Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
THE LAST TRAIN TO KEY WEST

CHANEL CLEETON

S engleskoga prevela
Ana Briški Đurđevac

2
 Knjige.Club Books
Zagreb, 2021.

Mojoj obitelji, mojem srcu

3
 Knjige.Club Books

Jedan

SUBOTA, 31. KOLOVOZA 1935.

Helen

Tisuću sam puta zamišljala svojega muža kako umire. Sve počinje na brodu. More
je valovito, puše vjetar, a on pada preko ruba u vodu i odnosi ga snažna struja,
samo mu glava viri iz uskovitlane tirkizne vode, a brodica se ljulja nasred oceana,
prazna i sama, bez ijedne duše koja bi mu pritekla u pomoć.
Katkad mi taj prizor sine usred dana dok vješam rublje okružena lužnatim
mirisom i bijelim plahtama koje lepršaju na povjetarcu. Katkad mu se prepustim
kad mi misli odlutaju dok pečem ribu koju je Tom ulovio na Helen, brodici s
kojom dijelim dvije stvari: ime i činjenicu da su dani naše slave odavno prošli.
A katkad mi nadođe u snu, pa se naglo budim, a moje se disanje, onako grubo
i isprekidano, miješa s muževim hrkanjem dok spava pokraj mene, dlakave ruke
prebačene preko mojega struka i vrućega daha na mojem vratu, dok mu džin
isparava iz svake pore.
Ovoga je jutra to bio san, a kad sam se probudila, nije bilo ruke da me drži
prikovanu za krevet; mjesto pokraj mene pusto je, tek udubina u madracu na
mjestu koje je zauzimalo njegovo tijelo.
Kako je moguće da sam zaspala?
Hitro se odjenem i obavim jutarnju higijenu u zahodu, nadajući se da ću
postići prikladnu ravnotežu između brzine i dobrog izgleda. Dane nam određuju
jutra, oni rani trenuci prije nego što se Tom otisne na pučinu, kada do
sunčeva izlaska preostaje još nekoliko sati.
Dan će biti dobar ako je Tom sretan, ako je vrijeme lijepo, ako ima ribe, ako
učinim ono što se od mene očekuje. A ako Tom nije sretan...
Preplavi me val mučnine. U trbuhu mi pulsira bol, spusti se duboko u križa i
moram se osloniti o zid spavaće sobe. Dijete se ritnulo, pa spustim ruku na trbuh
da barem na tren uhvatim taj pokret.
Posljednjih je tjedana dijete sve življe, okreće se i udara, kao da ne može
dočekati taj skori dan kad će doći na svijet.
Mučnina popušta, pa se uspravim. Bol je prošao brzo kao što je i došao.

4
 Knjige.Club Books

Pođem iz spavaće sobe u dnevni prostor. Tom sjedi za stolom u jednome kutu
otvorena prostora koji nam služi kao kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak.
Kad me Tom tek doveo ovamo prije devet godina, nakon vjenčanja, koliba mi
se činila savršenim mjestom za početak zajedničkoga života - dom u kojem ćemo
podići obitelj. Oribala sam svaki pedalj tako da je sve blistalo, a kad bi Tom otišao
na more, lunjala bih plažom i skupljala razne zanimljive stvari koje su krijumčari
i mornari izbacili na obalu, pa bih ih uzela za pokućstvo koje si nismo mogli
priuštiti. Stol za kojim sada sjedi Tom nekoć je bio sanduk u kojemu se vjerojatno
krijumčario zabranjeni alkohol, u ona doba kad je takvo što bilo protuzakonito.
I dok sam nekoć čistila s ponosom i nadom u bezbroj mogućnosti, sada vidim
samo propuštene prilike, a dom u koji sam utkala pregršt snova sada je samo još
jedno neispunjeno obećanje.
Na podu nedostaju daske, s vanjskih zidova ljušti se boja, a životni prostor
dijelimo s nametnicima i gamadi koja se uvlači kroz sve dostupne pukotine.
Jedina prednost kolibe njezina je blizina moru, koje nije ni petnaest metara
daleko.
Tomova brodica usidrena je u obližnjoj uvali. Kad je on na moru, koliba je
ugodna, a od vanjskoga svijeta štite nas stabla mangrova. Kad je kod kuće,
pretvara se u ruke što me dave.
“Stiže oluja”, gunđa Tom. Okrenut mi je leđima, no težina djeteta koje nosim
usporila mi je korake i najavila moj dolazak prije nego što sam se pripremila za
susret. Okrenuo je stolac prema prozoru što gleda na more. Za ribara, nema
važnijega od prognoze vremena.
“Kišna oluja hara Bahamima”, dodaje glasom promuklim od sna te s nekom
neopisivom notom koja se razvila tijekom godina našeg braka. “Krenut će ovamo,
sigurno.”
Upravo me Tomova ljubav prema moru i privukla njemu - kapi vode na
njegovoj koži, blagi okus soli na usnama kad bi me krišom poljubio, vjetar u
njegovoj kosi, pustolovni odlasci brodom. Bila sam mlada, bilo mi je tek petnaest
godina kad smo se počeli viđati, šesnaest kad smo se vjenčali, pa su me privlačile
stvari koje su se tada doimale bezazlenima - njegove krupne šake, mišići i tetive
na preplanulim podlakticama, široka pleća iz dana koje je proveo noseći kutije i
sanduke sumnjiva podrijetla. Mislila sam da će me zaštititi, no i to se pokazalo
samo pustim obećanjem.
“Hoće li vrijeme biti loše?” upitam.
Naš kutak svijeta često šibaju oluje. Srećom, dugo nije bilo posebno opasnih,
no kad sam bila djevojčica, Key West poharao je opak uragan. Nitko nije poginuo,
no još se sjećam kako je vjetar nosio kolibu mojih roditelja, kako je more prijetilo
da će je progutati. Bila sam prestravljena.
“Nitko ne misli da ima razloga za brigu”, odgovori Tom. “Na radiju sam čuo
da meteorološki ured misli da će nas zaobići.”

5
 Knjige.Club Books

“Hoćeš li danas na more?” Trudim se govoriti opušteno. Naučila sam da ne

smijem ispitivati kamo će ići, što će raditi. Vremena su teška, pa će čovjek na
svašta pristati kako bi stavio hranu na stol.
Tom potvrdno progunđa.
Uputim se prema kuhinjskom pultu, pazim da mi tijelo bude izvan dohvata,
pa bokom udarim o gumb na štednjaku, a nogom zapnem za hladnjak na podu.
U skučenoj kolibi, u skučenom braku, naučiš upotrebljavati prostor oko sebe
kao neku vrstu amortizera, naučiš postati savitljiv i gibak, naučiš se saviti pred
tuđom voljom.
No moje se tijelo promijenilo, trbuh mi je izbočen, udovi nezgrapni, i iznova
sam morala naučiti kako zauzimati što manje prostora, zajedno s djetetom. Teško
se hitro kretati kad u sebi nosiš još jedno biće.
Na stol spuštam Tomov doručak.
Hvata me za zapešće, taman dovoljno jako da se trznem, ali ne i da me baci
na koljena. Zapuštena koliba nije jedina koja odražava stanje našeg odnosa.
Tragovi našega braka vidljivi su i na meni.
“Zašto te zanima hoću li na more?” zapitkuje.
“Bri... brinula sam se. Bit će opasno bude li loše vrijeme.”
Čvršće me stišće, zarije mi nokte u kožu. “Misliš da se ne znam snaći na
moru? Odmalena ribarim ovim vodama.”
Zapešće mi pulsira, koža mi gori od bola što me preplavio, koljena mi klecaju
pod težinom trbuha i pritiskom njegovih prstiju.
Slobodnom rukom hvatam se za rub stola pokušavajući uhvatiti ravnotežu.
“Znam. To je zbog bebe, porod je blizu, pa sam samo nervozna. Oprosti mi...”
Riječi me izdaju, bolje sve jači, pa blebećem besmislice, sve samo da me pusti
- da pusti nas, da se ovo ne pretvori u nešto mnogo gore od modrica na mojem
zapešću.
Pušta me mrmljajući ispod glasa: “Žene.”
Mene boli ruka, a on se već okreće hrani koju sam mu pripremila.
Oduševljeno se baca na palačinke od kukuruznog brašna u trenu zaboravivši
na svoj bijes.
Hitro jede, a ja obavljam svoju jutarnju rutinu i pospremam kuhinju. U
sanjarenje, u koje se uvlačim kao u staru, udobnu haljinu, probijaju se zvukovi -
viljuška kojom struže po tanjuru, stolac koji grebe po podu, teški koraci koji ga
odnose do vrata, sve dok se ponovno ne nađem sama u kolibi na stupovima.

Od kuće do restorana u kojem radim hodam poznatim pješčanim puteljcima i

prolazim pokraj redova muškaraca koji pokušavaju naći kakav posao za taj dan.
S obzirom na to da je Velika depresija, imam sreće što imam posao kod Ruby.

6
 Knjige.Club Books

Prilika je malo, a još ih je manje za žene. No Ruby je odana i osigurava mi mjesto

i u boljim i u gorim vremenima.
Key West je “najjužniji grad”, kraj puta, najdalje što možeš doći u SAD-u
prije nego što zagaziš u more. Obilježje je to zbog kojeg se tu okupljaju razni
ljudi: lutalice, kriminalci, ljudi koji se žele izgubiti u masi, ljudi koji žele da ih se
vidi, kao da je ovdje na rubu svijeta sve moguće - barem za većinu nas. Nekoć je
tako i bilo, ovamo se moglo samo brodom, no sada preko oceana vodi željeznica i
povezuje otočiće arhipelaga Keys s kopnom i Miamijem. Proteže se preko dvjesto
pedeset kilometara, putovanje je to od nekoliko sati vožnje, a sagrađena je
zahvaljujući ambiciji gospodina Henryja Flaglera - za života jedan od najbogatijih
ljudi u državi - ambiciji kojoj su se rugah kad je prije nekoliko desetljeća najavio
projekt. No gospodin Flagler nije se dao i željeznica je sagrađena donoseći
poslove ljudima poput mojega oca - rođenog Conchanina, doseljenika s Bahama
europskoga podrijetla - i ljudima koji su u Keys došli trbuhom za kruhom, koji su
golim rukama položili tračnice za željeznicu Key West.
Ta je željeznica jedan od najvećih poduhvata ljudskog roda, rekao bi tata.
Možeš li zamisliti da letiš preko oceana u jednome od onih golemih strojeva?
Nisam to mogla zamisliti.
Kakvi su to ljudi mogli izmisliti lebdeću željeznicu? Kakvi su se ljudi vozili
u njoj?
Tata mi je rekao da na svijetu postoje dvije vrste ljudi.
Ljudi koji vlastitim rukama grade, i ljudi koji uživaju u onome što su drugi
izgradili. A onda nas je zahvatila Velika depresija i svi su odjednom postali
jednaki.
Davno prije nego što sam se rodila, Key West bio je najveći i najbogatiji grad
na Floridi. No Florida je počela propadati i prije nego što je ostatak zemlje osjetio
posljedice kraha iz 1929. Nestalo je novca i kredita, nasade citrusa napali su
nametnici. I sada više nema posla, ljudi su gladni i očajni, grad je bankrotirao,
budućnost je nesigurna i tisuće ljudi odlaze na sjever nadajući se boljem životu.
Vlada šalje nešto pomoći, što je bolje od ničega, no nikada nije dovoljno.
Pokušavaju oživjeti grad šaljući nam preživjele veterane Velikog rata koji bi
trebali sagraditi novi dio ceste i povezati Grassy Key s Lower Matecumbeom.
Na uglu Trumbo Roada i Caroline Streeta prolazim pokraj željezničke
postaje, kao i svakoga dana proteklih devet godina. Iza nje nalaze se novi dokovi.
Prijevoznička kompanija Florida East Coast svakoga dana nudi prijevoz
do Havane na Kubi. Na trajekte utovaruju desetke automobila te ih s putnicima
odvoze preko mora. Flaglerova vizija spone između New York Cityja i Havane
ostvarila se u vidu višednevnoga putovanja željeznicom te nekoliko sati trajektom
iz Key Westa.
Stižem do parkirališta restorana gdje me dočekuje poznati dotrajao znak.

7
 Knjige.Club Books

Blizina željezničke postaje i trajektnoga terminala privlači goste, a mještani

vole doći i zuriti u pridošlice i uživati u Rubynim niskim cijenama. Ruby se ne
voli prenavljati, što se vidi po jednostavnom namještaju i zdravoj seljačkoj hrani.
Lokal je to u kojem znaš što možeš očekivati čim kročiš kroz vrata, restoran čije
se preporuke temelje na izvrsnoj hrani, a ne atmosferi.
Sve do podneva stalno dolaze gosti, stoga obilazim stol za stolom, križa me
sve jače bole, dijete me pritišće. Kad god uspijem uhvatiti slobodan trenutak,
skrivam se u stražnjem dijelu restorana oslonjena o zid, da malo odahnem. Mirisi
što dopiru iz kuhinje gotovo su prejaki za moj slab želudac, no u ovom stupnju
trudnoće toliko mi je potreban odmor da ne obraćam pozornost.
Vrata restorana otvaraju se uz glasnu zvonjavu i neugodan tresak, krhka
drvena građa teško se nosi s krupnim muškarcem koji se uhvatio kvake. Glave se
okreću, tresak je nadglasao buku iz kuhinje i razgovore gostiju. Pridošlica se
blago zarumeni na ulasku i polagano zatvori vrata za sobom.
Ne moram ni gledati da bih znala koji će stol zauzeti. Posljednjih nekoliko
mjeseci redovito dolazi u restoran, premda se uvijek drži za sebe i sjedi u kutu.
Znam mu samo ime - John - a i to mi je nevoljko odao prije nekoliko mjeseci.
“Evo tvoje omiljene mušterije”, namigne mi Ruby iz kuhinje i obriše ruke o
pregaču. Teško se može naći bolje poslodavce od Ruby i njezina muža. Plaćaju
dobru nadnicu, s obzirom na to u kakvim vremenima živimo, i paze na svoje
osoblje. Postanu li mušterije previše nametljive ili previše razuzdane, Ruby i Max
spremno će uletjeti. Ruby nije baš društvena, više se voli držati svoje kuhinje pa
doček gostiju i posluživanje prepušta meni i drugoj konobarici Sandy, no tijekom
godina postala mi je više od šefice. Gotovo smo prijateljice, rekla bih.
“Očito je stigla plaća kad su se svi sjatili ovoga vikenda. A on mi se danas
čini posebno gladnim”, pridoda.
“Uvijek se doima gladno”, odvratim ne obraćajući pozornost na Rubyno
zadirkivanje i bljesak u njezinu oku.
“Baš je čudno što uvijek jede ovdje, zar ne?” nastavlja Ruby. “Jako
zanimljivo.”
“Sigurno dolazi zbog pite od limete”, ravnodušno odgovorim. “Svi znaju da
je tvoja pita najbolja u Key Westu.”
Pita od limete nije popularna samo zato što je Rubyna najbolja u gradu. Ljudi
i dalje moraju jesti najbolje što mogu, a pita je među najjeftinijim stavkama na
jelovniku.
Ruby se smiješi. “Sigurna sam da dolazi samo radi pite.”
John je uvijek uljudan i tih, no tko god da mu se približi ne može a da ne
zamijeti da je to čovjek koji je proživio strahote i da za njega rat nikada nije
završio. Ne bih trebala biti nervozna zbog njega - uvijek ostavlja dobru napojnicu
i nikada me nije gnjavio - ali nešto na njemu silno me podsjeća na Toma da kad
mu priđem gotovo ostanem bez daha.

8
 Knjige.Club Books

Kad spustim tanjur na stol pred njega, čini mi se kao da tamo sjedi jedan drugi
čovjek, jednako krupan, čovjek koji se svojom tjelesnom nadmoći služi kako bi
nanio bol, i instinktivno se stisnem te čekam da me mesnatom šakom zgrabi za
zapešće, da prevrne tanjur jer hrana nije bila dovoljno vruća kad sam je donijela,
da me pogodi tanjurom jer mu je dosta toga što svaki dan jede isto, i zar ja ne
znam koliko se on muči, kako je tamo na pučini, zar ne cijenim hranu koju mi
stavlja na tanjur kad mnogi imaju toliko malo, kad su ljudi gladni, kako mogu biti
tako nezahvalna, tako...
I odjednom više nisam u kolibi gdje se iza šume mangrova kriju toliki grijesi,
nego sam opet u restoranu i teško dišem.
“Jesi li dobro?” upita Ruby.
Zadrhtim. “Jesam.”
“Znamo da ti je teško posluživati ovako blizu porodu. Možda bih ja mogla
češće izići iz kuhinje. Ili bi se možda Max mogao okušati u tome.”
Imam sreće što me nisu otpustili kad mi je trbuh narastao; ne mogu si priuštiti
da ostanem bez posla, pogotovo zato što nitko drugi neće zaposliti ženu u mojem
stanju.
“Dobro sam, hvala. Osim toga, treba nam novac.”
Već je i sada dovoljno teško hraniti dvoja usta; još se nisam dosjetila kako
ćemo hraniti troja. No, ne isplati se sada brinuti oko toga. Život će ići dalje svojim
tijekom, brinula se ja ili ne, i nekako je drsko misliti da je ono što budućnost nosi
samo u našim rukama.
Teškim korakom krenem prema pridošlici, putem dopunim šalice kave i
odgađam susret što duže mogu.
Ponovno me preplavi mučnina i zateturam.
“Želite li sjesti?”
Iznenađeno se trgnem.
Jedino što sam od Johna ikada čula, osim njegova imena, odnosilo se na
narudžbu, kao da mu je Bog za svaki dan dodijelio tek određen broj riječi kojima
se može poslužiti, a koje je potrošio prije nego što je došao u restoran.
Krupan je, široka vrata i ramena, i visok, vrlo visok. Mišići mu se napinju o
tanku košulju i otrcano radno odijelo, a viljuška i nož koje drži doimaju se
malenima u njegovim rukama. Ipak, njegove manire za stolom u neskladu su s
grubim izgledom.
Glas mu je neobično nježan za tako krupna muškarca, riječi su odsječne i
jasne, a naglasak odaje da nije odavde.
“Dobro sam”, odgovorim i brže-bolje pustim stol. “Ipak, hvala.”
Ponovno porumeni i okrene se od mene. Tijekom svih vikenda što dolazi u
restoran, nikada ga nisam vidjela u društvu drugih veterana koji rade na autocesti.

9
 Knjige.Club Books

Uvijek ga pozdrave, kimnu mu ili dodirnu šešir, no prođu pokraj njega kao da je
oko sebe podignuo zid. On je jedan od njih, a ipak to nije.
Stanovnici u širokome luku zaobilaze veterane žaleći se na pijančevanje i
raspuštenost kad za vikend dođu u Key West. Vjerojatno su još manje dobrodošli
u čvrsto povezanim zajednicama na Matecumbeu i Windley Keysu, gdje
je stanovnika još manje, a dani i noći još su tiši. Vremena su teška, a kad ljudi
dotaknu dno, strah i nesigurnost natjerat će ih da zbiju redove i s podozrivošću
odbacuju pridošlice, iako to čine na vlastitu štetu. Treba nam ta cesta i
željeznica kako bi dovele turiste, pa bi čovjek mislio da će mještani biti uljudniji
prema ljudima koji rade na njima. No ja sam odavno odustala od pokušaja da
razumijem ljude oko sebe.
Ljudi su misterij i iznenadit će te onoga trenutka kad pomisliš da si ih shvatio.
“Koliko još?” upita John uspravivši se u stolcu. Pogled je uperio prema
mojemu izbočenom trbuhu pod otrcanom pregačom. Oči su mu čokoladnosmeđe,
malo tamnije od kose, a na trepavicama bi mu pozavidjele mnoge žene.
Porumenim zbog njegova izravnog pitanja.
Trudnoća otkriva tvoju intimu svijetu, željela ti to ili ne.
“Nekoliko tjedana”, odgovorim.
Dijete se ponovno ritne.
John stisne oči, kao da nešto računa. “Ne biste trebali toliko biti na nogama.”
Ne brinem se ja o tome što bih “trebala”. Voljela mene Ruby ili ne, ovo je
posao, a bilo je vremena kad je upravo ovo zaposlenje značilo da nećemo ostati
gladni, kad bi se Tom tako napio da ne bi mogao na more, ili kad bi zapio svoju
plaću.
“Što ćete danas?” upitam, ne obraćajući pozornost na njegove riječi.
“Jaja i slaninu”, odgovori on nakon stanke. “I crnu kavu.”
Uvijek naruči isto.
“Stiže za nekoliko minuta”, odvratim.
Sagnem se i obrišem mrlju sa stola, a rukav mi se podigne na podlaktici i
otkrije tamnoljubičaste modrice što mi krase kožu.
Pet modrica veličine otiska prsta, da budem precizna.
Porumenim i povučem rukav prema dolje.
“Što se dogodilo?” tiho upita John.
“Ništa”, slažem.
Jasno je da nije odavde, jer svi u Key Westu znaju da je Tom Berner grub
prema svojoj ženi kad popije - i kad je trijezan.
“Još nešto?” S mukom se priberem i namjestim uljudan osmijeh na lice.
Ne želim njegovu osudu, ni njegovo suosjećanje; ništa mi ne znače
dobronamjerne riječi koje će mi na kraju donijeti više zla nego dobra. Svi kažu da

10
 Knjige.Club Books

se ono što se događa između muža i žene tiče samo tog muškarca. Ja sam Tomova
žena, njegovo vlasništvo, i može sa mnom što god ga volja.
Dijete će biti njegovo, željela ja to ili ne.
John odmahne glavom u znak odgovora, ne treba mu ništa više, i ponovno se
pretvara u mučaljiva stranca na kakvog sam se naviknula.
Oglasi se zvonce iznad ulaza, a restoran utihne ugledavši novopridošlice.
Žena je mnogo elegantnija od uobičajenih mušterija, haljina na njoj doima se
kao da je stigla ravno iz Pariza, ili nekog takvog otmjenog grada.
Lijepa je na gotovo nedodirljiv način, kao da je sišla sa stranica kakvoga
holivudskog časopisa; kosa joj je crna poput tinte, usne krvavocrvene, koža
besprijekorna. Tamnokosi muškarac pokraj nje ulazi kao da je vlasnik restorana,
a ona se doima kao da lebdi preko vode, klizi kroz život.
To su vlasnici željeznice, zasigurno. U životu nisam vidjela takvu haljinu.
Sjednu za prazan stol u mojem dijelu restorana i ja krenem prema njima, no u
tom me trenutku ponovno obuzme moj san i zamislim Toma na brodu na moru,
vjetar šiba oko njega, valovi su sve jači, u daljini se kovitla oluja, munje paraju
nebo, prolamaju se gromovi, a nebesa se obrušavaju u pravedničkom gnjevu.
Na tren zatvorim oči i u sebi izgovaram molitvu koja mi prolazi kroz glavu
već gotovo devet godina.
Molim se da more zadrži mojega muža, i da mi se ne vrati.

11
 Knjige.Club Books

Dva

Mirta

“Mlijeka?”
Podižem pogled prema plavokosoj konobarici, s mukom smišljajući odgovor
na njezino pitanje.
Kakva je to žena koja ne zna kakvu joj kavu pije muž?
Pogledi su nas pratili od trenutka kad me Anthony uveo u Rubyn restoran.
Moja je haljina previše formalna za ovakvo mjesto, nakit pretjeran, a lice tamnije
od lica drugih gostiju.
Osjećam se poput uljeza, kao da mi ovdje nije mjesto.
“Nisam sigurna”, odgovorim spotičući se o engleske riječi. Želudac mi se
okreće, a od doručka koji sam pojela prije nekoliko sati na trajektu od Havane do
Key Westa ostao mi je metalni okus u ustima. Cijelo putovanje provela sam u
strahu da ću izgubiti bitku s mučninom i povratiti jaja i voće na Anthonyjeve
kožnate ulaštene cipele. Gotovo uopće nisam spavala, opterećivalo me je pitanje
hoće li moj suprug odabrati upravo taj trenutak da konzumira naš brak.
Na kraju su sve moje brige bile uzaludne. Ne znam gdje je Anthony proveo
putovanje, no svakako ga nije proveo u mojem krevetu.
Konobarica podigne obrvu na moj odgovor, a vrč mlijeka i dalje joj je u ruci.
Ugledavši moj prstenjak, iskolačila je oči, njezina reakcija na dijamant na mojem
prstu nalik je na moju kad mi ga je Anthony dao prije više tjedana.
“Može mlijeka”, odlučim se riskirati; Anthony je otišao obaviti telefonski
razgovor.
Konobarica se sagne kako bi natočila mlijeka u Anthonyjevu šalicu kave, a iz
punđe na vrhu glave pobjegne joj pramen gotovo bijele kose.
Trudna je, velik trbuh upadljivo joj se izbočio na sitnome tijelu, kao da će
djetešce svakoga trenutka stići, a vrč kave doima se preteškim za njezine tanke
ruke. Koža joj je ispucana i crvena, gotovo u ranama.
Čini se da je mojih godina - rane dvadesete - ili nekoliko godina starija.
Premlada je za umor u tim očima, za pognuta ramena.
A ipak, vrlo je lijepa.
12
 Knjige.Club Books

Podsjeća me na akvarel koji je visio na zidu roditeljske kuće u Havani -

prigušene, izblijedjele boje koje stvaraju poseban dojam dražesti uz natruhu
nečega prolaznoga u toj ljepoti. Ipak, pokreti su joj nervozni, drhtavi,
gotovo grčeviti, nimalo u skladu s mirnoćom lica.
Prekasno okrenem dijamant na prstu tako da se ne vidi, posramljena zbog
razmetljiva kamena i odjeće koju je on platio. Da je sudbina htjela drukčije,
završila bih poput ove žene: otrcane odjeće, očiju punih umora i očaja.
“Tek smo se vjenčali”, nudim objašnjenje za nesigurnost oko mlijeka, iako
time nisam ništa objasnila. Čak i mladenci imaju neku povijest iza sebe, neku
naklonost i razumijevanje.
Konobarica zausti kao da ima nešto dodati, no istoga trenutka zatvara usta;
više ne gleda mene nego Anthonyja koji se vraća, vitkih udova, odiše snagom i
samopouzdanjem.
Zgodan je muškarac, taj moj suprug, blistav poput dijamanta na mojem prstu,
muškarac kakvom se žene dive, a muškarci rado traže u zadimljenim klubovima
gdje se uz čaše ruma sklapaju sumnjivi ugovori i razmjenjuju nepouzdane
informacije o dionicama - iako toga danas nema mnogo. Kad se ponovno pojavi
u restoranu, privlači poglede, njegovu šminkerskom odijelu ovdje nema
mjesta kao ni mojoj haljini.
Da, zgodan je i - što je najvažnije, barem mojim roditeljima - bogat je i dobro
umrežen, iako glasine o izvorima njegova bogatstva govore o dekadenciji, pa čak
i o kriminalu. No ovih dana to nije ni važno. Novac mu je kupio ženu čija je obitelj
zapala u nevolju. Nisam saznala kakav su dogovor postigli on i moj otac - je li
bila riječ o zlatu, imovini ili nekoj drugoj vrsti naplate za njegovu jedinu kćer - no
mene nisu ni pitali što mislim o tome.
“Jesi li naručila ručak?” upita me Anthony. Jezik je još jedna barijera između
nas.
Ja najbolje govorim španjolski, njemu je talijanski draži, pa se moramo
snalaziti na engleskom koji oboje znamo.
Kako ćemo izgraditi život, a toliko smo različiti?
“Ne, nisam još. Nisam znala što bi želio. Kava te čeka.” Mahnern prema
šalici, želim vidjeti njegovu reakciju na piće. Toliko malo znam o njemu: što voli,
kakav je uopće, kakva mu je narav.
Konobarica odlazi, a bokovi joj se njišu dok se bori s teškim pladnjem u
rukama.
“Razgovarao sam telefonom s prijateljem”, kaže Anthony. “Odvest ćemo se
autocestom do trajekta koji će nas prebaciti do Islamorade. Osoblje je već sve
pripremilo za naš dolazak.”
Ponovno okrenem prsten, ne mogu se naviknuti na njegovu težinu, oštri zupci
koji drže dijamant katkad mi se zabiju u kožu. Kakav to muškarac u ovakva
vremena kupuje ženi takav prsten?
13
 Knjige.Club Books

Anthony se namršti, zagledao se u moje prste. “Je li prevelik?”

“Pardon?”
“Prsten.”
Prestanem se meškoljiti.
“Je li prevelik za tvoj prst?” objasni on. “Možemo ga u New Yorku odnijeti
draguljaru, da ga prilagodi.”
U kući Anthonyjeva prijatelja u Islamoradi provest ćemo medeni mjesec, a za
tjedan dana krenut ćemo željeznicom Florida East Coast do našega krajnjeg
odredišta u New Yorku. Nikada u životu nisam bila u New Yorku, ne
poznajem tamo ni žive duše, a trebao bi mi postati dom, tamo bih mu trebala roditi
djecu i proživjeti ostatak života. Koliko si god puta ponavljala da je to moja
budućnost, ne uspijevam se pomiriti s naglim promjenama, tako konačnim. Ne
mogu zamisliti naše dane, ne mogu shvatiti kako ću naučiti biti suprugom ovom
čovjeku.
Hoće li mi obitelj dolaziti u posjet? Roditelji? Brat? Hoće li me suprug ikada
ponovno odvesti na Kubu? Stigao je poslom nakon revolucije 1933., no ništa mi
nije govorio o svojim dugoročnim planovima, nije rekao namjerava li se vraćati.
Hoću li ikada više otići kući?
“Prsten je savršen. Divan je. Mislim da ti nisam zahvalila kako priliči”,
dodajem sjetivši se majčina savjeta da će mi u braku biti lakše uspijemo li naći
nešto zajedničko, budem li pokazivala dobru volju.
Moćni ljudi imaju i previše posla, Mirta. Ne zanimaju ih problemi u kući ni
kako provodiš dane, kao ni tvoje mušice. Moraš dati sve od sebe da usrećiš
supruga, olakšaš mu život, tako da bude ponosan na tebe.
Govorila mi je to zakapčajući bijelu čipkastu vjenčanicu, dok su me bockale
pribadače koje su pridržavale haljinu. Gurnula mi je buket bijela cvijeća u ruke i
usput davala upute za to neočekivano vjenčanje. No savjete za prvu bračnu noć
nisam dobila.
“Znao sam da je savršen za tebe čim sam ga vidio”, kaže Anthony, a ja
potisnem potrebu da se namrštim.
Teško da bih ikad odabrala takav prsten. Prevelik je, previše kričav, previše
sve. Vremena su takva, pogotovo s obzirom na politička previranja na Kubi, da
smo naučili preživljavati ne privlačeći pozornost na sebe. Znam da mu ne bih
smjela zamjerati zbog te pogreške, no ipak je dodajem na gomilu zamjerki vezanih
uz ovaj brak.
“Sviđa mi se restoran”, naglo kažem, samo da prestanemo razgovarati o
prstenu.
“Stvarno?” Ogleda se po nakrcanoj blagovaonici. “Bojao sam se da će biti
previše neugledan. Znam da si se naviknula odlaziti na mnogo bolja mjesta u

14
 Knjige.Club Books

Havani. No mislio sam da će nam tako biti jednostavnije jer je blizu trajekta.
Gotovo ništa nisi pojela tijekom putovanja.”
“Da, ne zalazim baš na ovakva mjesta”, priznajem, iako me restoran zanima
baš zbog toga što je toliko neuobičajen.
Dok je otac podržavao predsjednika Machada, naš je položaj bio siguran i
živjeli smo u izoliranom svijetu havanskoga visokog društva.
Sve se promijenilo prije dvije godine.
Kubancima je dojadila Machadina diktatura, a gospodarski problemi koje je
potaknula kriza u SAD-u te politički pokret koji su vodili studenti izazvali su
napetosti i nasilje u zemlji. Uza sve više nevolja, Amerikanci su intervenirali na
diplomatskoj razini, pa je Machadu na kraju otjerala u izgnanstvo skupina koju su
vodili njegovi bivši vojni dočasnici. Nakon puča, njegove su sljedbenike -
machadiste - proganjali, njihova su tijela razbacana diljem Kube, visjela su s
uličnih svjetiljki, bačena pokraj ceste, spaljena na gradskim trgovima.
Božjom ili nekom drugom milošću, moj je otac preživio, no pogriješio je
podržavajući krivog kandidata u borbi za vlast, a sada Fulgencio Batista - koji je
u međuvremenu postao pukovnik vuče konce u Kubi i njemu se valja dodvoravati.
Stoga je moj stariji brat Emilio dobio zadatak nadgledati naše tvornice šećera,
izgraditi bolji odnos s novim režimom i ulizivati se Batisti. Otac je pao u nemilost
zbog svoje bliskosti s Machadom, iako je na kraju imao više sreće nego njegovi
prijatelji koji su izgubili život, pa sada Emilio mora voditi našu obitelj.
“Nekoć smo provodili dane vani, u društvu”, oprezno biram riječi. “No u
posljednje smo vrijeme većinom bili kod kuće. Družili smo se s drugim obiteljima
koje su, poput mojeg oca, izgubile pozicije nakon revolucije 1933. koja je dovela
Batistu na vlast.”
Anthony i ja posljednjih smo nekoliko godina živjeli na istome otoku, no
nismo živjeli u istoj državi.
Zahvaljujući Batistinim novim vezama s Amerikancima, Anthony je došao
razvijati poslove s kasinom i hotelima, no on je tamo bio samo posjetitelj, dobro
zaštićen od užasa kojih smo se svi mi bojali.
“Pitao sam se kako si provodila dane i noći”, kaže. “Viđao sam te po Havani,
no uvijek si bila samo u prolazu. Nikad nisam vidio kamo ideš.”
Porumenjela sam. “Moja su odredišta sigurno bila mnogo manje zanimljiva
od tvojih.”
“Možda.” Nasmiješio se. “Nikad nisam smatrao da dame žele navraćati u
noćne klubove i kasina.”
“Teško je znati što bi mi se moglo svidjeti kad su mi tolika vrata zatvorena.”
U pogledu mu bljesne nešto što bi moglo biti razumijevanje.
Iako je mnogo lakše biti muškarac nego žena, možda ipak imamo nešto
zajedničko, koliko god tanašno bilo - velika je razlika između zarađena novca i

15
 Knjige.Club Books

naslijeđena bogatstva, i ne sumnjam da je moj suprug, čiji je novac zarađen tko

zna kakvim ilegalnim putem, doživio da mu se vrata zalupe pred nosom.
A ipak, nekako se upoznao s mojim ocem, nekako su počeli redovito kartati,
nekako je Anthony uspio predložiti brak. Toliko je pitanja što gore u meni, no u
uhu ponovno čujem majčin glas, pa ne tražim odgovore za kojima žudim, nego se
zadovoljim s uljudnim čavrljanjem.
“Posluješ li mnogo s Kubom?” upitam.
“Dosta, no manje nego prije. Moram reći da su trajekt i željeznica svakako od
koristi za cijelu regiju. Uskoro će se Key West pretvoriti u jednu od glavnih
trgovačkih ruta - blizu je ostatku Sjedinjenih Država, Latinskoj Americi i Kubi,
pa je mnogo prilika za uspjeh.”
Glasine koje sam načula o poslovnim interesima mojega muža dale su mi na
znanje da ima nos za zaradu.
Govorkalo se da je Anthony bio krijumčar prije nego što je američka vlada
prije dvije godine ukinula prohibiciju, navodno je krijumčario alkohol i drugu
robu iz Kube u SAD.
Govori se i da je moj novopečeni suprug Batistin prijatelj, kao i mnogobrojni
Amerikanci što su se okupili u Havani. Sigurno je to utjecalo na očevu odluku da
mi dogovori ovaj brak. Danas se uistinu isplati u obitelji imati nekoga tko je dobar
s najmoćnijim čovjekom Kube.
“Putuješ li često zbog posla?” upitam i dalje pokušavajući otkriti kakva nas
budućnost čeka. Iz iskustva znam da većina muškaraca ne može dočekati priliku
da govori o sebi, no moj je suprug nevjerojatno šutljiv kad je riječ o njegovu
životu.
Mislim da je ovo najdulji razgovor što smo ga ikad vodili.
“Katkad.”
Čekam. Kad je postalo jasno da ne namjerava nastaviti, pokušam ponovno.
“Voliš li putovati?”
Na trenutak se čini kao da ga je pitanje zbunilo. “Moji su se poslovni interesi
proširili s godinama i važno ih je držati na oku. Možeš zaposliti dobre ljude, no
uvijek je dobro osobno se uključiti i podsjetiti ih što je na kocki.”
“A tvoji poslovi na Kubi? Namjeravaš li se vraćati?”
“Tamo imam posla, naravno - imam kasino i hotel. Ti bi rado posjetila svoju
obitelj. Nedostajat će ti.”
To nije bilo pitanje; potpuno mu je jasno koliko mi obitelj znači i što sam sve
spremna učiniti kako bih je zaštitila. Otac je htio da se udam za Anthonyja, pa
sam to učinila, jer sam odgojena da bez prigovora prihvaćam odluke svoje
obitelji.
Zavidim muškarcima na slobodi da sami odaberu svoje supruge. Grabe nas
kao da smo voće na tržnici, a od nas se očekuje da pokorno šutimo.

16
 Knjige.Club Books

Anthony govori o kući u kojoj ćemo provesti medeni mjesec, a ja sjedim,

gledam mu pune usne i ništa ne čujem, jedva kimam kao da razumijem, kao da
sam ovdje s njim, a u zbilji sam negdje na moru, utapam se, podižem ruke u zrak
i preklinjem za spas dok ljudi prolaze pokraj mene.
“Odgovara li ti to?” upita Anthony, a ja trzam glavom poput marionete.
Kako ću preživjeti ovaj čudni brak?

17
 Knjige.Club Books

Tri

Elizabeth

“Zovi me Eliza”, predem. “Svi me bliski prijatelji tako zovu.”

To nije istina - svi me u društvu zovu Elizabeth, a majka me najčešće bijesno
doziva s Elizabeth Anne Preston. No to nije važno; u ovome vlaku mogu biti Eliza
ako mi se tako sviđa. Usto, moja rečenica postiže željeni dojam.
Student koji mi sjedi nasuprot u vlaku željeznice Florida East Coast pocrveni
kad se zavalim u sjedalo, a blijeda koža moje noge zabljesne ga prije nego što
opet prekrižim gležnjeve i skrenem mu pozornost sa svojega lica.
Tko kaže da putovanje u Key West mora biti dosadno? Od ulaska na vlak na
postaji Penn, veći dio putovanja koje se proteže na dvije i pol tisuće kilometara
prolazili smo kroz depresivne, bezimene gradiće i dosadan krajolik. No to se
napokon promijenilo. Smeđe i sivo pretvorilo se u boje akvamarina i safira, a
željeznica gospodina Flaglera napokon je opravdala svoj ugled. Flagler i moj djed
bili su prijatelji za života - ili, bolje rečeno, poznanici. Koliko god moja majka
željela da nije tako, čak ni u najboljim vremenima nismo bili baš vrlo bogati.
Prezime Preston možda nešto znači u ovoj državi, no njegova vrijednost znatno
se smanjuje kad si samo u rodu s veličinom, kad se tvoju obitelj samo katkad
poziva na vjenčanja, sprovode i pokoje obiteljsko okupljanje.
Student i ja plesali smo ovaj ples kroz pet država. On putuje kući, počeli su
praznici na nekome od famoznih sveučilišta iz Connecticuta, a ja... ja ne mogu
dočekati da putovanju dođe kraj.
Počeli smo očijukati čim je vlak krenuo s postaje Penn u New Yorku. Moju
je nelagodu zbog putovanja ublažio pogled na njegova široka ramena i elegantno
odijelo. Uljudno smo čavrljali o obiteljima koje oboje znamo, o momcima iz
njegova bratstva koje sam upoznala tijekom godina. U vlaku je veća gužva nego
što sam očekivala, vjerojatno zbog produžena vikenda i jeftinih karata koje
su reklamirali kako bi potaknuli interes, no nas smo se dvoje privukli poput
magneta, zajedno smo pušili i pili viski dok se vlak kotrljao tračnicama.
U Key Largu dopustila sam mu da vidi tračak dekoltea. Moja je haljina
nekoliko sezona zastarjela, kao i veći dio moje garderobe.

18
 Knjige.Club Books

Neki će reći da ne bih trebala privlačiti pozornost, no nikad me nije osobito

zanimalo što ljudi pričaju, što je vjerojatno i dio problema. Stoga sam odabrala
crvenu haljinu, u skladu sa svojom kosom i usnama, boju koja je privukla pažnju
svih muškaraca u vagonu. Osim jednoga.
Muškarca u sivom odijelu.
Primijetila sam ga kad je ušao u Miamiju i tiho se smjestio u sjedalo nasuprot
mojemu. Još mi je više počelo bosti oči kad je on nastavio ne primjećivati mene
tijekom idućih sati, dok sam ja za to vrijeme smišljala tko bi on mogao biti.
Za razliku od ostalih putnika, koji su se zagledali kroz prozore čim smo se
približili Key Westu i pogledu na veličanstveni Atlantski ocean sjedne, te jednako
zapanjujući pogled na Meksički zaljev s druge strane, on je i dalje bio zadubljen
u svoje štivo, kao da ga krajolik uopće ne zanima.
“Jesi li vidjela?” pita Student uzbuđeno. “Gle, dolje su ribe!”
Ugao usana muškarca u sivom odijelu lagano se tržne. Gotovo kao da se
smiješi.
“Jako zgodno”, razvučem ne gledajući jato riba u moru nekoliko desetaka
metara ispod nas, već i dalje promatrajući muškarca na suprotnome sjedalu. Taj
jedva primjetan smiješak najbliže je nekakvom osjećaju koji je pokazao otkad
je ušao u vlak. A ipak...
Ne podiže pogled sa svojih papira.
Što bi to moglo biti tako zanimljivo na tim prašnjavim stranicama?
“Idem provjeriti vidi li se bolje iz vagona s velikim prozorima”, objavi
Student.
Otpustim ga odmahnuvši rukom, njega sam lako osvojila, no sada je moja
pozornost usmjerena na muškarca u sivom odijelu. Tome izazovu ne mogu
odoljeti. Putovanju se bliži kraj, sigurno će podignuti pogled.
Nagnem se naprijed u sjedalu i lagano gurnem knjigu u krilu, nimalo ne
skrivajući svoju namjeru.
Knjiga tresne o pod vagona.
Nešto što zvuči poput uzdaha bježi mu iz usta.
Čekam.
On se pomakne, krupno mu se tijelo izvije kad se sagne podignuti knjigu koju
sam ispustila. Ja se pomaknem u istom trenutku, potpuno svjesna da ću mu tako
pred oči gurnuti raskošan dekolte svoje preuske haljine.
Ispušta zvuk - nešto između oštrog udaha i kašlja - a ja se smiješim.
Sivo Odijelo bez riječi mi dodaje moju knjigu.
Oči su mu krasne, tamnosmeđe; kosa mu je uredno podšišana, plava sa
smeđim pramenovima i kojim tračkom sijede. Najmanje mu je trideset godina.
Nije upadljivo zgodan, no doima se poput vojnika, čvrsto, odlučne čeljusti.

19
 Knjige.Club Books

“Nadala sam se da ćete me zamijetiti”, zadihano govorim i trepćem,

pokušavam prizvati i rumenilo na obraze. Ipak, vještine su mi ponešto zahrđale.
Moj je društveni život pao žrtvom Velike depresije, moje tehnike više nisu kao
nekoć, dok su me muškarci salijetali sa svih strana.
Sivo Odijelo ne odgovara, ali malo se uspravi u sjedalu i pogleda me.
“Jeste li me zamijetili?” upitam.
Usne mu se tržnu. “Svakako.”
Opet trepćem. “Što ste točno zamijetili?”
On otpuhne. “Da si čista nevolja.”
Čekam nastavak. Unatoč njihovu negodovanju, znam da većina muškaraca
nema ništa protiv nevolja. Moglo bi se reći da sam da sam pravi stručnjak za to.
Ne odgovara, pa se sagnem prema njemu i dopuštam mu da osjeti tračak
mojega francuskog parfema - posljednjih kapi koje sam pažljivo razrijedila
vodom da izvučem preostali miris.
“A što mislite o nevolji?”
“Nemam za to vremena.” Ceri se. “A posebno nemam vremena za nevolje
koje su jedva punoljetne.”
“Imam dvadeset tri godine.”
“Kao što sam rekao.”
“Koliko je vama godina?” odvraćam.
“Mnogo više od dvadeset tri. Nemam vremena za razmažene curice koje
imaju više vremena nego pameti.” Pokaže prema svojim novinama. “Na svijetu
ima već dovoljno nevolja, nema potrebe tragati za novima.”
Da me tako lako zastrašiti, ne bih bila u ovome vlaku. Usto, još nisam
upoznala muškarca koji bi odolio dobrim nogama i dekolteu. Svi znaju da su
vremena očajna, a u očajnim vremenima svi se pomalo razuzdaju - barem u mojim
krugovima. Kad izgubiš sve, nije teško zaključiti da više nema smisla slijediti
pravila, nema smisla igrati na sigurno.
Srce mi brže zakuca i nagnem se opet prema njemu, gotovo da ću ispasti iz
sjedala, usne su mi na centimetar od njegova uha. Sva se naježim osjetivši
muževan miris njegova sapuna i kože.
“Moglo bi vam se svidjeti”, izazivam.
Sivo Odijelo odbija se povući, ne trza na moje riječi. Miran je i staložen,
jedino mu poigrava mišić na čeljusti.
U početku je to bila samo igra, igra koju sam igrala otkad mi je Bog podario
grudi i bokove, i Sivo Odijelo nije u krivu; u ovome trenutku imam više vremena
nego ičega drugoga. No u ovih nekoliko sekundi otkad sam mu se približila, usne
su mi svega nekoliko centimetara od njegove tople, preplanule kože, igra se
odjednom promijenila.

20
 Knjige.Club Books

Želim ga poljubiti.
Naglo se odmaknem.
Gleda u mene, ali kao da me i ne vidi.
“Mislim da mi se ne bi svidjelo”, odgovara s naglaskom koji bi mogao biti od
bilo kuda.
Zaustim da nešto odgovorim, bilo što, no riječi me izdaju, a moja lažna
hrabrost koje sam se toliko dugo držala odjednom izmiče.
Osjećaji mi stišću grlo, obrazi se rumene od stida, i ja ustajem na nesigurne
noge i odlazim sjesti drugdje, što dalje od Studenta, što dalje od svih, pogleda
prikovana u more koje juri ispod tračnica.
Moj je otac nekoć posjedovao dionice ove željeznice, dok sam još bila
djevojčica koja je živjela u bajkovitom svijetu. Prije pada. Prije nego što smo sve
izgubili. Prije nego što se ubio.
Izvučem pismo iz torbice, kuverta je pohabana, papir istrošen, i ponovno
pročitam riječi držeći se za slabašni tračak nade koji me doveo ovamo, u Key
West.
Blago njihanje vlaka napokon me uljulja u san.

Četiri sata poslije stižemo na glavnu postaju u Key Westu, budi me buka putnika
oko mene. U nekom mi je trenutku netko prebacio pokrivač preko ramena.
Sivog Odijela nema nigdje. No putovanju je napokon kraj, stigla sam, i
nemam više energije za flert.
Silazim s vlaka s torbom u ruci, vlaga u zraku šok je za moje tijelo. U blizini
je more, oko mene palme, a sve je toliko drukčije od New Yorka.
U gradskoj gužvi i buci može se naći utjehe, u anonimnosti tijela što se
sudaraju s tvojim na ulici, dok se zgrade oko tebe uzdižu poput štita. U gradu ima
granica, ulice su karta koju možeš pratiti, korak za korakom.
Uvijek izbjegavam ulice oko Wall Streeta, one ulice kojima sam prolazila s
majkom prema očevu uredu. U drugom životu.
Ponovno vadim pismo iz torbice i prstom prelazim preko poštanskog pečata
Key Westa.
Želudac mi glasno krulji, znam da bi se majka zgrozila od tog zvuka. U daljini
vidim restoran, otrcani bijeli znak s istrošenim slovima najavljuje da je to:
Ruby’s Cafe.
Manjim slovima ispod piše:
Najbolja pita od limete u gradu.
Gurnem pismo natrag u torbicu i otvorim novčanik, pa hitro izbrojim novac.
Srce mi se stisne.

21
 Knjige.Club Books

Dok guram sitniš natrag u torbu, prsti mi okrznu nešto metalno. Platinasti
zupci mojega zaručničkog prstena zabiju mi se u kožu, toliko su oštri da kapne
krv.
Duboko uzdahnem i krenem prema Ruby’s Cafeu.

22
 Knjige.Club Books

Četiri

Helen

Vikend za Praznik rada donosi nam i više posla nego inače, mještani, turisti i
veterani neprestano naviru uživajući u slobodnim danima i skreću mi pozornost s
težine djeteta u mojem trbuhu.
Tijekom onoga mirnijeg razdoblja između ručka i večere gomila se u
restoranu napokon prorijedi, tako da mogu otići van i sjesti na drvenu klupu ispred
restorana.
U blizini restorana parkiran je blistav crni automobil, a pokraj njega stoji
mlada žena koju sam prije poslužila. Muža joj nema na vidiku.
“Je li sve u redu?” upitam.
“Pukla je guma”, odgovori ona. Ima naglasak koji i inače čujem u Kubanaca
koji dolaze u Key West - blizu im je, a trajekti redovito voze. “Suprug je otišao
pronaći nekoga tko će je zamijeniti.”
Nikada nisam bila na Kubi; Tom je u početku stalno govorio da ćemo otići.
Tijekom ribolova često bi znao otići na otok i ne bi ga bilo tjednima; vratio bi mi
se mirišući na rum, cigare i tračak ženskog parfema. S vremenom su se obećanja
prorijedila, sve dok nisam odustala od te zamisli i zaključila da mi je bolje ne znati
što on tamo radi.
Guma elegantnog automobila uistinu je prazna, a očigledno je tome uzrok
neravan rez.
“Doživjeli ste nesreću? To je gadan rez.”
“Ne.”
“Ili se to dogodilo dok ste bili u restoranu?”
“Možda. Nismo sigurni, no sve je bilo u redu s automobilom kad su ga iskrcali
s trajekta.”
“Žao mi je zbog neugodnog dočeka. Iskreno, ovo susjedstvo nije baš
najsigurnije. Barovi na Ulici Duval prepuni su pijanaca, a ovakav automobil
privlači pozornost.” Pokažem prema restoranu. “Možete pričekati unutra, ako
želite. Sklonite se od komaraca.”
“Dobro mi je ovdje, hvala vam. Treba mi zraka. Putovanje je dugo trajalo.”
23
 Knjige.Club Books

“Ostajete li u Key Westu?”

Za mnoge je Key West samo jedna postaja na putu. Najviše volim kad od
turista koji uđu u restoran čujem kamo će dalje. Katkad u knjižnici potražim ta
mjesta u atlasu, zamišljam kako bi bilo da i ja mogu tamo. Proživjela sam tako
stotine pustolovina, proputovala cijeli svijet. Ako mi neko mjesto na karti privuče
pozornost, zamolim knjižničare za knjigu o njemu. Kad Toma nema, sati
koje provodim čitajući u kolibi najsretniji su koje sam ikad doživjela. Kad je kod
kuće, knjige su ponovno u skrovištu.
Tom kaže da su žene koje previše čitaju - točnije, žene koje uopće čitaju -
opasne.
“Na putu smo za Islamoradu”, odgovori ona. “Na medeni mjesec. A poslije
ćemo u New York.”
Nisam Islamoradu nikad zamišljala kao odredište za tako glamurozan par, no
ako im je do privatnosti na medenom mjesecu, tamo će je sigurno naći.
Ona spušta pogled na moj trbuh. “Koliko još?”
“Nekoliko tjedana. To mi je prvo”, dodajem prije nego što me stigne upitati
imam li još djece. Jedan naizgled nevin razgovor može donijeti mnogo boli.
Pogled joj zastaje na kositrenom prstenu na mojem prstu. “Sigurno ste vi i
muž jako sretni.”
Položim dlan na trbuh. “Oduvijek sam željela biti majka”, jednostavno
odgovorim.
Koliko se god bojala te promjene, koliko god da je budućnost nesigurna,
nimalo ne sumnjam u svoju ljubav prema ovom djetetu. Ne govorim joj o bebama
koje sam izgubila prije ove, ne govorim joj da nisam bila sigurna jesam li ih
izgubila zbog Tomovih udaraca ili me je izdalo vlastito tijelo, ne govorim o tome
koliko sam se očajnički molila za ovo dijete, koliko god ta želja bila sebična s
obzirom na život koji mu mogu ponuditi.
Namršti čelo na moj odgovor, vidim joj nešto na licu...
“Jeste li dobro?” ponovno pitam.
Suze joj naviru na oči. “To su samo živci, zar ne? Svaka mladenka to
proživljava.”
“Ne znam”, iskreno odgovorim. Iznenadila me je njezina otvorenost, nije u
skladu s njezinim uglađenim izgledom.
Kad sam se sa šesnaest udavala za Toma, od uzbuđenja sam gotovo potrčala
prema oltaru. A vidi me sada.
“Mislite li da je dobar čovjek? Vaš muž?” upitam. “Je li drag?” U restoranu
se doimao uljudnim - ljudi često pokazuju svoje pravo biće u odnosu prema onima
koji ih poslužuju, i svakako sam posluživala mnogo nepristojnije muškarce od
njega - no više ne pokušavam donijeti tako sveobuhvatne zaključke ni o kome.
Ljudi se ponašaju u skladu s okolnostima.

24
 Knjige.Club Books

“Vrlo smo se brzo vjenčali. Nismo se imali prilike dobro upoznati.”

Ne mogu si pomoći, pogled mi pada na njezin struk.
Ona porumeni. “Moja je obitelj željela da se vjenčamo.”
“Želim vam sve najbolje.” Zastanem. Nisam sklona otvoriti se pred strancima
- pred bilo kime - no unatoč očitim razlikama između nas, nešto mi je u njoj
poznato. Znam kako je biti usamljen. “Brak je kompliciran. Nije se lako vezati uz
nekoga, tako da njegovo raspoloženje upravlja tvojim, da njegove potrebe budu
važnije od tvojih. Nije se lako pokoravati tuđoj volji. Iscrpljujuće je”, priznajem.
“Znam. Ja sam Mirta”, odgovori ona.
“Ja sam Helen.” Pokušavam se nasmiješiti. “Nadam se da će tebi biti
drukčije.”
“Žao mi je što tebi nije.” Proguta knedlu. “Je li oduvijek bilo tako?”
Sjetim se početka. Devet godina braka potisnulo je sjećanja na mladost, kad
mi je Tom dolazio u posjet u restoran, kad bi se vraćao s mora mirišući na sol,
ribe, sunce i slobodu, a ja bila najsretnija kad bih mu zabila lice u vrat i čvrsto ga
zagrlila, njegova mi je snaga bila čvrsti štit i vjerovala sam da će me njome braniti
od svijeta.
Bila su to sretna vremena, zar ne? Sigurno. Sada su izblijedila, kao da
pripadaju nekome drugom, kao da sam ja netko drugi, no nekoć su postojala.
Ali ti su trenuci nekako prošli a da to nisam ni primijetila. U našem su
braku uobičajeni trenuci postali oni koji su donosili šok i strah.
“Ne, nije”, odgovorim. “Bilo je drukčije kad smo se vjenčali. Naravno, bili
smo siromašni, ali bila je to druga vrsta siromaštva. Krenulo nam je na bolje prije
nego što je sve počelo propadati. Imali smo kućicu, mislili smo da ćemo jednoga
dana imati bebu, imali smo planove.”
Tada smo još imali nade. Čak i kad je krenulo na loše, Tom je imao svoj brod.
Nekoć je govorio da čovjek koji se ne boji raditi vlastitim rukama može raditi bilo
što. No ispalo je da brod nije bio dovoljan. Mogao je naloviti ribe, no ribe nisu
bile od koristi kad ljudi nisu imali novca da ih kupe.
“On se promijenio”, napokon odgovorim. “Ili nas je možda promijenio život.”
Ipak, mnogo je dobrih muškaraca na svijetu koji su sve izgubili, kao i svi
drugi, a nisu počeli tući žene ni zapijati svoju plaću. Možda je to oduvijek
postojalo u Tomu, samo što ja to nisam primijetila.
“Kako znaš?” upita Mirta, blijeda lica, razrogačenih očiju.
Tako je mlada.
“Kako znaš jesi li se udala za muškarca koji će se promijeniti?” dovršim
umjesto nje.
Ona kimne.
“Nisam sigurna možeš li znati. Jesi li se željela udati za njega?”

25
 Knjige.Club Books

Je li bila poput mene, jesu li je zavela široka ramena? Je li sanjala o morskome

zraku i povjetarcu što joj mrsi kosu? Je li čeznula za pustolovinama? Ili se tako
nesmotreno zaljubila da je znala samo što je u njezinu srcu, a da njegovo nije ni
upoznala?
“Ne znam. Željela sam biti supruga. Željela sam obitelj. No mislila sam da ću
ipak moći sama nešto odabrati.”
Rado bih nešto učinila, nešto joj rekla. Iako smo živjele u različitim
okolnostima, sjećam se kako je bilo biti mladenka, kako je bilo pokušati stvoriti
obitelj i dom, a ne znati kako se to radi. Ja sam barem imala tu sreću da sam nakon
vjenčanja i dalje ostala u blizini roditelja. Ne mogu zamisliti kako je preseliti se u
drugu državu s mužem koji je gotovo stranac.
Čujem neku buku iza sebe, Ruby me doziva.
“Pauza je gotova, moram natrag na posao.”
“Hvala ti na razgovoru.” Mirta se nagne prema meni i zagrli me, a kad se
odmakne, provjerim da joj nisam elegantnu haljinu zaprljala mrljama koje su
meni nakon radnoga dana ostale na mojoj. “Hvala ti”, još jednom šapne. “I želim
ti puno sreće. Nadam se da ćete ti i tvoja beba biti dobro.”
“I ja tebi želim svako dobro.”
Zastanem još trenutak, tražim prave riječi, no nema ih.
Najgora je bespomoćnost, osjećaj da te zarobio život, okolnosti i sve ono što
ne možeš kontrolirati, i sve te to umara dan za danom, mjesec za mjesecom,
godinu za godinom. Gotovo poželiš pobjeći i nikad se ne vratiti. Gotovo poželiš
vrištati na cijeli svijet.
Vidim to u njezinim očima, tu iskru bijesa, vruću i oštru, koja je pretvara u
drugu osobu. Osobu koju prepoznajem.
Smiješim joj se.

“Imaš još jednu”, kaže mi Ruby kad se vratim u restoran.

Nova je gošća mlada i zgodna. Odjeća joj je skupa, na prvi pogled, no ipak
nešto nije u redu, doima se kao da je haljina namijenjena mnogo mlađoj djevojci,
tijelu koje je tek na pragu ženstvenosti.
Rub haljine kraći je nego što je danas moderno, struk je preuzak unatoč
njezinoj vitkosti. No ogrlica je krasna i cijeloj kombinaciji dodaje dašak stila
kakav se ovdje ne viđa često.
Da, nije odavde.
Pokraj nje je kovčeg, izgleda kao da je nekoć bio vrlo kvalitetan, no vidio je i
boljih dana.
“Bjegunica”, nagađa Ruby.
“Odjeća je preskupa za bjegunicu.”

26
 Knjige.Club Books

Ruby otpuhne. “I bogataška djeca imaju problema.”

Vjerojatno i jest tako, no teško je zamisliti bilo kakve druge probleme kad se
tvoji tiču samo novca.
“Izgleda kao da je u nevolji”, promrmljam.
“Ili kao da je došla na odmor, kao i ostali.” Ruby prijeđe pogledom preko
restorana. “Baš bi bilo šteta da naiđe oluja i upropasti im planove za odmor.”
Ne govori dalje, no čujem neizgovorene brige u njezinu glasu - dođe li oluja,
restoran će ostati bez posla koji nam tako očajnički treba.
Odem do stola nove mušterije. “Dobar dan. Dobro došli u Ruby’s Cafe. Što
biste željeli?”
“Kavu. Crnu, molila bih.”
“Još nešto?”
Djevojka oklijeva, grize donju usnu. “Ne, hvala.” Promijenila sam mišljenje.
Možda je nekoć bila bogata - odjeća i elegantan kovčeg ostavljaju takav dojam -
no sada izgleda gladno i uplašeno.
“Odmah se vraćam s kavom.”
Natočim joj kavu i dodam komad pite iz kuhinje. Ruby odmahne glavom
ugledavši tanjur u mojoj ruci. “Previše si meka srca, Helen.”
“Ona je samo dijete.”
“A ti čekaš svoje. I to uskoro, sudeći prema tome kako se beba spustila u
trbuhu.”
“I nadam se da će mojemu djetetu netko pomoći bude li ikad gladno i
uplašeno.”
Ruby uzdahne. “Stavit ću na tvoj račun.”
Tom će se pitati zašto sam ovoga tjedna donijela manje novca, no s tim ću se
poslije nositi.
Putem do stola uzmem još jednu narudžbu, pa spustim kavu i pitu pred
djevojku.
Ona raširi oči. “Pogriješili ste. Nisam naručila pitu. Dovoljna je kava.”
“Na račun kuće”, odgovorim i prepoznajem odlučnost u njezinim očima,
vidim ponos, pa slažem: “Nitko je ne naručuje i na kraju dana ćemo je morati
baciti. Iskreno, učinit ćete mi uslugu. Zlo mi je od mirisa pite, već dugo joj ne
mogu ni blizu.”
Ne znam je li mi povjerovala ili je previše gladna da bi joj bilo stalo, no uzela
je vilicu, zagrabila komad pite i zatvorila oči progutavši zalogaj.
Kretnje su joj promišljene, ima u njima ljupkosti koja potvrđuje dojam da ju
je netko nekoć naučio kako se jede za svečanim večerama. Drži se uspravno,
elegantno. Mnogo se toga može zaključiti o osobi gledaš li je dok jede.
“Dobra je, zar ne?”

27
 Knjige.Club Books

Široko se smiješi. “Jest, hvala vam.”

“Želite li još što?”
“Ustvari, tražim nekoga.”
“Gotovo svi stanovnici Key Westa prošli su kroz Rubyn restoran.”
“Najbolja pita od limete u gradu”, promrmlja ona ispod glasa.
Nacerim se. “Točno tako. Koga tražite?”
“Došao je ovamo za poslom, mislim. U tome je problem. Ne znam točno.”
Iz torbice izvuče pismo, kuverta je izgužvana, ispisana muškim rukopisom.
Vjerojatno je riječ o dečku.
Jedva se oduprem potrebi da joj kažem kako još nisam upoznala muškarca
koji je zavrijedio da za njim pođe sve do ovamo, no zbog nje se nadam da je taj
iznimka.
Pruža mi kuvertu i ja je proučim. Poštanski je žig iz Key Westa, pismo je
naslovljeno na gospođicu Elizabeth Preston, nema povratne adrese.
“Čime se bavi?” upitam.
“Ne znam što radi. Bio je u ratu. Koliko znam, došao je ovamo raditi s drugim
veteranima.”
Vratim joj pismo i ogledam se po restoranu u potrazi za veteranima.
“Veterani rade u kampovima na sjeveru. Slobodnim danom dođu u Key West,
opuštaju se, a vaš je dragi možda poslao pismo kad je došao ovamo. No oni inače
žive na Lower Matecumbeu i Windley Keysima.”
Čelo joj se nabora. “Matecumbe. Mislim da sam vidjela tu postaju.”
“Do tamo se može na dva načina - željeznicom ili trajektom. Za trajekt morate
prvo autocestom do No Name Keya. Trajekt kreće od tamo i odvest će vas do
Lower Matecumbe Keya za nekoliko sati. Nepredvidiv je, katkad ide, katkad
kasni, no uz Božju pomoć, stići ćete do odredišta.”
Iz usta joj pobjegne nimalo damska psovka. “Zar je tako daleko?”
Turisti ne shvaćaju kako je ovdje sve dok se ne suoče s tim. Otoci su povezani
tankim nitima, poput bisera, a putovanje je otežano zbog mora, loših cesta i
nerazvijenih područja. Naravno, postalo je lakše zbog željeznice, a kad dovrše
autocestu, bit će još bolje. Ipak, još smo na milost i nemilost majci prirodi i
ljudskim ograničenjima.
“Nažalost, tako je daleko. U djetinjstvu sam odlazila u posjet teti tamo. Na
Lower Matecumbe Keyu ima nekoliko kampova. Sagradili su ih prošle godine.
Jedan je na Windleyu. A veterani koji nam navraćaju nisu u osobito dobrim
odnosima s mještanima. Uglavnom se drže za sebe.”
Vraća pismo u torbicu, stranice su otrcane i izgužvane kao da ga je pročitala
bezbroj puta. Teško je obeshrabriti toliku odanost.
“Hvala”, odgovori ona. “Puno ste mi pomogli.”

28
 Knjige.Club Books

Znam da više ne želi razgovarati, no ipak oklijevam, a drhtaj njezine donje

usne i pognuta ramena nagnaju me da progovorim. “Hoćete li poslušati
upozorenje? Kampovi su neugodni, tamo nema mjesta za djevojke poput vas.
I samo putovanje na sjever vrlo je naporno.”
“Znam se sama brinuti za sebe.”
“Sigurno, ali nema tog muškarca kojega vrijedi ganjati ako je odlučio da se
neće dati uhvatiti. A ako je došao ovamo, ne želi da ga pronađu.”
Ne odgovara, ali i ne mora. Sve mi govori tvrdoglavi sjaj u njezinim očima.
Uzdahnem. “Budete li morali negdje odsjesti, najbolje je potražiti nešto na
Upper Matecumbeu ili Windley Keyu. Koliko se sjećam, na Lower Matecumbe
Keyu nema mnogo svratišta. Moja teta drži svratište na Upper Matecumbeu, u
Islamoradi. Odmah kod postaje. Nije ništa posebno, no čisto je i jeftino. Ako
želite, mogu vam reći ime.”
U zelenim joj očima bljesne olakšanje.
Pruži mi olovku i kuvertu svojega izgužvanog pisma. Zapišem adresu i naziv.
Sunrise Inn.
“Hvala vam. Ja sam Elizabeth”, dodaje ona uz zakašnjeli osmijeh.
“Helen. Otkud si, Elizabeth?”
“Iz New Yorka.”
Prenerazila me udaljenost koju je prešla.
“Daleko si od kuće. Došla si sama?”
“Jesam.”
“Čuvaj se. Ne znam kako je u gradu, ali ne daj da te ovdje zavaraju lijepe
plaže i plavo nebo. Možeš upasti u gadne nevolje ako ne znaš kamo ideš, ako
pokloniš povjerenje pogrešnim ljudima. Ljudi su ovdje očajni kao i u ostatku
zemlje. A očajni ljudi znaju biti opasni.”
Unatoč svojim bojaznima, moram se diviti njezinoj hrabrosti i upornosti.
Koliko sam puta poželjela otići, da bi me zaustavili svi razlozi zbog kojih ne bih
trebala, sve prepreke koje sam vidjela pred sobom?
Krajičkom oka primijetim da me zovu s drugoga stola.
“Vratit ću se za nekoliko minuta”, kažem nevoljko je ostavljajući.
Kad sam se vratila deset minuta poslije, nje više nije bilo, na stolu je ostavila
novac za obrok - uključujući i pitu - uz napojnicu za koju sumnjam da si je može
priuštiti.

29
 Knjige.Club Books

Pet

Elizabeth

Zaklonim oči od sunca, suze prijete da će poteći. Oblaci dolaze i prolaze, nude
malo hlada, no to nije dovoljno. U restoranu je bilo vruće, ventilatori su jedva
uspijevali malo rashladiti zrak, no vani je gotovo nepodnošljivo, zrak je ljepljiv,
a povjetarac nimalo ne pomaže.
Kako ću do Matecumbe Keya?
Naravno da je smiješno što sam dopustila da me obeshrabre konobaričine
riječi. Sama sam se uspjela probiti ovamo čak iz New Yorka. Ne bi mi se ovih
posljednjih nekoliko sati trebalo činiti nesavladivima, no upravo je tako.
Kako li sam samo bila sigurna da ću ga naći u Key Westu.
Spustim kovčeg na prašnjavo tlo, više ne mogu podnijeti njegovu težinu.
Pokraj mene šmugne miš, šibajući repom.
Vrisnem.
Kad su mi roditelji za šesnaesti rođendan darovali elegantan komplet kovčega
s mojim inicijalima, zamišljala sam da ću ih nositi sa sobom na veličanstvene
brodove, na putu za Europu, Newport, Palm Beach, takva mjesta. Nisam mislila
da ću ovako neslavno završiti.
Izvučem novčanik iz torbice i ponovno prebrojim novac; miš je odavno
nestao. Jedva imam dovoljno za hranu i smještaj; sve ću ostalo potrošiti na kartu
za vlak. A što ću onda? Poznajem samo jednog čovjeka koji ima novca, a čisto
sumnjam da će mi željeti pomoći kad dozna da sam pobjegla.
Kopam po torbici, prstima okrznem dijamantni prsten, tražim rupčić...
“Mogu li vam kako pomoći?” upita netko.
“Dobro sam, hva...” Podignem pogled, a preda mnom stoji muškarac u sivom
odijelu, onaj iz vlaka, i gleda me svisoka.
Dovraga.
Prstima napokon napipam rupčić i obrišem se ispod očiju, moleći se da nisam
razmazala šminku. Obrazi mi gore od srama.
Zašto me baš on morao zateći u ovakvom stanju?

30
 Knjige.Club Books

“Dobro sam”, odlučno ponovim. “Hvala vam”, dodam jer me mama učila da
su dobre cure uvijek uljudne, iako me ovih dana ne zanima biti ni “dobra”, a ni
“uljudna”.
No, to će ga možda otjerati.
“Ne izgledaš dobro”, istakne on prilično neuljudno.
“Hvala vam na toj primjedbi. Ali dobro sam.”
Čekam da se pozdravi i ode.
On ostaje.
“Slobodno možeš otići”, kažem odustajući od “dobrog” i “uljudnog”.
“Ranije nisi jedva čekala da me se riješiš.”
Je li to smiješak na njegovu licu?
“Bilo mi je dosadno”, odgovorim. “Tako je kad si predugo u vlaku. Svi malo
polude kad su toliko dugo zatvoreni.”
“Dosadno? Sumnjam. Okupila si oko sebe priličnu gomilu obožavatelja.”
“Nije da sam se osobito namučila.”
“Pa si ih morala skupiti više?”
“Zašto se muškarce koji osvajaju žene hvali, a kad žena odluči krenuti u lov,
nju se proglasi previše agresivnom, previše pohlepnom? Ambicija nije ograničena
samo na tvoj spol. Kao ni ljubav prema lovu.”
On se nasmije iznenadivši nas oboje.
“Imaš pravo. Kad smo već kod osvajanja, gdje ti je prijatelji iz vlaka? Još je
očaran ribama u oceanu?”
Aha, dakle obraćao je pozornost.
“Nije ovdje. A sada te molim da odeš. Odradili smo uljudno čavrljanje; uspjeli
smo ne uvrijediti jedno drugo u potpunosti. Nemam vremena, a usto te očigledno
moram razuvjeriti - uistinu nisam bila zainteresirana za tebe, bio si mi samo
prilika da malo utrošim sate.”
On i dalje ne odlazi. Umjesto toga se osloni o ogradu pokraj mene i prekriži
ruke na prsima.
“U redu, sad kad smo ustanovili da se nisi ludo zaljubila u mene, mogla bi
udovoljiti mojoj znatiželji i reći mi zašto u vrijeme najveće žege stojiš ovdje vani,
u istoj haljini koju si nosila u vlaku, s torbama pokraj sebe, i izgledaš
potpuno izgubljeno. Čekaš li koga?”
“Ne, ne čekam nikoga. Sama sam došla.”
Zašto ne odlazi?
“Šališ se. Pretpostavio sam da si došla u posjet obitelji... prijateljima...”
“Došla sam pronaći nekoga”, odgovorim za trenutak. “Mislila sam da će biti
ovdje, ali njega nema. Pa sad odlazim. Što bi i ti trebao učiniti.”
“Ako nije ovdje, gdje je?” upita on.
31
 Knjige.Club Books

Pomislim da bih trebala lagati ili jednostavno ne odgovoriti, no previše sam

umorna za to, pa mu kažem istinu.
“Mislim da je na Lower Matecumbe Keyu. Ili na Windley Keyu. Ne znam
točno. Izgubili smo kontakt. No rečeno mi je da su tamo kampovi veterana.”
“Bio je u ratu?”
“Da.”
“Ti kampovi nisu mjesto za nekoga poput tebe.”
“Znam se brinuti za sebe”, odgovorim drugi put danas. Kad bi samo znali
kakav mi je život bio kod kuće; Key West se ne može usporediti s New Yorkom.
Ovih je dana teško preživjeti ako se ne znaš snaći.
“Siguran sam da se znaš brinuti za sebe, ali do Matecumbea je daleko. Čeka
te dugačko putovanje.”
“Svjesna sam toga. Stigla sam ovamo čak iz New Yorka. Još nekoliko sati
neće biti problem.”
“Ovdje to jest problem. Kako misliš do tamo? Večeras više nema vlakova.”
Preplavi me razočaranje. “Siguran si?”
“Zadnji je vlak otišao prije sat vremena.”
“Onda ću sutra krenuti”, odglumim veselje. Sigurno ću naći mjesno
prihvatilište. Nije idealno, ali ima i gorih mogućnosti, a neće mi biti prvi put da
se moram snaći.
On me odmjeri pogledom, stisnutih očiju kao da jasno vidi koliko mi je
otrcana odjeća, kao da shvaća da moja preuska haljina nema veze s mojim
pokušajima da glumim koketu, nego s činjenicom da je sašivena za mene
prije mnogo godina.
“Imaš li gdje odsjesti večeras?” izravno me upita.
“Snaći ću se.”
Premješta se s noge na nogu, namrštena čela...
“Imam automobil.” Pokaže prema Studebakeru parkiranom uz cestu. “Odvest
ću te do Matecumbe Keya.”
“Šališ se.”
“Ne šalim se. Samo nemamo puno vremena ako namjeravaš stići na trajekt.
Jesi li za?”
“U vlaku si bio neoprostivo neuljudan prema meni, a sada mi želiš pomoći?”
“Ne volim nikome biti igračka. Nemam strpljenja za to. U vlaku si željela
miša s kojim ćeš se poigrati. Sada smo ustanovili da između nas nema nikakvog
romantičnog interesa, pa mislim da bih mogao učiniti dobro djelo, a tebi bi dobro
došla pomoć.”
Posegne u džep sakoa i pokaže mi značku.

32
 Knjige.Club Books

Agent Sam Watson. Savezni istražni ured.1

“Radiš za vladu?”
“Da.”
Nisam sigurna ide li mu tu u prilog ili ne. Vjerojatno ne. Razmišljam koliko
je rizično ući u automobil sa strancem, u ušima mi još zvoni konobaričino
upozorenje. Štogod drugi mislili o meni, nisam potpuno nesmotrena. Ipak,
neizbježna je činjenica da nemam novca i da moram što prije stići na sjever.
Osim toga, s obzirom na to tko me proganja, mogla bih proći i gore od toga
da se nađem u društvu saveznog agenta. Čak bi i Frank mogao malo razmisliti
prije nego što se suoči s vladinim čovjekom.
“Ja sam Elizabeth”, kažem odlučivši se. Riskiram odlazeći s njim, no više bih
riskirala ostajući.
Usne mu se izviju u osmijeh.
“Nisi Eliza?”
“Eliza sam samo za prijatelje”, slažem. “Konobarica u restoranu preporučila
mi je svratište blizu Islamorade. Rekla je da je pristojno.”
“Kako se zove?”
“Sunrise Inn.”
“Ja inače odsjedam u hotelu Matecumbe, ali znam to svratište. Bit ćeš točno
između kampova. Odvest ću te do Matecumbea. Obećavam ti.”
“To je obećanje vladina čovjeka?”
“Ne, to je obećanje džentlmena.”
“Zašto mi pomažeš?”
Slegne ramenima. “Ionako idem u tom smjeru. Osim toga, kladim se da ćeš
upasti u nevolje ostaneš li sama, a ja ne želim da me zbog toga peče savjest.”
“Sasvim sam sposobna...”
Nestrpljivo otpuhne. “Da, sigurno jesi, ali nema ništa razboritog u tome da se
cura poput tebe noću mota po ovakvom mjestu. Pogotovo ako imaš onoliko malo
novca koliko mislim. Rado ću pomoći. Planiraš li odsjesti u tom svratiš tu?”
“Da.”
Podignuo je pogled prema nebu, oblaci ponovno prijete. “Ako idemo, morali
bismo krenuti. Imam posla u Upper Matecumbe Keyu i već sam protratio previše
vremena. Osim toga najavili su kišu za večeras i ne želim se zateći u oluji.”
“Kakvog posla?”
“Reći ću ti kad krenemo. Ideš?”
Odjednom sam sumnjičava.

1
Federal Bureau of Investigation, FBI, (nap. ur.)

33
 Knjige.Club Books

“Ako si ionako krenuo u Matecumbe Key, zašto nisi sišao na postaji u

Islamoradi? Zašto si otišao na jug sve do Key Westa, samo da bi se okrenuo i
vratio na sjever?”
“Za početak, ovdje mi je automobil. A drugo, rečeno mi je da će me ovdje
dočekati čovjek s kojim se trebam naći. Nisam ga našao, a on je krenuo u
Matecumbe Key. Želim ga naći i neću sjediti i čekati. A ti kreni ili ostani, kako
hoćeš, no ako ideš sa mnom, reci mi odmah.”
“Dobro. Hvala ti.”
Smiješi se. “Pametno.”
Kako me samo nervira.
Sam bez riječi uzme moj kovčeg i odnese ga do Studebakera. Jednom rukom
mi otvara vrata, a kad se smjestim u svijetlo kožnato sjedalo, ubaci moj kovčeg
u prtljažnik pa se i sam smjesti u automobil.
Upali motor i krećemo.
Zna li Frank da sam otišla iz New Yorka? Je li poslao svoje ljude za mnom?
Znam da nije navikao gubiti, a ne želim ni zamisliti njegovu reakciju kad shvati
da je ostao bez zaručnice.
Ako Frankovi ljudi shvate da sam kupila kartu za vlak do Key Westa, sigurno
će me tražiti u Key Westu, a ne na otoku na koji sam se uputila. Osim ako ne
shvati koga uistinu tražim. No do tada ćemo, nadam se, već odavno umaknuti.
Sve smo dalje od Key Westa i to me tješi, bolje se osjećam.
“Otkud si?” pitam kad Sam skrene na autocestu.
“Sad ćemo čavrljati? Mislio sam da smo suputnici iz nužde - tvoje - a ne po
izboru.”
“Jesmo, ali već znaš da mi lako postane dosadno. Osim toga, mislim da bih
trebala nešto doznati o čovjeku s kojim ću satima biti u automobilu. I na trajektu.”
Uzdahne. “Ja sam iz Jacksonvillea na Floridi. Tamo sam se rodio i odrastao.”
Namrštim nos sjetivši se gradića kroz koji je prošla željeznica gospodina
Flaglera, krajolik nije bio osobito upečatljiv.
Nagnem se prema njemu. “A što to muškarac poput tebe radi u
Jacksonvilleu?”
“Prestani mi glumiti fatalnu žensku. Ne ide ti dobro, a nije ni trenutak za to.”
“Ne ide mi…” Rumenilo mi preplavi obraze.
“Opusti se, ljepotice. Nisam rekao da nisi zgodna; samo, ja nisam dječačić i
dugo već nisam pao ženi pred noge. I nemam namjeru to učiniti. Čak i ne
primjećuješ kad to radiš, zar ne? Ili možda tako pokušavaš kontrolirati
situaciju kad si nervozna?”
Prokletnik.

34
 Knjige.Club Books

“Dobro. Što radiš za FBI?” upitam ravnodušno, više ne predem, odmaknula

sam se od njega.
Osmijeh mu poigrava na usnama. “Istražujem.”
“Što istražuješ?”
Stanka. “Zločine.”
“Pljačke banaka?”
“Ne, ne njih.”
“Onda gangstere”, nagađam.
Niti potvrđuje niti niječe, pa to smatram potvrdom. “Zar ima toliko gangstera
u Key Westu?”
Svakako ih ima u New Yorku, no Key West sam oduvijek zamišljala kao
pospano mjestašce, a ne kao žarište zločinačkih aktivnosti.
“Ima tu nekoliko zabrinjavajućih krijumčarskih ruta.”
“Došao si poslom, dakle? A ne zbog odmora.”
“Da.”
“Lov na gangstere zvuči prilično opasno.”
“Katkad i jest. No većinom je prilično pitomo, najviše sjedim za stolom.”
“Voliš svoj posao?”
Muškarci koje poznajem posvećuju svoje živote poslu, zarađivanju, i ne mogu
zamisliti da bi neki od njih odabrao tu karijeru. Vjerojatnije je da će zaobilaziti
zakon, umjesto da ga štite.
“To je posao kao i svaki drugi.” Zastane. “I da, volim ga.”
“Ima u tom poslu neke sigurnosti. Uvijek će biti zločinaca.”
“Tako je.”
Možda nije najglamurozniji posao na svijetu, no u okruženju kakvo danas
vlada čak i ja znam cijeniti tu sigurnost.
“I voliš ih hvatati?”
“Volim ih privesti pravdi. Drago mi je kad znam da je na ulicama manje
opasno. I lakne mi kad znam da će odgovarati za svoje zločine.”
Tako mi i izgleda, poput kreposna dobročinitelja. Ipak, ima neke oštrine u
njemu. Vjerojatno ne možeš cijele dane proganjati zločince a da pritom i sam ne
zabrazdiš u blato.
“A kako ti provodiš vrijeme?” upita on prebacivši lopticu na mene.
Slegnem ramenima. “Kao i svi ostali, valjda.”
“Kakav je život u New Yorku?”
Koji mu odgovor pružiti? Onaj od “prije” - kad se život sastojao do zabava,
smijeha i sreće - ili od “poslije” - kad smo postali očajni kao i svi drugi?
“Ovih dana isti kao i u ostatku zemlje. Nema dovoljno poslova, a ni novca.”

35
 Knjige.Club Books

“Kakvim se poslom baviš?”

Da mi je netko prije nekoliko godina postavio takvo pitanje, nasmijala bih mu
se u lice. A sada mi je samo neugodno.
“Nekoliko sam puta otišla u zavod za zapošljavanje. Pokušala sam dobiti
posao.”
“I što si pronašla?”
“Previše žena u istoj očajnoj situaciji. Žena s iskustvom, žena s djecom koju
treba nahraniti.” Slegnem ramenima. “Ponudili su mi posao za pultom u robnoj
kući jer sam zgodna.”
Čak i u vrijeme ekonomske krize ima posla za lijepe žene.
“Pokušala sam to raditi, ali - iskreno - baš mi je loše išlo.”
“Ma daj.”
“Nisam imala strpljenja. Trebalo je samo stajati i čekati da ti netko priđe. A
plaća nije bila dovoljna da nam pomogne. Uostalom, ima i drugih stvari kojima
se zgodna cura može baviti.”
“Mogu zamisliti”, odgovori on, u glasu mu nema ni tračka veselja.
“Mislim da ne možeš. Muškarcima je lakše, zar ne? Bogu hvala što se nisam
rodila ružna, osim što sam sama, gladna i očajna, pa da budem osuđena na to da
perem tuđe gaće i sanjam o budućnosti koja nikad neće doći.”
Svima je teško zbog ekonomske krize, no najgore je ženama. Mnoge su žene
sanjale o braku i obitelji, no ovih se dana sve manje parova ženi. Druge sanjaju o
karijerama, samo da bi ih prekorili zato što muškarcima oduzimaju poslove.
“Kažu da je najgore prošlo”, odgovori Sam.
Ne čudi me što je vladin dečkić prihvatio laži koje mu serviraju.
“Da, naravno da kažu, zar ne?” odvratim. “Ne može biti gore kad si već sve
izgubio.”
Zurim kroz prozor, promatram krajolik. Ovdje je prekrasno - neukroćeno i
divlje. Iako je Manhattan izrazito napučen, njujorško je društvo zapravo
zatvoreno, a kad smo sve izgubili, nismo imali nimalo privatnosti, svi su osobno
svjedočili našoj propasti. I znam zašto bi netko želio doći ovamo i nestati,
odmoriti se od šapata i glasina. Ocean ti je za leđima, sunce na licu, pod nogama
pijesak... ima i gorih mjesta gdje možeš završiti.
Sigurno ću ga naći ovoga vikenda.
Moram ga naći.

36
 Knjige.Club Books

Šest

Mirta

Poslije ručka, nakon što su Anthonyju pomogli zakrpati gumu, vratili smo se na
put i nastavili prema sjeveru. U tišini smo se vozili sve do No Name Keya. Tamo
smo se ukrcali na trajekt do Lower Matecumbe Keya, dok je sunce polagano
zalazilo. Anthony je bio tih, većinu je vožnje proveo smrknuta lica, očigledno
nezadovoljan zbog kašnjenja izazvanog razrezanom gumom. Pokušavala sam
ga oraspoložiti sve dok na kraju nisam odustala i zadrijemala. A kad sam se
probudila, ugledala sam muževe smeđe oči kako me gledaju, promatraju. Iskrcali
smo se s trajekta i put ponovno nastavili automobilom, pa se odvezli do
mjesta gdje ćemo provesti medeni mjesec.
Vila me je iznenadila - riječ je o velikoj, bijeloj kući na plaži sa širokim
trijemom i tamnim kapcima. Goleme palme nadvile su se nad ulaz i doprinose
skrovitoj atmosferi.
Romantično je.
“Stari bogataši su u Flaglerovom ribarskom kampu na Long Keyu”,
napomene Anthony. “Vanderbiltovi i ostali.”
Ne mora dalje objašnjavati. Neke se stvari ne mogu kupiti novcem, a ugled
je, izgleda, jedna od njih, kako na Kubi tako i u Sjedinjenim Američkim
Državama.
Nakon što je parkirao naš automobil, dočekuje nas osoblje koje će se brinuti
za naše potrebe. Prolazimo kroz kuću ijedan od slugu - predstavio se kao Gus -
vodi nas do glavne spavaće sobe te spušta moje kovčege pokraj drvena ormara
nasuprot krevetu. Dočekuju me blijedozeleni zidovi i široki prozori s kojih se
pruža pogled prema oceanu i pješčanoj plaži.
“Ovdje nema struje, no noću ćete imati petrolejske lampe. Imate sreće - kuća
je opremljena vodovodnim instalacijama, što je ovdje rijedak slučaj”, kaže Gus.
Pogled mi skrene do supruga.
Anthony stoji naslonjen na dovratak, prekriženih ruku na prsima. Skinuo je
sako čim smo izišli iz Key Westa, spustio je krov na automobilu, zrak je bio težak
od nadolazeće oluje, palme su se njihale na vjetru. Rukavi bijele košulje zavrnuti

37
 Knjige.Club Books

su mu i otkrivaju preplanule podlaktice prekrivene tamnim dlačicama. Netremice

me promatra.
Sluga odlazi tiho kako je i ušao i mi ostajemo sami, s velikim krevetom
između nas.
Sigurno ne misli da bismo trebali... Vrućina mi plazi po vratu.
“Želiš li na plivanje?” upita Anthony, a na usnama mu poigrava osmijeh kao
da mi čita misli, kao da vidi da tražim bilo što čime bih odgodila našu prvu bračnu
noć. U Havani, nakon vjenčanja koje je više nalikovalo sklapanju kakvog posla,
nismo proveli noć zajedno. Anthony je rekao da soba u hotelu s kasinom nije
mjesto za njegovu suprugu, a mislim da bi i njemu i meni bilo neugodno u sobi
pod krovom mojih roditelja. Već je dovoljno neugodno biti toliko intiman sa
strancem, još bi bilo gore u kući u kojoj sam odrasla.
Dakle, bit će to večeras.
“Gotovo je mrak”, odgovorim.
“Nije još, bit će dan još čitav sat. Imamo plažu samo za sebe, barem su mi
tako rekli”, dodaje Anthony, a u pogledu mu vidim uzbuđenje koje bih mogla
nazvati dječačkim.
Pretpostavljam da je plaža novost svakome tko je odrastao u New Yorku.
Usto, zbog plivanja ću moći još malo odgoditi bračne dužnosti.
Ostavio me je samu, pa se hitro presvlačim u kupaći kostim koji sam kupila
kao dio svoje djevojačke spreme.
Anthony me čeka u dnu stubišta, navukao je kupaće gaće, ručnik mu je oko
vrata.
Je li njegova prtljaga u drugoj sobi? Hoćemo li spavati u istoj sobi ili ćemo
imati odvojene spavaće sobe, kao što su ih imali moji roditelji cijeloga života?
Razgovara li se o tome sa svojim supružnikom, ili se to nekako prirodno dogodi
uz zajednički, prešutan dogovor?
“Spremna?” upita me.
Ne baš.
Slijedim ga do mora.

Šećemo se plažom, valovi se lome pokraj nas. S mora puše povjetarac i blaži
vrućinu, no zrak je ljepljiviji od onoga na koji sam naviknula, težak je od vlage.
Anthony se premješta bliže vodi i nekako me to tješi - taj čin ljubaznosti, viteštvo,
činjenica da mu je dovoljno stalo da me poštedi te male neugodnosti.
Nešto je neotesaniji od muškaraca - dječaka, točnije - na koje sam naviknula.
Iako se njegovim manirama ništa ne može zamjeriti, ima nečega u njegovu
držanju što mi govori da je stigao iz drukčijeg svijeta od onoga u kojemu sam ja
živjela na Kubi.
Za kakvog sam se to muškarca udala?
38
 Knjige.Club Books

“Lijepo je ovdje”, promrmlja on zagledavši se u more.

Jest, lijepo je na neki divlji, surov način, no iskreno, nisam sigurna da se išta
može usporediti s Kubom.
Naš blijedoružičasti dom u kvartu Miramar u Havani zauzima gotovo cijeli
blok i okružen je stablima. Kuća je generacijama u obitelji, jednoga će dana
pripasti mojem bratu Emiliju i on će tamo odgajati svoju djecu. Nekoć sam satima
plivala u bazenu u stražnjem dvorištu, prsti bi mi se naborali od vode. Kadgod se
sjetim doma, vidim te čvrste zidove, a iznad njih blistavo kubansko nebo.
“Vjerojatno si se nagledala lijepih plaža”, dodaje Anthony.
“Jesam.”
Ne može se poreći da je Kuba prelijepa, unatoč svim manama. Možda u tome
i jest problem; njezina je ljepota poput dvosjekla mača upravo zbog sve one
pozornosti - i dobre i loše - koju privlači na sebe.
“Hoće li ti nedostajati?”
“Sigurno. U New Yorku nema mnogo plaža?” upitam mijenjajući temu.
“U gradu nema. No drugi dijelovi države uistinu su lijepi.”
“Gdje si ti odrastao?” Stvarno me zanima njegova prošlost.
“U Brooklynu.”
“Je li bilo lijepo?”
“Odrastati u Brooklynu? Ne, ne bih rekao da je bilo ‘lijepo’. No od mene je
napravilo čovjeka kakav sam sada.”
“A sad? Kakav ti je život? Sigurno se promijenio.”
“Novcem se ne može kupiti sve.”
To može izgovoriti samo onaj koji ga ima.
“Uistinu?” upitam.
“Ne može ti kupiti časno ime.”
“Kupilo ti je suprugu iz visokog društva.”
U sjaju njegova oka vidim više naklonosti nego pohlepe. “Uistinu.”
“Iako je malo izgubila sjaj”, našalim se.
“Za mene nisi.”
Iznenađuje me strast u njegovu glasu.
“Znaš, to je u mojoj obitelji već tradicija”, kažem želeći ga razveseliti.
“Stvarno?”
“Prvi poznati predak Perezovih priskrbio si je titulu i suprugu sve ne bi li
stekao ugled.”
“A bio je na zlu glasu?”
“Navodno.”
“Kakvim se grijesima okitio?”
39
 Knjige.Club Books

“Bio je ženskar. I gusar.”

Anthony se nasmiješi. “Svidio bi mi se.”
Nasmijem se. Malo ljudi tako lako prihvaća svoje mane. A opet, moćnici si
to mogu priuštiti.
“A njegova nevjesta?”
“Bila je gospa čija je obitelj spala na niske grane. Ukrcala se na brod i
otplovila na drugi kraj svijeta kako bi izvršila svoju dužnost.”
“Dakle, između njih je postojala samo dužnost?”
“Legenda kaže da su se voljeli, no tko zna? Tko zna što se događa u braku
osim ono dvoje ljudi koji su u njemu?”
“Sigurno se bojala”, zamišljeno će on, a ja shvatim da ne razgovaramo samo
o gusaru i njegovoj supruzi.
“Vjerojatno, no ipak je izvršila svoju dužnost. Mi žene čvrsta smo kova.”
Pokažem ogrlicu oko vrata, obiteljsko nasljeđe koje mi je darovao otac na dan
vjenčanja.
“Gusar joj je poklonio ovu ogrlicu.”
Za sreću, rekao mi je otac.
“Smijem li?” upita Anthony.
Kimnem.
Prstima nježno odigne ogrlicu i dodirne zlatno srce, crveni kamen. Pusti je
bez komentara i lagano mi okrzne kožu.
Ne odmiče se.
Tako sam nervozna da jedva dišem.
Prvi smo se put poljubili na vjenčanju - čedno i kratko, s obzirom na publiku
- a ovo će nam biti drugi poljubac.
Anthony se prigne prema meni i dodirne mi usne svojima, meko, poput pera.
Drhtim.
Duboko udahnem, srce mi divlje lupa u prsima, a on me poljubi jače.
Oko nas se biba ocean, vjetar mi šiba kosu oko lica. Njegov je poljubac drzak,
samopouzdan, zavodljiv.
Kakav je i on.
Dovoljno sam doznala iz razgovora s rođakinjama i prijateljicama da znam
prepoznati njegovu želju, osjećam je u napetosti njegova tijela, rukama kojima mi
prelazi po odjeći hvatajući moj kupaći kostim, priljubljujući me uz sebe kao da
me očajnički treba.
Nitko me nikada nije tako poljubio.
Anthony me pušta, oči mu sjaje.
Prstima dodirnem usne, natečene su.

40
 Knjige.Club Books

Smiješi se. “Bit ćemo mi dobro.”

Da sam barem i ja tako sigurna.

Za večeru se gostimo svježom morskom hranom, nikad još nisam jela tako ukusne
školjke i kornjače. Previše sam nervozna i umorna da bih jela, no Anthony je
naručio sanduk šampanjca iz New Yorka, pa ekstravagantno nazdravlja našem
braku. Razdvajamo se nakon večere, Anthony odlazi u knjižnicu popušiti cigaru,
a ja krećem na kat pripremiti se za krevet.
Okupani se u kadi, naneseni kapljicu parfema na zapešća i odaberem
najelegantniju spavaćicu iz svoje prtljage.
Nevidljiva je posluga uredila spavaću sobu dok sam se kupala. Posvuda su
svijeće, po krevetu i podu rasute su bijele latice u skladu s blistavobijelim
pokrivačem.
Odem do kreveta i uhvatim se za stup, želudac mi se grči od nervoze.
Na noćnom ormariću koji je Anthony, čini se, odabrao za sebe nalazi se roman
- Steinbeckov Tortilla Fiat.
Toliko o odvojenim sobama.
Prelistam stranice, označio je mjesto na pola romana gdje je stao.
Ne mogu odoljeti želji da pronjuškam. U ladici noćnog ormarića nalazi se
tabakera za cigare koje puši, duhan mi miriše poznato - i u ovome, izgleda, više
voli Kubanke. Pokraj cigara gomila je novčanica, zapanjujuća količina. Kod kuće
je otac držao novac u sefu, za hitne slučajeve. Činjenica da se Anthony i ne trudi
sakriti ga govori istodobno o njegovoj aroganciji i o bogatstvu, a možda i o tome
koliko se sigurno osjeća. Ako je povezan s mafijom, kao što se činilo na Kubi,
mnogi ga se previše boje da bi krali od njega.
Unutra je i rupčić; podignem ga do nosa i osjećam miris Anthonyjeve
kolonjske vode. Spustim pogled. Otraga u ladici...
Pogled mi uzvraća hladan, crni metal.
Zalupim ladicu.
Ne bi me trebalo čuditi što čovjek poput Anthonyja ima pištolj, ali jedno je
noću se brinuti oko nečega, a potpuno je drukčije doživjeti to u stvarnosti.
Vrata se otvore.
Anthony je svukao prsluk, raskopčao je prva dva gumba bijele košulje.
Progutam knedlu.
Nije to više onaj muškarac kojeg sam poljubila na plaži prije nekoliko sati;
pogled na pištolj, podsjetnik na taj dio njegova života, u menije probudio sve moje
stare strahove.
Može li on biti dobar čovjek, drag čovjek, a istodobno svakoga dana živjeti s
nasiljem?

41
 Knjige.Club Books

“Prekrasna si”, šapne Anthony. “Dovraga, riječi nisu dovoljne.”

Moja spavaćica od prozirne bijele čipke ne ostavlja mnogo mašti. No majka
mi je rekla, ne obazirući se na čednost, da će mi brak biti podnošljiviji uspijem li
zadovoljiti supruga - a po sjaju u njegovim očima i načinu na koji me
proždire pogledom znam da sam uspjela.
“Dođi”, naredi Anthony.
Koljena mi klecaju dok mu prilazim, preplavila me vrućina. Spavaćica nije
nimalo čedna, paučinasto prozirna čipka jedva mi pokriva kožu, stojim pred njim
gotovo gola.
Zaustavim se izvan njegova dohvata. Ne mogu se natjerati na taj posljednji
korak.
“Bojiš se.”
“Nikad to još nisam radila.”
“Neću te povrijediti.” Uzdahne. “Znam što govore o meni.”
“Nije samo o tome riječ.”
“Ali to nimalo ne pomaže, zar ne?”
“Ne, ne pomaže.”
“Tamo odakle dolazim dobro je izazvati strah u ljudima, dobro je da misle
kako si spreman na sve”, odgovori Anthony. “Strah donosi poštovanje; ako ga
nema, rastrgat će te na komade. Bio sam još klinac kad sam vidio kako su mi ubili
oca na ulici jer je dugovao pogrešnim ljudima. Nije to bilo mnogo novca, no bilo
je dovoljno da ga ubiju za primjer drugima.”
“Tako mi je žao...”
“Naučio sam da moram biti jak želim li biti siguran, želim li zaštititi ljude
koje volim i sačuvati ono što sam stvorio. Dovoljno jak da mi nitko više ništa ne
može oduzeti.”
Svijet koji opisuje ne razlikuje se mnogo od onoga u kojem sam odrasla;
politika je na Kubi krvav posao. Ipak, sumnjam da je moj otac sposoban učiniti
ono što je učinio ovaj muškarac.
Otvorim usta, pa ih zatvorim, nisam sigurna da sam spremna za odgovore na
pitanja koja mi se vrzmaju po glavi.
“Pitaj me što god želiš. Ti si moja supruga.”
Iznenadi me iskrenost u njegovu glasu. Kao i poštovanje s kojim je izgovorio
riječ “supruga”.
“Moji su se roditelji voljeli prije očeve smrti. Jako su se voljeli. Ne zanima
me život u formalnom, beživotnom braku.”
“Kako bi ovo mogao biti pravi brak?” promucam. “Uopće se ne poznajemo.”
Anthony mi prilazi i pruža ruku, prstima mi prelazi po koži kao da smiruje
nemirno ždrijebe.

42
 Knjige.Club Books

Prolaze me srsi.
“Želim više od tebe”, kaže. “Želim sve.”
“Ali nisi...” Duboko udahnem skupljajući hrabrost. “Nismo još...”
“Zašto još nisam spavao s tobom?” upita on umjesto mene.
Obrazi mi gore.
“Nije to bilo zato što te ne želim, vjeruj mi”, suho odgovori.
“Zašto onda?”
“Zato što nam je brak započeo na klimavim nogama, a ne želim riskirati našu
budućnost tjerajući te na nešto za što nisi spremna. Kad završiš u mojem krevetu,
želim da to bude zato što to ti želiš. Zato što želiš mene.” Anthony se sagne i
poljubi me u čelo. “Laku noć.”
Tijelom mi divljaju osjećaji i nepoznati osjeti, želja koju je probudio njegov
opušteni dodir pali iskre u meni.
“To je to?”
Naceri se. “Mislim da je tako najbolje, zasad. Želim te usrećiti, Mirta. Samo
mi daj priliku.”
On odlazi, a ja zurim za njim, ne znam je li mi laknulo ili sam razočarana.
Noć provedem čitajući Anthonyjev primjerak romana Tortilla Fiat, pitajući
se hoće li se vratiti u krevet, brinući se gdje je i što radi.
U nekom sam trenutku zaspala, a kad se probudim, knjiga ponovno stoji na
stoliću, vrpca je na mjestu gdje sam stala čitati. Njegova je strana kreveta prazna.
Gdje mi je suprug?

43
 Knjige.Club Books

Sedam

Elizabeth

Do trenutka kad stižemo na Upper Matecumbe Key vani je već mrak, a krajolik
oko nas ne odiše dobrodošlicom kao onaj u Key Westu. Područje je ogoljeno, vidi
se samo pokoja klimava koliba na stupovima. Dosad sam izbrojila više divljih
životinja nego ljudi, gusto grmlje dom je mnogobrojnim stvorenjima.
Nakon početnih pokušaja razgovora, Sam i ja šutimo do kraja putovanja. Ipak,
unatoč svim mojim naporima da ga ignoriram, što smo bili bliže odredištu, to se
više mučim ostati tiho. Pusti krajolik u meni budi gomile pitanja.
Možda će bolje izgledati ujutro pod blistavim zrakama sunca, no sada ga
nema. Zašto bi netko uopće došao ovamo?
“Jesi li sudjelovao u Velikom ratu?” pitam Sama.
“Jesam.”
“Pa tada si bio samo dječak.”
“Bilo mi je osamnaest. Otišao sam ravno u najbližu postaju za novačenje.”
“A kad si se vratio... je li na tebe...”
“Je li na mene utjecalo ono što sam vidio?”
“Da.”
“Kako ne bi?”
“Pa kako si to prebolio?”
“Ne znam. Valjda nisam često razmišljao o tome. Samo sam nekako nastavio
živjeti.”
Sam skrene na cestu još lošiju od one po kojoj smo se vozili.
Što dalje napredujemo, to više sumnjam u mudrost odluke koja me je dovela
ovamo, a da to nisam bolje isplanirala.
“Hoćeš li mi reći što te dovelo ovamo iz New Yorka?” upita Sam.
“To je intimno pitanje.”
Oštro se nasmije. “A ti kao nisi pokušavala posljednjih nekoliko sati iskopati
detalje moje prošlosti?”

44
 Knjige.Club Books

“Nisi mi baš mnogo toga ispričao”, odvratim.

“Ispričao sam ti više nego većini drugih.” Nasmiješi se, a oštre crte lica
nekako su mekše od tog osmijeha i doima se mnogo mlađim. “Je li ti itko rekao
da si vrlo pronicljiva?”
“Ne baš.”
“Pa, jesi. To je dobra karakteristika; poslužit će ti u životu.”
“Nažalost, dosad je nisam imala prilike upotrijebiti.”
“Zašto si došla sama?” upita Sam. “Zar nisi mogla sa sobom povesti člana
obitelji?”
“Nemam nikoga.”
“Ako hoćeš, rado ću s tobom otići do kampa. Tamo žive i rade stotine ljudi, a
neki od njih prilično su neotesani. Nije pametno da ideš sama.”
“Dovoljno sam se družila s muškarcima da se ne bojim neuglađenog rječnika
i bezobrazluka.”
“Ako je ‘neuglađen rječnik’ najgore što očekuješ, onda se nisi družila s
ovakvim ljudima.”
Namrštim se. “Kakvim to?”
“Moraš biti spremna. Priče o kampu prilično su strašne. Znaš li uopće kako
ćeš pronaći tog čovjeka?”
“Ne znam. Još.”
“Onda predlažem da krenemo u potragu sutra ujutro.”
Izvijem obrvu. “Da ‘krenemo’?”
“Da, mi, zajedno. Rekao sam ti da ću pomoći i to sam i mislio. Trebat će ti
netko tko se snalazi ovdje i tko ima automobil. Koliko znam, veterani žive u dva
glavna kampa, jedan je na Lower Matecumbe Keyu, a drugi na Windley Keyu.
Možemo početi s onime na Windley Keyu i krenuti prema dolje. Iako većina
veterana živi u kampu na Lower Matecumbeu, bolnica se nalazi na Windleyju. A
ako su uvjeti onako loši kako se priča, vrlo je vjerojatno morao potražiti liječničku
pomoć.”
Moram mu priznati da je njegov plan mnogo bolji od bilo čega što sam sama
smislila.
“Kako to da toliko znaš o kampovima veterana?” upitam.
“Dosta sam vremena proveo ovdje. Svašta se dozna.”
“U potrazi za proizvođačima alkohola, gangsterima i krijumčarima?”
“Iznenadila bi se kad bi znala koliko se puta te stvari preklapaju. No, tako je.”
“Prohibicija je ukinuta.”
“Jest, no to ne znači da je nestalo zločinaca. Zakon se promijenio nema ni
dvije godine, a mnogi se ljudi nisu spremni pomiriti s tim. To što više ne
krijumčare rum s Kube ne znači da nisu upetljani u druge zločinačke pothvate.

45
 Knjige.Club Books

Pogledaj samo što mafija radi tamo dolje, uporno nastoji povećati svoj utjecaj.
Misliš da to isto ne rade na Keysima? Novac se i dalje može zaraditi, a mnogi od
njih previše su pohlepni ili očajni da bi se odrekli sumnjivih poslova.”
“A kako si se ti našao u tom poslu?”
“Valjda mi je u krvi. Otac mi je bio detektiv.”
“To je sigurno fascinantan posao.”
Sjetim se svih romana koje sam pročitala, svih misterija koje su riješili
neustrašivi istražitelji.
“Ima svojih dobrih strana”, odvrati on.
“A slučaj na kojem sada radiš - kako je do toga došlo?”
“Bio sam u odredu koji je surađivao s drugim skupinama, poput Obalne straže
i Ureda za prohibiciju. Zadatak nam je bio suzbiti krijumčarenje ruma. Kad je
prohibicija ukinuta 1933., još smo imali popis ljudi za koje smo znali da su
uključeni u kriminalne radnje i da su dio većih organizacija. Pratili smo ih, a s
obzirom na trgovačke rute koje se ovdje susreću, pogotovo između Sjedinjenih
Država i Kube, znali smo da se krijumčarenje i dalje odvija.”
“Potpuno drugi svijet”, zamišljeno odgovorim.
“Da, ne može se usporediti s manhattanskim visokim društvom.”
Iznenadilo me što je tako lako otkrio moje podrijetlo. Trenutačno nimalo ne
nalikujem na debitanticu iz visokog društva. “Tako je očigledno?”
“Jest, ako obratiš pozornost.”
“Dakle, primijetio si me u vlaku.”
“Naravno da sam te primijetio. Ne bih bio osobito dobar detektiv da nisam. A
lijepu djevojku sigurno nije teško gledati.”
“Nisi se doimao zainteresiranim.”
“Ne miješam posao i zadovoljstvo.”
Nešto mi se stisnulo u želucu kad je izgovorio riječ “zadovoljstvo.”
“Nikad?”
“Nikad.”
“Jako dosadno”, našalim se.
Smije se. “Što god ti rekla o mojem poslu, nisam siguran da bih gaja opisao
kao dosadnog.”
Na onom najvažnijem prstu nema prstena, no to ne znači mnogo. Ipak, ne
mogu ga zamisliti sa ženom i obitelji kod kuće. U ponašanju i licu nema mnogo
mekoće.
“Čeka li te žena kod kuće?” ne mogu se oduprijeti znatiželji.
“Ne.”
“Sigurno si onda usamljen, kad tako sam putuješ po zemlji i naganjaš
zločince.”
46
 Knjige.Club Books

“Katkad jesam.”
“A taj tip kojega ovdje loviš. Je li opasan?”
“Nesumnjivo.”
“Jesi li ikad u strahu?”
“Ovaj je posao teško raditi ako se stalno bojiš. Da, opasno je, no ti su ljudi
najčešće samo nasilnici. Žele da ih se bojiš jer im strah daje moć. A trik je u tome
da se prema njima ponašaš kao da su obični ljudi, da ne obraćaš pozornost na
njihove prijetnje i razmetanje.”
“Uživaš u lovu.”
“Da.”
“Eh. Muškarci.”
“Kao da ti ne voliš lov.”
“Ja? Ja ne naganjam zločince po cijeloj zemlji.”
Ipak, ne mogu poreći da zvuči uzbudljivo.
“Vidio sam kako si se poigravala s onim sirotanom u vlaku, navlačila si ga
kao mačka miša.”
Otpuhnem. “Kao mačka?”
“Sviđalo ti se to. Uživala si u uzbuđenju lova. Isti je to nagon, iako se ti služiš
svojim dekolt...”
“Stvarno ne znaš kako se razgovara s damama, zar ne?”
“Nisam znao da razgovaram s damom.”
Prvo sam bila mačka, a sad sam...
“Zaključio sam da se smatraš pustolovkom”, dodaje on. “Što je mnogo
zanimljivije od dame.”
“Koliko dama si upoznao u životu?”
“Ako misliš na matrone iz visokog društva, nijednu.”
“Ovih dana ni meni nisu takve po volji”, priznajem. “Ionako su me izbacili iz
tog svijeta.”
“Previše si nereda izazvala?”
“Tako nešto. Neka se pravila izgleda ne smije dirati ni prekršiti.”
“Tko im je kriv. Siguran sam da je zbog tebe u dosadnom društvu bilo mnogo
zabavnije.”
Skrenuo je na iduću cestu pogledavši kroz prozor. Buka valova sve je glasnija.
“Koliko još?” upitam. Ovdje vlada gotovo potpun mrak, većina koliba nema
ni struju.
“Nisam siguran”, odvrati Sam. “Na benzinskoj su mi postaji rekli da bi trebalo
biti ovdje negdje.”

47
 Knjige.Club Books

Da mi ugled već nije bio uništen, svakako bih ga sada dokrajčila, ovako sama
sa strancem u automobilu, kasno u noći.
No nije me briga. Ovdje nema pogleda punih osude, uši mi ne pune šuškanja
o tome koliko je moja obitelj duboko posrnula, o prokockanoj časti. Ovdje je samo
sloboda.
A ako je Frank krenuo za mnom, ovdje će me teško pronaći.
Duboko udahnem slani zrak.

“Stigli smo”, kaže Sam skrećući na parkiralište.

Previše je mračno i ne vidim opravdava li Snrise Inn svoje ime i nudi li uistinu
panoramski pogled, no izvana se doima čisto i istodobno ne preskupo s obzirom
na moje sve lošije financijsko stanje. Novac koji sam uštedjela vozeći se sa
Samom umjesto vlakom uistinu će mi pomoći.
Toliko sam dugo siromašna, šest je godina prošlo od Financijskog kraha koji
je sve pokrenuo, da sam zaboravila kako je kad se ne moraš brinuti o takvim
stvarima, kad možeš bez razmišljanja odsjesti u najskupljim hotelima. Sve se
promijenilo u tren oka. Život ide svojim tijekom, a onda se odjednom bez ikakva
upozorenja nađeš na nekoj stranputici i nisi spreman za izazove koji te čekaju.
Sam je parkirao automobil, pa krenem za njim u svratiste za sobom vukući
svoj fini kovčeg.
“Dopusti meni”, ponudi on.
“Mogu sama.” Ako ništa, barem mogu sama nositi svoj kovčeg.
Samova se usnica trzne na moj odgovor, no ne pokušava me nagovoriti da se
predomislim.
Na recepciji nas dočekuje čovjek koji se predstavlja kao Matthew, smješta nas
u sobe jednu pokraj druge i ponudi da će nam iz kuhinje poslati lagani obrok.
Pita i kava kod Ruby nisu bile dovoljne da se najedem, no zanemarim glad,
zahvalim na ponudi i kažem da sam umorna. Moram čuvati preostali novac, a na
bolnu prazninu u želucu sam se ionako već naviknula.
Ukočeno se penjem stubama do svoje sobe, svi oni sati koje sam provela u
vlaku, na trajektu i u automobilu lagano uzimaju svoj danak. Pozdravili smo se na
vratima naših soba, pa sam ušla u svoju i zatvorila vrata. Prostorija je mala,
skromno namještena, no čista je. Ipak, zidovi su tanki poput papira, čujem
zvukove iz Samove sobe i mogu zamisliti kako prolazi kroz istu večernju rutinu
kao i ja: otvara kovčeg, vadi pidžamu, skida odjeću prljavu od putovanja.
Završila sam i smještam se među svježe, čiste plahte. Zujanje ventilatora
iznad glave miješa se sa šumom valova izvana.
Dogovorili smo da ćemo se naći sutra ujutro i zajedno krenuti u kamp
veterana. Koliko god sam puta rekla da mogu sama, Sam je ustrajao u tvrdnji da
će rado otići sa mnom.

48
 Knjige.Club Books

Gotovo bih mogla zaključiti da mu se sviđam, iako je u njegovu slučaju

vjerojatnije da je riječ o osjećaju dužnosti. A ja, koliko god u teoriji ustrajala u
tome da zadržim neovisnost, trenutačno nemam taj luksuz da se mogu
držati svojih principa.
S druge strane zida dopire šuškanje, škripa kreveta.
Zaspim.

49
 Knjige.Club Books

Osam

Helen

Smjena mi završava kasno uvečer kad se na ulici već odvija smjena ljudi. Nema
više mještana koji se bave svakodnevnim poslovima, već su tu sada turisti i
smutljivci u potrazi za zabavom.
Sve me boli dok izlazim kroz pokrajnja vrata restorana, stopala mi se već bune
znajući koliki me još put čeka do kuće. Džep na pregači pun je napojnica; cijeli
smo dan imali posla, praznični je vikend privukao veću gomilu nego inače.
Nebo je oblačno, ne vidi se mjesec, a zrak miriše na kišu.
Po tlu se rasuo zaboravljeni primjerak novina Key West Citizen, na naslovnici
upozorenje na oluju. Večeras je to bila popularna tema u restoranu; predviđanje
uragana, ili bolje rečeno pogađanje, omiljen je sport u ovim krajevima. U tome su
najbolji ribari. Ako ti život ovisi o moru, naučiš se čitati njegove znakove. A ako
Tom misli da će nas oluja zaobići, složit ću se s njim.
Nešto šušti u obližnjem grmu, pa se moram ohrabriti za susret s kakvim
divljim stvorenjem. Otok dijelimo s raznim životinjama - aligatorima, jelenima,
zmijama i štakorima - pa iako im nikad nisam na tome zamjerala, mrkla noć nije
trenutak kad bih se željela s njima susresti.
No ne dočekuje me životinja.
Nego čovjek.
Opet šuštanje.
Dvojica su.
Prepoznajem ih iz restorana; zadržali su se duže nego drugi nad kavom i
pitom, a za sobom su ostavili pepeljaru punu opušaka.
“Dobra večer”, dovikne mi najbliži. Spustio je šešir nisko na lice, a kreće se
mlitavo poput čovjeka s trbuhom punim alkohola.
“Dobra večer”, automatski odgovorim, prelazeći pogledom s jednoga do
drugoga.
“Nema potrebe stvarati probleme”, kaže mi prvi. “Hoćemo samo novac iz
tvog džepa, pa idemo svojim putem.” Spusti pogled na moj trbuh, pa me ponovno
pogleda u oči. “Neće ništa biti ni tebi ni tvojoj bebi. Samo se nemoj uzrujavati.”
50
 Knjige.Club Books

Otvorim usta, želim preklinjati za pomoć, no nema nikakva zvuka, panika i

strah zatvorili su mi grlo, stopala su se ukopala u tlo, tijelo mi je napeto.
Želudac mi se okreće od smrada džina koji izbija iz njega. Samo što mu ne
curi iz pora, kao da se u njemu okupao, taj ljepljivi, slatki, znojavi smrad koji me
podsjeća na loma nakon što vrati s pijanke.
Koliko se god trudila pokrenuti, potrčati, vrisnuti, čini mi se da sam se ukipila
u mjestu.
“Jesi li me čula? Daj nam novce. Odmah.”
Glas mu je oštar, a od upozorenja u tom “odmah” sledi mi se krv u žilama, taj
mi je ton i predobro poznat.
Treba nam novac, ne želim ni pomisliti koliko će se Tom ljutiti ako dođem
kući praznih ruku, ah...
Imam li izbora?
Posegnem u džep, stisnem šaku oko kovanica, ruka mi drhti dok mu pružam
novac.
Odjednom se nađe preda mnom, dodirne mi kožu otimajući mi kovanice iz
dlana.
Trznem se od tog dodira, stisne me u grudima.
“To je sve?” upita.
Nemam više ništa. Moj vjenčani prsten ne vrijedi ništa, no počnem ga skidati
s prsta, s mukom ga navlačeći preko natečena zgloba.
Čovjek ispred mene odjednom ustukne.
Muški se glas prolomi kroz noć. “Odlazite.”
Okrenem se i tu je moja mušterija - redovita mušterija, John.
“Ma daj”, cvili napadač, njegov se sudrug mota iza njega. “Nećemo joj ništa
učiniti. Ne želimo probleme.”
“Onda odlazite”, kaže John. “Vratite joj novac i gubite se.”
Napadač se meškolji, petlja po džepu otrcanih hlača.
“Ovo ti je zadnja šansa”, prijeti John.
“Idemo, Henry”, doziva ga kompanjon i odmakne se još korak. “Nije
vrijedno.”
“Začepi”, zareži Henry i gurne ruku u džep.
John zakorači prema njemu.
Henry izvuče ruku iz džepa.
O, Bože, ima nož.
John naglo okrene glavu prema meni i ja shvatim da sam to naglas izgovorila.
“Molim vas”, šapnem i krenem prema Johnu, zgrabim ga za podlakticu i
pokušam ga povući prema sebi, sva se tresem.

51
 Knjige.Club Books

Iako se njih dvojica ne mogu mjeriti s Johnom, imaju nož i ipak su dvojica,
pa nemamo baš neke šanse.
“To je samo novac”, molim ga. “Nije vrijedno...”
John se pomakne usred moje rečenice i sigurnim koracima krene na bližega
od dvojice muškaraca - Henryja.
Henry zamahne nožem prema Johnovu trbuhu.
Henryjeva se ruka trgne prema gore, a John zastenje i tresne ga šakom u
bradu.
Henryjeva glava trgne se unatrag, no on ne padne, nego se baci prema naprijed
i ponovno zamahne nožem.
Začuje se još jedan jauk.
Krv kaplje kroz rez na Johnovoj odjeći, slijeva mu se niz prsa.
Taj me prizor napokon prene iz obamrlosti i ja vrištim iz svega glasa:
“Upomoć! Upomoć! Molim vas!”
Na trenutak, Henryjev se pomoćnik neodlučno zaledi, odmjeravajući kakvi su
mu izgledi ako se pridruži tučnjavi, no onda se okrene i pobjegne prema šumarku.
Sigurno ima još ljudi ispred restorana, ako odem po pomoć...
Njih dvojica kruže jedan oko drugoga, a ja ugledam nešto krajičkom oka,
komad drveta koji Ruby nikad nije sklonila.
Hitro šmugnem, zgrabim dasku i zamahnem, pa opet, sve dok napokon ne
tresne o Henryjevu glavu.

Daska mi ispadne iz ruke i zurim u čovjeka na travi pod svojim nogama.

Po tonem na zemlju.
“Jesi li dobro?” upita John.
“Da, mislim da jesam.”
“Boli li te u trbuhu? Osjećaš li pritisak?”
“Ne.”
“Krvariš li?”
“Mislim da ne.” Polagano se uspravim prihvativši ruku koju mi John pruža.
Pušta me kad se opet nađem na nogama. “Je li...?” Duboko udahnem, srce mi
divlja. Novac koji mi je Henry pokušao ukrasti rasuo se oko njega. Krv mu curi s
tjemena niz lice. “Je li... Jesam li ga ubila?”
John se nagne nad tijelo i popipa mu puls. “Nisi. Samo si ga onesvijestila.”
Sagne se i pokupi kovanice s poda, pa mi ih pruži.
Na trenutak zurim u njegovu ruku, jedna od kovanica crvena je od krvi. Prsti
mi drhte dok uzimam novac iz njegove ispružene ruke i guram ga u džep pregače.

52
 Knjige.Club Books

“Nisi smjela zgrabiti onaj komad drveta. Ne bi smjela dizati ništa tako teško
u ovom stupnju trudnoće”, kaže John.
Zurim u njega razjapljenih usta. “Išao je nožem na tebe.” Duboko udahnem i
priberem se. “Osim toga, cijeli dan nosim pune pladnjeve. Komad drva neće me
savladati.”
“Ne bi smjela nositi ni teške pladnjeve”, odvrati on.
“A ti se nisi smio potući s njim. Čuo si ih - htjeli su samo novac.”
“Ne znaš što su htjeli”, usprotivi se on. “Moglo je biti puno gore. Dopusti mi
barem da te otpratim kući. Živiš li u blizini?”
“Koja četiri kilometra dalje.”
S nevjericom me odmjeri. “Sama svake noći hodaš četiri kilometra?”
Ne dodaje “u visokom stupnju trudnoće”, no baš je i mogao.
“Možeš li uopće hodati?” upita.
“Naravno. Možeš li ti hodati? Krvariš.”
“Bit ću dobro. Idemo?”
Koliko me god uznemirivao kad bi došao u restoran, sada sam sretna što je
ovdje. Ipak, odmaknem se malo dalje od njega nego što je nužno.
“Da. Nisam ti zahvalila što si mi došao pomoći. Hvala ti.”
Noge mi se tresu, koraci su mi sporiji nego inače. Zaštitnički položim dlan na
trbuh i u sebi se molim da se dijete pomakne.
John je uhvatio korak sa mnom i prvi put primjećujem da vrlo lagano šepa.
Stišće zube kao da ga boli, pogled mu je usredotočen na neku udaljenu točku
na horizontu.
Stanem, a on stane pokraj mene.
Osjećam lepršanje u trbuhu, a onda udarac, jak i postojan.
Preplavi me olakšanje i nježno pomilujem mjesto na trbuhu gdje me djetešce
ritnulo.
“Beba?” upita John.
Kimnem sa suzama u očima.
Beba se meškolji u meni, bocka me i rita se. Nikad mi još ti pokreti nisu
donijeli toliko olakšanja.
Ponovno krenem, a John me prati. Ništa više ne govori, i hodamo u tišini, oko
nas samo su zvukovi noći.
Vrijeme je ugodno, ali u zraku se osjeća neko ozračje, okus na jeziku, miris
koji najavljuje oluju unatoč Tomovoj tvrdnji da će nas zaobići.
“Nisi odavde, zar ne?” upitam Johna. Većina radnika na autocesti stigla je iz
drugih krajeva zemlje.
“Ne, nisam.”

53
 Knjige.Club Books

“Sviđaju ti se otoci?”
“Vidio sam i gore”, odvrati on. “Barem je toplo. I lijepo je, ako ti ne smeta
divljina. Dobro mjesto za oporavak.”
“Bio si ozlijeđen u ratu?”
Mahne prema nozi kojom šepa. “Metak. Dobro je zaraslo, no ukoči se kad je
hladno ili na kraju predugog dana. Ovdje nije hladno pa mi to odgovara.”
“Žao mi je.”
Nešto si nerazgovjetno progunđa u bradu.
“Stvarno, puno ti hvala što si mi pomogao. Imaš pravo, moglo je završiti
mnogo gore.”
“Nisam učinio ništa posebno. I drugi bi tako postupili.”
“Ne bih rekla. To nije bila tvoja bitka.”
“Dan kad se prestanemo boriti za druge dan je kad bismo baš mogli i odustati
od svega.”
“Nisam sigurna da to drugi tako doživljavaju”, odvratim.
“Kroz restoran prolaze svakakvi ljudi. Jesi li prepoznala ovu dvojicu koji su
te pokušali opljačkati?”
“Bili su ranije večeras, ali mislim da ih nikad prije nisam vidjela. Mnogo ih
je takvih u restoranu - izgladnjelih i bijednih.”
“Odrasla si u Key Westu?” upita on.
“Cijeli sam život ovdje. Tata je radio na željeznici.” loje mučan posao ,
napomene on.
“Tata je bio težak čovjek. Bio je dobar, ali grub.”
“Ako je bilo imalo nalik na rad na autocesti, nije bilo mjesta za mekušce.
Opasan je to posao, otvrdneš od njega.”
“Zato tako često dolaziš u Key West? Kako bi pobjegao?
“Možda.”
“Zašto su vas sve poslali ovamo?” upitam. “Sigurno po cijeloj zemlji ima
projekata na kojima biste mogli raditi. Ovdje je možda toplo, ali nije baš ugodno.”
“Nisu nas htjeli u Washingtonu, da im tamo uzrokujemo nevolje i podsjećamo
američku javnost - glasače - da se nisu pobrinuli za nas, da vlada baš i nije održala
obećanje.
Vjerojatno su smatrali da su Keysi dovoljno daleko pa da će nas svi
zaboraviti.”
Prije nekoliko godina, mnogi su se veterani Velikog rata uputili u Washington
D. C. zajedno sa svojim obiteljima tražiti od vlade da im u jednom obroku isplati
bonuse koje im je dugovala za ratnu službu, a ne da ih tjera da u tako teškim
vremenima godinama čekaju isplate. Novine su ih nazivale “Bonus vojskom”.
“Jesi li sudjelovao u Bonus vojsci?” upitam. “Prosvjedima u Washingtonu?”
54
 Knjige.Club Books

“Jesam. Marširao sam s njima. Mnogi veterani nemaju posla. Gladni su, gube
nadu. Vlada im je nešto obećala, imala je mogućnost pomoći i dati im novac koji
im je dugovala. Umjesto toga su ih otjerali.”
“Slike u novinama...”
Prikazivali su lance na dverima Bijele kuće, muškarce u šatorima, stražu na
ulicama, suzavac koji su bacili na preostale veterane i spaljene šatore.
“Pokret se promijenio, naravno”, odgovori on. “Ljudi su odustali, otišli su
kućama. Došli su drugi koji nisu imali prave veze s ratom. Na kraju su nam se
pridruživali samo oni koji su došli uzrokovati nevolje.
Sramota je što se događa ovoj zemlji, uništava nas metež i nesigurnost. Borili
smo se u ratu koji je trebao biti posljednji na svijetu. Proživjeli smo pakao i
pobijedili. A onda smo se vratili kući u drukčiji pakao. A ljudi koji bi trebali nešto
poduzeti u vezi s tim ne rade ništa. Imaš kongresmene koji zarađuju devet tisuća
dolara godišnje, dok ljudi kojima bi trebali služiti ne zarađuju ni djelić toga.”
Devet tisuća dolara nezamisliva je količina novca u usporedbi s nekoliko
stotina koje ja svake godine zaradim kod Ruby.
“Zašto nisi otišao svojoj kući? Zašto se nisi vratio?”
“Pokušao sam. Nakon rata. Nisam...” Duboko udahne kao da se priprema za
nešto neugodno. “Promijenio sam se. Svi su bili sretni kad smo se vratili, ali onda
više nisu znali što bi s nama. Željeli su se pretvarati da smo isti kakvi smo bili kad
smo otišli, da nismo doživjeli sve što smo doživjeli.”
“Hoćeš li zauvijek ostati ovdje?”
“Ne znam. Govorka se da razmišljaju o zatvaranju kampa. Naravno, nitko
nam to nije izravno rekao. Poslali su nas ovamo kao da će to popraviti ono što ne
valja u nama, a sad nas se opet žele riješiti.”
“To nije u redu.”
“Ne, nije, ali mnogo toga na svijetu nije u redu.”
Ne mogu to poreći.
“Što radiš u Key Westu?” upitam.
I požalim zbog pitanja. Ja sam udana žena, nije mi teško zamisliti što radi kad
dođe u grad.
“Tijekom tjedna radimo na autocesti između Grassy Keya i Lower
Matecumbea. A vikendima? Drugi dečki izlaze van. U razne barove i slično”,
odgovori on.
“A ti ne voliš izlaziti?”
Slegne ramenima. “Sasvim sam dovoljno izlazio prije rata. A nakon rata bih
se često napio da mogu zaspati. No više mi nije do nevolja.”
“Što onda tražiš ovdje?”

55
 Knjige.Club Books

“Mir”, odgovori on, a onda okrene moje pitanje protiv mene. “A ti? Što ti
tražiš?”
“Nikada nisam bila nigdje drugdje.”
“Kamo bi otišla?” upita John. “Da možeš.”
Daleko odavde.
“Je li onako kako se priča?” upitam izbjegavši odgovor. “U kampovima?”
“A što se priča?”
“Spominju se tučnjave. Neredi. Pijančevanje.”
“Ima li tipova koji su došli ovamo izazivati nevolje? Da, ima. No više ima
dobrih ljudi, ljudi koji naporno rade kako bi poslali plaće svojim obiteljima. Ljudi
kojima samo treba prilika. Svi smo prošli nešto što nas je potpuno promijenilo, a
većina nas samo se pokušava snaći.”
“Primijetila sam da se držiš sa strane. Sigurno si usamljen. Nedostaješ svojoj
obitelji.”
“Ne bih rekao. Dobro mi je.”
“Jesi li oženjen?”
Nemoguće je provoditi dane poslužujući ljude a ne pitati se o njihovim
životima. Katkad mi ta pitanja služe samo da mi skrenu misli s mojih problema,
a katkad me uistinu zanimaju odgovori.
Trenutak tišine proteže se u noć. “Nisam. Nikad se nisam oženio. Koliko si ti
dugo u braku?” pita me. “Devet godina.”
“Dugo je to.”
Katkad se doima poput vječnosti, kao da je cijeli moj život definiran brakom,
što na neki način i jest. Djevojka koja sam bila prije njega pripada tuđim
sjećanjima.
Duboko, drhtavo udahnem i zagledam se u nebo boje tinte. “Katkad se
pitam...”
Kakav bi mi život bio da sam rekla “ne” kad me Tom zaprosio... Što bi bilo
da nisam otišla na dokove onoga dana kad je njegov brod stigao pun ribe, mirišući
na more... Da sam otišla na sjever teti Alice kad me prvi put udario, umjesto da
sam mu povjerovala kad je rekao da se to nikada više neće dogoditi... Da nismo
izgubili svu onu dječicu... Da nikad nije došlo do ekonomske krize... Bi li naš brak
sada bio drukčiji da nas sudbina nije tako slomila? Ili smo oduvijek bili na ovome
putu, samo što ja to nisam primijetila?
“Što se to pitaš?” upita on, a ja shvatim da sam ušutjela.
Nije nalik na mene da se povjeravam strancu, a pogotovo ne neznancu,
muškarcu, no u njemu ima nešto veoma utješno. Možda je to zato što ne daje
mnogo od sebe, pa poziva druge da ispune prostor koji bi inače ispunio
uljudan razgovor.

56
 Knjige.Club Books

A iskreno, ja dane provodim pitajući druge što žele, što im treba, i sada ne
mogu odoljeti potrebi da progovorim.
“Nekako mi se čini pogrešnim donijeti dijete na ovaj svijet.”
“Nemaš nikoga drugoga? Nemaš obitelji?” upita me.
“Roditelji su mi umrli.”
“Žao mi je.”
“Misliš da postoji nešto bolje, negdje?” upitam. “Nešto bolje od ovoga?”
Još jedna stanka. “Nadam se”, odgovori on. “Što bi za tebe bilo ‘nešto bolje’?”
Ne mogu mu reći istinu, ne mogu mu reći o čemu sanjarim. Dobre supruge ne
sanjaju muževu smrt.
“Negdje daleko odavde. Gdje je sigurno.”
“Mogla bi otići”, kaže on.
Ispunja me poznata čežnja zbog tih riječi, zbog mogućnosti koje se otvaraju.
Koliko sam puta razmišljala o tome? Koliko sam puta planirala?
“Kako? Kamo bi otišla? Odakle mi novac? Ženi je mjesto uz muza.
Ili je to možda samo izgovor kojim se prikrivaju grijesi.
“Mislim da muškarac gubi pravo nazivati se mužem kad podigne ruku na
osobu koju bi trebao štititi.”
Preplavi me gorčina. “Lijepa misao.”
“Naljutio sam te.”
Možda i jest, bakće se u stvari koje ne razumije. Lako je suditi kad si samo
promatrač.
“Nisam ti smjela sve to reći”, kažem umjesto odgovora. Ova čudna noć
razvezala mi je jezik. “Nikoga se ne tiče ono što se događa između muža i žene.”
“Zar ti ne bi prijatelji pomogli? Vidio sam kako se druge konobarice odnose
prema tebi, a vlasnica te obožava.”
“Ruby ima dovoljno svojih briga oko posla. Mnoga usta treba nahraniti. Ne
trebaju joj moji problemi.”
“Možda se već i brine zbog tebe, možda bi ti rado pomogla.”
“A ti? Rekao si da si ostavio obitelj. Tko tebi pomaže? Uvijek si sam u
restoranu. Gdje su prijatelji na koje se ti oslanjaš? Otkad si prvi put došao u
restoran, nikad mi nisi rekao ni riječ, nijedanput se nisi potrudio
započeti razgovor.”
Jedva se prepoznajem, u glavi mi se vrti od slobode koju mi pruža mogućnost
da napokon kažem ono što mi je na pameti.
Na trenutak se posrami, a lice mu od toga nekako omekša, doima se mlađim.
“Imaš pravo. Ne slušam vlastite savjete.”
“Ne, nisam smjela ništa reći. Bila sam neuljudna - ispričavam se.”

57
 Knjige.Club Books

“Ne moraš se ispričavati. Imaš pravo. Mogu ja i bolje. I žao mi je što sam u
restoranu bio nepristojan. Nisam te htio uvrijediti.”
“Nisi bio nepristojan. Samo nisi bio razgovorljiv.”
“Otkad sam se vratio kući, teško mi se opustiti s ljudima.”
Nasmiješim se, unatoč ljutnji koja me maločas obuzela. “Sada ti prilično
dobro ide.”
“S tobom je lako razgovarati.”
“To je vjerojatno zbog mojeg posla.”
“Ne, nije samo to. U tebi ima nešto umirujuće.”
“Umirujuće?”
Kimne i okrene glavu od mene.
Mislim da sam ga posramila, iako se ne mogu oteti dojmu da sam stekla
prijatelja.

Što smo bliže kolibi, to manje razgovaramo. John je korak iza mene, hoda za
mnom, a ja usporim prije posljednjeg zavoja. Blizu smo moru, no previše je
mračno i još smo predaleko, pa ne vidim je li Tomov brod ukotvljen u uvali, je li
se vratio s ribarenja. Njegov je raspored oduvijek bio nepredvidiv, dok sam ja
davala sve od sebe da predvidim njegove potrebe, da nikad ne dođem kasno kući
za slučaj da me čeka; sigurna sam da točno zna koliko mi treba pješice od
restorana do kuće, iako gotovo svaku večer kad se iskrca s broda krene prema
obližnjem baru, umjesto da svoje mračno raspoloženje donese kući.
“Sama ću ostatak puta”, stanem i okrenem se prema Johnu.
“Sigurna si?”
“Jesam. Blizu smo, a ovdje ionako nema nikoga. Hvala ti što si mi priskočio
u pomoć.”
“Moram i ja tebi zahvaliti na pomoći”, odgovori on. “Cijeli vikend bit ću u
Key Westu, ako ti nešto zatreba.”
“Bit ću dobro, hvala ti.”
Tužno me pogleda, kao da oboje znamo da to nije potpuno točno.
“Siguran si da te ne treba pokrpati?” Pokažem prema njegovu trbuhu.
“Bit ću dobro”, odgovori John ponavljajući moje riječi. Iz džepa vadi cigarete
i upaljač. “Malo ću pričekati ovdje, želim se uvjeriti da će sve biti u redu.”
“Laku noć.”
“Laku noć”, odgovori John i kimne mi.
Posljednje metre do kolibe prelazim sama. Zađem za ugao zdanja koje zovem
domom i na jednome prozoru ugledam blagi sjaj.
Uhvatim se za kvaku i tiho je okrenem, sva se ježim.

58
 Knjige.Club Books

Kod pijanaca postoji granica, mogu biti pijani i opasni ih pak previše pijani
da bi ikome mogli nauditi. Molim se da se Tom onesvijestio, da leži na podu
kolibe.
Soba je u mraku osim slaba svjetla petrolejke u kutu.
Iza mene se zatvore vrata.
Najprije me zapahne vonj burbona, okreće mi se želudac, a zrak je od njega
toliko težak kao da bi se mogao zapaliti od prve iskre.
Stegne me u grlu i proklinjem težinu vlastitih koraka na putu prema spavaćoj
sobi.
Prigušim krik.
Tom se smjestio ispred vrata, tijelo mu je djelomice u sjeni, a iz ruke mu visi
napola prazna boca.
“Tko te dopratio kući?” odrješito pita.
Zadrhtim od žestine njegova glasa, odjekuje od zidova kolibice i preplavljuje
me, sve se jače tresem.
“Što... ne razumijem.”
Otkud zna?
“Čuo sam glasove.” Ustane s klimave stolice, boca mu ispadne iz ruke i tresne
na pod, a jantarna se tekućina stane prolijevati po daskama.
Bit će teško poslije počistiti, ali Tom ne voli nered.
Priđe mi bliže i nadvija se nad mene, tijelom zaklanja svjetlost petrolejke.
“Nemoj mi lagati.”
Kasni je sat, dan je bio dug, beba me opterećuje, te moj odgovor ne dolazi
hitro kao što bi trebao, umorni su mi i um i tijelo.
“Ispred restorana su se zatekla neka dvojica kad sam izašla s posla. Bili su
pijani i počeli su me maltretirati.” Duboko udahnem. Tom, kao i većina
stanovnika u gradu, ne vjeruje veteranima. “Radnici na autocesti. Sve je
vidio jedan od Rubynih redovitih gostiju i došao mi je pomoći. Otpratio me kući
kako me ne bi slijedili.”
Tom zakorači još bliže, a ja nesvjesno ustuknem i udarim bokom o oštar rub
kuhinjskog stola.
Srce mi divlje lupa.
“Kako se zove?”
“Ne znam”, slažem.
“Rekla si da je netko odavde.”
“Redovit je gost u restoranu”, odgovorim izbjegavajući se izjasniti.
“Otkud je on?” izaziva Tom. “Možda bih trebao porazgovarati s njim.”
“Ne znam. Neki samotnjak.”
“E, to baš nije istina. Izgleda da je nešto htio s mojom ženom.”
59
 Knjige.Club Books

“U devetom sam mjesecu trudnoće”, šapnem, u glasu mi se jasno čuje molba.

Kad smo se tek vjenčali, mislila sam da je slatko što se toliko brine za mene,
da mu je stalo do toga gdje sam. No, kako je svijet oko nas postajao sve kaotičniji,
to je Tom više stezao obruč kod kuće, sve dok se nije pretvorio više u tamničara,
manje u supruga, a ja shvatila da to uopće nije bilo slatko.
“To nije bilo ništa”, blebećem. “Samo mi je pomogao.”
Tom podigne ruku.
“Molim te.”
Ogledam se po sobi, tražim nešto čime bih se obranila, nešto...
Tom spusti ruku.
“Zanima se za tebe?”
Drhtavo odmahujem glavom, zubi mi cvokoću.
Tako se hitro pokrene da se pitam je li se cijelo vrijeme pretvarao, kao da
uopće nije onoliko pijan kakvim se pravio.
Krupnom me rukom hvata za vrat i podigne mi bradu, tako da ga moram
pogledati u oči.
“Ne laži.”
“Ne lažem. Ne lažem, kunem se. Samo me pusti.”
“Kome pripadaš?”
Suze mi naviru na oči, preplavljuju me strah i stid.
“Tebi.”
“Tako je. I nemoj to zaboraviti. Čujem li da si se spetljala s nekim u restoranu,
nikad više nećeš vidjeti tu bebu. Razumiješ?”
Stisne me oko vrata, a ja kimam, glava mi se trza gore-dolje sve dok me ne
pusti nestrpljivo otpuhujući.
Ustuknem korak, uzdahnem s olakšanjem, a on me zgrabi za zapešće
zabijajući prste u stare modrice.
Voli to raditi: pušta me tako da osjetim dašak slobode, a onda povuče uzicu i
opet sam pod njegovom kontrolom.
“Pogriješila sam”, šapnem. “Nisam mu smjela dopustiti da me prati kući.
Oprosti.”
Zarije mi nokte u kožu, a od njegova vonja preplavi me mučnina, želudac mi
se buni od smrada ribe, soli, znoja i burbona.
Molim te, nemoj ozlijediti dijete.
Još me jače stisne, klecaju mi koljena, muti mi se pred očima, preda mnom se
otvara mračan tunel, bol je nepodnošljiva.
“Nećeš ga više viđati. Neka još jednom proba s tobom razgovarati, reći ćeš
mi pa ću se ja pobrinuti za njega.”

60
 Knjige.Club Books

Ne pokušavam raspravljati s Tomom o tome koliko je teško održati takvo

obećanje, John će sigurno opet doći u restoran; u ovom trenutku rekla bih ili
učinila bilo što, samo da bol prestane.
Pojačava stisak.
Padnem na pod, slobodnom rukom zagrlim se oko trbuha, a on me pusti.
Beba se ritne.
Niz obraz mi klizi suza.
Kako smo se od onoga para koji se grlio na dokovima pretvorili u ovo?
“Sutra krećem ribariti. Vratit ću se za nekoliko dana.”
Od pomisli da ga neće biti preplavi me olakšanje, odjednom mi se zrak vraća
u pluća, ali ipak...
“Oluja...”
Pažljivo biram riječi, postojim u polurečenicama i nedorečenim mislima,
svoje postojanje svodim na nešto što ga neće naljutiti.
“Oluja nam nije ni blizu”, odvrati on. “Slušao sam prognozu. Bit će dobro.”
Najtužnije je to što se ipak bojim, koliko god željela da ode. Što ako dijete
urani, što ako...
Sigurno je vidio strah u mojim očima jer se odjednom mršti. “Tko ti stavlja
hranu na stol?”
“Ti” , šapnem.
“Tako je.”
Pod je tvrd poda mnom i s mukom se uspravljam u sjedeći položaj,
pokušavam natjerati noge da se pokrenu, no težina trbuha prevrne me natrag na
leđa.
Tom zgađeno otpuhne i pruži mi ruku. Unatoč želji da je odbijem, hvatam ga
i dopuštam mu da me podigne. Napokon se uspravim i iz pregače izvadim
kovanice, zamrljane Johnovom krvlju.
Položim ih u Tomov ispruženi dlan, borim se s valom bijesa i željom da
uzmem novac i negdje ga sakrijem.
Hitro ga odmjeri pogledom i gurne u svoj džep.
“Idem u krevet”, objavi, a nakon devet godina braka znam da i ja moram za
njim.
U tišini se spremamo za počinak, svađa blijedi u prošlosti.
Bolno se trznem svlačeći haljinu. Navučem otrcanu pamučnu spavaćicu preko
glave, zapešće mi bubnja od napora.
U jednom se trenutku, kad spustim glavu na jastuk, uplašim da će se Tom
okrenuti prema meni, da će se pritisnuti o mene. U ovom stupnju trudnoće mnogo
je manje bračne intimnosti, no u meni još ima dovoljno straha da se kočim i dišem
tiho, što tiše, nadajući se da će pomisliti kako sam zaspala.

61
 Knjige.Club Books

Moj muž ne prihvaća odbijanje.

Minute prolaze, krevet zaškripi, plahte šušte, i onda začujem tiho hrkanje. Pa
još jedno.
Zurim u strop, dijete se miče u mom trbuhu, a bol u zapešću nimalo ne jenjava.
Noć je tiha, u daljini se čuju valovi, stvorenja koja žive u šumi mangrova oko nas
šuškaju kroz lišće. S mukom se dignem iz kreveta i odem do prozora,
neozlijeđenom rukom držim se za križa da olakšam pritisak. Zagledam se u nebo,
mjesec, zvijezde, zamišljam život daleko odavde.
Raj.
Kroz stabla ugledam iskru - poput zapaljene cigarete.
Previše je mračno da bih vidjela muškarca koji je drži, no znam da je to on, i
pitam se vidi li John mene na mjesečini, zna li da stojim ovdje i gledam ga.
Ostajem kod prozora mnogo dulje nego što bih smjela, mnogo dulje nego što
je mudro, a onda se vratim na svoje mjesto pokraj Toma u krevetu. Zatvorim oči
i sjetim se kako je bilo držati onu drvenu dasku, kako je bilo iz sve snage
zamahnuti njome, kako je dobro zvučalo kad sam Henryja odvalila po glavi i
gledala ga kako pada.
A kad napokon zaspim, sanjam da sam opet u šumici pokraj restorana, i da
ovoga puta na tlu leži Tom, curi mu krv, oči su mu beživotne, a ja stojim nad njim
s daskom u ruci i osvetom u srcu.

62
 Knjige.Club Books

Devet

SUBOTA, 1. RUJNA 1935.

Mirta

Kad se idućeg jutra spustim na doručak, Anthony već sjedi za širokim

blagovaonskim stolom, pred njim je šalica kave, a novine pokraj tanjura. Netko je
složio buket cvijeća i smjestio ga u vazu po sredini stola. Porculansko posuđe
i stolnjak gotovo su jednake boje bjelokosti.
Anthony podigne glavu i pozdravi me s osmijehom.
“Dobro jutro.”
“Dobro jutro”, odvratim.
Gdje je sinoć spavao nakon što me ostavio samu u spavaćoj sobi?
Krenem prema stolu, a on ustane i izvuče mi stolicu nasuprot svojoj. Prije
nego što sjednem, sagne se prema meni, osjećam miris njegove kolonjske vode, i
poljubi me u obraz.
“Prekrasno izgledaš”, šapne usnama mi okrznuvši uho.
Porumenim. “Hvala ti.”
Spustim se lagano u stolicu, a on je oprezno gume prema stolu. Taj me intimni
trenutak ponovo potrese. Stariji je od mene deset ili više godina, no čeka nas
još sigurno četrdeset ovakvih godina. Jednoga dana, s nama će za stolom
vjerojatno sjediti djeca. Više uistinu nisam Mirta Perez, sada sam netko drugi.
“Kako si spavala?” upita Anthony. Iz kuhinje se pojavljuje sluškinja koja pred
nas smješta doručak - palačinke, jaja i slaninu.
“Dobro”, slažem, nemam hrabrosti priznati mu koliko sam vremena provela
razmišljajući o našem novom odnosu. “A ti?”
Izvije usne u osmijeh. “Dobro, koliko se može očekivati s obzirom na
okolnosti. Želiš li novine?” Pokaže prema primjerku pokraj tanjura.
Na Kubi sam za očevim stolom slušala o tekućim događanjima i politici,
osjećala sam kako živimo u ozračju straha i nesigurnosti. Bilo bi pametno sada
doznati više o državi u kojoj ću živjeti.

63
 Knjige.Club Books

Pogledom prijeđem preko naslova osjećajući suprugov pogled na sebi.

Novine su pune nasilja i smrti. Neki Frank Morgan navodno je pokrenuo val
zločina u New Yorku, a ja se moram upitati koliko se često na stranicama
novina pojavljuje ime mojega muža, koliko je priča o njegovoj umiješanosti u
takve događaje.
Odustajem od novina.
“Mogao bih se naviknuti na ovo”, kaže Anthony. “Lijepo je započeti dan
gledajući tebe s druge strane stola.”
U blagovaonicu ulazi Gus, sluga, i ne moram smišljati prikladan odgovor.
“Ispričavam se zbog toga što vas prekidam”, kaže. “Ipak, trebao bih vam reći
da oluja postaje sve snažnija.”
“Brinete li se zbog nje?” pita ga Anthony.
“Za sada još nisam siguran. Ljudi stavljaju daske na prozore. Naravno, mogla
bi nas zaobići. Trenutačno se čini da će krenuti prema Kubi.”
“Onda smo na vrijeme otišli iz Havane.” Anthony se okrene prema meni.
“Želiš li nazvati svoje?”
Knedla mi zapne u grlu. “Da, rado.”
Oluje su česte na Kubi i znam da će se moja obitelj dobro pripremiti. Ipak,
preživjela sam i previše uragana da ih se ne bih bojala.
“Jesmo li ovdje sigurni?” pita Anthony Guša. “Lokalne novine pišu da će
oluja udariti nekoliko stotina kilometara odavde.”
“Bit će vjetra i kiše. Jakih valova. Ne bi bilo pametno otisnuti se sad brodom
od obale. Nadamo se da će loše vrijeme u najgorem slučaju potrajati dan ili dva.
Pratit ću barometar za slučaj da padne tlak zraka, slušat ću radio. Razgovarati s
ljudima. Ribari cijeli život provode na moru i njima vjerujem više nego
meteorološkoj službi. Ako se jako pogorša, prekrit ćemo prozore daskama.”
Na Kubi se posluga brinula o pripremama za oluju, no sjećam se koliko se
otac brinuo zbog štete koju bi nevrijeme moglo nanijeti šećernoj trski. Vrijeme i
politika i prečesto su prijetili našem žitku.
Gus se ispričao, i ponovno smo sami.
“Kakvi su ti planovi za danas?” upita me Anthony.
“Ništa nisam planirala.”
“Mogla bi se opet prošetati plažom. Da se naužiješ lijepa vremena dok još
možeš.”
Izrazio se na način kao da ćemo dan provesti odvojeno. Iako takav prijedlog
nije neuobičajen - moj je otac provodio dane daleko od majke, bavio se svojim
poslom ili se družio s prijateljima - ne privlači me pomisao da ću biti udana za
stranca, da ću u svoj krevet pozivati čovjeka kojega ne poznajem.
“Možda bismo danas mogli biti zajedno”, predložim. “Bolje se upoznati.”

64
 Knjige.Club Books

“Nisam znao da me želiš bolje upoznati. Barem ne još.”

“U braku smo. Provest ćemo život zajedno. To mi se čini prirodnim.”
Iako je cijela situacija potpuno neprirodna.
“Što te zanima?” upita Anthony.
“Kako zamišljaš naš zajednički život? Kako ćemo provoditi dane u New
Yorku?”
“Iskreno, nisam razmišljao o tome. To te brine?”
“Ne, samo mi je teško zamisliti kako ću provoditi dane. Oduvijek sam bila
spremna na to da ću biti supruga, no to je bilo na Kubi. S prijateljima i obitelji
oko sebe. Mislila sam da ću se udati za nekog od momaka s kojima sam odrasla i
da ćemo se preseliti u kuću u istoj ulici u kojoj žive moji roditelji.”
“Nisi željela otići.”
“Pristala sam na brak s tobom”, odlučno odgovorim ne želeći raspetljavati
golemu zbrku osjećaja u sebi. Nije riječ samo o tome jesam li željela otići od kuće.
Propast obitelji nije mi ostavila mnogo prilika, a ja sam uhvatila onu koja mi se
pružala, iako to nije bila budućnost kakvu sam zamišljala.
“Koliko god uživao u Havani”, odvrati Anthony, “moj je posao u New Yorku.
Ako predugo izbivam, moji neprijatelji znaju postati nemirni i krenuti u napad na
ono što je moje. Već sam se i ovako predugo zadržao.”
Zadrhtim na spomen neprijatelja.
“Imaš ih mnogo?”
“Koga? Neprijatelja?”
“Da.”
“Prilično. Teško se obogatiti a da za sobom ne ostaviš nešto žrtava po putu.”
Tek kad se nasmijao shvatila sam da sam problijedjela.
“Uzrujao sam svoju čednu ženicu iz visokog društva.” Zamišljeno me
odmjerava. “Pretpostavljam da si čitala članke u novinama. Svijet u kojem živim
ne razlikuje se mnogo od politike. A političari će učiniti sve što je u njihovoj
moći da zadrže moć u rukama.”
“Smatraš se nedodirljivim zbog svoje moći?”
“Nitko nije nedodirljiv. Bilo bi glupo misliti da jest. To je problem s moći -
nikad je nemaš dovoljno. Uvijek želiš više.”
“Kad to tako kažeš, zapravo nema neke razlike u odnosu na visoko društvo”,
razmišljam naglas pokušavajući ublažiti napetost. Sjetila sam se prikrivene
hijerarhije Havane, moć kojom smo raspolagale kad bismo zamahnule suknjama,
zalepršale lepezom. Bolje je razmišljati o tome, a ne o tijelima pokraj ceste, i
muhama koje zuje oko njih, o vonju smrti i truleži koje donosi moć.

65
 Knjige.Club Books

“Ne, vjerojatno nema”, odvrati Anthony. “Gledao sam te po Havani, vidio

sam kako se glave okreću za tobom. I nakon obiteljskog skandala u gradu si još
imala moć. Dobro ćeš proći u New Yorku.”
“Nisam sigurna.”
“Hoćeš. Uostalom, nije važno čak i ako im se ne svidiš. Poštovat će te.”
“Zato što sam tvoja žena?”
“Tako je.”
“Lijepo je imati toliko samopouzdanja”, suho otpovrnem.
“Vjeruj mi, teško sam se za nju izborio.” Prigne se prema meni kao da će mi
povjeriti tajnu. “Kao dijete bio sam prilično kržljav. Znam kako je biti nemoćan,
siromašan, predobro se toga sjećam i nikad se više ne želim naći u tom položaju.”
“A sada te se svi boje.”
“Ne baš svi.”
“Ipak, dovoljno ih je koji se boje.”
Ne ispravlja me.
“Ipak, to mi se čini napornim”, nastavim.
“Kako to misliš?”
“Svi ti neprijatelji sigurno imaju svoju cijenu. Nikad se ne umoriš od
plaćanja? Nikad se ne brineš da će te napasti?”
Moj je otac nekoć vjerovao da je nedodirljiv, mislio je da će mu prijateljstvo
s Machadom zaštititi imetak. Nije predvidio novi val moći koji je donio Batistu,
nije mogao ni zamisliti da ćemo ovako završiti. Posljednje dvije godine naučile
su me da se život može promijeniti u trenutku, i to kad to najmanje očekuješ.
“Ne bih rekao da je ovaj razgovor prikladan za medeni mjesec. Želiš li u
kratku šetnju?” kaže Anthony mijenjajući temu. “Moram obaviti neke poslove, ali
prije toga imam nekoliko minuta.”
“Nisam znala da ovdje imaš poslovnih interesa.”
“Ovo je važna pomorska prijevozna ruta.”
Što to prevozi?
“Hoće li naš brak biti jedan od onih u kojem si supružnici povjeravaju tajne?”
upitam.
“Imaš li ti kakvih tajni koje bih trebao znati?”
Slegnem ramenima, primijetim kako mu pogled lebdi prema mojem ramenu.
Trebaju li muževi i žene očijukati?
On se nasmiješi. “Brinuo sam se da sam je izgubio, znaš. Kad sam te ugledao
kako prilaziš oltaru na dan našeg vjenčanja, izgledala si prestravljeno, kao da
hodaš na stratište.”
“Brinuo si se da si izgubio koga?”

66
 Knjige.Club Books

“Djevojku koju sam vidio u Havani.”

“Ovo nije Havana.”
“Nije, no ti si i dalje zanosna.”
Sada se ja moram nasmijati. “Grozan ti je ulet.”
On ustane i pruži mi ruku. “Možda uopće nije ulet.”
Prihvatim njegovu ruku i poželim da mogu ušutkati sumnje u svojoj glavi,
beskrajna pitanja.
Zašto je morao potegnuti sve do Kube kako bi našao ženu? Sigurno je bilo
Amerikanki koje su u potrazi za supruzima i koje su bile spremne zanemariti
njegovu prošlost i glasine o nepošteno stečenom bogatstvu.
Zašto ja? Zašto se oženio djevojkom koju jedva poznaje? Jesu li moju obitelj
privukle njegove veze na Kubi, njegovo prijateljstvo s Batistom? Ili je za brak sa
mnom ocu ponudio novac?
Uputili smo se kroz otvorena vrata što vode prema trijemu, držeći se za ruke,
do plaže kojih stotinjak metara od kuće.
“Sastanci neće dugo trajati”, kaže Anthony. “Možemo poslije na brod, ako
želiš.”
“To bi bilo lijepo. No, nisam te zamišljala kao mornara.”
“I nisam”, skrušeno odvrati Anthony. “No sigurno nam netko od posluge
može pokazati što treba.”
“Moj brat Emilio često me vodio sa sobom na brod. Obožavam to.”
On se naceri. “Onda mi ti možeš pokazati što treba. Jeste li bliski? Ti i brat?
Nisam ga stigao bolje upoznati dok sam bio u Havani.”
“Bili smo bliski kao djeca. Stalno smo se zajedno igrali. Katkad bi nam se
pridružila naša sestrična Magdalena. Cijeli dan bismo proveli u dvorištu, igrali
bismo se gusara. Rado se toga sjećam. No, Magdalena je odrasla i odselila se
u Španjolsku. A Emilio sada previše radi, previše je ozbiljan da bi provodio
vrijeme sa svojom sestricom. Otac je ostario i prenio mnoge svoje odgovornosti
na Emilija.
Emilio je želio biti liječnik, prije ovih nevolja s Machadom. Otac je bio
uvjeren da će prerasti tu želju, ali to se nije dogodilo. A onda su mu oduzeli tu
mogućnost.”
“Izvršio je svoju dužnost, kao i ti svoju.”
U njegovu glasu čujem pitanje na koje ne želim odgovoriti. Kako odgovoriti
na takvo pitanje a da nekoga ne uvrijediš?
“Raspitivao sam se o tebi prije nego što sam pristupio tvojem ocu”, nastavi
Anthony. “Nitko nije rekao da si se uz nekoga vezala, no moram pitati... jesi li na
Kubi ostavila ljubavnika?”

67
 Knjige.Club Books

Odjednom poželim da postoji neki slatki momak koji bi me nježno ljubio i

čitao mi poeziju za lijenih popodneva u Havani. Poželim da postoji nešto što bi
me pripremilo za ovog čovjeka, čovjeka koji previše vidi i previše ustraje.
“Ne, ne postoji nitko poseban.”
“A da je postojao?” upita on.
“Bih li odabrala dužnost ili ljubav?”
Anthony kinine.
“Ne znam.”
“Onda moram reći da sam imao sreće što nisam imao suparnika.”
“Riječ ‘suparnik’ podrazumijeva da si se morao truditi. A ti si samo uletio i
zgrabio me prije nego što smo se uopće upoznali.”
On se smije. “A meni se ovakva iskrena više sviđaš od debitantice rumenih
obraza koja se blesavo smijulji, a koja me dočekala nakon vjenčanja.”
“Nisam se baš rumenila na Kubi”, priznajem mu. “A sasvim se sigurno nisam
blesavo smijuljila u društvu.”
“Onda to nemoj ni preda mnom. Zanimaš me prava ti, a ne ono što misliš da
želim da budeš.”
Ovoga sam puta spremna kad se sagne prema meni i pođem mu ususret, a on
me uhvati oko struka, privuče sebi i poljubi.
Čvrsto me stisne i produbi poljubac, tako da mi se zavrti u glavi i ostanem bez
daha.
“Dobro ti to ide”, kažem mu kad me pusti. Srce mi divlje udara, usne su mi
osjetljive i natečene.
U očima mu bljesne zadovoljstvo.
“Sigurno si puno vježbao”, dodajem besramno, nadajući se da ću doznati
istinu.
Ne poriče, a ja mu ne mogu zamjeriti zbog iskrenosti.
“Ne lažeš, zar ne?” upitam. “Ni zbog uljudnosti ni zbog poštovanja. A ni da
bi poštedio nečije osjećaje.”
“Ne, ne lažem.”
“Ako nisi lažljivac, koja ti je onda najveća mana?”
Na usnama mu zaigra osmijeh. “Neki bi rekli da je to pohlepa.”
Opet je preda mnom, prstima mi nježno prelazi po čeljusti, i ovoga se puta ja
nagnem prema njemu, svojim usnama okrznem njegove tražeći poljubac. Tiho
zastenje, a mene preplavi uzbuđenje jer sam ga uhvatila nespremna.
I u tome ima moći; moj će život supruge biti mnogo lakši ako ga budem mogla
zavesti, zadržati njegovu pozornost.
Usto, moram priznati da mi se to sviđa.
Ovoga me puta ne pušta nakon poljupca, već preplete prste s mojima.
68
 Knjige.Club Books

“Moram krenuti na sastanak.” Dirne me žaljenje koje mu čujem u glasu.

“Hoćeš li se moći sama snaći?”
“Naravno”, odvratim. “Ovdje ćeš se sastati sa suradnicima?”
“Ne. Dalje uz cestu je kuća gdje ćemo se sastati. Brzo se vraćam.”
Hitro me poljubi u obraz i odlazi natrag prema kući. Ruke je zabio u džepove,
košulja mu se napinje na mišićima.
Previše mi je vremena trebalo nakon što je otišao da se priberem i obratim
pozornost na more nekoliko koraka od mene.
Nevjerojatno je koliko se plaže međusobno razlikuju, kao da imaju vlastiti
karakter.
Kuba je prelijepa.
A Islamorada je potpuno drukčija.
Krajolikom dominira gusto grmlje, a moje su fine sandale gotovo beskorisne
u šikari. Grane mi hvataju skute. Prizor je gotovo zlokoban, kao da se flora i fauna
ne boje razjapiti usta i progutati uljeze.
Nešto šušti među stablima mangrova. Pokraj mene šmugne crna zmija, ni
pedalj od mojih gotovo bosih nogu, uvijajući se po zemlji.
Vrisnem...
Iz šume mangrova na rubu imanja izroni muškarac u otrcanom kombinezonu
i prljavoj košulji. Kosa mu je slijepljena od znoja i soli, iz usta mu visi cigareta.
Jedan od vrtlara, pomislim, preplanula mu je koža gruba od dana koje provodi
radeći na suncu.
Posramljeno se nasmijem. “Ispričavam se zbog vrištanja, preplašila sam vas.
Ugledala sam zmiju, a...” Skrušeno pokažem prema smiješnim sandalicama.
“Nisam se odjenula u skladu s okolnostima.”
On ne odgovara, samo zuri u mene.
Pojurim preko mjesta gdje je prešla zmija.
Njegov me pogled slijedi dok krećem prema šumi mangrova i otvorenoj plaži.
Na Kubi sam bila u dobrim odnosima s poslugom - većina njih oduvijek je radila
za moju obitelj. Naš vrtlar, Carlos, učio me o cvijeću, a ja sam mu pomagala sa
sadnjom na početku svake sezone. Da sam kod kuće, prišla bih tom čovjeku i
predstavila se. No ovdje su pravila drukčija. Ja sam ovdje uljez, posluga se drži
podalje od mene i to ne samo zato što se ne uklapam. Više je to zbog toga što sam
supruga Anthonyja Cordera.
Ljudi su puni poštovanja, i to ne samo zbog njegova bogatstva. Ljudi se boje
mojeg supruga.
Kad se okrenem, muškarca više nema.

69
 Knjige.Club Books

Deset

Elizabeth

Rano sam ustala i hitro se odjenula, nisam mogla dočekati polazak.

Odem do Samove sobe i pokucam. Na hodniku gdje stojim čuje se škripanje
kreveta, šuštanje plahti, teški koraci po podu. Vrata zaškripe, a Sam proviri kroz
procjep, raščupane kose, samo u potkošulji i dugim gaćama.
“Koliko je sati?” promuklo upita.
“Tek je prošlo osam.”
Lecne se.
“Oduvijek sam rano ustajala”, cvrkućem odmjeravajući ga pogledom. Nema
ništa ljepšeg od raščupana muškarca, a ovako pospan i namršten, Sam je svakako
opravdao očekivanja.
“Mislio sam da se debitantice satima izležavaju.”
“Ja sam bivša debitantica, sjećaš se? Osim toga, nikad nisam imala strpljenja
za izležavanje.” Nacerim se. “Samo, nisam očekivala da ćeš ti ovako dugo
spavati.”
Sam provuče prste kroz kosu. “Već sam tjednima na zadatku. Nisam se imao
prilike naspavati.”
“Zločin nikad ne spava?”
“Tako nešto.”
“Taj tip kojeg loviš sigurno je opasan kad ti ne da spavati.”
“Jest.”
“Pa, ako je tako opasan, jesi li siguran da ti je pametno uzeti slobodno jutro?
I dalje želiš sa mnom do kampa?”
“Želim. Mogu si priuštiti nekoliko sati. Samo mi daj da se odjenem.”
“Idem se prošetati do mora. Nađemo se ispred svratišta za...” Odmjerim ga
onako raščupanog i namrštenog, dodam i kasni sat kad smo legli, “... trideset
minuta?”
“Može.” Sam zalupi vrata bez i jedne dodatne riječi.

70
 Knjige.Club Books

Hitro se spustim stubištem i dobacim osmijeh recepcionaru koji nas je sinoć

primio.
“Stiže oluja”, dovikne mi on u prolazu.
Sam je jučer spomenuo oluju. Nadam se samo da neće prejako kišiti kad
krenemo prema kampovima.
Odmah po izlasku iz svratišta preplavi me zvuk oceana, a strani krajolik
ostavlja dojam kao da sam otputovala u daleku, nepoznatu zemlju. Uistinu sam
daleko od Manhattana. Plaža izgleda kao uska, tanka pruga pijeska okružena
mangrovima i močvarom. Pijesak je pun smeća - komada drva, praznih boca,
potrganih sanduka - ostataka civilizacije na izrazito neciviliziranom mjestu.
Ipak, unatoč majušnom otoku i čudnoj plažici, nije potpuno neugledno. Sunce
blista, zrak je miran, nebo bistro.
Lijepo je na neki divlji, raspušten način koji u meni budi želju za slobodom.
Pješčanim puteljkom prema plaži spušta se djevojka. Zaustavi se nekoliko
metara od mene.
“Već sam pomislila da sam sama ovdje na kraju svijeta”, pozdravim je.
“Nije ovo baš kraj svijeta”, odvrati ona prilazeći. “Iako je vjerojatno jedan od
njegovih najmanje naseljenih dijelova.”
Govori s naglaskom koji, uz njezinu glamuroznu odjeću, potvrđuje dojam da
nije odavde. Hitro je odmjerim - haljina joj je savršeno krojena, odgovarajuća za
šetnju Petom avenijom, na prstu joj golem dijamant, na nogama prekrasne
ružičaste cipele. Izgleda i miriše na novac i na trenutak si dopustim upijati taj
miris, prisjećajući se njegova okusa na jeziku - kamenica, slatkog i opojnog
egzotičnog voća, šampanjca, mirisa pariškog parfema. Poželim dodirnuti tkaninu
njezine haljine, želim osjetiti pod rukom nešto što nije jeftin, otrcan materijal na
mojoj koži.
“Nisi odavde, zar ne?” upitam.
“Ne, došla sam na medeni mjesec.”
“Čestitam.”
Ne uzvraća mi blesavim, zaljubljenim osmijehom mladenke, a ni
samozadovoljnim smijuljenjem žene koja je uhvatila dobru partiju. Ništa ne
govori, pa imam potrebu razbiti tišinu.
“Ja sam Elizabeth.”
Nakon propasti moje obitelji, stari su prijatelji pobjegli na jug poput ptica
selica, da im ne bi ugled stradao zbog bliskosti s nama. Ne krivim ih - najvažnije
je imati dobar ugled. Tako mi barem kažu.
Ona se nasmiješi, a u njezinu osmijehu vidim tračak usamljenosti.
“Mirta. Drago mi je što smo se upoznale.”
“Zanimljiv odabir odredišta za medeni mjesec.”

71
 Knjige.Club Books

“Vjenčali smo se u Havani, na putu smo za New York. Ovdje ćemo biti svega
nekoliko dana, muž je smatrao da je ovo zgodno mjesto za odmor.”
“Kako je svijet malen. Ja sam iz New Yorka. Kako ti se zove muž?
Moja je majka još donedavno pratila sve slobodne muškarce s imetkom
vrijednim poštovanja - ili one bezobrazno bogate nešto slabijeg ugleda.
“Anthony Cordero”, odgovori ona.
Osupnem se.
To ime ne pripada ovamo i priziva prizore prljavih dijelova grada o kojima bi
djevojka poput mene mogla samo čitati u novinama. Iako se muškarci poput
Anthonyja Cordera ne kreću u istim krugovima kojima je nekoć pripadala moja
majka, većina će Njujorčana istoga trenutka prepoznati to ime. I meni je neugodno
blisko.
“Šališ se.”
Isturi bradicu, u smeđim očima bljesne inat. “Ne šalim se. Znam što ljudi
govore. I na Kubi ima tračeva.”
“To ti ne smeta?”
“Nisam se još odlučila.”
Vidi ti ovo, nije riječ o čednoj, dosadnoj debitantici.
“Kakav je?” znatiželja mi ne da mira.
Rumenilo joj preplavi obraze.
Da, nije nimalo dosadna.
“Tako je dobar?” našalim se.
Još se jače rumeni.
Nacerim se. “Smatrat ću to potvrdim odgovorom. Vidjela sam mu sliku u
novinama. Zgodan je, ako ti se sviđa takav tip muškarca.”
“A kako si ti završila ovdje? Islamorada je daleko od New Yorka”, kaže ona
vješto promijenivši temu, kao što dolikuje osobi koja je odrasla u visokom
društvu.
Nasmiješim se njezinu pokušaju da zanemari moje prilično neuljudne opaske.
Sviđa mi se.
“Jesi li došla s obitelji?” Pogled joj padne na moj goli prstenjak. “S mužem?”
“Ne, sama sam.”
Osupne se. “Sama si došla ovamo?”
“Zašto ne? Nisam namjeravala tražiti dopuštenje.”
Na licu joj jasno vidim koliko mi zavidi.
Smiješim se. Znam tu curu. I ja sam bila ista kao ona: razmažena, zaštićena,
ograničena pravilima i očekivanjima društva. Ja sam se, naravno, pobunila, no još
prepoznajem napetost u njoj.

72
 Knjige.Club Books

“Sigurno je lijepo imati toliko slobode”, odgovori ona.

“Jest.”
“A i pomalo strašno.”
“I to”, priznajem ne znajući zašto joj se povjeravam. “Zaručena sam.”
“Čestitam.”
“Čestitke su preuranjene. Ta se veza baš i ne temelji na ljubavi.”
“Zato si ovdje sama?” upita ona. “Pobjegla si?”
“Možda.”
“Onda ti želim puno sreće.” Pogleda preko ramena pa se ponovno okrene
prema meni. “Morala bih se vratiti kući. Odsjeli smo u vili uz cestu, u velikoj
bijeloj kući s crnim kapcima. Bude li ti dosadno, svakako navrati u posjet.”
“Ne bih ti se htjela nametati na medenom mjesecu. Neželjeni gosti nikom nisu
dragi.”
A ne želim ni zamišljati koliko mi se Anthony Cordero ne bi obradovao.
“Suprug će dok smo ovdje obavljati neke poslove”, odvrati Mirta. “Mislim da
neće često biti kod kuće, a meni bi dobro došlo društvo. Osim toga, i ti bi nakon
nekog vremena mogla biti usamljena.”
Unatoč riziku, preplavi me želja za prijateljicom. “Onda ću svakako rado
navratiti.”
Mirta odlazi, tamna kosa vijori joj na povjetarcu, vjetar joj nosi skute haljine.
Nema je više i opet sam sama.
Zagledam se u more, negdje na horizontu kovitla se oluja. Zagazim u more
podigavši haljinu više nego što bih se inače usudila, otkrivajući listove i koljena.
Ispred mene se slama val i prska mi lice.
Unatoč ranome jutru, sunce žestoko prži i grije mi kožu, no voda mi oplahuje
noge, vjetrić podiže kosu i nije zagušljivo; odjednom poželim skinuti odjeću i
zaplivati.
Ogledam se oko sebe.
Mirta je otišla i na vidiku nema žive duše. Vrlo je rano, a plaža je toliko
usamljena da me sigurno nitko neće vidjeti. S obzirom na to koliko je bio
raščupan, Sam još dugo neće biti spreman za polazak prema kampovima.
Hitro sam se odlučila, ocean je previše privlačan, a ionako me nije briga.
Predugo sam slijedila pravila koja su mi postavljali roditelji, od mene se
očekivalo da se dobro udam i bili su sigurni da će moj život izgledati poput
majčina - pun zabava, smijeha i lagodnosti. Nisam strogo pratila put koji su mi
zacrtali, naravno, jer ja sam ja, a usto sam negdje putem naslijedila i tvrdoglavu
crtu Prestonovih. Ipak, držala sam se granica dopuštenog, iako bih zaradila pokoju
kaznu, bezbrojne umorne uzdahe i mnogo kršenja ruku.
A onda je došlo do sloma.

73
 Knjige.Club Books

I sve se promijenilo.
A mene više nije bilo briga ni za što, jer ništa više nije bilo važno. Upropastila
su me tuđa djela, pa zašto se ne bih opustila? Zašto ne bih živjela prema vlastitim
pravilima, a ne prema tuđima, kad ionako nemam kontrole ni nad čim?
Krenem prema obali svlačeći pamučnu haljinu preko glave, pa je pažljivo
odložim na pijesak izvan dohvata valova. Haljina je nekoć davno bila zgodna, kad
mi obline još nisu bile tako izražene, a cvjetni je uzorak još bio vidljiv. Sada je
nekoliko sezona zastarjela, nimalo u skladu s modnim trendovima, što god moda
bila ovih dana. Ipak, to mi je jedna od najboljih haljina.
Zagazim u vodu i ciknem kad mi zapljusne noge.
“Elizabeth.”
Polagano se okrenem, još polakše uzdišem, i zagledam se u Sama u urednom
odijelu, razjapljenih usta.
Moj kombine nije osobito provokativan - od bijeloga je pamuka, nema tu svile
ni čipke - no trzaj u Samovoj čeljusti govori mi da ga se dojmio.
“Što... Što to radiš?” promuca on.
“Plivam”, smijem se odgovarajući. “Zabavljam se. Trebao bi i ti pokušati,
moglo bi ti promijeniti život.”
Još se šire smiješim primijetivši vrućinu koja mu iskri u pogledu.
Nije više tako nezainteresiran, zar ne?
Sam gurne ruke u džepove i uputi se prema rubu vode, pogledom prelazeći po
okolini kao da traži moguće opasnosti.
Zastane nekoliko koraka od mene, valovi mu lickaju vrhove dosadnih crnih
kožnatih cipela koje su kao stvorene za odlazak u ured.
“Mislio sam da bismo trebali otići do kampa, a ne se igrati”, progunđa on.
“Ja sam bila spremna, ti si spavao. Nećeš mi se pridružiti?” izazivam ga
pljuskajući vodu oko sebe.
Promeškolji se i zapilji se u mene pogledom koji bi trebao biti strog. “Mislio
sam da smo jučer potpisali primirje. Nema očijukanja.”
“Dragi moj, očijukanje je kao disanje. Nemoj to osobno uzimati k srcu.”
Zamišljeno me odmjeri. “Drukčija si nego što sam očekivao da ćeš biti.”
“Što si očekivao?”
“Nemam pojma. Mislio sam da su cure iz visokog društva čedne.”
“Mene su izbacili, sjećaš se?”
“Ma daj, stvarno? Čudom se čudim.”
Uzdahnem. “Dobro, neću te više mučiti. Jasno mi je da ti je neugodno.”
Krenem prema obali očekujući da će biti džentlmen i okrenuti se.
Ne okreće se.

74
 Knjige.Club Books

Umjesto toga odmjerava me od glave do pete. Vlažni kombine zalijepio mi se

za noge, na trbuhu mi je nekoliko vlažnih mrlja gdje me zapljusnulo more. Sada
više nisam u moru i odluka da se odem okupati doima se blesavom. Sol mi je
natopila odjeću.
Zastanem, a Sam se sagne, podigne moju haljinu i bez riječi mi je pruži.
U jednom trenu, dok mi dodaje haljinu, slučajno me okrzne i ruka mu se tržne,
a ja povratim kontrolu nad situacijom. No tad se nasmiješi, usne mu se izviju u
ironičan osmijeh, i moje kontrole učas nestane.
“Cijeli dan ćeš biti mokra i jadna.”
“Po ovoj vrućini? Osušit ću se za desetak minuta.”
Navučem haljinu preko glave, grubi mi pamuk grebe kožu i sva se naježim.
Namjestim haljinu, zakopčam gumbe na prednjici i ponovno ga pogledam u oči.
“Spreman?”
Sam se nagne prema meni i okrzne mi uho usnama. “Otkopčan ti je gumb.”
Spustim pogled i doista, posred dekoltea zjapi prazna rupica za gumb.
Zakopčam se, a do trenutka kad završim i podignem pogled, on mi je već okrenut
leđima i odlazi, tako da moram potrčati za njim.
Hodamo do parkirališta, do njegova automobila, i Sam mi otvori vrata da se
mogu smjestiti na suvozačko sjedalo.
Sjeda pokraj mene, ključ je u bravi, a ja ne mogu odoljeti...
“Trebam se udati”, izleti mi.
Ne znam zašto sam to rekla, samo znam da je to trebalo reći.
Sam ne odgovara.
“Pretpostavljam da žališ tipa koji će završiti sa mnom?”
Sam kvrcne ključem, motor zabruji. “Nisam to rekao. I ne mislim to.”
“Što misliš?”
“Mislim da je srećković”, zaprepasti me. Usne mu se tržnu. “I nadam se da je
spreman za nevolje. I to za mnogo nevolja”, dodaje.
“Misliš da ja donosim nevolje?”
“Znamo to i ti i ja. A ako nisam strašno pogriješio, mislim da ti se to sviđa.”
Možda mi se i sviđa.
“Sigurno ga jako voliš kad si se pristala vezati”, naglas razmišlja Sam. “Mislio
bih da to nećeš htjeti. Doimaš se kao da slobodu tražiš više od svega.”
Ovoga puta ja ne odgovaram. Njegove su riječi neugodno blizu istini.
Istodobno, kad si samo svoj, osjećaš usamljenost koju nisam očekivala. Možda
želim pronaći osobu pokraj koje mogu biti slobodna.

75
 Knjige.Club Books

Jedanaest

Helen

Drugog se jutra probudim prije zore pa pripremim Tomu doručak prije nego što
krene u ribolov. Dan nije za odlazak na more, oluja prijeti, no nakon sinoćnje
svađe ne želim ga dalje provocirati - modrice na zapešću podsjećaju me na
posljedice njegova bijesa.
Tom je otišao, a ja pospremim kolibu, slanom vodom oribam proliveni burbon
s poda, podignem porušeno pokućstvo. Kad krenem na put od gotovo četiri
kilometra do Rubyna restorana, umornija sam nego inače. Putem me prate uporna
kišica i sivo nebo.
Unatoč lošem vremenu i ranom jutru, posla ima prilično. Vrata se stalno
otvaraju, a svaki put kad se na njima pojavi neki muškarac, ja se skamenim.
Je li to Tom došao provjeriti što radim?
“Mislila sam da će ih vrijeme otjerati”, napomene Ruby kad spustim pladanj
pritom se trznuvši od bola. “Ipak, stalno dolaze. Imat ćemo velik promet za
vikend. Vjerojatno zbog jeftinijih karata koje željeznica nudi za Praznik rada.”
“Sigurno”, promrmljam i jedva se oduprem potrebi da podignem kosu i
rashladim se. Beba me pritišće i vruće je, a meni se sve više vrti u glavi. Danas
sam navukla bluzu dugačkih rukava i suknju, da sakrijem modrice, no trenutačno
bih radije podnosila znatiželjne poglede nego trpjela ovu vrućinu.
“Grozno izgledaš”, napomene Ruby.
“Noćas se nisam naspavala.” Nema smisla to skrivati. Koža mi je bljeđa nego
inače, podočnjaci su se duboko urezali pod moje oči.
U glasu joj čujem suosjećanje. “Teško je pred kraj. Sjećam se tih dana i ne
zavidim ti.”
Otvaraju se vrata restorana i ja se lecnem...
Ulazi par, nasmiješeni su, obrazi im ružičasti od sunca, oči umorne od
nedostatka sna.
Turisti.
“Jako si nervozna danas. Očekuješ nekoga?” upita Ruby.

76
 Knjige.Club Books

“Ma...”
Vrata se opet otvore i ovoga se puta ne moram okrenuti prema ulazu da bih
znala tko je došao. Rubyn mi osmijeh sve govori.
“Da, da, danas su svi došli po pitu od limete”, kaže ona s nestašnom iskrom u
očima.
Usta su mi se osušila, riječi zapele u grlu. Duboko udahnem i krenem do
Johnova stola.
Dvaput me zaustave prije nego što stignem do njega - jednom zato što se od
mene traži da donesem još kave, a drugi put jer je hrana za jedan od mojih stolova
spremna. Kad se napokon probijem do Johna, zapešće me ponovno boli od
preteškog pladnja, a čelo mi je orošeno znojem.
John je odjenuo čistu bijelu košulju i crne hlače, potpuno drukčija slika od
one koju inače viđam. Ovoga jutra izgleda kao da je spreman za odlazak na
nedjeljnu misu.
Sigurno je usamljen u kampu. Doima se starijim od mene, no još je dovoljno
mlad da bi mogao poželjeti jednoga dana osnovati obitelj. Ima li tamo kakvu
žensku? Ili je svoju voljenu ostavio kod kuće?
John podigne pogled prema meni i odmjeri me od glave do pete, pa natrag do
teškog pladnja u mojoj ruci.
“Jesi li dobro?” tiho upita.
“Jesam”, slažem.
U restoranu je više turista nego mještana, no ne želim se izlagati riziku da
netko spomene Tomu kako sam razgovarala s nekim strancem. Pogotovo ne
nakon sinoć.
“A ti?” upitam.
“Pokrpao sam se.”
“Dobro. Drago mi je. Želiš li još nešto?” Pokušavam mu se slabašno
osmjehnuti. “Pitu od limete?”
“Nisam došao po pitu. Htio sam tebe vidjeti. Provjeriti jesi li dobro nakon
svega. Brinuo sam se zbog tebe.”
“Dobro sam.”
“Je li bio kod kuće kad si sinoć došla?”
Ogledam se po restoranu. Bobby koji prodaje mamce sjedi za stolom u kutu.
On i Tom katkad popiju pivo nakon posla. Dva stola dalje sjedi jedan od Tomovih
kupaca sa svojom ženom. Kod ulaza, najbolji prijatelj Tomova brata jede s
prijateljem.
“Ne mogu razgovarati.” Sagnem se prema njemu, trudim se zadržati neutralan
izraz lica, kao da uzimam narudžbu. “Tom će se uzrujati.”
“Nađemo se onda iza restorana.”

77
 Knjige.Club Books

“Radim”, prosikćem.
“Zar nemaš uskoro pauzu?”
“Ma...”
“Nagovorili ste me. Uzet ću krišku pite. Hvala”, kaže John dovoljno glasno
da ga se čuje do drugih stolova, a onda mnogo tiše: “Za deset minuta.”
Ne odgovorim, već se samo uputim do kuhinje i naručim krišku pite.
“Doima se razgovorljivijim nego inače”, Ruby se pojavi pokraj mene.
“A-ha.”
“Ideš uskoro na pauzu? Izgledaš kao da bi ti dobro došla.”
Pogled mi odleti do Johna, samog za stolom, okrenut mi je leđima. Bilo bi
glupo naći se s njim. Zahvalna sam mu na pomoći, no ne treba mi spasitelj u
životu.
“Helen. Stvarno ne izgledaš dobro.”
“Umorna sam, beba...”
“Čula sam da se Tom sinoć napio. Max ga je vidio kad je izišao iz bara, pijan
kao zemlja. Je li ti pravio probleme kad je došao kući?”
“Sinoć je bilo nevolja ispred restorana. Dvojica su me pokušala opljačkati.”
Glavom pokažem prema Johnu. “On mi je pomogao. Otpratio me kući, pobrinuo
se da sigurno stignem. Tomu se to nije svidjelo.”
“Kakvih nevolja?”
Ispričam joj što se dogodilo.
“Od sada nadalje nećeš sama zatvarati. I reći ćeš mi ako ih opet vidiš ovdje.”
Lice joj se smrači. “Tom te povrijedio, zar ne?”
“Ma... nije bilo ništa što se već nije događalo. Mogu se nositi s tim.”
“On nije dobar čovjek.”
“Ponekad je”, odvratim zbog nekakve nerazumne potrebe da obranim
supruga. Uostalom, tako sam se zavjetovala, zar ne?
U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Koliko vrijedi tvoja riječ ako prekršiš
obećanje? Ali i Tom je nešto obećao, a prekršio je ta obećanja.
A što je ovo, ako nije “u zlu”? Muškarac za kojeg sam se udala nije muškarac
s kojim sam sada u braku. Kao da je u njemu neka bolest koja proždire sve ono
dobro u što sam se davno zaljubila, tako da u meni više nema osjećaja koje sam
nekoć gajila prema njemu. Ostali su samo strah i žaljenje.
“Od malena nije bio dobar, čak je i tada u sebi imao nešto opako”, odvrati
Ruby. “Ti to nisi vidjela. Bila si mlada, zaljubljena i blesava. On je oduvijek bio
divlji. Mislio je da može raditi što hoće, nije ga bilo briga za druge.”
“Teško je u posljednje vrijeme. Ni ribarenje nije što je nekad bilo, pod
pritiskom je.”
“Mnogi su pod pritiskom. A mnogi ne tuku svoje žene.”
78
 Knjige.Club Books

“Znam. Kad dođe beba...”

Stvari će se promijeniti. Moraju se promijeniti. Bit ćemo obitelj. Tom će
manje piti. Bit će bolje. Prestat ću zamišljati muževu smrt.
“Kad beba dođe, ništa se neće promijeniti”, blagim glasom odvrati Ruby.
“Želiš li da tvoje dijete odrasta gledajući kako mu mlate majku? Želiš li provoditi
dane brinući se da će jednoga dana i na njega dići ruku?”
“Nikad nikome ne bih dopustila da mi povrijedi dijete.”
“Helen. Koliko se god trudila, dokle god si s njim, bit ćeš u opasnosti. A sve
je gore, zar ne?”
“Jest. No, želiš li reći da je lako otići? Ubit će me ako me uhvati u pokušaju
bijega. Sinoć mi je rekao da će mi uzeti bebu.”
“O, draga moja. Mogla bi otići na policiju.”
“A što će oni učiniti? Po čemu se Tom razlikuje od drugih muškaraca? Znaš
li koliko je noći proveo u zatvoru spavajući nakon pijanke, samo da bi ga ujutro
pustili uz osmijeh? Katkad odvede šerifa na ribe, pokaže mu gdje su najbolja
mjesta za lov na tune.”
“Imaš li kamo otići?”
“Tom bi me pronašao.”
Nema mnogo mjesta na kojima bih se mogla sakriti.
Kad se situacija pogoršala, kad je nestalo turista, ribarska industrija propala i
moglo se zaraditi samo od krijumčarenja pića i oružja, gotovo su svi moji prijatelji
iz djetinjstva otišli na sjever.
“Nitko ti ne može reći što da radiš, Helen; sama moraš odlučiti. Ali on te
uvjerio da te stjerao u kut, da nemaš kamo, da imaš samo njega, a to nije istina.
Imaš prijatelje, imaš ljude koji će ti pomoći, a najvažnije je to da si pametna i jača
nego što misliš da jesi. Nitko ne bi mogao živjeti životom kojim živiš a da nije
hrabar.
Imala sam muškaraca prije Maxa. Neki su bili dobri, neki baš i nisu. Oni loši
će te natjerati da povjeruješ da si nitko i ništa. Ponižavat će te jer je to jedini način
da uzdignu sebe. Sve je to laž. Čim prestaneš vjerovati u tu laž, oduzet ćeš im moć
koju imaju.”
“Imat ću bebu. Tomovu bebu. Odem li, doći će za nama. Vidjela sam za što
je sposoban kad je bijesan - ne želim ni razmišljati o tome što bi učinio. Čak i da
uspijem otići, pobjeći, kako ću nas uzdržavati?”
“Već ti sada dobro ide. Koliko novca koji zaradiš Tom zapije? Nisam rekla
da je lako, ali draga moja, život nije lak. Imaš snage u sebi i vrijeme je da
povjeruješ u to.” Dijete u meni je sat koji otkucava, a premda sam se gotovo
uvjerila da je ovaj brak nešto što sam zaslužila, da su moji zavjeti obećanja koja
se ne smiju prekršiti, sada shvaćam da u tome više nisam sama. Svojem djetetu
želim bolji život. Želim ga i sebi.

79
 Knjige.Club Books

“Ti i beba možete doći k meni i Maxu.”

Lijepo od nje, no ne mogu joj natovariti takve nevolje. Uostalom, Key West
je vrlo mali grad.
“A tvoja teta?” upita ona. “Mamina sestra?”
“Dopisujemo se, ali nismo se vidjele otkad sam bila dijete. Ne mogu joj se
pojaviti s ovakvim problemima...”
“Naravno da možeš. Ti se samo pobrini za to da budeš na sigurnom. A sve će
se ostalo samo posložiti.”
Mama je umrla prije sedam godina, i upravo mi u ovakvim trenucima najviše
nedostaje, kad su mi potrebni savjet i utjeha. Možda bi mi rekla da je moje mjesto
uz Toma, da se svi muškarci malo opuste kad popiju pa zamahnu šakom, no što
god mi rekla, najteže mi je to što nije uz mene. Mama nije bila nježna žena, ne bi
to ni mogla biti uz mojega oca, no voljela me je i silno želim da je još uvijek ovdje,
da mi pomogne i vodi me kroz ovo novo životno razdoblje.
No, nje nema.
Tu smo samo ja i ovo dijete.
Što bi bilo kad bi postojalo nešto drugo? Kad bi nas dvoje našli mjesto pod
suncem? Mogu li biti slobodna? Bojim se, ali više od toga - umorna sam. Tako
sam strašno umorna.
“Idem na pauzu, Ruby.”
Gledamo se u oči, a ona se sagne i čvrsto me zagrli - to je prvi zagrljaj koji
mi je podarila otkad se znamo.
“Učini što moraš za tu bebu. I za sebe.”

Iziđem kroz stražnja vrata restorana, napokon se oslobodim svih onih mirisa iz
kuhinje, i svježi me zrak toliko omami da se svom težinom naslonim o zid.
Prene me zvuk koraka iza ugla. Po danu se stražnji dio restorana ne doima
toliko zlokobno kao sinoć, ali naučila sam svoju lekciju i znam da se ne smijem
opustiti.
Ugledam Johna i primirim se.
Zastane nekoliko koraka od mene. Jutros manje šepa; tek sam sinoć prvi put
primijetila to šepanje.
“Boli te”, kaže on odmjerivši me pogledom.
“Teško mi je zbog bebe.”
“Brinuo sam se sinoć zbog tebe. Nisam te smio pustiti samu u onu kuću.
Trebao sam ići s tobom i zaštititi te.”
“Nikako to nisi smio. Vjeruj mi. Bilo bi samo još gore.”

80
 Knjige.Club Books

“Ne smeta tebi samo beba. Je li te ozlijedio?” U glasu mu čujem bijes i

nevjericu, kao da ne može vjerovati da je takvo što uopće moguće, iako mu je
dokaz pred nosom.
U glavi mi se vrti nakon razgovora s Ruby. Najviše me plaši odlazak. Ne
mogu ostati u Key Westu. No nije lako otići kad nemaš automobil ni novac. Čini
se nemogućim ostaviti sve što znaš, kad je na kocki život ili smrt.
Bila sam vrlo mlada kad smo se vjenčali, gotovo još dijete. Tom je bio cijeli
moj svijet; nametnuo mi se kao takav na mnoge načine koje uopće nisam
zamjećivala - govorio mi je što da odjenem, što ću jesti, tko će mi biti prijatelji.
Ipak, koliko god bilo teško zamisliti život bez njega, još je teže zamisliti život s
njim.
U daljini, poput pucnja odjekne zvuk čekića što udara o čavao.
Trznem se.
Daskama pokrivaju kuće i dućane, pripremaju se za oluju. Ako naiđe, bit će
sretni što su je predvidjeli; ako nas zaobiđe, gunđat će skidajući daske.
Nekome je ovo raj, a nekome zatvor.
A ja više ne mogu ostati u zatvoru, ni trenutka.
“Ostavit ću ga.”
Riječi mi bježe iz usta prije nego što stignem razmisliti, no čim sam ih
izgovorila, preplavi me osjećaj da su ispravne, unatoč strahu.
“Kamo ćeš otići?” upita John.
“Moja teta živi na sjeveru, u Islamoradi. Godinama se nismo vidjele, ali često
se dopisujemo.” Ta sam pisma oduvijek skrivala od Toma jer on ne voli tetu Alice
ni njezinu neovisnost. “Možda ona zna gdje bih mogla odsjesti.”
Teško je doći u Islamoradu; do trajekta je sat vožnje, a onda treba još na
trajekt...
“Tip s kojim sam odrastao živi tamo dio godine”, kaže John. “Posuđuje mi
svoj auto kad ga nema, kad mu ne treba. Planirao sam jutros krenuti - odvesti se
do No Name Keya i trajektom natrag do kampa. Nije mi problem odvesti te do
tete.” Baci pogled na iznenađujuće elegantan sat. “Trajekt kreće oko osam. Ako
se požurimo, možda stignemo.”
I samo tako, ja ostavljam muža.

Jurimo autocestom kao da nas gone svi vrazi. Možda nas i gone. Otišla sam samo
s odjećom na sebi, šačicom kovanica od napojnica i plaćom, uz dodatak koji mi
je Ruby turnula u džep haljine. Palo mi je na pamet da odem do kolibe i spakiram
se, no nije bilo vremena, i nije vrijedilo riskirati da naletim na Toma. Trajekt je
ionako nepredvidiv; bolje je krenuti sada kad imam pomoć, kad imam izgleda
pobjeći, nego da propustim priliku.

81
 Knjige.Club Books

Pogledam Johna za volanom Plymoutha i pitam se žali li zbog odluke da mi

pomogne, boji li se da će Tom krenuti za nama. Što će zakon reći za čovjeka koji
se upetljao između muža i žene - čovjeka koji je usto pomogao oteti dijete? Ovdje
se ljudi brinu za svoje, a stranac će platiti visku cijenu za takvo što.
“Žao mi je”, kažem.
“Zašto?”
“Stalno ti donosim nevolje.”
“Nije točno. Sinoć si me spasila. Svima u nekom trenutku treba pomoć. To
nije sramota.”
Zvuči tako jednostavno kad on to kaže, ali nije, zar ne? Od tebe se očekuje da
svoj teret nosiš bez prigovora, da igraš svoju ulogu, a čim ne opravdaš ta
očekivanja, ljudima je lakše odbaciti te nego promijeniti stavove o životu.
Određuje nas ono što činimo za druge, određuju nas naši odnosi i ono što
možemo dati. Udana žena na neki je način zaštićena, neudana nije; zgodna
djevojka imat će bolje izglede u životu od neugledne. Vojnik koji se
trijumfalno vrati iz rata bit će heroj, a onaj kojega je rat slomio bit će zaboravljen
i odbačen.
Što smo dalje od Key Westa, cesta je lošija, krajolik se mijenja i sve je pustiji.
Godinama nisam išla ovako daleko na sjever i čini mi se kao da sam u drugom
svijetu. Otok jest malen, no doima se kao da danima možeš putovati a da ne vidiš
žive duše.
“Ipak, hvala ti na pomoći”, odgovorim. “Znaš da je čudno što smo ovako
zajedno završili. Od svih mojih mušterija, ti si mi uvijek bio misterij. Većina ljudi
sjedne za stol i podijeli sa mnom mnogo više nego što bih željela znati. A ti si
uvijek bio drukčiji.”
“Nekoć nisam bio tako šutljiv. No teško je razgovarati kad više ni o čemu ne
znaš govoriti. Pitaju te što radiš, no nitko ne želi znati je li ti teško; žele čuti
odgovor koji će im omogućiti da čiste savjesti nastave sa svojim poslom.”
Nikad nisam na taj način razmišljala o tome, no on ima pravo. Pozdravi,
neobavezna pitanja koja postavljani tijekom dana nisu ništa više od navike. To se
očekuje. To je rutina zbog koje je svima ugodnije, odgovori su mehanički kao i
pitanja. Scenarij koji smo svi zapamtili.
“Činilo se jednostavnijim nego da se pretvaram da sam nešto što nisam ili da
se otvaram pred drugima”, dodaje John.
“Svima u nekom trenutku treba pomoć”, ponavljam njegove riječi. “To nije
sramota.”
“A tebi nitko prije nije pomogao pobjeći?”
“Nije to tako jednostavno.” Vrtim tanku kositrenu burmu na prstu, nisam je
još spremna skinuti. Unatoč tomu što sam otišla, čini mi se da ću zauvijek biti
vezana uz Toma.

82
 Knjige.Club Books

“Jesi li ikad razmišljala o životu negdje drugdje?” upita John.

“U mladosti sam stalno o tome razmišljala. To me i privuklo Tomu. Nekoć
smo znah otići njegovim brodom, razgovarali bismo o tome kako bi bilo samo
odjedriti, preseliti se na Bahame ili otići na Kubu, vidjeti svijet.”
“Što se dogodilo?”
“Život, valjda. Voliš li svoj posao na autocesti?” upitam mijenjajući temu, ne
želim razgovarati o svojim izgubljenim snovima.
“Volim. Naporno je, no kad navečer legneš u krevet, u glavi nemaš više
mjesta ni za što drugo.”
“Sigurno je bilo teško otići u rat.”
“Bilo je lako otići - za to te pripreme. Bilo se teško vratiti kući. Prije polaska
ti napune glavu, imaš gomilu ideja o tome kako će biti, što ćeš postići, želiš se
žrtvovati za nešto veće od sebe. Neovisno o očekivanjima, rat bude nešto sasvim
drugo. Ipak, imaš neku misiju, fokus, okružen si raznolikim ljudima, i veže vas
nešto što nitko drugi nikada neće shvatiti. I onda tome odjednom dođe kraj.”
Uzmem ga za ruku. Trgne se na moj dodir i ne znam tko se više osupnuo zbog
mojega čina - ja ili on - a onda izdahne, cijelo mu tijelo zadrhti i na trenutak se
potpuno umiri.
Ne sjećam se kad sam posljednji put dodirnula nekog drugog muškarca osim
Toma, no bol u Johnu dobro mi je poznata, a želja da pružim utjehu je nagonska.
Uostalom, zar ne želimo najviše na svijetu nekoga tko će nas vidjeti onakvima
kakvi jesmo, uvidjeti našu bol, nekoga tko će nam pružiti utjehu?
Stisnem mu ruku i povučem se.
Kad sam posljednji put stekla prijatelja?
“Boli li te ruka?” upita on.
“Kako...?”
“Vidio sam kako paziš na nju dok si nosila pladanj u restoranu. Vidio sam i
stare modrice, pa mi je bilo jasno da je grub prema tebi.”
“Nije uvijek bio takav.”
“Nikada nije smio biti takav.”
Na trenutak se uhvatim te misli; zamislim kako bi bilo živjeti u svijetu
punome takvih utješnih principa. No trenutak mi bježi, odnio ga je vjetar što
ulijeće kroz otvorene prozore automobila.

Stigli smo taman na vrijeme za trajekt. John je parkirao automobil i obišao ga, pa
mi otvorio suvozačka vrata. Trznem se od bola pokušavajući ustati, a težina trbuha
ruši me natrag na sjedalo.
“Jesi li dobro?” upita John.
“Daj mi sekundu.”

83
 Knjige.Club Books

Duboko udahnem i odgurnem se od sjedala. John me uhvati pod lakat i

pomogne mi ustati, pažljivo izbjegavajući modrice koje mi je Tom ostavio na ruci.
“Čekate trajekt?” začuje se glas.
“Tako je”, odvrati John.
“Taman ste stigli. Oluja dolazi i ovo je zadnja vožnja. Požurite se.”
Hodam brzo koliko mogu od težine trbuha; John me pridržava rukom za križa,
vodi me i pomaže mi.
Stigli smo do trajekta, ukrcali su i automobil, a meni se okrene želudac - more
je vrlo nemirno.
Pričekamo da se ukrcaju i ostali putnici, trajekt je pun ljudi koji rade na
autocesti. Nekolicina njih pozdravi Johna, no ne znam jesu li mu to prijatelji,
poznanici ili mu kimaju samo zato što je jedan od njih.
John ukočeno stoji pokraj mene pogledom odmjeravajući sve pridošlice. Tek
nakon četvrtog ili petog putnika shvatim da i ja to radim - tražim Toma među svim
tim licima. Iako njega neće zaustaviti trajekt. Ako otkrije kamo samo otišla, lako
će svojim brodom otići do Matecumbea po mene.
Nekoliko metara od mene na brod se ukrca krupan muškarac, pognute glave,
širokih ramena, tijelo mu poznajem kao vlastito. Preplavi me panika i stanem iza
Johna, stisnem se uz ogradu moleći se da me ne vidi.
Kako me tako brzo pronašao?
Podigne glavu, a moje srce na trenutak staje i ostanem bez daha.
“Helen?” zabrinuto upita John.
Držim se za ogradu gledajući u more. U jednom užasnom trenutku pitam se
kako bi bilo skočiti preko ograde i pokušati plivati.
No muškarac se okrene prije nego što dovršim misao, na licu mu vidim
bljesak nečega što predobro poznajem - a onda toga nestane i ja shvatim da to
uopće nije Tom.
Samo stranac koji se slično drži.
Preplavi me tako žestoko olakšanje da bih mogla zaplakati.
Putnici i dalje ulaze na trajekt, neki su krupni, neki mršavi, ali nijedan nije
Tom.
Krećemo, udaljavamo se od doka, valovi zapljuskuju bok broda.
Odjednom mi je svega previše i sagnem se preko ograde, preplavila me
mučnina.
Kad završim, pred očima mi se ukaže kvadrat tkanine. Bez riječi ga uzmem,
iznenađena finoćom materijala, u kutu su uredno izvezeni inicijali. Je li mu to
izradila djevojka? Zaručnica?
Diskretno se obrišem i okrenem se prema Johnu.
“Hvala ti.” Nadam se da mi obrazi nisu previše crveni, uistinu mi je neugodno.

84
 Knjige.Club Books

“Nema problema. Je li ti cijelo vrijeme bilo zlo tijekom trudnoće?”

“U početku jest, no onda je prestalo. U posljednje se vrijeme vratilo, a valovi
tome samo još pridonose.” Trajekt se zaljulja, a ja zgrabim ogradu.
“Kažu da pomaže ako se usredotočiš na nepomičnu točku”, predloži John.
“S čim?”
“S morskom bolesti.”
“Što ako nema nepomične točke?”
Vrijeme se u posljednjih nekoliko sati znatno pogoršalo, vjetar zavija, valovi
udaraju o trajekt, sve su veći i veći.
“Onda se samo primiš i nadaš se najboljem.”
Valovi bacaju brod na sve strane.
“Drži se za ogradu, pomoći ću ti”, viče John.
Trajekt se naglo tržne i ja poletim naprijed, a John skoči za mnom i uhvati
me.
Odjednom usporimo, gotovo pužemo.
Čvršće zgrabim ogradu, a želudac mi se grči od straha.
“Zašto smo usporili?” upitam.
Što ako je Tom došao za nama?
“Pokušat ću doznati što se događa. Mogu li te ostaviti samu?”
Kimnem.
Oko nas, ljudi su primijetili da smo usporili, gomila mrmlja i viče.
Otvoreno more svuda je oko nas, a ja pogledom tražim Helen, bojim se da je
to Tom zaustavio trajekt, no vidim samo divlje valove koji se doimaju kao da bi
nas mogli progutati.
Što sam to učinila?
Iza mene odjeknu koraci, Johnov glas...
“Pukao je jedan od propelera, to nas je usporilo. Ostao je samo jedan i
putovanje će trajati satima duže.”
Sagnem se preko ograde i povratim ostatak doručka.

85
 Knjige.Club Books

Dvanaest

Elizabeth

Prilično je kasno kad napokon krećemo na put. Tišina ispunja automobil dok se
vozimo prema prvome kampu veterana, i odjednom je više ne mogu podnijeti,
moram ispuniti misli nečime drugim osim svojim brigama.
Zurim kroz prozor. “Čudno je ovo mjesto. Mogao bi stati nasred ceste,
ispružiti obje ruke i dodirnuti more.” Sam se nasmije. “Mogu te zamisliti kako to
radiš. Vjerojatno bi uzrokovala nesreću.”
“Znaš, ja nisam samo smutljivka. Imam i drugih kvaliteta. Osim toga, nisam
ja kriva što muškarci ne znaju sačuvati zdrav razum kad vide zgodnu curu.”
“Mislio sam da smo se dogovorili oko toga da nisi samo ‘zgodna’. I imaš
pravo. Kad je riječ o ženama, muškarci se ponašaju krajnje apsurdno.”
“Ili se ponašaju krajnje apsurdno sami od sebe, a žene su im samo zgodan
izgovor za njihove budalaštine. Molit ću lijepo, govoriš li ti to iz iskustva?”
Naceri se. “Možda.”
“Ne mogu zamisliti ženu koja bi ti se zavukla pod kožu.”
Pogleda me ispod oka. “Što bi to trebalo značiti?”
“Ne doimaš se kao romantičar.”
“A ti se, za razliku od mene, svaki tjedan zaljubiš.”
“Samo utorcima. Ponedjeljcima imam previše posla, a zaljubljivanje za
vikend je previše prozaično.”
“Što je sa srijedama?”
“O, do srijede mi dosadi, pa krećem na drugog. Nije to lako, znaš.”
“Jasno mi je. Tko je bio zadnji muškarac u kojeg si se zaljubila? Tvoj
zaručnik?”
Glas mu je blag, no ispod prividna nehaja osjećam da ga zanima odgovor.
Zastanem kao da pokušavam iz te gomile muškaraca odabrati jednoga, a
odgovor je ustvari toliko jednostavan da mi lomi srce.
Odmahnem glavom. “Ne, nije on. Nego Billy.”
Kad mu sada izgovaram ime, samo me još malo zaboli. “Billy?”
86
 Knjige.Club Books

“William Randolph Worthington III.”

Prezirno otpuhne. “Billy.”
“Da, Samuele. Za prijatelje je Billy.”
“A vi ste, naravno, bili dobri prijatelji.”
“Da, jesmo. Na neki način.”
“I voljela si ga?”
“Svi su voljeli Billyja.”
“I što je onda bilo? Drugi dan ti je dosadio?”
Kiselo mu se nasmiješim. “Tako nekako.”
“Što se zapravo dogodilo?”
“Zašto te zanima?”
“Možda samo želim da mi brže prođe vrijeme.”
“Koje vrijeme? Ovaj je otočić toliko malen da ćemo za minutu biti tamo.”
“No, zabavljaj me tijekom te minute.”
“Jesam li ti ikada rekla koliko mrzim kad mi naređuju?” otpovrnem.
“Ne moraš mi reći. To mi je odmah bilo jasno.”
“A ipak pokušavaš.”
“Zato što voliš izazove. Kladim se da ti Billy nije bio izazov.”
Nije, no to sada nije važno.
“Billy je bio divan. Billyjeva majka... baš i nije.”
“Nije odobravala.”
“Ne.”
“Zašto?”
“Stvarno moraš pitati?”
“Ne može se reći da nisi simpatična.”
“Kakva pohvala”, otpuhnem.
“Zašto te gospođa Worthington II. nije voljela?”
“Vjerojatno je mislila da ću joj iskvariti sina. Skandali su zarazni, znaš.”
“Mislio sam da su skandali redovita pojava u tvojim krugovima.”
“Ne ova vrsta skandala. Ljudi te vole ogovarati kad si visoko i kad ti mogu
zavidjeti, no kad padneš, ne žele više imati posla s tobom, samo te žele
zaboraviti.”
“Boje se”, kaže Sam. “Boje se da bi nesreća tvoje obitelji mogla biti zarazna.”
“Možda. Ako ne možeš ništa drugo, barem možeš poslužiti kao upozorenje.”
Slegnem ramenima. “Sve je to smiješno. Kriza je poštedjela obitelji poput
Worthingtonovih. Sudbina je hirovita; ne zna se na koga će se obrušiti. Jedna se
obitelj izvuče, a druga potpuno propadne.”

87
 Knjige.Club Books

“Da te volio, Billy bi ostao uz tebe.”

Nasmijem se. “A ta bi mi spoznaja trebala pomoći?”
“Da si ga voljela, ne bi mu dopustila da te se samo tako odrekne.”
“A kako sam to trebala postići? Kad se muškarac odluči otići, čisto sumnjam
da postoji išta čime bi ga žena mogla zaustaviti.”
“Podcjenjuješ samu sebe. Mislim da nema muškarca koji te može ostaviti a
da to ne požali.”
Zaustim odgovoriti...
Prokletnik.
“Osim toga, vidi se sada. Došla si ovamo u potrazi za muškarcem. A to ne bi
učinio netko tko lako odustaje. Ako je, dakle, Billy bio tvoja velika ljubav, a ti si
ga se odrekla, zašto si došla ovamo? Zbog zaručnika? Je li pobjegao prije nego
što ste stali pred oltar?”
“Pokušavam pronaći brata. Polubrata, točnije. Njegova je majka bila prva
žena mog oca.”
Umrla je od raka; otac se oženio mojom majkom svega osam mjeseci poslije.
“Prije nekoliko godina smo izgubili kontakt”, nastavim. “Rat... promijenio se
kad se vratio iz rata. Povremeno nam je pisao, no nestao je iz naših života.”
“Bila si tek djevojčica kad je otišao.”
“Jesam. Ipak, sjećam se kakav je bio. U tragovima. Bio je moj heroj, divno se
smijao. Uvijek mi je donosio poslastice, kradomice mi davao slatkiše koje mi je
majka zabranjivala.”
“Što je radio u ratu?” upita Sam.
“Bio je liječnik kad se dobrovoljno prijavio u vojsku. Otišao je u sanitet.”
“Nagledao se umiranja.”
Za Velikog rata umrlo je gotovo četrdeset milijuna ljudi, a ja sam se često
pitala koliko ih je svoje posljednje trenutke provelo pokraj mojeg brata.
“Sigurno. Ipak, nikad nije govorio o tome. Nakon rata smo ga čekali da dođe,
a on nije dolazio. Dobili smo pismo iz Londona, koje je stiglo puno kasnije, a u
njemu nam je samo javljeno da je živ. Prošlo je nekoliko godina prije nego što se
pojavio na našem pragu. Jedva sam ga prepoznala. Ostao je dvije noći i opet
nestao. Tijekom godina znao se tako neočekivano pojaviti i nestati. Na kraju je
prestao dolaziti.”
“Znaš li gdje je živio za to vrijeme?”
“Ne.”
“A onda si dobila njegovo pismo sa žigom iz Key ''Vesta.”
“Da.”
“I zaključila si da je mudro sjesti na vlak i dovući ga kući?”
“Okolnosti su to zahtijevale.”
88
 Knjige.Club Books

“Kakve okolnosti?”
“Dosta je sad o mojim tajnama”, odvratim.
“Zašto ti je tako važno pronaći brata?”
“Samo njega još imam.”
“Nemaš nikoga drugoga?”
“Mami nije dobro”, odvratim tonom iz kojega je jasno da ne želim dalje
pričati.
“Kad ti se posljednji put javio?” upita Sam.
“Prije jednog mjeseca.”
Ne dodajem da se pismo pojavilo onog popodneva kad me Frank zaprosio, ne
kažem mu kako sam se osjećala kad sam ga otvorila i ugledala bratov poznati
rukopis, kako mi se ono učinilo kao odgovor na sve moje molitve, kao da je moj
brat osjetio moju nevolju i sada će me spasiti, kao i uvijek u djetinjstvu.
Ne kažem mu da je moj brat jedino što stoji između mene i braka od kojega
se očajnički pokušavam spasiti.
“Kamp je pred nama”, kaže Sam.

Na prvi pogled, kamp na Windley Keyu - Kamp jedan - doima se poput bezdušna
mjesta, bez boje, sve je složeno vojnički precizno, hladno i strogo. Na drugi
pogled doima se poput bezdušna mjesta koje nesnosno vonja.
“Čuo sam da uvjeti nisu najbolji”, priznaje Sam. “Ali ovo nisam očekivao.”
Ne govorim dok parkira automobil, samo zurim u kamp, a srce mi tone u pete.
Nekolicina šatora postavljenih u redove, a skromne kolibe platnenih krovova
pokraj njih ne doimaju se mnogo boljima.
Uokolo hodaju ljudi, prljavih i znojnih košulja, jeftina im se tkanina lijepi za
tijela. U zraku sve zuji od komaraca, a jedan se muškarac pljusne po koži i dlanom
ubija krvožednog napasnika.
Kakve se bolesti ovdje kote kad uokolo plazi razna gamad, a ljudi su natrpani
u prljave nastambe?
Svi su muškarci nekako slični - doimaju se umorno i istrošeno, kao da ih samo
jedna tragedija dijeli od toga da izgube sve.
Čekam dok Sam ne ugasi motor, obiđe automobil i otvori mi vrata. Potpetica
moje sandale utone u zemlju i Sam me pridrži, dlan mu je topao na mojoj koži.
Oslonim se na njega i duboko udahnem, zrak je u kampu težak, zagušljiv.
Osjećam znatiželjne poglede na sebi i Sam mi priđe bliže, spusti dlan na moja
križa i utješno me pridržava.
Tražim bratovo lice među tim ljudima, tražim tračak prepoznavanja, no ne
vidim ga ni u jednom od tih pogleda.
“Koliko ih ovdje radi?” promrmljam.

89
 Knjige.Club Books

“Nekoliko stotina.”
Otok je tako malen da se čini kao da se svi poznaju, unatoč napetosti između
veterana i mještana. Ipak, godine su prošle otkad sam posljednji put vidjela brata,
a slika koju imam beznadno je zastarjela, na njoj je lice dječaka prije nego što je
otišao u rat.
“Drži se blizu mene”, potakne me Sam. “Idemo pronaći nekog zapovjednika.”
Uhvatim ga ispod lakta i oslonim se na njega. Sam se iznenađeno ukoči i u
jednom neugodnom trenutku pomislim da će se odmaknuti, no on ostane uz mene.
Kamp je mnogo gori nego što sam zamišljala; muškarci leže pijani uokolo, a
njihovi mi pogledi i gurkanje govore da nisu naviknuli na prisutnost žena. Ne
mogu si objasniti odakle dolazi vonj koji osjećam - a i ne želim; ima tu ribe, mora,
znoja i truleži, uz slatkast smrad koji prati razne bolesti. Potajice pritisnem nos u
šaku. Pogledom tražim brata, pokušavam zamisliti kako mu se lice moglo
promijeniti, kako je na njega moglo utjecati vrijeme koje je prošlo.
Sam je napet pokraj mene. “Ovo nije bila dobra ideja.”
Nekoliko minuta hodamo po kampu dok Sam ne pronađe nekoga tko se doima
kao da je odgovoran za ovo mjesto. Putem nekolicini pokazujem fotografiju, no
nitko ga ne prepoznaje, ili bi uopće bio dovoljno trijezan da pomnije obrati
pažnju.
“Pokušavamo pronaći ovog čovjeka”, kaže Sam pokazujući fotografiju
zapovjedniku.
On je i ne pogleda. “Stiže oluja. Nije dobar trenutak za posjet. Moram se
pobrinuti za ove ljude.”
“Tražim brata”, upadnem.
“Jesi li ga vidjela tu? Ima i drugih kampova. Možda je tamo. Mnogo je ljudi
otišlo za vikend, dolje do Key Westa na pijanku, ili gore u Miami istim poslom.
A mnogo ih dođe ovamo, pa se samo prestanu pojavljivati.”
“Moj brat nije takav.”
Pogled koji mi dobaci gotovo je samilostan. “Svi su takvi, draga moja.”
“Nekoć su bili heroji”, odvratim. “Mogli biste im barem pokazati malo
poštovanja.”
“Da, da. I oni će ti to reći kad se napiju. Davno je to bilo. Oni ljudi koji su
otišli u rat... nećeš ih prepoznati u ljudima koji ovdje rade.”
“Kako bih i mogla?” odbrusim i pokazujem prema kampu, mašem rukom
žešće nego što sam namjeravala, pa gotovo tresnem Sama. “Tko bi mogao opstati
u ovakvom okruženju?”
“Slušaj, mala. Mi se jako dobro brinemo za ovaj kamp.”
“Čist je i uredan, da”, kažem sarkastično.
“Hoćeš čisto i uredno? S obzirom na okolnosti, radimo najbolje što možemo.
Imamo oluje i komarce, ljude koji se stalno uvaljuju u nevolje, a trenutačno imam
90
 Knjige.Club Books

i previše posla. Ne bih trebao biti dadilja odraslim muškarcima, no najčešće sam
upravo to. Tvog brata ovdje nema, a rekao bih da sama činjenica što ga tražiš
jasno govori da ne želi da ga se nađe.”
I na to bez pozdrava ostavi mene i Sama usred kampa.
“Da pokušamo razgovarati s drugim radnicima?” upitam Sama.
“Ovo je mali kamp, da ga je netko vidio, već bi nam rekao.”
“Fotografija je stara, možda se promijenio.”
“Ipak, nitko ga nije prepoznao.”
“Onaj čovjek rekao je da su mnogi otišli do grada za vikend.” Jesam li trebala
ostati u Key Westu? Vjerojatnije bih ga tamo našla, ali trenutačno mi se čini tako
dalekim.
Možda je mrtav.
Pokušam se otresti te pomisli, no ne mogu zanemariti da je to vrlo moguće s
obzirom na ovdašnje uvjete. Život je težak, a nisam sigurna bi li se on mogao
nositi s tim.
“Možemo se vratiti neki drugi dan”, kaže Sam, u glasu mu jasno čujem
suosjećanje.
“Misliš da sam se prihvatila jalova posla?”
“Možda. Ni meni se taj tip nije svidio, ali nije ti lagao. Neki dođu ovamo i
nestanu, htjeli oni to ili ne. Ne kažem da je tvoj brat jedan od tih, ali moraš biti
spremna za tu mogućnost.”
“Otkud znaš toliko o ovdašnjem životu?”
“Zbog posla.”
“A što je s tvojim poslom i tipom kojeg naganjaš?”
“Raspitao sam se u svratištu. Pojavit će se on. Uvijek se pojave. Sad ćemo se
ipak usredotočiti na tvog brata.”
Odvezemo se do Kampa pet na Matecumbe Keyu. Manji je od Kampa jedan,
no jednako je prljav, isti se komarči roje, jednako vonja.
Diže mi se želudac. “Kako mogu tako postupati s ljudima? Bolje bismo se
ponašali prema životinjama.”
“To se događa kad imaš problem s kojim se ne želiš bakćati. Makneš ga
daleko od očiju, otjeraš ih iz Washingtona i nadaš se da više neće uzrokovati
nevolje.”
Bila sam premlada da bih obraćala pozornost kad je Bonus vojska marširala
na Washington D.C., previše sam bila zaokupljena vlastitim dramama da bih
razmišljala o ljudima koji nisu imali nikakve veze s mojim životom. To nije bio
moj problem, a iako je moj brat sudjelovao u ratu, nekako ga nisam doživljavala
dijelom svega toga. Sada kad vidim što se dogodilo tim vojnicima, moram se

91
 Knjige.Club Books

upitati koliki su pogriješili jednako kao ja, koliki su okrenuli leđa veteranima čim
su malo zaboravili na rat i počeli se baviti vlastitim problemima.
U tišini hodamo kampom, ponovno nas prate pogledi - najviše mene. Ipak, i
Sam privlači poglede. Imam osjećaj da većina ljudi ne vjeruje nikome tko ima
veze s vladom - razumijem ih znajući što su preživjeli - a Sam se u ozbiljnom
odijelu i šeširu doima poput tipičnog predstavnika vladina zaposlenika.
Pronašli smo čovjeka nalik na zapovjednika s kojim smo razgovarali u Kampu
jedan - nestrpljiva i otresita, mislima usredotočena samo na oluju. Ne prepoznaje
fotografiju, kao ni desetak drugih ljudi kojima postavljamo isto pitanje. Svaki put
kad nekome priđemo, postajem sve potištenija, suze prijete da će se izliti, glas mi
drhti, sve dok me Sam ne zagrli oko struka i preuzme ispitivanje. Zbog načina na
koji postavlja pitanja zaključim da je sigurno dobar istražitelj. Ne bih rekla da
svojim pristupom opusti ljude, nego kao da izaziva njihovo poštovanje bez
osobita truda. Muškarci koje poznajem razbacuju se svojim bogatstvom kao da
zbog njega imaju pravo na cijeli svijet. A Sam je jednostavno izravan, ne pretvara
se i ne glumi, i ja ga promatram, očarana njegovom vještinom.
Divim se moći koju mu da je njegov posao, sposobnosti da zadobije
poštovanje, da postavi pitanja na koja će dobiti odgovore. Zavidim mu na tihome
samopouzdanju što zrači iz njega.
U Kampu pet završavamo kasno popodne i odjednom je ona oluja o kojoj su
svi govorili ovdje, nebo se smračilo, kap kiše padne mi na haljinu. Pa još jedna, i
još jedna.
“Idemo.” Sam me povuče za ruku i odvuče iz kampa, daleko od ljudi s
propalim snovima u očima.
Voda se obrušava s neba u teškim valovima, a mi trčimo prema Samovu
automobilu parkiranom u daljini.

92
 Knjige.Club Books

Trinaest

Elizabeth

Nije dugo kišilo, samo se meni činilo kao vječnost. Očajnički želim protegnuti
noge, udahnuti svježi zrak nakon bijede kampova koje smo posjetili. Pokraj mene
u automobilu i Sam je nemiran, prstima lupka ritam po bedru, u drugoj mu ruci
cigareta. Odmahnem glavom kad mi ponudi dim i zagledam se kroz prozor.
Čekamo ispred Sunrise Inna, a kad kiša napokon prestane, krenemo do plažice
koju sam prije posjetila. Odem do obale, što dalje od Sama, valovi mi zapljuskuju
stopala dok se mučim uhvatiti daha, zamijeniti ustajalu, ljepljivu vrućinu koja mi
je obuzela pluća otkad smo bili u kampovima.
Čak i ako ga pronađem, ne mogu poreći istinu - izgubila sam brata kojega sam
nekoć poznavala i voljela.
Nitko me neće izvući iz ove nevolje.
Sam se drži podalje, no osjećam težinu njegova pogleda dok mirno puši.
Njegova me pažnja sve više uznemiruje. Što vidi kad me tako gleda? Što su vidjeli
svi oni muškarci?
Razmaženu curicu koja nema pojma o stvarnome svijetu?
Nikad nisam toliko sumnjala u sebe kao sada. Sve ono što je tvorilo mene -
moja obitelj, prijatelji, naše bogatstvo, moji planovi za budućnost - sve je to
nestalo, sve mi je oduzeto.
Toliko sam žudjela za odlaskom iz New Yorka kako bih pobjegla od
znatiželjnih pogleda i govorkanja, da mi nikada nije palo na pamet da bi mi mogao
nedostajati. U gradskom metežu barem se možeš izgubiti. Nikad se nisam osjećala
tako nevidljivom kao u gomili ljudi, no ovdje sam okružena samo jednostavnom
ljepotom otoka, ovdje smo samo ja i Sam, i potpuno sam ogoljena.
Kiša je prestala i vrijeme se promijenilo, gotovo je potpuno mirno. Oblaci
blistaju brončanim sjajem. Unatoč svim brigama u kampovima zbog nadolazeće
oluje, sada kad je kiša prestala, vrijeme ne bi moglo biti ljepše ni mirnije.
“Jesi li ikada vidio oblake te boje?” upitam. “Baš je lijepo.”
Sam slegne ramenima. “Ti vidiš plažu, a ja vidim krijumčare u šumama
mangrova.”

93
 Knjige.Club Books

“U životu nisam upoznala nikoga manje hirovitog od tebe.”

“Za tebe bi se moglo ustvrditi suprotno”, odvrati on.
“Život je težak”, odgovorim. “Lakše ga je podnositi uz osmijeh.”
“Nisu to samo osmijesi, zar ne?” upita on. “Živiš na rubu, i to ti se sviđa.”
Smijem se jer se njegove riječi doimaju vrlo glamuroznima, no u stvarnosti je
život žene - čak i lakomislene poput mene - vrlo dosadan. To sam brzo shvatila
nakon propasti svoje obitelji. Junačka su djela često rezervirana za muškarce koji
riskiraju sve, a ne za žene koje se poslije moraju brinuti za njih i čistiti nered za
njima.
“Ne možeš reći da proganjanje zločinaca nije riskantno. Ne uživam samo ja u
životu na rubu.”
Lagano kimne, kao da priznaje da ima istine u tome što sam rekla. “Možda
imaš pravo. Iako bih, da budem precizniji, rekao da sam ja skloniji tome da
spriječim nevolje nego da ih izazovem.”
“To zvuči jako dosadno.”
“Iznenadila bi se.” Priđe mi bliže, kao da mi želi povjeriti tajnu. “Počinje s
metom. S nekime čije ponašanje krši ograničenja zakona. Možda je riječ o
raspuštenosti, nemaru ili obijesti.”
“Obijest mi uopće ne zvuči dosadno”, šalim se ja i zatrepćem, uživam u ovom
trenutku kad mogu barem nakratko zaboraviti svoje nevolje.
Odmjeri me pogledom. “Ne znam očijukaš li zato što si previše pametna za
svijet u kojem si zaglavila, pa ti je vraški dosadno, ili u sebi imaš nestašnu crtu
koju ne možeš zatomiti.”
“Možda je oboje točno. I ti bi bio frustriran da su ti ruke vezane. Muškarci
vode ovaj svijet, a iskreno, ne mogu reći da me se dojmilo ono što su od njega
stvorili.”
Na trenutak šuti, a zatim progovori glasom mnogo blažim nego inače. “Što se
dogodilo tvojem ocu?”
Duboko udahnem i izbacim riječi iz sebe, kao da ih tako mogu otjerati daleko
od sebe. “Ubio se nakon krize 1929. Imao je tvrtku za investicije na Wall Streetu.
Nije izgubio sve odjednom, nego je polagano propadao. Nekoliko tjedana poslije,
postalo je toliko loše da si je gurnuo pištolj u usta i povukao okidač, kod kuće u
svom uredu.” Poznata mi težina nalegne na prsa. “Ja sam ga pronašla.”
“Žao mi je.”
“Nekoliko mjeseci poslije, ubio se i moj brat George.”
Samu pobjegne psovka.
“Bilo je dugova, a nakon kraha bilo ih je još više”, dodajem. “Nitko od nas
nije to znao. Otac je održavao privid, pretvarao se da je sve u redu, sve dok više
nije imalo smisla pretvarati se.” Ne mogu sakriti bijes u glasu. U ovakvim

94
 Knjige.Club Books

vremenima neki se obraćaju Bogu za pomoć, no u meni se iza osmijeha krije samo
bijes.
“Neki kažu da je velika kriza kazna za naše grijehe”, nastavim.
Samov je glas gotovo nepodnošljivo nježan. “Iz iskustva znam da mnogi
govore gluposti. Zbog straha i panike traže žrtveno janje.”
“Istina.”
“Nedostaje ti obitelj.”
“Da, jako mi nedostaju. Čudno je to, nismo bili osobito bliski. Oni su bili
zaokupljeni poslom, a ja sam bila klinka. Ipak, nije isto sad kad ih više nema.
Mama... mama nije dobro. Kažu da su to živci. Dugo već nije dobro, otkad smo
izgubili oca i brata.”
“Ti se brineš za nju?”
“Da. Ostavila sam je s našom domaćicom kad sam krenula ovamo. Oduvijek
je s obitelji, ostala je i kad više nije bilo novca. Ovih dana nema baš drugih prilika.
Neko vrijeme smo prodavale što smo mogle, štedjele smo. Slali su nas od rođaka
do rođaka, kao da smo zadnja sirotinja. No mnogi više ne mogu hraniti dodatna
gladna usta, pogotovo ne kad se uz njih veže takva sramota. Nismo više
imale izbora, utapale smo se pod težinom očevih dugova. Pa sam učinila što sam
morala.”
“Zaručnik?” upita Sam.
“Da.”
“A sada žališ zbog toga?”
“Sigurno postoji bolje rješenje. Odselila bih se iz New Yorka kad bih mogla,
ali mama ne želi otići. Nismo u položaju da zaradimo dovoljno za život, čak i da
ima posla. Njezino je liječenje jako skupo.”
“Kakvo liječenje?”
“Ma, svakakvo. Toplice i to. Lijekovi za koje mi liječnici kažu da će mamu
trgnuti iz njezine bolesti. Od njih se sva trese, što izgleda grozno, ali kažu mi da
će pomoći. Meni se ne čini da joj pomažu, no bolje i to nego da je moram strpati
u neku instituciju.”
Otišla sam pogledati jednu koju mi je preporučio njezin liječnik, a uvjeti su
bili toliko užasni da sam se zaklela da mama nikad neće završiti na takvom mjestu.
Sam ne odgovori, nego se zagleda u more. “Kakva je bila voda?”
Progutam suze koje prijete. “Iznenađujuće topla.”
“Još ti je do plivanja?” upita Sam.
“Sad? S tobom?”
Kimne.
Srce mi divlje lupa. “Mislila sam da muškarci poput tebe ne rade takve stvari.
Uvijek si tako ozbiljan.”

95
 Knjige.Club Books

“Misliš da ne idemo plivati sa zgodnim curama? Naravno da idemo.”

Nemam vremena za takve lakomislenosti - nemam vremena za osjećaje, želju,
komplikacije - ali ne mogu odoljeti.
Ruke mi se tresu dok otkapčam gumbe haljine. Povučem je s ramena i pustim
da padne na pijesak.
Ne čekam Sama, nego se okrenem na peti i odem prema vodi. Zagazim dublje
u ocean, voda mi klizi preko pupka, pa još više, pokriva mi grudi. Dno se uzdiže
i spušta sa svakim korakom, a ja čekam trenutak kad ću zagaziti i pod nogom više
neće biti ničega osim vode.
Da Sam zna tko mi je zaručnik, vjerojatno bi pobjegao glavom bez obzira.
Frank Morgan nije od onih koji će oprostiti zaručnici koja se spetljala s drugim
muškarcem. Jedno je malo očijukati daleko od društvenih krugova u kojima se
kreće, no mnogo je ozbiljnije poljubiti muškarca, dopustiti da se situacija razvije.
Kupljena sam i plaćena, moje tijelo više ne pripada meni, pristala sam mu biti
suprugom u zamjenu za financijsku podršku za sebe i majku.
I odjednom me presječe oštar nalet bijesa, ispuni mi pluća i izlije se iz mene,
tako da poželim podignuti ruke i glavu prema nebu i urlati. Ne činim to, naravno
- neke su stvari nezamislive - no želja je neporeciva, bijes prema ocu, braći, majci,
Billyju Worthingtonu koji me je dovoljno “volio” da me odvede u krevet, a onda
me odbacio kao smeće kad su moji izgubili sve što su imali, bijes prema svemu
što me dovelo u ovu situaciju, prema ljudima koji su me gurnuli na mjesto na
kojem ne želim biti.
Ne želim leći u bračni krevet koji sam si prostrla. Želim se izboriti za slobodu.
A sada, u ovome trenutku, želim sa sebe oprati smrad očaja i gubitka iz kampova,
želim se osloboditi poraza i činiti ono što ja želim, a ne ono što žele drugi.
Pogledam preko ramena, Sam je već u vodi, torzo mu je pokriven bijelom
potkošuljom, a valovi mu skrivaju ostatak tijela. Mnogo je bolje građen nego što
sam mislila, prsa su mu široka i mišićava.
“Činilo se mnogo boljom idejom prije nego što sam ušao u vodu”, progunđa
on, a ja prasnem u smijeh.
“Da si samo vidiš lice.”
“Hladnije je nego što se doima.”
“Ma daj, gotovo je kao u kadi.”
“A ima i riba”, žali se on. “Grickaju mi gležnjeve.”
Opet se smijem. “Moram li te podsjetiti da je to bila tvoja zamisao?”
“Moja glupost, rekao bih.”
Priđem mu bliže kroz vodu.
“Trebalo ti je ovo”, kažem zavirivši pod namrštenu fasadu koju nosi poput
maske.

96
 Knjige.Club Books

“Da”, priznaje on. “Nisam bio spreman za kampove. Možda sam se u ratu
borio pokraj nekih od tih ljudi. Znam što su vidjeli, znam koliko te to može
promijeniti. Jesam li uopće toliko drukčiji, kako to da nisam tamo s njima, spavam
u nekom šugavom šatoru i pijem da bih zaboravio svoje probleme?”
“Pomaže ti tvoj posao. Daje ti smisao.” Ne znam zašto, no sigurna sam u to.
“Točno. Nesreća je što je kriza došla kad je došla. Već im je bilo teško, a onda
se na njih obrušila još jedna tragedija. A koliko takvih neuspjeha možeš
podnijeti?”
“Ne znam.”
“Imao sam osjećaj da ne mogu disati”, priznaje Sam. “Želim im pomoći, no
gdje uopće početi kad je situacija tako loša?”
“Znam. Kampovi su bili vladin pokušaj da pomogne, valjda, iako su se
pokazali kao potpuni promašaj.”
“Jesu li stvarno željeli pomoći? Ili su se samo željeli otarasiti problema?
Možda ne žele da svi vide koliko je uistinu teško, kako se odnose prema ljudima
koje su nekoć slavili kao heroje. Bilo bi lakše da su im isplatili taj prokleti bonus.
Ma...”
Odjednom me iznenadi potreba da ga utješim pa mu priđem bliže i spustim
dlanove na njegova ramena. Ne grlim ga, samo ga pridržavam.
“Žao mi je.” Ne znam zašto se ispričavam, samo znam da su me naučili da se
to kaže kad je netko povrijeđen ili uzrujan, moje riječi i moje tijelo oruđe su koje
mi je dano, oruđe kojim mogu ublažiti nečiju tugu.
Sam teško proguta, a kad progovori, glas mu je hrapaviji nego inače. “Nisam
smio ništa reći. Ionako se već previše brineš zbog brata.”
Posramim se, u ovom trenutku ni ne razmišljam o bratu.
Priljubim se uz njega, moja potreba da utješim pretvorila se u potrebu za
utjehom. Dlanovima kliznem niže, osjećam kako mu srce kuca pod mojom rukom.
Dosad je moj odnos s Frankom bio potpuno platonski.
Možda me smatra nevinom djevojčicom i ne želi me izlagati nečemu na što
nisam spremna. Ipak, s obzirom na glas koji ga prati, vjerojatno je da za takve
stvari ima iskusne žene i ne trebam mu ja da bi zadovoljio svoje potrebe. Ja
sam lutka koju će staviti na policu, s kojom se neće igrati, a još manje dirati je.
Moj je zadatak doimati se skupom i lijepom, a ponajprije biti ono na čemu će mu
drugi zavidjeti.
No u trenutku kad dodirnem Sama, požuda koja se u meni krila odjednom se
budi i toliko je snažna da ostajem bez daha od želje.
Sam naglo udahne, ne mogu mu pročitati izraz lica. Odmakne mi kosu preko
ramena, nježno mi pomiluje obraz, prsti mu drhte.
“Elizabeth.”
Moje ime na njegovim usnama zvuči poput najljepše riječi na svijetu.
97
 Knjige.Club Books

Preplavi me osjećaj trijumfa i ja se prepustim njegovu zagrljaju, uživam u

nježnome dodiru njegovih prstiju na obrazu.
Toliko sam se dugo brinula za druge. Koliko je prošlo otkad me netko ovako
dodirnuo? Kao da sam nešto lomljivo, nešto što treba cijeniti i štititi?
Billy me nikad nije tako dirao.
S njim sam ja bila ona koja je trebala voditi, kao da sam ja Dalila, a on
Samson.
No ovdje, Sam je preuzeo vodstvo kao muškarac koji zna dobiti ono što želi,
mojim žilama kola uzbuđenje zbog pomisli da sam ja ona koju se lovi, a ne ona
koja mora loviti.
Sam se nagne bliže, još bliže, usne su mu centimetar od mojih, osjećam mu
dah na licu, privlači me sebi, koža mi gori, usne će nam se spojiti...
Odjednom se iznad nas začuje glasno brujanje.
Trgnem se u njegovu naručju. “Što je to?”
Sam se hitro pomakne i stane ispred mene, razdvojeni smo, i ugledam u njemu
odraz čovjeka koji je nekoć bio vojnik, a sada je savezni agent.
Napet je. “Avion.”
Trenutak poslije ugledamo malen objekt na nebu, pleše između oblaka, a
nešto leprša za njim.
Oboje gledamo prema avionu koji klizi iznad nas, čitamo riječi na zastavi što
se vuče za njim:
Upozorenje! Stiže uragan.
“To je sigurno avion obalne straže”, kaže Sam.
“Trebamo se zabrinuti?”
Predugo šuti, tišina se zavlači između nas i ubija raspoloženje.
“Ne znam.”
Vidim koliko ga stoji ta neodlučnost, nije mu drago što nema odgovor.
Taj mu je izraz bio na licu prije nekoliko minuta, kad me gotovo poljubio.
Nešto što bi moglo biti žaljenje.
Odjednom mi je hladno, voda više nije ugodna, sve je nekako pogrešno.
I samo tako, zbog tri zlokobne riječi što lepršaju na nebu iznad nas, ova mala
plaža više nije raj.

98
 Knjige.Club Books

Četrnaest

Helen

Trajekt napokon stiže na Matecumbe Key tek u četiri popodne. Putovanje je

trajalo tri sata duže zbog slomljenog propelera. More je bilo uzburkano, vrijeme
ružno, trajalo je cijelu vječnost, a meni je u želucu mučnina.
Zar je Tom uistinu krenuo u ribolov po ovakvom vremenu? Ili je u kolibi u
Key Westu, upravo shvaća da se ne vraćam kući? Ili je možda već krenuo po
mene?
Pristanište trajekta povezano je s malom lukom gdje su ukotvljeni ribarski
brodovi. Stojim pokraj Johna i čekam iskrcaj. Ježim se prelazeći pogledom po
otrcanim brodicama, tražeći Helen.
U pristaništu čeka red vozila, a putnici se pokušavaju ukrcati na trajekt.
“Hoće li uspjeti krenuti?” upitam Johna.
“Teško, s obzirom na kvar i vrijeme.”
“Misliš da će nas oluja pogoditi?” Ne mogu zaboraviti Tomovo uvjeravanje
da će sve biti u redu. Uza sve svoje mane, more je oduvijek dobro poznavao.
“Ne znam. Ipak, za dobro svih nas nadam se da su oprezni. Posljednjih
mjeseci ugurali su još gomile ljudi u kampove, a mnogi od njih ne znaju kako je
ovdje, nikad nisu proživjeli uragan. Kampovi poplave čak i kad padne jača kiša.”
“Što će sa svima vama ako oluja stigne?”
“Navodno postoji vlak koji će nas odvesti na sjever.”
Po tonu glasa jasno mi je što misli o tome.
“Misliš da neće uspjeti?”
“To će biti katastrofa. Čak i u povoljnim okolnostima, gotovo je nemoguće
održavati red u kampovima. A u krizi će to biti nemoguće. Da ne spominjem
činjenicu da ljudi koje ne možeš skloniti s otoka nemaju kamo. Ovdje
nema uzvisina, sve je samo more.” Zastane. “Ako se situacija pogorša, obećaj mi
da ćeš krenuti na sjever. Do Miamija ili dalje. Ne želim da te u ovom stanju
sustigne oluja. Ako ništa, ovdje si barem bliže kopnu nego što si bila u
Key Westu.”

99
 Knjige.Club Books

“Hoću”, odgovorim. “No možda će nas oluja zaobići.” Shvaćam zašto je

zabrinut, tu je još i beba, no teško je nekome tko ovdje nije odrastao objasniti
kakav je ovdašnji život. Razviješ poštovanje prema majci prirodi - na kraju
krajeva, iako s njom najčešće živiš više-manje u miru, upravlja ti sudbinom
mnogo češće nego što želiš priznati - no život se ovdje nastavlja za dobra i loša
vremena. Kad se sve svodi na puko preživljavanje, nemaš taj luksuz da pobjegneš
kad postane preteško. Samo se ukopaš i nadaš se najboljem.
No, ja sam otišla.
Nisam još sigurna što mislim o tome. Čini mi se kao da je netko drugi ušao u
automobil, pa na trajekt, s bebom u trbuhu, i otplovio od muža.
Što ću reći djetetu kad me pita kako sam mogla otići? Što bih rekla djetetu da
me pita kako sam mogla ostati?
Dala sam Johnu upute do tetina svratišta, a vjetar koji puše kroz otvoren
prozor automobila dok se vozimo autocestom ublažava mi mučninu. Nikad mi
prije nije bilo zlo na brodu - to je još jedna novina na kojoj se imam zahvaliti
trudnoći.
Trajektno pristanište nalazi se na jugozapadnom kraju otoka, pokraj kampa u
kojem živi John. Vozimo se na sjever autocestom koja uz željezničku prugu
prolazi cijelom dužinom Lower i Upper Matacumbe Keya. Nisam bila ovdje
otkad sam bila djevojčica, no rado se sjećam igara na plaži s tetom, lovljenja
ribica, naganjanja guštera i gradnje dvoraca u pijesku.
“Nisam baš ovo očekivao kad su mi rekli da ima posla na Florida Keysima”,
napomene John.
“Što si očekivao?” upitam.
“Otočni raj, valjda. Svakako sam očekivao mjesto gdje ću se moći izgubiti.
Ali ništa ovako pusto, divlje, golo. Nema tu ničeg lažnog, i premda te na trenutke
zabljesne ljepota, postoji tu i ona neka smrtonosna strana koja nekako zasjenjuje
sve drugo - vrijeme i more. Ne znam sviđa li mi se ili ne.”
“Shvaćam. Kad sam bila dijete, mislila sam da je ovo raj jer je toliko otvoreno,
nema prevelike gužve kao u Key Westu. Mogao bi provesti cijeli dan a da ne vidiš
žive duše, ako tako poželiš.”
“Kad to tako kažeš, doista se doima poput raja”, kaže on.
“Zar nikad nisi usamljen?”
“Jesam i nisam. Imao sam prijatelje, dobre prijatelje, prije odlaska u rat. Tamo
sam upoznao ljude koje sam smatrao braćom, ljude za koje bih dao život. To mi
nedostaje. Ovdje ima dobrih ljudi. Ali rekao sam ti da trenutačno nisam u stanju
bilo kome biti dobar prijatelj.”
“Gluposti. A što je ovo, ako nije dokaz da možeš biti dobar prijatelj? Pomogao
si potpunom strancu, dok bi mnogi samo okrenuli glavu. Dok su mnogi upravo to
i činili.”

100
 Knjige.Club Books

“Ne možeš reći da si mi potpuni stranac. Mjesecima sam te viđao u restoranu.”

“Nismo nikad razgovarali, samo bih preuzela tvoju narudžbu.”
“Možda nismo, ali ti si mi se smiješila. Smiješila si se drugima. To mi je bilo
lijepo. Uvijek bi mi uljepšala dan, čak i ako to nisi znala, a siguran sam da se
nisam samo ja tako osjećao.”
Tom je uvijek govorio da previše razgovaram s gostima, da se ponašam
previše prijateljski, previše blisko, no istina je da volim razgovarati s ljudima,
zanima me njihov život. Kroz tuđe priče možeš proživjeti mnogo pustolovina.
“Volim konobariti”, priznajem. “Posao je težak i bude nepristojnih mušterija,
no volim biti blizu ljudi. To mi je zanimljivo. Lako se uživjeti u tuđe živote. Ovog
sam vikenda čak upoznala jednu djevojku i rekla joj za ovo svratište. Došla je
vlakom i planirala je doći ovamo i posjetiti kampove. Pitam se je li uspjela.”
“Kampovi nisu mjesto za djevojke.”
“Rekla sam joj to, no doimala se odlučnom. Nadam se da joj je teta Alice
uspjela pomoći.”
“Je li ta teta mamina ili tatina sestra?”
“Mamina. Mama i Alice nisu se dobro slagale”, priznajem, iako se osjećam
krivom što tako govorim o svojoj obitelji, kao da moja mama sjedi s nama u
automobilu i čuje što pričam. “Alice je oduvijek radila po svom. Mama
je vjerovala da je najvažnija ženina dužnost ona prema Bogu, a odmah za time
dužnost prema mužu.
Voljele su se, naravno, bile su sestre, ali bile su jako različite. Alice je s
mužem vodila Sunrise Inn i preuzela ga je kad joj je muž umro mlad. Svašta se
govorilo o njoj za vrijeme prohibicije. Ovdje ima dosta krijumčara, a Alice im je
navodno pružala sklonište kad im je trebalo, nije ih prijavljivala vlastima.”
“A tvoja majka nije to opravdavala.”
“Nikako. Ipak, Alice se nikad nije brinula zbog toga što drugi misle o njoj, a
mami je to samo još više smetalo. Alice je takva - živi život prema vlastitim
pravilima. Divim joj se zbog toga.”
“I nikad nisi pomislila da bi joj se mogla povjeriti?”
“Nije to tako jednostavno”, odgovorim.
Iskreno, stotinu sam puta, ma tisuću puta razmišljala o tome da odem k Alice.
I svakog sam puta našla razlog da to ne učinim.
No sada je ovdje beba.
John uspori i pokaže prema naprijed. “Stigli smo.”
Sunrise Inn nalazi se na južnoj strani Islamorade, nakon križanja autoceste i
željezničke pruge gospodina Flaglera.
Nije osobito otmjen, a teta mi je u pismima spomenula da je mnogim gostima
draži veći hotel Matecumbe.

101
 Knjige.Club Books

Zgrade se slabo sjećam - moje su uspomene na naše posjete satkane od

zvukova i tekstura, dodira pijeska pod stopalima. Građevina je lijepa - blistavo
bijela, kao da je nedavno obojena, a veseli plavi kapci nekoliko su nijansi tamniji
od boje oceana. Svratiste je na kat, okruženo je privlačnim trijemom; tamo su
stolci gdje gosti mogu sjesti i razgovarati. Trenutačno ondje nema nikoga, a
ispred svratišta parkirana su samo dva automobila.
Beba je budna, rita me dok John parkira automobil i pomaže mi iz sjedala.
Stanem pred ulaz, preplavila me nesigurnost. “Nisam je vidjela otkad mi je
bilo osamnaest, od majčina sprovoda. A sada se samo tako pojavim. Što će
misliti?”
“Prema svemu što si mi ispričala čini mi se da te jako voli. Sigurno će ti htjeti
pomoći.”
Zagledam se u njega, dirnuta. “Znaš kako biti dobar prijatelj. Nemoj misliti
da ne znaš. Hvala ti na svemu što si učinio za mene. Za nas. Nikad to neću
zaboraviti.”
Rumenilo mu oblije obraze. “Ma, nije to ništa.”
“Nemoj to govoriti.”
Plaho mu se nasmiješim i krenemo stubama do ulaza, John hoda za mnom.
Unutrašnjost svratišta ne doima se onako novom kao fasada, no uredno je i
čisto, a predvorje istodobno služi kao recepcija. Iza pulta pokraj stubišta stoji
čovjek. Ne prepoznajem ga, no on me uljudno pozdravi.
“Trebate sobu za vikend?” upita.
“Ustvari tražim tetu. Alice Jones.”
“Ti si Aliceina nećakinja? Ne vjerujem! Ti si Helen. Sve mi je ispričala o tebi.
Ja sam Matthew.”
“Drago mi je. Je li ovdje? Ne očekuje me.”
“Tu je, bit će joj jako drago. Alice!” vikne on u smjeru stubišta.
Trenutak poslije, stubama se spusti sitna žena.
Plava joj je kosa ošišana do brade, a plava nijansa njezine haljine podsjeća me
na boju prozorskih kapaka. Drži gomilu čiste posteljine, sagnula je glavu i petlja
po neposlušnoj uzici, dok se slobodnom rukom drži za ogradu.
“Ne moraš vikati, Matthew. Nisam baš toliko stara, nisam gluha.”
Alice stane na posljednju stubu i ukipi se razrogačivši oči. Unatoč godinama
koje su prošle, dovoljno nalikujem na majku da me lako prepoznati. U jednom od
nedavnih pisama obavijestila sam je da sam trudna, no sigurno ju je iznenadila
veličina mog trbuha i blizina poroda. A da ne spominjem Johna koji stoji pokraj
mene.
Široko se smiješi. “Svašta ćeš mi morati ispričati.”
Ona raskrili ruke, padnem joj u zagrljaj i odjednom sam kod kuće.

102
 Knjige.Club Books

* **
John i ja na brzinu se pozdravljamo dok nas Alice pozorno promatra. John daje
obećanje da će se vratiti sutra, provjeriti kako sam. Odlazi, njegovo je šepanje
izraženije sada na izmaku dana, a Alice me odvede do svojeg stana u prizemlju.
“Dakle, ostavila si Toma”, kaže.
Izjava je tako izravna i toliko me zapanjila da sam se gotovo nasmijala unatoč
ozbiljnosti situacije.
“Jesam.”
“No, bilo je i vrijeme.”
Pokažem prema trbuhu. “Iako možda nije bio najbolji trenutak, s obzirom na
to da dolazi beba.”
“Moram ti reći da u životu nikad nema ‘najboljeg trenutka’. Stvari se
događaju kad se moraju dogoditi, a ostalo se nekako posloži.” Odmjeri me
pogledom. “Tukao te?” Kimnem, preplavi me poznati stid.
“Gad. Koliko do poroda?”
“Nekoliko tjedana.”
“Bojiš se?”
“Prestravljena sam.”
“Naravno da jesi. Grozno je to što se dogodi sa ženinim tijelom. Trebat će ti
smještaj.”
Trepnem, moj umorni, zbunjeni mozak jedva prati njezine nagle promjene
tema. “Da, trebat će mi.”
“Nemaš prtljagu.” Lice joj omekša. “Nije ti dao da išta poneseš sa sobom?”
Suze mi naviru zbog njezina blagog glasa, zbog brige i suosjećanja. “Nisam
se vratila u kolibu. On je otišao u ribolov, a trajekt je kretao. Previše sam se bojala
da bih se vratila. Bojala sam se što će učiniti.”
“Ne zna da si otišla?”
“Ne znam. Vjerojatno će shvatiti kad se večeras ne vratim s posla. Ako već
nije. Mislim, ako večeras uopće dođe kući. Katkad se danima ili tjednima ne vraća
s ribolova ne vraća. Nikad ne znam kad će doći.”
“Bilo je drugih žena?”
“Vjerojatno. Sigurno ih je moglo biti, no meni to na kraju više nije bilo
važno.”
“Planiraš se razvesti?”
“Valjda. Iskreno, nisam razmišljala toliko daleko u budućnost.”
“Tukao te ovakvu? Trudnu?”
“Da.”
“Jesi li imala bolove? Krvarenje?”

103
 Knjige.Club Books

“Ne. Beba se miče, čini mi se da je dobro. Ali ukazala mi se prilika da odem

i iskoristila sam je. Sad mi se to čini blesavo. Ako dođe po mene...”
“Evo što ćemo”, kaže Alice. “Ne možeš ovdje ostati. Kad Tom shvati da si
otišla, doći će po tebe. Koliko će mu trebati da dođe ovamo?”
“Razmišljala sam o tome. Nemam... nemam kamo otići, on će me znati naći
bilo gdje. Imam nešto napojnica, Ruby mi je dala predujam na plaću i pridodala
još malo, da ti budem iskrena, ali to nije dovoljno za novi početak.” Duboko
udahnem, pokušavajući otjerati paniku što me obuzela. “Mogu raditi, ako u gradu
ima restoran koji treba nekoga. Dobra sam konobarica. Ili mogu pomagati
ovdje. Mogu čistiti, posluživati, volim raditi s ljudima. Mogu...”
“Ne moraš se sada brinuti o tome. Najvažnije je da ti i beba budete na
sigurnom. Imam prijatelja koji ima nekoliko ribarskih koliba. Bit ćeš u blizini ako
ti što zatreba, a Tom te neće moći naći. Ljudi se ovdje brinu za svoje. Pripazit će
na moju nećakinju. Nitko mu ništa neće reći.”

Kad se zaputimo do kolibe Aliceina prijatelja, jedva držim oči otvorene. Ona
putem brblja o otoku i ljudima, no jedva je mogu pratiti koliko sam umorna.
Koliba je savršena - jedna čista soba s krevetom i čistim bijelim plahtama.
Alice je spakirala košaru hrane iz svratišta, dodala nekoliko čistih spavaćica i
nekoliko osnovnih potrepština, dok se ne snađem.
“Sigurno si iscrpljena”, rekla je kad sam se teško svalila na rub kreveta.
“Hoćeš da ti spremim nešto za jelo?” Zijevnem. “Radije bih otišla spavati, ako
mogu.”
“Naravno. Ujutro ću te doći pogledati.”
“Jesi li čula što o oluji?” upitam sjetivši se prijašnjeg razgovora s Johnom.
Pokušavam se sjetiti što mi je rekao, no riječi mi cure kroz prste kao pijesak.
Previše je toga u meni: dijete, strah da će nas Tom pronaći, nesigurna
budućnost. “Trebala bi nas zaobići”, odgovori Alice.
Sagne se i poljubi me u čelo, pokretom koji me toliko podsjetio na moju mamu
da se gotovo rasplačem.
“Ne moraš se brinuti. Sad si na sigurnom.”
To su posljednje riječi koje čujem prije nego što utonem u san.

104
 Knjige.Club Books

Petnaest

Mirta

Na kraju nismo otišli na izlet brodom. Dok se vraćamo kući s plaže, na nas se
obruši popodnevna oluja. Prve krupne kapi natjeraju me u trk i posljednjih
stotinjak metara do kuće jurim iz sve snage, gležnjevi mi gore zbog neravna
tla pod nogama. Odjednom se sjetim kako sam se utrkivala s bratom oko
vikendice u Varaderu, za nama je trčala naša rođakinja Magdalena. On bi uvijek
pobijedio, no ja nisam prestala pokušavati sve dok jednoga dana moja majka
nije objavila da nije dolično za djevojku moje dobi da se tako ponaša, pa smo se
prestali utrkivati po plaži.
Približivši se kući, kroz maglu kiše ugledam Anthonyja na prednjem trijemu.
Obrazi mi gore, imam osjećaj da sam ovako raščupana i neuredna ponovno
izgubila ravnopravan položaj u našem odnosu. Unatoč okolnostima u kojima je
odrastao, u njemu ima profinjenosti, svjetovnosti, s kojom se nikad ne bih mogla
mjeriti, a u ovom trenutku, mokre kose, pramenova zalijepljenih za kožu, šminke
što se rastopila i vjerojatno mi se slijeva licem, osjećam se potpuno neprivlačno.
Anthony se ne pomakne sve dok se ne uspnem stubama i stanem nekoliko
koraka dalje od njega, tamo gdje nas trijem štiti od kiše. On mi bez riječi pruža
bijeli ručnik koji je stajao pokraj njega na ogradi.
Ne skreće pogled dok se brišem, tamnim očima prati moje pokrete, linije i
obline mojeg tijela. Sve je to nekako strašno intimno, a mene ponovno pogodi
spoznaja o proturječnostima u muškarcu za kojeg sam se udala. Sinoć me nježno
ljubio, pripremajući me za bračno spajanje, a onda me ostavio samu, no danas je
njegov pogled odvažan i osjećam ga poput struje na koži, poput dodira kiše.
“Trebala bi se otići presvući, da se ne prehladiš zbog mokre odjeće.”
Njegov me glas grebe, stisnuo je čeljust. Bljesak u tamnim očima varira
između želje i ljutnje, a ja nagonski ustuknem i sudarim se s ogradom.
“Uzrujao si se.”
“Poslao sam ljude da te traže”, odvrati on.
“Otišla sam u šetnju, nisam ni primijetila koliko je vremena prošlo.”
“Brinuo sam se za tebe.”

105
 Knjige.Club Books

“Nije mi palo na pamet da ćeš se brinuti.” Pokušam s osmijehom. “Još se

navikavam na to da sam nečija supruga.”
Anthony duboko uzdahne i provuče prste kroz kosu, a ja opet primijetim
nekoliko sijedih pramenova na njegovim sljepoočicama. “Ne, oprosti ti meni.
Naravno da možeš ići kamo i kada hoćeš. Nisam htio reći da ne smiješ.
Ipak, brinuo sam se. Valjda sam se naviknuo na to da svuda vidim opasnost.” Glas
mu se stiša do šapta. “Ne znam što bih učinio da ti se nešto dogodi.”
Iznenadile su me njegove riječi.
“Ovdje sam valjda na sigurnom”, našalim se pokušavajući ga obradovati,
ublažiti intenzitet njegova pogleda i pokoriti nesigurnost što se komeša u meni.
“Ovdje nema nikoga tko bi mi mogao nauditi. Pa ovdje smo gotovo sami.”
“Teško je to uzeti zdravo za gotovo u mom poslu.” Zastane. “Sa mnom nije
lako.”
Namota pramen moje kose oko prsta i nježno me privuče sebi.
Nešto se pomakne u mojim grudima, usne su mu prst od mojih.
“Sa mnom nije lako”, nastavi on. “Ali trudim se. Nisam navikao biti nečiji
muž. Ili brinuti se zbog svoje žene. Budi strpljiva sa mnom. Molim te”, dodaje.
“Naravno.” Oklijevajući podignem ruku i prstima mu prijeđem po liniji
čeljusti.
Iz usta mu bježi uzdah, zgrabi me za vlažnu haljinu. Sagne se prema mojem
dodiru, leđa mi udare o ogradu, a njegovo se tijelo smjesti u zagrljaj mojega.
“Mirta.”
Moje ime zvuči tako strano na njegovim usnama, kao da sam se pretvorila u
nekog novog.
Sagne se i ja čekam poljubac, no onda me iznenadi kad umjesto toga osloni
čelo o moje.
“Nedostajala si mi”, šapne.
Zapanji me snaga osjećaja u njegovim riječima.
“Brinuo sam se za tebe”, ponovi on, a zbog žestine njegova glasa ponovno se
pitam je li njegov život uistinu toliko opasan. Mislila sam da sam svoje strahove
ostavila za sobom, na Kubi, i na trenutak se premišljam trebam li ga pitati imam
li uistinu razloga za brigu, no još smo na nepoznatom terenu, ova intimnost
između nas još je previše nova i ne želim ugroziti krhku vezu koju
gradimo postavljajući pitanja koja mogu ostaviti za poslije.
Podignem ruku malo više i dlanom mu obujmim vrat, pa zavučem prste u
njegovu kosu. Ohrabri me bljesak želje u njegovim očima.
Mišići na njegovu vratu pretvorili su se u napeti čvor.
“Sastanak nije dobro prošao?” upitam nagađajući o uzroku njegova
raspoloženja.

106
 Knjige.Club Books

“Ne, nije. Došlo je do problema u New Yorku. Previše sam vremena proveo
u Havani, predugo me nije bilo. Moji neprijatelji zaključili su da mogu krenuti u
napad na moj teritorij.”
“Zvuči opasno.”
“Taj je rat drukčiji od onog na koji si naviknula. Ipak, možda i nije. Možda si
to samo tako govorimo. Možda je rat uvijek isti - borba za moć, za resurse. Na
ulicama se borimo za teritorij, za poštovanje. Štitim ono što je moje, ljude koji
rade za mene, obitelji koje žive u mojim četvrtima.”
Sve mi to zvuči previše poznato. “A gdje sam ja u toj hijerarhiji?”
“Ti si mi najvažnija, tebe moram zaštititi. Tebe i našu buduću djecu. Ti nećeš
imati nikakve veze s mojim poslovima, kunem se.”
“Nemoj mi davati obećanja koja ne možeš održati.”
Otac nam je na Kubi svašta obećavao - da ćemo zbog toga što je podržao
Machada biti zaštićeni, sigurni. Muškarci se ponašaju kao da je svijet njihov, kao
da ga mogu kontrolirati i oblikovati po svome, no život nije takav. Često te iza
ugla čeka nešto za što nećeš biti spreman i čemu se nećeš moći othrvati.
“Ne odobravaš moj posao, zar ne?” upita Anthony.
“Je li to uopće važno?”
“Iznenadila bi se.”
“Onda ne. Rekla bih da ne odobravam.”
On me pusti, odmakne se korak i zagleda u moje oči.
“Čula si glasine. A ipak si se udala za mene.”
“Jesam. I da, glasine je bilo teško zanemariti. Je li sve to istina?”
“I previše ih je istinito.”
Dakle, on je ipak neka vrsta zločinca. Taj mi dio ne smeta koliko bi trebao -
nagledala sam se i previše istaknutih članova visokog društva u Havani koji su
zaprljali ruke kako bi se probili. Ne mogu reći da sam sretna zbog prisutnosti
američke mafije na Kubi, no moje mišljenje nije važno. Ukopali su se na otoku,
pa je bolje s njima biti u savezu.
“Bojim se”, priznajem. “Kad je otac pao u nemilost, stalno smo živjeli pod
prijetnjom nasilja. Vidjela sam koliko je to stajalo moje voljene, živjela sam sa
strahom i smrću oko sebe. Zato sam željela otići s Kube, zato sam željela dati
obitelji priliku za bolji život.”
“Udala si se za mene zbog mojeg prijateljstva s Batistom.”
“Ne samo zato. Ali da, s obzirom na to što je bilo na kocki, učinila sam ono
što je bilo najbolje za obitelj. A ti? Jesi li platio mom ocu za brak sa mnom?”
“Zašto me to pitaš?”
“Nisam glupa. Morala sam primijetiti da se otac nakon što sam prihvatila
tvoju prosidbu odjednom prestao brinuti zbog novca. Odjednom je bilo novca za

107
 Knjige.Club Books

moju opremu i nove haljine, a dotad smo već dvije godine nosili istu odjeću. Kad
me je obavijestio o tvojoj prosidbi, rekao mi je i da je to nužno za obitelj. Naravno
da sam pretpostavila da je u igri bio novac.”
“Ali nisi ga izravno pitala?”
“Nisam imala pravo pitati ga.”
Možda sam previše slobodna u razgovoru, no ako želi “pravi” brak koji je
opisivao, onda želim da naš brak bude partnerstvo. Vidjela sam koliko se moja
majka mučila tijekom nevolja koje su nas snašle jer ju je otac potpuno isključio iz
svega. Možda je mislio da je tako štiti, no na kraju smo izgubili sve, pa je rezultat
bio jednak. Anthony će se morati odnositi prema meni kao da smo ravnopravni.
“Da, bilo je novca”, priznaje.
“Mnogo?”
“Je li važno?”
“Možda želim znati koliko ti vrijedim.”
“Vrijediš mi najviše na svijetu.”
Gotovo mu vjerujem zbog načina na koji to kaže, zbog sigurnosti u njegovu
glasu.
“Žrtvovala si se kako bi spasila obitelj. Ne želim da se žrtvuješ i u ovom
braku.”
“Željela sam se udati i imati obitelj.”
Iako sam možda zamišljala da ću ipak moći sama odabrati supruga.
“Željela si pobjeći.”
“Možda i jesam.”
Cijelo sam vrijeme imala osjećaj kao da su me natjerali na ovaj brak, no
iskreno, željela sam ono što je Anthony predstavljao - priliku za obitelj, vlastiti
dom, sigurnost - iako su me uvjeti koji su uz njega dolazili gotovo pokolebali.
“Nećeš imati nikakve veze s mojim poslovima, kunem ti se. Ti si najvrjednije
što imam.”
Nekako je njegova izjava previše ozbiljna s obzirom na to koliko se kratko
poznajemo, i ne vjerujem mu u potpunosti, no njegove me riječi ipak usreće,
koliko god mi bilo teško odbaciti sve sumnje.
Ovoga se puta ja prva pokrenem i približim mu se. Još jednom ga zagrlim oko
vrata i povučem mu glavu niže prema sebi, ljubim ga onako kako me sinoć
naučio, progutam nagli uzdah koji mu bježi čim se dotaknemo.
“Možda ću zavoljeti brak, znaš”, šapnem.
Nasmije se. “Drago mi je to čuti. Znam da ja sigurno hoću.”
Rumenilo mi preplavi obraze i odjednom zadrhtim, koža mi se ježi.
Anthony uzdahne i pusti me. “Mislim da bi bilo najbolje da se presvučeš, još
si mokra. Ja moram razgovarati s Gušom o oluji.”

108
 Knjige.Club Books

Još ga jednom poljubim i odem na kat. Svučem se i zavalim u kadu koju mi

je napunila jedna od sluškinja.
Vani kiša udara o prozore.
Uronim dublje pod vodu i zurim u strop perući se krpicom i sapunom.
Na vratima se začuje kucanje. “Smijem li ući?” dovikne Anthony.
“Naravno.”
Vrata se otvore i on uđe u kupaonicu.
Nervozna sam zbog te neočekivane intimnosti, no Anthony ništa ne govori o
činjenici da sam gola.
Sjedne na stolac pokraj kozmetičkog stolića, nekoliko koraka od ruba kade.
“Razgovarao sam s Gušom. Svi se brinu zbog oluje, mogla bi biti gadna. Unijet
ćemo pokućstvo s trijema i početi pokrivati prozore. Vjerojatno ćemo stići završiti
prije nego što nas nevrijeme pogodi.”
“Misli li Gus da smo u opasnosti?”
“Ne znam. Mislim da ti imaš više iskustva s takvim olujama od mene.
Mještani su zabrinuti, pa sam i ja sklon tome da je shvatim ozbiljno.” Namršti se.
“Kakav medeni mjesec, ha? Nakon što se vratimo u New York i situacija se malo
smiri, odvest ću te u Europu. Jesi li ikada bila u Parizu?”
“Nisam.”
Naši su poznanici na Kubi svake sezone putovali u Pariz i kupovali najnoviju
europsku modu, no kad sam ja dovoljno odrasla da bismo i mi krenuli na takvo
putovanje, više si nismo mogli priuštiti takve lakomislenosti.
“Želim te usrećiti”, kaže on, a zabrinutost u njegovim očima govori mi da to
neće biti onako lako kako se nadao. “Želim ti pružiti život kakav zaslužuješ.”
Sagne se preko ruba kade i poljubi me u čelo, no u tome činu nema mnogo
strasti, jasno mi je da je zabrinut zbog vremena. “Idem početi s pripremama za
oluju. Pobrinuti se da sve bude obavljeno kako treba. Domaćica je ostavila večeru
za tebe, da možeš jesti kad budeš spremna sići. Ne moraš me čekati, ovo će možda
potrajati.”
Nakon što je otišao, završim s kupanjem i presvučem se u jednu od
malobrojnih haljina koje sam zadržala iz svojega starog života, blijedoružičastu
haljinicu koju sam kupila s majkom u El Encantu prije mnogo godina. Tkanina
je omekšala od pranja, iz šava na porubu pobjegao je konac koji odrežem
škaricama, no miriše na dom.
Nazovem obitelj, razmijenim nekoliko riječi s bratom, koji zatim preda
telefon ocu. Nisu sigurni hoće li se oluja obrušiti na Havanu, no pripremili su se
za to. Dok se pozdravljamo, suze mi naviru na oči, očev glas priziva sjećanja na
dom i na sve što mi nedostaje.

109
 Knjige.Club Books

Jedem sama u prevelikoj blagovaonici, pogled mi stalno luta do mjesta gdje

je jutros sjedio Anthony. Izvana se čuju kiša i ljudi što premještaju pokućstvo, uz
pokoji uzvik ili zaziv.
Uzmem nekoliko tanjura punih hrane koje nam je domaćica pripremila i
ostavila u kuhinji, pa ih odnesem na trijem i spustim na stol koji još nisu unijeli u
kuću. Kiša pada ukoso i vlaži rub trijema, no krov još pruža dovoljno zaštite tako
da hrana ne pokisne.
Znala sam koliko su oluje nepredvidive - katkad bi naletjele uz fijuk i
gromove, pa se samo raspršile, a katkad bi se uvukle tiho i uhvatile vas nespremne
- no ako se može suditi po trenutačnom vremenu, čeka nas prilično strašna oluja.
Potražim Anthonyja ispred kuće, među ljudima koji daskama pokrivaju
prozore, no nema ga.
Vraćam se u kuću po još hrane - domaćica je, čini se, došla do istog zaključka,
pa je pripremila dovoljno obroka za cijelu vojsku.
Pogled mi padne na čovjeka kojega sam susrela prije, na šetnji do plaže. Stoji
nešto dalje od gomile koja se priprema za oluju, iz usta mu visi cigareta.
“Na trijemu ima hrane ako ste gladni”, doviknem. Zauzvrat samo dotakne
šešir u znak pozdrava i kimne, pa se odmakne od kuće i nestane.
Trenutak poslije pojavi se Anthony, odjeća mu se zalijepila za tijelo, kosa mu
je mokra, rukavi košulje podignuti. Njegov uobičajeni elegantan izgled sada je
zamijenilo nešto drugo, grublje, čelo mu je znojno i vlažno, lice i odjeća prljavi.
Ne doima se kao milijunaš o kojem svi govore, više je nalik na ljude s kojima se
dobroćudno smije prije nego što mu pogled odluta na trijem i na mene.
U dva hitra koraka nađe se pokraj mene.
Ljudi mu se ne pridružuju, čini se da čekaju njegovu zapovijed.
“Nisi trebala ostati budna”, reče Anthony. “Jesi li jela?”
“Jesam. Samo... nedostajao si mi za večerom. Nisam bila sigurna koliko ćete
dugo biti vani, ali mislila sam da ćete biti gladni. Tata i brat su uvijek znali
pomagati u pripremama za oluju, pa sam...”
Prekida me usred riječi naglo me poljubivši. U usporedbi s drugim njegovim
poljupcima, ovaj je gotovo čedan, no osjećam njegov ponos u toj gesti, u načinu
na koji me uhvatio za struk i priljubio uza se.
A onda me pušta, jednako brzo kako me i zagrlio.
“Hvala ti”, promrmlja.
Rukom pozove i ostale da dođu na trijem i nešto pojedu, a u njihovim očima
vidim kako me odmjeravaju dok uzimaju hranu koju sam donijela, no nakon
onakvog poljupca, nemam se čega stidjeti.

Kad te večeri Anthony dođe u krevet, kose mokre od kupanja, mirišući na sapun,
ja sam već gotovo zaspala.
110
 Knjige.Club Books

Posegnula sam za njim u mraku, preplavilo me olakšanje kad sam osjetila

njegov zagrljaj.
“Kako je prošlo?” upitam.
“Pokrili smo većinu prozora u prizemlju i unijeli pokućstvo s trijema.
Naravno, vjerojatno je sve to bilo ni za što. Taman smo završili kad je došla objava
od meteorološkog ureda o oluji. Potpuno će nas zaobići, vjerojatno će se obrušiti
na Tampu.”
“Žao mi je što si se toliko namučio.”
“Vrijedilo je zbog pogleda u tvojim očima kad si me ugledala. Nikad neću
zaboraviti kako si izgledala na trijemu u toj haljini, dok si me čekala da dođem
kući. Mislim da nikad u životu nisam bio ponosniji.”
Obrazi mi gore i zakopam lice u jastuk.
On se nasmije. “Pretpostavljam da moja supruga voli kad zaprljam ruke.”
Naravno, o tome uopće nisam razmišljala, ali moram priznati da me dirnuo
taj prizor.
Previše se stidim da bih odgovorila.
“Ne brini se”, šapne on dahom mi škakljajući uho. “I ja se tako osjećam svaki
put kad te vidim.”
Njegove su riječi dovoljne da me natjeraju da se okrenem prema njemu, čvrsto
ga zagrlim i dopustim mu da mi pokaže kako se točno osjeća, dok vani pljušti
kiša.

111
 Knjige.Club Books

Šesnaest

PONEDJELJAK, 2. RUJNA 1935.

Elizabeth

Probudim se tog jutra, u ponedjeljak, na Praznik rada, a tmurno vrijeme u skladu

je s mojim raspoloženjem.
Sinoć smo se nakon upozorenja o uraganu Sam i ja vratili u svratiste. Nismo
razgovarali o našem nesuđenom poljupcu, samo smo se povukli svatko u svoju
sobu. Obuzeo me neki neugodan osjećaj da sam mu previše otkrila, da sam
skinula masku i ogolila se pred njim. Nisam imala pojma što mu je u glavi, pa
sam veći dio noći provela budna zbog toga, a da ne spominjem brige zbog brata
i stanja u kampovima.
Hitro se odjenem, zaobiđem Samovu sobu i siđem u prizemlje. Predvorje je
prazno, na recepciji nema nikoga. Cijelo je jutro na prekide kišilo, no sada se malo
smirilo, a meni treba odmak, pa sam se uputila do plaže na kojoj sam bila jučer.
Kao i prije, tiha je i napuštena, i ja zurim u more, vjetar šiba oko mene i podiže
pijesak u vrtloge. Valovi su previše divlji da bih se usudila ući u vodu, a iskreno,
jučer se pokazalo da je ideja o plivanju mnogo ugodnija od stvarnosti, pa se
zadovoljim gledajući valove što zapljuskuju preko grebena i lome se na uskoj
obali. Nešto je smirujuće u tom divljem oslobađanju energije. Daleko na pučini
vidim brod koji se bori s valovima, doima se poput dječje igračke.
Zašto bi netko po ovakvom vremenu krenuo na more?
“Što radiš ovdje?” dovikne netko iza mene.
Okrenem se na peti i ugledam Sama koji se provlači između stabala mangrova
na putu prema meni, a izraz lica mrk mu je poput neba iznad mene.
“Nije baš dan za sunčanje, zar ne?” upitam.
“Ne, nije. Što ti je došlo da si krenula na plažu?”
Ne obazirem se na njegovo pitanje. “Je li to uragan?”
“Mislim da nije. Barem još nije. Razgovarao sam s prijateljem u
meteorološkom uredu u Jacksonvilleu, kaže da prate situaciju, ali da još nekoliko
dana neće stići, ako nas uopće i pogodi. Prognoza se stalno mijenja, polako
se kreće.”

112
 Knjige.Club Books

“Nekoliko dana?” Pogledam prema prijetećem nebu. “Jučer su se u kampu

brinuli da će nas vrlo brzo pogoditi.”
“Teško je to predvidjeti. Svi daju sve od sebe, ali ovaj je tako daleko da još
imamo vremena.”
“Hoće li evakuirati kampove?” upitam.
“Ne znam. Možda, ako bude dovoljno loše. Prerano je reći.”
“Mislila sam da bismo mogli danas do idućeg kampa. Ostao nam je onaj kod
trajekta, Kamp tri. Osim ako nemaš posla. Jesi li doznao štogod o čovjeku kojeg
tražiš? Mogu ja i sama otići do kampa. Ili, ako hoćeš, mogu ti poslije pomoći.
Malo očijukati s tvojom lovinom. Muškarci se radije otvore pred ženom. Možda
upali.”
Bolje da nešto radim, da budem korisna, umjesto da ostanem ovdje i kršim
ruke brinući se zbog brata.
“Nikako. I imam dovoljno podataka o njemu, hvala puno. Ovdje je i neće on
nikamo. Rekao sam ti da ću ti pomoći, što i namjeravam, ali sada nije pametno
krenuti u potragu za tvojim bratom. Vrijeme je previše loše, a kampovi su preblizu
moru i lako bi mogli poplaviti. Ne želiš da te to dohvati, a sigurno se ne želiš naći
u kaosu evakuacije. Bolje je pričekati da se malo smiri, pa ćemo onda otići.”
“Zar nisi rekao da je oluja još nekoliko dana od nas?”
“Iskreno, ne znam što bih mislio. Imaš pravo - nebo ne izgleda kao da je oluja
još danima od nas. Možda je to ovdje dolje normalno. Gadna ljetna oluja. Tko bi
ga znao? Ali ne vrijedi riskirati. Pametnije se vratiti u svratište i s ostalim gostima
čekati da prođe.”
“A što je s mojim bratom?”
“Znam da se brineš za njega, ali on je vjerojatno u boljoj situaciji nego mi ako
dođe oluja. Ako postane opasno, veterane će sigurno evakuirati vlakom. Bili bi
glupi da riskiraju njihove živote, nakon svega što su prošli. Ako danas ne odemo
do kampova, sutra ću nazvati u Jacksonville, kad se svi vrate s praznika, i
provjeriti može li nas koji od mojih kontakata spojiti s nekim u kampovima
tko nam može pomoći.”
“Ne volim samo sjediti i čekati pomoć. Nisam došla na odmor; došla sam po
brata. Ako predugo ostanem ovdje, ljudi će početi primjećivati da me nema.”
“Tvoja majka?”
“Ne.”
Samov pogled padne na moj goli prstenjak, prsten sam spremila na sigurno u
torbicu, pa me opet pogleda u oči.
“Brineš se da će doći za tobom?”
Što da mu kažem? Zaručena sam za zločinca kojega se ljudi boje?
“Možda. Nisam mu rekla kamo idem.”
“Možda se brine za tebe.”
113
 Knjige.Club Books

Otpuhnem. “Ne bih rekla.”

“Što si učinila? Pristala si se udati za čovjeka kojeg ne voliš? Zašto?”
“Ne tiče te se.”
“Ja sam ovdje i pomažem ti, a on nije, pa me se možda malo tiče. Znam čitati
između redaka. Udaješ se za tipa koji te ne zanima, i nadaš se da te brat može
spasiti od toga?”
“Nije baš tako jednostavno”, odbrusim, iako je to više-manje moj plan, ako
ću iskreno.
“Onda mi objasni. Što ćeš ako ne uspiješ naći brata? Vratit ćeš se u New York
i udati se?”
“Tko kaže da me ne zanima?”
“Ti. U svakom našem razgovoru.”
“Zato što koketiram s tobom? Rekla sam ti da to ne shvaćaš osobno.”
“Dobro. Neću to shvaćati osobno. Ali, Elizabeth, moraš se suočiti s
činjenicom da tvoj brat možda nije ovdje. Možda nije ni živ. Što ćeš onda?”
“Zašto stalno govoriš da ga možda više nema?”
“Zato što ti ne shvaćaš kako je ovdje. Stalno se ponašaš kao da je tvoj brat isti
kao onaj dječak kojeg se sjećaš iz djetinjstva, ali nitko od ovih ljudi više nije isti.”
“Nitko od nas nije isti”, povičem. “Zar ti misliš da sam ja ista cura kakva sam
bila prije krize? Prije nego što smo sve izgubili? Misliš da se nisam promijenila?
Ja sam sve što je ostalo od moje obitelji. Izgubila sam oca, izgubila sam jednog
brata, a majka je u takvom stanju da sam je baš i mogla izgubiti. Možda sam u
početku došla potražiti brata jer sam željela da mi pomogne, ali sada samo želim
znati je li dobro. Možda se neće sa mnom vratiti u New York, i ne, ne znam što
ću onda učiniti. Ali vidjela sam one kampove, i volim ga. Moram znati je li živ.”
“Ne mogu ti ništa obećati, ali nazvat ću Jacksonville i provjeriti zna li moj
prijatelj iz meteorološkog ureda išta o planovima za kampove.”

Vratili smo se u svratište, a ja čekam u predvorju dok je Sam na recepciji i zove

Jacksonville s njihova telefona.
Vani je vrijeme zlokobno, kiša lije kao iz kabla, vjetar udara. Nebo je sve
tamnije.
“Trebamo li se brinuti zbog oluje?” pitam ženu s recepcije.
“Ne znam. Meteorolozi kažu da će nas zaobići, ali ne sviđaju mi se oni valovi.
Bolje se pripremiti nego riskirati. Nadamo se samo da će brzo proći. Ostanite
unutra i držite se podalje od prozora. Ova je kuća već izdržala pokoju oluju, pa će
preživjeti i ovu.”
Njezine riječi poprati udar groma u daljini.
Sam se vrati.

114
 Knjige.Club Books

“Vani je sve gore”, upozorim ga. “Što si doznao?”

“Moj prijatelj nam ne može pomoći, u kampovima je danas kaos. Ovdje su se
mnogi zabrinuli zbog oluje, pa su poslali vlak da evakuiraju veterane. Ipak, verzija
koju objavljuje meteorološki ured nije u skladu s onim što misle ovdašnji ljudi
koji imaju više iskustva. Zar nisi primijetila da su mještani sve nervozniji?”
“Jesam.”
“Moramo se pripremiti za mogućnost da će oluja naići prije nego što je itko
očekivao.”
“Trebamo li bježati?” upitam. “Razgovarala sam s recepcionarkom i ona je
rekla da bismo ovdje trebali biti na sigurnom.”
“Vidjela si kako je u kampovima”, odvrati Sam. “Pola onih šatora neće
preživjeti jači vjetar. A druga polovina izgleda kao da će se samo survati u more.
I ja bih ih evakuirao, da se mene pita.
Ipak, svratiste se doima čvrsto - nalazi se blizu mora, pa je sigurno sagrađeno
tako da može izdržati vremenske neprilike. A možda nas uragan ipak zaobiđe.
Možda je ovo najgore što ćemo vidjeti. Mnogo je teže premjestiti stotine ljudi,
nego što će biti nama pronaći sklonište u slučaju potrebe.”
“Znaš li kamo ih vode?” upitam.
“Moj prijatelj misli da će ih smjestiti u Miamiju, ali nije siguran.”
“Ako su se uputili u Miami, možda bismo i mi trebali tamo otići.”
“Gledaj, oni će se ionako vratiti za dan ili dva. Bolje je da ostanemo ovdje
dok se ne vrate. Osim toga, ne znaš hoće li tvog brata nekamo premjestiti, možda
je otišao u Key West za vikend. Znam da ga želiš pronaći. Dat ću sve od sebe da
ti pomognem, kunem ti se. Ali ne smiješ riskirati život. Moramo biti mudri. Ne
želim voziti po ovakvom vremenu. Ceste će uskoro poplaviti, a mi ne
poznajemo teren. Bolje je čekati, nego zaglaviti negdje gdje se nećemo imati
kamo skloniti.”
Zurim kroz prozor, sve je mutno od vjetra i kiše. Ne mogu se otresti potrebe
da odem za bratom, no zbog spoznaje da će ga netko doći spasiti malo mi je lakše
podnijeti nešto s čim sam se oduvijek najviše mučila...
Čekanje.

115
 Knjige.Club Books

Sedamnaest

Mirta

Kad se idućeg jutra probudim, Anthonyja više nema, a na jastuku pokraj mene
leži crvena ruža.
Nisam mislila da će biti tako romantičan.
Pomilujem meke latice smiješeći se. Prošla je noć bila divna, pa iako nismo u
potpunosti konzumirali brak, moram priznati da sam zbog intimnosti koje smo
dosad podijelili više željna nego uplašena.
Ustanem, probuđena tijela. Majka mi je rekla da ću u bračnom krevetu pronaći
moć, da će suprug biti bolji prema meni ako ga zadovoljim, da će biti manje sklon
švrljanju izvan kuće. Nikada mi nije rekla da to nije samo sredstvo za postizanje
cilja, nikada mi nije rekla da bi mi se moglo svidjeti, da bi mi suprug mogao
podariti užitak.
Odabrala sam jednu od ljepših haljina, čipkastu i lepršavu, koja je potpuno
neprikladna za sadašnju situaciju, ali sigurna sam da će se Anthonyju svidjeti.
No kad pogledam kroz prozor, vrijeme nije nimalo ugodno. Sinoć, kad sam
zaspala, bilo je mirno. Danas vani fijuče vjetar, palme se savijaju pod njegovim
udarima. Srce mi se stisne, već sam to vidjela. Izgleda kao da se sprema uragan, i
odjednom mi više mi nisu na pameti lijepe haljine.
Požurim se u prizemlje u potrazi za Anthonyjem. Ako nikada nisi i sam
doživio takvu oluju, ne možeš znati koliko može biti teško. U tome je nalik na
revoluciju - naizgled se doima zastrašujućom, no samo oni koji su je
proživjeli istinski mogu pojmiti kakve užase sije za sobom.
Anthony stoji kod stubišta, razgovara s Gušom. Predaleko sam i ne čujem sve,
Anthony mi je okrenut leđima, no čujem dio njihova razgovora...
“... barometar pada...”
“... bit će gadno...”
Gus pogleda preko Anthonyjeva ramena i pogledi nam se sretnu. Kimne mi i
požuri se izaći kroz ulazna vrata, mračna lica.
Anthony se okrene, a prema ozbiljnu izrazu njegova lica, znam sve što trebam
znati.
116
 Knjige.Club Books

“Oluja je promijenila smjer?” nagađam.

“Ovdašnji ljudi se brinu. Barometar pada. Ne znam točno što to znači”,
priznaje, “no Gus se brine da će nas oluja pogoditi.”
“Trebamo li bježati?”
“Pitao sam ga, ali on kaže da nemamo kamo. Oluja dolazi. I to uskoro.”
Anthony se mršti. “Sinoć nismo dovršili pripreme za uragan; rekli su da će nas
oluja zaobići. Bilo je jako kasno, svi su bili umorni, a ja sam mislio da ćemo biti
sigurni. Oprosti mi.”
“Ne moraš se ispričavati. Oluje su nepredvidive. Možda nas ipak zaobiđe, a
čak i ako stigne, možda neće biti tako strašno. Te su oluje često samo lažna
uzbuna, oslabe dok dođu do kopna.” Duboko udahnem. “Imamo dovoljno hrane i
potrepština. Najbolje je da se strpimo i vidimo što će biti.”
“Pomoći ću s pripremama koje još možemo obaviti prije nego što postane
gadno. Poslao sam osoblje kućama, da se mogu pobrinuti za svoje obitelji.
Nekolicina nam još pomaže s pokrivanjem prozora. Gus je s njima, a i oni će otići
kad završe.”
“Čuvaj se.”
Anthony se nagne prema meni i prisloni usne o moje pokretom koji mi je već
postao poznat.
“Hoću.”

Vani se vrijeme nevjerojatno pogoršalo. Kuća škripi i cvili, ježim se od treskanja

i zveketa. U Havani sam dobro poznavala dom u kojem sam odrasla, znala sam
da će nas štititi čvrsti zidovi. No ova mi je kuća nepoznata i sa svakim
se trenutkom osjećam sve nelagodnije.
Prošao je cijeli sat bez ikakve vijesti od Anthonyja, pa iziđem na trijem.
Iznenadi me vjetar koji je donio pijesak s plaže, peku me oči.
Vrata s mrežicom bijesno udaraju o dovratak.
Oluja još nije stigla, a vjetar je već ovako jak. Ne znam...
“Ulazi u kuću!” viče Anthony pojavivši se iza ugla. Drži se za ogradu, zglavci
su mu pobijelili.
Moj suprug nikako nije sitan muškarac, no u ovom se trenutku doima kao da
ga samo taj stisak spašava da ne odleti s vjetrom.
Hitro se uspne stubama na trijem, unatoč vjetru koji ga udara. U očima mu se
nazire panika, tijelo mu je napeto poput strune.
Odmičem se, no ne mogu se natjerati da uđem u kuću sve dok i on ne stigne
do vrata, zadihan od napora. Iza njega proleti nešto što izgleda kao komad krova.
Stabla se savijaju na vjetru, čini se kao da će se svakoga trenutka prelomiti.

117
 Knjige.Club Books

Anthony me uhvati oko struka i povuče u kuću, pa se cijelim tijelom baci na

vrata da ih zatvori i zakračuna.
Okrene se prema meni. “Ide na nas.”
Na licu mu vidim ranjivost kakvu još nikada nisam vidjela tijekom našega
kratkog braka.
Prijeđe mi pogledom preko lica i namršti se. “Krvariš.”
“Pijesak”, odgovorim zagledavši se u ruke, iznenađeno shvativši da ima
pravo.
Upaljene crvene točkice prekrivaju mi kožu.
“Nisi smjela izići.”
“Brinula sam se za tebe.”
“Uspjeli smo pokriti samo još nekoliko prozora. Vjetar je prejak, bilo je
gotovo nemoguće. Vani više nije sigurno, nosi ljude kao da su slamke.”
I ne samo ljude. Užasnuto gledam kroz prozor kako se krov jedne od
pomoćnih zgrada odvaja poput papira, vijuga na vjetru i ponovno pada.
Oluja nas neće zaobići, i bit će strašna.
Odlazimo u kuhinju, Anthony mi čisti rane sapunom i vodom, koža me peče.
I on ima nekoliko porezotina na licu i rukama, pa potražim pribor za prvu pomoć
u kuhinji i jodom mu očistim rane, dok vani oluja sve više jača, sve je glasniji
zvuk krša koji leti uokolo.
“Koliko će nevrijeme potrajati?” pita me.
“Ne znam. Katkad se brzo kreću, katkad su spori. Čini se da je ovaj blizu, s
obzirom na jačinu.”
“Što ćemo sada?”
U ovom trenutku, prvi put u našem braku, ja imam više iskustva, od mene se
traži savjet.
“Sada ćemo čekati.”

118
 Knjige.Club Books

Osamnaest

Elizabeth

Nije prošlo ni nekoliko sati, a vrijeme se iz lošega pretvorilo u opasan uragan.

Okružuje nas kakofonija zvukova - škripa i stenjanje, grebanje i zveket, metal i
drvo uzdišu i tresu se. Kao da svratište govori “dosta je”, silina oluje
nadolazi poput teretnog vlaka, previše je jaka da bi je ovi stari zidovi mogli
podnijeti.
Gosti u prizemlju - stariji bračni par i četveročlana obitelj - raspravljaju s
Matthewom, recepcionarom, trebamo li ostati ovdje ili bježati.
Sam me ostavlja i pridružuje se uznemirenoj gomili, njegov je glas miran u
usporedbi s njihovom panikom. Djeca plaču, roditelji ih pokušavaju utješiti. Buka
i strah nepodnošljivo rastu, pa se povučem u mali salon pokraj recepcije, očajnički
mi je potreban trenutak mira i tišine. U najopasnijim trenucima ljudski glasovi
podižu se u vrisak koji puni uši, u njima odzvanja neporecivi užas koji mi je i
predobro poznat.
Gdje mi je brat? Sjedi li u jednom od onih poljskih šatora ili koliba pokrivenih
platnom čekajući da prođe oluja? Ili je negdje drugdje, na sigurnom? Već sam
izgubila veći dio obitelji, ne smijem ni pomisliti na to da bih mogla izgubiti i
njega.
Nikad nisam bila velika vjernica, odlazila sam u crkvu samo za Božić i Uskrs,
kad bi me majka natjerala da se odem pokazati, no sada se vraćam molitvama za
koje sam odavno mislila da su zaboravljene, riječi mi zapinju u grlu, guši ih strah.
Sam ulazi, koraci mu odzvanjaju o pod, sve se trese.
I onda shvatim da to, naravno, uopće nije Sam. Kuća se pomiče od nečega
drugog.
Tlo se trese pod nama.
“Što je to?”
“Vjetar i voda”, tmurno odvraća Sam. “Ocean prijeti kući. Moramo odavde.
Poslali su vlak na postaju u Islamoradi da izvuku veterane. Moramo se ukrcati na
njega.”

119
 Knjige.Club Books

Ako je moj brat u jednom od kampova, barem će ga odvesti na sigurno. A

možda ga i vidim na postaji u Islamoradi.
“Evakuacija nam je jedina šansa”, dodaje Sam.
“Koliko ima do postaje?”
“Nije daleko. To nam je najbolja šansa.”
“I drugi su to zaključili?”
“Ne. Nitko drugi ne želi otići. Brinu se da je vani previše opasno, da se neće
probiti do postaje.”
“A ti želiš van na oluju? Možda imaju pravo, možda je bolje ostati.”
“Nemamo izbora”, usprotivi se Sam. “Svratište nije dovoljno čvrsto da bi
izdržalo ovakvo vrijeme, a mislim da najgora oluja još nije ni stigla. Nema
dovoljno uzvisine, preblizu smo moru - nemamo se kamo povući na
sigurno. Moramo na vlak i moramo pokušati prestići oluju. More je već poplavilo
cestu.”
Već je jučer bilo teško vratiti se iz kampa tijekom snažnog pljuska, a ovo je
neusporedivo gore. Istodobno, nisam od onih koji će samo sjediti i čekati
kataklizmu. Ako imamo izgleda preživjeti, spremna sam riskirati.
“Može. Idemo na vlak.”
“Dobro. Pokušat ću uvjeriti ostale da nam se pridruže. Idi spakirati nešto
stvari, za slučaj da se ne vratimo nekoliko dana.”
Sam me ostavi, a ja potrčim na kat dok u kuću svom silinom udara još krša.
Ubrzam korak i prvo odem u svoju sobu, otvorim ormar u kutu i u malu torbu
ubacim nešto odjeće i donjeg rublja pa dodam kozmetičke potrepštine. Uzmem
staru bratovu fotografiju, pismo koje mi je poslao iz Key Westa i ubacim ih u
torbu.
Tutanj groma natjera me da poskočim od straha.
Odem u Samovu sobu, a glasovi podignuti u svađi što dopiru iz prizemlja
miješaju se s tutnjavom oluje.
Za razliku od mene, Sam se nije dokraja raspakirao, pola mu je odjeće još u
crnom kovčegu, a pola neuredno visi u ormaru koji je gotovo jednak mojem.
Neobično je intimno ovako kopati po njegovim stvarima, no unatoč rumenilu koje
mi je preplavilo obraze, izvučem košulje, hlače i donje rublje, odložim ih na
krevet i dohvatim kovčeg da u njemu napravim mjesta za osnovne potrepštine.
U žurbi mi iz kovčega popadaju papiri. Hitro ih pokupim, srce mi divlje udara,
oluja mi je za vratom. Gurnem ih natrag u kovčeg.
“Jesi li spremna?” dovikne Sam iz prizemlja.
“Još malo!” vičem.
Sagnem se i podignem posljednji komad papira.

120
 Knjige.Club Books

Slika mi je vrlo poznata - moje lice, nasmiješeno, fotografirano one večeri

kad sam prvi put službeno predstavljena u društvu. Jednaka je fotografija stajala
na okviru kamina u našemu bivšem stanu, iznad Central Parka.
Otkud Samu ta slika?
Spustim je na gomilu papira koji su mi bili ispali, pa podignem jedan list i
čitam riječi, sve uzrujanija.
“Elizabeth.”
Okrenem se začuvši Samov glas.
Stoji na vratima sobe, pogled mu je na papirima u mojim rukama. “Mogu
objasniti...”
“Tko si ti i zašto me pratiš?”

121
 Knjige.Club Books

Devetnaest

Helen

Nemirno sam spavala, snove su mi proželi isti oni čudni bljeskovi i prizori koji
me prate od početka trudnoće; ovoga puta uz jednu važnu promjenu - ja sam na
brodu, oko mene se biba more, voda me plavi u prizoru koji je toliko realan da
osjećam prskanje oceana po nogama, tijelo mi se ljulja i njiše kao da sam još na
trajektu.
Probudim se zbunjena, čujem neko udaranje u daljini. Prevrnem se na bok,
prema mjestu gdje bi inače spavao Tom, očekujući da ću ga ugledati. Umjesto
toga, tu je samo praznina, i odjednom shvatim da sam u Islamoradi, u kolibi gdje
me smjestila teta Alice, a Tom je, nadam se, daleko odavde.
S mukom ustanem, iznenađeno shvativši da mi je spavaćica vlažna. Cijelo me
tijelo boli, obliveno je znojem. Mišići su mi napeti i moram se uhvatiti za madrac
kako bih se pribrala.
Na mjestu gdje sam ležala vlažna je mrlja i na trenutak mi srce stane,
očekujem da ću ponovno ugledati krv. Toliko je mojih trudnoća završilo ovako -
kapi krvi ujutro na plahti kad sam se probudila, kapi krvi koje su bile znak da još
jedno dijete neće doći.
No ovoga puta nema krvi, tekućina je prozirna.
Čini se...
Izgleda da mi je pukao vodenjak.
Prerano je. Nisam spremna, ne mogu...
Preplavi me bol, onaj tupi osjećaj koji me danima proganjao sada se pretvorio
u nešto što se ne da izdržati. Zgrčim se, jednom rukom držim se za madrac, a
drugom obgrlim trbuh, tijelo mi se presamiti u pokušaju da prebrodi bol.
Izdržim nalet trudova, ali noge mi popuste i padnem na pod. Bol se doima
beskrajnom, no napokon prestaje i pretvara se u isti onaj neugodni osjećaj koji me
muči već nekoliko dana.
Kad će Alice doći?
Ponovno čujem ono udaranje, ovoga puta glasnije, pa oteturam do prozora i
pogledam van u potrazi za izvorom zvuka. Pokraj kolibe proleti daska.
122
 Knjige.Club Books

Naglo zatvorim kapke na prozoru.

Počinje još jedan trud.
Stisnem zube, borim se protiv bola, da barem mogu zagristi u nešto, da
barem...
Vrisnem.
Beba dolazi, i to brzo.
Još jedan trud.
Još jedan vrisak.
Sada se s prednjeg dijela kolibe čuje udaranje i vrata se naglo otvaraju.
U sobu uleti muškarac.
Gotovo mi se čini da haluciniram, ležeći ovako na podu.
“Čuo sam vrisak”, kaže John žureći prema meni. “Zar si pala?”
Jesam li udarila glavom o pod? Trepnem, no on je i dalje ovdje, pokraj mene,
zabrinuta pogleda.
“Ne. Mislim da su počeli trudovi.” Bolje prejak da bih imala vremena i volje
za stid. “Probudila sam se kad mi je pukao vodenjak.” Duboko udahnem
potiskujući paniku. “Prerano je. Beba ne bi trebala doći još dva tjedna.”
“Bebe dolaze na svijet kad se njima hoće, nažalost. Koliki je razmak između
trudova?”
Trgnem se. “Blizu su. Što radiš ovdje? Kako si me pronašao?
“Tražio sam te u svratištu, tvoja me teta molila da provjerim kako si. Ona će
doći čim uzmogne, sada se brine za svoje goste. Oluja stiže; zakivaju daske na
prozore u svratištu.”
Bol lagano popušta, trud je prošao.
“Čula sam neku buku, vidjela sam i krš kako leti pokraj kuće. Vjetar je tako
jak?”
“Da, znatno je ojačao otkad sam otišao iz svratišta. Jače i pljušti. Otplavit će
neke ceste, ako već i nije.”
“Svi su mislili da će nas uragan zaobići.”
“Ništa ne znam o predviđanju uragana, no netko je gadno pogriješio”, mračno
odgovara.
Mogu se usredotočiti samo na jednu krizu. Preživjela sam već oluje, pa me u
ovome trenutku mnogo više brine porod. Što ako dođe do komplikacija? Što ako
nešto nije u redu s bebom? Ne mogu po liječnika, nema primalje koja bi mi
priskočila u pomoć, nemam prijateljica ni članova obitelji koji bi bili uz mene.
Oduvijek sam planirala roditi kod kuće, no nisam zamišljala da ću biti na
nepoznatom mjestu, usred uragana.
“Rekao sam tvojoj teti da ću te odvesti natrag do svratišta, no vani je previše
grozno. Ako je beba ovako blizu, ne želimo se naći na cesti usred uragana. Bolje

123
 Knjige.Club Books

je da se sklonimo ovdje i čekamo da prođe.” John se ogleda po kolibi. “Idem

zagrijati vode, pripremiti ručnike. Presvući ću plahte, pa ćemo te vratiti u krevet.”
Dolazi još jedan trud, jači nego prije, i bol me odnosi. John kleči pokraj mene,
trlja mi leđa i nešto mi mrmlja utješnim glasom, jedva ga čujem kroz brujanje u
ušima. Pomogne mi kroz jedan trud, pa kroz idući, ostavlja me u stankama između
njih kako bi pripremio potrepštine, presvukao prljave plahte. Kreće se
nevjerojatno mirno, hitro i samouvjereno.
Možda ga je rat na to pripremio.
Vrijeme se znatno pogoršalo otkad je John stigao. Zatvorio je sve kapke, a u
nasumičnim razmacima nešto tresne o kolibu.
Svaki put John se trgne.
“Jesi li dobro?” upitam.
Kimne, stisnutih usta, blijeda lica.
Pomogne mi leći u krevet, na čistu plahtu koju je pronašao u ormaru.
“Imaš puno iskustva u porodništvu?” upitam tijekom jedne pauze između
trudova, pokušavam mu odvratiti pozornost od sve jače oluje.
“Puno? Nemam. Otišao sam u rat čim sam diplomirao na medicinskom
fakultetu.”
Trepnem. “Ti si liječnik?”
“Bio sam liječnik.”
Taj odgovor sigurno nisam očekivala.
“Čudi te to?” upita.
“Valjda. Zašto to nisi prije spomenuo?”
“Zato što sam bio liječnik. Dugo to već nisam. Po povratku iz Francuske,
pokušao sam ponovno raditi, no bilo je preteško. Krv, sjećanja. Skamenio bih se
u operacijskoj dvorani, ruke su mi se tresle...” Proguta knedlu. “Nisam to više
mogao raditi.”
“Zato si otišao do svratišta?” upitam. “Mislio si da će mi trebati pomoć s
bebom?”
“Brinuo sam se za tebe. Danas se u kampovima govorilo samo o uraganu.
Namjeravaju poslati poseban vlak do Islamorade kako bi evakuirali ljude.”
“Trebao si otići s njima, trebao si na taj vlak.”
“Ja sam ondje gdje trebam biti. Kako ti je?”
“Nije loše”, slažem.
“Tu sam, ne idem nikamo. I ti i beba ćete biti dobro.” Previše se bojim da bih
naglas izgovorila svoje strahove. Nakon gubitka, nemoguće je zaboraviti,
nemoguće je zanemariti onaj glasić u glavi koji ti govori da se to opet može
dogoditi. Mislim da se neću moći opustiti sve dok ne budem držala svoju bebu u
naručju, a čak i onda...

124
 Knjige.Club Books

Uhvatim Johnovu ruku i stisnem je, uhvatio me još jedan trud i više ne mogu
govoriti od bola. Svedena sam na maglu oko sebe, Johna pokraj sebe, on me drži,
prsti mu drhte dok izvana dopire sve jača buka.
Moje tijelo više nije moje, a bilo kakav stid koji sam mogla osjećati zbog toga
što je pokraj mene muškarac kojeg jedva poznajem i koji me vidi u ovakvom
stanju, odavno je nestao.
Sa svakim trudom, sa svakim trenutkom, mijenjam se iz osobe koja sam bila
u nekoga novoga, nekoga koga ne prepoznajem.
Porod je tako brz, beba dolazi bila ja spremna ili ne. Vani huče vjetar, kuća se
trese, a sve što me okružuje nestaje. John je negdje između mojih nogu, glas mu
je utješan, pa užurban, a onda i on nestaje i ja sam sama, guram, stišćem...
Odjednom se čuje plač djeteta.

125
 Knjige.Club Books

Dvadeset

Elizabeth

Zurimo jedno u drugo u Samovoj sobi u svratištu, papiri su se rasuli po podu,

moje slike - u šetnji po njujorškim ulicama, stare fotografije iz novina, fotografije
koje su nekoć uokvirene krasile dom mojih roditelja.
“Cijelo vrijeme si mi lagao”, optužim ga.
“Ne... nisam... nije sve bila laž.”
“Dobro. Kreni od početka. Tko si ti, stvarno?”
“Zovem se Sam Watson. Kao što sam ti rekao. Radim za vladu. Ništa od toga
nije bila laž. Značka je prava. Hvatam ljude, zločince. Katkad se uvučem u
njihovu organizaciju, pod krinkom, postanem nezamjenjiv. Tako im se
najlakše približiti, natjerati ih da ti povjeruju.”
Cijelo sam se vrijeme brinula da će Frank poslati nekoga za mnom. Nisam
shvaćala da je to već učinio.
“Kao što je odlazak po odbjeglu zaručnicu?”
“Tako je.”
“Dakle, sve to ima veze s Frankom.”
“Da.”
“Što ti je rekao kad te zaposlio? Rekao ti je da odeš po mene u Key West?”
“Rekao mi je da je njegova buduća nevjesta pobjegla. Da je mlada,
razmažena, hirovita. Da je možda u društvu drugog muškarca. Rekao je da se
brine za nju - za tebe - i zamolio me da te nađem. Znao je da si krenula na
otoke Keys, da si otišla u utorak. Od početka te netko prati, no Frank ima previše
nevolja u New Yorku i trebaju mu njegovi najodaniji ljudi. Pa je mene poslao za
tobom. Znao je da sam s Floride, znao je da dobro poznajem ovaj kraj. Morao sam
te samo pronaći u vlaku.”
“Dakle, nismo slučajno sjedili jedno pokraj drugoga.”
“Ne.”
“Kad sam počela očijukati s tobom...” Stisnem vjeđe. “Trebao si mi se
približiti, pa zašto si me onda odbio u vlaku?”

126
 Knjige.Club Books

“Zato što sam te vidio - vidio sam kako si koketirala s muškarcima, tražila
njihovu pozornost. Znao sam da ću ti dosaditi bude li ti previše jednostavno.
Odabrala bi me među svim onim obožavateljima, a onda bi me odbacila. Morao
sam ti biti izazov.” U pogledu mu vidim ispriku. “To mi je posao. Čitam ljude.”
“Otkrivaš im slabosti”, odvratim. “Jesi li uopće bio u ratu? Ili je to bila samo
još jedna laž da mi se umiliš, da iskoristiš moje osjećaje i brigu zbog brata?”
“Nisam ti lagao o tome. Kunem se. Sve što sam ti rekao bila je istina.”
“Ne, nije. Nisi išao sa mnom na Matecumbe zbog kavalirštine, nego iz
obveze.”
A prijateljstvo za koje sam mislila da se pojavilo između nas nije bilo stvarno
- onaj trenutak kad smo se gotovo poljubili na plaži - sve je to bila laž.
“Elizabeth.” Sam mi priđe.
“Stani. Samo stani. Nemoj mi lagati. Duguješ mi istinu. Što je Frank htio da
učiniš sa mnom?”
“Tražio je da te pratim i da se pobrinem da ne upadneš u nevolje.”
“Neće ići. Frank nije toliko nesebičan.”
“Htio je da te dovedem kući.”
“A ako ne želim kući?”
“Misliš da bih te silom natjerao? Misliš da sam od onih koji bi bili grubi prema
ženi?”
“Ne znam ja kakav si ti. Iako sam mislila da znam.” Glupo sam vjerovala da
je to vitez koji mi je došao u spas, glupo sam pomislila da bih uz njega mogla biti
na sigurnom. Ta me izdaja najviše boli.
“Nisam te htio povrijediti, Elizabeth.”
“To svi kažu nakon što te povrijede.”
“Moramo ići”, usrdno me moli. “Oluja je sve gora.”
“Ne idemo nikamo dok mi ne odgovoriš. Ne mičem se dok mi ne kažeš
istinu.”
“Rekao sam ti istinu.”
“Nisi mi rekao zašto si mi uopće pomogao.”
“Pomogao sam ti zato što je to ispravno. Zato što ti je trebala pomoć.”
“Frank sigurno ne želi da nađem brata. Zna da se neću udati za njega ako ga
pronađem.”
“Rekao sam mu da ću se pobrinuti da ne upadneš u nevolje”, odvrati Sam.
“Rekao si da ćeš se pobrinuti da Franku ne uzrokujem nevolje”, ispravim ga.
“Rekao mi je da ćeš se udati za njega.”
“I to mu daje pravo da mi bude uzničar? Da me špijunira?”

127
 Knjige.Club Books

“Samo sam radio svoj posao. Postao sam mu nezamjenjiv, tako da mogu ući
u krug njemu bliskih ljudi. A ti? Kako si ti završila s nekim poput Franka
Morgana?”
“Ja sam učinila ono što sam morala. Zašto mi to odmah nisi rekao? Da vodiš
istragu o njemu?”
“Zato što nisam znao mogu li ti vjerovati. Skupljamo dokaze protiv njega, a
da ti ne govorim koliko je to teško. Ljudi koji su u njegovu užem krugu
nevjerojatno su odani. Morao sam doznati jesi li mu i ti odana. Nisam znao
zašto se udaješ za Franka, voliš li ga, ili...”
“Stvarno si mislio da se udajem iz ljubavi?”
“U mom poslu ne smije se previše nagađati. Mnogo su važnije činjenice,
dojmovi koje dobijem iz prve ruke. Želio sam te vidjeti, saznati koji su tvoji
motivi za udaju.”
“Jesam li prošla test? Kad smo se jučer gotovo poljubili na plaži - je li ti to
bio dovoljan dokaz?”
Vidim mu bol na licu. “Želio sam ti pomoći.”
“Dakle, sada mi vjeruješ”, grubo se smijem.
“Vjerujem ti. I želim da ti meni vjeruješ. Oluja stiže. Dolazi brzo i ide ravno
na nas. Moramo odavde. Propustimo li vlak, zaglavit ćemo u oku oluje.”
Pruža mi ruku.
“Molim te, Elizabeth. Koliko god se ljutila na mene, koliko god sumnjala u
mene, sada je najvažnije da se sklonimo od oluje. Nakon toga ću ti odgovoriti na
sva pitanja koja mi postaviš. Kunem ti se.”

Izvan svratišta, stanje je mnogo gore nego što sam očekivala. Vozimo se
polagano, voda je poplavila cestu. Sam čvrsto drži volan, zglavci su mu pobijelili
od napetosti. Vidljivost je toliko loša da vidimo svega metar ispred sebe, oluja
skriva ostatak ceste. Automobil je kao perce pod naletima vjetra, napetost u
Samovu licu i tijelu jasno mi govori koliko se muči održati kontrolu nad vozilom.
Nemam vremena ljutiti se na njega; usredotočeni smo samo na to da stignemo
do vlaka, da odemo na sjever i pobjegnemo od uragana.
Ne znam kako su meteorolozi tako pogriješili u svojim proračunima i o smjeru
uragana, no trenutačno to više nije ni važno. Važno je samo preživjeti.
Zbog oluje se vozimo mnogo duže nego što bismo trebali i vrlo je kasno kad
stižemo na postaju. Strah me da smo propustili priliku za bijeg, no kad se napokon
nađemo na postaji vlaka u Islamoradi, nailazimo na more muškaraca, žena i djece.
Sam hitro parkira sa strane, uzme me za ruku i odvuče prema postaji. Zgrada
je već oštećena, uragan zavija jače nego prije, krš leti pokraj nas. Slobodnom
rukom štitim lice od pijeska i zemlje što šiba pokraj nas.
“Je li vlak već otišao?” dovikne Sam najbližem čovjeku.

128
 Knjige.Club Books

“Ne, zapeo je putem do nas. Još ga čekamo.”

Pogledom prijeđem preko gomile. Ovdje je mnogo lokalnih ljudi, obitelji se
drže zajedno, no vidim i dosta muškaraca kakve smo vidjeli u kampovima.
Sam me čvrsto grli uza sebe i štiti me od ljudi koji se guraju prema tračnicama.
Kaos ovog prizora predobro mi je poznat, očaj na licima ljudi podsjeća me na
život poslije kraha, kad su se horde ljudi okupljale pred bankama, bijesne i
ustrašene...
“Držim te”, promrmlja Sam. Priljubila sam se uz njega, zahvalna sam na
njegovoj snazi i na tome što me nije ostavio samu usred ovog ludila. Ne vjerujem
mu, no trenutačno bih radije bila s njim nego sama.
Začuje se grmljavina, sve je jača, no nije to zvuk oluje.
Pred nama se pojavi vlak, tutnji tračnicama poput moćne zvijeri.
“Uspjeli smo!” povičem i čvrsto zagrlim Sama. Pustim ga, podignem torbu s
poda i krenem prema vlaku, pridružim se gomili što navire prema naprijed...
Vlak ne staje.
Nastavlja juriti tračnicama, vagon za vagonom prolazi pokraj nas.
Na jugu je još Kamp tri. Tamo je vlak krenuo? Po veterane iz tog kampa?
Hoće li se vratiti po nas? Sigurno će biti prekasno. Oluja je previše jaka, previše
je blizu.
Pokraj mene ljudi vrište i plaču, užas koji je zavladao među ljudima postaje
nesnosan dok vlak prolazi pokraj nas; naša posljednja nada sada nas je napustila.
Osuđeni smo na propast.
Postaja je već pretrpjela znatna oštećenja zbog oluje. To nas zdanje nipošto
neće moći sve zaštititi. Koliko će ljudi poginuti?
Stotine.
“Vlak staje!” netko viče.
I uistinu, vlak je napokon stao.
Oko nas ljudi već trče, djeca su u rukama majki, parovi se drže jedni za druge.
Sve je u magli, tijela se bore da se probiju do vlaka, očaj nas tjera da se izborimo
s panikom koja nas želi paralizirati.
Žena se progura pokraj mene, za skute joj se drži djevojčica. Lice joj je
smrknuto, plač djevojčice jedva je čujan usred buke gomile.
S druge strane, muškarac se moli, ponavlja iste riječi, usne su mu ružičaste i
u čvrstoj su suprotnosti s bljedilom njegova lica.
Gomila pomaže podići djecu u vlak, pomaže starcima, svi se panično bore za
mjesto. Sam me hvata oko struka i vuče me do otvorena vagona. Ruke posežu
odozgor i povlače me gore. Stojim na rubu, zurim dolje, čekam da se i Sam popne.
Sam me čvrsto zagrli, a ja utonem u njegovo naručje, na tren zaboravljajući
svoju ljutnju i sumnju.

129
 Knjige.Club Books

Na sigurnom smo, samo je to važno.

“Kažu da vlak ide u Kamp tri po ostale veterane i nakon toga bježimo
odavde”, viče čovjek pokraj nas.
Kamp tri je onaj koji nismo posjetili i nadam se da moj brat tamo čeka vlak,
da ću ga uskoro vidjeti, da će i njega odvesti na sigurno.
Vlak još ne kreće. Odjednom se cijeli vagon trese.
“Drži se”, poviče Sam dok se događa nemoguće. Čvrsti vagon koji se maločas
doimao tako veličanstvenim i golemim odjednom se pretvara u običnu limenku.
Ne znam koliko se dugo vlak tresao i ljuljao, samo znam da je trajalo cijelu
vječnost.
Oko mene ljudi zapomažu, djeca plaču.
I onda, brzo kako je i počelo, u trenu sve prestaje i zavlada mir.
U vlaku je tišina.
Izvučem se iz Samova zagrljaja i nagnem se prema prozorčiću vagona,
zagledam se kroz mokro staklo.
Nebo je neobično vedro.
Prizor preda mnom tako se naglo mijenja da mi gotovo promiče. Trepnem i
neprirodno idiličnog krajolika više nema. Umjesto neba i zemlje, u mene zuri
plavetnilo.
Modri zid.
Prekrasne su to plave nijanse - akvamarin, tirkizna i nebeskoplava, poput
najljepših dragulja.
Moj mozak shvati što mi oči gledaju i napokon vidim - voda se podignula
poput Božje ruke i više nema ničega drugoga, juri na nas i obrušava se u golemu
zidu kojem nema kraja, Sam vrišti...
I tada me pogodi. Jasno kao dan.
Prerano je. Nisam spremna. Ne želim umrijeti.
Vjetar urla poput zbora bogova, pokraj mene leti krš kao da sam u snu, nešto
me oštro udara u glavu i padam prema naprijed, voda me obujmi i tama preplavi.

130
 Knjige.Club Books

Dvadeset jedan

Mirta

Valovi se obrušavaju na plažu, kiša trešti po limenu krovu. Vjetar je zaglušan,

vrišti poput zviždaljke koja nikako da stane.
Zurim kroz prozor, pokušavam se pribrati.
Razmaknem zavjese...
Tamo gdje je trebao biti pijesak, sada je more koje nadire prema trijemu.
Srce mi divlje udara. “Voda se diže. Moramo na uzvisinu. Idemo na kat.”
Anthony mi pruži ruku, prihvatim je i krenem za njim na kat.
Stopalo mi zapne o stubu, pa me Anthony digne na ruke i ponese. Ne pušta
me sve do spavaće sobe.
“Koliko se more podignulo?” upita.
“Koja tri metra. Ionako nismo visoko iznad razine oceana.”
“Možda nismo trebali na kat”, kaže on. “Ako se voda nastavi dizati, kamo
ćemo onda?”
“Vani ne bismo mnogo bolje prošli. Struja je prejaka, odnijela bi nas.”
Negdje u kući lomi se staklo, prestrašeno skočim.
“Vjerojatno je prozor.” Anthony me gladi po leđima, čujem mu nelagodu u
glasu.
Naša je okolina odjednom postala opasna, majka priroda okrenula se protiv
nas. Ne moramo se bojati samo opasne oluje, već i svega što će oluja putem
pokupiti i baciti na nas.
“U kupaonici ćemo vjerojatno biti najsigurniji”, kažem.
Barem je u prizemlju većina prozora pokrivena daskama. Između nas i smrti
sada stoji samo krov, a s obzirom na zvuk paranja metala, nemam mnogo
povjerenja u njegovu čvrstoću. Ipak, voda se diže...
Nemamo mnogo izbora.
Otrčimo u kupaonicu i zatvorimo vrata, pa se stisnemo u kadi. Anthony me
čvrsto grli, dah mu je vruć na mojem vratu.

131
 Knjige.Club Books

“Mrzim ovo”, promrmlja dodirnuvši mi usnama uho. “Užasno mi je kad sam

ovako bespomoćan. Trebali smo pokušati otići. Trebao sam te odvesti na
sigurno.”
“Nisi mogao znati da će biti ovako teško. Ni ja nisam nikada doživjela ovakvu
oluju.”
Čvršće me stisne. “Ako ne preživimo...”
“Nemoj to govoriti.”
“Ako ne preživimo”, nastavi on, “moram ti reći da su mi ovi dani s tobom bili
najsretniji dani u životu.”
Teško progutam, prepletem prste s njegovima, podignem naše spojene ruke i
poljubim mu zglavke.
Ne govorimo. Oko nas bjesni oluja.
Koliko nam je sati preostalo?
A onda se svijet odjednom umiri.
Anthony me pusti i krenem za njim do spavaće sobe. Zagleda se prema oceanu
kroz prozor koji nismo stigli pokriti daskama.
Zvijezde blistaju nasuprot crnome nebu, vjetar je prestao, sve je spokojno i
tiho.
“Gotovo je?” upita Anthony, a ja opet pomislim da smo zamijenili mjesta, da
sam ja iskusna, a on taj kojem je potrebna utjeha.
“Nije.” Sjećam se djetinjstva na Kubi. “Bit će još gore. Nekad se to zna
dogoditi. Nastupi trenutak mira prije nego što oluja ponovno počne, a katkad bude
još gora nego prije.”
Anthonyju se otme sočna psovka. “Vrati se u kupaonicu. Idem dolje po neku
hranu i potrepštine, dok je vrijeme još mirno. Tko zna koliko ćemo morati ostati
gore, volio bih se pripremiti za najgore.” Iskrivi lice u grimasu. “Ne mogu reći da
smo se dobro pripremili.”
“Nisi ti kriv. Nitko nije mogao predvidjeti što će se dogoditi.”
“Zavjetovao sam se da ću te štititi.” Pruži mi jednu petrolejku i uzme drugu.
“Vratit ću se za nekoliko minuta.”
Uhvatim ga za ruku. “Jesi li siguran da želiš ići dolje? Voda je već nadošla,
tko zna kako će sada biti? Ne vrijedi riskirati život za nešto hrane.”
“Vrijedit će ako zaglavimo danima čekajući da nas spase, a ne želim riskirati
da voda i vjetar odnesu sve kad oluja ponovno poene.
Anthony ima pravo, naravno, no ne mogu potisnuti strah da će otići u
prizemlje i da se više nikad neće vratiti.
“Idem onda i ja s tobom. Odlično plivam, odrasla sam pokraj mora...”
“Mirta. Ne. Moraš ostati ovdje.”
“Dvoje možemo donijeti više hrane na kat.”

132
 Knjige.Club Books

“I veća je šansa da se nešto dogoditi i tebi i meni. Molim te. Požurit ću se.
Obećavam.” Hitro me poljubi, a ja imam dojam kao da se oprašta od mene.
Suze me peku u očima, no ipak ga puštam.
Noć je tiha, slušam hoće li vjetar ponovno ojačati, hoće li valovi opet udariti
o kuću, slušam Anthonyjev poziv ako voda dolje bude preduboka.
Čekanje traje cijelu vječnost.
Napokon tišinu razbijaju koraci na drvenu podu.
Skočim s poda u kupaonici s petrolejkom u ruci i krenem dočekati Anthonyja.
“Koliko je loše dolje? Jesi li uspio naći hranu? Tako sam se brinula.”
Okrenem kvaku i uđem u mračnu sobu. “Anthony?”
Podignem svjetiljku i rasvijetlim sobu.
Svjetlost zastane na muškarcu.
Odjeven je u otrcani kombinezon, prljavu košulju.
Prepoznajem ga.
Vidjela sam ga na imanju, kako se povlači po sjenovitim uglovima, puši
cigaretu dok su svi ostali daskama pokrivali prozore, to je onaj za kojeg sam
mislila da je jedan od radnika.
U ruci mu je nož, metal blista pod svjetlom petrolejke, oči su mu pune očaja.
“Vrisni i prerezat ću ti taj lijepi vrat.”
Usta mi se suše, riječi koje bih možda izgovorila utapaju se pod navalom
strave. Možda se došao skloniti od oluje. A možda je došao po nešto sasvim
drugo.
“Daj mi prsten.” Krene teškim koracima, stane tek pedalj od mene. Tijelo mu
je golemo.
Iz daljine se doimao kršnim, a iz blizine, s nožem u ruci, uistinu je
zastrašujući.
“Š... što?”
“Prsten. Daj mi prsten. Vidio sam da ga nosiš.”
Spustim pogled na prst, na golemi dijamant koji mi je Anthony dao u Havani.
Unatoč nesigurnosti koju sam osjećala zbog prstena, probode me oštar osjećaj
gubitka kad ga skinem s prsta.
Čovjek zgrabi prsten, nož je svega nekoliko centimetara od mojeg tijela.
Gdje je Anthony?
Buka iz prizemlja mogla bi biti od oluje. Ili možda čovjek u našoj spavaćoj
sobi ima suradnika. Leži li Anthony negdje ranjen? Mrtav?
Nešto glasno tresne o prozor, iz prizemlja se začuje lomljava stakla. Vani
vjetar ponovo bjesni i zavija, fijuk mi puni uši, oluja je ponovno počela.
“Daj mi sav nakit”, poviče čovjek. “I novac.”

133
 Knjige.Club Books

Gdje je Anthony?
“Daj mi nakit”, ponovi primičući nož još bliže mojoj koži.
Ne raspravljam s njim, već samo odem do komode i lijepe drvene kutijice
kojoj sam se divila kad smo tek došli.
Podignem poklopac, izvadim nakit koji mi je dao Anthony, srce me boli zbog
predmeta koje sam donijela sa sobom s Kube, ogrlice koja je pripadala
generacijama žena iz obitelji Perez, a koju mi je otac dao na dan vjenčanja.
Smiješno je to, no osjećam se kao da se odričem obitelji dajući mu nakit. On
ga ugura u džepove.
Otvorim usta da pozovem u pomoć, a on skoči prema meni, gotovo me
probode nožem.
Zastenjem.
“Da nisi slučajno zavrištala”, zapovjedi on.
Anthony uđe u spavaću sobu.
Skameni se, pogled mu leti od mene do muškarca koji mi drži nož pod vratom.
Iz ruku mu ispadaju paketi koje je donio iz prizemlja.
Ovo više nije moj muž, ovog čovjeka ne prepoznajem. Na licu mu je maska,
a toplina koju mu inače vidim u očima pretvorila se u hladan, proračunat pogled.
Ulijeva strah, a ovoga puta moram priznati da me to nevjerojatno tješi.
“Miči ruku s njezina vrata. Ne želiš je ozlijediti. Želiš novac. Dat ću ti sve što
hoćeš.”
Anthony zakorači prema njemu, a čovjek se tržne i zamahne rukom. Anthony
se izmakne nožu, samo što ga nije razrezao po trbuhu.
“Ne ti”, zareži uljez. “Ona će.”
“U noćnom ormariću ima gotovine”, začudno mirnim glasom uputi me
Anthony. “Uzmi novac i daj mu ga. Razumiješ?”
Kimnem.
“Baci lampu”, naredi čovjek, a ja je spustim na pod pokraj sebe.
Hodam do ormarića, iza mene Anthony i uljez ne skidaju pogled jedan s
drugoga. Otvorim ladicu, petljam po njoj, stisnem prste oko gomile novčanica.
Hladan metal dodirne mi kožu.
“Novac je kod nje”, kaže Anthony iza mene, miran mu je glas u oštroj
suprotnosti s panikom koja mi divlja u grudima. “Ima ga dovoljno da negdje
proživiš lijep život.”
Čovjek ne govori.
“Što još hoćeš?” upita Anthony. “Nisi slučajno naišao na ovu kuću.”
“Ne, ne, nije”, kažem. “Motao se ovuda.”
Trebala sam reći Anthonyju, trebala sam ga upozoriti, trebala sam pitati zašto
je taj čovjek stalno ovdje, a nikada ništa ne radi.
134
 Knjige.Club Books

“Nisam došao samo po novac”, odvrati uljez.

“Znao sam da nisi. Tko te poslao? Carlo? Michael? Frank?” upita Anthony.
Koliko on to ima neprijatelja? Koliko neprijatelja imamo mi?
“Gospodin Morgan vas srdačno pozdravlja”, odvrati čovjek.
“Mogao sam i misliti da se iza toga krije Frank - samo bi on poslao svojeg
potrčka da napadne nevinu ženu.”
Izvana se začuje glasan tresak, a za njim oštar fijuk vjetra. Povik se prolomi
kroz noć, a Anthony se pokrene i baci na napadača.
Padaju na pod, prepletenih udova, valjaju se po podu.
Odluka je jednostavna. Nije me briga za Anthonyjevu prošlost, sada je važno
samo to da je on slabiji u ovoj borbi, čovjek je previše krupan i Anthony nema
šanse u borbi prsa o prsa. Nož blista pod svjetlom petrolejke.
Podignem pištolj iz noćnog ormarića - Anthonyjev pištolj - i uperim ga prema
njima. Tijela su u pokretu, mute mi se pred očima dok se bore za nož, prebrzo da
bih mogla naciljati. Napadač je veća meta, krupniji je, no u mraku ih je teško
razlikovati, petrolejka daje tek toliko svjetlosti da vidim jedno lice, a onda se
ponovno kotrljaju, urlik oluje miješa se sa zvukovima njihove borbe, sve dok...
“Mirta, pucaj!” viče Anthony bolnim glasom.
Ruke mi se tresu, povlačim okidač.
Začuje se vrisak, a onda...
Onda ostaje samo urlik vjetra izvana, oluja što udara kroz noć.

135
 Knjige.Club Books

Dvadeset dva

Helen

Naslonila sam se o jastuke i gledam bebu u svojem naručju. Tjelešce smo joj
zamotali u pokrivač koji smo pronašli u kolibi. U ovom trenutku, dok zurim u lice
svoje kćeri - napućila je usne, oči su joj zatvorene, obrazi rumeni - znam da nema
toga što ne bih učinila da je zaštitim, znam da su sve odluke koje sam donijela u
životu vodile ovom trenutku.
Vodile su njoj.
Mojoj kćeri.
Lucy.
Nisam znala da je moguće ovoliko voljeti, nisam znala da je moguće osjećati
se ovako potpuno.
Ima moj nos. Možda i usta. Vidim malo i Toma u njoj, no to je možda zbog
mojih predrasuda. Nije važno na koga je nalik, savršena je.
Kasno je, oluja je tijekom posljednjeg sata znatno ojačala.
John je očigledno zabrinut, sa svakim je trenutkom sve tiši. Tijekom poroda i
Lucynih prvih trenutaka na svijetu, bio je toliko usredotočen na to da se pobrine
za nas, da naizgled nije bio svjestan oluje. No sada smo Lucy i ja dobro,
buka izvana sve je jača i on je sve napetiji, nervozno se ushodao po kolibi.
“Zvukovi te podsjećaju na rat, zar ne?”
“Da.”
“Pomaže li išta?”
“Ne baš, nažalost.”
“Prije ti nije toliko smetalo, dok si se bavio bebom. Možda ti je pomoglo to
što si pozornost usmjerio na nešto drugo.”
“Možda. Brinuo sam se. Kao što sam rekao, odavno se nisam bavio
medicinom, a ovo nisu idealni uvjeti. No, bila si dobra. Obje ste bile dobre.”
“Bila sam prestravljena”, priznam. “Ali ti si mi smirio. Izgledalo je kao da
imaš sve pod kontrolom. Hvala ti na tome. Hvala ti što si tu. Hvala ti na svemu
što si učinio za nas.”

136
 Knjige.Club Books

“Ne bih ni želio biti negdje drugdje. Drago mi je što nisi bila sama. Nikad još
nisam vidio ovakvu oluju.”
“Ni ja. Svi su mislili da će nas zaobići.”
Je li Tom negdje na moru u ovom užasu? Je li oluja zahvatila i Key West?
Možda čak i ne zna da sam otišla; možda je uragan savršena prilika da nestanem
zauvijek, da počnem ispočetka.
Ne mogu se vratiti tom životu.
“Nadam se da je teta Alice ostala u svratištu, da nije krenula na put ovamo.”
“Siguran sam da je dobro. Vjerojatno je shvatila da neće moći voziti. Ceste
još neko vrijeme neće biti prohodne.” Teško proguta nakon još jednog treska u
daljini. “Koliko dugo inače traju ovakve oluje?”
“Satima. Ovisno o tome koliko su velike, koliko se brzo kreću i koji nas je dio
oluje zahvatio.”
John iskrivi lice. “Čim se malo smiri, moramo te odvesti u bolnicu. Da se
uvjerimo da je sve u redu. Provjerio sam zalihe namirnica u kuhinji dok si spavala,
neće nam potrajati.”
Odjekne još jedan glasan tresak, kao da je nešto udarilo o zid kolibe, i ja
zgrabim Johna za ruku. Prsti mu drhte i ja ga stisnem.
Lucy se pospano promeškolji, a ja je premjestim na drugu ruku. Napući usne
i ponovno zatvori oči.
“Prekrasna je”, šapne John.
“Jest.”
“Što ćemo učiniti?” upitam ga.
“Ništa ne možemo učiniti. Možemo se samo nadati najboljem.”
Držim se za Johna i ponovno me preplavi umor. Zaspim.

Probudi me još jedan glasan prasak, zveket metala, užasno paranje, oštro pucanje.
Beba plače.
John se trese pokraj mene, drži me u naručju.
“Što se događa?” trepnem pokušavajući se pribrati. “Koliko sam dugo
spavala?”
“Nisi dugo, najviše sat vremena”, tmurno odvrati John. “More nadolazi. I to
brzo.”
“Blizu je kuće?”
“Jest.”
Krevet je najviša točka u kolibi, a u blizini nema građevine koja bi bila većoj
nadmorskoj visini. Ako more preplavi kolibu...
Začuje se još jedan zvuk paranja, kao kad se naglo otrgne poklopac limenke,
samo mnogo glasniji.
137
 Knjige.Club Books

Podignem pogled. “Je li to...?”

“Ostali smo bez dijela krova”, potvrdi on.
U kutu kolibe, blizu ulaza, kiša prodire kroz rupu gdje je vjetar otrgnuo krov.
Podne daske su mokre i treba mi trenutak da shvatim da to nije od kiše koja se
skupila - voda prodire iz tla.
More je ovdje. Nemamo više kamo pobjeći.
Toliko sam umorna od poroda da se osjećam kao da sam u jednom od svojih
snova, kao da ništa ovdje nije stvarno. Ponovno sam u snu s brodom, ljuljam se i
njišem.
Lucy zaplače, zvuk prodire kroz omaglicu u mojoj glavi, i ja povučem
ovratnik spavaćice koju mi je dala Alice i dam joj da siše. Treba joj nekoliko
pokušaja, no ubrzo gladno jede.
Zagledam se u zavežljaj u naručju i ponovno me preplavi umor. Možda je ta
iscrpljenost prikriven blagoslov, način da čovjek otupi pred stvarnošću s kojom je
suočen.
No, i dalje se ljuljamo. Čini se kao da se koliba miče poput broda na moru,
krevet se njiše i klizi.
Pokušam se pomaknuti, no tijelo mi je previše slabo i samo potonem natrag
na krevet. Voda mi zapljusne nogu, namoči rub spavaćice. More se diže, sve je
bliže krevetu, struja jača.
“Kuća se...” Ne mogu dovršiti misao, ne mogu prihvatiti istinu.
“Kuća pluta”, odgovori John tmurno.
Progutam knedlu. “Pluta?”
“Oluja ju je odnijela, otrgnula ju je sa stupova.”
“Umrijet ćemo, zar ne?”
Ne odgovara.
To je to? Sve silne godine koje sam provela nadajući se djetetu, mjeseci koje
sam provela noseći bebu, njezini prvi pokreti, lagano micanje poput lepeta krila
koje me je cijelu obuzimalo, tijelo koje se mijenjalo, dijete u meni postajalo je dio
mene, postale smo nerazdvojive. Bol proteklih sati, tupi pritisak u mojim križima
koji se pretvarao u nešto nepodnošljivo i ostavljao me bez daha. Sve nade i snovi
koje sam imala za ovo dijete, priče koje sam smišljala, pustolovine koje ćemo
proživjeti, jednostavna svakodnevica koju neću više proživljavati sama, nego uz
dijete blistave kose pokraj sebe, dijete koje će naše dane ispunjavati
radosnim riječima i smijehom. Prvi pogled na njezine oči, njezino namršteno
lišće, njezina težina u mojim rukama, rukama koje kao da su stvorene za nju.
Ne možemo umrijeti.
Čvrsto grlim Lucy, John nas obje grli, a koliba pluta po moru, oluja je šiba.
Kako ćemo preživjeti noć?

138
 Knjige.Club Books

Dvadeset tri

Mirta

Tijelo mi je smrznuto, boli me u prsima, dišem u kratkim trzajima. Oko uragana

nas je prošlo i vjetar se vratio, voda udara o kuću i, kao što sam se i bojala, još je
gore nego prije. Doima se kao da je smak svijeta, kao da se materijal od kojega je
sastavljen para po šavovima. I, naravno, tu je i mrtvo tijelo, nekoliko koraka od
mene.
Tijelo uljeza pokrili smo plahtom, dobro smo ga zamotali. Razmišljali smo da
ga bacimo van, da ga odnese oluja, no vani je previše opasno, previše
nepredvidivo. Crvena mrlja širi se bijelom tkaninom, sve je veća, i ja više ne
mogu skrenuti pogled, mrlja je i na meni, a ne samo na tijelu.
Što sam učinila?
“Mirta.” Anthony me prodrma - jednom - dvaput. “Mirta.”
Otrgnem pogled od mrtvaca i pogledam muža. Svaki je pokret nevjerojatno
naporan, noge su mi teške kao da se vučem kroz pijesak, ruke osjećam kao da su
pod morem.
“U šoku si”, promrmlja Anthony trljajući mi gole ruke.
Rukav haljine pošprican je crvenim kapima, tamo gdje je muškarčeva krv...
Zadrhtim.
“Na sigurnom si”, nježno mi šapće Anthony na uho. “Sve će biti dobro.”
Odgurnem ga, kroz hladnoću što me preplavila probije se iskra bijesa.
“Ubila sam čovjeka. Kako će sve biti dobro?”
“Da ga ti nisi ubila, on bi ubio tebe.”
“Ubila sam ga”, ponovim, ne mogu povjerovati u to.
“Učinila si što si morala.” Uzme me za ruku. “Ovdje te nitko neće osuditi
zbog toga.”
Da, znam da neće. U kakav sam to svijet ušla? Unatoč svemu što mi je majka
govorila, unatoč njezinim bračnim savjetima, ne mogu se oduprijeti potrebi da
kažem što mi je na umu. Ionako se nema smisla pretvarati, poginut ćemo ovdje.

139
 Knjige.Club Books

“Napao nas je zbog tvog posla. Zbog tvojih neprijatelja. Što je ovo bilo, osveta
za sve one situacije kad si ti uperio pištolj u nekog čovjeka i njegovu obitelj?”
“Nikad nisam napao ničiju obitelj. Možeš vjerovati što god želiš o meni, no
među ljudima kojima sam okružen postoji određena razina časti, neke se granice
ne prelaze. Frank Morgan nema časti. Poslati ovakvog čovjeka za mnom
na medeni mjesec, poslati ga da napadne moju ženu...”
“Zašto me nisi upozorio? Rekao si mi da imaš naporan poslovni sastanak, no
ja nisam imala pojma što to znači, nisam znala da moram biti oprezna jer bi me
netko mogao pokušati ubiti. Da sam znala, rekla bih ti čim sam ga prvi put vidjela
da vršlja oko kuće. Ja sam pretpostavila da je to samo još jedan od tvojih radnika,
nisam željela praviti probleme. Željela sam im se svidjeti.”
“Imaš pravo. Ja sam kriv. Našao sam se s Frankovim predstavnicima kako
bismo dogovorili primirje. Nije prošlo onako dobro kako sam se nadao, no nisam
mislio da će me ovako napasti.”
“Zar se cijelo vrijeme ovdje skrivao?” upitam.
“Možda nije namjeravao napasti ovako rano, no kuća je vjerojatno bila
predobro sklonište da bi ga se samo tako odrekao. I on je zaglavio ovdje, kao i
mi.”
“Misliš da je došao sam?”
“Ne znam, no sada smo barem spremni”, odvrati Anthony, držeći pištolj u
drugoj ruci.
Možemo samo čekati, nemamo kamo. Sudbina nam ovisi o tome možemo li
preživjeti oluju, i tako se stisnemo zajedno u kutu, nadajući se da su nepoznati
radnici koji su davno sagradili ovu kuću dobro obavili svoj posao.
Prolaze minute, sat, pa i više.
Gotovo sam zaspala kad me Anthony gurnuo. “Čini se da je gotovo.”
Ima pravo - sve se znatno stišalo.
Uzmem ga za slobodnu ruku, on u drugoj drži pištolj, ja nosim petrolejku pa
se zaputimo iz spavaće sobe, pokraj mrtvaca, prema hodniku. Obasjam stubište.
Prizemlje je pod vodom. Nije onoliko duboka koliko sam se bojala, može se proći,
no bit će prilično opasno.
Anthony se mršti. “Toliko o ostatku zaliha.”
“Nešto ćemo možda moći spasiti.”
Nakon urlika oluje, tišina je gotovo jeziva.
“Čuješ li ovo?” upita Anthony.
Napnem uši, zvuk dopire iz daljine - tiho šištanje.
Srce mi divlje tuče.
Anthony se spusti niza stube, a u prizemlju mu stopala potonu u vodu u
prizemlju sve do koljena. “Čini se kao da dopire s trijema.”

140
 Knjige.Club Books

“Nemoj ići, molim te”, kažem prišavši mu. “Oluja možda još nije prošla,
moglo bi biti opasno.”
“Ne idem van. Idem provjeriti je li netko ondje.”
Uhvatim ga za ruku, a on se napne, lice mu poprimi izraz kakav vjerojatno
vide njegovi neprijatelji u svojem smrtnom času. To je čovjek o kojemu se potiho
govorkalo u Havani, nemilosrdni zločinac koji je svoje bogatstvo zgrnuo silom i
lukavošću. Pomalo me plaši, a istodobno nekako tješi vidjeti drugu stranu čovjeka
za kojeg sam se udala.
“Bit ću oprezan”, kaže. “Obećavam.”
Pustim ga i on ode do prozora.
Pružim mu svjetiljku da može posvijetliti pred sobom.
“Vode... vode nema”, kaže. “Sve je pijesak, tamo gdje je bio ocean.”
Već sam to vidjela, znam što slijedi.
“Vratit će se.”

Mrtvac je na katu u našoj sobi, krv se upija u drveni pod, sve je manje vremena
prije nego što se ocean obruši na kuću.
“Moram se riješiti tijela”, kaže Anthony.
“Kako?”
U pogledu mu vidim da ima iskustva s tim.
“Što ako ga netko pronađe?” upitam.
“Pobrinut ćemo se za to. Oluja će pomoći. Ako budemo brzi, samo će nestati.
Vani će ionako biti kaos.”
“Ubijen je pištoljem.”
“Što neće biti važno ako nikad ne pronađu tijelo”, odvrati.
“A što ako ga pronađu?”
“Sumnjam da će se osobito zabrinuti zbog još jednog leša. Pogotovo zbog
ovakvog tipa. Čak i ako pokrenu istragu, ništa ga ne povezuje s nama.”
“Hoće li uvijek biti ovako?” upitam. “Neprijatelji iza svakog ugla? Moraš mi
vjerovati, ako namjeravamo biti partneri u ovom braku. Ne želim da imamo tajne.
Koliko te još opasnosti čeka?”
“Ovdje me ništa nije smjelo dočekati.”
“Ali taj Morgan - sad smo ubili nekoga tko radi za njega. Što će on učiniti za
odmazdu?”
“Neće doznati. Oluja je savršena izlika. Osim toga, sumnjam da je to bio neki
važan član Frankove organizacije. Vjerojatnije je riječ o čovjeku s ovog područja
kojega se dalo jeftino kupiti i lako zamijeniti u slučaju da ne uspije.
Zato moramo biti brzi. Radije bih ga se sada riješio nego čekao jutro i zoru,
kad će ga lakše vidjeti”, kaže Anthony. “Predugo bi trajalo da ga zakopamo, čak
141
 Knjige.Club Books

i kad bismo pronašli nekakve lopate, koje trenutačno vjerojatno nećemo moći
naći. Osim toga, uvijek postoji opasnost da ga životinje naknadno iskopaju.”
Zvuči kao da su mu pojedinosti skrivanja leševa i predobro poznate.
“More je nepredvidivo, a bez čamca kojim bismo ga odvezli dovoljno daleko,
ne baš i idealno rješenje, oluja je vjerojatno skrenula struje”, nastavi Anthony.
“Tko zna gdje će završiti? Čak i ako završi ovdje, možemo se samo nadati da će
ljudi pomisliti kako ga je donio uragan. Kad ujutro iziđe sunce, sve će izgledati
drukčije. Da bar imamo nož i pilu...”
Želudac mi se okrene zbog njegovih riječi.
Anthonyjev pogled padne na petrolej. “Mogli bismo ga spaliti pomoću
petroleja, no ne smijemo riskirati da nam požar spali sklonište, a vjetrovi su
previše nepredvidivi...”
“Morat ćemo računati na more”, odlučno kažem.
Ne znam što mi je ovaj brak učinio, no ponašam se kao da je razgovor o
skrivanju leša nešto najprirodnije na svijetu.

Anthonyju je trebalo mnogo više vremena nego što sam očekivala da spusti leš
niza stube. Nespretno je treskao cijelim putem dolje, a onda ga je s mukom
izvukao kroz vrata do plaže. Ne znamo kad će se more vratiti, no ovo nam je
posljednja prilika da ga se riješimo.
“Seronja je težak”, progunđa Anthony naslonivši se na potrganu ogradu
trijema. Vani je kaos, pola krova odletjelo je s kuće. Prozori su polomljeni, kapaka
više nema, stabla su iščupana iz zemlje, njihovo korijenje sada strši u
zrak. Previše je mračno da bih vidjela kolika je stvarna šteta, no ono što se vidi na
mjesečini i pod slabašnim svjetlom petrolejke dovoljno je strašno. Kiša mlati po
tlu, a vjetar je i dalje jak, unatoč tomu što je glavnina oluje prošla.
“Ostani na trijemu”, dovikne mi Anthony. “Puno je vjetrovitije nego što se
čini. Drži se za ogradu.”
Držim se za ono malo što je ostalo od ograde - dijelovi su potpuno nestali.
Cijela se kuća doima kao da će odletjeti, ograda se njiše sa svakim naletom vjetra.
“Hoćemo li noćas biti na sigurnom u kući?” upitam.
“S obzirom na okolnosti, bolje sklonište nećemo naći. Auta više nema, a po
ovakvome vremenu ionako ne bih krenuo na cestu.”
Anthony odvuče tijelo prema vodi, gazi u more dok gaja gledam s trijema.
Čujem pljuskanje i psovke, a onda nestane u mraku dok meni srce divlje udara od
straha. Mogu se samo nadati da će se vratiti.
Prolazi cijela vječnost dok ga ne ugledam kako se vraća prema kući.
“Gadno je”, tmurno govori.
“Što si napravio s njim?”

142
 Knjige.Club Books

“Ugurao sam ga među stabla mangrova. Nadam se da će ga plima odnijeti

drugamo. Kako bilo da bilo, s obzirom na snagu oluje, leševa će ionako biti
posvuda.”
Zadrhtim od te pomisli, od prizora koji mi se pojavi u glavi, a Anthony me
zagrli i povede natrag u kuću.
Tek mnogo poslije, kad smo već gotovo zaspali prepletenih ruku, spustim
pogled na svoje prste i shvatim da nema mojeg zaručničkog prstena.

143
 Knjige.Club Books

Dvadeset četiri

UTORAK, 3. RUJNA 1935.

Helen

Probudila me svjetlost. Nije to blistavo sunce na koje sam navikla, nego neka
prigušena, maglovita svjetlost koja najavljuje nevoljko buđenje dana.
John stoji kod prozora, kapke je oluja odavno odnijela. Lucy mu je u naručju.
“Gotovo je?” upitam.
“Budna si.” Priđe mi i pruži mi bebu, pa skrene pogled dok se namještam tako
da joj mogu dati da siše.
Pola krova više nema, još ima vode na podu, no više se ne krećemo.
“Gotovo je, ali ne znam gdje smo”, odgovori. “Možda smo na Windley Keyu?
Čini mi se da nas je odnijelo na sjever, no ne sjećam se ovog krajolika. Nema više
stabala. Sve je nestalo. Vide se rupe gdje je nekoć bilo nešto, ali ne znam što.”
“Ne vjerujem da sam zaspala. Da se nisam probudila.”
“Tijelo ti je pretrpjelo strašan napor zbog poroda i oluje. Trebao ti je odmor.
Najgore je ionako prošlo kad si zaspala. Već smo satima ovdje.”
U glavi mi je mutno, omamljena sam. Samo se Lucy probija kroz maglu, no
sve drugo se doima kao da se događa nekome drugome, kao da sam ja netko drugi.
Tom je negdje tamo vani, no u ovom trenutku uistinu smo sami na svijetu, a ja još
nisam dokraja shvatila što se dogodilo, koliko smo toga preživjeli.
Nemam pojma što nas čeka.
Gledam u bebu koja mirno siše na mojim prsima. “Je li ona dobro? Čini se da
je zdrava.”
John se nasmiješi. “Pravi je borac. Kao i njezina majka.”
“Nisam ništa učinila - samo sam preživjela oluju.”
“Ja je bez tebe ne bih preživio. Pomogla si mi da ostanem priseban. Bila si
jaka i za mene i za nju. No, morat ćemo odavde. U kuhinji ima nešto konzervi, no
s vremenom će nam zatrebati vode, a tebe bi stvarno trebalo odvesti u bolnicu na
pregled. Kao i Lucy.

144
 Knjige.Club Books

Čini se da se koliba čvrsto smjestila ovdje na plaži”, dodaje. “Neće nikuda.

Ne bih preporučio da odvedemo Lucy sve dok ne vidimo kako će biti. Ne želim
te ostaviti, no najbolje je da vas dvije ostanete ovdje. Leži, odmaraj se. Ja idem
provjeriti ima li koga u blizini da nam pomogne.” John se sagne i nježno me
poljubi u čelo. “Vratit ću se. Obećavam.”

145
 Knjige.Club Books

Dvadeset pet

Mirta

Stisnuli smo se na kauču u dnevnoj sobi, prepletenih udova, Anthonyjeve duge

noge vise preko ruba. Teško se to može nazvati udobnim, jedva smo odspavali po
nekoliko sati u komadu, no s obzirom na to koliko je oluja bila strašna, pravo je
čudo što smo preživjeli noć.
Sunce je izišlo, jedva se probija kroz oblake.
“Moram ići provjeriti kakvo je stanje. Pokušati pronaći pomoć.” Anthony
zastane. “Ne želim te ostaviti ovdje.”
“Idem s tobom.”
“Mirta.”
“I sam si rekao - ne želiš me ostaviti ovdje. Teško je nakon oluje, dolaze
pljačkaši i slično. To smo doživjeli i u Havani. A da Franka Morgana i ne
spominjem - ne znaš tko je još tamo vani, a ja se ne želim brinuti da će me
netko ovdje opet napasti.”
Anthony podigne pištolj i zatakne ga za pojas hlača.
“Idemo.”
Čvrsto me prima za ruku pa krenemo van iz kuće u potrazi za pomoći.
Stanemo na prvu stubu na trijemu i skamenimo se. Pogled na koji smo se
naviknuli posljednjih dana više ne postoji. Stabla koja su okruživala prilaz kući
- goleme palme s debelim kokosima - netragom su nestala. Nema ni kokosa. Cijeli
je trijem pod pijeskom, a stube od kuće prema plaži još su jedna žrtva oluje.
Hladnjak leži na boku, prilično sam sigurna da to nije hladnjak iz naše kuće.
Veliki dio krova odlijepio se, prozori su razbijeni, zidovi su nakrivljeni kao
da je eksplodirala bomba. Trijem je na nekoliko mjesta utonuo, ogradu je odnio
vjetar.
Posvuda je krš - stabla mangrova, listovi palmi, odjeća koja nije naša.
Pogled mi prelazi preko plaže i zaustavi se na bijelom predmetu na
izrezbarenim drvenim nogama.
Sa strane vise ružičaste vrpce, vidim ispisano ime...

146
 Knjige.Club Books

Ruth.
To je kolijevka.
Potrčim prema njoj, srce mi je zapelo u grlu, osluškujem hoću li čuti dječji
plač...
Prazna je.
“Mirta.”
Anthony me zagrli s leđa i čvrsto me stisne uza sebe.
Ne mogu odvojiti pogled od tog imena, uredno ispisanog na drvu. “Misliš da
je beba preživjela? Nema tijela, ali najbliža je kuća kilometar i pol daleko. Kako
je mogla...”
“Siguran sam da je beba dobro”, odvrati Anthony, no u glasu mu čujem
nesigurnost. “Kolijevku je vjerojatno odnijela oluja.”
Krećemo dalje, no koliko god se pokušavala otresti sjećanja na kolijevku, na
Ruth, slijedi me poput hladnoće što mi se uvukla u kosti.
Koliko ih nije imalo sreće kao mi? Koliko ih je sinoć izginulo?
Nastavljamo hodati prema glavnoj cesti. Što dalje odmičemo, to su vidljiviji
razmjeri katastrofe.
Spotaknem se, gotovo padnem. Otvorim usta, no iz njih ne izlazi nikakav
zvuk.
Sa stabla visi tijelo, unakaženo do neprepoznatljivosti.
Na trenutak pomislim da je to čovjek kojega sam ubila, vratio se proganjati
me, no to je žena, shvatim prilazeći bliže, vjetar kovitla pramenom duge crvene
kose kao vrpcom.
To bi mogla biti djevojka iz New Yorka koju sam upoznala na plaži.
Elizabeth.
Mogao bi to biti bilo tko.
Anthony psuje pokraj mene.
Vidjela sam posljedice oluja.
Nikada nisam vidjela ovakvo što.
“Da joj... da...”
Riječ “pomognemo” zapinje mi u grlu.
“Mi joj više nikako ne možemo pomoći”, odvrati Anthony, glas mu je bolno
nježan, kao da se boji da ću se raspasti.
Hodamo dalje, nailazimo na tijela. Na tlu, među stablima koja su nekako
preživjela bijes oluje, tijela su u ruševinama domova koje je uništio vjetar.
Nekoliko puta Anthony potrči do tijela, kao da se osobu može spasiti, kao da se
može pomoći, no ubrzo postaje jasno da to nema smisla.
Okruženi smo smrću.

147
 Knjige.Club Books

U daljini ugledam dva obličja što hodaju prema nama. Stisnem Anthonyjevu
ruku, a on se ukoči pokraj mene odmjeravajući ih pogledom - dvojica su, odjeća
im je razderana, lice i ruke pune rana, oči šokirane.
Braća su, kuću im je uništila oluja. Oči im se pune suzama dok nam to govore.
Ne mogu ni zamisliti koliko je užasno vidjeti uništen dom, izgubiti obitelj i
prijatelje.
Hodamo dalje s braćom, pridružuju nam se drugi, još preživjelih nakon oluje,
na licima im šok koji je sigurno vidljiv i na nama, tijela su im gotovo gola, odjeću
su odnijeli vjetar i voda, nemaju cipela, stopala su im ranjava od stijena dok
besciljno lutaju tražeći svoje voljene.
Neki od mještana zastaju pokupiti neki komad imovine koji im je odnijela
oluja. Srce me boli od tuge u njihovim očima, dok svoje rasute stvari drže u
naručju kao simbol gubitka koji su proživjeli. Domovi su uništeni. Životi
su izgubljeni. Cijeli je otok izbrisan s lica zemlje.
Ovi su ljudi već jedva preživljavali. Što će sada?
Plaža je puna tjelesa. Oko nas mještani zapomažu prepoznajući nekoga svoga,
no često se dogodi da su tijela neprepoznatljiva.
Je li to Nancy Thompson?
Možda.
Ne, previsoka je za Nancy.
To je Millerova mala, zar ne?
Stanka. Briše se čelo.
Možda jest.
I tako sve dalje. Ima žena i muškaraca. Djece. Beba.
Nitko ne bi smio vidjeti ono što smo mi danas gledamo.
Anthony me uporno potiče da se vratimo u kuću, no ja ostajem gdje sam
držeći ga za ruku.
Svaki korak otkriva novi užas:
Moćna željeznica gospodina Flaglera leži u ruševinama, cijeli su komadi
pruge potpuno uništeni, vagoni slomljeni i iskrivljeni. Golemi teretni brod
nasukan je kod plaže, umjesto da se nalazi daleko u oceanu gdje bi trebao
biti, otkrivajući zlokobnu silinu oluje. Hotel Matecumbe jako je oštećen, no još
ima mjesta za preživjele. Toliko je mrtvih da im gubim broj, njihove nasilne smrti
sa svakim me prijeđenim kilometrom sve me manje šokiraju, otupjela sam od
okrutnosti oluje, okrutnosti koja ne bira žrtve.
Najgore je pokraj željezničke postaje. Tijela su zapetljana u šumi mangrova,
smrad je nesnosan. Tijela su razbacana po tlu poput smeća.
“Nisu imali nikakve šanse”, šapne žena pokraj mene, križajući se.

148
 Knjige.Club Books

Najčudnije je što se usred silnog razaranja nalaze netaknuti predmeti, vjetar

ih je odnio daleko od njihovih vlasnika, no ostali su potpuno očuvani. Haljina na
tlu. Cipela. Krevet. Te stvari prkose logici, objašnjenju.
Anthony pokaže prema skupini muškaraca s kojima je razgovarao. “Pokušat
će prevesti ljude kojima je potrebna liječnička pomoć. Najranjivije je potrebno
odvesti na sigurno. Oluja je odnijela hranu i potrepštine, ovdje će biti strašno.
Najveći će problem biti voda.
Idem im pomoći. Ti bi se trebala vratiti u kuću.
Odmoriti se. Kasno je. Ne želiš biti ovdje usred noći. Molim te. Ne želim
stalno biti zabrinut za tebe.” Iz džepa izvuče pištolj. “Uzmi ga, drži ga kod sebe.
Bit će pljačkaša, ljudi koji će pokušavati iskoristiti situaciju.”
Pogledamo se - možda će biti i njegovih neprijatelja.
“Ne želim te ostaviti, ali trebaju ljude koji mogu nositi ranjenike, a ja...”
Prekinem ga poljupcem.
Odmaknem se od njega i zagledam se u njegove oči.
“Samo mi se vrati.”

149
 Knjige.Club Books

Dvadeset šest

Helen

Kasno je poslijepodne kad se John vraća do kolibe, a Lucy mirno spava. Iskoristila
sam konzerve najbolje što sam mogla, no John je imao pravo - vode već ponestaje.
Nećemo moći još dugo ostati.
“Kako je vani?” upitam. Otkad je otišao, jedva sam išta uspjela napraviti,
samo sam zurila kroz prozor u neprepoznatljivi krajolik.
“Sigurno smo blizu Windley Keya. Kaos je. Telefonske linije su prekinute,
kao i telegrafske. Ceste su blokirane, mostovi srušeni.”
“Bolnica?”
“Ni nje više nema.”
Srce me zaboli.
“Ničega više nema”, dodaje John. “Iz Miamija je stigao brod; pomažu prevesti
ranjenike na sigurno, voze ih u bolnicu na kopnu. Ti i Lucy trebale biste krenuti.”
“A ti?”
“Pridružit ću vam se poslije, ostat ću sve dok ne bude dovoljno mjesta za nas
ostale. Sada je najvažnije da vas dvije budete na sigurnom.”
Toliko smo toga prošli zajedno, njegova mi je prisutnost bila izvor snage i
utjehe, i sada se ne želim rastati od njega.
John je sigurno prepoznao neodlučnost i strah u mojim očima, jer je sjeo
pokraj mene na krevet i zagrlio me.
“Doći ću čim uspijem. Kunem se. Bit ćeš u dobrim rukama.”

Kao što je John rekao, do kolibe su došli brodom koji sat poslije. Noge su mi slabe
nakon poroda i jedva hodam do ruba vode gdje me čeka brod. John me podigne s
Lucy na rukama i odnese me do broda, iznošena spavaćica vuče se za mnom,
glavu sam položila na njegovo rame, osjećam miris znoja i muškarca. Čvrsto ga
držim oko vrata.
Prolazimo pokraj skupine muškaraca pokraj obale, izgledaju iznureno i
otrcano. Jedan od njih nekako mi je poznat, ne mogu se sjetiti gdje sam ga vidjela.

150
 Knjige.Club Books

John me odnosi kroz vodu, hlače mu se smoče dok sve dublje gazi u more sve
do brodice što se njiše na valovima.
Ništa ne govorimo.
Vlasnik brodice došao je iz Miamija, jedini je na kojem se ne vide ozljede od
oluje, odjeća mu je u mnogo boljem stanju nego ona ostalih preživjelih.
John nas pažljivo spušta, a ja držim Lucy čvrsto uza sebe jer su valovi još jaki.
Želim se i dalje držati za Johna, za sigurnost koju mi je pružao ovih dana, no
nekako se silom otrgnem od njega.
“Naći ću vas čim uspijem otići odavde”, obeća on.
Što će dalje biti? Kamo ćemo otići? Što će nas tamo dočekati?
John se okrene prema vlasniku brodice, razmijene nekoliko riječi, i mi
krećemo.
Brišem suze s obraza i nježno pjevušim tješeći Lucy koja se uznemirila od
bibavice.
Tek nakon što se otisnemo od obale, prepoznam muškarca na obali - to je
čovjek iz restorana, onaj s mladom, zgodnom kubanskom suprugom Mirtom. Ne
nalikuje na samoga sebe, odjeća mu je prljava i razderana, lice izmučeno.
Što se dogodilo s njegovom ženom?
Nadam se da je negdje na sigurnom.
Ne skidam pogled s obale, s Johna, sve dok se otoci ne nađu daleko iza nas, a
on se pretvara u točkicu na plaži, okružuje nas ocean i opet smo same.

151
 Knjige.Club Books

Dvadeset sedam

Mirta

Unatoč strahovitoj iscrpljenosti, ne mogu zaspati. Čekam Anthonyja, stežem

pištolj u ruci, a srce mi stane na svaki zvuk izvana, svaku škripu u kući.
Komunikacijske linije i dalje su prekinute - s obzirom na razaranje izazvano
olujom vjerojatno će to potrajati - i kad pomislim na to da smo odsječeni od
ostatka svijeta, lako se osjećati istodobno usamljeno i skučeno na ovom
otočiću. Možda je noć puna ljudi koji poput lešinara pokušavaju pronaći bilo
kakve potrepštine. Anthony se opravdano brinuo - ovisno o tome koliko ćemo
čekati evakuaciju, nedostatak vode i hrane vjerojatno će postati problem.
Relativnu tišinu noći razbija buka - neko šuštanje, za kojim slijede koraci na
daskama trijema.
S pištoljem u ruci odem do ulaznih vrata, srce mi divlje nabija u grudima.
“Ja sam!” poviče poznati glas, pa otvorim vrata. Anthony se penje na trijem.
Skočim prema njemu i čvrsto ga grlim, a on gotovo potone u mene držeći me
za struk.
Stojimo tako držeći se, nema riječi. Što bismo i mogli reći? U dvadeset četiri
sata preživjeli smo cijeli život, i ja sam potpuno prazna, iscrpljena. U ovome
trenutku želim samo zaboraviti sve što se dogodilo.
Želim Anthonyja.
Moje tijelo preuzima kontrolu i ja ga ljubim.
I u njemu osjećam isti očaj, ljubi me snažnije, tijelo mu više nije podatno,
sada postaje posesivno, zahtjevno. Od trenutka kad su nam se usne spojile, jasno
je da je ovaj zagrljaj drukčiji od svih koje smo dosad podijelili; možda se dosad
držao na distanci, no sada vidim njegovu drugu stranu.
Ili je možda i njega, kao i mene, slomilo sve što smo danas vidjeli.
Odmaknemo se jedno od drugoga i ja ga pogledam. Odjednom kao da se u
meni nešto otključava.
“Zašto si se htio oženiti sa mnom?” zapitam.

152
 Knjige.Club Books

U uhu čujem majčin glas, prekorava me zbog drskosti, no nemam dovoljno

energije da bi me bilo briga za to.
“Zato što sam te želio.”
Preplavi me uzbuđenje zbog tih riječi.
“Uvijek dobiješ ono što želiš?” upitam.
“Gotovo uvijek.”
“A što točno želiš? Od mene?”
“Sve.”
Srce mi lupa.
“Želim tvoje poštovanje. Ne želim da požališ.” Duboko udahne. “Želim tvoju
ljubav.”
“I ja to želim”, priznajem. Iznenadilo me koliko to iskreno mislim. “Ali ne
možeš mi govoriti da to želiš ako mi ne daš više od sebe. Zašto si me želio? Zašto
baš mene? Je li to bilo samo zato što si načuo da je moja obitelj u financijskim
problemima, a ja sam bila dovoljno zgodna da zadovoljim tvoje potrebe?”
“Ne. Podcjenjuješ se.”
“Naučila sam biti praktična.”
“Ne moraš se više brinuti o takvim stvarima.”
“Zar se itko ikada prestao brinuti o tome?”
“Vjerojatno nije. Ali da, znao sam te, na neki način.”
“Onog dana u knjižnici...”
“Onog dana u knjižnici prvi put smo razgovarali, no nisam te tada prvi put
vidio. Prvi put sam te vidio ispred svog hotela. Šetala si se s prijateljicama. U
haljini koju nikad neću zaboraviti.” Zastane, kao da to sjećanje zaslužuje trenutak.
“Koje je boje bila haljina?” upitam, želim biti dio te njegove povijesti koje
dosad nisam bila svjesna.
“Plave.”
Trenutak je mutan, noć puna nevinosti i raskoši u dugoj niski takvih noći,
poput ogrlice od bisera oko mojeg vrata.
Anthony spusti ruke oko mojega struka. “Ovdje je bila uska, a kad sam te
ugledao, pomislio sam da bih ti struk mogao obujmiti dlanovima.” Zagledam se u
njegove ruke. “Ovako”, doda on teško progutavši.
“Suknja se dolje širila...” Ruke mu se spuste niže, nježno mi miluju bokove.
“Sjećam se haljine”, odgovorim, vrti mi se u glavi.
“Pomislio sam da si nešto najljepše što sam ikad vidio.”
“Nisi mi prišao.”
“Ne, nisam. Ne bi bilo prikladno s obzirom na moj ugled. Mislio sam da nam
se putevi nikad više neće sresti, ali ti si stalno bila tu. Pojavljivala si se kad bih te

153
 Knjige.Club Books

najmanje očekivao, po Havani - ugledao bih ti ruku, krivulju vrata, lepršanje

suknje u prolazu - i nekako mi se pomisao na tebe uvukla u glavu poput melodije
koje se nisam mogao otresti.”
“Jako si romantičan”, našalim se iako mi srce divlje lupa, jer sve to uistinu
zvuči romantično, a pomisao da me ovaj muškarac gledao kako jurim po Kubi
nekako me uzbuđuje, premda znam da to nije dovoljno čvrst temelj za sretan brak,
za partnerstvo.
“Ako želiš romantiku, dat ću ti je toliko da ćeš se sva zarumenjeti.”
Želim.
“Jednog je dana tvoj otac sjeo s druge strane stola za poker.”
Taj dio priče nikad nisam doznala do kraja. Načula sam samo glasine - Otac
Mirte Perez prodao ju je tijekom partije pokera.
“Kad je sjeo, jesi li već znao što ćeš učiniti?”
“Nisam. Nisam vjernik, no nekako si mi se ti stalno nalazila na putu, a ja
nisam od onih koji će propustiti priliku.”
“Pa si sklopio dogovor za mene.”
“Ponudio sam da ću se oženiti s tobom, da. Činilo se to kao odlično rješenje
za sve. Tvojoj je obitelji trebala pomoć - financije i prijateljstvo s Batistom - a ja
sam želio, ja sam trebao...”
Ne kaže to naglas, no znam što misli.
Tebe.
Je li me ikad u životu itko trebao, osim njega?
Čvršće me stisne. “Ona noć u knjižnici, prva noć kad smo razgovarali...” Oči
mu blistaju. “Ovo sam želio učiniti. ..”
S mukom ostajem mirna, grlo mi je stisnuo neki osjećaj koji ne znam
imenovati.
Obitelj koju želim, brak za kojim čeznem, sve mi je to nadohvat ruke.
Mogli bismo biti sretni zajedno. Mogla bih biti sretna s njim.
Znam da sam pohlepna. On govori o mojoj ljepoti, o mojem tijelu, no ja želim
cijelog njega.
Želim njegovo srce.
Miris njegove kolonjske vode puni mi nosnice, tijelo mu je tvrdo tamo gdje
sam ja meka, dokaz je to života koji je vodio, probio se snagom i hrabrošću.
Zarobi mi usne svojima, podignem glavu prema njemu, osjećam kako mi
jezikom razdvaja usne i otvaram se prema njemu, prema tom poljupcu.
Ništa me u životu nije pripremilo za ovo. Za njega.
“Diši”, šapne mi o usne milujući mi kosu.
Duboko udahnem. Njegovi dodiri otvaraju nešto u meni dok s obje ruke
grabim svoju budućnost.
154
 Knjige.Club Books

Spavaćica pada na pod, a od pogleda u njegovim očima sva se ježim, čujem

kako drhtavo izgovara moje ime dok mu prilazim.
Na kraju te noći, njegova sam supruga u svakom smislu te riječi.

Dvadeset osam

SRIJEDA, 4. RUJNA 1935.

Elizabeth

Nekoć su me proganjale misli o smrti. Majka mi je govorila da je neprirodno za

djevojku mojeg statusa biti toliko time zaokupljena, no s obzirom na povijest moje
obitelji, morala sam se pitati kako su izgledali posljednji trenuci života mojeg
brata i oca, jesu li znali da će umrijeti, je li postojao trenutak kad su poželjeli
poništiti odluku koju su donijeli, jesu li se pokajali. Kad bih pustila mašti na
volju, zamišljala bih toplinu, bijelu svjetlost i anđele što ih vode na njihovo
konačno odredište.
Kad sam ja umrla, osjetila sam samo hladnoću. I tamu.
U jednom trenutku bila sam u vlaku, držala sam se za Sama, a u idućem me
više nije bilo, samo mi je jedna misao proletjela kroz glavu prije nego što je pao
mrak...
Ne želim umrijeti.
Probudi me žena koja se nagnula nad mene, u blistavo bijeloj odori, u očima
mi blješti svjetlost. Njezin glas odzvanja mi u ušima.
“Elizabeth... Elizabeth..
U glavi mi tupa bol, grlo mi je suho. U cijelom mi tijelu bubnja, na ruci imam
veliku modricu. Još jednu na zapešću. Pokušavam podići ruke, no ne mogu se
pomaknuti...
Preplavi me panika.
“Elizabeth.”
Progutam, trepnem, zagledam se preko bolničarkina ramena prema poznatom
glasu.
Sam.
Uzme me za ruku.

155
 Knjige.Club Books

Bolničarka govori, no zvuči kao da je negdje daleko, kao da sam pod vodom.
Vlak...
“Voda...”
“Želite li vode?” upita ona.
Odmahnem glavom i pokušam ponovno, u glavi mi je zbrka. “Voda. Došla je
voda.”
“Odnijela nas je oluja”, upadne Sam. “Nadošao je val, preplavio je vagon.
Bacio te kad se obrušio na nas i tresnula si glavom o zid vagona. Bila si u
nesvijesti.”
“Bila sam pod vodom.”
“Gotovo si se utopila.”
“Gdje sam?”
“U bolnici u Miamiju”, odvrati Sam. “Dovezao nas je brod obalne straže.
Evakuiraju ljude s Matecumbe Keya do kopna. Tebe su povezli među prvima jer
si ranjena.”
“Ostavit ću vas malo na miru”, kaže bolničarka, potpetice joj odzvanjaju po
podu dok se vrata tiho ne zatvore za njom i mi smo sami.
“Dogodilo se jako brzo.” Stisne me za ruku. “Olujni je val preplavio vlak,
vagoni su se napunili vodom. Borio sam se svom snagom, pokušao sam te
zadržati. Oko mene su svi to radili. U jednom si trenutku bila sa mnom, u
drugom te više nije bilo. Struja je bila prejaka, otrgnula me. Čudo je da se nismo
utopili.”
“Ničega se ne sjećam.”
“Nikad se u životu nisam toliko bojao. Vlak za evakuaciju...” Tržne mu se
mišić na čeljusti. “Odnijelo ga je s tračnica. Neki su se uspjeli probiti kroz prozore,
neki su se držali za tračnice i vagone, no mnoge je odnio val, utopili su se.”
“Svi ti ljudi... djeca...”
“Ne zna se još koliko je poginulih. Još traže preživjele, nalaze tijela.” Zastane.
“Užasno je. Oporavak će biti dug i naporan. Oluja je odnijela sve, ostavila je
pustoš za sobom.
Našao sam te na tlu, nekoliko stotina metara od postaje. Ne znam kako si tamo
dospjela, no mislio sam da si mrtva kad sam te našao. Nisi otvarala oči, a ja ti
nisam mogao napipati puls.”
“Veterani...” Moj brat.
“Ne znam. Kampova više nema, uništila ih je oluja. Nisu svi uspjeh pobjeći,
a oni koji jesu...”
Izraz na njegovu licu, taj čisti užas...
“Što je s gostima koji su ostali u svratištu, koji se nisu sklonili s nama?”

156
 Knjige.Club Books

“Većina je zgrada nestala, ne znam je li koja ostala. Ne znam što se dogodilo

s njima.”
Suze mi pune oči, slijevaju se niz obraze.
“Imaš potres mozga”, kaže mi Sam. “Žele te ostaviti na promatranju nekoliko
dana, da budu sigurni je li sve u redu. Dosta te natuklo. Možda si zapela za nešto,
pa te more nije odnijelo. Odatle ti modrice, vjerojatno.”
“Što se tebi dogodilo?” upitam pokazujući prema njegovu licu. Ispod oka ima
tešku porezotinu.
“Vjerojatno krhotine koje su letjele uokolo. Sve mi je u magli, ne sjećam se
svega, ali ja sam završio samo s nekoliko modrica i porezotina. Nije strašno.”
“Jesu li te pregledali?”
“Jesu, čim sam došao. No imali su mnogo gorih slučajeva od mene, ja sam
dobro.”
“Koliko smo dugo ovdje?”
“Jedan dan. Ljudi su otišli s brodovima po ranjenike. Akcija spašavanja još
traje, pomažu preživjelima.”
“Postoji li negdje popis imena? Moram pronaći brata.”
“Razgovarat ću s odgovornima, provjeriti što se zna. A ti se sada moraš samo
brinuti za sebe. Doktori su rekli da se moraš opustiti.” Teško proguta. “Mislio sam
da si mrtva.”
Iznenadi me snaga osjećaja u njegovu glasu.
“Nije to tako jednostavno”, kažem. “Ne znam još što da mislim o onome što
si mi rekao u svratištu, o papirima koje sam pronašla.”
“Znam.”
“Zahvalna sam ti na svemu što si učinio za mene, na tome što si došao sa
mnom, ali zaslužila sam odgovore, odgovore koje mi još nisi dao.”
“Reći ću ti sve što mogu čim budeš spremna.”
Želim mu vjerovati, želim misliti da između nas postoji odanost nakon svega
što smo prošli, no nešto me sputava. Dovoljno sam se već puta opekla da znam
kako ne valja samo tako pokloniti povjerenje.
Pogled mi padne na stolić pokraj kreveta, na njemu stoji golemi buket crvenih
ruža.
“Jako su lijepe. Ali nisi mi trebao poslati cvijeće.”
“Nisam.”
Bijela kartica ističe se na crvenilu ruža. Sam je izvuče iz buketa i bez riječi
mi je pruži.
Ježim se čitajući riječi ispisane crnom tintom.
Kartica mi klizne iz ruke, odleprša na pod.
Bilo mi je jako žao kad sam čuo što ti se dogodilo. Frank.
157
Knjige.Club Books

158
 Knjige.Club Books

Dvadeset devet

Helen

Brodica nas je odvela do Bolnice Riverside u Miamiju. Liječnici su pregledali

Lucy, proglasili je zdravom, kao i mene, pa su nas smjestili u jednu praznu sobu.
Odgovorila sam na njihova pitanja što sam bolje mogla, ispunila sam papire koje
su stavili pred mene, no nisam se još ni snašla, a oči su mi se sklopile, preplavio
me umor zbog bebe i uragana.
Kad se probudim, po sobi se mota bolničarka, a u kutu na stolici za ljuljanje
sjedi John, s Lucy u naručju. Gotovo se rasplačem ugledavši ih, začuvši njegov
tihi glas dok joj pjeva uspavanku koje se sjećam iz djetinjstva. Glas mu
je neočekivano ugodan.
John podigne glavu i pogleda me u oči.
Nasmiješim se s olakšanjem. “Vratio si se.”
“Jutros sam stigao brodom. Došao sam provjeriti jesi li dobro. Kako si?”
“Umorna sam”, priznajem pružajući ruke prema djetetu. Nježno je spušta u
moje naručje.
Lucy potraži dojku i počne sisati, a ja nemam snage za stidljivost, ne smeta
mi što dijelim ovaj trenutak s njim nakon svega što smo prošli zajedno. Kad se
zajedno s nekim suočiš sa smrću, stvori se neka posebna veza.
“Pogledao sam tvoj karton”, kaže John. “Sve izgleda dobro. Lijepo se
oporavljaš. Kažu da ćeš za dan ili dva moći kući. I Lucy je dobro.”
Kud.
Ne znam ni gdje je to. Osoblju bolnice dala sam podatke tete Alice, da
provjere je li i ona primljena, no zasad je još nema.
“Znaš li je li oluja udarila na Key West?” upitam.
“Mi smo najgore prošli. Kažu da je Key West više-manje u redu. Ali nema
struje, telefonske su linije prekinute, ljudi su nestali, a preživjele odvode na razna
mjesta po pomoć. Evakuirali su sve ranjenike koji su željeli otići s otoka. Pozvana
je i Nacionalna garda.”

159
 Knjige.Club Books

“Stalno se pitam gdje je Tom. Je li krenuo na jug do Kube, u ribolov? Je li ga

zahvatila oluja? Je li uopće živ? Stalno mislim da će ući na vrata. Ako nas traži,
logično je da će doći u bolnicu.”
“Ovdje ima policajaca. Bolničarke će te čuvati. Neće te ponovno povrijediti.”
“Bit ću bolje kad odemo.” Kad nestanemo. “Jesi li išta doznao o mojoj teti?”
“Nisam. Raspitivat ću se i dalje. Ako nije bila previše ozlijeđena, vjerojatno
još nije došla na red za evakuaciju. Nadam se da će se uskoro pojaviti.”
“A ljudi iz kampova? Jesu li uspjeli pobjeći vlakom?”
Bila sam zatvorena s Lucy u ovoj sobi, odsječena od ostatka svijeta. Stalno
razmišljam o ljudima koji su navraćali u Rubyn restoran, neki od njih bili su samo
u prolazu, a nekima su ti otoci bili dom.
John neko vrijeme sjedi u tišini, pogleda uperenog u točku na zidu iza mene.
“Pokušali su evakuirati kampove. Poslali su vlak po njih, no naletio je na
probleme putem i zakasnio je. Nije stigao ni do kampa gdje sam ja radio. Što na
kraju nije bilo važno. Već je bilo prekasno kad je stigao do drugih kampova.
Zahvatio ih je plimni val. Kažu da su vagoni posvuda, željeznica je uništena. Još
nalaze tijela.”
Bolno zastenjem. “Koliko...”
“Stotine, možda. Tako barem kažu. Šteta je to, strašna šteta. Bih su to dobri
ljudi, zaslužili su bolje od onoga što su dobili.” Nakašlje se, oči su mu pune suza.
“Pokreću akciju spašavanja, treba ići pomoći s tijelima. Velik je rizik da će se
početi širiti bolesti s obzirom na tolike leševe.”
“Dobro će doći tvoja medicinska naobrazba.”
“Da. Ne želim ostaviti tebe i Lucy, pogotovo kad ne znaš gdje ti je muž, gdje
ti je teta, pogotovo kad se još toliko bojiš, no vidjela si kako je tamo dolje. Radio
sam s tim ljudima, dugujem im to. Ako ima ljudi kojima se može pomoći, koje se
može spasiti, trebat će im svi zdravi i sposobni ljudi koji mogu doći.”
“Naravno.”
Brinem se, no moj strah doima se nerazumnim u usporedbi s gubitkom koji
su doživjeli svi drugi.
“Vratit ću se za dan ili dva.” John se sagne, nježno me poljubi u čelo, a ja
osjetim miris njegova sapuna.
Toliko mu toga želim reći, no riječi su nedovoljne i dok ih pokušavam
pronaći, samo mi bježe. Nisam znala koliko će me porod iscrpiti, no potpuno sam
prazna, udovi su mi teški, jedva se mičem, a u glavi mi je magla. Bolničarke kažu
da je to reakcija mojeg tijela na dva šoka - oluju i porod - no stalno se pitam hoću
li ikada više biti svoja.
“Brzo ću se vratiti”, obeća on.

160
 Knjige.Club Books

Trideset

PETAK, 6. RUJNA 1935.

Mirta

Okružuje nas vonj smrti, nepodnošljiv smrad tijela u raspadanju. Ono što je nekoć
bio otočki raj sada se doima poput pakla.
Zavladalo je bezakonje, strah je obuzeo preživjele. Pljačkaši su na plažama,
kradu iz napuštenih, oštećenih kuća.
Ne prepoznajem se više, pretvorila sam se u divlje stvorenje koje je zaboravilo
na uljudnost, stvorenje koje se usredotočilo samo na jedno:
Preživljavanje.
“Eno broda”, viče Anthony, a ja ga slijedim kroz vrata, do mjesta gdje je
nekoć bio dok prije oluje. Tamo nas čeka brod.
Obalna straža.
Napokon možemo otići.

Pomoć za preživjele organizirana je u Prvoj baptističkoj crkvi u Homesteadu na

Floridi. Nakon našeg dolaska, cijeli dan polagano pristižu ljudi. Ljude u teškom
stanju šalju na sjever, do bolnice u Miamiju.
Kod crkve nas dočekuje jedan od Anthonyjevih lokalnih poslovnih partnera,
dovezao nam je automobil i čistu odjeću, neke osnovne potrepštine.
U hotel Biltmore u Coral Gablesu stižemo rano uvečer i smještamo se u
luksuzan apartman.
Anthony me ostavlja samu, odlazi obaviti telefonske pozive i sastati se s
poslovnim suradnicima. Svučem se i potonem u toplu kupku perući sa sebe
prljavštinu proteklih dana. Anthony mi je poslao hranu uz poruku da ga ne čekam,
pa nakon kupanja i kratkog telefonskog razgovora s obitelji u Havani večeram
odrezak s finim crnim vinom. Taj debeli komad mesa gutam halapljivo, glađu
kakvu još nikad nisam osjetila.
Taman završavam desert, mousse od čokolade, kad se otvore vrata i pojavi se
Anthony. Izgleda iscrpljeno, odijelo u koje se presvukao već je izgužvano, kosa
mu je raščupana.
161
 Knjige.Club Books

“Kako su prošli sastanci?” Ustanem i pozdravim ga poljupcem.

“Čini se da je sve u redu. Nabavio sam nam karte za vlak do New Yorka.
Najbolje je da se što prije vratimo kući, s obzirom na sve što se dogodilo. Bude li
me Frank Morgan napao, moram se pripremiti. Ovdje sam previše izložen.”
Natoči si vina iz boce na stolu. “Odmah smo ovo trebali učiniti. Trebali smo
odsjesti u nekom elegantnom hotelu, a ne otići u pustopoljinu. Oprosti mi što sam
te odveo tamo, što sam te doveo u opasnost. Htio sam da se bolje upoznamo,
daleko od svih, daleko od priča o mojoj prošlosti.” Gorko se nasmije. “Želio sam
da me upoznaš, a ne da me vidiš kao gangstera koji nije vrijedan tvoje pažnje.
Znam da smo neobičan par. Znam da si se mogla udati za mnogo boljega
muškarca od mene, da su okolnosti drukčije. Ipak, želio sam te usrećiti.”
Čvrsto ga zagrlim, položim glavu na njegove grudi, stvorim si mjesto u
njegovu naručju.
“Stalno vidim onog čovjeka kako ti drži nož pod vratom”, šapne,
“Stalno mu vidim oči, u trenutku prije nego što je umro”, priznam.
“Ne bi te smjela peći savjest zbog toga.”
“Stalno mi to govoriš, ali nije mi lakše od toga. Hoće li nas i drugi napadati?
Zar nas to čeka u budućnosti?” Duboko udahnem. “Jednoga dana netko će našoj
djeci držati nož pod vratom?”
“Neću to dopustiti.”
“Kako ćeš to spriječiti? Rekao si da tvoji neprijatelji žele ono što je tvoje, da
je moć od tebe učinila metu.”
“Što da učinim? Da se povučem iz posla? Ako se odreknem svojih manje
legitimnih poslova, neki će to doživjeti kao znak slabosti i samo će me još hrabrije
napasti jer će misliti da mogu.”
“Nemoj im dopustiti da te smatraju slabićem. Samo, ovakav život... kako
ćemo imati obitelj? Kako ćemo biti sretni budemo li se stalno ogledali preko
ramena bojeći se idućeg napada?”
“To želiš od mene? Obitelj? Nakon što si vidjela kakav mi je život?”
“Što još postoji osim toga?”
“Ne znam.” Provuče prste kroz kosu. “Mogla bi se vratiti na Kubu. Kupiti
kuću blizu obitelji. Tamo bi bila sigurnija. Shvatit ću ako to poželiš. Ovaj brak...
pogriješio sam misleći da u ovaj život mogu dovesti ženu. Da mogu učiniti ono
što sam učinio. Tako mi je žao.”
Njegova isprika nije dovoljna.
Nekoć bih bila zahvalna na njoj, prihvatila bih mrvice koje mi je dobacio i
smatrala bih ga dobrim čovjekom, vjerovala bih da me poštuje.
No sada to nije dovoljno.
Želim sve - partnerstvo, njegovu ljubav, a želim i sigurnost i zaštitu u
budućnosti, tako da se ne moram brinuti da ću pasti kao žrtva nečijeg hira.
162
 Knjige.Club Books

Zahtijevam to.
“Ne vraćam se na Kubu. Ja sam tvoja supruga. Mjesto mi je pokraj tebe.
Zavjete koje smo dali na vjenčanju - želim ih održati. Ali ne možemo imati takav
život budemo li stalno u opasnosti. I što nam preostaje? Da se negdje sakrijemo?
Umorna sam. Umorila sam se od toga da se pretvaram manjom od mrvice
kako nitko ne bi napao mene i moju obitelj. To smo činili na Kubi, kad su nas
očeve odluke odvele u propast, i neću to opet učiniti. Umorna sam od stalnog
straha, od toga da mi životom upravljaju tuđe odluke. Želiš me, želiš sa mnom
osnovati obitelj. Onda izvoli to popraviti.”
“Što želiš da učinim?”
Pogledam ga u oči. “Što god bude potrebno.”
“Ostat ćeš uz mene?”
Ovo je prilika za novi početak našeg odnosa; neovisno o tome kako je
započeo, u ovom trenutku zbog naše budućnosti, ja biram njega.
“Hoću.”
Iz džepa sakoa izvuče kutijicu. “Nisam to učinio kako valja prvi put; nadam
se da ću ti ovoga puta uspjeti nadoknaditi.”
Anthony klekne preda mnom i otvori kutijicu.
Dijamant je manji od onoga koji mi je dao u Havani, od prstena koji je negdje
na mrtvacu. Novi prsten ima okrugli kamen okružen sitnijim dijamantima.
Prekrasan je, svakako izgleda kao nešto što bih odabrala za sebe.
“Prelijep je.”
Pružim ruku Anthonyju i on mi stavi zaručnički prsten na prst, pokraj
jednostavne burme koju mi je dao kad smo se vjenčali na Kubi.
Mahnito se grlimo, zapanjuje me žestina moje požude.
Oduvijek su mi govorili da ne smijem željeti više od onoga što mogu dobiti,
da budem pristojna, poslušna, da svoje želje podređujem potrebama obitelji, učili
su me da će moje najveće postignuće biti to što ću nekome pripadati. Više nije
tako. On će pripadati meni. On će morati zavrijediti moju ljubav.
Neću pristati na manje.

163
 Knjige.Club Books

Trideset jedan

Helen

Popis poginulih i nestalih objavljen je u Miami Heraldu. Pregledala sam imena,

stisnuta grla, tražeći Toma.
Njegova imena tamo nema.
Traži li on moje ime na popisu, ili je ovdje, traži mene, pita li se jesam li
možda jedna od bezimenih žrtvi čija su tijela pronađena, no još nisu
identificirana?
Proganja me strah od nepoznatog.
Nakon uragana živimo neprestano čekajući vijesti, oporavak je mnogo sporiji
nego što bi trebao biti jer mnogi još nisu našli odgovore na ono što se dogodilo 2.
rujna. Ne mogu zamisliti kako bi bilo otkriti da sam izgubila voljenu osobu tako
što sam joj ime pronašla u novinama. Kako uopće živiš nakon toga? Želiš li uopće
živjeti?
Koliko se god nadala da ću na popisu vidjeti Tomovo ime, crno na bijelom,
među poginulima i nestalima, mnogo se više brinem da ću tamo naći tetu Alice.
No nema ni njezina imena.
Johna nema, pa sam se okrenula novinama i bolničarkama u potrazi za
vijestima. Kažu da Nacionalna garda ne dopušta ljudima da se vrate kući. Toliko
je leševa da nije sigurno. Još traže žrtve na kopnu i u moru.
Kakvih se užasa John nagledao pomažući u spašavanju?
Ljudi i dalje podliježu ozljedama; neki su jednostavno nestali, tijela im nema,
a njihove obitelji očajnički tragaju za njima.
Nisam sigurna što bi bilo gore, konačnost smrti ili neizvjesnost kad tijela
nema, kad ne možeš staviti točku na kraj i pomiriti se s njim. A opet, kako se
pomiriti s ovakvim užasom?
Nekima to nikad neće uspjeti.
Čini se kao da se spustila Božja ruka i potpuno promijenila svijet koji smo
poznavali. Nestale su cijele obitelji, odnijeli su ih voda i vjetar, a živima su ostala
pitanja:

164
 Knjige.Club Books

Zašto smo mi pošteđeni kad toliki mnogi nisu?

Sa svakim danom koji prolazi bez Toma, Lucy i ja sve više postajemo obitelj,
a ja se navikavam na pomisao da ću je sama odgajati, dopuštam si sanjati o životu
bez njega. Katkad je lako zaboraviti da je uopće postojao, moja me beba potpuno
zaokuplja, kao da ništa drugo prije njezina dolaska na svijet nije bilo važno. Moj
se život podijelio na “prije” i “poslije”, i sada sam se kao majka i ja
ponovno rodila.
No u drugim ga trenucima ne mogu zaboraviti, sjećam se težine njegova tijela
koje me pritišće o madrac, sjećam se njegova vrućeg daha na vratu, njegovih
ruku...
Naglo se probudim, srce mi divlje lupa, tijelo mi je obliveno znojem.
Okrenem se prema kolijevci koju su bolničarke donijele za Lucy, tako da može
spavati sa mnom u sobi.
Prazna je.
Skočim iz kreveta, plahte se vuku za mnom.
“Helen. Beba je kod mene. Tu je.”
John priđe krevetu iz svog kuta sobe, Lucy mu je u naručju. Oprezno mi je
pruži.
“Nisam te htio uplašiti. Sinoć sam se vratio i htio sam te doći pogledati.
Spavala si, no Lucy je bila budna pa sam te samo htio pustiti da se odmaraš.”
Pomognem bebi da prihvati dojku, srce mi i dalje neugodno preskače.
“Ne, sve je u redu, samo sam ružno sanjala. Kad sam se probudila, nje nije
bilo, pa sam pomislila da ju je Tom uzeo.”
John mi pomiluje kosu. “Na sigurnom si.”
Hoće li to ikada biti istina? Ili ću se zauvijek morati ogledati preko ramena,
sve dok mi je muž živ?
“Drago mi je što si se vratio živ i zdrav. Je li bilo užasno?
“Mislio sam da sam u ratu vidio najgore što se ljudima može dogoditi. No
ništa me nije pripremilo za ovo. Na bojnome polju očekuješ smrt, ali ovo nisu bili
vojnici. Ovo su bile žene i djeca. Ljudi zarobljeni u svojim domovima, koji nisu
imali kamo kad je stigla oluja.”
“Jesi li dobro?”
“Jesam. Koliko god bilo užasno, pomoglo mi je što sam mogao nešto
poduzeti. Bila je tamo jedna curica s iščašenim ramenom, trebalo ga je namjestiti.
Bila je vrlo hrabra. Izgubila je oca i brata, a nju smo pronašli ispod hladnjaka.
To čak nije bio njihov hladnjak, donijela ga je oluja tko zna odakle. Kad smo
je pronašli, mislio sam da je mrtva. No onda sam shvatio da još diše. Trebalo nas
je nekoliko da skinemo taj hladnjak s nje. Čudo je što je preživjela. No, ozdravit
će. Doveli smo je ovamo u bolnicu.”
“Drago mi je što si joj uspio pomoći. To ti dobro ide - briga o drugima.”
165
 Knjige.Club Books

“Da, dobro je bilo. Usred onog užasa bilo je nade. Ne znam. Izgleda da mi je
moj posao, posao liječnika, nedostajao mnogo više nego što sam mislio.
U ratu si za mnogo njih mogao učiniti tek vrlo malo. Bilo je teško pogledati
nekome u lice i znati da vjerojatno neće preživjeti, da su mi unatoč svem mojem
školovanju i iskustvu, ruke vezane. Zaboravio sam koliko je dobro kad uspiješ
nekome dati priliku da preživi.”
“Mogao bi se ponovno početi baviti medicinom, zar ne?”
“Možda.”
“Želiš li to?”
“Ne znam. Po povratku iz Francuske, nisam mogao shvatiti zašto sam ja
preživio kad su toliki poginuli. I ja sam želio umrijeti jer je bilo mnogo teže živjeti
s njihovim glasovima u glavi, s njihovim posljednjim trenucima koji su mi se
neprestano vrtjeli u mislima. No sada mi se čini da osim smrti postoji još nešto.
Možda ipak postoji nešto što bih trebao učiniti dok sam ovdje na Zemlji.”
“Spasio si nas.”
“Ne. Ti si se sama spasila. Učinila bi sve što je u tvojoj moći kako bi zaštitila
Lucy. Ja sam se samo slučajno našao u blizini u pravom trenutku.”
“Ubit ću ga.” Riječi su glasnije nego što su trebale biti u mraku i tišini noći,
no nikada u životu nisam bila ozbiljnija. “Bože mi pomozi, ali ako dođe po mene
i Lucy, ako je samo pokuša povrijediti, ili uzeti, ubit ću ga.”
John utihne na trenutak, a ja se pitam jesam li ga užasnula svojom iskrenošću,
možda se ne može nositi s bijesom što u meni gori, blistavim i žarkim.
Sagne se i poljubi me u čelo, pa mi šapne na uho.
“Nikad te više neće povrijediti.”

Kad se ujutro probudim, Johna nema. Bolničarka mi je rekla da je otišao po hranu

i da će se brzo vratiti.
“Brzo se oporavljate”, rekla mi je. “A i vaša beba je dobro. Ubrzo će vas
pustiti kući.”
Toliko sam bila usredotočena na oporavak, na to što će se dogoditi ako nas
Tom pronađe, da nisam razmišljala o budućnosti, o tome kamo ćemo kad nas
puste iz bolnice. Nisam ništa doznala o teti Alice, a nakon prizora koje mi je John
opisao i fotografija uništenja koje je za sobom ostavio uragan kojih su pune
novine, ne mogu zamisliti povratak u Islamoradu.
Istodobno, ni Key West više nije moj dom, pogotovo ako je Tom živ.
“Imate posjetitelja”, najavi jedna od bolničarki, znakovito širi oči. “Novoga.
Muškog.”
Srce mi lupa. “Je li rekao kako se zove?”
“Kaže da se zove Matthew.”

166
 Knjige.Club Books

Vraća se s čovjekom u kombinezonu i bijeloj košulji.

Prepoznajem ga iz svratišta - radio je kao recepcionar za moju tetu.
Drži kapu u rukama, a izraz njegova lica sve govori.
“Nema je više”, kažem.
“Da.” Glas mu prepukne.
Suze mi naviru na oči i vlaže mi obraze.
“Što se dogodilo?” upitam.
“Gadno nas je pogodilo. Svratiste nije bilo dovoljno čvrsto, nije se moglo
oduprijeti vjetru i vodi. Otišla je provjeriti kako si ti, jesi li na sigurnom. Ceste su
već bile poplavljene kad je krenula i morala se vratiti. Pokušali smo u svratištu
pričekati da oluja prođe; nismo imali kamo.” Oči su mu pune suza. “Samo nas je
dvoje preživjelo. Ostali...”
Obriše čelo.
“Volio sam tu ženu. Tvoju tetu. Radio sam gotovo deset godina za nju, kad ti
je tetak još bio živ, a i poslije. Oduvijek sam mislio da ću joj moći to reći. Da će
se naviknuti na tu pomisao. Znao sam da joj je stalo do mene, ali nisam znao hoće
li i ona osjećati isto kao ja, ako...” Glas mu opet prepukne. “Bilo bi mi draže da
sam ja umro.”
“Tako mi je žao.”
“Voljela te”, kaže mi. “Stalno mi je pokazivala tvoja pisma. Jako se ponosila
tobom.”
Ne mogu govoriti, grlo mi se stisnulo od suza.
“Ostalo je nešto novca”, nastavlja on. “Životno osiguranje. Pet tisuća dolara.
To je namijenila tebi.”
Razjapim usta. Ne mogu ni zamisliti toliki novac.
“Svaki ju je tjedan uplaćivala. Znala je da je želi ostaviti tebi. Ponosila se
tobom, no brinula se. Tom joj nije bio drag, a nakon smrti roditelja, znala je da
nećeš imati kamo ako se njoj nešto dogodi. Željela ti je pružiti priliku.”
“Ne mogu...”
“Rekla mi je od čega si pobjegla one noći kad si došla, noći prije nego što je
poginula. Rekla mi je da tražiš novi život za sebe i djetešce.
Ono je svratiste bilo njezin život. Nitko te neće kriviti ako uzmeš novac od
police i odeš, teta ti to sigurno ne bi zamjerila. Ali ako to ne učiniš, ako želiš ostati
i opet ga izgraditi, ja ću rado ostati i pomoći. Zemljište je bilo njezino, ti ćeš ga
naslijediti. Svi su je voljeli. To svratište koje je stvorila nešto je značilo, dalo je
ljudima posla, pružilo im je priliku. Bilo bi šteta kad bi njezino nasljeđe
nestalo zbog oluje.”
Suze mi klize niz obraze. Ne mogu zamisliti svijet bez tete Alice, bez pisama
koja smo razmjenjivale cijeloga života. Tješi me samo pomisao da je sada sigurno

167
 Knjige.Club Books

sa svojim voljenim suprugom, da je na boljem mjestu. A ipak, pogrešno je što više

nije ovdje.
“Odsjest ću kod sestre u Miamiju dok čekamo da nas puste kući”, doda
Matthew. “Ostavit ću ti adresu za slučaj da ti štogod zatreba.”
“Kakvi su planovi za pogreb za tetu Alice? Htjela bih prisustvovati.”
“Cijeli život proživjela je u Islamoradi. Ne bije trebalo drugdje pokopati.”
Teško proguta. “Njezin je muž pokopan na rubu imanja, sigurno bi željela da je
ondje pokopaju.”

Nakon smrti roditelja obuzela me tuga, no Tom i ja tek smo se bili vjenčali i
njegova blizina bila mi je dovoljna utjeha.
Ne sjećam se da je bio osobito nježan prema meni, no sjećam se koliko me
tješila pomisao da nekome pripadam. Više nisam bila kći, ali sam bila supruga i
tako nisam bila sama.
No sada više nema ni Alice, a ja nemam obitelji osim svoje kćeri. Ostavila
sam muža. Ne pripadam nikome.
Je li se tako i Alice osjećala nakon muževe smrti? Njezina su pisma bila puna
priča o životu koji je stvorila u Islamoradi i ja sam se uvijek divila tome kako je
pronašla vlastiti put umjesto da ispunjava tuđa očekivanja.
Ne razumijem svijet, ne mogu shvatiti zašto odlaze dobri ljudi poput Alice, a
ostaju oni ogrezli u zlu.
Preplave me svi osjećaji proteklih dana, počnem plakati i nekako nisam u
stanju prestati, kao da se u meni otvorio ventil.
“Što se dogodilo?”
Podignem pogled prema Johnu koji je ušao u moju sobu, zabrinuta lica.
“Teta?”
Kimnem.
Sjedne pokraj mene na krevet, zagrli me i drži sve dok se ne isplačem. Suzama
mu natapam košulju.
Odmaknem se i pogledam ga u oči s mukom hvatajući dah.
“Recepcionar iz svratišta došao mi je reći što se dogodilo”, kažem. “Samo je
dvoje preživjelih. Svi su drugi poginuli. Žele je pokopati na otoku.”
Čvrsto me drži, a ja opet zaplačem, jecaji mi razdiru tijelo, sve dok napokon
ne zaspim.
Probudim se usred noći nakon još jedne noćne more. Suze su presahnule. John
spava pokraj mene u bolničkom krevetu, pola tijela visi mu preko ruba, noge je
ispružio preko podnožja.
U mraku, dok spava, dopustim si da ga promotrim.

168
 Knjige.Club Books

Rekao mi je koliko ga nakon rata uznemiruje buka, no pitam se progone li ga

noćne more, kao i mene, opsjedaju li ga užasi rata dok spava.
Položim mu glavu na rame, slušam kako diše, a kad opet zaspim, noćnih mora
više nema.

Idućeg dana na popisu nestalih i umrlih u novinama nalazim jedno važno ime
među nestalima:
Thomas Berner.

169
 Knjige.Club Books

Trideset dva

Elizabeth

Naglo se probudim u mraku, a pogled na Sama koji spava u naslonjaču pokraj

bolničkog kreveta i njegovo tiho, ritmično hrkanje, ne pomogne mi baš da se
smirim.
U mraku, u snu, opet sam u vagonu, u lijesu punom vode.
Ponovno proživljavam one zadnje trenutke, nadu koja nam je tako naglo
oduzeta. Najviše me proganjaju oni koji su sve to propatili, oni koji su sporo
umirali. Mene je odjednom preplavio mrak, no što je s drugima? S onima koji su
bili tako blizu, koji su nadohvat ruke vidjeli spas, a onda im je oduzet dok su tonuli
u očaj, shvaćajući da je smrt neizbježna, dok su gledali kako njihovi voljeni
ginu pred njima.
Zašto neki pate, a drugi su toga pošteđeni?
Priče koje dolaze s otoka uistinu su stravične. Tijela se pojavljuju daleko od
puta kojim je prošla oluja, odnijelo ih je kilometrima daleko. Neki su umrli od
zadobivenih ozljeda, drugi su previše slabi i ne očekuje se da će preživjeti. Nije
dovoljno preživjeti samu oluju; bilo ih je koji su je preživjeli neposrednu opasnost
da bi na kraju podlegli ozljedama.
Nisam sigurna hoću li ikad više prospavati noć.
Ništa nisam doznala o bratu.
Vladini su uredi otvoreni, pa je Sam uspio potvrditi da je moj brat uistinu
radio u kampu - u onome kod trajektnog pristaništa, do kojega nikada nismo stigli.
Nitko ne zna što mu se dogodilo. Za mnogima se još traga, vode se kao nestali.
Ili su mrtvi.
Moje tjelesne ozljede zacjeljuju, smanjila mi se čvoruga na glavi, manje me i
boli, a modrice zadobivaju ružnu boju za koju mi bolničarke tvrde da je znak
“oporavka”. Da barem mogu isto to reći i za cijelu sebe, da barem mogu tako lako
izbaciti užase iz glave.
Uzmem Sama za ruku koju je ispružio pokraj mojih pokrivenih nogu na
bolničkom krevetu. Prevrnem se na bok i prepletem nam prste.

170
 Knjige.Club Books

Buketa više nema, zamolila sam bolničarku da ga se riješi. Da se barem tako

lako mogu riješiti i sjećanja na Frankove riječi.
Sam i ja moramo razgovarati, nisam još uspjela raspetljati sve njegove laži,
no sada to nije važno. Moje prijašnje brige blijede u usporedbi s gubitcima koje
su toliki mnogi propatili, i sada mi je važno samo to da sam živa i na sigurnom.
Zatvorim oči i utonem u san, i dalje držeći Sama za ruku.
U petak me liječnici odluče otpustiti iz bolnice, pa mi Sam pomogne naći sobu
u hotelu u Miamiju, gdje je on spavao kad ne bi bio pokraj mene u bolnici. Čekam
u bolničkoj čekaonici dok Sam obavlja poslovni telefonski poziv. Pokraj mene
sjedne žena s djetešcem u naručju. “Prekrasna je”, kažem.
Ona radosno blista. “Hvala. Zove se Lucy.”
“Divno ime.”
Nekako mi je poznata...
“Već smo se upoznale, zar ne?” upitam sjetivši se. “Još si bila trudna. U
Rubynu restoranu u Key Westu. Ti si Helen. Dala si mi pitu.”
Ona razrogači oči. “Jesmo. Elizabeth, zar ne? Tražila si dečka. Jesi li ga
našla?” .
“Nisam tražila dečka, nego brata. Ne, nisam ga našla. Otkrili smo da je radio
u jednom od kampova, no nitko ne zna što mu se dogodilo. Toliko ih je nestalo.”
“Zahvatila te oluja?” upita Helen.
“Da. Pokušali smo pobjeći vlakom s Islamorade. Plimni val odnio ga je s
tračnica.”
Helen se osupne. “To je zacijelo bilo užasno.”
“Bilo je. Udarila sam glavom o nešto, pa su me zadržali na promatranju. No,
napokon su me danas otpustili. Dosta mi je bolnica za cijeli život.” A onda se
sjetim zašto mi je preporučila Sunrise Inn, sjetim se što mi je Sam rekao za ljude
koji su ostali. “Čula sam za tvoju tetu. Stvarno mi je žao.”
Suze joj navru na oči. “Hvala ti.”
“Nisam je stigla dobro upoznati u svratištu, no prema svemu što sam vidjela,
činila mi se kao divna osoba. Svratiste je bilo stvarno ugodno.”
“Bila je divna, zaista.”
“I tebe je uhvatila oluja? Tako si završila ovdje?” upitam.
“Da. Otišla sam iz Key Westa malo prije oluje. Loš trenutak, bojim se.”
Pokažem prema bebi u njezinu naručju. “Rodila se prije oluje?”
“Tijekom.”
Osupnem se. Nakon svega što sam doživjela, ne mogu ni zamisliti porod u
takvim uvjetima. “Kako ste preživjele?”
“Ni sama ne znam točno”, odvrati Helen. “Imale smo sreće.” Nasmiješi se. “I
imale smo anđela čuvara koji nam je pomogao.”

171
 Knjige.Club Books

“Što ćeš sada?” upita me Helen.

“Nisam odlučila. Voljela bih doznati što se dogodilo mom bratu. Došla sam
ovamo nadajući se da će mi pomoći, ali sada samo želim znati da je dobro.”
“Moj je prijatelj bio u jednom od kampova”, odgovori Helen. “Možda poznaje
tvog brata ili ti može dati kakav naputak. Rado ću ga pitati.” Učas joj se promijeni
izraz lica i obasja ga osmijeh, ugledala je nekog meni iza leđa. “Evo ga.”
Okrenem se i ugledam stasitog muškarca u otrcanoj odjeći, hoda prema nama,
ima oči samo za Helen i bebu.
Zgrabim rukohvat stolca.
“Bolničarke su mi rekle da si otišla na zrak”, kaže joj. “Kako si?”
Najprije prepoznam njegov glas, nije se promijenio unatoč vremenu,
udaljenosti i ratu što nas dijeli. Zvuči kao naš otac.
“John.”
Okrene se od Helen i pogleda me. Trepne. “Izgledaš kao...” Lice mu se objesi
od šoka. “Elizabeth?”
Briznem u plač.

Prije nekoliko dana možda bih ga zagrlila, no sada malo bolje razumijem što je
prošao i opreznija sam, spremna sam mu dati prostora.
Helen se ispriča i s djetetom ode u svoju sobu, tako da John i ja možemo
razgovarati.
“Živ si”, kažem. “Bojala sam se da si poginuo.”
“Što radiš ovdje? Zašto nisi u New Yorku?” upita on.
Duboko udahnem, priberem se. “Došla sam te potražiti. Ali nisam znala gdje
si, pa sam završila u Key Westu jer je tvoje posljednje pismo imalo poštanski žig
od tamo, i otišla sam u restoran - k Ruby - gdje mi je konobarica, tvoja prijateljica
Helen, rekla da veterani žive na sjeveru. Pa sam otišla u Islamoradu. Onda je došla
oluja. Pokušali smo pobjeći, ali bilo je prekasno. Bili smo u vlaku kad nas je
zadesio uragan.”
Užasne se. “Bogu hvala što si živa”, kaže, priđe mi i čvrsto me zagrli. “Ne
mogu vjerovati da si ovdje.” Odmakne se i odmjeri me pogledom. “Toliko te dugo
nisam vidio. Bila si tek djevojčica.”
“Više nisam.”
“Ne, više nisi.” Namršti se. “Sama si došla? Iz New Yorka?”
“Željeznicom gospodina Flaglera.”
“Trebao bih biti iznenađen, ali nekako nisam. Oduvijek si bila najhrabrija od
nas.”
“Nisam baš sigurna da sam hrabra. Više sam bila očajna. Uostalom, nije da
sam se imala kome obratiti. Nismo znali kako da ti se javimo.”

172
 Knjige.Club Books

Na licu mu vidim nešto što izgleda kao stid. “Nisam mislio da ćeš me trebati.
Imaš pravo, trebao sam ostati u kontaktu.”
“Zašto nisi?”
Snuždi se. “Ne znam. Da ti barem mogu pružiti bolje objašnjenje, da to barem
mogu samome sebi objasniti. Imao sam osjećaj kao da se utapam u New Yorku,
kao da me guši, i morao sam otići, morao sam se izgubiti negdje gdje me ljudi ne
poznaju, ne očekuju da budem isti kao onaj čovjek kojega su poznavali prije rata.
Govorio sam samome sebi da vam je svima bolje bez mene.”
“Nije nam bilo bolje. Ni sada nam nije bolje. Teško je. Mami nije dobro.
Nema više oca ni Georgea, a nema više ni novca.”
Johnu se otme psovka. “Žao mi je, Elizabeth. Nisam znao da više nema novca.
Pretpostavio sam da je kriza ostavila utjecaja na financije, no nisam mislio da će
sve izgubiti.”
“Ali znao si da njih više nema. Znao si da smo same.”
“Mislio sam da su se pobrinuli za vas.”
“Nisu.” Gorko se nasmijem. “Posao je propao. Otac je pokušao spasiti što je
mogao i zato je posudio mnogo novca od tipova kojima ne želiš dugovati.”
“Od koga?” upita John.
“Ne znaš ga. Vjeruj mi, ne želiš ga znati.”
“Taj ti čovjek prijeti? Pokušava naplatiti dug?”
“Na neki način. Nismo nikako mogle otplatiti dug, pa je pristao na to da mu
platimo drukčije. Trebala bih se udati za njega.”
“Šališ se.”
“Ne.” Izvučem golemi dijamant iz torbice.
On se lecne. “Malo je pretjeran.” Uzdahne. “Ne bi se trebala udavati za
nekoga koga ne voliš. Kako je otac mogao biti tako nesmotren?”
“Vjerojatno je samo bio očajan. Živjeli smo na visokoj nozi, a on nas
vjerojatno nije želio razočarati.”
“Pa te onda prodao gangsteru.”
“Mislila sam da će pomoći - dvije muhe i tako to - riješit ću se duga i osigurati
nam dovoljno novca za budućnost.” Zadrhtim. “Ali ne mogu se udati za njega.”
“Naravno da ne možeš. Što ćeš učiniti?”
“Ne znam.”
Koliko god se trudila, ne vidim izlaz iz toga.
“Sjetiš li ih se kad?” upitam. “Oca i Georgea?”
“Katkad.”
“I ja.” Duboko udahnem. “Trenutak prije nego što je val preplavio vagon
znala sam da ću umrijeti. I shvatila sam da to ne želim. Misliš li da su se i oni tako
osjećali prije nego što su si oduzeli život?”
173
 Knjige.Club Books

“Ne znam. Bože, nadam se da nisu.”

“Dugo sam bila bijesna na njih. Bijesna što su nas ostavili da za njima
počistimo nered. Dugo sam se ljutila i na tebe”, priznajem. “Bila sam uzrujana što
si otišao, što nisi bio jači.” Preplavi me sram. “Nisam znala kako ti je bilo.”
“Nitko ne zna tko to nije proživio.”
“Imam noćne more”, šapnem. “Vrištanje. Plač. Tijela. Mrak. Bilo je tako
hladno, osjećala sam kako mi nosi tijelo...”
“Noćne more će ostati. Da ti barem mogu reći da neće, ali postat će dio tebe.”
Duboko udahnem i postavim mu pitanje zbog kojeg sam došla, iako odgovor
već znam, iako sam već negdje putem i sama shvatila da John nije rješenje koje
sam tražila.
“Hoćeš li se ikada vratiti kući?” upitam.
Sada shvaćam - dječak koji je otišao u rat sada je čovjek koji stoji preda
mnom. Čovjek kojega više ne prepoznajem, no ipak bih ga voljela upoznati.
“Ne znam”, odvrati John.

Ostatak dana provodimo zajedno, upoznam ga sa Samom. Proveli smo sate u

razgovoru u bolničkoj čekaonici, no onda je stigao trenutak za polazak, pa sam
dala Johnu naziv i adresu hotela gdje nam je Sam našao sobe.
“Sigurno ne želiš ostati sa mnom?” upita me.
“Lijepo od tebe, ali bit ću dobro. Želim se maknuti iz bolnice, spavati u
normalnom krevetu, odjenuti nešto normalno i ponovno se osjećati kao da sam
svoja.”
“Imam nešto novca”, ponudi on. “Nije mnogo, ali uštedio sam većinu svojih
plaća.”
Iz džepa izvučem dijamantni prsten koji mi je dao Frank. “Ne brini se. Ovo
će mi pomoći ako se nađem u nevolji.”
Prije sam se previše bojala založiti ga, no mogao bi mi omogućiti novi početak
u životu.
“Onaj tip...” John pokaže glavom prema vratima kroz koja je izišao Sam,
otišao je po automobil. “Čini se da je dobar.”
“Nadam se da jest. Nisam sigurna koliko dobro procjenjujem karakter, no
nakon ovakvog iskustva...”
“Vidiš ljude u njihovu najboljem i najgorem izdanju, pa ih bolje možeš
procijeniti”, dovrši John umjesto mene.
Kimnem. “A ti?” upitam.
“Što sa mnom?”
“Ona žena u bolnici. Helen. S bebom. Je li to moja nećakinja?”
“Nije.”

174
 Knjige.Club Books

Iznenadim se. “Gdje joj je otac?”

Ne odgovara.
“Što ćeš učiniti?” upitam.
“Kako to misliš?”
“Sa ženom? I djetetom? Stalo ti je do njih.”
“Ne znam. Ja nisam... nisam im nitko i ništa. Samo sam joj pomogao kad joj
je bilo teško.”
“Nazvala te svojim prijateljem. Gledala te kao da si nešto više od toga.”
Bljesak nečega što se doima kao nada pomiješana s bolom prijeđe mu preko
lica.
“Ona ima muža.”
“Ali nije s njim, zar ne? Voli li ga?”
“Ne znam. Kako je mogu to pitati?”
“Jesu li razvedeni?” upitam.
Ne mogu zamisliti da bi moj stariji brat, ratni heroj, nekome ukrao ženu. No,
opet, ne znam što se sve promijenilo.
“Ostavila ga je”, odvrati John.
“Dakle, nije više uistinu u braku.”
“Ne, nije. On je na popisu nestalih nakon oluje. Ali tamo je još ludnica; to bi
moglo svašta značiti. Možda je nestao, možda je mrtav, možda je na putu za
Miami.”
“Onda još uvijek imaš priliku. Rješavaj problem za problemom. On nije
ovdje, ti jesi. Meni se čini da bi ona ostala s njim da je to htjela. Odlučila je otići
i pokušati sama. I ti bi trebao tako pokušati.”
Usne mu se izviju u osmijeh. “Nisi se promijenila, zar ne?”
“Jesam, ustvari. Više nisam djevojčica. I vrijeme je da sama riješim svoje
probleme.”

175
 Knjige.Club Books

Trideset tri

Elizabeth

Sam i ja prijavili smo se u hotel u Miamiju pod lažnim imenima, kao brat i sestra
koji su doputovali iz Connecticuta. Krinka nam nije osobito uvjerljiva s obzirom
na to da nemamo mnogo prtljage i očito je da smo ozlijeđeni - doimamo se točno
kao ono što jesmo, kao ljudi koji su pobjegli iz prirodne katastrofe i još su u šoku,
no nadam se da će to biti dovoljno da omete Frankove ljude ako nas traže.
Naravno, Frank je previše važan da bi sam došao ovamo, naš ga odnos ne
zanima dovoljno da bi učinio išta više doli poslao nekoliko potrčka za mnom da
me potraže. Možda je zadovoljan znajući da je Sam sa mom, a buket je bio samo
formalnost.
Najgore je to što ne znam.
U tišini odemo do soba. Previše je toga neriješeno između mene i Sama, toliko
je toga o čemu još nismo razgovarali. Da Frank dođe po mene, bi li me Sam
zaštitio? Mogu li mu vjerovati?
Stanemo pred vratima.
“Tu smo”, kaže Sam otvorivši vrata moje sobe. “Želiš li da je pregledam?”
“Molim te.”
Izvuče pištolj iz pojasa hlača.
Slijedim ga u sobu i zatvorim vrata za nama, pa se naslonim na zid. Sam spusti
naše torbe na pod i upali svjetlo. Vojnički precizno prođe kroz sobu, napeta tijela,
s pištoljem u ruci. Spusti ga tek nakon što pregleda kupaonicu i ormar.
“Večeras bi ovdje trebala biti na sigurnom. Ja ću biti u susjednoj sobi.”
“Bojiš se da će Frank doći po mene?”
“Ne znam. Ono cvijeće...”
“Uplašilo me”, priznajem, koliko god mi to bilo teško. Oduvijek sam se
ponosila svojom sposobnošću preživljavanja, svojom snagom, i užasno se
osjećam zato što mi je Frank Morgan to oduzeo.
“Znam. Nemamo dovoljno dokaza da ga uhitimo”, kaže Sam. “Frank nije
glup. Godinama je gradio dobre odnose s ljudima u vladi. Govorka se da čak i u

176
 Knjige.Club Books

FBI-u ima kontakte, što me ne bi iznenadilo. I drugi su agenti pokušavali

naći dokaze protiv njega, pa su ih dočekale nevolje i smrt.”
“Misliš da je otkrio da radiš za vladu? Da si u FBI-u?”
“Ne znam. Dio razloga zbog kojih su me odabrali za ovu misiju jest i to što
me u njujorškim krugovima ne poznaju. Veći dio karijere proveo sam na Floridi i
na Kubi. No Frank ne ostavlja dojam čovjeka prepunog povjerenja, pa me ne bi
čudilo da je malo prokopao po mojoj prošlosti.”
“Mora postojati nešto što će mi pomoći da se izvučem. Sigurno je učinio nešto
zbog čega će završiti u zatvoru.”
“Jako pazi na to koga pušta blizu sebe. Kupuje odanost kombinacijom straha
i pohlepe. Obični šljakeri koji rade za njega nisu pouzdani, pa nemaju prave veze
s njim i ne mogu nam pružiti dokaze.”
“Ja sam mu blizu. Tko ima bolji pristup osobnim informacijama od supruge?”
“Nećeš se udati za Franka Morgana.”
“Zato što je zločinac?” upitam, srce mi mahnito tuče u grudima.
Reci mi da nisam sama u ovome. Reci mi da i ti mene želiš, da ovo nije samo
posao, da me želiš otkad si me vidio u vlaku, da...
Mišić mu titra na licu. “Ne, ne samo zato što je zločinac.”
“Onda zašto?”
“Znaš zašto.”
“Nikad mi nisi rekao”, odvratim. “Kako bih znala?”
“Zato što si moja.”
Njegove riječi nisu glasnije od šapta, no u tišini hotelske sobe, uz ritam
mojega srca, čujem ih kao da je vikao.
“Ne želim noćas biti sama”, kažem i nesigurno zakoračim prema njemu.
Stanem dovoljno blizu da ga mogu zagrliti oko vrata i spustiti mu glavu, tako
da su nam usne gotovo spojene.
“Vjeruješ li mi?” upita on.
Vjerujem.
“Da, svim srcem. Hoćeš li me poljubiti? Kako valja?”
Sam odgovori dodirom usana, rukama oko mojega struka, čvrsto me privija
uza sebe. Ljubi me nježnošću koju nisam očekivala, kao da učimo jedno drugo,
pažljivo i polako.
“Već sam to radila”, govorim ne odmaknuvši se od njega.
Mislim da ga dovoljno dobro poznajem i da se ne moram brinuti o njegovoj
reakciji, ne očekujem osudu. Ipak, muškarci su čudni kad su ove stvari u pitanju,
pa ne znam što će reći.
“I ja”, odvrati on uz osmijeh, pa pomakne ruke uz moja leđa do ruba haljine.
“Ovime ćemo sve zakomplicirati”, upozori me on raskapčajući prvi gumb.
177
 Knjige.Club Books

“Ne bojim se komplikacija”, promrmljam ljubeći mu vrat.

“Možda se ti ne bojiš...” Otkopča drugi gumb. Pa treći.
Haljina padne na pod.
Ono što me najviše čudilo tijekom lijenih popodneva provedenih s Billyjem
na njegovu kauču, dok mu roditelja nije bilo kod kuće, tih ukradenih popodneva,
bilo je to kako je moguće toliko mnogo otkriti o nekome, upoznati čitave dijelove
te osobe - pjegice na leđima, zvuk njegovih uzdaha, drhtaj tijela uz tvoje - a da
toliko toga ostane nepoznato. Mislila sam da je tjelesna intimnost koju smo
dijelili tih davnih godina bila poput ključa koji će mi dati pristup zaključanoj sobi
u kojoj se krilo sve ono zanimljivo, a u stvarnosti je to bila potpuno drukčija soba
- nezanimljiva, dosadna, s kvrgavim kaučem i ružnim pogledom na cestu.
Nisam spremna podijeliti cijelu sebe sa Samom i zahvalna sam na toj podjeli
između seksa i intimnosti, prilici da odaberem koje ću dijelove sebe dati drugome,
slobodi koju mi to pruža.
Zajedno padnemo na krevet, nespretnih ruku, ostatak odjeće leti na pod,
preplićemo udove, a moj smijeh prolama se zrakom.
“Prelijepa si”, šapne mi Sam.
Nasmiješim se i zajašem ga. “Sretna sam”, odvratim i ljubim ga.
Drukčije je nego s Billyjem. Možda ima nešto u tim starijim muškarcima, koji
su vidjeli svijeta i poznaju sami sebe. Ili sam se možda ja promijenila.
Unatoč ludilu oko Franka, prvi put u životu imam kontrolu nad budućnošću.
Prvi put otkad pamtim, osjećam se snažnom.

“Znaš ono što sam ti rekla, o bliskosti s Frankom.” Zurim u strop, položila sam
glavu na Samovo rame. “Možda bismo to mogli iskoristiti. Mogla bih prikupiti
informacije za tebe, mogla bih...”
“Nikako. Ozbiljno sam mislio ono što sam ranije rekao. Neću ti dopustiti da
se približiš Franku Morganu kako bi mi pomogla da ga strpam u zatvor. Previše
je opasno. On je preopasan.”
Oslonim se na lakat i zagledam u Sama koji leži na leđima.
“Nećeš mi dopustiti?”
“Znaš što sam htio reći.”
“Ne, ne znam. Frank Morgan je moj problem. Moj je otac posudio novac od
njega. A takav tip sigurno neće odustati. Na menije odgovornost pobrinuti se da
ne bude prijetnja mojoj obitelji.”
“Ovo nije igra. On nije školarac kojeg ćeš srušiti na koljena pokazujući mu
dekolte i nekoliko slatkih osmijeha. On je čudovište. Riješit će se svakoga tko mu
stane na put. A kad nekome želi zaprijetiti, prvo mu se obruši na obitelj. Djecu.
Možda još nisi vidjela tu njegovu stranu, ali to znači da je samo za sada nisi

178
 Knjige.Club Books

vidjela. Staneš li mu na put, upetljaš li mu se u posao, zaprijetiš li mu ikako -

likvidirat će te.”
“A što će tebi učinit? Ako je tako moćan, neće se libiti napasti saveznog
agenta. Pogotovo nakon što ga je taj savezni agent prevario i završio u krevetu s
njegovom zaručnicom.”
“Rekao sam da će biti komplikacija.”
“Je li ti žao?” upitam.
“Nimalo.”

179
 Knjige.Club Books

Trideset četiri

NEDJELJA, 8. RUJNA 1935.

Helen

Dva sam dana nakon Matthewova posjeta po glavi vrtjela njegov prijedlog da
ponovno izgradim Sunrise Inn, razmišljala sam o tome dugo nakon što su mi suze
presušile.
Područje će još neko vrijeme biti nenastanjivo. Bit će teško ponovno sagraditi
svratište čak i uz novac od osiguranja i Matthewovu pomoć. U djetinjstvu sam
gledala tetu Alice kako vodi posao, no ona je sve to radila tako da se doimalo lako,
iako znam da sigurno nije bilo.
Ništa ne znam o vođenju posla, ne znam kako dovesti goste u svratište.
Pametno bi bilo uzeti novac od osiguranja i započeti novi život negdje drugdje;
uostalom, ako je Tom još živ, sigurno će nas doći potražiti u Islamoradu.
Ipak, unatoč silnim sumnjama, neprestano zamišljam kako bi bilo da je
svratište moje, kojom bih bojom obojila kapke, kako bih sjedila s Lucy na trijemu
i gledala u more, pričajući joj o njezinoj prateti Alice; svratište je i
Lucyno naslijeđe. A možda nećemo samo nas dvije sjediti na tom širokom
trijemu. Možda, ako si iskreno priznam, koliko god me to plaši, možda i Johna
vidim tamo.
Nemogući snovi.
Katkad vidim nešto u njegovim očima, čujem privrženost u njegovu glasu i
pitam se je li moguće da nisam samo ja ta koja nas zamišlja kao nešto više od
prijatelja.
Ali ja sam i dalje tuđa žena, previše je toga o čemu John i ja nikad nismo
razgovarali, previše je toga s čim se još nisam spremna suočiti.
U nedjelju nas napokon puštaju iz bolnice, pa pratimo Johna na ispraćaj za
veterane koji su poginuli u oluji. S nama su njegova sestra Elizabeth i njezin
prijatelj Sam.
Što smo bliže parku gdje će se održati komemoracija, to je John potišteniji,
pa ga uzmem za ruku, prepletem prste s njegovima pokušavajući mu prenijeti
nešto svoje snage. Strašna je to nepravda, ti su se ljudi vratili kućama i

180
 Knjige.Club Books

ostatak života trebali su provesti hvaljeni poput junaka. A umjesto toga, samo su
iz jedne tragedije upali u drugu.
Koliko toga ljudi mogu izdržati prije nego što se slome?
Bez riječi prilazimo gomili što stoji pokraj ulaza u park Bayfront. Veterani
stoje zajedno, no John ne kreće prema njima. Umjesto toga me čvršće stisne za
ruku, kao da se boji da ću ga pustiti, kao da ne pripada k njima.
Sam i Elizabeth stanu iza nas, dajući Johnu prostora, a kad se okrenem, vidim
da se drže za ruke.
Iznad nas lete vojni avioni bacajući stotine ruža. Uslijedili su govori, molitve,
sve je strašno formalno. Sa svakim trenutkom John je sve napetiji, petlja po
košulji, meškolji se, tijelo mu podrhtava od energije koju jedva obuzdava, kao da
bi najradije pobjegao da može.
Napokon je gotovo i on se okrene bez riječi, pa pojuri prema izlazu iz parka,
pokraj sestre i Sama. Slijedim ga noseći Lucy na rukama.
John stane na izlazu, stisnutih usta.
“Nisam te trebao zvati da ideš sa mnom. Mislio sam da ću to moći podnijeti,
mislio sam da trebam doći, ali taj spektakl...” Žestoko opsuje. “Trebali su ih prije
evakuirati. Zašto nisu? Nisu im dali šansu. Kakvog smisla ima slaviti ih u smrti
kad im za života nisu dali priliku? Trebala si vidjeti u kakvom su stanju bili
kampovi, kako smo živjeli. Sve je ovo užasna farsa, ne znači prokleto ništa.”
Iskrivi lice navlačeći ovratnik košulje. “Nisam mogao disati. Stalno sam im vidio
lica, zamišljao sam njihove posljednje trenutke, kako su se ponadali, misleći da
stiže pomoć, a onda su ih opet ostavili na cjedilu.”
Prebacim Lucy na jednu ruku i priđem Johnu pa ga zagrlim.
Na trenutak se ukoči, a onda se opusti, osjećam kako u njemu popušta
napetost. Dugo ostanemo tako stajati, povjetarac leprša oko nas, drugi žalobnici
obilaze nas i odlaze.
Lucy se počne meškoljiti i ja se napokon odmaknem.
John duboko uzdahne, rumenih obraza. Nešto mu blista u očima, pogled mu
je pun osjećaja i ponovno zamišljam da su to isti osjećaji koji su i mene obuzeli:
zbunjenost, strah, želja.
Prerano je. Ja sam udana žena. Tu je i Lucy, cijeli se svijet okrenuo naglavce,
i - što je najvažnije - već me jednom muškarac razočarao. Kako ću preživjeti još
jedno razočaranje?
Ustuknem korak i stisnem Lucy čvršće u naručju.
John iskrivi lice. “Nisam smio...”
“Ne, ja sam...” duboko udahnem. Smiješno bi bilo sramiti se pred njim, s
obzirom na to što smo sve podijelili ovih tjedana, no ipak se stidim. Što ako
pomisli da tražim muškarca koji će se brinuti za mene sada kad sam
ostavila Toma? Tko bi si želio na vrat natovariti tuđu ženu? Tuđe dijete?

181
 Knjige.Club Books

Progutam knedlu. “Što ćeš sada?”

“Ne znam. Govori se da će preostale veterane koji su ostali u kampovima na
otocima dovesti ovamo. Priključiti ih Civilnom korpusu za očuvanje prirode.
Poslati ih u njihove kampove.”
Usta mi se osuše, ježim se, preplavi me vrućina. Naravno, znala sam da će
ovdje biti samo privremeno.
“Otići ćeš s njima?”
“Nisam... ne, ne želim se pridružiti korpusu. Dosta mi je vlade. Vojske. Ne
mogu ostati nakon svega.” Ušuti na trenutak. “Kamo ćeš ti?”
Nesigurno se nasmiješim. “Teta Alice mi je ostavila policu osiguranja.
Matthew mi je rekao za nju. Oko svratišta ima i zemljišta koje je bilo njezino.
Matthew bi htio da ga ponovno sagradim. Svratište je bilo njezin život. Tako bih
odala počast sjećanju na nju, noja ništa ne znam o vođenju svratišta. Možda bi
bilo pametnije uzeti novac i negdje drugdje započeti nanovo.”
“Podcjenjuješ se. Znaš s ljudima, uz tebe se osjećaju kao kod kuće. Takva si
bila i kod Ruby, svima si pomagala da se opuste. Odlično bi ti išlo.”
Pocrvenim. “Hvala ti.”
“Zar se brineš da će te muž naći?” upita on. “To te koči?”
“Još ga vode pod nestalima”, odvratim. “Razgovarala sam s Ruby, nitko ga
nije vidio u Key Westu još od vikenda za Praznik rada. Možda je negdje na
sigurnom, možda ga više nema. Mogu se samo nadati da se nikada neće
pojaviti. Ako nećeš u kampove, kamo ćeš onda?” upitam Johna. “Kući. U New
York.”
“Tvoja te obitelj treba.”
“Predugo me nije bilo. Elizabeth me podsjetila na to. Otac i brat za sobom su
ostavili hrpu problema, i nije pravedno očekivati od nje da se sama nosi s tim.”
“Hoćeš li zauvijek ostati tamo?”
“Ne znam”, odvrati on.
Duboko, drhtavo udahnem, suze prijete da će poteći. “Onda se ovdje
opraštamo.”
Kimne, stisnutih usta, pogleda uperenog u neku točku iznad mojega ramena.
“Hoćeš li prenoćiti u hotelu?”
“Da. Sutra ću otići do Matthewove sestre u Miamiju, razgovarat ću s njim o
ponovnoj izgradnji svratišta.”
“Treba li ti što?”
“Ne, dovoljno si već učinio. Vrijeme je da se Lucy i ja počnemo brinuti same
za sebe. Hoćeš li ti biti dobro?”
“Hoću”, odvrati on. “Hvala ti. Protekli je tjedan bio...” Glas mu prepukne.
Ne smijem zaplakati.

182
 Knjige.Club Books

Pružim mu ruku. “Nikad ti neću moći dovoljno zahvaliti na svemu što si

učinio. Na dobroti koju si nam pokazao.”
Ne prihvaća moju ruku, već se nagne i nježno me poljubi u obraz.
Ukočim se.
No njegove me riječi dirnu u dušu.
“Jednom si me pitala što sam radio u Key Westu, zašto sam tako često dolazio.
Dolazio sam u restoran. Vidjeti tebe.”
A onda posljednje priznanje...
“Ne volim pitu od limete.”
Sagne se i poljubi Lucynu glavicu, nježno je pomiluje po kosi, a kad me
ponovno pogleda, u očima mu vidim suze.
U meni raste poriv da posegnem za njim, ali ne znam mogu li se pouzdati u
njega. Ne mogu se pouzdati ni u samu sebe. Previše se toga ispriječilo između
nas, moj je život previše kompliciran, a najviše od svega, moram priznati da se
bojim.
I onda ga više nema.

183
 Knjige.Club Books

Trideset pet

PONEDJELJAK, 9. RUJNA 1935.

Elizabeth

Idućeg se jutra probudim u praznom krevetu, na noćnom ormariću pokraj mene

dvije su karte za vlak, a Sama nigdje.
Vlak kreće za nekoliko sati, ono malo prtljage što je imamo spakirano je u
torbi pokraj vrata. Nimalo me ne privlači pomisao na skučeni prostor i silne sate
koje ću provesti u vlaku, nakon svega što smo prošli, no vrijeme je da se suočim
s problemima i krenem kući.
Taman dovršavam s odijevanjem kad se Sam vrati u sobu.
“Frank Morgan je mrtav”, objavi on.
Razjapim usta. “Što to govoriš?”
Sam mi pruži presavijene novine.
Mafijaš Sam Morgan upucan ispred kuće.
“Kako? Kada?”
“Sinoć. Nitko nije vidio ubojicu, a ako su ga i vidjeli, nitko ne govori. Nazvao
sam u ured, pokušao sam doznati više, ali prerano je još i nemaju informacija.”
“Ali mrtav je. Stvarno je mrtav?”
“Stvarno.”
Potonem na rub kreveta, srce mi luduje u grudima.
“Neće te se nikad dočepati”, kaže Sam.
I neću se morati udati za čovjeka kojeg ne volim.
“Što je s očevim dugovima?” upitam. “Hoće li i oni umrijeti s Frankom? Ili
će nas goniti onaj tko preuzme njegovu organizaciju?”
“Frankov nasljednik neko će vrijeme imati pune ruke posla. Među
zločinačkim organizacijama u New Yorku odvija se borba za prevlast, a ovo je
bio samo prvi pucanj.”
“Misliš da ga je zato netko ubio?”
“To je objašnjenje najvjerojatnije. Govorkalo se da Anthony Cordero operira
u New Yorku. Ako mene pitaš, mislim da je to njegovo djelo.”
184
 Knjige.Club Books

Stisnem oči. “Anthony Cordero?”

“Da, on je Franku bio najveća prijetnja.”
“Znam tko je on. Ali on nije u New Yorku. On je ovdje. Na medenom
mjesecu. Upoznala sam mu ženu.”
“Onu koju je upoznao u Havani?”
“Da.”
“Gdje ste se upoznale? Kakva je?” upita Sam. “Nismo uspjeli mnogo doznati
o njoj.”
“Srele smo se u šetnji po plaži u Islamoradi. Svidjela mi se. Podsjetila me na
mene, kakva sam bila prije kraha. Pozvala me da ih posjetim u njihovoj kući, ali
nisam uspjela otići, zbog oluje.”
“Dobila si poziv u kuću Anthonyja Cordera?”
“Jesam.” Slegnem ramenima. “Što da ti kažem? Ljudi me vole.”
“Platio bih masne pare da vidim izraz na njegovu licu kad bi mu kroz vrata
ušetala zaručnica Franka Morgana.”
“Misliš da zna tko sam?”
“Siguran sam da se potrudio doznati sve o Franku Morganu i njegovim
slabostima.”
“Što to znači za nas?” upitam. “Franka više nema. U početku sam ti bila
prilika da mu se približiš. Sada više za tim nema potrebe. Znači li to da ćemo se
sada rastati?”
“Zar to želiš?” upita Sam. “Želiš da se raziđemo?”
Nisam sigurna što želim. Koliko god to užasno zvučalo, smrt Franka Morgana
doima se poput dara koji mi je pao u krilo, rješenje problema s kojim nisam znala
izići na kraj.
“Ne znam”, odvratim. “Iskreno, nisam razmišljala toliko daleko u budućnost.
Još sam pokušavala smisliti kako se izvući iz tog problema s Frankom, a sad se
izgleda Anthony Cordero pobrinuo za rješenje.”
“Što onda želiš? Možeš se vratiti u New York, ne moraš se brinuti zbog očevih
dugova, ne moraš se udati za čovjeka kojeg ne voliš. Što želiš od života?”
“Želim vremena i prostora za razmišljanje. Želim posao, nešto što ću voljeti i
što će mi omogućiti da uzdržavam sebe i majku. Nešto u čemu sam dobra. Voljela
bih imati prijatelje. Prave prijatelje, a ne ljude koji će se pretvarati da su uz mene
zato što je to moderno. Zanimljive prijatelje. I željela bih imati tebe.”
Njemu se stisne grlo. “Mene?”
“Da. Tebe.”

U vlaku od Miamija do New Yorka sjedimo jedno pokraj drugoga, Sam me drži
za ruku, a ja mu naslanjam glavu na rame. Ništa ne obećavamo jedno drugome, i

185
 Knjige.Club Books

zbog toga mi se još više sviđa, kao da shvaća da me trenutačno ne zanima vezati
se za nekoga.
Dosta sam popila tijekom putovanja, ljuljanje vagona stalno mi je u misli
prizivalo neželjena sjećanja na onu noć. Sam je napet pokraj mene, odbio je
pridružiti mi se u piću i umjesto toga se drži leđima okrenut prema zidu, pogledom
prati ostale putnike u vagonu.
Sam će se vratiti svojem poslu u FBI-u, bavit će se organiziranim kriminalom
u New Yorku, a ja se nadam da ću sada, kad sam napokon slobodna, započeti novi
život u gradu. Koliko god vremena bila teška, koliko god toga bilo izgubljeno, u
onima koji su preživjeli i izdržali rađa se neka nova snaga, snaga koja će mi sada
trebati.
“Nešto mi je palo na pamet”, kažem. “Te tvoje istrage...”
“Ne. Nikako.”
“Nisi mi dao da završim”, nastavim.
“Što god si namjeravala reći, sigurno je loša ideja. Užasna.
“Ne znaš ako mi ne daš da kažem.”
“Dobro. Kakav je to fantastičan plan?”
“Ti zločinci koje hvataš sigurno nisu puno drukčiji od većine muškaraca.
Kladim se da bi se prije otvorili pred ženom. Muškarci se vole hvaliti svojim
pobjedama i takvim stvarima.”
“Neću te upotrebljavati kao mamac za hvatanje zločinaca. Ti nisi savezni
agent.”
“Još nisam savezni agent.”
“Lov na zločince nije savršen posao za tebe, ako si to pomislila.”
Postoje detektivke i privatne istražiteljice. Zašto im se ne bih pridružila?
Zaručnički prsten koji sam odnijela u zalagaonicu financijski će mi pomoći, no
nikako nije dovoljan.
Smiješim se, neću se raspravljati s njim. S vremenom će shvatiti da se lakše
složiti sa mnom nego se svađati. Jako sam uporna. Uostalom, zar nisam sama
došla sve do Key Westa?
“Iskreno mi reci - da nisi bio u vlaku i tražio me, da nisi radio za Franka, bi li
me primijetio?” upitam Sama mijenjajući temu. “Bi li mi prišao?”
“Iskreno? Vidio sam te čim sam ušao u vlak. Mogao sam sjesti bilo gdje u
vagonu, no sjeo sam ti nasuprot jer si bila nešto najljepše što sam ikad vidio. I
najzanimljivije. I mislio sam da bi bilo pametno ostati u blizini za slučaj da
onog sirotana izda srce, zbog onoga kako si očijukala s njim.”
“Pokušavala sam te natjerati da me primijetiš”, priznam. “Zurio si u svoje
papire kao da na svijetu ne postoji ništa važnije.”
“Zurio sam u papire jer sam, samo koju minutu nakon što sam shvatio da si
zanosno privlačna, zaključio tko si.”
186
 Knjige.Club Books

“I shvatio si da donosim nevolje.”

Nasmiješi se. “Ispalo je da volim nevolje. I to dosta”, priznaje.
“Dug je put do New Yorka.”
“Stvarno jest. Misliš da bi te zloglasne vještine očijukanja trebala malo
vježbati na meni?”
Smijem se. “Prelako bih te osvojila, ionako si već pao na mene.”
“Puna si samopouzdanja.”
“Uvijek.” Nagnem se prema njemu i nježno ga poljubim.
“Mislim da se zaljubljujem u tebe, Elizabeth Preston”, promrmlja mi on o
usta, a mene prođu srsi od njegovih riječi.
Najsmješnije je da sam upravo to isto ja pomislila o njemu.
Prvi put nakon dugo vremena, budućnost se doima blistavom.

187
 Knjige.Club Books

Trideset šest

Mirta

Naježim se pogledavši naslovnicu nedjeljnog izdanja Daily Tribunea iz Miami

Beacha.
Naslov vrišti o procjeni da je poginulo tisuću ljudi, a fotografije su još
užasnije od naslova. Čini se nemogućim da smo preživjeli kad gledam prizore
uništenja koje je za sobom ostavio uragan. Kao da se sve to dogodilo
nekom drugom, a na neki način, zapravo i jest. Smjestili smo se na sigurnom u
luksuznom vagonu željeznice Florida East Coast, na putu smo kući, u Anthonyjev
stan u New Yorku. A žitelji otoka ostali su bez domova, dok će sam otok
neko vrijeme biti nenastanjiv.
“Zanimljivo štivo?”
Podignem pogled prema čovjeku u odijelu koji stoji iznad mene. Njegova
odjeća nije onako uglađena kao Anthonyjeva, odijelo je više praktične naravi nego
ekstravagantno, nije onako lijepo krojeno. Nakon napada tijekom uragana mnogo
sam opreznija, pa se ogledam po vagonu za Anthonyjem koji mi je otišao po piće.
“Ja više volim njujorške novine”, dodaje muškarac, glas mu je prijateljski,
opušten, no znalački pogled u očima govori da se potpuno usredotočio na mene.
Gurne novine prema meni, presavijene tako da se vidi članak na prvoj stranici.
Ubijen mafijaš Frank Morgan.
U mene zuri slika zloglasnog gospodina Morgana, ne smiješi se. Doima se
znatno starijim od Anthonyja, oči su mu mračne i hladne. Naravno, odmah sam
prepoznala ime. Nakon što te netko pokuša ubiti, zapamtit ćeš mu ime.
Pogledam ga i vratim mu novine. “Tko ste vi?”
“Ispričavam se. Trebao sam se predstaviti.” Izvuče značku iz džepa sakoa.
“Sam Watson. Savezni istražni ured.”
Progutam knedlu pa isturim bradu, očvrsnem glas. Ja sam moja majka, ja sam
moje tete, sve žene koje znam, a koje znaju otjerati muškarca samo promjenom u
glasu.
“A što to istražujete, gospodine Watson?”
“Gospodin Morgan imao je mnogo neprijatelja.”
188
 Knjige.Club Books

Ponovno pogledam naslov u novinama, srce mi žestoko udara.

“To je vjerojatno uobičajeno u njegovom poslu”, odgovorim neutralnim
glasom.
“Sigurno imate pravo. Morgan je htio zauzeti veći dio teritorija u New Yorku,
no netko mu je stao na put. Znate li možda tko je to bio, gospođo Cordero?”
“Gnjavite li moju suprugu, agente?”
Anthony stoji iza agenta, u tamnim mu očima sijeva gnjev, u riječima mu
neprikrivena prijetnja.
“Nije me gnjavio”, kažem ustajući. Stanem pokraj svojeg muža i uhvatim ga
pod ruku. Anthony nije od onih koji bi lako planuli, no u vagonu se prejako osjeća
muška agresivnost.
Pogled agenta Watsona leti od mene do Anthonyja, pa natrag.
“Čestitam vam na braku, gospodine Cordero. Priznajem, u FBI-u smo se
iznenadili čuvši da ste se odlučili oženiti, no sada kad vidim koliko vam je supruga
lijepa, nimalo se ne čudim.”
Anthony se pokraj mene ukoči, zaštitnički me prima oko struka. “To je sve?”
Moram se jako suzdržavati da ga ne tresnem laktom u rebra. Muški je ego
jedna stvar, no ne čini mi se mudrim podbadati saveznog agenta koji istražuje
ubojstvo za koje si vjerojatno odgovoran.
Agent Watson se nasmiješi. “Ne, nije. Nakon Morganove smrti ispraznilo se
nešto mjesta na vrhu u New Yorku. Moram se zapitati tko će ispuniti tu prazninu.”
“Priznajem, nisam mnogo razmišljao o tome.”
“Nije se govorkalo samo o vašem braku. Neki su u FBI-u nagađali da ste se
odlučili za legitimne poslove. Da ste dogovorili sastanke s predstavnicima
gospodina Morgana kako bi olakšali tranziciju. Baš je čudno što je završio
mrtav ubrzo nakon što je zakazan termin tog sastanka.”
“Život je pun neobičnih slučajnosti”, odvrati Anthony. “Naravno, ja nemam
pojma ni o kakvim sastancima. Došao sam ovamo na medeni mjesec. I ništa
drugo.”
“Naravno”, odvrati agent Watson, glas mu je miran kao i Anthonyjev. “Ne
može se predvidjeti što će učiniti pohlepni, nesmotreni ljudi. No vi to ne biste ni
znali, zar ne? Sada ste obiteljski čovjek. Kladim se da ćete učiniti sve što je
potrebno kako biste zaštitili suprugu.”
Tako je.
Nešto se neizrečeno dogodilo između njih, neki nijemi razgovor u stankama
između riječi izgovorenih naglas.
Što god to bilo, agent Watson kimne. “Puno sreće vam želim.”
Uzme novine, zatakne ih pod ruku i ostavi nas same.
“Oprosti”, šapne Anthony, usnama mi dodirnuvši uho. “Nije ti smio prići.”

189
 Knjige.Club Books

“Sve je u redu. Samo me iznenadio.”

Odmaknem se od Anthonyja i vratim na sjedalo. On sjedne pokraj mene,
leđima okrenut prema ostatku vagona.
“Nećeš me pitati stojim li ja iza toga?” tiho upita.
“Neću.”
Dovoljno sam naučila o muškarcu za kojeg sam se udala da znam odgovor na
pitanje a da ga ne moram postaviti. A što bilo da bilo, naučila sam dovoljno i o
sebi da znam kako mi njegov odgovor ne bi bio važniji od razloga koji se krije iza
njegova postupka.
“Uzrujala si se”, kaže Anthony.
“Nisam. Voljela bih da se ne moramo brinuti o takvim stvarima, da nisu dio
našeg života, no shvaćam zašto si to učinio. Znam što znači štititi ljude koje voliš.
Uostalom, i ja sam to učinila u Islamoradi. I ne žalim zbog toga.”
Sada prvi put spominjem “ljubav”, no i to je još jedno pitanje na koje znam
odgovor.
Anthony me uzme za ruku, dijamant blista na popodnevnom suncu što se
probija kroz prozore vagona. “Ozbiljno sam mislio ono što sam rekao kad smo se
vjenčali. Zaštitit ću te. Taj dio mojeg života sada je završio. Više nas nitko neće
proganjati, a ako se usude, riješit ću to.”
Za kakvog sam se to muškarca udala?
Sada znam.
Nagnem se prema njemu i poljubim ga smiješeći se njegovoj iznenađenosti.
Preplavi me uzbuđenje zbog njegovih ruku oko mojega struka, dlanova na mojim
leđima kojima me privlači bliže sebi.
Naglo nas razdvoji trzaj vlaka koji je upravo krenuo iz postaje, a on me zatim
ponovno zagrli i drži me dok putujemo na sjever prema New Yorku - dok
putujemo kući.
Nekoliko sati spavam, Anthonyjevo mi je rame poslužilo kao jastuk. Kad se
probudim, dočeka me njegov pogled, a izraz na njegovu licu mekši je i od jednog
koji sam dosad vidjela.
Možda ćemo sada, kad više nema Franka Morgana, biti sigurni. Ili je možda
ta sigurnost samo iluzija, a nas će iza svakog kuta čekati nova prijetnja. Tko zna?
Ako sam išta naučila, shvatila sam da se ne možeš pripremiti za neočekivano, za
sve ono što ti se prišulja s leđa i iz temelja ti promijeni život.
Moj suprug je sretan. Moja je obitelj na sigurnom na Kubi, revolucija je
završila, oluja ih nije zahvatila. Živi smo. Zaljubljujem se.
Uistinu imam mnogo razloga za zahvalnost.
Te večeri odemo do vagona s restoranom. Anthony naruči bocu šampanjca, a
večera koju objedujemo jelo je za sladokusce. Slušamo razgovore drugih putnika
oko nas, nagađaju o tome kako je bilo preživjeti užas uragana.
190
 Knjige.Club Books

Agent Watson sjedi sam za stolom s pićem ispred sebe, pogled je uperio
prema ulazu u vagon, tijelo mu je napeto kao da očekuje potencijalnu prijetnju.
Osjećam nekakvo komešanje, tihi mrmor, pa okrenem glavu pogledati što je
to svima privuklo pozornost.
U vagon ulazi žena blistave crvene kose, njezina ljepota privlači poglede.
Prepoznajem je, upoznale smo se na plaži.
Elizabeth.
Ona se uputi do stola agenta Watsona, smiješeći se. Sigurno je svjesna
pozornosti koju je privukla i jasno je da uživa u njoj.
Anthony se smije gledajući je kako sjeda preko puta agenta Watsona.
“Što je?”
“Mislim da se ne moramo zabrinjavati zbog agenta Watsona”, odvrati on.
Agent se ne doima nimalo opasnim u ovom trenutku, u očima mu blista ljubav
prema crvenokosoj djevojci.
“Upoznala sam je prije oluje. Rekla mi je da je sama došla iz New Yorka.”
“Bila je zaručnica Franka Morgana”, razvuče Anthony.
Razjapim usta.
On slegne ramenima. “Uvijek se potrudim doznati sve o svojim
neprijateljima. Ona je bila djevojka iz visokog društva čiji je otac sklopio loš
dogovor s Morganom. Nemam pojma kako se spetljala sa saveznim agentom,
no sudeći prema izrazu na Watsonovu licu, ne bih rekao da ga je Morganova smrt
previše dirnula.”
Ne, ne doima se nimalo uzrujanim. Izgleda kao zaljubljen muškarac, a
Elizabeth pak ne izgleda kao da tuguje. Elizabeth zrači.
Pogledi nam se susreću i ona kimne prepoznavši me. Smiješi se.
Vlak se drmusa dalje, nosi nas na sjever, daleko od Floride, nosi nas kući.

191
 Knjige.Club Books

Trideset sedam

TRAVANJ, 1936.

Helen

Kad su vjetrovi stali i vode se povukle, kad se pijesak smirio i slegnuo u oblike
nalik na one nekoć, a posvuda oko nas ostala razbacana stabla palmi i krovovi
otrgnuti s kuća, podjednako vila i koliba, kad je čarobna željeznica
gospodina Flaglera završila u iskrivljenim metalnim komadima, nama je ostalo
nositi se s posljedicama oluje.
Posvuda se pale pogrebne lomače, tijela su nagomilana jedna na druga.
Govorilo se o pravim pogrebima, no od tih se planova brzo odustalo zbog
zabrinutosti o mogućem širenju bolesti uslijed raspadanja.
Na jednoj od tih lomača spaljeno je i tijelo tete Alice - nismo mogli ostvariti
njezinu želju da je pokopamo na zemlji koju je voljela. Umjesto toga smo
podignuli mali pogrebni spomenik između svratišta i oceana, tamo joj mogu
odnijeti cvijeće i prepustiti se mislima koje bih joj nekoć zapisala u pismo.
Nadam se da bi se ponosila novim Sunrise Innom. Izgleda gotovo jednako kao
prvobitno svratiste, Lucy i ja imamo sobu u stražnjem dijelu zgrade, s prozorima
koji gledaju prema moru i trijemom gdje mogu jutrom sjesti i popiti kavu.
Oko nas ljudi obnavljaju i grade, pokušavaju se oporaviti od posljedica
uragana.
Najlakše je zamijeniti cigle i žbuku, sve drugo mnogo je teže.
Poginulo je više od dvjesto pedeset veterana, više od polovice njihova broja.
Kampovi su izbrisani s lica zemlje. Sada znamo da je na otocima izginulo barem
četiristo ljudi. Još ih je mnogo nestalih, tijela im nisu nađena i njihove obitelji ne
mogu se prepustiti oplakivanju, nemaju odgovora na svoja pitanja.
Nikad više nećemo biti isti.
Priroda je uništila željeznicu koju je čovjek desetljećima gradio, žilu kucavicu
koja je trebala dovesti turiste i poboljšati životne prilike stanovnika otoka. Priroda
je uništila ono za što su se toliki žrtvovali.
Ironija je u tome da su upravo ti nekoć zaboravljeni ljudi - heroji koje su
poslali ovamo tako da se Washington ne mora više baviti s njima - privukli najviše

192
 Knjige.Club Books

pozornosti na naše patnje. Njihove smrti potaknule su potragu za odgovornima za

sve što je izgubljeno.
Neki upiru prstom u meteorološki ured zbog nedovoljnih upozorenja i
pogrešaka. Drugi okrivljuju ljude koji su vodili kampove. Neki pak krive vladu
jer je ponovno ostavila ljude na cjedilu. A ima i onih koji bjesne na Svemogućega,
kao da je On svojom rukom zagrabio pijesak i more i bacio ih na nas, preokrenuo
nam svijet naglavce.
Bilo je istrage, saslušanja u kongresu, neki su dobili otkaze, pa je i to možda
neka vrst pravde. Ima bijesa, bit će ga još; ima tuge, bit će je još.
Kažu da je to najjača oluja koja je ikad pogodila Sjedinjene Države, što je za
sve nas koji smo je preživjeli neporeciva činjenica. Govori se o brzini vjetra,
kategorijama uragana, a ja se sjećam tijela razbacanih po tlu, vidim krhotine
života koje su toliki pokušali ovdje izgraditi. Bila je to viša sila i unatoč
pogreškama koje navode novine, pogreškama koje su dovele do većeg gubitka
života, bilo je neizbježno. Ništa nismo mogli učiniti kako bismo se spasili od oluje
što se obrušila na naše obale.
Sada smo prazna ploča, kao da je oluja došla i sve obrisala.
Svratište još nije spremno za prihvat gostiju, no Lucy i ja smo ovdje s
Matthewom, koji živi u kolibi za nadzornika blizu glavne zgrade. Nije ništa
posebno, još ima mnogo posla, no čisto je i - što je najvažnije - naše je.
Navečer, Lucy i ja sjedimo na trijemu i gledamo more, pričam joj o svojem
danu, a ona mi guguće. Svakoga se dana divim promjenama na njoj, koliko brzo
raste. Čvrsta je i zdrava, a iako se katkad prepoznam u njezinim očima, usnama,
nosu, njezino je lice samo njezino.
Prvi put otkad pamtim, kao da osjećam neki mir.
Tijekom mjeseci nakon oluje, noćne more polagano su se ublažile, a strah da
će nas Tom pronaći pretvorio se u tek prigušeno zujanje u pozadini mojega uma
dok se bavim svojim poslom u Islamoradi. Uvijek je uz mene, ne znam hoću li
ikada zaboraviti što sam proživjela s tim čovjekom, samo znam da svaki dan
radim na sebi, sve sam jača dok stvaram novu budućnost.
Tomovo je ime još uvijek na popisu nestalih.
Često se pitam je li došao u Islamoradu u potrazi za mnom, pa ga je zahvatio
uragan, ili je otišao u ribolov, pa ga je u smrt odvelo uvjerenje da će nas oluja
zaobići, ili je možda živ i zdrav na Kubi, opija se i zaboravio je na nas.
Jedne večeri taman raščistim stol nakon objeda kad se na vratima začuje
kucanje.
Podignem Lucy u naručje i pođem prema prednjem ulazu u svratiste.
Premjestivši dijete na jednu ruku, otvorim vrata.
Na trijemu stoji čovjek u sivom odijelu, sa šeširom u ruci i zlatnim vjenčanim
prstenom na prstu. A iza njega...

193
 Knjige.Club Books

Koljena mi klecaju i slobodnom rukom zgrabim dovratak da ne padnem.

“John.”
On priđe i stane pokraj čovjeka u sivom odijelu.
I John je u odijelu, koža mu je bljeđa nego što se sjećam, tijelo mu više nije
onako krupno kao kad je radio na autocesti. Izgleda drukčije, kao netko tko
pripada u grad, a ne ovamo. Provučem prste kroz kosu sjetivši se da na rubu
haljine imam mrlje od boje, da je tkanina otrcana, a cvjetići izblijedjeli.
“Helen.”
Moje je ime šapat na njegovim usnama, a pogled u njegovim očima...
Da, to je čovjek kojeg se sjećam.
“Jesi li dobro?” upita.
“Jesam.”
Pogledom mi prijeđe po licu, a ja porumenim.
“Nisam još spremna za goste. Cijeli dan bojimo svratiste, pripremamo se za
otvaranje.”
“Divna si”, odvrati on. “Točno te takvu pamtim.”
Čovjek u sivom odijelu pokraj Johna - sad sam se sjetila da sam ga upoznala
na komemoraciji, kad smo se John i ja oprostili - Sam - nakašlje se, široko se
smiješeći.
John spusti pogled na Lucy.
“Kako je samo narasla”, zadivljeno kaže.
“Da.” Trudim se da mi glas ne drhti, da ga pogledam u oči. “Želiš li je držati?”
On proguta. “Želim.”
Odmaknem se tako da mogu prijeći preko praga.
Lucy se meškolji kad je smjestim u Johnovo naručje, a meni se grlo stišće
gledajući ih tako zajedno.
“Gospođo...”
Okrenem se prema Samu.
“Možemo li negdje sjesti i razgovarati?” upita on. Vadi značku koja pokazuje
da je savezni agent. “John mi je šogor i htio je danas doći sa mnom. Dopustio sam
mu, no ipak sam ovdje po službenom poslu.”
“Naravno.”
“Sve će biti u redu, Helen”, promrmlja John. Lucy ga je zgrabila ručicom za
prst.
Srce mi se stisne.
Zatvorim vrata za njima i odvedem ih u predvorje gdje ću jednoga dana
dočekivati goste. Ovdje su sada samo dva kauča, pa se smjestim na jedan od njih.
John sjedne pokraj mene, i dalje držeći Lucy u naručju.

194
 Knjige.Club Books

“Odličan si posao obavila. Svratiste izgleda izvrsno”, kaže John.

Nasmiješim se. “Hvala ti. Matthew mi je mnogo pomogao, a zaposlili smo i
neke ovdašnje ljude kojima je trebao posao. Svi se pokušavaju oporaviti nakon
oluje.”
Sam sjedne na kauč nasuprot nama, pozorno me promatra.
“Želite li radije da ovaj razgovor obavimo u dvoje?” upita Sam, glas mu je
iznenađujuće blag.
“Ne, naravno da ne želim. John može ostati.”
“Mislio sam da bi moglo pomoći ako bude ovdje. Žao mi je što vam moram
reći da smo pronašli vašeg supruga Toma.”
Šumi mi u ušima, srce mi divlje lupa.
“Čini se da je došlo do nekog prijepora”, dodaje Sam. “Ne znamo što se
dogodilo ni tko je sudjelovao. Netko je pucao u njega. Ovo smo mu pronašli u
džepu.”
Sam izvuče prsten i pokaže mi ga.
Dijamant blista na popodnevnom suncu, njegova veličina izaziva
strahopoštovanje.
Tko si ovdje može priuštiti takav prsten? Kako je Tom uopće naišao na
nekoga tko bi mogao imati takav dijamant? Sigurno je bila riječ o nekom turistu,
ili...
Trepnem.
Prsten mi je poznat. Ili sam možda vidjela nešto slično. “Prepoznajete li ga?”
upita Sam oštro me odmjerivši. Prepoznajem.
Djevojka na medenom mjesecu - Mirta.
Ona koja nije znala kakvu kavu voli njezin muž.
Davno nekoć, u restoranu.
Kako je Tom završio s njezinim zaručničkim prstenom? I zašto su ga upucali?
“Možda ga je ukrao”, dodaje Sam. “Oprostite, ali to je najvjerojatniji odgovor.
Je li se vaš suprug brinuo zbog novca? Je li se družio s opasnim tipovima?”
Mogu samo kimnuti, pa tko se danas ne brine zbog novca?
Tko nije očajan?
Uspravim se i vratim Samu prsten.
Poznata mi je narav mojega muža pa Mirti mogu samo poželjeti sreću, gdje
god da jest.
“Ne”, slažem. “Ne prepoznajem prsten.”
Lucy se promeškolji u Johnovu naručju, uzdiše, a on mi je bez riječi pruži kao
da je to nešto najprirodnije na svijetu.
“Žao mi je što sam vas uznemirio, gospođo; imam samo još nekoliko pitanja,
pa ću otići”, odvrati Sam. “Iskreno ću vam priznati - radim u odjelu za
195
 Knjige.Club Books

organizirani kriminal. Krijumčarenje ruma bilo je ovdje vrlo rasprostranjen

posao za vrijeme prohibicije, a neki od ribara spetljali su se s pravim zločincima,
krijumčarili su za njih. Neki od njih nisu prekinuli te kontakte kad je završila
prohibicija. Je li vaš suprug bio upetljan u takvo što?”
“Ne znam. Nije mi govorio čime se bavi.”
“Znate li ikoga kome se vaš suprug mogao zamjeriti?” upita Sam. “Ikoga tko
bi mogao imati motiva da ga ubije?”
Pogledam ga u oči, no više ne vidim agenta u urednom sivom odijelu, vidim
djevojku iz restorana u elegantnoj haljini, pogleda punog straha i beznađa, a zatim
bljesak vatre.
“Ne, ništa mi ne pada na pamet.”
Agent duboko udahne i pripremi se za udarac, poput muškarca koji podiže
šaku.
U glavi mi se vrti molitva, san o brodici koja se ljulja na valovima, o mužu
koji pada preko ograde.
A onda...
“Vaš suprug je mrtav.”

Nakon što je Sam otišao, nahranila sam Lucy i stavila je na spavanje, te sada
stojim na prednjem trijemu Sunrise Inna i gledam u široko more, koje je prije
nekoliko mjeseci donijelo onoliko razaranja. Danas je ocean miran, sunčeve zrake
ljeskaju se na valićima.
U ovom je trenutku prelijep.
Sjećam se mladića za kojeg sam se udala, mladića koji je volio more, u kojega
sam se zaljubila dok sam i sama još bila gotovo dijete. Možda Tom nikad nije bio
dobar čovjek, samo što ja to nikad nisam vidjela. Možda je postupao najbolje što
je znao, a život ga je tlačio sve dok se nije pretvorio u nešto neprepoznatljivo. A
možda je istina negdje u sredini. Ne znam. Nadam se da je na boljem mjestu, gdje
god bio.
Znam da ja jesam.
Iza sebe začujem korake, John me lagano zagrli oko struka, a ja u toj gesti
osjećam pitanje.
Ostao je nakon Samova odlaska. Sam se želio vratiti supruzi, na medenom su
mjesecu u Key Westu.
Duboko udahnem, molim se za hrabrost. “Kako je u New Yorku?” upitam.
“Isto kao i uvijek. Grad je prevelik, previše je buke i ludila. Ipak, dobro je što
sam se vratio. Elizabeth se udala. Ona i Sam su sretni. Majci je našla dobru
njegovateljicu. Sve je kako treba biti.”
“A što je s tobom?”

196
 Knjige.Club Books

“Nedostajala si mi”, kaže.

Ostanem bez daha.
“Nedostajala mi je Lucy. Nedostajali su mi i otoci, ako možeš vjerovati. Kad
mi je Sam rekao da dolazi ovamo, da su pronašli tvog muža, rekao sam mu da
moram s njim.
Stvorila si lijep život za sebe i Lucy”, nastavi on, “i znam da ti treba vremena,
ali jako bi mi bilo drago kad bi mogla u životu stvoriti mjesta i za mene. Želim
provesti ostatak života usrećujući te, gradeći budućnost s tobom i Lucy. Želim
obitelj. I htio bih da mi vas dvije postanete obitelj.”
Priđem mu bliže, nesigurno, podignem se na prste i priljubim usne na njegove.
John se ukoči, no onda kao da odjednom oživi pa me nježno uhvati oko struka
uzvraćajući poljubac.
Čudno je to kako ti se život tako brzo može promijeniti, u jednom trenutku
jedva spajaš kraj s krajem, dani su ti ispunjeni očajem, a zatim iz nezamisliva
užasa izroni nešto prekrasno, poput mladice što se probija kroz tvrdu zemlju.
Mnogo je toga oko nas uništeno; možda možemo samo pokušati jedno
drugome biti utjeha, dati sve od sebe kako bismo očuvali ove dragocjene trenutke
u svijetu prepunom tuge i gubitka.
Nestaje san koji sam sanjala dok sam živjela u kolibici, u braku koji me gušio,
a njegovo mjesto preuzima drugi.
Ispunja me osjećaj koji toliko dugo nisam doživjela da ga jedva prepoznajem,
okus mu je sladak u mojim ustima...
Nada.
Kućica negdje na mirnome mjestu. Dječji smijeh. Ruka što me noću grli, ruka
koja drži moju. Budućnost o kojoj sam davno sanjala, budućnost koju sam putem
gotovo zaboravila.
Neki će možda reći da su moji snovi ograničeni. Možda će oni snatriti o
željeznicama što prelaze preko mora, sanjati divote i velike poduhvate. Drugi
možda žele bogatstvo i dragulje, priliku da putuju svijetom.
No za mene je ovo dovoljno:
Djelić raja u ovome nesretnom svijetu, djelić raja koji je samo moj.

197
 Knjige.Club Books

AUTORIČINA BILJEŠKA

Krajem ljeta 2017. završavala sam s prvim nacrtom romana Kuba mojih snova i
počela sam razmišljati o idućem projektu. Rođena sam na Floridi, a kako je bila
sezona uragana, bio mi je i previše poznat osjećaj nesigurnosti i straha koji donose
vremenske neprilike. U novinama se mnogo pisalo o uraganima, pa su spomenuli
i jedan za koji nisam prije čula - uragan koji je pogodio to područje na Praznik
rada 1935. Bila je to jedna od najjačih i najubojitijih oluja koja se ikada obrušila
na Sjedinjene Države. No pozornost mi nije privukao sam uragan, nego priča o
veteranima iz Prvoga svjetskog rata, koje su poslali da rade na autocesti i koji
su tragično izginuli. Što sam više istraživala tu priču, to me više privlačila i uskoro
sam počela zamišljati žene koje će živjeti u mojoj priči i njihove isprepletene
živote.
Izuzetno su mi pomogle knjige Storm of the Century (Willie Drye), Category
5: The 1935 Labor Day Hurricane (Thomas Neil Knowles), Hemingway’s
Hurricane: The Great Florida Keys Storm of 1935 (Phil Scott) te Last Train to
Paradise (Les Standiford), te ih preporučujem i vama ako vas zanima doznati više
o tom uraganu.
Uragan koji je pogodio Florida Keys 1935. jedan je od najjačih uragana koji
je ikada stigao s Atlantika. Iako se ne zna točan broj žrtava, procjenjuje se da je
poginulo između četiristo i osamsto ljudi. Oluja je odnijela živote trećine veterana
koji su živjeli na otocima Windleyju i Matecumbe Keyu, a općenito se smatra da
je poginulo više od polovine stanovnika i radnika koje je zahvatila oluja.
Prekomorski produžetak željeznice Florida East Coast - koju su nekoć
nazivali “Flaglerovom ludošću” - bio je uništen i nikada nije obnovljen, a 1938.
godine otvorena je nova prekomorska autocesta koja se protezala
dijelom uništene prekomorske željeznice. Nakon Drugoga svjetskog rata, Key
West se pretvorio u turističku destinaciju, a ostatke “Flaglerove ludosti” još se
može vidjeti u daljini.

198
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

Posljednje su godine bile poput sna koji nikad nisam zamišljala. Izuzetno sam
zahvalna svim knjižarima, blogerima, knjižničarima, čitateljima i recenzentima
koji su sa mnom krenuli u ovu pustolovinu. Hvala vam što ste prihvatili moje
likove i njihove priče.
Hvala Reese Whiterspoon i divnoj ekipi iz Hello Sunshinea na podršci koju
su dali mojim romanima i na tome što su sa svojom obitelji iz knjižnog kluba
podijelili moja djela.
Mojoj urednici Kate Seaver i agentu Kevanu Leyonu - bez vas ne bih mogla
ništa, a ne bih to ni željela. Hvala vam što promičete moja djela i što ste mi
ostvarili snove.
Imam sreće što radim s nevjerojatno talentiranim ljudima koji mi pomažu u
radu. Hvala mojoj PR predstavnici Diani Franco i stručnjakinji za marketing
Fareedi Bullert na tome što tako marljivo radite za mene. Puno hvala vrsnoj ekipi
u Berkleyju: Madeline McIntosh, Allison Dobson, Ivan Held, Christine Ball,
Claire Zion, Jeanne-Marie Hudson, Craig Burke, Tawanna Sullivan, Sarah
Blumenstock, Mary Geren i Stephanie Felty, odjelu za prava i odjelu za likovno
oblikovanje, te svima ostalima koji podržavaju moj rad. Hvala Patriciji Nelson i
Marsal Lyon Literary Agencyju na poslu koji ste za mene odradili, a hvala i ekipi
u Frolic Mediji.
Obitelji i prijateljima - hvala vam na ljubavi i podršci. Najbolji ste.

199
 Knjige.Club Books

BILJEŠKA O AUTORICI

Chanel Cleeton američka je spisateljica kubanskih korijena. Školovala se u

Engleskoj, gdje je na Richmondu, Američkom međunarodnom sveučilištu u
Londonu, diplomirala međunarodne odnose, a na Londonskoj školi ekonomije
i političkih znanosti magistrirala je globalnu politiku. Na Sveučilištu Južne
Karoline doktorirala je pravo.
Strast za politikom i poviješću izražava i u svojim romanima - priče su to u
kojima se povijesne činjenice vješto isprepliću s uzbudljivom fabulom.
Na hrvatski jezik prevedene su njezine svjetske uspješnice romani Dogodine
u Havani, Kuba mojih snova te Zadnji vlak za Key West.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

200