David

Gilmour

MAHNITE NOĆI

2
Ne mogu se naviknuti na stvari koje završe.
Marcel Proust, u pismu prijatelju

3
 1. poglavlje

Dopustite da se, samo na sekundu, vratim na Emmu Carpenter. Šef katedre

predstavio ju je na nekom koktelu, a ja sam pomislio da s njom nešto nije u redu. Da
čudno miriše. I doista, bio je to neki kiselkast zadah, kao u preplašene životinje, i
meni se učinilo neobičnim da tako profinjena mlada žena dolazi smrdljiva na skup
stručnjaka.
Poslije, kad je otišla, nešto sam o tome nabacio kolegi Francuzu, ali on je tvrdio
da nije ništa zamijetio. Ali, Serrault je uvijek tvrdio da ne opaža očigledno. Mislim
da si utvara kako se zbog toga doima kompliciranijim od nas ostalih. I to je, dakako,
točno.
O njoj sam zapravo znao vrlo malo i trudio sam se da tako i ostane. Uza svu
skromnost u profesionalnim postignućima, uz moje neuspjele brakove, život bez
djece, odumrla prijateljstva, unatoč svemu tome bio sam prilično sretan i nije mi
trebala zbrka. Zamijetio sam, međutim, da na nastavu dolazi u crnim, prilično
jeftinim tenisicama; da je čekala dvije godine prije nego što se upisala na
poslijediplomski. Nemam pojma što je radila u međuvremenu; vjerojatno se mnogo
ševila; bilo je u njoj nečega takvoga, neke doličnosti koja vas navodi da pomislite
kako zapravo skriva pornografsku maštu. Ne znam. Možda time što sam to rekao
više govorim o sebi nego o njoj.
Mogu vam reći još nešto o Emmi kad ste me već naveli na tračanje. Kao uslugu
Serraultu, kojem je dodijeljena, pročitao sam niz seminarskih radova koje je napisala
tijekom dodiplomskog studija. Bili su savršeno primjereni, ali uživo je bila bistrija
nego na papiru. Nešto bi se u njoj zamrznulo kada je „pisala”, kugla leda koja bi se
naočigled otopila u razgovoru, u kojem je znala biti šokantno izravna. Više o tome
poslije. Imala je i izniman dar za oponašanje. Jednog sam dana, kad nije pazila, čuo
kako govori o razgovoru koji se odvijao dan prije, u sobi za profesore. Neki je
profesor lingvistike govorio i govorio, kako oni to već znaju, i dok je prepričavala
što je rekao, dopustila si je malo oponašanje njegova glasa koji je bio poput vrata
koja treba podmazati. Tako je samosvjesno oponašala njegovo nazalno škripanje,
tako savršeno da se činilo kao da se taj profesor na trenutak materijalizirao pred
nama. Kakav je to učinak imalo! Kao da je iznenada progovorila tečnim arapskim.

4
Taj je njezin mali zabavni trik ukazivao na nazočnost stranih bića u njezinu vitkom
tijelu, a meni je ta pomisao bila uznemirujuće erotska. Ali, nisam joj se nabacivao. S
pedeset jednom godinom naučio sam na vlastitoj koži da vitke, privlačne mlade
žene... No, čemu duljiti o tome. Savršeno vam je jasno o čemu govorim. Osim toga,
imao sam drugih problema.
Na primjer, jednog sam jesenskog dana sjedio u radnoj sobi. Bio je lijep dan pa
sam stražnja vrata ostavio otvorena. U vrtu se osjećao miris jeseni, miris lišća,
svježeg zraka tako slatkog, tako neovosvjetovnog. Bilo je to kao da u samom mirisu
mogu ponovno posjedovati najistančanije, najneuhvatljivije osjete svoga djetinjstva,
jasnoću stvari koju sam osjećao, vidio, njušio i čuo - pticu koja pjeva u dvorištu,
mehaničko dječačko recitiranje: porto, portas, portat.
Došetala se žuta mačka, prela, slinila i trljala se o moju nogu. Ja sam pisao opis
seminara za sljedeću školsku godinu kad sam začuo čudan zvuk, nepravilan prasak
kao iz pištolja na kapislu. Dum, dum. Pa tišina. Pa dum. Ali ne, nije to bila dječja
igračka, bilo je nešto drugo. Zbog nečega me zabavljalo nagađati što je pa sam
prestao raditi i pozornije slušao. Nije zvučalo metalno, nego više... nisam mogao
točno odrediti što, ali taj sam zvuk već čuo. Ali negdje drugdje, u posve drukčijem
okružju. Spadao je na isto mjesto kao i oni živopisni mirisi iz vrta. Što bi to moglo
biti?
Naposljetku sam otišao pogledati. Sučelice mojoj terasi iza kuće, preko uskog
travnjaka i grmova ruža, stajao je stari stijeg na susjednom posjedu. Stanar je zbog
nekog razloga podigao njemačku zastavu. Nisam sklon Nijemcima (iako mi se
prilično sviđa kad neka žena tiho govori njihovim jezikom), ali nije sada stvar u
tome. Stvar je u tome da je zastava lepršala. Vijorila je i pucketala na vjetru.
Iznenada sam se sjetio gdje sam to već čuo: na ljetnom logorovanju. Kasno
poslijepodne, iscrpljen od sunca i plivanja, ležao bih na molu a kapi bi padale s moje
preplanule kože. Ostavljale su mrlje na suncem izbijeljenom drvu, slične državama
na zemljovidu. Sklopio bih oči i slušao zvuk valova ispod mola, zvuk motornog
čamca u zaljevu - i zastave koja mi je lepršala iznad glave. Ali, nisam se sjećao da je
lepršala tako glasno. Ovo je zvučalo kao startni pištolj. Pras, pras, pras.
Vratio sam se u radnu sobu i nastavio raditi, ali kad jednom takvo što
primijetite, nakon nekog vremena to postane jedino što primjećujete. Postupno se
moje tipkanje razvodnilo - pouzdan znak da mi se ne sviđa to što pišem, da se moje
tijelo tome opire. Uh, kakva buka! Na kraju sam se predao i otišao bolje pogledati.
Obišao sam četvrt i stao ispred okrivljenog posjeda. Sunce je blještalo. Zurio sam u
prednju sobu nadajući se da ću intenzitetom svojih osjećaja navesti vlasnika da se

5
pojavi na prozoru, onako kako katkad možete probuditi osobu koja spava ako je
dovoljno dugo uporno gledate. Pločnikom je pokraj mene prošla zdepasta žena, pas
je kaskao uz nju. Možda sam pogriješio, ali pogledao sam je kao saveznicu. Ona je
uljudno kimnula, iz poštovanja prema mojim godinama pretpostavljam, ali nije
shvatila razlog zbog kojeg sam joj se nasmiješio, onako obuzeta psom seronjom koji
je praznoglavo skakutao uz nju. Zabolio me želudac; kiselina je kapala kao unutar
vlažne spilje. Ovo je bilo nepodnošljivo. Previše provokacija. Ali, što sam mogao?
Kako nekome reći da spusti svoju zastavu? Osobito njemačku. Nakon pada Zida i
stvaranja vlastite vojske, primijetio sam novo pridavanje važnosti građanskim
slobodama, chezeux.1 A znamo kamo to vodi. Mogao sam poslati pisamce, ali već
sam naučio da ljudi koji su dovoljno obzirni da ih gane takva gesta obično i sami
predosjete problem. I tako sam odlučio to sam riješiti.
Obuzeo me mir sličan onim prekrasnim trenucima u krevetu kad osjetiš da
tableta za spavanje počinje djelovati. Ostatak poslijepodneva radio sam neometen
lepršanjem - neometen jer sam znao da mu je životni vijek ograničen. Pitao sam se
mogu li se zavarati da uopće ne čujem zastavu budem li se stalno pretvarao da ću je
evo sad skinuti. No, kad me iz drijemeža probudio tres, tres, tres iz susjedove kuće -
ma zvučalo je to doista kao uzletište helikoptera - shvatio sam da sam se prepustio
nemoćnom filozofiranju.
Otišao sam na večeru u svoj uobičajeni restoran u susjedstvu. Oklijevao sam
prije nego što sam naručio rižoto s gljivama - htio sam skinuti četiri kilograma za
slučaj da nekoga sretnem - ali sam ga ipak naručio, nadajući se da će adrenalin noći
koja me čeka sagorjeti kalorije. Častio sam se skupom bocom crnog vina, američkog
caberneta, bujnog i otmjenog. Nakon jedne čaše osjetio sam ugodnu toplinu, kao da
više nisam sam, kao da se u meni upalilo blago svjetlo i pravi mi društvo.
Navio sam sat na tri ujutro, ali nisam se trebao truditi. S jezera je puhao blag
vjetar i nakon drugog ili trećeg praska susjedove zastave moje su se oči otvorile i bio
sam posve budan. Iskočio sam iz kreveta kao učenik prvog dana školskih praznika.
Na trenutak sam u krvi osjetio primamljivost zločina, njegovu usmjerenost i jasnoću.
Pomislio sam da bih se možda morao vratiti i dati Dostojevskom još jednu priliku.
Tako kićen, tako blagoglagoljiv, kao ovisnik o amfitaminu. Ali ipak, bio je nečemu
na tragu. Pripremao sam se automatskom preciznošću. Istuširao sam se i obrijao.
Oprao sam zube i dugo grgljao za slučaj da budem uhićen. Izložio sam zbirku
noževa: nožić za guljenje, nož za meso. Ali, nisam njima bio zadovoljan pa sam
posegnuo u donju ladicu i izvadio zahrđali rezač za sagove. Sve je bilo tako jasno;
kuhinja je plesala svjetlošću. (Doista moram Zločinu i kazni dati još jednu priliku.)

6
Upalio sam radio - svirala je neka Schubertova klavirska sonata, čini mi se, ali
ometala mi je misli. Kuhinjom je ponovno zavladala tišina.
Ugasio sam svjetlo i nakon kratke stanke išuljao se u dvorište. U grmlju se
uznemirio cvrčak. Otvorio sam vrata ograde. Odbrojio sam u glavi korake do stijega:
jedan, dva, tri, četiri, pet, sve do jedanaest. Opipao sam rezač za sagove u džepu,
vrsta metala sapunasta dodira. Gurnuo sam oštricu naprijed; tišina oko mene bila je
tako potpuna da si mogao čuti odsutnost zvukova. Brzo sam krenuo preko trave,
jednim zamahom presjekao konopac i ostavio zastavu da pluta poput trupla u
bazenu.

7
 2. poglavlje

Kad kažem da mi je karijera vrlo dobro tekla, mislim, dakako, unutar stanovitih
ograničenja, najvažnije od kojih je bio nizak doseg mojih ambicija. Oduvijek su me
privlačila sveučilišta. Sjećam se kako sam jednom tijekom dodiplomskog studija
posjetio sobu profesora francuskog i ondje primijetio, dapače udahnuo (jer sam ih
nanjušio) police i police knjiga. Kako su bile zagonetne, kako sam žudio za onim
„nečim” što sam znao da sadrže. Na podu je ležao otvoren rječnik ancien françaisa;
njegov radni stol bio je zbrka papira sa sitnim, samouvjerenim zapisima na
marginama. Kako bih bio sretan, pomislio sam, kad bih barem imao takav ured u
koji bih svaki dan odlazio. Pripadati takvoj prostoriji - zamisli samo.
Više me to nego ikakva zaljubljenost u ideje ili želja da ih razmjenjujem
privukla u ovaj svijet. Od prvog sam dana obožavao sveučilišni život i nikad ga
nisam želio napustiti. Pa i nisam.
Isprva sam namjeravao studirati englesku književnost, ali na prvoj sam se
godini zaljubio u visoku studenticu filozofije kovrčave kose, Raissu Shestarsky. Bila
je to moja prva tjelesna veza, o nebesa, kako sam samo uživao u tome, s dekom
zakucanom preko prozora da zaustavi dnevnu svjetlost, uznositom svijećom pokraj
kreveta, zrakom gustim od dima cigareta i onih štapića s mirisom malina koji je tako
voljela. Poslijepodne bismo pobjegli iz studentske menze i došli u moj stan te se
katkad danima ne bismo pojavljivali. A ipak, kako se čovjek i na to navikne, i to tako
brzo, na zapanjujuću seksualnu raspoloživost dražesne mlade žene. Kao da na to
imaš neko božansko pravo.
No, bila je ona pustolovka, moja Raissa. Mlad čovjek moga doba, možda bilo
kojeg doba, nikad ne bi mogao zamisliti da djevojka može biti takva. Imala je
neodoljivu glad za svijetom, kojega sam ja bio samo jedan zalogaj i kad sam jednog
jutra biciklom odlazio na rano predavanje o Chauceru, vidio sam je pokraj ulaza u
neku zgradu. Možete pogoditi što se zatim dogodilo: plačljivo ispitivanje,
galopiranje srca, plahte mokre od znoja, mazohistička zamišljanja. Izgubio sam deset
kilograma; nisam spavao, činilo se, tjednima. Pušio sam i plakao u mraku dok na
oglasnoj ploči nisam vidio ponudu za studij francuskog jezika i književnosti na
Sveučilištu Toulouse, više od šesto kilometara južno od Pariza.

8
 Prijavio sam se kao da se prijavljujem u Legiju stranaca. Ali, putovanje nikad
ne omogućava bijeg onako kako to zamišljamo. Zapravo, upravo suprotno.
Promjenom krajolika uspijevamo samo još više naglasiti ono što nam je poznato - u
mojem slučaju, slomljeno srce. Budalasto ili junački, još nisam siguran, svaki sam
dan odlazio na poste restante vidjeti je li stiglo pismo od gospođice Shestasky. Često
jest. Sad kad više nisam bio u zemlji, ponovno je bilo bezopasno voljeti me. Jednom
je u pismo stavila svoju crno-bijelu fotografiju, neodoljivu sliku: sjedila je raširenih
nogu na vrećastom naslonjaču, dugih nogu, izazovna. Preplavljen osjećajima
pokazao sam je poštanskom činovniku, koji me pitao je li to moja žena, pa su mi
pocrvenjele uši, rekao sam da, to je moja žena. Od tog bi dana, kad god bih došao po
poštu, odlučno okretao hrpu pisama sa šarenim markama i govorio: „Nadajmo se da
je došlo nešto od vaše lijepe supruge, hm?” Ah, da, ma belle femme. To je u meni
istodobno izazivalo sram i zadovoljstvo, iako sam u krvnim stanicama imao osjećaj
da je otišla zauvijek, da se upustila u samo bog zna kakve kunilingvalne strahote.
Bilo je to doista turobno razdoblje, hladna zima, prazne ulice kojima šiba vjetar.
Zacijelo sam zamišljao da živim nekakvu književnu pustolovinu, da moji prijatelji
kod kuće jedan drugome na glas čitaju moja pisma i gledaju zemljovid Francuske
kao da sam lik iz romana. Zamišljao sam kako Raissa sluša pripovijesti o meni, kako
se kaje zbog dana kada me izdala. Ali, bio sam vrlo osamljen, a kad sam osamljen,
ne mogu spavati, premda su godine to ublažile. Uglavnom sam ostajao budan do
zore, pišući pisma u restoranu pokraj ranžirnog kolodvora koji je ostajao otvoren
cijelu noć. Još vidim snijeg kako se pomiče poput čipke preko tračnica dok sam se u
zoru vukao kući. Na kraju sam sasvim pristojno govorio francuski. Razgovarao sam
sa svima, sa željezničarima, taksistima, luđacima, prostitutkama, policajcima,
konobarima, vojnicima.
Imao sam stančić pokraj sveučilišta, dvoetažni u zgradi bez dizala, i neko
vrijeme cimera Španjolca, ali posvađali smo se oko računa za plin i on se uvrijeđeno
odselio. Tako sam ostao sam sa svojim knjigama. Iscrpljen od noći pisanja, hladnoće
i razgovora sa samim sobom, uvukao sam se u krevet i čitao drame. Mislio sam kako
je to najbolji način da naučiš govorni jezik. (Sad mi je jasno da bi bilo korisnije čitati
stripove i gledati televiziju, ali moja snobovština, moj osjećaj da ću razočarati
publiku to nisu dopuštali.) Oko sedam u ta grafitnosiva jutra vlak bi prohuktao
pokraj mojeg prozora i potom bih utonuo u dubok san. Kao da sam bio drogiran.
Ugasio sam svjetlo i popušio posljednju cigaretu gledajući u strop, vraćajući se
Raissi i sobici u Ulici Huron, gdje sam jednog poslijepodneva s njom vodio ljubav
dok još nije ni svukla bluzu.
Bilo je mračno kad sam se probudio, uvijek, iako i dalje ljudima govorim da

9
sam studirao na Sveučilištu Toulouse, zapravo sam rijetko odlazio na predavanja.
Nisam se mogao izvući iz kreveta sve dok u šest poslijepodne vlak ne bi protutnjao
pokraj moga prozora. Drhtureći bih se spustio na ulicu i brzo prehodao blok i pol do
boulangerie, gdje bih kupio večeru. Čak i tad sam bio stvor navike. Dva jaja, kriška
šunke, petit hljeb kruha i kutija Gitanesa. Plava, s Cigankom koja se okreće. Možda
je i sama iskušala proizvod: cigarete su bile tako jake da sam katkad morao leći,
svladan mučninom i otrovnošću.
Možda bi bilo bolje da je moj francuski bio malo nedotjeraniji. Uzrujalo me kad
bih vidio kakva gizdavog američkog studenta koji je tek došao u grad kako se
šetucka s lijepom mladom Francuskinjom koja vježba svoj grozni engleski. Činilo mi
se to nepoštenim. Ali, osoba koja vlada jezikom vlada trenutkom; trebao sam to prije
shvatiti. Ovako me zapao status dobronamjerna ali prilično dosadna stranca, boljeg
od Arapa, ali jedva. Na Staru godinu našao sam se u studentskom kafiću s djevojkom
koja me odvela na polnoćku, a onda u svoju sobu što je mirisala na masline. Ali, kad
sam se dvije večeri poslije vratio, kroz žaluzine sam vidio da unutra gori svijeća;
ukočeno sam stajao i čuo, unatoč glasnom kucanju svoga srca - prisno mrmljanje lâ-
dedans!
Naposljetku sam odslužio kaznu i vratio se kući ruskim brodom. Nazvao sam
Raissu iz prijateljeve kuće pa smo se dogovorili naći iste večeri. Došla je u vrećastoj
dolčeviti i trapericama. Rekla je da joj je dojadila filozofija i počela mi objašnjavati
zašto kad sam iznenada, iz čistog mira, zijevnuo. Mislim da nas je to oboje
iznenadilo. Negdje u onim tumaranjima usred noći u Toulouseu ona mi se osušila u
srcu i odletjela. Bio sam slobodan.

10
 3. poglavlje

Zacijelo je to bilo prije gotovo pet godina, možda čak točno u dan. Stajao sam
usred dnevnog boravka. Bio je suton, ono prilično tužno vrijeme kad se navlače
zavjese i kad se neobično bolno postavlja pitanje što da radim. Ustao sam s kauča i
iznenada nisam znao što mi je činiti. Ne mislim pritom do kraja života ili sljedećih
nekoliko godina ili na ljeto ili sutra na seminaru - mislim u tom trenutku. Mogao sam
otići do prozora i pogledati van; mogao sam se vratiti za radni stol; mogao sam otići
na večeru; upaliti televizor. Ali, sve su se te mogućnosti činile jednako otrcanim i
nezadovoljavajućim. Bilo je to kao da gledaš... čekajte da to bolje objasnim. Možda
ste primijetili da početkom zime stanovnici grada pokrivaju grmove na travnjacima
vrećama kako bi ih zaštitili od mraza i tuče. Kad ih gledaš u suton, netom prije nego
što se upale ulične svjetiljke, ti oblici poprimaju neku vrstu vrećaste jednolikosti.
Stojeći usred dnevnog boravka, polako se njišući na stopalima, nadolazeća zbivanja
u mome životu izgledala su mi prilično sličnima tim nejasnim siluetama u hladnoj
večeri. Sva ponešto različita, ali u biti ista. Štoviše, već sam neko vrijeme imao
dojam da ljudi mene vide kao jedan od tih prekrivenih grmova.
Neko vrijeme poslije toga imao sam jasan dojam da se svjetlost iskrada, bježi iz
mojeg života, da su dani sve kraći i kraći. Ustajao sam, doručkovao, odlazio na
sveučilište, zafrkavao se s kolegom, održavao predavanja, vraćao se kući, drijemao, i
kad bih se probudio, dan je prošao. Iznenađujuće neutralno pomislio sam da umirem,
da sam već proživio svoj život ali da mi srce i dalje tuče kao da nije još shvatilo
poruku.
Otišao sam u šetnju, privučen pomišlju o svjetlosti i živosti u Ulici Bloor, ali
bilo je vrijeme večere pa je u glavnoj ulici život utihnuo i tako sam se uputio prema
središtu grada, pitajući se što da radim? Što? Stigao sam do Ulice Yonge i skrenuo
prema jugu kad sam ugledao Emmu Carpenter. Stajala je pred kinom i gledala
plakat. Pozdravio sam je, a ona je nekako sneno iznenađeno odgovorila: „Oh, dobar
dan, profesore Halloway.” Kosa joj je bila prljava i začešljana prema unatrag pa joj
se vidjela linija čeljusti kao u balerine. Nisam dotad primijetio koliko je mršava. Na
nogama je imala te čudne crne tenisice. Rekla je da ide u kino, pogledati ruski film
Ogrozd, i premda nisam osobito mario za Čehova, za taj mi je dan bilo dosta
vlastitog društva pa sam pošao s njom.

11
 U kinu je bila gužva, morali smo sjediti sprijeda. Tijekom iritantne reklame za
nekakav ljetni film, došapnuo sam joj nešto zabavno, ali ona kao da nije čula. Posve
se usredotočila na platno. Gledajući njezino uzdignuto lice na žmirkavoj svjetlosti
nelagodno me pogodila pomisao o tome kako su joj crte istančane - lijep oštar nos,
pune usne, suhe i blago razmaknute. Doista je lijepa, pomislio sam, i osjetio blagu
tugu, kao da sam nešto izgubio.
Film je bio iznenađujuće dobar. Čuo sam da su ga glumci uvježbavali nekoliko
godina, na vlastitu inicijativu. Pripovijetku sam nekoliko puta pročitao kad sam bio
mlađi i bila mi je dosadna, ali zbog nekog razloga, možda zbog stanja u kojem sam
bio, reagirao sam sad onako kako reagirate na film u zrakoplovu, gdje vas na 9000
metara ganu trenuci na koje biste na tlu napravili prezirnu grimasu. Razmišljao sam
o tome kad sam u zraku osjetio zadah znoja. Bio je vrlo jak, ali ne neugodan.
Štoviše, bio mi je nekako intimno uzbudljiv. Pomisao da sam ga ja zapazio a ona
nije, istkala je neobičan veo prisnosti oko nas.
Bilo je te večeri vrlo toplo, čak i u kinu. Ona je nosila ljetnu haljinu bez rukava;
ja sam bio u košulji podvrnutih rukava. Između nas se pružao drveni naslon za ruke.
Tijekom svijetlog prizora u eksterijeru zapazio sam s nelagodom da sam na naslonu
ostavio blistav trag znoja. Upravo sam htio diskretno odvrnuti rukav i obrisati ga kad
je Emma, koja je dotad držala ruke u krilu, naslonila podlakticu točno na mjesto gdje
je bila moja ruka. To je u meni izazvalo strašan osjećaj, pravi užas. Jer, bio sam
uvjeren da je to učinila namjerno.
Poslije filma prošetali smo se kroz susjedstvo. Stajali smo u uličici i razgovarali
preko haube automobila kad sam primijetio izblijedjelu opeku u zidu iza nje. Tu ću
izblijedjelu opeku pamtiti do kraja života, pomislio sam. Ispratio sam je kući tvrdeći,
čini mi se, da neki moj prijatelj stanuje u blizini, da planiramo simpozij o Martinu du
Gardu pa ću možda navratiti i javiti mu se. Kako uštogljeno. Ni manje ni više nego o
Martinu du Gardu! Ali, shvatite, osjećao sam smrtni strah. Ja, sredovječni profesor,
bio sam s mladom ženom za koju mi se činilo da mi se divila. Zbog toga je bilo tako
zastrašujuće - mogućnost da nešto učinim ili otkrijem što će me umanjiti u njezinim
očima. No, bila je odlično društvo i kad smo došli do njezine ulice, na trenutak smo
zastali u Sibeliusovu parku i sjeli za izletnički stol. Razgovarali smo samo nekoliko
minuta kad me odjednom obuzela neodoljiva želja da je poljubim. Srce mi je
doslovce tutnjilo. Pomislio sam ono što bi pomislio svaki muškarac na mome mjestu,
da će s užasom odskočiti. Ili još gore, biti razočarana. Gotovo sam mogao čuti njezin
glas: „Oh, profesore Halloway, pogrešno ste me shvatili.”
I te kako pogrešno.

12
 Ali, već su mi mnoge stvari iskliznule iz prstiju, a pomisao da bih mogao biti s
tom mladom ženom, kako mi na putu stoji jedino strah da bi mogla udariti moju ruku
ako je ispružim, pomisao kako me možda samo strah sprečava da budem sretan -
znao sam da će me to progoniti i mučiti do kraja života. Pa sam je poljubio. A ona mi
je uzvratila poljubac. I znate što je onda rekla? Rekla je: „Želite li vidjeti moju pičku,
profesore Halloway?”

* * *

Odrasla je kao kći neurednog liječnika i njegove nevjerne žene. Od oca je

naslijedila čudnu šlampavost, čudnu zato što se, a premiere vue, doimala tako
savršenom, barem njezino tijelo, poput kineske trske - vitka, zelenooka, guste, ravne
plave kose. No, kad biste bolje pogledali, primijetili biste da se drži malo pogrbljeno,
da joj nedostaje puce na manšeti bluze, da joj se crveni pulover izvukao na leđima;
bila je žena koja bi, recimo, mogla ostaviti vlažan ručnik na krevetu. Zacijelo je od
majke (nikad se nismo slagale) naslijedila putenost kakvu nikad prije nisam susreo.
Barem ne u tako ekstremnom obliku. Voditi ljubav s njom - ne brinite se, ne mislim
nikome izazvati nelagodu - bilo je neka vrsta shizofrenoga iskustva. Doista
autentičan preobražavajući događaj. Doista se ponašala kao luđakinja. Šaptala je,
psovala, bogohulila, iznosila demonske zahtjeve glasom koji nije pripadao njoj.
„Hoćete vidjeti moju pičku?” Krasno, zar ne! Zamislite kako bi bilo takvo što povesti
na večeru Upravnog vijeća. Jednom mi je u operi šapnula na uho: „Zanima li te što
smo radili na pidžama-tulumima u Ottawi?” I to baš u Ottawi. Našem glavnom
gradu! Ili onaj put u predvorju dekanove kuće - „Želiš li me uzeti straga?” Ne,
Emma, ne želim te uzeti straga, želim jesti božićni puding sa svojim kolegama.
Doista je bilo nezamislivo da su ta ista usta, samo sat prije, njezinoj baki čestitala
osamdesetsedmi rođendan. Pokušat ću ovako objasniti: katkad bih, nakon što sam
bio u krevetu s Emmom Carpenter, poželio pozvati istjerivača vraga.
Iskreno govoreći, zbog toga je bila pomalo naporna, zbog te sposobnosti da
bude tako obuzeta, zbog promjene osobnosti, kao da u procesu otkrivanja sebe izlaže
suncu organ tako delikatan da se doima još vlažnim od svoje gole nutrine. I premda
je tvrdila da je ona prekinula sve svoje prethodne veze, oduvijek sam sumnjao da je
barem nekolicini tih muškaraca potajno laknulo što odlazi. S Emmom se nisi mogao
ugodno poševiti prije poslijepodnevnog drijemanja. Ne, uvijek je to morala biti
kompletna ludnica.
No, čovjek bi brzo postao ovisan o tome. Ne želiš da se tako ponaša s nekim

13
drugim. Jednom mi je ispričala priču od koje mi se dizala kosa na vratu, još nekoliko
godina. Ispitivao sam je o bivšim dečkima, kojih je, činilo se, bilo poprilično. (Priče
o bivšim djevojkama ostavljala je samo za najneprikladnije okolnosti. Do danas se
ne mogu sjetiti nijedne note iz trećeg čina Tosce, toliko sam se uspjenio od pohotne
spekulacije.)
No, vratimo se dečkima. Kad jednom počneš ispitivati o tome, ne možeš se
zaustaviti; moraš doznati sve pojedinosti, koliko god sve skupa postalo zastrašujuće.
Bio je, koliko se sjećam, neki glumac, pa odvjetnik, pa nogometaš, pa škotski
znanstvenik (njega je savršeno oponašala) i tako dalje. A onda, jednog je ljeta bila sa
svojim šefom. To je priča koja me prestrašila, kao da sam slušao priču o vlastitom
raspeću. Hodali smo prekrasnom uličicom u Rosedaleu. Bio je vlažan dan, lišće se
razmazivalo po pločniku. „Jesi li ikad”, upitala je, „vodio ljubav dok se nisi
onesvijestio?”
Bilo je to, kako moji studenti vole reći, retoričko pitanje, neka vrsta trampolina.
Naslućujući nevolju, rekao sam ne, nisam. Brzo me je postrance pogledala, imao sam
osjećaj kao da gledam rep koji nestaje u rupi: želim li zvjerku, moram je sad zgrabiti.
I tako je počelo, nešto što bi od bilo koga drugoga bila posve jednostavna priča,
ali s njezinih pomalo suhih usana pušila se od zlokobnosti i pohote. „Bila sam
upravo prekinula s dečkom”, rekla je. „Bio je dramatičar (navela je ime, zgodan
muškarac punih usana čije me lice progonilo u kazališnim predvorjima još godinama
poslije). Sviđao mi se, on je obožavao moje tijelo a ja njegovo (na to sam ustuknuo),
ali bio je bolesno ljubomoran.Na sve. I nakon nekog vremena ja to više nisam mogla
podnijeti. Pa sam prekinula. Uglavnom, nedugo potom uselila sam se u kuću
njegovog brata. Ne znam zašto, možda je bilo povoljno (ha!). Imao je slobodnu
sobu, tako nešto. Uglavnom, jednog petka poslijepodne izišla sam na piće sa svojim
šefom poslije posla i završili smo kod mene. U mojem novom stanu. Cijeli smo
vikend proveli u krevetu, prezervativi po cijeloj sobi, nismo ustajali čak ni jesti.
Samo smo se stalno jebali.” Na to sam se oslonio na haubu automobila - trebalo mi
je uporište. Ponovno me pogledala, mislim zato da vidi kako primam priču.
„Nastavi”, prostenjao sam.
„Kad smo napokon ustali iz kreveta i otišli nešto pojesti, onesvijestila sam se na
pločniku. Jednostavno sam se srušila.”
Neko vrijeme nisam ništa rekao. U želucu mi je doslovce kuhalo. Mogao sam
zamisliti Emmu kako ustaje iz kreveta, njezino koščato tijelo - bila je tako
ekstremna, njezina golotinja, nitko se nikad nije doimao tako razodjeveno.

14
 „Ali, Emma”, rekao sam, govoreći sve žešće, „nije li ti palo na pamet da vas je
dramatičarev brat morao čuti kako vodite ljubav, da je sigurno rekao bratu? Zamisli
samo! Zaboga, pa već je ionako bio ljubomoran. To ga je zacijelo dotuklo.”
Zvučalo je kao da joj držim prodiku, glas mi je bio za oktavu viši i dahtao sam.
Ali, ono što sam proživljavao nije bilo moralno zgražanje; bila je to spoznaja da sam
možda odgrizao prevelik zalogaj, da je to žena koja me može uništiti ne koristeći se
ničim osim mojom vlastitom maštom. Odjednom sam osjetio da pod mojim nogama
postoji područje ranjivosti, kao vrata u podu.
„Ali, s nama je bilo gotovo!” prosvjedovala je.
„Koliko gotovo?”
„Ne znam. Dva tjedna. Osim toga, bilo mi je dvadeset.”
Dvadeset.
Bio je to smiješan odgovor, ništa nije objašnjavao; ali, kad umireš od gladi,
nevjerojatno je što sve može proći kao hrana. O toj sam priči mislio još godinama, o
prizoru naprčene stražnjice njezinog šefa. Pretvorilo se to u neku vrstu mazohističke
maštarije: zamišljao sam sebe da, uha priljubljenog uza zid, slušam promuklu Emmu
kako govori te stvari. Bože, kako grozno!
Kako sam uopće došao na tu temu? Ne sjećam se. Ali, u početku, na našem
drugom ili trećem sudaru, našli smo se na večeri. Restoran je bio dobar, blizu
Avenije St. Clair. Sjedili smo na katu. Ona je naručila biftek ali ga nije ni pipnula.
„Ne mogu jesti kad sam s tobom”, rekla je. „Želudac mi se previše stisne.” Ostavila
je krvav zalogaj na vrhu vilice. Znao sam da je to uvod u nešto i nakon čašice-dvije
vina, nagnula se prema meni i šiljatu bradu naslonila na dlan. „Imam dar za tebe”,
rekla je. Slutio sam da slijedi zgoda koja bi mi mogla uništiti karijeru pa sam se
osvrnuo da vidim ima li svjedoka.
Iz torbe je izvadila običnu staru majicu; ovratnik je bio pohaban, a ispod pazuha
je bila rupa. „Ovo bi ti moglo zatrebati”, rekla je.
Pogledao sam nju, pa majicu. Zacijelo sam se doimao zbunjeno. I bio sam. To je
očigledno bio važan dar. Ali, što je značio?
Diskretno sam onjušio majicu. „Ah”, rekao sam.
„Upravo sam došla s fitnesa.”
Shvaćate što hoću reći? Staromodna neuredna cura, reklo bi se. Ili stol s mnogo
ladica, ovisno o tome kako gledate na svijet. Voljela je tešku pornografiju, čitala

15
časopise s fotografijama golih djevojaka s rukom zavučenom u traperice, svake se
večeri zlostavljala („Sad mi treba samo još minuta. Hoćeš gledati?”), jednom me
namamila mobitelom na telefonski seks, dok sam ručao sa skupinom profesora iz
Munchena. („Da, to doista dobro zvuči i još ćemo popričati o tome kad dođem
kući.”) Posve sam siguran da nije patila od bulimije, ali nakon pola boce vina,
uživala je govoriti neznancima: „Četiri mi je godine prst bio ili u pički ili u grlu.”
Vous voyez?
Jedne je večeri posudila moj pulover. Večer je bila svježa, upravo je prestalo
kišiti i ja sam je pratio doma. Nekoliko dana poslije preslušavao sam telefonske
poruke. Nakon pomalo uštogljene stanke, čuo sam je kako govori: „Upravo sam
izvela neprirodan čin s tvojim puloverom.”
Ali, nije stalno bilo dobro. Primjerice, znala je biti čudna kada je bila riječ o
njezinom tijelu. O njezinoj mršavosti, koju sam ja obožavao. Srce joj je suludo tuklo;
katkad bih ga čuo kad bih naslonio uho na njezina prsa. Iscrpljivao ju je, mislim,
napor koji je ulagala da bude Emma i to joj se vidjelo na rukama. Imala je ruke poput
starice, sitne ali bezbojne. Nezdrave ruke. Mogla je smršaviti dok se poslijepodne
šetala Ulicom Younge.
Jedne večeri, kad smo se već viđali nekoliko mjeseci, našli smo se u restoranu
na večeri. Kasnila je, što me uvijek živciralo, ali kad je došla, izgledala je tako lijepo
da sam zaboravio svoje nezadovoljstvo. Nisam mogao skinuti ruke s nje i nisam
mogao prestati govoriti, a jedna od stvari koje sam rekao bila je: „Moraš naručiti
nešto hranjivo, što god želiš, ja častim, goveđu pečenku, pire, nešto da se malo
popuniš...”
Otvorila je jelovnik i sjećam se da sam pomislio, oh, nije me čula, valjda
previše govorim. Ali onda mi je rekla, glasom koji nikad prije nisam čuo: „Bila bih ti
zahvalna kad bi se suzdržao od osobnih primjedbi o mojem tijelu.”
Osobnih primjedbi o njezinom tijelu? Gospodo, to sam stalno radio. Moji opisi
nje, onoga što sam osjećao kad bih joj raskopčao bluzu ili svukao sokne, postali su
jednako slikoviti kao bilo što iz njezinih usta. Bio sam zapanjen. I ostao bez riječi. I
osjećao se posramljeno. U njezinu se glasu osjećala naznaka da razgovara s
kretenom.
„Čekaj malo”, rekao sam pomalo drhtavim glasom, ali me ona prekinula.
„O tome nema rasprave, Dariuse, to je stvar pristojnosti.”
Pristojnosti?

16
 Večer je bila trajno narušena i kad je došla k meni, namjerno je sjela na rub
kauča, držeći se krajnje rezervirano, poput hokejaša koji čeka da ga pozovu na led.
Stavio sam joj ruku na leđa.
„To mi večeras ne odgovara”, rekla je. „Osjećam se vrlo nesigurno zbog onoga
što si rekao.”
„Kako je to moguće?” pobunio sam se. „Obožavam te.” Primaknuo sam se i
pokušao je poljubiti, ali ona se poprilično razdraženo odmaknula.
„Rekla sam da neću, Dariuse, u redu?”
O Bože. Kako grozna večer. A onda je dodala: „Otiđi u spavaću sobu i pobrini
se za sebe ako moraš. Ja ću pričekati ovdje.”
Lijepo, hm? Bila je pomalo uvredljiva, moja Emma, katkad sam čak mislio da
je možda i malo ćaknuta - oni njezini glasovi, prostačenje, pretoplo tijelo,
nepredvidljiva razdražljivost. Doista, kao da hodaš kroz minsko polje. Ali, moram
reći da sam prije nje, i pritom mislim na cijeli svoj život prije Emme, imao osjećaj
kojega sam se malo sramio - da se čuvam za nekoga. Imao sam ga čak i dok sam bio
oženjen. Tijekom samog obreda zatekao sam se kako se pitam hoće li jedna od
djeveruša poslije biti na svadbi. Ali, dok sam bio s Emmom imao sam pouzdan
osjećaj da je vlak napokon stigao u postaju. Ulovio sam se kako se osjećam sretan.
No, svi mi imamo sjećanje kojeg se sramimo, koliko god da smo voljeli; imam
ga i ja. Emma je otišla u bolnicu da joj izvade žučni kamenac. Na dan operacije
jedan je moj članak izišao u uglednom akademskom časopisu. Bio sam veoma
uzbuđen i odjurio sam u bolnicu s časopisom u ruci. Ona je još bila mamurna od
anestezije i čvrsto je držala zlatan džepni sat. Pripadao je mome ocu. Metal je bio
mutan, sat više nije pokazivao točno vrijeme, ali bio je umirujuće čvrst i težak,
njegova je ljepota pripadala nekom drugom vremenu i ja sam joj ga prethodne večeri
dao za sreću.
Kirurg nije dobro obavio operaciju pa je podigla spavaćicu da mi pokaže ružan
ožiljak dug petnaest centimetara. „Zašto moraju napraviti tako veliku rupu?” pitala je
i polako odmahivala svojom sitnom plavokosom glavom, poput kakva starca. Čekala
je kao da bih joj ja mogao dati odgovor.
Ali, vidite, ja na to nisam obraćao pozornost. Nisam slušao. Mislio sam o
svojem članku i o sastanku s kolegom na koji ću otići, na kojem ću biti hvaljen. I
tako sam otišao iz bolnice. A kad sam rekao da odlazim, ona je ušutjela, kao da je
razmišljala o nečemu posve drugom. Ili se pokušavala osloboditi učinka anestezije i
riješiti jednostavan matematički problem. Zašto nije ništa rekla? Zašto nije rekla, ne,

17
ostani tu. Trebam te?
Ali, nije. Progutala je riječi i time nas oboje osudila na propast.
Obično nekoga ne izgubiš zbog jedne stvari. No ta rana, na njezinom trbuhu i u
njezinu srcu, nikad nije zacijelila. Omogućila joj je, čini mi se, da me gleda na nov
način, da ja budem tamo prijeko. Poslije te noći više nismo bili na istoj strani.
Život je tekao dalje. Živjeli smo zajedno, otišli na odmor na Tajland. Prekinula
je poslijediplomski i sad je radila kao propagandist za malu izdavačku kuću; ja sam
držao svoja predavanja. Ali, osamnaest mjeseci poslije, možda i prije, jednog je
kasnog jutra ušla u dnevnu sobu. Bio je topao zimski dan; vjetar je bio jak i tresao je
gole grane stabala pred prozorom, poskakivale su gore-dolje u bjesomučnoj tišini, a
iznad njih su oblaci jurili neprirodnom brzinom. Ugođaj na ulici mijenjao se od
turobnosti do jurnjave sunca niz lica kuća i travnjaka i natrag. Nije se moglo
prosuditi sprema li se oluja ili je prošla.
Ja sam nešto petljao oko predavanja o nadrealizmu, pitajući se hoće li ova ili
ona anegdota, recimo ono kako je Alfred Jarry prošetao jastoga na uzici niz Champs-
Elysees, kod studenata izazvati smijeh. „I znate li što je Jarry rekao kad su ga pitali
zašto šeće jastoga a ne psa?” Napravio sam značajnu stanku. „Zato što jastozi ne
laju.”
Ali, Emma kao da me nije slušala. To me razdražilo. U posljednje je vrijeme
bila ćudljiva, došlo bi i prošlo bez razjašnjenja, a onaj prekrasni smijeh čuo bih
jedino kad bi telefonom razgovarala s prijateljima.
I više nisam osjećao njezin miris.
„Nešto nije u redu?” upitao sam pomalo nestrpljivo.
Njezine su se mlade oči zasuzile i rekla je: „Ne mogu više živjeti ovdje.”
Tad sam napravio vrlo veliku pogrešku, premda, kad sad mislim o tome, nisam
siguran je li to uopće bilo bitno. Odlučio sam razotkriti njezin blef, biti čvrst ali
nesuosjećajan, kao da tim svojevrsnim zastranjenjem ugađa sama sebi, to što je tako
nesretna.
„Onda nemoj”, rekao sam.
Ustao sam teatralno brzo, uzeo ogrtač i otišao u kino.
Kad sam se poslije nekoliko sati vratio kući, vješalice u njezinom ormaru još su
zveckale, kao da kućom puše vjetar.

18
 * * *

Nikad mi nije predbacila onaj događaj iz bolnice, ali nekoliko tjedana poslije
rekla mi je nešto od čega se i sada naježim. Bili smo u spavaćoj sobi, njoj su tek bili
izvadili šavove, i šutke smo kroz prozor gledali dijete koje se klizalo ukrug na
malom klizalištu u parku. Spomenuli smo njezinu operaciju i ona je, glasom koji sam
jedva prepoznao, rekla: „Te sam noći spoznala da imam dušu. Da imam dušu i da
ona živi u mome tijelu.”
Nije ništa drugo rekla i nije skrenula pogled s malog klizača. Kao da joj je
pozornost odvuklo nešto drugo, kao da je opet pokušavala riješiti onaj matematički
problem. Ali, osjetio sam kako mi se nešto stisnulo u srcu i za trenutak mi se činilo
da znam na što ljudi misle kad kažu da imaju osjećaj kako im netko prelazi preko
groba.
No, dopustite da se vratim na večer kad je otišla, kad su vješalice još zveckale u
ormaru. Otišao sam, kako rekoh, pogledati film i kad sam u povratku prolazio kroz
park (kako je samo bilo sumorno, ljuljačke hrđave i mokre) primijetio sam nešto na
prednjem prozoru svoje kuće. Božićna svjetalca! Ostavila ih je uključena pa su
veselo žmirkala u prozoru, plava, zelena, crvena, jantarna. Predomislila se! Da,
predomislila se i odlučila ipak ostati. Ubrzao sam korak, u grlu mi se stvorila knedla,
oči su mi zasuzile od onoga što sam joj namjeravao reći. Izvadio sam ključeve.
Možda bih trebao glumiti da sam iznenađen - Što! Još si tu? - ali ne, ne ovaj put.
Otključao sam vrata i uletio u kuću. Emma! Emma!
No, Emme nije bilo. Božićna su svjetalca i dalje žmirkala iznad kauča, moga
radnog stola, saga, bilježaka za predavanje što ću ga sutradan održati.
Otprilike u četiri ujutro probudio sam se i tad me pogodio sav užas situacije.
Pojurio sam u kupaonicu i upalio svjetlo. Pod tim neprirodnim blještavilom izgledao
sam kao netko tko je pobjegao iz ludnice. Otvorio sam ormarić i stresao dvije tablete
za spavanje u ruku, ubacio ih u suha usta. Odveć nestrpljiv da bih otišao u kuhinju
po čašu, stavio sam ruku pod hladnu vodu iz slavine i glasno usrknuo. Morao sam to
dvaput ponoviti.
Sljedećeg sam je dana nazvao na posao, glas mi je kolebao između histerije i
prijaznosti. Govorio sam kao da je to nekakvo zajedničko iskustvo, grozan mali
nesporazum koji oboje jednako želimo razriješiti. Kao drugovi u nevolji, takoreći.
„I, kako si ti noćas spavala?” pitao sam glasno.

19
 „Kako to misliš?” upitala je jednostavno. Njezina je zbunjenost bila autentična i
u njoj sam vidio sebe kako poskakujem na kraju konopca poput tek obješena
čovjeka. Ako je postojao trenutak kad mi je vrag šapnuo na uho, „Gotovo je”, bilo je
to tada. Kao da je zaspala, a kad se probudila, progovorila je nekim stranim jezikom,
jezikom koji meni nije bio dostupan.
Te je večeri došla k meni. Došla je i još nekoliko puta. Plakao sam. Ona je
plakala jer ja plačem. A onda je otišla kući. Tako je to zvala, „kući”, onaj krevet u
prijateljičinu stanu. Napustila bi naš prostor i otišla kući.
Jutro za jutrom budio sam se prerano, snijeg je padao koso, dan se protezao
preda mnom. Protezao i protezao i protezao sve do obzorja gdje ste, da ste pogledali,
mogli vidjeti sitno, iskrivljeno stablo. Održavao sam predavanja. Zurio sam u kamin
i čekao da zazvoni telefon. Prolazili su dani pa tjedni. Izmoren od brige i neke vrste
nesmiljene tjeskobnosti koja je sve prožimala, smršavio sam. Hlače su mi visjele s
bokova. Probušio sam novu rupu na remenu.
Jedne noći, kad više nisam mogao izdržati ni sekunde, zgrabio sam slušalicu i
nazvao je. „Pa gdje si?” povikao sam. Dojurila je; ja sam joj ponudio brak; ona je
diplomatski odbila; u zamjenu je ponudila seks, koji sam ja zahvalno prihvatio. Ali,
bila je tako tiha. Dok sam gledao njezino mlado tijelo u postelji, kunem se, od
pomisli da ću je zauvijek izgubiti činilo mi se da ću poludjeti. A onda je otišla kući.
Neko vrijeme, dok god sam na rukama mogao osjetiti njezin miris, bilo mi je
bolje. Ali, onda je sve opet počelo. Osjećao sam kako me panika steže oko rebara,
polako, poput zmije, a u ušima sam čuo onaj grozni šapat, „Otišla je”, prvi slog
poput puhanja kad se gasi svijeća. Otišla je.
Slušao sam opere. Slušao sam Bacha. Srijedom sam odlazio u cajunski bar;
glazba me uzbuđivala. Popio bih jednu, dvije, tri krigle piva, harmonika je vrištala,
prateća grupa zavijala, a ja bih osjetio kako mi se ramena spuštaju. Prostorija se
ublažila; svjetla su se žarila; mogao sam disati. Da, vratit će se. Vratit će se. Samo
budi strpljiv. Ah, da, budi strpljiv s njom. Ali, kad bih izišao van, zima bi iskezila
zube na mene; vjetar me pljuskao; divovske ledene sige prijetile su mi nad glavom
poput kljova; i dok bih došao kući, bio bih uplašen i trijezan. I nikad, nikad, nikad ne
bi bilo poruke od nje.
Došlo je proljeće i jednog mirisnog poslijepodneva sjedio sam u parku, gledao
dijete kako nešto šapće mački i čekao da Emma dođe. Sjedio sam za izletničkim
stolom, onim istim izletničkim stolom za kojim sam je poljubio prije četiri godine, i
gledao kako mi se približava na biciklu.

20
 Na katu u kući (Bože, kako je bila lijepa), sjedio sam u naslonjaču nagnut
naprijed a ona na kauču; prste sam stisnuo ispod brade i započeo pripremljen govor.
Rekao sam da je otišla prije otprilike tri mjeseca, a tri su mjeseca duga za onoga tko
čeka. Šutke je kimnula. Zatim sam rekao da se vidimo jedino kad ja to iniciram, pa i
tog dana. Opet kimanje. I ona se pripremila, vidjelo se. Bila je na telefonu (opet ona
njezina majka) i prema načinu na koji je slušala, prema odmjerenoj strpljivosti, imao
sam osjećaj da je donijela konačnu odluku, možda već davno, ali je tek sad pristala
to izraziti riječima. Na kraju sam rekao da ne mora sa mnom postupati u rukavicama
ni ljubazno, da jednostavno želim istinu. Zaustio sam da kažem još nešto, ali ništa mi
nije došlo, što je bilo dobro, jer se više nije imalo što reći.
Pričekala je trenutak, zagledala se u pod da sabere misli i rekla: „Naginjem
tome da više nisam zaljubljena u tebe.”
Do danas nisam siguran da sam ikad čuo tako bizarno sročen prekid, ikad.
Naginjem tome da više nisam zaljubljena u tebe. Ali, proveo sam previše znojnih
noći, popušio previše cigareta, izgubio previše kilograma da bih ostavio prostora za
dvoznačnost. I tako sam rekao, polako i jasno, gledajući njezino blijedo i lijepo lice:
„Znači li to da me više ne voliš?”
„Da”, rekla je odsječno. Doista je bila pripremljena.
„Znači li to da me više ne želiš?”
„Da”, ponovila je.
„To su strašne riječi, Emma.”
„Da.”
„Postoji li netko drugi?” upitao sam. „Ili sam te izgubio svojom zaslugom?”
„Svojom zaslugom”, rekla je smiješeći se.
Ponudila mi je seksualnu uslugu, koju sam prihvatio, ali tek sam bio počeo
uzimati novi lijek pa nisam mogao ići do kraja. Ostala je još malo, ali nemam pojma
o čemu smo razgovarali.
„Neću te pratiti do vrata”, rekao sam kad je stajala u dovratku. Bile su to
posljednje riječi što sam joj ih uputio. Ležao sam u krevetu, gledao dolje u park, i
čuo sam kako se ulazna vrata zatvaraju a onda uz škripu otvaraju. Vratila se i čvrsto
ih zatvorila. Učinilo mi se, nekoliko trenutaka poslije, da čujem zveket lanca
njezinog bicikla dok ga je otključavala i provlačila kroz žbice, stavljala oko sjedala i
ponovno zaključala. Da, prozor je bio otvoren, zacijelo sam to doista čuo. Onda

21
posvemašnja tišina, parkiralište koje seže sve do obzorja.

22
 4. poglavlje

Prvih sam nekoliko dana tumarao u stanju olakšanja. Sad sam barem znao. Ali,
onda je opet počelo: prerano sam se ujutro budio, zamišljao je u krevetu sa šefom,
raširenih nogu, u ekstatičnom, prostačenjem ispunjenom divljanju. Znao sam
dovoljno o tijelima i njihovoj predvidljivosti da mi bude jasno kako će žena, koliko
god te obožavala, uvijek na kraju ponavljati svoj omiljeni repertoar s muškarcem
koji te zamijeni. Pomisao od koje mi je, kad mi je sinula, došlo da sjednem nasred
ulice.
Otišao sam liječniku i uzeo jače tablete za spavanje. Izgubio sam apetit pa sam i
dalje mršavio. Moji su studenti to počeli komentirati. Rekao sam im da sam počeo
trčati. Počeo sam se bojati da će me pomanjkanje sna i slabost stajati posla. Na
proljetnom sajmu knjiga jedan me kolega s Odsjeka za semiologiju fotografirao i
pričvrstio sliku na zid u prostoriji za profesore. S neobično visokim jagodicama i
upalim očima moj je užas bio svima vidljiv.
Začudo, privlačio sam žene. Jedne večeri u podzemnoj primijetio sam da neka
tamnokosa žena zuri u mene. Inače sam obično vrlo sramežljiv, ali zapodjenuo sam
razgovor s njom. Nije mi bilo važno što misli o meni. Kad smo došli na moju
postaju, nevjerojatno sam je nonšalantno pozvao na kavu. Dakako, pristala je.
Razgovarali smo cijeli sat, došla je k meni i otišli smo u krevet. Prošlo je sasvim
dobro. Aha, pomislio sam, tako to treba: seksualnu ranu valja liječiti seksualno. Ali,
kad sam je ponovno vidio nakon nekoliko dana, nije mi se svidjelo njezino lice kad
se nasmijala, njezine upadljive ružičaste desni. Pitao sam se kako ih prvi put nisam
primijetio.
Nedugo poslije u trgovini na uglu neka je gimnazijska profesorica pokušavala
privući moju pozornost. Vidio sam je već mnogo puta, ženu uskih ramena tako
svijetle puti da je gotovo bila modra. Dok sam živio s Emmom, često sam je
promatrao kako dolazi ulicom nakon nastave, uvijek odjevena u crno, i prilično sam
nestašno maštao o njoj. Postojala je određena stvar koju sam joj želio raditi. En tout
cas, odveo sam je na večeru u talijanski restoran u Ulici Baldwin. Popili smo bocu
vina pa još jednu. Uglavnom sam ja pio. Večer je sjajno prošla, bilo je već gotovo
jedanaest sati, meni se lice žarilo od vina, ona me odvezla kući i parkirala pred

23
ulazom. Ušli smo na bočna vrata i nešto u načinu na koji sam se kretao, slijed
uobičajenih kretnji od guranja ključa u bravu i istodobno pritiskanje da otvorim
vrata, koja su vrlo karakteristično škripala, do paljenja svjetla u hodniku desnom
rukom, dok su ključevi zveckali kao i uvijek, kao da je meni, mome tijelu, govorilo
da se vraćam kući s Emmom nakon još jedne večeri u našem omiljenom restoranu. I
odjednom mi je pomisao da vodim drugu ženu kroz taj sveti obred bila opscena i
nepristojna. Ali, bojao sam se ostati sam sa svojim mislima pa sam joj ponudio piće i
smjestili smo se u dnevni boravak, na isti kauč na kojem je Emma čitala Anu
Karenjinu. Ali, kad sam je poljubio, tu nastavnicu, kad se nagnula naprijed i sklopila
oči prema mojem mišljenju pomalo teatralno, čudno je mirisala. Ne mislim reći loše.
Samo čudno. Drukčije. Francuzi griješe u većini stvari, ali imaju pravo kada je riječ
o ljubavi: ona doista jest stvar mirisa. A kad sam joj učinio ono o čemu sam maštao,
šokiralo me koliko su ženska tijela izvanredno različita jedno od drugoga.
Otišla je brzo nakon toga, ali ostali smo prijatelji. Čak bismo povremeno nešto
zajedno popili dok nije našla dečka, a onda su stvari usahnule i odlepršale kako to
već ide.
Ipak, bilo je to tako neobično; kao da su žene vidjele bol na mome licu i to ih je
privlačilo. Mislim da su se sa mnom osjećale sigurno. A muškarce, muškarce sam
izbjegavao. Bili su dobronamjerni, ali su, pokazujući mi da shvaćaju, govorili grozne
stvari. Znam da su me htjeli razvedriti, ali samo su mi još više škodili. Jednom
zgodom, nakon večeri kartanja, domaćin me otpratio do vrata i upravo kad sam htio
krenuti, zaustavio me.
„Kako stoje stvari s Emmom?” upitao je.
Nešto sam profrfljao, pretvarao se da to nije važno. Sa svakom sam se
rečenicom osjećao sve manji i napetiji. Osjetivši moje raspoloženje, moj je domaćin
radosno proučavao moje lice.
„Čovjeka to ipak prođe”, rekao sam na kraju, sa stanovitom uspješnom
elegancijom, ali još dok su mi riječi izlazile na usta, vidio sam pred očima uzdrhtalu
stražnjicu njezinog šefa i uz nju, dakako, čuo Emmin grozni uvježbani govor tipa „ti-
si-samo-zločest-dečko-s-velikim-pimpekom”.
Uputio sam se kući dvostruko brže nego inače, kao da će kretanje moga tijela
možda onemogućiti da slike postanu odveć jasne.
Činilo se da sam otpuštao neku osobitu vrstu peludi. Otišao sam u New York
pogledati neku operu i vratio se kući sa stjuardesom iz zrakoplova kojim sam letio.
Nikad u životu nisam imao toliko sreće sa ženama. Ne sjećam joj se imena, nikad je

24
više nisam vidio, ali kad je otišla iz moga kreveta ležao sam u mraku obavijen
stranim mirisom njezina parfema i osjetio drhtaj uzbuđenja, kao zatvorenik kojem je
odobreno novo suđenje.
Te sam noći spavao bez snova, kao mrtav, a ujutro sam umirao od gladi. Brzo
sam otišao niz ulicu i doručkovao u novom restoranu. Vedro sam čavrljao s
vlasnikom, nudio mu informacije o susjedstvu. Usred rečenice pogledao sam kroz
prozor, vidio bicikl privezan za hidrant i pomislio, gle, gle ovo, gledam bicikl
privezan za hidrant, uopće ne mislim na ono drugo.
Bile su tako dobre prema meni, te žene. Kako će mi nedostajati poslije, kad
užas bude nestao s moga lica i kad me više ne budu vidjele.
Bilo je i otkačenih, recimo jedna hipi djevojka koja me slijedila kući s neke
rasprodaje i nakon što smo pokrili samo najelementarnije formalnosti, zatražila da je
pljeskam po stražnjici.
„Koliko je tebi godina?” upitao sam.
„Dvadeset osam”, rekla je.
„Ne čini li ti se to malo... malo previše za prvi sudar?” Doimala se zbunjeno pa
sam nastavio. „Možda bi to bilo prikladnije na petom ili šestom sudaru.”
„Svi moji prijatelji to rade”, rekla je.
„Je li to nekakva generacijska stvar?”
Grohotom se nasmijala. „Kako to misliš?”
„Samo mi je jako neobično. Kad sam ja bio tvojih godina...” Ali, tu sam stao.
Iscrpile su me već i same te riječi, ta stenjuća uvertira, i osjetio sam kako blijedim u
njezinim očima, poput starog svjetlećeg znaka za neko svratište.
„To je zacijelo bilo davno” rekla je. „Bez uvrede.”
Nisam se uvrijedio i udovoljio sam joj nakon što sam joj noge vezao za krevet
kravatom s Cambridgea, objašnjavajući sebi da bih u tom stranom krajoliku mogao
naći nešto što će mi odvući pozornost od Emme, čija se odsutnost vratila poput
zubobolje. Čak i dok sam mladoj dami skidao gaćice i podizao ruku da je pljesnem,
bio sam svjestan da Emmino srce kuca negdje u gradu. Postojanje paralelno s mojim.
Kad je mala hipijevka otišla, masirajući svoju sad rumenu stražnjicu, zamahnula
je kosom kao poni i upitala me bih li za sljedeći put kupio prostirku i ogrlicu za psa.
„Imam maštariju”, rekla je, stojeći u dovratku. „Želim ležati uz tvoja vrata kao veliki

25
pas, možda afgantanski hrt, i čekati dok ne dođeš kući.”
„Stvarno?” rekao sam. To me zapanjilo i na trenutak me doista spriječilo da
mislim na Emmu.
„Kad čujem nešto pred vratima”, nastavila je (dobro je razradila maštariju),
„ovako ću skočiti” - podigla je ruke na prsa i mahala njima kao šapama - „i ako to
bude samo poštar, bit ću razočarana! Morat ću se vratiti na prostirku i leći i još
čekati.”
Pažljivo sam je gledao. Nije se činilo da je luda. Dapače, u onoj žutoj ljetnoj
haljini izgleda je vrlo lijepo, dugog lica s pjegicama na obrazima. Možda se ipak jest
radilo o generacijskoj razlici. Možda se mladi ljudi danas tako upoznaju.
„Mislim da ti nisam dorastao”, rekao sam tiho i nježno joj dotaknuo lakat.
„Ah”, rekla je, „onda do viđenja”, i ponudila mi obraz da je poljubim.
Godinu poslije, kad je čarolija nestala i više nisam bio privlačan ženama,
potražio sam je u gradiću u Ontariju i nazvao je. Unaprijed znajući odgovor, ipak
sam je, malo odveć sramežljivo, pitao misli li se vraćati u Toronto. Ne, ne misli.
Udaje se. I to za mladića iz mjesta, ljekarnika.
No, to je još bilo daleko u budućnosti.
Usred svega toga dogodilo se nešto čudno. Serrault je jednog poslijepodneva
pokucao na vrata moje sobe i ušao. Bio je odjeven u tamnu košulju i crnu pletenu
kravatu, chic ali ne napadno, a ja sam pomislio, aha, on odjeći posvećuje više
pozornosti nego što sam mislio. Prilično ozbiljnim glasom - vidjelo se da mu je
nelagodno - rekao je: „Čuj, Dariuse... Emma je nazvala i zamolila me da ti kažem da
svakako promijeniš zračni filtar na peći.”
„Molim?” rekao sam.
Zastao je na trenutak prije nego što je odgovorio. „Navodno postoji rizik od
požara ako ga ne promijeniš svakih godinu dana ili tako nešto.”
„Zračni filtar na mojoj peći? A moi?”
„Da.”
„Ali, nije li neobično da tebe nazove zbog tako nečega?”
Taktično je slegnuo ramenima. Htio je nešto dodati, zasigurno nešto uljudno, ali
se predomislio.
„Trebam li je ja nazvati?”

26
 „Nije ništa određeno rekla. Ali, možda, da ti objasni.” Tu se nasmiješio. „Znaš
li gdje je filtar?” nastavio je. Rukama je oblikovao kutiju ne bi li mi objasnio.
„Odmah iznad rešetke ima...”
„Non, je sais, je sais.”
„E pa onda...”
„Ipak, to mi je vrlo zagonetno.”
Izveo je ono s ustima kako Francuzi običavaju i slegnuo ramenima. Osjećajući
da bi njegova nazočnost mogla izazvati još pitanja (na koja, znao je, nije bilo
zadovoljavajućeg odgovora), povukao se.
Nekoliko sam dana vrlo napeto čekao. Bio sam uvjeren da ta priča sa zračnim
filtrom ukazuje na nešto važno, neku promjenu, konopac između dva broda. Možda
znači da Emmi toliko nedostajem da traži izliku, kako god neizravnu, da stupi u vezu
sa mnom. Pomišljao sam da je nazovem. Tko zna? Možda je opasnost stvarna.
Možda se stvar doista zapali!
Ali, nije. Nikad se ništa nije dogodilo. Nisam se sjetio promijeniti zračni filtar
još godinama, najmanje pet-šest godina, i nikad se ništa nije dogodilo. Ama baš
ništa.

* * *

Prošlo je mjesec dana. Bio je kolovoz. Napisao sam članak o ironiji genija -
mislio sam na Celinea - i Harvard Quarterly ga je prihvatio. Ali, ovaj put mi je to
odvuklo pozornost samo na tren. Zaboravio sam već do večere istoga dana.
Vrativši se jedne večeri kući, otvorio sam poštanski sandučić. Sad sam već
očekivao pismo od Emme. To me izluđivalo, ali znao sam da je se nikad neću
osloboditi, da ću je i dalje čekati, glupo, besmisleno, dok ne budem znao da je
spavala s nekim drugim. Bio sam uvjeren da ona to zna. Kad se dogodi, reći će mi.
Ali, nije bilo ničega i ja sam, u oblaku samosažaljenja, nogom udario bočna vrata
kuće. „Moj je život usran” rekao sam svima koji su me mogli čuti.
Ne bih li se utješio, posudio sam Ogrozd na videu - prvi film koji sam gledao s
Emmom. Kad sam došao do dijela u kojem je, sjećam se, stavila ruku na vlažni
naslon, zaustavio sam film i povukao se u spavaću sobu, iz koje sam izišao nekoliko
trenutaka poslije, bistre glave i gladan. Sanjao sam je cijelu noć i ujutro mi je tuga

27
zasjela na prsa. Jedva sam se izvukao iz postelje. Vratio sam kasetu u videoteku i
bacio je u otvor za vraćanje kao putovnicu koja više ne vrijedi.

* * *

Otprilike u to vrijeme, nakon što sam ga godinama prezirao - tog slabića i

maminog sinčića - odjednom sam postao fasciniran Marcelom Proustom. Ponovno
sam pročitao Un amourde Swann kao da čitam vlastiti nadgrobni spomenik,
opsjednut željom da doznam, jer odavno sam zaboravio, je li na kraju dobio
djevojku. Jer, njegova će sudbina biti moja, u to sam bio siguran.
Nekih noći bih se, znojan, s trncima u listu kao da mi se mali vanzemaljci kreću
ispod kože (neko sam vrijeme vjerovao da se to događa kad Emma vodi ljubav s
nekim, da su živci u mojoj nozi poput nevidljivih antena koje iz zraka hvataju
vibracije njezine nevjere deset blokova dalje), zatekao kako tonem u san. Ali, kad
bih zamalo stigao onamo, kad bih bio zamalo izvan domašaja, doživio bih nekakvo
tjelesno zaustavljanje, kao da sam završio na nekom podzemnom krovu ili točnije, da
sam došao do kraja debele elastične vrpce koja bi me iznenada povukla uvis, malim,
gotovo kaznenim potezom, kao da kaže ne, još ćeš malo morati misliti na Emmu.
Pomalo gorko sjetio sam se da sam se u veljači kad me ostavila uzrujavao zbog
koječega. Zato što me nisu izabrali da održim uvodni govor na simpoziju u
Lisabonu. Zbog Serraultove šale kojom se, kako sam vjerovao, rugao mojoj sklonosti
poeziji Jacquesa Preverta. Ce genredeconnerie. Sve sami besmisleni ubodi i ugrizi.
Kako je čudno da mi, među svim katastrofama o kojima sam mislio, jedino ta nije
pala na pamet. Kao vlak, valjda, kad ti se čini da zvuk dopire iz suprotnog smjera. A
onda, eto ga, crnog, visokog sedam katova, pred tobom.
Bože, kako je bilo vruće tog ljeta, potočići znoja tekli su mi niz prsa, od jutra do
večeri, lice mi je bilo podbulo od vrućine. Grane stabala visjele su poput loše frizure.
S trijema sam mjesecima gledao susjedova žutog mačka kako se mota po nižem
grmlju. Jedne nepokretne večeri dok sam trčao uza stube osjetio sam na trenutak
vlastiti miris. Počeo sam mirisati kao Emma.
Otišao sam psihijatru, bivšem profesoru s Princetona, stručnjaku za ovisnosti,
on disait. Ali, pušio je jednu za drugom i kad sam rekao nešto o tome, odsječno me
obavijestio da u gradu ima mnogo psihijatara koji ne puše. Izgledao je prilično
čudno, s dugom čeljusti, mlohavom kosom tako tipičnom za engleske intelektualce,
ali njegov glas, moj Bože, tako visok, kao da zrak bježi iz pavijanove stražnjice.

28
Kako je takva osoba osjetila poziv i čak bila potaknuta da se bavi mentalnim
zdravljem, to mi nikako nije bilo jasno. Ali, nekima, čini se, jest. Serrault ga je
preporučio. Rekao je da je un type interessant.
„Vi ste čovjek kome je pobjegao krasan kućni ljubimac”, rekao je doktor onim
čudnim kitovskim glasom.
„Ali, volio sam je!” uporno sam tvrdio.
„Ljudi vole svoje kućne ljubimce”, odgovorio je.
Krasan kućni ljubimac? Emma? Moja Emma.
Slušao sam; protivio sam se. Užasi su navirali na moja usta kao gnoj iz
probušenog čira.
„Pogledajte u kakvo ste se stanje doveli”, rekao je i dao mi tabletu da je stavim
pod jezik. Kad sam otišao iz njegove ordinacije, pošto smo se rukovali, hodao sam
lakim korakom koji me odnio do dizala i niz devet katova na ulicu na kojoj se
sumrak skupljao u kutovima zgrada od crvene opeke. Bilo je to nevjerojatno. Osjetio
sam kako mi se vraća tek. Nazvao sam prijatelja da se nađemo na večeri. Izabrao
sam restoran u koji smo Emma i ja često odlazili. Osjećao sam se neranjivo, kao da
sam, govoreći tako otvoreno, isprao otrov iz sebe. Istuširao sam se. Odjenuo sam
tamne hlače i modernu plavu košulju. Tražeći po ormaru bolje cipele, nešto što bi
obilježilo tu priliku, iznenada sam se sjetio tablete što sam je uzeo u liječnikovoj
ordinaciji. Ma nije valjda. Nazvao sam ordinaciju, ali on je već otišao. Nazvao sam
ljekarnu i pitao kako dugo takav lijek traje, koji su učinci. Najviše sat, rekli su.
Pogledao sam na ručni sat. Gle - prošla su gotovo dva sata. Sigurno sam je se
oslobodio. Izliječen!
Otišao sam na večeru. Vedro sam razgovarao. Grad, ulice - opet su bili moji.
Trajalo je do odlaska na počinak. A onda, poput hrđe koja se brzo širi, onako kako
biste je vidjeli na ubrzanom filmu, vratilo se podrhtavanje živaca. Uzeo sam još
jednu tabletu. Stavio sam je pod jezik i nepomično ležao u mraku - bilo je to kao da
crna zvijer polako natraške odlazi iz moje sobe, puhanje i grebanje pandži po
drvenom podu postajalo je sve tiše i tiše.
Tri dana poslije, nakon što sam progutao zalihu za cijeli mjesec, vratio sam se
po repete liječniku dječjeg glasa. Iskušali smo nešto drugo, ne sjećam se imena, ali
od toga sam se noću preznojavao kao luđak. Probudio sam se dva-tri puta i vidio da
mi je majica sva mokra, plahta ispod mene tamna od znoja. Neko sam se vrijeme
pitao nisam li možda dobio AIDS. Neko sam se vrijeme - a sram me to reći - čak
pomalo nadao da jesam.

29
 Iskušali smo Valium pa Lectopram pa neku zelenu tabletu od koje mi je ostajao
gorak okus u ustima kad bi počela djelovati. Veselio sam se tom okusu. Uzeo bih
tabletu u kafiću na dnu moje ulice. Pijuckao bih pivo i pušio, onda bi došao taj gorki
okus pa bih platio i požurio se kući kroz topli zrak i zavukao se u postelju prije nego
što bi učinak prestao. Ali, probudio bih se nakon sat i pol. Moj užas, moja
osamljenost, neizbrisiva apsolutnost kojom je Emma nestala iz mojeg života (katkad
je bila tako blizu da mi se činilo da bih mogao otvoriti oči i ona bi bila tu, svježa i
sunčana, baš se vratila iz trgovine ili knjižnice; bila je tako blizu da sam je gotovo
mogao dodirnuti) presjekli bi učinak lijeka.
Žestoko su me napadali, ti trenuci; zgrabili bi mi srce dok ne bih ostao posve
bez daha. Jednom sam poveo skupinu poslijediplomaca da pogledaju film snimljen
prema Germinalu Emilea Zole. Filmovi nisu za ljude slomljena srca, to sam
zaboravio. Oči počivaju na živim slikama, ali umjesto da se njima ispune, koriste se
ekranom kao nekom vrstom trampolina za privatne, bolne maštarije. Tišina u kinu,
privatnost koju donosi mrak, izazivaju usmjerenu torturu. Zamišljao sam se kako
plutam poput obestjelovljene duše kroz Emmin novi stan. Bilo je to netom prije zore.
Prešao sam preko njezinih crnih tenisica pred ulaznim vratima, njezinog dnevnika na
stolu u hodniku s onim sitnim rukopisom. Prošao sam kroz kuhinju sa zdepastim
hladnjakom, slikama nje i njezinih prijatelja pričvršćenim magnetima na vrata. Nije
bilo slika mene. Oklijevao sam pred vratima spavaće sobe, čuo šuštanje uda koji se
trlja uz plahtu. Ušao sam, prolazeći između drvenih molekula dok nisam dospio na
drugu stranu. Siva jutarnja svjetlost pokrila je njezinu četku za kosu, njezin ručni sat,
njezino prstenje na stolcu pokraj kreveta. Zašto bi skinula prstenje? Zurio sam kroz
mrak. Ležala je na leđima, ruke savijene preko glave, savijenih koljena koja su
pridržavala plahtu kao šator. Tijekom noći plahta joj se spustila do struka. Zacijelo je
bila topla noć, čak i za ljeto. Ali, zašto je skinula prstenje? Iznenada, protiv svoje
volje, vidio sam njezinu ruku, one tanke prste ovijene oko nečega opscenog što
polako pumpa gore-dolje dok traži pogled svoga šefa. Želite li vidjeti moju pičku?
Ustavši sa sjedala kao da me netko jako ubo odozdo, požurio sam kroz red,
preskačući stopala, oprostite, žao mi je, oprostite, a onda odjurio glavnim prolazom.
Dojurio sam u predvorje, spustio se dizalom do prizemlja, otrčao do kioska i kupio
kutiju cigareta. Sjeo sam u stražnji dio kafića. Otvorio sam kutiju drhtavim prstima.
Potegnuo sam šibicu jedanput, dvaput, triput. Ali, prsti su mi bili odveć mokri.
Otrgnuo sam još jednu šibicu. Ta se zapalila, povukao sam dim, duhan se zapalio.
Duboko sam udahnuo dim. Ali tada, kao da sam upravo čuo neočekivan zvuk, kao
srna u šumi, osjetio sam uznemirujuću sigurnost da me samo nekoliko trenutaka,
sekundi, dijeli od susreta s Emminim prijateljima. Zamislio sam kako skupina njih

30
brzo prolazi kroz trgovački centar, odlaze na godišnjicu logorovanja ili kupuju dar za
nečije vjenčanje i primijetit će - bio bi dovoljan samo jedan od njih - primijetit će
kako pušim kao luđak u Cafeu Sweet Time. Dakako, zastali bi da porazgovaraju sa
mnom. Jednostavno su bili takvi. Uljudni s onom pretjeranom vedrinom bivših
studenata. Prišli bi, cijela prokleta ekipa. Alison i Robin i Susan i Trish i Emily Jane.
Emily Jane? Kakvo je to jebeno ime? Je li to nestala sestra Austen? Rekli bi Emmi
da su me vidjeli kako pušim. Pa on ne puši, nije li tako? Ne, mislim da ne puši.
Zbunjeni pogledi, znalački pogledi. Sigurno je u komi, jadnik. A Emma zabrinuto
odmahuje glavom, ne, ne, istina je, on ne puši. Doduše, odavno ga nisam vidjela.
Naginjem tome da više nisam zaljubljena u tebe.
Izišao sam iz kafića i skrenuo za ugao do niza telefonskih kabina. I ondje sam,
nagnut nad posljednjim telefonom, leđima okrenut svijetu dok mi je telefonska
slušalica s očekivanjem zujala u uho, pušio i pušio i pušio.

31
 5. poglavlje

Netko se uselio u susjednu kuću. Imao je dva psa, terijera ili tako nešto, i ujutro
kad bi odlazio na posao pustio bi ih u stražnje dvorište. Po cijeli dan su se glasali -
jip, jip, jip. Bio sam u radnoj sobi i pripremao se za poslijediplomski seminar o
simbolizmu i impresionizmu (to su mi uvalili u posljednjem trenutku) kad su me
počeli iritirati. Nikad ne znaš zašto u određenom trenutku - ni u onom prije ni u
onom poslije - živčani sustav iznenada, poput jegulje koja viri iz svoga skloništa,
primijeti uljeza.
Taj sam se put poslužio drugačijim pristupom, nedvojbeno zbog razvijenog
osjećaja za zajednicu, pa sam mu ubacio pisamce u poštanski sandučić, vrlo uljudno
spomenuo buku i kako nakon nekoliko sati „počne ići na živce”. Nisam napisao
svoje ime ni telefonski broj, ali bio sam, kako rekoh, enormementpoli. Uspio sam
vidjeti i pse. Bile su to male, dlakave zvjerke vezane za dugu uzicu. Nisu baš bili ni
bistri. Stajali su nasred dvorišta, gledali stražnji ulaz i lajali, kao da bi se njihov
gospodar svaki čas mogao pojaviti i pustiti ih unutra.
Nakon pisamca pričekao sam nekoliko dana. Ništa se nije dogodilo. Jipjipjip.
Pa sam napisao još jedno pismo, ovaj put na koleginom računalu. Poslužio sam
se neobičnim fontom koji nisam imao na mome računalu. Jasno sam rekao da mi
njegovi psi počinju smetati, da ću, ako ne nađe načina da ih začepi, pisati Društvu za
sprečavanje okrutnosti nad životinjama. Sviđalo mi se što sam se poslužio izrazom
„začepiti”. Dogodi li se išta neugodno, nitko me neće ni pogledati. Naposljetku,
zašto bi se čovjek moga položaja poslužio tako kretenskim izrazom?
Ostavio sam pisamce u njegovu sandučiću, tek nakon što je pao mrak. Nisam
htio da me susjedi vide. Živim u portugalskoj četvrti, a te žene, kad im jednom umre
muž, ne rade ništa drugo osim što špijuniraju kroz prozor.
Sljedećeg sam jutra čuo lajanje. Odmah sam se probudio, kao da je moje tijelo
na to čekalo, kao životinja u mraku. Nije još bilo ni šest, zaključio sam prema
svjetlu. Ima neke samotne jasnoće u suncu kad je prerano. On je - pretpostavljam da
je bio muškarac - zacijelo rano pustio pse, kao da je podigao srednji prst da ga vidi
tko god je poslao pisamce. Otišao sam na drugu stranu svoje kuće i uvukao se u
krevet u gostinskoj sobi. Sviđa mi se miris plahte u toj sobi - djeluje umirujuće, kao

32
u hotelu. Ipak, nisam zaspao dok nisam smislio što ću. Onda sam potonuo kao da me
netko bacio s broda sa sidrom vezanim za noge.
Nisam htio otići u željezariju u svojem kvartu pa sam se tramvajem odvezao u
Parkdale. Ondje sam prije tri godine imao stan, ali pamćenje mi više nije što je nekad
bilo i sišao sam na pogrešnoj stanici. Napokon sam našao trgovinu (u zgradi do one u
kojoj je radila ona riđokosa djevojka u slastičarnici - uh, koja je to bila glupost) i
čekao u odjelu s bojama da prodavač bude slobodan. Bio je to ženskast crnac;
odlično je radio svoj posao i toga je bio svjestan. Objasnio sam mu da imam štakora
u podrumu pa ga se želim riješiti, bezbolno ako je moguće.
„Ustrijelite ga”, rekao je, „samo se čuvajte odbijanja metka.”
Imao sam dojam da je to već nekome rekao pa sam si dopustio malu šalu.
„Naposljetku, ne želimo valjda poubijati sve štakore.”
„Aha”, odgovorio je i nasmijao se onako kako se ljudi smiju kad vas ne
razumiju. Ili možda misle da niste duhoviti, iako sam u ovom slučaju uvjeren da se
radilo o prvom objašnjenju. Znao je točno što mi treba i gdje je to u trgovini; uvjeren
sam da je za svu robu znao gdje stoji. Odveo me do police s malim paketićima
veličine čokolade, raznih boja koje su označavale sve veću ubojitost, valjda. Kupio
sam žuti paket i onda otišao mesaru na Roncesvallesu i kupio pola kile masne
mljevene govedine - hamburgeri su od masnoće tečniji - te sam došao kući, uzevši na
uglu omekšivač.
Nakon što sam kupljeno spustio na kuhinjski stol, zaključao sam vrata i spustio
žaluzine u dnevnom boravku. Odmotao sam paketić. Izgledalo je kao bezbojni keks,
vrlo tvrd. Pokušao sam ga prepoloviti, ali nisam mogao. Lice mi je porumenjelo; od
napora su mi pobijelili prsti. Na kraju sam ga prepilio pilastim nožem i naribao ga u
fin žuti prah. Sam sam poslije oprao ribež deterdžentom u vrućoj vodi i dobro ga
isprao. Pomisao da bih se mogao slučajno ubiti otrovnim omletom izmamila mi je
osmijeh. Bio bih volio da sam imao s kim podijeliti tu šalu. Pomislio sam na jednog
mojeg studenta, Edmonda, debelih nogu koje vise preko ruba stolca, drogiranog tko
zna čime, kako se lupka po Adamovoj jabučici. Baš me neki dan pitao zašto ne dam
otkaz, odem nekamo pisati poeziju. Ponekad mi stvarno dođe da ga izbacim iz
kabineta i kažem mu neka se vrati za četiri godine, kad više ne bude tako prokleto
naivan. Ali, mislim da bi mi nedostajao. Osim toga, ima pravo: Therese Raquin
doista jest baljezgarija.
U svakom slučaju, dok sam brisao ribež i vješao ga na njegovo mjesto, osjećao
sam neku vrstu energične svrhovitosti i shvatio da to već odavno nisam osjetio.

33
 Oko pet tog poslijepodneva pripravio sam nekoliko pljeskavica, slabo pečenih,
čak saignant, ali možda odveć začinjenih i stavio ih u plastičnu vrećicu. Dovezao
sam auto pred kuću i napadno se spremao za „odlazak na vikend”. Ostavio sam vrata
automobila otvorena dok je Rahmanjinov treštao na radiju a ja otišao po mali kovčeg
i pet-šest debelih knjiga, što sam pažljivo stavio na stražnje sjedalo. Radni vikend.
Moj susjed preko puta izišao je na terasu i onda mi se pridružio na pločniku.
Sad je odvjetnik, ali donedavno je bio mjesni političar, neki kažu da je vodio knjige
oporbenoj stranci, ali ja o takvim stvarima ništa ne znam, a osim toga, nije me ni
briga. U soknama, sandalama i plavim kratkim hlačama izgledao je kao
srednjoškolski nastavnik. Uljudno smo porazgovarali, ali on je stalno bacao pogled
na kuću moga novog susjeda i napokon me upitao što mislimo tome. O čemu, upitao
sam. „O onim jebenim psima”, odgovorio je.
To je bilo dobro, ali bilo je također važno dobro odigrati. Teatralno sam zastao a
onda, kao da sam upravo začuo neki tihi zvuk, zvuk dalek kao struja koja prolazi
kroz žice iznad nas, rekao sam prijazno: „Oh, da, imate pravo.”
Pravo u čemu? Htio sam mu polaskati, ali činilo se da sam ga malo razdražio.
„Ma dajte”, rekao je, ugodno neugodan. „Sigurno ste ih čuli.” Doimao se prilično
razdraženo pa mi se na tren učinilo da vidim što su vidjeli glasači kad su ga svrgnuli
s položaja.
„Ma, oni se tek navikavaju na kvart”, rekao sam.
Taj izraz izluđujuće - i kretenske - dobronamjernosti pogodio je pravu žicu. Bio
je sažet i lak za pamćenje. Kad sam zašao za ugao na dnu svoje ulice, nakratko sam
vidio susjeda kako prekriženih ruku srdito zuri u susjednu kuću.
Vozio sam prema sjeveru. Budući da je bio petak, promet je bio gust dok nisam
izišao iz grada, a onda se tužna, zlatna svjetlost raširila preko seoskih kuća i
prekrasnih polja. Zrak je mirisao čisto i mlado i sjetio sam se kako sam jedanput
odvezao Emmu u ta polja, nedugo nakon što smo se sreli, pa smo se zavukli u vreću
za spavanje pod vedrim nebom. „Fućka mi se za Verlainea”, rekla je. „Samo ti želim
drkati kurac dok se ne onesvijestiš.” Prava ljubiteljica prirode, moja Emma. No, tu je
bilo tako lijepo. Osobito poslije vatrometa, nakon što se Sotona povukao, a ona se
ponovno pretvorila u ljudsko biće. Osjećao se miris vlažne zemlje te noći, i zraka i
Emminog lica vlažnog od sline; čuli su se noćni zvukovi farme. Sve je bilo tako
sirovo, činilo se da vam je prst prošao kroz prsa i dotaknuo u vama neku točku koja
ključa.
Već je bio pao mrak kad sam čuo kako kamenčići pucketaju ispod guma mojeg

34
automobila dok sam silazio s autoceste i vozio pola kilometra šljunčanom cestom,
polako, naokolo, dok se drveće uzdizalo s obiju strana, stotine i stotine malih
okruglih listova blistale su poput novčića pod svjetlima. Nakon što sam se tiho
zaustavio na mračnom parkiralištu, ugasio sam svjetla i radio i zatekao se kako
razmišljam, začudo, o konobarici koja me prije nekoliko godina posluživala na
terasi, imala je vrlo neobično ime, Constance nešto. Netko je nazvao, valjda gošća
koja je rekla da je ostavila torbicu pod mojim stolom pa je onda došla i dok je
pretraživala pod, blago je naslonila ruku na moje rame radi ravnoteže. Bilo je nečega
u njezinu dodiru, neka kombinacija posvemašnje lakoće i istodobno nešto prisno,
kao da me dotaknula već mnogo puta, da me dobro poznaje i da to može sasvim
opušteno učiniti. Porumenio sam od užitka i žudnje kao mačka koju pomiluje
gospodar. Osim toga, imao sam osjećaj da me tako može dodirnuti samo netko tko
me voli. Constance Guitar, da, tako se zvala. Sigurno ona na mene više nije ni
pomislila u časku kad je okrenula leđa mome stolu, ali sada, tu na parkiralištu,
osjetio sam sablasnu žudnju za njom. Hotel se uzdizao preda mnom, osvijetljen,
bujica ljudi je ulazila i izlazila, a ja sam se zatekao kako maštam da je ona sa mnom,
da smo došli ovamo zajedno na vikend. Kako bi to bilo krasno. Kakva radost. S
obrnuto stavljenom bejzbolskom kapom i onim neobično teatralnim glasom, sigurno
bi ovdje uživala.
Prijavio sam se i odabrao stol za večeru koji je gledao na brzu rijeku i,
nizvodno, na napušten mlin pročelje kojega je bilo osvijetljeno poput filmske
scenografije nizom svjetala. S mjesta na kojem sam sjedio mogla se čuti voda kako
teče preko ustava. Počastio sam se odveć skupim pinot noirom, Oak Knoll ’92, i
razvedrio sam se samo od očekivanja da mi ga donesu. Nakon čaše i malo više
pojavile su se krijesnice. Plameni svijeće lelujali su poput karameliziranog šećera.
Blagovaonica se doimala toplije, ljudi su bili ugodni i živahni.
Oko jedanaest sam se povukao u svoju sobu. Malo mi se vrtjelo od vina i toplog
konjaka pa sam neko vrijeme sjedio na svome krevetu, a izgledao sam, bojim se, kao
Jack Nicholson pri kraju filma Sjaj. Ali, zapravo sam sebi pokušavao objasniti,
dokučiti razlog za napadaj tuge koji me tako strašno pogodio na parkiralištu. I nakon
nekog vremena sjetio sam se nečega što se dogodilo na početku moje karijere. Išao
sam u Budimpeštu održati predavanje o francuskom pjesniku prevarantu
Lautreamontu, autentičnom primjerku posvemašnjeg pomanjkanja darovitosti, koji
je, zbog čudnih razloga, šezdesetih godina postao pomodan. (Od tog suicidalnog
društvanca jedino je Arthur Rimbaud bio pravi.) Bio je to vrlo prestižan poziv, ili
sam barem u ono doba sebe u to uvjerio. (Kad u svijetu sveučilišnih profesora svoje
kolege opisujete kao briljantne a neku zgodu kao prestižnu, uvijek zapravo govorite

35
o sebi i o tome gdje vam je mjesto.) De toute façon, sat prije nego što sam se trebao
popeti na podij zatekao sam se kako lutam starim dijelom grada. Sve je bilo
ruinirano, zidine, crkve; uske uličice bile su pljesnive i vlažne, vidio sam dijete kako
vuče kolica po kaldrmi, tamna lica, nenasmiješen tulipan, i odjednom sam potonuo u
tugu. Uspomene na djetinjstvo projicirale su se poput malih filmova: zastava koja
visi na školskom stijegu, djevojčica u kockastoj haljini kako trči preko igrališta
vrtića, debeli čovjek koji podmazuje moj tricikl. Navalile su i druge uspomene.
Hodao sam i hodao, a od Budimpešte nisam vidio ništa. Što mi je, pitao sam se,
zašto sam tako tužan? Na kraju, slijepo zureći u izlog antikvarijata, shvatio sam o
čemu je riječ: bojao sam se. Bojao da će moje predavanje biti loše primljeno, da će
ga moja publika doživjeti kao dokaz onoga što sam već znao - da sam
drugorazredan.
Sjedeći nepomično u hotelskoj sobi trideset i nešto godina poslije, dok je rijeka
tekla pokraj starog mlina, shvatio sam da sam opet pao u to dobro mi poznato
jezerce. Bojao sam se.
Ipak, bilo je vrijeme da krenem.
Ustao sam i sišao niza stražnje stube, izišao na bočni ulaz i zaobišao prekrasni
hotel, izbjegavajući reflektore, dok nisam našao automobil. U tišini sam se odvezao
natrag u grad.
Parkirao sam deset ulica od svoje kuće. Nigdje nije bilo nikoga. Noć je bila
vlažna, zrak, osobito nakon što sam bio u prirodi, ljepljiv i mrtav. Otišao sam
prečicom kroz uličicu derutnih garaža i otključao drvena vrata koja su vodila u moje
stražnje dvorište, brzo prešao preko vlažne trave i sakrio se u grmovima jorgovana
pokraj moga kuhinjskog prozora. Otvorio sam plastičnu vrećicu. Osjetio sam miris
omekšivača. Gurnuo sam ruku unutra i izvadio zamotuljak veličine loptice za
bejzbol.
Negdje se na katu upalilo svjetlo. Zavukao sam se dublje u grmlje. Neka je žena
pogledala u dvorište. Na svjetlu stolne lampe pokraj nje vidjelo se da ima crvenu,
gotovo naelektriziranu kosu. Nisam očekivao ženu. Razgovarala je s nekim u sobi,
smiješila se, gledala preko ramena. Druga je osoba ušla u kadar. Plavokosa i dugog
nosa, podsjećala me na Emmu prema načinu kako se držala, malo zaobljenih ramena,
glave blago ispružene. Stolna se lampa ugasila; dvorište je opet utonulo u mrak.
Čekao sam pet minuta, možda dulje, a onda bacio zamotuljak u dvorište. Za
njim i drugi. Brzo sam se vratio u automobil, brišući ruke krpom iz prtljažnika.
Trebao sam staviti rukavice. Cijelim putem natrag na rukama mi se osjećao miris

36
govedine. Nisam si mogao pomoći, njušio sam prste da vidim osjeća li se još.
Kad sam se vratio u hotelsku sobu bilo je tri ujutro. U blizini je cvrkutala ptica.
Natočio sam si konjak iz minibara, otvorio prozor, legao na pokrivač i zurio u
zvjezdanu noć, držeći čašu na prsima. Rijeka je jurila nizvodno. U zoru sam i dalje
osjećao vonj na svojim rukama.

37
 6. poglavlje

Uvijek sam mislio da ću poginuti u avionskoj nesreći, ali ovaj put me obuzela
neka vrsta zavodljiva spokoja kad su se kotači odlijepili od uzletišta i kad smo
mučno poletjeli uvis. Vidio sam svoj život kao nešto što otpada s mene poput zemlje
ispod nas i pomislio sam, da, možda ovo nije tako loš trenutak da odem. Osvrnuo
sam se po kabini i upitao se izgledaju li ljudi koji će domalo poginuti u avionskoj
nesreći drukčije od običnih putnika. Tražio sam bljedilo, užas, neki animalizam. Ali,
nije ga bilo. Putnici su bili vedri, tajnice i njihovi dečki sa štakorastim konjskim
repovima, svi umorni, svi blago napeti, baš kao i ja.
Naručio sam bloody mary. Ulio sam još pola decilitra votke, promiješao i malo
otpio. Bilo je jako, stresao sam se s gađenjem. Ali, nisam se predao i kad sam popio
otprilike polovicu, osjetio sam kako mi se nešto opušta u ramenima, nešto naglo
oslobađa u glavi, kao da je netko presjekao konopac pa je brodica otplovila niz
rijeku. No, putovanje je strašan afrodizijak, sva ta briga, sve to trčkaranje, znate već,
pa sam domalo ugledao mršavu mladu ženu ravnih prsa koja je sjedila uz prolaz red
iza mene. Ne znam kako bih se inteligentno izrazio, ali imala je neku dražesnost
vjeverice čime me posve hipnotizirala. Putovala je s mužem i napola mu dremuckala
na ramenu dok je on čitao časopis. Izgledao je sasvim pristojno, imao je malu,
zgodnu glavu i svijetle oči. U jednom se trenutku okrenuo, a ja sam tako žustro
spustio pogled da sam uplašio ženu koja je sjedila pokraj mene.
Ali, nisam mogao skinuti pogled s nje, kao da ću, budem li dovoljno dugo i
dovoljno ustrajno zurio, nekako neutralizirati njezinu strašnu moć. Zamišljao sam
najprostačkije slike njezina tijela. Želio sam proždrijeti njezina bosa stopala. Kad je
zrakoplov sletio, ruke su mi se tresle i preplavio me takav osjećaj nemira, čak
panike, da sam izišao iz reda i preskočio konopac kako bih kupio kutiju cigareta u
baru. Nakon nekoliko dimova osjetio sam da postajem mirniji, snovitiji, dok mi se
duhan uvlačio u krv. Duboko sam udahnuo i osvrnuo se. Nigdje je nisam vidio.
Osjetio sam tupo olakšanje, kao da sam se upravo izvukao iz nevolje ili riješio neki
problem.
Prošao sam carinu i asfaltiranim putem otišao do autobusa, prašuma je vrištala
zeleno, ptice su kreštale, sve je vikalo požuri, požuri. Za dva sata došli smo do

38
hotela, ali činilo se kao vječnost, gotovo kao životno poglavlje, na vreloj autocesti,
uz obvezan pljusak (kako su tjeskobni tropski krajevi pod oblačnim nebom),
veličanstven zalazak sunca i tako dalje. Pohitao sam se što prije prijaviti na recepciju
pri čemu sam se spoticao preko torbi za golf i skupih kovčega. Možda sam čak i
laktom gurnuo kakvu bakicu, ali htio sam u svoju sobu i to što prije. U tome je velika
iluzija putovanja, dakako, pomisao da postoji mjesto na koje moramo stići. Mjesto
na kojem napokon možete reći - ah, stigao sam. (Takvo mjesto, dakako, ne postoji.
Postoji samo niz čekanja dok se ne vratite kući.)
Bacio sam torbu i jastuk napunjen perjem (uvijek putujem s vlastitim jastukom,
tako tijelo navedem da povjeruje kako sam kod kuće) na krevet, upalio klimu,
zanemario zadah vlage u sobi i pohitao u bar.
Bio je na terasi. Cvrčci su vrištali u vlažnom zelenilu, motale su se zabrinute
skupine turista. Vrućina je bila strašna. Ugurao sam se između dvojice rumenih
Britanaca. Naručio sam pivo i pokušao pripaliti cigaretu, ali prsti su mi razmočili
papir pa se raspao. Pripalio sam drugu. Duboko sam uvukao, dim mi se svalio u
pluća i cijeloga me ispunio neki osjećaj mučnine. Sve je postalo otrcano i sivo.
Okrenuvši leđa svjetini, odmaknuo sam se od bara i podrignuo. Oči su mi zasuzile.
Diskretno sam stao iza stabla i povratio u grmlje. Dobrodošao na Karibe.
Vratio sam se u svoju sobu, mislivši kako ću pričekati da me prođe učinak
nikotina i onda pokušati ponovno. Ali, nije mi se sviđao miris moje sobe; bio je
pljesniv ili tako nešto. Kihnuo sam, jedanput pa još jedanput. Pogledao sam se u
zrcalu. Lice mi je bilo žarkocrveno. Otvorio sam vrata, ugasio svjetlo, zavukao se u
krevet i pokušao zaspati. Zamišljao sam osobito intiman čin s curom bez cica iz
aviona. To mi često pomogne, ali odveć me mučio svrab, osobito na tabanima.
Počešao sam jedno stopalo drugim, uzalud. Kao da su pod plahtom bile pješčane
buhe. Ili možda krpelji. Ustao sam i zatvorio prozor. Možda dolaze s plaže. Ponovno
sam legao. Na sekundu su me stopala prestala svrbjeti i mirno sam ležao, ali onda se
ispod mene čuo glasan udarac i zvuk grebanja metala. Otvorio sam francuska vrata i
pogledao dolje. Na katu ispod mene, na drugom katu, vidio sam svjetlo kako pada na
pijesak. Halabuka se nastavila. Bio je to klima-uređaj, pokvaren klima-uređaj.Tresao
se i lupetao cijelu noć. Gotovo uopće nisam mogao spavati.
Ujutro sam se požalio recepcionaru. On je ponudio da me premjesti ali nije
mogao; nije bilo slobodnih soba, samo vile na drugom kraju imanja. Ali, one su
koštale dvjesto američkih dolara na noć. Sišao sam do bazena, čitao i ogledao se i na
svoj užas ugledao curu iz aviona kako prelazi vrućom terasom i sjeda u naslonjač
točno ispred mene. Ubrzo je došao i njezin muž. Okrenuo sam svoj naslonjač prema

39
oceanu, ali nisam je mogao prestati gledati. Imala je na sebi bijelu majicu bez rukava
i znao sam da će za sekundu učiniti nešto od čega ću se razboljeti. I jesam.
Dok se smještala u naslonjač, okretala ga amo-tamo, podigla je gole ruke iznad
glave i sklopila oči. Ali onda potom kao da se uplašila, naglo se uspravila i jednim
potezom svukla majicu. Bilo je to jedno od onih groznih mjesta na kojima žene ne
nose gornji dio kupaćeg. Isuse, kakav stres! Moja blijeda, mršava prijateljica nagnula
se naprijed na naslonjaču i počela je prekrivati svoje tijelo, svoja mala prsa, dio ispod
pazuha, vrat, bedra, losionom za sunčanje dok je njezin muž listao, čini mi se,
Economist. Uh, pomislio sam, da je pravi muškarac odveo bi je gore... no, nema
veze. Nakon nekog vremena ustao sam i posrćući prešao nekoliko koraka (sunce me
ošamutilo), pretvarajući se da idem do šanka, a zapravo sam je samo htio bolje
vidjeti. Potočić znoja slijevao joj se s rebara na trbuh. Odmah sam otišao u svoju
sobu, noseći bočicu kokosova ulja, proizvoda kojega miris ni danas ne mogu osjetiti
a da me ne obuzme neka vrsta erotske strepnje.

* * *

Poslije ručka sam hotelskim autobusom otišao u grad, kupio uobičajene

tričarije, čak obišao mjesnu željezariju, čekiće, ljestve. Imao sam osjećaj da nešto
tražim, ali nisam imao pojma što. A onda me iznenada uhvatila pospanost, tako jaka
da nisam mogao dočekati autobus nego sam uzeo taksi do hotela i odteturao u svoju
sobu.
Strovalio sam se na krevet. Namjestio sam klima-uređaj na maksimum.
Nekoliko sam minuta čitao Georgesa Simenona, a onda sam se okrenuo i zgurio na
hladnom zraku. Sklopio sam oči. Razmišljao sam o ovome i onome, ali postupno
sam počeo zamjećivati čudan miris koji je dopirao iz mojeg jastuka. Ipak, bio sam
zadovoljan, bilo mi je udobno i tonuo sam u san kad je počela lupnjava. Osjetio sam
kako se budim. Srdito sam otvorio francuska vrata i pogledao dolje. I dakako, klima-
uređaj na katu ispod opet je bio uključen. Osvrnuo sam se lijevo i desno: posvuda su
bili redovi klima-uređaja i svi su zujali i kapali tiho i civilizirano. Baš krasno, jedina
osoba u hotelu kojoj je doista potreban odmor (zgoda s psima me prilično iscrpila),
istodobno je jedina koja nema mira. Ležao sam na krevetu i još neko vrijeme slušao,
a onda, u grču bijesa, skočio sam i opsovao, navukao kratke hlače - bože, kako sam
se udebljao! - i izišao na zasljepljujuće sunce.
Popločani pod je bio nepodnošljivo vruć pa sam pohitao do prizemlja i odjurio

40
iza hotela, preko vrele trave dok nisam ugledao svoj crveni ručnik kako visi s
balkona. A ispod njega je bio onaj klima-uređaj. Izgledao je prilično trošno,
nedostajali su mu zupci u zaštitnoj mreži dok je unutra nešto lupalo i zujalo.
Pogledom sam tražio žicu koju bih mogao presjeći. Ništa. Zamišljao sam kako
bacam skijaški štap u njega, ali gdje bih našao skijaški štap u ovom podneblju?
Primaknuo sam se zidu. Čak i kad bih se popeo na balkon prvoga kata (zbog čega bi
me lako mogli ustrijeliti misleći da sam lopov), ne bih mogao doprijeti do naprave.
Bila je to zagonetka pa sam se vratio u sobu razmisliti. Činila se nerješivom. Na
kraju sam, u vrijeme večere, sav znojan, lica crvenog poput cikle, pokucao na vrata
sobe ispod moje. Plavokos muškarac, vrlo preplanuo, otvorio je vrata. Imao je na
sebi one odvratne kupaće gaće tipa tange. U pozadini sam mu vidio ženu puti boje
mahagonija.
„Oprostite”, rekao sam. Predstavio sam se, rukovao i objasnio im o klima-
uređaju, o tome koliko buci.
Škiljio je u mene. „Ali, moramo imati frižki srak.”
Da, to je, doduše, točno, rekao sam i nasmijao se popustljivo, ali vidite, meni on
kvari odmor jer ne mogu spavati. Pozvao je svoju partnericu mesnatih smeđih nogu -
i ona je nosila tangu, a sandale su joj šljapkale po pločicama. Rekao joj je nešto na
njemačkom. Ona je odgovorila raširivši oči i slegnuvši ramenima.
„Moramo imati frižki srak”, ponovio je žalosno.
Zahvalio sam im se. Nijemci nikad ne razumiju diplomaciju, oni iz Baader-
Meinhofa imali su pravo. Vratio sam se u sobu. Neko sam vrijeme ležao i zurio u
strop. A onda sam čuo šuškanje i ustao potražiti izvor tog zvuka. Netko mi je pod
vrata gurnuo obavijest. Na pet jezika je pisalo da će večeras biti kabaret u
blagovaonici, svi su pozvani. Dakako, ja neću moći otići, bit ću odveć iscrpljen. Sjeo
sam na rub kreveta i glavom su mi prolazile prilično turobne misli, dok se u pozadini
čulo klik klak. Onda je iznenada prestalo. Švabe su izašli iz sobe.
Odtapkao sam na balkon i nagnuo se. Da, eno ih, kloparaju prema baru već
nešto popiti. Pogledao sam na sat. Sedam. Pošteno si ih upozorio, pomislio sam. To
je najviše što čovjek može očekivati u životu. Pošteno upozorenje. Navukao sam
košulju, stavio remen s novčarkom, sišao i pozvao taksi. Odvezao me u grad,
petnaestak kilometara. Znao sam da će me taksist odrati, ali sam to smatrao nužnim
troškom. Kad smo stigli u glavnu ulicu, rekao sam mu neka me ostavi pred
željezarijom koja je bila otvorena do osam, hvala, i neka me pričeka dok obavim
kupovinu. Kupio sam veliku tubu ljepila za drvo - bilo je odmah kod ulaza, dobar

41
znak - i male sklopive ljestve koje sam vidio tog poslijepodneva. Pedeset američkih
dolara za oboje. Jeftinije nego da mijenjam hotel. Ubacio sam ljestve u prtljažnik
(koji se zatvarao komadom žice) i vratio se u hotel.
Kad je pao mrak, čulo se uzbuđenje na drugoj strani hotela, gosti su odlazili u
kabaret, namirisani i skupo odjeveni. Upravo kad je počela prva pjesma, Cabaret
(kako savršeno), Švabe su izašli iz sobe. Svjetlo se ugasilo, isto tako i klima-uređaj.
Pričekao sam deset minuta da budem siguran kako nisu nešto zaboravili, prsten za
kurac ili kvačice za bradavice, što li već, a onda sam uzeo ljestve i požurio u
prizemlje pa do stražnje strane hotela, našao sam svoj crveni ručnik i naslonio ljestve
na zid. Odmjerio sam udaljenost. Savršeno. Zadnja prečka omogućila mi je pristup
klima-uređaju. Zatim sam vrlo brzo (nije bilo vremena) otrčao natrag u sobu. Izvadio
sam iz kovčega crne svečane sokne, odmotao ih nad jučerašnjim New York Timesom
i natopio ih žutim ljepilom.
Odjurio sam natrag do svojih ljestvi s čarapom u jednoj ruci i popeo se. Prvo se
valja pobrinuti za najvažnije. Kad sam se popeo na vrh ljestvi, stavio sam svoju
vozačku dozvolu na vrh klima-uređaja.Tako bih, ako bi me netko vidio, mogao
tvrditi kako sam posudio ljestve jer mi je vozačka ispala iz ruke na balkonu i,
zamislite, pala na njihov klima-uređaj. Onda sam razdvojio napukle zupce i gurnuo
ljepljivu soknu u sredinu naprave i zamotao je oko propelera. Sad sam već bio tako
uzbuđen da sam čuo kako se ljestve poda mnom tresu. Brzo sam sišao, klik klak klok,
digao sam ljestve, zaboravio vozačku, ponovno postavio ljestve, pojurio uz njih,
uzeo vozačku i onda sve odnio natrag u sobu. Sve skupa trajalo je manje od tri
minute.
Istuširao sam se, otišao u kabaret. Nisam sjeo blizu Nijemaca nego sa strane,
sam. Možda sam te večeri malo previše popio jer se ne sjećam točno kada sam otišao
s terase. Ali, kao da sam se rastrijeznio dok sam se penjao uza stube. Sišao sam niz
hodnik; nesigurnom sam rukom otvorio vrata; osluškivao sam. Čuo sam ocean,
vjetar, ali ništa drugo. Nisu se još vratili. Legao sam i utonuo u dubok san.
Nešto kasnije, oko dva ujutro, čuo sam dolje komešanje, a onda se upalilo
vanjsko svjetlo. Tiho sam ustao i na prstima krenuo kroz mrak. Čulo se klik pa opet
klik. Pa nešto zbunjeno na njemačkom. Pokušavali su uključiti klima-uređaj. Klik,
klik, pa tišina. Pa još klikova, pa još njemačkog. Na kraju sam se zavukao u krevet.
Mislim da sam se čak nasmijao u jastuk, da me ne čuju.
Probudio sam se oko tri. Sve me svrbjelo. Uzeo sam vilicu i njome češao tabane
- kao da su gorjeli. Češao sam se i češao. Zatim me svrbjelo tjeme, pa dio leđa do
kojeg sam mogao doprijeti jedino četkom za kosu. Jastuk mi je čudno mirisao. U

42
sobi je sigurno bilo nekakvih gljivica, tropskih gljivica na koje sam alergičan.
Sišao sam na recepciju. Ispostavilo se da sad imaju slobodnu sobu - oslobodila
se te noći. Je li to zbog klima-uređaja, gospodine? Ne, zbog drugog problema.
Premjestili su me. Soba je bila identična pa sam stao u dovratku i njušio. Osjetio sam
jednak ustajali zadah; počelo me svrbjeti tjeme. Ne vrijedi, rekao sam. Vratio sam se
na recepciju. Pozvali su noćnog šefa recepcije, besprijekornog Španjolca s
hitlerovskim brkovima. Pozorno me saslušao. Preveo je svome pomoćniku. Čuo sam
riječ rojo tri puta. Valjda su govorili o mome crvenom licu.
„Mislim da ste alergični na hotel”, rekao je.
Ali, bio sam iscrpljen, po tjemenu su mi plazili crveni mravi, tabani su mi
gorjeli i nisam bio raspoložen za šalu. „Rugate li se vi to meni?” upitao sam.
Nagnuo se prema meni s nadmenim osmijehom. „Molim?”
„Est-ce que vous vous moquez de moi?” ponovio sam prilično glasno i dodao da
sam ja uvažen profesor književnosti, da mi se živo fućka za cijenu, da neću više
ostati tu i neka mi odmah nađe drugi hotel. To je postiglo učinak i on mi je brzo iznio
prijedlog na izvrsnom francuskom.
„Želite li iskušati jednu od naših vila?” upitao je. „Sagrađene su četrdeset
godina prije glavnog hotela, od drukčijeg materijala. Možda će vam biti udobnije.”
„Za istu cijenu?” upitao sam, nehotice izbjegavajući njegov pogled.
Elegantno se naklonio. Trenutak poslije odvezli su me prema dijelu imanja gdje
su bili bazeni dok je mjesečina plesala na zelenoj vodi. Vozač me poveo uza stube do
raskošnog dvorca i otvorio vrata. Ušao sam. Bila je to dvokatnica s televizorom,
dnevnim boravkom, debelim zlatnim sagom. Zrak je mirisao na sol i sredstva za
čišćenje.
„Savršeno”, rekao sam i dao mu napojnicu od pet dolara.

* * *

No, tropi su, sve u svemu, deprimirajuće mjesto, tako tužno, pa sam nakon
nekoliko dana i u toj raskoši jedva čekao da se vratim kući. Htio sam još malo
pričekati, da stvar avec les chiens malo utihne. Nisam želio probleme, razgovore s
namrštenim susjedima, možda i policiju.

43
 Ipak, pitanje je, što raditi u tropima? Nisam se usuđivao približiti bazenu: znao
sam da bih ondje sigurno vidio curu iz aviona kako se sunča i da bi mi to upropastilo
dan. Tako sam ostao u svojoj sobi i pročitao za redom tri romana Georgesa
Simenona. Problem je, dakako, bio u tome što sam za samo nekoliko dana iscrpio
svoju knjižnicu pa me uhvatila nervoza dok sam prije večere završavao posljednje
stranice Memoires Intimes. Što ću raditi do kraja tjedna? Odvukao sam se na večeru,
ali budući da sam bio jedini gost u hotelu bez obitelji, cijeli su stolovi okretali glavu
kad bih ušao, zabrinuti da ću im se pridružiti i onda ih gnjaviti do kraja odmora.
Oko devet sam čuo kako neka Nizozemka u predvorju nekome govori da u
drugom hotelu, oko kilometar niz plažu, imaju knjižaru. Požurio sam osvijetljenim
popločanim puteljkom na kojem su noćni leptiri lepršali amo-tamo, bojeći se da
netko ne stigne prije mene i ne uzme posljednju dobru knjigu. Možete zamisliti moje
oduševljenje kad sam, nakon što sam zavrtio stalak s knjigama, u donjem redu našao
Monsieura Hirea, Simenona kojeg još nisam pročitao. No, onda sam se zatekao kako
radim nešto neobično: nastavio sam tražiti. Otvorio sam neki roman Johna le Carrea,
roman Toma Clancyja, čak sam razmišljao o biografiji Perryja Coma. I dok sam to
činio, iznenada sam bio siguran, kao da sam u stijeni upravo opazio pukotinu, kako
nikad neću biti sretan, da za to nisam ni sposoban; da sam osuđen provesti ostatak
svojih dana čineći upravo to, pokušavajući naći nešto bolje od onoga što mi se, prije
samo nekoliko trenutaka, činilo samim utjelovljenjem sreće.
Naime: nekoliko večeri poslije pušio sam džoint na plaži s čupavim mladićem
iz Texasa i dok sam se vraćao u sobu, sinulo mi je da je moje vrijeme s Emmom bila
neka vrsta prekrasnog praćakanja, ali da mi njezina odsutnost (imajte strpljenja)
sama po sebi pruža neku vrstu sreće jer mi daje konkretan objekt žudnje, premda ne i
stvar samu, čije bi posjedovanje samo umanjilo užitak što ga je donosila tako
halapljiva želja. Bila je to pensee tako iscrpljujuća da sam odmah morao uzeti taksi
za grad, gdje sam, sjedeći na gajbi od mlijeka, požderao cijelu prženu ribu, čak i
glavu.
Dani su prolazili sporo, simfonično, onako kako prolaze kad vam je dosadno i
kad ste osamljeni. Jutro, poslijepodne, večer, tri dijela, a svaki predug. U suton bih
popio jako piće s rumom u baru na plaži ne bih li se oslobodio sablasnog osjećaja
koji me obuzimao svake večeri, osjećaja da je dan završio, da više nema mogućnosti;
da je, takorekuć, trgovina zatvorena do jutra. Preda mnom se pružala duga noć
kreketanja žaba i smijeha s bazena (kako vas taj zvuk izolira).
Posljednje večeri u gradu odjenuo sam tek opranu i izglačanu košulju i bijele
hlače te stavio slamnati šešir koji mi je prilično dobro stajao, a onda sam otišao iz

44
turističkog kompleksa kako bih večerao u poznatom restoranu udaljenom oko
dvadeset pet kilometara. Bio je visoko na stijeni, sa svijećama na stolovima, dolje su
siktali valovi, tres intime, a ja sam sjeo za mali stol blizu ruba. Uštap je visio nad
vodom.
Bio sam ondje tek nekoliko minuta kad je neki par, vrlo elegantno odjeveni, on
u blejzeru, ona u svjetlucavoj plavoj haljini, prešao terasu i sjeo ravno ispred mene.
Bila je to cura iz aviona. S kosom začešljanom prema natrag i s malo tuša oko očiju
izgledala je tako fantastično, tako zavodljivo na mjesečini - oči su se činile kao da su
crne, na ključnoj kosti imala je madež - da sam na trenutak razmišljao o otkazivanju
narudžbe. Ali, nisam, odlučio sam da ću izdržati uz pomoć pića, bilo kako bilo.
Stol pokraj njih se ispraznio; neki je par sjeo, zdepast mlad muškarac i njegova
plavokosa žena; uskoro su parovi počeli razgovarati (kako se ljudi te dobi brzo
sprijatelje!), smijeh se razlijevao u slani zrak... Neka priča o luđaku na plaži, o zbrci
na recepciji; o noći u planinama („a to je bio štakor i sjedio mu je na glavi!”);
munjeviti odgovori (kako brzo misle, nevjerojatna je sama ta brzina).
Naručio sam neku tropsku ribu. Trebalo im je sat, kao i uvijek u Karibima, a
kad je stiglo jelo, već sam bio pijan i izgubio sam tek. Mislio sam o Emmi, da je to
druženje za susjednim stolom upravo ono u što me ona tako često pokušavala
uključiti, večer s njezinim prijateljima. Ali, nisu me zanimali, iskreno govoreći. Nisu
bili glupi, samo su bili premladi pa nikad nisam išao, ni na vjenčanja ni na večere ni
na tulume, nijednom tijekom cijele tri godine.
„Biste li nam se pridružili?”
Osvrnuo sam se. Bila je to cura iz aviona.
„Ja?” upitao sam.
To je izazvalo provalu dobroćudnog smijeha.
„Da, sami ste.”
Uzeo sam svoje piće. Dojurio je konobar kao da sam u opasnosti da padnem u
more (možda sam i bio) i, uzevši moju čašu, poveo me do njihova stola. Sjeo sam
između nje i njezina muža. Uslijedilo je predstavljanje („Ja sam Jennifer a ovo je...”).
Osjetio sam miris njezina parfema.
„Tu smo tek dva dana” rekao je zdepast mladić, „ali već smo spremni za
odlazak.” I to je izazvalo buran smijeh. Nakon što sam toliko dana razgovarao jedino
sam sa sobom, omamilo me društvo pa sam se i ja nasmijao.

45
 Naglo se nagnuvši naprijed, Jennifer je počela pričati o svome odrastanju na
Long Islandu, o ocu koji je nezasitno čitao, o pjegavom dječaku na nekom plesu.
Haljina joj se presijavala dok se pomicala, a mogao sam joj zaviriti i u dekolte. Imao
sam osjećaj da ona to zna, da zna da gledam i da je popila upravo dovoljno da joj to
nimalo ne smeta. Njezin je glas, primijetio sam, čudno podrhtavao. Zacijelo je tako
zvučao glas Daisy Buchanan, pomislio sam.
Sad je plavokosa preuzela riječ. Odjedanput smo se našli u Tokiju. „Bili smo na
nekom kvizu. Svi su nas gledali: nisu mogli vjerovati da govorimo japanski.”
Dotaknula je muževljevu ruku. „To jest, da on govori. Ja sam tad imala nekoliko kila
više, i kako se to samo vidjelo na televiziji. Nikad mi u životu nije bilo tako
neugodno.”
Uskočio je njezin muž: „Nismo se ondje mogli priključiti modemom. Na kraju
smo dvanaest puta zvali New York na trošak drugih! Naposljetku su nam poslali
drugi - ekspresno. Bilo je nevjerojatno.”
„Jeste li nešto rekli?” upitala me Jennifer šapatom. Zdepasti je mladić oponašao
japanskog direktora banke.
Tonom gospodina koji vodi uljudan razgovor (a zapravo pokušavajući uloviti
njezinu punu pozornost), rekao sam: „Zapravo sam mislio o bivšoj djevojci.”
„Jeste li mislili nešto tužno?”
„Samo sam mislio koliko bi uživala u ovakvoj večeri.”
„Kako to?”
„Kako što?”
„Kako to da nije uživala u ovakvoj večeri?”
„Jer nisam izlazio s njom u društvo. Bila je premlada.”
„Ah”, rekla je, iznenada zbunjena.
„Što?”
„Onda smo vam i mi sigurno premladi.”
Začuo se smijeh dok je zdepasti mladić podizao sandalu prema uhu kao da je
telefonska slušalica.
„Ne, niste”, rekao sam. „Ni ona nije bila. Kad bolje razmislim.”
„Ali, volite mlađe žene?”

46
 „Pa, moram. One mojih godina sve su umrle.”
„Tako sam i mislila”, rekla je. Poigravala se svojom tankom naramenicom
okrećući je između palca i kažiprsta. Nagnula se prema meni.
„Da su sve žene mojih godina umrle? Stvarno ste to pomislili?”
„Zapravo, malo me podsjećate na mojeg oca. I njemu su draže mlađe žene.
Tako on to kaže. Kaže: ’Draže su mi mlađe žene, dušo.’”
„Drag vam je vaš otac?”
„Oh, jako.” Ruka joj je potražila vrat.
„O čemu vas dvoje razgovarate?” upitao je njezin muž okrećući svoje privlačno,
otvoreno lice prema nama.
„O mome ocu”, rekla je.
„Ah”, rekao je on diplomatski i vratio se svojem razgovoru.
„Ne slažu se”, šapnula je Jennifer.
Njima sučelice, plavokosa je žena prešla na filmove. „Jednostavno ne mislim da
je dobar glumac, to je sve”, rekla je, ubacujući kockicu leda u usta i glasno je
žvačući.
„Tko to?”
„Ma, kako se ono zove? Onaj tip. Neki Christopher.”
„Christopher Walken?”
„Da, taj.”
„Misliš da Christopher Walken nije dobar glumac?”
Jennifer se ponovno okrenula meni. „Znači, tu ste sami?”
„Da.”
„Ovo baš nije neko mjesto na koje čovjek dolazi sam.”
„Morao sam otputovati.”
„Problemi sa ženama? I to je izraz moga oca.”
„Ne, zapravo sam otrovao susjedove pse.”
Nakon stanke upitala je: „Koliko ste pijani?”

47
 „Prilično.”
„Je li to istina?”
„Što?”
„Da ste otrovali susjedove pse?”
„Bojim se da jest.”
„Ja imam pse.”
„E pa, čuvajte ih od mene.”
I tako se nastavilo. Popili smo još nekoliko pića, ovaj put žestokih, i nakon
nekog vremena otišli smo iz restorana, nas petoro smo se utrpali u taksi, žene u krilu
muškaraca, i odvezli se u grad. Završili smo u bučnoj diskoteci na drugom katu, oko
dva ujutro. Kako sam ušao, basovi su udarili tako snažno u prsa da sam se na
trenutak upitao ne remeti li mi to ritam srca. Sjeli smo za apsurdno mali stol u
mračnu kutu. Svi smo naručili bijeli rum i kolu.
Zavalivši se u stolcu, Jenniferin je muž promatrao plesni podij pomalo
podrugljivo.
„Vi ne plešete, profesore?” upitao je.
„Nikada”, odgovorio sam.
„Nikada?” povikao je burzovni mešetar.
„Katkad spore plesove”, rekao sam, ali su se moje riječi izgubile u dimu i
glasnom zvuku basova.
„Molim?” povikao je netko preko stola, namršteno.
Stavio sam ruke oko usta. „Nije vrijedno ponavljanja.”
„Već sam čuo ljude da to kažu”, ubacio je Jenniferin muž. (Je li se to počeo
duriti?) „To znači da želi da ga netko zamoli za ples.”
„Zaboga!” prosvjedovao sam.
„Ja ću s vama otplesati laganicu, profesore”, rekla je Jennifer.
„Sada?”
„Pa da, zašto ne?”
Nisam pogledao njezinog muža dok sam ustajao, ali mi se učinilo da je, ne baš
uljudno, doviknuo: „Uh, čovječe!” i pljesnuo rukama. Pošao sam za njom pokraj

48
prvih nekoliko parova i stavio ruku na njezina vlažna leđa.
„Muž mi se oblija”, rekla je. „To se uvijek dogodi posljednjeg dana odmora.”
„Nadam se da nemate problema.”
„Ništa što bi bilo vrijedno spomenuti.”
Priljubila je obraz uz moj i učinilo mi se da se jedva osjetno promeškoljila.
„No”, rekla je.
Neki se par zabubao u nas. Pardon, pardon.
Plesali smo još nekoliko trenutaka a onda sam postupno shvatio da se ne mogu
sjetiti s kim plešem. Bijeli je rum ubojito napredovao. Pokušao sam vizualizirati lice
mlade žene koja je glavu naslonila na moje rame.
„O čemu razmišljate, profesore?” upitala je. „Nešto se promijenilo.”
„Zapravo ni o čemu.”
„Sigurno ste nešto mislili. Osjetila sam.”
Odmaknuo sam glavu i pogledao je.
„Ah”, rekao sam, „to ste vi.”
Čuo sam kako je njezin muž nešto uzviknuo. Za trenutak će doteturati na podij
ili će ona dotaknuti sljepoočnice i reći, ne osjećam se dobro, moramo sjesti.
„Čujte”, rekao sam, „mogu li vas nešto zamoliti?”
„Naravno.”
„Zapravo je riječ o maloj usluzi.”
„Kakvoj usluzi?”
„Ma, možda to i nije bila dobra ideja.”
„Recite, profesore.”
„Pa dobro.” Zvučalo je kao da je jedna riječ. „Bi li bilo u redu da stavim ruku
pod vaše pazuho?”
Odmaknula je glavu i namrštila se. „Pod moje pazuho? Tu?”
„Da.”
„Sad je prilično znojno.”

49
 „Znam.”
Pogledala je prema stolu. Nejasna stanka. „Možete li to izvesti diskretno?”
Osjetio sam pritisak njezine ruke na svojim leđima dok me okretala tako da nas
ne vidi društvo za stolom. „Dobro, dajte sada” rekla je.
Povukao sam ruku uz njezina rebra.
„Jeste?” upitala je.
„Jesam.”
„I mirišem li dobro?”
„Da. Odlično.”
„Što? Što je?”
„Mirišete kao Emma”, rekao sam.

50
 7. poglavlje

En tout cas. Sjedio sam u kafiću na kraju moje ulice i ubijao vrijeme prije
spavanja. Tijekom prošlih nekoliko tjedana pripremao sam knjigu ogleda o Arthuru
Rimbaudu, ali sporo mi je išlo. Nekoliko važnih suradnika koji su mi obećali oglede
pokazali su se nepouzdanima. Jedan je posve odustao, tvrdeći da više ne vjeruje u
svoju glavnu tezu (da Rimbaud ipak nije bio homoseksualac).To nije bio nikakav
gubitak, ali je u knjizi ipak ostala praznina koju sam sad morao ispuniti vlastitim
ogledom. Drugi nisu bili na nivou, očigledno su nažvrljani u posljednjem trenutku pa
sam se našao u nezahvalnu položaju da moram reći autorima kako ih moraju posve
preraditi. Jedna žena sa sveučilišta u Tel Avivu, koja mi je već mjesecima obećavala
ogled, sad nije odgovarala na moja hitna elektronička pisma. Bože, bili su gori od
studenata i počeo sam se kajati što sam se uopće latio tog projekta.
I tako sam se te večeri zatekao u kafiću u mojoj četvrti. Sviđali su mi se
konobari. Katkad bih otišao na piće i kratak razgovor s jednim od njih utažio bi moju
glad za ljudskim glasom ili dodirom pa sam se mogao vratiti kući i nastaviti raditi
bez onog šupljeg osjećaja da nekako živim na margini života.
Uzeo sam pola uobičajene tablete za spavanje i zalio je kriglom piva. Čekajući
da se pojavi poznati okus prženih badema, dohvatio sam lokalne žute novine i
listajući primijetio sam straga pune tri stranice seksualnih oglasa. Eskort usluge, žene
koje su muškarci, domina po imenu Sheeba, saloni za masažu. Viđao sam to i prije,
ali sad me nekako uznemirilo. Ma ne, glumatam, nije bilo uznemirujuće. Bilo je
erotično.
Čitajući pozornije, pazeći jednim okom da ne naiđe konobar - nisam htio da me
vidi kako de près proučavam to štivo - primijetio sam da postoji salon za masažu
malo dalje u ulici u kojoj sam sjedio. Rekreacijski klub Zlatni šešir. Čudno, nikad ga
prije nisam primijetio. I tako sam zapisao broj telefona i tek vica radi, ili sam barem
tako sebi govorio, otišao sam do telefona za šankom i okrenuo ga.
Začula se tiha glazba, a onda me pozdravio ugodan ženski glas. Upitao sam jesu
li otvoreni. „Jesmo”, odgovorila je tonom jedva potisnute radosti, koji je u mene,
unatoč bjelodanoj komercijalnoj motivaciji, izazvao quand meme osjećaj kao da smo
ona i ja namah u prijateljskom odnosu, kao da je prepoznala nešto (hmm) posebno u

51
mome glasu.
Pitao sam do kada rade.
„Dokasna”, rekla je ležerno i meni se učinilo da je riječ nabijena implikacijama,
kao da je nešto slatko ljepljivo.
Vratio sam se za svoj stol u stanju nelagode. Imao sam osjećaj da klizim u
mračnu rupu, kao onih noći prije mnogo godina kad sam se, perući zube u kupaonici,
ulovio kako sanjarim o Emmi, o tome što će se dogoditi za nekoliko minuta kad se
zavučem u krevet pokraj njezinog slasno mirisnog tijela.
Platio sam račun i otišao poviriti. Bila je to neupadljiva niska zgrada pokraj
ljekarne. Na vratima su, uz niz imena liječnika, poreznih usluga za novopridošle iz
Portugala, čak i noćnog stomatologa, stajale riječi Rekreacijski klub Zlatni šešir. Čak
su se i slova kojima je to apsurdno ime bilo napisano doimala nabijena i izazovna,
poput, kako da to kažem, neke vrste nestašnog poziva koji je u meni izazvao nervozu
želuca kao u adolescenta koji je uspio prokrijumčariti časopis s golim djevojkama
pokraj roditelja u dnevnom boravku. Bila je to neka vrsta zlogukog uzbuđenja.
Prošao sam kroz dvokrilna staklena vrata i otišao do suprotnog zida gdje je
čekalo malo dizalo. Vrata su se bučno otvorila, ja sam ušao i pritisnuo gumb za
najgornji kat. Pojurili smo uvis, prolazeći male četverokutne otvore što su gledali na
bezbojne hodnike, dok nismo stali na trećem katu. Ušli su medvjedolik muškarac,
pretpostavljam slavenskog podrijetla, i njegova medvjedolika žena (ne dajte toj
kalašnjikov u ruke). Zacijelo su bili čistači. Vrata su se zatvorila i nastavili smo se
uspinjati. Shvativši da dizalo ide gore, a ne dolje, muškarac se nagnuo naprijed i
debelim dlanom počeo udarati gumbe kao da dizalo nas troje vodi u smrt. Žena, koja
je na sebi imala pohaban purpurni kaput, pogledala me s priličnom nelagodom,
premda mi se učinilo da sam u njezinim suosjećajnim crtama nazreo još nešto, kao
da zna kamo idem i želi da znam kako, iako razumije da sam muškarac i sve to, u
tome ipak ima nečega neprivlačnog. Uznemirio me je, taj pogled, jer sam se zbog
njega osjećao kao da nosim dušu izvan tijela i da ju je utoliko lakše ozlijediti, čak i
preplašiti.
Doživio sam trenutak kratke i oštre sumnje. Nisam li u životu trebao postići više
od ovoga? Nisam li se, u svojim ranim dvadesetima, rugao ljudima poput mene?
Sažalijevao ih, osjećao bol zbog njih, tih sredovječnih muškaraca koji odveć živahno
razgovaraju s mladim ženama na kakvu uglu ili u kafiću. Da, jesam, istina je, ali to
su godine u kojima nema praštanja. Tad sam se rugao svemu. Zapravo sam vjerovao
da svi žele biti ja ali za to nemaju snage, hrabrosti, elana. Jedino zajedničko što je

52
ostalo između tih godina i sadašnjosti, pomislio sam tužno, jest moja sposobnost da
za sve što učinim nađem uvjerljivo objašnjenje. Drugim riječima, gledano mojim
očima, rijetko kad sam dulje ostajao na stranputici.
Pohotna privlačnost oglasa iz stražnjeg dijela žutih novina sad mi se činila
dalekom. Njezina je čarolija nestala poput stomatološkog anestetika pa sam vidio
neugodan prizor sebe kao bezbradog stomatologa kojeg vode u meksički bordel u
kojem ću u sljedećih sat vremena biti operušan za nekoliko stotina dolara - plaćat ću
pića serlo-ritama, izdrkat će mi u prljavu krpu i izgurati me van nakon što mi ukradu
putovnicu.
Obuzet nekakvom tupom strepnjom, izišao sam iz dizala na petom katu dok su
Rusi ostali unutra, i krenuo sluzavozelenim hodnikom, prolazeći kraj zubarske
ordinacije u kojoj se vidjela sestra kako sjedi iza otvorenih vrata, s kapom, u bijeloj
kuti i s blagim prezirom gleda sve koji odlaze u Rekreacijski klub Zlatni šešir.
Pokucao sam na vrata apartmana 501 i kad su se vrata zalupila za mnom, našao
sam se u mračnu predvorju s debelim sagom. Čokoladni sag, čokoladni zidovi, zidni
ukrasi, slike - bilo ih je gotovo nemoguće razaznati pod prigušenim svjetlom. Iz
nevidljivih zvučnika dopirala je latino glazba. U kutu je grgljao velik akvarij u kojem
je čovjek zamalo očekivao da će vidjeti ljudsku glavu na kojoj kosa polako leluja
naprijed-natrag poput morske trave.
Nisam dugo bio sam. Otvorila su se vrata i visoka mlada žena koščata lica i
nakovrčane kose ušla je iz stražnje sobe.
„Da?” rekla je.
„Mogu li ovdje dobiti masažu?”
„Oh”, rekla je, ugodno iznenađena i pokazala niz sitnih, šiljatih zubi. „Nismo li
se maloprije čuli?”
„Da, to sam bio ja.”
„Bome ste brzo došli.”
„Nisam bio daleko.”
„Jeste li već bili ovdje?”
„Ne, nisam.”
„Četrdeset pet minuta obrade košta šezdeset pet dolara. I, dakako, možete
ostaviti napojnicu koliku želite.”

53
 Obrada?
„Naravno.”
Otvorila je vrata s desne strane i povela me u uzak hodnik. U zraku se osjećao
težak miris mošusa. Tiho je pokucala na vrata i ušla. Soba je bila mala i
besprijekorna, s navučenim zavjesama, a u sredini je bio stol za masažu pokriven
plahtom.
„Želite li nekoga posebno?” upitala je uz profesionalan osmijeh.
„Koji je izbor?”
„Pa, imamo Cindy, Minky, Sally.” Koketno je zastala, „i mene, dakako. Ja sam
Wendy.”
Pogledao sam njezine duge gole ruke.
„Jeste li vi slobodni?”
„Jesam.”
„To bi bilo krasno.”
Opet je pokazala šiljate zube. „Dat ću vam nekoliko trenutaka da se pripremite.”
Vrata su se zatvorila i opet sam bio sam. Svukao sam odjeću i uredno je položio
na stolac, poput školarca. Osvrnuo sam se tražeći ručnik, nešto u što bih se umotao,
ali nije bilo ničega, samo mali noćni ormarić uz uzglavlje stola s kutijom papirnatih
rupčića, limenkom dječjeg pudera i velikom bocom dječjeg ulja. Legao sam na
trbuh, ali sam prethodno pogledao ima li na plahti sumnjivih mrlja. Nije ih bilo -
doduše, nisam baš dobro vidio, bilo je vrlo mračno. Zacijelo sam bio napet - osjetio
sam vlastiti miris. To jest, ne baš vlastiti. Već drugi put mirisao sam kao Emma. Onaj
oštar, gotovo zastrašujući životinjski miris dopirao je ispod mojih pazuha. Ponovno
sam se onjušio. Sad je već cijela soba mirisala na nju.
Vrata su se otvorila i ja sam poskočio.
„Želite li ulje ili puder?” upitala je Wendy. Nosila je lepršave crne hlače od
umjetne svile i odgovarajuću bluzu bez rukava.
„Što biste vi preporučili?”
„Neke mušterije vole ulje, neke puder.” Vidjevši nesigurnost na mojem licu,
nastavila je: „Možemo početi s puderom a ulje sačuvati za sam kraj.”
I tako je počela. Ja sam ležao na trbuhu i ona je vrlo dugo masirala moja leđa,

54
vrat i ramena. Počeo sam se brinuti da sam možda pogriješio, da ću možda dobiti
samo običnu masažu. Ali zašto, pitao sam se, nosi tu crnu odjeću bez rukava?
Zacijelo profesionalci nose nešto, što ja znam, primjerenije. Ruke su joj se spustile
na moju stražnjicu. Od dodira njezinih noktiju sam se naježio. Pomaknula je ruku još
niže i, dok mi je dodirivala unutrašnju stranu bedra, gotovo neprimjetno je
pomilovala dio moga tijela koji je i dalje hors de combat u običnoj masaži. Je li to
bilo slučajno? Nisam znao i to je neznanje situaciji dalo auru škakljivog iščekivanja.
Njezini prsti brzo su se micali po stražnjoj strani mojih bedara; kliznuti su na
unutarnju stranu te uletjeli poput tarantule. Opet se dogodilo pa sam tobože
zastenjao, više u smislu naznake kao: Ideš u pravom smjeru, nego kao odušak užitka.
Pomaknuo sam bokove da se prilagodim situaciji i primijetio da ona na to čeka s
profesionalnim elanom.
„Možda bi vam bilo udobnije da se okrenete na leđa”, rekla je.
Okrenuo sam se.
„Oh!” rekla je s uvježbanim iznenađenjem kad me ugledala. „Zacijelo znate što
sad slijedi.”
„Ne baš točno.”
„Želite li ručno olakšanje?”
Ručno olakšanje.
„Nisam siguran. Želim li ga?”
„Bili ste već kod nas?”
„Ne, rekao sam vam.”
„Ali, bili ste na nekom sličnom mjestu?”
„Pa, bio sam na masaži.”
„Nema veze”, rekla je. „Samo sklopite oči.”
Čuo sam kako je otišla do vrha stola i vratila se. Čuo se zvuk istiskivanja ulja
bočice, a onda su me zagrlile njezine tople, klizave ruke. Zatim je obavila ručno
olakšanje bez ijednog suvišnog pokreta, od čega sam ja ostao u polusjedećem
položaju, šaka pritisnutih uz sljepoočnice.
Nakon nekoliko trenutaka ponovno sam se ispružio. Ne znajući što da kažem
(što se uopće kaže u takvoj situaciji?), rekao sam: „To je bilo sjajno.”
A onda je učinila nešto neobično. Sagnula se i poljubila me u obraz. Klizak

55
poput jegulje, još sa zvijezdama u očima, buljio sam u strop dok je ona otišla niz
hodnik po vruće ručnike. Osjećao sam se neizmjerno bolje, kao da sam dobio
transfuziju jarkocrvene krvi pune kisika. I što je još bolje, miris je nestao, Emmin
miris, a zamijenio ga je prilično težak, sladunjav miris dječjeg ulja od kojeg ću
poslije imati osjećaj da mi se hlače blago lijepe za kožu.
Vani na ulici noć se doimala vedrijom, ljudi gracioznima. Pogledao sam na sat i
uopće mi nije smetalo što me dugoruka prijateljica krasnog dodira uspjela srediti za
dvadeset minuta i za to još dobila napojnicu od dvadeset dolara.
Preda mnom je pločnikom hodala mlada djevojka s kutijom za violinu; kosa joj
se gibala u ritmu tijela. Tako dražestan struk, tako meka smeđa kosa još prošarana od
sunca ili limunova soka ili možda od puke mladosti. Na uglu je, kao da je osjetila da
je nešto iza nje, brzo bacila pogled preko ramena. Pjegave jabučice, zelene oči. Bio
je to krasan prizor i mogao sam ga gledati, diviti mu se, ne očajavajući zato što je
nikada neću imati. Osjećao sam se, barem sljedećih sat vremena, oslobođen ne samo
od želje nego, što je još važnije, od brige da želja neće biti ispunjena.
I tako je počelo. Postao sam redoviti posjetitelj Zlatnog šešira, dolazio sam
četvrtkom navečer na „trljanje i potezanje”, kako su to djevojke zvale, odmah poslije
večernjeg predavanja (dotad smo već prešli na Molierea). Nije to za mene bilo baš
jednostavno iskustvo. Katkad bih se, dok sam hitao ulicom, zatekao kako razmišljam
o Emmi, o našim posljednjim zajedničkim mjesecima. Sad priznajem da sam vodio
ljubav s njom svakog dana dok smo živjeli zajedno ali još više, mnogo više, kako se
bližio kraj, kad sam osjećao da mi se omča zateže oko vrata, kad sam znao da se
njezina mlada duša udaljava od mene. A kako se ona povlačila, odjednom sam ja
postao pričljiv, ja sam imao opscene zahtjeve, zbog kojih još znam problijediti kad ih
se sjetim. U tom sam smislu bio kao zec, ne zec iz viceva o mladićima nego zec bez
pamćenja. Kao da nisam akumulirao bliskost s Emminim tijelom. Nikad se nisam
naviknuo na to da ju jebem. Kad bih osjetio njezin miris u kinu ili dok smo obilazili
kakvu trgovinu nakon večere, kao da je moje seksualno sjećanje na nju bilo izbrisano
poput ploče vlažnom krpom i njezino mi je tijelo bilo svježe i narkotički novo.
Ali, sad sam razmišljao o onim jutrima kad bih u zoru prikovao njezina tanka
zapešća uz uzglavlje kreveta. Možda joj je sve to bilo malo previše, zapravo pomalo
gadljivo, kao da se nečemu podvrgava. Možda to što se nije žurila ustati iz postelje
nije uvijek bila žudnja za početkom novog dana nego izbjegavanje da je opet pumpa
mekušan sredovječni muškarac koji bi poslije zaspao poput drogirane životinje dok
je ona na prstima hodala po kući, nastojeći ne zveckati jedaćim priborom i ne spustiti
naglo zahodsku dasku kako ne bi probudila monsieura iz sna.

56
 Uglavnom, ulovio bih se kako razmišljam o takvim stvarima dok sam se
približavao sastanku avec les demoiselles, čudne, uznemirujuće misli, gotovo kao da
sam sebi pokušavam pokvariti taj jednostavan užitak.
Da se malo vratim unatrag. Usred predavanja četvrtkom navečer o Le Medecin
malgre lui, zatekao bih se kako sanjarim o večeri što će uslijediti, o djevojci golih
grudi, nakon što je na moj zahtjev raskopčala pamučnu haljinu, kako stoji pokraj
mene uz stol za masažu.
„Smijem li te dodirnuti tu?” upitao bih.
„Ako želite.” Govorile su tiho, umirujućim tonom, te djevojke.
„A tu?”
„Ne bih smjela dopustiti, ali može.”
Predviđajući takav scenarij, bio sam ošamućen i pomalo rastresen pred svojim
studentima. Da, rekao bih im, Moliere je bio među prvim borcima za prava žena i to
možete vidjeti u... A katkad bi mi misli odvrludale, blago otvorenih usta, dok su
studenti šutke čekali da bacim svježu ribu u mrežu. Neki drugi put bih od same
pomisli na ono dječje ulje poželio zapaliti cigaretu onako kako bi to čovjek poželio
nakon što je bio svjedokom pljačke banke. Ali, nisam podlegao kušnji. U mojim
godinama cigareta guši spolnost, kao da je prekinut krvotok prema spolovilu i krv
teče kraćim, plićim putem.
Bila je već veljača. Na ulici vrlo hladno; dim se podizao iz dimnjaka u plavim
oblačićima koji su nakratko visjeli u zraku a onda brzo nestajali, rashlađeni i u žurbi
da pobjegnu. Grad je bio stisnut u škrip. U onu strašnu tišinu u kojoj se osjećate kao
da ste u opasnosti, poput Napoleonovih ljudi kad su se vraćali iz Moskve.
Završivši predavanje, pobjegao sam iz zgrade, odgađajući za „poslije” raspravu
nakon nastave koju sam sam predložio. Štreber s nazalnim glasom i istaknutom
Adamovom jabučicom, neuredna djevojka s gazdom koji joj radi probleme, zgodna
cura u trapericama koja bi učinila sve za peticu („Jesi li pomislila na učenje,
Angie?”) - sve bi mi to spalo s ramena dok sam jurio van. Žurio sam kao da bih
mogao nešto propustiti, kao da je stvar veoma hitna. Što ako Janie, ona s krupnim
dojkama, već bude s klijentom? Ili ako zelenooka Margie opet markira? Dok bih
došao u Ulicu Bloor, imao sam grč u želucu. Bio sam poput izgladnjela čovjeka koji
je sjeo za trpezu a onda posumnjao da će mu netko ukrasti tanjur.
Žurio sam ulicom, rukom u rukavici pokrivajući usta i obraze, pokraj zgrade
Medicine, Pedagoškog fakulteta, trgovine zdravom hranom. Ali, dok sam prelazio

57
Spadinu, primijetio sam da se nešto promijenilo. Više me nije nosilo isto uzbuđenje.
Želja je tamo negdje iskliznula, nestala u hladnom zraku. Mozak mi je premetao
trivijalne brige: novac, hipoteka, uvrede na poslu, student koji je otišao s mojeg i
pridružio se Serraultovom doktorskom seminaru. Poput kakva u ushićenju planirana
godišnjeg odmora koji, kako se približava, pomalo gubi čaroliju kojom je uopće bio
nadahnut, tako što sam se više približavao salonu za masažu, to se činio sve manje
privlačnim, nekako prozaičnim, čak i gadljivim. Kamo su nestale one maštarije od
kojih mi se stezao želudac, sad kad sam gotovo stigao na mjesto na kojem se mogu
ostvariti? Kakav to otpad pluta poput smeća u mojoj glavi? Što se dogodilo u onih
nekoliko ulica između Molierea i Spadine?
Stigao sam do ulaza u zgradu i oklijevao. Sad kao da nije imalo nikakve svrhe.
Čarolija, grč, što god me bilo spopalo poput virusa gripe u predavaonici, kao da je
prošlo. Ali, znao sam da će, budem li se okrenuo i otišao kući praznih ruku,
takorekuć, ponovno početi. Zelenooka djevojka raskopčane haljine u mojoj će mašti,
razmjerno tome koliko se udaljavam od nje biti sve poželjnija i nužnija.
Izišao sam iz dizala i krenuo hodnikom kao da sam na kotačima dok je teški
miris dječjeg ulja visio u zraku. Ušao sam bez kucanja; akvarij je bezvučno grgljao;
pojavila se hostesa; poljubio sam je u oba obraza, a la frangaise; otišao sam niz
hodnik u svoju uobičajenu sobu, svukao se, gol povirio kroz žaluzine. Na ulici su
ljudi hodali amo-tamo, zgureni od hladnoće, kapice i šalovi i dugi kaputi hitali su na
sve strane pod prozorom. Tamo negdje vani, možda deset ulica dalje, zamišljao sam
Emmu u njezinoj kuhinji; namještala je magnetić na vratima hladnjaka dok je
telefonirala. Ali, zašto bih sad razmišljao o tome? Bilo je perverzno, kao da mi
vlastita mašta baca stolce na put...
Netko je pokucao na vrata. Brzo sam sjeo i spustio ruke u krilo. Bila je to
Margie. Zelenooka Margie u zelenoj haljini.
„Ulje i puder, profesore?”
Katkad, kad nisu imale mnogo posla, malo bih ostao, popušio cigaretu s
djevojkom. Uglavnom su to bile samohrane majke. Razgovarali smo o dadiljama i
vrtićima, lošim muževima i normalnom životu. Sve su željele normalno živjeti i neke
su uspjele. Bilo je to iznenađujuće. Odeš zubaru, on ti predstavi svoju novu
recepcionarku a to je Binky, koja ti je naplatila osamdeset dolara za klizanje. (To je
kad se same namažu uljem i kližu gore-dolje uz tvoje tijelo.) Ili prolaziš kroz
carinsku kontrolu u zračnoj luci i kad podigneš pogled sa svojeg otvorenog kovčega,
ugledaš Passion kako ti pregledava donje rublje. Kao da ga nije već vidjela, uredno
složeno povrh ostale odjeće na stolcu.

58
 8. poglavlje

Riječ dvije o Passion, ako dopuštate.

Bio je ponedjeljak navečer i išao sam duljim putem kući. Poslijepodne sam
odrijemao i to me veoma osvježilo. Baš mi se prohtjelo nešto raditi i nadao sam se da
ću naići na nekog prijatelja ili kolegu, nekoga s kim ću popiti piće. Još je bilo
hladno. Žene su se probijale pokraj mene, lica uronjena u kaput, poneka bi stavila šal
preko lica i izgledala zabrinuto ili srdito. Kad sam ušao u Aveniju Euclid, pomislio
sam da bih mogao svratiti do Serraulta. On i njegov dečko imali su kuću na vrhu
ulice i premda se k Francuzima obično ne navraća nenajavljeno, imao sam za njega
zanimljiv trač. Žena kolege kojeg smo obojica prezirali pobjegla je s prilično
poznatim klaunom iz jednog njemačkog cirkusa. Serrault je volio cirkuse, to sam
znao. Napisao jeo njima knjigu, Vers le langage des clowns: Etude sémiotique, a dok
je bio mladić u Francuskoj, pošto je završio maitrise, radio je kao pomoćnik
legendarnog krotitelja lavova. Čistio je kaveze, hranio životinje i slično. Poslije je (a
sad pričam priče iz škole) Serrault pokušao osnovati kanadski cirkus, posuđivao je
lovu sa svih strana, čak i od kolega profesora. Pothvat je završio debaklom, njemu je
ostao dug koji je otplaćivao još cijelo desetljeće, ali i medvjed koji je nekoliko
tjedana stanovao u njegovoj garaži. Tu je dvjesto kilograma tešku životinju kasno
navečer vodio na uzici u šetnju jednom od imućnijih gradskih četvrti.
Pokucao sam na vrata njegova stana, ali nije bilo odgovora. Otišao sam do
prednjeg prozora da vidim hoću li ga nazrijeti kroz prorez u zavjesi, što i jesam, te
sam ugledao gospodina Serraulta kako pleše usred dnevne sobe, ne neobuzdano ni
raskalašeno nego nestašno, malo olabavljene kravate. Pretpostavljam da je njegov
partner bio u sobi, možda točno ispod prozorskog okvira, jer činilo se da se nekome
obraća. Dobro je plesao i toga je bio svjestan, torzo mu je bio posve miran, uski su se
bokovi graciozno kretali, ali bilo je u tome neke umirujuće ležernosti, nekog
razbacanog samoprezira koji čovjek ne bi očekivao u tako rigoroznom umu. (Doista,
u međuvremenu je vrlo uvažen.) Stajao sam pred prozorom i gledao još trenutak, ali
neke se stvari ne smiju prekidati pa sam se vratio na ulicu i ostavio Serraulta da pleše
pod zimskim mjesecom.
Vraćajući se putem kojim sam došao, primijetio sam da osjećam čudnu utjehu,

59
kao da sam se s nekim družio i sad se mogu vratiti kući i svojoj knjizi (još jedan
Elmore Leonard, bojim se) čiste savjesti. Živjeti zadovoljavajuće ispunjen život i
tako dalje. A zapravo, osjetio sam val zadovoljstva kad sam shvatio da mi je ostalo
još stotinu stranica.
Pri kraju ulice primijetio sam jednokatnicu od opeke s desne strane. Village
Health Spa. Vidio sam da unutra ima ljudi, da su svjetla upaljena, da svjetluca
televizor. Pogledao sam na sat. Bilo je deset.
S cigaretom u kutu usta i izbuljenim očima, čovjek na recepciji izgledao je kao
ostarjeli Jean-Paul Sartre. Činilo se daje iznenađen što me vidi iako je s onim licem
mogao biti i sumnjičav ili kriv ili nepošten; nisam mogao odrediti što. Ali louche,
poput onog lutajućeg oka.
„Je li otvoreno?” upitao sam.
„Jest”, rekao je.
U susjednom predvorju na televiziji je bila neka američka humoristična serija, i
neugodan snimljeni smijeh, ha-ha-ha, ha-ha-ha, uklapao se u kramarske zvukove
toga mjesta, nešto poput vašarskog obroka na aluminijskoj tacni. Iz stražnje se sobe
pojavila mlada crnkinja. Bila je privlačna, ali nešto s njezinim ustima nije bilo kako
treba, kao da joj je gornja usnica bila rasječena i nije dobro zarasla. Bila je toga
svjesna, automatski je pokrila usta kad me vidjela, a mene je privukla njezina
sramežljivost. Primijetio sam i da nosi jednaki kožni bikini s resama kakav sam vidio
na Binky na onom drugome mjestu. Valjda su bili negdje na rasprodaji. Sjela je na
kauč i uzela časopis. Bio sam na rubu da pobjegnem - mjesto je bilo ispod standarda
- kad sam nanjušio onaj čudni seksualni pelud, blago mučan zadah dječjeg ulja na što
sam ja imao Pavlovljevu reakciju.
„Jeste li slobodni?” upitao sam.
„Kako da ne.”
„Dr. Scobie”, rekao sam pružajući ruku.
„Ja sam Passion”,2 rekla je kao da se pomalo zabavlja. Naravno da joj to nije
bilo pravo ime. Izbor je bio apsurdan, kao ime iz snova kroničnog masturbatora, i
ona je to znala.
Bilo je to malo poduzeće, samo dva stola straga. Nije bilo ni osobito čisto.
Vidio sam zgužvani toaletni papir na podu pokraj stola za masažu, natopljen
spermom, pretpostavljao sam, prethodnog klijenta. Passion se nagnula i podigla ga
dok su koža i rese pucketale. U kutu se presijavao drveni kip. Bio je to indijanski

60
poglavica u prirodnoj veličini obojen ratnim bojama, s perjanicom.
„A što je to?” upitao sam.
„Ah, on” rekla je. „Netko mu je ukrao tomahavk.”
To je bilo točno. U podignutoj šaci bila je prazna rupa u kojoj je nekoć stajao.
„Pa tko bi ukrao tomahavk?” pitao sam.
„Ako ostanete dovoljno dugo...”, rekla je, a onda umorno poput konobarice na
kraju dugačke smjene nabrojala mogućnosti: obična, toples, bez gaćica, obrnuta gola
(„to je kad vi masirate mene”) ili klizanje.
Izabrao sam običnu.
„Ulje ili puder?” upitala je.
Rekao sam: „Puder. Za početak.”
Neću navoditi sve što je Indijanac vidio, ali ću spomenuti da smo, nakon što
sam joj dao kreditnu karticu i ona nestala pa se vratila s vrućim ručnikom za lice,
poslije svih onih ugodnih formalnosti, ostali u sobičku i čavrljali. Bila je prosta i
duhovita, s odanošću prostitutke. Nije se ustručavala iznošenja pojedinosti o
mušterijama: o Grku s debelim udom („bio je poput krastavca”) koji nikad nije
ostavljao napojnicu; o mjesnom glumcu; o policijskom detektivu; o kućanici koja je
voljela gledati svoga muža. Neki su voljeli da ih se lupa po stražnjici, da im se stišću
bradavice; neki su njušili njezino rublje; neki su zahtijevali medicinski pregled, neki
da ih se blago kori; neki nisu bili zadovoljni bez dobrog udarca u gubicu. Ali, svi su
bili u redu dok god su davali napojnicu. Nepisano je pravilo glasilo - što je tip
perverzniji, to je napojnica veća. Imao sam osjećaj da sam sve te priče već čuo, ali
sam uživao u tome što mi ih pripovijeda, u povjerenju. Kad sad mislim o tome,
shvaćam da sam zacijelo bio osamljeniji nego što sam mislio, ali činjenica je da se s
dragošću sjećam te večeri i onoga što je bilo poslije, čavrljanja uz cigarete. Kad sam
otišao, misli su mi bile bistre, bio sam pun energije i spreman za pripremu
predavanja, čitanje, piće na uglu, što god večer donese. Sad se sve činilo kao šlag
povrh. Na putu kući razgovarao sam sa sobom na francuskom, što uvijek činim kad
sam sretan.
Vratio sam se k Passion nakon samo nekoliko dana i ponovio se jednaki slasni
obred. Ali, ovaj put, dok sam joj davao karticu, upitao sam je: „Koliko od toga
zadržite?”
„Napojnice”, rekla je.

61
 „A što ako ne dobijete napojnicu?”
„Onda dobijem petnaest dolara.”
„Od masaže koja košta šezdeset pet?”
„Aha.”
Sviđala joj se tema. Ponovno sam sjeo na stol.
„Imam prijedlog za vas”, rekao sam.
„Da?”
„Mislim da bismo možda mogli posve zaobići posrednika.”
Sumnjičavo me pogledala.
„Pretpostavimo da dođete k meni doma...”
„Ne znam baš.”
„Polako. Dođete k meni, ondje me izmasirate, ali zadržite sav novac.”
„To je protiv kućnih pravila.”
„Nećemo nikome reći. Bio bi to naš privatni dogovor.”
„Ne znam”, rekla je, ali joj se u oku vidio odsjaj potkupljivosti. „Da niste
murjak?”
„Zar izgledam kao murjak?”
„Kao neki stariji.”
„Evo što ćemo”, rekao sam. „Dat ću vam svoje ime i telefonski broj pa možete
razmisliti. Što velite?”
„Živite blizu?”
„Malo dalje niz ulicu.” Dao sam joj svoju posjetnicu. Pročitala ju je. „Naravno
da se ne zovem dr. Scobie.”
„Što predajete?” upitala je.
„Francusku književnost.”
Vidjelo se kako u glavi miješa karte i dijeli novu rundu. Skinula je plahtu sa
stola za masažu, poprskala ga nekoliko puta iz bočice s raspršivačem koju je uzela s
noćnog ormarića i obrisala ga prljavom plahtom.

62
 „Dobro, profesore”, rekla je. „Razmislit ću o tome.”

* * *

Prošlo je nekoliko dana tijekom kojih sam imao neuobičajeno mnogo posla.
Gostujući profesor sa sveučilišta iz Rennesa održao je dobro predavanje o Verlaineu;
ništa revolucionarno, ali mi se svidio način na koji je iznio ono što smo već znali.
Poslije sam ga izveo na večeru i popili smo nekoliko boca vina, nakon čega je
razgovor, dakako, skrenuo na žene. Još mi se uvijek čini neobično što muškarci
praktički ni o čemu drugome ne razgovaraju.
Sljedećeg mi je jutra bilo malo mučno pa nisam doručkovao. Do sredine
poslijepodneva umirao sam od gladi, mučila me strašna glavobolja i kanio sam
nakon studentskog seminara o Boileauu odjuriti kući i nešto pojesti. Seminar je
iznosila studentica s frizurom sličnom Kleopatrinoj. Kratke šiške, dugačko straga.
Bila je, mislim, Ruskinja, jer sam čuo blagi naglasak. Morao sam je nekoliko puta
podsjetiti da se obraća studentima a ne meni, ali kad bi to učinila, vidio sam je iz
profila, koji je bio gotovo nepodnošljivo lijep. Poželio sam ispružiti ruku i dodirnuti
joj vrat, dodirnuti joj kožu koja je bila tako meka, zamišljao sam, da bi to bilo kao
uroniti prste u zdjelicu vrhnja. No usprkos tomu shvatio sam da bi, kad mi se
okrenula licem, taj učinak ponešto oslabio i osjetio sam olakšanje kao ono kad
nađemo manu odveć lijepoj ženi.
Ipak, poslije seminara sam polako krivudao prednjim stubištem sveučilišne
zgrade glupo se nadajući da će ona možda biti ondje i čekati me. Ali, nije bila. Vidio
sam kako se odvezla biciklom posred snijegom prekrivene ulice. Htio sam joj
doviknuti neka bude oprezna, ali to je bilo odveć prozirno.
Iznenada sam se sjetio koliko sam gladan. Predugo bi trajalo ići kući i nešto
kuhati, pa sam svratio u veliku samoposlugu u Manulifeovoj zgradi uzeti sendvič s
rozbifom. Skapavao sam od gladi i bio spreman puškom se probiti do pulta ako
treba. Užurbano sam hodao - upravo sam prošao pokraj niza pilića na roštilju od
mirisa kojih sam postao još nestrpljiviji - kad sam podigao pogled i ugledao Emmu
Carpenter. Stajala je pokraj pladnja s voćem držeći naranču u ruci i činilo se da
razgovara o naranči s visokim muškarcem četvrtasta lica. Lica kojem bi pristajali
šeširi.
Na trenutak sam zastao. Prošlo je, naposljetku, više od godinu dana otkako sam
vidio Emmu. Osjetivši neki neskladan pokret u prostoriji, ona je podigla pogled. I

63
osupnuta se. Ne mogu to drukčije opisati. Kao da je netko vodom zalio mačku.
Primaknula se bliže svojem pratitelju, poput djeteta koje se skriva iza roditelja. Bilo
je to nehotice i baš zato tako šokantno. Kao da je susrela muškarca koji ju je istukao
ili silovao, kao da je njezino tijelo samo od sebe upamtilo napad i intuitivno
reagiralo. Moj Bože, pomislio sam, znači takvo mišljenje ima o meni. A ipak - ne
znam kako da to kažem a da ne zvučim kao bolesnik - i sama pomisao kako je Emma
mislila na mene bila mi je pomalo utješna. Jer, vidite, i moje je tijelo pamtilo.
U svakom slučaju, ubrzo sam naletio na Serraulta na ulici. Tražio je termometar
za meso (bio je dobar kuhar) i ja sam mu, na njegovo i vlastito iznenađenje, pričao o
tom čudnom susretu s Emmom. Usred priče srce mi je počelo jako tući i osjećao sam
se prozirnim na neki način, kao da lažem, kao da pokušavam reći kako sama žestina
njezine reakcije implicira da je ona još zaljubljena u mene. Još sam i pogoršao.
Opisujući svoju reakciju na nju, naime to da sam otišao iz trgovine sans rien dire,
čak i ne kimnuvši, kao da sam pokušavao, koliko god sramežljivo, sugerirati da iako
je ona ostavila mene, sada ja držim vrata zaključana. Nastavio sam. Ustrajavao sam,
glasom za oktavu višim nego inače, da me katkad čak usrećuje misliti na nju,
praćakati se u spoznaji kako sam se stvarno oporavio. Posve. Ali, što sam se više
trudio objasniti sve to, tim sam više zvučao kao da sam opsjednut i da se
samozavaravam. (Čak i sad imam osjećaj da malo previše ustrajavam na tome.) Na
kraju sam se osjećao kao da mi je tijelo otrovano i bio sam užasno neraspoložen.
Serrault, dakako, nije na to imao nikakva odgovora osim blagog suosjećanja.
„Tiens”, rekao je i nestao u trgovini kuhinjskim priborom. Pogled mu je privukao
kist za puretinu.
Te sam večeri sjedio na stražnjoj terasi u kaputu, sa šeširom na glavi, pušio i
buljio u vrt. I nakon nekog vremena sjetio sam se, comme ça, slike Emme kako juri
niz podrumske stube s rubljem za pranje. Zašto baš te slike? Ne znam. Trebao sam je
zagrliti i prekinuti njezinu napetu žurbu, njezin nemir. Katkad se ponašala, sad sam
se sjetio, kao dijete koje se boji „frke”. Mislim da je jednom upotrijebila baš tu riječ,
„frka”.
Odjednom mi je počelo zujati u ušima i imao sam osjećaj da sam ušao u njezine
misli baš kao da sam pružio ruku kroz njezina prsa i uhvatio je za srce.
Vrt je lebdio u zaleđenim sigama; svjetlucale su pod dvorišnim svjetlima. Ispala
mi je cigareta, a kad sam se nagnuo da je podignem, izdahnuo sam oblačić
zamrznuta daha koji je odletio poput misli. Ponovno sam izdahnuo i vidio trenutačni
oblik otoka, broda, polja, čak i Brazila. Moja je mašta bila poput samostalnog živog
bića, poput koraljnoga grebena ili same Zemlje. A u jednom od tih izdisaja vidio

64
sam, detaljno kao na dobro osvijetljenom filmu, sliku Emme kako hoda zimskom
ulicom. Živahno je razgovarala s niskim sjedokosim muškarcem. Nikad ga prije
nisam vidio, ali ona je u jednom trenutku stala kao ukopana, okrenula se prema
njemu i rekla: Tako sam sretna!
Kao da mi se obraćala njezina duša, mojoj duši, kao da je govorila: Prestani
misliti na mene. Molim te. Ostavi me na miru.
Sljedećeg sam dana još uvijek bio skršen - u mojoj dobi mamurluk traje dva
dana - ali sam morao otići na nekoliko službenih sastanaka. Odsjecima sveučilišta
upravljaju diktatori koji se okruže odborima; tako se stvara ozračje demokracije i
moraš se pojaviti. Čekalo me cijelo poslijepodne s Odborom za nastavni plan, koji je
novim predavačima (honorarnim) omogućavao da naknadno razmišljaju o odlukama
šefa odsjeka Camillea Dupréa.
Odmah ću vam reći da Dupré nije bio onaj koga je fakultet doista želio. Izbor je
bio čovjek s Harvarda, sjedokosi gospodin međunarodnoga ugleda (Montaigne). Bili
smo sretni što smo ga uspjeli ukrasti (i to samo pet godina prije mirovine). No,
tijekom prvog tjedna nastave dogodio se incident. Blago rečeno. Otišao je u mjesnu
gostionicu sa skupinom brucoša i poslije fajrunta pozvao ih je u svoju unajmljenu
kuću u Torontu. Nastavilo se piti, vrijeme je proletjelo, studenti su se razišli dok nije
ostao samo jedan, riđokosi momak s otoka Manitoulin. Bio je tek stigao u grad i te je
večeri popio mnogo više nego što je mogao podnijeti, a učeni je profesor to riješio
tako što ga je svukao do gola, pojebao ga u guzicu i onda se popišao na njega.
Poslije toga, Dupré nam je izgledao kao velika faca. Bio je inače skroz
drugorazredan, svi su to znali. Nakon dvadeset osam godina u Sjevernoj Americi i
dalje se pretvarao da jedva govori engleski. Stalno je slijegao ramenima i pućio usta,
zbog čega je u našoj sredini izgledao kao „original”. U profesorskoj sobi razmetljivo
je premetao papire u svojoj aktovki, slažući ih i preslagujući u nove hrpe, kao da
bogzna što radi. Serrault ga je, dakako, prezirao; smatrao ga je smiješnim
učenjakom, koji zaostaje cijelo desetljeće, kako se izrazio. Jednog me dana ulovio
kako se možda odveć glasno smijem jednom od Dupréovih slabašnih viceva i brzo je
spustio pogled. Porumenio sam od nelagode zbog istog razloga zbog kojeg je
Serrault pokušavao sakriti svoj pogled od mene. Bio je kompliciran čovjek, ali prizor
čovjekova poniženja, koliko god prolaznog, nije bio nešto u čemu bi uživao.
Imao sam i drugih poslova. Sazvan je hitan sastanak Odbora za pravila. Neki se
student četvrte godine uspio provući kroz pukotine u sustavu i steći uvjete za
diplomu nakon što je odslušao dvadeset seminara za prvu godinu. Slušao ih je na
različitim odsjecima i pomnjivo zatirao tragove. Bio je to pristup iz Aliceina

65
restorana, strategija za koju smo znali još od kraja sedamdesetih. Kako se to
dogodilo? Čija je to odgovornost? Treba li studentu uskratiti diplomu zbog
nesposobnosti administracije? Sastanak se razvukao do večeri; Serrault je, dakako,
zagovarao studenta i, kao i uvijek, naljutio dio profesora opaskom o tome da je
neznatna razlika između seminara za četvrtu i onoga za prvu godinu.
„Govorite u svoje ime”, rekao je Dupré ledeno se smiješeći.
„To i činim”, odgovorio je Serrault i slegnuo ramenima. U takvim trenucima
čovjek poželi pljeskati. Ostajem bez daha od divljenja pred samoomalovažavanjem
među darovitima.
Bilo je dobrano prošlo deset uvečer kad sam došao doma. Nalio sam si čašu
vina i legao na kauč u radnoj sobi. Gledajući stol zatrpan papirima, olovkama,
pismima i stručnim časopisima, papirićima zalijepljenim za računalo, osjetio sam
čudan užitak. Onda je zazvonio telefon.
Bila je to Passion. Cijelu će večer biti u gradu. Možda bih želio da se nađemo.
Da, rekao sam, to bi bilo sjajno. Zvučalo je to kao spoj. Dvadeset minuta poslije
izišla je iz taksija ispred kuće s velikom ručnom torbom. Vrlo velikom. Ušla je i
pogledala moje police s knjigama pokazujući udivljenje. To mi je nekako zazvučalo
lažno.
Bilo je neobično vidjeti je izvan uobičajenog konteksta, pomalo kao kad na
ljetnim pozornicama naletiš na gimnazijskog nastavnika.
„Nisam ponijela pribor”, rekla je i dotaknula tanak bijeli ožiljak ispod nosa.
„Nema veze.”
„Hoćete ovdje? Na kauču?”
„Malo je prenapadno”, rekao sam. „Što obično radiš?”
„Obično ne radim po kućama.” Ponovno je podigla ruku prema ustima.
Otišao sam u kuhinju i kopao po donjoj ladici, među ubrusima za tulume i
zalutalim vilicama i komadićima konopca dok nisam pronašao crnu svijeću. Odavno
me nitko nije posjetio. Stavio sam je na Emmin brončani svijećnjak, upalio fitilj i
ugasio svjetla. Vosak je mirisao na višnje dok se topio.
„Lijepo miriše”, rekla je Passion, misleći, vjerujem, da joj je draža svjetlost
svijeće. U polumraku je izgledala sasvim lijepo i tad sam shvatio da u mojoj kući
nikad prije nije bila crnkinja.

66
 „Je li ti udobno?”
„Je. A vama?”
„Pitam jer si rekla da ovo nikad ne radiš.”
„Nikad se ne zna”, rekla je.
„Ali sad radiš.”
„Čini mi se da ste u redu”, rekla je. „Barem sam to znala.”
Na trenutak smo šutke sjedili.
„Kako stojiš s vremenom?” upitao sam je.
Pogledala je na sat. „Prijatelj će svratiti po mene u ponoć. Smije li se ovdje
pušiti?”
„Naravno.” Ustao sam i otišao po pepeljaru.
Pripalila je i otpuhnula dim prema meni.
„Kakvo je vino?” upitao sam.
„Ima okus kao krv.”
Otpio sam malo. Bio je to merlot, izvrsna bukea, ali ona je imala pravo: kao da
potječe iz grla zaklane životinje.
Primijetio sam i da me pomalo hvata pijanstvo, da stvari poprimaju nov i
uvjerljiv poredak; kao da sam zakoračio u film in medias res i od početka prihvatio
logiku fabule. Koje fabule? Doći ću na to. Zasad će biti dovoljno ako kažem da sam
tijekom prošlih šest-sedam mjeseci primijetio da vrlo lako kliznem u snovit svijet u
kojem mi padaju na pamet ideje koje uopće nisu primjerene. Zapažanja koja bih
mogao reći kolegama, teme akademskih radova. Katkad bih ih zapisao, a sljedećeg
jutra, kad bih odgonetnuo rukopis, činila su mi se, u najboljem slučaju, prilično
tankima, a u najgorem (i sve češće) naznakom ludila. Odavno sam naučio držati se
podalje od telefona kad sam pijan, ali svijet se promijenio i priznajem da sam nekih
jutara čim bih se probudio otrčao do računala da vidim da nisam slučajno, prethodne
večeri, uhvaćen u jednu od tih „priča”, napisao nešto ne baš razborito nekoj ženi ili
prijatelju ili studentu. Dosad mi se nije omaklo, ali me brinulo. Bojao sam se da ću
jedne večeri piti do kasno u noć. Želim da znate da sam zarana primijetio kako sjeme
niče; poznavao sam tu lozu još dok je bila poput zmijica koje se meškolje u toplom
gnijezdu.
No, opet sam otišao u digresiju, što mi se ovih dana sve češće događa. Moje se

67
pamćenje, kao i moja koncentracija, raspada poput mokrog toalet papira.
„Trebali bismo početi”, rekao sam Passion. „Hoće li biti dobra spavaća soba?”
„Može. Hoćete se najprije istuširati?”
Ostavio sam je u dnevnom boravku, otišao u kupaonicu, svukao se, otvorio tuš i
stao pod vruću vodu. Bio sam prilično uzbuđen. Večer, koju je vino obojilo
grimizom, postala je privlačna, pustolovna. Ne znam kako sam dugo bio pod tušem.
Znam da sam se poslije, posve mokar, pokušao popiškiti i stajao, bog zna kako dugo,
zureći u zahodsku školju, razmišljajući o bog zna čemu.
Izišao sam u kupaćem ogrtaču, frotirskom i dugačkom do poda, koji mi je
Emma kupila za Božić. Uzevši svijeću u ruku, poveo sam Passion nesigurnim
korakom u spavaću sobu. Raspremio sam postelju, maknuo gornju plahtu, pustio da
mi kućni ogrtač padne na pod i legao na trbuh. Čuo sam kako izuva cipele pa osjetio
dodir tkanine, a kad sam pogledao preko ramena, vidio sam da je svukla bluzu i
ostala u bijelom grudnjaku i trapericama.
„Kad sam već tu, pružit ću vam kompletnu uslugu”, rekla je.
„Još nikad nisam bio s crnkinjom.”
Čuo sam njezin smijeh. „Mislim da ni ovo baš ne spada u tu kategoriju.”
Spustila je ruke na moja leđa.
„Imaš ugodan dodir”, rekao sam.
„Aha”
„Ne, stvarno.”
„Odlično. Drago mi je.”
„Mogu li se okrenuti na leđa?”
„U svojoj ste kući.”
„Možeš li to svući?”
Otkopčala je grudnjak i oslobodila dojke s velikim tamnim bradavicama.
Spustila je ruke na bokove. „Hoćete da vam izmasiram prsa?” upitala je.
„Može.”
„A onda noge?”
„Može.”

68
„A onda ćemo vidjeti što će se dogoditi.”
Nije pokrila usta.
„Vrlo si lijepa”, rekao sam.
„A ja ne mogu vjerovati da je vama šezdeset godina.”
„I nije.”
„Rekli ste da jest.”
„Imam pedeset četiri godine.”
„Zašto onda govorite ljudima da imate šezdeset?”
„Sviđa mi se kako zvuči.”
„Hoćete da vam sad izmasiram noge?”
„Da.”
„Bedra ili listove?”
„Bedra, molim.” Glas mi je zatitrao.
„Ovako?”
„Da, to je odlično.”
„Malo su napeta.”
„Jesu.”
Neko smo vrijeme šutjeli.
„Trebali biste ih malo razdvojiti.”
Promijenio sam položaj.
„Kako je sad?” upitala je.
„Odlično.” Prekrio sam oči.
„Nemojte mi zaspati.”
„Ne brini se.”
Nakon nekog vremena rekla je: „Imate li kakvu kremu?”
„Ah, nemam.”
„Ruke su mi suhe.”

69
 „Ne smeta.”
Na trenutak je zastala, pljunula u dlan i onda spustila ruku na mene. „Nadam se
da vam ne smeta”, rekla je. „Je li to u redu?”
„Sasvim u redu.”
„Sigurni ste? Neki muškarci su gadljivi.”
„Psst.”
„Oho”, rekla je nakon nekoliko trenutaka i odmaknula se. „Ohoho.”
Otvorio sam oči. Nepokretno je sjedila, raširenih ruku kao kirurg koji čeka da
mu navuku rukavice.
„Jeste li dobro?”
„Odlično”, rekao sam, „sjajno.”
„Imate li papirnati rupčić?”
Prstom sam joj pokazao prema kupaonici. Domalo sam čuo kako se zatvaraju
vrata; onaj prepoznatljivi zvuk okretanja role toaletnog papira; puštanje vode; a onda
zvuk koji nisam odmah prepoznao, nekakav metalni udarac. Ubrzo se vratila; činilo
se da joj nije nimalo neugodno šetati se polugola po mojoj kući i to mi je laskalo.
„Hoćeš da izađemo i odemo nešto pojesti?” upitao sam.
„Gladni ste? Jer, trebali biste biti opušteni i pospani.”
„Ali nisam. Umirem od gladi.”
Oklijevala je. „Nisam ponijela novac.”
„Ja častim. Ali, što je s tvojim prijateljem?”
„Nema nikakvog prijatelja. Samo sam htjela biti sigurna da niste kakav
perverznjak.”
Već se mjesecima nisam osjećao tako budnim, kao da bih mogao poprskati zid
bojom samo ga gledajući. Ustao sam i odjenuo se.
„Oh”, rekao sam kad smo izlazili, „tvoja torba.”
„Uzet ću je kad se vratim.”
Već je bilo prošlo jedanaest. Reflektori na klizalištu odavno su bili ugašeni, ali
je ondje još bilo nekoliko djece koja su kružila u mraku, čulo se kako njihove
klizaljke udaraju u led kratkim, uzbuđenim potezima. Passion je, odjevena u kaput

70
od crvene umjetne kože s krznenim ovratnikom, hodala spuštene glave, ruku u
džepovima. Kao da smo zbog zvuka naših koraka oboje osjećali nelagodu, ali sad
znam da je nju brinulo nešto drugo. Na dnu moje ulice skrenuli smo ulijevo i prošli
pokraj pet-šest trgovina, prodavaonice ploča, male trgovine miješanom robom, skupe
trgovine sapunima, putničke agencije. Zastala je i pogledala cijene u izlogu, ali se
brzo maknula sa svjetla kad sam je sustigao. Izabrao sam mračan restoran i ušli smo.
Bio je četvrtak navečer, kasno, pa smo dobili dobar stol sprijeda.
„Jeste li sigurni da želite tu sjediti?” upitala je.
„Da”, rekao sam. „To mi je omiljeni stol.”
„Neće vam naići žena ili tako nešto?”
„Nemam ženu.”
„Onda ste iznimka”
„Od čega?”
„Ostalih koji onamo dolaze.” Pogledala je jelovnik. „Što smijem naručiti?”
„Što god želiš. A ti?”
„Što ja?” Gledala je u jelovnik, ali je čekala sljedeće pitanje.
„Jesi li udana?”
„Zapravo nisam.”
„Zna li on što radiš?”
„Kako to mislite, što radim?”
„Pa znaš već, seks za lovu.”
Bilo je glupo što sam to rekao. Spustila je jelovnik. „Ja ne radim seks za lovu.”
„Naravno da radiš. Nije to ništa strašno. Ali, radiš.”
„Hoćete reći da sam kurva?”
„Ne, zaboga, naravno da ne.”
No, imala je pravo. Osjetio sam kako alkohol u meni budi neku vrstu neobzirne
agresivnosti i iznenada sam se sjetio glupe svađe s Emmom u Tajlandu. Razgovarali
smo o rađanju, o tome tko bolje razumije to iskustvo, žena koja nikad nije rodila ili
liječnik muškarac koji je porodio stotine žena. Bože dragi! Počelo je za vrijeme
krvavocrvenog zalaska sunca, tako lijepog da ga riječi ne mogu opisati, a nastavilo

71
se u noć. Ono što pamtim nije tko je što rekao nego pogled kojim me Emma
pogledala tijekom svađe - bio je poput zlovoljnog malog vilenjaka s natruhom
osvetoljubivosti.
Sjećanje na tu večer je, dakako, beznadno obilježeno alkoholom, ali nakon što
se odselila, kad sam iz sekunde u sekundu čekao da me nazove, kad je znala da
čekam, katkad sam snažno osjećao kako uživa u tome što ne zove, u tome što
pogleda telefon pokraj sebe i ne uzme slušalicu. Onih nekoliko puta kada se jest
našla sa mnom - iscrpljenim, divljeg pogleda, kad sam je se toliko bojao da sam
jedva uspijevao sklopiti rečenice - imao sam osjećaj da prilično uživa u svojem
učinku na mene. Možda je zapravo ipak bila samo zlobna mala pička a ja sam to u
njezinoj odsutnosti zaboravio.
No, te večeri na plaži u Tajlandu ona je nešto pokrenula u meni. Nije me bilo
briga za temu o porođaju, ali zbog toga kako se držala poželio sam je dotući u
raspravi pa sam ustrajao sve dok nije ustala i odjurila. Poslije, dok sam se uvlačio u
krevet, još sam bio uzrujan, ona također, ali ujutro sam zakratko osjetio mučninu kad
sam se probudio i sjetio cijele gluposti. Što se dogodilo s tim lošim trenucima?
Izbriše li ih seks poput one vlažne spužve na školskoj ploči? Ili ostanu u srcu pa se
jedan pridružuje drugome, mala prepirka zbog posuđa, neslaganje o borbi bikova,
akumulacija porezotina i ogrebotina dok te jednog jutra ne pogleda preko stola za
doručkom i, poput Ane Karenjine, ne zaključi da imaš prevelike uši ili da odvratno
žvačeš prepečenac?
Mjesec prije nego što je otišla, ručali smo u kuhinji. Bio sam gladan pa sam
pohlepno proždirao sendvič s tunjevinom.
„Ne bih željela da ti bude nelagodno”, rekla je, „ali stvarno si bučan s tim
sendvičem.”
Rekla je to uljudno, ali tonom koji me na nekoj razini uznemirio. Ispričao sam
se, ali se sjećam da sam pomislio: Hm, ovo je novo, ovo se još nikad nije dogodilo.
Čovjek tako pomisli na milijun stvari tijekom dana pa tome nisam pridao osobitu
težinu, ali jesam se upitao, nakratko, zar me više ne voli. Je li to tek sad primijetila?
Ili je tek sad odlučila spomenuti? Možda sam doista bio nepodnošljivo glasan, ali
koji god bio razlog, dogodilo se nešto novo, u to sam bio siguran. I premda o tome
mjesecima nisam mislio, barem ne nakon njezinog odlaska, povremeno bih pomislio
da priča zapravo nije završila onog dana kad su vješalice blago zveckale u ormaru
nego onoga kad se dogodio sendvič s tunjevinom. A sad, nekoliko godina nakon
svega, sve mi se čini da sam ipak imao pravo.

72
 „Moram nešto pojesti”, rekao sam Passion. „Hvata me pijanstvo.”
Snobovski je reći da smo se dobro proveli, ali jesmo. Student iz mojeg seminara
o nadrealizmu zastao je da se pozdravi pri izlasku i predstavio mi je svoju mladoliku
majku. Da bi moji studenti mogli imati roditelje mlađe od mene nije mi se činilo
toliko uznemirujućim koliko blago neuvjerljivim i dok su izlazili iz restorana, dok
sam ih promatrao, opet me obuzela ona dosadna, neemocionalna spoznaja da je moj
život završio.
Bilo je vrlo kasno kad smo se vraćali mojom ulicom. Ne sjećam se točno slijeda
događaja poslije toga. Znam da smo popili konjak, nakon čega je Passion izvadila
džoint. Držala ga je vrhovima prstiju kao komadić osobite čokolade i istegnula svoj
dugačak vrat da uvuče dim. Obično to ne uzimam, ne zbog moralnih razloga, nego
zato što mi ubrza mozak do nepodnošljive razine negativne introspekcije. Ali, onako
prigušeno pod alkoholnim pokrivačem, stenjanje i bacakanje moje podsvijesti nije se
uspjelo probiti na površinu.
Zacijelo sam zadrijemao. Nejasno se sjećam da je zvonilo na vratima, taksi za
Passion. Probudio sam se u šest ujutro na kauču sa strašnom glavoboljom, i
mamurlukom kao iz stripa - pa sam se blesavo smijao dok sam stajao nad zahodskom
školjkom. Otvorio sam slavinu da mi pomogne, ali tekuća je voda zvučala poput
podrugljivih engleskih nogometnih navijača. Pogledao sam u zrcalo. Na usnama mi
je bilo sasušeno crno vino. Činilo se da sam natečen ispod brade. Večer koja se činila
pustolovnom sad je poprimila neku zastrašujuću odvratnost, kao da sam krenuo
putem s kojeg me treba spasiti.
Otvorio sam ormarić ali nisam mogao naći tablete kodeina, što je bilo čudno jer
sam ih uvijek ostavljao na istome mjestu. Pogledao sam na pod, iza zahodske školjke
(kad sam se sagnuo, imao sam osjećaj kao da mi u glavi velik komad leda klizi
naprijed); čak sam, neobjašnjivo, pogledao u kadu. To je bilo čudno. Ušetao sam u
kuhinju i pregledao ormarić pokraj štednjaka. Našao sam gotovo praznu bočicu
tableta za spavanje; zacijelo sam zaboravio na nju nakon što sam u ljekarni kupio
novu. Istresao sam zelenu tabletu na dlan i vratio se u krevet. Čuo sam neki zvuk,
tiho zveckanje. Bile su to prazne vješalice u mome ormaru koje su lupkale jedna o
drugu baš kao one večeri kad je Emma otišla.
Brzo me obuzeo, taj okus gorkih badema, znak da je tableta ušla u moju krv i da
mi se slijeva u mozak. Glavobolja se povukla, a s njom i osjećaj grijeha. Duboko
sam udahnuo. Tijelo mi se opustilo. Prljavi zubi svijeta popustili su stisak oko moga
srca. Naposljetku ipak nisam doživio iznenadni gnusni aperçu sebe kao debelog
vlasnika nekakve jeftine trgovine. Ne, samo sam previše popio. Il ne faut pas s'y

73
tromper. A ipak, iako me inače tableta za spavanje sruši na četiri-pet sati, ovaj sam se
put probudio sat poslije, svijest mi je izranjala poput peraje morskog psa, gore, gore
kroz tamnu vodu dok se nije probila na površinu. Da, nešto doista nije bilo u redu,
osjećao sam to.
Ležao sam u postelji i dalje sklopljenih očiju i u glavi vrtio sinoćnje događaje:
telefonski poziv, poruku, večeru, čak i neukusnu opasku o plaćenom seksu. Što još?
Razgovarali smo o njezinom dečku. Njezinom dečku, pljačkašu banaka. Kako mi se
to činilo egzotičnim, da sam na večeri s gangsterovom djevojkom i to crnkinjom!
Malen dio filma noir koji mi se odmatao u glavi tijekom večeri, u kojem sam, sa
svakom novom čašom vina, sve više postajao koščati protagonist. Stresao sam se
sjetivši se susreta sa studentom nadrealizma i tajnog užitka koji sam osjetio misleći o
tome kako sam njima izgledao, kako su zacijelo bili iznenađeni i poslije neprestano
razgovarali o meni. Kako sam ja zanimljiv tip! Čovjek bi očekivao nekoga
uštirkanog i krutog, a eto mene, profesora francuske književnosti, u centru grada s
crnkinjom, ne može opuštenije. Čak je i konobar znao moje ime. Još pola litre,
profesore Halloway? Svjetski čovjek.
Kako mi se to činilo neukusnim sad, pod svjetlom veljače dok se vrana glasa
dolje pokraj jezera, dok je svijet tako tih kao da nešto čeka, nebo boje bisera, dok se
sunce mutno poput ulaštena srebra probija kroz otvor u žaluzinama. Kako čudno da
je sunce izabralo upravo taj trenutak da se smjesti na jedino mjesto na nebu s kojega
se može probiti kroz jedini otvor u mojim žaluzinama. Ali, opet sam to činio -
odgađao sam. Što je, u čemu je problem? Što mi to smeta?
Podigao sam kućni ogrtač s poda na kojem je ležao kao pogubljen čovjek i
oprezno ušao u dnevni boravak. Isprva nisam ništa primijetio. Osvrnuo sam se po
sobi. Jedna je svijeća posve dogorjela, vosak se skrutnuo na drvenom stolu.
Neuredno ali rješivo. Miris ustajalog dima cigareta. Dvije vinske čaše, jedna srušena
ali nerazbijena. Na sagu nema mrlja od vina, stol nije spaljen cigaretama. Ništa
trajno. Upravo sam se sagnuo da uspravim vinsku čašu kad sam primijetio, na stolu
pokraj kauča, čisti krug veličine dna čaše. Lagan sloj prašine prekrivao je ostatak
stola. Moja je kuća, uglavnom zbog kamina, bila vrlo prašnjava; prašina se
stvrdnjavala u mome kompjutorskom mišu i CD plejeru, alergičnim gostima bi pošle
suze na oči. Osim tog kruga. Budući da sam bio mamuran, svojevrsna ljepljiva
smjesa prekrila je moje misli i slijepila ih u bezobličnost. Trebalo mi je nekoliko
trenutaka da shvatim što se dogodilo. Nešto je stajalo na tom stolu, nešto s okrugla
dna. Ali, što? Nisam se mogao sjetiti kao što se katkad, pod pritiskom, čovjek ne
može sjetiti vlastitog telefonskog broja ili mjesta na kojem je ostavio automobil.
Buljio sam u stol a onda mi se vratio cijeli mučni prizor. Kip Madone od mliječnog

74
stakla, visok tridesetak centimetara i vrlo skup, nestao je. Naslijedio sam ga od
majke; bila je to jedina njezina stvar koju sam zadržao. Pogledao sam na pod pokraj
kauča pa ispod njega. A onda sam primijetio i druge stvari. Upaljač, moj zlatni
džepni sat (koji mi je Emma vratila), meksička pepeljara - sve je nestalo. Kositrena
pljoska sa stolića, fina narukvica što ju je zaboravila žena koja je davno tu provela
noć, i to je nestalo. Sad mi se jasno vratio prizor Passion kako izlazi iz taksija s
onom velikom torbom. Bila je od crnog umjetnog baršuna, s crvenim oznakama
sličnim munjama sa strane.
Onda sam se sjetio zvuka koji sam čuo iz hodnika, zvuka koji nisam prepoznao.
Pa naravno: to su se otvarala vrata ormarića u kupaonici, staklena su vrata udarila u
šarke. Gadura. Čak mi je odnijela i tablete kodeina.

75
 9. poglavlje

Prošli su mjeseci, a s njima i zima. Drveće je propupalo, zrak je postao blag,

osjećao se miris vlažne zemlje. Otišao sam na konferenciju u Toulouse, moju
nekadašnju bazu. Grad mi je bio gotovo neprepoznatljiv. Tražio sam stare kafiće, ali
nije ih bilo. Pokušao sam potražiti svoga bivšeg cimera Španjolca, ali čak nisam
mogao naći ni ulicu u kojoj sam se sjećao da je stanovao. Kao da su se preselile
cijele četvrti.
Održao sam predavanje o novoj pjesmi, koju je navodno napisao Rimbaud, a
nedavno je otkrivena u zaboravljenu književnom časopisu; izišao je samo broj-dva
prije nego što se ugasio. Nakon samo jednog čitanja bio sam uvjeren da je pjesma
lažnjak; imala je ugođaj staklenika, prizori su bili odveć zbijeni da bi bili odraz
ležerne mašte tog mladog markiranta sa sjevera. Štoviše, druge večeri u Toulouseu
pio sam piće poslije večere kad mi je sinulo da u njoj ima nečega čudno poznatog, ne
u jeziku nego u ritmu završnog dvostiha. To sam već negdje čuo - i to ne od
Rimbauda. Ostao sam budan veći dio noći listajući Baudelairea i razne druge
pjesnike, sve koji su mogli utjecati na Rimbauda. Oko tri izjutra došao sam do
zaključka da je Paul Verlaine, njegov ljubavnik, napisao pjesmu kao parodiju i
predao je pod prijateljevim imenom. Njih bi dvojica nakon kakvog pijanog
poslijepodneva smislili upravo takvo što.
Sljedećeg sam dana iznio svoj referat. Primili su ga apatično, kao da im kvarim
užitak, svi osim Serraulta, koji je došao održati predavanje pod naslovom „Klaun kao
društveni prijestupnik”. On se složio sa mnom. Osim toga, rekao je da je to ionako
drugorazredna pjesma.

* * *

Nedugo nakon povratka imao sam niz pehova koji su me ozlojedili. Nije to bila
sudbina na djelu, ništa takvo. Nego kao da se dva-tri puta udariš nožnim prstom o isti
dio kreveta. Izluđujuće. Eto, na primjer, izgubio sam olovku za Prousta (za
podvlačenje tvrdoukoričenog izdanja). Onda sam izgubio novčarku. I nakon što sam
otkazao kreditne kartice, čini se da je nisam mogao prestati tražiti. U kratkim

76
hlačama, u stražnjem džepu modrog odijela, čak i u košuljama, kao da bi čovjeku
mogla promaknuti novčarka veličine falafela u prsnom džepu košulje! Pretražio sam
odjeću koju sam nosio prethodnog dana, prethodnog mjeseca, njuškao sam po kući,
pogledao u afričku vazu za cvijeće tri, četiri, pet puta. Nastavljalo se i nastavljalo, to
suludo traženje, kao da sam nekakva nijema životinja koja je izgubila mladunče u
Serengetiju. Tražio sam i tražio i tražio i svaki put se razbjesnio. Bacio sam sve iz
ormara za odjeću na pod; pulovere, sokne, ručnike, šalove koje nisam vidio
godinama, sve na pod. Uključujući traperice koje je Emma ostavila. Bože, imala je
tako uzak struk. Položio sam traperice na svoj krevet i na trenutak stajao tako usred
nereda i posteljine i hrpa odjeće i gledao te traperice na krevetu kao da je njezino
tijelo, njezina duša netom izletjela iz njih. Oprezno sam legao i uronio lice u
međunožje traperica. Ali, predugo su bile u ormaru. Ona je nestala.
Tražio sam u automobilu, ispod sjedala, ispod pretinca. Udario sam glavom u
retrovizor. Ne bih li se umirio, sjedio sam vrlo mirno i nekoliko puta duboko
udahnuo. Osjetio sam kako mi se u središtu glave mijenja boja magme i odlučio sam
odustati od novčarke, otiči odmah unutra i početi novi dosadni niz telefonskih
poziva. Otvorio sam vrata automobila, a jeep koji mi se nečujno primaknuo dok sam
sjedio zamišljen, odvalio ih je sa šarki. Automobil je vrištao kao da mu je netko
otkinuo ruku.
Pola sata poslije, nakon ratobornog natezanja s vrlo neprivlačnom ženom -
vozačicom automobila - pozvao sam kamion za vuču i dvadeset minuta nakon toga
pojavio se seljačina prljavih noktiju koji je zacijelo čitao žutu štampu, u kamionetu s
kranom. Tražio je da mu platim unaprijed. Nisam imao kreditne kartice pa sam
morao otići taksijem u jebenu banku dok je on čekao na prilazu s uključenim
mjeračem. To su bile njegove riječi, ne moje.
Na brzinu sam podigao novac dok je taksi i dalje čekao kad je blagajnica,
tamnooka Pakistanka, prekinula posao pogledom prema meni i kratkim „Ah!”. Imao
sam neobjašnjiv osjećaj da se moram pripremiti.
„Vaša prijateljica Emma?” rekla je uzlaznim pjevuckavim glasom.
Osjetio sam kako mi se krv odlijeva iz lica. „Odavno nisam vidio Emmu”,
odgovorio sam hladno.
„Ma dajte”, rekla je i vrckasto me pogledala kao da sam poznati varalica koji se
sprema izvesti novi trik.
„Ne”, rekao sam vrlo odlučno, nastojeći kontrolirati svoj glas i poriv da je
tresnem po licu, „nisam.” Ali su me pitanje - i moj pokušaj, moja potreba da uvjerim

77
tu pičku u svoju ležernost - ostavili bez daha. Bio sam uvjeren da ona to čuje i imao
sam osjećaj kako mi lice mijenja boju, kao svjetionik koji objavljuje svijetu da me na
mrtvo dotukla mlada žena i da i od samog spomena njezinog imena još zajaučem od
bola.
„Onda ne znate da je trudna?”
„Kako lijepo”, rekao sam, a dok su mi riječi izlazile na usta, čuo sam što
mislim: Dobro, zvuči uvjerljivo, ljubitelj beba koji oprašta izdaju. A što se tebe tiče,
mislio sam gledajući blagajnicu, njezine kravlje smeđe oči, mesnate bokove, tebe ću
srediti poslije. Razbjesnilo me što se nekakva blagajnica usudila spomenuti tako
osobnu stvar. Sigurno me htjela raniti, izazvati mi nelagodu.
„Sigurno ćete joj poslati čestitku”, rekla je.
„Molim?”
„Čestitat ćete Emmi na trudnoći?”
Imao sam osjećaj da se vrijeme usporilo onako kako sam čuo da se uspori
velikim atletičarima. Uhvatio me neki ubojiti spokoj. Sad mi se više nije žurilo.
„Ono što vam mogu reći”, rekao sam namjerno polako, „jest da ne želim
razgovarati o svojem osobnom životu s blagajnicom kad dođem u banku obaviti
jednostavnu transakciju.”
Pogledala me kao da sam pokraj knjižice na pult upravo spustio neobičan
umjetni penis pun žila. Koliko god neobjašnjivo zvučalo, osjećao sam se sjajno, kao
da sam upravo zadao udarac ugnjetavaču ili zabio gol u posljednjoj minuti hokejske
utakmice. Bili su to djetinji osjećaji radosti i navirućeg užitka. Vratio sam se u taksi i
odmaknuo već deset uglova prije nego što sam shvatio čime sam to tako zadovoljan.
Bilo je to olakšanje. Prvi put otkako me Emma ostavila javno sam izrazio svoju
srdžbu zbog boli koja mi je nanesena. Zbog toga što me nikad nije nazvala ni pisala
mi niti me došla vidjeti. Jer sam mogao visjeti s omče u svojoj kući prerezana
grkljana, košulje slijepljene zgrušanom krvlju, a ona čak nije svratila ni da vidi jesam
li živ. I da tako nešto čujem - da će postati majka! - od blagajnice. Kako čudno priče,
ljudi i ljubavne veze završavaju.
Od blagajnice.
Došao sam kući, platio vozaču kamiona, uzeo bocu vina, malo sira i nekoliko
cigareta te ih odnio na trijem da malo razmislim. Čekao sam valjda šok od vijesti o
Emminoj trudnoći, prasak koji se čuje iz snajpera trenutak nakon što vidite oblačić
dima. Ali, nije došao i ja sam zaključio da to znači kako sam doista digao ruke od

78
nje.
Bilo je ondje zapravo prilično zanimljivo, dok sam sjedio u naslonjaču od
ratana, nogu ispruženih na ogradu balkona, i promatrao zbivanja na ulici: susjede
kako ulaze i izlaze iz kuća, automobile koje parkiraju, kako se odvoze, pse kako trče
ulicom, djecu kako prolaze. Kao da gledam jedan od onih obrazovnih filmova o rastu
neke biljke. Zatekao sam se kako mi misli vrludaju.
Oko osam sam otišao na ugao na piće. Došlo mi je da budem u blizini ljudskih
tijela, ali društvo mi se tu nije svidjelo, nešto me razdraživalo u tom mjestu, u tim
budalastim mišljenjima što su mi dopirala do ušiju. Glupi ljudi s glupim zamislima.
Hodao sam niz Ulicu Bloor, zaustavljajući se tu i tamo, nikad posve zadovoljan, a
onda sam iznenada mahnuo rukom i zaustavio taksi. Imao sam osjećaj da će u gradu
biti nešto za mene.
Izišao sam kod Ulice College i krenuo prema zapadu. Prešao sam onu uličicu
pokraj bankomata. Ne znajući zašto, ušao sam u blues klub na katu. Godinama ondje
nisam bio. Djevojka na ulazu pustila me besplatno; zaključio sam kako je to znak da
tu trebam biti. Sjeo sam za stol u kutu. Svirala je neka grupa. Zrak je bio gust od
modrog dima cigareta i sretnog čavrljanja. Za stolom pokraj mojega mladić je, koji
me podsjećao na nekoga koga sam poznavao na sveučilištu, držao govoranciju a
njegovi prijatelji, djevojke i dečki, naginjali su se naprijed s izrazom ugodnog
iščekivanja na mladim licima. Kako su se doimali velikodušno, prepuštajući mu
podij; kako nesebično, kako neagresivno, sa širokim osmjesima; djevojke su otresale
pepeo uz rub pepeljare i izmjenjivale ushićene poglede. Imao sam osjećaj kao da sam
zagazio u vodu u spremniku punom lijepih riba, crvenih, zlatnih, modrih i
srebrnih.Takva mladost i ljepota i energija, razgovor o ljubavi, mladićima,
djevojkama. Misli li itko ikad na išta drugo, upitao sam se. Postoji li išta drugo?
Osvrnuo sam se i pogledao tu lijepu djecu u njihovoj ljetnoj odjeći i iznenada
shvatio da više ne spadam u taj dio grada. Bila je to, kako bi Dupré rekao, domena
onoga što tek nastaje.
Ipak, sjećao sam se. Uzleta, jedrenja uvis, poput mladića za začaranim
susjednim stolom.
Iznenada sam zijevnuo. Vrijeme je da krenem dalje. Ali, kamo? Kamo bih
trebao ići? Vjetar me potezao. Sišao sam u podzemnu. Kad sam došao na peron za
vlak prema jugu, primijetio sam da nema nikoga osim mlade žene koja je stajala
samo nekoliko metara od mene. Stajala je blizu tračnica, gledala dolje, izgubljena u
snatrenju. O nekom mladiću, pretpostavljao sam. Ili možda o djevojci. Te su

79
proljetne noći bile posvuda, te djevojke od kojih malo problijediš. Imala je kratku
tamnu kosu, traperice i kožne mokasinke, nosila je tako tanku srebrnu ogrlicu da si je
jedva mogao vidjeti. Sjeo sam na klupu i buljio u nju. Buljio i buljio. Mislim da je
znala da buljim i očekivao sam da se udalji, ali nije.
Stigao je vlak. Čuo sam ga kako tutnji na drugoj strani tunela, vidio kako se
pojavilo središnje svjetlo. Ukrcao sam se i sjeo na mjesto s kojeg sam je mogao
promatrati. Zamišljao sam kako joj se predstavljam. Što bih rekao? Rekao bih, jeste
li čitali Maupassanta? Pas du tout? Ali, on ima priču o mladoj djevojci poput vas i
muškarcu u vlaku, poput mene, koji je promatra. Gleda je i gleda i... Pa, nadam se da
ćete mi oprostiti na slobodi, ali volio bih da je pročitate. Pročitajte je i mislite na
mene, A onda bih joj dao svoju posjetnicu: Profesor dr. Halloway (Chicago). Straga
bih napisao svoj privatni telefonski broj. Dragi Bože, kakvu bih dobru šalu mogao
smisliti? Nešto o Baudelaireu, možda Verlaineu. Možda čak ono o Jarryju kad je
šetao jastoga na uzici, to nikad nije dobilo dužnu pozornost. A onda, pomalo se
sramežljivo pozdravljajući, razišli bismo se ondje na peronu. Kako bi bilo pametno
da ne očekujem previše. Prošli bi tjedni; gotovo bih posve zaboravio na nju. A onda,
jedne večeri, kad jesenski vjetar zapuše ispod stražnjih vrata i ja moram leći i
smotam ručnik da spriječim propuh, takve večeri kad bi mi djeca maskirana u
vilenjake zvonila na vrata, takve bi me večeri ona nazvala...
Ali, zaudarao sam na alkohol a nisam htio da misli da sam takav čovjek.
Podigla je pogled i nakrivila glavu, ovako, kao da čita malo zagonetan oglas s druge
strane tračnica, ili možda da bih još bolje vidio koliko je lijepa s onom malom uskom
bradom i visokim čelom. Tražio sam nedostatak, ali što sam više buljio to je ona
postajala ljepša, sve dok mi nije prilično pozlilo. Zamišljao sam kako ljubim njezin
prekrasni vrat. Sklopio sam oči i zamislio kako usnama dodirujem njezinu kožu,
točno tamo, ispod uha.
U vlak je ušao muškarac u smeđem odjelu, s vlasuljom. Stao je diskretno sa
strane pa se osvrnuo, ovamo, onamo, kao miš u mračnoj komori, dok je nije ugledao,
a onda je i on buljio u nju, obojica smo buljili. Imao sam dojam da ju je vidio pri
ulasku pa je izabrao mjesto s kojeg je, kao i ja, može neupadljivo promatrati. Ali,
svaka sekunda gledanja postajala je sve bolnija; govorila mi je, nikad je nećeš imati,
nikad nećeš biti s njom, taj dio tvojeg života je završen. I odjednom sam jedva čekao
da ona iziđe iz vlaka.
Izišla je na stanici Union. Pogledala je ovamo pa onamo i krenula niz peron.
Vlak je krenuo. Pokušao sam se prisiliti da je ne gledam jer sam znao da ću gledati
gleda li za vlakom, a neće, jasan znak da me nije ni primijetila. Ali, kad smo krenuli,

80
morao sam pogledati. Što ako se jest osvrnula? Što ako je u tome bila poenta cijele
večeri?
Vlak je tandrčući ušao u tunel.
Bilo je pola dvanaest kad sam krenuo uz svoju ulicu. U parku je skupina
srednjoškolaca sjedila na panju i pušila. Vjetar je blago njihao grane iznad glave;
čulo se kako šapću, ššš, ššš, ššš. Iznenada sam bio vrlo umoran, boljela me glava, oči
su me pekle kao da se sitna zrnca pijeska trljaju o moje kapke iznutra.
Ne sjećam se kad sam legao. Prije svitanja sanjao sam Emmu. I to kakav san!
Već sam ga sanjao. Dopustite, molim vas, da objasnim. U mojem su životu postojale
dvije Emme. Jedna je bila Emma koja me poodavno ostavila i u međuvremenu se
pretvorila u anegdotu. Bila je, i pritom sam velikodušan, rana koja je, vjerovao sam,
odavno zarasla. Ali, postojala je još jedna Emma, ona koja je živjela u mome srcu.
To je bila Emma pokraj koje sam spavao gotovo tri godine. Katkad bih usred noći
zavukao ruku pod njezino pazuho i vratio prste koji su sad mirisali na nju na mjesto
između jastuka i moga lica. Katkad bi, tek napola budna, podigla mršavu ruku samo
nekoliko centimetara da mi pomogne. Kad sam mislio na tu Emmu, i dalje bi me
ispunio dubok očaj, kao da mi se u prsima kreće živ stvor koji traži izlaz.
No. Moj san. Sanjao sam da smo bili u ladanjskoj kući, s njezinim prijateljima;
mladi, imućni parovi, bezbrižni mladi muškarci; Emma i ja srdačni i razgovorljivi
(Emma anegdota); sve ide sjajno; kao da nitko nije svjestan nesklada između toga što
mi - Emma i ja - više nismo zajedno, što je ona s nekim drugim. Čak ni ja. Prekrižila
je noge, sjećam se, i odsutno dodirivala rub cipele, ali njezin nemir, njezina
rastresenost me pokrenula. Odjednom je, mučno, postala druga Emma. I
jednostavna, neshvatljiva činjenica njezine odsutnosti probudila me iz duboka sna s
uvjerenjem, sigurnošću, da mi je netko upravo nešto viknuo na uho i potom nestao iz
sobe.
„Emma?” prošaptao sam osvrćući se u mraku.
Osjetio sam kako oćut njezine prisutnosti odmiče poput koraka niz bolnički
hodnik usred noći. Bilo je tako neobično neposredno da se činilo kako je upravo
otišla iz sobe, da se zrak još pomiče ondje kuda je prošla.
Bilo je gotovo podne kad sam se probudio, ali bio sam grozno mamuran.
Planirao sam kako ću provesti dan. Ustat ću, oprati zube, popiti šalicu kave, navući
kratke hlače i majicu i otići malo trčati u staro susjedstvo. Trčat ću i trčati i kad se
vratim, možda četrdeset-pedeset minuta poslije, bit ću spreman za novi dan.
No, nisam to učinio.

81
 Umjesto toga, ustao sam, oprao zube i navukao hlače, staru radnu košulju i
mokasinke. Čarape ne. Odšetao sam se do Duponta i krenuo na istok i od same
pomisli da neću morati trčati, da se neću morati suočiti s cjelodnevnim valovima
mamurluka osjećao sam se gotovo zdravo. Kad sam utrčao na vrata bio sam dobro
raspoložen.
„Nikad ne podcjenjuj radosti trčanja do trgovine alkoholnim pićima”, objavio
sam zbunjenim kupcima.
Vratio sam se na blagajnu trenutak poslije s bocom Mondavi Reserva jer mi je
liječnik savjetovao da je bolje piti skupo nego jeftino vino. Onda sam oklijevao. Ako
kupim samo jednu bocu, to je kao da tražim nevolje. Ako imate samo jednu bocu,
stalno vam je na pameti da će ponestati, znate da ste napola gotovi, dvije trećine
gotovi i tako sve do posljednje čaše. Nije stvar u melodramatičnoj želji za
alkoholom; stvar je u gnjavaži što morate natrag u trgovinu. A ako kupite dvije boce,
uvijek imate više nego što vam treba. Možete popiti ili ne popiti još jednu čašu bez
opterećivanja mišlju o tome koliko još ima, onim „K vragu, ponestaje mi”.
Kupio sam četiri boce i onda svratio u honkonški bazar i kupio kutiju cigareta.
Dok sam silazio niz brijeg a boce mi zveckale poput ovčjeg zvona, susreo sam
svojeg susjeda Australca. Imao je taj odsječan, seljački naglasak. Živio je u pomalo
tjeskobnoj kući. Ne znam točno reći zašto je bila tjeskobna, možda zbog malih
prozora ili turobnog trijema, ali obuzela bi me dosada kad god bih prošao pokraj nje.
Danas je bio na travnjaku i nešto petljao po vrtu. Bio je trbušast, rumen tip koji je
osjećao potrebu da i najjednostavniji pozdrav poprati nekom vrstom uvrede. Mislim
da je to radio zato da bi ga shvaćali ozbiljno. Ti si možda profesor književnosti,
druškane, ali ja sam ti ravan u svakom pogledu. I ne samo ravan, nego sam te i
provalio, jer u njegovom prepredenom ispitivanju o mojem životu dalo se naslutiti da
ja kao nešto izvodim što je samo on uspio prozrijeti. Očigledno mu nikad nije palo
na pamet kako bi u svojem nastojanju da bude shvaćen ozbiljno mogao nekoga
razdražiti ili čak povrijediti.
Prošlih nekoliko mjeseci imao sam osjećaj da plovimo u mračne vode i
pokušavao sam ga izbjegavati. Ali danas, dok je čupao korov u cvijeću, valjda me
čuo kako dolazim jer je podigao pogled lukavo se smiješeći. Zbog nekog razloga
krenuo sam ravno na njega, silazeći s pločnika i prelazeći ulicu. Zvec, zvec, govorile
su moje male crne prijateljice.
„Rano počinjete?” rekao je.
„Ništa se ti ne brini, tetkice. Samo se vrati svojem korovu.”

82
 Zakoračio je unatrag, razumljivo zapanjen. Bez okolišanja i zbunjujuća izjava
bila je tako otrovna da je čak i njegov pas, koji mu je pravio društvo, podigao
pogled. On je prasnuo u smijeh. Shvatio sam da sam ga uznemirio, a budući da sam
bio sve gore raspoložen oćutio sam neku vrstu oduševljenja. Sad kad sam se ružno
ponio prema njemu, koliko god blago, odjednom će mi se, ni sam ne znajući zašto,
početi diviti; ljudi poput njega razviju pseću sklonost upravo prema onim osobama
koje ih tresnu po gubici večernjim novinama. Ali, premda je to možda sam tražio,
nelagoda koju sam mu vidio na licu pomalo mi je pokvarila užitak. Mislio sam da će
to biti zabavnije. I tako, pošto sam ispalio strelicu, sad sam požurio izvući je.
„Jeste li ikad imali jedan od onih dana kad jednostavno dignete ruke?” upitao
sam ga. Moj ton gorljive radoznalosti zvučao je kao da mi je njegov odgovor veoma
važan.
Oprezno je kimnuo.
„Ja upravo imam takav dan”, nastavio sam, naizgled iskreno i brbljavo ranjivo.
„Ja sam mislio da ste se malo naroljali”, rekao je.
Tja. Profesionalni Australac. Rien de plus emmerdant. Iskreno, poželio sam ga
ponovno napasti. Štoviše, nisam mogao ne vidjeti komadić sasušena jajeta na
njegovoj bradi. Nije obrisao lice poslije doručka. Seljačina nad seljačinama. Ipak,
imao sam osjećaj da će odsad naše čavrljanje biti suzdržanije. Spojimo stvar,
suzdržanost. Ono što oni razmaženi bezveznjaci iz šezdesetih godina nikad nisu
shvatili - ti pokvareni, parazitski dupelisci - jest kako je u mnogim slučajevima, a
osobito kad je riječ o izražavanju stvarnih osjećaja, represija dobra stvar.
Došavši kući, otkrio sam da više nisam u tako velikoj žurbi da se riješim
mamurluka. Umirivala me i sama blizina četiriju boca, činjenica da su tu posve
dostupne. Otvorio sam kalifornijsko da malo diše. Našao sam pepeljaru, otvorio
cigarete, spustio ih na pult, očistio kuhinju, stavio posuđe u perilicu, doveo sve u red
kako bih se, u slučaju još jednog mamurluka, barem našao u urednoj ludnici. Kad
smo već kod toga, bio sam krenuo u kupaonicu provjeriti zalihu tableta za spavanje
kad je zazvonio telefon. Podigao sam slušalicu, ali nije bilo nikoga; veza je bila
otvorena, onda je kliknulo i šum se nastavio. Glupavo sam se pitao je li to Emma
Carpenter. Mogao sam je zamisliti kako drži slušalicu, njezin šiljast nos, suhe usne.
Vidio sam je kako nepokretno stoji u praznoj kući s telefonom u ruci i uz tu sam
sliku imao prilično zastrašujući oćut da se nešto miče prema meni, poput sjene na
vodi, polako i sigurno prevaljujući metre; da samo moram čekati, ostati gdje sam, i
to nešto će se otkriti.

83
 No, dok sam razmišljao o toj stvari koja se polako kreće prema meni, iznenada
mi je sinulo da je možda nazvala Passion. Passion i njezin dečko pljačkaš banaka
zovu da vide jesam li kod kuće, pripremaju se ponovno opljačkati moju kuću. Sišao
sam u podrum i izvukao pušku iza peći. Krpom sam obrisao paučinu, donio je gore i
naslonio na stolić u predvorju.
Onda sam počeo piti. O Bože, kamo sve nisam išao tog poslijepodneva? Kako
je dan prolazio, našao sam se na stranim obalama. Dopustite da na trenutak
zastanem. Nisam vam baš rekao istinu o svojoj majci, nije li tako? Možda bih sad
trebao. Istina je da ona nije bila hladna osoba koja me gotovo nikad nije dodirivala,
barem ne u početku. Istina je da me je obožavala. I ja sam joj uzvraćao. Kad sam bio
mali, vjerovao sam da je svijet prepun smeđih papirnatih vrećica i beskorisnih stvari
i mislio sam da i ona to vjeruje. Vjerovao sam da sve vidi, sve zna i obožava sve
povezano sa mnom.
Ali, negdje na početku puberteta počela se okretati protiv mene. Nikad nisam
shvatio zašto (sad pretpostavljam da je bila riječ o piću i lijekovima), ali postala je
nepouzdana, osoba od koje treba skrivati stvari. Jednom, kad mi je bilo četrnaest,
došao sam kući iz škole u podne (imali smo poludnevnu nastavu) i zatekao je u
svojoj sobi kako kopa po kutiji s pismima, adolescentskim ljubavnim pismima koja
se skupljaju poput medalja za plivanje. Čuo sam kako razgovara sa sobom, kako
bjesni i bjesni i bjesni. Nemam pojma što je tražila - dokaze, možda, ali ne znam
čega. Bilo je i drugih incidenata: neobjašnjivih eksplozija srdžbe, ona večer kad je
strgnula zavjesu tuša dok sam se spremao otići na tulum, kako je izbacila prijatelja iz
kuće jer je gledao njezine grudi. Nije razgovarala sa mnom cijelo ljeto. Šutke je
prolazila pokraj mene u kuhinji, hodniku, na trijemu, u dnevnom boravku. Šutke sam
večerao i poslije odlazio na kat. Nikad nije došla za mnom. Ali, bio sam jači od nje i
naviknuo sam se na to da me više ne voli. Postao sam debelokožac; postao sam
nesalomljiv. Umrijet ću prije nego što prvi progovorim, mislio sam, umrijet ću. A
onda sam jedne večeri čuo neki mukli udarac iz dnevne sobe. Tiho sam otvorio vrata
svoje sobe i sišao, a ona je ležala na podu, plavih očiju još otvorenih. O kako sam bio
tužan. Kako sam bio strašno tužan što se nismo imali prilike pomiriti. Jer uvijek sam
mislio da hoćemo, uvijek sam znao da će mi jedne večeri pokucati na vrata i da ćemo
opet biti prijatelji. Bili smo tako dobri nekoć, ona i ja, kad sam bio mali, kad smo
imali piknik uz jezero u parku Algonquin. Tako topao ljetni dan i ja sam sjedio na
prostirci i trava se njihala, lišće u krošnjama je šumorilo i šumorilo i tim mi zvukom,
mislio sam, govorilo: Bit ćeš sretan, bit ćeš sretan.
Poslijepodne je prolazilo. Žuti mačak, koji je sad stalno stanovao pod mojim
trijemom, skočio je i sjeo mi u krilo. Tijekom prošlih nekoliko mjeseci prilično sam

84
se vezao za njega. Protrljao sam ga iza ušiju gdje mu je bilo najdraže; on je preo i
stenjao i protezao noge pružajući snažne pandže i na kraju se preokrenuo u mome
krilu kako bih ga češkao po trbuhu. Zapuhao je povjetarac i kao da je otpuhao
oblake; visjeli su u ritama kao da ih je vjetar rastrgao.
Okružen krikovima ptica i djece, imao sam osjećaj da odlijećem na čarobnom
sagu. Okretao sam glavu amo-tamo i sag me poveo kroz grad. Vidio sam fantastične
prizore. Uspostavio sam neobične veze.
Zaspao sam.

85
 10. poglavlje

Probudio sam se u suton s groznim okusom u ustima i mučninom u želucu.

Posljednja svjetlost dana odbijala se od susjedovog tornja. Nasmiješio sam se u
zrcalo u kupaonici. Bio je to podmukao osmijeh koji je insinuirao da ja nešto znam,
da ćemo to uskoro svi znati. Samo strpljivo, šaptalo je, vidjet ćeš.
Otišao sam iz kuće potražiti restoran koji ima stolnjake i uljudne konobare.
Slika se doimala tako umirujuće, tako svježe i čisto da se činilo kako ću se i ja
osjećati svježe i čisto samo ako ga uspijem naći. Nebo se dramatično promijenilo.
Crvenkastozlatni oblaci jurili su na razne strane, kao da bježe. Silazeći niz moju
ulicu rano te večeri čovjek je imao dojam da ide kroz uzak prolaz kojega su zidovi
zamrljani mrljama žive boje. Na licima koja su mi ususret dolazila pločnikom -
kretala su se na nevidljivim kotačima - vidio sam da krivudam. Izmjenjivali su brze
poglede i spuštali glavu kao da su moje oči udice koje bi ih mogle zakvačiti ispod
brade. Jednom sam pogledao preko ramena i vidio dva blijeda lica povrh duga vrata,
poput sunovrata u polju, kako zure za mnom. Na sekundu sam pomislio da sam ih
prepoznao. Možda i jesam.
Dan je žurio da natrpa sve što može prije mraka. Oblaci su se izravnali i ležali u
ružičastim ravninama, tu i tamo poprskanim tamnoplavim. Na travnjacima se
skupljala nijansa sivog, u grmlju, na stazama, i onda je uz mirisan uzdah dan
izdahnuo. Ja sam skrenuo u Ulicu Bloor, sad punu večernjih šetača. Bio je petak
navečer i s panikom kakva uhvati nekoga kad shvati da je ostavio kipući lonac vode
na štednjaku sinulo mi je da u restoranu možda neće biti stola za mene. Ili još gore,
da bih mogao dobiti pogrešan stol, stol posve postrani, postrani života. Kako bi
teško, kako bolno bilo morati se okrenuti i vratiti kući. Tužni Odisej! Jer, nijedan
drugi restoran na svijetu ne bi bio pravi. Požurio sam naprijed.
„Profesore Halloway?”
Čuo sam to odnekud straga. Bio je ženski glas, ali ga je moj živčani sustav
registrirao kao smetnju, kao da me neki neznanac agresivno dograbio za rame i
okrenuo. Preda mnom je stajala mlada žena s crnim šiškama.
„Katrina”, rekla je. „S francuskog seminara.” Prepoznao sam je, ali se to valjda
nije vidjelo na mojem licu jer je ona brzo dodala: „Imala sam seminarsku radnju o

86
Boileauu. L’artpoetique. Vjerojatno ste zaboravili.”
„Ne. Uopće ne”, rekao sam. „Baš naprotiv.”
„Što radite u ovoj četvrti?” upitala je.
„Tu stanujem”, rekao sam. „Ne baš ovdje. Ali, blizu.”
Štucnula je. „Ma, nebesa”, rekla je pokrivajući usta malom rukom, očiju
raširenih od iznenađenja, „oprostite”, i bilo je nečega u njezinoj kretnji zbog čega
sam htio pružiti ruku i dodirnuti joj lice. No, kao što zazveči limena ploha u
amaterskom kazalištu, tako sam čuo upozorenje da to ne učinim. Duboko sam
uzdahnuo. Ulična svjetla upalila su se uz čujan „klik”.
Rekla je nešto na francuskom.
„Molim?” rekao sam.
„Zar mi je naglasak tako loš? To je iz Boileaua. Znate već, onaj dio kad kaže da
su riječi koje vam dođu prve obično i najbolje. To je, ono, najpoznatiji dio.”
Dugo sam je i nesigurno pogledao. „Katrina, imaš prekrasnu put. Nadam se da
ti zbog ovoga nije neugodno.”
Ali još dok su mi riječi izlazile na usta vidio sam kako joj se lice smrknulo,
iskrivilo se i na trenutak sam zaboravio s kim razgovaram.
„Profesore Halloway, imali ste naporan dan”, rekla je i sa zvukom glasa vratila
mi se u fokus. Doista jest bila prekrasna.
„Prilično sam pijan, to je točno, Katrina”, rekao sam.
„Pa, to je u redu” rekla je, „svi se katkad napiju.”
„Da?”
„Tako sam čula.”
Bio sam se pomalo nadao da će mi se možda pridružiti, provesti sa mnom tu
neobičnu večer, ali njezina je posljednja rečenica zvučala kao uljudno odvajanje.
„Čak i ti?” upitao sam.
„Ja nisam za to. Jedno piće i gotova sam. Puf! Ne biste to htjeli vidjeti.”
O da, htio bih. Veoma bih to volio vidjeti.
„Što radiš?” upitao sam.
„Još sam u školi.”

87
 „Ne, mislio sam, kad se napiješ.”
„Ah, svašta.”
„Na primjer?”
Htio sam da kaže... pa, očigledno je, zar ne? Sigurno je i njoj bilo očigledno jer
je brzo dodala, odvraćajući pogled, poput posljednjeg vagona koji se odvaja od
vlaka: „Obično zaspim.”
Eto. Sad je bilo jasno. Valjda si sad dovoljno čuo, mislio sam. Štoviše - i ecoute
bien, toi - ako sad odeš, na sigurnom si. Nema jutarnjih užasa. Nema skakanja u
krevetu kad se sjetiš rasula večeri. Ukratko, ništa čega bi se morao sramiti.
„Moram ići”, rekao sam.
Ali, nisam otišao. Barem ne odmah. To je jedan od onih životno presudnih
trenutaka, ili mi se u tom trenutku tako činilo. Pružio sam ruku i vrlo joj nježno
dodirnuo obraz. „Ovo sam odavno želio učiniti.”
Ona se posve umirila.
„Laku noć, Katrina”, rekao sam.
A ona je rekla: „Laku noć, profesore Halloway.”
Nisam se okrenuo, nijednom, sve do restorana, ali taj me susret ozario pa sam
nagrnuo u pretrpanu blagovaonicu i sjeo za stol blizu sredine, kod prolaza, okrenut
prozoru. Stol iz snova. Sav u bijelom, kao da je čekao mene i samo mene, stajao je u
samom središtu svega. Osjetio sam gotovo romantičnu zahvalnost prema konobaru
koji mi je ponudio piće, onakvu kakvu bi osjetio čovjek koji se smrzava kad mu
dopuste da uđe i zagrije se. U takvim okolnostima konobar poprima status autoriteta,
čovjeka čiju naklonost želimo sačuvati. Kako su konobari neobično važni! Osjetio
sam tako iznimnu toplinu i naklonost prema svima njima, prema njihovoj
užurbanosti i raspoloženosti; kako su samo uglađeni, u bijelim košuljama i crnim
hlačama dok klize između stolova. Jedan od njih, elegantan plavokos mladić, vitak i
tanak, zaustavio se da se rukuje sa mnom. „Lijepo vas je ponovno vidjeti, profesore”,
na što sam odgovorio, „Lijepo je opet biti ovdje.” Bože. Kakvo ushićenje, kakav
zanos, naći pravi restoran. Doslovce sam osjećao kako mi užitak struji krvlju. A
trenutak poslije, u boci za posluživanje tamnocrveno vino, dražesno u svjetlosti
svijeća, pojavilo se preda mnom dok je konobar odnosio pribor s mjesta sučelice
meni. Nalio mi je čašu a onda, uz pomalo kitnjastu kretnju, spustio karafu.
„Kad god budete spremni, profesore”, rekao je.

88
 Doista, bio sam zamalo odveć sretan. Moram nešto učiniti za te mladiće, mislio
sam, nešto čime bih izrazio svoju neizmjernu zahvalnost. Možda ću donijeti jednu od
svojih knjiga, možda onu o ranim kritikama Baudelairea i dati je, ne, posvetiti je
ovim konobarima. Potpisati je. Da, to ću učiniti. Kako prekrasna ideja. Kako će to
svima biti drago. Čudno da se toga nisam prije sjetio.
„Profesore Halloway.” Sad pak muški glas, nekoliko stolova dalje, bradati
muškarac i njegova žena koji su mi se smiješili identičnim osmijehom.
„Ah, da”, rekao sam, nemajući pojma tko su, ali sam ih svejedno počastio
gotovo papinskim pokretom ruke.
Konobar se vratio. „Pa vi ste slavni, profesore Halloway. Baš me maloprije
neka djevojka tamo pitala poznajem li vas. Mislim da je to vaša studentica.”
Upitao sam se je li Katrina ušla za mnom. Pogledao sam. „Gdje je?”
„Otišla je.”
„Hmm.” Zamišljeno sam pomilovao bradu. „Šteta. Ali, da, da, imate pravo,
doista se večeras sjajno provodim.”
„Želite li sad naručiti?” upitao je.
U poplavi svih tih poticaja, izgubio sam tek. Štoviše, sama pomisao na hranu
činila mi se pomalo deprimirajućom, kao da (imajte malo strpljenja) u slici mene
kako jedem, marljivo baratajući vilicom i nožem nad porcijom Foie de Veau à
l'ancienne, u pozadini istodobno nazirem praznu, prilično tjeskobnu blagovaonicu
kakvu biste mogli naći u restauriranom dvorcu, ali praznu, vidite, nikoga ondje,
samo gospodar imanja večera sam na kraju dana... Ah, to je to. Nije mi se sviđao
onaj dio o kraju dana, kao što tinejdžere neizrecivo deprimiraju zvukovi nekih
televizijskih serija nedjeljom navečer.
„Mogu vam ostaviti još nekoliko minuta.”
„To bi bilo krasno.”
„Još jednu karafu?”
„Za nekoliko minuta.”
Otišao je. Bradati čovjek za obližnjim stolom rekao je nešto svojoj pratilji i
onda došao k meni. Počeo sam ustajati, ali on mi je mahnuo neka sjednem.
„Vidio sam vas na obrazovnom programu”, rekao je. „Mislio sam da ste odlični.
Osobito mi se svidjela ona opaska o Lautreamontu...”

89
 Vidjevši izmaglicu dobronamjerne zbunjenosti u mojim očima (izraz koji sam
namjerno smjestio onamo jer sam točno znao o čemu govori, ali sam htio, zbog svoje
nezasitne taštine, čuti kako on to ponavlja, da i ne govorim o usađivanju u njegovu
čupavu glavu pomisli kako se ja razbacujem takvim bons mots na sve strane kao što
djeveruša razbacuje latice, iako sam zapravo tu opasku uvježbavao valjda desetak
puta odlazeći u studio, do te mjere da sam primijetio kako me suputnik u podzemnoj
gleda kao da sam poludio pa razgovaram sam sa sobom), on mi je ugodio i rekao s
užitkom, kao da u ustima ima zalogaj ukusnog rozbifa: „Rekli ste da je Lautreamont
bio Monkeesi simbolističkog pokreta. Ne mogu to prestati ponavljati.”
Nasmijao sam se kao da hoću reći da se, doduše, ne sjećam te opaske kao takve,
ali je njezina skandaloznost nešto što, nakon svih tih godina, premda pomalo
rezignirano, već i očekujem od samoga sebe. Kako sam samo bio šarmantno
samozatajan.
„U svakom slučaju”, rekao je, pružajući ruku koju sam ja protresao, „baš ste
razvaljivali.”
„To je kompliment, pretpostavljam.”
„I te kakav.”
Njegova mi je žena sramežljivo mahnula. Stigla je druga karafa. On se blago
naklonio i povukao.
Razmišljao sam za trenutak o toj opasci, „Monkeesi simbolističkog pokreta” ali
njezin je učinak postupno, poput kokaina, nestao. Zapravo, nije me nadahnula za
nadmašivanje eha arma virumque cano. Ali jest potaknula niz prilično čudnih misli o
Arthuru Rimbaudu. U časku sam povjerovao da ga imam, tog nedokučivog mladoga
genija koji je s devetnaest napustio poeziju. Mislio sam da apsolutno jasno vidim ne
značenje njegova djela - za to je bio odveć dobar - nego kako mu je mozak
funkcionirao, poetski proces kojim je dolazio do slika iz završnih Iluminacija.
Shvaćao sam ih ne kao suvislu poruku skrivenu u kodiranom jeziku, u kodu za koji
su halapljivi studenti ili bezvezni profesori povremeno tvrdili da su ga provalili, nego
kao niz iznimnih asocijacija koje su same sebi svrha. Bila je to misao koja mi je
došla, takorekuć, na mala vrata, misao koju sam se ulovio da imam a ne neka koju
pokušavam smisliti i s kojom sam se hrvao dok nije postala beživotna, kao sabljarka
istrgnuta iz oceana koja gubi boju samo nekoliko sekundi nakon što joj trup udari u
dno čamca.
Mahnuo sam konobaru i zatražio papir i olovku, koje je donio, te sam počeo
pisati krupnim, samopouzdanim rukopisom. A u tom trenutku je struganje noge

90
stolca po popločanom podu odvuklo moju pozornost prema prozoru, gdje sam
ugledao Katrinu, uvjeren sam, kako prolazi ulicom. Oćut se pomiješao u oćut, ali ja
sam nastavio pisati, moja pozornost usmjerena poput laserske zrake na misaoni
proces - kao ubrzani film o nastanku bisera u školjki - tog mršavog mladića iz
sjevernih pokrajina. Napisao sam mirno i razgovijetno šest stranica prije nego što
sam spustio olovku.
Ona je odavno otišla, Katrina, i pitao sam se zašto nisam ustao i potrčao za
njom na ulicu. Možda zato što smo se tako lijepo rastali da bi ponovni susret iste
večeri, kad sam bio još pijaniji, mogao pokvariti neku buduću mogućnost. Da,
možda je bilo to. Ali, taj mi odgovor nekako nije donio ono zadovoljstvo koje
osjetite kad ste riješili problem. Ne, bilo je nešto drugo, možda nešto elementarnije:
mogućnost da seks možda nije sve što sam dotad mislio da jest; da je umjesto toga
svojevrsna postaja podzemne željeznice na putu u nešto drugo. Kako neobična
pomisao, da je seks, to što sam oduvijek smatrao samom biti stvari, mogao biti samo
način bistrenja glave, slično raščišćavanju stola, kako bismo se mogli posvetiti
zbiljskoj biti života. Ali, što bi to bilo? Pa, posao, dakako. Naš pravi posao. Iznenada
sam uzdahnuo. Bilo je nepotrebno, umovao sam dalje, da išta učinim (potrčim za
Katrinom i, u savršenom svijetu, odem s njom u krevet) jer sam već činio (radio) ono
čemu bih se bistre glave u svakom slučaju vratio poslije. Što me navelo na meni
jednako stran zaključak; kako moj izbor da predajem, i to baš francusku književnost,
nije bio tako slučajan, tako proizvoljan kako sam mislio, nije bio reakcija na gubitak
mladenačke ljubavi nego prije čin samoočuvanja, nagonsko probijanje prema - čujte
sad ovo - sreći. Pomisao da sam se godinama i godinama trudio za svoju sreću a ne
protiv nje, učinila mi se kao otkriće biblijskih razmjera.
Osvrnuo sam se po restoranu.
Iznenada sam shvatio da umirem od gladi. U želucu sam osjećao nervoznu bol
koja je ukazivala na drhtanje u dijelu mašinerije. Bacio sam pogled na jelovnik i ne
mareći za cijenu naručio janjeći odrezak.
„Stići će za dvadesetak minuta.”
„Izvrsno”, rekao sam. Konobar mi je otmjeno napunio času.
Restoran je postao bučniji. Negdje tamo od šanka, za kojim je neki mladić
pripremao pune tacne kava za poslije večere, čuo sam flamenko gitaru koja se
neodlučno najavila s nekoliko nota a onda se činilo kao da su zapele u predvorju,
čekajući da budu pozvane u prostoriju. Pažljivo sam slušao. Poznavao sam tu
skladbu, znao sam što će biti dalje. Gitarist je odgovorio živopisnom frazom, a onda

91
još jednom. Dvije djevojke pokraj mene, od kojih je jedna bila trudna, razgovarale su
o putovanju na Arubu, o gnjavaži čekanja u repu u zračnoj luci tri sata prije leta.
Osluškivao sam ih kad mi je sinuo naslov: Concierto de Aranjuez, prva simfonija,
sjetio sam se, skladana za akustičnu gitaru. Ali, upotrijebili su je u toliko vesterna da
je čovjek nije mogao čuti a da istodobno ne vidi klišej kauboja koji hoda sredinom
vjetrovite meksičke ulice. A ipak, bio je to prilično privlačan prizor, taj čovjek s
cigarilom. Zamalo ganutljiv na način koji nikad ne biste htjeli priznati.
Naglo sam nehotice duboko udahnuo, kao da mi je to tijelo zapovjedilo. Kako
je taj dan bio sličan danima moga djetinjstva. Kako simfoničan. Nije za njega bilo
druge riječi. I dragi Bože, kako dugačak dan. Zapravo ne dan, jer činilo se da se
vrijeme smekšava, poput mekane karamele koja se polako otapa dva-tri dana, a razni
događaji utaknuti u nj su kao kamenje, neki dragocjeni, neki obični, tu i tamo. Dan
je, sad se činilo, počeo gotovo godinu prije. Na dan zveckajućih vješalica.
Tiho sam se nasmijao i promeškoljio na stolcu. Trudnica me pogledala pa
nastavila govoriti. „Rekla sam mu neka pričeka telefonski poziv, ali on je rekao da će
svejedno doći osamnaestog. Rekla sam mu, tata, beba još možda neće ni stići...” Uh,
ta je bila pričljiva. Bit će da je to tegobno mužu, toliko brbljanja, a sad će njih dvoje
biti dvije godine zarobljeni u kuhinji, promatrajući novorođenče kako maše, guguće,
kaka i... ali, pretpostavljam da bi sad, čak i kad bi se Emma vratila, bilo nemoguće.
Blagajnica u banci. Tko je mogao zamisliti da će to biti kraj priče? Hmm. Kraj priče.
Postoji cijeli niz stvari koje s nekim činiš posljednji put. Posljednji put kad sam
spavao s njom, da, toga se sjećam; kako sam udarao u njezino jadno mlado tijelo jer
nisam mogao svršiti. Te tablete. Prozac... ne, ne Prozac, nego njegov bratić. Štogod,
nije važno. Ali, šteta je tako završiti. Nekako antiklimatički. Postojala je posljednja
večera, posljednje laku noć, posljednji zagrljaj usred noći, posljednji put kad je prala
zube nad mojim umivaonikom, posljednji put kad je sušila kosu u kupaonici. Nitko
to nije znao. Kako to već i bude. Kao što nećemo znati kad na kraju života bude
posljednji put da vodimo ljubav, posljednji put da smo sklopili roman i spustili ga na
pod pokraj kreveta, posljednji put da smo povukli zavjesu, posljednji film. Posljednji
put da smo vidjeli majku. Posljednje jutro. A ipak, ne možemo se žaliti. Imamo
pravo na samo određenu količinu života. Ne, kad biste mi rekli, sutra ti je posljednji
dan, mislim da bih pomislio: Ne mogu se požaliti, zapravo ne. Imao sam malo
ljubavi, malo slave, malo seksa. Malo ovoga, malo onoga i onda zbogom. Ali, što se
dogodi s tvojim stvarima? Na primjer, knjigama? I za svaku od tih knjiga postoji
posljednji put; nema oproštaja, samo posljednji pogled na njihove stranice. Posljednji
put za Rimbauda, za Balzaca, za Zolu, čak i za Lautreamonta. Monkeese
simbolističkog pokreta. Kako je to sad malo važno. Kako je oduvijek bilo malo

92
važno. Ali, to si oduvijek znao; znao si da nekako ništa od toga nije važno. Važna je
ljubav. Ili... je li doista ljubav? Ne, vjerojatno ne. Jer kad je Emma otišla, želio sam
da umre. Koliko je u tome bilo ljubavi? (Tu sam se nasmiješio.) Ne, ne da bude
ubijena, ne to. Ali možda neka žalosna nesreća, pa bih poslije skinuo šešir, suznih
očiju, i rekao, da, kako strašno, tako sjajna mlada žena. Ja na njezinu sprovodu
pokraj njezinog oca, pogurenog od žalosti, dok njezina majka gnjavi s karminama,
hranom. „Hoću da svi odu prije šest”, govorila bi. „Poslije toga neka si sami miješaju
pića.”
Aranjuez je sad ustrajniji. Osvrnuo sam se po prostoriji. Ritam melodije je brži;
razgovori su glasniji; srebrnina agresivnije zvecka; konobari brže hodaju. Kao i
skladba, večer kao da se prema nečemu kretala. Ali, prema čemu, pitao sam se.
Čemu?
Stvari su me počele nervirati, trudnica je i dalje govorila. Bože, zar nikad neće
začepiti? Mislio sam da su trudnice svete žene, a ne takve lajavice. Kako njezin muž
to podnosi?
„Dariuse?”
Jesi li to ti, moja princezice? Došla si me spasiti od vatre paklenske? Bojim se
da si došla prekasno.
„Dariuse Halloway?”
Starija žena, elegantno odjevena, odebljala struka, stajala je pred mojim stolom.
Kosa, sada sijeda, nekoć sitno kovrčava, bila je uredno počešljana u punđu. Visoke
jagodice pridržavale su umorno, nasmiješeno lice.
„Raissa”, rekla je.
„Raissa?”
„Raissa Shestarsky.”
Iz vrtloga odjeće i umornih crta iznenada je iskoračila moja prekrasna
studentica filozofije kao dijete koje se skrivalo pod pokrivačem ne bi li iznenadilo
roditelje.
„Moj Bože”, prošaptao sam.
„Od svih dana kad sam mogla naletjeti na tebe, moralo je to biti baš danas kad
izgledam kao živi mrtvac.”
Da, sad sam prepoznao njezin glas. Ali, tko je sjedokosi muškarac pokraj nje?

93
 „Lijepo izgledaš”, rekao sam. Otvorio sam usta, ali ništa drugo nije izišlo.
Pokušao sam ponovno. „Nisam te vidio trideset godina.”
„Najmanje. Da, sjedila sam tamo prijeko. Nisam te htjela ometati. Ti si jedini
čovjek kojeg poznajem koji može ništa ne raditi a ipak se doimati zaposleno.”
„Ali, tako te lijepo ponovno vidjeti. Možeš li sjesti?”
„Ne, krenuli smo van. Katkad te vidim na televiziji. Ne znam koga vraga
govoriš, ali zvuči zanimljivo. I ja sam završila u prosvjeti. Predajem u srednjoj
školi.”
„Čitaš li još Heideggera?”
„Ne, sve sam to prerasla.”
„Ali, Raissa,tako lijepo izgledaš. Ne možeš li malo ostati?”
Okrenula se i nešto rekla svome prijatelju, sjedokosom muškarcu, koji je
zakoračio naprijed.
„Ovo je moj muž, Richard.”
Muškarac ugodna lica s blagim naglaskom zatim se predstavio.
„On ide po automobil”, rekla je.
„Daj, sjedni, sjedni.”
„Vidjela sam u dućanu jednu od tvojih knjiga, joj, još davno, i pomislila sam,
uspio je, vrag jedan.”
„Koju?”
Pogledala me pomalo zbunjeno.
„Hoću reći, objavio sam više od jedne.”
„Ah” rekla je. „Ne znam.”
Ponovno sam je pogledao. Došlo mi je da se rasplačem. „Raissa.”
„Dariuse”, rekla je pomalo duhovito.
„Nećeš vjerovati, ali baš sam prije nekoliko dana mislio na tebe. Pokušavao sam
se sjetiti kad smo se posljednji put vidjeli”, rekao sam.
„To je lako”, odgovorila je odsječno. „Bilo je to nakon što si se vratio iz
Francuske. Otišli smo na kavu.”

94
 „Mislio sam da je bilo još jedanput. Poslije toga.”
„Ne, poslije se više nismo vidjeli.”
„Čudno je to u tako malom gradu, gdje inače na svakoga naiđem”, rekao sam.
„Ne stanujem tu. Stanujem u predgrađu.”
„Ali, zar ne dolaziš ovamo? Nikada?” upitao sam neobično molećivim glasom.
„Ne, nikada. Osim toga, bilo je jasno da me više nisi volio.”
„Raissa.”
„Kad smo otišli na kavu, vidjela sam da me više ne voliš.”
„Ali, jesam, Raissa, volio sam te godinama.”
„Lažljivče”, rekla je nježno. „Malo mi je smetalo. Bila sam se navikla da me
obožavaš.”
„Ali, svejedno si imala dobar život. To vidim.”
„Nije bilo loše.”
„Imaš li djece?”
„Ne, mrzim djecu. To sam ti sigurno rekla.”
„Da, mislim da jesi. Kad bolje razmislim, čini mi se da jesi.”
Tijelo valjda doista nikad ne zaboravlja, i dok sam se naginjao da razgovaram s
njom, još sam osjećao, kao kad je sve završilo prije trideset godina, da sam ja taj koji
žudi, a ona ta koja blago odbija. Bio sam u nazočnosti žene koja me ostavila, prema
kojoj sam osjećao više nego ona prema meni. Ali, nije me bilo briga. Može otići od
stola, može misliti što hoće. Jadni Darius, još je lud za mnom nakon toliko godina. I
bio sam. Oh, ona godina u Francuskoj, one ponoćne šetnje kroz onaj grozan grad od
opeke dok je zavijao vjetar a fini snijeg se dizao s pločnika i kovitlao poput duha.
„Raissa, baš mi se posrećilo što sam te sreo. Doista posrećilo. To mi je kao san,
što ti to mogu reći.”
„Da?” upitala je oprezno, kao da joj se možda rugam.
„Ne, ne, ozbiljno. Imao sam sreće što sam volio nekoga tako krasnog dok sam
bio mlad. Kad nisam znao... cijeniti stvari. Je li ti to muž?”
„Da, rekla sam ti.”
„Da, točno, jesi. Vrlo je privlačan.”

95
 „Misliš?”
„Da.”
„Slaveni dobro stare. Ali ti - ti se uopće nisi promijenio.”
„Pa, sad sam se u svakom slučaju već naviknuo na to.”
„Negdje imam tvoju fotografiju. Još je imam.”
„O, Bože, nemoj mi je pokazati. A kako tvoja prijateljica? Zaboravio sam kako
se zvala, možda Lydia?”
„Ti doista imaš dobro pamćenje, Dariuse.”
„Barem kad je riječ o onom vremenu. Ne bih ti znao reći što se dogodilo prošli
tjedan ni da mi zaprijetiš pištoljem. Lydia Zyrrba?”
„Da, znam na koga misliš.”
„Uvijek mi se činilo da njezinom prezimenu nedostaje nekoliko samoglasnika.”
„Više se ne viđamo.”
„Nadam se da se niste posvađale.”
Slegnula je ramenima. „Tako ti to ide.”
„Raissa, mogu li te nešto pitati?”
„Naravno.”
„Onog jutra kad sam te vidio kako izlaziš iz one zgrade - tko je bio taj momak?
Jesi li završila s njim?”
„Za neko vrijeme, da. Zapravo, šest godina.”
„Dobro.”
„Zašto je to dobro, Dariuse?”
„Samo hoću reći da je to pristojno razdoblje da završiš s nekim. Vidio sam da se
sprema otići. „Ostani još tren”, rekao sam.
„Vidjet ćemo se opet.”
„Hoćemo li?”
„Da. Znaš kako to ide: nekoga dugo ne vidiš, a onda svaki dan naletiš na njega.”
„Da”, rekao sam, „to je točno. To se katkad dogodi.” Oči su mi se protiv moje

96
volje napunile suzama.
„Što je, Dariuse? Ne budi tužan.”
„Nisam tužan. Samo, nisam te vidio trideset godina. Da mi je netko tada rekao,
nećeš je vidjeti trideset godina, mislim da bih bio umro.”
„Ali nisi, Dariuse, nije li tako?”
Nasmijao sam se i obrisao oči. „Ne, očigledno nisam.”
A onda je doista morala otići. Ustao sam i pružio joj ruku. Odmahnula je
glavom i blago mi odgurnuvši ruku, poljubila me u obraz i zadržala usne uz moje
lice kao da mi govori, nikad te više neću vidjeti, Dariuse, i to oboje znamo.
Nisam sjeo sve dok nije nestala s ulaza, ta sjedokosa žena koja je nekoliko
mjeseci ležala u mojem krevetu i razgovarala sa mnom u mraku. Jedno smo drugome
poznavali tijelo dok je bilo mlado. Kako je to dragocjeno - jer imali smo sliku jedno
o drugome koju nema nitko drugi na svijetu, a kad umremo, ta slika više neće
postojati.
Konobar je projurio s bocom vina za susjedni stol.
Zbogom Raissa, zbogom, dušo moja.

97
 11. poglavlje

Kad sam bio na poslijediplomskom cimer mi se ubio metkom u sljepoočnicu.

Zbog razloga koje nikad nisam posve shvatio, njegova majka je meni dala pištolj s
gotovo punim šaržerom, na karminama. Poznata mi je uzrečica da oružje čini
čovjeka, ali nikad nisam došao u iskušenje upotrijebiti ga, čak ni u bijesu, sve do
jedne zgode u Chicagu. Bilo je to nekoliko godina poslije i ja sam se pripremao za
usmeni, presudan ispit na putu za stjecanje doktorata. Bdio sam cijelu noć i zaspao
tek pred zoru. U to sam doba stanovao u sveučilišnom stanu. Negdje oko sedam
ujutro probudilo me kucanje na vratima niže u hodniku. Premda nije bilo odgovora,
nastavljalo se i nastavljalo dok napokon nisam ustao i pogledao kroz svoja vrata. U
hodniku je dugokos mladić, čupav i krupan, sjedio leđima naslonjen na vrata
udarajući zglobovima prstiju unatrag kad god bi mu došlo. Vidjelo mu se po držanju
da se odlučio za opsadu. Lupat će na vrata dok njegov prijatelj, koji je vjerojatno
spavao ili se ševio, ne odgovori, pa nek traje koliko traje.
„Oprosti”, rekao sam, glasa nabijenog osjećajima, „upravo si me probudio.”
„Gadno”, rekao je i, za slučaj da ga nisam shvatio, naglo se okrenuo, ovaj put
naslanjajući lice na vrata, te nastavio lupati.
Tresući se od bijesa, vratio sam se u svoju sobu, otvorio ladicu s čarapama i
izvadio devetmilimetarski pištolj. Spustio sam ga na noćni ormarić i dok sam to
činio, ugledao sam svoj odraz u zrcalu. Lice mi je posve ostalo bez boje. Žudio sam
za tim da ga ubijem. Da brzo siđem niz hodnik, vidim kako se u njegovim lijenim,
ratobornim očima pojavljuje drukčiji pogled kad shvati da imam pištolj, da stanem
nekoliko koraka od njega i podignem pištolj do razine očiju. Kakav bi užitak bio
vidjeti što bi gospodin Mudonja rekao na to. A ako to ne bi bilo dovoljno - ako bi,
recimo, izazvalo nepristojnu reakciju - onda bih možda mogao improvizirati
prvorazredno udaranje pištoljem.
Dakako, nisam. Ne možeš potegnuti pištolj na nekoga ako ga nisi spreman
upotrijebiti. I premda nisam vulgaran karijerist, čak sam i ja znao da mlaćenje
pištoljem nekoga zato što te probudio ujutro ne bi baš dobro izgledalo u životopisu.
„Odličan kandidat osim one epizode s pištoljem.” Umjesto toga, otišao sam niz
hodnik u suprotnom smjeru, u kupaonicu, i dugo se tuširao vrućom vodom, a kad

98
sam izišao, mašte još prepune nasilja, momka više nije bilo.
Priznajem da taj incident nosim u sebi svih ovih godina i još mi smeta. Volio
bih da sam učinio nešto drugo a ne samo podnosio tu groznu nonšalanciju. „Gadno!”
Barem ne bih još uvijek razmišljao o tome. I pitam se što se dogodilo s tim
momkom. Je li prolazio kroz život lupajući po vratima dok ga na kraju netko ipak
nije premlatio? Vjerojatno. Tako stvari obično idu. Bol je, kako kažu, jedini pravi
učitelj u životu. Ali, možda samo priželjkujem da je tako.
Spominjem tu priču zbog dva razloga. Prvo, kako bih priznao djetinjastu
sklonost da ne zaboravljam prastare provokacije, da ih motam po glavi godinama, u
ovom slučaju desetljećima, kao otrovnu pikulu. Drugo, zato što, kao i Čehov,
vjerujem da se pištolj ne uvodi u priču ako se ne misli upotrijebiti. O tome više
kasnije, obećavam.
Istina je da, iako se katkad ružno ponašam, mislim da sam u biti dobra duša pa
mi ono s Passion nikad nije sjelo. Mislim, pa zaboga, odveo sam je na večeru,
pozvao je u svoju kuću - a ona mi je popalila sve što joj je stalo u torbu. Teško
sranje. Ali, nisam uzvratio udarac. Nisam ni mogao. Moj je mamurluk mogao otjerati
samo pištolj. (Opet ta riječ.) Jedan glasan zvuk i ja bih se bio raspao, dakle teško da
sam imao hladnokrvnost potrebnu za konfrontaciju sa svodnikom i njegovom
djevojkom. Osim toga, imao sam paralizirajući osjećaj da sam na neki način to i
zaslužio, da sam se ponašao kao odvratni kreten pa me stiglo što sam i zaslužio.
Možda je to i bila funkcija mamurluka. Katkad bude takav.
Htio sam zanemariti cijelu stvar, doista jesam, ali jednostavno nisam mogao.
Katkad bih se, u čudnim trenucima tijekom dana, zatekao kako žudim za osvetom i
prepuštam se prilično razrađenim koreografiranim maštarijama. Ma, stvarno, da
pobjesniš. Čak sam joj ponudio pomoći s ispitom za carinicu. Zamislite to samo -
carinica! Passion kako vam pregledava opremu za brijanje, odlučuje tko hoće a tko
neće biti pušten u zemlju. Baš savršena kandidatkinja.
Pa, shvaćate što hoću reći. Žderalo me je. Ali, uvijek sam se držao načela - ako
ćeš nešto učiniti, pričekaj da budeš trijezan. Nije važno o čemu je riječ, o
telefonskom pozivu bivšoj ljubavnici, namirivanju starog računa ili čemu drugom.
Poenta je u tome da nikad nisam razmišljao o osveti Passion dok ne bih popio
martini ili dva; a onda, u toploj svjetlosti moga omiljenog restorana, potkraj večeri,
pustio bih mašti na volju. Ali, nikad to nisam proveo u djelo. Mislio sam, ako ti
ujutro još bude do toga da joj zapališ kuću, vasy, faisle. Ali, ne večeras. Večeras
moraš otići kući. Pa bih i otišao. I redovito bih se ujutro probudio i sjetio se
posljednjih petnaest-dvadeset minuta sinoćnje srdžbe i osjetio bih božansko

99
olakšanje, kao da sam upravo sišao s ceste tren prije nego što je projurio šleper s
osamnaest kotača. Jer, u tim trenucima pomračenja čin nasilne odmazde imao je
nekog neospornog smisla. Imao je vlastitu neodoljivu logiku i što je još gore, usto
osjećaj da će mi biti fizički loše sve dok se ne pobrinem za to.
Sjećam se jednom, kad sam bio mali, bio sam u ljetovalištu u Južnoj Carolini s
majkom i starijim bratom, koji je u međuvremenu umro. Njemu je bilo dvanaest a
meni deset godina i posvađali smo se na plaži, ne sjećam se zbog čega, vjerojatno me
on zadirkivao zbog mojih velikih ušiju, ali trenutak poslije majka me uhvatila kako
se iskradam iz kuhinje s nožem. Zaustavila me, dakako, siguran sam da sam znao da
netko hoće, ali postojao je trenutak u kojem sam se, s nožem u ruci, pokušao smiriti
ali nisam mogao, osjećajući se kao da nikad više neću moći disati kako treba dok to
ne učinim. Dok posve ne uništim tog gada koji je bio prevelik da ga izmlatim na
uobičajen način. Kao da je mojim dječačkim tijelom privremeno zavladao luđak.
Bilo je i drugih epizoda. Jednom sam dao otkaz na ljetnom poslu jer me šef na
sastanku na kraju dana kritizirao u uredu. Svi su bili ondje. Ne sjećam se što je
rekao, ali se sjećam da sam čuo tiho hihotanje iza sebe. Od toga sam se osjećao kao
da sam pojeo nešto otrovno i tog se osjećaja nisam mogao osloboditi dok nisam dao
otkaz. Dok nisam nešto poduzeo. No, volio sam taj posao. Prevrtao sam se u krevetu
još noćima poslije. Bio sam slomljen. Na kraju sam popustio i ispričao se. Vratili su
mi posao. Moj Bože, kakva strka! Poenta je u tome što sam znao da to ne bih smio
učiniti, da ne bih smio dati otkaz. Sjećam se da sam stajao pred zrcalom u toaletu i
govorio: Ne čini to, ne čini to. Ali, nisam se mogao zaustaviti. Bilo je to kao da sam
na tračnicama i kad sam jednom krenuo, ništa, ama baš ništa me nije moglo
zaustaviti dok ne ostvarim svoju sudbinu, kako god bila porazna. Što je samo dulji
način da kažem da nisam često mislio o Passion i o tome kako me opljačkala. Ali,
kad jesam, jesam.
Narečene večeri ne sjećam se točno kad je počeo taj psihotični ču-ču, ali
zacijelo neko vrijeme nakon što je Raissa Shestarsky otišla iz restorana. Bio sam
odveć raznježen da bih jeo i stalno sam pogledavao da vidim jesu li ostali gosti
možda nekako uspjeli shvatiti važnost onoga što se upravo dogodilo. Ali, život se
odvijao kao i dotad. Htio sam malo smanjiti doživljaj pa sam naručio martini s
votkom, koji sam halapljivo popio i odmah naručio još jedan. Domalo sam utonuo u
pospano zurenje: titravo plavo svjetlo u marokanskom restoranu, zaposlenici u
plavim bluzama u fotokopiraonici preko puta. Automobili su bešumno prolazili s
druge strane prozora. Kad sam dokrajčio drugi martini znoj mi se cijedio ispod
pazuha i imao sam čudan dojam da sniježi.

100
 Nije sniježilo. Bila je blaga noć i ja sam se vrzmao ispred restorana, nesposoban
odlučiti kamo da pođem. Uputio sam se na zapad, što je bilo neobično, privukao me
topli zrak i djelovanje votke. Bilo mi je kao da ulazim u neko gotovo sveto stanje,
poput ženskih prstiju vjetar mi je dodirivao lice i vrat. Skrenuo sam u usku uličicu.
Nisam znao kamo idem, ali sam znao da idem nekamo. Za mnom se stišala buka s
glavne ceste, kao da je netko zatvorio vrata automobila iz kojeg se čula glazba. Sad
sam bio u Serraultovoj četvrti i na trenutak me zabavljala pomisao da se u ovom
stanju pojavim njemu na vratima. On bi me svakako pozvao da uđem; možda bi mi
ponudio kavu. Ali, kako bi se samo brzo pojavio taksi. Poslije bih mu se morao
mučno ispričavati zbog toga. Ne, Serrault je drag čovjek, ali ne od onih kojima baneš
kad si pijan.
Počelo je kišiti, sitno. Svidio mi se oćut na licu. Osvježavalo je, pročišćavalo
kao što je ranije tog dana nešto drugo pročišćavalo. Što je ono bilo? Ah, da, pomisao
na bijele stolnjake. Da, i to je imalo svrhu - da me izvuče iz kuće, da me odvede u
određeni restoran u određeno vrijeme kako bih sreo Raissu. Bio je to trenutak
vidovitosti. Imao sam ih i prije, čak i kao dječak. Onaj put kad je moj otac slomio
nogu. U noći kad je susjed ubio ženu. Ili kad je moja teta Tillie nazvala iz Kalifornije
da me iznenadi na deveti rođendan a ja sam podigao slušalicu i rekao: „Teta Tillie,
gdje mi je dar?” Na kraju je čak i moja majka povjerovala. Jednom me pitala: „Što
će mi se dogoditi?”
„Ništa”, rekao sam. I imao sam pravo, vidite. Ništa joj se i nije dogodilo.
Kad bih imao takve trenutke, nije to bilo kao na filmu kad se čini da osoba
padne u trans, znoji se, ima strašne glavobolje, umjetne suze u očima, ce genre de
connerie. Zapravo je to posve banalan događaj; ono što je zanimljivo jest osjećaj.
Vidiš što će se dogoditi i u tijelu to osjećaš kao da se nečega sjećaš. I to ne nečega
osobito važnog, nego kao da si se sjetio gdje si ostavio neku knjigu ili stari telefonski
broj.
Istina je i da nikad ne računam one slučajeve kad sam pogriješio. Te otpišem
kao... Pa, recimo ovako: te stvari ne možeš tražiti, moraju ući na mala vrata. Kad ih
tražiš - kad, kako bi rekli moji prijatelji kockari, ganjaš sreću - tad pogriješiš. Puste
želje su stvar za sebe; možeš ih pobrkati sa zbiljom. Ne, mora se jednostavno
dogoditi, i znam da to nije karakterističan rječnik za profesora, ali tako jest. Pa još
neki dan sam imao dojam da se Emmine misli kreću kroz moju kuću kao skupina
staromodno odjevenih žena. Kao da su bile na nekom izletu, možda u obilasku
muzeja, ti turobni likovi u bezobličnim kaputima koji su mi prolazili kroz kuhinju,
podizali stvari, pregledavali staklenke sa začinima, komentirali srebrninu, čak i moje

101
francuske tanjuriće (zainteresirale su se za njih). Nešto su mi govorili, znao sam to,
ali nisam mogao dešifrirati što. Odveć sam se trudio, mislim, bio sam odveć proziran
u svojim pokušajima. Na kraju sam znao da moram odvratiti pogled i usredotočiti se
na nešto drugo; a onda, kad sam gotovo zaboravio, kad sam popustio stisak,
iznenada bih shvatio, kao da mi je netko šapnuo na uho, što su turobne žene govorile.
Što me, nehotice, vraća na ono vrijeme kad se Emma iselila, na dan zveckajućih
vješalica. Moj bože, ne opet to, čujem kako govorite i imate pravo. Ali, imajte
strpljenja. Još samo jedno otkriće. Istina je da to nisam nikome rekao, osim jednom
Emmi, ali dotad je njezina putanja koja je vodila izvan mojeg života dobila takav
zamah da nisam siguran kako je uopće registrirala što sam rekao.
Tijekom ta posljednja dva-tri tjedna domislila se nekoj odluci, naime, oprostite
na žargonu, da je sreća zadaća svakog od nas, takorekuć; i tako je nestala
mladenačka tjeskoba koja je visjela nad kućom, slična tjeskobi tinejdžera kojem je
odbijeno dopuštenje da za vikend prespava kod prijatelja, i opet se osjećala svježina,
svjetlost u našem životu. I usred tog sunca je ona te nedjelje ujutro objavila (zašto
uvijek nedjeljom?) da se seli. Uvijek to opisujem kao šok, iznenađenje, što je na
svjesnoj razini i bilo. Ali, nekoliko večeri prije - i nekoliko večeri prije toga -
probudio sam se točno u četiri ujutro. Stojeći pred zahodom, pokušavajući se
popiškiti, osjetio sam stravu, predosjećaj da će se dogoditi nešto užasno. Sjećam se
da sam gledao u zrcalo i pitao se što je. Što je? Mislio sam da ću možda dobiti otkaz
na poslu ili poginuti u prometnoj nesreći. Nikad mi nije palo na pamet, nikad, ni
jedan jedini put, da se to tiče Emme, da će me ona ostaviti. Čovjek provede život
pripremajući se za tragedije koje se nikad ne dogode; pravi šokovi, sad shvaćam,
pravi ubodi nožem, uvijek dolaze izbliza.
Ali vidite, nešto sam znao, kao i sa turobnim damama u mojoj kuhinji, jer kad je
napokon drhtavim glasom objavila te nedjelje ujutro, Ne mogu više živjeti ovdje,
imao sam osjećaj ne šoka ili iznenađenja nego opet kao da sam se nečega sjetio.
Odjednom sam točno vidio na što su ukazivala ta noćna drhtanja u četiri ujutro.
Ceste su bile čiste, takoreći, pa se karavana probila.

* * *

Domalo sam se našao preko puta onog Village Health Spa. Svijetlio je između
tek propupalih stabala poput potonula broda na kojem u kabini još gori svjetlo.
„Tja, da”, rekao sam tonom zbunjenog državnika, jer opet sam se obraćao istoj

102
publici koju pijanac katkad zamišlja da ga prati gradom (nije li čudno da nemaju
drugog posla). Lakim sam korakom sišao s pločnika i prešao na drugu stranu ulice.
(Na to se s galerije čuo tihi uzdah neodobravanja. Čuo sam kako se meškolje na
sjedalima.)
Ma čujte, pobunio sam se, pa nisam ni trunku posrnuo, pas méme uri soupçon.
Zabio sam ruke u džepove. Vidjet ćete, govorilo je moje držanje, samo malo zabave
pa odoh.
Zakoračio sam na rub pločnika i malo zastao, zabavljen, otvoren, čak pomalo
nestašan, kao da je riječ o studentskoj nepodopštini. Tolerantan tip. Imao sam oćut da
pućim usta onako kao bi to učinio Francuz trenutak prije nego što izrazi neslaganje,
ili kao kad se spremate poljubiti psa. Blago se ljuljajući na stopalima, ponovno sam
čuo upozoravajuće gunđanje, jeftino teatralno, Julije Cezar niječno odmahuje odveć
upornu molitelju, ali sad su bili jedno, uštogljeni gledatelji, tutnjava aluminijske
ploče u scenografiji; bili su poklisari iz provizornijeg svijeta.
Sad obijesno (kako sam se samo trijezno osjećao, kako lucidno), povirio sam
kroz prednji prozor. Za recepcijom je sjedio muškarac u groznoj košulji. S onom
prosijedom kosom mogao je biti odvjetnik, ali je u njemu bilo nečega od uličara,
nečega što je ukazivalo na sposobnost za naglu nasilnost. I ta košulja, zelena s
crvenim lubenicama, takvo bi što mogao nositi svodnik. Pokucao sam na prozor. On
se okrenuo i, škiljeći prema meni, atletski ustao i nestao iz vidnog polja. Nekoliko
sekundi poslije čuo sam kako se otvaraju prednja vrata.
„Mogu li vam pomoći?” upitao je.
„Htio sam vidjeti jeste li otvoreni.”
„Aha, pa za to služe vrata.”
Vratio se unutra a ja sam pošao za njim.
„Tražim nekoga”, rekao sam.
Kimnuo je. Ne osobito srdačno. Kao da je jezikom tražio šupljinu s unutarnje
strane zubi u koju bi smjestio vrh jezika.
„Radi li Passion još ovdje?”
Kimnuo je. „Ima posla.”
„Cijelu večer ili trenutačno?”
„Ne znam.”

103
 „Da pričekam?”
„Kako želite, gospodine.”
Gospodine. Bilo je nečega osobito negostoljubivog u načinu na koji je to rekao,
kao da su borbenog psa na silu natjerali na nekoliko uljudnih trikova, a on je to
morao otrpjeti prije nego što mu je dopušteno da se vrati svome prirodnom
divljaštvu. Palo mi je na pamet da je to naučio od policije, onaj njihov ton kad,
razgledajući unutrašnjost nečijeg automobila baterijom, iznenada zatraže da se izađe.
„Biste li izišli iz automobila, gospodine?” Pitao sam se je li bio u zatvoru i pogledao
mu ruke da vidim ima li tetovaže. Ali, bile su skrivene dugim rukavima grozne
košulje.
„Mogu pričekati”, rekao sam.
„To će vas stajati trideset pet dolara.”
„Za koliko?”
„Pola sata.”
„Želite novac odmah?”
„Da.”
„Ne poslije?”
„Kućna pravila. Mušterije plaćaju unaprijed.”
„Pitam se zašto.”
Nije bilo odgovora. A onda: „I, što želite raditi ovdje?” upitao je.
Posegnuo sam za novčarkom. „Može li gotovina?”
„Ne, radije bih jebene trešnje”, rekao je.
Osupnula me otrovnost njegova glasa. Ali, bio sam istodobno dovoljno pijan da
se ponašam kao mušterija pa sam rekao s nešto dostojanstva: „Čovjek katkad
zaboravi da na svijetu ima ljudi koji uljudnost zabunom smatraju slabošću.”
On nije imao pojma o čemu ja to bulaznim pa mi je palo na pamet da možda
osjeća zadah alkohola. U kojem slučaju lako mogu zamisliti portret koji mu nastaje u
glavi, portret prilično mizernog sredovječna muškarca koji, nakon nekoliko boca
vina, uspijeva smoći hrabrost da kupi ono što inače nikad ne bi dobio. Koliko god
glupo zvučalo, povrijedilo mi je taštinu što bi on to mogao misliti o meni. Zašto bih
mario? Ne znam. Neki dan shvatio sam kako se hvalim studentu knjigom koju sam

104
objavio kad sam tek prevalio dvadesetu, nakon čega sam se češao po glavi od
zaprepaštenja. Sljedećih sam se nekoliko sati grozno sramio. Zašto sam se trudio? Pa
dosad sam već zacijelo takvo što morao prerasti. Ili barem tu potrebu. Još je gore
bilo to što sam usred hvalisanja osjetio da je student točno znao što radim pa su
njegovo kimanje i uzdasi tobožnje iznenađenosti bili isključivo zbog mene, kao da
mi ugađa.
Ipak, zasmetalo mi je. Stavio sam četrdeset dolara na pult. On je zamišljeno
gurnuo novac u džep košulje.
„Imate ležeran knjigovodstveni sustav”, rekao sam. „Recite, koliki postotak
dobivaju djevojke?”
Malo je odmahnuo glavom, kao da je bistri, iz čega sam zaključio da ga nije
zbunilo pitanje nego se pitao zašto se to mene tiče.
„A?” rekao je i raširio oči, kao da me možda pogrešno čuo pa mi daje
mogućnost da ponovim.
Ponovio sam pitanje tonom koji je sugerirao: znam da si kreten pa ću polako.
„Koliki postotak zadrže djevojke od toga?”
„Sve”, rekao je.
„Oh” rekao sam vedro. „Baš lijepo. Mogu li dobiti ostatak, molim.”
„Molim?”
„Pet dolara. Dugujete mi pet dolara.”
„Sad ih nemam. Morat ćete pričekati.”
„Pričekati što?”
„Dobit ću ih od druge mušterije.”
Osvrnuo sam se po praznoj prostoriji. „Ne, želim da mi odmah vratite ostatak,
molim.”
„Ne mogu vam ga dati”
„Onda ću morati otkazati transakciju.”
Nije se ni pomaknuo da mi vrati novac; u napetoj tišini vidio sam da je navikao
na takve trenutke. I prošlo mi je kroz glavu, takav je čovjek već udarao ljude u lice. I
primao udarce. Ništa naročito. Osjetio sam kako mi je srce brže zatuklo. On je otišao
straga i nakon nekoliko trenutaka vratio se s novčanicom od pet dolara.

105
 „Vrlo ljubazno od vas”, rekao sam lažno srdačno, onako kako se obraćamo
ljudima kojih smo se prepali. „Nisam vas htio gnjaviti.”
„Nema problema”, rekao je. To je zvučalo kao da se zagrijava. Možda sam ga
pogrešno procijenio. Dugo radno vrijeme, teška klijentela. Da, shvaćao sam kako tu
čovjek može postati pomalo naprasit.
„A kako se vi zovete?” upitao sam.
Na trenutak je zastao pa ste mogli vidjeti kako bira nasumično ime. „Donny”
rekao je.
„Posao je slab u ovo doba godine, zar ne... Donny?” rekao sam. „Sigurno zbog
kiše. Kanađanima ne smeta hladnoća, ali se ne vole smočiti.”
Ponovio sam tu malu bljezgariju kao da je izgovaram prvi put. Zapravo sam je
rekao već stotinu puta, ta fraza o hladnoći-kiši jest provjeren način da se raspolože
neugodni taksisti. No, večeras nije upalilo. Donny je bio jedan od onih stvorova koji
ne osjećaju nikakvu obvezu da se smiješe tuđim šalama, što je osobina hladnoće od
koje se i danas sledim.
„Ma je li?”
„Bome da.”
„Hoćete li otići straga ili ćete ovdje čekati?” upitao je, posve gubeći interes za
mene.
Razmišljao sam na trenutak dok je njegov jezik opet tražio odmorište.
„Čekat ću straga, Donny.”
Odveo me niz hodnik, pokraj zatvorenih sivih vrata iza kojih sam čuo prigušene
glasove, ženski smijeh. Bila je to Passion. Zaustavio se pred drugom sobom.
„Uživajte”, rekao je.
Pitao sam se jesam li mu trebao dati napojnicu.

106
 12. poglavlje

Zatvorio sam vrata za sobom i sjeo na stol za masažu. Nije bilo dovoljno
prostora ni da pljuneš, ali zašto bi pljunuo. Zidovi su bili jako maslinaste boje,
iznenađujuće dobar ukus. Ispod stola je virio par blijedih platnenih papuča.
Uobičajeni mali noćni ormarić u kutu s uobičajenom opremom, kutijom papirnatih
rupčića, dječjim uljem, svijećom, radio-aparatom sa satom, kutijom kirurških
rukavica za klijente kojima treba proktološki zahvat. Zavirio sam u koš za smeće.
Bio je gotovo do vrha pun zgužvanih rupčića pa se iz njega dizao onaj blago slankast
vonj koji u proljeće možete osjetiti na nekim stablima, vonj sperme. Kako su
odvratne, pomislio sam, kako doista odbojne u svojim pojedinostima seksualne
navike drugih.
Čuo sam kako se zatvaraju vrata. Muški duboki samouvjereni smijeh;
zadovoljstvo onoga koji je upravo ejakulirao. Dim cigare, glas koji se povlači niz
hodnik pa stanka. Donny govori Passion da ima mušteriju. Ponovno se začuo
muškarčev glas, sad drukčijeg tona, okolišajućeg. Zacijelo mu je Donny uputio
„pogled”, pokazao mu da je vrijeme isteklo. Gospodine.
Bilo mi je također jasno kako sam sad otišao predaleko da bih odustao. Iz
zgrade nije bilo izlaza osim kroz prednje predvorje. Nije bilo stražnjih vrata. Možda
propust u vatrogasnoj sigurnosti; Donny će to sigurno riješiti odmah ujutro. Brzo
sam ustao i okrenuo se zidu, leđima prema vratima, pretvarajući se da proučavam
kalendar s njemačkim čokoladama. Ostao sam tako ni sam ne znam kako dugo,
možda minutu. Zacijelo je prala ruke. Onda se čulo tiho kucanje na vratima, pa su se
otvorila.
„Dobra večer”, rekla je Passion vedro.
Okrenuo sam se. Osmijeh joj je nestao s lica.
„Zdravo, Passion.”
„Oh, ti si”, rekla je. Samo je brz pogled prema podu otkrio mrvicu nelagode.
Odmah je vratila pogled na moje lice, kao da su se susrele dvije jednake puščane
cijevi. „Dugo te nisam vidjela.”
„Tako je”, rekao sam tonom ugodnog iznenađenja, kao da sam to upravo

107
primijetio. Nisam bio siguran kako dugo da nastavim s tim glumatanjem, ali začudo,
tek sa stanovitim naporom sjetio sam se kako nisam ja bio taj koji je učinio nešto
loše. Veliko je umijeće psihopata, pomislio sam, što postignu da se žrtva osjeća
krivom.
„Da, doista je prošlo vremena”, rekao sam. Onda sam se namrštio i skrenuo
pogled prema gornjem kutu sobe, kao da brojim mjesece od našeg posljednjeg
susreta. Sjeo sam na stol. „Kako je u školi? Koliko se sjećam, učila si za carinicu.”
„Ah, to”, rekla je. „Ne bavim se više time. Nisam imala vremena.”
„Sad imaš prilično posla, je li?”
„Dovoljno. A ti? Još predaješ?”
„Da. Još predajem. Nema novosti koje bih ti mogao prijaviti.”
Promijenila je brzinu. „Dobro, dat ću ti nekoliko minuta da se pripremiš pa ću
se vratiti. Ti voliš ulje, zar ne?” Sve to tonom užurbane putničke agentice.
„Kad bolje razmislim, imam što prijaviti, Passion.”
Zastala je u dovratku.
„Ali, ti vjerojatno već znaš što”, nastavio sam.
Ona nije ništa rekla.
„Što to mogu prijaviti” podsjetio sam je blago.
„Ne. Što to?”
„Pa, tebe, Passion.”
Oprezna stanka. Uvijek je moguće da smo nešto pogrešno shvatili. „Molim?”
rekla je glumeći zbunjenost. Namrštila se.
„Prijavit ću tebe.”
„Ne razumijem.”
„Prijavit ću te policiji.”
Poput znaka na svratištu koji je, nakon što je godinama visio o jednom čavlu,
upravo sad pao na tlo, njezina je maska zbunjenosti posve spala.
„Odjebi.”
„Dobro, može”, rekao sam odsječno. „Ti samo ostani ovdje, što ja znam, deset-
petnaest minuta pa ćeš vidjeti što će se dogoditi.” Ustao sam.

108
 „Samo malo. Samo malo”, rekla je. Stajala je u dovratku podignutih ruku. „Što
želiš?”
„Želim da mi vratiš moje stvari.”
„Nisu kod mene.”
„Nego gdje su?”
„Kod prijatelja. Ne znam ni jesu li još kod njega.”
Kako banalno. I prozirno. Prožeo me val srama. Moja taština, moja glupa,
kukavička, naivna taština. Naravno da to nije bio prvi put da je bila u kući klijenta.
Bio je to dobro uvježban trik.
„Pa, onda idi telefoniraj.” Kao da me nije čula. Ponovio sam glasnije: „Kažem,
idi telefoniraj...”
Ušutkivala me.
„Je li ti ono vani dečko?” upitao sam, misleći na tipa u šarenoj košulji.
„Nemoj da dođe ovamo”, rekla je tonom koji me uznemirio.
„Dobro, onda ćemo zaobići Donnyja. Ovako ću ti reći: hoću svoje stvari sutra
do podneva, inače zovem policiju pa će doći ovamo i odvući tebe - i Donnyja - u
zatvor. Razumiješ li me?”
Nije odgovorila.
„Razumiješ li?”
„Stišaj se, kažem ti.”
Odjednom me obuzeo osjećaj da sam se upustio u nešto s čim se ne mogu
nositi.
„Znaš li moju adresu?” upitao sam.
„Zaboravila sam je.”
Izvadio sam penkalu iz džepa sakoa i nažvrljao svoj broj na kutiju s papirnatim
rupčićima.
„Do podneva, Passion” rekao sam, malo manje uvjerljivo nego prije, a onda
sam je obišao.
Donny me pogledao kad sam prolazio kroz predvorje. „Laku noć”, rekao sam.
Pomno me promatrao, gotovo neprimjetno kimajući glavom. Kad sam izišao, čuo

109
sam kako je on krenuo niz hodnik.

* * *

Bilo je pola četiri ujutro kad je zazvonilo na vratima. Sanjao sam dvorac u
Škotskoj koji sam posjetio na svoj dvanaesti rođendan. Gledao sam dolje s vrha
utvrde, ispod mene je visio niz vlažnih zastava. Bilo je kasno poslijepodne; sunce se
skrilo iza magle; vlažno smeđe tlo spuštalo se ravno do oceana; odnekud sa sive
vode čula su se vesla. Bilo mi je dosadno. Praznici su pred kraj uvijek bili tako
dosadni; kako sam se želio vratiti u školu. U džepu blejzera potražio sam cigaretu,
da, tu je, i izvadio je oprezno, jer je papir bio vlažan. Popipao sam džep na hlačama:
dobro, imam šibice. Potezao sam malu bezbojnu glavu po kutiji kad sam ugledao
ženu u prozoru u dvorištu. Prošla je vrlo brzo, samo tako. Ali, taj dio dvorca trebao
je biti prazan. Sigurno je duh! Moram reći mami da sam vidio Emmu Carpenter u
prozoru dvorca!
A onda sam ponovno začuo zvono na vratima. Ustao sam, zamotao ručnik oko
pojasa i požurio do vrata. Držeći ručnik jednom rukom i uvlačeći trbuh, naglo sam ih
otvorio. Na trenutak mi ništa nije bilo jasno.
„Donny”, rekao sam. „Poranio si.”
Nešto je promrmljao, samo nekoliko riječi, prilično blagim i ne neugodnim
glasom pa sam pomislio: Ah, ovo će upaliti. Također sam shvatio da sam još pijan.
„Molim, što si rekao?” upitao sam i nagnuo se naprijed. Ali upravo je tada on
objema rukama uhvatio moju glavu i tresnuo je svojim čelom. Eksplodirala su
crvena svjetla i ja sam pao na pod, ručnik je odletio u stranu. Gledao me odozgor
posve mirno. To je već radio, pomislio sam. Nakon što je čekao naizgled određeno
vrijeme, kao čovjek koji broji do deset prije nego što si dopusti nešto reći, pružio je
ruku, uhvatio me za kosu i povukao.
„Hoćeš još?” upitao je.
Oči su mi zasuzile.
„Imaš li novca u kući?”
Na trenutak sam pomislio da je došlo do grotesknog nesporazuma, da me
nekako, onako kako se to događa u snovima, s nekim zamijenio.
„Što?”

110
 Povukao je jače. „Novac, kretenu.” Popustio je.
„Ja sam profesor”, pobunio sam se i u mojem je glasu, u njegovoj kukavičkoj
visini, trenutak iz moga djetinjstva planuo kao glava šibice, kad me dječak po imenu
Steve Love pritisnuo uza zid škole i čuo sam sebe kako kažem, identičnim tonom,
„Ne bojim se ja tebe.”
„Nemaš sef ili tako nešto?” rekao je.
„Ne, naravno da nemam.”
Podigao je ručnik i odgurnuo mi glavu, puštajući kosu. „Obriši se.”
Stavio sam ručnik na glavu.
Stajao je i na trenutak me promatrao. „Uvijek jako krvariš, je li?” Mogao si ga
vidjeti kako razmišlja, kao kad spor čitalac okreće stranicu knjige, kad je prešao na
sljedeću misao. „Nakit?”
Odmahnuo sam glavom.
Osvrnuo se po sobi. „Zbunjen sam”, rekao je. „Bogat tip kao ti, kupuje pičku,
plaća gotovinom. Moraš tu negdje imati novca.”
Uspravio sam se držeći ručnik uz glavu. „Danas sam uzeo u banci. Pogledaj u
novčarku.”
Nesigurno me gledao. „A bankovne kartice?”
Nisam odgovorio.
„Uh, baš ti je napukla tintara”, rekao je pa me uhvatio za ruku i povukao me na
noge.
Odmaknuo sam se od njega.
„Ne boj se”, rekao je. „Neću ti ništa.” Udario me nogom u cjevanicu, kratko i
oštro. Mislim da je ciljao u koljeno. Odskakutao sam od njega, ali sam se sapleo o
vlastite noge. Bilo je u tome nečega ženskastog, u načinu na koji sam pao natraške s
rukama iza leđa, kao debela žena koja čuva stražnjicu. Na smrt će me premlatiti,
pomislio sam.
„Siguran si da nemaš sef?”
Ležao sam na podu podignute ruke. On se nagnuo prema meni. Osjećao sam mu
miris. Ali, nije me ponovno udario. Samo je čekao s onim svojim sablasnim
strpljenjem.

111
 A onda: „Jesi li tu?” upitao je. Zaudarao je na cigarete. „Slušaš li me?” Povukao
me za uho i lupio me po glavi. „Jel’ me slušaš?”
„Da” rekao sam. „Da, slušam”
„Vratit ću se sutra.” Ustao je. „Pogledaj me”, rekao je.
Bio sam uvjeren da dolazi još jedan udarac.
„Pogledaj me”, ponovio je. Sagnuo se i potegnuo mi ruku. Tresla se.
„Nemoj”, rekao sam. „Molim te, nemoj.”
„Otiđi doktoru, nije me briga, ali kad se sutra vratim ovamo, želim naći nešto
vrijedno.” Udario me cipelom. „Čuješ li me?”
„Da.”
„Što sam rekao?”
„Da ćeš se vratiti sutra.”
„I što sam još rekao?”
„Da želiš nešto vrijedno.”
„Aha. Dobro. I Passion te više ne želi vidjeti. Taj odnos je završio.” Ponovno
me udario cipelom. „Jel’ jasno?”
„Da, da, jasno je.”
„Slažeš li se? Odgovori mi.”
„Da, dobro, u redu, neću više ići onamo.”
Uspravio se i malo nagnuo natraške kao da ga bole leđa. „Pa, izgleda da sam
ovdje završio. Što ti misliš? Jesam li ovdje završio?” Duboko je udahnuo i osvrnuo
se. „Dobro, vidimo se sutra, profesore. Može u podne? Odgovori mi. Jel’ može u
podne?”
„Dobro”, rekao sam.

* * *

Otišao sam u hitnu u Bolnici Ženskog koledža, gdje mi je stažist iz Azije zašio
čelo sa šest šavova. Rekao sam mu da sam se okliznuo na podu u kupaonici, ali on to

112
nije vjerovao. Automatski, kao da je to natipkano na papiru iz stroja, rekao je:
„Prestari ste da se tučete.”
„Treba mi nešto protiv bolova”, rekao sam. „U glavi mi tutnji.”
Pogledao me procjenjivački neutralno. „Jeste li nedavno pili?”
„Kako nedavno?”
„Jeste li sinoć pili?”
„Čašu vina uz večeru.”
Umjesto da prasne u smijeh, samo me promatrao s nevjerojatnim
pomanjkanjem nelagode. „Ne mogu vam dati ništa protiv bolova ako ste pili.”
„Glava mi pulsira.”
„Žao mi je.”
„Zaboga.”
Slegnuo je ramenima. „Problem miješanja alkohola i analgetika...”
„Isuse Kriste, ne treba mi lekcija iz farmakologije. Upravo me netko tresnuo po
glavi.”
„Rekli ste da ste pali.”
„Pod. Pod me opalio po glavi. Ovako je skočio i udario me.” Udario sam se
šakom u glavu i još pogoršao stvar.
„Žao mi je”, rekao je. „U interesu vašeg zdravlja preporučujem da još sat-dva
ostanete ovdje. Dok se stvari ne smire.”
„Dok se koje stvari ne smire?”
„Mogli biste pričekati u predvorju. Ima časopisa. Možda su tamo čak i
jučerašnje novine.”
To je, pretpostavljam, bilo najduhovitije što je mogao izreći. Sad je na meni bio
red da ga neutralno pogledam.
„Zaboravite.”
„Profesore Halloway...”
„Ako mislite da ću sjediti u vašoj jebenoj čekaonici dok mi u glavi tutnji i čitati
novine, onda doista previše radite, kao što piše u novinama. Eto. Što mislite, koliko
sam pijan kad mogu sklopiti takvu rečenicu a da se ne spetljam i ne frfljam?”

113
 „Ako sutra još budete imali problema, možete se vratiti pa ću vam nešto
prepisati.”

* * *

Kad sam došao kući, zatekao sam ulazna vrata kako vise o šarkama, tragove
zemlje iz vrta po cijeloj kući, razbijenu vazu. Netko je obavio veliku nuždu u
sudoperu.
Blagi bože, pomislio sam, uzmičući, dok mi je od smrada pozlilo, kako sam
dospio ovamo? Sinulo mi je - jer iznenada sam sebe vidio kao čovjeka u kutu
fotografije, nebitnog ali zauvijek tako fiksiranog - da možda proživljavam nekakvu
psihotičnu epizodu. Možda sam to čak i izgovorio naglas: Proživljavaš psihotičnu
epizodu, ali srce mi je toliko tuklo da sam znao kako uskoro neće biti važno shvaćam
li ili ne shvaćam što mi se događa.
„Moraš usporiti”, rekao sam na glas i začudo, zvuk vlastita glasa me umirio.
Čak i natruha engleske ogorčenosti, ganutljive ali odlučne. Kad sam prestao govoriti,
primijetio sam da se sve ponovno počelo polako ubrzavati. Misli su mi skakale
naprijed. Kao mali sivi psi koji love zeca. Ali, što je zapravo taj zec? Bože, što sve
nisam potom pomislio? Kakav nezamisliv darmar! Poezija, komadići poezije,
Corbiere, Musset, Hugo, ništa dobro, ništa veliko, samo ostaci nakon previše čitanja,
previše predavanja, previše slušanja vlastita glasa. I druge stvari koje su se gomilale,
odveć blizu, vičući „hoću i ja, hoću i ja”. Onaj glupi otkaz koji sam dao onog ljeta.
Ali, zašto se toga sad sjećati? Bilo je to prije više od trideset godina! (To između
kuhinje i predvorja.) Zakleo sam se sebi čak i tada, svečano sam izjavio stotinu puta
nakon te epizode da ću se, sljedeći put kad stignem ovamo, kad završim u vlaku koji
vrišti niz tračnice, sjetiti da ništa ne poduzimam. Osjećaj što te volja, sanjaj što te
volja, spletkari što te volja, ali ništa ne poduzimaj. Pusti to na miru. Postupno će
jednostavno otići, kao prljava voda koja otječe iz kade.
I, da budem pošten (tu dolazi val vedrine), većinom je tako i funkcioniralo. La
plupart du temps. Svih onih spokojnih godina između. Kojih spokojnih godina?
Kojih to jebenih spokojnih godina? Nije li to bilo kao da u podrumu imaš zvijer koja
hvata dah?
Ma ne (ponovo me obuzeo očaj), uopće nije funkcioniralo. Jednostavno se
nisam ovako osjećao od... od kada? Od prošlog puta. Od pasa. Onih jadnih žalosnih

114
mrtvih pasa. Zacijelo je mislila da spavaju. Da, da, dobro, ne gnjavi, bilo je i drugih
incidenata ako ih tako želiš nazvati. Ono s nožem i mojim bratom. Ali, budimo
iskreni, tko nije poželio izbosti brata? Koji to mlađi brat s trunkom samopoštovanja
nije pokušao barem jedanput? I to tako napola srčano. Moj bože! I Raissa, dakako,
da, to je bilo pomalo, kako da kažem, nabrijano razdoblje, kad sam je pratio po
gradu, plakao nad Madame Bovary u javnom parku. Ah, i ona visoka Židovka, uh, ta
me isto oborila s nogu, bože, da, i to je bilo ludilo. A čak je nisam ni želio. Ah, da,
znam što mislite, kako osjećaj da si voljen stvara ovisnost, treći čimbenik koji nitko
ne uzima u obzir, ti i ja i ono, samo nas troje u tako malom čamcu. Ali ona je otišla,
vidite, i čini se da sam ja jednostavno tip koji voli žene koje ga ostavljaju. Quod est
demonstrandum. Upravo ih njihova apsolutna, krajnja, shizofrena nedostupnost čini
tako neodoljivima. I doista, tko može biti poželjniji nego bivša ljubavnica koja
prelazi ulicu s drugim muškarcem? Kaput joj se otvorio, samo kratak pogled na sve
to blago koje više nije nadohvat. Sad pripada nekom drugom. Da, doista, sad pripada
drugom.
I tako se to nastavljalo, uslijedile su druge epizode. Doista je sjajno da sam tako
dugo istrajao, da sam se tako sjajno branio. Prava pravcata Maginotova linija. Ali,
zašto nikad nisam mogao - kad me jednom uhvatio napadaj - vidjeti dovoljno daleko
niz put, do točke u kojoj to više nije važno, u kojoj se pretvara u građu za anegdotu
uz porto i cigare? Bilo je gadno, stari moj, ali izvukao sam se, i tako dalje. Zašto sam
podlegao? Kao da mi se mozak okrenuo protiv mene, kao da me sam odlučio
izludjeti. Što mu treba? San? Onda ćemo mu uskratiti san. Oduzet ćemo ga. (Pomalo
je pretjerano to, „izludjeti”. Pomalo kraljevski. Nešto manje razmetljivo. Otkačio
sam. Da, to je bolje.)
No eto, sad se razumijemo. Nisi poludio, oduvijek si bio lud. Slaba je to utjeha.
Nije baš nagrada na kraju kviza. Nije baš novi Chevrolet ili put na Havaje, ta
uvjerljiva spoznaja da si uvijek bio udaren, kako kažu u časopisu Mad. Udaren.
Hmm. Nije baš le mot juste. Rastrojen zvuči točnije. Kao konj koji ne može prestati
trčati. Ne, ne valja ni rastrojen. Koji je zapravo najtočniji izraz za konja koji ne može
prestati trčati?
Ali, sad prestani. Proživljavaš psihotičnu epizodu. Ali, i dok sam izgovarao
riječi psihotična epizoda, znao sam da je to beskorisna strategija. U mojem se mozgu
iznenada upalila peć, a ja nisam znao kako da je ugasim. Gorjet će, gorjeti i gorjeti,
uzrujavati me do kraja života svojom toplinom i brzinom, i što je najgore, upornošću.
Dok ne prođe. Dok nešto ne poduzmem. Dok ne budem djelovao.
„Ne čini to”, rekao sam na glas. „Ne čini to.” Ali, bio je to tako slab glas,

115
sićušna, neuspješna teta koja šapće iz kuta: „Obuj čizme, dušo. Prehladit ćeš se...”
Osjećaj što te volja, sanjaj što te volja, spletkari kako te volja. Ali, zaboga, ništa
ne poduzimaj.
Otišao sam u podrum i prekopao kutiju u kojoj su bile rane verzije moje
magistarske radnje (Tema pada u simbolizmu devetnaestog stoljeća) dok nisam našao
šaržer iz pištolja moga bivšeg cimera. Istisnuo sam metak na dlan. Bio je dug kao
pola mojeg malog prsta, s mjedenom čahurom. Potrčao sam natrag uza stube,
preskačući ih dvije po dvije, ali me na vrhu uhvatio val vrtoglavice i zamalo sam se
onesvijestio. Nekoliko trenutaka sam se držao za dovratak da uhvatim ravnotežu.
Bože dragi, stenjao sam, kako sam dospio do ovoga? Pa još prije tjedan dana bio sam
sretan; ustajao sam ujutro, čitao novine, milovao mačka, odlazio na posao. A gle sad.
Gle!
Stavio sam šaržer u pištolj i jednom ga pritisnuo tako da metak dođe na svoje
mjesto. Pogledao sam niz cijev kako bih se uvjerio da je ondje. Ništa nisam vidio, ali
na trenutak je izgledalo kao da ću počiniti samoubojstvo. Počiniti samoubojstvo. Da,
jamačno nešto počiniti.
Izvadio sam bocu klora iz ormarića u kuhinji i njime polio izmet u sudoperu.
Morao sam odvratiti pogled i začepiti nos. Pustio sam vodu da teče svom snagom,
pomicao slavinu amo-tamo i uskoro je sve nestalo. Ulio sam još klora i puštao vruću
vodu dok se prozori kuhinje nisu zaparili, istodobno mi je mozak sve vrijeme
izvikivao poeziju, où le sceau de Dieu blemit les fenetres. Le sang et le lait
coulèrent...
Napokon je bilo obavljeno. To je opet bio moj sudoper. Vraćen u normalno
stanje. Jedna zapreka je uklonjena. Činilo se da mi je u glavi bio popis i nisam se
usudio misliti dalje od točke na kojoj sam bio. Krajičkom oka vidio sam kako se
proteže na drugu stranicu.
Gurnuo sam naslonjač pred glavni ulaz, vratio se u kuhinju pa zaključao i još
jedanput provjerio stražnja vrata. Zaključao sam vrata podruma. Po ladicama u
kuhinji tražio sam nož za guljenje povrća. Sjeo sam na kauč, ali tek pošto sam
ponovno pogledao na ulicu, na sjever i na jug. Vidio sam crvenokosu ženu čije sam
pse otrovao. Izišla je iz kuće i ušla u automobil. Pitao sam se misli li još na njih,
nedostaju li joj još. Vjerojatno ne. Sad se vjerojatno zabavlja nečim drugim. Proći će.
Kao govna u sudoperu, nestat će bez traga. Mala privatna epizoda. I doista, koliki se
dio našeg života sastoji od tih privatnih zgoda; kako je čovjek uronjen u njih. Znate,
na primjer, da ćete se oporaviti od slomljenog srca, ali nekako ta informacija, taj

116
faktoid nikad ne stigne do duše, mozga ili živčanog sustava, da, živčanog sustava,
gdje bi bio od neke koristi. Ali, ako znaš da ćeš se oporaviti, zašto onda toliko patiš?
Da bi to postigao. Da bi postigao ono što ionako znaš da ćeš postići. Kako je onda
jadno osjećati se dobro zato što si to postigao. Preživio sam, kažeš. Da, ali što bi
drugo? Nitko ne umre od ljubavi. Ma daj, no.
Pojavio mi se neobičan poriv - i s njim osjećaj nekažnjivosti - da odem na ulicu,
pokucam na prozor automobila crvenokose žene i kažem:Ja sam taj, ja sam ti ubio
pse. Moj se život tada činio tako... spokojnim. Kakve su me sitnice mučile. Lajanje
tu, lajanje tamo. Ma takva oluja pour un rien. Stoga se priznanje doimalo lakim. Bio
je to, sve u svemu, tako malen zločin, kad bolje razmisliš. Lajanje, ne ubijanje.
Ali, nisam otišao na ulicu. Imao sam previše posla. I osim toga, kad se čovjek
jedanput počne ispovijedati, gdje će prestati?
Duboko sam udahnuo. Uh, kako sam bio umoran. Doista, vrlo umoran. Ali,
imao sam posla. Sjeo sam na sofu, stavio naočale za čitanje, uzeo nož i urezao
duboko „X” u meko olovo na vrhu metka.
„Eto, Donny”, rekao sam.
Otišao sam u dnevni boravak i kleknuo na kauč (na kojem je Emma čitala Anu
Karenjinu) i pogledao kroz prozor poput djeteta koje čeka da prestane kiša. Do
večeri još nije stigao. Otišao sam na kat s pištoljem za pojasom moga kućnog
ogrtača; zastao sam na odmorištu i pogledao niza stube. Osjećao sam kako kroz
pukotinu na razbijenim vratima puše povjetarac. Požurio sam natrag u podrum,
izvukao staru stolnu svjetiljku sa zelenim sjenilom, donio je gore, ovjesio je iznad
ulaznih vrata i uključio u utičnicu u predvorju. Otrčao natrag na kat. Upalio svjetlo u
hodniku. Savršeno, svjetiljka se upalila. Upalila, ugasila. Savršeno. Savršeno. Čuo
sam, jasno kao da orkestar svira na travnjaku pred kućom, uvodne, gotovo
propitivačke zvukove Concierta de Aranjuez.
Pao je mrak; upalila su se ulična svjetla a da ih nisam ni primijetio; nebo je
zadržalo dnevnu modrinu, gotovo morsku, iako je crnilo ležalo nad ulicama i kućama
i travnjacima. Uštap koji je izgledao kao da je izišao iz dječje slikovnice visio je na
nebu. Crvenokosa žena vratila se kući. Popela se uza stube, osvrćući se lijevo i
desno, i bilo je u njoj nečega dirljivog, u tim ptičjim pogledima u stranu, neke
krhkosti, usamljenosti, kao da se nadala da će u posljednjem trenutku nekoga
ugledati na ulici, prijatelja, čak i susjeda, nekoga s kim bi pročavrljala na trenutak
prije nego što je kuća proguta za još jednu beskrajnu, ispraznu noć Pitao sam se je li
osamljena bez pasa i osjetio ubod žaljenja. Kako sam čudnu, neobičnu, tužnu,

117
nasilnu stvar učinio, mrtvi psići na travi, pospani psići...
Oko dva ujutro čuo sam kako su se zalupila vrata automobila i znao sam da je
vrijeme. Požurio sam do vrha stuba i legao na pod. Osluškivao sam. Automobil se
udaljio. Koraci na prilazu kući. Vrata su se uz škripu otvorila.
„Profesore?”
Uključio sam staru stolnu svjetiljku. Na zelenom svjetlu sam vidio njegove
obrise u dovratku.
„Otiđi”, rekao sam.
Zaklonio je oči i pogledao prema meni. „Jeste li to vi tamo gore, profesore?”
Naslonio sam pištolj na pod i naciljao mu u prsa.
Onda je on krenuo uza stube.
„Imam pištolj”, rekao sam.
„I ja, profesore...”
Okrenuo mi je leđa; ramena su mu se podigla kao da je posegnuo za pojas.
Meni se stražnjica jako stisnula i povukao sam okidač. Bio je to najglasniji prasak
što sam ga ikad čuo, kao kraj svijeta, a iz cijevi je poletio plamen. Od udara se
okrenuo. Hvatajući se za rukohvat, zakoračio je nekoliko stuba natraške, pazeći na
korake (tako tužno, taj oprez), koljena su mu popustila, glasno je zastenjao i pao
natraške - nije se prevrnuo nego je nekako kliznuo niza stube glavom prema
naprijed, bum, bum, bum potiljkom dok na posljednjoj stubi nisu ostale samo
njegove čizme i njegovo srce, valjda mu je to bilo srce, na prsima. Upravo tu, na
košulji. Izletjelo je iz njega.

118
 13. poglavlje

Ne brinite se, vratit ću se na to. Ali, strpite se za trenutak. Dopustite da skočim

unaprijed, možda godinu dana, na večernje predavanje na kojem me moja buduća
žena, koja je slušala suvremenu francusku poeziju, upoznala s podugom kratkom
pričom. Za Čehova je, kako sam spoznao, potreban odnjegovan ukus; gotovo ga
nitko posve ne shvati isprve, i koliko god se napuhuju, nisam siguran da su ga Rusi
ikad shvatili. En tout cas. Dala mi je tu pripovijetku, sad shvaćam, zato što je
koketirala sa mnom. Zatreskala se u mene ne zato što sam zgodan ili briljantan, jer
nisam nijedno ni drugo, nego zato što sam joj bio profesor. Neki su ljudi jednostavno
takvi. Hvala Bogu. Meni je to laskalo. Pokušao sam pročitati pripovijetku, ali bila je
dosadna i prilično tjeskobna i upravo sam je htio odložiti kad sam naišao na izraz
„mahnite noći”, 3 ruski izraz koji, čini se, opisuje noć ludila i mučenja. Nisu mi se
svidjele te riječi kad sam ih našao. Nemojte me pogrešno shvatiti, nisam osjetio
poriv da i nju ubijem, ali poskočio sam. Nekoliko trenutaka sam se pitao igra li ona
to sa mnom neku igru, zna li možda što se dogodilo u mojoj kući te ljetne noći pa mi,
kao, namiguje. Moj Bože. I te kakva mahnita noć. Zeleni dim se diže u zrak, u
dvorištu cvrče cvrčci. Posvuda je bilo krvi. Posvuda. Počeo sam je prati, ali zavukla
se između podnih dasaka, između kuhinjskih pločica.
Do jutra sam već pomišljao da se ubijem. Otvorio sam pištolj; prazna je čahura
pala i udarila u pod. Stisnuo sam usne oko cijevi, ali zbog okusa metala i paučine
oklijevao sam. Sjetimo se da je za samoubojstvo potrebna odlučnost. Poslije toga ne
možeš ustati i otići. A onda se dogodilo nešto izvanredno: vidio sam Emmu
Carpenter kako hoda sredinom ulice. To nije bila halucinacija. Hodala je vrlo
ležerno, pijući kolu iz limenke na slamku. Ja sam bio miran kao zmija. Nije
pogledala prema meni, ali kad je prošla pokraj moje kuće, ispustila je limenku i
ispružila ruke. Istezala je te mršave ruke kao Isus Krist na križu i onda se odšetala
niz ulicu.
Zaspao sam. Doduše, spavao sam samo sat, možda malo više, a kad sam se
probudio bio sam pomalo napet. No, trebalo mi je nekoliko sekundi da se sjetim
zašto. Kao da se kuća od opeka ruši na tebe, takav je bio osjećaj. Bilo je, vidite,
upravo onako kako sam oduvijek sanjao. Naglo sam se uspravio. Iskočio sam iz
kreveta, otrčao u dnevni boravak i ondje je, na sagu, doista bio mrtvac. Baš kao u

119
noćnoj mori. Ono što sam se bojao da će se dogoditi doista se dogodilo. I nije imao
pištolj - samo je blefirao. Ja sam, s druge strane, izgledao prilično loše, najblaže
rečeno. Stara svjetiljka nad vratima, dum-dum meci. Metak u leđa - već bi me zbog
toga poslali u plinsku komoru. Ne zaboravi, rekao sam sebi, uvijek se poslije možeš
ubiti.
Odvukao sam truplo u kuhinju. Odvukao sam ga natrag u predvorje. Učinio sam
sve, samo što mu nisam na glavu stavio sjenilo za svjetiljku i zatražio da pleše.
Vukao sam jadnika niza stube, glava mu je lupala tras, tras, tras. Pokušao sam ga
utrpati u peć, ali ramena su mu bila odveć široka.
Istuširao sam se i sjećam se da sam pet-šest puta naglo odmicao zavjesu tuša
očekujući da ću ugledati krvlju oblivenog Donnyja na vratima. Na kraju sam
jednostavno ostavio zavjesu odmaknutu. Ali, truplo. Morao sam nešto učiniti s
truplom.
Imao sam starinsku peć, na lož-ulje, s velikim vratima; mogli ste ih otvoriti i
vidjeti plamen. Ali, bila su dvadesetak centimetara preuska. Pa sam učinio ono što
biste i vi. Nisam zvao policiju, nisam si gurnuo pištolj u usta. Osušio sam kosu
sušilom, sve se odvijalo prilično brzo, obrijao sam se, oprao zube i sjeo u tramvaj -
zbog nečega mi se tramvaj činio manje sumnjivim, manje kao nešto što bi učinio
krivac - i odvezao se do one iste željezarije u kojoj sam kupio otrov za štakore.
Kupio sam sjekiru i ceradu, sjeo s njima u taksi - sjekiru ne nosiš u tramvaju - i
vratio se kući. Kad sam podigao Donnyja na ceradu, primijetio sam novčarku u
stražnjem džepu njegovih hlača, pričvršćenu za remen jednim od onih srebrnih
lanaca. Izvukao sam je i otvorio. Donny Most, tako se zvao. Kako čudno ime.
Gurnuo sam ga natrag pod truplo, ustao i duboko, duboko udahnuo. Ovaj dio nije
osobito ugodan pa ga preskočite ako želite, ali trebalo ga je obaviti. Odsjekao sam
mu ruke u ramenu. Onda je stao. Ugurao sam ga naglavačke u peć, zajedno s
odjećom i čizmama, a ruke ubacio za njim. Onda sam zatvorio vrata, otišao gore,
namjestio termostat na trideset stupnjeva i otvorio sve prozore u prizemlju. Čuo sam
kako se dolje upalila peć. Onda sam izišao i sjeo u park. Bio je lijep proljetni dan, ali
boje nekako nisu bile kako treba, kao da sam tako naelektrizirano usredotočen na
truplo u mojoj peći da sam svijetu oko sebe isisao boju. To me zapravo podsjetilo na
Emmu, na one dane kad sam tumarao na proljetnom suncu čekajući i čekajući i
čekajući da telefon zazvoni. I tad je svijet tako izgledao.
Tako sam sjedio na klupi u parku. Bila je to ista klupa na kojoj sam poljubio
Emmu Carpenter, one ljetne noći prije sto godina. Neka je starica sjela pokraj mene.
Za trenutak sam pomislio da zapodjenem razgovor s njom, ali bojao sam se da

120
smrdim na alkohol, a nisam joj htio dati nikakav razlog da me upamti. Tako sam
šutke sjedio i gledao kako neka mačka šapom udara cvijet. Parkom je zapuhao blag
povjetarac; dolazio je iz smjera moje kuće i na trenutak sam pomislio da se osjeća
zadah spaljenog ljudskog mesa. To me pogodilo kao udarac u prsa. Pogledao sam
staricu. Osjeća li i ona taj zadah, Donnyja kako gori u mojoj peći? Ljudi kažu da
ljudsko meso miriše kao piletina kad gori i točno je tako mirisalo. Osjećao sam se
vrlo nelagodno dok mi nije sinulo da to možda jest piletina, da netko roštilja u vrtu.
Osjetio sam kako se stvari opet ubrzavaju, a svijet oko mene sad je već postao
gotovo crnobijel, boja je isisana iz trave i propupalih stabala, sve je bilo boje prljavih
lastavica. Pomislio sam da odem do trgovine alkoholom po bocu bourbona, ali - i
znam kako ovo zvuči - bojao sam se da ću se napiti i učiniti nešto glupo. Ali taj
miris, ta izgorena piletina.
Na kraju to više nisam mogao podnijeti. Otišao sam u šetnju. Odšetao sam se
sve do obale jezera. Na Kensington Marketu naletio sam na Serraulta. Prilično sam
mu suzdržano kimnuo glavom. Bilo je to netipično za mene, inače sam sklon
pretjerivati kad pozdravljam ljude, ako ni zbog čega drugoga, da im pokažem kako
ih se ne bojim, ali Serrault je primijetio da nisam u formi pa je, uz privatan osmijeh
(kako je uljudan) poveo svojeg prijatelja u trgovinu sira. Nakon toga sam hodao
sporednim ulicama, ali nije pomoglo. Bio je to jedan od onih čudnih dana kad naiđeš
na sve ljude s kojima si se ikad osjećao nelagodno, ali koje ne želiš uvrijediti. I tako
sam nastavio mahati i smiješiti se, ne usporavajući, onako kako sam čuo da to čine
filmske zvijezde.
Došao sam do Tornja CN. Prešao sam parkiralište i dotaknuo ga prstima, kao da
je to posljednja baza u bejzbolu, onako kako to činiš dok si klinac, a onda sam otišao
stotinjak koraka dalje u maleni bar koji je gledao na ranžirni kolodvor. Bila je to
ruševna rupetina, samo pet-šest stolova. Sjeo sam pokraj prozora. Pivo nisam pio
petnaest godina, ali tog dana jesam. I svidjelo mi se, veliko i pjenušavo i začudno
umirujuće, već i zbog same veličine i za tridesetak sekundi, kad sam načeo drugu
kriglu, osjetio sam kako mi se ramena spuštaju i zijevnuo sam. Zijevnuo. Tu
m’entends? Ali, nije potrajalo. Na putu kući misli su mi počele juriti. Odolio sam
iskušenju da pretrčim posljednjih nekoliko ulica samo da se toga oslobodim, tog
strašnog poriva koji mi je stezao prsa i tjerao me naprijed. Ali, kad sam došao na vrh
svoje ulice, očekujući da vidim policijske automobile i žutu vrpcu oko kuće kao
zakašnjeli rođendanski dar, nisam vidio ništa osim mirne ulice u proljetni dan.
Krenuo sam preko parka kroz koji sam prošao onog dana kad me Emma ostavila.
Mislim da sam čak zastao i podigao se na prste da vidim ima li koga na mojem
trijemu. Nikoga. Ni žive duše. Prošao sam pokraj kuće kradomice pogledavajući

121
ulazna vrata. Jedva se vidjelo da su provaljena i za sekundu, snovitu sekundu,
ponadao sam se... tja, možete zamisliti čemu sam se ponadao. Ali, onda sam vidio
napuklinu u drvu pokraj brave i znao sam da je sve istina.
Nisam ušao. Nisam se mogao suočiti, barem ne u tom trenutku, s onim u peći.
Pa sam nastavio hodati. Otišao sam sve do Duponta i ušao u trgovinu pivom. Bila je
subota poslijepodne, sve puno muškaraca s bejzbolskim kapama, automobili
parkirani s djevojkama na suvozačkim sjedalima; starci su kupovali male pakete od
po šest piva i nosili ih u samačke pansione. Ja sam naručio tucet dugogrlih boca.
Nešto me u njihovu obliku umirivalo. Zacijelo sam vidio nekoga kako pije takvo
pivo, dolje u Meksiku, nekoga mladog i opuštenog. Nosio sam ih niz ulicu na boku,
kao domaću zadaću. Moj australski susjed bio je na kolnom prilazu kući, ležao je
ispod svojeg automobila i nešto petljao, ali radar mu je bio tako dobar da me osjetio i
iskobeljao se.
„Opet jedan od onih dana?” upitao je, a ja sam odgovorio glasnim smijehom.
Zapravo, zvučao je kao kašljucanje motora. Ali, nisam htio izazivati nevolje - ima
dana kad čovjek doživljava svijet kao potencijalne svjedoke o svome karakteru - pa
sam zastao za trenutak da pročavrljamo. Međutim, vidio sam da mi ne polazi za
rukom. Radio sam na visokooktansko gorivo koje mi se, budući da sam tako dugo
bio sam, počelo činiti kao da je normalno, ali je drugima, vani u svijetu, to moralo
izgledati... malo čudno.
„Malo me muči nesanica”, rekao sam, nadajući se da ću time objasniti moju
napetost. Koža na licu kao da mi je bila broj ili dva premala za lubanju, kao da se u
pranju prethodne noći stisnula kao nova pamučna košulja. Ispričao sam se, luđački se
smijao njegovoj završnoj opasci i požurio kući, spuštene glave, moleći se da ne
sretnem crvenokosu ženu. Danas je bio upravo taj dan, ako takav dan postoji, kojeg
će me optužiti za ubojstvo pasa, a bio sam siguran da ću se smrskati kao vaza.
Zatvorio sam vrata za sobom, otišao u dnevni boravak, sjeo na kauč i otvorio
bocu piva, još hladnog iz trgovine, te ga brzo popio. Prošlo je samo nekoliko
trenutaka dok nisam ponovno imao osjećaj privremenog spokoja, kao da se situacija
nekako može riješiti. Znajući da je to vjerojatno trik, ipak sam se poigravao idejom
kako to mogu produžiti - makar i samo na nekoliko tjedana - dok se ne stvori navika,
dok stvar u peći ne postane samo jedna od činjenica u mojem životu. Doduše,
povelika. Turbo briga, takorekuć. Dotad sam morao potisnuti želju da djelujem, da
reagiram na val za valom panike jer bi mi takvo djelovanje gotovo sigurno
upropastilo život. No, to je lako reći. Ali ipak. Odlazak na policiju sad više očigledno
nije dolazio u obzir. Bacili bi preko mene mrežu za leptire i ja bih pod njom ostao

122
dvadeset pet godina. Ali, nakon nespretnog iskustva sa susjedom, znao sam da se
neko vrijeme moram držati podalje od javnosti. Dok ne prestanem izgledati i
ponašati se kao odbjegla zvijer.
Bože, kako mi je bilo vruće. Nakon nekoliko trenutaka shvatio sam da je peć
uključena. Smanjio sam je. Čuo sam klik. Kuća je utihnula. Nazvao sam Odsjek za
francuski i ostavio poruku na telefonskoj tajnici; imam upalu grla, rekao sam, neće
me biti tjedan dana, htio sam vam svima na vrijeme javiti. Truć, truć, odgovorni
profesionalac i sve to. Potom sam se latio posla. Oprao sam pod u dnevnom boravku,
pomeo razbijenu vazu. Bio sam vrlo temeljit. Ali, stvari su se opet odvijale odveć
brzo, opet lavine poezije i starih pjesama iz gimnazije i povika mladića koje sam
poznavao na fakultetu. Bože, zvuk glasa mladića na igralištu za kriket u suton. Kako
nezaboravno. Dariuse, dođi s nama. Idemo u birtiju. Hajde dođi! Pogledao sam na
sat. Prošlo je pet. Sunce nad sošnjakom. Sad mogu popiti piće. Nakon dana
marljivog rada. O da, nemojmo koketirati s nevoljom; možda, razmišljao sam, danas
nije dan da odgovorim na pitanje jesam li ili nisam alkoholičar. Otišao sam do
hladnjaka, uzeo pivo, stavio dva u zamrzivač pa se vratio, digao noge na stol i buljio
kroz prozor. Bila je proljetna večer. Popio sam pivo pa uzeo jedno iz zamrzivača.
Tako hladno, bilo je to kao da gasim vatru. Prislonio sam ga uz obraz. Bože, zacijelo
imam vrućicu.
Pio sam treće pivo kad mi je pogled pao na fotografiju, uokvirenu crno-bijelu
fotografiju koju je moj cimer Španjolac snimio u Francuskoj one godine kad sam
živio u Toulouseu. Snimio me dok sam sjedio za stolom u blagovaonici i tražio neku
riječ u rječniku starofrancuskog; podigao sam pogled i nasmiješio mu se, ali se iz tog
osmijeha moglo vidjeti - ili sam barem ja mogao vidjeti - da sam rastresen. Čitao
sam u tom trenutku La Chanson de Roland (u originalu, dodajem snobovski), ali
zapravo sam razmišljao o Raissi Shestarsky. Premda nisam zapravo imao o čemu
razmišljati, u to vrijeme svake večeri u Toulouseu moja bi mlada prsa preplavila
neka vrsta tjeskobe povezane s njom, kao da za nju možda upravo počinje večer,
sprema se izići i naći s dečkom, a sve će se kretati prema onom ponoćnom trenutku
kad će otići u njegov stan i voditi ljubav, moja prekrasna gola Raissa na sve četiri...
moja sveta, prelijepa, nepovrediva Raissa. No, gledajući fotografiju, pojurio sam
mjesecima unaprijed, do kave koju smo popili kad sam se vratio, do čudnog
zijevanja koje je prekinulo priču koju je pričala, koja joj je signalizirala da je u
mojem srcu gotovo s njom. Gledajući svoje zabrinuto, tjeskobno lice na fotografiji,
shvatio sam kako, kad se barem ne bih uništio u dogledno vrijeme, ako uspijem
zatomiti to truplo u peći, imam izgleda da se vratim na zemlju. Preživio sam Raissu;
preživjet ću i ovo.

123
 E pa na to sam brzo ustao i otišao do ormarića u kupaonici, uzeo cijelu svoju
zalihu tableta za spavanje i bacio ih u zahod, ne bez, u posljednjem trenutku, kratkog
strašnog kolebanja koje me gotovo bacilo na koljena u želji da usisam vodu iz
školjke. Možda sam čak razmatrao mogućnost da otvorim cijevi u podrumu i
poližem ih iznutra. Ali, ondje je bilo truplo, a ja nisam bio spreman sići i naći
krvavog ali netaknutog Donnyja nekako spašenog iz peći kako stoji, sa srcem u ruci,
u mraku, i čeka me. Ne.
Ipak, ubojstvo je ubojstvo je ubojstvo. Međutim (to uz treće pivo), ako ćemo
pravo, to ipak jest samo broj. Još jedna nestala osoba. I to ne osobito simpatična.
Hoće li ga Passion tražiti? Sumnjam. Sumnjam da je i znala da se vratio drugi i treći
put. Hoće li nazvati policiju? Teško za povjerovati. Što ne znači da se tijekom
sljedeća tri mjeseca neću buditi usred noći sav u znoju, uvjeren da hoće. Gledajući
svoju fotografiju opet sam osjetio val umirujuće iscrpljenosti, tako duboke da mi je
glava klonula i zadrijemao sam u naslonjaču, s nogama još na stolu. Ustao sam,
popiškio se i srušio na krevet, odjeven.
Probudio me odvratan zadah. Moga vlastitog tijela. Znojio sam se kao luđak.
Košulja mi je bila mokra. Čak i hlače oko struka. Mehanički, poput mjesečara, otišao
sam do vrha stuba. Opipao sam zasun. Ne, za to još nisam bio spreman.
Istuširao sam se, ponovno ostavivši vrata kupaonice otvorena - a i zavjesu tuša.
Nekoliko trenutaka poslije, zamišljajući bijesno lupanje po mojim vratima, iskrao
sam se ispod vode, ostavljajući velike vlažne otiske na drvenom podu. Povirio sam
kroz prozor dnevnog boravka pod kutom da vidim ulazna vrata. Nikoga. Voda u
kupaonici je i dalje tekla, što je opet zvučalo poput ljutnje nogometnih navijača.
„Moraš jesti”, rekao sam oporim glasom, kao da odavno nisam govorio. Ali,
kad sam se našao na trijemu, za trenutak sam osluškivao i, nakon što sam čuo
umirujući zvuk peći u utrobi moje kuće, uputio sam se na sjever, uz moju ulicu ali
podalje od restorana. Uspeo sam se uz strme stube kroz stražnji dio Case Lome i dok
je padao mrak prešao dug most. Moj Bože, kakva večer, tirkizno nebo, zrakoplovi
što bešumno lebde iznad glave poput niza krijesnica, jedan za drugim, lebde nad
mojom glavom i mostom i parkom koji se vlažno i mračno širi poda mnom. Večer da
se rasplačeš.
Žena koja je šetala psa prošla je pokraj mene pločnikom. Htio sam joj nešto
reći, nešto da podijelim ljepotu večeri, ali nisam. Pretpostavljao sam da bih je
uplašio. Zrakoplovi su prolazili nad glavom i ja sam mislio, da, to je to, nekamo ću
otputovati. Otići ću na neki karipski otok, a kad se vratim... zastao sam na mjestu.
Ali što ako netko, dok me ne bude, dođe u kuću? Vidi provaljena vrata? Možda

124
pomisli da sam unutra, bolestan ili mrtav ili ubijen. Nazove policiju. Policija bi
pregledala kuću. Oho, što je to u peći? Ne, najprije moram popraviti vrata.
Polako sam prešao preko mosta, zrak mi je hladio pregrijano tijelo; automobili
su se kotrljali preko mosta, sad s upaljenim svjetlima, zvuk gume na cementu. Svi su
vozili u centar grada. Večere, sastanci, obitelji... Bože, kako je to samotna zgoda - taj
incident. A ovo je kazna, nedvojbeno, strašna neizreciva samoća. Razlog da se
predam, da ugasim tu peć u mozgu. To tumaranje svijetom poput duha. I ta slika:
čovjek koji tetura stubama kao da ti želi reći nešto, dok toneš u oćut. Ja sam mrtav,
kao vojnik koji se, izgubio i lutao, vraća u utvrdu. Kako tužno, ta trenutačna vedrina
kad je, da, izgledao kao da se nečega sjetio, kad mu je mozak pogrešno shvatio pravu
poruku, nadajući se možda da je neka druga. Kako je tužno vidjeti stvorenje, čak i to
stvorenje u takvu jadu. Ali, zašto je rekao da ima pištolj? Bi li to išta promijenilo?
Ne bih li ga ipak ustrijelio, dok se tako penjao uza stube, spremajući se izmlatiti me?
Pa mogao te ustrijeliti tvojim pištoljem. Ne, ipak bi ti to bio učinio; nisi mogao
slušati to penjanje uza stube i ne pucati. I dijete bi pucalo. Nije bilo dvojbe, ne u tom
trenutku, ne pod tim pritiskom. Ipak, da je barem imao pištolj, kako bi stvari bile
bolje. Ali nije. I tu je kraj. Možda sam mogao nekakav pronaći. Staviti mu ga u ruku.
Ali, u koju ruku? Ne, ne, ne, ne, ne. Uvijek te dokrajči dodatna laž. Nepotrebno
razrađivanje. Griješi odvažno i gotovo. Ali ova samoća, ova neizreciva samoća i
pomisao da će se protegnuti na godine, kao mrlja od tinte koja se stalno širi, za
trenutak me navela da poželim skočiti preko ograde mosta. No dobro, uvijek se
možeš ubiti, s tim ne treba žuriti.
Okrenuo sam se. Muškarac s polucilindrom stajao je točno iza mene, čekajući
da prođe pločnikom. Nisam čuo kad se približio.
„Zaboga!” rekao sam. „Uplašili ste me.”
Dotaknuo je šešir i mimoišao me, gizdav muškarac u dugom tamnom kišnom
ogrtaču. Promatrao sam ga dok je prelazio most i onda nestao u parku.
Nastavio sam hodati uz Spadinu, uzbrdo i nizbrdo, pokraj Ruskog konzulata pa
u Forest Hill Village. O da, tu je, trgovina kuhinjskom opremom u kojoj sam jednom
kupio osobito oštar nož. Ali, noža više nije bilo, Emma ga je uzela. Čudno kako je
postala materijalist na izlasku. Odnijela je srebrni pribor za jelo, pola šalica za kavu,
čak i pokrivač pod kojim smo spavali cijele te zime. Da, ona ga je platila, ali ipak,
čudna je stvar za novi stan, za novi početak. Je li ga barem odnijela na kemijsko
čišćenje? One večeri kad je došla po svoje stvari (nekoliko mjeseci poslije kraja), ja
sam, sjećam se, otišao iz kuće. Nisam je htio gledati kako uzima stvari, a njezin brat
zaštitnički stoji na vratima, dok ona ide iz sobe u sobu, otvara ladice, gleda pod

125
krevet, zaviruje u ormariće. Ne, doista mi nije trebalo gledati to, da nas dvoje
cvrkućemo o učenju, predmetima, ekscentričnim zajedničkim prijateljima. Kakav bi
to bio užas. Gore od smrti. Ma ne, to samo tako kažemo, gore od smrti, a zapravo ne
bi bilo gore od smrti. Bilo bi znatno bolje od one stvari sa spaljenim kaubojskim
čizmama u peći. To je bila strava. Uglavnom, kad sam se vratio te večeri, večeri kad
je napokon uzela sve svoje stvari - rublje je uzela prvog dana, htjela me poštedjeti
bijednog poniženja da prekopavam po košari za rublje u tri ujutro ne bih li našao
neki njezin trag... a bio bih to učinio. Obzirna mlada dama. Gotovo cijelu godinu
nakon što je otišla probudio sam se usred noći, bila je zima, hladna i tiha, prozor
zamrznut pri dnu, a ja sam se iznenada sjetio da postoji mali ormarić, zapravo
beskoristan, koji sam stavio iza kliznih staklenih vrata u gostinskoj sobi. A u drugoj
ladici odozdo, znao sam, pouzdano sam znao, postoji komad njezine odjeće koji je
onamo stavila prije tri-četiri godine, vidio sam je. Kako ja imam perverzan mozak,
kako mi je mučno od njega; kako je opasan kad je tako dugo čekao, kad me
uljuljkivao u osjećaj lažne sigurnosti samo da bi me probudio u sat kad je čovjek
najosamljeniji i najmanje zaštićen od vlastite mašte pa je nahuškao na mene, kao psa,
tu sliku. Ustao sam i otišao do gostinske sobe, odgurnuo vrata, tras, skinuo plahtu s
ormarića i eto je, mala bijela majica s rupom ispod pazuha. I ta majica kao da je
sadržavala njezin duh, njezinu vitkost, njezinu pokvarenu maštu, njezinu beskrajnu i
zauvijek nestalu poželjnost - toliko da sam se odjenuo, uzeo majicu, sišao i izišao na
još snijegom pokriven trijem, prešao snježnu ulicu u papučama, otišao u park i bacio
je u kantu za smeće te je pokrio novinama. A sutradan, kad sam krenuo u Ulicu
Bloor u kupovinu, nisam si mogao pomoći, prošao sam kroz park i povirio u kantu
za smeće uplašeno kao netko tko očekuje da će u njoj vidjeti kobru. Majica je
nestala...
Ali, gdje sam ono stao? Ah, da, kod one večeri kad je uzela svoje stvari. Vratio
sam se kući poslije ponoći i vidio pod svjetlošću ulične svjetiljke bljesak njezinih
ključeva koji su bili na sagu do vrata. Zaključala je, skinula ih s prstena i ubacila
kroz otvor za poštu. Ležeći onako na podu, bili su doista posljednji ostatak Emme.
Ključevi koji mi u ovom životu više neće trebati. Podigao sam ih sa saga, pogledao
ih, čak ih i onjušio. Ali, bili su mrtvi. Nije na njima bilo ničega od nje.
Kako god. U Forest Hillu je trgovina kuhinjskom opremom još bila otvorena i
na trenutak sam pomislio da uđem i kupim drugi nož za guljenje povrća. Možda ne.
Možda baš nije pametno hodati ulicama s nožem. Otišao sam dalje. Povirio sam u
restoran, ali bio je odveć prazan, konobari su se okupili u kutu, bezvoljni, odveć
spremni da vas zaskoče. Osim toga, konobari ne vole samotne goste subotom
navečer. Mogao sam zamisliti kako onaj visoki u uškrobljenoj bijeloj košulji stresa

126
moj ubrus s ledenom politesse, unaprijed zaključujući da će moj stol donijeti
zanemarivu novčanu korist. Možda me vidio kao usamljenog udovca koji je željan
čavrljanja. Kako bi mu to bilo dosadno.
Otišao sam u japanski restoran i sjeo za šank između dva para, jedan mojih
godina, drugi na prvom sudaru. Naručio sam kirin. Bio je odličan i udario mi je
ravno u glavu, a onda sam naručio još jedan i osjetio kako postajem razmetljiv, kao
da moj život i događaji tijekom prošla dvadeset četiri sata poprimaju mitološke
razmjere. Kao da sam rijedak pustolov.
Otišao sam iz restorana i uputivši se prema istoku tumarao kroz mrak i raskošne
travnjake i velike vile i dnevne sobe u kojima su obitelji lebdjele poput skupocjenih
zlatnih ribica, dok sam istodobno neprestano razgovarao s izmišljenim pratiteljem
koji me sa smiješkom divljenja poticao... Doista, bilo je to posve ludo i imao sam
osjećaj da je ludo kad sam zastao da se popiškim uz dud. Ali ipak se nastavljalo u
mojoj glavi, ta histoire de moi, dok nisam došao do Ulice Yonge pa se nešto
promijenilo. Ondje, pod oskudnim svjetlima i ozračju trošnosti četvrti koja je bila na
vrhuncu prije dvadeset godina, malo sam se zabrinuo, kao da me netko povukao za
rukav, kao da hodam po vrlo uskom grebenu a s obje strane su vrlo loše stvari.
Ubrzao sam. Noć je bila blaga, pločnici prepuni ljudi, ali me pomisao da bih mogao
nabasati na nekog poznatog ispunjavala dubokim užasom (iako me upravo želja za
društvom, za razbibrigom, izvukla iz sjene) pa sam skrenuo u mračnu ulicu. Kao
gmaz koji je kliznuo u svoje jezerce, osjetio sam privremeno olakšanje, svježinu. Ali,
nisam mogao usporiti stvari. Krenuo sam preko mračnog parka i kad sam se približio
praznim teniskim igralištima zatekao sam se, prvi put nakon mnogo godina, kako se
molim. Obećao sam Bogu da ću, ako ukloni taj osjećaj, osjećaj gotovo
naelektriziranog poriva, ja... što? Kopao sam po svome sve dubljem inventaru
samoubilačkih poroka - u tom su se trenutku svi činili samoubilačkima - i dograbio
lonac s najduljom drškom. Prestat ću piti. Kad sam se približio kraju parka, gotovo
sam trčao. Sad sam već razgovarao sa svojom majkom, kako to čine ranjeni i
umirući, preklinjao sam za utjehu, samo još ovaj put, ovaj posljednji put. Stavi svoju
mekanu ruku na moje čelo kako si činila kad sam bio mali i imao vrućicu i ti bi došla
usred noći i ušuškala me. Katkad je maknula sve pokrivače i onda ih vraćala jedan
po jedan; najprije plahtu, ponovno bi je podigla pa bi se plahta lepršajući spustila,
tako svježa, tako čista. Kako djeca mogu biti sretna u svojoj postelji.

127
 14. poglavlje

Moja je kuća bila pakao, ali se nisam usudio ugasiti peć. Dok je ona grmjela,
vidio sam svoj spas, svoj bijeg, u svakoj sekundi. Zatvorio sam ventile za grijanje u
spavaćoj sobi, zatvorio vrata i otvorio sve prozore u kući. U vrtu iza kuće, onako
kako čovjek uvijek vidi nešto sablasno u trenutku kad to najmanje može podnijeti,
vidio sam susjedova žutog mačka s mišem u gubici; gotovo si mogao čuti njegovo
slabašno cikanje. Gospode, kakav svijet.
Kupaonica nije imala prozora. Napunio sam kadu, para se dizala s vode, meni
su s prsa tekle kapi znoja kao da sam u nekoj tropskoj zemlji. Ugasio sam svjetlo na
stropu i upalio svijeću; miris trešanja ispunio je prezasićen zrak. Kliznuo sam u vodu
i naslonio stopala pokraj slavine. Duboko sam udahnuo. Primijetio sam s ironijom,
koja nije bila prolazna, kako sam naposljetku svoj dom pretvorio u pakao. Vous etes
enfin arrive! Gledao sam kako mi se prsa dižu i spuštaju, srce mi je tutnjilo. Moramo
naći načina da usporimo stvari. Sve je podnošljivo, ali ne ovom brzinom. Pogledao
sam na sat. Pola jedanaest navečer. Pustimo do jedan. Uvijek postoji posljednja
runda. Popit ćemo kriglu-dvije za stolom u kutu. Nećemo privlačiti pozornost. A
onda, ako me uhvati noću, imam pivo u hladnjaku. Možemo ublažiti tu stvar,
možemo. Duboko sam udahnuo. Što je? Naznaka umora, naznaka opuštanja? Što će
se dogoditi ako ništa ne učinimo? Što će se dogoditi ako samo ostanemo tu, u ovom -
osvrnuo sam se po prostoriji, sa zidova se cijedila voda kao da se i oni znoje -
stakleniku dok ne dođe san? Dok se san ne spusti kao snijeg.
Zijevnuo sam. Nebesa. Uskraćeni san se prikrada na mala vrata? Možda će
moje tijelo jednostavno samo odustati. Samo treba čekati. Opsada vlastitog tijela,
čekanje da se, poput onog škotskog dvorca, preda, podigne bijelu zastavu, kaže: On
to ovaj put ozbiljno, dečki, nećemo više ništa dobiti. Ustao sam iz kade, stražnjica mi
je zaškripala po porculanu. Vlažnih stopala kroz kuću, otvorio sam vrata i brzo ušao
u spavaću sobu. Zapalio sam još jednu svijeću. Slušao noćne zvukove. Neki dječak
je nabacivao košarkašku loptu u sporednoj ulici...
U tri sam se trgnuo iz sna. Pogledao sam na sat. Opet sam sanjao o čitanju, da
moram spustiti knjigu prije nego što se preokrenem i zgužvam je; a sad se ispostavilo
da sam sve vrijeme spavao. Spavao sam! Bio sam u toj stranoj zemlji! Okrenuo sam

128
se. Jastuk mi je bio mokar; plahte su mi bile mokre. Nema veze, nema veze. Sve se
to da popraviti. Bilo je u svemu tome nekog putenog užitka pa sam počeo prizivati
slike Emme. Kako je to sad bio siguran otok. Kako je putovanje sad bilo bezbolno.
Emma u kinu, njezina bijela ruka pod suknjom. Samo sekundu, prošapće, zureći
ravno u platno; ni sad ne može odvratiti pogled. Imam mali poklon za tebe, kaže.
Eto. Sviđa li ti se to? Je li to ono što si želio? Sad sjedi mirno i gledaj film. Emma!
Emma!
Ali, čekaj. Nešto nije bilo u redu. Činilo mi se da sam sekundu prije nego što
sam se probudio čuo klik. Da, sigurno klik. No, što je to bilo? Na trenutak sam mirno
ležao i zurio u strop. Peć. Peć se ugasila. Netko je stavio ruku na termostat i okrenuo
ga oštro ulijevo. Otvorio sam vrata spavaće sobe i pogledao van. Kuća je bila
prohladna i ja sam pod mjesečinom otišao niz hodnik u dnevni boravak. U svjetlu
ulične svjetiljke vidio sam kako termostat blijedo svjetluca. Međutim, zaboravio sam
naočale. Ispružio sam ruku i dotaknuo gumb. Blago sam ga okrenuo udesno.
Okretao, okretao, okretao, čekao zvuk paljenja peći. Gumb je došao do krajnje točke
uz tiho klik. Ništa. Ponestalo je loživog ulja. Kako ću je, za ime Božje, ponovno
napuniti? Kako mogu naručiti kamion s loživim uljem potkraj travnja a da ne
uznemirim susjede, a da praktički ne kažem, imam truplo u peći i još nije sasvim
spaljeno! Kakav sam ja škrti kreten, uvijek sve radim polovično (osim Donnyja,
dakako, tu ništa nije bilo polovično). Škrtarim na ulju, punim samo pola spremnika,
plaćam pola računa, pišem pola romana, pola pjesme, sve u neuskladivim
polovicama. Moj je život poput ropotarnice za rekvizite malog kazališta. Ništa se ni s
čim ne uklapa. Vratio sam se u krevet.
Kad sam se ponovno probudio bio je tmuran dan i ja sam požurio dolje i
pogledao kroz prednji prozor. Sniježilo je. Otišao sam na vrata. Oči su mi nehotice
krenule prema pukotini u drvu na isti način kao što čovjek gleda Romeo i Juliju s
iracionalnom nadom, iako je to gledao već sto puta, da će ovaj put dadiljina poruka
stići na vrijeme.
To nije bila halucinacija. Doista je sniježilo. Čak sam mogao osjetiti miris
snijega. I to čudnog, sitne bijele loptice, kao papirići koji se pljuju, oni koje djeca
ispuhuju kroz slamku; padale su ravno na tlo. Kao da ih netko posipa iz goleme
košare. Snijeg se nakupljao na granama stabala, na mojoj dvorišnoj kapiji, na
travnjaku, i s njim kao da mi je Bog odlučio pomoći.
Nazvao sam tvrtku za loživo ulje. Glasom uzdrhtalim od osjećaja - možda su
mislili da se užasavam vremena - požalio sam se da mi je ponestalo lož-ulja, da je u
kući ledeno. Čak sam izmislio i dijete, da, imam tu dijete koje se trese nad

129
kukuruznim pahuljicama. Onda dobro, odlično, pošaljite svoga najboljeg čovjeka.
Čovjek bi pomislio da sam naručio nove postrojbe na bojišnicu.
Sat poslije je trbušast, prljav kamion s loživim uljem stao pred kućom uz vrisku
hidrauličnih kočnica. Otvorio sam vrata u kućnom ogrtaču i poslao vozača na bočnu
stranu kuće. Ubrzo se osjetio raskošan, umirujući miris nafte iz podruma. Pripremio
sam čekovnu knjižicu, ispisao ime tvrtke i strpljivo čekao na kauču. Zazvonilo je na
vratima i ja sam otišao otvoriti. Dok sam upisivao iznos, čuo sam kako vozač ulazi u
predvorje.
„Koja vrata vode u podrum?” upitao je.
Ruka mi je poletjela prema srcu. „Smijem li pitati zašto vas to zanima?”
„Smijete pitati”, rekao je i odsjekao rečenicu tako brzo kao da je odfikario ruku.
Doživio sam strujni udar. Otvorio sam usta i na moj užas, ništa nije izišlo. To je isto
kao priznanje. Isuse, pa i susjedi su morali čuti zvuk sjekire koja presijeca tetive u
Donnyjevom ramenu. Čovjek s naftom nasmiješio se širokim, seljačkim osmijehom i
ja sam shvatio da je to bila šala, ne osobito smiješna šala, ali nešto što bi možda bilo
smiješno vatrogascu, premda ne mogu reći zašto sam pomislio baš na vatrogasca.
Izveo je skakutavu kretnju rukom kao da otresa mrvice s nevidljivog stola, čime je
pokazao da mu jednostavno moramo oprostiti jer je on „osobenjak”.
„Što ste rekli?”
„Moram upaliti žižak. Kad vam ponestane nafte, žižak se ugasi.”
„Što točno morate učiniti?”
„Pa, dajte mi šibicu i pokazat ću vam.”
„Zašto mi jednostavno ne kažete?”
„Bit će lakše da vam pokažem.”
„Čujte, ne kanim biti nepristojan, ali ne želim da mi se neznanac mota po kući
sa šibicama i punim spremnikom nafte. Zato mi recite, što morate učiniti?”
„Postoji mala naprava na peći sa strane...”
„Sa strane, rekoste?”
„Morate je zapaliti.”
„Sa strane?”
„Da.”

130
 Ublažio sam ton. „Onda dobro. Nadam se kako niste pomislili da sam
nepristojan.”
„Nema problema. Samo me odvedite.”
Zapanjujuće. Majstor koji nije srdit. Moram se sjetiti da mu dam napojnicu.
Poveo sam ga kroz kuhinju, ugledavši crtu sasušene krvi dvadesetak centimetara
iznad poda. Kako mi je to promaknulo? Što mi je još promaknulo? Skinuo sam zasun
s vrata i čuo ga kako silazi stubama iza mene. Odveo sam ga do peći i stao pred
vrata.
„Imate li ovdje svjetla?” upitao je.
„Ne, žao mi je. Bojim se da je pregorjelo.”
„Ne smeta”, rekao je vedro, gotovo zahvalno, jer je tako mogao iz džepa
izvaditi malu bateriju. Tanka zraka svjetlosti skakutala je po prostoriji i zaustavila se
na vratima peći. „Bogumi, to je tak stara peć.”
Nisam se ni pomaknuo. „Gdje ste ono rekli da je taj žižak?”
Otišao je sa strane peći i otvorio mala vratašca. Držeći bateriju među zubima,
zapalio je upaljač za cigarete i držao ga u otvoru. Čulo se tiho zavijanje, kao kod
propanskog upaljača koji se nije upalio.
„To bi trebalo upaliti.”
Okrenuo sam mu leđa i krenuo uza stube kad sam čuo grozan zvuk, škripu
otvaranja vrata peći.
„Što to radite?” povikao sam. Ali, bilo je prekasno. Virio je u peć.
„Samo provjeravam da se primilo.” Osvjetljavao je unutrašnjost svojom
baterijom. „Ali, šta je ovo?”
Tiho sam mu se približio. „Što je što?”
Gurnuo je ruku u rukavici u otvor i izvukao crn predmet. Nisam vidio što je.
Stopalo, ruka, smanjena lubanja. Držao ga je pod svjetlom.
„Bogumi, izgleda ko glava sjekire.”
Već je to dvaput učinio, nepravilno govorio pa sam se upitao čini li to namjerno,
bi li to trebao biti dio njegova „osobenjaštva”.
Okrenuo je predmet u ruci. „Je. To je glava sjekire.” Pokazao mi je.
„Činite li to namjerno?” upitao sam, misleći na pravopis, ali on kao da me nije

131
slušao.
„Ma kako je dovraga završila tu unutra?”
„Jer je to, bogumi, stara peć”, rekao sam.
Osmijeh ga je odao. „Mislili ste da vas zezam, jel’ da?”
„Ne. Ni slučajno.”
Otpratio sam ga uza stube do predvorja. Pogledao je vrata. Prišao im je i
dodirnuo ih.
„Imali ste provalu?”
„Aha.”
„Jesu murjaci došli?”
„Nego što.”
„Recite, a di vam je sin? Čuo sam da tu imate dijete.”
„Piše zadaću.”
„U nedjelju?”
„On je dobar dečko.”
„Ja nikad nisam pisao zadaću do nedjelje navečer. To jest, ako sam je uopće
pisao.”
Sad sam već, priznajem, odmjeravao mjedeni svijećnjak na stoliću u predvorju.
„Nije pisanje zadaća sve u životu”, obavijestio me, a ja sam polako kimao, kao
da uvažavam njegove riječi.
„Imate pravo”, rekao sam i otvorio vrata. „Pričekajte”, rekao sam i, protivno
vlastitom zdravom razumu, požurio u kuhinju i uzeo novčanicu od deset dolara iz
šalice za kavu na hladnjaku. Dao sam mu je blago okrećući zapešće kao da ga tajno
potplaćujem.
„Opa, o tome ne smijem ništa reći šefu”, rekao je.
„Ne brinite se.” Pogledao sam mu prsluk. „Lainie.”
Pogledao je u nebo. „Prestao je snijeg.” Stajao je u dovratku gledajući uvis i o
tome - ili o nečemu - duboko razmišljao. „Eto vidite”, rekao je i onda krenuo niz
prilaz.

132
 Sjetivši se Lijesa iz Amontillada, odupro sam se iskušenju da ga upitam što to
točno vidim. A onda se, kimnuvši mi iz kabine, Lainie povukao iz četvrti.

133
 15. poglavlje

Tijekom one godine kad sam studirao u Toulouseu, često bih ostao švorc, pa mi
je za Božić dalja rođakinja poslala novac umjesto dara. Ali, poslala ga je u pogrešan
grad, na banku Credit Lyonnais u Marseilleu, koji je bio udaljen petstotinjak
kilometara. Vijest o zbrci doprla je do mene u četvrtak poslijepodne, a sutradan
točno u dva poslijepodne počinjao je četverodnevni blagdan. Sav razdražen, a da i ne
spominjem samo sažaljenje, prevrtao sam se u krevetu do poslije ponoći, kad sam
skočio dršćući od bijesa i odlučio otići autostopom u Marseille. Bila je to iznimna
noć: mali gradovi, miris oceana, sumorni dijelovi autoceste u četiri ujutro. No, kakva
pustolovina, kakvo duševno osvježenje. Imao sam posao koji je trebalo obaviti,
mjesto na koje je trebalo otići, rok. Taj put pravi.
Bio sam mlad, imao sam ljubazno lice pa sam stigao do banke sljedećeg dana u
deset ujutro. Tako topla, blaga zima na jugu Francuske, studenti su šetali ulicama. U
svakom slučaju, podigao sam novac, dvjesto američkih dolara - „Tenez, vous etes
vraiment bourre”, rekla je blagajnica južnjačkim naglaskom - pa sam otišao na
dokove i sjeo na drvenu klupu. Američki nosač zrakoplova zakrčio je luku. Odlazio
je, tako mi je rekao neki student, ali se činilo kao da se uopće ne pomiče. Bio je
smrznut na mjestu kao slika dok nisam odvratio pogled prateći napredovanje djeteta
koje se spoticalo uz stazu dok je majka hodala za njim. No, kad sam ponovno
pogledao brod, vidio sam da se pomaknuo, možda nekoliko centimetara. Tako se
nastavilo kakvih pola sata, centimetar po centimetar dok jednom nisam pogledao a
on je nestao. Čitav.
Što je, pretpostavljam, pomalo okolišan način objašnjenja kako je prošlo ono s
truplom, posljedice. Bio bi to posve primjeren naslov, Posljedice Donnyja Mosta.
Ali, istina je. Bilo je tu strašnog noćnog koračanja amo-tamo, trenutaka kad sam bio
tako napet od čekanja, od brige, da bi mi bilo laknulo da je policija došla po mene.
Tri mjeseca poslije otišao sam u hitnu službu Bolnice Ženskog koledža s čirom. No,
nisam ni pisnuo. Nisam puknuo. Prestao sam uzimati i one tablete za spavanje i
mislim da je to mnogo pomoglo. I postupno je razmak između grozničavih nesanica
bio sve veći, a onda sam primijetio da ujutro najprije razmišljam o nečemu drugom,
o predavanju, računu koji treba platiti pa o prilično ružnoj studentici koja je ostajala
poslije nastave. Barem sam isprva mislio da je ružna, ali možda je to zato što sam joj

134
se toliko sviđao. Nekoliko sam je mjeseci povremeno viđao, a onda me jedne subote
nije nazvala da se dogovorimo kao i obično za susret. Naletio sam na nju nekoliko
dana poslije i kad sam negodovao zbog potraćene subotnje večeri, nije joj se, čini mi
se, odveć žurilo da me umiri.
„Ali, volio bih te večeras vidjeti”, rekao sam i zapanjio se kad je rekla da ne
može, da je sljedećih nekoliko dana zauzeta. Otišao sam sa sablasnim uvjerenjem da
se nešto između nas promijenilo. Sutradan je ostavila poruku na mojoj telefonskoj
sekretarici, kukajući o seminarskom radu koji je pisala, o radnom vremenu knjižnice,
a zaključila je vedrim, Nedostaješ mi. Ali, nije zvučala dovoljno duhovito. Kaznio
sam je, dakako, ne uzvrativši poziv. Međutim, ona me iznenadila: prestala je
nazivati. Čekao sam dva tjedna, držeći telefon pokraj kreveta, ali ona i dalje nije
zvala. A onda sam je jedne večeri, kad sam pošao u operu, vidio kako izlazi iz
pomodnog restorana s niskim mladićem, zdepastim, riđokosim, u zelenom kišnom
ogrtaču. Kao da me netko zabio u utičnicu na zidu. Žvakala je žvakaću gumu, sjećam
se, i pogledavši prema meni, napuhala je mali ružičasti balon, vješto ga probušila
jezikom i nestala na stražnjem sjedalu taksija. Operu uopće nisam vidio; kao da se
nisam mogao osloboditi slike kako puca balončiće, samostalnosti na koju je to
upućivalo. I tako sam je sljedećeg dana nazvao. Zvučala je sretno - ali ne ushićeno -
što sam se javio i ja sam je upitao želi li da te večeri dođem u njezin stan. Što uopće
nije bio naš običaj jer je uvijek ona dolazila k meni. No, dotjerao sam se, odjenuo
sam prugasto odijelo koje čuvam za sastanke uprave, i nakon dugog promatranja u
zrcalu propješačio sam punih pet kilometara do njezina stana s bocom vina u ruci. I
kako je bila krasna, kako se te večeri uopće nije činila ružnom.
Vjerojatno se pitate što se dogodilo s Passion. Pa, ima i o tome priča. Oko šest
mjeseci nakon rođenja naše kćeri, moja žena i ja pošli smo na kratak odmor. Otišli
smo na Karibe, na onaj otok o kojem sam vam prije pričao. Kako je bilo lijepo biti s
njom i djetetom (koje je mnogo spavalo, hvala bogu), kako prekrasno odlaziti na ona
mjesta, čak i do stalka s knjigama u hotelu na plaži, gdje sam bio tako nesretan. Taj
je povratak bio kao trijumf. Obećao sam sebi, kao što to čovjek uvijek čini kad je
sretan, da više nikad očaj neću shvatiti tako ozbiljno, ali znao sam da, kad dođe, ništa
neće pomoći, uvijek će biti kao da je prvi put.
Vratili smo se kući kasnim letom, dijete je bilo nemirno, oboje smo bili pomalo
umorni i možda sam bio živčan s carinikom jer me poslao u onu posebnu sobu gdje ti
pregledaju prtljagu.
„Molim vas, otvorite kovčeg, gospodine.”
Glas mi se učinio nekako poznatim. A kad sam podigao pogled, besprijekorna u

135
inspektorskoj odori, sa značkom na prsima na kojima su nekoć bile rese bikinija,
stajala je Passion.
„Biste li otvorili pribor za brijanje, gospodine?” rekla je. Protresla je bočicu s
kremom za brijanje, posula malo dječjeg pudera na zapešće i stručno ga onjušila.
Odmaknula je nekoliko prljavih košulja i zglobovima prstiju kucnula dno kovčega. A
onda je, gledajući me ravno u oči, bez ijednog treptaja ili stanke, rekla: „U redu je,
gospodine.” Parafirala je crvenom olovkom moj papir i vratila mi ga. „Pokažite to
gospodinu na izlasku.”
I jesam.
Dakako, znate što čuvam za sam kraj. Jesam jednom vidio Emmu. Bilo je to
sljedeće zime, snježne, snježne noći. Moja žena i ja sad smo već bili rastavljeni
(poslije smo se i razveli), ali bio je četvrtak, na meni je bio red da odem po našu kćer
u vrtić. Noć je bila hladna, božićna svjetla upaljena i upravo smo prolazili kroz
Chinatown. Držao sam je iznad glave; letjela je zrakom u svome malom crvenom
kombinezonu, blistavih očiju, rumenih obraza. „Tako si lijepa”, rekao sam, a ona je
ispružila ručice kao da leti i ondje sam, krajičkom oka, vidio Emmu Carpenter. Imala
je crn ogrtač i crn šešir oblika tulipana, stajala je na uglu i čekala da se promijeni
svjetlo na semaforu.
Pomislio sam, pogledat ću onamo samo za trenutak. Ali, iznenada je moja kćer
vrisnula od sreće; otvorila je usta i iz njih je potekla kap pljuvačke. „Da”, rekao sam
joj, „jesi, jednostavno si tako lijepa da ne znam što ću s tobom.” A onda, kad jesam
pogledao, ugao na kojem je bila Emma bio je prazan. Valjda je već prešla. Ili otišla
niz ulicu u suprotnom smjeru. Nemam pojma kamo je nestala.

136
 Autorova napomena

Nekoliko je ljudi uložilo mnogo vremena pomažući mi s mojim profesorom.

Najprije želim zahvaliti prof. Johnu McClellandu jer je mirno sjedio i opisao mi
svoje dane. Hvala također prof. Bobu Farquharsonu na prvom čitanju i opaskama.
Kao i uvijek, skidam kapu prof. Paulu Boulssacu na neponovljivom stilu. Sva su mi
trojica bili profesori potkraj šezdesetih i ponovno potkraj devedesetih godina.
Želim zahvaliti svojoj iznimnoj urednici, Anne Collins, na dobrom ukusu;
Michaelu Flaxmanu iz Bam Booa na neobičnoj priči koju mi je ispričao uz večeru; i
Tini Gladstone - na svemu ostalom.
Također želim zahvaliti damama iz Gold Hat Health Cluba (što, dakako, nije
pravo ime) na strpljenju i neiscrpnom smislu za humor.

David Gilmour
Rujan 2001, Toronto

137
 Tumač manje poznatih francuskih izraza

A moi? - Na mojoj?
à première vue - na prvi pogled
ancien français - starofrancuski
aperçu - letimičan pogled, sud
avec les chiens - s psima
avec les demolselles - s gospođicama
belle femme - lijepa žena
bons mots - prave riječi
Ce genre de connerie - Ta vrsta gluposti
chez eux - kod njih
de près - izbliza
De toute façon - U svakom slučaju
è coute bien, toi - slušaj ti dobro
En tout cas - u svakom slučaju
ènormément poli - silno pristojan
Est-ce que vous vous moquez de moi? - Rugate li se vi to meni?
Foie de Veau a l’ancienne - teleća jetra na starinski način
histoire de moi - moja priča
hors de combat - izvan bitke
Il ne faut pas s’y tromper - Ne valja se zavaravati.
là-dedans - tamo unutra
la plupart du temps - većinu vremena
L’art poétique - poetsko umijeće

138
 Le Médecin malgré lui - doslovno „Liječnik usprkos samome sebi” odnosno A
Doctor Despite Himself, što je engleski prijevod naslova Moliereova komada; u nas
Liječnik protiv volje
le mot juste - prava riječ
louche - razrok; mutan, dvoličan, sumnjiv
Non, je sais, je sais. - Ma ne, znam, znam.
on disait - govorilo se
où le sceau de Dieu blèmit les fenètres. Le sang et le lait coulèrent pour un rien
- stih iz pjesme Poslije potopa A. Rimbauda: „Krv se proli, kod Modrobradog - u
klaonicama - u cirkusima gdje od pečata božjeg blijede okna. Potekoše krv i
mlijeko.” (preveo Zvonimir Mrkonjić, Iluminacije)
Pas du tout? - Uopće ne?
pas mème un soupçon - ni trunčicu
pensée - misao
quand mème - ipak
Rien de plus emmerdant - Nema ničeg dosadnijeg
saignant - krvav
sans rien dire - ne rekavši ništa
Tenez, vous ètes vraiment bourré - Izvolite, stvarno ste pijani
Tu m’entends? - Čuješ li me?
Vers le langage des clowns: Etude sémiotique - Prema jeziku klaunova:
Semiotička studija
vas-y, fais-le - hajde, učini to
Vous ètes enfin arrivé! - Konačno ste stigli
Vous voyez? - Shvaćate li?

139
 Bilješka o autoru

„Kad je riječ o ženama, tijekom godina sam spoznao da su žudnja i posesivnost

inkompatibilni. Željeti nešto nije stanje koje se može fiksirati, nego se to zapravo
mora kultivirati” kazao je prije nekoliko godina David Gilmour (1947), koji u životu
nije uvijek ostajao vjeran ženama, ali jest svome gradu, Torontu. Na neki način
utjelovljuje oglednu biografiju uspješnog pisca sa sjevernoameričkog kontinenta: u
svojim dvadesetima bio je nezaposleni pijanac, koji je školu pohađao i preskakao
kako mu se prohtjelo. Stjecao je iskustva sa ženama i drogama. Međutim, usprkos
nestašlucima i interesu za hermeneutičku literaturu, uspio je prevladati čak i
poslijediplomske prepreke školskog sustava, a pohvaliti se može da mu je mentor za
magisterij bio, glavom i bradom, slavni Northrop Frye, koji je, uzgred budi rečeno,
poslije kako se i priliči izricao komplimente njegovu spisateljskom radu. Uostalom,
kao i kolega William S. Burroughs. Danas kaže da je to iskustvo bilo kao da od
Beatlesa učiš kako napisati hit. U trijeznim stankama radio je kao programer za
međunarodni filmski festival u Torontu, što je bio posao koji mu je dala prva žena.
Kad ga je otpustila, napisao je prvi roman. Tako uspješno da je poslije toga dobio
stalan posao televizijskog filmskog kritičara, a potom i vlastiti talk show, pa je
postao slavan. Kaže da je tajna svakog uspjeha „samo i jedino taština, ali taština je
dobra stvar ako te tjera da nešto učiniš”.
Prije Mahnitih noći David Gilmour je napisao četiri romana koji su svi bili,
kako sam priznaje, uvelike autobiografski, bez obzira jesu li govorili o „razmaženom
derištu bogataša, opsesivnoj ljubavi ili sredovječnom seronji”. Roman o ludim
mladim godinama Lost Between Houses (1999) bio je nacionalni bestseler, dok je za
najnoviji A Perfect Night to Go to China, dobio 2005. najcjenjenije kanadsko
književno priznanje - „Governor General’s Award”.
Junak romana Mahnite noći Darius Halloway zacijelo nije osoba koju biste
poželjeli za susjeda (osobito ne ako imate pse koji vole lajati...), ali je posve sigurno
nezaboravan i vjerodostojan u svim svojim opsesijama, paranojama, nastranostima i
nepristojnostima. On je profesor francuske književnosti na Sveučilištu u Torontu i
gotovo u stilu Humberta Humberta voli mlade djevojke - ponajčešće svoje
studentice. No jedna bivša na neki mu je način postala njegovom Dolores Haze, tj.
Lolitom jer kad ga je ostavila, život mu je krenuo stranputicama. Dakle, kad čudna i

140
seksualno nezajažljiva Emma Carpenter nakon nekoliko godina zajedničkog života
jednoga dana pokupi sve svoje stvari i u ormaru ostanu samo prazne vješalice koje
zveckaju, profesor Halloway postaje oličenje sredovječnog očajnika u krizi: ne
spava, kljuka se tabletama za spavanje, ne jede ali se opija, ali ponajviše se
samosažaljeva. Iz toga doduše izvlači i neke prednosti jer ga druge žene žele utješiti,
valjda nemoćne u svojim zaštitničkim nagonima. Kad krene u pohode na tzv. salone
za masažu, u kojima, hmm, dakako, plaća za stanovite seksualne usluge, njegov se
život dodatno komplicira zbog sukoba s jednom kurvom i njezinim svodnikom.
Budući da nije čuo za poslovicu kako je osveta jelo koje je najbolje kušati hladno,
naš je antijunak posve obuzet svojim osvetničkim podvizima, premda mu se mora
priznati da poštuje jedno važno načelo: „Ako ćeš nešto učiniti, pričekaj da budeš
trijezan.” Ono što čitatelja u jednom trenutku prestraši jest spoznaja kako se
gomilanjem, eufemistički rečeno, nepovoljnih životnih okolnosti i pretrpljenih
nepravdi, svatko tako lako može preobraziti u nekog Hallowaya. Pritom su
obrazovanje i inteligencija sporedni čimbenici ili čak u službi provedbe zamišljenog
djela.
No, ovaj istančano ironičan, tečno i nepretenciozno, koncizno i duhovito
napisan roman, protkan iritantnim francuskim upadicama tog umišljenog profesora,
provokativno je štivo za promišljanje i drugih tema, poput: grozne osamljenosti
današnjeg čovjeka u kojoj se, zamotan samo u vlastite misli, lako gube mjerila čak
elementarne obzirnosti spram zajednice ili drugog ljudskog bića; otuđenja koje rađa
otrovom; sebičnosti i samoobuzetosti u kojoj su drugi ljudi samo sredstvo za
zadovoljavanje vlastitih poriva.
Protkan brojnim književnim motivima, osobito iz francuske književnosti,
raznovrsnim ozračjima mjesta na kojima se junak zatekne, minucioznom
psihologizacijom i zanimljivom mješavinom visokoknjiževnog i mjestimice
prostačkog jezika, s vješto vođenim zapletom, roman Mahnite noći od one je vrste
koju ne ispustite iz ruke do zore, bez obzira na to je li vam neka Emma (ili njezin
muški ekvivalent) ispraznila ormare ili spava u postelji do vas nedužno ni ne sluteći
da je tama najprimjerenija za besramne užitke.

Jadranka Pintarić

141
 Napomene

1 Manje poznati francuski izrazi objašnjeni su na kraju knjige.

2 Passion, engl. strast, žudnja, (nap. prev.)
3 U izvorniku „sparrow night” (doslovno engl. vrapčeva noć), ali izraz potječe iz
ruske predaje i označava ljetnu olujnu noć. U narečenoj pripovijesti junak je jedne
takve noći suočen i s emocionalnom olujom sebe i svojih bližnjih.

142