumim se bih li je konačno pitala ono što
me proganja već duže vrijeme.
Bacim pogled na Mihaelu koja spava na velikom naslonjaču. Konačno, ne mogu
više izdržati. Okrenem se prema sestri, sklupčanoj na kauču s desne strane, i čujem
sebe kako izgovaram riječi: „Je li Mihaela tatino dijete?“
Direkt ravno u glavu. Paf! Izgledajući kao da je ošamućena tim pitanjem, Diana
se uspravi. Očito ga nije očekivala jer šuti, ali samo nakratko - ona se brzo oporavlja.
„Odakle ti to?“ oprezno mi odgovara pitanjem.
„Ne znam, jednostavno... Jednostavno mi je palo na pamet“, promrmljam i
zašutim.
Diana malo oklijeva, ali onda se ipak odluči za istinu: „Da, Mihaela je tatino
dijete. Baš kao i nas dvije“, kaže.
Morala sam to provjeriti. Dok šutke zurimo u seriju, još jednom osjetim kako mi
se želudac diže od same pomisli da bi tata i meni s vremenom mogao napraviti dijete.
158
LUKA
Jutros sam bio jako sretan što je završila nastava. To znači da sam slobodan sve
do ponedjeljka, a tad ću ići u školu tek u dva popodne.
Draža mi je jutarnja smjena, iako mi je ponekad teško ustati ujutro. Ali kad obaviš
sve ujutro, popodne si miran.
Danas sam pitao mamu zašto blizanci Marta i Mateo ne spominju svoju mamu.
I je li njihova baka sada njihova prava mama?
Mama me upitala tko mi je to rekao. Odgovorio sam, Bruno, i pitao je kako baka
može glumiti mamu. A onda mi je izletjelo: „Je li to onako, kao tata s Julijom?“
Mama je naglo zakočila, a meni je odmah pozlilo jer sam se sjetio kako sam
obećao tati da neću nikom reći, čak ni mami, da sam to vidio. Sada mi je to izletjelo
i morat ću u dom.
Kad smo došli kući, mama mi je napravila sok i ispitivala me još o tome.
Kažem joj da je tata bio bez hlača, u sobi na Juliji, a onda počnem plakati da ne
želim u dom i da tata i preda mnom skida hlače. Mama kaže da neću u dom dok je
ona živa.
Popodne mama kaže da danas ipak ne idem na rukomet, pa odem u dvorište.
Igram se i zaboravljam skoro na sve. U dvorištu je bilo super. Navečer mama i ja
gledamo Gooniese, ali ona se baš ne smije kao ja, i previše puši. Tata je nekamo otišao
i neće doći do ponedjeljka. Tako mi je mama rekla.
Onda mami zvoni telefon. Ne znam s kim priča, ali čujem kako se dere i odlazim
u hodnik vidjeti zašto. Mama mi onda kaže da je tata uhićen. Počnem plakati jer ne
želim da misli kako sam nešto loše rekao o njemu. Ona kaže da zna da nisam, i da su
to učinile Diana i Julija.
Kad film završi, jako sam umoran i odmah zaspim. Ali prije toga kažem mami
da ne zaboravi sutra kupiti poklon za Lanu.
159
EPILOG
(Svibanj 2018.)
160
IRIS
Proljetno popodne u Hamburgu.

Pušim i pijem kavu pokraj otvorenog prozora dnevne sobe. Mihaela se igra na
podu, okružena razbacanim igračkama.
Priča prvo sama sa sobom, pa s omiljenom lutkom kojoj je od dragosti iščupala
ruku. A onda se smije i traži odobravajući pogled. Smješkam joj se. Bože, još ne mogu
vjerovati da je ovo dijete Sašina kći.
Toliko sam puta uporno i bjesomučno prevrtala po glavi kada i gdje i kako mi je
promaknulo da je Saša tako grozan. Da je silovatelj i mučitelj vlastite djece, da je
najgore od najgoreg.
Povraća mi se od same pomisli na to kako ga je nakon mene mogao stavljati...
u... u... ne mogu to izgovoriti, ne mogu ni zamisliti - u naše kćeri. Luki nismo sve
rekli, osim da je tata jako bolestan i da je učinio nešto loše, zbog čega je u zatvoru.
On i dalje ne zna da mu je Mihaela zapravo sestra.
Tako će i ostati.
I sad protrnem kad se sjetim kako sam mu tog petka rekla:
„Tata je uhićen.“
Lice mu se iskrivilo, na njemu se formirala grimasa očaja, kao da će svaki tren
zaplakati. A onda je stvarno zaplakao.
„Ali ja... ja nisam nikome rekao ono od d...danas“, mucao je. Toliko mi ga je bilo
žao da sam osjetila oštar bol u prsima, kao da mi je dugačka oštrica zabijena ravno u
srce, a iz grudi viri samo debela drvena drška.
Izvadite mi oštricu i iskrvarit ću. Ostavite je u meni i umrijet ću...
Prišla sam mu, zagrlila ga i nježno pomilovala čekinjastu smeđu kosu: „Znam,
zlato, da nisi. To su učinile tvoje sestre.“
Konačnu odluku za preseljenje u Njemačku zapravo je imala scena u školi, kad
je mali Bruno zadirkivao Luku, rekavši mu da je Saša djecojebač, nakon čega ga je Luka
snažno udario u rame.
To se dogodilo odmah u ponedjeljak, dva dana nakon Sašinog uhićenja. Bilo je
za očekivati da će se ta užasna dječja zadirkivanja, koja potječu iz usta njihovih
roditelja, i kasnije nastaviti. Štoviše, bit će sve okrutnija, a moj sin sve nesretniji.
„To je to“, rekla sam nakon što sam čula sve detalje od učiteljice i uplakanog
Luke. „Pakiramo se i selimo.“
***
161
Julija je bila ta koja je istražiteljima u kasnijim razgovorima i ispitivanjima odala

Dianinu tajnu. Nakon toga, DNK analiza pokazala je da je to istina, iako sam se do
posljednjeg trena nadala da nije, i da je u pitanju samo Dianina bolesna mašta. Palo
mi je čak na pamet kako bi tako nešto bio u stanju učiniti moj brat, Petar, ili bilo tko
drugi, samo ne Saša.
Sjećanja na ono što se odigralo nakon uhićenja još su mi svježa i bolna.
Suđenje je bilo zatvoreno za javnost. U novinama su stalno naglašavali da se
odvijalo ,,s puno poštovanja prema žrtvama“, ali nije. Još mi je muka kad se svega
sjetim. Pitam se hoće li rana ikada zacijeljeti.
Jutro nakon uhićenja, to jest u subotu, odvela sam Luku svojoj majci, rekavši mu
da ne znam koliko ću se zadržati u gradu i da će, bude li trebalo, prespavati kod djeda
i bake. Nije mu baš bilo drago, bio je beskrajno tužan, ali nije se bunio.
Prije toga objasnila sam majci što se dogodilo i ostavila joj novac da kupi neki
poklon za Lanu i za Lukino šišanje, te da ima za taksi do igraonice i povratak kući.
Potrošila sam skoro sve što sam imala kod sebe.
Nekoliko sam joj puta naglasila da žurim, kako bih izbjegla dodatna pitanja, ali
to je nije zaustavilo da mi ne dovikne s vrata: „Dobro razmisli što radiš, Iris! Poslije
nema povratka!“
Sva sreća da otac u tom trenutku nije bio kod kuće, bilo bi mi užasno suočiti se
s njim.
Stvarno nema povratka. Jednom kad se sazna, sve se mijenja. Osjećala sam se
kao da svi znaju da smo mi ta, zauvijek obilježena obitelj; kamo god išla, kao da mi
je pisalo na čelu, čudovište, a ne majka.
Mnogo puta novinari su pokušali razgovarati sa mnom. Pojavljivali su se pred
kućom i zvonili na vrata, ali nisam pristala ni na jedan razgovor. Lukavo su mi nudili
mogućnost da se javno opravdam, a zapravo, jedino što su htjeli bilo je da me javno
razapnu zbog veće čitanosti.
Komentare rulje po portalima i u novinama poslije nekog vremena više nisam
mogla čitati. Razapeli su me jednako kao i Sašu, zahtijevajući moje uhićenje i
odmazdu. Pisali su da sam jednako kriva kao Saša, čak i više od njega.
Da nisam majka nego sotona i zvijer koja bi, da ima pravde, trebala biti javno
spaljena na lomači, za opomenu drugim nazovimajkama. Tek tu i tamo netko bi
komentirao kako me ne bi trebalo ishitreno osuđivati jer ljudi ne znaju u kakvoj
sam situaciji bila, te da možda stvarno nisam ništa znala.
Od svih tih nepoznatih ljudi nisam ni očekivala da će imati previše milosti, ali
pokazalo se da je nisam mogla očekivati ni od bliskih osoba. Zapravo - najmanje od
njih.
Irena i Petar odmah su zahladili odnose sa mnom, a imala sam osjećaj i da me
cijelo susjedstvo gleda iza zatvorenih prozora. Kao da će u jednom trenu svi po
dogovoru otvoriti vrata i početi me gađati trulim rajčicama.
162
I Sandra je bila suzdržana: „Što je učinio onaj luđak?“ snebivala se, kršeći ruke,
kad me prvi put nakon toga vidjela.
Istina, navratila je do mene, ali mislim da je to bilo samo zato da bi dobila
informacije iz prve ruke i ispipala teren, da vidi jesam li nešto znala. Voljela bih da
nije došla. Naravno, nekoliko puta me pitala: „Pa kako to da nisi ništa vidjela? Zar nisi
ništa znala?“
Ne, ne i ne - po tisućiti put ponavljala sam da nisam ništa vidjela, ni primijetila,
ni znala.
***
Pitam se hoću li se ikada naviknuti na život u Hamburgu, ali ne želim se vraćati.

Ne nakon svega.
Ne želim da Luka ide u školu s vršnjacima koji znaju našu obiteljsku priču. Želim
da u Njemačkoj dobije priliku za novi početak, da ne bude obilježeno dijete, poput
blizanaca iz njegova nekadašnjeg razreda.
Srećom, boravak kod Diane mu se svidio više nego meni, pogotovo otkad je u
školi počeo upoznavati nove prijatelje.
Onaj nesretni stan prodala sam i otplatila kredit dokraja, a ostatak novca sam
zadržala. Julija se preselila kod Igora. Sad kad Saše nema, vidim kako se novac lako
troši i brzo nestaje, i toga se jako bojim. Kuća glasi na Sašino ime. Još uvijek ne znam
što ćemo s njom. Usprkos svemu, žao mi je prodati je, iako će vjerojatno i to kad-tad
doći na red. A onda, Saši u zatvoru također treba novca, a trebat će i meni.
Dani mi prolaze u čuvanju Mihaele i Luke te obavljanju kućnih poslova. Enes
radi, Diana također. Upisala je večernju školu za web-dizajnericu i uzela dodatne
smjene u pivnici - sad radi pet dana tjedno. Zato me stalno nečim gnjavi, obavi ovo,
obavi ono... Što je najgore, uvijek nekako krpamo kraj s krajem.
Ali nisam nimalo oklijevala kad me pozvala da se preselim kod njih, najviše zbog
Luke. Samo sam željela skloniti ga iz sredine u kojoj bi, ni kriv ni dužan, bio žigosan.
Sašu redovito nazivam u zatvor, iako ponekad ne znam što bih mu rekla.
Podsjeća me na ljepša vremena, kad sam bila u svojoj kući, imala bolji standard i
manje obaveza.
Nedostaje mi čitanje knjiga i gledanje serija. Diani nikad ne spominjem da sam
ga zvala, ali mislim da zna. Mislim da me jednom čula s hodnika, kad je ušla u stan, a
ja sam razgovarala s njim u dnevnoj sobi.
Redovito se čujem i s Julijom. Trudna je i trenutačno se muči sa završavanjem
drugog razreda srednje, ali ne samo zbog trudnoće. Nadam se da će uspjeti završiti
srednju školu i da će se Igor dobro brinuti o njoj, kao što se Saša nekad brinuo o
meni.
I Julija i Diana pokušale su više puta načeti temu o Saši i o tome što im je radio,
ali sam svaki put to izbjegla, prešavši na neku drugu, neutralniju priču. Nema potrebe
govoriti o tome, kopati i grepsti po otvorenim ranama. Bolje ih je pustiti da zarastu.
163
SAŠA
Doznaješ u zatvoru od Iris kako se s Lukom preselila u Njemačku kod Diane, i

da je Julija trudna.
Iris te redovito zove, ali strepiš da će doći dan kad će upoznati nekoga u
Njemačkoj i prestati se javljati. Deset godina, na koliko su te osudili, dovoljno je
vremena za nešto takvo. Odmah po privođenju određen ti je pritvor, tako da si i
presudu i njezinu pravomoćnost dočekao daleko od slobode.
Uvjeren si da je sudac, koji se očito odlučio proslaviti na tvom slučaju, uživao u
iscrpnom i javnom obrazloženju presude. U jednom trenutku postalo ti je dosadno,
pa si se čak uspio isključiti iz svega. Buljio si preda se, dok su svi u sudnici buljili u
tebe. Osjećao si kako te ti sitni, radoznali umovi prezirno odmjeravaju, pokušavajući
pronaći neki detalj po kojem bi se dalo zaključiti da si čudovište. Da si zvijer. Bu!
Da... Iako tvoje lice to možda nije odavalo, cijelo si vrijeme osjećao njihovo
gađenje. Poželio si im reći da je osjećaj obostran.
U svakom slučaju, bilo je pomalo čudno slušati suca i znati da govori o tebi.
Odahnuo si kad je završio.
U zatvoru ti je zasad podnošljivo. Posjećuje te samo mama. Tvrdi da je odmah
znala kako je Mihaela tvoje dijete.
Ne želiš je više vidjeti, dolazi se samo naslađivati.
164
DIANA
Došla sam na sjajnu ideju. Nakon svih onih grozota s tatom i suđenjem, željela
sam učiniti nešto dobro za Luku i mamu, pa sam ih pozvala da dođu u Njemačku, da
žive sa mnom i Enesom. A kad sam čula kako djeca zadirkuju Luku u školi, nije bilo
sumnje da sam napravila pravu stvar.
Iako znam da sam postupila ispravno prijavivši tatu, ponekad se osjećam kao da
sam uništila obitelj. Tada mi je još draže što sam mamu i Luku pozvala da žive s nama
- tako im se mogu barem malo iskupiti.
Enes se odmah složio - duša od čovjeka.
Nikad neću zaboraviti taj petak ujutro, prije nego sam krenula na avion, a Enes
na posao. Objavila sam mu svoju odluku uz kavu. Ionako mu je bila gorka zbog
prethodne noći, a ja sam mu je dodatno zagorčila.
Enes je bio sav natečen od plakanja i manjka sna. Sve je na njemu govorilo, Ne
priča mi se, ne živi mi se.
Za razliku od njega, ja sam bila puna adrenalina.
Kad sam odlučila prijaviti tatu i sve razotkriti, na neki sam čudan način odahnula,
iako sam bila svjesna da me tek čeka suočavanje s onim što ta odluka donosi.
„Luda si“, prvo mi je rekao. „Znaš li što će biti ako ga prijaviš? Jesi li svjesna
kakve posljedice to može izazvati?“
„A kakve tek može izazvati ako ga ne prijavim?“
Pušila sam u pidžami pokraj otvorenog prozora, osjećajući kako je opet zahladilo.
Enes je šutio, svjestan da nema što reći jer je za svoje sestre učinio isto - zaštitio
ih je ponudivši zauzvrat sebe. Žrtvovao se za njih, za cijelu obitelj. Ili barem misli da
ih je zaštitio jer, tko zna, možda Amir još uvijek zlostavlja Jasminu i ostale
sestre, samo opreznije i mudrije.
Ta mogućnost Enesa najviše razdire. Kad mu to dođe u glavu, tješi se da bi mu
sestre sigurno rekle jer ne bi mogle glumiti. A onda pogleda samog sebe i opet nije
siguran, i tako ukrug. Pakleni krug. Ali na kraju je ipak odustao.
Nije prijavio Amira za dugogodišnje seksualno zlostavljanje; izabrao je šutnju u
zamjenu za oca. Vidjela sam mu to u očima, kao što vidim i danas - jedno nijemo i
definitivno NE. Tada sam prestala inzistirati da prijavi Amira, znam da moram
poštovati njegovu odluku.
Žao mi je, užasno mi je žao Enesa jer mislim da će nastaviti živjeti u gorem paklu
od moga. Sigurno mu je teško gledati tu zvijer od ujaka, sad kad je odrastao, kad se
165
sjeti kako ga je dirao... Kako je dirao njegov mali penis i guzu, tjerajući ga da mu puši.
O ostalom neću ni razmišljati.
Ne isključujem posve mogućnost da će mu Enes jednog dana ipak zavrnuti šiju,
da će ga nadvladati sjećanja, popustiti sve brane i nadjačati želja da zaštiti sebe, sestre
i majku od sramote.
Ali, Enes je donio svoju odluku, a ja sam donijela svoju.
Vidim kako Enes ustaje od stola. Vrijeme je da krene na posao, ali prije toga
kaže: „Jesi li svjesna da se, ako ga prijaviš, može otkriti da ja nisam Mihaelin otac
nego on?“
Protrnula sam. Srce mi se spustilo u pete. O tome nisam htjela ni misliti, ali Enes
je očito ispravno smatrao da bih morala. Nisam htjela da to itko ikada sazna. Ni
slučajno.
„To neću spominjati“, rekla sam brzo. „Imam dovoljno materijala i bez toga.“
Nekoliko trenutaka nepomično me gledao. U očima sam mu vidjela brigu, vidjela
sam da nema povjerenja, ali ne u mene, nego jednostavno u mogući slijed događaja.
Ipak, bila sam sigurna kako će to zauvijek ostati moja i Enesova tajna.
Zapravo, ako sam i u što na ovom svijetu bila sigurna, to je da Enes nikad nikome
ne bi rekao tko je Mihaelin pravi otac, sve i da prekinemo. Stvarno voli Mihaelu.
Prihvatio ju je kao svoje dijete, svoju curicu. Učinio je to zbog mene i nikad mu neću
moći dovoljno zahvaliti. To je ono zbog čega ga obožavam. Tako jako voli i mene i
Mihaelu.
Na vratima stana Enes me poljubio: „Čekat ću da mi se javiš“, rekao je očiju
podlivenih krvlju.
Kimnula sam. Suze su mi već navirale, ali nikako se nisam željela rasplakati i
raspekmeziti. Morala sam se koncentrirati jer sam znala da me čeka borba za koju su
mi potrebne sva snaga i odlučnost.
***
Upisala sam tečaj za web-dizajnericu i počela raditi u pivnici pet puta tjedno.
Mama mi pomaže u čuvanju Mihaele i obavljanju kućanskih poslova. Zato si i mogu
to priuštiti - imam dovoljno vremena i ne moram nikog plaćati.
Uhvatila sam je jednom kako razgovara s tatom, ali nisam je htjela prekidati.
Moguće je da ga i dalje naziva. Ako je opet uhvatim u tom razgovoru, pravit ću se da
ne znam s kim priča.
Redovito se čujem i s Julijom. Trudna je i brine me hoće li završiti srednju školu.
Taj njezin Igor je lovator, ali i muljator.
Julija me optužila da sam zavidna kad sam joj rekla: „Nadam se da nećeš, poput
mame, živjeti tako da nemaš svoju plaću i ne radiš.“
Nisam joj to uzela za zlo, znam da je drmaju hormoni. Oprostila sam joj i to što
me izdala za Mihaelu. Pukla je i sve ispričala istražiteljima, nakon čega su napravili
DNK test.
166
Pokušala sam s mamom nekoliko puta načeti temu o tati i onom što nam je radio.
Više nego išta, htjela bih da zna kako je biti njegova žrtva, ali uvijek nekako izmigolji
i prijeđe na drugu temu.
Kaže kako nema smisla kopati po prošlosti, kako treba ići naprijed, ali ja se pitam
izbjegava li takve razgovore zato što ne želi priznati da je ipak cijelo vrijeme - znala.
Ovako sada može živjeti na mojoj i Enesovoj grbači, ali i dalje s glavom u pijesku.
Čini se kako će, za razliku od Julijine i moje povremene samoobmane, mamina
samoobmana u vezi s tatom ostati vječna.
167
JULIJA
Trudna sam već četiri mjeseca. Nosim djevojčicu! Trudna sam i živčana jer me
Tara upravo razljutila užasnim komentarom. Rekla mi je kako bih mogla prijaviti
Igora za silovanje, da prije nekoliko mjeseci nisam napunila šesnaestu.
Kao da je on nekakav pedofil, samo zato što je toliko stariji od mene. Uvjerena
sam da bi Igor čekao da napunim šesnaest, da sam to tražila.
Kako sam samo poludjela kad sam čula tu riječ - silovanje.
Tara je definitivno ljubomorna na našu vezu, protiv koje je bila od samog
početka, i samo smišlja razloge da to prikrije.
Da stvar bude bolja, čini se da joj se u ljubomori pridružila i moja sestra, rekavši
da mi je bolje da radim nešto u životu, da ne budem kao mama.
Redovito se čujem sa svima u Njemačkoj. Kasnije sam se smirila i zaključila da
Diana vjerojatno nije mislila ništa loše. Oprostila sam joj, baš kao što je i ona meni
oprostila, jer sam odala njezinu tajnu kad sam rekla za Mihaelu.
Jednostavno sam se slomila i to je priznanje samo izletjelo iz mene, na jednom
od onih razgovora s posebno dragom istražiteljicom. Puno mi je lakše zbog toga,
dugo me mučilo to što sam sama nosila tako strašno saznanje.
U meni su se stalno izmjenjivali razumijevanje što je Diana otišla i ljutnja jer mi
je predala obiteljsku štafetu i pobjegla. Ali sad, kad su se neke stvari ipak razriješile,
osjećam kako sam baš odahnula.
Kako god, uhvatila sam daleko bolju partiju od mame - Igor ima puno više love
nego tata.
Pazi na mene, kupuje mi predivne stvari, drži me kao kapljicu vode na dlanu.
Ona prelijepa jakna od brušene kože, koju sam mjesecima gledala u modnom
časopisu, sad je moja! One seksi crne čizme, koje idu uz svaku kombinaciju, moje su!
I, što je najbolje, Igor mi je obećao da će mi, ako bude potrebno - nekako imam
osjećaj da ipak hoće - nakon poroda, kad malo dođem sebi, dati novac da povećam
sise. Da, platit će mi operaciju povećanja grudi, ako ne ostanu barem na sadašnjoj
veličini.
To je ipak bila prevelika vijest da je ne bih podijelila s najboljom prijateljicom.
Objašnjavam Tari kako je i to jedan od dokaza da me Igor stvarno voli, jer da je
htio, mogao je odmah naći neku curu velikih sisa, a ne meni plaćati operaciju.
„Ne, to je samo dokaz da te želi oblikovati prema svojim željama, kao nekakvu
lutku“, zaključuje ona s gadljivom grimasom. Međutim, to je tako dobra vijest da mi
je ni Tara sa svojim komentarima ne može pokvariti.
168
Uskoro Igor i ja selimo u novu kuću. Već zamišljam kako ću preurediti dječju
sobu za našu kćerkicu. Volim kad mi Igor nježno prelazi rukom preko trbuha. Tada
u šali govori našoj bebici: „Evo tvoga zločestog tatice.“
169
LUKA
Jako mi se sviđa kod Diane i Enesa. I u novoj školi. Volim se igrati s Mihaelom.
Imam puno novih prijatelja u Njemačkoj i novu najbolju prijateljicu. Zove se
Miriam. Lijepa je skoro kao Lana.
Na rukomet više ne idem, ali sam se zato upisao na karate.
Znam da je tata u zatvoru jer je učinio nešto grozno, ali ne znam što točno.
Ponekad mi nedostaje, ali sve manje.
170

Sjeme Tame

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Sjeme Tame

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

www.balkandownload.

(6. studenoga 2017.)

Zakonski je ne možemo prisiliti na povratak kući jer je punoljetna. Formalno. U

Iako je stan velika investicija i premda mi se na početku nije sviđala ideja da ga

Uskoro osjećam kako mi se kroasan i kava dižu u želucu. Skočim sa stolca i

Možda je jednostavno napao nesretnicu koja mu se u tom trenutku našla na

slušanju te prebaciti na drugi program. Na nešto veselo. Možda na neku kulinarsku

Dobra stara statistika kaže i to da je puno žena silovano u braku.

Tip pod njim je stenjao. Bio je krupan. Krvav. Poražen.

U 17:45 vozim Luku na rukomet, a u 18:45 vraćam se po njega.

Nije propustila primijetiti kako ti se sutradan ujutro uvaljivala recepcionarka koja

Glavonja na brzinu određuje djevojku iz marketinga, Ivonu, da mijenja bolesnu

Mihaela opet plače.

Ne usuđujem se ni pomisliti što bi bilo i kako bi me ogovarali, nakon što bi

Enes je konačno došao.

Naravno, Enesova majka Belma je to jedva dočekala, stalno ističući da ne zna

Mihaela kao da je osjetila da me umirio Enesov dolazak, pa se i ona smirila.

Sedam i trideset je, a ja još sanjarim u krevetu, umjesto da ustanem i na brzinu

Jako mi nedostaju ti dani, ali Diani očito ne...

Vratila sam se kući iz škole i bavim se omiljenim hobijem - izležavanjem. Sve

Danas su u školi svi pričali o sinoćnjem silovanju u parku, nedaleko od

Onda je otkopčao remen i - dok se nisam ni snašla - otkopčao je i moj. Zatim se

(7. studenoga 2017.)

Pomažem Luki da se spremi za školu. Jutros mu se ne doručkuje/ pa nakon

Objasnio mi je nedavno koliko mu je stresno na poslu.

Ipak promrmljam „Hvala“, kako ga ne bih razljutila u slučaju da se ne šali. Kada

Budući da je Saša vozio službeni terenac, na stražnjem sjedalu bilo je dovoljno

Stisnulo me u želucu pri pomisli na sve te izdatke, na pare koje je ljubavnica u

Noć je. U polusnu osjećam kako me Saša pipa po sisama, pokušavajući me

Ne znam koliko je sati kad se usred noći probudim.

Možda bih joj zapravo trebala biti zahvalna?

Poslije izbrišeš povijest gledanja.

Mogla bih pisati scenarije za sapunice.

U Njemačkoj se najviše družim s Vanesom. Vanesa svako malo tulumari; u

Donedavno sam se družila i s Enesovom sestrom Sanelom, ali je počela previše

Sigurna sam da bi se Mihaelica složila sa mnom kad bi razumjela čemu joj je

Mihaelu popodne ostavljam Enesu. Ljubim je i odlazim u pivnicu u kojoj radim

spetljao. Svako malo čujem: „Njemice su dobre. Uuu, zgodne su

Danas sam se u školi opet pogledavala s Nikolom. Nikola je golobrad, Nikola je

Nedavno sam dobila ponudu za povećanje budžeta.

(8. studenoga 2017.)

Jutros je Luka odlučio doručkovati. Drago mi je zbog toga, ni samoj mi ne bi

Pripremam ručak - kuhanu teletinu s povrćem i juhu. Ubacim u perilicu i novu

poremećaja u prehrani, između ostalog, kaže: „Nitko ne spominje sklonosti

kastracije, a to onda prenose na zubara. Zvuk zubarske bušilice tjera ih na

Na povratku s treninga, Luka me obavještava da ga je Lana, curica s kojom ide

Uskoro dolazim do zaključka da mi večeras ni TV, ni internet, ni čitanje, nisu

Njegovo mjesto je prazno - ni prvi, ni posljednji put.

Smeće je u kupaonici. Izgledaš grozno. Prsti su ti čitavi, nisu razbijeni batom za

Na poslu standardno. Cijela je firma zasićena atmosferom napetosti i straha koja

Nakon posla odlaziš s Markom na piće. Ne zajebavate se kao inače, čak je i on

Gleda te s podsmijehom. Nadrkan je, pa se na tebi iskaljuje.

Ismijao si je. Ismijao si je jedne večeri kad ti se onako nježno primaknula u

Zaigrat ćeš na kartu da si pogriješio kad si je ostavio, da si bio kukavica, iako si

Kada konačno sjedneš u auto, vežeš se i nasloniš glavu na sjedalo. Pokušavaš

Ponudio mi je da sjednem. Malo sam oklijevala, a onda mu ispričala što se

Danas me Lana pozvala na rođendan. Slavit će u subotu u igraonici. Rekao sam

(9. studenoga 2017.)

Oko podne se nalazim sa Sandrom na kavi. Zapravo, molila me da se nađemo.

Naravno, primijetila je da sam odsutna. Dala mi je to do znanja, onako „suptilno“

morati ljubazno smješkati, kao da je sve u najboljem redu, iako bi im najradije

Zurim kroz prozor, nekoliko minuta nepomično stojeći pokraj razmaknutih

Zovem Juliju, danas je u školi poslijepodne. Dok čekam da se javi, zahvalno