Naslov Izvornika

A Place Called Winter

PATRICK GALE

MJESTO ZVANO WINTER

S engleskoga preveo
MARIN POPOVIĆ
Za Aidana Hicksa
 BETHEL

Nasilnog i uznemirenog pacijenta prima se, uz uporabu sile, za noge pa

ga se glavom uranja u obični kupeljski bazen. Nije mu dopušteno rabiti
udove dok je uronjen, već ga se pridržava na mjestu ili ga se podiže pa
nanovo uranja u vodu, sve dok postupak ne poluči željeno stanje smirenosti.

- L. Forbes Winslow, „The Turkish Bath in

Mental Disorders“, 1896.1
 PRVO POGLAVLJE

B aš kao i inače, bolničari su po njega došli u paru. Neki od njih bili su

ljubazni i dobronamjerni. Neki su bili uplašeni pa su, nalik neiskusnim
početnicima na žigosanju junaca, strah prikrivali psovkama i brutalnošću.
Međutim, ovaj je par pripadao onoj najneugodnijoj vrsti, onima koji se nisu
nimalo obazirali na njega. Razgovarali su jedan s drugim kad su došli po
njega, nastavivši razgovarati i dok su mu vezali tuljac oko zapešća pa ga
hodnikom vodili do terapijske prostorije.
Tog je dana bio prvi pa je akustična prostorija, u kojoj je i običan
govor poprimao snagu uzvika, bila tiha, izuzev zvuka vode koja je punila
kade. Njih osam bilo je nanizano ujedan red, a svaka je od one sljedeće bila
udaljena manje od metra. Izdaleka su izgledale kao obične kade. Međutim,
pogled izbliza otkrivao je da su opremljene nekom vrstom čvrste mreže
položene u korito koje se punilo vodom.
- Ne treba mi mreža. - rekao im je. - Ni tuljac. Ako želite da uđem u
kadu i legnem u nju, učinit ću to. Mreža nije potrebna. Molim vas?
Ne obazirući se na njega, bolničari su okončali svoj prigušen razgovor.
Jedan je otkopčao gornji dio Harryjeve pidžame. Drugi mu je odvezao
vezicu na hlačama pidžame, a one su smjesta skliznule na pod.
- Postupak služi kako bi te umirio. - obratio mu se jedan od njih kao da
čita službenu obavijest. - U posljednje si vrijeme razdražljiv, a ovo će te
smiriti. - Povukao je gornji dio pidžame s Harryjevih ramena. - Ulazi.
- Radije bih se okupao u običnoj kupelji. Molim vas, samo ne remenje.
Uvježbanim pokretom, jedan od njih zgrabio ga je za gležnjeve, a
drugi za ramena pa su ga spustili u najbližu kadu tako da ga je u vrućoj vodi
pridržavala mreža. Temperatura vode bila je visoka, ali nipošto neugodna.
Mnogo je neugodniji bio posvemašnji gubitak kontrole. Jedan bolničar
pridržavao je Harryjeva zapešća na mjestu, privijena uz struk, dok mu je
drugi oko prsa zakopčao debeli kožni remen. Noge su mu privezali drugim
remenom, učinivši ih nepokretnima, a potom su preko njega navukli debelo
nepromočivo platno nalik šatoru, njime u potpunosti prekrivši kadu. Pri
vrhu platna nalazio se otvor, čije su mu rubove priljubili oko vrata pa ih
pričvrstili remenjem kako bi što manje pare pobjeglo. I tako se u tren oka
našao svezan i posve nepokretan, uronjen u struju tekuće vruće vode, a
jedini dio tijela koji je ostao izložen pogledu bila mu je glava.
- Molim vas, - zavapio je - ne ostavljajte me.
Bolničari su se udaljili, nastavivši razgovor. Putem su se mimoišli s još
dvojicom bolničara u pratnji drugog muškarca koji je urlao da ga
pokušavaju ubiti. Kada su ga razodjenuli, novopridošlica se pomokrio po
bolničaru koji je čučao pred njime, a zbrka koja je nastala pružila mu je
priliku za bijeg. Uslijedile su kletve i povici iz hodnika, popraćeni zvucima
zviždaljke, a zatim potmuli zvuci udaraca i jednog tijela koje sjeda na
drugo.
Muškarčeva onijemjelost, kada su ga doveli natrag pa ga sputanog
položili u kupelj do Harryjeve, bila je kudikamo gora od njegove vike. A
kada su ga ostavili samog u tekućoj vodi, stao se izvijati ne bi li okrenuo
glavu prema Harryju, trseći se uperiti pogled u njega, što je bilo krajnje
uznemirujuće. Harry se kroz oblake pare zapiljio u slavine i plavkastozelene
pločice, nastojeći se pretvarati da zapravo nije ondje.
- Znam tko si, - ponavljao je muškarac potiho, ali nepokolebljivo -
znam tko si, znam tko si, znam...

Probudio se uz trzaj, osjetivši da ga je vlastiti povik prenuo iz sna. Nije

se nalazio u spavaonici, prostoriji u koju je bilo nagurano toliko mnogo
krevetnih okvira da su se neki, među njima i Harryjev, našli na sredini
prostorije. Na ovome je mjestu krevetni okvir činila željezna konstrukcija
obojana u bijelo, no tu je bio kraj svakoj sličnosti sa spavaonicom.
Nalazio se u omanjoj, drvom obloženoj prostoriji, oličenoj u smirujuću
nebesko plavu boju, s debelim bijelim zastorima navučenim preko malenih
prozora. Prostorija je bila skromno uređena. Na podu pokraj postelje bio je
rasprostrt prostirač, a na noćnom su ormariću pokraj svjetiljke stajale šibice.
Njegove su čizme ležale na podu, a kaput je visio s kuke iznad njih.
Odijelo, koje nije bilo njegovo, visjelo je s vješalice na kuki do kaputa. Na
običnoj drvenoj stolici ležao je, uredno složen, naramak donjeg rublja,
košulja i čarapa. Ni ta odjeća, pouzdano je znao, nije bila njegova.
Sada potpuno budan, prišao je toaletnom stoliću pa dohvatio vrč s
vodom i umio se. Zagledao se u odraz svojeg lica u malenom, umrljanom
zrcalu koje je visjelo ondje. Pogled mu je uzvratio sablasno ispijen stranac.
Nije se sjećao da je pustio bradu, no naravno, na mjestu s kojeg je došao
nije bilo britvi, a ni zrcala: ničega čime bi se moglo nanijeti ranu, ničega što
bi se moglo zapaliti.
Odjenuvši besprijekorno čistu odjeću, koja mu je pristajala tako
savršeno da je lako mogao pomisliti kako su mu uzeli mjere dok je spavao,
pokušao se sabrati. Diši, rekao je sam sebi. Sjeti se disati. Umom mu je
odjeknuo glas drugog muškarca koji mu je ponavljao iste te riječi,
odsjekavši mu noge i primoravši ga da naglo sjedne na maleni krevet i
ostane ondje kako bi se pribrao, jer je uspomena koju je glas prizvao na
površinu bila krajnje silovita i obojana oprečnim emocijama.
Izašavši na blještavo jutarnje svjetlo, gotovo je pomislio da se
probudio u nekoj vrsti raja, no bio je tu i onaj podmukli, ustrajan osjećaj da
pakao vreba onkraj vidnog polja, kamo god usmjerio pogled. Bio je svjestan
da je već prošao pakao. Svjedočili su tomu plavi podljevi na njegovim
zapešćima i gležnjevima, na mjestima gdje se remenje urezalo u meso, i
leđa, kojima bi prilikom svakog pokreta sijevnuo val boli, svjedočeći o kiši
udaraca sručenih na njih. Nekadašnja sjećanja, ona prije pakla, bila su
nepotpunija od nedavnih. Skrivala su se u prostorijama u koje nije mogao
ući. U tihim trenutcima prisebnosti između kupki prišao bi im dovoljno
blizu da je mogao osjetiti kako su obavljena čemerom, tako dubokim da bi
mu i puko polaganje dlana na kvake vrata spalilo kožu.
Nalazio se u riječnoj dolini čije su se padine, obrasle bujnim zelenilom
koje su pod kontrolom držale ovce i nekolicina tromih krava, spuštale
prema širokoj, smeđoj rijeci. Snažna struja nosila je srušena stabla
prostranim koritom, slijeva nadesno. Veličanstveni planinski lanac, posut
planinskim vrhovima prekrivenim plavičastim ledom, prostirao se s druge
strane, njegovi niži obronci prekriveni gustom šumom. Negdje slijeva
oglasilo se crkveno zvono. Puka ljepota, intenzitet boja i relativna tišina
preplavili su ga na trenutak takvom silinom osjećaja da je bio primoran
sjesti na klupicu ne bi U došao k sebi.
Nije bio umobolan, premda je bio uvjeren kako bi ga proživljeno
iskustvo, gdje su se prema njemu odnosili kao da je takav, vrlo brzo lišilo
zdravog razuma da je potrajalo samo još malo. Podigao je pogled, ponukan
kliktavim glasom strvinara. Razlikujem kruške od jabuka, pomislio je.
Mjesto na kojem su ga držali bila je umobolnica, a ne zatvor, no svejedno je
bio lišen slobode, i to, koliko je znao, bez ikakva suđenja.

Bolničari su došli po njega kao i obično, nakon doručka, a on je

pretpostavio da će se beskrajna terapija smirivanja vodom, koja mu je
postojano razarala dušu, nastaviti. Hladno omatanje bilo mu je tek neznatno
draže od beskrajnih kupki, i to samo stoga što je podrazumijevalo manju
prostoriju, gdje je imao dragocjeni mir i tišinu; naravno, ako se ne bi
uspaničio pa stao vikati. Sama je terapija, pak, sputavala čak i više od
kupelji, jer je podrazumijevala tijesno omatanje plahtom namočenom u
hladnoj vodi, oko koje bi potom omotali još dvije plahte, gumenu prostirku,
a potom i deku, prije nego bi ga ostavili privezanog za ogoljeni okvir
kreveta, ponekad i po tri sata, tijekom kojih bi se s njega u tišini najprije
cijedila voda, a onda i znoj.
Tog je dana, međutim, bilo kakva terapija u potpunosti izostala.
- Ideš na put. - obratio mu se jedan od njih. - Mladi gospodin Ormshaw
odabrao te kao ispitanika za svoje istraživanje pa moraš biti pristojan i tih.
Zavrnuli su mu rukav pa ubrizgali u ruku sadržaj injekcije. Jamačno je
bila riječ o snažnom sedativu, jer je do trenutka kada su mu dali čarape te
vratili njegove stare čizme i kaput, bio toliko ošamućen da nije mogao
uobličiti u riječi nijedno od pitanja koja su mu salijetala um.
Malena brvnara u kojoj se probudio sjedne je strane imala nadsvođenu
terasu. Društvo joj je činilo nekoliko istovjetnih kolibica, očito izgrađenih
od istog materijala, raspoređenih u polukrug ispred velike, trupcima
obložene kuće koja je nalikovala nekakvoj nestvarnoj inačici tirolske
kolibe, a na čijoj je verandi napola očekivao ugledati zbor djevojaka
odjevenih u dirndl haljine dok s vijencima papirnatog cvijeća u rukama
pjevuše o ljubavi i proljeću.
A bilo je proljeće, zbog čega je vjerojatno i rijeka tako snažno
nabujala. Zelenom šumom iza njega razlijegao se ptičji pjev, a on je,
zasjevši na terasi svoje kolibe, promatrao ptice, tekunice i vjeverice kako
jurcaju po travi, zaokupljene mukotrpnim proljetnim poslovima debljanja i
pronalaska partnera.
Nije imao nikakve predodžbe o tomu gdje se nalazi niti koliko su
daleko on i Šutljivi bolničar otputovali. Saznanje kako se od njega očekuje
da se ukrca u vlak uzburkalo je u njemu osjećaj strepnje koji je pak izrodio
nasilnost, pa su mu bili primorani ubrizgati i drugu dozu sedativa, uslijed
čega je većinu putovanja proveo spavajući poput kakva pijanca. Drugi dio
putovanja, onaj utabanim putom, odvijao se pod okriljem tmine. Kada se
srušio u krevet, čija je posteljina bila ugodno rashlađena studenim
planinskim zrakom, glavom mu je prostrujala samotna pomisao; olakšanje
što je njegova postelja samo njegova i što, pošteđen tuđe vriske i plača,
može čuti samo zvuke vlastitih uzdaha i disanja.
Iz glavne kuće oglasio se gong. Harry se prenuo, očekujući da će
prizor bolničara rasplinuti idilu, no kada je pogledao u smjeru iz kojeg je
zvuk dopro, ugledao je samo sluškinju odjevenu u jednostavnu uniformu
podbočenu pokraj otvorenih vrata. Primijetivši ga, podigla je ruku u
pozdrav, još nekoliko puta udarila u gong, kao da to čini radi njega, pa
ponovno iščeznula u unutrašnjost. Vrata susjedne brvnare otvorila su se, a iz
njih je izronila vitka plavokosa žena, odjevena u pristojnu, ali staromodnu
odjeću.
- Dobro jutro! - pozdravila je zvonko, a on se osovio na noge kako bi
joj pošao u susret. Kada mu je pružila svoj mali, čipkom obrubljeni dlan,
shvatio je da je znatno starija nego bi njezina figura dala naslutiti.
- Dobar dan. - rekao je.
- Idete li na doručak?
- Ja... pa pretpostavljam da idem.
 - Jamačno ste jako gladni nakon putovanja. - odvratila je. Krasio ju je
djetinji glas koji je, prema njegovu iskustvu, vrlo često iza sebe skrivao
agresivnu prirodu. - Čuli smo kada ste stigli, no strogo nam je naređeno da
vas pustimo na miru. Zovem se Mabel. Ovdje ne rabimo prezimena ili
naslove. Naš dobri doktor pomalo naginje kvekerima i njihovu naučavanju.
- Plaho se nasmijala.
- Ja sam Harry. - rekao joj je.
- Zadovoljstvo vas je upoznati, Harry. Dopustite da vas povedem na
doručak.
- Je li ovo mjesto bolnica? - započeo je, no ona ga je prekinula,
ponovno se nasmijavši.
- Još jedna zabranjena riječ. Već vidim da ste pravi buntovnik. Ono što
vidite ovdje jest zajednica. Terapeutska zajednica. Ah, evo nam i Bruno.
Iz treće je brvnare izašla muškobanjasta žena odjevena u široko
skrojenu opravu uvelike nalik odijelu. Žustro je stisnula Harryjev dlan,
obasuvši ga nizom pitanja o njegovu putovanju na koja nije mogao dati
odgovor jer nije znao čak ni otkud je došao. Mabel ju je obazrivo prekorila,
a Bruno je kritiku prihvatila sa smiješkom, nakon čega su nastavili hodati
prema kući. I ostala su se vrata stala otvarati pa ih je sada ukupno osmero
kročilo u istom smjeru. Izuzev dvije dame koje je upoznao, svi su ostali bih
muškarci. Jedan od njih, tamnoputi muškarac za kojeg je Harry pretpostavio
da je nečiji sluga, držao se, primjereno, na pristojnoj udaljenosti od njih,
gotovo neprimjetno čekajući da prođu pokraj njega.
Kada su se približili kući, otvorila su se vrata najbliže brvnare. Van je
zakoračila visoka Indijanka odjevena u prilično elegantnu zapadnjačku
odjeću. Kimnula je glavom dok ju je promatrao, otkrivši mu svu raskoš
crne, guste, slojevito podšišane kose. Mabel se nenametljivo nakašljala,
privukavši tako njegovu pažnju natrag na sebe.
Imali su na raspolaganju dvije prostorije, obje s pogledom na rijeku.
Jedna je bila ugodna knjižnica u koju je tek bacio pogled, a druga je
prostorija bila blagovaonica u kojoj je njihov domaćin, najprije im svima
poželjevši dobro jutro, izdvojio Harryja kako bi porazgovarao s njim u
četiri oka.
 Harry ga je prepoznao kao jednog od liječnika koji ga je povremeno
dolazio ispitivati u umobolnici - visok, tamnokos mladac s gustim brkovima
koji su dodatno naglašavali njegove tužne, vlažne oči. Harry se instinktivno
ukočio.
- U redu je, Harry. Sada ste među prijateljima. - rekao je liječnik pa
svojim dlanovima srdačno stisnuo njegov. - Jeste li se uspjeli naspavati u
ovoj zaglušujućoj tišini?
- Da, hvala na pitanju, doktore. Gospodine Ormshaw.
- Ovdje sam Gideon, Harry. Da vidimo... - Spustio je pogled na svoj
džepni sat. - Molio bih vas da u deset dođete u moju radnu sobu.
Doručak se sastojao od niza toplih jela iz kojih je sukljala para,
posluženih na bifeu. - Ovdje nema mesa i alkohola. - uputila ga je Mabel,
mrmljajući. - Gideon smatra da štetno djeluju na naše mentalno zdravlje.
- Hvala Gospodu na kavi. - dometnula je Bruno. Primijetila je da Harry
stoji po strani i zuri. - Jeste li dobro? - upitala je.
- Zar... zar...
Ostala ga je blagonaklono promatrati dok je mucao. - Uzmite si koliko
vam god srce želi. - promrmljala je.
- Zar se smijemo sami poslužiti? - istisnuo je iz sebe naposljetku.
- Da.
- A gdje su bolničari?
- Ah, vi siroti čovječe, ovdje nema bolničara.
Ozračje je na tom mjestu bilo toliko neformalno da se svatko sam
posluživao hranom i da su svi odreda sjedili gdje im se prohtjelo. Na
njegovo iznenađenje, pridružili su im se i Indijanka i tamnoputi muškarac.
Nimalo začuđujuće, oboje su jeli u osami. Jedan od muškaraca nervozno se
hihotao. Mabel je bila onaj tip osobe koji je čavrljao čak i kada joj se nitko
nije obraćao. Spoznaja ga je potaknula da se zapita kakva je u trenutcima
kada je lišena društva koje bi je zabavljalo. Bruno je pobožno slušala svaku
njezinu riječ, poput kakva prezrena roba, no Mabel se, očito ne smatrajući
žensku pažnju osobito vrijednom, nije nimalo obazirala na nju.
 Muškarci su ga, onako okupljeni oko jednog kraja stola i odreda
odjeveni u uredna proljetna odijela, osvježena elegantnim detaljima poput
svilenih rupčića i džepnih satova, neodoljivo podsjećali na nešto. No tek je
na kraju doručka, promatrajući ih kako motaju svoje ubruse, shvatio da ga
podsjećaju na gospodu iz londonskog Gaiety teatra. Na nešto što je
pripadalo nekom drugom životu.
Svakom je žitelju dodijeljen prsten za ubrus različitog dizajna.
Harryjev je bio ukrašen uzorkom bršljanova lista. Osjetivši teški, bijeli
damast među prstima, teškom se mukom pokušao prisjetiti kada je
posljednji put rabio ubrus.
- Nimalo nalik ludari, zar ne? - obratio mu se jedan muškarac
promatrajući ga neko vrijeme, no Mabel ga je žurno ušutkala.
- Ovdje ne spominjemo takva mjesta. - rekla je, potom uputivši
Harryju ljubazan pogled. - Gideon vjeruje u iscjeliteljsku moć trunčica
civilizacije.
Tamnoputi muškarac i Indijanka napustili su prostoriju, a da on to nije
ni primijetio. Izašavši na terasu, nakon što se za doručka osladio pecivima,
mekim i blijedim poput kože dojenčeta, spazio je tamnoputog muškarca u
vrtu. Zadubio se u uređivanje rubova vrtne staze lopaticom, pritom
ubacujući otpatke u kolica. Možda je, osim kvekerskih, gospodin Ormshaw
držao i do socijalističkih načela, kada je dopuštao posluzi da objeduje s
pacijentima.
Na terasi je ugledao omanju papigu; aru koju je ondje netko ostavio
kako bi mogla uživati u suncu. Ptica je bila diskretno privezana za postolje
na kojem je stajala. Opružila je krila pa mahnula njima kako bi ga
pozdravila kada je zakoračio van, prikazavši mu svu raskoš svojeg perja,
tako blistavog da su ga na trenutak zapekle oči. Potom je kljunom
posegnula za oraščićem iz malene zdjelice pa se zaokupila čišćenjem perja.
Harry se po drugi put od buđenja našao zapanjen živopisnošću i ljepotom
prizora, osjetivši da bi mogao briznuti u suze.
- Gledajte, ali ne dirajte! - Bruno se oglasila iza njega. - Gideon ga je
uzeo kada je djevojci pregrizao prst. Sve nas ovdje mori breme mračne
prošlosti... - Pozdravila ga je nekom vrstom salutiranja vršcima prstiju prije
nego se spustila stubama pa se udaljila korakom tako žustrim da se mogao
zakleti kako je naumila šetnju pretvoriti u tjelovježbu.
S druge strane doline prolomio se prodoran zvižduk, a on je ugledao
dim lokomotive koja je krčila put između stabala, na trenutak uspjevši
ugledati čak i komadičak njezine obojane oplate. Prizor mu je tijelom
potjerao bolan drhtaj, koji mu je, osjetio je, na trenutak izobličio lice. Sat s
kukavicom u hodniku, zasigurno odabran kao ironičan detalj, otkucao je
deset kada je njihov domaćin zakoračio van kako bi ga pronašao.
- Ovamo, Harry! - pozvao ga je.
Usprkos sveopćoj neformalnosti mjesta, Gideon tog jutra nije
objedovao s njima. Možda je, unatoč svojim socijalističkim stavovima,
smatrao da je održavanje određene distance ipak blagotvorno. Poveo ga je
kroz knjižnicu, gdje je nekolicina žitelja komune čitala ili pisala, pa kroz
neku vrstu staklenika, naposljetku ga dovevši u sobu za konzultacije na
drugom kraju kuće, prostoriju izbočenu iz kuta zdanja kao da se tako
isturenom gradnjom htjelo osigurati dojmljiv pogled na rijeku.
Na trenutak je ostao stajati s Harryjem, diveći se skupa s njim
uskovitlanoj vodenoj masi.
- Veličanstvena Athabasca. - progovorio je.
- Izlije li se ikada iz korita? - upitao je Harry.
- Oh, itekako. Prošle sam zime ostao bez psa.
- Zvuči uznemirujuće.
- Budalasto je stvorenje bilo opčinjeno rupom u ledu i vodom koja je
ritmički pljuskala iz nje. Neprestano je odlazio onamo pa sam ga držao
vezanoga. No tog ga je dana neka dobra duša pustila s uzice, a on je propao
kroz led i utopio se prije nego smo se uspjeli probiti do njega.
- Jeste li smogli snage za oprost?
Doktor se osmjehnuo. - Još ne. - odgovorio je. - Žiteljici sam oprostio
smjesta: bila je krajnje uzrujana. No, vjerojatno će potrajati dok ne uspijem
oprostiti i rijeci.
 Sjeli su jedan nasuprot drugom, za mahagonijski stol na kojem je ležao
otvoreni fascikl.
- Dakle, Harry. Dobro došli u Bethel. Kako vam se svidio doručak?
- Bilo je ukusno, hvala na pitanju.
- Izvrsno. Ovo što vidite oko sebe nije umobolnica, premda bi moji
kolege iz Essondalea - mjesta na kojem ste i sami bili zatvoreni - sve ovdje
prisutne proglasili duševno bolesnima. Svi ste u nekom trenutku iskazali
mišljenja ili obrasce ponašanja zbog kojih su vas ljudi poželjeli ukloniti sa
svojeg puta.
- Igrom slučaja, neki od tih obrazaca ponašanja predmet su mojeg
izučavanja. Razlikujem se od svojih kolega utoliko što takve obrasce ne
smatram patološkima, nego svojstvenima određenim tipovima osobnosti.
Uspio sam zadobiti povjerenje države pa mi je dopušteno nekolicinu vas
dovesti ovamo kako biste mi pomogli u mojem istraživanju. Nećete biti
zaključani. Slobodni ste šetati vrtom, istraživati šumske staze, pa čak i
posjetiti Hinton, ako to poželite. Sve što tražim od vas jest da ne napuštate
neposrednu okolinu posjeda bez pratnje i da me u svakom trenutku
obavještavate o svojem kretanju upisujući se u knjigu evidencije odlazaka
koja stoji na stolu u hodniku.
- Također vas molim da poštujete privatnost ostalih žitelja; svatko od
nas ima svoju priču, no draže mi je kada te priče odlučite podijeliti
svojevoljno, nego uslijed ustrajnog ispitivanja.
- Isto tako očekujem da poštujete međusobne razlike. Možda ste već
uočili, a ako niste, gotovo sigurno hoćete, obrasce ponašanja koji vam se
mogu učiniti neobičnima ili čak pogrešnima. Međutim, prisjetite se da je u
očima bolničara Essondalea, ili bilo kojeg drugog mjesta što se toga tiče, i
vaše ponašanje bilo čudno ili pogrešno.
- I tim ću riječima privesti propovijed kraju. Imate li kakvih pitanja,
Harry?
- Samo... - započeo je Harry. - Stvari su ovdje tako drugačije. Kao da
smo u privatnome domu.
- Ovo i jest privatni dom. - Gideon se osmjehnuo. - Moj dom.
 - Jesmo li vam dužni plaćati kakve pristojbe?
- Ovdje ste u svojstvu mojih gostiju. Ako, jednom kada napustite ovo
mjesto, odlučite poslati donaciju kojom biste potpomogli moja nastojanja
da nastavim i unaprijedim svoj rad, sigurno vas neću pokušati spriječiti u
tomu. Naslijedio sam od oca određenu svotu novca i zadovoljstvo mi je što
ga imam priliku utrošiti upravo na ovaj način.
Harry je osjetio da dobri doktor i njegov otac nisu bili u najboljim
odnosima.
- Nego, moram vas upitati nekoliko stvari prije nego započnemo. ..
Ispalio je niz pitanja. Upitao je Harryja za puno ime, datum rođenja i
nekadašnje prebivalište. Upitao ga je tko je trenutni kralj, a tko premijer,
kako bi reagirao na puža golaća pod potplatom svoje cipele, kako na prizor
dječaka koji muče mačku, a kako na onaj razgolićene žene na javnom
mjestu. Harry je odabrao ne zgaziti puža, rastjerati dječake te zaogrnuti
ženu dekom.
- Dakle, - rekao je Gideon - da se poslužim laičkim rječnikom i
pojednostavnim stvari, utvrdili smo da niste ni umobolni, ni opasni.
Međutim, bjelodano je da patite od traume, i to traume koja je uvelike nalik
onima kakvima svjedočimo kod mnogih mladića koji se vraćaju iz Flandrije
s ratnim ožiljcima na psihi. Harry, namjeravam se poslužiti hipnozom kako
bih vašem umu pomogao otvoriti vrata koja se tako očajnički trudi zadržati
zatvorenima. Je li vas netko već pokušao hipnotizirati?
- Ne.
- Nema potrebe za takvom bojazni na vašem licu. Bit ćete potpuno
svjesni tijekom postupka, a ako mi se učini da vas proces uznemiruje,
smjesta ću ga okončati. Slažete li se?
Harry je kimnuo.
- Teško je skrenuti pogled s rijeke, zar ne?
- Da.
- To nam odgovara. Želim da sjednete ovdje, u naslonjač. Tako je.
Zavalite se u njega. Duboko udahnite nekoliko puta. Opustite se. Zašto se
hihoćete?
- Ispričavam se. Upravo ste me podsjetili na nekoga koga sam nekoć
davno poznavao.
- Nadam se da je riječ o sretnim uspomenama.
- Jest. - odgovorio mu je Harry, zatečen uspomenom u kojoj je ležao na
uskoj postelji, osluškujući kroz otvoren prozor poslijepodnevne zvuke ulice
Jermyn. - Rekao bih da jest, barem iz današnje perspektive.
- Dakle. Dišite duboko. Tako je. Opustite se. Zadržite pogled na rijeci.
Pronađite točku na sredini, mjesto gdje je struja snažna. Zamislite da struja
kola kroz vas. Probija se vašim umom, otplavljujući sve misli. Vaš je um
tek odaja. Prazna odaja, potpuno bijela, krajnje mirna. U njoj ne postoje
pravila. Možete naglas izgovoriti svoje misli, a da ih nitko ne čuje. Nitko
vas neće osuđivati. Je li vam to jasno?
- Da.
- Izvrsno. Harry?
- Molim?
- Recite mi koga volite?
 STRAWBERRY VALE

Engleska je oduvijek bila nesklona prihvaćanju ljudske prirode.

- E. M. Forster, Maurice
 DRUGO POGLAVLJE

O tac Harryja Canea umro je od dosade. Medicinska dijagnoza koja mu

je postavljena prilikom smrti bila je apopleksija, što je neslužbeno bila
samo lijepa riječ za prekomjerno uživanje u teškoj hrani i alkoholu. Harry je
pak bio uvjeren da su pravi razlozi bili dokolica i dosada koja je proizlazila
iz nje. Harryjev je otac u prošlosti živio za posao pa nije znao kako ispuniti
slobodno vrijeme kojeg je, otkako je prodao svoje poslovanje i kročio u
svijet upitnog luksuza dokolice i besposlenosti, iznenada bilo napretek.
Harry je najveći dio svojeg dvadesetosmogodišnjeg postojanja proveo
uživajući u spokojnom, uvelike lagodnom životnom stilu, tako svojstvenom
muškom rodu. Sreća ga je pomilovala pa nije morao raditi kako bi preživio.
Otac mu je bio itekako uspješan u uspostavljanju usluge prvog konjskog
omnibusa južno od rijeke, uspjevši nakon toga razgranati poslovanje i
razviti pravo malo poslovno carstvo koje je prometovalo četirima izrazito
prometnim rutama, prije nego se pokazao dovoljno promućurnim kada je,
skupa s tvrtkama Tilley i Widow Birch, prodao svoje poslovanje tvrtki
Londonski omnibusi.
Potom se, bogat i lišen stigme izravne povezanosti obiteljskog imena s
konjskim znojem i gradskim ulicama, Cane stariji oženio iz ljubavi, pritom
ne zapostavivši ni mudrost dobrog odabira bračne družice. Bogatstvo
njezine obitelji nije bilo novostečeno, a vrijeme je spralo svu možebitnu
ljagu s njega. Upoznali su se prije nego je stekao imutak, jer je upravo
balega iz njegovih staja u Greenwichu, Brixtonu i Sydenhamu, kupljena
jeftino, ali u velikim količinama, pognojila polja i voćnjake njezina oca u
Kentu. Njezina se obitelj protivila, premda ne odveć srčano - bila je
najmlađa od šestero djece te uz to obilježena mucanjem i srčanom manom.
Kada je preminula - od srčanog zastoja - donoseći na svijet Harryjeva
mlađeg brata, Jacka, na vidjelo je izašlo da je svoj novac ostavila Harryju,
kako bi mogao dobiti gospodski odgoj i obrazovanje.
 Neki su udovci utjehu pronalazili u svojoj djeci, no Harryjev i Jackov
otac uskoro je otkrio da se ne uspijeva primorati niti pogledati dječake, jer
su ga samo podsjećali na ono što je osvojio, a potom i izgubio.
Jack je, naravno, još uvijek bio dojenče, no četverogodišnji je Harry
već bio majčino dijete, obdaren jednakim dostojanstvenim držanjem i
neskrivenom znatiželjom u pogledu. Nijedan od dječaka nije imao slabašno
srce, no Harry je zamuckivao kad god bi ga obuzela nervoza, baš kao i
njegova mati, te je, poput svih muškaraca u njezinoj obitelji, glas R redovito
izgovarao kao W, zbog čega je frustracija činjenicom da mu nisu nadjenuli
ime Thomas ili pak William bila kudikamo veća.
Gospodin Cane povjerio je jednog dječaka dojilji, a drugoj dadilji,
nakon čega ih je, jednog pa drugog, po navršenoj petoj godini života, poslao
u pripremni internat na kentskoj obali, gdje su osim školskih semestara
provodili i praznike. On je, za to vrijeme, tražio diskretnu utjehu na Starom
kontinentu. Unatoč svojoj hladnoći i strogosti, sve je vrijeme neumorno
dječacima pisao pisma, a redovito im je slao i darove: palice za kriket,
džepne nožiće i slične tričarije.
Kada se Jack naposljetku pridružio Harryju, braća su brzo razvila
zaštitnički odnos prepun privrženosti. Njih su dvojica u suštini činili
dvočlanu obitelj te nipošto nisu bili predmet ničijeg sažaljenja. Obojica su
imali školske kolege koje su roditelji poslali „kući“ na neodređeno vrijeme,
grubo prekinuvši idilična i prljavštinom ispunjena djetinjstva u Indiji ili
Africi, kada su bojazni da bi im sinovi mogli odrasti lišeni engleskog
odgoja nadjačale osjećaje roditeljske krivnje.
Dječaci su, nakon određenog vremena, premješteni u Harrow. Otmjena
i ne pretjerano opsjednuta intelektualnim postignućima, dotična je škola
razvidno bila izbor njihove pokojne majke. Bilo je to mjesto gdje će,
vjerovala je, steći korisne društvene kontakte, a ujedno se nalazila i na
sigurnoj udaljenosti od prometnih ruta na kojima je nekoć prometovala
tvrtka njihova oca. Međutim, istina o porijeklu novca koji je podmirivao
njihovu školarinu i ostale račune nekako je ipak procurila u javnost, možda
od nekog pakosnog učitelja, a možda i uslijed Jackova neopreznog brbljanja
i naivnosti.
 Premda je bio mlađi, zbog čega se prirodno priklanjao Harryjevu
vodstvu i zaštiti, Jack je oduvijek bio snažniji i samopouzdaniji od starijeg
brata. Suočavao se sa svijetom otvorenošću i nepokolebljivom vjerom u
druge, čime je zauzvrat redovito osvajao njihovu naklonost. Najčešća mu je
rečenica bila: - Ništa lakše. - Za njega je život bio krajnje jednostavan,
poput radnje kakve dječje, pustolovne priče: ljudi su mogli biti ili dobri ili
zli, ispravni odabir uvijek je bio očit, a dobro je na kraju uvijek odnosilo
pobjedu. Dobri je Gospod, u maniri pravog Engleza, uvijek imao najbolje
nakane, a život koji nam je On podario obilovao je nagradama koje smo
mogli požeti ukoliko bismo se povinovali Njegovoj volji i učinili ono što se
od nas očekuje. Jack je bio naočit, dobar u sportovima i pristojan, a upravo
je uslijed svega toga predstavljao i nepresušan izvor brige za Harryja, koji
je strepio da će se svakog trena dogoditi nešto što će razoriti njegovo vedro
poimanje svijeta.
Možda stoga što je u trenutku majčine smrti bio dovoljno star da osjeti
žalac patnje, možda zato što se sjećao mekane ugode spavaće sobe iz koje
je iznenada istrgnut i zauvijek protjeran, Harry se razlikovao od Jacka
onoliko koliko im se mati razlikovala od oca: bio je nepovjerljiv, bojažljiv i
sklon sanjarenju.
Nije bio ponosit, no zadirkivanja njegovih kolega na sportskim
terenima i drugdje ispunjavala su ga užasom poniženja od kojeg bi tražio
spas u osami. Nije bio osobito akademski nadaren - um mu se činio odveć
tromim ili odveć snenim da bi shvatio ono što se od njega očekivalo - no
unatoč tomu, ništa ga nije činilo sretnijim doli trenutci kada bi ga ostavili
samog među knjigama. Tada bi znao provesti sate okrećući stranice atlasa,
romana i povijesnih priča, maštajući o alternativnim inačicama sebe koje su
izvirale iz naizgled nepresušnog vrela knjiga. Nije bio vješt u sklapanju
prijateljstava, no naučio se okoristiti onima koje je Jack naizgled neprestano
sklapao.
Jack se, suočen s bratovom sramežljivošću, nikada nije mirio s
porazom. Sramežljivost je bila tako nesvojstvena njegovoj prirodi da je nije
mogao razumjeti, niti je mogao zamisliti kako bi taj osjećaj mogao
izgledati. Kada su izrasli u mladiće, mlađi je brat preuzeo nekadašnju
skrbničku ulogu starijeg, do te mjere da je spontano uključivao Harryja u
sve svoje društvene aktivnosti i izlete. Nerijetko su i njegovi prijatelji imali
povučenu i nenametljivu braću pa je Harry imao priliku sklapati nešto što
nije bilo prijateljstvo u pravom smislu riječi, već više nalik prijateljstvu iz
druge ruke; odnosu koji bi redovito ovisio o velikodušnim poticajima
njegova brata. Kada je Jack pristupio kadetskim snagama Harrowa, što se u
konačnici očekivalo od svih njih, Harryja su stale mučiti grozomorne brige
da bi se njegov brat mogao dragovoljno prijaviti za vojni pohod negdje u
bespućima svijeta te da bi mogao ostati bez njega.
Njihova im je mati ostavila toliko novca da su mogli lagodno nastaviti
školovanje i steći sveučilišno obrazovanje, no Harry nije vidio neku svrhu u
tomu. Jedina budućnost o kojoj je sanjao - nadahnuta posjetima Jackovim
prijateljima ili majčinim rođacima - podrazumijevala je život na vlastitoj
zemlji; na većem imanju ili pak samo farmi.
Jack je, za razliku od njega, točno znao čime se želi baviti u životu.
Ironično, oduvijek je bio opčinjen konjima. Risao ih je, sve vještije i
vještije, na rubovima svojih vježbenica, čitao je o njima te je, baš kao i
Harry, ustajao svakog jutra u cik zore kako bi mogao jahati. Obojica su
voljela jahati, no kada bi s ocem posjetili njegove prostrane staje u južnom
Londonu, Jack je bio taj koji bi tapšao konje, razgovarao s njima i
postavljao pitanja konjušarima. Nije mu trebalo dugo da shvati kako su
konjima potrebni veterinari i da veterinari zarađuju, i to poprilično. Bacio se
na predano i mukotrpno učenje - posebice u usporedbi s Harryjem, koji je
proučavao stvari bez nekog osobitog cilja - pa je uskoro zavrijedio
studentsko mjesto na Kraljevskom veterinarskom koledžu. Jack se pridružio
Harryju u njegovoj momačkoj rezidenciji u gradu.
I dok se Jack, slijedeći svoju strast, vraćao kući ozaren i uzbuđen
uslijed svega što mu se događalo, odjeće prožete slabašnim vonjem
formaldehida, a povremeno i u pratnji skupine bučnih prijatelja, Harry se u
potpunosti uljuljkao u dnevnu rutinu gospodske besposlenosti koja je mogla
u tom obliku potrajati godinama. Dan bi započeo žustrom vježbom s
indijskim palicama, pa ga nastavio brijanjem kod svojeg brijača,
energičnom šetnjom parkom, posjetom klubu u koji ih je učlanio njihov
djed - gdje bi pročitao novine, ručao u tišini, pa se posvetio proučavanju
knjižnične građe - a potom bi uslijedio i posjet turskoj kupelji u ulici
Jermyn, gdje bi uživao u kupci i masaži. Zatim bi se vratio u klub na
vrijeme za poslijepodnevni čaj, prije nego bi prošetao natrag do svoje
rezidencije, gdje bi večerao s Jackom.
Ako Jack ne bi imao drugih planova, večeri su im prolazile poprilično
mirno, kako bi Jack mogao učiti, a na počinak su odlazili rano. Životi su im
bili obilježeni skromnošću i umjerenošću, a u Harryjevu slučaju i čednošću,
predstavljajući tako potpunu oprečnost životima njihovih susjeda.
Stan koji su iznajmili bio je jedan od mnoštva momačkih stanova u
pomodnoj zgradi sjeverno od ulice Piccadilly. Svaki aspekt njihovih
životnih navika u potpunosti je nadzirala nadstojnica zgrade, gospođa
Allardyce, ista ona ugledna domaćica koju je njihov otac nekoć davno
zaposlio kako njihovu dadilju i koja je onomad svakodnevno dolazila iz
Lambetha kako bi im kuhala i čistila za njima.
Vijest o smrti njihova odsutnog oca, koju im je donio obiteljski
odvjetnik, došavši u posjet nakon što ga je o nemilom događaju obavijestio
odvjetnik iz Nice, kudikamo je više uznemirila Harryja nego Jacka. Jack ga
zapravo nije ni upoznao u pravom smislu riječi, izuzev kroz krajnje
suzdržana pisma, prepuna floskula (S radošću sam primio vijesti o izvrsnim
rezultatima tvojih ispita... Odobravam tvoj izbor smještaja...), pa mu je
vijest o njegovoj smrti bila jednako uznemirujuća koliko i ona o propasti
prekomorskog rudnika u koji je na trenutak razmišljao uložiti novac. Posve
prirodno, ugledao se u Harryja, očekujući od njega smjernice o primjerenim
osjećajima i ponašanju. Poštovali su tradiciju utoliko što su sljedeću godinu
nosili crninu, no Harry nije htio ni čuti za mogućnost da Jack svoje
školovanje stavi na čekanje samo kako bi ispunio očekivanu formu, premda
su obojica na tjedan otputovali u Niču, kako bi prisustvovali očevoj sahrani
na engleskome groblju.
Vrijeme je za pogreba bilo neočekivano prohladno. (Harryju je
činjenica da jug Francuske zna imati loše vrijeme predstavljala pravo
otkriće.) Izuzev njih dvojice i lokalnog pastora Anglikanske crkve, sahrani
je prisustvovao i suncem opaljeni konzul, kao i dvije punašne žene, lica
zakriljenih velovima, od kojih je jedna bila primorana pridržati drugu kada
ju je uz sam grob shrvala tuga. Žene su iščeznule u izmaglici rominjajuće
kiše prije nego se Harry uzmogao predstaviti, a konzul je ili bio izrazito
diskretan ili doista nije imao pojma tko su.
Harry se nije mogao pretvarati da ga je očeva smrt shrvala. Ako je i
oplakivao nešto, bio je to izostanak bilo čega vrijednog oplakivanja.
Uspomene na oca bile su mu tako malobrojne i rijetke, tako maglovito
daleke da su poprimile određenu krutost zbog koje im više nije mogao
vjerovati. Prisjetio se, ili je barem mislio da se sjeća, prilike kada je hodao
uz njega šljunčanom plažom, no uspomenu su tako upečatljivom učinile
tegobe istodobnog hodanja po šljunku i držanja ruke odrasle osobe, a
nipošto neki izljev roditeljske topline. Sjećao se bujne brade koja je pomalo
podsjećala na onu kraljevu te natruhe limete i nečega slatkastog iz ovog ili
onog pripravka za muškarce, možda ulja za bradu ili kolonjske vodice. Nije
se uopće sjećao očeva glasa te je shvatio da mu je s vremenom, čitajući
njegova pisma, dodijelio glas, i to onaj koji je pripadao omraženom
ravnatelju Harrowsa, a ne njegovu ocu. Najsnažniji osjećaji koji su ga
obuzeli uslijed gubitka drugog roditelja bili su nešto nalik svježoj tuzi za
majkom te snažnom osjećaju čežnje za ženskim društvom.
U njihovim životima, izuzev gospođe Allardyce, nije bilo žena, a ni
ona nije bila dijelom njihovih života u pravom smislu riječi. Uostalom, bila
je umješnija u razvlačenju tijesta za pitu nego u umijeću vođenja razgovora.
Stambena zgrada u kojoj su stanovali bila je namijenjena isključivo
neženjama, no susjedi iznad i ispod njega znali su danju ugošćavati ugledne
i manje ugledne žene, a Harry bi tu i tamo znao susresti njihove
posjetiteljice na stubištu ili u predvorju. Ženski glasovi, krajnje egzotični u
zgradi kojom je većinu vremena vladala tišina, zamuknuli bi kada bi otvorio
vrata ili izronio iza ugla stubišta.
Podigao bi šešir u pozdrav pa bi zauzvrat i sam dobio pozdrav, ili pak
samo pogled sramežljivo oboren prema podu, a onda bi razgovor ponovno
živnuo njemu iza leđa, ostavivši ga s nasumičnim djelićima rečenica i
jednako tajnovitim i primamljivim mirisima ljubičica, parfema ili sapuna.
Harry je u kazalištima, trgovinama i tijekom svojih svakodnevnih
šetnji običavao promatrati žene pozornošću promatrača ptica, primjećujući
njihovu eleganciju i povremenu neobičnost njihovih modnih kombinacija,
te način na koji se njihovo ponašanje mijenjalo ovisno o tomu jesu li bile
same ili u društvu, okružene muškarcima ili drugim ženama. Međutim, u
njegovu životu nije postojala žena koju bi mogao nazvati prijateljicom,
nijedna za koju bi mogao reći da je istinski poznaje. Istina, poznavao je
gospođu Allardyce cijeli svoj život, no ona je bila oličenje priličnosti te je
informacije o svojem osobnom životu otkrivala tako rijetko da se, kada joj
je izletjelo da je nekoć postojao i gospodin Allardyce, ali je poginuo
ratujući protiv Bura, ili da je dijelila kuću u Lambethu s četvoricom svoje
neoženjene braće pa su joj muške navade dobro znane, uhvatio kako danima
nakon toga premeće te mrvice po umu, i to na načine koji su se činili
krajnje neprimjerenima. Da su kojim slučajem imali sestru, ili da im je mati
još bila živa, ili da su barem njihovi prijatelji imali sestre, ništa od toga ne
bi bilo tako i žene bi mu po svoj prilici bile nešto uobičajeno, možda čak i
posve nezanimljivo. Roditelji njihove majke običavali su ih svakog ljeta
pozvati da ih posjete na ladanju pa bi se, sada kada su dječaci odrasli,
zasigurno postarali da ih upoznaju s prikladnim ženskim društvom.
Međutim, njihov je djed već odavno preminuo, njegova udovica posenilila,
a brojni ujaci i rođaci, koji su oduvijek njihovo postojanje smatrali
društvenom neugodnošću, dopustili su da sva komunikacija među njima
zamre.
Harry se često osvrtao oko sebe, posebice u svojem klubu ili kupelji u
ulici Jermyn, promatrajući muškarce koji se nikada nisu oženili - bio je
obdaren nekim čuvstvom koje mu je nepogrešivo davalo do znanja tko su - i
razmišljajući kako se njihovi životi nipošto ne doimaju užasavajućima. Pod
pretpostavkom da čovjek uza sebe ima nekoga poput gospođe Allardyce,
tko će ga držati sitim i čistim, te usluge krojača i brijača, koji će njegov
fizički izgled održavati pristojnim, život neženje nije se doimao ni približno
tako lošim. Primijetio je da su takve muškarce u određenom trenutku,
možda kada dosegnu neku prešutno dogovorenu dobnu granicu, počeli
nazivati potvrđenim neženjama, što je na neki način podrazumijevalo da su
prošli (ili pali) na nekom ispitu, ili, što je bilo uvelike dobrohotnije, da je
njihov samački status bio rezultat njihova odabira, a ne okrutnog hira
sudbine.
Harry je po očevoj smrti doznao otkuda dolazi novac koji se oduvijek
nekako, pouzdano i nepogrešivo, množio na njegovu bankovnom računu.
Očito smatrajući da ima posla s nekom podvrstom razmaženog imbecila,
obiteljski mu je odvjetnik objasnio cijeli proces takvom pedantnom
sporošću da je u jednom trenu zaista počeo vjerovati i osjećati kako mu
mozak ne uspijeva zadržati u sebi sve činjenice. Većina očeva imutka bila je
vezana u nekretninama - posjedovao je niz zgrada u Brixtonu, a u njegovu
je vlasništvu bio čak i Lambeth gospođe Allardyce, od koje su rentu ubirali
posrednici. U sklopu pogodbe sklopljene prilikom prodaje svojeg
poslovanja, dobio je dionice Londonskih omnibusa te portfelj udjela u
pripojenim željezničkim tvrtkama. U nekom je trenutku - najvjerojatnije
tijekom svojeg poduljeg boravka na Kontinentu - došao u posjed
popriličnog udjela u njemačkoj tvrtki za proizvodnju oružja, koja je
poslovala izrazito dobro, kao i u baletnoj trupi, koja je bila na rubu
bankrota. Ostatak nasljedstva njegove majke iskorištenje za kupovinu niza
kuća u Kensingtonu.
Imanje u Nici imalo je pripasti izvjesnoj gospođi Grassert. Harry se
prisjetio žene s groblja; njezina lica skrivenog velom, koji joj je našao put u
usta, i njezinih malenih šaka skrivenih crnim rukavicama, kojima se
grčevito pridržavala za ruku svoje družice. Je li, zapitao se Harry, dovedena
u zabludu da može očekivati i više?
Odvjetnik se trsio izbjeći Harryjev pogled, zapiljivši se u
Francuskinjino ime na papiru pred sobom pa progovorivši: - Bankovni
račun vašeg oca u Francuskoj zamrznut je u trenutku njegove smrti;
naravno, nakon što je bilježnik podmirio s njega sve otvorene dugove.
Postoji mogućnost, ukoliko to želite, da dotični gospodin istraži je li, hm,
neka značajnija svota novca prebačena na... drugi račun u Francuskoj, no
bojim se da ne postoji način da povratimo ta sredstva. Međutim, ukoliko
želite osporiti pravo na nasljedstvo dotične osobe, svakako bismo mogli...
- Ne, ne. - usprotivio se Harry. - Neka stvari ostanu kakve jesu. - Takvi
se darovi nisu davali olako, bez pomnog promišljanja i planiranja. Ako je
uspjela njegovu ocu posljednje godine života učiniti sretnijima, tada je
zavrijedila barem krov nad glavom. Nica se, shvatio je tada s
posvemašnjom sigurnošću, pretvorila u mjesto koje više nikada neće
posjetiti.
Spoznaja da je iznenada odgovoran za tako golem imutak ispunila ga
je brigom i strepnjom pa je osjetio olakšanje kada je čuo da samo treba
potpisati nekoliko papira kako bi sve ostalo kao prije i kako bi njegov
dohodak, sada znatno veći, mogao nastaviti pritjecati kao i dotad. Dano mu
je do znanja i da Jack, koji nije dobio ništa, sada u potpunosti ovisi o njemu.
Prvi mu je poriv bio jednostavno podijeliti nasljedstvo na dva dijela, no
pokazalo se da bi prividno idealno rješenje donijelo sa sobom nove
probleme. Brojne naknade značile su da će njegov imutak uprihoditi više
novca za obojicu ako ga ostavi nepodijeljenim.
- Osim toga, sada ste u dobrom položaju za ženidbu, - podsjetio ga je
odvjetnik - a supruga i domaćinstvo značit će veće troškove od vašeg
trenutnog životnog aranžmana. - Odvjetnik je u tom trenutku odnekud
izvukao ilustraciju godišnjih troškova za prosječno domaćinstvo koje se
sastoji od supružnika, dvoje djece i četiri člana kućne posluge. Harry,
uslijed svojeg krajnje ograničenog znanja o cijenama i troškovima, nije
znao bi li trebao iznenađeno ustuknuti pred brojkama ili pak zadovoljno
uzdahnuti, pa je samo bezizražajno zurio u njih, što je odvjetnik očito
protumačio kao zatišje pred buru. Ispričavši se na svojoj drskosti i rekavši
kako je svjestan da Harry nema ni oca ni majku koji bi ga savjetovali u
takvim pitanjima, dometnuo je da pretpostavlja kako je posve prirodno da
Harry ne zna previše o gruboj stvarnosti života pa ga upozorio da bude
oprezan jer je sada postao ono što se često vulgarno naziva ulovom.
Harry je sljedeće sate proveo šetajući cijelom dužinom ulice Piccadilly
i okrugom Knightsbridge, razmišljajući o svemu izrečenom na putu prema
muzeju, u nadi da će ga boravak ondje smiriti. Sama pomisao bila je tako
neobična. Njegov novostečeni imutak nije iznenada postao vidljiv svima;
čak ni njegov ljubljeni brat nije znao koliko novca sada ima. Bio je svjestan
postojanja vodiča koji je minuciozno popisivao englesko plemstvo i onog
koji je popisivao veleposjednike; tijekom jednog osobito besposlenog dana,
provedenog u klupskog knjižnici, proučio je podatke o majčinoj obitelji u
potonjem. Možda su se jednako tako i financijski podaci objavljivali u
nekom sličnom dokumentu, u nekoj inačici Jackovih rodovnika rasplodnih
pastuha, prilagođenoj lovu na imućne supruge, i možda neka beskrupulozna
majka upravo sada proučava riječi ispisane u toj knjižici, pritom
bjelokosnim perom stavljajući znak upitnika pokraj njegova imena?
 Odlučio je da prema Jacku neće biti tajnovit, ne u pravom smislu
riječi, već diskretan. Jack je bio mnogo društveniji od njega te je prirodno
bio povjerljiviji i otvoreniji pa ne bi preispitivao tuđe motive, niti bi mu
palo na pamet prešutjeti stvari pred ljudima ako bi vjerovao da im je drag.
Prirodno mu je ležala uloga prijatelja, a nipošto ona osobe od povjerenja, pa
je čuvanje tajni oduvijek doživljavao kao nesnosno breme.
Harry je odlučio da će mu prioritet biti Jack. Pomoći će mu da privede
svoje naukovanje kraju pa se postarati da, ovako ili onako, bude zbrinut.
Obranu od potencijalnih punica, ako se ona pokaže nužnom, ostavit će za
neko drugo vrijeme. Čak i da Jack nije bio usred svojeg naukovanja i da
nije bilo tako važno potaknuti ga da prione učenju posvemašnjom
ozbiljnošću, bila je tu korota, a pridržavanje svim uzusima žalovanja
osiguralo je Harryju cijelu godinu tijekom koje se mogao držati podalje od
društva i proučavati situaciju sa sigurne udaljenosti.
Jack je bio skladno građen i naočit pa se, bez ikakvog bespotrebnog
šepurenja, ponosio svojim izgledom te je pomno pazio što će odjenuti. Nije
mu dobro sjela pomisao da mora nositi korotničku odjeću cijelu godinu, i
Harry je bio siguran da jedva čeka ponovno zabljesnuti u sportskom sakou
svojeg veslačkoga kluba ili bilo kojem svojem odijelu izuzev onog crnog.
Harry je, potpuno oprečno svojem bratu, shvatio kako uživa u činjenici da
mu korota pruža savršenu izliku za povlačenje iz društvenih krugova.
Njegov se društveni život prije očeve smrti ni uz najbolju volju nije moglo
opisati kao buran, no tijekom tih dvanaest mjeseci bio je pošteđen čak i
ispraznih razgovora u kakve bi se inače bio primoran upuštati. Stranci i
poznanici sada su se prema njemu odnosili s dobrodošlom uzdržljivošću.
Podsjetilo ga je to na mit koji je pročitao tijekom djetinjstva, o Perzeju
kojemu je čarobna kaciga podarila nevidljivost. Drugi su se dječaci u
učionici hvalisali nepodopštinama koje bi im takva kaciga omogućila, ili su
govorili o ljudima koje bi uhodili, o bankama koje bi orobili, no on je
maštao isključivo o posvemašnjoj samoći koju bi mu kaciga podarila, o
životu lišenom dodijavanja i provokacija. Ironično, sada kada je i sam bio u
koroti, uhvatio se kako proučava druge korotnike, primjećujući među njima
neznatne razlike u načinu na koji pristupaju disciplini odijevanja crnine.
 TREĆE POGLAVLJE

M jesecima nakon što mu je nošenje crnine prešlo u naviku, toliko da se

s lakoćom mogao vidjeti isključivo u crnini do kraja svojeg života, u
nečemu nalik odori kakve je viđao na naočitim vratarima, i tjednima nakon
što mu je brat završio školovanje za veterinara te počeo tražiti namještenje,
Jack je uletio u Harryjevu sobu tijekom njegove jutarnje tjelovježbe,
uzbuđeno mašući komadićem papira. Bio je odjeven u gizdavi sako šarenih
proljetnih boja.
Papirić, zapravo pozivnicu, ostavila je majka djevojke koju je Jack
upoznao na nedavnom veslačkom natjecanju. Njegov osmerac osvojio je
natjecanje, a on je, čekajući pred šatorom kako bi preuzeo svoju nagradu,
zapodjenuo razgovor s mladom ženom. - O čemu ste razgovarali?
- Pa, ne sjećam se najbolje. Vjerojatno o ničemu bitnom. Ali neopisivo
je ugodna. Danje bio vruć pa je u šatoru bilo kao u peći i zapravo nitko nije
htio biti ondje. Mislim da sam izgovorio neku glupost o ženi za govornicom
i činjenici da i sama zavređuje dobiti pokal jer zakopčana do grla drži govor
i dijeli komadićke srebra. Ispostavilo se da ima deset sestara. Gospođica
Wells, o njoj govorim, ne o gospođi govornici, kako se god zvala. Oh,
nemoj me tako gledati, Harry. Bit će zabavno. Uostalom, naša godina
korote završila je prošlog tjedna pa se više ne moramo odijevati poput
pogrebnika.
- Ne možeš li ići sam?
- Sramežljiv sam.
- Gluposti.
- Molim te, Harry. Nikada ne idemo nikamo. Bit će zabavno.
Uostalom, ti si stariji brat pa će zapravo tebe htjeti upoznati. Ti si mi poput
ulaznice. A i godit će ti, znaš to i sam.
 I tako je Harry pristao, dijelom jer Jacku nije mogao odbiti gotovo
ništa, a dijelom i zbog posramljenosti jer nije niti primijetio da je godina
korote došla svojem kraju. Nastavio je sa svojim uobičajenim aktivnostima,
no sada odjeven u ljetno odijelo i plavu kravatu, uslijed čijih se blijedih
boja tijekom šetnje parkom Green i okrugom St. James osjećao pretjerano
upadljivim.
Objedovao je u svojem klubu ranije nego inače kako bi se mogao na
vrijeme sastati s Jackom. Gospođa Wells stanovala je poprilično daleko na
zapadu, na rijeci Temzi nedaleko od Twickenhama, pa su bili primorani
sjesti u vlak u Waterloou, što je cijelo iskustvo učinilo uvelike nalik izletu, a
Harryja je obuzelo prazničko raspoloženje. Dok mu je Jack prepričavao sve
što zna o ljudima kojima su pošli u posjet, sinulo mu je da se brat kojeg je
oduvijek doživljavao kao nekoga koga mora zaštititi možda zapravo
zaštitnički odnosi prema njemu. Jacku se, shvatio je, on mora činiti poput
nekoga pomalo vrijednog sažaljenja, neke vrste pustinjaka.
Gospođa Wells bila je financijski neovisna odvjetnička udovica s tri
odrasla sina i čoporom od šest kćeri. Dvojica starijih sinova pošli su očevim
stopama, otisnuvši se u pravničke vode, a najmlađi je bio oblasni upravitelj
u Africi. Mlada dama koju je Jack upoznao bila je Georgina, drugorođena
kći obitelji.
- A mene si, pretpostavljam, namijenio najstarijoj? Onoj s riđom
kosom i brkovima?
- Ne pričaj budalaštine. - uzvratio mu je Jack, ovlaš kroz prozor
pogledavši tamne stražnje fasade kuća pokraj kojih su prolazili. - Iz
pouzdanih izvora znam da nema ni pramena kose na glavi.
Malena postaja u Strawberry Hillu, na kojoj su se iskrcali, odisala je
ladanjskim ozračjem. Drveća je bilo u izobilju, ptice su cvrkutale, a od
londonske prometne vreve nije bilo ni traga. Proučivši svoj Bootov vodič
po londonskim okruzima, Jack ih je poveo s perona. Put ih je vodio preko
željezničko-cestovnog prijelaza pa uz niz živopisnih vila prema ulici u kojoj
je stanovala gospođa Wells, a koja je nosila apsurdno lijepo ime Strawberry
Vale.
 - Nije li Pope stanovao negdje u blizini? - upitao je Harry, ugledavši
komadićak rijeke među drvećem.
- Tko?
- Sjećaš se. Poezija. Iz škole.
Ma Touraine bila je oku ugodna kuća, starija od manjih zdanja koja su
izniknula s obje njezine strane. Bila je ponešto udaljena od same
prometnice, skrivena iza uredno podrezane živice. S jedne joj je strane
stajala omanja staja, a Jacku je bio dostatan jedan ovlaš bačen pogled prema
njoj kako bi zaključio da nije u uporabi. Začuvši hihotanje, Harry je spazio
kako ih troje djece promatra s otvorenog prozora na drugom katu kuće.
Podigao je šešir, što je izazvalo salvu novih hihota, nakon čega je začuo
riječi prijekora, izgovorene potmulim ženskim glasom, a tri su dječje glave
iščeznule s prozora.
Čovjek bi očekivao da će matrijarh tako velikog čopora biti visoka i
nadmena žena, međutim, gospođa Wells bila je sićušna, visoka niti sto
pedeset centimetara. Bila je odjevena u elegantnu tamnoljubičastu svilu
koja je zašuštala kada je ustala od malenog stolića za posluživanje čaja
kako bi im obojici pružila ruku. Nije nosila udovičku odjeću, no upečatljivi
srebrni pramen u kestenjastoj kosi bio je navrh tjemena savijen u nešto
nalik malenoj kruni, dajući njezinoj pojavi određeno dostojanstvo, baš kao i
snop ključeva koji joj se klatio s chatelaine pojasa urešenog niskom
svjetlucavih, crnih perlica.
Upoznala ih je sa susjedom koja ja bila u posjetu i koja je zapodjenula
s njima jedan od onih besmislenih razgovora o toplom vremenu te vrtovima
koji se tako divno spuštaju prema rijeci i malom pristaništu, davši tako
gospođi Wells priliku da se udalji iz sobe kako bi pozvala djevojke.
Prigušen razgovor iz druge prostorije otkrio im je da gospođa Wells
umije u glas unijeti i notu strogoće. Susjeda je iskoristila povratak gospođe
Wells kako bi se povukla, gotovo kao da je dobila nekakav mig, ispričavši
se riječima: - Oh, stanujem samo dvije ulice dalje pa se Estervana i ja stalno
viđamo.
Gospođa Wells natočila je čaj i ponudila ih kolačićima, objasnivši im
da će im se dvije najstarije kćeri uskoro pridružiti, ali i da je jedna od njih,
Winifred, sramežljiva.
- Baš kao i ja. - odgovorio joj je Harry.
- Oh. - uzvratila je, osupnuta njegovom iskrenošću. - Oh. Kako
osvježavajuće. Nema mnogo muškaraca koji su voljni to tako otvoreno
priznati. Nažalost, moj je pokojni suprug bio popriličan nasilnik unutar
zidova obiteljskog doma pa su neka od moje djece odrasla ustrašena. I ja
skupa s njima! - Nasmijala se. - Georgina mu se jedina imala hrabrosti
suprotstaviti pa mu je, naravno, bila i miljenica. Winifred je više nalik meni.
Umjetnička duša.
Sa stubišta se začuo štropot, nalik igrački ispuštenoj na pod, popraćen
nesputanim hihotanjem.
- Ispričajte me. - promrmljala je gospođa Wells pa se vratila u hodnik.
Jack je primijetio Harryjev pogled na sebi pa mu namignuo - Još jedna od
vještina kojima Harry nikada nije ovladao. - Madame Vance? - zazvala je
gospođa Wells, protkavši svoj nježni ton notom čeličnosti. - Biste li, er...,
s’il vous plaît?
Uslijedio je hitri pljesak dlanovima, oštra naredba izrečena na
francuskom, a potom i bučan topot malih stopala koja su se povukla na kat.
- Oprostit ćete mi na ovome. - gospođa Wells vratila se na svoje
mjesto. - Moje najmlađe tri. Znatiželjne su i žele vidjeti posjetitelje. Uz
toliko djece koja su joj povjerena na brigu, Madame Vance ne uspijeva u
svakom trenutku održati kontrolu nad njima. Razmišljamo o tomu da dvije
srednje kćeri pošaljemo u Belgiju i prepustimo ih u ruke redovnicama kako
bi ih izbrusile do kraja.
- Znači li to da ste rimokatolici?
- Zaboga, ne, ali sestre su tako dobre u prenošenju onog određenog je
ne sais quoi. Osim toga, bojim se da je jedna od nevolja odrastanja u tako
brojnoj obitelji činjenica da uslijed puke iscrpljenosti čovjek postane
popustljiv pa najmlađoj djeci progleda kroz prste i dopusti im da postanu...
- Razuzdana? - sugerirao je Jack sa smiješkom.
 - Odveć samouvjerena. Ah! Te voice, Georgette! Već si upoznala
gospodina Jacka Canea, naravno. Ovo je njegov stariji brat, Harry. A evo,
naposljetku, i moje Winifred.
Djevojke kao da su zrcalile njih dvojicu, pomislio je Harry, pa je
njihov posjet neodoljivo podsjećao na prizor iz komičnih kazališnih komada
zasnovanih na stereotipu glavnog i sporednog para. Jedna je sestra bila
plavokosa, a druga brineta, samo što je, na njegovo iznenađenje, Jack za
sebe odabrao tamnokosu djevojku, onu koju se prije moglo opisati
pristalom nego lijepom. Međutim, krasili su je samopouzdanje nalik
njegovom i neusiljeni šarm.
- Ispričavamo se što nam je trebalo tako dugo. - progovorila je
Georgina s osmijehom. - Primorala sam Winnie da preodjene haljinu čak
dvaput, a potom je ona opazila mrlju od trave na mojoj pa sam se i sama
morala preodjenuti. Sigurna sam da ste dosada ispili više majčina čaja nego
vam je po ukusu. Zašto vas ne bismo provele vrtom?
- Izvrsna zamisao. - oglasila se gospođa Wells. - Ali ako odlučite sjesti
u neki od čamaca, prepustite vesla gospodi. - Sićušnim je dlanom dodirnula
Harryjevu ruku. - George su njezina braća ohrabrivala u bavljenju
tjelovježbom i bojim se da je zbog toga povremeno pomalo jogunasta.
- Želi reći da voli zapovijedati. - Winifred je progovorila potiho, potom
oborivši pogled.
- Dakle, vi ne veslate? - upitao ju je Harry, pomaknuvši se u stranu
kako bi je propustio kroz francuska vrata nakon što je drugi par odmaknuo
par koraka pred njima.
- Oh, nipošto. Hoću reći, okušala sam se, no svakog puta završim
vrteći se u krug, zbog čega mi se ljudi smiju.
Lecnuo se. - Užasan je osjećaj kada te netko ismijava. - odgovorio je. -
Ljudi neprestano ponavljaju da takve stvari čovjek ne bi smio uzimati k
srcu i da se najbolje naviknuti na njih, no njihov se smijeh nikada ne doima
dobrohotnim i nemoguće se naviknuti na to. Barem meni to nije nikada
pošlo za rukom.
- Znači, ni vi ne veslate? - upitala je.
 - Malo je toga što činim. Jašem. Šetam. Volim šetati.
- I ja.
I tako su nastavili sporim korakom šetati prekrasnim priobalnim vrtom
dok su Jack i George, razbijajući tišinu salvama smijeha, sjeli ujedan od
nekoliko čamaca nasukanih na pristanište pa se preko rijeke otisnuli prema
obližnjem otočiću zaraslom u trsku. Zaključio je da su, strogo uzevši,
trebali svi ostati skupa, ili barem dovoljno blizu da mogu jedni druge dobro
čuti, no miomirisno, gotovo seosko okružje kao da je rasplinulo nužnost
krutog protokola uobičajenog u salonima za prijem gostiju engleskog
visokog društva. Uostalom, gospođa Wells slijedila ih je van pa se zadržala
na terasi gdje je sjela u hladu male, plave platnene cerade koja je visjela sa
stražnje strane kuće, pretvorivši uređivanje obližnjeg grma ruža vrtlarskim
škarama u predstavu namijenjenu njihovim očima.
- Kako predivno mjesto. - ustvrdio je. - Živite li oduvijek ovdje?
- Cijeli svoj život. - odgovorila mu je Winifred. - Mislim da je ocu
odgovaralo što smo ovdje u zabiti i što mu nismo na putu. Moj brat Barry -
Barrington - naziva ovo mjesto samostanom.
- No, unatoč tomu, ne osjećate poriv za bijegom?
- Ispričavam se, bojim se da nisam razumjela.
- Opatice. Za pretpostaviti je da im teško pada život iza samostanskih
zidova i da žele pobjeći.
- Zaista? Osobno im zavidim na miru. - Primijetila je njegov upitan
pogled. - Dani ovakva mira ovdje su prava rijetkost. - dometnula je. -
Trenutno su braća odsutna poslom, a Madame Vance posjela je djevojke u
učionicu, no postoje trenutci kada pomislim da bi osama redovničke ćelije
bila predivno osvježenje.
- O moj Bože. - uzvratio je, hineći ozbiljnost pa se potom osmjehnuvši,
ukoliko se tako ozbiljan izraz lica mogao nazvati osmijehom.
Dokopali su se klupice od kovanog željeza, smještene u treperavom,
zlaćanom hladu žalosne vrbe, koja im se učinila izvrsnim odredištem, pa su
sjeli. Winifred se zapiljila u George koja je, primivši se vesala, vozila Jacka
rijekom, a to je Harryju pružilo priliku da je promatra. Zaključio je da je
prilično ljupka. Svijetloplave oči i blijedu put upotpunila je pramenovima
svijetle kose podignutim visoko na tjeme i spletenim u naoko ležeran,
nehajan aranžman, u čije je ispreplitanje, bio je uvjeren, uložila barem sat.
Krasili su je izrazita dostojanstvenost i ozbiljnost, koja je gotovo graničila s
tugom, a ipak bio je tu i tračak ironije, one vrste kiselog, zajedljivog
humora kakav je najviše volio.
- Bojim se da nisam najugodnije društvo. - progovorio je naposljetku,
primijetivši da gospođa Wells tjeskobno pogledava prema njima.
- Ne, ne! - usprotivila se Winifred, okrenuvši se sada prema njemu. -
Jeste... Alija, očajna sam u umijeću razgovora. Uvijek mi je draže slušati.
- I meni. Jeste li zabrinuti za sestru? Dok je ondje na rijeci, hoću reći.
- George? Ne. Ne odveć. Vrsna je plivačica. Dok smo bile djevojčice,
otac joj je obožavao bacati štapove koje je morala donositi natrag, kao da je
kakvo pseto.
- Vaša je mati rekla da mu se suprotstavljala.
- Oh da. Posve je neustrašiva.
- Zar je zaista bio tako strašan?
- Da. Kada bismo čuli zvuk njegova ključa u bravi, potrčali bismo na
kat.
- Poput opatica.
- Baš tako. Samo nisam sigurna da je opaticama dopušteno trčati.
Sirota bi se majka toliko uznemirila u njegovu prisustvu da bi joj srce stalo
nekontrolirano udarati.
- A ipak, brak im je bio skladan i sretan.
- Ne, ne istinski. Prije... plodan. Tijekom svih onih godina koje su
proveli zajedno, samo ju je jednom izveo nekamo.
- Nemoguće!
- Istina je. Volio je slušati kako iznova ponavlja tu priču. Iz nekog bi
mu razloga to uvijek izmamilo smijeh na usne. Izveo ju je u grad samo
jedne večeri, odjevenu u svoju najljepšu haljinu. Otišli su u kazalište, a
zatim i na jastoga i šampanjac, a potom, kada su zakoračili na nogostup,
nebo je na zapadu obasjalo neko iznenađujuće jarko svjetlo. Pretpostavljam
da je lako moguće kako nije bila riječ o ničemu doli zalasku sunca, no on je
uperio prst prema zapadu pa joj rekao: - Pogledaj, dušo. Možda ono naši
anđelčići gore u svojim posteljama! - Bila je tako užasnuta da je
nepokolebljivo zatražila da joj pozove kočiju kako bi se smjesta mogla
vratiti kući, a on je otišao u klub, sastati se s prijateljima. Bila je to valjda
neka vrsta lekcije, i on je nikada više nije izveo nekamo, a ona nikada više
nije ni tražila da to učini. Običavala je reći da je on njezin vuk u janjećoj
koži - tako šarmantan i zabavan sa svojim prijateljima i klijentima, a kod
kuće svirepi, okrutni tiranin.
- Krajnje užasno po vas.
- Oh, nije bilo tako grozno. Na kraju krajeva, stanovali smo ovdje, u
posvemašnjoj udobnosti. I nikada nas nije tukao ili vikao na nas. Samo je
imao opaku, okrutnu jezičinu. Doduše, znao je povremeno istući moju
braću.
- Što mislite zašto se onda oženio, ako mu je brak pružao tako malo
zadovoljstva?
- Ne bih rekla da ga brak nije zadovoljavao. Vjerujem da ga je sve
skupa ispunjavalo ponosom. Osim toga, oženio se iz ljubavi. Majka je
nekoć bila izrazito lijepa. Naravno, htio je i sinove koje će jednog dana
uzeti za partnere, a uživao je i u odlascima u crkvu, kada bismo se svi
poredali iza njega. Veselila ga je činjenica da nas je bilo dovoljno da
popunimo dvije klupe.
- Bio je glava obitelji.
Tugaljivo je kimnula. - Da, to je pravi izraz.
- Je li netko od vaše braće nalik njemu?
- Bob. - odvratila je, ne oklijevajući ni trenutka i tako unijevši u
Harryja nemir uslijed pomisli da bi se Bob mogao svakog trenutka pojaviti
ondje. Iznenada je ustala. - Trebali bismo dozvati George natrag. - rekla je. -
Sunce je poprilično snažno, a ona se otisnula na rijeku bez šešira pa bi lako
mogla preplanuti poput kakva nadničara.
Međutim, Jack i George predobro su se zabavljah. Jack je preuzeo
vesla, a George je dlanom klizila površinom vode. Rekla je nešto što je
Jacka potaknulo na grohotan smijeh, uslijed kojeg je bio primoran na
trenutak predahnuti od veslanja. Izgledali su poput ilustracije u časopisu
Modern Happiness; bezbrižni, opušteni, i toliko vjerni sebi da se Harryju
iznenada učinilo kako pripada nekom drugom, prošlom stoljeću. Možda
ljepota u konačnici i nije ono čime žene osvajaju muškarce, i obrnuto, nego
sposobnost da jedno drugo nagnaju na smijeh? Harry je izveo nešto nalik
pantomimičarskoj gesti stavljanja šešira na glavu pa pokazao prema
George, no Jack ga je hotimice pogrešno shvatio, uzvrativši mu još
složenijim pokretima ruku i time nasmijavši George.
- Posluša li ikada pa učini ono što mu se kaže? - upitala je Winifred,
tonom zbog kojeg se Harry zapitao priželjkuje li možda da je ona u tom
čamcu umjesto svoje sestre.
- Ne često. - priznao je, a ona mu je udijelila jedan od onih svojih
ozbiljnih poluosmijeha.
- Nije lako biti prvorođenac. - rekla je.
- Čini se da George s lakoćom podnosi moj svakidašnji teret.
- Ne budite tako galantni! - uzvratila je oštro. - Ne priliči vam.
- Moje isprike. Vaša je mati rekla da ste sramežljivi, no ne činite se...
- Samo u većim društvima. Beznadno sam sramežljiva kada sam
okružena mnoštvom, a u obiteljima poput moje, gotovo uvijek jeste.
Neprestano.
- Ja sam sramežljiv čak i u osami. Ima dana kada gotovo i ne
progovorim.
- Predivno!
- Iznenađujuće je kako riječi jednostavno postanu suvišne kada čovjek
prihvati svoju pravu prirodu.
- Sanjate li ikada o nevidljivosti? - upitala je.
 - Često. Kako bih mogao biti posve sam!
- Upravo tako! - Pljesnula je rukama. - Neki bi ljudi, kada ih nitko ne
bi mogao vidjeti, smjesta opljačkali draguljarnicu ili umjetničku galeriju,
noja mislim da bih jednostavno ostala u tišini svoje sobe, s romanom u ruci.
Ostao je osupnut preciznošću kojom je opisala njegove intimne porive
pa su se, ustanovivši kako oboje uživaju u tišini, bez riječi udaljili od svojih
razdraganih brata i sestre i nastavili šetati ostatkom vrta, zastavši kako bi
promatrali bumbara dok onako nezgrapan kruži oko zvončića crvenog
naprska, a zatim i drozda dok kasapi crva.
Gospođa Wells dočekala ih je po povratku s pladnjem limunade i
keksima, držeći se kao da nema ničeg neobičnog u činjenici da je svoju
prekrasnu kćer na pola sata povjerila potpunom strancu. - Pattie je izrazila
želju sići u prizemlje pa vam svima nešto otpjevati. Patty je jedna od mojih
mlađih kćeri, gospodine Cane. Umišlja da je umjetnica. Ne brini. - rekla je
u odgovor na Winniein tegoban uzdah. - Rekla sam joj da će nam možda
zapjevati drugom prilikom. Lijepo je njegovati dječje talente, ali nije dobro
dopustiti da sve ode predaleko. Ah. Evo i naših atleta.
Jack je nekako uspio i u odrasloj dobi zadržati ono djetinje čulo
pomoću kojeg dječaci posvemašnjom lakoćom namirišu slatkiše. - Ako
nisam gladan, - rekao im je - tada sam jamačno bolestan ili spavam.
Ranije je potaknuo svoju pratilju da vrati svoj šešir natrag na glavu
kako bi izbjegla majčin prijekor. Lica uokvirenog njegovim slamnatim
obodom i plavim vrpcama, doimala se gotovo sramežljivom.
- Bilo je ovo nadasve ugodno poslijepodne. - Harry se obratio gospođi
Wells.
- Pa, nadam se da ćemo vas ponovno ugostiti. - odgovorila je,
ispruživši prema njemu svoj maleni, suhonjavi dlan. - Možda ćete sljedeći
put svratiti na večeru, kako biste upoznali i moje sinove?
- Lice joj je poprimilo komičan izraz. - Premda ćemo se svi morati
primjereno ponašati zbog Roberta.
- Bilo bi to divno. - rekao je Jack.
 Harry je pokušao uhvatiti Winifredin pogled, no ona se usredotočila na
mrvice preostale na tanjuru na kojem su do maločas bili keksi. Pretpostavio
je da zbog svoje sramežljivosti večere smatra nužnim zlom.
- Gospođice Wells. - obratio joj se.
Podigavši pogled, udijelila mu jedan od svojih tugaljivih, gotovo
neprimjetnih osmijeha pa mu pružila ruku. - Gospodine Cane. - uzvratila je.
Izrugujući se njihovu formalizmu, George se duboko naklonila pred
Jackom, na što su svi prasnuli u smijeh.
 ČETVRTO POGLAVLJE

N ovom pozivnicom, naslovljenom na obojicu, gospođa Wells pozvala

ih je na večeru tijekom koje su upoznali dva od tri brata.
Robert, najstariji sin, koji je možda bio i naočit ispod biljne brade,
isticao se nadmenošću i bahatošću svojstvenima ograničenim muškarcima
uvjerenima u vlastitu mudrost i dovitljivost.
Frank, šest godina mlađi od njega, uspješno se po očevoj smrti
nametnuo i izborio imenovanje starijim partnerom. Govorio je tihim,
odmjerenim glasom te je, krajnje pronicljiv i potpuno lišen socijalnih
vještina, zapravo bio prilično zastrašujuć. Winifred je već upozorila Harryja
da je izrazito oštrouman, a Harryju nije trebalo dugo da primijeti kako se
prema obitelji u kojoj je došao na svijet odnosi s uznemirujućim prijezirom.
Bio je nadasve zahvalan što mu pogled na njega priječi pastorova nadasve
ugodna supruga, koja je sjedila među njima.
Gospođa Wells, koja mu se sjedila s druge, lijeve strane, predstavljala
je oličenje dobronamjerne radoznalosti dok je tema razgovora bila njegova
majka, no radoznalost se brzo prometnula u tjeskobnu nelagodu kada je
razgovor skrenuo na njegova oca. Winifred je, uslijed previda ili
hotimičnog nestašluka gospođe Wells, sjedila dovoljno blizu da joj se može
diviti, ali i dovoljno daleko da ne mogu zapodjenuti razgovor. Gospođa
Wells, počeo je uviđati, bila je poprilično vješta manipulatorica.
- Gospođa Wells rekla mi je da dolazite iz malene obitelji. - obratila
mu se pastorova supruga.
- Tako je. - odgovorio je. - Samo moj brat i ja.
- Ja sam jedinica. - rekla je. - Dinamika međuljudskih odnosa u ovako
velikim obiteljima ljudima poput nas predstavlja potpunu nepoznanicu. Tu
su suptilne struje i znakovi koje ne uspijevamo uvijek pravilno protumačiti.
A osim toga, naravno, moramo pripaziti da se ne vežemo presnažno.
 - Za koga?
- Pa za naše voljene, naravno. Ljudi iz velikih obitelji žude za
slobodom i privatnošću više nego za bilo čim drugim. Znam to bolje od
ikoga; pokojni otac mojeg Benedicta bio je oličenje gospodina Quiverfula.
- Bojim se da ne razumijem.
- Lik spisatelja Trollopea. Onaj s čoporom djece. Zadirkujem
Benedicta da je trebao stupiti u neki od crkvenih redova koji pristup
uvjetuju zavjetom šutnje, a on mi uzvraća govoreći da još uvijek nije kasno
za to. Oh! Vrijeme je da vas napustim, a jedva sam uspjela zagrepsti
površinu vaše zanimljive osobnosti.
Slijedeći diskretni znak njihove domaćice, ustala je, baš kao, naravno,
i on, pa se uz osmijeh i gotovo neprimjetan naklon uputila za ostalim
ženama, napustivši prostoriju. Petorica gospode načas je ostala bez teksta,
osluškujući razgovor ženskih glasova i smijeh koji su se rasplamsali u
hodniku, a potom su ostali zatvoreni u salonu za prijem. Harry je smatrao
da cigare imaju okus nečeg mesnatog i odavno uginulog, a porto mu je
redovito izazivao glavobolje jer ga je, zbog živaca i iz pristojnosti, gutao
kao vodu. Osjetio je, i to ne prvi puta u životu, poriv da izazove skandal i
odjuri za ženama.
Odnekud je smogao dovoljno hrabrosti da, odmahnuvši rukom, odbije
cigaru koju mu je ponudio Robert pa se, spremajući se natočiti čašicu porta,
koje je smatrao manjim od dva zla, bavio mišlju da bi, nakon što ispije
njezin sadržaj, čašu mogao jednostavno držati u ruci i tako izbjeći
prekomjerno opijanje, kada mu se obratio Frank: - Možda biste radije sa
mnom popili čašicu viskija? Porto mi redovito izaziva nesnosne glavobolje.
Opako piće, ako mene pitate. Kao da pijete pokvareno vino. Kod viskija
znate na čemu ste.
- Da. - odgovorio je Harry. - Hoću. Hvala. - dometnuo je, uspjevši
izgovoriti slovo V bez mucanja, pa s olakšanjem dodao porto Robertu, koji
je prezirno frknuo. Možda je viski bio skupocjeniji? Harry nije imao pojma.
- Zadovoljstvo je naposljetku upoznati čuvenu braću Cane. - oglasio se
Robert. - Djevojke više ne govore gotovo ni o čemu drugom.
 - Jamačno si u tim prilikama poželite prerezati žile od dosade. -
uzvratio je Harry zajedljivo. Ili je barem zaustio te riječi, no Robert ga je
neodoljivo podsjećao na osobito okrutnog nasilnika iz razdoblja
provedenog u Harrowu, a kojeg je, barem do tog trenutka, uspio potisnuti iz
uma pa je jedino što je uspio procijediti bilo: - Ja... ja... jamačno...
Itekako iskusan s takvim situacijama, Jack mu je priskočio u pomoć: -
Jamačno vas je preplavilo olakšanje sada kada ste se uvjerili da smo obojica
posve obični. Izvrsna cigara. - dometnuo je. - Je li kubanska? Harry mi ih
ne dopušta pušiti kod kuće. - Znao je kako će mu najbolje pomoći
prokušanom metodom igranja na kartu njegove opsesivne potrebe za
ispravkom nepravednih ili netočnih navoda.
- Isključivo zato što je neumjesno da si netko s prihodima studenta
veterine kupuje tako luksuzan proizvod. - uzvratio je Harry, nijednom ne
zamucavši.
- Dirljivo je što tako pazite na dobrobit svojeg mlađeg brata. - oglasio
se pastor. Objeručke je prihvatio i porto i cigaru, premda se činilo da
potonje čuva za kasnije. - Jack mi je rekao da ste mu bili poput oca.
- Pa, gospodine, siguran sam da će vam i naš domaćin potvrditi kako
najstariji sin uvijek ima određene odgovornosti.
- Ha? - odvratio je Robert Wells.
- Oprostit ćete mi, ali oduvijek su mi bili zanimljivi slučajevi poput
vašega. Moja supruga tvrdi da sam se trebao otisnuti u spisateljske vode, ali
bojim se da sam lišen prijeko potrebne lakoće pera. Ako ste već sami
tijekom odrastanja bili toliko usredotočeni na izvlačenje Jacka iz
raznoraznih nevolja, tko je onda pazio na vas?
Harryju se sviđao pastor, baš kao i njegova supruga; ništa u
muškarčevoj pojavi nije odavalo njegov položaj, a krasilo ga je i srdačno, ni
po čemu osobito lice. - Pa Jack, naravno. - odgovorio mu je, na što su se
obojica nasmijala.
- Nije lako paziti na Harryja. - dometnuo je Jack.
Robert Wells bio je jedan od onih ljudi koji ne mogu podnijeti da
pitanje ostane neodgovoreno, ili tema naprasito napuštena. - Iz Afrike su. -
iznenada je odgovorio Jacku. - Šalje ih naš brat Barrington. Aroma je
istovjetna kubanskima, no koštaju tek djelić cijene, a uz to su proizvedene u
Carstvu.
Harryja je obuzeo neugodan osjećaj da se Frank sprema izgovoriti
nešto osobne prirode, nešto neugodno.
- Muči li vas oduvijek mucanje? - upitao je Frank potiho.
- Apsolutno. - odgovorio je Harry, nagonski izbjegavajući odgovor koji
bi počinjao suglasnikom. - Dođe i prođe. Nažalost, uvijek je izraženije u
prisustvu stranaca. - Nije mu bilo teško zamisliti Franka kako u ime
znanstvene spoznaje muči ptice zatvorene u kavezu.
- Zanimljivo. Winnie nije rekla ni riječi o tomu.
- Njezino me društvo nije ispunjavalo nervozom. - odvratio je Harry,
ponukavši Roberta na grohotan smijeh.
- Sredio te, Frank. Vjerojatno nije rekla ni koliko su joj braća
neuljudna, ha? - Netko je s druge strane hodnika zasvirao na klaviru, a
zvuci su iz Roberta izmamili tegoban uzdah. - Bojim se kako je ovo znak da
nam slijede novi užitci.
- Ne smijem propustiti izvedbu svojeg kumčeta. - rekao je pastor
ustajući i pritom slažući svoj ubrus. - Položio sam svečanu zakletvu.
- Je li Winifred vaše kumče? - upitao je Harry.
- Oh, ne. Patricia. Mislim da je tražila dopuštenje za silazak s kata
samo kako bi nas mogla zabaviti svojom izvedbom.
- Sam Bog zna da joj za takve stvari ne trebaju dodatni poticaji. -
ubacio se u razgovor Frank dok su muškarci sa žalom gasili svoje cigare,
potom odreda ustavši.
- Mislim da nismo imali čast upoznati Patriciju. - rekao je Harry.
- Oh, svi vrlo brzo upoznaju Patriciju. - uzvratio mu je Robert. - Što
ono gospodična Vance običava reći?
- Gospođicu Pattie krasi snažna osobnost. - odgovorio je Frank
podrugljivim francuskim naglaskom.
 U hodniku su ih dočekali zvuci zveckanja tanjura u udaljenoj kuhinji i
dobro poznato hihotanje koje je dopiralo iz sjenki podesta iznad njih. Harry
je primijetio da su Robertove oči sijevnule uvis, hineći gnjev, no potom mu
se licem razlio osmijeh kada je uperio prst prema skrivenim sestricama,
pretvarajući se da je upravo pucao na njih iz pištolja. Valjda je situacija u
kojoj iznenada postaneš glava ovakve obitelji u svojim kasnim
dvadesetima, ili koliko je već imao godina kada je Robert Wells stariji
preminuo, sasvim dovoljna da svakog muškarca prijevremeno pretvori u
čudovište. Nadmenost. Ozbiljnost. Snobizam. Bile su to odreda maske za
raznovrsne strahove. Činjenica da ga je mlađi, oštroumniji brat uspio
istisnuti i zamijeniti u izrazito simboličnoj ulozi starijeg partnera zasigurno
nije pomogla u cijeloj situaciji. Harry je čvrsto odlučio da će u budućnosti
biti blagonakloniji u svojim sudovima o tom čovjeku.
Nakon relativno trezvene jednostavnosti blagovaonice, s
prostranstvima ulaštenog mahagonija, tamnim zidovima i slikama
premazanim debelim slojem laka, salon za primanje gostiju doimao se
onoliko lepršavo ženskastim koliko bi se večernja haljina doimala
lepršavom u usporedbi s frakom - prepun čipke, cvijeća i zrcala. Gospođa
Wells sjedila je na sofi, tik uz pastorovu ženu. George je listala partiture na
drugoj. Djevojka kršnih ramena i tamne kose koja joj se valovito spuštala
niz ramena sjedila je za klavirom i svirala.
Harry je primijetio nešto što mu je očito promaklo prilikom prvog
posjeta; dugačak niz malenih, uramljenih dječjih portreta, poredanih na
bijeloj mramornoj polici kaminskog okvira. Deseti portret, opazio je, bio je
obilježen crnom baršunastom vrpcom provučenom kroz okvir.
Winifred je nestrpljivo iščekivala njihov dolazak na verandi kamo se
jamačno povukla kako bi se rashladila, jer je prostorija, vruća i lišena
svježeg zraka, bila nalik tropskom stakleniku. Vratila se unutra čim su ušli
pa im, bez natruhe osmijeha, poslužila kavu u prekrasnim malim šalicama.
Jack se pridružio George na sofi na kojoj je sjedila, pastor je prišao svojem
kumčetu kako bi se mogao diviti njezinoj klavirskoj izvedbi, a braća Wells,
sada očito oslobođena mrske im dužnosti zabavljanja uzvanika, povukla su
se na verandu, gdje su uskoro ponovno pripalili svoje cigare.
 Harry je ostao stajati uz Winifred koja je zaista bila trunčicu rumena,
no svejedno je ugodno vonjala po ružama.
- Namjeravate li nam zapjevati? - upitao je. Klavirske su note utihnule,
a zamijenila ih je prigušena rasprava o izboru sljedeće pjesme.
- Oh, nipošto. Ne mogu se podičiti zavidnim glazbenim umijećem.
Pattie je izvođačica među nama. Ššš. Sad će opet početi.
Okrenuo se pa primijetio da se George u međuvremenu premjestila za
klavirski stolac, a djevojka koja mu je maločas bila okrenuta leđima sada je
stajala naslonjena uz vijugavi bok klavira, jedne ruke elegantno položene na
instrument.
George je bila skladno građena, a Winifred lijepa, no Pattie je, smjesta
je primijetio, bila spektakularna. Priroda ju je obdarila velikim zelenim
očima, usnama boje sočnog, zrelog voća, i stasom koji bi se, u nekoj
potrebitijoj obitelji, sasvim sigurno unovčio reklamiranjem bilo čega, od
korzeta do sapuna.
Nije prepoznao pjesmu, nekakvu budalaštinu o samostanskim
zidovima i lakim koracima, no tijekom njezina trajanja nije se uspio
primorati odlijepiti pogled s nje.
Posjedovala je neodoljivu magnetsku privlačnost, nalik onoj pantere.
Kada još malo odraste i dosegne dob u kojoj će joj biti dopušteno podići
kosu, trenutak od kojeg su je jamačno dijelili tek mjeseci, nosit će se poput
kraljice. Bilo je posve razumljivo zastoje njezin kum, sam lišen blagoslova
djece, bio tako opčinjen njome, a njezina mati toliko nestrpljiva u nakani da
je otpravi opaticama.
Kada je pjesma naposljetku završila i kada su je svi prisutni nagradili
pljeskom, djevojka se naklonila gostima pa poslušno prišla majci i sjela na
tabure pokraj njezinih koljena, a on je, ponovno pogledavši Winifred, na
njezinu blagom licu opazio izraz neprikrivene tuge koji nije očekivao ondje
zateći.
Zadržao se ondje samo tren, prije nego ga je hitro odagnala, kao što bi
sobarica jednim pokretom uklonila paučju mrežu, no on je u tom trenutku
čvrsto odlučio učiniti sve u svojoj moći kako bi je usrećio.
 PETO POGLAVLJE

D oručak mu je bio jedna od omiljenih stvari u njihovoj kućici u Herne

Bayu. Bočnom stranom kuće protegao se staklenik iz kojeg se pružao
izravan pogled na more i koji je Winnie ukrasila s nekoliko sadnica paprati i
palmi pa ga, napola u šali, nazvala zimskim vrtom. Čak i tijekom
najstudenijih mjeseci bilo je to najugodnije mjesto s kojeg je čovjek mogao
pozdraviti dolazak novoga dana, pa bi svakog jutra naložili služavki da im
ondje prostre stol i posluži doručak. Winnie je po buđenju bila nabusita,
premda nikada to ne bi priznala. Međutim, to mu je savršeno odgovaralo jer
je tijekom godina stekao naviku šutjeti izjutra. (Jedna od nekoliko stvari
zbog kojih su bili savršeni jedno za drugo bila je njihova sposobnost da
provode vrijeme skupa, a da se nijedno ne uvrijedi nad izostankom riječi
onoga drugog, ili da pogrešno protumači šutnju kao ljutnju ili razdraženost.)
Kao i svi zagriženi ljubitelji umijeća pisanja pisama, dobivala je
mnoštvo povratne pošte. Običavala ju je čitati za doručkom, metodički
otvarajući svaku omotnicu nožem prije nego ga zaprlja maslacem, pa bi se
nakon doručka na sat ili dva povukla za svoj pisaći stolić kako bi
odgovorila na pisma dok su joj dojmovi još svježi.
I on je usvojio naviku pisanja, ali isključivo Jacku. Dvojica braće,
međutim, nisu uspijevala ispisati više od jednog pisma tjedno pa bi
služavka na Harryjevu stranu stola obično odložila samo dnevne novine.
Tog se jutra Winnie spustila u prizemlje prije njega, što ga je
iznenadilo jer joj je prethodnu noć san remetila vriska djeteta koje je bol
izbijanja zubi sprečavala da utone u san pa je pretpostavio da će si priuštiti
dodatni sat odmora, a možda čak naložiti i da joj doručak pošalju u postelju.
- Jutro, dušo! - pozdravio je pa joj utisnuo poljubac u ruku ispruženu k
njemu, čitajući posljednje pismo koje joj je iz Liegea poslala Pattie.
 I njega je čekalo pismo, položeno povrh novina, adresirano rukopisom
koji nije prepoznao. Otvorio ga je točno u trenutku kada mu je služavka
donijela tost i dimljenu ribu. Poslao ga je Winniein brat, Frank Beskrvni,
kako ga je Jack okrstio iza njegovih leđa, osupnuvši George koja se, unatoč
svojoj prirodi, divila Frankovoj oštroumnosti. Pismo je bilo napisano na
službenom papiru Komore, a sadržaj je bio iznenađujuć koliko i napetost
kojom su riječi bile prožete.
Moramo žurno razgovarati. Doći ću u Herne Bay danas, nedugo
nakon jedanaest. Molim te, ni riječi o ovomu Winnie. Vratit ću se u grad
smjesta po završetku našeg sastanka.
Harry je gurnuo pismo pod novine, no Winifred je već opazila rukopis.
- Je li Frank dobro? - upitala je.
- Oh. Znaš i sama da nikada neće takvo što reći. Samo dosadne priče o
novcu.
Winnieno olakšanje što je uspjela umaknuti iz kućanstva u kojem je
novac, premda zabranjena tema, predstavljao nepresušan izvor opterećenja,
prijepora i napetosti među ukućanima, u ono u kojem se novac gotovo i nije
spominjao, i dalje je bilo snažno, pa je bio uvjeren da će sam spomen
omražene riječi biti dovoljan da se povuče iz razgovora. Izustila je tek jedno
neodređeno: - Oh. - potom posegnuvši za novim komadom tosta, kojim je
potom ljupko prekrila usta i tako prikrila gotovo neprimjetno zijevanje.
Shvativši da je primijetio što čini, nagradila ga je osmijehom zadovoljstva
koji joj je naborao kožu oko očiju.
- Sirotice moja. - rekao je. - Imala si prilično burnu noć.
- Nemam koga okriviti doli sebe. - odgovorila je. - Trebala sam pustiti
dadilju da se pobrine za nju, zato i jest ovdje, no jednom kad se već
probudim i čujem njezin plač, ne mogu si pomoći, moram otići k njoj.
Kasnije je dadilja može odvesti na ugodnu, iscrpljujuću šetnju uz obalu.

Winifred je bila ta koja je htjela živjeti uz more, što im je išlo u prilog

jer je život na obali bio kudikamo jeftiniji nego u središtu grada. Nakon
nekoliko izleta u pratnji svoje majke ili neke od sestara, izbor je naposljetku
pao na Herne Bay, gdje su kupili kuću. Uslijedilo je nešto što se najbolje
moglo opisati kao orgija kupovine. Možda i nisu nikada razgovarali o
novcu, no činilo mu se da sada, kada mu tako brzo curi kroz prste, razmišlja
o njemu više nego ikada prije.
Vjenčali su se u Twickenhamu, a obred je vodio pastor kojeg je
upoznao na prvoj od mnogih večera. Winnie je ustrajala u odluci da sašije
vlastitu vjenčanicu jer se, ispostavilo se, u slobodno vrijeme bavila izradom
odjeće te je većinu svoje i odjeće svojih sestara, vodeći se neprikosnovenim
ukusom i velikom umješnošću, sašila upravo ona sama.
Medeni su mjesec proveli u Veneciji, gdje su, usrdno se oslanjajući na
svoj Baedekerov vodič, vidjeli više crkava i slika nego u cijelim svojim
dotadašnjim životima. No, mnogo su vremena proveli i sjedeći, jer je ona
bila minuciozna akvarelistica. Gradić je bio tako apsurdno, egzotično
prekrasan, a domaće stanovništvo tako privlačno, tako otvoreno i senzualno
da je, sudeći po svemu viđenom, trebao predstavljati savršeno okružje za
vatromet ljubavi.
Međutim, od trenutka kada ih je njezina obitelj s postaje Victoria
bučno ispratila na vlak koji ih je trebao iskrcati pred brodom, i od kada su iz
vida izgubili Jacka koji je nastavio trčati za njima kada se vlak zakotrljao,
izvikujući im riječi ohrabrenja, pa naposljetku ostali potpuno sami, među
njih kao da se uvukla nekakva napetost. Kada bi god posegnuo prema njoj,
ona bi se povukla u sebe, prihvativši njegove cjelove, no bjelodano umirući
iznutra, što bi ga redovito obeshrabrilo u njegovim namjerama jer bi
pretpostavio da joj je zbog nečega odbojan. Nije ju mogao gledati nesretnu,
a još je manje uspijevao podnijeti pomisao da je on uzrok njezinu jadu.
Vani, na gradskim trgovima i mostovima te u vijugavim uličicama,
položila bi dlan na pregib njegova lakta, a ponekad bi ga čak i primila za
ruku. Naslonila je glavu na njegovo rame dok su ih fotografirali okružene
golubovima na Trgu svetog Marka. Vani se doimala prilično sretnom, a
tamni bi se oblaci nadvili nad njome tek kada bi ostali sami, pa je on
duboko u nutrini vjerovao da je on tomu kriv.
A onda je uslijedio jedan osobito ugodan dan. Bio je to prvi dan kada
su se drznuli u potpunosti preskočiti razgledavanje. Povjetarac je jenjao,
učinivši dan odveć sparnim za šetnju, pa su odlučili vrijeme provesti u
blizini svojeg hotela na Lidu, kupajući se, čitajući, promatrajući druge
parove i obitelji oko sebe, potiho razgovarajući o ničemu osobitom te
uživajući u poslasticama koje im je redovito donosio njihov brižni konobar.
Popila je mnogo više od uobičajene čaše vina za večerom pa je istina
iznenada neočekivano izašla na vidjelo.
Ukratko, bila je zaljubljena u drugog muškarca: Toma Whitacrea. Bio
je Robertov i Frankov školski prijatelj i redovit gost njihova kućanstva dok
je odrastala; praktički još jedan brat. Samo što njezini osjećaji nisu bili
nimalo sestrinski, a obitelj joj je zabranila udaju za njega. Braća ga nisu
smatrala dovoljno dobrim. Izvor njegova novca bila je obiteljska robna kuća
koja je nosila njegovo ime, što je izvor njegova novca činilo preočitim.
- Ali i moj je novac stečen na isti način. - ustvrdio je Harry, gotovo ne
vjerujući da vode taj razgovor u hotelskoj blagovaonici, sa svib strana
okruženi nasmijanim ljudima koji bezbrižno čavrljaju. - Kako se omnibus s
konjskom vučom razlikuje od robne kuće? Rekao bih čak da je moj izvor
prihoda kudikamo sramotniji.
No izgleda da je razlika itekako postojala, jer Harryjev otac više nije
bio među živima, a nekadašnja obiteljska tvrtka nije nosila njegovo
prezime. Osim toga, tobožnja mrlja na njegovu novcu bila je puka izlika,
shvatila je s vremenom. Pravi izvor protivljenja bila je njezina mati, koja
nije imala ništa protiv šarmantnog društva Toma Whitacrea na svojoj sofi,
no koja je znala za dovoljno incidenata iz kojih su njezini sinovi opetovano
izvlačili Toma da ne bi uvidjela koliko je mladac nalik njezinu pokojnom
suprugu - tiranin u nastajanju, a možda čak i ženskar i kockar.
- I sada sam sve upropastila rekavši ti. - izgovorila je Winnie, gotovo
se nasmijavši uslijed olakšanja što je naposljetku zbacila taj teret sa savjesti.
- Možeš me posjesti na prvi vlak kući sutra i zahvaliti Gospodu što te
poštedio svega ovoga.
- Zar me nimalo ne voliš? - upitao je nakon što im je konobar poslužio
šerbete u izdubljenoj kori limuna.
- Naravno. - uzvratila je, vidno potresena. - Itekako te volim, snažno.
Samo, stvar je u tomu da sam... Njega sam voljela prvog i, pa, na drugačiji
način.
- Više?
- Ne.
- Ali?
- Da, - odgovorila je - ali. Nisi li bijesan? Većina muškaraca bila bi
bijesna. Savjetovali su mi da ti nikada ne priznam. Nikada.
Preispitavši svoje osjećaje, Harry je shvatio da ne osjeća bijes već
samo tugu nad njezinom sudbinom, tugu nad činjenicom da je bila
prinuđena pristati na nešto što ne želi, te pomalo mračno zadovoljstvo
uslijed spoznaje da ga je njezina uzorita obitelj, u suštini, izigrala.
Te mu se noći naposljetku podala, pomalo uslijed pripitosti, ali i
uslijed olakšanja što se konačno uspjela otvoriti pred njime Bio je krajnje
neiskusan, za razliku od Jacka, ih je barem tako pretpostavio, i zasigurno
nimalo nalik svojem tajnovitom i potentnom suparniku, Tomu Whitacreu,
no otkrio je da su stvari na tom polju kudikamo jednostavnije nego se
pribojavao. Prvotnu je nespretnost tijekom sljedećih dana zamijenilo nešto
nalik posvemašnjoj predaji. Baedekerov vodič izgnan je na balkon, odakle
su ga na odlasku zaboravili uzeti. Nije umišljao da je uspio izbrisati sve
pomisli o Tomu Whitacreu, čije će ime zacijelo dovijeka nositi u sebi
privlačnost zabranjenog voća, no uspio ju je primorati da se zarumeni i
uzdiše, da se hihoće, a otkrio je i postojanje njezina osmijeha lišena one
tuge koju je tijekom udvaranja tako naivno prihvatio kao njezin prirodni
izraz lica.
Prije nego su se zaputili natrag kući, kupio joj je bisernu ogrlicu,
osjetivši, u trenutku kada ju je zakopčala oko svojeg vrata, mnogo veću
združenost s njome nego u trenutku kada joj je pred svjedocima nataknuo
prsten na ruku. Našla se u blaženom stanju prije nego se njihov vlak
zaustavio na londonskoj postaji Victoria, a sretnu mu je vijest povjerila čim
ju je njihov novi liječnik u Herne Bayu potvrdio.
Winifred je procvjetala u vlastitom domu, naposljetku pošteđena buke
i nesmiljenog društva svoje obitelji. Obožavala je more. Čitala je. Šetala.
Slikala. Živjeli su prilično jednostavno, zaposlivši služavku i dadilju koje su
stanovale s njima. Kuharica je dolazila svakoga dana, kao i djevojka
unajmljena za grube poslove.
Sprijateljili su se s liječnikom i njegovom suprugom koji su ih podučili
bridžu. Odlazili su u crkvu, premda ne odveć revno. Harry je za sebe
stvorio inačicu svojeg predbračnog života u tom krepkom, novom
okruženju. Čitao je, šetao, posjećivao knjižnicu te odlazio na dugačke
jahačke izlete. Jedino što mu je nedostajalo bile su kupelji ulice Jermyn.
Posjetio je lokalnu kupelj koja je nudila istovjetne usluge, no mir su remetili
zvuci čavrljanja koji su neprekidno dopirali iz ženske polovice zdanja, a
nedostajali su joj i egzotični šarm i sjenovita raskoš londonskih ustanova te
vrste. Tijekom svojih jahačkih izleta - koji su nerijetko znali potrajati i do
tri sata, i tijekom kojih bi zašao duboko u unutrašnjost - postupno je
upoznao lokalne farme, što je samo dodatno rasplamsalo uspavane
maštarije o vlastitom posjedu.
Privlačila ga je pomisao na svježi zrak, svakodnevne rutine i
jednostavnost farmerskog života, no nije imao nikakve predodžbe kako se
otisnuti u vode takvog postojanja. Pretpostavljao je da jednostavno moraš
biti rođen u takvu vrstu života. Premda je njegov djed s majčine strane
ugledao svjetlo dana u veleposjedničkoj obitelji, nikada nije srastao sa
zemljom.
Obitelj je već prije njegova dolaska na svijet izgubila dodir s tlom u
svojem posjedu pa se ni on, shodno tomu, nije pretjerano zamarao
obrađivanjem brojnih jutara svoje zemlje, prepustivši to upraviteljima,
agentima i zakupnicima. Harryja je počeo nagrizati osjećaj beskorisnosti.
Šećući priobalnim šetnicama gradića, gore-dolje, do zvonika i niz lukobran,
umislio je da ga krišom upućeni pogledi prolaznika, usprkos njegovu
besprijekornom odijelu, osuđuju, doživljavajući ga kao bogalja. Herne Bay
bio je osobito omiljen među obiteljima s djecom, toliko da se zaljevski
gradić često u šali nazivalo Obdanišnim naseljem, pa se tijekom svojih
svakodnevnih šetnji Južnom šetnicom bio primoran probijati morem dojilja
i dadilja koje su gurale dječja kolica ili nadgledale prve nespretne korake
svojih malih štićenika.
Vriska zaigrane djece na šljunčanoj obali pod njima nerijetko je, ili se
barem njemu tako činilo, nosila sa sobom i prizvuk poruge: Evo opet
besposličara! Evo dokone ništarije!

Winnie se povukla za svoj pisaći stol, a on je ostao sjediti u stakleniku,

pozorno čitajući novine dok služavka nije uklonila ostatke doručka sa stola,
nakon čega je žustrim korakom prevalio udaljenost od jednog do drugog
kraja priobalne šetnice, prije nego se zaputio prema postaji. Uranio je, baš
kao što mu je i inače bio običaj. Dok je čekao dolazak vlaka iz Londona,
shvatio je da su osjećaji koji ga prožimaju nešto nalik bratskoj privrženosti.
Nije uspio zavoljeti Roberta, a tajnovitog je Barringtona tek trebao
upoznati, no tijekom proteklih mjeseci iznenadila ga je spoznaja da mu je
Frank na neki način prirastao srcu. Frank Beskrvni. Frank bi bio užasnut da
to dozna, no Harry ga je zapravo sažalijevao. Okružen ljudima čija se
oštroumnost ni izbliza nije mogla mjeriti s njegovom, morao se osjećati
poput pripadnika druge rase, možda čak i druge vrste. Ono što je Harry
isprva protumačio kao hladnoću, počeo je s vremenom sagledavati kao
neobičnu mješavinu strpljenja, nerazumijevanja i krajnje nelagode. Frank je
s lakoćom mogao sprezati bilo koji starogrčki glagol te izrecitirati niz
primarnih brojeva, no redovito nije uspijevao predvidjeti nelogične odluke i
izbore običnih ljudi pa se u usporedbi s njima oduvijek osjećao
neprilagođenim, a situaciju je otežavala i činjenica da nije umio hiniti
pristojnost kada bi prilika iziskivala, kao i nemuštost kada bi trebalo
zapodjenuti razgovor o nebitnim stvarima u nastojanju da se sugovornici
opuste u njegovu društvu. Harry je bio sramežljiv, no Frank je bio čudan,
što ih je, u Harryjevim očima, na neki način povezivalo.
Činilo se da je i Frank prepoznao tu neobičnu povezanost pa se i on, na
svoj čudan, osoran način, otvorio Harryju. Nekoliko tjedana po objavi
zaruka s Winnie, Harry je dobio poziv u Frankove odaje, tobože kako bi
ručali bez uplitanja drugog brata, koji je obilazio klijente diljem zemlje, no
pravi je razlog bio iznenađujuće otvoren razgovor o novcu.
Dobivši dojavu od prijatelja iz poslovnih krugova, Frank je doznao
detalje o tvrtki koja je namjeravala na tržištu ponuditi svoje dionice, tvrtki u
čije je dobro poslovanje bio siguran. Namjeravao je uložiti dio ušteđevine
gospođe Wells koji nije bio vezan drugdje, a nije htio ni da Harry propusti
priliku. Harry nije vidio načina kako prodati neki od svojih posjeda, no
velik dio njegova kapitala bio je uložen u obveznice i dionice kojima je bez
većih teškoća mogao trgovati. Upravo je to, na Frankov nagovor, i učinio,
uloživši trećinu svojeg kapitala u novoizdane dionice.
- Nećeš požaliti. - uvjeravao ga je Frank. - Da imam polovicu tvojeg
novca, učinio bih isto. Za samo šest mjeseci udvostručit ćeš ulaganje pa
možeš polovicu izvući van i uložiti drugdje ukoliko poželiš igrati na
sigurno.
Frank nije morao postupiti kako je postupio. Bila je to dobrohotna
gesta, iskazana na njegov hladan, pragmatičan način, no svejedno čin
dobrote i naklonosti. Dionice su na kraju donijele obećanu dobit.
Winnie i on često su, iskrenošću kakvu samo brak donosi, raspravljali
o mogućim bračnim družicama za njezinu braću. Robert se, bili su složni u
procjeni, ugledao u njihova pokojnog oca, a vjerojatno i kralja, te je bio slab
na glumice. Barringtonova situacija bila je tajnovita. Činjenica da su moral i
pravila priličnosti bili mnogo labaviji u provincijalnim zakutcima Carstva
predstavljala je svojevrsnu javnu tajnu, pa je bilo posve moguće da se
upustio u nekakav neslužben, možda čak i plemenski, odnos kakav kod
kuće nikada ne bi mogao biti priznat. No, Frank im je uvijek predstavljao
najveći izazov.
Njegove su sestre, poprilično zlobno, osmislile savršenu djevojku za
njega - sufražetkinju lišenu trunke humora - i nadjenule joj ime Elfine. Na
zabavama bi se zabavljale natječući se koja će prva primijetiti djevojku s
naočalama - što deblje leće, to bolje - pa uzviknuti: - Oh, pogledaj onamo.
Eno Elfine! Harry je strahovao da će istina biti mnogo tužnija i da će
podrazumijevati bračni nesklad. Muškarci poput Franka nisu bili dovoljno
razumni i samosvjesni da odaberu neku Elfine, nego bi bez iznimke
pokleknuli pred konvencionalnom ljepotom, poklanjajući srce nekoj Dulcie
ili Clarabeli ovog svijeta, čija bi ljepota izblijedjela gotovo jednako brzo
koliko bi ih njihova infantilna neobrazovanost dovela do ludila. Potajno se
dao u potragu za nekom Elfine, nadajući se tako usrećiti svojeg šogora.

Frankov je vlak kasnio, što ga je naizgled pretjerano uznemirilo. Harry

ga je pokušao primiriti lažju da ga nije tako dugo čekao.
 - Moram stići na vlak koji vozi natrag u grad u jedanaest i četrdeset
pet, što znači da nam je preostalo jedva trideset minuta. - rekao je Frank.
- Pođi za mnom. U blizini je sasvim pristojan hotel. Činiš se
uzrujanim, Frank.
- Objasnit ću čim sjednemo. - odgovorio je Frank lakonski. Izgledao je
bljeđe i iznurenije nego inače, a okružje prazničkog izletišta dodatno je
naglašavalo tu činjenicu.
Harry je po umu prebrao sve moguće loše vijesti koje ne bi bile
primjerene za pismo, uspjevši se dosjetiti samo smrti - jedna od sestara
utopila se u naizgled bezazlenoj nezgodi s čamcem, ili je Roberta pregazio
tramvaj - no nije se mogao domisliti zašto bi Frank, jer bi baš njemu takvo
što bilo najmanje nalik, odlučio poštedjeti Winniene osjećaje trudeći se
vijest zadržati u tajnosti. Do trenutka kada su sjeli u zakutak hotelskog atrija
natkrivenog palmama - gdje, nasreću, inače neumorni glazbeni sastav još
nije počeo svirati - Harry je bio jednako nervozan koliko i Frank.
Bilo je toliko rano da nijedan nije bio siguran što bi bilo primjereno
naručiti. Konobarica im je donijela dvije čaše limunade i maleni ružičasti
tanjur s keksima. Frank je munjevito nagurao dva keksa u usta i popio
većinu svoje limunade. Preznojavao se, i to ne uslijed vrućine.
- Frank, zaboga, o čemu je riječ?
- Naša sigurna stvar.
- Dionice Wakesfielda?
- Da. Potonule su. Zar nisi pratio njihovo kretanje? - Frankovo čelo,
smješteno na ponešto ženstvenom licu, koje bi savršeno pristajalo nekoj
opatici, u tom se trenu izbrazdalo. Ako ga život blagoslovi djecom,
nesretnici će se teško nositi s teretom njegova razočaranja.
- Pa, isprva jesam, no prestao sam kada sam se uvjerio da izvrsno
napreduju.
- Znači, nisi ih unovčio onako kako sam ti savjetovao?
- Ja... rekao si da mogu, Frank, ne i da bih trebao to učiniti.
- Kvragu. Nisi dijete!
 Frank nikada nije psovao.
- Pale su na gotovo pola penija po dionici jučer. - izjavio je. - Pokušao
sam se javiti svojem prijatelju, onomu koji nam je svima rekao da ih
kupimo, no čini se da je pobjegao iz zemlje, prethodno se prigodno riješivši
svih svojih dionica na tržištu dok je cijena još bila na vrhuncu. Harry... tako
mi je žao.
- Nisi ti kriv. - pokušao ga je primiriti Harry. - Uostalom, ponovno će
skočiti. Tako je to s dionicama.
- Ne ovog puta.
- Da, ali...
- Koliko si točno svojeg kapitala utopio u ovo?
Harry mu je otkrio iznos, a on je ponovno opsovao.
- Ja sam prokleti odvjetnik. - nastavio je. - Nisam burzovni mešetar.
Zašto si, pobogu, poslušao moj glupi savjet?
- Savjet je bio dobar. Jako dobar savjet. Krivica je samo moja. Trebao
sam se izvući iz toga prošlog tjedna. Kako je prošla tvoja majka?
- Ništa bolje od tebe.
- Zna li?
- Vjeruje mi. Morat ću joj reći.
- Ionako će začas udati Pattie za nekog bogatuna. Samo pričekaj i
vidjet ćeš.
- Kako možeš zbijati šale u ovakvom trenutku?
- Oprosti. Samo... jednostavno se ne doima pretjerano stvarnim.
- Hoće kada sljedeći put budeš morao platiti račune. - Frank je spustio
pogled na svoj sat pa uzdahnuo. - Prepuštam ti odluku o tomu kako ćeš to
reći Winnie. Najočitije rješenje bilo bi da razvrgnete najam kuće ovdje pa
uselite u Ma Touraine. Mogu se preseliti u Barryjevu sobu pa biste imali na
raspolaganju moju i Winnienu nekadašnju sobu. A tu je i kočijaševa koliba
ponad konjušnice. Kućica je mnogo ugodnija nego što ovako na prvu zvuči,
a uz to biste barem zadržali privatnost. Svjestan sam da će Winnie
nedostajati sve ovo, ali selidbom ćete uštedjeti na troškovima domaćinstva
dok... pa dok se stvari ne poprave.
- Da. Naravno. Pa, hvala ti. Vidjet ćemo, zar ne?
- Moram poći.
Harry je bacio na stol nekoliko kovanica za limunadu, razmišljajući
pritom koliko mu se nestvarnim novac oduvijek činio, poput vrijednosnih
karata u nekim igrama. Neumorni glazbeni sastav pristigao je i počeo
ugađati svoje instrumente u trenutku kada je pohitao za Frankom.
Ispratio je Franka na vlak, ustrajući u nakani da se rukuje s njim na
peronu.
- Ljubazno je od tebe što si mi došao ovo reći osobno. - rekao je.
- To je najmanje što sam mogao učiniti. Je li Winnie dobro?
- Da. Dijete također.
- Phyllis.
- Tako je.
- Razmislit ćeš o onomu što sam rekao?
- Naravno.
A onda se Frank okrenuo od njega sebi svojstvenom iznenadnošću.
Dok se vraćao kroz vratašca na kojima su zaposlenici željeznice
kontrolirali putne karte, sudario se s ozbiljnom mladom ženom koja je
pokušavala uhvatiti isti vlak kao i Frank. U ruci je držala knjigu, a stakla
naočala koje je nosila bila su debela poput dna pepeljare. - Elfine! -
pomislio je, a tijelom mu je prostrujao jedva osjetni val topline i naklonosti
prema prgavom mladiću koji se potrudio posjetiti ga i osobno ublažiti
udarac loših vijesti. Još od djetinjstva, vjerojatno još od trenutka majčine
smrti, znao je povremeno maštati o nekoj katastrofi koja bi ga oslobodila.
Ponekad bi to bio rat, ponekad revolucija, ili pošast, zemljotres, plimni val,
ali uvijek nešto elementarno i tako moćno da bi razorilo temelje stabilnosti i
potkopalo stvari u koje se čovjek mogao pouzdati, iznenada ga ostavivši
vrtoglavo slobodnim. Otkako je postao suprug i otac primijetio je da su te
maštarije postale surovije i ograničenije na bližu okolicu. Vratio bi se iz
cjelonoćnog izbivanja pa zatekao Winnie i Phyllis - i sluškinje, naravno -
mrtve uslijed curenja plina. Ili bi, kao sada, zašao za ugao Južne šetnice, pa
zatekao pometnju preneražene rulje i vatrogasaca te zadimljeni krater na
mjestu gdje je nekoć stajala njihova kuća. Prizori koji su mu salijetali
mozak bili su užasavajući.
Uvjeravao je sebe da su oni tek simptom ljubavi, nimalo različiti od
majčinskih strahova u trenutcima kada svoju djecu izgube iz vida, no
svejedno ih nije podijelio ni s kim.
Winnie je zatekao u stakleniku, gdje je ljuljala djetešce u naručju,
pokazujući malenoj pogled na more. Osmjehnula se pa mu mahnula
Phylissinom bucmastom ručicom, spazivši ga kako im prilazi stazom.
Otkako mu se povjerila tijekom njihova medenog mjeseca, osjećao je
svojom obvezom biti jednako iskren prema njoj. Reći će joj sve za ručkom.
 ŠESTO POGLAVLJE

M lađahni teklići bili su prilično uobičajen prizor na londonskim

ulicama. Premda odjeveni u elegantne uniforme i često obdareni
drskim samopouzdanjem koje kao da je izviralo iz profinjene odjeće, u
Harryjevu su umu oni i dalje pripadali onom traljavijem sloju radničke
klase, nimalo različiti od konjušara, kopača kanala, vrtlara i zidara.
Predstavljali su urbano pleme čija bi ga užurbanost i fizička radinost, dok bi
ležerno šetajući prolazio pokraj njih, znale ostaviti posramljenog zbog
vlastite besposlenosti, premda bi mu pogled redovito odlutao prema njima.
To se poglavito odnosilo upravo na tekliče, jer je Harry živio tako
spokojnim životom, lišenim bilo kakve užurbanosti, da nikada nije primio
telegram, a bio je uvjeren da nikada ni neće.
U idiličnom, obdanišnom okružju Herne Baya, gdje se ništa nije
doimalo tako žurnim da nije moglo biti riješeno običnim pismom, tekliči su
predstavljali rijedak prizor. Ugledavši jednog kako na biciklu juri
priobalnom šetnicom, Harry je pretpostavio kako dječak nekom nesretnom
susjedu jamačno nosi loše vijesti - o kakvoj tragediji ili financijskoj propasti
- ostavši osupnut kada je mladić, naslonivši bicikl o ogradu, zakoračio
prema pragu njegova doma.
Telegram je poslala gospođa Wells, a poruka je bila krajnje jezgrovita:
Dođite smjesta. Pretpostavivši da je riječ o smrtnom slučaju u obitelji,
premda je telegram bio lišen crnog obruba, odgovorio je da će sjesti na prvi
sljedeći vlak koji uzmognu uhvatiti pa požurio na kat kako bi uzbunio
Winnie.
Winnie je naslijedila majčinu sklonost strepnji i paničarenju. Cijelim
putem od Herne Baya do postaje Victoria naglas je razglabala moguće
scenarije s kojima će ih svaki čas suočiti: nesreća na rijeci, iako se njihov
otac postarao da svi nauče plivati; srčani udar - njihova je mati već dugo
patila od srčanih palpitacija; Barryja su zaklali divljaci u Basutolandu. Ili su
možda, što joj je bilo mnogo teže sročiti u riječi, Frank ili Robert zgriješili
nešto na poslu pa im sada prijeti profesionalna propast, ili možda čak i
uhićenje!
Harry je vrlo brzo odustao od pokušaja da je urazumi, jer su njegova
nastojanja samo unosila dodatni nemir u nju, a dotad je već naučio da bi ona
u takvim trenutcima, premda je svoje brige često oblikovala u pitanja,
zapravo razgovarala sama sa sobom, uslijed čega bi sve što joj kaže
protumačila kao upadicu koja bi je, kao takva, samo dodatno razdražila. Do
trenutka kada su se našli na sporednom kraku željezničke pruge koja je
vodila do Strawberry Hilla, Winnie se već dovela u stanje takve napetosti da
je u potpunosti prestala govoriti, pa su putovanje nastavili u tišini.
Dok su čekali na kućnom pragu, Harry je kroz otvoreni prozor uspio
čuti kako Kitty i May gospodični Vance recitiraju neku lekciju. Učinilo mu
se da bi mogla biti riječ o glavnim gradovima. Zvučale su prpošno kao i
inače - poduka iz zemljopisa bila im je omiljena, možda zato što je sam
predmet nagovještavao mogućnost bijega iz njihove tvikenhemske učionice
- nipošto poput djevojaka koje žive u kućanstvu nad koje se nadvila sjenka
smrti.
Vrata im je otvorila sluškinja, a metar iza nje stajala je gospođa Wells,
s nestrpljenjem iščekujući trenutak kada će ih moći povesti u salon.
- Ah, najdraži moji! - zavapila je, povukavši Winnie pokraj sebe na
sofu i ispruživši ruku prema Harryju, kao da joj je u tom trenutku potrebna
sva dostupna potpora kako bi se mogla nositi sa stvarnošću. - Hvala
Gospodu što ste došli. Takav stres! Još nisam nikomu rekla. I sama sam
doznala tek po doručku, a momci su već, naravno, otišli poslom. A nije da
sam mogla takvo što reći Julie i malenima.
- Što se dogodilo? - upitala je Winnie. - Tko?
Gospođa Wells netremice joj se zagledala u oči, pustivši Harryjevu
ruku kako bi obama dlanovima obujmila njezine.
- Riječ je o George. - odgovorila je.
Winnie je ispustila prigušeni jecaj. Od sve svoje braće i sestara, njezina
miljenica bila je jedina čiju sudbinu nije tog jutra obojala užasnim, crnim
tonovima. George je bila zdrava i neustrašiva; nekomu poput nje nije se
moglo dogoditi ništa loše.
Harry se prisjetio da je George jedna od njezinih otmjenih prijateljica
pozvala da joj bude djeveruša na vjenčanju, što je podrazumijevalo
putovanje sve do Gloucestera, gdje je trebala provesti posljednje tri noći.
Tjedni koji su prethodili putovanju bili su ispunjeni strkom oko svega,
najprije zbog toga što je Winnie potajice prepravila haljinu koju je George
kao djeveruši poslala mladenkina majka, prethodno povjerivši šivanje nekoj
seoskoj švelji, a potom i uslijed natezanja i zamorne rasprave oko toga je li
prilično da se George uputi na tako dugačko putovanje bez pratnje.
Vjenčanje je bilo zakazano za subotu. Nakon što je nedjelju, kao gošća
obitelji, provela u raskoši njihova doma, George se u Ma Touraine trebala
vratiti te večeri.
Harry je potonuo u obližnji naslonjač, istog trena prizvavši u pamćenje
Georgeino ozareno lice dok je onoga dana kad ih je obje upoznao na
verandi zadirkivala Winnie, pa pomislivši na Jacka, koji je bio tako daleko
od njih, u Chesteru, lišen bilo kakvog privida društvenog života. Jack će biti
shrvan.
Otkako su se Harry i Winnie vjenčali, okolnosti su se ispriječile
između Jacka i George, osujetivši njihovo daljnje druženje. On se bio
primoran odseliti u Chester kako bi ondje prihvatio novi posao, no unatoč
tomu bilo je jasno da između dvoje mladih ljudi postoje određene simpatije.
Dapače, Jack je povjerio Harryju kako namjerava zaprositi George čim joj
bude mogao osigurati dom. Nije mu to izričito rekao, a Harry nije ni
inzistirao na tomu, no pretpostavio je da su njih dvoje sve vrijeme nastavili
s nedužnim dopisivanjem.
Golupčići su se nakratko ponovno sreli mjesec prije, kada je Jack
došao u Herne Bay na krštenje djeteta. (Winnie se iz ljubavi dovinula oboje
imenovati djetetovim kumovima.) Premda su bili pod dvostrukom
prismotrom - Phyllisina ljubljena baka također je došla u posjet i odsjela
kod njih - mladi je par uspio provesti sate zajedno te su jamačno uspjeh
izmijeniti mnogo toga u povjerenju.
 Harry se zagledao u suze koje su zablistale na dražesnom licu njegove
supruge, odlučivši u tom trenu da mora osobno otići u Chester, još toga
dana, kako bi Jacku vijest prenio osobno, kada je gospođa Wells nastavila: -
Ne znam bih li plakala ili se smijala. Provela sam cijelo jutro čineći oboje.
Posve sam prazna.
- Ali... - započela je Winnie.
- Udala se. - odgovorila joj je gospođa Wells. - Mala je guska pobjegla
i potajno se udala. - Pogledala je Harryja gotovo koketnim pogledom. -
Sada u obitelji imamo dvije gospođe Cane. Evo. Morate to sami pročitati.
Toliko sam ih puta već pročitala i zaista su to divna pisma, no iznova ću se
uznemiriti ako ih opet počnem čitati.
Dok je Winnie, primijetio je, majstorski obuzdavala svoju ljutnju jer ju
je mati izložila takvoj strepnji bez valjana razloga, starija je žena stala
prtljati iza ukrasnog jastučića pokraj sebe pa odande izvukla dva pisma,
jedno sugestivno preklopljeno preko drugog, i svakom od njih pružila po
jedno. Čitali su u tišini, narušenoj samo romorenjem djevojačkih glasova
koji su iznad njih jednoličnim tonom i dalje recitirali naučeno, a potom su s
osmijehom razmijenili pisma.
U jednom se Jack ispričao na šoku koji su im priredili, objasnivši da su
George i on ludo zaljubljeni i da ne mogu više ni trenutka čekati dan kada
će postati supružnici, te da zaista ne žele svoje obitelji izložiti stresu ili
financijskom izdatku vjenčanja. Zaruke su uredno najavljivane u župnoj
crkvi u Chesteru tijekom proteklih nekoliko nedjelja, gdje mu se George
jučer pridružila i gdje su se uzeli, u društvu jednako iznenađenih prijatelja
koji su vjenčanju posvjedočili, a gospođa Cane uselila je u svoj novi dom.
U drugom, kraćem pismu, George je pokušala uvjeriti svoju obitelj da ih
sve voli, ali da osjećaje prema svojem ljubljenom Jacku više nije mogla
obuzdati i da je sada najsretnija žena na svijetu.
Preplavljena olakšanjem što je naposljetku uspjela podijeliti vijest s
njima, a ujedno i ohrabrena Winnienom i Harryjevom veselom reakcijom,
koja joj je potvrdila da je riječ o dobrim vijestima, a nipošto o obiteljskoj
sramoti ili povodu za brigu, gospođa Wells inzistirala je da smjesta otvore
bocu šampanjca, pozvavši pritom Julie, Kitty, May i Madame Vance da im
se pridruže u zdravici.
Naravno, brinula ju je Robertova reakcija na vijest koja je, na kraju
krajeva, predstavljala podrivanje njegova autoriteta, no ti su se strahovi
kasnije pokazali neutemeljenima. Ostavivši Winnie s obitelji na nekoliko
sati, Harry je odnio pisma u odvjetničku komoru, pa ih ondje podastro pred
braću.
Baš kao što je i očekivao, Robert je ostao dostojanstven, najprije se
nakašljavajući i pročišćavajući grlo na vijest o drskom lukavstvu mladog
para, no ubrzo je priznao da su prikladni jedno za drugo, i da je Jack očito
marljiv mladić sa svijetlom budućnosti, kao i da je, u trenutku kada je
njegovo kućanstvo primorano smanjiti troškove, oduševljen što je uspio
udati sestru za dobra muškarca uz najmanji mogući novčani izdatak.
Rukovali su se, a Frank se čak i našalio, rekavši da bi možda sljedeće
dvije sestre prvom prilikom trebali učlaniti u ženski veslački klub. Harry je
pisma ostavio braći pa prevalio kratku udaljenost do ureda svojeg
odvjetnika. Ondje je ostavio upute da se vlasnički listovi dviju kuća koje
mu je ostavio otac prenesu na Jackovo ime kao vjenčani dar. Prihodi od
iznajmljivanja postupno će rasti i osigurati Jacku postojan izvor novca,
pomažući mu da se lakše nosi s neizbježnim povećanjem troškova koje je sa
sobom nosilo uzdržavanje supruge.
Upute je primio jedan od odvjetničkih pripravnika, no baš kada je
Harry namjeravao otići, stariji se muškarac odnekud pojavio kako bi ga
pozdravio i poveo u svoj ured na razgovor u četiri oka. Njegove financije,
doznao je, pretrpjele su prilično težak udarac uslijed nesretnog ulaganja po
Frankovu savjetu. Je li siguran da želi na ovaj način dodatno smanjiti izvor
svojih prihoda? Harry se nije dao pokolebati. Obvezivao ga je osjećaj
dužnosti prema bratu, no također je smatrao kako je ulaskom u brak Jack
postao posve neovisan, pa je htio tu prekretnicu u njihovu odnosu obilježiti
izdašno ga namirivši. U tom slučaju, odgovorio mu je odvjetnik, sredstva će
biti primorani namaknuti drugdje. Potom je otvorio sumorni spis ispunjen
brojkama i predviđanjima.
 Putujući natrag prema Strawberry Hillu, kako bi pokupio Winnie prije
nego se zapute kući, Harry je sastavio nekoliko nacrta pisma Jacku, u kojem
mu je namjeravao čestitati i oprostiti na posve razumljivoj tajnovitosti, kao i
obavijestiti ga o imanjima koja je kao svadbeni dar prepisao na njegovo
ime, te poželjeti George dobrodošlicu u ne tako brojno pleme Caneovih.
Moraju doći u posjet, napisao je, čim im to prilike dopuste. Ili, u protivnom,
moriju biti spremni vrlo skoro pod svoj krov primiti posjetitelje.
Sada kada mogu napustiti bilo kakvu iluziju da me uloga starijeg brata
dovela bilo čemu nalik mudrosti, priznao je, moram reći da se tvoj brak
istodobno doima i romantičnijim i čvršćim od onoga prema kojem ste me
oboje tako nježno pogurnuli. Oduvijek sam, kada smo nas dvojica u pitanju,
ja bio oprezniji i skloniji konvencijama, a sada su me događaji ostavili s
osjećajem da sam, na neki način, i manji muškarac od tebe. Probijaš se i
krčiš si mjesto pod suncem, Jack, odbijajući stajati u bilo čijoj sjenci, a ja
se pak osjećam nepotpunim, jedva uobličenim; zaostao za tobom u razvoju,
poput neke odbojne, neprivlačne ličinke.
Prekrižio je posljednji odjeljak. Potom je zgužvao papir pa nervozno
zavitlao nacrt kroz prozor kočije te počeo iznova, ovoga puta s nepogrešivo
veselim tonom.
Neposlano priznanje podsjetilo ga je na nešto slično što je jednom
prilikom natuknuo doktoru Fiennesu tijekom jedne od njihovih bridž večeri,
dok su čekali da se dame vrate za kartaški stol.
- Sljedeće godine punim pedeset. - priznao je doktor. - Pomogao sam
na ovaj svijet donijeti bezbroj duša, a priličan je broj i onih koje sam
ispratio s njega. Spašavao sam i uništavao živote, a ipak, postoji dio mene
koji se osjeća kao da sam tek nedavno prerastao dječačke kratke hlače.
Tješim se mišlju da se većina muškaraca samo pretvara i hini zrelost koju
ne osjeća. Šepire se, nadimaju, puštaju brade iza kojih se skrivaju, no
većinu svojih života provedu potajice se noseći s osjećajima nedoraslosti i
straha, bojeći se žena jednako koliko se međusobno boje jedni drugih.
 SEDMO POGLAVLJE

P ogledaj! - prošaputala je Winnie, potapšavši ga po koljenu i tako ga

odvrativši od pokušaja iznalaženja bilo čega iole zanimljivog u
programu.
Glazbeni sastav na parketu zasvirao je melodiju poglavito iritantne
pjesme koja se te sezone činila naizgled neizbježnom, a s galerije iznad njih
doprlo je mrmljanje isključivo muških glasova i poneki pijani poklik
odobravanja i podrške. Slijedio je nastup djevojaka Gaiety teatra!
Harry je ovlaš pogledao gospođu Wells, koja je sjedila pokraj njega.
Malena je žena sjedila posve uspravno, malčice pognuta naprijed,
istovremeno se trseći što bolje vidjeti kroz svoj sedefni kazališni dvogled te
zadržati privid smirenosti. Više nego ikada prije, izgledala je poput dobro
odjevene jarebice.
Glazbene komedije predstavljale su Harryjevo poimanje pakla. Mrzio
je njihove usiljene emocije i prpošnost, njihove suludo nevjerojatne zaplete
- koji su se naizgled redovito vrtjeli oko prodavačica izdignutih u redove
plemkinja ogrnutih hermelinom, ili slatkorječivih srednjoeuropskih
prinčeva prerušenih u sluge - i napetost koju mu je izazivala spoznaja da će
svakog trena jedan od likova ničim izazvan zapjevati. Volio je drame, prave
drame, u kojima se čovjek mogao izgubiti i povjerovati da se na pozornici
događaju životne, važne stvari. Volio je smjele drame iz pera Shawa,
Pinera, Ibsena. Volio je malena kazališta i publike u kojima vlada muk.
Glazbene komedije obično su se davale u kazalištima koja su se veličinom
mogla mjeriti s katedralama, a u kojima bi ga obuzeo osjećaj vrtoglavice i
gušenja, izazvan bučnim entuzijazmom mnoštva koje ga je pritiskalo sa
svib strana. Već je pogubio konce koještarije koju su gledali te večeri.
Prizor je bio pomalo tirolski - drvene kolibe, uokvirene umjetnim crvenim
geranijama, položene pred panoramu snijegom okovanih planinskih
vrhunaca, a bilo je tu čak i udaljeno jezero s uznemirujuće nepomičnim
parobrodom na sredini. Na scenu je doskakutao slavni zbor prekrasnih
djevojaka, odreda neobjašnjivo odjevenih u poštarske uniforme, s tim
izuzetkom da su hlače zamijenile izrazito kratke modre suknjice. Pjevale su
pjesmu koja nije imala nikakvih dodirnih točaka ni sa scenografijom, niti s
kostimima, poskakujući i plešući dok su gurale ljubavna pisma u poštanske
sandučiće razasute po pozornici.
Pattie je na pozornicu izašla posljednja, obrisi njezina zamamna tijela
jasno prepoznatljivi. Pjevala je nešto suzdržanije od ostalih te je često
neznatno kasnila za njima u koreografiji. Možda je bila nervozna. Međutim,
kazalište Gaiety nije bilo baletna trupa, a obožavatelji nisu pohodili
predstave radi besprijekornog rada djevojačkih nogu, nego živućeg kataloga
mladosti i ljepote.
Način na koji je Pattie ostvarila munjeviti uspon od djevojke pod
paskom belgijskih opatica do nekoga tko raskoš svojih čari pokazuje na
pozornici West Enda pretočen je u priču čiji su se jedva dosljedni i suvisli
detalji prometnuli u sočnu legendu.
Primorana vratiti se kući uslijed sve većeg pada prihoda gospođe
Wells, Pattie je žalac svojih novonastalih financijskih teškoća vrlo brzo
osjetila još snažnije kada je shvatila, nažalost prekasno, da je ostavila svoj
novčanik u kafiću željezničke postaje u Liegeu, ukrcavši se tako u vlak bez
karte i bez sredstava kojima bi mogla kupiti novu. Našavši se u situaciji
gdje je bila primorana na nimalo laskavom francuskom preklinjati
konduktera, koji je prijetio da će je izbaciti iz vlaka čak i prije nego se
domognu obale, Pattie je pronašla spas u vidu izrazito elegantne mlade žene
koja je ustrajala u želji da joj kupi novu kartu i počasti je ručkom.
Ispostavilo se da je mlada žena nitko doli supruga skladatelja čiji je
najnoviji komad trebao biti sljedeća predstava kazališta Gaiety. Uočivši
Pattien entuzijazam, potaknula ju je da dođe na audiciju, što je Pattie
uzmogla učiniti u potaji, otkrivši istinu tek kada više nije mogla zauzdati
veselje zbog probnog roka koji su joj iz kazališta ponudili.
Mati joj je očekivano briznula u plač, a braća su, razumljivo, rekla ne,
no Pattie se pokazala izrazito borbenom i tvrdokornom, izdržavši bujicu
njihova protivljenja i pritom neprestano ističući kako djevojke teatra Gaiety
bi je reputacija ženstvenosti, te da imaju mnogo veće izglede dobro se udati
od djevojaka zatočenih iza zidova tvikenhemskih vila.
Borila se istim neukrotivim žarom kao i Robert - nitko prije nije niti
pomislio da u sebi krije takav temperament - na kraju jednostavno učinivši
po svome.
Probe su se odvijale tijekom dana, dok su Robert i Frank bili na poslu,
a Winnie joj je, barem isprva, glumila pratilju, odlazeći s njom u kazalište,
gdje je upoznala njezine kolege i kolegice, koji su je u potpunosti osvojili.
Štoviše, stručna pomoć s garderobom koju je pružila glavnoj glumici kada
joj je pomoć hitno zatrebala dovela je do mnoštva narudžbi za šivanje novih
oprava, među ostalima ijedne za razvikanu zvijezdu zbora, Gladys Cooper.

Winnie i Harry bili su na kraju primorani useliti u Ma Touraine.

Odlučili su prisvojiti stančić iznad konjušnice, gdje im je bilo zaista
ugodno. Premda su nominalno bili neovisni od ostatka kućanstva, većinu su
obroka dijelili s ostatkom obitelji. Od svih stvari kojih se bio prisiljen
odreći prilikom odlaska iz Herne Baya, Harryja je najviše pogodio gubitak
mogućnosti svakodnevnog jahanja. Svaki put kada bi ušao u kočiju, ili pak
samo prelazio prometnu ulicu, opazio bi strpljivi pogled timaritelja u
iščekivanju sljedećeg konja, ili bi mu nosnice uhvatile dobro poznat zapali
mješavine znoja, kože i slatkastog vonja balege pomiješane sa sijenom, pa
bi ga obuzeo osjećaj silovite čežnje, unoseći u njega nemir. Međutim,
istovremeno je otkrio i da mu se sviđa taj novi, obiteljski, život. Dok bi
Winnie bila zaokupljena šivanjem haljina, on bi provodio vrijeme s
gospođom Wells, čavrljajući ni o čemu važnom, te kartajući s njezinim
prijateljicama, ili gurajući Phyllis u dječjim kolicima vrtom. Winnie tijekom
prvih tjedana i mjeseci njihova roditeljstva nije bila nimalo oduševljena
činjenicom da tako mnogo vremena provodi s djetetom. Često bi mu
odlučno rekla da je dadilja izvela Phyllis van, ili da spava, ili pak da je
vrijeme da dijete dobije svoju okrepu. Djeci je potrebna ustaljena rutina,
znala mu je reći, a njegova bi prisutnost tim rutinama predstavljala štetan
utjecaj.
Međutim, selidba natrag u okrilje roditeljskoga doma na neki je način
degradirala Winnie iz uloge supruge u onu kćeri, učinivši je i više nego
voljnom brigu o svojoj kćeri prepustiti drugima.
Činilo se da je gospođu Wells zabavljala novotarija kojoj je svjedočila;
ocu zainteresiranom za svoje djetešce, te bi ga ponekad nukala da hoda pred
njom, poglavito kada bi šetali priobalnim parkom koji je graničio s
imanjem, kako bi ga mogla pratiti s udaljenosti od par koraka i uživati u
izrazima iznenađenja ili znatiželje na licima prolaznika koji su šetali onuda.
Sada kad im je postao šogor, mlađe djevojke - Julie, Kitty i May - nisu više
bile skrivene od njega u dječjim odajama, nego su ga uključivale u svoje
igre, čitanje dramskih djela, pa čak i u poduke. Nužda ih je primorala da,
uslijed sveopće potrebe za uštedama, otpuste Madame Vance, a gospođa
Wells jednostavno se morala pomiriti s tom činjenicom. Harryja je sve
skupa zabavljalo, a osjećao se i pomalo važnim i korisnim, ispitujući
djevojke zemljopis i francuski jezik. Pokušao ih je čak podučiti i osnovama
latinskog.
Pattie im sasvim sigurno nije pružala dobar primjer. Netom što je
započela s probama u teatru Gaiety (nakon čega je brže-bolje uvjerila
Winnie da joj je pratilja nepotrebna, štoviše, da je samo izlaže ruglu),
počela je odlaziti na tajnovite vikend-izlete. Jedna od njezinih prijateljica,
zaručena za američkog financijaša, posjedovala je kolibu, ili točnije, ista joj
je bila priuštena, kako je Winnie znala cinično primijetiti, nedaleko
Pangbournea, gdje je njezin zaručnik organizirao zabave. Ondje je Pattie
stekla obožavatelja iz krugova aristokracije. Bio je treći sin u obitelji,
poznatiji pod prilično okrutnim nadimkom Notty, što je bila skraćenica od
Not Quite, riječi koje su jasno davale do znanja da je, unatoč aristokratskoj
krvi, još daleko od grofovskog naslova.
Gospođa Wells bila je izvan sebe pa je oduševljeno provjerila njegovu
obitelj u Burkeovu rodoslovlju plemstva. Pratio ih je glas izrazito imućne
obitelji koja je posjedovala ugljenokope i čeličane, kao i pozamašne
dijelove središnjeg Londona. Makar samo treći sin, Notty je bio ulov. A
ipak, način na koji je upoznao Pattie bio je nepriličan, jer se upoznavanje
nije odvijalo pod nadzorom njezine ili njegove majke. Upoznavši je kao
glumicu, a ne nečiju ljubljenu kćer, neizbježno je pobudio strah - nešto što
se gotovo nije smjelo spomenuti u Ma Touraine - da njegove nakane nisu
posve časne.
 Stvari su od loših krenule nagore kada se Pattie jednog dana pojavila
sa zaslijepljujuće lijepim francuskim džepnim satom koji joj je on darovao.
Naložili su joj da ga, budući da nisu zaručeni, smjesta vrati, no uslijed
žestoke prepirke koja je uslijedila otkrila im je da to ne može nikako učiniti
jer je sat pripadao njegovoj baki pa bi tako povrijedila jadnog Nottyja.
Muškarci u pravilu nisu ljubavnicama, ili ženama koje nisu namjeravali
učiniti ničim više od ljubavnice, darovali obiteljski nakit pa su očekivanja
gospođe Wells porasla, a potvrda njezinih želja i razmišljanja došla je u
vidu pisma darežljivog gospodina, u kojem poziva nju i njezinu obitelj da
mu se pridruže u loži na praizvedbi nove predstave, a kasnije i na večeri.
Čak i kada bi je zadirkivali, Pattie bi ostala suzdržana, ne otkrivajući o
Nottyju ništa doli da je drag, što je navelo Winnie na zaključak kako trebaju
očekivati nekoga nalik engleskome kralju. - Znatno stariji, zaokruženiji i s
bradom. - sugerirala je. Primjedba, izrečena u postelji, uhvatila je korijenje,
pa im je prizor sramežljivog, plavokosog mladića, uredno podšišane brade,
koji nije mogao biti osjetno stariji od Harryja, a koji im je izrazio
dobrodošlicu dočekavši ih u loži, predstavljao poprilično iznenađenje.
Mladić ni u najluđim snovima nije nalikovao nekakvom bjelosvjetskom
zavodniku, a krasili su ga i određena iskrena nevinost i entuzijazam, koji su
ponukali Harryja na pomisao da pred sobom nema najbistrijeg pojedinca i
da je zapravo on taj koga treba zaštititi od gospodične Pattie, a ne obrnuto.
Kada su djevojke iz zbora privele svoju plesno-pjevnu izvedbu kraju,
Notty ih je nagradio pljeskom koji je energičnošću nadilazio onaj Pattiene
rodbine i poznanika, uzviknuvši: - Izvrsno! Izvrsno! - s takvim
oduševljenjem da je Harry osjetio Winnienu preneraženost na sjedalu do
njegova.
Pattie je izašla na pozornicu još nekoliko puta, uvijek u novom
kostimu. Njezin doprinos izvedbi nije se dalo opisati ni značajnim ni
smiješnim. Ona nestvarna magnetska privlačnost kojom je plijenila poglede
u primaćem salonu kao da se na prostranoj pozornici i u okruženju vještih,
uvježbanih izvođačica negdje izgubila. Što je Notty postajao glasniji u
svojoj verbalnoj potpori, to se sigurnijim činilo da nema nikakve opasnosti
da će se Pattie ikada istaknuti među djevojkama pa postati proslavljeno
zaštitno lice nekog kozmetičkog proizvoda ili toaletne vodice.
 Možda je upravo to bio razlog zašto su članice ove trupe bile
najpoznatije po svojim unosnim brakovima: unatoč svojoj neporecivoj
ljepoti, njihove glumačke i pjevačke vještine bile su daleko od bilo kakve
natruhe profesionalizma. U držanju gospođe Wells, koju je tijekom pauze
između dva čina njihov domaćin obasuo komplimentima, ponudivši je
novom čašom šampanjca, a ona mu ljubazno uzvratila, hineći da joj treba
pomoć kako bi razumjela prilično jednostavan i razvodnjen zaplet, dala se
oćutjeti nepogrešiva nota olakšanja. Da je Pattie kojim slučajem zabljesnula
pod svjetlima pozornice, da je otplesala ili odglumila spektakularnu
solističku točku, da ju je publika, kao jednu drugu djevojku, pozvala da se
vrati na pozornicu kako bi se nad orkestrom njihala na ljuljački nalik
isprepletenom vijencu dok je ostatak plesačke trupe zasipa svilenim
božurima, njezini izgledi da će ovu ekscentričnu epizodu ostaviti za sobom
i zamijeniti je nečim priličnijim bili bi znatno slabiji.
Uvaženi Notty rezervirao je prostranu privatnu blagovaonicu iznad
jednog obližnjeg restorana, otvoreno ohrabrivši Pattie da povede sa sobom i
nekolicinu novostečenih prijatelja i prijateljica iz plesne trupe. Njihova
prisutnost ublažila je napetost izazvanu činjenicom da entuzijazam njihova
domaćina nije dobro sjeo Robertovoj taštoj, nadmenoj prirodi (osobini koja
je, primijetio je Harry, postala kudikamo gora i izraženija kada se tijekom
večeri osjetio pukim pripadnikom srednje klase), a Frankova nesposobnost
da uljepša istinu samo je dolila ulje na vatru. Potpuno je neuvijeno izjavio
da je istinski talent jedno, no da je ono u što se njegova sestra upustila ništa
doli poniženje za njihovu obitelj i nju samu, a bez neke jasno vidljive svrhe
i cilja. Skupina izvođačka pristigla je upravo u tom trenutku, pruživši svima
priliku da zanemare njegove riječi i prasnu u nervozan smijeh popraćen
pljeskom.
Harry je zagrlio Pattie - primijetivši da nosi Nottyjev sat - a ona ga je
predstavila Gladys Cooper, koja mu se s osmijehom naklonila, pokazavši
mu tako svu raskoš haljine koju joj je sašila Winnie i u kojoj je te večeri
prvi put izašla u javnost. Uslijedilo je nekoliko trenutaka nelagodne tišine.
Ubrzo je postalo očito da uobičajene zavrzlame vezane uz raspored
sjedenja u restoranu neće predstavljati problem, poglavito zato što je stol
bio okrugao. Notty nije nimalo pomogao svojom izjavom da svatko može
sjediti gdje poželi - iako je sam prirodno poželio imati gospođu Wells
zdesna i Pattie slijeva - sve dok se muškarci ne prilijepe uz svoje supruge. U
svojem uzbuđenju, i očito računajući na velikodušnost svojeg obožavatelja,
Pattie je sa sobom povela više članova trupe nego je moglo stati za stol.
Harry se pobrinuo da Winnie dobije mjesto između svoje braće, prije nego
se sam našao za pomoćnim stolom preko kojeg je osoblje žurno presvuklo
bijeli stolnjak.
Rukovao se s Corom Lane, glumicom poznije dobi koja je ranije te
večeri otpjevala komičnu pjesmu. Na prvu je nalikovala pripadnici bočne
loze kraljevske obitelji, no uskoro se pokazalo da govori inačicom koknija
obogaćenom natruhama elegancije, koju je nesumnjivo pokupila iz
dramaturških scenarija. Izjavila je da je počašćena, nagradivši ga i
nespretnim naklonom, kada joj je, krajnje iskreno, rekao da ga je njezina
izvedba pjesme zabavila. Potom ga je upoznala s ostalim uzvanicima za
stolom, krajnjom lakoćom ovladavši malim društvom.
Bila je tu još jedna žena - mlado i tanašno stvorenje, tako tiho i
sramežljivo da je bilo teško povjerovati kako je ikada zakoračila na
kazališne daske, a kamoli pristupila audiciji. Predstavih su je samo imenom,
Vera, kao da je u toj riječi bilo sadržano sve što je o njoj trebalo znati,
nakon čega joj se nitko nije ponovno obratio do kraja večeri.
- A ovo su gospoda Pryde, Hawkey i Goosling, čijem ste se radu nogu
jamačno divili jednako koliko i mojem pjesmuljku.
- Gospodo.
Harry se nije pretjerano iznenadio otkrivši da su se tri plesača odreda
rukovala odbojnom mlitavošću. Dobro je znao taj tip muškaraca iz svojih
šetnji Strandom ili iz posjeta kupeljima u ulici Jermyn; razmetljivo
savitljiva stvorenja uskih bokova koja su neobjašnjivo odabrala oponašati
djevojke umjesto da poput muškaraca iskoriste prednosti kojima ih je
sudbina obdarila. Pretpostavljao je da negdje imaju roditelje i braću ili
sestre, vjerojatno u nekim zabačenim seocima u koje su rijetko odlazili,
premda su ostavljali dojam da su se potpuno razvijeni izvalili iz jajeta,
jednako krhki i lomljivi kao i navoštene ljuske koje su ostavili za sobom.
- A ovo je gospodin Browning.
 Gospodin Browning nije došao na svijet kljucajući ljusku jajeta i
pijučući; stisak njegova dlana primorao je Harryja da se zapita je li njegov
vlastiti bio dostatno čvrst. Bio je viši od Harryja, crnokos i ozbiljan.
Sjeli su, a Harry se našao između dostojanstvenog gospodina
Browninga i gospodina Prydea. Potonji je inzistirao da svoju čašu za
pjenušac kucne o Harryjevu, poprativši čin hihotavim: - Uzdravlje, dušo! -
pa se smjesta okrenuo na drugu stranu, ne kako bi se posvetio
nepokolebljivo šutljivoj Veri, već vladarici njihova malenog stola, koja se
upustila u prepričavanje neke anegdote.
- Bojim se da ste zaglavili sa mnom. - obratio mu se gospodin
Browning, dopustivši si čak i sramežljiv, samozatajan osmijeh koji je
dodatno naglasio zanimljivu rupicu u njegovoj bradi.
- Naprotiv. - odgovorio mu je Harry. Izgovorio je riječ, kao što je i
običavao u trenutcima kada bi njime ovladala sramežljivost, bez
razmišljanja. Potom je, zabrinuvši se da bi odgovor mogao zazvučati
pogrešno, ili varljivo, dometnuo: - Vaše je društvo pravo osvježenje. - Nešto
u načinu na koji su ga duboko usađene oči gospodina Browninga, oko kojih
su se još uvijek dali primijetiti ostaci šminke, nemarno obrisane nakon
večerašnje predstave, pozorno promatrale primoralo je Harryja da počne
mucati izgovarajući riječ osvježenje.
Tog je puta zamuckivanje bilo tako izraženo i tako dugotrajno, da mu
se učinilo kako je riječ nemoguće dugačka i glasna. Gospodin Pryde
okrenuo se prema njemu, udijelivši mu pogled prolazne znatiželje, a učinilo
mu se da je i Cora Lane na trenutak zastala kako bi se namrštila jer je
skrenuo pažnju s nje na sebe.
- Ispričavam se. - naposljetku je uspio izgovoriti. - Vaše je društvo
pravo osvježenje. - ponovio je, isključivo kako bi dokazao da može. -
Ovakve se stvari događaju isključivo kada sam uplašen.
- Pa, ja nisam ni približno tako zastrašujuć. - odgovorio je gospodin
Browning. - Tek običan glumac. Međutim, ona dvojica između kojih sjedi
vaša ljupka supruga, e oni pak sa svojim bradurinama predstavljaju prizor
od kojeg bi bilo tko zadrhtao.
 Harry je svrnuo pogled prema Winnie, a ona je, primijetivši njegov
pogled, gotovo neprimjetno zakolutala očima, pritom pozorno slušajući
Roberta koji joj je objašnjavao nešto, služeći se pritom soljenkom,
paprenkom i objema svojim vilicama. - Moji šogori. - objasnio je.
- Ah. - uzvratio je gospodin Browning, ne ponudivši ispriku. -
Vjerojatno bih vam mogao pomoći. U trenutcima kada ne pokušavam
unaprijediti svoju basnoslovnu karijeru, pružam usluge privatnih govornih
poduka.
- Oh. - započeo je Harry, smjesta se sjetivši da bi trebao duboko
udahnuti prije nego počne govoriti. - Nisam siguran da mogu...
- Ne bih vam naplatio. - Ponovno onaj diskretni, intrigantni osmijeh.
Uto je pristigla hrana, a kako je njihov stol bio naknadno postavljen pa
samim time zguran u kut, gosti koji su sjedili za njime bili su se primorani
pomalo izvinuti na svojim stolicama kako bi otvorili put konobarima.
U svom tom pomicanju i komešanju, koljeno gospodina Browninga
završilo je uz Harryjevo, skriveno damastnim šatorom stolnjaka. Pijan od
Nottyjeva vrsnog pjenušca, Harry je trebao trenutak ili dva da uopće
primijeti topli pritisak noge drugog muškarca na svojoj, a potom još
trenutak ili dva da se prisjeti kako je primjerena reakcija, kojoj se
pribjegavalo u pretrpanim željezničkim vagonima ili autobusima diljem
glavnog grada, ne reći ništa što bi moglo posramiti drugu stranu, već
jednostavno pomaknuti nogu.
Gospodin Browning zagledao se u njega u trenutku kada je Harry
vilicom ustima prinio zalogaj rakovice, pa mu se osmjehnuo i, nastavivši
zuriti u njega, ponovno prislonio koljeno uz njegovo. - Nemaš se čega
bojati. - rekao je. Iznenađujuće glasno izgovorene riječi gotovo su se utopile
u bučnoj graji ostalih uzvanika.
Konobar im je nedugo prije toga napunio čaše, no Harry je imao
osjećaj da je upravo iskapio cijelu čašu jednim, vrtoglavim gutljajem. Val
vreline jurnuo mu je u obraze. Nipošto ga se nije moglo opisati kao nekog
nježnog i osjetljivog, no da je u tom trenutku naglo ustao, sigurno bi se
onesvijestio. Ispunio ga je snažan poriv da se naglas nasmije, no umjesto
toga uzmogao je izgovoriti: - Ne bojim se ja ničega! - Bilo je to tako daleko
od istine - oduvijek je bio kukavica i nije bilo teško zorno dokazati da u
njemu ne čuči junak - da se nakon tih riječi zaista i nasmijao, kao da je
upravo čuo neku urnebesnu dosjetku, na što ga je gospodin Browning
nastavio promatrati sa sućutnim izrazom, poput nekoga tko čeka da se
njegov sugovornik prestane gušiti.
Potom je nakratko dlanom obujmio Harryjevo koljeno i progovorio
glasom koji se doimao kao uzvik, premda je vjerojatno bila riječ tek o
šapatu: - Zovem se Hector, a kada se večeras razodjeneš, pronaći ćeš moju
posjetnicu u džepu svojih hlača. - Potom je, kao da želi objasniti, dometnuo:
- Otac mi je bio mađioničar.

***
Harry nikada nije bio sklon noćnim morama, niti je često pamtio svoje
snove, premda je tijekom prve godine po majčinoj smrti često znao usnuti u
suzama, koliko uslijed novostečenog straha da će umrijeti u snu, toliko i
uslijed postojane tuge zbog gubitka. Na pragu puberteta, tog uznemirujućeg
razdoblja kada su strašna, no neodređena upozorenja berovskog kapelana, te
prljave pošalice i zadirkivanja starijih dječaka počeli poprimati smisao,
jedan san počeo se ponavljati, toliko mu se utisnuvši u sjećanje da je počeo
više nalikovati uspomeni nego plodu njegove usnule mašte.
Nalazio se sa skupinom dječaka u učionici ili dvorani za tjelovježbu,
pod paskom ovog ili onog učitelja, kada bi u dvoranu nenajavljeno ušetao
muškarac odjeven u elegantnu uniformu, noseći pismo. Očito se
pokoravajući nekom istaknutijem autoritetu, učitelj bi smjesta otvorio i
pročitao pismo, a onda bi on i posjetitelj počeli pogledom pretraživati
skupinu dječaka pred sobom. Drugi bi dječaci zakoračili u stranu, kao da
znaju da ne traže njih, no Harry bi ostao nepomično stajati i čekati, znajući,
nakon što je već iskusio taj san, kako će sve završiti. Kada bi se muškarac u
uniformi približio, Harry bi shvatio da je neopisivo naočit, poput princa iz
legende ili mladog lorda Kitchenera, no ujedno i opasan - pripadnik onog
soja muškaraca koji jednim pokretom svojeg rukavicom skrivenog dlana
mogu čovjeka poslati u smrt. Ostali bi se dječaci razdvojili, poput
prevrtljivog, izdajničkog mora, ostavivši ga izloženog, no more ipak nije
bilo u potpunosti prevrtljivo i izdajničko, jer je Harry htio da ga muškarac
pronađe.
Trenutak koji bi ga uvijek neizbježno prenuo iz sna, onaj kada bi
učitelj prstom pokazao prema njemu i kada bi se pogled uniformiranog
muškarca naposljetku susreo s njegovim, bio je uzbudljiv koliko i
zastrašujuć.
 OSMO POGLAVLJE

S ljedeći je dan protekao u vrtlogu pakiranja i priprema. Harry, Winnie,

Phyllis i njihova dadilja putovali su u Chester na krštenje Jackova i
Georgeina prvorođenčeta.
Jack je, kao i uvijek, djelovao na Harryja onako kako sjever djeluje na
kompas. Njegova naizgled jednostavna sreća, njegova očaranost suprugom i
očinstvom, njegova igra s malom Phyllis kojoj je glumio ponija dok mu je
jahala na leđima, predstavljali su blagotvoran korektiv, otrijeznivši Harryja i
osvijestivši u njemu spoznaju koliko je blizu ruba odlutao. A ipak, tijekom
cijelog posjeta nakrcanog mnoštvom ugodnih aktivnosti, od obilaska kuće i
Jackove veterinarske prakse, kako bi se mogli diviti preinakama i
poboljšanjima, preko krštenja i zakuske, pa do šetnje starim gradskim
zidinama i dana provedenog na konjskim utrkama; čak i tijekom izvrsnog
jutarnjeg jahanja nedaleko Tattenhalla, gdje je Jack skrbio za kobilu i
njezino netom oždrijebljeno mladunče, u njegovoj je nutrini progovarao
glas koji nije spominjao obitelj i cjelovitost.
U vlaku, tijekom dugačke vožnje kući, pokušao ga je ušutkati
preusmjerivši svoju pažnju na Winnie, no ona se doimala rastresenom,
dijelom i zato što se morala oprostiti od svoje miljenice George, pa je
dopustila da razgovor brzo zamre kako bi mogla nastaviti čitati roman ili
besciljno zuriti kroz prozor njihova odjeljka.
- Znaš, ništa nas ne priječi da se preselimo. - rekao joj je. - Mogli
bismo pronaći kuću u Cbesteru. Jack kaže da su troškovi života ondje
osjetno manji. Tada bi mogla viđati George svakog tjedna umjesto dvaput
godišnje.
- Predivna zamisao, - odgovorila mu je umorno - ali majka neće htjeti
ni čuti za to. Bojim se da je postala prilično ovisna o nama. Dečki su prema
njoj ili otresiti ili podrugljivi, a djevojke joj samo zadaju glavobolje i brige.
- Kada nije odgovorio, nakratko je položila dlan na njegovu ruku pa
dometnula: - Kako god, ljubazno od tebe što si ponudio. Hvala ti. - potom
se vrativši Kraljičinoj ogrlici i ostavivši ga da se muči s Kiplingom i
mislima koje bi najradije protjerao iz uma.

Prvog dana po povratku u grad neprestano ga je mučila drhtavica,

možda jer je jašući s Jackom pokisnuo do kosti, pa se nakon ručka zaputio u
ulicu Jermyn, pomislivši da bi mu turska kupelj mogla malo ugrijati kosti.
Međutim, našavši se iznenada ispred sasvim drugih vrata, uglavljenih
između izloga dviju trgovina, shvatio je da je jednostavno prošao pokraj
ulaza u kupelj. Spalio je posjetnicu gospodina Browninga u kaminu čim ju
je pronašao u džepu hlača jutro nakon posjeta teatru Gaiety, no očito ne
prije nego mu se adresa, rukom ispisana na poleđini, uspjela utisnuti u
pamćenje.
Pretpostavio je da je riječ o stanu. Takvih samačkib stančića bilo je
napretek. Svjedočio je kako žene ulaze ili izlaze kroz vrata koja nisu
pripadala nijednoj od dvije trgovine, čak triput u deset minuta. Nebrojeno je
puta dotad čuo kako nijedna ugledna dama ne bi dopustila da je netko vidi u
tom dijelu grada. Viđao je otmjeno odjevene žene kako kupuju sir u
Paxtonu i Whitfieldu, sapun i slične sitnice u Florisu, no vjerojatno su to
činile s nelagodom, zadržavajući dah prije nego bi se vratile u relativno
podnošljivu dostojanstvenost ulice Piccadilly.
Zgrada gospodina Browninga nije imala zvekir ili zvonce, samo ulazna
vrata koja su očajnički vapila za premazom boje i koje je otvorenima držao
stalak za kišobrane. Iza otvorenih vrata protezao se slabo osvijetljen hodnik
s pohabanim stolom, ostavljenim ondje kako bi se na njega mogla odložiti
pošta. Pretpostavio je da će zvekire i zvonca pronaći na unutarnjim vratima
svakog kata. No što ako ih ne bude pa se Harry, zakoračivši u kuću Hectora
Browninga, pretvori u uljeza, ili još gore, što ako je pogriješio adresu pa se
nađe u domu srdita stranca.
Ostao je stajati s druge strane ulice, proučavajući lica prolaznica. Neke
od njih bile su sluškinje ili kuharice, ako je bilo suditi po relativnoj
jednostavnosti njihove odjeće ili bescjenju njihovih šešira, no bilo je i onih
čiji položaj nije bilo lako dokučiti. Elegantne. Uglađene. Dotjerane.
Povremeno i smjele. Otmjene dame ili tek bludnice?
 Naravno, sama priroda ugleda i priličnosti uvjetovala je da se ne
otkriva ili naznačuje ništa povrh tih odlika. Bilo kakve naznake vjerojatno
će biti neupadljive: diskretan žulj koji je za sobom ostavio mukom skinut
vjenčani prsten, slobodni pramen koji je odbjegao iz inače besprijekorne
punđe, možda tek neznatno poderan porub koji odaje silovitost strasti netom
utažene požude. A što bi bila muška inačica? Možda navala grozničavog
rumenila u obrazima. Tragovi noktiju na vratu. Možda ništa doli
sugestivnog mirisa koji bi ponekad u kupeljima znao oćutjeti na
muškarcima u svojoj blizini; arome u kojoj se s uobičajenim mošusom još
neoprana muškarca izmiješalo još nešto.
Gospodin Browning iznenada se našao na vratima. Bio je istodobno i
niži i naočitiji nego ga je Harry upamtio. Nosio je košulju dugih rukava bez
ovratnika. Rukavi su mu bili uredno zavrnuti, a on je uživao u cigareti i
toplini sunca, istodobno promatrajući Harryja pogledom koji je svjedočio
tomu da ga prizor zabavlja. Činio se posve nesvjesnim gradske vreve oko
sebe, a usredotočenost kojom je promatrao Harryja kao da je i na njega
djelovala istovjetno pa je prešao cestu ne obazirući se ni na što oko sebe,
natjeravši svojini činom kočijaša da ga opsuje.
- Gospodine Cane. Ugodna li iznenađenja. - Gospodin Browning
pružio mu je ruku.
- Nisam bio siguran jesam li dobro upamtio adresu. - odgovorio je
Harry, gadno zamucavši na slovu N.
Gospodina Browninga nije ispunila nelagoda, nije svrnuo pogled, niti
je pokušao dovršiti rečenicu umjesto njega kao što su drugi često običavali
činiti, nego je nastavio pozorno promatrati Harryja. - Oprostit ćete mi na
ležernoj odjeći. - rekao je. - Niste najavili posjet.
- Er, ne. Nisam.
- No siguran sam da ću vas uspjeti ugurati u raspored. - Ispustio je
cigaretu na kolnik pa je ugasio potplatom cipele, potom se zaputivši na kat.
Harryjevo je srce stalo divlje udarati kada je pošao za njim, svakim
korakom odmjeravajući pohabani crveni tepih stubišta i tapiserije s
motivima lova. Bio je uvjeren da je maloprijašnji igrokaz o utanačivanju
sastanka imao za svrhu zamazati oči znatiželjnim prolaznicima pa je bio
zbunjen kada ga je gospodin Browning, izrazito profesionalno, uveo u
ordinaciju, urešenu dijagramima pluća, usta i jezika, te ilustracijama
raznoraznih položaja usana i jezika. Među njima, ne osobito umjesno i
prikladno, visjele su i gravure drevnih grčkih kipova: vozači dvokolica,
bacači diska, hrvači.
- Zasad ćemo zanemariti i rotacizam i mucanje. - rekao je gospodin
Browning. - Moramo vas najprije naučiti kako pravilno disati. Trenutno
vašem govoru nasušno nedostaje zraka, kao ptici zatvorenoj u kutiju.
Svucite sako, molim vas, prsluk također. Moram moći vidjeti što se zbiva.
Tako je. Objesit ću ih ovdje. A sada razmaknite noge. Još malo. Sada dišite.
- Pa dišem.
- Ne dišete. Udahnite duboko. Ispunite pluća. Nastavite udisati. Do
kraja. Sada izdahnite. I evo ga. Prebrzo. Odveć revnosno. Nemojte biti tako
ustrašeni.
- Nisam ustrašen.
- Vjerujte mi, prestravljeni ste. Udahnite ponovno, ali ovaj put
prilikom izdisaja pokušajte izgovoriti jedno dugačko ah.
Harry je učinio kako mu je rečeno, a Browning ga je sve vrijeme
promatrao kritičkim okom stručnjaka.
- Ponovno. - naredio je Browning. - Nemojte uzmicati. Moram vas
opipati kako bih osjetio što se zbiva. - Zakoračio je iza Harryja pa mu
položio dlan na pleksus. - Ah. - rekao je. - Sporije. Glasnije. Glasnije! To je
već bolje. Hoću da uvijek prilikom govora razmišljate o disanju. Uvijek
budite svjesni činjenice da riječi oblikujete pomoću zraka i da ga morate
imati dovoljno. Disanje je nešto što nam svima dolazi prirodno, no
nevjerojatno je koliko ljudi zapravo diše nepravilno. Rabe jedva trećinu
plućnog kapaciteta pa im uslijed toga nasušno nedostaje zraka, a u
konačnici pati govor. Jeste li tijekom djetinjstva često bih uplašeni?
- Uglavnom.
- Bojali ste se nekog muškarca?
- Uglavnom.
 - Hm. Sada ću vas morati dodirnuti na dva mjesta istovremeno. - Jednu
je ruku zadržao nasred Harryjevih prsa, no druguje položio za širinu dlana
niže, na trbuh. - Dobro je. - izgovorio je, sada tako blizu da je Harry osjetio
njegove riječi na zatiljku, uspjevši nanjušiti citrusnu oštrinu njegovih
preparata za brijanje. - Ovdje imate nešto mišića. Sada želim da ih
uporabite. Ponovno udahnite pa izgovorite jedno dugačko ah. Nemojte se
nećkati. Nema vam zašto biti neugodno. Svi su moji susjedi odsutni
poslom, a uostalom, ionako ih ne bilo briga. Ovoga puta, međutim, želim
osjetiti da pri izdisaju gurate moj drugi dlan, ovaj dolje, što snažnije
možete.
Istodobno se osjećajući i bunovno i smeteno, Harry je postupio kako
mu je rečeno, pritisnuvši mišićima vreli dlan koji kao da mu se urezivao u
kožu, tonući u njega. Oćutio je znoj koji mu je orosio leđa i prsa, a ah koji
je prevalio preko usta zazvučao je kao povik, nimalo nalik zvukovima kakvi
su mu inače napuštali usne.
- Dobro. - oglasio se Browning, ne pomaknuvši dlanove s mjesta. -
Sada dišite normalno i izgovorite: - Nisam bio siguran jesam li dobro
upamtio adresu.
- Nisam bio siguran... - započeo je Harry, bez oklijevanja, bez
mucanja, zamuknuvši kada je osjetio da mu je Hector Browning utisnuo
poljubac u zatiljak.
Stajali su tako minutu ili dvije.
Browningove usne i nos ostali su mu priljubljeni uz kožu s jedne, a
dlanovi s druge strane, da bi potom, oklijevajući, Harry položio svoje
dlanove povrh onih drugog muškarca, na što ga je Browning ponovno
poljubio, gurnuvši jednu nogu naprijed i ugnijezdivši je među Harryjeve.
- Nem... - započeo je Harry, zamuckujući.
- Stani. - promrmljao je Browning. - Udahni. Sada mi reci.
- Nemam pojma što bih trebao činiti. - izgovorio je Harry, ne
zamuckujući.
- Zato ja znam baš sve. Okreni se.
 Okrenuvši se, Harry je zatekao Browningovo pristalo lice centimetre
od svojega. Browning se osmjehnuo pa mu utisnuo poljubac u usne.
Uz ordinaciju se nalazila i malena spavaća soba te još manja kupaonica
s izloženim cijevima. Nekih četrdeset minuta kasnije, dok su zadihani i nagi
ležali na postelji, tako uskoj da je u svakom trenutku jedan morao biti ispod
onog drugog, Browning je promrmljao: - Većina mojih klijenata dolazi
tijekom kasnog prijepodneva. Uvijek sam slobodan između dva i četiri.
Vrata neće biti zaključana. Ako slučajno nisam ovdje kada dođeš, zavuci se
u krevet pa me pričekaj.

Bili su ljubavnici dulje od godine. Životinjski instinkti govorili su

Harryju da će u danoj situaciji uspjeti zadržati zdrav razum isključivo ako
ne bude previše razmišljao i analizirao. Međutim, naravno da se nije mogao
suzdržati, jer je bio umjereno inteligentan, tankoćutan i besposlen, i jer mu
je tjedan, od punih sto šezdeset osam, obično imao sto šezdeset četiri sata
kada se ne bi sastali. Uskoro je postao stručnjak za rizik u koji se upustio.
Zloglasna suđenja 1890-ih ostavila su svoj trag. Kada bi ih uhvatili, suočili
bi se s izvjesnim kaznama zatvora i prisilnoga rada, kao i javnom sramotom
koju više nikada ne bi bilo moguće sprati s imena.
- Ali neće nas uhvatiti. - ustrajao je Browning. (Jedna od neobičnosti
njihova odnosa sastojala se u tomu da se Harry nikako nije mogao naviknuti
na njegovo ime, Hector, pa je izbjegavao situacije kada mu se trebao
obratiti imenom.) - Uhvate isključivo budale koje se drznu zakoračiti izvan
okvira svojeg staleža ili dobne skupine.
Harry je pomislio kako se baš i ne bi moglo reći da pripadaju istom
staležu, no tada se prisjetio da je njegova šogorica postala zabavljačica u
plesnoj trupi, time poprilično zamaglivši staleške granice.
- Osim toga, - nastavio je Browning - dolaziš ovamo na govorne
poduke, a nikomu to dosada nisi spomenuo jer se izrazito sramiš svoje
mane.
Uredno bi nakon svakog susreta ispisao Harryju gotovinski račun za
pruženu uslugu, premda novac naravno nikada ne bi prešao iz ruke u ruku.
Harry je ispočetka sakupljao račune, pohranjujući ih u ladicu radnog stola
kod kuće, no potom je shvatio koliko je to smiješno, pa ih je naposljetku
počeo spaljivati kada bi prošao tjedan od datuma izdavanja.
Panični strah da će ga ipak uhvatiti znao mu se prikrasti tijekom
trenutaka dokolice, obično kada bi bio okružen obitelji. U prenapučenoj,
kipućoj atmosferi obiteljskih okupljanja, taj je osjećaj bio poput studenog
propuha koji je samo on mogao osjetiti. Ili bi se probudio usred noći, ne
mogavši ponovno usnuti kada bi mu um stao neumorno smišljati najcrnje
ishode. A ipak, paradoksalno, užas koji ga je progonio postao je
neodjeljivim dijelom uzbuđenja koje su sastanci s Browningom budili u
njemu.
Nikada nije imao posao pa je do tog trenutka njegov život, nalik
onomu mlade žene, bilo povezan u jednu besprijekornu cjelinu. Tada je,
pak, počeo nalikovati životu radnog čovjeka, iziskujući ograđivanje i
odvajanje njegovih pojedinih dijelova. Nije prestao voljeti Winnie i Phyllis.
Dapače, ljubav prema Phyllis samo se dodatno rasplamsala čim je sve
stavio na kocku, svjestan da bi je zauvijek mogao izgubiti. Winnie je, malo
po malo i bez mnogo pompe, prestala posjećivati njegovu postelju nedugo
nakon što su se doselili u Ma Touraine - a on je takav razvoj događaja
prihvatio s mješavinom krivnje i olakšanja, premda se nikada nije zasitio
njezina društva i razgovora koje su vodili. Počeo je promatrati svoju
suprugu u novom svjetlu, s novostečenim razumijevanjem, iznenada
svjestan koliko joj je teško moralo biti potisnuti neutažene osjećaje prema
Whitacreu ujedan odjeljak srca, kako bi drugi mogla ispuniti ljubavlju
prema vlastitom djetetu, a treći snažnim porivom za opstankom i
samoodržanjem. Tajnovitost je, počeo je uviđati, djelovala korozivno, ne
toliko na njegove intimne odnose, koliko na samopoštovanje. Nikada se nije
osjećao tako nemuževnim i nezrelim.
Poslijepodnevni posjeti mjedi Browningove postelje razotkrili su
njegov dotadašnji, uzoriti život kao prijevaru, istodobno rasplamsavši u
njemu bludnu besramnost koju je prepoznao kao svoju potisnutu i zakopanu
suštinu.
Dio zadovoljstva koji je doživljavao u tom sobičku, dok se Browning
poigravao njime i zarivao u njega, crpio je i iz priznanja koja je njegov
ljubavnik izvlačio s njegovih usana. - Sviđa ti se ovo, zar ne? - upitao bi. -
Želiš ovo, zar ne? - A Harry nikada ne bi zamucao dajući potvrdan odgovor,
otkrivši da je sposoban smijati se čak i spoznajama o najskrovitijim kutcima
svoje nutrine koje su takvi odgovori nosili sa sobom.
Na pretrpanoj komodi sobička stajalo je zrcalo, okrenuto tako da
odražava sve što se zbiva na postelji. Harry se kod kuće rijetko pogledavao
u zrcalo od vrata nadolje, izuzev situacija kada bi bio potpuno odjeven i
spreman izaći van, pa je isprva bio užasnut, a potom opčinjen, prizorom
sebe, onako blijedog, a ipak zajapurenog požudom, dok je četveronoške
klečao pred naočitim, maljavim muškarcem.
Ljubomora koja ga je počela izjedati bila je, vjerojatno, neizbježna.
- Viđaš li i druge muškarce? - počeo je ponavljati to ili slična pitanja, a
Browning bi se uvijek osmjehnuo, poljubio ga, pa odgovorio nekom
inačicom rečenice: - Nikada nećeš doznati. - što je bilo kudikamo gore od
otvorenog poricanja. Također neizbježna bila je vjerojatno i izjava ljubavi
na koju su ga naposljetku nagnali ushit i ekstaza do kojih bi ga Browning
redovito dovodio.
- Ne budi luckast. - odgovorio bi Browning. - Nemojmo tražiti
nemoguće. - Ili: - Uživamo u onomu što već imamo. - A daleko najgori
odgovor bio je onaj kada bi mu, uz osmijeh i izostanak istovjetnih riječi,
rekao samo: - Znam.
Harry ga nije ljubio svojim umom. Bio je svjestan Browningove
okrutnosti i površnosti njegovih razmišljanja, a i toga da je Browning,
premda očekivano i posve razumljivo tašt, posve zaokupljen malim,
ograničenim svijetom u kojem se kretao, toliko da je sve skupa bilo pomalo
mučno.
A ipak, da je Browning kojim slučajem izvukao dvije karte za Pariz pa
rekao: - Pođimo živjeti onamo gdje možemo biti tko jesmo. - Harry bi, bio
je svjestan toga, bez oklijevanja ostavio sve za sobom i pošao s njim.
Da mu je Browning kojim slučajem uzvratio osjećaje, da je bio
sentimentalan ili čak potrebit, Harry bi se vjerojatno povukao ili izgubio
interes, no stroga kontrola koju je Browning uspostavio nad njime polučila
je sasvim suprotan učinak. Nije mogao ponijeti sa sobom nikakve suvenire
ili uspomene, izuzev mirisa svojeg ljubavnika koji bi mu se u tragovima
zadržao pod noktima nekoliko dragocjenih sati nakon svakog susreta.
Razmjena pisama bila je, naravno, nemoguća.
Međutim, ipak je uspio prinijeti pero papiru. Pripustivši se u stan
jednog poslijepodneva, Harry je shvatio da je Browning odsutan. Kako je
bio pripit nakon ugodnog ručka s Winnie, koja je pošla s njim u grad kako
bi mušteriji dostavila sašivenu haljinu, i koju je potom otpratio na vlak pod
izlikom da ima utanačen sastanak sa svojim burzovnim mešetarom,
polugolom je Harryju uskoro dosadilo iščekivanje u Browningovu prljavom
krevetu pa mu je napisao prilično sočnu, nepotpisanu poruku u spomenar
koji je zatekao na noćnom ormariću. Nisu to spominjali u naletu strasti koji
je uslijedio po Browningovu povratku, no bio je prilično siguran da je
Browning poruku pročitao. Nastavio je pisati poruke u istu tu knjižicu
svakoga puta kada bi bio primoran čekati. Osjetivši da se takvo što
Browriingu nipošto ne bi svidjelo, u svojim se zapisima lišio okova
romantike, prožimajući oskudne retke laskavom pornografijom, te rabeći
riječi koje i dalje nije mogao izgovoriti naglas, čak ni na vrhuncima
neobuzdane strasti.
Često se znao prisjetiti jezivog razgovora svojih rođaka, istih onih koji
su živjeli na ladanju i s kojima nije imao previše doticaja, a koji je jednom
prilikom načuo. Jedan je s gađenjem spomenuo vlasnika susjednog
veleposjeda i način na koji čovjek tuče svog psa, a drugi je uzdahnuvši
odgovorio: - Istina, on je surovi siledžija, no valjda svakomu od nas treba
neki odušak...
 DEVETO POGLAVLJE

H arry se ponovno našao u kazalištu. Pod izlikom potpore Pattienoj ne

baš blistavoj, ali i dalje postojećoj karijeri u teatru Gaiety, odgledao je
njezinu prvu predstavu, a potom i sve one koje su je zamijenile, nastavivši
ih pratiti ustrajnom pobožnošću sve dok nije znao svaki banalni pjesmuljak
i svaki lagani plesni korak napamet. Najnovija predstava nije nimalo
odudarala od uobičajenih bljezgarija, nimalo dubokoumnija od svojih
prethodnica, no gospoda u plesnoj trupi, predvođena Browningom, imala su
u njoj jednu itekako smjelu točku u kupaćim kostimima. (Browning mu je
povjerio da je bilo vraški vruće plesati u njima, a svrab je bio nesnosan.)
Te je večeri, sasvim nenadano, Pattie dobila priliku zasjati u solo
nastupu, otpjevavši pjesmu umjesto glumice koja se iznenada razboljela.
Harry je na predstavu došao sam jer je Winnie morala dovršiti vjenčanicu i
prilično je, na vlastito iznenađenje, uživao u večeri, premda od Browninga
nije bilo ni traga ni glasa. Po svršetku predstave otišao je do vrata zapozorja
kako bi prenio čestitke Pattie. Poslao joj je poruku i nije mogao ne
primijetiti da je nekoliko glumaca i glumica na odlasku, među njima i Cora
Lane, naizgled iznenađeno što ga vidi kako čeka ondje, okupan žućkastim
svjetlom.
Vratarev potrčko, bubuljičavi dječarac, vratio se pa mu vratio karticu
koju je poslao Pattie, ispričavši se i obavijestivši ga da je gospođica Wells
„iznenada nedostupna.“ Harry nije tomu pridavao preveliku važnost;
pretpostavio je da je u Nottyjevu društvu i da su do sada jamačno postali
ljubavnici. Pattie je, smatrao je, utjelovila u sebi izraženu putenost i loš
taktički instinkt pa je, loše odigravši svoje karte, dobila zlatni sat i
ljubavnika, no ostala bez zaručničkog prstena s golemim dijamantom,
stabilne budućnosti i mršave, ali barem kakve-takve, šanse da se dokopa i
plemićkog naslova. Sada je nakon nastupa često znala ostati s prijateljima u
gradu, a nitko se nije usuđivao suočiti s njome i osporiti njezine izlike,
možda iz straha od onoga što bi moglo isplivati na vidjelo. Gospođa Wells i
Winnie samo bi stale uzdisati kada bi je netko spomenuo, a kada bi govorile
o njoj, sve bi češće započinjale riječima jadna Pattie.
Tijekom protekle godine, otkako su se Frank i Robert oženili, život na
Strawberry Hillu postao je lagodniji. Robert se upustio u udvaranje bogatoj
udovici svojeg pokojnog klijenta, naposljetku je osvojivši, pa je sada živio u
pompoznoj raskoši Richmonda. Frank je bez ičije pomoći uspio pronaći
svoju Elfine, intelektualku ravnih prsa, posve lišenu smisla za humor, koja
je bila tako savršena za njega da je čovjek lako mogao pomisliti kako je
uzgojena isključivo za tu svrhu. Njih su dvoje preuzeli i preuredili kuću u
udaljenom Camdenu, koju je gospođa Wells naslijedila od svoje majke.
Ne samo da su sada imali mnogo više mjesta, nego se Harry sve više
privikavao na preuzimanje uloge glave obitelji u gotovo posve ženskom
kućanstvu. Bilo je trenutaka, posebice kada bi nakon dobra ručka s
djevojkama zaigrao badminton na travnjaku, u kojima bi mu se učinilo da je
život kakav vodi ispunjeniji od onog kakav ima Browning u svojem
skučenom prebivalištu, gdje mu je najbliža trava ona u javnom parku, a
najbliži voljeni ljudi bogzna gdje.
Po povratku kući dočekalo ga je usamljeno svjetlo u jednom od
prozora. Nije mu to bilo neobično jer im je bio običaj ostaviti svjetiljku u
primaćem salonu za ukućane koji se kasno noću vraćaju kući. Zakračunavši
vrata za sobom, objesio je kaput i šešir pa zakoračio u primaću sobu, želeći
utrnuti svjetiljku, no ondje je u naslonjaču, s knjigom u ruci, zatekao
Roberta.
- Zdravo, Roberte. Kako divno iznenađenje. - izgovorio je, premda nije
to istinski i mislio.
Robert je, očigledno nervozan, skočio na noge čim je Harry ušao.
Sudeći po mirisu koji je dopirao od njega, čaša viskija koju je ispijao nije
mu bila prva. - Molim te, sjedni. - rekao je, ne primivši dlan koji je Harry i
ne razmišljajući pružio na rukovanje, već mjesto toga pokušavši prikriti
nelagodu nastale situacije potapšavši se po džepovima sakoa. Nije bio
odjeven za večeru.
- Roberte, je li se nešto dogodilo? Je li riječ o Winnie? Jesi li večerao?
- Zašuti već jednom i sjedni. - uzvratio je Robert drhtavim glasom.
 Harry je sjeo.
Robert je ostao stajati, jedva se primjetno njišući. Harry ga nije imao
prilike često vidjeti pijana, a činjenica da je sam trijezan činila ga je
posebno osjetljivim na napetost starijeg muškarca.
- Reci mi samo ovo. - započeo je Robert. - Samo tu jednu stvar. -
Posegnuo je u prsni džep svojeg sakoa pa izvukao malenu, svilom
uokvirenu knjižicu koju Harry isprva nije prepoznao, ugledavši je sada prvi
put izvan njezina uobičajenog okruženja. - Je li ovo tvoj rukopis? -
Drhtavim je rukama stao prtljati po stranicama knjižice, naposljetku je
otvorivši na stranici na kojoj je Harry smjesta prepoznao jednu od svojih
pornografskih poruka Browningu.
Harry je oklijevao, pitajući se kakvim je to grotesknim spletom
okolnosti nešto takvo pronašlo put od mračnog stančića u ulici Jermyn do
znojnih dlanova njegova šogora. Sada mu je bilo drago što ranije te večeri
nije mnogo pio; no svejedno, morao je odabrati riječi pažljivošću za kakvu
nije bio siguran da je sposoban u tom trenutku. Strah, koji mu je tijekom
protekle godine tutnjao u nekom zabačenom kutku uma, sada je zaprijetio
provaliti odande i ovladati mu dlanovima koji su zadrhtali. Diskretno je
pljesnuo njima po koljenima, zadržavši ih ondje i istodobno zamislivši
policajca na vratima Ma Touraine. Predočio si je pomutnju koju bi njegov
dolazak izazvao, i gospođu Wells dok mu, oslanjajući se na svoj šarm,
objašnjava kako su sigurno pogriješili vrata. Nije ga užasavalo
raspetljavanje kučine, niti prisilan rad u kamenolomu, shvatio je, niti je
strahovao od onoga što će suđenje iznijeti na vidjelo, nego od
nezaustavljivog procesa uslijed kojeg će se zbunjenost njegova brata i
obitelji njegove supruge prometnuti u gađenje i odbojnost.
- Tko još zna? - upitao je, uspjevši ne zamucati.
- Je li ovo tvoj rukopis, čovječe? Jer ako nije, moram uplesti policiju i
prijaviti im pokušaj iznude.
Harry je kimnuo. - Moj je. - A onda je promucao. - Ho... hoću reći, dio
koji si mi pokazao.
U kaminskoj rešetci nije bilo vatre, nego tek papirnata lepeza koju je
načinila Winnie. Čučnuvši, Robert je dohvatio lepezu i bacio je u stranu,
tako nespretno da je odmah bilo jasno kako je nikada više neće biti moguće
vratiti u prvotni oblik, potom poderavši knjižicu.
Užgao je svijeću pa zapalio prve stranice, a onda nastavio bacati na
plamen dio po dio knjižice. Kratkoživući plamen bio je veseo, a svjetlo
svjetiljke iznenada se doimalo mutnijim kada se plamen utrnuo.
- Eto. - progovorio je Robert, vrativši se u naslonjač. - Nikada nisam to
vidio, a nisi ni ti. Prokletinja nikada nije ni postojala.
Tijekom jednog bunovnog trenutka Harry je povjerovao da je stvar
time svršena, da je između njih dvojice postignuta neka vrsta gospodskog
sporazuma. No potom se prisjetio svojih prijašnjih misli o tomu kako je
neobično knjižica našla put do Roberta, i smjesta je znao da stvari jamačno
nisu tako jednostavne.
- Pattie zna. - rekao je Robert naposljetku, povukavši junački gutljaj
viskija. - I Notty, i dotični gospodin Pryde, iz plesne trupe.
- Ja... ja ne razumijem.
- Tvoj partner u sodomiji, očigledno nesvjestan onoga što si zapisao
unutra, odnio je knjižicu u kazalište u nadi da će dobiti oproštajni potpis od
dame koju će zaruke uskoro izdignuti iz kazališta u redove nižeg plemstva.
Zaboravio sam joj ime, ali mislim da joj je Winnie sašila nekoliko haljina.
- Sylvia Storey.
- Tako je, ona. Međutim, prije nego joj je uzmogao predati knjižicu - i
to je jedini blagoslov u ovoj gnjusnoj priči - gospodin Pryde ukrao ju je iz
garderobe gospodina Browninga pa predstavio njezin sadržaj ubogoj Pattie,
zahtijevajući novac u zamjenu za šutnju.
- Ali Pryde je...
- Još jedan tvoje vrste? Nimalo ne sumnjam. I upravo se stoga takvom
lakoćom okreće kriminalnim radnjama.
- Je li mu platila?
- Naravno da nije. Ali Notty jest. Gdje ti je bila pamet, čovječe? - Ton
mu je bio gotovo suosjećajan.
 Harry je udahnuo prije nego je progovorio, prisjetivši se Browningove
poduke. - Pa, ne bih rekao da to ima veze s pameti.
Ostali su sjediti u tišini. Sat u hodniku otkucao je jedan.
- Što namjeravaš učiniti? - upitao je Harry naposljetku.
- Oh, ja neću učiniti ništa. - odgovorio je Robert. - Ja sam svoje učinio.
Ti ćeš, pak, iskoristiti prvu priliku kako bi se udaljio od ove obitelji.
Predlažem ti da napustiš zemlju i da niti ne pomišljaš na povratak. Mi ćemo
se pobrinuti za Winnie i Phyllis.
Ako prepišeš svoju preostalu imovinu Winnie, imat će kakve-takve
prihode. Moraš joj lagati da si izgubio toliko novca... - tu je na trenutak
zastao - uslijed još jednog lošeg ulaganja, da nemaš izbora doli pobjeći iz
zemlje i okušati sreću drugdje. Jug Afrike. Australija. Novi Zeland. Mjesta
na kojima se možeš okušati ima napretek... ako si dovoljno muško. Kamo
ćeš zapravo otići, mi ne moramo niti znati.
- Što ako Winnie poželi poći sa mnom?
- Ona nije tip žene sklone pustolovini, poglavito sada kada na brizi ima
i dijete. Ali ako se to dogodi, moraš je odgovoriti. Ako to ne učiniš, nećeš
mi ostaviti izbora doli da, kao zaštitnik Phyllisine duhovne dobrobiti,
otkrijem Winifred što znam kako bih zaštitio dijete. Isto vrijedi i za
Georginu i tvojeg brata. Ako odeš, ne moraju čuti ništa od ovoga. Znat će
samo da si otišao okušati sreću i pokušati namaknuti bogatstvo. Svoje...
drugo bogatstvo. Dajem ti sedam dana da se pokupiš odavde, premda bih
bio najsretniji kada bi otišao već večeras.

Premda Harry i Winnie već dugo nisu dijelili postelju, držao je pokraj
svojeg kreveta njezinu i Phyllisinu fotografiju. Majka i kći bile su
uramljene malenim kožnim putnim okvirom koji mu je darovala prošlog
Božića, premda je on putovao rjeđe od bilo kojeg drugog muškarca u
njezinu životu. Nekoje vrijeme držao okvir u dlanovima, zureći u dva
ljubljena lica onako kako su ljudi nekoć piljili u minijaturne ikone svojih
svetaca zaštitnika, znajući da se svojim odabirima već odavno udaljio od
njih i da neminovna fizička udaljenost ne mijenja mnogo na stvari.
 Te noći nije usnuo, no trenutak kada mu je glava dodirnula jastuk
pružio mu je neobičnu jasnoću misli, koju je popratio neočekivan val
zahvalnosti svojem neuglednom šogoru, unatoč njegovim pompoznim
mišljenjima, informacijama iz druge ruke i trećerazrednim doskočicama.
Robert se našao u nemogućoj situaciji. Odlazak na policiju značio bi mrlju
na obiteljskom imenu, a vjerojatno i znatan rizik za njegovu profesionalnu
reputaciju. Spalivši dokaze i ne obrativši se policiji, te time dopustivši da
ucjenjivač i dva sodomista izbjegnu ruci pravde, natovario je na svoju
odvjetničku savjest teško breme, čiji će je teret dovijeka pritiskati.
Harry je dobro znao od čega bježi. Otkako je upoznao Browninga,
postao je izrazito osjetljiv na sudbine onih koje je Robert nazivao njegovom
vrstom, i o kojima je Franka čuo govoriti kao o divljim zvijerima. Pet
godina robije s prisilnim radom. A svi su dobro znali kakve je posljedice
rad u mlinu ili kamenolomu ostavljao na zdravlju muškaraca nenaučenih na
težak fizički rad, te da je i godina takvog života znatno skraćivala životni
vijek. Nakon skandala Wildeova suđenja, tijekom njegovih školskih dana, o
suđenjima za tu vrstu prijestupa izvještavalo se rijetko i oskudno, kao da se
šutnjom nastojalo zanijekati postojanje takvih stvari, no one su se svejedno
događale, i to učestalo. Browning bi o njima dočuo putem onoga što je
nazivao mrežom maćuhica pa bi s krajnje zluradim veseljem prepričavao
užasavajuće detalje priča. S jednakim je veseljem čitao i izvještaje o
samoubojstvima - utapanjem, žiletom ili lužinom - uvjeren kako su dotične
metode često predstavljale dokaz da su nesretnici uhvaćeni u nedopuštenom
činu te da im je, u činu milosrđa, prepušten trenutak osame u kojem su
mogli preuzeti stvari u svoje ruke i poštedjeti se veće sramote.
Harry nije gajio nikakve zablude oko Robertovih motiva. Znao je da je
htio poštedjeti isključivo Winnie i Phyllis, no svejedno mu je bio zahvalan.
Također je bio uzbuđen, ali i prestrašen, svim mogućnostima koje su se
iznenada otvorile pred njime, ponovno osjetivši onu staru, dobro poznatu,
tiraniju izbora za koju je vjerovao da ju je, ulaskom u brak, ostavio za
sobom.
Phyllis će ga brzo zaboraviti, jednako kao što je on zaboravio svoju
mati, koja mu je sada predstavljala samo simboličnu sjenku kraj postelje.
Odrast će pod zaštitom bake i falange ujaka i tetki.
 DESETO POGLAVLJE

H arry je doručkovao s mlađim djevojkama, pričajući im kako je divno

njihova starija sestra pjevala na pozornici noć prije, i kako su Notty i
ostali obožavatelji obasuli pozornicu buketima. (Prava je istina bila da joj je
glas zvučao slabašno i nervozno, da pljesak nije bio toliko snažan i da je
Nottyjev buket bio jedini koji je našao put na pozornicu, no htio je da
djevojke zamisle nešto veselije.) Nakon toga, presreo je sobaricu pa osobno
odnio poslužavnik s doručkom u Winnienu sobu.
Njoj je ispričao istinu o Pattienu nastupu, dobro znajući da bi prozrela
bilo kakvo uljepšavanje istine. Upitao ju je kako je provela večer.
- Robert je neočekivano banuo. - odgovorila je. - Tražio je tebe, a mi
smo nažalost odreda bile tako umorne da smo ga pustile da čeka sam. Je li
još bio ovdje kada si se vratio?
- Da. Financijski problemi.
- Zar opet?
- Ovoga je puta čak i gore, dušo.
Uputivši mu zabrinut pogled, odgrizla je komadićak tosta.
- Moram otputovati na neko vrijeme. Znaš, kako bih namaknuo novac.
- Čemu, zaboga?
- Nema potrebe za takvom nevjericom!
- Ali što bi, pobogu, mogao raditi?
- Mnogo toga ako budem mogao putovati brzo i jeftino. Rudarske
tvrtke nasušno trebaju činovnike i pisare. Mogu se okušati čak i u uzgoju
čajevca. Ili kaučukovca. Ili uzgoju ovaca na Novom Zelandu.
- Jesi li siguran da si posve dobro?
 - Ozbiljan sam, Winnie. Iz ovih stopa odlazim u grad kako bih se
raspitao i doznao koliko god mogu.
Tugaljivo se osmjehnula i odmahnula glavom, a on je s iskrom
ozlojeđenosti shvatio da ga ona uopće ne smatra muškarcem. - Oprosti. -
rekla je. - Nije mi bila namjera izrugivati se. Samo sam pomalo zatečena.
Nego, budi dobar pa poviri u dječju sobu. Bojim se da je dadilja smetnula s
uma da Phyllis jutros u deset i trideset ima utanačen liječnički pregled.

***
Ulazna vrata u ulici Jermyn bila su otvorena i poduprta kao i inače.
Popevši se na kat, Harry je začuo nepogrešive zvuke onoga što je zvučalo
kao autentična govorna poduka - i ženski glas koji je ponavljao: Stajala je
na balkonu i neobjašnjivo oponašala njegovo štucanje, izgovorom koji nije
bio ni ulični ni aristokratski, već je zvučao isključivo umjetno i glumljeno.
Pronašao je omanju, tvrdu stolicu na podestu iznad stana pa, sjednuvši,
pričekao kraj poduke i trenutak kada je Browning svoju učenicu ispratio iz
stana.
- Imaš li slobodan trenutak? - zazvao je svisoka, a Browning se
prenuo.
- Brzo. - rekao je, povukavši se u stan i pridržavši vrata otvorenima. -
Ne bi smio biti ovdje. - dometnuo je. - Netko bi mogao promatrati.
- Nitko ne promatra. - odvratio je Harry.
- Kako znaš?
- Moj je šogor uništio dokaze. Neće biti dodatnih posljedica.
- Osim što smo nas dvojica ostali bez posla...
- Tako mi je žao, Browning.
Browningu je s lica iščeznuo izraz strogosti pa mu je utisnuo kratak
poljubac u čelo. - Moglo je biti i gore, mnogo gore.
 - Žao mi je . Mislio sam da si pročitao ono što sam napisao.
- Nisam imao pojma da uopće upisuješ nešto unutra. Je li bilo
dovitljivo?
- Bilo je krajnje prljavo.
Browning se nasmijao. - Ne brini, preživjet ću. Mislim da ću okušati
sreću u New Yorku. Imam prijatelje ondje, a oni mi kažu da autentični
engleski naglasak ima izvrsnu prođu u Americi.
- Ah, izvrsno. Bih li mog...
- Diši, Harry. Dublje. A sada reci.
- Bih li mogao poći s tobom?
- Čemu?
- Pa, ja... izvorno sam razmišljao o Parizu.
- Ne govorim francuski. Uostalom, ne bih našao posla, osim kao
plesač, a već pomalo zalazim u godine kada ću postati prestar za takvo
namještenje.
- Ja bih nas mogao uzdržavati. Ako bismo živjeli skromnije.
- Ne volim jednostavnost i skromnost. Rijetko su ugodne, a najčešće su
hladne.
- Onda mi dopusti da pođem s tobom u New York. Zaposlit ću se.
Možemo unajmiti stan. Nešto poput ovoga, samo veći.
- Američki se zakoni ne razlikuju od engleskih. Možda su čak i stroži.
- Onda ćemo biti oprezni. Pronaći dva susjedna stana.
Browning se nasmijao.
- Volim te.
Smijeh je zamro.
- Želim biti s tobom. - nastavio je Harry, iznenada shvativši da je, sada
kada je to moguće i kada više nije riječ tek o patetičnoj maštariji oženjena
muškarca, to istina i da to priželjkuje cijelim srcem.
 Browning se okrenuo u stranu i stao prekapati po hrpi papira. - Koje su
mi boje oči? - upitao je.
- Smeđe.
- Zelene su. Kada mi je rođendan?
- Otkud bih to znao. Nikad mi nisi rekao.
- Koliko imam godina?
- Dvadeset pet? Trideset? Ne znam. Zar je važno?
- Ne poznaješ me, Harry, baš kao što ni ja ne poznajem tebe.
- Možemo upoznati jedan drugoga, sada kada imamo vremena za to.
Dugačko putovanje brodom.
- Zaboga, Harry. Poslušaj se samo. Nisi nimalo privlačan kada
preklinješ. Više si mi se sviđao dok si bio oženjen i nedostupan. Zapravo,
najviše volim kad su svi moji muškarci takvi. Muškarci ne mogu živjeti
skupa poput bračnog para. Groteskno je. Uostalom, čak i kada bi mogli,
koji bi bio smisao toga? Pa ne mogu začeti dijete i zasnovati obitelj.
S vrata se začulo kucanje, a ovoga se puta Harry prenuo.
- To će biti klijent koji je naručen u jedanaest. - rekao je Browning. -
Morat ćeš otići.
- Browning, ja...
- Idi, Harry. Želim ti dug i sretan život. Više se ne možemo viđati.
- Ali...
- Otvaram vrata. Zaboga, Harry, obriši suze.

Napustivši ulicu Jermyn tumarao je okrugom St. James, spustivši se do

parka pa nastavivši odande prema Strandu. Ušao je u ljekarnu pa kupio
bočicu laudanuma, a s njom, jer bi inače kupnja djelovala sumnjivo, i
paketić pastila od crnog ribiza u privlačnoj limenoj kutijici. Oslonio se o
izlog ljekarne, odvrnuo čep bočice pa pomirisao sadržaj, koji je vonjao po
alkoholu i cimetu, tada se sjetivši kako ga je nužno uzeti s vodom. U blizini
je stajao jedan od restorana lanca Lyon’s Corner House pa je ušao unutra i
naručio čaj i čašu vode. Nakapao je u vodu preporučeni broj kapljica pa
strusio tekućinu.
Okus je bio gorak, poprilično neugodan, no ne bi bilo ni prilično da je
smrt drugačija. Mora pronaći pravo vrijeme i pravo mjesto da sprovede svoj
naum u djelo - možda tihi kutak u parku - ali već se mogao vidjeti kako
naginje bočicu i cjelokupan njezin sadržaj sasipa u grlo. Zar okus može biti
gori od ovoga? I zar bi bilo važno, kada bi ionako ubrzo nakon toga sve bilo
gotovo?
Val topline prostrujao mu je tijelom, sve do vrha tjemena, a onda kao
da se sve usporilo: vreva konja i omnibusa na ulici, žamor ljudi i zveket
jedaćeg pribora za stolovima oko njega. Obuzeo ga je osjećaj da su mu se
svi zglobovi tijela opustili, da su svi bolovi, čak i sjećanja o tomu kako bol
izgleda, iznenada iščezli. Bilo bi tako lako položiti glavu na stol pred
sobom i usnuti.
Tada je zamijetio mnoštvo ljudi naguranih na pločniku preko puta.
Gužvali su se oko izloga koji je nekoć očito pripadao trgovini, no sada su,
umjesto vlasnikova imena, velika slova na staklu izloga ispisivala riječi
EMIGRACIJA U KANADU. Ponukan znatiželjom, platio je čaj, svojski se
trudeći govoriti što razgovjetnije. Bočicu laudanuma ostavio je za sobom,
osmjehnuvši se konobarici kada je doviknula za njim, podigavši bočicu u
zrak, pa prešao Strand kako bi pomnije proučio o čemu je riječ.
Trebalo mu je prilično dugo kako bi se progurao kroz mnoštvo.
Ugledao je maketu farme - ugodnu drvenu kućicu s verandom i kariranim
zavjesama - okruženu dovitljivom simulacijom polja zlatnog žita, a iznad
svega stajao je natpis kojem gotovo nije mogao povjerovati; natpis koji je
obećavao besplatno zemljište.
Mogao je dobiti šezdeset pet hektara zemlje, pisalo je, pod uvjetom da
tijekom tri godine barem dio vremena provede na dodijeljenoj parceli,
ulažući u zemljište, ako je bilo vjerovati napisanom, minimum rada.
Pročitao je sve što je mogao vidjeti u dva izloga - u drugom se nalazila
slična obavijest iznad makete vlaka koji je kružio oko stada spokojnih,
istovjetnih krava - pa se progurao unutra i stao u red kako bi dobio priliku
porazgovarati sa službenikom, koji ga je nakon razgovora otpravio s
živopisnim letkom o čarima farmerskog života na Posljednjim ostatcima
veličanstvenog zapada. Letak je pružao informacije o prekooceanskim
linijama koje prometuju između Liverpoola i Halifaxa, kao i popise
trgovina u kojima se može opremiti za takvu pustolovinu. Jedna od njih
nalazila se na drugom kraju Stranda, nedaleko od hotela Savoy, baš kao i
agencija u kojoj je mogao kupiti brodsku kartu.
Trgovac, već naviknut na takve upite, tutnuo mu je u ruke popis koji je
bio iznenađujuće nalik onima kakve su Jack i on bili primorani slijediti
kada su se pakirali pred odlazak u internat. Svečano odijelo, pročitao je.
Prvoklasno odijelo od tvida. Odijelo za tenis. Platneno odijelo ojačano
kožnim zakrpama i dodatne hlače za isto. Tri čvršća odijela. Samtene hlače,
dva para. Ulster kaput. Kratki kaput. Mackintosh ogrtač. Kućni ogrtač
(koristan kao dodatni topli odjevni predmet u uvjetima ekstremne
hladnoće). Dvanaest flanelskih košulja. Dvije bijele košulje. Četiri flanelske
pidžame. Zimske i ljetne muške gaće - 4 za svako doba. Četiri veste.
Dvadeset četiri para čarapa. Šest okovratnika. Pojas za zaštitu od kolere.
Prijenosna gumena kada. Putni kovčeg od tvrde kože. Bijele kravate i
manšete. Vuneni džemper s gumbima, dva pletena džempera (poseban bod
koji jamči čvrstoću i otpornost). Dvanaest džepnih rupčića. Šest turskih
ručnika. Vodonepropusne plahte (velike, najbolje kvalitete). Dvije velike
deke. Sag. Šest pari svečanih rukavica. Tri para radnih rukavica. Dva para
kanadskih pletenih rukavica. Kutijica šivaćeg pribora s dugmadi, iglama,
itd., uključujući i sedlarske igle i voštanu nit. Par čizama. Par visokih
čizama. Svečane cipele. Cipele bez čavala. Medicinske udlage. Potkapa od
kvalitetne vune.
Nije imao pojma po čemu bi se to kanadske pletene rukavice mogle
razlikovati od engleske inačice, a pojas koji ga je trebao štititi od kolere, što
god to bilo, ispunio ga je nemalom nelagodom, no puko čitanje popisa
raspirilo je u njemu pustolovni dub čak i prije nego se odvažio otisnuti u
avanturu.

Da je Winnie kojim slučajem znala neugodnu istinu, mogao bi joj se

kloniti s puta, pritisnut teretom krivnje i srama. Još uvijek nije mogao u
potpunosti povjerovati da joj je Pattie, pod utjecajem Nottyjeve plemenite
profinjenosti i životnog iskustva stečenog na kazališnim daskama, odlučila
prešutjeti istinu. Winnie je imala u sebi nešto zbog čega su joj ljudi
oklijevali prenijeti loše vijesti. U obitelji je slovila za osjetljivu dušicu pa se
u kući često moglo čuti rečenice poput: Ni riječi Winnie ili Što će Winnie
reći na to?
Kada se tog poslijepodneva vratio, prethodno na brodu rezerviravši
najskromniji smještaj koji će biti stanju podnijeti i uredivši dopremu
neobičnog zavežljaja opreme složene u novi kovčeg na pristanište, pa se
potom vrativši u Kanadski useljenički ured jer su mu na um pali deseci
pitanja koja se ranije nije sjetio postaviti, pomislio je kako bi najbolje bilo
otvoreno joj reći što kani učiniti.
Njezini su odgovori za doručkom bili lakonski, čak i pomalo
podrugljivi, no sada, suočena s utanačenim datumom odlaska i kupljenom
kartom, bila je izbezumljena. - Za sve sam ja kriva. - ponavljala je. -
Otjerala sam te od sebe. Nisam te voljela onako kako sam trebala.
- Voljela si me najbolje što si mogla, a to je mnogo više nego sam
zavrijedio. - odgovorio je, nastavivši ponavljati utješne inačice tih riječi sve
dok njezine jadikovke nisu privukle pažnju gospođe Wells, kojoj je potom
bio primoran cijelu priču ponoviti ispočetka.
Možda je očekivao da će majka reagirati kao i kći, no njezin je
odgovor bio kudikamo staloženiji. - Pa mislim da je to izvrsno. - rekla je. -
Ne postoji muškarac koji može biti zadovoljan životom među ovakvim
mnoštvom žena, a u vrlom ćeš svijetu imati priliku učiniti nešto od sebe.
Možda čak pronađeš i zlato. Ili naftu! Moći ćeš nas sve odjenuti u krznene
kapute!
- Majko, namjeravam uzgajati pšenicu, - objasnio je - a možda i zob.
Bit ću poljodjelac.
Međutim, ona je svejedno ostala pri mišljenju da je to izvrsna zamisao
pa mu je pomogla prenijeti vijest malenoj Phyllis - nešto čega se užasavao -
rekavši djevojčici da tata odlazi u Ameriku kako bi se pridružio kaubojima.
Phyllis je bila premalena da bi imala osjećaj za udaljenost ih vrijeme.
Roditelji su bili s njom ili nisu, pažnju je dobivala ili nije. Pomisao da bi joj
otac mogao postati kauboj izazvala je smijeh, poglavito stoga što ju je
njezina dadilja nedavno naučila da se krave glasaju mu, no predvečerje već
stala zavijati i grčevito se držati za njega, ponavljajući kako ne želi da ode.
Naravno, lagao joj je da će se brzo vratiti, dodavši da mora biti poslušna i
ne stvarati majci probleme. Riječi su mu u grlu ostavile bolnu gvalju, nalik
prevelikom zalogaju jabuke koji je ondje zapeo.
Tijekom večere, mlađe su sestre bile predvidljivo podrugljive.
- Ali Harry, ne možeš biti farmer! - Pomisao im se očito činila
apsurdnom.
- Ne vidim zašto ne. - odgovorio je. - Volim konje. Jack je postao
veterinar. Zašto ne bih ja postao farmer?
- Ali to podrazumijeva težak fizički rad, zar ne? - rekla je Winnie, kao
da joj je spoznaja tek tada doprla do uma.
- Da, isprva. Trebat će mi neko vrijeme da se priviknem na to. I na
vremenske prilike. Zime su ondje strašne.
- Ali ondje ima vukova, zar ne? - rekla je Kitty. - I medvjeda!
- Nemoj strašiti Winnie. - prekorila ju je mati.
- U prerijama ih nema. Čovjek u useljeničkom uredu rekao je da
najveći problem predstavljaju kunići - koje čovjek uvijek može pojesti - i
kojoti, koji su zapravo ništa doli štetočina ako imaš ovce ili kokoši.
- Možemo li, molim vas, razgovarati o bilo čemu drugom osim
Kanade? - upitala je Winnie, potiho, ali odlučno, podsjetivši sve prisutne da
će uskoro postati bijela udovica, pa su nastavili objedovati u tišini.
Te je noći došla u njegovu sobu pa se opružila po postelji, oslonivši se
leđima o dasku u podnožju njegova kreveta, nasuprot njemu. - Ne mogu
usnuti. - započela je. - Barem ne još. Oprosti mi. Nije mi niti palo na um
upitati te, ali... želiš li da pođem s tobom?
- Zaboga, ne. - bio je odlučan. - Hoću reći, naravno da bih volio uživati
u tvojem društvu, ali isprva će biti zaista gadno, barem dok ne budem imao
gdje živjeti. Bit ću lišen svih blagodati civilizacije. Spavat ću u šatoru. Ali...
možda bi mi se mogla pridružiti nakon nekog vremena. Jednom kad
podignem kućicu s... vrtom i verandom, i pećicom. Prva stvar koju ću
zasaditi bit će ruže za tebe.
- Pisat ćeš?
- Naravno, budalice. Samo me pokušaj spriječiti.
- Pisat ću ti svaki dan. Smatraj se upozorenim.
- Samo mi s vremena na vrijeme pošalji Phyllisine fotografije s
kratkim, porukama na poleđini. Izbijaju joj novi zubići. Sašila sam haljinu
za Claru Butt. Pattie će ipak postati vojvotkinja. Takve stvari.
- Ne budi tako bezbrižan. To samo cijelu situaciju čini težom.
- Oprosti. - Nesigurno je primio njezina mala, papučama skrivena
stopala, koja su počivala na jastuku pokraj njega. - Najiskrenije, s obzirom
na to, znaš, kako su stvari izgledale dok smo... nisam mislio da će ti biti
stalo.
- Naravno da mi je stalo. Nema te supruge koja želi ostati sama.
- Nećeš biti sama. Ne u ovoj kući.
Uzdahnula je na te riječi, trudeći se zatrti smiješak koji joj je zaigrao
na usnama, pa potom počela odsutno namatati pojas svojeg kućnog haljetka
oko prsta. Bio je to izrazito lijep haljetak, upadljivo jednostavan, načinjen
od žućkastog satena s tamnoplavim obrubom. Bio je siguran da ga je
načinila sama, a pomisao je iznenada prizvala osjećaj da je ne zaslužuje i da
je zapravo veličanstvena.
Te je noći ostala u njegovoj poštedi, kao i svake sljedeće noći do
njegova odlaska, ne očekujući od njega da vodi ljubav s njom, niti se, poput
Phyllis, grčevito držeći za njega, nego se priljubljujući uz njegovo tijelo,
kao da traži tek toplinu i utjehu. Gadio se sam sebi jer uspijeva usnuti
unatoč njezinu nježnom dodiru zbog kojeg se osjećao poput ubojice, no
istodobno je bio i zahvalan na njezinu prisustvu pa je snivao snom
pravednika.
Kada ju je uspio uvjeriti da će ona i Phyllis biti financijski sigurne,
uspio on na dalekom zapadu ili ne, počeli su izbjegavati temu njegova
predstojećeg odlaska zajedničkim, prešutnim dogovorom. Umjesto
razgovora o bolnoj temi, pretvorili su njegove preostale dane u Engleskoj u
svojevrstan odmor, premda je kasno proljeće bilo hladno i vlažno.
Vodili su Phyllis u zoološki vrt, gdje je uspio vješto sakriti paniku kada
je spoznao koliko su grizliji zapravo veliki, i u botanički vrt Kew Gardens,
a jedan su dan proveli i na pomalo neobičnom cjelodnevnom izletu u Herne
Bayu, gdje su šetali uz more i ručali prekuhani list u pustom hotelskom
restoranu. Winnie mu je tom prilikom neočekivano dodirnula nadlanicu pa
promrmljala: - Osjećam se kao da te šaljem u rat.

Nitko nije pošao s njim na postaju Bang’s Cross kako bi ga ispratio.

Umjesto toga, Winnie i Phyllis oprostile su se od njega na malenoj
željezničkoj postaji u Strawberry Hillu. Phyllis je, oćutjevši bremenitost
trenutka, briznula u plač, tako glasan da je razgovor bio nemoguć pa su se
supružnici bili primorani oprostiti samo smijehom.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

J acku je već priopćio službenu verziju svojeg odlaska, a Jack je uzvratio

brzojavom sadržaja: Ti vrapca. Prenoći kod nas večer prije. Pratimo te u
L’pool.
Isprva je odlučio odbiti njihovu ljubaznu ponudu, ponajviše iz
kukavičluka, dobro znajući da će biti kudikamo teže lagati Jacku nego
Winnie, i da bi mu mnogo jednostavnije bilo iskrasti se iz zemlje poput
zločinca. No tada se prisjetio svih onih prilika kada se tijekom njihova
odrastanja izložio za svojeg brata pa shvatio da su sve te neznatne žrtve za
Jacka predstavljale neku vrstu tereta. Putovanje iz Chestera do pristaništa u
Liverpoolu, kako bi ispratio bratov brod, učinilo bi Jacka sudionikom, ako
već ne njegove sramote, onda barem njezinih posljedica, pa bi kao takvo
predstavljalo svojevrstan obred zrelosti koji bi ga oslobodio dugova
prošlosti. Time bi naposljetku završio proces sazrijevanja i odvajanja,
započet njegovim odlaskom, brakom i očinstvom.
Tijekom dugačkog putovanja u Crewe, Harry je čitao sve dok nije bio
u stanju napamet izrecitirati odjeljke knjižice koju je kupio na
improviziranom štandu pokraj Kanadske kuće. Korice knjižice naslovljene
Naseljenički vodič, ili praktični priručnik za farmere početnike krasila je
slika bradatog poljodjelca glave pokrivene slamnatim šeširom i dlana
nehajno položena na bok, s vilama prebačenim preko ramena. Oči su mu
izgledale zabrinjavajuće nesimetrično, kao da je pijan ili iscrpljen. Knjižica
je vrvjela nebuloznim izrazima poput pravi pravcati dom, zbog čega se
činilo da je pisana za maloumnike čije je poznavanje engleskoga jezika u
najmanju ruku ograničeno. Čitko napišite svoje puno ime. Ograničite svako
pismo, koliko je to moguće, na jednu temu. Posebice ga je uznemirila jedna
konstrukcija koja je ružnu istinu pokušavala prikriti lijepim riječima,
počevši ga toliko opterećivati da je uskoro požalio što ju je uopće pročitao.
Dogodi se, i to nerijetko, da naseljenik nakon godine ili dvije pokušaja
zaključi kako je parcela na koju se naselio nažalost nepogodna za
poljodjelstvo i kako iz nje neće uspjeti izvući dovoljno za pristojan život.
Budući da je obećani djevičanski teritorij bio podijeljen u matematički
precizne kvadrate zemljišta - a Harry je u useljeničkom uredu imao prilike
vidjeti isključivo prilično tajnovite i neodređene zemljišne karte - kako je
mogao znati da neće igrom slučaja odabrati zemljište prekriveno
kamenjarom ili u potpunosti potopljeno vodom? Takvo se što moglo
dogoditi; knjižica je bez uvijanja svjedočila o tomu. Uostalom, kako i ne bi,
u tako prostranoj zemlji? Međutim, ako se to i dogodi, sve što treba učiniti
jest potpisati izjavu o napuštanju zemljišta pa cijeli proces započeti
ispočetka. Primijetio je da je knjižica izdana davne 1894., prije četrnaest
godina. Ako je proces naseljavanja zaista započeo tako davno, najbolji su
kvadrati jamačno već odavno zauzeti. Nije li posve moguće da su dosad
preostale samo močvare i kamenjari?

George je rasprostrla kartu koja je brojala već sedamdeset godina i nije

pokazivala Saskatchewan ili Manitobu - tek prazninu koja je nagovještavala
da bi između dviju relativno dobro naseljenih obala mogla obitavati
svakojaka čudovišta - pa izjavila da mu zaista zavidi i priupitala treba li mu
možda domaćica, a Jack je zahtijevao da im pokaže jednosmjernu kartu
kako bi se uvjerio da sve skupa nije dobra šala.
Međutim, kada im je nakon večere George priuštila nekoliko trenutaka
nasamo, Jack mu je postavio neka ozbiljnija pitanja. Što Winnie misli o
svemu? Zasigurno nije sretna što ostavlja nju i dijete za sobom. Hoće li mu
se s vremenom pridružiti? Zar je novčana oskudica tako iznenada postala
tako gadna? I zašto baš sada? Zašto ne pričekati toplije vrijeme kada je
prelazak lakši? I kako će, zaboga, Harry, koji u životu nije oplijevio ili
okopao čak ni cvjetnu lijehu, uzorati polje?
Obranivši se od pitanja najbolje što je umio, Harry je na Jackovu
ozbiljnost uzvratio svojom pa mu rekao da ga u svojoj odsutnosti smatra
Phyllisinim i Winnienim skrbnikom i čuvarom.
Povjerio mu je da je u Kanadu prebacio tek onoliko kapitala koliko je
mislio da će mu trebati dok ne počne privređivati dovoljno za vlastite
potrebe, te da je svojeg odvjetnika i burzovnog mešetara obavijestio o
svojim novim okolnostima te činjenici da će im do daljnjega Jack biti
kontakt-osoba za sva pitanja vezana uz njegovo financijsko poslovanje u
Engleskoj.
Jacka su riječi uznemirile. Ne mogavši više izdržati, upitao je: - Je li
između tebe i Winnie sve... znaš što želim reći? - Harry je ne to jednostavno
odgovorio: - Ne. Ne u potpunosti.
George se u tom trenutku vratila u prostoriju kako bi vidjela što ih je
zadržalo i tako ga spasila neugode daljnjeg razgovora.

Jack se tijekom sutrašnjeg putovanja u Liverpool doimao suzdržanim,

ograničavajući razgovor isključivo na teme od neposrednog značaja, poput
prizora koje su mogli vidjeti s prozora vlaka i besmisli Harryjeve ustrajnosti
da sa sobom ponese svečano večernje odijelo koje mu sasvim sigurno neće
trebati na brodu, a još manje u preriji. Izigravajući čovjeka znanosti,
izrugivao se Harryjevu pojasu koji je trebao štititi od kolere, pitajući ga
kako bi dovraga takvo što trebalo djelovati. Na rastanku mu je kao
oproštajni dar uručio putno zrcalo s drvenom ramom. - George je uvjerena
da ćeš se, kao i svi ondje, zapustiti čim kročiš nogom s broda, no mi
Caneovi ipak moramo održavati određene standarde, zar ne?
Maleni se predmet, sa svojom minijaturnom sklopivom policom,
doimao jednako beskorisnim koliko i kožom ukoričen molitvenik koji mu je
njegova omiljena služavka darovala kada su ga samoga ostavili u internatu.
Dok je stajao na pristaništu, rukujući se s Jackom do posljednjeg mogućeg
trenutka, u zlokobnoj, mračnoj sjeni broda koji se, nalik golemoj stijeni,
nadvio nad njima, pred očima su mu zaplesali prizori okrutne budućnosti, a
on se po prvi put u jako dugo vremena osjetio otužno samim. Osjećaj je bio
kudikamo gori jer je sada imao trideset godina. Više nije bio petogodišnjak
čija je pojava s lakoćom mogla pobuditi tuđe suosjećanje i samilost.

Kada se predstavio i utvrdio da je njegov putni kovčeg zaista pristigao

i da je dopremljen u njegovu kabinu, i službeno je upisan u registar
brodskih putnika. - Koliko nas uopće ima? - upitao je.
- Pet stotina jedanaest, gospodine. - odgovorili su mu. - Ako se nitko
ne prestraši.
 - Tako mnogo?
- Pa, neki imaju više mjesta od drugih, gospodine.
Osjetivši žalac krivnje, Harry je stupio na palubu pa se osvrnuo oko
sebe. S olakšanjem je opazio nekoliko obitelji sa ženama koje su se
tjeskobno osvrtale oko sebe i djecom opčinjenom uobičajenom vrevom
dokova. Ugodno ga je iznenadila nevjerojatna raznolikost jezika.
Pored mnoštva engleskih dijalekata koji su mu dopirali do uha, bilo je
tu i dosta onih koji su engleski govorili irskim i škotskim naglaskom, a čuo
je i nešto za što je pretpostavio da je kanadski engleski, no bilo je tu i ljudi
koji su govorili ovim ili onim slavenskim jezikom, i njemačkim, i još nekim
jezikom, ujedno tečnim i melodičnim, a čije porijeklo nije mogao dokučiti.
- Oprostite? - upitao je. - Ali kojim jezikom oni govore?
- Velškim. - dobio je odgovor. - Odustali su od Patagonije i odlučili
umjesto toga sreću okušati u Kanadi. Ali pazite što vam kažem, nije to
dobro mjesto za uzgoj ovaca. Ne uz sve te medvjede i vukove.
Kada su se ljudi počeli ukrcavati, primijetio je da ih većina to čini
preko nižih pristupnih rampi. Nijedna se obitelj nije ukrcala na njegovu
palubu. Pomislio je kako bi i sam, da je bio primoran kupiti karte za
suprugu i nekoliko djece, silom prilika pribjegao jeftinijim opcijama.
Kabina u koju su ga smjestili bila je daleko od luksuzne, no barem je imala
vlastitu minijaturnu kupaonicu, brodsko okno te pristup palubi na kojoj je
mogao udahnuti svježi zrak i prionuti tjelovježbi.
Za večerom je otkrio da većinu putnika na njegovoj palubi čine mlađi
muškarci iz više klase, što ga je neizbježno podsjetilo na najgore trenutke
njegovih školskih dana. Obznanili su svoje prisustvo nesnosnom larmom,
neki od njih već poprilično pijani. Njihova neotesana halabuka ispunjavala
ga je nemirom, posebice kada je primijetio da rijetke žene među njima
uzmiču s palube. Za večerom se našao posjednut među njima, osjetivši se
krivim uslijed same povezanosti s njima kada su počeli zadirkivati
konobare te zbijati šale o morskoj bolesti i upitnom porijeklu mesa koje im
je predstavljeno kao teleći kotleti.
 Nisam s njima, poželio se opravdati konobaru i vinotoči. Nisam nimalo
poput njih.
Kada su ga naposljetku uspjeli uvući u razgovor, shvatio je da nisu
tako loši, nego tek mladi i nezreli. Igrom slučaja, oni najbliži njemu odreda
su bili treći sinovi.
- Postoji nasljednik, pričuvnik i onaj kojeg bi se nasljednice trebale
čuvati. - uputio ga je jedan. - A većina nas ovdje pripada u potonju skupinu.
Premda su ih njihovi roditelji najvjerojatnije otpremili na kanadski
zapad u nadi da će, koliko god izgledi za to bili mršavi, ondje steći
bogatstvo, ili barem postati ugledni zemljoposjednici poput svoje starije
braće, većina je njih sve skupa smatrala jednom velikom smijurijom.
Njegovi su mu se susjedi za stolom stali smijati kada im je priznao da
je pomalo zabrinut činjenicom da o poljodjelstvu ne zna mnogo, otkrivši
mu kako, umjesto orući zemlju, namjeravaju svoje vrijeme provoditi u
ribolovu, a navodno je njihovo odredište bilo i raj za lovce - divljih pataka
bilo je na svakoj lokvi.
- Ali što je s ispunjenjem uvjeta za dobivanje vlasništva nad zemljom
nakon tri godine? - upitao je Harry jednoga od njih.
- Oh, - odgovorio je ovaj bezbrižno - Trol će se postarati za sve to.
Dobri stari Trol. Nema ni trunke smisla za humor, ali se pobrine za sve
ostalo. Što? - Zamahnuo je rukom, neodređeno pokazavši prema drugom
kraju stola, gdje su se dvije dame, koje su bile ili misionarke ili u dubokoj
koroti, spremale ranije ispričati s večere nakon što je uzburkano more
učinilo zveket jedaćeg pribora i staklenih čaša glasnijim. Harry nije vidio
nikoga ni približno nalik trolu.
Razgovor se tada prometnuo u nadmetanje u nadvikivanju i smišljanju
riječi koje se rimuju s nasljednik i pričuvnik. Jedan od popularnijih
prijedloga bio je bestidnik, a kanadski rasipnik naišao je na sveopće
odobravanje. Brod se tada zanjihao, nagnuvši se prema pramcu i poslavši
bokal na pod palube, a netom nakon toga jedan je mladić silovito i
nenajavljeno istresao sadržaj svojeg želudca susjedu u krilo.
 Kako mu je najduža plovidba dotad bila ona preko Engleskog kanala, i
to tijekom mirnih, ljetnih dana, Harry je pretpostavio da će se pokazati
jednako slabašnim koliko i njegovi suputnici pa se spremio na najgore,
ponijevši sa sobom praškasti pripravak, koji je navodno bio blagotvoran
protiv morske bolesti, i kekse s đumbirom, za koje je George tvrdila da su
joj pomogli prebroditi jutarnje mučnine.
Premda bezopasno, uzbibano je more često djelovalo bučno i
zastrašujuće, prevrćući ljude i predmete. Kada su noćna tmina i iščeznuće
obzorja lišili mozak sposobnosti pronalaska smisla u silovitim podražajima
koje je primao, Harry je sama sebe uvjerio da će brod završiti razlomljen na
komadiće. Valovi su se u naizgled redovitim razmacima razbijali o njegov
brodski prozor - koji je naivno otvorio samo jednom - pa se nije usuđivao ni
pomisliti kakav strah i paniku jamačno osjećaju putnici s nižih paluba. A
ipak, na svoje veliko iznenađenje, nije osjećao ni trunke mučnine. Posvuda
oko njega putnici bi se povlačili u svoje kabine odakle je, kada bi morska i
brodska buka to dopustile, mogao čuti njihovo stenjanje, i gore od toga.
Pretpostavio je da su članovi posade bili iskusni morski vukovi, no i oni su
se naoko prorijedili tijekom prvih nekoliko dana, kao da diskretno koriste
malaksalost putnika. Nije mogao jamčiti za ostatak broda, no na njegovoj su
palubi skrbili za onemoćale putnike pa ih je često znao vidjeti kako trpaju
uneređene plahte u platnene vreće ili ribaju hodnike na mjestima gdje se
netko nije uspio na vrijeme domoći umivaonika ili vjedra.
Restoran je bio potpuno napušten. Ljude je viđao tek povremeno, i to
za susjednim šankom. Redovito je bila riječ o dvije, tri usamljene i nijeme
utvare koje su se pokušavale liječiti viskijem ih brendijem, svaka izolirana
u svojem kutu. Šetnja brodom uvelike je nalikovala posjetu ukletom brodu.
Prazni brodski saloni bili su slabo osvijetljeni, a jedini zvuci koje se moglo
čuti bili su oni prigušenih uzdaha ili jecaja njegovih putnika.
Harry se znao smjestiti na možebitno opasna mjesta na palubi,
iskušavajući svoj novi vodonepropusni kaput dok bi se pridržavao za ovu ili
onu ogradu, uzdišući pred snagom vjetra, i diveći se činjenici da brod može
izdržati udarac o tako visok i moćan zid sive vode. Posuđivao je knjige iz
brodske knjižnice i kratio vrijeme igrajući pasijans. Znao bi zasvirati
uvodne note neke melodije na klaviru, no to bi ga brzo ispunilo nelagodom
i snažnim osjećajem čežnje za domom. Pisao je pisma; sluđena, strastvena,
kritička pisma Winnie, Browningu, Robertu i Jacku, pa bi ih potom zgužvao
i bacio preko ograde u nezasitnu, slanu vodu. Ručao je u svojoj kabini,
smatrajući to manjom gnjavažom, no o večeri bi osjetio potrebu da se
dotjera i ode večerati van, makar samo kako bi svakom neobičnom danu
pružio kakav-takav svršetak.
Bio je tu osim njega još jedan čovjek koji je podnosio more dovoljno
dobro da bi mogao jesti krutu hranu: visok, upadljivo naočit pojedinac s
držanjem školskog nasilnika, i kratkom, gustom kosom, tako bijele nijanse
plave da je skoro mogao biti i albino. Prvi ga je put ugledao posjednutog za
jedan od malih stolova, razumno razmještenih rubom prostorije, gdje su se i
konobari i gosti imali za što primiti kako se ne bi prevrnuli. Tom su
prilikom tek kimnuli glavom jedan drugome. Međutim, dolazeći svake
večeri iza Harryja i gledajući ga kako objeduje u samoći, muškarac mu je
naposljetku pristupio.
- Slobodno? - upitao je.
- Dapače. - odgovorio je Harry. - Cijeli dan nisam progovorio ni s kim
izuzev s posadom i samim sobom.
- Jedina dva prava muškarca preostala na palubi, ha?
- Pa... ne znam bih li išao tako daleko. Bio sam poprilično iznenađen
što sam pošteđen mučnine.
- Možda potječete iz obitelji starih morskih vukova? - Naglasak mu je
bio neobičan, ni engleski, ni kanadski. - Munck. - predstavio se, ispruživši
ruku. - Troels Munck.
- Ah! - uzvratio je Harry prije nego se uzmogao zaustaviti.
Zadržao je Harryjev dlan u svojem, a pogled uperen u njegove oči za
trenutak dulje nego je Harryju bilo ugodno. Stisak mu je bio čvrst. - Zovu
me Trol. - dometnuo je.
- Nezreli humor svojstven engleskim školarcima. Mladi su, nije im
zamjeriti. Mogu dokučiti otkuda potječe Munck, ali Troels? Postoji li
možda sveti Troels?
 - Sumnjam. Znači Thorovo koplje. Moji su roditelji ponosni
nacionalisti.
- Danac ste.
- Bravo.
- Nije bilo teško pogoditi. Vodio sam se bojom vaše kose.
- Ah.
Nije mu trebalo dugo da uoči muškarčevu taštinu pa mu je, kada su im
poslužili mulligatawny juhu i po čašicu šerija, odlučio nastaviti podilaziti. -
Nemate naglasak. - lagao je. - To jest, nimalo ne zvučite poput
Skandinavca.
- Doselili smo se u Halifax dok sam još bio dječak, a odande u
Toronto. Pravo je čudo što ne zvučim poput Irca.
Bili su vršnjaci, ili se barem Harryju tako činilo, premda se, uslijed
svoje kršnosti i samouvjerenosti kojom je odisao, muškarac doimao
starijim. Harry je bio opčinjen veličinom njegovih ruku, koje su se doimale
neproporcionalnima, te apetitom kojim je tamanio jelo pred sobom, zalogaj
po zalogaj, naposljetku pomazavši svoju zdjelicu kruhom tako temeljito da
se svjetlost lampe odražavala na njezinoj ulaštenoj površini.
Troels Munck primijetio je njegov pogled. - Nisam toliko gladan. -
rekao je. - Majka nas je običavala tući ako bismo tratili hranu, a starih se
navika rijetko riješiti.
- Teško. - Harry se nije uspio suzdržati. - Kaže se teško riješiti.
Zamucao je izgovarajući riješiti. Uslijedio je trenutak tišine koji je
potrajao dok konobar nije sa stola uklonio ostatke juhe. Harry se pobojao da
šutnja podrazumijeva uvrijeđenost.
- Naravno. - naposljetku je odgovorio Munck. - Aliteracija je još jedna
nordijska odlika i navika koje se teško riješiti. - Promrmljao je nekoliko
energičnih rima koje su po svoj prilici potjecale iz danske poezije, potom se
osmjehnuvši Harryju na način koji mu je u um ponovno prizvao školu i
stroge odgojitelje. - Nego, nosi li i vas u Kanadu potraga za bogatstvom? -
upitao je nakon što im je konobar dopunio čaše.
 - O, ne. - priznao je Harry. - Ne u potpunosti. Namjeravam se okušati u
poljodjelstvu - prisvojiti komad zemlje i pretvoriti ga u farmu - no sumnjam
da ću se time obogatiti.
- Ne izgledate... oprostite mi što ću to reći... ne izgledate mi poput
farmera.
- Još i nisam. Ali usuđujem se reći da ću to jednom postati.
- Nikada prije niste obrađivali zemlju?
- Ne. Ali čitam knjigu koju mi je brat dao. Osnove poljodjelstva i
uzgoja životinja. Prikladno štivo s obzirom na moje iskustvo. - Nasmijao se.
Lice Troelsa Muncka, pak, poprimilo je smrtno ozbiljan izraz. -
Savjetovao bih vam nešto. - rekao je. - Najprije naučite obrađivati zemlju.
Naučite skrbiti za životinje, orati, spremati sijeno i skladištiti kukuruz.
Zemlje ima u izobilju, ali ne manjka ni onih koji nemaju pojma što s njom
raditi. Plakati lažu; žito ne raste samo od sebe.
- Pa, znam to...
- A zime i osama kudikamo su teže od bilo čega što ste iskusili na
svojim pitomim engleskim ravnicama.
- Zapravo sam Londonac.
- Tim gore! Ah, govedina. Obožavam govedinu.
Munck je svoju nepodijeljenu pažnju posvetio mesu i povrću
stavljenom pred njih, odvojivši tek trenutak kako bi, gotovo djetinjim
izrazom lica, pogledao preko stola u Harryja, kao da traži odobrenje.
- More doista otvara apetit. - izgovorio je Harry, smjesta shvativši da
njegovi odveć revni pokušaji održavanja razgovora živim uvelike izgledaju
poput očijukanja. Iznenada je postao svjestan kako se moraju doimati
konobaru: dva muškarca za osamljenim stolom za dvoje, nalik nekom
groteskno loše sparenom dvojcu, koji unatoč svemu ustraje u igri udvaranja.
Ugušio je pomisao još dok mu se rađala u umu, no nedovoljno brzo da
ona ne prizove besmislenu i bolnu uspomenu na Browninga. Browninga na
brodu poput ovoga, možda čak u susjednoj kabini; Browninga koji putuje u
Kanadu kako bi započeo novi život uz njega. Posegnuvši za nekom vrstom
emocionalnog grča, pokušao je ugušiti uznemirujuće misli prisjećajući se
svoje iskrene izjave ljubavi i Browningova okrutna odbijanja koje je
uslijedilo.
Nastavio je jesti prekuhanu govedinu te pijuckati neugodno hladan
claret, no osjećaj osamljenosti koji je za sobom ostavio niz prolaznih misli
bio je tako snažan da je bio uvjeren kako je morao ostaviti neki trag na
njegovu licu, poput rumenila koje bi se zborskim dječacima nakon nastupa
redovito zadržalo na obrazima.
Pogledi su im se sreli, a Munck je podigao čašu u zdravicu, poprativši
čin polusmiješkom. - Niste budalasti. - rekao je. - Zar ne? Ne poput one
engleske štenadi iznurene mučninom u svojim kabinama.
- Nadam se da nisam. - odgovorio je Harry, oćutjevši uzbuđenje uslijed
spoznaje da su ih upravo razmijenjene riječi povezale u neku vrstu
suučesničkog drugarstva. - Uistinu su poput štenadi, zar ne?
- Netom priučeni osnovama uljuđenosti... Dakle, gradski ste čovjek.
Zašto poljodjelstvo? Čemu tako korjenita promjena? Jeste li zapali u
nemilost? Jeste li možda umorili nekoga? Bih li trebao zaključavati svoja
vrata? - Ponovno onaj opasan osjećaj iskušenja i međusobnog
razumijevanja. Te plave oči svjetlucale su prepredenošću.
- Ništa iole tako uzbudljivo. - Harry je uspio zadržati smirenost u
glasu. Moram se priviknuti na ovakve stvari, pomislio je. Moram uvježbati
odgovor. - Ako baš želite znati, moji poslovni pothvati neočekivano su se
izjalovili. Preostalo mi je učiniti najbolje za svoju suprugu i dijete.
Prepustiti im ono malo što mi je ostalo kako bi se time mogle uzdržavati, a
sam se odati skromnom životu u samoći ne bih li namaknuo još.
Izraz Munckova lica otkrio je iznenađenje.
- Čine li vam se moje riječi možda neobičnima? - upitao je Harry.
- Mislite na činjenicu da ste oženjeni? - odgovorio je Munck.
Odmahnuo je glavom. - Takvo se što podrazumijeva.
Odmahnuvši rukom kada im je konobar ponudio puding, ispravno je
pretpostavio da bi im obojici godilo malo sira kako bi lakše popili preostalo
vino. Sir je, za razliku od clareta, bio prave temperature, pokazavši se
prvom ukusnom stvari koju je Harry kušao na brodu, izuzev meda koji bi
jeo o doručku.
- A što je s vama? - upitao je Harry.
- Jesam li „švorc“?
- Jeste li oženjeni?
- Ne. - Munck se na trenutak učinio nadurenim, poput dječaka kojem
je uskraćena slastica. - Bio sam ludo zaljubljen tijekom studentskih dana,
poput kakva nezrela mulca, a iskustvo me toliko potreslo da je uništilo bilo
kakvu mogućnost braka u budućnosti.
- Nije vam uzvratila osjećaje?
- Njezina je obitelj smatrala da sam pogrešne nacionalnosti. Kao i da
mi nedostaju određene društvene vještine i status. - Njegova otvorenost
izložila je ružnu istinu na stolu među njima, gdje ju je, naizgled, na trenutak
ostao promatrati prije nego ju je jednim gadljivim izrazom lica protjerao u
zapećak. - I stoga sada putujem uokolo i pomažem budalaste mladiće
razriješiti balasta njihova novca.
- Obmanjujete li ih hotimično? Englesku štenad?
Munck se osmjehnuo.
- Nema potrebe. Bogati su i glupi, odlučni u namjeri da se zabave, i
neskloni neugodnoj istini. Ne. Pomažem im. Rezerviram im mjesto na
brodu, baš kao što ću im kupiti i kartu za vlak, a prijevozničke mi tvrtke
zauzvrat dopuštaju da se vozim njihovim linijama za djelić uobičajene
cijene. Pronaći ću za njih zemljišta, mjesta na kojima mogu tratiti vrijeme
loveći i pijančeći. Naručit ću za njih drvene kuće u. kojima mogu stanovati.
Unajmit ću i radnike, kojima će novac dobro doći, da im te kuće podignu, a
pomoći ću im i da ispune kultivacijske kvote koje moraju ispuniti kako bi
im zemlja nakon tri godine pripala. A ako se kojim slučajem smrznu ili
napuste zemljište, pobrinut ću se da ga osobno prisvojim po znatno sniženoj
cijeni. Dakle, nema potrebe za bilo kakvom obmanom. Skål!
- Uzdravlje.
 Odlučili su prošetati palubom prije nego se povuku na počinak.
Poniranje i izdizanje broda bilo je dramatičnije nego ikad. Ili se pak voda
izdizala i ponirala? Bilo je teško reći. Snažni ih je vjetar prskao kišom
morske vode, no oblaci su se na trenutak razišli, dopustivši mjesečini da
osvijetli prostranstvo ustalasanog obzorja. Harry se objema rukama uhvatio
za ogradu - doimala se masnom onako mokra - pa se zapiljio u zvijezde sve
dok mu prizor nije izazvao vrtoglavicu.
Munck se doimao možda pomalo pripitim. Teškim je dlanom zveknuo
Harryja po ramenu kako bi mu privukao pažnju pa mu u uho viknuo da to
nije ništa i da će tek kada ugleda nebo nad kanadskim zapadom imati
osjećaj da vidi zvijezde po prvi puta.
Potom je ponovno ispružio dlan prema Harryju, ostavši nepokolebljiv
u nakani da se ponovno rukuju. - Nije me briga što je to možda neprilično.
Slobodno me zovite Troels. Mrzim svoje prezime. Ali to podrazumijeva da
bih i ja vas trebao oslovljavati s Harry.
- Dogovoreno. - uzvratio je Harry, potom se nasmijavši kada je shvatio
da Troels uistinu uvelike zvuči kao Trol, pogotovo kada bi Englez pokušao
izgovoriti ime.
Potom ga je Troels poveo prema pramcu, najdalje što je napuštena
paluba na kojoj su se našli dopuštala, oduševljeno uvjeravajući Harryja da
je iskustvo bolje od Morske vožnje u zabavnom parku, pa potom prasnuvši
u smijeh kada im je poniranje broda na trenutak izmaknulo tlo pod nogama.
Harry je po prvi put osjetio mučninu, ali ne uslijed morske bolesti,
nego uslijed straha.
Bilo bi tako lako strmoglaviti se preko ograde u slani bezdan, a da
nitko to ne primijeti. A ovaj novostečeni nazovi-prijatelj činio se jednako
razuzdanim kao i ocean oko njega, te bi se vrlo lako mogao skotrljati s
palube skupa s njime. Sve bi skupa, naravno, bilo užasavajuće, no Harry bi
ionako vrlo brzo izgubio kontrolu nad svime što bi uslijedilo. Kada bi se
sunovratio prema ništavilu, a crna mu voda pojurila u susret pa mu
zapljusnula lice, zasigurno bi se predomislio, kao što se vjerojatno većina
samoubojica predomisli, no sve to skupa ionako ne bi bilo važno jednom
kada bi već bilo prekasno.
 Oprostio se od Muncka, pritom mu ovlaš dodirnuvši uho usnama, jer je
bio primoran vikati čovjeku u uho kako bi nadglasao kakofoniju
disonantnih zvukova u kojoj su se stopili hučanje mora i vjetra, štropot
tereta, i škripa vezova koji su pridržavali čamce za spašavanje na mjestu.
- Mislio sam da ste pravi muškarac! - Munck je prasnuo u smijeh,
nastojeći ga zadržati na palubi, zbog čega se Harry još gorljivije poželio
dokopati sigurnosti svoje kabine. Munckov podrugljivi smijeh pratio ga je
dok je teturao i posrtao od jednog klizavog rukohvata do sljedećeg. Kada se
naposljetku dokopao vratašca pa ušao unutra, uvelike mokriji nego je mislio
da jest, okrenuo se pa ugledao Dančevu bjelkastu plavu kosu, koja se u
tmini doimala poput rasplamsale vatre dok je muškarac i dalje uživao u
bijesu prirode.

Harryja su te noći morili snovi u kojima je Troels Munck svojim

golemim rukama udavio Browninga. Već je to samo po sebi bilo dovoljno
zastrašujuće, no sanje postao kudikamo gori uslijed spoznaje da je to učinio
po Harryjevu nalogu, obvezavši pritom i Harryja da ubije nekoga za njega.
 BETHEL

Pišem vam kako bih vam kao kolegi stručnjaku skrenuo pažnju na
velečasnog gospodina Outrama2, za kojeg sa žalom moram ustvrditi da je
seksualni pervertit ili invertit. Podlegao je kušnji u Engleskoj, a kako
čujem, opasnost nije minula ni u Vancouveru. Bojim se kako je jedino
rješenje da ga netko iz medicinskih razloga liši slobode pa ga, ako je
moguće, smjesti u lječilište u kojem će mu uz promatranje biti osigurano i
prikladno liječenje.

- Dr. George Henry Savage3 Henryju Stearnsu4

iz Lječilišta Hartford, 1902. godine.
 DVANAESTO POGLAVLJE

H arry je lunjao šumskim stazama, nastojeći postupiti onako kako mu je

Gideon savjetovao i ne razmišljati previše o uspomenama koje je
njihova seansa počela izvlačiti na površinu, nego ostati otvoren i neutralan.
- Gledajte na uspomene kao na gnojni čir; jednom kad izbije na
površinu, jednostavno obrišete gnoj. Ili još bolje, kao na blato koje se,
jednom kada ga izložite zraku, sasuši na suncu pa potom smrvi u prah.
Bilo je ugodno ponovno boraviti na otvorenom, osjetiti sunčevu
toplinu na licu i čuti ptičji pjev. Šumske ptice zvučale su uvelike drugačije
od onih u preriji. Za početak, bilo ih je mnogo više, a činilo se da njihova
pjesma dopire odasvud, kao u katedrali. Promatrao je tekunice kako
bjesomučno naganjaju jedna drugu oko srušena stabla. Pogled koji se
pružao dolinom, kada bi se stabla razmakla i dopustila mu da je obuhvati
očima, uvelike je svojom jednostavnošću nalikovao na akvarel mlade
djevojke u kojem su se strogo omeđeni elementi združili u skladnu cjelinu:
livada, rijeka, šuma, planina, nebo. Zašli su u prve dane lipnja, ili je barem
tako pretpostavljao, premda zapravo nije imao pojma jer nije imao kalendar,
a nije mu bilo dovoljno stalo ni kako bi upitao. Posvuda je viđao žute
gospine papučice u cvatu, a prošao je i pokraj nekoliko grmova pavetine,
čije su ga vitice podsjetile na onaj u vrtu gospođe Wells u vili Ma Touraine.
Tu i tamo zamijetio bi među borovima maleni grm srebrnasta lišća koji mu
je odnekud bio poznat. Iz vremena prije umobolnice. Krasio ga je žuti cvat
snažnog, slatkastog vonja koji se doimao odveć moćnim za tako sićušnu
biljku. Nije se mogao sjetiti imena grma. Nikada nije bio vičan biljnim
nazivima.
Pogled je bio čudesan - raj na zemlji, kao što je pomislio probudivši se
tu - no ujedno je bio i deprimirajući uslijed skučenosti obzorja. Tek kada se
probio kroz šumu pa izbio na ogoljeli, kameni greben, s kojeg se pružao
nesmetan pogled na sve strane, njegov je prerijom uobličeni um doživio
osjećaj olakšanja.
- Srebrnolisna dafina. - izgovorio je za sebe, iznenada se prisjetivši
imena biljke, a s njim i prizora kojem je svjedočio s prozora spavaće sobe
kolibe u preriji dok se oporavljao od vrućice. Žene plemena Cree sjedile su
za stolom na verandi kolibe, lašteći i bušeći sjemenke njegovih gorkih
bobica kako bi ih mogle uporabiti kao perlice. Po drugi put od svojeg
dolaska začuo je vlak pa uočio trag dima koji je lokomotiva ostavljala za
sobom dok se kompozicija pozamašne duljine kotrljala s druge strane
doline, sa zapada k istoku. Kada je lokomotiva zapištala, ponovno ga je
obuzeo onaj isti osjećaj užasa kao i prvo jutro.
Gong je oglasio vrijeme za ručak dok je još bio u šumi pa je bio
primoran potrčati. Dokopao se blagovaonice rumen u licu i uspuhan,
zatekavši sve ostale već za stolom, znatiželjnih pogleda uprtih u njega.
- Ah! Evo ga! - uskliknula je Mabel.
- Pomislili smo da ste pobjegli. - dometnula je Bruno.
Posramljen mišlju da je bio predmetom njihova razgovora, i shvativši
da mu je glava prepuna misli i strahova koji bi priječili bilo kakav smislen
razgovor, osvrnuo se oko sebe u potrazi za slobodnim mjestom, nagonski se
okrenuvši od glavnog stola prema osamljenom kutku pokraj jednog od
prozora u kojem je, kao i tog jutra za doručkom, sjedila pristala Cree
Indijanka.
- Smijem li vam se pridružiti? - upitao je. - Oh, ispričavam se.
Upravo je stavila zalogaj u usta pa mu nije mogla odgovoriti, no
nervozno je pogledala prema ostalima, očekujući negodovanje. Potom je
sramežljivo maknula svojim ubrusom i pokazala prema praznoj stolici pa je
on spustio svoj tanjur i sjeo. Uzeo je vrč pa oboma nalio čaše vodom, dobro
znajući kako se lako zagrcnuti kada se od čovjeka očekuje razgovor
prilikom jela.
- U redu je. - obratio joj se potiho. - Ne morate ništa reći. Glava mi je
tako puna svega nakon jutrošnje seanse da nisam uopće siguran bih li
mogao izgovoriti riječi pravilnim redoslijedom.
 Izrazila mu je zahvalnost nijemo kimnuvši glavom, pa otpila gutljaj
vode i posušila usne ubrusom.
Nije mogla imati više od dvadeset pet godina, a krasile su je izražene
obrve i istaknute jagodične kosti tako svojstvene njezinim
sunarodnjakinjama: bilo je to lice iz muzeja. Sa zanimanjem je primijetio
da, premda joj se haljina - ponoćno plava oprava, okovratnika i manšeta
obrubljenih čipkom - nije nimalo razlikovala od onih kakvu bi odjenula
modno osviještena bjelkinja, perlice na njezinu vratu nisu bile biserje, već
sjemenke nanizane na komad čvršće žice.
Primijetila je da se zapiljio u ogrlicu pa ju je nagonski dodirnula
svojim vitkim, smeđim prstima.
- Srebrnolisna dafina. - izjavio je. - Maločas sam na obronku uživao u
njezinu opojnom mirisu. - Kada su se perlice oslobodile zagrljaja njezina
čipkastog žaboa, s iznenađenjem je opazio da među njima visi i maleno
crno raspelo. - Zovem se Harry. - nastavio je. - Ispričavam se. Premda sam
rekao da ću vas pustiti na miru, čini se da ne uspijevam zauzdati jezik!
Pružila mu je ruku tako bojažljivo da je shvatio kako ne sjedi sama
zato što je bijeli žitelji ovoga mjesta ne bi prihvatili, nego stoga što je
društvo užasava.
- Ursula. - progovorila je, i premda je to učinila potiho, glas joj je
svejedno zadrhtao.
Začuvši hihot nekog od muškaraca za glavnim stolom, Harry je
iznenada shvatio da ih sve vrijeme promatraju, od trenutka kada ih je
osupnuo sjevši s domorotkinjom kako bi s njome podijelio obrok. Mora da
ih je počastio prijekornim pogledom kada se okrenuo prema njima, jer su se
svi odreda vratili svojem jelu i čavrljanju.
Ponovno svrnuvši pogled k Ursuli, shvatio je da pred njim uopće ne
sjedi žena, već muškarac odjeven u žensku odjeću.
Dlanovi su joj bili krupni, no shvatio je kako ga je način na koji mu je
pružila taj isti dlan potaknuo da pri rukovanju bude nježan. Bio je ljutit na
muškarca koji joj se podsmjehnuo, najviše zbog nje same, ali dijelom i zbog
sebe, jer je osjećao da na neki način iskušavaju i njega. Trud koji je uložila
kako bi se prometnula u ženu bio je tako silan, tako sveobuhvatan da je
shvatio kako je i dalje smatra ženom, osjetivši i onaj popratni poriv da joj
pruži zaštitu i pokloni pažnju.
- Kako je prošla? - upitala je potiho. - Vaša prva seansa?
Naglasak joj nije bio u potpunosti engleski, ali nije bio ni krijski;
govorila je poput nekog tko je primio sveobuhvatno obrazovanje.
- Bilo je... čudno. Nisam imao pojma što očekivati. Bilo je potpuno
drugačije... od mjesta na kojem sam dosad bio.
- Svi smo bili negdje drugdje prije dolaska ovamo. - odgovorila je. -
Sada kada se napokon imate priliku opustiti, otkrit ćete da vam um vapi za
snom. Prepustite mu se. Snovi moraju pronaći svoj put na površinu. Jeste li
već dobili zaduženja?
- Nisam.
Pogledala je kroz prozor, kiselo se osmjehnuvši. - Hoćete. Svi imamo
zaduženja i poslove. Mislim da ona predstavljaju naš istinski put k
iscjeljenju, a ne ono što se odvija na seansama. Malo vrtlarenja. Malo
kuhanja. Billy i njegov prijatelj Kenneth staraju se za ovce. Bruno uređuje
jednu spavaću sobu oslikavajući je muralima - prilično je darovita
umjetnica. Samuel - diskretno je pokazala prema tamnoputom muškarcu za
drugim izdvojenim stolom - održava travu i živice. Mabel popisuje knjige.
Nastavila je govoriti izrazito tiho, gotovo šapatom, kao da strahuje da
bi, ako ga pusti, njezin muževni glas mogao provaliti iz nje poput mišića
koji se trse osloboditi čeličnog zagrljaja korzeta.
- Imate li vi zaduženje? - upitao je Harry, a ovoga je puta njezin
osmijeh bio obojan notom ogorčenosti.
- Ja sam neplaćena domaćica. Neki od nas rade više nego drugi.
Ručak se sastojao od ne pretjerano jestive pite od sira i pastrnjaka s
graškom i kuhanim krumpirom. Neko su vrijeme jeli u tišini, slušajući priču
koju je ispredao jedan od muškaraca za glavnim stolom.
Vrhunac priče očito je bio pomalo neprimjeren, jer se muškarac stišao
gotovo do razine nečujnosti, primoravši Mabel da se nagne prema njemu i
naćuli uši kako bi čula posljednju rečenicu, nakon čega je prasnula u smijeh
pa zamahnula svojim ubrusom prema njemu, a Bruno nelagodno uperila
pogled u stranu.
Harry tog dana nije dobio nikakva zaduženja.
Možda su mu kao novopridošlici odlučili dati malo vremena da se
privikne. Osjetivši krivnju jer nema što raditi, prišao je Samuelu koji je
podrezivao živicu. - Mogu li pomoći? - upitao je. - Kod kuće me čeka
farma. Znam što treba. - No Samuel se samo osmjehnuo, kao da je i sama
pomisao suluda i kao da je očito da Harry ne može nikomu biti od koristi. I
tako se, dobivši najljubazniju moguću odbijenicu, Harry povukao u pletenu
stolicu pred svojom brvnarom. Ne uspijevajući održati oči otvorenima,
povukao se unutra, u svoju postelju. Ondje je, baš kao što je Ursula
predvidjela, utonuo u dubok san, milostivo lišen snova, u koji su ptičji pjev,
povremeno blejanje ovaca i kliktavi zvuk Samuelovih škara uspijevali
prodrijeti, ali ne i probuditi ga.

Kada je ponovno otvorio oči, otvorena vrata njegove kolibe više nisu
bila ispunjena svjetlom, a Gideon Ormshaw stajao je u svojoj predivnoj
košulji dugih rukava uz podnožje postelje, promatrajući ga svojim
molećivim, izražajnim očima.
- Ispričavam se. - rekao je Harry, uspravivši se u postelji.
- Na čemu, pobogu? Prirodno je da ste umorni. Sumnjam da ste se
pošteno naspavali ili na trenutak opustili tijekom mjeseci koje ste proveli u
Essondaleu.
- Zanimljivo, ali uopće se ne mogu sjetiti. - odgovorio je Harry. - To
jest, draže mi je ne prisjećati se. Hoćete li me primorati na to?
- Isključivo ako se to bude činilo bitnim.
Harry se još malo uspravio, pa protrljao oči i ustao. Koliba se iznenada
učinila skučenom sada kada ih je unutra bilo dvoje. Pošao je van kako bi ga
Gideon slijedio, iznova osjetivši nedorečenost situacije. Ovo je bio
doktorov dom, a ipak, oni ovdje nisu bili gosti u punom smislu riječi;
domaćin nikada ne bi ušao u gostinjsku sobu ne pokucavši. Bilo je to
navodno mjesto iscjeljenja, no nije se mogao osloboditi osjećaja da
milostivost nije jedina emocija koja vodi ruku Gideona Ormshawa; prijetnja
da bi uslijed pogrešnog koraka mogao biti izgnan odande činila se
stvarnom, a osjećaj da je pod prismotrom sveprisutnim.
- Doimate se kao da vam je neugodno. - rekao je Gideon.
- Uvijek sam ispunjen nelagodom kada sam besposlen. Smiješno
zapravo. Odgojen sam u dokolici, no sada, kada su mi ruke besposlene,
ispune me brige. Također...
- Što vas muči? - Gideon mu je nježno dodirnuo ruku. - Ovdje možete
otvoreno govoriti.
Harry se zagledao niz smeđu rijeku. - Ne mogu se osloboditi osjećaja
da provodite pokus na nama, ili s nama. - rekao je.
- Osjećaj vas ne vara. Naravno da to činim. Istina je da sam ja
proizvod tog istog sustava, no jedna od mnogih stvari s kojima se u
psihijatrijskoj medicini ne slažem jest samouvjerenost da njezini praktičari
znaju što čine.
- Zar ne znaju?
- Ne. - Gideon je sjeo na klupu, a Harry mu se pridružio. - Mjesta
poput Essondalea postoje jer ne znamo što drugo učiniti s ljudima koji
predstavljaju prijetnju sebi, ih s onima što nas plaše glasovima koje čuju u
glavama te razgovorima s nepostojećim ljudima. Uložili smo golem trud u
popisivanje svih mogućih boljki uma, dajući im otmjene latinske nazive i
dijeleći ih u srodne skupine - dementia praecox i hebefrenička shizofrenija -
kao da je pred nama mnoštvo neobičnog cvijeća u zlokobnom dijelu vrta,
no u stvarnosti od svega toga imamo koristi koliko i od maštovitih imena
zviježđa. Što se samog liječenja tiče, pretvaramo se da znamo što činimo,
rabeći tminu, opetovane kupke, hladno omatanje ili sedative, no strogo
uzevši, sve su to samo pokusi, a svaki nesretnik koji završi na mjestima
poput Essondalea nije ništa doli otužni hibrid neosuđenog zatvorenika i
pokusnog kunića. - Uzdahnuvši, okrenuo se pa uz osmijeh potapšao
Harryjevo koljeno. - Oprostit ćete mi, Harry. Nagnali ste me na propovijed.
- Jeste li mi došli dati zaduženja?
 Namrštio se čuvši te riječi. - Ne baš. Barem se nadam da to nećete
doživjeti kao dužnost. Htio bih da nastavite s nečim što ste već započeli.
- Spavanjem?
- Razgovorom s Ursulom! - uzvratio je Gideon, bjelodano neosjetljiv
na ironiju. - To jest, dopustite joj da vam se otvori i povjeri. Dok niste
prenerazili ostale sjevši s njom danas za ručkom, nije progovorila ni riječi s
bilo kim.
Harry je zamislio Ursulu, osamljenu za svojim malim stolom, kako
prebire po hrani, u tom trenutku začuvši njezin bolno tihi i krhki glas.
- Govorite o njoj u ženskom rodu. - primijetio je.
- Tako je. Vodim se njezinom odjećom.
- Je li i Ursula bila... na drugim mjestima?
- Samo nakratko. Niste imali priliku vidjeti druge pacijente
indijanskog porijekla jer ih, naravno, drže na posebnom odjelu. Imao sam
sreće što sam je pronašao ondje prije nego je epidemija gripe poharala i
izbrisala iz postojanja taj dio. Prije toga, živjela je u nekom od indijanskih
internata gdje je, naravno, bila primorana živjeti kao dječak. Zamolio sam
je da sutra pođe u nabavku namirnica. Palo mi je na pamet poslati i vas s
njom, kako biste joj pomogli nositi stvari.
- Naravno.
- Jeste li sigurni?
- Posve.
- Izvrsno. Hvala vam, Harry. I, hm, nemojte misliti da mi morate
prenijeti sve što kaže. Najvažnije je da se naposljetku otvara.
Harry je kimnuo glavom, a Gideon mu se osmjehnuo prije nego ga je
ostavio sama na klupi, zaputivši se natrag kući. Harry ga je nastavio
promatrati kada je zastao kako bi nakratko porazgovarao sa Samuelom, a
potom i s muškarcem koji ga je zaustavio, istim onim koji se hihotao
tijekom jutrošnjeg doručka, a čije ime jednostavno nije uspijevao upamtiti.
 Pokušao je zamisliti Gideona bez obješenih brkova. Usne koje su
skrivali bile su pune, možda čak i pomalo ženskaste. Bilo je lako zamisliti
dobrog doktora kao obožavano, tetošeno dijete obasuto pohvalama, uslijed
čega je odrastao u povlaštena, spokojna muškarca. Nitko od njih, Harry je
pretpostavio, nije tražio da ga dovedu onamo, premda su svi bili zahvalni
što su ondje. Bili su njegove ljudske igračke, izvučene iz prljave kutije jer
mu se tako prohtjelo, a s jednakom bi ih lakoćom mogao gurnuti natrag u
tminu ako podbace ili, na ovaj ih onaj način, ne zadovolje njegovu
znatiželju.
Ursula je o večeri za svoj izdvojeni stol pristigla nešto kasnije,
morajući prethodno raspraviti neka neodloživa pitanja sa slugama, a
Harryja su do tog trenutka pod svoje okrilje uzeli Hihotavac i njegova svita,
inzistirajući da ne smiju biti stranci. Nasreću, Mabel mu je pohrlila u spas
pa se uskoro našao zaokupljen ugodno neosobnim razgovorom s Bruno.
Razgovarali su o konjima i žalosnoj sudbini grla koja završe na ratištu.
Kada je Ursula ušla u prostoriju, pogledi su im se sreli, a ona je jedva
primjetno kimnula glavom u pozdrav.
Nakon večere, premjestili su se u knjižnicu kako bi im Gideon mogao
čitati, nešto što su očito redovito činili, ali također nešto što nije bilo
obvezno, jer ni Samuel ni dva Hihotavčeva prijatelja nisu bili prisutni.
- Želim vam pročitati nedavno objavljeni kratki članak Edwarda
Carpentera5. Socijalistički stavovi gospodina Carpentera možda vam neće
svima biti po ukusu, ali vjerujem da će vam određeni aspekti članka biti
zanimljivi. Sjetit ćete se da sam vam već čitao njegov članak o
nejednakostima svojstvenima braku.
Naklonivši se, Gideon je pročistio grlo pa poravnao stranicu knjižice
pred sobom i pogledom prešao preko okupljenih kao da im se upravo
sprema pročitati „Vilenjake i postolara“ ili „Tri jarca vjetropira“.
- Izrazito čudesna i zanimljiva tema - započeo je - Jest veza između
uranijskog temperamenta te proročkog dara i gatanja.
Uslijedio je fascinantan članak o tradiciji zajedničkoj mnogim drevnim
i postojećim kulturama, uključujući Inuite i indijanska plemena Sjeverne
Amerike, a u kojoj su određeni dječaci i djevojčice preuzimali
karakteristike suprotnog spola, nakon čega su bili predodređeni za ulogu
šamana ili svećenika. Članak je skakao s prošlosti na sadašnjost, sa Siouxa
na Asirce, pa na pogrešno preveden spomen hramskih prostitutki i služavki
Astarte ili Aštaroth u Starom zavjetu i kod Herodota. Začudo, nije bilo ni
spomena još itekako živuće prakse skrivanja nogu kršćanskih svećenika pod
haljama kako bi se u obredu očuvala doza tajnovitosti.
Harry je tijekom čitanja krišom pogledavao prema Ursuli. Vjerna sebi,
sjela je na tvrdu, naoko neudobnu stolicu, odabravši se ne pridružiti
ostalima koji su u grupicama popunili sofe ili utonuli u meke naslonjače.
Slušala je pozorno, no otišla je čim je čitanje došlo kraju, a on je primijetio
razočarani pogled koji joj je Gideon ovlaš uputio kada se iskrala van. Harry
je također odlučio ne zadržavati se predugo; pospanost je ponovno pojačala
svoj stisak, a Hihotavac je, nadahnut pročitanim, odnekud izvukao špil tarot
karata, ponudivši da će svima gatati, čega se Harry najiskrenije užasavao.

Pred njim je na blistavoj mjesečini stajao muškarac. Stajali su pred

malom kolibom u Bethelu, po čemu je Harry znao da je riječ o snu, no
prizor je bio jasan kao da je riječ o stvarnom životu, a prijetnja jednako
izražena. Muškarac je bio krupan, pravi gorostas, tako velik da je priječio
Harryju pogled na mjesec. Smjesta je, po njegovu prepoznatljivom
mesnatom vonju i podrugljivom tonu muškarčeva glasa, znao tko stoji pred
njim. Nagnuo se bliže pa rekao nešto tako odbojno da je Harryjeva stisnuta
pesnica poletjela u njegovu čeljust, katapultiravši ga s tla.
Stropoštao se na tlo, putem zveknuvši glavom o nešto. Prizor
muškarca raskriljenog na tlu, na trenutak ranjivog i okupanog mjesečinom,
probudio je uz strah i požudu, koja je samo dohranila strah, osnaživši ga.
Bio je svjestan da mu jedina nada leži u tomu da muškarca odvuče do
rijeke prije nego povrati svijest. Zgrabio ga je za čizme pa počeo tegliti
preko trave, ali naravno, čizme su kliznule s nogu, ostavši mu u rukama.
Stoga ga je zgrabio za stopala, prethodno grozničavo s njih svukavši čarape
kako bi imao bolji hvat, pa nastavio prema rijeci, premda je dobro znao da
je sve beznadno. Stopala, velika, koščata i uzavrela, doimala su mu se tako
poznatim u dlanovima, a tijelo je bivalo sve teže i teže.
 A onda je iznenada shvatio da je muškarac povratio svijest i da ga
promatra, cerekajući se njegovim patetičnim pokušajima prije nego će
prijeći u napad. Stopala su mu se istrgnula iz dlanova pa poletjela prema
njemu, neumoljiva poput pesnica. Harry se u tren oka našao na leđima,
pluća lišenih zraka, a gorostas se našao na njemu, objahavši ga i jednom
rukom pritisnuvši njegova zapešća o tlo, a drugom ga ščepavši za vrat.
Sagnuo se kako bi ga onjušio, nosom mu okrznuvši obraz i jednu stranu
vrata.
- Kada te ubijem, - izgovorio je gotovo nježno - izjebat ću te, žestoko,
za dobra stara vremena. A onda ću izjebati i tvoju ženu pa je ubiti. A
potom, mislim da ću izjebati i tvoju djevojčicu.

Probudio se uz vrisak, obliven znojem, shvativši smjesta da mu se

gornja plahta nekako omotala i zapetljala oko cijelog tijela. Moljci su
lepršali oko svjetiljke koja je još gorjela. Namjestio je iznova krevet, vratio
se u njega, ponovio sebi da san nije bio ništa doli san pa utrnuo svjetiljku.
Međutim, više nije mogao usnuti jer je niotkuda zapuhao moćan vjetar,
stavši labavo pričvršćenim komarnikom mlatiti o vrata u izluđujuće
nepravilnim razmacima. Ponovno se izvukao iz kreveta pa otvorio vrata
kako bi komarnik zakvačio o zid brvnare.
Vjetar je u noć unio čaroliju. Postojanom blještavilu zvijezda
pridružilo se šuškanje lišća koje je proželo zrak, a mjesec je razgolitio
nečujno valjanje rijeke. Ostao je promatrati neko vrijeme, podsjećajući
sama sebe kako ujutro mora odvojiti vremena za kupanje. Dvije neobične,
staromodne kupelji, po jedna za dame i gospodu, uzdizale su se s riječne
obale, a čuo je Hihotavca kako govori da svakog jutra netko o zori upali
peći pa je voda već oko devet savršeno topla.
Tada je spazio kako se otvaraju još jedna vrata, ona Samuelove brvnare
- posljednje u polumjesecu koliba položenih na nježnoj padini koja se
spuštala prema rijeci. Zakoračio je unatrag, u zaštitu tame koju je nudio
ulaz u njegove odaje pa ostao promatrati kako Gideon izlazi van i uzvraća
dugačak zagrljaj tamnoputom muškarcu, napola skrivenom sjenkama,
nakon čega se tiho udario prema svojoj kući. Samuel ga je ispratio, izašavši
na mjesečinu. Nosio je samo donji dio pidžame, dok je preko golih ramena
prebacio deku. Harry je nastavio promatrati muškarca koji je tada zapalio
cigaretu, oslonivši se o zid brvnare kako bi uživao u njezinu dimu.
 MOOSE JAW

Takve se teme općenito smatra neprikladnima za razgovor, jer bi sam

spomen te stvari ukaljao i onoga tko govori o njoj i onoga tko sluša.

- George Drysdale,
Elemente of Social Science and Natural Religion6
 TRINAESTO POGLAVLJE

N ije imao mnogo doticaja s Troelsom do kraja putovanja pa je tek

kasnije doznao da je ovaj vrijeme provodio na palubi tik ispod
njihove, gdje se smjestilo nekoliko obitelji koje je Harry vidio na
liverpulskim dokovima, a koje su s Dancem imale dogovore poslovne
prirode. Vrijeme i more naizgled su se smirili - ili su se možda svi oni
jednostavno naviknuli na postojeće stanje - a njegovi su suputnici u većem
broju počeli pohoditi dnevne obroke. Harryja su potpuno zaokupile dame
odjevene u crninu, ugledne stanovnice Toronta koje su uistinu bile u koroti i
koje su se vraćale iz Engleske, kamo su bile otišle ukopati oca. Dvije su
gospođe vrbovale svećenika vična kartaškim igrama pa su trebale i Harryja
kako bi imale četverac za partije bridža.
Kada je Troels opet odnekud izronio, ponovno je bio okružen sada tek
neznatno ukroćenim engleskim štencima. Čekao je da im se pogledi
susretnu pa ga pozdravio podizanjem čaše, ne odavši ništa izrazom lica, a
Harry se zapitao počinje li žaliti zbog svoje gorljive otvorenosti tijekom one
noći kada su objedovali udvoje. A onda ga je Troels pronašao na palubi,
među svjetinom, u trenutku kada su naposljetku ponovno ugledali kopno.
Upitao je Harryja je li razmislio o njegovu prijedlogu da provede nekoliko
mjeseci, ili čak i cijelu godinu, učeći poljodjelske vještine, prije nego
zauzme vlastitu parcelu. Kada je Harry odgovorio da je razmislio i da mu se
to čini itekako razumnim, Troels je odgovorio da u tom slučaju već ima
spreman konkretan prijedlog i plan. Namjeravao je putem prema preriji -
prethodno ostavivši štenad neko vrijeme u Torontu, gdje će jamačno
potratiti sav svoj džeparac - posjetiti čovjeka koji je ženidbom postao član
njegove obitelji i koji je imao isključivo kćeri, pa je redovito tražio
najamnike.
- Niste valjda nakanili razgledavati Toronto? - upitao je s jasnim
prizvukom gađenja, pa je Harry, u kojem je razgovor s dvjema damama
uistinu probudio gorljivu želju za razgledavanjem grada, lagao kako ga
razgledavanje nimalo ne zanima te kako žeh uštedjeti što je više moguće
novca i nastaviti put što prije.
I tako se, samo dan nakon što su pristali u Halifaxu, našao u vlaku,
držeći u ruci jednosmjernu kartu prema mjestu zvanom Moose Jaw.

Vlak je predstavljao pravi šok. Dame kartašice opisale su ga riječju

čudesno, no kako nikada prije nisu nogom kročile u vlak pretpostavio je da
se zapravo dive njegovoj simbolici. Vlak je predstavljao kolonizaciju, pa
čak i civilizaciju, utjelovljenu u čeliku, drvu i oblacima pare koje su dvije
čudovišne lokomotive bljuvale u zrak. A dva su stroja, uvjerio ga je Troels,
bila nužna ne samo zbog velike mase i duljine vlaka, nego i zbog velike
vjerojatnosti da se snijeg još uvijek nije otopio na svim dionicama njihova
putovanja. Dobar dio vlaka bio je namijenjen prvom razredu, no Troels je
prilikom kupnje karata stavio veto na tu mogućnost, tvrdeći da je prvi
razred prikladan isključivo za bogate turiste i budale te da je mnogo bolje
jednostavno odlaziti u vagone prvog razreda kako bi ondje objedovali.
Umjesto u prvom razredu, smještaj su pronašli u dugačkom nizu vagona
koji su bili očito prenamijenjeni za jednu jedinu svrhu, brzo i jeftino
naseljavanje zapadnih prerija. Sjedišta su bila drvena, tvrda i neudobna
poput crkvenih klupa. Krevetni ležaji spuštali su se poput prevelikih
poslužavnika za čaj iz kutija domišljato ugrađenih u strop. Takvi su se
ležajevi smjesta razgrabili, bilo zato što su se ljudima, muškarcima i
ženama iscrpljenim nakon tolikih besanih noći provedenih u još većoj
neudobnosti potpalublja, više sviđali od tvrdih sjedala, bilo iz straha da, uz
toliko mnoštvo ljudi nagužvanih u vlaku, neće biti dovoljno ležajeva
jednom kada padne noć.
Na oba kraja svakog dugačkog vagona nalazila se po peć. Vatra se u
tim pećima nikada nije gasila, a rijetki su bili trenutci kada za njima nije bio
netko od putnika, koristeći njihovu toplinu kako bi popržio komade masne
kobasice ili nekog drugog mesa nepoznatog porijekla. Zrak je bio prožet
teškim mirisima, ne samo hrane, nego i prljavog rublja, alkohola, duhana i
površno opranih tijela. Rečeno im je da svu prtljagu, čitko obilježenu,
odlože u posebne vagone, no naravno, postojale su stvari od kojih se
ljudima nije bilo ugodno odvajati, pa se na svakom koraku moglo vidjeti
kutije ili svežnjeve koje su ljudi grčevito stiskali u krilu, rabili kao oslonac
za noge, ili čak kao jastuke.
Naučen poštivati pravila, a i pomalo uznemiren i zbunjen Troelsovom
nestrpljivom učinkovitošću, Harry je sve svoje stvari pohranio u skladu s
uputama, ostavivši uza se samo putovnicu, novac i poljodjelski priručnik.
Potonji je već jednom pročitao od korica do korica pa je sada, ne vjerujući u
potpunosti samouvjerenoj jednostavnosti njegova tona, počeo čitati iznova,
tražeći ključne detalje koje je, bio je uvjeren, previdio prilikom prvog
čitanja. Okruživao ga je stalan žamor razgovora, uglavnom na jezicima koje
nije razumio, pa mu riječi nisu odvraćale pažnju ništa više nego ptičji pjev,
no ljudi i njihove aktivnosti, pak, neprestano su mu privlačili pogled.
Točnije, pažnju su mu privlačili odnosi. Većinu njegovih suputnika
činili su muškarci u dobi od dvadeset do četrdeset godina. Bilo je bjelodano
da neki od njih putuju s braćom ili očevima, no bilo je tu i žena i djece, a
upravo su supruge i bake predstavljale središnje likove kratkih i učestalih
obiteljskih igrokaza - kazivanja priča, smirivanja tjeskobe, prenošenja
zrnaca mudrosti, hranjenja ili kažnjavanja - što je u Harryjevu viđenju
situacije samo dodatno naglašavalo njihov značaj i važnost u tom moru
nerazrijeđene muške grubosti.
Nije bio jedini muškarac koji je te prizore promatrao sa svojevrsnom
gladi. Kada je smežurana stara Velšanka zapjevala uspavanku svojoj
unučadi, cijeli je vagon na trenutak utihnuo, a tišinu je popratio tako glasan
uzdah zahvalnosti kada je privela pjesmu kraju da se ona stala nelagodno
smijati, iznenada shvativši da su je svi slušah, zbog čega više nijednom nije
zapjevala do kraja putovanja.
Troels nije čitao, i nije previše obraćao pažnju na muškarce i žene koji
su ih okruživali. Ispružen točno preko puta Harryja, koji mu je prepustio
mjesto okrenuto u smjeru putovanja nakon što je ustvrdio da osjeća
mučninu ako je okrenut ,,u pogrešnom smjeru“, promatrao je krajobraz
kojim su prolazili kao da ga pokušava ponukati da se brže izmjenjuje. Kao
vodič, bio je šutljiv i lišen svakog šarma. Na mjestima gdje bi tamne šume i
jeziva jezera ustupile mjesto ljudskim naseljima podbo bi Harryja koljenom
kako bi ga prenuo iz sna ili prekinuo u čitanju pa, tonom neprikrivene
nadmenosti i entuzijazmom čovjeka koji slaže bale sijena ili cjepanice,
naveo ime mjestašca ili neki drugi suhoparni detalj.
Harry je također pokušao promatrati prizore koji su se izmjenjivali kraj
njih, smatrajući to svojom obvezom jer mu se posrećilo osigurati sebi
sjedalo pokraj prozora, koje mu je davalo priličnu kontrolu nad dragocjenim
zapusima svježeg zraka. Međutim, nakon što su napustili užurbanost i
prljavštinu Halifaxa, počeo ga je uznemiravati izostanak raznolikosti u
krajoliku. Suma bi zamijenilo jezero pa još šume, a prizor mu je samo još
zornije dočaravao koliko je prostrana i nenastanjena njegova nova
domovina.
Nije bio usamljen u svojim reakcijama. Ljudi su na svojim brojnim
jezicima osupnuto komentirali veličinu drveća, dubinu šuma i ljepotu
jezera, vikom obilježivši trenutke kada bi pomislili da su ugledali medvjeda
ili losa. Međutim, postajali su sve tiši i tiši kako im je do umova dopirala
spoznaja o tomu koliko se taj krajolik razlikuje od prizora zlatnih žitnih
polja kojima su ih domamili onamo, te su počeli strahovati da Kanada nije
ništa doli nepregledno prostranstvo šuma i jezera. Prošli su dijelom šume
gdje se sunce naizgled jedva uspijevalo probiti kroz guste krošnje, a
kondukter ih je prosvijetlio, otkrivši im da je zvuk za koji su vjerovali da je
ptičji pjev zapravo zov žaba.
Kada su njegove riječi proputovale vagonom, prevedene na ruski,
velški, francuski i njemački, prostorija je nakratko utonula u muk, a nešto
nalik strepnji stalo se uvlačiti među njih, sve dok naposljetku netko od
kartaša, posve nesvjestan situacije, nije raspršio napetost prasnuvši u smijeh
kako bi proslavio pobjedu.
Premda nenaučen na nepojmljivu prostranost kontinenta, Harry je bio
svjestan da će im trebati kanadski dani, a ne puki engleski sati, da se
dokopaju Moose Jawa, i da sukladno tomu mora samoga sebe usporiti te
otupjeti svoja osjetila i zauzdati osjećaj iščekivanja kako se jednoličnost
putovanja ne bi pretvorila u nešto nepodnošljivo.
Povremeno bi Troels i on napustili svoja sjedala - Troels bi se,
nahuškavši mrgodne Ruse na Ukrajince koji su ih okruživah, pobrinuo da ih
mjesta po povratku i dalje čekaju - pa bi se zaputili na dugačko putovanje
kroz nekoliko vagona istovjetnih njihovu, osim što se svaki vagon neznatno
razlikovao po sastavu etničkih i rasnih skupina koje su ga zauzimale, sve do
relativne veličanstvenosti i luksuza prvog razreda i vagon-restorana. Ondje
bi se zadržali koliko bi im god konobarica, kojoj nisu dali mira, dopustila,
unatoč tomu što je otmjeno poslužena, ali jednolična, hrana u Harryjev um
prizivala slike osuđenika na smrt kojima neznani krvnici ispunjavaju
posljednje želje. Pivo je koštalo šiling po boci, a on si je uz svaki obrok
priuštio dva, jedno kako bi utažio žeđ - jer nije htio piti vodu dostupnu u
vlaku - i jedno kako bi ga ošamutilo čim se vrati na svoje tvrdo sjedalo.
Svakim novim izletom i novim jelom, postajao je sve svjesniji svoje
neuredne, bradom obrasle vanjštine. Nikada nije bio kicoš, no oduvijek je
bio čist. Užasnula ga je spoznaja da je, tijekom njihova drugog posjeta
vagon-restoranu, prstima ostavio odvratan sivi trag na bijelom stolnjaku.
Kada bi se spustila večer, nije bilo ni približno dovoljno sklopivih
kreveta za sve putnike. U vagonu je bilo dosta djece - za koju su biljeteri pri
kupnji karata vjerojatno pretpostavili da će sjediti u nečijem krilu - koju bi
roditelji zarana ušuškali u postelju, iz koje ih kasnije nitko od odraslih nije
imao srca izbaciti. Mrmljajući kako će sljedeće večeri ustrajati na
ostvarenju njihovih prava, Troels bi zaposjeo njihov kutak vagona, pa složio
„postelju“ na podu među sjedalima, prostrvši ondje njihove kapute.
- Ako se privinemo jedan uz drugog kao žlice u ladici, imat ćemo
dovoljno mjesta. - rekao je.
Bili su stiješnjeni kao sardine u konzervi, a stopala i gležnjevi stršali su
im na prolazu, gdje je neoprezni prolaznik mogao zapeti ili ugaziti na njih.
Harry je oklijevajući legao na pod, ondje se ukočivši, nesiguran želi li biti
tako blizu svojeg suputnika.
- Na bok, - naredio je Troels - kako bismo obojica mogla stati.
Harry se okrenuo na bok, usmjerivši pogled pod red drvenih sjedala.
- Eto. - rekao je Troels kada je netko prigušio već slabašno svjetlo u
vagonu, a jedno od djece stalo cviljeti, pa prebacio svoju tešku lijevu ruku
preko Harryja, privukavši im tijela bliže. - Sada obojica stanemo.
- Laku noć. - rekao mu je Harry.
 - Spavaj sada. - Gotovo istog trena, Troelsovo se disanje usporilo, a on
je usnuo.
Harry je ostao budan, pronašavši neočekivanu utjehu u težini ruke
krupnog muškarca obavijene oko njegovih prsa, no također i nadražen
škakljanjem njegova daha na vratu te uznemiren sviješću da, u suštini, sjedi
u Troelsovu krilu na vrlo javnom mjestu.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

F armer za kojeg je Harry trebao raditi bio je Danac koji je odabrao

napustiti američki Srednji Zapad pa otići na sjever u potrazi za
jeftinijom zemljom i boljim prilikama kada je njegov stariji brat naslijedio
obiteljsku farmu u Wisconsinu. Njegova je supruga bila Troelsova rođakinja
u drugom koljenu te se oslanjala na njega da joj u prolazu donosi vijesti o
ostatku obitelji i snabdijeva je dragocjenim i rijetkim sitnicama, poput
europskih časopisa i kataloga.
Troels je za njezina supruga i još nekolicinu farmera diljem regije
pronalazio najamnike. Neiskusni novopridošlice poput Harryja bili su
savršeni, znao je reći, jer nisu imali ništa, a gorljivo su željeli naučiti raditi,
pa su činili kako im se naredi, ne pokazujući previše inicijative. Inicijativa
je znala rasrditi farmere koji su voljeli da se stvari uvijek obavljaju na
određeni način.
Troels nije skrivao činjenicu da je pronalazak najamnika za njega tek
puka poslovna transakcija i usluga za koju će njegov sunarodnjak platiti.
Harryju to nije ni najmanje smetalo. Odluka da nauči poljodjelske
tehnike od iskusnog farmera bila je zdravorazumska, a nadao se da bi ga
obiteljska povezanost, kao i činjenica da je doveden onamo i predstavljen
kao prijatelj, mogla poštedjeti izrazito grubog izrabljivanja. Troels ga je
upozorio da će mu smještaj biti nadasve skroman i prilično udaljen od
glavne kuće.
Farmer Jørgensen imao je tri kćeri pa se, slično drugim farmerima
kojima je život namijenio samo kćeri, a ne i sinove, užasavao pomisli da bi
neku od njih mogao zavesti najamnik bez prebijene pare. Osim, naravno,
ukoliko se taj najamnik ne bi pokazao izrazito dobrim farmerom, u kojem bi
slučaju postao koristan zet sa svijetlom budućnosti, a više mu ne bi bio
primoran isplaćivati ni nadnicu.
 Troels nije bio tip čovjeka koji je volio čekati pa je planirao poći
Jørgensenu čim se vlak zaustavi u Moose Jawu. Međutim, niz manjih
odgoda i kašnjenja značio je da su u Moose Jaw stigli prekasno za to pa su
bili primorani pronaći konačište.
Moose Jaw bio je mnogo razvijeniji nego je njegova starost dala
naslutiti. Već se mogao pohvaliti nekolicinom većih zgrada podignutih
opekom - školom, bolnicom, nekoliko hotela i poštanskim uredom - i
postajom na koju su pristigli, a koje se ne bi posramio ni neki od manjih
gradića u Harryjevoj sada već bivšoj domovini.
Međutim, puka veličina i smjelost građevina samo su dodatno
naglašavale sirovu, privremenu prirodu njihova okruženja: drvenih izloga
trgovina koje su više nalikovale sijamskim štandovima nego pravim
zgradama, ulica prekrivenim žitkim glibom i, možda najgoreg od svega,
praznih građevnih parcela razasutih posvuda, uredno omeđenih kolcima i
žicom, no prekrivenih ničim doli proljetnim korovom. Gradićem je vladala
prilična vreva, a iz unutrašnjosti gostionice dopirali su zvuci pijanole, no
činilo se da žena nema ništa više nego u vlaku ili na brodu. Harry je tek tada
počeo uviđati koliko svježine ženski šeširi i haljine unose u svakodnevicu.
Prešli su ulicu pokraj Teritorijalnog katastarskog ureda, a broj
muškaraca naguranih oko izloga, uvelike nalik prizoru kojem je prije svih
tih tjedana svjedočio u ulici Piccadilly, djelovao je na Harryja
obeshrabrujuće.
Hoteli i konačišta bih su neobjašnjivo puni pa u Gradskom hotelu, a ni
u onomu u kojem su okušali sreću nakon njega, nije bilo slobodnih soba.
Naposljetku su uspjeli pronaći jednu slobodnu sobu u hotelu Maple Leaf.
Nakon što je danima bio lišen blagodati kupanja i privatnosti, Harry je bio
spreman platiti koliko je god potrebno za vruću kupku, brijanje i nekoliko
sati samoće u tihoj postelji. Uživao je u kupki i brijanju s druge strane
hodnika, zadržavši se u smirujućoj, sivoj juhi kupke dok se voda nije počela
hladiti. Potom se, dok je Troels obavljao svoju osobnu higijenu, opružio na
polovici kreveta koju je nagonski zauzeo pa sklopio oči, nastojeći razaznati
riječi nepoznate pjesme koju je neki muškarac pjevao u gostionici preko
puta, i pritom pokušavajući potisnuti paniku koja mu se postojano
prikradala sve otkako su se iskrcali s broda.
 Ponijeli su sa sobom samo najnužniju prtljagu; većinu su ostavili na
željezničkoj postaji, namjeravajući je odande pokupiti sutradan. Život u
internatu naučio ga je ugrabiti i iskoristiti svaki trenutak privatnosti koji
može, no naučio ga je i uviđavnosti, pa je savjesno iz svoje torbe uzimao
samo ono što mu je bilo nužno, vrativši većinu korištenih stvari natrag,
kako se malena prostorija uslijed nereda ne bi doimala još skučenijom.
Troels se pak nije nimalo libio postupati upravo suprotno, neprestano
koristeći svoje stvari kako bi njima označio teritorij i položio pravo na više
od polovice neugledne unutrašnjosti sobička. Ne samo da je njegova odjeća
bila razasuta po podu, krevetu i dotrajalom pisaćem stolu, nego je i njegov
snažan, pomalo mesnat miris, nimalo neugodan, no ipak prodoran, naizgled
prožeo cijelu sobu tijekom vremena koje je Harry proveo u kadi. Prostorija
se uslijed svega doimala Troelsovom, svevši Harryja na ulogu pukog uljeza,
a osjećaj je postao tim snažniji kada se Troels samopouzdanim korakom
vratio u sobu, pjevušeći, ogrnut samo ručnikom koji je smjesta odbacio na
pod. Činilo se da ne osjeća ni trunku srama zbog svoje razmetljive
golotinje, raspoloženo čavrljajući dok je birao čistu odjeću iz Gladstone
torbe koja je izgledala kao da je njezinom nutrinom protutnjao tornado.
Trebali bi se počastiti odreskom, izjavio je, krajnjom
samouvjerenošću, jer je to ionako bilo najbolje što Moose Jaw može
ponuditi, i pivom, jer bi lokalno vino, koje god bilo u ponudi, sasvim
sigurno bilo bljutavo i skupo. A potom bi trebali pronaći žene.
Harry ga je podsjetio da je oženjen, no Troels je samo odmahnuo
rukom na njegovu primjedbu. Radi čega se onda zamarao brijanjem u
gradu prepunom neurednih brada? upitao je svojim nasilničkom tonom. Na
koga se nadao ostaviti dobar dojam? Harry je započeo potiho govoriti o
nužnosti održavanja određenih standarda, no onda je odlučio da bi najbolje
bilo sve skupa prešutjeti. Troels je, počeo je shvaćati, bio ona vrsta
istinskog nasilnika koji je često govorio stvari samo kako bi izvabio
određenu reakciju iz sugovornika, no isto mu tako nije bilo ni najmanje
stalo ako bi odgovor izostao.
Činjenica da je njihov hotel već prestao posluživati hranu do trenutka
kada su se spustili u prizemlje predstavljala je svojevrsno olakšanje; smrad
kuhanog kupusa na hodniku, naizgled pristojna, ali nadmena i negodujuća
upozorenja o buci, potrošnji vode i „posjetima“, pričvršćena s unutrašnje
strane gotovo svih vrata, nisu ulijevali povjerenje da je riječ o mjestu na
kojem se zadovoljstvo iole cijenilo. Umjesto hotela, smjestili su se u bučnoj
gostionici - istoj onoj u kojoj je bradati tenor još uvijek pjevao
sentimentalne pjesme - gdje su im poslužili odreske s prženim lukom i
pečenim krumpirima. Mesa je bilo više nego je Harry mogao pojesti, no
znao je da može računati na Troelsov nezasitan apetit.
Dok su ispijali pivo za pivom, Troels ga je privolio da mu priča o
Winnie. Nadajući se da bi piće i razgovor mogli unedogled odgoditi
prijetnju ranije spomenutih žena, Harryja je obuzimala sve snažnija sjeta
dok se prisjećao Winniena nenametljiva šarma, njezine ljepote, lukava i
dovitljiva uma, majčinske nježnosti, te kreativnosti s iglom i balom svile.
Troels se činio tako željnim čuti još da se Harry uplašio kako će, čim ga kao
najamnika ostavi na farmi, beskrajno samopouzdani Danac otploviti natrag
u Twickenham kako bi joj se i sam udvarao.
Potom je Harry započeo priču o Pattienim pustolovinama na pozornici,
što je nagnalo jednog od muškaraca koji je načuo razgovor da ustvrdi kako
je njezina fotografija jamačno na ploči. Ploča o kojoj je govorio bila je
izrazito upadljivi paravan, stvar kojoj je mjesto bilo u spavaćoj sobi, a ne u
krčmi, i koju su vjerojatno rabili kako bi tijekom ljutih zimskih noći usporili
zapuhe hladnog vjetra koji se probijao kroz pukotine u zidu. Paravan je bio
brižljivo oblijepljen fotografijama, izrezanim iz londonskih časopisa, koje
su odreda prikazivale glumice ili druge članice društvene kreme poznate po
svojoj ljepoti, a među kojima su se brojnošću isticale upravo članice plesne
trupe Gaiety Girls. Prisluškivač, bjelodano pijan, bio je nepokolebljiv u
nakani da s druge strane prostorije dovuče pomični paravan do njih, šireći
putem glas o svojem otkriću, pa se oko njihova stola brzo okupila grupica
znatiželjnih, krupnih muškaraca.
- Dakle? - upitao je Troels. - Koja je od njih ona?
I, hvala Gospodu, ugledao ju je ondje, nepogrešivo putenu i zamamnu,
okruženu jatom oskudno zaogrnutih djevojaka, urešenih cvijećem. Smijala
se, neznatno otvorenih usta, a kremasta, gotovo mišićava ramena, kao da su
joj se nastojala osloboditi zagrljaja prozirne, mrežaste marame.
 - Umije li pjevati? - upitao je Troels.
- Nije lišena sluha i umije držati ritam. - priznao je Harry. - Ali nema
glas kojim bi ispunila kazalište.
- Zar je važno? - netko se nasmijao. - Bitno da može ispuniti haljinu!
- Ima li udvarača?
- Ima... ima obožavatelja. - rekao im je Harry, prisjetivši se s
nostalgijom Nottyja i uobičajenog izraza blage zbunjenosti na njegovu licu.
- Niži plemić. - Neznatno je zamucao na slovu N.
- Oh. - uključio se netko drugi, oponašajući naglasak za koji bi se
Harry zakleo da nije njegov. - Samo ni-ni-niži plemić! Ajme meni!
- Hoće li se oženiti njome? - upitao je netko drugi.
- Ja... ja... sumnjam. - odgovorio je, smjesta osjetivši žalac krivnje
uslijed onog što mu se činilo izdajom, pa je pregrizao jezik, tog trena
odlučivši ne spomenuti zlatne satove i vile u Pangbourneu.
Muškarci su se potom odali komentiranju i procjeni djevojaka
zalijepljenih za paravan - njihove kose, zuba, grudi i, na malo sočnijim
fotografijama, nogu - u maniri koja je Harryja podsjetila na njegova oca
kada bi raščepio baršunastu konjsku gubicu kako bi životinji pregledao
zube.
Troels se tijekom rasprave iskrao nekamo, primoravši Harryja na
spoznaju o tomu koliko je već postao ovisan o njegovoj neprestanoj
kontroli. Da su preostali muškarci nekim slučajem u tom trenu iščezli u noć,
prošli bi dani prije nego bi uspio povratiti sposobnost samostalnog
donošenja odluka.
- Vrijeme je da pođemo. - zazvao ga je Troels, nadjačavši žamor
prisutnih muškaraca.
- Moramo platiti. - odgovorio mu je Harry, ustavši.
- Već riješeno. - rekao je Troels pa se zaputio van, ne ostavivši mu
druge mogućnosti doli da ga slijedi.
 Noćni zrak, tako svjež i otrežnjujuće čist nakon zagušljive krčme,
podsjetio je Harryja da čezne za snom, a ne ženama, no Munck se već
raspitao o mogućnostima pred njima pa je udario u žustar korak.
- Kažu da su djevojke lijepe. - rekao je. - Drage. Irkinje. Preporučuju
ih. - izgovorio je pa skrenuo u sporednu ulicu koja se iznenada prometnula
u stambeno područje. Okruživale su ih niske drvene kuće, neke s malim
verandama ili velikim trijemovima, na kojima su gomile naslaganih
cjepanica bile češći prizor od stolica za ljuljanje. Negdje je zalajao pas.
Većina je kuća već utonula u tamu. U prozoru kuće prema kojoj se Troels
uputio stajala je svjetiljka s ružičastim staklenim sjenilom, neukusan ures
koji je neodoljivo podsjećao na kakvu mesnatu orhideju u stakleniku.
Troels je pokucao na vrata. Harry se zadržao podalje.
- Zaista mislim... - zaustio je naposljetku, ali vrata su se otvorila, a
žena majčinskog izgleda, odjevena u nešto što je koliko-toliko nalikovalo
večernjoj haljini, pokazala im je da uđu. Nije se predstavila, niti ih pitala za
imena, vjerojatno već navikla na posjetitelje koji nisu odveć vješto baratali
engleskim jezikom. Pokazala im je da sjednu na stolice koje su bile
poredane uz jedan zid, kao u čekaonici zubarske ordinacije, pa ubacila
cjepanicu u trbušastu peć. Potom se smjestila u naslonjač nasuprot njih,
otvorila roman, liznula prst i okrenula stranicu.
Negdje u blizini prolomio se dječji plač, zamuknuvši uznemirujuće
naglo.
Troels je bio previsok za svoju stolicu koja je škripala pod njim dok je
nestrpljivo tapkao nogom u mjestu. Kada su se otvorila vrata, a van izašao
muškarac, kopčajući gumbe na košuti, Troels je praktički skočio na noge,
no žena je pljesnula rukama, jasno mu davši do znanja da sjedne natrag na
mjesto, a Harryju je u tom trenu palo na pamet da problem možda nije u
posjetiteljima, već je žena ta koja ne govori engleski. Novopridošlica je
otvorio ulazna vrata pa se udaljio, zviždukajući istu melodiju koju je Harry
maločas čuo iz sobe iz koje je muškarac izronio. Troels je uzdahnuo tako
glasno da je Harry osjetio podrhtavanje podnih dasaka.
Potom je, kada su se otvorila jedna od unutarnjih vrata, žena kimnula,
a Troels munjevito skočio na noge i uletio u sobu. Prije nego je njegova
silueta uspjela u potpunosti ispuniti okvir vrata, Harry je uspio baciti pogled
unutra i ugledati mršavu djevojku, tek nešto stariju od May ili Kitty, kako se
dotjeruje na priručnoj postelji sastavljenoj od drvenih sanduka. Usmjerila je
pogled prema vratima, otkrivši lice lišeno bilo kakva izraza.
Čim je Troels zatvorio vrata za sobom, Harry je iskoristio priliku za
bijeg, promucavši nekakvu nesuvislu ispriku ženi zadubljenoj u čitanje dok
je drhtavim rukama ispuštao nekoliko kovanica u mjedeni tanjurić,
ostavljen ondje upravo za tu svrhu. Vrativši se natrag u hotel istim putem
kojim su došli, pritom zahvaljujući svim svecima što je ključ njihove sobe
uspio staviti u svoj džep prije Troelsa, shvatio je da je ispunjen nekom
vrstom panike, pa je usporenim korakom prošetao do drugog kraja glavne
ulice i natrag, kako bi mu se srce primirilo.

Zaspao je nekoliko trenutaka nakon što se uvukao u njihovu škripavu

postelju. Iz sna ga je, još uvijek okružena polutamom, probudilo komešanje,
i trebao mu je trenutak ili dva da shvati kako se to Troelsovo tijelo
strovalilo na madrac pokraj njega.
- Rano si otišao. - rekao je Troels, utrnuvši svjetiljku pokraj sebe.
- Da. Nisam bio raspoložen. - odgovorio je Harry.
- I bolje. Bila je premršava, a rekao bih i bolesna.
- Ah.
- I ja sam otišao. Spavaj sada.
Harry je tijekom vožnje vlakom primijetio da je Troels ona vrsta
čovjeka koji naizgled može zaspati kada god to odluči. - Spavaj sada. -
obično bi rekao pa smjesta utonuo u san. Harry je pak u tom trenutku bio
daleko od sna, potpuno budan i zaokupljen mišlju da postelju dijeli s
muškarcem koji je tako krupan da je jednu ruku morao zakačiti sa strane
kreveta kako se ne bi u snu otkotrljao na njega. Ostao je ležati tako besan
cijeli sat prije nego ga je iscrpljenost naposljetku svladala, ćuteći mirisnu
mješavinu znoja, odreska i sapuna koja je dopirala s Troelsove kože,
svjestan svakog njegovog daha i pomaka tijela.
 Kada je sljedeći put otvorio oči, svjetlo se već kroz otrcane zastore
probijalo u sobu.
Pokušavši se neznatno pomaknuti, otkrio je da je Troels prebacio ruku
preko njega i privinuo jedno svoje bedro tako tijesno o njegovo, da je i bez
gledanja sa sigurnošću znao da ih, ako je u postelju i ušao u dugim gaćama,
sada više nema na sebi.
Pretpostavivši da je riječ o nezgodi koja mu se zbila tijekom sna i zbog
koje bi se Troels po buđenju mogao osjećati posramljenim, Harry je rukom
uhvatio rub madraca pa se pokušao, mic po mic, izvući i osloboditi
Dančeva zagrljaja. Mislio je da drugi muškarac spava čvrstim snom, jer mu
je disanje bilo duboko i usporeno, pa se prenuo kada je Troels razgovjetno
progovorio:
- A ne, nećeš.
Zadovoljstva koja je iskusio u postelji s Browningom ponekad su za
sobom znala ostaviti modrice, ali nikada nisu bila nasilna. Ono što mu je
Munck učinio sljedeće bilo je ujedno i surovo i ponižavajuće, bez imalo
nježnosti, pa ni znatiželje. Bolje bila tako snažna da mu se učinilo da je
rasporen. Kada se Munck iznenada zarinuo u njega, osjećaj žarenja bio je
tako nepodnošljiv da je vrisnuo, na što ga je Munck ušutkao začepivši mu
usta dlanom, tako čvrsto da se bio primoran boriti za dah. Uzvratio je
ugrizavši ga, što je Muncka samo potaknulo da mu usta pritisne snažnije, i
nasrne na njega dodatnom žestinom, kao da je voljni pristanak smatrao
manje uzbudljivim od pruženog otpora.
U kaosu posvemašnje boli i straha, tek napola budan, Harry je
pomislio da će ga njegov napadač svakog trena dokrajčiti. Muka je bila tim
užasnija što je njegovo izdajničko tijelo u svemu doživjelo neku vrstu
životinjskog zadovoljstva, što Muncku nikako nije moglo promaći.
No onda je, uz nekoliko posljednjih trzaja i odrješitu dansku kletvu,
sve skupa bilo gotovo.
Munck se skotrljao s njega pa ustao s postelje. Harry se primorao
okrenuti prema njemu; ako je već trebao umrijeti, barem će svojem ubojici
pogledati u oči. Ali Munck ga gotovo nije ni udostojao pogledom kada je
prezrivo frknuo: - Hah! Preuzak! Bit ćeš bolji sljedeći put. - potom se
opasavši ručnikom prije nego se lijenim korakom zaputio preko podesta
kako bi se oprao.
A Harry je u tom trenutku ugledao crvene tragove na mjestu gdje se
Munck brisao o plahtu dok je govorio.

Na brzinu su pojeli doručak, tako mastan da se Harry morao boriti

protiv poriva da ga ispljune iz usta, nakon čega su platili kočijašu da ode po
Harryjevu prtljagu pa ih poveze van grada do Jørgensenove farme. Munck
se ponašao kao da se između Harryja i njega nije dogodilo ništa neobično.
Harry nije mogao igrati tu igru normalnosti. Zapravo, ubrzo je shvatio,
jedva je uspijevao iznaći bilo kakve riječi. Muncka to nije nimalo
zabrinjavalo; jedina reakcija koju je pokazao bila je prolazna razdražljivost,
nalik dječaku čija je omiljena igračka oštećena.
- Vaš prijatelj ne govori mnogo. - primijetio je kočijaš u nekom trenu. -
Nije valjda jedan od onih zakinutih? Starom se Jørgensenu to neće nimalo
svidjeti.
- Čezne za domom. - odgovorio je Munck, na što su obojica prasnula u
smijeh.
A Harry je, prelazeći preko te hladne prerije koja mu nije značila ništa,
tjeskoban pri pomisli na svojeg novog poslodavca koji se svakim trenom
doimao sve strasnijim, i ljutit na neotesanost kočijaša, zaista trebao čeznuti
za zavičajem, no sve što je osjećao, izuzev posramljujuće bolne osjetljivosti
kada bi god kotači kola poskočili preko utora u blatnoj stazi, bio je tupi
osjećaj mirenja s činjenicom da ga je posljednjih nekoliko sati pretvorilo u
stvorenje lišeno bilo kakva značaja. Zurio je na polja još uvijek obilježena
tragovima jutarnjeg mraza, na bezbroj malih, pticama zaposjednutih
jezeraca, na štagljeve koji ni oblikom ni bojom nisu nalikovali na one kod
kuće, na poteze nedirnute divljine između njih, te na malene zemljanice
koje su naizgled izniknule iz urednih parcela oko njih, svjestan svega što
vidi, no ne osjećajući ništa više no što bi osjećao da je mjesto glave na
ramenima imao fotografski aparat, ili dva studena zrcala mjesto očiju.
 Put kojim su se kotrljali jedva je nalikovao na put, a još manje na
glavnu prometnicu, no kočijaš ih je uvjeravao da se kreću najvećom
lokalnom prometnicom. Jørgensenova farma smjestila se na kriju još manje
uvjerljivog odvojka, koji se granao sjedne strane glavnog puta. Staza je bila
grbava, no polja s obje njezine strane bila su uredno ograđena kolcima i
žicom, a duboki jarci s obje strane gotovo do vrha ispunjeni vodom
preostalom nakon proljetnog otapanja. Prvih nekoliko jutara kraj kojih su
prošli bila su uredno preorana.
- Što uzgaja? - upitao je Harry, glasom koji se iz grla probio u vidu
kriještanja.
- O, pa on govori! - nasmijao se kočijaš.
- Pa pšenicu, naravno. - odgovorio je Munck. - Vjerojatno i nešto zobi,
za svoje konje.
- I za zobenu kašu za najamnike. - dometnuo je kočijaš, na što su mu
se obojica ponovno stala smijati.
Kako su napredovali, uzorana polja ustupala su mjesto slično
ograđenim pašnjacima, obrubljenim jarcima, na kojima je paslo blago.
Ravno zemljište prekrivala je kratka, zelena trava, a more zelenila
presijecale su samo ograde i jednako uredni drvoredi vrba i nekih stabala
nalik lijeski, koja su posađena kako bi pružila zaklon i hlad. Čak i tijekom
tako mirnog proljetnog dana, povjetarac se činio postojanim i neumoljivim.
Harry je imao dovoljno vremena za proučavanje glavnog zdanja i
okolnih štagljeva i staja, smještenih na kraju dugačkog, ravnog prilaznog
puta. Sve su građevine bile sazdane od drva, odreda obojane istom
prepoznatljivom bojom opeke i uokvirene bijelim rubovima. Na verandu je
izašla grupica žena u bijelim pregačama, a krupni crni pas izjurio je iz
jednog od štagljeva kako bi dopratio kola do kuće, lajući sve vrijeme. Do
trenutka kada su se zaustavili iz istog je štaglja izašao suncem opaljeni,
ozbiljni muškarac, odjeven u odijelo od tvida, s filcanim šeširom na glavi.
Harry se prisjetio da je ondje kako bi dobio namještenje, pa je dao sve od
sebe ne bi li se prikazao manje bijednim nego se osjećao; no da je tog trena
muškarac - Jørgensen, pretpostavio je - prišao kolima, odmahnuo glavom pa
ih otpravio natrag u Moose Jaw, Harry ne bi ni trenutka žalio.
 Munck je tada skinuo šešir i doviknuo nekakav pozdrav na danskome,
a čim su ga prepoznale, promatračke su sa osmijesima jurnule k njemu.
Munck je skočio s kola kako bi se rukovao s Jørgensenom i dao priliku
svojim rođakinjama da ga izgrle. Harry je pružio ruku i shvatio, iz
Jørgensenova pogleda i trenutka oklijevanja, da više nisu ravnopravni jedan
drugome.
- Harry Cane. - rekao je, predstavivši se.
Jørgensen se cinično nasmijao. - Hariken? Hurikan? Morat ćemo te
zvati Vjetrenko! - prozborio je, nehotice nabovši ime koje je Harry bio
primoran trpjeti kao prestrašeni dječak odjeven u flanelske hlače i zatvoren
u internat. Jackov nadimak, Šuriken, također prikladno izveden iz
prezimena, zorno je svjedočio o naklonosti i poštovanju koje je oduvijek
pobuđivao u ljudima.
- Umiješ li obrađivati zemlju, Vjetrenko?
- Još ne, - uzvratio je Harry - ali žarko žalim naučiti. Umješan sam s
konjima. - dometnuo je, primijetivši dva zaprežna konja i dva prekrasna
dorata koji su ih promatrali iz ograđenog obora pokraj kuće, očito
sumnjičavi prema kočijaševoj ragi.
- Jašeš?
- Da.
- Dobro. Posljednji kojeg smo imali bio je kryster7 - užasavao se
konja.
Jørgensen je objasnio Harryju uvjete namještenja koji su, kao u nekoj
od onih prastarih bajki, trebali trajati godinu ijedan dan. Imat će krov nad
glavom i tri obroka dnevno, a nedjeljom će biti slobodan.
- Izgledaš pomalo gizdavo za najamnika. Imaš li kakve čvršće, radne
odjeće? - upitao je pa, primijetivši Harryjevo oklijevanje, dometnuo: -
Možemo ti pronaći kombinezon i čizme, ali odbit ću njihov trošak od tvoje
prve nadnice, u redu?
- U redu. - odgovorio je Harry, na što su obojica kimnula glavom, što
je očito bilo jednako obvezujuće koliko i rukovanje.
 Razgovori o nadnicama i činjenica da je po prvi put u životu zaposlen
predstavljali su tako neobična i nova iskustva da nije znao kako se osjećati.
- U redu. - nastavio je Jørgensen. - Upoznat ćeš obitelj za ručkom.
Hajdemo te smjestiti. Gdje ti je vreća? Charlie? - doviknuo je kočijašu. -
Izbaci vreću Vjetrenka Canea.
Potom je, naravno, uslijedio maleni igrokaz, nekima komičan, a
nekima baš i ne, potaknut otkrićem da novi najamnik ne posjeduje
očekivanu platnenu vreću s najosnovnijim potrepštinama, već gospodski
putni kovčeg od prvorazredne kože s utisnutim inicijalima. Zamor ženskih
glasova oko Muncka zamro je kada su se sve oči okrenule prema Harryju,
zapanjeno se zapiljivši u njega dok je kočijašu pomagao da s kola snese
veliki, gotovo posve nov predmet.
Nakon što je Harry platio kočijašu, gospodin Jørgensen doimao se
pomalo zbunjenim što šalje tako skupocjen predmet u malenu, nisku
strukturu naslonjenu o bok kuće. - Ovdje sam prebivao dok sam podizao
kuću. - objasnio je osorno. - Nije bogzna što, ali više ti i nije potrebno. Zimi
bude vraški hladno, ali pronaći ćemo dodatne deke i pokrivače za tebe.
Uostalom, donekle će te grijati i toplina Esmeine krušne peći koja je s druge
strane zida. Nužnik je otraga, pumpa za vodu u dvorištu. Djevojke će ti
subotom navečer donijeti vruću vodu za kupku, kako bi se mogao dotjerati
za crkvu. Petrolej za lampu nalazi se ondje dolje. Nisi valjda katolik ili
Židov?
- Nisam.
- Izvrsno. Onda možeš na bogoslužje s nama. Poznaješ li Troelsa
dugo?
- Er, ne. Zapravo sam ga upoznao tek prilikom dolaska ovamo, na
brodu.
- Dobro. - uzvratio je Jørgensen uz izraz neodređena zadovoljstva na
licu, a Harry je uvidio da Munck možda uživa u naklonosti svoje rođakinje,
no da ga čovjek pred njim ne voli previše. - Ostavit ću te da se smjestiš... -
zastao je i bacio još jedan pogled na golemi kovčeg koji se nikako nije
uklapao u okolinu - pa ću doći po tebe kako bismo ručali prije nego te
upregnemo, ha?
 Kućerak u kojem se našao nije bio tako loš. Uski je krevet bio tvrd, što
mu je odgovaralo. Bili su tu dvije drvene stolice i stol, malena polica na
koju je poslagao par knjiga koje je ponio, te vrč i lavor za jutarnje
umivanje. Drvene daske koje su činile pod i plavi zastori unosili su u
prostor dašak svježine. Metla i lopatica koje su visjele s unutarnje strane
vrata jasno su mu dale do znanja kako se od njega očekuje da sam čisti
svoje boravište; svoju osobnu, minijaturnu ćeliju, koja je jamčila privatnost
i nudila pogled na ograđeni pašnjak, a s kojeg su konji upravo frktanjem
ispraćali kočijaševu ragu dok je pomalo nestajala na obzorju.
Ručak je bio jednostavan, ali ukusan. Šnita šunke s prokuhanim
povrćem, komad pite od jabuke, čaša vode tako hladne i čiste, kakvu nije
kušao još od odlaska iz Engleske. Objedovao je za masivnim, starim
blagovaonskim stolom u društvu Muncka i Jørgensena, no jasnu poruku o
hijerarhijskom razgraničenju prenijela je tvrda stolica koju su mu dodijelili,
zadržavši za sebe tapecirane.
Gospođa Jørgensen pokazivala je tragove one vrste krhke nordijske
ljepote koja nije mogla dugo opstati bez mnogo hlada i lagode gradskog
života. Krasio ju je nervozan osmijeh, više nalik tiku nego nečemu
povezanom s istinskim osjećajima, pa se neprestano doimala ili umornom
ili zabrinutom. Jørgensenove tri kćeri uvelike su se djenule na oca: jedre,
rumene u licu, zdrave i ni po čemu osobite, djevojke su se pobožno
pridržavale uzusa ponašanja primjerenih svojoj dobi i položaju, te su
slijepom poslušnošću i kokošjim bezumljem poslušno izvršavale sve
naredbe. Zvale su se, doznao je tijekom dana, Wilhelmine, Annemette i
Gudrun, premda su ih obično zvali nadimcima - Minnie, Annie i Goody.
Minnie je bila lišena smisla za humor i voljela je zapovijedati, a Annie je
imala smisla za humor, ali je bila pakosna. Gudrun, najmlađa od njih,
osmjehnula mu se pa oborila pogled u pod kada su ih upoznali, a on je
zaključio kako bi mu ona mogla biti jedina saveznica na tom mjestu.
Razgovor se tijekom ručka vodio najviše između Muncka i gospođe
Jørgensen, koja je uglavnom govorila danski. Kćeri su govorile engleski,
premda su dvije starije imale majčin naglasak. Jørgensen nije govorio
mnogo, osim što bi tu i tamo ispalio pitanje na bilo kojem od dva jezika, te
je uglavnom bio usredotočen na hranu.
 Munck se trudio uključiti Harryja u razgovor jednakim žarom kojim bi
pokušavao zapodjenuti razgovor s paketom koji je netom isporučio. Harry
se u cijeloj situaciji osjećao prokleto nelagodno, prisjetivši se školskih dana
i dječaka koji su možda bili ljubazni, no koji bi postali svakakvi samo ne
takvi ako bi donijeli ishitrenu odluku da ga pozovu u posjet svojim
obiteljima. Još uvijek prisutni bol i sram onoga što se tog jutra zbilo među
njima činili su stvari još gorima.
Pretpostavio je, baš kao i gospođa Jørgensen, da će nakon tako
dugačkog putovanja Munck zasigurno prenoćiti. Kada se njezin suprug
osovio na noge, rekavši: - Pa, vrijeme je da zaposlim našeg posjetitelja, a
onda ću odvesti Troelsa natrag u grad. - uslijedila je rasprava obojana
tonovima zaprepaštenja i ljutnje, pa je osjetio posvemašnje olakšanje kada
je naposljetku dobio priliku pobjeći na svježi zrak vani.
Jørgensen je prepirku razriješio jednostavno se udaljivši. Pridruživši
mu se vani, savjetovao mu je da sako i kravatu ostavi u svojem sobičku,
potom ga opremivši gumenim čizmama i lopatom pa ga povevši do jednog
od jaraka uz prilazni put. Pokazao mu je kako se zemlja odronjena s puta i
polja pretvara u glib koji sprečava otjecanje vode ujedno od nekoliko većih
jezera, nazvavši ih mlakama i pritom nepravilno izgovorivši riječ. Harryjev
zadatak bio je ući u vodu pa izvlačiti mulj s dna visoko na obale jarka, sve
dok voda ponovno ne počne neometano teći. Kada završi s tim jarkom,
imao je ponoviti to isto na svima ostalima.
Bio je to težak fizički rad, no nasreću nije zahtijevao nikakav umni
napor, a kada bi mu smrdljiva, ustajala voda potekla oko nogu, ispunilo bi
ga zadovoljstvo. Pomislio je kako su se jamačno tako morali osjećati i
dječaci koje je kao dijete zavidno promatrao kako uživaju u građenju brana
i pravljenju blatnih pita, dvjema aktivnostima koje su mu za djetinjstva bile
uskraćene. Košulja mu je uskoro bila natopljena znojem i poprskana
muljem, a dlanovi su mu počeli gorjeti uslijed nenaučenosti nježne kože na
trenje tvrde drške lopate.
Razmišljao je samo o neposrednom zadatku i njegovom
ponavljajućom ritmu, nadajući se da je, ako je riječ o nekakvoj kušnji, na
njoj zadovoljio. Čistio je drugi jarak kada se Jørgensenova lagana
dvokolica, znatno manja od kola kojima su se tog jutra dovezli, dokotrljala
prilaznim putem pa zaustavila kraj njega. Munck je na brzinu razmijenio
riječ ili dvije s Jørgensenom pa skočio s kola.
Nasmijao se Harryjevu izgledu. - Nismo više takav gospodičić. -
izjavio je.
Harry je bio tako uspuhan da nije uzmogao uzvratiti ničim doli
osmijehom.
- Pa, vidimo se za godinu ijedan dan, Vjetrenko. Ako te medvjedi ne
dohvate prije toga.
- Da. - odgovorio je Harry. - Hvala ti.
- Pronaći ću ti zemljište u međuvremenu, u redu?
- Ali... Zašto?
Pogledi su im se sreli. - Jer si mi zanimljiv. - odgovorio je ozbiljno. -
Budi dobar. Nemoj me zaboraviti.
Ponovno se nasmijavši Harryjevu izgledu, skočio je natrag na
dvokolicu pa su dva muškarac uz štropot kola nastavila put niz stazu koja je
bila tako dugačka i ravna da se dvokolica smanjila na veličinu igračke prije
nego je u potpunosti iščeznula s obzora.
 PETNAESTO POGLAVLJE

Č išćenje jaraka koje mu je ispunilo ostatak tog dana, sve dok

poslijepodnevno svjetlo nije iščezlo, činilo se zaprepašćujuće
mukotrpnim, a za večerom su mu se obraćali jednako malo koliko i za
ručkom. Sručivši se u svoju postelju po prvi put, učinilo mu se da bi mogao
briznuti u plač, no san ga je savladao prebrzo da bi mu to pošlo za rukom.
Ni snovi nisu pružali odušak za nakupljene osjećaje, jednostavno je bio
preumoran za snivanje.
Obično je noćenje u nepoznatom prostoru podrazumijevalo učestala
buđenja i razdoblja nemirna sna među njima tijekom cijele noći, no prenuo
se iz sna tek kada je u neposrednoj blizini zakukurikao pijetao. Tijelo mu je
bilo tako kruto i umorno da je imao osjećaj kako je noć minula za nekoliko
sekundi.
Umivao se i brijao u hladnoj vodi, objedovao, radio i spavao,
ponavljajući iste radnje tijekom dana koji su se po maločemu razlikovali,
napola svjestan da su njegovi inače vrckavi osjećaji potpuno otupjeli, kao
uslijed kakva šoka, te jednako djelomično svjestan činjenice da je to jedna
od tajnovitih milosti koje mu je vlastiti um iskazivao. Još jedna takva milost
bila je i činjenica da Jørgenseni nisu priželjkivali njegovo društvo, niti su
njemu nudili svoje; nije im predstavljao bitan čimbenik u životu pa su
uglavnom zanemarivali njegovo postojanje.
Bilo je trenutaka, mnogo ispočetka, kada bi Harry pomislio da je
počinio golemu pogrešku. Bio je potpuno nenaviknut na težak fizički rad pa
mu se, unatoč zavidnoj tjelesnoj formi, činilo da ga mišići i leđa ne prestaju
boljeti. Nježna mu se koža dlanova osula žuljevima i raspucala, pa je
svakog jutra bio primoran zamatati dlanove zavojima. Za vlažna vremena -
a kišilo je tako rijetko da je počeo čeznuti za kišom - otkrio je da mu se
odjeća ne uspije dobro osušiti tijekom noći. Kada je zatoplilo, stvari nisu
postale nimalo boljima, uslijed rojeva crnih mušica i komaraca koji bi se
vinuli iz trave kada bi ih svojim prolaskom uznemirio, smjesta nasrnuvši na
bilo koji komadićak izložene kože, pa je bio primoran raditi pod nekoliko
slojeva odjeće i šeširom, koliko mu god zbog toga bilo vruće.
Posao se svodio na jednolična ponavljanja i često je znao cijeli dan, ili
čak danima, raditi jednu te istu stvar, bilo to čišćenje jaraka, popravljanje
ograda ili raščišćavanje zemljišta. Kada je zatoplilo pa su Jørgenseni mogli
svoje malo stado pripustiti na pašnjak, Harry je proveo dane čisteći staje od
mješavine slame i balege koju su životinje, tabajući po njoj cijele zime,
uspjele sabiti u čvrsto zbijenu masu, tvrdu poput starog sira, a potom i
razvozeći smrdljivi teret po poljima pa ondje razbacujući ljepljive komade
rukama. Raščišćavanje zemljišta nije iziskivalo ništa manje truda. Bio je to
mukotrpan proces čišćenja pozamašnih komada zemlje koje je Jørgensen
naumio kultivirati sljedeće godine od tvrdokorne prerijske trave i većeg
kamenja. Kamenje ga je gotovo slomilo. Rijetke su bile prilike kada je
kamen bio toliko malen da bi ga uspio iščupati iz tla bez nekakve poluge.
Jednom kada bi kamen oslobodio zagrljaja zemlje, morao bi ga otkotrljati -
brzo je naučio da je bolje ne pokušavati podizati kamenje - na teglenicu,
neku vrstu plosnatih saonica načinjenih upravo za tu svrhu, u koju bi potom
lancima upregnuo jednog od konja, kako bi sporim korakom odvukao
kamen s polja pa ga strovalio sa strme padine za koju mu je Jørgensen rekao
da su je Indijanci nekoć rabili kako bi niz nju strmoglavili bizone i tako ih
pobili.
Međutim, upravo je tijekom takvih trenutaka potpune zaokupljenosti
radom, dok bi mu krvožedne mušice izjedale očne kapke do granica
neizdrživosti, dok bi se znojio tako obilato da je bio primoran zavezati oko
čela rubac kako bi spriječio znoj da ga curenjem u oči zasljepljuje, shvatio
da ga rad više ne ispunjava kivnošću, već nekom vrstom neočekivanog
zadovoljstva.
Naravno, najviše je volio raditi s konjima, premda je uglavnom imao
priliku dolaziti u dodir s velikim, svijetlosmeđim zaprežnim konjima, crnih
griva i repova, a ne parom prekrasnih dorata koji su vukli obiteljska kola i
dvokolice. Čišćenje njihovih obora i hranjenje grla zoblju predstavljalo je
sneni početak svakoga dana, a tu bi dužnost obično ispunio prije nego bi ga
pozvali na doručak. Osjetio se posramljenim što, tijekom svih godina koje
je proveo jašući, nijednom nije nahranio i očetkao konja, niti mu čak
navukao uzde na glavu, te zahvalnim što je dovoljno često promatrao
konjušare kako to čine, da bi se, kada je pod budnim Jørgensenovim okom
prvi put uzeo četku u ruke pa prišao jednom od teglećih konja, činilo da zna
što čini.
Bile su tu i kokoši, koje su slobodno trčkarale dvorištem i koje su
znale načiniti i korak ili dva u njegov sobičak ako bi im ostavio vrata
otvorenima, te mačka, žutooki mužjak stroga pogleda, zagonetno okršten
imenom Gospodin Schulz. Jørgensenova prekrasna ravnodlaka retriverica
nikada se nije udaljavala više od nekoliko metara od svojeg gospodara, no
ponekad bi znala doći promatrati Harryja u poslu, ostajući poražavajuće
hladnokrvna na njegove pokušaje sklapanja prijateljstva. Kujina je
sumnjičavost donekle popustila kada mu je Jørgensen, možda zaključivši da
Harry ipak nije onakav slabić kako je to njegova prtljaga dala naslutiti,
počeo davati poslove sebi uz bok, pa su radili skupa. Nakon što ih je
promatrala kako cijelo jedno jutro odražavaju, škope i čiste telad od
nametnika, klija je napokon po prvi put prišla Harryju, veselo mašući repom
te mu dopustivši čak i da je na trenutak podraga.
- Ne podnosi onu protuhu od ženina rođaka. - objasnio je Jørgensen. -
Valjda te proglasila krivim zbog puke povezanosti s njim.
Jørgensen je bio čovjek čvrstih stavova. Bio je škrt na riječima i nije
tražio sugovornika s kojim bi dijelio svoju intimu. Bilo mu je dovoljno
imati najamnika u pristojnoj fizičkoj kondiciji koji je bio voljan učiti.
Harryjev prethodnik pokazao se promašajem. - Iako je znao raditi sve,
grodhoved8 je polovicu vremena stvari radio pogrešno. Draže mi je da
priupitaš nego da stvari radiš pogrešno i da ih je onda potrebno raditi
iznova.
Harry je znao pomisliti kako mu jamačno nije lako. Lišen blagoslova
sina koji bi mogao raditi uz njega, bio je primoran pribjeći nizu loših
zamjena. Očito rješenje bilo je pronaći savršena najamnika i potaknuti ga da
se udvara nekoj od njegovih kćeri.
Ozbiljnu Minnie, najstariju među njima, bjelodano su obilježili
cjeloživotni neuspjeli pokušaji da ostavi dobar dojam na oca. Starala se za
guske i kokoši, a bila je i izvrsna strijelkinja pa je redovito donosila kući
divlje patke, kojih nije manjkalo na mlakama razasutim diljem farme.
Također bi znala odstrijeliti i kuniće, a povremeno i pokojeg zeca.
Ulovljene bi životinje očerupala ili oderala zapanjujućom učinkovitošću,
njezini brzi pokreti prožeti srdžbom jer njezini podvizi ponovno prolaze
nezapaženo. Annie je svoje kraljevstvo uspostavila u kuhinji, što joj je
odgovaralo jer je bila nagle naravi i okrutna pa joj je hrana predstavljala
arenu u kojoj može nametnuti svoju kontrolu i posrednim putem jasno
izraziti svoje osjećaje. Goody je krasila ljubazna i vedra narav, tako
svojstvena najmlađoj djeci. Njezino područje djelovanja vrtjelo se oko
mljekarstva. Muzla je krave, bućkala vrhnje kako bi načinila maslac te
pravila slankasti sir neutralna okusa.

Harry se probudio u mrkloj tmini, obuzet mahnitom panikom uslijed

pomisli da mokri u krevet, no potom shvativši da je riječ o pukom, ali
intenzivnom, mokrom snu. Ostao je ležati, grčevito dlanom stišćući
međunožje dok mu se tijelo bez ikakva užitka olakšavalo, pritom se
prisjećajući mračne nasilnosti sna koji ga je doveo do buđenja u takvom
stanju. Kao da bi tim činom mogao, skupa sa sjemenom razasutim po
plahtama, ostaviti san za sobom, skočio je iz postelje, zateturavši i udarivši
nožnim prstom o teške čizme koje je ispustio uz krevet dok se razodijevao,
pa nagonski jurnuo prema vratima.
Otvorio ih je, sa zahvalnošću dočekavši hladan noćni zrak, pa se
zagledao u izmijenjeni krajolik. Zvijezde, razasute u neprekidnoj, savršenoj
mreži, rasprostrtoj dokle god oko seže, hladnom su svjetlošću obasjavale
zemlju, dajući građevinama na imanju jezovitu ljupkost koja se oštro
isticala u inače mračnoj noći.
Promatrajući prizor pred sobom, Harry se osjetio ništavnim,
beznačajnijim od zemlje. Osjetio je žalac gađenja spram samoga sebe,
ćuteći kako mu iglica srama svrdla nutrinom, nadjačavši svijest o
nelagodnoj studeni zapuha hladnog vjetra koji mu je napadao bosa stopala i
sjemenom umrljana stegna, te je iznenada bio svjestan da ne može krivnju
svaliti na Troelsa. On mu je tek pokazao kakav je zapravo. Osjećaji, koje je
do tog trenutka pod kontrolom milostivo držao šok onoga što se zbilo,
probili su branu i oplahnuli ga bujicom tako silovitom da je morao dlanom
pokriti razjapljena usta kako ne bi zaplakao naglas. Stajao je ondje,
naslonjen o okvir vrata, jecajući, hvatajući dah, i promatrajući preobraženi
prizor pred sobom, uvelike nalik božićnoj čestitci bez snijega, sve dok ga
bose noge nisu zaboljele.
Sljedećeg su mu jutra oči bile tek napola otvorene, a kapci slijepljeni
skorenim suzama, pa ih je bio primoran otvoriti umivanjem.

Unatoč tomu što je za objedima uvijek dobivao najlošiji jedaći pribor i

bivao posjednut na najneudobniju stolicu, obitelj ga nikada ne bi
izostavljala iz svojih odlazaka na bogoslužje ili u grad po namirnice.
Ispočetka je to doživljavao kao čin njihove dobrote, dok mu nije palo na
pamet da je za njih on u suštini još uvijek stranac i da mu, sukladno tomu,
ne vjeruju dovoljno da bi ga ostavili samog u svojem domu i sa svojom
imovinom.
Jørgensen bi, naravno, primio uzde, a njegova bi supruga sjela pokraj
njega. Tri bi se djevojke stisnule na malenoj, podstavljenoj klupici iza njih.
Sve su četiri žene bile jednoglasne u svojem prijeziru prema svim
aspektima društvenog života koje je Moose Jaw nudio, jer je gradić vrvio
Norvežanima, nimalo nalik Waverlyju u Wisconsinu koji je nudio utješne
natruhe danske kulture; međutim, Moose Jaw bio je jedina mogućnost koju
su imale pa bi se žene odreda pomalo dotjerale za te izlete u grad, koliko
god svakodnevni i obični poslovi kojima su onamo odlazili bili, jer kao što
je Goody često znala reći, nikad ne znaš.
Harryjevo je mjesto bilo u stražnjem kraju kola, kako bi mogao
spriječiti ispadanje stvari te kako bi se svi mogli osvjedočiti da je dio
njihova kućanstva, ali ne i obitelji. Smjestivši se na nekoliko grubih jutenih
vreća, preklopljenih i složenih u priručni jastuk koji ga je imao štititi od
špranja, Harry bi uživao sjedeći otraga, otkud je mogao, nogu obješenih u
zraku, promatrati krajolik koji se otvarao za kolima. Takvi su mu trenutci,
slično kao i težak rad, pomagali isprazniti um.
Putovanja do malene daščare, koja je služila kao luteranska crkva, ili u
grad predstavljali su dio izleta u kojem je uživao. Jednom kada bi pristigli
na odredište, osjećao se izgubljenim i izloženim radoznalim pogledima i
posprdnim komentarima koje je tek napola razumio. Odgojen u uvjerenju
da je najhitnije od svega biti gospodinom, nedvojbeno i u svakom trenutku,
Harry se nikada nije previše zamarao pitanjima muškosti. Međutim, među
tim ljudima, tim grubim, bradatim muškarcima i njihovim vitkim, čvrstim
ženama, osjećao se, po prvi put u životu, manjkavim, nedoraslim ulozi
muškarca, nedoraslim ulozi ljudskog bića.
Na tim je izletima po prvi put vidio i Indijance. Kretanje i pristup
pojedinim mjestima bili su im, naizgled, strogo ograničeni pa ih je obično
viđao kako čekaju ispred neke zgrade, nekad na ponijima, nekad stojeći, ili,
u rijetkim slučajevima kada su misionarski napori svećenika urodili
plodom, u stražnjem dijelu crkve. Većina ih je, otkrile su mu djevojke, na
zdušan poticaj lokalnih vlasti otišla živjeti u udaljene rezervate, no bilo je i
onih koji su ostali jer pukom igrom slučaja u službenim popisima nisu bih
zavedeni kao domorodci ili su pripadali ponositijem soju nepotpisnika
povelje, pa su sada vjerojatno živjeli u naseljima dalje od grada. Dolazili su
u Moose Jaw kako bi trgovali ili našli posla.
Njihovo je prisustvo činilo gospođu Jørgensen izrazito nervoznom,
tobože zbog nekih užasnih iskustava iz mladosti o kojima nije bila voljna
govoriti. Kada bi bila primorana proći pokraj Indijanca na ulici, ponukala bi
svoje kćeri da ubrzaju korak, kao da bi ih samo ovlaš upućen pogled
domorodca mogao okaljati. Dvije starije kćeri često su znale iznositi
smiješne, netočne primjedbe da indijanski muškarci smrde i da su obično
pijani, te da neprestano zure u njih. Goody, mlađa i dobrohotnija od svojih
sestara, jednom je prilikom nepromišljeno stala Indijancima u obranu,
hvaleći umijeće njihovih žena u pletenju košara i izradi nakita, no sestre su
je nadglasale, nazvavši je budalom i rekavši joj da je općepoznato kako
indijanske žene nisu nimalo bolje od muškaraca kada je riječ o
pijančevanju, a tek neznatno bolje od djece kada je riječ o osjećaju za
moral.
Harryjeva je dužnost bila pomoći utovariti bilo kakvu zamašnu robu
kupljenu u trgovini hrane i kućnih potrepština ili skladištu poljoprivrednog
materijala, a onda je bio slobodan činiti što mu se prohtije dok bi se
Jørgensen družio s prijateljima u istoj onoj krčmi u kojoj je Harry večerao
one prve noći, a njegova supruga i kćeri obavljale iznimno važnu zadaću
obilaska gradskih trgovina.
Tog konkretnog jutra nije osjećao nikakvu želju posjetiti gostionicu, a
još je manje htio profućkati teško zarađeni novac u trgovinama, pa je
slijedio svoju navadu posjeta knjižnici - nečemu što se uz bujnu maštu dalo
opisati kao puritanska inačica njegova nekadašnjeg kluba u Mayfairu - gdje
bi čitao novine i pisao pisma Jacku i Winnie, tjeskobno pogledavajući
prema satu kako bi ostavio dovoljno vremena za odlazak do poštanskog
ureda.
Pisati Jacku bilo je lako: riječi je prožimao ironijom, a ton održavao
prpošnim, predstavljajući činjenice kao svojevrsnu pustolovinu u kojoj je
on neuki i nepripremljeni junak, pa tražeći od njega savjete po pitanjima
skrbi za konje i stoku. Pisati Winnie bilo je mnogo teže. Mozak bi mu se
neprestano vraćao na prizor njegova poniženja. Nastojao je ne zvučati
ojađeno, no bilo mu je teško zadržati veseo i lagodan ton kojim je pisao
Jacku. Opisivao joj je neslućene ljepote krajolika i pripovijedao o
iznenađujućoj oskudici ptičjih vrsta te o cvijeću koje je tako nalik
engleskom, ali ipak, kada ga se malo bolje prouči, potpuno drugačije i
egzotično.
Opisivao joj je svoj studeni sobičak, s krevetom sastavljenim od
voćnih sanduka, koje je domišljato okrenuo tako da mu unutrašnjost
sanduka posluži kao polica za knjige i pohranu stvari. A onda bi mu,
iznenada, usred rečenice gdje bi joj pisao kako je uvjeren da bi ona u tren
oka uspjela sašiti zastore koji bi ga od studeni noći štitili mnogo bolje od
tanašne, umrljane i neobrubljene pamučne tkanine koja mu trenutno
prekriva prozor, shvatio koliko mu zapravo nedostaje.
Iskustva s Browningom, a potom i Troelsom, bila su dostatan dokaz da
ga skrivena strana njegove prirode neće dovesti do ničega doli nesreće,
možda čak i propasti, ako je ljubavlju dobre žene ne uspije potisnuti i
zadržati nadzor nad njome. Naravno, nije joj napisao ništa od toga, no
nakon što ju je zamolio da prenese malenoj Phyllis koliko je voli, zaključio
je pismo odjeljkom u kojem objašnjava kako je takvo što trenutno očito
nemoguće i kako je svjestan da nije htjela poći s njime kada je odlazio, no
kako bi kasnije, kada se skrasi te bude imao vlastitu kuću i posjed, trebale
doći i kako je posve uvjeren da bi Phyllis i ona mogle biti sretne i
zadovoljne ondje s njim. Dodao je da bi ga njihov dolazak i ostanak učinio
sretnijim nego to umije iskazati.
Potpisavši pismo, preletio ga je pogledom pa preklopio list oko dva
nevješta crteža kuće i pogleda koji mu se pruža s vrata njegova sobička,
načinjena vlastitom rukom, pa zapečatio pismo prije nego se stigne
predomisliti. Zadrhtao je strahom, prisjetivši se Robertove zabrane, no
potisnuo je misli i odagnao osjećaj nelagode; ako mu se Winnie odluči
pridružiti, bit će to isključivo njezina odluka i sasvim se sigurno neće
savjetovati o tomu s bratom s kojim čak više ni ne živi pod istim krovom.
Osim toga, Robert je bio arogantan, ali nije bio tiranin, i njegove su
prijetnje te noći mogle biti ništa doli pijani blef u kojem je računao s
Harryjevom posramljenošću.
Poštanski ured bio je blizu, no svejedno je bio primoran požuriti
onamo, jer je na pisanje dvaju pisama potrošio više vremena nego je
namjeravao. Žene obitelji Jørgensen jamačno su bile ondje ranije; poštanski
im je ured obično predstavljao prvu postaju obilaska. Sve su četiri revno,
gotovo pobožno, pisale pisma, nastojeći održati dragocjene veze s
prijateljima i članovima obitelji koje su ostavili za sobom u Wisconsinu i
Danskoj. Voljele su dobivena pisma ponijeti sa sobom u svoj omiljeni
kineski restoran pa, skupa s čajem i okruglicama, smjesta pohlepno
proždrijeti njihov sadržaj.
Potom bi provele dane cijedeći iz pisama i zadnju kap zadovoljstva,
čak i onih obojanih crnjim tonovima, čitajući dijelove naglas ostalima i
budeći u njima osjećaje krajnjeg užasa ili užitka. Harryja je ta njihova
neobična navada razotkrivanja vlastite intime ispunjavala tjeskobom i
jezom svakoga puta kada bi joj svjedočio. Čak i da se osjećao ugodno
čitajući naglas, što nikada nije bio slučaj, brinula bi ga mogućnost da bi
nehotice mogao pročitati previše i otkriti nešto previše osobno.
Jørgensen bi obično napustio prostoriju tijekom tih recitacija, pa je bilo
sasvim izgledno da su i njega ispunjavale nelagodom. Nije pisao pisma, a
jednom je prilikom priznao Harryju da nije baš vičan tomu, iz čega je Harry
zaključio da čovjek vjerojatno i nije osobito pismen. Čitati sasvim sigurno
nije volio te mu je bilo draže da mu jedna od djevojaka, Goody ako je ikako
mogao birati, svake večeri čita.
Upraviteljica pošte bila je izrazito znatiželjna te ju je, kao i mnoge
druge na njezinu položaju, krasio istančan osjećaj za detalje koji su otkrivali
društveni status. Harryjev naglasak, a možda i činjenica da je obrijan,
pobudili su u njoj znatiželju kada je, u pratnji ozbiljne Minnie, prvi put
došao u ured kupiti poštansku marku. Ispalivši nekoliko brzih pitanja koja
su ga ostavila previše zatečenim da bi sročio smislen odgovor, potvrdila je
svoje pretpostavke da je on najnoviji u nizu Jørgensenovih najamnika koji
je došao onamo naučiti poljodjelske vještine prije nego se otisne u kanadska
bespuća zauzeti vlastiti posjed. Očito je poznavala, ih barem imala nekog
doticaja s kočijašem, jer je prilikom Harryjeva drugog posjeta velevažno
izjavila da je čula sve o njegovoj veličanstvenoj prtljazi. Otada ga je
redovito oslovljavala prezimenom, povremeno dodavši i riječ gospodine,
premda je bio puki najamnik, tako davši naslutiti da je u dugačkim
razdobljima zatišja na svojem ionako dosadnom poslu isplela pravu malu
romansu od oskudnih informacija koje je znala od njemu.
Ni taj dan nije bio iznimka pa je, stavši iza pulta, rekla: - Gospodine
Cane, kakvo ugodno iznenađenje. Što mogu danas učiniti za vas? - na način
koji je, bio je uvjeren, trebao upozoriti sve ondje prisutne da je pred njima
upravo onaj gospodin Cane s novim novcatim putnim kovčegom kojeg im
je ranije spominjala. Platio je dvije poštanske marke za Englesku, a ona je
preuzela njegova pisma, pritom ga obavijestivši: - Znam da rijetko dolazite
pa sam, vidjevši ranije mlade dame obitelji Jørgensen, zamolila djevojke da
vam uruče vašu poštu.
Požurio je van, zamišljajući zluradu Annie kako noktima „slučajno“
otvara omotnicu pa čita njezin sadržaj svojim užasnutim, ali znatiželjnim,
sestrama.
Začudo, nije se posljednji vratio do kola. Sve su žene već bile ondje,
no gospodin Jørgensen još je uvijek bio u gostionici.
- Strah me da se upustio u jednu od svojih rasprava. - izjavila je
njegova supruga. - Možda ga ulaskom u gostionicu podsjetiš koliko je sati.
 I tako se Harry ponovno našao u gostionici. Napola je očekivao da će
ga konobar dočekati riječima: - Bio si ovdje s onim visokim Dancem one
noći. - No, naravno, nitko nije imao pojma tko je on. Jørgensen je doista bio
usred usijane rasprave, nešto u vezi ograda i zemljišnih prava, u kojoj je
očigledno gubio, jer je Harryjev dolazak iskoristio kao izliku da se izvuče iz
rasprave i svima ga prisutnima predstavi kao: Svojeg čovjeka, Vjetrenka
Canea, iz Londona.
Jørgensenova pripitost i zadirkivanje njegove supruge u vidu hinjene
prijetnje da će ga javno osramotiti uzimajući mu uzde iz ruku sve ih je
prožela razdraganošću pa su grad napustili u veselju, što je poglavito
vrijedilo za djevojke koje su se hihotale nečemu što su čule u galanteriji.
- Oh, gotovo sam smetnula s uma! - Goody je posegnula u svoju torbu.
- Dva pisma za vas, gospodine Cane. - izgovorila je, oponašajući
upraviteljicu pošte i tako izmamivši grohotan smijeh od svih. Dobacila mu
je pisma, primoravši ga da ih brže-bolje dohvati kako ih vjetar ne bi
otpuhao s kola.
- Sve smo prilično zavidne. - ubacila se Minnie.
- Istina. - dometnula je Annie. - Majka nije primila nijedno pa je žarko
htjela pročitati vaša, no naša sestra svetica nije htjela ni čuti za to.
Ovlaš je pogledao dragocjene omotnice. Prepoznao je Winnien i
Jackov rukopis, osjetivši djetinje razočaranje spoznajom koliko su omotnice
tanke. Pokušao je razaznati datume na poštanskim pečatima, no staza je bila
neravna pa je poskakivanje i drmanje kola činilo znamenke mutnima i
nečitkima, primoravši ga da se pridržava kako ne bi pao s kola. Primijetio je
da Annie zuri u njega, a potom i da ga ostale žene, ponešto diskretnije,
promatraju.
- Pa? - upitala je. - Sve nestrpljivo čekamo.
- Jedno je od mojeg brata. - odgovorio joj je. - Drugo od supruge. Ali
ne mogu ih pročitati dok se vozimo.
Okrenula se prema prednjem kraju kola, nezgrapno slegnuvši
ramenima, a on se okrenuo k stazi koja se prostirala za njima, gurnuvši
pisma u unutarnji džep sakoa, unaprijed uživajući u osjećaju zadovoljstva
koji će mu pisma pružiti. Sačuvat će ih, odlučio je, do iza večere, kada će
naposljetku biti sam.
Iznenadio ga je osjećaj nečega nalik onomu što bi čovjek očekivao
osjetio pri povratku kući. Minnie je otišla potjerati kokoši u njihovu
daščaru, a on je pomogao Jørgensenu i Goody istovariti kupljene zalihe,
ostavši iznenađen težinom vreća. Annie i njezina mati pohitale su u kuću
kako bi započele spravljati večeru, a Annie je pritom kukala kako će gulaš
koji je ostavila da se krčka na štednjaku biti upropašten jer su se zbog
muškaraca predugo zadržali u gradu. Harryja je veselilo što sada bez imalo
muke uspijeva uprtiti vreću brašna ili stočnog krmiva, i da Jørgensen
naposljetku uzima zdravo za gotovo da će on u toj nakani i uspjeti.
Kada je pretovario i posljednju kupljenu stvar, tešku bačvu melase,
zaputio se prema svojem sobičku, namjeravajući se umiti i oprati ruke prije
večere. Međutim, ubrzo je shvatio da su Goody i njezin otac pošli za njim.
- Imaš li fotografiju? - upitao ga je Jørgensen s izrazom nemale
nelagode na licu. - Svoje supruge?
- Naravno. - odgovorio je Harry. - Želite lije vidjeti?
- Da, molim vas. - odgovorila je Goody.
- Kao dokaz?
- Troels nije ništa spomenuo. - uzvratila mu je Goody, s natruhom
isprike u glasu.
Njezin je otac prezrivo frknuo. - Taj skot od majčina rođaka nikada ne
govori ništa što mu ovako ili onako ne ide u korist.
Goody je porumenjela na blijedom večernjem svjetlu, davši Harryju
naslutiti da je nevoljna djevojka gajila strastvene osjećaje prema svojem
neotesanom rođaku. Nadao se da će, radi njezine dobrobiti, ti osjećaji ostati
nezamijećeni i neuzvraćeni.
Otvorivši vrata svojeg sobička i užgavši svjetiljku, primijetio je da se
osvrću oko sebe, upijajući neznatne promjene koje je načinio, pa se prisjetio
da je ta prostorija nekada bila Jørgensenov dom, iznova se zapanjivši pri toj
spoznaji.
 - Domišljato, - prokomentirao je Jørgensen jezgrovito, uperivši praznu
lulu prema krevetnim sanducima koje je Harry preokrenuo i tako njihovu
unutrašnjost pretvorio u police. - Nikad mi to nije palo na pamet.
- Pa, nikada nisi imao sve te knjige koje je trebalo negdje posložiti,
tata. - uzvratila mu je Goody, bjelodano se pri polusvjetlu trseći pročitati
naslove s hrbata knjiga.
Ako se ponadala nepoćudnim romanima, pomislio je Harry, ostat će
gorko razočarana Osnovama uzgoja životinja ili Agronomijom za gospođu
početnike. Posegnuo je u svoju krevetnu policu pa dodao Jørgensenu mali
kožni putni okvir koji je ondje čuvao, pridržavši svjetiljku tako da i otac i
kći mogu dobro vidjeti.
Jørgensenove su se crte lica smekšale. - Kako si smogao snage ostaviti
je samu? - upitao je.
- S obitelji je. - odgovorio je. - Lakše je započeti iznova sam.
- Ali namjeravate poslati po nju? - upitala je Goody. - I po tu prekrasnu
djevojčicu?
- Ako pristanu doći. - odgovorio je Harry. - Naučene su na blagodati
gradskog života.
- Biste li mi povjerili njihova imena?
Harry joj je rekao, a ona je uzdahnula.
- Biste li mi dopustili da maloj Phyllis načinim straničnik? Izvezla bih
na njemu njezino ime i prosila vašu fotografiju pa biste joj ga mogli poslati
sa sljedećim pismom.
- Još je premlada za čitanje.
- Koliko sam spretna i brza u vezenju i prošivanju, već će čitati
Dickensa dok završim s tim. - odgovorila mu je kroz smijeh.
Annien je gulaš počeo prianjati za lonac pa ga je, ozlojeđena,
razrijedila vodom iz kotla i mrvicom soli, što nije nimalo popravilo okus.
Tamni, teški raženi kruh koji su jeli s gulašem imao je uobičajeni opori okus
- a Harry je shvatio da je, posve iznenađujuće, počeo uživati u njemu - a sve
su skupa, kao i obično, popratili samo vodom, jer su se žene u obitelji
klonile pića. Međutim, nešto je tog dana bilo drugačije. Na Harryjevoj se
stolici našao jastuk - premda tanašan, ipak je simbolizirao promjenu odnosa
- a nakon te večeri su ga pomalo počeli uključivati u obiteljske razgovore i
tražiti da podupre ovoga ili onoga u njihovim obiteljskim razmiricama, ili
da im otkrije što bi Londonci mislili o ovomu ili onomu.
Kada su djevojke odnijele hranu sa stola, ustao je kako bi se povukao u
svoju sobu, na što je gospođa Jørgensen rekla: - Oh, nemojte još ići. Ovdje
je mnogo toplije. Želim čuti o vašem bratu. Je li i on oženjen?
I tako je Harry proveo večer pripovijedajući joj o Jacku, uvijek
zahvalnoj temi za razgovor: o tomu kako su jedan drugome tijekom
odrastanja bili sve, kako ga je Jack nadmašio, postavši samopouzdaniji i
akademski uspješniji, kako se započeo udvarati George (čije ih je ime
uvelike zabavljalo), što je vodilo do toga da se Harry počne udvarati
njezinoj sestri, kako su se Jack i George potajice vjenčali, dobivši za svoj
čin naknadni blagoslov obitelji.
Žene su pozorno slušale njegovu pripovijest, pritom pletući, krpajući i
vezući, svaka po vlastitu nahođenju, a glava obitelji pušeći lulu. Priča se,
onako ispredana uz ugodnu toplinu peći, doimala poput bajkovitog ploda
mašte. A kao i u svakoj bajci, Harry je, ponukan blagim nutkanjem i
pitanjima gospođe Jørgensen, izmijenio pojedine dijelove. Izostavio je
najupečatljivije dijelove drame s Pattie. Bilo je dovoljno sličnosti među
obiteljima - Još jedno kućanstvo prepuno kćeri! - da priča o gospođi Wells
probudi suosjećanje i naklonost gospođe Jørgensen. A kada je došao do
trenutka u kojem je, ispričavši im nametnutu mu verziju događaja, ostao bez
svojeg imutka, čak je i Annie spustila pletače igle, iznijevši zaključak da je
za sve kriv isključivo Frank.
Kada se Minnie uključila u razgovor kako bi priupitala što je u
pismima, njezin je otac rekao: - Ostavi čovjeku malo privatnosti, kvinde!9 -
Potom je ustao kako bi istresao sadržaj lule u peć, davši tako naslutiti da je
večernjoj razonodi došao kraj. Kada je i Harry ustao pa zahvalio gospođi
Jørgensen i svima im zaželio laku noć, njihov je odgovor bio mlak i usputan
- i dalje je bio tek puki najamnik - ali sada je barem naposljetku dobio
kakav-takav odgovor, pa čak i gotovo neprimjetan osmijeh od Goody.
Prethodnih je noći njegov pozdrav na odlasku bivao dočekan maločim doli
tišinom.

Povukavši se u svoju sobu, već osvijetljenu svjetlom lampe, pa

navukavši na sebe kaput kako bi odagnao noćnu studen, sjeo je za stol kako
bi uz svjetiljku naposljetku uživao u pismima. Najprije je pročitao Jackovo,
ćuteći da bi ono moglo biti manje uznemirujuće. Jack mu je pisao čim je
primio Harryjevu poruku kojom ga je obavijestio o Jørgensenovoj adresi.
Nikada nije bio odveć vičan pisanju pisama; štoviše, nikada nije pisao
nikomu osim Harryju, a i onda samo zato što bi ga Harryjeva pisma
prinudila na odgovor. (Naslijedivši majčinu rječitost, kao i osjećaj za
razgovor, George je bila prirodan izbor za dopisnika u njihovu
domaćinstvu.) Jacka bi, čim bi primio pero u ruku, obuzela neprirodna
izvještačenost kakva ga nikada ne bi snašla u stvarnom životu. Mrzio je
pisma koja su tijekom školovanja jednom tjedno morali slati kući pa se
otada opirao pisanju pisama koliko je god mogao. Ali upravo je zato
njegova osobnost silovito progovarala s tankih stranica papira u Harryjevim
rukama. (I da, uspio se izraziti na tri i pol stranice ispisane zbijenim
rukopisom učenjaka.)
Pristojno je prokomentirao sve što mu je Harry napisao o svojem
putovanju, rekavši da mu njegovi suputnici s broda zvuče poput prostaka i
da mu se zaista posrećilo što je nabasao na danskog Trola. Zavidio je
Harryju na pustolovini dugačke vožnje vlakom (obožavao je vlakove i
nadao se jednoga dana povesti George na proputovanje vlakom kroz
Njemačku, ako mu veterinarska praksa ikada ostavi dovoljno vremena za
to). Priznao je da mu je laknulo što je Harry odlučio pričekati dok ne nauči
poljodjelske tehnike i upozna kanadski način života, umjesto da se bezglavo
upusti u stjecanje vlastitog posjeda, pritom se našalivši da ne želi ni na koji
način omalovažiti bratovu sposobnost i snalažljivost. Počeo se, po
Harryjevu odlasku, raspitivati uokolo pa je čuo strašne priče o momcima
koji su se, puni zanosa, otisnuli u kanadsku divljinu, a vratili se pokunjeni i
slomljeni. Nastavio je detaljno pripovijedati o izazovima s kojima se
suočavao na poslu, gdje se bio primoran nositi s vlasnikom trkaćeg konja
koji je tvrdoglavo ustrajao u uvjerenju da zna više od nekakvog veterinara
pa uništavao životinju dajući joj pripravke iz kućne radinosti, koji su lako
moguće bili čak i otrovni, pritom na svaki Jackov prigovor odgovarajući
riječima: pa naravno da ćete vi reći takvo što. Završio je pismo izluđujuće
šturom rečenicom da su George i djevojčice dobro i da ga pozdravljaju, kao
i da planiraju dovesti slamnatu udovicu i malu Phil u posjet, kako bi im
skrenuli misli s odsutnih prijatelja.
Harry je ponovno pročitao pismo, ovog puta sporije i usredotočenije,
osjetivši čežnju za domom čitajući dobro mu poznati žargon svojeg brata,
prožet njegovom širokogrudnošću i jednostavnim pogledom na život.
Poželio je, snažnije od bilo čega drugoga, da se Winnie doseli negdje blizu
George, možda čak i u isto kućanstvo. Jack se nikada prema Phyllis ne bi
odnosio kao prema izvoru nekog teško objašnjivog srama ili govorio o njoj,
makar i u njezinu odsustvu, kao o jadnoj Phyllis, što je, bio je krajnje
uvjeren, upravo ono što će činiti Frank, Robert i njihove supruge.
Otvorio je Winnieno pismo. Mirisalo je, baš kao što je i očekivao, po
đurđicama. Služila se trikom kojem ju je podučila jedna od njezinih
francuskih dadilja. Držala je papir u istoj malenoj ladici u koju je spremala i
svoje rupčiće, pohranivši s njima i nekoliko Floris sapuna, kako bi i tkanina
i papir upili ugodni miomiris - isti onaj koji je povezivao s njom. Harry nije
odolio porivu da uredno preklopljeni papir na trenutak ili dva prinese nosu
kako bi je udahnuo. Vonj ga nije podsjetio samo na Winnie, nego i na
njezinu nježnost i utjehu; stvari koje je ostavio za sobom. Komadići
njegova sapuna, koje je Annie odlomila od većeg bloka, bili su grubi,
narančasto-ružičasti grumeni i nisu mirisali ni na što doli puritansku
čistoću, ne prizivajući u um ništa ugodnije od prizora bolnice.
Dragi moj Harry, započela je Winnie. Drago mi je što naposljetku
imam adresu na koju ti mogu pisati, jer sam ti već toliko puta pisala uglavi
da je teško povjerovati kako nisam već nalijepila poštansku marku na pismo
pa ti ga poslala. Kao da to nije dovoljno, pretpostavljam da će proći tjedni
prije nego pošiljka nađe put k tebi. Jao, zaboga.
Nisam sigurna kako ti to priopćiti, Harry, ali otkako si otišao - a u
potpunosti razumijem zašto si se osjećao dužnim otići - Tom Whitacre
ponovno me počeo posjećivati. Jamačno ga se sjećaš; spominjala sam ti ga
u Veneciji. Susreli smo se na večeri kod Franka, gdje me obasuo mnoštvom
pitanja pa je ubrzo doznao za naš brak i tvoj odlazak u Kanadu. Majka nije
vidjela nikakva zla u tomu da ga, baš kao nekoć davno, pozove na ručak
sada kada sam udana i ugledna žena. (Bojim se da je nakon svih Pattienih
pustolovina, te nakon što su Frank i Robert uplovili u bračne luke,
olabavila svoju čeličnu disciplinu nad mlađim djevojkama. U svakom
slučaju, nije više onako stroga kakva je bila dok smo George i ja bili
njihovih godina.) Očekivano, upustili smo se u dugačak razgovor, a on je
očarao malu Phyllis, ili točnije, ona je u potpunosti očarala njega (izrazito
je šarmantna, mala dušica!), a moji su se nekadašnji osjećaji ponovno
uzburkali.
Harry, borila sam se protiv toga svim silama. Pretvarala sam se da
sam bolesna kada je ponovno došao (dvaput), no onda mi je počeo i pisati.
Međutim, posljednje što sada trebaš čuti jesu pojedinosti koje bi ti dodatno
ranile ponos. Kada si odlazio, Harry, rekao si da ti neće smetati ako mi on
dođe u posjet. Čak si zaustio rijeci, koje sam te zaustavila izgovoriti, kako
misliš da bi za Phyllis bilo dobro da uza se ima „ujaka“.
Ne mogu vjerovati da ti pišem ovo. (Ovo je uljepšana, prepravljena
inačica, kao što si vjerojatno i sam pretpostavio, sastavljena nakon što sam
već nekolicinu išarala ili natopila suzama, ili bacila u vatru.) Bojim se da
smo te svi skupa poprilično izigrali i zakinuli. Moja braća, odvjetnici,
jamačno bi bili ljutiti da znaju kako sam ti to otvoreno priznala, no to je
istina, a ja te previše volim da bih bila neiskrena prema tebi. Bila sam
uvjerena da će moje srce zacijeljeti i da će se osjećaji koje gajim
promijeniti, a nekoje vrijeme tako i bilo, Harry. Vjerujem da bi se sva moja
ljubav naposljetku usredotočila na tebe da smo samo mogli ostati u Herne
Bayu, gdje smo bili tako sretni igdje smo jedno drugome bili sve.
Primijetio je veliku bjelinu među odjeljcima, kao da je potpisnica
redaka bila primorana duboko udahnuti prije nego smogne snage za
nastavak pisanja.
Preklinjem te da mi, barem radi Phyllis, ako već ne radi mene,
pristaneš dati razvod na temelju činjenice da si me „napustio“. Tom je
voljan podmiriti sve troškove postupka. Ako pristaneš, on će moći i pravno
skrbiti za Phyllis i mene pa ti više, naravno, ne bismo predstavljale dodatni
financijski teret. Nikada neću dopustiti da Phyllis zaboravi tko joj je otac i
pobrinut ću se da uspostavi redovit kontakt s tobom čim bude dovoljno
stara da nauči pisati.
Ako si se kojim slučajem zapitao, Tomova obitelj prodala je robnu
kuću Whitacre koja sada nosi ime novog vlasnika. Majka je uvjerena da je
Tom danas novi, bolji čovjek. Nisu mi poznati detalji, ali mislim da joj je
pružio neki vid diskretne financijske ispomoći, o čemu moja braća ne znaju
ništa!
Nadam se da ćeš uspjeti ondje u divljini, dragi Harry, i da ćeš pronaći
istinsku, neupitnu ljubav kakvu zavređuješ, kudikamo bolju od
proračunatih, polovičnih osjećaja kakve sam ti jedino uspijevala pružiti.
Winnie.
Harry je morao pročitati pismo još dvaput, osupnut oprečnošću
sadržaja pisma i onoga što je očekivao pročitati. Isprva je osjetio tugu nad
surovim urušavanjem svojih nedavno rođenih maštarija, a zatim i bljesak
ljutnje što se njegov elegantni i drski - bio je posve uvjeren da je Tom
Whitacre soj muškarca koji odgovara tom opisu - suparnik usudio pristupiti
Winnie tako brzo nakon što mu je on svojim odlaskom otvorio tu
mogućnost. Pa još jedan, usmjeren prema majci Wells i njezinoj
posvemašnjoj spremnosti da bez imalo ustručavanja pogazi vlastite moralne
principe kada joj je to išlo u prilog. Međutim, nije mogao ne uočiti i
smiješnu stranu promjene njezinih stavova, pa je umjesto ogorčenosti
prema prepredenoj staroj manipulatorici, koja je samo željela sebi i svojim
kćerima osigurati materijalno blagostanje, osjetio naklonost spram starice
koja je u svojoj pragmatičnosti bila ništa doli dobronamjerna.
Fizička iscrpljenost savladala je opterećeni um pa je uskoro utrnuo
svjetiljku i usnuo, no kada ga je u rano jutro probudilo kukurikanje pijetla,
prisjetio se pisma čak i prije nego ga je ugledao, otvorena na mjestu gdje ga
je ispustio i obasjana sunčevom svjetlošću koja je već ispunila sobu.
Neće joj odmah odgovoriti, odlučio je. Nije htio da se Whitacreu učini
kako se sve odvija bez teškoća i kako voda teče na njegov mlin. No otpisat
će joj za dan ili dva i ispričati se za bilo kakvu nelagodu koju joj je njegovo
prethodno pismo moglo prouzročiti pa joj dati svoj blagoslov. Također će
morati bez odlaganja pisati i Jacku, kako njega i George ne bi povrijedila
vijest ako je čuju iz druge ruke. Pretpostavio je da bi, čak i kad bi joj
uskratio pristanak, vrlo brzo došao trenutak kada joj njegov pristanak ne bi
ni trebao, jer bi puko trajanje njegova odsustva poslužilo kao dokaz
napuštanja, pretvorivši činjenično stanje u pravnu osnovu. Osim toga, nije
htio ničime ponukati Roberta da otkrije u javnosti bilo što čime bi na
Phyllis bacio sjenku veću od one s kojom će se ionako morati nositi uslijed
odsustva oca.
Tog je tjedna radio marljivije nego ikad dotad, na neki način
pronalazeći utjehu i uživajući u misli da je ništa doli snažno, čvrsto tijelo u
službi plemenita cilja. Proljeće im je već pokucalo na vrata pa je to bio i
tjedan kada ga je Jørgensen podučio orati, najprije konjskom zapregom na
već uzoranu tlu, a potom i, mnogo izazovnije, volovskom zapregom na
nedavno raščišćenoj ledini. Oranje stoljetnog korijenja, koje su za sobom
ostavili grmlje i otporna prerijska trava, bilo je poput oranja kroz drvo,
nalik nekom nemogućem zadatku stavljenom pred junaka bajke. Unatoč
zavidnoj snazi dvaju volova koji su vukli plug, napredovao je sporo,
jednako sporo kao i zaborav, no Harry je bio opijen osjećajem olakšanja;
razriješen bilo kakve odgovornosti ih krivnje, ako već ne i nostalgije za
izgubljenim rajem koji su mu brak i očinstvo predstavljali.
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

G odina i jedan dan nisu prošli brzo. Vrijeme provedeno na farmi bilo je
u suštini oličenje starinskog načina života, u kojem je ustajao u cik
zore i odlazio na počinak sa zalaskom sunca, mukotrpno radeći šest dana od
sedam, i gdje mu je vrhunac zabave predstavljao povremeni posjetitelj ili
posuđeni roman - čitao je izrazito sporo, jer bi usnuo već nakon dvije ili tri
stranice - a sve ga je skupa ostavljalo s osjećajem da mu dani prolaze tek
djelićem one brzine kojom su se nekoć nizali u gradu. A ipak, premda
uskraćen za mnoge mogućnosti i izbore, bio je sretan i zdrav. Pregurao je
dvanaest mjeseci, kroz pakleno ljeto, zapanjujuće prekrasnu jesen, i
zaprepašćujuće suhu studen dugačke prerijske zime uz samo jednu,
zanemarivu, trodnevnu prehladu.
Naravno, u tu računicu nije ubrajao povremene probavne tegobe
uzrokovane Annienim kuhanjem.
Jørgenseni, koji su svakim danom postajali sve ljubazniji prema
njemu, premda nikada u potpunosti ne napustivši princip suzdržanosti u
odnosu između poslodavca i najamnika, predstavljali su mu glavni izvor
zabave, skupa sa svojim sjetnim psom i mrgodnom mačkom. Gospođa
Jørgensen počela je s njihovim prati i njegovo rublje, a na njezin mu je
poticaj Jørgensen savjetovao da kupi dva traper kombinezona, koja je bilo
mnogo lakše čistiti nego kruta vunena odijela kupljena u londonskoj ulici
Strand. Minnie, uvijek toliko ozbiljna da je to često graničilo s ukočenošću,
sve ih je iznenadila udavši se za crkvenog rektora koji je živio negdje južno
od Moose Jawa, a kojeg je upoznala na crkvenom druženju. Muškarčeva
sredovječnost ulijevala je ostalim članovima obitelji osjećaj sigurnosti, a
ona je pak postala poprilično djetinjasta kako se približavao datum
vjenčanja, unatoč Annienim naporima da je udeblja i učini više nalik ženi.
Minnienim odlaskom u udaljenu župu Harry ne samo što je dobio
podstavljenu stolicu i bolji pribor zajelo, nego je i Annie prošla jedva
primjetnu promjenu, gdje se njezina pakost donekle pretvorila u dovitljivu
duhovitost, a u ponašanje joj se uvukla dobrota.
Tijekom jednog od njihovih razgovora, u kojima su često uživali dok
je radila u njegovoj blizini, Goody ga je zapanjila priznanjem da je Minnie
cijeli njihov život mučila Annie, fizički dok su bile djeca, a psihički kada su
porasle. Roditelji, čini se, nisu imali pojma, pa su vjerovali da je njezin
procvat u sestrinu odsustvu samo još jedno svjedočanstvo njezine neugodne
naravi.
Razvod se odigrao u Harryjevu odsustvu. Pretpostavio je da Winnie
neće gubiti vrijeme i da će smjesta poći za Whitacrea, no nije nikako mogao
doznati sa sigurnošću. Nije mu mogla nastaviti pisati jednom kada je pristao
na njezine uvjete, a da pritom svoju tvrdnju o napuštanju ne pretvori u
lakrdiju.
A onda je pristiglo pismo od Jacka. Ovo neće biti ugodno, stari moj,
započeo je. Vjerojatno će ti biti teško to čitati koliko je i meni pisati, ali što
je, tu je. Prošlog nas je tjedna Pattie osupnula posjetom. Kao što možeš i
pretpostaviti, postala je toliko profinjena da se jadna George uvelike
pomirila s činjenicom da se ova nikada neće udostojati posjetiti Chester i
kuću koja bi mogla smrdjeti po konjima. Smjesta su uslijedile suze i
jadikovke pa su se njih dvije povukle u sobu, a mene protjerale. Ispostavilo
se da joj je Notty rekao kako više ne može imati ništa s njom zbog nesretne
epizode koja uključuje tebe, spomenar i nekakvu maćuhicu koja ga je
pokušala ucijeniti. George mi je sve prepričala, blijeda kao utvara. Nije
mogla vjerovati da je Pattie tako dugo uspjela držati jezik za zubima, no
bila je i krajnje zahvalna što su Robert i Notty uspjeli razriješiti situaciju i
pritom ne uplesti policiju.
Pattie - koja se, rekao bih, ne može odvojiti od onog raskošnog zlatnog
sata - prestala je nastupati u kazalištu te je čvrsto odlučila postati
bolničarka.
Naravno da ne vjerujem ni riječi svega toga, Harry. Jednostavno je
tako nevjerojatno i degutantno, i smatram te gotovo junakom jer si se
odvažio otići i poštedjeti obitelj skandala koji bi nastao kada bi pokušao
osvjetlati svoj obraz. No moraš razumjeti da George sada ustraje na tomu
da prekinem svaki kontakt s tobom, a ja se moram povinovati i učiniti kako
dama zahtijeva. Supruga mi je, stari moj, i prilično je vatrena kada se
razljuti. Ovako barem neće moći prigovarati što ću i dalje u tvoje ime
budnim okom paziti na malu Phil.
Pročitao je pismo nekoliko puta prije nego ga je spalio u peći. Pokušao
je napisati odgovor nekoliko puta, čas se buneći, čas preklinjući, no svakoje
poluzavršeno pismo također spalio. Na kraju je napisao kratak odgovor u
kojem je potvrdio primitak pisma, dometnuo kako mu je jasno da ništa što
kaže neće promijeniti mučnu situaciju pa završio sa zahvalom Jacku što će
se i dalje starati za Phyllis. Potpuno očekivano, nije dobio odgovor.

Kada se ljeto prometnulo u veličanstvenu jesen, Harry je kupio pušku

pa naučio loviti kuniće i patke. Jørgensen mu je pokazao kako ih očistiti za
kuhinju, a njegova supruga i Annie kako ih spraviti. Pobojao se da bi
Jørgensen mogao izigrati njihov rukovanjem sklopljen sporazum pa
dolaskom zime zatražiti od njega da napusti farmu prije isteka dogovorenog
razdoblja, kako ne bi morao hraniti još jedna usta tijekom razdoblja kada
posla za najamnika ionako nije bilo mnogo, no njegovi su se strahovi
pokazali neutemeljenima. Jørgensen bi svakoga dana iznašao nešto novo
čime će ga pošteno upregnuti. Bilo je tu jaraka koje je trebalo održavati,
ograda koje je trebalo popraviti, i zimskih zaliha koje je trebalo prikupiti i
pohraniti prije dolaska prvog snijega. A jednom kada je debeli sloj snijega
prekrio sve oko njih - do visine ramena ili više na mjestima gdje ga je
nataložio snažan vjetar - i dalje su tu bile životinje koje je trebalo nahraniti i
kojima je trebalo prostrijeti stelju u stajama, i led koji je trebalo otopiti kako
bi one mogle piti. Bilo je tu i balege koju je vilama trebalo izbaciti iz staje
prije nego se stvrdne poput kamena, i cjepanica za kuhinjsku peć koje je
trebalo naslagati. A naravno, uvijek je bilo i snijega koji je trebalo razgrtati,
snijega čija su mu se tekstura i dubina dotad činili nemogućima.
Sto se hladnoće tiče, nikada dotad nije iskusio ništa slično: njezin suhi,
čelični stisak nad tlom, neumoljiv poput smrti, bio je prepun neočekivane
ljepote, poput kristala koji su se razmnožili s unutarnje strane prozora.
Studen se na neobičan način poigrala zvukovima oko farme, toliko
umrtvivši svu pozadinsku buku da su se svako krckanje ili šapat doimali
preglasnima. Bilo je lako uvidjeti kako bi nesmotren naseljenik mogao
skončati u takvu okolišu, uljuljkan u divljenje njegovoj smrtonosnoj ljepoti
dok bi mu se krv pomalo hladila i smrzavala. Harry se samo jednom
zadržao vani dok je oluja dobivala na snazi, zapanjen njezinim razmjerima i
divljom snagom, no Jørgensen ga je odvukao unutra pa mu održao bukvicu
o gubitku prstiju na nogama i rukama uslijed ozeblina i činjenici da je do
liječnika nemoguće doći prije proljeća.
Kako je zima napredovala, počeo je sve više i više shvaćati glad kojom
je Goodyn pogled proždirao njegovu bijednu biblioteku kada ju je prvi put
ugledala. Nije mu trebalo dugo da pročita sve što je donio sa sobom pa
ponovno pročita veći dio svega, a zatim pribjegne razmjeni knjiga s
Jørgensenima. Uz tako ograničene izvore zabave i dugačke noći ispunjene
omamljujućom tišinom i snijegom, daleko od prvih susjeda, uobičajene
podjele na knjige za žene i knjige za muškarce, kao i na one za djecu i
starije, postale su nevažne pred nužnošću pronalaska razonode. Čitao je
Jane Austen, nešto što mu prije nikada ne bi palo na pamet, Priče iz
Shakespearea brata i sestre Lamb, Crnog ljepotana, kao i Jacka Londona,
Fennimorea Coopera i Hansa Christiana Andersena. Zatekao se čak i kako,
poput svojih poslodavaca, pozorno lista stranice Eatonova kataloga, koji je
nudio sve od materijala i opreme za podizanje drvene kuće (do osam
spavaćih soba), preko separatora vrhnja i pušaka, do donjeg rublja, koje su
reklamirale tobože sramežljive žene. (Muško je rublje, primijetio je, bilo u
ponudi, no nije bilo prikazano na živom modelu, a muškarci su se u
katalogu rijetko pojavljivali u bilo čemu doli svečanom odijelu.)
Zima se sručila na njih iznenada, dok se proljeće primicalo sporo i
neuvjerljivo, mic po mic, osjetno kasnije nego ga je očekivao. Sa zapadnih
se planina spustio povjetarac koji je Jørgensen nazivao činuk. Njegovo suho
i toplo strujanje počelo je postupno svoditi snijeg na zakrpe umrljanog leda,
umjesto da ga rastopi odjednom, preko noći, onako kako bi toplo vrijeme to
učinilo kod kuće. Topljenje je najavilo glasno krckanje koje je dopiralo
odasvud s farme, a potom su se jarci koje je Harry tako mukotrpno
održavao pretvorili u mnoštvo malenih kanala.
Proljetno topljenje dovelo je sa sobom i mnoštvo neočekivanih
posjetitelja iz okolnih kućanstava, sada također oslobođenih okova leda.
Bili su poput medvjeda probuđenih iz zimskog sna, gladni za vijestima,
licima koja im nisu tako poznata, i zalogajima iz tuđe kuhinje. Gospođa
Jørgensen potajno ih je proklinjala, jer su redovito dolazili u najgorim
mogućim trenutcima, kada bi imala previše prijekih kućanskih poslova ili
kada pred njih ne bi imala staviti ništa osim ostataka prethodnog obroka.
Kada su se putovi ponovno otvorili, doduše još mjestimično
poplavljeni ondje gdje su se mlake izlile iz svojih korita, Jørgenseni su se
zaputili u grad, ostavivši Harryja da čuva mjesto na kojem su s njim proveli
zimu. Bilo mu je drago što su ga ostavili za sobom - odgovaralo mu je imati
samo psa i konje za društvo, a u odsustvu obitelji vratio se oranju komada
zemlje na kojemu je počeo raditi prije nego je studen okovala tlo.
Kada su se vratili, tik prije sumraka, Jørgensenov pozdrav bio je
pomalo ukočen, čak i za njega, a Harry se upitao je li ga možda ručak s
Minnie i njezinim suprugom, kojem su se nadali, ili pak posvemašnji
izostanak istog, na neki način ispunio nezadovoljstvom. Objašnjenje je
dobio za večerom. Donijeli su sa sobom popriličan svežanj pošte,
uključujući i nekoliko božićnih čestitki od kojih je jedna bila za Harryja,
nespretno ocrtana Phyllisinom ručicom. (Pošiljka ga je ispunila osjećajem
grizodušja, jer ga je njihova dugačka zimska odsječenost iznenadila,
spriječivši ga da svojem djetetu pošalje božićnu čestitku ili darove.) Bila su
tu i pisma od obiteljskih prijatelja i rođaka, kao i jedna kratka poruka od
Troelsa. A upravo je ona bila razlog Jørgensenove potištenosti, jer je Troels
potvrdio da će se, točno godinu i dan nakon svojeg posljednjeg dolaska,
vratiti s kočijašem kako bi odveo Harryja, kojem je pronašao izvrstan
komad zemlje, parcelu od šezdeset pet hektara, dva dana jahanja onkraj
Battleforda, u sjevernom Saskatchewan^ Najavio je da će sa sobom dovesti
i novog žutokljunca koji će zamijeniti Harryja.
- Ne moraš poći s njim. - rekao je Jørgensen. - Ne mogu ti platiti
mnogo više nego sada, ali...
- Ne možeš muškarcu oduzeti njegovo dostojanstvo. - prekinula ga je
Esme Jørgensen, zaradivši od muža nešto što je zvučalo poput danske
kletve ili psovke.
 - Ima pravo. - složio se kasnije. - Ali mogao bi pronaći zemljište
vlastitim snagama. Ne treba ti njegova pomoć. Više nisi grønskolling.10
- Ali tvrdi da je pronašao savršeno mjesto.
- Kanada je velika. Mnogo je takvih mjesta.
- Gdje su uopće Battlefordi? - upitao je Harry, pomislivši kako ime
zvuči kao da pripada kakvoj šarmantnoj skupini engleskih zaselaka u
Sussexu ili Hampshireu, ali već znajući o Kanadi dovoljno kako bi mu bilo
jasno da gotovo sigurno nisu nimalo nalik engleskim seocima.
Goody je dohvatila kartu Kanade s očeva stola pa je rasprostrta po
raščišćenom kuhinjskom stolu. Međutim, nije im bila od pomoći, jer je
velik dio zapadne prerije još uvijek predstavljao nepoznanicu u trenutku
kad je otisnuta. No, Annie je imala kartu kanadske željezničke mreže, koju
joj je Troels dao prilikom posljednjeg posjeta, pa su nakon mukotrpne
pretrage povećalom uspjeli pronaći Fort Battleford. Odande se protezao
sporedni željeznički krak s postajama nazvanim Unity, Vera, Winter, Yonker
i Zumbro. - Troels kaže da se mjesta na sporednim krakovima pruge
imenuju abecednim redom jer u tom beskrajnom, praznom prostranstvu
nema ničeg drugog po čemu bi ih mogli imenovati.
- Kilometrima daleko. - izjavila je Goody potišteno. - Kilometre i
kilometre daleko od civilizacije.
- Civilizacija će slijediti željeznicu. - odgovorio joj je njezin otac. -
Samo to ponekad traje.
Prije nego se pridružio ženama koje su se povukle na počinak,
Jørgensen je s Harryjem izašao van pod izlikom da treba provjeriti ogradu
kokošinjca, jer je Harry tog poslijepodneva u daljini opazio kojota koji se
vrzmao onuda. Razgovarali su jezikom kakav muškarci inače rabe u takvim
prilikama. Govorili su o volovima i konjima, o prednostima kuća građenih
od neobrađenih klada nad onima sklepanim od obrađene drvne građe, o
tomu kako moraju naoštriti lemeše pluga prije nego Harry ujutro nastavi
orati. Riječi koje su ostale neizrečene, premda je njihova suština
nedvojbeno izražena, bile su da će Harry nedostajati Jørgensenu i da se ne
veseli novom početku s još jednim najamnikom kojeg će mu Troels dovesti
kao zamjenu.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

T roels se vratio točno kada je i najavio. - Nečastivi dolazi položiti pravo

na dušu. - promrmljao je Jørgensen kada su se, upozoreni psećim
lavežom, okupili u dvorištu kako bi ga dočekali. Novije najamnik izgledao
gotovo poput školarca pa se Harry u usporedbi s njim osjetio poput radom
očvrsnula grubijana. Bio je to ugodan osjećaj, a promjenu na Harryju
primijetio je i Troels koji se, skočivši s kola, isceren od uha do uha, rukovao
s Jørgensenom i Harryjem pa rekao: - Pretvorio si ga u muškarca.
- Ostani nekoliko mjeseci. - zarežao je Jørgensen ispod glasa dok su
žene oduševljeno grlile Troelsa - pa možda i tebe pretvorim u čovjeka.
Harry je bio svjestan da ne mora poći s Troelsom. Znao je da je
sposoban utrti si vlastiti put do željenog posjeda i započeti novi život
potpuno neovisan o bilo komu. Međutim, u tako prostranoj zemlji koja je
nudila takvo mnoštvo mogućnosti, bilo je uputno okoristiti se preporukama
iskusna putnika.
- Iskoristit će tvoju dobrotu i povjerenje. - upozorio ga je Jørgensen, no
Harryju je bilo teško uvidjeti kakvu bi korist Troels mogao izvući ako mu
pomogne. Iz očitih razloga, koje nije mogao podijeliti ni s kim drugim, ništa
mu ne bi bilo draže nego vidjeti Troelsa u vlaku koji napušta Moose Jaw, a
onda se otisnuti svojim putem. Ne mogavši zbog punog mjeseca usnuti noć
prije Troelsova povratka, proveo je većinu noći zamišljajući upravo taj
prizor, ili još bolje, onaj u kojem ostavlja Troelsa za sobom dok vlak odlazi,
vozeći Harryja u život nepojmljive slobode i anonimnosti. No potom je
utonuo u san, a njegov se um prepustio zbunjujućim, sramotnim snovima u
kojima je s dobrodošlicom dočekivao svojeg mučitelja.
Čim je Troels skočio s kola pa ponovno stao pred njega, potpuno
istovjetan čovjeku koji ga je doveo onamo prije godinu, izuzev manjeg
ožiljka na jednoj od sljepoočnica, jednako visok i nemilosrdan kakvim ga se
Harry sjećao, vrijeme kao da se sumanutom, vrtoglavom brzinom vratilo
unatrag, ponovno lišivši Harryja novostečene muževnosti. Osjetio je kako u
Troelsovu prisustvu njegova odlučnost i novostečene vještine kopne, a on
se ponovno pretvara u engleskog žutokljunca koji će krotko poći kamo god
mu narede, kao da je muškarac pred njim robovlasnik s bičem u ruci, a on
njegovo pseto.
Nakon godine provedene sa skromnim, jednostavnim Jørgensenima,
ispunjene šturim razgovorima, balegom, govedima, ogradnim stupovima i
jarcima, Troels je sa svojim stasom, profinjenošću, odjećom krojenom po
mjeri i prodornim pogledom, posjedovao čar okrutnoga boga, a njegov se
osmijeh, kada bi ga škrto udijelio, doimao poput sunčeve zrake nakon
kišovite veljače.
Novi mladić spustio se s kola. Imao je samo malenu platnenu vreću u
koju je utrpao svoj imutak. - Za razliku od mene, uspjeli ste se otisnuti na
putovanje s minimumom prtljage. - obratio mu se Harry, a dječak je
odvratio nepristojno se zapiljivši u njega, no ne uzvrativši odgovorom.
Harry se iznenadio shvativši da je, u situaciji koja bi ga nekoć sasvim
sigurno nagnala na pristojno koprcanje, sada sposoban jednostavno slegnuti
ramenima i udaljiti se.
Vratio se u svoj sobičak kako bi se spakirao do kraja. Polovica stvari
koju je dovukao u putnom kovčegu još je uvijek bila ondje, ne ugledavši
svjetlo dana. U sobi su ga dočekale dvije uredno složene hrpe svježe oprane
odjeće u koje je gospođa Jørgensen potajice dodala i nekoliko odjevnih
predmeta koji neće nedostajati njezinu suprugu. Na stoluje bila keramička
posuda puna Annienih izvrsnih ukiseljenih krastavaca uz koje je, običavala
ga je zadirkivati, čak i gulaš spravljen od glodavaca jestiv i ukusan. Pokraj
posude čekao ga je i veliki rubac koji je Goody iz večeri u večer neumorno
porubljivala - nije mu ni palo na pamet da bi rupčić mogao biti za njega -
izvezavši svilom u jednom kutu plavo slovo H koje je izranjalo iz buketa
cvijeća. Pretpostavio je kako mu time želi poručiti da je ne zaboravi.
Večer je bila obilježena bučnom razdraganošću i razmjenom
obiteljskih novosti, a kako se ispostavilo da je njegova mlađahna zamjena
bila švedskog porijekla i da je jedva natucao engleski, Harry se našao
uvelike isključenim iz razgovora. Noć koja je uslijedila bila je obilježena
brojnim buđenjima jer je Šveđanin, koji je zauzeo polovicu Harryjeve uske
postelje, glasno hrkao.
Jørgensen je ujutro zaposlio mladca piljenjem i cijepanjem pozamašne
hrpe klada pa odveo Harryja, Troelsa i proslavljeni putni kovčeg na postaju
Moose Jaw. Povevši Harryja u jednu stranu krcate biljetarnice, Jørgensen
mu je ozbiljna lica gurnuo u ruku omotnicu s njegovim cjelogodišnjim
nadnicama: šezdeset dolara, kojima je pridodao još dvadeset, rekavši mu da
je to zato što se pokazao boljim od većine i što nije od njegovih kćeri radio
budale. Savjetovao mu je da većinu pohrani u banku čim pristigne u
Battleford, naravno nakon što plati sve namete Teritorijalnom katastarskom
uredu te kupi drvenu građu, plug i konje. - Vrlo ćeš brzo uvidjeti da ti neće
trebati mnogo gotovine. Ovdašnji ljudi radije pribjegavaju trampi: rad u
zamjenu za posudbu alata, zob za ogradne stupove i slično. Načinio sam ti
popis svega što će ti trebati kako bi se osovio na vlastite noge. Ja sam to već
prošao. Troels nije. Zapamti to...
Rukujući se s Harryjem pa rekavši kako je vrijeme da pođe, Jørgensen
je pogledao Harryja ravno u oči, po prvi put otkako su se upoznali, njegove
vodenaste oči prodorne i sjajne na izboranom licu, a Harryja je uznemirio
osjećaj da su te oči na trenutak proniknule u njega i spoznale tko je zapravo.

***
Na Troelsovim željezničkim kartama - posjedovao je po jednu od
svake tvrtke kojom bi mogli putovati - Battlefordi se nisu činili daleko.
Međutim, karta nije davala naslutiti prave razmjere i udaljenosti, kao ni
pojedine odlike samog teritorija, izbacujući golema prostranstva kako bi
uspjela na pregledan i lako shvatljiv način prikazati sve postaje. Grand
Trunk Pacific bila je jedina tvrtka koja je prometovala između Moose Jawa
i Regine. Potom su se ukrcali na Canadian Northern do Saskatoona, gdje je
uslijedila dulja stanka kako bi se mogli iskrcati s vlaka i potražiti topli
obrok. Zatim su se preko Clark s Crossinga uputili do Warmana, gdje su bili
primorani presjesti pa se drugim vlakom, koji su morali čekati, uputiti
prema zapadu do željezničkog čvorišta Battleford, gdje su ponovno morali
presjesti i čekati na kratku vožnju do samog Battleforda.
Zbog neudobnih sjedala i presjedanja, te gnjavaže neprestanog
preuzimanja i krčanja prtljage, putovanje se doimalo duljim od prvog
putovanja od Halifaxa, na koje se Harry otisnuo prije točno godinu. Možda
je sada jednostavno bio nestrpljiviji nego prije, a možda ga je i godina
mukotrpnog rada na otvorenom odvikla od besposlenog sjedenja u
zatvorenim prostorima. Vagoni su se doimali jednostavnijima od
prenapučenih vagona koji su kolonizatore prevozili s obale, opremljenih
pećima i ležajevima koji su se spuštali iz stropa.
Unatoč grandioznom nazivu, Grand Trunk Pacific zastajao je jednako
često koliko i bilo koja prigradska linija izvan Waterlooa, zaustavljajući se
na svakom kolosijeku, kako su nazivali skromne postaje u novoutemeljenim
naseljima. U usporedbi sa željezničkim dvorcima u Regini i Saskatoonu,
većina takvih postaja nije nudila ništa više od jednostavnih perona
opremljenih isključivo tablom s nazivom mjestašca, a s kojih se svjetovno
vlasništvo obitelji koje su putovale vlakom relativno lako moglo prekrcati
iz pretrpanih teretnih vagona na volovske zaprege.
Troelsova su usta bila neumorna i neprestano puna, bilo hrane, bilo
riječi. (Svim se silama trsio ne podijeliti sadržaj izletničke košare koju mu
je gospođa Jørgensen povjerila, premda je Harry bio uvjeren kako je hranu
namijenila obojici.) Usta su mu mirovala samo dok je spavao, u tim se
trenutcima svom težinom svalivši na Harryjevo rame. Riječi su mu, kao i
prije, bile pune prijezira ili samohvale, te nije pokazivao gotovo nikakvo
zanimanje za Harryjeve doživljaje tijekom protekle godine, ispravno
pretpostavivši da je bila ispunjena jednoličnošću te svodeći razgovor o njoj
na povremene podrugljive komentare poput: - Dakle, stari je Jørgensen
napravio muškarca od tebe? - ili: - Znači, ipak nisi oženio jednu od kćeri?
Harry je žarko želio doznati kako je završila engleska štenad s broda.
Većina je, baš kao što je Troels i predvidio, uživala u najboljim danima
svojih života, loveći, pecajući i nimalo se ne pretvarajući da su ondje došli
obrađivati zemlju. Nekolicina je uspjela izmigoljiti iz Troelsovih pandži
(priznanje izrečeno prezrivim, oholim tonom), a dio ih nije pronašao
očekivanu sreću i zadovoljstvo. Jedan je poginuo tijekom zime, pavši u
pijanu stanju s konja pa se smrznuvši u nanosu snijega, gdje je i ostao do
proljetnog otapanja, kada su ga naposljetku pronašli (napola pojedenog).
Jedan je iznenadio svoje drugove u potpunosti se posvetivši onomu radi
čega su onamo i došli, do te mjere da je tijekom te prve godine uspio
opasati svih šezdeset pet hektara svoje zemlje ogradom, prije nego je
podlegao studeni, piću i prizemnim čarima neke domorotkinje.
- I baš ćeš zbog toga, prijatelju moj, doći u posjed prvorazredne
parcele. - Mladi Englez o kojem je bila riječ bio je spreman odustati od
zemljišta - zapravo su ga uvjerili da bi to bilo najbolje - te je tako očajnički
trebao novac, nakon što je ogorčena obitelj zbog indijanske ljubavnice
prekinula sve veze s njim, da se bio spreman službeno odreći zemljišta ako
mu Harry namiri troškove materijala utrošenog na podizanje ograde. - Rad
ti neće naplatiti. - dometnuo je Troels, posprdno se nasmijavši.
Premda su mnogi nadobudni farmeri napustili svoja zemljišta i
pobjegli preko granice na jug, misleći da će ondje, na američkim prerijama,
zateći bolje uvjete, pritok onih koji su ih pokušavali zamijeniti bio je i dalje
postojan, a kao i uvijek, topljenje leda nagovještavalo je novi val pridošlica.
Ružne scene pred Teritorijalnim katastarskim uredom nisu bile
rijetkost, jer su muškarci nerijetko znali cijeli dan uzaludno čekati ti redu pa
se sutradan vratiti samo kako bi se ponovno našli na njegovu kraju. Dolazak
se moralo odraditi osobno. Posredovanje raznoraznih zastupnika i agenata
nije bilo dopušteno (Troels se namrštio izgovarajući taj dio) pa bi čovjeka,
ako bi bio malen rastom ili fizički slabašan, često znali izgurati iz reda i
tako zakinuti za željeni komad zemlje. Posebno su agresivna bila braća ili
skupine muškaraca iz istog sela, a među njima poglavito Ukrajinci, odlučni
u namjeri da zaposjednu susjedne parcele. Među mlađim muškarcima
kružila je priča, možebitno apokrifna, o mladiću, gotovo dječaku, koji bi
redovito gubio mjesto kada bi se pomaknuo na početak reda, sve dok
njegovih petero kršne braće nisu došli s njime pa ga zavitlali preko glava
njegovih suparnika i tako ubacili u ured čim su se vrata otvorila.
Kada je naposljetku pristigao u North Battleford, Harryja je shrvao
umor, premda nije bilo još ni pet poslijepodne. Uvjerivši se da će na postaji
njegov putni kovčeg biti pohranjen na sigurnom, iznenadio je samoga sebe
nepokolebljivošću kojomje ustrajao na poslijepodnevnom odmoru. Ponio je
sa sobom manju torbu s najnužnijim potrepštinama pa u obližnjem hotelu,
odlučnošću kojom je Troelsa natjerao da prasne u glasan smijeh, zatražio
sobu za sebe. Dogovorili su se ponovno sastati o doručku.
Soba je bila skučena i više je nalikovala na ćeliju sa samačkim
krevetom, jedva dovoljno prostranu da u podnožje kreveta stane umivaonik.
Umio se, strusio dvije čaše ledeno hladne vode - košara koju im je spakirala
gospođa Jørgensen bila je puna slanog sira i ukiseljenog povrća - potom
jedva smogavši snage svući se u potkošulju i duge gaće prije nego se srušio
u postelju. Nakon što je cijelu godinu noćio na tanašnom madracu
prebačenom preko sanduka za jabuke, mekani krevet doimao se poput
raskošnog divana u Ritzu.
Probudio se u pet, kao i inače na farmi, potom se prisjetivši gdje je pa
se donekle opustivši. Dohvatio je omotnicu sa svojim nadnicama iz džepa
sakoa pa iz nje izvukao Jørgensen ovo pismo. Zaklon je važniji od bilo čega
drugog, pročitao je. Čak i od hrane. Trebat će ti šator, najbolje s otvorom za
dimnjak, i najobičnija peć. Šibice. Pošten nož. Tava. Vilica. (Možeš jesti iz
tave!) Ne zaboravi sprovesti cijev dimnjaka van šatora prije nego zapališ
vatru ili ćeš se... Ovdje je nekoliko puta neuspješno pokušao napisati
ugušiti pa je umjesto toga napisao umrijeti. Nemoj tratiti vrijeme na
građenje zemljanice ukoliko tlo nije izrazito kamenito. Zasuči rukave i
iskopaj podrum - poslužit će kao dobro sklonište od oluje i požara te kao
idealno skladište - pa smjesta podigni kuću od drvne građe ako si to možeš
priuštiti. Zemljanice su za seljake, a ti ne bi u takvoj kućici izdržao ni cijeli
mjesec.
Troels mu je iz vlaka pokazao zemljanice novije od onih kakve je
viđao oko Moose Jawa. Izgrađene od pravokutnih busena naguranih oko
drvene konstrukcije, u koje su najveći sretnici uspjeli uklopiti i prozor,
zemljanice se moglo, više ili manje uspješno, iznutra izolirati slojevima
papira ili vapna. Buseni su prianjali dovoljno tijesno da zaustave zapuhe
vjetra i snijega, no čuo je mnoge priče da nastambe nastave prokišnjavati i
ostanu vlažne iznutra danima nakon što se okolno tlo posuši.
Čekajući da mu se Troels pridruži kako bi doručkovali, Harry je
iskoristio blizinu poštanskog ureda kako bi Phyllis poslao razglednicu koja
je prikazivala bizona i nekoliko Indijanaca. Kada se vratio, zatekao je
Troelsa izrazito dobro raspoložena i nije prošlo dugo prije nego mu je,
tobože slučajno, izletjelo da je večer prije pronašao ženu za zabavu. -
Plavuša, Njemica, građena poput pernate postelje i vrlo predana svojoj
profesiji. - Noć strasti potaknula je u njemu naizgled nezasitnu glad koju je
pokušavao utažiti tamaneći kotlete i jaja, te ornost da što prije prionu poslu
koji ih je iščekivao tog jutra. - Moramo što prije uhvatiti svoju lovinu, čak i
ako to znači da ga moramo izvući iz postelje. - rekao je. - Mekušac poput
njega mogao je i drugima obećati što i meni.
- A što je s njegovom... s Indijankom? Što ako se oženio njome?
- Slabić je i lijenčina, ali nije potpuni idiot. Da, - Troels je energičnim
korakom prišao njihovu konobaru - još kave. Još! Moramo ga odvesti u
Katastarski ured prije nego se predomisli, Harry, i moramo se pobrinuti da
upravo ti uđeš u ured odmah nakon njega.
- Troelse?
- Harry? - Danac se okrenuo prema njemu, uputivši mu pogled koji je
istovremeno bio prožet strpljenjem i porugom, pritom ispijajući svoju kavu.
Blagovaonica se brzo popunila drugim gostima, odreda muškarcima,
pa je, sukladno tomu, prostorom zavladala buka. Harry se zapitao koliko je
njih onamo došlo istim poslom kao i on, koliko je među njima njegovih
suparnika.
- Zašto činiš sve ovo za mene? - upitao je.
- Jer mi se sviđaš i jer vjerujem u tebe.
- Oprosti mi na izravnosti, ali... očekuješ li neku naknadu? Možda
postotak od prodaje?
- Ah. To. To ću dobiti od Varcoea nakon što mu platiš ogradu. Većina
tog novca pripast će meni.
- Aha. - No Harryju i dalje nije bilo jasno. - Ali ako je to zemljište tako
dobro, zašto ga jednostavno sam ne prisvojiš?
- Ja nisam farmer, Harry. Ja sam poslovni čovjek. Da, da, spavanje pod
zvjezdanim nebom, lov na patke, jahanje otvorenom prerijom, sve je to
divno i krasno, svojevrsna pustolovina, ali sve ostalo, podizanje ograda,
oranje sabijene, tvrde zemlje dan za danom, promatranje pšenice dok raste,
promatranje dok je proždiru kukci i glodavci, dok je olujna kiša sastavlja s
tlom, ili dok je guta požar - to nije za mene! No jasno mi je da zemljište,
dobro zemljište, predstavlja dobro ulaganje. Kada prođu tri godine i zemlja
prijeđe u tvoje vlasništvo - pod uvjetom da si dotad ne prospeš mozak, da se
ne smrzneš u kolibi, ili te ne pojedu medvjedi - ako tada shvatiš da to nije
život za tebe, možeš zemlju prodati meni. Što kažeš?
- Dogovoreno.
Rukovali su se preko malenog stola.
- Možda ću se dotad biti spreman skrasiti. - dometnuo je Troels,
smjesta se nasmijavši na samu pomisao.

Varcoe nije odsjeo u hotelu, niti u pansionu, pa čak ni u jednoj od

malenih, niskih drvenih baraka koje su se počele množiti na građevnim
parcelama, nego negdje u divljem naselju usred mora blata s druge strane
željezničke pruge, gdje ih je, dok su prolazili, iz otvora šatora i potleušica
koje su ondje nikle, promatralo mnoštvo žgoljave djece. Troels se zaustavio
pred nekom vrstom drvene straćare kakva bi kod kuće služila kao ostava za
kosilicu trave i opremu za tenis ili kroket. Otvor čađavog, limenog
dimnjaka bio je isturen kroz ono što je trebao biti prozor, a rupa oko njega
zatvorena zgužvanim platnenim vrećama naguranim u okno. Kada je Troels
pokucao na vrata svojom uobičajenom žustrinom, Harry se instinktivno
prisjetio priče o tri praščića i vuku.
Indijanka koja je otvorila vrata nije nimalo nalikovala putenoj
razbludnici kakvom ju je jamačno smatrala Varcoeova engleska obitelj.
Nosila je muški gabardenski kaput, stegnut debelim kožnim remenom, a
ono malo nogu što je bilo vidljivo ispod blatom pošpricane suknje
prekrivale su jednako prljave vunene čarape. Tek je, kada se napola
osvrnula preko ramena kako bi zazvala: - Varcoe? Ljudi te hoće. - time
otkrivši zapanjujuće crnu kosu, raspuštenu niz leđa, te im pružila pogled na
ugodno ispunjen steznik na mjestima gdje su kaputu nedostajali gumbi,
otkrila čime bi muškarca mogla dovesti u napast. Dok su čekali, njezin ga je
prodorni pogled proučavao, a on je osjetio kako iz nje zrači nešto moćno.
 Vodeći se načinom na koji se okrenula kako bi ga pozvala, Harry je
pretpostavio da je Varcoe u njihovoj potleušici, možda čak i u postelji, pa se
prilično iznenadio kada ga je ugledao kako im prilazi izvana. Ruke su mu
bile pune otpadnog drveta: komada slomljenih ambalažnih sanduka i
neuporabljivih okrajaka drvne građe. Ugledavši Troelsa, ispustio je drvo
kraj vrata, obrisao dlanove o svoj prljavi sako pa se obratio ženi: - Idem s
njima.
Dohvatila je njegov šešir s čavla pokraj vrata pa mu ga pružila, u
maniri smrtno ozbiljne, ali odane supruge. Još je jednom prostrijelila
Harryja svojim žarećim pogledom prije nego se povukla natrag unutra pa
zatvorila vrata.
Nakon upoznavanja i rukovanja, Troels ih je nestrpljivo poveo prema
Teritorijalnom katastarskom uredu, gdje ih je dočekao već popriličan red.
- Zapamti, - Troels je upozorio Harryja - nikomu ni riječi o poslu
kojim si došao dok čekamo. Pokvarenjaka posvuda ima napretek.
Nisu previše strahovali da će se Varcoe izbrbljati. Jedini nekontrolirani
zvukovi koje su mogli očekivati iz njegovih usta bili su oni cvokotanja zuba
uslijed napada groznice. Dvaput su tijekom povratka u grad bili primorani
stati zbog njegovih napada hroptavog kašlja koji mu je na već prljavom
rupčiću ostavio krvave mrlje. Iz ono malo riječi koje je procijedio, u
nekoliko se navrata nakratko upustivši u nervozan razgovor dok su hodali
prema Katastarskom uredu, u Kanadu je došao nakon kratke i katastrofalne
službe u očevoj konjičkoj pukovniji. Bio je mlađi od Harryja, možda čak i
od Jacka, no doimao se deset godina starijim. Ako je bilo suditi po njegovu
naglasku, neusiljenosti uglađenih manira, te iskrenom iznenađenju i veselju
kada je čuo Harryjev govor, lako je mogla biti riječ o jednom od Troelsovih
engleskih štenaca. No čak i ako bi se dotjerao, čak i ako bi ga netko odveo u
ulicu Jermyn kako bi ga ondašnji brijači ošišali i ujednačili mu raščupanu
bradu, primjereniju kakvu strašilu nego muškarcu, bolest i tegoban život u
oskudici već su u njega utkali korjenite promjene. Njegove učtive fraze,
vedar i neopterećen dub engleštine, koji bi još uvijek tu i tamo izronio na
površinu, bili su poput posljednjih trzaja odrezanog uda, osuđenog na
propast. Nije bilo opasnosti da će i Harry podleći čarima lokalnih žena, bile
one bjelkinje ili Indijanke, niti da će se odati alkoholu ili morfiju, no nije
mogao otužnu olupinu muškarca pred sobom promatrati kao ništa doli
upozorenje na ono u što bi se i sam ovdje mogao pretvoriti.
Kao da mu je nekako uspio pročitati misli, Varcoe ga je iznenada
zgrabio za ruku. - Čuj, stari moj, jesi li siguran da je ovo ono što želiš? -
upitao je. - Ne doimaš se kao tip čovjeka stvorenog za ovo.
- Možda bih trebao pustiti bradu. - rekao mu je Harry, nagonski
pošalicom tražeći izlaz iz nelagodne situacije. - Proveo sam proteklu godinu
obrađujući zemlju nedaleko od Moose Jawa. I zapravo mi se svidjelo.
- Ali ne i vlastitu zemlju, dao bih se okladiti. Čovjek ondje vani
postane poprilično osamljen.
- Oh, rekao bih da ću se moći nositi s time.
Varcoea je potresao novi napad kašlja, tako snažan da je muškarce oko
njih primorao na uzmak, i nije prošlo dugo prije nego je ušao kroz vrata
Katastarskog ureda, netom prije Harryja.
Tek mu je, kad se i sam našao pred agentom Teritorijalnog katastra, pa
podastro zahtjev za hektarima od kojih je Varcoe netom službeno odustao,
ishitrenost onoga što je namjeravao učiniti - obvezati se da će tri godine
provesti na šezdeset pet hektara zemlje koju je vidio isključivo na
beskorisnoj karti - doprla do uma. Većina muškaraca koja je bila ondje kako
bi položila pravo na zemlju prethodno je provela dane i dane jašući uokolo i
obilazeći najizglednije komade zemlje prije nego su požurili ovamo kako bi
podastrli zahtjev za odabranom parcelom. Ili možda nije imao pravo? Je li
do tog trenutka zaista ostalo tako malo dobrih parcela, čak i na ovako
golemu prostranstvu, da bi bila ludost dopustiti da mu ovakva prilika klizne
kroz prste? Radi čega bi se inače pred uredom naguravalo takvo mnoštvo?
Ponovno se prisjetio prodornog pogleda crnooke domorotkinje. Hoće li
Troels uzeti toliko novca od iznosa koji im Harry plati za podignutu ogradu
da će njoj i Varcoeu ostati dovoljno tek da se mogu prehraniti jedan mjesec?
Ne bi li mu Harry trebao kupiti barem kartu za vlak do Halifaxa?
- Postoji li neki problem? - Negdje u pozadini uma čuo je pitanje
činovnika za stolom.
 Harry se užurbano ispričao pa stavio potpis na sljedeće tri godine
svojeg života, dobivši zauzvrat dragocjeni komadić papira sa zemljopisnim
koordinatama svojeg novog doma: SZ 23-43-25-Z3. Rukovao se s
činovnikom, koji se doimao izbezumljenim, što mu je dalo naslutiti da
rukovanje u takvim prilikama nije bio običaj, pa se ponovno našao vani,
gdje mu je Troels čestitao pa ga smjesta poveo u kupnju opreme i ostalih
potrepština.
Varcoe je netragom nestao. - Isplatio sam ga. - objasnio je Troels
nehajno. - Dogovoreni iznos možeš dati meni. - dometnuo je. - Rekao je da
ti poželim sreću.
- Što misliš, hoće li poći kući? - upitao je Harry.
Troels se grohotom nasmijao, ali nije ponudio podrobniji odgovor.
Harryja je na postaji čekalo mnogo prtljage, no izuzev poljskog ležaja,
gumene kade, puške, deka i knjiga, uvelike je bila riječ o odjeći. Nova
najbliža željeznička postaja, zloguko nazvana po engleskoj riječi za zimu,
Winter, nalazila se na liniji Grand Trunk Pacific, u smjeru općine Oban, a
na putu do nje bilo je razasuto petnaest stajališta.
Istu je udaljenost konjskom zapregom mogao prevaliti za dva dana.
Kupio je dva konja od indijanskih trgovaca s ruba grada - ne ona
okretna i brza, poludivlja grla kakva je čeznutljivo promatrao na pojedinim
dionicama svojeg putovanja, nego dvije čvrste kobile, sestre, više nalik
Suffolk Punch teretnim konjima nego kakvim čistokrvnim grlima. Indijanci
su mu jamčili da su već dobro ukroćene i priučene i na kola i na plug.
Potom su mu, kao da time žele potvrditi istinitost svojih riječi, ponudili i
rabljena kola. Bila su manja od onih kakva je obično viđao, no sasvim
dostatna za njegove potrebe. Tako opremljen, i pomalo uzbuđen
iznenadnom mogućnošću vožnje umjesto hodanja, odvezao se do
višenamjenskog skladišta poljoprivrednog materijala nedaleko od postaje
gdje je, sjetivši se Jørgensenova savjeta, kupio šator dovoljno velik da u
njega stanu njegov putni kovčeg i poljski ležaj te da preostane dovoljno
mjesta da može unutra načiniti nekoliko koraka. Šator je imao i preklopni
otvor namijenjen za provođenje uskog dimnjaka peći koju je kupio sljedeću.
Uzbuđen kupnjom nakon godine provedene u štedljivu sustezanju, nastavio
je kupovati alate: kosu i brus, malu i veliku lopatu, sjekiru i jednostavan
plug, nastojeći da potonji bude što sličniji onom kakav je rabio na
Jørgensen ovoj farmi. Potom je, nakon što im je Troels, dosađujući se,
otišao kupiti pivo, slaninu, kruh i sir, Harry kupio vreću zobi za svoje konje,
te prijeko potrebnu čuturu za vodu. Zatim je pribavio i tavu, oštar nož, i
budući da se, unatoč Jørgensen ovu savjetu, nije mogao zamisliti kako jede
hranu nabadajući je oštricom noža, i vilicu s koštanom drškom. A potom je,
budući da bi objedovanje izravno iz tave bilo krajnje depresivno, a mogao
bi, kojim slučajem, povremeno imati i društvo, kupio i drugu vilicu i dva
bijela emajlirana limena tanjura i šalice koje su išle uz njih.
- Biste li možda htjeli i platneni stolnjak uz to? - upitao je trgovac,
zaradivši tako ono za što se Harry nadao da je tipičan pogled engleskog
nadmenog prijezira.
Na vrijeme se sjetio ubaciti i dovoljno dugačko uže koje je najprije
trebalo poslužiti kako bi podno platno šatora pričvrstio preko svoje
novostečene svojine, nakrcane u kola, a kasnije i kao ular za konje, čekić
kojim će u tlo zabiti šatorske klinove, te dvije kutije puščanih patrona. Dok
je sve uspio utovariti u kola, Troels se vratio, vidno bolje raspoložen i
uzbuđen kupovinom hrane poput kakva divovskog dječarca koji se zaputio
na izlet. Za vrijeme svojeg odsustva raspitao se među lokalnim
stanovništvom pa mu je jedan od doseljenika na smeđem papiru u koji je
bio umotan sir načrčkao upute kako doći do Wintera.
 BETHEL

Sa sjevera i juga prinčevi mu darove nose

da mu padnu ničice pred noge bose.
Dok zapadna carstva Gospoda svog štuju,
a divlja plemena Riječ njegovu iščekuju.

- Isaac Watts, „Jesus Shall Reign“11

 OSAMNAESTO POGLAVLJE

H arry je spavao svakom prilikom koja mu se pružila. Kao da mu je um

pokušavao uzmaknuti, poput ranjene ili prestrašene životinje, koja se
radije povlači u sebe kako bi izbjegla rizik izlaganja i suočavanja sa
zadobivenim ranama, kakve god one bile.
Iz sna ga je postupno probudilo nježno kucanje. Onako
dezorijentiranom, trebao mu je trenutak ili dva da prepozna mladića na
vratima, odjevena u jaknu od jelenje kože s resicama, traper hlače i sa
Stetson šeširom od tamne kože na glavi.
- Ispričavam se što vas budim. - rekao je, skinuvši šešir. - Vrijeme je da
izvršite svoje zaduženje.
- Promijenili ste se. - rekao je Harry.
- Ursula ne napušta Bethel. - uzvratio je mladić, namignuvši. - Pa, bili
biste naočit mladić.
- Hvala vam. Iza mene su godine iskustva. Oh, i ne brinite, već sam
vas upisala u registar odsutnih.
Zaputili su se do prilaza, gdje su ih čekala dva mišje siva ponija
upregnuta u kola. Poniji su užadi bili lukavo privezani za kuhinjske tegove.
- Dosjetljivo. - pohvalio je Harry dok je mladi Cree podizao tegove s
tla, prije nego se jednim okretnim skokom našao na klupčici kola pa primio
uzde.
- Ne bi bilo moguće da nisu ovako poslušni. Nikad dosad nisam naišao
na ovako miran par.
- Mora da je to učinak cjelodnevnog promatranja Athabasce.
- uzvratio je Harry, uspevši se na kola pa sjevši pokraj njega, na što su
se obojica nasmijali. Bilo je uznemirujuće osjetiti treperenje žudnje prema
tom muškarcu za kojeg je dotad osjećao isključivo poštovanje rezervirano
za žene. - Nego, ako već niste Ursula, kako bih vas trebao oslovljavati?
- Onako kako me moj otac zvao. Ne očekujem da ćete uspjeti riječ
tečno izgovoriti na krijskom. Engleska je inačica Mali Medvjed. Rekli su
mi da Ursula znači to isto.
- I nisu vam lagali.
Uzde Malog Medvjeda zaplesale su na konjskim leđima, a poniji su
odvojili gubice od trave pa se tromim korakom pokrenuli.
- Put odavde do Hintona prilično je gadan, - obznanio je Mali Medvjed
- pa ćemo morati ići polako. Što je zapravo sreća u nesreći, jer ovo dvoje
ionako ne poznaje nikakav drugi način.
- U redu je. - uzvratio mu je Harry. - Ionako nikamo ne žurim.
Zakotrljali su se putom nadsvođenim drvećem, uskoro se našavši na
blatnoj stazi, posutoj rupama, koja se protezala uz rijeku, i za koju je Harry
pretpostavio da postane neprohodna kada se rijeka izlije iz korita ili napada
snijeg.
Premda je sada govorio više nego kao Ursula, Mali Medvjed ipak nije
bio mnogo razgovorljiviji. Harry je odlučio biti iskren s njim.
- Gideon je jako zadovoljan što razgovarate sa mnom. - rekao je.
Mali je Medvjed riječi dočekao tišinom, utonuvši u misli, no
naposljetku je uzvratio: - Naravno da jest. Poistovjećuje moju šutnju s
tugom. Misli da si, ako progovorim i nastavim pričati, neću ponovno
pokušati oduzeti život. Vjeruje da razgovor liječi ama baš sve.
- Znači, vaša je šutljivost zapravo sramežljivost?
- Mislim da je prije srdžba. Zaboravlja da mi je engleski nametnut
kada su me istrgnuli iz roditeljskog zagrljaja.
- Izvrsno ga govorite.
- Bijah najbolji učenik.
- Kao dječak.
 - Tako je.
- Zar je zaista bilo tako svirepo?
- Okrutnost je norma engleskog školovanja. - podsjetio ga je Mali
Medvjed. - Možda vaše iskustvo nije takvo. Ali moj narod voli svoju djecu.
Bliskost s djecom izrazito je važna. Oduzeli su nas roditeljima, odvojili od
plemena i zabranili nam govoriti krijski, pa čak i razmišljati na njemu, no to
je bio tek početak. Morate razumjeti da sam ja, kao dvije-duše uživao
posebno mjesto. Podučavali su me misterijima i stvarima o kojima obični
dječaci nisu imali pojma.
- Dvije-duše kao... kao ljudi o kojima je Gideon čitao neku večer?
- Ti isti. Bio sam poseban i moj se otac ponosio mnome. Ali
misionarima nisam bio ništa doli lošeg utjecaja i oličenja zla. Bilo mi je
četrnaest godina i bio sam gotovo odrastao, no za njih sam bio iskvareno
dijete. Odrezali su mi kosu, a zlo koje su vidjeli u meni pokušavali su
istjerati svakodnevnim batinama.
- Jeste li se opirali?
Mali Medvjed slegnuo je ramenima. - Ne. Oduvijek sam bio tih i
poslušan, i brzo sam učio. A njihov je Isus bio tako milostiv, mnogo
milostiviji od nekih naših duhova. Primio me u svoje okrilje i još me
dandanas nije pustio. Za krotkog i blagog mrtvaca ima poprilično čeličan
stisak!
- Što se onda zbilo?
- Šaman koji me podučavao prije svećenika dobro je obavio svoj posao
pa sam iskusio... iskusio sam - kako to Gideon naziva - paralizirajući
unutarnji sukob.
Harry se nasmijao vjernoj imitaciji doktorova govora.
- Uspijeva li vam pomoći?
- Dopušta mi da budem osoba kakva zaista jesam. Ali i to ima svoja
ograničenja. Kupio mi je jedine dvije haljine koje posjedujem.
- Prekrasne su.
 - One su puka krinka, baš kao i odijela koja su mi bila nametnuta u
internatu. A ova jakna i šešir koje mi je kupio nisu ništa doli otmjeni
kostim.
- Zašto se onda ne biste jednostavno vratili... svojem narodu?
- Čak i kad bih ih uspio pronaći, oni me sada više ne bi poznavali. To
je jedna od Gideonovih mudrijih uzrečica, da većina izopćenika progna
same sebe.
- Smatrate li se izopćenikom?
- Zar se vi ne osjećate tako, Harry? Bilo kako bilo, Isus me ionako ne
bi tek tako pustio iz svojeg zagrljaja.
- Znate... Isus je bio mnogo veći revolucionar od ljudi koji podučavaju
u njegovo ime. Nikada se nije oženio. Prijateljevao je s izopćenicima i
nevjernicima. Nigdje u Bibliji ne progovara protiv... vašeg načina života.
- Znam. Pročitao sam sve što je rekao. Zbog čega mi ga se još teže
odreći.
- Što je s ostalima? Pomaže li Gideon njima?
- Pa većina su više žitelji nego pacijenti, rekla bih. Lijek koji im
Gideon pruža zapravo je utočište u kojem se mogu sakriti od gađenja i
kazni. Mabel je pokušala ubiti svojeg supruga.
- Zaista?
- Nije joj pošlo za rukom, no njezin ju je odvjetnik uspio poslati u
umobolnicu i poštedjeti je suđenja. A ovdje, Bruno i ona mogu uživati u
svojem... Postoji naziv za to. - Mali Medvjed zamislio se na trenutak ili dva
pa zapucketao prstima. - ‘Bostonski brak’12.
Nastavili su se voziti u tišini, a Harry je odlučio poštovati njegovu
privatnost, ne postavljajući nova pitanja. Divio se krajoliku, pritom s
užitkom promatrajući vještinu kojom je Mali Medvjed upravljao lijenim
ponijima.
Kada su pristigli u Hinton, Mali Medvjed zaustavio se na pristojnoj
udaljenosti od trgovina. - Ići će najbrže ako sami uđete unutra s popisom -
započeo je - dok vas ja čekam ovdje kod kola. Kada god ja idem po
namirnice, moram čekati pokraj stražnjih vrata, a njima uvijek treba jako
dugo dok me usluže.
- Ne sviđa im se vaše indijansko porijeklo?
Mali se Medvjed nasmijao njegovu pitanju. - Oh, zaboga, pravi ste
Englez. Ne! Ne vole dopuštati Indijancima da rukuju bjelačkom hranom. A
još im se manje sviđa što se izražavam poput anglikanskog svećenika. Ako
ja govoriti loša engleski, oni me ne smatrati drskim. Ali ne mogu igrati tu
igru. Pobrinite se za popis, a ja ću sve prenijeti u kola. Gideon ima otvoren
račun, samo im kao adresu navedite ranč Bethel.
Harry je odnio suhoparan, vegetarijanski popis u malenu trgovinu dok
je Mali Medvjed ostao čekati vani. Dodao je popisu malu kutiju šibica jer
mu je bilo neobično ne osjetiti njihovo šuškanje u džepu prsluka, a nije htio
uzeti one koje je imao u svojoj kolibi. Dobro znajući kakve su male
zajednice, bio je spreman na to da će spomenom Gideona i njegova ranča
neobičnih ljudi zaraditi nekakav komentar ili poprijeki pogled, no to se nije
dogodilo. Ili se trgovac suzdržavao od jezičavog govorkanja do njegova
odlaska, ili je utočištu Bethel pošlo za rukom sakriti od svojih naivnih
susjeda pravu prirodu ljudi koji ondje obitavaju.
Kada su svratili u poštanski ured kako bi poslali pisma i pokupili
pošiljke pristigle za Bethel, učinilo mu se da su ih ondje prisutni ljudi
počastih pogledima, ali ne zbog mjesta s kojeg su došli, već zbog puke
činjenice da je jedan ugledni Englez dopuštao da ga uokolo vozi lijepo
odjeveni Cree, koji je po svim pravilima trebao sjediti otraga u kolima,
skupa s kupljenim namirnicama. Činovnik u pošti promrmljao je nešto
pružajući mu pisma.
- Ispričavam se. - rekao je Harry. - Nisam u potpunosti razumio ovo
posljednje.
- Rekao sam - odgovorio mu je činovnik - da imate prilično nastran
ukus za prijatelje.
Primjedba je Harryja ostavila osupnutim i srditim, no zbunjeno je
isteturao van bez riječi, užarenih obraza, ne smogavši pronaći u sebi
prikladan odgovor. Svojem suputniku nije spomenuo taj posljednji
razgovor.
- I dalje vas muče ružni snovi. - primijetio je Mali Medvjed neko
vrijeme nakon što su se već zaputili natrag.
- Ništa strašno. - odgovorio je Harry.
Mali se Medvjed nasmijao. - Meni ne morate uljepšavati istinu.
Itekako vas muče. Vičete u snu.
- Zaista? Tako mi je žao.
- Tako mi je zao. Pravi Englez! Ne smeta mi. Ionako ne spavam
mnogo. Volim noću šetati posjedom, što je i razlog zbog kojeg vas čujem.
Tajite li stvari od Gideona?
- Ne činim to svjesno.
Mali Medvjed podigao je obrvu. Dosjetke su mu bile prožete
satiričnim, sugestivnim i britkim humorom kakvog je Ursula bila lišena. -
Ali?
Harry se osmjehnuo. - No, no. Je U to zaista u duhu otvorenosti i
sklada zajednice Bethel?
Mali je Medvjed slegnuo ramenima. Energično je zapucketao uzdama,
pokretom zatalasavši sve resice na svojoj jakni od jelenje kože.
- Počinje mi se činiti kako želi čuti isključivo stvari koje bi potvrdile
njegove teorije. - priznao je Harry.
- Barem vam se čini da vas još uvijek čuje. Ponekada kada razgovaram
s njime imam osjećaj da je u potpunosti gluh.
Mali Medvjed povukao je uzde kako bi zaustavio ponije i pružio im
priliku promatrati strvinara dok hipnotičkom preciznosti kruži nad
krošnjama. - Jeste li se borili u ratu, Harry?
- Nisam. - priznao je Harry. - Bio sam pomalo star, a osim toga,
smatrao sam da mnogo više mogu pridonijeti kao farmer.
- Dakle, čovjek kojeg ste ubili... učinili ste to ovdje, u Kanadi?
 Harry ga je prostrijelio osupnutim pogledom, no izraz lica Malog
Medvjeda, nakon što je ponukao ponije da nastave sa svojim lijenim
hodom, bio je tajnovit kao i inače.
- Toliko sam vidovit da ponekad znam uplašiti i sama sebe. - objasnio
je Mali Medvjed dobrohotno.
Harry se pokušao usredotočiti na krajolik kojim su se kotrljali, na
stazu, grmlje, ponije koji su trzali ušima, no jedino što je tog trenutka
uspijevao vidjeti bila su široka ramena i prepoznatljiva glava. - Namjeravao
je uništiti sve. Sve što sam volio. - promrmljao je.
- Recite mi samo je li bio zao?
Harry se zamislio neko vrijeme. - Žao poput zlikovaca iz bajki. -
odgovorio je. - Ali istodobno i dojmljiv.
- Aha. - Mali Medvjed pogledao ga je ovlaš pa se gotovo neprimjetno
osmjehnuo, kao da mu čita nešto s lica. - Nevaljali muškarci koje želiš
poljubiti najgora su vrsta; bilo je dovoljno da uporabi pravi ton glasa i vi
biste spremno razgolitili vrat pred njegovim nožem.
- Nešto takvo, da. - priznao je Harry pa pročistio grlo nakašljavši se,
uznemiren preciznošću i lakoćom kojom je mladić pokraj njega iščitavao
njegove najmračnije porive.
 WINTER

Bili su mladi i uvjereni da će uspjeti na otvorenim Gospodnjim

prostranstvima, na kojima je muškarac bio muškarac.
- Jennie Johnston, A Glance Back13
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

R adeći za Jørgensena, u oblasti koju se nipošto nije moglo nazvati

brežuljkastom, Harry je često znao čuti da se ljudi šale kako su
zapadne prerije tako dosadne i ravne da se čovjek za uzdama kola mora
boriti sa pospanošću, rođenom iz krajnje jednoličnosti krajobraza, no
također je mogao biti miran u spoznaji da će, ako i zakunja, njegovom
konju biti jednako dosadno te neće doći u napast skrenuti s posve ravna
puta dok njegov gospodar mirno drijema.
Harry je između Moose Jawa i Saskatoona svakako vidio prostrane
ravničarske dijelove koji su se uklapali u opis iz pošalice, no kada je ostavio
Battleforde za sobom pa se natovarenim kolima odvezao gotovo pustim
prašnjavim putem prema Cut Knifeu, sa zadovoljstvom je opazio gajeve
zrelih stabala te čak i brežuljak ili dva. Nije baš Derbyshire, rekao je
samome sebi, ali nije baš ni Norfolk.
Posebno mu je u oči upala činjenica da je prostranstvo oko njega, u
usporedbi s područjem na kojem su stanovali Jørgensen i, bilo iznenađujuće
pusto. Tijekom cjelodnevne vožnje mimoišao se tek s četiri druge zaprege.
Većina okolnog zemljišta još nije bila kultivirana, a učinilo mu se da putem
sreće više Indijanaca - pripadnika plemena Cree, kako je netom doznao -
nego Europljana. Ne znajući u kakvoj su fizičkoj formi, bio je zabrinut da
će previše iscrpiti svoje netom kupljene konje. Nabasao je na potok gdje su
se mogli napojiti do mile volje pa odmarati dok je on objedovao, zalivši
ručak bocom mlakog piva kojom je htio proslaviti novostečenu slobodu.
Daleko od podrugljivih pogleda drugih ljudi, proveo je neko vrijeme
razgovarajući s njima i gladeći im njuške, pritom razmišljajući o imenima
koja bi im mogao nadjenuti.
Cut Knife je davao tako malo znakova života da je, onako umoran,
gotovo prošao pokraj njega ne primijetivši ga. Winter je barem imao
željezničku postaju. Cut Knife se sastojao tek od šačice seoskih
gospodarstava te nije imao konačište. Farmer na kojeg su ga uputili bio je
prilično razgovorljiv jednom kada je prevladao iznenađenje koje mu je
priuštio nenadani posjetitelj. Pokazao je Harryju gdje može napojiti konje i
ostaviti ih tijekom noći, pritom mu savjetovavši da stavi stelju pod kola pa
da prenoći pod njima u njegovoj staji, obrazloživši svoj savjet činjenicom
da okolica vrvi lupeškim Indijancima i da bi dobro natovarena kola
predstavljala preveliko iskušenje za ljude koji ne posjeduju bogzna što.
Prošle su tek četiri godine otkako je Cut Knife naseljen, rekao je, no
nadali su se da će uspjeti privoljeti Grand Trunk Pacific da izgradi još jedan
ogranak koji bi ih spojio s Battlefordima, ako radi ničeg drugog onda kako
bi otprema žita i dostava živežnih namirnica iziskivala manji napor. - A u
blizini imamo i brdašce! - nasmijao se. - Pravo brdašce. - Opisao mu je što
se ondje dogodilo kada su Indijanci otpočeli osvetnički pohod tijekom
pobune 1880-ih, braneći svoje žene i djecu od mnogobrojnije vladine
vojske.
Mnogo je bijelaca izginulo, rekao je, sugestivno dodavši da su jednoga
čak i iskasapili. Harryju su detalji njegove priče jasno otkrivali da je uživao
u malobrojnim prilikama kada je mogao prepričavati događaje koje je i sam
doznao tek doselivši se onamo.
Posve nova staja bila je, nimalo začuđujuće, suha kao barut, a slama je
bila prilično svježa. Harry se umotao u obje svoje novokupljene deke pa se,
kako mu je i savjetovano, uvukao ispod kola, uobličivši rukovet slame u
neku vrstu jastuka. Nisu mu bile strane ni mekše postelje ni toplije noći, no
vonj slame imao je utjecaj svojevrsnog narkotika, a blizina njegovih novih,
kršnih, toplih i bučnih konja ulijevala je osjećaj dodatne sigurnosti.
Ustao je u zoru kako bi ih nahranio i upregnuo. Farmer ga je ponudio
šalicom čija i šnitom kruha, kao i privilegijom uporabe nužnika (kojim se
ponosio, jer je bio nov novcat, slično kao i staja), potom mu uz veliku
pompu prenijevši prilično jednostavne upute kako doći do Wintera prije
nego ga je ispratio s imanja.
Prizor koji ga je dočekao na postaji Winter bio je istovjetan onom
kakvom je svjedočio na mnogim naseljeničkim postajama pokraj kojih je
prolazio vlakom na putu prema Battlefordima. Grozdovi ljudi - odreda
muškaraca, naravno - iščekivali su sljedeći vlak koji ih je trebao nekamo
odvesti, ili su iščekivali one koji će sići s vlaka, kako bi s njima mogli
trgovati. Troels je izronio odnekud iz prisutnog mnoštva kako bi ga
pozdravio. Proveo je još jednu noć s Njemicom i izgarao je od želje da s
njime podijeli sve sočne detalje.
Kada su skrenuli prema sjeveru i napustili ono što je jednog dana očito
trebala postati glavna ulica gradića Wintera, prorijedili su se i znakovi
civilizacije, svevši se na raštrkane daščare, šatore i zemljanice, i rijetke
prizore usamljenih poljodjelaca zaokupljenih svojim poslovima u daljini.
Prostranstvo između Moose Jawa i Jørgensen ove farme doimalo se u
potpunosti kultiviranim, prekriveno bilo usjevima, bilo pašnjacima. Ovdje
je, barem prema onomu što je Harry uspio vidjeti vozeći se kolima, utjecaj
bijelog čovjeka još uvijek predstavljao tek neznatnu, površinsku ogrebotinu
na krajobrazu. U usporedbi s Winterom, Moose Jaw moglo se nazvati
velegradom koji se mogao pohvaliti hotelima, knjižnicom, nekoliko crkava,
dostojanstvenom gradskom vijećnicom, i zgradama koje su uglavnom bile
izgrađene od opeke. Čak se i Battleford mogao podičiti dovoljnim brojem
zgrada podignutih opekom da je gradić odisao uvjerljivim ozračjem
trajnosti. Nekoliko građevina koje su zatekli u Winteru bile su drvene,
vjerojatno podignute isključivo onime što su ljudi kolima uspjeli dovući sa
željezničke postaje, i premda ih je većina bila u boljem stanju od bijedne
potleušice koju je Varcoe dijelio sa svojom ženom, u pravilu nisu bile
mnogo veće od nje. Jørgensen ov dom bio je načinjen od drvne građe, no u
usporedbi s onima u Winteru doimao se poput palače; kuća je imala dvije
verande, drugi kat, potkrovlje i podrum. Međutim, kada je Harry to
spomenuo, Troels je objasnio kako, budući da je naselje Winter još
relativno novo, muškarci još uvijek uvelike žive momačkim životom, na
najmanjem mogućem prostoru, pritom se ograničavajući na minimum
udobnosti, sve dok ne dođe trenutak kada će imati čime primamiti buduće
supruge i tako, baš kao i Jørgensen, steći svu raskoš obiteljskog doma.

Teren se postupno uzdizao prema udaljenom grebenu kada je Troels

iznenada skočio s kola. Upotrijebivši Harryjevu novu kosu, prokrčio je put
kroz gustu travu i bujan proljetni korov u potrazi za geodetskom oznakom,
iščitavši s nje broj kada ju je pronašao.
- Da! - doviknuo je. - Tako sam i mislio. Ovo je tvoj novi dom! Gad je
lagao za ogradu.
Usamljeni drveni stup i žičana ograda koja se naizgled utapala u
gustišu prerijske trave bili su jedini tragovi, ali sasvim dostatni da se Troels
da u potragu za geodetskom oznakom. Međutim, istovjetne ograde nije bilo
i sa strane posjeda koja je graničila s putom kojim su došli.
Potjeravši konje s puteljka, zaustavio je kola uz malenu mlaku iz koje
su se životinje mogle napojiti pa ih zavezao za drvo. Potom su se Troels i
on bacili na posao raščišćavanja tla na mjestu gdje su nakanili podići šator,
jedan rabeći kosu, drugi lopatu. Bio je to spor, mukotrpan posao. Trava je
bila tvrdokorna, najsličnija žilavom pješčanom ševaru kakav je rastao na
primorskim pješčanim dinama Engleske. Na svakom su koraku nailazili na
busene tvrdokornog korova ili mladice koje su se očito ponovno ukorijenile
nakon što je Varcoe, tijekom svojeg boravka ondje, obavio nešto što se
okvirno moglo nazvati krčenjem.
Radeći, nabasali su na otužnu olupinu onoga što je Varcoeu služilo kao
sklonište: zgužvano klupko raznolikog drva i platna koje je tijekom netom
minule zime očito popustilo pod teretom snijega. Odvukavši platno u
stranu, pa dovukavši drvo na krpicu kako bi im kasnije poslužilo kao
ogrjev, Harry je pod njim našao komplet posve valjanog, premda već
pomalo hrđavog alata, a najkorisnija alatka u kompletu bilo je svrdlo za
ogradne stupove, što je predstavljalo tek djelomičnu naknadu štete za
Varcoevu prijevaru i lažnu tvrdnju o imanju opasanom ogradom.
Na svoju sramotu, Harry nikada prije nije razapeo šator, čak ni u školi,
pa je bio sretan što uza se ima Troelsa koji je znao što čini i koji je uzeo
stvari u svoje ruke kada su rasprostrli tkaninu pa krenuli zabijati klinove,
naređujući Harryju gdje zadjenuti šiljke i kako pričvrstiti šipke. Kada su
podigli šator uvis i kada je kročio u njega, na trenutak je osjetio
nepomućenu djetinju radost koju je ubrzo istisnula i zamijenila panika
uslijed spoznaje da je ta novonastala, krhka struktura zasad njegov jedini
dom.
 Kao da je osjetio posustajanje njegova duha, Troels je ustrajao u
namjeri da dovuku malenu peć u unutrašnjost šatora pa gurnu njezin limeni
dimnjak kroz otvor u krovu šatora, čvrsto priljubivši rebrastu tkaninu otvora
kožnim remenjem uz dimnjak, kako bi nepovoljne vremenske prilike ipak
ostale s vanjske strane šatora. Podijelili su bocu piva kako bi utažili žeđ
rođenu iz mukotrpna rada te krstili novi dom, a onda je Troels ostavio
Harryja da odvuče svoj kovčeg i torbe u šator pa počne raspakiravati njihov
sadržaj, dok je on otišao provjeriti ogradu kako bi utvrdio istinske razmjere
Varcoeve perfidnosti.
Sastavivši poljski ležaj u jednom kutu, pa ga presvukavši posteljinom,
Harry je u drugom kutu od deka složio ležaj za Troelsa, potom uokolo
prikupivši i odloživši uz peć oveći naramak prilično suhog drva za peć,
nakon čega je naposljetku izašao iz šatora - gdje su sumornost i snažan vonj
novokupljenog nepromočivog platna zaprijetili da će ga savladati - pa uzeo
svoju novu čuturu i kotlić za vodu, i dao se u potragu za potokom iz kojeg
bi mogao zagrabiti vodu prikladnu za piće. Otkrio je ono što je tražio
zaputivši se uzbrdo, malo dalje od šatora, najprije oprezno kušavši vodu, a
onda navalivši na nju halapljivo kada se uvjerio da je čista. (Jørgensen mu
je ispričao mnoštvo užasnih priča o ljudima koji su zaposjeli zemlju
prošaranu isključivo izvorima lužnate vode.)
Zrakom se razlijegao cvrkut ptica. Učinilo mu se da ih je mnogo više
nego je ikad čuo oko Moose Jawa. Razabrao je zvonke, odmjerene zvukove
koje je dotad naučio raspoznavati kao glasanje sjenice. Cvijeća je također
bilo u izobilju. Pomislio je kako će morati naručiti knjigu o botanici kada se
sljedeći put nađe u knjižari. Misao je za sobom povukla spoznaju da nije
vidio poštenu knjižaru otkako je otišao iz Moose Jawa, te kako će proći
možda i mjeseci, a možda čak i godine, prije nego ponovno ugleda nešto
takvo. Možda bi mogao pisati knjižari u koju je odlazio u Londonu.
Napunivši čuturu i kotlić, ustao je pa se osvrnuo oko sebe, obuhvativši
pogledom prerijsku travu koje je potjerala mladice, drveće koje će biti
primoran oboriti, i kamene gromade koje će polugom morati svaliti na
teglenicu kako bi ih konji mogli odvući - naravno, jednom kada bude imao
polugu i teglenicu.
 Troels je, međutim, imao pravo. Harry se osvrnuo oko sebe i sagledao
zemlju kroz prizmu svega što je naučio od Jørgensen a, uvidjevši da
zemljište svakako ima potencijala - bilo je dostatno, ali ne previše
navodnjeno, i dijelom smješteno na blagoj padini okrenutoj ka jugu.
Bio je tu čak i bajkoviti brežuljak prekriven stablima, mjesto na kojem
će, odlučio je na licu mjesta, podići svoj dom. Međutim, unatoč svijesti o
plodnosti neukroćene divljine oko njega, glavom mu se neprestano vrzmao i
drugi prizor, onaj valovitih žitnih polja kakav je viđao na promotivnim
plakatima, a jaz između dva prizora sručio se na njega silinom dostatnom da
mu koljena klecnu, pa se instinktivno primio za obližnje stablo, tražeći
potporu.
Upravo ga je u tom trenutku iznenadila škripa kotača i prizor bijelog
ponija upregnutog u laganu dvokolicu koja se stazom spuštala sa sjevera.
Za uzdama je sjedila vitka žena, lica zakrčenog velom koji ju je štitio od
prašine. Podigla je dlan presvučen rukavicom u pozdrav kada joj je izašao u
susret iz šumarka, pa nakon herojske borbe primorala svojeg živahnog
ponija da se zaustavi.
- Oh! - uzviknula je kada joj je prišao bliže. - Mislila sam da ste
gospodin Varcoe i da ste se napokon vratili. Ali vidim da to nije slučaj.
- Ne. - rekao je. - Žao mi je . Zovem se Harry Cane. Upravo sam
preuzeo njegovu, er...
- Odustao je?
- Da.
- Pa, zdravo. - S lakoćom je skočila sa svoje male dvokolice. -
Donijela sam mu dvije pite, ali čini se da ću ih umjesto njemu ostaviti
vama.
- Oh, kako ljubazno od vas.
- Očito još niste kušali moju branu... - Pružila mu je dvije male, još
tople pite, zamotane u komad smeđeg papira. - Moj brat i ja vaši smo
susjedi. Stavila sam malo šećera u onu s jabukom, kako biste je mogli
razlikovati od one sa zečetinom.
 - A gdje ste? - Osvrnuo se oko sebe, ne ugledavši ništa osim padine,
prerije, drveća i još prerije.
- U onom pravcu. - odgovorila je. - Smjestili smo se na sljedećoj
malenoj izbočini koju ćete s vremenom možda početi nazivati brežuljkom. -
Uperila je prstom. - Ali do nas možete doći slijedeći stazu prema sjeveru pa
skrenuti lijevo kada dođete do prvih vrata u ogradi. Ovdje je susjed
relativan pojam, kao što vjerojatno i sami znate. Ali dobro je da znate gdje
smo ako vam štogod ustreba. Usput, trebat ćete iskopati protupožarni jarak.
Jednom kada doista zatopli. Oko šatora, hoću reći. Za svaki slučaj.
Pogledao je ovlaš u smjeru u koji se ona zapiljila. - Ah. - odgovorio je.
- Hvala vam. Pozabavit ćemo se time sutra. Ili barem ja hoću.
- Pravo je čudo da nismo izgorjeli prošle godine, a prošlo je već
predugo od posljednjeg gadnog požara. Mogao bi svakog trena. Jeste li
ovdje sa suprugom?
- Ne. Ne. Nisam... nisam oženjen. - Otužna istina činila se nekako
vedrijom i smjelijom u tom okruženju. - Bit ću ovdje sam, ali prijatelj mi
pomaže osoviti se na noge. Zapravo mi je on pomogao izabrati i položiti
pravo na ovu parcelu.
Čuvši kako se Troels trapavim koracima probija kroz raslinje pa
ispušta iz ruku nešto što je zazvučalo kao naramak drveta, zazvao je: -
Imamo posjetiteljicu! Damu. Oprostite, ne znam vam ime. - obratio joj se.
- Slaymaker. - odgovorila je. - Petra Slaymaker. - Na svoje
iznenađenje, primijetio je da gleda mimo njega, pogleda ispunjena strahom.
- Pa nije li svijet malen! - uskliknuo je Troels, otresajući mahovinu i
vlati trave sa svojih dlanova i prsluka.
- Gospodine Munck. - uzvratila je glasom koji je napustila i zadnja
trunka topline. - Tko bi rekao.
Kada im se Troels pridružio pa zastao uz njega, Harry je oćutio
mošusni vonj njegova znoja, ali i još nešto, nešto prijeteće, ako je prijetnja
uopće mogla vonjati po nečemu. Gospođica Slaymaker ustuknula je za
korak, položivši dlan na uzde svojeg ponija.
 - Kakvo ugodno iznenađenje. - odgovorio je Troels, a Harry je smjesta
znao da nije bio ni najmanje iznenađen. - Nisam vas vidio mjesecima.
- Godinama. - ispravila ga je. - Napustili smo Toronto prije četiri
godine. Pretvorili ste se u kršna muškarca otada.
- A vi izgledate jednako veličanstveno kao i onomad. Je li vas neki
sretnik..?
- Obrađujem zemlju na farmi, s Paulom. - prekinula ga je.
- Kako se snalazi?
- Ide mu izvrsno, hvala na pitanju. - uzvratila je živahno, pritom
okrenuvši ponija u smjeru iz kojeg je došla.
- Gospođica Slaymaker ljubazno nam je donijela pite. - ubacio se
Harry, osjetivši kako mora reći nešto, bilo što, čime će razbiti nesnosnu
napetost među njima.
Međutim, ona nije bila voljna igrati po pravilima bontona. - Ostajete li
u Winteru dugo? - upitala je Troelsa.
- Samo večeras. - rekao je. - Na istoku me čeka posao kojim se
neodgodivo moram pozabaviti. Mladi Harry morat će se snaći vlastitim
snagama, ali uvjeren sam da će biti uspješniji od Varcoea. Siroti gospodin
Varcoe. No, sada kada sam doznao gdje se skrivate, pomisao na ponovni
posjet kako bih se uvjerio u Harryjev napredak ispunjava me kudikamo
većim veseljem.
Pokušala se osmjehnuti, no na licu joj je zaplesalo nešto što je više
nalikovalo grču. - Drago mi je što sam vas upoznala, gospodine Cane.
Jedino čega se Harry uspio dosjetiti bilo je: - Hvala vam na pitama. -
na što mu je ona uzvratila nervoznim smijehom pa potjerala konja stazom
uzbrdo.
Troels je, primijetio je Harry, nastavio zuriti za njom, usredotočen
poput krvosljednika koji je nanjušio trag.
- Je li spomenula gdje ona i brat imaju farmu? - upitao je.
- Nije. - lagao je Harry.
 Obuzet napetošću netom minulih minuta, nesvjesno je stisnuo pitu sa
zečetinom tako snažno da joj je napukla kora, a tamni mu je nadjev poput
krvi oblio prste.
 DVADESETO POGLAVLJE

P omogavši Harryju proždrijeti pite, Troels je prionuo na kopanje

protupožarnog jarka oko njihova malenog tabora revnošću i odlučnošću
koje je bilo uznemirujuće promatrati. Nije rekao da ga je nešto uznemirilo,
no bilo je to očito. Rekao je samo, lakonski, da je poznavao brata i sestru
tijekom svojeg odrastanja u Torontu te da su se držali nadmeno, smatrajući
se boljima od svojih vršnjaka jer im je otac bio liječnik.
Ton izgovorenih riječi jasno je davao do znanja da dodatna pitanja
neće biti dočekana s oduševljenjem i dobrodošlicom, ali i da u priči postoji
još mnogo toga što taji, a Harry se prisjetio njihova prvog razgovora na
brodu, nekada davno, pa pretpostavio da se zagrijao za gospođicu
Slaymaker - koja mu se nije činila ni najmanje nadmenom, nego tek
samouvjerenom - te da se nije mogao pomiriti s činjenicom da ga je odbila.
Troels je kopao kao da se istodobno pokušava dokazati i kazniti
gospođicu Slaymaker. Uporabili su kolce i uže kako bi označili liniju kojom
će kopati pa je Troels udario u jednom, a Harry u drugom smjeru, dok se
naposljetku nisu sastali s druge strane pravokutnika, u trenutku kada je već
počela padati noć. Troels je bio znojan, ali vidno raspoloženiji.
Harry je uspijevao na njegova podbadanja i pošalice vratiti istom
mjerom, a u nekom je trenutku prionuo na paljenje vatre u peći kako bi im
skuhao kobasice i luk koje su donijeli sa sobom. Potom je Troels izvukao
malenu bocu viskija iz svoje naprtnjače, nehajno pljusnuvši tekućinu u
Harryjevu šalicu, pa su pili u tišini, uskoro osjetivši kako im alkohol udara
u glavu dok su onako skutreni pokraj tople peći sjedili jedan uz drugog na
putnom kovčegu, jer drugog pokućstva jednostavno nije bilo.
Harry mu je bio neizmjerno zahvalan na svemu što je učinio za njega
pa se, onako raznježen i poprilično obnevidio od viskija, nije mogao
suzdržati a da se ne počne zanositi mišlju o tomu kako bi mogli, tad i ondje,
udariti temelje nekakve neobične partnerske zajednice. Kada se Troels
otišao van olakšati, Harry je legao pod deke na tlu, ostavivši ležaj svojem
gostu koji je, kakve god skrivene motive možda imao, na kraju krajeva tog
dana ipak mukotrpno radio za njegovu korist, i to dobrano nakon što je pao
mrak.
Troels se vratio, svukao čizme i utrnuo svjetiljku puhnuvši u nju, pa
prihvatio mjesto na poljskom ležaju bez imalo nećkanja. Neko se vrijeme
nemirno prevrtao u postelji. Ohrabren okriljem tmine, Harry ga je upitao je
li sve vrijeme znao da brat i sestra Slaymaker drže susjednu farmu kada se
već tako zdušno zalagao da Harry položi pravo na ovu.
Uslijedio je trenutak tišine pa tegoban uzdah prije nego je Troels
uzvratio kako neće poreći da je primijetio njihovo prezime na karti, jer je
ipak riječ o tako neobičnu prezimenu, no da je također bio uvjeren kako je
nemoguće da je riječ o istim ljudima, jer za brata nikada ne bi rekao da će
biti dobar farmer.
- Dakle, hoćeš reći da je nalik meni. - odgovorio je Harry potiho, na
što je Munck otpuhnuo.
Uslijedila je tišina koje ja potrajala neko vrijeme, remećena samo
zvucima kotrljanja nagorenih cjepanica iz peći, a onda je Troels
promrmljao: - Spustit ću se dolje pa ti se pridružiti, ako želiš.
Riječi su mu bile tako nerazgovjetne da je Harryju trebala sekunda ili
dvije da se uvjeri kako je upravo to čuo. Uspomena događaja iz hotela u
Moose Jawu smjesta se sručila na njega, vrativši natrag sjećanje na bol
iskustva i osjećaj poniženja koji ga je pratio dugo nakon toga. - Zaista
mislim da to nije tako dobra zamisao. - odgovorio je, glasnije nego je
namjeravao.
Promijenio se, shvatio je, i bio je dovoljno jak da odbije Troelsov
nasrtaj, ako se to pokaže nužnim, pa mu se tijelo napelo, spremno za borbu.
Međutim, drugi ga muškarac nije niti udostojao odgovorom, nedugo nakon
toga zahrkavši i ostavivši Harryja potpuno budnim, udova bolnih koliko od
naporna rada, toliko i od žudnje.
 Probudili su ga cvrkutavo baljezganje poljske ševe i prohladni propuh
pa je prvo što je primijetio bila peć u kojoj se plamen odavno utrnuo, te
širom razgrnut otvor šatora. Troelsa je ugledao vani, propetog na kolima
dok se trsio pogledom prodrijeti iza udaljenog obzora u smjeru u kojem se
nalazila farma brata i sestre Slaymaker. Sinoćnjem dobrom raspoloženju
nije bilo ni traga pa je, onako podbuhao nakon sna, samo šturo rekao da
moraju smjesta poći kako bi uspio uhvatiti vlak za istok.
Vozili su se kolima u tišini sve dok se nisu dokopali malenog naselja u
Winteru, gdje se u iščekivanju vlaka već okupilo mnoštvo ljudi i kola.
- Usuđujem se reći da ću prolaziti ovuda za godinu. - progovorio je
Troels.
- Svakako me dođi obići i provjeriti kako mi ide. - odgovorio je Harry,
uzvrativši na njegovu zlovolju ljubaznošću. - I prenesi moje najsrdačnije
pozdrave Jørgensen ima kada ih ponovno vidiš.
Skinuvši šešir u znak pozdrava Troelsu kada se vlak počeo kotrljati s
postaje, učinilo mu se da su protekli dani predstavljali kušnju koju je
uspješno savladao.

Tijekom sljedećih tjedana potpuno je izgubio pojam o vremenu,

počevši miješati dane u tjednu. Radio bi dok bi sunce obasjavalo nebo, a
kada bi zašlo, povukao bi se na počinak. Nakon što je dvaput greškom u
nedjelju osvanuo pred rudimentarnom trgovinom sitne robe i kućnih
potrepština u Winteru, nabavio je od trgovca sjemenom jednostavan
kalendar na kojem je mogao križati dane kako prolaze. Odbivši dopustiti da
ga puka brojnost i zahtjevnost zadataka pred njime obeshrabre i dotuku,
sastavljao je popise svega što mora učiniti, razbijajući te popise na manje
cjeline. Izgradnja skloništa koje će njega i konje (koje je vragolasto okrstio
imenima Kitty i May, po Winnienim površnim i lakomislenim mlađim
sestrama) štititi od zimske studeni bila je očito presudno važna, no taj
pothvat nije bio toliko prijek koliko krčenje i oranje prvog polja na kojemu
će uzgojiti prvi urod pšenice, ma kako skroman on bio. Ispostavilo se da je
Varcoe opasao samo jednu od četiri strane parcele. Ogradio je stranu koja je
graničila s prostranim prolazom, koji su geodeti ostavili kako bi se ondje
probio put, no gdje se i dalje prostirala djevičanska prerija. Stranu koja je
graničila s postojećim puteljkom tek je trebalo ograditi, a za preostale je
dvije Varcoe vjerojatno prepredeno čekao da susjedi odrade taj dio posla
umjesto njega. A onda se, očito, obeshrabrio, ili mu je ponestalo vremena,
ih mu je žena zavrtjela glavom. Harry je najprije pronašao pozamašnu hrpu
ogradnih stupova odbačenih u visoku travu, a zatim je, zajahavši May,
krotkiju od dviju kobila, i prokrčivši si put na njezinim leđima, pronašao i
drugu hrpu stupova naslaganu na posve valjana kola, skupa s dva kotura
namotane žice i pozamašnim brojem spona u obliku slova U, zapakiranih u
kutiju koja se tijekom zime pretvorila u pulpu.
Dani su se nakon toga pretvorili u rutinu koja je započinjala
svrdlanjem tla pa zabijanjem po pet stupova i razvlačenjem žice među
njima, prije nego bi upregao konje pa se posvetio krčenju i raščišćavanju
tla. Bio je to, baš kao što je naučio radeći kod Jørgensen a, posao koji je
oduzimao mnogo vremena i kojem je najbolje bilo pristupiti metodično.
Trebalo je najprije posjeći iskoristivo drveće pa upregnuti konje i njihovom
snagom pokušati iz tla iščupati panjeve koje nije mogao spaliti, a nakon
toga prionuti na krčenje grmlja i raščišćavanje većih stijena, pa tek onda
pokušati orati.
A pokušati je bila ključna riječ. Oranje se u Engleskoj uvijek doimalo
nečim tako jednostavnim. Konji bi pod oračevim ravnanjem brazdali
jednolične, ravne linije, dok bi plug lakoćom prodirao kroz tlo, prevrćući i
slažući za sobom zemlju u uredne smeđe-crne grebene tako nalik
besprijekornim faldama tkanine. Ovdje je, čak i više nego na Jørgensen ovu
imanju, djevičansko tlo bilo tako gusto prošarano korijenjem da je, čak i
kada bi dostatno raščistio komadićak površine, napredak i dalje bio bolno
spor. Izračunao je da bi tijekom dobrih dana uspjeli prehodati
dostojanstvenih petnaest do dvadeset kilometara, što je u prijevodu značilo
da je preorao nešto više od pola hektara. Kada bi na kraju dana stavio zob
pred konje pa se osvrnuo oko sebe, nastojao je biti zadovoljan postignutim i
ne razmišljati previše o tomu koliko će usamljenom muškarcu s dva konja
trebati da do kraja osvoji posjed od šezdeset pet hektara. Po sumraku bi
brusom naoštrio lemeše pluga što je bolje mogao, premda nije imao izbora
doli jednom tjedno odvesti plug u Winter pa ih ondje dati pošteno naoštriti.
 Tek je tada istinski počeo cijeniti jednostavno zadovoljstvo i luksuz
hrane koju je dotada uvijek netko drugi kuhao za njega, kakvi god bili
njezina kvaliteta i ukus. Slijedeći upute na konzervama brašna i zobi,
naučio si je spravljati kašu s vodom za doručak, a umjesto kruha pekao je
neku vrstu grubo smiješanog, beskvasnog tijesta koje su u tim krajevima
nazivali pogačicama. Obično bi njima pomazao sokove koje bi ispustilo
meso ili bi ih zasladio marmeladom iz druge konzerve.
Sažalivši se nad njime, prodavač u trgovini podučio ga je kako
uštedjeti novac i vrijeme ostavljajući mješavinu svinjetine, suhog graha i
nekoliko glavica luka da se polako krčka na peći, postupno se pretvarajući u
jelo koje je redovito imao priliku jesti kod Jørgensena. Kasnije je tijekom
tjedna mogao vaditi porcije iz lonca pa ih podgrijavati, ili ih čak jesti i
hladne ako bi bio odveć umoran da bi se uzmogao strpjeti dok se peć
zagrije kako bi mogao podgrijati hranu.
Jedini sugovornik bio mu je prodavač u trgovini; naravno, ne
uzimajući u obzir razgovore koje je vodio s konjima dok su pod njegovim
nadzorom radili u polju, a prilikom svojih izleta u civilizaciju, koje je
poduzimao kada bi mu pomanjkalo kruha, graha ih usoljene svinjetine,
zdušno se trudio ne ostavljati dojam nekoga jadnika koji očajnički žeđa za
ljudskim društvom.
Dio koji je raščišćavao i orao sa svih je strana bio omeđen manjim
stablima i prerijskom travom pa je pogled koji se pružao onkraj bio krajnje
ograničen. Međutim, povremeno bi, dok bi ranom zorom podizao ogradu
oko imanja, znao u daljini spaziti drugog farmera, tamnog i bradatog
muškarca koji bi, udubljen u oranje, jednoličnim korakom hodao za
plugom, prevrćući zemlju koja je dotad preorana barem dvaput. Podigao bi
ruku u pozdrav, no drugi bi mu muškarac rijetko uzvratio pa je bilo lako
moguće da ga nije ni vidio. Što se Petre Slaymaker tiče, vidio ju je još samo
dva puta prilikom odlaska u grad ili povratka natrag. Prvi je put prošla
pokraj njega kasom, hitro podigavši ruku presvučenu rukavicom u pozdrav
nakon što ju je on pozdravio dizanjem šešira. Drugog se puta našla u
nekakvoj neprilici sa svojim ponijem pa je on, kao vrsni poznavatelj konja,
zaustavio svoja kola pokraj njezinih i skočio s njih kako bi joj pomogao
izvući oštri kamen koji se životinji zarinuo u kopito. Zahvalivši mu, upitala
je kako se snalazi i je li čuo ikakvih vijesti od svojeg prijatelja, gospodina
Muncka. Stao je objašnjavati da mu Troels zapravo nije prijatelj, no
jamačno se doimao napola ludim uslijed usamljenosti, jer mu se učinilo
kako ona jedva čeka pobjeći od njega, a on ju nije imao namjeru zadržavati.
Zasijavši prvih nekoliko hektara pšenice, što se nije doimalo bogzna
kakvim pothvatom, započeo je raščišćavati dio na blagoj padini, gdje je
namjeravao izgraditi malu kuću, kada se razbolio. Možda je bila riječ o
gripi kojom se zarazio prilikom posjeta Winteru, a možda se otrovao
skuhavši preveliku količinu svinjetine i graha pa ih predugo ostavivši na
sobnoj temperaturi prije nego ih je pojeo.
Jedino što je znao sa sigurnošću bilo je da je jednog jutra na jedvite
jade progutao svoju kašu pa započeo zabijati prvi stup tog dana kada mu je
pozlilo, a kaša se vratila istim putem kojim ju je maločas nasilu nagurao.
Osjećao se bolje nakon što je povratio pa je, odmorivši se nekoliko minuta i
ispravši usta vodom iz čuture, ponovno prionuo poslu. Uspio je podići drugi
stup no potom kao da mu je nešto iznenada isisalo svu snagu iz ruku,
prisilivši ga da ispusti čekić i potraži oslonac u najbližem stablu. A onda je
jednostavno morao sjesti. Rekao je samome sebi da to ne mora biti dugo.
Ako samo nakratko sklopi oči, vrtoglavica će zasigurno minuti.
Nakon nekog vremena, ni sam nije znao koliko dugo, postao je
svjestan da leži na leđima, zapiljen u nebo. Osjećao je dodir mahovine i
grančica na ušima i vratu, te hladnoću rose koja mu je već namočila hlače, i
znao je da bi trebao ustati, no nelagodu vlage i hladnoće kudikamo je
nadjačao osjećaj ugode što ga je vodoravni položaj riješio onog mučnog
kovitlanja u nutrini. I stoga je ponovno sklopio oči.
Mora da je izgubio svijest prije nego ga je nešto primoralo da ponovno
otvori oči. Primijetio je da je svjetlo sada drugačije i da je promjena sa
sobom donijela i nove vremenske prilike. Nebo nad njim bilo je sivo,
uvelike različito od plavetnila koje je posljednji put vidio nad sobom. Kišilo
je. Osjećao je kako mu se voda slijeva niz vrat i pod košulju, ćuteći kako
mu se kapljice snagom tuče počinju obrušavati na lice i ruke. No ni dalje
nije uspijevao smoći snage, a ni volje, da se pomakne. Naprotiv, gotovo je
uživao u osjetu kiše koja mu umiva lice i mekoći tla koje mu pod prstima
postaje spužvasto. Um mu je obuzela primamljiva maštarija da će se, ako
samo ostane posve nepomičan, tlo uskoro otvoriti i primiti ga u svoja
njedra, da će ga ljupka mahovina obujmiti svojim zagrljajem i sakriti od
pogleda.
Ponovno je sklopio oči. Izuzev krajnje iscrpljenosti koja je sa sobom
nosila mrtvilo sna, ovako miran, ovako nepomičan nije bio već mjesecima.
- Hej? Jeste li dobro? Doveo sam vam konja natrag. Bila je... Čujete li
me?
Osjetio je dlan, vreo naspram njegovih mokrih prsa, pa opet otvorio
oči. Kiša je minula, premda su travke i stabla još svjetlucali niskom bisernih
kapi vode, a iz natopljenog tla kao da se izdizala para.
Tamni anđeo skriven iza crvenkaste brade čučao je pokraj njega,
položivši svoj dlan na njegovo srce. Anđelovim je licem na trenutak zaigrao
osmijeh. - Dakle, ipak niste mrtvi. Jeste li pijani?
- Harry nije uzmogao snage za odgovor pa je muškarac približio svoje
lice njegovu i onjušio ga. - Ne. - odgovorio je samome sebi.
- Niste pijani! - Pomaknuo se neznatno unatrag, a dlan mu je napustio
Harryjeva prsa pa se našao na čelu, s kojeg mu je odgurnuo mokru,
slijepljenu kosu, prije nego se primirio na njemu. - Imate gadnu vrućicu.
Morat ću vas odvesti kući. Najbliži je liječnik u Unityju, ali moja je sestra
bolničarka. Neće vam biti nimalo udobno, ali morat ću vas prebaciti preko
vašeg konja. Hajde, ustanite.
Uhvatio je Harryja ispod pazuha pa ga, povukavši ga kao vreću
krumpira, pridigao u sjedeći položaj uz deblo, odakle je mogao vidjeti kako
May spokojno brsti ono malo trave što je još mogla dohvatiti. Potom ga je
pridigao na noge, a Harry se, onako slabašan, srušio na njega u potrazi za
osloncem, nakratko oćutjevši toplinu njegova tijela, ugodnu nakon vlažne
studeni tla, te nanjušivši na njegovoj koži mirisnu mješavinu dima i začina.
Potom ga je muškarac uprtio preko svojih ramena, odande ga strovalivši na
Mayjina široka leđa.
Nije bilo nimalo ugodno klatiti se s konjskih leđa, okrenut trbuhom
nadolje, no onako ošamućenom i obamrlom, toplina koja je kobili isijavala
iz leđa itekako mu je godila. Pridržavajući ga čvrsto za remen, muškarac
mu je podigao jednu nogu uvis pa je prebacio preko konjskih leđa. Harry je
bio uvjeren da će jednostavno kliznuti i strmoglaviti se s konja, no May je,
kao da je nekako znala što se od nje očekuje, prestala pasti pa podigla
glavu, omogućivši mu da se čvrsto primi za grivu s obje strane njezina
vrata, dok je njegov spasitelj, nakon nekoliko psovki uslijed neuspjelih
pokušaja jer je kobila bila visoka, a nigdje u blizini nije bilo ničega što bi
mu moglo poslužiti kao blok za uzjahivanje, naposljetku uspio uzjahati,
pomogavši se nisko obješenom granom za koju se primio. Priljubivši se
tijesno o Harryjeva leđa i obujmivši mu bedra svojima, jednom je rukom
posegnuo oko njega, dohvativši uzde, dok ga je drugom čvrsto pridržavao
uza se. Zacoktao je jezikom kako bi potaknuo kobilu na pokret, pa
promrmljao: - Uskoro smo kod kuće. - Riječi izgovorene tihim, smirujućim
glasom jednako su lako mogle biti upućene i kobili i njezinu vlasniku.
Put, koji je silom prilika morao biti spor, mogao je potrajati od pola
sata do dva. Harry nije imao nikakva osjećaja za protok vremena, gubeći
svijest i vraćajući joj se nebrojeno puta. Njegov ga je spasitelj više nego
jednom obujmio objema rukama kako bi uzde prebacio iz jedne šake u
drugu, mrmljajući da mu je ruka potpuno utrnula. Jašući bez sedla, nisu
smjeh kobilu potjerati brže od lijenog hoda. Mayin trapav i težak kas, koji
bi Harryja uvijek iznova podsjetio na pradavnu Jackovu uvredu u kojoj bi
nekog konja kojeg je liječio u Chesteru usporedio sa sofom na koju su
nakalemljena kopita, u tren oka bi ih obojicu zbacio s njezinih leđa.
U nekom se trenutku spustila i noć, a Harry je, prenuvši se iz sna,
shvatio da mu je tjeme položeno na muškarčevo rame. Vidokrug mu je bio
ispunjen zvijezdama, a jedno mu je uho škakljala muškarčeva brada.
Kada se ponovno prenuo iz svojeg bunila, ugledao je svjetiljku i čuo
ženski glas. Uskoro je shvatio da je ženska figura, koja je sada vodila May
za uzde, bila Petra Slaymaker. - Gotovo sam te u potpunosti otpisala. - rekla
je svojem bratu. - Skoro sam dograbila pušku kako bih bila u stanju obraniti
svoju čast. - Potom se zahihotala.
Nedugo nakon toga pristigli su na imanje Slaymakera, gdje mu je brat
najprije spustio trup na Mayinu šiju. Sestra ga je potom pridržala na mjestu
dok je brat sjahao, a potom su ga zajedničkim snagama spustili s konja pa
unijeli u kuću i položili u postelju. Opazio je zidove obložene daskama i
uramljene slike, a onda je osjetio kako mu netko izuva čizme i svlači mokru
odjeću. Prebacili su preko njega ponjavu, navukavši mu je do vrata. Bila je
sklepana od komadićaka raznovrsnih tkanina, čiji je slabašni miris lavande
neodoljivo podsjećao na ljeto. Petra Slaymaker prislonila mu je svoju
koščatu šaku o čelo pa gurnula toplomjer pod jezik. Čekajući, primila ga je
za zapešće kako bi mu izmjerila puls, koncentrirano se pritom zapiljivši u
svoj sat. Primila je toplomjer pa očitala temperaturu, potom mu usnama
prinijevši čašu vode kako bi mogao piti.
- Imate snažnu vrućicu, gospodine Cane. - rekla mu je. - Paul će se s
prvim svjetlom odvesti na vaše imanje kako bi donio ovamo bilo što iole
vrijedno te doveo vaše drugo grlo. Spavajte sada. Odmarajte.
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

U to vrijeme nije znao reći koliko ga vrućica već drži, no kasnije su mu

rekli daje, prije nego je vrućica počela jenjavati, u stanju bunila i
životne opasnosti proveo dva dana. Dan, noć, vrelina, studen, sve je bilo
zbunjujuće ispremiješano, a um su mu razdirali mračni snovi koji su se
stapali s tlapnjama najavi, gdje su ga progonili već bivši šogor i Troels
Munck, sada saveznici, naoružani puškama i lovačkim psima koje su
nahuškali na njegov trag, goneći ga praznim prostranstvom Cut Knifea,
jedanput prekrivenog dubokim, mjesečinom okupanim snijegom, a drugi
put opaljenim neumitnim suncem. Kako je vrućica malo po malo jenjavala,
a svijest o tomu da ga nitko ne progoni, već skrbi za njega, počela hvatati
korijenje, tako se počelo zametati i prijateljstvo.
Jamačno je mnogo toga izgovorio u bunilu, no prve riječi koje je
svjesno izgovorio iz bolesničke postelje bile su: - Krajnje ste plemeniti i
nesebični.
Petra Slaymaker prala mu je lice i ruke flanelom koji je namakala u
lavor vruće, sapunaste vode. Sapun je mirisao po cedrovini, ili nekom
sličnom krepkom drvetu, nimalo nalik bezličnom, grubom sapunu na kakav
se navikao kod Jørgensena. Zastala je usred čina cijeđenja tkanine. - Oh. -
uzvratila je. - Dobro došli natrag. Nisam nimalo plemenita. Samo krajnje
praktična. Čujete li ovo? - Zapucketala je prstima sjedne strane njegove
glave.
- Da. - odgovorio je.
- A ovo? - Prsti su zapucketali s druge strane.
- Da. - rekao joj je.
- Izvrsno. - uzvratila je. - Znala sam vidjeti slučajeve kada bi ovakva
groznica ostavila čovjeka gluhog sjedne strane. One ste prve noći tako
gorjeli da sam mislila kako ćemo trebati svećenika! Kako se osjećate?
 - Gladno!
Nasmijala se. - I žedno, okladila bih se.
- Da.
- Donijet ću vam malo krepke juhe.
- Najbolje bi bilo da ustanem.
- Radi čega? Trebate li noćnu posudu? Tu je, kraj vas.
- Ne, ali... Čeka me mnogo posla.
- Još neko vrijeme nećete ništa raditi. - uzdahnula je. - Bit ćete
preslabi.
- Ah...
- Paul je doveo vašu drugu kobilu ovamo. Pokupio je vaše stvari u kola
pa ih skupa s kolima dovezao ovamo, čak i ako netko nabasa na vaš šator,
neće vas imati priliku lišiti blaga. Čitate li?
- Da.
- Mogli bismo razmijeniti knjige.
- Izvrsno. Moje su mi već pomalo dosadile.
- Ostavit ću vas da se sami operete do kraja sada kada ste u stanju. I,
hm... - Pogledala je prema noćnoj posudi preko koje je bio prebačen komad
besprijekorno bijele tkanine. - Samo nemojte još pokušavati ustajati. Ili ako
baš morate, činite to polako i krajnje oprezno. Vrtjet će vam se. Bit ću u
blizini. Ovo nije palača.
- Odrekli ste se svoje sobe.
- Ja ne. Moja je soba preko puta. Ležite u krevetu mojeg brata. Paul
noći na kauču.
- To je jako ljubazno i nesebično od njega.
- Itekako jest. Stasit je poput bora.
Winnie je žene koje su bile prekrasne, ali nisu poduzimale ništa kako
bi istaknule svoju ljepotu i hvastale se njome, ili pak nisu imale vremena za
praćenje modnih trendova i održavanje raskošnih frizura, zvala naočitima.
Petra Slaymaker bila je naočita žena. Krasile su je nebesko plave oči i
skladna struktura kostiju, a kestenjastu kosu nosila je spletenu u
jednostavnu pletenicu spuštenu niz leđa. Bilo je bjelodano da pobožno nosi
šešir kada sunce zažeže, jer joj je blijeda škotska put bila gotovo
besprijekorno bijela.
Ostavši sam, Harry je shvatio da je odjeven u prugastu noćnu košulju
drugog muškarca - bratovu, pretpostavio je. Uspio je izbaciti jednu nogu iz
postelje, no nije se mogao u potpunosti osloniti na noge pa je bio primoran
pridržati se za mjedeni okvir kreveta kako bi se mogao poslužiti noćnom
posudom. Urin mu je uslijed dehidracije bio uznemirujuće taman. Napor
koji je bio primoran uložiti kako bi posudu spustio na pod, a da pritom ne
prospe njezin sadržaj, gotovo ga je dokrajčio, pa je bio prisiljen sjesti na rub
kreveta kako bi mogao oprati donju polovicu svojeg tijela. Preplavio ga je
osjećaj neopisive ugode kada je, završivši, prebacio plahte preko kože koja
više nije ljepljiva od grozničavog znoja pa je, unatoč novopronađenoj
znatiželji, utonuo u san prije nego je uzmogao dobro proučiti sadržaj
sobička u kojem se zatekao.
Kada je ponovno otvorio oči, brat je sjedio pokraj postelje,
promatrajući ga svijetlim očima uokvirenim između crvenkastosmeđe brade
i neukroćene kose pune piljevine.- Donio sam vam malo juhe. - progovorio
je. - Ali dobio sam stroge upute da vam je ne dodam dok se ne uspravite u
postelji i tako otklonite svaku opasnost da ćete se opeći njome.
Iz šalice koju je držao kovitlali su se oblačići opojne, mirisne pare.
- Piletina? - upitao je Harry.
- Golub. - odgovorio je. - Sjednite.
Harry se uspravio pa podupro leđa jastucima.
- Rekao bih da se nismo propisno upoznali. - dometnuo je brat.
- Spasili ste mi život.
- Istina, ali... Zovem se Paul Slaymaker. Petrin brat.
- Drago mi je . Harry Cane.
 - Jesu li vas u školi zadirkivali zbog toga?
- Naravno. Zvali su me Uraganko i Vjetrenko. Ja... ne znam kojim vam
riječima uopće zah...
- Popijte juhicu. Donio sam vam i komadić pogačice, ako je uspijete
prožvakati. Rekao bih da je pomalo stara i ustajala.
- Hvala vam. Siguran sam da je sasvim dobra.
- Tiho. Jedite.
Harry je pretpostavio da će ga Paul Slaymaker ostaviti da jede sam, no
taj neobičan mladi čovjek sjedio je pokraj njega dok je jeo juhu i poprilično
suh komad pogačice, namreškavši oči u osmijeh svaki put kada bi im se
pogledi susreli. - Djeca su vas ranije danas promatrala kroz prozor.
Postajete predmetom njihova obožavanja. - progovorio je kada je Harry već
privodio jelo kraju.
- Vaša djeca?
- Ne. Maleni Creeji. Nedaleko odavde nalazi se tabor nepotpisnika
povelje. Gaj na našem posjedu iz nekog je razloga izrazito važan krijskim
ženama. Ljudima u gradu ne bi se svidjelo što ih puštamo da dolaze, ali...
Često odlaze onamo pa povedu sa sobom najmlađe. Unatoč mojem
protivljenju, Petra se svojski trudi podučiti majke čitanju i pisanju. Također
pokušava naučiti njihov jezik. Kaže da je složeniji od starogrčkog. Žene u
crkvi zasigurno je smatraju buntovnicom i vješticom. Užasnute su. Završili
ste? Izvrsno. - Primio je natrag šalicu i tanjurić. - Spavajte sada. Moram se
ponovno prihvatiti oranja. Vratit ću se o sutonu pa mi možete ispričati
ponešto o sebi. Pod pretpostavkom da su sve one stvari koje ste ispričali u
stisku vrućice bile samo suludi snovi.
- Oh, zaboga. Jesam li mnogo govorio?
Paul je ustao. Bio je tako visok da se činilo kako mu kosa dodiruje
strop. Osmjehnuo se onako svisoka, zadirkujući Harryja. - Oh, ne previše.
Ali u jednom ste me trenutku tako čvrsto držali za ruku i ljubili je da sam
bio siguran kako će mi ostati modrica.
- Oh! Oh, tako mi je žao.
 - Ne mora vam biti. Nisam uživao u takvoj laskavoj pažnji otkako smo
napustili Toronto. - odgovorio je. Bio se primoran pogrbiti kako bi prošao
kroz vrata.

***
Nekad tijekom poslijepodneva, Petra ga je posjetila sa šalicom čaja i
đumbirovim keksom.
- Gospodine Cane?
- Oh, molim vas, zovite me Harry. - rekao joj je.
Osmjehnula se samoj sebi. - Otac mi je uvijek ponavljao da se prema
pacijentima odnosim s dodatnim poštovanjem kako bih im nadomjestila
gubitak dostojanstva uzrokovan njihovim stanjem.
- Bojim se da sam sve preostalo dostojanstvo ostavio za sobom u
Halifaxu. - odagnao je njezine bojazni.
- U tom slučaju, smijem li vam postaviti jedno neumjesno pitanje,
Harry?
- Naravno.
Pogled joj je sijevnuo prema prozorčiću na koji je s drveta sletjela
ptica, na trenutak joj odvrativši pozornost. - Zanima me kako ste se
sprijateljili s gospodinom Munckom?
- Ah, ali mi nismo zapravo prijatelji. - rekao joj je. - Upoznali smo se
na brodu i moglo bi se reći da me on na neki način posvojio i pretvorio u
nekakav svoj projekt ili eksperiment. Pronašao mi je posao na imanju
svojeg rođaka nedaleko od Moose Jawa u trajanju od godine i jednog dana,
a onda me doveo ovamo jer je znao za izvrsnu parcelu koja me mogla
dopasti pod uvjetom da brzo djelujem. Zapravo ga se bojim. Ako podbacim
ovdje kao siroti Varcoe, bojim se da će se obrušiti na mene pa mi uzeti
dušu, kao Mefisto.
- Dakle, ipak ste vi, a ne on, u posjedu farme niz stazu?
 - Da.
- I niste... bliski?
- Ne.
Poricanje mu je vratilo mučno sjećanje na vlastito lice zariveno u
hotelski madrac, no razmislivši, shvatio je da je rekao istinu: nije imao čak
ni adresu na koju bi mu mogao pisati.
- Drago mi je što to čujem.
- Rekao je da se poznajete iz Toronta.
- Da. - priznala je, izobličivši usnice u izraz gađenja. - I nisam mislila
da ću ga ikada više vidjeti.
- Vjerojatno i nećete. - pokušao ju je uvjeriti. - Neprestano je u
pokretu. Pretpostavljam da je u proljeće otplovio natrag u Englesku kako bi
doveo ovamo novo leglo lakovjernih štenaca.
Doimala se zbunjenom.
- Imućni mladići, - objasnio je - u potrazi za pustolovinom.
- Muktaši? - rekla je s gađenjem.
- Tako ih zovete?
- Kako drugačije kada parazitiraju na novcu koji im šalju od kuće
umjesto da se uzdržavaju u znoju lica svog?
- Ah. - Doimala se krajnje ozbiljnom pa je dometnuo: - Imam nešto
ušteđevine, ali ne prehranjujem se novcem koji mi šalju od kuće.
Osmjehnula se, gotovo neprimjetno, pa upitala hoće U mu smetati ako
sjedne za klavir malo vježbati.
Rođeni su u Torontu, u obitelji škotskih doseljenika. Otac im je bio
liječnik, krajnje nesebičan i nepraktičan u svojoj neumornoj odanosti
siromasima Cabbagetowna i sirotinjskih četvrti koje su vrvjele
doseljenicima - od kojih su mnoge sa Škotskog visočja protjerali pohlepni
zemljoposjednici, a iz Irske glad - koji nisu imali ni dovoljno sredstava ni
dovoljno pameti da se otisnu u unutrašnjost kontinenta, gdje im se otvaralo
mnoštvo mogućnosti.
Starije dijete, Petra, koja je imala mnogo više zajedničkog s ocem nego
s njihovom uobraženom i vječito nezadovoljnom majkom, upustila se u
izučavanje medicine, postavši bolničarka u svakom smislu riječi osim onom
službenom, dok se Paul, na očevo neprikriveno razočaranje, pokazao
gadljivim i lišenim bilo kakve znanstvene znatiželje i sposobnosti, nalazeći
veće zadovoljstvo u Schillern nego u epruvetama i pipetama. Otac im je
preminuo nepravedno rano, od kolere koju je pokupio ispijajući bogzna
koju šalicu čaja sa zahvalnim pacijentom iz sirotinjske četvrti. Majka je, ne
čekajući ni časa, uplovila u drugi brak s imućnim trgovcem mesom i
gradskim vijećnikom iz Chicaga, kojeg je upoznala na proputovanju južno
od kanadske granice, te se žarko željela riješiti dvaju poprilično uočljivih
podsjetnika da nije baš onako mlada koliko je bojom kose prešutno uvjerila
svojeg zaručnika da jest.
Pokušala ih je privoljeti da odsele u Edinburgh, gdje je imala rođake
koji bi ih primili pod svoj krov, no djeca su se pobunila, oprostivši se od nje
i isprativši je u novi život preko granice prije nego su pronašli skroman,
zajednički smještaj. Petra je počela davati klavirske poduke, a Paul se
upisao na fakultet, gdje je izučavao filozofiju, u nadi da će nakon toga
započeti odvjetničku obuku. No tada ih je snašla nekakva nedaća,
primoravši ih na životni zaokret i novi početak u Winteru.
Nijedno nije bilo voljno mnogo govoriti o tomu. Jednostavno bi
promijenili temu, preskočivši taj djelić obiteljske prošlosti, a Harry, kojemu
ni samome nije manjkalo sramotnih tajni, nije imao namjeru prekapati po
njihovim starim ranama ustrajući na detaljima ili objašnjenju.

Dan je bio zaista lijep, s osjetnom natruhom proljetne topline.

Primamljen smijehom, nakon što se odjenuo i svukao posteljinu s Paulova
kreveta kako bi ga provjetrio, Harry je izašao na verandu, ostavši osupnut
kada je onda zatekao Petru s tri mlade Cree Indijanke. Žene su zadubljeno
kredom prepisivale slova na malene ploče iz kućne radinosti, dok se oko
njih vrzmalo mnoštvo djece različitih dobi, vješajući im se o vratove ih
jurcajući oko obližnjih stabala. Ugledavši Harryja, djeca su se posakrivala,
a razgovor na odsječnom, urođeničkom jeziku zamukao. Ženskim su licima
zavladali izrazi zabrinutosti, sve dok ih Petra nije primirila. Potom je, kao
da želi naglasiti ono što je već rekla, pokazala prema njemu pa na
engleskom izgovorila: - Naš prijatelj Harry.
- Prijatelj. - žene su stale ponavljati dok im je Petra ispisivala riječ na
ploču.
- Naš prijatelj. Moj prijatelj. Tvoj prijatelj.
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

N adahnut primjerom svojih novostečenih prijatelja, Harry je posegnuo

u svoju ušteđevinu kako bi iz Eatonova kataloga naručio kuću uvelike
sličnu njihovoj. Naravno, bio je svjestan da kuća neće doći u jednom
komadu, već da će je dostaviti u obliku montažnih drvenih ploča, prozora,
vrata, podnih dasaka i krovnog crijepa. I premda su gotovi montažni
elementi uvelike ubrzavali proces, dvojici muškaraca trebao bi tjedan ili dva
da čavlima spoje sve dijelove u cjelinu. Paul je unajmio dva željeznička
radnika da mu pomognu podići njegov dom, no uvjerio je Harryja kako je
to i dalje mnogo jednostavnije i brže nego izgraditi tradicionalnu kuću od
balvana, a zidove ovakvoga zdanja moglo se podstaviti vunom radi izolacije
te obložiti zidnim tapetama ili prebojiti po želji. Takvo se zdanje također
dalo lako nadograditi ako bi se za time ukazala potreba.
Čekajući na isporuku, Harry si je dopustio svakodnevno odvojiti sat za
raščišćavanje mjesta gdje će položiti temelje novog doma, odabravši
povišeno tlo koje će mu osigurati dobar pogled na njegovo imanje i koje,
procijenio je, neće biti u opasnosti od možebitnih poplava izazvanih
proljetnim topljenjem snijega. Morat će samo posjeći nekoliko stabala pa će
mu se s jednog dijela imanja pružati pogled na djelić imanja Slaymakera, a
to će im svima, smatrao je, pružiti određeni osjećaj sigurnosti, pritom ne
narušavajući ničiju privatnost. Petra se čak našalila da bi mogli nabaviti
zastavice u boji pa uspostaviti sustav signalizacije.
Ne želeći i dalje kopati manje rupe u tlu, pogotovo nakon što su se
dolaskom lijepog vremena namnožile nesnosne, krvoločne muhe, iskopao je
dugačku i duboku jamu za nužnik na rubu građevne površine - dovoljno
daleko da bude higijenski, a opet ne toliko daleko da se zimi probijanje kroz
dubok snijeg pretvori u pustolovinu. Paul mu je pomogao prekriti rupu
skučenom daščarom šiljata krova, koji su obložili ter-papirom, a sjedalo su
načinili od slomljene gornje plohe stola koji je ispao s kola neke nesretne
doseljeničke obitelji. Improvizirana polica i prozorčić, koji su za potrebe
provjetravanja ugradih u krov, pretvorili su mali zahod u svojevrsna
glasnika civilizacije koja će neminovno doći, premda je bila poprilično
udaljena od njegova šatora.
Razdoblje sjetve pšenice brzo je prošlo, no kada su prve nježne vlati
njegovih usjeva počele klijati iz tla, uz nezaobilazni korov koji je nicao uz
njih, nastavio je ubitačni ritam raščišćavanja tla, preoravanja zemlje i
ograđivanja posjeda. O večeri bi bio previše umoran za bilo što doli hranu i
san, no Slaymakeri su povremeno znali doći po njega kako bi zajedno otišli
u Winter po namirnice, ili bi jednostavno sjeli u vlak pa se uputili nekamo
na jednodnevni izlet, ili ga tek pozvali da im se pridruži za večerom kako ne
bi potpuno sišao s uma. A nedjeljom su svi skupa odlazili u obližnju
anglikansku crkvu, iako je to podrazumijevalo dvosatno drmusanje kolima.
Brat i sestra nisu bili nimalo bogobojazniji od Harryja i sasvim sigurno nisu
bili pobožni luterani poput Jørgensen a, no pretpostavljao je da u crkvu
odlaze iz istoga razloga kao i on, radi podsjetnika na neka druga vremena i
osjećaja spokojstva kojim su ih ispunjavale dobro im poznate riječi
uobičajenih, loše otpjevanih crkvenih himni u pratnji malenog, raštimanog
harmonija. Također, bila je to prilika za upoznavanje ljudi.
Slaymakeri su uvelike bili jednako samodostatni i rezervirani koliko je
i Harry bio sramežljiv pa je među njima postojao prešutan sporazum da se
nikada ne zadržavaju predugo po svršetku bogoslužja, kao i da, koliko je
god to moguće, izbjegavaju crkvena druženja i izlete na jezero Manitou.
No, kao što je Petra primijetila, čak je i u tako malenoj i raštrkanoj zajednici
bilo bolje da te ljudi koliko-toliko poznaju nego da te smatraju čudakom i u
potpunosti izbjegavaju.
Drugi razlog radi kojeg su ga posjećivali bile su knjige. Harry je pisao
knjižari u ulici Piccadilly, u kojoj se prilikom odlaska nije sjetio zatvoriti
račun, pa naručio prijevod sabranih Dumasovih djela za Petru i sabrana
Dickensova djela za Paula, kako bi im zahvalio za njegu pruženu tijekom
bolesti, a koju sasvim sigurno ne bi preživio bez njihove pomoći. Kada su
knjige naposljetku pristigle, brat i sestra posuđivali su mu tomove čim bi ih
pročitali do kraja, zauzvrat posuđujući od njega druge naslove. Dumasovi
romani, krcati svilom, draguljima, mačevanjem i urotama, doimali su se
tako odvojenima od stvarnosti njihovih života da je čitanje bilo poput
kratkotrajnog bijega, no bila je riječ o prilično staromodnom štivu te mu se
iz Petrine reakcije na njih učinilo kako bi bila mnogo sretnija da joj je
darovao nešto malo uzbudljivije.
Uzvratila mu je povijesnim romanima Williama Kirbyja i Johna
Richardsona te pustolovnim maštarijama R. M. Ballantaynea i sličnim
knjigama prema kojima se njihov život u preriji, s Cree Indijancima uvelike
gurnutim na margine i svedenim u šaku jada, i tek rijetke susrete s divljim
životinjama većim od kojota, doimao pitomim i dosadnim.
Upoznavši Winnie, Harry je shvatio da se u ženskom društvu osjeća
lagodnije nego u muškom. Ih je ta spoznaja možda došla nakon sudbonosne
avanture s Browningom. Je li to jednostavno bilo stoga što žene nisu
predstavljale opasnost i iskušenje? Kakvi god razlozi bili, otkrio je da se
Petrin početni oprez prema njemu brzo istopio pa ustupio mjesto iskrenom i
jednostavnom prijateljstvu.
Znala je djeliće njegove prošlosti, da je imao suprugu koja se razvela
od njega radi drugog muškarca i da ga je izjedala tuga uslijed onoga što je u
suštini bio gubitak kćeri, no bila je osvježavajuće lišena uobičajene ženske
prepredenosti i sklonosti prijetvornim igrama, te se činilo kako je činjenicu
da joj se on neće pokušati udvarati prihvatila s osjećajem golema olakšanja.
Bio je to jednostavan odnos, nalik bratsko-sestrinskom, poput onoga koji je
dijelio s George prije nego se njezina naklonost pretvorila u gađenje.
Paula mu je bilo teže pročitati. Činio se lišenim one agresivnosti i
potrebe za natjecanjem kakvu su se čak i u površnim poznanstvima
muškarci osjećali obveznim iskazivati, a za razliku od svoje energičnije i
dominantnije sestre, umio je stvari držati samo za sebe, do te mjere da se
činio povučenim. S druge pak strane, Harry mu je često znao na licu spaziti
osmijeh koji je lako mogao biti podrugljiv. Bio je prilično uvjeren da ga
Paul smatra gradskom budalom. Što je više o tomu razmišljao, to se više,
posve nerazumno, bojao progovoriti u njegovu prisustvu.

Primio je vijest da je njegov dom, to jest njegovi sastavni dijelovi,

naposljetku pristigao na postaju Winter. Bilo mu je jasno da će, čak i s
njegovim većim kolima, proces prijevoza te količine materijala do imanja
iziskivati nekoliko odlazaka u gradić. Nekoliko se zidnih ploča pokazalo ne
samo teškima nego i nezgrapnima za prijevoz. Bio je primoran raščistiti put
do gradilišta kako bi mogao dovesti kola onamo, a da pritom ploče i stupovi
ne zapinju o granje. Kada mu je to konačno pošlo za rukom, izgubio je još
vremena na istovar.
Sve skupa nije ni izbliza nalikovalo na kuću, već više na pilanu u kojoj
je netko detonirao eksploziv. Početna odlučnost nakane da razvrsta materijal
u skupine istovjetnih dijelova počela je kopnjeti kako je dan odmicao, a
njemu počelo nestajati prostora na koji bi mogao uredno slagati materijal.
Upravo se osvrtao oko sebe na blijedom svjetlu sumraka, svjestan da bi
trebao stati pa užgati peć kako bi podgrijao malo bljutavog gulaša, kada se,
začuvši smijeh, okrenuo i spazio Slaymakere kako mu se približavaju s
puteljka na kojem su ostavili kola. Otkrili su mu da su dan proveli u
Battlefordima, otputovavši u oba gradića vlakom, te da su prethodno svratili
i do njega kako bi ga pozvali da im se pridruži, no mora da su došli u baš u
trenutku kada je otišao po novi tovar materijala. Petra je ustrajala u nakani
da mu ostavi nešto sira i hljeb pravog kvasnog kruha - koji im je na takvim
izletima predstavljao pravu poslasticu - potom ga počevši prekoravati što se
uopće pomislio upustiti u pothvat takvih razmjera bez ikakve pomoći, no
Paul ju je zaustavio.
- Možda čovjek želi sve učiniti sam. - rekao je. - Siguran sam da je
posve sposoban za to.
- Nisam. - uzvratio mu je Harry veselo, dometnuvši kako mu nije
ugodno iskorištavati njihovu dobrohotnost više nego već jest.
- Oh, gluposti! - usprotivila se Petra. - Jednog ćeš nam dana vratiti
istom mjerom, vidjet ćeš.
Priznao im je da je bezuspješno pokušao pronaći najamnike pa je
ponudio da će barem platiti Paulu za uloženo vrijeme, jednako kako bi
platio i njima, no nadglasali su ga i po tom pitanju.
- Vratit ćeš mi uslugu, i to pošteno, kada naši usjevi budu spremni za
žetvu. - zajamčio mu je Paul. - I obećavam da te neću platiti ni zrnom
pšenice. - Prije nego su nastavili put svojem domu, pokazao je Harryju na
vrećicu sa smotuljkom preciznih uputa i nacrta zadjenutu za vrata. - Štivo
za čitanje uz logorsku vatru. - rekao je. - I svakako to spremi u zahod ili na
neko suho mjesto gdje miševi neće uspjeti proglodati neki presudni dio...
Izgubio sam stranicu kada sam podizao našu kuću pa sam bio primoran
improvizirati.
Sutradan se pojavio s prvim svjetlom, tegleći za sobom vreću s alatom,
ljestve i spakiran ručak, nastavivši to činiti svaki dan otada, uključujući i
nedjelje, sve dok nisu podigli zidove, uglavili prozore i postavili vrata.
Pomogao je Harryju odmotati ter-papir i razvući ga po krovu, prepustivši
mu zadatak zakivanja podnih dasaka i pričvršćivanja crijepa i žlijebova.
Njihovi šturi razgovori vrtjeli su se gotovo isključivo oko posla koji ih
je trenutno zaokupljao - utemeljenja i sastavljanja drvenog okvira kuće,
podizanja i pričvršćivanja vanjskih zidova te unutarnjih pero-utor pregrada -
a ipak, Harryju se činilo da mu se Paul svakim danom sve više otvara, pa je
počeo cijeniti njegove osorne komentare o onome što rade, njegov cinični
humor na Harryjev račun, shvativši da se sve više veseli njegovu društvu na
način koji Paul sigurno ne bi znao cijeniti, stoga svakodnevno pronalazeći
sitnice kojim će produljiti njihovo druženje.
Jednog neuobičajeno hladnog jutra Paul se pojavio u debeloj flanelskoj
košulji, odbacivši je kada se zagrijao fizičkim radom. Skupljajući stvari na
kraju dana, Harry je pronašao košulju pa je, skupa s alatom, odnio u svoj
šator, namjeravajući je sačuvati od noćne rose. Zavalivši se na poljski ležaj
kako bi nakon uobičajeno jednolične večere malo čitao uz svjetlost lampe,
oćutio je slabašan miris koji je dopirao s košulje, Paulov miris muškatnog
oraščića i dima, pa bez razmišljanja privukao košulju k sebi, onako kako
nikada neće moći privući njezina vlasnika, potom duboko zarinuvši lice u
meku, iznošenu tkaninu.
Bilo je to apsurdno; dječačka zaluđenost koja je u odraslog muškarca
graničila s groteskom, prijeteći ugroziti dva prijateljstva koja su mu svakim
danom značila sve više. Probudivši se na jastuku zaogrnutom košuljom,
brzo se odjenuo, umio i obrijao u ledenoj vodi, kao da bi njezina studen
mogla u njegovu meku prirodu usaditi osjećaj čestitosti i morala, pa odnio
košulju natrag u kostur buduće kuće, dok se na peći u kotliću grijala voda
za doručak. Ostatak dana proveo je neuspješno se trseći pronaći mane koje
bi njegova susjeda učinile manje privlačnim, uzalud tražeći bilo kakve
male, nelaskave detalje koji bi mogli poslužiti kao lijek.

Petrini su dani, baš kao i oni drugih doseljenica, kojih je i dalje bilo
iznenađujuće malo, bih ispunjeni gotovo jednako koliko i dani bilo kojeg
drugog farmera, a u Winteru je morala naučiti obavljati i poslove koje bi u
Torontu prepustila posluzi. I tako je, kao i bilo koja druga žena poljodjelca,
hranila jato kokošiju, muzla kravu i tovila svinju, no uz to je također čistila
kuću, prala rublje i kuhala. Tvrdila je da strastveno mrzi kuhati, a nimalo
nije pomagala činjenica da je posjedovala urođeni kulinarski talent. Budući
da su najbliži liječnici bili u Unityju i Lashburnu, njezine vještine
njegovateljice, za koje je bivala plaćena vrećama brašna ih šećera, jednako
često koliko i ne, bile su izrazito tražene. Sve joj skupa nije ostavljalo
previše vremena za njezinu neobičnu strast - opismenjivanje šačice Cree
Indijanki, koje su je zauzvrat podučavale svojem jeziku te svojstvima
lokalnog drveća i trava. Paul je često znao reći da se ona umjesto njega
trebala upisati na fakultet.
Usprkos pomanjkanju vremena, znala je povremeno svratiti kako bi se
uvjerila u napredak njihova graditeljskog pothvata i počastila ih nevoljko
ispečenim kolačima s marmeladom ili pitama s jajima i slaninom kojima bi
se, Paul se znao našaliti, mogli obogatiti kad bi se ona samo uozbiljila i
počela ih peći u pristojnim količinama. Tog je dana došla poslijepodne,
donijevši Harryju bočicu odbojno jetkog, ali učinkovitog ulja protiv muha
koje su pravile Cree Indijanke, te nekoliko muffina od virdžinijskih
borovnica, lokalnog bobičastog voća koje su je Indijanke naučile skupljati i
ukuhavati. U okolici je raslo nekoliko vrsta lokalnog bobičastog voća,
odreda vrlo cijenjenog, no on ih je tek trebao naučiti razlikovati. Držeći
ravnotežu, uzverala se na dvije podne grede kako bi se divila pogledu koji
će se Harryju pružati s verande. Rekla je da se nada kako Paul ne odabire za
sebe najlakše i najzanimljivije poslove, istaknuvši da će jednom kada sve
bude gotovo morati pozvati sve iz crkve na zabavu povodom useljenja.
- Zaista? - upitao je Harry u panici.
- Ljudi takvo što očekuju. - odgovorila je. - Normalni ljudi, naravno.
Prisustvovali smo nekolicini takvih događaja otkako smo se doselili ovamo.
Nikada ih više ne moraš pozvati ovamo, no taj jedan posjet zadovolji
svačiju znatiželju, dajući im priliku da se uvjere kako nemaš pomodniji
dom i da ti ne ide ništa bolje nego njima, što ljudi jako vole. Mudro bi ih
bilo pozvati prije nego opremiš dom s mnogo pokućstva; ako nemaju gdje
sjesti, neće se predugo zadržati. I momci, niste valjda zaboravili da nas
večeras čeka samački ples na Haysomovu imanju?
Paul je ispustio jauk frustracije.
- Zato sam i ponijela muffine. Nisi mu rekao. - izgovorila je, shvativši
što je na stvari.
- Zaboravio sam. - promrmljao je Paul.
Bacila je na brata odbjegli čavao koji je našla na tlu. - Ne moraš poći. -
obratila se Harryju.
- Itekako mora! - zarežao je Paul. - Ne namjeravam ići sam.
- Nećeš biti sam. Bit ćeš sa mnom, a ja svakako ne mogu ići sama.
- Naravno da ću poći. - ubacio se Harry. - Kako bih to mogao
propustiti nakon ovakvih riječi hvale iz vaših usta?
- Neće biti tako loše, ali obojica morate plesati sa mnom barem
jednom. Tko zna? Možda večer ne završi samo natučenim nožnim prstima,
možda si pronađem bogata muža.
Paul se nasmijao usporenim, sarkastičnim smijehom, zaradivši tako još
jedan čavao koji je poletio prema njemu.
- Idem sada. - obznanila je. - Puštam vas da se vratite svojem
čekićanju, gospodo.

Samački plesovi, koje su svesrdno podupirale lokalne crkve, imali su

za cilj privući žene u novonaseljena područja. Harry je znao čuti Jørgensen
ove kćeri kako ih spominju s čežnjom skrivenom iza krinke prijezira, jer je
Moose Jaw bio dovoljno razvijena zajednica kojoj nije trebalo nešto tako
primitivno.
 Winter i dvije susjedne abecedne postaje, Yonker i Vera, suočavali su
se s problemom svojstvenim naseljeničkim područjima, gdje su muškarci
brojčano nadmašivali žene u odnosu od dvadeset naspram jedan. A,
naravno, većina je tih žena bila ondje jer je već bila supruga nekomu od
doseljenika. Takvi su se plesovi najčešće održavali u crkvenim dvoranama
ili prostranijim učionicama, no Yonker, najbliži grad Haysomovoj farmi, bio
je suviše nov i nerazvijen da bi imao ijedno od to dvoje, pa su Haysomi
razvukli veliko krovno platno preko stupova uz bok svoje staje, načinivši
tako svojevrstan paviljon. Kako su putovi u to doba godine bili prašnjavi,
Petra je pribjegla lukavstvu kojim su se služile i ostale žene, spakiravši
svoju večernju haljinu u torbu kako bi se ondje mogla presvući. Glazbeni
sastav činili su violinist, svirač bendža i muškarac za klavirom koji je
zvučao kao da se drmusao na kolima mnoge kilometre prije nego su ga
dopremili onamo. Ne želeći da ljudi plesom po tlu, koje je bilo suho poput
baruta, uskovitlaju prašinu, Haysomi su se potrudili sklepati čak i drveni
plesni podij. Drvene daske čavlima pričvršćene za kvadratni okvir uvijale
su se i poskakivale pod teretom nogu uz popriličnu buku.
Kada su pristigli onamo, ples je već otpočeo, a Harry se prenerazio
ugledavši na svjetlu svjetiljki obješenih sa štapova oko ruba plesnog podija
muškarce kako plešu s drugim muškarcima. Istini za volju, njihov ples nije
bio onaj prisni, obraz uz obraz, no ipak su se držali za ruke.
Kada je Petra, smrknuta lica, požurila u kuću kako bi se presvukla u
nešto ženstvenije od radnog kombinezona, Paul se okrenuo Harryju pa
rekao: - Hoćete li mi učiniti tu čast?
Harryju je trebao trenutak da shvati što je htio reći, na što se,
pretpostavivši da je riječ o pukoj šali, nasmijao pa im svima donio piće,
budući da mu je drmusanje prašnjavom stazom osušilo grlo. Kada se vratio
s priručnog šanka, postavljenog sjedne strane štale, zatekao je brata i sestru
kako plešu valcer. One sekunde kada je valcer došao kraju, pravo na
sljedeći ples s Petrom, polku, položio je niski muškarac koji ju je zavrtio
onako kako bi razdragani dječak zavrtio vrpcom ukrašenu nagradu,
osvojenu na tomboli.
Paul je našao put do Harryja pa uz svoje strusio i Petrino piće. - Žedan.
- objasnio je. - Morat ćeš joj priskočiti u spas ili će se iscrpsti.
 Jedina žena koja nije plesala bila je sjedokosa glava obitelji koja je
naložila nekomu da joj iz kuće dovuče stolicu, kako bi sjedeći mogla
predsjedati događajem. Plesale su čak i djevojčice, nekontrolirano
lamatajući uokolo svojim pletenicama i pritom pomno pazeći da ih plesni
partneri, veliki poput medvjeda, nehotice ne zdrobe. A ipak, posvuda je i
dalje bilo muškaraca koji su plesali s drugim muškarcima.
Paul je primijetio kako ih gleda.
- Neobičan prizor. - rekao je, osjetivši da mora reći nešto, zabrinut da
se njegovo zatomljeno uzbuđenje ipak uspjelo probiti na površinu u obliku
sveprožimajućeg rumenila.
- Pa, sve je to igra brojki, ako malo razmisliš o svemu. Kada bismo svi
čekali na partnericu, bilo bi mnogo ljudi koji samo promatraju, a malo tko
na plesnom podiju. Jadne bi žene iscrpili do besvijesti i bile bi primorane
ostati do zore kako bi svima pružile priliku zaplesati.
Polka je završila, a nakon nje najavljen je Dashing White Sergeant14 -
što je bio razuman izbor, jer je u tom plesu svaka žena imala dva partnera.
Petra je požurila k njima, zajapurena lica i ozarenih očiju.
- Spasite me! - prosiktala je.
- Jesi li za piće? - upitao je Harry. - Malo svježeg zraka. Malo
hladetine?
- Želim plesati. - odgovorila je. - Ali ovaj put s ljudskim bićima. -
Primila ih je za ruke pa obojicu odvukla na podij kako bi se pridružili
drugom tercetu.
Kružeći natiskanim malenim plesnim podijem, naletjeli su na nekoliko
posve muških terceta, upustivši se u ples sa svima. Muškarci bi Petru
odreda pozdravili usklikom oduševljenja, kao da štuju njezinu ženstvenost,
a Harry se zapitao kako se ona uslijed toga mora osjećati.
Kada je ples došao kraju i kada su jedni druge nagradili pljeskom,
Paula je zgrabila stasita mlada žena iz crkve, a Harry je odlučno zahtijevao
od Petre da malo predahne. Povukli su se u stranu, promatrajući Paula kako
se dezorijentirano vrti.
 - Teško je - priznala je - uz toliko muških parova. Haljine su poput
kakva putokaza koji te navodi u koju se stranu okrenuti. - U nekim
zabačenim zajednicama, barem je tako čula, gdje još uvijek nije bilo žena
među naseljenicima, no gdje se ljudi svejedno nisu mogli odreći
zadovoljstva koje je nosio ples, muškarci koji bi odabrali prilikom plesa
preuzeti žensku ulogu znali su se opasati pregačom ili bi svezali maramu
oko glave kako sudionicima plesa koreografija ne bi postala zbunjujuća.
Dok su promatrali, dva su muškarca, oba izrazito pristali, prišli Petri,
jedan po jedan, kako bi je rezervirali za sljedeća dva plesa. Ozareno se
osmjehnula Harryju. - Trebala sam ponijeti nešto što bi mi poslužilo kao
plesna kartica. - rekla je.
- A ja sam naivno pomislio kako ovo smatraš još jednom zamornom
dužnošću koju si primorana odraditi.
- Alija volim plesati.
- Mislio sam da prezireš romanse i ovakve bračne tržnice.
- Ovo je posve neromantično. - podsjetila ga je. - Samo dobra
tjelovježba, i to kudikamo zabavnija od pečenja mufjina na vruć dan. Ali
imaš pravo, valjda je ugodan osjećaj znati da te cijene i trebaju.
Njezin sljedeći partner vrzmao se oko njih, očito strahujući da bi je
Harry mogao pokušati preoteti od njega. Harry se povukao u sumrak.
Unatoč priprostosti glazbe i još većoj priprostosti plesača i njihovih
nogu koje su tupo udarale po improviziranom podiju, mjesto je, sa
svjetiljkama i jarkim, šarenim zastavicama koje su, nanizane na špagu,
bridjele na toplom zraku, uskovitlanom pokretima razdraganih plesača,
odisalo nekim neodređenim šarmom. Prostranstvo obzora, koje se danju
znalo doimati nesmiljenim, noću se činilo pitomijim i privlačnijim, a još se
uvijek nije mogao prestati diviti blještavilu zvjezdanog neba nad prerijom,
nerazvodnjenog jarkim svjetlima civilizacije.
Neko se vrijeme besramno držao po strani, uživajući u mirisima i
tmini, no potom je prestrašio starca koji se, olakšavši se u grmlju, vraćao na
zabavu, pa je i sam slijedio starčev primjer. Isprva nije uspio uočiti nijedno
poznato lice, pa ga je ponovno obuzela sramežljivost. Da je kojim slučajem
onamo došao sam, u tom bi trenutku jamačno otišao. Pristigli su i novi ljudi
- maločas je čuo zvuke njihovih konja na puteljku - pa nikomu ne bi
nedostajao. No tada je opazio Petru, koja je plesala s drugim od dvojice
udvarača, a nedugo zatim ugledao je i Paula, koji je u tom trenu također
spazio njega. Paul je na trenutak ponovno iščeznuo u mnoštvu, a onda se
nedugo potom pojavio pokraj njega, nježno ga gurnuvši laktom kako bi mu
dao do znanja da je ondje.
- Itekako uživa. - rekao je Harry, kimnuvši prema Petri.
Nastavili su je promatrati trenutak ili dva. - Oh, prezire svaki trenutak.
- rekao je. - Mučenica koja polaže život pred društvenim normama i
muškom tiranijom. Kako to ne vidiš? - Otpio je gutljaj svojeg pića. - Toliko
joj dugujem da ponekad... - Riječi su ostale visjeti u zraku. Nešto tako tiho
nije mogao čuti u larmi koja je vladala oko njih, no primijetio je kako mu se
ramena polako podižu i spuštaju u njemu svojstvenu dubokom uzdahu.
- Duguješ joj? - upitao je.
- Odrekla se svega kako bi pošla sa mnom. - objasnio je Paul. - Ne bih
dobro prošao bez nje. Pa, snašao bih se...
- Ali bilo bi to životarenje.
Paul se osmjehnuo, kimnuvši glavom. Glazba je prestala. Harry je
podigao ruku kako bi privukao Petrinu pažnju, no tada ju je prvi od dvojice
njezinih udvarača ugrabio za novi ples. Primijetivši da se ogledava u potrazi
za njime, Harry se neupadljivo pogrbio pa sakrio iza kršnih ramena njezina
brata.
- Gospodin od glave do pete. - rekao je Paul.
Harry je prasnuo u smijeh. - Jak gospodin. Pa otac mi je trgovao
konjskim drekom.
Započeo je novi ples. Spori valcer.
- Ovamo, vaše gospodstvo. - rekao je Paul, trseći se izgovoriti riječi
engleskim naglaskom. - Nećete mi ponovno uskratiti to zadovoljstvo. - Prije
nego se Harry uspio oduprijeti, zgrabio ga je za ruke i odvukao na podij.
Okruživalo ih je toliko parova, mahom muških i poprilično pijanih, a većina
ih je bila i krupnija od njega, da je Harry bio svjestan kako ni po čemu nije
upadljiv, no svejedno se nije uspijevao otresti osjećaja da su svi pogledi
upereni u njega. - Nadam se da umiješ plesati natraške. - rekao je Paul. - Jer
ja moram voditi.
- Oh. U školi sam često bio djevojka. - izletjelo je Harryju.
- Doista?
- Hoću reći... - Međutim, nije uspio objasniti da je mislio na sada već
zaboravljene plesne poduke u internatu, a uostalom, Paula objašnjenje nije
pretjerano ni zanimalo. U svojoj je nervozi potisnuo poriv za smijehom i
razgovorom, dopustivši Paulu da ga u usporenim krugovima vodi podijem.
Udisao je njegov miris, koji ga je podsjetio na onu večer kada ga je Paul
onemoćalog spasio pred olujom. Na trenutke je oko njih bilo nagurano tako
mnogo ljudi da bi Paulova kršna prsa udarila u njegova ili im se bedra
međusobno očešala. Glazbu su jedva čuli od topota čizama oko sebe, no dio
plesača pružao je notama glasovnu pratnju dok su se vrtjeli u krug. Petre
nije bilo nigdje na vidiku.
Ćuteći žarenje u obrazima, Harry se borio protiv poriva da pogleda
Paula u oči, držeći umjesto toga pogled oborenim u tlo, kao da se pokušava
pobrinuti da udaljenost među njima ostane primjerena. Kada je ples došao
kraju, pokušao je umaknuti, ali Paul ga je spriječio, rekavši: - Ne tako brzo,
kukavico! - Držeći ga čvrsto za dlan, zgrabio je, kao nekim prešutnim
sporazumom, ruku drugog muškarca koji mu je stajao s druge strane, kako
bi imali tercet nužan za sljedeći ples, Britannia Two-Step15. Diljem podija,
žene su počele zauzimati mjesta gdje su do maločas stajali gotovo
isključivo muškarci, svaka se okruživši dvojicom. Kada su nedugo nakon
što je ples otpočeo naletjeli na Petru, koja je sada imala dva nova plesna
partnera, brat i sestra nasmijali su se jedno drugom, kao da se žele pohvaliti
svojim ulovima.
Ples je nakratko minuo kako bi prisutni mogli prigristi nešto, birajući
među mnoštvom jela koja su uzvanici donijeli sa sobom, nakon čega se
Harry iz predostrožnosti povukao kako netko ne bi primijetio njegovu
neprimjerenu sreću. Vratio se do kola kojima su došli, ostavši sjediti ondje
ogrnut polumrakom te uživajući u frktanju kojim su konji međusobno
razgovarah, dok mu se usplahirena duša malo po malo pokušavala vratiti
nečemu nalik stvarnosti. Paul je već zaplesao s jednom od mladih žena,
ozarenom, samopouzdanom ljepoticom svilenkaste kose koju je obavila oko
glave, u frizuru nalik lovorovu vijencu kakvim su se u stara vremena kitili
pobjednici. Harryju je bilo teško povjerovati da će takav muškarac dugo
ostati neženja, posebice jer će sretnica s njime dobiti i dobro uređenu farmu
i kuću koju je namjestila njegova predivna, snalažljiva sestra.
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE

S ljedeći je dan bio posljednji što mu je trebala Paulova pomoć pri

podizanju kuće, a njegov se susjed dok su radili doimao nesvojstveno
tihim, čak i potištenim. Možda ga je neka djevojka razočarala tijekom plesa,
ili je možda jednostavno osjećao posljedice previše ispijenog piva, no bio je
to prvi put da Harryju nije godilo njegovo društvo. I naposljetku ju je
pronašao, manu za kojom je očajnički traga ne bi li se izliječio, pa je pred
kraj poslijepodneva s olakšanjem i krivnjom stisnuo Paulov dlan i zahvalio
mu na svemu pa ga ispratio. Ponovio je Paulu da svakako računa na njega u
vrijeme žetve. Paul je odgovorio nečim nalik slijeganju ramena, kao da želi
reći kako bi on bio od veće pomoći Harryju nego obrnuto.
Neobičan rastanak ostavio mu je u ustima osjećaj gorčine pa se
sljedeće nedjelje sakrio od Slaymakera kada su ga došli povesti na misu,
učinivši isto i kada je Petra tijekom tjedna došla s jajima, maslacem i
mlijekom koje je ponijela sa sobom kako bi ih s njime trampila za ogrjevno
drvo.
Činjenica da je kuću dovršio vlastitim snagama ispunila ga je
zadovoljstvom. Radio je marljivo i žurno, svjestan da je njegov skromni
nasad pšenice gotovo spreman za žetvu, baš kao i Paulov, i da ga povrh toga
čeka cijeli niz poljodjelskih poslova koje je zanemario. Detaljno uređenje
unutrašnjosti kuće moglo je čekati kratke jesenje dane, pomislio je, no
spoznaja da naposljetku može srušiti svoj mali šator i premjestiti peć i
poljski ležaj u svoj novi dom, na povišeno i suho, ispunila ga je ushitom..
Nije se mogao dovijeka skrivati pa ga je Petra rano jednog jutra s
lakoćom pronašla, slijedeći njegovu ogradu i zvuk malja kojim je zakivao
žicu za stupove. Jedva što ju je pozdravio, iz nje je potekla bujica riječi.
Nervozno je među prstima premetala vezice šešira, pokušavajući ga
namjestiti u ugodniji položaj, pa mu tako otkrivši da je, prilazeći, već
uvježbala sve što mu namjerava reći.
 - Što god da se dogodilo među vama, - riječi su izletjele - nadam se da
ćete to čim prije izgladiti jer ovdje nema dovoljno ljudi da bi si susjedi
mogli dopustiti takve razmirice.
- Nismo se posvađali. - pobunio se.
- A zbog čega onda on hoda uokolo kisela lica?
- Ne znam. - odgovorio je Harry, oslonivši malj o nogu pa primijetivši
da je nije uvjerio. Bila bi izvrsna školska ravnateljica.
- A zašto se onda ti skrivaš od nas?
- Nisam se skrivao. - rekao je, pokušavši razblažiti laž istinom. - Imao
sam mnogo posla.
- Ah. - uzvratila je. - Evo, odmah mi je pao kamen sa srca kad si tako
fino objasnio. - Munjevito se okrenula namjeravajući otići, naizgled
posramljena, no potom se jednako munjevito okrenula natrag kako bi se
suočila s njime, a riječi su joj sada bile protkane emocijama koje više nije
mogla zatomiti. - To je jedino u čemu se, osim u boji kose, nažalost djenuo
na našu majku. Obuzme ga neko... oduševljenje nekim ljudima. Iznenada. A
onda ode predaleko.
- Žao mi je , Petra. - započeo je. - Ja...
Podigla je ruku kako bi ga ušutkala. Bilo je očito da, ako on u tom
trenu progovori, ona neće više moći mučne riječi izbaciti iz sebe. -
Promatrala sam vas neku večer. - započela je - na onom glupom samačkom
plesu, i zabrinula sam se da je sve ponovno započelo, i da je on... - Glas ju
je izdao, a ona se okrenula u stranu, pa ponovno prema njemu, stavši
ponovno vezati vrpce šešira koje je u svojoj nervozi odvezala. - Je li opet
počelo? - zahtijevala je od njega odgovor. - Hoću li biti primorana
ponovno...? Nisam sigurna imam li snage za još jednu selidbu i novi
početak.
- Zašto bi, zaboga, morala? - Nikada je prije nije vidio tako
uznemirenu. - Dođi u hlad i sjedni na trenutak, a ja ću ti donijeti čašu vode.
- Ne treba mi vražja voda. Prestani biti takav Englez!
- Ispričavam se.
 - Ne. Ja bih se trebala ispričati. Oprosti mi.
- Petra!
- Ostavit ću te tvojem poslu. Zbogom, Harry. Zaista mi je žao. -
Udaljila se žurnim korakom, odgurujući grane od sebe, a potom ju je
nekoliko trenutaka kasnije čuo kako požuruje svojeg ponija kojeg je
jamačno bila ostavila vezanog za ogradu.

Tog se poslijepodneva prisilio potražiti Paula. Ponašao se bezbrižno i

srdačno kao i inače, ponovno zahvalivši Paulu na pomoći pri podizanju
kuće te zatraživši od njega savjet u vezi početka žetve i proslave useljenja,
pitajući ga bi li okupljanje bilo bolje organizirati odmah ih kada žito već
bude uskladišteno.
Činilo se da je Paulu drago što ga vidi te nije pokazivao ni trunke
mrzovoljnosti kakvu je iskazivao prilikom njihova posljednjeg susreta.
Podrobno mu je opisao kako izgleda žetva. Žetelicu je već imao. Jedna
osoba trebala je upravljati strojem, a još jedna ili dvoje ljudi prikupljat će
vezane snopove koje stroj ostavi za sobom. Nakon toga preostat će im samo
nadati se da će ih vremenske prilike i dalje dobro služiti dok čekaju na
prilično skupu i nepredvidljivu uslugu neke od putujućih družina
opremljenih parnom vršilicom.
- Mislio sam da sam te nečime naljutio. - promrmljao mu je iza leđa
kada je Harry već bio na odlasku.
- Ne? Zašto bi, pobogu, uopće pomislio takvo što? - upitao je Harry, i
time je cijela ta nesretna zgoda zaboravljena.

Harry je prihvatio Petrin prepredeni savjet pa priredio proslavu

useljenja prije nego je uređenje kućice posve priveo kraju. Osigurati piće
bilo je lako - uredio je da mu pivo i limunadu dostave vlakom iz Unityja -
no mučilo ga je pitanje kako prehraniti uzvanike, sve dok ga Petra nije
podsjetila da će ga svi odreda smatrati nesposobnim neženjom pa će
donijeti pite i kolače. Vikar je najavio proslavu prije nedjeljnog bogoslužja
nakon kojeg ga je nekoliko ljudi upitalo kako doći do njegova imanja. I to
je bilo to.
Osim vlastite svadbe, koje je više bila zabava gospođe Wells nego
njegova, bila je to prva proslava koju je priredio. Ljudi su se odazvali, što
ga je iznenadilo, pa mu postavljali neumjesna pitanja, što pak nije. S
užitkom su ulazili u prostorije u koje više nikad neće kročiti i virili kroz
prozore kroz koje nikad više neće pogledati. Ostavili su za sobom prilične
količine sira, ukiseljenog povrća, džema, te čak i pošten komad slanine.
- Eto! - izgovorila je Petra kad su mahanjem ispratili i posljednje goste.
- Sada znaju da se ni po čemu ne razlikuješ od njih i da nisi ništa
tajanstveniji od bilo koga drugoga pa će te ubuduće ostaviti na miru.
U kući još nije bilo pokućstva, izuzev dvije tvrde stolice, stola i
poljskog ležaja, no niz raznolikih staklenki ukiseljenog povrća i džemova
poredanih na polici učinili su, skupa s komadom slanine obješenim o kuku,
da se kuća doima poput toplog doma.

Žetva se pokazala prašnjavim poslom koji je ostavljao grlo suhim i

sprženim. Petra im se pridružila, neprepoznatljiva u kombinezonu od
trapera, debelim rukavicama i pohabanom slamnatom šeširu široka oboda.
Dan su započeli veselo, mnoštvom dosjetki i komentara, no veselje im je
uskoro splasnulo, a vrućina, muhe i prašina ih ušutkali. Paul je pomoću dva
konja upravljao žetelicom koja je žito kosila pri tlu, a njezin klepetavi
kotač, poput onog vodeničkog, komadićem je špage vezao stabljike u
malene snopove. Harry i Petra skupljali su snopove pa ih slagali u pravilne
stogove udaljene nekoliko koraka, gdje su trebali čekati dolazak vršilaca.
Ponekad bi ih Paul pričekao ako bi morao nadomjestiti potrošenu špagu ili
napojiti konje. No, najčešće su morali pošteno prionuti poslu kako bi ga
sustigli u njegovu postojanom probijanju kroz more pšenice. Konji i
žetelica nisu se mogli previše približiti ogradi pa je Harry, nakon što bi Paul
učinio što je mogao, prošao za njim obodom imanja, koseći preostalu
pšenicu kosom, a Petra bi ga slijedila, mukotrpno skupljajući pokošeno pa
ručno vežući pšenicu, na starinski način, onako kako se to činilo prije nego
im je mehanizacija olakšala život. Dvije mlađe Jørgensen ove kćeri imale su
istu zadaću, a Harry je iznova ostao osupnut koliko je cijeli proces
prikupljanja otkosa, njegova vezivanja i slaganja u stogove prašnjaviji,
svrabljiviji i znojniji nego su Hoghartove idilične slike davale naslutiti. Na
Jørgensen ovoj farmi bilo ih je šestero. Isti posao podijeljen na upola manje
ljudi činio je cijelu rabotu osjetno sumornijom. Međutim, Harry je znao da
je, kao i kod bilo kojeg poljodjelskog posla, tajna u tomu da si ne dopusti
razmišljati o razmjerima posla koji ga očekuje, nego da se jednostavno
mora usredotočiti na komadić tla pred sobom i neposredni zadatak.
Smatrao se prilično snažnim i izdržljivim; svakodnevica mukotrpnog
rada očvrsnula ga je, a od posljedica vrućice odavno se već oporavio. Koža
dlanova svakako mu je prilično odebljala otkako je tek došao u Moose Jaw.
Međutim, žetva je podrazumijevala neprestano sagibanje i podizanje trupa,
nešto što tijekom ostatka godine gotovo i nije radio pa je na kraju prvoga
dana bio toliko ukočen i umoran da je jedva smogao snage naviti budilicu
prije nego se srušio u postelju. Drugog se dana osjetio sposobnim prihvatiti
Petrin poziv da im se pridruži za večerom - gulašem koji su pojeli u tišini -
prije nego su ga njegovi konji, nimalo živahniji od svojeg vlasnika, odvezli
kući. Trećeg se dana, kada se sunce već spustilo nisko, a Petra odvela konje
u stranu kako bi im dala njihovu večernju porciju zobi i vode, Paul okrenuo
prema njemu pa, kao da je to nešto najnormalnije na svijetu i kao da nisu
sve troje posve iscrpljeni, promrmljao: - Jesi li za plivanje?
- Nemam kupaći kostim. - odgovorio je.
- Kao da je to ovdje iole važno. - rekla je Petra, a Paul dometnuo: -
Nisi više u Kensingtonu.
- Namjeravaš li nam se i ti pridružiti? - upitao ju je Harry.
- Uh, ja volim da mi stopala dodiruju dno. - odgovorila je. - Imam
odveć bujnu maštu. Uvijek u najgorem trenutku pomislim da će me par
vilinskih ruku čvrsto zgrabiti za gležnjeve. Samo se vi zabavite. Ja ću nam
podgrijati još malo onoga što je ostalo od jučer.
Harryjev je posjed bio posut širokim, ali plitkim mlakama, savršenima
za ribe nalik pastrvama koje je tek učio pecati, no na Paulovu je imanju
postojala jedna prilično duboka mlaka, smještena u zavjetrini onog istog
pošumljenog brežuljka koji je bio tako važan Cree Indijankama. Štoviše,
upravo su indijanska djeca pokazala Paulu sve čari plivanja u mlaki koja se
gotovo mogla nazvati jezercem.
Harry nije bio osobito dobar plivač - zamasi su mu, lišeni bilo kakve
gracioznosti i samopouzdanja, bili više nalik psećem bućkanju nego pravom
plivanju - jer je nekako uspio propustiti plivačku poduku kakvu su ostali
dječaci dobili tijekom djetinjstva. Umio je plivati nekog vrstom prsnog stila
koji je sam razvio promatrajući druge te čitajući predivno ilustrirane letke,
no nikada ne bi uspio dugo izdržati u vodi. Činilo se da Paulu, koji je
odlučnim korakom prišao obali pa stao svlačiti odjeću na način koji je
Harryja ostavio bez daha, nije niti palo na pamet da bi među njihovim
stilovima moglo biti neujednačenosti. Bilo kako bilo, pomisao na potpuno
uranjanje nakon još jednog dana crnčenja na ljetnoj žezi bila je privlačna
koliko i gotovo savršen krug vode zaklonjen od pogleda zelenilom kojim je
rub mlake bio obrastao.
Stao je odvezivati čizme, pritom se trseći ne gledati u Paula, znajući
prema odjevnim predmetima koje je odbacio na travu pokraj sebe da je ovaj
posve nag.
- Bit će studeno. - rekao je Paul. - Čak i za ovakva vremena. Duboko
je, a sunce gotovo nikada ne udara u njega izravno, osim o podnevu. Tajna
je u tomu da ne ulaziš postupno nego se jednostavno zaletiš i skočiš. Ovako.
Harry je podigao pogled sa svojih napola razvezanih čizama dovoljno
hitro da ugleda Paulovo krupno tijelo kako leti zrakom prije nego su mu
ruke, koje su zbog komično preplanulih podlaktica izgledale kao da su
presvučene damskim večernjim rukavicama, uzburkale površinu vode, a
tijelo ih slijedilo uz glasan pljusak.
Pomislivši kako i njegove ruke jamačno izgledaju jednako smiješno,
požurio je i sam razodjenuli se do kraja, no njegovim se prstima,
umrtvljenim nakon višednevnog skupljanjem pšeničnog klasja, dugmad
košulje i hlača pokazala popriličnim izazovom.
Paul je izronio, kose i brade priljubljenih uz tjeme i lice, pa nekoliko
puta zaveslao rukama, potom se okrenuvši i stavši promatrati. - Divno je
sprati prašinu sa sebe. - izjavio je.
 Harry je iz nekog razloga počeo oklijevati kada je trebao svući donje
rublje.
- Nemaš ništa što već nisam vidio! - doviknuo je Paul. - Sjeti se da
smo te njegovali dok te tresla groznica.
Osjetivši se još smetenijim nakon tih riječi, Harry je jednini sile >vitim
pokretom svukao znojni odjevni predmet pa zakoračio u vodu. Ustuknuo je
pred studeni.
- Ne tako! - viknuo je Paul. - Zaleti se i skoči. Ništa ne brini.
Osjetivši kako ga opet salijeću uspomene na bezbrojna poniženja sa
sportskih terena, doživljena u društvu krupnijih, snažnijih dječaka, Harry se
odmaknuo nekoliko koraka pa potrčao prema vodi i bacio se. Bila je
hladnija nego je očekivao jer mu je tijelo bilo uzavrelo od cjelodnevnog
rada na nesmiljenom suncu. Mlaka je bila jako duboka.
Potonuo je toliko duboko da je, pogledavši gore, uspio vidjeti usporene
kružne pokrete Paulovih nogu, bijele na zelenoj podlozi vode, no unatoč
tomu, Harryjevi nožni prsti nisu dodirnuli mulj ili barske trave dna. Izronio
je hvatajući zrak.
- Tako duboko! - uskliknuo je, a Paul mu je, vjerujući da se muči
održati na površini, dodirnuo rame, što ga je lišilo i ono malo zraka
preostalog u plućima. Dodir njegova dlana bio je topao u studenom
zagrljaju svjetlucave vode.
- Indijanska djeca tvrde da nema dna. Jesi li dobro?
- Hladno. Nisam siguran. Koliko mogu. Izdržati.
- Premršav si, čovječe. Njihove majke vjeruju da ih plivanje ovdje čini
plodnijima.
- Čovjek bi pomislio da će ova hladnoća imati suprotan učinak. Nemoj
mi reći da tebi nije nesnosno hladno?
- Ja sam zapravo vidra. - uzvratio je Paul uz osmijeh pa, pustivši
Harryjevo rame, zaveslao unatrag, na trenutak oslonivši tabane svojih
stopala o Harryjeva prsa kako bi se odgurnuo od njega. Činilo se kao da je s
odjećom odbacio i ljušturu sebi svojstvene zrelosti.
 Unatoč obamrlosti koja mu je ubrzano osvajala udove, Harry se
osjećao oslobođenim okova, kao da su ih tajanstveno jezerce i privatnost
koju je pružalo okolno drveće i grmlje preobrazili u druge muškarce i
prenijeli ih u neko drugo, jednostavnije vrijeme. Na trenutak je pomislio da
bi mogao pogledati Paula u oči bez trunke srama dok je ovaj otplutao na
leđima dalje od njega, svojim velikim nogama lijeno kružeći u vodi, tek
toliko koliko je bilo potrebno kako bi se održao na površini. Uzvrativši mu
pogled, Paul se ozario poput dječaka koji se sprema izvesti mađioničarski
trik, pa izveo akrobatski okret unatrag i nestao u dubini.
Budući da je površina bila posuta otpalim lišćem i odrazima okolne
prirode, Harry nije mogao vidjeti dublje od pola metra ispod površine pa se
prenuo kada je Paul izronio tik iza njega, svojom mu bradom poškakljavši
leđa dok je izranjao. Harry se paničnim, nespretnim zaveslajima okrenuo
kako bi se suočio s njime. Paul se više nije smijao. Lice mu je sada bilo
smrtno ozbiljno.
- Imaš... - rekao je. - Dopusti mi samo... - Potom je posegnuo prema
njemu kako bi mu uklonio vlat trave iz kose. - Zaista se smrzavaš, zar ne? -
upitao je.
Harry je kimnuo, cvokoćući zubima.
- Doći ću za tobom uskoro. Najbolje je mjesto za sušenje na onoj
stijeni ondje. - Paul je pokazao prema kamenoj grdosiji koja je, naizgled
stremeći prema nebu, hvatala posljednje sunčeve zrake, pa ponovno
zaronio.
Pjeneći vodu oko sebe, Harry se dokopao blatne obale pa se iskobeljao
na kopno. Smotavši svoju odjeću u prašnjavo klupko, koje je potom
pridržavao pred sobom, obišao je oko jezera pa se stao uspinjati. Nakon
prohladnog i mekog pljesnivog lišća, kamen mu se pod stopalima doimao
vrelim, isijavajući toplinu koju je skupljao u sebe tijekom dana. Naumio je
ponovno navući na sebe donje rublje, no nije mu trebalo dugo da shvati
kako je još uvijek previše mokar, pa je umjesto toga odlučio sjesti i pokušati
se ispružiti na leđa, rabeći svoju odjeću kao jastuk, no vlastita ga je
golotinja ponovno ispunila nelagodom, primoravši ga da se okrene na trbuh.
Činjenica da tako može uživati promatrajući Paula, dok on postojano kruži
malenim jezercem, pokazala se dodatnom prednošću tog položaja. Plivao je
snažnim, usklađenim pokretima koje Harry nikada nije savladao. Harry mu
se divio što je uzmogao iz sebe izvući energiju nužnu za to, no tada se, s
trunkom gorčine, kao što su to jamačno činili mnogi žeteoci, prisjetio da je
Paul cijeli dan sjedio na žetelici pa je, uslijed prirode svojeg posla, bio
pošteđen beskonačne košnje, te saginjanja i slaganja snopova u stogove.
Kao da mu je pročitao misli, Paul se baš u tom trenutku odlučio
okrenuti na leđa. Harryjeva je glava dotad već virila preko ruba stijene i nije
imao vremena povući je natrag ili skrenuti pogled. Paul je ostao plutati na
leđima, dopustivši kosi da mu, raširivši se po površini vode, poput aureole
uokviri lice, pa mu uzvratio odlučnim pogledom. Zatim se ponovno
okrenuo pa silovitim zamasima zaveslao prema obali. Zgužvao je svoju
odjeću u klupko no nije ga, poput Harryja, pažljivo nosio pred sobom.
Harry je ostao nepomično ležati na trbuhu, pogleda uperenog u daljinu,
no čuo je kako Paul ispušta svoje stvari pa se spušta na stijenu pokraj njega.
Gurnuo mu je rame svojim hladnim, mokrim stopalom. - Griješ se?
- Da. - uzvratio je Harry, ne usudivši se okrenuti na leđa za slučaj da je
njegov užitak u danom trenutku postao odviše bjelodan.
Paul je bremenito uzdahnuo. - Sutra bismo trebali početi žeti tvoju
pšenicu. - rekao je.
- Ono malo što su mi glodavci velikodušno ostavili. - odvratio je
Harry, no nije htio da razgovor ponovno skrene na prinos pšenice i na
vršioce. Barem ne još. Napola se okrenuo prema njemu, podbočivši se
jednim laktom. Paulovi dlakavi listovi bili su mu puke centimetre udaljeni
od lica. - Što je Petra htjela reći? - Izgovorivši riječi, shvatio je da će pitanje
Paulu biti besmisleno. Harryja je razgovor s Petrom toliko kopkao da je na
trenutak smetnuo s uma da Paul nije prisustvovao tom trenutku.
- O čemu govoriš? - Zalazeće sunce tuklo mu je ravno u oči pa je držao
dlan pred licem, spriječivši tako Harryja da iščita izraz s njega.
I tako će prijateljstvu doći kraj, pomislio je Harry. - Rekla je da te ljudi
znaju oduševiti i da stvari znaju otići predaleko. Što je htjela time reći?
 Paul je ponovno uzdahnuo, a Harry se, zaboravivši na čednost,
okrenuo prema njemu kako bi ga mogao bolje vidjeti. - Bilo je očito da joj
je žao što je bilo što spomenula. - dometnuo je. - Vjerojatno nisam trebao
ništa...
- Htjela je reći - prekinuo ga je Paul - da sam sklon učiniti nešto
ovakvo. - Ne skidajući pogleda s Harryjevih očiju, poljubio je onaj dio
njegova tijela koji mu je bio najbliži, a to su igrom slučaja bili Harryjevi
nožni prsti. Harry je osjetio njegovu bradu i nevjerojatnu toplinu usana koje
je skrivala.
- Umrljat ćeš bradu blatom. - promrmljao je.
- Nije me briga. - progunđao je, pa ga još jednom poljubio, ovoga puta
u taban, isprva nježno, no potom, osjetivši Harryjevo prešutno ohrabrenje,
strastvenije, čvrsto mu zgrabivši stopalo objema rukama. Zastao je pa
ispustio Harryjevo stopalo i neznatno se namrštio. Harry je posegnuo prema
njemu. Paul se primaknuo pa ga stao obasipati poljupcima po licu, očima i
otvorenim ustima, pribivši ga uz stijenu, tik do njezina ruba.
Kada je sve bilo gotovo, tek nekoliko trenutaka kasnije, Harryju se u
polumraku učinilo da Paulovo tijelo potresaju nijemi jecaji. Okusio je
njegove suze.
Na brzinu su se isprali u sada crnoj vodi pa, nemajući drugog izbora,
navukli odjeću preko još mokrih tijela. Hodali su natrag u tišini, nestašno se
putem sudarajući, a kada ih je Petra pozdravila i rukom pozvala u kuću,
Harryjevi su zubi cvokotali, koliko uslijed studeni, toliko i uslijed
ushićenja.
 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

S ljedećeg su dana poželi i povezali Harryjev relativno skroman urod

pšenice, ostavši u potpunosti prepušteni milosti i nemilosti putujućih
vršiteljskih družina. Prethodne su godine, otkrila mu je Petra, došli tek jutro
nakon stoje, tijekom noći, napadao prvi snijeg. Nadali su se da će, uza sve
nove farme koje su nicale u okolici, družina biti više i da će ih porast broja
domaćinstava potaknuti da tako zabačeno područje ipak ne ostave za kraj.
Harry je popunjavao vrijeme do njihova dolaska raščišćavanjem
zemljišta, a kako su mu polja još bila prekrivena stogovima klasja pa nije
mogao orati, Paul mu je pomagao. Površinski sloj tla bio je spržen ljetnom
žegom, no upravo ga je suhoća činila podatnijim od raskvašene proljetne
zemlje, olakšavši iskapanje kamenih gromada polugom i spori napredak
plugom, a prizor njegovih prvih stogova klasja na komadićku posjeda koji
su nedavno poželi djelovao je kao moćan poticaj. Harry je ono što se
razvijalo među njima, što god to bilo, oklijevao okrstiti imenom, poučen
iskustvom da novorođenu sreću u stopu slijedi tragedija, pa o tomu nisu ni
razgovarali, gotovo ignorirajući postojanje te stvari koja ga je uslijed takvog
prešutnog sporazuma neodoljivo podsjetila na pragmatične aranžmane
kakvima je znao svjedočiti u školi. Kada bi o kraju dana priveli posao kraju,
jedan ili drugi predložio bi da pođu plivati, i pošli bi, uživajući u hladnoj
vodi čak i više, budući da su dobro znali kako je riječ o pukom preludiju
koji samo odgađa glavni čin. Zagrljaji su im često bili nježni, posebice u
smiraju strasti nakon njezina vrhunca, no nijedan se nije predavao nježnim
riječima. Najveća ljepota bila je u tomu što sve skupa uopće nije tražio.
Prihvatio je činjenicu da ga je sreća itekako pomilovala kada ga je na ovom
zabačenom mjestu spojila s prijateljima. Gorko iskustvo s Hectorom
Browningom naučilo ga je ne tražiti ništa povrh već ponuđenog. Bilo mu je
dovoljno što bi mu se pogled povremeno sreo s Paulovim dok bi radili jedan
uz drugoga. Uživao bi u danom trenutku, koliko god on potrajao. Primijetio
je način na koji nekoliko slobodnih žena u njihovoj crkvi mjerka Paula, a
primijetio je i njegove prijazne odgovore na njihovu pažnju, pa je sumnjao
da će Paul ostati neženja i do sljedeće žetve.
A onda je, jedne nedjelje, Petra dojahala do njegova imanja sama. -
Pokosila ga je ljetna prehlada. - objasnila je. - Pa, kasnoljetna, no kako je
god nazvali, ljudi neće biti sretni ako bude kašljao i kihao po njima u ovo
doba godine. Kako si samo elegantan.
Harry je spustio pogled na sebe. - To je samo moje deblje odijelo. -
odgovorio je. - Učinilo mi se da ćutim studen u zraku.
- Jesen u ove krajeve stiže tako iznenadno. - rekla je pa se spustila uz
njega na klupu koju je postavio na verandu. - Što kažeš da za promjenu
danas preskočimo odlazak u crkvu? Danje tako lijep, a Joela Owena ne
može se ni uz najbolju volju nazvati nadahnjujućim propovjednikom.
- Znaš i sama da me ne treba mnogo nagovarati.
- Oh, izvrsno. - Raskopčala je tamnoplavi sako, poželjevši se
vjerojatno rashladiti nakon jahanja, pa se oslonila leđima o naslon klupe
kako bi pogledom obuhvatila krajolik. - Kad bi Beznadni Varcoe mogao
vidjeti u što si pretvorio ovo mjesto, to bi ga samo dodatno dotuklo.
- Ne bih uspio bez vaše pomoći. I tvoje i Paulove.
- Hm... možda ne ovako brzo. No, u konačnici bi ti ipak pošlo za
rukom.
- Imanje još nije moje.
- Još dvije godine. Sudeći po brzini kojom vas dvojica raščišćavate
zemljište, ne bi trebao imati nikakvih problema. Ah, donijela sam ti jaja.
- Hvala.
- Dobre su nesilice. Palo mi je na pamet da bi i sam mogao ograditi dio
dvorišta i sklepati kokošinjac pa bismo ti mogli nabaviti par kako bi mogao
uzgojiti vlastito jato.
- Ne bi bilo zgorega.
Kao da više ni trenutka ne može podnijeti to besmisleno okolišanje,
jednostavno je izbacila iz sebe ono što ju je mučilo. Svukavši rukavice,
rekla je: - Vidjela sam sve. Jučer. Pokraj našeg jezerca. Jedna od žena,
Wapun, izgubila je svojeg dječačića pa sam ga pošla potražiti onamo,
znajući koliko se voli verati po stablima uz mlaku.
- Ja...
- Vidjela sam vas dvojicu. To želim reći. I niste plivali.
- Oh. - Harryjevim je umom protutnjao kovitlac. Pred očima mu je
ponovno zaigrao prizor istrgnutih stranica spomenara koje Robert baca u
plamen.
- Osjećam se tako budalasto.
- Zašto?
- Harry Cane, zaklinjem ti se pred Bogom, ako ikomu zucneš, uzet ću
pušku i ustrijeliti te u snu.
- Zašto bih ikomu rekao? - Osjećao se ošamućeno. U samo nekoliko
sekundi tijelo mu je potresao niz snažnih emocija, od osjećaja da će svakog
trena izbaciti iz sebe jutrošnji doručak, preko paralizirajućeg straha, do
zapanjenog olakšanja. Je li moguće da je prihvatila sve takvom lakoćom?
- Samo... - Zagladila je svoje jahaće rukavice kao da ih želi utješiti.
- Što?
- Možda bi bilo dobro da se držite zatvorenih prostora? Naš je posjed
zabačen i skrovit, ali indijanska djeca obožavaju to mjesto, a mi im, unatoč
neodobravanju članova lokalne zajednice, nikada nismo zabranili da dolaze
u pratnji svojih majki.
- Naravno.
- Pretpostavljam da ti je ispričao za Toronto? I zašto smo otišli?
- Draga moja Petra, nije mi rekao ni riječi.
Sklopila je oči, možda kako bi se sakrila od blještavila sunca, a možda
od njegova znatiželjna pogleda. Bilo je nemoguće dokučiti.
- Bio je na sveučilištu, - započela je - sretnik je studirao filozofiju.
- Zvučiš pomalo zavidno.
 - Žarko sam željela studirati, mnogo više nego on. Nauka me oduvijek
zanimala, no jedine prilike za učenje koje su mi se pružale bile su kroz
čitanje knjiga i pomaganje ocu. Studirala bih bilo što samo kako bih se
maknula iz obiteljske kuće, dalje od majčina sarkazma i podbadanja u
baršunastim rukavicama. Paul je tijekom odrastanja bio neobičan. Šutljivi
vuk samotnjak koji je obožavao čitati. Majka mu zbog toga nije davala
mira, ponavljajući kako nema ni petlje ni poleta i da ga nijedna djevojka
neće ni pogledati, budući da nikada ne bi podigao pogled s knjige dovoljno
dugo kako bi primijetio što je odjenula. Nije joj, za razliku od mene,
dopuštao da ga uzruja. On je poput tegleće marve - samo obori pogled i trpi
- dok meni redovito uzavre krv pa uzvratim.
- Ti imaš petlje.
- I to poprilično. A gospoda ne vole prkosne dame s petljom.
- Ja ih volim.
- Ti si, Harry Cane, izvor moje velike utjehe. - Odsutno ga je potapšala
po ruci, potom se zapiljivši u stogove klasja i ptice koje su oko njih
skakutale i kljucale. Misli su joj nastavile navirati. - Iznenada se u njegovu
životu pojavio novi prijatelj. Drugi student. Edward Crosbie. Teddy.
Studirao je na drugom fakultetu - pravnom no pjevali su u istom zboru.
Otac mu je bio odvjetnik i parlamentarni zastupnik, i vjerojatno još uvijek
jest, no Teddy je htio, kao i drugi dečki, stanovati u iznajmljenom stanu.
Toliko je često posjećivao naš dom da se majka čak ponadala kako bi moja
malenkost mogla biti povod posjetima. - Nakratko se nasmijala, prisjetivši
se svega. - Bili su poput davno izgubljenih blizanaca koje je život ponovno
združio. Nerazdvojni! Mislim da je Paul bio spreman promijeniti i fakultet,
samo kako bi ga imao priliku češće viđati. Stalno je ponavljao: Teddy ovo,
Teddy ono, Teddy kaže, Teddy i ja. - Uzdahnula je. - Kao što sam ti već prije
spomenula, Paul se lako oduševi ljudima, a u ovom je slučaju potpuno
izgubio kompas. Nije mu niti palo na pamet da bi se nekomu njihovo
prijateljstvo moglo učiniti čudnim ili malo previše strastvenim. Bilo je to u
vrijeme kada nas je majka bezuspješno pokušala poslati u Edinburgh,
otisnuvši se nedugo nakon toga u vrli novi život južno od granice, pa je
barem Teddy mogao dolaziti u posjet Paulu bez straha od njezina
podbadanja i kritiziranja.
 - Je li ti se sviđao?
- Ako ću biti posve iskrena... ne. Ne previše. Zračio je nekom
nervoznom energijom. A obitelj mu je imala novca kao pljeve. Bio je
razmažen, naviknut dobivati što god poželi, i sve je uvijek moralo biti po
njegovom. Bojala sam se da će loše utjecati na Paula, da će mu skrenuti
misli s učenja ili ga gurnuti u dugove. Ali nikada ne bih poželjela... - Riječi
su ostale visjeti u zraku. U blizini je zacvrkutala ptica. Tugaljivo se
osmjehnula. - Dvořákova ptica. Utkao je njezin pjev ujedan stavak svoje
simfonije „Iz novog svijeta“... - Ovlaš je pogledala Harryja kako bi se
uvjerila da još sluša. - Vijest je pronio tvoj prijatelj Troels Munck.
- Nije mi...
- Znaš što želim red. Munck nije studirao, barem ne više. Bio je
primoran odustati nakon prve godine uslijed pomanjkanja sredstava, a
iskustvo ga je ostavilo krajnje ogorčenim. Međutim, i dalje je živio među
njima, vjerojatno pucajući od zavisti.
- Je li prijateljevao s Paulom?
- Nipošto. No upoznali smo se na nekom koncertu dok je još studirao i,
pa ovo će zvučati blesavo i tašto, ali jednostavno nema drugog načina da to
kažem, počeo me progoniti, pokušavajući doći do mene svim kanalima koje
je imao na raspolaganju.
- Laskavo.
- Želiš reći, zastrašujuće. Stekla sam dojam kako je zbog nečega
zaključio da smo imućni, što je bilo daleko od istine, no majka se uvijek
držala pomalo uzvišeno i nadmeno, želeći se dojmiti svakog koga je mogla,
pa je možda zato pomislio da je ona kakva nasljednica ili da nam je otac
ostavio priličan imetak. Bilo kako bilo, očito je smatrao da kao pripadnici
liječničke obitelji predstavljamo... pa ne znam ni sama što. Možda da smo
ipak malo iznad trgovaca i trapera u čijim se krugovima njegova obitelj
kretala. I stoga je odlučio da me želi, iako ja sasvim sigurno nisam željela
njega. Nisam htjela nikoga, a ponajmanje Troelsa Muncka. Međutim, nakon
dva ili tri neizdrživa posjeta, zaprosio me.
 - Odbila sam, ali nije se mogao pomiriti s tim. Bio je ustrajan.
Dodijavao je Paulu. Pisao je čak i našoj majci, koja je naravno bila bijesna
jer joj nisam ništa spomenula, smatrajući da bih trebala zahvaljivati
nebesima što me netko uopće zaprosio. Pisao je i meni. Slao cvijeće i
izvansezonsko voće koje si nije mogao priuštiti. Romantične rime koje je
prepisao bogzna otkud. I stoga sam, onoga jutra kada nam je banuo na
kućni prag, pretpostavila da je došao vidjeti mene. Sakrila sam se u svoju
sobu i dopustila da mu Paul otvori vrata, no izašla sam iz sobe čuvši
Paulovo vikanje. Teddy je popio otrov.
- Je li bio mrtav?
- Ne, hvala Bogu, nije. Da jest, sve bi skupa bilo nemjerljivo gore.
Munck ga je pronašao i spasio mu život. Barem nešto na čemu mu imamo
dovijeka biti zahvalni. Odnio ga je na rukama u bolnicu na dnu ulice, gdje
su znali da ga moraju natjerati na povraćanje.
- Kada smo došli onamo, shvatili smo da je otac maltene postavio
stražare uz njegovu postelju. Ne samo da nam nije htio dopustiti da vidimo
Teddyja, nego je u potpunosti ignorirao Paula. Povukao me u stranu pa mi
ispričao sve. Pronašao je pisma; strastvena, ljubavna pisma. Okrstio ih je
izrazom neprirodna komunikacija. Predstavljala su čvrst dokaz da je
prijateljstvo, kako da se izrazim, preraslo u nešto drugo, uplovivši u
nezakonite vode. Noć prije suočio je sina sa svojim otkrićem, rekavši mu da
to mora prestati i da ga do daljnjeg ispisuje sa sveučilišta.
- Zapravo smo imali vrašku sreću. Da je Teddy uzeo veću dozu, da ga
Munck nije čuo kada se srušio sa stolice... da je Teddy skončao, gospodin
Crosbie sasvim bi sigurno pisma odnio na policiju. Ovako se vodio
isključivo osjećajima srama i gađenja, no zadržao je sve... adute u svojim
rukama. Uvjetovao je šutnju Paulovim odlaskom iz Toronta, po mogućnosti
čak i van države, davši mu mjesec da napusti grad. Ne smije se nikada
vratiti. U protivnom, riskira uhićenje.
- A ti si se odrekla svega.
- Ha, nisam se odrekla ničega. - usprotivila se. - Osim nekoliko
umišljenih polaznika satova klavira, djelomičnog pristupa visokom društvu
čije kriterije ionako nisam zadovoljavala i za koje nisam bila dostatno
bogata, te neželjene pažnje Troelsa Muncka.
- Znao je da ste ovdje. Nabasao je na vaše prezime u Teritorijalnom
katastarskom uredu dok je tražio pogodne parcele za svoju englesku štenad.
- Je li moguće da još uvijek nije odustao?
- Zato me i potaknuo na dolazak ovamo. - otkrio joj je Harry.
- Pa, ovdje barem mogu uperiti pušku u njega kada mu kažem da sam
posve sigurna kako ne želim poći za njega.
- Je li bilo mnogo govorkanja?
- Pitaš me za skandal? Ne. Nesretnikov otac održao je riječ, poslavši
Teddyja nekamo čak i prije nego smo stavili kuću na prodaju, prethodno se
riješivši većine imovine. I dalje imam neke prijateljice iz djetinjstva koje mi
još uvijek pišu. Da su načule kakva „govorkanja“, barem bi se jedna od njih
dovoljno osmjelila pa podijelila to sa mnom. Međutim, njihova su pisma
ispunjena isključivo neiscrpnom zapanjenošću te nemalom zavisti nad
slobodom u kojoj uživam.
Harry se nasmijao. - Jedini siguran i zakonit način na koji ćeš ga
skinuti s vrata je udaja.
Petra je prezrivo frknula. - Čak i kada bi me nešto takvo zanimalo. ..
Nije to tako jednostavno kako prikazuješ. Po tebi je to kao da iz kutije pune
slasnih slatkiša moraš odabrati jedan. I to nakon što si se i sam na plesu
samaca osvjedočio najboljem što ovi prostori imaju za ponuditi.
- Pa... - stao ju je zadirkivati. - Bio je onaj jedan kršnih prsa koji ti je
ljubazno ponudio malo svojeg duhana za žvakanje. Uz njega bi bila posve
sigurna.
 DVADESET PETO POGLAVLJE

V rijeme ih je sljedećih nekoliko tjedana poslužilo pa su stogovi i dalje

bili suhi kada je do njih doprla vijest da su vršioci udaljeni tek dan ili
dva od njih, i da polako napreduju od farmi oko Vere prema onima oko
Wintera.
Uzevši u obzir jednostavnost puteljaka i činjenicu da je pristup
farmama bio kudikamo ograničeniji nego na Jørgensen ovu posjedu, Harry
je očekivao mnogo skromniji aranžman, pa se prilično iznenadio kada je
povorka pristigla. Pogonski motor bio je možda neznatno manji od onog u
Moose Jawu, a mjesto da se kotrljao na vlastiti pogon, vukla su ga četiri
zaprežna konja, no njegovi se moćni čelični kotači nisu činili ništa manje
impozantnima dok su, kotrljajući se, brazdali tlo Paulove farme. Iza motora,
za koji je bio zakvačen, kotrljao se spremnik s vodom. Druga konjska
zaprega vukla je vršilicu - stroj neophodan za odvajanje zrnja s klasja - a
muškarci koji nisu upravljali zapregama sjedili su u velikim natkrivenim
kolima iza vršilice.
Postupak je bio jednako mahnit i kaotičan kakvim ga se sjećao, a
svime je orkestrirao strojovođa čađava lica koji je, zatežući vijke, koristio
priliku za šepirenje pred svitom svojih podanika. A oni su, otkrio je Harry
kada su načinili stanku za ručak, pripadali šarolikom mnoštvu nacionalnosti
- Norvežani, Ukrajinci, Irci, Škoti, čak i Nizozemci - i svi su odreda bili
farmeri, primorani vršidbom zaraditi novac za kupnju materijala, žita ili
stoke za vlastita polja.
Uvidjevši njihovu predanost, Harry je osjetio žalac krivnje zbog svoje
dobre sreće i činjenice da ima dovoljno novca da ne mora zimu provesti u
straćari natkrivenoj ter-papirom ili vlažnoj zemljanici te što je imao
dovoljno ušteđevine da se mogao usredotočiti na svoj posao i ne obavljati
tuđi. Nedugo nakon dolaska onamo, u trgovini je načuo komentare zbog
kojih je postao svjestan da će se morati pošteno oznojiti ako želi steći
poštovanje lokalnog stanovništva i izbjeći sudbinu nekog koga će obilježiti
kao običnog muktaša.
Dok je strojovođa, pokrenuvši pogonski motor, čekao da se parni stroj
zahukta, a njegov pobočnik postavljao vršilicu na prikladnu udaljenost,
pazeći da golemi pogonski remeni načinjeni od platna, koji su dva stroja
povezivali u cjelinu nalik brojci osam, budu idealne napetosti kako se ne bi
niti pregrijali, niti opasno olabavili, ostatak ljudstva odrađivao je svoj
zadatak. Rasporedivši se uz najbliži red stogova, stali su vilama nabacivati
bale na kola, gdje ih je čekao nesretnik koji je bio primoran juriti kako bi ih
stigao dohvatiti i složiti.
Kada su kola bila puna, a dvije mehaničke zvijeri gromoglasno
zarežale pa se pokrenule, jedan je radnik počeo vilama zbacivati bale s kola
na neku vrstu stola, gdje su ih dočekivala dva muškarca, oštrim noževima
sijekući špagu koja je držala klasje na okupu pa ga bacajući u vršilicu. Zrnje
je iz vršilice sukljalo kroz koso položenu cijev, čiji je izlazni otvor bio
postavljen u visini kukova, a kraj kojeg su preostali muškarci čekali u redu
kako bi žito uhvatili u vreće koje su potom morali žurno zavezati pa ubaciti
u teretna kola. Uskovitlana platnena jedra stroja lansirala su bujicu slame
visoko u zrak, tvoreći zlatni vodoskok čije su finije čestice tjerale
promatrače na kihanje. Zlatne su stapke pljuštale na hrpu koju bi dva konja
upregnuta u drvenu grabljalicu povremeno odvukla na veću gomilu.
Užasavajuće priče o pogibeljnim ozljedama koje je često znao čuti
nisu se činile nimalo pretjeranima nakon što bi se čovjek osvjedočio o
prizor u kojem nije manjkalo podivljalih čeličnih kotača, drndavog remenja
koje se okretalo strmoglavom brzinom, i iscrpljenih ljudi koji su skakali
amo-tamo dok su, napola oslijepljeni prašinom, glavinjali uokolo i vilama
prebacivali bale.
Dječaci i djevojčice iz krijskog logora, privučeni onamo bukom i
vrevom, veći su dio dana proveli na rubovima farme, promatrajući prizor.
Harry se nadao da će imati dovoljno zdrave pameti pa ostati na sigurnoj
udaljenosti.
Uz takvu kohortu marljivih radnika, čovjek je lako mogao doći u
iskušenje da im prepusti sav posao, no znajući da vršioci najučinkovitije
obavljaju svoj posao ako se ne moraju micati s mjesta gdje su postavili
stroj, u blizini kuće i vode koja im je bila nužna za rad parnog stroja i
napajanje konja, Paul i Harry odveli su kola na susjedno polje pa odande
doveli usjeve, rasturivši stogove kako bi u visinu mogli naslagati što više
snopova žita prije nego bi, ne usudivši se staviti još, oprezno potjerali kola
natrag do radnika, ne morajući potom dugo čekati na druga kola kojima su
se mogli odvesti natrag na polje pa i njih ondje nakrcati.
Kako je vrijeme bilo lijepo, a vani je ionako bilo prostranije nego u
kući, Petra je poslužila ručak na priručnom stolu, sklepanom od vrata štale,
skinutih sa šarki i postavljenih na prazne drvene sanduke. Cijeli je
prethodni dan bila nabusita, mahnito kuhajući i pekući, a krajnji je rezultat
bila gozba, tako raskošna da je bilo teško povjerovati kako su sve to
spravile ruke bezvoljne kuharice koja na raspolaganju ima samo jednu peć.
Bilo je tu pečene piletine, razlomljene u komade presvučene zlatnom,
hrskavom kožom, vrčeva umaka s lukom, mnoštvo pšeničnih škotskih
pogačica koje su Kanađani nazivali biskvitom, a čiji je okus popravila
dodajući im sir i neku travku nalik timijanu, koju je nabrala u blizini; zatim
su tu bih kotlovi krumpira na maslacu, pladnjevi pečene šunke i mnoštvo
raznovrsnog ukiseljenog povrća. Harry je bio zapanjen, ne samo činjenicom
da je bez trunke pomoći uspjela stvoriti nešto nalik božićnom ručku, nego i
zadovoljstvom kojim su radnici prionuli jelu. Dok su oni tamanili branu,
Petra je odnijela krcat pladanj strojovođinu pobočniku, koji je morao
nastaviti održavati vatru kako bi voda u spremniku ostala vruća, a parni
stroj bio spreman za nastavak rada poslijepodne. Kada ih je zaglušujući,
prodorni zvuk zviždaljke pozvao da se vrate poslu, na stolu su ostale tek
dvije šnite šunke, te pokoji biskvit ili krumpir. Vraćajući se poslu, zasladili
su se raznovrsnim voćnim pitama premazanim šlagom.
- Žena koja dopusti da joj vršioci ostanu gladni ili škrtari na njihovim
desertima jednako je aljkava kao i ona koja si dopusti donijeti dijete na
svijet, a da nema barem metar flanela u kući. Dno kace! - Obznanila mu je
da namjerava i sutradan pred radnike iznijeti istovjetnu gozbu, no i kako će
se nakon toga mjesecima biti primorani zadovoljiti krekerima i džemom.
Radnici su noćili u improviziranom šatoru razvučenom između dvaju
kola. Odreda su se srušili u svoje postelje nedugo nakon sumraka.
Strojovođin pobočnik ustao je malo iza tri kako bi zapalio vatru, potom ih
nesmiljenom signalnom zviždaljkom parnog stroja sve probudivši nedugo
nakon pet. Petra im je poslužila slaninu, hladetinu, kobasice i tvrdo kuhana
jaja (bilo ih je lakše spraviti u većim količinama nego pržena), a Harry se
dovukao do kola pa se pridružio Paulu, osjećajući se kao da cijelu noć nije
oka sklopio. Paul je bio odlučan u namjeri da do podneva dovrše njegova
polja, kako bi vršenje Harryjeve višestruko manje žetve mogli ugurati u
poslijepodnevne sate.
Tijekom noći zapuhao je prohladan vjetar koji je prijetio
nagovještajem hladnijih dana. Zapuši su oko vršilice uskovitlali prašinu,
dohranjujući je skorenim blatom i komadićima pljeve koji su se oslobađali
iz bala kada bi ih radnici vilama bacili s kola, natjeravši vrlo brzo sve
muškarce osim strojovođe, koji je bio ili nadčovjek, ili se gorljivo htio
pokazati boljim od običnih plebejaca u svojoj službi, da zaštite lica prljavim
maramama, nalik onima kakve bi navukli priprosti drumski razbojnici. Sivi
su se oblaci zakotrljali nebom, prekrivši sunce, pa se prizor ljetne radinosti
prijašnjeg dana, koji je gotovo mogao poslužiti kao slika za neki od onih
plakata Teritorijalnog ureda, gdje su Zapadne prerije prikazivane kao mjesto
na kojem žitno obilje samo od sebe pada u otvoreni dlan, prometnuo u
sasvim oprečnu scenu kojoj su odbljesci šiljaka razmahanih radničkih vila
pridavali paklenski ugođaj.
Premda je Harry neprestano stupao na tako postavljenu pozornicu i
silazio s nje, dovozeći kola nakrcana klasjem, pritom prisno surađujući s
radnicima, nije mogao s posvemašnjom sigurnošću reći koliko je duša
radilo za strojovođu, no čak i onako zakrabuljen točkastom maramom,
njihov se neočekivani posjetitelj isticao među mnoštvom, jer je bio za glavu
viši od ostalih. Stajao je navrh gomile neovršenog pšeničnog klasja.
Ugledavši Harryja dok se na praznim kolima udaljavao od stroja kako bi
doveo posljednji tovar prije podnevne stanke za ručak, podigao je ruku u
pozdrav, smjesta se ponovno okrenuvši u stranu pa nastavivši nabadati bale
i bacati ih nesretniku na vršilici, kao da se svim silama trsi poremetiti mu
ritam i natjerati ga na pogrešku. Tako tipično za njega, pomislio je Harry, i
potpuno u skladu s njegovim čudaštvom. Nitko se osim Troelsa ne bi
objeručke prihvatio neplaćena posla među ljudima koje nikada prije nije
vidio, samo kako bi im se nametnuo i dokazao jednakim ili boljim od njih.
Bio je poput nekog svojeglavog najmlađeg sina iz starih njemačkih bajki,
koji se svađa i sukobljava s bilo kim koga susretne, umjesto da ih
jednostavno pozdravi i prijeđe na drugu stranu. Bilo je pravo rudo da nije
već i strojovođu gurnuo u stranu pa mu pokazao kako još učinkovitije
upotrijebiti dostupnu mašineriju.
Harry je gurnuo Paula laktom dok su odmicali poljem, sada koristeći
svaku opravdanu priliku kako bi ga dodirnuo. Paul mu je odgovorio
pogledavši ga svojim snenim zavodničkim pogledom na trenutak.
Crvenkaste kosa i brada bile su mu tako nakićene komadićima slame i
pljeve da je Harry izgarao od želje da ih iščetka prstima. - Izgleda da se
Troels Munck opet vratio. - rekao mu je.
- Ma nemoj. Munck? Što on hoće? Došao se uvjeriti jesi li se kao
Varcoe odao piću i ušao u divlji brak s nekom skvo koja puši duhan? - Paul
se zahihotao vlastitom humoru i nije se doimao ni najmanje zabrinutim
neobičnošću Troelsova nenajavljena dolaska. Ponekad je bio, baš kao što je
njegova sestra jednom prilikom rekla, poput strpljivog i pasivnog vola,
potpuno oprečan Harryju kojega bi zbog svake sitnice noću salijetale crne
misli o stvarima koje se po svoj prilici nikada neće dogoditi. Paul je
objeručke prihvaćao životne blagoslove kada bi ga god život obasuo njima,
dok bi Harry razbijao glavu zasluženošću obilja u kojem uživa, pitajući se
hoće li kasnije morati nekako platiti za njega. Tijekom svih njihovih
susreta, koji su se sada odvijali u privatnosti Harryjeva doma, zamijenivši
tako skrivenu mlaku, Harry mu nije rekao ni riječi od onoga što mu je Petra
povjerila. Što se njihova intimnost produbljivala, to mu se više činilo da s
Paulom ne može razgovarati slobodno i otvoreno.
- Misliš li da je došao vidjeti Petru? - upitao je prije nego je skočio s
kola - bio je njegov red vilama nabacivati bale Paulu koji će ih hvatati.
- Što ti misliš? – Paul je uzvratio protupitanjem, osmjehnuvši se
samome sebi. - Rekao bih da mu je zadnji put sasvim jasno dala do znanja
da ne želi ništa s njime.
Harryja je zabavljalo uspoređivati Roberta Wellsa s Paulom, barem u
toj jednoj stvari. Paula je potajno zabavljalo sestrino tvrdoglavo odbijanje
konvencija romanse i udvaranja - i bračnog sužanjstva koje bi neminovno
slijedilo - te se, u najmanju ruku, doimao ponosnim njezinom smjelošću da
bude drugačija. Suočivši se s istovjetnom pobunom protiv ustaljenog reda
stvari bilo koje od svojih sestara, Robert bi im držao bukvice te ih
prijetnjama pokorio svojoj volji.
Ponovno se pošteno namučivši, Petra je opet spravila slasnu gozbu.
Isprva nije prepoznala Troelsa, onako prašnjavog od posla i skrivena iza
marame i šešira. Kada ga je naposljetku prepoznala, nakon što je odbacio
šešir na travu, uspjela je svoje iznenađenje prikriti srdačnošću, požurivši
postaviti dodatno mjesto za njega i usput ga priupitavši namjerava li se
dugo zadržati u okolici.
Odgovor mu je bio neuobičajeno osoran, pa čak i grub. Nimalo nalik
zatelebanom muškarcu, odzdravio joj je gotovo je ne udostojavši pogledom
pa rekao da je u prolazu na putu ka zapadu, potom zamolivši Harryja da mu
doda krumpire. Petra nije objedovala s muškarcima, pravdajući se
činjenicom da joj mirisi kuhanja zatome tek, a osim toga, bila je i odveć
zauzeta nošenjem lonaca, plitica i vrčeva iz kuhinje i natrag. Sudeći po
onomu što mu je ispričala o njihovoj prošlosti, Harry je pretpostavio kako
joj osornost njezina bivšeg udvarača mora odgovarati kudikamo više od
slijepe zaluđenosti.
Međutim, činilo se da je osornost bila rezervirana isključivo za nju, jer
je Troels vrlo brzo postao srce i duša objeda, ponavljajući im svima koliko
se Paul promijenio od knjiškog moljca kakvog je upoznao za studiranja u
Torontu, nastavivši potom zadirkivati vršioce da ih puka nadnica očito ne
motivira da rade brže. Čuvši da je Harry, uz Paulovu pomoć, već podigao
kućicu nalik onoj kakvom su se dičili brat i sestra Slaymaker, rekao je da će
joj se morati diviti nekom drugom prilikom, jer ga očekuju na farmi
nedaleko Zumbroa, onkraj Yonkera. Još se jedan štenac snašao, rekao je,
pogledavši Harryja i bezdušno se iskesivši.
Kada je Petra iznijela kriške pite, spravljene od lokanih bobica nalik
borovnicama, Troels se više nije činio ljutitim na nju, rekavši da će, ako je
upola dobra okusa kao mirisa, odlazak na večeru koja se sastojala od
zagorjelih beskvasnih pogačica i nedovoljno prokuhane zečetine biti
izrazito težak.
 Veliko jato gusaka proletjelo im je visoko iznad glava, razdvojeno u
dva kraka koja su se spajala u slovo V, pritom ih tugaljivim gakanjem na
svojem putu ka jugu upozorivši na neminovnost dolazeće zime. Dok su se
radnici pripremali za kratki put niz puteljak do Harryjeva imanja, Paul je
sravnio račune sa strojovođom, ustrajući u želji da i Troels uzme nešto za
pomoć koju im je pružio tog jutra, no Danac je to odbio, gotovo se
uvrijedivši.
- Platih ste mi šunkom. - rekao je, potapšavši se po trbuhu.
Rukovao se s Harryjem pa ga otpratio do kola na začelju male
povorke. - Drago mi je da si se snašao. - rekao je. - Malo sam zatečen, ali
drago mi je . - Potom se ponovno iscerio. - Znaš, Varcoe se nije uspio vratiti
kući.
- Je li još u onoj straćari u Battlefordu?
- Mrtav i ukopan. - odgovorio je Troels podigavši šešir. - Budala je
imala tuberkulozu.
 DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

H arryjeva se žetva, za razliku od Paulovih stotina, mjerila tek u

desecima vreća, no prizor popunjavanja priručne spremnice koju je
podigao naslonivši je na kuću, kako bi mu poslužila kao privremena žitnica
dok ne uzmognu prevesti urod do željezničke postaje, nije zbog toga bio
ništa manje zadovoljavajući. Do trenutka kada je platio strojovođi i
njegovim radnicima za uloženo vrijeme i trud, bio je spreman zaspati u
odjeći. Paul mu je, očito jednako umoran, poželio laku noć pa se odvezao
nedugo nakon što su radnici otišli. Ne usudivši se otpočinuti u strahu da bi
mogao zakunjati u stolici, te zabrinut da bi se vrijeme moglo pogoršati,
Harry je nastavio raditi, prenijevši posljednjih dvadesetak vreća na kola pa
ih odvezavši do štale. Relativna tišina, sada kada je neumoljivo zujanje
mašinerije utihnulo, doimalo se poput blagoslova. Prodorni krici čvoraka,
koji su valjda obilježavali svoj teritorij ili činili što čvorci već čine, bili su
sada, kada su se sjenke počele duljiti, jedini zvuci koje se moglo čuti. Ptičji
krici koji su im odgovarali izdaleka dodatno su naglašavali prostranost
pustih polja oko njega. Za razliku od divljeg poljskog cvijeća poput šafrana,
ruža, vučike i ljiljana, koje je njegovu nestručnom oku često nalikovalo
svojim pitomim inačicama iz engleskih vrtova, upravo je ptičji pjev
predstavljao svakodnevni podsjetnik da sada živi na drugom kontinentu.
Jato raznovrsnih pernatih stvorenja sletjelo je na njegovo polje kako bi se
pogostilo prosutim zrnjem ili nesretnim kukcima zatečenim na svježe
otkrivenim dijelovima strništa, no galop konjskih kopita potjerao ih je
natrag u zrak, gdje su ga podsjetila na oblak vjetrom uskovitlane čađe.
Jahač je bio zakriljen šeširom i ogrnut kaputom, kao da se sprema na
dugačko jahanje po nevremenu, pa nije odmah shvatio da mu u susret dolazi
Paul. Prve kapi kiše orosile su suho tlo dok mu je Harry hitao ususret.
- Napao je Petru. - progovorio je Paul napetim glasom. - Idem prema
Zumbrou. Pokušat ću ga sustići ili barem doznati kamo se sljedeće naumio
zaputiti.
 Harry je primijetio pušku zadjenutu u korice obješene sjedne strane
sedla. - Ali što možeš... - zaustio je.
Paul ga je prekinuo. - Ne bi smjela biti sama. - bilo je sve što je rekao
prije nego je podboo konja pa ga okrenuo istim putem kojim je došao,
prema željeznici.
Kitty i May bile su još prilično odmorne. Vršidba pšenice bila je
tegobnija za ljude nego za konje. Žurno je osedlao Kitty, koja je za dlaku
bila brža od svoje sestre, pa je uzjahao i dao se u galop uza stazu. Premda
su dotad probili susjedski puteljak koji je dvije kuće povezivao izravnijom,
kraćom linijom, štedeći im vrijeme prilikom svakodnevnih posjeta ili
noćnih pješačkih izleta sa svjetiljkom, noću se uz tako malo svjetla nije
usudio juriti njime na konjskim leđima, odabravši dobro utaban javni put,
vođen mišlju da je u tim uvjetima brži i sigurniji.
Na jednom kraju njihove kuće gorjela je svjetiljka, no kuhinja, prva
prostorija na njegovu putu, bila je obavljena tminom. Rijetke kapi kiše
prometnule su se u pravi pljusak kada je zaustavio konja, pa je poveo Kitty
u štalu i ondje ju svezao. Petrin bijeli poni pozdravio ju je frktanjem i
toptanjem kopita o tlo. Kitty je odvratila zarzavši pa nastavivši večeru koju
je Harry ranije prekinuo.
Zaključavanje vrata nije bila navada nijednog od dvaju domaćinstava.
Harry ih nije zaključavao jer nije smatrao da posjeduje išta vrijedno krađe, a
Slaymakeri jer su govorili da tako zabačenim krajem ionako ne prolazi
nitko tko nije prijatelj ili barem pouzdan. Nije znao sa sigurnošću ni reći
jesu li im vrata imala ključanice. Stoga je iz navike, kao i mnogo puta
dotad, zakrenuo kvaku, sa iznenađenjem utvrdivši da su vrata zakračunata.
Pokucao je ponovno, sada već zabrinut, pa zazvao: - Petra? - Paul je
upotrijebio riječ napao. Možda su joj ozljede teže nego je pretpostavio,
shvatio je tada, i možda je Paul trebao poći po liječnika umjesto što se
upustio u potjeru za njezinim napadačem. Stoje, tu je, pomislio je,
prisjetivši se koliko je dobro opremljena njezina škrinja s lijekovima i da joj
može pružiti pomoć ako je ona dovoljno svjesna da ga uputi što učiniti. Tok
misli prekinulo je otvaranje prozora njezine spavaće sobe.
 - Nisam ozlijeđena, Harry. - Glas joj je bio neuobičajeno visok i
drhtav. - Nije bilo potrebe da dolaziš.
- Petra, ovdje je poprilično vlažno.
Zatvorila je prozor, a on je ugledao prigušeno svjetlo njezine svjetiljke
kad je, koračajući prema kuhinji, prošla pokraj drugog prozora. Došavši u
kuhinju, povukla je zasun. Vjetar je dobivao na snazi, mahnito mu
kovitlajući komadiće slamke i pljevu oko nogu.
- Brzo. - rekla je pa zalupila vratima čim je ušao, ponovno navukavši
zasun.
Srce mu je ubrzalo kada ju je ugledao. Oko joj je bilo plavo, a vjeđe
tako otekle da je bilo u potpunosti zatvoreno. Imala je i posjeklinu krij usta.
- Obranila sam se. - rekla je. - Pomoću razbijenog tanjura.
- Bogu hvala.
- Ostat će mu lijep ožiljak.
- Neka. Petra?
- Gdje mi je pamet? Svući kaput. Pokisnuo si do gole kože.
Kada je spustila svjetiljku na stol kako bi primila njegov kaput i
objesila ga bliže peći gdje će ga toplina vatre osušiti, primijetio je posuđe
od ručka posvuda po prostoriji, kako čiste tanjure naslagane jedan povrh
drugog, tako i prljavo keramičko posuđe koje je tek trebalo oprati. Prekinuo
ju je u poslu, a kasnije su bol, ili šok iskustva, bili presnažni da bi mu se
vratila. Tada je shvatio da je odjevena u spavaćicu i da joj je jamačno
hladno. Nije imala čak ni šal kojim bi ogrnula ramena. Kada se okrenula od
njega kako bi pristavila kotlić na peć, unatoč tomu što joj je odlučno rekao
kako ne želi ništa, opazio je dugačku, tamnu mrlju sa stražnje strane njezine
spavaćice, pri vrhu bedara.
- Petra, stani. - rekao je. - Molim te. Trebala bi biti u postelji. Krvariš.
- Oh. Zar opet? - upitala je, okrenuvši se i dodirnuvši brazgotinu kraj
usne. - Ugrizao me.
- Er. Ne. Niže dolje.
 Isprva nije shvatila što želi reći, a potom je procijedila ispriku pa
odjurila natrag u svoju sobu. Ponijela je svjetiljku sa sobom, ostavivši ga u
tami, no vrijeme provedeno s Jørgensen ima naučilo ga je kako je uputno
uvijek nositi sa sobom kutiju šibica koje je čuvao u relativno suhom
unutarnjem džepu prsluka. Kresnuo je šibicu kako bi se mogao orijentirati
pa, trenutak kasnije, upalio prekrasnu mjedenu lampu koja je visjela s lanca
iznad kuhinjskog stola. Kotlić je stao zviždati, a zviždanje se gotovo
prometnulo u vrisak do trenutka kada je pronašao krpu kako bi mogao
obujmiti ručku pa pomaknuo kotlić s metalne ploče peći, a da se pritom ne
opeče. Kada je zvuk izgubio na snazi, začuo je tihi jecaj iz Petrine sobe.
- Mogu li ti donijeti štogod? - upitao je, proklinjući u sebi očit manjak
činjenica svojstven muškom obrazovanju. - Možda vrelu vodu? Ih ručnik?
- Ne, ne, hvala. - odgovorila je zadihano. - Preživjet ću. Ali nemoj ići.
Molim te, nemoj ići sada kada si već došao.
- Neću. - obvezao se, stojeći pred vratima njezine sobe, ali ne
dodirujući kvaku. - Ostat ću dok se Paul ne vrati.
Zanijemjela je nakon toga. Nadao se da je učinila što je god već trebala
učiniti pa se povukla u postelju i zaspala. Bilo je bjelodano da je u stanju
šoka i da joj je nasušno potreban pošten odmor.
Ženska higijena nije mu predstavljala potpunu nepoznanicu; nakon
braka i života u kućanstvu prepunom žena, dobro je znao za mjesečno
krvarenje i da ono podrazumijeva krpe, ćudljivost, a ponekad i bol. Winnie
je, međutim, usvojila majčinu filozofiju da žene, ako žele u svakom
trenutku biti poželjne muškarcu, moraju pod svaku cijenu o nekim stvarima
držati muškarca u neznanju.
Maknuo je čisto posuđe sa stalka za cijeđenje pa začepio sudoper,
ubacio šaku ljuskastog sapuna i prelio ga vodom iz kotlića, potom iznova
nalivši kotlić pa ga vrativši na peć prije nego se latio pranja posuđa
preostalog od ručka, nastavivši ondje gdje je Petra stala. Pranje bilo čega -
vlastitog tijela, odjeće ih posuđa - predstavljalo je zamoran i razvučen
posao u kući u kojoj je vodu trebalo zahvatiti iz bunara, ili potoka u
Harryjevu slučaju, pa je onda zagrijati na peći.
 U Harryjevu domu koji je, nakon što je neodložnost žetve uređenje
doma stavila u drugi plan, još uvijek bio uskraćen za blagodati civilizacije
poput sudopera ili odvoda, prljavu je vodu također trebalo iznijeti van pa
proliti. Petra i Paul tek su nedavno ugradili pumpu koja je - dok se sve ne
smrzne, naravno - vodom iz bunara napajala dublji od dva sudopera. Kada
zima svojim ledenim stiskom okuje bunare i potoke, oba će kućanstva
mjesecima biti prisiljena zadovoljiti se zamornim poslom dovlačenja
snijega promrzlim prstima, kako bi ga mogli otapati u loncu na peći.
Međutim, ti su dani još bili daleko, pa je zasad činio onako kako je vidio
Petru činiti, ispirući svaki komad od sapuna pod mlazom studene vode iz
slavine prije nego bi ga odložio na drveni stalak kako bi se ondje ocijedio i
posušio.
U posvemašnjem neredu na stolu, pronašao je srpastu krhotinu
razbijenog plavo-bijelog tanjura. Oštriji je kraj bio zamazan nečime što je
lako mogao biti skoreni umak. Instinktivno ga je isprao pod slavinom prije
nego ga je bacio u vjedro gdje su odlagali čvrsti otpad koji kokoši i svinje
nisu mogle jesti.
Dolivši još vruće vode i lativši se struganja lonaca i tava, prisjetio se
koliko je Munck bio veseo i srdačan prema svima. Je li došao među njih
kaneći nauditi Petri, ili je samo bio u prolazu pa odlučio iskoristiti priliku
koju su mu sudbina i njegovi domaćini pružili?
Ako je Harry do tog trenutka i strepio od nečega, onda je strahovao da
bi joj Munck mogao iznova dodijavati neželjenim udvaranjem, no ništa mu
opasnije od toga nije palo na pamet.
- Ne moraš se zamarati time. - Njezin ga je glas toliko iznenadio da je
ispustio poklopac lonca u zapjenjenu vodu. Odjenula se i očistila
posjekotinu kraj usta, a kosa joj je sada bila mnogo urednija od onog divljeg
i raščupanog busena koji je imala na glavi kada mu je otvorila vrata. Izuzev
modrice na oku, izgledala je gotovo kao Petra koju je inače poznavao.
- Nije mi teško.
- Ali meni nije ugodno. Dođi i sjedni. Trebam čašicu viskija, a nikad
ne pijem sama. - Donijela je bocu i dvije čaše. - Bojim se da je puki
bourbon, a ne prava stvar, no morat će poslužiti. - Zapljusnula je zlatnom
tekućinom obje čaše pa gurnula jednu prema njemu, budući da je sjedio s
druge strane stola. - Žao mi je zbog onoga maloprije.
- Oh, zaboga.
- Mora da si mislio kako sam sišla s uma.
- Ni u ludilu. Bio sam zabrinut, to je sve. Jesi li sigurna da ti ne treba
liječnik?
- Posve, hvala ti. Oko će vremenom zacijeljeti, baš kao i ugriz.
Sjećanje će me progoniti nešto dulje. Bit ću iskrena, strah me. Moram to s
nekim podijeliti, a ne mogu o tomu razgovarati s Paulom. Je li... je li Paul
imao pušku sa sobom?
Harry je kimnuo.
Glasno je izdahnula. - Moli Boga da ga ne pronađe.
- Bih li trebao otići po policiju?
- Mili moj nevini Harry. Zaboravljaš gdje smo. Čak i kad bi u blizini
postojala konjička policija, ma i cijeli odred, što bi oni mogli poduzeti?
- Uhvatiti ga?
- A što potom? - Zaustila je riječ, no ostala je bez snage pa je
uzdahnula i počela ispočetka. - Kada se žena ovdje drzne optužiti muškarca
da... je nasrnuo na nju, gotovo uvijek iz svega izlazi osramoćena. Muškarac
pak odšeta bez ikakvih posljedica, dobivši odriješene ruke za novi napad.
- Ali zašto?
Ogorčeno se nasmijala. - Oh, mnogo je razloga. Između ostalog i
činjenica da je zakon slijepa žena, a sudac obično nevoljen muškarac.
Nedostatak dokaza, nepostojanje svjedoka. Nelagoda suca i porote. Njezin
propust jer nije vrištala dovoljno glasno kako bi jasno dala do znanja da
nimalo ne uživa u činu.
Tek je tada Harry shvatio da Munckov napad nije bio ograničen samo
na njezino lice pa je, posramivši se vlastite naivnosti, strusio svoj burbon,
odmah se morajući nakašljati kako bi odagnao napad gušenja.
 - Žao mi je . - rekla je. - Prilično je žestok, zar ne? Ali isključivo u
medicinske svrbe. Poput smirivanja živaca nakon fizičkog napada. -
Ponovno je uzdahnula. - Sve je to uzaludno! Baš smo prošle godine imali
takav slučaj. Mladu Irkinju s farme onkraj Battleforda napao je najamnik
njezina oca. Rekao je da ga je izazivala. Ona je tvrdila da se borila koliko je
god mogla, no da se, shvativši kako je otpor uzaludan, prepustila u nadi da
će poniženje brže doći kraju. Kada ju je sudac upitao zašto nije vrištala,
pristojno je ukazala na činjenicu da bi takvo što bilo uzaludno jer joj je otac
bio odsutan poslom, a najbliži susjedi udaljeni desetak kilometara. Slučaj je
odbačen, a djevojčino ime ocrnjeno. Čula sam da su je na kraju poslali
natrag u Irsku, jer se ovdje nitko više ne bi oženio njome. - Pogledi su im se
susreli. - Nemoj se gristi, Harry. Čak i da sam mogla vrištati dovoljno
glasno da me čujete dolje na tvojoj farmi, tutnjava vršilice i parnog stroja u
potpunosti bi me nadglasali. Ne biste čuli čak ni pucanj puške.
Progutao je još žestoke tekućine, a s njom i ljudski poriv da kaže nešto,
bilo što, kako bi joj ponudio riječi utjehe. Umjesto toga, jednostavno je
odmahnuo glavom pa pričekao da nastavi.
Zapiljila se u svoje krilo, odsutno ravnajući tkaninu haljine. - Čudno je
to. - nastavila je. - Nikada nisam sanjala o nekakvim velikim romansama,
čak ni kao djevojčica. Rekla bih da je naša majka predstavljala odveć
učinkovito cjepivo da bi se takve budalaštine mogle ukorijeniti, a skupa s
njom i stvari koje sam tu i tamo imala priliku vidjeti kroz očevu praksu;
stvarnost svega onoga što muškarac može učiniti ženi. No, unatoč tomu,
bila sam znatiželjna, i nadala sam se da bih mogla... jednoga dana, kada
bude pravo vrijeme, iskusiti sve, i to s muškarcem kojeg poštujem. Sada se
osjećam tako glupavo, poput škrtca koji je godinama u tmini skrivao
dragocjeni biser, samo da bi mu ga netko ukrao.
Tijelo joj je tog trena napustila i posljednja trunka uobičajene
prpošnosti, a on se prisjetio dana kada je došao na Jørgensen ovu farmu i
kako se tada, i tjednima nakon toga, uslijed Munckova napada osjećao
mrtvim iznutra.
- Nije te promijenio, i dalje si to ti. - pokušao ju je utješiti. - Nije ti
oduzeo niš... ništa od onoga što te čini osobom kakva jesi. - Njegovo je
mucanje u nijemoj prostoriji riječi učinilo kudikamo neuvjerljivijim, a ona
ih nije udostojala odgovorom.
- Pričaj mi o svojoj supruzi. - zamolila je umjesto toga. - Winifred?
- Winnie.
- Da. Je li bila.... kada ste se uzeli, je li...?
- Da. - odgovorio je. - Bilo bi mi draže da nije. Nekako se pretpostavlja
da muškarac u tim situacijama zna što mu je činiti.
- A ti nisi.
- Nevin kao janješce.
Riječi su joj izmamile osmijeh na lice.
- No bila je zaljubljena u nekog drugog. - dometnuo je. - Čovjeka za
kojeg joj nisu dali poći.
- Znači, nikada nije bila istinski tvoja?
- Ne. Nikada.
- A je li znala za... tvoje...?
- Nije. Ali onomad nisam znao ni sam.
Čuvši riječi, razrogačila je oči u izraz iznenađenja.
- Nevinašce, kao što rekoh. - dometnuo je. - Smijem li?
Kimnula je glavom, a on im je oboma dolio još malo bombona u čaše.
- Smijem h ti postaviti još jedno pitanje? - upitala je.
- Naravno. - odgovorio je, osjetivši olakšanje što joj je um zaokupljen
drugim stvarima umjesto turobnim mislima o napadu koji je pretrpjela.
Noktima je stala kuckati po čaši, pritom ga izbjegavajući pogledati u
oči. - To među vama... je h riječ o upražnjenju emocionalne ili puke fizičke
potrebe?
- Kada sam s Paulom?
Kimnula je, pogledavši ga pa skrenuvši pogled u stranu.
 - Pa pretpostavljam da bi u drugačijem svijetu, - započeo je pažljivo -
u kojem bi svi razmišljali drugačije, oboje bilo moguće. Kada je nešto
oduvijek zabranjeno pa kao takvo primorano rasti u mraku i tišini, teško je
znati kako bi izgledalo kada bi se moglo razvijati u slobodi.
- Pitam se - uzvratila je - koliko bi muškaraca, u svijetu u kojem je sve
dopušteno, otkrilo da je poput tebe? Ponekad mi se čini da većina
muškaraca osjeća snažnu odbojnost ili kivnost prema ženama, ili nešto
tomu slično, i da se vjenčaju njima samo zato što se to od njih očekuje, i
radi djece. I stoga što ne postoji nijedna druga mogućnost.
- Oh, ali ja obožavam žene!
- Oh. Zanimljivo. Samo ne na...?
- Ne baš na taj način. Ne.

Paul se vratio, istodobno razbuđen nakon jahanja po mraku i kiši, i

toliko umoran da je gotovo padao s nogu. Kao i inače, brat i sestra kao da
su se smjesta sporazumjeli, ne uputivši jedno drugom ni riječi.
- Mislio sam da ćeš biti u postelji. - progovorio je.
- Razgovarali smo. - uzvratila je. - Smrznut ćeš se. Ostalo je nešto
variva s graškom i šunkom. Podgrijat ću vam obojici malo. Koliko si daleko
dospio?
- Dogurao sam do polovice puta prema Zumbrou, a onda sam shvatio
da nemam pojma kamo otići jednom kada dođem onamo.
- Dakle...
- Ne. Neće me uhapsiti zbog ubojstva u doglednoj budućnosti. Ali ako
se vrati...
- Sumnjam da će se usuditi. - Harry se usudio nagađati.
- Ako se vrati, - rekla je Petra, prišavši peći kako bi lonac s varivom
gurnula na plamen - smiješ ga osakatiti u moje ime. Ali večeras više ne
želim o tomu.
 Nije imala bogzna kakav tek, no hrana je oba muškarca prisjetila da su
krajnje izgladnjeli, a jednostavan objed kojem su prionuli bio je prožet
napetom grozničavošću prouzročenom pokušajima da izbjegnu temu
skrnavljenja koje se tog poslijepodneva odigralo upravo u toj prostoriji.
Razgovarali su o urodu pšenice, neminovnom pogoršanju vremenskih
prilika te nužnosti izgradnje novog, prostranijeg hambara na Harryjevu
imanju u proljeće, podsjetivši ga kako je krajnje vrijeme da, poput njih,
nagomila dostatne zalihe potrepština prije nego putovi i pruga postanu
neprohodni zbog snijega.
Godinu prije, strepio je od dolaska zime u Moose Jaw, dijelom jer je
njegov sobičak ondje bio tako leden, no ponajviše jer su Jørgensen i zimu
dočekivali s neumoljivim strahom, govoreći o njoj kao vremenu smrti,
opasnosti i nordijskog poniranja u dubinu vlastitog bića. Slaymakeri su bili
sušta suprotnost, pristupajući zimi kao djeca Božiću i doživljavajući je kao
razdoblje prožeto uzbuđenjem i prilikama. Ona se radovala mogućnosti
cjelodnevnog čitanja bez popratnog osjećaja krivnje, a on je jedva čekao
staviti na noge skije ili sjesti na malene sanjke koje je obnavljao veći dio
prošle zime. Promatrajući njihov zarazni ushit, Harry se gotovo veselio
jutru kada će se probuditi i ugledati prozore prekrivene ledenim kristalima.
Kiša se ponovno vratila, tako snažna da ih je tutnjava kapi po krovu
gotovo oglušila pa su ga brat i sestra odgovorili od zamisli o povratku kući.
Petra je odnekud izvukla jastuk i ponjavu kako bi mogao noćiti na istom
onom kauču koji je Paulu služio kao postelja dok je ona noćima njegovala
grozničavog Harryja. Nakon što je već mjesecima, utrnuvši svjetlo, ostajao
sam sa sobom,
Harry je uživao u zvucima lupkanja i šuškanja dok su se njih dvoje
spremali na počinak, slijedeći svoju uobičajenu, prešutnu rutinu, gdje bi ona
otišla do nužnika prije Paula, ostavivši svjetiljke upaljenima kako bi ih on
kasnije utrnuo. Te je večeri imala ijednu novu želju; prohtjev koji nije
morala pretočiti u riječi. - Zakračunat ću vrata kada se vratim. - rekao joj je
Paul potiho. - Ili će Harry to učiniti.
Harry je posljednji pošao na počinak. Bilo je to najpraktičnije rješenje,
budući da se u obje spavaće sobe ulazilo iz prostorije u kojoj je on noćio.
Pretrčao je udaljenost do nužnika i natrag po nesmiljenu pljusku pa,
zakračunavši vrata za sobom, svukao sako i čizme, potom utrnuvši
svjetiljku i skutrivši se na prilično grbavom kauču prije nego je navukao
ponjavu preko sebe. Nedugo nakon što je sklopio oči, začuo je zvuk
otvaranja vrata. Premda je bat stopala bio ublažen čarapama, koraci su bili
tako teški da je bez ikakve sumnje znao da je to Paul.
- Pomislio sam da bi ti moglo biti hladno. - promrmljao je pa preko
Harrya prebacio teški krzneni prekrivač.
Harry se prisjetio da ga je već vidio, smotanog pri podnožju kreveta u
Paulovoj sobi. Načinjen od kože crnog medvjeda, prekrivač se doimao
surovim, no bio je mekan i izrazito topao. - Hvala. - rekao je.
Umjesto da se smjesta vrati natrag u svoju sobu, Paul se spustio na rub
kauča. Harry se smjesta razbudio, svjestan da Petra leži tek koji metar od
njih i da sasvim sigurno ne spava.
Napola se opruživši pokraj njega, Paul je posegnuo za njegovom
rukom, svoju obavivši oko njega, kao da pokušava crpiti utjehu iz
nezgrapnog zagrljaja. Harryjev je dlan kliznuo pod Paulovu raskopčanu
flanelsku noćnu košulju. Paul je položio ruku na Harryjev dlan, nakratko ga
pridržavši ondje i tako mu dopustivši da osjeti toplinu krznenog tepiha i
divlje udaranje srca pod tkaninom. Potom je primio taj isti dlan u svoj pa ga
poljubio, jednim dugačkim poljupcem, prije nego je ustao pa se uz uzdah i
topot koraka vratio natrag u svoju sobu.
Unatoč svoj njezinoj indirektnosti, unatoč činjenici da nisu jedan
drugome mogli pogledati u oči, bila je to vjerojatno najnježnija i
najiskrenija gesta koja se ikada odigrala među njima.
 DVADESET SEDMO POGLAVLJE

P etra je najednom prestala odlaziti u crkvu. Paul je objasnio da

„jednostavno nema želudca za to“, a Harry je iz vlastitog iskustva vrlo
dobro znao da se užasava tuđih pogleda, iščitavajući iz njih osudu, dok je
zapravo ondje bilo samo jalovo neznanje ili puka znatiželja.
On je nastavio povremeno odlaziti, čak i nakon što je Paul, slijedeći
Petrin primjer, prestao. Nije to imalo previše veze s ljubavlju prema Bogu
ili Isusu. Sama građevina, sklepana od dasaka i tek mrvicu otmjenija od
derutnog štaglja, s jednako neumjesno podignutim zvonikom na jednom
kraju, nije pretjerano nadahnjivala dušu i poticala duh da se vine visoko,
baš kao ni vikar, osobenjak znojavih dlanova kojeg je Harry lako mogao
zamisliti kako u žurbi i pod prisilom bježi iz neke engleske župe. Ozračje
utjehe i ugođaj doma je proizlazili su, posve neočekivano, iz samog
bogoslužja, cvjetnih aranžmana na prozorskim daščicama, ugodne
prepoznatljivosti starih tekstova u molitvenicima koji su bili prošarani
vlažnim mrljama, te britanske zastave obješene s jedne strane oltara.
Harryjev najprječi posao bio je iskopati odvod iz kuće kako prljavu
vodu ne bi morao u vjedru vući iz kuhinje, već samo izvući čep iz sudopera.
Potom je vreće sa žitom trebao prevesti do skladišta na željezničkoj
postaji pa se opskrbiti potrepštinama s udaljenih mjesta koja će duboki
snijeg uskoro učiniti nedostupnima.
Petra je jednog jutra banula na njegova vrata dok je radio na
osuvremenjivanju kuhinje. Već je bio iskopao odvodni kanal te postavio
sudoper i cijev, posvetivši se potom popunjavanju i brtvljenju rupe na
mjestu gdje je morao probiti zid kako bi sproveo cijev.
Došla je s neobičnim zahtjevom. Htjela je da je otprati u najbliže
naselje Cree Indijanaca. Njihove žene bile su slobodne posjećivati je po
volji, no Paul nije volio da ona odlazi na njihovo tlo, a unatoč svojem
gordom i pomalo hinjenom razmetanju hrabrošću, ni sama se ne bi ugodno
osjećala ondje bez pratnje bijelog muškarca.
Posljednji nanosi snijega nisu još bilo dovoljno duboki da bi putovi
postali neprohodni, pod uvjetom da čovjek njima kroči polako i oprezno, ali
Harry nije htio prouzročiti razdor između brata i sestre. - Zna li Paul...? -
započeo je.
- Ne zna kamo idem. - priznala je. - Navela sam ga da pomisli kako
idem u Veru s tobom.
- Bila si tako sigurna da ćeš me uspjeti uvjeriti.
- Sasvim sam sposobna otići onamo i sama.
Iz razgovora s Paulom bilo mu je jasno da muškarci crvene kože
predstavljaju mnogo manju prijetnju i opasnost od bijelih žena i štete koju
su njihovi lajavi jezici i nezanemariv upliv mogli počiniti. Gotovo
plemensko nepovjerenje bijelih doseljenika prema starosjediocima bilo mu
je odbojno, no ono je bilo sveprisutno i neosporivo.
- Ne dolazi u obzir. - odgovorio joj je. - Ostani ovdje i grij se dok ja
osedlam kobilu.
Navukao je svoju najtopliju odjeću, između ostalog i vunenu potkapu
koju je poslušno kupio u ulici Strand. Potkapa se pokazala vrijednom
svakog novčića utrošenog na nju, budući da je posljednjih mjeseci postala
neizostavni dio njegove garderobe, koji je ponekad nosio čak i u postelju.
Potreba ili želja koja ju je primorala da mu dođe bila je očito prijeka. Bila je
dobra jahačica i jedina žena u okolici koja je redovito odabirala sedlo povrh
lake dvokolice, no tog je dana bila toliko napeta da je jednostavno nije
mogao pustiti da ode onamo sama.
U okolici su postojala dva tabora Cree Indijanaca koji su, odbivši
potpisati povelju, odabrali ostati na svojoj očevini, vjerojatno očekujući da
će im polaganje željezničke pruge, i valovi europskih doseljenika koje će
ona donijeti, pružiti prilike za trgovinu čija će vrijednost uvelike premašiti
onu oduzete zemlje. Poglavica Frencheater vodio je jedan tabor, onaj
istočno od potoka, dok je poglavica Whompom bio poglavar onoga sa
zapadne strane. Žene i djeca, koji su bili tako vezani za gaj na Paulovu
imanju, okupljali su se oko Whompoma. Glasina o tomu koliko će još
objema skupinama biti dopušteno ostati ondje bilo je napretek. Govorkalo
se da će vlasti uskoro odaslati konjaničku policiju kako bi ih protjerali sa
zemlje na kojoj su obitavali i tako ondje otvorili prostor za nove farme.
Njihovi tradicionalni izvori prihoda - lov, zamkarenje i uzgoj konja -
pokazivali su se sve neučinkovitijim načinom namicanja novca uslijed sve
veće ispresijecanosti njihova nekadašnjeg teritorija ogradama.
Dok su jahali prema logoru, često dopuštajući konjima da, postrojivši
se jedan za drugim, sami odaberu put na mjestima gdje je snijeg zameo put i
prepriječio prolaz, Petra mu je ispričala kako misli da su muškarci sve više i
više primorani oslanjati se na žensku umješnost tkanja prekrivača, izrade
ukrasnih kožnih predmeta i nizanja perlica kako bi nešto zaradili, budući da
su to bile jedine stvari koje se moglo prodati ili zamijeniti za nešto korisno.
- Trebali bismo oboje kupiti neku sitnicu ako nam ponude štogod. -
uputila ga je. - Gladni su, pristojno je, a i nećeš požaliti. Izrađuju zaista
divne stvari. I nemoj očekivati da će muškarci govoriti engleski, posebice
ne stariji. Rekla bih da je to stvar ponosa koliko i obrazovanja.
Na mirnom, zimskom zraku, namirisali su tabor prije nego su ga
ugledali. Miris gorećeg drva bio je pomiješan s nečim oporim što se krčkalo
na vatri ili sušilo na dimu. Na prvi se pogled grozd wigwama Harryju učinio
kaotičnim i razbacanim bez nekoga reda, no kada su prišli bliže, privukavši
bučnu pažnju mnoštva djece koja su smjesta prepoznala Petru, shvatio je da
je naselje uređeno jednako kao i bilo koje selo s kamenim kućama. Manji su
šatori služili za obiteljski život, dok su veći podignuti za zajedničke
aktivnosti. Unatoč napadalom snijegu, dio ljudi radio je vani. Neki su
strugali životinjske kože razapete na drvene okvire, drugi pripremali meso
za dimljenje, a dio ih se usredotočio na popravljanje kola.
Bjelački mit o indijanskoj besposlenosti i mnoštvu slobodnog vremena
ispunjenog isključivo pušenjem lule smjesta su raspršili zvuci sveprisutne
radinosti. Oprečnost sa skupom straćara, gdje je zatekao Varcoea, nije
mogla biti veća.
Slijedeći Petrin primjer, Harry je sjahao pa, na njezin nagovor,
dopustio lokalnim dječacima da odvedu Kitty kako bi je nahranili i napojili.
Njih su dvoje pak poveli pred Whompoma, kako bi mu mogli odati počast.
Doznali su da su poglavica i njegovi sinovi odsutni i da provjeravaju
zamke, no njegova stara skvo primila ih je namjesto njega.
Harry je pozdravio i skinuo šešir pa slijedio Petrin primjer i sjeo na
nešto nalik kožnom jastuku kada im je starica pokazala rukom da to učine.
Petra je promucala nekoliko riječi na plemenskom jeziku, potom
dometnuvši: - Došli smo vidjeti Lily. Lily Thunder.
Činilo se da starica razmatra riječi, a potom je, uz upitan pogled,
uperila prst u Harryja.
- Oh. - rekla je Petra. - Ne, samo ja.
Poglavičina žena potom je glasno dozvala jedno od djece koja su ih
dopratila do ulaza u šator, smjesta otpravivši djevojčicu nečim što je očito
bila naredba.
Uslijedila je dugačka tišina, narušena samo zvucima pucketanja
cjepanica u vatri koja je gorjela nasred wigwama, no činilo se da to staru
skvo nimalo ne smeta. Jednim pokretom ruke pozvala je Harryja da s njom
podijeli lulu, no on je odbio uz osmijeh, oponašajući kašalj, što je njoj bilo
urnebesno smiješno.
- Smiješan. - obratila se Petri prsta uperenog u Harryja. - Smiješan
čovjek.
- Da. - odgovorila je Petra, pogledavši i sama prema njemu. - Smiješan
čovjek. Ah. Izvolite. - Posegnula je u džep svojeg kaputa pa izvukla
staklenku svojeg džema od nekakve lokalne inačice šljive i nekoliko
muffina umotanih u ubrus. - Za vas i poglavicu Whompoma - rekla je, a
starica ih je zadovoljno primila pa odložila na tlo pokraj sebe.
Djevojčica se vratila pa im s ulaza u šator obznanila da ih je Lily
spremna primiti. Dobivši otpust od starice, slijedili su djevojčicu kroz tabor.
Pratili su ih znatiželjni pogledi svakog s kim bi se mimoišli, izuzev žena
koje su već poznavale Petru, a koje su je toplo pozdravile, sačuvavši svoju
znatiželju za Harryja.
- Boje se da će im, ako budu protjerani u rezervat, oduzeti djecu. -
promrmljala je. - A strahovi im nipošto nisu neutemeljeni.
 Harryja su Indijanci zanimali, no bio je odveć uznemiren i nervozan
uslijed jednostavne činjenice da nije uvijek bio posve siguran stoji li pred
njim muškarac ili žena. Muškarci su bili golobradi, a oba su spola imala
dugu, raspuštenu kosu. U određenoj bi se dobi i jedni i drugi počeli borati, a
ženske su crte lica znale biti jednako izražene i četvrtaste koliko i muške.
Njegovu nevještom oku odjeća jednog spola doimala se zbunjujuće sličnom
onoj drugog, a nije pomagala ni činjenica da su žene mahom odabirale
nositi najpraktičnije komade zapadnjačke odjeće, koja je pretežno bila
muška.
Zapadnjačke žene često su ženstvenost doživljavale kao složenu igru
koja iziskuje mnogo vremena, pa su se žene plemena Cree u usporedbi s
njima doimale jednako nesputanima, samopouzdanima i snažnima koliko i
njihovi muškarci. Bio ga je previše sram pitati, no pretpostavio je da je to
jedna od stvari koja je Petru toliko privukla njihovoj kulturi.
Šator Lily Thunder bio je na samom rubu naselja, gotovo odijeljen od
ostatka tabora, i za razliku od svih ostalih wigwama, ulaz mu je bio
usmjeren prema potoku i prirodi koja se prostirala iza njega, kao da mu je
zadaća na neki način bila stražariti nad ostatkom naselja. Viša od Harryja i
prilično kršna, obdarena snažnim rukama i četvrtastom čeljusti, Lily se
doimala poput nekoga tko bi bio u stanju hladnokrvno odstrijeliti bizona ili
golim rukama oboriti jednogodišnjeg jelena, a ipak je bila nakićena
ogrlicama s kojih je visjelo perje. Uz nogu joj se privinuo dječačić.
- Tako je umilan. - rekla je Petra, raskuštravši mu kosu. - Je li tvoj?
Lily Thunder prasnula je u neobuzdan smijeh, pokazavši im blještavih)
svojih zuba. - Čuvam ga. - odgovorila je grlenim glasom. - Voli svoju Lilly,
zar ne, milo?
Dječak je kimnuo pa zarinuo lice u njezine skute.
Lily nje osmijeh zamro. - Kako Lily može pomoći?
- Alawa je rekla da bi mi mogla pomoći s... jednim lijekom koji
trebam. - odgovorila je Petra.
- Dođi. - rekla joj je Lily, pritom spustivši svoju čvrstu ruku na
Harryja. - Ti. - obratila mu se. - Zgodni čovječe. Čekaj ovdje.
 Ulazeći u šator, Petra mu je uputila nijemi pogled, uvjerivši ga da je
sve u redu. - Neću dugo.
Bilo je očito da Lily uživa određeno poštovanje među ovdašnjim
stanovništvom, jer su mu se ljudi usudili prići tek kad se ona s Petrom
povukla u šator. Muškarac ga je pokretom ruke pozvao da se divi nekakvim
mokasinkama, a žena ga je povlačila za rukav ne bi li pomirisao njezine
staklenke ispunjene oporom mašću načinjenom od medvjeđeg i bizonskog
sala. Kupio je par mokasinki ukrašenih prekrasnim perlicama kako bi ih o
Božiću mogao poslati Phyllis. Premda je sezona nesnosnih crnih muha
minula, kupio je i bočicu ulja koje ih je učinkovito odbijalo. Netom što je
dovršio kupovinu, ljudi su ustuknuli od njega, a on je ugledao Lily Thunder
kako mu prilazi kroz snijeg.
- Imam pitanja. - započela je osorno.
- Da? - Osvrnuo se preko ramena, strahujući za Petru.
- Ti njezin muž?
- Ne. - odgovorio je.
- Ti njezin ljubavnik?
- Nipošto. Prijatelji smo. Samo prijatelji.
- Prijatelji. - Činilo se kao da Lily napola žvače riječ, a napola je
premeće po glavi. - Znači, onda znaš o dijete? - Iz njegove je reakcije
smjesta pročitala da nema pojma.
- Moram razgovarati s njom. - rekao je. - Gdje je?
Njezin se dlan ponovno našao na njemu, ovoga puta na prsima,
zaustavivši ga na mjestu. Ostali su se pripadnici plemena dobrano povukli;
činilo se da Lilly posjeduje neku neobičnu moć nad njima. Imao je
neobičan, jeziv osjećaj da mu dodirom čita misli i da joj je vlastita ruka o
njemu otkrila više nego uši.
- Ona uz vatru. - progovorila je naposljetku. - Grije se. Razmišlja.
Najprije mora razmisliti. Dijete možda ljuto pa je proganjati.
- Ona... očekuje dijete?
 - Da. Dva mjeseca skoro. Otac zao čovjek, mislim.
- Da. - potvrdio je.
- Ono što traži, protuzakonito. Zato došla meni, da?
- Vjerojatno.
- Ako kažeš, nikad te ne vidjela. Nitko vas tu ne vidio.
Kimnuo je. - Je li... opasno?
- Porod opasan. Mnogo toga poći po zlu.
- Što ćeš učiniti... da dokrajčiš dijete?
- Lako. Trave. Neke dobre, neke loše. Crni kohoš. Plavi kohoš. One
dobre. Močvarna metvica ne dobra. Biti joj jako mučno. Vrtoglavica. Srce
brzo udarati. Morati se pretvarati biti bolesna nekoliko dana. - Lily se
zahihotala. - Ne morati se pretvarati - biti mučno od trava.
- Ali opasno je?
- Nekad.
- Ljudi umru? Žene umru?
- Sa mnom, ne. Ali kad uzmu previše. Polako i u bolovima. Crijeva
loše. Ali Lily će biti oprezna.
- Moram je vidjeti.
- Voliš je? - Onaj snažni dlan ponovno mu se spustio na prsa, opet ga
ostavivši s osjećajem da ga dodirom želi pročitati.
- Da, ali... Da. Jako je volim.
Lily je spustila pogled na malene mokasinke koje je kupio za Phyllis.
Široko se osmjehnula pa ga pustila da prođe.
Petru je pronašao skutrenu na niskom stolcu pokraj vatre u šatoru Lily
Thunder. Zrak je prožimao snažan vonj nalik onom kadulje, nipošto
neugodan, no evokativan, nastao po svoj prilici spaljivanjem trava ili kora
probranog drveća. Lily je ogrnula Petru prugastom dekom prije nego ju je
ostavila samu s njezinim mislima.
 - Nećeš to provesti u djelo. - rekao joj je.
- Nemam izbora. - odgovorila je.
- Ne. Udaj se za mene.
Osupnuto je uzdahnula.
- Udaj se za mene. Dijete će tako biti naše. Ja ću mu biti otac.
- Ali nećeš biti.
- Ako budem uz vas, bit ću mu otac.
- Što ako se ne želim udati?
- Trave su opasne. Upravo mi je to priznala. Možemo se vjenčati
potiho. U Battlefordu. Ne bih ti dodijavao kasnije.
Osmjehnula se zureći u plamen. - Kao i ljubavni mladi san. -
uzdahnula je. - I krajnje praktično.
- Razgovaraj s Paulom prije nego odlučiš.
- Oh, sigurna sam da će biti oduševljen.
- Onda nemoj. - uzvratio je, ozlojeđen njezinim tonom. - Progutaj
trave. Otrpi mučninu. Ubij dijete.
- Nije to dijete. Još ne. To je samo... Ne bih ubila baš ništa.
- Molim?
- Prijetnja. - odgovorila je. - To je sve što to jest. - Gurnula je štap
natrag u vatru vrškom svoje čizme. - Tek povjetarac koji najavljuje oluju.
Činila se toliko opuštenom, gotovo opijenom, da se zapitao je li već
omamljena nekakvim opojnim napitkom koji je muškobanjasta vještica
svarila za nju. A onda mu se um ponovno usredotočio na tamni dim koji je
sukljao iz vatre, snažno vonjajući po travama. Počeo se i sam opuštati,
shvatio je, unatoč promrzlim, mokrim stopalima i srcu koje je divlje lupalo.
Oženit će se Petrom i njih će dvoje raditi skupa, jedno uz drugo. S djetetom.
Uhvatio se kako razmišlja o Phyllis, o težini njezine ručice kada je
zastao u parku Radnor Gardens kako bi je pustio da prošeta uz rijeku, o
slatkom mirisu njezine kože kada bi joj poljupcem poželio laku noć, o
njezinim nezaustavljivim suzama kada se na postaji Strawberry Hill
pokušao smisleno oprostiti od nje.
Okrenuo se pa odgrnuo tkaninu koja je pokrivala ulaz u šator kako bi
se mogao zagledati van.
Ondje je ugledao Lilly Thunder. Promatrala je i čekala. Petrin je dlan
pronašao njegov, stisnuvši ga.
- Jesi li siguran? - prošaputala je. - Plemeniti, dragi čovječe. Jesi li
posve siguran?
 DVADESET OSMO POGLAVLJE

S ljedeće su četiri godine prošle u dobrodošloj svakodnevnoj

neužurbanosti za koju je Harry pomislio da bi mogla potrajati dovijeka.
Na počinak je obično odlazio toliko iscrpljen da mu um nije imao snage za
besano vrpoljenje i uzrujavanje oko stvari koje su se nalazile izvan njegove
kontrole, poput vremenskih prilika ili možebitnog podbačaja žetve, a njih su
troje živjeli ne zamarajući se previše događajima mimo granica njihovih
susjednih farmi. Harry je prve godine raskrčio dvadeset dva hektara i
zasijao pet. Sljedeće godine, 1911., raščistio je još dvadeset, a zasijao
dvadeset dva. Naposljetku je 1912. raskrčio i raščistio posljednja dvadeset
tri hektara, a zasijao četrdeset tri, te je napokon stekao pravo upisa
vlasništva na posjed u Teritorijalnom katastarskom uredu u Battlefbrdu,
gdje su Paul i drugi susjed, novopridošlica, posvjedočili da je ispunio sve
preduvjete. Ogradio je zemljište i podigao staju, štagalj i prebivalište.
Godinu poslije, ioni Paul zasijali su sve svoje hektare. I baš kao što je i
Harryjev posjed sve manje i manje izgledao poput privremenog prebivališta
nadobudnog poljodjelca, počevši najprije sličiti pravoj farmi, a onda čak i
domu, s rubljem koje se sušilo na konopcima razvučenim među voćkama,
kokošima koje su jurcale povrtnim gredicama, hvatajući gusjenice, tako se i
Winter razvio od mjestašca od par potleušica oko željezničkog perona u
nešto što se usudilo nazivati čak i gradom.
Harry i Petra uzeli su se nakon nedjeljnog bogoslužja, uz Paula kao
jednog, i vikarovu majku kao drugog svjedoka. Petra je voljela dom koji je
dijelila s bratom, no zakoni o stjecanju vlasništva nad zemljištem
primoravali su Harryja da barem dio godine provede stanujući na zemlji
koju je zaposjeo pa mu se ona pridružila na njegovu imanju. Osim toga, kao
što je potiho ukazala, bila je to kuća u koju Munck nikada nije kročio.
Kako je najveći dio nastambi izniklih na farmama i dalje bio u svojim
povojima, a toliko mnogo muškaraca živjelo i radilo u osami koja je
tijekom zimskih mjeseci mogla biti potencijalno pogubna, nije bilo nimalo
neuobičajeno da ih nekolicina useli zajedno tijekom najledenijih mjeseci, ili
da zaključaju svoje domove pa odu u grad skupa čekati da ponovno zatopli.
Tako su uspijevali uštedjeti na petroleju i ogrjevu, a i spasiti poneki život. I
zato nikomu nije bilo ni najmanje neobično kada je Paul sljedeće zime
zatvorio vrata svojeg doma pa se pridružio Harryju i svojoj sestri u njihovu.
Rutina razvijena tijekom zime, u kojoj bi Paul počinak započeo na
kauču, potom barem dio svake noći provevši u Harryjevu krevetu,
pretvorila se u uzorak koji su slijedili po dolasku proljeća, kada se Paul
vratio u svoj dom. Dva bi muškarca dan provela odvojeno, radeći svaki na
svojem polju, no Paul bi se kasnije često pridružio supružnicima za
večerom, a Harry bi ga potom „ispratio kući“, potom se ne vrativši u
vlastitu postelju do kasnih noćnih sati. Nitko od njih troje nikada nije
propitkivao takav aranžman, niti su raspravljali o njemu, no Harryju je bilo
jasno da i brat i sestra, premda se nisu voljeli ništa manje nego prije,
uživaju u novostečenoj samostalnosti. Izgubivši Petrinim odlaskom
sugovornicu, Paul je prazninu nekadašnjih razgovora ispunio nezasitno
čitajući. Petra je, pak, naučila pucati, često se potom šaleći kako ne bi
Harryju savjetovala da pokuša otvoriti vrata njezine spavaće sobe, a da
prethodno ne pokuca.
Petrino dijete, njihovo dijete, rodilo se sljedećeg lipnja, nakon poroda
dovoljno dugačkog da je Harry uspio otići do Unityja i vratiti se s doktorom
Routledgem. Nadjenuli su joj ime Grace, po Harryjevoj majci. Premda je u
poljodjelskoj zajednici bilo uvriježeno mišljenje da svaki roditelj žudi za
muškim potomkom, Harry je pretpostavljao da je Petri, baš kao i njemu,
laknulo kada su dobili djevojčicu, jer će možebitna fizička sličnost s
biološkim ocem biti znatno manje izražena.
Nakon što je cijelu trudnoću provela žaleći se na popratne tegobe
blaženog stanja, poglavito dolaskom toplijeg vremena i nesnosnih muha,
Petra je počela iskazivati zabrinjavajuće znakove da bi gorčinu i
nezadovoljstvo trudnoćom mogla pretočiti i na dijete, pa se pokazati
onoliko različitom od ostalih majki koliko se razlikovala i od ostalih
supruga.
Međutim, majčinstvo je naizgled zadovoljilo neku duboko usađenu
potrebu u njoj. Nije bila sentimentalna prema djetetu, no bila je opčinjena
njime, krajnje nježno i strpljivo ponavljajući sve zamorne radnje koje je
podizanje djeteta podrazumijevalo, i pritom pokazujući živo zanimanje za
svaki aspekt Graceina karaktera i osobnosti, te svakog dana otkrivajući
nešto novo o djetetu koje se razvijalo munjevito brzo. Naručila je knjige o
najnovijim pedijatrijskim teorijama te počela voditi dnevnik u koji je
bilježila svoja opažanja o djetetovu razvoju.
Phyllis mu nikada nije zahvalila na mokasinkama, niti je odgovarala na
pisma koja joj je povremeno još slao, pa je počeo sumnjati da pisma
uništavaju prije nego uopće dođu do nje. Cijepljen tako okrutnim gubitkom
prve kćeri, sada je očinstvu pristupio uz određenu suzdržanost. Nije svjesno
i hotimično otvrdnuo svoje srce, no djevojčicu je volio držeći pritom u
džepu metaforičku figu.
Paulova je reakcija bila posve neočekivana. Premda je bio zahvalan na
bračnom aranžmanu koji je štitio Petru, kopkala ga je i zabrinjavala
činjenica da nosi Munckovo dijete. - Što ako se vrati i poželi odvesti dijete?
- upitao je Harryja dok su ležali jedan uz drugoga. - Što ako mu bude
nalikovalo i ako mu njegova mržnja bude urođena? - Slijedom svega bio je
potpuno nepripremljen na val ljubavi koji ga je zapljusnuo kada su mu
dijete, umotano u maramu, prvi put položili u ruke. A ako je djevojčica
nalikovala nekomu, jednom kad se zgužvano novorođenačko lice počelo
popunjavati i poprimati obrise, bio je to on.
Kada bi se pokušala koncentrirati, lice bi joj poprimilo istu onu
ozbiljnost svojstvenu njemu, a kada se potkraj prve godine života počela
smijati, činila je to djetinjom inačicom njegova usporenog, potmulog
hihotanja.
Nije mogao proći pokraj nje, a da je pritom ne potapša po glavici ili
podigne u naručje. A obožavanje je bilo obostrano. Čim je porasla dovoljno
kako bi mogla cijeniti darove, neprestano ju je obasipao njima: cvijet,
perce, drvena lutka ili brodić izrezbareni džepnim nožićem. A kada bi joj
izbijali zubići ili je obuzeo nemir, Paul ju je umio smiriti onako kako
njezinim roditeljima nije polazilo za rukom, jednostavno je prislonivši o
svoja prsa pa joj mrmoreći. Prije nego je uzmogla ispravno izgovoriti
njegovo ime zvala ga je Papa, što je Petru beskrajno zabavljalo.
 Okolnosti Harryjeva drugog očinstva predstavljale su suštu suprotnost
onima prvog. Kada je prvi put postao otac, nije radio. Sada je radio gotovo
neprestano, a kada bi se o noći vratio kući, Grace je često već spavala pa je
s djetetom provodio vrijeme kada bi u vrijeme podnevnog objeda pobjegao
s polja, te nedjeljom. Phyllis je čuvala dadilja, a potom i njezina mati, a
Grace je imala samo Petru, koja je jedva čekala predati dijete u njegove
ruke, makar samo kako bi joj se mogla diviti s druge strane stola. Njegova
nekadašnja kuća i Ma Touraine mogle su se pohvaliti dječjim sobama -
prostranim odajama hotimično smještenim u neki udaljeni zakutak doma,
kako bi se manje privlačne aspekte djece i novorođenčadi, kao i zvuke
njihova nezadovoljstva, moglo lakše držati podalje od svijeta odraslih i
njihova spokojstva. Drvena kuća, koliko god čvrsti njezini vanjski zidovi
bili, nije ostavljala mogućnost za luksuz takve podjele životnog prostora.
Život se dijelio na vrijeme provedeno u snu i najavi, a kod ovog potonjeg
unutrašnji zidovi, koje su činile drvene ploče čavlima zakucane o okvir,
nisu uspijevali prigušiti plač ili razdragane dječje poklike samo dvije sobe
dalje, čak ni ako je okvir prilikom gradnje ispunjen izolacijskim
materijalom koji je trebao smanjiti propuh.
Nitko od njih nije pretjerano žudio doznati što se zbiva u svijetu, čak
ni Harry, čija je dnevna rutina u Engleskoj nezaobilazno podrazumijevala
čitanje dnevnih novosti. Novine su onamo dospijevale sporadično, obično
već nekoliko dana stare, pronađene u nekom hotelu ili čekaonici željezničke
postaje, gdje bi ih ostavio netko od novih naseljenika. Drugu vrstu vijesti
primali su kroz pisma, premda Paul najčešće nije imao ni volje ni vremena
pisati, pa je primao jako malo pošte, a Harryja se oboje njegovih dopisnika
odreklo. Petra se nastavila dopisivati s nekoliko bivših prijateljica iz škole,
premda je promjena u njezinim životnim okolnostima otvorila svojevrstan
jaz među njima. Kada je stupila u bračne vode, počevši se pripremati za
majčinstvo, običavala se šaliti da konačno ima vijesti koje će priproste
budale biti u stanju razumjeti, i zaista je imala pravo. Nije prošlo dugo, a
darovi su počeli pristizati, isprva za vjenčanje, a potom i za novorođenče,
odreda odveć fini za dijete na prašnjavoj farmi usred prerije.
Kao rođeni Londonac, Harry se čudom čudio seoskim žiteljima
skučenih interesa koje nije zanimalo ništa što se odvijalo van ograde
njihovih seoskih imanja, no sada mu je postalo kristalno jasno da su lokalne
novosti, koje bi doznao nakon nedjeljnog bogoslužja, u trgovini miješanom
robom, ili na željezničkoj postaji, o tomu hoće U se u blizini otvoriti nova
pilana, i je li se na tržištu pojavio novi otrov za glodavce, bile kudikamo
važnije za njihov život od bilo kakvih vijesti iz Londona ili Toronta.
Dolazak rata promijenio je tu činjenicu, premda je rat objavljen u
kolovozu, dok su pripreme za žetvu bile u svojem jeku. Vijest se pronijela
brzo, šireći se s propovjedaonica i letaka koji su osvanuli posvuda, te
ustima putujućih vršilaca. Poruke s vrha bile su zbunjujuće. Kao vjerni
britanski dominij, Kanada će naravno pomoći majčici domovini ljudstvom,
iako većina unovačenih porijeklom nisu bili Englezi, no kao najveća žitnica
svoje nekadašnje matične države, također se obvezala snabdjeti Britaniju i
žitom. A žito se nije moglo zasijati, uzgajati, požeti, vršiti, nasuti u vreće i
prevesti samo od sebe.
Sto se njih troje ticalo, bilo je neupitno da će Harry i Paul ostati na
zemlji koja je netom počela davati svoj puni prinos, umjesto da bezglavo
odjure u neki daleki rat koji im ionako nije ništa značio. Uostalom, u dobi
od trideset devet i trideset šest godina, obojicu su smatrali malo prestarima
za vojnu službu. Znali su za druge farme, gdje je muške čeljadi bilo
napretek i gdje su se mlađi sinovi smjesta prijavili u vojnu službu, jedva
dočekavši priliku da učine nešto za sebe i izbjegnu crnčenje na hektarima
zemlje koja im nikad neće pripasti, no većina je farmera odabrala ostati na
svojim posjedima.
Iznimka su bili muktaši kojima je rat predstavljao grubi kraj lagodnog
života provedenog u lovu i mladenačkoj zabavi. Glasine kako su, odjahavši
u nepoznato, hametice napustili svoje zapuštene posjede, ostavivši svu
svoju imovinu na milost i nemilost lopova, bile su učestale. Tužnija je pak
bila glasina da su, ne mogavši se primorati ostaviti svoje vrsne lovačke pse
Indijancima, koji su bili zloglasno grubi prema svojim psima, uspostavili
grozomornu štafetu u kojoj bi svaki samilosno ustrijelio susjedova psa prije
nego bi se s okružnom regimentom otisnuo na put kud kako bi sudjelovao u
ratu. Zlonamjerni su to mogli tumačiti kao završni čin satire koju je život
priredio budalastim Englezima, no činjenica je bila da su okolno područje
preplavili napušteni psi. Tjedan ili dva njihovo je zavijanje paralo tišinu
noći, upadljivo drugačije od energičnog cvileža i štektanja kojota.
 Paul je posvojio jednu od napuštenih životinja, prekrasnu ptičarku
imena Bella, koja mu je dolutala na kućni prag, potom odbivši otići. Bilo je
očito da je prethodno bila nečija vjerna pratiteljica u lovu, ako već ne kućna
ljubimica, jer mu je podarila svoje povjerenje i odanost onoga trenutka kada
joj je pročitao ime s ogrlice. Nastavila ga je nakon tog dana slijediti
posvuda, istražujući obližnje jarke dok je on radio u polju, pritom budno
pazeći na svaki njegov korak, spremna mu se smjesta pridružiti na bilo
kakav nagovještaj odlaska. Petra ga je podbadala da sada izgleda kao pravi
engleski gospodičić, no sviđala joj se pomisao da je obitelj dobila još
jednog zaštitnika. Grace je bila očarana svojom suparnicom za Paulovu
naklonost te su je morali upozoravati da sadržaj svojeg tanjura ne nudi kuji
čim ova kroči u kuhinju.
Prvi problemi koje je rat uzrokovao na farmama odnosili su se na
ljudstvo. Vršilačke družine bili su primorani iščekivati čak i strpljivije nego
prije. Mnoštvo kanadskih radnika koji nisu u pravom smislu nigdje pustili
korijenje uvojačilo se u prekomorske odrede, bilo radi domoljubnih pobuda,
bilo radi nagovještaja pustolovine, pa su mnogi strojovođe teško uspijevali
sastaviti osmočlane družine te ih potom zadržati na okupu tijekom cijele
žetvene sezone. Žitelji prerije tvrdili su kako su ratarstvo i ratovanje dva
podjednako plemenita odabira, no činilo se kako je, barem u tom trenutku,
zamjena radnog kombinezona žućkastosivom vojnom odorom bila jedini
junački izbor.
Harry nije čuo ni riječi od Jacka već godinama. Pisao mu je kada se
doselio u Winter, baš kao i njihovim odvjetnicima, jer mu se učinilo
odgovornim obavijestiti ih o nečemu takvom. Odvjetnički je ured suhom i
šturom porukom potvrdio primitak pisma, no Jack mu nije otpisao ni slova.
Nijema tišina svakim je danom bivala sve bolnija, no Harry se trsio
sagledati stvari s Jackova stanovišta, uzimajući u obzir ograničenja koja je
pred njega stavljala pripadnost mnogobrojnoj obitelji u kojoj je Harry
postao netko čije se ime izbjegava spomenuti. Tješio se mišlju da nekom
pravdoljubivom kao Jacku jamačno nije bilo lako što je primoran birati
stranu pa je, unatoč tuzi koju mu je to prouzročilo, odlučio da bi bilo
milosrdnije ne zagorčavati mu dodatno već tešku situaciju u nadi da će time
bilo što promijeniti, ustegnuvši se stoga od slanja novih pisama. Nije mu
pisao čak ni o Petri, niti rođenju novog djeteta, pretpostavljajući da bi takve
vijesti samo razjarile njegovu bivšu svojtu.
Vijesti o ratu promijenile su to, uzburkavši nešto u njemu. Jack je
uživao u svemu što su im kadetske snage Harrowa imale ponuditi, u
mimohodima, uniformi, poliranju čizama i streljačkim vježbama. Ako već
nije bio na prvim crtama bojišnice, tada je jamačno bio na putu onamo.
Sigurno se smjesta uvojačio u neki od češirskih odreda. Možda čak i kao
veterinar. Vojska se u svojim pothvatima oslanjala na snagu tisuća konjskih
grla te su im trebali specijalisti koji bi skrbili za njih. Harry je mogao
zamisliti fotografiju snimljenu noć prije odlaska, koju bi George ponosno
pokazivala svojim sestrama: Jack, gordo naočit u uniformi, s jednim
dlanom zaštitnički položenim na Georgeino rame dok ona sjedi na stolcu
pred njime, simbolizirajući tako ono za što se on odlazi boriti.

Bilo je hladno listopadsko jutro. Družina vršilaca naposljetku je došla i

do njihovih farmi, prionuvši na skupljanje žitnih snopova prekrivenih
ledom koji je umrtvljavao prste pa hraneći njima zaglušujuću vršilicu.
Harry i Paul već su drugi dan zaredom prevozili pamučne vreće žita sa
svojih farma do otkupne stanice na željezničkoj postaji u Winteru. Planovi
za izgradnju dizalice koja bi zamijenila otkupnu stanicu bili su već detaljno
razrađeni - suvremena bi tehnologija omogućila brzu pohranu velikih
količina žita u visoke silose odakle bi ga se s lakoćom moglo tovariti u
željezničke vagone koji bi ga razvozili dalje. Sipanje žita u vreće bilo je
nepraktično i iziskivalo je mnogo vremena pa je bilo samo pitanje trenutka
kada će postati stvar prošlosti.
Unatoč tomu, Harry je uživao u toj vrsti posla zbog jednostavnog
zadovoljstva koje bi ga obuzelo kada bi nakon vaganja svakih kola dobio
potvrdu, a potom i kada bi potvrde zamijenio za ček. Njega je mogao
unovčiti već sutradan ili ga jednostavno uručiti u trgovini kao pokriće za
svoj račun. Bio je to dio zadovoljavajućeg rituala pripreme za zimu. Petra je
znala reći da je to jedini dio godine kada bi ga znala čuti kako pjevuši sam
sebi.
- Tvoj je otac poput vjeverice koja pohranjuje lješnjake za zimu. -
rekla bi Grace.
 Na postaji se zaustavio vlak, okićen iznenada nezaobilaznim
zastavama te krcat muškarcima i dječacima koji su se zaputili u rat.
Zamotane u slojeve odjeće kojima su se borili sa sve snažnijom studeni,
obitelji su se okupile kako bi ispratile svoje muškarce, neke veselim
mahanjem, neke tužnim, nijemim pogledima. Dječak s trubom zasvirao je
melodiju s prozora jednog od vagona, a mnoštvo je zapjevalo pjesmuljak
koji je Harry sve više i više prezirao.

Hajde Sandy, hajde Jack.

Pusti sve, put je dalek!
Kuću sad prepusti nama.
Pozdravi se s djevojkama.

Odnekud je, među prisutnim mnoštvom, izniknuo i improvizirani ured

za vojačenje. Dva elegantno odjevena časnika sjedila su za stolom koji je
bio okićen plakatima i letcima kakvi su se poštom i željeznicom, baš kao i
zastave, proširili diljem zemlje pa su sada visjeli na crkvenim oglasnim
pločama i vratima poštanskih ureda. Podrži ih! Tvoje se drugovi bore! A
gdje si ti? Čak je i inače neutralni kanadski dabar bio primoran dati svoj
obol, prodajući ratne obveznice pod sloganom: Zahuktajmo stvari u
Kanadi!
Kralj i domovina, kao i inačica Svevišnjeg sklona carizmu s kojom su
se susretali svake nedjelje, postali su, slično travnjacima i prepečencu s
maslacem, općeprihvaćeni i uobičajeni dijelovi svakodnevice. Došavši
živjeti u Kanadu, Harry je uvidio da ne gaji u sebi ni trunke domoljublja, a
iskazi istog od drugih pojedinaca ispunjavali su ga osjećajem nepripadnosti.
Nasreću, bio je okružen istomišljenicima. Paul je ustvrdio da se više osjeća
Kanađaninom nego Skotom ili Britancem, a Petra je osjećala gađenje prema
bilo kakvoj vrsti rata, uvijek sumnjajući u motive onih koji su ih zametali i
vodili. Ključnom sastavnicom domoljublja smatrala je šepurenje; drugi su
morali vidjeti da podupireš zajednički cilj, morali su te vidjeti kako mašeš
zastavicom. No nikada nije, primijetio je, išta od toga izgovorila izvan
sigurnosti njihovih dvaju domova.
 Harry se okrenuo pa naprtio još jednu vreću. Pogled mu se sreo s
Paulovim dok su se mimoilazili na putu od kola do vage. Prošlu su noć u
cijelosti proveli skupa; doduše nehotice, uslijed posvemašnje iscrpljenosti, a
ne neke romantične nakane. Međutim, buđenje u Paulovoj sobi u cik zore i
prizori Belle, sklupčane na njihovoj odbačenoj radnoj odjeći, i Paula, onako
ranjiva i pospana, u potpunosti su izmijenili očekivani tijek njegova dana te
se osjećao usporenim i opijenim ljubavlju, ne samo prema Paulu, nego i
prema Petri i Grace, koje su još uvijek čvrsto spavale kada se vratio kući pa
užgao vatru u peći kako bi im spravio kašu.
- Hajde, momci. Imamo još vremena prije polaska. Nitko ne voli
kukavice. - Glas je djelovao poznato, unatoč usiljenom naglasku govornika
koji se svim silama trsio zvučati poput rođenog Kanađanina.
Zbacivši vreću s ramena na vagon, Harry se okrenuo, shvativši da je
viši i krupniji od dva časnika zadužena za novačenje Troels Munck. Do iste
je spoznaje došao i Paul, koji je već odlučnim korakom zagrabio peronom. -
Ne! - viknuo je Harry pa potrčao kako bi ga sustigao, potom ga zgrabivši za
rukav kaputa.
- Otkud mu samo hrabrost? - zarežao je Paul. - Razbit ću mu njušku. -
Bio je toliko srdit da je drhtao.
- Nije vrijedan toga. - odgovorio je Harry. - Možda to čak i nije...
- Oh, on je. Prepoznao bih to samodopadno govno bilo gdje.
- Neuobičajena prostota odjeknula je krcatom platformom poput
udarca bičem, priuštivši im prijekoran pogled žene neupadljiva lica koja je
umjesto šalom vrat obavila britanskom zastavom.
Prometnikova zviždaljka odjeknula je peronom, davši dvojici časnika
znak kako je vrijeme da se opet ukrcaju u vlak, kada se Paul istrgnuo iz
Harryjeva stiska pa pojurio za njima. - Munck! - viknuo je.
Uplašivši se da će pokušati uskočiti u jureći vlak, Harry ga je zgrabio
za rame. Zastavši na stubi, krupniji se časnik okrenuo prema njima u
trenutku kada se vlak stao kotrljati pokraj njih. Nije bilo sumnje da je riječ o
Muncku. Shvatio je tko je doviknuo za njim i opazio Harryjevu ruku na
Paulovu ramenu.
 Dok se njegov vagon kotrljao pokraj njih, iskesio im se kroz otvoren
prozor, usnama nijemo oblikujući riječ kukavico.

Paula je zavilo mračno raspoloženje koje bi se kod jednostavnijeg

pojedinca moglo odbaciti kao puko durenje. Međutim, on nije bio sklon
takvu ponašanju, a ljudi su se u pravilu durili kada ne bi dobili što žele, ili
kada bi se osjetili neshvaćenima, ili bi se netko ogriješio o njih. Njegovo je
raspoloženje bilo više nalik nesmiljenom gnjevu zatomljenom u dubini, a
kojemu nije mogao ili nije htio dati glasa. Kada se Harry pokušao probiti
kroz divlju oluju svojim smirenim razumom, Paul je okončao razgovor
rekavši samo: - Prestani. - Ton mu nije bio neugodan, već prožet
odlučnošću koju je Harry dotad naučio poštivati.
Kada su se, odvevši posljednja kola za taj dan, vratili na farmu, nije
nakratko ušao kao inače, kako bi pozdravio Grace i njezinu majku, već
samo jednim odlučnim zviždukom dozvao Bellu.
Harry nije Petri rekao ni riječi o njihovu susretu s Munckom, ne želeći
je bespotrebno uznemiriti, a Paul se sljedeća dva dana u potpunosti osamio,
zaokupivši se oranjem promrzlog strništa i, pretpostavio je Harry, svojim
olujnim mislima.
Dan poslije, Harry je tovario posljednje vreće svojeg žita kako bi ih
odveo na postaju. Petra je htjela poslati pisma te posjetiti trgovinu pa
odabrati tkaninu za novu haljinu koju je namjeravala sašiti Grace. Najprije
je pošao istovariti žito, kako bi imao ček koji će moći ostaviti u trgovini.
Petra je odlučila da Grace moraju kupiti i nove čizme prije nego se vrijeme
pogorša pa je znao da će ga posjet trgovini skupo koštati.
Poštanska služba nalazila se u sklopu trgovine koja se dotad već
poprilično razgranala i proširila. Dolazak rata pretvorio je poštanski pult,
više nego ikada prije, u svojevrstan forum za prenošenje vijesti i tračeva, a
činio se pogodnijim za takve stvari od crkvenog dvorišta gdje su ljudi znali
biti prilično suzdržani u strahu da bi ih vikar mogao načuti. Petra je zbog
svojih bolničarskih vještina, koje su u odsustvu liječnika bile nadasve
korisne, uživala određeno poštovanje u zajednici, no gostoljubivost i
prijateljstvo koje je nekoć iskazivala spram žena plemena Cree - premda su
poglavice Frencheater i Whompom skupa sa svojim ljudima odavno
preseljeni, a njihova taborišta iskolčena i pretvorena u farme - obilježili su
je kao nekoga tko nije posve pri zdravoj pameti, nekoga tko nije pravi
domoljub.
- Naravno da nitko to neće otvoreno izgovoriti, - običavala je reći - ne
sada kada sam udana i imam dijete, ali znam da još uvijek o meni govore na
taj način. Nazivaju me svojeglavom ili ekscentričnom. I samo je pitanje
trenutka kada će i Grace postati Jadna mala Grace Cane, ako već nije.
Čovjek bi pomislio da joj dopuštam da trči divljinom bosonoga i hranim je
bobicama i vjeveričjim mesom.
Dok je Petra, pod budnim i kritičnim Graceinim okom, razgledavala
bale tkanine, Harry je podmirio račun čekom koji je dobio za žito, ostavši
promatrati kako vlasnik trgovine bilježi iznos u svoju knjigu evidencije pa
ključa ček u ladicu skrivenu ispod pulta.
- Nikada nisam vidio čovjeka kako žurnije odlazi s pošiljkom od vašeg
šogora jučer. - rekao mu je čovjek.
- Ob? - uzvratio je Harry. Isprazni tračevi budili su u njemu nelagodu
pa ih je nastojao ne poticati. Osim toga, vrlo je dobro znao koliko Paul
ponaosob mrzi kada ga ljudi olajavaju u njegovu odsustvu.
- Doduše, - nastavio je muškarac zavjereničkim tonom - s obzirom na
to kako je pošiljka bila naslovljena, nisam nimalo iznenađen. Vjerojatno bih
i ja na njegovu mjestu odjurio.
Harry je uvidio kako njegovo nastojanje da obeshrabri trgovca nije
urodilo plodom i da će morati reći nešto.
- Pa hoćete li mi reći kako je bila naslovljena? - upitao je.
Trgovac se osvrnuo oko sebe, pogledom obuhvativši ostale ljude u
trgovini, iste one s kojima je očito bio razgovarao o tomu prije nego je
Harry ušao. - Uh, ali ne mogu takvo nešto izgovoriti. - rekao je, zagledavši
se prema Petri i Grace. - Ne u prisustvu žena i djece.
- Zašto ste to, pobogu, spominjali? - otresao se Harry, smjesta
primijetivši kolikim je zadovoljstvom njegov mali izljev ljutnje ispunio
promatrače. Osjetivši kako ga oblijeva rumenilo, povukao se od tezge pa se
pridružio Petri, potom shvativši da će se, čekajući uz njezin bok, doimati
nestrpljivim, pa se ispričao i izašao van kako bi pričekao kod kola dok ona i
Grace ne budu gotove.
Petra je izašla iz trgovine noseći u rukama kupljenu robu i doimajući
se jednako ozlojeđenom kao i on, a Grace, koja je umjela osjetiti
raspoloženja ljudi oko sebe, cviljela je na način koji je jamčio da će se
ljutnje njezine majke svakog trena dodatno rasplamsati. - Uskogrudni
smutljivci. - promrmljala je Petra, dodavši mu Grace, pa se i sama uspevši
na kola.
- Što je bilo? - upitao je.
- Oh, ništa važno. Preosjetljiva sam. Grace, stišaj se već jednom. Evo,
krećemo, zar ne vidiš? Nisi li to htjela?
Zvuk konjskih kopita i kretanje bilo kakve vrste oduvijek su
predstavljali prokušane lijekove koji bi bez iznimke smirili Grace pa ju je
Petra ponekad znala u gluho doba noći podići u naručje i sjesti u sedlo, u
nadi da će tako kupiti malo mira. Tog je dana, međutim, čak i taj lijek
podbacio pa je dijete potiho, ali neumorno, zanovijetalo dok je Harry
upravljao kolima, vozeći ih blatnom cestom omeđenom kućama, kolibama i
drvenim nogostupima, koju su sada svi optimistično nazivali Glavnom
ulicom. Uznemirujući razgovor s trgovcem probudio je u njemu osjećaje
užasnutosti, čak i srama, koji su, smatrao je do tog trenutka, bili stvar
prošlosti. Graceino tiho prigovaranje, koje je bilo kudikamo gore uslijed
Petrine tvrdoglave odlučnosti da se ne obazire na njega, kako bi joj
dokazala da njime ne postiže ništa, kao da je njegovim osjećajima davalo
tugaljiv glas.
- Mislim da bismo trebali posjetiti Paula. - rekao je. - Ilija mogu
kasnije otići sam ako je vama dvjema hladno.
- Ne. - rekla je. - Hajdemo. Možemo zahtijevati ručak ili ga počastiti
kriškom pite. Zabrinut si? Grace, molim te zašuti. Tiho, dijete!
- Ne osobito. - lagao je. - Samo... neobično je što ga nismo ni čuli ni
vidjeh dva dana. - Da joj je barem ispričao za ružnu scenu na željezničkom
postaji, bila bi joj jasna njegova tjeskoba.
 Što ako se Paul uspio ozlijediti oštreći lemeše pluga, ili ga je gadno
udario jedan od njegovih konja?
Prišavši farmi, začuo je pseći lavež i njištanje konja, a svi su zvuci
naizgled dopirali iz staje. Poželio je da je ipak najprije ostavio Grace i Petru
kod kuće. Uhvatio se kako razmišlja o onom momku iz Toronta, onom o
kojem Paul nikada nije govorio, čak ni u njihovim najtišim trenutcima,
onom koji si je pokušao oduzeti život. Zamislio je Paulovo krupno tijelo na
užetu, kako se usporeno okreće na propuhu, popraćeno škripom grede, a
iracionalni osjećaj panike nabubrio je toliko da je, skočivši s kola pa
zavezavši konje za stup verande, bio primoran zauzdati jezik kako ne bi
Petri naredio da ga s djetetom čeka u kolima.
Umjesto toga, požurio je pred njima, neotesano ostavivši Petru da se
vlastitim snagama spusti s kola dok pokušava primiriti razdraženu
četverogodišnjakinju na sjedalu pokraj sebe.
Vrata nisu bila zakračunata, niti je očekivao da će biti. - Ima li koga? -
viknuo je, smjesta shvativši da odgovora neće biti. Nije bilo klatećeg trupla.
Barem ne u kući. Peć je bila hladna.
I baš kad je namjeravao požuriti u staju i štagalj, kako bi provjerio i
ondje, ugledao je pošiljku. Ležala je na inače posve praznom stolu, jednako
upadljiva i znakovita koliko i žurno naškrabana poruka.
Bila je malena - prije svežanj nego paket - i po jednoj strani uredno
rasporena džepnim nožićem. Perje, snježnobijelo perje, virilo je kroz
prorez, a jasno ispisana adresa nepogrešivo je davala do znanja komu je
pošiljka bila namijenjena. GOSP. PAUL SLAYMAKER, KUKAVICA I
SODOMIST, WINTER, SASK.
U prolazu je tutnuo pošiljku Petri u ruke pa pojurio prema staji. Bella
je prestala lajati čim je otvorio vrata. Izletjela je van, stavši mu mahnito
lizati ruke pa potom jurnuvši stazom prema glavnom putu. Dozivao ju je,
vičući iz petnih žila, no ona ga je samo na trenutak pogledala zbunjenim
pogledom. Nije se razumio u pse onako kao u konje, no znao je daju nikako
ne može zadržati. Slijedit će gospodarev miris do grada, sve dok ne izgubi
trag na željezničkoj prugi.
 DVADESET DEVETO POGLAVLJE

P aul ih je porukom obavijestio kako se namjerava pridružiti Kanadskim

ekspedicijskim snagama koje su se okupljale u Saskatoonu. Petra je
upozorila Harryja da njezin brat nikada nije bio vičan dopisivanju i da se
bolje pripremiti za potpunu tišinu nego očekivati da će povremeno dobiti
pismo od njega. - Nije sklon velikim riječima na papiru, baš kao ni uživo. -
objasnila je. - Ne vidi smisao pisanja pisama iz puke pristojnosti. Ako
pomisli da postoji nešto vrijedno spomena, pretočit će riječi na papir, no u
protivnom, proći će vremena i vremena prije nego čujemo išta od njega.
Prvo je pismo napisao nedugo po dolasku u Francusku, a bilo je
naslovljeno na oboje. Ispričao se na šturosti ispisanog i oskudici bilo čega
osobnog, no objasnio je da pisma provjeravaju prije slanja. Govorio je
uglavnom o svojem putovanju, o strahu da će brod potonuti tijekom
prelaska, frustraciji što im je, kada su se naposljetku dokopali Londona,
uskraćeno vrijeme za razgledavanje, o nesanici, o svrbežu koji mu izaziva
uniforma, i žalu što se u ishitrenoj žurbi nije sjetio ponijeti nešto, bilo što,
čak i prokletog Dumasa, za čitanje.
Niti šest tjedana nakon toga, Petra je dobila službenu obavijest da je
Paul nestao u borbi, a onda su mjesec poslije toga primili i drugo Paulovo
pismo, koje je jamačno napisao netom prije kobne borbe u kojoj mu se
izgubio trag. Bila su to zapravo dva pisma, po jedno za svako od njih.
Harryjevo, u kojem je izbjegao bilo kakav rizik naslovivši ga riječima: Za
H, bilo je uvelike kraće nego ono Petri koje je vrvjelo pričama i
opažanjima. Zbog svoje mu se oskudnosti samo dodatno urezalo u svijest,
tim više što je pristiglo nakon tjedana ispunjenih užasnim, zatomljenim
strahovanjem za Paulovu sudbinu.
Ako mi dopustiš, napisao je Paul, i ako se uzmognem vratiti kući, želim
ostarjeti uz tebe. Uz tebe sam našao sreću, onakvu kakvu se nikada nisam
nadao iskusiti. Nemam tvoju fotografiju (da, pokušavam ti natuknuti da je
želim, i to što prije!), ali zapravo mi i ne treba, jer tvoje lice, baš kao i glas i
dodir, čuvam u srcu, odakle ih mogu prizvati u bilo koje doba dana ili noći.
Tvoja bi se fotografija, uvelike kao i ovaj nekvalitetan papir, zamrljala i
zgužvala od vlage i učestalog presavijanja. Ali misao na tebe ostaje
neuništiva i jednako svježa kao i dana kada sam te ostavio.
Harry je uspijevao zauzdati emocije otkako su primili službenu
obavijest o nestanku, želeći poštedjeti Petru i Grace, no to ga je drugo
pismo gurnulo preko ruba, primoravši ga da bez kape i kaputa izjuri na
snijeg, a potom i u štalu. Isplakao se, kao i drugi farmeri prije njega, pred
svojim konjima, zadržavši staloženost pred ženama u kući, pa istresavši
svoje najsirovije emocije pred prijemčive životinje koje su pokušale pomoći
gurkajući mu svoje vlažne gubice u dlanove i džepove, nadajući se da će
ondje pronaći skrivenu mrkvu.

I tako su Petra i Harry nekako izdržavali, pouzdajući se da će ih u

najtežim trenutcima naprijed gurati neumoljiva nužnost skrbi za zemlju i
životinje, o kojima se trebalo starati kakav god čemer ispunjavao srce.
Živote im je podnošljivijim činila i Grace, usprkos jadikovkama za
ujakovim izgubljenim psom koje su bile gotovo jednako bolne i
nepodnošljive koliko i pitanja o Paulu, poglavito česta tijekom prvih dana
po njegovu odlasku. Kao i svako drugo dijete rođeno u preriji, naučila je
obavljati jednostavne poslove čim je prohodala, pa je u dobi od pet godina
već hranila kokoši i skupljala jaja u košaru, potom naučivši musti krave sa
šest, te rukovati teškom bučkalicom za maslac sa sedam godina. Nadahnuta
svojom majkom, koju je nerijetko viđala kako čisti jarke i upravlja plugom,
zamijenivši svoje haljine Paulovim kombinezonom i povezavši kosu
maramom kako joj ne bi padala po licu, djevojčica naizgled nijedan posao
nije smatrala nečim što bi joj bilo ispod časti. Unatoč planovima da se u
Wintern, koji je tada imao petnaestak djece školske dobi, otvori škola,
pokazalo se da je namicanje sredstava za podizanje školske zgrade i
učiteljsku plaću manje hitno ulaganje od izgradnje žitne dizalice. Problemu
su doskočili tako što je Petra podučavala Grace kod kuće, pobrinuvši se da
svake nedjelje prisustvuje i crkvenom vjeronauku, ponajviše kako bi stekla
prijatelje među vršnjacima, a ne stoga što je očekivala da će dijete steći
neko bogzna kakvo znanje o biblijskim pričama.
Otkako je Paul otišao, počeli su sa zanimanjem, gotovo opsesivno,
pratiti vijesti iz Europe, pa su uredili da im jednom tjedno dostavljaju
Toronto World. Novine su objavljivale popise poginulih, ranjenih i nestalih
kanadskih vojnika, a povremeno i onih koji su pali u ruke neprijatelju. I
premda su svi bili svjesni da pisma znaju zalutati ili potpuno iščeznuti, tako
je i svima bilo jasno, unatoč domoljubnom busanju u prsa, kako je ratna
birokracija često glomazna i neučinkovita. Isprva su se užasavali loših
vijesti, cijele dvije godine, a onda su u nekom trenutku došli do zida kada
su jednostavno morali znati.
Sve je drugo bilo uredno propisano - primjereno razdoblje korote za
supružnikom ili bratom; primjereno trajanje udovištva nakon kojeg se žena
smije ponovno udati; primjerene riječi kojima se izražava sućut; nijanse
crnine i koraci kojima se, mjesec po mjesec, udovicama dopuštao povratak
svakodnevnom životu i njegovim užitcima. Ali nitko nije znao reći koliko
bi dugo čovjek, u nedostatku tijela, ili pepela, ili barem poderanog
komadića zamrljane uniforme koji bi poslužio kao dokaz pogibelji, trebao
iščekivati i nadati se prije nego potpuno odustane i prepusti se tuzi i koroti.
Pravila, protiv kojih se Petra tako voljela buniti i boriti, u tom bi slučaju
predstavljala spas.
Još neobičnija od njihove zavisti prema sretnijim domovima u koje su
se vojnici vratili živi, ali ozlijeđeni, bila ja Petrina i Harryjeva neizreciva
ljubomora spram obitelj zavijenih u crninu korote, prema onima koji su
dobili neporeciv dokaz i tako, makar samo zamijenivši jednu sumornu
stvarnost drugom, bili oslobođeni nepodnošljive napetosti.
Što se praktičnijih stvari tiče, činjenica da Paul nije posjedovao
bankovni račun kojemu Petra ne bi imala pristup pokazala se sada pravim
blagoslovom. Kako je najbliža banka bila prilično daleko, Paul je običavao,
kao uostalom i većina ondašnjeg žiteljstva, čuvati zalihu gotovine u
metalnoj kasi u svojoj kući, a većinu čekova za žito pohranjivati kao
jamstvo za otvoreni račun u lokalnoj trgovini. Sve viškove novca davao je
Petri, koja je ionako igrala ulogu farmerove supruge, a nastavio je to činiti i
po njezinoj udaji, jer je znao kako se može pouzdati u njezine vještine
vođenja financija. Njegova kratka i jednostavna oporuka, čiji je primjerak
pronašla u kuhinjskom kredencu, navodila ju je kao jedinu nasljednicu
imanja u slučaju njegove smrti.
Međutim, ipak su pričekali do proljetnog topljenja snijega 1918. kako
bi i simbolički uklonili dio ograde koji se protezao između dva susjedna
imanja, zamijenivši žicu stupovima i vratima.

Vijest o kraju rata pronijela se državom brzinom munje, potpomognuta

bombastičnim naslovima i gorljivim svećenicima za propovjedaonicama
lokalnih daščara koje su služile kao crkve, no povratak kanadskih sinova i
kćeri kući odvijao se mnogo sporijim tempom. Saznanje da su sa sobom
donijeli i smrtonosni soj gripe predstavljalo je gorku pilulu koju je, povrh
spoznaje o nerazmjeru žrtve koju je njihova domovina podnijela, nekim
ljudima bilo gotovo nemoguće progutati. Neki su tvrdili da je to ništa doli
najnovija švapska propaganda koju su prerijom širili njemački simpatizeri
ili boljševici, vjerojatno doznavši za lažnu vijest od zarobljenih Nijemaca,
puštenih na slobodu kako bi, uslijed kroničnog nedostatka radne snage,
ispomagali na farmama. Drugi su, tek neznatno razumnije, tvrdili kako je
krajnje nedomoljubno i kukavički dizati galamu oko sitnice poput gripe u
trenutku kada se junačka djeca carstva pobjedonosno vraćaju kućama, i
kada bi se njihov povratak trebalo slaviti kako bi im se zahvalilo za
učinjeno.
Petra je za gripu doznala prije ostalih žitelja oblasti jer je jedna od
njezinih prijateljica, ona s kojom dopisivanje nije bilo ograničeno samo na
dom i obitelj, volontirala kao bolničarka u vojnoj bolnici na istoku, gdje se
osvjedočila u ozbiljnost bolesti koja im je desetkovala kako odjele, tako i
osoblje. Poznajući Petrin znatiželjni um i znajući da je prošla bolničarsko
školovanje, poslala joj je detaljan opis svega na što mora budno paziti.
Neke od mjera opreza kojima je pribjegavalo pučanstvo većih gradova bile
su nošenje maski i izbjegavanje masovnih okupljanja. Neki su čak pobjegli
i na selo. U Battlefordima i okolnim gradićima nitko nije bio ni najmanje
zabrinut, kao da su puko seosko okruženje i poljodjelstvo sami po sebi
jamčili zdravlje pred kojim će se obična vrućica pokazati nemoćnom.
 Posvadivši se s jednim od crkvenih starješina, koji je pred njom
odbacio opasnost od bolesti, rekavši da je to ništa doli malo snažnija
hunjavica, ako si pravo muško, Petra je odlučila da više neće odlaziti u
crkvu, propustivši tako bogoslužje u čast ratne pobjede, što u svakom
slučaju i nije predstavljalo bogzna kakav gubitak. Kada su vršioci došli na
farmu kako bi ovršili njihov urod, naredila je Grace da ostane u kuhinji, ne
dopustivši joj ni da poslužuje ručak muškarcima, niti da kasnije sklanja
prljave tanjure. A kada su objavljeni planovi za veliku proslavu primirja u
Unityju, inzistirala je da Grace ostane kod kuće, premda su sve njezine
prijateljice namjeravale prisustvovati proslavi.
Harry je smatrao da bi on trebao otići na proslavu.
- Pretpostavljam da te ne mogu uvjeriti da pritom nosiš masku? -
upitala je, a on je primijetio da se ironija u njezinim riječima nazire samo u
tragovima.
- Bi li radije da i ja ostanem ovdje? - upitao je.
- Ne, ne. Imaš pravo. Jedno od nas trebalo bi biti ondje zbog Paula. I
tvojeg brata.
Nakon godina bolne tišine, Harry je iz Chestera primio ništa manje
bolnu fotografiju koja mu nije kazivala gotovo ništa. Fotografija, gotovo
istovjetna onoj kakvu je zamišljao da bi George pokazivala uokolo
početkom rata, prikazivala je Jacka koji je izgledao izvrsno, premda nešto
starije i umornije nego ga se sjećao, s George, posjednutom na stolici pred
njim, i dvije stasite kćeri, koje su ga držale pod ruku, svaka sa svoje strane.
Vratio se živ i zdrav! Pozdrav, Jack, bilo je sve što je pisalo na poleđini.
Harryju je palo na pamet kako je lako moguće da je potpisao i poslao
desetke takvih istovjetnih fotografija.
Harry je na kraju obećao da će se držati podalje od ljudi koji kišu te
izbjegavati rukovanja i da će, ako se ipak bude primoran rukovati, oprati
ruke u najvrućoj vodi koju bude mogao podnijeti, čim mu to prilike
dopuste. Također je obećao da će do Unityja odjahati, umjesto riskirati
putovanje možebitno nezdravim zatvorenim prostorom željezničkog
vagona, krcatog ljudima koji dolaze bogzna otkud.
 Bio je to prvi slobodan dan koji si je priuštio u posljednjih nekoliko
mjeseci. Bogatstvo jesenjih boja već je počelo pomalo blijedjeti, a lišće
otpadati sa stabala, kotrljajući se uokolo na snažnim vjetrovima. Kao i
obično, Kitty je na nova polja i prostranstva koja nikad nije vidjela reagirala
znatiželjom, sličnije psu nego konju, te se činilo da uživa što je uobičajeni
teret vuče kola ili pluga zamijenila relativnom lakoćom jahača na svojim
leđima.
Prisjetivši se pretrpanih vlakova koji su mladiće odvozili u rat,
očekivao je da će proslava u Unityju biti veličanstvenija. U mimohodu su,
naravno, sudjelovali samo povratnici, vojnici i bolničarke iz okolice.
Mimohod u Battlefordima jamačno će biti veći, a i nebrojeni drugi slični
mimohodi u mnoštvu gradića diljem države odat će počast ratnim junacima,
no svejedno je bio iznenađen činjenicom da broj muškaraca i žena koji s
nogostupa kliču i masu zastavicama uvelike premašuje broj onih koji
hodaju ulicom ili ih onuda u kolicima guraju bolničarke. Praznine u
redovima povratnika popunjavali su lokani pristaše iz kvazivojnih
organizacija koji su bili premladi da bi i sami pošli u rat, poput pripadnika
dječačkog izviđačkog odreda, ili prestari, poput veterana i članova paradnog
limenog orkestra koji je prepolovio povorku u dva dijela kako bi se doimala
duljom. Gledajući ih, bilo je nemoguće ne prisjetiti se stotina i tisuća koje
su otišle zauvijek. Znao je za mnoge farme u Winteru, Yonkeru i Lashburnu
koje su ostale bez ijednoga sina. Nije se mogao primorati na slavlje.
Štoviše, razdraganost promatrača počela ga je toliko gušiti da se osjetio
primoranim povući otraga i samo promatrati, ne želeći i dalje biti nevoljnim
sudionikom lakrdije pred sobom.
Prodaja alkohola, naravno, nije bila dopuštena sve otkako je nametnuta
prohibicija, no bilo je teško vjerovati da ljudi oko njega nisu okusili ništa
jače od čaja. Glasine o nezakonitim pecarama, skrivenim u štagljevima i
stajama, neprestano su kružile uokolo.
Posljednjih se mjeseci okolicom proširila i teorija da je jedina sigurna
profilaksa koja je čovjeka mogla zaštititi od nadiruće gripe bilo stanje
neprestane blage pripitosti. Govorkalo se da su pacijenti od doktora
Routledgea već toliko puta tražili da ih opskrbi alkoholom u medicinske
svrhe, da su ga primorali postaviti uokvireni natpis u prozor svoje
ordinacije kojim ih obavještava da su takvi upiti uzaludni i da će njegov
odgovor, kakve god njihove okolnosti bile, biti negativan.
Harry je osjetio i čuo Muncka prije nego ga je ugledao. Teški mu se
dlan spustio posred leđa, tako iznenadno da se trznuo, misleći da ga netko
pokušava odgurnuti u stranu.
- Nije li to moj stari prijatelj Harry Cane? Kako si, Vjetrenko?
Mora da je izašao iz trgovine na čija se vrata Harry došao nasloniti.
Snažno je stisnuo Harryjevo rame, tobože kako bi iskazao prijateljsku
naklonost, no istodobno i kako bi Harryju izazvao osjećaj nelagode,
naglasivši stiskom razliku u njihovoj građi i visini. Nanjušivši mu brendi u
dahu, Harry je pretpostavio da u jednom od džepova skriva plošku.
Pred njim je stajao čovjek koji je silovao Petru i gotovo sigurno
svojom provokacijom pogurnuo Paula da se onako ishitreno i nepromišljeno
uvojači. Harry ga je u tom trenutku više od bilo čega htio zaklati pa mrtav-
hladan otići; ponijeti se prema njemu kao nečemu nižem od ljudskog bića,
kao što je i zavrijedio, no Munck ga je stjerao u kut, prepriječivši mu
uzmak, a posljednje što je htio bilo je pružiti mu zadovoljstvo koje bi
jamačno dobio svjedočeći njegovoj nelagodi. U jednoj od propovijedi
njihova poslovično mlakog vikara, povodom prve od nekoliko zadušnica za
odsutne i pale, čuo je da prilikom nečije smrti ljudi koji su pokojnika
najviše voljeli znaju nesvjesno upiti neke od najboljih odlika njegove
osobnosti pa bojažljivi znaju postati malo hrabriji, a lakomisleni ponešto
promišljeniji. - Umirući ne biva obdaren plemenitošću samim trenutkom
smrti. - rekao je tom prilikom. - Smrt prečesto ne ostavi vremena za
pripremu, a često čovjeku uskrati i dostojanstvo. Ali može tim darovima
obdariti one koji ostanu za njime.
Harry je shvatio da se može isključiti iz trenutka, baš kao što se
povukao i od bučnog mnoštva koje je i dalje klicalo povratnicima. Ćutio je
miris brendija u Munckovu vrelom dahu, te onaj prepoznatljivi slankasti
mošus koji je lučilo njegovo veliko, toplo tijelo, osjetivši njegovu
životinjsku snagu koja ga je već počela podvrgavati svojem hipnotičkom
utjecaju, učinivši da se poželi rastopiti pred njim poput neke bezglave
djevojčice pa da potraži oslonac u Dančevu krilu, no također je osjetio i da
mu je Paul prenio svoju stoičku snagu kako bi mu pomogao da odoli
porivu.
- Zdravo, Troelse. - pozdravio je glasom lišenim emocija, prisjetivši se
potom Muncka u ulozi razmetljivog časnika za novačenje i shvativši da
činjenicu što sada naizgled nije dio povorke može iskoristiti u svoju korist.
Neprimjetno je prešao u napad. - Nisi u uniformi, - primijetio je.
I postigao željeni cilj. Munck je povukao ruku k sebi pa se, zlovoljnog
izraza lica, stao meškoljiti u mjestu, potom se oslonivši o izlog trgovine,
pritom gurnuvši šake duboko u džepove.
- Ne bi li trebao ponosito stupati s ostalima? - Harry se nije dao
pokolebati. - Nakon svega što si učinio?
- Poslali su me u mirovinu prilično rano. - odgovorio je Munck. -
Zdravstveni razlozi.
- Nemoguće. Nekog poput tebe, nekog tko je snažan kao...
- Imao sam vrućicu. - prekinuo ga je Munck. Ostatak njegova
objašnjenja pretvorio se u mumljanje, nadjačano gromoglasnom glazbom
paradnog orkestra koji je prolazio mimo njih.
Srdžba je bubrila u njemu poput kiseline nakon preobilna jela. Paul
nije trebao otići, poželio mu je reći. Farmeri su bili zaštićeni, obrada
zemlje smatrala se časnim doprinosom ratu, a on je imao trideset šest
godina. Čak i kad su počeli prisilno novačiti, ljude njegovih godina
ostavljali su na miru. Ali ti si ga pogurnuo. Zar ne, kopile? No nije rekao
ništa, okrenuvši se kako bi umjesto toga promatrao odred izviđača koji su
upravo paradirali ulicom, ponosno uzdignutih mlađahnih lica i golih nogu
čija je koža na jesenjoj studeni bila sivkasta i naježurena. Svrnuo je pogled
natrag na njega, zakoračivši od vrata i okrenuvši leđa mimohodu. - Dakle,
zašto si ovdje? - upitao je.
Munck je uperio pogled ravno u njega, a on je osjetio da ga njegova
novopronađena snaga izdaje. - Sviđa mi se ovdje. - rekao je Munck. - Čist
zrak. Dobri ljudi. Plodna zemlja. Prilika ima napretek. I nimalo jebenog
blata i raznesenih dijelova tijela. - Protresao ga je silovit grč, a Harry je
shvatio da je potpuno pijan. - Nemaš pojma kako je bilo, Vjetrenko. -
dometnuo je. - Još uvijek imam vlastite noge, ruke, lice i kokota.
Neka je žena, čuvši u prolazu posljednju riječ, coktanjem izrazila svoje
nezadovoljstvo. Munck ju je počastio takvim gadljivim pogledom da se na
trenutak ukopala na mjestu, kao da ju je fizički obuzdao, zatim hitrim
korakom uzmaknuvši u trgovinu.
- Šteta za Paula. - dometnuo je Munck.
Neću reći ništa, zakleo se Harry samome sebi. Ništa o pošiljci, ništa o
onomu što zna i na što sumnja. Neću mu pružiti to zadovoljstvo. Uzdahnuo
je pa odnekud iz sebe izvukao prpošni ton koji je toliko prezirao kod
drugih. - Pa, ne smijemo nikad gubiti nadu. - odgovorio je.
Usiljeni optimizam izgovorenih riječi djelovao je poput najcrnje
kletve; kakvu je god nadu možda i gajio u dubini svojeg bića, skrivenu pred
hrabrijim, praktičnijim dijelom svojeg uma, ona se iznenada usplahireno
vinula iz svojeg skrovišta, potom se rasplinuvši. Paul je bio mrtav. Sada je
bio siguran u to. Nastavivši promatrati mimohod, shvatio je da je, negdje
duboko, bio toga svjestan već mjesecima. I s tom je spoznajom upio u sebe
neke odlike prirode svojeg ljubavnika, ne njegovu hrabrost ili inteligenciju,
a možda ni nepromišljenu impulzivnost, nego djelić njegove tvrdoglave
ustrajnosti.
- Pretpostavljam da će mu sestra iskoristiti priliku kako bi se vratila u
civilizaciju. Ako već nije.
- Oh, Petra je još ovdje. - otkrio mu je Harry. - Već smo godinama u
braku. - Gotovo neprimjetno širenje Munkcovih zjenica otkrilo mu je da je
ujedno osupnut i povrijeđen. - Petra je jednostavno nevjerojatna. - nastavio
je trljati sol u ranu. - Najsnažnija i najhrabrija žena koju sam ikada upoznao.
Preuzela je na sebe sve ono što je Paul radio, a uz to je i dobra majka našoj
Grace.
- Imate dijete?
- Tako je, Grace. Šest godina. - Harry je iznenada poželio da je
djevojčica s njim, bez obzira na vražju gripu, i da mu sjedi na ramenima
kako bi mogla promatrati mimohod. - Zjenica moga oka.
 Munck je prijezirno frknuo. - Dakle, postao si veliki f-f-far-mer. -
rekao je. - Mali Harry.
 TRIDESETO POGLAVLJE

B io je već mrak kada je dojahao stazom koja je vodila ka farmi. Već mu

je sam mimohod uskomešao osjećaje, a razgovor s Munckom
pretvorio ih je u kovitlac pa je čas osjećao ljutnju, a čas slavodobitno
zadovoljstvo, oba osjećaja popraćena postojanim strahom. Um mu se
neprestano vraćao na susret, poput prsta kojeg privlači svrab stare kraste.
Onako promrzao i umoran od jahanja, ništa na svijetu nije priželjkivao
koliko ranu večeru, zdjelu toplog variva ili gulaša, prije nego se sruči u
postelju. Sve su mu lađe potonule kada je ugledao tuđeg konja, svezanog o
gredu za vezivanje koju su nedavno podigli pred kućom.
Nažalost, bili su usred onog dijela godine kada su posjeti susjeda bili
najučestaliji, netom nakon žetve i tik prije dolaska snijega, a vjerojatnost da
će netko od poznanika nenadano banuti bila je te godine kudikamo veća, jer
je svršetak rata mnogim obiteljima donio vijesti koje su htjeli podijeliti sa
susjedima. Dok je očetkao Kitty i dao joj jesti, već se pomirio s time da će
neko vrijeme morati izigravati ljubazna domaćina, tješeći se mišlju da
barem neće biti primoran čekati na hranu koja će već biti poslužena pred
gostom.
Međutim, tada je prepoznao upečatljivi uzorak na kolanu sedla
posjetiteljeva konja koji je jasno svjedočio da su životinja i oprema
iznajmljeni iz gradske konjušnice kraj željezničke postaje u Wintern.
Posjetitelj je bio netko tko je onamo došao vlakom. Jurnuo je na verandu,
kroz vrata, pa u jarko osvijetljenu kuhinju, jedva uspjevši zatomiti ime i
smiješak na usnama. Paul! Poželio je vrisnuti. Paul!
Mora da je vrata otvorio neuobičajeno silovito, jer su se sva lica za
stolom okrenula k njemu, prenuvši se. Petra je sjedila u Graceinoj stolici,
gdje inače nije običavala sjediti, kao da je ondje drži neka nevidljiva sila.
Lice joj je bilo blijedo poput krpe, prožeto napetošću i strahom. Na jednom
kraju stola, u Harryjevoj stolici, staroj podstavljenoj stolici koju je pronašao
na kućnoj rasprodaji u Lloydminsteru i koja mu je bila osobito draga, sjedio
je Munck s tanjurom napola pojedene večere.
U krilu mu je sjedila Grace.
Svi su se slagali da je djevojčica uvelike nalik Paulu, no ugledavši je
ondje, tik uz svojeg biološkog oca, lica uokvirena njegovom plavom,
gotovo bijelom kosom, shvatio je da je sličnost tako jezovito snažna da se
Muncku moralo činiti da promatra zrcalo kada ju je prvi put ugledao.
- Harry. Konačno. - progovorila je Petra. Skočila je na noge, no
Munckov se otvoreni dlan sručio na stol takvom snagom da je vrč s vodom
poskočio, razlivši dio svojeg sadržaja. Sjela je natrag na stolicu kao da ju je
ošinuo bičem, nimalo nalik sebi, ne skrećući prestravljeni pogled s Muncka
i načina na koji je drugim dlan obujmio Graceina prsa, prikovavši dijete u
svojem krilu.
- Pa nije li to veseljak Harry Cane? - prozborio je potiho.
- Zdravo, Troelse. - uzvratio je Harry. - Dvaput u jednom danu! Tko bi
rekao?
Ugledavši ga, Grace je briznula u plač, kao da je njegov dolazak bio
znak da naposljetku može u glas pretočiti napetost koja je bubrila u
prostoriji.
- Zdravo, mila. - obratio joj se. - Krajnje je vrijeme da pođeš u krevet.
Dopusti Petri da povede Grace na spavanje. - rekao je Troelsu.
- Oh, ali tako se dobro slažemo. Kao prst i zanoktica.
- Kao prst i nokat.
- Znam kako prokleti izraz treba zvučati, Harry!
- Odavno je već trebala biti u postelji. - rekao je Harry. - Pusti je, a
onda možemo razgovarati.
Munck se zapiljio u njega. Oči su mu bile zamagljene, odajući
činjenicu da je smrad zabranjenog alkohola donio u njihov dom. Usporeno
je popustio stisak ruke koja je pridržavala Grace, a dijete je poput uplašene
mačke jurnulo iz njegova krila pa pritrčalo Harryju.
 - No, no. - rekao je, podigavši je u naručje. - I menije drago što te
vidim. Propustila si mimohod. Propustila si trube i bubnjeve. Ali mogu ti
sve prepričati ujutro. Prilično je vruća. - obratio se Petri.
- Sjedila je preblizu peći. - odgovorila je. - Ništa drugo. - Činilo se kao
da razgovaraju u šiframa.
- Budi dobra djevojka i pođi s majkom.
Isprva se grčevito držala za njega, no potom je, naizgled osjetivši da
Petra ustaje od stola pa im prilazi, popustila stisak kako bi je mogao predati
majci. Dok je dijete prelazilo iz ruke u ruku, pogled mu se na trenutak sreo
s Petrinim. Nije rekao ništa, no dobro je znao da joj se ta užasna scena
tijekom besanih noći već bezbroj puta odigrala u mislima te da će vrlo
dobro znati što joj je činiti sljedeće.
Nisu otišle do nužnika, kako im je inače bio običaj prije nego bi Grace
morala na počinak. Petra je vjerojatno pomislila da bi njihov uljez izlazak iz
kuće mogao doživjeti kao provokaciju. Čim su se vrata Graceine sobe
zatvorila, odande je dopro zvuk potmule tutnjave pa je pretpostavio da je
Petra gurnula komodu, ili možda čak i krevet, na vrata.
- Sjedni. - naredio mu je Munck, u potpunosti ignorirajući zvuk.
- Ne. - odbio je Harry. - Morat ćeš otići, Troelse.
- Izbacuješ me?
- Nisi valjda mislio da ćeš ovdje biti dočekan s dobrodošlicom?
- Ali sada smo poput obitelji. - Munckova se glava neznatno naherila
prema prepriječenim vratima. - Ipak poznajem tvoju ženu jednako dobro
koliko i ti...
Harry je zakoračio prema ulaznim vratima. Visoko iznad njih, daleko
izvan Graceina znatiželjna dosega, na zidu je stajala njegova sačmarica.
Oružje su neprestano držali nabijenim i spremnim, a Petra je znala pucati pa
je pretpostavio da ju je Munck dolaskom iznenadio i uhvatio nespremnom
negdje vani, ili još gore, da je uspio ščepati Grace.
- Što? Ustrijelit ćeš me?
 Ignorirajući riječi, Harry je otvorio vrata pa ih pridržao otvorenima.
Konj koji je čekao vani frknuo je, a dah mu se na studenom noćnom zraku
pretvorio u izmaglicu. Noć je bila vedra pa je sjajna mjesečina obasjavala
okolne mlake koje su nakon prvih jesenjih kiša već nabujale do svojih
travom obraslih rubova.
Na njegovo iznenađenje i olakšanje, Munck je ustao od stola pa stao
trapavo navlačiti kaput. Možda će ipak otići bez mnogo halabuke. Izašao je
za Harryjem, na što je on zatvorio vrata za njima kako bi zadržao toplinu u
kući.
- Kasno je. - progovorio je Munck.
- Znam. Do jutra neće biti vlakova, no ako odjašeš do Paulova imanja,
možeš ondje prenoćiti. Ključ ćeš pronaći sa stražnje strane stajskih vrata,
obješen o kuku. Naći ćeš i dovoljno sijena i zobi za konja. Ali ujutro moraš
otići i više se ne smiješ vraćati.
- Ne vidim zašto bih uopće otišao. Kao što sam ranije danas objasnio
tvojoj nadasve gostoljubivoj ženici, prodat ćete mi Paulovo imanje, i to u
bescjenje.
- Nemamo ga pravo prodati. Paul će se uskoro vratiti.
- Paul se neće vratiti.
- Zašto? Što si čuo?
- Kako smo samo oštri! Što sam čuo? Osim da je strijeljan zbog
kukavičluka i da u Torontu još živi parlamentarni zastupnik koji bi ga rado
objesio zbog pederluka? Pa, čuo sam priče koje ne bi bilo uputno ponoviti u
žitnici gdje malog Vjetrenka Canea smatraju uzoritim ratarom i
građanininom, i gdje ga spominju kao sljedećeg tajnika lokalne ratarske
udruge, ili u poštanskom uredu u kojem gospodin Cane, kažu ljudi, ne
dobiva nikakvih pisama od obitelji iz domovine, ali je uvijek pristojan,
pravi gospodin... Kada bih ondje ponovio te priče, ljudi bi vrlo brzo
povezali konce, znajući koliko se gospodin Slaymaker i ti međusobno
potpomažete i koliko ste bliski, poput braće. Zapravo, i bliži nego braća.
Brzo bi shvatili da ti tvoja dobra ženica nije supruga u pravom smislu riječi
nego... paravan za izopačenost.
 - Nemaš pojma o čemu trabunjaš.
- Znači, poričeš to? - Munck mu je iščitao nešto s lica. - Ti si taj koji će
ujutro naprasito otići. Ne ja.
- A što me sprečava da ljudima ispričam o tebi?
- O meni?
- O onome što si mi u-u-u....
- Ispljuni to već jednom, čovječe.
- Učinio u Moose Jawu.
- Htio si to. Iskoristio si priliku. Baš kao i ona.
Spomen Petre gurnuo je Harryja preko ruba. Do tog su trenutka
Munckove prijetnje i insinuacije uspjele u njemu probuditi samo osjećaje
srama i panike. Munck je stajao tek trunku dalje nego bi stajala plesna
partnerica. Svojim je instinktima grabežljivca osjetio kakav učinak njegova
blizina ima na Harryja pa se primaknuo bliže, kako bi se mogao nadviti nad
njime i tako pokušati zatrti svaki tračak hrabrosti. Harry nikada prije u
životu nije udario čovjeka obuzet gnjevom, no tijekom školskih dana bio je
primoran pohađati boksačku poduku i još se živo sjedao grozomornog
krvavog četvrtastog platna na kojem se poduka odvijala, kao i galame
čopora dječaka koji su ga omeđivali.
Pesnica mu je sada poletjela pa odsjela na Munckovoj sljepoočnici
takvom silinom da je osjetio kako mu pucaju sve kosti u šaci.
Munck je zateturao unatrag pa se prevrnuo preko ograde verande.
Stropoštao se na tlo uz jezivi zvuk krckanja kosti, a potom je uslijedila
tišina. Ni psovke, ni jauka. Harryja je gonila jedna jedina misao, potisnuvši
sve druge i ugušivši svu moralnost koja mu je kroz odrastanje usađena u srž
biča. Znao je da ga mora dokrajčiti.
Skočio je na tlo. Munck nije bio pri svijesti. Negdje u blizini ležao je
lagani čekić. Grace ga je prethodnog dana rabila kako bi očistila orahe za
svoju majku. Tog ga je jutra opazio na tlu, upamtivši da ga po povratku
mora pronaći pa pospremiti na mjesto. Znao je da ga noću neće uspjeti
pronaći dovoljno brzo. Umjesto toga, zgrabio je Muncka za nogavice hlača
pa ga stao vući prema najbližoj mlaci. Kada bi mu barem uspio glavu
uroniti pod vodu, mogao bi mu prikliještiti ruke iza leđa i sjesti na njega
dok voda ne učini svoje.
Osvrnuo se preko ramena kako bi procijenio kut pod kojim su prilazili
vodi. Najlakše bi bilo zaustaviti se tik pred mlakom pa ga onda okrenuti.
Još malo i bit će na pravom mjestu.
Udarac u rebra bio je tako svirep i snažan da je osjetio prepoznatljivo
krckanje kostiju prije nego je ostao bez daha. Premda je htio, nije mogao ni
uzviknuti. Srušio se na leđa, osjetivši pod kosom ledenu studen blata, pa je
znao da voda nije daleko. Munck se svom svojom težinom sručio na njega,
objahavši ga i tako mu iznova izbivši dah iz pluća prije nego se uopće uspio
oporaviti od prvog udarca, pa mu potom obje ruke jednom šakom
prikliještio o tlo iznad glave, unijevši se licem u njegovo, nalik medvjedu
dok njuši meso.
Priče da grizliji ubijaju jednim snažnim udarcem šape, ili ugrizom za
vrat ili lice, bile su puki mit. Istina je bila da ih nije zanimalo ubijanje, već
hranjenje, pa nisu običavali gubiti vrijeme, nego bi se smjesta počeli gostiti
nesretnikovom jetrom.
Munck se ispriječio točno između njega i mjeseca pa nije mogao
vidjeti ništa doli obrisa njegove velike glave, omeđene kratkim i gustim
čekinjama kose, no zato je bez mnogo truda mogao čuti njegovo glasno,
bijesno soptanje, oćutjeti brendi iz kućne radinosti po kojem mu je bazdio
dah, te osjetiti vrućinu bijesne životinje kojom je zračio. Lice mu je bilo
tako blizu da je vrškom nosa okrznuo Harryjev obraz. Harry je osjetio kako
nešto toplo kaplje s njega. To nisu mogle biti suze, a noć je bila prehladna
za znoj, pa je znao da je Munck prilikom pada vjerojatno razbio glavu.
- Harry Cane. Harry Cane. - promrmljao je Munck. - Mali, vatreni
Harry Cane. - Nokti su mu se zabili u meku unutarnju kožu Harryjevih
pričepljenih zapešća. Drugim je dlanom pomilovao Harryjev obraz,
kliznuvši mu potom niz vrat pa obujmivši njegovu Adamovu jabučicu i
pritisnuvši je do granice boli.
- Kada te ubijem, - izgovorio je - izjebat ću te ponovno, žestoko, za
dobra stara vremena. A onda ću izjebati i tvoju ženu pa je vjerojatno ubiti,
jer je ionako zahtjevna, zar ne? Doduše, bila je tako dobra onaj posljednji
put. Tako zahvalna što za promjenu u sebi ima pravoga muškarca. A potom,
mislim da ću izjebati i tvoju djevojčicu.
Ne zna, pomislio je Harry. Nije povezao da je Grace njegova. Umom
mu je prostrujala suluda ideja da bi Munck, ukoliko ga ipak uspije uvjeriti
da dijete skriveno u spavaćoj sobi nije Harryjevo, već krv njegove krvi,
mogao poštedjeti barem nju.
Međutim, Munck je njegovo nastojanje da oslobodi vrat kako bi
progovorio pogrešno protumačio, pomislivši da se pokušava osloboditi, pa
je pojačao stisak, želeći ga udaviti. Strah koji je nedostatak zraka probudio
u njemu nadjačala je prodorna bol prstiju čiji mu je stisak drobio dušnik i
Adamovu jabučicu. Munck je upregnuo svu svoju težinu i njome stao
upirati o Harryjev vrat. Učinilo mu se da je nešto kvrcnulo unutra. Je li
ondje bilo kostiju koje bi se mogle slomiti - neka vrsta hrskavice - ili je
dušnik u cijelosti bio poput crijeva za zalijevanje? Petra jamačno zna.
I baš kada su misli počele pomalo iščezavati, a on gubiti svijest, bolni
je pritisak iznenada prestao, a zamijenio ga osjećaj gušenja pod teškim
teretom, popraćen bolnim i hladnim pritiskom nečeg metalnog na njegovoj
bradi. Otvorio je oči, no i dalje nije vidio ništa, jer je Munck ležao na
njemu, a oštri rub kopče Dančeva remena zarinuo mu se u obraz.
Uzmogao je skupiti ono malo snage što mu je preostalo kako bi
skotrljao Muncka sa sebe na travu pa se pridigao u sjedeći položaj, pritom
se boreći za dah i jednom rukom štiteći bolno nagnječeni vrat.
Je li Munck doživio nekakav napadaj? Skrenuvši pogled, primijetio je
da zuri u mjesec. Prostenjao je, gotovo nečujno.
- Munck! - Harry je posumnjao na okrutnu varku, nalik onoj koju bi
mačka priredila mišu, dopustivši mu da misli kako ju je svladao, prije nego
se prestane pretvarati pa nastavi s mučnim poigravanjem i pogubljenjem.
Grubo ga je vrškom čizme odalamio u stegno. - Munck! - ponovio je, sada
grublje i glasnije.
Odgovorila mu je tišina. Oči su se sklopile.
 Ne misleći ni na što doli na vlastiti opstanak, zgrabio je Muncka ispod
pazuha, stenjući uslijed napora. Morao je uprijeti svom svojom težinom
kako bi, hodajući natraške, uspio odvući nepokretno tijelo preostalih metar i
pol do ruba vode. Blato mu je čeličnim zagrljajem obujmilo čizme, a potom
je osjetio šok ledene vode oko stopala.
Oči su se otvorile pa zagledale u njega, odražavajući mjesec na svojoj
vlažnoj površini. Munck je potiho zajecao. - Harry? - procijedio je. Glas mu
je zvučao ranjivo, kao da se u njega, po prvi puta otkako su im se putevi
ukrstili, uvlači sumnja.
Harry ga je ispustio u plićak. Isprva ga je držao pod vodom objema
rukama, potpuno ih opruživši i svakom pritisnuvši po jedno rame. Munck se
isprva batrgao, koprcajući se nogama, no kut pod kojim je ležao nije mu
dopuštao dohvatiti Harryja nogom pa se samo uspio dublje ukopati u žitko
blato. Grčevito je zgrabio Harryjeva zapešća, strijeljajući ga pogledom kroz
vodu, no tada više nije mogao držati dah pa ga je ispustio u jednom,
posljednjem, silovitom grču uskovitlanih mjehurića, čija ga je silina umalo
uspjela osloboditi Harryjeva stiska. Njegov bijesni stisak najprije je oslabio,
pretvorivši se čvrst hvat, pa u nešto nalik milovanju, da bi mu ruke na kraju
potpuno omlohavile, ostavši plutati na površini.
I dalje mu ne vjerujući, ispunjen sumnjičavošću i zebnjom, Harry je iz
vode izvukao najprije jednu promočenu čizmu pa drugu, potom mu se
njima popevši na prsa. Gotovo je izgubio ravnotežu kada je Munckov torzo
potonuo dublje pa je jedno Harryjevo stopalo završilo na prokletnikovu
licu.
Noć je i dalje bila vedra pa je bez problema mogao razabrati svaki
detalj Munckovih dugačkih nogu, ispruženih na suhoj zemlji uz mlaku.
Tišinu je narušavalo samo njegovo hroptanje. Vrat mu je bio tako nagnječen
da su ga pokušaji gutanja boljeli kao da umjesto sline guta oštre košćice.
Boljelo je čak i pri disanju. Naposljetku se, još pomalo ošamućen, usudio
skočiti s tijela, nespretno doskočivši na travu. Svukao je svoje blatnjave
čizme i vodom natopljene čarape, pa zgrabio Munckove čizme kako bi ih
oslobodio s mrtvačevih nogu. Negdje u dubini, osjećao je neshvatljivu
potrebu da na svaki mogući način onesposobi prijeteće tijelo pred sobom.
 Munckove su mu čizme bile malčice prevelike, ali barem su bile suhe.
Navukao ih je pa zateturao prema kući. Pokušao je zazvati Petrino ime,
otkrivši tada da ga je Munckov stisak gotovo u potpunosti lišio glasa, pa je
neuspio pokušaj urodio samo tihim cviležom i bolom.
Odložio je svoje mokre čizme pokraj peći. Munckove su iz nekog
razloga bile znatno glasnije, kao da im je drveni potplat peta bio šupalj.
- Tko je? - Petra je zazvala s druge strane prepriječenih vrata. - Oglasi
se.
- Ja sam. - pokušao je izgovoriti. - Sada ste sigurne.
Nekako je shvatila tko je s druge strane, možda zato što nije nasrnuo
na vrata, već nježno pokucao, a možda zato što je podsvjesno naučila
prepoznati bat njegovih koraka, nalazeći tijekom zajedničkih godina utjehu
u njihovu ritmu. Odvukla je škrinju s vrata. Čuo ju je kako stenje,
pokušavajući je pomaknuti. A onda su se vrata otvorila. Trebao joj je
trenutak ili dva prije nego je shvatila da nije u stanju govoriti, povezavši
konce tek kada je pokazao na svoj vrat, pa je pretpostavio da ondje ima
vidljivih tragova Munckova nasilja.
- Gdje je?
Poveo ju je vratima pa upro prstom u mlaku. Ostala je šutke neko
vrijeme, potom lakonski upitavši: - Jesi li siguran da je mrtav?
Harry je kimnuo pa, nagnuvši se njezinu uhu, prošaputao: - Trebao bih
poći u grad, obavijestiti nekoga.
- Koga bi uopće obavijestio? - upitala je. - I što bi im uopće rekao? On
je napao nas.
- Ne. - prošaputao je, žacnuvši se zbog boli. - Ja sam napao njega.
- Ubio si ga u samoobrani.
Još je bio previše zbunjen da bi mogao staloženo razmišljati, kao da
mu je preživljena trauma na neki način utjecala na razum. I dalje je na sebi
osjećao kapljice vruće krvi koje su mu kapale po vratu i licu dok ga se
Munck spremao dokrajčiti. Njegovi jalovi pokušaji da razdirućim šapatima
Petri objasni što se zbilo prekinuo je Gracein plač iz spavaće sobe.
 - Bolesna je. - izjavila je Petra bez mnogo uvijanja. - Gripa.
- Ali kako..? - zaustio je glupavo, no ona nije čekala da dovrši pitanje,
jurnuvši smjesta u sobu.
Grace je bila gotovo neprepoznatljiva, nimalo nalik blijedoj djevojčici
koja ga je maločas grčevito grlila. Ležala je na postelji, a plava joj je kosa
poprimila tamniju nijansu, natopljena znojem koji ju je oblio, presijavajući
joj se na koži grla i prsa.
- Donesi hladne vode. - naredila mu je Petra. - I mali ručnik koji
možemo namakati.
Onako uplašen, poslušao ju je bez pogovora, prionuvši na pumpu i
nalivši vodu u lonac s drškom pa potom dograbivši ručnik s uredno
složenog naramka iz ormara s rubljem.
- Odjahat ću po doktora. - prošaputao je.
- Ne. - usprotivila se Petra. - Čak i kada bi ga uspio pronaći, ne
smijemo dalje širiti zarazu. Nitko ne smije ovamo, niti mi smijemo ikamo.
Ne dok sve ne bude gotovo.
Bila je odlučna, kao i inače. Privukao je stolac s druge strane kreveta
pa držao Graceinu vrelu ručicu dok je Petra opet i iznova namakala ručnik i
cijedila ga, pa njegovu hladnu površinu pritiskala o djetetovo lice, vrat i
čelo.
Već je mnogo puta svjedočila takvim stvarima pomažući ocu u
sirotinjskim četvrtima Toronta, no Harryju je to bio prvi put da vidi učinke
tako snažne vrućice. Ništa ga nije moglo pripremiti na silovitost i brzinu
kojom je bolest napredovala, na Gracein očajnički cvilež i grčevito stiskanje
dlana dok su joj tijelo potresali naleti suhoga kašlja, koji su uskoro počeli
po plahtama ostavljati kapljice jarko crvene plućne krvi, niti na silovite
grčeve od kojih se izvijala dok joj je gripa kuhala mozak pred njegovim
bespomoćnim očima. Izgubila je svijest s prvim zrakama jutarnjeg sunca.
Disanje joj je postalo toliko neujednačeno i isprekidano da se u
trenutku kada je iznenada stalo prostorija učinila krajnje malom i
gromoglasno tihom. Prinio je njezinu ručicu usnama, kao i nebrojeno puta
dotad te noći, pa je položio preko djetetovih prsa, nemoćno ostavivši svoj
dlan na njezinu.
Petra je ostala nijemo zuriti u dijete, doimajući se posve oduzetom.
Podigao je dlan s njezinih ruku pa joj zaklopio oči, ostavši osupnut
toplinom koja joj je još žarila iz kože.
- Možeš li otvoriti prozor, Harry? - Petra ga je zamolila naposljetku.
- Naravno. - odgovorio je. Otvorio je prozorčić, a prostoriju je ispunilo
jutarnje dozivanje ptica. Okrenuvši se, vidio je da Petra, popevši se na
postelju, grčevito privija dijete uza se, kao da bi je sama snaga njezine
potrebe mogla vratiti natrag.
- Harry. - progovorila je naposljetku, napola se okrenuvši prema
njemu, no i dalje ga izbjegavajući pogledati u oči. - Pokopaj je dok budem
spavala. Nisam sigurna da bih podnijela taj prizor.

Iskopao je dva groba, onoliko duboko koliko mu je narušena snaga

dopuštala. Prvi je bio pedesetak metara od kuće, gdje je tlo bilo rahlo i
očišćeno od korijenja stabala. Dok je kopao, krajičak oka neprestano mu je
lutao natrag na Munckova blijeda bosa stopala. Bila je ludost misliti da
bijedna smrt mogla biti odmazda za drugu. Gotovo je mogao čuti Petru
kako prezrivo odbacuje samu pomisao na to. No kada bi god skrenuo
pogled prema bosim stopalima u travi, misao bi mu jurnula umom,
ispunivši ga strahom.
Omotao je Grace čistom plahtom pa je položio na dno rake.
Zatrpavajući malo tijelo lopatom, bio je primoran odvratiti pogled, no dobro
je znao da će ga zvuk tupih udaraca grumenja o tkaninu zauvijek progoniti.
Nekako mu se činilo priličnim Muncka zakopati negdje izvan imanja.
Njegov je grob iskopao uz stazu koje je vodila do njihove dvije farme.
Iscrpljen od svega što se zbilo, raku je ostavio plitkom. Sunce se već
dobrano izdiglo na nebo u trenutku kada je Munckovo krupno tijelo
podigao na kola pa ga dovezao onamo i sunovratio u rupu, shvativši da bi
nekom slučajnom namjerniku u tom trenutku u potpunosti izgledao poput
očajnog ubojice koji prikriva svoj trag. Izgledao bi baš kao ono što je i
postao.
Načinio je raspelo, čavlom pribivši dvije daščice jednu o drugu, pa ga
zabio u raskopano tlo iznad Grace, a potom, kako bi ublažio osjećaj
nelagode, učinio isto i za Muncka. Nije se uspio primorati izrezbariti
Graceino ime na njezino raspelo, no na Munckovo je nožem urezao ime
kako ga nitko ne bi mogao optužiti da je pokušao zatajiti ubojstvo.
 BETHEL

Nad tobom jata gusaka

Pravac im je znan;
Pod ledom tok je potoka
Cilj im ocean;
I hladna ljubav zagrije,
Priđi, haj,
Ne oklijevaj,
Jer usrećit umije.

- W. H. Auden, „Underneath the Abject Willow“16

 TRIDESET PRVO POGLAVLJE

P erući se prije doručka u malenoj kupelji smještenoj uz rijeku - prostoriji

koja je, zbog tople peći postavljene ondje kako bi grijala riječnu vodu
za kupke, bila uvelike toplija od njegove brvnare - nije mogao odlijepiti
pogled od uskovitlanih vrtloga Athabasce koji su jurili pokraj malenog
prozora, pritom tjeskobno razmišljajući o onomu što bi riječne struje
sljedeće mogle nanijeti u njegov život. Nastavio je promatrati rijeku i za
vrijeme ranog doručka s Ursulom, provedenog u gotovo potpunoj, ali
ugodnoj tišini. Rijeka je privlačila pogled nekakvim magnetizmom, sličnim
onomu kojim privlači more, ali uznemirujućim, jer su pobješnjeli valovi
barem držali oči prikovanima za jednom mjesto, dok je brza, nabujala rijeka
neprestano odvlačila pogled ovamo ih onamo, sve dok ne bi odlutao
predaleko, van vidokruga.
Prije nego je zauzela svoje mjesto među muškim zborom, kako ih je
Harry počeo doživljavati, Mabel se nakratko zaustavila pokraj Harryja i
Ursule, i sama se zagledavši u rijeku pa, kao da mu čita misli, s uzdahom
izgovorila: - Vrijeme poput neumoljive bujice otplavljuje sve svoje sinove.
- Kako ti se učinilo sinoćnje čitanje? - upitao je Ursulu kada se Mabel,
ne uspjevši ga uvući u razgovor, posvetila svojoj uobičajenoj publici.
Bila je odjevena u crnu haljinu čiji su ovratnik i otvori rukava bih
obrubljeni bijelom čipkom, pa je uz svoju dugačku crnu kosu, koja joj je u
slojevima padala niz leđa, izgledala poput tragične guvernante u kakvoj
melodrami. Posegnula je za tostom, dohvativši kutak šnite na način koji ga
je neopisivo podsjetio na Winnie. - Mrzim tu riječ. - odgovorila je, proževši
glas iznenađujućom strašću. - Berdache.
- Ne sjećam se da ju je spomenuo.
- Muškarac odjeven u žensku odjeću, sveden na krajnje ponižavajuću i
servilnu službu. - citirala je. - Pogledala sam definiciju maločas. Nadimak
kojim su me ostali u školi častili, na svesrdan poticaj svećenika.
- Nije li to... krijska riječ?
Toplo mu se osmjehnula. - Volim kada mucaš. - odgovorila je. - Sviđa
mi se kako se doimaš nesigurnim u sebe kada to činiš. Većina je muškaraca
tako samouvjerena. Ne, nije. - odgovorila mu je, podigavši pogled kada je
primijetila da Bruno i Mabel ustaju, namjeravajući napustiti prostoriju.
Osmjehnuli su se jedni drugima poput dva para koja su se, nebrojeno se
puta susrevši na objedima u zajedničkom hotelu, počela pozdravljati. -
Arapska, mislim, prilagođena francuskom. Doslovan bi prijevod bio
ropkinja prostitutka.
- Oh, zaboga. Kako bi radije to zvala?
Izgovorila je nešto, vjerojatno na ravničarskom krijskom, tako tiho da
nije najbolje čuo riječ, no zvučalo je kao ayarkwoo. - Nemoguće je prevesti,
jer riječ istodobno može značiti i muškarac i žena, i ni muškarac ni žena.
Neki od nas to zovu dvojstvom duha. Tvoj duh objedinjuje dvije duše,
Harry.
- Ja?
- Znala sam to onoga trena kada si progovorio sa mnom.
Harry se osmjehnuo, nadajući se da je uspio na licu zadržati izraz
dobrohotnosti, smjesta se sjetivši kako je u njihovu jezercu znao obaviti
noge oko Paulova struka, i koliko je volio kada bi ga Paulove čvrste ruke
podigle pa okrenule u postelji. Pogledi su im se susreli, a njega je obuzeo
sablastan osjećaj da mu je ona nekako umetnula dva prizora u um. -
Dvojstvo duše može biti ograničeno na nutrinu. - prošaputala je, kao da mu
prenosi znanje o nekoj tajnovitoj čaroliji. - Bolje se snalaziš sa ženama.
Govorim o prijateljstvima.
- Pa da, valjda je tako.
- A one ti nagonski vjeruju jer osjećaju da si drugačiji.
- Pa, ne znam je li baš tako.
- Ja znam. - Bila je to izjava. Uzdahnula je. - To je ujedno i blagoslov i
prokletstvo. Može te učiniti snažnim ovdje, - prenula ga je, kucnuvši
kažiprstom posred njegova čela - ali te također može i osakatiti, tjerajući te
da se neprestano preispituješ, toliko da u stvarnosti propustiš živjeti.
Odabereš košare pletene vrbinim šibljem nad lukom i strijelom, no zapravo
ne postoji pravilo koje ti brani prisvojiti oboje.
- Oprosti, ali zaista te ništa ne razumijem. - odgovorio je. Oči su mu
ponovno odlutale na uskovitlane vode rijeke.
Kao da mu čita misli, promrmljala je: - Vrijeme je za tvoju seansu.

Tijekom sljedećih nekoliko dana Gideonove seanse s Harryjem nisu

polučile nikakav rezultat. Da je bio sklon povjerovati u iole neracionalnija
objašnjenja, Harry bi se gotovo zakleo da je Ursula bacila na njega nekakvu
zaštitnu čaroliju. Rijeka je ponovno bila samo rijeka, u koju je mogao
beskonačno zuriti, pritom slušajući Gideona dok mu ovaj smirujućim
glasom uzaludno daje upute.
- Opirete mi se, Harry. - ustvrdio je Gideon.
- Ispričavam se. Ne činim to hotimice. - branio se Harry. - Možda je to
zbog obilja odmora i krepkog sna.
Zadovoljili su se razgovorom, odustavši od očitih pokušaja hipnoze.
Razgovarali su o dalekoj prošlosti, o njegovim uspomenama na roditelje, o
školskim danima i Jacku. Osjetivši da su to stvari o kojima Gideon želi čuti
više, nije štedio na detaljima, opisujući koliko je Jack naočit, o iskustvima
iz internata, o odnosu zlostavljanja i obožavanja kojemu je svjedočio
između mlađih i starijih dječaka u Harrowu. Ispričao mu je i o Hectoru
Browningu, te razdoru između žudnje prožete krivnjom koju je taj odnos
probudio u njemu i želje da dužnosti oca i supruga izvršava s ljubavlju.
Gideon ga je pokušao ponukati da prizna kako je pisao poruke u spomenar
jer je priželjkivao da ga uhvate i raskrinkaju, čime bi unutarnji sukob priveo
kraju, no Harry je nepokolebljivo tvrdio da je bila riječ o nesretnom slučaju,
glupoj pogrešci bez koje bi se, vjerovao je, takvo stanje stvari moglo
nepromijenjeno protegnuti još godinama, u nekoj vrsti paralelnog braka,
nimalo različitog od odnosa između oženjena muškarca i ljubavnice.
 Prihvatio se novih poslova na imanju, naposljetku uspjevši uvjeriti
Samuela da mu dopusti provesti dan u obrezivanju voćki i piljenju klada.
Možda ga je upravo fizički umor uzrokovan poštenim radom potaknuo da
se otvori.
Kada je ispričao i posljednji djelić svoje priče, Harry je otvorio oči, ne
ugledavši, kako je očekivao, poznate drvene zidove s pukotinama
ispunjenim papirom, ni pokrivač od medvjeđe kože koji je po Paulovu
odlasku u rat donio s njegova kreveta kako bi mu pružio kakvu-takvu
utjehu, već samo veliki prozor i brzu rijeku s druge strane.
Možda je na djelu bila samo urođena sklonost svakog pojedinca da
svoju priču učini jedinstvenom i prida joj na važnosti, i možda je Gideon
zaista ostao profesionalno suzdržan, no Harryju se doktor učinio prilično
uznemirenim, možda čak i prestrašenim, poput čarobnjakova šegrta čije su
se čarolije pokazale moćnijim nego je očekivao. Uspravio se iz čučećeg
položaja tik uz Harryja pa se zavalio u naslonjač između Harryja i prozora
okrenutog ka rijeci, kao da se želi usidriti u sadašnjem trenutku. Posegnuo
je za sažaljenjem kako bi u njihovu odnosu povratio svoju nadmoć.
- Siroti, siroti čovječe. - promrmljao je. - Siroti, siroti čovječe.
Epidemija je, naravno, zahvatila i Jasper. Proširila se željeznicom diljem
zemlje, no mi smo ovdje ostali pošteđeni. Umobolnica je pretrpjela strašne
gubitke. Bili su primorani iskopati masovnu grobnicu.
- Ne sjećam se.
- Obustavio sam svoje redovite posjete dok ne budem siguran da je
opasnost minula; morao sam misliti na dobrobit svoje zajednice.
- Naravno.
- Vašu priču potvrđuju i bilješke načinjene prilikom prijema u
Essondale. Piše da ste onamo pristigli s uvelike umanjenim govornim
sposobnostima, ako ne i afazijom, te povredama vrata koje su ukazivale na
pokušaj davljenja. Međutim, pretpostavili su da je bila riječ o neuspjelom
pokušaju samoubojstva vješanjem.
Harry je zamislio svoje tijelo kako se na užetu klati sa škripave grede,
naprijed-natrag, a njegovi oslobođeni konji uznemireno frkću i njište pred
otvorenim vratima staje. Prizor se doimao stvarnim i mogućim. Namrštio se
i oborio pogled na svoje ruke, uočivši na njima mrlje i bore, svjedoke
starenja.
- Harry, kako ste se uopće zatekli u vlaku? - upitao ga je Gideon.
- Vlaku?
- Uhitio vas je inspektor u vlaku koji je iz Wintera putovao ka zapadu.
Harry se zagledao u prazno. Prisjetio se užasa koji bi ga ispunio svaki
put kada bi čuo zvuk prolaska vlaka dolinom, no ništa povrh toga. - Ne
sjećam se. - odgovorio je.
- Uvijek je teško čitati između redaka tih šturih izvještaja, no u vašem
se spominje razvratno i raskalašeno ponašanje spram skupine povratnika s
ratišta, te nekontrolirano jecanje. Je li moguće da ste nekoga od vojnika
zamijenili za Paula?
Harry se zamislio nad Gideonovim riječima, no nisu mu imale nikakva
smisla. Nastojanja da se prisjeti ispunila su ga crnim slutnjama i strahom pa
nije rekao ni riječi, nastavivši i dalje postojano uzvraćati doktorov tugaljiv
pogled. Počeo je pomalo shvaćati da se neposluh često zna pogrešno
protumačiti kao tuga.
- Zašto biste bili u vlaku?
- Zaista nemam pojma. Mislim da sam vratio Munckova konja u
gradsku konjušnicu. A ona je nedaleko željezničke postaje, ali... žao mi je
što sam tako...
- Je li moguće da ste se zaputili po konjičku policiju?
- Moguće. Ali nama najbliža postaja bila bi u Battlefordu ili
Lloydminsteru, a nijedno nije zapadno od Wintera.
- Ne brinite, Harry. Ovo nije policijsko saslušanje.
 TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

P rije ručka počašćeni su malim dramatskim igrokazom povodom

odlaska Kennetha Hihotavca. Na neki način, možda i nije bilo nimalo
iznenađujuće što je po njega došla jedra, dostojanstvena supruga u pratnji
dvoje sramežljive djece, koja su gotovo mogla biti blizanci. Hihotanje je
iznenada iščezlo, a zamijenilo ga ponosito držanje upravitelja banke.
Upoznao je suprugu s Gideonom, no ne i s ostalim žiteljima kolonije koji su
s pristojnom znatiželjom sve skupa promatrali s verande.
- Teško se ne zapitati kako su ženi objasnili sve skupa. - Harry je
promrmljao Bruno, čija su mu izravnost i lišenost bilo kakve teatralnosti
prirasli srcu.
- Nervni slom uslijed iscrpljenosti. - odgovorila je cinično. - To je
najčešće objašnjenje.
Privukavši mu pažnju nakon ručka, Ursula ga je upitala je li
raspoložen za tjelovježbu, budući da se, završivši sa svojim dnevnim
zaduženjima, namjeravala zaputiti u dugačku šetnju šumom. Objeručke je
prihvatio ponudu.
- Iza tebe je plodonosno jutro. - primijetila je. Doimala se pomalo
iznureno.
- Da. - uzvratio je. - I ne. Stvari su mi sada jasnije, ali muči me
činjenica da su mi sve uspomene tužne, a ipak ne osjećam ama baš ništa.
Kao da se sve to zbilo nekom drugom.
- Možda i jest. - rekla je, prihvativši dlan koji je ispružio kako bi joj
pomogao prekoračiti preko oborena debla. - Sjeti se, imaš više od jedne
duše.
- Ah da. - Zahihotao se. - Kako sam samo mogao zaboraviti.
 Neko su vrijeme hodali u ugodnoj tišini. Shvatio je da ga podsjeća na
Paula uz kojeg je znao raditi ili čitati u potpunoj tišini, a da im izostanak
razgovora ne prouzroči osjećaje nelagode. A bilo kakav podsjetnik na Paula
bio je, naravno, bolan.
Dokopali su se čistine u šumi koju je i inače običavao posjećivati, no
tada ga je Ursula samopouzdano povela naprijed. Zastala bi tu i tamo kako
bi proučila list neke biljke ili kako bi slušala pjev ptica, takvom
usredotočenošću da se bilo lako zakleti da iz cvrkuta iščitava neku poruku.
Što su se više udaljavali od Bethela, to je manje nalikovala profinjenoj i
skromnoj Ursuli kakvu je poznavao sa zajedničkih objeda. I premda više
nije bila oličenje redovničke suzdržanosti, nije bila nalik ni privlačnom
mladiću koji je tako vješto upravljao kolima na putu u grad i natrag. Osoba
u koju se prometnula bila je zapravo energična mješavina tih dvaju
krajnosti: možda njezino pravo ja.
Izbili su na čistinu gdje je potočić, probivši si put kroz stijene, glasno
žuborio, prije nego će se niz padinu survati prema udaljenoj rijeci. Zastala
je pa zahvatila dlanom vodu, zahvalno promrmljavši. - Predivno. - rekla je.
- Harry?
- Da?
- Mislim da ti mogu pomoći, ako mi dopustiš.
- Oh?
- Vjeruj mi. Razumijem. Gideon te navodi pravcem - tako svojstveno
muškarcu; tako metodično i uredno - ali život se ne svodi na ravne pravce.
On je poput putnika koji gleda lijevo i desno, no nikada mu ne padne na um
pogledati uvis ili osvrnuti se za sobom. Muškarce poput njega u divljini
razderu pume.
U stijeni iza njih smjestila se mala špilja, ulaza okrenutog prema
udaljenim planinama. Ursula je pažljivo prišla ulazu pa onjušila zrak
unutra. Načinila je još nekoliko koraka u tminu, i dalje njušeći, pa se
okrenula k njemu. - Samo provjeravam. - rekla je. - Želim se uvjeriti da
nema životinja.
- Medvjedi?
 - Moguće. Prošli smo pokraj medvjeđeg izmeta na putu ovamo, ali nije
bio svjež. Želim biti sigurna da ćemo neko vrijeme moći mirovati na
sigurnom mjestu.
- O čemu to...?
- Postoji li nešto radi čega se moraš vratiti prije večere?
- Ne.
- Izvrsno. U tom slučaju, trebat će nam vatra, jer se studen uvuče u
tijelo kada prestaneš hodati. - Brzo je prikupila nešto suhog triješća, kore
drveća i nekoliko većih grana. - Mogla bih to učiniti na tradicionalni krijski
način - rekla je - s dva štapa i mnogo strpljenja, ali...
- Kupio sam ovo u Hintonu. - rekao je s osmijehom, izvukavši kutiju s
šibicama iz unutarnjeg džepa.
Osmjehnuvši se, uzela mu ih je iz ruke. Prionula je struganju jedne od
grana, oljuštivši s njega hrpicu tankih drvnih listića oštrim kuhinjskim
nožićem koji je izvukla iz torbice. Potom je užegla hrpicu, ne prestajući
pritom puhati na nju, pa joj dodala nekoliko grančica, a potom i nekoliko
većih komada triješća kad se plamen rasplamsao.
- Ovo je staro taborište. - otkrila mu je. - Jako staro.
- Ne čini se baš prostrano. - odgovorio je. - Osim ako špilja nije
golema.
- Ne za cijelo pleme. - pojasnila je. - Samo jedno ili dvoje ljudi. Ljudi
su dolazili ovamo radi duhovne potrage.
- Što je to?
Prije nego je odgovorila, na trenutak ga je u tišini nastavila proučavati
upitnim pogledom. - Naše živote obilježavaju prekretnice, trenutci kada
možemo poći jednim putem ili učiniti nešto presudno, sjesti i plesti košaru
od šiblja ili zgrabiti luk i strijelu pa poći u lov. Duhovi ti pokažu kojim
putem poći. - Neočekivano se nasmijala. Nije to bio njezin uobičajeni,
ženstveni hihot, već iznenađujuće snažan, muževan grohot, zvuk likovanja.
- Gospode, oprosti mi, - rekla je - ali prošlo je tako dugo otkako sam ovo
posljednji put činila. - Posegnula je prema vratu pa odriješila nisku perlica s
raspelom. Pružila ih je Harryju. - Spremi ovo negdje gdje on neće moći
promatrati.
Gurnuo je ogrlicu u unutarnji džep svojeg kaputa, odakle Isus nije
mogao gledati.
- A sada, - uputila ga je - ostani ovdje pa održavaj vatru i razmišljaj o
onomu koga voliš dok ja odem potražiti neke stvari. Neću dugo.
Zbunjeno je sjeo na tlo, prekriživši noge, a Ursula je, grčevito stisnuvši
svoj nožić, pošla niz potok, slijedeći ga preko ruba litice nizbrdo. Vatra se
već dobrano rasplamsala, a njezina toplina i veselo pucketanje bili su
itekako dobrodošli, jer je taborište bilo u sjeni. Dodao je nekoliko grana u
vatru pa se zagledao uvis prateći pogledom stup plavičastog dima dok nije u
visinama opazio strvinara koji se, kružeći iz pukog zadovoljstva na zračnim
strujama, doimao poput dječjeg zmaja. A onda se primorao usredotočiti
misliti na Paula.
Nastojao je ne misliti na njega kroz pojedine trenutke, poput noćne
šetnje uz njega, ih zajedničkog večernjeg plivanja u mlaci, čije bi okrutne
uspomene sasvim sigurno prizvale bol. Umjesto toga, usredotočio se na
prizivanje osjećaja zadovoljstva koje je proizlazilo iz njegova pukog
prisustva, na njegove blage, pomalo vragolaste, smeđe oči s jedva
zamjetnim borama oko njih, na maleni ožiljak na nadlanici njegove lijeve
ruke, na njegov miris i toplinu kojom je zračio netom po buđenju, na širinu
njegovih ramena.
Začudo, shvatio je da ga ovako svjesno prisjećanje ne čini tužnim, već
samo - kako to opisati - ispunjava osjećajem ustreptale ljubavi. Vrativši se,
Ursula kao da je to smjesta primijetila pa munjevito brzo posegnula svojom
koščatom rukom prema njegovu obrazu.
Donijela je biljku, neku vrstu perunike ili šašike - barem je njemu tako
izgledala - premda ju je ona nazvala imenom koje je uvelike zvučalo kao
vrbovim. Sjevši s druge strane vatre, nasuprot njemu, stala joj je obrezivati
dijelove koji joj neće trebati, bacajući ih da cvrče i pište u plamenu.
Zadržala je izduljeno, gomoljasto korijenje koje je prethodno već dobro
isprala u potoku. Rabeći nož, uklonila je većinu končastih vlakana i kore,
uvelike kao da vrtni turovac spravlja za objed. Kada se oglasila, iz nje više
nije progovorila Ursula, već Mali Medvjed. Ozbiljan. Muževan.
- Ovo inače nije način. - rekla je. - Trebao si postiti barem dan.
Zapravo, oboje smo trebali. Ali možda nam pođe za rukom, možda nam
duhovi neće zamjeriti.
- Je li otrovno? - upitao je kad mu je snažna aroma dima prizvala u
sjećanje kršan lik Lily Thunder. Lily koja, napokon je uvidio, također nije
bila u potpunosti žena.
- Ne. - odgovorila mu je Ursula. - Može pomoći kod zatvora, ali nama
će pomoći iznjedriti vizije. Izvoli. - Dodala mu je dvije dužine korijena. -
Gorko je, - upozorila ga je - poput đumbira pomiješanog s cimetom, no
moraš nastaviti žvakati, čak i ako ne uspiješ progutati. Sokovi su bitni.
Prinijela je komad usnama pa stala žvakati, brzo i odlučno, kao što bi
vjeverica oglodala lješnjak. Potom je gurnula u usta drugi komad. -
Gospode, oprosti mi. - promrmljala je.
- Ursula, molim te. Ako te ovo tako muči, nemoj to činiti.
Pogled kojim ga je prostrijelila bio je krajnje ozbiljan. - Moram to
učiniti. - odvratila je. - Ovo je ono što ja jesam. Ali Harry, o onomu što
činimo ovdje nećeš nikomu reći ni riječi. Nikada.
Zabezeknut, kimnuo je glavom.
- Izvrsno. - dometnula je. - A sada žvači.
Korijenje bio zaista gorak, kao da je zarinuo zube u samu uspomenu.
Također mu je u tren oka umrtvio usta, toliko da se pobojao kako će
slučajno pregristi jezik. Bio je siguran da u trenutnom stanju ne bi mogao
govoriti razgovijetno, čak ni kada bi najprije progutao ono što je imao u
ustima. Iz kutka Ursulinih usana cijedila se slina, no ona toga naizgled nije
bila svjesna. Sklopljenih očiju, nježno se njihala, ispod daha pjevušeći neku
krijsku pjesmu. Pomislivši ponovno na Paula, Harry je progutao prožvakani
korijen pa hitro ugurao u usta novi, kao da ne želi zaostati za Ursulom.
Zamislio je dugmad Paulove flanelske košulje, prisjetivši se kako se gornja
dugmad uvijek nekako uspijevala otkopčati sama od sebe, dražeći ga.
 Nije bio naučen sjediti prekriženih nogu pa su mu se koljena pobunila,
primoravši ga da raskriži noge i opruži se na stijeni. Potom je podmetnuo
ruku pod glavu kao jastuk te sklopio oči. Povrh zvukova pucketanja vatre
čuo je Ursulu i Malog Medvjeda u nečemu što je nalikovalo razgovoru.
Govorili su krijskim. Iznenada je ona utihnula, a muški glas, koji se doimao
znatno starijim od njezina, obratio mu se iz neposredne blizine.
- Tri muškarca. - izgovorio je usporeno, gotovo u njegovo uho, a Harry
je osjetio vreli dlan koji mu pritišće srce. - Progone te tri muškarca.
Tlo se naizgled počelo ritmički ljuljati pod njima, na trenutak mu
izazvavši mučninu, a Harryjevo je oko prodrlo u unutrašnjost željezničkog
vagona krcatog muškarcima. Iskustvo je bilo nalik snu, samo su fizički
detalji bih stotinu puta izoštreniji. Mogao je namirisati mokru vunu
vojničkih uniformi i ustajali znoj njihovih košulja, a tu i tamo, dok se kretao
inertnim mnoštvom, i zapuh duhana. Mladost vojnika bila je zapanjujuća.
Bih su uvelike mlađi od muškaraca koje je svjetina u Winteru mahanjem
ispratila u rat. Neki su, obasuti prvim čupercima paperja na čeljustima, bili
tek neznatno stariji od školaraca. Kada su se razdvojili i pomaknuli u
stranu, pred njim se, na njegovo iznenađenje, ukazao Jack. Divni, pristali,
savršeni Jack sjedio je ondje odjeven u kapetansku uniformu i, okrenut mu
leđima, razgovarao s Paulom. Bio je siguran da je sugovornik Paul. Bili su
veseli, smijući se dok su razgovarali.
Presretan, Harry je pohrlio k njima. Zagrlit će Jacka čvrsto i oprostiti
sve, pun razumijevanja, a svi će im prisutni klicati i tapšati ih po leđima. No
kada je došao do njega, Jack se okrenuo, ali muškarac pred njim nije bio
Jack, a ni onaj s njim nije bio Paul. Ponesen trenutkom ludila, Harry je
svejedno zgrabio muškarca za kojeg je do maločas vjerovao da je Jack,
čvrsto ga zagrlivši i ljubeći mu prljavu kosu, potom posegnuvši prema
muškarcu za kojeg je mislio da je Paul kako bi i njega zagrlio. U tom je
trenu među ostalim vojnicima splasnulo veselje, a zamijenio ga muk prožet
gnušanjem. Pokušao je promucati ispriku prije nego ga netko udari, no usta
su mu, puna nabubrenog čarobnog korijena, odbila poslušnost.
Vlak se našao u Unityju, a Harry je kroz prozor ugledao sebe, krhkog i
uplašenog, stjeranog u kut pred trgovinom. Pred njim je stajao Munck,
naočit, ali zapravo otužan. Brendijem je pokušavao utopiti vlastitu sramotu
što nije s pravim vojnicima u vlaku, ili s onima u mimohodu. Gledajući ga
tako sa strane, Harry je naposljetku uspio shvatiti da je, unatoč svoj svojoj
poruzi i nasilništvu, Munck u Harryju zapravo sve vrijeme vidio stvari koje
nikada nije mogao imati: englesko porijeklo, društveni položaj, učenost u
svim onim sitnicama uslijed čijeg se odsustva čovjek mogao osjetiti
nedostatnim i manjkavim. Troels je, uvidio je sada, zapravo priželjkivao
Harryjevo odobrenje i naklonost, no nije znao kako ih osvojiti. Primaknuvši
se bliže, uspio je razaznati njegove pijane riječi.
- Imao sam vrućicu, gadnu. Oslabila mi je srce. Rekli su da ću im više
koristiti u novačenju, nego borbi; smijurija od vojnika, puka igračka.
Harry je osjetio lagani pritisak na laktu. Okrenuvši se, ugledao je
Malog Medvjeda u tradicionalnoj krijskoj odjeći, iznošenoj i nepatvorenoj,
s niskom perja na ogrlici oko vrata, nalik onoj kakvu je nosila Lily Thunder.
Podigao je Munckovu ruku s Harryjeva ramena, ne pokazujući ni straha ni
oklijevanja. Potom je poveo Harryja uz izlog trgovine, skrenuvši u prolaz
među zgradama. Dokopavši se njegova kraja, uperio je prstom.
Stupivši s kraja drvenog nogostupa našli su se na komadiću gologa tla,
kakvo se često prostiralo iza građevina u malim prerijskim naseljima. Svi su
se građevni resursi i energija ulagali u pročelja, u niz trgovina, banki i
hotela koji su novopridošlici trebali posvjedočiti o stabilnosti i blagostanju,
no iza fasada, koje često nisu bile ništa više od toga - visoke strukture nalik
kazališnim kulisama pričvršćenim na pročelja niskih limenih šupa - čovjek
bi zatekao nešto ovakvo. Travu. Blato. Gomile drvne građe. Možda i drvene
kolce u tlu koji su optimistično omeđivali kvadrante predviđene za gradnju
druge ulice, čiji je razvoj zapeo u povojima.
- Zašto? - zaustio je Harry, no tada je shvatio da Mali Medvjed više
nije ondje.
S njime je iščezla i buka glavne ulice. Nije više bilo ni prolaza kojim
su došli. Harry se okrenuo. Sjedne je strane ležao vol, zadovoljno crnom
gubicom brsteći sve što je mogao dohvatiti ne mičući s mjesta. Kuštrava
tamnosmeđa dlaka svjedočila je da je životinja bila prilagođena životu u
hladnom podneblju. Ugledavši Harryja, teškom se mukom osovio na noge
pa pokušao zakoračiti prema njemu. No jedna od prednjih nogu bila mu je
ozlijeđena, omotana dvostrukim navojem bodljikave žice. Harry se nije
bojao. Iz iskustva je znao da su volovi mirna bića, dok je pak kravama
trebalo prilaziti oprezno.
- Hej, dečko. - promrmljao je prigušenim tonom koji je pokupio od
Jørgensen a. - Uvalio si se u nevolje, zar ne?
Životinja je pokleknula preko ranjene noge, savivši je u koljenu i
silovito je poklopivši svojom pozamašnom težinom, tako da se žica morala
bolno urezati na nekoliko mjesta. Prišavši bliže, Harry je primijetio da
životinja u nosu ima alku. Otpasao je svoj remen pa ga provukao kroz alku,
rabeći ga kao improvizirano uže kako bi životinju povukao na noge.
- Hajde. - nukao ga je. - Hajde, dečko. Ako se ponovno osoviš na noge,
mogu ti pomoći.
Ali vol se opirao, otresajući glavom i frkćući slinavom gubicom. Zatim
je muknuo, gotovo riknuo, samo što zvuk nije bio nimalo nalik grlenom,
prodornom mukanju za kakvo su, dobro je znao, goveda bila sposobna, već
žalobno potmuo.
Ispustio je remen pa čučnuo uz plemenitu životinju kako bi joj
dodirnuo napaćeno lice i pogladio busen bujne crno-smeđe dlake između
velikih kožnatih ušiju.
- Hajde, dečko. Dopusti mi da ti pomognem. Molim te. - ponovio je.
No jedini odgovor koji je dobio bilo je tugaljivo mukanje.

Otvorivši oči ugledao je dim kako se izdiže s umiruće žeravice koja je

svjetlucala tek pola metra od njegova lica. Dvořákova ptica, ili sjenica, ili
kako se već zvala, cvrkutala je negdje u blizini, toliko blizu da je ozbiljno
očekivao ugledati je na svojem koljenu kada se uspravio u sjedeći položaj.
Dok mu se um polako bistrio, raspršujući zbunjenost koju je za sobom
ostavila vizija, čuo je Petrin glas dok je učila Grace razlikovati ptice.
- Nedostaješ mi. - pjevušila je, oponašajući nekoliko melankoličnih,
silaznih nota ptičjeg pjeva. - Čuješ li? Nedostaješ mi. Nedostaješ mi.
 Sunce se spustilo nisko na obzorju. Jako nisko. Je li moguće da su
spavali tako dugo i da su propustili večeru? Premda je u Bethelu bio tek
nekoliko tjedana, pravila je već poznavao dovoljno dobro da ga obuzme val
panike nalik onomu kada bi u internatu prekršio pravila. Ustao je, očekujući
s druge strane plamena ugledati Ursulu, no njoj nije bilo ni traga.
- Ursula? - pokušao je zazvati, no usta su mu još bila toliko utrnula od
korijenja da gotovo nije mogao proizvesti nikakav zvuk.
- Mali Medvjede?
Nedostaješ mi, cvrkutala je ptica. Nedostaješ mi.
Pronašao ju je nedaleko odande, zaputivši se niz stazu kojom su došli
onamo. Isprva je pomislio da stoji na panju kako bi bolje mogla vidjeti
nešto u što se zagledala u krošnji iznad sebe, jer je iznenada bila nekoliko
centimetara viša od njega, no kada se usporeno stala okretati prema njemu,
shvatio je da visi o nečemu. Objesila se od nisku s perlicama koju je
posljednji put vidio spremajući je u unutarnji džep svojeg kaputa.
- Ursula! - vrisnuo je pa jurnuo k njoj kako bi je podigao. Koliko god
snažna bila, žičana nit na koju su bile nanizane perle i koja ju je držala u
zraku mogla je podnijeti samo njezinu težinu, jer je pukla čim ju je
opteretio i svojom, a perlice su mu stale pljuštati po licu, rasipajući se
posvuda oko njega.
Spustio ju je na tlo, dašćući. Ogrlica je bila dovoljno dugačka da ju je
mogla nositi u dvostrukoj omči oko vrata, što je inače i činila, no sada joj
se, kako je iskoristila duljinu jedne omče da se objesi, druga omča čvrsto
stegnula oko vrata, a perlice i raspelo tako duboko usjekli u kožu da su
ostali uglavljeni ondje čak i kada je žica pukla. Panično joj je potražio puls
na vratu, pritom oslobodivši perlice iz njihovih ležišta koja su smjesta
prokrvarila.
- Ursula, čuješ li me?
Nije disala. Prstima joj je otvorio usta pa unutra zatekao još
sažvakanog korijenja. Čim joj je izvukao korijenje iz usta, silovito se
nakašljala pa otkotrljala na bok kako bi povratila, jecajući.
 - Zašto? - upitao ju je. Rekla je nešto što nije uspio razaznati. Prinio je
uho bliže njezinim ustima. - Zašto, Ursula? - upitao je opet.
- Ne želim ići u pakao. - prošaputala je.
- Ali nećeš. Zašto bi? Pakao je ionako izmišljen kako bi nas imali čime
plašiti, poput čudovišta u dječjim pričama.
- Vještica sam i sodomist. - uzdahnula je. - Moram gorjeti.
- Ne budi smiješna. Samo preplašeni ljudi trabunjaju takve gluposti.
Isus nikada nije govorio takve stvari. Pričekaj. Treba ti vode.
Dlanovima je zahvatio vodu iz potoka, prolivši većinu dok se vratio k
njoj. Pila je halapljivo, obujmivši njegove dlanove svojima. Voda joj je
kapala po haljini.
- Još. - prošaputala je. - Molim te. - I tako se nekoliko puta vraćao do
potoka. I sam je pio. Korijen mu je sasušio usta, ostavivši u njima trpak
okus. Kada joj je donio posljednjih par gutljaja vode, zatekao ju je kako
očajnički napipava po travi, škiljeći ne bi li iskoristila ono malo preostalog
dnevnog svjetla.
- Što tražiš? - upitao je, ispustivši vodu donesenu u dlanovima? - Svoju
ogrlicu?
Negdje daleko, daleko, oglasio se gong, pozivajući ih na večeru.
- Svoje raspelo. - odgovorila je.

Gideon i ostali već su ih zabrinuto tražili i dozivali kada su se vratili u

Bethel. Harry je nosio Ursulu preko ramena. Isprva je hodala, no potom se
onesvijestila, ostavši bez snage. Nasreću, bila je prilično lagana. Sve je
skupa izgledalo kudikamo potresnije nego je zaista bilo, no dobro je
poslužilo da skrene Gideonovu ljutnju s Harryja.
Gideon ga je poveo prema Ursulinoj kolibi, otvorivši vrata kako bi je
Harry mogao donijeti do postelje. Na trenutak se probudila dok ju je
polagao u krevet, zagledavši se na dramatičnom svjetlu Gideonovoe
svjetiljke najprije u njega pa u Gideona. Harry je bio svjestan da je Gideon
primijetio tragove na njezinu vratu, no upitao ju je tek želi li večerati.
Odmahnula je glavom.
Okrenuo se Harryju, ozbiljna lica. - Ostat ću bdjeti uz nju, - rekao je
potiho - ali moram jesti. Također moram poslati poruku kolegi. Molim te da
pričekaš ovdje dok se ne vratim s večerom na pladnju. - Izgledao je
iznureno, i pomalo zlovoljno, pa je Harry osjetio iskreno klanje što mu je
prouzročio takvu brigu.
Kada je Gideon otišao, Harry je usmjerio svoju pažnju na postelju,
gdje je izuo Ursuline blatnjave čizme pa je pokrio dekom. Zahvalila mu je
dodirnuvši mu ruku. - Sutra ću potražiti tvoje raspelo. - rekao je. - Noćas
mu se ništa neće dogoditi, a sutra će ga biti lako pronaći. Rasute perlice reći
će mi gdje tražiti.
- Hvala ti. - prošaputala je, ponovno se nakašljavši. Plavice na njezinoj
Adamovoj jabučici sada su bile modre i velike, obrubljene skorenom krvlju.
- Je li barem bilo korisno? - upitala je.
Kimnuo je glavom pa joj u odgovor stisnuo dlan, ne znajući kako
uobličiti u riječi misli prema kojim ga je neobično iskustvo gurnulo.
Gideon se vratio, otpustivši Harryja takvom hladnoćom da se začudio
što ga nije poslao u postelju bez večere. Došavši na večeru tako kasno, bio
je primoran sjediti sa strane, za stolom gdje je Ursula uvijek jela. Ljudi su
bili prilično ljubazni - Mabel se svojom agresivnošću i galamom postarala
da mu ostane dovoljno povrća - no umjesto pitanja koja je očekivao,
dočekao ga je odmjereni zazor, ostavivši ga s dojmom da se svi prisutni
pretvaraju da nemilog događaja nije ni bilo, pokušavajući se tako ne uplesti
u njega.
Pokazalo se da je Kenneth Hihotavac, unatoč svojoj iritantnosti,
predstavljao društveno ljepilo koje ih je držalo na okupu. Bez njega, bili su
tek šačica pacijenata, nespojivi, nepotpuni. Razgovor je bio isprekidan, čak
i od Mabel, a onaj prijašnji osjećaj da su se okupili radi kućne zabave,
potpuno je iščezao. Ljudi su odlazili od stola ne čekajući da drugi završe, i
nije prošlo dugo prije nego je Harryju jedino društvo činio Samuel. Oba su
neraspoloženo žvakali sir i voće za zasebnim stolovima, ne razgovarajući
međusobno.
 Gideon je nad Ursulom probdio cijelu noć. Harry je znao jer ni sam
nije mnogo spavao, dvaput tijekom noći navukavši kaput preko pidžame
kako bi izašao van pa provjerio. Oba je puta svjetiljka bila upaljena pa je
mogao nazrijeti prepoznatljiv obris Gideonova profila dok je, zavaljen u
naslonjač i okupan zlatnom svjetlošću, čitao.
San ga je naposljetku svladao u sitne sate pred zoru, a probudio ga je
gong jutarnjeg poziva na doručak, primoravši ga da se ocijene na brzinu.
Pohitao je prema kući neobrijan, osjećajući se prljavim i aljkavim. Gideon
ga je jamačno čekao, jer ga je zaskočio iz svoje radne sobe čim je Harry
kročio u hodnik.
- Možemo li razgovarati? - upitao je.
- Naravno. - Prošavši pokraj njega, Harry je ušao u prostoriju, a
Gideon je zatvorio vrata za njim.
Izgledao je besprijekorno, poput nekoga tko je cijelu noć spavao snom
pravednika, a ne nekoga tko je od sinoć bdio.
Harry je tijekom vremena provedenog s njim počeo vjerovati da je
Gideon jedan od onih dojmljivih, ali i zastrašujućih ljudi - stupova carstva -
koji crpe snagu i svrhu iz samopožrtvovnosti.
- Molim vas, sjednite. - rekao je.
Harry je poslušao. - Kako je Ursula? - upitao je.
- Pod sedativima. Nemam izbora doli poslati ga natrag u Essondale
prvim jutarnjim vlakom. Ovdje više ne možemo jamčiti njegovu sigurnost.
- Ali ne možete to učiniti. To je krajnje okrutno. - Skočio je na noge. -
Samo je kažnjavate zbog... A ja sam joj obećao da ću poći pronaći njezino
raspelo na mjestu gdje je ispalo.
- Sjednite.
Harry je sjeo.
- Nema potrebe da idete po raspelo. Ionako mu neće dopustiti da ga
zadrži ondje. Sve što može poslužiti kao oružje oduzima se kod prijema.
- Zašto o njoj govorite kao o njemu?
 - Dopustio sam mu da ovdje živi shodno svojim željama, kako bih ga
mogao promatrati i pokušati mu pomoći, no Essondale nije tako popustljiv,
i to s dobrim razlogom.
- Mora li zaista ići natrag onamo?
- A što mi predlažete kao alternativu?
Harry je gotovo ponudio odvesti Ursulu sa sobom u Winter, gdje bi
mogla živjeti s njim kao najamnica, možda čak i domaćica, no osjetio je da
prijedlog ne bi bio dočekan s oduševljenjem.
- Ono što ne znate jest da mi je James, što je, uzgred budi rečeno, ime
pod kojim je pokršten, predan na skrb pod određenim i vrlo strogim
uvjetima. Pokušao je otrovati svećenika koji je vodio njegov internat. U
uobičajenim bi okolnostima bez ikakve sumnje bio izveden pred sud, no
mnoštvo druge djece posvjedočilo je kako je svećenik redovito zlorabio
svoj položaj i... iskorištavao svoje štićenike na načine koji bi izazvali
skandal kada bi novine počele izvještavati o suđenju. Bilo je i više nego
dovoljno razloga da se Jamesa proglasi neuračunljivim, između ostalog
ponajviše zbog njegovih povremenih epizoda religiozne manije i
postojanog prinudnog ponašanja koje se očituje u sklonosti preodijevanja u
suprotni spol. Ovo je sve skupa žalosno, ali krivim sebe. Nisam vas trebao
toliko poticati na druženje. Je li vas dok ste šetali nudio biljem?
Harry se prisjetio obećanja o tajnovitosti danog Ursuli. - Ne. -
odgovorio je. - Samo mi ih je pokazivala.
- Odvojili su ga od njegova plemena u dobi od samo dvanaest godina.
Šamani ga do te dobi nisu stigli naučiti bogzna koliko, a onoga što ga jesu
naučili danas se ionako ne bi u potpunosti sjećao. Rekao bih da je njegova
verzija šamanizma dobrim dijelom tek samohvalisava maštarija. Međutim,
vaš poticaj da se ponovno upusti u prakse svoje mladosti opasno je
poremetio ravnotežu njegova uma.
- Ali nisam ga po...
- Ali ga niste ni pokušali obeshrabriti.
- Nisam. - priznao je Harry. - Žao mi je. Znatiželja je bila snažnija od
mene.
 Gideon je ispriku dočekao tišinom koja se doimala poput kazne.
- Hoćete li i mene poslati natrag u Essondale? - Harry se naposljetku
usudio upitati.
- Nipošto. Kao što sam otpočetka govorio, vi niste bolesni. Ne želim
zvučati grubo, ali vaš tip susrećem redovito, pa mi kao klinički slučaj niste
od prevelike koristi za istraživanje koje provodim ovdje. Pretrpjeli ste
traumu, kao što sam i mislio, no uvjeren sam da je lijek u vašim rukama.
- Ne razumijem.
- Smatram kako bi bilo najbolje da nas napustite već danas i vratite se
kući. Poći ću u Essondale, otpratiti onamo Jamesa, za kojeg bi najbolje bilo
da se više ne sretne s vama, ali uredit ću da po vas dođe kočija. Ostavit će
vas na željezničkoj postaji dobrano prije polaska sljedećeg vlaka prema
istoku. Smijete zadržati odjeću koju smo vam ovdje dali na posudbu.
- Jako ljubazno od vas. Dat ću je očistiti pa poslati natrag.
- Zaista nema potrebe. Pretpostavljam da nemate novca uza se.
- Ni novčića.
Gideon mu je pružio omotnicu. - Ovo bi trebalo pokriti cijenu karte
kući, a ostat će vam i za okrjepu putem. Zbogom, Harry. I sretno vam bilo.
Obojica su ustali, a Harry je prihvatio Gideonov dlan ponuđen na
rukovanje.
Okrenuo se, namjeravajući otići, no tada ga je neočekivano preplavio
val snažne ozlojeđenosti.
- Mislim da biste trebali dopustiti Ursuli da pođe sa mnom u Winter.
Iskusna je domaćica i očito je jako diskretna. Mogao bih je zaposliti, a
farma je prilično zabačena. Bila bi sigurna i nitko joj ne bi dodijavao...
Gideon je podigao blijedi dlan kako bi ga ušutkao. - To je suluda i
posve nezdrava zamisao. Bio sam naivan u pretpostavci da bi moji
eksperimenti ovdje mogli promijeniti ili pobiti bilo što. Više neću uzimati
Indijance kao pacijente, a Samuel je pristao - gotovo s oduševljenjem,
dometnuo bih - odsada objedovati u kuhinji.
 Razgovor je okončao na najnepristojniji mogući način, izašavši iz
prostorije bez pozdrava te ostavivši vrata otvorena za sobom.

Harry je doručkovao kasno, u osami. Kada je bio pri kraju, ostali su se

počeli okupljati na terasi kako bi ispratili Gideona i Ursulu. Harry je prišao
prozoru, odakle je mogao poviriti preko Brunina tvidom uokvirena ramena.
Ursulin je izgled bio dramatično izmijenjen, no ovog puta nije bila zanosni
Mali Medvjed, odjeven u jaknu s resicama, nego ispijeni pacijent
umobolnice Essondale. Bio je odjeven u obično pamučno, tamnoplavo
odijelo, košulju bez ovratnika, i crne platnene cipele bez vezica, koje mu
očito nisu bile po mjeri. U posljednjem činu poniženja i nepotrebne
okrutnosti, netko mu je podrezao kosu u visini čeljusti pa su mu sada,
umjesto da mu se kosa valovito spušta niz leđa, neujednačeni čuperci stršali
oko lica, čineći da uistinu izgleda poput utjelovljenja mahnitosti.
Harry je napola podigao ruku, namjeravajući mu mahnuti u pozdrav,
no mršavi dječak u odijelu nije podigao pogled. Kada je Gideon zamahnuo
uzdama, a dvokolica se zakotrljala, Mabel je doviknula: - Zbogom, draga
Ursula! - No riječi su zazvučale poput poruge.
 WINTER

Henry je iz Engleske došao u Moose Jaw, gdje je radio na farmi.

Došao je u posjed vlastitog imanja ujesen 1908. godine... Nekoliko je
godina obnašao dužnost školskog tajnika, naslijedivši na tom položaju
Johna Parkera, te dužnost tajnika Udruženja lokalnih uzgajivača žita... Sve
je to vrijeme živio momačkim životom.
- Jennie Johnston, o svojem bivšem susjedu Henryju Caneu,
A Glance Back

Pojam „neženja“ označava muškarca koji živi sam ili s drugim

muškarcima, a da pritom u kućanstvu nema žene. Udovac ili slamnati
udovac „živi momačkim životom“, dok se isto ne može reći za neoženjenog
muškarca koji stanuje sa sestrom ili domaćicom.
- Elizabeth B. Mitchell, In Western Canada Before The War:
Impression of Early 20th Century Prairie Communities17
 TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

V lak je neprestano prolazio pokraj malenih farmi koje su, bilo je i više
nego očito, napuštene; neke zato što je vlasnik odustao od
zemljoradnje u nadi da će ga prerijsko obilje održavati na životu, a neke
zato što je vlasnik skončao u ratu. Nekoliko sati puta proveo je u društvu
muškarca koji je bio neka vrsta demagoga ili nadobudnog političara, a čija
su usta bila puna neusmjerenog gnjeva te zbunjujućih činjenica i brojki.
Nakon gubitka ljudstva kakvo je Kanada pretrpjela, ustvrdio je,
gospodarstvo će se urušiti ako izostane novi val imigracije. Veličanstveni će
eksperiment u potpunosti podbaciti i propasti, a prerije će se vratiti u
indijanske ruke.
Prikazao je to kao nešto najgore što bi moglo snaći teritorij. Harry se
nijemo pitao što učiniti sljedeće. Nakon desetomjesečnog odsustva, oba će
posjeda osjećati posljedice nebrige. Posljednju je žetvu, nasreću, uspio
odvesti do otkupne stanice, no polja nisu preorana ni branana.
Bio je krajnje zabrinut za životinje, proklinjući utjecaj snažnih sedativa
na svoje pamćenje. Je li možda konje ostavio u gradskoj konjušnici? Ako
jest, lako je moguće da su ih dosad prodali ili slomili teškim radom. Kokoši,
svinje i krave nisu mogli preživjeti zimu pa je bio svjestan da se mora
pripremiti na mučan zadatak uklanjanja njihovih ostataka. No možda je
nekim sretnim slučajem netko svratio kada je epidemija jenjala; neko
zabadalo iz crkvene zajednice ili čak neka Graceina prijateljica.
Bruno mu je, tijekom jednog od njihovih ugodnih činjeničnih
razgovora za objedom, ispričala sve što je znala o učincima gripe, koja je
desetkovala kućanstva već osakaćena ratom. Posebno je pogubno bilo to što
nije pokosila starije, kako to obično čini (gospođa Wells nazivala ju je
proljetnim pogrebnikom), nego je odnijela mlađe odrasle ljude, upravo one
na koje je breme obnove populacije trebalo pasti.
 Naposljetku je pristigao u Winter, gotovo onemoćao od gladi, budući
da mu je, nakon što je platio kartu novcem dobivenim od Gideona,
preostalo jedva dovoljno za šalicu čaja. Odlučio se baviti isključivo
neposrednim problemima. Trebao je novac, namirnice i konja. Vratit će se
na farmu i smjestiti ondje pa procijeniti koja su se od njegovih najcrnjih
očekivanja ispunila i tek potom kovati planove. Barem će mu štedni račun
biti netaknut. Štoviše, tijekom proteklih je mjeseci u njegovu odsustvu
vjerojatno i podebljan nekom mizernom kamatom. Užasavao se same
pomisli na odlazak u banku.
Novac je predstavljao nešto tako neosobno i hladno. Rat, a za njim i
epidemija, jamačno su za sobom ostavili mnoštvo baština, što manjih, što
većih; hladnih miraza otupjelima i izbezumljenima, jednako okrutnih poput
onih pisama koja su zakasnila za telegramima Ministarstva rata.
Winter se nikada nije razvio dovoljno da bi ga se moglo nazvati
užurbanim, no svejedno je bilo čudno, kročivši sa željezničke postaje,
vidjeti muškarce i žene koji svojim poslovima svrhovito koračaju Glavnom
ulicom. Strahovao je da će naletjeti na nekog koga poznaje. Pribojavao se
neizbježnog iznenađenja ili dobronamjerne brige, strepeći od pitanja. Bio
sam bolestan. Uvježbao je razne odgovore u glavi, no odlučio je da je taj
najbolji jer je bio istinit.
Pripravio se za najgore pa ušao kako bi podigao prvu gotovinu nakon
mnogih mjeseci. Bankovni činovnik kojeg je poznavao bio je zloglasan po
svojoj razgovorljivosti, no sada je unutra zatekao drugog, mnogo mlađeg
muškarca. Pozdravio je Harryja imenom, premda ga se Harry nije sjećao, pa
mu isplatio novac, svevši razgovor na pristojno: - Kako ste? - Harry je
odgovorio prilično napetim: - Bio sam loše, ali sada sam bolje. A vi?
Gripa je prepolovila stanovništvo gradića, ponajviše prorijedivši one u
dvadesetima i tridesetima. Trgovina je ostala bez svojeg mlađahnog
vlasnika i njegove svadljive supruge. Zamijenili su ih njihovi sin i kći,
oboje tako mladi da su jamačno tek napustili školu. Oboje su jurcali
trgovinom, obavljajući raznorazne poslove pod budnim okom djeda i bake
koji su se doselili s istoka kako bi pripazili na djecu.
 Ono što se nije promijenilo bilo je mnoštvo znatiželjnika okupljenih
oko pulta poštanske službe koji su onamo došli nadajući se „vijestima.“ U
trgovini je tog dana vladala iznenađujuća gužva. Većina je ljudi dolazila
kupiti namirnice izjutra, nešto što je Harry, zbog svoje sramežljivosti, više
volio činiti u mirnijim, poslijepodnevnim satima. Dok je slagao svoje
namirnice na jedan kraj pulta, zahtijevajući od starice stvari s polica iza nje
- kruh, sir, jaja, konzerve usoljene govedine, po kutiju čaja i kave - vani je
nastao metež. Netko je pred trgovinu dovezao automobil. Svi su pustili sve
pa pohitali prema prozoru kako bi vidjeli prizor svojim očima, svi osim
Harryja i starice.
- Bučna stvar. - rekla mu je. - To je samo onaj razmetljivac iz
osiguravajućeg ureda. Ali traktor kakav je, govorka se, naručio gospodin
Slaymaker... e, to ima smisla. - Zbrojila je u glavi koliko joj Harry duguje.
Nikada nije pomno slušao što mu potpuni stranci tijekom neobveznih
razgovora u javnosti govore pa mu je trebao trenutak ili dva da shvati što je
izgovorila. Nešto o traktoru...
- Rekli ste gospodin Slaymaker?
- Da. Ako sam mu dobro upamtila ime. Još uvijek pokušavam
zapamtiti sve ovdje. Onaj gospodin ondje. - Uperila je olovku preko
Harryjeva ramena.
Paul je stajao među mnoštvom koje se divilo automobilu. Harry se
morao osloniti o policu naslaganu konzerviranim povrćem, osjetivši da mu
ponestaje daha. Bio je to on, nešto mršaviji, zalizaka i brade prošaranih
sijedima. U ruci je držao štap.
Okrenuo se, očito osjetivši da netko stoji iza njega.
- Harry? - zaustio je. - Jesi... jesi li to ti tamo?
Mogli su se samo rukovati, naravno, okruženi tolikim mnoštvom, no
Harry je zadržao njegov dlan u svojem koliko se god usudio. Paul nije
uspijevao obrisati osmijeh s lica, a Harry se zabrinuo da vjerojatno i sam
izgleda kao da je sišao s uma.
- Mislio sam da si mrtav. - rekao je.
 - To sam Ja namjeravao reći. - odgovorio je Paul. - Gdje...?
- U sanatoriju. Bio sam bolestan. Bio sam nedaleko od Jaspera.
- Ali vratio si se.
- Da. Upravo. Zato i izgledam pomalo... - Spustio je pogled na svoj
neprimjereno debeo zimski kaput i neukusno sparenu posuđenu odjeću
ispod njega.
- Oduvijek si bio kicoš. - Paul nije propustio priliku za zadirkivanje.
- Hodaš sa štapom.
- Prije bih to nazvao teturanjem. Ja... ostao sam bez stopala.
- Gospode!
- Imao sam sreće. Švabe su imali dobre kirurge.
- Bio si zarobljen?
Paul je kimnuo glavom.
- Zašto nas nisu obavijestili?
- Pisao sam. Preko Crvenog križa.
Harry je zastao pred vratima trgovine, uživajući na prohladnom
povjetarcu. Uspio je zaboraviti svoj neobičan izgled i smrdljivu odjeću,
usredotočivši se na Paula koji je slao pismo i kupovao namirnice.
Promatrajući ga kako obavlja tako svakodnevne sitnice Harry se osjetio,
možda i više nego dotad, poput sablasne utvare koja se vratila progoniti one
koji su ostali iza njega. Kada mu je Paul ponovno prišao pa upitao: - Da te
povezem kući? - prisilio se odgovoriti neutralno pristojnim tonom, vidjevši
da pokraj njih stoji žena s djetetom. - Da, molim te. - odgovorio je.
Dobro mu poznata kola čekala su pred trgovinom. Paulova kola s
prpošnom crvenom crtom koju je Petra nanijela ondje popravljajući
sjedište. Konj je bio nov, no Harry i dalje nije mogao vjerovati da je ranije
prošao pokraj kola, ne primijetivši ih. Paul je odložio kupljenje stari u
korito kola pa se uzverao na njih prilično vješto, najprije zakoračivši
zdravim stopalom.
 - Izgledaš poput skitnice s tom bradom. - rekao je Harryju veselo. -
Ljudi će reći da je engleski gospodičić naposljetku postao domorodac.

Premda su napokon imali priliku razgovarati bez zadrške, nijedan ni

drugi, oba zbog svojih razloga, nisu uspijevali iznaći riječi dok su napuštali
grad pa su se u tišini vozili poznatim putom prema svojim domovima.
Proljetno lišće i bujnu travu krasila je ona svježa nijansa novoniklosti.
Sunce se presijavalo preko kestenjaste dlake Paulova konja kojemu je bijela
griva poskakivala sa svakim korakom. Paul je u jednom trenu zaustavio
kola pa skočio s njih, ostavivši štap za sobom. Pognuo se kako bi nabrao
rukovet netom procvalih crnookih pupavica, prvih koje je Harry vidio te
godine. Uspevši se natrag, pružio ih je Harryju, a on se prisjetio da je
živopisni žuti cvijet bio među Petrinim najdražima.
Paul ih je najprije odvezao do Harryjeve kuće. Harry je na trenutak
ostao nijemo sjediti i u nevjerici promatrati s kola. Prozorski kapci bili su
čvrsto zatvoreni. Međutim, ono što ga je istinski zapanjilo bile su Kitty i
May koje su pasle na malenom pašnjaku uz staju. Kokoši su slobodno
lunjale uokolo, a polja su se doimala gotovo potpuno preoranim, ako ne i
zasijanima.
- Ne razumijem. - zaustio je. - Nije me bilo deset mjeseci.
- Nismo se mogli mimoići za više od tjedna. - odgovorio je Paul
potiho. - Zemlja na grobu još je bila svježa.
Harry je sišao, i dalje držeći cvijeće, pa se osvrnuo oko sebe.
- Nastradala je samo krava, - nastavio je Paul - a rekao bih da je i to
bilo od starosti ili tuge.
Silazeći, na trenutak je izgubio ravnotežu, no Harry ga je uhvatio,
osjetivši nelagodu suočen sa stranom mu sakatošću. - Dođi. - pozvao ga je
Harry.

Paul je ostao promatrati dok je Harry kleknuo pa stavio cvijeće u

praznu staklenku, uglavljenu u sada zaravnato i travom obraslo tlo groba. -
Namjeravao sam naručiti nadgrobnu ploču za njih. - otkrio mu je Paul. -
Računao sam da će se tlo dovoljno stvrdnuti dok ploča bude gotova. Ali
sada kada si ti opet tu...
- Možemo je odabrati skupa. - završio je Harry. Ponovno se uspravivši
i pritom lagano grunuvši Paula koji je stajao tik iza njega, zagledao se u
jednostavno drveno raspelo koje je, naherivši se nakon što je cijelu zimu
provelo pod teretom snijega, počelo poprimati zelenkastu nijansu, osjetivši
da je uvelike drugačiji od onog čovjeka koji je urezao dva imena na njega
pa ga potom, gušeći se u jecajima, zabio natrag u blato.
- Nisam bio pri sebi. - rekao je potiho. - Mora da ti je povratak kući bio
užasan.
- Um mi to nikako ne uspijeva prihvatiti. U ratu neprestano viđaš
trupla - gola, napola oderana, spaljena, raznesena - toliko često da ti u
jednom trenu postanu tek meso. Prava je istina da... hoću red, iskustvo
bojišta suoči te s nepobitnosti smrti, s činjenicom da je vazda prisutna. Ali
ovo. Mislim da bih to znatno brže i spremnije prihvatio da sam im imao
prilike vidjeti tijela, jer onda ne bih imao izbora. Harry, jesi li mi u stanju
ispričati?
- Naravno. Ne postavljaj glupa pitanja.
- Samo ovaj put. Kako bih znao.
- Petra se zarazila gripom njegujući Grace. - Harry je instinktivno stao
koračati natrag ka kolima, nesiguran hoće li imati snage ispričati priču uz
njezin grob. - Kada je ujutro pokušala ustati, noge su je izdale.
- Činio sam sve što i ona dok je njegovala Grace, kupajući je hladnom
vodom koju sam mijenjao svakih dvadeset minuta, potičući je da pije vodu,
pa je hvatajući u lavor kada bi sve povratila. Bila je zapanjujuće snažna i...
Glas ga je izdao. Paul se bio naslonio na prednji dio kola, no sada se
uspeo na njih kako bi mu se pridružio na klupici. Nježno je koljenom
gurnuo Harryjevo. - Nemoj stati. - rekao je. - Molim te.
Vašem govoru nasušno nedostaje zraka, ponovno je čuo Browningove
riječi, kao ptici zatvorenoj u kutiju. Dišite!
Harry je udahnuo, progutao, pa ponovno udahnuo.
 - Umirala je dva dana. - rekao je. - Zaista se borila s vrućicom do
kraja. Grace je izgubila svijest satima prije nego je njezino malo tijelo
napustio život. Petra je ostala pri svijesti, kašljući tako snažno, tako
divljački. Uvijek je bila tako hrabra, Paule, ah blagi Gospode, bol ju je
toliko razdirala da je počela jecati. Kada je na naposljetku sklopila oči, bilo
je teško reći... - Zastao je.
- Reci mi. - ponukao ga je Paul. - Moram znati, čovječe.
- Bilo je teško reći je li se ugušila vlastitom krvlju ili je umrla jer joj se
mozak pregrijao. Posljednja zdjela vode bila je grimizna. Postelja je
izgledala kao poprište umorstva.
Otvoreno zaplakavši, onako kako nije mogao cijele zime, i usudivši se
stisnuti Paulov dlan, skriven među njihovim bedrima, Harry mu je drhtavim
glasom ispripovijedao kako je svukao plahtu s madraca, okrenuo tijelo u
jednu stranu pa stavio pod nju ručnik, potom je još jednom opravši od glave
do pete, pritom gledajući, po prvi put u njihovu braku, njezine skladne,
nage udove. Prepričao mu je kako je potom iskopao Graceino tijelo, želeći
ga iznova ukopati, ovoga puta u majčinu naručju, nakon što ih je obje
omotao istim pokrovom.
Ostali su neko vrijeme sjediti na kolima, ne govoreći, već samo tarući
suze, dok je konj staloženo brstio okolno zelenilo, a ptice cvrkutale oko
njih. Nedostaješ mi. Nedostaješ mi.

Petra je, skupa s Grace, uvidio je Harry, svojim prisustvom omogućila

krhku sreću koja bi se sada, ogoljena i izložena, mogla rasplinuti,
prepuštena pukoj beznadnosti dvaju muškaraca bez žena. Petra im je dala
dopuštenje, a na neki način i blagoslov. U što će se pretvoriti bez nje? U dva
čangrizava susjeda koji će zbog svojeg samačkog života postati plijenom
svake odlučne udovice u župi.
Mora da je uzdahnuo naglas jer se Paul uspravio pa ponovno primio
uzde i rekao: - Nemojmo o tomu zasad razmišljati.
Kola su se zakotrljala puteljkom koji je povezivao dva imanja. Harry
je skočio s kola na međi dviju farmi kako bi otvorio vrata koja su Petra i on
podigli.
- Mogli bismo ih ostaviti trajno otvorenima. - rekao je Paul. - Sad kad
si se vratio...
Premda večer nije bila ni blizu, i premda ih je čekalo još stotinu stvari
koje je na farmama trebalo obaviti, zatvorili su vrata za sobom pa bez riječi
pošli do Paulove postelje. Ondje su se ispružili, posve odjeveni, okrenuvši
se jedan drugome pa si nosovima trljajući obraze; obojica uživajući u
jednostavnoj spoznaji da je onaj drugi ondje i da ga ponovno drži u svojem
toplom zagrljaju.
 ZAHVALE

O vaj roman ne bi ugledao svjetlo dana bez živopisnih anegdota,

nadahnjujuće kolekcije fotografija i napola ispunjene bilježnice
ispisane uspomenama koju mi je u naslijeđe ostavila moja pokojna baka s
majčine strane, Phyllis Betty Ennion, djevojčica koju je Harry ostavio za
sobom. Ispričavam se njoj i njezinim kćerima na možebitno sablažnjivoj
neobuzdanosti kojom sam popunio praznine u priči i na uporabi stvarnih
događaja iz života obitelji Wells i Cane, čime sam možda povrijedio
njihovo dostojanstvo.
Winter je stvarno mjesto, premda je danas grad duhova. Drago mi je
što mogu reći da se hektari koje je Harry oteo divljini prije više od stoljeća
još uvijek obrađuju.
Usrdno zahvaljujem svojoj urednici, Imogen Taylor, i svojem agentu,
Caradocu Kingu, na neprocjenjivoj pomoći i stručnom sudu, te svojim
čitateljicama od povjerenja, Penelope Hoare i Marini Endicott, na njihovoj
krajnjoj iskrenosti i oštroumnim prijedlozima.
Hvala i pokojnom Paulu Slaymakeru i Jorgenu Troelsu Munku
Levringu na uporabi njihovih imena - posuđenih u svrhu promicanja
dobrotvornih organizacija Diversity Role Models i The Kaleidoscope Trust.
Prijeko potrebno istraživanje dijelom je financirano sredstvima koja mi
je dodijelila zaklada Authors’ Foundation, a u njemu su mi uvelike pomogle
kolegice spisateljice Marina Endicott i Barbara Gowdy. Na mojem
putovanju s istoka ka zapadu neizmjerno su im pomogli javna knjižnica
grada Toronta i knjižnica sveučilišta u Torontu, nadalje Steven Maynard,
Neil Richards, Alan Miller, udruga Canadian Lesbian and Gay Archives sa
svojim arhivom, knjižnica grada North Battleforda, te, posve nesvjesno,
Mary Luger, čiji mi je prekrasni rane nedaleko od Hintona poslužio kao
savršeno nadahnuće za posve izmišljeni Bethel.
 Roman je posljednje mjesto na kojem biste očekivali ugledati stručnu
bibliografiju, ali ovo su samo neki od naslova koji su me nadahnuli i koji bi
mogli biti zanimljivi čitateljima ovoga romana:

Gardiner, James. Who’s A Pretty Boy, Then? 150 Years of Gay Life in
Pictures
Brady, Sean. Masculinity and Male Homosexuality in Britain 1861-
1913
Cook, Matt. London and the Culture of Homosexuality 1885-1914
Williams, Walter L. The Spirit and the Flesh, Sexual Diversity in American
Indian Culture Braslow, Joel. Mortal Ills and Bodily Cures
Erickson, Lesley. Westward Bound, Sex, Violence, the Law and the
Making of a Settler Society
Perry, Adele. On the Edge of Empire, Gender, Race and the Making of
British Columbia 1849-1871
Okimasis, Jean. Cree, Language of the Plains
Robertson, Heather. Salt of the Earth, the Story of the Homesteaders in
Western Canada
Jackel, Susan (urednica). A Flannel Shirt and Liberty, British Emigrant
Gentlewomen in the Canadian West 1880-1914

Scan i obrada:
Knjige.Club Books
 Notes

[←1] Članak britanskog psihijatra Lytteltona Stewarta Forbesa

Winslowa, javnosti poznatog radi svog angažmana u slučajevima Jacka
Trbosjeka i Georgine Weldon, u kojemu izlaže primjenu metode turske
kupelji u liječenju osoba oboljelih od mentalnih bolesti, (op. ur.)
[←2] James Outram (1864. - 1925.), britanski svećenik i planinar koji
je, radi optužbi na račun vlastite seksualnosti, bio prisiljen iz Ujedinjenog
Kraljevstva emigrirati u Kanadu, kako bi ga ondje iznova zadesile slične
optužbe (op. ur.)
[←3] Sir George Henry Savage (1842. — 1921.), engleski psihijatar
koji je djelovao krajem 19. i početkom 20. stoljeća (op. ur.)
[←4] Henry Putnam Stearns (1828. — 1905.), američki psihijatar (op.
ur.)
[←5] Edward Carpenter (1844. — 1929.), britanski socijalist, filozof,
pjesnik ijedan od najpoznatijih zagovornika prava osoba istospolne
orijentacije (op. ur.)
[←6] Elements of Social Science and Natural Religion (hrv. Elementi
društvenih znanosti i prirodne religije) djelo je Georgea R. Drysdalea
(1825. - 1904.), britanskog društvenog kritičara, koje pruža oštru kritiku
viktorijanske moralnosti. Navedeno se djelo smatra jednim od
najprovokativnijih djela tog doba, budući da Drysdale u njemu zagovara
stupanje u seksualne odnose prije braka, edukaciju o seksualnim, bolestima,
korištenje kontracepcije te odstupanje od judeo-kršćanske duhovnosti i
promoviranje novog, znanstveno utemeljenog vida religioznosti koji poštuje
ljudsko tijelo, (op. ur.)
[←7] hrv. kukavica (op. ur.)
[←8] hrv. tupoglavac (op. ur.)
 [←9] hrv. žena (op. ur.)
[←10] hrv. početnik (op. ur.)
[←11] hrv. „Isus će vladati“; Isaac Watts (1674. -1748.), britanski
teolog i autor himni (op. ur.)
[←12] izraz koji se u 19. stoljeću koristio za suživot dviju žena, bez
podrške muškaraca (op. ur.)
[←13] hrv. Pogled unatrag (op. ur.)
[←14] škotski narodni ples koji se izvodi u skupinama od šest plesača
(op. ur.)
[←15] škotski narodni ples koji se izvodi u skupinama od tri plesača
(op. ur.)
[←16] hrv. „Ispod tužne vrbe“ (op. ur.)
[←17] djelo autorice Elizabeth B. Mitchell koje proučava život
osamljenih i udaljenih zajednica u Kanadi početkom 20. st. (op. ur.)