Teddy

Jason Rekulak
.
Naslov izvornika: Hidden Pictures
 .

Za Julie
 1.

Prije nekoliko godina trebalo mi je nešto novca i

prijavila sam se kao dobrovoljac za znanstveno
istraživanje koje je provodilo državno sveučilište
Pennsylvanije. Dobila sam upute kamo da dođem i
našla se u njihovom kampusu u zapadnoj
Philadelphiji, u laboratoriju za medicinska
istraživanja, u velikoj dvorani punoj žena dobi
osamnaest do trideset pet godina. Nije bilo dovoljno
stolica za sve, a ja sam stigla među posljednjima, pa
sam se šćućurila na podu. Dobile smo besplatnu
kavu i krafne s čokoladom, na velikom televizoru
prikazivao se kviz, ali pretežno smo sjedile zagledane
u mobitele. Atmosfera je bila kao na šalteru za
podizanje osobnih dokumenata, samo što su nam
plaćali, pa nam nije smetalo što provodimo dan
čekajući.
Pred nas je izašla liječnica u bijeloj kuti i
predstavila se: rekla je da se zove Susan ili Stacey ili
Samantha i da radi najednom znanstvenom
istraživanju. Pročitala nanije sve moguće nuspojave i
upozorenja, rekla da će nam platiti poklon– bonom
za Amazon, a ne gotovinom ili čekom, što su neki
dočekali gunđanjem, ali ja nisam. Imala sam dečka
koji je kupovao poklon– bonove za osamdeset posto
vrijednosti, pa mi nije smetalo.
Svakih nekoliko minuta, Susan (mislim da se
zvala Susan) bi prozvala ime sa svog popisa ijedna od
nas bi izašla. Nijedna se nije vratila. Prilično brzo
oslobodilo se nekoliko mjesta, ali ostala sam na
podu, uvjerena da ne bih mogla ustati a da ne
povratim. Cijelo me tijelo boljelo i drhtalo, ali nakon
nekog vremena dočuli smo da ne vade krv, ne
testiraju urin, ne mjere temperaturu ispitanicama –
što bi mene sve redom diskvalificiralo – pa sam
progutala tableticu i jezikom skinula s nje žuti
površinski sloj. Potom sam je ispljunula, smrvila i
ušmrkala otprilike trećinu praha, tek toliko da me
malo smiri. Ostatak sam spremila u foliju, za poslije.
Odmah sam prestala drhtati, a sjedenje na podu više
nije bilo tako neudobno.
Otprilike dva sata poslije, konačno me prozvala. –
Quinn? Mallory Quinn? – rekla je, a ja sam ustala i
krenula prema njoj, vukući za sobom debelu zimsku
jaknu. Ako je i primijetila da sam drogirana, nije
ništa rekla. Upitala me koliko mi je godina
(devetnaest) i kad sam rođena (3. ožujka), pa
usporedila te podatke s onima na svojim papirima.
Valjda je zaključila da sam dovoljno pri sebi jer me
povela cijelim labirintom hodnika, do male prostorije
bez prozora.
Unutra je sjedilo pet mladića, oborenih glava.
Nisam im vidjela lica. Zaključila sam da su studenti
medicine, jer su svi bili u bolničkoj uniformi,
ispeglanoj i čistoj kao da je sad sišla s police.
– Dobro, Mallory, molim te da staneš nasred
prostorije i okreneš se prema dečkima. Ovdje, na X,
tako. Sad ću ti reći što će se dogoditi, a onda ću ti
staviti povez preko očiju. – Tad sam primijetila da drži
crnu masku, poput one koju je moja majka navlačila
na oči prije spavanja.
Objasnila mi je da mladići trenutačno namjerno
gledaju u pod, ali za koju minutu odmjerit će me od
glave do pete. Moj je zadatak bio reći osjećam li njihov
pogled na sebi. Rekla mi je da podignem ruku ako ga
osjetim i spustim tek kad osjetim da me više ne
gledaju.
– –Eksperiment će trajati pet minuta, ali nakon
što završi, možda ćemo ga ponoviti. Imaš li pitanja?
Nasmijala sam se. – Da. Jeste li čitali Pedeset
nijansi sive? Mislim da je ovo iz dvanaestog poglavlja.
To je bio moj pokušaj da se našalim, ali Susan se
samo pristojno nasmiješila^ a mladići nisu ničim dali
do znanja da su me čuli. Neki su čitali vlastite
bilješke, neki sinkronizirali satove. Atmosfera je bila
ozbiljna, radna. Susan mi je namjestila povez i
svezala ga čvrsto, ali ne prečvrsto. – Dobro, Mallory.
Nije neudoban?
– Nije.
– Jesi li spremna?
– Jesam.
– Onda ćemo početi na tri. Pripremite satove.
Jedan, dva, tri.
Čudno je stajati pet minuta s povezom na očima
u savršeno tihoj prostoriji, znajući da ti pet mladića
možda bulji u sise ili dupe ili tko zna što. Nisam čula
nikakav zvuk ni osjetila išta što bi mi dalo do znanja
što se događa. Ali definitivno sam osjetila njihove
poglede. Nekoliko puta podigla sam ruku pa je
spustila, a tih pet minuta potrajalo je sat vremena.
Nakon što je isteklo, Susan me zamolila da ponovimo
eksperiment, pa sam sve to prošla još jednom. Potom
me zamolila da ponovimo eksperiment i treći put.
Kad sam konačno spustila povez, mladići su
zapljeskali kao da sam dobila Oscara.
Susan mi je rekla da provode eksperiment već
tjedan dana, da su testirali stotine žena, ali da sam
ja prva s gotovo savršenim rezultatom. Tri puta sam
postigla devedeset sedam posto točan rezultat.
Rekla je mladićima da odu predahnuti, a mene
povela u svoj ured, gdje me zasula pitanjima. Kako
sam znala da me gledaju? Nisam joj to mogla
objasniti riječima– jednostavno sam znala. Osjećala
sam neko treperenje u rubu osjetilnog polja – nešto
poput sedmog čula. Kladim se da ako ste to ikad i
sami osjetili, znate na što mislim.
– A čula sam i zvuk.
Zaprepašteno me pogledala. – Stvarno? Nešto si
čula?
– Da, u nekoliko navrata. Visok zvuk nalik na
zujanje komarca jako blizu uha.
Tako je brzo zgrabila laptop da ga je umalo
srušila. Zapisala je niz bilježaka pa me upitala mogu
li se vratiti idućeg tjedna, na još jedan eksperiment.
Rekla sam da bih, za dvadeset dolara po satu vratit
ću se koliko god puta želi. Dala sam joj broj mobitela
i obećala je da će me nazvati da se dogovorimo – ali
iste večeri mijenjala sam svoj iPhone za dvije tablete
OxyContina 80, pa nije mogla do mene i više se nismo
čule.
 .

Sad kad sam čista, požalila sam mnoge svoje

postupke, a gubitak tog mobitela je sitnica. Ali
ponekad se sjetim eksperimenta. Pokušala sam
pronaći onu liječnicu na internetu, ali ne sjećam joj
se imena. Jednog jutra busom sam se odvezla do
fakulteta i pokušala pronaći prostoriju u kojoj smo
čekali, ali kampus sad izgleda drugačije; izgradili su
mnogo novih zgrada i kao da ništa nije na svome
mjestu. Pokušala sam naći i cilj tog eksperimenta, ali
Google kaže da ljudska osjetila ne mogu primijetiti
pogled – nema dokaza da itko od nas ima oči na
tjemenu.
Mislim da sam se donekle pomirila s mišlju da taj
eksperiment nije bio stvaran – da je jedno od mnogih
lažnih sjećanja koje sam zaradila drogirajući se
oksikodonom, heroinom i drugim drogama. Moj
sponzor Russell kaže da su lažna sjećanja česta kod
ovisnika. Kaže da se mozak ovisnika „sjeća“ sretnih
maštarija da ne bi morao misliti na stvarna sjećanja
– na sramotne poteze koje smo povukli da dobijemo
idući šut, na bol koju smo nanijeli bližnjima.
– Daj malo promisli o toj svojoj priči – kaže mi
Russell. – Dođeš u kampus prestižnog fakulteta Ivy
League. Nitko i ne primijeti da si drogirana. Uđeš u
prostoriju punu zgodnih mladih liječnika koji bulje u
tebe petnaest minuta, a na kraju ti aplaudiraju. Ma
daj, Quinn. Ne moraš biti Sigmund Freud da dokučiš
o čemu je riječ!
Russell je u pravu, naravno. Jedna od najtežih
istina o ovisnosti je da ne možete, vjerovati vlastitom
mozgu. Štoviše, morate prihvatiti da vam je mozak
sad najgori neprijatelj. Odvest će vas u pogrešnom
smjeru, navesti da zaboravite logiku i razum,
izobličiti vaša najljepša sjećanja u nemoguće
fantazije.
Ali nešto ipak znam sa sigurnošću:
Zovem se Mallory Quinn i dvadeset jedna mi je
godina.
Oporavljam se od ovisnosti osamnaest mjeseci i
iskreno mogu reći da mi ni alkohol ni droga ne
padaju na pamet.
Odradila sam svih dvanaest koraka i predala život
u ruke spasitelju Isus Kristu. Nećete me vidjeti na
ulici kako vrbujem ljude, ali vjernica sam i svakoga
dana molim mu se da me održi na dobrom putu i
zasad nam dobro ide.
Živim u sjeverozapadnoj Philadelphiji, u skloništu
za bivše ovisnice u raznim fazama odvikavanja,
imena Safe Harbor. Sve smo dokazale da smo čiste i
zaradile smo dosta osobnih sloboda, pa volimo reći
da nismo prešle samo pola puta, nego tri četvrtine.
Same si kupujemo hranu, kuhamo i nemamo previše
pravila.
Od ponedjeljka do petka radim u vrtiću Aunt
Becky, u šugavoj neuglednoj zgradi. Brinemo se za
šezdesetero djece dobi od dvije do pet godina. Veći dio
dana provodim mijenjajući pelene, dijeleći krekere i
puštajući im Ulicu Sezam s DVD– a. Nakon posla
trčim ili odlazim na sastanke liječenih ovisnika ili se
družim sa sustanarkama i gledamo Hallmarkove
filmove, recimo Ljubav pod jedrima ili Zauvijek u mom
srcu. Slobodno mi se smijte, ali znajte da na
Hallmarku nikad nećete naletjeti na prostitutku koja
šmrče kokain. Točno takve prizore ne želim pustiti u
svoje misli.
Russell mi je pristao biti sponzor zbog trčanja. Ja
sam se bavila crossom, a on je radio s mnogim
atletičarima. Bio je pomoćni trener reprezentacije na
ljetnim Olimpijskim igrama 1988., a poslije je vodio
ekipe sveučilišta Stanford i državnog sveučilišta
Arkansasa, koje su obje osvojile državna prvenstva.
Nakon toga je pod utjecajem metamfetamina pregazio
susjeda. Odslužio je zatvorsku kaznu od pet godina,
postao pastor, a sad sponzorira pet– šest ovisnika u
isto vrijeme, pretežno propalih sportaša poput mene.
Russell me nadahnuo da se vratim trčanju (on to
zove „trčanjem do oporavka“) i svakoga tjedna načini
raspored vježbi, kombinaciju dugih staza i sprinta s
utezima duž rijeke Schuylkill ili kondicijski trening u
YMCA– u. Russellu je šezdeset osam godina i ima
umjetni kuk, ali još uvijek diže utege od sto kila, a
vikendom trči uz mene, bodreći me i dajući mi
savjete. Neprestano me podsjeća da trkačice postižu
najbolje rezultate oko trideset pete i govori da su
najbolje godine tek preda mnom.
Isto tako potiče me da planiram budućnost – da
smislim kako ću početi ispočetka, u novoj okolini,
daleko od starih prijatelja i starih navika. Zato mi je
dogovorio razgovor za posao s Tedom i Caroline
Maxwell, prijateljima njegove sestre koji su se
nedavno doselili u Spring Brook u Newjerseyju, koji
traže dadilju za svog petogodišnjeg sina Teddyja.
 – Nedavno su se vratili iz Barcelone. Tata radi
nešto s kompjuterima. Ili s dionicama? Nešto dobro
plaćeno, ali zaboravio sam što. Uglavnom, doselili su
se ovamo da Teddy... mali, ne tata... najesen krene u
školu. Malu školu. Radila bi za njih do rujna, ali tko
zna. Ako im se svidiš, možda te zadrže i dulje.
Russell ustraje da me odveze na razgovor. On je
jedan od onih koji su stalno odjeveni kao da idu u
teretanu, čak i kad ne idu – danas na sebi ima crnu
Adidasovu trenirku s bijelim prugama. Dok
prelazimo Most Benjamina Franklina u njegovom
terencu, Russell se gura iz traka u trak, a ja se
grčevito držim za vrata i gledam u krilo, da ne zurim
pred sebe. Ne volim se voziti autom.
Kad nekamo putujem, vozim se autobusom i
podzemnom; a ovo mi je prva međugradska vožnja u
skoro godinu dana. Putujemo petnaestak kilometara
izvan grada, a ja se osjećam kao da sjedim u raketi
za Mars.
– Što ti je? – upita me Russell.
– Ništa.
– Napeta si, Quinn. Opusti se.
Kako da se opustim kad nas s desne strane
pretječe golemi autobus dimenzija Titanica na
kotačima? Toliko je blizu da ga mogu dodirnuti kroz
prozor. Čekam da prođe, da mogu razgovarati bez
vikanja.
– A mama?
– Caroline Maxwell. Liječnica u bolnici za
veterane, gdje radi moja sestra Jeannie. Tako je i
znam.
 – Koliko zna o meni?
Russell slegne ramenima. – Zna da si čista
osamnaest mjeseci. Zna da imaš moju profesionalnu
preporuku.
– Nisam to mislila.
– Ne brini se. Rekao sam joj sve i jedva čeka da te
upozna. – Sigurno izgledam sumnjičavo, jer Russell
nastavi. – Ženska radi s ovisnicima, to joj je posao. A
njezini pacijenti su veterani, specijalci puni trauma
iz Afganistana. Nemoj me pogrešno shvatiti, Quinn,
ali u usporedbi s njima, tvoja priča nije tako strašna.
Neki seronja u terencu baci plastičnu vrećicu kroz
prozor i nemamo vremena skrenuti, pa se zabije u
nas sto na sat i čujem glasan prasak loma stakla.
Zvuči kao da je eksplodirala bomba. Russell samo
snizi temperaturu za dva stupnja. Pognem glavu i
ostanem tako sve dok ne čujem da usporavamo na
izlasku s autoceste.
Spring Brook je jedan od onih gradića u južnom
Jerseyju koji postoje od doba revolucije. Pun je kuća
u kolonijalnom i viktorijanskom stilu, s čijih
trijemova vise zastave. Ulice su glatke, pločnici
savršeni. Nigdje nema ni komadića smeća.
Stanemo na semaforu i Russell spusti prozor.
– Čuješ? – upita.
– Ne čujem ništa.
– Točno to. Mirno je. Savršeno za tebe.
Upali se zeleno i skrenemo u kvart pun trgovina i
restorana – vidim tajlandske restorane, lokal s
voćnim frapeima, vegansku pekarnicu, vrtić za pse i
studio za jogu. Vidim natpis „Instrukcije iz
matematike“ i malu knjižaru koja ima kafić. Naravno,
tu je i Starbucks, pred kojim stoji hrpa tinejdžera
zagledanih u ekrane iPhonea. Izgledaju kao klinci na
reklami za Target, u raznobojnoj odjeći i čistim novim
tenisicama.
Tad Russell skrene u manju ulicu, kojom se
redaju savršene obiteljske kuće. Uz pločnik se uzdiže
visoko, staro drveće, koje baca sjenu i boji kvart u
zeleno. Prođemo pokraj nekolicine znakova
„USPORITE – DJECA!“, a kad stignemo do križanja,
ugledamo nasmiješenoga prometnog policajca sa
žutim prslukom, koji nam mahne da prođemo. Sve je
toliko savršeno, kao da se vozimo filmskim studijem.
Russell konačno uspori i parkira se u sjeni
žalosne vrbe. – O. K., Quinn. Spremna?
– Ne znam.
Spustim štitnik za oči i pogledam se u ogledalo.
Na Russellov prijedlog, obukla sam se kao osoblje
dječjeg ljetnog kampa: u zelenu majicu kratkih
rukava, kaki kratke hlače i nove bijele platnene
tenisice. Imala sam vrlo dugu kosu, sve do struka, ali
dan prije sam odrezala rep i darovala ga u
dobrotvorne svrhe, pa sad imam kratki crni bob i više
se ne prepoznajem u ogledalu.
– Još dva savjeta – kaže Russell. – Prvi, obavezno
reci da je mali talentiran.
– Kako da znam je li talentiran?
– Nije važno. U ovom gradu sva su djeca
talentirana. Samo nađi pravi tren da to spomeneš.
– Dobro. A drugi?
 – Ako ti se učini da razgovor ne ide kako treba ili
misliš da se mama nećka? Ponudi joj adut.
Otvori pretinac za rukavice i pokaže mi nešto što
najradije ne bih unijela u njihov dom.
– Joj, Russelle. Ne znam baš.
– To ti je adut, Quinn, uzmi. Ne moraš baciti tu
kartu, ali drži je u rukavu, za svaki slučaj.
Na odvikavanju sam čula dovoljno priča s lošim
završetkom da znam da je Russell vjerojatno u pravu.
Gurnem njegov adut u torbu.
– Dobro – kažem. – Hvala što si me dovezao.
– Čekat ću te u Starbucksu, može? Nazovi me kad
završiš, doći ću po tebe.
Kažem da ne treba, da se mogu vratiti u
Philadelphiju vlakom, kažem mu kako je bolje da
krene doma prije nego što se na autocesti stvori
kolona.
– Dobro, ali nazovi me kad budeš gotova – kaže. –
Želim čuti kako je prošlo.
 2.

Iz auta izađem, u vlažno lipanjsko poslijepodne.

Russell zatrubi i odveze se, pa izgleda da se vise ne
mogu predomisliti. Maxwellovi žive u velikoj klasičnoj
viktorijanskoj dvokatnici s pročeljem od žuto
obojenih dasaka i s bijelim ukrasom nalik na čipku
na zabatu. Oko kuće proteže se širok trijem s
namještajem od pruća i žardinijerama punim žutog
cvijeća – krizantema i begonija. Iza posjeda leži gusta
šuma – ili možda park? – iz koje do ulice dopiru pjev
ptica, zujanje insekata.
Priđem kući popločenom stazom i popnem se
stubama na trijem. Pozvonim, a vrata mi otvori
dječačić. Ima crveno– narančastu kosu koja samo
strši uvis. Podsjeća me na igračke trolove.
Čučnem da se gledamo u oči.
– Kladim se da si ti Teddy.
Stidljivo se nasmiješi.
– Ja sam Mallory Quinn. Je li...
Okrene se, otrči stubama na kat i nestane s
vidika.
– Teddy?
Nisam sigurna što da radim. Preda mnom je mali
hodnik, u dnu kojega se vide kuhinjska vrata. Vidim
blagovaonicu (slijeva), dnevnu sobu (zdesna) i
prelijepi parket od borovih dasaka (posvuda).
Primijetim svjež i čist miris klimatiziranog zraka –
pomiješan s mirisom ulja za parket, kao da ga je
netko nedavno pošteno ulaštio. Sav namještaj izgleda
moderno i novo, kao da je upravo stigao iz najbliže
poslovnice Crate and Barrela.
Pozvonim, ali zvono se ne oglasi. Pozvonim još
triput, ali ništa se ne dogodi.
– Ima li koga?
U dnu kuće, u kuhinji, ugledam ženski obris.
Okrene se kao da me tek sad primijetila.
– Mallory? To si ti?
– Da! Dobar dan! Zvonila sam, ali...
– Znam, oprosti. Već smo pozvali majstora.
Prije nego što se i stignem zapitati kako je Teddy
znao da sam stigla, žena mi krene ususret. Hoda
najotmjenijim hodom koji sam ikad vidjela, kao da joj
stopala jedva dodiruju pod. Visoka je, mršava i
plavokosa, ima blijedu put i nježne crte lica koje kao
da nisu s ovoga svijeta.
– Ja sam Caroline.
Pružim joj ruku, ali ona me zagrli. Doima se kao
jedna od onih osoba iz kojih zrače toplina i
suosjećanje, a njezin zagrljaj potraje koju sekundu
dulje nego što je potrebno.
– Jako mi je drago što si nam došla. Russell nam
je ispričao mnogo lijepoga o tebi. Stvarno si čista već
osamnaest mjeseci?
– Osamnaest i pol.
– Nevjerojatno. Nakon svega što si prošla? To je
upravo nevjerojatno. Možeš biti ponosna na sebe.
 Na tren se zabrinem da ću se rasplakati, jer nisam
očekivala da me odmah upita o drogiranju, prije nego
što sam i prešla prag njezine kuće. Ali kamen mi
padne sa srca: sad je i to gotovo. Barem je odmah
saznala najgore o meni.
– Nije mi bilo lako, ali svakoga dana sve je lakše.
– Točno to govorim svojim pacijentima. –
Odmakne se, odmjeri me od glave do pete i nasmiješi
se. – A vidi se sad! Izgledaš tako zdravo, sva blistaš!
U kući je ugodnih dvadesetak stupnjeva,
dobrodošla promjena od one vlage i vreline. Hodam
za njom pored stubišta i ispod otvorenog hodnika
prvog kata. Kuhinja je preplavljena prirodnim
svjetlom i izgleda kao da u njoj snimaju video za
kulinarski program. Vidim veliki hladnjak, mali
hladnjak i štednjak s osam plinskih ploča. Sudoper
je dubok poput korita i dovoljno širok da mu trebaju
dvije slavine. Kuhinja je puna ormarića i ladica svih
dimenzija i oblika.,
Caroline otvori mala vrata i shvatim da je iza njih
treći hladnjak, minijaturni, pun rashlađenih pića. –
Da vidimo, imam mineralnu, kokosovu vodu, ledeni
čaj...
– Mineralnu, molim. – S divljenjem se okrenem
prema staklenom zidu koji gleda na dvorište. –
Kuhinja vam je prekrasna.
– Golema je, je l’? Prevelika za nas troje. Ali
zaljubili smo se u ostatak kuće, pa što je tu je. Iza
kuće je park, jesi li ga primijetila? Teddy voli trčkarati
šumom.
– Zvuči zabavno.
 – Jest, samo što stalno provjeravamo je li pokupio
krpelja. Već se bavim idejom da mu kupim ogrlicu za
buhe.
Pridigne čašu do automata za led, koji se oglasi
nježnim zveckanjem – poput zvončića na njezinom
trijemu koji se njišu na vjetru – i ispusti nekoliko
desetaka sićušnih staklastih kuglica. Osjećam se kao
da gledam nastup mađioničara. Caroline napuni
čašu mineralnom vodom i pruži mije. – Jesi li možda
za sendvič? Ili nešto drugo?
Odmahnem glavom, ali Caroline ipak otvori
hladnjak i preda mnom se nađe švedski stol
raspoređen na police. Vidim boce punomasnog
mlijeka i sojinog mlijeka, pakete smeđih jaja iz
podnog uzgoja, staklenčice s pestom, humusom i
salsom. Vidim debele kriške sira, boce kefira i bijele
mrežice koje pucaju koliko su pune zelenog lisnatog
povrća. A tek voće! Goleme plastične posude pune
jagoda i borovnica, malina i kupina; narančaste i
zelene dinje. Caroline uzme vrećicu mladih mrkava i
staklenku humusa pa laktom zatvori hladnjak.
Primijetim dječji crtež na vratima, nezgrapan i
neuredan prikaz zeca. Upitam je li ga nacrtao Teddy,
a Caroline kimne. – Ovdje smo tek šest tjedana, a on
već moljaka da mu nabavimo ljubimca. Rekla sam
mu da se moramo barem raspakirati.
 – Nadaren je – kažem joj, brinući se da zvučim
usiljeno, da sam pretjerala već na početku.
Ali Caroline se složi sa mnom.
Definitivno. Stvarno je napredan u odnosu na
vršnjake. Svi to kažu.
Sjednemo za mali stol u kutku za doručak i
Caroline mi pruži list papira. – Moj suprug zapisao je
neke smjernice. Ništa pretjerano, ali bolje da to
odmah riješimo.

KUĆNA PRAVILA
1. Nema droga.
2. Nema alkohola.
3. Nema pušenja.
4. Nema psovanja.
5. Nema mobitela, kompjutera i televizora.
6. Nema mesa.
7. Nema grickalica i slatkiša.
8. Nema posjetitelja bez dopuštenja.
9. Nema fotografiranja Teddyja za društvene
medije.
10. Nema religije ili praznovjerja. Podučavamo
samo znanost.

Ispod ispisanog popisa stoji još jedna uputa,

napisana lijepim ženskim rukopisom.

Zabavi se! ☺
Caroline se počne ispričavati zbog pravila i prije nego
što ih pročitam. – Sedmo i nije tako važno. Ako želiš
ispeći kolač ili kupiti Teddyju sladoled, samo dai. Ali
gazirana pića nikako. Moj suprug inzistira na
desetom pravilu. Po struci je inženjer, bavi se
tehnologijom. Znanost nam je jako važna. Ne molimo
se, ne slavimo Božić. Ne dijelimo blagoslove.
– A kad netko kihne?
– Kažemo „nazdravlje“. Ili „Gesundhat“, ista stvar.
Zvuči kao da se ispričava i vidim da joj pogled
pada na mali zlatni križ oko mog vrata – majčin
poklon za prvu pričest. Brže– bolje kažem Caroline da
mi pravila neće predstavljati problem. – Teddyjeva
vjera je vaša stvar, ne moja. Ja sam zadužena samo
za njegovu sigurnost, brigu i dobrobit.
Kamen joj padne sa srca. – I morate se zabaviti,
dobro? To je jedanaesto pravilo. Ako ti dođe da ga
odvedeš nekamo na izlet ili tako nešto, u zoološki ili
muzej, sve ću vam ja platiti.
Neko vrijeme razgovaramo o mojom dužnostima i
odgovornostima, a Caroline mi gotovo i ne postavlja
osobna pitanja. Sama joj kažem da sam odrasla u
južnom dijelu Philadelphije, sjeverno od stadiona, u
Ulici Shunk. Da sam živjela s majkom i mlađom
sestrom i čuvala svu mlađu djecu u kvartu. Pohađala
sam Srednju školu Central i upisala se na državno
sveučilište s punom stipendijom za atletiku, nakon
čega mi je život izletio s tračnica. Russell je očito
rekao Caroline ostalo, jer me ne tjera da joj sve te
problematične dijelove otkrijem sama.
Na kraju samo kaže: – Idemo naći Teddyja? Da
vidimo kako se vas dvoje slažete.
Dnevna soba je tik do kuhinje, udobna i
neformalno uređena soba s velikom sofom, škrinjom
punom igračaka i debelim čupavim sagom. Na
zidovima se smjenjuju police s knjigama i uokvireni
plakati predstava njujorške opere – Rigoletto,
Pagliacci i La Traviata. Caroline mi kaže da su njoj i
suprugu te tri opere najdraže, da su prije Teddyjevog
rođenja stalno išli na izvedbe u Metropolitan.
A mali Teddy leži potrbuške na sagu, nad crtaćim
blokom sa spiralnim uvezom i nekoliko olovaka. Kad
uđem, podigne pogled i vragolasto mi se nasmiješi, a
zatim se odmah vrati crtanju.
– Koga ja to ponovo vidim? Što to crtaš?
Teatralno i pretjerano slegne ramenima. Još se
previše stidi za razgovor.
– Dušo – ubaci se Caroline – Mallory te nešto
pitala.
Teddy opet slegne ramenima pa se nagne nad
papir toliko blizu da nosom umalo dodirne crtež, kao
da se želi zavući u njega. Dohvati olovku lijevom
rukom.
– Oho, ljevak! – kažem mu. – Kao i ja.
– Osobina mnogih svjetskih vođa – kaže Caroline.
– Barack Obama, Bill Clinton, Ronald Reagan... svi
su ljevaci.
Teddy se namjesti tako da mu ne vidim preko
ramena. Ne vidim što crta.
– Podsjećaš me na moju mlađu sestru – kažem
mu. – Dok je bila u tvojim godinama, voljela je crtati.
Imala je plastičnu posudu punu bojica.
Caroline zavuče ruku pod sofu i izvuče golemu
plastičnu posudu punu bojica. – Ovakvu?
– Točno takvu!
 Nasmije se ležernim, ugodnim smijehom. – Znaš
što je smiješno? Dok smo živjeli u Barceloni, nismo
nikako mogli nagovoriti Teddyja da uzme olovku u
ruke. Kupovali smo markere, pastele, vodene bojice...
nije pokazivao nimalo zanimanja za umjetnost. Ali
kad smo se vratili u Sjedinjene Države i uselili u ovu
kuću? Preko noći je postao Pablo Picasso. Sad crta
kao lud!
Caroline podigne ploču stolića za kavu i vidim da
je i ispod njega spremišni prostor. Izvuče svežanj
papira debeo gotovo tri centimetra. – Mom suprugu
je smiješno što ništa ne bacam, ali kad ne mogu.
Hoćeš vidjeti crteže?
– Nego što.
Teddyjeva olovka stala je na svom putu po papiru.
Vidim da mu je cijelo tijelo napeto, da nas pomno
sluša. Jedva čeka da kažem što mislim o njegovim
crtežima.
– Ovaj prvi je jako zgodan – kažem Caroline. – To
je konj?
– Mislim da jest.
– Ne, ne, nije – kaže Teddy, skoči s poda i priđe
mi. – To je koza, vidiš da ima rogove na glavi? I bradu.
Konji nemaju bradu. – Nagne se nad moje krilo i
okrene idući list.
– To je ona vrba pred prozorom?
– Je, da. Ako se popneš na nju, vidjet ćeš ptičje
gnijezdo.
Okrećem list za listom, a Teddy se polako penje
sve više na moje krilo i na kraju se udobno smjesti,
nasloni glavu na mene. Osjećam se kao da držim
golemo štene. Topao je i miriše po rublju koje je tek
izvađeno iz sušilice. Caroline sjedi po strani,
promatrajući nas. Doima se zadovoljnom.
Crteži su prilično obični, tipični dječji – mnoštvo
životinja, mnoštvo nasmiješenih lica i Sunaca. Teddy
pomno prati moje reakcije na svaki crtež i upija
pohvale poput spužve.
Caroline kao da je iznenađena posljednjim crtežom u
svežnju. – Ovaj sam namjeravala izvaditi – kaže, jer
sad joj ne preostaje ništa drugo nego opisati ga. – Ovo
su Teddy i njegova... njegova prijateljica.
– Anya – kaže Teddy. – Zove se Anya.
– Da, Anya – kaže Caroline, namigujući mi da se i
ja pretvaram. – Svi volimo Anyu, jer se dolazi igrati s
Teddyjem dok mama i tata rade.
Shvatim da je Anya nekakva izmišljena
prijateljica pa pokušam smisliti nešto lijepo o njoj. –
Kladim se da je Anya super društvo. Pogotovo za
malog dečka koji se tek doselio u novi grad i još ne
poznaje vršnjake.
– Tako je! – Caroline kao da je vidno laknulo što
sam tako brzo shvatila o čemu je riječ. – Točno tako.
– Je li Anya sad s nama? Druži se i s nama?
Teddy se ogleda po sobi. – Ne.
– Gdje je?
– Ne znam.
– Vidjet ćete se navečer?
– Vidimo se svake večeri. Spava pod mojim
krevetom i čujem je dok pjeva.
Čuje se zvonce s trijema, otvaranje i zatvaranje
kućnih vrata. – Ima li koga? – odjekne muški glas.
– U dnevnoj! – dovikne Caroline pa pogleda
Teddyja. – Došao je tata!
Teddy skoči s mog krila i otrči dočekati oca, a ja
vratim crteže Caroline. – Zanimljivi su.
Caroline odmahne glavom, smijući se. – Nije ga
zaposjeo zloduh, vjeruj mi na riječ. Samo je u
nekakvoj čudnoj fazi. Puno djece izmisli prijatelje.
Moji kolege pedijatri kažu da je to normalno.
Zvuči kao da joj je neugodno, pa je brže– bolje
uvjerim da to doista i jest normalno. – Kladim se da
je samo usamljen zbog preseljenja. Izmislio je
prijateljicu da se ima s kime igrati.
– Da barem ne izgleda ovako bizarno. Kako da ovo
objesim na hladnjak? – Caroline okrene crtež
naopačke pa ga gurne u sredinu svežnja. – Ali znaš ti
što, Mallory? Čim počneš raditi za nas, kladim se da
će Teddy zaboraviti Anyu. Nova dadilja bit će mu
puno bolje društvo!
Sviđa mi se njezin ton – kao da je razgovor za
posao gotov, kao da sam ga već dobila i sad zajedno
smišljamo kako riješiti ovaj problemčić. – Sigurna
sam da u okolnim parkovima ima puno djece –
kažem. – Pobrinut ću se da si Teddy nađe puno
prijatelja i prije nego što krene u malu školu.
– Sjajno – kaže Caroline. Hodnikom nam se
približavaju koraci i Caroline se nagne prema meni.
– Još samo da te upozorim na supruga. Nije
oduševljen tvojom prošlošću. Zbog droge, razumiješ?
Samo će tražiti izliku da te odbije. Ali ne brini se.
– Kako da...
– I obraćaj mu se s „gospodine Maxwelle“. Ne Ted.
To će mu se svidjeti.
Prije nego što je stignem upitati što to znači,
Caroline se odmakne, vrata se otvore i uđe njezin
suprug noseći Teddyja, koji se sretno smiješi. Ted
Maxwell stariji je nego Što sam očekivala, deset ili
petnaest godina stariji od Caroline. Visok je i vitak,
prosijed, nosi naočale tamnih okvira i bradu. Odjeven
je u traperice s potpisom, iznošene oksfordice i
sportski sako preko majice s V– izrezom – sve na
njemu djeluje jednostavno, ali znam da košta deset
puta više nego što mi se čini.
Caroline ga pozdravi poljupcem.
– Dušo, ovo je Mallory.
Ustanem i pružim mu ruku. – Dobar dan,
gospodine Maxwelle.
– Ispričavam se što kasnim, nešto mi je iskrsnulo
na poslu. – On i Caroline razmijene pogled, a ja se
zapitam koliko mu često nešto tako iskrsne na poslu.
– Kako ide razgovor?
– Jako dobro – kaže Caroline.
– Jako, jako dobro! – klikne Teddy. Izmigolji iz
očevog naručja i vrati se u moje krilo, kao da sam
Djed Božićnjak i sad će mi reći što želi za Božić. –
Mallory, voliš se igrati skrivača?
– Obožavam se igrati skrivača – kažem mu. –
Pogotovo u velikim starim kućama s puno prostorija.
– Takva je naša! – Teddy se zadivljeno ogleda po
dnevnoj sobi. – Mi imamo veliku staru kuću! S puno
prostorija!
Malo ga stisnem. – Super!
Tedu kao da se ne sviđa naš razgovor. Uzme sina
za ruku i potakne ga da siđe s mog krila. – Čuj,
malac, ovo je razgovor za posao. Jako ozbiljan
razgovor samo za odrasle. Mama i tata moraju pitati
Mallory o nekim jako važnim stvarima. Pođi ti lijepo
gore igrati se, može? Imaš legiće i...
 Caroline ga prekine. – Dušo, mi smo se već sve
dogovorile. Želim odvesti Mallory do kućice za goste.
– Imam i ja nekoliko pitanja. Daj mi pet minuta.
Ted malo pogurne sina i Teddy se udalji. Potom
raskopča sako i sjedne preko puta. Sad vidim da nije
onako vitak – ima trbuščić, ali i to mu dobro pristaje.
Izgleda uhranjeno, kao da se netko dobro brine za
njega.
– Jeste li donijeli još jedan primjerak životopisa?
Odmahnem glavom. – Nisam, žao mije.
Otvori aktovku i iz nje izvadi žuti fascikl pun
dokumenata. Lista, a ja shvatim da je fascikl pun
životopisa i pisama preporuke drugih kandidata. Ima
ih najmanje pedeset. – Evo ga, Mallory Quinn. – Dok
izvlači moj životopis, vidim da je pun rukom ispisanih
bilješki.
– Srednja škola Central, ali ne i fakultet?
– Još ne – kažem.
– Počinjete najesen? '
– Ne.
– Na proljeće?
– Ne, ali nadam se skorom upisu.
Ted se zagleda u moj životopis pa zaškilji i nakrivi
glavu kao da mu nešto nije jasno. – Ne piše koje
strane jezike govorite.
– Nijedan, žao mije. Osim ako se sleng južne
Philadelphije ne računa kao strani jezik.
Caroline se nasmije. – Dobro kažeš!
Ted samo doda mali crni X svojim bilješkama.
 – A instrumenti? Svirate li klavir ili violinu?
– Ne.
– Umjetnost? Slikanje, crtanje, kiparstvo?
– Ne.
– Jeste li puno putovali? Izvan Sjedinjenih
Država?
– S deset godina sam bila u Disneylandu.
Zapiše još jedan X na moj životopis.
– Trenutačno radite za svoju tetu Becky?
– Nije to moja teta. Tako se zove vrtić: Aunt1
Becky’s Childcare. ABC.
Preleti pogledom bilješke. – Da, da, sad se sjećam.
Zapošljavaju bivše ovisnike. Znate li koliko im država
plaća za to?
Caroline se namršti. – Dušo. Je li to baš važno?
– Samo me zanima. .
– Ne smeta mi – kažem joj. – Savezna država
Pennsylvania plaća trećinu moje plaće.
Ali mi bismo trebali platiti sve – kaže Ted pa
naškraba još nešto na rub mog životopisa. Čini se da
računa.
Tede, imaš U još pitanja? – upita Caroline. –
Mallory je ovdje već dugo. A još joj nisam pokazala
dvorište.
Gotov sam. Doznao sam sve što sam trebao –
primijetim da je gurnuo moj životopis na dno
fascikla. – Bilo mi je drago, Mallory. Hvala vam što
ste došli.

1 eng. aunt, hrv. teta (op. ur.)

 .

– Ne brini se za Teda – kaže mi Caroline koju minutu

poslije, dok hodamo kuhinjom prema kliznim
vratima u dvorište. – Moj je suprug jako inteligentan.
Za kompjutere je pravi genij. Ali nije genij za
međuljudske odnose, a o odvikavanju nema pojma.
Misli da si rizičan kandidat. Želi neku curu s
državnog sveučilišta, genijalku koja maturu položila
bez pogreške. Ali nagovorit ću ja njega da ti pruži
priliku, ne brini se.
Maxwellovi imaju veliko dvorište s bujnim zelenim
travnjakom okruženim visokim stablima i grmljem i
gredicama šarenog cvijeća. Na sredini dvorišta nalazi
se bazen uokviren uskom prugom terase, s
ležaljkama i suncobranima, kao u kakvom hotelu u
Las Vegasu.
– Prelijepo dvorište.
– Naša privatna oaza – kaže Caroline. – Teddy se
voli igrati ovdje.
Hodamo travnjakom, koji je čvrst i napet poput
trampolina. Caroline mi pokaže usku stazu u dnu
dvorišta i kaže da vodi sve do prirodnog parka
Hayden’s Glen – sto dvadeset hektara ispresijecanih
stazama i potocima. – Ne puštamo Teddyja samoga,
zbog potoka. Ali slobodno ga vodi kamo god želiš,
samo pazi na otrovni bršljan.
Već smo gotovo u dnu dvorišta kad konačno
primijetim kućicu za goste – napola je skrivena
stablima, kao da je šuma polako guta. Podsjeti me na
kućicu iz Ivice i Marice: minijaturna verzija švicarske
planinske kuće, rustikalna drvena kućica šiljasta
krova. Popnemo se trima stubama do malog trijema i
Caroline otključa vrata. – Prethodni vlasnik ovdje je
držao kosilicu. Koristio se kućicom kao spremištem
za vrtni alat. Ali mi smo je uredili za tebe.
Kućica ima samo jednu sobu, ali besprijekorno
čistu. Zidovi su bijeli, a krovne grede izložene
pogledu: debele smeđe drvene prečke koje se križaju
nad našim glavama. Parket je također savršeno
ulašten i dođe mi da skinem teniske. Zdesna je mala
kuhinja, slijeva najudobniji krevet koji sam ikad
vidjela, s debelim bijelim pokrivačem i četiri golema
jastuka.
Caroline, pa ovdje je predivno.
Malecka je, znam, ali ako provedeš cijeli dan s
Teddyjem, dobro će ti doći malo mira. A krevet je nov
novcat. Slobodno ga isprobaj.
Sjednem na rub kreveta i odmah legnem. Imam
osjećaj da sam pala na oblak. – O, zaboga.
To ti je Brentwoodov madrac, s jastukom na vrhu
i tri tisuće opruga. Ted i ja imamo isti takav u svojoj
sobi.
Na drugom kraju kućice vidim dvoja vrata. Jedna
kriju plitak ormar s policama, a druga najmanju
kupaonicu na svijetu, ali s tušem, toaletom i
umivaonikom. Uđem u kupaonicu i vidim da sam
dovoljno niska da stanem pod tuš bez saginjanja.
Kućica je dovoljno mala da je razgledamo u dvije
minute, ali osjećam da bi bilo pristojno sve malo
pomnije promotriti. Caroline je vrlo lijepo uredila
kućicu i vidim niz zgodnih detalja: malu svjetiljku
kraj uzglavlja, stropni ventilator. U kuhinjskim
ormarićima vidim sve potrebno: tanjure i čaše. Šalice
i jedaći pribor, sve jednake kvalitete kao i u njihovoj
kući. Vidim i nekoliko osnovnih namirnica:
maslinovo ulje, brašno, prašak za pecivo, sol i papar.
Caroline me upita volim li kuhati i kažem joj da
sam u kuhanju početnica. – I ja – nasmije se. –
Možemo skupa učiti.
A tad čujemo teške korake na trijemu i Ted
Maxwell otvori vrata. Više nije u sakou, nego u
tirkiznoj polo majici, ali čak i u ležernoj odjeći djeluje
prijeteće. Nadala sam se da ćemo razgovor dovršiti
bez njega.
– Teddy te treba – obrati se Caroline. – Ja ću
pokazati Mallory ostalo.
Situacija je pomalo neugodna, jer sam već vidjela
sve što sam trebala, ali Caroline izađe prije nego što
išta stignem reći. Ted samo stoji i promatra me, motri
me kao da misli da ću im ukrasti posteljinu i ručnike.
Nasmiješim se. – Kućica je prekrasna.
– Namijenjena je jednoj osobi. Nema gostiju bez
našeg dopuštenja, pogotovo noću. Zbog Teddyja.
Hoće li to biti problem?
– Ne, ne viđam se ni s kim.
Odmahne glavom kao da ga živcira što nisam
shvatila što me pita. – Ne možemo vam zabraniti da
se s nekim viđate, samo ne želim da mi neznanci noće
u dvorištu.
– Razumijem. Nema problema. – Želim vjerovati
da je ovo korak naprijed, da se bližimo suradnji. –
Brine li vas još nešto?
 Posprdno se nasmiješi. – Koliko vremena imate?
– Koliko god vam treba. Doista želim ovaj posao.
Priđe prozoru i pokaže mi mali bor u dvorištu. –
Da vam nešto ispričam. Na dan useljenja, Caroline i
Teddy su pod onim stablom pronašli ptića. Očito je
ispao iz gnijezda. Možda su ga ostali izgurali, tko
zna? Bilo kako bilo, moja supruga puna je samilosti,
pa je našla kutiju za cipele i napunila je trakicama
papira da glume gnijezdo. Hranila je ptića vodom sa
šećerom, na kapaljku. Za to vrijeme ja i radnici tvrtke
za selidbe koja nam je dovezla stvari iskrcavali smo
sve pred kućom, da se konačno možemo useliti u
kuću i početi zajednički život. Caroline je govorila
Teddyju da će njegovati ptića dok se ne oporavi, dok
ne bude dovoljno snažan da se vine uvis nad
krošnjama drveća. Teddyju se to svidjelo, naravno.
Nazvao je ptića Robert i svaki sat je provjeravao kako
je, kao da mu je brat. Ali za manje od četrdeset osam
sati, Robert je uginuo. Teddy je plakao tjedan dana,
Mallory, ozbiljno ti kažem. Bio je shrvan. Zbog jednog
malog ptića. Sigurno ti je jasno koliko oprezni
moramo biti u izboru osobe koja će nam se pridružiti
u domu. A s obzirom na tvoju prošlost, previše si
rizičan kandidat.
Kako da mu proturječim? Ovo je dobro plaćen
posao, a Ted ima pun fascikl prijava kandidata koji
nisu ni vidjeli drogu. Mogao bi zaposliti studenticu iz
škole za medicinske sestre koja zna napredne
tehnike oživljavanja ili stariju gospođu iz Hondurasa
koja ima pet unuka i podučavat će Teddyja
španjolski dok mu priprema domaće enchiladas
verdes. Uz takve kandidate, što ću im ja? Jasno mi je
da mi je ostao samo jedan as u rukavu – poklon koji
mi je Russell dao sekundu prije nego što sam izašla
iz njegovog auta.
– Mislim da imam rješenje – zavučem ruku u
torbu i izvučem nešto što izgleda kao papirnata
kreditna kartica na čijem se dnu niže pet pamučnih
filtara. – Ovo je tester za drogu. Košta jedan dolar na
Amazonu i spremna sam plaćati ih iz vlastite plaće.
Testira na metamfetamin, opijate, amfetamine,
kokain i THC. Pokazuje rezultat za pet minuta i
spremna sam testirati se svakog tjedna, nasumično,
kad god vi poželite. Bi li vas to malo smirilo?
Pružim Tedu karticu i uzme je s gađenjem,
zadržavši je dalje od sebe kao da s nje kapa topla žuta
mokraća. – Točno u tome i jest problem – kaže. –
Činiš se dragom djevojkom i želim ti puno sreće u
životu, vjeruj mi. Ali želim dadilju koja neće morati
piškiti u čašicu jednom tjedno. Razumiješ me, zar
ne?
...

Čekam u predvorju kuće dok se Ted i Caroline

prepiru u kuhinji. Ne čujem detalje razgovora, ali
jasno je tko od njih zastupa koji stav. Caroline zvuči
pomirljivo i kao da preklinje, a Ted odgovara kratkim,
odsječnim rečenicama. Ona zvuči kao violina, a on
kao pneumatski čekić.
Kad se konačno vrate u predvorje, lica su im
rumena, a Caroline se usiljeno smiješi. – Žao nam je
što si morala čekati – kaže. – Čut ćemo se još, može?
Svi znamo što to znači, zar ne?
 Ted otvori vrata i gotovo me izgura na ljetnu
vrelinu. Pred kućom je znatno toplije nego u vrtu.
Osjećam se kao da stojim na granici između raja i
stvarnog svijeta. Hrabro se nasmiješim i zahvalim im
što su mi pružili priliku. Kažem im da bi mi bilo drago
da još malo razmisle, da bih uživala radeći za njih. –
Ako ikako mogu odagnati vaše brige, molim vas da
mi kažete kako.
Već zatvaraju vrata kad se mali Teddy progura
između njih i pruži mi list papira. – Mallory, nacrtao
sam ti crtež. Dam ti ga za doma.
Caroline pogleda preko mog ramena i zadivljeno
uzdahne. – Teddy, pa ovo je predivno!
Svjesna sam da je taj crtež banalan, tipičan dječji, ali
dirne me njegova osjećajnost. Čučnem i pogledam
Teddyja u oči, a ovoga puta se ne odmakne niti
pobjegne. – Jako lijep crtež, Teddy. Čim dođem doma,
objesit ću ga na hladnjak. Puno ti hvala – raširim
ruke da ga nakratko zagrlim, ali on mene čvrsto
stisne, omota male ruke oko mog vrata i priljubi lice
uza nj. Mjesecima me nitko nije zagrlio i ovaj zagrljaj
izmami mi suze na oči, koje kradom obrišem. Glasno
se nasmijem. Možda Teddyjev otac ne vjeruje u mene,
možda misli da sam obična bivša narkićka koja će se
kad– tad vratiti drogi, ali ovaj divni mali dečko misli
da sam anđeo. – Hvala ti, Teddy. Hvala ti, puno ti
hvala.
.

Do kolodvora šećem opuštenim korakom. Šetkam se

pločnicima u sjeni drvoreda, pokraj djevojčica koje
crtaju kredom po tlu i tinejdžera koji igraju košarku
pred nečijom garažom i prskalica koje vlaže travnjake
glasno šišteći. Prođem malim trgovačkim središtem
gradića, pored lokala s voćnim frapeima i grupice
tinejdžera koji stoje pred Starbucksom i pritom
mislim kako lije samo lijepo odrastati u Spring
Brooku – u kojem svi imaju dovoljno novaca za
mjesečne račune i nikad se ne događa ništa loše. Da
barem ne moram otići.
Uđem u Starbucks i naručim limunadu sa
sirupom od jagode. Kao bivša ovisnica, odlučila sam
držati se dalje od svih psihoaktivnih dražila,
uključujući kofein (nisam baš potpuno luda, ipak
povremeno pojedem kockicu čokolade jer ga u njoj
ima tek koji miligram). Probodem slamkom plastični
poklopac i u tom trenu primijetim Russella na
drugom kraju lokala, s crnom kavom i sportskim
stranicama Philadelphia Inquirera. Russell je
vjerojatno posljednji čovjek u Americi koji još kupuje
novine.
Nisi me trebao čekati – kažem mu.
Smota novine i nasmiješi se. – Imao sam osjećaj
da ćeš svratiti ovamo. A i zanima me kako je prošlo.
Da čujem.
– Grozno.
Što se dogodilo?
Tvoj as u rukavu bio je katastrofa. Nije pomogao.
Russell se glasno nasmije. – Quinn, mama me već
nazvala. Prije deset minuta. Tik nakon što si otišla od
njih.
– I?
Brine je da će te brže– bolje zaposliti neka druga
familija dok se oni nećkaju. Želi da odmah počneš
raditi.
 3.

Treba mi manje od deset minuta da se spakiram.

Nemam previše stvari, samo nešto odjeće, kozmetike
i Bibliju. Russell mi je dao polovni kofer da ne moram
nositi stvari u vrećicama. Cimerice u Safe Harboru
prirede mi tmurnu oproštajnu zabavu s kineskom
hranom i tortom iz samoposluživanja. Svega tri dana
nakon razgovora za posao napustim Philadelphiju i
vratim se u zemlju iz bajke, spremna započeti svoj
novi život dadilje.
Ako Teda Maxwella još išta brine, dobro to krije.
On i Teddy me dočekaju na kolodvoru, a Teddy nosi
buket žutih krizantema. – Ja sam ih odabrao – kaže
mi – ali tata ih je platio.
Njegov otac inzistira da ponese moj kofer do auta,
a putem do kuće pokaže mi gdje je što u njihovu
susjedstvu. Proveze nas pokraj pizzerije i knjižare i
starih tračnica kojima ljudi danas trče ili se voze
biciklima. Danas nigdje ni traga starom Tedu
Maxwellu, strogom inženjeru kojega je zanimalo koje
jezike govorim i kamo sam putovala. Novi Ted
Maxwell druželjubiv je i neformalan (molim te, zovi me
Ted!), a čak mu je i odjeća ležernija. Nosi majicu
nogometnog kluba Barcelone, traperice i savršeno
čiste tenisice New Balance 995s.
Kasnije tog poslijepodneva, Caroline mi pomogne
da se raspakirana i smjestim u kućicu. Upitam je
kako to da se Ted predomislio, na što prasne u
smijeh. – Rekla sam ti da će se predomisliti. Vidio je
koliko se sviđaš Teddyju. Više od bilo kojeg drugog
kandidata. Nikad nismo donijeli odluku ovako lako.
Večeramo zajedno, na popločenoj terasi. Ted
roštilja svoj specijalitet – škampe i školjke – Caroline
nam toči domaći voćni čaj, a Teddy trči travnjakom i
vrti se kao derviš, još uvijek sav u čudu da sam došla
živjeti k njima i da ću biti s njim po cijele dane, cijelog
ljeta. – Ja ne vjerujem, ja ne vjerujem! – vikne pa se
svali na travnjak, iscrpljen od oduševljenja.
Ni ja ne vjerujem – kažem mu. – Jako mi je drago
što sam ovdje.
Još ne stignemo ni do deserta, a već se osjećam
kao dio obitelji. Caroline i Ted su nježni jedno prema
drugome i vidi se da se vole. Dovršavaju jedno
drugome rečenice i uzimaju si hranu s tanjura, i
zajedno mi ispričaju šarmantnu pripovijest o tome
kako su se upoznali, u knjižari Barnes and Noble u
Lincoln Centeru prije petnaestak godina. Na pola
puta Tedova ruka instinktivno se pomakne na
Carolineino koljeno, a ona spusti ruku na njegovu i
ispreplete prste.
Čak su im i prepirke nekako smiješne i
šarmantne. U jednom trenu tijekom večere Teddy
svima objavi da mora na toalet i ja ustanem otpratiti
ga, ali Teddy samo odmahne rukom. – Imam pet
godina – podsjeti me. – Kupaonica je privatni prostor.
Bravo, malac – kaže Ted. – Ne zaboravi oprati
ruke.
 Sjednem, osjećajući se pomalo glupo, ali Caroline
mi kaže da se ne brinem. – Teddyju je ovo nova faza.
Navikava se na samostalnost.
I izbjegava zatvor – doda Ted.
Caroline se malo namršti na tu šalu. Kako meni
ništa nije jasno, Caroline mi objasni.
Prije nekoliko mjeseci došlo je do incidenta. Teddy
je malo pretjerao pred vršnjacima i skinuo se. Tipično
ponašanje za njegovu dob, ali menije bilo novost, pa
sam burno reagirala.
Ted se nasmije. – Proglasila si ga seksualnim
prijestupnikom.
Daje odrastao, ono bi bilo seksualno
napastovanje. Samo sam ga tome htjela podučiti,
Tede. – Caroline pogleda mene. – Ali slažem se da sam
mogla birati riječi.
Malac ne zna sam ni cipele svezati – kaže Ted – a
već je seksualni prijestupnik.
Caroline teatralno odgurne suprugovu ruku s
koljena. – Ali naučio je lekciju, a to sam i htjela.
Privatni dijelovi tijela samo su za naše oči. Ne
pokazujemo ih drugima. Iduće što ga moramo naučiti
je što znači pristanak i kako izgleda neprimjeren
dodir. To su važne lekcije.
Apsolutno se slažem – kaže Ted. – Obećavam da
će biti najprosvjećeniji dječak u razredu, Caroline. Ne
brini se.
Stvarno je jako drag – kažem joj. – Kako ga
odgajate, sigurna sam da će sjajno ispasti.
 Caroline uhvati suprugovu ruku i vrati je na svoje
koljeno. – Znam da si u pravu, ali što mogu kad se
brinem za njega!
Prije nego što stignemo nastaviti razgovor, Teddy
se vrati za stol trčeći, sav zadihan i spreman za igru.
Mi o vuku! – kaže Ted smijući se.
.

Nakon deserta, vrijeme je za plivanje. Moram im

priznati da nemam kupaći kostim – da nisam plivala
od srednje škole. Idućega dana Ted mi da predujam
na plaću od petsto dolara, a Caroline me odveze do
trgovačkog centra, gdje kupim jednodijelni kostim.
Kasnije istog poslijepodneva svrati do moje kućice s
desetima vješalica s kojih visi lijepa, jedva nošena
odjeća s potpisom – Burberry, Dior, DKNY. Kaže da
joj je sad sve to premalo, da nosi veličinu trideset
osam i da bi ih radije dala meni nego u Caritas.
Usto, mislit ćeš da sam paranoična, ali kupila
sam ti i ovo. – Pruži mi malu ružičastu ručnu
svjetiljku s dva metalna šiljka na vrhu. – Ako poželiš
trčati po mraku.
Upalim svjetiljku i začuje se krckanje strujnog
napona. Toliko me prepadne da odbacim svjetiljku,
koja se otkotrlja po podu.
– Pardon, mislila sam da je ručna...
– Ne, ja sam kriva, trebala sam ti reći što je to.
Vipertek Mini, pričvrsti ga na ključeve – podigne
elektrošoker s poda i pokaže mi kako radi. Vidim
tipke s natpisima „svjetlo“ i „struja“, kao i tipku za
brzo gašenje i paljenje. – Deset tisuća volta. Ja sam
svoj isprobala na Tedu, da vidim radi li. Rekao je da
se osjeća kao da ga je pogodio grom.
Nimalo me ne čudi da Caroline nosi nešto ovakvo
za samoobranu. Rekla je da mnogo njezinih
pacijenata u bolnici za veterane pati od mentalnih
teškoća. Ali ne mogu ni zamisliti zašto bi meni trebao
elektrošoker za džogiranje Spring Brookom.
– Ovdje ima puno zločina?
– Gotovo da ga i nema. Ali prije dva tjedna jedna
je djevojka oteta s autom, nasred parkirališta
Wegmansa. Otmičar ju je prisilio da ih odveze do
bankomata i podigne tristo dolara. Pa sam mislila
bolje spriječiti nego liječiti, što ti kažeš?
Nestrpljivo me promatra i shvatim da doista čeka
da ga pričvrstim na ključeve. Osjećam se kao da me
gleda majka.
– Super mi je – kažem joj. – Hvala ti.
.

Posao je lagan i brzo se naviknem na rutinu.

Tipičan dan izgleda nam otprilike ovako:
.

6:30 – Budim se rano i bez pomoći budilice, jer šuma

odzvanja pjevom ptica. Ogrnem se kućnim ogrtačem
i skuham čaj i zobenu kašu pa sjednem na trijem i
promatram izlazak Sunca dok pleše na vodi u
bazenu. Uz rub dvorišta trčkaraju svakakve životinje:
vjeverice i lisice, zečevi i rakuni, pokoji jelen. Osjećam
se poput Snjeguljice iz crtica. Katkad ostavim na
trijemu tanjurić s borovnicama i suncokretovim
sjemenkama, kao pozivnicu da mi se pridruže za
doručkom.
.

7:30 – Prođem dvorištem i staklenim kliznim vratima

s terase uđem u kuću. Ted izlazi rano, pa kad ja
dođem, više nije ondje. Ali Caroline želi pripremiti
doručak sinu. Teddy voli domaće vafle, 'koje Caroline
peče u obliku Mickeyja Mousea. Nakon doručka
pospremim kuhinju, a Caroline ode spremiti se za
posao. Kad je vrijeme da mama ode na posao, Teddy
i ja je ispratimo do auta i mašemo dok odlazi.
.

8:00 – Prije nego što Teddyjev i moj dan počne, čekaju

nas sitni poslovi. Prvo moram pripremiti Teddyju
odjeću, što je lako, jer malac voli nositi samo
nekolicinu istih komada. Ima golem ormar pun
preslatke dječje odjeće iz Gap Kidsa, ah uvijek nosi
istu prugastu ljubičastu majicu. Caroline je dosadilo
prati je, pa je kupila još pet istih takvih. Zasad joj ne
smeta to ugađanje, ali mene je zamolila da Teddyja
„nježno potaknem“ na drugu odjeću. Tako mu
svakoga jutra ponudim nekoliko kompleta, ali svaki
put odabere ljubičaste pruge. Nakon toga pomognem
mu oprati zube pa pričekam da obavi nuždu. Tad
smo oboje spremni za novi dan.
.

8:30 – Nastojim organizirati jednu veliku aktivnost

dnevno. Katkad odemo u knjižnicu slušati čitanje
priča, katkad odemo u supermarket po sastojke za
kekse. Teddyja je lako zabaviti i prihvaća sve moje
prijedloge. Kad mu kažem da moramo do centra po
pastu za zube, oduševi se kao da idemo u
Disneyland. Krasno je društvo – pametan, nježan
dječak pun velikih pitanja: Što je suprotno od
četverokuta? Zašto curice imaju dugu kosu? Je li sve
na svijetu stvarno? Nikad mi ne dosadi slušati ga.
Teddy je poput mlađeg brata kojeg nikad nisam
imala.
.

12:00 – Nakon jutarnje aktivnosti, pripremim nam

jednostavan ručak: tjesteninu sa sirom ili tople
sendviče ili pohanu piletinu. Nakon toga Teddy ode u
svoju sobu na predah i samostalnu igru, a ja se sat
vremena bavim nečim svojim. Najčešće čitam ili
slušam podcast slušalicama. Katkad legnem na kauč
i odspavam dvadesetak minuta. Nakon nekog
vremena Teddy dođe do mene i prodrma me, probudi
me da mi pokaže dva ili tri nova crteža. Često nacrta
naše najdraže aktivnosti: šetnju šumom ili igru u
dvorištu ili u mojoj kućici. Objesila sam te crteže na
vrata svog hladnjaka i imam pravu malu galeriju
Teddyjevog umjetničkog napretka.
.

14:00 – Ovo je najčešće najtopliji dio dana, pa

ostanemo u kući i igramo neku društvenu igru,
recimo Mišolovku, nakon čega se namažemo kremom
za zaštitu od sunca i izađemo do bazena. Teddy ne
zna plivati (a ni ja nisam vješta plivačica), pa mu prvo
navučem narukvice na napuhavanje i tek tad uđemo
u vodu. U bazenu se igramo lovice ili mačujemo
dugačkim ravnim plutačama.
Nekad se popnemo na veliki luftić i igramo
brodolomaca ili Titánica.
.

17:00 – Caroline se vrati s posla, a dok priprema

večeru, pričamjoj što smo Teddy i ja radili. Potom
odem na trčanje – od dva do pet kilometara, što god
Russell preporučio. Prolazim pokraj mještana koji
zalijevaju travnjak ili šeću pločnikom, i svi misle da
sam jedna od njih. Neki mi čak mahnu, kao da živim
ovdje cijeli život, kao da sam kči njihovih susjeda koja
je došla s faksa na ljetne praznike. Uživam u tom
dijelu dana – u osjećaju da sam dio zajednice, kao da
sam konačno našla mjesto kojem pripadam.
.

19:00 – Nakon trčanja brzo se istuširam u svojoj

maleckoj kupaonici i pripremim si jednostavnu
večeru u svojoj maleckoj kuhinji. Jednom ili dvaput
tjedno odem do centra, vidjeti čega ima u trgovinama
ih večerati u restoranu. Ponekad odem i u crkvu
Otkupljenja, na sastanak liječenih ovisnika koji se
održava u podrumu. Voditelji sastanka su dobri,
sudionici prijateljski raspoloženi, ali uvijek sam
barem deset godina mlađa od ostalih i znam da ondje
neću naći nove prijatelje. Nikad ne ostanem na
sastanku poslije sastanka – druženju u Paneri,
tijekom kojeg se žale na djecu, posao i hipoteku.
Nakon samo dva tjedna s Maxwellovima, daleko od
iskušenja, nisam sigurna trebaju li mi sastanci
uopće. Mislim da ću se snaći i sama.
.
 21:00 – Do devet sam najčešće već u krevetu,
čitam knjigu iz knjižnice ili gledam film na mobitelu.
Poklonila sam si pretplatu za Hallmark, pa za 5,99
dolara mjesečno mogu gledati romantične komedije
do mile volje, što je savršena zabava za opušten kraj
dana. Kad ugasim svjetlo i namjestim jastuk, s
užitkom razmišljam o sretnim završecima – složnim
obiteljima, potjeranim zlikovcima, pronađenu blagu i
povraćenoj časti.
...

Možda sve ovo zvuči dosadno. Znam da nije bogzna

kako intelektualno poticajno. Jasno mi je da neću
promijeniti svijet ili otkriti lijek za rak. Ali nakon svih
muka koje sam prošla, imam osjećaj da sam
napravila veliki korak naprijed i ponosna sam na
sebe. Imam vlastiti stan i stabilnu plaću. Kuham si
hranjivu i zdravu hranu, a svakoga tjedna položim
dvjesto dolara na štedni račun. Osjećam da je moj
rad s Teddyjem važan, a Tedovo i Carolineino
povjerenje mi da je potvrdu da radim dobro.
Pogotovo Tedovo. Tijekom dana ga ne viđam, jer
svakog jutra odlazi u ured u šest i trideset. Katkad
ga vidim navečer, nakon što se vratim s trčanja. Sjedi
na terasi s laptopom i čašom vina ili pliva u bazenu.
Često mi mahne da priđem i da porazgovaramo o
mom treningu ili me pita kako smo Teddy i ja proveli
dan. Nekad me pita i što mislim o nekoj marki –
Nikeu, PetSmartu, Gilletteu, L.L. Beanu ili tako
nešto. Objasnio mi je da njegova tvrtka dizajnira
hackend software za velike internacionalne
korporacije i da su uvijek u potrazi za novim
partnerima. – Što misliš o Urban Outfittersu? – pita
me potom, ili: – Jesi li ikad večerala u Cracker
Barrelu? I doista sluša moje odgovore, kao da moje
mišljenje može utjecati na njegovu poslovnu odluku.
Da budem iskrena, to mi laska. Osim Russella,
nisam upoznala previše ljudi koje zanima moje
mišljenje. Zato mi je uvijek drago kad naletim na
Teda i uvijek se osjetim pomalo važno kad me pozove
na razgovor.
Pomalo ironično, jedina osoba koja mi stvara
probleme na poslu je jedina koja nije stvarna: Anya.
Teddyjeva izmišljena prijateljica ima gadnu naviku:
potkopava moj autoritet. Na primjer, jednoga dana
rekla sam Teddyju da pokupi svoju prljavu odjeću i
baci je u košaru. Kad sam dva sata poslije ušla u
njegovu sobu, sva je odjeća još uvijek bila razbacana
po podu. – Anya kaže da bi to mama trebala napraviti
– rekao mi je Teddy. – Kaže da je to njezin posao.
Drugi put sam pržila tofu za ručak i Teddy me
upitao može li dobiti hamburger. Rekla sam mu da
ne može. Podsjetila sam ga da njegova obitelj ne jede
nikakvo meso osim peradi, jer to šteti okolišu – stočni
je uzgoj najveći uzročnik stakleničkih plinova. Stavila
sam pred njega tanjur riže i tofua, a Teddy je samo
gurkao hranu. – Anya misli da je tofu za smeće.
Nije da sam stručnjak za dječju psihologiju, ali
jasno mi je što Teddy radi: upotrebljava Anyu kao
izliku da radi što želi. Upitam Caroline za savjet i kaže
mi da moramo biti strpljivi i da će se taj 'problem
riješiti sam od sebe. – Stanje se već popravlja – kaže.
– Kad se vratim s posla, dočeka me izvještaj o tome
što je Mallory rekla ili napravila, a ne Anya. Nisam
čula za nju već tjedan dana.
 Ali Ted mi kaže da moram biti stroža. – Anya je
gnjavatorica. Nije ona ovdje glavna, nego mi. Idući
put kad Anya kaže što misli, podsjeti Teddyja da nije
stvarna.
Odlučim se za pristup na pola puta između ta dva.
Jednog poslijepodneva, dok je Teddy u svojoj sobi na
katu i provodi vrijeme mirno radeći što želi, ispečem
njegove najdraže kekse s cimetom. Kad siđe s novim
crtežom u ruci, pozovem ga da sjedne za stol.
Donesem nam kekse i dvije čaše hladnog mlijeka pa
ga ležernim tonom zamolim da mi ispriča malo više o
Anyi.
– Kako to misliš? – Odmah me sumnjičavo
pogleda.
– Gdje ste se upoznali? Koja joj je najdraža boja?
Koliko ima godina?
Teddy slegne ramenima, kao da je na ta pitanja
nemoguće odgovoriti. Sara pogledom po kuhinji i ne
želi me pogledati u oči.
– Ima li posao?
– Ne znam.
– Što radi po cijele dane?
– Nisam baš siguran...
– Izlazi li kad iz tvoje sobe?
Teddy pogleda prazno mjesto za stolom.
– Ponekad.
– Je li sad s nama? Sjedi za stolom?
Odmahne glavom. – Ne.
– Želi li možda keks?
 – Nije ovdje, Mallory.
– O čemu ti i Anya razgovarate?
Teddy toliko pogne glavu nad tanjur da ga gotovo
dodirne nosom. – Znam da nije stvarna – šapne. – Ne
moraš mi dokazivati.
Zvuči tužno i razočarano i preplavi me krivica –
osjećam se kao da sam stjerala petogodišnjaka u kut
i natjerala ga da prizna da Djed Božićnjak ne postoji.
– Čuj, Teddy, moja mlađa sestra Beth imala je
takvu prijateljicu. Njezina se zvala Kasiopeja. Lijepo
ime, je li? Danju je Kasiopeja bila klizačica u
Disneyjevoj predstavi, putovala je po cijelom svijetu.
A noću bi se vratila u naš stan u južnoj Philadelphiji
i spavala na podu naše sobe. Morala sam paziti da ne
stanem na nju, jer je bila nevidljiva.
– Bethje mislila da je Kasiopeja stvarna?
– Svi smo se pretvarali da je stvarna. I nije nam
smetalo, jer Beth nije koristila Kasiopeju kao izliku
da krši pravila. Kužiš što ti hoću reći?
– Mislim da kužim – kaže Teddy pa se promeškolji
na stolici kao da ga je nešto zaboljelo. – Moram na
toalet. Na veliku nuždu – kaže, siđe sa stolice i istrči
iz kuhinje.
Kekse nije ni dirnuo. Prekrijem ih prozirnom folijom
i spremim njegovu čašu mlijeka u hladnjak, za
poslije. Potom odem do sudopera i operem suđe od
pečenja. Kad konačno završim, Teddy je još uvijek u
toaletu. Sjednem za stol i tek tad shvatim da još
uvijek nisam pogledala crtež koji je Teddy donio.
Podignem papir i okrenem ga.
 4.

Teddyjevi roditelji imaju stroga pravila o gledanju

televizije, pa Teddy nema pojma što su Zvjezdani
ratovi ili Priča o igračkama. Nije gledao nijedan dječji
film. Ne smije gledati čak ni Ulicu Sezam. Ali jednom
tjedno obitelj Maxwell okupi se na filmskoj večeri.
Caroline napravi kokice, a Ted odabere neki film „koji
posjeduje neupitnu umjetničku vrijednost“, što
najčešće znači da je star ili strani, s titlovima. Jedini
film s njegova popisa koji vam je možda poznat je
Čarobnjak iz Oza. Teddyju se sviđa radnja i tvrdi da
mu je to najdraži film na svijetu.
Zato sam nam izmislila igru koju igramo dok smo
zajedno vani ili u bazenu. Zove se Dobro došli u Oz.
Zajedno se popnemo na luftić, Teddy je Dorothy, a ja
svi ostali likovi – Toto, Strašilo, Zla Vještica i njezini
pomagači. Nije da se hvalim, ali gluma mi je za
nagradu: pjevam, plešem i mašem rukama kao pravi
Leteći Majmun, dajem sve od sebe kao da smo na
Broadwayu i večeras nam je premijera. Treba nam
skoro sat vremena da stignemo do kraja priče, kad se
naš luftić pretvori u balon koji Dorothy i Tota vrati u
Kansas. Kad zastor konačno padne, toliko mi je
hladno da mi zubi cvokoću i jedva čekam izaći iz
bazena.
Ne! – pobuni se Teddy.
Žao mi je, Teddy. Smrzavam se.
 Prostrem ručnik na betonski dio terase uz rub
bazena i legnem da se osušim na suncu.
Temperatura je dosegla tridesetak stupnjeva – sunce
je jako i brzo mi zagrije kožu. Teddy se još uvijek
brčka u blizini. Ima novu igru: puni usta vodom pa
je pijucka u luku, poput fontane.
– Ne radi to – kažem mu. – Taje voda puna klora.
– Od toga će mi pozliti?
– Ako je dovoljno progutaš, hoće.
– I umrijet ću?
Odjednom je jako zabrinut. Odmahnem glavom.
– Da popiješ cijeli bazen, vjerojatno bi umro, da.
Ali nemoj popiti ni gutljaja, može?
Teddy se popne na luftić i otpluta do ruba bazena,
da ležimo paralelno – on na vodi, ja na terasi.
– Mallory?
– Molim.
– Što se dogodi kad ljudi umru?
Pogledam ga. On samo gleda u vodu.
– Kako to misliš?
– Mislim, što se dogodi osobi m tebi?
Kao vjernica, očito imam mišljenje o tome.
Vjerujem u Božji dar vječnog života. Snagu mi da je
vjera da je moja mala sestra Beth okružena anđelima.
Znam da ću je jednoga dana ponovo vidjeti, u raju,
ako me posluži sreća. Ali ništa od toga ne kažem
Teddyju. Sjećam se razgovora za posao i desetog
pravila: nema religije i praznovjerja. Oni vjeruju u
znanost.
 – Mislim da bi trebao pitati mamu i tatu.
– Zašto mi ti ne kažeš?
– Nisam sigurna da znam odgovor.
– Je li moguće da neki samo nastave živjeti?
– Kao duhovi?
– Ne, oni su strašni – Teddy ne zna kako mi
objasniti. Nitko od nas ne snalazi se najbolje u
razgovoru o toj temi. – Možda preživi neki dio osobe?
– To je veliko i komplicirano pitanje, Teddy.
Stvarno mislim da bi trebao pitati mamu i tatu.
Moje izbjegavanje odgovora očito ga frustrira, ali
ipak se pomiri s činjenicom da neće dobiti odgovor. –
Možemo se onda opet igrati Oza?
– Pa tek smo završili!
– Onda samo ono kad se vještica otopi – kaže. –
Samo kraj.
– No dobro. Ali ne vraćam se u vodu.
Ustanem i prebacim ručak preko ramena, držeći
ga kao vještičin plašt. Zgrčim prste, cerekajući se
sumanuto. – Sredit ću ja tebe, malena moja! I tebe i
tvog psa! – Teddy me poprska vodom, a ja vrisnem
toliko glasno da ptice prhnu s grana. – O, prokletinjo
mala! Vidi što si napravila! – Apsurdno dramatično
svalim se na terasu, lamatajući rukama i grcajući u
agoniji. – Topim se! Topim! Zbogom, svijete, zbogom!
– Teddy mi zaplješće, smijući se, a ja klonem,
zaklopim oči i isplazim jezik. Još jednom trznem
nogama pa se potpuno smirim.
– Gospodična...
Otvorim oči.
 Koji metar od mene stoji mladić, onkraj ograde
oko bazena. Mršav je, ali dobro građen, na sebi ima
bež hlače s mrljama od trave, majicu sveučilišta
Rutgers i radne rukavice. – Poslao me Kralj
Travnjaka. Došao sam srediti vrt.
– Hola, Adriane! – klikne Teddy.
Adrian mu namigne. – Hola, Teddy. ¿Como estas?
Pokušam se prekriti ručnikom na kojem ležim pa
se samo zakoprcam poput kukca koji se preokrenuo
na leđa.
– Dovest ću veliku kosilicu, ako vam ne smeta.
Samo sam vas htio upozoriti, jer je prilično glasna.
– Može – kažem mu. – Mi idemo unutra.
– Ne, moramo gledati! – kaže Teddy.
Adrian ode po kosilicu, a ja pogledam Teddyja. –
Zašto moramo gledati?
– Jer volim veliku kosilicu! Super je.
Spomenutu kosilicu čujem prije nego što je vidim,
jer glasan motor propara tišinu našeg mirnog vrtnog
igrališta. Tad se Adrian ukaže iza ugla kuće, na stroju
koji izgleda kao križanac traktora i gokarta. Stoji nad
sjedalom i drži upravljač – izgleda kao da vozi
motokros – a za njime ostaje pruga svježe pokošene
trave. Teddy izađe iz bazena i otrči do ograde da ga
bolje vidi. Vrtlar se pravi važan: prebrzo skreće, vozi
unatrag, u jednom trenu čak navuče šiltericu na oči
i vozi bez gledanja. Ne znam je li to baš dobra lekcija
za petogodišnjaka, ali Teddy je očaran: gleda ga
otvorenih usta, kao da gleda predstavu u Cirque du
Soleilu. Za završnu točku, Adrian ubrza unatrag,
potom krene prema nama kao ispaljen iz topa i
propne se na stražnje kotače, pa ostane tako tri
zastrašujuće sekunde, da dobro vidimo oštrice
kosilice. Tad se kosilica vrati na tlo sa zaglušnim
treskom i zaustavi koji centimetar od ograde bazena.
Adrian skokne s kosilice i pruži ključ Teddyju. –
Hoćeš se i ti provozati?
– Ozbiljno? – upita Teddy.
– Ne! – kažem ja. – Nema šanse.
– Možda kad navršiš šestu – kaže mu Adrian,
namigujući. – Nećeš me upoznati s novom
prijateljicom?
Teddy slegne ramenima. – Ovo je moja dadilja.
– Mallory Quinn.
– Drago mije, Mallory.
Skine radnu rukavicu i pruži mi ruku, jako
formalno – pogotovo s obzirom na to da sam ja u
kupaćem, a on je prekriven mrljama od zemlje i
pokošenom travom. Odmah pomislim da u
Adrianu možda ima nečega zanimljivog. Dlan mu
je hrapav i tvrd poput stavljene kože.
Teddy se odjednom nečega sjeti i otrči do vrata,
koja ne može otvoriti, jer imaju sigurnosnu bravu.
– Kamo ćeš ti?
– Nacrtao sam nešto za Adriana – kaže. – Unutra
je. U mojoj sobi. •
Podignem zasun da Teddy može izaći i zatrči se
travnjakom. – Noge su ti mokre! – doviknem mu. –
Pazi na stubištu!
– O. K.! – dovikne odgovor.
 Čekajući da se Teddy vrati, Adrian i ja
pokušavamo razgovarati, ali zastajemo. Teško je reći
koliko mu je godina: tijelo mu je odraslo, visok je,
preplanuo, mišićav, ali lice mu je dječje i pomalo
stidljivo. Izgleda kao da ima između sedamnaest i
dvadeset pet.
– Obožavam Teddyja – kaže Adrian. – U Barceloni
je naučio malo španjolskog, pa ga povremeno naučim
nešto novo. Ti si mu stalna dadilja?
– Samo do kraja ljeta. U rujnu kreće u školu.
– A ti? Na kojem si faksu?
Shvatim da misli da sam studentica, kao on.
Možda misli da sam iz susjedstva, da živim u Spring
Brooku, u kojem sve djevojke studiraju. Zaustim
odgovoriti „ne idem na faks“, ali ne znam kako to
kazati a da ne ispadnem propalitet. Znam da bih mu
mogla ispričati cijelu svoju groznu životnu priču, ali
to ne pripada u ležerno čavrljanje, pa samo nastavim
kao da je njegova pretpostavka točna. Pretvaram se
da mi život nije izletio iz tračnica i da se sve odvija
prema planu.
– Penn. Atletičarka sam.
– Ma da! Na stipendiji si?
– Da, ali nikoga ne zanima ništa osim nogometa.
Nas nikad nećeš vidjeti na ESPN– u.
Znam da ne bih trebala lagati. Dio procesa
odvikavanja od droge – vjerojatno najvažniji dio – jest
prihvaćanje vlastite prošlosti i priznavanje
pogrešaka. Ali moram priznati da je lijepo na tren
prihvatiti ovu fantaziju, pretvarati se da sam
normalna tinejdžerica s normalnim tinejdžerskim
snovima.
Adrian pucne prstima kao da je tek sad nešto
shvatio. – To ti noću trčiš po kvartu?
– Da.
– Vidio sam te kako trčiš! Jako si brza.
Zapitam se što vrtlar radi noću u ovom kvartu, ali
ne stignem ga to pitati, jer se Teddy vraća trčeći
travnjakom prema nama, noseći crtež. – Tu je – kaže,
sav zadihan. – Sačuvao sam ti ga.
– Oho, prijatelju, pa ovo je fantastično! – kaže
Adrian. – Vidi ti samo te sunčane naočale. Baš dobro
izgledam, je l’ tako? – Pokaže mi crtež i jednostavno
se moram nasmijati. Izgleda kao da se Teddy igrao
vješala.
– Jako si zgodan – složim se.
– Muy guapo – kaže Adrián Teddyju. – To ti je nova
riječ za ovaj ? tjedan. Znači jako zgodan.
– Muy guapo?
– Bueno. Super si izgovorio!
Stariji čovjek zađe iza ugla kuće, na drugom kraju
dvorišta. Nizak je, ima izborano i tamno lice, kratku
sijedu kosu. Ljutito pozove Adriána. Očito nije bio
zadovoljan. – Que demonios estás haciendo?
Adrian mu mahne pa nas pogleda kao da mu je
šefov nastup smiješan. – To je el jefe. Moram ići. Ali
vraćam se za dva tjedna, Teddy. Hvala ti na crtežu.
Mallory, sretno s trčanjem. Držim fige da te ESPN
zapazi!
– Brzo! – drekne starac. – Ven aqui!
– O. K., O. K. – dovikne mu Adrian. Skokne na
kosilicu, upali motor i u tren oka prijeđe preko cijelog
travnjaka. Čujem ga kako se ispričava na
španjolskom, ali starac samo viče na njega. Nastave
se svađati i kad zađu iza ugla i nestanu s vidika. Ono
malo španjolskog koliko pamtim iz osnovne škole
dovoljno mi je da znam da je el jefe šef, ali ostalo
izgovaraju prebrzo da išta shvatim.
Teddy izgleda zabrinuto. – Adrian je u nevolji?
– Nadam se da nije – ogledam se po dvorištu i
shvatim da je Adrian, koliko god se pravio važan,
besprijekorno odradio posao.
.

Maxwellovi imaju mali vanjski tuš iza kuće, za

tuširanje nakon izlaska iz bazena. Tuš– kabina je
mala, drvena, dimenzija starinske telefonske
govornice, a Caroline ju je napunila najskupljim
šamponima i gelovima za tuširanje. Teddy se tušira
prvi, dok mu ja dovikujem upute preko zatvorenih
vrata, podsjećajući ga da dobro ispere kosu i kupaće.
Kad završi, izađe ogrnut ručnikom za plažu. –
Zamotao sam se kao burritoi
– Presladak si – kažem mu. – Sad se obuci pa se
vidimo gore.
Objesim ručnik i upravo ulazim u tuš– kabinu,
kad čujem ženski glas. – Mallory? Tako se zoveš, zar
ne? Ti si nova dadilja?
Okrenem se i vidim da mi travnjakom žustrim
korakom prilazi susjeda Maxwellovih, niska postarija
žena širokih bokova i gegava hoda. Caroline me
upozorila da je ekscentrična i da rijetko izlazi iz kuće,
ali sad žuri prema meni, odjevena u tirkiznu tuniku
do poda, natrpana nakitom: zlatnim ogrlicama s
kristalnim privjescima, velikim okruglim
naušnicama, zveckavim narukvicama i prstenjem s
velikim kamenjem na rukama i nogama. – Ja sam
Mitzi, zlato. Živim tu do vas. Ti si nova u susjedstvu,
pa sam ti došla dati prijateljski savjet: dok su oni
vrtlari tu, radije ne sjedi kraj bazena. Pogotovo tako
polugola. – Zamahne rukom prema mom tijelu, od
struka naviše. – To se u moje vrijeme zvalo
provokacija.
Priđe mi korak bliže i osjetim vonj trave. Ili se
mora oprati ili je napušena. Možda oboje. – Pardon?
– Imaš lijepo tijelo i jasno mi je da se želiš
pokazati. Ovo je slobodna zemlja, a i ja sam jako
liberalna, pa ono, samo ti daj. Ali kad su ti
Meksikanci ovdje, moraš biti diskretnija. Pametnija.
Za vlastitu sigurnost. Razumiješ me, zlato? –
Zaustim, ali već nastavlja. – Možda zvučim kao rasist,
ali što mogu kad je to istina. Ti ljudi već su prekršili
zakon kad su prešli našu granicu. A kad kriminalac
vidi zgodnu curu samu u dvorištu, što misliš što
misli?
– Vi to ozbiljno?
Zgrabi me za zglavak da naglasi riječi i osjetim da
joj ruka drhti. – Mala moja, nasmrt sam ozbiljna.
Bolje ti je da pokriješ rit.
Nad nama, Teddy me doziva kroz otvoren prozor
svoje sobe. – Mallory, hoćemo li jesti sladoled?
– Nakon što se istuširam – kažem mu. – Za pet
minuta.
Mitzi mahne Teddyju, koji nestane s prozora. –
Sladak mali. Baš je meden. Ali njegovi su roditelji
druga priča. Malo su pre bahati za moj ukus. Tebi
nisu?
– Pa...
– Kad su se uselili, ispekla sam im lazanje. Kao
dobra susjeda, razumiješ me? Donijela sam ih na
njihova vrata i što sam čula? Rekla je: „Žao mi je, ali
ne možemo prihvatiti vaš poklon.“ Zbog mljevenog
mesa!,
– Možda...
– Mala moja, žalim što to moram reci, ali tako se
ne ponaša prema gostima. Čovjek se treba
nasmiješiti, reći „baš vam hvala“, prihvatiti lazanje i
lijepo ih baciti u smeće. A ne gurnuti mi ih natrag u
ruke. To je nepristojno. A o ocu obitelji da i ne
počinjem! Mogu misliti koliko tebe živcira!
– Zapravo...
– Ah, mlada si ti još. Dijete! Ne znaš ti još čitati
ljude. Ja se sa svima družim, svakoga razumijem, ja
ti tumačim aure, znaš? Profesionalno! Svakih pet
minuta nova mi mušterija kuca na vrata, ali ne brini
se, ništa se sumnjivo ne događa! Nakon
histerektomije me prošla volja za time – namigne mi.
– A kako se tebi sviđa ta kućica? Nije te strah?
Pogotovo noću, samu samcatu?
– Zašto bi me bilo strah?
– Pa zbog svega što se dogodilo.
– Što se dogodilo?
Prvi put otkako mi se obratila, Mitzi je bez riječi.
Zavuče prste u kosu i izvuče jedan pramen, iz kojega
izdvoji dlaku. Iščupa je iz korijena i baci preko
ramena. – Pitaj Teddyjeve roditelje.
– Tek su se doselili, ništa ne znaju. Na što ste
mislili?
– Dok sam ja bila mala, tvoju kućicu zvali smo
Đavolja koliba. Kao klinci smo dokazivali hrabrost
već i običnim pogledom unutra, kroz prozor! Brat mi
je nudio novac da se popnem na trijem i ostanem dok
ne izbrojim do sto, ali svaki put bih se ustrtairila i
zbrisala.
– Zašto?
 – Zbog ubojstva jedne žene. Annie Barrett. Bila je
umjetnica, slikarica, a tvoja joj je kućica služila kao
atelijer.
– Ubijena je u kućici?
– Zapravo i nisu našli tijelo. To je bilo davno, prije
Drugog svjetskog rata.
Teddy se opet ukaže na prozoru na katu. – Je li
već prošlo pet minuta?
– Još malo – kažem mu.
Kad se ponovo okrenem prema Mitzi, ona već
grabi dvorištem.
– Nemoj da te to malo zlato čeka, idite vijesti svoj
sladoled.
– A ostatak priče?
– Nema ostatka. Nakon Što je Annie umrla... ili
nestala, tko zna... njezina obitelj preuredila je atelijer
u kućicu za vrtni alat. Nikoga nisu puštali da prenoći
unutra i tako već sedamdeset i tko zna koliko godina.
Sve dok se ti nisi uselila.
.

Caroline se vrati auta punog namirnica, pa joj

pomognem da ih unese i raspakira. Teddy je na katu,
u svojoj sobi, crta. Iskoristim priliku da upitam
Caroline za Mitzinu priču.
– Rekla sam ti da je šašava – kaže Caroline. – Misli
da joj poštar otvara pisma na pari kako bi vidio koliko
troši na karticu. Paranoična je.
– Rekla je da je ovdje netko ubijen.
– Prije osamdeset godina. Ovo je jako star kvart,
Mallory. Sve ove kuće imaju neki užasan događaj u
prošlosti – Caroline otvori hladnjak i napuni donju
ladicu špinatom, keljem i svežnjevima rotkvica s
kojih još vise blatni korjenčići. – A i prethodni vlasnici
živjeli su ovdje četrdeset godina, što znači da nije bilo
problema.
– Da, istina – zavučem ruku u vrećicu iz
samoposluživanja i izvučem pakiranje od šest
limenki kokosove vode. – Samo što su oni
upotrebljavali kućicu za odlaganje vrtnog alata, zar
ne? Nitko nije spavao u njoj.
Caroline me pogleda pomalo očajno. Slutim da joj
je dan u bolnici bio naporan i da nije presretna Što
sam se obrušila na nju pitanjima čim je prešla prag.
– Mallory, ta se ženska nagutala više tabletica nego
svi moji pacijenti zajedno. Nemam pojma kako je još
uopće živa, ali mozak joj definitivno ne radi kako
treba. Paranoična je, živčana i napola luda. Kao
netko kome je stalo do tvojega mentalnog zdravlja i
čistog organizma, savjetujem ti da se držiš što dalje
od nje, O. K.?
– Ma znam i sama – kažem skrušeno, jer ovo je
najbliže prijekoru što sam dosad čula od Caroline.
Nakon toga više ništa ne kažem, nego samo otvorim
smočnicu i pospremim kutije riže, kus– kusa i
krekera od integralnog brašna. Stavljam na police
vreću za vrećom zobi, badema, turskih datulja i
nekakvih bizarnih smežuranih gljiva. Nakon što sve
pospremim, kažem Caroline da idem u kućicu. Očito
osjeti da sam uznemirena, jer mi priđe i spusti ruku
na moje rame.
 – Čuj, na katu imamo divnu gostinsku sobu. Ako
se želiš preseliti u nju, bit će nam drago. Teddy bi
poludio od sreće. Što kažeš?
Kako me već obgrlila, sad me samo do kraja
privuče u zagrljaj. – Dobro mi je u kućici – kažem joj.
– Drago mi je da sam malo sama. To mi je dobra
vježba za stvarni svijet.
– Ako se predomisliš, samo reci. Bilo bi nam drago
da smo svi pod istim krovom.
.

Te večeri obujem tenisice i izađem na trčanje.

Pričekam da se smrači, ali još uvijek ima previše
vlage u zraku i sve je ljepljivo. Svaki je korak ugodan,
koliko god me mišići boljeli. Lijepo je znati da sam
nadjačala bol. Russell često kaže nešto što mi se jako
sviđa: da i ne znamo što naša tijela mogu izdržati dok
im ne zadamo okrutne zadatke. Te večeri zadam si
doista okrutan zadatak. Trčim što brže mogu
kvartovskim pločnicima, pod sjenama uličnih
svjetiljki i kroz rojeve mušica, praćena sveprisutnim
zujanjem klimatizacijskih uređaja. Istrčim osam
kilometara u trideset osam minuta i vratim se kući
hodajući, a ne trčeći, iscrpljena i zadovoljna.
Ponovo se istuširam – ovoga puta u maloj i
skučenoj kupaonici kućice – i pripremim si
jednostavnu večeru: smrznutu pizzu podgrijanu u
tosteru i veliku čašu sladoleda. Imam osjećaj da sam
zaradila oboje.
Kad pojedem, već je devet. Pogasim sva svjetla,
osim svjetiljke na noćnom ormariću. Legnem u veliki
bijeli krevet s mobitelom i pronađem Hallmarkov film
pod naslovom Zimska ljubav. Ne mogu se usredotočiti
na radnju. Ne sjećam se jesam li ga možda već gledala
ili je radnja previše slična drugim Hallmarkovim
filmovima. Usto, u kućici je pomalo zagušljivo, pa
ustanem i razmaknem zavjese.
Kućica ima veliki prozor pokraj ulaznih vrata i
manji nad mojim krevetom, a noću držim oba
otvorena, da struji zrak. Stropni ventilator se okreće
lijeno, polagano. Vani u šumi cvrče cvrčci, a s
vremena na vrijeme mi se učini i da čujem korake
kakve male šumske životinje, lagane nožice koje
tapkaju po otpalom lišću.
Vratim se u krevet i ponovo pustim film. Svaku
minutu, u moje prozore zaleti se kakav noćni leptir,
privučen svjetlom ekrana. Na zidu iza mog kreveta
čuje se tapkanje i grebanje, ali znam da je to samo
grana. S tri strane kućice raste drveće, a svaki put
kad vjetar pojača, grane zagrebu po drvu. Pogledam
vrata da provjerim jesu li zatvorena i jesu, ali brava
je obična. Ne bi zaustavila odlučnog ubojicu.
A tad čujem zvuk: pjevušenje na vrlo visokoj
frekvenciji, nalik na zujanje komarca oko uha. Kažem
sama sebi da nije ništa važno, ali koju sekundu
poslije ponovi se’. U kutu mog vidnog polja stvori se
neka siva mrlja, ali kad pogledam, više je nema.
Sjetim se one doktorice sa sveučilišta i eksperimenta
koji se nije ni dogodio.
Te noći prvi put osjetim da me netko promatra.
 5.

Vikende provodim prilično mirno. Caroline i Ted

često organiziraju nekakvu obiteljsku aktivnost –
odvezu se do obale i provedu dan na plaži, ili odvedu
Teddyja u muzej u gradu. Uvijek me pozovu da im se
pridružim, ali nikad ne pristanem, jer ne želim biti
višak u obiteljskom druženju. Tako ostanem doma i
motam se po kućici, tražim si nekog posla, jer kad je
čovjeku dosadno, svašta mu pada na pamet.
Subotom uvečer, dok milijuni mladih diljem Amerike
piju, flertuju, smiju se i vode ljubav, ja klečim pred
toaletom s bocom sredstva za čišćenje i ribam
pločice. Ni nedjelje mi ne izgledaju puno bolje.
Svratila sam u nekoliko obližnjih crkava, ali ni u
jednoj se nisam osjećala kao da onamo pripadam. U
svima sam bila barem dvadeset godina mlađa od
ostatka pastve i nisu mi se sviđali pogledi župljana,
kao da sam nekakva neobična životinja.
Povremeno mi dođe da se vratim na društvene
medije, da reaktiviram račune na Instagramu i
Facebooku, ali svi moji savjetnici u grupama za
odvikavanje rekli su mi da bih se trebala držati
podalje od toga. Kažu da takve stranice i same mogu
dovesti čovjeka u napast, a i da uništavaju
samopouzdanje mladih. Zato si radije nađem nešto
zanimljivo u stvarnom svijetu: trčim, kuham, šećem.
Ali najsretnija sam kad vikendu dođe kraj i mogu
se vratiti na posao.
 U ponedjeljak ujutro uđem u kuću i zateknem
Teddyja pod kuhinjskim stolom, u igri s plastičnim
domaćim životinjama.
– Bok, Teddy! Kako ide?
Podigne plastičnu kravu i odgovori mi mukanjem.
– Ma vidi ti to, pa ti si se pretvorio u kravu! Izgleda
da sam danas pastirica, a ne dadilja. Kako
uzbudljivo!
Caroline protrči kuhinjom s ključevima auta,
mobitelom i nekoliko fascikala u rukama. Zamoli me
da je otpratim do predvorja. Kad se dovoljno udaljimo
da nas Teddy ne čuje, kaže mi da se popiškio u krevet
i da mu je posteljina u perilici rublja. – Možeš je
prebaciti u sušilicu kad se opere? Ja sam već
presvukla njegov krevet.
– Naravno. Je li Teddy dobro?
– Dobro je, samo mu je neugodno. U posljednje
vrijeme to mu se često događa. Pod stresom je zbog
selidbe. – Izvuče svoju torbu iz ormara u hodniku i
zabaci je na rame. – Samo mu nemoj reći da sam ti
rekla. Ne želi da znaš.
– Neću ni zucnuti.
– Hvala ti, Mallory. Što bismo mi bez tebe!
.

Teddyjeva najdraža jutarnja aktivnost je istraživanje

„začarane šume“ koja počinje na kraju njihova
dvorišta. Krošnje drveća spojile su se u gusti zeleni
pokrov nad našim glavama, pa je u šumi prohladno
čak i za najtoplijih dana. Staze su neoznačene i
neimenovane, pa im mi sami smišljamo imena. Staza
od žute opeke ravna je staza od utabane zemlje koja
počinje iza moje kućice i teče paralelno s Ulicom
Edgewood. Njome stižemo do Zmajevog jajeta, gdje
skrenemo na Zmajev prijevoj, manju stazu koja
vijuga kroz gusto grmlje čička. Moramo hodati jedno
iza drugoga, podignutih ruku, da nas čičci ne ogrebu.
Tom se stazom spustimo do doline i Kraljevske rijeke
(sporog potoka koji meni dopire jedva do struka i pun
je naplavljenog lišća i granja) i Mahovinastog mosta,
kako smo nazvali dugačko natrulo deblo koje leži
preko potoka, prekriveno algama i gljivama neobična
izgleda. Oprezno prijeđemo preko debla i nastavimo
stazom do Divovskoga graha – najvećeg stabla u
šumi, čije grane dodiruju nebo.
Barem ako se pita Teddyja. Dok hodamo, izmišlja
maštovite priče o avanturama princa Teddyja i
princeze Mallory, brata i sestre koji su se našli daleko
od svoje kraljevske obitelji i pokušavaju se vratiti
kući. Ponekad hodamo cijelo jutro a da nikoga ne
sretnemo. Povremeno pređemo pokraj nekog susjeda
sa psom. Ali rijetko naiđemo na djecu, zbog čega se
zapitam voli li Teddy baš zato ovu šumu.
Tu teoriju ne spominjem Caroline.
Nakon dva sata tumaranja šumom, oboje smo
gladni, pa se vratimo u kuću i spravimo si tost sa
sirom. Nakon toga Teddy ode u sobu na mirnije
aktivnosti, a ja se sjetim da je njegova posteljina još
uvijek u sušilici pa odem u kupaonicu na katu.
Prolazeći pokraj Teddyjeve sobe, čujem kako
razgovara sam sa sobom. Stanem i naslonim uho na
vrata, ali razaznam tek pokoju riječ. Kao da slušam
samo jednu stranu telefonskog razgovora u kojem
pretežno govori Teddyjev sugovornik. Između
njegovih odgovora dugo se ne čuje ništa.
– Možda? Ali...
–. . . . . . . . . . .
– Ne znam.
–................
– Oblaci? Veliki? Čupavi?
–...................................
– Oprosti, ne razumi...
– Zvijezde? O. K., zvijezde!
–.....................................
.............
– Puno zvijezda, razumijem.
–.....................................
.........................................
Toliko sam zaintrigirana da želim pokucati na
Teddyjeva vrata, ali tad zazvoni kućni telefon, pa se
udaljim i strčim u prizemlje.
Ted i Caroline imaju mobitele, ali ustrajali su i na
fiksnoj liniji, za slučaj da Teddy treba pozvati pomoć.
Javim se i sugovornica se predstavi kao direktorica
osnovne škole Spring Brook. – Razgovaram li s
Caroline Maxwell?
Kažem joj da sam dadilja, na što mi kaže da ne
zove iz nekog ozbiljnog razloga, nego samo da poželi
Maxwellovima dobrodošlicu u školski sustav. – Volim
porazgovarati sa svim roditeljima prije prvog dana
škole. Često imaju jako puno pitanja.
 Zapišem njezino ime i broj i obećam da ću
prenijeti poruku Caroline. Nešto poslije, Teddy uđe u
kuhinju s novim crtežom. Spusti ga na stol, okrenut
licem nadolje, i sjedne na svoju stolicu. – Mogu li
dobiti papriku?
– Naravno.
Teddy najradije gricka svježe zelene paprike, pa ih
Caroline kupuje na kile. Uzmem jednu iz hladnjaka,
operem je hladnom vodom i odrežem stabljiku. Potom
je obrežem i skinem s vrha komad nalik na prsten, a
ostatak narežem na tanke štapiće.
Sjedimo za stolom i Teddy zadovoljno gricka svoju
papriku, kad meni zapne za oko njegov najnoviji
crtež. Prikazuje čovjeka koji hoda unatrag kroz gustu
šumu, vukući za sobom beživotno tijelo žene, držeći
ga za gležnjeve. U pozadini se među drvećem vide
mladi Mjesec i mnogo sitnih treperavih zvjezdica.
– Teddy? Što je ovo?
Slegne ramenima. – Igra.
– Kakva igra?
Zagrize štapić paprike i odgovori žvačući. – Anya
mi nešto odglumi, a ja to nacrtam.
– Kao Pictionary?
Teddy frkne nosom i pritom pljucne kišu zelenih
komadića paprike pod stolu. – Pictionary? – Zabaci
glavu unatrag i prasne u dramatičan smijeh, a ja
odem po papirnati ubrus da obrišem stol. – Anya ne
može igrati Pictionary!
Nježno mu kažem da se primiri i dam mu gutljaj
vode.
– Ispričaj mi sve od početka – kažem mu, trudeći
se zvučati što ležernije. – Da čujem kako se igra ta
vaša igra.
– Rekao sam ti, Mallory. Anya mi odglumi priču,
a ja je nacrtam. To je to. To je sve.
– A tko je taj čovjek na crtežu?
– Ne znam.
– Je li nešto napravio Anyi?
– Kako da znam? Ali ne igramo se Pictionaryja!
Anya ne može igrati takve igre!
Opet se nagne unatrag i prasne u vragolast
smijeh, blaženo bezbrižan smijeh kakvim se smiju
samo djeca. Toliko je vedar i iskren da nadglasa moju
zabrinutost. Teddyja očito ništa ne muči. Doima se
sretno kao i svako drugo dijete. No dobro – izmislio je
prijateljicu s kojom igra čudne igre, pa što sad?
Još uvijek se hihoće na svojoj stolici, a ja uzmem
crtež i odem do ladice u kojoj Caroline drži račune i
fascikl s Teddyjevim crtežima, prije nego što ih
skenira u kompjuter.
Ali Teddy primijeti što radim.
Prestane se smijati i odmahne glavom.
– Taj crtež nije za mamu i tatu. Anya kaže da ga
trebam dati tebi.
...

Te večeri otpješačim do trgovačkog centra i u Best

Buyu potrošim dio plaće na najjeftiniji tablet. Vratim
se kući prije osam. Zaključam vrata i presvučem se
u pidžamu pa legnem u krevet sa svojom novom
igračkom. Nakon nekoliko minuta, tablet je spreman
za korištenje i spojen na kućni Wi– Fi Maxwellovih.
Moja pretraga za „Annie Barrett“ ponudi šesnaest
milijuna rezultata: izvode iz knjige vjenčanih,
arhitektonske urede, trgovine na Etsyju, poduku iz
joge i na desetke profila na Linkedlnu. Ponovim
pretragu, ali dodam „Spring Brook“, „slikarica“ i
„ubojstvo“, no nijedan rezultat mi ne ponudi ništa
korisno. Internet ne zna ni da je postojala.
Nad mojom glavom nešto udari o mrežicu protiv
insekata, s vanjske strane. Znam da je to jedan od
onih velikih smeđih noćnih leptira kojih ima po cijeloj
šumi, koji imaju boju i teksturu kore drveća i lako se
kamufliraju – ali s moje strane prozora vide se samo
mekani trbusi nalik na gusjenice, tri para nožica i
nemirna ticala. Kucnem po prozoru i odlete, ali
nakon nekoliko sekundi vrate se. Brine me da će naći
kakvu rupicu u mrežici i provući se, pa se zaletjeti na
svjetiljku na mom noćnom ormariću i sjatiti se oko
nje.
 Pokraj svjetiljke leži crtež onog čovjeka i Anye u
šumi. Pitam se jesam li ga trebala zadržati. Možda
sam ga trebala dati Caroline čim je prešla prag. Ili još
bolje, zgužvati ga i baciti u smeće. Užasava me kako
je Teddy nacrtao njezinu kosu – dugačke crne
pramenove koji se vuku za njom poput prosutih
crijeva. Nešto na noćnom ormariću krikne i skočim
na noge prije nego što shvatim da to nije krik, nego
preglasna zvonjava mog mobitela.
– Quinn! – kaže Russell. – Je li prekasno za poziv?
Tipično pitanje za Russella. Tek je petnaest do
devet, ali on tvrdi da bi svatko tko pazi na tjelesno
zdravlje trebao biti u krevetu najkasnije do pola
deset.
– Nije – kažem mu. – Što ima?
– Zovem te zbog tetive. Neki dan si rekla da te boli.
– Sad je bolje.
– Koliko si večeras trčala?
– Sedam i pol kilometara. Trideset jednu minutu.
– Jesi li umorna?
– Ne, dobro sam.
– Jesi li spremna za malo veći napor?
Ne mogu prestati gledati onaj crtež: zapetljanu
crnu kosu koja se vuče za ženskim tijelom.
Kakvo dijete crta ovakve prizore?
– Quinn?
– Oprosti...
– Je li sve u redu?
 Čujem zujanje komarca i žestoko se pljusnem po
desnom obrazu. Pogledam dlan u nadi da ću ugledati
crni prah, sve što je ostalo od komarca, ali dlan je
čist.
– Dobro sam. Malo sam umorna.
– Sad si rekla da nisi umorna.
U glasu mu se čuje promjena, kao da je odjednom
shvatio da se nešto događa.
– Kakvi su Maxwellovi prema tebi?
– Fantastični.
– A kakav je klinac? Tommy? Tony? Toby?
– Teddy. Drag je. Dobro se zabavljamo.
Na sekundu se bavim idejom da Russellu
ispričam sve o Anyi, ali ne znam kako početi. Ako mu
samo kažem istinu, pomislit će da se ponovo
drogiram.
– Zaboravljaš? – upita me.
– Što to?
– Mislim, kako ti pamćenje radi? Nemaš rupa u
sjećanju?
– Koliko se sjećam, nemam.
– Ozbiljno te pitam, Quinn. U ovakvim
okolnostima to bi bilo normalno. Stres novog posla,
novog smještaja.
– Pamćenje mi je sjajno. Već dugo nemam takvih
problema.
– Fino, fino – sad čujem da tipka, unosi podatke
u moj raspored treninga;. – A Maxwellovi imaju
bazen, je l’? I smiješ se koristiti njime?
 – Naravno.
– Znaš li koliko je dugačak? Otprilike?
– Desetak metara?
– Šaljem ti nekoliko linkova s YouTubea. Vježbe u
bazenu. Lagane su, ništa naporno. Dva ili tri puta
tjedno, može?
– Može.
U mom glasu očito još uvijek čuje nešto što mu se
ne sviđa. – I nazovi me ako ti išta bude trebalo, može?
Nije da sam u Kanadi. Živim četrdeset minuta od
tebe.
– Ne brini se, Russelle. Dobro sam.
 6.

Prilično loše plivam. U kvartu u kojem sam živjela

kao mala bio je javni bazen, ali tijekom ljeta bio je
nalik na ratnu zonu: stotine klinaca naguranih u
metar vode, ljepljivih od guste kreme za zaštitu od
sunca. Nije se moglo ni zamahnuti rukom, a kamoli
otplivati cijeli krug. Jedva je bilo mjesta i za plutanje
na leđima. Mama je upozoravala sestru i mene da ne
ronimo, jer bismo mogle dobiti infekciju oka.
Zato me Russellove nove vježbe ne vesele. Do
bazena se konačno odvučem tek u deset iduće večeri.
Dvorište Maxwellovih je nakon zalaska Sunca
neobično mjesto. Na korak je od Philadelphije, ali
noću se čini da smo usred neke ruralne zabiti. Jedino
svjetlo dopire od Mjeseca, zvijezda i halogenih
svjetiljku na dnu bazena. Voda djeluje jezivo.
Površina svjetluca poput plavog neona ili
radioaktivne plazme, baca bizarne sjene na začelje
kuće.
Večer je topla i skok u hladnu vodu je ugodan. Ali
kad izronim udahnuti, obuzme me osjećaj da se
šuma približila, kao da je svako drvo zakoračilo
prema meni. Čak i zbor zrikavaca kao da pjeva
glasnije. Znam da mi se samo čini, da ih slušam iz
bazena i čujem drugačije jer između ograde bazena i
prvih stabala šume trenutačno nema desetak metara
trave kao između Šume i moje kućice. Ali ipak mi je
sve skupa pomalo zastrašujuće.
 Uhvatim se za rub bazena i pet se minuta
zagrijavam mašući nogama. U velikoj kući upaljena
su sva svjetla i vidim u kuhinju, ali ne vidim Teda i
Caroline. Vjerojatno sjede u dnevnoj sobi i čitaju s
čašom vina u ruci, jer tako najčešće provode večer.
Nakon zagrijavanja, odgurnem se od zida i
zaplivam nepravilnim slobodnim stilom. Želim
preplivati bazen po duljini deset puta u jednom
smjeru i deset puta u drugom smjeru, ali već na pola
trećega kruga shvatim da neću završiti. Mišići
ramena i prsa me peku jer mi je cijeli gornji dio tijela
u žalosno lošoj formi. Čak me i listovi pomalo bole.
Posljednjim snagama dovršim četvrti krug, a na
petom odustanem. Uhvatim se za rub bazena,
potpuno bez daha.
A tad – iz šume – do mene dopre tiho krckanje
grančice.
Zvuči kao da je netko svom težinom nagazio na
suhu granu i slomio je. Okrenem se prema drveću i
zaškiljim u tamu, ali nikoga ne vidim. Nekoga čujem
– ili nešto. Tihe korake na suhom lišću, koji se
približavaju mojoj kućici.
– Kakva je voda?
Okrenem se i ugledam Teda, koji otvara vrata
ograde oko bazena. U kupaćima je, već bez majice, a
preko ramena nosi prebačen ručnik. Znam da vježba
u bazenu nekoliko puta tjedno, također navečer, ali
dosad ga nisam vidjela ovako kasno. Otplivam do
ljestava. – Baš sam mislila izaći.
– Ne moraš, dovoljno je velik. Ti plivaj otamo, a ja
ću odavde.
 Prebaci ručnik preko stolice i skoči u vodu a da i
ne trepne. Na njegov znak oboje zaplivamo sa
suprotnih strana bazena. Trebali bismo se mimoići
na sredini bazena, ali Ted je ludo brz i nakon samo
jedne minute, već me pretekao za cijeli krug. Pliva
vrlo vješto. Gotovo cijelom duljinom bazena drži lice
uronjeno u vodu, pa nisam sigurna kako diše. Kreće
se poput morskog psa, gotovo bez zvuka, a ja
pljuskam oko sebe poput pijanog putnika na
krstarenju koji je pao s palube. S mukom otplivam
još tri kruga i konačno odustanem. Ted nastavi,
otpliva još šest krugova i na kraju dopliva do mene.
– Jako si dobar – kažem mu.
– Bio sam bolji u srednjoj školi. Imao sam super
trenera.
– Ljubomorna sam. Ja učim s YouTubea.
– Mogu ti onda dati savjet iako ga nisi tražila?
Previše dišeš. Udahni samo nakon svakog drugog
zamaha. Uvijek s lijeve ili s desne strane, kako ti je
prirodnije.
Kaže mi da pokušam i odgurnem se od ruba pa
zaplivam prema njegovim uputama. Odmah mi ide
bolje. Dišem upola manje i plivam upola brže.
– Nije li tako bolje?
– Puno bolje. Imaš još koji savjet?
– Ne, to je bio najbolji. Plivanje je jedini sport u
kojem treneri viču na tebe zbog disanja. Ali ako
budeš vježbala, brzo ćeš se popraviti.
– Hvala.
 Uhvatim se za ljestve i izađem iz bazena, spremna
za krevet. Kupači mi se podigao uz bedro i brzo ga
povučem na tijesto, ali ne dovoljno brzo.
– Naprijed, Flyers – kaže Ted.
Imam malu tetovažu na boku: mahnito lice
Grittyja, čupave narančaste maskote gradskog
hokejskog tima. Dosad sam je krila od Maxwellovih i
sad sam ljuta na sebe zbog ovog propusta.
– Zeznula sam se – kažem mu. – Čim skupim
dovoljno novca, otići čuje ukloniti laserom.
– Ali voliš hokej?
Odmahnem glavom. Nikad nisam stala na led.
Nisam bila ni na jednoj utakmici. Ali prije dvije
godine s prijateljila sam se sa starijim muškarcem
koji je obožavao hokej i imao pristup lijekovima na
recept. Isaacu je bilo trideset osam godina i bio je sin
nekadašnjeg hokejaša Flyersa. Zaradio je mnogo
novca i umro mlad, a Isaac je nemilice trošio
nasljedstvo. Nas nekoliko spavalo je kod njega na
podu i povremeno na krevetu, a tetovažu sam dala
napraviti da ga zadivim – da pomisli kako sam kul i
zadrži me uza se. Plan mi je propao. Morala sam
čekati pet dana da skinem zavoj, a za to vrijeme Isaac
je uhićen zbog posjedovanja droge. Njegov
stanodavac izbacio nas je na ulicu.
Ted čeka objašnjenje.
Glupa pogreška – kažem. – Ne znam gdje mi je bila
pamet.
Isto gdje i Caroline, izgleda. I ona ima tetovažu
koje se želi riješiti. Na faksu je prošla umjetničku
fazu.
 Lijepo od njega što to kaže, ali ne osjećam se ništa
bolje od te utjehe. Carolineina tetovaža sigurno je
malo remekdjelo, vrlo ukusna. Vjerojatno ruža ili
polumjesec, možda nešto na kineskom s jako
mudrim značenjem – a ne buljavo i čupavo čudovište
poput moje. Upitam Teda gdje je Carolineina
tetovaža, ali prekine nas još jedan onakav zvuk.
Oboje se okrenemo prema šumi.
Netko je u šumi – kažem mu. – Maloprije sam čula
korake.
Vjerojatno zec – kaže.
Krene još jedna grana, a potom se začuje panično
koprcanje male životinje koja bježi kroz gustiš.
Ovo je bio zec. Ali ranije, prije nego što si izašao,
čula sam glasniji zvuk. Kao da je na granu stala
ljudska noga.
Možda tinejdžeri. Siguran sam da ovdašnji
srednjoškolci obožavaju ovu šumu.
Noću je još gore. Povremeno mi se u krevetu čini
da mi je netko tik iznad glave, pred prozorom.
Sigurno ti je još gore zbog Mitzinih gluposti –
namigne. – Caroline mi je rekla da ste se upoznale.
Zanimljiva je.
– Ja se ne bih družio s njom, Mallory. Sve te
njezine priče o... kako ono?... čitanju aure? Svako
malo nepoznat joj je auto pred kućom, svako malo
dolaze joj neznanci. Plaćaju joj gotovinom. Meni sve
to zvuči sumnjivo.
Čini se da je Mitzi jedini mistik kojeg Ted poznaje.
Dok sam bila manja, naša susjeda, gospođa Gruber,
čitala je tarot u kutu kvartovske pizzerije. Ušla je u
legendu pretkazanjem da će jedna njihova
konobarica osvojiti 100 000 dolara na instant– lutriji.
Nudila je i savjete vezane za prosidbu, preljub i druge
emotivne nedaće. Moji prijatelji i ja zvali smo je
Proročica i vjerovali smo joj više nego naslovnici
gradskih novina.
Ali ne očekujem da Ted shvati išta od toga. Taj ne
priznaje ni da postoji Zubić– vila. Neku večer Teddy
je ispljunuo kutnjak koji se dotad klimao, a Ted je
samo zavukao prste u novčanik i izvukao dolar.
Nigdje misterija, nigdje bajke, nigdje šuljanja po
Teddyjevoj sobi usred noći da mu neopaženo ostavi
novac pod jastukom.
– Bezopasna je.
– Ja mislim da je dilerica – kaže Ted. – Ne mogu
to i dokazati, ali držim je na oku. Budi na oprezu, O.
K.?
Podignem dlan. – Časna izviđačka.
– Ozbiljan sam, Mallory.
– Znam. I hvala ti na brizi. Bit ću na oprezu.
Već otvaram vrata ograde, spremna za izlazak,
kad vidim da nam prilazi Caroline. Još je u uredskoj
odjeći i nosi blok i olovku. – Mallory, čekaj. Jučer nas
je nazvala Teddyjeva škola? Ti si se javila?
Istog trena shvatim da sam zabrljala. Sjećam se
tog poziva i sjećam se da sam zapisala ime i broj na
papirić, ali tad je Teddy ušao u kuhinju s onim
bizarnim crtežom i očito sam zaboravila.
 – Da, zvala je direktorica – kažem joj. – Imam
poruku u kućici, vjerojatno mi je još u džepu hlača.
Idem po...
Caroline odmahne glavom. – Ne moraš. Poslala mi
je mail. Ali jučer bi mi ta poruka dobro došla.
Znam. Žao mi je.
Ako propustimo ijedan rok, Teddy će izgubiti
mjesto. Na listi čekanja za upis u malu školuje
tridesetero djece.
Znam, znam...
Prekine me. – Prestani govoriti da znaš. Da
stvarno znaš što je u igri, dala bi mi poruku. Idući
put pripazi.
Okrene se i ode u kuću, a ja ostanem
skamenjena. Prvi put se ovako izderala na mene. Ted
brže– bolje izađe iz bazena i utješno mi spusti ruku
na rame. – Čuj, ne brini se previše zbog ovoga...
Grozno mi je žao, Tede.
Ljutita je na školu, ne na tebe. Zatrpali su nas
papirologijom. Cijepljenje, alergije, psihološki profil...
obična glupa prijava za malu školu ima više papira
od moje porezne prijave.
Nisam namjerno – kažem. – Zapisala sam broj
telefona, ali onda mi je Teddy nešto dao i zaboravila
sam. – Toliko mu želim pokazati da sam slučajno
pogriješila da već opisujem Teddyjev crtež, ali Ted me
samo smiruje. Izgleda kao da jedva čeka vratiti se u
kuću. Vidim Carolinein obris na kliznim staklenim
vratima: gleda nas.
 Smirit će se ona, ne brini se – kaže. – Sutra se
ovoga neće ni sjećati.
Glas mu je opušten, ali prema kući se uputi
žurnim korakom. Prolazeći dvorištem, i on se pretvori
u taman obris, a kad stigne do Caroline, obgrli je oko
ramena. Caroline ugasi svjetlo i više ništa ne vidim.
Povjetarac se pojača i zadrhtim. Omotam se
ručnikom oko struka i odem u kućicu. Zaključam
vrata i dok se presvlačim u pidžamu, ponovo začujem
korake. Tihe, lagane korake na travi – samo što su
sad tik ispred mog prozora. Razmaknem zavjese da
provirim van, ali kroz mrežicu nazirem samo nemirne
svjetlucave noćne leptire.
Ono je bio jelen, kažem si. Običan jelen.
Navučem zavjese i ugasim svjetlo pa legnem i
pokrijem se sve do brade. Čujem korake, ovoga puta
iza glave – čujem kako se kreću s druge strane zida,
kruže oko kućice kao da traže način da uđu. Zgrčim
prste u šaku i tresnem po zidu u nadi da ću
prestrašiti uljeza.
Ali dotični samo šmugne pod kućicu i čujem da
grebe po zemlji, zavlači se pod daske. Nemam pojma
kako išta stane ondje – kućica je ni pola metra nad
tlom. Nema šanse da onamo stane jelen, ali uljez je
otprilike te veličine. Uspravim se u sjedeći položaj i
udarim nogama po podu, ali ni to ne upali. – Bježi –
kažem, još uvijek u nadi da ću ga prestrašiti i da će
pobjeći.
Ali uljez se samo ukopa još dublje i osjetim da je
sad pod samom sredinom kućice. Ustanem i upalim
svjetla, a zatim se spustim na sve četiri i osluhnem,
da čujem u kojem se smjeru kreće. Odmaknem tepih
i ugledam četvrtasti okvir podnih vrata – dovoljno
velikih da se kroz njih provuče i čovjek. Nema kvaku
ili zasun, nego samo dvije ovalne rupe za prste, poput
poklopca.
Da nije ovako kasno – i da Caroline nije onako
ljutita na mene – možda bih pozvala Maxwellove u
pomoć. Ali ovako želim riješiti ovaj problem sama.
Odem u kuhinju i napunim plastični vrč vodom. Što
god da je pod kućicom, ne može biti bogzna kako
veliko. Znam da me buka koju stvara zavarala,
pogotovo zbog mraka, pogotovo jer je kasno. Kleknem
na pod i pokušam podići poklopac podnih vrata, ali
ni ne pomaknem ga. Ljetna vlaga raširila je drvo i ne
mogu ga izvući. Svom snagom povučem ga samo
sjedne strane, ne obazirući se na bol u prstima zbog
grubog drva koje mi grebe kožu. Konačno čujem
glasan prasak, vidim oblak sive prašine i poklopac
iskoči iz poda poput čepa boce pjenušca.
Zgrabim ga i podignem na grudi poput štita, a
zatim se nagnem i pogledam u otvor.
Premračno je da išta vidim. Tlo pod kućicom je
suho i beživotno, izgleda poput ugašenog logorskog
ognjišta. Oko kućice je tiho. Tko god da se zavukao
pod nju, više nije ovdje. Ne vidim ništa osim utabane
sive zemlje s pokojom tamnijom mrljom. Shvatim da
zadržavam dah i izdahnem s olakšanjem. Buka koju
sam napravila podižući poklopac očito je prestrašila
uljeza.
Ali tad se ona siva zemlja s crnim mrljama
pomakne i shvatim da gledam ravno u njega –
podigne se na stražnje noge, pokazujući ružne
ružičaste kandže i dugačke, oštre zube. Vrisnem
prodornim vriskom koji propara noć. Potom s
treskom nabijem poklopac u pod i bacim se na njega
da ga zatvorim i vlastitom težinom. Udaram šakama
po rubovima, pokušavajući nabiti iskrivljeno drvo u
otvor u koji više ne pristaje. Caroline dotrči do mene
za manje od minute i otključa vlastitim ključem. U
spavaćici je, a Ted, koji dotrči koju sekundu poslije,
bez majice je, samo u donjem dijelu pidžame. I oni
čuju buku ispod kućice, koprcanje pod podnim
daskama.
– Štakor – kažem. Kamen mi je pao sa srca što
više nisam sama, što su pritrčali pomoći. – Najveći
štakor kojeg sam ikad vidjela.
Ted uzme onaj plastični vrč vode i iznese ga, a
Caroline me obgrli oko ramena smirujući me,
govoreći mi da će sve biti u redu. Zajedno pomičemo
poklopac dok ga nekako ne uguramo u otvor, potom
gaja pridržim, a Caroline nogama nabije do kraja.
Čak i nakon svega toga još se bojim pomaknuti,
bojim se da će se poklopac podići čim dignem ruke s
njega. Caroline stoji pokraj mene držeći me za
ramena, dok kroz otvoren prozor ne čujemo
pljuskanje vode.
Tren poslije uđe Ted s praznim vrčem. – Oposum
– kaže široko se osmjehujući. – A ne štakor. Prilično
je brz, ali uspio sam ga politi.
– Kako se zavukao pod kućicu?
– Imamo rupu u mrežastom dijelu na zapadnoj
strani. Izgleda da je jedan dio ograde istrunuo. –
Caroline se namršti i zausti, ali Ted je preduhitri. –
Sve znam, sutra ću to popraviti. Svratit ću u Home
Depot.
– Odmah ujutro, Tede. Nasmrt je prestrašio
Mallory! A daju je ugrizao? A da je bio bijesan?
– Dobro sam – kažem joj.
– Dobro je – kaže joj i Ted, ali Caroline kao da nam
ne vjeruje. Zagleda se u poklopac otvora. – A što ako
se vrati?
Iako je gotovo ponoć, Caroline natjera Teda da ode
u kuću po alat. Kaže mu da čavlima pričvrsti
poklopac tako da ga ništa ne može podići. Dok
čekamo Teda, Caroline nam skuha čaj od kamilice na
mom štednjaku. Ostanu sa mnom još neko vrijeme
nakon toga, da se uvjere kako sam se smirila i da
nisam u opasnosti. Sve troje sjednemo na rub moga
kreveta i razgovaramo, na kraju se i nasmijemo, kao
da se Caroline ni na tren nije naljutila na mene zbog
zaboravljenog telefonskog poziva.
 7.

Idući dan, Dan nezavisnosti, vreo je i vlažan. Prisilim

se na dugačak trening i pretrčim trinaest kilometara
za sat i jedanaest minuta. Hodajući doma, prođem
pokraj kuće koju Teddy i ja zovemo Cvjetni dvorac,
goleme bijele građevine tri ulice od Maxwellovih. Ima
dugačak kolni prilaz i dvorište puno šarenog cvijeća:
krizantema, pelargonija, ljiljana i drugog. Primijetim
novo cvijeće na rešetki pred kućom i priđem bliže.
Izgleda neobično: narančasto je i ima oblik tuljca, pa
ga slikam mobitelom. Ali tad se otvore kućna vrata i
izađe muškarac. Krajičkom oka vidim da je u odijelu
i da hoda prema meni, sprema se otjerati me iz svog
dvorišta i izvikati se na mene.
– Hej!
Vratim se do pločnika mašući u znak isprike, ali
prekasno. Tip je već kod ograde i još uvijek hoda
prema meni.
– Mallory! – dovikne mi. – Kako ide?
Tek tad shvatim da mi je poznat. Vani je više od
trideset stupnjeva, ali Adrianu kao da nije vruće u
svjetlosivom odijelu nalik na one iz filma, recimo
Oceanovih 11. Nosi i savršeno bijelu košulju i plavu
kravatu, a kako nema šiltericu – kao pri prvom
susretu – vidim da ima gustu tamnu kosu.
– Oprosti – kažem. – Nisam te prepoznala.
 Obori pogled na svoje odijelo kao da je zaboravio
što ima na sebi. – Aha, da. Večeras idemo van. U golf–
klub. Tata prima nagradu.
– Živiš ovdje?
– Moji roditelji žive ovdje. Ja sam ovdje samo ljeti.
Kućna vrata otvore se i izađu njegovi roditelji –
majka mu je visoka i otmjena, u haljini iste plave boje
kao njegova kravata, a otac u klasičnom smokingu
sa srebrnom dugmadi za manšete. – Ono je el jefe?
– Kralj Travnjaka, da. Održavamo pola dvorišta u
južnom Jerseyju. Ljeti ima više od osamdeset
zaposlenika, ali samo na mene viče, vjeruj mi.
Njegovi roditelji prilaze crnom BMW– u
parkiranom pred kućom, ali Adrian im mahne da
nam priđu. Da bar nije. Znate one reklame za
tampone na kojima ženska završi trening orošena
blistavim, finim slojem znoja i uredne frizure poput
manekenke? Nakon trinaest kilometara na plus
trideset, ne izgledam ni izbliza tako. Majica mi je
natopljena znojem, kosa visi u mokrim, slijepljenim
pramenovima, a čelo mi je puno crnih mušica koje su
se zabijale u mene cijelim putem.
– Mallory, ovo su moja mama Sofia i moj tata
Ignacio. – Obrišem dlan o kratke hlačice i pružim im
ruku. – Mallory je dadilja Maxwellovih, onih novih iz
Edgewooda. Imaju sinčića koji se zove Teddy.
Sofia me sumnjičavo odmjeri. Tako je otmjeno
odjevena i savršeno počešljana da izgleda kao da se
nije oznojila najmanje trideset godina. Ali Ignacio me
pozdravi s prijateljskim osmijehom. – Očito si jako
disciplinirana kad trčiš po ovakvom vremenu!
 – Mallory je u timu na Pennu – objasni Adrian . –
Trči cross.
Ta me laž zapeče jer sam već bila zaboravila na
nju. Da smo Adrian i ja sami, priznala bih mu, ali sad
ne mogu ništa reći, jer me njegovi roditelji netremice
promatraju.
– Siguran sam da si brža od mog sina – kaže
Ignacio. – Njemu treba cijeli dan za pokositi dva
dvorišta! – kaže i prasne u glasan smijeh, oduševljen
vlastitom šalom. Adrian se promeškolji. Vidi se da
mu je neugodno.
– To ti je vrtlarski humor. Moj tata stalno misli da
je stand– up komičar.
Ignacio se široko osmjehne. – Pa kad je istina!
Sofia me još uvijek promatra. Sigurna sam da me
skužila. – Na 'kojoj si godini?
– Posljednjoj. Još malo i gotovo.
– I ja! – kaže Adrian. – Ja sam na Rutgersu, u New
Brunswicku. Što studiraš?
Nemam pojma što da kažem. Moj plan za fakultet
svodio se na trenere, skaute i stipendije. Nisam ni
stigla razmišljati o tome što želim studirati.
Ekonomiju? Pravo? Biologiju? Ništa od toga ne
djeluje uvjerljivo, ali sad me već sve troje samo
gledaju i moram odgovoriti, bilo što.
– Profesuru – kažem.
Sofia me sumnjičavo pogleda. – Misliš,
pedagogiju?
Izgovori tu riječ slog po slog, kao da misli da je
čujem prvi put.
 – Da. Za malu djecu.
– Predškolski uzrast?
– Da.
Adrian se sav ozari. – Moja mama podučava
četvrte razrede! I ona je studirala pedagogiju!
– Ma da! – Dobro da sam već crvena od trčanja jer
sam sigurna da se opet crvenim.
– Nema plemenitije profesije – kaže Ignacio. –
Sjajno si odabrala, Mallory.
Sad već moram promijeniti temu, reći bilo što,
samo ne novu laž. – Imate prelijepo cvijeće – kažem
im. – Gledam ga svaki put kad protrčim pored vaše
kuće.
– Pitanje za milijun – kaže Ignacio. – Koji ti je cvijet
najdraži?
Adrian mi kaže da je to igra koju njegovi roditelji
igraju s gostima. – Najdraži cvijet nešto govori o tvom
karakteru – kaže. – Kao horoskop.
– Sve je prelijepo – kažem.
Sofia me ne pušta da se tako lako izvučem. –
Moraš odabrati samo jedan. Koji god ti je najljepši.
Pokažem narančasto cvijeće koje se nedavno
rascvjetalo, ono na rešetki. – Ne znam kako se zove,
ali izgleda kao mali prometni čunj.
– Tekoma – kaže Adrian.
Ignacio je oduševljen. – Nitko nikad ne odabere
tekomu! A predivna je, živi u gotovo svakoj klimi i
lako se brinuti za nju. Daš joj malo sunca i vode... ne
treba previše pažnje... i sretna je. Jako samostalan
cvijet.
 – Ali i pomalo divlji – dometne Sofia. – Pomalo
nepredvidljiv. – To je nagon za preživljavanjem! – kaže
Ignacio. – Dobro je to! Adrian mi dobaci ojađen pogled
– je l’ vidiš ti s čime ja živim? – a majka ga podsjeti
da moraju krenuti, da već kasne. Na brzinu se
oprostimo, zaključimo da nam je svima drago što smo
se upoznali i nastavim doma.
Nekoliko sekunda poslije njihov crni BMW prođe
pokraj mene i Ignacio potrubi, ali Sofia samo gleda
pred sebe. Adrian mi mahne kroz stražnji prozor i na
tren izgleda kao mali dječak – kao klinac kojega
roditelji nekamo voze na stražnjem sjedalu ili se vozi
biciklom ovim lijepim pločnicima u hladu drveća, koji
i ne primjećuje koliko je povlašten što odrasta u ovom
lijepom kvartu. Imam osjećaj da mu je djetinjstvo bilo
savršeno skladno, da ni za čime ne žali.
Nekako sam dogurala do dvadesete a da nisam
imala dečka. Mislim, bila sam s muškarcima – svaka
djevojka koliko– toliko normalne vanjštine ovisna o
drogi lako nađe način da si nabavi još droge – ali
nikad nisam bila u pravoj vezi.
Ali u verziji mog života koju su napisali scenaristi
Hallmarka – u paralelnom' svijetu u kojem sam
odrasla u Spring Brooku, uz nježne, imućne i
obrazovane roditelje kao što su Ted i Caroline – moj
idealni dečko jako je sličan Adrianu. Zgodan je,
zabavan i ‘naporno radi. Hodajući doma, računam
koliko je prošlo od našeg prvog susreta i kad će se
vratiti pokositi travnjak Maxwellovih.
.
U Spring Brooku ima puno male djece, ali dosad
nisam uspjela upoznati Teddyja ni s kim. U dnu naše
ulice nalazi se veliko igralište puno ljuljačaka,
vrtuljaka i petogodišnjaka koji ciče i vrište od sreće –
ali Teddy ih ne želi ni pogledati.
Jednog ponedjeljka ujutro, dok sjedimo na klupi,
promatramo skupinu dječaka koji spuštaju autiće
niz tobogan. Potaknem Teddyja da ode igrati se s
njima, ali kaže: – Nemam autić.
Pitaj nekoga da ti posudi.
Ne želim posuđivati...
Zavali se na klupi, držeći se kao da se ljuti.
Teddy, molim te.
Hoću se igrati s tobom, a ne s njima.
Trebaju ti prijatelji tvojih godina. Za dva mjeseca
krećeš u malu školu.
Ne uspijem ga nagovoriti. Ostatak jutra
provedemo igrajući se legićima u kući, a nakon
ručka, Teddy ode u sobu. Znam da bih vrijeme dok
se Teddy odmara trebala provesti perući suđe i
pospremajući kuhinju, ali nemam snage. Prethodne
noći nisam se pošteno naspavala – vatromet za Dan
nezavisnosti potrajao je do dugo u noć – a prepiranje
s Teddyjem dodatno me iscrpilo.
Odlučim prileći na kauč koju minutu – dok me iz
sna ne prene Teddy. Stoji nada mnom i drma me da
me razbudi.
– Možemo li sad ići plivati?
 Sjednem i primijetim da se svjetlo u sobi
promijenilo. Skoro su tri sata. – Možemo, naravno, idi
po kupaće.
Pruži mi crtež i istrči iz sobe. Vidim istu onu
mračnu i gustu šumu, ali ovoga puta onaj čovjek
lopatom baca zemlju u duboku rupu – u kojoj leži
Anyino skršeno tijelo.
Teddy se vrati do mene u kupaćim gaćicama. –
Spremna?
– Samo malo, Teddy. Što je ovo?
– Što?
– Tko je ovo? U rupi?
– Anya.
– A ovaj čovjek?
– Ne znam.
– Zakopao ju je?
– U šumi.
– Zašto?
– Jer je ukrao Anyinu kćer – kaže Teddy. – Mogu
li dobiti lubenice prije plivanja?
– Možeš, Teddy, ali zašto...
Prekasno. Već trčkara u kuhinju i otvara vrata
hladnjaka. Odem do njega i zateknem ga na vršcima
prstiju, kako se propinje do najviše police, na kojoj
stoji crvena kriška zrele lubenice. Pomognem mu da
je odnese do daske i odrežem mu manji komad.
Teddy i ne čeka tanjur, samo zgrabi lubenicu i
zagrize.
– Teddy, slušaj, što ti je Anya još rekla? O ovom
crtežu?
Usta su mu puna lubenice, a crveni sok kapa mu
niz bradu. – Taj čovjek iskopao je rupu da je nitko
nikad ne nađe – slegne ramenima. – Ali valjda je ipak
izašla.
 8.

Te večeri obitelj izađe na večeru. Caroline me pozove

da im se pridružim, ali kažem joj da moram trenirati,
a potom se motam po svojoj kućici dok ne vidim da
su se odvezli.
A onda prijeđem preko travnjaka, do susjedne
kuće.
Mitzina kuća je među najmanjima u kvartu,
prizemnica od crvene cigle limena krova i s roletama
koje su svake večeri spuštene do dna. Njezin dom ne
bi upadao u oči u mom starom kvartu u južnoj
Philadelphiji, ali u bogatom Spring Brooku itekako
strši. Žljebovi su zahrđali i iskrivljeni, među pločama
na prilaznoj stazici izbijaju čuperci korova, a
obraslom dvorištu dobro bi došla pomoć Kralja
Travnjaka. Caroline je nekoliko puta rekla da jedva
čeka da se Mitzi odseli, pa da netko kupi teren, sruši
njezinu kuću i krene od nule.
Na kućnim vratima zalijepljena je poruka pisana
rukom: DOBRO DOŠLI, KLIJENTI. MOLIM VAS DA
UĐETE NA STRAŽNJA VRATA. Pokucam tri puta
prije nego što mi Mitzi konačno otvori vrata. Ne skine
lanac i samo se zapilji u mene kroz otvor širine tri
centimetra. – Da?
– Ja sam Mallory, iz susjedne kuće.
Tad skine lanac i otvori vrata. – Isuse i svi
apostoli! Kako si me prepala! – Odjevena je u
ljubičasti kimono i naoružana sprejem za
samoobranu. – Kog vraga kucaš čovjeku na vrata
ovako kasno?
Tek je prošlo sedam, a djevojčice se još uvijek
igraju školice na ulici. Pružim joj tanjurić keksa
prekriven plastičnom folijom. – Teddy i ja smo ispekli
medenjake.
To je razveseli. – Skuhat ću nam kavu.
Zgrabi me za zglavak i uvuče u zamračenu
dnevnu sobu. Trepćem dok mi se oči ne priviknu na
polutamu. Kuća joj je prljava. Zrak vonja ustajalo i
pljesnivo, sumnjivim vonjem koji kao da spaja
kanabis i sportsku svlačionicu kakve srednje škole.
Kauč i fotelje prekriveni su plastičnom folijom, ali na
plastici se vidi sloj prljavštine, kao da ni foliju nije
obrisala mjesecima.
Mitzi me povede u kuhinju, koja je ugodnija od
prednjeg dijela kuće. Rolete su ovdje podignute, a
prozor gleda na šumu. Iz košara obješenih na strop
vise ukrasni puzavci, čiji dugi zeleni listovi padaju
poput vodopada. Kuhinjski ormarići i uređaji redom
su iz osamdesetih, a cijela kuhinja izgleda ugodno,
poput kuće mojih susjeda u južnoj Philadelphiji. Na
stolu s plastičnom plohom leže novine i nekoliko
nauljenih komada metala, među kojima su i nišan i
opruga. Shvatim da su to dijelovi rastavljenog
pištolja.
– Došla si baš dok sam ga čistila – objasni Mitzi
pa skloni sve rukom na jednu stranu stola, proizvevši
pritom glasan zveket. – Kakvu kavicu hoćeš?
– Imate bez kofeina?
 – Fuj, ni u ludilu! To nije kava, to je obična
kemijska otopina. A ne, ne, večeras pijemo dobri stari
Folgers.
Ne želim joj reći da se odvikavam od droge, pa
samo kažem da kofein žestoko djeluje na mene. Mitzi
kaže da mi od jedne šaličice neće biti ništa, a ja
zaključim da je vjerojatno u pravu.
– Može s mlijekom, ako ga imate.
– Imam vrhnja, to ima više okusa.
Na zidu visi starinski sat s mačkom čiji rep
otkucava sekunde i koja se vragolasto smiješi. Mitzi
uključi prastari aparat za kavu i napuni spremnik
vodom. – Kako je kod vas? Sviđa ti se posao?
– Dobro mije.
– Ono dvoje sigurno te izluđuju?
– Dobri su prema meni.
– Ja ne znam zašto ta ženska uopće radi, da ti
pravo kažem. Sigurna sam da on jako dobro
zarađuje. A znaš da bolnica za veterane plaća sitniš!
Zašto onda nije domaćica? Koga pokušava zadiviti?
– Možda...
– Neke žene ne žele biti majke, ako se mene pita.
Žele dječicu, 'žele slatke sličice za Facebook. Ali
stvarno iskustvo majčinstva? A ne, to ne.
– Možda...
– Znaš što ću ja tebi reći? Taj mali je presladak.
Za pojesti! Pazila bih ja na njega i besplatno, da su
me lijepo zamolili. Da su barem bili iole pristojni. Ali
to ti je problem s tim milenijalcima! To nema nikakve
vrijednosti!
 Dok se kava kuha, Mitzi ne zatvara usta. Podijeli
sa mnom svoje frustracije vezane za Whole Foods
(preskupi su za to što nude!), #metoo (te ženske baš
žele biti žrtve!), ljetno računanje vremena (gdje to piše
u Ustavu?). Pitam se jesam li trebala doći ovamo.
Moram s nekim razgovarati, ali nisam sigurna zna li
Mitzi slušati sugovornika. Imam teoriju o Teddyjevim
crtežima, ali ne želim zabrinuti Russella, a pogotovo
Maxwelle – oni su tako predani ateisti da sam sigurna
da me neće ni saslušati. Mitzi mi je jedina nada.
– Možete li mi reći sve što znate o Annie Barrett?
To pitanje konačno joj zatvori usta.
– Zašto te zanima?
– Samo sam znatiželjna.
– A ne, ne, mala moja. To je jako precizno pitanje.
A i oprosti što moram primijetiti, ali ne izgledaš mi
baš kao da si došla na ležeran razgovor.
Izvučem iz Mitzi obećanje da nikome neće ništa
reći – pogotovo Maxwellovima – pa spustim na stol
Teddyjev najnoviji crtež.
– Teddy je nacrtao nekoliko neobičnih crteža.
Kaže da mu je ideju za njih dala izmišljena
prijateljica. Zove se Anya i posjećuje ga u njegovoj
sobi, dok nema nikoga drugoga.
Mitzi odmjeri crtež i uozbilji se.– Zašto me pitaš o
Annie Barrett?
– Jer mi se čini da su ta dva imena slična. Anya i
Annie. Znam da je normalno da djeca imaju
izmišljene prijatelje, da to nije rijetkost. Ali Teddy
kaže da mu Anya govori što da crta. Muškarac vuče
žensko tijelo šumom. Muškarac zakopava tijelo. A
Anya mu je rekla i da ove crteže da meni.
Na kuhinju se spusti tišina – najdulja tišina koju
sam iskusila u Mitzinom društvu. Čuje se samo
grgljanje aparata za kavu i šuštanje mehaničkog repa
mačke na satu. Mitzi pažljivo promotri crteže – kao
da pokušava vidjeti kroz njih, kao da ne gleda trag
tinte u vlaknima papira. Nisam sigurna je li shvatila
što želim reći, pa joj doslovno kažem što mislim.
– Znam da ovo zvuči ludo, ali pitam seje li Anyin
duh nekako povezan s kućom. Možda komunicira
kroz Teddyjeve crteže.
Mitzi ustane, ode po vrč kave i nalije nam, a
potom donese šalice do stola drhtavim rukama.
Nalijem si vrhnja i otpijem gutljaj najjače, najgorče
kave koju sam ikad okusila. Ali ne želim je uvrijediti,
pa otpijem još. Treba mi netko da sasluša moju
teoriju i kaže mi kako nisam sišla s uma.
– Čitala sam o tome – kaže Mitzi konačno. –
Povijesno gledano, djeca su oduvijek bila otvorenija
za razgovor s duhovima. Dječji um se ne skriva iza
zidova kao odrasli.
– Znači, moguće je?
– Možda. Jesi li rekla za ovo Teddyjevim
roditeljima?
– Nisu pobožni. Misle da...
– Znam ja što oni misle: da su pametniji od svih
nas.
 – Želim još malo istražiti prije nego što im kažem.
Shvatiti što se događa. Možda se nešto na ovim
crtežima poklapa s pričom
Annie Barrett. – Nagnem se prema njoj i nastavim
brže. Kofein već kola mojim žilama, budi moj živčani
sustav. Misli su mi bistrije, srce brže kuca. Više mi
ne smeta ni gorčina, pa otpijem još gutljaj. – Teddy
kaže da je muškarac na crtežima uzeo Any inu kćer.
Znate lije li Annie imala djece?
– Zanimljivo pitanje – kaže Mitzi. – Ali odgovor će
ti biti jasniji ako počnem na početku. – Zavali se u
stolici, udobno namjesti i ubaci keks u usta. – Samo
imaj na umu da je Annie Barrett umrla prije mog
rođenja. Sve ovo slušala sam odrastajući, ali jamčim
da je istinito.
– Nema veze. – Otpijem još gutljaj kave. – Recite
mi sve što znate.
– Prvi vlasnik vaše kuće bio je čovjek po imenu
George Barrett. Bio je inženjer za DuPont, kemijsku
kompaniju u Gibbstownu. Imao je suprugu i tri kćeri,
a nakon Drugog svjetskog rata, 1946., k njima se
doselila i njegova rođakinja Annie. Uselila se u tvoju
kućicu, koja joj je bila i dom i atelijer. Bila je tvojih
godina. Vrlo lijepa, duge crne kose. Ljepotica. Svi
vojnici koji su se vratili iz Europe poludjeli su za
njom. Potpuno su zaboravili svoje cure iz srednje
škole. Svakoga dana kucali su na Georgeova vrata,
raspitivali se mogu li razgovarati s njegovom
rođakinjom.
Ali Annie je bila povučena, stidljiva, i nije se
družila s njima. Nije izlazila na ples ili u kino, odbijala
je sve pozive. Nije išla čak ni u crkvu, što je u ono
vrijeme bio pravi skandal. Samo je slikala u svojoj
kućici ili šetala Hayden’s Glenom u potrazi za temom
nove slike. Nakon nekog vremena cijeli se grad
okrenuo protiv nje. Govorkalo se da je neudana
majka, da je dala dijete na posvajanje i doselila se u
Spring Brook kako bi pobjegla od srama. A tad su
glasine postale još gore: da je vještica, da čarolijom
mami tuđe supruge u šumu i opći s njima. – Mitzi se
nasmije na tu apsurdnu optužbu. – Takve su ti žene,
znaš. Kladim se da sve mame u kvartu govore isto to
o meni!
Otpije još gutljaj kave i nastavi. – No dobio, bilo
kako bilo, jednoga dana George Barrett svrati do
njezine kućice, pokuca na vrata, ali Annie mu ne
otvori. George uđe i vidi krv, posvuda krv. Po krevetu,
po zidovima. Po stropu, kako je rekao mom tati. Ali j
nema tijela. Annie nema ni traga. George pozove
policiju, cijeli grad pridruži se potrazi: pretraže šumu
i sve staze, bace mreže u sve potoke, dovedu pse, daju
sve od sebe. I što nađu? Ništa. Annie je nestala. Kraj
priče.
– Je li itko živio u kućici od četrdesetih?
Mitzi odmahne glavom. – Moji roditelji rekli su da
ju je George srušio. Da izbriše sjećanje na tu
tragediju. Na njezinu mjestu podigao je šupu za vrtni
alat. A dok sam ja odrastala, to sam ti već rekla, u
pedesetima i šezdesetima zvali smo je Đavolja koliba.
Svi smo je se bojali. Ali to su bile samo priče,
tajanstvena legenda iz našeg kvarta. Nikad nisam
vidjela ništa zastrašujuće.
 – A tko su bili idući vlasnici? Nakon Georgeove
smrti?
– Nakon što je George umro, njegova supruga
prodala je kuću Butchu i Bobbie Hercik. Oni su bili
moji susjedi četrdeset godina. Izgradili su i onaj
bazen u kojem ti i Teddy plivate. Bili smo jako dobri,
pravi prijatelji.
– Jesu li imali djece?
– Tri cure, dva dečka i nula problema. A Bobbie i
ja bile smo jako bliske. Da su njezina djeca crtala
duhove, rekla bi mi. – Mitzi otpije još gutljaj kave. –
Naravno, oni su bili dovoljno mudri da se drže dalje
od kućice. Možda su Maxwellovi nešto uznemirili dok
su je preuređivali. Možda su oslobodili neku
zloćudnu energiju.
Zamislim se kako prilazim Tedu i Caroline s
pitanjem o zloćudnoj energiji. Prilično sam sigurna
da bi se odmah dali u potragu za novom dadiljom, a
što bih ja u tom slučaju? Srce mi poskoči poput
motora u praznom hodu i podignem ruku na grudi.
Moram se smiriti.
Moram se opustiti.
Moram prestati piti kavu.
– Slobodno se poslužim vašim toaletom?
Mitzi mi pokaže smjer, prema dnevnoj sobi. – Prva
vrata s lijeve strane. Svjetlo se pali na uže, vidjet ćeš.
Kupaonica je mala i skučena, sa starinskom
kadom s nožicama okruženom plastičnom
kupaonskom zavjesom. Čim upalim svjetlo, mali
srebrni kukac šmugne po podu i nestane u
raspucaloj fugi između dviju pločica. Nagnem se nad
umivaonik, pustim hladnu vodu i umijem se. Srce mi
uspori. Dohvatim ručnik za ruke za goste, ali vidim
da je prekriven finim slojem prašine, kao da ga nitko
nije dirnuo godinama. Na vratima visi kućni ogrtač
od ružičastog frotira, pa obrišem lice rukavom.
Potom otvorim ormarić pokraj ogledala i bacim
pogled na Mitzine kupaonske potrepštine. U srednjoj
školi otvarala sam svaki ormarić svake kupaonice u
kojoj bih se našla jer ne biste vjerovali koliko ljudi
ondje drži lijekove na recept. Nekima bih uzela samo
pokoju tabletu, a nekima cijelu bočicu. Nitko me nije
uhvatio. Sad mi srce ponovo skače, koljena klecaju i
osjećam se kao da sam ponovo u srednjoj školi.
Mitzin ormarić izgleda kao drogerija: police pune
štapića za uši i vate, flastera protiv bolova i vazelina,
pinceta i tableta protiv žgaravice, napola praznih
tuba masti protiv vaginalnih infekcija i
hidrokortizona. A pokraj njih desetak plastičnih
bočica s lijekovima, od lijekova za srce i štitnjaču do
antibiotika za infekcije svakog dijela tijela. A iza svih
njih, u dnu jedne police, moj stari prijatelj
OxyContin. I mislila sam da će ga biti. Danas gotovo
svatko ima oksija u kući, napola potrošenih doza
preostalih od nekog manjeg kirurškog zahvata.
Malotko bi primijetio da koja tabletica nestane.
Odčepim bočicu i pogledam unutra. Prazna je. A
tad Mitzi pokuca na vrata i sve mi zamalo ispadne u
umivaonik. – Moraš držati do kraja dok puštaš vodu,
O. K.? Ne radi mi kotlić.
– Dobro – kažem. – Nema problema.
 Odjednom sam bijesna sama na sebe, zbog
kopanja po ormariću i zbog zanimanja za drogu.
Osjećam se kao da me Mitzi uhvatila u krađi. Krivim
kavu za sve ovo – nisam trebala popiti ni gutljaj.
Vratim bočicu na mjesto i pustim hladnu vodu u
umivaoniku pa popijem nekoliko dugačkih gutljaja u
nadi da ću razrijediti kofein koji mi kola organizmom.
Stidim se: devetnaest mjeseci nisam ni pogledala
drogu, a sad kopam po kupaonskom ormariću stare
susjede. Koji je meni vrag? Pustim vodu u toaletu i
držim tipku pritisnutu dok iz kotlića ne isteče sva
voda.
Kad se vratim u kuhinju, zateknem Mitzi za
stolom. Pred njom leži drvena ploča ispisana slovima
i brojkama. Shvatim da je to nekakva ploča za
prizivanje duhova, ozbiljna verzija dječje igračke od
kartona kojom smo se zabavljali u osnovnoj školi,
kad bismo spavale kod neke prijateljice. Ova je
izrađena od punog javorova drva, a simboli su
ugravirani i osim slova i brojki, ima i nekih mističnih.
Više sliči dasci za meso nego igrački.
– Znaš što ja mislim? – kaže Mitzi. – Ako ti taj duh
nešto želi reći, idemo mi lijepo izbaciti posrednika.
Zaobići ćemo Teddyja i javiti joj se same.
– Kao na seansi?
– Ja to radije zovem okupljanje. Ali bolje da se
okupimo u tvojoj kućici. Može sutra?
– Moram čuvati Teddyja.
– Da, znam, ali i on nam treba. Taj duh se prvo
obratio njemu. Vjerojatnije je da će nam se javiti ako
Teddy bude s nama.
 – Nema šanse, Mitzi. To ne mogu.
– Zašto ne?
– Jer bi me Maxwellovi zadavili.
– Razgovarat ću ja s njima.
– Ne, ne, ne – kažem joj, a u glasu mi se već čuje
panika. – Obećali ste da im nećete ništa reći. Molim
vas, Mitzi, ne smijem ostati bez ovog posla.
– Što te toliko brine?
Prepričam joj razgovor za posao i kažem što mi
nalažu i brane kućna pravila: bez religije, bez
praznovjerja. – Ne smijem dovesti Teddyja na seansu.
Ne smijem mu reći ni „Isuse, daj pazi kuda hodaš“
ako se spotakne.
Mitzi kucne prstom po crtežima. – Ove slike nisu
normalne, zlato. U toj se kući događa nešto čudno.
Skupim crteže i spremim ih u torbu, pa joj
zahvalim na kavi, spremna za odlazak. – Nemojte im
ništa reći, može? Neka ovo ostane između nas, molim
vas.
Mitzi prekrije drvenu ploču pokrovom od crnog
baršuna. – Za slučaj da se predomisliš, moja ponuda
vrijedi. A prilično sam sigurna da ćeš se predomisliti.
.

Vratim se u kućicu oko osam, ali u četiri ujutro još

ne spavam. Ne mogu ni oka sklopiti. Nisam smjela
piti kavu. Probam sve što se radi u toj situaciji –
duboko i mirno dišem, popijem čašu topla mlijeka,
provedem nekoliko minuta pod vrelim tušem – ali
ništa ne upali. Komarči nemilosrdno napadaju i
jedini način da se zaštitim je da prekrijem glavu
plahtom, ali pritom izložim stopala. Silno sam
razočarana sama sobom. Ne mogu vjerovati da sam
otvorila Mitzin vražji kupaonski ormarić. Prevrćem se
u krevetu mozgajući o te dvije minute u Mitzinoj
kupaonici, pokušavajući shvatiti kad mi se mozak
prebacio na autopilot. Mislila sam da mogu držati
ovisnost pod kontrolom, ali izgleda da sam i dalje
dobra stara Mallory koja bi sve napravila za još samo
jedan šut.
U sedam ujutro probudi me budilica. Pospana
sam i poražena – i odlučna u namjeri da nikad više
onako ne pokleknem.
Nikad više ne namjeravam popiti ni gutljaj kave.
Ne namjeravam si razbijati glavu onim crtežima.
Ni baviti se Annie Barrett.
Na sreću, čim pređem preko praga kuće, dočeka
me kriza zbog koje zaboravim na sve drugo.
Teddyjeve najdraže crtaće olovke su nestale i ne može
ih naći. Odemo u trgovinu sa slikarskim
potrepštinama po nove, a čim se vratimo doma,
Teddy otrči u svoju sobu igrati se. Ja sam još uvijek
premorena zbog probdjevene noći pa odem u dnevnu
sobu i svalim se na kauč, namjeravajući zaklopiti oči
na koju sekundu. Teddy me probudi drmanjem.
Opet si zaspala!
Skočim na noge. – Oprosti, Teddy.
Idemo plivati?
Apsolutno. Presvući se.
Osjećam se znatno bolje. Sad kad sam malo
odspavala, puna sam energije i osjećam se normalno.
Teddy otrči po kupaće, a ja spazim novi crtež koji je
ostavio na stoliću. Znam da bih ga trebala ostaviti
gdje jest – neka se Teddyjevi otac i majka pozabave
time. Ali znatiželja je jača od mene. Okrenem crtež i
ugledam kap koja konačno prelije čašu.
Čujte, znam da ima svakakvih roditelja: liberalnih
i konzervativnih, ateista i vjernika, onih koji su
stalno doma i koji nikad nisu doma, onih koji su čisti
otrov za psihu. Znam da svi ti roditelji imaju vlastite
zamisli o tome kako odgajati dijete. Ali sigurna sam
da bi se svi roditelji složili kako je ovo preda mnom –
Anya leži zatvorenih očiju, a dvije ruke snažno joj
stišću vrat – prilično poremećeno.
 9.

Caroline se vrati s posla u pet i trideset, a ja se jedva

oduprem porivu da skočim na nju čim pređe prag.
Znam da je u žurbi, da je čeka hrpa posla, da mora
pozdraviti Teddyja i baciti se na pripremu večere.
Zato je samo pitam kako je provela dan. Sa
smiješkom kaže da je sve išlo glatko.
Odem na trčanje, ali još sam umorna od
prethodne noći i odustanem nakon trideset minuta.
Prođem pokraj Adrianove kuće, ali ne vidim ni njega
ni njegove. Odem doma i istuširam se, podgrijem
burrito u mikrovalnoj i pokušam zaboraviti na sve uz
Hallmarkov film. Previše sam uznemirena i za to. U
mislima se stalno vraćam na Teddyjev posljednji
crtež, na one ruke koje stišću Anyin vrat.
Pričekam do devet sati, kad je Teddy sigurno u
krevetu i spava, pa uzmem njegova tri posljednja
crteža i izađem. Vjetar do mene donese tihe glasove i
vidim nekoga kraj bazena. Ted i Caroline sjede u
bijelim kućnim ogrtačima i piju vino. Izgledaju kao
sretan par iz brošure za krstarenje – kao da su se
upravo ukrcali na sedmodnevno putovanje u
aranžmanu Royal Caribbeana. Caroline leži ispred
Teda, koji joj nježno masira ramena.
– Samo malo otplivaj – govori joj on. – Da se
opustiš.
– Već sam opuštena.
– Idemo onda u sobu?
 – A Teddy?
– Što s Teddyjem? Pa spava.
Polako se uputim prema njima travnjakom i
stignem do pola puta, kad nagazim petom na
prskalicu. Gležanj mi se iskrivi i tresnem na travu,
udarivši zdjelicom i laktom. Toliko me zaboli da
vrisnem.
Caroline i Ted odmah pritrče. – Mallory? Jesi li
dobro? – Držim se za lakat, koji me toliko boli i peče
da sam sigurna da krvari. Ali kad odmaknem prste,
vidim da je samo natučen. Koža je netaknuta.
– Dobro sam. Samo sam se spotaknula.
– Dođi na svjetlo – kaže Teddy. – Možeš li ustati?
– Samo malo...
Ted me ne čeka, nego me poduhvati pod koljena,
uspravi se i ponese poput djeteta. Odnese me do
terase iza kuće i oprezno spusti na stolicu.
– Dobro sam – kažem im. – Stvarno, dobro sam.
Caroline mi ipak pregleda lakat. – Što si radila u
dvorištu? Nešto si nas trebala?
– Može čekati.
Usprkos padu, nisam ispustila crteže i Caroline ih
sad primijeti. – To je Teddy nacrtao?
Zaključim da nemam što izgubiti. – Zamolio me
da vam ih ne pokažem. Ali mislim da biste ih trebali
vidjeti.
Caroline promotri crteže i smrkne se. Gurne ih
suprugu u ruku.
– Ti si kriv za ovo – kaže.
 Ted pogleda prvi crtež i nasmije se. – O, joj. To
nekoga dave?
– Da, Tede. Nekoga ubijaju i vuku po šumi. Pitam
se gdje lije naš dragi mali sinčić dobio takve
grozomorne ideje?
Ted podigne obje ruke kao da se predaje. – Kod
braće Grimm – objasni mi. – Svake večeri pročitani
mu po jednu priču.
– Ali ne Disneyjeve verzije – kaže mi Caroline. – Te
su bajke izvorno mnogo krvavije. Znaš onaj prizor u
Pepeljugi kad polusestre isprobavaju staklenu
cipelicu? U originalu si odrežu prste kako bi nagurale
nogu unutra. Cipela se napuni krvlju. Užas!
– Pa dečko je, Caroline. Dečki obožavaju takve
grozote!
– Ne zanima me. To nije zdravo. Sutra idem do
knjižnice po Disneyjeve bajke, bez davljenja i
ubojstava. Samo obične zabavne bajčice.
Ted si natoči punu čašu vina. – Menije to veći užas
od originala – kaže. – Ali tko mene pita? Pa ja sam
mu samo otac.
– A ja sam doktorica psihologije.
Pogledaju me kao da moram odabrati stranu. Kao
da moram presuditi tko je u pravu.
– Mislim da ovo nije iz bajke – kažem im. – Teddy
kaže da mu Anya govori što da nacrta. Od nje je dobio
ove ideje.
– Pa naravno da jest – kaže Caroline. – Teddy zna
da mu ne bismo dali da ovo crta. Zna da ne smije
crtati ubojstva i davljenje žena. Ali ako Anya kaže da
smije, onda samo naprijed, misli on. Tako je on to
posložio u glavi. Kognitivna disonanca!
Ted kima kao da mu to ima smisla, ali ja nemam
pojma o čemu Caroline govori. Kognitivna
disonanca?
– Teddy kaže da crta Anyinu priču. Kaže da je
čovjek na crtežu uzeo Anyi kćer.
– To je isto iz braće Grimm – objasni Ted. – U pola
njihovih bajki netko ostane bez djece: Ivica i Marica,
Čarobni frulaš, Kum je Smrt...
– Kum je Smrt? – Caroline odmahne glavom. –
Tede, molim te. Te priče nisu za djecu. Prestani s tim.
Ted još jednom pogleda crteže i konačno popusti.
– No dobro, O. K. Odsad nadalje držim se doktora
Seussa. Ili Richarda Scarryja. Ali ne namjeravam
čitati one dosadne medvjede, nema šanse. – Obgrli
Caroline oko ramena i nježno je stisne. – Pobijedila
si, draga. O. K.?
Drži se kao da je problem riješen, kao da bismo se
svi trebali povući na spavanje. Ali mene brine da ako
im ovo pitanje ne postavim sad, možda neću dobiti
drugu priliku. – Nešto mi je palo na pamet – kažem.
– Što ako je Anya Annie Barrett?
Caroline me zbunjeno pogleda. – Tko?
– Žena koja je ubijena u mojoj kućici, četrdesetih
godina prošlog stoljeća. Što ako Teddy dok je sam u
sobi komunicira s njezinim duhom?
Ted se nasmije kao da sam ispričala vic, a
Caroline ga opet ošine ljutitim pogledom. – Ti to
ozbiljno? Misliš da razgovara s duhom?
 Sad se više ne mogu predomisliti. Moram koliko–
toliko izložiti svoju teoriju. – Imena su slična. Annie i
Anya. A rekli ste da Teddy u Barceloni nije volio
crtati, ali kad ste se vratili ovamo i uselili u ovu kuću,
u kojoj je nestala Annie Barrett... počeo je crtati kao
lud. Doslovno si tako rekla: „kao lud“.
– Htjela sam reći da crta maštovito.
– Ali s nekime razgovara, u sobi. Znam stati pred
njegova vrata i slušati ga. Vodi dugačke razgovore s
nekim.
Caroline me sumnjičavo pogleda. – I ti čuješ tog
duha? Čuješ sablasni glas Annie Barrett koji da je
upute mom sinu što da crta? – Priznam da ne čujem,
a Caroline se drži kao da je time nešto dokazala. – Jer
razgovara sam sa sobom, Mallory. To je znak
inteligencije. Nadarena djeca stalno razgovaraju
sama sa sobom.
– A drugi problemi?
– Koji problemi? Teddy ima problema?
– Piški u krevet? Svakoga dana nosi istu prugastu
majicu. Ne želi se igrati s drugom djecom. A sad crta
ubojstvo neke žene. Zbroji dva i dva, Caroline, ja ne
znam što da mislim. Ali brine me. Možda bi trebao na
razgovor s liječnikom.
– Ja sam liječnica – kaže Caroline, a ja trenutak
prekasno shvatim da sam pretjerala.
Ted dohvati Carolineinu čašu i natoči joj vina.
– Izvoli, draga.
Caroline odgurne čašu. – U stanju sam procijeniti
duševno stanje vlastitog djeteta.
 – Znam...
– Stvarno? Jer zvuči kao da ne znaš.
– Samo se brinem. Teddy je drag, nježan dječak.
A ove crteže kao da nije crtala njegova ruka. Djeluju
prljavo. Nečisto. Mitzi misli...
– Mitzi? Pokazala si te crteže Mitzi?
– Misli da ste možda nešto uznemirili dok ste
preuređivali kućicu.
– Razgovarala si s Mitzi prije nego što si se obratila
nama?
– Jer sam znala da ćete ovako reagirati!
– Ako time misliš racionalno, onda si u pravu.
Mitzi ne vjerujem ni riječi, a ne bi trebala ni ti,
Mallory. Taje žena ovisnica. Jebena narkićka!
Nastane neugodna tišina. Caroline dosad nije
opsovala preda mnom. Nisam čula da takvim
riječima opisuje ijednog svog pacijenta ovisnika.
– Čuj – kaže Ted. – Hvala ti što se brineš, Mallory.
– Spusti dlan supruzi na koljeno. – Cijenimo to, zar
ne, draga? Otvorena komunikacija jako nam je
važna.
– Ali ne namjeravamo kriviti duhove za to što
Teddy mokri u krevet – kaže Caroline. – To ti je valjda
jasno? Ostala bih bez liječničke licence da država
dozna za to. Mokrenje u krevet je normalno.
Stidljivost je normalna. Izmišljanje prijatelja je
normalno. A ovi crteži...
– Mama?
Svi se okrenemo i ugledamo Teddyja – stoji na
drugoj strani bazena u pidžamici s vatrogasnim
kamionima, držeći Godzillu. Nemam pojma koliko je
dugo ondje i što je čuo.
– Ne mogu spavati.
– Samo se vrati u sobu i probaj ponovo – kaže
Caroline.
– Kasno je, malac – kaže Ted.
Njihov sin obori pogled na svoje bose noge. Svjetlo
na dnu bazena obasjava ga mutnim plavim sjajem.
Doima se uznemirenim, kao da se ne želi sam vratiti
u kuću.
– Hajde – kaže Caroline. – Doći ću vidjeti kako ti
ide za dvadeset minuta. Ali moraš sam pokušati
zaspati.
– Malac? – dovikne Ted za njim. – Nemoj više crtati
Anyu, može? Prestrašio si Mallory.
Teddy me pogleda i u očima mu vidim samo bol:
izdala sam njegovo povjerenje.
– Ne, ne, ne – kažem mu. – Nije to...
Ted podigne crteže. – Nitko ih ne želi gledati,
malac. Previše nas plaše. Odsad crtaj samo lijepe
slike, može? Konjiće i suncokrete.
Teddy se okrene i potrči travnjakom.
Caroline namršteno pogleda supruga. – Nisi
mogao reći ništa gore.
Ted slegne ramenima i otpije još gutljaj vina. –
Kad– tad bi to morao čuti. Za dva mjeseca kreće u
školu. Misliš da njegove učitelje ovakvi crteži ne bi
zabrinuli?
Caroline ustane. – Idem u kuću.
 I ja ustanem. – Caroline, oprosti. Nisam te mislila
uvrijediti. Samo sam zabrinuta.
Ne stane niti se okrene, nego samo nastavi
travnjakom prema kući. – Sve je u redu, Mallory.
Laku noć.
Očito nije sve u redu. Ovo je još gore od onoga kad
se izvikala na mene. Toliko je ljutita da me ne želi ni
pogledati. Rasplačem se, koliko god se pritom glupo
osjećala.
Zašto sam spomenula Mitzi?
Zašto nisam držala jezik za zubima?
Ted me privuče k sebi i utješno privine moju glavu
na svoja prsa. – Gle, sve je u redu, iskrenost je uvijek
dobrodošla. Ali u odgoju djeteta majka je uvijek u
pravu. Čak i kad je u krivu. Znaš što želim reći?
– Samo sam se zabrinula...
– Prepusti to Caroline. Ona se dovoljno brine za
obje. Nisi primijetila koliko bdije nad Teddyjem?
Dugo nismo mogli dobiti dijete. Prošli smo silne
muke. Nakon svega toga... pretpostavljam da je
nesigurna. A sad ima još jedan razlog za brigu! Svaki
put kad nešto pođe po zlu, moja supruga misli da je
ona kriva za to.
Nisam razmišljala o tome, ali dok slušam Teda,
shvaćam da je u pravu. Dok se jutrom sprema za
posao, Caroline se drži poput krivca, kao da bježi iz
kuće. Možda je Čak i ljubomorna što ja mogu ostati
doma i peći kolače s Teddyjem. Toliko sam joj se
divila da nisam ni pomislila da bi ona mogla zavidjeti
meni.
 Nekako prestanem plakati i smirim disanje. Ted
izgleda kao da jedva čeka otići u kuću, provjeriti kako
je Caroline, pa ga zamolim samo još jedno. Pružim
mu sva tri crteža da se riješim odgovornosti. – Možeš
ih ti uzeti? Da ih više ne gledam?
– Naravno – Ted presavije papire pa ih podere na
komadiće. – Nikad ih više nećeš vidjeti.
 10.

Loše spavam i probudim se s grižnjom savjesti.

Caroline Maxwell prema menije bolja nego što bi
trebala biti – primila me u svoj dom, povjerila mi je
svoje dijete, dala mi sve potrebno za novi početak – i
ne mogu podnijeti pomisao da je ljutita na mene.
Ležim u krevetu smišljajući najbolju ispriku. Nakon
nekog vremena više ne mogu otezati s time, pa
ustanem i krenem suočiti se s njom.
Kad uđem u kuću, zateknem Teddyja pod
kuhinjskim stolom kako još u pidžami slaže kućicu
od elemenata. Caroline stoji pred sudoperom perući
posuđe od doručka, pa joj ponudim da je zamijenim.
– A željela bih ti se i ispričati.
Caroline zatvori vodu. – Ne, Mallory, ja se moram
tebi ispričati. Previše sam popila. Nisam smjela svaliti
krivicu na tebe. Cijelo jutro to mi ne da mira.
Raširi ruke i zagrlimo se, obje se ispričavajući u
isto vrijeme. Potom se nasmijemo i znam da je sve u
redu.
– Još uvijek ti nudim da dođeš ovamo – podsjeti
me. – Možeš se useliti u sobu pokraj Teddyjeve. Sredit
ću ti je za manje od jednog dana.
Ali ne želim im biti još veći teret. – U kućici mi je
super – kažem. – Lijepo mije.
– Dobro, ali ako se predomisliš...
 Uzmem kuhinjsku krpu iz njezine ruke i kimnem
prema satu na mikrovalnoj pećnici. Već je 7:27, a
znam da Caroline voli izaći do 7:35, prije nego što
promet podivlja. – Ja ću dovršiti – kažem joj. – A tebi
želim uspješan radni dan.
Caroline izađe, a ja se primim posla. Nema ga
previše – samo nekoliko prljavih šalica, zdjelica od
doručka i vinske čaše od sinoć. Smjestim sve to u
perilicu posuđa pa se spustim na sve četiri i zavučem
pod kuhinjski stol. Teddy je izgradio dvokatnu farmu,
a sad oko nje smješta male domaće životinje.
– Čega se igraš?
– Ovo je obitelj. Žive na farmi.
– Mogu lija biti prase?
Slegne ramenima. – Ako hoćeš.
Primim prase i obiđem njime ostale životinje,
trubeći kao da vozim autić. Teddy inače voli tu šalu,
kad životinje u mojoj ruci trube kao auto ili vlak, ali
jutros mi samo okrene leđa. Naravno da znam što ga
muči.
– Teddy,.čuj. Htjela bih razgovarati s tobom. O
onome od sinoć. Mislim da me tvoj tata pogrešno
shvatio. Meni su tvoji crteži super. Čak i oni na
kojima je Anya. Veselim se svakom novom crtežu.
Teddy vuče plastičnu mačku uz nogu stola kao da
se penje po stablu. Pokušam se premjestiti pred
njega da me mora pogledati u oči, ali okrene mi leđa.
– Slobodno mi nastavi pokazivati sve što nacrtaš, O.
K.?
– Mama kaže da ne smijem.
 – Ja ti kažem da smiješ. Sve je O. K.
– Mama kaže da nisi dobro i da bi ti od strašnih
slika moglo biti još gore.
Toliko se naglo uspravim da udarim glavom o
ploču stola. Propara me toliko snažan bol da se
nekoliko trenutaka i ne pomaknem, samo sjedim
čvrsto stisnutih očiju i držim se za glavu.
– Mallory?
Otvorim oči i vidim da me konačno gleda. I to
prestrašeno. – Dobro sam – kažem mu. – Dobro me
slušaj, Teddy. Neće mi biti ništa od tvojih crteža ni od
bilo čega drugoga što radiš. Ne moraš se brinuti zbog
toga. Dobro sam.
Teddy stavi konjića na moju nogu i dogalopira do
koljena. – Jesi li se jako udarila u glavu?
– Nije mi ništa – kažem mu iako mi u glavi tutnji,
a na mjestu udarca već izbija kvrga. – Samo moram
staviti nešto hladno na glavu.
Idućih nekoliko minuta sjedim za kuhinjskim
stolom držeći na glavi vrećicu smrznuta graška. Do
mojih nogu, Teddy se igra farmom i domaćim
životinjama. Svaka životinja ima ime i glas: tvrdoglavi
jarac i naporna kokoš koja svima zapovijeda, hrabri
crni konj i razigrani pačić, sve zajedno više od deset
likova.
Ne da mi se raditi kućanske poslove – kaže konj.
Ali pravila su pravila – kaže mama kokoš. – Svi se
moramo držati pravila!
Nije fer – požali se jarac.
 Teddy se igra – s kućanskih poslova razgovor
skrene na temu blaga zakopanoga iza kuće – a mene
zadivi njegova sposobnost da pamti sve te likove i
njihove glasove. Ali, naravno, to mi Ted i Caroline
govore od prvoga dana: njihov sin ima iznimno
razigranu maštu. To je sve.
.

Kasnije tog poslijepodneva, nakon što Teddy ode u

svoju sobu igrati se, pričekam nekoliko minuta pa se
popnem za njim. Kad stignem prisloniti uho na vrata,
on je već usred razgovora.
– ... ili možemo sagraditi tvrđavu.
–............
– Ili se igrati lovice.
–................
– Ne, ne mogu. To ne smijem.
–..........................
– Rekli su mi da ne smijem.
–.....................................
.............. ..........................
.........................................
– Žao mije, ali...
–.....................................
.............. ..........................
....................................
– Ne razumijem.
–.....................................
Potom se nasmije, kao da je Anya predložila nešto
smiješno. – Možemo pokušati?
 –.....................................
.............. .......
– Kako ćemo... O. K. Može.
–.....................................
.............. ..........................
........................................
.. . . . . . . . . . . . . . .
– O, hladno je!
Nakon toga više ništa ne kaže, ali ja još više
naćulim uši, da čujem što radi.
Crta?
Opet crta?
Siđem, sjednem za kuhinjski stol i čekam.
Teddy se inače ne igra sam u sobi dulje od jednog
sata, ali danas ga čekam dvostruko dulje. Kad se
konačno vrati, ne nosi ništa.
Nasmiješim se. – Pa tko je to meni došao?
Sjedne za stol. – Bok.
– Danas nisi crtao?
– Mogu li dobiti sira i krekera?
– Naravno.
Odem do frižidera i pripremim mu užinu. – Cime
si se bavio u sobi?
– Mogu li dobiti mlijeka?
Natočim mu malu čašu mlijeka pa odnesem čašu
i tanjur do stola. Kad Teddy dohvati kreker, vidim da
su mu dlan i prsti puni crnih mrlja. – Mogao bi oprati
ruke – predložim. – Izgleda da si se zamazao olovkom.
 Brzo ode do sudopera i bez riječi opere ruke.
Potom se vrati za stol i uzme kreker. – Hoćeš li se
igrati legićima?
.

Idućih nekoliko dana, sve je normalno. Teddy i ja

provodimo vrijeme u igri kockicama i lutkarskim
predstavama, plastelinom i naljepnicama, bojimo
bojanke i sastavljamo sve i svašta, a često idemo i u
samoposluživanje. Teddy ima odvažan ukus i želi
probati sve egzote koje se nađu pred njim. Katkad
svratimo u Wegmans samo po jicamu ili kumkvat, jer
je Teddy doznao za njih i želi ih probati.
Usto je jedno od najznatiželjnije djece koju znam
i voli mi postavljati komplicirana pitanja. Zašto
postoje oblaci? Tko je izmislio odjeću? Kakvi su
puževi iznutra? Svako malo moram uzeti mobitel u
ruke i pogledati što kaže Wikipedia. Jednog
poslijepodneva u bazenu, Teddy uperi prst u moje
grudi i upita me zašto mi se kroz kupaći kostim vide
te kvržice. Odgovorim kao da nije postavio takvo
pitanje: kažem samo da su dio mog tijela i da se vide
zbog hladne vode.
– I ti ih imaš – kažem mu.
Nasmije se. – Nemam!
– Naravno da imaš! Svi ih imamo.
Kasnije, dok se tuširam u dvorišnoj tuš– kabini,
pokuca na drvena vrata.
– Mallory?
– Da?
– Je l’ ti vidiš svoje ženske dijelove?
 – Kako to misliš?
– Ako pogledaš dolje, vidiš ih?
– Nije to lako objasniti, Teddy. Ne vidim.
Dugo šuti.
– Kako onda znaš da su tamo?
Drago mi je da su između nas vrata, jer bi inače
vidio da se smijem. – Jednostavno znam, Teddy.
Definitivno su tu.
Te večeri spomenem to pitanje Caroline, koja se
ne nasmije, nego uznemiri. Idućeg dana donese hrpu
slikovnica naslova poput Sve je to normalno! i Kako
sam došao na svijet. Puno su izravnije od slikovnica
koje su bile u modi dok sam ja odrastala. Sadržavaju
detaljna objašnjenja analnog seksa, kunilinktusa i
queer identiteta, sve redom uz raznobojne, jednako
detaljne crteže. Primijetim da je sve to možda previše
za petogodišnjaka, ali Caroline kaže da nije. Kaže da
je seksualnost dio osnovne biologije i kako želi da
Teddy od malih nogu uči činjenice, da ne uči
pogrešno od vršnjaka.
– To mi je jasno, ali kunilinktus? Pa tek mu je pet
godina.
Caroline baci pogled na križić oko mog vrata, kao
da je to problem. – Kad idući put bude imao pitanja,
reci mu da pita mene. Ja mu želim odgovoriti.
Pokušam je uvjeriti da mogu i ja, ali ne želi ni čuti
i jasno je da je razgovor gotov. Već otvara vrata
kuhinjskih ormarića, vadi lonce i tave za pripremu
večere. Prvi put me ne pozove da im se pridružim za
večerom.
 .

Teddy sad sve češće provodi dva sata sam u sobi, a

ja nemam pojma kako. Katkad se došuljam do
njegovih vrata i prisluškujem, čujem da razgovara
sam sa sobom i razaznam neshvatljive dijelove
razgovora. Katkad čujem da šilji olovke ili dere listove
iz svog crtaćeg bloka. Očito još uvijek crta – i nekako
krije crteže i od mene i od roditelja.
U petak odlučim pronjuškati po njegovoj sobi.
Pričekam da Teddy ode na toalet, jer znam da će mu
za to trebati desetak do petnaestak minuta (voli
sjediti na toaletu i listati slikovnice). Čim čujem da
zaključava vrata, otrčim na kat.
Teddyjeva soba sunčana je i svijetla i uvijek
pomalo vonja na mokraću. Ima dva velika prozora s
pogledom na dvorište, a Caroline mi je rekla da ih
ostavim otvorene cijeloga dana, čak i dok
klimatizacijski uređaj, radi, jer misli da će vonj tako
brže izaći. Zidovi su obojeni u veseo ton nebeskoplave
i ukrašeni posterima s dinosaurima, morskim psima
i likovima iz filma Lego. Teddy ima krevet, nisku
policu za knjige i komodu s ladicama, pa se lako da
pomisliti da moja pretraga neće potrajati – ali ja znam
ponešto o skrivanju stvari. Tijekom prve dvije godine
ovisnosti još sam živjela u obiteljskom domu, a bočice
s tabletama i druge sitnice bile su skrivene posvuda
po mojoj sobi, ugurane u kutke u koje se moja mama
ne bi sjetila zaviriti.
Odmaknem tepih, zavirim iza knjiga na polici.
Izvučem ladice i virnem u otvore u komodi. Protresem
zavjese i stanem na Teddyjev krevet da zavirim i iza
nosača. Zavučem ruku među plišane životinje koje
leže nabacane u visoku hrpu u kutu sobe – tu su
ružičasti dupin, ofucani sivi magarac, desetak
plišanaca Beanie Babies. Protresem posteljinu i
zavučem ruku pod madrac, pa na kraju podignem
madrac i okrenem ga na bok, da vidim pod ispod
kreveta.
– Mallory? – dovikne Teddy iz zahoda u prizemlju.
– Možeš li mi donijeti papira?
– Samo malo!
Još nisam gotova. Još moram pretražiti ormar.
Zavučem ruku između vješalica, na kojima visi sva
ona krasna odjeća koju Teddy ne želi nositi – lijepe
majice s ovratnikom, male kaki hlače i dizajnerske
traperice, mali kožnati remen za njegov struk od
pedeset pet centimetara. Na polici u ormaru vidim tri
društvene igre – Cluedo, Mišolovku i Čovječe, ne ljuti
se – i sigurna sam da je među njima i blago koje
tražim. Ali kad otvorim kutije i protresem ih, iz njih
ispadnu samo polja, kartice i kocke. Crtežima ni
traga.
– Mallory! Čuješ li me?
Vratim igre na mjesto, zatvorim vrata i osvrnem
se provjeriti izgleda li soba otprilike kao prije.
Potom odem po rolu toaletnog papira u spremište
i brzo siđem do zahoda u prizemlju. – Izvoli – kažem.
Teddy malo odškrine vrata, tek toliko da mu dodam
papir.
– Gdje si bila? – upita me.
– Pospremala sam.
– Aha.
 Zatvori vrata i čujem okretanje ključa.
...

Cijeli vikend uvjeravam se da sam paranoična.

Nemam dokaza da Teddy još uvijek crta. Zvuk koji
sam čula možda ne stvara olovka na papiru. Crne
mrlje na dlanovima i prstima možda su zemlja iz vrta,
jer često Vrtlarimo, ili možda obična prljavština kao
na rukama svakog drugog prosječnog
petogodišnjaka. Sve drugo je u redu, pa čemu onda
brinuti se?
U ponedjeljak ujutro probudi me zvuk
smetlarskog kamiona koji polako napreduje Ulicom
Edgewood. Smetlari dolaze dvaput tjedno –
ponedjeljkom po reciklažni, utorkom po obični otpad.
Iste sekunde sjetim se gdje nisam zavirila: u kantu
za otpatke pod Tedovim radnim stolom na katu.
Teddy prolazi pored radne sobe na putu u prizemlje.
Lako bi mogao baciti crteže onamo izlazeći iz svoje
sobe.
Skočim iz kreveta, sva sretna što spavam u
kratkim hlačama i majici kratkih rukava, pa potrčim
dvorištem. Trava je još vlažna od jutarnje rose i
umalo padnem skrećući za ugao. Kamion je već tri
kuće od naše, pa nemam previše vremena. Otrčim do
kraja prilazne staze, do plavih kanta koje Ted onamo
odgura nedjeljom uvečer – u jednoj su metal i staklo,
a u drugoj papir i karton. Gurnem ruke duboko u
kantu, među letke, reklame, račune, jelovnike
mjesnih restorana, bankovne izvatke i debele
svežnjeve kataloga: Title Nine, Lands End, L.L. Bean,
Vermont Country Store. Svakoga dana dođe deset
novih.
Kamion se zaustavi kraj mene, a smetlar – mršav
tip s radnim rukavicama – nasmiješi mi se. Oko
bicepsa mu se proteže tetovaža zmaja.
– Nešto si izgubila?
– Ne, ne – kažem. – Slobodno sve nosite.
Ali tad on uzme kantu i sadržaj se pomakne:
ugledam golemu loptu zgužvanih papira neravnih
rubova – istrgnuti su iz bloka, kao dosadašnji
Teddyjevi crteži.
– Samo malo!
Okrene kantu prema meni i izvadim zgužvane
papire pa se vratim do svoje kućice.
Uđem, zakuham vode i spravim si čaj pa sjednem
proučiti papire. Razdvajam ih pažljivo kao da gulim
luk. Nađem devet zgužvanih stranica koje izravnam
dlanovima. Prvih nekoliko ne nalikuje ni na što.
Obične žvrljotine. Ali svaki idući sve je jasniji, sve
detaljniji. Kompozicija se popravlja. Vidi se smjena
svjetla i sjene. Svi zajedno izgledaju kao skice za neki
neobičan nedovršen projekt. Neki papiri ispunjeni su
od ruba do ruba, na nekima je tek pokoja crta.
 11.

Žalim, ali nema šanse da je Teddy nacrtao išta od

toga. Ni većina odraslih ne crta ovako vješto – a
pogotovo petogodišnjak koji spava s plišanim
životinjama i zna brojiti samo do dvadeset devet.
Ali kako su onda završili u kanti za otpatke?
Je li ih nacrtao Ted? Ili Caroline?
Cijela obitelj amaterski se bavi crtanjem?
Sva moja pitanja samo poluče još pitanja i uskoro
požalim što sam ustala. Trebala sam pustiti smetlare
da odnesu crteže, da si ne moram razbijati glavu
njihovim značenjem.
Ponedjeljak prođe mirno – legići, tjestenina sa
sirom, odmor, bazen – ali predvečer sam već spremna
za ozbiljno istraživanje. Istuširam se, operem kosu i
obučem jedan od najljepših komada koje mi je
Caroline poklonila, laganu haljinu do koljena od
plave tkanine s lijepim bijelim cvjetovima. Izađem i
odem do kvartovske knjižare, The Raconteur, koji
kilometar od kuće.
Iznenadim se vidjevši da je puna kupaca iako je
ponedjeljak navečer – mjesni pisac održao je
predstavljanje svoje najnovije knjige i raspoloženje je
veselo, kao na zabavi. Okupljeni piju vino iz
plastičnih čašica i jedu tortu s papirnatih tanjurića.
Moram se progurati kroz njih do odjela s knjigama o
odgoju djece, ali drago mi je da je knjižara puna ljudi.
Samo bi mi još trebalo da me netko od osoblja upita
trebam li pomoć. Da čuju što tražim, zaključili bi da
sam sišla s uma.
Pronađem nekoliko knjiga i odnesem ih do velike
ciglene terase kafića iza knjižare, ukrašene sitnim
božićnim žaruljicama. U kutu vidim mali šank za
pića i grickalice, a jedna tinejdžerica vrlo emotivno
pjeva Tears in Heaven. Tu pjesmu ne mogu čuti a da
se ne sjetim komemoracije za svoju sestru: bila je na
listi pjesama koju su puštali ukrug. Sad mi se svako
malo prikrade u kakvom supermarketu ili restoranu,
a i nakon tisuća slušanja, još me uvijek rasplače. Ali
ova je djevojka izvodi vedrije nego Eric Clapton.
Možda je to zbog njezinih godina, ali njezina verzija
budi nadu.
Odem do šanka i naručim čaj i kolač, ali uskoro
shvatim da ne mogu nositi sve što sam kupila. Usto,
svi su stolovi zauzeti i nikome se ne žuri, pa ne mogu
vjerovati kad me posluži sreća i spazim Adriana za
stolom za dvoje, s knjigom u ruci. Zvjezdani ratovi.
– Slobodno ti se pridružim?
Ovoga puta on ne prepozna mene – barem ne
odmah, u Carolineinoj prelijepoj haljini od petsto
dolara. – Da! Apsolutno! Mallory! Kako si?
– Nisam imala pojma da će ovdje biti ovoliko ljudi.
– Ovdje ti uvijek ima ljudi – kaže Adrian. – Ovo je
treće najpopularnije mjesto za izlazak u Spring
Brooku.
– A koja su prva dva?
 – Prvi je Cheesecake Factory, naravno. A drugi
zalogajnica u kutu Wegmansa. – Slegne ramenima. –
Ovdje ti nema bogzna kakve zabave.
Djevojka s gitarom dovrši Tears in Heaven i
nagrade je mlakim aplauzom – svi osim Adriana, koji
plješće dugo i glasno. Djevojka nam dobaci živčan
pogled. – Moja sestrična Gabriella – kaže. – Tek joj je
petnaest, možeš li vjerovati? Ušla je ovamo s gitarom
i dali su joj posao.
Gabriella se prigne do mikrofona i najavi da su na
redu Beatlesi, pa se odmah baci na zgodnu obradu
Blackhirda. Pogledam korice
Adrianove knjige: Chewbacca iz laserskog oružja
puca na vojsku robota, a naslov je ispisan velikim
srebrnim slovima. Osveta Wookieja.
– Kakva je?
Adrian slegne ramenima. – Napisao ju je
obožavatelj, pa si uzima svakakve slobode. Ali ako ti
se svidjela Osveta Ewoka, svidjet će ti se i ova.
Iako mu se ne želim rugati, prasnem u smijeh. –
Ti si paradoks na dvije noge. Izgledaš kao vrtlar.
Osunčan si kao da si se vratio s Floride, imaš blata
pod noktima, a zapravo si štreber iz privatnog kluba
koji voli Zvjezdane ratove.
– Provodim ljeto čupajući korov. Treba mi malo
razonode za mozak.
– Potpuno te razumijem. Ja zato gledam
Hallmarkove filmove.
– Ozbiljno?
 – Apsolutno ozbiljno. Pogledala sam svih pet
nastavaka Ubojstvo, ispekla je. A ovo ne govorim
svima, pa se nadam da ćeš čuvati moju tajnu.
Adrian podigne ruku na srce. – Kunem se čašću –
kaže. – A što ti čitaš? – Ne moram odgovoriti, jer su
moje knjige na stolu i Adrian vidi naslove.
Abnormalna dječja psihologija i Enciklopedija
nadnaravnih pojava. – Lagano štivo nakon dugog
dana s petogodišnjakom?
– Da ti kažem zašto mi ovo treba, mislio bi da sam
poludjela.
Adrian zaklopi Osvetu Wookieja i malo je odgurne,
dajući mi do znanja da ga zanimam samo ja. – Sve
moje najdraže knjige počinju takvim upozorenjem –
kaže. – Da čujem.
– Priča je duga.
– Nikamo mi se ne žuri.
– Upozoravam te, knjižara bi se mogla zatvoriti
prije nego što završim.
– Počni na samom početku i ne preskači detalje –
kaže. – Nikad se ne zna što bi moglo biti važno.
Ispričam mu kako je izgledao razgovor za posao
kod Maxwellovih, kako izgleda moja kučića, kako
provodim dane s Teddyjem. Opišem mu evoluciju
Teddyjevih crteža i neobične razgovore koje Teddy
vodi iza zatvorenih vrata svoje sobe. Prepričam mu o
čemu sam razgovarala s Mitzi, a o čemu s
Maxwellovima. Upitam ga zna li za Annie Barrett, a
on kaže da svako dijete u Spring Brooku zna tko je
Annie Barrett. Doznam da njome plaše djecu,
obećavajući da će ih Annie zgrabiti uđu li u šumu po
mraku.
Nakon gotovo sata razgovora (i nakon što njegova
sestrična spakira gitaru i ode doma, a svi se stolovi
oko nas isprazne i ostanemo sami dok osoblje briše
stolove), zavučem ruku u torbu i izvučem svoje
najnovije otkriće – crteže iz kante za reciklažu.
Adrian lista ne krijući koliko je zaprepašten. –
Kažeš da je ovo nacrtao Teddy? Petogodišnji Teddy?
– Papir je iz Teddyjevog crtaćeg bloka. A i čujem
ga dok crta, iza zatvorenih vrata svoje sobe. Kad
izađe, prsti su mu crni od grafita. Jedino što mi pada
na pamet – kucnem po Enciklopediji nadnaravnih
pojava – jest da je Teddy medij. Možda kroz njega
govori duh Annie Barrett.
– Misliš da je u njemu duh?
– Ne, nije ovo Egzorcist. Annie ne pokušava
uništiti Teddyjevu dušu ili zaposjesti njegovo tijelo.
Samo želi posuditi njegovu ruku. Koristi se njome
dok se Teddy odmara sam, u svojoj sobi. Ostatak
dana pušta ga na miru.
Zastanem da se Adrian može nasmijati ili mi se
narugati, ali ne kaže ništa, pa nastavim. – Annie
Barrett vješta je umjetnica. Dobro crta. Ali nikad prije
nije crtala tuđom rukom. Zato je prvih nekoliko crteža
katastrofalno loše. Obične žvrljotine. Ali nakon
nekoliko listova, popravi se. Vještije vuče olovku,
preciznije crta. Pogledaj teksturu, svjetlo i sjenu.
Svladala je novu tehniku – Teddyjevu ruku.
– Kako su crteži završili u smeću?
 – Možda ih je bacila sama Anya. Možda Teddy, ne
znam. U posljednje vrijeme krije crteže.
Adrian opet pregleda sve crteže, ovoga puta
pomnije. Neke okrene naopako, kao da traži značenje
u potezima olovke. – Znaš na što me podsjećaju? Na
crteže u enigmatskim časopisima, znaš na što
mislim? Ono kad umjetnik na slici nešto sakrije: krov
kuće je zapravo brod ili pizza ili palica za hokej.
Sjećaš se tih crteža?
Znam na što misli – moja sestra i ja obožavale smo
ih – ali mislim da su ovi crteži izravniji, pokažem mu
onaj sa ženskim licem usred vriska. – Mislim da je
ovo autoportret. Annie je nacrtala vlastito ubojstvo.
– To lako možemo provjeriti. Idemo naći
fotografiju Annie Barrett. Usporedit ćemo je s
crtežom, da vidimo je li to isto lice.
– Već sam je pokušala naći na internetu, ali ništa
od toga.
– Imaš sreće. Moja mama ljeti radi u knjižnici,
ovdje u Spring Brooku. Imaju opsežan arhiv gradske
povijesti. Pun podrum materijala. Ako itko ima
fotografiju Annie Barrett, to je njezina knjižnica.
– Možeš je zamoliti da je pronađe? Neće se
naljutiti?
– Šališ se? Mama živi za ovakve projekte. Radi u
školi i u knjižnici: ako joj kažeš da istražuješ mjesnu
povijest, proglasit će te svojom novom najboljom
prijateljicom.
Obeća da će je sutra ujutro zamoliti za pomoć.
Odmah se osjećam bolje nakon što sam nekome
povjerila svoje probleme. – Hvala ti, Adriane. Drago
mi je što ne misliš da sam luda.
Slegne ramenima. – Mislim da moramo uzeti u
obzir svaku mogućnost. „Kad eliminiramo nemoguće,
sve što preostane, koliko god se činilo nevjerojatno,
mora biti istina.“ To je rekao Spock u Zvjezdanim
stazama IV, a prije njega Sherlock Holmes.
– O, zaboga – kažem. – Pa ti si totalni štreber.
...

Kući se vraćamo po mraku, a osim nas nema nikoga.

Kvart je siguran, miran, spokojan. Adrian je preuzeo
ulogu turističkog vodiča i putem mi pokazuje kuće
svojih ozloglašenih srednjoškolskih vršnjaka, poput
tipa koji je prevrnuo SUV svojih roditelja i cure koja
se morala upisati u drugu školu nakon skandaloznog
videa na TikToku. Obuzme me osjećaj da u Spring
Brooku svatko poznaje svakoga i da je njegova
srednja škola izgledala kao jedna od onih Netflixovih
serija za tinejdžere u kojima su svi lijepi, a rezultat
nogometne utakmice ima dalekosežne posljedice.
A tad stane pred jednom kućom i kaže mi da je u
njoj odrasla Tracy Bantam.
– To je netko poznat?
– Organizatorica igre Lady Lionsa. Košarkaškog
tima Penna. Mislio sam da se znate.
– Sveučilište je golemo – kažem. – Ima pedeset
tisuća studenata. – Znam, samo sam mislio da svi
sportaši idu na iste tulume.
Ne odgovorim mu odmah. Pružila mi se sjajna
prilika da mu kažem istinu. da je ono bila glupa laž,
mala varka za neznance. Da mu kažem istinu prije
nego što se još više zbližimo. Mislim da bi me mogao
razumjeti.
Ali ne mogu mu reći samo dio istine. Morala bih
mu priznati sve, uključujući i to da se nisam ni
upisala na faks. Objasniti mu kako sam provela
proteklih nekoliko godina – a nema šanse da se sad
upustim u taj razgovor, usred ovako ugodna
druženja. Zato samo promijenim temu.
Stignemo do njegove kuće, ali Adrian kaže da će
me otpratiti do kućnih vrata i ne odbijem. Upita me
odakle sam i iznenadi se kad mu kažem da sam iz
južne Philadelphije, da sam s prozora vidjela stadion
Citizens Bank. – Ne zvučiš kao da si iz grada.
– Yo, Adrian! – kažem, oponašajući Rockyja
Balbou. – Misliš da svi govorimo ovako?
– Nije stvar u naglasku, nego u držanju. Jako si
vedra. Nisi opterećena kao svi drugi.
Joj, Adriane, pomislim. Nemaš ti pojma.
– Roditelji su ti još u Philadelphiji? – upita.
– Samo mama. Razveli su se dok sam bila mala, a
tata se preselio u Houston. Ne poznajem ga.
Sve je to istina, pa mislim da zvuči uvjerljivo, ali
tad me Adrian upita imam li braće i sestara.
– Samo sestru. Beth.
– Mlađu ili stariju?
– Mlađu. Trinaest joj je.
– Ide na sva tvoja natjecanja?
– Ne propušta nijedno. Žive tri sata vožnje od
faksa, ali ako je utrka na domaćem terenu, njih dvije
su na tribinama. – Glas me na tren izda. Nemam
pojma zašto sve ovo govorim. Želim biti iskrena
prema njemu, želim pravi odnos, a laži se samo
gomilaju.
Ali dok hodam pločnicima obasjanima
mjesečinom uz ovog dragog i zgodnog mladog vrtlara,
lako je prepustiti se maštariji. Moja prošlost miljama
je daleko.
Kad konačno stignemo do kuće Maxwellovih, sva
su svjetla pogašena. Prošlo je pola jedanaest i sigurno
su u krevetu. Uskom popločanom stazicom obiđemo
kuću i uđemo u još mračnije dvorište, kroz koje nas
vodi samo svjetlucanje plave vode bazena obasjane s
dna.
Adrian se zagleda u tamu, tražeći pogledom obrise
moje kućice na pozadini stabala. – Gdje je tvoja
kuća?
Ni ja je ne vidim. – Negdje među onim drvećem.
Ostavila sam upaljeno svjetlo na trijemu, ali izgleda
da je žarulja pregorjela.
– Hm. Čudno.
– Misliš?
– Nakon svega što si mi ispričala? Ne znam.
Prijeđemo travnjak i stignemo do kućice, gdje seja
popnem na trijem, Adrian ostane na travi. Pritisnem
kvaku i vidim da su vrata još uvijek zaključana, na
sreću. Potražim ključ, odjednom zahvalna Caroline
na onom Viperu. – Možeš pričekati da provjerim je li
unutra sve kako treba?
– Naravno..
 Otključam i gurnem ruku unutra, napipam
prekidač i pokušam upaliti svjetlo na trijemu. Žarulja
je definitivno pregorjela. Ostala svjetla rade, a kućica
izgleda kao i kad sam izašla. Ni u kuhinji ni u
kupaonici nema nikoga. Čak kleknem pored kreveta
i zavirim pod njega.
– Sve O. K.? – dovikne mi Adrian.
Izađem do njega. – Sve je O. K. Samo mi treba
nova žarulja.
Adrian obeća da će me nazvati čim sazna nešto o
Annie Barrett. Gledam za njim dok ne izađe iz
dvorišta i zađe za kuću.
Kad se okrenem ući, noga mi dodirne neugledan
sivkast kamen veličine teniske loptice. Pogledam ga i
shvatim da stojim na papiru, na tri lista papira
istrgnuta iz bloka koje je netko pritisnuo kamenom.
Okrenem se leđima prema kućici pa se sagnem i
podignem papire.
Potom uđem, zaključam vrata i sjednem na rub
kreveta. Pogledam papire jedan za drugim. Izgledaju
kao crteži koje je Ted Maxwell poderao pred mojim
očima – rekavši pritom da ih više nikad neću vidjeti.
Samo što je ove crteže nacrtala druga ruka. Detaljniji
su, tamniji, nacrtani s toliko olovke i ugljena da je
papir iskrivljen od poteza. Vidim muškarca koji kopa
grob. Vidim ženu koju taj muškarac vuče šumom.
Vidim nekoga tko gleda prema meni iz duboke jame.
 12.

Idućega jutra odem u veliku kuću, gdje me Teddy

čeka pred kliznim staklenim vratima terase. S malim
blokom i olovkom.
– Dobro jutro i dobro došla u moj restoran – kaže.
– Za koliko osoba trebate stol?
– Samo jednu, monsieur.
– Ovuda, molim.
Sve njegove plišane životinje sjede za kuhinjskim
stolom. Teddy me povede do prazne stolice između
Godzille i Plavog slona. Izvuče stolicu i pruži mi
papirnati ubrus. S kata do mene dopiru Carolineini
užurbani koraci. Izgleda da opet kasni već u izlasku.
Teddy strpljivo stoji kraj mene s blokom i olovkom
u rukama, čekajući narudžbu. – Nemamo jelovnik –
kaže. – Možemo vam pripremiti što god želite.
– U tom slučaju, molim omlet. Sa slaninom. I
palačinke, špagete i sladoled. – To ga nasmije, pa
nastavim u tom smjeru. – I malo mrkava, jedan
hamburger, taco i lubenice.
Teddy se glasno smije, kao da sam ja Kate
McKinnon, a on sjedi u publici Saturday Night Live,
kao da je svaka moja riječ urnebesno smiješna. –
Kako želite! – kaže pa otrči do kutije s igračkama
napuniti moj tanjur plastičnom hranom.
Zazvoni kućni telefon i uključi se automatska
sekretarica. Čujem poruku dok se snima: „Dobro
jutro! Ovdje Diana Farrell iz osnovne škole Spring
Brook...“
Ovo je treća poruka ovoga tjedna. Caroline utrči u
kuhinju i zgrabi slušalicu prije nego što Diane
prekine. – Dobro jutro, ovdje Caroline. – Dobaci mi
pogled koji govori: Možeš li ti vjerovati koliko ova škola
ima za reci? i odnese telefon u dnevnu sobu. Za to
vrijeme Teddy prilazi s tanjurom punim plastične
hrane: vidim plastična jaja i plastične špagete i
nekoliko kuglica plastičnog sladoleda. Odmahnem
glavom, praveći se da sam razočarana. – Prilično sam
sigurna da sam naručila i slaninu!
Teddy se nasmije i otrči do svoje kutije s
igračkama pa se vrati noseći krišku plastične
slanine. Pokušavam prisluškivati Carolinein
razgovor, ali ne govori previše. Podsjeti me na
razgovore koje Teddy vodi dok je sam u sobi – i ovdje
više govori osoba na drugom kraju. Caroline samo
govori „da, da“, „naravno“ i „hvala vam“.
Pretvaram se da jedem svu tu plastičnu hranu
pohlepno poput prasca pred koritom. Rokćem i
Šmrčem, a Teddy se smije na sav glas. Caroline se
vrati u kuhinju s telefonom i vrati ga na mjesto.
– Zvala me direktorica tvoje nove škole! – kaže
Teddyju. – Jedva čeka da te upozna!
Potom ga zagrli, izljubi i istrči na posao, jer je već
7:38 i kasni.
Nakon što pojedem svoj plastični doručak, platini
plastičnim novcem i upitam Teddyja kako želi
provesti dan. Čini se da je odlučio kako je danas dan
za pretvaranje, jer upita možemo li prošetati
Začaranom šumom.
Krenemo Stazom od žute opeke i Zmajevim
prijevojem, stignemo do Kraljevske rijeke, a potom se
popnemo na Divovski grah i sjednemo na granu oko
tri metra iznad tla. U jednoj grani malo je udubljenje,
koje Teddy marljivo napuni kamenčićima i oštrim
štapićima – to je naš arsenal za slučaj napada
goblina.
– Goblini se ne mogu penjati na drveće, imaju
prekratke ruke – objasni mi. – Pa možemo sakriti
oružje ovamo i gađati ih odozgo.
Jutro provedemo zadubljeni u igru, koja je
zapetljana koliko i maštovita. U Začaranoj šumi sve
je moguće i ništa nije zabranjeno. Teddy stane na
obalu Kraljevske rijeke i kaže mi da popijem gutljaj
vode. Kaže da rijeka ima čarobna svojstva i da će nas
štititi od zarobljeništva.
– Već imam pun kanistar doma – kažem mu. –
Kad se vratimo, dat ću i tebi.
– Super! – klikne.
Potom odskakuće stazom do idućeg velikog
otkrića.
– Usput rečeno – doviknem mu – pronašla sam
crteže koje si mi ostavio.
Teddy se okrene prema meni, smiješeći se i
čekajući da objasnim.
– Crteže goblina?
– Ne, Teddy. Crteže Anye u šumi. Jako su dobri.
Netko ti je pomogao?
 Sad me gleda zbunjeno, kao da sam promijenila
pravila igre, a nisam mu rekla.
– Više ne crtam Anyu.
– Ne brini se. Ne ljutim se.
– Ali nisam ja.
– Ostavio si ih na mom trijemu. Pod kamenom.
Pomalo ljutito zamahne rukama. – Možemo li se
igrati Začarane šume? Molim te? Ova nova igra mi se
ne sviđa.
– Može.
Shvatim da sam možda spomenula crteže u
neprimjerenom trenutku. Ali kad se vratimo u kuću
na ručak, više ne želim o tome. Pripremim nam
pohanu piletinu, nakon čega se Teddy ode igrati u
svoju sobu. Pričekam pa odem za njim i prislonim
uho na vrata. Čujem samo tihi šapat njegove olovke
koja ritmično šara po papiru.
...

Kasnije tog poslijepodneva, Russell me pozove na

večeru. Još sam umorna od prethodne noći, pa
predložim da se nađemo drugi put, ali Russell kaže
da uskoro kreće na dvotjedno putovanje: moramo se
sastati večeras. – Pronašao sam nam restoran blizu
tebe. Cheesecake Factory.
Nato se umalo nasmijem, jer Russell uvijek jako
pazi na prehranu. Jede gotovo samo biljke i proteine
– nikad ne jede ni šećer ni škrob, tek pokoju žlicu
sjemenki rogača zaslađenih organskim medom.
– Vodiš me na kolače? Ti to ozbiljno?
– Već sam nam rezervirao stol. U pola osam.
 I tako, nakon što se Caroline vrati doma, ja se
istuširam, obučem haljinu i krenem na večeru. Pred
vratima zastanem, oklijevajući, ne znajući bih li
ponijela Teddyjeve crteže. Nakon razgovora s
Adrianom u knjižari, sad znam da mi za cijelu priču
treba najmanje sat vremena. Ostavim crteže doma.
Želim da se Russell ponosi mnome. Želim ostaviti
dojam snažne i sposobne žene koja se uspješno
oporavlja od ovisnosti. Ne želim ga opterećivati svojim
brigama. Gurnem crteže u ladicu noćnog ormarića.
Restoran je velik, pun ljudi i bruji od energije –
kao i svaka poslovnica Cheesecake Factoryja.
Hostesa me dovede do stola za kojim me čeka
Russell, u tamnoplavoj trenirci i svojim najdražim
tenisicama Hoka, onima u kojima je istrčao njujorški
maraton. – Vidi tko nam je to! – Zagrli me pa me
odmjeri od glave do pete. – Što se dogodilo, Quinn?
Izgledaš kao da si se tukla.
– Hvala, treneru. I ti izgledaš super.
Sjednemo za stol i naručim mineralnu.
– Ozbiljno te pitam – kaže. – Spavaš li dovoljno?
– Dobro sam. U kućici je katkad bučno. Ali
snalazim se.
– Jesi li rekla Maxwellovima? Možda bi ponudili
neko rješenje.
– Ponudili su mi sobu u svojoj kući. Ali kažem ti
da sam dobro. – Ne možeš trenirati ako nisi odmorna.
– Samo sam prošle noći loše spavala, ostalo je sve
O. K.
 Pokušam promijeniti temu i otvorim jelovnik, na
kojem su uza svako jelo istaknute i kalorijska i
hranjiva vrijednost. – Pasta Napoletana? Dvije tisuće
petsto kalorija.
Russell naruči miješanu salatu s piletinom s
roštilja, bez ulja i octa. Ja naručim Glamburger i
prženi batat. Neko vrijeme razgovaramo o njegovom
godišnjem – dva tjedan u Las Vegasu s curom,
Doreen, koja je osobna trenerica u YMCA– u. Nakon
što pojedemo, Russell vrati razgovor na mene.
– Kako ti je u Spring Brooku? Kakvi su sastanci
Anonimnih ovisnika?
– Sami starci, Russelle. Bez uvrede.
– Redovito ideš? Dvaput tjedno?
– Ne trebaju mi. Dobro mi ide.
Vidim da mu se taj odgovor ne sviđa, ali ništa ne
kaže.
– A prijatelji? Jesi li upoznala nekoga svojih
godina?
– Sinoć sam izašla u društvu.
– Gdje ste se upoznale?
– Upoznali. Susjed je, studira na Rutgersu i
domaje preko ljeta.
Moj sponzor pogleda me sumnjičavo i zabrinuto.
– Malo je prerano za spojeve, Quinn. Čista si tek
osamnaest mjeseci.
– Samo smo prijatelji.
– I zna da si na odvikavanju?
– Naravno, Russelle, to sam mu prvo rekla.
Prepričala sam mu ono kad sam se gotovo
predozirala na stražnjem sjedalu Ubera, a onda smo
pročavrljali o noći koju sam prespavala na kolodvoru.
Samo slegne ramenima, kao da su to sasvim
prikladne teme za večernji izlazak. – Bio sam sponzor
mnogim studentima, Mallory.
Kampus... sva ta bratstva, sve to cuganje... uvijek
je plodno tlo za nove ovisnike.
– Proveli smo mirnu večer u knjižari. Pili, smo
mineralnu i slušali glazbu. Na kraju me otpratio do
kuće Maxwellovih. Bilo je lijepo.
– Kad ga idući put vidiš, reci mu istinu. To je dio
tvog identiteta, Mallory. Moraš ga prihvatiti. Što dulje
čekaš, to će biti teže.
– Zato si me pozvao na večeru? Da mi održiš
prodiku?
– Ne, nego zato što mi se javila Caroline.
Zabrinuta je za tebe.
Ovo me zatekne. – Stvarno?
– Rekla je da si super počela, da si bila puna
energije. Bila je jako zadovoljna tobom, Quinn. Ali
kaže da je u proteklih nekoliko dana primijetila
promjenu. A svaki put kad čujem takvo što...
– Ne drogiram se, Russelle.
– Dobro, O. K. To je dobro.
– Caroline je rekla da se drogiram?
– Rekla je da se čudno ponašaš. Da te vidjela kako
kopaš po smeću u sedam ujutro. Koji ti je vrag bio?
Shvatim da me Caroline vidjela s prozora spavaće
sobe. – Ma ništa. Nešto sam zabunom bacila i morala
sam sve prekopati. Ne vidim u čemu je problem.
 – Kaže da pričaš o duhovima. Misliš da je njezin
sin pod utjecajem duhova?
– Ne, to nisam rekla. Pogrešno me shvatila.
– Kaže da se družiš sa susjedom koja je na
drogama.
– Misliš na Mitzi? Razgovarala sam s njom dva
puta u četiri tjedna. Tebi to zvuči kao da smo
prijateljice?
Russell mi pokaže da se stišam. Čak i u
prepunom restoranu, nekoliko glava se okrenulo
prema nama. – Znaš da sam ti na raspolaganju? Želiš
li možda razgovarati o nečemu?
Mogu li mu reći istinu? Mogu li mu doista ispričati
svoju teoriju o Annie Barrett? Ne, ne mogu. Jer znam
da sve to zvuči apsurdno. I želim da se moj sponzor
ponosi mnome.
– Idemo radije razgovarati o desertu. Ja bili tortu
od sira, čokolade i lješnjaka.
Pružim mu plastificirani jelovnik, ali ne uzme ga.
– Ne mijenjaj temu. Ne smiješ izgubiti ovaj posao. Ako
te otpuste, nećeš se moći vratiti u prihvatilište. Lista
čekanja dulja je od moje ruke.
– I ne želim se vratiti onamo. Bit ću toliko dobra
dadilja da će se Caroline hvalisati mnome svim
susjedima, a kladim se da će me htjeti zadržati i
nakon ljeta. Ili ću se zaposliti kod neke druge obitelji
u Spring Brooku. To je moj plan.
– A kakav je otac? Ted?
– Kakav bi bio?
– Je li ljubazan?
 – Jest.
– Je li previše ljubazan? Možda mu rukice vole
vrludati?
– Jesi ti to rekao rukice?
– Znaš što te pitam. Takvi kao on katkad ne znaju
gdje je granica. Ili znaju, ali ih nije briga.
Pomislim na lekciju iz plivanja otprije nekoliko
tjedana, one večeri kad je Ted primijetio moju
tetovažu. Uhvatio me za rame, dobro, ali ne za dupe,
pobogu. – Njegove rukice ne vrludaju, Russelle.
Dobar je. I dobri smo. Sve je dobro. Možemo li sad
konačno naručiti desert?
Ovoga puta prihvati jelovnik, iako gunđajući. –
Što si ono htjela?
– Sir, čokolada, lješnjak.
Otvori jelovnik i pročita kalorijsku vrijednost. –
Tisuću četiristo kalorija? Jesi li ti sišla s uma?
– I devedeset dva grama šećera.
– Za Boga miloga, Quinn. Kladim se da se u ovom
restoranu jednom tjedno netko sruši mrtav. Ili izađe
i dobije srčani udar na putu do auta. Na parkingu bi
trebali imati kola bitne, da im oživljavaju goste.
Naša konobarica, nasmiješena tinejdžerica,
primijeti da Russell razmatra desert. – Netko se
poželio torte od sira, vidim! – kaže.
– Ja ni u ludilu – kaže Russell. – Ali moja
prijateljica želi krišku. Ona je mlada i snažna i pred
njom je cijeli život.
.
Nakon deserta Russell ustraje da me odveze kući, da
ne moram prijeći preko autoceste po mraku. Kad se
zaustavimo pred kućom, već je prošlo devet i trideset.
– Hvala ti na desertu – kažem. – I želim ti ugodan
odmor.
Otvorim vrata auta, ali Russell me zaustavi. – Čuj,
sigurno si dobro?
– Koliko ćeš me puta to pitati?
– Samo mi reci zašto drhtiš.
Zašto drhtim? Jer sam nervozna. Jer se bojim da
ću prići kućici i na trijemu pronaći još crteža, eto
zašto drhtim. Ali ništa od toga ne namjeravam reći
Russellu.
– Jer sam pojela pedeset grama masnoće. Tijelo
mi je u šoku.
Drži se nepovjerljivo. To je dilema svakog
sponzora: mora vjerovati štićeniku, pokazati mu da
vjeruje i u njega i u njegovo ozdravljenje. Ali kad se
štićenik počne čudno ponašati – recimo, kad drhti u
zatvorenom autu usred ljeta – sponzor mora
zaboraviti na povjerenje i postaviti neka neugodna
pitanja.
Otvorim pretinac za rukavice i izvučem trakice za
testiranje. – Hoćeš li me testirati?
– Ne, Mallory. Naravno da neću.
– Očito si zabrinut.
– Jesam, ali vjerujem ti. Te trakice nisu za tebe.
– Ipak mi daj jednu, da ti dokažem da sam dobro.
Na stražnjem sjedalu kotrlja se paket plastičnih
čašica, pa se okrenem i uzmem jednu. Russell izvuče
jednu trakicu za testiranje iz pretinca i oboje
izađemo. Jedino što mene muči je put do kućice – koji
po ovome mraku radije ne bih prošla sama. Bojim se.
Dvorište je i večeras potpuno mračno. Još uvijek
nisam zamijenila pregorjelu žarulju na trijemu
kućice. – Kamo idemo? – upita Russell. – Gdje živiš?
Pokažem mu drveće. – Ondje, vidjet ćeš.
Priđemo bliže i kućica se sad nazire. Već držim
ključ u ruci, pa samo isprobam Viper da vidim radi li
i iskra obasja dvorište poput munje.
– Isuse – kaže Russell. – Koji je to vrag?
– Caroline mi je dala elektrošoker.
– U Spring Brooku nema zločina, što će ti šoker?
– Caroline je mama, Russelle. Sve je brine.
Obećala sam joj da ga neću skidati s privjeska za
ključeve.
Na Viperu je i mala baterija, kojom obasjam
trijem: ne vidim ni kamen ni crteže. Otključam vrata
i upalim svjetlo pa pustim Russella da uđe. Ogleda
se uokolo – drži se kao da ga zanima kako sam
uredila privremeni dom, ali znam da je Russell
iskusan sponzor ovisnicima i da traži znakove
nevolje. – Ovdje ti je baš lijepo, Quinn. Sama si
uredila?
– Ne, Maxwellovi su sve uredili prije nego što sam
se uselila. – Uzmem plastičnu čašicu iz njegove ruke.
– Evo me za minuticu. Raskomoti se.
Možda vam se čini da je ovaj postupak oduran –
vratili ste se doma s ugodne večere, a sad se morate
popiškiti u čašicu i onda je dati dobrom prijatelju da
provjeri drogirate li se. Ali svatko tko je bio na
odvikavanju zna da je to rutinski postupak. Odem u
kupaonicu i obavim svoje, potom operem ruke i
vratim se s uzorkom.
Russell čeka nestrpljivo, a kako je jedina
prostorija u kućici ujedno i moja spavaća soba,
mislim da mu je pomalo neugodno, kao da ovime krši
nekakav protokol. – Testiram te samo jer si inzistirala
– podsjeti me. – Nisam zabrinut.
– Znam.
Gurne trakicu u čašu i drži je tako dok se svi
dijelovi ne natope, pa je položi na rub čaše dok
čekamo rezultat. Još mi malo priča o odmoru na koji
ide, o planovima da se spuste sve do Grand Canyona
i o nadi da će ga koljeno poslužiti. Ali ne moramo
čekati dugo – trakice pokazuju jednu crtu za
negativan rezultat i dvije za pozitivan, a negativan
rezultat uvijek se brzo pokaže.
– Sve čisto, kao što si i rekla.
Odnese čašicu u kupaonicu, izlije sadržaj u toalet
i pusti vodu. Potom je zgužva i baci i nju i trakicu u
koš za otpatke. Na kraju opere ruke toplom vodom,
strpljivo i temeljito. – Ponosan sam na tebe, Quinn.
Nazvat ću te kad se vratim. Vidimo se za dva tjedna,
može?
Nakon što Russell ode, zaključam vrata i
presvučem se u pidžamu, ugodno sita od torte i
ponosna na sebe. Ostavila sam tablet da se puni u
kuhinji, a kako je još rano, odlučim pogledati film. Ali
kad odem do kuhinjskog pulta po tablet, ugledam
crteže kojih sam se pribojavala – ne pod kamenom na
trijemu, nego magnetima pričvršćene na vrata
hladnjaka.
 Strgnem ih s hladnjaka toliko silovito da magneti
padnu i zazveče na podu. Papir je mekan zbog
vlažnog zraka i malo topao, kao da je nedavno
izvađen iz pećnice. Spustim ih na kuhinjsku plohu
licem nadolje, da ih ne gledam.
Potom brzo zatvorim oba prozora kućice. Čeka me
topla i zagušljiva noć, možda i besana – ali nakon
ovog novog otkrića ne smijem riskirati. Smotam tepih
i provjerim poklopac – na mjestu je, čvrsto zatvoren.
Nakon toga odvučem krevet pred vrata i
zabarikadiram ih. Ako ih itko pokuša otvoriti izvana,
udarit će o uzglavlje i probuditi me.
Mogu smisliti tri načina kako su se ovi crteži našli
na vratima mog hladnjaka.
1. Maxwellovi. Sigurna sam da imaju ključ.
Pretpostavljam da je moguće da su ih nacrtali
Ted ili Caroline, a onda je jedno od njih ušlo u
moju kućicu dok sam bila na večeri s Russellom
i objesilo ih na hladnjak. Ali zašto? Ne mogu
smisliti ni jedan razlog za to. Odgovorna sam za
sigurnost i dobrobit njihova djeteta. Zašto bi me
ovako izluđivali?
2. Teddy. Možda je to drago petogodišnje dijete
zdipilo mami i tati ključ kućice, išuljalo se iz
svoje sobe, pretrčalo travnjak i donijelo crteže
do moje kuhinje. Ali za tu bi teoriju Teddy
morao biti čudo od djeteta i umjetnički genij koji
je s crtanja običnih dječjih crteža u nekoliko
dana prešao na krajnje realistične
trodimenzionalne crteže s uvjerljivim potezima.
 3. Anya. Nemam pojma što se događa u Teddyjevoj
sobi dok je sam, ali što ako mu Anya tad vodi
ruku? Ako ovlada njegovim tijelom i iskoristi
njegovu ruku da nacrta ove crteže? A onda ih
nekako i donese do moje kućice?
Znam kako ovo zvuči – ludo.
Ali kad usporedim te tri teorije, shvatim da je
najizglednije rješenje ujedno i ono najnevjerojatnije.
Te noći, dok se prevrćem u krevetu pokušavajući
zaspati, smislim kako ću to i dokazati.
 13.

Idućega dana tijekom ručka spustim se u podrum

Maxwellovih i počnem otvarati kutije. Podrum ih je
pun: neraspakirane su, stoje tu još od useljenja.
Otvorim samo tri prije nego što pronađem ono što
tražim. Znala sam da sigurno imaju kameru za
nadzor dječje sobe, ali oduševim se kad shvatim da
su kupili najmoderniju HD kameru s infracrvenim
noćnim snimanjem i širokokutnom lećom. Spojena je
s monitorom veličine knjige. Spremim oboje u kutiju
od cipela i odem u prizemlje, a kad uđem u kuhinju,
vidim da me Teddy već čeka.
– Što si tražila u podrumu?
– Neke sitnice – kažem. – Jesi li za raviole?
Pričekam da počne jesti, a potom se popnem na
kat, uđem u njegovu sobu i osvrnem se uokolo,
tražeći mjesto za kameru. Shvatila sam da želim li
znati odakle stižu ti crteži, mogu to vidjeti – ako vidim
što Teddy radi dok je sam u svojoj sobi.
Ali nije lako sakriti kameru. Velika je, nezgrapna
i ne mogu je ničim prekriti. Što je još gore, mora biti
uključena u struju. Ali rješenje pronađem u
Teddyjevim plišanim životinjama – zakopam je u
hrpu tako da viri između Snoopyja i Winnie– the–
Pooha. Provjerim je li uključena i radi li pa poljubim
križ koji mi visi oko vrata i pomolim se da je Teddy
ne primijeti.
 Vratim se u kuhinju i sjedim s Teddyjem dok
dovršava ručak. Zali mi se da ne želi frizeru i govori
da želi dugačku kosu, poput Kukavičkog Lava, ali
jedva ga slušam. Previše sam nervozna za to. Uskoro
ću dobiti odgovore na mnoga pitanja, a sad nisam
sigurna želim li ih.
Nakon sto godina – ili mi se samo tako čini –
Teddy dovrši ručak i ode u svoju sobu igrati se. Ja
smjesta otrčim u dnevnu sobu i uključim monitor.
Teddyjeva soba nalazi se iznad dnevne, pa su i slika
i zvuk savršeno jasni. Kamera je uperena u krevet, a
vidim i veći dio poda – dva mjesta na kojima
vjerojatno sjedi dok crta.
Čujem otvaranje i zatvaranje vrata Teddyjeve
sobe. Uđe u vidno polje s desne strane, priđe stolu i
uzme crtaći blok i kutiju s olovkama. Potom sjedne
na krevet. Čujem kad skokne na madrac i s monitora
i kroz strop nad glavom, u stereu.
Teddy sjedne na krevet i nasloni se na uzglavlje,
podigne koljena i stavi blok na noge. Olovke posloži
jednu do druge na noćni ormarić. Potom uzme malo
plastično šiljilo, jedno od onih u kojem se ostaci
našiljene olovke skupljaju u kutijici ispod oštrice – i
nekoliko puta okrene olovku. Izvadi je, dodirne vrh i
zaključi da nije dovoljno oštra pa je vrati u šiljilo.
Okrene je još nekoliko puta i sad je konačno
zadovoljan.
Na tren okrenem pogled – tek toliko da otpijem
gutljaj vode – a kad vratim pogled na ekran monitora,
slika se muti, poskakuje i zapinje kao da ne može
držati korak sa zvukom. Još uvijek čujem zvuk šiljila,
ali slika se zaustavila u trenu kad je Teddy posegnuo
za drugom olovkom.
A tad čujem riječ, jednu jedinu riječ izgovorenu
tek nešto glasnije od šapata. – Bok.
Slijedi kratko šištanje, zvučne smetnje. Slika se
pokrene pa opet stane. Sad je mutna i niske
rezolucije. Teddy je podigao glavu s crtaćeg bloka i
gleda prema vratima, kao da ondje netko stoji – netko
izvan dometa kamere.
– Šiljim olovke – kaže pa se nasmije. – Olovke? Za
crtanje.
Smetnje potraju malo dulje, sad glasnije, sad tiše,
u ritmu koji me podsjeća na disanje. Nešto pucne i
zaškripi, a slika se ponovo pokrene – Teddy sad gleda
ravno u kameru, a glava mu je dvostruko veća nego
dosad. Izgleda kao odraz u čarobnom ogledalu u
lunaparku: crte lica su mu rastegnute u nemoguće
proporcije, ruke kratke poput peraja morskog lava, a
glava golema.
– Oprezno – šapne. – Pažljivo.
Smetnje su glasnije. Pokušam stišati ton, ali tipka
ne pomaže – šištanje je sve glasnije, dok se ne proširi
cijelom dnevnom sobom, kao da je pobjeglo iz
zvučnika. Snimka se pokrene i sad vidim Teddyja na
krevetu – leži raširenih ruku, tijelo mu se koprca i
grči. Sa stropa dopiru udarci kreveta o pod.
Istrčim iz dnevne sobe i protrčim kroz predvorje
pa se zaletim stubama na kat. Okrenem kvaku
Teddyjeve sobe, ali ne pomakne se. Ilije zapela ili je
zaključana.
Ilije netko drži s druge strane.
 – Teddy!
Udarim šakama po vratima. Potom se malo
odmaknem i udarim ih nogom, kao u filmovima, ali
samo me zaboli stopalo. Nasrnem na vrata ramenom,
ali i to me toliko zaboli da klonem na pod, držeći se
za rebra. I tad shvatim da vidim u Teddyjevu sobu.
Vrata su oko centimetar iznad poda. Legnem na bok,
naslonim glavu na pod, zaklopim jedno oko i provirim
pod vrata. Preplavi me val smrada – otrovan oblak
koncentriranog amonijaka koji izlazi iz sobe kao iz
ventilacijskog otvora. Ispuni mi usta i otkotrljam se
od vrata, kašljući, gušeći se i držeći se za grlo kao da
me netko napao sprejom za zaštitu s ljutom
paprikom. Srce mi panično tutnji.
Dok tako ležim na podu, brišem nos iz kojega curi
kao iz slavine i pokušavam doći k sebi, skupiti
dovoljno snage barem da sjednem, čujem tihi škljocaj
brave.
Brže– bolje ustanem i otvorim vrata. Opet me
zapahne onaj smrad – smrad mokraće, ali
koncentriran. Ispunjava zrak u sobi, samo lebdi
poput pare u kupaonici. Povučeni majicu da
prekrijem usta. Teddy i ne primjećuje smrad, ne čuje
moje povike. Sjedi na krevetu s blokom na krilu i
olovkom u desnoj ruci. Crta brzim potezima,
povlačeći debele crne crte po papiru.
– Teddy!
I ne pogleda me. Čini se da me nije ni čuo. Ruka
mu se miče, a stranica bloka ispunjava se crnilom,
tamom noćnog neba.
– Teddy, slušaj me. Jesi li dobro?
 I dalje me ne gleda. Priđem korak bliže krevetu i
stanem na jednu njegovu plišanu životinju, konjića
koji glasno zanjišti.
– Teddy, pogledaj me – spustim mu ruku na rame
i konačno podigne glavu. Zjenice su mu potpuno
bijele, šarenice se i ne vide. Njegova ruka i dalje vuče
crte po papiru, iako Teddy ne gleda. Zgrabim ga za
zglavak i zapanji me koliko mu je koža vrela i koliko
čvrsto steže mišiće. Inače se drži poput lutkice,
mlohavo i nježno. Često ga zezam da ima šuplje kosti,
jer ga lako mogu podići i zavrtjeti oko sebe. Ali sad
njegovim tijelom struji neka neobična energija, kao
da mu je svaki mišić u tijelu stegnut. Napet je poput
malog terijera spremnog za napad.
A tad trepne i zjenice mu se vrate na mjesto.
Zbunjeno me pogleda. – Mallory?
– Što radiš?
Shvati da drži olovku i smještaje odbaci. – Ne
znam.
– Crtao si, Teddy. Gledala sam te. Cijelo tijelo ti se
treslo. Kao da si imao nekakav napadaj.
– Žao mi je...
– Ne ispričavaj se, nisam ljuta.
Donja usnica mu podrhtava. – Žao mi je!
– Sami mi reci što se događa!
Ni sama ne znam zašto vičem, ali ne mogu se
smiriti. Ovo što sam vidjela izbezumilo me. Na podu
leže dva crteža, a na bloku je treći, nedovršen.
 – Teddy, slušaj me. Tko je ova djevojčica?
– Ne znam.
– Je li to Anyina kći?
– Ne znam!
– Zašto ovo crtaš?
– Ne znam, Mallory, vjeruj mi!
– Zašto su onda u tvojoj sobi?
Duboko udahne. – Znam da Anya nije stvarna.
Znam da nije ovdje. Ponekad sanjam da zajedno
crtamo, ali kad se probudim, ne vidim crteže. – Baci
blok na drugi kraj sobe kao da ga ne želi gledati. – Ne
smije ih biti! Samo ih sanjam!
Tek tad shvatim što se događa: Anya iznosi crteže
iz Teddyjeve sobe prije nego što on dođe k sebi, da ih
Teddy ne gleda. A danas sam ja ušla u sobu i
prekinula je.
Teddyju je svega dosta i brižne u glasan plač, pa
ga zagrlim i osjetim kako mu se tijelo ponovo opušta.
Opet se drži kao običan mali dečko. Shvatim da sam
od njega očekivala objašnjenje nečega što ne
razumije. Objašnjenje nečega nemogućega.
Uhvati me za ruku i vidim da su mu prstići crni
od grafita. Čvrsto ga zagrlim, smirujući ga i govoreći
mu da će sve biti u redu.
Ali nisam sigurna u to.
Jer znam da je Teddy ljevoruk.
 14.

Te večeri Adrian dođe k meni i zajedno proučimo

crteže. Sad ih već imam devet – tri koje sam našla na
trijemu, tri koje sam zatekla na vratima hladnjaka i
tri koje sam danas odnijela iz Teddyjeve sobe. Adrián
ih pregledava ukrug, pokušavajući ih poredati
pravilnim redoslijedom kao da će mu ispričati neku
priču. Alija sam razmišljala o njima cijelog
poslijepodneva i nisam ništa shvatila.
Sunce zalazi, sprema se sumrak i dvorište je već
pomalo utonulo u sivilo. Suma je puna krijesnica
koje čas svijetle, čas se kriju u tami. Preko puta kroz
prozore kuće vidim Caroline kako puni perilicu
posuđa i znam da rasprema kuhinju dok Ted na katu
sprema Teddyja u krevet.
Adrián i ja sjedimo jedno pokraj drugoga na
stubama kućice, toliko stisnuti da nam se koljena
gotovo dodiruju. Prepričam mu svoj eksperiment s
kamerom i kažem da sam vidjela Teddyja da crta ne
gledajući, i to pogrešnom rukom. Adrián bi mi trebao
reći da sam luda – i sama znam da točno tako zvučim
– pa mi padne kamen sa srca kad vidim da me shvaća
ozbiljno. Prinese crteže licu i zakašlje se. – Isuse,
kako smrde.
Kao i cijela Teddyjeva soba. Ne stalno, ah često.
Caroline tvrdi da mokri u krevet.
Ne bih rekao da je ovo mokraća. Prošlog ljeta
dobili smo jedan posao u okrugu Burlington. Znaš
možda gdje je Pine Barrens? Poslodavac je htio da mu
raščistimo cijelo dvorište, potpuno zapuštenih pola
hektara zemlje toliko obrasle u korov da smo se
morah probijati mačetama. Našli smo svakakvo
smeće, ne bi vjerovala što sve... – staru odjeću, pivske
boce, kuglaške čunjeve, svakakve bizarne krame. Ali
najgore Što smo pronašli bio je mrtav jelen. Usred
srpnja. Kako smo morali raščistiti sve, morali smo i
lešinu strpati u vreću i odnijeti. Neću zalaziti u
detalje, Mallory, ali bilo je užasno. Najgori od svega...
znam da to često kažu u filmovima, ali istina je... bio
je smrad. Smrdjelo je točno kao ovi crteži.
– Što da radim?
– Ne znam – uzme svežanj crteža i odloži ih
podalje, kao da u njihovoj blizini nisu sigurni. –
Misliš da je Teddy dobro?
– Nemam pojma. Sve skupa bilo je jako čudno.
Koža mu je bila vrela, a kad sam ga dodirnula, bio je
drugačiji. Ne kao Teddy, nego nešto... drugo.
– Jesi li rekla roditeljima?
– A što da im kažem? Mislim da je vašeg sina
zaposjeo duh Annie Barrett? To sam pokušala, pa su
se razljutili.
– Ali sad je drugačije. Imaš dokaz. Sve ove nove
crteže. I sama si rekla kako nema šanse da ih je
Teddy nacrtao sam.
– Ali ne mogu dokazati ni da mu je Anya pomogla.
Ne mogu dokazati da mi je ušla u kućicu i pričvrstila
ih na hladnjak. Sve skupa zvuči ludo.
– Što ne znači da nije istina.
 – Ne poznaješ njegove roditelje kao ja. Neće mi
povjerovati. Moram nastaviti istragu, moram naći
pravi dokaz.
Pijemo mineralnu i jedemo kokice iz mikrovalne –
najbolje što sam smislila ovako na brzinu. Osjećam
se kao da sam podbacila kao domaćica, ali Adrianu
ne smeta. Kaže mi kako napreduje potraga za Annie
Barrett u javnoj knjižnici. Njegova majka počela je
tražiti u arhivu, ali još nije ništa pronašla. – Kaže da
je sve u neredu. Zemljišni listovi, stare novine, ništa
nije na svome mjestu.
Kaže da će joj trebati još tjedan dana.
– Ne mogu čekati još tjedan dana, Adriane. Ovaj
duh ili što je već... ušao mi je u kućicu. Ponekad noću
osjetim da me gleda.
– Kako to misliš?
Ne znam kako da mu opišem što osjećam –
neobično treperenje uz rub mog vidnog polja, slutnja
koja prožima sva moja osjetila, katkad neki visok,
prodoran zvuk. U napasti sam spomenuti onaj
eksperiment sa sveučilišta, upitati ga je li ikad čuo za
pojam gaze detection2. Ali ne želim spomenuti ništa
što bi nas moglo usmjeriti prema temi moje prošlosti.
Već sam mu i previše lagala i još uvijek tražim
najbolji način da mu sve priznam.
Imam ideju – kaže. – Moji roditelji imaju stančić
iznad garaže. Trenutačno se nitko ne koristi njime.
Možda bi mogla ostati kod nas koji dan. Radi kod

2 psihološki i parapsihološki koncept koji opisuje sposobnost pojedinaca

da osjete kad ih netko promatra (op. ur.)
Maxwellovih, ali spavaj kod nas dok ne shvatimo što
se događa.
Pokušam zamisliti kako bih to priopćila
Maxwellovima – kako bih rekla petogodišnjem
Teddyju da se selim jer se bojim ostati u njegovu
dvorištu.
Ne mogu otići. Posao mi je paziti na Teddyja, a to
znači da moram ostati i paziti na Teddyja.
Onda ću ja ostati s tobom.
Šališ se.
Spavat ću na podu. Ništa ne smjeram, ne brini se.
Samo želim znati da si na sigurnom. – Iako je gotovo
pao mrak, prilično sam sigurna da se zarumenio. –
Ako se duh Annie Barrett ušulja u tvoju kućicu, neka
se spotakne na mene i probudi me, pa ćemo zajedno
porazgovarati s njom.
Zezaš me.
Ne, Mallory. Pokušavam ti pomoći.
Ne smijem imati goste noću. To je jedno od kućnih
pravila.
Adrian nastavi šapatom. – Svakog jutra budim se
u pola šest. Mogu se iskrasti prije izlaska Sunca.
Prije nego što se Maxwellovi probude. Neće ni znati
da sam bio ovdje.
Rado bih pristala. Rado bih čavrljala s Adrianom
do kasno u noć. Ne želim da ode.
Jedino što me priječi da pristanem jest istina.
Adrian još uvijek misli da pomaže Mallory Quinn,
atletičarki i stipendistici državnog sveučilišta
Pennsylvanie.
 Ne zna da sam ja Mallory Quinn, sjebana bivša
ovisnica. Ne zna da mi je sestra mrtva, a majka ne
razgovara sa mnom, da sam izgubila dvije najvažnije
osobe u životu. A ja mu to ne mogu reći. To jedva
priznajem i samoj sebi.
Reci da mogu ostati, Mallory, daj. Strah me je za
tebe.
Ne znaš ništa o meni.
Onda mi reci što trebam znati.
Ali ne mogu mu reći, ne sad kad mi je njegova
pomoć toliko potrebna. Moja prošlost mora ostati
tajna barem još nekoliko dana. Nakon toga ću mu
reći sve.
Nježno mi spusti ruku na koljeno.
Sviđaš mi se, Mallory. Dopusti mi da ti
pomognem.
Shvatim da skuplja hrabrost za idući potez. Već
me jako dugo nitko nije pokušao poljubiti. Želim da
me poljubi, ali isto tako i ne želim, pa samo sjedim
poput kipa dok se on polako naginje prema meni.
A tad se otvore klizna staklena vrata terase i
Caroline Maxwell izađe na dvorište noseći knjigu,
bocu vina i čašu duge stope.
Adrian se odmakne i nakašlje se.
Već je kasno.
Ustanem. – Jest.
Prođemo dvorištem i zaobiđemo kuću pa ga
otpratim do kamene staze pred dvostrukom garažom.
– Ako se predomisliš, moja ponuda i dalje vrijedi –
kaže Adrian. – Ali mislim da nemaš razloga za brigu.
 – Kako to?
– Taj duh... ili što je već. Jesi lije ikad vidjela?
– Ne.
– Jesi lije čula? Jesi li čula stenjanje ili zavijanje?
Šapat usred noći?
– Ne.
– – A dira li tvoje stvari? Baca slike sa zidova, lupa
vratima, pali svjetla?
– Nikad ništa.
– To ti i govorim: imala je puno prilike da te
prestraši. Ili ne može ili ne želi. Mislim da pokušava
komunicirati s tobom. Mislim da slijedi još crteža, a
kad ih dobijemo sve, shvatit ćemo što nam pokušava
reći.
Je li u pravu? Nemam pojma. Ali drago mi je da
me smiruje i hrabri. Uz njega se svi moji problemi
čine rješivima.
– Hvala ti, Adriane. Hvala ti što vjeruješ u mene.
.

Dok se vraćam u kućicu, Caroline mi mahne s terase.

– Vidim da imaš novog prijatelja! – dovikne mi. –
Nadam se da ga nisam prestrašila.
Priđem joj da ne vičem preko cijelog dvorišta. –
Radi za vašeg vrtlara. Za Kralja Travnjaka.
– Znamo se mi. Upoznala sam Adriana još prije
nekoliko tjedana. Baš prije nego što si se ti doselila.
Teddyja je zadivio njegov traktor. – Otpije gutljaj vina.
– Zgodan je, Mallory. Kakve oči, ha?
– Samo smo prijatelji.
 Slegne ramenima. – Ne moraš mi se povjeravati.
Ali učinilo mi se da sjedite jako blizu.
Shvatim da se sad ja crvenim. – Možda, da.
Zaklopi knjigu i odloži je, pokazujući mi da
sjednem. – Što još znamo o njemu?
Kažem joj da živi tri ulice od nas, da radi za tatinu
tvrtku i studira strojarstvo na Rutgersu, u New
Brunswicku. – Voli čitati. Naletjela sam na njega u
knjižari. I čini se da poznaje cijeli Spring Brook.
– A mane? Ima li kakvih mana?
– Zasad se čini da nema. Možda samo to da voli
Zvjezdane ratove. Mislim, ne bi me iznenadilo ni da
se kostimira i ide na druženje s drugim
obožavateljima.
Caroline se nasmije. – Ako mu je to najgora mana,
obuci se ti kao princeza Leia i baci se na njega. Kad
ćete se ponovo vidjeti?
– Nisam sigurna.
– A da ti napraviš idući korak? Pozovi ga k nama.
Slobodno se družite uz bazen, pripremite si piknik.
Sigurna sam da bi Teddy volio plivati s njim.
– Hvala – kažem joj. – Možda i hoću.
Neko vrijeme sjedimo u ugodnoj tišini, uživajući u
mirnoj večeri, a tad Caroline dohvati svoju knjigu.
Raskupusanu staru knjigu u mekom uvezu punu
bilješki. Na naslovnoj stranici vidim Evu u rajskom
vrtu. Gola je, diže ruku prema jabuci, a iz blizine
vreba zmija.
– Čitaš Bibliju?
 – Ne, nego poeziju. Ovo je Izgubljeni raj. Na faksu
sam je voljela, a sad ne mogu ni dovršiti ovu stranicu.
Više nemam strpljenja za to. Majčinstvo mi je uništilo
sposobnost koncentracije.
– U kućici imam prvog Harryja Pottera. Iz
knjižnice je, posudila sam ga za Teddyja. Mogu ti ga
posuditi ako hoćeš.
Caroline se nasmiješi kao da sam rekla nešto
duhovito. – Mislim da ću ipak u krevet. Već je kasno.
Laku noć, Mallory.
Ode u kuću, a ja prošećem njihovim velikim
dvorištem do kućice. Opet čujem korake iz šume –
jeleni, pijani tinejdžeri ili duhovi, tko zna. Više me ne
plaše.
Odlučila sam da je Adrian u pravu.
Ne moram se bojati Anye.
Ne želi mi nauditi.
Ne želi me prestrašiti.
Nešto mi pokušava reći.
I mislim da je vrijeme da izbacimo posrednika.
 15.

Idućeg jutra kažem Teddyju da nam Adrian dolazi na

ručak i druženje uz bazen, pa zajedno pripremimo
obilan piknik: sendviče s piletinom s roštilja, salatu
s tjesteninom, voćnu salatu i svježu limunadu. Teddy
ponosno iznese sve to na terasu, a ja rastvorim
suncobrane da ručamo u hladu.
Adrianu sam već rekla što planiram i pristao je
pripaziti na Teddyja dok Mitzi i ja budemo
pokušavale stupiti u kontakt s Anyom. Adrian stigne
točno u podne, u kratkim kupaćim hlačama i majici
kratkih rukava Rutgersove nogometne momčadi, a
Teddy se zatrči prema njemu kraj bazena. Iako je
visok oko metar i dvadeset, već zna otvoriti
sigurnosna vrata koja bi djecu trebala držati dalje od
opasnosti. Priđe Adrianu i pozdravi ga pa se opet
počne pretvarati da radi u restoranu i povede ga
prema stolu.
Adrian zadivljeno pogleda ponuđenu hranu. – Da
barem mogu ostati ovdje cijeli dan i jesti s vama! Ali
el jefe me pustio samo sat, a ako nakon toga bude
morao doći po mene, nitko od nas neće se dobro
provesti.
– Brzo ćemo pojesti da možemo u bazen – kaže mu
Teddy. – Igrat ćemo se skrivača!
Dam Adrianu milijun uputa. Podsjetim ga da
Teddy ne smije u bazen bez narukvica na
napuhavanje, da je bazen predubok da dodirne
stopalima dno, čak i na plitkom kraju. Previše sam
nervozna za ručak. Svako malo pogledam prema
kućici, gdje Mitzi već sat vremena priprema sve za
okupljanje. Nije sigurna da će nam plan upaliti. U
idealnim uvjetima, kaže, Teddy bi sjedio s nama kraj
ploče. Ali slaže se da bi moglo biti dovoljno i da je
Teddy u blizini, nekoliko metara dalje – a to je jedino
na što sam htjela pristati.
Teddy jedva čeka da skoči u bazen, pa pojede
samo pola sendviča i kaže da više nije gladan. Adrian
zna da sam i ja nestrpljiva, pa brzo pojede, a potom
jednom rukom poduhvati Teddyja i podigne ga.
– Jesi li spreman, Mr. T?
Teddy cikne od zadovoljstva.
A sad slijedi teži dio.
– Teddy, možeš li malo ostati sam s Adrianom?
Moram ići obaviti nešto u kućici.
Kao što sam i očekivala, Teddy poludi od sreće.
Otrči sve do kraja bazena, oduševljeno mašući
rukama, presretan što će na njega paziti Adrian. –
Adrian!
– Molim te, ne skidaj oka s njega. Ni na sekundu.
Da mu se nešto dogodi...
– Sve će biti O. K. – obeća Adrian. – Ja se brinem
za tebe. To ti je prvi pokušaj kontakta s duhovima?
– Od igara u osnovnoj školi...
– Samo oprezno, O. K.? Ako me budeš trebala,
zovi.
 Odmahnem glavom. – Ne približavajte se kućici.
Čak ni ako budemo vrištale. Ne želim da Teddy zna
što radimo. Ako kaže roditeljima, poludjet će.
– A što ako naletite na probleme?
– Mitzi kaže da je održala stotine seansa. Kaže da
su sigurne.
– Što ako griješi?
Ponovim mu da će sve biti u redu, ali nisam
sigurna koliko uvjerljivo zvučim. Mitzi me danas
nazvala već šest puta, da me obavijesti o važnim
mjerama sigurnosti i zabranama. Ne smijem doći s
nakitom ili namirisana, ne smijem nositi šminku,
kape i šalove, ne smijem nositi sandale. Svaki put
kad me nazvala zvučala je još malo sumanutije.
Rekla je da komunikacijske kanale otvara
kanabisom, pa nisam sigurna je li od toga
paranoična.
Teddy se trkom vrati do nas i zabije Adrianu u
koljena, umalo ga gurnuvši u bazen. – Jesi li
spreman? Idemo plivati?
– Lijepo se zabavite, dečki – kažem im. – Brzo se
vraćam.
.

Kad stignem do kolibe, Mitzi je gotova s pripremama.

Na kuhinjskoj radnoj plohi vidim hrpu knjiga koje je
donijela da joj pomognu, a prozore je zastrla gustim
crnim zastorima i u kućicu ne prodire ni tračak
sunca. Kad otvorim vrata, trepćući da mi se oči
priviknu na tamu, vidim da Mitzi gleda Adriana koji
skida majicu. – Ohoho, gdje si našla ovog lijepog
nogometaša?
 Čini se da nije prepoznala Adriana bez vrtlarske
uniforme, da ne shvaća da je to isti mladić kojega je
prije nekoliko tjedana osumnjičila za silovanje.
– Živi u istoj ulici.
– I pazit će na maloga? Neće nam smetati?
– Neće.
Zatvorim vrata i kao da se nađem u grobnici. Zrak
je težak, jer je Mitzi zapalila kadulju. Objasni mi da
će dim smanjiti mogućnost da se umiješa kakav
nepozvani i neprijateljski duh. Po sobi je rasporedila
petšest malih svijeća, koje daju tek toliko svjetla da
vidimo što radimo. Moj kuhinjski stol prekriven je
crnim platnom, a na sredini stoji drvena ploča
okružena sitnim kristalima. – To je sol – objasni Mitzi.
– Pretjerana mjera opreza, ali kako ti je prvi put, nije
naodmet.
Prije nego što počnemo, Mitzi pregleda sve crteže
koje sam skupila. Sad ih već imam prilično: kad sam
se jutros probudila, na podu sam pronašla još tri,
kao da ih je netko tijekom noći gurnuo pod moja
vrata.
 Mitzi se najviše uznemiri pri pogledu na posljednji
crtež, na kojem se vidi ženski profil. Uperi prst u lik
na obzoru. – Tko joj to ide ususret?
– Mislim da se udaljava.
Mitzi se strese kao da joj je hladno, pa odmahne
rukom. – Valjda ćemo to morati doznati. Jesi li
spremna?
– Ne znam.
– Moraš li na toalet?
– Ne.
– Je li ti mobitel isključen?
– Jest.
– Onda si spremna.
Sjednemo za stol, jedna nasuprot drugoj. Treća je
stolica prazna – za Anyu. U tami kućice imam osjećaj
da više nisam u Spring Brooku – ili kao da i jesam i
nisam. Zrak je drugačiji, gušći, i teško dišem. Čujem
Teddyja i Adriana kako se igraju u bazenu, skaču
vičući: – Bomba! – Čujem pljuskanje vode, ali zvukovi
su iskrivljeni kao da ih slušam preko loše telefonske
linije.
Mitzi stavi pločicu u obliku srca na sredinu daske
i kaže mi da je dodirnem prstima s desne strane. Na
dnu pločice vidim tri sićušna mjedena kotačića, a
pločica se miče i na najmanji dodir. – Samo polako,
ne smiješ je gurati – kaže Mitzi. – Pusti je da se sama
kreće.
Protegnem prste da ih opustim. – Pardon.
Mitzi dodirne prstima drugi kraj pločice. Zaklopi
oči.
 – O. K., Mallory. Ja ću započeti razgovor. Ja čuje
kontaktirati. Ali kad se povežemo, pustit ću tebe da
postavljaš pitanja. Zasad samo zaklopi oči i opusti se.
Diši duboko i smireno, udišući na usta i izdišući na
nos.
Nervozna sam i bojim se da ću u nečemu
pogriješiti, ali Mitzin glas malo me smiri. Shvatim da
je nesvjesno oponašam, da se držim i dišem kao ona.
Miris zapaljene kadulje opusti mi mišiće i smiri misli.
Sve moje svakodnevne brige – Teddy, Maxwellovi,
trčanje, odvikavanje – otplutaju.
– Dobro nam došle, duše – kaže Mitzi toliko glasno
da se prenem i poskočim na stolici. – Ovo je siguran
prostor u kojem je vaša prisutnost dobrodošla.
Pozivamo vas da nam se pridružite u | razgovoru.
Iz dvorišta dopire pljuskanje vode – čujem kako
zamahuju rukama i nogama. Ali tad se usredotočim
na seansu i potisnem zvukove. Opustim vrbove
prstiju na pločici, dodirujući je, ali ne gurajući.
– Annie Barrett. Želimo razgovarati s Annie
Barrett – kaže Mitzi. – Annie, jesi li ovdje? Čuješ li
nas?
Što dulje sjedim na tvrdoj drvenoj stolici, to
bolnije osjećam svako mjesto na kojemu me dodiruje
– sjedalo pod stražnjicom, prečka naslona iza leđa.
Zagledam se u pločicu u nadi da će se pomaknuti.
Kadulja pucketa i šišti.
– Anya, jesi li ovdje? Je li Anya s nama? Čuješ li
nas, Anya?
Vjeđe mi otežaju i pustim ih da se zaklope.
Osjećam se kao pod hipnozom – ili kao da sam tek
legla u krevet na kraju dana, zavukla se pod meku
dekicu i tonem u san.
– Anya, jesi li ovdje? Hoćeš li razgovarati s nama?
Ne dobijemo odgovor.
Više ne čujem zvukove iz dvorišta. Jedino što
čujem je Mitzino glasno, teško disanje.
– Dopusti nam da ti pomognemo, Anya, molimo
te. Slušamo te.
A tad se nešto očeše o moj vrat, kao da je netko
prošao iza moje stolice. Okrenem se i ne vidim
nikoga, ali kad se ponovo okrenem prema ploči na
stolu, osjetim nečiju prisutnost iza leđa. Netko se
naginje preko mog ramena, dodirujući ga. Tad nečija
nevidljiva ruka dodirne moju – nježno je gurne,
zajedno s pločicom . Sićušni kotač zaškripi tiho
poput cilika miša.
– Dobro došla, dušo! – Mitzi se nasmiješi, a ja
shvatim da nema pojma što se događa, da ne vidi ili
ne osjeća posjetitelja koji stoji iza mene. – Hvala što
si nam došla!
Po vratu mi se razlije topao dah od kojeg mi se
naježi koža. Osjetim snažniji pritisak na ruci i
zapešću, a pločica se pomakne u polaganim,
ritmičnim krugovima.
– Je li ham došla Anya? – upita Mitzi. –
Razgovaramo li s Anyom?
Na ploči su ispisana slova abecede i brojke od
jedan do nula, a u dva gornja kuta piše DA i NE.
Gledam pločicu – koju ne pomiče moja ruka – kako
se miče od slova do slova. Na tren zastane kod slova
I, zatim se vrati do G pa do E. Mitzi drži četiri prsta
jedne ruke na pločici, ali drugom drži olovku da
zapisuje rezultate u mali blok. I– G– E? Na čelu joj
izbiju graške znoja. Pogleda me i odmahne glavom,
nimalo obeshrabrena.
– Govori sporije, dušo – kaže. – Imamo dovoljno
vremena. Želimo te razumjeti? Anya, jesi li to ti?
Pločica se pomakne na N, na X, pa na E.
– Guraš – šapne Mitzi ljutito i tek nakon koje
sekunde shvatim da se obraća meni.
– Molim?
– Guraš pločicu po stolu, Mallory.
– Ne guram je ja.
– Odmakni se od stola i sjedni uspravno.
Previše me strah i za prepirku i za govorenje
istine. Ne želim prekinuti ovo što se događa, što god
to bilo.
– Dušo, čekamo tvoju poruku! Saslušat ćemo sve
što si nam došla reći!
Osjetim dodir na ruci i pločica se ponovo
pomakne, sad brže. Staje kod slova, ispisujući
spiritualne besmislice: L– V– A– J– X– S. Mitzi još
uvijek zapisuje svako slovo, ali vidim da je sve ljuća.
Rezultat komunikacije izgleda poput razbacanih
slova za Scrabble.
Pločica vibrira kao da je puna energije, poput srca
trkača ili kakve prestrašene životinjice. Leti po ploči
od slova do slova toliko brzo da ih Mitzi jedva stiže
zapisati. Zrak je toliko težak da jedva dišem, oči mi
suze od dima i nemam pojma zašto se ne uključi
požarni alarm. Tad Mitzi digne prste s pločice, koja
se nastavi kretati. Moja je ruka gurne toliko žestoko
da sklizne s ploče i sa zveketom sleti na pod. Mitzi
ustane, bijesna. – Znala sam! Guraš je! Sve je vrijeme
guraš!
Onaj dodir nestane s moje ruke, a ja se prenem iz
transa. Ponovo primjećujem sve oko sebe: znam da je
dvanaest i četrdeset i da je srijeda, čujem Adriana
kako u dvorištu broji „šest, sedam...“ i vidim da me
Mitzi bijesno gleda.
– Nisam ja, nego Anya.
– Gledala sam te, Mallory. Vidjela sam što radiš!
– Osam!
– Anya mi je micala ruku. Ona me vodila.
– Ovo nije dječji rođendan. Ovo nije igra. Ja od
ovoga živim i jako ozbiljno shvaćam ovaj posao!
– Devet!
– Potratila si mi vrijeme! Potratila sam cijeli dan
zbog tebe!
Zatrepćem u svjetlo. Teddy je otvorio kućicu i stoji
na trijemu, gledajući u tamu. Podigne prst na usta,
dajući nam do znanja da ga ne odamo. – Deset! –
odbroji Adrian u dvorištu. – Tko se nije skrio,
magarac je bio!
Teddy utrči u kućicu i tiho zatvori vrata za sobom.
Potom se ogleda uokolo, zadivljeno promatrajući
svijeće, prozore prekrivene tamnim zastorima i krug
soli na mom kuhinjskom stolu. – Čega se igrate?
 – Zlato, ovo ti je ploča za komunikaciju – kaže
Mitzi, pokazujući mu da priđe bliže. – U pravim
rukama služi za komunikaciju s mrtvima.
Teddy se zagleda u ploču iz blizine, kao da ne
vjeruje da mu Mitzi govori istinu. – Ozbiljno?
– Ne, ne, ne. – Ja već ustajem, vodeći ga prema
vratima. – Samo smo se igrale. Ovo je igračka. – Još
bi mi samo trebalo da Teddy kaže roditeljima za našu
seansu. – Samo smo se pretvarale. Zezamo se.
– Ne zezamo se – kaže Mitzi. – Ako poštuješ
njezinu moć i shvaćaš je ozbiljno, ova je ploča moćna.
Otvorim vrata i vidim da Adrian traži Teddyja,
hoda prema Hayden’s Glenu. – Tu je! – doviknem mu.
Dotrči do nas, a Teddy šmugne pored mene i
potrči travnjakom, još uvijek se igrajući skrivača.
– Žao mi je – kaže Adrian. – Rekao sam mu da
ostane na terasi kraj bazena. Nadam se da vam nije
upropastio seansu.
– Već je bila upropaštena – kaže Mitzi. Skuplja
stvari, gasi svijeće, skuplja tanjuriće s kaduljom. – U
ovoj kućici nema duhova. Nije ih ni bilo. Obična
izmišljotina da susjedi imaju o čemu pričati.
– Mitzi, nije tako!
– Upotrebljavala sam ovu ploču stotinama puta i
nikad se nije ovako ponašala!
– Kunem vam se...
– Te priče prodaj svom nogometašu, može? Plači
mu na ramenu i možda nešto postigneš. Ali mene više
ne moli za pomoć i ne trati moje vrijeme.
 Gurne knjige u torbu i projuri pored mene, gotovo
se spotaknuvši na stubama kućice.
– Što se dogodilo? – upita Adrian.
– Anya je došla, Adriane. Bila je u kućici, kunem
ti se da je stajala iza mene. Vodila je moju ruku. Ali
poruka je bila besmislena. Ništa nismo razumjele. A
usred posla Mitzi se razbjesnjela i počela vikati na
mene.
S trijema gledamo Mitzi kako tetura travnjakom,
zanosi se čas lijevo, čas desno kao da ne može hodati
ravno.
– Je li Mitzi dobro? – upita Adrian.
– Napušena je, ali pretpostavljam da je to dio
njezina procesa.
Teddy nam priđe, držeći se pokunjeno. Izgleda da
je shvatio da se dogodilo nešto loše, da su odrasli
uzrujani. – Hoće li se netko igrati lovice? – upita
glasom punim nade.
Adrian kaže da mu je žao, ali mora ići. – Moram
se vratiti da el jefe ne pobjesni.
To očito nije odgovor koji je Teddy želio jer se samo
bezvoljno odvuče do terase uz bazen. Oboje smo ga
razočarali.
– Jesi li u nevolji? – upita me Adrian.
– Ma nisam. Samo se nadam da Teddy neće ništa
reći roditeljima – kažem iako sam prilično sigurna da
hoće.
 16.

Nakon zabave uz bazen, Teddy ode u svoju sobu, a

ja sjednem u dnevnu. Možda ne želim znati čime se
on bavi dok je sam. Možda će mi život biti lakši ako
prestanem postavljati sva ta pitanja.
Poslijepodne odemo u dugu šetnju Začaranom
šumom. Uputimo se Stazom od žute opeke do
Zmajevog prijevoja pa se spustimo do Kraljevske
rijeke. Putem smišljam nove priče o princezi Mallory
i princu Teddyju. Ali princa Teddyja više zanima
Mitzina ploča. Kako radi? Trebaju li joj baterije? Kako
pronađe nekoga tko je umro? Može li pronaći
svakoga tko je umro? Može li pronaći Abrahama
Lincolna? Na sva pitanja odgovaram „ne znam“,
nadajući se da ću ga time obeshrabriti. Ali ne uspijem
– pita me koliko takva ploča košta i možemo lije sami
napraviti.
Caroline se vrati s posla u uobičajeno vrijeme, a
ja odem trčati i ostanem dugo, da se riješim sveg tog
stresa. Vratim se tek nešto prije sedam i zateknem
Teda i Caroline na trijemu. Čim im vidim izraze lica,
shvatim da znaju.
– Kakav je bio trening? – upita me Ted.
Zvuči prijateljski, kao da ćemo samo pročavrljati
o ugodnim temama.
– Prilično dobar. Gotovo petnaest kilometara.
 – Petnaest kilometara, stvarno? Pa to je
fantastično.
Ali Caroline ne gubi vrijeme na čavrljanje. – Imaš
li nam nešto za reći?
Osjećam se kao da su me pozvali na razgovor
direktoru škole i natjerali da ispraznim sve iz
džepova. Jedino što mi pada na pamet jest praviti se
da nemam pojma što žele. – Što se dogodilo?
Gurne mi papir u ruke. – Ovo sam pronašla prije
večere. Teddy mi ga nije htio pokazati, pokušao ga je
sakriti. Ali uzela sam mu ga. Sad ga lijepo pogledaj i
reci mi zašto da te ne otpustim istoga trena.
Ted spusti ruku na njezinu. – Nemojmo
pretjerivati.
– Ne smiruj me kao da sam dijete, Tede. Plaćamo
Mallory da pazi na naše dijete, a ona ga je ostavila s
vrtlarom i otišla se igrati prizivanja duhova s
narkićkom koja živi do nas. U čemu pretjerujem?
Crtež nije nimalo nalik onim prijetećim crtežima
koje sam pronašla na trijemu i hladnjaku. Izgleda
kao da ga je doista nacrtao Teddy – jednostavni likovi
koji očito prikazuju mene i ljutitu Mitzi kraj
četvrtaste ploče sa slovima i brojkama.
 – Znala sam!
Caroline me sumnjičavo pogleda. – Što to?
– Anya je bila s nama! Na seansi! Mitzi me optužila
da guram pločicu, ali to je bila Anya! Ona ju je
micala. Teddy ju je vidio. Ovaj crtež je dokaz!
Caroline je zaprepaštena. Pogleda Teda, koji
pomirljivo podigne ruke da nas smiri. – Idemo svi
stati na loptu, O. K.? Da vidimo što se tu točno
događa.
Jasno mi je zašto su zbunjeni. Nisu vidjeli ono što
sam ja vidjela. Bez onih crteža neće mi ni povjerovati.
Otvorim vrata kućice i pokažem im da uđu za mnom.
Izvučem crteže i prostrem ih po krevetu jedne do
drugih. – Pogledajte ih. Prepoznajete li papir? Iz
Teddyjevog crtaćeg bloka je. Prošlog ponedjeljka
zatekla sam ih na trijemu. Upitala sam Teddyja, koji
mi je rekao da ih nije on nacrtao. Iduće večeri izašla
sam na večeru s Russellom. Vrata kućice bila su
zaključana. Kad sam se vratila, na vratima hladnjaka
čekalo me još nekoliko crteža. Zato sam sakrila
kameru u Teddyjevu sobu...
– Molim? – kaže Caroline.
– Kameru za bebe. Iz vašeg podruma. Ostavila
sam kameru da ga snima dok je sam u sobi i vidjela
sam da crta. – Pokažem iduća tri crteža. – Gledala
sam ga kako crta ova tri. I to desnom rukom.
Caroline odmahne glavom. – Mallory, Teddy ima
pet godina. Svi se slažemo da je nadareno dijete, ali
ovi crteži...
– Ne razumijete što želim reći. Nije Teddy ovo
nacrtao. Nego Anya. Duh Annie Barrett. Dolazi u
Teddyjevu sobu i koristi se njegovom rukom.
Upotrebljava njegovo tijelo kao lutku, crta i donosi
crteže u moju kućicu. Nešto mi pokušava reći.
– Mallory, ovo je ipak malo previše – kaže Ted.
– Pokušale smo prizvati Any u na seansi da ostavi
Teddyja na miru. Htjela sam da se obrati meni,
izravno. Da više ne komunicira preko Teddyja. Ali
nešto je pošlo po krivu, nismo uspjele.
Napravim stanku, natočim si čašu vode i iskapim
je. – Znam da zvuči ludo, ali dokazi su pred vama.
Pogledajte ih redom. Pričaju priču. Pomozite mi da
shvatim koju.
' Caroline klone na stolicu i zarine lice u dlanove.
Ted nekako zadrži pribranost, kao da više želi dovršiti
razgovor nego što je u šoku. – Pomoći ćemo ti,
Mallory. Drago nam je što si nam se obratila za
pomoć i što si iskrena. Ali prije nego što se
pozabavimo crtežima, idemo se prvo pozabaviti
činjenicama, može? Kao prvo, duhovi ne postoje.
– Ne možete dokazati da ne postoje.
– Jer nitko ne može dokazati nepostojanje! Ali ako
baš hoćeš dokaz, imaš ga. Dokaz da duh Annie
Barrett nije stvaran.
– Ovi su crteži dokaz da jest! Nacrtani su na
papiru iz Teddyjevog bloka. Ako ih nije nacrtao on,
ako ih Annie nije donijela do moje kućice... kako su
se našli ovdje?
Vidim da Caroline sad gleda noćni stolić pokraj
mog kreveta, na kojem držim mobitel, tablet,
Bibliju... i blok koji mi je Teddy dao prije mjesec
dana, kad sam tek došla raditi za njih.
 – Ma daj, molim te – kažem joj. – Ne misliš valjda
da ih ja crtam?
– Nisam to rekla – kaže Caroline, ali vidim da
točno to misli. Vidim da razmatra tu teoriju.
Na kraju krajeva, nisam li i inače sklona gubitku
pamćenja?
– Pitajmo vašeg sina – kažem im. – On će reći
istinu.
Treba nam svega minuta da prođemo dvorištem i
popnemo se k Teddyju. Već je oprao zube i presvukao
se u pidžamu s malim vatrogasnim kamionima. Leži
na podu pokraj kreveta, gradi kolibu od plastičnih
elemenata i smješta u njezine sobe male plastične
192 životinje. Nikad mu prije nismo ovako prišli – sve
troje zajedno smo ušli u njegovu sobu žurnim
korakom, držeći se kao da se svađamo. Odmah shvati
da nešto nije u redu.
Ted priđe krevetu i promrsi Teddyju kosu. – Bok,
malac.
– Moramo te pitati nešto važno – kaže Caroline. –
I moraš nam reći istinu. – Uzme crteže i prostre ih po
podu. – Jesi li ti ovo nacrtao?
Teddy odmahne glavom. – Ne.
– Ne sjeća se da ih je nacrtao – kažem joj. – Jer ih
crta u transu. Kao u polusnu.
Caroline klekne kraj sina i uzme malu plastičnu
kozu, pomakne je kao da skakuće. – Je li ti Anya
pomogla da ih nacrtaš? – upita ležernim tonom. – Je
li ti rekla što da radiš?
 Gledam Teddyja nastojeći privući njegov pogled,
ali on izbjegava moj. – Znam da Anya nije stvarna –
kaže roditeljima. – Anya je moja izmišljena
prijateljica. Ne može crtati stvarne crteže.
– Naravno da ne može – kaže Caroline. Obgrli ga
oko ramena i na tren privuče k sebi. – Apsolutno si u
pravu, zlato.
Osjećam se kao da gubim razum. Kao da se svi
svjesno pravimo ludi, kao da smo se dogovorili da je
dva plus dva pet i držimo se te priče.
– Ali svi osjećate smrad, zar ne? Prozori su
otvoreni, klima je uključena, krevet je suh, a
posteljina čista jer sam je oprala, jer je perem svaki
dan, ali ovdje uvijek smrdi. Po sumporu, po
amonijaku. – Caroline me ošine pogledom, ali vidim
da ne razumije što govorim. – Nije Teddy kriv! Nego
Anya! To je njezin smrad! Smrad truleži...
– Sad je dosta – kaže Ted. – Dostaje, dobro?
Razumijemo da si uznemirena. Razumijemo te,
dobro? Ali ovaj problem mogu riješiti samo činjenice.
Samo istina. A da ti pravo kažem, Mallory, ja ne
osjećam nikakav smrad. Meni Teddyjeva soba miriše
obično.
– I meni – kaže Caroline. – Nema tu nikakva
smrada. '
Sad sam sigurna da gubim razum.
Čini se da mi je Teddy jedina nada, ali on me još
uvijek ne želi ni pogledati. Teddy, pa razgovarali smo
o ovome. Sam si mi rekao da je Anya kriva za smrad.
Teddy samo odmahne glavom, zagrize usnicu i
brižne u plač.
 Znam da nije stvarna – kaže majci. – Znam da
sam je izmislio. Znam da nije tu.
Caroline ga zagrli. – Naravno da znaš – kaže mu,
tješeći ga. Zatim pogleda mene. – Mislim da bi nas
trebala ostaviti same.
– Samo...
– Ne. Dosta smo razgovarali. Teddy mora u krevet,
a ti moraš doma.
Teddyjev plač govori mi da je Caroline u pravu, ne
mogu mu nikako pomoći. Skupim crteže i izađem iz
sobe. Ted siđe za mnom.
– Laže vam – kažem Tedu. – Govori vam ono što
želite čuti, da se ne ljutite na njega. Ali ne vjeruje to.
Nije me htio ni pogledati.
– Možda se boji pogledati te – kaže Ted. – Možda
se boji da ćeš se naljutiti na njega ako kaže istinu.
– Što ćemo sad? Ti i Caroline ćete me otpustiti?
– Ne, Mallory, naravno da nećemo. Mislim da se
samo moramo malo primiriti. Malo pribrati. Kako ti
to zvuči?
Kako mi to zvuči? Nisam sigurna. Mislim da seja
ne moram pribrati. Još uvijek mislim da sam u
pravu, a oni u krivu. Mislim da sam skupila dovoljno
dijelova slagalice i da ih sad samo moram pravilno
složiti.
Ted me obgrli oko ramena.
– Slušaj me, Mallory. Ovdje si na sigurnom. Nisi
ni u kakvoj opasnosti. Neću dopustiti da ti se išta
dogodi.
 Iako sam još znojna od trčanja – i sigurno smrdim
– Ted me zagrli i pogladi me po zatiljku. U svega
nekoliko sekunda taj se zagrljaj iz utješnog pretvori
u neugodan: osjećam njegov topao dah na vratu,
osjećam svaki centimetar njegovog tijela prislonjenog
uz moje i ne znam kako se izvući iz stiska.
Ali tad čujemo Carolineine glasne korake kako se
približavaju hodnikom. Ted se naglo odmakne u
jednom smjeru, a ja u drugom i izađem na stražnja
vrata, da se ne susretnem s Caroline.
Ne znam što je ovo bilo, ali Ted je u jednome u
pravu.
Netko se tu definitivno mora pribrati.
 17.

Kad se vratim u kućicu, dočeka me poruka od

Adriana. Na ekranu vidim svega dvije riječi: „dobre
vijesti“. Nazovem ga i javi se na prvu zvonjavu.
– Knjižnica je nešto našla.
– Sliku Annie Barrett?
Bolje od toga. Zbirku s fotografijama njezinih
djela. – Oko njega čujem glasove, muški i ženski
smijeh, kao da me zove iz bara.
Hoćeš da se nađemo?
Da, ali kod mene. Roditelji su pozvali prijatelje na
večeru i obećao sam večerati s njima. Ali ako ti dođeš,
pustit će me da izađem.
Još sam u znojnoj odjeći, nisam se rastegnula, a
nakon četrnaest kilometara i sto trideset metara, ne
znam jesam li žednija ili gladnija – ali kažem mu da
dolazim za pola sata. Jedan dan bez rastezanja neće
me ubiti.
Popijem još jednu čašu vode, napravim sendvič i
odem pod tuš. Tri minute poslije, izađem iz kućice u
jednoj od Carolineinih najljepših haljina –
svjetlozelenoj mini haljini s bijelim cvjetićima.
Žurnim korakom uputim se prema Adrianovoj kući.
Na sreću, vrata mi otvori on, a ne jedno od
njegovih roditelja. Odjeven je za opuštenu večericu u
skupom klubu – u ružičastu polo– majicu i kaki hlače
s kožnatim remenom.
 U pravi čas – kaže. – Baš smo poslužili desert. –
Potom se nagne blizu i nastavi šapatom. – Moje
zanima zašto tebe zanima
Annie Barrett, Rekao sam da si našla crteže u
kućici, u podu, da te zanima je li ih nacrtala Annie.
Mala laž, ali jednostavnija od istine.
– Razumijem – kažem. Doista razumijem, više
nego što Adrian zna.
Cvjetni dvorac puno je veći od kuće Maxwellovih,
ali djeluje udobnije, toplije i intimnije. Sve su sobe
namještene u drvu prirodnih boja, na zidovima vise
obiteljski portreti i karte Srednje i Južne Amerike, a
kuća izgleda kao da Adrianovi u njoj žive godinama.
Prođemo pored pijanina i vitrine pune raznorazne
keramike, a na svim prozorima vidim velike kućne
biljke. Najradije bih usporila i sve dobro proučila, ali
Adrian me brzim korakom uvede u bučnu
blagovaonicu u kojoj sjedi desetak sredovječnih ljudi.
Stol pred njim jedva se vidi od vinskih čaša i
desertnih tanjurića. Vodi se pet različitih razgovora u
isto vrijeme i nitko i ne primijeti da smo ušli dok
Adrian ne zamahne i privuče im pažnju.
– Ljudi, ovo je Mallory – kaže. – Radi kao dadilja
kod obitelji Maxwell iz Ulice Edgewood.
Ignacio digne čašu i nazdravi mi s čela stola, pri
čemu prolije crno vino po prstima i zapešću. – I
sportašica! Trči za Penn!
Na to reagiraju kao da sam Serena Williams i
upravo sam ponovo osvojila Wimbledon. Adrianova
majka, Sofia, kruži oko stola s bocom Malbeca i puni
čaše. Prolazeći pored mene, spusti mi ruku na rame.
– Ne zamjeri mom suprugu – kaže mi sažalno. – Malo
je achispado.
– Pripit – prevede mi Adrian, pa mi kaže tko je tko.
Čujem previše imena da zapamtim ijedno. Među
gostima su i šef vatrogasnog odjela Spring Brooka,
lezbijski par – vlasnice kvartovske pekarnice – i
nekoliko susjeda.
– Došla si po knjigu iz knjižnice? – kaže Sofia.
– Da, ali nisam vas htjela prekidati u...
– Ma daj, molim te, znamo se trideset godina.
Nitko si više nema ništa novo za reći! – Društvo se
nasmije, a Sofia dohvati fascikl s komode. – Idemo ii
dvorište.
Otvori klizna vrata i izvede me u najraskošniji vrt
koji sam ikad vidjela. Sredina je srpnja i sve je u
cvatu: plave krizanteme, jarko crvene cinije, žuti
ljiljani, niz egzotičnog cvijeća kakvo nikad nišana ni
vidjela. Spazim klupice, kamene stazice i lukove koji
se jedva vide od ljubičastog slaka; vidim fontane za
ptice, ciglene staze i redove suncokreta viših od
mene. U sredini vrta stoji sjenica od cedrovine, sa
stolom i stolicama, i s pogledom na jezerce u kojem
pod nježnom pjenom malog vodopada plivaju
japanski narančasti šarani. Da barem imam vremena
za razgledavanje – osjećam se kao u Disneylandu.
Adrian i Sofia drže se kao da ovo dvorište nije ništa
posebno. Navikli su na njega.
Sjednemo u sjenicu, a Adrian uz pomoć aplikacije
na svom mobitelu pojača rasvjetu – lanac sitnih
žaruljica koje nam vise nad glavom. Kad se
smjestimo, Sofia počne.
 – Nije bilo lako pronaći išta relevantno. Kao prvo,
taje priča vrlo stara, pa na internetu nema ničega.
Kao drugo, Annie Barrett umrla je netom nakon
Drugog svjetskog rata, pa su se novine pretežno
bavile Europom.
– A mjesne novine? – upitam. – Je li Spring Brook
imao svoje novine?
– Jest, Herald – kaže, kimajući. – Izlazio je od
1910. do 1991., ali u požaru skladišta izgorjeli su svi
mikrofilmovi sa starim brojevima. Pretvorili su se u
dim! – Slikovito zamahne rukom oponašajući dim, pri
čemu primijetim sićušnu tetovažu na njezinoj
podlaktici: vitku ružu duge stabljike. Tetovaža je
otmjena i ukusna, ali svejedno sam iznenađena. –
Pogledala sam ima li u knjižnici koji primjerak
novina, ali nisam našla ništa otprije 1963. Mislila
sam da je to to, ali jedna kolegica rekla mi je da
pogledam na polici s knjigama mjesnih autora. Svaki
put kad netko od mještana objavi knjigu, nabavimo
primjerak. Iz pristojnosti. Pretežno je riječ o
krimićima i memoarima, ali ima i knjiga na temu
mjesne povijesti. Tako sam pronašla ovo.
Iz fascikla izvuče tanahnu knjigu više nalik na
katalog – izgleda kao da ima tridesetak i nešto
stranica i uvezana je debelom i zahrđalom metalnom
spiralom. Naslov izgleda kao da je natipkan na
starinskom pisačem, stroju:

SABRANA DJELA
ANNE C. BARRETT
(1927. – 1948.)
– Nije bila uvedena u kompjuterski sustav – nastavi
Sofia. – Mislim da je nitko nije posudio pedeset
godina.
Prinesem knjižicu licu. Prodorno vonja, kao da je
napola trula. – Zašto je tako malecka?
– Jer ju je objavio njezin bratić, o vlastitom
trošku, za prijatelje i obitelj. Netko od njih vjerojatno
ju je darovao knjižnici. Na prvoj stranici je uvod
samog Georgea Barretta.
Korice su stare i krhke, kao da će se, kad ih
primim, raspasti na komadiće. Pažljivo otvorim
knjižicu.

U ožujku 1946. moja sestrična Annie Catherine

Barrett napustila je Europu da započne novi život
u Sjedinjenim Državama. Iz kršćanskih pobuda,
moja supruga Jean i ja pozvali smo Annie da živi
s našom obitelji. Jean i ja nemamo druge braće i
sestara, pa smo se radovali odrasloj osobi kao
društvu – i da nam pomogne u odgoju naših triju
malih kćeri. Kad je stigla u Sjedinjene Države,
Annie je bilo tek devetnaest godina. Bila je vrlo
lijepa, ali kao i mnoge druge mlade djevojke, vrlo
nepromišljena. Moja supruga i ja dali smo sve od
sebe da uvedemo Annie u društvo Spring Brooka.
Ja sam vijećnik u gradskom vijeću i sakristan
crkve sv. Marka. Moja supruga Jean članica je
Ženske udruge Spring Brooka. Naši najbliži
prijatelji poželjeli su mojoj sestrični dobrodošlicu u
nasu zajednicu pozivnicama na mnoga
događanja, ali sve ih je odbila.
Annie je bila usamljena, pomalo mušičava mlada
žena koja se smatrala umjetnicom. Slobodno
vrijeme provodila je slikajući u svojoj kućici ili
šećući bosa sumom iza naše kuće. Katkad bih je
spazio na sve četiri, poput životinje, kako
proučava nekakvu gusjenicu ili njuši cvijeće.
Jean je sastavila popis dnevnih zadataka za
Annie, kao naknadu za troškove njezina života s
nama, ali Annie se tim poslovima najčešće nije
bavila. Nije pokazivala zanimanje za našu obitelj,
nije željela biti dio naše zajednice, pa čak ni dio
američkog društva na višoj razini.
Često sam se prepirao s Annie zbog njezinih
životnih odluka. Često sam je upozoravao na
neoprezno, pa čak i nemoralno ponašanje,
govoreći joj da će kad– tad snositi posljedice.
Nažalost, okolnosti su potvrdile da sam bio
upravu.
Dana 9. prosinca 1948. moja je sestrična
napadnuta i oteta iz male gostinske kućice u dnu
našeg dvorišta. Ovo pišem gotovo godinu poslije,
a u međuvremenu je Annie proglašena mrtvom.
Njezino tijelo vjerojatno je zakopano negdje u tri
stotine hektara šume iza mog doma.
Nakon ove tragedije, mnogi moji susjedi u Spring
Brooku ponudili su nam riječi utjehe i svoje
molitve. Ovu knjigu uredio sam u znak zahvale za
njihovu podršku. Usprkos mom neslaganju sa
sestričnom, uvijek sam vjerovao u njezinu
kreativnost, a ova je knjižica spomen na njezina
djela. U njoj su sakupljena sva djela koja je Annie
Catherine Barrett dovršila prije smrti. Gdje je to
 bilo moguće, naveo sam datum nastanka i ime
djela. Nadam se da ove slike odaju počast
njezinom tužnom životu koji je tako tragično i
prerano došao kraju.
George Barrett
studeni 1949.
Spring Brook, New Jersey

Okrećem listove. Knjiga je puna mutnih crno–

bijelih fotografija djela Annie Barrett. Slike Narcisi i
Tulipani prikazuju nepravilne pravokutnike koji
nimalo ne nalikuju na cvijeće. Slika po imenu Lisica
svegaje nekoliko crta povučenih ukoso preko platna.
U knjizi nema ničega realističnog – samo apstraktni
oblici i mrlje. Izgledaju kao da je netko prolio boju po
platnu.
 Neizmjerno sam razočarana. – Nimalo ne nalikuju
na crteže iz moje kućice.
– Ali slikanje je jedno, a crtanje drugo – kaže Sofia.
– Neki umjetnici koriste različite stilove za različite
medije. Ili rade što žele u tom trenu. Jedan od mojih
najdražih umjetnika, Gerhard Richter, tijekom cijele
karijere slikao je i vrlo apstraktna i vrlo realistična
djela. Možda je Annie bila takva.
– Ali ako je tako, knjiga nam ne da je odgovor.
– Još nismo gotovi – kaže Sofia. – Moram ti
pokazati još nešto. Jučer sam nazvala vijećnicu, jer
tamo drže stare oporuke. Dostupne su na uvid
javnosti. Iznenadilo bi te što sve ljudi spomenu u
oporukama. – Otvori fascikl i izvuče dvije mutne
fotografije. – Nisam mislila da će Annie Barrett imati
oporuku, jer je umrla jako mlada, ali pronašla sam
oporuku Georgea Barretta. Preminuo je 1974. i
ostavio sve svojoj supruzi Jean. A sad slušajte ovo.
Jean se preselila na Floridu, gdje je poživjela do
1991. Većinu imovine oporučno je ostavila kćerima,
ali isto tako ostavila je pedeset tisuća dolara
nećakinji Dolores Jean Campbell, koja je živjela u
Akronu, u Ohiju. Je li ti jasno zašto me to iznenadilo?
Odmah shvatim zašto je ona knjižica važna. – Jer
ni Jean ni George nisu imali braće i sestara. George
je to napisao u predgovoru.
– Tako je! Tko je onda ta nećakinja i odakle se
stvorila? Pa sam mislila, a što ako Jean tu osobu
smatra nećakinjom iako je dijete nečije sestrične? Što
ako je ta nećakinja posljedica Annienog „neopreznog“
i „nemoralnog“ ponašanja, kako je George rekao u
predgovoru? Što ako tu ima još nečega, što George
nije spomenuo? Možda je Jean osjećala dužnost
pobrinuti se za tu osobu?
Malo računam. – Ako je Dolores rođena 1948.,
nije jako stara. Možda je još živa.
– Ne samo možda – Sofia mi pruži četvrtastu
ceduljicu na kojoj vidim „Dolores Jean Campbell“ i
desetoznamenkasti broj.
– Pozivni je za Akron, u Obiju. Dolores živi u
staračkom domu Rest Haven.
– Nazvali ste je?
– Pa da tebi uskratim to zadovoljstvo? Ne bih
nikad, Mallory. Ali i mene zanima tko će se javiti. Bilo
bi mi drago da mi kažeš što si doznala.
– Hvala vam. Ovo je nevjerojatno.
Iz kuće se začuje lom stakla, a potom glasan
smijeh. Sofia pogleda sina. – Mislim da tvoj tata opet
priča proste viceve. Idem ja unutra, prije nego što se
totalno osramoti. – Sofia ustane. – Što ste ono rekli,
zašto te sve ovo zanima?
– Mallory je pronašla crteže u kućici – kaže
Adrian. – U podu, ispod parketa. Već sam ti rekao.
Sofia se nasmije. – Mijo, jednako nevjesto lažeš
kao i dok su ti bile četiri godine. Jutros si rekao da
ih je Mallory pronašla u ormaru.
– Pod ormarom, ispod parketa – Adrian se ne
predaje.
Sofia mi dobaci pogled koji govori: Jel čuješ ti ove
gluposti? – Ako mi ne želite reći, nema veze. Ali molim
vas, budite na oprezu. Ako gurnete nos preduboko u
nečije obiteljske tajne, možda vam ga netko odgrize.
.

Najradije bih odmah nazvala Dolores, ali kasno je,

skoro je deset i Adrian kaže da ćemo ujutro imati više
sreće. – Vjerojatno već spava.
Znam da je u pravu, ali nestrpljiva sam. Trebaju
mi informacije, i to odmah. Prepričam mu najnoviji
sukob s Maxwellovima. – Pokazala sam im Anyine
crteže. Rekla sam im da su mi se nekoliko puta samo
stvorili u kućici ili pred njom. Ali ne vjeruju mi,
Adriane. Mislim, naravno da mi ne vjeruju! Sve skupa
zvuči ludo. Znam da zvuči ludo. Caroline se držala
kao da misli da sam ih ja nacrtala, kao da izmišljam
sve ovo da ispadnem važna.
– Dokazat ćemo da govoriš istinu – kaže Adrián. –
Ali prvo idemo unutra na churrose. i
– Zašto?
– Jer su slasni i čim ih probaš, zaboravit ćeš sve
probleme. Vjeruj mi.
Vratimo se u kuću, gdje se zabava zahuktala. S
linije trešte najnoviji hitovi, svi su se preselili u
dnevnu sobu, a Ignacio je još više achispado nego
prije. Uči goste kako se pleše pasodoble, koji je
navodno naučio u mladosti, pri čemu mu – na moje
iznenađenje – Sofía zdušno pomaže, mašući suknjom
i prateći njegov ritam. Gosti plješću i bodre ih, a
Adrián samo trese glavom, crveneći se od srama. –
Ovo izvedu svaki put kad nam dođu gosti – kaže. –
Moj tata grozno je teatralan.
 Uzmemo dvije limenke soka iz hladnjaka, Adrián
nam napuni tanjur churrosima i prelije ih umakom
od čokolade, a potom me povede u razgledavanje
vrta. Kaže mi da ga tata uređuje već trideset godina,
da je to njegov mali privatni Versailles.
– Što je Versailles?
– Dvorac? U Francuskoj?
Iznenađenje da nikad nisam čula za Versailles, ali
što da vam kažem? Francuski kraljevi nisu česta
tema u južnoj Philadelphiji. Ali ne želim ispasti
neobrazovana, pa opet slažem.
– Aha, Versailles – kažem, smijući se. – Nisam te
dobro čula.
Šećemo stazicama, a Adrián mi odaje tajne vrta:
obitelj crvendaća svila je gnijezdo pod stablom
trešnje, u jednom kutu stoji mali oltar Djevice Marije,
a pored jezerca sa šaranima i onog malog vodopada
čeka nas mala drvena klupa. Zastanemo ondje i
podijelimo churrose sa šaranima, sedam ili osam riba
čija se usta otvaraju i zatvaraju tik ispod površine.
– Vrt vam je čaroban.
Adrian slegne ramenima. – Ja bih radije bazen,
kao kod Maxwellovih.
– Ne, ovo je bolje. Pravi si sretnik.
Osjetim njegov dodir na boku, a kad se okrenem
prema njemu, poljubi me. Usne su mu slatke, imaju
okus po cimetu i čokoladi i želim ga privući bliže i
ljubiti.
Ali prvo mu moram reći istinu.
Podignem ruku na njegova prsa.
 – Čekaj.
Odmakne se.
Pogleda me u oči, čekajući da progovorim.
Ali ne znam kako da mu kažem. Cijeli je prizor
savršen – sitne žarulje trepere, vodopad pjevuši,
miris cvijeća opija nas – i ne mogu upropastiti još
jedan ovakav trenutak.
Očito sam već prešla granicu. Kao da nije dovoljno
što sam lagala Adrianu. Sad sam lagala i njegovim
roditeljima i njihovim prijateljima. Kada doznaju
istinu, više me neće htjeti ni pogledati. Moja veza s
Adrianom nema šanse za opstanak. Poput mjehurića
od sapunice koje Teddy puše u igri – čarobnih,
razigranih, lakših od zraka – i ovo će se rasprsnuti i
nestati.
Adrian shvati da nešto nije kako treba i odmakne
se.
– Oprosti, čini se da sam pogrešno shvatio. Ali ako
samo nastavim mljeti i neko vrijeme ne zatvorim
usta, možemo se pretvarati da se ništa nije dogodilo,
je l’? – Protegne se, posramljeno me gledajući. – Znaš
da imamo stol za ping– pong u garaži? Jesi li za meč?
Uhvatim ga za ruku i povučem na klupicu. Ovoga
puta ja poljubim njega, držeći dlan na njegovu srcu i
privlačeći ga bliže, da ne ostavim mjesta zabuni. – Ne
– kažem. – Ne želim otići odavde.
Naposljetku ipak odem.
Večera završi oko deset i trideset. S klupice u tami
vrta čujemo zatvaranje vrata automobila, paljenje
motora, kotače na velikoj kružnoj stazi pred kućom.
 Adrian i ja ostanemo u vrtu do poslije ponoći, ali
kad se sva svjetla u kući pogase i čini se da su njegovi
roditelji legli, zaključim kako je vrijeme da i ja odem.
Adrian ponudi da me otprati doma. Kažem da ne
treba, da živim samo koju ulicu dalje, ali uporan je.
– Nismo u južnoj Philadephiji, Mallory. Ulice
Spring Brooka noću su prilično opasne.
– Imam šoker na ključevima.
– Koji ti neće biti ni od kakve koristi ako na tebe
naleti pijana mama za volanom terenca. Radije bih te
otpratio.
Kvart je miran. Ulice su prazne, kuće u tami. Čim
izađem iz vrta, čarolije nestane. Pri prvom pogledu na
kuću Maxwellovih, sjetim se svih svojih problema.
Sjetim se tko sam zapravo. I opet osjetim poriv kazati
mu istinu. Možda ne mogu smoći hrabrosti za
iskrenost – još ne. Ne večeras. Ali moram mu reći
barem nešto potpuno istinito.
– Dugo nisam imala dečka.
Slegne ramenima. – Ja nikad nisam imao dečka.
– Ozbiljno ti kažem. Ne želim brzati. Dok se ne
upoznamo bolje, idemo polako, može?
– Što radiš sutra navečer?
– Ozbiljna sam, Adriane. Mogao bi doznati svašta
o meni. Možda ti se ne svidi...
Uhvati me za ruku i stisne je. – Želim doznati sve
o tebi. Da mogu, studirao bih predmet Mallory
Quinn.
Pojma ti nemaš o meni, pomislim. Ništa ti ne
znaš.
 Upita me jesam li ikad večerala u njegovom
najdražem restoranu u Philadelphiji, Bridget Foy’su.
Kažem mu da nisam bila u gradu već šest tjedana i
da mi ni nedostaje. – A Princeton? – kaže. – Grad, ne
sveučilište. Jedan restoran tamo služi tapas. Voliš
tapas? Da nam rezerviram stol?
Sad smo već prošli dvorištem i stigli do moje
kućice. Pristanem, naravno da pristanem. Kažem mu
da dođe po mene u pet i trideset.
A tad se ponovo poljubimo i zaklopim oči,
pretvarajući se da smo u njegovom vrtu, da sam
Mallory Quinn, nadarena atletičarka koju čeka
blistava budućnost i koja nema nikakvih problema.
Leđima sam naslonjena na kućicu, Adrian drži jednu
ruku na mojoj kosi, a drugu vuče uz moju nogu, pod
haljinu. Ne znam kako da mu kažem istinu.
– Ovo nije polako – kažem zato. – Vrijeme je da
odeš doma.
Makne obje ruke s mene, odmakne se korak
unatrag i uzdahne. – Ali sutra se vraćam.
– Pola šest – kažem.
– Vidimo se u pola šest. Laku noć, Mallory.
Ostanem na trijemu, gledajući za njim dok hoda
dvorištem i nestaje u tami. Znam da mu moram reći
istinu. Odlučim mu sve priznati sutra, na večeri u
Princetonu. Čak i ako se jako razljuti, sigurno me
neće ostaviti u drugom gradu, sigurno će me odvesti
doma. A putem ga možda nagovorim da mi pruži
drugu šansu.
Potom otključam vrata kućice, upalim svjetlo i
ugledam Teda Maxwella na svom krevetu.
 18.

Uspravi se, zaklanjajući oči dlanom. – Isuse,

Caroline, daj smanji svjetlo. – Glas mu je dublji nego
inače, promukao od sna.
Ostanem na pragu.
Mallory je.
Proviri između prstiju i kao da se iznenadi kad
shvati da je u mojoj kućici, u mom krevetu, pod
mojom dekom. – O, Isuse. O, jebemu. Oprosti. –
Izvuče se ispod deke i ustane, ali istog trena izgubi
ravnotežu. Nasloni se na zid da ne padne pa pričeka
da mu se prestane vrtjeti u glavi. Toliko je pijan da i
ne primjećuje da nema hlače, da se oslanja na zid u
polo– majici i crnim boksericama. Na dnu kreveta
leže bež duge hlače koje je, izgleda, skinuo tik prije
nego što se fino ušuškao pod moju deku.
Znam kako ti ovo izgleda, ali...
Izgleda kao da ga je privela policija, eto kako. Stoji
raširenih nogu, naslonjen dlanovima na zid.
Da odem po Caroline?
Ne! Zaboga, ne. – Okrene se i pogleda me. – Daj,
molim te samo... o, Isuse, ne... – Opet se okrene
prema zidu i pridrži. – Molim te čašu vode.
Uđem u kućicu i zatvorim vrata. Odem do
sudopera i napunim vodom malu plastičnu čašu iz
koje inače pije Teddy, ukrašenu crtežima polarnih
medvjeda i pingvina. Odnesem je Tedu i kad priđem
bliže, osjetim da zaudara po alkoholu – po viskiju i
znoju. Ispije vodu, ali pola prolije po vratu i prsima.
Nalijem mu još jednu čašu i ovoga puta uspije popiti
većinu. Ali tijelo mu je još uvijek prilijepljeno za zid,
kao da se Ted još uvijek ne usuđuje suočiti s
gravitacijom.
– Tede, a da ostaneš ovdje? Ja ću otići u kuću.
Mogu spavati na kauču.
– Ne, ne, moram se vratiti.
– Stvarno mislim da bih trebala otići po Caroline.
– Već mi je bolje. Voda je pomogla. Vidi.
Uspravi se i uputi prema meni nesigurnim
korakom. Ali tad ispruži ruke i zamahne kao da će
pasti i treba mu pomoć. Uhvatim ga za ruku i
povedem do kreveta. Svali se na madrac, a kako mi
ne pusti ruku, povuče i mene da sjednem do njega.
– Samo pet minuta – uvjerava me. – Bit će mi
bolje.
– Hoćeš još vode?
– Ne, ne želim povratiti.
– A aspirin?
Tražim izliku da ustanem i maknem se od njega,
pa idem u kupaonicu i vratim se s tri male doze
aspirina koje Ted može progutati i bez vode. Stavim
ih na njegov znojni dlan, a on ih odmah poslušno
ubaci u usta.
– Caroline i ja posvađali smo se. Morao sam se
malo maknuti, da promislim i smirim se. Vidio sam
da je kućica u mraku i zaključio da si izašla. Nisam
mislio da ću zaspati.
 – Razumijem – kažem, iako zapravo ne
razumijem. Ne vidim zašto bi se uvukao u moj krevet.
– Naravno da razumiješ. Puna si razumijevanja.
Zato i jesi tako dobra mama.
– Još nisam mama.
– Ali bi bila dobra mama. Nježna si, pažljiva i
dijete ti je najvažnije. Nije to neka mudrost. To je
Carolineina haljina?
Šara pogledom po mom tijelu, pa stanem iza
kuhinjske radne plohe da se malo sakrijem. – Prošlog
mjeseca dala mi je nešto svoje odjeće.
Starudiju. Krpe. Zaslužuješ bolje, Mallory. –
Mrmlja nešto što ne razumijem sve do posljednje
rečenice. – Zapela si u ovom paklu, a vani te čeka
cijeli svijet.
Sviđa mi se ovdje. Spring Brook je lijep.
To misliš jer nigdje drugdje nisi ni bila. Da si
putovala, da si bila na otoku Whidbey, znala bi.
Gdje je to?
Kaže mi da je Whidbey otok na sjeverozapadu
zemlje. – Tamo sam proveo jedno ljeto dok sam bio
na faksu. Najbolje ljeto u životu. Radio sam na rancu.
Provodio sam dane na suncu, a večeri na plaži, s
vinom i prijateljima. Bez televizora, bez mobitela,
samo š dobrim ljudima, prirodom i najljepšim
pogledom na svijetu.
Tad primijeti hlače na krevetu, kao da u trenu
shvati da su njegove i da bi trebale biti na njemu.
Rastrese ih, spusti na pod pred vlastite noge, ali
odmah mu ispadnu. Shvatim da ih neće moći navući
bez moje pomoći, pa kleknem pred njega i raširim
nogavice da gurne noge u njih – prvo jednu pa drugu.
Navuče hlače, ali ih ne zakopča, nego se zgleda u
mene. – Kad ti kažem, Mallory... da vidiš zaljev Puget,
istoga trena zaboravila bi Spring Brook. Skužila bi da
je obično smetlište, obična zamka.
Ne slušam ga. Kao i svatko tko je odrastao u
južnoj Philadelphiji, nagledala sam se pijanaca i
znam da njihove brbljarije rijetko imaju smisla. Ništa
od svega ovoga nema smisla.
Spring Brook je prelijep, a tebi je ovdje krasno.
Imaš lijep život i lijepu suprugu.
– Spava u gostinskoj sobi. Ne želi me ni dodirnuti.
Ted mrmlja pognute glave, zagledan u hlače, pa
se lako pretvarati da ga nisam razumjela.
– I prelijepu kuću – nastavim.
– Ona ju je kupila. Ne ja. Da se mene pita, ne bih
živio ovdje?
– Kako to misliš?
– Carolinein otac jako je bogat. Mogli smo živjeti
bilo gdje. Na Manhattanu, u San Franciscu. Mogli
smo birati. Ali ona je htjela Spring Brook i tako smo
sad u Spring Brooku. – Zvuči kao da njega pritom
nitko nije ništa pitao. – Nemoj me pogrešno shvatiti,
Mallory. Caroline je dobra osoba. Ima veliko srce. Sve
bi napravila za Teddyja. Ali nisam želio ovakav život.
Nisam želio ništa od svega ovoga.
– Hoćeš možda još vode?
 Razočarano odmahne glavom, kao da nisam ništa
shvatila. – Ne trebaš se ti brinuti za mene. Ja bih se
brinuo za tebe.
– Razumijem. I razmislit ću o tome, ali sad se
moraš vratiti doma. Caroline se vjerojatno već
zabrinula.
Ted sve nejasnije mrmlja nešto o jezeru Seneca,
vinogradima i bijegu od svega. Uspije ustati bez moje
pomoći, pa konačno zakopča hlače. – Trebali bismo
ih spaliti – kaže.
– Sutra – kažem mu. – Sutra ćemo ih spaliti.
– Ali ne u kućici. – Pokaže mi detektor dima na
zidu. – Sve su žice stare, sve je jako krhko. Ako nešto
treba popraviti, nemoj sama. Pozovi mene.
Otvorim vrata kućice i Ted istetura na trijem.
Nekako uspije sići niz tri stube do travnjaka a da ne
padne pa otetura u tamu, prema kući.
– Laku noć! – viknem za njim.
– Ne znam koliko će biti laka! – dovikne mi.
Zatvorim vrata kućice pa ih i zaključam.
Primijetim hrpicu zgužvanih papirnatih maramica na
noćnom ormariću pa ih primim čistom maramicom i
gurnem do dna kante za otpatke. Potom skinem
posteljinu i plahtu, a među svime time pronađem i tri
svoja grudnjaka. Nemam pojma kako su završili u
krevetu i ne želim ni znati. Sutra ću sve to baciti na
pranje i zaboraviti da se išta od ovoga dogodilo.
Nemam drugu posteljinu, pa prostrem ručnike po
krevetu i legnem. Nije tako neugodno kako zvuči.
Usto, dovoljno je da zažmirim i u trenu se nađem u
prelijepom vrtu Adrianove kuće, pored onog nježnog
vodopada i mirisnih lukova obraslih cvijećem. Ništa
mi neće pokvariti ovu večer – ni svađa s Caroline zbog
seanse, ni Tedov upad u moju kućicu. Prije nego što
zaspim, zamolim Boga da mi oprosti što sam lagala
Adrianu. Pomolim se da mi da snage da mu priznam
istinu. I pomolim se da Adrian ne vidi samo sve loše
što sam napravila – da vidi kakva sam sad, a ne
koliko sam užasna bila.
 19.

Idućeg jutra uđem u kuću i zateknem Teda i

Caroline spremne za posao, za stolom u manjoj
blagovaonici. Caroline pije čaj, Ted pijucka kavu bez
mlijeka i samo sjede u ledenoj tišini. Shvatim da
čekaju mene.
Dođi, molim te – kaže Caroline. – Ted ti ima nešto
za reći.
Ted izgleda užasno. Očito je još mamuran. Trebao
bi biti u krevetu. Ili u kupaonici, na koljenima pred
toaletom. – Želio bih se ispričati za svoje sinoćnje
ponašanje. Bilo je apsolutno nedopustivo i...
Tede, sve je u redu. Već sam zaboravila na to.
Caroline odmahne glavom. – Ne, Mallory, nećemo
se pretvarati da se to nije dogodilo. Moramo se suočiti
sa svime.
Ted kimne i poslušno nastavi, kao da recitira
tekst koji je naučio napamet. – Moja su djela bila
arogantna i uvredljiva. Stidim se svog ponašanja i
dobro ću promisliti o njemu, da shvatim zašto sam si
dopustio takvo kršenje tvog povjerenja.
Hvala na isprici – kažem im. – Ne morate više
ništa reći. Radije bih da zaboravimo sve to, može?
Ted pogleda Caroline, koja samo slegne
ramenima. Kako želite.
Hvala ti na razumijevanju, Mallory. Obećavam da
se neće ponoviti.
 Ustane i zgrabi aktovku pa se nesigurnim
korakom uputi prema hodniku. Tren poslije čujem
zatvaranje vrata, a potom i motor njegova auta pred
kućom.
– Boji se da ćeš nas tužiti – objasni Caroline. –
Možeš li mi reći što se dogodilo, molim te? Vlastitim
riječima.
– Caroline, vjeruj mi, ništa se nije dogodilo. Sinoć
sam bila kod Adriana. Njegovi roditelji pozvali su
goste na večeru. Vratila sam se doma nakon ponoći i
zatekla Teda u kućici. Bio je pijan. Rekao je da ste se
posvađali i da se sakrio da se malo smiri.
– Mislila sam da je u prizemlju. Da spava na
kauču.
– Čim sam se vratila, ispričao se i otišao. To je sve.
– Je li ti rekao zašto smo se posvađali?
– Ne, rekao je samo da si dobra osoba. Da imaš
dobro srce. Da bi sve učinila za obitelj.
– I?
– I to je sve. Govorio je same besmislice. Nešto o
nekom otoku? O nekom ljetu koje je ondje proveo kao
student?
– Radeći pod suncem i spavajući pod zvijezdama
– kaže Caroline i shvatim da je to izgovorila pomalo
podrugljivo oponašajući supruga. – Svaki put kad se
napije, počne o otoku Whidbeyju.
– Nije mi dosađivao. Dala sam mu vode i aspirin,
otvorila sam mu vrata i izašao je. To je sve.
 Zagleda se u mene kao da mi pokušava pročitati
misli. – Neugodno mije, ali moram te ovo pitati, jer
ipak sam ti poslodavac. Je li išta pokušao?
– Ne. Ništa.
Mislim, mogla bih joj reći da je skinuo hlače,
prekopao moju ladicu s rubljem i radio Bog zna što u
mom krevetu prije nego što sam stigla. Ali čemu?
Sirota Caroline ionako izgleda ojađeno, a Ted se
ispričao. Nema smisla dulje se baviti ovim. Sigurno
neću dati otkaz zbog ovog incidenta.
– Caroline, kunem ti se da me nije ni dodirnuo.
Nije mi se ni približio.
Caroline ispusti dugačak uzdah. Ted je ovoga ljeta
navršio pedeset treću. Sigurna sam da ti ne moram
objašnjavati pojam krize srednjih godina i kako
utječe na muškarce. Preispituje sve odluke koje je
donio. Povrh svega, posao mu je zapeo. Sve se to
odrazilo na njegov ego. Nadao se da će ove jeseni moći
zaposliti nešto osoblja, ali sad se čini da neće.
– Kolika mu je firma?
Pogleda me pomalo začuđeno. – Nada se da će
zaposliti četrdesetak ljudi, ali zasad je sam. Sve radi
sam.
Ted radi sam? Dobila sam dojam da radi u
neboderu u poslovnom centru grada, da ima hrpu
tajnica, skupih kompjutera i golem ostakljen ured s
pogledom na Trg Rittenhouse. – Rekao mi je da radi
s Cracker Barrelom. I Yankee Candleom. S velikim
firmama.
– Pokušava – kaže Caroline. – Nudi im svoje
usluge vođenja prodaje, na njihovim stranicama. Ali
teško mu je prodati im sebe, kad su oni veliki, a on
sam.
– Spomenuo je suradnike, Mikea i Eda. Kaže da
ručaju zajedno.
– Da, dijele ured u jednom od onih prostora za
coworking3 u kojem svatko plaća mjesečni najam
stola. Trebala mu je dobra adresa, jer je dobar dojam
jako važan u njegovoj branši. Mora ostaviti dojam da
je važniji nego što jest. Cijelog je ljeta pod stresom, a
sinoć si vidjela kako izgleda kad pukne.
U glasu joj se čuju suze i shvatim da nije
zabrinuta samo za Teda, nego i za njihov brak, za
cijelu obitelj. Ne znam što da joj kažem, doista ne
znam. Na sreću, Teddy silazi prema nama. Caroline
se brzo uspravi i obriše oči ubrusom.
Teddy uđe u kuhinju noseći iPad. Vuče prst po
ekranu, a kompjuter odgovara bučnim, prodornim
eksplozijama.
– O, bok, Teddy! Što to imaš?
Ni ne digne pogled s ekrana. – Mama mi ga je dala,
sinoć. Bio je tatin, ali sad je moj. – Uzme plastičnu
čašu i nalije si vode pa bez ijedne riječi ode u dnevnu
sobu.
– Teddy neko vrijeme neće crtati – objasni mi
Caroline. – Nakon svega onoga, mislimo da je bolje da
si nađe novu zabavu. A App Store ima puno
edukativnih igrica, matematičkih, jezičnih, čak i za
strane jezike. – Ustane i ode do ormarića na drugom
kraju kuhinje, visoko nad hladnjakom. Daleko izvan

3 eng. coworking, hrv. zajednički rad (op. ur.)

Teddyjevog dosega. – Olovke i bojice su ovdje. Teddy
je toliko oduševljen iPadom da mislim da nije ni
primijetio.
Znam da bi svaka dadilja trebala imati na umu da
mama zna najbolje, ali ipak mislim da Caroline
griješi. Teddy je doista volio crtati i držim da mu nije
trebala uskratiti taj užitak. Štoviše, grize me savjest
jer vjerujem da mu ne bi oduzela blok i olovke da ja
nisam gnjavila s Annie Barrett.
Caroline primijeti moje razočaranje. – Vidjet ćemo
kako će proći. Samo nekoliko dana. Možda nam čak
pomogne da shvatimo što se događa. – Zatvori
ormarić, a time i raspravu. – A sad, da čujem o toj
večeri kod Adriana. Jesi li se lijepo provela?
– Jako lijepo. – Rado promijenim temu, pogotovo
zato što sam o ovome razmišljala otkako sam ustala.
– Večeras izlazimo. Želi me odvesti u Princeton, u
neki restoran koji poslužuje tapas.
O, takvi su restorani jako romantični.
Dolazi po mene u pola šest.
– Onda ću seja nastojati vratiti ranije. Da stigneš
urediti se. – Pogleda na sat. – O joj, bolje da krenem.
Baš mi je drago, Mallory. Večeras ćeš se lijepo
provesti!
.

Nakon što Caroline izađe, ja odem do Teddyja u

dnevnu sobu. Igra Angry Birds kao hipnotiziran.
Prstom napinje i otpušta dugačku praćku, gađajući
iz nje šarenim pticama nekakve građevine od drva i
željeza u kojima žive svinje. Svaki novi napad poprati
kakofonija vrištanja, eksplozija, udaraca, tutnjanja i
zvižduka. Sjednem preko puta i pljesnem. – Onda, što
nas čeka jutros? Šetnjica Začaranom šumom? Ili
natjecanje u pečenju kolača?
Slegne ramenima, žustro šarajući prstom po
ekranu. – Ne znam.
' Jedna ptica promaši metu i Teddy se namršti,
ljutit zbog rezultata. Sagne se nad ekran kao da se
pokušava uvući u igricu.
– Hajde, dostaje ekrana.
– Nisam gotov.
– Mama kaže da je iPad samo za odmor. Ne smiješ
se igrati cijelo jutro.
Okrene se od mene, krijući iPad tijelom. – Još
samo jednu razinu.
– Koliko to traje?
Pokaže se da jedna razina traje skoro pola sata.
Nakon što dovrši, zamoli me da stavim iPad u punjač,
da bude spreman za kasnije.
Provedemo jutro lutajući Začaranom šumom.
Pokušavam smisliti novu priču o princu Teddyju i
princezi Mallory, ali Teddy želi razgovarati samo o
strategiji napada u igrici. Žute ptice su najbolje za
napad na drvene građevine. Crne ptice mogu razbiti
betonski zid. Bijele ptice bace jaja– bombe, a potom
ubrzaju. Zapravo ne razgovaramo, nego Teddy
recitira pravila kao da ih pokušava što točnije
zapamtiti.
Primijetim nešto srebrno na lišću i sagnem se
vidjeti Što je to: donja polovica strijele. Gornji dio s
perima je nestao, a na tlu leži samo komadić tijela s
vrškom u obliku piramide.
– Ovo je čarobna strijela – kažem Teddyju. – Njome
sam gađala gobline.
– Super – kaže Teddy. – A zelena je ptica
bumerang. Kad napadne, odbije se i napadne još
jednom. Zato njom gađam prvo.
Predložim da odemo do Divovskoga graha i
sakrijemo vršak strijele u naš arsenal. Teddy
pristane, ali vidim da mu nije do igre. Samo čeka da
jutro prođe i da se vratimo u kuću.
.

Ponudim Teddyju ručak po želji, ali kaže da mu je

svejedno, pa mu samo ispečem tost sa sirom. Dok ga
jede gotovo ne žvačući, podsjetim ga da se ne mora
odmah primiti iPada, da ima i legiće i svoju farmu.
Pogleda me kao da ga pokušavam prevariti, kao da
mu ne želim dati nagradu koju je pošteno zaradio.
Hvala, ali ja bih igricu – kaže.
Odnese tablet u sobu, a ja pričekam trenutak pa
se popnem za njim i prislonim uho na vrata njegove
sobe. Ne čujem šapat, ne čujem njegovu polovicu
razgovora. Čujem samo rastezanje praćke,
kriještanje ptica i eksplozije, koje s vremena na
vrijeme nadglasa Teddyjev smijeh. Zvuči oduševljeno
i kao da se doista dobro zabavlja, ali nešto u toj
njegovoj sreći rastuži me. Imam osjećaj da je nešto
izgubio, kao da je iz njega preko noći nestalo čarolije.
Odem dolje, izvučem mobitel iz džepa i nazovem
Dom za starije i nemoćne Rest Haven. Kažem
recepcionarki da bih željela razgovarati s jednom
njihovom stanarkom, Dolores Jean Campbell.
Doloresin telefon zazvoni nekoliko puta, a potom se
uključi automatska sekretarica.
Dobar dan, moje ime je Mallory Quinn. Ne
poznajemo se, ali zamolila bih vas za pomoć.
Shvatim da ne znam kako sročiti pitanje i da sam
na to trebala misliti prije poziva, ali sad je kasno, pa
improviziram.
Zanima me je li vaša majka žena po imenu Annie
Barrett. Iz Spring Brooka u New Jerseyju. Ako jest,
željela bih s vama razgovarati o nečemu. Možete li me
nazvati, molim vas?
Ostavim broj telefona i poklopim. Imam osjećaj da
je moja istraga zašla u slijepu ulicu, da se Dolores
neće javiti.
Raščistim stol od ručka pa operem kuhinjske
plohe spužvom i deterdžentom, da pokažem da sam
nešto radila. Svakoga dana dam Caroline novi razlog
da me otpusti, pa mi je posao ugrožen. Pozabavim se
svim zadacima koji mi ulaze u opis posla: pometem i
operem pod, prebrišem unutrašnjost mikrovalne
pećnice, otvorim toster i istreseni mrvice s malog
pladnja, sagnem se pod sudoper i dopunim boce
sredstava za pranje, a na kraju se popnem na stolicu
i obrišem prašinu s ventilatora.
Od poslića se osjećam bolje, ali nisam sigurna da
će Caroline primijetiti. Odlučim da mi treba veći
projekt, nešto što joj neće promaknuti. Odem u
dnevnu sobu i legnem na kauč razmišljajući o tom
idućem koraku i padne mi na pamet sjajna ideja:
povest ću Teddyja u supermarket, kupit ćemo sve
potrebno i pripremiti njegovim roditeljima večeru
iznenađenja. Ostavit čuje na toplom, u pećnici, da ih
dočeka kad se vrate. Čak ću im postaviti stol, da ne
moraju ni to, da samo prijeđu prag, operu ruke,
sjednu za stol pun slasne hrane i shvate da im je
drago što sam dio njihove obitelji.
Ali prije nego što stignem napraviti i prvi korak u
ostvarenju te ideje, sjesti i napisati popis za trgovinu,
zaspim.
Ni sama ne znam kako. Nisam nešto posebno
umorna, samo sam htjela zaklopiti oči. Ali utonem u
san i nađem se u mjestu na koje sam zalazila kao
dijete – u malom privatnom lunaparku po imenu
Zemlja bajki. Bio je izgrađen u pedesetima, s temom
klasičnih dječjih priča i uspavanki o Mami guski.
Djeca su se ondje mogla penjati stabljikom
Čarobnoga graha ili posjetiti Tri praščića ili mahnuti
kroz prozor starici koja živi u cipeli, jezivoj staroj lutki
prazna pogleda.
U snu s Teddyjem prolazim pokraj vrtuljka, a
Teddy je presretan i uzbuđen, moli me da mu
pričuvam olovke i papire da može otići provozati se.
Istrese mi u ruke kutiju olovaka, više nego što mogu
ponijeti, i olovke mi se raspu oko nogu. Pokušam ih
nagurati u džepove, jer ih nikako ne mogu sve držati
istodobno, a kad podignem pogled od tog posla, vidim
da Teddy nije pokraj mene. Izgubila sam ga u gomili.
Potrčim lunaparkom, gurajući se između ostalih
roditelja, dozivajući Teddyja i tražeći ga pogledom.
Zemlja bajki puna je petogodišnjaka koji sleđa svi
izgledaju jednako i svaki od njih mogao bi biti Teddy.
Povlačim roditelje za rukave moleći ih da mi
pomognu, preklinjem ih, ali samo me zabezeknuto
gledaju. „Pa ti si morala paziti na njega“, govore mi.
„Zašto bismo ti pomogli?“
Nemam izbora – moram nazvati Maxwellove. Ne
želim im reći što se dogodilo, ali situacija je hitna.
Izvučem mobitel i nazovem Caroline, kad ga iznenada
ugledam! Sjedi na stubama kućice Crvenkapičine
bake, na drugom kraju parka. Proguram se kroz
gomilu što brže mogu. Kad stignem do kućice, na
stubama više ne sjedi Teddy, nego moja sestra Beth.
Na sebi ima žutu majicu kratkih rukava, stare
traperice i crno– bijele vansice.
Pritrčim joj i toliko je snažno zagrlim da je
odignem od tla. Ne mogu vjerovati da je tu, da je živa!
Čvrsto je stisnem, a ona se nasmije i sunce bljesne
na njezinu aparatiću za zube. „Mislila sam da si
mrtva! Mislila sam da sam te ubila!“
„Koja si ti blesača“, kaže. Moj je san toliko
uvjerljiv, toliko stvaran, da osjećam njezin miris.
Miriše po kokosu i ananasu, po pjeni za kupanje koju
su ona i njezine prijateljice kupovale u preskupom
Lushu u trgovačkom centru King of Prussia.
Kaže mi da je nesreća bila samo peh, da si sve
vrijeme bez veze predbacujem.
„Jesi li sigurna da si dobro?“
„Jesam, Mal, po milijunti put ti kažem, dobro
sam. Možemo ići na Ballon Bounce voziti se?“
– Da, Beth! Idemo kamo god hoćeš!
 Ali tad se vrati Teddy. Povuče me za ruku, nježno
me pretrese da me probudi. Otvorim oči i nađem se
na kauču u njihovoj dnevnoj sobi. Teddy drži tablet.
– Baterija se opet ispraznila.
Nemoguće, pomislim. Potpuno sam je napunila
dok smo ručali. Ali uspravim se i shvatim da je
dnevna soba u polutami, da sunce više ne dopire kroz
prozore na sjevernoj strani. Sat na kaminu pokazuje
da je 17:17, ali to nije moguće, to jednostavno nije
moguće.
Pogledam na sat na mobitelu. 17:23.
Spavala sam četiri sata.
A Maxwellovi tek što se nisu vratili.
– Teddy, što se dogodilo? Zašto me nisi probudio?
– Stigao sam do tridesete razine – kaže mi
ponosno. – Imam osam novih pera!
Ruke su mi prljave. Prsti i dlanovi su mi crni kao
da sam kopala po zemlji. Na krilu mi leži ostatak
crtaće olovke, a po podu leže razbacane olovke i
bojice, cijela zaliha koju je Caroline sakrila u kuhinji.
Teddy se zapanjeno osvrne po dnevnoj sobi.
– Mama će se jako ljutiti.
Slijedim njegov pogled i vidim da su zidovi
prekriveni crtežima – desecima crteža, gustih i
detaljnih, koji se protežu od poda do stropa.
– Teddy, što ti je bilo?
– Meni? Nisam ništa napravio!
Naravno da nije. Nije ni mogao. Nije dovoljno
visok. Nisu njegove ruke crne od grafita i ugljena.
Odem do najbližeg zida i pogledam ga izbliza. Ovo je
nacrtala Anya, u to nimalo ne sumnjam. Iscrtala je
sve zidove, čak i prostore između prozora ili
termostata i prekidača za svjetlo.
 – Mallory? Jesi li dobro? – Teddy me vuče za
majicu.
Nisam dobro.
Definitivno nisam dobro. .

– Teddy, slušaj me. Moramo ovo srediti prije nego

što se mama i tata vrate. Imaš li gumice u sobi?
Velike ružičaste gumice? "?
Pogleda olovke i bojice na podu. – Sve što imam je
ovdje. Ali ne smijem se više igrati s time. Dok ne
shvatimo što se događa.
Ionako je prekasno. Čujem auto pred kućom.
Pogledam van i vidim da ne dolaze samo Ted i
Caroline, nego i Adrian. Parkira tatin poslovni
kamionet pred kućom. U ovome trenu ja bih se već
trebala presvlačiti u jednu od Carolineinih lijepih
haljina i spremati za našu važnu večeru u
Princetonu.
– Idi u sobu, Teddy.
– Zašto?
– Jer ne želim da budeš ovdje.
– Zašto?
– Molim te, idi u sobu. Molim te? – Na stoliću leži
USB punjač, pa se sagnem po njega i dam ga
Teddyju. – Idi napuni tablet, može?
Teddy uzme punjač i tablet i istrči iz dnevne sobe,
sretan kao da je dobio nagradu. Čujem njegove
lagane korake na stubama prema sobi.
A tad čujem otvaranje kućnih vrata, tih šum
gumene trake na donjem dijelu vrata koja klizi
pločicama u hodniku. Čujem Caroline kako čavrlja s
Adrianom, želi mu dobrodošlicu u svoj dom. – Kamo
ćete na večeru?
– Idemo na tapase – kaže. – U restoran koji je
poznat po patatas bravas.
– Mmm, a što je to? – upita Ted.
– Prženi krumpir, gospodine Maxwelle, ali najbolji
prženi krumpir na svijetu.
Znam da ih moram presresti da ne uđu tek tako
u dnevnu sobu i nađu se u šoku kao nikad u životu.
Odem u kuhinju, gdje Caroline nudi Adrianu piće.
Ormarić nad hladnjakom otvorenje i zjapi prazan, ali
Caroline to još nije primijetila.
A Adrian je toliko zgodan da mi zastane dah.
Izgleda kao da je upravo izašao ispod tuša. Kosa mu
je još vlažna, a na sebi ima tamne traperice i savršeno
bijelu košulju. Nitko ne primijeti da sam ušla dok se
ne oglasim.
– Nešto se dogodilo.
Caroline se zagleda u mene. – Mallory?
– Što ti je na rukama? – upita Ted.
Adrian mi priđe žurnim korakom. – Jesi li dobro?
Znam da mi je on jedina nada.
Samo bi mi on mogao povjerovati.
– Zvučat će ludo, ali kunem se da je istina. Nakon
što je Teddy otišao u svoju sobu igrati se, svladao me
umor. Legla sam na kauč da zaklopim oči na koju
minutu. Ali tad je Anya nekako, ni sama ne znam
kako, preuzela kontrolu nad mojim tijelom.
Caroline me netremice promatra. – Molim?
 – Znam, znam da zvuči ludo. Ali dok sam spavala,
odvela me do bojica i olovaka. – Pokažem prazan
ormarić nad hladnjakom. – Budući da si sakrila
papir, iscrtala je zidove. Nije mogla ući u Teddyja, pa
je ušla u mene.
Adrian me obgrli oko struka. – Sve je O. K. Sad si
na sigurnome. Već ćemo mi to sve razjasniti.
Caroline se progura pokraj mene i odjuri u
dnevnu sobu, a za njom i svi mi. Glasno zadrži dah i
s nevjericom se zagleda u zid.
– Gdje je Teddy?
– U sobi. Dobro je.
Čarobne pogleda supruga, koji smjesta otrči na
kat.
Pokušam predočiti Caroline kako nam je izgledalo
poslijepodne. – Otišao je u sobu u jedan. Na
samostalnu igru. Dala sam mu iPad, kao što si mi
rekla. Nije sišao do prije deset minuta. Tik prije nego
što ste se vratili. ?
– Četiri sata? – upita Caroline.
Pokažem Adrianu desnu ruku, punu grafita i
žuljeva. – I ja sam ljevakinja kao Teddy. Ne bih ovo
mogla nacrtati desnom rukom. A izgledaju kao crteži
iz moje kućice.
– Da, identični su! Stil je identičan! – Adrian
izvuče mobitel i obiđe dnevnu sobu, snimajući crteže
jedan za drugim. – Prvo ih moramo usporediti s
ostalima. Da vidimo uklapaju li se ovi prizori
nekamo.
 – Ne – kaže Caroline. – Prvo je na redu test na
drogu. Iste sekunde. Inače zovem policiju.
Adrian je pogleda. – Test na drogu?
– Ne mogu vjerovati da sam te ostavila nasamo s
našim sinom! Ne mogu vjerovati da sam imala
povjerenja u tebe! Koji je meni vrag bio?
– Ne drogiram se – kažem tiho, kao da postoji
ikakva šansa da obavimo ovaj razgovor daleko od
Adrianovih ušiju. Kao da Adrian ne stoji tik pokraj
nas i sluša. – Kunem ti se, Caroline, čista sam.
– Onda ti test neće biti problem. Kad si došla
raditi za nas, pristala si na tjedno testiranje. Sama si
to ponudila. Kad god hoćemo. – Uzme me za ruku i
zagleda se kao da traži tragove igle. – Čini se da sam
trebala početi ranije.
Ted se vrati s kata i pogledom da Caroline do
znanja da je Teddy dobro. Za to vrijeme Adrian
pokušava uvjeriti Caroline da je pogrešno shvatila.
– Gospođo Maxwell, ne znam o čemu pričate, ali
Mallory se ne drogira. Stvarno mislite da bi dobila
sportsku stipendiju da je na heroinu? Penn bije
izbacio iz programa u sekundi.
Dnevnu sobu ispuni neugodna tišina i shvatim da
mi Caroline da je priliku da objasnim situaciju
vlastitim riječima. Osjećam da mi nadiru suze. Nisam
to ovako zamišljala. – Adriane, stani – kažem mu. –
Točno to se dogodilo. Nisam ti rekla istinu.
Adrian me još uvijek grli oko struka, ali sad
popusti stisak. –
Što to znači? '
 – Namjeravala sam ti priznati večeras.
– Što to?
Još uvijek to ne mogu ni izgovoriti.
– Mallory nije upisana na Penn – objasni Ted. –
Proteklih osamnaest mjeseci provela je na
odvikavanju. U otvorenoj instituciji. Zbog ovisnosti o
lijekovima protiv bolova i heroinu.
– I drugim drogama kojih se ni ne sjeća – doda
Caroline. – Mozgu treba vremena da se oporavi,
Mallory.
Adrian me više ne drži – ja se sad držim za njega
kao kakvo otužno čudovište, nekakav parazit.
Odmakne se od mene i okrene se pogledati me u oči.
– Ovo je istina? – upita.
– Ne drogiram se – kažem mu. – Kunem ti se,
Adriane. Idućeg tjedna navršit će se dvadeset mjeseci
da sam čista.
Ustukne kao da sam ga ošamarila. Caroline mu
nježno spusti ruku na rame. – Ovo ti je sigurno šok.
Pretpostavili smo da je Mallory bila iskrena prema
tebi. Mislili smo da ti je rekla istinu.
– Ne. Nije.
– Adriane, u bolnici za veterane radim s mnogim
ovisnicima. S dobrim ljudima koje zajedničkim
snagama želimo ponovo uključiti u društvo. Ali
ponekad pokušamo prerano. Ponekad ih vratimo u
stvarni svijet prije nego što su spremni.
Bijesno pogledam Caroline. – Ali ne u mom
slučaju! Ne drogiram se. A i nisam jebena
ilustratorica. Caroline, vjeruj mi, nešto u ovoj kući
nije u redu. Duh Annie Barrett uhodi tvog sina, a sad
uhodi i mene. Ovo je njezina poruka. – Zamahnem
rukom prema zidovima. – Ovo je njezina priča!
Znam da zvučim i izgledam sumanuto jer me
Adrian gleda kao! da ne vjeruje vlastitim očima.
Izgleda kao da me vidi prvi put.
– A ostalo? Je li to istina? – upita. – Živjela si u
instituciji? Bila si na heroinu'?
Previše me sram odgovoriti, ali pročita mi istinu s
lica. Okrene se i izađe iz dnevne sobe. Krenem za
njim, ali Caroline mi stane na put. – Pusti ga da ode,
Mallory. Ne otežavaj mu dodatno.
Pogledam kroz prozor i vidim Adriana kako grabi
kamenom stazicom. Lice mu je zgrčeno i vidi se da je
potresen. Na pola stazice ubrza i gotovo otrči do auta,
kao da jedva čeka da se što prije udalji od mene.
Sjedne u veliki crni kamionet i odveze se.
Kad pogledam. Caroline, vidim da drži plastičnu
čašicu. – Hajde, da to riješimo.
Otprati me do kupaonice. Uđem i uhvatim kvaku,
ali zadrži vrata i samo odmahne glavom. Kao da je
brine da ću zamijeniti uzorak čistim, kao da nosim
uokolo uzorak čiste mokraće. Ipak je dovoljno
pristojna da okrene glavu dok ja skidam hlačice i
čučim nad toaletom. Testirana sam stotine puta i
dobro sam uvježbala uzimanje uzorka, pa mogu
napuniti čašicu a da ne prolijem ni kapi. Odložim
čašicu na rub umivaonika, navučem kratke hlačice i
operem ruke. Voda je crna od grafita, koji ostavi trag
i na umivaoniku. Sapunom istrljam prste i dlanove,
ali grafit se drži za moju kožu poput tinte, kao da
nikad neće sići.
– Čekat ćemo te u dnevnoj sobi – kaže Caroline. –
Nećemo početi bez tebe.
Prljavština s mojih ruku ostavila je sivi rub na
savršeno čistom bijelom porculanu. Još jedna
pogreška u mom dosjeu. Pokušam ga očistiti
toaletnim papirom, a na kraju obrišem ruke o
hlačice.
Kad uđem u dnevnu sobu, Caroline i Ted sjede na
kauču, a čašica s uzorkom stoji pred njima na
stoliću, na papirnatom ubrusu. Caroline mi pokaže
trakicu za testiranje, još uvijek u celofanskom
omotu, da dokaže da je nije dirala. Potom je razmota
i gurne u čašicu.
– Znam zašto vam je ovo potrebno, ali test neće
biti pozitivan.
Vjerujte mi. Cista sam dvadeset mjeseci.
– Želimo ti vjerovati – kaže Caroline, pa pogleda
crteže na zidovima. – Ali moramo raščistiti što se
danas dogodilo.
– Već sam vam rekla što se dogodilo. Anya je
ovladala mojim tijelom, kao da sam lutka. Nisam ja
nacrtala ništa od ovoga! Ona je!
– Ne možemo razgovarati o ovome vičući – kaže
Caroline. – Moramo se smiriti.
Udahnem. – Dobro. O. K.
– Prije nego što smo te zaposlili, obavili smo
dugačak razgovor s Russellom. Ispitali smo ga o tebi.
Rekao nam je da si imala problema s pamćenjem...
da imaš lažnih sjećanja, da se nečega uopće ne
sjećaš.
– Ovo je drugačije. A i više nemam takvih
problema.
– Znaš da je prije nekoliko dana Teddy izgubio
kutiju s olovkama. Došao mi je plačući jer ih nije
mogao naći. A nedugo nakon toga u tvojoj kućici
počeli su se pojavljivati crteži, kao čudom. Tebi se to
ne čini kao prevelika slučajnost?
Pogledam čašicu. Prošla je tek minuta. Prerano je
za rezultat.
– Caroline, ja ne znam ni povući ravnu crtu. Imala
sam likovni samo godinu dana i dobila trojku. Nema
šanse da sam ja ovo nacrtala. Ni izdaleka nisam
dovoljno dobra.
– Moji pacijenti govore isto: „Ne znam vam ja
crtati!“ Ali kad probaju na terapiji crtanjem, pokaže
se da su iznimno vješti. Crtanjem se obračunavaju s
traumom. S istinom s kojom se nisu spremni suočiti
ni na koji drugi način.
– Ovo nije takav slučaj.
– Pogledaj ženu na tim crtežima. Mlada je, visoka.
Sportske građe. Doslovno trči, Mallory. Podsjeća li te
na nekoga?
Vidim kamo ovo vodi, ali Caroline nije u pravu. –
Ovo nije autoportret.
– Nego simboličan prikaz. Vizualna metafora.
Izgubila si mlađu sestru. Uznemirena si, paničariš,
očajnički je želiš vratiti u život, ali prekasno je. Pala
je u dolinu smrti. – Caroline hoda dnevnom sobom,
od crteža do crteža. – A tad joj priđe anđeo... to baš i
nije suptilna metafora, zar ne? Anđeo povede Beth
prema svjetlosti i ne možeš ih sadržati. Beth ode s
anđelom. Neće se vratiti.
Mallory, znaš što je ovo. Sve je jasno kao dan. Ovo
nije Anyina priča, nego tvoja.
Odmahnem glavom. Ne želim uvlačiti Beth u ovo.
Ne želim ni slušati Caroline kako izgovara njezino
ime.
– Znamo što se dogodilo – nastavi Caroline. –
Russell nam je sve rekao. Mallory, žao mi je Što ti se
to dogodilo, grozno je. Znam da te muči krivica, da te
izjeda tuga. Ali ako se ne suočiš s tim osjećajima...
ako ih samo nastaviš gurati dublje u podsvijest... –
Zamahne prema zidovima, prema mojim crtežima. –
Osjećaji su poput pare pod pritiskom, Mallory. Naći
će načina da izađu, naći će kakvu pukotinu i probiti
se na slobodu.
– A drugi crteži? Oni na kojima tu ženu netko
davi?
– Apstraktan koncept predočen stvarnim oblicima
– kaže Caroline. – Možda je to tuga, možda ovisnost.
Što god daje, davi te, drži te u stisku.
– A crtež na kojem je vuku šumom?
– Možda to prikazuje osobu koja je tebe izvukla iz
opasnosti? Možda sponzora ili mentora? Russella?
– Zašto me onda pokapa?
– Ne pokapa te, Mallory. Oslobađa te. Miče s tebe
teret heroina i vuče te iz rupe, vuče te natrag u svijet.
I uspio je, pogledaj!
 Caroline okrene tester prema meni da vidim
rezultate. Svih pet dijelova je čisto – indikatori za
kanabis, opijate, kokain, amfetamin i metamfetamin.
– Dvadeset mjeseci! – kaže Ted. – Bravo, Mallory!
– Jako smo ponosni na tebe – kaže Caroline. – Ali
očito te čeka još posla, zar ne?
Ne znam što da kažem.
Slažem se da između Anyinih crteža i moje
prošlosti postoje zbunjujuće sličnosti.
Istina je i da sam se borila s gubitkom pamćenja,
lažnim sjećanjima i svakakvim drugim posljedicama
zloporabe droge.
Ali u kućici imam još dvanaest crteža koji smrde
na smrt, a za njih je odgovorna samo jedna osoba.
– Ovo je nacrtala Anya. Ne ja.
– Anya je izmišljena prijateljica, Teddy zna da ju
je izmislio. Razumije da Anya ne postoji.
– Teddy je prestrašen i zbunjen i ponavlja sve što
mu govorite. Znam da ste oboje obrazovani ljudi i
mislite da znate sve o svemu. Ali ove crteže ne
razumijete, kao ni ovu kuću, kao ni ovo Što se događa
s Teddyjem. Pod nosom vam se događa svašta čudno
i strašno, a vi se pravite da ništa ne vidite!
Sad već vičem. Ne mogu se obuzdati. Ted i
Caroline su mirni – shvatim da me više i ne slušaju,
da je ovaj razgovor za njih gotov.
– Mislim da ćemo se složiti samo da se ne slažemo
– kaže mi Caroline. – Možda su duhovi, možda je
krivica. Nije ni važno, Mallory. Važno je samo da si
našeg sina ostavila samoga četiri sata i da sam
izgubila povjerenje u tebe.
Ted se složi da su „potrebne promjene“, a Caroline
kaže da smo na raskrižju i kako je ovo prilika da
svatko od nas shvati kako poraditi na sebi.
Toliko su puni razumijevanja i podrške da mi
treba neko vrijeme kako bih shvatila da sam dobila
otkaz.
 20.

Vratim se u kućicu i nakon desetak minuta zazvoni

telefon.
Zove me Russell, iz motelčića na Route 66, negdje
na pola puta između Las Vegasa i Grand Canyona.
Veza je loša, čuje se krčanje i pucketanje.
– Quinn! Što se dogodilo?
– Mislim da sam dobila otkaz.
– Ne, definitivno si dobila otkaz! Caroline mi je
poslala slike tvojih sumanutih umjetničkih ispada!
Koji se vrag događa kod vas?
– U ovoj kući je nešto osim nas, Russelle. Ovdje je
nešto prisutno i prvo je kontaktiralo Teddyja, a sad i
mene.
– Prisutno? – Russell je inače neumorno poletan,
ali sad zvuči umorno i pomalo razočarano. – Misliš,
kao duhovi?
– Ne drogiram se. Caroline me testirala.
– Znam.
– Ovo nema veze s drogom, ovo je...
Ometu nas smetnje na vezi i na tren se zabrinem
da se prekinula. Ali tad ponovo čujem Russella.
– Nađi si sastanak grupe. Koliko je kod vas sati?
Pola sedam? Petak je? Probaj u crkvi Otkupljenja,
mislim da kod njih počinje u sedam.
– Ne treba mi terapija.
 – Možeš li nazvati nekog prijatelja? Može li netko
doći k tebi? Ne želim da noćas budeš sama. – Iz moje
tišine zaključi da nemam nikoga. – O. K., znaš što
ćemo? Dolazim doma.
– Ne!
Ništa strašno. Ovdje mi je ionako grozno. Vrijeme
je neizdrživo. Mogu trčati samo unutra, na traci, jer
bili nakon deset minuta na ovoj vrućini pretrpio
srčani udar.
Kaže da će mu trebati dva ili tri dana da stigne do
mene. Trenutačno je na putu u Grand Canyon, pa će
se prvo morati vratiti autom do Las Vegasa da može
kupiti avionsku kartu. – Možda stignem u nedjelju,
ah vjerojatnije je da se vidimo u ponedjeljak. Moraš
izdržati do ponedjeljka, O. K.? Doreen i ja doći ćemo
po tebe. Možeš ostati kod mene nekoliko tjedana i
odvest ćemo te liječniku na pregled. A onda ćemo
smisliti novi plan.
Hvala ti, Russelle.
Pustim telefon da padne na pod i zaklopim oči.
Znam da bih trebala ustati. Trebala bih otići na
sastanak liječenih ovisnika ili si barem skuhati
večeru. Ali po kućici bubnja kiša – jedna od onih
neočekivanih ljetnih oluja koje samo počnu iz vedra
neba. Vjetar drma krov, kiša se slijeva niz prozore. Ne
mogu nikamo, a nemam koga ni nazvati. Užasavam
se dugačkog vikenda pred sobom, čekanja da Russell
dođe po mene. Moji jedini prijatelji su u Safe
Harboru, ah previše se stidim zbog svega ovoga da
bih im se javila.
 Naravno, imala sam prijatelje i prije Safe Harbora.
Izbrisala sam njihova imena i brojeve iz mobitela, ali
ne bi bilo teško naći ih. Philadelphia je pola sata
vlakom od Spring Brooka. Već i da stignem do Avenije
Kensington, naletjela bih na poznata lica, na stare
prijatelje kojima bi bilo drago što me vide, koji bi mi
poželjeli dobrodošlicu doma. Na računu imam tisuću
dvjesto dolara. Mogla bih se spakirati i otići i nikome
ne bih nedostajala.
Osim Teddyju.
Teddyju bih nedostajala. Znam da bih.
Ne mogu ga napustiti bez pozdrava.
Moram ostati dovoljno dugo da mu objasnim što
se dogodilo, da mu kažem da ni za što od svega toga
nije kriv on.
I tako ostanem u svojoj savršenoj kućici, u
najljepšem domu koji sam ikad imala, prelijepo
uređenom podsjetniku na sve bez čega sam ostala.
Kiša pada i pada, a meni sve glasnije zuji u glavi –
kao da mi je glava puna komaraca. Zagnjurim lice u
jastuk i vrisnem, sili ne nadglasam zujanje.
Te noći odspavam deset, dvanaest, možda čak i
četrnaest sati. Svaki put kad se probudim, sjetim se
što se dogodilo, pa se ponovo zavučem pod pokrivače
i utonem u san.
U subotu u deset ujutro ustanem i odvučem se
pod tuš, koji me malo oraspoloži. Zatim izađem i
zateknem poruku na trijemu, pritisnutu kamenom.
O, Isuse, pomislim. Pa ja doista gubim razum.
Ali poruka je od Caroline.
 Draga Mallory,
Ted i ja odveli smo Teddyja na izlet na obalu.
Rekli smo mu da odlaziš i, naravno, to ga je
rastužilo. Nadamo se da će mu lijep dan na plaži
i u obližnjem lunaparku malo popraviti
raspoloženje. Ostat ćemo dokasno, pa slobodno
provedi dan u dvorištu, uz bazen.
Jutros nas je nazvao Russell: rezervirao je kartu
za noćni let, leti sutra navečer i stiže u ponedjeljak
ujutro, između 10 i 11.
Sutra poslijepodne željeli bismo prirediti zabavu
da obilježimo tvoj boravak s našom obitelji – uz
bazen, večeru, desert, znaš već. Ako ti odgovara,
počeli bismo oko 15. Molim te da me nazoveš ako
imaš ikakvih pitanja ili samo želiš razgovarati.
Imaš moju punu podršku u ovom prijelaznom
razdoblju.
S ljubavlju, Caroline

Odem do kuće po čašu soka od naranče, ali kad

unesem šifru u elektroničku bravu, vrata se ne
otvore. Pa naravno. Ted i Caroline pustili su me da se
motam po dvorištu, ali neće me pustiti da uđem u
kuću nakon što sam im išarala sve zidove.
Trebala bih otići trčati. Znam da ću se osjećati
bolje ako otrčim nekoliko kilometara. Ali previše me
stid izaći i iz dvorišta, a kamoli protrčati kvartom.
Pretpostavljam da se glas o mojoj prevari proširio i da
cijeli Spring Brook zna moju tajnu. Vratim se u
kućicu, naspem si pahuljica u zdjelicu i sjetim se da
nemam mlijeka. Pojedem ih suhe, prstima, ležeći na
krevetu s tabletom u ruci. Neko vrijeme biram koji ću
Hallmarkov film gledati, ali sad mi se svi redom čine
lažnima i lošima – puni su ispraznih obećanja i laži o
sretnom završetku.
Nakon deset minuta uz film po imenu Božić
ovisnice o cipelama začujem korake na stubama i tiho
kucanje na vratima. Zaključim da je to vjerojatno
Mitzi, da se došla ispričati zbog seanse. Doviknem: –
Nemam vremena! – I vratim se tabletu.
Na prozoru se stvori Adrianovo lice.
Moramo razgovarati.
U tren oka skočim s kreveta i otvorim vrata. – Da,
stvarno moramo jer...
Ne ovdje – kaže. – Parkirao sam se pred kućom.
Idemo se provozati.
.

Ne kaže kamo idemo, ali Čim skrenemo prema

autocesti 295, shvatim i sama. Uključimo se u gust
promet, prijeđemo na Zapadnu 76 pa preko Mosta
Walta Whitmana i nađemo se visoko nad
brodogradilištima i pristaništima na rijeci Delaware.
Idemo u južnu Philadelphiju. Adrian me vozi kući.
Ne moraš. Okreni auto.
Još malo i stigli smo – kaže. – Još pet minuta.
Za nogomet je prerano, a bejzbolska momčad
očito je na gostovanju jer je autocesta pusta. Adrian
siđe s autoceste kod Avenije
Oregon, nakon tko zna kojeg pogleda na GPS. Ali
sad ga već mogu dovesti do cilja zatvorenih očiju.
Poznajem svaku ulicu, svaki prometni znak i svaki
semafor. Svi su stari lokali još uvijek na mjestu:
zalogajnice s hamburgerima i sendvičima, azijski
supermarketi, prodavaonice mobitela i sportski
barovi koji nude i striptiz i koji su regrutirali dvije
moje školske poznanice dan nakon mature. Moj stari
kvart sušta je suprotnost Spring Brooku. Ulice su
pune rupa, pločnici puni stakla od razbijenih boca i
pilećih kostiju. Ali mnogo kuća ima nove aluminijske
obloge i izgleda znatno bolje nego što pamtim, kao da
se mještani trude uljepšati kvart.
Adrian stane na uglu Osme ulice i Ulice Shunk.
Pretpostavljam da je pronašao moju adresu na
internetu jer smo tik pred niskom četvrtastom kućom
koja mi je nekoć bila dom. Ciglena fasada je
obnovljena, drvenina na prozorima obojena, a
umjesto šljunčanog dvorišta pred kućom je sad
travnjak. Uz kućna vrata stoje ljestve, a na njima
neki čovjek s radničkim rukavicama, koji iz žlijeba
vadi otpalo lišće.
Adrian ubaci u prazan hod i upali sva četiri
žmigavca. Nisam vidjela nikoga od susjeda još od
srednje škole i sad me strah da će me netko
primijetiti. Kuće su ovdje jako blizu jedna drugoj i
lako mogu zamisliti kako se vrata susjednih kuća
otvaraju, a susjedi izlaze i znatiželjno bulje u mene.
– Vozi dalje, molim te.
– Ovdje si odrasla?
– Znaš da jesam.
– Tko je ono na ljestvama?
– Ne znam. Vozi, molim te.
 Čovjek na ljestvama okrene se i zagleda u nas.
Sredovječan je, proćelav, ne previsok i na sebi ima
dres Eaglesa. – Nešto trebate?
Nemam pojma tko je to. Možda je mama zaposlila
radnika za nešto, ali vjerojatnije je da je prodala kuću
i odselila se, a ovo je novi vlasnik. Mahnem mu da se
ispričam za ometanje pa pogledam Adriana. – Ako
odmah ne kreneš, izaći ću iz auta i pješačiti do Spring
Brooka.
Ubaci u brzinu i odvezemo se, jer baš se upalilo
zeleno svjetlo na semaforu. Kažem mu kamo da vozi
i stignemo do Rooseveltovog parka, najpopularnijeg
mjesta u Philadelphiji za piknike, rođendane i
fotografiranje mladenaca. Kao klinci govorili smo da
idemo do jezera, jer je park prošaran jezercima i
lokvama svih dimenzija. Najveće je jezero Meadow, uz
koje Adrian ija sjednemo na klupu pred kojom se
pružao lijep pogled. U daljini, na pozadini sivog neba,
vidi se povišena autocesta 95, šest trakova koji vode
jureće aute s aerodroma i do njega. Dugo samo
sjedimo bez riječi, jer nijedno od nas ne zna kako
početi.
– Nisam ti lagala o stipendiji – kažem. – U drugom
srednje istrčala sam pet kilometara za petnaest
minuta i dvadeset tri sekunde. Bila sam šesta
najbrža natjecateljica u Pennsylvaniji. Pitaj Google.
– Već jesam, Mallory. Onoga dana kad smo se
upoznali, po povratku doma guglao sam sve Mallory
Quinn u Pennsylvaniji. Pronašao sam ti
srednjoškolsku statistiku. Dovoljno da ti povjerujem
ostatak – kaže pa se nasmije. – Ali nisam te našao ni
na Twitteru ni na, društvenim medijima. Mislio sam
si da si baš kul, da si misteriozna. Cure na Rutgersu
su na Instagramu po cijele dane, stavljaju slike na
kojima su super ispale i žicaju komplimente. Ali ti si
bila drugačija. Mislio sam da si samo zrelija, da ti ne
treba divljenje javnosti. Nije mi palo na pamet da
nešto kriješ.
– Pretežno sam ti rekla istinu.
– Pretežno? Što to znači?
– Lagala sam ti samo o prošlosti. Ni o čemu
drugom. Ne o Anyinim crtežima. Ne o tome što
osjećam prema tebi. Namjeravala sam ti sve priznati
sinoć, za večerom.
Niša ne kaže, samo gleda u jezero. Djeca u blizini
igraju se drenom koji izgleda kao mali NLO s osam
propelera koji se mahnito vrte, a svaki put kad prođe
pokraj nas zvuči kao roj pčela. Shvatim kako Adrian
čeka da nastavim, da mi da je priliku da mu kažem
istinu. Duboko udahnem.
– Dakle, ovako...
 21.

Moji su problemi počeli s običnim prijelomom na

donjem dijelu kralješnice – sićušnim prijelomom na
križnoj kosti.
To je bilo u rujnu mojega četvrtog razreda srednje,
a liječnik je preporučio osam tjedana mirovanja – tik
prije početka sportske sezone. Dijagnoza je bila loša,
ali ne katastrofalna. Taje ozljeda česta među mladim
trkačicama, lako se liječi i nije trebala utjecati na
moju stipendiju za Penn. Dobila sam recept i za lijek
protiv bolova, OxyContin – jednu tabletu od četrdeset
miligrama na dan. Svi su govorili da ću se vratiti na
stazu do studenoga, do zimskih natjecanja.
Nastavila sam ići na treninge kao pomoć drugim
atletičarkama, nosila sam im torbe s opremom i
zapisivala rezultate, ali bilo je teško gledati ih s klupe
znajući da bih trebala biti s njima na stazi. Kako sam
imala više slobodnog vremena, mama je očekivala da
joj više pomažem u kućanstvu, da češće kuham,
pospremam, odlazim u kupovinu i pazim na sestru.
Mama nas je odgajala sama. Bila je niska, debela
i pušila je kutiju cigareta na dan – iako je radila u
bolnici Mercy, na odjelu za naplatu, i znala je koliko
je pušenje opasno. Beth i ja smo je neprestano
pokušavale nagovoriti da prestane pušiti, skrivale joj
kutije Newporta pod kauč ili na mjesta koja joj ne bi
ni pala na pamet. Ne bi ih ni tražila, samo bi si kupila
nove. Govorila je da joj pomažu riješiti se stresa, da
je prestanemo gnjaviti. Stalno nas je podsjećala da
nemamo baka i djedova, teta i stričeva, a da se ona
definitivno ne namjerava ponovo udati – da nas tri
moramo paziti jedna na drugu. To je bio refren mog
odrastanja: morate paziti jedna na drugu.
Tri ili četiri puta godišnje, bolnica bi naredila
mami da radi i subotom, da odradi neplaćene
prekovremene i raščisti kaos u nenaplaćenim
računima u koji nitko drugi nije mogao uvesti reda.
Jednog petka uvečer primila je jedan od tih poziva:
idući će dan provesti na poslu. Rekla mi je da
odvedem sestru u Zemlju bajki.
– Ja? Zastoja?
. – Jer sam joj obećala da ćemo je odvesti.
– Odvedi je u nedjelju, nedjeljom ne radiš.
– Ali Beth želi povesti Chenguang, a ona može
samo u subotu.
Chenguang je bila Bethina najbolja prijateljica,
mala čudakinja ružičaste kose koja sije po obrazima
crtala mačje brkove. Ona i Beth bile su u klubu
ljubitelja animea.
– Sutra imam natjecanje! U Valley Forgeu. Neću
se vratiti do tri.
– Preskoči ga – rekla je mama. – Ionako se ti ne
natječeš. Nisi im potrebna.
Pokušala sam joj objasniti da ih svojom
prisutnošću bodrim, ali nije ju zanimalo. – Zadužena
si za Beth i Chenguang.
– Prevelike su za Zemlju bajki! To je za malu
djecu!
 – Idu ironično. – Mama je otvorila stražnja vrata,
pripalila cigaretu i otpuhnula dim kroz mrežicu za
komarce. – Znaju da su prevelike za bajke, ali baš
zato žele ići. – Slegnula je ramenima kao da je to
normalno ponašanje.
Idućega jutra – u subotu, 7. listopada –
Chenguang nam se nacrtala na vratima u žutoj
majici s blještavim bijelim jednorogom od šljokica i
izblijedjelim trapericama. Grickala je kisele gumene
bombone iz velike vrećice, a ponudila ih je i meni.
Odmahnula Sam glavom, govoreći da bih radije crkla
od gladi. Beth je sišla iz sobe u istoj onakvoj majici s
jednorogom i istim trapericama. Bile su se dogovorile
što će obući, jer je i to bio dio njihove bizarne
avanture.
Ustrajala sam da izađemo točno u devet.
Namjeravala sam voziti dok cure trče pa ih nazvati da
čujem rezultate čim stignemo u Zemlju bajki. Ali
Chenguang je bio ugrizao pauk i još je nije prestalo
svrbjeti, pa smo morale stati u drogeriji da joj kupimo
antihistaminik. Zbog toga smo izgubile pola sata i
nismo prešle preko Mosta Walta Whitmana do devet
i trideset, a do autoceste Atlantic City nismo stigle
sve do devet i četrdeset pet. Našle smo se u jednoj od
triju kolona koje su jurile prema New Jerseyju sto
pedeset na sat. Spustila sam prozor i uključila radio,
pa nisam čula Beth i Chenguang na stražnjem
sjedalu. Brbljale su bez prestanka, neprekidno
upadajući jedna drugoj u riječ. Moj mobitel bio je u
konzoli između prednjih sjedala, spojen na punjač.
Usprkos glazbi, čula sam zvuk poruke – pa još jedne,
pa još jedne. Znala sam da su vjerojatno od Lacey,
koja je uvijek slala poruke jednu za drugom iako je
sve mogla napisati u jednu veliku. Cesta preda mnom
bila je prazna, pa sam pogledala ekran, obavijesti
koje su Samo izvirale na ekranu.

ISUSE BOŽE
OMFG
!!!!!!!!
NEĆEŠ VJEROVATI TKO JE TREĆI

Sat na upravljačkoj ploči pokazivaoje 9:58 i shvatila

sam da je utrka vjerojatno završila, da mi Lacey šalje
rezultate kao što smo se i dogovorile. Ponovo sam
pogledala pred sebe pa, kako je cesta bila prazna,
jednom rukom podigla mobitel, unijela lozinku i
pažljivo natipkala odgovor: da čujem.
Na ekranu su titrale tri točkice, znak da Lacey
piše odgovor. Sjećam se da je na radiju Ed Sheeran
pjevao o dvorcu na brdu. Sjećam se i da sam
pogledala u retrovizor. Iza mene se vozio neki
terenac, toliko blizu da su nam se branici gotovo
dodirivali i ubrzala sam ni ne razmišljajući, tek toliko
da se malo odmaknem od njega. U retrovizoru sam
vidjela kako Beth i Chenguang zajedno jedu dugački'
gumeni bombon, svaka sjedne strane, kao Dama i
Skitnica u crticu. Kikotale su se kao da su sišle s
uma i sjećam se da sam pomislila: Koji je njima vrag?
Zašto se ne ponašaju kao normalne tinejdžerice? Tad
mi je mobitel zazujao u ruci – Lacey je odgovorila.
Probudila sam se u srijedu, u bolnici u Vinelandu,
u New Jerseyju. Lijeva noga bila mi je slomljena. Tri
su mi rebra napukla, a tijelo mi je bilo pričvršćeno na
pet različitih monitora i aparata. Kraj mog kreveta
sjedila je mama, s bilježnicom u rukama. Pokušala
sam sjesti, ali nisam se mogla ni pomaknuti, ništa mi
nije bilo jasno. Mama je govorila besmislice. Na
autocesti je bio bicikl. Neka obitelj vozila je bicikl na
nosaču terenca, pao je s nosača i svi su auti naglo
skrenuli da ga izbjegnu. „Gdje je Beth?“ rekla sam, a
mamino je lice klonulo. Odmah sam znala.
Vozač ispred mene slomio je ključnu kost. Svi u
terencu iza mene imali su lakše ozljede. Chenguang
je izašla iz našeg auta bez ogrebotine. Moja je sestra
jedina poginula, ali liječnik je rekao da sam i ja bila
blizu smrti. Svi su me uvjeravali da nisam kriva za
sudar, da nisam ništa zgriješila. Svi su krivili obitelj
s biciklom. Policija me posjetila nekoliko puta, ali
prave istrage nije ni bilo. Dok se naš auto prevrtao,
mobitel mi je ispao kroz otvoren prozor i nestao pod
kotačima nekog auta ili je odletio u ljubičasto poljsko
cvijeće uz cestu. Nikad nisam doznala tko je zauzeo
treće mjesto.
...

Nakon dva tjedna izašla sam iz bolnice s novim

receptom za OxyContin, uz upute da ga uzimam po
potrebi, ali mene je po cijele dane boljelo tijelo, od
trena kad bih se probudila do trena kad bih se svalila
u krevet. Tablete su malo ublažile taj bol, pa sam se
vraćala po još, preklinjući liječnike da mi daju novi
recept – samo malo da preživim Noć vještica, pa Dan
zahvalnosti, Božić. Do veljače sam se dovoljno
oporavila da hodam bez bolova i recepti su
presahnuli.
 Bolje bio gori nego ijedan prije. Ljudi ne razumiju
što OxyContin napravi tijelu – ili to barem nisam
razumjela ja. Tijekom tih nekoliko mjeseci koliko sam
ga uzimala, promijenio mi je mozak do te mjere da
sam ga sad trebala i samo da preživim bol. Nisam
mogla ni spavati, ni jesti, ni usredotočiti se na
predavanjima. Nitko me nije bio upozorio na to. Nitko
mi nije rekao da se pripremim za tu bitku.
Tad sam potražila pomoć od prijatelja – nagovorila
sam ih da pretraže ormariće u kupaonicama, noćne
ormariće svojih roditelja. Zapanjili biste se da znate
koliki drže OxyContin doma. Kad su i ti izvori prešah
li, obratila sam se prijateljici čiji je dečko poznavao
lokalnog dilera. Bilo sije lako opravdati kupovanje
OxyContina: pa i liječnici su mi ga prepisali.
Kupujem lijek, ne drogu. Ali koštao me toliko da sam
potrošila svu ušteđevinu u svega nekoliko mjeseci.
Provela sam tri užasna dana u znoju i mučnini prije
nego što me jedan novi prijatelj – ovisnik kao i ja –
upoznao s jeftinijom, razumnijom alternativom
skupom oksiju.
Sama riječ heroin zvuči opasno i prijeteće, ali ima
isti učinak kao OxyContin – i manje košta. Samo
morate prevladati gađenje prema iglama. Na moju
sreću, YouTube je pun videa (pretežno namijenjenih
dijabetičarima) koji podučavaju kako pronaći venu i
kako nježno povući kanilu u pravom trenutku i
pritom provjeriti je li igla dosegla venu. Kad sam to
naučila, situacija se promijenila iz zla u gore.
Maturirala sam, ali jedva, i to zahvaljujući
profesorima koji su me žalili. Ali svi' su treneri znali
što se događa i državno sveučilište povuklo je
ponudu. Službeno su okrivili nesreću i ozljede,
govoreći da ni uz vježbe i pripreme neću biti spremna
za početak sezone u rujnu. Ne sjećam se da me to
razočaralo. Ne sjećam se ni kad sam doznala za to.
Kad su nazvali moju mamu ja sam već bila navikla
na noćenje izvan kuće, na kauču kod svog novog
frenda Isaaca, kojem je bilo ni manje ni više nego
trideset osam godina.
Dulje razdoblje nakon mature živjela sam samo za
idući šut i radila samo da zaradim za njega – za bilo
kakvu drogu. Kad ne bih mogla doći do oksija i
heroina, probala bih bilo što drugo. Mama je
potrošila mnogo vremena i novca da me pokuša
izvući iz toga, ali ja sam bila mlada i zgodna, a ona
stara, siromašna i debela. Nije imala šanse. Jednoga
dana sjela je u autobus broj 17 i pretrpjela srčani
udar. Gotovo je umrla prije nego što je hitna stigla do
bolnice. Ja sam za to doznala tek šest mjeseci poslije,
kad sam je nazvala s odvikavanja, da joj priopćim
dobru vijest. Pretpostavila je da je zovem kako bih
žicala novac i poklopila mije.
Nazvala sam je još nekoliko puta, ali nijednom se
nije javila. Ostavila sam joj nekoliko dugačkih i jedva
razumljivih poruka, priznala da sam kriva za nesreću
i pokušala se ispričati. Tad sam već živjela u
skloništu za bivše ovisnike i bila sam potpuno čista,
ali naravno da mi nije vjerovala. Ne bih si ni ja
vjerovala. Konačno, jednoga dana na telefon se javio
muškarac. Čovjek je rekao da se zove Tony, da je
mamin prijatelj i da me ona više ne želi ni čuti. Kad
sam idući put nazvala, broj je bio isključen.
 Nisam se čula s mamom dvije godine. Nisam
sigurna ni kako je. Ipak, znam da imam mnogo
razloga za zahvalnost. Zahvalna sam što nisam
dobila hepatitis. Zahvalna sam što me nisu silovali.
Zahvalna sam vozačici Ubera koja me oživila
Narcanom nakon što sam se predozirala na
stražnjem sjedalu njezina Priusa. Zahvalna sam sucu
koji me poslao na odvikavanje umjesto u zatvor.
Zahvalna sam što sam upoznala Russella, koji mi je
pristao biti sponzor i mentor, koji me potaknuo da
ponovo počnem trčati. Bez njega ne bih dogurala
ovako daleko.
Adrian me ne prekida pitanjima. Pusti me da
kažem sve što želim, uključujući ono najvažnije. – Do
kraja života osjećat ću krivicu zbog svega što se
dogodilo. Svi krive vozača onog terenca s biciklom. Ali
da sam više pazila...
– To ne znaš, Mallory. Možda bi stigla skrenuti,
možda ne bi.
Znam da sam u pravu.
Zauvijek ću znati da sam u pravu.
Da se vratim kroz vrijeme, prešla bih u drugi trak
ili okrenula upravljač ili nagazila na kočnicu i još
uvijek bi sve bilo u redu.
– Imale smo zajedničku sobu, jesam li ti to rekla?
Spavale smo u krevetima na kat i bilo nam je grozno
zbog toga, stalno smo se žalile mami. Rekle smo joj
da smo jedine u kvartu koje dijele sobu, a to čak i
nije bila istina. Nakon nesreće, nakon što sam izašla
iz bolnice, mama me odvela doma i kad sam se popela
u sobu... – Ostatak ne mogu ni izgovoriti. Ne mogu
mu ni opisati koliko je bilo tiho bez Beth, ne mogu
mu ni reći da nisam mogla zaspati bez njezina
disanja i šuštanja njezine posteljine.
– Sigurno ti je teško – kaže Adrian.
– Nedostaje mi. Svakoga dana. Možda sam ti zato
lagala, Adriane, ne znam. Ali vjeruj mi, nisam ti
lagala ni o čemu drugome. Ni o svojim osjećajima ni
o crtežima. Ne sjećam se da sam ih nacrtala. Ali očito
jesam. Znam da je to jedino logično objašnjenje. U
ponedjeljak odlazim iz Spring Brooka. Nekoliko ću
tjedana živjeti kod Russella. Pokušat ću se malo
pribrati. Oprosti što sam ispala ovakva luđakinja.
Stigli smo do dijela razgovora u kojem bi Adrian
mogao nešto reći – barem se nadam da hoće. Možda
neće odmah reći da mi oprašta, znam da je drsko čak
i pomisliti na to. Ali nadam se da će barem shvatiti
kako sam ogolila dušu pred njim, da sam mu rekla
nešto što nikad nisam izgovorila izvan sastanka
liječenih ovisnika.
Ali samo ustane. – Trebali bismo krenuti – kaže.
Uputimo se prema parkiralištu. Pored Adrianovog
kamioneta igraju se tri dječačića: drže prste kao da
su pištolji i pucaju. Kad im se približimo, pobjegnu
koliko ih noge nose, potrče parkiralištem glasno
vičući i mašući rukama. Podsjete me na djecu na
igralištu u Spring Brooku. I njima je pet ili šest
godina, ali nemaju ništa zajedničko s mirnim,
zamišljenim Teddyjem koji jedva čeka da uzme
slikovnicu ili crtaći blok.
Adrian ništa ne kaže dok ne sjednemo u njegov
kamionet. Pokrene motor i uključi klimu, ali ne ubaci
u brzinu. – Nakon što sam jučer otišao od vas, bio
sam bijesan. Ne samo zato što si lagala meni, iako je
i to bilo dovoljno, ali lagala si mojim roditeljima i
njihovim prijateljima. Umrijet ću od srama, Mallory.
Ne znam kako ću im ikad reći istinu.
Znam, Adriane. Oprosti mi.
Ali znaš Što... Nakon što sam otišao od vas, nisam
se mogao vratiti doma. Moji su mislili da smo na
spoju i nisam htio stati pred njih i reći im da je sve
propalo. Zato sam otišao u kino. Igrao je onaj novi
Marvelov film, pa sam zaključio da će poslužiti.
Pogledao sam ga dvaput, da se vratim kući nakon
ponoći. Kad sam konačno ušao u svoju sobu, na
stolu me čekalo ovo.
Sagne se, otvori pretinac za rukavice i ugledam
papir gotovo potpuno zacrnjen olovkom.
 – Tko je sad lud? Možda je moguće da si se nekako
uvukla u moju sobu i ostavila mi ovo na stolu, iako
su moji bili doma cijele večeri. Možda je moguće i da
se petogodišnji Teddy uvukao u moju kuću? Ili
njegovi roditelji? Ali mislim da nije o tome riječ,
Mallory. – Adrian odmahne glavom. – Mislim kako je
najvjerojatnije objašnjenje da mi sve vrijeme govoriš
istinu. Ovo crta Anya. I želi mi dati do znanja da ti
moram vjerovati.
 22.

Vratimo se u Spring Brook i bacimo na posao. Odem

po sve crteže koje sam našla u kućici i tri koja sam
uzela iz Teddyjeve sobe. Adrian ima crtež iz svoje sobe
i fotografije zidova dnevne sobe. Već ih je isprintao da
ih dodamo u niz. Russell dolazi po mene za manje od
četrdeset osam sati – a prije nego što dođe, moram
uvjeriti Maxwellove da govorim istinu.
Poredamo crteže po terasi uz bazen i pritisnemo
svaki kamenom da ne odlete. Pola sata ih mičemo i
premještamo, pokušavajući ih složiti po redu –
pokušavajući vidjeti koju nam to priču pričaju.
Nakon mnogo pokušaja i pogrešaka, složimo ih
ovim redoslijedom:
 Na prvom crtežu je balon – počnem. – Mislim da smo u
nekakvom parku ili na polju. Negdje na otvorenome. I bez
drveća, jer vidimo nebo.
Dakle, definitivno nismo u Spring Brooku – kaže Adrian. –
Nebom nad nama stalno prelijeću avioni iz Philadelphije.
 – Vidimo ženu koja slika jedan od tih balona. Zasad
pretpostavimo da je to Anya. Sudeći po haljini bez rukava, rekla
bih da je ljeto ili da smo negdje u toplijim krajevima.
 – U blizini je djevojčica, igra se. Možda je to Anyina kći.
Teddy je rekao da Anya ima kćer. Čini se da je Anya i ne gleda.
– Potom dođe bijeli zec.
 – Privuče djevojčičinu pažnju. Igra se s plišanim zecom, ali
sad je pred njom pravi.
– Krene za zecom u dolinu...
 – ... ali Anya ne primijeti da je djevojčica odlutala.
Usredotočena je na sliku. Djevojčica je sad daleko na obzoru.
Udaljila se od igračaka. Misliš da je ovo dosad točno?
– Mislim da jest – kaže Adrian.
 – Dobro, jer nakon toga mi ništa nije jasno. Nešto je pošlo
po zlu. Zeca više nema, djevojčica se izgubila. Možda je
ozlijeđena. Možda je i mrtva. Jer na idućem crtežu...
– ... prilazi joj anđeo.
– I anđeo povede djevojčicu prema svjetlosti.
– Ali netko ih pokušava zaustaviti. Netko trči za njima.
Anya. To je njezina bijela haljina.
I ja mislim. Trči spasiti kćer, ne želi da je odvedu.
Ali prekasno je. Anđeo je ne želi vratiti.
Ilije ne može vratiti – kaže Adrian.
Tako je. Sad nam nešto nedostaje...
 – Anđela i djevojčice više nema. Više ih ne vidimo. Netko
davi Anyu. Tu nam nedostaje još jedan dio radnje.
– Prošlo je nešto vremena. Noć je. Anyin štafelaj je napušten.
 – U šumu ulazi muškarac noseći alatke. Izgledaju mi kao
pijuk i lopata.
– Taj muškarac vuče Anyino tijelo šumom...
– Lopatom iskopa rupu...
Zakopa tijelo.
Znači, taj je muškarac zadavio Anyu – kaže Adrian.
Možda nije.
Ali on je odvukao tijelo. On ju je zakopao.
 – Samo što priča počinje danju, a muškarac stupa
na scenu kasnije, za mraka.
Adrian opet presloži crteže, opet ih pokuša složiti
drugim redoslijedom, da ispričaju drugačiju priču –
ali iskušala sam sve i mislim da je ovo jedina verzija
koja iole ima smisla.
Samo što i u toj verziji još uvijek nešto nedostaje.
Osjećam se kao da slažemo golemu slagalicu i stigli
smo gotovo do kraja, a onda shvatili da u kutiji nije
bilo tri ili četiri djelića – i to sa sredine slike.
Adrian frustrirano mahne rukama. – Zašto nam
ne kaže što se dogodilo? Zašto crta, umjesto da
govori? „Zovem se Cvilidreta, ubio me nadvojvoda“ ili
tko već. Zašto je ovako misteriozna?
Jasno mi je da je samo ojađen neuspjehom, ali u
jednome je u pravu: nije mi ni palo na pamet zapitati
se zašto je Anya ovako misteriozna.
Zašto nam priča svoju priču Teddyjevim crtežima,
a ne riječima? Zašto nam nije napisala pismo?
Možda...
Sjetim se svih onih razgovora koje je Teddy vodio
u sobi. Zapinjali su. – Teddy kaže da Anya smiješno
govori. da je ne razumije dobro. A što ako ne govori
engleski?
Adrian na tren izgleda kao da će odbaciti tu ideju,
ali tad dohvati onu knjižicu – Sabrana djela Anne C.
Barrett. – Dobro, da promislimo malo o tome. Znamo
da je Annie došla iz Europe nakon Drugog svjetskog
rata. Možda nije govorila engleski. Možda joj Barrett
nije bilo pravo prezime, nego zapadnjačka verzija
njezina pravog prezimena. Nešto poput Barišnjikov,
nešto istočnoeuropske sa sto slova što nitko ovdje
nije mogao izgovoriti. Pa ga je obitelj promijenila, da
se bolje uklope.
– Moguće – kažem. Ta mi se teorija sve više sviđa.
– George piše kao da dobro vlada engleskim, kao da
je ovdje već dugo. Već se udomaćio. Đakon je u svojoj
crkvi, sjedi u gradskom vijeću. Ali odjednom mu se
na vratima nacrta slobodoumna sestrična. Podsjeti
ga na to odakle je i postidi je se. Njegov predgovor u
knjizi zvuči prijekorno, naglašava: da je malo
postigla, a puno griješila.
Adrian pucne prstima. – To objašnjava seansu!
Rekla si da ste zapisale same besmislice! Razbacani
elementi za Scrabble, tako si rekla. Što ako vam se
Anya obratila na stranom jeziku?
Prisjetim se seanse – osjećaja da sam zarobljena
s nečim u kućici i podrhtavanja pločice pod mojim
prstima.
Znala sam da nismo same.
Znala sam da nešto pomiče moju ruku i pomno
bira svako slovo.
– Mitzi je sve zapisala – kažem mu.
Prijeđemo dvorište do Mitzinih vrata i pokucam,
ali ne dobijem odgovor. Potom zaobiđemo kuću do
stražnjih vrata, onih na koja ulaze Mitzini klijenti.
Otvorena su, a kroz mrežicu za komarce vidi se u
kuhinju, sve do plastičnog stola za kojim mi je Mitzi
ponudila kavu. Pokucam na vrata, ah čuje se samo
otkucavanje sata s mačkom, čiji se rep klati lijevo–
desno. Iznutra do nas dopire zvuk televizora, reklame
za komemorativne zlatnike. „Ove novčiće znat će
cijeniti svaki sakupljač, a njihova vrijednost s
vremenom će samo rasti...“ Počnem dozivati Mitzi, ali
ne mogu nadglasati reklamu.
Adrian pritisne kvaku i vrata se otvore. – Što
kažeš?
– Kažem da je Mitzi paranoična i ima pištolj. Ako
joj se prišuljamo, lako je moguće da će nam pucati u
glavu.
– Lako je moguće i da joj se nešto dogodilo. Možda
je pala u kadi. Kad stari ljudi ne otvore vrata,
moramo provjeriti kako su.
Ponovo pokucam, ali odgovora nema.
– Vratit ćemo se kasnije.
Adrian ipak otvori vrata. – Mitzi, jeste li dobro? –
poviče.
Uđe u kuću, a ja za njim, jer što mi preostaje? Već
su prošla tri sata, dan leti. Ako Mitzi ima nešto što
nam može pomoći, toga se moramo dočepati što brže.
Ostavim vrata otvorena i uđem za njim.
Kuhinja zaudara, možda po smeću koje je odavno
trebalo iznijeti, možda po prljavom posudu u
sudoperu. Na štednjaku stoji tava sa zgusnutom
svinjskom masti od prženja slanine. Radna ploha
puna je otisaka malih šapa. Ne želim ni misliti što sve
; živi u Mitzina četiri zida.
Slijedim Adriana u dnevnu sobu. Televizor je
upaljen na kanal Fox News, na kojem se domaćini
svađaju s gostima o tome što trenutačno predstavlja
najveću opasnost državnoj sigurnosti. Viču –
nadglasavaju jedni druge – pa dohvatim daljinski i
isključim ton.
– Mitzi? Mallory je. Čujete li me?
I dalje nema odgovora.
– Možda je izašla – kaže Adrian.
I ostavila stražnja vrata otvorena? Ni u ludilu.
Uđem u stražnji dio kuće i provirim u kupaonicu –
ništa. Konačno stignem do vrata Mitzine spavaće
sobe. Nekoliko puta pokucam, dozivajući je, a na
kraju ih otvorim.
Zavjese su navučene, krevet raspremljen, pod se
jedva vidi od razbacane odjeće. Zrak vonja kiselo i
ustajalo. Ne usuđujem se ništa dirati. Vratima
prevrnem pleteni koš za otpatke iz kojega ispadnu
zgužvane papirnate maramice.
– Jesi li je našla? – upita Adrian.
Kleknem i pogledam pod krevet, da budemo
sigurni. Ugledam samo još zgužvane odjeće, ali ne i
Mitzi.
– Nije ovdje.
Ustajući primijetim Mitzin noćni ormarić:
svjetiljka, telefon, ali i nekoliko kuglica vate, bočica
alkohola i gumena traka.
– Stoje? – upita Adrian.
– Ne znam. Vjerojatno ništa važno. Idemo.
Vratimo se u dnevnu sobu, gdje Adrian pronađe
blok – na kauču, ispod teške drvene ploče koju smo
upotrijebile na seansi.
Prelistam nekoliko popisa za trgovinu i popisa
sitnih zadataka, sve do posljednje ispisane stranice –
Mitzinih bilješki sa seanse. Istrgnem je iz bloka i
pokažem Adrianu.

U srednjoj školi učila sam španjolski, a neki moji

prijatelji francuski i kineski, ali ovo ne sliči ni jednom
jeziku s kojim imam imalo iskustva. – Ime Anya zvuči
ruski – kaže Adrian – ali prilično sam siguran da ovo
nije ruski.
Izvučem mobitel i pokušam naći prijevod za
IGENXO – i vjerojatno prvi put u životu ne dobijem
ijedan rezultat.
– Ako Google ne zna što je, sigurno nije riječ.
– Možda je kriptogram – kaže Adrian. – Znaš ono
kad svako slovo moraš zamijeniti nekim određenim
slovom?
 – Maloprije smo zaključili da Anya ne govori
engleski – kažem mu. – A sad misliš da je stručnjak
za enigmatiku?
– Nije to tako komplicirano ako znaš što radiš. Daj
da promislim. – Uzme olovku, sjedne na Mitzin kauč
i baci se na rješavanje zagonetke.
Ja krenem u krug po dnevnoj sobi, pokušavajući
dokučiti zašto je Mitzi izašla iz kuće, a ostavila
upaljen televizor i otvorena stražnja vrata. Stanem na
nešto što mi krene pod nogom. Zvuči kao da sam
stala na kukca, na nekog malog insekta kruta
oklopa. Podignem nogu i ugledam tanku cjevčicu od
narančaste plastike, dugačku oko sedam
centimetara.
Podignem je, a Adrian podigne pogled s bloka. –
Što je to?
– Čep igle. Mislim da si Mitzi nešto ubrizgava.
Nadam se da je inzulin, ali ipak je to Mitzi. Tko zna.
– Nastavim hodati po sobi i putem pronađem još tri
čepa igle – jedan na polici, jedan u košu za otpatke,
jedan na prozorskoj dasci. Sve to i ona gumena
traka? Mislim da možemo prekrižiti inzulin.
– Jesi li gotov?
Pogledam blok i vidim da se Adrian nije maknuo
s mjesta.
– Nije lako – prizna. – Inače prvo potražiš najčešće
slovo u šifriranom tekstu i zamijeniš ga s E, koje je
inače najčešće slovo. Mi imamo četiri X, ali ni kad ih
zamijenim s E ne dobijem ništa smisleno.
Mislim da gubi vrijeme. Ako sam u pravu – a
prilično sam sigurna da jesam – komunikacija na
engleskom Anyi je dovoljno naporna i bez šifriranja.
Želi nam prenijeti poruku što jasnije, što izravnije, ne
bi nam otežala razumijevanje.
– Daj mi još koju minutu – kaže Adrian.
A tad netko pokuca na stražnja vrata.
– Dobar dan! Ima li koga?
Muški glas, meni nepoznat.
Možda jedan od Mitzinih klijenata koji je došao na
pregled aure?
Adrian gurne istrgane stranice iz bloka u džep.
Kad uđemo u kuhinju, vidim da posjetitelj nosi
policijsku uniformu.
– Molim vas da izađete.
 23.

Policajac je mlad – sigurno nema više od dvadeset

pet – i ima kratku kosu, tamne sunčane naočale i
mišićave ruke prekrivene tetovažama. Između
zapešća i kratkih rukava košulje nema ni centimetra
čiste kože – sve je iscrtano motivom zastave,
američkim orlovima i citatima iz ustava.
– Došli smo provjeriti kako je Mitzi – objasni mu
Adrian. – Vrata su joj bila otvorena, ali ona nije u
kući.
– Pa ste samo ušli? Ušetali ste u tuđu kuću?
Mislili ste malo prošetati da vidite čega ima? – Drži se
kao da je teorija apsurdna, a točno se to dogodilo. –
Molim vas da otvorite vrata i polako izađete, jesmo li
se razumjeli?
Primijetim još dva policajca uz rub dvorišta.
Razvlače žutu traku između dva stabla. Još malo
dalje, dublje u šumi, vidim kretanje i jakne s
reflektirajućim trakama. Čujem muške glasove kako
javljaju otkrića.
– Što se događa? – upita Adrian.
– Ruke na zid – kaže policajac.
– Vi to ozbiljno?
Adrian je šokiran – očito mu je ovo prvo
pretraživanje u životu.
– Poslušaj ga.
 – Ovo je idiotarija, Mallory! Pa ti si u kratkim
hlačama, očito ne kriješ oružje!
Već je i sama ta riječ, oružje, dovoljna da situacija
postane još napetija. Ona dvojica s trakom sad
hodaju prema nama, zabrinutih lica. Ja odmah
poslušno uradim što mi je rečeno. Prislonim dlanove
na ciglu, oborim glavu i zagledam se u travu,
puštajući policajca da me pretraži.
Adrian gunđajući stane kraj mene i podigne
dlanove na zid. – Ovo je čisto sranje – kaže.
– Tišina – kaže mu policajac.
Da se ne bojim progovoriti, rekla bih Adrianu da
je ovo vrlo pristojan policajac – neki u Philadelphiji
bacili bi nas na tlo, kleknuli na nas i zabili nam lica
u šljunak prije nego što bismo stigli i trepnuti. Adrian
misli da ih ne mora slušati, čini se da je iznad
zakona.
Iza kuće skrenu muškarac i žena i upute se prema
nama. Muškarac je visok bijelac, a žena niska
crnkinja, ali oboje su bucmasti i u lošoj formi.
Podsjećaju me na školske psihologe. Oboje su u
uredskoj odjeći koja izgleda kao da je kupljena u
robnoj kući i oboje oko vrata imaju detektivske
značke.
– Joj, Darnowsky – dovikne muškarac. – Što radiš
toj djevojci?
– Bila je u kući! Rekli ste da je žrtva živjela sama.
– Žrtva? – kaže Adrian. – Je li Mitzi dobro?
Ne samo da nam ne odgovore na pitanje nego nas
razdvoje. Detektiv povede Adriana na drugi kraj
dvorišta, a detektivka i ja sjednemo za zahrđali vrtni
stol od lijevanog željeza. Otvori torbicu oko struka,
izvuče kutijicu bombona s mentolom i ubaci jedan u
usta pa ponudi i meni, ali odbijem.
– Ja sam detektivka Briggs, ono je moj partner,
detektiv Kohl. Naš mladi policajac koji izgleda kao
cirkuska nakaza je Darnowsky. Ispričavam se za
njegov teatralni nastup. Već dugo nismo imali
sumnjivu smrt, pa smo svi pomalo napeti.
– Mitzi je mrtva?
– Nažalost, jest. Djeca su je našla u šumi, prije sat
vremena – pokaže šumu. – Mogli biste vidjeti gdje, da
između nema drveća.
– Što se dogodilo?
– Za početak mi recite kako se zovete. Tko ste, gdje
živite i odakle poznajete Mitzi?
Slovkam joj svoje ime, pokažem joj vozačku
dozvolu kao dokaz, pa uperim prst u kućicu na
drugom kraju dvorišta. Kažem joj da radim za Mitzine
susjede. – Ted i Caroline Maxwell. Ja sam njihova
dadilja i živim u kućici za goste.
– Sinoć ste spavali ondje?
– Svake noći spavam ondje.
– Jeste li čuli išta neobično?
– Ne, ali rano sam legla. A i kiša je glasno tutnjala,
toga se sjećam. Nisam ništa čula i zbog vjetra i
groma. Što mislite, kad je Mitzi... – Zastanem, jer ne
mogu prevaliti tu riječ preko usta. Umrla. Ne mogu
vjerovati da je Mitzi mrtva.
 – Tek smo počeli istragu – kaže detektivka Briggs.
– Kad ste je vi posljednji put vidjeli?
– Prekjučer. U četvrtak ujutro. Došla je do moje
kućice u jedanaest i trideset.
– Zašto?
Neugodno mi je to i izgovoriti, ali ipak kažem
istinu. – Mitzi je medij. Imala je teoriju da u mojoj
kućici živi duh prethodne stanarke. Donijela je ploču
za prizivanje duhova... kao onu dječju, znate? I
pokušale smo je kontaktirati.
Policajki Briggs sve to je zabavno. – Je li upalilo?
– Nisam sigurna. Zapisale smo neka slova, ali ne
znam imaju li značenje.
– Je li vam naplatila?
– Ne, ponudila mi je pomoć besplatno.
– Kad je seansa završila?
– U jedan. U to sam sigurna jer je i Adrian bio kod
nas. Imao je stanku za ručak, koja je završila ujedan
i morao se vratiti na posao. Nakon toga je nisam
vidjela.
– Sjećate li se što je nosila?
– Sive hlače, ljubičastu bluzu dugih rukava. Sve
jako lagano i lepršavo. I puno nakita... prstenje,
ogrlice, narukvice. Mitzi uvijek nosi mnogo nakita.
– Zanimljivo.
– Zašto?
Briggs slegne ramenima. – Sad ga ne nosi. Čak
nije ni obuvena. U spavaćici je. Je li Mitzi bila od onih
koji se šetkaju uokolo u spavaćici?
 – Ne, čak bih rekla da je bila sušta suprotnost.
Uvijek je bila dotjerana. Meni bizarno, ali u skladu s
vlastitim ukusom. Imala je svoj stil, znate što želim
reći?
– Je li moguće da je bila dementna?
– Ne. Mitzi su se svakakve brige motale po glavi,
ali glava joj je bila bistra.
– Kako to da ste bili u njezinoj kući?
– Možda će zvučati glupo, ali imala sam pitanje o
seansi. Pitali smo seje li nam se duh možda obratio
na stranom jeziku i zato nismo ništa shvatili. Htjeli
smo upitati Mitzi je li takvo što moguće. Stražnja
vrata bila su otvorena i znala sam da je doma. Adrian
je pomislio da se možda ozlijedila, pa smo ušli
provjeriti je li dobro.
– Jeste li išta dirali? Ikakve njezine stvari?
– Otvorila sam vrata spavaće sobe. Da vidim
spava li možda. I stišala sam ton televizora. Bio je
toliko glasan da nismo ništa čuli.
Briggs obori pogled na moj struk i shvatim da mi
gleda džepove. – Jeste li išta uzeli?
– Ne, naravno da nismo.
– Možete li mi onda pokazati džepove? Vjerujem
vam, ali bit će bolje za sve nas da i provjerim.
Drago mi je da su bilješke sa seanse kod Adriana,
da ja ne moram lagati.
– To bi bila sva pitanja zasad – kaže mi. – Znate li
možda išta što bi mi moglo pomoći?
– Da barem znam. Znate li što se dogodilo?
 Slegne ramenima. – Nema ozljeda. Mislim da nije
ubijena. A kad nađemo tijelo starije osobe vani, u
spavaćici, najčešće se pokaže da su uzeli pogrešan
lijek ili pogrešnu dozu. Je li vam možda rekla da
nešto uzima?
– Nije – kažem, a to je istina. Na tren joj poželim
reći za igle, gumenu traku i prodoran vonj spaljenog
užeta koji je okruživao Mitzi poput magle. Ali sigurna
sam da će sve to primijetiti i sama, nedugo po ulasku
u kuću.
– Hvala vam na pomoći. Možete li mi sad poslati
Maxwellove? Teda i Caroline? Želim razgovarati sa
svim susjedima.
Kažem joj da ih danas nema doma, ali dam joj
njihove brojeve mobitela. – Nisu dobro poznavali
Mitzi, ali sigurna sam da će vam pomoći ako budu
mogli.
Već odlazi, ali tad zastane i okrene se. – Još samo
jedno pitanje. Nema baš neke veze sa slučajem, ali
zanima me: s čijim ste duhom pokušale stupiti u
kontakt?
– Žene po imenu Annie Barrett. Navodno je živjela
u kućici, četrdesetih godina prošloga stoljeća. Priča
se...
Briggs već kima glavom. – Znam ja tko je Annie
Barrett, odavde sam. Odrasla sam u Corriganu, na
drugom kraju ove šume. Ali moj tata uvijek je govorio
da je priča izmišljena od prve do zadnje riječi.
– Annie Barrett je stvarna osoba, imam knjigu
punu njezinih slika. Svi u Spring Brooku znaju za
nju.
 Deketivka Briggs zausti kao da će mi proturječiti,
ali se predomisli. – Neću vam kvariti priču. Pogotovo
dok me u šumi čeka veća tajna. – Pruži mi posjetnicu.
– Ako se još nečega sjetite, nazovite me.
.

Adrian i ja idući Sat sjedimo uz bazen, promatrajući

cirkus u Mitzinom dvorištu i čekajući da se nešto
dogodi. Incident je očito važan za cijeli Spring Brook,
jer dvorištem vrve policajci, vatrogasci, medicinski
tehničari, a ondje je i čovjek za kojega mi Adrian kaže
da je gradonačelnik. Nitko ne radi bogzna što, samo
stoje i čavrljaju. Nakon nekog vremena iz šume izađu
četiri medicinska tehničara ozbiljnih lica, noseći
zatvorenu plastičnu vreću za tijelo na nosilima, a
nedugo nakon toga okupljeni se raziđu.
Caroline me nazove s obale da vidi kako sam.
Kaže da je već razgovarala s detektivkom Briggs i da
ju je vijest „shrvala“. – Mislim, očito se nismo baš
previše voljele, ali nikome ne bih poželjela takvu
smrt. Jesu li već shvatili što se dogodilo?
– Misle da je pogriješila uzimajući lijekove.
– Znaš što je meni čudno? U četvrtak navečer čuli
smo Mitzi kako viče. Ted i ja sjedili smo pored bazena.
Malo smo se svađali, to valjda već znaš. I odjednom
smo čuli Mitzin glas iz kuće, vikala je na nekoga da
nema što tražiti u njezinoj kući, da odlazi. Ćuli smo
svaku riječ.
– I što ste poduzeli?
– Ja sam htjela nazvati policiju. Čak sam i birala
broj, ali tad je Mitzi izašla. Bila je u spavaćici i
zvučala drugačije nego dotad. Vikala je toj osobi da je
pričeka. „Idem s tobom“, govorila je. Činilo se da je
sve ponovo u redu, pa sam prekinula vezu i
zaboravila na to.
– Jesi li vidjela posjetitelja?
– Ne. Pretpostavila sam da je riječ o klijentu.
Sumnjam. Mislim da Mitzi ne bi pustila klijenta u
kuću po mraku. Kad sam joj ja prvi put pokucala na
vrata, bilo je tek prošlo sedam, a ona me odmah
upitala zašto sam došla tako kasno.
– Čuj, Mallory, hoćeš da se vratimo? Grozno mi je
da si sama tamo, da sve ovo prolaziš sama.
Odlučim ne reći joj da je Adrian pored mene, da
čita poruke koje smo odnijeli iz Mitzine kuće. Još
uvijek ih pokušava dešifrirati.
– Ma sve je O: K. – kažem joj.
– Sigurno?
– Ostanite koliko želite. Teddy se lijepo zabavlja?
– Tužan je zbog tvog odlaska, ali ocean ga je
očarao. – Negdje u njezinoj blizini čujem Teddyja.
Zvuči uzbuđeno, ciči od sreće zbog nečega što je
pronašao u pijesku. – Čekaj malo, zlato, razgovaram
s Mallory.
Kažem joj da se lijepo zabave i da se ne brinu za
mene pa dovršimo razgovor. Potom sve detaljno
prepričam Adrianu – pogotovo ono o Mitzinom
tajanstvenom noćnom posjetitelju.
Iz njegovog držanja vidim da smo došli do istog
zaključka, ali oboje ga se bojimo izgovoriti naglas.
– Misliš da je to bila Anya? – upita Adrian.
 – Mitzi ne bi primila klijenta u spavaćici. Bez
nakita. Jako je držala do izgleda.
Adrian pogleda policajce i forenzičare koji su
ostali u šumi. – Što misliš da se dogodilo?
– Nemam pojma. Sve sam si vrijeme govorila da je
Anya bezopasna, da je nekakav dobroćudni duh, ali
što ja znam? Jedino što znam o njoj je da ju je netko
okrutno ubio. Netko je odvukao njezino tijelo do jame
i bacio ga unutra. Možda je bijesna zbog toga, možda
se želi osvetiti cijelom Spring Brooku. A Mitzi je prva
po koju je došla.
– Dobro, ali zašto sad? Mitzi je živjela ovdje
sedamdeset godina. Zašto je Anya toliko dugo čekala
da krene u osvetnički pohod?
Dobro pitanje. Nemam pojma. Adrian gricne vrh
olovke pa se vrati onim nejasnim porukama, kao da
one kriju odgovore na sva naša pitanja. Pred
susjednom kućom cirkus se stišava. Vatrogasci su
već otišli, dečki iz susjedstva razišli su se. U dvorištu
je još samo nekolicina policajaca, a zadnji među
njima preko Mitzinih kućnih vrata prekriže dvije žute
trake u obliku slova X, da svima daju do znanja kako
je ulaz zabranjen.
A ja shvatim što nam govore Mitzine bilješke sa
seanse.
 – To nije X– kažem.
– Što to znači?
– Anya je znala da ne govorimo njezin jezik.
Između riječi je stavila X, ah ne kao slovo, nego kao
razmak.
– Gdje?
Uzmem mu olovku i prepišem slova u riječi, svaku
riječ u svoj redak.
 – Sad već nalikuje na neki jezik – kažem. – Neki
slavenski, možda. Ruski? Ili poljski?
Adrian izvadi mobitel i unese prvu riječ u Google.
Odmah dobije prijevod: igen na mađarskom znači da.
Prevede nam cijelu poruku: DA X OPREZ X
KRADLJIVAC X UPOMOĆ X CVIJET.
– Upomoć cvijet? – upita Adrian. – Što to znači?
– Ne znam. – Prisjetim se crteža koje sam izvukla
iz koša za otpatke. Nije li među njima bilo cvijeća? –
Ali ovo definitivno objašnjava zašto komunicira
crtežima. Materinski joj je jezik mađarski.
Adrian fotografira prijevod mobitelom. – Moraš
ovo poslati Caroline. Ovo je dokaz da ne izmišljaš.
Nisam baš uvjerena u to. – Ovo nije nikakav
dokaz, nego samo hrpa slova koja je mogao zapisati
bilo tko. Samo će me optužiti da sam kupila mađarski
rječnik.
 Ali Adrian ne odustaje. Čita riječi po tko zna koji
put, kao da se nada da će iščitati više značenja. –
Pazi, lopov? Tko je lopov? I što je ukrao?
Ova slagalica ima toliko dijelova da me zaboli
glava. Osjećam se kao da je slažemo ni ne znajući
koju sliku moramo dobiti. Kao da smo dobili
jednostavne upute za kompliciran problem. Pokušam
se usredotočiti, pokušam razmišljati. Kad mi zazvoni
mobitel i naruši mi koncentraciju, u trenu se
razljutim.
Ali tad vidim tko me zove.
Dom za starije i nemoćne Rest Haven iz Akrona u
Ohiju.
 24.

Jesam li dobila Mallory?

– Jeste.
– Dobar dan, ovdje Jalissa Bell iz Rest Havena, iz
Akrona. Jučer ste nazvali za gospođu Campbell?
– Da. Mogu li razgovarati s njom?
– Situacija je komplicirana: mogu vam dati
gospođu Campbell, ali s njom ne biste obavili bogzna
kakav razgovor. Boluje od uznapredovale demencije.
Brinem se za nju već pet godina i najčešće me jutrom
i ne prepozna. Sumnjam da bi vam mogla odgovoriti
na bilo kakva pitanja.
– Trebam samo neke jednostavne informacije.
Znate li možda kako joj se zvala majka?
– Ne znam, dušo, žao mije. Ali i da znam, ne bih
ti smjela reći.
– Je li vam spomenula nekakvo nasljedstvo? Veću
svotu novca koju joj je ostavila teta Jean?
Nasmije se. – To ti definitivno ne bih mogla reći a
da ne ostanem bez posla! Imamo klauzulu o
privatnosti.
– Naravno, oprostite.
Očito čuje očaj u mom glasu jer mi ponudi
kompromis. – Sutra je dan za posjetitelje, od podneva
do četiri. Ako želiš razgovarati s gospođom Campbell,
možeš svratiti i upoznat ću vas. Posjetitelji dobro
djeluju na naše štićenike, razbude im mozak. Samo
ne očekuj bogzna što, dobro?
Zahvalim joj na pomoći i prekinem. Akron je
najmanje šest sati odavde, a ja imam večeras i sutra
da uvjerim Maxwellove kako govorim istinu. Kažem
Adrianu što sam doznala i složi se da ne možemo
tratiti vrijeme na putovanje, i to po svoj prilici bez
rezultata.
Ako moj problem ima rješenje, morat ću ga
pronaći u Spring Brooku.
.

Predvečer odemo u grad, u Bistro, restorančić koji

poslužuje hranu na razini bilo koje poštene
zalogajnice u Jerseyju, ali uz diskretnu rasvjetu, bar
i jazz– trio, pa su cijene dvostruko više. Nakon večere
samo besciljno šećemo jer se ne želimo još rastati.
Adrian kaže da će mi doći u posjet k Russellu, a doda
i da se slobodno vratim njemu u posjet, u Spring
Brook. Ali znam da mi ovdje neće biti ovako lijepo bez
posla – bit ću uljez, neću više pripadati ovamo. Da
barem nekako uvjerim Maxwellove da govorim istinu.
Adrian me uhvati za ruku i čvrsto je stisne.
– Možda nas u kućici dočekaju novi crteži – kaže.
– Konačni dijelovi slagalice.
Ali Teddy je cijeli dan na plaži, pa sumnjam da je
stigao crtati. – Anya ne može crtati sama – podsjetim
ga. – Trebaju joj ruke. Treba joj posrednik.
– Možda bi se mogla ponuditi? Posuditi joj ruke
da dovrši priču?
– Kako da to izvedemo?
 – Možemo se vratiti u kućicu. Zažmiri i ponudi joj
da preuzme kontrolu. Jučer je došla dok si spavala,
zar ne?
Već i pri pomisli na incident u dnevnoj sobi,
stresem se. – Ne znam baš želim li ponovo proživjeti
takvo što.
– Ostat ću u blizini i paziti na tebe.
– Gledat ćeš me dok spavam?
Nasmije se. – Kad to tako kažeš, zvuči perverzno.
Mislio sam samo pripaziti na tebe.
Nisam luda za njegovim prijedlogom, ali ponestaje
mi i vremena i ideja. Adrian je uvjeren da nam
nedostaju još jedan ili dva crteža, a Teddyja neće biti
još cijeli jedan dan, pa će Anyi netko drugi morati
posuditi ruke da dovrši svoju priču.
A što ako zaspim i ništa se ne dogodi?
Mogu ostati sat vremena, pa ako sve bude mirno,
otići doma. Ili ako hoćeš – slegne ramenima – mogu
ostati do jutra.
Ne želim noćas spavati s tobom. Prerano je.
Znam, Mallory. Spavat ću na podu.
A i ne smijem imati goste preko noći, to je jedno
od pravila.
Ionako si dobila otkaz – kaže Adrian. – Mislim da
se više ne moramo držati pravila.
.

Stanemo u drogeriji da Adrian kupi četkicu za zube,

a na malom odjelu papirnice nađemo i blok, olovke i
debeo flomaster. Možda nije po Anyinom ukusu, ali
morat će se snaći.
 Kad se vratimo u kućicu, pokažem Adrianu gdje
je što, za što mi trebaju otprilike tri sekunde.
Baš je lijepo – kaže.
– Jest – potvrdim. – Nedostajat će mi.
Ne gubi nadu – kaže. – Mislim da bi nam ovaj plan
mogao upaliti.
Pustim nam glazbu i provedemo otprilike sat
razgovarajući u pokušaju da ublažimo nelagodu. Da
sam ga dovela doma da spavam s njim, znala bih što
raditi. Ali pripremamo se za nešto intimnije, osobnije
od toga.
Oko ponoći konačno skupim hrabrost za krevet.
Odem u kupaonicu i presvučem se u mekane kratke
hlačice i staru majicu svoje srednje škole. Očistim
zube koncem i operem ih, potom se umijem i
nanesem vlažnu kremu. Zastanem držeći ruku na
kvaki, kao da pred Adriana izlazim samo u rublju. Da
barem imam ljepšu pidžamu, nešto bolje od ofucane
majice s rupicama po ovratniku.
Kad izađem iz kupaonice, vidim da je Adrian već
raspremio krevet za mene. Sva su svjetla ugašena
osim male svjetiljke pored kreveta. Olovke i blok su
na noćnom ormariću, nadohvat ruke ako me obuzme
nadahnuće – ili nešto drugo.
Adrian stoji u kuhinji, okrenut leđima, vadeći
limenku mineralne iz hladnjaka. I ne primijeti da
sam se vratila dok ne stanem iza njega. – Mislim da
sam spremna.
Okrene se i nasmiješi. – Tako i izgledaš.
Nadam se da ti neće biti dosadno.
 Pokaže mi mobitel. – Imam Call of Duty. Čeka me
spašavanje talaca u Uzbekistanu.
Propnem se na prste i poljubim ga. – Laku noć.
Sretno – kaže.
Legnem u krevet i zavučem se pod pokrivač, a
Adrian se smjesti u fotelju na drugom kraju kućice.
Stropni ventilator zuji, cvrčci cvrče, pa Adriana jedva
i čujem. Legnem na bok i okrenem se prema zidu.
Nakon dva naporna dana, znam da ću brzo zaspati.
Čim mi lice utone u jastuk, osjetim da iz mene
nestaje sva napetost. Mišići mi se opuštaju, tonem u
san. Iako je Adrian tek koji korak od mene, prvi put
u tko zna koliko vremena nemam osjećaj da me itko
promatra.
Od svega što sanjam, zapamtim jedno. Nalazim se
u Začaranoj šumi, ležim na stazi od nabijene zemlje i
gledam u crno noćno nebo. Noge su mi u zraku. Lik
koji ne vidim u mraku vuče me tlom prekrivenim
suhim lišćem, držeći me za gležnjeve. Ruke su mi
podignute iza glave i osjećam da mi prsti prelaze po
šljunku i korijenju, ali ne mogu se ni za što uhvatiti,
kao da sam paralizirana i ne mogu spriječiti to što mi
se događa.
Tad se nađem u nekoj jami, kao da sam pala u
zdenac. Gledam uvis, a tijelo mi je iskrivljeno,
savijeno poput pereca. Lijeva mi je ruka ispod leđa,
noge širom raširene. Znam da bi me to trebalo više
boljeti, ali osjećam se kao da sam istodobno u svom
tijelu i izvan njega. Visoko nada mnom stoji čovjek,
gleda me. Nešto malo i mekano sleti mi na grudi.
Pogledam što je: dječja igračka, plišani zečić. Za njim
sleti i plišani medvjedić, a na kraju i plastična
loptica. „Žao mi je“, kaže čovjek, a glas mu zvuči kao
da govori pod vodom. „Jako mi je žao.“
Tad mi na lice sleti oblak zemlje. Čujem prigušene
udarce lopate koja grabi zemlju – i baca je na moje
lice. Čujem onog čovjeka kako stenje. Osjećam da mi
težina na grudima raste, pritišće mi tijelo, a potom
više ne vidim ništa. Samo crnilo.
Otvorim oči i nađem se u kućici. Svjetla su
ugašena, a sat na mom noćnom ormariću pokazuje
3:03. Ležim u krevetu, čvrsto držeći olovku slomljena
vrba. Čak i u mraku vidim da je kuhinja prazna.
Adrianu je očito dosadilo čekati i otišao je doma.
Ustanem provjeriti jesu li vrata zaključana, ali
kad se izvučem ispod pokrivača i spustim noge na
pod, ugledam Adriana. Gol je do pasa, leži uz moj
krevet glave naslonjene na savijenu ruku i smotanu
majicu umjesto jastuka.
Sagnem se i nježno mu prodrmam rame. – Hej.
U trenu se uspravi. – Što je bilo?
– Je li upalilo? Jesam li išta nacrtala?
– I jesi i nisi. – Upali malu svjetiljku i otvori blok
na prvu stranicu. Papir se jedva vidi od poteza olovke:
grafit ga gotovo potpuno prekriva. Vide se samo dvije
male bijele točke – na mjestima gdje je olovka probila
papir, kroz rupu se vidi sljedeća stranica bloka.
– Bilo je kratko nakon jedan – kaže Adrian. – Spavala
si oko sat vremena. Ja sam bio spreman odustati i
otići na spavanje. Pogasio sam svjetla i legao na pod.
I tad sam te čuo da se okrećeš i uzimaš blok. Nisi ni
ustala. Nacrtala si ovo ležeći, u mraku.
– Tako i izgleda.
– Možda nam Anya poručuje da je gotova. Da više
nema Što za reći. Da smo doznali sve što nam je
potrebno.
Ne slažem se. Još uvijek nam nešto nedostaje.
Sigurna sam u to. – Sanjala sam da sam na dnu
jame. Neki je čovjek lopatom bacao zemlju na mene.
Možda je ovo zemlja.
– Možda, ali kako nam to pomaže? Što nam govori
crtež zemlje?
Ustanem i odem po druge crteže. Želim ih poredati
po podu da vidim uklapa li se ovaj najnoviji negdje u
priču, ali Adrian mi kaže da se prvo moram odmoriti.
– Moraš se naspavati, Mallory. Sutra moramo shvatiti
što se događa, to nam je zadnja šansa. Odmori se.
Presloži majicu – koja je i dalje neprikladan jastuk
– i legne na parket. Zažmiri, a ja prestanem
razmišljati o Anyi dovoljno dugo da primijetim
njegovo tijelo. Osunčan je i mišićav jer cijelo ljeto radi
na otvorenome. Da ga gađam kovanicom, vjerojatno
bi odskočila od tih pločica na trbuhu. Dobar je prema
meni, pomaže mi i razumije me, usto ima najljepše
tijelo koje sam ikad vidjela – a ja ga puštam da spava
na podu.
Adrian otvori oči i shvati da ga još uvijek
promatram. – Možeš ugasiti svjetlo?
 Sagnem se, prijeđem prstima po njegovim prsima
i uhvatim ga za ruku. – Naravno – kažem. – Ali prvo
dođi k meni.
 25.

Probudi me miris maslaca i cimeta. Adrian je već

odjeven i stoji u kuhinji ispred Štednjaka. Pronašao
je jabuke u mojoj smočnici i peče palačinke.
Pogledam na sat i vidim da je tek prošlo sedam i
trideset.
Zašto si budan?
– Jer vozim u Akron, razgovarati s Dolores
Campbell. Ako sad krenem, Google kaže da ću stići
do dva.
To je gubitak vremena. Vozit ćeš šesto pedeset
kilometara do žene koja ne prepoznaje vlastitu
njegovateljicu.
To nam je zadnji neistraženi trag. Daj mi da
ponesem crteže i knjigu iz knjižnice, pokazat ću joj
ih. Možda se nečega sjeti.
Neće.
Vjerojatno si u pravu, ali ipak ću pokušati.
Toliko je odlučan da mu dugujem otići s njim – ali
već sam obećala da ću provesti poslijepodne s
Teddyjem. – Moram ostati ovdje. Pripremaju mi
oproštajnu zabavu.
Mogu ja i sam. Imam novu audioknjigu,
Nasljednik Jedija. Zabavljat će me do Akrona i
natrag. – Donese mi šalicu čaja i tanjur palačinki s
jabukama i cimetom, pokazujući mi da sjednem. – Da
čujem kako ti se sviđaju. Tatin recept. – Sjednem i
probam. Palačinke su fantastične: kiselkasto– slatke,
pune maslaca. Bolje od churrosa.
– Fantastične su.
Nagne se i poljubi me. – Ima ih još na štednjaku.
Nazvat ću te kad krenem natrag, da ti javim što sam
doznao.
Pomalo sam tužna što odlazi. Zabava počinje u tri,
pa je preda mnom cijeli dan. Ali vidim da nema
smisla odgovarati Adriana od posjeta Akronu.
Shvatim da će istražiti i najmanji trag samo da ja ne
moram otići iz Spring Brooka.
.

Jutro provedem pakirajući se. Ne treba mi dugo. Prije

šest tjedana sam stigla u Spring Brook s polovnim
koferom i nekoliko komada odjeće. Sad, zahvaljujući
Carolineinoj velikodušnosti, imam znatno više odjeće
– ali ne i kofer. Stoga pažljivo složim njezine haljine
koje koštaju po petsto dolara i spremim ih u velike
vreće za smeće – koje smo ja i moji prijatelji iz Safe
Harbora zvali „koferi za novi početak“.
Potom obujem tenisice i odem na posljednji
trening u ovom kvartu. Pokušavam ne misliti na to
koliko će mi Spring Brook nedostajati – svi ti
dućančići i restorani, lijepo ukrašene kuće, prelijepi
travnjaci i vrtovi. Već sam bila u Russellovom stanu
u Norristownu i znam da njegov kvart nije ni upola
ovoliko lijep. Živi na desetom katu nebodera, između
nekoliko uredskih zgrada i Amazonovog skladišta, u
blizini autoceste. Okruženje kilometrima asfalta i
betona. Nije lijep ni u kojem pogledu, ali izgleda da
mi je to jedina opcija.
 Oproštajna zabava lijepa je gesta. Caroline je oko
terase iza kuće objesila ukrase koji sad beživotno
vise, a ona i Teddy vješaju natpis domaće izrade:
Hvala ti na svemu, Mallory. Ted i Caroline uspješno
se pretvaraju da nisam dobila otkaz. Svi se skupa
pravimo da odlazim vlastitim izborom, pa zabava
prolazi s manje nelagode. Caroline je u kuhinji,
priprema hranu, a ja plivam s Tedom i Teddyjem.
Natječemo se u šašavim utrkama, a nekim čudom
svaki put pobijedi Teddy. Pitam Teda treba li Caroline
pomoć u kuhinji – hoće li doći zaplivati, da je
zamijenim – i shvatim da je dosad nisam vidjela u
bazenu.
Od vode je svrbi koža – objasni mi Teddy.
Zbog klora – kaže Ted. – Pokušao sam prilagoditi
pH vrijednost, ali ništa od toga. Koža joj je
preosjetljiva.
Već je četiri, ali Adrian se još nije javio.
Razmišljam poslati mu poruku, kad nas Caroline s
terase obavijesti da je večera gotova. Iznijela je vrčeve
ledene vode, svježu limunadu i obilje zdrave hrane –
ražnjiće od škampa, salatu s citrusima, zdjele tikvica,
špinata i kukuruza kuhanih na pari. Očito se jako
potrudila oko svega i čini mi se da joj je žao što me
otpustila. Zapitam se razmišlja li možda o
budućnosti, ima li možda još nade da će me zamoliti
da ostanem. Teddy mi uzbuđenim glasom priča o
danu na plaži i oko nje. Čujem sve o lunaparku,
autićima i raku koji ga je uštinuo za nožne prstiće
kad je ušao u ocean. Njegovi roditelji dodaju vlastite
dijelove priče i atmosfera je obiteljska, kao da se
samo lijepo družimo i sve je normalno.
 Za desert nam Caroline iznese lava cake –
minijaturne biskvitne kolače pune toplog čokoladnog
umaka, poslužene sa sladoledom od vanilije.
Savršeno su pečeni i kad ih probam, od oduševljenja
glasno uzdahnem.
Svi se nasmiju na moju reakciju.
Oprostite – kažem. – Ali ovo je najbolje Što sam
ikad probala.
– Baš lijepo – kaže Caroline. – Drago mi je da smo
lijepo završili ljeto.
Shvatim da se ništa nije promijenilo.
.

Ponudim pomoć s pranjem suda, ali Ted i Caroline

kažu da će oni, podsjete me da sam ja počasna gošća
i kažu da odem igrati se s Teddyjem. Tako se on i ja
vratimo do bazena i posljednji put odigramo sve
njegove najdraže igre: i Brodolom i Titanic i
Čarobnjaka iz Oza. Nakon toga dugo ležimo jedno do
drugoga na luftiću i plutamo.
– Koliko je Norristown daleko? – upita Teddy.
– Nije daleko. Manje od sat vremena.
– Onda opet možeš doći na zabavu?
– Nadam se – kažem. – Nisam sigurna.
Ali istina je da sumnjam da ću ikad više vidjeti
Teddyja. Ted i Caroline lako će naći novu dadilju,
koja će sigurno biti lijepa, šarmantna i pametna, i
Teddy će se s njom dobro zabavljati. U povijesti
njihove obitelji bit ću tek bilješka – dadilja koja je
izdržala sedam tjedana.
 Najviše me boli spoznaja da će za dosta godina,
recimo jedne jeseni kad Teddy dovede djevojku s
faksa da s njima proslavi Dan zahvalnost, moje ime
biti vic. Smijat će se sjećajući se lude dadilje koja im
je pošarala zidove, one koja je vjerovala da je
Teddyjeva izmišljena prijateljica stvarna.
Ležimo na vodi i promatramo prelijepi zalazak
Sunca. Oblačići su šareni, ružičasti i ljubičasti, a
nebo izgleda poput slike na zidu muzeja. – Možemo
pisati jedno drugom – obećam. – Možeš mi slati slike,
a ja ću tebi pisati pisma.
– To bi bilo super.
Pokaže mi avion na obzoru, za kojim ostaje
dugačak bijeli trag. – Možemo odletjeti do tebe u
Norristown?
– Ne, malac, tamo nema aerodroma.
Razočaranje.
– Jedva čekam avion – kaže. – Tata kaže da veliki
avioni lete osamsto kilometara na sat.
Nasmijem se i podsjetim Teddyja da je već letio. –
Kad ste se vraćali iz Barcelone.
Odmahne glavom. – Iz Barcelone smo se vozili.
– Ne, vozili ste se do aerodroma. Ali onda ste
letjeli. Nitko ne vozi iz Barcelone do New Jerseyja.
– Mi jesmo. Cijelu noć.
– Barcelona je na drugom kontinentu. Između nas
je ocean.
– Mi smo se vozili podvodnim tunelom – kaže. – S
jako debelim zidovima, da nas štite od morskih
čudovišta.
 – Sad već izmišljaš gluposti.
– Pitaj tatu, Mallory! Istina je.
U tom trenu s terase se oglasi moj mobitel.
Pojačala sam zvono da mi ne promakne Adrianov
poziv. – Odmah se vraćam – kažem Teddyju. Siđem s
luftića i otplivam do ruba bazena, ali prespora sam.
Kad stignem do mobitela, dočeka me Adrianova
poruka.
Vidim da mi je poslao fotografiju: postarija crna
žena u tankoj crvenoj vesti na kopčanje, u kolicima.
Pogled joj je prazan, ali frizura uredna, a ona sama
izgleda kao da se netko dobro brine za nju.
Potom stigne još jedna fotografija: ista žena pokraj
muškarca u pedesetim godinama. Grli je, pokazujući
joj kamo da gleda, u objektiv.
Adrian me ponovo nazove.
– Jesi li dobila fotke?
– Tko je to?
– Dolores Jean Campbell i njezin sin Curtis. Kći i
unuk Annie Barrett. Upravo sam proveo dva sata s
njima. Curtis dolazi mami u posjet svake nedjelje.
Sve smo pogrešno shvatili.
Nemoguće.
– Annie Barrett je bila crnkinja?
– Ne, ali bogme nije ni Mađarica. Rođena je u
Engleskoj.
– Bila je Engleskinja?
– Njezin unuk je pokraj mene, dat ću ti ga da ti
sam kaže, može?
 Teddy me gleda iz bazena i vidim da jedva čeka da
se vratim. Pokažem mu da se vraćam za pet minuta,
na što se popne na luftić i zamahne nogama, pa tako
zaplovi bazenom.
– Bok, Mallory, ja sam Curtis. Živiš u kućici bake
Annie, ha?
– Da... mislim da živim?
– U Spring Brooku u New Jerseyju? Pokraj šume
Hayden’s Glen? Tvoj prijatelj Adrian pokazao mi je
fotografije. Ne brini se, moja baka nije s tobom.
Zbunjena sam. – Kako znate?
– Da ti kažem što se zapravo dogodilo. Doselila se
u Spring Brook nakon Drugog svjetskog rata, to
znaš? Došla je živjeti sa svojim bratićem Georgeom.
Georgeova obitelj živjela je istočno od Hayden’s
Glena, u dijelu grada koji je tad još bio samo za
imućne i samo za bijelce. Moj djed Willie živio je
zapadno od Hayden’s Glena. U Corriganu, crnačkoj
četvrti. Radio je na Texacovoj benzinskoj, a nakon
posla znao je otići do rijeke po ribu za večeru. Volio
je ići u ribičiju. Kad bi mu se posrećilo, večerao je
pastrvu ili grgeča. Jednoga dana blizu rijeke ugledao
je lijepu djevojku. Bosonogu, s crtaćim blokom u
ruci. Pozdravila gaje, a on se nju bojao i pogledati. To
je bilo u ljeto 1948., jasno ti je zašto? Ovdje bi crni
muškarac kojem se nasmiješila bjelkinja samo
okrenuo glavu. Ali Annieje bila iz Engleske, iz
Cresscombea, gradića na obali u kojem je bilo puno
doseljenika s Kariba. Nije se bojala crnaca. Svakog
poslijepodneva maknula bi mu i tako godinu dana.
Sprijateljili su se, a uskoro i više od toga. Ubrzo se
moj djed svake noći šuljao šumom do bake Annie, u
tvoju kućicu. Kužiš me?
– Mislim da kužim. – Pogledam Teddyja, koji još
uvijek kruži bazenom na luftiću. Grozno mi je što ga
zapostavljam na posljednji dan druženja, ali moram
čuti ostatak. – Što se dogodilo?
– Jednoga dana Annie je obavijestila bratića
Georgea da je trudna. Samo što tad nisu rabili tako
izravnu riječ, vjerojatno je morala reći da je u
blaženom stanju ili tako nešto. Rekla je Georgeu da
je Willie djetetov otac i da će se vjenčati i otići u Ohio,
da će živjeti na farmi Williejeve obitelji, gdje ih nitko
neće gnjaviti. Annie je bila tvrdoglava i George je znao
da je neće moći spriječiti.
– Što je napravio?
– Za početak je pobjesnio, naravno. Rekao joj je
da je to dijete nakaza, da njihov brak ne vrijedi u
Božjim očima. Da će se obitelj odreći Annie, da je više
nikad neće ni pogledati. A ona je njemu rekla da
nema ništa protiv, da ionako nije imala bogzna kakvo
mišljenje o njima. Spakirala se i otišla, a George se
našao u škripcu. Bio je ugledan pripadnik zajednice,
đakon u svojoj crkvi. Nije mogao priznati da je
njegova sestrična pobjegla s crncem. Radije bi umro
nego priznao istinu. Pa je smislio objašnjenje. Otišao
je k mesaru i kupio dvije kante svinjske krvi. Tad nije
bilo forenzike, krv je bila krv i gotovo. Prolio ju je po
kućici pa ispremetao namještaj da izgleda kao da je
netko provalio. A nakon toga pozvao je policiju. Cijeli
grad digao se na noge, bacili su se u potragu za
Annie, čak su vukli mreže po potoku – ali uzalud jer
ondje nije bilo tijela. Baka je to zvala svojim velikim
bijegom. Idućih šezdeset godina proživjela je na farmi
u blizini Akrona. Rodila je moju majku Dolores
1949., a mog ujaka Tylera 1950. Dobila je četvero
unuka i troje praunuka. Poživjela je do osamdeset
prve.
Curtis mi sve ovo govori kao da je apsolutna
istina, ali još mi je teško povjerovati. – I nitko nije
otkrio istinu? Cijeli Spring Brook još misli da je
ubijena. Ušla je u legendu, djeca se plaše pričama o
tome da Annien duh živi u Šumi.
– Ako se mene pita, Spring Brook nije se previše
promijenio od četrdesetih. Nekoć je bio grad za
bogate, danas za „dobrostojeće“, ali to je isto, zar ne?
Ali ako se odvezeš do Corrigana, od mnogih ćeš čuti
istinu, moju verziju priče.
Sjetim se razgovora s detektivkom Briggs. –
Mislim da sam je već čula. Samo nisam povjerovala.
– Nadam se da ćeš sad mirnije spavati – kaže
Curtis. – Supruga me čeka u autu, vratit ću ti
prijatelja.
Zahvalim Curtisu na objašnjenju, a on potom
vrati mobitel Adrianu. – Nevjerojatno, ha?
– Sve smo pogrešno shvatili?
– Annie Barrett nije ubijena. Ono nije njezin duh,
Mallory. Crteži nisu njezini.
– Teddy? – Pogledam bazen, pored kojega sad stoji
Caroline Maxwell. Doziva sina. – Kasno je, zlato.
Vrijeme je za tuš.
– Još samo pet minuta? – zamoli Teddy.
 Mahnem Caroline da joj dam do znanja da ću gaja
izvući iz vode. – Moram ići – kažem Adrianu. – Hoćeš
doći do mene kad se vratiš? Ovo mi je posljednja noć
ovdje.
– Ako izdržiš budna. GPS kaže da se neću vratiti
prije ponoći.
– Čekat ću te. Pazi kako voziš.
Mozak mi je stao. Osjećam se kao da sam se našla
u slijepoj ulici. Proteklih nekoliko dana istraživala
sam pogrešan trag, a sad moram promisliti što uopće
znam o Anyi.
Ali prvo moram izvući Teddyja iz bazena.
– Hajde, Teddy, dođi. Idemo pod tuš.
Uzmemo ručnike i odemo do vanjskog tuša. Pred
tuš– kabinom je klupica, na koju je Caroline ostavila
Teddyjevu pidžamicu s vatrogasnim vozilima i čisto
rublje. Otvorim tuš i podesim toplinu vode, a zatim
Teddy uđe i zaključa se. Ja ostanem pred vratima s
ručnikom u ruci. Teddyjeve male kupaće pljesnu na
pod, pa ih nogom gurne prema meni. Iscijedim vodu
iz njih, a dok rastresam rastezljivu tkaninu, pogled
mi padne na Mitzinu kuću. Svjetlo u kuhinji je
upaljeno, a detektivka Briggs vratila se na poprište
zločina. Hoda dvorištem noseći nekakvu metalnu
šipku, kojom premeće po tlu i nešto mjeri. Mahnem
joj, a ona mi priđe.
– Mallory Quinn – kaže. – Čula sam da sutra
odlazite iz Spring Brooka.
– Vrijeme je za promjenu.
 – Tako kaže i Caroline. Ali malo sam iznenađena
da to nisam čula od vas.
– Nije bilo razloga.
Gleda me kao da očekuje objašnjenje, ali što da
joj kažem? Nisam ponosna na otkaz. Pokušam
promijeniti temu.
– Maloprije sam razgovarala s unukom Annie
Barrett. Zove se Curtis Campbell, živi u Akronu. Kaže
da je njegova baka Annie poživjela do osamdeset
prve.
Briggs se široko osmjehne. – Rekla sam vam da je
sve izmišljotina. Moj djed odrastao je s Williejem. Išli
su zajedno u ribolov.
Prekine nas Teddy, koji me doziva iz tuš– kabine.
– Mallory?
– Tu sam, malac.
Zvuči kao da ga je uhvatila panika. – Na sapunu
je buba.
– Kakva buba?
– Velika. Ima tisuću nogu.
– Polij je vodom.
– Ne mogu, daj ti.
Otključa vrata, a potom se stisne u kut kabine da
ja potjeram bubu. Dohvatim sapun, očekujući
nekakvu gadnu bubetinu, ali ne vidim ništa.
– Gdje je?
Teddy odmahne glavom i shvatim da me samo
htio dovesti u kabinu. – Uhitit će nas? – šapne.
– Tko?
 – Teta iz policije. Ljuta je na nas?
Zatečeno gledam Teddyja. Ovaj razgovor nema
smisla. – Ne, malac, sve je O. K. Nikoga neće uhititi.
Samo se ti lijepo istuširaj, O. K.?
Zatvorim vrata, a on ih zaključa za mnom.
Detektivka Briggs još me čeka. – Sve u redu?
– Ma ništa mu nije.
– Mislim na tebe, Mallory. Izgledaš kao da si
vidjela duha.
Sjednem da se malo priberem, a detektivki kažem
da sam još pod dojmom razgovora s Curtisom. – Bila
sam sigurna da je Annie Barrett ubijena. Ne mogu
vjerovati da ljudi prepričavaju istu priču već
sedamdeset godina.
– Istina baš i nije laskava za Spring Brook. Da su
mještani bili tolerantniji, Willie i Annie mogli su ostati
ovdje. Možda George ne bi morao inscenirati krvavi
zločin. – Briggs se nasmije. – Znate da neki moji
kolege još vjeruju da je ubijena? Kad im kažem
istinu, odvrate da bez veze dižem prašinu, da nema
sve veze s bojom kože. – Slegne ramenima. – No
dobro, da vas ne zadržavam. Imam samo jedno
pitanje. Našli smo Mitzin mobitel, u kuhinji. Baterija
je bila prazna, ali našli smo punjač. Čini se da vam
je pisala poruku. Menije besmislena, ali možda vi
shvatite o čemu je riječ. – Pogleda svoj blok, škiljeći
preko naočala. – Evo što piše: „Moramo razgovarati.
Bila sam u krivu. Anya nije ime, nego...“ Briggs me
pogleda. – To je sve. Govori li vam to išta?
– Ne.
 – A ta Anya? Što je to?
Kimnem prema tuš– kabini. – Tako se zove
Teddyjeva izmišljena prijateljica.
– Izmišljena prijateljica?
– Ima pet godina i bujnu maštu.
– Znam da nije stvarna! – dovikne nam Teddy. –
Znam da je izmišljena.
Briggs se namršti, promatrajući nerazumljivu
poruku. Potom okrene nekoliko stranica u svom
bloku.
– Jučer sam razgovarala s Caroline Maxwell i kaže
da je u četvrtak navečer čula Mitzinu prepirku s
nekim. Kaže da je Mitzi izašla iz kuće oko deset i
trideset navečer. Jeste li vi išta čuli?
– Ne, ali ja nisam bila ovdje. Bila sam kod
Adriana. Tri ulice odavde. Njegovi roditelji imali su
goste. – U pola jedanaest u četvrtak sjedila sam u
vrtu Cvjetnog dvorca i gubila vrijeme na slike Annie
Barrett. – Zna li patolog od čega je Mitzi umrla?
Briggs mi odgovori tiho, da nas Teddy ne čuje. –
Nažalost, čini se da je u pitanju droga. Akutna ozljeda
pluća zbog predoziranja. Umrla je u noći s četvrtka
na petak. Ali nemojte svima razglasiti. Nemojte
nikome ni reći još koji dan.
– Je li posrijedi heroin?
Iznenađeno me pogleda. – Kako znate?
– Nagađam. U kući sam vidjela neke sitnice...
Čepove šprica u dnevnoj sobi.
– E pa, u pravu ste – kaže Briggs. – Ne čuje se
često za stare ovisnike, ali bolnice u Philadelphiji
viđaju ih svakoga tjedna. Ima toga više nego što
mislite. Možda je taj posjetitelj bio diler. Možda su se
posvađali. Još pokušavamo shvatiti što se dogodilo.
– Pruži mi posjetnicu, ali kažem da sam sačuvala onu
koju mi je već dala. – Ako se još nečega sjetite,
nazovite me, može?
Nakon što Briggs ode, Teddy otvori vrata tuš–
kabine. Čist je od glave do pete i odjeven u svoju
pidžamicu. Zagrlim ga i kažem mu da ćemo se vidjeti
ujutro, da ćemo se tad pozdraviti. Potom ga odvedem
do terase i Teddy uđe u kuću.
Zadržim smirenost dok se i sama ne nađem u
svojoj kućici, iza zaključanih vrata. A tad se bacim na
krevet i zagnjurim lice u jastuk. U proteklih trideset
minuta doznala sam nekoliko šokantnih detalja.
Ništa mi nije jasno. Misli mi se kovitlaju, a djelići
slagalice razbacani su na sto strana.
Sigurna sam samo ujedno:
Maxwellovi su mi lagali.
 26.

Pričekam da se Smrači kako bih bila sigurna da je

Teddy zaspao, pa odem u kuću razgovarati s Tedom
i Caroline. Sjede u dnevnoj sobi, svatko najednom
kraju kauča, okruženi mojim sumanutim crtežima
noći, šume, otete djece i anđela. U kutu sobe stoje
platna i oprema za ličenje – valjci, žbuka, dvije kante
bijele boje. Kao da se spremaju prebojiti zidove čim
me Russell odveze.
Caroline pije vino, a na stoliću pred njom stoji
boca merlota Kendall Jackson. Ted drži šalicu vrućeg
čaja i pažljivo puše. Slušaju radio na Alexi, neku
stanicu koja emitira pop– rock. Pogledaju me kao da
im je drago što sam došla.
– Nadali smo se da ćeš svratiti – kaže Caroline. –
Jesi li sve spakirala?
– Još samo nekoliko sitnica.
Ted podigne šalicu i ponudi mi da pomirišem čaj.
– Baš sam zakuhao vode. Čaj od ginka. Jesi li za?
– Ne bih, hvala.
– Mislim da bi ti se svidio, Mallory. Ima
protuupalno djelovanje, dobar je nakon treninga.
Idem ti natočiti. – Čini se da nemam izbora.
Ode u kuhinju, a Caroline ga isprati prilično
oštrim pogledom, iako ništa ne kaže.
– Nadam se da ti se večera svidjela? – kaže.
– Da. Bilo je jako lijepo, hvala vam.
 – Drago mi je da smo te pošteno ispratili. A i
mislim da je to bilo dobro za Teddyja. Da ne nestaneš
tek tako. Djeci je važno da svako poglavlje uredno
završi.
Nastane nelagodna tišina. Znam što ih želim
upitati, ali moram pričekati da se Ted vrati – da vidim
kako će oboje reagirati. Zato se malo ogledam po sobi
i pogled mi padne na dva crteža koje prije nisam
primijetila. Mali su i sasvim blizu poda, nije ni čudo
da ih ni ja ni Adrian nismo vidjeli. Nacrtani su u
blizini utičnice za struju – štoviše, jedan je nacrtan
oko utičnice, kao da je struja koja izlazi iz nje dio
crteža. Na drugoj anđeo drži nešto u ruci: čarobni
štapić kojim dodiruje Anyine grudi – a iz čarobnog
štapića izlazi energetsko polje koje Anyi škodi.
#
 – Je li ono Vipertekov šoker?
Caroline se nasmije preko čaše. – Molim?
– Na crtežu. U petak ga nisam primijetila. Tebi ono
ne izgleda kao tvoj Viper?
Caroline dohvati bocu i dotoci si vina. – Ako se
uhvatimo dešifriranja crteža, čeka nas zabavna
večer.
Alija znam da ove crteže ne treba dešifrirati.
Doslovni su, samo ih treba poredati u pravi
redoslijed. Ova dva su djelići slagalice koji su nam
nedostajali. Adrian je bio u pravu: Anyina priča je
gotova. Više nam nema što za reći, jer nam je već
rekla sve što moramo znati.
Ted se vrati za manje od minute, noseći šalicu
sivkaste vodice. Čaj izgleda kao voda od pranja poda
i vonja kao trgovina za kućne ljubimce. Dohvatim
podmetač i spustim oboje na stolić. – Ne mora dugo
stajati – kaže Ted. – Možeš pijuckati dok se hladi.
Potom sjedne pored supruge i uzme laptop pa
promijeni pjesmu, s Marvina Gayea na Joni Mitchell,
onu pjesmu o kosi anđela i dvorcima od sladoleda.
– Doznala sam nešto zanimljivo o Mitzi – kažem
im. – Tik prije smrti napisala mi je poruku, ali je nije
stigla poslati. Javljala mi je da Anya nije ime, nego
nešto drugo. Detektivka Briggs nije shvatila što.
– Definitivno je ime – kaže Ted. – Ruska
umanjenica od Anna. Popularno je u cijeloj istočnoj
Europi.
 – No, da. Alija sam ga potražila na Googleu. Na
mađarskom znači mama. Ne majka, nego baš mama.
Kao kad dijete kaže mama. Čudno, ha?
– Ne znam – kaže Caroline. – Misliš?
– Čaj je ukusniji dok je vruć – kaže Ted. – Otapa
sluz u sinusima.
– Znate što je još čudno? Teddy kaže da nikad nije
letio avionom. Iako ste prije tri mjeseca svi doletjeli iz
Barcelone. A taj let traje osam sati. Provjerila sam.
Kako mali dečko zaboravi najuzbudljiviji dan u
životu?
Caroline zausti odgovoriti, ali Ted je preduhitri. –
Ovo će te nasmijati. Teddy je bio toliko nervozan zbog
letenja da sam mu dao Benadryl, od toga klinci lakše
utonu u san. Samo što mu je Caroline već bila dala
isto to, pa je progutao dvije doze. Prespavao je cijeli
dan, nije se probudio sve do auta.
– Ozbiljno, Tede? To je tvoje objašnjenje?
– To je istina.
– Dvostruka doza antihistaminika?
– Što želiš reći, Mallory?
Usiljeno se nasmiješi, pogledom me preklinjući da
prestanem postavljati pitanja.
Ali ne mogu prestati baš sad.
Imam još jedno pitanje.
Koje će objasniti sve.
– Zašto mi niste rekli da je Teddy žensko?
Ne skidam oka s Caroline, čekajući njezinu
reakciju – ali reagira samo uvrijeđeno. – Za početak,
i samo to pitanje je uvredljivo. Razumiješ li uopće
zašto?
– Vidjela sam ga pod tušem. Nakon bazena. Mislili
ste da neću otkriti?
– Umalo i nisi – kaže Ted tužno.
– Nije to neka tajna – kaže Caroline. – Ni u kojem
slučaju ne stidimo se Teddyjevog identiteta. Samo
nismo znali kako bi ti to prihvatila. Očito, Teddy je
rođen kao djevojčica. Tri godine smo ga tako i
odgajali. Ali jasno nam je dao do znanja da je dječak.
Zato smo mu dopustili da sam bira odjeću i frizuru.
Isto tako dopustili smo mu da si odabere muško ime.
Htio je tatino.
– Postoji niz zanimljivih znanstvenih istraživanja
transrodne djece – kaže Ted, koji me pogledom još
uvijek preklinje da začepim, molim te, molim te,
prestani. – Imam nekoliko knjiga na tu temu u radnoj
sobi ako te zanima.
Najluđe od svega je što njih dvoje očito očekuje da
se pretvaram da je ovo normalno. – Dakle, vaše
petogodišnje dijete je transrodno, ali to mi niste
namjeravali ni spomenuti?
– Znali smo da ćeš ovako reagirati – kaže Caroline.
– Znali smo da si vjernica...
– Nemam ništa protiv transrodnih...
– Zašto si onda ovoliko uzrujana?
Više je i ne slušam, jer mi misli sad lete. Tek sad
sve one neobične sitnice u Teddyjevom ponašanju
imaju smisla. Sad mi je jasno zašto se ne druži s
dječacima na igralištu. Zašto plače svaki put kad ga
Ted odvede frizeru. Zašto stalno nosi jednu te istu
prugastu majicu: svjetloljubičastu, na korak od
ružičaste. Jer je to jedina majica za djevojčice koju
ima.
A sad su mi jasni i svi oni pozivi iz škole.
– Nemate potvrde o cijepljenju – shvatim. – Možda
imate rodni list, to se sigurno može kupiti, a vi imate
dovoljno novca. Ali škole u Spring Brooku cijepljenje
shvaćan ozbiljno. Žele potvrde od liječnika, a vi ih ne
možete nabaviti. Zato vas stalno zovu.
Ted odmahne glavom. – Nije tako, imali smo
sjajnog pedijatra u Barceloni...
– Dosta više s Barcelonom, Tede. Niste vi ni vidjeli
Barcelonu. Ti nemaš pojma o španjolskom, nisi znao
ni što su patatas bravas! Ne znam ja gdje ste se vi
krili tri godine, ali u Barceloni niste.
Toliko žustro raspravljam s Tedom da tek na
kraju primijetim kako Caroline više ne sudjeluje u
razgovoru, nego nas samo šutke promatra.
– Oteli ste nečiju curicu. Obukli ste je kao dečka.
Odrasta vjerujući da je dečko. Još vas nitko nije
raskrinkao jer joj je tek pet godina. Jer joj je cijeli
svijet u ovoj kući, u ovom dvorištu. Ali što će biti kad
krene u školu? Kad si nađe prijatelje? Kad odraste,
kad joj hormoni prorade? Kako dvoje obrazovanih
ljudi misli da će im ovakvo što uspjeti? Takvo što
može pasti na pamet samo...
Ne dovršim rečenicu jer sam namjeravala reći
„luđacima“.
Shvaćam da je vrijeme da zašutim. Ionako sve ovo
govorim pogrešnim ljudima. Nisam valjda mislila da
će me Maxwellovi saslušati i složiti se sa mnom. Da
će priznati nedjelo i predati se? Moram iz ovih stopa
pobjeći, naći detektivku Briggs i sve reći njoj.
– Idem dovršiti pakiranje – kažem glupavo.
I ustanem, kao da će mi dopustiti da odem.
Stignem na pola puta do vrata, a tad me u glavu
pogodi nešto stakleno. Padnem kao pokošena. Niz
lice i vrat curi mi neka tekućina. Opipam glavu i
vidim da su mi prsti crveni. Niz mene se slijeva
merlot.
Iza mene, Maxwellovi se prepiru.
– U kuhinji je.
– Tamo sam već tražio.
– U velikoj ladici, onoj u kojoj držim pečate.
Izlazeći iz dnevne sobe, Ted prekorači preko mene
kao da me ne želi nagaziti – iako mi je maloprije
razbio bocu Kendall Jacksona o glavu. Prođe pored
mog mobitela koji leži ekranom nadolje na tepihu.
Imam aktiviranu uslugu lociranja u slučaju nužde –
ako pritisnem tipku, odaslat će poziv upomoć policiji.
Ali nisam dovoljno blizu da ga dosegnem, a glava me
previše boli da pokušam ustati. Najviše što mogu je
odgurnuti se nožnim prstima o tepih i tako puzati po
podu, na trbuhu.
– Bježi – kaže Caroline. – Ili barem pokušava.
– Sekundu! – dovikne joj Ted.
Posegnem za mobitelom, ali shvatim da me oči
varaju, da mi je dojam dubine poremećen. Mobitel mi
ne leži nadohvat ruke, nego na sredini hodnika, koji
je sad dugačak otprilike poput nogometnog terena.
Čujem da mi Caroline prilazi sleđa, čujem njezine
korake na razbijenom staklu. Ne prepoznajem je: više
nije ljubazna i nježna majka koja me primila u svoj
dom, koja me bodrila i govorila mi da vjerujem u
sebe. Pretvorila se u nekoga – u nešto drugo. Oči su
joj ledene, pogled proračunat. Gleda me kao da sam
mrlja, kao da sam prljavština koju mora oprati s poda
svog doma.
Caroline, molim te – kažem, ali ne razumijem ni
sama sebe, petljam jezikom. Pokušam još jednom,
glasnije, ali usta me ne slušaju. Zvučim kao igračka
kojoj se prazni baterija.
Psst – kaže i položi prst na usnice. – Ne smijemo
probuditi Teddyja.
Prevrnem se na bok i oštre krhotine stakla zabiju
mi se u rebra. Caroline me pokuša zaobići a da mi ne
priđe preblizu, ali ležim posred hodnika, na putu sam
joj. Savijem desno koljeno, koje me posluša, hvala
Bogu. Kad Caroline konačno skupi hrabrosti
zakoračiti preko mene, zamahnem nogom i petom je
udarim u potkoljenicu. Udarac odjekne, a Caroline
padne na mene koliko je duga i široka.
Znam da je mogu savladati. Snažnija sam od nje
i Teda zajedno. Dvadeset mjeseci treniram – za ovo,
čini se. Trčim, plivam i zdravo se hranim. Svaki dan
napravim pedeset sklekova, a njih dvoje samo sjede i
piju. Ne namjeravam se samo prepustiti sudbini.
Carolineina podlaktica leži blizu mog lica, pa je
snažno ugrizem. Zapanjeno vrisne, zamahne rukom
da je oslobodi i dohvati moj mobitel. Zgrabim je za
haljinu na leđima i povučem, a tanki pamuk raspara
se poput papira, ogolivši joj vrat i ramena. Konačno
ugledam onu tetovažu s faksa, onu ozloglašenu
tetovažu iz Carolineine umjetničke faze u kojoj je bila
opsjednuta Johnom Miltonom i Izgubljenim rajem.
Između lopatica joj se širi par krila.
Anđeoskih krila.
Ted dotrči iz kuhinje, noseći Viper i vičući
Caroline da mu se makne s puta. Ponovo zamahnem
nogom – to mi je jedina nada. Ako ga srušim, možda
mu Viper ispadne iz ruke, možda...
 27.

Nekoliko puta trepnem i razbudim se u tami.

U sjeni razaznam poznate obrise: krevet, noćni
ormarić, isključen stropni ventilator, široke drvene
grede nad glavom.
U kućici sam.
Sjedim uspravno, na stolici s naslonom. Sinusi
me peku kao da sam ušmrkala klor.
Pokušam ustati i pritom shvatim da ne mogu
pomaknuti ruke: zapešća su mi prekrižena i svezana
na leđima, bolno izvinuta i privezana za naslon
stolice.
Pokušam pozvati pomoć, ali usta su mi začepljena
nagužvanom gvaljom tkanine veličine jabuke, koju
drži vrpca čvrsto svezana na mom zatiljku. Vilica me
žestoko boli.
Dok shvaćam što sve ne mogu, mišići mi se koče
od panike, srce mi tutnji: ne mogu se micati, ne mogu
govoriti, ne mogu vikati. Ne mogu čak ni odmaknuti
kosu s lica. Ne mogu pobjeći, ne mogu se boriti. Mogu
samo paničariti. Toliko me strah da umalo povratim
– dobro da ne povratim jer bih se sigurno ugušila.
Zažmirim i pomolim se. Bože, molim te, pomozi mi.
Pomozi mi da se izvučem. Nakon toga duboko
udahnem kroz nos, što mirnije mogu. Napunim pluća
do kraja, pa ih ispraznim do kraja. Tu sam vježbu
opuštanja naučila na odvikavanju i odonda je
primjenjujem. Smiruje mi živce i usporava rad srca.
Ponovim je tri puta.
Potom se usredotočim na razmišljanje.
Još uvijek imam nekoliko mogućnosti. Noge mi
nisu svezane. Možda mogu ustati – ali ako ustanem,
podići ću stolicu poput kornjačinog oklopa. Usporila
bi me, morala bih hodati pognuta, ali još neću
odbaciti tu ideju.
Mogu okrenuti glavu i lijevo i desno. Dovoljno da
vidim u kuhinju, gdje crveni LED sat na mikrovalnoj
pećnici pokazuje 23:07. Adrian bi še trebao vratiti
oko ponoći. Obećao je da će doći k meni. Ali što ako
pokuca na vrata kućice, a ja ih ne otvorim? Hoće li
pokušati ući?
Ne, mislim da neće.
Osim ako mu ne dam neki znak.
Ne mogu gurnuti ruke u džepove, ali ionako sam
prilično sigurna da su prazni. Nemam ključeve.
Nemam šoker. Ali u ladici u kuhinji imam nekoliko
noževa. Da se nekako dočepam noža i prerežem
vezice, oslobodila bih si ruke i naoružala se.
Čvrsto zabijem stopala u pod i nagnem se
naprijed, pokušavajući ustati, ali težište mi ne
dopušta. Shvatim da mi je jedina šansa zamah
cijelim tijelom, ali bojim se da ne zamahnem previše
i prevrnem se na pod.
Još pokušavam skupiti hrabrosti za taj potez kad
čujem korake pred kućicom. Penju se stubama.
Vrata se naglo otvore i Caroline upali svjetlo.
 Na sebi ima istu haljinu kao maloprije, ali sad
nosi i plave gumene rukavice. Drži jednu od svojih
lijepih torba za kupovinu – platnenu, kupljenu u
supermarketu koji nema plastične vrećice jer su
štetne za okoliš. Kad vidi da sam pri svijesti, iznenadi
se. Odloži torbu na radnu plohu i izvadi sadržaj:
dugački upaljač za roštilj, metalnu žličicu, malu
kanilu i iglu s plastičnim čepom.
Jaje sve vrijeme preklinjem, ali nerazumljivo,
samo stenjanjem. Ne želi me slušati i samo radi svoje,
ali vidim da je ipak ometam. Naposljetku dohvati čvor
na mom zatiljku i traka se razveže.
Kašljući ispljunem kuglu tkanine, koja mi prvo
padne na krilo, odakle se skotrlja na pod.
– Ne viči – kaže Caroline. – Samo bez urlanja.
– Zašto mi ovo radiš?
– Pokušala sam te lijepo ispratiti, Mallory.
Napravila sam svoju finu salatu s morskim
plodovima. Objesila sam ukrase. Ted i ja smo ti čak
odlučili dati otpremninu, jednu mjesečnu plaću.
Htjeli smo te iznenaditi sutra ujutro. – Žalosno
odmahne glavom, a potom iz torbe izvuče plastičnu
vrećicu punu bijelog praha.
– Što je to?
– To je heroin koji si ukrala iz Mitzine kuće. Jučer
poslijepodne, dok si joj kopala po stvarima u spavaćoj
sobi.
– To nije istina. ..
– Naravno da jest, Mallory. Muči te krivica, a još i
tuguješ. Pretvarala si se da si studentica, da si
atletičarka, i tvoja psiha to više nije mogla izdržati.
Onda si ostala bez posla... velik je to pritisak, nemaš
novca, ne znaš kamo ćeš... i zbog sveg tog stresa
vratila si se drogi.
Shvatim da Caroline ovo ne vjeruje – da ne govori
što misli, nego vježba smišljeno objašnjenje. Nastavi.
– Očajnički ti je trebao šut, a znala si da je Mitzi
ovisnica, pa si se ušuljala u njezinu kuću i pronašla
zalihu. Samo što nisi znala da njezin heroin nije čist,
da je pomiješan s fentanilom. Dvije tisuće
mikrograma, to bi i konja ubilo. Preopteretila si
receptore za opijate i prestala disati.
– To namjeravaš reći policiji?
– Reći ću im da je to moja teorija, na temelju tvoje
prošlosti. I obdukcije. Sutra ujutro ću ti pokucati na
vrata da vidim treba li ti pomoć s pakiranjem, a kad
mi ne otvoriš, otključat ću svojim ključem. Zateći ću
te na krevetu, s iglom u ruci. Vrisnut ću i pozvati
Teda. On će te pokušati oživiti masažom srca,
umjetnim disanjem. Nazvat ćemo hitnu, ali reći će
nam da si mrtva već satima. Reći će da nismo ništa
ni mogli. A kako smo nas dvoje jako dobri, pokopat
ćemo te o vlastitom trošku. Pokraj sestre. Inače bi
sprovod morao platiti Russell, a to se ne čini
poštenim.
Caroline otvori vrećicu i nagne je nad žlicu pa
pažljivo istrese bijeli prah. Nagne se nad radnu plohu
i usredotoči na to što radi, otkrivajući tetovažu tik
ispod zatiljka mom pogledu.
– Ti si anđeo na crtežima. Napala si Anyu šokerom
i zadavila je.
 – U samoobrani.
– Kako je davljenje samoobrana? Ubila sije. Otela
si njezinu kćerkicu. Koliko joj je bilo godina? Dvije?
Dvije i pol?
Caroline žlica ispadne iz ruku i zazveči po podu.
Prah se raspe, a Caroline frustrirano odmahne
glavom.
– Ne pretvaraj se da išta znaš. Nemaš ti pojma što
sam ja sve prošla.
Dohvati plastičnu pločicu i pažljivo sakupi prah
na hrpicu.
– Znam da ti je Ted pomogao – kažem. – Znam da
je on čovjek na crtežima. Ti si ubila Anyu i otela joj
kćer, a onda si poslala Teda da zakopa tijelo. Kad se
to sve dogodilo, Caroline? Gdje ste živjeli?
Strese glavom i nasmije se. – Znam što
pokušavaš. Koristimo taj trik u terapiji. Ali nećeš se
izvući pričom.
– Ti i Ted ste imali problema. On mi je rekao da
godinama niste mogli imati djece. Ovo vam je bilo
rješenje? Otmica?
– Ja sam to dijete spasila!
– Što to znači?
– Nije važno. Što je tu je, moramo dalje. Žao mi je
što više nećeš biti dio naše obitelji.
Caroline pažljivo vrati prah na žlicu pa dohvati
upaljač. Nekoliko puta ga kresne i konačno se stvori
mali plavi plamen. Vidim da joj ruke drhte.
– Sjeća li se Teddy ičega?
 – A što ti misliš, Mallory? Djeluje li ti
traumatizirano? Izgleda li ti nesretno ili
neprilagođeno? Ne sjeća se ničega. Dobro je. Sretan
je i dobro prilagođen, a to je moja zasluga, naporno
sam radila na tome. Nemaš ti pojma koliko sam
žrtvovala za njega. Ali ne smeta mi.
Dok Caroline govori, sa žlice se diže dim, a prah
se pretvara u tekućinu. Heroin s istočne obale nema
miris, ali ja nanjušim nekakvu kemikaliju – možda
fentanil, možda neki drugi smrtonosni aditiv.
Jednom sam čula da neki diler u Camdenu miješa
heroin sa sredstvom za čišćenje. Caroline odloži
upaljač i dohvati kanilu. Uroni iglu u žlicu i polako
povuče, ispunjavajući kanilu mutnom smeđom
tekućinom.
– Sjeća se zeca – kažem joj.
– Što?
– Na Anyinim je crtežima djevojčica koja trči za
zecom. Otrči za njim u dolinu. Sjećaš se mog
razgovora za posao, Caroline? Kad sam došla k vama,
na hladnjaku je visio Teddyjev crtež. Bijeli zec. Možda
se sjeća još nečega, samo ti to ne znaš.
– Anya crta laži. Nije joj za vjerovati.
– Njezine crteže nije lako razumjeti, ali mislim da
sam ih konačno posložila pravim redoslijedom. U
onom su fasciklu ondje, na mom noćnom ormariću.
I prikazuju što se dogodilo.
Caroline iz torbe izvuče gumenu traku. Rastegne
je, kao da se sprema svezati mi je oko ruke. Ali
znatiželja pobijedi: ode do noćnog ormarića, otvori
fascikl i prelista papire. – Ne, ne, ovo nije fer! Ti crteži
nisu fer, ovo je njezina verzija događaja! Ali da znaš
sve, da ti ja ispričam sve što se dogodilo? Razumjela
bi me.
– A što se dogodilo?
– Ne kažem da ja nisam ni za što kriva. Kriva sam,
da. I grize me savjest. Nisam ponosna na svoja djela.
Ali nije mi dala izbor!
– Pokaži mi što se dogodilo.
– Molim?
– U ladici pored kreveta ima papira i olovaka.
Nacrtaj mi ti što se dogodilo. Nacrtaj mi svoju verziju
događaja.
Jer mi treba još vremena.
Moram odugovlačiti dok se Adrian ne vrati,
pokuca na vrata i shvati da nešto nije kako treba, da
ništa nije kako treba.
Čini se da Caroline želi ispričati svoju verziju
događaja. Izgleda kao da joj ništa ne bi bilo draže od
toga – ali ipak je dovoljno bistra da prepozna pokušaj
manipulacije. – Želiš od mene izvući dokaze. Želiš da
nacrtam priznanje, da nacrtam što sam uradila; i da
me policija otkrije i uhiti. To ti je plan?
– Ne, Caroline. Samo pokušavam shvatiti što se
dogodilo. Od čega je trebalo spasiti Teddyja?
Uzme gumenu vrpcu i stane iza mene, ali ne
uspije mi je svezati oko ruke. Njezine ruke previše
drhte. – Ponekad mi se uvuče u glavu i uhvati me
panika. Proći će za minutu– dvije – sjedne na rub mog
kreveta i zarine lice u dlanove. Duboko udahne, kao
da ne može ispuniti pluća zrakom. – Ne očekujem
sažaljenje od tebe, ali ovo nije ni meni lako. Sve je ovo
jedna noćna mora bez kraja.
Diše isprekidano. Drži se za koljena, stišće ih kao
da će je to smiriti. – Ted i ja živjeli smo na
Manhattanu. Upper West Side, kvart River Heights.
Radila sam u bolnici Mount– Sinai. Bilo mi je tek
trideset pet, a bila sam na rubu snaga. Moji pacijenti
imali su previše problema. U svijetu je previše boli,
previše patnje. A Ted, Ted je imao dosadni posao u
IT– u i mrzio gaje. Bili smo nesretni, a usto smo
bezuspješno pokušavali dobiti dijete, zbog čega smo
bili još nesretniji. Sve smo pokušali. Umjetnu
oplodnju, potpomognutu oplodnju, poticanje
ovulacije lijekovima. Znaš što je sve to? – Caroline
odmahne glavom. – Nema veze. Nije upalilo. Oboje
smo po cijele dane radili, a nismo ni trebali, jer mi je
otac ostavio veliko bogatstvo. Na kraju smo zaključili,
kvragu sve, idemo napraviti stanku. Dali smo otkaze
i kupili kuću na sjeveru New Yorka, na jezeru Seneca.
Plan nam je bio da se odmorimo i opustimo. To nam
je trebalo pomoći u začeću. Jedini problem bio je što
smo bili sami samcati; kad smo došli onamo, shvatili
smo da nemamo nikoga svoga. Po cijele smo dane
čamili u kući, sami: Ted... Ted se bacio na vinarstvo.
Upisao se na tečaj u obližnjoj vinariji. Alija sam
umirala od dosade, Mallory. Nisam znala što bih sa
sobom. Probala sam pisati, fotografirati, vrtlariti, peći
kruh. Ništa me nije zanimalo. I spoznala sam nešto
grozno: pa ja uopće nisam kreativna. Nije li to užasna
spoznaja?
Pogledam je kao da suosjećam s njom, potičući je
da nastavi. Sve mi ovo pripovijeda ležerno kao da smo
majka i kći na kavici i pecivu u Paneri – a ne kao da
ja sjedim ruku svezanih iza leđa, a ona sa
smrtonosnom špricom u ruci, nervozno je premećući
po prstima.
– Jedino što me je veselilo bile su šetnje. Uz jezero
Seneca leži park, prošaran lijepim stazama u hladu.
Ondje sam upoznala Margit. Tako se Anya zapravo
zove. Margit Baroth. Viđala bih je pod stablima, u
hladu, pred slikarskim stalkom. Bila je jako
nadarena i pretpostavljam da sam bila pomalo
zavidna. S njom je uvijek bila kći. Dvogodišnja
djevojčica, Flora. Margit bije samo spustila na dekicu
i zaboravila na nju. Dva– tri sata ne bije ni pogledala.
Gurnula bi joj mobitel u ruke i zaboravila da postoji.
I tako svakog vikenda, Mallory! To joj je bila rutina!
Svaki put razljutila bih se prolazeći kraj njih imala je
savršeno djetešce, prelijepu curicu koja je čeznula za
njezinom pažnjom, a ona bi joj gurnula YouTube u
ruke! Kao da je to dijete teret! Djeca ne smiju
provoditi toliko vremena pred ekranom, Mallory, to je
pogubno za njihovu maštu. I tako sam joj nakon
nekog vremena odlučila nešto reći. Prišla sam joj i
predstavila se, ali Margit me nije razumjela. Shvatila
sam da ne govori engleski. Pokušala sam joj
gestikulirati... pokušala sam joj pokazati da
zanemaruje dijete, da je loša majka. Valjda me
pogrešno shvatila jer se razljutila. Ja sam se također
razljutila i u tren oka smo se posvađale, ona je vikala
na mene na mađarskom, ja na nju na engleskom, i
na kraju su nam prišli prolaznici. Doslovno su morali
stati između nas. Nakon toga sam pokušala šetati
drugim parkom, drugim stazama. Ali nisam mogla
prestati misliti na onu djevojčicu, imala sam osjećaj
da sam je iznevjerila. Imala sam priliku spasiti je, a
sve sam upropastila. Otprilike dva mjeseca nakon
svađe, jednoga dana vratila sam se do jezera. Bila je
subota ujutro, a u blizini je bio festival balona, bilo je
nevjerojatno. Održava se svakog rujna, tisuće ljudi
dolaze sa svih strana. Nebo se jedva vidi od šarenih
balona raznih oblika. Savršeno za dječju maštu,
razumiješ me? A Margit je crtala balon, dok je Flora
buljila u ekran. Sjedila je na dekici na suncu, ramena
i ruke već su joj bili crveni. Neko vrijeme samo sam
stajala, sve bjesnija, kad sam nešto primijetila:
bijelog zeca. Izašao je iz jame, očito je živio negdje u
blizini. Iskočio je iz busena trave i stresao prašinu sa
sebe. Flora ga je primijetila, povikala je: „Anya, anya!“
pokazujući zeca i smijući se, ali Margit se nije ni
okrenula. Njezina slika bila je važnija. Nije ni vidjela
da je Flora ustala, da odlazi za zecom. Prešla je preko
cijele livade i spustila se u dolinu. Krenula je prema
potoku, Mallory. Morala sam nešto poduzeti, zar ne?
Nisam mogla samo okrenuti glavu. Spustila sam se u
dolinu za Florom, a kad sam stigla do nje, bila je u
suzama, histerična. Izgubila se. Kleknula sam do nje
i rekla joj da je sve u redu, da znam gdje je mama i
da ću je vratiti. To sam i mislila, Mallory. Stvarno
sam je mislila vratiti.
Na trenje prestanem slušati, jer sam se sjetila
poruke s Mitzine ploče: upomoć cvijet. Ne, nego
pomozi Flori. Pomozi mojoj kćeri.
– Samo sam se htjela malo družiti s njom – nastavi
Caroline. – Prošetati s njom, pokloniti joj malo
pažnje. Mislila sam da njezinoj majci to neće smetati.
Pa nije ni znala da je malena nestala. U blizini je bila
mala staza, pa sam je povela onuda, kroz šumu. Ali
Margit je ipak primijetila da je Flora nestala. Tražila
ju je na sve strane. I nekako nas je našla. Ušla je za
nama u šumu. Kad me prepoznala, razbjesnjela se,
urlala je na mene i mahala rukama kao da bi me
svakog trena mogla udariti. A ja uvijek nosim Viper
sa sobom, pa sam ga upotrijebila. Da se obranim.
Samo jednom, da je preplašim. Ali izgleda da je imala
neki neurološki poremećaj, jer se strovalila na tlo i
više nije ustala. Dobila je napadaj. Pomokrila se, svi
su joj mišići drhtali. Sirota Flora silno se prepala.
Znam da sam trebala pozvati hitnu, ali znala sam i
koji će zaključak izvesti. Znala sam da će ljudi sve
pogrešno shvatiti ako im Margit ispriča svoju verziju.
– Zato sam povela Floru iza stabla. Rekla sam joj
da sjedne i zažmiri, da ne vidi što slijedi. A ostatka se
i ne sjećam, da ti pravo kažem. Nije li ljudski um
fantastičan? Može zaboraviti grozote. Ti znaš na što
mislim, zar ne?
Čeka da odgovorim, ali kad ne odgovorim, samo
nastavi. – No da. Prekrila sam tijelo lišćem. Odvezla
sam Floru doma, autom. Rekla sam Tedu što se
dogodilo, a on je htio pozvati policiju, ali uvjerila sam
ga da možemo popraviti stvari. Bili smo na sjeveru
države, oko nas nije bilo ničega osim prirode. Taje
ženska bila useljenica, nije govorila engleski.
Zaključila sam da je nečija čistačica. Da možemo
sakriti tijelo, zadržati djevojčicu i nitko neće ni
prijaviti nestanak. Ili će svi zaključiti da se spakirala
i otišla, odvevši kćer. To se često događa. Poslala sam
Teda u park, po slikarski stalak, deke i Florine
igračke. Sve je zakopao u šumi. S tijelom, mislim. Bio
je ondje cijelu noć. Nije ga bilo sve do svitanja. Tako
je trebalo završiti... samo što je Margit imala brata, a
ispalo je da ga tamo svi znaju. Ima vražju farmu koza
i svi vlasnici vikendica na jezeru obožavaju ga. On je
i pribavio vizu za Margit i njezina supruga Jozsefa.
Doselili su se ovamo raditi za njega. Naravno, meni
nije ni palo na pamet da se Margit dovezla do jezera,
ali jest, u Chevroletu Tahoe, s dječjom sjedalicom.
Pronašli su ga na parkingu i doveli pse. Našli su tijelo
za manje od dva sata. I odjednom se cijeli kraj bacio
u potragu za dvogodišnjom djevojčicom koja je
plakala i vrištala u mojoj vikendici. Otišla sam u
Target i nakupovala odjeće za dječaka: sportskih
dresova, majica s malim nogometašima. Kupila sam
i brijač i ošišala Floru kao malog vojnika. Ne bi
vjerovala kolika je to promjena bila: čim sam je
ošišala, preda mnom se našao dječak.
Carolineino disanje sad više nije isprekidano,
ruke joj se više ne tresu. Što dulje govori, bolje izgleda
– kao da s njezine savjesti silazi teret užasne tajne.
– A onda smo sjeli u auto i otišli. Nije da smo to
planirali. Samo smo se morali maknuti, što dalje.
Nismo stali sve do Zapadne Virginije, do gradića po
imenu Gilbert. Četiristo stanovnika, sami penzioneri
u kolicima. Poslala sam prijateljima poruke, napisala
da smo se preselili u Barcelonu, da je Ted dobio
poslovnu ponudu koju nije mogao propustiti.
Unajmili smo kuću okruženu hektarima zemlje, bez
susjeda. Mirno mjesto na kojem smo se mogli
posvetiti našem djetetu. Mallory, vjeruj mi, to mi je
bila najteža godina u životu. Teddy nije govorio punih
šest mjeseci! Bio je silno preplašen. Ali bila sam
strpljiva. Svakog dana radila sam s njim, obasipala
ga pažnjom i ljubavlju. Napunila sam kuću knjigama,
igračkama i zdravom hranom. Uskoro smo
napredovali, počeo se otvarati. Prihvatio nas je,
naučio nam je vjerovati i sad nas voli, Mallory. Kad
me prvi put nazvao mama, rasplakala sam se kao
kišna godina. Do kraja prve godine ostvario je sjajan
napredak. Počeli smo izlaziti zajedno, na izlete ili u
samoposluživanje. Kao obična obitelj. Bili smo
savršeni. Nitko ne bi rekao što smo sve prošli... – Tu
malo zašuti, kao da se s nostalgijom prisjeća vremena
dok je za nju bilo nade.
– Što se dogodilo?
– Ne bih ni sanjala da će nas Margit pronaći.
Oduvijek sam ateist, nikad nisam vjerovala u dušu,
u zagrobni svijet, ni u što. Ali nakon prve godine u
Zapadnoj Virginiji, Teddy ju je vidio. Došla mu je žena
u bijeloj haljini. Sjedila je uz njega dok je spavao.
– Vidjela si je?
– Ja ne, nijednom. Pokazuje se samo Teddyju. Ali
osjećala sam je, osjećala sam njezinu prisutnost.
Nanjušila sam onaj odurni smrad truleži. Teddyju
smo rekli da je izmišljena, da nije stvarna, ali kako
se smije pretvarati da jest. Bio je toliko malen da nije
ni razumio što to znači.
– Je li ti ikad nešto pokušala napraviti? Osvetiti
se?
– Sigurna sam da joj ništa ne bi bilo draže od toga.
Da može, ubila bi me. Ali moći su joj ograničene.
Valjda može pisati po ploči za prizivanje duhova i vući
olovku po papiru, ali to je sve.
Pokušam zamisliti koliko je mučan bio boravak u
ruralnoj Virginiji, u kući okruženoj poljima samo sa
suprugom, otetim djetetom i osvetoljubivim duhom.
– Znala sam da ne možemo zauvijek ostati u
„Barceloni“. Morali smo nastaviti živjeti, sve troje.
Željela sam živjeti u lijepom gradu s dobrim školama,
da Teddy ima normalno djetinjstvo. Ovamo smo se
doselili u travnju. Oko Majčinog dana, Anya je već
sjedila uz Teddyjev krevet i pjevala mu uspavanke na
mađarskom.
– Došla je za vama?
– Da. Ne znam kako. Znam samo da bijeg nije
rješenje. Slijedi nas kamo god pošli. Tad mi je palo
na pamet da dovedem nekog novog. Društvo za
Teddyja, da ga odvuče od Anye. Bila si savršena za tu
ulogu, Mallory. Mlada, snažna, puna energije.
Pametna, ali ne previše pametna. A tvoja ovisnička
prošlost bila je bonus: znala sam da si nesigurna
zbog toga. Znala sam da ako kažeš nešto nesuvislo,
ljudi će pomisliti da se opet drogiraš. Barem neko
vrijeme. Samo nisam računala na te glupe crteže. Nije
mi ni palo na pamet da će Anya naći načina da ti se
obrati.
Caroline sad djeluje iscrpljeno, kao da je ponovo
proživjela posljednje tri godine života. Kradom bacim
pogled na sat. Tek je 23:37. Moram je nagovoriti da
nastavi. – A Mitzi? Što je bilo s Mitzi?
– Isto što će biti i s tobom. Prošlog četvrtka,
nekoliko sati nakon vaše seanse, Mitzi nam je u
panici pokucala na vrata. Rekla je da joj je ploča
poludjela, da duh ne želi otići. Da pločica stalno
ispisuje jednu riječ: ovakodik, ovakodik, ovakodik.
Odvela nas je k sebi i pokazala nam. Potražila je
prijevod, saznala je da to znači oprez. Rekla je da si
bila u pravu, Mallory. U kući nam je duh i trebam
potražiti pomoć. Ted i ja otišli smo doma i posvađali
se oko idućeg koraka, ali na kraju sam ga uvjerila da
svlada Mitzi i drži je dok joj ja dajem preveliku dozu.
Nakon toga je on odvukao tijelo u šumu, a ja sam
pobacala one šprice po njezinoj sobi. Gumu sam
ostavila na stolu, da policija zbroji dva i dva. Izmislili
smo priču o posjetitelju, da malo zamutimo vodu.
Opet pogledam na sat, ali prošla je samo jedna
minuta. Ovoga puta, Caroline me uhvati.
– Što to radiš? Zašto svako malo pogledaš na sat?
– Ne gledam.
– Lažeš. Ali nevažno. – Ustane i dohvati gumenu
traku. Ruke su joj mirne, drži se odlučno i kao da
dobro zna što radi. Omota traku oko moje ruke i
čvrsto je zategne. Za samo koju sekundu, zapeku me
mišići.
– Caroline, ne radi ovo, molim te.
– Žao mi je, Mallory. da je barem ispalo drugačije.
Osjećam njezine nježne prste u rukavici na
pregibu ruke, znam da traži žilu. Shvatim da je
ozbiljna, da doista namjerava provesti plan u djelo. –
Ovo će te izjedati do kraja života – kažem joj, ali toliko
sam prestrašena da mucam. – Mrzit ćeš sama sebe.
Nećeš si nikad oprostiti.
 Ne znam zašto uopće mislim da je mogu
prestrašiti dovoljno da odustane – pogotovo zato što
je moje upozorenje samo još više razbjesni. Osjetim
žarenje i shvatim da se igla probila kroz moju kožu i
ušla u venu. – Misli na ljepše stvari, Mallory – kaže
mi. – Možda ponovo vidiš sestru.
A tad mi ubrizga dvije tisuće mikrograma heroina
i fentanila, dovoljno da ubije konja, kako je rekla.
Cijelo mi se tijelo zgrči i osjetim poznati ledeni dodir
na mjestu uboda kao da je netko na moju kožu
spustio kockicu leda. Posljednje što vidim je
Caroline, kako žurno izlazi iz kućice i gasi svjetla. Ne
želi ostati ni toliko da me gleda dok umirem.
Zažmirim i pomolim se, preklinjući za oprost.
Osjećam se kao da tonem unatrag, kao da sa
stolicom propadam u pod, a potom teret mog tijela
nestane i nađem se u bestežinskom stanju. Heroin
ubrizgan u žilu djeluje u trenu. Ne znam ni kako sam
još pri svijesti. Kako još dišem? Ali tad otvorim oči i
ugledam Margit. Čeka me u sjeni i shvatim da sam
mrtva.
 28.

Žena u bijeloj haljini, duge crne kose razdijeljene po

sredini lebdi kao u izmaglici. Haljina joj je prljava od
zemlje i lišća, lice skriveno tamom, glava nakrivljena
kao da je ne može držati uspravno. Ali više je se ne
bojim. Naprotiv: laknulo mije.
Pokušam ustati i prići joj, ali još uvijek sam
svezana za stolicu. Ruke su mi još svezane na leđima.
Padne mi na pamet nešto užasno.
A što ako je ovo moj zagrobni život?
Što ako je ovo moja kazna za život koji sam živjela:
vječnost u praznoj kućici, svezana za drvenu stolicu?
– Ne znam što da radim – šapnem. – Možeš li mi
pomoći? Molim te.
Margit mi priđe iako ne hoda. Osjetim njezin miris
– sumpor i amonijak – ali sad mi više ne smeta. Toliko
sam zahvalna što je uz mene da me taj vonj gotovo
tješi. Kad prođe pokraj prozora, mjesečina obasja
njezino lice i tijelo. Vidim da je prelijepa usprkos svim
tim ogrebotinama i masnicama, usprkos razderanoj
haljini.
– Moraš mi pomoći, Margit. Samo mi ti možeš
pomoći. Molim te.
S mukom podigne glavu – kao da me želi pažljivije
slušati – ali glava joj odmah potom klone, poput
cvijeta slomljene stabljike. Spusti mi ruku na rame,
ali taj dodir ne osjećam kao pritisak tijela na tijelu.
Umjesto toga, preplavi me silna tuga, snažan osjećaj
krivnje. U mislima vidim mjesto na kojemu nikad
nisam bila – livadu uz jezero, slikarski stalak sa
slikom, dijete na deki. Shvatim da ipak znam gdje je
to: to je mjesto s crteža koje je Margit ostavila na
mom trijemu, s crteža u hrpici Teddyjevih radova
koje Caroline drži u dnevnoj sobi. Vidim oba crteža i
jasno mi je da su identični, iako su ih nacrtale
različite ruke.

Promatrajući ženu i dijete, osjećam Margitinu tugu

kao da je moja. Trebala sam bolje paziti. Nisam se
trebala baviti samo slikom. Da sam samo malo više
pazila, sve bi bilo u redu. Možda to i jest moja tuga,
jer čujem da mi Margit govori: Nisi ti kriva. Pomiri se
s prošlosti i oprosti si. Nisam sigurna tješi li tim
riječima sebe ili mene. Ne znam gdje završava moja
bol, a počinje njezina. Možda je naša bol vječna,
možda ne nestane čak ni nakon smrti.
A tad se otvore vrata i Ted upali svjetlo.
Vidi moje suze i preplavi ga očaj. – O, Isuse – kaže.
– Žao mi je, Mallory, jako mi je žao. Čekaj.
Ogledam se, ali Margit je nestala.
Još uvijek sam u kućici.
Nisam u nekakvom maglovitom zagrobnom
životu, još uvijek sam u Spring Brooku u New
Jerseyju, svezana za drvenu stolicu, a sat na
mikrovalnoj pokazuje 23:52.
Još uvijek osjećam ledeni dodir igle na ruci, na
mjestu gdje mi je Caroline ubrizgala drogu, ali još
uvijek sam živa i nimalo high.
– Drogirala me. Tvoja supruga...
– Dječji puder – kaže Ted. – Zamijenio sam heroin
dječjim puderom. Ništa ti nije. – Stane iza mene i
povuče vrpce kojima su mi ruke svezane za naslon. –
Isuse, stvarno je pretjerala s čvorovima. Trebam nož.
– Ode u kuhinju i otvori ladicu s priborom za jelo.
– Što radiš?
– Štitim te, Mallory. Sve te vrijeme štitim. Ne
sjećaš se razgovora za posao? Svih onih neugodnih i
nepristojnih pitanja o tvojim kvalifikacijama? Želio
sam te otjerati. Otjerao sam sve kandidatkinje. Ali ti
si baš bila uporna, ti si baš željela ovaj posao. A
Caroline je mislila da si ti rješenje svih naših
problema.
Donese nož nazubljene oštrice i brzo prepili vrpce.
Ruke mi klonu uz tijelo, ponovo slobodne. Polako i
oprezno pritisnem bolnu čvorugu na glavi i napipam
komadiće stakla koji su mi se zapetljali u kosu.
– Oprosti što sam te udario. Stat ćemo na
benzinskoj i kupiti leda. – Ted otvori moj ormar i
razgali se kad vidi da je prazan. – Već si se spakirala!
Sjajno. Moje torbe su u autu, znači da smo oboje
spremni. Mislim da ćemo voziti cijele noći pa naći
hotel da dođemo do daha. Nakon toga ćemo nastaviti
na zapad. Našao sam krasnu kuću na Airbnbu, samo
za početak. Svidjet će ti se, Mallory, zaljev Puget je
prelijep.
– Samo malo, Tede... o čemu ti to?
Nasmije se. – No, da. Toliko dugo ovo planiram, a
tebi nisam ništa rekao. Ali znam što osjećaš prema
meni, Mallory. I ja osjećam isto i spreman sam pustiti
te osjećaje da se rasplamsaju.
– Rasplamsaju?
– Podigao sam svu mirovinsku štednju, imam
osamdeset tisuća na računu za koji Caroline nema
pojma. To nam je sasvim dovoljno za novu početak,
na zapadu. Otok Whidbey, savezna država
Washington. Ali moramo odmah krenuti, prije nego
što se vrati počistiti tragove.
– Zašto je se toliko bojiš?
– Jer je luda! Nisi to shvatila? Upravo te pokušala
ubiti. Ubila bi i mene a da ne trepne. A ako kažem
policiji, završit ću u zatvoru. Zato moramo pobjeći,
smjesta. Ako odemo bez djeteta, neće krenuti za
nama.
– Ostavio bi Teddyja?
 – Žalim, Mallory, znam da ga voliš. I ja ga volim.
Jako je drag. Ali ne može s nama. Ne treba mi da nas
Caroline i Margit ganjaju po zemlji. Neka mali ostane
ovdje sa svoje dvije mamice, neka se njih dvije bore
za njega do smrti, briga me. Dosta mi je više tih
sranja. Ne želim više ni minute biti ovdje. Ova noćna
mora noćas završava, razumiješ me?
Vani pukne tanka grančica pa Ted priđe prozoru
i zagleda se u tamu. Potom odmahne glavom, dajući
mi do znanja da nam ne prijeti opasnost. – Molim te,
pokušaj ustati. Hoćeš da ti pomognem? – Pruži mi
ruku, ali odmahnem glavom. Mogu i sama. – Tako,
Mallory, bravo. A sad, moraš na toalet? Tko zna hoće
li putem išta biti otvoreno, ipak je prošla ponoć.
Moram na toalet, ali samo da se malo priberem
daleko od njega. – Brzo ću biti gotova.
– Što brže možeš, O. K.?
Zatvorim vrata kupaonice, otvorim vodu i umijem
se hladnom vodom. Što da radim, zaboga? Opipam
džepove, ali prazni su, naravno. Prekopam ormarić i
pretražim tuš– kabinu, ali ne nađem ništa za
samoobranu. Jedino potencijalno oružje je pinceta.
Kupaonica ima malen prozor prekriven mrežicom
za komarce, visok tek nekoliko desetaka centimetara
i smješten visoko, radi bolje ventilacije. Spustim
dasku i popnem se na toalet. Prozor gleda na jug, na
Hayden’s Glen, prema mračnoj šumi. Odgurnem
mrežicu i padne na šumsko tlo, ali čak i da se
uspijem popeti tako visoko, sumnjam da bih se
uspjela provući.
Ted kucne na vrata. – Mallory? Jesi li gotova?
 – Još malo!
Moram s njim. Nemam izbora. Sjest ću u njegov
Prius, smješkati se dok bude mlio o Washingtonu i
Whidbeyju, držati se kao da jedva čekam da krenemo
u novi zajednički život.
Ali čim stanemo po benzin ili hranu, pronaći ću
policajca i zaurlati iz petnih žila.
Zatvorim vodu. Obrišem ruke.
Otvorim vrata.
Ted stoji i čeka. – Spremna?
– Mislim da jesam.
– Misliš?
Pogleda preko mog ramena, u kupaonicu, i
zapitam se što gleda. Jesam li ostavila otiske potplata
na toaletu? Ilije primijetio da na prozoru nema
mrežice?
Obgrlim ga, naslonim glavu na njegova prsa i
stisnem ga što snažnije mogu. – Hvala ti, Tede. Hvala
što si me spasio. Ne znaš koliko dugo ovo želim.
Zatečen je mojim izljevom osjećaja. Privuče me još
bliže pa se sagne i poljubi me u čelo. – Obećavam,
Mallory, neću te iznevjeriti. Svakoga dana davat ću
sve od sebe da te usrećim.
– Idemo onda.
Odem po kofer i vreću s odjećom, ali Ted ustraje
da ih on ponese, po jedno u svakoj ruci. – Sigurno si
sve spakirala?
– Tede, ovo mi je sva imovina.
Ponovo mi se nasmiješi s puno ljubavi i nježnosti,
otvori usta kao da će reći nešto jako lijepo, ali tad
čujem glasan pucanj i metak mu propara lijevo rame.
Ted posrne, a krv poprska zid. Dok ja vrištim, čuju
se još tri pucnja; vrištim, a Ted pada na moj kofer,
držeći se za prsa prstima između kojih suklja krv.
Caroline stoji pred otvorenim prozorom kućice,
držeći me na nišanu Mitzinog pištolja. Viče na mene
da umuknem, ali ne razumijem je sve do četvrtog ili
petog ponavljanja. Otvori vrata i mahne pištoljem,
dajući mi znak da se vratim na stolicu.
– Ti to ozbiljno? – upita me. – Htjela si pobjeći s
njim?
Ne čujem pitanja jer još uvijek buljim u Teda, koji
leži na podu i muca kao da je zaboravio govoriti.
Usnice mu drhte kao da pokušava izgovoriti posebno
tešku riječ, a krv mu curi iz usta i slijeva mu se po
bradi i košulji.
– Jer ja mislim da lažeš – nastavi Caroline. –
Mislim da bi rekla apsolutno sve da pobjegneš. Ali
Ted je bio ozbiljan, vjeruj mi. Bacio je oko na tebe čim
si stigla. – Uperi pištolj u detektor dima na
kuhinjskom zidu. – Nisi se pitala zašto se alarm nije
upalio kad ti je zagorjela večera?
Ne odgovorim, pa Caroline tri puta tresne drškom
pištolja po radnoj plohi. – Mallory, nešto sam te
pitala. Jesi li primijetila da požarni alarm ne radi?
Koga vraga želi čuti od mene? Uperi mi pištolj u
lice i sad se previše bojim progovoriti. Ako odgovorim
pogrešno, možda povuče okidač. Oborim pogled i
smognem hrabrosti za odgovor. – Ted je rekao da su
instalacije u kućici stare, da su s početka dvadesetog
stoljeća.
 – Ugradio ti je kameru, blesačo. Nedugo nakon što
smo te primili. A i booster, da signal dosegne naš Wi–
Fi. Rekao je da te želi držati na oku, za slučaj da se
drogiraš. Preventivne mjere. Ma daj, molim te. Ni ja
nisam toliko glupa. Noćima je sjedio pred ekranom,
nadajući se da ćeš se istuširati pred kamerom. Sve
sam se vrijeme pitala znaš li da te gleda.
Mislila sam da je Anya.
A ne, mamica je noću uz dijete. Tebe je gledao ovaj
uzorni suprug, ovaj otac godine!
Ted odmahne glavom kao da joj želi proturječiti,
kao da mu je silno stalo da ja doznam istinu. Ali kad
otvori usta, iz njih samo navre još krvi, koja mu
natopi bradu i grudi.
Pogledam Caroline, koja me još uvijek drži na
nišanu.
Želim se baciti na koljena i preklinjali je za milost.
Molim te – podignem ruke kao da se predajem. –
Neću nikome reći.
Znam da nećeš. Pa ubila si Teda, pištoljem koji si
ukrala iz Mitzine kuće. Malo smo se hrvale, ali na
kraju sam ti ipak otela pištolj. Ali dograbila si nož iz
kuhinje, pa sam morala pucati. U samoobrani. –
Osvrne se po kućici kao da u glavi razrađuje
koreografiju našeg okršaja. – Znaš što, morat ćeš
stati kraj hladnjaka. Tamo kod ladice s noževima. –
Uperi pištolj u mene. – Miči se, nemoj da ti moram
još jednom reći.
Caroline priđe bliže – pištolj priđe bliže – a ja
ustuknem prema kuhinji.
 Tako je bolje. Sad posegni i otvori ladicu. Otvori je
do kraja. Tako. – Stane na drugi kraj radne plohe pa
se nagne do stalka za noževe. – Mislim da bi najbolji
izbor bio santoku. Najveći je, ima najdulju oštricu.
Uzmi ga, čvrsto ga stisni.
Toliko se bojim da se jedva mogu pomaknuti.
Caroline, molim te...
Strese glavom. – Daj, Mallory. Još malo i gotovo
je. Uzmi nož.
Perifernim vidom vidim krv na zidu preko njezina
ramena, ali Ted više ne sjedi ondje. Nestao je.
Sagnem se. Dohvatim nož i omotam prste oko
drške. Ovo mi je posljednje što ću napraviti u životu
i skamenjena sam od straha.
– Tako – kaže Caroline. – Sad ga lijepo podigni.
A tad vrisne i padne. Ted ju je zgrabio oko nogu –
znam da je ovo prilika. Nesmotreno pustim nož jer ne
želim izgubiti ni tu sekundu koja bi mi trebala da ga
do kraja izvučem iz ladice.
Potrčim.
Otvorim vrata tijelom i izletim, a iza mene odjekne
eksplozija – pištolj je opet opalio, pucanj odzvanja
kućicom. Skočim s trijema i potrčim travnjakom. Tri
užasne sekunde na brisanom sam prostoru, trčim
travnjakom bez ikakva zaklona, bježeći od idućeg
pucnja.
Ali vrt je u tišini. Trčim kroz mrak, zaobilazeći
kante za otpad i recikliranje uz bok kuće. Pretrčim
travnjak pred kućom i stignem do staze pred
dvostrukim vratima garaže. Sve su susjedne kuće u
mraku. Cijeli kvart spava dubokim snom. Na Ulici
Edgewood noću nema prolaznika. Ne usuđujem se
otrčati do susjednih vrata i pokucati – tko zna koliko
bih morala čekati da netko siđe otvoriti. Trenutačno
je brzina moj najjači adut i moram pobjeći što dalje
od Caroline. Ako nastavim ovako brzo, stići ću do
Cvjetnog dvorca za tri minute. Udarit ću po
Adrianovim vratima, probuditi njegove roditelje da mi
pomognu.
Ali tad se osvrnem prema kući Maxwellovih i
shvatim da Teddy još uvijek spava u svojoj sobi, da
nema pojma kakav je kaos zahvatio njegov vrt.
Što će Caroline uraditi kad shvati da sam
pobjegla?
Hoće li zgrabiti Teddyja, ubaciti ga u auto i pobjeći
preko granice u Zapadnu Virginiju? Ili u Kaliforniju?
U Meksiko?
Koliko će daleko otići da zaštiti svoju tajnu?
Iz kućice odjekne još jedan pucanj. Nadam se
najboljem, nadam se da je Ted nekako uspio iščupati
supruzi oružje iz ruku. Možda je u posljednjim
trenucima života pribavio meni i Teddyju priliku za
bijeg.
Ali ako nije, još uvijek stignem popraviti stvari.
Brzo trčim. Bila sam šesta najbrža trkačica u
Pennsylvaniji. Zatrčim se do kuće, skrenem do terase
i, hvala Bogu, nađem otključana klizna vrata.
Utrčim u kuću i zaključam vrata za sobom.
Prizemlje je u tami. Protrčim blagovaonicom i
stražnjim stubištem popnem se na kat. Utrčim u
Teddyjevu sobu, ali ne upalim svjetlo. Samo ga
otkrijem i prodrmam da ga probudim. – Ustani,
Teddy, moramo ići. – Odgurne me i zagnjuri lice u
jastuk, ali nemam vremena za nježno buđenje.
Izvučem ga iz kreveta ne obazirući se na njegovo
sneno negodovanje.
– Mallory!
Caroline je već u kući. Doziva me iz predvorja.
Čujem kako se penje drvenim stubištem i potrčim u
drugom smjeru. Stražnjim stubama spustimo se u
kuhinju. Iako Teddy nema više od dvadeset
kilograma, umalo mi ispadne, pa ga prebacim preko
ramena. Čvrsto ga priljubim uza se i istrčim na
terasu.
Dvorište je i dalje potpuno mirno. Čujem samo
lagano ljuljuškanje valova u bazenu, pokojeg cvrčka
i vlastito ubrzano disanje. Ali znam da se Caroline
približava: ili se kreće prema nama kućom ili
zaobilazeći kuću s jednog boka. Najsigurniji nam je
put naprijed, u Začaranu šumu. Prije toga moram
pretrčati njihovo veliko dvorište, ali mislim da
Caroline neće pucati u mene dok držim Teddyja. A
kad stignemo do drveća, zaštitit će nas od pogleda.
Teddy i ja proveli smo cijelo ljeto u toj šumi,
poznajemo sve staze, sve prečice i sve puteljke koji ne
vode nikamo, a mjesečina je jedva dovoljno snažna
da nam obasja put. Stegnem ga još čvršće pa se
zaletim u trnovito grmlje, granje, penjačice što vise s
grana i grmlje čička. Trčim do poznatog puta, do
Staze od žutih opeka, koja leži u smjeru istok– zapad
i vodi do stražnjih vrtova Edgewooda. Dovede nas do
velikog sivog Zmajevog jajeta, pored kojega skrenemo
na Zmajsku stazu. Čujem korake za leđima, ali u
tami ne razaznajem udaljenost, nemam perspektivu.
Ne znam je li Caroline tik za nama ili stotinama
metara dalje. Čujem i policijske sirene, daleko i
prekasno. Da sam otrčala do Cvjetnog dvorca, bila
bih na sigurnome.
Ali ovako držim Teddyja, a to je jedino važno. Neću
dopustiti da mu se išta dogodi. Kraljevska rijeka u
tami zvuči glasnije i zahvalna sam joj što nadglasava
zvuk našeg kretanja. Ali kad stignemo do
Mahovinastog mosta, zastanem. Deblo je usko i
prekriveno mahovinom, previše sklisko da ga
pretrčim noseći Teddyja.
– Teddy, slušaj me. Moraš hodati sam.
Odmahne glavom i samo me još čvršće stisne. Ne
zna što se događa, ali prestrašen je. Pokušam ga
spustiti, ali čvrsto me drži oko vrata. U daljini zavija
sve više policijskih sirena: sad su već sigurno stigli
do kuće Maxwellovih. Vjerojatno je netko od susjeda
čuo pucnjeve i pozvao policiju. Ali predaleko su da mi
budu od koristi.
Kroz šumu prodre tanak snop bijelog svjetla:
svjetlo Carolineinog Vipera. Ne znam je li me
primijetila, ali moram dalje. Čvrsto stisnem Teddyja i
zakoračim na most. Polako napravim idući korak, jer
iako u tami nazirem deblo, ne vidim površinu kojom
moram hodati. Ne vidim koji je njezin dio truo, koji je
prekriven debelim slojem skliske mahovine. Voda
pod nama žustro žubori, duboka gotovo metar.
Sigurna sam da će me svaki novi korak poslati ravno
u rijeku, ali nekako održavam ravnotežu. Nekako se
uspijem dočepati staze koja vodi prema Divovskom
grahu, ali ondje me ruke izdaju. Ne mogu nositi
Teddyja više ni centimetra.
– Malac, dalje moraš sam. – Pokažem mu naše
sklonište u krošnji. – Dođi da te podignemo.
Previše je prestrašen da se pomakne, pa ga
posljednjim snagama gurnem uvis, do najniže grane.
Na sreću, zgrabi je i čvrsto stisne. Ponovo ga gurnem
uvis i ovoga puta se pokrene, polako i bojažljivo.
Snop svjetlosti padne na podnožje stabla –
Caroline je kraj rijeke, približava se. Zgrabim najnižu
granu i popnem se, slijedeći Teddyja s grane na
granu, sve do one koju zovemo Grana u oblacima.
Bilo bi dobro da se popnemo još više, ali nemamo
vremena za to, a i ne želim da nas Caroline čuje. –
Ovdje ćemo stati – šapnem. Zagrlim ga oko struka i
privučem uza se. – Moraš biti jako tiho – šapnem mu
na uho. – Jesi li dobro?
Ne odgovori mi. Tijelo mu drhti, napet je poput
opruge. Čini se da razumije da nismo dobro, da nešto
nije u redu. Pogledam na tlo. Šteta što nismo više.
Popeli smo se možda dva i pol, možda tri metra nad
stazu i ako Caroline ostane na njoj, stići će ravno do
nas. Ako se Teddy oglasi...
Zavučem ruku u šupljinu u stablu pa pipam po
našem arsenalu oblutaka i teniskih loptica dok ne
pronađem onu slomljenu strijelu; kratak, slomljen
štapić s metalnim vrškom oblika piramide. Znam da
neće biti od bogzna kakve koristi, ali utješno je imati
kakvo– takvo oružje.
 Ugledam Caroline. Prešla je Mahovinasti most i
prilazi nam, šarajući svjetiljkom po tlu. Šapnem
Teddyju da moramo biti jako tiho. Kažem mu da će
sad vidjeti mamu, ali da mi mora obećati da neće
ništa reći. Na sreću, ništa me ne pita. Caroline je
prošla stazom i stoji tik pod nama. Iz daljine dopiru
muški glasovi, vika. Čujem lavež psa. Caroline se
osvrne prema njima. Čini se da shvaća da joj
ponestaje vremena. Toliko se bojim da jedva dišem. I
toliko čvrsto stežem Teddyja da malo zajeca.
Caroline podigne pogled. Uperi svjetiljku u drvo,
ravno meni u oči. – O, Teddy, hvala nebesima! Tu si!
Mama te posvuda traži! Što radiš gore?
Vidim da u drugoj ruci još uvijek ima pištolj, ali
drži ga kao da je boca vode ili mobitel, a ne kao da
cilja.
– Ostani ovdje – kažem Teddyju.
– Ne, Teddy, gore nije sigurno, molim te – kaže
Caroline. – Mallory ne zna što govori. Moraš sići,
moramo doma. Trebao bi biti u krevetu!
– Ne miči se – kažem mu. – Ovdje si na sigurnome.
Ali osjećam da se instinktivno miče prema njoj, da
ga privlači njezin glas. Stisnem ga čvršće i pritom
osjetim da je vruć kao da ima groznicu.
– Teddy, slušaj me – govori Caroline. – Moraš se
maknuti od Mallory. Malloryje jako bolesna. Doživjela
je slom živaca. Zato nam je onako pošarala zid.
Ukrala je Mitzi pištolj i ozlijedila je tatu, a sad te
pokušava odvesti sa sobom. Policija je kod nas, došli
su nam pomoći. Traže nas. Dođi k meni. Idemo im
reći što se dogodilo. Ostavi Mallory na stablu i idemo
im reći što se dogodilo.
Ali znam da me Caroline neće ostaviti na stablu:
već mi je previše otkrila. Rekla mi je ime Teddyjeve
majke. Margit Baroth, koju je ubila uz jezero Seneca.
Dovoljno je da policija nazove tamošnje kolege i
potvrdit će moju priču. Caroline nema izbora: mora
me ubiti. Čim nagovori Teddyja da siđe sa stabla. A
kad me ubije, sve će prikazati kao samoobranu. Neću
znati je li ih uspjela prevariti, jer ću biti mrtva.
– Dođi, zlato. Moramo ići. Pozdravi Mallory i siđi.
Teddy se izvuče iz mog stiska i počne puzati po
grani.
– Teddy, ne!
Ali tad me pogleda i vidim mu samo bjeloočnice.
Ispruži desnu ruku i uzme mi strelicu pa skoči s
grane. Caroline podigne ruke kao da će ga uhvatiti,
ali padne pod njegovom težinom na leđa, a pištolj i
svjetiljka ispadnu joj iz ruke nekamo u grmlje.
Caroline drži Teddyja na grudima da ga zaštiti od
pada.
– Jesi li dobro? Teddy, dušo, jesi li dobro?
Teddy se uspravi i sjedne na nju. Dok ga Caroline
još uvijek pita je li dobro, zabije joj strelicu u vrat.
Mislim da Caroline i ne shvati što se dogodilo dok
Teddy ne izvuče oružje i ponovo zamahne. Zabija i
zabija strelicu i kad Caroline konačno vrisne, iz
njezinih usta izleti više krvi nego zvuka.
– Ne! – vrisnem, ali Teddy ne staje. Ili bolje rečeno
– Margit ne staje. Nije dovoljno snažna da upravlja
Teddyjevim cijelim tijelom, ali desna ruka posve je
dovoljna – Caroline nije očekivala napad i Margit je u
prednosti. Caroline grglja, gušeći se vlastitom krvlju.
Psi laju glasnije, privučeni zvucima borbe. Policajci
su sve bliže. Viču da nam dolaze pomoći, viču da ih
vodimo glasom. Što brže mogu, siđem sa stabla i
strgnem Teddyja s Carolineinog tijela. Koža mu je na
dodir vrela poput lonca koji kipi. Caroline leži na
leđima koprcajući se, držeći se za rastrgani vrat, a
Teddy je prekriven krvlju. Ima je u kosi, po licu,
slijeva mu se niz pidžamu. Nekim čudom dovoljno
sam pribrana da shvaćam što se dogodilo. Margit mi
je spasila život. Ako se odmah ne bacim u akciju,
Teddy će provesti ostatak života u umobolnici.
Još uvijek čvrsto steže strelicu, desnom rukom.
Podignem ga i priljubim uza
se, da krv natopi i moju odjeću. Potom ga
odnesem do obale Kraljevske rijeke. Zakoračim u
vodu i stopalo mi utone u ljigavo, gusto blato. Zađem
dublje u vodu, korak po korak, sve dublje, dok mi
voda ne dopre do struka, i Teddy se konačno prene.
Šarenice mu se vrate na mjesto, a tijelo mu klone u
mom naručju. Ispusti strelicu, ali uhvatim je prije
nego što nestane u tamnoj vodi.
– Mallory? Gdje smo?
Teddy je prestravljen, kao što bi bio i svatko drugi
da se probudi iz transa i nađe se u mračnoj šumi, u
ledenoj vodi.
– Sve je O. K., Teddy. – Polijem ga vodom po licu
da sperem krv. – Sve će biti kako treba. Sve će biti O.
K.
– Sanjamo?
 – Ne, malac. Žalim, ali ovo je stvarno.
Pokaže obalu rijeke. – Čiji je ono pas?
Veliki crni retriver žustro njuška i glasno laje. Iz
šume istrči nekoliko muškaraca u prslucima s
reflektirajućim površinama, sa svjetiljkama u
rukama.
– Tu su! – vikne jedan. – Žena i dijete, u potoku!
– Gospodična, jeste li dobro? Je li to vaša krv?
– Je li dijete dobro?
– Sad ste na sigurnom, gospodična.
– Dajte da vas izvučemo.
– Dođi, maleni... tako, uhvati me za ruku.
Ali Teddy me samo još čvršće stisne oko struka,
kao da je srastao s mojim bokom. Prilazi nam još
policajaca i još pasa, s druge strane rijeke. Okruženi
smo sa svih strana.
A tad do nas iz daljine dopre ženski glas. – Tu je
još jedna! Žena, ne diše, nema puls! Višestruke
ubodne rane!
Okružili su nas, prema nama se sa svih strana
kreću snopovi svjetlosti. Nije jasno tko je glavni, jer
svi viču: „sve je O. K., sve je u redu, na sigurnom ste“.
Ali svi vide krv na našoj odjeći i vidim da su u strahu.
Prestrašen je i Teddy. – Sve je O. K., Teddy – šapnem
mu. Došli su nam pomoći. – Odnesem ga do obale i
nježno spustim na tlo.
– Nešto drži!
– Gospodična, što vam je u ruci?
– Pokažite ruku, molim vas!
 Jedan policajac zgrabi Teddyja za ruku i povuče
ga na sigurno, a potom opet svi poviču, ovoga puta
na mene, da polako izađem iz vode, da spustim
strelicu na tlo. Nosim li još oružja, viču. Ali više ih ne
slušam, jer sam u daljini primijetila još nekoga,
onkraj tog prstena policajaca koji nas okružuje.
Mjesečina obasjava njezinu bijelu haljinu, glava joj
visi na stranu. Podignem lijevu ruku.
– Ja sam – kažem. – Ja sam kriva.
Ispružim ruku i pustim strelicu da padne na tlo.
Kad podignem pogled, Margit više nema.
 GODINU POSLIJE

Nije bilo lako zapisati sve ovo, a sigurna sam da će

tebi biti još teže čitati. Nekoliko sam puta poželjela
odustati, ali tvoj otac preklinjao me da nastavim dok
se još svega tako dobro sjećam. Uvjerenje da ćeš
jednoga dana u budućnosti, za deset ili dvadeset
godina, poželjeti doznati Što se dogodilo onoga ljeta u
Spring Brooku. A htio je da to čuješ od mene, a ne iz
nekog glupog podcasta.
Sam Bog zna da smo njima omiljena tema. Kao i
prijelomnim vijestima, naslovima novina,
kasnonoćnim analizama i memovima. Tijekom
nekoliko tjedana nakon tvog oslobođenja, dobila sam
niz ponuda: Dateline, Good Morning America, Vox,
TMZ, Frontline i tko zna koliko drugih. Nemam pojma
kako su svi ti producenti nabavili moj broj telefona,
ali svi su mi redom obećali isto: priliku da ispričam
svoju verziju priče, da objasnim svoje postupke bez
previše njihovog uplitanja. Obećali su mi i izdašne
novčane naknade za ekskluzivni intervju.
Ali nakon opsežne rasprave s tvojim ocem,
odlučili smo odbiti sve medije. Dali smo zajedničku
izjavu za javnost u kojoj smo rekli da si vraćena
obitelji i da ti je potrebno vremena da se oporaviš, a
da i mi samo želimo malo mira i privatnosti. Nakon
toga smo promijenili brojeve telefona i mail adrese,
nadajući se da će ljudi zaboraviti na nas. Za to je
trebalo nekoliko tjedana, ali prašina se ipak slegla.
Nakon nekog vremena, pažnju javnosti zaokupile su
nove priče. Manijak koji je otvorio paljbu u
samoposluživanju u San
Antoniju. Osmotjedni štrajk zdravstvenih
djelatnika u Philadelphia. Žena u Kanadi koja je
rodila osmorke. Život je krenuo dalje.
Prvih nekoliko pokušaja da ispričam ovu priču
završilo je neuspjehom. Sjećam se da sam sjedila
pred praznim papirom, ne znajući od čega početi.
Moje najdulje autorsko djelo dosad bila je zadaćnica
– pet stranica na temu Romea i Julije. Pomisao na
pisanje knjige – prave knjige, kao Harryja Portera –
bila je zastrašujuća. Ali kad sam to rekla Adrianovoj
majci, dala mi je nekoliko korisnih savjeta. Rekla je
da ne pokušavam napisati knjigu, nego samo da
sjednem, za laptop i ispričam svoju priču, rečenicu
po rečenicu, kao da je pričam prijateljici uz kaviçu.
Rekla je da ne moram zvučati kao J. K. Rowling –
slobodno mogu kao Mallory Quinn, cura iz
Philadelphije. Kad sam poslušala taj savjet, riječi su
izletjele iz mene. Ne mogu vjerovati da sam ih
napisala gotovo 70 000.
Ali još nisam gotova.
Još ti moram ponešto objasniti.
.

Ted Maxwell umro je od prostrijelnih rana na podu

moje kućice. Njegova supruga, Caroline, umrla je
pola sata poslije u podnožju Divovskoga graha.
Priznala sam da sam je izbola u samoobrani,
slomljenom strijelom (koja je, pokazalo se, bila iz
nečijeg samostrela) što smo je nekoliko tjedana prije
pronašli u šumi. Ona je mogla i preživjeti, da je hitna
brže stigla do nje – vrh strelice probio je karotidu i
iskrvarila je čekajući pomoć.
Tebe i mene odveli su u policijsku stanicu Spring
Brooka. Tebe su posjeli u kantinu, s umornom
socijalnom radnicom i košarom punom plišanih
životinja, a mene odveli u prostoriju bez prozora, s
kamerom, mikrofonima i mnoštvom mrzovoljnih
detektiva. Rekla sam im samo dio priče, da te
zaštitim. Nisam im spomenula crteže tvoje majke.
Nisam im rekla da mi je pokazivala što se dogodilo.
Nisam je ni spomenula. Pretvarala sam se da sam
tajnu Maxwellovih otkrila sama.
Detektivka Briggs i njezin partner bili su
sumnjičavi. Bilo im je jasno da nešto tajim, ali držala
sam se svoje verzije događaja. Koliko god vikali,
koliko god postavljali neugodna pitanja, nisam
odustajali od svojih očito lažnih odgovora. Nekoliko
sati bila sam sigurna da će protiv mene podići
optužnicu za dvostruko ubojstvo, da ću provesti
ostatak života iza rešetaka.
Ali s prvim zrakama jutarnjeg sunca, na vidjelo su
izašle i činjenice.
Socijalna radnica potvrdila je da Teddy Maxwell
ima anatomiju petogodišnje djevojčice.
Dijete po imenu Flora Baroth bilo je uvedeno u
državni registar nestale djece, a Teddy Maxwell
odgovarao je njezinu opisu.
Pretraga zemljišnih listova potvrdila je da su
Maxwellovi kupili vikendicu uz jezero Seneca svega
šest mjeseci prije nego što je Flora nestala.
 Tedova i Carolineina putovnica (sakrivene u ladici
u spavaćoj sobi) pokazale su da nisu ni posjetili
Španjolsku.
A kad su ga nazvali telefonom, tvoj otac Jozsef
potvrdio je nekoliko ključnih elemenata moje priče –
uključujući model Chevroleta tvoje majke, podatak
koji policija nije ni bila objavila.
Oko pola osam tog jutra, detektivka Briggs otišla
je u Starbucks po čaj i sendvič sa sirom i jajima za
mene, a usput je pozvala Adriana da nam se pridruži
u prostoriji za ispitivanje. On je cijelu noć proveo u
hodniku, na neudobnoj metalnoj klupi. Toliko me
čvrsto zagrlio da me odigao od tla. Nakon što smo
oboje prestali plakati, ispričala sam mu sve do
posljednjeg detalja.
Oprosti što nisam stigao prije – rekao je.
Pokazalo se da je on pozvao policiju – nakon što
je na podu u kućici pronašao tijelo Teda Maxwella.
Nisam ni trebao ići u Obio – nastavio je. – Da sam
ostao s tobom u Spring Brooku, ovo se možda ne bi
dogodilo.
Ili bismo oboje bili mrtvi. Ne zamaraj se
nagađanjem, Adriane. Ne krivi se ni za što.
Vožnja od jezera Seneca do Spring Brooka traje
oko pet sati, ali tvoj je otac taj put prevalio za tri i pol
sata. Mogu samo zamisliti o čemu je razmišljao jureći
autocestom. Kad je stigao, Adrián i ja još uvijek smo
bili u policijskoj stanici, nastojeći ostati budni
grickajući slatkiše. Sjećam se trenutka kad ga je
detektivka Briggs uvela u prostoriju. Bio je visok i
mršav, razbarušene kose, neuredne brade i upalih,
suznih očiju. Pomislila sam da je kriminalac iz
susjedne ćelije. Bio je odjeven kao farmer, u radne
čizme i hlače s puno džepova i flanelsku košulju.
Kleknuo je kraj mene, uhvatio me za ruku i briznuo
u plač.
.

Mogla bih napisati cijelu knjigu o svemu što se

dogodilo nakon toga, ali pokušat ću skratiti priču. Ti
i tvoj otac vratili ste se na jezero, a Adrián se vratio u
New Brunswick, dovršiti Rutgers. Pozvao me da
dođem k njemu, da besplatno živim kod njega dok ne
smislim kako dalje. Ali moj svijet bio se okrenuo
naglavačke i nisam mu željela ništa obećati u
trenutku slabosti. Uselila sam se k Russellu u
Norristownu.
Možda misliš da nije bogzna kako zabavno živjeti
s čovjekom od šezdeset osam godina, ali Russell je
miran i čist, a njegova smočnica uvijek je puna
proteinskih napitaka. Našla sam posao u trgovini
sportske opreme, tek toliko da nešto zaradim. Drugi
zaposlenici bili su članovi atletskog kluba i počela
sam trčati s njima, dva– tri puta tjedno, jutrom.
Našla sam dobru crkvu s mnogobrojnom pastvom u
dvadesetima i tridesetima. Vratila sam se na
sastanke bivših ovisnika, s kojima sam podijelila
svoju priču i iskustvo, u nadi da ću nekome pomoći.
Željela sam te posjetiti u listopadu, na tvoj
rođendan, ali liječnici su rekli da ne bih trebala. Rekli
su da si još u osjetljivoj fazi, da još gradiš identitet.
Dopustili su nam da se čujemo telefonom, ali samo
ako se ti poželiš javiti meni. Nisi.
 Tvoj otac nazvao bi me jednom ili dvaput
mjesečno da mi javi kako napreduješ, a redovito smo
se čuli i metilom. Doznala sam da vas dvoje živite u
velikoj kući na farmi, s tvojim ujakom i ujnom i
mnoštvom bratića i sestrični. Da nisi krenula u vrtić,
nego na razne oblike terapije – slikanjem,
razgovorom, glazbom, lutkama i glumom. Tvoje
liječnike zapanjilo je da se uopće ne sjećaš da sam te
izvukla iz kreveta, da smo bježale šumom, da smo se
popele na stablo. Zaključili su da je tvoj mozak
potisnuo to sjećanje zbog traume.
Tvoj je otac jedini kojem sam rekla što se doista
dogodilo u šumi. Njemu sam ispričala cijelu priču,
koja zvuči ludo, naravno – ali kad sam mu poslala
kopije crteža tvoje majke, prepoznao je njezin
jedinstveni stil i shvatio da govorim istinu.
Tebi su liječnici ispričali skraćenu verziju
događaja. Čula si da si rođena kao djevojčica, da se
zoveš Flora, da ti se roditelji zovu Margit i Jozsef.
Čula si da su Ted i Caroline bili ljudi bolesna uma
koji su napravili puno pogrešaka. Najveća od njih bila
je otmica – ali jednako loše bilo je i što su te oblačili
kao dječaka i promijenili ti ime u Teddy. Rekli su ti
da možeš odlučiti želiš li se zvati Flora, Teddy ili
potpuno drugačije, da možeš odlučiti želiš li žensku
ili mušku odjeću, ili malo jedne, a malo druge. Nitko
te nije tjerao da odlučiš brzo. Poticali su te da dobro
razmisliš, da napraviš što želiš. Upozoravali su da bi
se mogla hrvati s identitetom godinama – ali prevarili
su se. Za manje od dva mjeseca, počela si oblačiti
sestričnine haljine, pustila si kosu da naraste i rekla
da želiš biti Flora. Mislim da si sve vrijeme i znala da
si djevojčica.
Nekoliko dana prije Noći vještica javila sam se na
telefon i doživjela šok kad sam čula mamin glas.
Briznula sam u plač čim je izgovorila moje ime. Rekla
je da je pratila priču u vijestima i da je tjednima
pokušavala stupiti u kontakt sa mnom, ali da sam
toliko dobro zamela trag pred medijima da me ni ona
nije uspjela pronaći. Rekla je da je ponosna na mene
zbog odvikavanja, da joj nedostajem. Upitala me bih
li došla doma na večeru. Pribrala sam se tek toliko da
procijedim: „Kad?“ a ona je rekla: „Imaš li sad nekog
posla?“
Mama je konačno prestala pušiti i izgledala je
sjajno, a iznenadila sam se i kad mi je rekla da se
ponovo udala. Njezin novi suprug, Tony – onaj čovjek
kojeg sam vidjela na ljestvama dok je čisto žlijeb –
divan je. Upoznali su se u grupi za potporu: Tonyjev
sin umro je zbog zloporabe metamfetamina. Tony je
poslovođa u Sherwin– Williamsu, a u slobodno
vrijeme voli se zdušno baciti na uređenje kuće i
okućnice. Obojio je zidove svih prostorija u kući,
obnovio ciglu na pročelju. Potpuno je obnovio
kupaonicu, ugradio novu kadu i tuš, a moju sobu
preuredio u kućnu teretanu s biciklom i trakom za
trčanje. Najviše me iznenadilo da je mama počela
trčati. Beth i ja smo je godinama moljakale da digne
dupe s kauča, a sad prehoda milju za devet minuta.
Ima tajice od elastana i Fitbit.
Mama i ja sjedile smo za kuhinjskim stolom i
razgovarale od poslijepodneva do dugo u noć. Bila
sam spremna ispričati joj svaki detalj priče o
Maxwellovima, ali već je znala većinu. Imala je debeo
fascikl pun novinskih članaka ispisanih s interneta i
iz Inquirera. Rekla je da je sugrađani prepoznaju na
ulici, a susjedi su ponosni na mene. Zapisala je
imena svih koji su je nazvali nadajući se da će me
ponovo vidjeti – prijatelja iz srednje škole, cura s
atletike, trenera, sustanarki iz Safe Harbora. Pažljivo
je zapisala sva ta imena i brojeve telefona.
– Trebala bi im se javiti, Mallory! Da znaju kako
si. Joj, da, gotovo sam zaboravila. Jedan poziv bio je
jako čudan! – Otišla je do hladnjaka i izvukla papirić
pričvršćen magnetom: posjetnicu dr. Susan
Lowenthal, Medicinski fakultet državnog sveučilišta
Pennsylvanije. – Došla mi je na kućna vrata! Kaže da
te upoznala tijekom nekog znanstvenog istraživanja?
Da te pokušava pronaći već godinama! O čemu ona
to, pobogu?
Rekla sam joj da nisam sigurna, pa spremila
posjetnicu u novčanik i promijenila temu. Još nisam
skupila hrabrosti za poziv dr. Lowenthal. Nisam
sigurna želim li čuti to što mi ima za reći. Definitivno
ne želim privući još pažnje na sebe.
Trenutačno samo želim normalan život.
.

Potkraj srpnja – godinu nakon odlaska iz Spring

Brooka – spremala sam se useliti u kampus na
Drexelu. Bila sam čista trideset mjeseci i puna
samopouzdanja. Nakon godine razmišljanja o idućem
koraku, odlučila sam se za studij pedagogije. Željela
bih raditi u osnovnoj školi, ili još bolje, u maloj školi.
Po tko zna koji put javila sam se tvom tati i upitala
ga mogu li svratiti do tebe prije kraja ljeta. Za divno
čudo, ovoga puta liječnici su rekli da smijem.
Zaključili su da si se dobro prilagodila novom životu
i suglasili se da bi bilo dobro za tebe da se ponovo
sretnemo.
Adrian je predložio da taj posjet produljimo u dulji
izlet – naš prvi zajednički godišnji odmor. Bili smo u
kontaktu dok je dovršavao studij, cijele godine.
Diplomiranje u svibnju i dobio posao u Comcastu, u
jednom od onih visokih nebodera u centru
Philadelphije. Predložio je da prvo posjetimo tebe, na
sjeveru države New York, pa da nastavimo do slapova
Niagare i Toronta. Napunio je putni hladnjak
sendvičima i sastavio playlistu za dugačko putovanje,
a ja sam kupila punu vreću poklona za tebe.
Živiš zapadno od jezera Seneca, u gradiću po
imenu Deer Run, a tvoja nova okolina nimalo ne sliči
Spring Brooku. U Deer Runu nema Starbucksa,
nema trgovačkih centara, nema samoposluživanja –
samo šume i farme, s pokojom kućom. Posljednjih
pola kilometra vozili smo zavojitom šljunčanom
cesticom, koja nas je dovela ravno pred vrata Farme
Baroth. Tvoj tata i ujak uzgajaju koze i kokoši, a tvoja
ujna prodaje mlijeko, jaja i sir imućnim turistima koji
dolaze na jezera. Tvoj novi dom golema je drvena
jednokatnica s krovom od zelene šindre. U blizini
pasu koze, iz štale dopire kokodakanje. Farma mi se
učinila poznatom, iako sam znala da nisam posjetila
ni vašu ni bilo koju drugu farmu.
– Spremna? – upitao me Adrian.
 Bila sam toliko nervozna da nisam mogla ni
odgovoriti. Samo sam uzela svoju vreću poklona,
popela se stubama do tvojih vrata i pozvonila.
Duboko sam udahnula, pripremajući se za šok: vidjet
ću te kao djevojčicu. Bojala sam se da ću neprikladno
reagirati, da ću nekako dovesti u nelagodnu situaciju
ili tebe ili nas obje.
Ali vrata je otvorio tvoj tata. Izašao je na trijem i
pozdravio me zagrljajem. Malo se udebljao, hvala
nebesima, deset, petnaest kilograma. Bio je odjeven
u čiste, nove traperice, mekanu flanelsku košulju i
crne čizme. Prvo je prihvatio Adrianovu pruženu
ruku – ali tad je zagrlio i njega.
– Uđite – rekao je s osmijehom. – Hvala što ste
došli.
Kuća je iznutra bila uređena u toplom drvu i
rustikalno namještena, s velikim prozorima i
pogledom na bujne zelene pašnjake. Tvoj tata poveo
nas je u veliku sobu, kako je rekao – spoj dnevne
sobe, kuhinje i blagovaonice, s golemim drvenim
kaminom i stubama na kat. Uokolo je bilo igraćih
karata i slagalica, i tvoj tata ispričao se za nered,
govoreći da su tvoj ujak i ujna morali hitno otputovati
zbog posla i da se on sam brine za svu djecu. Čula
sam ih s kata kako se smiju i ciče u igri, pet dječjih
glasova koji su govorili svi u isto vrijeme. Tvoj tata
ispričao se i zbog buke, ali rekla sam mu da nam ne
smeta. Rekla sam da mi je drago što imaš prijatelje.
– Uskoro ćemo pozvati Floru – rekao je. – Ali prvo
predahnite – donio je kavu za Adriana i biljni čaj za
mene, i poslužio nam pecivo s marmeladom od
marelice. – Ovo su kolache – rekao je. – Poslužite se,
molim vas.
Tijekom protekle godine, engleski mu se jako
popravio. Još uvijek je govorio s izraženim naglaskom
i nije pravilno izgovarao zvukove za w i th, ali za
nekoga tko je proveo u našoj zemlji tek nekoliko
godina, zvučao je sjajno. Primijetila sam veliku sliku
nad kaminom: mirno jezero naslikano za sunčana
dana. Upitala sam ga je lije naslikala tvoja mama i
rekao je da jest pa nas je poveo po sobi pokazujući
nam njezine druge slike na zidovima kuhinje, dnevne
sobe, u hodniku – posvuda. Tvoja je majka bila vrlo
nadarena, a tvoj tata silno ponosan na nju.
Upitala sam ga crtaš li ti još uvijek, zanima li te
umjetnost i rekao je da ne crtaš. – Liječnici kažu da
postoji Teddyjev svijet i Florin svijet, a ta dva svijeta
nemaju previše dodirnih točaka. Teddy je plivao u
bazenu, Flora u jezeru. Teddyje volio crtati, a Flora
se voli družiti s rođacima i pomagati na farmi.
Malo sam se plašila idućeg pitanja, ali znala sam
da ću požaliti ako ga ne postavim. – A Anya? Je li
Anya dio Florinog svijeta?
Tvoj tata odmahnuo je glavom. – Ne, Flora više ne
viđa Anyu. – Na tren mi se učinilo da je pomalo
razočaran. – Ali tako je i bolje, naravno. Tako i treba
biti.
Nisam znala što da mu kažem pa sam se zagledala
van, u pet – šest koza koje su pasle pred kućom. S
kata su još dopirali glasovi tvojih rođaka, ali među
njima sam sad razaznala tvoj. Zvučala si onako kako
sam i pamtila. S rođacima si se igrala Čarobnjaka iz
Oza. Ti si bila Dorothy, a jedna tvoja sestrična
gradonačelnik zemlje patuljaka. Udahnula je helij iz
balona i glas joj je zvučao smiješno. – Morate do
Čarobnjaka! – procijedila je, a ti si prasnula u glasan
smijeh.
Potom ste sišli k nama, pjevajući da idete u posjet
Čarobnjaku. Najstarijoj među vama bilo je dvanaest
ili trinaest, najmlađa je još bila u pelenama, a vi
ostali bili ste godinama između njih. Iako si imala
dulju kosu i plavu haljinu, odmah sam te prepoznala.
Tvoje se lice nije nimalo promijenilo. Sve oko njega
bilo je drugačije – ali tvoje slatko lišće izgledalo je kao
i prije. Nosila si palicu vođe limene glazbe i mahala
njome nad glavom.
– Flora, Flora, čekaj! – pozvao te tata. – Došli su
nam gosti. Mallory i Adrian, iz New Jerseyja, sjećaš
se?
Druga djeca stala su i zagledala se u nas, ali ti me
nisi pogledala u oči.
– Idemo van – rekla je najstarija djevojčica. – Do
Smaragdnog grada. Flora je Dorothy.
– Neka Flora ostane s nama – rekao je József. –
Neka sad netko drugi bude Dorothy.
Svi su se usprotivili, nižući razloge iz kojih to nije
ni pošteno ni praktično, ali József ih je ispratio do
vrata. – Flora ostaje s nama. Vratite se po nju kasnije.
Za pola sata. A sad na igru!
Sjela si na kauč kraj tate, ali još me uvijek nisi
željela pogledati. Nisam se mogla načuditi koliko su
malo dulja kosa i plava haljina promijenili moju
percepciju: promijenilo se tek nekoliko sitnica, a moj
je mozak odradio sve ostalo. Bila si dečko. Sad si
curica.
– Flora, jako si lijepa – rekla sam.
– Muy bonita – rekao je Adrian. – Sjećaš se i mene?
Kimnula si, ali ne dižući pogled, što me podsjetilo
na dan kad sam te prvi put vidjela. I tad si crtala, ne
dižući pogled prema meni. Morala sam te nagovoriti
da me pogledaš, da mi se obratiš.
Sad mi se učinilo da smo se ponovo upoznale – da
počinjemo ispočetka.
– Čula sam da sljedećeg mjeseca krećeš u školu.
Veseliš se? Samo si slegnula ramenima.
– I ja krećem u školu. Bit ću brucošica, na
Drexelu. Studirat ću pedagogiju i biti odgojiteljica.
Tvoj otac iskreno se obradovao. – Pa to su sjajne
vijesti! – rekao je pa idućih nekoliko minuta pričao o
svom iskustvu na fakultetu, na Agronomskom
fakultetu Sveučilišta u Kaposvaru. Dobila sam dojam
da toliko govori da se na neki način iskupi za tvoju
šutnju, da ispuni nelagodnu tišinu.
Pokušala sam drugačije.
– Donijela sam ti nešto. – Pružila sam ti vrećicu.
Ne znam jesam li ikad prije vidjela dijete koje se boji
poklona, ali ti si se doslovno odmaknula od vrećice
kao da misliš da je puna zmija.
– Flora, ovo je lijepo od Mallory – rekao ti je tata.
– Otvori vrećicu, molim te.
Razmotala si prvi poklon – veliku kutiju vodenih
bojica. Objasnila sam ti da se njima može crtati kao
i običnim bojicama, ali kad umočiš kist u vodu i
prijeđeš njime preko crteža, crtež će se pretvoriti u
sliku. – Prodavačica je rekla da je to zabavno. Ako se
zaželiš crtanja.
– Kakve prelijepe boje – rekao je tvoj tata. – I kako
krasan poklon!
Nasmiješila si se i rekla „hvala“ pa razmotala idući
poklon – šest komada neobičnog žutog voća pažljivo
pakiranog u individualne bijele omote.
Samo si me pogledala kao da čekaš objašnjenje.
– Ne sjećaš se, Flora? To je karambola, iz
supermarketa. Sjećaš se kad smo ih probale? –
Pogledala sam tvog tatu. – Znale smo jutrom otići do
samoposluživanja, gdje bi Flora sama birala što ćemo
kupiti. Bilo koju hranu, ali nešto što prije nismo
probale i ne skuplje od pet dolara. Jednoga dana
odabrala je karambolu. Bila je slasna! Najbolje voće
koje smo ikad probale!
Tek tad si konačno kimnula, kao da ti ta priča
zvuči poznato, iako se možda ne sjećaš detalja.
Menije tad već bilo neugodno, htjela sam ti uzeti
vrećicu da ne razmotaš posljednji poklon. Prekasno.
Poderala si papir i izvukla knjižicu na kojoj je pisalo
Malloryni recepti. Dala sam je ispisati i uvezati u
fotokopiraonici, a sadržavala je sastojke i recepte za
slastice koje smo zajedno pekle – mafine i čokoladne
kocke, kekse i domaći čokoladni puding. – Ako ih
poželiš pripremiti sama. Ako se zaželiš klasika...
Zahvalila si mi, vrlo pristojno, ali znala sam da
ćete tu knjižicu staviti na policu i zaboraviti da
postoji.
 Odjednom mi je bilo bolno jasno zašto tvoji
liječnici nisu željeli da ti dođem u posjet – jer to nisi
željela ti. Pokušavala si me zaboraviti. Nisi znala što
se doista dogodilo u Spring Brooku, ali znala si da je
loše, da odrasli ne žele govoriti o tome, da radije
govore o ljepšim temama. Nastavila si sa životom i
sasvim se lijepo prilagodila novoj situaciji. U tom
trenu postalo mi je jasno da ja neću biti dio tog života.
Kućna vrata otvorila su se i tvoji rođaci su se
vratili, veselo pjevajući o vještičinoj smrti. Otrčali su
na kat, a ti si pogledala tatu kao da moliš da pođeš
za njima. Pocrvenio je od srama. – To je nepristojno –
šapnuo je. – Mallory i Adrian dugo su se vozili da te
posjete. Donijeli su ti velikodušne poklone.
Alija sam odlučila pustiti te na miru.
– Nema veze – rekla sam. – Drago mi je da imaš
mnogo prijatelja, Flora. Sretna sam zbog toga. Idi
igrati se s njima. I sretno u školi!
Nasmiješila si se. – Hvala – rekla si.
Bilo bi mi drago da si me i zagrlila, ali samo si mi
maknula s drugog kraja sobe. Potom si otrčala na kat
i pridružila se rođacima u posljednjim stihovima
pjesme. – Vještica je mrtva, vještica je mrtva! –
otpjevali ste i prasnuli u smijeh, a tvoj tata
posramljeno se zagledao u čizme.
Ponudio nam je još čaja i rekao kako se nada da
ćemo ostati na ručku. Rekao je da je tvoja ujna Zoe
skuhala paprikaš s domaćim rezancima, ali ja sam
odvratila da bismo trebali krenuti. Objasnila sam mu
da vozimo sve do Kanade, da idemo do slapova
Niagare i Toronta. Adrian i ja zadržali smo se još
samo toliko da budemo pristojni pa ustali.
Vidjela sam da je tvoj tata razočaran. – Možemo
probati iduće godine – obećao je. – Kad malo odraste.
Nakon što čuje cijelu priču. Znam da će imati pitanja,
Mallory.
Zahvalila sam mu što nam je dopustio da te
posjetimo, poljubila sam ga u obraz i poželjela mu
sreću.
.

Kad smo izašli, Adrian me zagrlio oko struka.

– Sve je u redu – rekla sam mu. – Dobro sam.
– Izgleda super, Mallory. Izgleda sretno. Živi na
lijepoj farmi s obitelji, usred ove lijepe prirode. Ovdje
je predivno.
Znala sam da je sve to istina, ali ipak... Nadala
sam se da će naš susret proći drugačije.
Krenuli smo zavojitom stazom prema Adrianovom
kamionetu. Otvorio je vozačka vrata, a ja sam
položila ruku na kvaku, kad sam iza leđa čula tihe
korake. Dotrčala si, zabila se u mene svom snagom i
čvrsto me zagrlila. Okrenula sam se i obgrlila si me
oko struka, zarinula lice u moj trbuh. Nisi ništa
rekla, ali nisi ni trebala. Nikad nisam toliko trebala
zagrljaj.
Potom si se odmaknula i otrčala u kuću, ali prije
si mi gurnula papir u ruku – posljednji crtež, umjesto
pozdrava. To je bio naš posljednji susret.
Ali znam da je tvoj tata u pravu.
 Jednoga dana u budućnosti, za deset ili dvadeset
godina, poželjet ćeš znati što se dogodilo. Pročitat ćeš
članak o svojoj otmici na Wikipediji, čut ćeš glasine
ili čak primijetiti pokoju nedosljednost u službenom
policijskom izvješću. Zapitat ćeš se kako su
Maxwellovi tako dugo uspjeli lagati tolikim ljudima ili
kako je dvadesetjednogodišnja ovisnica prozrela
njihove laži. Zapitat ćeš se što se doista dogodilo u
Spring Brooku.
Odgovori će te čekati u ovoj knjizi.
A čekat ću te i ja.
 ZAHVALE

Drago mi je da su Will Staehle i Doogie Horner

pristali nacrtati crteže u ovoj knjizi – dugo prije nego
što sam pribavio ugovor, ili išta napisao, ili čak
razradio ideju za ovu knjigu. Ljudi, hvala vam na vjeri
u ovaj projekt, na fantastičnim crtežima i na društvu
tijekom lockdouma.
Dr. Jill Warrington podučila me o ovisnosti,
oporavku od ovisnosti i lijekovima protiv bolova, a
njezina kći Grace ukazala mi je na neke sramotne
propuste u prvoj verziji ove knjige. Kick Chillot i Steve
Hockensmith pomagali su mi čitanjem i idejama,
Nick Okrent istraživanjem bajki, Deirdre Smerillo u
pravnim pitanjima, Jane Morley u pitanjima vezanim
za cross country trčanje, a Ed Milano ponudio mi je
dodatnu perspektivu o ovisnosti i oporavku od nje.
Doug Stewart sjajan je momak i još bolji književni
agent. Upoznao me sa Zackom Wagmanom, koji je
fantastičan urednik i koji je predložio mudre
promjene što su usavršile ovu knjigu. Moju
zahvalnost imaju i Maxine Charles, Keith Hayes,
Shelly Perron, Molly Bloom, Donna Noetzel i svi u
Flatiron Booksu; Darcy Nicholson u Little Brownu
UK; Brad Wood i ostali u prodaji Macmillana; Szilvia
Molnar, Danielle Bukowski i Maria Bell u Sterling
Lord Literisticu; Rich Green i Ellen Goldsmith– Vein
u Gotham Groupu; Caspian Dennis u Abner Steinu;
Dylan Clark, Brian Williams i Lauren Foster u Dylan
Clark Productionsu; i Mandy Beckner i Liya Gao u
Netflixu.
Najviše od svega zahvalan sam svojoj obitelji,
pogotovo majci (koja je glumila dadilju), svom sinu
Samu (koji trči cross) i kćeri Anni (koja crta otkako je
naučila kako držati olovku). Bez njih ne bih napisao
ovu knjigu, kao ni bez svoje supruge Julie Scott, kojoj
posvećujem ovu knjigu i dajem svu svoju ljubav.