Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
Every Breath

NICHOLAS SPARKS

SRODNE
DUŠE

Prevela s engleskoga
Jana Merlin

Zagreb, 2020.

2
Knjige.Club Books

Za Victoriju Vodar

3
 Knjige.Club Books

SRODNA DUŠA

ostoje priče koje nastanu iz tajanstvenih, nepoznatih mjesta, te priče koje

P otkrijete - koje vam netko drugi daruje. Ova priča je takve vrste. U kasno
proljeće 2016. godine, jednog hladnog i vjetrovitog dana, odvezao sam se na
Sunset Beach u Sjevernoj Karolini, jedan od brojnih otočića između Wilmingtona
i granice s Južnom Karolinom. Parkirao sam kamionet blizu mola pa otpješačio
do plaže zaputivši se na Bird Island, nenaseljen obalni rezervat. Mještani su mi
spomenuli nešto što sam morao vidjeti, a sugerirali su i da bi to mjesto moglo
završiti u nekom od mojih romana. Rekli su mi da hodam dok ne ugledam
američku zastavu i da ću, kad je uočim u daljini, znati da sam blizu.
Kad sam zapazio zastavu, počeo sam pažljivo motriti. Tražio sam poštanski
sandučić koji se zove Srodna duša. Sandučić - zaboden na stupić napravljen od
starog naplavljenog drveta blizu dine prošarane morskom travom - postoji
negdje od 1983. i nema vlasnika, odnosno pripada svima. Bilo tko može ostaviti
pismo ili razglednicu i svaki prolaznik može pročitati ono što je ostavljeno
u sandučiću. Tisuće ljudi radi to svake godine. Tijekom godina Srodna duša bila
je čuvar nada i snova u pisanom obliku... I u njoj se uvijek mogu pronaći ljubavne
priče.
Plaža je bila napuštena. Dok sam prilazio samotnom sandučiću na praznoj
plaži, primijetio sam i da se pored njega nalazi drvena klupa. Bila je savršeno
odmorište i mjesto za razmišljanje.
U sandučiću sam pronašao dvije razglednice, nekoliko već otvorenih pisama,
recept za varivo s mesom i povrćem, dnevnik na njemačkom jeziku i debelu, žutu
omotnicu. Našao sam kemijske, prazan blok i omotnice - pretpostavljam za sve
koji osjete nadahnuće da u sandučić ubace i svoju priču. Sjeo sam na klupu,
proučio razglednice i recept pa prešao na pisma. Gotovo istog trena primijetio
sam da ne vidim nijedno prezime. U nekim su pismima pisala imena, u nekima
samo inicijali, a neka su bila posve anonimna, što je samo pojačavalo dojam
tajanstvenosti.
Činilo se da anonimnost olakšava iskrenost. Čitao sam o ženi koja je nakon
borbe s rakom u kršćanskoj knjižari upoznala muškarca iz snova, ali se bojala da
nije dovoljno dobra za njega. Čitao sam o djetetu koje je sanjalo da jednog dana
postane astronaut. Našao sam pismo mladića koji je planirao zaprositi djevojku
u balonu na vrući zrak pa jedno pismo muškarca koji je htio susjedu pozvati na
spoj, ali se bojao odbijanja. Našao sam pismo osobe koja je nedavno puštena iz

4
 Knjige.Club Books
zatvora i samo je htjela započeti iznova. Posljednje pismo napisao je čovjek čiji
je pas Teddy bio nedavno uspavan. Muškarac je još uvijek tugovao i kad sam
pročitao pismo, proučio sam fotografiju crnog labradora prijateljskog pogleda i
sijede njuške koja je bila ubačena u omotnicu. Muškarac se potpisao inicijalima
A. K, a ja sam se ponadao da će uspjeti nekako ispuniti prazninu koju je za sobom
ostavio Teddyjev odlazak.
Tada je već puhao postojan vjetar, a nebo se počelo mračiti. Bližila se oluja.
Vratio sam recept, razglednice i pisma u sandučić pa razmislio želim li otvoriti
žutu omotnicu. Bila je debela, što je upućivalo na poveći broj stranica, a stvarno
nisam htio da me kiša ulovi dok se vraćam prema kamionetu.
Zamišljeno sam okrenuo omotnicu pa primijetio da je netko na poleđini
napisao: Najnevjerojatnija priča na svijetu!
Vapaj za priznanjem? Izazov? Je li to napisao autor ili netko tko je proučio
sadržaj omotnice? Nisam znao, ali nisam mogao ni odoljeti.
Otvorio sam omotnicu. Unutra je bilo dvanaestak stranica, fotokopije tri
pisma i fotokopije crteža muškarca i žene koji su očito bili zaljubljeni jedno u
drugo. Sve sam to odložio pa uzeo priču. Zastao sam već nakon prvog reda:

Najbitnija sudbina u životu ona je koja se tiče ljubavi.

Ton je bio drugačiji od tona u pismima koja sam pročitao i činilo mi se da

stranice skrivaju nešto velebno. Nakon jedne do dvije stanice znatiželja mi je
prerasla u interes, nakon još nekoliko stranica priču nisam više mogao ispustiti
iz ruku. Tijekom sljedećih pola sata malo sam se smijao, a malo uzdahnuo, cijelo
vrijeme ignorirajući sve jači povjetarac i oblake koji su poprimili tamnu boju
ugljena. Kad sam zapanjen pročitao završne riječi, na daljem kraju otoka već se
čula grmljavina i ukazivali su se bljeskovi munje.
Trebao sam tada otići. Vidio sam zid kiše koji se spustio na valove i primicao
prema meni, no umjesto toga ja sam još jedanput krenuo čitati priču. Tijekom tog
čitanja posve sam jasno čuo glasove likova u glavi. Kad sam pročitao pisma i
pregledao crteže, u meni se počela formirati ideja da bih nekako mogao pronaći
autora i predložiti mu pretvaranje njegove priče u knjigu.
Znao sam da neće biti lako pronaći tu osobu. Većina događaja zbila se prije
mnogo vremena - prije više od četvrt stoljeća - a umjesto imena pisali su samo
inicijali. Čak su i u pismima imena bila obrisana korektorom prije nego što su
pisma fotokopirana. Ništa nije upućivalo na identitet autora ili umjetnika.
No, bilo je nekih tragova. U dijelu priče iz 1990. spominjao se restoran s
terasom sa stražnje strane u kojem se nalazio i kamin iznad kojega je stajalo
topovsko tane, navodno spašeno s jednog od brodova kojima je plovio Crnobradi.
Spominjala se i kućica na otoku preko puta obale Sjeverne Karoline iz koje se
navodno moglo prošetati do restorana. A u dijelovima priče koji su izgledali

5
 Knjige.Club Books
kao da su napisani u najbliskijoj prošlosti, autor je spominjao da trenutačno
preuređuje kuću na plaži na jednom drugom otoku. Nisam znao je li projekt sada
završen, ali morao sam negdje početi. Iako su prošle godine, nadao sam se da će
mi crteži pomoći identificirati moje junake. A, naravno, tu je bio i sandučić
Srodna duša na plaži na kojoj sam se nalazio, koji je igrao ključnu ulogu u priči.
Nebo je tada već bih prijeteće i znao sam da mi je ponestalo vremena. Vrativši
papire u žutu omotnicu, stavio sam je u sandučić i požurio prema kamionetu.
Izbjegao sam pljusak za dlaku. Da sam pričekao još nekoliko minuta, pokisnuo
bih do kože, a iako sam brisače na automobilu stavio na najjače, jedva sam išta
razabirao kroz staklo. Odvezao sam se kući, spremio kasni ručak pa se zagledao
kroz prozor razmišljajući o paru o kojem sam bio čitao. Do večeri sam znao da se
želim vratiti do Srodne duše i ponovno proučiti priču, ali vrijeme i poslovno
putovanje prisilili su me da se vratim tek gotovo tjedan dana kasnije.
Kad sam se konačno vratio, našao sam sva ona pisma, recept i dnevnik, ali
žute omotnice više nije bilo. Pitao sam se što joj se dogodilo. Pitao sam se je li ta
priča dirnula neku osobu kao i mene pa ju je uzela ili postoji li možda neki čuvar
koji povremeno prazni sandučić. No najviše sam se bojao da se autor nije
predomislio odlučivši kako ne želi dijeliti tu priču s drugima pa se sam vratio po
nju.
Zbog toga sam samo još više poželio porazgovarati s autorom, ali obitelj i
posao nisu mi dopustili da se tome posvetim još sljedećih mjesec dana pa sam tek
u lipnju pronašao vremena da krenem u svoj pohod. Neću vam dosađivati
detaljima o mojoj potrazi - trebalo mi je gotovo tjedan dana tijekom kojih sam
obavio bezbroj poziva, posjetio razne gospodarske komore i okružne urede koji
su držali evidenciju građevinskih dozvola, a u kamionetu sam prešao stotine
milja. Budući da se prvi dio priče zbio prije više desetljeća, neka mjesta koja su
ondje bila spomenuta odavno su nestala. Uspio sam otkriti lokaciju restorana -
sada je to bio moderan bistro s bijelim stolnjacima koji je nudio morske plodove
- i to je bila početna točka mog istraživanja i upoznavanja s okolinom. Nakon toga
sam slijedio trag građevinskih dozvola i posjećivao otok za otokom, a tijekom
jedne od mnogih šetnji plažom, na kraju sam začuo zvuk čekića i bušilice - koji
nije velika rijetkost među kućama na obali nagriženima solju i vremenskim
uvjetima.
Kad sam ugledao starijeg muškarca kako radi na rampi koja je s vrha dine
vodila do plaže, stao sam kao ukopan. Prisjetio sam se crteža i iz daljine pomislio
da sam pronašao jednog od likova o kojima sam čitao. Prišao sam mu i predstavio
se. Iz blizine sam bio još uvjereniji da je to on. Primijetio sam tihi intenzitet o
kojem sam čitao i iste plave oči kojima ništa ne promiče kakve su bile spomenute
u pismima. Izračunao sam da je sigurno u kasnim šezdesetima, što je bila
odgovarajuća dob. Nakon malo čavrljanja izravno sam ga pitao je li napisao
priču koja je završila u Srodnoj duši. Umjesto odgovora, namjerno je odvratio
pogled prema oceanu pa neko vrijeme šutio. Kad se opet okrenuo prema meni,

6
 Knjige.Club Books
rekao je da će na moja pitanja odgovoriti sljedećeg poslijepodneva, ali samo ako
sam mu spreman pomoći s građevinskim projektom.
Rano sljedećeg jutra stigao sam s pojasom za alat, ali ispostavilo se da mi
alat nije bio potreban. Trebalo mu je prenijeti ivericu, daske veličine dva sa četiri
i termički obrađeno drvo kroz cijelu kuću, preko pješčane dine skroz do plaže.
Kup drvene građe bio je golem, a zbog pijeska je svaka tura djelovala dvostruko
teže. Za to mi je trebao veći dio dana, a on mi je samo rekao kamo da nosim drva
i nakon toga mi se više uopće ne bi obratio. On je dan proveo bušeći i zabijajući
čavle - radeći pod jarkim ranoljetnim suncem - i više ga je zanimala kvaliteta
njegova rada od moje prisutnosti.
Nedugo nakon što sam dovukao zadnju turu, pokazao mi je da sjednem na
dinu pa je otvorio prijenosni hladnjak. Napunio je dvije plastične čaše ledenim
čajem iz termosice pa mi je dao jednu čašu.
»Da«, rekao je na kraju. »To sam ja napisao.«
»Je li istinito?«
Zaškiljio je kao da me procjenjuje.
»Dijelovi jesu«, priznao je, progovorivši naglaskom u skladu s pričom. »Neki
se ne bi složili s činjenicama, ali uspomene se ne oslanjaju uvijek na njih.«
Ispričao sam mu kako smatram da bi to bila fascinantna knjiga i iznio sam
niz strastvenih argumenata. On me je šutke slušao, a ja nisam mogao iščitati
njegov izraz lica. Zbog nekog razloga osjećao sam se nervozno, gotovo očajan u
želji da ga uvjerim. Nakon nelagodne tišine tijekom koje kao da je odvagivao
moje riječi, napokon je progovorio: bio je spreman još raspravljati o toj ideji, pa
možda čak i pristati, ali pod uvjetom da može prvi pročitati priču. Ako mu se ne
svidi, neću je smjeti objaviti. Zastao sam. Potrebni su mjeseci, čak i godine truda
da se napiše knjiga - ali nije se dao. Na kraju sam pristao. Iskreno, razumio sam
ga. Da su nam uloge bile zamijenjene, i ja bih isto tražio od njega.
Tada smo otišli u kuću. Ja sam postavljao pitanja, a on je odgovarao. Opet
sam dobio primjerak priče i pokazao mi je originale crteža i pisma koji su još više
oživjeli prošlost.
Razgovor je samo tekao. Bio je dobar pripovjedač, a najbolji dio je sačuvao
za kraj. Kad je pala noć, pokazao mi je nešto nevjerojatno - nešto što je uistinu
bio pravi plod ljubavi - što mi je omogućilo da sve dijelove priče vizualiziram
jasno i detaljno, kao da sam svjedočio svemu što se dogodilo. Isto sam tako počeo
zamišljati kako će se riječi pojavljivati na stranici, kao da se priča pisala sama,
a moj ju je zadatak bio samo transkribirati.
Prije mog odlaska zamolio je da promijenim prava imena. Nije ga zanimala
slava - smatrao se privatnom osobom - ali, više od toga, znao je da bi priča mogla
otvoriti neke stare, i neke nove, rane. Na kraju krajeva, ti se događaji nisu ticali
samo njih dvoje. Bili su uključeni i neki drugi ljudi, od kojih bi neke sadržaj priče
mogao uzrujati. Ispoštovao sam to što je tražio jer vjerujem da priča ima veću

7
 Knjige.Club Books
vrijednost i značenje: moć da nas podsjeti da postoje trenuci u kojima se sudbina
i ljubav spoje u jedno.
Na knjizi sam počeo raditi kratko nakon te prve večeri koju smo proveli
zajedno. Tijekom sljedeće godine zvao sam i posjećivao svaki put kad sam imao
pitanja. Posjetio sam sve lokacije, ili barem one koje nisu bile izgubljene.
Pregledao sam arhive novina, proučio fotografije snimljene prije više od trideset
i pet godina. Kako bih došao do još više detalja, tjedan dana proveo sam u
pansionu malog obalnog gradića u istočnoj Sjevernoj Karolini i otputovao sam
skroz do Afrike. Imao sam sreće što na oba ta mjesta vrijeme protječe nekako
sporije pa je bilo trenutaka kad mi se činilo da sam otputovao duboko u prošlost.
Naročito mi je pomogao put u Zimbabve. Nikada nisam bio u toj zemlji i
oduševilo me je nevjerojatno bogatstvo divljih životinja. Ta se zemlja nekoć zvala
žitnicom Afrike, ali do mog posjeta većina poljoprivredne infrastrukture se
raspadala, a ekonomija je doživjela kolaps zbog većinom političkih razloga.
Hodao sam kraj urušenih farmi i neobrađenih polja te sam se morao osloniti na
maštu da zamislim zelenu zemlju kakva se ovdje nalazila u trenutku kad
je počinjala ova priča. Proveo sam i tri ijedna na raznim safarijima upijajući sve
oko sebe. Razgovarao sam s vodičima, skautima i izvidnicama, raspredao s njima
o njihovoj obuci i svakodnevnom životu i mozgao sam o tome koliko im je sigurno
izazovno imati obitelj jer većinu vremena provode u divljini. Priznajem da me je
Afrika očarala. Nakon tih putovanja često mi je došlo da se vratim i znam da ću
to uskoro i učiniti.
Unatoč svim mojim istraživanjima, mnogo toga ostaje nepoznato. Dvadeset i
sedam godina je mnogo i nemoguće je posve vjerno prenijeti nečiji razgovor riječ
po riječ. Nije se moguće ni precizno sjetiti svakog koraka ili položaja oblaka na
nebu ili ritma valova koji se razbijaju o obalu. No pouzdano mogu reći da sam
napravio najbolje što sam mogao u tim okolnostima. Budući da sam dodao još
neke izmjene u svrhu zaštite privatnosti, mirne duše mogu ovu knjigu opisati kao
roman, a ne kao biografiju.
Izvor, istraživanje i stvaranje ove knjige jedno je od pamtljivih iskustva u mom
životu. Na neki je način promijenila način na koji razmišljam o ljubavi.
Pretpostavljam da je većina ljudi intimno upoznata s onim Što da sam
slijedio/slijedila srce? i nema načina da ikada zaista dobijemo odgovor na to. Na
kraju krajeva, život je jednostavno niz malih života, od kojih se svaki doživi u
jednom danu, a svaki od tih dana sa sobom nosi izbore i posljedice. Djelić po
djelić, te odluke oblikuju ljude u kakve se pretvorimo. Ja sam ulovio neke
fragmente najbolje što sam mogao, ali tko može reći da je slika koju sam stvorio
pravi portret tog para?
Kad govorimo o ljubavi, uvijek postoje oni koji propitkuju. Zaljubljivanje je
lakši dio; održavanje te ljubavi usred raznolikih životnih izazova mnogima je
nedostižan san. No ako pročitate ovu priču jednako otvoreni prema čudu kao što
sam ja bio kad sam je pisao, možda će vam se obnoviti vjera u tajanstvene sile

8
 Knjige.Club Books
kojima ljubav može u jecati na nečiji život. Možda čak jednog dana dođete do
Srodne duše da ispričate svoju priču... priču koja bi mogla promijeniti neki drugi
život na način koji nikada niste smatrali mogućim.
Nicholas Sparks,
2. rujna 2017.

9
Knjige.Club Books

PRVI DIO

10
 Knjige.Club Books

TRU

jutarnjim satima 9. rujna 1990. Tru Walls izišao je iz kuće pa proučio

U jutarnje nebo koje je blizu obzora bilo boje plamena. Zemlja pod njegovim
nogama bila je ispucala, a zrak je bio suh; kiša nije padala više od dva mjeseca.
Cipele su mu se prašile dok je koračao prema kamionetu koji je vozio već
dvadesetak godina. Poput obuće, i kamionet je bio prašnjav, i iznutra i izvana. Iza
ograde, koja je na vrhu bila pod naponom, slon je kidao grane sa stabla koje se
srušilo ranije tog jutra. Tru nije obraćao pozornost na njega. To je bio dio krajolika
njegova rođenja - preci su mu stoljeće ranije emigrirali iz Engleske - koji nije u
njemu pobudio nelagodu, kao što ribara ne bi uzbunio pogled na morskog psa dok
vadi svoj dnevni ulov. Bio je vitak i tamnokos, s boricama u kutovima očiju od
života provedena na suncu, a u dobi od četrdeset i dvije godine nekad se pitao je
li izabrao život u divljini ili je divljina izabrala njega.
U kampu je bilo tiho, ostali su vodiči - uključujući njegova najboljeg prijatelja
Romyja - ranije tog jutra otišli u glavnu zgradu kampa odakle će goste iz cijeloga
svijeta prevesti u divljinu. Tru je zadnjih deset godina radio u kampu Nacionalnog
parka Hwange, a prije toga je živio poput nomada, mijenjajući kampove svakih
nekoliko godina kako bi stekao više iskustva. U načelu je izbjegavao samo one
kampove koji su dopuštali lov, što njegovu djedu nikako nije bilo jasno. Njegov
djed - kojega su svi zvali Pukovnik, iako nikada nije bio u vojsci - tvrdio je da je
za života ubio više od tristo lavova i geparda kako bi zaštitio stoku na golemoj
obiteljskoj farmi blizu Harare na kojoj je Tru odrastao; njegov očuh i polubraća
sustavno su se primicali istoj brojci. Uz stoku, Truova je obitelj uzgajala razne
usjeve i ubirala više duhana i rajčica od svih drugih farmi u zemlji. I kave isto.
Pradjed mu je radio s legendarnim Cecilom Rhodesom - rudarskim tajkunom,
političarom i reprezentativnim simbolom britanskog imperijalizma - pa je tako
krajem devetnaestog stoljeća stjecao zemlju, novac i utjecaj, prije nego što je
preuzeo Truov djed.
Njegov djed, Pukovnik, od oca je naslijedio uspješno poslovanje, a nakon
Drugog svjetskog rata posao se eksponencijalno proširio pa je obitelj Walls
postala jedna od najimućnijih u zemlji. Pukovnik nikad nije razumio Trnovu želju
da pobjegne od nečeg što je već tada bilo pravo poslovno carstvo i život
u popriličnom luksuzu. Prije nego što je umro - kada je Tru imao dvadeset i šest
godina - jednom je posjetio rezervat u kojem je radio Tru. Iako je spavao u glavnoj
kolibi a ne u kampu s vodičima, starac se šokirao kad je vidio Truov smještaj.

11
 Knjige.Club Books
Proučio je kuću koja nije imala ni toplinsku izolaciju ni telefon i koja je njemu
vjerojatno izgledala poput brvnare. Izvor svjetlosti bila je petrolejska svjetiljka, a
mali zajednički generator napajao je minijaturni hladnjak.
Sve je to bilo nespojivo s kućom u kojoj je Tru odrastao, ali njemu je taj
asketski ugođaj bio dovoljan, pogotovo kad bi se spuštala večer, a na nebu bi se
pojavio ocean zvijezda. Zapravo, smještaj mu je bio bolji nego u nekim
kampovima u kojima je radio - u dva je, primjerice, spavao u šatoru. Ovdje je
barem imao tekuću vodu i tuš, što je on smatrao luksuzom, iako je kupaonica bila
zajednička.
Ovog jutra Tru je nosio trošan kovčeg u kojem mu je bila gitara, kutiju s
ručkom i termosicu, nekolicinu crteža koje je napravio za sina Andrewa, ruksak u
kojem je imao odjeće za nekoliko dana, higijenski pribor, blokove za crtanje,
bojice, ugljen i putovnicu. Iako je odlazio na nekih tjedan dana, zaključio je da mu
ne treba ništa drugo.
Kamionet mu je bio parkiran ispod stabla baobaba. Neki kolege vodiči voljeli
su njegovo suho, mesnato voće. Ujutro bi ga umiješali u kašu, ali Tru nikada nije
razvio sklonost prema tome. Odbacivši ruksak na prednje sjedalo, provjerio je da
u otvorenoj platformi nema ničega što bi moglo biti ukradeno. Iako će kamionet
ostaviti na obiteljskoj farmi, ondje radi više od tristo berača koji zarađuju vrlo
malo. Dobar alat zna samo ispariti, čak i pod budnim očima njegove obitelji.
Sjeo je za upravljač i stavio sunčane naočale. Prije paljenja motora provjerio
je da nije štogod zaboravio. No, nije imao što; osim ruksaka i gitare ponio je pismo
i fotografiju koji su mu stigli iz Amerike, kao i avionske karte i novčanik. Na
stalku iza leđa stajala mu je napunjena puška za slučaj da se kamionet pokvari pa
da bude prisiljen lutati divljinom, koja je čak i za nekog iskusnog poput njega i
dalje jedno od najopasnijih mjesta na svijetu, pogotovo noću.
U pretincu za rukavice imao je kompas i svjetiljku. Provjerio je da mu je šator
ispod sjedala, također za hitne slučajeve. Bio je dovoljno kompaktan da stane na
platformu kamioneta, i iako ga ne bi pretjerano zaštitio od predatora, bio je bolja
alternativa od spavanja na zemlji. Dobro, pomislio je. Spremniji nije mogao biti.
Temperature su već rasle, a u kabini kamioneta bilo je još toplije. Njegova će
metoda biti »dva-trideset«: dva otvorena prozora i brzina od trideset kilometara
na sat. To neće mnogo pomoći, ali odavno se već naviknuo na vrućine. Zavrnuo
je rukave košulje boje pijeska. Kao i obično, nosio je hlače za planinarenje koje
su s vremenom postale meke i udobne. Gosti okupljeni oko bazena u sjedištu
kampa vjerojatno će nositi kupaće kostime i japanke, ali njemu nikad nije bilo
ugodno u takvom izdanju. Gležnjače i platnene hlače spasile su mu život kad se
susreo s ljutom crnom mambom; da nije imao valjanu odjeću, otrov bi ga bio ubio
za manje od trideset minuta.
Pogledao je na sat. Tek je prošlo sedam, a pred njim je bilo nekoliko dugih
dana. Upalio je motor, izvezao se s parkirnog mjesta pa krenuo prema vratima
ograde. Iskočio je, otvorio ih, izvezao kamionet pa ih opet zatvorio. Drugim
12
 Knjige.Club Books
vodičima nipošto nije trebalo da po povratku u kamp otkriju da ga je zauzeo čopor
lavova. To se znalo događati - ne u ovom kampu, doduše, već u jednom drugom
u kojem je radio, na jugoistočnom dijelu zemlje. Toga je dana bio vladao potpuni
kaos. Nitko nije bio siguran što da učini pa su samo čekali da lavovi odluče
koliko će dugo ostati. Srećom, lavovi su istog poslijepodneva napustili kamp kako
bi otišli u lov, ali otada Tru uvijek provjerava ulazna vrata, čak i kada ne vozi.
Neki vodiči bili su novi, a on nije htio riskirati.
Prebacio je motor u brzinu pa se smjestio i pokušao vožnju učiniti što
ugodnijom. Prvih sto milja pred njim je bila izbrazdana šljunčana cesta prepuna
rupa: prvo kroz rezervat, a zatim je zavijala pored niza seoca. Tu dionicu neće
prijeći do ranih poslijepodnevnih sati, ali bio je naviknut na taj put pa je dopustio
da mu odlutaju misli dok je proučavao krajolik koji je nazivao domom.
Sunce se probijalo kroz tanašne oblake iznad linije stabala i obasjavalo
blijedoljubičasti vrh brda koje je s lijeve strane vidio između krošnji. Dvije
bradavičaste svinje prešle su cestu ispred njega, kasajući pored obitelji pavijana.
Vidio je te životinje tisuću puta, ali svejedno se divio činjenici da preživljavaju
okružene tolikim brojem predatora. No bio je svjestan toga da priroda ima svoju
policu osiguranja.
Životinje koje su nisko na hranidbenom lancu imaju više mladih; recimo
ženke zebre bređe su skoro cijelu godinu, osim devet ili deset dana u godini.
Procijenjeno je da se lavice, s druge strane, moraju pariti više od tisuću puta
za svako mladunče koje doživi prvi rođendan. Bila je to evolucijska ravnoteža u
svom najboljem izdanju, i premda joj je svakodnevno svjedočio, svejedno je to
smatrao iznimnim.
Gosti su ga često ispitivali o najuzbudljivijim prizorima kojima je svjedočio
kao vodič. Ispričao bi im kako je to kad prema vama juri crni nosorog ili kako je
jednom gledao žirafu koja se mahnito propinjala sve dok konačno nije ispalila
mladunče iz sebe takvom silinom da je njega šokirala nasilna priroda tog
čina. Vidio je mladog jaguara kako visoko u krošnju odnosi gotovo dvostruko
veću bradavičastu svinju, za dlaku preduhitrivši čopor iskešenih hijena koje su
nanjušile miris plijena. Jednom je slijedio divljeg psa kojeg je njegova vrsta
odbacila pa se zbližio s čoporom šakala - čoporom koji je prije lovio. Imao je
milijun takvih priča.
Pitao se je li bilo moguće dva puta doživjeti isti safari? I je i nije. Netko može
otići u isti kamp, raditi s istim vodičem, doći u isto vrijeme, voziti se istim cestama
po potpuno istim vremenskim uvjetima tijekom istog godišnjeg doba, ali
životinje bi uvijek bile na drugom mjestu i radile bi druge stvari. Kretale bi se
prema pojilištima ili bi ih napuštale, gledale bi i osluškivale, jele, spavale i parile
se; zapravo bi sve jednostavno pokušavale preživjeti još jedan dan.
U daljini je s bočne strane ugledao krdo impala. Vodiči se znaju šaliti da su te
antilope McDonald’s divljine, brza hrana koje ima u obilju. Na jelovniku su svih
predatora i gostima prestanu biti zanimljiva tema za fotografiranje već nakon

13
 Knjige.Club Books
jedne vožnje među životinje. Tru je, međutim, usporio kamionet pa promatrao
kako jedna za drugom savladavaju nemoguće visok i nevjerojatno graciozan skok
preko oborenog stabla, kao da izvode koreografiju. Smatrao je da su, na neki svoj
način, jednako posebne kao i velika petorka - lav, leopard, nosorog, slon i vodeni
bivol - pa čak i velika sedmorka, koja je uključivala geparde i hijene. To su bile
životinje koje su najviše zanimale goste, zvijeri koje su budile najviše uzbuđenja.
Stvar je u tome da lavove nije pretjerano teško uočiti, barem za dana.
Spavaju osamnaest do dvadeset sati dnevno i obično ćete ih ugledati dok se
odmaraju u hladu. S druge strane, ugledati lava u pokretu je rijetkost, osim noću.
Prije je radio u kampovima koji su nudili noćne safari izlete. Nekolicina njih bila
je zastrašujuća, a većina zasljepljujuća zbog prašine koju nadigne stampedo
stotine bivola, gnuova ili zebri koji bježe od lavova. Tada je bilo nemoguće vidjeti
dalje od prsta u bilo kojem smjeru pa bi Tru morao zaustaviti džip. Dvaput je
shvatio da mu se vozilo najednom našlo ukliješteno između čopora lavova i
njihove lovine pa mu je adrenalin skočio.
Cesta je sustavno postajala sve gora pa je Tru još više usporio i krivudao s
jedne strane na drugu. Odlazio je u Bulawayo, drugi najveći grad u zemlji i dom
njegove bivše supruge Kim i njihova sina Andrewa. I on je ondje imao kuću koju
je kupio nakon razvoda. Gledajući unatrag, bilo je očito da Kim i on nisu idealni
jedno za drugo. Upoznali su se prije deset godina u baru u Harareu dok je Tru bio
između poslova. Kasnije mu je Kim rekla da joj je djelovao egzotično, a to je, u
kombinaciji s njegovim prezimenom, bilo dovoljno da probudi njezin interes.
Što se nje tiče, bila je osam godina mlađa, prelijepa i šarmantna na neki
opušten, ali samouvjeren način. Tako je to krenulo pa su na kraju sljedećih šest
tjedana uglavnom proveli zajedno. Tada je divljina opet počela zvati Trua pa je
htio prekinuti vezu, a ona mu je rekla da je trudna. Vjenčali su se, Tru se zaposlio
u Hwangeu jer je bio relativno blizu Bulawaya i nedugo nakon toga rodio im se
Andrew.
Iako je znala čime se Tru bavi, Kim je pretpostavila da će nakon rođenja
djeteta pronaći neki posao koji neće podrazumijevati višetjedno izbivanje.
Međutim, on je nastavio raditi kao vodič, a Kim je s vremenom upoznala nekog
drugog i braku je došao kraj nakon manje od pet godina nakon što su u
njega uplovili. Nije bilo ljutnje ni s jedne strane; zapravo im se odnos poboljšao
nakon razvoda. Kad god bi odlazio po Andrewa, Kim i on bi malo popričali i
razmijenili novosti poput pravih starih prijatelja, što su i bili. Ona se ponovno
udala i dobila kćer s drugim mužem, Kenom, a tijekom zadnjeg posjeta Truu je
rekla da je opet trudna. Ken je radio u financijskom odjelu Air Zimbabwea. Na
posao je odlazio u odijelu i svakog je dana večerao kod kuće. To je bilo ono što
je Kim htjela i Tru je bio sretan zbog nje.
Što se Andrewa tiče...
Sin mu je sada imao deset godina i bio je nešto najbolje što je proizašlo iz tog
braka. Sudbina je htjela da Tru dobije ospice kad je Andrew imao nekoliko

14
 Knjige.Club Books
mjeseci, zbog čega je postao neplodan, ali nikad nije osjetio potrebu za drugim
djetetom. Andrew mu je uvijek bio više nego dovoljan i zbog njega je Tru putovao
preko Bulawaya umjesto da ode direktno na farmu. Plave kose i plavih očiju,
Andrew je sličio svojoj majci, a zidove Truove kolibice krasilo je desetak crteža
njegova sina. Tijekom godina dodao je i fotografije - gotovo tijekom svakog
posjeta Kim bi Truu dala omotnicu punu fotografija - pa su se različite verzije
njegova sina stapale jedna u drugu, stvarajući nešto posve novo. Tru bi barem
jedanput tjedno skicirao nešto što je vidio u divljini - obično životinju - no nekad
je crtao njih dvojicu pokušavajući dozvati uspomenu od zadnjeg posjeta.
Bilo je zahtjevno pronaći ravnotežu između obitelji i posla, pogotovo nakon
razvoda. Po šest tjedana, dok bi on radio u kampu, skrbništvo je imala Kim, a Tru
je bio posve odsutan iz sinova života: nije bilo poziva, posjeta, spontanih
nogometnih utakmica ili odlazaka na sladoled. Onda bi Tru na dva tjedna preuzeo
skrbništvo i na puno radno vrijeme preuzeo ulogu oca. Andrew bi bio kod njega,
u njegovoj kući u Bulawayu, Tru bi ga vodio u školu, pakirao mu ručak, spremao
mu večeru, i pomagao mu sa zadaćom. Vikendima bi Andrew birao što će raditi, a
Tru bi se u svakom od tih trenutaka pitao kako je moguće toliko voljeti dijete, čak
i ako nije uvijek uz njega kako bi mu to pokazao.
S desne strane ugledao je par kružećih škanjaca. Možda su tražili nešto što je
hijenama ostalo prethodne noći ili neku životinju koja je umrla ranije tog jutra. U
zadnje vrijeme mnogim je životinjama bilo teško. Zemlja je usred još jedne suše
i u ovom su dijelu rezervata presušila pojilišta.
To nije bilo ništa neobično; nedaleko na zapadu, u Botsvani, nalazila se
prostrana pustinja Kalahari, dom legendarnih Bušmana. Smatra se da govore
jednim od najstarijih postojećih jezika koji, prepun kuckanja i kliktanja, drugima
zvuči posve strano. Iako nemaju gotovo nikakvu materijalnu imovinu, šale se i
smiju više od bilo koje druge skupine naroda koju je upoznao, ali pitao se
koliko će još uspjeti zadržati svoj način života. Nastupala su moderna vremena i
postojale su glasine da će vlada Botsvane tražiti da se sva djeca u zemlji školuju,
uključujući i Bušmane. Pretpostavljao je da će to s vremenom značiti kraj kulture
koja je postojala tisućama godina. No Afrika se stalno mijenjala.
On se rodio u Rodeziji, koloniji Britanskog Carstva, pa je gledao kako zemlju
zahvaćaju građanski nemiri, a kad je bio tinejdžer konačno se podijelila u dvije
nacije - Zimbabve i Zambiju. Kao i u Južnoj Africi - koju je veći dio civiliziranog
svijeta smatrao izopćenikom zbog aparthejda - u Zimbabveu je većina bogatstva
bila koncentrirana unutar male, gotovo isključivo bjelačke populacije. Tru
je sumnjao da bi to moglo trajati zauvijek, ali politika i društvena nejednakost bile
su teme o kojima više nije raspravljao s obitelji. Na kraju krajeva, oni su bili dio
privilegiranog sloja i poput svih privilegiranih skupina vjerovali su da zaslužuju
bogatstvo i prednosti, bez obzira na to što su prvotno bogatstvo i moć stekli na
brutalan način.

15
 Knjige.Club Books
Tru je polako stigao do kraja rezervata i prošao kraj prvog malog sela u kojem
je živjelo stotinjak stanovnika. Kao i kamp vodiča, i selo je bilo ograđeno radi
sigurnosti ljudi i životinja. Dohvatio je termosicu i otpio gutljaj, odmarajući
podlakticu na prozoru. Prošao je kraj žene na biciklu natrpanom kutijama povrća
pa kraj muškarca koji je hodao, najvjerojatnije do sljedećeg sela, udaljenog
otprilike 9,5 kilometara. Tru je usporio i stao, a muškarac došetao do kamioneta i
ušao. Tru je dovoljno dobro baratao muškarčevim jezikom da se mogao upustiti
u razgovor - relativno je tečno govorio šest jezika, od čega su dva bila plemenska.
Ostala četiri bila su engleski, francuski, njemački i španjolski. To je bila jedna od
vrlina zbog koje su ga kampovi rado zapošljavali.
Nakon nekog vremena dovezao je muškarca na njegov cilj pa nastavio dalje,
konačno stižući do ceste popločene asfaltom.
Ubrzo nakon toga stao je pojesti ručak - jednostavno se zaustavio uz cestu pa
ručao u sjeni akacije na platformi kamioneta. Sunce je tada već bilo visoko, a
svijet oko njega tih, bez ijedne životinje na vidiku.
Vrativši se na cestu nakon ručka, počeo je brže napredovati. Sela su polako
zamijenili mali gradići pa oni veći i kasno poslijepodne stigao je do predgrađa
Bulawaya. Napisao je Kim pismo i javio joj kada dolazi, ali pošta u Zimbabveu
nije uvijek bila predvidljiva. Pisma bi obično stigla na cilj, ali niste uvijek
mogli računati na to da će stići na vrijeme.
Skrenuo je u njezinu ulicu pa parkirao na prilazu iza njezina auta. Došao je
do vrata i pokucao, a ona je otvorila nekoliko trenutaka kasnije, očito ga
očekujući. Zagrlili su se, a Tru je začuo sinov glas. Andrew se sjurio niz stube i
skočio Truu u naručje. Tru je znao da će stići vrijeme kad će Andrew zaključiti
da je prevelik za takve izljeve ljubavi pa ga je jače stisnuo, pitajući se postoji li
radost koja to može nadmašiti.

»Mamica kaže da ideš u Ameriku«, rekao mu je Andrew kasnije te večeri. Sjedili

su pred kućom, na niskom zidiću koji je imao ulogu ograde između Kimine i
susjedne kuće.
»Tako je. Ali neću dugo ostati. Vraćam se sljedeći tjedan.«
»Volio bih da ne moraš ići.«
Truje obgrlio sina. »Znam. I ti ćeš meni nedostajati.«
»Zašto onda ideš?«
To je bilo dobro pitanje, zar ne? Zašto je pismo stiglo nakon toliko vremena?
Zajedno s avionskom kartom.
»Idem posjetiti oca«, odgovorio je Tru.
Andrew je zaškiljio, a plava kosa mu je blistala na mjesečini. »Misliš djeda
Rodneyja?«

16
 Knjige.Club Books
»Ne«, odgovorio je Tru. »Idem posjetiti svog biološkog oca. Nisam ga nikada
upoznao.«
»Želiš li ga upoznati?«
Da, pomislio je Tru, a onda: Ne, ne baš. »Ne znam«, priznao je na kraju.
»Zašto onda ideš?«
»Jer mi je«, odgovorio je Tru, »u pismu napisao da umire.«

Nakon što se pozdravio s Andrewom, Tru se odvezao do svoje kuće. Unutra je

otvorio prozore da se prostor provjetri, raspakirao gitaru pa sat vremena svirao i
pjevao prije odlaska na spavanje.
Rano ujutro nastavio je dalje. Za razliku od cesta u parku, one u glavnom
gradu bile su relativno dobro održavane, ali svejedno mu je trebao veći dio dana
da stigne. Tru je stigao nakon mraka i ugledao upaljena svjetla u impozantnoj kući
koju je njegov očuh Rodney sagradio nakon požara. U blizini su bile još tri kuće
- jedna za svakog polubrata i još veća glavna kuća u kojoj je prije živio Pukovnik.
Tehnički je pripadala Truu, ali on je krenuo prema manjoj kolibi blizu ograde.
Prije mnogo godina u tom je bungalovu živio kuhar sa svojom suprugom, a Tru
si je taj prostor uredio još kao tinejdžer. Dok je još bio živ, Pukovnik je pazio da
se bungalov više-manje redovito čisti, ali sada više nije bilo tako. Sve je bilo
prekriveno prašinom i Tru je morao otresti pauke i kukce iz plahti prije nego što
se zavukao u krevet. Njemu to nije bilo bitno; nebrojeno je puta spavao u gorim
uvjetima.
Ujutro je izbjegavao svoju obitelj. Zamolio je upravitelja imanja Tengwea da
ga odveze u zračnu luku. Tengwe je bio sijed i žilav i znao je kako iz zemlje
izmamiti plodove i u najsurovijim mogućim uvjetima. Njegovo šestero djece
radilo je na farmi, a njegova žena Anoona Rodneyju je pripremala obroke.
Nakon majčine smrti Tru je čak bio prisniji s Tengweom i Anoonom nego s
Pukovnikom i oni su bili jedini ljudi s farme koji su mu ikada nedostajali.
Ceste u Harareu bile su zakrčene automobilima i kamionima, kolicima,
biciklima i pješacima, a zračna luka bila je još kaotičnija. Nakon što se prijavio
za let, Tru se ukrcao u avion koji će ga odvesti prvo u Amsterdam pa u New York
i Charlotte te na kraju u Wilmington u Sjevernoj Karolini.
Sa svim tim presjedanjima bio je u tranzitu gotovo dvadeset i jedan sat prije
nego što je konačno - prvi put u životu - zakoračio na do SAD-a. Kad je stigao
do dijela za preuzimanje prtljage u Wilmingtonu, uočio je muškarca koji je držao
znak s njegovim imenom, iznad naziva tvrtke za limuzinski prijevoz. Vozač se
iznenadio oskudnoj prtljazi i ponudio da ponese kovčeg s gitarom i ruksak. Tru je
odmahnuo glavom. Čim su izišli van i krenuli prema autu, košulja mu se počela
lijepiti za leđa na teškom, vlažnom zraku. Vožnja nije bila uzbudljiva, ali svijet
koji je promatrao kroz prozor automobila bio mu je stran. Činilo mu se da u
17
 Knjige.Club Books
svim smjerovima puca pogled na ravan, bogat i zelen krajolik; vidio je palme
pomiješane sa stablima hrasta i bora te travu boje smaragda. Wilmington je bio
malen, nizinski gradić prepun različitih trgovačkih lanaca i privatnih trgovina koje
su vodile do starijeg susjedstva u kojem su kuće izgledale starije od nekoliko
stotina godina. Vozač mu je pokazao rijeku Cape Fear, čija je slankasta voda bila
načičkana ribičkim brodicama.
Na cesti je vidio automobile, terence i monovolumene, koji nisu skretali iz
trake u traku kao u Bulawayu gdje su morali izbjegavati kolica i životinje. Nitko
nije vozio bicikl ili hodao i gotovo su svi ljudi koje je vidio na pločniku bili bijeli.
Svijet koji je ostavio za sobom djelovao mu je daleko poput sna.
Sat vremena kasnije prešli su plutajući pontonski most pa je vozač Trua
iskrcao pred trokatnicom smještenom uz niski] dinu u mjestu koje se zvalo Sunset
Beach - otoku nasuprot obale na granici s Južnom Karolinom. Trebalo mu je malo
vremena da shvati da cijelo prizemlje čine garaže te je čitava struktura djelovala
gotovo groteskno u usporedbi s mnogo manjom susjednom kućom pred kojom je
bio znak da je na prodaju. Zapitao se je li vozač pogriješio, ali on je ponovno
provjerio adresu i uvjerio ga da je na pravom mjestu. Dok je automobil odmicao,
čuo je duboko, ritmičko pulsiranje valova oceana koji se razbijaju o obalu.
Pokušao se prisjetiti kad je zadnji put čuo taj zvuk. Prošlo je barem deset godina,
pretpostavio je Tru penjući se stubama na prvi kat.
Vozač mu je dao omotnicu u kojoj je bio ključ od ulaznih vrata pa je kroz
predsoblje ušao u prostranu prostoriju s podovima od borovine i gredama na
stropu. Prostor je bio ukrašen u morskom stilu, kao da će biti sniman za časopis,
a svaki jastučić i sve deke bili su namješteni s mnogo ukusa i s okom za
detalje. Veliki prozori nudili su pogled na terasu iza kuće i prostranstvo morskog
raslinja i dina koje su vodile do oceana. Iz velikog dnevnog boravka ulazilo se u
veliku blagovaonicu, a dizajnerska kuhinja imala je unikatne ormariće, površine
od mramora i vrhunske kuhinjske uređaje.
Poruka na pultu obavijestila ga je da su hladnjak i smočnica napunjeni hranom
i pićem te da može nazvati tvrtku za najam limuzina ako želi nekamo ići. Ako ga
zanimaju morske aktivnosti, u garaži može pronaći dasku za surfanje i opremu
za ribolov. U poruci je pisalo da se Truov otac nada da će stići u subotu
poslijepodne. Ispričao se što nije mogao doći ranije, ali nije objasnio to kašnjenje.
Spuštajući poruku, Truu je prošlo kroz glavu da je njegov otac možda jednako
ravnodušan prema njihovu susretu kao i Tru... pa se zapitao zašto mu je uopće
poslao avionsku kartu. No dobro, saznat će uskoro.
Bio je utorak navečer pa će Tru imati nekoliko dana za sebe. Nije to očekivao,
ali sada to nije mogao promijeniti. Sljedeće minute proveo je proučavajući kuću.
Glavna spavaća soba bila je na drugom kraju hodnika od kuhinje pa je ondje
ostavio stvari. Gore je bilo još spavaćih soba i kupaonica, a sve je izgledalo posve
novo i nekorišteno. U kupaonici spojenoj s glavnom spavaćom sobom našao je
čiste ručnike kao i gel za tuširanje, šampon i regenerator pa se počastio jako dugim

18
 Knjige.Club Books
tuširanjem, uživajući u mlazu vode. Kosa mu je još bila vlažna kad je zakoračio
na terasu. Zrak je još uvijek bio topao, ali sunce je tonulo pa se nebom širilo tisuće
nijansi žute i narančaste. Kad je zaškiljio u daljinu, uspio je razaznati nešto što je
moglo biti jato pliskavica koje su se igrale u mirnoj vodi iza lomećih valova. Kroz
vrata ograde sa zasunom izišao je na stube koje su se spuštale do drvene šetnice
koja je vodila preko trave pa je slijedeći stazu otpješačio do posljednje dine i
otkrio još stuba koje su vodile do plaže.
Ondje je bilo nekoliko ljudi. U daljini je vidio ženu kako hoda za malim psom,
a iza sebe nekolicinu surfera koji su plutali na daskama blizu mola koji se protezao
u vodu poput pruženog prsta. Krenuo je prema molu koračajući po kompaktnom
pijesku uz rub vode i razmišljao o tome kako donedavno nije ni znao za Sunset
Beach. Nije bio siguran da je ikada uopće razmišljao o Sjevernoj Karolini.
Bezuspješno se pokušao sjetiti je li tijekom godina imao goste odavde. Zaključio
je kako to nije ni bitno.
Uspeo se stubama mola pa prošetao do kraja. Naslonio se na ogradu i zagledao
u vodu koja se protezala do obzora. Taj prizor i ta beskonačnost bili su mu gotovo
neshvatljivi. Podsjetili su ga da postoji čitav svijet koji treba istražiti i zapitao se
hoće li to ikada učiniti. Možda će malo putovati s Andrewom kad bude stariji...
Kad je zapuhao jači povjetarac, mjesec je započeo polagan uspon prema nebu
boje indiga. Zaključio je da mu je to znak da se vrati natrag. Pretpostavio je da
kuća pripada njegovu ocu.
Možda ju je iznajmljivao, ali činilo mu se da nitko ne bi tako skupo uređen
prostor povjerio nepoznatim osobama, a, uostalom, u tom je slučaju Trua mogao
jednostavno smjestiti u hotel. Opet se zapitao o odgodi do subote. Zašto je Tru
doletio toliko ranije? Zaključio je kako bi razlog mogao biti medicinske prirode,
ako je otac stvarno umirao, a u tom slučaju ni subota nije bila posve sigurna.
Što će se dogoditi kad mu otac dođe? Taj čovjek je za njega bio stranac i jedan
susret to neće promijeniti. Ipak, Tru se nadao da će mu moći odgovoriti na neka
pitanja jer je to bio jedini razlog zbog kojeg je Tru uopće odlučio doći.
Vrativši se u kuću, izvadio je odrezak iz hladnjaka. Morao je otvoriti nekoliko
ormarića da pronađe tavu od lijevanog željeza, ali štednjak je, unatoč tome što je
bio skup, funkcionirao na sličan način kao i oni kod kuće. Našao je i raznu hranu
iz nekih Delikatesa Murray pa je na tanjur dodao nešto što je izgledalo poput
salate od kupusa kao i salatu od krumpira. Nakon večere je oprao tanjur, čašu i
pribor za jelo pa uzeo gitaru i vratio se na terasu. Sat vremena je svirao i tiho si
pjevušio, a povremeno bi iznad njega preletjela zvijezda padalica. Razmišljao je
o Andrewu i Kim te o majci i djedu, sve dok konačno nije zaključio da je dovoljno
pospan da ode u krevet.
Ujutro je napravio sto sklekova i sto trbušnjaka pa bezuspješno pokušao
skuhati kavu. Nikako nije uspijevao shvatiti princip po kojem radi aparat. Bilo je
previše gumba, previše opcija i nije znao gdje se dodaje voda. Odlučio je umjesto
toga otići na plažu u nadi da će moći negdje kupiti kavu.
19
 Knjige.Club Books
Kao i prethodne večeri, na plaži je bio više-manje sam. Razmišljao je o tome
kako je ugodno spontano otići u šetnju. To nije mogao u Hwangeu, barem ne bez
puške. Kad je stigao do pijeska, duboko je udahnuo, osjećajući se poput stranca,
što je i bio.
Zagurao je ruke u džepove i upio jutarnju atmosferu. Hodao je petnaest minuta
kad je uočio mačku koja je čučala na vrhu dine, pored nedovršenog mola, kojem
su nedostajale stube do plaže. Na farmi su imali mačke lutalice, ali ova je
izgledala kao da većinu vremena provodi u kući. Baš u tom trenutku mali, bijeli
pas protrčao je kraj njega jureći prema jatu galebova koji su eruptirali u zrak poput
male eksplozije. Pas je nakon nekog vremena skrenuo prema dini, uočio mačku
pa pojurio poput rakete. Mačka je skočila na mol, pas pojurio dinom prema njoj pa
su mu oboje nestali iz vida. Trenutak kasnije učinilo mu se da u daljini čuje škripu
guma nakon čega je uslijedilo cičanje i cvilež psa.
Pogledao je iza sebe pa na sredini plaže blizu vode spazio ženu, zasigurno
vlasnicu psa, pogleda prikovana na ocean. Pretpostavio je da je to ista žena koju
je zamijetio prethodne večeri, ali bila je predaleko da bi vidjela ili čula što se
dogodilo.
Nakon trenutka oklijevanja Tru se zaputio u smjeru u kojem je krenuo pas,
kližući se na pijesku dok se uspinjao dinom. Kad se popeo na mol, slijedio ga je
sve dok nije stigao do novog niza stuba koje su s jedne strane vodile do trijema
neke kuće, a s druge se spuštale prema cesti. Spustio se krivudavim putem
između dviju kuća sličnog stila poput one u kojoj je odsjedao. Popeo se preko
niskog potpornog zida pa nastavio do ceste. Automobila nije bilo na vidiku. Na
cesti nije vidio histerične ljude ili psa koji leži. To su, za početak, bile dobre
vijesti. Iz iskustva je znao da ranjene životinje koje se još mogu kretati često
potraže skrovište; bila je to prirodna metoda da skriveni od predatora dopuste
da im zacijele rane.
Koračao je uz cestu proučavajući grmlje i okolno drveće. Nije ništa vidio.
Prešao je ulicu pa ponovio postupak sve dok na kraju nije naišao na psa koji je
stajao blizu živice, dižući i spuštajući stražnju nogu. Pas je dahtao i tresao se, ali
Tru nije mogao odrediti radi li se o bolu ili šoku. Razmotrio je ideju da se vrati na
plažu i pokuša pronaći ženu, ali bojao se da bi pas mogao odšepati u nepoznato.
Skinuo je sunčane naočale pa čučnuo i pružio ruku.
»Hej«, rekao je, pazeći da mu glas bude miran i staložen. »Jesi li dobro?«
Pas je nagnuo glavu, a Tru mu se polako počeo primicati, obraćajući mu se
tihim, mirnim glasom. Kad mu se Tru približio, pas se protegnuo kako bi mu
onjušio ruku pa oklijevajući zakoračio prema njemu. Kad se činilo da se pas
napokon uvjerio da ima dobre namjere, opustio se. Tru ga je pomilovao po glavi i
provjerio ima li tragova krvi. Nije ih bilo. Na ogrlici je imao pločicu pa je Tru
vidio da se zove Scottie.
»Bok, Scottie«, rekao je. »Hajdemo te vratiti na plažu. Dođi.«

20
 Knjige.Club Books
Trebalo ga je malo nagovarati, ali Scottie je konačno počeo hodati za Truom
natrag prema dini. Šepao je, ali ne tako jako da bi Tru pomislio da je nešto slomio.
Kad je Scottie stao pred potpornim zidom, Tru je kratko oklijevao pa ga na kraju
podigao u naručje. Ponio ga je između kuća, stubama do šetnice te na kraju do
dine. Proučio je plažu i ugledao ženu koja je sada bila mnogo bliže.
Tru se spustio niz dinu i krenuo prema njoj. Jutro je bilo blistavo, ali žena je
djelovala još blistavije zbog majice bez rukava boje sunca koja je lepršala na
vjetru. Gledao je kako se razdaljina između njih smanjuje i proučavao je dok mu
se približavala. Iako je izgledala zbunjeno, bila je prelijepa: imala je
neukroćenu kestenjasto smeđu kosu i oči boje tirkiza. Gotovo istog trenutka u
njemu se nešto uskomešalo, nešto zbog čega se osjećao pomalo nervozno, onako
kako se uvijek osjećao u društvu privlačne žene.

21
 Knjige.Club Books

HOPE

ope je s terase iza kuće iskoračila na šetnicu koja je vodila preko dine, pazeći
H pri tome da ne prolije kavu. Scottie - njezin prikladno imenovan škotski
terijer - vukao je povodac želeći što prije doći do plaže.
»Ne vuci me«, rekla je.
Pas ju je ignorirao. Scottieja je dobila od Josha, dečka s kojim je već šest
godina, i jedva da ju je slušao i u najboljim okolnostima. A otkako su prethodnog
dana stigli u vikendicu kao da je pomahnitao. Dok su se spuštali prema plaži,
šapama je luđački grebao po pijeskom prekrivenim stubama, a ona se podsjetila
da bi ga trebala odvesti na još jednu vikend školu dresure, iako je sumnjala da će
imati neke koristi od toga. Prva dva tečaja nije prošao. Činilo se da je Scottie -
najdivniji i najslađi pas na svijetu - pomalo blentav, jadničak.
No doduše, možda je samo tvrdoglav.
Praznik rada je došao i prošao pa je na plaži bilo tiho, a većina elegantnih
kuća zamračena. Vidjela je da netko džogira blizu mola, a iz drugog smjera je kraj
mora šetao neki par.
Sagnula se, odložila čašu od stiropora na pijesak, pustila Scottieja s povodca
pa gledala kako juri. Sumnjala je da će to nekome smetati. Sinoć je vidjela dva
psa bez povodca, a u svakom slučaju, nije bilo mnogo ljudi koji bi se mogli
požaliti.
Hope je otpila gutljaj kave pa krenula u šetnju. Nije dobro spavala. Obično bi
ju beskonačna huka valova smjesta uljuljkala u san, ali ne i sinoć. Vrtjela se i
okretala, svako se malo budila, a odustala je od spavanja kad joj je u sobu počela
prodirati jutarnja svjetlost.
Ako ništa drugo, barem je vrijeme bilo savršeno, s plavim nebom i
temperaturom prikladnijom za ranu jesen nego kasno ljeto. Sinoć su na vijestima
najavili oluje za vikend pa je njezina prijateljica Ellen ludjela od brige. Ellen se
udavala u subotu, a i vjenčanje i prijem trebali su se održati na otvorenome u
ladanjskom klubu Wilmington, negdje nasred terena za golf. Hope je zaključila
da sigurno imaju rezervni plan - sigurno će se moći preseliti u zgradu kluba - ali
kad ju je Ellen sinoć nazvala, bila je na rubu plača.
Hope je pokušavala suosjećati s njom, ali to nije bilo lako. Ellen je bila toliko
zaokupljena svojim problemima da Hope nije ni pitala kako je ona. To je na neki
način bilo i dobro, jer Hope trenutačno stvarno nije željela razgovarati o Joshu.

22
 Knjige.Club Books
Kako joj reći da Josh neće ni doći na svadbu? Ili da - koliko god
vjenčanje uništeno kišom bilo razočaravajuće - postoje i gore stvari?
Trenutačno je Hope bila preplavljena svakakvim osjećajima, a tjedan samoće
u vikendici nije joj u tome pomagao. Ne samo zato što Josh nije bio s njom već i
zato što je to vjerojatno bio posljednji tjedan koji će provesti ondje. Roditelji su
ranije tijekom ljeta predah vikendicu u ruke trgovca nekretninama i prije
deset dana su prihvatili ponudu. Shvaćala je zašto prodaju kuću, ali nedostajat će
joj ovo mjesto. Odrasla je dolazeći ovamo tijekom ljeta i praznika i sve je vrvjelo
uspomenama. Mogla je u sjećanje prizvati sliku ispiranja pijeska sa stopala
vrtnom cijevi, gledanje oluje s prozorske klupe u kuhinji i mirisa ribe ili odreska
koji se peku na roštilju na terasi iza kuće. Pamtila je kasnonoćno dijeljenje tajni
sa sestrama u njihovoj zajedničkoj sobi, a ovo je ujedno i mjesto gdje je prvi put
poljubila dečka. Imala je dvanaest godina, a on se zvao Tony; njegova je obitelj
godinama posjedovala kućicu troja vrata od njihove. Veći dio ljeta joj je sviđao i
nakon što su podijelili sendvič s maslacem od kikirikija i želea, on ju je poljubio
u kuhinji dok je njezina majka zalijevala cvijeće na terasi.
Ta joj je uspomena opet izmamila osmijeh na usne pa se zapitala što novi
vlasnici namjeravaju učiniti s kućom. Sanjarila je da neće ništa mijenjati, ali nije
bila naivna. Dok je bila mala, na ovom dijelu obale bilo je mnogo kuća poput
njihove, a sada ih je ostalo samo nekoliko. Proteklih godina bogataši su
otkrili Sunset Beach i vrlo je vjerojatno da će kućica biti srušena pa će na njezinu
mjestu biti izgrađen nov i mnogo veći dom, poput one trokatne grozote pored njih.
Zaključila je da to tako ide, ali svejedno joj se činilo da se i dio nje sravnjuje sa
zemljom. Znala je da je to suluda pomisao, pomalo patetičan kuku lele, pa
se ukorila zbog takvog razmišljanja. Nije joj bilo nalik da izigrava žrtvu i sve
donedavno se smatrala optimisticom, pobornicom stava Sutra je novi dan. I zašto
ne? Život joj jest najvećim dijelom bio divan. Roditelji su je voljeli, imala je dvije
divne starije sestre, bila je tetka trojici dječaka i dvjema djevojčicama, koji su joj
bili nepresušan izvor radosti i iznenađenja. U školi je bila uspješna, voljela je svoj
posao medicinske sestre na traumatologiji u bolničkom centru okruga Wake.
Dobro, željela je izgubiti nekoliko kilograma, ali bila je zdrava. Ona i Josh -
ortopedski kirurg - izlaze od njezine tridesete godine i ona ga voli. Imala je dobre
prijatelje i bila je vlasnica stančića u Raleighu, blizu doma njezinih roditelja.
Izvana je sve izgledalo bajno.
Zašto se onda trenutačno osjeća tako jadno?
Zato što je to bila još jedna naporna stvar u ionako napornoj godini, koju je
prije svega obilježila tatina dijagnoza ta posve razorna bomba za koju su saznali
u travnju. Samo tatu nije iznenadila liječnikova vijest. Znao je da nešto nije u redu
čim više nije imao energije da pretrči šumu iza kuće.
Njezin je tata vježbao u toj šumi otkako ga pamti - unatoč građevinskim
projektima koji su okružili Raleigh, to je područje bilo predviđeno za zeleni pojas,
što je bio jedan od razloga zašto su njezini uopće kupili tu kuću. Tijekom godina

23
 Knjige.Club Books
mnogi su graditelji pokušali promijeniti tu gradsku odluku, obećavajući poslove i
prihode, ali nisu bili uspješni, dijelom zbog toga što im se njezin tata protivio na
svakom sastanku gradskog vijeća.
Njezin tata je obožavao šumu. Ne samo da je trčao njome svakog jutra nego
bi se nakon radnog dana u školi još i prošetao stazama koje je ujutro pretrčao. Kad
je bila mala, odlazila je s njim nakon posla, lovila leptire, bacala štapove ili pak
lovila rakove u rječici koja bi povremeno vijugala do puteljka. Tata joj je bio
profesor biologije u srednjoj školi i znao je naziv svakog grma i stabla koje bi
ugledali. Upućivao bi ju na razlike između južnog crvenog hrasta i crnog hrasta i
u tom bi trenu te razlike postale očite poput boje neba. No kasnije, kad bi to
pokušala sama, svi bi joj se podaci ispremiješali u glavi. Isto bi se dogodilo kad
bi gledali zviježđa; on bi pokazao Herkula, Liru ili Orla, a ona bi kimala
raskolačenih očiju, ali samo tjedan kasnije zbunjeno bi škiljila prema nebu
pokušavajući se sjetiti što je što.
Dugo je vjerovala da joj je tata najpametniji čovjek na svijetu. Kad bi mu to
rekla, on bi se uvijek nasmijao i rekao da bi u tom slučaju otkrio način da zaradi
milijun dolara. Mama je isto poučavala - bila je učiteljica u drugom razredu - i
Hope je tek kad je diplomirala i počela sama plaćati račune shvatila da im je
podizanje obitelji sigurno bio velik financijski teret, čak i unatoč činjenici što su
oboje radili.
Tata je ujedno trenirao srednjoškolske momčadi u cross trčanju i atletici.
Nikad nije povisivao ton, ali svejedno je timove doveo na brojna konferencijska
prvenstva. Kao i sestre, i Hope se bavila s oba sporta sve četiri godine srednje
škole, i iako nijedna od njih nije bila zvijezda, Hope je i dalje džogirala nekoliko
puta tjedno. Starije sestre su trčale tri ili četiri dana u tjednu, a zadnjih deset
godina sve su tri zajedno s tatom svakog Dana zahvalnosti ujutro sudjelovale u
Purećoj trci, čime bi si otvorili apetit prije sjedanja za stol. Dvije godine ranije
tata je pobijedio u svojoj dobnoj skupini.
No sada njezin tata više nikada neće trčati.
Sve je počelo povremenim grčem i neznatnim, jedva primjetnim, umorom.
Nije bila sigurna koliko je to trajalo, ali pretpostavlja nekoliko godina. Unatrag
posljednjih dvanaest mjeseci trčanje šumom prešlo je u džogiranje pa na kraju u
šetnje.
Starost, sugerirao je njegov liječnik, i to je imalo smisla. Tata je tada već bio
u kasnim šezdesetima - u mirovinu je otišao četiri godine ranije - i imao je artritis
u kukovima i stopalima. Unatoč tome što se cijeli život bavio sportom, pio je
lijekove za blago povišen krvni tlak. Onda se prošlog siječnja prehladio. Bila je
to normalna, obična prehlada, ali nakon nekoliko tjedana tata je još uvijek otežano
disao.
Hope je otišla s njim na još jedan pregled k liječniku. Napravio je još testova.
Vadio je krv koja se slala u laboratorij. Bio je poslan drugom doktoru, pa još

24
 Knjige.Club Books
jednom. Napravili su biopsiju mišića, a kad su nalazi stigli, upućivali su na
mogućnost neurološkog problema. To je bio trenutak kad se Hope počela brinuti.
Uslijedilo je još pretraga, a kasnije je Hope zajedno s ostatkom obitelji slušala
kako mu doktor postavlja dijagnozu amiotrofične lateralne skleroze. Lou
Gehrigova bolest - ona zbog koje je i Stephen Hawking završio u kolicima -
prouzroči odumiranje neurona koji kontroliraju pomicanje mišića, objasnio je
doktor. Mišići polako slabe, što rezultira gubitkom mobilnosti, gutanja i govora.
A onda, na kraju, i disanja. Lijek ne postoji.
Nije bilo ni moguće predvidjeti koliko će bolest brzo napredovati. U
mjesecima nakon dijagnoze činilo se da joj se otac fizički nije mnogo promijenio.
I dalje je odlazio u šetnje šumom, i dalje je zadržao nježan duh i nepokolebljivu
vjeru u Boga, i dalje je mamu držao za ruku dok su navečer sjedili na kauču i
gledali televiziju. To joj je davalo nadu da ima onu inačicu bolesti koja napreduje
polako, ali sve je vrijeme bila zabrinuta. Koliko će joj dugo tata ostati pokretan?
Koliko će se dugo mama moći brinuti za njega bez pomoći? Trebaju li početi
graditi rampe i ugraditi šipku u tušu? Budući da za najbolje ustanove postoji lista
čekanja, trebaju li početi istraživati domove? Kako će to uopće platiti? Roditelji
joj nisu bili imućni. Imali su mirovine i nešto malo ušteđevine, bili su vlasnici
kuće i vikendice na plaži, ali to je bilo sve. Hoće li to biti dovoljno, ne samo za
tatinu zdravstvenu skrb već i mami za preostale godine? Ako neće, što će onda?
Previše pitanja i premalo odgovora. Činilo se da mama i tata prihvaćaju
neizvjesnost, kao i njezine sestre, ali Hope je oduvijek voljela planirati. Bila je
osoba koja probdije noć razmatrajući razne mogućnosti i donoseći hipotetske
odluke o više-manje svemu. Tako se osjećala spremnijom za sve što bi joj se
moglo dogoditi, ali s druge strane, život joj se zbog toga nekada pretvarao u brigu
za brigom. A upravo bi se to dogodilo svaki put kad je razmišljala o tati.
No on je bio dobro, podsjetila se. I možda će biti dobro i za tri, pet, deset
godina; to se nije moglo predvidjeti. Prije dva dana, prije nego što je došla na
plažu, otišli su u šetnju, baš kao i prije. Dobro, šetnja je bila sporija i kraća od
prijašnjih, ali tata je i dalje znao imenovati sva stabla i sve grmlje i još je
jedanput podijelio svoje znanje s njom. Dok su hodali, zastao je i sagnuo se, pa
podigao pali list koji je najavljivao dolazak jeseni.
»Kod listova je sjajno to«, rekao joj je, »što te podsjećaju da živiš onoliko
dobro koliko možeš, onoliko dugo koliko možeš, sve dok konačno ne kucne čas
da se prepustiš i da dostojanstveno odlebdiš.«

Svidjele su joj se tatine riječi. Pa... donekle. Naravno da je on pali list pretvorio u
lekciju, i znala je da u njegovim riječima ima i istine i mudrosti, ali je li stvarno
bilo moguće suočiti se sa smrću bez ikakvih strahova? Dostojanstveno odlebdjeti?

25
 Knjige.Club Books
Ali, ako itko to može, onda je to njezin tata. Nije poznavala nikoga tko je bio
toliko stabilan, uravnotežen i miran, što je vjerojatno bio razlog zašto je mamu i
nakon pedeset godina braka volio držati za ruku i ljubakati kad je mislio da cure
ne gledaju.
Često se pitala kako je moguće da u njihovu slučaju zaljubljenost istodobno
djeluje tako namjerna i tako lagana. To ju je isto oneraspoložilo. Ne toliko zbog
mame i tate već zbog Josha. Bez obzira na to koliko ga je voljela, nikad se
nije naviknula na toplo-hladnu prirodu njihove veze. Trenutačno su bili u hladnoj
fazi, zbog čega je Hope tjedan dana u vikendici provodila samo u Scottiejevu
društvu i nije u rasporedu imala ništa osim pedikure i frizera sve do probne večere
u petak navečer.
Josh je trebao doći s njom ovaj tjedan, a kako se izlet bližio, tako je Hope
bivala sve uvjerenija da trebaju to vrijeme jedno za drugo. Proteklih devet mjeseci
klinika u kojoj je radio bezuspješno je pokušavala zaposliti još dva ortopedska
kirurga kako bi odgovorili na porast broja pacijenta. To je značilo da je Josh radio
sedamdeset ili osamdeset sati tjedno i stalno je bio dežuran. Još gore, nisu uvijek
istodobno imali slobodne dane, a on je u zadnje vrijeme imao neuobičajeno veliku
potrebu da se opusti na svoj način.
U rijetkim prilikama kad bi dobio slobodan vikend, draže bi mu bilo družiti
se s kompićima, jedriti, skijati na vodi ili prespavati u Charlotteu nakon obilaska
barova nego vrijeme provoditi s njom.
To nije bio prvi put da Josh zabrazdi u takvoj fazi u kojoj se Hope osjećala
zaboravljeno. Nikad nije bio tip koji šalje cvijeće, a nježnosti kakve su njezini
roditelji svakodnevno razmjenjivali njemu kao da su bile potpuno strane. Uz to, u
takvim joj se trenucima činilo da on nikada neće odrasti. Njegov stan, namješten
stvarima iz IKEA-e, bejzbolskim zastavicama i filmskim plakatima izgledao je
prikladnije za studenta, što je imalo smisla, jer se nije selio otkako je započeo
studirati medicinu. Njegovi prijatelji - koje je većinom upoznao u teretani - bili su
u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima, bili su samci i bili su jednako zgodni
kao i Josh. On je izgledao mlađe - napunit će četrdeset za koji mjesec - ali njoj
stvarno nije bilo jasno kako ga još uvijek može privlačiti izlaženje u barove s
prijateljima koji su vjerojatno izlazili da upoznaju žene. Ali što mu je trebala
reći? »Nemoj se družiti s prijateljima«? Josh i ona nisu bili u braku, nisu bili čak
ni zaručeni, a on joj je cijelo vrijeme govorio da želi partnericu koja ga neće
pokušati promijeniti. Htio je da ga ona prihvati onakvog kakav jest.
Razumjela je to. I ona je htjela biti prihvaćena takva kakva je. Zašto je onda
bilo bitno to da on voli vrijeme provoditi s kompićima u barovima?
Zato što, odgovorio joj je unutarnji glas, trenutačno tehnički nismo zajedno i
sve je moguće. Tijekom ranijih prekida nije uvijek bio vjeran, zar ne?
O, da. To. To se dogodilo kad su prekinuli drugi i treći put. Josh je oba puta
priznao što se dogodilo - žene mu nisu ništa značile, grozne pogreške - i zakleo se
da se to neće ponoviti. Uspjeli su to ostaviti iza sebe, tako je barem mislila, ali...
26
 Knjige.Club Books
Sad su opet prekinuli pa su joj se počeli javljati ti stari strahovi. Još je gore to što
je Josh s prijateljima bio u Las Vegasu gdje je sigurno tulumario i radio što god
da muški ondje rade. Nije bila posve sigurna što sve podrazumijeva vikend s
muškim društvom u Las Vegasu, ali na pamet su joj prvo padali striptiz-barovi.
Cisto je sumnjala da bilo tko od njih čeka u redu da vidi Siegfrieda i Roya. Las
Vegas su s razlogom zvali gradom grijeha.
Cijela ta situacija ju je i dalje iritirala. Ne samo zato što ju je napustio ovog
tjedna već i zato što je prekid, pa čak i privremen, bio posve nepotreban. Parovi
se svađaju. Pa tako i oni. A onda, nakon toga rasprave o situaciji, uče iz
pogrešaka, pokušaju oprostiti i nastaviti dalje. No Joshu je taj koncept bio stran
pa je ona sada propitkivala budućnost te veze.
Nekad se pitala zašto ga još uvijek želi u svom životu, ali duboko u sebi je
znala odgovor. Koliko god bila bijesna na njega i koliko god je frustrirale neke od
njegovih karakternih crta, bio je toliko pametan i zgodan da bi joj u njegovoj
blizini srce uvijek zakucalo brže. Čak i nakon svih tih godina Hope se i dalje
mogla izgubiti u tim tamnoplavim očima. Unatoč vikendima koje je provodio s
dečkima, znala je da ju voli; nekoliko godina ranije Hope je doživjela prometnu
nesreću, a Josh je smjesta dojurio s posla i odbio se puna dva dana maknuti od
njezina bolničkog kreveta. Kad je njezin tata trebao uputnicu za neurologa, Josh je
to odmah preuzeo, čime je osvojio zahvalnost cijele obitelji. Sitnicama je
pokazivao da se brine za nju, recimo mijenjao joj je ulje u automobilu i pazio da
rotira gume, a svako toliko bi je iznenadio i skuhao joj večeru. Na obiteljskim
okupljanjima i prilikom druženja s njezinim prijateljima Josh bi pamtio detalje o
njihovim životima i uvijek je znao opustiti sve oko sebe.
Jednako tako, dijelili su i iste interese. Oboje su voljeli planinarenje i koncerte
i imali su isti glazbeni ukus; u proteklih šest godina putovali su u New York,
Chicago, Cancun i na Bahame i svaki od tih odmora opravdao je njezine razloge
da bude s njim. Kad je život s Joshem bio dobar, činilo joj se da je to sve što želi
i što će ikada željeti. No morala je priznati i da je, kad nije bilo dobro, bilo izrazito
grozno. Smatrala je kako možda postoji nešto što stvara ovisnost o tim
dramatičnim usponima i padovima, ali nije to pouzdano znala. Znala je samo da,
koliko god život s njim katkad djelovao nesnosno, nije mogla zamisliti život bez
njega.
Dalje ispred nje, Scottie je trčkarao i njuškao, skretao prema galebima, koji bi
odletjeli u dublju vodu. Promijenivši smjer, pojurio je prema dini zbog nekog
razloga koji je Hope bio nepoznat. Kad se vrate kući, ostatak će jutra vjerojatno
provesti mrtav umoran. Hvala Bogu.
Otpila je još jedan gutljaj kave želeći da je situacija drugačija. Brak njezinih
roditelja djelovao je poput nečega što ne zahtijeva trud, a tako je bilo i s njezinim
sestrama. Čak su joj i prijateljice mirno plovile u svojim vezama, dok su ona i
Josh ili letjeli prema visinama ili tonuli. I zašto je zadnja svađa s Joshem bila
najgora dosad?

27
 Knjige.Club Books
Kad je o tome razmišljala, zaključila je da je za to bila jednako kriva kao i on.
On je bio pod stresom zbog posla, a ona je bila pod stresom zbog... pa, zapravo,
njihove budućnosti. No umjesto da pronađu utjehu jedno u drugome, oni su
dopustili da im se stres nekoliko mjeseci polako nakuplja, sve dok konačno nije
eksplodirao. Nije se ni sjećala kako je svađa započela, samo da je spomenula
Ellenino skoro vjenčanje, na što je Josh utihnuo.
Bilo je jasno da je zbog nečega uzrujan, ali kad je pitala što mu je, Josh je
rekao da mu nije ništa.
Ništa.
Mrzila je tu riječ. To je riječ kojom završavate razgovor, a ne kojom ga
započinjete i možda ga je trebala ostaviti na miru. Ali nije pa se, zbog kojeg god
razloga, nešto što je započelo kao obično spominjanje prijateljičine svadbe
pretvorilo u deranje i vrisku i onda je Josh samo izletio kroz vrata te otišao
prespavati kod brata. Sljedeći dan rekao je Hope da bi se trebali malo odmoriti
jedno od drugoga i procijeniti situaciju, a nekoliko dana kasnije poslao joj je
poruku da s društvom ide u Las Vegas baš onaj tjedan kad je Ellenino vjenčanje.
To je bilo prije gotovo mjesec dana. Otada su nekoliko puta razgovarali preko
telefona, ali ti je pozivi nisu baš umirili, a sad je gotovo tjedan dana nije uopće
nazvao. Voljela bi da može vratiti vrijeme i započeti ispočetka, ali zapravo je
najviše htjela to da i Josh dijeli taj stav. I da se ispriča. Toliko je pretjerano
reagirao na svađu, kao da mu nije dovoljno što joj je zario nož u srce, već ga je
morao i zakrenuti. To i nije neki dobar znak na duge staze, ali hoće li se on ikada
promijeniti? A ako neće, što to znači za nju? Imala je trideset i šest godina, bila je
neudana i stvarno nije htjela ponovno početi izlaziti. Nije to mogla ni zamisliti.
Što je trebala? Boraviti u barovima pa da joj se upucavaju tipovi poput Joshevih
prijatelja? Ne, hvala. Uostalom, Joshu je posvetila šest godina života; nije htjela
vjerovati da je to bio gubitak vremena. Iako ju je nekad izluđivao, imao je zaista
mnogo vrlina...
Popila je kavu do kraja. Ispred sebe vidjela je muškarca kako hoda uz rub
vode. Scottie je projurio pored njega nastavljajući prema drugom jatu galebova.
Pokušala se usredotočiti na ocean promatrajući kako valovi na jutarnjoj svjetlosti
mijenjaju boju iz žute u zlatnu. Valovi su bili blagi, a more mirno; tata bi joj rekao
kako to vjerojatno znači da se približava oluja, ali Hope je odlučila kako to neće
spomenuti Ellen ako je prijateljica opet nazove. Ne bi to željela čuti.
Provukla je prste kroz kosu pa nestašne pramenove zatakla za uho. Nebom su
se širili tanašni oblačci, onakvi kakvi obično nestanu kako jutro odmiče.
Poslijepodne će biti savršeno za čašu vina, možda malo sira s krekerima ili čak
kamenice. Dodajte tome nekoliko svijeća, neki zavodljivi R&B i...
Zašto je razmišljala o takvim stvarima?
Uzdahnula je i usredotočila se na valove prisjetivši se kako se kao djevojčica
satima igrala u vodi. Nekad na maloj dasci za surfanje, nekad bi ronila dok bi joj

28
 Knjige.Club Books
se valovi razbijali iznad glave. Cesto bi joj se i tata pridružio u vodi na neko
vrijeme, a te su uspomene sa sobom donijele i trunku tuge.
Uskoro, pomislila je, tata više nikad neće ući u ocean.

Motreći vodu, Hope se podsjetila da postoje i veći problemi od njezinih. Nije da

se brine jer ne zna što će danas jesti ili hoće li naći sigurno mjesto za spavanje.
Voda koju je popila nije sa sobom nosila rizik zaraze kolerom ili dizenterijom;
imala je odjeću, obrazovanje i bilo je još podosta toga na tom dugom popisu.
Njezin tata - sjetimo se one priče o listu - ne bi htio da se ona brine zbog njega.
A što se Josha tiče, vjerojatno će se opametiti. Nijedan od njihova četiri ranija
prekida nije trajao duže od šest tjedana i svaki je put Josh bio taj koji je
predložio da pokušaju ponovno. Što se Hope tiče, ona je bila pobornica filozofije
Ako nekoga voliš, pusti ga. Ako ti se vrati, uvijek je bio tvoj. Ako ti se ne vrati,
nikada i nije bio. Razum joj je govorio da je moliti nekoga da ostane često isto
kao da ga moliš da te voli, a bila je dovoljno mudra da zna da to nikad ne upali.
Okrenuvši se od vode počela je opet šetati plažom. Zaklonila je oči i potražila
Scottieja pred sobom, ali nije ga vidjela. Proučila je teren iza sebe pitajući se kako
se uspio provući kraj nje, ali nije bio ni ondje. Bila je jedina osoba na plaži pa je
osjetila prvi nalet brige. Tijekom ranijih šetnji nekad joj je trebalo nekoliko
trenutaka da ga locira, ali on nije bio pas koji bi samo pobjegao. Palo joj je na
pamet da je možda odjurio u vodu za nekim pticama pa ga je struja mogla povući
ispod vode, ali Scottie nikad nije plivao u moru. No opet... nije ga bilo.
U tom je trenu uočila osobu koja je malo dalje od nje hodala preko dine.
Njezin bi tata prigovorio zbog toga. Dine su bile osjetljive i ljudi su se trebali
služiti javnim šetnicama ako nije bilo stuba do plaže, ali... što sad. Imala je većih
briga...
Proučila je teren ispred i iza sebe pa joj je pogled opet sletio na tog muškarca.
Stigao je do plaže i odlučila ga je pitati je li vidio Scottieja. To joj se nije činilo
izglednim, ali nije znala što bi drugo. Krenuvši prema njemu, nejasno je
primijetila da on nešto nosi. Sto god to bilo, stapalo se s bjelinom njegove košulje
pa joj je trebalo malo vremena da shvati da u naručju nosi Scottieja. Ubrzala je
korak.
Muškarac je hodao prema njoj, krećući se graciozno poput divlje životinje.
Nosio je izblijedjele traperice i bijelu košulju s rukavima zavrnutima do lakta. Kad
se približio, primijetila je da mu je košulja otkopčana pri vrhu te da tako otkriva
prsne mišiće koji otkrivaju da vježba i vodi aktivan život. Imao je tamnoplave
oči, poput kasnoposlijepodnevnog neba, i crnu kosu boje ugljena koja mu je
počela sijedjeti oko ušiju. Kad joj se sramežljivo osmjehnuo, primijetila je jamicu
u njegovoj bradi i neočekivanu druželjubivost u njegovu izrazu lica, zbog čega ju
je prožeo neobičan osjećaj da se poznaju cijeli život.

29
 Knjige.Club Books

SUNSET BEACH

ru nije imao pojma o čemu je Hope razmišljala dok mu je prilazila, ali nije se
T mogao okrenuti i otići. Nosila je izblijedjele traperice, sandale i žutu bluzu
bez rukava s V izrezom. Imala je glatku, blago osunčanu kožu i kestenjastu kosu
koja joj je uokvirivala visoke jagodice i privlačila je njegov pogled neodoljivom
silom.
Razrogačila je oči zbog neke nepotisnute emocije - Olakšanja? Zahvalnosti?
Iznenađenja? - kad je konačno bez daha stala pred njim. Stajali su jedno nasuprot
drugome, oboje bez teksta, sve dok Tru konačno nije pročistio grlo.
»Pretpostavljam da je ovo vaš pas?« pitao je pružajući Scottieja prema njoj.
Hope je zamijetila naglasak; zvučao je slično britanskom ili australskom, ali
ne posve. To je bilo dovoljno da se čarolija prekine pa je pružila ruke prema
Scottieju.
»Zašto nosite mog psa?«
Objasnio je što se dogodilo dok joj je predavao psa pa gledao kako joj Scottie
liže prste cvileći od uzbuđenja.
Kad je završio, zamijetio je trunku panike u njezinu glasu. »Želite reći da ga
je udario auto?«
»Znam samo ono što sam čuo. Kad sam ga našao, šepao je na stražnju nogu i
tresao se.«
»Ali niste vidjeli auto?«
»Ne.«
»Baš čudno.«
»Možda ga je samo okrznuo pa su mislili da nije ozlijeđen jer je samo
pobjegao.«
Gledao je kako ona nježno pritišće Scottiejeve noge, jednu po jednu. Pas nije
zacvilio, dapače, počeo se uzbuđeno vrpoljiti. Tru je vidio da je zabrinuta, ali na
kraju je spustila Scottieja na tlo. Napeto ga je promatrala kad je potrčao.
»Sada ne šepa«, komentirala je. Krajičkom oka vidjela je da i muškarac
promatra Scottieja.
»Čini se da ne.«
»Mislite da ga trebam odvesti veterinaru?«
»Ne znam.«

30
 Knjige.Club Books
Scottie je zamijetio još jedno jato galebova. Bacio se u trk, skočio prema
jednom pa skrenuo ustranu. Spustio je nos do da pa krenuo u smjeru vikendice.
»Čini se da je dobro«, promrmljala je, više sebi nego njemu.
»Pa, svakako ima puno energije.«
Nemaš pojma, pomislila je. »Hvala što ste išli pogledati kako je i što ste ga
donijeli na plažu.«
»Drago mi je što sam mogao pomoći. Prije nego što odete, postoji li tu neko
mjesto gdje bih mogao kupiti kavu?«
»Ne. U ovom smjeru imate samo kuće. Malo dalje od mola nalazi se Clancy's.
To je restoran i bar, ali mislim da nije otvoren do ručka.«
Bio je jasan njegov turoban izraz lica. Jutra bez kave bila su grozna i da je
imala magične moći, zabranila bi i samu tu pomisao. Scottie je u međuvremenu
sve dalje odmicao pa je mahnula prema njemu. »Vjerojatno bih ga trebala držati
na oku.«
»Hodao sam u tom smjeru prije nego što sam skrenuo s puta«, rekao je.
Okrenuo se prema njoj. »Mogu li vas otpratiti?«
Čim je to pitao, Hope je osjetila nalet... nečega. Njegov pogled, duboki bas
njegova glasa i opušteno, a ljubazno ophođenje u njoj je pokrenulo vibraciju poput
povučene žice. Zbunjenoj, prvi joj je instinkt bio da odbije. Stara Hope - Hope
kakva je oduvijek bila - učinila bi to automatski. No nešto je drugo preuzelo
vodstvo, neki instinkt koji nije prepoznala.
»Naravno«, odgovorila je umjesto toga.
Čak ni u tom trenutku nije bila sigurna zašto je pristala. Neće to shvaćati ni
godinama kasnije. Bit će to lako pripisati brigama koje su je u tom trenutku
morile, ali znala je da to nije posve točno. Umjesto toga, počela je vjerovati da je
on, iako su se tek upoznali, u njoj prizvao nešto što joj je dotad bilo nepoznato,
neku potrebu koja je bila i izvorna i strana.
Kimnuo je. Ako ga je njezin odgovor iznenadio, ona to nije vidjela u trenu
kad su počeli hodati jedno pokraj drugog. Nije joj bio neugodno blizu, ali bio je
dovoljno blizu da primijeti način na koji vrhovi njegove guste, tamne kose
lepršaju na povjetarcu. Scottie je nastavio istraživati teren pred njima, a Hope
je osjetila krckanje sitnih školjki pod nogama. Na stražnjoj terasi nekog doma
svjetloplava zastava lepršala je na vjetru. Obasjavala ih je sunčeva svjetlost,
tekuća i topla. Bili su sami na plaži pa je hodanje kraj njega djelovalo neobično
intimno, kao da su zajedno na praznoj pozornici.
»Inače, ja sam Tru Walls«, rekao je nakon nekog vremena, nadglasavajući
valove.
Pogledala ga je, primijetivši boriće u kutovima njegovih očiju, one koje
nastanu nakon velikog broja sati provedenih na suncu. »Tru? Mislim da nikada
nisam čula to ime.«

31
 Knjige.Club Books
»To je skraćeno od Truitt.«
»Drago mi je, Tru. Ja sam Hope Anderson.«
»Mislim da sam vas vidio sinoć dok ste šetali.«
»Vjerojatno. Kad god dođem ovamo u posjet, šećem Scottieja nekoliko puta
na dan. Ja vas nisam vidjela.«
Podigao je bradu u smjeru mola. »Otišao sam u drugom smjeru. Htio sam
protegnuti noge. Let je bio dug.«
»Odakle ste doletjeli?«
»Iz Zimbabvea.«
»Tamo živite?« Lice je odavalo njezino čuđenje.
»Cijeli život.«
»Ispričavam se na neukosti«, započela je Hope, »ali u kojem je to dijelu
Afrike?«
»Na jugu. Graniči s Južnom Afrikom, Bocvanom, Zambijom i
Mozambikom.«
Južna Afrika stalno je bila u vijestima, ali ostale tri zemlje bile su joj samo
blago poznate. »Daleko ste od doma.«
»Jesam.«
»Ovo vam je prvi posjet Sunset Beachu?«
»Ovo mi je prvi posjet SAD-u. Ovo je potpuno drugi svijet.«
»Kako to mislite?«
»Sve... ceste, infrastruktura, Wilmington, promet, ljudi... i ne mogu se prestati
čuditi zelenilu krajolika.«
Hope nije sve to imala s čime usporediti pa je samo kimnula. Gledala je kako
Tru stavlja ruku u džep.
»A vi?« pitao je. »Spomenuli ste da ste u posjetu?«
Kimnula je. »Živim u Raleighu.« Shvativši da on vjerojatno nema pojma gdje
je to, dodala je: »To je nekoliko sati sjeverozapadno. Uvučenije je... ima više
stabala i nema plaže.«
»Je li sve ravnica kao ovdje?«
»Nimalo. Imamo brda. To je ujedno i veći grad s mnogo ljudi i mnogo
aktivnosti. Sigurno ste primijetili da ovdje zna biti prilično tiho.«
»Mislio sam da će na plaži biti više ljudi.«
»Zna biti gužva ljeti, a i poslijepodne će vjerojatno biti više ljudi. Ali u ovo
doba godine zapravo nikad nema gužve. Ovo je ljetovalište. Svi koje susrećete,
vjerojatno žive na otoku.«
Hope si je popravila kosu i pokušala maknuti pramenove s lica, ali bez gumice
za kosu to nije imalo smisla. Krajičkom oka zapazila je kožnu narukvicu na

32
 Knjige.Club Books
njegovoj ruci. Bila je trošna i iznošena, s blijedim, iznošenim dizajnom koji nije
jasno vidjela. No pomislila je da mu nekako pristaje.
»Mislim da nikada nisam upoznala nekoga iz Zimbabvea.« Zaškiljila je prema
njemu. »Došli ste na odmor?«
Napravio je nekoliko koraka u tišini, iznenađujuće graciozan, čak i na pijesku.
»Došao sam jer bih se trebao naći s nekime.«
» Oh .« Taj odgovor naveo ju je da pomisli kako se vjerojatno radi o ženi i
iako joj to nije trebalo smetati, osjetila je neočekivan nalet razočaranja. Suludo,
ukorila se i otjerala tu misao.
»A vi?« pitao je izvivši obrvu. »Sto vas dovodi ovamo?«
»Moja dobra prijateljica udaje se ove subote u Wilmingtonu. Ja sam joj jedna
od djeveruša.«
»Zvuči poput obećavajuće lijepog vikenda.«
Samo što je Josh umjesto toga otišao u Las Vegas pa neću imati s kime plesati.
I postavit će mi milijun pitanja o njemu i tome što se događa, pitanja na koja mi
se ne bi dalo odgovarati čak ni kad bih znala odgovore. »Svakako će biti veselo«,
složila se. Dodala je: »Smijem li vas nešto pitati?«
»Naravno.«
»Kako je u Zimbabveu? Nisam nikad bila u Africi.«
»Pretpostavljam da ovisi o tome gdje boravite.«
»Je li poput Amerike?«
»Što sam dosad uspio vidjeti, nimalo.«
Nasmiješila se. Naravno da nije. »Možda je ovo glupo pitanje, ali jeste li ikada
vidjeli lava?«
»Viđam ih gotovo svakodnevno.«
»Ono, pred prozorom?« Raskolačila je oči.
»Radim kao vodič u rezervatu divljih životinja. Vodim safarije.«
»Uvijek sam željela otići na safari...«
»Mnogi gosti to opisuju kao putovanje života.«
Hope je to bilo teško zamisliti. Da ona ode na safari, vjerojatno bi se sve
životinje posakrivale, kao što je to bio slučaj u zoološkom kad je otišla kao mala.
»Kako se uopće počnete baviti takvim poslom?«
»Sve je propisano. Postoje predavanja, ispiti, pripravništvo i na kraju dobijete
dozvolu. Nakon toga počnete kao izvidnik i na kraju postanete vodič.«
»Što je to izvidnik?«
»Mnoge životinje se vješto kamufliraju pa ih nekada nije lako pronaći.
Izvidnik ih traži kako bi se vodič mogao sigurno odvesti do njih i odgovoriti na
pitanja posjetitelja.«
Kimnula je znatiželjno ga promatrajući. »Koliko se dugo time bavite?«
33
 Knjige.Club Books
»Dugo«, odgovorio je. Nasmiješio se pa dodao: »Više od dvadeset godina.«
»U istom mjestu?«
»U mnogim različitim kampovima.«
»Nisu li svi isti?«
»Svaki je kamp drugačiji. Neki su skupi, neki manje skupi. Negdje ima manje
životinja, negdje više, ovisno o tome u kojem ste dijelu zemlje. Neka područja su
vlažnija ili suša, što utječe na koncentraciju neke životinjske vrste, na njihovu
migraciju i kretanje. Neki se kampovi reklamiraju kao luksuzni, hvale se
fantastičnim kuharima, dok drugi nude samo ono osnovno - šatore, ležajeve,
hranu umotanu u plastičnu foliju. I neki kampovi više paze na zaštitu staništa od
drugih.«
»Kakav je kamp u kojem trenutačno radite?«
»To je luksuzan kamp. Smještaj i hrana su sjajni, pazi se na očuvanje prirode
i imamo raznovrsne životinje.«
»Preporučili biste ga?«
»Svakako.«
»Sigurno je nevjerojatno viđati životinje svaki dan. No pretpostavljam da je
to vama samo tipičan radni dan.«
»Nipošto. Svaki je dan drugačiji.« Proučio ju je pronicljivim, no toplim
plavim očima. »A vi? Čime se vi bavite?«
Zbog nekog razloga nije očekivala to pitanje. »Radim kao medicinska sestra
na traumatološkom odjelu bolnice.«
»Bavite se... prostrijelnim ranama?«
»Nekada«, odgovorila je. »Uglavnom automobilskim nesrećama.«
Dotad su se već približavali kući u kojoj je Tru odsjedao pa se počeo polako
uspinjati kompaktnim pijeskom.
»Ja odsjedam u vikendici svojih roditelja, ondje«, objasnila je Hope
pokazujući prema kućici pored njegove. »A vi?«
»Pored vas. U velikoj trokatnici.«
»Oh«, rekla je.
»Je li to problem?«
»Pa... velika je.«
»Je.« Nasmijao se. »To nije moja kuća. Čovjek s kojim bih se trebao sastati
ustupio mi ju je. Pretpostavljam da je njegova.«
Sastaje se s muškarcem, primijetila je. To joj je popravilo raspoloženje, iako
se podsjetila kako joj to uopće ne bi trebalo biti bitno. »Ma stvar je u tome da
malo blokira poslijepodnevnu svjetlost na našoj terasi. Mog tatu, najviše od svih,
malo bode u oko.«
»Poznajete li vlasnika?«

34
 Knjige.Club Books
»Nisam ga nikada upoznala«, odgovorila je. »Zašto? Zar ga vi ne poznajete?«
»Ne. Do prije nekoliko tjedana nisam ni znao za njega.«
Htjela je postaviti još pitanja, ali pretpostavila je da je suzdržan s razlogom.
Pretraživši pogledom plažu, ugledala je Scottieja kako njuška oko dine ispred
njih, bližeći se stubama koje su vodile do šetnice i kućice. Kao i uvijek, bio je
prekriven pijeskom.
Tru je usporio pa konačno stao kad je stigao do svojih stuba.
»Pretpostavljam da se ovdje rastajemo.«
»Hvala vam još jedanput što ste provjerili što se dogodilo sa Scottiejem.
Stvarno mi je laknulo što je dobro.«
»I meni. Međutim i dalje sam razočaran manjkom kave u ovom susjedstvu.«
Sarkastično se osmjehnuo.
Već dugo nije vodila takav razgovor, a kamoli tek s muškarcem kojeg je tek
upoznala - tako tečan i prirodan, bez ikakvih očekivanja. Shvativši kako ne želi
da mu dođe kraj, kimnula je prema vikendici. »Želite li kavu? Skuhala sam cijeli
vrč prije nego što sam jutros izišla.«
»Ne bih vam htio smetati.«
»To je najmanje što mogu učiniti. Sama sam u vikendici i vjerojatno ću ionako
ostatak kave izliti u odvod. Uostalom, spasili ste mi psa.«
»U tom slučaju, volio bih popiti jednu šalicu.«
»Dođite onda«, rekla je.
Povela ga je stubama pa šetnicom do terase. Scottie je već mahao repom pred
vratima pa je šmugnuo unutra čim je otvorila vrata ograde. Tru je pogledao prema
kući u kojoj je odsjedao, pomislivši kako ona ima pravo. Stvarno jest malo bola u
oči. Njezina je kućica pak, s tom bijelom fasadom, plavim prozorskim kapcima i
gredicom punom cvijeća djelovala poput doma. Blizu stražnjih vrata nalazio se
drveni stol okružen s pet stolica, a ispod prozora par stolica za ljuljanje stajao je
sa svake strane malog, trošnog stolića. Iako su vjetar, kiša i sol uzeli svoj
danak, terasa je djelovala posve ugodno.
Hope se zaputila prema vratima. »Donijet ću vam kavu, ali Scottie mora ostati
na terasi. Moram ga prvo obrisati ili ću ostatak dana provesti metući«, dobacila je
preko ramena. »Slobodno sjednite, sad ću ja.«
Vrata s mrežicom zalupila su se za njom, a Tru je sjeo za stol. Iza ograde mirni
ga je ocean zazivao. Možda kasnije poslijepodne ode na plivanje.
Kroz prozor je vidio u kuhinju u koju je Hope ušla iz druge prostorije, ručnika
prebačena preko ramena, pa izvadila dvije šalice iz ormarića. Intrigirala ga je. Nije
bilo sumnje da ju je smatrao prelijepom, ali nije se radilo samo o tome. Osmijeh
joj je skrivao dašak ranjivosti i usamljenosti, kao da se bori s nekim brigama.
Možda čak i s više njih.

35
 Knjige.Club Books
Premjestio se na stolici podsjetivši samog sebe da ga se to ne tiče. Bili su
stranci, a on je odlazio nakon vikenda; možda će mahati jedno drugome s terase,
ali ovo bi mogao biti posljednji put da je vidi ili razgovara s njom.
Začuo je kucanje na vratima, kroz mrežicu, pa ju ugledao kako stoji i čeka
držeći dvije šalice. Ustao je sa stolice i otvorio joj vrata. Ona ga je obišla i odložila
obje šalice na stol.
»Trebate li mlijeka ili šećera?«
»Ne, hvala«, odgovorio je.
»Dobro. Samo vi krenite, ja ću se pobrinuti za Scottieja.«
Maknula je ručnik s ramena pa čučnula pored psa i počela ga žustro brisati.
»Ne biste vjerovali koliko mu se pijeska uvuče u krzno«, rekla je. »Pravi je
magnet za pijesak.«
»Kladim se da je dobro društvo.«
»Najbolje«, rekla je i nježno poljubila psa u njušku. Scottie joj je zauzvrat
radosno polizao lice.
»Koliko je star?«
»Četiri godine. Kupio mi ga je dečko, Josh.«
Tru je kimnuo. Trebao je pretpostaviti da izlazi s nekime. Posegnuo je prema
šalici ne znajući što bi rekao pa odlučio da više neće ispitivati. Otpio je gutljaj
kave pa zaključio da ima drugačiji okus od one koju je njegova obitelj uzgajala
na farmi. Bila je nekako slabije kremasta. Ali bila je jaka i vrela, baš ono što mu
je bilo potrebno.
Kad je Hope završila sa Scottiejem, prebacila je ručnik preko ograde da se
suši pa prišla stolu. Kad je sjela, lice joj je bilo u sjeni pa je djelovala tajanstvenije.
Delikatno je puhnula u kavu prije nego što je otpila gutljaj, a njemu je ta gesta
bila neobično fascinantna.
»Pričajte mi o vjenčanju«, rekao je na kraju.
»Oh, zaboga... to. Obično vjenčanje.«
»Rekli ste da vam se udaje dobra prijateljica?«
»Ellen i ja smo prijateljice od studentskih dana. Bile smo u istom sestrinstvu
- imate li vi sestrinstva u Zimbabveu?« prekinula se. Kad ju je upitno pogledao,
nastavila je dalje. »Sestrinstva su ženski klubovi na fakultetima i sveučilištima...
Znate, to je ono kad skupina djevojaka zajedno živi i druže se. Uglavnom, sve
djeveruše su iz našeg sestrinstva pa će to biti i jedno malo okupljanje. Osim toga,
svadba je obična. Fotografiranje, torta, proslava s bendom, bacanje podvezice i
sve to. Znate kako to ide.«
»Nikad nisam bio na vjenčanju. Osim, naravno, na svojemu.«
»Oh... u braku ste?«

36
 Knjige.Club Books
»Razveden. Ali naše vjenčanje nije bilo poput ovih u SAD-u. Vjenčao nas je
službenik suda i odande smo otišli ravno u zračnu luku. Medeni mjesec proveli
smo u Parizu.«
»Zvuči romantično.«
»Bilo je.«
Sviđalo joj se što odgovara tako činjenično, što nema potrebu dodatno
objašnjavati ili preuveličavati. »Kako onda poznajete američka vjenčanja?«
»Iz filmova. A i gosti su mi pričali o njima. Safariji su popularna destinacija
za medeni mjesec. U svakom slučaju, vjenčanja zvuče komplicirano i stresno.«
Ellen bi se definitivno složila s time, pomislila je Hope. Mijenjajući temu,
upitala je: »Kako je to odrasti u Zimbabveu?«
»Mogu govoriti samo o svom iskustvu. Zimbabve je velika zemlja. Za svakog
je drugačije.«
»Kako je bilo vama?«
Nije bio siguran koliko joj toga želi reći pa je odgovorio općenito. »Moja
obitelj posjeduje farmu blizu Harare. Generacijama je u obitelji. Stoga sam
odrastao radeći na farmi. Djed je smatrao da će to biti dobro za mene. Kad sam
bio mali, muzao sam krave i sakupljao jaja. Kao tinejdžer sam obavljao teže
poslove poput popravaka ograda, krovova, navodnjavanja, pumpi, motora, svega
što je bilo slomljeno. To sam radio nakon škole.«
»Kako ste završili kao vodič?«
Slegao je ramenima. »Kad god bih otišao u divljinu, osjećao sam se spokojno.
Kad god sam imao slobodnog vremena, odlazio sam onamo. A kad sam završio
školu, rekao sam obitelji da ću otići. I jesam.«
Dok je odgovarao, bio je svjestan njezina pogleda. Skeptično ga je promotrila
i posegnula prema kavi.
»Zašto mi se čini da to nije cijela priča?«
»Jer uvijek ima još.«
Nasmijala se, iznenađujuće srčano i nimalo suzdržano. »Dobar odgovor.
Ispričajte mi što je najuzbudljivije što ste vidjeli na safariju.«
Sada na poznatom i sigurnom terenu, Tru ju je počastio istim pričama koje je
dijelio s gostima kad bi ga to pitali. Ona je povremeno dobacila neko pitanje, ali
uglavnom joj je bilo dovoljno samo slušati. Kad je završio, kave više nije bilo, a
sunce mu je pržilo leđa. Odložio je praznu šalicu na stol.
»Želite li još? Ostalo je još malo u vrču.«
»Jedna šalica mi je i više nego dovoljna«, rekao je. »Već sam vam oduzeo
previše vremena, ali zaista to cijenim. Hvala vam.«
»Ma nema problema«, rekla je. I ona je ustala i otpratila ga do dvorišnih vrata.
Otvorio ih je, duboko svjestan njezine blizine. Krenuo se spuštati stubama, ali
okrenuo se kad je došao do šetnice pa joj kratko mahnuo.
37
 Knjige.Club Books
»Bilo mi je drago, Tru«, doviknula je s osmijehom. Iako nije mogao znati
odgovor, zapitao se je li ga nastavila gledati kako hoda prema plaži. Zbog nekog
razloga, trebalo mu je mnogo samokontrole da ne pogleda preko ramena i tako
ne sazna odgovor.

38
 Knjige.Club Books

JESENSKA
POSLIJEPODNEVA

rua je u kući ulovila dosada. Da je mogao, nazvao bi Andrewa, ali nije htio
T zvati s kućnog telefona. Pozivi u inozemstvo bili su skupi, a, uostalom,
Andrew još vjerojatno nije bio kod kuće. Nakon škole je igrao nogomet u dječjoj
momčadi, a Tru je uvijek volio gledati njihove treninge. Andrew nije bio rođeni
sportaš poput druge djece u momčadi, ali bio je opušten i rođeni vođa, na majku.
Razmišljanje o sinu navelo je Trua da izvadi crtaći pribor i odnese ga na
terasu. Primijetio je da je Hope u susjednoj kući ušla unutra, iako je ručnik kojim
je obrisala Scottieja još uvijek bio prebačen preko ograde. Smjestivši se na stolici,
razmišljao je o tome što da nacrta. Andrew nikada nije vidio ocean, ne uživo, pa
je Tru odlučio pokušati uloviti taj golemi prizor pred sobom, pod pretpostavkom
da je to uopće moguće.
Kao i uvijek, započeo je s općenitom i svijetlom skicom prizora -
dijagonalnom perspektivom koja je uključivala obalu, lomeće valove, mol i ocean
koji se protezao do obzora. Crtanjem je oduvijek opuštao mozak pa je skicirajući
dopustio mislima da lete. Razmišljao je o Hope i pitao se zbog čega ga je toliko
zaintrigirala. Rijetko se događalo da ga netko tako trenutačno osvoji, ali rekao si
je kako to zapravo nije bitno. Došao je u Sjevernu Karolinu zbog drugog razloga
pa su mu misli nato odlebdjele prema obitelji.
Gotovo dvije godine nije vidio očuha Rodneyja i nije ni razgovarao s njim,
kao ni s polubraćom Allenom i Alexom. Razlozi su počivali u prošlosti, a
bogatstvo je samo produbilo taj jaz. Uz prezime Walls, Tru je naslijedio i
djelomično vlasništvo nad farmom i poslovnim carstvom. Prihodi su bili
značajni, ali njemu za njegove svakodnevne potrebe nije trebalo mnogo novca.
Sve što je zaradio od farme, slao je na štedni račun u Švicarskoj koji je Pukovnik
otvorio dok je Tru još bio mališan. Sredstva su se s godinama gomilala, ali Tru je
rijetko provjeravao stanje na računu. Dogovorio je da se s tog računa novac
redovito šalje Kim, plaćao je Andrewovu školu, ali to je bilo sve; osim što je kupio
kuću u Bulawayu. Već je dogovorio da će prepisati velik komad novca sinu kad
Andrew navrši trideset i pet godina. Pretpostavio je da će Andrewu biti korisniji
nego što bi bio njemu.
U zadnje vrijeme polubraća su mu to počela zamjerati, ali oduvijek su imali
hladan odnos pa to nije bilo posve neočekivano. Tru je bio devet godina stariji od
blizanaca i kad su oni dovoljno narasli da bi ga se sjećali, Tru je već većinu
39
 Knjige.Club Books
vremena provodio u divljini, daleko od farme. Zauvijek se odselio s osamnaest
godina. Zapravo su oduvijek bili stranci.
Situacija s Rodneyjem je pak bila kompliciranija. Truov kapital u tvrtci
stvarao je probleme s Rodneyjem još otkad je Pukovnik umro prije trinaest
godina, ah zapravo je njihov odnos pukao davno prije toga. Tru je smatrao da je
počelo s požarom kad je Tru imao jedanaest godina. Veći dio imanja izgorio je
u požaru 1959. Tru je jedva spasio živu glavu skočivši kroz prozor s drugog kata.
Rodney je iznio Aliena i Alexa na sigurno, ali Truova majka Evelyn nije se uspjela
spasiti.
Čak i prije požara Rodney nikada nije podržavao posinka ili mu iskazivao
nježnost; Trua je uglavnom samo tolerirao. Nakon tog događaja Rodneyjeva je
pažnja prema njemu manje-više nestala. Imao je pune ruke dok se nosio s tugom,
podizao malu djecu i upravljao farmom. Tru je to danas razumio. U ono vrijeme
to nije bilo tako lako, a ni Pukovnik mu nije bio neka podrška. Nakon smrti svoje
jedinice utonuo je u duboku depresiju koja kao da ga je zaključala u trezor šutnje.
Sjedio bi pored pougljenjenih ruševina zgrade zureći u ostatke, a kad su ih
raščistili pa počeli gradnju novih kuća, nijemo je zurio u radove. Povremeno bi
Tru sjeo s njim, ali Pukovnik bi nato promrmljao samo nekoliko riječi. Na kraju
krajeva, postojale su glasine; glasine o njegovu djedu, o poslovanju i pravom
uzroku požara. U ono vrijeme Tru nije znao ništa o tome, znao je samo da mu se
nitko u obitelji ne želi obratiti ili mu ponuditi zagrljaj. Da nije bilo Tengwea i
Anoone, Tru sumnja da bi preživio gubitak majke. Jedino što zapravo pamti od
tog vremena jest da je redovito zaspao u suzama nakon što bi satima sam
lutao imanjem te da je bio posve sam nakon što bi odradio školu i sve ostale
obveze. Sada je shvaćao da su to bili njegovi prvi koraci na putovanju koje ga je
odvelo s farme do života u divljini. Nije znao tko bi bio postao da mu je majka
preživjela.
No to nije bila jedina promjena koja se javila nakon njezine smrti. Nakon što
je preminula, Tru je zamolio Tengwea da mu kupi papir za crtanje i olovke. Počeo
je crtati zato što se sjećao da je to radila njegova majka. Nije imao obuku, a ni
prirodni talent pa su mu trebah mjeseci dok nije na papiru mogao stvoriti nešto
jednostavno poput stabla, a da ono izgleda iole realno. Bio je to, međutim, način
da pobjegne od vlastitih osjećaja i tihe depresije koja nikada nije napuštala farmu.
Žudio je za time da nacrta majku, ali njezine crte lica kao da su nestale brže
nego što su se razvijale njegove vještine crtanja. Sve što je pokušao, djelovalo mu
je nekako pogrešno; to nije bila majka koju je pamtio, čak ni kad bi Tengwe i
Anoona tvrdili da je dobro. Neki su pokušaji bili bolji od drugih, ali nikad
nije dovršio crtež majke za koji bi rekao da je uistinu prikazuje onakvom kakva
jest. Na kraju je bacio taj kup crteža i prihvatio taj dodatni gubitak, kao i sve ostale
gubitke u životu.
Poput oca.

40
 Knjige.Club Books
Dok je odrastao, Truu se nekada činilo da taj čovjek nikada nije postojao.
Majka je malo govorila o njemu, čak i kad bi je Tru ispitivao, a Pukovnik je
odbijao išta reći o njemu. S vremenom je Truova znatiželja posve splasnula.
Nekad bi prošle godine a da ga se uopće ne bi sjetio ili pomislio na njega. A onda
je, iz vedra neba, prije nekoliko mjeseci stiglo pismo u kamp u Hwangeu. Zapravo
je bilo poslano na farmu, a Tengwe ga je proslijedio, ali Tru ga nije odmah
otvorio. Kad je to konačno učinio, prvi instinkt bio mu je da se radi o nekoj šali,
unatoč zrakoplovnim kartama. Tek kad je proučio izblijedjelu fotografiju, shvatio
je da bi pismo moglo biti istinito.
Na fotografiji je bio mlad, zgodan muškarac koji je obgrlio mnogo mlađu
verziju žene koja je bila Truova majka. Evelyn je na slici bila tinejdžerica - imala
je devetnaest kad se Tru rodio - a Truu je djelovalo nerealno da je sada više nego
dvostruko stariji nego što mu je u to vrijeme bila majka. Naravno,
pod pretpostavkom da je to stvarno bila ona.
Ali jest. Znao je to u srcu.
Nije znao koliko je dugo zurio u fotografiju te prve večeri, ali tijekom
sljedećih dana neprestano je posezao prema fotografiji. Bila je to jedina
fotografija majke koju je imao. Sve su druge bile izgubljene u požaru koji ju je
usmrtio i ponovni pogled na njezino lice nakon toliko godina u njemu je pokrenuo
lavinu drugih sjećanja: sliku nje kako crta na stražnjoj verandi; njezino lice iznad
njegova dok ga je ušuškavala u krevet; pogled na nju u zelenoj haljini dok stoji u
kuhinji; dodir njezine ruke dok su hodali prema jezercu. Još uvijek nije bio
siguran je li išta od toga bilo stvarno ili su to bili samo djelići njegove mašte.
A tu je, naravno, bio i muškarac s fotografije...
U pismu se predstavio kao Harry Beckham, Amerikanac. Tvrdio je da se rodio
1914. i da je Truovu majku upoznao krajem 1946. Služio je u Drugom svjetskom
ratu u inženjerskom korpusu američke vojske, a nakon rata se preselio u Rodeziju
te radio u rudniku Bushtick u Matabelelandu. Upoznao je Truovu majku u
Harareu i napisao da su se zaljubili. Tvrdio je i da nije znao da je trudna kad se
preselio natrag u Ameriku, ali Tru nije bio siguran da mu vjeruje. Na kraju
krajeva, ako mu ni u primisli nije bilo da bi Truova majka mogla biti trudna, zašto
je uopće tražio svoje davno izgubljeno dijete?
Pretpostavljao je da će uskoro saznati.

Tru je nekoliko sati radio na crtežu i stao je tek kad je zaključio da je napravio
nešto što bi se Andrewu moglo svidjeti. Nadao se da će se time iskupiti za tjedan
dana što neće biti zajedno.
Vraćajući se u kuću, poigravao se s idejom odlaska na pecanje. Uživao je u
tome, a proteklih godina nije za to imao vremena, ali nakon što je velik dio
poslijepodneva proveo sjedeći, poželio je baviti se nečim što će uključivati
41
 Knjige.Club Books
nekakvu aktivnost. Možda sutra, pomislio je, pa se umjesto toga presvukao u
jedini par kratkih hlača koji je posjedovao. Pronašao je ormar pun ručnika za
plažu, uzeo jedan i zaputio se prema oceanu. Odbacio je ručnik na suhi pijesak
blizu ruba vode pa ušao u more, iznenadivši se koliko je toplo. Prošao je prvi red
blagih valova pa zatim sljedeći i našao se u vodi do prsa. Odbacivši se od dna,
počeo je plivati, nadajući se da će uspjeti otplivati do mola i natrag.
Trebalo mu je malo vremena da ulovi ritam, iako je površina oceana bila
mirna. Godinama nije daleko plivao pa mu je išlo polako. Sporo je napredovao
prolazeći pored kuća na obali, a mišići su ga počeli boljeti već kad je pristigao do
pete kuće. Kad je stigao do mola, već je bio iscrpljen, ali nije se moglo reći da nije
uporan. Nije otplivao do obale već se okrenuo i započeo još sporiji povratak do
mjesta odakle je počeo.
Kad je konačno stigao do svoje kuće i izašao na obalu, mišići u nogama su
mu podrhtavali i jedva je micao rukama. No bio je zadovoljan. U kampu je bio
ograničen na tjelovježbu i eksplozivne skokove kakvi se mogu izvoditi u
skučenim područjima. Trčao je kad je to bilo moguće - nekoliko puta tjedno trčao
bi pola sata unutarnjim krugom kampa za vodiče, iako je odavno zaključio da je
to najdosadnija staza na svijetu - ali uglavnom je nalazio prilike da se dobro
prošeće. U kampu u kojem je radio vodič, mogao je dopustiti gostima da iziđu
iz džipa i odu prošetati, dokle god je vodič bio naoružan. Nekad je to bio jedini
način da se dovoljno približe kako bi vidjeli neke rjeđe životinje poput crnih
nosoroga ili geparda. Njemu je to bio način da protegne noge, a gostima uglavnom
vrhunac izleta.
Kad se vratio u kuću, počastio se dugim tuširanjem, isprao je kratke hlače u
umivaoniku pa pojeo sendvič za ručak. Nakon toga nije znao što da radi. Dugo
nije imao slobodno poslijepodne, bez ičega na rasporedu pa je osjetio nemir. Opet
je uzeo blok za crtanje i proučio crtež koji je napravio za Andrewa
zamijetivši neke stvari koje je htio promijeniti. Uvijek je bilo tako; da Vinci je
jednom rekao da djelo nikad nije dovršeno, samo napušteno, s čime se Tru
potpuno slagao. Odlučio je sutra opet poraditi na crtežu.
A sada je uzeo gitaru i vratio se na terasu iza kuće. Pijesak je izgledao bijelo
na suncu, a plava voda koja se protezala do obzora bila je neobično mirna iza
prvog reda valova. Savršeno. No dok je ugađao gitaru, shvatio je kako ne želi
ostatak dana provesti u kući. Mogao si je naručiti auto, ali to mu nije imalo smisla.
Nije imao pojma kamo bi htio otići. Umjesto toga sjetio se da je Hope spomenula
restoran koji se nalazi malo dalje od mola pa je odlučio da će kasnije ondje
večerati.
Kad je ugodio gitaru, neko je vrijeme svirao, prolazeći kroz većinu pjesama
koje je naučio. Kao i crtanje, i to je bio način da dopusti mislima da odlutaju, a
kad mu je pogled nakon nekog vremena odlutao do susjedne kuće, misli su mu
ponovno sletjele na Hope. Zapitao se zašto je sama došla na Sunset Beach,
iako ima dečka i za samo nekoliko dana odlazi na vjenčanje bliske prijateljice.

42
 Knjige.Club Books

Hope se ulovila kako žali što nije danas naručena frizeru i pedikerki, a ne sutra,
samo kako bi imala ispriku da izađe iz kuće. Umjesto toga jutro je provela
pregledavajući ormare u vikendici. Mama joj je rekla da uzme sve što želi, uz
neizgovoreno upozorenje da bi Hope trebala razmotriti i moguće želje
svojih sestara. I Robin i Joanna doći će u vikendicu tijekom sljedećih tjedana kako
bi pomogle s razvrstavanjem, a sve su odgojene tako da ne budu sebične. Hope je
u stanu imala malo prostora pa joj nije bilo teško uzeti minimum stvari.
No svejedno, pregledavanje samo jedne kutije odnijelo joj je više vremena
nego što je očekivala. Nakon što se riješila smeća (dakle, većine stvari), ostala joj
je najdraža maska za ronjenje, trošna kopija knjige Tamo gdje su divlji stvori,
privjesak za ključeve u obliku Zekoslava Mrkve, plišani Medo Winnie, tri
ispunjene bojanke, razglednice iz različitih mjesta na kojima je njezina obitelj
ljetovala i medaljon s fotografijom Hopeine mame. Svaki od tih predmeta zbog
nekog joj je razloga izmamio osmijeh i svi su bili vrijedni toga da ih se sačuva,
ali pretpostavljala je da će to misliti i njezine sestre. Najvjerojatnije će sve što se
sačuva završiti u nekoj drugoj kutiji pospremljenoj na tavan. Stoga se
postavljalo pitanje zašto uopće pregledavaju sve te stvari, ali duboko u sebi Hope
je već znala odgovor. Nisu to mogli samo baciti. Zbog nekog neshvatljivog
razloga, neki dio nje htio je znati da sve te stvari i dalje postoje.
Prva je bila spremna priznati da u zadnje vrijeme nije baš najrazumnije
razmišljala, počevši od ideje da dođe ovamo prije vjenčanja. Sad joj se činilo da
je to bila loša ideja, ali već je bila zatražila i dobila godišnji pa nije znala što bi
drugo. Posjetila roditelje i pokušala se ne brinuti zbog tate ? Ostala u Raleighu u
kojem bi isto tako bila sama, ali bi bila okružena stalnim podsjetnicima na Josha?
Pretpostavljala je da je mogla nekamo otići na odmor, ali kamo bi otišla? Na
Bahame? Key West? U Pariz? I ondje bi bila sama, tata bi joj i dalje bio
bolestan, Josh bi bio u Las Vegasu, a nju bi i dalje čekalo vjenčanje ovog vikenda.
Ah, da... vjenčanje. Iako to nije htjela priznati, nije se baš radovala odlasku, i
ne samo zato što nije žudjela za time da objašnjava da joj je Josh dao košaricu.
Nije se radilo ni o Ellen. Stvarno je bila sretna zbog Ellen i inače bi jedva čekala
priliku da vidi najbliže prijateljice. Znale su sve jedne o drugima i redovito su bile
u kontaktu nakon fakulteta. Bile su jedne drugima djeveruše na svadbi, počevši s
Jeannie i Lindom. Obje su se udale godinu dana nakon diplome i sada su zajedno
već imale petero djece. Sienna se udala nekoliko godina kasnije i sad je
imala četvero djece. Angie se udala s trideset i sad je imala dvogodišnje blizanke.
Susan se udala prije dvije godine, a sada će se - od sljedeće subote - i Ellen
pridružiti redovima udanih žena.
Nije se iznenadila kad ju je Susan nedavno nazvala i rekla joj da je u trećem
mjesecu trudnoće. Ali Ellen? Ellen koja je Colsona upoznala tek prošlog prosinca
i Ellen, koja se nekoć klela da se nikad neće udati i imati djecu? Ellen, koja se
43
 Knjige.Club Books
ludo provodila do kasnih dvadesetih i vikendom putovala u Atlantic City da bude
s tadašnjim dečkom koji je dilao kokain? Ne samo da je Ellen uspjela pronaći
nekoga tko ju je htio oženiti - i to, štoviše, pobožnog bankara - nego je prije dva
tjedna povjerila Hope da je, kao i Susan, u dvanaestom tjednu trudnoće. Ellen i
Susan rodit će u približno isto vrijeme i od te pomisli Hope se odjednom činilo da
će postati autsajder u krugu svojih nekoć najbližih prijateljica. Sve su zaplovile ili
su zaplovljavale u nove životne faze, a Hope nije imala pojma kada će im se
pridružiti, ako ikada i bude. Pogotovo što se tiče djece.
To ju je plašilo. Dugo je vjerovala da je »otkucavanje biološkog sata» samo
mit. Ne onaj dio kad zbog godina postane vrlo teško dobiti dijete - to znaju sve
žene. Samo nije vjerovala da će se to ikada odnositi na nju. Djeca su bila nešto što
se za nju podrazumijevalo, nešto što će se jednostavno dogoditi u pravom
trenutku. To joj je bio stav otkako pamti za sebe; nije mogla zamisliti budućnost
bez vlastite djece i tek je na fakultetu saznala da ne razmišljaju sve žene na taj
način. Kad joj je cimerica s prve godine, Sandy, otkrila svoje želje - da želi
karijeru, a ne djecu - to joj je bilo toliko strano da je isprva mislila da se Sandy
šali. Hope nije razgovarala sa Sandy od kraja fakulteta, ali prije nekoliko godina
je u šoping-centru naletjela na nju, i njezino novorođenče. Hope je pretpostavljala
da se Sandy ne sjeća razgovora koji su te večeri vodile u studentskom domu i nije
ju podsjetila na to. No vratila se kući i rasplakala.
Kako to da je Sandy imala dijete, a Hope nije? I njezine sestre Robin i Joanna.
A sada su joj sve najbliže prijateljice već imale djecu ili su bile trudne. To joj
uopće nije imalo smisla.
Otkako pamti, zamišljala je svoju trudnoću, držanje novorođenog djeteta,
divljenje njegovu rastu i znatiželju o tome čije je osobine naslijedilo. Hoće li imati
njezin nos ili tatina velika stopala? Ili crvenu kosu koju je naslijedila po baki?
Majčinstvo joj je oduvijek djelovalo kao nešto što joj je suđeno.
No, doduše, Hope je oduvijek voljela planirati. Već si je s petnaest godina
isplanirala život: budi dobra u školi, diplomiraj, položi stručni ispit do dvadeset i
četvrte, budi marljiva na poslu, izgradi karijeru. U međuvremenu se i zabavljaj -
samo smo jednom mladi, zar ne? Druži se s prijateljicama, izlazi s dečkima, ali
izbjegavaj preozbiljne veze. Zatim, možda kad se počneš približavati tridesetoj,
upoznaj onog pravog. Izlazi s njim, zaljubi se pa udaj. Godinu ili dvije kasnije,
poradi na obitelji. Dvoje djece bilo bi savršeno, možda dečko i curica, iako je
znala da ne bi bila previše razočarana da nije tako. Pod uvjetom da dobije barem
jednu kćer.
Tijekom puberteta i ranih dvadesetih ostvarila je te ciljeve, jedan po jedan.
Josh se pojavio, točno prema rasporedu. Ni u najluđim snovima nije zamišljala da
će šest godina kasnije još uvijek biti neudana i bez djece i nije mogla odrediti gdje
je plan točno pošao po zlu. Josh joj je rekao da i on želi brak i djecu - pa što su
onda radili sve ovo vrijeme? Kamo je nestalo tih šest godina?

44
 Knjige.Club Books
Jedno je pouzdano znala: imati trideset i šest godina posve je drugačije od
toga kad imate trideset i pet. To je naučila na rođendan prošlog travnja. Obitelj joj
je bila ondje, Josh je bio ondje i to je trebao biti radostan događaj, ali jedan pogled
na tortu bio joj je dovoljan da pomisli: Ideš, to je PUNO svjećica! Činilo joj se da
joj treba iznimno dugo da ih ugasi.
Nisu joj smetale godine. Ni to što je bliže četrdesetoj nego tridesetoj. Duhom
se još uvijek osjećala bliže dvadeset i petoj.
No sljedećeg dana - kao da ju je Bog htio ošamariti jednim ne pretjerano
nježnim podsjetnikom - trudna tridesetšestogodišnjakinja stigla je na hitnu jer je
porezala prst dok je rezala luk. Bilo je mnogo krvi i uslijedila je lokalna anestezija
i šavovi, a gospođa se našalila da ne bi ni došla na hitnu da se njezina trudnoća ne
smatra gerijatrijskom.
Hope je već čula taj izraz dok se školovala za medicinsku sestru, ah kao sestra
na traumatologiji rijetko je susretala trudnice pa ga je zaboravila.
»Mrzim taj naziv gerijatrijska trudnoća«, komentirala je. »Mislim, niste
stari.«
»Ne, ali, vjerujte, ovo je posve drugačije od moje trudnoće u dvadesetima.«
Nasmiješila se. »Imam tri dečka, ali htjeli smo pokušati dobiti djevojčicu.«
»I?«
»Još jedan dečko.« Zakolutala je očima. »Koliko vi imate djece?«
»Oh«, odgovorila je Hope. »Nemam djece. Nisam udana.«
»Bez brige, još stignete. Koliko imate godina? Dvadeset i osam?«
Hope je istisnula osmijeh, razmišljajući opet o tom izrazu gerijatrijska
trudnoća. »Tu negdje«, odgovorila je.

Umorivši se od svojih misli - a prije svega od sažalijevanja - Hope je zaključila

da treba nešto što će joj zaokupiti misli. Budući da nije kupila namirnice dok je
dolazila u vikendicu a htjela se malo maknuti iz kuće, prvo je otišla do štanda s
povrćem koji se nalazio uz cestu. Bio je smješten na mjestu gdje biste prešli
na otok, i oduvijek se nalazio ondje. Napunila je slamnatu košaru tikvicama,
bundevom, salatom, rajčicama, lukom i paprikama pa se odvezla na susjedni otok,
na kojem je kupila skušu. No kad se vratila kući, shvatila je da nije gladna.
Otvorila je prozore pa pospremila hranu, natočila čašu vina i nastavila
pregledavati kutije. Pokušala je biti izbirljiva (i misliti na Robin i Joannu) te je
sve svela na malu hrpicu uspomena koje je vratila u kutiju pa pospremila u ormar.
Ostatak stvari odnijela je dolje u smeće, zadovoljna količinom posla koji je
odradila taj dan. Scottie je pošao van za njom pa je ostala s njim ispred kuće ne
želeći ga opet loviti po plaži.

45
 Knjige.Club Books
Pogledavši na sat, borila se s porivom da nazove Josha. Odsjedao je u Caesars
Palaceu, ali podsjetila se da on zna broj vikendice, ako želi razgovarati s njom.
Umjesto toga, pomislila je, zašto se ne bih malo posvetila sebi. Zapravo je trebala
malo sna - konačno je osjećala učinak neprospavane noći. Legla je na kauč u
dnevnom boravku... i u sljedećem trenu bila je sredina poslijepodneva. Kroz
otvorene prozore nejasno je čula da netko svira gitaru i pjeva.
Provirivši kroz prozor kroz šipke ograde, nejasno je zapazila Trua. Slušala je
glazbu dok je pospremala kuhinju i, unatoč ranijim sumornim mislima, nije mogla
suspregnuti osmijeh. Nije ni pamtila kad ju je zadnji put netko privukao na prvu.
I još ga je pozvala na kavu! Još uvijek nije vjerovala da je to učinila.
Kad je obrisala sve površine, Hope je zaključila da zaslužuje dugu kupku.
Voljela je pjenušave kupke, ali tijekom užurbanog dana lakše je bilo istuširati se
pa su kupke bile svojevrsni luksuz. Napunila je kadu pa se dugo namakala,
osjećajući kako joj napetost polako napušta tijelo.
Nakon toga se zamotala u kućni ogrtač pa s police uzela stari krimić Agathe
Christie. Pamtila je da je uživala u takvim knjigama kao tinejdžerica, pa... zašto
ne? Sjela je na kauč i uronila u priču.
Bila je vrlo pitka, a zaplet je bio jednako dobar kao i oni koje su danas
prikazivali na televiziji pa je već došla do sredine knjige prije nego što ju je
odložila. Sunce se tada već počelo spuštati prema obzoru, a ona je shvatila da je
gladna. Cijeli dan nije jela, ali nije bila raspoložena za kuhanje. Htjela je nastaviti
u opuštenom ritmu poslijepodneva. Navukla je traperice, sandale i bluzu
bez rukava pa se brzinski našminkala i skupila kosu u rep. Nahranila je Scottieja
i pustila ga u dvorište ispred kuće - bio je vidno razočaran kad je shvatio da ne ide
s njom - pa je zaključala ulazna vrata. Iz kuće je izašla preko stražnje terase,
nastavila do šetnice pa se stubama spustila do plaže. Svaki put kad joj je obitelj
došla na Sunset Beach, barem su jedanput jeli kod Clancyja, a ovo je bila večer
dostojna te tradicije.

46
 Knjige.Club Books

VEČERA NA TERASI

lancy’s se nalazio na nekoliko minuta hoda od mola, a Truu se restoran svidio

C čak i prije nego što se s plaže uspeo na terasu. Do njega je dopirala glazba
ispremiješana s razgovorom i smijehom. Na vrhu stuba stajao je drveni luk
ukrašen bijelim božićnim lampicama na kojem je izblijedjelim slovima pisalo ime
restorana.
Terasa je bila osvijetljena skupinama baklji čiji se plamen mreškao na
povjetarcu. Barski stolovi su se ljuštili i rasparene stolice uz ogradu okruživale
skup drvenih stolova u sredini, od kojih je polovica bila prazna. Tru je znatiželjno
proučio restoran u kojem je bilo još stolova, s lijeve strane nalazila se kuhinja, a
u praznjikavom dijelu kod šanka stajao je jukebox. Imali su i kamin iznad kojeg
je stajalo topovsko tane, a zid oko njega bio je ukrašen nautičkim motivima -
starinskim drvenim kormilom, u čast Crnobradog, i nautičkim zastavama. Dok je
Tru proučavao prostor, kroz dvostruka vrata kuhinje izišla je konobarica od nekih
pedesetak godina koja je nosila pladanj hrane.
»Sjednite gdje želite, unutra ili vani«, doviknula mu je. »Donijet ću vam
jelovnik.«
Noć je bila previše lijepa da bi sjedio unutra pa se Tru smjestio za jedan od
barskih stolova uz ogradu, okrenut prema oceanu. Mjesec je lebdio tik iznad
obzora pa je voda svjetlucala, a njega je opet zapanjio kontrast ovog mjesta i
svijeta koji je poznavao, iako su postojale neke osnovne sličnosti. Noću je divljina
bila mračna i tajanstvena, krcata skrivenim opasnostima, a činilo mu se da to
vrijedi i za ocean. Iako je mogao plivati tijekom dana, strah od plivanja noću
pogađao ga je na nekoj iskonskoj razini.
Konobarica je donijela jelovnik pa se žurno vratila u kuhinju. Na jukeboxu je
svirala pjesma koju nije znao. Bio je naviknut na to. Cesto je tijekom vožnje s
gostima čuo razgovore o filmovima i serijama za koje nikad nije čuo, a isto je
vrijedilo i za bendove i pjesme. Znao je za Beatlese - tko nije - i njih je najviše
svirao na gitari, kao i malo Boba Dylana, Boba Marleyja, Johnnyja Casha, Krisa
Kristoffersona i Eaglesa, a Elvisa Presleyja bi ubacio kad bi bio raspoložen.
Pjesma s jukeboxa imala je pamtljivu melodiju, iako je u njoj bilo previše
sintesajzera za njegov ukus.
Proučio je jelovnik, ugodno iznenađen ponudom morskih plodova uz
očekivane hamburgere i pomfrit. Nažalost, većina ribe bila je iz friteze. Suzio je
svoj izbor na tunu s grila ili prženu škarpinu pa preklopio jelovnik i vratio pogled
na ocean.

47
 Knjige.Club Books
Nekoliko minuta kasnije konobarica je iznijela pladanj s pićima, zastala kraj
okolnih stolova pa se opet vratila unutra ne dobacivši mu ni pogled. U mislima je
slegnuo ramenima; nije mu se nikamo žurilo, duga je noć pred njim.
Osjetivši da se netko kreće blizu ulaza, podigao je pogled pa se iznenadio
vidjevši da se Hope penje na terasu. Vjerojatno su bili na plaži u isto vrijeme i na
trenutak se zapitao je li ga vidjela pa pošla za njim. Brzo je odbacio tu ideju
zapitavši se zašto je to uopće pomislio. Opet se okrenuo prema moru kako ga ne
bi ulovila dok zuri u nju, ali u misli mu se vratilo njihovo ranije druženje.
Njezin osmijeh, pomislio je. Jako mu se sviđa njezin osmijeh.

Hope je iznenadilo što je restoran isti kakvim ga pamti. To je bio jedan od razloga
zašto je tata toliko volio Clancy’s - znao je reći da mu Clancy’s djeluje sve
ugodnije što se svijet više mijenja - ali znala je da zapravo voli dolaziti jer nitko
ne radi bolju pitu od limuna s meringom. Navodno je taj recept nekoliko
desetljeća ranije usavršila Clancyjeva mama pa osvojila njime prvu nagradu na
šest uzastopnih državnih sajmova, a kažu i da je nadahnula i recept u Marie
Callender’s, kalifornijskom lancu restorana. Neovisno o tome što je istina, Hope
je morala priznati da je komad pite često bio savršen kraj večeri na plaži. Bilo je
nečega u spoju slatkog i kiselog što je uvijek savršeno prijalo.
Promotrila je terasu. Tijekom svih godina koje su dolazili ovamo nikad nije
jela unutra pa joj to ni sada nije palo na pamet. Uz ogradu s desne strane bila su
zauzeta tri stola, a s lijeve strane je bilo više slobodnih stolova. Automatski je
krenula u tom smjeru, naglo zastavši kad je prepoznala Trua.
Kad je vidjela da je sam za stolom, zapitala se o razlogu njegova dolaska na
Sunset Beach. Spomenuo je da ne poznaje muškarca s kojim se treba sastati, ali
prešao je dalek put iz Zimbabvea, a čak je i ona znala da se Sunset Beach ne
ubraja među destinacije na koje dolaze strani turisti. Zapitala se tko je to dovoljno
bitan da zbog njega prijeđe tako dalek put.
U tom je trenu on raširio ruke u znak pozdrava. Oklijevala je, pomislila
Moram ga barem pozdraviti pa krenula prema njegovu stolu. Dok se približavala,
opet je zamijetila trošnu kožnu narukvicu i način na koji je otkopčao gornje
dugme na košulji. Bilo ga je lako zamisliti kako tako odjeven odlazi u divljinu.
»Bok, Tru. Nisam te ovdje očekivala.«
»Ni ja tebe.«
Mislila je da će on još nešto reći, ali nije. Umjesto toga, gledao ju je u oči
trenutak predugo pa je osjetila nalet nervoze. Njemu je tišina između njih očito
smetala manje nego njoj pa je prebacila rep preko ramena pokušavajući djelovati
mirnije nego što je osjećala. »Kako ti je protekao ostatak dana?« pitala je.
»Relativno mirno. Otišao sam na plivanje. Tebi?«

48
 Knjige.Club Books
»Išla sam u nabavku i motala se po kući. Mislim da sam te čula kad si svirao
gitaru.«
»Nadam se ti to nije smetalo.«
»Nimalo«, rekla je. »Svidjele su mi se pjesme.«
»To je dobro, jer ćeš vjerojatno stalno slušati iste.«
Proučila je druge stolove pa kimnula prema njegovu jelovniku. »Dugo
čekaš?«
»Ne predugo. Mislim daje konobarica zauzeta.«
»Usluga je ovdje uvijek spora. Ljubazni su, ali spori. A to vrijedi i za sve
ostalo u ovom dijelu svijeta.«
»To ima svoj šarm.« Mahnuo je prema stolici preko puta sebe. »Želiš li mi se
pridružiti?«
Čim je pitao, shvatila je da je to prijelomni trenutak. Jedno je susjedu ponuditi
kavu nakon što ti je spasio psa, ali večera s njim nešto je posve drugo. Spontano
ili ne, ovo je nalikovalo na spoj i vjerovala je da Tru dobro zna što joj sada prolazi
glavom. Nije odmah odgovorila. Umjesto toga proučavala ga je na treperavom
svjetlu. Prisjetila se njihove šetnje i razgovora na terasi, razmislila je o Joshu i Las
Vegasu i svađi zbog koje je sama došla na plažu.
»Voljela bih to«, rekla je na kraju, shvativši da to iskreno misli. Ustao je i
izvukao joj stolicu pa joj pomogao da se smjesti.
Kad se vratio na svoje sjedalo, ona se osjećala poput posve druge osobe. To
što je radila malo ju je izbacilo iz takta pa je posegnula prema jelovniku, kao da
će je to uravnotežiti. »Mogu?«
»Izvoli.«
Otvorila je jelovnik osjećajući njegov pogled. »Što ćeš ti naručiti?« pitala je,
misleći da će čavrljanjem umiriti leptiriće u želucu.
»Tunu ili škarpinu. Htio sam pitati konobaricu što je bolje, ali možda ti znaš?«
»Tuna je uvijek ukusna. To moja mama naručuje ovdje. Surađuju s
nekolicinom ovdašnjih ribara tako da je uvijek svježa.«
»Onda ću ja tunu«, složio se.
»I ja bih, na tvom mjestu. I polpeti od rakova mesa su vrlo ukusni, samo što
su prženi.«
»Pa?«
»Nisu dobri za moja bedra.«
»Ne bih rekao da imaš razloga za brigu. Odlično izgledaš.«
Nije na to odgovorila. Osjetila je kako joj se obrazima širi crvenilo i bila je
svjesna toga da su prešli još jednu granicu. Iako joj je to laskalo, sad se definitivno
osjećala kao da je na spoju. Nije mogla predvidjeti da će se bilo što od svega toga

49
 Knjige.Club Books
dogoditi i pokušala se usredotočiti na jelovnik, ali riječi kao da su plesale po
papiru. Na kraju ga je odložila.
»Jesi li odlučila naručiti polpete od rakova mesa?« pitao je.
»Kako si znao?«
»Navika i tradicija često onemogućuju promjene.«
Taj odgovor u misli joj je prizvao Engleza iz visokog društva koji stoji u
knjižnici s lamperijom na nekom ladanjskom imanju - bila je to slika posve
nespojiva s muškarcem koji joj je sjedio preko puta.
»Zanimljivo se izražavaš«, komentirala je s osmijehom.
»Da?«
»Odmah se vidi da nisi Amerikanac.«
To kao da ga je zabavilo. »Kako je Scottie? Trčkara li uokolo?«
»Opet je nezaustavljiv. Samo mislim da se naljutio jer ga nisam opet povela
na plažu. U najmanju ruku je razočaran.«
»Stvarno voli loviti ptice.«
»Dokle god ih ne ulovi. Mislim da onda ne bi znao što s njima.«
Prišla im je konobarica, manje užurbana nego ranije. »Jeste li odlučili što biste
popili?« pitala je.
Tru je pogledao Hope koja je kimnula. »Mislim da smo spremni naručiti«,
rekao je. Izdiktirao je njihove narudžbe pa pitao imaju li kakvo lokalno točeno
pivo.
»Zao mi je, mili«, odgovorila je konobarica. »Mi ne držimo ništa fensi i
nemamo točenih piva. Samo Budweiser, Miller i Coors, ali sva su piva savršeno
hladna.«
»Onda ću uzeti Coors«, rekao je.
»A ti?« pitala je okrećući se prema Hope.
Godinama nije popila pivo, ali zbog nekog joj je razloga to trenutačno zvučalo
vrlo primamljivo. Isto tako, definitivno je trebala nešto da ublaži nervozu. »Može
isto«, rekla je, a konobarica je kimnula i otišla. Hope je položila ubrus u krilo.
»Koliko već sviraš gitaru?« pitala je.
»Počeo sam svirati tijekom pripravništva da postanem vodič. Jedan od ljudi s
kojima sam radio, navečer bi u kampu svirao. Ponudio mi je lekcije. Ostalo sam
pokupio tijekom godina. I ti je sviraš?«
»Ne. Učila sam klavir dok sam bila mala, ali tu je stalo. Sestra zna svirati.«
»Imaš sestru?«
»Dvije«, odgovorila je. »Robin i Joannu.«
»Viđate li se često?«

50
 Knjige.Club Books
Kimnula je. »Trudimo se. Cijela obitelj živi u Raleighu, ali danas nas je sve
teže sve okupiti, osim za praznike i rođendane. Robin i Joanna su udane i rade i
stalno imaju pune ruke posla s djecom.«
»Takav je i moj sin Andrew.«
Konobarica je spustila dvije boce piva s pladnja punog drugih pića. Hope je
iznenađeno nagnula glavu. »Nisam znala da imaš sina.«
»Ima deset godina. Zbog mog rasporeda najveći dio vremena živi kod majke.«
»Tvog rasporeda?«
»Šest tjedana radim, a onda sam kod kuće dva.«
»To vam sigurno obojici teško pada.«
»Katkad«, složio se. »No, isto tako, to je jedini život koji on poznaje pa si
govorim da je naučen na to. I silno se zabavljamo dok smo zajedno. Nije bio sretan
kad je čuo da dolazim ovamo na tjedan dana.«
»Jesi li razgovarao s njim otkako si došao?«
»Nisam, planiram ga sutra nazvati.«
»Kakav je?«
»Znatiželjan. Bistar. Zgodan. Ljubazan. Ali ja sam pristran.« Osmjehnuo se i
otpio gutljaj piva.
»I trebaš biti, tvoj je sin. Želi li i on jednog dana postati vodič?«
»Kaže da želi i čini se da voli boraviti u divljini isto koliko i ja. No isto tako
govori da želi voziti autoutrke. I biti veterinar. Možda i ludi znanstvenik.«
Nasmiješila se. »A što ti misliš?«
»Na kraju će sam odlučiti, kao i svi mi. Vodiči vode nekonvencionalan život,
a to nije za svakoga. To je također jedan od razloga zašto mi se raspao brak.
Jednostavno sam previše bio odsutan. Kim je zaslužila bolje od toga.«
»Zvuči kao da se slažeš s bivšom.«
»Da, ali s njom se lako slagati, a i izvrsna je majka.«
Hope je posegnula za pivom, zadivljena načinom kojim je govorio o bivšoj,
smatrajući da to ne govori mnogo samo o njoj već i o njemu.
»Kad se vraćaš?«
»U ponedjeljak ujutro. A ti?«
»U neko doba u nedjelju. Radim u ponedjeljak. Kad ti je sastanak?«
»U subotu poslijepodne.« Otpio je pa polako spustio bocu na stol. »Upoznat
ću oca.«
»Želiš reći vidjeti?«
»Ne«, odgovorio je. »Želim reći da ću ga upoznati. U pismu koje sam primio
pisalo je da je odselio iz Zimbabvea prije mog rođenja i tek je nedavno saznao da
postojim.«

51
 Knjige.Club Books
Hope je krenula nešto reći pa odustala. Trenutak kasnije izjavila je: »Ne mogu
zamisliti da ne poznajem svog oca. Sigurno su ti se misli uskomešale.«
»Priznajem da su ovo neobične okolnosti.«
Hope je odmahnula glavom još uvijek pokušavajući pojmiti njegove riječi.
»Ne bih znala kako započeti taj razgovor. Ili što ga pitati.«
»Ja znam.« Tru je prvi put odvratio pogled. Kad je opet progovorio, glas mu
se umalo izgubio u huci valova. »Želim ga pitati o majci.«
Nije to očekivala i pitala se što mu to znači. Činilo joj se da je ugledala bljesak
tuge na njegovu licu, ali kad je opet pogledao u nju, tuge više nije bilo.
»Čini se da nas oboje čekaju vikendi za pamćenje«, zaključio je.
Bilo je očito da želi promijeniti temu pa se prilagodila, iako je u njoj rasla
znatiželja. »Ja se samo nadam da neće padati kiša. Ellen bi se vjerojatno
rasplakala.«
»Rekla si da ćeš biti djeveruša?«
»Da. I, srećom, haljina je čak i prilično moderna.«
»Haljina?«
»Sve djeveruše nose identične haljine koje izabere mladenka. A nekad
mladenke baš i nemaju savršen ukus.«
»Zvuči kao da govoriš iz iskustva.«
»Ovo mi je osmi put da ću biti djeveruša.« Uzdahnula je. »Šest prijateljica i
obje sestre. Svidjele su mi se možda dvije haljine.«
»Sto se dogodi ako ti se haljina ne sviđa?«
»Ništa. Možda ćeš ostatak života mrziti te fotografije. Ako se ikada udam,
možda ću izabrati ružne haljine samo da se osvetim nekima od njih.«
Nasmijao se, a ona je shvatila da joj se sviđa taj zvuk - bio je dubok i gromak,
poput najave potresa.
»Ne bi to napravila.«
»Možda bih. Jedna haljina bila je zelene boje limete. S puf rukavima. To sam
zapravo nosila na vjenčanju svoje sestre Robin. Joanna i ja još je uvijek
zadirkujemo zbog toga.«
»Koliko je dugo u braku?«
»Devet godina«, odgovorila je. »Njezin muž, Mark, radi u osiguravajućem
društvu i povučen je, ali jako je drag. Imaju tri sina. Joanna je u braku s Jimom
sedam godina. On je odvjetnik i imaju dvije djevojčice.«
»Zvuči kao da ste svi jako bliski.«
»Jesmo«, odgovorila je. »I živimo blizu. Doduše, nekad nam zbog prometa
treba dvadeset minuta da stignemo jedni do drugih. To je vjerojatno neusporedivo
s mjestom u kojem ti živiš.«

52
 Knjige.Club Books
»Veliki gradovi poput Hararea i Bulawaya isto imaju problema s prometom,
iznenadila bi se.«
Pokušala je zamisliti te gradove, ali bezuspješno.
»Sram me je to priznati, ali kad zamislim Zimbabve, pred očima su mi samo
oni dokumentarci o prirodi. Slonovi, žirafe i slično. Ono što ti vidiš svakog dana.
Znam da ondje postoje i gradovi, ali sve što zamišljam vjerojatno je pogrešno.«
»Pretpostavljam da su isti kao i svi gradovi. Postoje lijepa susjedstva i ona u
koja vjerojatno ne bi trebala zalaziti.«
»Doživiš li kulturološki šok kad iz divljine stigneš u grad?«
»Svaki put. Još uvijek mi treba dan, dva da se priviknem na buku, promet i
broj ljudi. No dijelom i zato što sam odrastao na farmi.«
»Mama ti je bila farmerka?«
»Djed.«
»Kako klinac koji odraste na farmi postane vodič?«
»To je duga i komplicirana priča.«
»One dobre obično i jesu takve. Želiš li je podijeliti sa mnom?«
Dok je postavljala to pitanje, stigla je konobarica s njihovim jelima. Tru je
dovršio pivo pa je naručio novo, a Hope je slijedila njegov primjer. Hrana je divno
mirisala, a ovog je puta konobarica bila brza pa se vratila s još dva piva prije nego
što su stigli kušati jela. Tru je podigao bocu davši joj na znanje da učini to isto.
»Za čarobne večeri«, rekao je pa bocom kucnuo o njezinu.
Možda se radilo o formalnosti zdravice usred neformalna restorana, ali
shvatila je da je u nekom trenu prestala biti nervozna, a da to nije ni primijetila.
Pretpostavljala je da je to zbog Truove autentičnosti, što je pojačalo njezin dojam
da prevelik broj ljudi živote provodi igrajući uloge za koje odluče da su
im dodijeljene umjesto da samo budu svoji.
»Što se tvog pitanja tiče, nije mi problem pričati o tome, ali ne znam je li tema
prikladna za večeru. Može kasnije?«
»Može.« Slegnula je ramenima. Odrezala je komad polpeta od rakova mesa i
kušala ga. Bio je izvrstan kao i uvijek. Primijetivši da je Tru kušao tunu, pitala je:
»Kakva je?«
»Ukusna«, odgovorio je. »Tvoje jelo?«
»Teško ću se suzdržati da ne pojedem oba komada. Ali moram ovog vikenda
stati u haljinu.«
»Još je k tome i moderna.«
Laskalo joj je što je zapamtio sve što mu je rekla. Tijekom večere
razmjenjivali su priče iz života. Ispričala mu je malo o Ellen, opisavši neke
prijateljičine lude pustolovine iz kojih je izbacila najgore dijelove, recimo bivšeg
koji je bio diler. Spomenula je i druge prijateljice iz sestrinstva pa nakon nekog

53
 Knjige.Club Books
vremena prešla na obitelj. Ispričala mu je kako je to bilo odrastati s dva roditelja
koji su profesori te kako su oboje inzistirali na tome da im djeca nauče rasporediti
vrijeme i napisati zadaće bez ikakve pomoći. Opisala je kako je to trčati cross i
baviti se atletikom te izrazila divljenje prema vještom načinu kojim je njezin
otac pristupio treniranju svojih kćeri. Prisjetila se pečenja keksa s mamom.
Govorila je i o poslu - ludoj energiji dana na Hitnoj te pacijentima i obiteljima
koji su je dirnuli. Iako je bilo trenutaka kad joj se u mislila pojavila slika Josha,
bili su iznenađujuće rijetki.
Dok su razgovarali, na nebu su se polako počele pojavljivati zvijezde. Valovi
su blistali na mjesečini i zapuhao je malo jači povjetarac donoseći sa sobom slani
miris mora. Baklje su pištale na povjetarcu bacajući narančasti odsjaj po
stolovima dok su drugi gosti dolazili i odlazili. Terasa je postala tiša i mirnija
kako je večer prolazila, a razgovore je prekidao samo prigušen smijeh i stalno iste
pjesme koje su se vrtjele na jukeboxu.
Kad im je konobarica odnijela tanjure, vratila se s dva komada pite od limuna
s meringom i Tru je već nakon prvog zalogaja shvatio da nije pretjerivala kad je
opisivala koliko je ukusna. Dok su polako jeli desert, uglavnom je pričao on.
Govorio je o raznim kampovima u kojima je radio i ispričao joj o prijatelju
Romyju te o tome kako bi ga Romy nekad gnjavio da svira gitaru na kraju dugog
dana. Još joj je malo ispričao o razvodu od Kim i dugo je govorio o Andrewu.
Čežnja u njegovu glasu jasno joj je dala do znanja da Truu već nedostaje pa je
opet počela razmišljati o tome koliko želi dijete.
Činilo joj se da je Tru zadovoljan time tko je i kakav je život izabrao, ali da
ga istodobno muči pitanje je li dovoljno dobar otac. Pretpostavljala je da je to
normalno, ali njegova iskrenost u vezi s time kao da je produbljivala prisnost
između njih. Nije na to bila naviknuta, pogotovo ne s nepoznatom osobom. Više
puta se ulovila kako se nesvjesno naginje preko stola kako bi ga bolje čula samo
da bi se naglo ispravila čim je shvatila što radi.
Kasnije, kad joj je kroz smijeh prepričavao koliko je bio prestravljen kad su
tek doveli Andrewa kući iz bolnice, preplavila ju je neočekivana toplina prema
njemu. Bio je zgodan, to nije bilo upitno, ali u jednom trenutku postala je svjesna
da joj se sasvim normalnim čini da ovaj razgovor tijekom večere bude samo prvi
od beskonačnih razgovora koje bi njih dvoje mogli voditi.
Odbacila je tu misao smatrajući je blesavom. Bili su samo privremeni susjedi,
ništa više. No osjećaj topline je ostao i kako je večer odmicala, postala je svjesna
toga da se crveni više nego obično.
Kad je stigao račun, Tru je automatski posegnuo prema njemu. Hope je
ponudila da ga podijele, ali Tru je odmahnuo glavom i rekao samo: »Molim te.
Dopusti meni.« Do tada su se na nebu već formirali oblaci djelomice sakrivši
mjesec. No oni su nastavili razgovarati dok su se preostali stolovi praznili. Kad su
konačno ustali, Hope je Truu dobacila pogled, iznenađena što je tako opuštena.
Odšetali su do ograde i dok je gledala kako joj Tru otvara vrata, Hope je odjednom

54
 Knjige.Club Books
bila uvjerena da je večera s njim bila savršen način da zaokruži jedan od
neobičnijih dana u svom životu.

55
 Knjige.Club Books

ŠETNJA U MRAKU

Budući da je tijekom godina doživio interakciju s tisućama gostiju, Tru je postao

vješt u čitanju ljudi. Kad je Hope stigla do plaže pa se okrenula prema njemu,
primijetio je auru zadovoljstva koju nije uočio kad su im se pogledi tek sreli
u restoranu. Tada je osjetio oprez i nesigurnost, možda čak i zabrinutost, i iako je
mogao njihov prvotan uljudan razgovor privesti kraju na način koji nikoga ne bi
povrijedio, nije to učinio. Zbog nekog je razloga smatrao da joj samotna večera
ne bi pomogla prevladati demone s kojima se hrvala.
»O čemu razmišljaš?« pitala je naglaskom koji je njemu zvučao melodično.
»Na trenutak si djelovao zamišljeno.« »Razmišljao sam o našem razgovoru.«
»Mislim da sam previše brbljala.«
»Nipošto.« Ponavljajući jutarnju rutinu krenuli su plažom jedno uz drugo,
ovog puta još opuštenijim ritmom. »Uživao sam slušajući o tvom životu.«
»Ne znam zašto. Nije jako uzbudljiv.«
Zato što me ti zanimaš, pomislio je, ali nije to rekao. Umjesto toga dotaknuo
se nečega što nije spomenula cijelu večer. »Kakav ti je dečko?«
Njezin izraz lica dao mu je na znanje da ju je pitanje zaskočilo. »Kako si znao
da imam dečka?«
»Spomenula si da ti je darovao Scottieja.«
»Oh... točno. Rekla sam to, zar ne?« Napućila je usne. »Sto te zanima?«
»Sto god mi želiš reći.«
Sandale su joj tonule u pijesak. »Zove se Josh, on je ortopedski kirurg.
Pametan je, uspješan i... drag.«
»Koliko ste dugo zajedno?«
»Šest godina.«
»Čini se kao ozbiljna veza.«
»Da«, složila se, iako mu je zazvučalo kao da samu sebe pokušava uvjeriti u
to.
»Pretpostavljam da dolazi na svadbu?«
Napravila je nekoliko koraka prije nego što je odgovorila. »Zapravo ne dolazi.
Trebao je, ali odlučio je umjesto toga otići u Las Vegas s prijateljima.«
Nasmiješila mu se na način koji mu je otkrio njezino nezadovoljstvo. »Trenutačno
smo posvađani, ali sigurna sam da ćemo to riješiti.«

56
 Knjige.Club Books
Sad mu je bilo jasno zašto ga uopće nije spomenula tijekom večere. No,
svejedno... »Žao mi je. Žao mi je i što sam načeo tu temu.«
Kimnula je, a Tru je primijetio neko kretanje u pijesku pred sobom. »Sto je to
bilo?« pitao je.
»To je rak«, odgovorila je, i zvučala kao da joj je laknulo što mijenjaju temu.
»Noću izlaze iz rupa u pijesku. Ali bezopasni su.«
»Ima li ih puno?«
»Ne bi me čudilo da ih odavde do kuće ugledamo stotinu.«
»To je dobro znati.« Pred njima je stajao mol, koji je u tami izgledao
usamljeno i napušteno. Tru je na vodi primijetio svjetla s udaljenog ribarskog
broda kojeg je široki potez crne vode odvajao od plaže.
»Mogu li te pitati nešto osobno?«
»Naravno.«
»Zašto oca želiš pitati o majci? Je Ii to povezano s time što si postao vodič?«
Njezino opažanje mu je izmamilo osmijeh. »Zapravo je.« Zagurao je ruku u
džep pitajući se odakle da počne pa odlučio jednostavno biti iskren. »Želim oca
pitati o majci jer sam shvatio da ne znam tko je zapravo bila. Što je voljela, što ju
je radovalo ili rastuživalo, o čemu je sanjala. Imao sam samo jedanaest godina kad
je preminula.«
»Grozno«, promrmljala je ona. »Bio si tako mlad.«
»I ona isto«, odvratio je on. »Bila je tinejdžerica kad me je rodila. Da je
zatrudnjela nekoliko godina kasnije, to bi vjerojatno bila veća sramota. Ali rat je
tek nedavno bio završio, a ona nije bila jedina mlada dama koja se nakon rata
zaljubila u bivšeg vojnika. Štoviše, mi smo bili nekako odsječeni od civilizacije
zbog mjesta na kojem smo živjeli pa navodno nitko osim radnika na farmi nije
dugo ni znao za mene. Djedu je bilo draže da se o tome ne govori. Ljudi su s
vremenom saznali, ali tada je to već bila stara vijest. Uostalom, majka je još bila
mlada, lijepa i prilično poželjna jer je bila kći imućnog čovjeka. No, kao što sam
rekao, nemam osjećaj da sam ju poznavao. Zvala se Evelyn, ali nikad ih nisam
čuo da govore o njoj ili uopće spominju njezino ime nakon njezine smrti.«
»Tko?«
»Djed. I Rodney, moj očuh.«
»Zašto?«
Tru je promatrao još jednog raka kako užurbano prolazi kraj njih. »Pa...
Trebaš malo konteksta i povijesti da bih ti dovoljno dobro odgovorio na pitanje.«
Uzdahnuo je, a ona ga je znatiželjno pogledala. »Dok sam još bio dječak, s našom
je farmom graničila jedna druga, s mnogo dobre, plodne zemlje i pristupom vodi.
U to vrijeme duhan je brzo postajao najunosniji usjev, a djed je bio odlučan u
tome da kontrolira što veći dio proizvodnje. Bio je nemilosrdan kad se ticalo
posla. Susjed je otkrio koliko nemilosrdan kad je odbio djedovu ponudu da kupi

57
 Knjige.Club Books
njegovu farmu pa je djed velik dio vode sa susjedove zemlje preusmjerio
prema svojoj.«
»Zar to nije bilo ilegalno?«
»Vjerojatno jest, ali djed je poznavao prave ljude u vladi pa se izvukao. Iako
je to susjedu dobrano otežalo situaciju, njegov je voditelj imanja bio svojevrsni
genij. A bilo je opće poznato da je bio zainteresiran za moju majku. Stoga je djed
na kraju voditelju imanja dao ponudu koju nije mogao odbiti - vlasnički udio
u našoj farmi i svakodnevni boravak u blizini moje majke. Taj se čovjek zvao
Rodney.«
»On ti je postao očuh.«
Tru je kimnuo. »Kad je prešao nama, gotovo smo odmah počeli proizvoditi
dvostruko više duhana. Istodobno, kad je susjedova farma počela propadati, djed
je susjedu ponudio kredit kad to nitko drugi nije htio učiniti. Tako je samo
odgodio ono neizbježno i na kraju je djed preuzeo njegovo imanje pod hipotekom,
što znači da ga je dobio gotovo besplatno. Nakon toga je vratio vodu na originalan
tok pa postao još bogatiji nego što je bio. Sve je to trajalo nekoliko godina, a u
međuvremenu je majka podlegla Rodneyjevu šarmu. Vjenčali su se i dobili
blizance - Aliena i Alexa, moju polubraću. Sve je završilo onako kako su djed i
Rodney planirali... ali nedugo nakon toga obiteljska farma je buknula u požaru. Ja
sam iskočio kroz prozor na drugom katu, Rodney je spasio blizance, ali majka se
nije spasila.«
Čuo ju je kako uvlači zrak u pluća. »Mama ti je stradala u požaru?«
»Istražitelji su posumnjali na to da je podmetnut.«
»Susjed«, rekla je.
»To je bila glasina. Ja sam to saznao tek nekoliko godina kasnije, ali mislim
da su djed i Rodney znali i da su imali grižnju savjesti. Na kraju krajeva, možda
su neizravno bili odgovorni za majčinu smrt. Nakon toga, o njoj kao da se više
nije govorilo, a ni Rodney ni djed kao da nisu htjeli imati posla sa mnom pa sam
se počeo sve više udaljavati.«
»Ne mogu zamisliti koliko je to bilo teško. Sigurno si bio neizmjerno tužan i
usamljen.«
»Jesam.«
»A susjed je prošao nekažnjeno?«
Tru je stao da podigne djelomice odlomljenu školjku pa ju je odbacio.
»Susjed je umro u požaru godinu dana nakon majčine smrti. U to je vrijeme
živio u straćari u Harareu, u potpunom siromaštvu. Tek sam godinama kasnije
saznao za to. Djed je to usput dobacio jedne noći dok je pio. Rekao je da je taj
čovjek dobio što ga ide. Tada sam već radio kao vodič.«
Dobacio je Hope pogled pa vidio kako spaja dijelove slagalice.
»Je li itko posumnjao na tvog djeda?«

58
 Knjige.Club Books
»Siguran sam da su sumnjali. Ali ako si u Rodeziji bio bijel i imućan, mogao
si kupiti pravdu. Možda danas u manjoj mjeri, ali tada je to bilo moguće. Djed je
umro kao slobodan čovjek. Danas Rodney i polubraća upravljaju farmom, a ja se
držim što dalje od njih.«
Gledao je kako Hope odmahuje glavom pokušavajući sve to pojmiti.
»Čovječe«, rekla je. »Mislim da nikada nisam čula takvu priču... Razumijem
zašto si otišao. I zašto mi to nisi ranije ispričao. Teško je prihvatiti ovakvu priču.«
»Da, znam«, složio se.
»Jesi li siguran da je čovjek s kojim se trebaš naći tvoj pravi otac?«
»Nisam, ali mislim da postoje dobre šanse da je.« Ispričao joj je o pismu i
fotografiji koju je primio zajedno sa zrakoplovnim kartama.
»Žena na slici sliči tvojoj mami?«
»Mojoj uspomeni na nju, ali... pretpostavljam da ne mogu biti sto posto
siguran. Sve njezine fotografije izgubljene su u požaru, a nisam htio pitati
Rodneyja.«
Oprezno ga je promotrila, s novim poštovanjem.
»Već si proživio težak život.«
»Na neki način.« Slegnuo je ramenima. »Ali opet, imam Andrewa.«
»Jesi li ikada razmišljao o još jednom djetetu? Dok si bio u braku?«
»Kim je htjela još djece, ali ja sam dobio ospice pa sam postao neplodan, tako
da nisam mogao.«
»Je li to utjecalo na razvod?«
Odmahnuo je glavom. »Nije. Jednostavno smo bili previše različiti.
Vjerojatno se nismo ni trebali vjenčati, ali ona je bila trudna, a ja sam znao kako
je to odrasti bez oca. Nisam to htio učiniti Andrewu.«
»Znam da si rekao da se mame baš i ne sjećaš, ali postoji li nešto što pamtiš?«
»Sjećam se da je znala sjediti na stražnjoj verandi i crtati. No to pamtim samo
zato što sam i ja počeo crtati nedugo nakon što je preminula.«
»Crtaš?«
»Kad ne sviram gitaru.«
»Jesu li ti crteži dobri?«
»Andrewu se sviđaju.«
»Imaš li koji ovdje?«
»Jutros sam započeo jedan. Imam ih još u bloku.«
»Voljela bih ih vidjeti ako mogu.«
Tada su već odavno prošli mol i bližili su se vikendici i kući u kojoj je on
odsjedao. Hope je pored njega utihnula i znao je da razmišlja o svemu što joj je
rekao. Dijeljenje toliko informacija nije bilo tipično za njega; obično je malo
govorio o prošlosti i zapitao se što ga je to večeras učinilo tako pričljivim.
59
 Knjige.Club Books
No duboko u sebi već je znao da je tako reagirao zbog žene koja je hodala
kraj njega. Kad su stigli do stuba koje su vodile prema šetnici do vikendice,
shvatio je kako joj želi otkriti tko je on zapravo, ako zbog nijednog drugog
razloga, onda zato što mu se činilo da on nju već poznaje.

Nakon svega što joj je ispričao o svom odrastanju, nije joj se činilo ispravnim
samo naglo prekinuti razgovor. Pokazala je prema kući. »Želiš li k meni na čašu
vina? Baš je lijepa večer pa sam razmišljala o tome da još malo sjedim na terasi.«
»Zvuči dobro«, odgovorio je.
Hope ih je povela prema stražnjoj terasi pa pokazala prema paru stolica za
ljuljanje blizu prozora. »Može chardonnay? Ranije sam otvorila bocu.«
»Sve mi odgovara.«
»Vraćam se za minutu«, rekla je. Što ja to radim? pitala se ulazeći u kuću i
ostavivši vrata odškrinuta. Nikada u životu nije muškarca pozvala u kuću na piće
i nadala se da ne šalje otvorene signale i da ne ostavlja krivi dojam. Od pomisli
na to što bi on mogao misliti, osjećala je neobičnu vrtoglavicu.
Scottie je pošao za njom u kuću, mašući repom i željan da je pozdravi.
Čučnula je da ga podraga.
»To ništa ne znači, zar ne?« šapnula je. »Zna da je ovo dobrosusjedsko
ponašanje, zar ne? Uostalom, nisam ga pozvala u kuću.«
Scottie ju je promatrao pospanim očima.
»Ne pomažeš mi.«
Izvadila je dvije čaše za vino iz ormarića pa ih obje napunila do pola.
Razmislila je o tome da upali vanjsko svjetlo pa odlučila da bi bilo prejako.
Svijeće bi bile savršene, ali to bi definitivno poslalo krivu poruku. Umjesto toga
upalila je kuhinjsko svjetlo čiji se prigušeni sjaj izlio na terasu. Tako je bolje.
Noseći čaše, nogom je gurnula vrata. Scottie je izjurio pa otrčao do ograde,
spreman za odlazak do plaže.
»Ne sada, Scottie. Ići ćemo sutra, može?«
Scottie ju je po običaju ignorirao dok je Hope prilazila stolicama za ljuljanje.
Kad je Truu predala njegovu čašu, prsti su im se okrznuli pa su joj rukom prošli
žmarci.
»Hvala«, rekao je.
»Nema na čemu«, promrmljala je još uvijek osjećajući posljedice njegova
dodira.
Sjela je, a Scottie je nastavio stajati kraj ograde, kao da je podsjeća na njezinu
stvarnu svrhu u životu. Hope je objeručke prihvatila priliku da pažnju usmjeri na
njega.

60
 Knjige.Club Books
»Rekla sam ti da ćemo sutra ići van. Zašto sad ne bi legao?«
Scottie ju je pogledao, mašući repom u iščekivanju. »Mislim da me ne
razumije«, rekla je Truu. »Ili to ili me pokušava navesti da se predomislim.«
Tru se nasmiješio. »Sladak je.«
»Osim kada bježi pa ga udari auto. Zar ne, Scottie?«
Jače je zamahnuo repom na spomen svog imena.
»I ja sam imao psa«, rekao je Tru. »Nije baš dugo poživio, ali bio je dobro
društvo dok sam ga imao.«
»Što mu se dogodilo?«
»Ne želiš znati.«
»Ipak mi reci.«
»Leopard ga je ubio i pojeo. Pronašao sam njegove ostatke u krošnji.«
Zagledala se u njega. »Imaš pravo. Nisam to htjela znati.«
»To je drugi svijet.«
»Definitivno«, odgovorila je zabavljeno odmahnuvši glavom. Dugo su samo
pijuckali vino u tišini. Moljac je započeo svoj ples blizu kuhinjskog prozora, a
zastavica je lepršala na nježnom povjetarcu. Valovi su se razbijali o obalu
stvarajući zvuk kamenčića u staklenci. Iako je pogled držao prikovan na ocean,
imala je dojam da promatra i nju. Činilo joj se da njegovu pogledu ništa ne
promakne.
»Hoće li ti nedostajati ovo mjesto?« pitao je konačno.
»Kako to misliš?«
»Kad tvoji roditelji prodaju vikendicu. Vidio sam znak na travnjaku kad me
je vozač jučer dobacio.«
Naravno da ga je vidio. »Da, nedostajat će mi. Mislim da će nam svima
nedostajati ta prilika da dođemo ovamo. Dugo je imamo i nikad nisam mislila da
će se to promijeniti.«
»Zašto je tvoji roditelji prodaju?«
Čim je pitao, njezine su brige opet isplutale na površinu. »Tata mi je
bolestan«, rekla je. »Ima ALS. Znaš li što je to?« Kad je Tru odmahnuo glavom,
objasnila mu je, dodavši da država i osiguranje pokrivaju samo određene stvari.
»Prodaju ono što mogu kako bi imali novca da modificiraju dom ili plate kućnu
njegu.«
Zavrtjela je čašu u rukama pa nastavila. »Najgora je neizvjesnost... Bojim se
za mamu. Ne znam što će ona bez njega. Trenutačno mi se čini da se pretvara da
je s tatom sve u redu, ali bojim se da će joj zato kasnije biti još gore. Tata se pak,
izgleda, pomirio s dijagnozom, ali možda se i on samo pretvara kako bismo se
svi mi osjećali bolje. Nekad mi se čini da se samo ja brinem.«

61
 Knjige.Club Books
Tru nije ništa rekao. Umjesto toga naslonio se u stolici za ljuljanje i proučio
je.
»Razmišljaš o mojim riječima«, nagađala je Hope.
»Da«, priznao je.
»I?«
Glas mu je bio tih. »Znam da je teško, ali briga ne pomaže ni njima ni tebi.
Winston Churchill brigu je opisao kako tanki mlaz straha koji kapa u mozgu i,
ako ga se potiče, on stvori korito u kojem će se utopiti sve ostale misli.«
To ju je zadivilo. »Churchill?«
»Jedan od djedovih junaka. Stalno ga je citirao. Ali Churchill je bio u pravu.«
»Jesi li ti takav s Andrewom? Bezbrižan?«
»Mislim da znaš da nisam.«
Morala se nasmijati. »Barem si iskren u vezi s time.«
»Nekad je lakše biti iskren prema strancima.«
Znala je da govori o njoj, jednako koliko i o sebi. Pogledavši dalje od njega,
prema plaži, primijetila je da su druge kuće bile u mraku, kao da je Sunset Beach
grad duhova. Otpila je gutljaj vina osjećajući kako joj spokoj struji udovima i
zrači prema van poput svjetlosti lampe.
»Shvaćam da će ti nedostajati ovo mjesto«, progovorio je on u tišinu. »Baš je
mirno.«
Njezine misli okrenule su se prošlosti. »Moja obitelj ovdje je provela većinu
ljeta. Kad smo bile male, sestre i ja smo gotovo cijelo vrijeme provodile u vodi.
Naučila sam surfati ondje blizu mola. Nikad nisam postala osobito dobra u tome,
ali nisam bila loša. Satima sam plutala ondje čekajući dobar val. I vidjela
sam neke nevjerojatne prizore - morske pse, dupine, čak i nekoliko kitova. Nitko
od njih nije bio jako blizu, ali jednom, kad sam imala nekih dvanaest godina,
mislila sam da gledam plutajući trupac, sve dok to nije izronilo na metar od mene.
Vidjela sam lice i brkove i zaledila sam se. Nisam mogla ni zavrištati od straha
jer nisam znala koliko je dugo bilo ondje, a ni što je to bilo. Izgledalo je poput
nilskog konja ili možda morža. No kad sam shvatila da mi ne namjerava nauditi,
počela sam ga... promatrati. Čak sam i veslala da održim korak s njime. Mislim
da sam na kraju tako provela nekoliko sati. To mi je još uvijek jedna od izuzetnijih
stvari koje sam doživjela.«
»Što je to bilo?«
»Morska krava. Mnogo su češće na Floridi. Povremeno ih uoče na ovoj obali,
ali to je bila jedina koju sam ja vidjela. Robin mi ni dan-danas ne vjeruje. Kaže
da sam to izmislila da privučem pozornost.«
Tru se nasmiješio. »Ja ti vjerujem. I sviđa mi se ta priča.«
»I mislila sam da hoće, čim se radi o životinjama. Ali postoji još nešto što je
fora i što moraš vidjeti dok si ovdje. Prije nego što padne kiša.«
62
 Knjige.Club Books
»Što?«
»Sutra trebaš posjetiti Srodnu dušu. To je kad prođeš mol, na sljedećem otoku,
ali možeš dopješačiti dotamo kad je oseka. Kad ugledaš američku zastavu, poeni
skretati prema dinama. Ne možeš promašiti.«
»Još uvijek nisam shvatio što je to.«
»Bolje je ako se iznenadiš. Znat ćeš što trebaš učiniti.«
»Ne razumijem.«
»Razumjet ćeš.«
Vidjela mu je na licu da mu je probudila znatiželju. »Sutra sam planirao ići u
ribolov. Mislim, ako pronađem nešto za mamac.«
»Mamce ćeš naći u trgovini na molu, ali možeš odraditi oboje«, uvjerila ga
je. »Mislim da je oseka negdje oko četiri poslijepodne.«
»Razmislit ću. Sto je tebi sutra u planu?«
»Frizura i manikura za svadbu. I želim pronaći novi par cipela. Ženske stvari.«
Kimnuo je, otpio još jedan gutljaj vina pa su opet utonuli u mirnu tišinu. Neko
vrijeme su se ljuljali u prirodno sinkroniziranom ritmu i divili se velebnom
noćnom nebu. No kad se ulovila da prigušuje zijevanje, znala je da je vrijeme da
on ode. Dotad je već ispio vino i učinilo joj se da joj je opet pročitao misli.
»Mislim da bih trebao krenuti«, rekao je. »Dan je bio dug. Hvala ti na vinu.«
Znala je da je to ispravno, no svejedno je istodobno shvatila i da je pomalo
razočarana. »Hvala tebi na večeri.«
Predao joj je svoju čašu pa krenuo prema ogradi. Ostavila je čaše na stolu i
krenula za njim. On je kod ograde zastao i okrenuo se. Gotovo da je osjećala
energiju kojom je zračio, ali kad je progovorio, glas mu je bio nježan.
»Ti si nevjerojatna žena, Hope«, rekao je. »I vjerujem da će se sve riješiti
između tebe i Josha. On je pravi sretnik.«
Njegove riječi ulovile su je nespremnu, ali znala je da ih izgovara ljubazno,
bez osude ili očekivanja.
»Sigurna sam da će sve biti dobro«, rekla je, i sebi i njemu.
Otvorivši vrata ograde, počeo se spuštati niz stube. Hope ga je slijedila pa
zastala na središnjem dijelu. Prekrižila je ruke i promatrala ga dok nije došao do
šetnice koja vodi na plažu. Kad je bio na trećini puta, okrenuo se i mahnuo.
Uzvratila mu je, a kad je otišao još malo dalje, konačno se vratila na terasu.
Uzela je čaše i odložila ih u sudoper pa se zaputila u spavaću sobu.
Svukla se i stala pred ogledalo. Prva pomisao bila joj je da stvarno mora
smršavjeti koji kilogram, ali, sve u svemu, bila je zadovoljna svojim izgledom.
Naravno, bilo bi divno imati vitko tijelo poput onih koja krase naslovnice časopisa
o fitnessu, ali jednostavno nije te građe. Nije bila takva ni kad je bila
djevojčica, kad je sanjala o tome da je nekoliko centimetara viša od sestara, ili čak
samo jednako visoka kao one.
63
 Knjige.Club Books
No ipak, dok je zurila u svoj odraz, prisjetila se načina na koji ju je Tru
promatrao, interesa koji je iskazivao prema njezinim riječima i komplimenata
koje je dao njezinu izgledu. Nedostajao joj je osjećaj da je muškarac zainteresiran
za nju, a da to nije jednostavno uvod u seks. Još dok je promišljala o svojim
osjećajima, znala je da je to opasan način razmišljanja.
Okrećući se od ogledala, zaputila se u kupaonicu i umila se. Skinula je gumicu
kojom je zavezala rep pa iščetkala kosu kako ujutro ne bi bila zamršena. Prišla je
kovčegu, izvadila pidžamu pa zastala. Odbacila ju je natrag u kovčeg, otišla do
ormara pa izvukla još jednu deku.
Mrzila je kad bi joj noću bilo hladno pa je, zavukavši se gola ispod prekrivača,
zaklopila oči, osjećajući se senzualno i neobično zadovoljno.

64
 Knjige.Club Books

IZLAZAK SUNCA
I IZNENAĐENJA

ru je sljedeće jutro prošao pokraj Hopeine kućice noseći kutiju za ribolovni

T pribor, sa štapom za ribolov prebačenim preko ramena. Pogledao je prema
kući, primijetio da se žbuka počela ljuštiti na većem dijelu fasade te da neki
stupovi ograde trunu, ali svejedno je pomislio kako njemu osobno ta kuća
više pristaje od one u kojoj je odsjedao. Ta je bila prevelika i definitivno previše
moderna i još uvijek nije shvatio kako funkcionira aparat za kavu. Bilo bi lijepo
da je mogao popiti barem jednu šalicu, ali zaključio je da mu nije suđeno.
Prošlo je sat vremena od izlaska sunca i zapitao se je li Hope budna. Na
jutarnjoj svjetlosti bilo je nemoguće odrediti jesu li u kući upaljena svjetla, a na
terasi joj nije bilo ni traga ni glasa. Prisjetio se njezina dečka pa odmahnuo glavom
pitajući o čemu taj čovjek razmišlja. Iako je većinu života proveo u divljini, čak
je i Tru znao da je vjenčanje bliske prijateljice prilika koja više-manje zahtijeva
dečkov dolazak. Nije bilo bitno koliko su se dobro slagali, pa čak ni to što su
trenutačno u svađi, kako je to ona opisala.
Unatoč borbi sa samim sobom, počeo ju je zamišljati kako izgleda ujutro prije
nego što se počne spremati za dan pred sobom. Raščupane kose i otečenih očiju i
dalje je prelijepa. Neke se stvari jednostavno ne mogu sakriti. Kad bi se
nasmiješila, zračila je nekim nježnim sjajem, bilo se i vrlo lako izgubiti u tom
njezinu naglasku. Bio je nekako mek i melodičan, poput uspavanke, a kad mu je
pričala priče o Ellen ili o svom susretu s morskom kravom, činilo mu se da bi je
mogao zauvijek slušati.
Iako je nebo bilo oblačno, jutro je bilo toplije od prethodnoga i bilo je vlažnije.
I povjetarac je ojačao, i prema svemu tome moglo se naslutiti da je Hope imala
pravo te da bi ovog vikenda mogla biti oluja. U danima prije kiše u Zimbabveu
zrak bi bio isti ovakav.
Kad je stigao do stuba, na molu je već pecalo šest muškaraca pa je gledao
kako je jedan počeo izvlačiti nešto iz vode. Bio je predaleko da bi vidio što je
upecao, ali zaključio je da je to dobar znak. Sumnjao je da će zadržati ono što
upeca, ionako je imao previše hrane u hladnjaku. A nije bio ni raspoložen da nešto
čisti, pogotovo jer mu je nož u kutiji s priborom izgledao tupo. No uvijek je bilo
uzbudljivo nešto upecati.
Ušao je u trgovinu pa vidio da su u središnjem dijelu police krcate
grickalicama i pićima, a da je uz stražnji zid dio s gotovim jelima. Razna oprema
65
 Knjige.Club Books
za ribolov bila je poslagana na police ili je visjela s kuka, a blizu vrata je bio
hladnjak sa znakom koji je reklamirao mamce. Tru je izvadio nekoliko spremnika
s kozicama i odnio ih na blagajnu. Morao je platiti i pristojbu za pecanje s mola,
a kad je dobio ostatak novca, Tru je izišao van, prošao kraj telefonske govornice
i nastavio do mola. Iako je bilo oblačno, sunce se na trenutak probilo i sad je
blještalo s vode.
Većina ljudi bila je okupljena oko kraja mola pa je, pretpostavivši da znaju
više od njega, zauzeo mjesto u njihovoj blizini.
Za razliku od kutije za pribor, ribički štap je bio potpuno nov pa je stavio
mamac i uteg te zamahnuo prema vodi.
U kutu mola svirao je radio, nekakav country. Začudo, Andrew je volio
Gartha Brooksa i Georgea Straita, iako Tru nije imao pojma gdje se susreo s
njihovim pjesmama. Kad je Andrew spomenuo njihova imena prije nekoliko
mjeseci, Tru ga je blijedo pogledao, na što je Andrew inzistirao da Tru
posluša »Friends in Low Places«. Morao je priznati da lako ulazi u uho, ali ništa
nije moglo poljuljati Truovu odanost Beatlesima.
Bilo svjesno ili nesvjesno, Tru je odabrao stranu mola s koje je u daljini vidio
Hopeinu kućicu. Razmišljao je o njihovoj večeri i šetnji pa shvatio da se uz nju
cijelu večer osjećao opušteno. Unatoč vrtoglavoj privlačnosti koju je osjećao
prema Kim, rijetko se tako osjećao uz nju; prečesto mu se činilo da ju je razočarao.
Iako su sada bili prijatelji, katkad se i dalje osjećao kao da je razočarava, pogotovo
što se tiče vremena koje je provodio s Andrewom.
Očarao ga je i način na koji je Hope pričala o prijateljima i obitelji. Bilo je
očito da joj je iskreno stalo do svih njih. Bila je prirodno empatična a ne samo
suosjećajna, a takve je ljude smatrao rijetkima. Osjetio je to čak i kad su
razgovarali o Andrewu.
Razmišljajući o sinu, sad mu je bilo žao što nije odgodio odlazak na put,
budući da oca neće vidjeti do subote poslijepodne. Bilo je neobično što ga nije
nazvao da objasni, ali to je Trua iritiralo samo zbog Andrewa. Probudio se
razmišljajući o tome koliko mu sin nedostaje i odlučio ga je nazvati s
govornice kraj koje je prošao. Morat će zvati na njihov račun, a cijena će biti
poveća, ali Kim će mu dopustiti da joj vrati novac nakon povratka. Zbog
vremenske razlike i Andrewove nastave i pisanja zadaća Tru je zaključio da mora
pričekati još nekoliko sati. Već se sada radovao svom povratku u ponedjeljak.
Iako...
Ponovno je podigao pogled prema Hopeinoj kućici pa se nasmiješio kad ju je
ugledao kako korača za Scottiejem koji se spuštao šetnicom pa stubama. Na plaži
se sagnula, pustila psa s povodca, a on je pojurio. Nije bilo galebova u blizini, ali
Tru je bio siguran da će ih on pronaći. Dok ju je promatrao, pitao se razmišlja li
Hope o njemu i nadao se da je uživala u njihovoj zajedničkoj večeri koliko i on.

66
 Knjige.Club Books
Svakim se korakom sve više udaljavala od mola, a njezina figura postajala je
sve manja. Svejedno ju je gledao, sve dok nije osjetio slab trzaj udice. Kad je
osjetio povlačenje, povukao je vrh štapa prema gore, potapajući mamac, a
povlačenje je istodobno postalo jače. Spustio je vrh štapa pa počeo namatati
pazeći da je najlon dovoljno napet, a kao i svaki put, dojmilo ga se to koliko su
ribe jake, bez obzira na veličinu. Bile su čisti mišić. No on je igrao igru, znajući
da će se riba naposljetku umoriti.
Nastavio je namatati kalem pa gledao kako na kraju njegova štapa iz vode
polako izlazi riba neobična izgleda. Zamahnuo je njome prema molu, nemajući
pojma što je to. Bila je plosnata i ovalna, s dva oka sa stražnje strane. Vrhom
čizme ju je spriječio da se ne koprca pa iz kutije izvadio rukavicu i kliješta te
počeo vaditi udicu, pokušavajući joj ne ozlijediti usta. Dok je radio, začuo je glas
kraj sebe.
»Kakav krasan iverak. I dovoljno je velik da ga zadržiš.«
Tru je podigao pogled i ugledao starijeg muškarca sa šiltericom u odjeći koja
je bila nekoliko brojeva prevelika za njega. Imao je rupu na mjestu gdje je trebao
imati prednje zube, a naglasak mu je bio izraženiji od Hopeina i bilo ga je teško
razumjeti.
»Znači to je iverak?«
»Nemoj mi reći da nikad nisi vidio iverka.«
»Ovaj mi je prvi.«
Muškarac je žmirnuo prema njemu. »Odakle si?«
Pitajući se je li muškarac ikada čuo za Zimbabve, jednostavno je odgovorio:
»Iz Afrike.«
»Iz Afrike! Ne izgledaš kao da si iz Afrike.«
Tru je tada već izvadio udicu pa je odložio kliješta i spremao se baciti ribu u
vodu kad je muškarac progovorio.
»Šta radiš?«
»Htio sam je pustiti.«
»Daš je meni? Ni jučer ni jutros nisam imao sreće. Volio bih pojesti iverka za
večeru.«
Tru je razmislio pa slegnuo ramenima. »Naravno.«
Muškarac je uzeo ribu, prešao na drugi dio mola i odložio je u mini hladnjak.
»Hvala ti«, doviknuo je.
»Nema na čemu.«
Tru je opet pripremio udicu pa ponovno zamahnuo. Hope je tada već bila
samo mrlja u daljini.
Svejedno ju je prepoznao i dugo nije uspio maknuti pogled s nje.

67
 Knjige.Club Books

Hope je držala oko na Scottieju i zvala ga svaki put kad bi se približio dini, iako
nije baš djelovao kao da sluša. Ideja da će Scottie odjednom početi slušati bila je
besmislena. Naravno, to je bilo posve u skladu s njezinim jutrom.
Odmah nakon buđenja začula je telefon koji je zvonio u kuhinji. Morala se
omotati dekom i udarila je nožnim prstom dok je jurila da se javi. Mislila je da je
možda zove Josh, ali sjetila se vremenske razlike čim je čula Ellen kako plače na
drugom kraju linije. Zapravo je ridala i Hope isprva uopće nije razumjela što joj
pokušava reći. Ellen je jedva uspijevala povremeno istisnuti pokoju riječ. Hope je
prvo pomislila da je vjenčanje otkazano i trebalo joj je malo vremena da shvati
kako Ellen plače zbog vremena. Između jecaja obavijestila je Hope da su najavili
kišu kasnije u danu te da je gotovo sigurno da će za vikend biti oluja.
Hope se činilo da malo preburno reagira, ali Ellen je bila neutješna, neovisno
o tome što joj Hope govorila. Doduše, nije ni imala priliku mnogo govoriti.
Zapravo je četrdeset minuta slušala jecav monolog o tome koliko je život
nepravedan.
Dok joj se prijateljica nije gasila, Hope se naslonila na pult prekriženih nogu,
i dalje osjećajući pulsiranje u nožnom prstu i odsutno razmišljala o tome bi li Ellen
uopće primijetila da odloži telefon i ode u kupaonicu. Stvarno je jako morala
piškiti i kad je konačno uspjela skinuti Ellen s linije, morala je odbaciti deku i
odšepati do kupaonice što je brže mogla,
Nakon toga, kao da se neko božanstvo urotilo protiv Trua i Hope, aparat za
kavu je odbio suradnju. Lampica se upalila, ali voda se nije zagrijavala pa je Hope
razmišljala bi li samo zagrijala vodu i prelila je po mljevenoj kavi. No Scottie je
tada već bio na vratima i znala je da će morati počistiti njegov nered ako ga uskoro
ne pusti van. Stoga je nabacila odjeću na sebe i odvela psa na plažu nadajući se
da će spasiti ostatak jutra opuštajućom šetnjom. No Scottie je to učinio
nemogućim. U dva je navrata pojurio na vrh dine pa se uspeo nečijom šetnicom -
ili u novom pokušaju da pronađe mačku ili joj je namjerno htio prouzročiti srčani
udar - pa je morala juriti za njim. Znala je da mu može staviti povodac, ali onda
bi joj Scottie pokušavao iščupati ruku ili bi se durio, a nije bila raspoložena ni za
jedno od toga.
Unatoč svemu tome...
Dok je razgovarala na telefon, vidjela je kako Tru prolazi kraj njezine kuće
na putu prema molu s opremom za ribolov i nije mogla suspregnuti osmijeh. Još
uvijek nije posve vjerovala da je večerala s njim. Misli su joj se vraćale na njihov
razgovor... i čudilo ju je što je večer bila tako ugodna i što su se složili s takvom
lakoćom.
Pitala se hoće li poslušati njezin savjet i posjetiti Srodnu dušu nakon pecanja.
Budući da stižu oluje, sutra će vjerojatno biti prekasno, ali to je vrijedilo i za nju.

68
 Knjige.Club Books
Zaključila je da bi nakon frizure i noktiju mogla još imati vremena da se zaleti do
poštanskog sandučića i dok je šetala plažom, odlučila je to i učiniti.
No morala je krenuti da ne zakasni. Imala je zakazano kod frizera u
Wilmingtonu u devet, a pedikuru u jedanaest. Htjela je pronaći i prikladan par
cipela za svadbu - lakirane cipele boje burgundca koje je Ellen izabrala jako su je
žuljale i odlučila je da ne može provesti cijelu noć u agoniji. Promet će vjerojatno
biti gust pa je odlučila skratiti šetnju, zazvala je Scottieja i okrenula se. Kratko
nakon toga Scottie je projurio kraj nje isplažena jezika. Gledajući ga kako trči,
bacila je pogled prema molu. Vidjela je skupinu ljudi, ali razabirala je samo sjene
i zapitala se ima li Tru sreće s ribama.
Vrativši se u kućicu, obrisala je Scottieja ručnikom pa se brzinski istuširala.
Obukla je traperice, bluzu i sandale. Manje-više jednako je bila obučena i jučer,
ali kad se pogledala u ogledalo, nekako joj se činilo da izgleda drugačije - ljepše,
možda, ili poželjnije i znala je da se promatra očima stranca. Onako kako ju je Tu
vidio sinoć dok su sjedili preko puta jedno drugog za stolom.
S tom spoznajom pala je još jedna odluka. Hope je prekopala ladicu ispod
telefona i pronašla sve što je trebala. Napisala je poruku pa izišla kroz stražnja
vrata i spustila se prema plaži. Uspela se stubama i šetnicom do susjedne kuće pa
je poruku zataknula za vrata, gdje će je Tru odmah uočiti.
Vratila se istim putem pa uzela torbicu i izišla. Kad je sjela u auto, polako je
izdahnula pitajući se što će uslijediti.

Tru nije bio siguran što je Hope učinila.

Vidio je kako izlazi na terasu, nekih četrdeset minuta nakon što se vratila iz
šetnje sa Scottiejem pa odlazi prema kući u kojoj on odsjeda. Razočarao se
pomislivši da ga je otišla posjetiti dok ga nema, ali stala je na vratima.
Pretpostavio je da je možda razmišljala o tome bi li nastavila do stražnjih vrata,
ali zadržala se samo nekoliko sekundi pa se istim putem vratila i nestala
u roditeljskoj kućici. Nakon toga je više nije vidio.
Neobično.
Nastavio je razmišljati o njoj. Bilo bi lako osjećaje pripisati opčinjenosti,
možda čak i očaju. Kim bi se vrlo vjerojatno složila s time. Nakon razvoda bivša
bi ga povremeno pitala je li koga upoznao. Kad bi odgovorio da nije, ona bi u šali
komentirala da je toliko ispao iz štosa da će se vjerojatno ludo zatreskati u
prvu ženu koja mu uzvrati pogled.
No nije se radilo o tome. Nije bio opčinjen Hope, a nije bio ni očajan, ali
priznao si je da mu je bila privlačna. Ironično je što je to bilo nekako povezano s
Kim. Rano je shvatio da je Kim dobro znala koliko je privlačna te da je cijeli život
učila kako to iskoristiti u svoju korist. Hope kao da je bila njezina suprotnost -

69
 Knjige.Club Books
iako je bila jednako lijepa - i to ga je pogađalo na neki intuitivan način, isto kao
što bi kad je dovršio crtež pomislio: Upravo ovako treba biti.
Znao je da takvo razmišljanje nije primjereno jer ne može voditi ničem
dobrom. Ne samo da je odlazio u ponedjeljak nego se Hope u nedjelju vraćala
svom životu, životu koji je uključivao i muškarca za kojega se htjela udati, iako
su trenutačno imali problema. Budući da su oboje imali planove za vikend, nije
bio siguran hoće li ikada više vidjeti Hope.
Opet je osjetio povlačenje štapa pa je odigrao igru i dobro pogodio trenutak
pa je riba zagrizla. Nakon borbe koja ga je iznenadila, na kraju je izvukao ribu
koja se razlikovala od iverka, ali svejedno je nije prepoznao. Stariji muškarac s
šiltericom opet mu je prišao pa gledao kako Tru vadi udicu.
»Divan pišmolj«, rekao je muškarac.
»Pišmolj?«
»Pišmolj. Ugotica. I dovoljno je velik da se ostavi. To bi bio jedan ukusan
obrok. Mislim, ako ga planiraš baciti u vodu.«
Tru mu je predao ribu i gledao kako i ona nestaje u hladnjaku.
Ostatak jutra nije imao previše sreće, no tada je već bilo vrijeme da nazove
Andrewa. Spremio je stvari, otišao do trgovine, gdje je razmijenio novac, pa se
uputio do govornice. Trebalo mu je pola minute i hrpa novčića da dođe do
međunarodne operaterke, ali na kraju je začuo poznatu zvonjavu kad je poziv bio
spojen.
Kad se Kim javila, pristala je prihvatiti trošak pa se javio Andrew. Sin mu je
imao mnogo pitanja o Americi, većinom povezanih s raznim filmovima koje je
gledao. Bio je razočaran kad je čuo da nema neprestane pucnjave na ulicama, ljudi
u kaubojskim šeširima i filmskih zvijezda na svakom uglu. Nakon toga razgovor
je postao uobičajeniji pa je Tru saslušao Andrewove novosti o proteklim danima.
Od zvuka njegova glasa Truu se stegnulo srce pri pomisli da su na različitim
krajevima svijeta. On je pak Andrewu opisao plažu i dvije ribe koje je
upecao, ispričao mu je i o Scottieju i tome kako mu je pomogao. Razgovarali su
duže nego što je Tru očekivao: gotovo dvadeset minuta - prije nego što je začuo
kako Kim podsjeća Andrewa da mora dovršiti zadaću. Javila se nakon Andrewa.
»Nedostaješ mu«, rekla je.
»Znam, i on meni.«
»Jesi li se vidio s ocem?«
»Ne«, odgovorio je. Ispričao joj je kako je sastanak dogovoren za subotu
poslijepodne. Kad je završio, Kim je pročistila grlo. »Što sam to čula o psu?
Udario ga je auto?«
»Nije bilo jako ozbiljno«, odgovorio je Tru pa joj prepričao priču. Napravio
je pogrešku i spomenuo Hope po imenu, a Kim se odmah ulovila za to.
»Hope?«

70
 Knjige.Club Books
»Da.«
»Žena?«
» Očito .«
»Pretpostavljam da ste kliknuli.«
»Zašto bi to pretpostavila?«
»Jer joj znaš ime, što znači da ste neko vrijeme razgovarali. A to je nešto što
u zadnje vrijeme ne radiš. Pričaj mi o njoj.«
»Nemam ti što reći.«
»Jeste li bili na spoju?«
»Zašto je to bitno?«
Kim nije odgovorila, samo se nasmijala. »Ne vjerujem! Konačno si upoznao
ženu, i to od svih mjesta u Americi! Je li ikada bila u Zimbabveu?«
»Ne...«
»Ispričaj mi sve o njoj. Zauzvrat mi ne moraš dati novac za ovaj poziv...«
Kim je ostala na liniji deset minuta i iako je Tru dao sve o sebe da umanji
osjećaje prema Hope, gotovo da je čuo kako se Kim smješka na drugom kraju
žice. Kad je poklopio, bio je zbunjen tim pozivom pa se polako prošetao natrag
plažom. Ispod pojasa oblaka koji su poprimili boju olova, pitao se kako je
Kim tako brzo detaljno i tako brzo izvela svoje zaključke. Čak i ako je prihvatio
ideju da ga je poznavala bolje od gotovo svih drugih ljudi, to mu je svejedno bilo
nevjerojatno.
Žene uistinu jesu tajanstven spol.
Nedugo nakon toga uspeo se stubama do terase gdje ga je iznenadio komad
bijelog papira pričvršćen na vratima. Shvativši da je to zasigurno ostavila Hope -
te da je zato navratila - izvadio je pribadaču i pročitao poruku.

Bok! Danas ću otići do Srodne duše. Ako mi se želiš pridružiti,

nađimo se na plaži u tri.

Izvio je obrvu. Definitivno su tajanstven spol.

U kući je pronašao kemijsku olovku pa joj je napisao poruku. Sjetivši se da je
rekla da ima neke obveze, izišao je kroz ulazna vrata, prošetao do njezine kuće pa
zagurao poruku u vrata pored kvake. Primijetio je da njezin automobil nije na
prilazu.
U kući je odvježbao pa prezalogajio. Dok je sjedio za stolom, kroz prozor je
proučavao nebo koje je izgledalo sve više i više prijeteće pa se nadao da se kiša
neće spustiti barem do večeri.

71
 Knjige.Club Books

Ellen joj je preporučila i salon u Wilmingtonu i frizerku Claire. Hope je sjela pa

proučila odraz žene koja je imala niz naušnica u ušima, crnu kožnu ogrlicu sa
šiljcima i crnu kosu s ljubičastim pramenovima. Uske crne hlače i crni top bez
rukava upotpunjavali su joj imidž. Hope se u sebi pitala gdje je Ellen bila pamet.
Ispostavilo se da je Claire radila u Raleighu prije nego što se preselila u
Wilmington ranije te godine, a Ellen je bila njezina odana mušterija. Hope još
uvijek nije bila sigurna, ali pomolila se u sebi pa se zavalila u stolici. Claire ju je
ispitala o duljini i frizuri kakvu želi pa nastavila cijelo vrijeme čavrljati. Kad je
Hope užasnuto dahnula nakon što joj je odrezala sedam centimetara kose, Claire
je obećala da će Hope biti oduševljena pa nastavila čavrljati o čemu god da je već
govorila prije tog prekida.
Hope je cijelo vrijeme dok ju je šišala bila nervozna, ali nakon pramenova,
sušenja i frizure, morala je priznati da je Claire stvarno talentirana. Hopeina
prirodno kestenjasta kosa sada je bila prošarana i svjetlijim pramenovima, kao da
je veći dio ljeta provela na suncu, a frizura kao da joj je uokvirila lice na način
koji Hope nije ni smatrala mogućim.
Prije odlaska je Claire ostavila vrlo darežljivu napojnicu pa prešla ulicu do
salona za nokte, otvorivši vrata točno u vrijeme u koje je bila naručena. Pedikerka
je bila sredovječna Vijetnamka koja nije baš znala engleski pa je Hope pokazala
lak boje burgundca koji se slagao s haljinom za djeveruše te čitala časopis dok joj
je žena sređivala nokte na nogama.
Nakon toga je skočila do Wal-Marta kupiti novi aparat za kavu. Izabrala je
najjeftiniji model. Činilo joj se besmislenim, budući da su prodavali kućicu, ali
kava je bila dio Hopeine jutarnje rutine i zaključila je da ga može jednostavno
zapakirati u subotu i dati Ellen za poklon, s porukom da je malo korišten. Šala.
Ali ta ideja ju je nasmijala. Zatim je neko vrijeme provela pregledavajući okolne
trgovine i bila je presretna kad je našla par udobnih cipela na petu s remenčićima
koje su pristajale uz haljinu. Iako su bile malo skuplje, smatrala je da je imala
sreće što je našla prikladnu obuću, s obzirom na to da ih je tražila u zadnji tren.
Počastila se i bijelim sandalama s perlicama da zamijeni one iznošene koje je
imala na nogama. Skočila je u susjedni butik s odjećom pa proučila sve na
vješalicama. Na kraju krajeva, malo šoping-terapije nikome nije naškodilo, pa je
na kraju kupila ljetnu haljinu s uzorkom cvjetova koja je bila na sniženju. Imala
je okrugli izrez, sužavala se u struku, a spuštala joj se do iznad koljena. Inače nije
kupovala takve haljine - iskreno, rijetko je uopće kupovala haljine - ali bila je
zabavna i ženstvena i nije joj mogla odoljeti, iako nije imala pojma kamo će ju i
kada obući.
Povratak je bio lakši, s manje prometa i s nizom sretnih okolnosti jer su se
palila zelena svjetla na semaforima. Na autocesti je prošla pored nizinske

72
 Knjige.Club Books
poljoprivredne zone pa na kraju stigla do skretanja za Sunset Beach. Nekoliko
minuta kasnije skrenula je na prilaz. Uzela je sve vrećice u ruke pa se uspela
stubama do ulaznih vrata i ugledala komad papira pored kvake. Izvukla ga je i
prepoznala poruku koju je ranije napisala Truu. Prvo je pomislila da ju joj je samo
vratio bez komentara, što ju je zbunilo, i tek kad ju je okrenula, vidjela je da joj je
napisao odgovor.

Bit ću na plaži u tri. Radujem se ugodnom razgovoru i otkrivanju

tajne Srodne duše; očekujem iznenađenja i prepuštam se tvom
vodstvu.

Trepnula je i pomislila kako se taj muškarac zna koristiti riječima. Riječi su

joj djelovale nekako romantično, što je samo produbilo crvenilo koje ju je oblilo
kad je shvatila da joj je pristao praviti društvo.
Kad je otvorila vrata, Scottie je kružio oko njezinih nogu mašući repom.
Dohvatila je stari aparat za kavu i bacila ga van u kantu dok je Scottie obavio
nuždu te je zatim postavila novi aparat na mjesto staroga. Ostale vrećice odložila
je u spavaćoj sobi pa je pogledavši na sat uvidjela da ima sat vremena spremiti se.
Budući da je frizuru već imala, to je podrazumijevalo samo vađenje tanke jakne
iz kovčega koju je odložila tako da joj bude nadohvat ruke kad bude izlazila.
Što je značilo da ne mora raditi ništa drugo, osim da se pokuša opustiti na
kauču i usput redovito ustajati kako bi se proučila u ogledalu, posve svjesna toga
da vrijeme odmiče jako sporo.

73
 Knjige.Club Books

LJUBAVNO PISMO

deset do tri Tru je izišao iz kuće pa se šetnicom spustio prema plaži,

U primijetivši da je temperatura osjetno pala u odnosu na jutro. Nebo je bilo
sivo, a ocean je mreškao postojan povjetarac. Plažom je letjela pjena, kotrljala se
poput granja u vesternima koje je nekad gledao na televiziji dok je bio dijete.
Čuo je Hope prije nego što ju je ugledao. Vikala je Scottieju da je ne povlači
tako jako. Dok se spuštala prema plaži, primijetio je da je odjenula laganu jaknu,
a da joj kestenjasta kosa nije samo kraća, već da i mjestimično blista. Promatrao
je kako je Scottie vuče prema njemu.
» Hej «, rekla mu je kad se približila. »Kako ti je protekao dan?«
»Tiho«, odgovorio je Tru, razmišljajući kako njezine inače tirkizne oči sada
reflektiraju sivilo neba što im daje neku gotovo nadzemaljsku ljepotu. »Bio sam
na pecanju.«
»Znam. Vidjela sam te jutros kad si kretao. Jesi li imao sreće?«
»Pomalo«, odgovorio je. »A ti? Jesi li obavila sve što si htjela?«
»Jesam, ali imam osjećaj da od jutra samo jurim.«
»Kad smo već kod toga, frizura ti je jako lijepa.«
»Hvala ti. Ošišala je više nego što sam htjela, ali drago mi je što me ipak
prepoznaješ.« Povukla je zatvarač na jakni pa se sagnula da pusti Scottieja s
povodca. »Misliš da ćeš trebati kaput? Ovdje je nekako hladno, a sad ćemo hodati
neko vrijeme.«
»Bit ću dobro.«
»To je sigurno od sve te zimbabveanske krvi koja ti kola žilama.«
Čim ga je oslobodila, Scottie je pojurio, a pijesak mu je zafrcao ispod šapa.
Njih dvoje krenulo je za njim.
»Sigurno misliš da nemam nimalo kontrole nad njim«, rekla je, »ali odvela
sam ga na dresuru. Samo je previše tvrdoglav da bi nešto naučio.«
»Vjerovat ću ti na riječ.«
»Ne vjeruješ mi?«
»Zašto ti ne bih vjerovao?«
»Nisam sigurna. Možda misliš da sam previše blaga prema njemu.«
»Mislim kako ne postoji siguran način na koji bih to komentirao.«
Nasmijala se. »Vjerojatno. Jesi li imao priliku razgovarati s Andrewom?«
74
 Knjige.Club Books
»Jesam. Prilično sam siguran da on meni nedostaje više nego ja njemu.«
»Mislim da je to tipično za klince, zar ne? Kad sam kao mala odlazila u kamp,
uvijek sam se previše zabavljala da bih razmišljala o roditeljima.«
»To je lijepo čuti«, rekao je. Dobacio joj je pogled. »Jesi li ikada razmišljala
o djeci?«
»Cijelo vrijeme«, priznala je. »Ne mogu zamisliti život bez njih.«
»Da?«
»Pretpostavljam da želim brak i obitelj. Mislim, volim svoj posao, ali meni to
nije smisao života. Sjećam se kad je sestra rodila prvo dijete i kad mi je dala da je
primim. Jednostavno sam se... rastopila. Kao da sam znala što mi je svrha u
životu. No doduše, oduvijek sam to mislila.« Oči su joj blistale. »Kad sam bila
mala, znala sam hodati okolo s jastukom zaguranim ispod majice i pretvarati se
da sam trudna.« Nasmijala se toj uspomeni. »Uvijek sam se zamišljala u ulozi
majke... nekako ta ideja osobe koja raste u tebi, koju donosiš na svijet pa tako
intenzivno i iskonski voliš, to mi djeluje nekako... duboko. Više ne idem često u
crkvu, ali pretpostavljam da su moji osjećaji prema tome nešto najbliže
duhovnosti za što sam sposobna.«
Gledao je kako odmiče pramen kose iza uha, kao da pokušava odgurnuti bolnu
istinu; bila je tako ranjiva da ju je poželio zagrliti.
»No stvari ne završe uvijek onako kako smo zamišljali, zar ne?« Pitanje je
bilo retoričko pa nije odgovorio. Nakon nekoliko koraka Hope je nastavila.
»Znam da život nije fer i čula sam onu staru izreku o tome kako čovjek snuje a
Bog određuje, ali nikad nisam očekivala da ću biti sama u ovoj dobi. Kao da mi je
život nekako pauziran. Činilo mi se da sve ide svojim tijekom. Upoznala sam
divnog muškarca, počeli smo planirati, a onda... ništa. Na istom smo mjestu na
kojem smo bili prije šest godina. Ne živimo zajedno, nismo u braku, nismo ni
zaručeni. Samo izlazimo.« Odmahnula je glavom. »Oprosti. Vjerojatno te
to uopće ne zanima.«
»To nije točno.«
»Zašto bi te zanimala ta priča?«
Jer me ti zanimaš, pomislio je. No rekao je: »Jer nekada samo trebamo da nas
netko drugi sasluša.«
Činilo se da razmišlja o tome dok su hodali po pijesku. Scottie je bio daleko
ispred njih, već je prošao mol i jurio je sad za ovim, sad za onim jatom ptica,
energičan kao i uvijek.
»Vjerojatno nisam trebala ništa govoriti«, komentirala je pa klonulo slegnula
ramenima. »Samo sam trenutačno razočarana u Josha pa se pitam što nam
budućnost nosi. Odnosno, hoće li uopće biti budućnosti. To govorim samo zato
što sam ljuta. Da si me to bio pitao dok je između nas bilo dobro, ne bih se gasila o
tome koliko je život divan.«
Kad je utihnula, Tru joj je dobacio pogled. »Znaš li želi li on brak? Ili djecu?«
75
 Knjige.Club Books
»O tome se radi... kaže da želi. Ili je to barem prije htio. Nismo mnogo
razgovarali o tome u zadnje vrijeme, a kad sam konačno opet pokušala potegnuti
tu temu, rasprava je jako brzo krenula po zlu. Zato nije ovdje. Na kraju smo se
grozno posvađali i zato sada ne ide sa mnom na vjenčanje nego je u Las Vegasu
s kompićima.«
Tru se lecnuo. Čak su i ljudi u Zimbabveu čuli za Las Vegas. Hope je u
međuvremenu nastavila. »Ne znam. Možda je problem u meni. Vjerojatno sam
mogla pametnije postupiti i znam da u mojoj priči on zvuči potpuno sebično. Ali
nije. Samo nekada mislim da još nije odrastao do kraja.«
»Koliko ima godina?«
»Sad će četrdeset. Nego, koliko ti imaš godina?«
»Četrdeset i dvije.«
»Kad si se konačno počeo osjećati poput odrasle osobe?«
»Kad sam navršio osamnaest i napustio farmu.«
»To me ne čudi. Nakon svega što si prošao, morao si odrasti.«
Tada su već stigli do mola gdje je Tru primijetio da mnogi stupovi više nisu
ispod vode. Oseka, baš kao što je Hope i rekla.
»Koji ti je plan?« upitao je.
»Ne znam«, rekla je. »Trenutačno mislim da ćemo se na kraju pomiriti i
pokušati nastaviti tamo gdje smo stali.«
»Je li to ono što želiš?«
»Volim ga«, priznala je. »I on voli mene. Znam da se trenutačno ponaša poput
seronje, ali uglavnom je... stvarno sjajan.«
Iako je očekivao te riječi, jedan djelić njega poželio je da ih nije izgovorila.
»Ne sumnjam u to.«
»Zašto?«
»Zato što si«, odgovorio je, » odlučila ostati s njim šest godina. A poznajem
te dovoljno da znam da to ne bi učinila da nije imao mnoge hvalevrijedne
osobine.«
Zastala je da podigne šarenu školjku, ali ispostavilo se da je slomljena. »Sviđa
mi se kako znaš sročiti stvari. Cesto zvučiš poput pravog Britanca. Nikad nisam
čula da se nekoga opisuje kao osobu koja ima >mnoge hvalevrijedne osobine<«.
»Žalim te.«
Odbacila je školjku i nasmijala se. »Znaš što ja mislim?«
»Što?«
»Da je Kim pogriješila kad ti je dopustila da odeš.«
»To je ljubazno od tebe, ali nije. Ne znam jesam li stvoren za ulogu supruga.«
»Znači li to da se više nećeš ženiti?«

76
 Knjige.Club Books
»Nisam razmišljao o tome. Između posla i vremena provedenog s Andrewom,
upoznavanje žena mi je nisko na popisu prioriteta.«
»Kakve su žene u Zimbabveu?«
»Misliš u mom svijetu? Slobodne žene?«
»Da.«
»Rijetke. Većina žena koje upoznam su u braku i dolaze na odmor s
muževima.«
»Možda se trebaš preseliti u drugu zemlju.«
»Zimbabve je moj dom. I Andrew je ondje. Ne bih ga mogao napustiti.«
»Naravno«, rekla je. »Naravno da ne bi.«
»A ti ? Jesi li ikada razmišljala o tome da se odseliš iz Sjedinjenih Država?«
»Nikada«, odgovorila je. »Sada to definitivno nije moguće jer je tata bolestan.
No nisam sigurna ni da bih u budućnosti to mogla. Obitelj mi je ovdje, prijatelji
su mi ovdje. Ali nadam se da ću jednog dana otputovati u Afriku. I otići na safari.«
»Ako to učiniš, čuvaj se vodiča. Neki od njih su iznimno šarmantni.«
»Da, znam.« Zaigrano ga je ramenom trknula o rame. »Jesi li spreman za
Srodnu dušu?«
»Još uvijek ne znam što je to.«
»To je poštanski sandučić na plaži«, odgovorila je.
»Kome pripada?«
Slegnula je ramenima. »Valjda svima. Bilo kome.«
»I moram napisati pismo?«
»Ako želiš«, rekla je. »Ja jesam, prvi put kad sam otišla.«
»Kad je to bilo?«
Razmislila je. »Prije otprilike pet godina.«
»Mislio sam da si odlazila tamo od mladosti.«
»Ne postoji tako dugo. Mislim da mi je tata rekao da ga je netko postavio
1983., ali možda se varam. Posjetila sam ga samo nekoliko puta. Uključujući dan
nakon lanjskog Božića, koji je bio pomalo lud.«
»Zašto?«
»Jer je palo trideset i osam centimetra snijega. To je jedini put kad sam vidjela
snijeg na plaži. Kad smo se vratili kući, napravili smo snjegovića pored stuba.
Mislim da imam tu fotografiju negdje u kućici.«
»Nisam nikada vidio snijeg.«
»Nikada?«
»U Zimbabveu ne pada, a Europu sam posjećivao samo ljeti.«
»U Raleighu rijetko pada, ali roditelji su nas tijekom zime vodili na skijanje
u Snowshoe u Zapadnoj Virginiji.«

77
 Knjige.Club Books
»Znaš li dobro skijati?«
»Nisam loša. Nikad nisam voljela prebrze spustove. Nisam netko tko riskira,
samo se želim zabaviti.«
Ugledao je bljesak među oblacima daleko na horizontu ispred njih. »Je li to
munja?«
»Vjerojatno.«
»Znači li to da se trebamo okrenuti?«
»Idemo prema moru«, rekla je. »Oluja će doći sa sjeverozapada.«
»Jesi li sigurna?«
»Prilično«, odgovorila je. »Spremna sam riskirati ako si i ti.«
»Onda dobro«, odgovorio je kimnuvši glavom pa su nastavili dalje dok je mol
za njima postajao sve manji. S vremenom su stigli do kraja Sunset Beacha, a ravno
pred njima nalazio se Bird Island. Morali su obići dinu kako ne bi smočili noge, a
Truove misli letjele su natrag na trenutak kad ga je zaigrano trknula. Činilo mu se
da još uvijek osjeća taj dodir u trncima koji su mu se širili rukom.

»Ovo je poštanski sandučić«, rekao je Tru.

Stigli su do Srodne duše i Hope je motrila Trua koji je samo zurio u sandučić.
»To sam ti već rekla.«
»Mislio sam da je to nekakva metafora.«
»Ne«, odgovorila je. »Zaista jest sandučić.«
»Tko se brine za njega?«
»Nemam pojma. Tata bi ti vjerojatno znao reći, ali pretpostavljam netko od
lokalaca. Dođi.«
Dok je koračala prema poštanskom sandučiću, pogledala je prema Truu te
opet zamijetila malu jamicu u njegovoj bradi i razbarušenu kosu. Iza njegova
ramena vidjela je da Scottie isplažena jezika njuška pored dine; konačno se
umorio svojih pokušaja da sve ptice natjera da ostanu u zraku. »Vjerojatno
ćeš odnijeti ovu ideju sa sobom u Zimbabve i postaviti sandučić usred divljine.
Ne bi li to bilo fora?«
Odmahnuo je glavom. »Termiti bi pojeli stup u manje od mjesec dana.
Uostalom, nitko ne bi mogao ubaciti pismo unutra ili sjesti i čitati. Previše je
opasno.«
»Odlaziš li ikada sam u divljinu?«
»Samo ako sam naoružan. I samo kad mogu predvidjeti da ću biti siguran jer
pouzdano znam koje su životinje u blizini.«
»Koje su životinje najopasnije?«

78
 Knjige.Club Books
»To ovisi o vremenu, lokaciji i raspoloženju životinje«, odgovorio je.
»Općenito, ako si blizu vode, to su krokodili i nilski konji. Na otvorenome,
pogotovo danju, to su slonovi, osobito ako je sezona parenja. Na otvorenom noću
to su lavovi. I crne mambe u svako doba. To je jedna jako otrovna zmija. Ugriz je
gotovo uvijek smrtonosan.«
»U Sjevernoj Karolini imamo vodene mokasine i rusoglavke. Jednom smo na
hitnoj imali dijete koje je ugrizla zmija. Ali imali smo protuotrov pa se oporavio.
Kako smo se opet vratili na ovu temu?«
»Predložila si da stavim poštanski sandučić usred divljine.«
»Aha, da«, odgovorila je. Spustila je ruku na ručicu sandučića. »Jesi li
spreman?«
»Postoji li protokol?«
»Naravno«, odvratila je. »Prvo deset puta skočiš pa otpjevaš Auld Lang Syne
i moraš donijeti tortu Red velvet koju ostaviš na klupici kao dar.«
Zasmijuljila se kad ju je zbunjeno pogledao. »Jesam te. Ne, ne postoji
protokol. Samo... pročitaš ono što je u sandučiću. Ako želiš, možeš nešto
napisati.«
Hope je otvorila sandučić i izvadila cijeli snop omotnica te ih ponijela do
klupe. Kad ih je odložila pored sebe, Tru je sjeo kraj nje, dovoljno blizu da je
osjetila toplinu njegova tijela.
»Predlažem da pročitam prva pa da ti proslijedim.«
»Može, ti si šefica«, odgovorio je. »Samo naprijed.«
Zakolutala je očima. »Samo naprijed«, ponovila je. »Znaš da možeš samo reći
>okej<?«
»Okej.«
»Nadam se da će neko biti dobro. Znala sam ovdje pročitati nevjerojatna
pisma.«
»Koje je bilo najdojmljivije?«
Razmišljala je nekoliko sekundi. »Čitala sam o muškarcu koji je tražio ženu
s kojom je kratko razgovarao u restoranu. Bili su za šankom, razgovarali nekoliko
minuta, a onda je došlo njezino društvo pa su otišli za stol. Ali on je znao da je
ona žena za njega. Napisao je nešto divno o sudaru zvijezda od kojeg mu je
zatreperila svjetlost u duši. Uglavnom, tip je pisao u nadi da netko poznaje tu ženu
pa da će joj javiti kako bi je volio opet vidjeti. Ostavio je čak i ime i broj telefona.«
»Samo su kratko porazgovarali? Zvuči poput nekog opsesivca.«
»Ma nisi vidio kako je on to napisao«, odgovorila je. »Bilo je jako
romantično. Nekad ljudi jednostavno znaju.«
Gledao je kako uzima razglednicu s vrha kupa. Na njoj je bila fotografija USS
North Caroline, bojnog broda iz Drugog svjetskog rata. Kad ju je pročitala,
predala ju je njemu bez komentara.
79
 Knjige.Club Books
Tru je preletio preko sadržaja pa se okrenuo prema njoj. »To je šoping-lista
osobe koja planira roštilj.«
»Znam.«
»Ne znam zašto bi me to zanimalo.«
»Ne mora te zanimati«, odgovorila je. »Upravo je zato ovo uzbudljivo. Nadaš
se da ćeš pronaći iglu u plastu sijena i, tko zna«, rekla je uzimajući pismo s kupa,
»možda je to baš ovo.«
Tru je odložio razglednicu, a ona mu je predala pismo kad ga je pročitala.
Autorica je bila djevojčica i napisala je pjesmu o svojim roditeljima koja ga je
podsjetila na nešto što je Andrew mogao napisati kad je bio mlađi. Dok je čitao,
postao je svjestan toga da je Hope nogom dodirnula njegovu, a kad je završio,
ona mu je predala kup stranica istrganih iz bilježnice. Pitao se shvaća li ona da se
dodiruju ili je jednostavno izgubljena u riječima anonimnih autora pa to uopće ne
primjećuje. Povremeno bi podigla pogled i provjerila da je Scottie i dalje u blizini,
ali nije bilo ptica pa je ležao malo bliže vodi.
Bila je tu još jedna razglednica i nekoliko fotografija s komentarom na
poleđini. Uslijedilo je pismo koje je otac pisao svojoj djeci s kojom je rijetko
razgovarao. U pismu je bilo više gorčine i osuđivanja nego tuge zbog narušenog
odnosa. Tru se zapitao je li muškarac preuzeo imalo odgovornosti za ono što se
dogodilo.
Odložio je pismo, a Hope je još uvijek čitala svoje. U tišini je primijetio
pelikana koji je letio nisko iznad vode, tik iznad valova. Nebo iza njih nastavilo
se mračiti i sad je blizu obzora bilo gotovo crno. Gladak, utaban pijesak bio je
prekriven slomljenim školjkama koje su ostale kad se povuklo more.
Hopeina kosa slabašno je lepršala na povjetarcu, a u sivom danu činilo mu se da
je samo njezina kosa ondje u boji; sve ostalo bilo je crno ili bijelo.
Trebala mu je predati još jedno pismo pa je zato shvatio da ono koje joj je u
ruci čita već drugi put. Čuo je kako šmrca.
»Ideš«, rekla je na kraju.
»Je li pisao o sudaru zvijezda od kojeg mu je zatreperila svjetlost u duši?«
»Nije. I dobro, vjerojatno si imao pravo. Onaj drugi tip je definitivno bio
opsesivac.«
Nasmijao se, a ona mu je predala pismo. Nije posegnula prema novom već ga
je nastavila promatrati.
»Nećeš me valjda gledati kako ga čitam?« pitao je.
»Imam bolju ideju«, odgovorila je. »Pročitaj ga naglas.«
Prijedlog ga je zaskočio, ali uzeo je pismo, pri čemu su im se ruke okrznule.
Pomislio je da su već sada opušteni jedno uz drugo te da bi se lako bilo zaljubiti
u nekoga poput nje. Kao i to da se možda, tko zna, već sada zaljubljuje i da ne
može učiniti ništa kako bi to zaustavio.

80
 Knjige.Club Books
U tišini koja je uslijedila ona mu se primaknula bliže. Udahnuo je miris
njezine kose, čist i sladak, svjež poput cvijeća, pa potisnuo poriv da je obgrli.
Umjesto toga duboko je udahnuo, spustio pogled i počeo čitati drhtavi rukopis.

Draga Lena,
pijesak vremena nemilosrdno je iscurio iz mog života, ali pokušavam se
podsjećati da smo bili blagoslovljeni s godinama koje smo podijelili -
pogotovo sada, kad se utapam u bujicama tuge i gubitka.
Pitam se tko sam bez tebe. Čak i kad sam bio star i umoran, ti si bila
ta koja mi je pomagala da se suočim s danom. Nekad mi se činilo da mi
čitaš misli. Nekako si uvijek znala što želim i trebam. Iako smo povremeno
imali trzavica, mogu sagledati pola stoljeća koje smo proveli zajedno i
znati da sam bio pravi sretnik. Ti si bila moje nadahnuće i fascinacija i
hodao sam malo uspravnije samo zato što si ti bila uz mene. Svaki put kad
sam te držao u naručju, znao sam da mi nije potrebno ništa drugo.
Dao bih sve samo da te mogu još jedanput zagrliti.
Želim osjetiti miris tvoje kose i sjesti s tobom za blagovaonski stol.
Želim te gledati dok spremaš pohanu piletinu od koje mi je uvijek curila
slina, iako me je doktor upozorio da je ne smijem jesti. Želim gledati kako
uvlačiš ruke u plavi pulover koji sam ti kupio za rođendan, onaj koji si
obično nosila navečer, kad bi se skrasila kraj mene u dnevnom boravku.
Želim sjediti s našom djecom i unučadi i Emmom, našom jedinom
praunukom. Kako je moguće da sam tako stari Razmišljam o tome dok je
grlim, ali kad osluhnem, nikad ne čujem tvoj glas kako me zadirkuje zbog
toga. I to mi svaki put slomi srce.
Ne ide mi ovo, ovaj život u samoći. Nedostaje mi tvoj sveznajući
osmijeh i nedostaje mi zvuk tvoga glasa. Nekad mi se učini da te čujem
kako me zazivaš iz vrta, ali kad odem na prozor, vidim samo crvene
kardinale, one za koje si tražila da izvjesim hranilicu.
Punim je zbog tebe. Znam da bi ti to htjela. Uvijek si voljela gledati
te ptice. Nikad nisam razumio zašto, sve dok mi čovjek u trgovini za kućne
ljubimce nije rekao da oni ostaju zajedno cijeli život.
Ne znam je li to točno, ali želim vjerovati u to. Dok ih gledam - baš
kao ti nekad, mislim kako si ti oduvijek bila moj kardinal, a ja tvoj. Silno
mi nedostaješ.

Sretna ti godišnjica,
Joe

Kad je završio, Tru je nastavio gledati u pismo koje je na njega ostavilo veći
dojam nego što je bio spreman priznati. Znao je da ga Hope promatra, a kad se
81
 Knjige.Club Books
okrenuo prema njoj, ostao je zatečen otvorenom i neskrivenom prirodom njezine
ljepote.
»Zbog takvih pisama«, rekla je tiho, »volim dolaziti do Srodne duše.«
Preklopio je papir i vratio ga u omotnicu pa ju odložio u mali kup pored sebe.
Dok ju je gledao kako poseže prema nepročitanim pismima, pomislio je da će
ostale poruke biti razočaravajuće, što su i bile. Većinom su bile tople i revne, ali
ništa ga nije ganulo onoliko koliko je to učinilo Joeovo pismo. Dok su ustajali s
klupe i vraćali pisma u sandučić, razmišljao je o tom čovjeku: o tome gdje je živio,
što je radio te kako je uopće, s obzirom na visoku starost, uspio doći na ovaj
izolirani komad plaže na uglavnom nepristupačnom otoku.
Krenuli su natrag prema kući, povremeno čavrljajući, ali većinom su uživali
u šutnji. Njihova opuštenost natjerala je Trua da opet razmisli o Joeu i Leni, o toj
vezi zasnovanoj na ugodi, povjerenju i trajnoj želji da budu zajedno. Pitao se
razmišlja li i Hope o tome.
Scottie je pred njima trčkarao od dina do ruba vode te opet natrag. Oblaci su
postajali sve mračniji, vjetar im je mijenjao oblik, a nekoliko minuta kasnije
počela je sipiti kiša. Podigla se plima pa su morali hodati po dini da izbjegnu
valove, ali Tru je ubrzo uvidio da nema smisla pokušati ostati suh. Ugledali su dva
bljeska munje nakon čega su uslijedile dvije tutnjave groma i svijet se naglo
smračio. Kišica se pretvorila u kišu pa u pljusak.
Hope je ciknula pa počela trčati, ali mol je i dalje bio daleko ispred njih pa je
na kraju opet usporila. Okrenula se i bespomoćno podigla ruke.
»Izgleda da sam krivo izračunala koliko vremena imamo, ha ?« doviknula je.
»Oprosti!«
»Nema problema«, odgovorio je hodajući prema njoj. »Pada, ali nije jako
hladno.«
»Nije da samo pada«, rekla je. »Pljušti. Ali ovo je bila prava pustolovina.«
Kiša je ostavila tragove maskare na njezinu obrazu, trag nesavršenosti na ženi
koja mu je djelovala savršeno na svaki mogući način. Zapitao se zašto mu je ušla
u život i kako je moguće da mu je već sada toliko stalo do nje. Sve su mu se misli
usmjerile prema njoj. Nije razmišljao o svom životu u Zimbabveu ili razlogu zbog
kojeg je došao u Sjevernu Karolinu; samo se divio njezinoj ljepoti i prisjećao se
trenutaka koje su proveli zajedno u stvaranju živopisnih slika. Bio je to plimni val
osjećaja i emocija dok mu se odjednom nije učinilo da je cijeli život kročio
putem koji ga je vodio do nje, kao da je ona njegovo krajnje odredište.
Hope je stajala kao zaleđena. Pretpostavio je da zna što on osjeća i pitao se
dijeli li ona te osjećaje. Nije bio siguran, ali nije se pomaknula ni kada je pružio
ruku i položio je na njezin bok.
Jako dugo su tako stajali, dok je energija strujala između njih kroz taj jedan,
jednostavan dodir. Gledao je u nju, a ona mu je uzvraćala pogled i taj trenutak kao
da je trajao cijelu vječnost prije nego što se on konačno primaknuo prema njoj.

82
 Knjige.Club Books
Nagnuo je glavu, polako primicao lice njezinu, sve dok nije osjetio
Hopeinu nježnu ruku na prsima.
»Tru...« šapnula je.
Njezin glas bio je dovoljan da ga zaustavi. Znao je da se treba odmaknuti,
povećati udaljenost između njih, ali nije imao snage za to.
Ni ona se nije odmaknula. Samo su gledali jedno drugo na pljusku, a Tru je
opet osjetio buđenje starih instinkta; instinkta koje nije mogao kontrolirati. Posve
je jasno shvatio da se zaljubio - a možda i da je nekoga poput nje čekao cijeli svoj
život.

Hope je zurila u Trua dok su joj misli letjele, i pokušavala ignorirati nježnu snagu
koja je izbijala iz njegove ruke. Pokušavala je ignorirati požudu i žudnju koju je
osjećala u njegovu dodiru. Dijelom je znala kako želi da je on poljubi, no
istodobno je drugi dio nje, jači dio, upozoravao protiv toga i natjerao je da
položi ruku između njih.
Nije bila spremna za to...
Na kraju je oklijevajući odvratila pogled, osjećajući i njegovo razočaranje i
prihvaćanje. Kada je na kraju zakoračio unatrag, učinilo joj se da konačno može
opet disati, iako je njegova ruka ostala na njezinu boku.
»Vjerojatno bismo se trebali vratiti«, promrmljala je.
Kimnuo je i dok je odmicao ruku s njezina boka, ona je posegnula prema njoj,
s namjerom da je stisne. On je istodobno rotirao ruku pa su im se prsti isprepleli,
kao da su to iskoreografirali.
U sljedećem trenutku su se jednostavno držali za ruke dok su hodali jedno
kraj drugog.
Senzacija je bila opojna, iako je znala da držanje za ruku zapravo ništa ne
znači. Mutno se sjećala da se isto tako za ruku držala s Tonyjem, dečkom kojeg
je poljubila u vikendici, kada su sljedeći dan otišli u kino. Tada je tu jednostavnu
gestu vjerojatno protumačila kao znak zrelosti, kao da konačno odrasta, ali
trenutačno joj se to činilo jednom od najintimnijih stvari koje su joj se ikada
dogodile. Njegov je dodir najavljivao mogućnost još veće intimnosti kasnije pa se
usredotočila na praćenje Scottiejeva kretanja kako ne bi previše razmišljala o
tome.
Polako su prošli kraj restorana Clancy’s i mola, a nedugo nakon toga stigli su
do stuba prema kućici. Tru joj je pustio ruku tek kad se zaustavila. Pogledala ga
je shvativši da još nije spremna prekinuti njihovo druženje.
»Želiš li večerati sa mnom? U vikendici? Jučer sam kupila svježu ribu na
tržnici.«
»Želim«, odvratio je. »I to jako.«
83
 Knjige.Club Books

TRENUCI ISTINE

Č im je otvorila vrata kućice, Scottie je utrčao unutra, zastao pa se žestoko

otresao poprskavši sitnim kapljicama sve u svojoj blizini. Hope je pojurila po
ručnik, ali Scottie se opet otresao prije nego što je stigla do njega. Napravila je
grimasu. Kad se posuši, morat će obrisati namještaj i zidove. No prvo treba kupku.
Dogovorili su da će on doći za sat i pol pa je imala dovoljno vremena. Pustila
je vodu u kadi, izvukla se iz mokre odjeće i ubacila je u sušilicu. Kad se vratila,
kada je već bila napola puna pa je dodala kupku. Shvativši da nešto nedostaje,
omotala se ručnikom, otišla u kuhinju i natočila čašu vina iz boce koju je otvorila
prethodnog dana. Vraćajući se u kupaonicu, zgrabila je svijeće i kutiju šibica iz
ormarića.
Zapalila je svijeće pa sjela u vrelu, sapunastu vodu i otpila velik gutljaj vina.
Naslonivši glavu, pomislila je kako to iskustvo djeluje drugačije nego dan ranije,
nekako luksuznije. Dok se opuštala, u glavi je vrtjela onaj trenutak na plaži kad
ju je Tru umalo poljubio. Iako ga je na kraju zaustavila, cijeli je događaj djelovao
poput sna i htjela ga je ponovno proživjeti. Nije se radilo samo o tome da se opet
osjećala privlačno; u njezinoj povezanosti s Truom bilo je nečega skladnog i
neusiljenog, nečega gotovo spokojnog. Dok nije upoznala njega, nije imala
pojma koliko žudi upravo za nečim takvim.
No nije znala je li taj osjećaj nov ili je cijelo vrijeme bio zakopan u njezinoj
podsvijesti, izgubljen među brigama, frustracijama i ljutnji koju je osjećala prema
Joshu. Znala je samo to da su joj emocionalna previranja od proteklih mjeseci
ostavila malo energije da se brine za sebe. Ovih dana rijetko je nalazila trenutke
mira ili opuštanja i s tugom je shvatila da uopće nije uzbuđena zbog činjenice da
će ovaj vikend vidjeti prijateljice. Negdje je putem izgubila svoju iskru.
Vrijeme provedeno s Truom u njoj je osvijestilo činjenicu da ne želi biti osoba
kakva je postala u zadnje vrijeme. Htjela je biti osoba kakvom se pamtila - netko
tko zna prigrliti život, tko entuzijastično pristupa i onom običnom i neobičnom.
Ne u budućnosti nego već sad.
Obrijala je noge i još se malo namakala, ali onda se voda počela hladiti.
Obrisala se pa uzela losion s ormarića. Namazala je noge, grudi i trbuh, uživajući
u svilenkastom osjećaju koji je udahnuo nov život njezinoj koži.
Izvadila je i obukla novu ljetnu haljinu te obula nove sandale. Razmislila je o
tome da obuče grudnjak, ali zaključila je da nije potreban. Osjećajući se

84
 Knjige.Club Books
vragolasto, ali ne želeći razmišljati o tome što bi to moglo značiti za kasnije, nije
posegnula ni za gaćicama.
Osušila je kosu i napravila si frizuru, pokušavajući se prisjetiti svega što je
Claire učinila. Kad je bila zadovoljna, prešla je na šminku. Odabrala je sjenilo
boje akvamarina, u nadi da će naglasiti boju njezinih očiju. Nanijela je malo
parfema i izabrala viseće kristalne naušnice koje joj je Robin poklonila za
rođendan.
Nakon toga je stala ispred ogledala. Prilagodila je naramenice haljine i
popravljala frizuru sve dok nije bila zadovoljna. Katkad je bila pomalo kritična
prema svom izgledu, ali večeras nije mogla suspregnuti svoje zadovoljstvo.
Čašu s preostalim vinom odnijela je natrag u kuhinju. Iza prozora se spuštala
sve veća tama. Nije krenula pripremati večeru, već je umjesto toga počistila nered
koji je Scottie ostavio za sobom u hodniku pa je brzinski prošla kroz dnevni
boravak i namjestila jastuke pa vratila roman koji je čitala na policu. Upalila je
lampe u dnevnom boravku pa prigušila svjetlost kako bi stvorila pravu atmosferu.
Uključila je radio i izabrala stanicu koja je puštala klasični jazz. Savršeno.
U kuhinji je otvorila novu bocu vina pa ju stavila u hladnjak. Izvadila je žute
i zelene tikvice i luk pa sve odnijela do pulta, natezala na kockice i odložila. Zatim
je na red došla salata i taman kad je u drvenoj zdjeli promiješala rajčice,
krastavce, mrkve i rimsku salatu, začula je kucanje na ulaznim vratima.
Od tog zvuka zalepršali su joj leptirići u želucu.
»Uđi!« doviknula je krećući prema sudoperu. »Otvoreno je!«
Kad su se vrata otvorila, zvuk kiše odjednom je postao glasniji, no ubrzo se
opet stišao.
»Trebam još malo vremena, u redu?«
»Samo polako«, odjeknuo je njegov glas iz hodnika.
Oprala je i obrisala ruke pa izvadila vino. Kad ga je natočila u čaše, palo joj
je na pamet da bi vjerojatno trebala poslužiti neko predjelo. Nije imala velik izbor
u ormarićima, ali u hladnjaku je pronašla kalamata crne masline. Poslužit će.
Zagrabila ih je u malu keramičku zdjelicu koju je odnijela na blagovaonski
stol. Zatim je upalila svjetlo iznad štednjaka, ugasila glavno svjetlo i uzela čaše.
Duboko je udahnula pa skrenula iza ugla u dnevni boravak.
Čučnuo je da podraga Scottieja i bio joj je okrenut leđima. Obukao je plavu
košulju dugih rukava, a ona je primijetila kako su mu traperice napete oko bedara
i stražnjice. Stala je usred koraka i samo zurila u njega. Nikad nije vidjela nekoga
više seksi.
Sigurno ju je čuo jer je konačno ustao i okrenuo se, automatski se
osmjehnuvši, a zatim ju je ugledao. Raskolačio je oči dok ju je upijao, blago
rastvorenih usta. Izgledao je kao da je paraliziran, kao da pokušava pronaći glas,
ali bezuspješno.
»Izgledaš... neopisivo lijepo«, šapnuo je na kraju. »Stvarno.«
85
 Knjige.Club Books
Odjednom je shvatila da je on zaljubljen u nju. Nije si mogla pomoći, nego je
uživala u tom osjećaju, sigurna u to da je sve zapravo išlo prema tome. A k tome,
sada je postala svjesna da je i htjela da se to dogodi, jer je shvatila da je i ona
zaljubljena u njega.

Kad je Tru konačno spustio pogled, Hope mu je prišla i predala mu čašu vina.
»Hvala ti«, rekao je, opet je proučivši. »Obukao bih sako da sam znao. I da
sam ga spakirao.«
»Izgledaš savršeno«, rekla je, znajući da ga želi gledati odjevenog upravo
tako. »Ovo nije isto vino kao ono neku noć. Nadam se da je to okej.«
»Nisam izbirljiv«, odvratio je. »Siguran sam da je dobro.«
»Nisam još počela kuhati. Nisam znala jesi li gladan.«
»Svejedno mi je.«
»Izvadila sam masline ako želiš nešto grickati.«
»Može.«
»Na blagovaonskom su stolu.«
Bila je svjesna toga da okolišaju, ali emocije su joj bile tako uzburkane da se
jedva koncentrirala na to da ne prolije vino. Duboko je udahnula i krenula prema
blagovaonici. Tamno nebo iza prozora na trenutke bi zasvijetlilo kao da skriva
bljeskalicu u svojim dubinama. Izvukla je stolicu pa sjela. Tru je slijedio njezin
primjer pa su sjeli, oboje okrenuti prema prozoru. Usta su joj bila suha pa je otpila
gutljaj vina razmišljajući kako nesvjesno oponašaju kretnje onoga drugog. Kad je
Tru spustio svoju čašu na stol, nastavio je rukama držati nožicu čaše. Znala je
da je nervozan kao i ona, a to joj je bilo nekako neobično utješno.
»Drago mi je što si danas išao sa mnom.«
»I meni«, odgovorio je.
»Drago mi je što si ovdje.«
»Gdje bih drugdje bio?«
Uto je zazvonio telefon.
Slušalica je bila na zidu, blizu Trua, ali nekoliko su trenutaka samo nastavili
gledati jedno u drugo. Hope se okrenula prema zvuku tek kad je telefon drugi put
zazvonio. Poželjela je pustiti da se javi sekretarica, ali onda se sjetila roditelja.
Ustala je, brzo okružila Trua pa podigla slušalicu.
»Hej«, rekao je Josh. »Ja sam.«
Želudac joj se stegnuo. Nije joj bilo do razgovora s njim. Ne dok je Tru bio
ovdje, ne sada.
»Bok«, odgovorila je kratko.
»Nisam bio siguran hoću li te uloviti. Mislio sam da ćeš možda biti vani.«
86
 Knjige.Club Books
Čula je da mu se petlja jezik i shvatila je da je pio.
»Kod kuće sam.«
»Bio sam na bazenu pa sam ušao na nekoliko minuta. Ovdje je prilično vruće.
Kako si ti?«
Tru je nepomično i tiho sjedio za stolom. Bio joj je tako blizu...
Primijetila je način na koji mu košulja grli tijelo, naslutila mišiće ispod
tkanine i prisjetila se dodira njegove ruke na boku.
»Dobro sam«, rekla je trudeći se zvučati nonšalantno. »Ti?«
»Meni je super«, odgovorio je. »Sinoć sam osvojio neki novac na
blackjacku.«
»Super.«
»Kako je u kućici? Je li vrijeme lijepo?«
»Trenutačno pada kiša i trebala bi padati cijeli vikend.« »Kladim se da je
Ellen uzrujana, ha?«
»Je«, odgovorila je Hope pa je na jedan tren uslijedila nelagodna tišina na oba
kraja linije.
»Sigurno si dobro?« pitao je. Gotovo da je mogla vidjeti kako se mršti.
»Nekako si tiha.«
»Rekla sam ti da sam dobro.«
»Čini se da se još uvijek ljutiš na mene.« »Misliš?« Borila se da potisne
razdraženost.
»Ne misliš da si preburno reagirala?«
»Radije ne bih o tome preko telefona«, rekla je.
»Zašto ne?«
»Jer je to razgovor koji moramo obaviti licem u lice.« »Ne znam zašto se tako
ponašaš«, rekao je.
»Onda me možda uopće ne poznaješ.«
»Joj, daj. Nemoj biti tako melodramatična...« Čula je kuckanje kockica leda
u njegovoj čaši dok je otpijao gutljaj pića.
»Moram ići«, rekla je prekinuvši ga. »Bok.«
Čula je Joshev svadljiv ton dok je poklapala slušalicu.
Jedan je trenutak gledala u telefon pa spustila ruku kraj boka. »Ispričavam se
zbog ovoga«, rekla je Truu i uzdahnula. »Bolje da se nisam javila.«
»Želiš li razgovarati o tome?«
»Ne.«
Na radiju je završila jedna pjesma i počela je druga. Glazba je bila tužna,
nemirna. Gledala je kako Tru ustaje od stola. Sad joj je bio jako blizu; osjećala je
hladan zid na leđima dok je on zurio u nju.

87
 Knjige.Club Books
Nepokolebljivo je susrela njegov pogled. On joj je prišao još bliže.
Znala je što se događa. Riječi nisu bile potrebne. Opet je pomislila kako ništa
od svega toga ne može biti stvarno, ali kad je tijelom pritisnuo njezino, to je
odjednom djelovalo stvarnije od svega što je ikada doživjela.
Još je uvijek mogla sve zaustaviti. Možda bi i trebala. Za nekoliko dana on će
biti na drugom kraju svijeta, a tjelesna i emocionalna spona između njih morat će
biti prekinuta. On će biti povrijeđen, ona će biti povrijeđena, a opet...
Nije se mogla zaustaviti. Sad više ne.
Kiša je udarala po prozorima, a oblaci su i dalje bljeskali. Tru joj je položio
ruke na leđa ne pomičući oči s njezinih. Palčevima je radio male krugove, a
tkanina njezine haljine bila je dovoljno tanka i lagana da to djeluje poput dodira
na goloj koži. Zapitala se može li on vidjeti da ne nosi gaćice pa se navlažila.
Povukao ju je uza sebe, a vrelina njegova tijela utisnula se u njezino. Tiho je
dahnula i ovila mu ruke oko vrata. Čula je glazbu pa su polako napravili krug pri
čemu se njegovo tijelo jedva primjetno njihalo u ritmu. Tada se nasmiješio, kao
da je poziva u svoj svijet, a u njoj su se urušili posljednji bedemi obrane. Znala je
da to želi. Zadrhtala je kad je osjetila njegov dah na vratu.
Nježno joj je poljubio ušne resice pa obraz, ostavivši mokar trag, a kad je
usnama konačno susreo njezine, osjetila je kako se obuzdava, kao da joj da je
posljednju priliku da to prekine. Ta spoznaja bila je ushićujuća, gotovo
oslobađajuća, i kada je zario prste u njezinu kosu, ona je rastvorila usne. Kad su
im se jezici spojili, začula je tih uzdisaj, jedva prepoznavši da je njezin. Rukama
je prešao niz njezina leđa, ruke pa trbuh što je djelovalo poput niza slabih strujnih
udara. Prstom je prošao ispod njezine dojke, a njoj su se ukrutile bradavice.
Osjećala je njegovo tijelo pritisnuto uza svoje. Podigla je ruku do njegova
obraza pa mu prstima prešla preko brade, a on je prešao na njezin vrat koji je
nježno grickao dok mu je ona milovala prsa. Na kraju ga je uhvatila za ruku i
odvela u spavaću sobu.
U ogledalu u spavaćoj sobi vidjela je kako je promatra dok je uzimala svijeće
i šibice da ih upali pa jednu položila na noćni ormarić, a drugu na komodu. Na
prigušenoj svjetlosti, sjene su plesale po zidovima, a kad se Hope okrenula,
pogledi su im se sreli i na tren su se samo upijali očima.
Osjetila je njegovu požudu pa si je dopustila da uživa u njoj prije nego što je
konačno zakoračila prema njemu. I on je zakoračio pa se svijet između njih
smanjio, a kad su se poljubili, uživala je u vlažnosti i toplini njegova jezika.
Izvukla mu je košulju iz hlača i polako je otkopčala, a kad je završila, noktom mu
je prešla preko trbuha do kuka. Tijelo mu je bilo čvrsto i vretenasto, mišići na
trbuhu vidljivi, a ona mu je povukla košulju niz ramena i pustila je da padne na
pod.
Usnama je prešla na njegov vrat koji je nježno gricnula dok je posezala za
njegovim remenom. Otkopčala ga je, kao i gumb na njegovim trapericama. Dok

88
 Knjige.Club Books
je spuštala zatvarač prema dolje, njegove su ruke prešle na njezine grudi. Povukla
mu je hlače prema dolje, a Tru je zakoračio unatrag. Odvezao je gležnjače pa izuo
njih i čarape. Uslijedile su traperice i na kraju bokserice.
Stajao je gol pred njom, savršen poput drevnog kipa isklesana iz mramora.
Hope je podigla jednu nogu na krevet, pa zatim drugu, namjerno ga dražeći
sporim izuvanjem sandala. Tru joj je prišao i opet je primio u naručje. Palucnuo
je jezikom po njezinoj ušnoj resici posežući prema naramenici njezine
ljetne haljine. Spustio ju je preko njezina ramena pa isto ponovio i s drugom
naramenicom. Haljina joj je kliznula niz tijelo podno nogu, a njihova naga tijela
su se spojila. Koža mu je bila vrela na njezinoj dok je polako klizio prstom niz
njezinu kralježnicu. Izdahnula je dok je njegova ruka nastavila još niže, a onda ju
je jednim glatkim pokretom podigao i ljubeći je odnio u krevet.
Smjestivši se pored nje, milovao joj je grudi i trbuh. Ona je nježno grickala
njegovu donju usnu čak i dok mu je prste zarila u leđa, osjećajući se lijepo na
svjetlosti svijeća i poželjno u njegovim rukama. Polako je kliznuo jezikom
između njezinih grudi i preko trbuha pa se opet vratio. Sljedeći je put
ustima otišao još niže, a ona je stisnula prste u njegovoj kosi dok ju je on jezikom
draškao i nadraživao. Nastavio je sve dok ona to više nije mogla podnijeti pa ga
je povukla natrag do sebe, stišćući se uz njega, privlačeći ga još bliže.
Tada se, isijavajući toplinom, premjestio iznad nje pa posegao prema njezinoj
ruci i poljubio joj vrhove prstiju jedan po jedan. Poljubio ju je u obraz pa u nos, a
onda opet u usta, i kad je konačno ušao u nju, ona je izvila leđa i zastenjala, znajući
da ga želi više nego što je ikada željela nekog muškarca.
Kretali su se zajedno, oboje posve usklađeni s potrebama onog drugog, oboje
pokušavajući zadovoljiti ono drugo i osjetila je kako drhti od sve veće potrebe.
Povikala je kad se u njoj rasplinuo golemi val užitka, ali čim je prošao, opet se
počeo graditi. Svršavala je opet i opet, u beskrajnom nizu užitaka, a kad je i
on konačno svršio, Hope je bila iscrpljena, a tijelo joj je bilo mokro od znoja.
Teško je disala u Truovu naručju. Čak se ni onda njegove ruke nisu prestale kretati
po njezinoj koži i, dok su svijeće sagorijevale, dopustila je da je ponese plima
doživljenog iskustva.
Kasnije su opet vodili ljubav, ovog puta sporije, ali s jednakim intenzitetom.
Svršila je još jače nego prošli put i tresla se od iscrpljenosti kad je on svršio. Činilo
joj je da je posve iscrpljena, ali dok je vani nastavila bjesnjeti oluja, u njoj je,
začudo, ponovno počela rasti želja. Treći put nije moguć, pomislila je, ali bio
je moguć, i tek je nakon što je opet svršila utonula u san bez snova.

Ujutro je Hope dočekala siva svjetlost koja je dopirala kroz prozore i miris kave
koji se širio iz kuhinje. Zgrabila je ogrtač iz kupaonice pa se zaputila hodnikom,
svjesna toga da umire od gladi. Tek se tada sjetila da prethodne noći nisu večerali.

89
 Knjige.Club Books
Tru je bio za stolom i primijetila je da je već servirao kajganu i kriške voća.
Nosio je istu odjeću kao i prethodne večeri. Kad ju je ugledao, ustao je od stola i
primio je u naručje.
»Dobro jutro«, rekao je.
»I tebi«, odgovorila je. »Samo me nemoj ljubiti. Nisam još oprala zube.«
»Nadam se da ti ne smeta što sam spremio doručak.«
»Naravno da ne, naprotiv«, rekla je, diveći se ponudi. »Koliko si već budan?«
»Nekoliko sati.«
»Nisi spavao?«
»Bilo mi je dovoljno.« Slegnuo je ramenima. »I shvatio sam kako funkcionira
tvoj aparat za kavu. Da ti natočim?«
»Naravno«, odgovorila je. Poljubila ga je u obraz, sjela pa si jaja i voće stavila
na tanjur. Primijetila je da je vani prestala kiša, ali sudeći po nebu, bio je to tek
privremeni predah.
Tru se vratio sa šalicom koju je odložio pored nje. »Mlijeko i šećer su na
stolu«, rekao je.
»Sve si pronašao. Zadivljena sam.«
»I ja isto«, rekao je sjedajući pored nje.
Pomislila je koliko joj je stalo do njega i koliko jutro već sada djeluje
prirodno. »Što si radio, osim što si napravio doručak?«
»Otišao sam preko puta i donio nešto ručnika. I još neke druge stvari.«
»Zašto si trebao ručnike?«
»Htio sam obrisati stolice na terasi«, odgovorio je.
»Ali opet će se smočiti.«
»Znam«, rekao je. »Ali nadam se da ću uloviti malo vremena prije nego što
se to dogodi.«
Proučavala ga je dok je posezala prema kavi. »Jako si tajanstven. Što se
događa?«
Uhvatio je njezinu ruku i poljubio joj gornju stranu dlana. »Volim te«, rekao
je jednostavno.
Načas joj se zavrtjelo u glavi kad je te riječi čula izgovorene i znala je da su
njezini osjećaji prema njemu isti.
»I ja tebe volim«, promrmljala je.
»Hoćeš li onda učiniti nešto za mene?«
»Bilo što.«
»Hoćeš li mi pozirati vani nakon doručka?«
»Zašto?«
»Želim te nacrtati«, odgovorio je.

90
 Knjige.Club Books
Hope je zbunjeno kimnula u znak pristanka.
Nakon doručka ga je povela van, a Tru joj je mahnuo da sjedne na stolicu.
Sjela je, neobično sramežljiva, držeći kavu objema rukama.
»Da je odložim?« pitala je, kimnuvši prema šalici.
»Nije bitno.«
»Kakvu pozu da zauzmem?«
Otvorio je blok. »Samo budi svoja i pretvaraj se da me nema.«
To nije bilo lako. Nikad prije nije nekome pozirala. Prekrižila je jednu nogu
preko druge pa pokušala opet s drugom nogom. Ali što da radi s kavom? Opet je
razmislila o tome da je odloži, no umjesto toga je otpila gutljaj. Nagnula se
prema naprijed pa se pokušala zavaliti. Okrenula se prema kući u kojoj je Tru
odsjedao, pa prema oceanu, pa onda opet prema Truu. Ništa joj nije djelovalo
prirodno, ali primijetila je da ju on tiho i koncentrirano promatra.
»Kako da se pretvaram da te nema kad me tako gledaš?«
»Ne znam«, odgovorio je kroz smijeh. »Nikad nisam bio na tvom mjestu.«
»Nisi od pomoći«, zadirkivala ga je pa sjela poluprekriženih nogu u pokušaju
da se udobno smjesti. Ovo je bolje, pomislila je. Srećom, Scottie ih je slijedio van
pa se odlučila usredotočiti na njega, sklupčana ispod kuhinjskog prozora.
Tru je dotad već utonuo u tišinu pa je promatrala kako uzima olovku. Pogled
mu je skakao s nje na skicu i natrag, i primijetila je siguran potez njegove ruke
dok je crtao i razmazivao olovku uvježbanom lakoćom. Povremeno bi žmirnuo
ili nabrao vjeđe i znala je da on toga nije svjestan. Nekako ga je još više poželjela
kad je ugledala taj trenutak ranjivosti ispod samopouzdanog držanja.
Kad su se oblaci opet počeli mračiti, znali su da je vrijeme da stanu.
»Želiš li vidjeti? Nije još gotov, ali da stekneš dojam.«
»Možda nakon što se istuširam«, nećkala se ustajući sa stolice. Tru je uzeo
blok i olovke pa zastao stojeći na pragu i nježno je poljubio. Privukao ju je k sebi,
a ona se naslonila na njega udišući njegov miris i iznova se čudeći tajanstvenim
silama koje su ih spojile.

91
 Knjige.Club Books

ZAJEDNO

akon tuširanja Hope je sjela pored Trua na kauč, a on joj je pokazao crtež,
N kao i ostale koje je imao u bloku. Polako ih je proučila s divljenjem. Kasnije,
kad je kiša prestala, otišli su na ručak u kafić na plaži Ocean Isle, dok je iza
prozora bjesnjela oluja.
Kad se konačno počela spremati za probnu večeru, Tru je sjedio na rubu
kreveta mimo je promatrajući. Gledanje žene koja se šminka oduvijek mu je bilo
seksi i osjetio je da ona uživa u tome što je promatra.
Kad je morala krenuti, dugo su se ljubili na vratima. Držao ju je u naručju,
utiskujući otisak njezina tijela na svoje, pa stajao na trijemu ispred kuće i mahao
dok je odlazila. Zamolila ga je da kasnije izvede Scottieja i rekla da slobodno
može ostati u njezinoj vikendici ako želi.
Kratko je navratio u susjednu kuću po odrezak i još neke namirnice pa si je
spremio večeru u Hopeinoj kuhinji. Dok je jeo, pokušao je zamisliti Hope
okruženu prijateljicama, pitajući se hoće li joj na licu vidjeti sve što se dogodilo
proteklih dana.
Neko je vrijeme proveo dorađujući detalje na crtežu koji je ranije započeo i
stao je tek kad je bio posve zadovoljan. Međutim, još uvijek nije bio spreman
odložiti olovke pa je započeo još jedan crtež: njih dvoje na plaži, okrenuti jedno
prema drugome u profilu. Nije ju trebao gledati za to; mogao je zamisliti tu scenu
pa je brzo napredovao. Kad mu je bilo dosta, već je prošlo nekoliko sati i osjećao
je Hopeinu odsutnost poput tjelesne boli.
Vratila se prije ponoći. Vodili su ljubav, ali još je uvijek bila iscrpljena od
prethodne noći i kratko nakon toga je čuo kako joj se disanje produbilo kad mu je
zaspala u naručju. Njemu je san bio nešto nedostižno. Njihovo vrijeme provedeno
zajedno uskoro će doći kraju, a znao je da je ona žena s kojom želi provesti ostatak
života.
Zurio je u strop očajnički pokušavajući pomiriti te dvije stvarnosti.

Ujutro je Tru bio tiši nego inače. Nije mu bilo do razgovora, nego ju je u krevetu
dugo držao u naručju dok je njoj cijelim tijelom odjekivala dubina osjećaja koje
je gajila prema njemu.

92
 Knjige.Club Books
Ali to ju je plašilo, na isti način na koji je smatrala da plaši i Trua. Htjela je
da sve ovo, ovih zadnjih nekoliko dana, traje zauvijek, a da vrijeme stane svugdje
drugdje. Ali sat kao da je samo otkucavao vrijeme svakom sljedećom minutom.
Još je uvijek postojano padalo kad su ustali iz kreveta, ali svejedno su se
odlučili zaputiti u još jednu šetnju plažom. Hope je u ormaru pronašla kabanice
pa su Scottieja odveli u šetnju. Držali su se za ruke dok su šetali i nekim
neizgovorenim dogovorom zastali su na mjestu na kojem su se upoznali. Poljubio
ju je, a kad se odmaknula, obujmio je njezine ruke svojima.
»Mislim da sam htio da se sve ovo dogodi od trena kad sam te upoznao.«
»Koji dio? To da spavaš sa mnom ili da se zaljubiš u mene?« »Oboje«, priznao
je. »Kad si ti znala?«
»Mislim da sam znala da bismo mogli spavati zajedno dok smo pili vino na
terasi nakon večere. Nisam znala da ću se zaljubiti u tebe do onog dana kad si
došao na večeru.« Stisnula mu je ruku. »Žao mi je što sam se okrenula kad si me
prvi put pokušao poljubiti.«
»Ne mora ti biti žao.«
Krenuli su natrag stajući u kući u kojoj je Tru odsjedao. Na sekretarici je imao
očevu poruku koji mu kaže da se nada da će stići između dva i tri sata. Što je
savršeno, pomislila je Hope. U to će vrijeme ona krenuti na vjenčanje. Iako je
obred počinjao u šest, morala je doći ranije zbog fotografiranja.
Tru ju je poveo u brzinski obilazak dok je Scottie sam istraživao, a ona je
morala priznati da je kuća bila elegantnija nego što je mislila. Unatoč prvotnim
predrasudama, mogla je zamisliti kako iznajmljuje tu kuću s prijateljicama na
tjedan dana i sjajno se provodi. Kad su stigli do glavne kupaonice, Hope je
mahnula prema golemom jacuzziju.
»Hoćemo?« predložila je. U sljedećem trenu bili su goli i ubacivali su odjeću
i jakne u sušilicu. Kad su sjeli u pjenastu vodu, naslonila se na Trua i uzdahnula
kad je nježno prešao spužvom preko njezinih grudi, trbuha, ruku i nogu.
U kućnim ogrtačima pojeli su rani ručak jer im se odjeća još uvijek sušila.
Nakon toga Hope je obukla odjeću još toplu od sušilice pa su sjedili za stolom i
razgovarali sve dok se nije morala vratiti u vikendicu i početi se spremati.
Kao i prethodnog dana, gledao ju je sa svog mjesta na krevetu dok si je slagala
frizuru i stavljala šminku. Uslijedila je haljina za djeveruše pa nove cipele, a kad
je završila, izvela je brzinsku piruetu za njega.
»Dobro?«
»Zanosno«, rekao je, a iskreni kompliment dodatno je pojačao pogledom
punim divljenja. »U velikom sam iskušenju da te poljubim, ali ne želim ti uništiti
ruž.«
»Spremna sam riskirati«, rekla je saginjući se da ga poljubi. »Da se danas ne
nalaziš s ocem, pozvala bih te da mi se pridružiš.«

93
 Knjige.Club Books
»Morao bih kupiti prikladnu odjeću.«
»Kladim se da si nevjerojatno zgodan u odijelu.« Potapšala ga je po prsima i
sjela kraj njega na krevet. »Jesi li nervozan zbog susreta s ocem?«
»Ne baš.«
»Što ako se sjeća malo toga o tvojoj mami?«
»Onda pretpostavljam da ćemo se kratko družiti.«
»Stvarno te ne zanima tko je on? Kakav je? Gdje je bio sve ove godine?«
»Ne pretjerano.«
»Ne znam kako možeš biti tako hladan prema svemu tome. Meni se čini da
on želi nekakav odnos s tobom. Makar i površan.«
»Razmotrio sam to, ali sumnjam.«
»Platio ti je kartu da dođeš.«
»A svejedno ga još uvijek nisam upoznao. Da je htio odnos, mislim da bi se
pojavio ranije u tjednu.«
»Što onda misliš, zašto je htio da dođeš?«
»Mislim«, konačno je rekao, »da mi želi reći zašto je ostavio moju majku.«

Nekoliko minuta kasnije Tu je otpratio Hope do njezina auta, noseći dva kišobrana
kako se ona ne bi smočila.
»Znam da zvuči blesavo, ali mislim da ćeš mi nedostajati«, rekla je.
»I ti meni«, odvratio je.
»Hoćeš li mi ispričati sve o susretu s ocem?«
»Naravno. I prošetat ću i Scottieja.«
»Ne znam kad ću se vratiti. Možda kasno. Možeš me čekati u vikendici ako
želiš. Nećeš me povrijediti ako budeš spavao kad dođem.«
»Lijepo se provedi.«
»Hvala«, rekla je i sjela za upravljač.
Iako mu je radosno maknula pri odlasku, zbog nekog je razloga imao loš
predosjećaj dok mu je nestajala iz vida pa se zapitao zašto se uopće pojavio taj
predosjećaj.

94
 Knjige.Club Books

TRENUCI S OCEM

dlučivši da je vjerojatno pametnije Scottieja ostaviti u vikendici, Tru je uzeo

O blok za crtanje i olovke pa se vratio u kuću čekati očev dolazak.
Nastavio je raditi na crtežu njega i Hope, koji je glatko napredovao. Ubrzo je
došao do toga da se počeo koncentrirati na finije detalje, što je bio signal da se
bliži kraju. Budući da se izgubio u radu, trebao mu je trenutak da shvati da mu
netko kuca.
Njegov otac.
Ustavši od stola, zaputio se kroz dnevni boravak. Zastao je kad je uhvatio
kvaku i pripremio se. Kad je otvorio vrata, prvi put u životu ugledao je lice svoga
oca. Iznenadio se prepoznavši neke svoje crte lica u starcu koji je stajao pred njim;
iste tamno plave oči i malu jamicu u bradi. Očeva kosa bila je rijetka, i ono malo
što je ostalo bilo je bijelo, s pokojim sijedim pramenom. Bio je malo pogrbljen i
djelovao je slabašno, kao da je sako koji je nosio bio kupljen za neku krupniju
osobu pa je nekako nestao u njemu. Tru je i unatoč huku oluje čuo kako otežano
diše.
»Zdravo, Tru«, rekao je konačno, teško istisnuvši te riječi iz sebe. U jednoj je
ruci držao kišobran i Tru je primijetio kovčeg na trijemu.
»Zdravo, Harry.«
»Mogu li ući?«
»Naravno.«
Otac mu se sagnuo da podigne kovčeg pa se zaustavio u mjestu napravivši
bolnu grimasu. Tru je posegnuo prema kovčegu.
»Da ga ja unesem?«
»Molim te«, odgovorio je Harry. »Što sam stariji, to do postaje udaljenije.«
»Uđi.«
Tru je podigao kovčeg dok je otac prolazio kraj njega pa polako kretao u
dnevni boravak prema prozorima. Tru mu se pridružio i stao kraj njega te
krajičkom oka proučavao oca.
»Kakva oluja«, rekao je Harry, »ali u unutrašnjosti je još gore. Trebalo mi je
sto godina da stignem jer je na autocesti bilo puno vode. Vozač je više puta morao
skretati na obilaznice.«
Budući da je to bio komentar a ne pitanje, Tru nije odgovorio.

95
 Knjige.Club Books
Umjesto toga je proučavao oca, razmišljajući kako je to poput gledanja u
budućnost. Ovako ću, pomislio je Tru, izgledati ako doživim njegove godine.
»Je li ti kuća poslužila?«
»Velika je«, odgovorio je Tru, prisjetivši se Hopeina prvotnog opisa kuće.
»Ali da, prelijepa je.«
»Dao sam je sagraditi prije nekoliko godina. Supruga je htjela kuću na plaži,
ali gotovo nikad nismo dolazili ovamo.« Dva puta je drhtavo udahnuo pa nastavio.
»Jesi li imao dovoljno hrane u hladnjaku?«
»I previše«, odgovorio je Tru. »Vjerojatno će dosta toga ostati nakon što
odem.«
»Nema veze. Reći ću spremačima da se pobrinu za to. Glavno mi je da je
stigla na vrijeme. Zaboravio sam na to sve dok ti već nisi bio u avionu, ali bilo je
već kasno. Bio sam na intenzivnoj, gdje ne dopuštaju pozive, pa sam zamolio kćer
da se pobrine za detalje. Ona je s upraviteljem imanja dogovorila da će on preuzeti
dostavu.«
Riječi su mu se nastavile kotrljati glavom čak i nakon što mu je otac prestao
govoriti. Supruga, intenzivna, kći... Truu se bilo teško usredotočiti. Hope je imala
pravo kad je predvidjela da će susret djelovati pomalo nadrealno.
»Razumijem«, bio je jedini odgovor koji je Tru uspio smisliti.
»Želim se isto tako ispričati što ti nisam organizirao rent-a-car već sam ti
poslao vozača. Možda bi ti auto bio zgodniji.«
»To mi nije nimalo smetalo. Ne bih znao kamo trebam ići. Rekao si da si bio
na intenzivnoj?«
»Jučer su me otpustili iz bolnice. Djeca su me pokušala odgovoriti od dolaska,
ali nisam mogao propustiti priliku da te upoznam.«
»Želiš li sjesti?« pitao je Tru.
»Mislim da bih vjerojatno trebao.«
Tru je otišao do blagovaonskog stola, a Harry kao da se stropoštao na stolicu.
Na sivoj svjetlosti koja je dopirala kroz prozore izgledao je još iscrpljenije nego
kad je stigao.
Tru je sjeo kraj njega. »Mogu li pitati zašto si bio na intenzivnoj?«
»Rak pluća. Četvrti stadij.«
»Ne znam mnogo o raku.«
»Nema lijeka«, rekao je Harry. »Doktori mi daju nekoliko mjeseci, možda
manje. Možda malo više. Pretpostavljam da je to u Božjim rukama. Dijagnozu
znam od proljeća.«
Trua je preplavila tuga kad je to čuo, iako je to bila ona vrsta tuge rezervirana
za primanje loših vijesti o nepoznatim osobama, a ne o članovima obitelji. »Žao
mi je.«

96
 Knjige.Club Books
»Cijenim to«, rekao je. Harry se nasmiješio, unatoč podacima koje je upravo
podijelio. »Ni za čim ne žalim. Imao sam dobar život i, za razliku od mnogih,
meni je pružena prilika da se oprostim. Ili, u tvom slučaju, da se pozdravim.«
Izvukao je rupčić iz džepa sakoa pa se zakašljao u njega. Kad je završio s
kašljanjem, nekoliko je puta hroptavo udahnuo. »Želim ti zahvaliti na dolasku«,
dodao je. »Kad sam ti poslao avionsku kartu, nisam bio siguran da ćeš pristati
doći.«
»Isprva nisam ni ja bio siguran.«
»No, bio si znatiželjan.«
»Jesam«, priznao je Tru.
»I ja isto«, rekao je. »Otkako sam saznao za tebe. Nisam znao do lani.«
»A svejedno si čekao da me upoznaš.«
»Jesam.«
»Zašto?«
»Nisam ti htio komplicirati život. A ni svoj.«
Bio je to iskren odgovor, ali Tru nije znao što bi o njemu mislio.
»Kako si saznao za mene?«
»To je duga priča, ali pokušat ću je sažeti. Frank Jessup, čovjek kojeg odavno
poznajem, slučajno se zatekao u gradu. Nisam ga vidio gotovo četrdeset godina,
ali zadržali smo minimalan kontakt tijekom tog vremena. Čestitke za Božić,
poneko pismo, ali ništa više od toga. Uglavnom, dok smo ručali, on je spomenuo
tvoju majku pa rekao kako su postojale glasine da je rodila sina ni godinu nakon
što sam ja otišao iz zemlje. Nije rekao da je dijete moje, ali mislim da je to
pomislio. Nakon razgovora sam se i ja zapitao pa sam unajmio istražitelja koji se
bacio na posao. Što je potrajalo. Mnogo se ljudi još uvijek boji govoriti o tvom
djedu iako je umro, a obojica znamo da je zemlja otišla dođavola pa su javni
podaci upitni. No, da skratim, tip je bio dobar i na kraju sam poslao nekoga u
kamp u Hwangeu. On te je fotografirao, a ja sam znao čim sam ugledao
fotografije. Imaš moje oči i majčine crte lica.«
Harry se okrenuo prema prozoru i dopustio da tišina visi između njih. Tru je
razmišljao o nečemu što mu je otac rekao samo nekoliko trenutaka ranije.
»Što ti je značilo ono da mi nisi htio komplicirati život?« pitao je.
Otac mu nije istog trena odgovorio.
»Ljudi govore o istini kao da je ona rješenje svih životnih problema. Dovoljno
sam dugo poživio da znam da to nije tako, i znam da istina nekad prouzroči više
štete nego dobra.«
Tru nije odgovorio. Znao je da otac polako stiže do poante.
»To je ono o čemu sam razmišljao. Otkako sam shvatio da si pristao doći,
samog sebe ispitujem o tome koliko bih ti trebao reći. Postoje neki... aspekti
prošlosti koji bi za tebe mogli biti bolni, kao i dijelovi za koje ćeš kasnije možda
97
 Knjige.Club Books
poželjeti da ti ih nisam rekao. Stoga pretpostavljam da o tebi ovisi ono što
ću sljedeće reći. Želiš li cijelu istinu ili samo izabrane dijelove? No upamti da
nisam ja taj koji će još godinama morati živjeti s time. Moje će žaljenje biti mnogo
kraćeg vijeka. Zbog očitih razloga.«
Tru je spojio dlanove i razmislio o tom pitanju. Aluzije i pažljivo birane riječi
su ga zaintrigirale, ali osjetio je zadršku zbog upozorenja. Koliko je stvarno htio
znati? Nije odmah odgovorio već je najprije ustao.
»Idem si po vodu. Da i tebi donesem?«
»Odgovarao bi mi čaj, ako ti nije problem.«
»Naravno da nije«, odgovorio je Tru. Pronašao je čajnik u jednom od
ormarića, napunio ga vodom pa stavio na plamenik. U drugom je ormariću
pronašao pakiranje čaja. Natočio si je vodu, popio je pa opet napunio čašu.
Čajniku nije dugo trebalo da zazviždi pa je pripremio čaj i donio šalicu do stola.
Ponovno je sjeo.
Cijelo to vrijeme njegov otac nije rekao ni riječi. Poput Trua, ni on kao da nije
osjećao potrebu da čavrljanjem prekine tišinu. Zanimljivo.
»Jesi li odlučio?« pitao je njegov otac.
»Nisam«, odgovorio je Tru.
»Postoji li nešto što te zanima?«
Želim znati o majci, pomislio je opet. No sjedenje za stolom pored starca
odvelo ga je do posve drugog pitanja.
»Ispričaj mi najprije nešto o sebi«, rekao je.
Otac je počešao staračku pjegu na obrazu. »Dobro«, rekao je. »Rodio sam se
1914. u Coloradu, u zemljanoj kućici, ako to možeš zamisliti. Imao sam tri starije
sestre. Dok sam bio tinejdžer, pogodila nas je Velika depresija i bilo je teško, ali
majka je bila učiteljica i uvijek je naglašavala važnost obrazovanja. Upisao sam
Sveučilište u Coloradu i stekao nekoliko diploma. Nakon toga sam pristupio
vojsci. Mislim da sam u pismu spomenuo da sam bio u inženjerskom korpusu, zar
ne?«
Tru je kimnuo.
»U početku sam uglavnom radio u domovini, no onda je krenuo rat. Proveo
sam neko vrijeme u Sjevernoj Africi, Italiji i na kraju Europi. Ispočetka sam se
uglavnom bavio rušenjem, ali do kasne 1944. i proljeća 1945. uglavnom sam radio
na izgradnji mostova, pod Montgomeryjem. Saveznici su se tada već brzo kretali
prema Njemačkoj i bilo je mnogo vodenih prepreka, uključujući Rajnu.
Uglavnom, tijekom rata sam se sprijateljio s jednim inženjerom s britanske strane.
Odrastao je u Rodeziji i imao je mnogo kontakata. Ispričao mi je o rudarenju i
mineralima koji samo čekaju da se iskopaju i tako sam nakon rata otišao ondje za
njim. Pomogao mi je da se zaposlim u rudniku Bushtick. Radio sam ondje
nekoliko godina i upoznao tvoju majku.«

98
 Knjige.Club Books
Otpio je gutljaj čaja, ali Tru je znao da ujedno razmišlja o tome koliko da mu
ispriča.
»Nakon toga sam se vratio u SAD. Zaposlio sam se u Exxonu i upoznao
suprugu, Lucy, na uredskoj božićnoj zabavi. Bila je sestra jednog od izvršnih
direktora i svidjeli smo se jedno drugome. Počeli smo izlaziti, vjenčali smo se i
dobili djecu. Tijekom godina radio sam u raznim zemljama, od kojih su neke
bile sigurne, a neke baš i nisu. Lucy i djeca nekad bi mi se pridružili, a nekad
ostali u SAD-u dok bih ja odradio posao u inozemstvu. Bili smo savršena
kompanijska obitelj, nazovimo to tako, što je pomoglo mojoj karijeri. Uspinjao
sam se poslovnom ljestvicom i ostao sam ondje do mirovine. Dogurao sam do
položaja jednog od potpredsjednika i putem sam zaradio pravo bogatstvo.
Prije jedanaest godina smo se doselili u Sjevernu Karolinu. Lucy je ovdje odrasla
i htjela se vratiti kući.«
Tru ga je proučavao, razmišljajući o novoj obitelji - i životu - koji je njegov
otac stvorio nakon povratka iz Afrike. »Koliko djece imaš?«
»Troje. Dva sina i kćer. Svi su sada u tridesetima. Žena i ja ćemo proslaviti
četrdesetu godišnjicu braka u studenom. Ako poživim dotad.«
Tru je otpio gutljaj vode. »Želiš li ti znati nešto o meni?« »Mislim da imam
prilično dobru sliku o tebi. Istražitelj mi je sve rekao.«
»Dakle znaš da imam sina. Tvog unuka.«
»Da.«
»Bi li ga htio upoznati?«
»Bih«, odgovorio je. »Ali to vjerojatno nije dobra ideja. Ne poznaje me, a ja
umirem. Ne vidim kako bi mu to koristilo.«
Tru je zaključio kako vjerojatno ima pravo u vezi s time. Ali...
»No nisi to zaključio i za mene. Zapravo je isto, ali izveo si drugi zaključak.«
»Ti si mi sin.«
Tru je otpio vode. »Ispričaj mi o mojoj majci«, rekao je konačno.
Njegov je otac spustio bradu i progovorio nježnijim glasom. »Bila je
prelijepa«, rekao je. »Jedna od najljepših žena koje sam ikada vidio. Bila je dosta
mlađa od mene, ali bila je... inteligentna i zrela za svoje godine. Mogla je
strastveno i stručno raspredati o poeziji i umjetnosti, o čemu je nisam ništa znao.
I imala je najdivniji smijeh koji bi te odmah privukao. Mislim da sam se zaljubio
u nju prve noći kad sam je upoznao. Bila je... iznimna.«
Opet je obrisao usta rupčićem. »Velik dio sljedeće godine proveli smo
zajedno - ona je bila na sveučilištu, a moj je rudnik ondje imao laboratorij. Svaki
smo slobodan trenutak proveli skupa. Ja sam, naravno, radio po cijele dane, ali
nalazili smo vremena jedno za drugo. Pamtim da je znala sa sobom nositi knjigu
Yeatsove poezije, i ne mogu ti reći koliko smo puta jedno drugome čitali te
pjesme.« Zastao je otežano dišući. »Voljela je rajčice. Jela ih je uz svaki obrok

99
 Knjige.Club Books
koji smo jeli zajedno. Uvijek bi im dodala malo šećera. Obožavala je leptire i
mislila je da je Humphrey Bogart u Casablanci najseksi muškarac na
svijetu. Počeo sam pušiti još prije nego što sam pristupio vojsci, ali kad mi je
ispričala za Bogarta, počeo sam držati cigarete onako kako ih je on držao u tom
filmu. Između palca i kažiprsta.«
Zavrtio je šalicu, izgubljen u mislima.
»Naučio sam je voziti, znaš. Nije to znala dok se nismo upoznali i sjećam se
da mi je to bilo čudno, pogotovo jer je odrasla na farmi. S vremenom sam počeo
shvaćati još nešto o njoj. Ispod površine, koliko god bila pametna i zrela,
primijetio sam duboku nesigurnost, iako mi to uopće nije imalo smisla. Smatrao
sam da ona ima sve, te da je ona sve što sam ikada želio. No što sam je bolje
poznavao, to sam više shvaćao da je tajnovita. Dugo sam jako malo znao o njezinu
ocu i tome koliko je moćan. Gotovo nikada nije govorila o njemu. No prema
kraju naše veze, često me je tjerala da joj obećam da ću je povesti sa sobom kad
se vratim u SAD, a nekad me je to tako molila da mi se činilo da joj je hitnije
pobjeći od svog života nego biti sa mnom. Nije me nikada upoznala s ocem ili
dopustila da posjetim farmu. Uvijek smo se morali nalaziti na samotnim
mjestima. I, začudo, nikad ga nije zvala ocem ili tatom. On je uvijek
bio Pukovnik. I zbog svega toga sam se na kraju morao zapitati.«
»Što?«
»Mislim da se sada opet moraš zapitati koliko stvarno želiš znati. To ti je
posljednja prilika.«
Tru je zatvorio usta i kimnuo. »Nastavi.«
»Kad se konačno počela otvarati o tvom djedu, opisivala bi dvije posve
različite osobe. U jednoj verziji ga je obožavala i naglašavala je koliko trebaju
jedno drugo, ali sljedeći put kad bi ga spomenula, rekla bi mi da ga mrzi. Rekla
bi da je zao, da se želi maknuti od njega i da ga nikada više ne želi vidjeti. Ne
znam sve detalje o tome što se zbivalo u toj kući dok je odrastala, a nisam ni
siguran da to želim znati. No znam da se tvoja majka, kad je njezin otac saznao
za mene, uspaničila. Pojavila mi se pred vratima, histerična, govoreći da moramo
istog trena napustiti zemlju jer je Pukovnik bijesan - nisam se stigao ni spakirati.
Nisam je mogao smiriti, a kad je shvatila da ne namjeravam napustiti zemlju s
njom, pobjegla je. To je bio posljednji put da sam je vidio. Tada nisam znao da je
trudna. Možda bi sve bilo drugačije da mi je rekla. Volim misliti da bih bio
otišao za njom i pomogao joj da se makne od njega. Ali nikad nisam dobio tu
priliku.«
Sklopio je dlanove, pritišćući ih kao da se nada da će mu to dati snagu.
»Te su se noći pojavili pred mojim vratima, nakon što sam legao. Skupina
muškaraca. Dobro su me namlatili, prebacili mi vreću preko glave pa me ubacili
u prtljažnik automobila. Odvezli su me u neku kuću s podrumom i sljedeće što
pamtim, nakon što su me izvukli iz automobila, jest da sam padao niz
stube. Izgubio sam svijest, a kad sam došao k sebi, osjetio sam miris vlage i
100
 Knjige.Club Books
plijesni. Bio sam vezan lisičinama za neke cijevi. Što je užasno boljelo, jer sam
tijekom pada iščašio rame.«
Nekoliko je puta duboko udahnuo, kao da sakuplja snagu za zadnju dionicu.
»Kad su mi konačno skinuli vreću s glave, netko mi je uperio svjetiljku u oči.
Nišu nisam vidio. No ondje je bio on. Pukovnik. Rekao mi je da imam dva izbora:
mogao sam sljedeće jutro napustiti Rodeziju ili sam mogao umrijeti u podrumu,
zavezan za cijevi, bez hrane i vode.«
Okrenuo se prema Truu. »Bio sam u ratu. Vidio sam užasne stvari. Bio sam
upucan - dobio sam Grimizno srce - i bilo je trenutaka kad sam se pitao kako ću
preživjeti. Ali nikada se nisam bojao više nego u tom trenutku, jer sam znao da je
on hladnokrvni ubojica. To mu se čulo u glasu. Sljedeći sam dan sjeo u auto i
nisam stao dok nisam stigao do Južne Afrike. Ulovio sam let za SAD. Nikada više
nisam vidio tvoju majku niti s njom razgovarao.«
Progutao je slinu.
»Živio sam sa spoznajom da me je taj postupak čini kukavicom. Zbog toga
što sam je ostavio s njim. Što sam nestao iz njezina života. I nije prošao ni jedan
jedini dan da to nisam zažalio. Mislim... volim svoju suprugu, ali prema njoj nikad
nisam osjećao onu duboku, prožimajuću strast koju sam osjećao prema
tvojoj majci. Ostavio sam Evelyn s tim muškarcem, i u srcu znam da je to nešto
najgore što sam ikada učinio. Moraš znati da nisam došao ovamo da tražim tvoj
oprost. Neke se stvari ne mogu oprostiti. No želim da znaš kako bi stvari bile
drugačije da sam znao za tebe. Razumijem da su to samo riječi i da me ne
poznaješ, ali to je istina. I žao mi je što je sve završilo tako kako jest.«
Tru nije ništa rekao, shvativši da mu nije teško priču koju je upravo čuo
povezati s djedom kojeg je poznavao. Osjetio je gađenje, ali od njega su veći bili
oštra bol zbog majčina života i sažaljenje prema muškarcu koji je sjedio kraj njega
za stolom.
Njegov otac je mahnuo prema kovčegu. »Možeš li mi ga dodati?«
Tru je dohvatio kovčeg, podigao ga na stol pa gledao oca kako ga otvara.
»Htio sam ti isto tako dati neke stvari«, rekao je. »Spremio sam ih u kovčeg
onog dana kad sam napustio Rodeziju i tijekom godina sam posve zaboravio na
njih. No kad sam ugledao tvoju fotografiju, zamolio sam jednog od sinova da
mi pronađe kovčeg na tavanu i da mi ga donese. Da si bio odlučio da se ne želiš
upoznati sa mnom, poslao bih ti to.«
U kovčegu je bila omotnica na vrhu kupa crtaćeg papira koji je požutio na
rubovima. Otac je Truu predao omotnicu.
»Jedan od ondašnjih prijatelja bio je fotograf i posvuda je nosio fotoaparat.
Imaš nekoliko fotografija nas dvoje, ali većinom je na fotografijama tvoja majka.
Pokušao ju je nagovoriti da postane model.«
Tru je izvadio fotografije iz omotnice. Unutra je bilo ukupno osam fotografija;
na prvoj su njegovi otac i majka sjedili ispred rijeke, oboje nasmijani. Na drugoj
101
 Knjige.Club Books
su isto bili njih dvoje, gledali su jedno drugo iz profila, zapravo slični crtežu njega
i Hope na kojem je radio. Na ostalim fotografijama bila je njegova majka u
različitim pozama i odjevnim kombinacijama, bez ičega u pozadini, što je bio čest
fotografski stil kasnih 1940-ih. Grlo mu se stegnulo kad ju je ugledao i odjednom
ga je preplavila neočekivana svijest o gubitku.
Otac mu je zatim predao crteže. Prvi je bio autoportret na kojem mu se majka
gleda u ogledalu.
Unatoč ljepoti, zbog mračnog je izraza lica djelovala opsjednuto. Sljedeći je
bio crtež majke s leđa. Bila je omotana plahtom i gledala je preko ramena pa se
Tru zapitao je li se nadahnula sličnom fotografijom. Bila su tu još tri autoportreta
i nekoliko krajolika sličnih onima koje je Tru nacrtao za Andrewa. Međutim, na
jednom je bila obiteljska kuća prije požara, s dojmljivim stupovima koji su krasili
verandu. Shvatio je da je zaboravio kako je kuća prije izgledala.
Kad je Tru konačno odložio crteže, njegov je otac pročistio grlo.
»Smatrao sam da je dovoljno dobra da otvori studio, ali to je nije zanimalo.
Rekla je da crta zato što se želi izgubiti u tom procesu. U to vrijeme nisam znao
što to znači, ali proveo sam mnoga poslijepodneva gledajući je kako crta. Imala
je šarmantnu naviku oblizivanja usana kad bi radila i nikad nije bila posve
zadovoljna rezultatom. Što se nje ticalo, nijedan crtež nikad nije bio dovršen.«
Tru je zamišljeno otpio gutljaj vode. »Je li bila sretna?« upitao je na kraju.
Otac ga je pogledao u oči. »Ne znam kako bih odgovorio na to. Želim misliti
da je bila sretna dok smo bili zajedno. Ali...«
Nije dovršio rečenicu, a Tru je razmislio o svemu što mu je otac ranije ispričao
i o onome što je još ostalo neizgovoreno. O tome što se zapravo događalo u toj
kući dok mu je majka odrastala.
»Ako smijem, volio bih ti postaviti pitanje«, rekao mu je otac.
»Da?«
»Želiš li nešto od mene?«
»Nisam siguran da razumijem.«
»Želiš li da ostanemo u kontaktu? Ili bi ti bilo draže da samo nestanem nakon
što te danas napustim? Već sam ti rekao da mi nije ostalo puno vremena, ali nakon
svih ovih godina smatrao sam da je najbolje da ti doneseš tu odluku.«
Tru se zagledao u starca koji je sjedio kraj njega i razmislio. »Da«, odgovorio
je na kraju, iznenadivši samog sebe. »Volio bih ponovno razgovarati s tobom.«
»U redu.« Otac mu je kimnuo. »A moja druga djeca?« pitao je. »Ili supruga?
Bi li volio razgovarati s njima?«
Tru je razmislio pa odmahnuo glavom. »Ne«, rekao je. »Osim ako oni ne žele
razgovarati sa mnom. Mi smo stranci i, poput tebe, pretpostavljam kako nam ne
želim dodatno komplicirati živote.«

102
 Knjige.Club Books
Otac mu je uputio poluosmijeh na te riječi. »To je pošteno. No želim te
zamoliti uslugu. Naravno, slobodno možeš odbiti.«
»O čemu je riječ?«
»Imaš li možda fotografiju mog unuka?«
Otac mu je ostao još četrdeset minuta. Rekao je da su ga žena i djeca podržali
u odluci da kontaktira Trua - iako su bili zbunjeni pojavom osobe s kojom su u
rodu, a koju nikada nisu upoznali, nekome tko se pojavio iz prošlosti. Kad je
dodao da ga do Charlotte čeka duga vožnja i da ih ne želi dodatno
zabrinjavati, Tru je znao da je to očev način kojim mu poručuje da je vrijeme da
krene. Ponio je kovčeg i zaklonio oca kišobranom dok su se spuštali stubama
prema automobilu koji je čekao na prilazu.
Tru je gledao automobil dok je odmicao pa otišao do vikendice da pusti
Scottieja van. Unatoč oluji, htio je prošetati do plaže jer je trebao otvoreni prostor
i malo vremena da razmisli.

Bio je to iznenađujući susret, u najmanju ruku. Nikad nije zamišljao da mu je otac

obiteljski čovjek, da je netko tko je desetljećima u braku s istom ženom. Ili da je
pobjegao iz zemlje strahujući za vlastiti život zbog Truova djeda. Dok se
probijao preko pijeska, Tru se nije mogao otarasiti odbojnosti koja je u njemu
rasla prema najdominantnijem muškom uzoru iz njegova djetinjstva.
Bila je tu i obitelj za koju nikada nije znao - polubraća i polusestra, njih troje
- i iako je odbio susret, svejedno je razmišljao o njima. Tko su bili oni? Kakvi su
bili? Sumnjao je da je itko od njih osjetio potrebu da napusti dom iste sekunde
kad su napunili osamnaest kao što je on osjetio; njihovi životi sigurno nisu bili
nimalo slični njegovu. Neko je vrijeme pokušavao zamisliti kako bi izgledao
njegov život da su mu roditelji pronašli način kako biti zajedno, ali to mu je bilo
previše nezamislivo pa je ubrzo odustao.
Zureći u zapjenjene valove, pomislio je kako još uvijek postoji previše
neodgovorenih pitanja, previše toga što nikada neće saznati. Čak i o majci. Znao
je samo da je njezin kratak život bio tragičniji nego što je zamišljao i ako joj je
otac donio imalo radosti, bio je na tome zahvalan. Shvatio je kako mu je žao što
oca nije susreo mnogo godina ranije kada bi imali više vremena da se upoznaju.
No neke stvari nisu suđene pa se okrenuo natrag prema kući kad je sunce
počelo zalaziti. Hodao je polako, rastreseno držeći Scottieja na oku, opterećen
poslijepodnevnim saznanjima i neopisivim osjećajem žaljenja. Kad se vratio do
kuće, već je gotovo bio mrak. Ostavio je Scottieja na terasi dok se tuširao pa je
obukao suhu odjeću te sakupio fotografije i crteže koje mu je otac ostavio.
U Hopeinoj kući je sjeo za kuhinjski stol i sve to pregledao. Poželio je da je
Hope s njim; ona bi mu pomogla pronaći smisla u svemu tome i bez nje se osjećao
nervoznim. Kako bi se umirio, vratio se crtežu njih dvoje dok je kiša nastavila
103
 Knjige.Club Books
padati. Iza prozora je bljesnula munja, odražavajući njegove uzburkane emocije, a
on je razmislio o neobičnim paralelama između njega i oca.
Harry je ostavio njegovu majku u Africi i vratio se u Ameriku - za nekoliko
dana Tru će se vratiti u Afriku i ostaviti Hope ovdje u SAD-u. Njegovi roditelji
nisu pronašli način da budu zajedno, ali Tru je želio vjerovati da bi s njim i Hope
moglo biti drugačije. Htio je da njih dvoje stvore zajednički život i dok je nastavio
skicirati razmišljao je kako to ostvariti.

Tru je bio iscrpljen pa nije ni shvatio da se Hope vratila s vjenčanja dok nije osjetio
kako liježe u krevet pored njega. Bila je već prošla ponoć i već se bila svukla, a
koža joj je bila vrela na dodir. Bez riječi ga je počela ljubiti. Odgovorio joj je
milovanjem, a kad su počeli voditi ljubav, osjetio je slanoću njezinih suza. No nije
ništa rekao. I sam je jedva zaustavljao suze pri pomisli na to što im donosi sutra.
Nakon toga se sklupčala uz njega, a on ju je grlio dok je tonula u san glave
položene na njegova prsa.
Tru je slušao zvuk njezina disanja nadajući se da će ga to umiriti, ali nije.
Umjesto toga, ležao je u mraku i zurio u strop osjećajući se neobično i potpuno
samim.

104
 Knjige.Club Books

BEZ SUTRAŠNJICE

ru se probudio u zoru, u trenu kad je jutarnja svjetlost počinjala dopirati kroz

T prozor pa posegnuvši prema Hope otkrio da je krevet prazan. Podigao se na
lakat i protrljao snene oči, iznenađen i pomalo razočaran. Htio je jutro provesti
ljenčareći u krevetu s Hope, šaputajući i vodeći ljubav, ignorirajući stvarnost i
činjenicu da im je to posljednji zajednički dan.
Ustao je iz kreveta pa navukao traperice i košulju koju je nosio dan ranije. Na
jastuku je zamijetio tragove maskare, ostatak sinoćnjih suza, pa osjetio nalet
panike pri pomisli da će izgubiti Hope. Htio je još jedan dan, još jedan tjedan, još
jednu godinu s njom. Htio je čitav život s njom i bio je spreman učiniti sve što je
ona trebala samo kako bi zauvijek ostali zajedno.
Dok je hodao prema kuhinji, u glavi je vježbao što će joj reći. Osjetio je miris
kave, no, na njegovo čuđenje, Hope nije bila ondje. Natočio si je šalicu kave pa
nastavio potragu zavirivši u blagovaonicu i dnevni boravak, ali bezuspješno. Na
kraju je otkrio da je na terasi, jer ju je kroz prozor vidio kako sjedi u stolici
za ljuljanje. Kiša je stala i dok je gledala prema oceanu, Tru je opet pomislio kako
je ona najljepša žena koju je ikada vidio.
Samo je na tren zastao prije nego što je otvorio vrata.
Hope se okrenula kad je začula taj zvuk. Iako mu se pokušala nasmiješiti, oči
su joj bile obrubljene crvenilom. Tuga u njezinu pogledu natjerala ga je da se
zapita koliko je dugo bila sama s mislima, koliko je dugo u glavi vrtjela
nemogućnost njihove veze.
»Dobro jutro«, rekla je nježno.
»Dobro jutro.«
Kad su se poljubili, osjetio je neočekivano oklijevanje s njezine strane i to je
u njemu ugušilo sve govore koje je pripremio. Činilo mu se da ona više nije
sprema čuti te riječi, čak ni kad bi ih izgovorio. Naslutio je da se nešto
promijenilo, iako nije bio siguran što.
»Nisam te valjda probudila?« pitala je.
»Nisi«, odgovorio je. »Nisam čuo kad si otišla iz sobe.«
»Trudila sam se biti tiha.« Činilo se da odgovara automatski.
»Čudi me da si budna kad si se tako kasno vratila.«
»Valjda mi nije bilo suđeno da dugo spavam.« Promatrao ju je kako otpija
gutljaj kave prije nego što je nastavila. »Jesi li dobro spavao?«
105
 Knjige.Club Books
»Ne baš«, priznao je.
»Ni ja. Budna sam od četiri.« Šalicom je pokazala prema stolici za ljuljanje.
»Obrisala sam ti stolicu, ali možda bi je za svaki slučaj trebao još jedanput
prebrisati.«
»U redu.«
Zgrabivši ručnik koji je ostavila na stolici, još je jedanput prebrisao drvene
letvice pa sjeo na rub stolice. U trbuhu mu se kovitlalo. Nakon nekoliko dana na
nebu su se prvi put vidjele natruhe plavetnila, iako je prekrivač bijelih oblaka još
uvijek visio nad vodom, a rep oluje nestajao u daljini. Hope se opet šutke okrenula
prema oceanu, kao da ga ne može gledati.
»Je li padalo kad si se probudila?« pitao je da prekine tišinu. Znao je da poseže
za ispraznom temom, ali nije znao što bi drugo.
Odmahnula je glavom. »Ne. Prestalo je sinoć u neko doba. Vjerojatno nedugo
nakon što sam se vratila.«
Pomaknuo je stolicu za ljuljanje prema njezinoj pa pričekao da vidi hoće li i
ona primaknuti svoju. Nije. Nije ni progovorila. Pročistio je grlo. »Kako je bilo
na vjenčanju?«
»Jako lijepo«, rekla je, i dalje ga ne gledajući. »Ellen je blistala i bila je mnogo
manje nervozna nego što sam očekivala. Pogotovo nakon onog njezina poziva
neki dan.«
»Kiša nije bila problem?«
»Na kraju su obred održali na trijemu. Ljudi su se morali nagurati, ali zbog
toga je sve djelovalo nekako intimnije. A slavlje je prošlo bez problema. Hrana,
bend, torta... Svi su se baš zabavljali.«
»Drago mi je što je bilo dobro.«
Činilo se da je izgubljena u mislima dok se konačno nije okrenula prema
njemu. »Kako je bilo s tvojim ocem? Razmišljala sam dosta o tome otkako sam
jučer otišla.«
»Bilo je...« Tru je oklijevao tražeći pravu riječ. »Zanimljivo.«
»Kako je? Kakav je?«
»Nije onakav kakvim sam ga zamišljao.«
»Na koji način?«
»Pretpostavljam da sam očekivao nekakvu bitangu. No uopće nije takav. U
sedamdesetima je i gotovo je četrdeset godina u braku s istom ženom. Ima troje
odrasle djece i radio je za jednu veliku naftnu kompaniju. Podsjetio me je na
mnoge američke goste koji dođu na safari.«
»Je li ti ispričao što se dogodilo između njega i tvoje majke?«
Tru je kimnuo pa započeo s pričom od početka. Prvi put tog jutra Hope kao
da je izišla iz svoje čahure, na trenutak pobjegavši iz zatvora svojih mračnih misli.
Fascinirana njegovom pričom, nije mogla sakriti šok kad je završio.
106
 Knjige.Club Books
»I bio je siguran da ga je oteo tvoj djed?« pitala je. »Nikad ga nije upoznao
pa nije da mu je mogao prepoznati glas.«
»To je bio moj djed«, odgovorio je Tru. »Uopće ne sumnjam u to. Kao što
nije ni on.«
»To je... užasno.«
»Moj je djed znao biti užasan.«
»Kako se osjećaš?« pitala je Hope nježno.
»To je bilo davno.«
»To nije odgovor.«
»Ali je istina.«
»Gledaš li sada drugačije na oca?«
»Na neki način«, rekao je. »Uvijek sam mislio da je samo pobjegao, ne mareći
za moju majku. No prevario sam se.«
»Mogu li vidjeti fotografije i crteže?«
Tru se vratio u kuću pa ih uzeo sa stolića. Predao joj je cijeli bunt pa opet sjeo
na stolicu za ljuljanje i promatrao Hope kako ih proučava.
»Mama ti je bila jako lijepa«, komentirala je.
»Da, je.«
»Vidi se da je bila zaljubljena u njega. I on u nju.«
Tru je kimnuo, mislima više usredotočen na Hope nego na događaje od
prethodnog dana. Pokušavao je upamtiti svaki detalj njezina izgleda, svaku
osobitost i gestu. Kad je pregledala fotografije, podigla je prvi crtež, onaj na
kojem je njegova majka gledala u svoj odraz u ogledalu.
»Bila je jako talentirana«, rekla je. »Ali mislim da su tvoji radovi bolji.«
»Bila je još mlada. I imala je više urođenog dara od mene.«
Kad je pregledala sve crteže, otpila je još jedan gutljaj popivši kavu do kraja.
»Znam da si se tek probudio, ali jesi li za šetnju plažom?« pitala je. »Morat
ću uskoro prošetati Scottieja.«
»Može«, rekao je. »Samo da obujem cipele.«
Kad se spremio, Scottie je već stajao kraj ograde i mahao repom. Tru je
otvorio dvorišna vrata pustivši Hope da preuzme vodstvo, a kad su stigli do plaže,
Scottie je pojurio i otjerao jato ptica. Jutro je bilo svježije nego prethodnih dana
dok su polako koračali za njim. Neko vrijeme kao da nijedno od njih nije
htjelo prekinuti tišinu. Kad ju je Tru uhvatio za ruku, kao da je na tren oklijevala
prije nego što je opustila ruku u njegovoj. Podizala je zidove oko sebe, što ga je
zaboljelo.
Dugo su hodali u tišini tijekom koje bi Hope povremeno pogledala prema
njemu, ali uglavnom je bila usredotočena na nešto u daljini ili na vodi. Kao i veći
dio tjedna, na plaži je bilo prazno i tiho. Nije bilo brodova, a činilo se da su

107
 Knjige.Club Books
odletjeli čak i galebovi i čigre. Potvrdivši ranije zle slutnje, sada je bio uvjeren da
se nešto dogodilo i da postoji nešto što mu se ona boji reći. Imao je jak predosjećaj
da će ga njezine riječi iznenaditi i povrijediti pa mu je srce potonulo. Očajnički je
opet pomislio o svemu što joj je želio reći, ali prije nego što je uspio izgovoriti te
riječi, ona je pogledala prema njemu.
»Oprosti što sam tako tiha«, ponudila je prisilivši se da se osmjehne. »Jutros
nisam dobro društvo.«
»U redu je«, rekao je. »Nisi se naspavala.«
»Ne radi se o tome«, rekla je. »Nego...« Nije dovršila rečenicu, a Trua je
poprskao val. Osjećao se mokro i pothlađeno.
Pročistila je grlo. »Želim da znaš da nisam znala što će se dogoditi.«
»Nisam siguran da znam o čemu govoriš.«
Glas joj je postao nježniji i stegnula je prste u njegovoj ruci. »Josh se pojavio
na svadbi.«
Truu se stisnuo želudac, ali nije ništa rekao. Hope je nastavila.
»Nakon onog poziva neku večer kupio je kartu za Wilmington. Valjda mu se
nije svidjelo kako sam zvučala. Stigao je netom prije obreda... Samo se pojavio i
vidio je da mi to nije bilo drago.« Napravila je nekoliko koraka gledajući pijesak
pred sobom. »Isprva mi nije bilo teško izbjegavati ga. Nakon obreda svita je
morala prosjediti dok smo se fotografirali, a ja sam sjedila s Ellen za glavnim
stolom. Veći dio večeri sam se držala prijateljica, ali kako se zabava bližila kraju,
izišla sam van da se rashladim i onda me je pronašao.« Duboko je udahnula, kao
da razmišlja o riječima koje će izreći. »Ispričao se, rekao je da želi razgovarati
i...«
Dok je govorila, Tru je osjetio kako mu sve izmiče iz ruku. »I?« potaknuo ju
je nježno.
Zaustavila se i okrenula prema njemu. »Kad se pojavio, ja sam razmišljala
samo o ovom tjednu i tome koliko mi je značio. Prošlog tjedna nisam ni znala da
postojiš pa se dio mene pita jesam li luda. Jer znam da te volim.«
Tru je progutao slinu primijetivši da joj oči blistaju od suza.
»Čak i sada, dok sam ovdje s tobom, razmišljam samo o tome da ovo djeluje
posve ispravno. I ne želim te napustiti.«
»Onda ostani sa mnom«, molio ju je. »Smislit ćemo nešto.«
»Nije to tako jednostavno, Tru. Volim i Josha. Znam da te riječi bole, ali,
iskreno, prema njemu ne osjećam ono što osjećam prema tebi.« Preklinjala ga je
pogledom. »Toliko ste različiti...«
Činilo se da poseže prema nečemu što ne može dohvatiti. »Osjećam se kao da
ratujem sama sa sobom - kao da sam dvije različite osobe koje žele posve različite
stvari. Ali...«
Kad se činilo da ne može nastaviti, Tru ju je uhvatio za ruke.

108
 Knjige.Club Books
»Ne mogu zamisliti život bez tebe, Hope, i ne želim. Želim tebe, samo tebe,
zauvijek. Zar bi zaista mogla dići ruke od ovoga što imamo bez ikakva žaljenja?«
Stajala je sleđeno, a lice joj je bilo bolna maska. »Ne. Znam da će dio mene
zauvijek zbog toga žaliti.«
Zurio je u nju pokušavajući iščitati njezin izraz lica, znajući što mu pokušava
reći. »Nećeš mu reći za nas, zar ne?«
»Ne želim ga povrijediti...«
»I spremna si imati tajne pred njim?«
Zažalio je te riječi čim ih je izgovorio. »To nije fer«, povikala je, otresavši
njegove ruke sa sebe. »Misliš da želim biti u ovoj situaciji? Nisam došla ovamo
kako bih si još dodatno zakomplicirala život. Nisam došla ovamo da bih se
zaljubila u drugog muškarca. No što god odlučila, nekoga ću povrijediti, a to
nikada nisam htjela.«
»Imaš pravo«, promrmljao je. »Nisam to trebao reći. To nije bilo fer i žao mi
je.«
Ramena su joj klonula, a ljutnju je opet zamijenila zbunjenost. »Josh je ovog
puta djelovao drugačiji. Bio je preplašen. Ozbiljan...« Promrmljala je to, kao da
razgovara sama sa sobom. »Jednostavno nisam znala...«
Sada ili nikada, shvatio je najednom Tru pa opet posegao prema njezinoj ruci.
»Ranije sam htio s tobom razgovarati o ovome. Sinoć sam puno razmišljao dok
nisam mogao zaspati. O tebi i meni. O nama. I možda nisi spremna ovo čuti,
ali...« Progutao je slinu pogleda prikovana na njezine oči. »Želim da pođeš sa
mnom u Zimbabve. Znam da puno tražim, ali mogla bi upoznati Andrewa i mogli
bismo si ondje stvoriti život. Ako ti se ne bude sviđalo što toliko vremena
provodim u divljini, pronaći ću drugi posao.«
Hope je nijemo trepnula pokušavajući upiti njegove riječi. Otvorila je usta da
odgovori pa ih opet zatvorila i pustila njegovu ruku. Okrenula se prema oceanu
pa na kraju odmahnula glavom.
»Ne želim da zbog mene mijenjaš ono što jesi«, inzistirala je. »Voliš raditi
kao vodič...«
»Tebe volim više«, rekao je, svjestan očajanja u svom glasu. Osjetio je kako
gubi budućnost i sve nade. »Volim te. Zar i ti ne voliš mene?«
»Naravno da te volim.«
»Možeš li onda barem razmisliti prije nego što me odbiješ?«
»Jesam«, rekla je, tako tiho da je umalo nije čuo od huke valova. »Jučer dok
sam se vraćala sa svadbe, razmišljala sam upravo o tome. O... bijegu u Afriku s
tobom. O odlasku, bez razmišljanja. Dio mene je žudio za time. Zamislila sam da
tu situaciju objašnjavam roditeljima, bila sam sigurna da bi mi dali svoj blagoslov.
Ali...«

109
 Knjige.Club Books
Podigla je oči prema njegovima, pogleda punog bola. »Kako da napustim oca
kad znam da mu je ostalo samo nekoliko godina? Moram te posljednje godine
provesti s njim, i zbog njega i zbog sebe. Znam da si nikada neću oprostiti ako to
ne učinim. I mama će me trebati, iako misli da neće.«
»Mogu ti platiti da letiš kući kad god poželiš. Jedanput mjesečno, ako to
trebaš. Ili češće. Novac nije problem.«
»Tru...«
Osjetio je nalet panike. »Što kad bih se ja doselio ovamo?« ponudio je. »U
Sjevernu Karolinu?«
»A Andrew?«
»Letio bih tamo svaki mjesec. Viđao bih ga češće nego sada. Učinit ću sve što
želiš.«
Motrila ga je u agoniji ruke stegnute u njegovoj.
»Ali što ako ne možeš?« pitala je. Riječi je izgovorila gotovo šaptom. »Što
ako postoji nešto što trebam, a što mi ti nikad ne možeš dati?«
Na te se riječi trgnuo kao da ga je ošamarila. Odmah je shvatio što mu je to
pokušavala prešutjeti. Da je veza s njim značila opraštanje od prilike da ima
vlastitu djecu. Nije li mu ispričala o svom životnom snu? O slici sebe dok drži tek
rođeno dijete, o stvaranju života s čovjekom kojeg je voljela? Htjela je biti
majka više od svega - htjela je roditi dijete - a to je bila jedina stvar koju joj on
nije mogao dati. Na njezinu licu nijemo preklinjanje da joj oprosti bilo je jednako
jasno vidljivo kao i njezina bol.
Okrenuo se jer ju nije mogao gledati. Uvijek je vjerovao da je sve moguće
kad je riječ o ljubavi, da nema prepreke koja je nepremostiva. Nije li to nešto što
gotovo svi uzimaju zdravo za gotovo? Dok se borio s poimanjem onoga što je
Hope upravo izjavila, ona se obgrlila rukama.
»Mrzim se zbog toga«, uskliknula je, a glas joj je napukao. »Da postoji taj dio
mene koji ima potrebu za djetetom. Voljela bih da mogu zamisliti život bez
djeteta, ali ne mogu. Znam da mogu posvojiti, i da sada postoji nevjerojatna
zdravstvena tehnologija, ali...« Odmahnula je glavom i izdahnula. »To
jednostavno ne bi bilo isto. Mrzim što tako mislim, ali tako je.«
Dugo vremena nijedno od njih nije progovorilo, samo su zurili u valove. Na
kraju je Hope progovorila slomljenim glasom. »Ne želim nikada pomisliti da sam
zbog tebe odustala od svog sna. Ne želim ti nikada nešto zamjerati... ta misao me
užasava.« Odmahnula je glavom. »Znam da zvučim užasno sebično, znam koliko
sam te povrijedila. Ali, molim te, nemoj me tražiti da pođem s tobom jer ću
sigurno to i učiniti.«
Posegao je za njezinom rukom, prinio je usnama i poljubio. »Nisi sebična«,
rekao je.
»Samo me prezireš.«

110
 Knjige.Club Books
»Naravno da te ne prezirem.«
Privukao ju je u naručje i stisnuo uza sebe. »Uvijek ću te voljeti. Ne možeš
učiniti ni reći išta što bi to promijenilo.«
Hope je odmahnula glavom bezuspješno pokušavši suspregnuti suze.
»Postoji još nešto«, rekla je hrapavim glasom jer je počela stvarno plakati.
»Nešto što ti nisam rekla.«
U sebi se pripremio. Nekako je znao što će mu reći.
»Josh me je sinoć zaprosio«, rekla je Hope. »Rekao mi je da je spreman za
obitelj.«
Tru nije ništa rekao. Osjetio je vrtoglavicu pa je samo klonuo u njezinim
rukama, kao da su mu se ruke i noge pretvorile u olovo. Htio ju je utješiti, no
osjećao se obamrlo.
»Žao mi je, Tru«, rekla je. »Nisam znala kako da ti to sinoć kažem. No nisam
mu još odgovorila. Želim da to znaš. I želim da shvatiš kako nisam znala da će
me zaprositi.«
Progutao je slinu pokušavajući kontrolirati vlastite emocije. »Je li stvarno
bitno što nisi očekivala to pitanje?«
»Ne znam«, odgovorila je. »Trenutačno mi se čini da ništa ne razumijem.
Samo znam da nikada nisam htjela ovakav kraj za nas. I nikad te nisam htjela
povrijediti.«
Činilo mu se da mu se tijelom širi fizički bol koji je započeo u prsima pa se
krenuo širiti prema van sve dok mu nisu pulsirali čak i vrhovi prstiju.
»Ne mogu te prisiliti da ostaneš sa mnom«, šapnuo je. »Koliko god to htio, ne
mogu. A neću ni pokušati, iako to znači da te nikada više neću vidjeti. No htio bih
te nešto zamoliti.«
»Bilo što«, šapnula je.
Progutao je slinu. »Hoću li ti ostati u sjećanju?«
Oglasila se jecajem i znao je da ne može odgovoriti. Umjesto toga je stisnula
usne i kimnula. Tru ju je privukao bliže, a ona mu se srušila u naručje kao da je
noge više ne pridržavaju. Kad je počela jecati, Tru je osjetio kako se lomi. Valovi
iza njih nastavili su svoje kretanje, indiferentni prema svijetu koji je pred njima
stigao do svoga kraja.
Htio je nju i samo nju, zauvijek. No to nije bilo moguće. Više nije, jer unatoč
ljubavi koju su osjećali jedno prema drugome, True je već znao što će Hope
odgovoriti Joshu.

Hope je u vikendici iz hladnjaka izvadila sve što bi se moglo pokvariti pa to stavila

u vreću za smeće. Kad je otišla pod tuš, Tru je vreću odnio van u kantu. Vrtjelo

111
 Knjige.Club Books
mu se u glavi i kad se vratio u kuhinju, čuo je zvuk tuša u kupaonici. Prekopao
je ladice pa našao papir i kemijsku. Shrvano je pokušao uobličiti svoje osjećaje
stavljajući ih na papir. Toliko je toga želio reći.
Kad je završio, vratio se u očevu kuću po dva crteža. Njih je, zajedno s
pismom, stavio u pretinac za rukavice njezina auta, znajući da će ih ona pronaći
tek kada njihovo vrijeme provedeno zajedno bude stvar prošlosti. Kad je Hope
konačno izišla, nosila je kovčeg. Odjevena u traperice, bijelu bluzu i sandale koje
je kupila nekoliko dana ranije, oduzimala je dah svojom ljepotom. On je opet
sjedio za stolom, a Hope je ugasila sva svjetla pa mu sjela u krilo. Ovila je ruke
oko njega pa su dugo samo tako sjedili. Kad se odmaknula, izgledala je sjetno.
»Vjerojatno bih trebala krenuti«, rekla je na kraju.
»Znam«, šapnuo je.
Ustala je, stavila Scottieju povodac pa polako krenula prema vratima.
Bilo je vrijeme. Tru je uzeo njezin kovčeg, kao i kutiju sirnica iz vikendice
koje je izabrala ranije u tjednu. Pošao je za njom kroz ulazna vrata, zastavši kraj
nje dok je zaključavala kako bi udahnuo miris poljskog cvijeća njezina šampona.
Odložio je njezine stvari u prtljažnik dok je ona Scottieja stavljala na stražnje
sjedalo. Kada je zatvorila vrata, polako mu je prišla. Opet ju je zagrlio, a nijedno
nije moglo progovoriti. Kad se na kraju odmaknula, pokušao se nasmiješiti, iako
se sve u njemu lomilo.
»Ako ikada budeš planirala otići na safari, svakako mi se javi. Reći ću ti koja
mjesta trebaš posjetiti. Ne mora biti u Zimbabveu. Imam kontakte u cijeloj regiji.
Uvijek mi se možeš javiti preko kampa u Hwangeu.«
»U redu«, rekla je drhtavo.
»A ako poželiš razgovarati ili me vidjeti, tu sam. Aviokompanije svijet čine
mnogo manjim mjestom. Ako me trebaš, ja ću doći. Dobro?«
Kimnula je, ali ga nije mogla pogledati pa je prilagodila remen torbice na
ramenu. Htio ju je moliti da pođe s njim, htio joj je reći da se ljubav poput njihove
nikada neće ponoviti. Osjetio je kako se te riječi formiraju, ali ostale su u njemu.
Poljubio ju je, meko i nježno, još jedan posljednji put, pa joj otvorio vrata.
Kad je sjela za upravljač, on je zatvorio vrata, a s tim zvukom su mu se smrskale
sve nade i snovi. Čuo je paljenje motora i vidio da spušta prozor.
Posegnula je i uhvatila ga za ruku.
»Nikad te neću zaboraviti«, rekla je. A onda ga je samo pustila. Ubacila je
automobil u rikverc i počela odlaziti s prilaza. Tru ju je slijedio, kao u transu.
Zraka sunca probila se kroz oblake poput reflektora osvijetlivši njezin
automobil koji je konačno krenuo prema naprijed. Dalje od njega. Nije pogledala
prema njemu. Nastavio ju je slijediti, privučen prema ulici.
Automobil je tada već postajao manji u daljini.

112
 Knjige.Club Books
Bio je udaljen pedeset metara, pa još više, i ona nije više bila vidljiva kroz
stražnje staklo, ali Tru ga je nastavio motriti. Osjećao se ispražnjeno, poput
ljušture.
Stop svjetla su jedanput zatreperila, a zatim zasjala crvenim sjajem.
Automobil se zaustavio i vidio je da se vozačeva vrata otvaraju. Hope je izišla i
okrenula se prema njemu. Djelovala je tako daleko kad mu je poslala posljednji,
nježni poljubac da se nije mogao natjerati da uzvrati tu gestu. Jedan je trenutak
čekala pa se vratila u automobil i zatvorila vrata. Automobil je opet krenuo dalje.
»Vrati mi se«, šapnuo je, gledajući kako stiže do ugla koji vodi na glavnu
cestu s otoka.
No nije ga mogla čuti. Automobil je u daljini usporio, ali nije stao. Tru to više
nije mogao gledati pa je klonuo prema tlu položivši ruke na koljena. Na asfaltu
pred sobom vidio je mrlju koju su ostavile njegove suze.
Kad je opet podigao pogled, automobil je posve nestao i cesta je bila prazna.

113
 Knjige.Club Books

POSLIJE SVEGA

ope se nikada kasnije nije mogla sjetiti te vožnje do Raleigha. Nije baš
H pamtila ni ručak s Joshem tog poslijepodneva. Zvao ju je mnogo puta nakon
vjenčanja, ostavio joj je poruke u stanu, molio je da se nađu. Oklijevajući je
pristala da se nađu u lokalnom kafiću, ali dok joj se Josh obraćao s druge strane
stola, ona je samo razmišljala o tome kako je Tru stajao na cesti i gledao je kako
odlazi. Naglo je rekla Joshu da treba nekoliko dana da razmisli o svemu pa
napustila restoran prije nego što je hrana uopće stigla, brzo izišavši otpraćena
njegovim zapanjenim pogledom.
Nekoliko sati kasnije pojavio joj se pred vratima pa su razgovarali na pragu.
Opet se ispričao, a Hope je uspjela prikriti svoja unutarnja previranja. Kad se
pristala naći s njim u četvrtak, zatvorila je vrata pa se iscrpljeno naslonila na njih.
Legla je na kauč u dnevnom boravku planirajući kratko odrijemati, ali nekako se
probudila tek sljedećeg jutra. Kad je otvorila oči, prvo je pomislila da se Tru sad
već vjerojatno vraća u Zimbabve i kako udaljenost između njih raste svakom
minutom.
Na poslu je jedva funkcionirala. Radila je kao robot i izuzev tinejdžerice koja
je nastradala u stravičnoj automobilskoj nesreći, nije zapamtila nijednog drugog
pacijenta. Ako su druge sestre primijetile da je odsutna, nisu to komentirale.
U srijedu je nakon posla planirala posjetiti roditelje. Mama joj je nekoliko
dana ranije ostavila poruku na sekretarici da će spremati gulaš pa je Hope odlučila
putem kupiti pitu od borovnica u obližnjoj pekarnici.
Jedini je problem što je pekarnica primala samo gotovinu, a ona je omamljena
posljednjim danima zaboravila otići u banku. Sjetivši se da čuva nešto novca za
hitne slučajeve u pretincu za rukavice, vratila se u automobil i otvorila ga. Dok je
kopala tražeći novac, neke stvari iz pretinca su pale na pod, i tek dok ih je vraćala
natrag, prepoznala je svoj portret koji je Tru dovršio.
Pogled na taj crtež u automobilu ostavio ju je bez daha. Znala je da joj ga je
sigurno ostavio onog jutra kad je odlazila. Zurila je u crtež koji je držala drhtavim
rukama sve dok se nije sjetila da još uvijek mora platiti pitu. Pažljivo ga je odložila
na suvozačevo sjedalo pa požurila unutra platiti slasticu.
Kad se vratila u auto, nije upalila motor. Opet je posegnula prema crtežu.
Proučivši svoj portret, shvatila je da gleda ženu koja je beznadno zaljubljena u
muškarca koji je crta i obuzela ju je neizmjerna čežnja za time da još jedanput
bude u njegovu naručju.

114
 Knjige.Club Books
Željela je udahnuti njegov miris, osjetiti grubo grebanje njegove neobrijane
brade, zagledati se u lice muškarca koji ju je intuitivno razumio na način na koji
nitko prije njega nije. Željela je biti s muškarcem koji joj je osvojio srce.
Spustivši crtež u krilo, primijetila je još jedan komad crtaćeg papira u
otvorenom pretincu za rukavice. Bio je pažljivo preklopljen, a na vrhu je bila
omotnica na kojoj je pisalo njezino ime. Drhtavim rukama ih je uzela u ruke.
Prvo je otklopila crtež i ugledala njih dvoje na plaži kako okrenuti iz profila
gledaju jedno u drugo. Taj prizor ju je ostavio bez daha i samo je nejasno bila
svjesna toga da je automobil stao na mjesto pored njezina te da mu je s radija
glasno treštala glazba. Zurila je u Truov crtež preplavljena čežnjom. Natjerala se
da ga odloži.
Omotnica joj je bila teška u rukama. Nije ju htjela otvoriti, ne ovdje. Pričekat
će da se vrati u svoj stan, da bude sama.
No pismo ju je zazivalo pa je otvorila omotnicu, izvukla ga i počela čitati.

Draga Hope,
nisam siguran želiš li ovo čitati, ali toliko sam zbunjen da se lovim za
slamke. Zajedno s pismom naći ćeš dva crteža. Možda si ih već vidjela.
Možda ćeš prepoznati onaj prvi. Na drugom sam radio dok si bila na
probnoj večeri i na svadbi. Čini mi se da ću te još crtati kad se vratim
kući, ali, ako se slažeš, volio bih da svi budu kod tebe. Javi mi ako ti to ne
odgovara. Možeš mi ih poslati ili ih se riješiti, a ja ti ih više neću slati.
Nadam se da vjeruješ da sam uvijek bio i da ću uvijek biti netko kome
možeš vjerovati.
Želim ti reći da, iako mi je nepodnošljivo zamišljati život bez tebe,
razumijem tvoje razloge. Vidio sam kako si blistala dok si govorila o djeci
i nikad to neću zaboraviti. Znam da je ovo za tebe bio iznimno bolan
izbor. Mene je shrvao, ali ne mogu te kriviti. Na kraju krajeva, ja
imam sina i ne mogu zamisliti život bez njega.
Kad odeš, vjerojatno ću šetati plažom kao i svakog dana otkako sam
stigao, ali ništa neće biti isto. Jer ću svakim korakom razmišljati o tebi.
Osjećat ću te kraj sebe i u sebi. Jer si već postala dio mene i znam da se
to nikada neće promijeniti.
Nikad nisam očekivao ove osjećaje. Kako sam i mogao? Veći dio
života, uz iznimku sina, uvijek sam smatrao da mi je suđeno biti sam. Ne
tvrdim da sam živio poput pustinjaka, jer nisam, i već znaš da moj posao
traži određenu razinu društvenosti. No nikad nisam bio netko tko se
osjeća nepotpuno dok sam leži u krevetu; nikad nisam mislio da sam samo
jedna polovica nečeg boljeg. Sve dok se ti nisi pojavila. A kad jesi, shvatio
sam da sam se bio zavaravao i da si mi ti nedostajala sve ove duge godine.

115
 Knjige.Club Books
Ne znam što to znači za moju budućnost. Međutim, znam da neću biti
ista osoba koja sam bio prije jer to više nije moguće. Nisam toliko naivan
da smatram da će mi uspomene biti dovoljne i u mirnim trenucima možda
ću posegnuti prema papiru za crtanje i pokušati uhvatiti sve što je
preostalo. Nadam se da mi to nećeš uskratiti.
Volio bih da je situacija između nas mogla biti drugačija, ali čini se
da je sudbina imala druge planove. No ipak, ovo moraš znati: ljubav koju
osjećam prema tebi stvarna je, a tuga koja se sada javlja cijena je koju
bih platio još tisuću puta. Jer to što sam te upoznao, i volio, čak i
tako kratko, dalo je mom životu drugačije značenje i znam da će to
zauvijek vrijediti.
Ne tražim to od tebe. Znam što slijedi za tebe, kakav ćeš novi život
živjeti te da u njemu nema mjesta za treću osobu. Prihvaćam to. Kineski
filozof Lao-ce rekao je da nam duboka ljubav druge osobe da je snagu, a
kad nekog duboko volimo, dobivamo hrabrost. Sada razumijem što je htio
reći. Zbog toga što si ušla u moj život, mogu se s nadolazećim godinama
suočiti s hrabrosti koje ranije nisam bio ni svjestan. Ljubav prema tebi
učinila me je većim čovjekom nego što sam bio.
Znaš gdje sam i gdje ču biti u slučaju da mi se ikada poželiš javiti. Za
to će možda trebati vremena. Već sam ti rekao da se svijet sporije kreće
u divljim. Neke stvari nikad ne stignu do cilja. No čvrsto vjerujem da smo
ti i ja dijelili nešto dovoljno posebno da bi mi svemir nekako javio
ako odlučiš stupiti sa mnom u kontakt. Na kraju krajeva, zbog tebe
vjerujem u čuda. Želim vjerovati da će, što se nas tiče, sve uvijek biti
moguće.

Volim te,
Tru

Hope je pismo pročitala drugi put, pa još jedanput prije nego što ga je konačno
vratila u omotnicu. Zamislila je Trua kako piše pismo sjedeći u njezinoj kuhinji, i
iako ga je poželjela opet pročitati, sumnjala je da će u tom slučaju uspjeti stići do
roditelja.
Pospremila je crteže i pismo u pretinac za rukavice, ali nije istog trena upalila
motor. Samo se naslonila na sjedalu i pokušala primiriti tornado emocija u sebi.
Činilo joj se da je prošla vječnost prije nego što se natjerala da skrene na cestu.
Noge su joj bile nesigurne dok je prilazila vratima roditeljske kuće. Nabacila
je osmijeh na usne dok je ulazila pa promatrala kako joj se otac s mukom pridiže
iz fotelje da bi je pozdravio. Miris iz kuhinje ispunio je kuću, ali Hope nije imala
teka. Za stolom je ispričala nekoliko priča s vjenčanja. Kad su je pitali o ostatku
vikenda, nije spominjala Trua. Nije roditeljima rekla ni da ju je Josh zaprosio.

116
 Knjige.Club Books
Nakon deserta otišla je na trijem ispred kuće tvrdeći da treba malo svježeg
zraka.
Nebo je tada već bilo puno zvijezda, a kad je začula škripu vrata s mrežicom,
ugledala je oca s leđa obasjana svjetlima iz dnevnog boravka. Nasmiješio se i
dodirnuo joj rame pa se oprezno spustio na sjedalo pored njezina. Sa sobom je
donio šalicu kave bez kofeina pa je otpio gutljaj nakon što se smjestio.
»Još uvijek nisam jeo bolji goveđi gulaš od ovog tvoje majke.«
»Večeras je bio jako dobar«, složila se Hope.
»Jesi li dobro? Bila si nekako tiha za večerom.«
Sjela je prekriživši noge. »Da. Valjda se još oporavljam od vikenda.«
On je odložio šalicu na stol između njih. U kutu trijema moljac je plesao oko
svjetla, a cvrčci su započeli svoju večernju pjesmu.
»Čuo sam da se Josh pojavio na vjenčanju.« Kad se okrenula prema njemu,
slegnuo je ramenima. »Tvoja majka mi je rekla.«
»Odakle je to ona saznala?«
»Nisam siguran«, odgovorio je. »Valjda joj je netko rekao.«
»Da«, rekla je Hope. »Bio je na vjenčanju.«
»I razgovarali ste?«
»Malo«, odvratila je. Sve do prošlog tjedna nije mogla zamisliti to da bi tati
tajila prosidbu, ali te sparne i vlažne rujanske večeri nije mogla izgovoriti te riječi.
Umjesto toga rekla je: »Sutra idemo na večeru.«
On je promotrio svoju kćer i nježnim je pogledom pokušao pročitati. »Nadam
se da će dobro proći«, rekao je. »Što god to značilo za tebe.«
»I ja.«
»Ako mene pitaš, trebao bi malo obrazložiti neke svoje postupke.«
»Znam«, odgovorila je. Čula je odzvanjanje zidnog sata u kući. Ranije u danu
spustila je prašnjavi atlas s police u stanu pa izračunala vremensku razliku sa
Zimbabveom. Računajući unaprijed, zaključila je da je sada tamo noć.
Pretpostavila je da je Tru u Bulawayu s Andrewom i zapitala se što su isplanirali
za idući dan. Hoće li odvesti Andrewa u divljinu da gledaju životinje, hoće li se
dodavati loptom ili samo otići u šetnju? Pitala se misli li Tru i dalje na nju na isti
način na koji ona nije mogla prestati razmišljati o njemu. Dok je sjedila u tišini,
na površinu misli pokušavale su joj je probiti riječi iz njegova pisma. Znala je da
njezin tata čeka da ona progovori. U prošlosti mu se obraćala svaki put kad je
imala nekih problema ili briga. Znao je slušati na način koji bi je uvijek utješio.
Bio je empatična osoba i rijetko je nudio savjete. Umjesto toga pitao bi je što
ona misli da treba učiniti i tiho je podržavao da vjeruje vlastitim instinktima i
prosudbi. No sada, nakon što je pročitala Truove riječi, nije mogla suspregnuti
misao da je užasno pogriješila. Dok je sjedila kraj oca, posljednje jutro s Truom
počelo se ponovno prikazivati u usporenoj snimci.

117
 Knjige.Club Books
Sjetila se kako je Tru izgledao kad je zakoračio na terasu, osjećaja njegove
ruke u njezinoj dok su šetali plažom. Prisjetila se kako je izgledao shrvano kad
mu je rekla za Joshevu prosidbu.
No to nisu bile najbolnije uspomene. Prisjetila se kako ju je molio da pođe s
njim u Zimbabve; vidjela ga je nagnutog prema podu dok je autom ulazila u onaj
finalni zavoj, daleko od mogućnosti zajedničkog života.
Znala je da bi mogla sve promijeniti. Nije bilo prekasno. Mogla bi sutra kupiti
karte za Zimbabve i otići k njemu; rekla bi kako sada zna da im je suđeno da
zajedno dočekaju starost. Vodili bi ljubav na stranoj lokaciji i ona bi uskoro
postala nova osoba, netko o čijem je životu samo sanjarila.
Htjela je sve to reći ocu. Htjela mu je sve ispričati. Htjela je da joj kaže kako
mu je bitna samo njezina sreća, ali prije nego što je uspjela progovoriti, osjetila je
dašak povjetarca i istog je trena zamislila Trua dok je sjedio kraj nje kod Srodne
duše, a vjetar mu je mrsio gustu kosu.
Ispravno je postupila, zar ne?
Zar ne?
Cvrčci su nastavili svoju pjesmu, a oko njih se spustio gusti mrak, gotovo ih
gušeći svojom težinom. Mjesečina je prošarala grane stabala. Na ulici je prošao
automobil spuštenih prozora s upaljenim radijem. Prisjetila se jazza koji je svirao
dok ju je Tru držao u svom naručju u kuhinji.
»Zaboravio sam te pitati«, rekao je njezin otac na kraju, »i znam da je veći
dio prošlog tjedna bio olujan. Ali jesi li uspjela otići do Srodne duše?«
Na te njegove riječi u Hope je najednom pukla brana pa je zajecala, što se
ubrzo pretvorilo u plač.
»Jesam li rekao nešto krivo?« pitao je uspaničeno, ali jedva ga je čula. »Što
je bilo? Reci mi, mila...«
Odmahnula je glavom, jer nije mogla odgovoriti. Kroz izmaglicu je osjetila
očevu ruku na koljenu. Nije morala ni otvoriti oči kako bi znala da je motri
preplašeno i zabrinuto. No ona je razmišljala samo o Truu i nije bilo ničega što bi
joj moglo zaustaviti suze.

118
Knjige.Club Books

DRUGI DIO

119
 Knjige.Club Books

PIJESAK U
PJEŠČANOM SATU

Listopad 2014.

spomene su vrata, prema prošlosti i što ih više cijenimo, ta će se vrata tim

U šire otvoriti. Tako je barem znao govoriti Hopein otac, a poput mnogih
stvari koje joj je govorio, godine kao da su samo dodale mudrost njegovim
riječima.
No, ipak, vrijeme nekako uspije sve promijeniti, pomislila je. Dok je
razmišljala o svom životu, činilo joj se nemogućim da je gotovo četvrt stoljeća
prošlo od onih dana na Sunset Beachu. Toliko se toga dogodilo otad i često joj se
činilo da je postala posve drugačija osoba od one koja je bila.
Trenutačno je bila sama. Bila je rana večer i svježi zrak nosio je sa sobom
nagovještaj zime dok je sjedila na stražnjoj terasi svog doma u Raleighu,
Sjevernoj Karolini. Mjesečina je sablasno obasjavala travnjak i bojila u srebrno
listove koji su treperili na povjetarcu. Zbog šuškanja joj se činilo kao da je
zazivaju glasovi iz prošlosti, što je ovih dana bio čest slučaj. Pomislila je na
svoju djecu i, dok se polako ljuljala u stolici, sjećanja su joj navrla u kaleidoskopu
slika. U tami se prisjetila strahopoštovanja kojim je svakog od njih primila u
bolnici; nasmiješila ju je slika njihova golog trčanja hodnikom nakon kupanja dok
su bili mali. Prisjetila se njihovih polukrezubih osmijeha kad su im ispali mliječni
zubi pa ponovno proživjela mješavinu ponosa i straha koje je proživljavala dok
su se probijali kroz tinejdžerske godine. Bila su to dobra djeca. Sjajna djeca.
Začudilo ju je kad je shvatila da se čak i Josha može prisjetiti s toplinom koja joj
je nekoć djelovala nemogućom. Razveli su se prije osam godina, ali Hope je sa
šezdeset godina voljela vjerovati da je dosegla fazu u kojoj je lako opraštala.
Jacob je bio navratio u petak navečer, a Rachel je donijela peciva u nedjelju
ujutro. Nijedno od djece nije izrazilo znatiželju kad je Hope najavila da će opet
iznajmiti kućicu na obali, kao što je učinila i prethodne godine. Njihov manjak
interesa nije bio neobičan. Poput mnogih mladih ljudi bili su zaokupljeni svojim
životima. Rachel je diplomirala u svibnju, Jacob godinu prije toga i oboje su
uspjeli pronaći poslove prije nego što su uopće dobili diplome. Jacob je prodavao
reklamni prostor za lokalnu radiopostaju, a Rachel je radila za internetsku
marketinšku tvrtku. Imali su svoje stanove i sami su plaćali račune, a Hope je bila
svjesna da je to ovih dana bila rijetkost. Većina njihovih prijatelja nakon diplome
120
 Knjige.Club Books
se opet doselila roditeljima pa je Hope, u sebi, nezavisnost svoje djece smatrala
značajnijom od njihovih diploma.
Prije nego što je ranije bila spakirala kovčeg, Hope je otišla na frizuru. Otkada
je prije dvije godine otišla u mirovinu, odlazila je u skupi salon blizu skupih
robnih kuća. Ovih dana to je bio jedini luksuz koji bi si priuštila. Upoznala je neke
žene koje su dolazile frizeru u isto vrijeme kad i ona, a u salonu bi sjedila u stolici
i slušala razgovore koji su se kretali od muževa i djece do odmora na kojima su
bile tijekom ljeta. Neobavezno čavrljanje na Hope je djelovalo poput melema i
dok je ondje sjedila, misli bi joj polako odlebdjele na njezine roditelje.
Sada već dugo nisu bili među živima. Otac joj je preminuo od ALS-a prije
osamnaest godina, a majka je bila poživjela još četiri tužne godine. Još su joj
uvijek nedostajali, ali bol gubitka ublažila se s godinama u podnošljiviju, tupu bol
koja bi se pojavila samo kad se osjećala osobito sjetno.
Nakon frizure Hope je napustila salon zamijetivši parkirane BMW-e i
Mercedese kao i žene koje su iz robnih kuća izlazile s punim vrećicama. Zapitala
se trebaju li zaista stvari koje su kupile ili im je kupnja bila neka vrsta ovisnosti
pa im je skidanje stvari s polica nudilo trenutak odmora od tjeskobe ili
depresije. Postojalo je vrijeme u Hopeinu životu kad je i ona povremeno kupovala
zbog istih razloga, ali ti su dani bili daleko iza nje pa nije mogla suspregnuti
pomisao da se svijet promijenio u zadnjim desetljećima. Činilo joj se da su ljudi
veći materijalisti, da im je hitnije držati korak sa susjedima, ali Hope je naučila da
se svrhovit život rijetko svodi na takve stvari. Bitna su bila iskustva i odnosi, bitno
je bilo zdravlje, obitelj i ljubav prema nekome tko vam je uzvraća. Učinila je sve
što je mogla da takav stav usadi i svojoj djeci, ali tko zna je li stvarno uspjela...
Ovih dana nije imala sve odgovore. Shvatila je da u zadnje vrijeme često
postavlja pitanje Zašto i, iako su postojali oni koji su tvrdili da imaju sve odgovore
- recimo dnevne televizijske emisije bile su krcate takvim stručnjacima - rijetko
su uspjeli uvjeriti Hope. Kada bi joj barem netko od njih mogao odgovoriti na
samo jedno pitanje koje ju muči: Zašto se čini da ljubav uvijek podrazumijeva
žrtvu?
Nije znala odgovor. No znala je da je tome svjedočila u svome braku, kao
roditelj i kao odraslo dijete oca koji je bio osuđen na sporo umiranje. No koliko
god razmišljala o tom pitanju, nije uspijevala odrediti razlog. Je li žrtva bila nužna
sastavnica ljubavi? Jesu li te riječi zapravo bile sinonimi? Je li prvo dokazivalo
drugo, i obrnuto? Nije željela misliti da ljubav dolazi s cijenom - da ona zahtijeva
razočaranje, bol ili tjeskobu - no bilo je trenutaka kad si nije mogla pomoći a da
to ne pomisli.
Unatoč nepredvidivim događajima tijekom života, Hope nije bila nesretna.
Shvaćala je da život nikome nije lak i zadovoljavala ju je činjenica da se snašla
najbolje što je mogla. No svejedno je, kao i svi, imala stvari za kojima je žalila i
o kojima je proteklih godina češće razmišljala. Pojavile bi se neočekivano, često
u najneobičnijim trenucima: dok je ubacivala novac u košaru za milodare ili čistila

121
 Knjige.Club Books
šećer koji se prosuo po podu. Kad bi se to dogodilo, našla bi se kako želi da može
promijeniti neke stvari, da je mogla izbjeći neke svađe, da je izgovorila neke
riječi oprosta. Dio nje želio je da može vratiti vrijeme i donijeti neke drugačije
odluke, no kada je bila iskrena sama sa sobom, propitkivala je što bi zapravo
promijenila. Pogreške su bile neizbježne i zaključila je da žaljenje može voditi do
važnih životnih lekcija, ako je osoba spremna iz njih učiti. Uto je shvatila da joj
je otac samo napola imao pravo kad je govorio o uspomenama. Ipak nisu bile
samo vrata prema prošlosti. Željela je vjerovati da one mogu biti i vrata prema
novoj i drugačijoj budućnosti.

Hope je zadrhtala kad je terasom protutnjao hladan nalet vjetra i znala je da je

vrijeme da se vrati unutra.
Živjela je u ovoj kući više od dva desetljeća. Josh i ona kupili su je kratko
nakon stupanja u brak i dok je upijala poznatu okolinu, opet je pomislila kako je
oduvijek obožavala tu kuću. Bila je sagrađena u georgijanskom stilu s velikim
stupovima s prednje strane i oplatama u većini prostorija u prizemlju. Svejedno,
vjerojatno je bilo vrijeme da ju proda. Imala je previše posla s njom, bila joj je
prevelika i činilo joj se da je brisanje prašine Sizifov posao. I stube su joj postajale
izazov, ali kad je spomenula ideju prodaje, Jacob i Rachel su rekli da nipošto
ne žele ostati bez doma u kojem su odrasli.
Neovisno o tome hoće li je prodati, na kući je trebalo poraditi. Parketi su bili
dotrajali i izgrebeni, tapete u blagovaonici su izblijedjele i trebalo ih je zamijeniti.
Kuhinja i kupaonice još su bile funkcionalne, ali definitivno su bile zastarjele i
trebalo ih je preurediti. Mnogo je toga trebalo urediti u kući i pitala se kada će, i
hoće li ikada, biti spremna na to.
Kretala se kućom gaseći svjetla. Prekidače na nekim lampama bilo je iznimno
teško okrenuti pa joj je za to trebalo više vremena nego što je očekivala.
Kovčeg joj je stajao blizu ulaznih vrata, pored drvene kutije koju je spustila s
tavana. Taj prizor ju je natjerao da pomisli na Trua, no, ruku na srce, nikad
zapravo i nije prestala razmišljati o njemu. On sada ima šezdeset i šest godina.
Pitala se je li prestao raditi kao vodič i živi li još uvijek u Zimbabveu - možda se
preselio u Europu, Australiju ili neko još egzotičnije mjesto. Razmišljala je o tome
živi li blizu Andrewa te je li postao djed. Pitala se je li se opet ženio, s kime je
izlazio te je li se nje uopće sjećao. Doduše, je li uopće još bio živ? Voljela je
misliti da bi instinktivno znala da je napustio ovaj svijet - da su na neki način bili
povezani - no priznavala je sama sebi da bi to mogla biti samo pusta želja. No
uglavnom je razmišljala o tome je li moguće da su posljednje riječi u pismu bile
istinite - je li za njih dvoje sve uvijek bilo moguće.
U spavaćoj sobi je obukla pidžamu koju joj je Rachel kupila prošlog Božića.
Bila je udobna i topla, baš ono što je Hope željela.

122
 Knjige.Club Books
Legla je u krevet pa popravila prekrivač nadajući se snu koji joj je ovih dana
često bio neuhvatljiv.
Lani na plaži ležala je budna razmišljajući o Truu. Mislima ga je poticala da
joj se vrati, živo se prisjećajući dana koje su proveli zajedno. Prisjetila se njihova
susreta na plaži i kave koju su zajedno popili tog prvog jutra; po stoti put si je u
glavi odvrtjela njihovu večeru u restoranu Clancy’s pa šetnju natrag do vikendice.
Osjećala je njegov pogled dok su na terasi pijuckali vino i zvuk njegova glasa dok
je čitao pismo na klupi kod Srodne duše. Više od svega prisjećala se nježnog i
senzualnog vođenja ljubavi, njegova intenzivnog pogleda, riječi koje joj je
šaputao.
Začudilo ju je što je sve to još uvijek djelovalo tako blisko - opipljiva težina
njegovih osjećaja prema njoj, čak i nesmiljena krivnja. Nešto se uistinu slomilo u
njoj onog jutra kad je otišla, no željela je vjerovati da je iz tog sloma s vremenom
izraslo nešto jače. Nakon svega, kad god joj je život postao nepodnošljivo težak,
razmišljala bi o Truu i podsjećala se da će joj on doći ako ikada kucne trenutak
kada će ga trebati. To joj je rekao posljednjeg jutra koje su proveli zajedno i to
obećanje bilo joj je dovoljno da nastavi dalje.
Te noći na plaži, dok je san ipak ostao nedostižan, ulovila se kako pokušava
prepraviti prošlost na način koji bi joj pružio mir. Zamislila se kako okreće
automobil nakon skretanja te juri natrag prema njemu, kako sjedi preko puta Joshu
i govori mu da je upoznala nekog drugog. Glavom su joj se vrtjele sanjive scene
kasnijeg susreta u zračnoj luci u koju je otišla po Trua nakon njegova povratnog
leta iz Zimbabvea, u toj su se maštariji zagrlili blizu zone za podizanje prtljage pa
se ljubili okruženi mnoštvom. Prebacio je ruku oko nje dok su hodali prema
automobilu i zamislila je kako usputno ubacuje svoju platnenu torbu u prtljažnik,
kao da se to zaista dogodilo. Zamislila je da vode ljubav u stanu koji je nekoć
zvala domom prije svih tih godina.
No nakon toga sanjarenje je postalo mutno. Nije mogla zamisliti kakvu bi
kuću izabrali, a kad ih je zamišljala u kuhinji, to je bilo ili u vikendici koju su
njezini roditelji davno prodali ili u kući koju je kupila s Joshem. Nije mogla
zamisliti posao kojim bi se Tru bavio, a kad je pokušala, vidjela bi ga kako se na
kraju dana vraća odjeven u istu vrstu odjeće kakvu je nosio u tjednu koji su proveli
zajedno, kao da se vraća sa safarija.
Znala je da se on redovito vraća u Bulawayo da vidi Andrewa, ali nije
baratala s dovoljno činjenica da uopće zamisli kako mu izgledaju dom ili
susjedstvo. A Andrew je uvijek ostajao desetogodišnjak, tijela zauvijek zaleđena
u vremenu, baš kao što je i Tru zauvijek ostao četrdesetdvogodišnjak.
Začudo, kad je sanjarila o životu s Truom, uvijek su bili prisutni Jacob i
Rachel. Ako su ona i Tru jeli za stolom, Jacob je odbijao podijeliti krumpiriće sa
sestrom; ako je Tru crtao na terasi vikendice njezinih roditelja, Rachel je slikala
prstima za drvenim stolom. U školskoj dvorani sjedila je pored Trua dok su Jacob
i Rachel pjevali u zboru; na Noć vještica Tru i ona su hodali iza njezine djece koja

123
 Knjige.Club Books
su bila odjevena kao Woody i Jessie iz Priče o igračkama 2. Baš su uvijek njezina
djeca bila u životu koji je zamišljala s Truom, a isto tako, i Josh je uvijek
bio prisutan, iako joj je to, naravno, smetalo. Jacob je bio isti otac, a Rachel je
odrasla želeći jednog dana postati doktorica.
Hope je na kraju ustala iz kreveta. Bilo je prohladno na plaži pa je obukla
jaknu i izvadila pismo koje joj je Tru napisao prije svih tih godina te sjela van na
terasu. Htjela ga je pročitati, ali nije se mogla natjerati na to. Umjesto toga zurila
je u tamu oceana stežući trošnu omotnicu, preplavljena naletom usamljenosti.
Mislila je da je sama na plaži, daleko od svih koje je poznavala. Jedino je Tru
bio s njom, samo što, naravno, nikad zapravo nije bio ondje.

Hope se lani vratila nakon tjedna provedena na plaži ispunjena mješavinom nade
i tjeskobe. Govorila si je da će ove godine sve biti drugačije. Odlučila je da će joj
ovo biti posljednji odlazak u kučiću pa je jutros kutiju spremila na stražnje sjedalo
te odlučnim korakom dovezla kovčeg do prtljažnika auta. Susjed Ben je grabljao
lišće sa svog travnjaka pa je došao i smjestio joj kovčeg u auto. Bila mu je
zahvalna na pomoći. U njezinim godinama ozljede su se događale lakše, a
zacjeljivale su sporije. Lani se pokliznula u kuhinji i, iako se uhvatila i izbjegla
pad, rame ju je boljelo još tjednima.
U glavi je prošla kroz popis prije nego što je ušla u auto: vrata su bila
zaključana, ugasila je sva svjetla, kante za smeće iznijela je na pločnik, a Ben će
joj uzimati poštu i novine. Čeka je manje od tri sata vožnje, ali nije bilo razloga
za žurbu. Na kraju krajeva, sutra je dan koji je bitan. Bila je nervozna od
same pomisli na to.
Srećom, promet veći dio puta nije bio gust. Prolazila je farme i gradiće vozeći
konstantnom brzinom sve dok nije stigla do ruba Wilmingtona gdje je ručala u
bistrou koji je pamtila od prethodne godine. Nakon toga je skočila do trgovine da
kupi stvari za hladnjak, navratila je u agenciju za iznajmljivanje po ključeve pa
krenula na zadnju dionicu puta. Našla je križanje koje je trebala, skrenula
nekoliko puta i na kraju stala na prilazu.
Kućica s bojom koja se ljuštila, stubama koje su vodile do ulaznih vrata i
starim trijemom s prednje strane kuće nalikovala je na onu koju su nekoć imali
njezini roditelji. Od pogleda na nju silno joj je nedostajao stari dom. Kao što je i
očekivala, novi vlasnici nisu tratili vrijeme već su je odmah srušili i sagradili
noviji i veći dom, sličan onome u kojem je Tru bio odsjeo.
Otada je rijetko posjećivala Sunset Beach jer joj više nije djelovao poput
doma. Promijenio se tijekom godina, kao i mnogi gradići načičkani uz obalu.
Pontonski most bio je zamijenjen nečim modernijim, veće kuće sada su bile
norma, Clancy’s je isto nestao uspjevši nekako opstati godinu, dvije nakon
početka novog stoljeća. Sestra Robin bila je ta koja joj je rekla da se zatvorio; dok

124
 Knjige.Club Books
je prije deset godina bila na odmoru u Myrtle Beachu, s mužem je skrenula na
poznati otok jer je i nju zanimalo kakve je promjene donijelo vrijeme.
Ovih dana Hope je više voljela Carolina Beach, jedan malo sjeverniji otok
koji je bio bliže Wilmingtonu. Prvi put ga je posjetila na prijedlog savjetnice u
prosincu 2005., tijekom najgore faze procesa razvoda od Josha. Josh je isplanirao
da će odvesti Jacoba i Rachel tjedan dana na zapad tijekom njihovih zimskih
praznika. Klinci su bili tinejdžeri, uglavnom ćudljivi, a implozija braka njihovih
roditelja samo im je pogoršala stres koji su osjećali. Hope je uvidjela da bi odmor
mogao biti korisna promjena za djecu, a savjetnica ju je uputila na to da za
njezino mentalno stanje ne bi bilo dobro da blagdane provede sama kod kuće.
Predložila joj je Carolina Beach i rekla da je zimi otok pust i opuštajući.
Hope je rezervirala smještaj a da ga nije ni pogledala i završila u maloj kućici
na plaži koja je bila baš ono što je trebala. To je bio trenutak u kojem je Hope
započela s procesom oporavka, kada je pronašla perspektivu koju je trebala da
uđe u novu životnu fazu.
Znala je da se neće pomiriti s Joshem. Godinama je plakala zbog njega i iako
je zapravo njegova zadnja afera potaknula razvod, prva je bila najbolnija. U to
vrijeme djeca još nisu išla u školu i stalno su nešto trebala, a njezinu ocu se stanje
pogoršalo kratko prije toga. Kad je Hope saznala za aferu, Josh se ispričao i
obećao da će prekinuti. No ipak je ostao u kontaktu s tom ženom, dok je Hopeinu
ocu bilo sve lošije i lošije. Mjesecima joj se činilo da je na rubu napadaja panike
i to je bio prvi put kad je razmišljala o razvodu. No bojala se te velike promjene i
razornog učinka koji bi imala na djecu pa je ostala i dala sve od sebe da oprosti.
No uslijedile su druge afere. Uslijedilo je još suza i previše svađa i kad je konačno
rekla Joshu da želi razvod, gotovo su godinu dana spavali u odvojenim sobama.
Na dan kada se iselio, rekao joj je da je počinila najveću pogrešku u životu.
Imala je najbolje namjere, ali tijekom razvoda na površinu su isplutali gorčina
i zamjeranja. Šokirali su je bijes i tuga koje je osjećala, a Josh je bio jednako ljut
i zauzeo je obramben stav. Dogovor oko skrbništva bio je prilično jednostavan,
ali prepucavanje oko financija bilo je noćna mora. Hope je ostala kod kuće kad su
djeca bila mala i vratila se na posao tek kad su oboje krenuli u školu, ali više nije
radila kao sestra na traumatologiji. Radila je na pola radnog vremena u obiteljskoj
klinici kako bi mogla biti kod kuće kad djeci završi škola. Bilo joj je lakše
raditi, ali plaća je bila manja, a Joshev odvjetnik se uporno zalagao za to da ona
ima vještine koje su joj potrebne da bi si povećala plaću te da stoga treba drastično
smanjiti alimentaciju. Isto tako, kao i velik broj muškaraca, Josh nije vjerovao u
ravnopravnu podjelu stečevina. Dotad su već Josh i Hope uglavnom komunicirali
preko odvjetnika.
Osjećala se iscrpljeno od silnih emocija - osjećaja da je podbacila, gubitka,
ljutnje, odlučnosti i straha - ali dok je hodala plažom tijekom božićnih praznika,
najviše se brinula zbog djece. Htjela je biti najbolja moguća majka, ali

125
 Knjige.Club Books
savjetnica ju je stalno podsjećala da se mora prvo pobrinuti za sebe ako djeci želi
pružiti podršku kakva im je bila potrebna.
Duboko u sebi znala je da joj savjetnica ima pravo, ali ta misao zvučala joj je
gotovo poput svetogrđa. Tako je dugo bila majka da više nije bila sigurna tko je
zapravo. No tijekom boravka na Carolina Beachu polako je prihvatila ideju da je
njezino emocionalno zdravlje jednako bitno kao i ono njezine djece. Nije bilo
važnije, ali nije bilo ni manje važno. Uvidjela je i kakve opasnosti sa sobom nosi
ignoriranje savjetničine preporuke. Vidjela je žene koje su drastično smršavjele
ili se udebljale dok su prolazile kroz razvod; čula je kako razgovaraju o petcima
ili subotama provedenima u barovima i seksu na jednu noć sa strancima,
muškarcima koje su jedva pamtile. Neke su se brzo ponovno udale, a to je gotovo
uvijek bila pogreška. Čak i one koje nisu učinile ništa raskalašeno, često su razvile
neke autodestruktivne navike. Hope je viđala kako njezine razvedene prijateljice
s dvije čaše vina vikendom prelaze na tri ili četiri čaše više puta tjedno. Jedna od
tih žena iskreno joj je rekla da je samo s pomoću alkohola preživjela razvod.
Hope nije željela upasti u istu stupicu, a to je shvatila tijekom tog vremena na
plaži. Nakon povratka u Raleigh upisala se u teretanu i krenula na satove cyclinga.
U rutinu je uključila i jogu, počela sebi i djeci spremati zdrava jela, a noćima
kada nije mogla spavati prisilila se da ostane u krevetu, duboko diše i pokuša
disciplinirati um. Naučila je meditirati i stavila veći naglasak na obnavljanje
prijateljstava koja je zapustila tijekom prethodnih godina.
Isto se tako zakleta da nikada neće reći nešto loše o Joshu, što nije bilo lako,
ali je vjerojatno postavilo temelje za odnos koji su imali sada. Ovih dana većina
njezina društva nije shvaćala zašto je još uvijek nalazila vremena za njega, nakon
sve boli koju joj je uzrokovao. Razlozi su bili višestruki, ali i tajni. Kad bi je pitali,
ona bi jednostavno odgovorila da je bio užasan muž, ali da je uvijek bio dobar
otac. Josh je mnogo vremena provodio s djecom dok su bila mala, odlazio je na
izvanškolske aktivnosti i trenirao njihove momčadi, a vikende je provodio s
obitelji, a ne s prijateljima. Na tom zadnjem je inzistirala prije nego što se pristala
udati za njega.
No nije odmah prihvatila Joshevu prosidbu. Hajdemo neko vrijeme vidjeti
kako nam ide, rekla mu je. Dok je odlazio, zastao je na vratima.
»Nekako si drugačija«, rekao joj je.
»Imaš pravo«, odgovorila je. »Drugačija sam.«
Prošlo je osam tjedana prije nego što je konačno prihvatila njegovu prosidbu,
no za razliku od prijateljica, ona je inzistirala na jednostavnom vjenčanju koje je
uslijedilo nekoliko mjeseci kasnije i na kojoj su bili samo bliski prijatelji i obitelj.
Organizirali su večeru na koju je svatko donio neko jelo, jedan od šogora je bio
zadužen za fotografiranje, a gosti su večer završili plesom u lokalnom noćnom
klubu. Kratke zaruke i skromno vjenčanje iznenadili su Josha. Nije shvaćao zašto
nije htjela vjenčanje poput njezinih prijateljica. Rekla mu je da ne želi bacati
novac, no zapravo je sumnjala da je već trudna. Ispostavilo se da i jest bila - s
126
 Knjige.Club Books
Jacobom - i u jednom je trenu pomislila da bi dijete moglo biti Truovo, ali to ipak
nije bilo moguće. Nije odgovaralo ni vrijeme, a isto tako Tru nije mogao imati
djecu, no u tom je trenu shvatila da se ne želi smješkati tijekom nekakve lažne
romanse i bajkovitog vjenčanja. Na kraju krajeva, tada je već shvaćala prirodu
romantike i znala je da to nema veze s pokušajem kreiranja fantazije. Prava
romantika bila je spontana, nepredvidiva i mogla je sadržavati nešto jednostavno
poput slušanja muškarca koji čita ljubavno pismo pronađeno u samotnom
poštanskom sandučiću tijekom olujnog rujanskog poslijepodneva.

Stigavši u kućicu, Hope se počela raspakiravati. Drvenu kutiju odložila je na

kuhinjski stol, pospremila je namirnice, odjeću složila u ladice kako ne bi cijeli
tjedan živjela u kovčegu pa poslala poruku djeci javivši im da je stigla. Zatim je
obukla jaknu i izišla na stražnju terasu pa se polako stubama spustila do pijeska.
Leđa i noge bili su joj ukočeni od vožnje i iako joj se šetalo, odlučila je da neće
otići daleko. Htjela je sačuvati energiju za idući dan.
Nebo je bilo boje kobalta, ali povjetarac je bio hladan pa je stavila ruke u
džepove jakne. U zraku se osjećao miris soli, prapovijesni i svjež.
Blizu kamioneta parkirana uz rub vode u vrtnoj je stolici sjedio muškarac, a
kraj njega je bio niz ribičkih štapova udica uronjenih u vodu. Pecao je s obale i
Hope se zapitala hoće li što uloviti. Nikada u životu nije vidjela da je netko na
plaži uspio upecati ribu iz plićaka, ali činilo se da je to popularan hobi.
Mobitel joj je zavibrirao u džepu. Ponadala se da je neko od djece, no vidjela
je da ima Joshev propušten poziv. Vratila je mobitel u džep. Za razliku od Jacoba
i Rachel, njega je zanimalo zašto je odlazila na plažu. Mislio je da je mrzi jer za
vrijeme njihova braka nikada nije željela onamo ići na odmor. Kad god je Josh
bio predložio da iznajme kuću na plaži, Hope je uvijek ponudila alternativu:
Disney World, Wiliamsburg, kampiranje u planinama. Skijali su u Zapadnoj
Virginiji i Coloradu i posjetili New York, Yellowstone i Grand Canyon, pa nakon
nekog vremena kupili kućicu blizu Ashevillea, koja je nakon razvoda pripala
Joshu. Godinama joj je pomisao na boravak na plaži bila prebolna. U njezinoj
glavi plaža je zauvijek bila povezana s Truom.
No ipak je djecu slala u ljetne kampove blizu Myrtle Beacha i u kampove za
surfanje u Nags Headu. I Jacob i Rachel dobro su surfali, a ironično je bilo to što
su Josh i Hope rane uzrokovane razvodom počeli liječiti nakon jednog Rachelina
odlaska u kamp surfanja. Dok je bila ondje, Rachel se žalila na otežano disanje i
lupanje srca pa su je kod kuće odveli pedijatrijskom kardiologu koji joj je smjesta
dijagnosticirao ranije neotkrivenu urođenu manu zbog koje je morala na otvorenu
operaciju srca.
U to vrijeme Hope i Josh nisu razgovarali gotovo četiri mjeseca, no oboje su
zaboravili na antagonizam zbog kćeri. Naizmjence su noći provodili u bolnici i

127
 Knjige.Club Books
nijedanput nisu ljutito povisili glasove. Zajedništvo uzrokovano istim strahom
prošlo je čim je Rachel otpuštena iz bolnice, no bilo je dovoljno da stvori odnos
koji im je omogućio da ljubazno razgovaraju o djeci. Nakon nekog vremena Josh
se ponovno oženio ženom po imenu Denise, a, na Hopeino čuđenje, između njih
se polako krenulo rađati nešto nalik na prijateljstvo.
Dijelom je to bilo zbog Josheva braka s Denise. Josh je počeo zvati Hope kad
se taj odnos počeo raspadati. Pokušala mu je pružiti podršku, ali na kraju je Joshev
razvod od Denise bio još žučljiviji od razvoda s Hope.
Stres tog razvoda uzeo je danak na Joshu koji više nije nalikovao na muškarca
za kojeg se bila udala. Udebljao se, koža mu je bila blijeda i istočkana, izgubio je
većinu kose te umjesto nekoć atletskog držanja postao pogrbljen. Jednom, nakon
što ga nije vidjela nekoliko mjeseci, trebalo joj je nekoliko trenutaka da ga
prepozna kad joj je mahnuo s drugog kraja blagovaonice njihova ladanjskog
kluba. Više joj nije bio privlačan, u mnogo stvari, i zapravo ga je žalila.
Kratko nakon što je otišao u mirovinu, pojavio joj se na vratima u sakou i
hlačama na crtu. Dotjeran izgled dao joj je naslutiti da to nije običan posjet pa mu
je mahnula da sjedne na kauč. Namjerno je sjela na suprotnu stranu.
Trebalo mu je vremena da prijeđe na stvar. Započeo je čavrljanjem, pričama
o djeci, pa malo o poslu. Pitao ju je rješava li još uvijek križaljke New York
Timesa, što je počela raditi nedugo nakon što su djeca krenula u školu pa joj je
polako, ali sigurno preraslo u manju ovisnost. Rekla mu je da je jednu završila
samo nekoliko sati ranije, a kad je on sklopio dlanove, pitala ga je što ga je dovelo
k njoj.
»Neki sam dan razmišljao o tome da si mi ti jedina prava prijateljica koja mi
je preostala«, rekao je konačno. »Imam partnere na poslu, ali ni sa kim od njih ne
mogu razgovarao onako kako razgovaram s tobom.«
Nije odgovorila. Čekala je.
»Prijatelji smo, zar ne?«
»Da«, odgovorila je. »Pretpostavljam da jesmo.«
»Puno smo toga prošli, zar ne?«
Kimnula je. »Jesmo.«
»U zadnje vrijeme puno razmišljam o tome... o tebi i sebi. O prošlosti. O tome
koliko se dugo poznajemo. Znaš li da je već prošlo trideset godina? Otkako smo
se upoznali?«
»Ne mogu reći da sam mnogo razmišljala o tome.«
»Da... dobro.« Iako je kimnuo, znala je da je očekivao drugačiji odgovor.
»Valjda pokušavam reći kako znam da sam puno griješio u vezi s nama. Žao mi
je zbog svega što sam učinio. Ne znam što mi je tada prolazilo glavom.«
»Već si se ispričao«, rekla je. »Uostalom, to je sve u prošlosti. Davno smo se
razveli.«

128
 Knjige.Club Books
»Ali bili smo sretni, nismo li? Dok smo bili u braku.«
»Katkad«, priznala je. »Ne uvijek.«
Opet je kimnuo, nekako molećivo. »Misliš da bismo ikada mogli pokušati
iznova? Pružiti sebi još jednu priliku?«
Nije bila sigurna da ga je dobro čula. »Misliš na brak?«
Podigao je ruke. »Ne, ne brak. Tipa... da odemo na spoj. Odnosno, mogu li te
izvesti na večeru u subotu? Samo da vidimo kako će nam ići. Možda to neće
ničemu voditi, ali kao što sam rekao, ti si mi ovih dana najbliža prijateljica...«
»Mislim da to nije dobra ideja«, rekla je, presjekavši njegove riječi.
»Zašto ne?«
»Mislim da si trenutačno klonuo«, odgovorila je. »Kad osoba klone, čak i loša
ideja može djelovati dobro. Važno je da djeca znaju da se slažemo i ne želim to
ugroziti.«
»Ni ja to ne želim ugroziti. Samo se pitam jesi li nam spremna pružiti drugu
priliku. Pružiti meni priliku.«
U tom se trenutku zapitala je li ga ikada dobro poznavala.
»Ne mogu«, rekla je na kraju.
»Zašto ne?«
»Jer sam«, odgovorila mu je, »zaljubljena u nekog drugog.«

Dok je hodala plažom, pluća su je zaboljela od vlažnog, hladnog zraka pa se

odlučila okrenuti i vratiti. Ugledavši kućicu u daljini, glavom joj je prošlo sjećanje
na Scottieja. Znala je da bi bio razočaran da je bio s njom i promatrao bi je onim
slatkim, tužnim očima.
Djeca su se slabo sjećala Scottieja. Iako je bio dio kućanstva dok su bili mali,
Hope je negdje pročitala da dio mozga koji obrađuje dugotrajno pamćenje nije
posve razvijen do djetetove sedme godine, a Scottie je dotad već bio preminuo.
Umjesto njega, pamtili su Juniora, škotskog terijera koji je bio dio njihovih života
sve dok i Jacob i Rachel nisu otišli na fakultet. Iako je Hope obožavala Juniora, u
srcu si je priznala da će joj Scottie uvijek biti miljenik.
Po drugi put je tijekom šetnje osjetila vibriranje mobitela. Jacob joj nije još
odgovorio, ali Rachel joj je poslala poruku i poručila Uživaj! Ima zgodnih frajera?
Volim te! pa dodala smješka. Hope je znala da djeca danas imaju svoje načine što
se tiče pisanja poruka, zajedno s kratkim odgovorima, akronimima, netočnim
pravopisom i gramatikom i velikim oslanjanjem na emotikone. Hope je preferirala
starinski način komunikacije - uživo, preko telefona ili pisma - no njezina su
djeca bila druga generacije pa se privikla na komunikaciju koja im je bila najlakša.

129
 Knjige.Club Books
Pitala se što bi mislili kad bi znali pravi razlog njezina dolaska na Carolina
Beach. Često joj se činilo da njezina djeca ne mogu ni zamisliti da bi ona u životu
htjela nešto više od rješavanja križaljki, povremenog odlaska u salon i čekanja da
joj dođu u posjet. Doduše, Hope je bila svjesna toga da nikada nisu upoznali pravu
nju, ženu koja je davno bila na Sunset Beachu.
Njezin odnos s Rachel bio je drugačiji od odnosa s Jacobom. Smatrala je da
Jacob ima više zajedničkog s ocem. Njih dvojica mogli su provesti cijelu subotu
gledajući američki nogomet, odlazili su zajedno na pecanje, voljeli su akcijske
filmove i pucanje u mete i satima su mogli razglabati o burzi i ulaganju. S Hope
je Jacob uglavnom razgovarao o svojoj djevojci i često nakon toga djelovao kao
da ne zna što bi još rekao.
Ona je bila bliskija s Rachel, pogotovo od njezine operacije srca koju je prošla
u tinejdžerskim godinama. Iako ih je kardiolog koji je nadzirao Rachelin slučaj
uvjeravao da je ispravljanje komplicirane mane bio relativno siguran postupak,
Rachel je bila prestravljena. Hope je dijelila njezine strahove, ali dala je sve od
sebe da pred kćeri zrači samopouzdanjem. U danima prije operacije Rachel je
često plakala bojeći se da bi mogla umrijeti, a još je silovitije jecala zbog ružnog
ožiljka koji će joj ostati na prsima ako preživi. Izjedena strahovima, raspričala se
kao da je na ispovijedi pa je rekla Hope je da je dečko s kojim je bila tri mjeseca
počeo nagovarati na seks te da je planirala pristati, iako to nije htjela, priznala je
da je stalno zabrinuta zbog kilograma te da se nekoliko mjeseci prejedala pa
povraćala. Izjavila je da je sve vrijeme zabrinuta zbog više-manje svega - izgleda,
popularnosti, ocjena, toga hoće li je primiti na fakultet koji je htjela pohađati, iako
je ta odluka bila tek daleko u budućnosti. Stalno si je čupala zanoktice, sve dok
ne bi prokrvarile. Priznala je da je povremeno pomišljala i na samoubojstvo.
Iako je Hope znala da tinejdžeri vješto skrivaju tajne od roditelja, to što je
saznala u danima netom prije i nakon operacije silno ju je preplašilo. Kad je
Rachel bila otpuštena iz bolnice, Hope joj je pronašla dobrog psihologa te kasnije
i psihijatra koji joj je prepisao antidepresive. Polako ali sigurno, Rachel se
počela ugodnije osjećati u vlastitoj koži, a akutna tjeskoba i depresija s vremenom
su nestali.
No ti strašni dani bili su isto tako početak nove faze u njihovu odnosu, faze u
kojoj je Rachel naučila da može biti iskrena prema mami, a da je ona neće
osuđivati te da se nije morala brinuti da će Hope preburno reagirati. Do faksa se
već činilo da Rachel može s mamom razgovarati o svemu. Iako je bila zahvalna
na njezinoj iskrenosti, Hope je priznala da su postojale teme - uglavnom vezane
za količine alkohola koje su studenti ispijali svakog vikenda - kod kojih bi malo
manje iskrenosti značilo malo manje brige s Hopeine strane.
Možda je njihov blizak odnos potaknuo Rachelinu poruku. Poput svake odane
prijateljice, iskazivala je zabrinutost zbog Hopeina ljubavnog života ispitujući o
»slatkim dečkima«.

130
 Knjige.Club Books
»Jesi li ikada razmišljala o tome da bi mogla nekoga upoznati?« pitala je
Rachel prije malo više od godinu dana.
»Ne baš.«
»Zašto ne? Nitko te nije pozvao na spoj?«
»Pozvalo me je nekoliko muškaraca. Odbila sam ih.«
»Jer su bili kreteni?«
»Nipošto. Većina je djelovala jako simpatično.«
Rachel se namrštila na te riječi. »O čemu je onda riječ? Jesi li se bojala? Zbog
onog što se dogodilo s tatom i Denise?«
»Imala sam vas dvoje i imala sam posao i to mi je bilo dovoljno.«
»Ali sad si u mirovini, mi više ne živimo kod kuće i ne volim razmišljati o
tome da si stalno sama. Mislim... što ako je savršeni muškarac tamo negdje i čeka
te?«
Hopein smiješak sadržavao je tračak melankolije. »Onda pretpostavljam da
bih ga trebala pronaći, zar ne?«

Iako je Rachelina operacija srca bila stravično iskustvo za Hope, polaganu smrt
oca na neki je način pretrpjela još teže.
Prvih godina nakon Sunset Beacha nije bilo tako loše. Otac se još uvijek
mogao kretati, a Hope je pamtila kako je svakim mjesecom bila sve uvjerenija da
pati od sporije napredujuće verzije ALS-a. Bilo je razdoblja kad se čak činilo da
ide na bolje, no onda, u razmaku od šest do sedam tjedana, kao da je
naglo pritisnut prekidač: ocu je postalo teže hodati, bio je nesiguran bez podrške,
a onda se nije više mogao kretati bez nje.
Zajedno sa sestrama, Hope se ponudila da pomogne koliko može. Instalirali
su ručke u kadi i hodnicima pa pronašli rabljeni kombi za osobe s invaliditetom
koji je imao dizalicu za kolica. Nadale su se da će se otac tako moći kretati
gradom, ali sposobnost vožnje izgubio je u sedam mjeseci, a majka je bila
previše nervozna da bi vozila taj kombi. Prodali su ga po nižoj cijeni od kupljene,
a tijekom zadnje godine života njezin otac nije otišao dalje od trijema ili stražnje
terase, osim ako nije odlazio k doktoru.
No nije bio sam. Imao je obitelj koja ga je voljela i bivše učenike i kolege koji
su ga cijenili pa su posjetitelji stalno dolazili u kuću. Kao što je bio običaj na Jugu,
donosili su hranu, a Hopeina majka bi krajem svakog tjedna molila kćeri da
odnesu dio hrane jer im je hladnjak bio krcat.
No čak i to relativno pozitivno razdoblje nije potrajalo, a zauvijek je završilo
kad je otac počeo gubiti sposobnost govora. Tijekom posljednjih mjeseci života
bio je priključen na kisik i patio je od jakih napadaja kašlja jer su mu mišići bili
previše slabi da istjeraju sluz. Hope je pamtila nebrojene prilike kad ga je lupala
131
 Knjige.Club Books
po leđima dok se otac borio da udahne. Toliko je izgubio na težini da se Hope
katkada činilo da bi ga mogla slomiti na dva dijela, no na kraju bi otac iskašljao
sluz pa dugo isprekidano disao, blijed poput krpe.
Posljednji tjedni djelovali su poput neprekidnog bunila - unajmili su sestre,
prvo na pola dana, a zatim na cijeli. Oca su morali hraniti tekućom hranom na
slamku. Postao je tako slab da bi mu da popije pola čaše trebalo gotovo sat
vremena. Slijedila je inkontinencija jer mu je tijelo brzinski propadalo.
U tom razdoblju Hope ga je posjećivala svaki dan. Budući da mu je govor
postao otežan, samo je ona govorila. Govorila mu je o djeci ili mu se povjeravala
o problemima s Joshem. Priznala mu je da je susjeda vidjela Josha u hotelu s
lokalnom trgovkinjom nekretninama, potvrdila je da je Josh nedavno priznao
aferu, ali da i dalje komunicira s tom ženom te da Hope ne zna što da poduzme.
Na kraju, tijekom jednog od posljednjih lucidnih trenutaka, šest godina nakon
boravka na Sunset Beachu, Hope je ispričala ocu o Truu. Dok je govorila, on ju
je gledao u oči, a kada je došla do dijela priče u kojem se slomila pred ocem na
trijemu, prvi put nakon više tjedana je pomaknuo ruku. Posegnula je prema njoj i
primila je.
Izdahnuo je, dugo i snažno, formirajući glasove u stražnjem dijelu grla. Bili
su nerazumljivi, ali dovoljno ga je dobro poznavala da shvati njihovo značenje.
»Jesi li sigurna da je prekasno?«
Preminuo je šest dana kasnije.
Na sprovod su došle stotine ljudi, a nakon toga su svi došli k njima. Kad su
kasnije te večeri otišli, kuća je utihnula, kao da je i ona umrla. Hope je znala da
ljudi na različite načine reagiraju na stres i tugu, ali šokiralo ju je kako joj je mama
potonula na nevjerojatno intenzivan i naizgled nezaustavljiv način. Znala se samo
neočekivano rasplakati i počela je mnogo piti. Prestala je pospremati i ostavljala
je prljavu odjeću razbacanu po podu. Police je prekrivala prašina, posuđe bi
stajalo na pultu sve dok Hope ne bi došla i pospremila. Hrana se kvarila u
hladnjaku, a televizija je non-stop treštala. Zatim se mama počela žaliti na razne
boljke: osjetljivost na svjetlo, bolne zglobove, bol u trbuhu koja je dolazila u
mahovima i teškoće s gutanjem. Svaki put kad ju je Hope posjetila, bila je nemirna
i često nije mogla dovršiti misao. Drugi bi se pak put povukla u zamračenu sobu
i zaključala vrata. Tišina iza tih vrata često je zabrinjavala više od napadaja plača.
Vrijeme je situaciju samo pogoršalo umjesto da je popravi. Mama je na kraju
postala vezana za kuću kao što je prije bio i tata. Iz kuće je izlazila samo da ode
doktoru i četiri godine nakon muževa sprovoda bila je naručena za operaciju
bruha. Operacija se smatrala minornom i po svemu sudeći dobro je prošla. Bruh
je bio operiran, a mamini vitalni znakovi bili su stabilni tijekom cijele operacije.
No nakon operacije mama se nikad nije probudila iz anestezije. Umrla je dva dana
kasnije.

132
 Knjige.Club Books
Hope je poznavala doktora, anesteziologa i sestre. Svi su istog tog dana
sudjelovali u drugim operacijama i prije i nakon operacije Hopeine majke i
nijednog drugog pacijenta nisu snašle takve kobne posljedice. Hope je dovoljno
vremena provela u zdravstvu kako bi znala da se loše stvari katkad dogode i da ne
postoji uvijek jednostavno objašnjenje; dijelom se pitala i je li njezina majka
jednostavno željela umrijeti pa joj je to nekako pošlo za rukom.
Idući tjedan prošao joj je u magli. Bila je omamljena i slabo je pamtila bdijenje
i sprovod. U tjednima koji su uslijedili ni ona ni sestre nisu imale zalihe emotivne
snage kako bi pregledale majčine stvari. Umjesto toga Hope je katkada
lutala kućom u kojoj je odrasla bezuspješno pokušavajući pojmiti ideju života bez
roditelja. Iako je bila odrasla, trebale su joj godine da prestane misliti da može
samo podići slušalicu i nazvati jedno od njih.
Gubitak i melankolija su polako blijedjeli i s vremenom su ih zamijenile
sretnije uspomene. Prisjećala bi se obiteljskih odmora na koje su otišli i šetnji na
koje je odlazila s ocem. Prisjećala bi se večera i rođendanskih proslava, natjecanja
u crossu i školskih projekata koje je radila s mamom.
Najdraže uspomene bile su joj one na roditelje kao par pa bi se prisjetila kako
su znali koketirati kad su mislili da ih djeca ne gledaju. No osmijeh bi joj često
splasnuo jednako brzo kao što bi se i pojavio jer bi ju to podsjetilo i na Trua i na
izgubljenu priliku za njihovim zajedničkim životom.

Vrativši se u kućicu, Hope je nekoliko minuta grijala ruke iznad plamenika na

štednjaku. Stvarno je prehladno za listopad, pomislila je. Znajući da će
temperatura dodamo pasti čim sunce zađe, razmotrila je ideju paljenja kamina -
plinskog, tako da se palio samo pritiskom prekidača - no odlučila je da će radije
ipak povisiti temperaturu na termostatu i skuhati si toplu čokoladu. Kad je bila
mala, to joj je bio najdraži lijek protiv hladnoće, ali prestala ju je piti kao
tinejdžerica. Tada ju je brinulo da ima previše kalorija. Danas joj takve stvari više
nisu bile bitne.
To ju je podsjetilo na godine o kojima radije nije razmišljala. Bilo to fer ili
ne, živjeli su u društvu koje je za žene naglasak stavljalo na mladost i ljepotu.
Voljela je misliti da izgleda mlađe, ali prihvaćala je mogućnost da zavarava samu
sebe.
Zaključila je kako to zapravo nije bitno. Imala je važnije razloge za dolazak
na plažu. Ispijajući toplu čokoladu, gledala je ples tonućih zraka sunca na vodi
dok je razmišljala o posljednje dvadeset i četiri godine. Je li Josh ikada osjetio da
ona nešto osjeća prema drugom muškarcu? Koliko se to god trudila sakriti, pitala
se je li joj tajna ljubav prema drugome na neki način potkopala brak. Je li Josh
ikada osjetio da je Hope katkada u krevetu s njim maštala o Truu? Je li osjetio da
je dio nje ostao zauvijek zatvoren prema njemu?

133
 Knjige.Club Books
Nije to željela vjerovati, ali je li to mogao biti čimbenik koji je utjecao na
njegove brojne afere? Nije bila spremna prihvatiti svu krivnju za ono što je on
učinio, pa čak ni većinu nje. Josh je bio odrasla osoba i kontrolirao je svoje
ponašanja, ali ostaje pitanje što ako...?
Ta su je pitanja mučila otkako je saznala za njegovu prvu aferu. Cijelo je
vrijeme znala da mu nije posve predana kao što je sada znala da je brak bio osuđen
na propast od trenutka kad je prihvatila njegovu prosidbu. Ovih mu se dana
pokušavala iskupiti prijateljstvom, iako nije imala nikakve želje ponovno
buditi ikakve strasti među njima. U glavi si je govorila da je to način da ispravi
stvari, ili da se iskupi, čak i ako to Josh možda nikada neće razumjeti.
Nikad mu neće priznati krivnju koju je osjećala - nije htjela nikada više
nekoga povrijediti. No bez priznanja nije postojala prilika za oprostom. Prihvatila
je to, kao što je prihvatila krivnju i za druge pogreške koje je počinila tijekom
života. U tihim trenucima govorila si je da bi se veći dio njih smatrao sitnicama u
usporedbi s tajnom koju je imala pred mužem, ali postojala je jedna stvar koja ju
je stalno proganjala.
To je bio razlog njezina povratka na plažu, a zrcalni odraz dviju velikih
nepravdi koje je nanijela u životu djelovale su joj i ironično i duboko.
Joshu nije ništa rekla o Truu kako ga ne bi povrijedila.
Truu je ispričala sve o Joshu znajući da će mu te riječi slomiti srce.

134
 Knjige.Club Books

KUTIJA

ad se Hope probudila, nebo koje se naziralo kroz prozračne bijele zastore

K bilo je boje crvendaćevih jaja. Bacivši pogled kroz prozor, vidjela je da plaža
na suncu blista gotovo bijelim sjajem. Dan će biti predivan, osim temperature.
Hladna fronta koja se spuštala iz doline rijeke Ohio trebala je trajati još nekoliko
dana i očekivali su se naleti vjetra koji će joj vjerojatno izbijati zrak iz pluća dok
bude šetala plažom. Proteklih godina počela je shvaćati zašto su Florida i Arizona
bile tako popularne destinacije među umirovljenicima.
Protegnula je ukočene noge pa ustala, skuhala kavu, a zatim se istuširala i
obukla. Iako nije bila gladna, ispekla si je jaje za doručak i natjerala se da ga
pojede. Zatim je obukla jaknu i rukavice, izišla na terasu na stražnjem dijelu kuće
s drugom šalicom kave pa promatrala polagano buđenje svijeta.
Na plaži je bilo pusto, samo muškarac koji je hodao za psom na isti način na
koji je ona nekoć hodala za Scottiejem te džogerica u daljini koja je za sobom
ostavljala otiske uz rub vode. Žena je trčala u ritmu od kojeg joj se konjski rep
živahno klatio i dok ju je gledala, Hope se sjetila koliko je prije voljela trčati.
Prestala se time baviti dok su djeca bila mala i zbog nekog razloga kasnije nikad
nije nastavila. Sada je smatrala da je pogriješila. Ovih dana zdravlje joj je bilo
stalna preokupacija - nekad je žudjela za bezbrižnim stavom kojim je nekoć svoje
tijelo uzimala zdravo za gotovo. Zaključila je kako godine otkrivaju mnogo toga
o nama.
Otpila je gutljaj kave pitajući se kako će se dan razvijati. Već je sada bila
nervozna iako se upozoravala da ne smije dopustiti da joj se rasplamsaju nade.
Kad je lani došla na plažu, lebdjela je nošena uzbuđenjem zbog svoga plana,
unatoč malim šansama uspjeha. No lani je bio početak, a danas će biti kraj... koji
će zauvijek odgovoriti na pitanje o tome jesu li čuda uistinu moguća.

Kad je Hope popila kavu, ušla je unutra i pogledala na sat. Bilo je vrijeme da se
pokrene.
Na pultu je stajao radio pa ga je uključila. Glazba je uvijek bila dio rituala pa
je ugađala stanice dok nije pronašla jednu koja je puštala nježnu akustičnu glazbu.
Poglasnila ju je, sjetivši se da su Tru i ona slušali radio one noći kad su prvi put
vodili ljubav.

135
 Knjige.Club Books
U hladnjaku je pronašla bocu vina koju je otvorila prethodne večeri pa si je
malo natočila, tek malo više od gutljaja. Poput glazbe, i vino je bio dio rituala koji
je slijedila svaki put kad je otvarala kutiju, ali budući da je morala voziti, sumnjala
je da će uopće ispiti to što je natočila. Čašu je odnijela do stola pa je sjela. Kutija
je stajala na mjestu na kojem ju je ostavila dan prije. Odloživši čašu, povukla je
kutiju prema sebi. Bila je iznenađujuće teška. Napravljena od puna drva boje
čokolade i karamele imala je krupne mjedene šarke. Kao i uvijek, na trenutak se
divila kompleksnim rezbarijama na poklopcu i stranama - kreativnim stiliziranim
slonovima, lavovima, zebrama, nosorozima, žirafama i gepardima. Kutiju
je uočila na štandu uličnog sajma u Raleighu i kad je saznala da je napravljena u
Zimbabveu, znala je da je mora kupiti.
Josh, međutim, nije bio nimalo zadivljen. »Zašto si to, zaboga, kupila?« rekao
je frknuvši. U tom je trenu jeo hot-dog, a Jacob i Rachel su se igrali u dvorcu na
napuhavanje. »I gdje ćeš je staviti?«
»Nisam još odlučila«, odgovorila je. Kad su stigli kući, donijela je kutiju u
njihovu spavaću sobu pa je pospremila ispod kreveta da čeka ponedjeljak kad on
ode na posao. Onda ju je, nakon što ju je napunila, sakrila na tavanu, na dnu kutije
pune dječje odjeće, znajući da je Josh ondje nikada neće pronaći.
Nakon njihova druženja na Sunset Beachu Tru je nikada nije pokušao
kontaktirati. Prvu godinu ili dvije bojala se da bi mogla pronaći pismo u sandučiću
ili čuti njegov glas na sekretarici i nekad se znala ukočiti kad bi telefon zazvonio
navečer, čeličeći se za svaki slučaj. Začudo, olakšanje što ne zove on uvijek je
bilo ispremiješano s naletom razočaranja. Međutim, napisao joj je da nema
prostora za tri osobe u životu koji je čeka i koliko to god bilo bolno, znala je da je
imao pravo.
Čak i tijekom najgorih trenutaka u braku s Joshem, ni ona nije pokušala
kontaktirati Trua. Razmišljala je o tome, nekoliko puta je to gotovo i učinila, ali
nikad nije podlegla iskušenju. Bilo bi lako otrčati njemu, ali što onda? Nije mogla
podnijeti misao da bi se drugi put morali oprostiti, a isto tako nije bila
spremna riskirati da uništi svoju obitelj. Unatoč Joshevim nedostacima, djeca su i
dalje bila njezin prioritet i trebala su njezinu potpunu pažnju.
Tako da ga je čuvala u uspomenama, na jedini način na koji je mogla.
Uspomene je držala u kutiji čiji je sadržaj povremeno pregledavala kad je znala
da je nitko neće ometati. Kad god je na televiziji bila emisija o veličanstvenim
divljim životinjama Afrike, ona bi se podsjetila da upali televizor, a krajem 1990-
ih naletjela je na romane Alexandera McCalla Smitha na koje se odmah navukla
jer su se mnoge priče događale u Bocvani. To nije bio Zimbabve, ali kao da jest,
mislila je, i pomoglo joj je da dodatno upozna svijet o kojem nije ništa znala.
Tijekom godina je u vodećim časopisima i lokalnom News & Observer iz
Raleigha naletjela i na povremene članke o Zimbabveu. Saznala je kako je vlada
konfiscirala zemlju pa se zapitala što se dogodilo s farmom na kojoj je Tru
odrastao. Čitala je i o hiperinflaciji u zemlji, a prva pomisao bila joj je kako će to

136
 Knjige.Club Books
utjecati na turizam te hoće li Tru moći i dalje raditi kao vodič. Povremeno bi u
pošti dobila kataloge za putovanja pa bi okrenula na dio koji opisuje
razne safarije. Iako je većina njih bila u Južnoj Africi, povremeno bi naišla na
kamp u Hwangeu. Kad bi se to dogodilo, detaljno bi proučila fotografije
pokušavajući bolje upoznati svijet koji je on zvao domom. Kad bi kasnije ležala
u krevetu, priznala bi si da su njezini osjećaji prema njemu jednako stvarni i jaki
kao i prije mnogo godina kad mu je prvi put šapnula da ga voli.
Godine 2006., kad je okončan proces razvoda, Tru je imao pedeset i osam
godina. Ona je imala pedeset i dvije. Jacob i Rachel bili su tinejdžeri, a Josh je
već izlazio s Denise. Iako je u tom trenutku prošlo šesnaest godina otkako je
vidjela Trua, nadala se da još uvijek ima vremena ispraviti situaciju. Tada se već
gotovo sve moglo pronaći na internetu, ali podaci o kampovima u Hwangeu nisu
sadržavali ništa o vodičima, osim bilješke da su među najiskusnijima u
Zimbabveu. Našla je, međutim, e-mail adresu, a žena koja joj je odgovorila na
upit rekla je Hope da ne poznaje Trua te da godinama nije radio kod njih. Isto
je vrijedilo za Romyja, prijatelja kojeg joj je Tru spomenuo. No ipak, žena je
Hope dala ime prijašnjeg voditelja koji je prešao u drugi kamp nekoliko godina
ranije kao i njegovu e-mail adresu. Hope mu se javila i, iako nije znao gdje se Tru
nalazio, dao joj je ime još jednog voditelja kampa koji je radio u Hwangeu u 1990-
ima. Nije imao njegov broj ili e-mail adresu, ali dao je Hope poštansku adresu,
dodajući da ni ona možda nije važeća.
Hope je pisala voditelju pa nervozno čekala odgovor. Tru ju je upozorio da
vrijeme sporije prolazi u divljini te da poštanske usluge nisu uvijek pouzdane.
Prošli su tjedni bez odgovora, pa zatim i mjeseci, i na kraju je Hope izgubila svaku
nadu da će joj se javiti. Negdje u to vrijeme joj je u sandučić stiglo pismo.
Djeca su još bila u školi pa je rastrgala omotnicu i brzo pročitala naškrabane
riječi. Saznala je da je Tru napustio Hwange, a voditelj je čuo da je možda
prihvatio drugi posao u Bocvani. Međutim, nije bio siguran u kojem je kampu.
Muškarac je dodao kako je bio prilično siguran da je Tru prodao kuću u
Bulawayu kad mu je sin otišao studirati negdje u Europi. Nije znao na
koje sveučilište, pa čak ni zemlju.
Uz tako malo podataka, Hope se počela javljati kampovima u Bocvani. Bilo
ih je na desetke. Slala je mail za mailom, ali nije saznala ništa o Truu.
Nije ni pokušala kontaktirati sveučilišta u Europi jer je to bilo poput traženja
igle u plastu sijena. Budući da nije imala mnogo opcija, Hope se obratila Air
Zimbabweu u nadi da će pronaći nekoga tko ondje radi, a čija se supruga zove
Kim. Nadala se da bi preko njegove bivše žene mogla saznati gdje je Tru. No ni
to nije ničemu vodilo. Muškarac po imenu Ken radio je ondje od 2001. do 2002.,
ali napustio je tvrtku i nakon toga se nikome nije javio.
Nakon toga Hope je pokušala s općenitijim pristupom. Kontaktirala je razne
vladine agencije u Zimbabveu ispitujući o golemoj farmi u vlasništvu obitelji
Walls. To je čuvala za zadnju opciju, pretpostavljajući da je Tru još više smanjio

137
 Knjige.Club Books
kontakt s obitelji nakon priče koju je čuo od biološkog oca. Službenici nisu bili ni
od kakve pomoći, ali do kraja razgovora je shvatila da je vlada konfiscirala farmu
pa podijelila zemlju. Nije bilo nikakvih podataka o obitelji.
Kad joj je ponestalo ideja, Hope je odlučila Truu olakšati pronalazak nje, u
neizglednom slučaju da ju je tražio. Otvorila je profil na Facebooku 2009. i dugo
ga je pregledavala svakog dana. Javili su joj se i stari i novi prijatelji, članovi
obitelji i kolege s posla. No Tru joj se ni jedanput nije pokušao javiti.
Zbog spoznaje da je Tru naizgled nestao - i da se više nikad neće vidjeti -
mjesecima je bila loše volje i razmišljala je o svim drugim gubicima iz svog
života. No to je bila drugačija vrsta tuge, ova je svakom godinom postajala sve
jača. Sada su joj djeca bila odrasla pa je i dane i noći provodila sama. Život
je prebrzo prolazio i začas će doći do kraja, a Hope se unatoč sebi počela pitati
hoće li posljednje udisaje dočekati sama.
Kuća joj je nekad djelovala kao da polako ali sigurno postaje njezina grobnica.

Hope je u kućici otpila mali gutljaj vina. Iako je bilo pitko i slatko, čudno joj ga
je bilo okusiti ujutro. Nikad u životu nije tako rano pila vino i sumnjala je da će
to ikada ponoviti. No zaključila je da taj dan to zaslužuje.
Iako su je uspomene vraćale u druga vremena i iako su je hranile, bilo joj je
dosta toga da se osjeća zarobljeno u njima. Htjela je preostale godine provesti
budeći se bez pitanja hoće li je Tru nekako opet pronaći; htjela je što više vremena
provoditi s Jacobom i Rachel.
Više od svega žudjela je za osjećajem spokoja. Htjela je da prođe cijeli mjesec
a da ne osjeti potrebu pregledati sadržaj kutije koja se nalazila na stolu ispred nje;
htjela se umjesto toga usredotočiti na stvari koje je željela ostvariti za života.
Sjediti u publici emisije Ellen DeGeneres Show. Posjetiti imanje Biltmore na
Božić. Kladiti se na konja na Kentucky Derbyju. Gledati momčad Sveučilišta u
Sjevernoj Karolini i Duke kako igraju košarku na zatvorenom stadionu Cameron.
To zadnje bit će teško - bilo je gotovo nemoguće nabaviti karte - ali taj je izazov
bio dio zabave, zar ne?
Nedugo nakon lanjskog putovanja na plažu, jednog dana kad je bila izrazito
melankolična, izbrisala je profil na Facebooku. Isto tako kutiju više nije micala s
tavana, bez obzira na jake porive da istraži njezin sadržaj. No sada ju je kutija
zazivala pa je konačno podigla poklopac.
Na vrhu je bila Ellenina izblijedjela pozivnica za vjenčanje. Zagledala se u
slova, prisjetivši se tko je bila u to vrijeme i što je ju morilo kada je toga tjedna
tek stigla na plažu. Nekad je poželjela da može porazgovarati s tom ženom, ali
nije bila sigurna što bi joj rekla. Pretpostavljala je da bi mogla uvjeriti svoju
mlađu sebe da će imati djecu, ali bi li dodala da njihovo odgajanje neće biti
idealno kako je uvijek zamišljala? Da je, iako ih obožava, bilo bezbroj trenutaka
138
 Knjige.Club Books
kad su je razbjesnili ili razočarali? Da su joj brige o njima nekada bile previše ? I
bi li mlađoj verziji sebe rekla da je nakon djece katkada poželjela da može opet
biti uistinu slobodna?
A što bi joj uopće mogla reći o Joshu?
Zaključila je da to sada nije bitno te da ta pitanja ne zaslužuju vrijeme koje
im je posvetila. No pozivnica za vjenčanje svejedno ju je natjerala da razmisli o
životu koji je podsjećao na beskrajan niz domino pločica postavljenih da se uruše
na najvećem podu na svijetu u kojem jedna pločica nepogrešivo vodi prema
drugoj. Da nije dobila tu pozivnicu, Hope se možda nikada ne bi posvađala s
Joshem ili provela tjedan bez njega na Sunset Beachu, ili uopće upoznala Trua.
Zaključila je da je pozivnica bila domino koji je, kada je bio srušen, odredio
ostatak njezina života. Koreografija koja je vodila do najdubljeg osjećaja
ljubavi koji je doživjela djelovala joj je istodobno i izrežirana i slučajna, ali opet
se zapitala o svrsi svega toga.
Odloživši pozivnicu, Hope je posegnula prema prvom crtežu. Tru ju je nacrtao
jutro nakon što su vodili ljubav i Hope je znala da više ne sliči toj ženi na crtežu.
Na njemu joj je koža bila meka i glatka, blistala je zadnjim daškom mladosti.
Gusta kosa bila joj je prošarana zlatnim pramenovima, grudi su joj bile čvrste i
uspravne, noge vretenaste, bez ikakvih mana. Ulovio ju je na način na koji to
nijedna fotografija ne bi uspjela i, dok je proučavala portret, mislila je kako nikada
nije izgledala ljepše. Zato što ju je naslikao onako kako ju je on vidio.
Odložila je to na pozivnicu za vjenčanje pa posegnula prema drugom crtežu.
Njega je dovršio dok je ona bila na vjenčanju i tijekom godina, kad bi god
pregledavala sadržaj kutije, uvijek bi zastala na tom crtežu. Na njemu su njih
dvoje stajali na plaži blizu ruba vode. U pozadini se vidio mol, a sunce je blistalo
na oceanu dok su oni gledali jedno u drugo, nacrtani iz profila. Njezine ruke bile
su oko njegova vrata, a njegove na njezinu struku. Opet je pomislila da ju je
nacrtao ljepšom nego što je bila, ali njezin je pogled zastao na njemu. Proučavala
je linije u kutu njegovih očiju i jamicu u njegovoj bradi, pratila je oblik njegovih
ramena pod širokom tkaninom košulje. No najviše od svega divila se izrazu koji
si je podario dok ju je gledao - onom muškarca koji je posve zaljubljen u ženu
koju drži u naručju. Približila si je crtež pitajući se je li on ikada kasnije tako
gledao neku drugu ženu. To nikada neće znati i iako mu je dio nje želio sreću,
drugi je dio htio vjerovati da su osjećaji koje su gajili jedno prema drugome bili
posve jedinstveni.
Odložila je i taj crtež. Uslijedilo je pismo koje joj je Tru napisao, ono koje je
pronašla u pretincu za rukavice. Papir je požutio na rubovima i bio je pomalo
iskidan na preklopljenim dijelovima - pismo je postalo jednako krhko kao i ona.
Od te spoznaje stvorila joj se knedla u grlu dok je povlačila liniju od svog imena
na vrhu do njegova na dnu, još ih jedanput povezujući. Pročitala je riječi koje je
već znala napamet, ali koje su i dalje nad njom imale jednaku moć.

139
 Knjige.Club Books
Ustavši od stola, Hope se preselila do kuhinjskog prozora. Dok su joj misli
lutale, shvatila je da vidi Trua kako hoda kraj kuće noseći štap za ribolov prebačen
preko ramena i kutiju s priborom u drugoj ruci pa je gledala kako se okreće prema
njoj. Mahnuo joj je, a ona je pružila ruku i dotakla staklo.
»Nikad te nisam prestala voljeti«, šapnula je, ali staklo je bilo hladno, a u
kuhinji tiho i kad je trepnula, shvatila je da je plaža posve pusta.

Ostalo joj je još dvadeset minuta i jedan predmet. Fotokopija pisma koje je
napisala prošle godine. Original je ostavila u Srodnoj duši tijekom prošlog dolaska
na plažu i dok je rasklapala kopiju, samoj je sebi rekla da je to bila blesava gesta.
Pismo ništa ne znači ako ga primatelj nikada ne primi, a Tru nikada neće saznati
za njega. No u pismu si je dala obećanje i planirala ga je ispuniti. Ako ništa drugo,
nadala se da će joj dati snagu koju je trebala da se konačno oprosti.

Ovo je pismo Bogu i svemiru...

Trebam tvoju pomoć jer pretpostavljam da će mi ovo biti posljednji

pokušaj isprike za davno donesenu odluku. Moja priča istodobno je
jednostavna i komplicirana. Da bih precizno iznijela sve događaje,
trebala bih napisati knjigu pa ću umjesto toga iznijeti samo osnove:
U rujnu 1990., dok sam bila u posjetu Sunset Beachu, upoznala sam
muškarca iz Zimbabvea po imenu Tru Wells. U to je vrijeme radio kao
vodič za safarije u kampu blizu rezervata Hwange. Imao je i dom u
Bulawayu, a odrastao je na farmi blizu Hararea. Imao je četrdeset i dvije
godine, bio je razveden i imao je desetogodišnjeg sina Andrewa. Upoznali
smo se u srijedu ujutro, a ja sam se zaljubila u njega do četvrtka navečer.
Možda mislite da je to nemoguće, da možda opčinjenost miješam s
ljubavi. Mogu vam reći samo da sam tisuću puta razmotrila tu mogućnost
pa je odbacila. Da ga upoznate, shvatili biste zašto mi je osvojio srce; da
ste nas vidjeli zajedno, znali biste da su osjećaji koje smo gajili
jedno prema drugome bili neporecivo stvarni.
Vjerujem da smo u kratkom vremenu koje smo proveli zajedno postali
srodne duše i da smo zauvijek isprepleteni. No do nedjelje je bilo gotovo.
Ja sam bila ta koja je prekinula, zbog razloga kojim već desetljećima
mučim samu sebe.
Bila je to istodobno i ispravna i pogrešna odluka.
Opet bih sve ponovila; ali i sve bih učinila drugačije. Ni dandanas
nisam se riješila te konfuzije, ali naučila sam prihvatiti činjenicu da se
nikada neću osloboditi propitkivanja.

140
 Knjige.Club Books
Ne moram ni reći da ga je moja odluka shrvala. Još uvijek me zbog
toga proganja krivnja. Sada sam došla do trenutka u životu u kojem mi se
čini bitno ispravljati pogreške kada god to mogu. I tu mi Bog i svemir
mogu pomoći jer je moja molba jednostavna.
Voljela bih ponovno vidjeti Trua kako bih mu se ispričala. Želim
njegov oprost, ako je takvo što uopće moguće. U mojim snovima nadam
se da će mi to donijeti mir; trebam da shvati koliko sam ga onda voljela i
koliko ga i dalje volim. I želim da zna koliko mi je žao.
Možda se pitate zašto mu se nisam javila nekim uobičajenijim putem.
Jesam, godinama ga bezuspješno tražim. Ne vjerujem da će ga ovo pismo
pronaći, ali ako se to dogodi, onda ga pitam sjeća li se mjesta koje smo
zajedno posjetili u četvrtak poslijepodne, netom prije kiše.
Ondje ću biti 16. listopada 2014. Ako mu je to mjesto u pamćenju
ostalo bitno kao što je meni, onda će znati i u koji ću dio dana biti ondje.

Hope

Pogledavši na sat, Hope je znala da je čeka put do Srodne duše. Predmete je

vratila natrag u kutiju pa zaklopila poklopac s osjećajem konačnosti, znajući da je
neće vratiti na tavan i da neće njezin sadržaj odnijeti kući. Samu će kutiju ostaviti
ovdje u kućici, na polici iznad kamina, a vlasnik može s njom učiniti što želi.
Osim pozivnice za vjenčanje, ostatak će stvari kasnije u tjednu ostaviti u Srodnoj
duši. Treba joj dan do dva da izbriše njihove identitete, ali nadala se da će drugi
posjetitelji cijeniti te predmete, kao što su Tru i ona davno cijenili Joeovo
pismo Leni. Htjela je ljudima pokazati da ljubav često čeka u prikrajku, spremna
procvjetati kad se najmanje nadate.
Vožnja je bila jednostavna, poznavala je tu rutu poput vlastita džepa. Prešla
je novijim mostom na Sunset Beach, prošla kraj mola i nastavila do zapadnog ruba
otoka gdje je pronašla parkirno mjesto. Zamotala se pa polako krenula preko
niskih dina, sretna što je plaža i dalje izgledala isto, iako se velik dio otoka
promijenio. Oluje, uragani kao i struje neprestano su mijenjali prudove duž obale
Sjeverne Karoline, ali Sunset Beach kao da je bio relativno imun na to, iako je
lani čula da se više ne mora čekati oseka kako biste na Bird Island stigli pješice.
Pijesak je bio spužvast od čega je ostajala bez daha, a noge su joj djelovale
poput olova. Kad je stigla do zapadnog ruba Sunset Beacha, pogledala je preko
ramena. Nije vidjela nijednu osobu koja je hodala u istom smjeru, samo samotnu
dionicu pijeska i nježne valove koji su zapljuskivali obalu. Preko valova letio je
smeđi pelikan pa ga je promatrala dok se nije pretvorio u točkicu u daljini.
Sabrala se pa opet nastavila dalje preko prolaza nabijenog pijeska koji je samo
nekoliko sati ranije bio pod vodom. Čim je stigla na Bird Island, vjetar koji je
cijelo vrijeme puhao sada je stao, kao da joj želi dobrodošlicu kući. Zrak je ovdje

141
 Knjige.Club Books
djelovao rjeđe i čišće, a sunce koje se sada uspinjalo i reflektiralo s površine mora
tjeralo ju je da škilji. Odjednom okružena tišinom, Hope je shvatila da si je lagala
otkako je stigla. Nije prelazila ovaj put kako bi se oprostila. Došla je ovamo jer je
još uvijek željela vjerovati u nemoguće. Došla je jer se dio nje još uvijek
iracionalno držao uvjerenja da je Srodna duša skrivala ključ njihove budućnosti.
Došla je danas jer je svakom stanicom tijela žudjela za time da je Tru nekako
saznao za njezino pismo te da će biti ovdje i čekati je.
S logične strane je razumjela da je takva želja bila posve luda, ali nije se mogla
otresti osjećaja da će Tru biti ondje. Sa svakim korakom njegova prisutnost kao
da je bila sve snažnija. Čula je njegov glas u beskrajnoj huci oceana i osjetila je
kako joj se, unatoč hladnoći, tijelom širi toplina. Pijesak ju je lovio za noge i
usporavao joj svaki korak, ali ona je ubrzala tempo. Dah joj je izlazio u oblačcima,
srce joj je počelo nabijati, ali svejedno je nastavila. Čigre i galebovi okupljali su
se u jata, a žalari su ulijetati u blage valove pa izlijetali iz njih. Najednom
je osjetila bliskost s njima, jer je znala da će oni biti jedini svjedoci ponovnom
susretu koji se čekao dvadeset i četiri godine. Oni će gledati kako mu ona ulijeće
u naručje, oni će čuti njegovu izjavu da je nikada nije prestao voljeti. Zavrtjet će
je ukrug i poljubiti je pa će se brzo vratiti u kućicu kako bi nadoknadili
izgubljeno vrijeme...
Iznenadni nalet vjetra trgnuo ju je iz sanjarenja. Bio je jak, dovoljan da se
osjeti nestabilno na nogama pa je pomislila:
Koga ja to zavaravam?
Bila je budala, vjerovala je u bajke, bila je opčinjena uspomenama koje su je
pretvorile u svog zarobljenika. Nitko nije stajao kraj vode niti se približavao iz
daljine. Bila je ondje sama, a sigurnost kojom je osjetila Truovu prisutnost nestala
je jednako brzo kao što se i pojavila. Neće biti ovdje, ukorila je samu sebe. Ne
može biti ovdje jer ne zna za pismo. Teško dišući, Hope je usporila pa energiju
usmjerila samo na sljedeći korak pred sobom. Prošle su minute. Deset, pa
petnaest. Tada joj se već činilo da svakim korakom napreduje samo nekoliko
centimetara. Na kraju je u daljini ugledala američku zastavu koja se uvijala i
izvijala na povjetarcu i znala je vrijeme da se počne odmicati od ruba vode.
Točno iza obline dine ugledala je sandučić i klupu, samotne i napuštene kao i
uvijek. Krenula je prema klupi, gotovo se srušivši na nju kad je stigla.
Truu nije bilo ni traga ni glasa.
Sunce je postajalo sve jarkije pa je zaklonila oči pred njim. Kad je lani došla,
bilo je oblačno, slično kao i onog dana kad je došla s Truom. Osjetila je déjà vu,
ali sada joj se činilo da joj se visoko i blistavo sunce izruguje zbog njezine
budalaštine.
Kut pod kojim je stajala dina, blokirao joj je pogled na pješčani dio plaže koji
je upravo prešla pa je pogled usmjerila u suprotnom smjeru. Prema zastavi.
Valovima. Pticama na obali i nježnom povijanju obalne trave koja je obrubljivala
dine. Divila se tome koliko se malo krajolik izmijenio od prvog puta kad ju je otac
142
 Knjige.Club Books
doveo ovamo, u usporedbi s time koliko se toga promijenilo u njoj. Proživjela je
gotovo cijeli život, ali nije ostvarila ništa iznimno. Nije ostavila nikakvog trajnog
traga na svijetu, a i neće, ali ako je samo ljubav bila bitna, znala je da je
bila blagoslovljena.
Odlučila se odmoriti prije povratka. No prvo će provjeriti sandučić. Prsti su
je svrbjeli dok ga je otvarala i vadila kup pisama. Odnijela ih je do klupe pa pisma
prekrila šalom da ne odlete.
Sljedećih pola sata udubila se u čitanje poruka koje su ostavili drugi ljudi.
Gotovo su se sve bavile gubitkom, kao da se drže iste teme. Dva su pisma bila od
oca i kćeri koji su pisali supruzi i majci koja je preminula četiri mjeseca ranije
zbog karcinoma jajnika. Bilo je tu pismo žene po imenu Valentina koja je žalovala
za mužem kojeg je izgubila, a jedno je pismo opisivalo gubitak unuka koji je
preminuo od predoziranja. Iznimno dobro napisano pismo opisalo je strahove
povezane s gubitkom posla i mogućeg gubitka doma zbog ovrhe. Tri su pisma bila
pisma žena koje su nedavno ostale udovice. Iako to nije htjela, sva su je pisma
podsjećala na to da je i Tru zauvijek nestao.
Odložila je kup koji je pročitala i ostala su joj samo dva pisma. Zaključivši da
bi ih trebala sve pročitati, posegnula je prema još jednoj omotnici. Već je bila
otvorena pa je izvadila pismo i rasklopila ga na suncu. Bilo je napisano na žutom
papiru na crte, a kad je pogledala ime na vrhu, nije mogla vjerovati svojim očima.
Hope
Trepnula je pa nastavila zuriti u svoje ime.
Hope
To nije bilo moguće, ali... bilo je pa je osjetila val vrtoglavice. Prepoznala je
rukopis; vidjela ga je ranije tog jutra u pismu koje joj je Tru davno napisao.
Prepoznala bi ga bilo gdje, ali ako je njegov, gdje je onda on?
Zašto nije bio ovdje?
Misli su joj letjele, ništa nije imalo smisla osim pisma koje je držala u ruci.
Na vrhu je bio datum - 2. listopada, što je bilo prije dvanaest dana...
Dvanaest dana?
Zar je uranio dvanaest dana?
Nije razumjela, a zbunjenost je u njoj budila sve više pitanja. Je li pogrešno
zapamtio datum? Je li saznao za njezino pismo ili je sve ovo bila slučajnost? Je li
to pismo uopće za nju? Je li stvarno prepoznala rukopis? Ako je...
Gdje je bio on?
Gdje je bio on?
Gdje je bio on?
Ruke su joj počele drhtati pa je zaklopila oči pokušavajući usporiti misli i
lavinu pitanja. Nekoliko je puta duboko udahnula govoreći si da je sve to samo

143
 Knjige.Club Books
umislila. Kada otvori oči, na vrhu će biti drugo ime, a kada stvarno prouči pismo,
vidjet će da rukopis uopće nije sličan.
Kad je povratila nešto nalik na samokontrolu, spustila je pogled na papir.
Hope
Shvatila je da nije pogriješila ni glede rukopisa. Bio je njegov, samo njegov,
pa je progutala knedlu u grlu i konačno počela čitati.

Hope,

najvažnija sudbina u životu ona je koja se tiče ljubavi.

Pišem ove riječi dok sjedim u sobi u kojoj odsjedam već više od
mjesec dana. To je pansion koji se zove Stanley House, a nalazi se u staroj
četvrti Wilmingtona. Vlasnici su jako ljubazni, uglavnom je tiho i hrana
je dobra.
Znam da ti detalji djeluju nebitno, ali nervozan sam pa dopusti da
počnem s onim očitim: saznao sam za tvoje pismo 23. kolovoza i doletio
u Sjevernu Karolinu dva dana kasnije. Znao sam gdje se želiš sastati i
pretpostavio sam da ćeš doći tijekom oseke, ali zbog razloga koje ću bolje
objasniti malo kasnije, nisam znao toćan datum tvog dolaska. Imao sam
samo neke općenite detalje i zato sam odlučio odsjesti u pansionu. Htio
sam nešto udobnije od hotela ako ću u Sjevernoj Karolini provesti neko
vrijeme, a nije mi se dalo zamarati iznajmljivanjem kuće. Iskreno, nisam
ni znao kako bih tome pristupio u stranoj zemlji. Znao sam samo da
moram doći jer sam ti obećao da hoću.
Iako nisam imao detalje, pretpostavio sam da si izabrala datum u
rujnu. Na kraju krajeva, tada smo se upoznali. Dolazio sam do Srodne
duše svakog dana ovog proteklog mjeseca. Bezuspješno sam te tražio i
čekao pitajući se jesmo li se mimoišli ili si se predomislila. Pitao sam se
je li to neka zavjera sudbine koja nas je opet odlučila razdvojiti. Kad
je rujan prešao u listopad, odlučio sam ti ostaviti pismo u nadi da ćeš
jednog dana saznati za njega, na isti neobjašnjiv način na koji sam ja
saznao za tvoje.
Vidiš, saznao sam i da mi se želiš ispričati za ono što se dogodilo
između nas, za odluku koju si davno donijela. Rekao sam ti i onda, a to i
dalje mislim, da mi se nemaš za što ispričavati. To što sam te upoznao i
zaljubio se u tebe, iskustvo je koje bih ponovno proživio tisuću puta
u tisuću različitih života kada bih imao tu priliku.

Opraštam ti, kao što sam ti oprostio i onda.

Tru

144
 Knjige.Club Books

Kad je pročitala pismo, Hope je nastavila zuriti u papir, a srce joj je nabijalo
u prsima. Činilo joj se da se svijet smanjuje, da se urušava sa svih strana. Pismo
nije spominjalo to je li i dalje ondje i nije nudilo način da mu se javi ako se vratio
u Afriku...
»Jesi li otišao?« povikala je. »Molim te, reci da nisi još otišao...«
Dok je to izgovarala, podigla je pogled s papira i ugledala muškarca, ni tri
metra od sebe. Sunce ga je zasjenilo pa mu nije mogla razabrati crte lica, ali toliko
ga je puta zamišljala tijekom godina da ga je svejedno prepoznala. Otvorila je
usta, a kad je on oklijevajući zakoračio prema njoj, vidjela je da se smiješi.
»Nisam otišao«, rekao joj je Tru. »Još sam tu.«

145
 Knjige.Club Books

PONOVNI SUSRET

ok je zurila u njega, Hope se činilo da je zalijepljena za klupu. To nije bilo

D moguće - nije bilo šanse da je Tru stvarno ovdje - no istodobno nije mogla
suspregnuti lavinu osjećaja koji su navrli u njoj. Čuđenje i radost, u kombinaciji
s potpunim šokom od kojeg nije mogla progovoriti, a jedan sitan djelić nje isto se
tako bojao da će iluzija nestati ako to učini.
Bio je ovdje. Gledala je u njega. Čula ga je kako govori, čula je zvuk njegova
glasa, a uspomene na zajedničke trenutke živo su joj se materijalizirale pred
očima. Prvo je pomislila da se jako malo promijenio otkako ga nije vidjela. I dalje
je bio vitak, godine nisu pogrbile njegova široka ramena i iako mu se kosa
prorijedila i postala srebrno-siva, i dalje je bila nemarno razbarušena na način koji
je oduvijek obožavala. Bio je odjeven onako kako se oblačio i onda, u košulju
uredno uguranu u hlače, traperice i gležnjače i iako se sjećala da hladnoća nije
djelovala na njega, danas je nosio jaknu do bokova koju se, doduše, nije potrudio
zakopčati.
Nije joj se nastavio približavati, činilo se da je jednako zapanjen kao i ona.
Na kraju je on prekinuo čaroliju.
»Zdravo, Hope.«
Od zvuka njezina imena iz njegovih usta, srce joj je zalupalo u prsima. »Tru?«
dahnula je.
Krenuo je prema njoj. »Vidim da si pronašla pismo koje sam ti ostavio.«
Tek je tada shvatila da ga još uvijek drži.
»Jesam.« Kimnula je. Preklopila ga je i smeteno stavila u džep jakne dok su
joj se u glavi sudarale zbrkane slike iz prošlosti i sadašnjosti. »Jesi li bio iza mene
na plaži? Nisam te vidjela.«
Pokazao je palcem preko ramena. »Došetao sam iz Sunset Beacha, ali ni ja
tebe nisam vidio. Barem ne dok nisam ugledao sandučić. Oprosti ako sam te
prepao.«
Odmahnula je glavom i ustala s klupe. »Još uvijek ne vjerujem da si ovdje...
Čini mi se da sanjam.«
»Ne sanjaš.«
»Kako znaš?«
»Zato što je«, odgovorio je nježno, istim naglaskom koji je pamtila,
»nemoguće da oboje sanjamo.«
146
 Knjige.Club Books
»Dugo se nismo vidjeli«, dodao je.
»Dugo, da.«
»I dalje si prelijepa«, rekao je, a u glasu mu je čula čuđenje.
Znala je da joj se rumenilo uzdiže obrazima, što je bio osjećaj koji je gotovo
zaboravila. »Pa, ono...« Maknula je s lica pramen koji joj je vjetar dopuhao na
lice. »Ali hvala.«
Uklonio je razmak između njih pa je nježno uhvatio za ruku. Toplina njegova
stiska proširila joj se tijelom i iako je bio dovoljno blizu da je poljubi, nije to
učinio. Umjesto toga polako je palcem prešao preko njezine kože, od čega su je
proželi trnci.
»Kako si?« pitao je.
Činilo joj se da joj sve stanice u tijelu vibriraju. »Ja...« Zaklopila je usne pa
nastavila. »Zapravo ne znam kako sam. Samo sam... šokirana.«
Pogledom je ulovio njezin, zaboravljajući na godine koje su izgubili. »Toliko
te toga želim pitati«, rekao je.
»I ja tebe«, šapnula je.
»Stvarno te je lijepo opet vidjeti.«
Dok je govorio, njezino se vidno polje suzilo poput teleskopa, širi svijet
smanjio se na dimenzije tog trenutka: Trua koji je odjednom stajao pred njom
nakon toliko godina koje su proveli razdvojeno i odjednom su se spojili ne
izgovorivši nijednu riječ. Zagrlio ju je i privukao k sebi, a njoj se istog trena
učinilo da opet ima trideset i šest godina dok se topila u zaštiti njegova tijela
obasjana jesenskim suncem.
Dugo su ostali tako dok se ona na kraju nije odmaknula kako bi ga pogledala.
Stvarno pogledala. Iako su mu se produbile bore na licu, jamica u njegovoj bradi
i boja očiju bili su onakvi kakvima ih je pamtila. Osjećala se blesavo što ju je
preplavilo olakšanje kad je pomislila da je nedavno bila na frizuri i jer se jutros
potrudila oko izgleda. Sudar sjećanja i aktualnih doživljaja mutio joj je misli pa
su joj se oči neobjašnjivo ispunile suzama. Posramljeno ih je obrisala.
»Jesi li dobro?« pitao ju je.
»Jesam.« Šmrcnula je. »Oprosti što plačem, ali ja... jednostavno... nisam
stvarno vjerovala da ćeš biti ovdje.«
Šaljivo joj se osmjehnuo. »Priznajem da je niz događaja koji me je opet doveo
tebi bio prilično nevjerojatan.«
Unatoč suzama, tiho se nasmijala njegovu izboru riječi. Zvučao je isto kao i
uvijek pa je malo lakše počela dolaziti k sebi.
»Kako si pronašao moje pismo?« pitala je. »Jesi li lani bio ovdje?«
»Nisam«, odgovorio je. »I nisam ga zapravo pronašao, pa čak ni pročitao. Čuo
sam za njega. Ali... reci mi prvo kako si ti. Što se događalo s tobom sve one
godine?«
147
 Knjige.Club Books
»Dobro sam«, odgovorila je automatski. »Ja...« ušutjela je, odjednom bez
teksta. Što reći bivšoj ljubavi koju niste vidjeli dvadeset i četiri godine? A sanjala
je o ovom trenutku od njihova rastanka. »Mnogo se toga dogodilo«, bio je jedini
odgovor koji joj je pao na pamet.
»Stvarno?« izvio je obrvu zadirkujući je, a ona nije mogla suspregnuti
osmijeh. Uvijek su se osjećali ugodno kad su bili zajedno i barem je to ostalo
nepromijenjeno.
»Ne znam odakle početi«, priznala je.
»Počni tamo gdje smo stali.«
»Nisam sigurna što to znači.«
»Dobro, krenimo ovako: pretpostavljam da si bila prihvatila prosidbu?«
Sigurno je pogodio jer mu to nikada nije javila. No u njegovu tonu nije bilo
tuge i ogorčenosti, samo znatiželje.
»Jesam«, priznala je. »Josh i ja smo se vjenčali, ali...« Nije bila spremna
ulaziti u detalje. »Nije uspjelo. Razveli smo se prije osam godina.«
Spustio je pogled prema pijesku pa ga opet podigao. »To ti je sigurno teško
palo. Žao mi je.«
»Ne mora ti biti«, odgovorila je. »Naš je brak došao do svoga kraja i bilo je
vrijeme da ga okončamo. A ti ? Jesi li se opet ženio?«
»Nisam«, odgovorio je. »Nije mi bilo suđeno. Ovih dana samujem.«
Iako je to bilo sebično od nje, preplavilo ju je olakšanje. »I dalje imaš
Andrewa, zar ne? Sad je sigurno u tridesetima.«
»Ima trideset i četiri godine«, odgovorio je Tru. »Viđam ga nekoliko puta
godišnje. Ovih dana živi u Antwerpenu.«
»Je li oženjen?«
»Je«, odgovorio je Tru. »Već tri godine je u braku.«
Nevjerojatno, pomislila je. Bilo je to teško zamisliti. »Je li već dobio djecu?«
»Njegova supruga Annette trudna je s prvim djetetom.«
»Znači uskoro ćeš postati djed.«
»Čini se da hoću«, priznao je. »A ti? Imaš li djecu koju si željela?«
»Dvoje«, kimnula je. »Dečka i curu. Dobro, pretpostavljam da su sada
muškarac i žena. U dvadesetima su. Jacob i Rachel .«
Nježno joj je stisnuo ruku. »Drago mi je zbog tebe.«
»Hvala. To je nešto čime se najviše ponosim«, rekla je. »Radiš li još uvijek
kao vodič?«
»Ne«, odgovorio je. »Otišao sam u mirovinu prije tri godine.«
»Nedostaje li ti?«
»Nimalo«, odgovorio je. »Sada uživam u tome da se ne budim u zoru i pitam
se hoću li ugledati lava na pragu.«
148
 Knjige.Club Books
Znala je da samo čavrljaju i da se dodiruju tek površine stvari, ali razgovor je
djelovao neusiljeno i prirodno, poput razgovora s najbližim prijateljicama. Nekad
ne bi razgovarale mjesecima, nekad cijelu godinu, a onda bi nastavile baš ondje
gdje su zadnji put stale. Nije zamišljala da će isto tako biti s Truom, a to ugodno
iznenađenje prekinuo je ledeni nalet vjetra. Sledio ju je do kosti i podigao pijesak
s dina. Preko njegova ramena vidjela je da joj se šal pomaknuo na klupi i da rubovi
pisma trepere. »Čekaj. Vratit ću pisma da ih vjetar ne otpuše.«
Požurila se prema sandučiću. Dok je dolazila, noge su joj bile poput želea, ali
sada su bile pomlađene, kao da se vrijeme kreće unatrag. Što je na neki način i
bilo točno.
Zatvorivši sandučić, primijetila je da je Tru pošao za njom. »Zadržat ću pismo
koje si mi napisao«, rekla mu je. »Osim ako to ne želiš.«
»Zašto to ne bih želio? Tebi sam ga napisao.«
Omotala je šal oko vrata. »Zašto u pismu nisi spomenuo da si još uvijek
ovdje? Mogao si jednostavno napisati: Čekaj me.«
»Nisam bio siguran koliko ću ostati u ovom kraju. Kad sam ti pisao, nisam
znao datum tvog dolaska, a tvoje originalno pismo više nije bilo u sandučiću kad
sam stigao.«
Nagnula je glavu u stranu. »Koliko si planirao ostati?«
»Do kraja godine.«
Prvo mu nije mogla odgovoriti jer nije bila sigurna da ga je dobro čula. Zatim
je pitala: »Planirao si dolaziti ovamo svakog dana sve do siječnja? Pa se vratiti u
Afriku?«
»Napola si pogodila. Planirao sam ostati do siječnja, Ali ne, ni onda se ne bih
vratio u Afriku. Barem ne odmah.«
»Kamo si planirao ići?«
»Planirao sam ostati ovdje u SAD-u.«
»Zašto?«
Činilo se da ga je pitanje zbunilo. »Kako bih te potražio«, odgovorio je.
Otvorila je usta pokušavajući odgovoriti, ali riječi su je opet iznevjerile.
Pomislila je kako to uopće nije imalo smisla. Nije zaslužila takvu predanost. Ona
je napustila njega. Vidjela je da se slomio a nastavila je voziti; odlučila mu je
uništiti nade i umjesto toga stvoriti život s Joshem.
A opet, dok ju je promatrao, shvatila je da se njegova ljubav nije umanjila,
iako još uvijek nije shvatio koliko je on njoj nedostajao. Ili koliko joj je još uvijek
bilo stalo do njega. Čula je glas u glavi koji ju je upozorio da bude pažljiva, da
bude posve iskrena u vezi sa svime kako ga ne bi opet povrijedila. No usred
uzbuđenja zbog ponovnog susreta taj glas kao da je dopirao iz velike daljine, bio
je odjek koji se stišao u nešto jedva glasnije od šapta.
»Što radiš danas poslijepodne?« pitala je.

149
 Knjige.Club Books
»Ništa. Što si imala na umu?«
Nije odgovorila, već se nasmiješila, znajući točno kamo želi da pođu.

Krenuli su natrag istim putem kojim su došli pa su naposljetku stigli do pješčanog

prolaza koji je odvajao Bird Island od Sunset Beacha. U daljini su vidjeli obris
mola, ali detalji su bili izbrisani odbljeskom koji se dizao s vode. Valovi su bili
veliki i blagi te su se ujednačenim ritmom kotrljali prema obali. Hope je vidjela da
na plaži sada ima više ljudi, bili su sitne figure u daljini koje su se kretale uz rub
vode. Zrak je bio svjež i nosio je sa sobom miris borova i vjetra, a njoj su prsti
počeli bridjeti od hladnoće.
Kretali su se polako, iako nije izgledalo da to Truu smeta. Zamijetila je da
jedva primjetno šepa, no dovoljno primjetno da se zapita što mu se dogodilo.
Možda ništa, možda ga nagriza artritis ili je to samo nuspojava aktivnog života,
no to ju je podsjetilo da su, unatoč zajedničkoj povijesti, po mnogočemu
zapravo stranci.
Ona je voljela uspomenu, no on danas nije nužno bio taj muškarac.
Ili možda jest?
Dok je hodala kraj njega, nije bila sigurna. Znala je samo da njegovo društvo
djeluje prirodno i utješno kao i onda, a kad je pogledala prema Truu, učinilo joj
se da je i njemu tako. Kao i ona, i on je ruke zagurao u džepove, obrazi su mu
pocrvenjeli od vjetra i djelovao je zadovoljno, poput nekoga tko se upravo vratio
kući nakon dugog putovanja. Polako se vraćala plima pa su hodali uz sam rub
nabijenog pijeska, oboje prateći valove kako im ne bi smočili cipele.
Udubili su se u razgovor, a riječi su tekle bez zadrške, kao da su ponovno
otkrili istu staru naviku. Uglavnom je govorila ona. Ispričala mu je o smrti
roditelja, kratko mu je ispričala o poslu, kao i braku te kasnijem razvodu od Josha,
ali shvatila je da mu uglavnom govori o Jacobu i Rachel. Ispričala je bezbroj priča
o njihovu djetinjstvu i tinejdžerskim godinama pa priznala koliko se bojala dok je
Rachel bila na otvorenoj operaciji srca. Često je na Truovu licu iščitala radost ili
brigu - njegova empatija bila je očita. Nije se, naravno, mogla svega sjetiti,
zaboravila je neke detalje svog života, ali znala je da Tru instinktivno lovi uzorke
i niti njezine prošlosti. Kad su stigli do mola, smatrala je kako nema mnogo toga
o njezinu životu što sada nije znao.
Dok su prelazili na mekši pijesak i počeli skretati prema puteljku koji je vodio
kroz dine, ona je hodala ispred njega pa shvatila da, za razliku od umarajuće šetnje
do Srodne duše, sada gotovo da nije osjetila dugu šetnju. Prsti su joj u džepovima
bili topli i podatni i nije bila bez daha, iako je uglavnom ona govorila.
Kad su zaobišli puteljak, stigli su do ulice pa je primijetila automobil parkiran
pored njezina.

150
 Knjige.Club Books
»Tvoj?« upitala je pokazujući prstom.
»Rent-a-car«, odgovorio je.
Zaključila je kako ima smisla to da je unajmio auto, ali nije joj promaknula
činjenica da su im automobili bili blizu jedno drugome, kao da ih privlače iste
magične sile koje su omogućile ponovni susret Hope i Trua. To joj je bilo
neizmjerno dirljivo.
»Što kažeš na to da me slijediš?« ponudila je. »Čeka nas poduža vožnja.«
»Prepuštam se tvom vodstvu.«
Pritisnula je gumb za otključavanje vrata pa sjela za upravljač. U automobilu
je bilo hladno pa je upalila motor i pojačala grijanje na najjače. Kroz staklo je
vidjela kako Tru ulazi u svoj rent-a-car. Izišla je s parkirališta pa stala na cesti da
ga pričeka. Kad je bio spreman, maknula je stopalo s kočnice pa je automobil
krenuo naprijed, prema poslijepodnevu koje nije mogla predvidjeti i budućnosti
koju nije mogla zamisliti.
Samoj u automobilu misli su joj počele lutati i neprestano je virkala u
retrovizor provjeravajući da Tru nije nestao. Uvjeravala se da nije halucinirala, jer
jedan dio nje još uvijek nije vjerovao da je saznao za njezino pismo.
Ali saznao je za njega, pomislila je.
Bio je ovdje. Vratio se jer je ona to htjela. I još uvijek mu je bilo stalo do nje.
Udahnula je kako bi se primirila kad se automobil konačno počeo zagrijavati.
Njegov je vozio iza nje kroz zavoje i preko mosta. Izišli su na autocestu na kojoj
su, srećom, uglavnom lovili zeleno svjetlo pa su konačno stigli do skretanja za
Carolinu Beach. Nakon još jednog malog mosta i nekoliko zavoja skrenula je na
prilaz kućice koju je iznajmila.
Ostavila je Truu mjesto da parkira pored nje pa gledala kako konačno stiže.
Izišla je osluškujući otkucavanje motora koji se hladio. Tru se u svom automobilu
okrenuo, posežući prema nečem na stražnjem sjedalu, a kosa mu je kroz staklo
izgledala srebrno.
Dok je čekala, iznad nje su lebdjeli tanki, dugački oblaci koji su ublažavali
svjetlost. Puhao je postojan povjetarac pa je zadrhtala nakon vremena provedena
u toplom automobilu.
Prekrižila je ruke i začula zov kardinala iz krošnje, a kad ga je ugledala,
prisjetila se Joeova pisma Leni koje joj je Tru pročitao tijekom onog davnog
posjeta Srodnoj duši. Kardinali, pomislila je, ostaju zajedno cijeli život. Ta joj je
misao izmamila osmijeh na usne.
Tru je izišao iz automobila krećući se elegantno kao i prije. Noseći platnenu
torbu u ruci, žmirnuo je prema kući.
»Ovdje odsjedaš?«
»Unajmila sam je na tjedan dana.«

151
 Knjige.Club Books
Opet je proučio kuću pa se okrenuo prema njoj. »Podsjeća me na vikendicu
tvojih roditelja.«
Nasmiješila se preplavljena osjećajem déjà vua. »Baš sam to i ja pomislila
kad sam je prvi put ugledala.«

Jesensko sunce obasjavalo ih je iskosa dok je Tru koračao za njom prema ulaznim
vratima. Čim je ušla, Hope je odložila kapu, rukavice i šal na stolić pa objesila
jaknu u ormar. Tru je svoju objesio pored njezine. Platnenu torbu odložio je na
stolić, pored njezinih stvari. Pomislila je kako postoji nešto vrlo udomaćeno u
lakoći kojom su ušli u kuću, kao da to rade cijeli život.
Kroz prozor je dopirao propuh. Iako je ranije namjestila termostat, kuća se
borila s vremenskim uvjetima pa je protrljala ruke da potakne cirkulaciju.
Promatrala je Trua koji je proučavao okolinu i imala je osjećaj da njegovim očima
ni sada ništa ne promiče.
»Ne vjerujem da si konačno ovdje«, rekla je. »Ni u milijun godina nisam
mislila da ćeš doći.«
»Ali svejedno si me čekala kraj sandučića.«
Prihvatila je njegov zaključak posramljenim smiješkom, prolazeći prstima
kroz vjetrom razbarušenu kosu. »Samo sam ja dosad govorila pa sada želim čuti
o tebi.«
»Moj život nije bio pretjerano zanimljiv.«
»To ti kažeš«, rekla je skeptično ga gledajući. Dodirnula mu je ruku. »Jesi li
gladan? Da ti spremim ručak?«
»Samo ako ćeš mi se pridružiti. Kasno sam doručkovao pa ne umirem od
gladi.«
»Može onda čaša vina? Mislim da ovo moramo proslaviti.«
»Stažem se«, rekao je. »Trebaš li pomoć?«
»Ne, ali ako ti nije teško upaliti vatru, to bi bilo sjajno. Samo pritisni gumb
pored daske od kamina. Automatski se pali. A onda se raskomoti. Vraćam se za
minutu.«
Hope je otišla u kuhinju i zavirila u hladnjak. Izvadila je bocu vina, natočila
dvije čaše pa se vratila u dnevni boravak. Vatra je već gorjela, a Tru je sjedio na
kauču. Predala mu je čašu pa svoju odložila na stolić za kavu.
»Trebaš li deku? Iako smo upalili vatru, meni je još uvijek hladno.«
»Dobro sam«, odgovorio je. Donijeta je prekrivač s kreveta u svojoj sobi pa
sjeta na kauč, namjestila ga oko sebe i uzeta čašu. Prostorijom se širila toplina iz
kamina.

152
 Knjige.Club Books
»Ovo je lijepo«, komentirala je, razmišljajući kako je jednako zgodan kao i
prilikom njihova prvog susreta. »Posve nevjerojatno, ali lijepo.«
Nasmijao se svojim poznatim gromkim smijehom. »Nije samo lijepo.
Čudesno je.« Podigao je čašu i rekao: »Za... Srodnu dušu.«
Kucnuli su se pa oboje otpili gutljaj. Kad je Tru spustio čašu, slabašno se
osmjehnuo.
»Čudi me što ne odsjedaš na Sunset Beachu.«
»Nije vrijeme za to«, rekla je. I nije bilo otkako sam tebe upoznala, dodala je
nijemo.
»Jesi li već bila ovdje?«
Kimnula je. »Prvi put sam došla kad sam se razišla od Josha.« Ukratko mu je
ispričala kroz što je bila prolazila pa o tome koliko joj je taj dolazak pomogao da
pročisti misli, a zatim je nastavila. »U to sam vrijeme jedva kontrolirala sve
osjećaje koje sam proživljavala. Ali vrijeme provedeno nasamo podsjetilo me je i
da djeci razvod teško pada, čak i ako to nisu pokazivali. Stvarno su me trebali, a
boravak ovdje pomogao mi je da se usredotočim na to.«
»Zvuči kao da si bila sjajna majka.«
»Trudila sam se.« Slegnula je ramenima. »Ali nekad sam i griješila.«
»Mislim da to ulazi u opis posla. Barem što se roditeljstva tiče. Ja se još uvijek
pitam jesam li trebao provoditi više vremena s Andrewom.«
»Je li ti nešto prigovorio?«
»Ne, ali znam da i ne bi. A opet, godine su tako brzo prošle. Jedan je dan bio
dječak, a već je sljedeći odlazio na Oxford.«
»Do tada si ostao u Hwangeu?«
»Tako je.«
»No onda si otišao.«
»Kako znaš?«
»Tražila sam te«, rekla je. »Mislim, prije nego što sam ostavila pismo u
sandučiću.«
»Kada?«
»2006. Nakon razvoda, vjerojatno godinu dana nakon mog prvog dolaska na
Carolina Beach. Sjetila sam se gdje si radio pa sam se javila u kamp. I na druga
mjesta. Ali nisam te mogla pronaći.«
Činilo se da Tru razmišlja o tome jer mu je pogled nekoliko sekundi bio
nefokusiran. Činilo joj se da joj želi nešto reći, ali da ne može. Umjesto toga,
nakon nekoliko trenutaka joj je uputio nježan osmijeh. »Da sam to barem znao«,
rekao je. »Volio bih da si uspjela.«
I ja isto, pomislila je. »Što se dogodilo? Mislila sam da ti je lijepo raditi u
Hwangeu.«

153
 Knjige.Club Books
»Bilo je«, odgovorio je. »Ali dugo sam bio ondje i bilo je vrijeme za nešto
novo.«
»Zašto?«
»Kamp je dobio novu upravu i mnogi drugi vodiči su otišli, uključujući mog
prijatelja Romyja. Nekoliko godina prije toga otišao je u mirovinu. Kamp je
prolazio kroz tranziciju, a budući da je Andrew bio na fakultetu, ništa me nije
držalo u tom kraju. Zaključio sam da je, ako želim početi ispočetka na nekom
novom mjestu, bolje to učiniti što prije. Tako da sam prodao kuću u Bulawayu i
preselio se u Bocvanu. Našao sam posao u kampu koji je zvučao zanimljivo.«
Znači ipak je otišao u Bocvanu, pomislila je.
»Meni svi zvuče zanimljivo.«
»Velik broj njih stvarno i jest zanimljiv«, složio se. »Jesi li ikada otišla na
safari? Rekla si da bi to željela.«
»Nisam još. No još se uvijek tomu nadam.« Vrativši se na njegovu raniju
izjavu i sjetivši se kolikom se broju kampova javila, pitala je: »Zašto je taj kampu
u Bocvani bio tako zanimljiv? Je li bio poznat?«
»Nimalo. Bio je to kamp srednje klase. Smještaj je bio pomalo rustikalan.
Nudio je sendviče, a ne kuhane obroke, i slično. Divljač je znala biti prilično
sporadična. No čuo sam da u tom kraju ima lavova. Odnosno, jedan specifičan
čopor.«
»Mislila sam da si se stalno susretao s lavovima.«
»Jesam«, rekao je. »Ali ne takvima. Čuo sam glasinu da su lavovi naučili
loviti i obarati slonove.«
»Kako bi lav mogao oboriti slona?«
»Nisam imao pojma i nisam vjerovao da je to točno, ali u nekom sam trenutku
upoznao vodiča koji je prije ondje radio. Rekao mi je kako nije nikada vidio napad
vlastitim očima, ali da je znao naići na strvinu slona te da je bilo jasno da su se
lavovi veći dio noći gozbili njome.«
Sumnjičavo je žmirnula prema njemu. »Možda je slon bio bolestan, a lavovi
su slučajno naišli na njega?«
»To sam i ja prvo pomislio. Ljudi uvijek govore da je lav kralj džungle - čak
se i Disneyjev crtić Kralj lavova vodio time - ali ja sam iz iskustva znao da to
nije točno. Slonovi su kraljevi divljine i uvijek su to bili. Golemi su i zastrašujući,
uvijek dominiraju svima. Gledao sam stotine situacija u kojima je slon prišao lavu
i lav se uvijek udaljio. Ali ako je vodič imao pravo, morao sam to vidjeti svojim
očima. Ta ideja prerasla je u svojevrsnu opsesiju. A kad je Andrew otišao,
pomislio sam zašto ne bih otišao.«
Popio je gutljaj vina pa nastavio. »Kad sam počeo ondje raditi, otkrio sam da
nijedan od vodiča to nije vidio, ali svi su u to vjerovali jer su povremeno nailazili
na strvine. Ako se to događalo, bilo je nevjerojatno rijetko, što je imalo smisla.

154
 Knjige.Club Books
Čak i kad bi čopor lavova mogao oboriti slona, sigurno bi im draža bila neka lakša
lovina. Tijekom prvih godina ondje samo sam to i viđao. Čoporu je glavni izvor
hrane bio onaj koji sam uvijek susretao - impale, bradavičaste svinje, zebre i
žirafe. Nisam naišao ni na jednu strvinu slona. Međutim, usred treće godine ondje,
nastupila je suša. Bilo je teško. Trajala je mjesecima i velik dio njihova uobičajena
plijena uginuo je ili je počeo migrirati prema delti rijeke Okavango. Lavovi su pak
i dalje ostali ondje i s vremenom su postali sve očajniji. I onda sam to ugledao,
jednog poslijepodneva tijekom vožnje s turistima.«
»Stvarno?«
Kimnuo je vraćajući se u prošlost. Gledala je kako vrti vinom u čaši prije nego
što je nastavio. »Radilo se o manjem slonu, ne jednom od velikih mužjaka, ali
lavovi su ga odvojili od krda i bacili se na posao. Jedan po jedan, gotovo poput
vojne akcije. Jedan je napadao nogu, drugi skakao slonu na leđa, a ostali su ga
okružili. Jednostavno su krenuli polako umarati slona. Nije čak bilo ni nasilno.
Bilo je vrlo mirno, vrlo metodički. Čopor je bio oprezan i cijeli napad vjerojatno
je trajao trideset minuta. Kad je slon počeo gubiti snagu, onda su se udružili i
nekolicina ih je napadala istodobno. Slon je pao, a onda su ga brzo dokrajčili.«
Slegnuo je ramenima, a glas mu je postao mekši. »Znam da možda žališ slona.
Ali ja sam na kraju osjetio strahopoštovanje prema lavovima. To je svakako bilo
jedno od pamtljivijih iskustava tijekom moje karijere vodiča.«
»Nevjerojatno«, rekla je. »Jesi li bio sam dok se to događalo?«
»Nisam«, odgovorio je. »U džipu je bilo šestero gostiju. Mislim da je netko
od njih prodao snimku događaja CNN-u. Nisam je nikada vidio, ali tijekom
sljedećih godina razgovarao sam s mnogima koji jesu. Kamp u kojem sam radio
neko je vrijeme nakon toga bio jako popularan. No na kraju su kiše opet pale i
prestala je suša. Divljač se vratila, a lavovi su se vratili lakšem plijenu. Nikad to
više nisam vidio, kao ni novu strvinu. Čuo sam da se to ponovilo mnogo godina
kasnije, ali tada više nisam bio ondje.«
Nasmiješila se. »Reći ću ti ono što sam ti rekla i kad smo se tek upoznali: od
svih ljudi koje poznajem, tvoj je posao definitivno najzanimljiviji.«
»Bilo je takvih trenutaka.« Slegnuo je ramenima.
Nagnula je glavu ustranu. »Rekao si da je Andrew otišao na Oxford?«
Tru je kimnuo. »Definitivno je bio bolji student od mene. Iznimno je bistar.
Briljirao je u prirodnim predmetima.«
»Sigurno si ponosan.«
»Jesam. Ali zapravo zasluge pripadaju njemu - i Kim, naravno, a ne meni.«
»Kako je ona? Je li i dalje u braku?«
»Je. I drugo dvoje djece sada joj je odraslo. Ironično je što opet živi blizu
mene. Kad sam se smjestio u Bantry Bayu, ona se s mužem doselila u Cape
Town.«

155
 Knjige.Club Books
»Čula sam da je ondje predivno.«
»Je. Obala je prelijepa. Zalasci sunca su divni.«
Zagledala se u svoju čašu. »Ne mogu ti reći koliko sam se puta tijekom godina
zapitala o tebi. O tome kako provodiš dane, što vidiš pred sobom, kako je
Andrew.«
»Dugo mi život nije bio nimalo drugačiji od života koji sam vodio prije.
Uglavnom sam bio usredotočen na posao i Andrewa. Dva, katkada tri puta na dan
vozio bih turiste na safari i dok sam bio u divljini, navečer bih svirao gitaru ili
crtao, a u Bulawayu bih gledao sina kako odrasta. Godinu dana zanimali su ga
vlakići, pa skejtbord, pa električna gitara, pa kemija, pa djevojke. Tim redom.«
Kimnula je prisjetivši se faza kroz koje su prošli Jacob i Rachel.
»Kakav je bio kao tinejdžer?«
»Kao i većina njih, dotad je već imao svoj društveni život. Prijatelje, dužu
vezu. Jedno sam se vrijeme osjećao poput hotelijera u njegovu društvu, ali shvatio
sam da želi biti neovisan i prihvatio sam to bolje od Kim. Mislim da je njoj teže
bilo prihvatiti činjenicu da više nije mali dječak.«
»Tako je bilo i meni«, priznala je Hope. »Mislim da je to tipično za majke.«
»Pretpostavljam da je meni najteže bilo kad je otišao na fakultet. Bio je daleko
od doma i nisam mu često mogao u posjet. Što on nije ni htio. Tako da sam ga
viđao tijekom praznika ili između semestara. Ali to nije bilo isto, pogotovo
kad bih se vratio iz divljine. U Bulawayu sam osjećao nemir. Nisam znao što da
radim sa sobom i zato sam samo otišao u Bocvanu kad sam čuo za lavove.«
»Je li te Andrew ondje posjećivao?«
»Je, ali ne previše često. Nekad mislim da nisam trebao prodati kuću u
Bulawayu. Nije poznavao nikoga u Gaboronu - ondje sam imao stan - a kad je
bio na praznicima, htio se družiti s prijateljima. Naravno, i Kim je htjela biti s
njim. Nekad sam se vraćao u Bulawayo pa odsjedao u hotelu, ali ni to nije bilo
isto. Tada je već bio odrasla osoba. Doduše mlada, ali bilo je jasno da počinje
stvarati svoj život.«
»Što je studirao?«
»Diplomirao je kemiju i govorio da će biti inženjer. No nakon diplome počeo
se zanimati za drago kamenje, pogotovo obojene dijamante. Sada je broker za
dijamante što znači da redovito putuje između New Yorka i Pekinga. Bio je dobar
dečko koji je stasao u pristojnog mladića.«
»Voljela bih ga upoznati jednog dana.«
»I ja bih to volio«, odgovorio je.
»Vraća li se kada u Zimbabve?«
»Rijetko. Kao ni Kim i ja. Zimbabve prolazi kroz neka teška vremena.«
»Čitala sam o konfiskaciji zemlje. Je li to zahvatilo i farmu tvoje obitelji?«

156
 Knjige.Club Books
Tru je kimnuo. »Je. Moraš shvatiti da u toj zemlji postoji duga prošlost
zlodjela koja su počinili ljudi poput mog djeda. No svejedno, tranzicija je bila
brutalna. Očuh je poznavao mnoge ljude u Vladi pa je mislio da če zbog toga biti
siguran. No jednog se jutra pojavila skupina vojnika i državnih službenika pa
okružila imanje. Službenici su imali pravne dokumente na kojima je pisalo da im
zapljenjuju farmu i svu pripadajuću imovinu. Sve. Očuh i polubraća dobili su
dvadeset minuta da uzmu stvari pa su ih s uperenim pištoljima otpratili s imanja.
Nekoliko je radnika protestiralo; oni su istog trena upucani. I tako su u trenu ostali
bez farme i sve zemlje. Nisu ništa mogli učiniti. To je bilo 2002. Ja sam tada već
bio u Bocvani i čuo sam da je očuh propao ubrzo nakon toga. Počeo je puno piti i
godinu dana kasnije izvršio je samoubojstvo.«
Prisjetila se Truove obiteljske povijesti. Djelovala je epski i mračno, nekako
šekspirijanski. »Užasno.«
»I bilo je užasno. Još je uvijek, čak i ljudima koji su dobili zemlju. Nisu znali
što da s njom rade, nisu znali održavati opremu, nisu poznavali metode
navodnjavanja i nisu ispravno rotirali usjeve. Sada se ništa ne uzgaja. Naša je
farma postala kamp za skvotere, a isto se to dogodilo diljem zemlje. Kad tome
dodaš krah valute...«
Kad je prestao pričati, Hope je pokušala sve to zamisliti. »Zvuči kao da si
otišao u zadnji tren.«
»To me svejedno rastužuje. Zimbabve će uvijek biti moj dom.«
»A tvoja polubraća?«
Tru je iskapio vino pa čašu odložio na stol. »Obojica su u Tanzaniji. Opet se
bave poljoprivredom, ali nije kao prije. Nemaju mnogo zemlje, a ona koju imaju
nije plodna poput one na staroj farmi. Sve to znam samo zato što su morali
posuditi novac od mene, a ne uspijevaju mi uvijek redovito otplaćivati zajam.«
»To je bilo ljubazno od tebe. Mislim, to što si im pomogao.« »Ni oni ni ja
nismo izabrali obitelj u kojoj smo se rodili. No više od toga, mislim da bi mama
htjela da im pomognem.«
»A tvoj biološki otac? Jesi li ga vidio još koji put?«
»Nisam«, odgovorio je Tru. »Razgovarali smo telefonom nekoliko tjedana
nakon mog povratka u Zimbabve, ali kratko nakon toga je preminuo.«
»A njegova druga djeca? Jesi li se ikada predomislio i poželio ih upoznati?«
»Nisam«, rekao je Tru. »Prilično sam siguran da ni oni mene nisu željeli
upoznati. To mi je jasno dano na znanje u pismu kojim me je odvjetnik obavijestio
o očevoj smrti. Ne znam njihove razloge - možda sam im bio podsjetnik na to da
njihova majka nije bila jedina žena koju im je otac volio, a možda su se bojali
zbog nasljedstva, ali nisam vidio razloga da ignoriram njihove želje. Poput mog
oca, i oni su bili stranci.«
»Svejedno mi je drago što si ga uspio upoznati.«

157
 Knjige.Club Books
Okrenuo je pogled prema vatri. »I meni. Još čuvam fotografije i crteže koje
mi je dao. To kao da je bilo prije sto godina«, rekao je.
»Puno je prošlo«, rekla je tiho.
»Previše«, odvratio je uhvativši je za ruku, a ona je znala da govori o njoj.
Obrazi su joj buknuli, a kad joj je palcem počeo milovati kožu, dodir mu je bio
bolno poznat. Kako je bilo moguće da su opet pronašli jedno drugo? I što im se
sada događalo? Činilo se da je i dalje onaj muškarac u kojeg se nekoć zaljubila,
ali to ju je samo opet natjeralo da pomisli koliko se njezin vlastiti život
promijenio. Dok je on bio zgodan kao i uvijek, ona je osjećala svoje godine; dok
je on bio opušten u njezinoj blizini, njegov je dodir u njoj aktivirao val emocija.
Preplavilo ju je sve, bilo joj je gotovo previše pa mu je stisnula ruku te je
ispustila. Nije još bila spremna za toliko intimnosti, ali ohrabrujuće mu se
osmjehnula prije nego što je uspravno sjela.
»Da vidim jesam li sve dobro shvatila. Bio si u Hwageu do... 1999. ili 2000.?
A onda si se preselio u Bocvanu?«
Kimnuo je. »1999. Proveo sam pet godina u Bocvani.«
»A onda?«
»Mislim da za to trebam još jednu čašu vina.«
»Stiže.« Uzela je njegovu čašu, otišla u kuhinju i vratila se minutu kasnije.
Opet se udobno smjestila pod dekom razmišljajući kako se soba lijepo zagrijavala.
Bilo je ugodno. Zapravo je zbog mnogo toga ovo već bilo savršeno poslijepodne.
»Dobro«, rekla je, »u kojoj smo godini?«
»2004.«
»Što se dogodilo?«
»Doživio sam nesreću«, rekao je. »Prilično ozbiljnu.«
»Koliko ozbiljnu?«
Otpio je gutljaj vina očiju prikovanih na njezine. »Umro sam.«

158
 Knjige.Club Books

UMIRANJE

ok je ležao u jarku pored autoceste, Tru je osjećao kako život u njemu slabi.
D Samo je mutno bio svjestan preokrenutog kamioneta smrskanog prednjeg
dijela te toga da se jedna guma konačno prestajala vrtjeti; gotovo da nije
primijetio ljude koji su jurili prema njemu. Nije bio siguran gdje je i što
se dogodilo ili zašto je svijet postao mutan. Nije razumio zašto ne može pomicati
nogama ili što uzrokuje neumorne valove bolova koji su mu se širili cijelim
tijelom.
Kad se probudio u bolnici, u posve novoj zemlji, nije se uopće sjećao nesreće.
Sjećao se da se vraćao u kamp nakon što je nekoliko dana proveo u Gaboronu, ali
tek je kasnije od medicinske sestre saznao da je dostavni kamion iz suprotnog
smjera naglo prešao u njegovu traku gdje se našao na putu njegovu
kamionetu. Tru nije bio vezan pa je u sudaru izletio kroz prednje staklo, zaradio
frakturu lubanje i sletio dvanaest metara dalje, pri čemu je slomio osamnaest
kosti, uključujući obje bedrene kosti, sve kosti desne ruke, ti kralješka i pet rebara.
Neki ljudi su ga prebacili u kola za prijevoz povrća pa žurno dovezli u privremenu
kliniku nevladine organizacije koja je u obližnjem selu cijepila stanovnike. Nisu
imali ni opreme ni lijekova ni zaliha koje je Tru trebao, nije čak bilo ni doktora.
Pod je bio zemljan, a soba puna djece koja su naučila ignorirati muhe koje bi im
sletjele na lice ili tijelo. Medicinska sestra bila je Šveđanka, mlada i prestravljena,
i nije imala pojma što da radi kad su joj dovezli Trua u čekaonicu. No ljudi su
očekivali da napravi nešto - bilo što - pa je krenula prema kolima i provjerila mu
puls. Nije ništa napipala. Pritisnula je karotidu. I dalje ništa. Spustila je uho na
Truove usne pa provjerila diše li. Ništa nije ni čula ni osjetila pa je potrčala
prema torbi sa stetoskopom. Stavila mu ga je na prsa i pažljivo tražila najtiše
šumove, ali nije ništa čula pa se predala. Tru je bio mrtav.
Vlasnik kolica za povrće tražio je da presele truplo kako bi se vratio po povrće
prije nego što mu sve pokradu. Uslijedila je svađa o tome treba li on čekati
policiju, ali on je bio najglasniji pa je njegovo mišljenje prevladalo. Zajedno s
ocem jednog djeteta podigao je Trua iz kolica. Kosti su škljocale i škripale dok su
Trua odlagali na pod u kut, a sestra ga je prekrila plahtom. Ljudi su napravili
mjesta za truplo, ali uglavnom su ga ignorirali. Vlasnik kolica za povrće nestao je
na ulici, a sestra je nastavila davati injekcije.
Nešto kasnije Tru se zakašljao.

159
 Knjige.Club Books
Dovezli su ga u bolnicu u Gaboroneu na platformi nečijeg kamioneta. Put iz
sela dotamo trajao je više od sat vremena. Kad su ga primili u bolnicu, doktor na
hitnoj nije smatrao da mu može puno pomoći. Bilo je čudo što je Tru uopće bio
živ. Ostavili su ga na kolicima u krcatom hodniku čekajući da umre. Osoblje je
mislilo da su mu preostale minute, ne više od pola sata. Tada je sunce već počelo
zalaziti.
Tru nije umro. Preživio je noć, ali nakon toga je dobio infekciju. U bolnici
nisu imali mnogo antibiotika i nisu ih htjeli rasipati. Truu je rasla temperatura, a
mozak mu je počeo oticati. Prošla su dva dana, pa tri, a on se i dalje držao
negdje između života i smrti. Dotad su kontaktirali Andrewa jer mu je na osobnoj
bio naveden kao najbliža rodbina pa je doletio iz Engleske da bude s ocem. Javio
je i Kim koja je doletjela iz Johannesburga u kojem je u to vrijeme živjela.
Dogovorili su hitni zračni medicinski prijevoz pa je Tru prevezen u traumatološku
bolnicu u Južnoj Africi. Nekako je preživio i taj let pa je dobio obilne infuzije
antibiotika, a doktori su oticanje mozga riješili drenažom. Osam je dana bio bez
svijesti. Devetog dana temperatura mu je pala pa se probudio i ugledao Andrewa
kraj svog kreveta.
Ostao je u bolnici još sedam tjedana dok su mu namještali kosti jednu po
jednu, stavljali gips i čekali da kosti zacijele. Nakon toga bio je prebačen u kliniku
za rehabilitaciju jer nije mogao hodati, patio je od dvostrukih slika i neprestano
ga je mučila vrtoglavica.
Ondje je proveo gotovo tri godine.

Vatra u kućici svjetlucala je u Hopeinim očima poput svijeće, a Tru je opet

pomislio da je jednako lijepa kao što je bila i onda. Možda još i ljepša. U mekim
linijama oko njezinih očiju vidio je mudrost i teško stečen spokoj. Lice joj je bilo
izrazito ljupko.
Znao je da joj nije bilo lako tijekom svih godina. Iako nije mnogo govorila o
braku s Joshem, činilo mu se da tu temu izbjegava i kako bi poštedjela njegove
osjećaje, ali i svoje.
Istodobno je ona u njega gledala kao da ga vidi prvi put.
»O Bože«, rekla je. »To je... jedna od najstrašnijih stvari koje sam ikada čula.
Kako si uopće preživio?«
»Ne znam.«
»Stvarno si bio mrtav?«
»Tako su mi rekli. Nazvao sam sestru iz klinike za cijepljenje godinu dana
nakon nesreće i ona se klela da nije našla puls. Rekla je da je pola pacijenata u
sobi zavrištalo kad sam zakašljao. To me je tada nasmijalo.«
»Pokušavaš biti duhovit, ali cijela ta situacija nije nimalo smiješna.«

160
 Knjige.Club Books
»Ne«, složio se. »Nije bila.« Dodirnuo je sljepoočnicu kod koje je imao bijelu
kosu. »Doživio sam traumu mozga. Dijelovi lubanje zarili su mi se u mozak i
dugo mi je sve u glavi bilo krivo spojeno. Kad sam se konačno probudio,
razgovarao sam s Andrewom i doktorima i mislio sam da govorim jednu stvar, a
govorio sam nešto posve drugo. Ja sam mislio da govorim: <Dobro jutro>, a
doktori bi čuli: <Šljive viču na brodu>. To je bilo užasno frustrirajuće, a nisam
mogao ni pisati jer mi je desna ruka bila smrskana.
S vremenom se dio spojeva ispravio. Išlo je sporo, ali čak i kad sam počeo
smisleno govoriti, imao sam sulude rupe u pamćenju. Zaboravljao sam riječi,
obično one jednostavne. Morao sam reći: >ono čime se jede, ono srebrno čime
bodemo i to držimo u ruci< umjesto >vilice<. Dok se to događalo, doktori isto
tako nisu bili sigurni jesam li paraliziran privremeno ili trajno. Otoci na kralježnici
nisu nestajali zbog slomljenih kralježaka, a čak i kad su ugradili šipke, trebalo
je dugo da otekline splasnu.«
»Ajme, Tru... Da sam barem znala«, rekla je slomljenim glasom.
»Ne bi ništa mogla učiniti«, istaknuo je.
»Svejedno«, rekla je privukavši koljena ispod deke. »Ja sam te u to vrijeme
pokušavala pronaći. Nije mi palo na pamet da provjerim u bolnicama.«
Kimnuo je. »Znam.«
»Da sam ti barem mogla pružiti podršku.«
»Nisam bio sam«, rekao je. »Andrew je dolazio u posjet svakom prilikom. I
Kim mi je povremeno dolazila. Romy je nekako čuo što se dogodilo. Pet se dana
vozio busom da dođe do rehabilitacijskog centra pa je ostao tjedan dana. No svi
su mi ti posjeti teško padali. Pogotovo tijekom prve godine. Trpio sam velik bol,
nisam mogao dobro komunicirati i znao sam da su svi preplašeni kao i ja. Znao
sam da se pitaju iste stvari: Hoću li opet hodati? Hoću li moći normalno govoriti?
Hoću li moći samostalno živjeti? Samom mi je bilo dovoljno teško bez toga da
proživljavam još i njihove brige.«
»Koliko je trebalo da stanje krene nabolje?«
»Dvostruke slike popravile su u mjesec dana, ali slika mi je i dalje bila
nefokusirana još nekih šest mjeseci nakon toga. Nakon tri ili četiri mjeseca uspio
sam sjesti u krevetu. Uslijedilo je micanje nožnim prstima, ali neke kosti u
nogama nisu dobro zarasle pa su ih morali slomiti i ponovno namještati. Bile su
tu i operacije mozga, kralježnice i... bilo je to iskustvo koje nikada ne želim
ponoviti.«
»Kada si shvatio da ćeš opet moći hodati?«
»Micanje nožnim prstima bio je dobar početak, ali činilo se da mi je trebalo
sto godina da uspijem pomaknuti stopala. Hodanje pak nije dolazilo u obzir,
barem u početku. Morao sam opet naučiti stajati, ali mišići u nogama su mi
atrofirali, a živci mi nisu ispravno funkcionirali. Mučio me je intenzivan bol,
ošinuo bi me skroz do bedrenog živca. Nekad bih zakoračio s podrškom - držeći

161
 Knjige.Club Books
se za prečke s obje strane - a onda odjednom uopće ne bih mogao pomaknuti
nogu. Kao da mi se odjednom prerezala veza između noge i mozga. Negdje
nakon godinu dana konačno sam uspio prijeći cijelu prostoriju na štakama. Radilo
se samo o neka tri metra i malo sam povlačio lijevu nogu... ali rasplakao sam se.
To je bio prvi put da sam shvatio da možda postoji svjetlost na kraju tunela. Da
moram nastaviti vježbati pa da ću jednog dana možda napustiti kliniku.«
»Sigurno ti je bilo užasno teško.«
»Zapravo se teško prisjećam svega toga. Sada mi to djeluje tako udaljeno... ti
dani, tjedni, mjeseci i godine nekako su se stopili u jedno.«
Proučavala ga je. »Nikad ne bih ništa od toga pretpostavila da mi nisi rekao.
Djeluješ... isto kao što si bio onda. Primijetila sam šepanje, ali jako je blago...«
»Moram stalno biti aktivan, što znači da se držim prilično strogog rasporeda
vježbanja. Puno hodam. To mi pomaže s bolovima.«
»Još uvijek te jako boli?«
»Donekle, ali vježbanje tu puno pomaže.«
»Andrewu je sigurno bilo teško gledati te u takvom stanju.«
»Još uvijek mu je teško govoriti o tome kako sam izgledao kad me je ugledao
u bolnici u Bocvani. Ili koliko se brinuo tijekom leta i dok je čekao da se probudim
u bolnici u Južnoj Africi. Ostao je uz mene cijelo vrijeme dok sam bio u
bolnici. Moram reći da su Kim i on ostali pribrani. Da oni nisu dogovorili zračni
medicinski prijevoz, sumnjam da bih preživio. Kad su me premjestili u kliniku za
rehabilitaciju, Andrew je uvijek kad bi me vidio bio optimističniji od mene. Viđao
me je svaka dva ili tri mjeseca pa je njemu djelovalo kao da jako puno
napredujem. Meni je to, naravno, djelovalo posve drugačije.«
»Rekao si da si ondje bio tri godine?«
»Zadnje godine više nisam živio u klinici. I dalje sam svaki dan odrađivao
višesatne terapije, ali osjećao sam se kao da sam bio pušten iz zatvora. Prve dvije
godine sam jako rijetko izlazio van. Do kraja života ne želim ugledati nijednu
infuzijsku cijev.
»Baš mi je žao.«
»Ne mora ti biti«, rekao je. »Sada sam dobro. I vjerovala ili ne, upoznao sam
neke divne ljude. Fizikalnog terapeuta, logopeda, doktore i sestre. Bili su izvrsni.
Neobično mi je pamtiti to razdoblje jer mi se nekad čini kao da sam napravio
trogodišnju pauzu od življenja. Što na neki način valjda i jesam.«
Polako je udahnula kao da upija toplinu kamina. Rekla je: »Mnogo si jači
nego što bih ja bila tijekom cijele te situacije.«
»Ne baš. Nemoj ni na tren pomisliti da to nije djelovalo na mene. Gotovo sam
godinu dana bio na antidepresivima.«
»Mislim da je to razumljivo«, odvratila je. »Bio si traumatiziran na svaki
mogući način.«

162
 Knjige.Club Books
Neko su vrijeme oboje gledali u vatru. Hope je smjestila stopala blizu
njegovih nogu ispod prekrivača. Činilo mu se da još uvijek pokušava pojmiti sve
što joj je ispričao, kao i činjenicu da su bih blizu tome da zauvijek izgube jedno
drugo. Sada i ovdje ta mu je ideja djelovala nepojmljivo, kao i to da se umalo
obistinila, iako je zapravo sve vezano za današnji dan bilo nepojmljivo. To da
upravo sada sjede jedno kraj drugog na kauču istodobno je djelovalo nerealno i
romantično, sve dok Truov želudac nije glasno zakrulio.
Hope se nasmijala. »Sigurno umireš od gladi.« Odbacila je deku. »I ja sam
ogladnila. Što kažeš na salatu s piletinom? S malo zelene salate? Ako bi radije
nešto drugo, imam i lososa i škampe.«
»Salata zvuči savršeno«, rekao je.
Ustala je. »Idem je započeti.«
»Mogu li ti pomoći?« pitao je Tru protežući se.
»Stvarno ne trebam pomoć, ali prihvaćam društvo.«
Hope je prebacila deku preko kauča pa su odnijeli čaše u kuhinju. Otvorila je
hladnjak, a on se naslonio na pult promatrajući je. Izvadila je rimsku salatu, cherry
rajčice, narezane paprike raznih boja, a on je razmišljao o svemu što mu je
rekla tog poslijepodneva. Razočaranja koja je doživjela nisu prerasla ni u ljutnju
ni u ogorčenost, već u prihvaćanje činjenice da život rijetko bude onakav kakvim
ga zamišljate.
Učinilo mu se da je naslutila njegove misli jer se nasmiješila. Otvorila je
ladicu, izvadila mali nož pa dasku za rezanje.
»Sigurno ne mogu pomoći?« pitao je.
»Brzo ću biti gotova s ovime, ali možeš izvaditi tanjure i vilice. Stoje u
ormariću pored sudopera.«
Slijedeći njezine upute, stavio je tanjure pored daske za rezanje pa ju gledao
kako sjecka povrće. Zatim je promiješala zelenu salatu u zdjeli i začinila je s malo
limunova soka i maslinova ulja pa složila dvije porcije na tanjure. Na kraju je na
svaki tanjur dodala salate od piletine. Tijekom posljednje dvadeset i četiri godine
tisuću je puta zamišljao da je s njom u kuhinji, baš poput ovoga.
»Voilà.«
»Izgleda jako ukusno«, rekao je slijedeći je prema stolu. Kad je odložila svoj
tanjur, mahnula je prema hladnjaku. »Želiš li još vina?« pitala je.
»Ne, hvala. Ovih dana ne pijem više od dvije čaše.«
»Ja sam bliže jednoj«, rekla je. Uzela je vilicu. »Sjećaš li se naše večere kod
Clancyja? Vratili smo se na čašu vina u vikendici?«
»Kako bih zaboravio?« rekao je. »To je bila noć kad smo se upoznali. Očarala
si me.«
Kimnula je, blago rumenih obraza. Posvetila se salati pa je slijedio njezin
primjer.

163
 Knjige.Club Books
Tru je kimnuo prema izrezbarenoj kutiji na stolu. »Što je unutra?«
»Uspomene«, rekla je tajanstvenim tonom glasa. »Pokazat ću ti kasnije, ali
sada želim čuti još o tebi. Mislim da smo stali na 2007.? Što se događalo s tobom
kad si se oporavio?«
Oklijevao je kao da smišlja što će reći. »Našao sam posao u Namibiji. Kao
vodič. Kamp je bio dobro održavan, a rezervat golem, s jednom od najvećih
koncentracija geparda na kontinentu. Namibija je predivna zemlja. Obala kostura
i pustinja Sossusvlei su... potpuno onozemaljska mjesta. Kad nisam radio ili letio
u Europu da vidim Andrewa, izigravao sam turista pa istraživao sve što sam
mogao. Ostao sam u tom kampu do mirovine pa se preselio u Cape Town.
Preciznije, Bantry Bay. Nalazi se na rubu grada, na obali. Ondje imam mali dom
s prekrasnim pogledom. Pješice mogu do kafića, knjižara i tržnice. To mi
odgovara.«
»Jesi li ikada razmišljao o preseljenju u Europu, da budeš bliže Andrewu?«
Odmahnuo je glavom. »Povremeno ga posjećujem, a njega posao redovito
dovodi u Cape Town. Kad bi mogao, preselio bi se u Cape Town, ali Annette mu
to ne dopušta. Većina njezine obitelji živi u Belgiji. Ali on osjeća privlačnost
prema Africi, isto kao i ja. Teško je to shvatiti ako nisi ondje odrasla.«
Vidio joj je čuđenje u pogledu. »Meni tvoj život zvuči nevjerojatno
romantično. Mislim, osim one tri strašne godine.«
»Živio sam životom kakvim sam htio. Barem većinom.« Provukao je prste
kroz kosu. »Jesi li ikada razmišljala o ponovnoj udaji? Nakon razvoda?«
»Nisam«, odgovorila je. »Nije mi se čak dalo ni izlaziti na spojeve. Govorila
sam si da je to zbog djece, ali...«
»Ali što?«
Nije odgovorila već je samo odmahnula glavom. »Nije bitno. Hajdemo
dovršiti tvoju priču. Kako provodiš dane sada kada si u mirovini?«
»Ne radim ništa posebno. Međutim, uživam u tome što mogu u šetnju a da ne
moram nositi pušku.«
Nasmiješila se. »Imaš li hobije?« Oslonila je bradu na ruku u donekle
mladenačkoj pozi, a pogled je uperila u njega. »Osim crtanja i gitare?«
»Uglavnom ujutro odem u teretanu na sat vremena, a nakon toga obično odem
u dugu šetnju ili planinarim. Mnogo čitam. Mislim da sam u zadnje tri godine
pročitao više knjiga nego u prethodne šezdeset i tri. Nisam se još slomio pa kupio
računalo, ali Andrew inzistira da moram uloviti korak s vremenom.«
»Nemaš računalo?«
»Što će to meni?« Činilo se da ga ta pomisao zbunjuje.
»Ne znam... da čitaš vijesti na internetu, naručiš nešto što trebaš, šalješ
mailove. Budeš povezan sa svijetom?«

164
 Knjige.Club Books
»Možda jednog dana. Još mi je uvijek draže čitati papirnate novine, imam sve
što trebam i nemam nikoga kome bih htio slati mailove.«
»Znaš li što je Facebook?«
»Čuo sam za to«, izjavio je Tru. »Kao što sam rekao, čitam novine.«
»Imala sam profil na Facebooku nekoliko godina. Za slučaj da mi se poželiš
javiti.«
Nije odmah odgovorio. Promatrao ju je, pitajući se koliko bi joj rekao, znajući
da joj još nije spreman sve priznati.
»Razmišljao sam o tome da ti se pokušam javiti«, izjavio je naposljetku. »Više
puta nego što možeš zamisliti. Ali nisam znao jesi li još uvijek u braku i bi li htjela
da ti se javim. Nisam ti htio ometati život. Uz to, stvarno ne znam bih li se snašao
s računalom. Ili Facebookom. Kako se ono kaže u Americi ? >Ne možeš staro
pseto naučiti novim trikovima?<« Nacerio se. »Za mene je nabavljanje mobitela
bio velik korak. A to sam učinio samo kako bi me Andrew mogao kontaktirati kad
me treba.«
»Nisi imao mobitel?«
»Nisam nikada pomislio da mi treba, do nedavno. U divljini nema signala, a,
uostalom, Andrew je jedina osoba koja me ikada zove.«
»A Kim? Zar ne razgovaraš s njom?«
»Ovih dana vrlo rijetko. Andrew je odrastao pa nemamo mnogo tema za
razgovor. A ti? Razgovaraš li još uvijek s Joshem?«
»Katkada«, rekla je. »Možda previše.«
Tru ju je upitno pogledao.
»Prije nekoliko mjeseci predložio je da pokušamo iznova. Mislim, on i ja.«
»To te nije zanimalo?«
»Nimalo«, odgovorila je. »Malo me je šokiralo što je imao obraza to uopće
predložiti.«
»Zašto?«
Dok su jeli, Hope je podijelila još detalja o Joshu. Njegovim aferama, sudskim
bitkama, njegovu sljedećem braku i razvodu, kako se sve to odrazilo na njegovo
fizičko stanje. Tru je slušao i čuo samo trunku bola koju su joj sve Josheve radnje
sigurno prouzročile pa si je pomislio kako je Josh bio budala. To što mu je nekako
uspjela oprostiti Truu je bilo nevjerojatno, ali, doduše, to je bila samo još jedna
stvar kojoj je kod nje divio.
Zadržali su se za kuhinjskim stolom ispunjavajući praznine i odgovarajući na
pitanja o prošlosti. Kad su napokon odnijeli tanjure do sudopera, Hope je uključila
radio da im iz kuhinje dopire glazba dok su se opet smjestili na kauču. Vatra je
još uvijek gorjela bacajući žućkasto svjetlo po prostoriji. Tru ju je gledao kako
sjeda i pokriva se dekom pa pomislio kako ne želi da taj dan ikada završi.

165
 Knjige.Club Books

Sve dok nije saznao da je Hope ostavila pismo u Srodnoj duši, Tru je katkada
mislio da je u životu umro dva puta, a ne jedanput.
Nakon povratka u Zimbabve 1990. proveo je neko vrijeme s Andrewom, ali
pamtio je samo to da se osjećao umrtvljeno, čak i dok je igrao nogomet, kuhao ili
gledao televiziju sa sinom. Kad se vratio u divljinu, rad s gostima ga je zaokupio,
ah misli su mu se stalno vraćale njoj. Kad bi zaustavio džip tijekom safari izleta
kako bi gosti fotografirali životinje koje su ugledali, nekad bi zamišljao da je ona
kraj njega na prednjem sjedalu i da se divi njegovu svijetu na isti način na koji se
on i dalje divio svijetu u kojem su kratko vrijeme proveli zajedno.
Najteže su bile večeri. Nije se mogao dovoljno dugo koncentrirati ni na crtanje
ni na sviranje gitare. Nije se ni družio s drugim vodičima. Umjesto toga, ležao bi
u krevetu i zurio u strop. Na kraju je njegov prijatelj Romy postao dovoljno
zabrinut da to spomene, ali Truu je trebalo dugo da se uopće natjera da izgovori
Hopeino ime.
Truu su trebali mjeseci da se vrati uobičajenim navikama, ali čak ni onda nije
bio sasvim svoj. Prije susreta s Hope povremeno je izlazio sa ženama, a nakon
njihova susreta je izgubio svu želju za time. Taj se osjećaj nikada nije promijenio.
Kao da je taj dio sebe, tu želju za ženskim društvom ili iskru ljudske privlačnosti
ostavio za sobom na pješčanim plažama Sunset Beacha u Sjevernoj Karolini.
Andrew je bio taj koji ga je naveo da počne opet crtati. Tijekom jednog
Truovog posjeta Bulawayu, sin ga je pitao ljuti li se Tru na njega. Kad je Tru
čučnuo i pitao odakle mu takva ideja, Andrew je promrmljao da mu mjesecima
nije darovao nijedan crtež. Tru je obećao da će opet početi crtati, ali većinu večeri,
kad bi olovku prinio papiru, nacrtao bi Hope. Obično bi iz pamćenja rekreirao
neki zajednički trenutak: kako je zurila u njega dok je držao Scottieja onog prvog
dana na plaži ili kako je zanosno izgledala one noći kad je išla na probnu večeru.
Tek nakon što bi odmakao s crtežom Hope, preusmjerio bi pozornost na nešto što
bi se Andrewu moglo svidjeti.
Za crteže Hope trebali su mu tjedni, a ne dani. U njemu se rodila želja da se
savršeno poklope s uspomenama, da ih prikaže precizno i brižno. Kad bi konačno
bio zadovoljan, spremio bi crtež i prešao na sljedeći. Tijekom godina taj je
projekt prerastao u vrstu opsesije kojim je, možda, hranio nesvjesno uvjerenje da
će crtanjem identične kopije nekako vratiti Hope u svoj život. Napravio je više od
pedeset detaljnih crteža i svakim dokumentirao drugu uspomenu. Kad je završio,
poredao ih je u kroniku vremena koje su proveli zajedno. Tada je počeo
crtati odgovarajuće crteže sebe, odnosno kako je zamišljao da je on njoj izgledao
u istim tim trenucima. Na kraju je sve to dao uvesti u knjigu - crteži s njim bili su
na lijevoj strani knjige, a Hope na desnoj - ali nikada to nije nikome pokazao.

166
 Knjige.Club Books
Završio ju je godinu dana nakon što je Andrew otišao na fakultet. Za to mu je
trebalo gotovo devet godina.
To je bio još jedan razlog zbog kojeg je krajem stoljeća izgubio bilo kakav
osjećaj svrhe. Besciljno je koračao kućom, svake je večeri listao knjigu i
razmišljao o tome da su svi do kojih mu je stalo otišli. Njegova majka. Djed. Kim,
a sada i Andrew. Hope. Bio je sam, razmišljao je, i uvijek će biti sam. Teško mu
je bilo tijekom tog razdoblja, možda jednako teško kao što će mu biti kasniji
oporavak nakon nesreće, ali na drugačiji način.
Bocvana i lavlja misija, kako je to tada zvao, bili su dobri za njega, ali knjigu
crteža uvijek je imao pri ruci, to mu je bila jedna od najhitnijih stvari koje je
posjedovao. Nakon nesreće htio je samo tu knjigu, ali nije htio tražiti Andrewa da
mu je donese. Andrewu nikada nije ispričao o tome, a nije htio lagati ni njemu ni
Kim. Umjesto toga, zamolio je bivšu suprugu da dogovori da mu spakiraju sve
stvari u Bocvani i spreme ih u skladište. Učinila je to, a on je velik dio sljedeće
dvije godine proveo brinući se da se knjiga nije nekako izgubila ili oštetila. Prvo
što je učinio nakon izlaska iz rehabilitacijskog centra bio je kratak put u Bocvanu.
Unajmio je neku djecu da mu pomognu otvarati kutiju za kutijom sve dok nije
pronašao knjigu. Bila je prašnjava, ali osim toga savršeno uščuvana.
No opsesivna potreba da ponovno proživljava njihove zajedničke dane preko
crteža počela je slabjeti nedugo nakon toga. Znao je da, za vlastito dobro, ne može
samo sanjati da će jednog dana opet biti zajedno. Nije imao pojma da ga je Hope u
to vrijeme pokušavala pronaći.
Pomislio je kako bi, da je znao, zanemario još uvijek prisutne ozljede, pa bi
prešao i nebo i zemlju da bude s njom. A postojao je jedan trenutak kad je to
umalo i učinio.

Sumrak se polako spustio na Carolinu Beach.

Hope i Tru sjedili su na kauču na kojima bi im se ruke i noge povremeno
dodirnule i nastavili su razgovarati nesvjesni mraka dok su sve dublje i dublje
uranjali u život onog drugog. Odavno ispražnjene čaše vina zamijenile su šalice
čaja, a općenitosti su prerasle u intimnije detalje. Promatrajući njezin profil na
večernjem svjetlu, Tru je teško mogao pojmiti činjenicu da je Hope stvarno s njim.
Oduvijek je samo bila njegov san.
»Moram ti nešto priznati«, izjavio je naposljetku. »Postoji nešto što ti nisam
rekao. Nešto o tome što se dogodilo prije nego što sam prihvatio posao u Namibiji.
Htio sam ti reći ranije, ali kad si mi rekla da si me pokušala pronaći...«
»O čemu je riječ?«
Zagledao se u čašu. »Gotovo sam se vratio u Sjevernu Karolinu. Da te
potražim. Bilo je to čim sam završio s rehabilitacijom. Kupio sam kartu, spakirao
se i došao u zračnu luku. No kad je kucnuo čas da prođem sigurnosni pregled...
167
 Knjige.Club Books
nisam mogao.« Progutao je slinu, kao da se prisjeća tog paralizirajućeg trenutka.
»Sramim se toga, ali na kraju sam samo... odšetao natrag do auta.«
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da sasvim shvati njegove riječi. »Želiš reći
da si i ti mene pokušavao pronaći u isto vrijeme dok sam ja tražila tebe?«
Kimnuo je svjestan toga da mu je grlo suho i znajući da ona razmišlja o
godinama koje su izgubili - ne jedanput već dva puta.
»Ne znam što bih rekla«, odgovorila je polako.
»Mislim da se nema što reći, osim da mi to slama srce.«
»Oh, Tru«, rekla je vlažnih očiju. »Zašto se nisi ukrcao u taj avion?«
»Nisam znao bih li te mogao pronaći.« Odmahnuo je glavom. »Zapravo sam
se bojao toga što bi se dogodilo da uspijem. Stalno sam zamišljao scenu u kojoj
bih te spazio u restoranu ili na ulici, možda u tvom dvorištu. Držala bi se za ruke
s drugim muškarcem ili smijala s djecom, a nakon svega što sam upravo bio
proživio, jedan dio mene znao je da to ne bih podnio. Nije da nisam htio da budeš
sretna, naravno da jesam. To sam ti želio svakog dana tijekom protekle dvadeset
i četiri godine, ako ni zbog kojeg drugog razloga, onda zato što sam znao da
ja nisam sretan. Činilo mi se da jedan dio mene nedostaje i kao da će zauvijek
ostati tako. Ali bio sam previše preplašen da nešto poduzmem, a sad kad sam čuo
o tvom životu, samo razmišljam da sam trebao biti hrabriji onda kad je to bilo
najhitnije. Jer to znači da ne bih protratio proteklih osam godina.«
Kad je završio, Hope je pogledala ustranu pa odgurnula deku. Ustala je s
kauča i prišla prozoru. Lice joj je bilo u sjeni, ali mjesečina je obasjala mokar trag
na njezinim obrazima.
»Zašto je sudbina uvijek bila protiv nas?« pitala je pogledavši ga preko
ramena. »Misliš li da je u pitanju neki veći plan koji mi ne možemo pojmiti?«
»Ne znam«, odgovorio je hrapavim glasom.
Ramena su joj malo klonula pa se opet okrenula od njega. Nijemo je gledala
kroz prozor pa na kraju duboko udahnula. Vratila se do kauča i sjela pored njega.
Pomislio je kako joj lice izbliza izgleda isto kao i na njegovim crtežima. »Žao
mi je, Hope. Više nego što možeš zamisliti.«
Obrisala je obraze od suza. »I meni.«
»Što sada? Trebaš li malo samoće?«
»Ne«, odgovorila je. »To je zadnje što trenutačno želim.«
»Mogu li nešto učiniti?«
Umjesto odgovora, sjela mu je bliže i namjestila deku preko nogu. Posegnula
je prema njegovoj ruci, a on ju je prihvatio, uživajući u mekoći njezine kože.
Prstom je prešao preko nježnih kosti na vrhu, gotovo poput ptičjih, pa pomislio
kako je ona bila zadnja žena koju je držao za ruku.
»Želim da mi ispričaš kako si čuo za moje pismo«, rekla je.

168
 Knjige.Club Books
»Ono koje sam ostavila u Srodnoj duši. Ono koje nam je omogućilo da se
konačno opet pronađemo.«
Tru je na trenutak zaklopio oči. »To je teško objasniti na neki način koji ima
smisla, čak i meni.«
»Zašto?«
»Jer je« odgovorio je, »sve počelo sa snom.«
»Sanjao si pismo?«
»Ne«, odgovorio je. »Sanjao sam mjesto - kafić - stvarno mjesto u podnožju
brda na kojem živim.« Zamišljeno se osmjehnuo. »Odlazim ondje kad poželim
biti okružen ljudima, a uz to imaju fantastičan pogled na obalu. Obično
ponesem knjigu pa tako ubijem nekoliko poslijepodnevnih sati. Vlasnik me
poznaje i ne smeta mu što ostanem duže.« Nagnuo se prema naprijed oslonivši
laktove na koljena. »Uglavnom, probudio sam se jednog jutra znajući da sam
upravo sanjao taj kafić, ali za razliku od većine snova, slika nije izblijedjela.
Stalno sam pred očima imao sliku sebe za stolom, kao da se gledam na
kameri. Imao sam knjigu sa sobom, na stolu je stajao ledeni čaj, što je bio
uobičajen dio mog dana. Bilo je poslijepodne, sunce je sjalo, što je isto bilo
tipično. No sjećam se da sam u snu primijetio par koji je sjeo za obližnji stol.
Neobično je bilo to što su bili nekako nefokusirani i nisam mogao čuti o čemu
razgovaraju, ali preplavio me neki poriv da odem razgovarati s njima.
Jednostavno sam znao da mi moraju reći nešto bitno pa sam ustao od stola
i krenuo im prilaziti, ali svakim mojim korakom njihov stol kao da je bio sve
udaljeniji i udaljeniji. Sjećam se da me je zbog toga preplavila panika - morao
sam razgovarati s njima - i u tom sam se trenu naglo probudio. Ne bih rekao da
je to bila noćna mora, ali ostatak dana sam bio nemiran. Tjedan dana
kasnije otišao sam u kafić.«
»Zbog sna?«
»Ne«, odgovorio je. »Dotad sam već bio zaboravio na to. Kao što sam rekao,
često onamo odem na klopu. Pojeo sam kasni ručak pa sam pijuckao ledeni čaj i
čitao knjigu o Burskim ratovima. U tom trenu u restoran je ušao jedan par. Gotovo
svi stolovi bili su slobodni, ali oni su sjeli blizu mene.
»Pomalo slično kao u snu«, rekla je.
»Ne«, odvratio je odmaknuvši glavom. »Sve je do tog trena bilo točno kao u
snu.«
Hope se nagnula naprijed, crta lica omekšanih vatrom iz kamina. Vani pred
prozorom pao je mrak i tama se zgušnjavala, a Tru je nastavio s pričom.

Kao i svi ljudi, i Tru je znao doživjeti déjà vu, ali u trenu kad je podigao pogled s
knjige, prošlotjedni san posve mu se jasno iskristalizirao pred očima.

169
 Knjige.Club Books
Na trenutak kao da su mu se zamutili rubovi vidnog polja, gotovo kao da je opet
u snu. No, za razliku od sna, sada je jasno vidio par. Žena je bila plava, vitka i
privlačna, a ocijenio je da je u četrdesetima; muškarac nasuprot nje bio je nekoliko
godina stariji, visok i tamnokos sa zlatnim satom koji je blistao na suncu. Shvatio
je da ih i čuje pa zaključio da je sigurno podsvjesno upio djeliće njihova razgovora
što ga je zapravo i navelo da podigne pogled s knjige. Razgovarali su o safariju
na koji su se spremali i čuo je kako spominju planove da ne posjete samo Kruger
- golemi rezervat u Južnoj Africi - već i kampove Mombo i Jack, oba u Bocvani.
Nagađali su kakav bi mogao biti smještaj i koje bi životinje mogli vidjeti, što su
bile teme s kojima se tijekom posljednjih četrdeset godina susreo tisuće puta.
Tru nije prepoznao par. Oduvijek je dobro pamtio lica, ali ovi su ljudi bili
stranci. Nije bilo nikakvog razloga da ga zainteresiraju, ali ipak nije mogao
odvratiti pogled. Ne zbog sna. Radilo se o nečem drugom, ali tek kad je obratio
pozornost na blago zavlačenje u ženinu naglasku, ošinula ga je spoznaja koja je
opet probudila osjećaj déjà vua, iako se ispreplela s njegovim uspomenama na
drugo vrijeme i mjesto.
Hope, pomislio je istog trena. Žena je zvučala poput Hope.
U godinama nakon posjeta Sunset Beachu upoznao je tisuće gostiju.
Nekolicina ih je bila iz Sjeverne Karoline, a taj je naglasak bio nekako jedinstven
u usporedbi s ostalim južnjačkim naglascima, možda su nekako mekše izgovarali
samoglasnike.
Oni mu moraju reći nešto važno.
Prije nego što je uopće postao svjestan toga da je ustao, već je bio za njihovim
stolom. Inače mu nikada ne bi palo na pamet prekidati nepoznate ljude tijekom
ručka, ali činilo mu se da je lutak na uzici koji nema izbora.
»Ispričavam se«, započeo je Tru. »Žao mi je što vas prekidam, ali da niste
možda iz Sjeverne Karoline?« upitao ih je.
Ako je muškarca i ženu zasmetalo što im se pojavio kraj stola, nisu to
pokazali.
»Da, jesmo«, rekla je žena. Znatiželjno se nasmiješila. »Poznajemo se?«
»Ne bih rekao.«
»Kako onda, pobogu, znate odakle smo?«
»Prepoznao sam naglasak«, odgovorio je Tru.
»Ali vi očito niste lokalac.«
»Nisam«, odgovorio je. »Zapravo sam iz Zimbabvea. No jednom sam
prilikom bio na Sunset Beachu.«
»Svijet je stvarno malen!« uskliknula je žena. »Mi ondje imamo kuću. Kada
ste bili ondje?«
»1990.«, odgovorio je Tru.

170
 Knjige.Club Books
»To je prije našeg doba«, rekla je. »Mi smo vikendicu kupili tek prije dvije
godine. Ja sam Sharon Wheddon, a ovo je moj suprug Bill.«
Bill je pružio ruku, Tru se rukovao s njim.
»Tru Walls«, rekao je. »Čuo sam kad ste razgovarali o kampovima Mombo i
Jack. Prije nego što sam otišao u mirovinu, radio sam kao vodič na safariju i mogu
vam reći da su oba kampa izvrsna. U Mombu ćete vidjeti mnogo divljih
životinja. Ali kampovi se razlikuju. Jackov je u Kalahariju i jedno je od najboljih
mjesta na svijetu da se vide merkati.«
Dok je govorio, žena se skoncentrirano namrštila pa zurila u njega glave
nagnute ustranu. Otvorila je usta, zatvorila ih pa se nagnula preko stola.
»Jeste li rekli da se zovete Tru Walls i da ste iz Zimbabvea? I da ste radili kao
vodič?«
»Da.«
Sharon se okrenula prema Billu. »Sjećaš li se što smo pronašli prošlog
proljeća? Dok smo bili u vikendici pa smo otišli u onu dugu šetnju? A ja sam se
našalila jer smo se spremali u Afriku?«
Dok je govorila, Bill je počeo kimati. »Sad se sjećam.«
Sharon se okrenula prema Truu i oduševljeno ga pogledala. »Jeste Ii ikada
čuli za Srodnu dušu?«
Na te njezine riječi Truu se odjednom zavrtjelo u glavi. Koliko je vremena
prošlo otkad je čuo za taj sandučić? Iako je to bilo mjesto kojeg se Tru tijekom
godina prisjetio tisuće puta, do tog mu se trena uvijek činilo da je znanje o njemu
nešto što na neki način dijele samo Hope i on. »Mislite na poštanski sandučić?«
graknuo je.
»Da!« poviknula je Sharon. »Ne vjerujem! Dušo, možeš li vjerovati?«
Bill je odmahnuo glavom, naizgled jednako začuđen kao i supruga, a ona je
uzbuđeno pljesnula dlanovima.
»Kad ste bili na Sunset Beachu, upoznali ste ženu po imenu... Helen?
Hannah?« Namrštila se. »Ne, Hope - tako se zvala, zar ne?«
Svijet dalje od njihova stola se zamutio, a pod je najednom djelovao
nestabilno. »Jesam«, promucao je na kraju, »ali moram reći da ste me zbunili.«
»Možda biste trebali sjesti«, rekla je Sharon. »Moram vam ispričati o pismu
koje smo našli u Srodnoj duši.«

Kad je dovršio priču, kuća je bila obavijena tamom, a kamin jedini izvor svjetlosti.
Do njega je jedva dopirao zvuk glazbe s radija u kuhinji. Hopeine su oči blistale
na svjetlosti kamina.

171
 Knjige.Club Books
»Dva dana kasnije bio sam ovdje, u Sjevernoj Karolini. Oni, naravno, nisu
upamtili sve detalje pisma - ponajprije datum ili mjesec kad ćeš biti ovdje - ali
moje ime i zanimanje podsjetilo ih je na osnovne podatke.«
»Zašto me nisi počeo tražiti čim si došao u Sjevernu Karolinu?«
Jedan je trenutak šutio. »Jesi li svjesna toga da mi tijekom našeg zajedničkog
tjedna nikad nisi rekla Joshevo prezime?«
»Naravno da jesam«, odgovorila je. »Sigurno jesam.« »Ne«, odgovorio je s
gotovo tužnim osmijehom. »Nisi.
A ja nisam nikada pitao. Nisam znao ni kako ti se prezivaju sestre. Nisam to
ni shvatio sve dok se nisam vratio u Afriku, iako mi to tada, naravno, nije bilo
bitno. A nakon dvadeset i četiri godine, i bez prezimena, nisam znao odakle
početi. Znao sam tvoje djevojačko prezime, ali prilično sam brzo otkrio da
je Anderson prilično često prezime, čak i u samoj Sjevernoj Karolini. Uostalom,
nisam imao pojma gdje živiš i jesi li uopće ostala u ovoj državi. Sjetio sam se da
je Josh bio ortopedski kirurg i mislim da sam nazvao sve ortopedske klinike i
bolnice skroz do Greensboroa pa ispitivao o doktorima po imenu Josh, ali
nije polučilo uspjeha.«
Stisnula je usne. »Kako bi me onda, pobogu, planirao pronaći prije svih onih
godina? Onda kad si se gotovo ukrcao na avion?«
»U ono vrijeme nisam razmišljao toliko unaprijed. Ali pretpostavljam da bih
unajmio privatnog istražitelja. Da se ti nisi pojavila do kraja godine, to bih i sada
učinio. Ali...« Nacerio se. »Znao sam da ćeš doći. Znao sam da ću te pronaći kod
Srodne duše jer si rekla da ćeš biti ondje. Svaki dan u rujnu budio sam se misleći
da je svanuo taj dan.«
»I svaki dan si se razočarao.«
»Jesam«, odgovorio je. »Ali time su ujedno rasle šanse da će svaki sjedeći
dan biti taj.«
»Što da sam odlučila doći u srpnju ili kolovozu? Nisi li se bojao da smo se
mimoišli?«
»Ne baš«, odgovorio je. »Nisam mislio da ćeš predložiti susret usred ljeta,
zbog svih ljudi na godišnjem odmoru. Smatrao sam da ćeš izabrati nešto sličnije
onom danu kad smo posjetili Srodnu dušu, kad su veće šanse da ćemo imati malo
privatnosti. Jesen ili zima su mi djelovali najizglednije.«
Hope se tužno osmjehnula. »Uvijek si znao kako razmišljam, zar ne?«
Tru je odgovorio podizanjem njezine ruke koju je poljubio. »Vjerovao sam u
nas.«
Osjetila je kako je opet oblijeva rumenilo. »Želiš li pročitati pismo?«
»Imaš ga?«
»Imam kopiju«, odgovorila je. »Nalazi se u kutiji koja je na stolu.«

172
 Knjige.Club Books
Kad je krenula ustajati, Tru je podigao ruku i zaustavio je. On je ustao i donio
izrezbarenu kutiju iz kuhinje. Planirao ju je odložiti na stolić za kavu, ali Hope je
odmahnula glavom.
»Ne«, rekla je. »Stavi je ovdje na kauč. Između nas.«
»Teška je«, komentirao je sjedajući.
»Iz Zimbabvea je«, rekla je. »Otvori je. Pismo je na dnu.«
Tru je podigao poklopac. Na vrhu je vidio pozivnicu za vjenčanje koju je
upitno dodirnuo, a ispod su bili crteži, kao i pismo koje joj je napisao. Na dnu je
bila omotnica, obična i nenaslovljena. Pogled na crteže i pismo ostavilo je prilično
jak dojam na njega.
»Zadržala si ih«, promrmljao je, gotovo u nevjerici.
»Naravno«, odgovorila je.
»Zašto?«
»Stvarno ne znaš?« Nježno mu je dodirnula ruku. »Čak i dok sam se udavala
za Josha, i dalje sam bila zaljubljena u tebe. Znala sam to i dok sam izgovarala
zavjete. Moji osjećaji prema tebi bili su strastveni, ali... puni spokoja. Jer sam se
tako osjećala tijekom onog tjedna koji smo proveli zajedno. Smireno. Kad
sam bila s tobom, osjećala sam se kao da sam kod kuće.«
Tru je progutao slinu da potisne knedlu u grlu. »I ja sam se tako osjećao.«
Zagledao se u pismo. »Kad sam te izgubio, kao da sam izgubio do pod nogama.«
»Pročitaj ga«, rekla je kimnuvši prema omotnici. »Kratko je.«
Tru je ostale predmete vratio u kutiju pa izvadio pismo iz omotnice. Pročitao
ga je polako, preokrećući riječi u glavi, slušajući njezin glas u svakom retku. Prsa
su mu se ispunila neizgovorenim osjećajima. Htio ju je poljubiti u tom trenu, ali
nije. »Imam nešto za tebe.«
Ustao je i otišao do stolića pored vrata. Iz platnenog ruksaka izvadio je knjigu
crteža koju je bio napravio. Vratio se do kauča pa joj je predao. Na naslovnici je
zlatnim slovima bilo otisnuto Srodna duša.
Hope je pogledala knjigu pa njega, a onda je prevagnula znatiželja. Tru se
opet smjestio kraj nje dok je ona prstom prelazila preko slova.
»Gotovo se bojim pogledati što je to«, rekla je.
»Nemoj se bojati«, potaknuo ju je pa je Hope naposljetku otvorila knjigu. Na
prvoj stranici bio je njezin portret dok stoji na rubu mola, iako je nikad nije ondje
vidio.
Taj crtež kao da je savršeno utjelovio svaki djelić nje, ali budući da nije igrao
ulogu u njihovoj priči, predodredio mu je svojevrsnu ulogu naslovne stranice.
Šutio je kad je Hope okrenula stranicu pa proučila crtež njega kako hoda
plažom s lijeve strane i crtež sebe u udaljenosti s desne strane. Scottie je trčao
prema dini.

173
 Knjige.Club Books
Na sljedećim stranicama bili su njih dvoje prvog jutra kad su se obratili jedno
drugome; na crtežu je on držao Scottieja, a ona je imala zabrinut izraz lica koji je
jasno odavao koliko se brinula. Na sljedeće dvije stranice hodali su prema
vikendici, a nakon toga su slijedili crteži na kojima ispijaju kavu na terasi
iza kuće. Slike su se spajale poput niza kadrova u filmu. Hope si je dala vremena
da polako dođe do kraja. Kad je konačno završila, primijetio je suzu na njezinu
obrazu.
»Sve si ulovio«, rekla je.
»Jesam«, odgovorio je. »Barem sam pokušao. To je za tebe.«
»Ne«, rekla je. »To je umjetničko djelo.«
»To smo mi«, odvratio je.
»Kada si...«
»Trebale su mi godine«, odgovorio je.
Opet je rukom prešla preko naslovnice. »Ne znam što bih rekla. Nema šanse
da ćeš mi to pokloniti. To je... blago.«
»Uvijek mogu napraviti još jednu. Uostalom, otkako sam je završio, sanjao
sam dan kad ću te opet vidjeti da ti pokažem kako si mi živjela u duši.«
Nastavila je knjigu držati u krilu i stezati je kao da je nikada ne želi pustiti.
»Čak si dodao i onaj trenutak na plaži kad sam ti rekla da me je Josh zaprosio i
kad si me zagrlio...«
Čekao je dok je ona tražila riječi.
»Ne mogu ti reći koliko sam puta razmišljala o tome«, rekla je tiho. »Za
vrijeme našeg razgovora tražila sam način da ti kažem i bila sam silno zbunjena i
preplašena. Već sam osjećala kako u meni nastaje ta neka praznina jer smo se
spremali oprostiti jedno od drugoga. Ali htjela sam da to bude po našim uvjetima,
što god to značilo, i činilo mi se da mi je Josh oduzeo tu mogućnost...«
Čuo je molbu u njezinu tonu. »Mislila sam da razumijem koliko sam te tog
dana povrijedila, ali shrvao me je ovaj crtež tebe u tom trenutku. Izraz na tvom
licu - način na koji si se nacrtao...«
Glas joj je zadrhtao pa je utihnula. Tru je progutao slinu priznajući činjenicu
koju je izgovorila. To je bio jedan od najbolnijih crteža u cijeloj knjizi i više puta
je odustajao od njega.
»A znaš što si onda učinio? Nisi se svađao, nisi se naljutio ili postavljao
ultimatume. Tvoj prvi instinkt bio je da me zagrliš. Da me utješiš, iako je trebalo
biti obrnuto. Nisam to zaslužila, ali znao si da mi to treba.« Svim se silama trudila
ostati pribrana. »Znala sam da je to ono čega se odričem udajom za Josha - toga
da imam nekoga tko bi me utješio tijekom najgorih trenutaka. A onda, danas kod
sandučića, kad sam bila u šoku i nisam znala što da kažem ili učinim, ti si me opet
zagrlio. Jer si znao da se osjećam kao da sam pala s litice i trebam te da me
uhvatiš.« Tužno je odmahnula glavom. »Ne znam je li me Josh ikada tako grlio -

174
 Knjige.Club Books
s potpunom empatijom. Opet si me podsjetio na to čega sam se sve odrekla onog
dana kad sam se odvezla.«
Promatrao ju je ne mičući se, a onda je posegnuo prema kutiji i odložio je na
stol. Spustio je ruku na knjigu crteža koju je izradio, izvukao je iz njezina stiska
pa odložio pored kutije te je na kraju zagrlio. Hope se naslonila na njega. Nježno
joj je poljubio kosu, kao nekoć davno.
»Sada sam ovdje«, šapnuo je. »Bili smo zaljubljeni, ali upoznali smo se u
krivo vrijeme. A sva ljubav svijeta ne može to ispraviti.«
»Znam«, odvratila je, »ali mislim da bismo bili dobar par. Mislim da smo
mogli usrećiti jedno drugo...« Gledao je kako zaklapa oči pa ih polako opet otvara.
»A sada je prekasno«, rekla je očajno.
Tru joj je prstom nježno podigao bradu. Pogledala ga je, ta najljepša žena koju
je ikada vidio. Približio joj se i usne su im se spojile. Usta su joj bila topla i željna.
»Nikad nije prekasno da te držim u naručju«, promrmljao je.
Ustao je s kauča pa pružio ruku prema njezinoj. Na nebu je izašao mjesec pa
srebrnim zrakama ulazio kroz prozor kako bi se natjecao sa zlaćanim sjajem vatre.
Polako je ustala, a on je poljubio ruku za koju ju je držao. Lijeno ju je povukao
prema sebi. Stisnuo je ruke oko nje i osjetio njezine oko svoga vrata. Oslonila je
glavu na njegovo rame, njezin ga je dah zagolicao po ključnoj kosti, a on je
pomislio kako je to sve što je ikada želio.
Ona je bila sve što je ikada želio. Znao je da je ona žena za njega onog trenutka
kad ju je ugledao; otada je znao da za njega ne postoji nijedna druga.
S trijema je čuo udaljeno zveckanje mobila. Hopeino tijelo ljuljalo se stisnuto
uz njegovo, primamljivo i toplo pa se predao svim svojim osjećajima.
Njezina usta otvorila su se pod njegovima, a jezik palucnuo njegov. Bio je
vreo i vlažan, a osjećaj isti i nakon svih tih godina, bezvremenski i iskonski.
Stegnuo je stisak oko nje stopivši im tijela. Rukom je prešao preko njezinih leđa
do kose pa ih opet spustio niz leđa. Toliko je dugo ovo čekao, toliko je
samotnih noći proživljavao tu uspomenu. Kad su prekinuli poljubac, Hope je
položila glavu na njegova prsa, a tijelo joj se počelo tresti.
Čuo je kako šmrca pa preplašeno shvatio da plače. Kad se odmaknuo, ona ga
je odbijala pogledati u oči. Umjesto toga zarila je lice u njegova prsa.
»Što je bilo?« pitao je.
»Oprosti«, rekla je. »Užasno mi je žao. Da te barem nikad nisam ostavila. Da
sam te barem pronašla ranije, da si se barem ukrcao na onaj avion...«
Čuo joj je nešto u glasu, neki strah koji nije očekivao. »Sada sam ovdje«,
rekao je, »i nikamo ne idem.«
»Prekasno je«, odvratila je, a glas joj je puknuo. »Žao mi je, ali sada je
prekasno. Ne mogu ti to učiniti.«

175
 Knjige.Club Books
»Sve je u redu«, šapnuo je, osjećajući prve trunke panike. Nije znao u čemu
je bio problem, nije znao čime ju je uzrujao. »Razumijem zašto si morala otići. I
imaš dvoje divne djece... Hope, sve je u redu. Razumijem tvoj izbor.«
»Ne radi se o tome.« Odmahnula je glavom, umorno izgovorivši te riječi. »Ali
svejedno je prekasno.«
»O čemu govoriš?« uzviknuo je pa je uhvatio za ruke i zakoračio unatrag. »Ne
razumijem što mi to pokušavaš reći. Razgovaraj sa mnom, Hope, molim te.«
Očajnički joj je pokušavao zaviriti u oči.
»Bojim se... i ne znam što ću reći djeci...«
»Nemaš se čega bojati. Siguran sam da će razumjeti.«
»Ne, neće«, odvratila je. »Sjećam se koliko je meni to teško palo.«
Tru je zadrhtao. Prisilio se da duboko udahne. »Ne razumijem.«
Hope je počela jače plakati, silovitim jecajima od kojih je ostala bez zraka pa
se držala za njega radi potpore. »Umirem«, rekla je na kraju. »Imam ALS, kao i
moj otac. I sada umirem.«
Na te njezine riječi Truu se glava ispraznila i uspio se usredotočiti samo na
sjene koje je bacala vatra te na to da su djelovale gotovo pa živo. Njezine riječi
kao da su odzvanjale u njemu. Imam ALS, kao i moj otac. I sada umirem.
Zaklopio je oči pokušavši joj ponuditi snagu, ali činilo mu se da mu tijelo
slabi. Jako ga je stisnula šapnuvši: »Oh, Tru... Žao mi je... Za sve sam ja kriva...«
Osjetio je pritisak iza očiju kad je opet čuo njezin glas.
Umirem... Ispričala mu je kako ju je tatino propadanje slomilo; da je toliko
smršavio tijekom posljednjih mjeseci da bi ga Hope nosila u krevet. Bila je to
nemilosrdna i nezaustavljiva bolest koja mu je na kraju ukrala i posljednji dah.
Tru nije znao što bi rekao i dok se Hope tresla i jecala na njegovim prsima, on je
jedva stajao na nogama.
Vani, iza prozora kuće svijet je bio crn. Noć je bila hladna, ali Tru je bio još
hladniji. Cijeli je život čekao Hope i pronašao ju je, ali sad će mu opet biti prebrzo
oduzeta. Misli su mu letjele, a tijelo ga je boljelo iznutra pa se opet prisjetio
zadnjeg retka u poruci koju joj je napisao kad ga je prvi put pozvala u šetnju
do Srodne duše.
Očekujem iznenađenja i prepuštam se tvom vodstvu.
Nije znao zašto su mu te riječi pale na pamet, ili što su sada trebale značiti,
jer nisu baš imale smisla. Hope je bila njegov san, jedino što je ikada htio, a sad
mu je rekla da umire. Truu se činilo da će se raspasti u komadiće dok su držali
jedno drugo i plakali, zvukova prigušenih zidovima kuće.

176
 Knjige.Club Books

DAN PO DAN

nala sam da sam bolesna čak i prije prvog dijagnostičkog testiranja«, rekla je
Z Hope. Trebalo joj je vremena da prestane plakati, a kad su suze konačno
presušile, Tru je obrisao i svoje lice. Otišao je u kuhinju skuhati još čaja pa joj je
donio šalicu dok je sjedala na kauč. Privukla je koljena prekrivena dekom.
Rukama je primila šalicu pa rekla: »Sjetila sam se kako je tata opisao prve
simptome. Jednostavno si iscrpljen, kao da si prehlađen, samo što nikad ne
postane bolje. Ja sam bila ta koja je doktorici predložila dijagnozu, ali ona je bila
skeptična. Jer ALS obično nije nasljedan. Samo jedan u deset slučajeva ima nekog
s tom bolesti u obitelji. No kad sam se došla testirati, a nalazi su se dugo čekali,
odmah sam znala.«
»Kada si saznala?«
»Pretprošlog srpnja. Dakle prije malo manje od godine i pol. Tek sam šest
mjeseci bila u mirovini i radovala sam se novom životu.« Zatim, znajući što će je
sljedeće pitati, dodala je: »Tata je izdržao malo manje od sedam godina. Mislim
da mi je bolje nego što je bilo njemu, barem zasad. Time želim reći kako mislim
da moja bolest napreduje sporije od njegove, ali vidim da mi je sada gore nego
kad sam saznala. Jutros sam jedva stigla do Srodne duše.«
»Ne mogu zamisliti kako je to suočiti se s takvim nečim, Hope.«
»Užasno je«, priznala je. »I još nisam smislila kako reći djeci. Bili su tako
mali kad je tata preminuo da ga se zapravo ne sjećaju. Ne pamte ni koliko je to
teško palo našoj obitelji. Znam da će, kad im konačno kažem, reagirati isto onako
kako sam ja. Bit će užasnuti i mnogo će vremena provodeći trčkarajući oko mene,
a ja ne želim da svoj život stave na čekanje radi mene. Ja sam imala trideset i šest
godina kad sam saznala, ali oni tek počinju živjeti. Ne želim to - želim da žive
svoje živote. No to će biti nemoguće kad saznaju. Jedini razlog zašto se ja nisam
raspala kad se tata razbolio bio je taj da su djeca bila mala i morala sam im se
posvetiti. Nisam imala izbora. Ali rekla sam ti kako je to bilo s tatom... Koliko je
teško bilo gledati ga kako umire.«
»Jesi.« Tru je kimnuo.
»To je bio jedan od razloga zašto sam lani ostavila pismo u sandučiću. Jer
sam shvatila da...«
Kad nije završila, Tru je posegao prema njezinoj ruci. »Shvatila si...?«

177
 Knjige.Club Books
»Jer sam shvatila da, iako je za nas prekasno, možda nije bilo prekasno da ti
se ispričam, a to sam morala učiniti. Jer sam te bila vidjela kako stojiš na cesti, a
ja sam samo nastavila voziti. Morala sam živjeti s time, što je možda dovoljno
velika kazna, ali... jedan dio mene htio je i tvoj oprost.«
»Oduvijek ti je oprošteno«, rekao je stegnuvši i drugu ruku oko njezine i
držeći je nježno poput ranjene ptice. »Napisao sam to u svom pismu - susret s
tobom bio je nešto što bih ponovio tisuću putu da mi se pruži prilika, čak i kad
bih znao da tome mora doći kraj. Nikad se nisam ljutio na tebe zbog tvog izbora.«
»Ali povrijedila sam te.«
Primaknuo se i dodirnuo joj obraz.
»Tuga je uvijek cijena kojom plaćamo ljubav«, rekao je. »Naučio sam to s
mamom i kad se Andrew odselio. To je jednostavno tako.«
Hope je tiho razmislila o tim riječima. Zagledala se u njega. »Znaš što je
najgore?« pitala je klonulo. »Kad znaš da umireš?«
»Ne znam.«
»I snovi ti počnu umirati. Kad sam dobila dijagnozu, prvo sam pomislila kako
to znači da vjerojatno neću postati baka. Neću uspavljivati unuče ili bojiti s njim
za stolom za piknik ili ga kupati. Činilo mi se da će mi najviše nedostajati
sitnice, sitnice koje se uopće nisu ni dogodile, a možda nikada i neće. Priznajem
da to nema smisla, ali ne mogu si pomoći.«
Tru je tiho razmislio o njezinim riječima. »Dok sam bio u bolnici«, odgovorio
je zatim, »i ja sam o tome razmišljao. Sanjao sam o planinarenju Europom ili tome
kako bih se počeo baviti slikanjem, a onda bih pao u tešku depresiju shvativši da
to možda neću moći ostvariti. Ali najluđe je to što su me planinarenje i slikanje
prestali zanimati kad mi je postalo bolje. Mislim da je u ljudskoj prirodi željeti
stvari koje su nam uskraćene.«
»Znam da imaš pravo, ali ipak... Stvarno sam se radovala tome da ću biti
baka.« Slabašno se nasmijala. »Naravno, pod pretpostavkom da se Jacob i Rachel
vjenčaju. A sumnjam da će se to dogoditi u bliskoj budućnosti. Čini mi se da
uživaju u svojoj slobodi.«
Nasmiješio se. »Znam da si rekla da ti je jutarnja šetnja teško pala, ali kad
smo se vraćali, djelovala si dobro.«
»I osjećala sam se dobro«, složila se. »Nekad to bude tako. Fizički se većinu
vremena mogu osjećati dobro, ako ne pretjeram. Mislim da mi se stanje nije
mnogo promijenilo u zadnje vrijeme. Želim vjerovati da sam se pomirila s time.
Na neki način to me je prosvijetlilo jer mi je olakšalo donošenje odluka o tome
što mi je bitno, a što nije. Znam kako želim provoditi vrijeme, a što želim
izbjegavati. Ali još uvijek bude dana kad sam preplašena ili tužna. Pogotovo zbog
djece.«
»I ja bih se tako osjećao. Srce mi je skoro puklo dok sam u bolnici gledao
Andrewov užasnut izraz lica dok je sjedio kraj mene.«
178
 Knjige.Club Books
»I zato im to tajim«, rekla je. »Čak ni sestre ne znaju. Ni prijateljice.«
Primaknuo se i oslonio čelo o njezino. »Hvala ti što si to podijelila sa mnom«,
šapnuo je.
»Htjela sam ti reći već ranije«, priznala je. »Kad si mi ispričao o svojoj
nesreći. Ali bilo mi je tako lijepo i nisam htjela da to završi.«
»Još uvijek nije«, rekao je. »Radije bih bio ovdje s tobom nego bilo gdje
drugdje. Unatoč tome što si mi upravo rekla, ovo je bio jedan od najboljih dana u
mom životu.«
»Stvarno si drag, Tru.« Tužno se osmjehnula. »Uvijek si bio.«
Malo je ukosila lice kako bi ga nježno poljubila, a grebanje njegove brade
probudilo je u njoj sjećanje. »Znam da si rekao da su ti dvije čaše vina granica, ali
ja bih voljela još jednu. Želiš li mi se pridružiti? U hladnjaku je još jedna boca.«
»Donijet ću je«, odvratio je.
Dok je bio u kuhinji, Hope je umorno protrljala lice ne mogavši vjerovati da
je konačno otkrila svoju tajnu. Bilo joj je užasno dok je to priznavala Truu, ali sad
kad je izgovorila te riječi, znala je da će ih moći ponoviti. Jacobu, Rachel,
sestrama. Prijateljicama. Čak i Joshu. Ali nitko od njih neće reagirati poput Trua
koji je joj je nekako ublažio strahove, pa makar samo na tren.
Tru se vratio iz kuhinje noseći dvije čaše pa joj je predao jednu. Čim je sjeo,
podigao je ruku, a ona se smjestila u njegovu zagrljaju. Neko su vrijeme sjedili u
tišini zureći u vatru. Hopeinom glavom vrtjeli su se događaji toga dana: Truov
povratak, knjiga crteža, odavanje njezine tajne. Gotovo da nije sve to mogla
procesuirati.
»Trebao sam se ukrcati na avion«, Tru je prekinuo tišinu. »Trebao sam se više
potruditi da te pronađem.«
»I ja sam se trebala više potruditi«, rekla je. »Ali i sama mi činjenica što si
sve ove godine mislio na mene puno znači.«
»I meni. Kao i ovo danas... ispunilo je sve moje snove.«
»Ali ja umirem.«
»Ja mislim da živiš«, rekao je iznenađujuće strogo. »Dan po dan, to nam je
svima jedina opcija. Ne mogu ti jamčiti da ću biti živ za godinu dana ili mjesec.
Čak ni sutra.«
Oslonila je glavu na njegovu ruku. »To ljudi govore i znam da ima istine u
tome. Ali drugačije je kad stvarno znaš da ti je vrijeme određeno. Ako je suditi po
mom ocu, imam pet, možda pet i pol godina. A zadnja nije baš dobra.«
»Za četiri i pol godine imat ću sedamdeset.«
»Pa?«
»Ne znam. Želim reći da je sve moguće. Znam samo da sam zadnje dvadeset
i četiri godine proveo sanjajući te. Žudeći za time da te držim za ruku, razgovaram
s tobom, slušam te, kuham s tobom i ležim noću kraj tebe. Nisam imao život
179
 Knjige.Club Books
kakav si ti imala. Bio sam sam, a kad sam čuo za tvoje pismo, shvatio sam da sam
samovao jer sam čekao tebe. Volim te, Hope.«
»I ja tebe volim.«
»Nemojmo onda više tratiti vrijeme. Konačno je došlo naše vrijeme. Tvoje i
moje. Neovisno o tome što nam budućnost nosi.«
»Što to govoriš?«
Nježno ju je poljubio u vrat, a ona je osjetila leptiriće u trbuhu kao i onda
davno. Namjestio joj je zalutale pramenove iza uha pa promrmljao: »Udaj se za
mene. Ili nemoj, nego samo budi sa mnom. Preselit ću se u Sjevernu Karolinu i
možemo živjeti gdje god želiš. Možemo putovati, a i ne moramo. Možemo
zajedno kuhati ili svaki dan jesti vani. Meni to nije bitno. Samo te želim grliti i
voljeti svakim dahom koji nam je ostao. Nije me briga koliko će to potrajati i
koliko ćeš se razboljeti. Želim samo tebe. Hoćeš li učiniti to za mene?«
Hope se zapanjeno zagledala u njega, a onda se nasmiješila.
»Stvarno to misliš?«
»Učinit ću sve što želiš«, rekao je. »Bitno mi je samo da sam s tobom.«
Bez riječi ga je uzela za ruku. Ustavši s kauča, povela ga je u spavaću sobu
pa su te noći ponovno otkrili jedno drugo dok su im se tijela kretala prisjećajući
se drugog vremena, poznatog, a opet nježno i nevjerojatno novog. Kad su završili,
ležala je pored Trua promatrajući ga istim dubokim zadovoljstvom koje je vidjela
i u njegovim očima. Bio je to pogled koji joj je nedostajao cijeli život.
»Voljela bih to«, šapnula je na kraju.
»Što?« pitao je.
Primakla mu se poljubivši ga u nos pa u usne. »Voljela bih« šapnula je, »udati
se za tebe.«

180
 Knjige.Club Books

POGOVOR

učio sam se s krajem Truove i Hopeine priče. Nisam htio prikazati Hopeinu
M dugu borbu s ALS-om ili razne načine na koje joj je Tru pokušao olakšati
zdravstvene probleme. Međutim, napisao sam još jedno poglavlje o tjednu koji su
Hope i Tru proveli na Carolina Beachu kao i o Hopeinim razgovorima s njezinom
djecom, o njihovu vjenčanju iduće veljače i safariju na kojem su uživali na
medenom mjesecu. Poglavlje sam završio opisom izleta do Srodne duše koju su
posjećivali svake godine, kada su u sandučiću ostavili žutu omotnicu kako bi svoju
priču podijelili s drugima. No na kraju sam odbacio te stranice koje sam napisao
- tijekom razgovora koje sam vodio s njima bilo je jasno da je priča koju su željeli
podijeliti bila jednostavna: zaljubili su se, godinama su bili razdvojeni, ali
pronašli su način da opet budu zajedno, dijelom zbog čarolije koja se pripisuje
Srodnoj duši. Nisam se htio udaljavati od gotovo bajkovite odlike njihove priče.
No ipak, njihova mi priča nije djelovala potpuna. Piscu u meni činilo se da
postoji rupa vezana za Truov život u godinama prije ponovnog susreta s Hope.
Zbog tog sam razloga, u mjesecima netom prije objavljivanja romana, nazvao
Trua kako bi mi odobrio još jedan odlazak u Zimbabve. Htio sam upoznati
Romyja, čovjeka koji je igrao malu, gotovo nebitnu ulogu u ljubavnoj priči Trua
i Hope.
Romy je bio u mirovini i živio je u malom selu u okrugu Chegutu u sjevernom
Zimbabveu, a putovanje do njega je jedna zasebna priča. U tom je dijelu zemlje
putovanje vrlo riskantno i bojao sam se da će me oteti, ali vozač kojeg sam
unajmio bio je dobro povezan s plemenima koja su kontrolirala područje što
mije osiguralo siguran prolaz.
Pišem to samo zato što je to podsjetnik na bezakonje koje sada vlada u zemlji
koju svejedno smatram jednom od najljepših mjesta na svijetu.
Romy je bio mršav i sijed, kože tamnije od većine ostalih seljana. Nije imao
prednji zub, ali kao i u Truovu slučaju, njegove su kretnje i dalje odavale
iznenađujuću gipkost. Razgovarali smo sjedeći na klupi napravljenoj od blokova
betona i nečeg što je prije bio kamionet. Kad sam se predstavio, ispričao sam mu
o knjizi koju sam napisao i objasnio da tražim dodatne informacije o
njegovu prijatelju Truu Wallsu.
Licem mu se polako raširio osmijeh. »Znači pronašao ju je, ha?«
»Mislim da su pronašli jedno drugo.«
Romy se prignuo i podigao štap sa zemlje.
181
 Knjige.Club Books
»Koliko si puta bio u Zimbabveu?«
»Ovo mi je drugi dolazak.«
»Znaš što se dogodi stablu kad ga slon obori? Zašto posvuda ne vidiš
porazbacana stabla?«
Znatiželjno sam odmahnuo glavom.
»Termiti«, rekao je. »Sve pojedu, dok ne ostane ništa. To je dobro za divljinu,
ali loše za sve što je napravljeno od drva. Zato je ova klupa od betona i metala.
Jer termiti samo jedu i jedu i nikad ne staju.«
»Nisam siguran da razumijem što mi pokušavaš reći.«
Romy je oslonio laktove na koščata koljena pa se nagnuo prema meni, i dalje
držeći štap. »Tru je bio takav kad se vratio iz Amerike... kao da ga nešto izjeda
iznutra. Oduvijek je volio samoću, ali sada je to bilo nešto više... stalno je bio
sam. Ostajao bi u sobi i crtao, ali više mi nije pokazivao crteže. Dugo nisam znao
što ga muči, samo da bi svakog rujna opet postao tužan.«
Romy je prelomio štap na dva dijela i pustio da dijelovi padnu na tlo.
»A onda, jedne noći u rujnu - pet ili šest godina nakon puta u Ameriku - vidio
sam ga kako sjedi vani. Pio je. Ja sam pušio pa sam mu se otišao pridružiti.
Okrenuo se prema meni, a njegovo lice... nikad još nije tako izgledao. Pitao sam
ga: >Kako si?<, ali nije odgovorio. Nije mi rekao da ga ostavim na miru pa sam
sjeo pored njega. Nakon nekog vremena predao mi je bocu. On je uvijek imao
dobar viski. Obitelj mu je bila bogata, znaš.«
Kimnuo sam.
»Nakon nekog vremena konačno me je pitao što mi je bilo najteže što sam
ikada učinio. Rekao sam da ne znam, život je pun teškoća. Zašto me je to pitao?
Rekao je da je znao što je najteža stvar koju je on ikada morao učiniti i da to
nikada ništa neće nadmašiti.«
Romy je drhtavo izdahnuo pa nastavio. »Nije se radilo o riječima... već tome
kako je to rekao. S toliko tuge, toliko bola, kao da su mu termiti pojeli dušu. A
onda mi je ispričao o tom putu u Ameriku... i o toj ženi. Hope.«
Romy se okrenuo prema meni.
»Volio sam nekoliko žena u životu«, rekao je sa smiješkom. No zatim mu je
osmijeh nestao s lica. »Dok sam ga slušao, znao sam da nikoga nisam volio na
taj način. A kad mi je ispričao kako su se oprostili...« Romy se zagledao u zemlju.
»Plakao je, poput slomljene osobe. U sebi sam osjećao slamanje njegova
srca.« Odmahnuo je glavom. »Nakon toga, svaki put kad sam ga vidio, pomislio
sam da još uvijek pati, samo da to skriva.«
Romy je utihnuo pa smo neko vrijeme samo zajedno sjedili i gledali kako se
sumrak spušta oko sela. »Nikad to više nije spomenuo. Onda sam ja otišao u
mirovinu i dugo nisam vidio Trua, sve do velike nesreće. Otišao sam ga posjetiti
u bolnici. Jesi li to znao?«

182
 Knjige.Club Books
»Jesam«, odgovorio sam.
»Grozno je izgledao, baš strašno. A doktori su rekli da mu je mnogo bolje
nego prije! Jako je miješao riječi pa sam uglavnom pričao ja. Trudio sam se biti
radostan i šaliti se i pitao sam ga je li vidio Isusa ili Boga kad je umro. Osmjehnuo
se tako tužno da mi je umalo slomio srce.
>Ne<, rekao mi je. >Vidio sam Hope.<«

Kad sam se vratio iz Zimbabvea, odvezao sam se do plaže na kojoj Tru i Hope
sada žive. Gotovo sam godinu dana istraživao i pisao knjigu i nisam ih htio više
ometati. I tako sam se zaputio u šetnju na obali te prošao njihovu kućicu. Nisam
ih vidio.
Bila je sredina poslijepodneva. Nastavio sam se šetati plažom pa na kraju
stigao do mola i prošetao do njegova kraja. Nekolicina ljudi je ondje pecala, ali
pronašao sam prazno mjesto u kutu. Zagledao sam se prema oceanu osjećajući
povjetarac u kosi, ispunjen svijesti da me je pisanje njihove priče promijenilo.
Nisam ih vidio mjesecima i nedostajali su mi. Nalazio sam utjehu u činjenici
da su zajedno, kao što su i trebali biti. Kasnije, dok sam prilikom povratka drugi
put prolazio kraj njihova doma, kuća mi je automatski privukla pogled. I dalje ih
nisam vidio.
Već se bližila večer i na nebu su se stapale nijanse ljubičaste, plave i sive, a
na obzoru se mjesec počeo uspinjati iz mora, kao da je dan proveo skrivajući se
na dnu oceana.
Počeo je padati mrak, a ja sam se našao kako opet proučavam plažu. Vidio
sam njihovu kuću u daljini i, iako je većina ljudi otišla s plaže, vidio sam da su
Tru i Hope izišli kako bi uživali u večeri. Srce mi je uzletjelo kad sam ih vidio i
opet sam pomislio na godine koje su proveli razdvojeni. Razmišljao sam o
njihovoj budućnosti, šetnjama u koje neće otići i pustolovinama koje
neće doživjeti. Razmišljao sam o žrtvi i čudima. Razmišljao sam i o ljubavi koju
su uvijek osjećali jedno prema drugome - nevidljive poput zvijezde na dnevnom
nebu, ali uvijek prisutne.
Stajali su pri dnu rampe, iste one koju je Tru gradio kad sam ga prvi put
susreo. Hope je bila u kolicima s dekom prebačenom preko nogu. Tru je stajao
pored nje, ruke nježno položene na njezino rame. Ta jednostavna gesta odavala
je doživotnu ljubav pa sam osjetio težinu u grlu. Nastavio sam zuriti u njih pa je
Tru sigurno osjetio moju prisutnost u daljini jer se okrenuo u mom smjeru.
Mahnuo mi je u znak pozdrava. Uzvratio sam mu znajući da je to svojevrsni
oproštaj. Iako sam ih smatrao prijateljima, sumnjao sam da ćemo opet
razgovarati.
Bilo je vrijeme da se posvete jedno drugome. Napokon.

183
 Knjige.Club Books

BILJEŠKA AUTORA

Dragi čitatelju,
iako se moji romani obično pridržavaju određenih očekivanih normi (obično
se zbivaju u Sjevernoj Karolini, sadrže ljubavnu priču itd.), trudim se u svakoj
knjizi na zanimljiv način mijenjati temu, likove i pripovjedne postupke. Oduvijek
sam volio postupak »samouvrštavanja« kojim se sam autor pojavljuje u fiktivnom
djelu - nekad kao slabo prikriven autobiografski pripovjedač, poput Vonneguta u
Klaonici pet, ili pukim slučajem, poput lika Stephena Kinga u Kuli tmine 6 čiji je
posve fiktivan dnevnik bitan za radnju (i čija smrt u romanu nastupa 1997.).
Jedan od meni najdražih romanopisaca, Herman Wouk, s devedeset i sedam
godina napisao je roman The Lawgiver u kojem se fiktivno upleo u katastrofalan
pokušaj snimanja filma u Hollywoodu, iako je njegova stvarna supruga Betty bila
vrlo sumnjičava prema toj ideji. Taj slojeviti postupak »priče u priči« uvijek me
je intrigirao - smatram to spisateljskim ekvivalentom renesansnih slikara koji su
se nestašno umetali u svoje slike. Nadam se da se slažete da su uvod i pogovor
koje sam napisao svojim glasom dodali zanimljivu dimenziju jednoj klasičnoj
priči o ljubavnicima kojima je ljubav dugo bila uskraćena. Iako je moj
»pronalazak« Truove i Hopeine priče potpuno fiktivan, nadahnuće i mjesto radnje
romana crpio sam izravno iz svog iskustva. Prvi sam put otputovao u Afriku 2010.
i tijekom tog sam se putovanja ludo zaljubio u zemlje koje sam imao priliku
posjetiti - te nevjerojatno predivne krajolike, fascinantne i raznolike kulture,
burnu političku prošlost i neobičan osjećaj bezvremenosti koji sam ondje doživio.
Kasnije sam se još nekoliko puta vratio u Afriku te svaki put istraživao druge
regije i razgledavao iščezavajući okoliš.
Ta putovanja promijenila su mi život, proširila svijest o mjestima koja su
posve drugačija od mog mirnog života u Sjevernoj Karolini. Na svakom od tih
putovanja upoznao sam desetke safari vodiča čiji su fascinantni životi i bogato
znanje bili kreativna podloga koja je dovela do stvaranja lika čija je sudbina bila
isprepletena i vođena njegovim odrastanjem u Africi. Carolina Beach također ima
posebno mjesto u mom srcu i često sam se tamo povlačio i prepuštao njezinim
jednostavnim, okrepljujućim užicima kad sam imao potrebu za introspekcijom ili
oporavkom.
Pogotovo izvan sezone, kada vjetrovite plaže i opušteni stanovnici nude
savršen lijek za razne stresove: prepuštao sam se dugim šetnjama po samotnim,

184
 Knjige.Club Books
pješčanim plažama, jednostavnim jelima u nepretencioznim restoranima i
neumornoj huci valova oceana.
Preporučam to svima koji traže mirniju alternativu tipičnom odmaralištu.
I na kraju Srodna duša. Ona stvarno postoji na prirodnom rezervatu Bird
Islanda blizu Sunset Beacha u Sjevernoj Karolini. Kao veteranu u pisanju pisama
odmah me je privukao samotni poštanski sandučić koji u mojoj priči ima ulogu
ključne lokacije. Možda jednog dana i vi pronađete način da posjetite tu slikovitu
destinaciju i podijelite svoje misli i priče...
Nicholas Sparks

185
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

amišljam da stvaranje svakog romana pomalo nalikuje na porod: proces je to

Z iščekivanja, straha, potpune iscrpljenosti, i na kraju ushita... I drago mi je što
to iskustvo ne moram proživljavati sam. Uz mene je, pri svakom koraku, od
gestacije do urlika tijekom izgona, moja dugogodišnja književna agentica Theresa
Park, koja nije samo nevjerojatno talentirana i inteligentna, već mi je zadnjih
četvrt stoljeća i najbolja prijateljica.
Tim ljudi u Park Literary & Media čine najimpresivniji i najsvestraniji
vizionari ove branše: Abigail Koons i Blair Wilson arhitektice su moje
međunarodne karijere; Andrea Mai nalazi inovativne metode suradnje s
trgovinama poput Targeta, Walmarta, Amazona te Barnes & Noblea; Emily Sweet
upravlja mnoštvom mojih profila na društvenim mrežama, radi na licenciranju i
suradnji brendova; Alexandra Greene tu je za ključnu pravnu i stratešku podršku,
a Pete Knapp i Emily Clagett paze da moja djela budu relevantna neprestano
rastućem čitateljstvu.
Izdavač koji je izdao sva moja djela, od Bilježnice nadalje, doživio je brojne
promjene tijekom desetljeća, ali tijekom proteklih godina zahvalan sam na tome
što moja djela promiče Michael Pietsch, glavni izvršni direktor Hachette Book
Groupa. Ben Sevier, izdavač Grand Central Publishinga i glavna urednica Karen
Kosztolnyik noviji su, ali vrlo dobrodošli dodaci timu, koji su sa sobom donijeli
nove ideje i energiju. Nedostajat će mi potpredsjednik maloprodaje GCP-a Dave
Epstein koji je - zajedno sa svojim šefom Chrisom Murphyjem i Andreom Mai
iz PLA-a - pomogao mi oblikovati strategiju maloprodaje zadnjih romana koje
sam izdao. Dave, želim ti mirovinu punu mirnih dana provedenih u pecanju. Flag
i Anne Twomey mi godinu za godinom kreiraju čarobne i elegantne korice knjiga.
Brianu McLenodnu i mojoj iznimno strpljivoj publicistici Caidyn Mulrooney-
Lyski zahvaljujem na tome što tako pažljivo upravljaju marketinškim i
promidžbenim kampanjama mojih knjiga; a Amandi Pritzker zahvaljujem na
pažljivoj i učinkovitoj suradnji s timom u Park Literaryju.
Moja dugogodišnja publicistica u PMK-BNC-u Catherine Olim moja je
neustrašiva zaštitnica te savjetnica bez dlake na jeziku i silno cijenim njezine
savjete. Maheri za društvene mreže Laquishe »Q« Wright i Mollie Smith pomažu
mi održavati svakodnevni kontakt s obožavateljima i potaknuli su me da
pronađem svoj glas u promjenjivom svijetu virtualne komunikacije - hvala vam
na odanosti i vodstvu tijekom svih ovih godina.

186
 Knjige.Club Books
U filmskim i televizijskim pothvatima isto imam izuzetan tim predstavnika s
kojima surađujem više od 20 godina: Howie Sanders (sada u Anonymous
Contentu), Key Khayatian u UTA-i i moj predani odvjetnik u svijetu zabave Scott
Schwimer. (Scottie, nadam se da ti se svidio imenjak u ovoj knjizi!) Svaki bi pisac
bio pravi sretnik da njegovim ili njezinim holivudskim projektima upravlja ovaj
tim iz snova.
A tu je konačno i moj obiteljski tim:
Jeannie Armentrout, moja pomoćnica Tia Scott, Michael Smith, moj brat
Micah Sparks, Christie Bonacci, Eric Collins, Todd Lanman, Jonathan i Stephanie
Arnold, Austin i Holly Butler, Micah Simon, Gray Zurbruegg, David Stroud,
Dwight Carlblom, David Wang, moje računovotkinje Pam Pope i Oscara Stevick,
Andy Sommers, Hannah Mensch, David Geffen, Jeff Van Wie, Jim Tyler,
David Shara, Pat i Billy Mills, Mike i Kristie McAden; moji dugogodišnji
prijatelji: uključujući Chrisa Mattea, Paula DuVaira, Boba Jacoba, Ricka
Muencha, Petea DeClera i Joea Westermeyera; moja proširena obitelj: uključujući
Montyja, Gail, Dianne, Chucka, Dana, Sandy, Jacka, Mikea, Parnell, te svi moji
rođaci, nećaci i nećakinje te na kraju moja djeca, Miles, Ryan, Landon, Lexie i
Savannah... U svim svojim molitvama zahvaljujem na tome što ste dio mog
života, svakim danom i svakim dahom.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

187