Naslov izvornika

Blædel &Nordbo
Opløst
Copyright ©Mads Peder Nordbo and Sara Blædel and Politikens Forlag 2021
Iz vode si došao
U vodu ćeš se pretvoriti
Iz vode ćeš ponovno ustati
Prvi dan – Petak
P rozor na vratima auta bio je napola spušten kako bi je
mogao slušati. Mrljice jutarnjeg sunca bile su poput
vatrenih kapi u travi. Gorjelo je. U travi i u njemu. Već je sjedio
ovdje. Sjedio je točno tu u autu s čajem ispod stabala iza
sportskih dvorana, daleko od kamera i svačijih pogleda.
Smetlarski kamion dolazio je ponedjeljkom. Tete čuvalice
dolazile su s dječjim kolicima i grupicama malene, gegajuće
mladunčadi između 9.05 i 9.17. Nikada ih nije vidio na svoje
oči, ali malena kamera koju je postavio na nisku zgradu iza sebe
tijekom godine je snimila sve, i do najmanjeg je detalja znao što
se svakog jutra događalo. Kamera je sada bila uklonjena i on je
bio spreman.
Ponovno je bacio pogled na sat na kontrolnoj ploči auta. Bilo
je 7.47. Na suvozačkom sjedalu ležali su njezini spisi. Dolazila
je tri jutra tjedno prije posla. Vrijeme dolaska je moglo blago
varirati, od 6.35 do 6.40, ali iz dvorane je uvijek izlazila u deset
do osam, kako bi bez problema stigla biciklom na posao u školu
Tallerup neposredno uoči jutarnjeg zvona. U protekloj godini
nije imala nijedan dan bolovanja. Zabilježio je da je njezin muž
pratio djecu u školu, a ona bi ih obično pokupila poslijepodne.
Prstom je prošao preko njezinog dosjea. Bio je pozamašan.
Izuzev one koju je sam postavio, na stražnjoj strani dvorane nije
bilo nadzornih kamera. Jedini objektiv kamere bio je usmjeren
na prednji dio dvorane, no njega je onemogućio još tijekom
noći.
7.49. Uskoro će krenuti, popio je gutljaj iz termo šalice.
Osjećao je pritisak u prsima.
Kraj njezinih spisa ležala je mala, izlizana knjiga s kožnatim
uvezom. Pomilovao je glatku kožu, a zatim ju zajedno s dosjeom
odložio s ostalim mapama u pretinac za rukavice.
Bilo je vrijeme. Uskoro će izaći i otkriti da joj je nestao
bicikl. Pogledat će oko sebe. Proći će neko vrijeme. Do školskog
zvona ostat će manje od pet minuta.
Evo je. Kosa joj je bila podignuta, torba joj je teško visjela
preko ramena, laganim je korakom hodala prema stalku za
bicikle. Pratio ju je u retrovizoru i upalio auto.
Pogledala je oko sebe, bacila pogled na sat i lagano trčeći
krenula prema autu u smjeru škole.
Drhtaj zadovoljstva prošao je njime kada je okrenuo lice
prema njoj.
»Bok«, rekao je kada je stigla do auta. »Izgledate kao da ste u
žurbi, trebate prijevoz?«

***
Dva ekrana ispred Nassrin su zazujala. Sunce je vani stajalo
visoko nad starim zgradama s druge strane Ulice Hansa Mulea,
no kroz otvoreni prozor uvlačio se hladan vjetar.
Sjedila je za kompjutorom zureći u lica i imena otkad je stigla
u svoju kasnu smjenu. Nikad nije bila tako umorna od svojeg
muslimanskog podrijetla kao nakon završetka Policijske
akademije i početka rada u policiji u Odenseu.
Lice za licem klizilo je preko zaslona dok je tipkala nove
podatke s kartica na stolu. U registru policije otoka Fyna imali
su više stotina mladih ljudi arapskih korijena i ažuriranje i
praćenje njihovih odnosa i prebivališta gotovo je uvijek bio
njezin zadatak. To je bilo u redu, naravno. No s vremenom joj je
prisjelo što je zadatak uvijek zapadao nju. Jer je bila
muslimanka? Jer je bila najmlađa? Jer nije bila dovoljno dobra
za pravu istragu? Povremeno bi uz to uslijedile i sarkastične,
duhovite dosjetke poput: Ima li kakvih vijesti o bratićima? Nek’
joj se skinu.
Prenuo ju je smijeh i brzo je pogledala Deu Torp. Starija
kolegica bi obično postala glasnija kad bi u blizini bilo snažnih
muškaraca. Kako jadno! pomisli Nassrin razdraženo. U Odjelu
za reaktivne istrage bilo ih je otprilike sedamdeset i ona je baš
morala završiti u uredu s petero ljudi i s narednicom Torp kao
voditeljicom.
Policajac iz pseće jedinice se sa šalicom kave smjestio na
rubu Deina stola. Ona je raspustila svoju sjajnu, pepeljasto-
sijedu kosu koja joj je sada visjela preko ramena. Policajac je
nosio prsluk, no ne i jaknu, pa mu se vidio remen futrole za
pištolj. Imao je široka prsa, a flertanje koje je visjelo među
njima ispunjavalo je cijelu prostoriju. Nassrin razdraženo odvrati
pogled. Ni Dea ni policajac svoje radne dane očito nisu morali
ubijati zureći u beskrajne redove fotografija namrštenih
gangstera.
»Evo.« Nassrin se okrene i pogleda Liama Starka. Dobro se
slagala s policijskim istražiteljem Reaktivnih istraga i dugo je
sanjala o tome da radi u Odjelu za opasni kriminal, ali nije
shvaćala zašto nikada ne bi opomenuo Deu koja je u potpunosti
preuzela zajednički ured. Neki od starijih kolega zvali su ga
»Škot« zbog njegovih škotskih korijena i ljubavi prema
domaćem haggi-su od kojeg je cijeli odjel smrdio na otopljene
vitaminske tablete i ovčju mast.
»Trebaš li šalicu čaja?« nastavi on, stavivši otkrhnutu šalicu
na njezin stol pokraj brojnih kartica. »Napreduješ?«
Ona polako kimne i prihvati šalicu. »Samo što u RI nisam
došla zbog ovoga«, reče kimnuvši prema ekranu.
 Prošlo je nekoliko trenutak prije nego se činilo da je shvatio
što je mislila, no zatim pokaže kartice. »Ovo je temelj istrage i
jedan od naših najvažnijih zadataka.«
Kriomice ga je pogledala, ali izgledao je ozbiljno.
»Kad smo upoznati s time gdje su i što rade, nalazimo se
korak ispred, što nam omogućuje da djelujemo... Zato se varaš
ako misliš da ovo nije važno.«
Rekao je to već ranije, ali bilo je i drugih novih zaposlenika
osim nje. »Znaš li da me zovu Ogledna muslićka?«
»Tko? Tu kod nas?«
»Ne, ne ovdje... vani u gradu.« Ona pokaže na ekrane. »Ovi
ovdje.«
»Je li to problem? Kad si vani?«
Ona odmahne glavom pokušavajući potisnuti dio nepravde
koju je osjećala u sebi.
»Ne, problem je više to što sam tako rijetko na terenu. Nema
baš ničeg oglednog u sjedenju ovdje i zurenju u ekran iz dana u
dan.« Otpila je nekoliko brzih gutljaja čaja, osjetivši Liamov
pogled. Opekla je jezik, ali barem je to uspjela reći.
Dea se ponovno glasno nasmijala za stolom, ali činilo se da
to nije smetalo Liamu. Možda to nije ni primjećivao, pomisli
ona. No, naravno, on ju je i doveo u Odense, iako je bilo teško
shvatiti zašto.
Nassrin ju je proguglala i bilo je prilično jasno da je
voditeljica odjela svoj vrhunac u policiji već proživjela i da se
sada divovskim koracima spuštala niz hijerarhijsku ljestvicu.
Imala je pedeset jednu godinu i bila utjecajna kriminalistička
inspektorica u starom Odjelu za ubojstva u Kopenhagenu, no
zatim se dogodilo nešto zbog čega se morala preseliti na
Grenland, gdje je provela nekoliko godina u policiji u Nuuku. U
Dansku se vratila kao policijska narednica, prilično daleko od
vrha policije Fyna.
Nassrin se to činilo kao očita degradacija. »Samo sam
zamišljala nešto drugo«, objasnila je sama.
Liam se uspravio. Na čelu mu se urezala bora dok ju je
zamišljeno promatrao. »Zabilježeno, Nassrin. Shvaćam što
kažeš, ali ti si zapravo policajka na prvome zadatku pa...«
Dobrodušno ju je pogledao. »Obećavam da ćemo te odvesti na
teren kao istražiteljicu, ali imaj malo strpljenja!«
Dea i policajac iz pseće jedinice prestali su se smijati za
stolom i umjesto toga ustali. Na vratima ureda pojavio se
muškarac. Lice mu je bilo napeto i blijedo i pratio ga je jedan od
recepcionara koji je ispričao kako je muškarac došao prijaviti
nestanak supruge.

***
»Koji vrag!« promrmlja Liam sebi u bradu.
»Netko poznat?« upita Nassrin iza njega. On kimne. »Claus,
trener mog sina iz vaterpolskog kluba u Tommerupu.«
Dea je krenula prema muškarcu koji je zvjerao uokolo dok
nije ugledao Liama.
»Radi se o Charlotte!« reče zatim tako glasno da mu je glas
odzvanjao polupraznom prostorijom. »Nestala je. Mislim da joj
se nešto dogodilo. Trebala je pokupiti djecu, ali nije se pojavila,
a znaš da nikad ne bi ostavila Olivera da čeka na čuvanju.
Dogodila joj se neka nesreća ili zločin«, ispalio je u tišinu koja
je zavladala oko njega.
Dea se okrene prema Liamu, no on kimne, prepustivši joj
riječ. »Sa mnom ste razgovarali kad ste nas nazvali«, započne
ona, brzo skupivši kosu u konjski rep. »Kao što sam vam
pokušala objasniti na telefonu, nažalost nemamo sredstava
prevrnuti brda i doline jer vam je žena nekoliko sati odsutna.
Odrasla je osoba i postoji hrpa mogućih objašnjenja...«
»Ne radi se samo o tome da je nema nekoliko sati«, prekine
ju Claus bijesno. »Nestala je, netko joj je nešto napravio! To
sam vam pokušao objasniti na telefon, ali niste me slušali. Ne
bih bio ovdje da nisam siguran da nešto nije u redu. Nestala je!«
»Zašto ne sjednete?« upita ga ona pokazujući stolicu na kraju
stola, no muškarac je prvo nastavio ravno prema Liamu,
ispruživši mobitel prema njemu.
»Baš sam poslao dečke pod tuš nakon treninga kada sam
primijetio sve pozive tete čuvalice«, reče grozničavo listajući
popisom poziva i porukama. »Nikada ne bi isključila mobitel i
uopće ju ne mogu dobiti.« Glas mu je drhtao i govorio je
užurbano i odsječno. »Nije pokupila djecu. Znaš da ja uvijek
treniram dečke utorkom i petkom i tih dana Charlotte ide po
Cille i Olivera. Provjerio sam mejl i Messenger, ali nije ostavila
poruku da ne može otići po njih.«
Liam ga uhvati za ruku i odvede do jednog od dva naslonjača
koji su se nalazili ispod prozora. »Trebaš li čašu vode?«
Claus odmahne rukom. »Ne, trebam da mi pomognete
pronaći ženu.«
Dea im se pridruži. »Što mislite, kada je točno nestala?« upita
privlačeći stolicu tako da su sjedili jedno nasuprot drugome.
On se okrene prema njoj kao da mu je servirala uvredu ravno
u lice.
»Otkud da znam?« uzvikne. »Nestala je. Nije pokupila djecu
i pokazalo se da se jutros uopće nije pojavila na poslu. Tada je
svakako već bila nestala.«
Liam sjedne na drugu stolicu. »Krenimo redom«, predloži.
»Kažeš da se jutros nije pojavila na poslu. Gdje ono sada radi,
predaje u školi u Tommerupu?«
Claus kimne. »U školi Tallerup. Prije nego što sam došao
ovamo, nazvao sam jednu njezinu kolegicu koja mi je rekla da
se ni njima nije javila. Nije javila da je bolesna, samo se nije
pojavila. Morali su pronaći zamjenu za njezine sate, a
administracija škole je očito također pokušala doći do nje.«
Liam mu pruži čašu vode koja se namreškala kad ju je Claus
odsutno odložio na stolić.
»Razgovarao sam i s nekoliko njezinih prijateljica, no ni
njima se nije javila«, nastavi on. »Morate pokrenuti potragu!
Možda je mrtva!« Ponovno se uznemirio.
»Zašto mislite da bi mogla biti mrtva?« upita Dea oštro.
On ju namršteno pogleda. »Primio sam hrpu poziva iz vrtića i
od tete čuvalice jer Charlotte nije došla po djecu prije
zatvaranja. Beate, pastorica u Tommerupu, ih je sada odvela
kući u župni dvor jer je ionako došla po svoju kćer u vrtić.«
Okrene se prema Liamu kao da je očekivao da će razumjeti.
»Moja žena nikada ne bi zaboravila pokupiti djecu!«
»Je li moguće da ste zaboravili da ste se dogovorili kako ćete
danas vi doći po njih?« predloži Dea. »Ili se možda dogovorila
da netko drugi danas pokupi djecu?«
Claus se nagne prema njoj. »Naš trogodišnji sin je rođen s
Downovim sindromom, mislim da možete zaključiti da majka ne
ostavlja tek tako malog dječaka s tako ustaljenim rutinama s
licima koja ne poznaje. Nikada mu to ne bi priuštila. Uvijek mi
dolazimo po njih. Kći ima samo pet godina. Možete onda i sami
zaključiti da joj se nešto dogodilo.«
Njegove optužbe i prijekori odbili su se od Dee. Nagnula se
prema njemu i pitala kada je posljednji put vidio suprugu.
Claus blago klone. Liam ga je promatrao, primijetivši očaj
koji mu se u obliku duboke bore urezao u čelo. Smeđa kosa bila
mu je začešljana unazad, no padala je na čelo jer je rukama
neprestano nemirno prolazio njome. Znao je da par Laursen živi
u Buchwaldsveju u Tommerupu i poznavao je Charlotte s
društvenih okupljanja u vaterpolskom klubu, ali nije znao ništa o
njihovim bračnim prilikama ili njihovu društvenom krugu.
»Zadnje sam ju vidio jutros. U pola sedam, kada je otišla na
trening. Trenira u Dobroj formi u sportskim dvoranama
Tommerup triput tjedno. Sa sobom je imala odjeću za
presvlačenje, a nakon treninga se tušira u dvorani i nakon toga
ide ravno na posao. Na odlasku je rekla da će na povratku prije
nego pokupi djecu navratiti u kupovinu.« Sakrio je lice u
dlanove. Bilo je očito da se trudio zadržati prisebnost.
Liam ga je proučavao promatrajući pokrete ruku, primijetivši
treperenje očiju kad je grozničavo prolazio rukom kroz kosu.
Pokušao je ugledati znak krivnje ili laži, ali činilo se kako se
ponajviše radilo o očaju i strahu.
»Bila je na jutarnjem treningu u dvorani. Razgovarao sam s
prijateljicom s kojom vježba. Sve je bilo kao i inače. Rastale su
se nakon treninga, a Charlotte od tamo ima samo nekoliko
stotina metara biciklom do škole.« Ukočeno je pogledao Deu,
kao da je žalio zbog svog prijašnjeg bijesa. »To se još nikada
nije dogodilo... Nikada. Zato i znam da nešto nije u redu. Da se
nešto dogodilo!«
»Ali često se događa da ljudi nestanu«, reče Liam. »I to
uglavnom uvijek završi tako da se nestala osoba sama ponovno
pojavi.«
»Charlotte nikada to ne bi napravila djeci. To vam, dovraga,
govorim! Pa ti si ih vidio, zar ne? Oliver ima Downov sindrom...
Moraš znati da joj ovo uopće nije slično?«
»Ne poznajem Charlotte tako dobro, Clause.«
»Ne poznaješ, ali moraš shvatiti da tu nešto nikako nije u
redu.« Claus se nagne naprijed i sakrije lice. »Moja žena je žrtva
zločina i morate mi pomoći.«
 »Željeli bismo to, ali osim što ne znate gdje se nalazi, postoji
li nešto zbog čega vjerujete da se radi o zločinu?« reče Dea brzo.
»Radi se o zločinu!« Claus je ispravi i na prstima po redu
izbroji: »Mobitel joj je ugašen, a tu je i bicikl. Njime je trebala
otići na posao, ali pronašli smo ga iza kontejnera za smeće kraj
dvorane.«
»Smo?« prekine ga Liam.
»Da, pastoričin muž Peter ga je pronašao. Mislim da nije bio
tamo kad sam izašao iz dvorane jer sam ga i ja tražio nakon
treninga, otkrivši sve pristigle poruke. Naravno, požurio sam
doma provjeriti je li kod kuće. Pomislio sam da je možda pala ili
da joj je pozlilo pa su ju odveli doma. Zamislio sam kako
bespomoćno leži negdje u kući, nemoćna dozvati pomoć.« Oči
su mu se zacaklile dok je pričao kako je djeci dozvolio da jedu
kod pastorke i njezinog muža, Petera. »Mislim da je bicikl tamo
ostavljen nakon što sam otišao iz dvorane.«
»Nije ga mogla sama ostaviti tamo?« upita Liam.
»Zašto bi bicikl ostavila iza kontejnera i zatim samo
nestala?« uzvrati Claus, nemirno se migoljeći na stolici.
»Za to može biti mnogo razloga. Možda je otišla po njega
sada, dok si ovdje.«
»Peter ga je zaključao lokotom koji je imao u autu.«
Liam podigne obrve. »Pastoričin muž?«
»Da, on me i dovezao do vas. Sada je otišao natrag jer su
djeca kod njih.«
»Onda će, ako ništa drugo, nazvati kad pronađe nepoznati
lokot na svom biciklu«, reče Dea ironično.
Liam se nakašlje. »Kolegica je u pravu«, reče. »Moramo
imati malo više indicija koje ukazuju na to da je Charlotte
nestala prije nego pokrenemo redovnu potragu, ali jasno je da
tvoj posjet shvaćamo ozbiljno, naravno. I otvorit ćemo slučaj u
kojem će se navesti da si prijavio njezin nestanak.«
»Shvaćam da ovo što sada govorim u vašoj situaciji može
djelovati pomalo grubo i da se radi o djetetu, smjesta bismo
pokrenuli potragu, ali ovdje je riječ o odrasloj ženi. Morate imati
malo strpljenja i dati supruzi priliku da se vrati kući«, reče Dea.
Liam kimne, slagao se i na neki način osjetio olakšanje što je
Dea svojim izravnim nastupom Clausu servirala realnost crno na
bijelo. »Sigurno će se ponovno pojaviti«, dodao je. »A ako se ne
vrati kasnije večeras ili noćas, ujutro ćemo pokrenuti potragu.«
Claus ih je nevoljko slijedio dok su Liam i Dea ustali.
»Ali što je s onim da morate brzo djelovati kad se radi o
otmicama i da su prva dvadeset četiri sata najvažnija kad se
dogodi zločin?« Oči su mu se ponovno zacaklile i frustrirano je
stiskao šake. Među njima je zavladala tišina kada nitko od njih
nije odgovorio. Claus zatim rezignirano odmahne glavom, gurne
ruku u džep i iz njega izvadi izgužvani komad papira. »Ako
čujete bilo što što bi moglo imati veze sa Charlotte, molim vas
da me nazovete. Ako dobijete kakvu obavijest o nesreći, o
onesviještenoj osobi. Bilo što. Nazovite me. I tijekom noći.«
Izravnao je mali komad papira i zapisao svoj broj mobitela.
Zatim ga je pružio Dei, nakon čega se okrenuo prema Liamu.
»Ti imaš moj broj, također me samo nazovi.«
Dea je krenula presaviti cedulju, no zastane kada je ugledala
što je bilo otisnuto na poleđini:

Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju

ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A
daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan.1

»Što je ovo?« upita znatiželjno, podignuvši kratki tekst pred

Clausa koji je krenuo prema vratima. On se okrene i vrati.
 »Charlotte je vjeroučiteljica, cedulja je ležala na stepenicama
pred našim ulaznim vratima, vjerojatno joj je ispala iz torbe na
odlasku.«
»Imate li fotografiju Charlotte?« upita Dea. »Onda ju
možemo poslati u druge policijske okruge ako će ujutro trebati
pokrenuti potragu.«
Claus kimne i pruži mobitel. »Obično kažem da sliči Miji
Lyhne.«
»Miji Lyhne?« ponovi Dea začuđeno promatrajući maleni
ekran. »Aha, da!«
Kratko su stajali u tišini. Liamu je iznenada bilo teško samo
ga poslati kroz vrata. Poznavali su se svih ovih godina koliko je
njegov sin trenirao vaterpolo. Nisu bili bliski, ali svejedno su bili
dovoljno bliski da se osjeća povezano, kao kad si s nekim
zajedno u timu. »Gdje su djeca sada, još uvijek kod pastorice?«
upita i brzo baci pogled na sat. Bilo mu je žao čovjeka. I sam bi
reagirao na isti način da Helene, njegova žena, odjednom
nestane pa je lako mogao shvatiti njegovu zabrinutost i mučni
strah.
»Beate je ponudila da ih stavi u krevet ako se oduži, ali ako
večeras ipak nećete učiniti ništa, onda mogu i odmah otići po
njih.«
»Mogu te odvesti tamo«, reče Liam.
»Sada?« upita Claus iznenađeno, ali se čvrsto uhvati za
slamku. »Može, hvala. Peter se također već vratio doma.«
Liam smjesta primijeti Dein pogled, no nije se obazirao na
njezino protivljenje da bilo što pokrenu prije isteka dvadeset i
četiri sata. Takvi pogledi redovito su ga podsjećali da je bila
iskusnija istražiteljica od njega. S druge strane, nije imala
nikakve odnose s ljudima na lokalnom području koji su joj nešto
značili. Bilo mu je itekako jasno da je ponuda da ga odveze do
Tommerupa Clausu bila uglavnom flaster na ranu i da se on
zapravo nadao da će sa sobom povesti forenzičare i pse tragače,
no Liam je zapravo samo želio čuti dijeli li pastorica Clausovo
tumačenje onog što se dogodilo.
Na putu do auta Liam je hodao nekoliko koraka iza Clausa.
Trener je hodao pognuto, s obješenim ramenima i s rukama u
džepovima svoje labave trenirke. Ako se radilo o zločinu,
pomisli Liam, onda je Claus lako i sam mogao stajati iza
nestanka supruge, a ta će mogućnost biti prva koju će razmotriti
ako se Charlotte ne pojavi do jutra. Snažno će ga pritisnuti.
Nikada nije osobito volio ovaj dio posla, ljude u strahu i
neizvjesnosti. Zapravo nije bilo važno je li se Charlotte
provodila s nekim lokalnim kovačem ili je otputovala na
Bahame, najgora je bila neizvjesnost.
Vratio se na trenutak kada je Claus ušao u ured. Prisjetio se
nemira i očaja u trenerovu glasu. Grozničavosti da uključi
policiju kako ga nitko kasnije ne bi mogao optužiti da je
oklijevao s potragom za suprugom. No postojala je i mogućnost
da je Clausov strah bio opravdan, pomislio je kad su sjeli u auto.
Da se Charlotte nešto dogodilo, da je bila žrtva zločina i da će
on i Dea uskoro požaliti što odmah nisu upregnuli svim silama.

***
Beate je točila vodu u veliki stakleni vrč kada je ugledala auto
kako se približava prilazom župnom dvoru. Blago je zaškiljila i
zatim ugledala Cecilijina i Oliverova oca u autu. Požurila je kroz
vrata da ne stignu pokucati. Ako je bilo loših vijesti, željela ih je
čuti prije nego djeca izjure.
»Bok, Clause«, reče zabrinuto, otvorivši velika ulazna vrata.
»Ovdje je sve bilo super, ali što je sa Charlotte, što kaže
policija?«
 »Ovo je Liam iz policije«, reče Claus kimnuvši prema Liamu
koji je stajao pokraj njega. »Još ne poduzimaju ništa konkretno.«
»Liam Stark«, predstavi se on i pruži ruku. »Inspektor u
policiji Odense.«
»Ja sam Beate«, odgovori ona, stisnuvši mu ruku. »Pastorka
sam u gradu, a Clausova i moja kći idu u isti vrtić.«
»Claus i ja se poznajemo s vaterpola«, reče Liam sa
smiješkom. »Trenira mog sina.«
Beate kimne, a uto se otvore vrata dnevne sobe i kroz njih
izleti Cecilie do oca, bacivši mu se oko nogu.
»Uđi, tata, imamo mesne okruglice!«
»Baš smo za večerom«, reče Beate pomalo se ispričavajući.
»Djeca su bila gladna, a... Rado bismo da nam se pridružite, ako
želite?«
»Da, tata, dođi«, reče Cecilie, odvlačeći oca.
»Nemaju pojma da im je majka nestala«, reče Beate Liamu.
»Peter i ja smo im rekli samo da se zadržala u školi, iako Claus
kaže da nije bila tamo. Nije bilo na nama da kažemo, zar ne?«
»Definitivno«, reče Liam brzo. »Dobro je da se djeca ne
boje.«
Beate kimne. Sviđala joj se toplina u pogledu crvenokosog
policajca. Bilo je nečega u njemu. Pomalo raščupana kosa i
crvena brada. Ulijevao joj je povjerenje. »Mislite da joj se nešto
dogodilo?«
»Nemoguće je reći ovako rano, ali zapravo sam vas došao
pitati kako ste vi to doživjeli?«
»Ne poznajem ih baš dobro«, reče Beate. »Uglavnom iz
vrtića, a i grad je malen.«
»Znate li jesu li Charlotte i Claus ranije kasnili po djecu ili je
li Charlotte već prije nestajala?«
»Ne, nisam stekla takav dojam. Zapravo ni najmanje.«
 »Claus mi je ranije rekao kako je vaš suprug pronašao
Charlottein bicikl iza dvorana i da ga je zaključao lokotom?
Znate li što je tamo radio?«
»Da, otišao je malo pogledati uokolo jer je Claus bio potpuno
izvan sebe i onda je prepoznao Charlottein bicikl jer ju jako
često srećemo u vrtiću... Lako ga je prepoznati zbog boje.« Ona
se nasmiješi.
»I zatim je na njega stavio vlastiti lokot?«
»Tipično za Petera. Bicikl nije bio zaključan i to nije mogao
podnijeti. On je iz Aarhusa, a ne iz ovakve male zabiti.«
»Hvala, i mi uvijek kažemo ljudima da trebaju zaključavati
bicikle, no u pravilu samo vlastite.«
Primijetila je tračak zadirkivanja u njegovim očima.
Pete dođe u hodnik i ozbiljno pogleda Liama. »Čuo sam da
pričate o biciklu.« Pozdravio ga je i predstavio se.
»Samo smo pričali o tome kako si ga zaključao.« Beate je
potražila Peterov pogled. Obrijano tjeme sjajilo mu se na
Svjetlu.
»Da, to je možda bilo malo glupo, čisti refleks kad si iz većeg
grada«, reče Peter.
»Jeste li primijetili nešto tamo?« upita Liam sa srdačnim
osmijehom.
»Ne, osim da je bilo čudno što stoji iza dvorane. Nitko ga ne
bi ostavio tamo.«
»A vi ste bili tamo jer ste željeli pomoći Clausu s potragom?«
»Da.« On kimne. »A i na faksu sam studirao s jednim likom
koji je jednog jutra samo sjeo na bicikl i otišao u Berlin«,
nastavi vedrijim glasom.
»U Berlin?« ponovi Liam začuđeno ga gledajući.
»Charlotte nije otišla u Berlin, Peter!« uzvikne Beate
razdraženo. »Bicikl joj je sada tamo!«
 »Ne, ne«, reče Peter brzo, blago sagnuvši vrat. »Samo sam
mislio da ljudima odjednom može na pamet pasti nešto slično...
a jutros je bilo lijepo vrijeme. Znači, samo se nadam da će se
uskoro pojaviti.«
»Da, nadajmo se da hoće«, reče Liam oprostivši se. Beate ga
je otpratila na dvorište. Morali su održati nadu, pomislila je
bacivši pogled među grmlje i drveće koje je okruživalo župni
dvor. Sjene su se doimale mračnije. Nešto je zašuškalo desno od
nje, kao da se nešto živo povuklo u zaklon iza tise na zvuk
njezinih koraka na dvorišnom šljunku.

***
Po povratku u Odjel za reaktivne istrage u Odenseu, Liam je
pogledao u ured. Nekada se zvao Odjel za opasni kriminal, kao i
na većini mjesta u zemlji, ali neka grupa šefova vizionara
domislila se da proaktivni i reaktivni odjel zvuče mnogo
usmjerenije. Nasmiješio se Dei i Nassrin, koje su još jedine
ostale u uredu. »Još ste tu?«
»Zapravo sam razmišljala o tome da odem na trčanje«, reče
Dea i pogleda na sat na dnu ekrana. »Ili samo doma na rundu
Netflixa.« Kratko je oklijevala. »Kako je prošlo s tipom iz
Tommerupa?«
»Ne znam točno«, odgovori Liam. »Čini se da je Claus jako
pogođen, njezin bicikl je ostavljen, a ni pastorica ni ljudi u
teretani nisu rekli da inače kasni ili s bilo čega izostaje.«
»Dakle, ipak si uspio već danas malo prokopati po tome?«
»Nestala je, a kako sam već bio tamo...«
»S kim bi se mogla ševiti?« uzvikne Dea pogledavši Nassrin.
Liam ju je ignorirao. Zvučala je nevjerojatno kopenhagenski
kada bi rekla nešto takvo.
Otišao je do Nassrin i pokazao joj poleđinu cedulje koju je
Claus ostavio sa svojim brojem mobitela. »Govori li ti ovaj tekst
što: 'Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju
ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A
daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan’?«
»Ne«, odgovori ona vidno nezainteresirana.
»Uopće?« ubacila se sada Dea. »O Alahu je, to je inače tvoje
područje.«
Nassrin odmahne glavom, tvrdoglavo se zagledavši u ekran.
Liam je znao da je prošla kroz pakleni bijeg iz Sirije i da se
borila da nauči danski kako bi se mogla školovati. Ispričala mu
je o svom teškom putu u policiju i dansko društvo onog dana
kad je dobila svoju policijsku značku i znao je sve o otporu koji
je doživjela jer je bila mlada, žena i izbjeglica. Bilo mu je jasno
da ju je Deina primjedba zaboljela. »Jesi li OK, Nass« upita ju
tiho.
Ona ogorčeno kimne, nastavivši ukočeno zuriti u ekran.
»Idi doma, dosta je za danas«, nastavi on. »Iskoristi večer.
Ostatak kartica može pričekati na unos, u redu?«
Ona smjesta ustane, uzme ga za riječ i počne gasiti
kompjutor. Izbjegavala je pogledati Deu dok je pakirala stvari i
izlazila iz ureda.
Nakon njezina odlaska, Liam ode do Deina stola. »Ujutro ću
nazvati Clausa i ako se Charlotte još nije vratila, sam idem
tamo.«
»Da, ujutro će biti skroz druga situacija ako je stvarno i dalje
nema«, reče Dea izvlačeći iz sportske torbe par zelenih tenisica.

***
Zrak je ulazio kroz otvoreni krov malenog, tamnoplavog Fiata
500C. Kad bi bila umorna od svega na poslu, Nassrin bi se kući
često vozila obilaznim putem. Znala je da Liam daje sve od
sebe, ali s Deom je situacija bila napeta. Bila je bezobrazna.
Bezobrazna prema svima osim prema muškarcima kojima se
željela dodvoriti.
Snažno je nagazila na gas i sigurno upravljala autom u
laganom zavoju. Kupila ga je jer se krov mogao povući unatrag,
ali odmah istoga dana shvatila je da mali Fiat ima i turbo motor
koji je mogla uključiti i isključiti, a onih dana kada joj je trebalo
malo provjetravanja od bijesa, to joj je pružalo pregršt vjetra u
kosi.
Skrenula je na prilaz kuće svojih stričeva i pritisnula gumb za
zatvaranje krova. Kuća je bila velika, a trebalo im je prostora jer
su, kad su prije pola ljudskog života stigli u zemlju, sa sobom
donijeli brda knjiga.
Izvana kuća nije nalikovala na antikvarijat niti su stričevi
poduzimali bilo što da privuku mušterije, ali u rijetkim prilikama
došla bi neka mušterija iz nekog drugog dijela svijeta kupiti
neku određenu knjigu. Ponekad bi kupovina bila gotova za par
minuta dok bi drugi put potrajala i nekoliko dana ako bi kupac
prvo zalutao u njihovu labirintu.
Miris prašine bio je prvo što ju je dočekalo, a zatim topli
poljubac na čelu strica Aldara.
»Doma si, dijete moje.«
»Da.« Zatvorila je oči, uživajući u miru i mirisima. Aldar je
često govorio kako većina prašine u knjigama potječe iz
Damaska jer su mnoge stajale još neotvorene od vremena kada
su živjeli tamo.
»Kakav ti je bio dan?« nastavi Aldar gledajući nećakinju
preko ruba naočala. U jednoj ruci držao je dvije stare knjige, a
svjetlost izvana igrala se po sjajnim kožnatim koricama.
Ona slegne ramenima. »Ne želim nositi posao doma k vama.«
»Ma znam, ali znaš i da ja uvijek pitam jer ovdje ima mjesta
za sve, zar ne?« Aldar pogleda uokolo među brojne police i hrpe
knjiga. »Osjećaš li miris bratove baklave?«
Nassrin ga pogleda sa smiješkom. Još se sjećala vremena kad
su mu gusta kosa i brada bile crne kao ugljen. Sada su bile
sijede, gotovo bijele.
»Što te muči, dijete moje?« pokuša on ponovno.
Nassrin slegne ramenima. »Samo sam umorna od toga što
sam ona muslimanka...«
On lagano kimne, gledajući ju pogledom punim
razumijevanja. »Od toga sam se umorio još prije pedeset godina.
Ali ne smiješ dozvoliti da te to izbaci iz takta jer ćeš onda
završiti samo kao prašnjava, stara budala poput mene.«
Nassrin se nasmiješi, a on joj namigne.
»Nassrin!«
Ona se okrene prema drugom stricu koji se pojavio na
stepenicama razbarušene kose i s pregačom oko struka.
»Nosiš nam kolače?« uzvikne Aldar s iščekivanjem.
»Ne, morat ćete doći gore«, reče Hayyan. »Baš sam ih stavio
na stol, a ima i čaja od mente.«
»Miriše skroz ovamo«, reče Nessrin zagrlivši ga.
Hayyan kimne i sramežljivo se izmigolji iz njezina stiska.
»Što radite?«
»Pričamo o tome kako smo završili kao dvije stare budale tu
među svim našim knjigama«, reče Aldar uhvativši brata za
rame. »Sve ih znaš napamet, zar ne?«
»Eh.« Hayyan se posramljeno nasmiješi. »Pa ne baš sve...«
»Sura 112, ajeti 1 – 4«, izazove ga Aldar.
Hayyan se zamišljeno ugrize za usnicu, a zatim namigne
bratu. »On je Alah – Jedan! Alah je Utočište svakom! Nije rodio
i rođen nije, i nitko Mu ravan nije!«
»Vidiš«, nasmije se Aldar, ponosan na brata. Razlika među
njima bila je dvije godine i u Nassrininim očima su bili
nerazdvojni. Pripadali su zajedno, bilo joj je teško zamisliti
jednog bez drugog. »Pa rekao sam ti!« Rekao je kao da je
upravo nešto osvojio, nešto što su sve troje zajedno uspjeli.
Počeo ih je usmjeravati prema stepenicama. »Idemo se gore
baciti na stričev desert.«
Ona im se nasmiješi i pođe za njima, razmišljajući o ajetu
koji je Liam pročitao. Nije ni trebala pitati Hayyana, već je znala
da je iz Kurana, ali kad se kolege nisu potrudili pronaći tekst,
onda se ni ona nije potrudila pomoći. Nije željela biti njihova
Ogledna muslićka, uvijek spremna uskočiti čim nalete na bilo
što s bliskoistočnim prizvukom.
Drugi dan – Subota
Č ekao je iza radionice oko sat vremena. SMS-om su se
dogovorili da će mladić od njega kupiti tri grama. Znao je
da će zagristi jer je cijena bila dobra, ali nije se pojavio.
Mladićev obrazac kretanja inače nije bilo teško dešifrirati, ali
kad bi se u to umiješao alkohol, rutine i dogovori su odlazili u
vjetar.
Zatim je stigla poruka. Dolazim.
Tijelom mu je prošao drhtaj iščekivanja. Pritisnuo se uza zid
u noćnom mraku i osluškivao korake na prilazu radionici.
Tri tjedna ranije otišao je u Assens ostaviti mali Peugeot na
parkiralištu za pomorce u luci. Stajao je tamo sve dok ga prije
sat vremena nije pokupio. Pazio je da cijelo vrijeme bude leđima
okrenut nadzornoj kameri u luci kako iza sebe ne bi ostavio ništa
osim crnog obrisa. Nitko neće primijetiti Golf koji je sada na
jednu noć bio parkiran kraj stana samohrane majke.
Napokon je začuo škripanje šljunka i primicanje teturajućih,
vijugavih koraka. Šuplji cerek na cesti odjeknuo je u noći.
Povukao se unatrag, tako da je stajao skroz u mraku. Čuo je više
nametljivih i mumljajućih glasova. Mladić bi, prema njegovim
bilješkama, sada inače trebao biti sam.
Ubrzo zatim mladić i njegov prijatelj pojave se iza ugla.
Sjene su im plesale na svjetlu ulične lampe. On bešumno
iskorači naprijed, prateći ih pogledom.
Mladić se smjesta naglo zaustavio, ispitivački pogledao
uokolo i krenuo glasno i autoritativno dozivati. Brzo se povukao
natrag u svoj mračni zaklon. Ubrzo zatim otvore se vrata
radionice. Dvojica muškaraca nastave dalje, a unutra iza prljavih
prozora upali se oštro svjetlo.
U džepu mu zazuji mobitel. Nismo li se trebali naći kraj
radionice?
Razmišljao je bi li odgovorio, ali se umjesto toga odšulja do
uskih stražnjih vrata radionice. Pritisnuo je crnu kvaku do kraja i
malo odgurnuo natrula vrata. Mogao ih je čuti unutra. Povukao
je veliku kapuljaču trenirke na glavu i zakoračio u mračni
stražnji hodnik.
Iz uskog hodnika mogao je nazrijeti obrise dva stara ormara i
stolca. Nastavio je dalje zaobišavši vreću s pređom, bešumno je
prošao pokraj zatvorenih vrata i približio se traci svjetlosti koja
je padala na uljem umrljani pod.
Glasovi su se probijali i osjećao se snažan smrad dima
cigareta.
»Jebote, sranje«, promumlja glas iz radionice. Na pod padne
prazna limenka, otkotrljavši se zveckajući po betonu. »Idem
gore!«
Pomno je osluškivao korake, osjećajući kako mu znoj navire
kroz dlanove.
»Idem se prvo samo popišati«, reče mladić iznenada skroz
blizu stražnjeg hodnika.
»Ovdje?« uzvikne prijatelj, već odmaknuvši dalje.
Brzo se povukao natrag u mrak dok su koraci njegova
prijatelja nestajali iz radionice. Začuo se zvuk odlaganja limenke
na čelični stol. Koraci su se sada vraćali prema njemu. Polako se
kretao prema naprijed, osluškujući poput životinje u mraku.
Začulo se struganje guranja stolice po podu, a trenutak kasnije
otvorila su se vrata.
Zvuk mokraće koja se spuštala u školjku. Brzo se kretao po
podu, uguravši se iza hrpe guma i sakrivši se između vrata i
ulaza u radionicu.
Iz zahoda se začuje nekontrolirano podrigivanje. Iskoračio je
kad su se koraci približili stolu. Uživao bi vidjeti iznenađenje na
njegovu licu, ali nije bilo vremena. Prije nego je mladi
mehaničar uspio reagirati, u vrat mu je zarinuo iglu.
Mladić se polako koprcao i zatim se grgljajući srušio na pod.
Zatim je nastupila tišina. S drhtajem zadovoljstva ostavio je
cedulju pokraj prepune pepeljare.

***
»Ako je tvoja mama, oboje ću vas zadaviti!« prosikće Helene
pospano. »Subota je ujutro, zaboga!«
Liam zbunjeno posegne za zujećim mobitelom na noćnom
ormariću. Bilo je 6.01. Pročistio je grlo. »Ovdje Liam Stark...
Clause?« Liam se nakašlje i podigne na bok da vidi Helenina
leđa. Obično su ustajali malo prije sedam pa i nije bilo tako
rano. »Clause, moraš se smiriti. Da, shvaćam, čekao si cijelu
noć... Clause!« On sjedne i prebaci noge preko ruba kreveta.
»Da, stižemo. Da! Dvorane Tommerup. Samo moram okupiti
vikend tim, ekipa još nije došla, ali kontaktirat ću ih. Diši, popij
kavu i nemoj voziti auto ako nisi ni oka sklopio. Sada mi
preuzimamo svim snagama. Shvaćam. Da. Slažem se. Sada ću
spustiti slušalicu. Kava, u redu?«
»Što je to bilo?« promrmlja Helene.
Liam ponovno legne, okrene se i zagrli ju. Držali su se toga
da spavaju goli svih ovih godina tijekom kojih su živjeli zajedno
i penis mu je reagirao u trenutku kad je osjetio njezinu toplu
kožu na svojoj. »Posao.«
»U subotu u šest ujutro?«
»Znaš kako je!«
Helene se okrene prema njemu. »Sanjala sam da smo imali
trojac s još jednim muškarcem. Bilo je prilično seksi.«
»Ne bi li to mogla biti još jedna žena?« predloži Liam i
ponovno ju poljubi.
»Znači, misliš da sam dosadna?« Sada je iznenada zvučala
budnije.
»Ne, što ti je! Pa ti si sanjala o proširenju, ne ja.« Rekao joj je
to u razbarušenu kosu prije nego ju je pustio iz zagrljaja da
navuče gaće koje je ostavio na podu. Zatim ponese mobitel u
dnevnu sobu da nazove jutarnju smjenu. Gdje se mobitel
Charlotte Laursen nalazio u posljednja dvadeset četiri sata?
Znamo li pate li ona ili suprug od kakvih fizičkih ili psihičkih
bolesti? Jesu li nam poznati iz kakvih obiteljskih razmirica?
Smjesta provjerite njezine bankovne račune. Zatim je nazvao
Deu. Idemo tamo pogledati okolo. I dalje je nema. Dolaziš?

Nekih sat vremena kasnije stajao je iza dvorana Tommerup. Na

tabli je pisalo »Svjetionik Tommerup«. Zgrada je sa stražnje
strane uglavnom izgledala novo. Nova višenamjenska dvorana,
nova knjižnica, novi glavni ulaz. Stari dio zgrade najbolje se
vidio s ceste. Bazen se protezao cijelom zgradom i gledao na
grad. Iza dvorana i s desne strane nalazila se šuma. Ispred i
slijeva nalazio se grad s obiteljskim kućama. Visoke živice. Put
prema stražnjoj strani zgrade i parkiralištu prolazio je pokraj
nekoliko ograđenih stražnjih dvorišta i ruba šume. Ništa se nije
vidjelo s Tellerupveja, a na više mjesta se ništa nije moglo
vidjeti ni iz dvorana. Pomislio je kako na takvom mjestu nije
bilo osobito teško zaskočiti ženu i ugurati ju u auto. Charlotte
Laursen lako je mogla biti žrtva zločina.
»Jutro, šefe!«
»Jutro, Dea. Stigla si prva...«
»Da, hvala što si me dovukao na posao.«
 »Imala si slobodno?«
Ona se ironično nasmiješi. »Imamo li ikada slobodno?«
»Ne bi smjelo biti tako, lako mogu pozvati nekog drugog.
Nass bi bila oduševljena!«
»Prestani, Liame, u redu je. Mislim da moje dvije zlatne
ribice mogu izdržati subotu bez mene.«
»Imaš ribice?« Iznenađeno ju je pogledao.
Dea je ignorirala njegov cerek, pokazavši umjesto toga prema
parkiralištu. »Voditelj pseće jedinice potvrdio je da je Charlotte
bila ovdje.«
»Zasad sve po planu. Jesu li pronađeni svježi tragovi?«
»Kažu da se poklapaju s jučerašnjim danom.«
»A šuma?«
»Sada kreću tamo.«
»Društvene mreže su joj neaktivne otkako je napustila
dvoranu. Posljednja objava bila joj je slika s treninga na
Instagramu. Dala sam nalog informatičarima da istraže digitalne
tragove: aktivnost na mobitelu i društvenim medijima, na
kreditnoj kartici. Upregnuli smo svu artiljeriju.«
»Je li mobitel neaktivan od jučer?« Dea mu se približi, a on
kimne.
»Da, čini se tako. Čak sam ju pokušao nazvati jutros i nisam
ju mogao dobiti. Zato sam i pozvao pseću jedinicu.« Uvukao je
donju usnicu, zamišljeno ju pogledavši. »Možeš li probati doći
do nekih ljudi iz škole u kojoj radi? Kolega, učenika? Znam da
to baš nije lako u subotu.« On protrlja crvenu bradu. »Ako ju ne
pronađemo prije ponedjeljka ujutro, moramo se pripremiti za
razgovor sa svim učenicima koje poučava, a u tome nam mora
pomoći škola.« Uhvatio je njezin pogled u nadi da će shvatiti da
je to bio njezin zadatak.
Dea kimne. »Trebali bismo i popričati s Clausom o njihovim
navikama, svakodnevici i sličnome?«
»Da.« Slagao se s njom, osjetivši trunku nevoljkosti. Činilo
se nametljivo kad se radilo o osobi koju poznaje. Pogled mu je
kliznuo niz dvoranu. »Ali daj mi samo trenutak da pogledam
uokolo pa idemo.« Pogledao je na sat. Bilo je 7.17. »Između
7.45 i 8.15 želim ljude na putu kraj dvorane. Zaustavit ćemo
prolaznike da vidimo jesu li i jučer u isto vrijeme prolazili ovuda
i vidjeli nešto neuobičajeno. I onda trebamo provjeriti
eventualne nadzorne snimke u gradu, kraj škole i na najbližim
benzinskim postajama.«
»Subota je«, istakne Dea, iako je i sam maloprije rekao isto.
»Šanse da se ljudi i vikendom i petkom voze istim putem u isto
vrijeme vjerojatno su prilično male?«
»Znam, ali svejedno ćemo pokušati... i u ponedjeljak i utorak
ujutro ćemo napraviti isto ako...«
»Dobro«, prekine ga Dea popustivši. »Stavit ću ljude na...«
Liam je nakratko stajao gledajući u nju dok je u mislima
prolazio onim što su znali o Charlotteinu kretanju. Na prvome
katu dvorane obavila je trening, istuširala se i odjenula od 6.45
do 7.45, a zatim je sišla niz stepenice u predvorje. Nakon izlaska
iz svlačionice objavila je selfie i njezin profil na Instagramu
pokazivao je veselu i nasmiješenu ženu koja je ispod slike
dodala nekoliko emotikona mišićave ruke. Nakon toga je nitko
nije vidio. Morala je otići dolje do vrata da izađe iz dvorane, pa
iza ugla kraj višenamjenske dvorane. Tu joj je trebao stajati
bicikl, ali sada se nalazio sa stražnje strane, gdje nije bilo ni
prozora ni zgrada. Samo asfalt, visoki zid od žute cigle,
kontejneri za smeće i rub šume. Nije bilo šanse da bi netko tamo
ostavio bicikl, pomisli Liam. Bicikl je i dalje bio tamo. Navukao
je gumenu rukavicu i dlanom pažljivo prošao po volanu. Zvono
je bilo nakrivljeno od udarca i jedna sajla kočnice se olabavila,
no izgledalo je kao da se radilo o uobičajenim tragovima
korištenja. Gume su bile dobro napumpane.
Pogledao je uokolo i duboko i polako udahnuo. Prisilio se na
potpuno koncentraciju. Na zemlji nije bilo ničega. Nikakvih
tragova stopala ili znakova borbe. Šljunak je ležao kako ga je
oblikovala kiša. Korov nije bio izgažen. I nitko nikada ne bi
ovdje parkirao bicikl. Charlotte se nije valjala pod plahtama s
kovačem. Nešto joj se dogodilo i nije sama ostavila bicikl ovdje.
»Škote?«
Jedan od kolega iz pseće jedinice pojavio se iza ugla s
nestrpljivim psom.
»Pronašli smo muža u šumi.«
»Muža Charlotte Laursen?«
»Da, sada je u našem autu. Dali smo mu kavu. Potpuno je
shrvan.«

Claus je sjedio na stražnjem sjedalu vozila pseće jedinice s

nogama izbačenima kroz bočna vrata i držeći šalicu s obje ruke.
Kosa mu je bila raščupana i nosio je jučerašnju odjeću. Oči su
mu bile crvene i natečene. Liam ga je na trenutak promotrio.
Vaterpolski trener njegova sina već je izgledao kao sjena
samoga sebe. Prije nego što je nastavio skroz do auta, ponovno
je pomislio kako se radilo o strahu ili krivnji. Oboje je bilo
moguće. Iskustvo mu je ipak govorilo kako će osoba ispunjena
krivnjom često nastojati izgledati donekle normalno u pokušaju
da se sakrije. Claus nije skrivao ništa.
Charlottein muž skočio je čim ga je ugledao. »Ovo je trebalo
napraviti jučer!« uzvikne optužujućim tonom. Iz očiju mu je
sijevalo i bijesno je pokazivao na potragu u šumi.
»Nismo imali dovoljno informacija«, branio se Liam.
»Jednostavno ne možemo pokrenuti opsežnu potragu jer je jedna
žena izostala s posla. Nažalost, tako je, Clause.«
»Ali, dovraga, rekao sam vam da nije samo izostala! Rekao
sam da joj se nešto dogodilo! Neki zločin!«
»Nema svjedoka ni znakova kršenja zakona«, nastavi Liam
smireno. »Da reagiramo na sve slučajeve ljudi koji su odsutni
nekoliko sati, morali bismo udvostručiti broj policajaca, a i to bi
bilo premalo.«
»Ali ovo je drukčije«, uzvikne Claus ljutito. »A sve sam ti
rekao jučer! Charlotte nikada ne bi tako ostavila Olivera. Nikad!
Znao sam da nešto nije u redu, ali niste me željeli slušati. Niste
napravili ništa, a danas je možda prekasno.«
»Ne mogu reći ništa osim onog što sam već rekao, a kao što
vidiš, sada idemo svim snagama.«
»Da, dan prekasno«, reče Claus promuklo. »Što da kažem
djeci? Pitaju za majku... Plaču, ne razumiju zašto nije došla
doma.« Očajnički je pogledao Liama.
»Gdje su djeca sada?«
»Kod mojih roditelja. Ne žive daleko odavde.« Claus
odmahne glavom. »Cille i Oliver ipak mogu osjetiti da nešto nije
u redu.«
Liam stavi ruku na njegovu nadlakticu. »Claus, u našem
odjelu u Odenseu imamo dječje psihologe. Samo reci i smjesta
ćemo dogovoriti termin.«
Claus protrlja oči. »Hvala, ali najbolje bi bilo da smjesta
pronađete Charlotte.«
Liam kimne. »U Tommerupu nas je trenutno osmero i
obećavam da činimo sve da pronađemo tvoju ženu.«
»Znači, sada mi vjeruješ? Vjeruješ i da joj se nešto
dogodilo?«
»Vjerujem da nešto nije u redu, trenutno ne mogu reći više od
toga, ali bit ćemo u kontaktu i znaj da radimo sve što možemo
da ju vratimo kući.« Liam pogleda prema rubu šume gdje se
pojavio jedan policajac sa psom, mahnuvši mu da priđe.
»Ispričavam se, moram tamo. Samo ostani tu malo sjediti, vratit
ću se.«
»Jesu li je pronašli?« poviče Claus.
»Ne«, reče Liam, pružajući ruku prema njemu kako bi ga
umirio. »Da je Charlotte u blizini, psi bi ju smjesta nanjušili.«
Claus pokunjeno sjedne na stražnje sjedalo, a Liam ode do
ruba šume. Policajac sa psom bez riječi pokaže iPhone na tlu.
Staklo je bilo razbijeno, a SIM kartica izvađena. Pod prozirnom
maskom mobitela nalazila se fotografija dvoje male djece.
Mlađe je imalo Downov sindrom. »Molim vas da ga smjesta
odnesete na forenziku.« Mahnuo je Dei da dođe i pokazao joj
mobitel dok je policajac iz pseće jedinice dao znak
forenzičarima.
»Smjesta krećemo s pregledom nadzornih kamera s područja
dvorane i želim da ljudi odu gore u Dobru formu ispitati
mušterije i zaposlenike.«
»A što ćemo s novinarima? Hoćemo li izaći u javnost s
objavom da ju tražimo?«
Liam ju odlučno pogleda. »Da!«

***
Nassrin se nagnula unatrag, pojačavši stisak oko kormila tako da
su joj se nokti zarinuli u tvrdu gumu. Voda joj je snažno
zapljusnula stražnjicu kad je dodirnula površinu, a ona joj se u
sljedećem trenutku oduprla s oba stopala, potopivši na trenutak
dasku ispod sebe. Vjetar je snažno nosio zmaja iznad nje, užad
se zategnula i pustila je da ju odgurne od mora. Na
tamnoplavom ljetnom nebu iznad nje lebdjeli su razbacani
oblaci. Osjetila je vjetar na obrazima i svježi zrak u nosnicama.
Disala je snažnim, zadihanim udisajima i popustila stisak, tako
da joj je tijelo utonulo u more. Hladna voda obavila se oko nje i
pustila je da ju zmaj polako odvuče u plićak.
Ocijedila je kosu, kratko razmišljala o tome da ode u javni
zahod kako bi ju isprala da se slana voda ne uspije skroz posušiti
prije nego dođe doma pod tuš, ali odustane od te ideje i umjesto
toga ju skupi u punđu. Zatim otrese opuštenog zmaja, osjetivši
bol u rukama i ramenima. Vjetar je bio malo presnažan, ali tako
joj je i bilo najdraže. Ugurala je nezgrapnog zmaja na stražnje
sjedalo pogledavajući pečenjaru u marini koja je crno blistala na
suncu. Stolovi ispred pečenjare bili su puni ljudi koji su jeli i
pili. Ploče s natpisom »Sladoled Frisko« blistale su crveno-
bijelo. Gusta para iz prenapregnute friteze visjela je u zraku.
»Šta ima?« dovikne joj mladić. Činio se pijan. I glup. Nosio
je kupaće hlačice i majicu kratkih rukava i lunjao uokolo. Već
ga je čula kako viče kad je išla prema autu, ali mu nije pridavala
pažnju prije nego je krenuo prema njoj.
»Malo si mokra!« glasno se zaderao nacerivši se sam sebi.
Naslonio se na stol, a prijatelji su mu se pridružili u cereku.
Skrenula je pogled, usredotočivši se na pakiranje opreme.
Čula ga je kako dalje baljezga, ali nije se obazirala.
»Idiot«, promrmlja stariji muškarac koji se parkirao blizu
njezina auta.
Ona kimne sa smiješkom. »Nastojim ga isključiti.«
»Mehaničar je«, nastavi muškarac. »Lokalna budaletina.«
Nassrin otpije gutljaj iz boce s vodom koju je imala u autu.
Bila je mlaka. »Vjerojatno laje više nego što grize?«
Čula je kako se iza njih netko cereka i dere. Brzo se okrenula
i bacila pogled prema pečenjari, vidjevši kako je pijani muškarac
zgrabio veoma mladu djevojku. Lice mu se sjajilo crveno i
pjegavo ispod plave kose. »Kako se zove?«
 »Dennis. Neugodan tip.«
»Poznaju li se njih dvoje?«
»Ne vjerujem.«
Djevojka je ponovno zaurlala, pokušavajući se pomalo
nezainteresirano izvući iz Dennisova stiska. Nije se moglo čuti
je li uplašena ili joj je bilo zabavno jer se povremeno nasmijala
kreštavim smijehom.
Dennis joj je uto iznenada podignuo majicu i snažno ju
uhvatio za jednu dojku.
»Hej!« poviče Nassrin. »Prestani!«
Dennis ispusti dojku i zagleda se u Nassrin. »Kog’ vraga ti
hoćeš, mala muslićko?«
Nassrin duboko udahne.
»Takav je«, reče starac ogorčeno. »Bez imalo poštovanja.«
Kod pečenjare je još jedan muškarac ustao da mu nešto kaže,
ali prije nego je dospio, Dennis ga je tako snažno gurnuo u prsa
da se prevrnuo i pao na klupu.
Nassrin uzme nekoliko plastičnih uzica iz paketa koji je imala
u autu i potrči prema njemu. Činilo se da Dennis nije uspio
otkriti što se događa prije nego ga je Nassrin brzom kretnjom
bacila na pod, snažno mu pritisnula jednu ruku na leđa, a drugu
nadlakticu koljenom.
»Odjebi, što to radiš, krmačo odvratna?« zaderao se
pokušavajući ju udariti nogom, ali koljenima i vršcima cipela je
samo rovao po šljunku. Čvrsto mu je sjedila na leđima.
Pokušao se izmigoljiti, no ona mu pritisne ruku još više uz
leđa. Zavrištao je od boli. Dok se batrgao, razmišljala je o tome
kako joj se ne da trošiti vrijeme s idiotom u policiji u Assensu
sastavljajući izvješće. Imala je slobodan dan i željela se vratiti
doma sa svojom opremom.
Na trenutak je požalila što se umiješala, ali zatim je ugledala
djevojku koja je sjedila na klupi plačući. Malo je popustila stisak
i umjesto toga ga uhvatila za zapešće. Dok se on glasno bunio,
uzicama mu je zavezala ruke na leđima.
Dvojica njegovih prijatelja su se približila, a jedan mu
priskoči u pomoć počevši se naginjati nad nju i vrijeđati ju.
Nassrin se bijesno okrene prema njemu i izvadi svoju policijsku
značku. »Hoćeš li začepiti!«
Dennis se prevrnuo u stranu, pljunuvši za njom. »Razbit ću
te!«
»Hajde, probaj! Ili bi ti možda bilo pametnije da odeš doma u
krevet i odspavaš?«
»Jebi se! Jebeno ću te prijaviti za ovo!«
»Za što?« prosikće ona. »Za to što sam intervenirala u fizički
napad? Hoćeš doma ili ćemo navratiti do vaše lokalne policijske
postaje? Odluku trebaš donijeti sada jer ja moram dalje.«
»Dovraga!« Iz pogleda mu je nestalo nešto surovosti i spustio
je glavu na šljunak.
»Što biraš?« upita Nassrin ljutito.
»Doma u krevet«, prosikće Dennis.

***
»Kada uđemo, skinut ću ti uzice i onda ima da si pitom poput
janjeta, jasno?«
»Da, da.« Dennis rezignirano slegne ramenima. »Ne možeš ih
odrezati ovdje u autu? Baš i nije kul doći doma ovako.«
»Na to si trebao misliti prije nego si se napumpao
drogama...«
»Nisam uzeo nikakve proklete droge«, obrecne se on.
»Naravno da nisi, a i zjenice ti izgledaju skroz normalno. Sve
je super. Kul.«
»Što te se to uopće tiče?«
 »Misliš, što se policije tiče drogirate li se, vucarate li se
uokolo i ponašate kao idioti?«
On spusti pogled. »Možemo ih prerezati ili...?«
Nassrin ugasi motor i umorno ga pogleda. Veselila se miru
nakon vožnje na vodi, a sada je sjedila tu s ovom budaletinom.
Blijeda koža bila mu je previše osunčana, blistala je ružičasta i
znojna. »Nemam ih ovdje čime prerezati«, slaže, pomislivši
kako se ne bi trebao tek tako lako izvući.
Dennis rezignirano uzdahne i pokaže prema radionici.
»Unutra imam nešto čime ih možemo prerezati.«

Nassrin mu pomogne da izađe iz auta. »Dođi onda!« Kimne

prema otvorenim vratima manje, mračne radionice s dvije
dizalice. Na jednoj se nalazio samo jedan automobil, ali ispred
radionice ih je bilo još nekoliko, među njima i par prilično
uništenih.
»Šta je to, Dennise!« poviče sredovječni, trbušasti muškarac
u plavim tregericama. Uspravio se i obrisao ruke u komad pređe.
»Prešao si u S&M vode?« Iza njega se nasmijao mladi, mršavi
momak. Pod je bio umrljan uljnim mrljama skupljanima
desetljećima, a prostorija je bila intenzivno zasićena mirisom
ispušnih plinova i masnog motornog ulja. Na stolu se nalazila
prazna limenka piva zajedno s izgužvanim škarniclom iz pekare.
»Dennis ovdje radi?« upita Nassrin promatrajući dvojac koji
je stao jedan pokraj drugoga kraj stola.
»Da«, odgovori debeljko. »Ali subota je, danas mu je
slobodan dan.« U pogledu mu je bilo nečeg nalik na krticu.
Sunce koje se probijalo u radionicu očito mu je smetalo. Lice
mu je bilo umrljano uljem i odmjeravao ju je bez imalo neugode,
a zatim je napravio nekoliko koraka naprijed i pogledao prema
njezinom Fiatu 500 parkiranom ispred radionice. »Ne želite
neke bolje felge na ovoj maloj zvjerki?«
Ona odmahne glavom. »Ne, hvala, ali bilo bi super ako biste
mogli prerezati ove uzice.«
»Mogu vam nabaviti komplet odličnih felgi u pola cijene«,
nastavi muškarac nepokolebljivo. »Ako kužite što mislim«, reče
vedro namignuvši jednim okom.
»Dovraga«, uzvikne Dennis glasno. »Što misliš, zašto sam
zavezan? Ona je policajka, budalo!«
Muškarac šmrcne i protrlja ruke po plavom kombinezonu.
»Ma to su samo neke koje imam tu u radionici.«
Mladić iza njih se nervozno nasmije.
»Imam slobodan dan«, reče Nassrin. »Oslobodite mu ruke,
stavite ga u krevet i onda gibam dalje.«
Muškarac dohvati velika kliješta sa zahrđalog radnog stola.
Zid iza stola bio je prepun polugolih žena na automobilskim
kalendarima. »Da vidimo što tu možemo napraviti«, promrmljao
je mrzovoljno.
Okrenuo je Dennisa i u jednom potezu prerezao dvije uzice
šapnuvši mu malo preglasno: »Trebao bi malo bolje birati svoje
žensko društvo.«
Nassrin pogleda Dennisa ne obazirući se na to. »Pazi kako se
ponašaš sljedeći put kad izađeš van, inače se nećeš izvući samo s
malo straha.«
»Ne bojim se, jebote!« zareži on ne gledajući ju.
»Što kažeš?« Ona zakorači prema njemu. »Da ipak navratimo
do pritvora?«
»Ne«, progunđa on. Kad se okrenula da ode, gotovo se zabila
u nisku staricu koja je stajala s velikom torbom i plastičnom
posudom u rukama.
»Dennise, jesi li danas vidio Kaspera?« upita žena. Činilo se
da nije shvatila što se odvijalo.
 »Nisam ga vidio nakon što sam otišao u krevet.«
»Nije gore u stanu«, nastavi gledajući prema stepenicama s
vanjske strane zgrade koje su vodile na gornji kat. »Imali smo
dogovor.«
Nassrin pogleda istrošene drvene stepenice koje su vodile do
uskog odmorišta iznad radionice. Prije petnaest-dvadeset godina
sigurno je bila svježe obojena, s bijelim zidovima i plavim
drvom, ali sada su po zidovima rasle alge u tamnim mrljama, a
boja na drvetu se oljuštila i izblijedjela.
Dennis ju pogleda pomalo zabrinuto. »Sigurno spava, možda
vas jednostavno nije čuo.«
»Ne razumijem zašto ne otvara«, nastavi žena. »Obično ne
zaboravlja naše dogovore.« Spustila je pogled na plastičnu
posudu. »Donijela sam pitu s jabukama.«
»Možete ju samo staviti ovdje«, nasmije se debeljko, a trbuh
mu se zatresao ispod plave tkanine.
»Nemam pojma gdje je«, odgovori Dennis umorno, a zatim
pogleda Nassrin. »Idem gore.«
»Vi ste odavde?« upita Nassrin malenu ženu. Kosa joj je bila
sijeda, lice srdačno i naborano, a oči malene i plave.
»Ne, iz Hvidovrea«, odgovori ona. »Zovem se Karen, Kasper
mi je unuk.«
»Iz Hvidovrea?« ponovi Nassrin i ponovno dozove Dennisa.
»Možemo li pomoći Karen i vidjeti spava li Kasper gore?
Hvidovre je ipak daleko.«
Dennis nevoljko kimne. »Razmijenili smo ključeve stanova.«
Otključao je i stupio u maleni hodnik koji je završavao u
polumračnoj sobi. Zavjese su bile navučene, a pod je bio
preplavljen odjećom i ambalažom od hrane.
Uz jedan zid nalazio se razvučeni kauč i smrdjelo je na dim,
masnu kosu i staru hranu.
 Karen je djelovala nervozno i zapanjeno promatrala nered.
Nassrin se vratila u hodnik i gurnula vrata kupaonice.
Prostorija je bila prazna, a zrak pljesniv i hladan.
»Idem doma«, reče Dennis.
»Čekaj malo«, uhvati ga ona. »Gdje bi još mogao biti?«
Nagnula se nad krevet i provjerila ispod popluna. »Koliko dugo
čekate, Karen?«
»Eh, od doma sam otišla u pola osam, a ovdje sam stigla oko
jedanaest.«
»A sada je jedan«, reče Nassrin i pogleda Dennisa. »Ima li
možda curu kod koje bi mogao biti?«
»Trenutno ne.«
»Ovo mu nije slično«, ponovi Karen nesigurno. »Ipak je bila
njegova ideja da danas dođem da se vidimo. Nakon što
popričamo trebao me i odvesti na vlak u Odense, uvijek se on
pobrine za vlakove.«
»Trebali ste razgovarati o nečem određenom?« upita Nassrin.
Karen ju začuđeno pogleda.
»Ispričavam se«, reče s osmijehom. »Ja sam iz policije pa
zato postavljam mnogo pitanja.«
»Aha, ne, mislim da samo nije želio da budem sama. Znate,
danas mi je rođendan.« Karen ponovno pogleda po prostoriji.
»Inače je tako uredan. Da nešto možda nije u redu?«
Nassrin povuče zavjesu u stranu. »Za koju minutu idem u
Odense i, ako želite, mogu vas povesti i ostaviti na željezničkoj
stanici.«
»Lijepo od vas, ali ne treba, hvala. Htjela bih mu dati još
malo vremena, pretpostavljam da će se pojaviti, a uvijek mogu
malo počistiti dok čekam.«
Nassrin joj se nasmiješi i pogleda Dennisa. »Idi doma u
krevet.« Izvadila je mobitel da provjeri red vožnje vlakova i
veze s Hvidovreom, ali ju u tome ometu Liamove poruke. Očito
su rano otišli u Tommerup u potragu za Charlotte Laursen, ali
poruke joj je poslao tek prije sat vremena. Snažno je stisnula
zube osjetivši razočaranje. Drage bi volje bila odustala od
surfanja radi sudjelovanja u slučaju, a onda ne bi završila ni u
radionici u Assensu. »Ostavit ću vam svoj broj«, reče starici.
»Nazovite me ili mi pošaljite poruku kad se pojavi da znam da je
sve u redu. U suprotnom ću vam pomoći da se snađete s
vlakovima.«

***
Beate se nasmiješi gledajući Silje koja je sjedila na deki na travi
odmah ispod velikog drvenog balkona u vrtu župnoga dvora.
Tople zrake sunca svjetlucale su kroz krošnje stabala
iscrtavajući mrlje svjetla na tlu malena gaja u stražnjem dijelu
vrta. Većina stabala bila je starija od velike kuće od žute cigle
koja se sada nalazila nasred crkvene zemlje. Bila su zasađena
kada je izgrađen stari župni dvor koji je 1950. preseljen u
etnografski muzej na otvorenome otoka Fyna, kada je došlo
vrijeme ili za snažnu modernizaciju ili za to da se kuća sačuva
kao slika svećeničkog života devetnaestog stoljeća zaleđena u
vremenu.
»Mama?« uzvikne Silje žmirkajući na suncu. »Što da
nacrtam?«
»Što kažeš na kunića?« predloži Beate.
Djevojčica kimne. »Misliš da seka zna crtati?«
Beate se pogladi po trbuhu. »Ponekad pomislim da već crta
unutra, ali mislim da će vjerojatno ipak proći nekoliko godina
prije nego ćete moći zajedno crtati, zar ne? Možda joj možeš
pomoći?«
»Da.« Silje odlučno pogleda majčin trbuh. »Napravit ću crtež
za seku.«
»Odlična ideja, dušo.«
»Misliš da joj se sviđaju kunići?«
»Mislim da voli kuniće.«
Beate je prstima tapkala po hrpi starih crkvenih listova na
stolu. Novi župni dvor izgrađen je prije sedamdeset godina i o
tome će pisati u sljedećem listu. Ni pastor kojeg je zamijenila ni
njegov djed, koji je također bio pastor ovdje, nisu živjeli u
starom župnom dvoru. Razmišljala je o tome da razgovara s
njima, ali gotovo da nije imala snage. Nisu bili pretjerano
susretljivi kada je preuzela crkvu nakon Johannesa. Kao da ga je
ona šutnula kroz vrata, a ne župa koja je odlučila da su im
potrebne nove i modernije snage.
Okrenula se kada se Peter pojavio na vratima vrta s Clausom.
Muž Charlotte Laursen izgledao je kao nešto što je mačka
dovukla na prag. Posljednji ostaci brige o sebi koji su jučer još
postojali tijekom noći su nestali. Ustala je pošavši im ususret.
»Bok, Clause, ima li kakvih novosti?«
»Nestala je«, reče on bezizražajno. »A čini se da je policija
konačno također shvatila da je stvar ozbiljna.«
»A što je s djecom? Kako su oni?« upita Beate oprezno.
Nastupi trenutak tišine, a zatim odgovori. »Kod mojih
roditelja su.«
Činilo se da je Peteru bilo neugodno svjedočiti raspadu
drugog čovjeka. Malo je tapkao na mjestu, a zatim se vratio u
dnevnu sobu. »Idem natrag na posao.«
Beate kimne i pokaže na stol. »Hoćeš li malo sjesti, Clause?«
Bacila je pogled na Silje, koja je bila zadubljena u svoj crtež.
Claus se strovali za stol. »Nemam pojma što da sada
napravim.«
»Drži se«, reče ona brzo. »Zbog sebe i zbog svoje djece.«
Oklijevala je promatrajući slomljena muškarca. Mišići lica su
mu drhtali, a ruke su mu se tresle. »Čula sam da je policija jutros
bila prilično aktivna oko dvorana?«
»Da, izašli su sa psima i svim mogućim, ali bojim se da je
prekasno, od nestanka je ipak prošao cijeli jedan dan. Koliko
sam shvatio, razgovarat će i s nekim nastavnicima i učenicima
na Charlotteinu poslu.«
Zario je lice u ruke. »Uopće ne mogu podnijeti ako joj se
nešto dogodilo...«
Beate osjeti grčenje u želucu. »Ako trebaš pomoć, samo reci,
Clause. Peter i ja smo tu za tebe i djecu, a djeca mogu ostati i
kod nas nekoliko dana, nema problema.«
»Hvala.«
Uto se ponovno pojavio Peter, Beate se trznula, a Claus
ustane sa stolice. »Što je bilo?« uzvikne ona razdraženo, smjesta
požalivši zbog toga. Moraju cijeniti jedno drugo. Uvijek.
»Došla je neka žena iz staračkog doma«, reče Peter. »Vani je
pred glavnim ulazom.« On pogleda Clausa. »Nisam točno znao
što bih s njom.«
»Nisi ju pustio unutra?«
»Nije željela ući.«
Beate ustane i prođe tik kraj njega. Mirisao je na deterdžent
za čišćenje. Vjerojatno je obrisao lice istom krpom kojom je
čistio auto.
»Popričaj za to vrijeme malo s Clausom«, šapne mu.

Vani je čekala mlada, tamnokosa žena. Prepoznala ju je iz

staračkog doma Symarksgården, gdje je radila kao pomoćnica.
»Dobar dan.« Mlada žena joj se sramežljivo nasmiješila,
pogledavši preko ramena. »Vaš muž je rekao da mogu ući, ali
nisam željela.«
 »U redu je.« Pratila je njezin pogled prema njihovu autu.
Peter je ostavio otvoren prtljažnik iz kojeg su virili crijevo
usisavača i usisnik. Razmišljala je o tome da kaže kako Peter i
ona nisu vjenčani, ali se zaustavi. »Imali ste smrtni slučaj?«
»Ne«, reče djevojka brzo. »Ne radi se o tome.«
»Želite li ući?«
»Ne, nije ništa posebno, samo sam trebala malo svježeg zraka
pa sam došla ovamo umjesto da nazovem.«
Beate kimne.
»Radi se o Olgi«, nastavi djevojka. »Odbija jesti, a ne znam
sjećate li se da je ranije također odbijala piti tablete?«
»Da«, odgovori Beate oklijevajući i stavi ruku na trbuh. Beba
se ritala. »Što vas muči?«
»Pokušavamo već nekoliko dana, ali jednostavno je prestala
jesti i ne sluša nikoga od nas.«
»Nije poslušala ni mene taj put s tabletama«, reče Beate brzo.
»Ne, ali možda bi Johannes ili Ernst mogli razgovarati s
njom?« reče pomoćnica oprezno.
Beate iscrpljeno uzdahne. »Da, Johannes ju je nagovorio da
ih ponovno počne piti, zar ne? Zašto se jednostavno niste
obratili njemu?« Ponovno je imala osjećaj da nije dorasla
bivšem pastoru. I onom prije njega. Djed i unuk bili su pastori u
Tommerupu koliko je ljudima sezalo pamćenje, a iako je ona
sama već četiri godine bila gradska pastorica, ljudi su i dalje
trebali njih dvojicu.
»Johannesa nije bilo, a Ernst je prilegao nakon ručka.«
Tijelom joj se proširilo teško malodušje. »Doći ću do nekog
od njih. Naravno da Olga mora jesti. Pobrinut ću se da Johannes
dođe popričati s njom.«
Pokušala se nasmiješiti. Mora nazvati Johannesa, a ako se on
ne javi, onda njegovu majku, Monu. Ali prvo se morala
pobrinuti za Clausa. Predložit će mu obilazak crkve u kojoj je
upravo vježbao orguljaš. Uvijek bi ju smirivalo kad ga je slušala.

***
»Johannes!« Mona pogleda dvojicu muškaraca koji su sjedili za
kuhinjskim stolom s kariranim stolnjakom od voštana platna,
svaki sa svojom šalicom. Sunce je sjalo kroz šarene pruge
zavjese ocrtavajući četvrtaste šarene mrljice po zidovima dnevne
sobe niskoga stropa. »Za tebe, iz crkve.«
»Crkve?« ponovi Johannes, pogledavši djeda podignutim
obrvama. Zvučao je kao da mu je laknulo.
»Stvarno ništa ne može sama«, reče Ernst malo preglasno i
slegne ramenima.
»Da«, potvrdi Johannes, nakašlje se i podigne slušalicu starog
fiksnog telefona u kuhinji. »Johannes je... Da... Aha... Da,
naravno... Popričat ću s njom, ne moraš se brinuti o tome... Ma
ništa.«
»I?« poviče Ernst kada je Mona poklopila slušalicu. Sijeda
kosa stršala mu je u zrak, a izduženo, koščato lice bilo mu je
izbrazdano borama. »Zar ne znaš reći ne toj ženskoj?«
»Radi se o Olgi. Odbija jesti i misle da bi joj moglo pomoći
ako porazgovara sa mnom«, objasni Johannes.
»Ako ja shvaćam što je župno vijeće željelo s tom ženom«,
reče Ernst s podsmijehom. »Ni starica ne može pronaći utjehu u
njezinoj pomoći. Ne, trebali ste zadržati Johannesa«, reče
ogorčeno uperivši prst u kćer, kao da je ona sama bila
odgovorna za odluku župnoga vijeća.
»Pa i ja sam glasala za Johannesa«, tiho reče Mona,
izbjegavajući pogledati oca i umjesto toga usmjerivši pogled u
svog odraslog sina. »Znaš to.«
»Skoro da ne znam što da vjerujem«, progunđa Ernst. »S
obzirom na to kako obje trčkarate tamo po župnom dvoru,
čovjek bi pomislio da ste zaboravile da su nam oduzeli moju
crkvu.«
»Tata, pusti to«, zamoli Mona. Nastavila je gledati sina, ali
on joj nije priskočio u pomoć. Umjesto toga se okrenula, otišla
do kuhinjskog stola i nakratko ostala stajati leđima okrenuta
njima, a zatim se uspravila i ponovno okrenula prema ocu. »Više
od četrdeset godina sam đakonica u gradu, ne želiš valjda da
prestanem jer je došla nova pastorica?«
Ernst ju ljutito pogleda i vrhom prsta snažno pokuca po stolu.
»Crkva je više od šezdeset godina bila naša, a sada bih trebao
sjediti ovdje i prihvatiti da je jedna đakonica sve što je ostalo od
moje službe?«
Mona se ponovno okrene, odloži par tanjura pomalo grubo u
sudoper i otvori pipu.
»Ideš sad u crkvu?« reče Johannes u majčina okrenuta leđa.
»Vrijeme je da ju otključam za javnost«, reče ne podižući
pogled sa sudopera. »Ako je orguljaš gotov s probom.«
»Idem s tobom«, reče Johannes.
»Sada?« upita ona, pustivši da se tanjur ocijedi prije nego ga
je odložila da se osuši na stalak pokraj sudopera. »A što je s
Olgom?«
»Prije nego odem u starački dom, želim čuti jesu li Beati rekli
još što.«
»Beate«, reče Ernst posprdno. »Hipi pastorica sa špagetima u
džepovima. Je li to zaista ono što crkva danas nudi? Bogoslužje
popraćeno zajedničkom večerom?«
Mona s ravnodušnim uzdahom stavi ruku na očevo rame.
»Nemoj se tako uznemiravati, tata. Nije ti dobro za zdravlje.«
On je bijesno zurio pred sebe. »I te tanke haljine, to je
neprilično!« Zatim se ukočeno okrene prema Johannesu. »Nije
me briga kako, ali moraš nam vratiti tu crkvu. Ne smijemo biti
poznati kao župa s nesposobnom ženskom koja bleji s
propovjedaonice.«
»No, no«, reče Mona umorno, ponovno lagano stisnuvši
očevo rame, koščato i kruto. »Vraćam se na večeru.«
Ernst ljutito pogleda Johannesa koji je ustao da pođe s njom.
»Nemoj biti previše temeljit kad joj budeš pregledavao
propovijed. Župno viječe će primijetiti male pogreške!«
»Dajem sve od sebe, djede«, reče Johannes tiho,
izbjegavajući njegov pogled.
»Ne«, začuje se odlučno. »Ne daješ jer inače ne bi izgubio
crkvu.«
»Dosta je bilo«, ubaci se Mona. »Idemo.«
Johannes izađe kroz stražnja vrata i pogleda dvorište i
istrošene staje dok je Mona išla po torbu i obuvala cipele za van.
Po dvorištu je šetao jedan od njihovih prekobrojnih paunova
ispuštajući dugi, kreštavi zvuk. Dva druga odgovorila su u
blizini. Njegovi pradjed i prabaka su svojevremeno kupili par
egzotičnih paunova koji su od tada terorizirali susjedstvo svojih
vriskovima.
Mona uhvati sina za nadlakticu kad su krenuli između staja
do uske staze koja je vodila iza njihove kuće do vrta župnog
dvora i crkve.
Johannes je hodao po visokoj travi, dok je Mona pratila stazu
koju je Ernst tijekom šezdeset godina utro između imanja i
crkve. Trag je bio uzak, oblikovan teškim koracima muškarca
koje je radio iz dana u dan, iz godine u godinu, iz desetljeća u
desetljeće.
»Mislim da nam tata nikada neće oprostiti za crkvu«, reče
Mona snuždeno.
»Da.« Johannes pogleda veliki spremnik za gnojivo koji se
nalazio na polju desno od njih. Stijenke su mu bile od masivna
betona i preko njega je bila navučena debela gumena cerada.
Smrad gnojiva blago je grizao za nos. Ispred njega je bilo
nekoliko debelih svinja. Imali su ih ukupno jedanaest.
»Da je bar malo sličniji tebi«, nastavi ona. »Brzo si oprostio
župnom vijeću i dobro ti ide suradnja s Beate.«
Johannes umorno uzdahne. Suhe vlati trave pucketale su mu
pod cipelama.
Mona ga je čvrsto držala za nadlakticu. »Jesi li čuo za onu
dolje iz grada koja je nestala?«
»Ne?«
»Grobar mi je jučer rekao. Prepoznala sam ime, to je ona koja
je u lokalnom listu pisala o kršćanstvu u školi i tome slično.«
Johannes frkne nosom. »Što se dogodilo?«
»Ne znam. Henning je samo rekao da je čuo da su joj djeca
veći dio večeri provela kod Beate dok je Peter pomagao mužu u
potrazi.«
»Jesu li se posvađali?« upita Johannes.
»Da, vjerojatno....«, reče Mona kimnuvši i skrenuvši sa staze.
»Ali jutros je u gradu bila gomila policije.«

Lijepa, bijela crkva uzdizala se prema sivo-plavu nebu. Čim je

stupio kroz niska vrata crkve, začuo je orgulje, pustivši na
trenutak da mu se tonovi šire tijelom. Zatim je polako pošao
kroz crkvu, sjeo iza jedine osobe koja je sjedila u klupama i
nagnuo se naprijed. »Nalazite li mir?«
Claus se polako okrenuo prema njemu, a njegovo izmučeno
lice davalo je jasan odgovor.
Johannes mu pažljivo stavi ruku na rame.
»Suosjećam s vama i večeras ću se moliti za vas.«
 ***
Nassrin je razgibavala bolno rame.
»Boli te?« upita Dea gledajući ga.
Nassrin naglo podigne pogled. »Ne.«
»To ti je od surfanja?« I sama je malo surfala u mladosti i još
se uvijek sjećala istezanja mišića ramena i ukočenosti koja je
poput obruča ležala ispod lopatica.
»Ne boli me«, inzistirala je Nassrin.
»U redu, reći ćemo da te ne boli, ali mogu prepoznati
prenapregnuto rame kad ga vidim«, reče Dea. »Pripazi na sebe.
Najviše si nam od koristi kad si u top formi, zar ne?«
Nassrin pogleda u stol. »Sve dok moramo samo sjediti ovdje i
unositi podatke, forma mi je odlična«, odgovori.
Dea joj je željela spustiti, no na trenutak promotri mladu
kolegicu, razmišljajući je li uopće bilo vrijedno truda. Zatim se
malo nagne nad stol u nastojanju da dođe do nje. »Jednostavno
moraš shvatiti da moraš biti malo susretljivija ako želiš
napredovati u ovom sustavu. Razgovaraj s nama, pridruži se
ekipi ako planiraš karijeru ovdje i ako sanjaš o usponu, angažiraj
se. Pokaži inicijativu. Ima nešto u tome da prvo moraš puzati da
bi mogao prohodati. Vama mladima se tako žuri, želite sve u
pola vremena. Strpi se i upijaj malo. Uči od nas ostalih.«
»To je malo teško kada ne smijem na teren«, reče Nassrin,
zadržavajući pogled voditeljice odjela.
Dea uzdahne i zamahne rukama. »Takav prgavi stav te neće
dovesti nikamo. Vjeruj mi, pokušala sam i vidi kamo me to
dovelo!«
»Nisi li sama izabrala biti ovdje?« upita Nassrin, izgledajući
kao da nije mogla skroz shvatiti je li joj upravo udijelila
ohrabrenje ili jezikovu juhu.
»Da, u pravu si. Naposljetku sam sama izabrala biti ovdje«,
prizna Dea. »Samo pokušavam reći da su stvari lakše ako si
tolerantan i susretljiv. Nitko ne voli tvrdoglave krave.«
»A to sam ja?« ispali Nassrin. »Tvrdoglava krava?«
»Ne, nisam to rekla«, brzo odvrati Dea. Posljednje što joj je
trebalo je da ju mlađi kolege prijave upravi zbog
omalovažavanja. »Ponašala sam se kao tvrdoglava krava, to ti
pokušavam reći. Time nećeš doći daleko. Barem ne osobito
brzo. Zato si učini uslugu i prestani s tim prezrivim i
uvrijeđenim stavom i ljudi će imati više volje izvući te van na
teren.« Ona zamahne rukama u smjeru prozora. »Možda bi čak
bilo zanimljivo da se upoznamo.«
Nassrin ju pomalo oštro pogleda.
»Koliko ste daleko odmakli u Tommerupu?«
»Slučaj je pravo sranje«, prizna Dea, okrenuvši se prema
svom stolu. Podignula je nekoliko listova papira, ali ih odmah
ponovno odbaci. »Ne znam ni radi li se uopće o slučaju, ali čini
se da je žena nestala.«
Nassrin ustane i priđe Deinu stolu.
»Liam je sada tamo«, nastavi ona. »Razgovaraju s mužem i
pretražit će kuću... znaš već.«
Nassrin kimne. »A ti?«
»Ja moram provjeriti sve što već imamo o Charlotte Laursen,
iako tu nema baš mnogo.« Ona pokaže papire.
»A što imamo?«
Uspjela se obuzdati kad je poželjela poslati kolegicu natrag
na njezino mjesto. »Imaju malenog sina s Downovim
sindromom, ali u obitelji inače nema nikakvih poznatih bolesti
ili povijesti psihičkih bolesti. Nema odudaranja od navika. Nema
promjena u njihovu ponašanju s financijama i nema ničeg
neobičnog u povijesti poziva i poruka na mobitelima.« Ona
podigne pogled. »Ništa ne ukazuje na to da se radi o planiranom
nestanku, a uništeni mobitel, nažalost, također ukazuje na zločin.
Liam se čini sve sigurniji u to da joj se nešto dogodilo.«
»Ako mogu kako pomoći, samo recite, može?« reče Nassrin.
Bilo je očito da je pokušavala zvučati ležerno.
»Dobro, ali to... čekaj malo«, reče Dea zatim. »Možeš li proći
po svojoj mreži?«
»Svojoj mreži?«
»Da, među svim onim likovima iz datoteke. Ako itko ima
razvijenu obavještajnu mrežu, onda su to takvi krugovi. Znaju
sve. Možda je netko čuo što o Charlotte. Pokušaj ih malo
ispitati, može?«
Vidjela je da to baš i nije bilo ono što je Nassrin tražila i
ponovno je izgledala kao da osjeća nepravedan odnos prema
sebi. »To bi nam, iskreno, bilo od velike pomoći, a lako bi
moglo i dovesti do nečega«, reče.
Nassrin kimne, a u istom joj trenutku zazvoni mobitel. Dea ju
je čula kako pita je li baka još tamo prije nego se povukla tako
daleko da više nije mogla pratiti razgovor, no ubrzo zatim se
vratila, rekavši da je spremna otići napraviti krug i raspitati se o
Charlotte. »U pravu si, možda nešto znaju.«
»Točno«, reče Dea sa smiješkom. »Rodbinska mreža
općenito zna za svako kazneno djelo koje se dogodi na Fynu.«
Nassrin se suzdrži od odgovora, uzme sunčane naočale i
ključeve auta sa stola i nestane kroz vrata.

***
Malo manje od tri sata kasnije ponovno je bila pred malom
automehaničarskom radionicom u Assensu. Izašla je iz auta i
prišla vratima s dva mala staklena prozora. Gotovo je uspjela
zaboraviti koliko je mjesto bilo oronulo. Vlasnik je bio slijep na
istrošenost i prljavštinu ili ga nije bilo briga.
 »Halo? Ima li koga?« Gurnula je glavu kroz otvorena vrata i
pogledala uokolo. Na jednoj dizalici se i dalje nalazio
automobil, a miris ulja i ispušnih plinova bio je isti kao i prije.
Činilo se prazno, ali svjetlo je bilo upaljeno. Nije shvaćala
potpuni nedostatak reda, bio je sušta suprotnost urednosti
njezinih ujaka u knjižari, u kojoj su točno znali kamo koja knjiga
pripada. Debeljko i ostali svakodnevno sigurno troše hrpu
vremena na traženje alata koji se ne nalazi tamo gdje bi trebao,
pomislila je. Nasred stola nalazila se prepuna pepeljara, a opor
smrad opušaka nadvladavao je sve ostalo. Sa strane je ležalo
nekoliko izgužvanih omota karamela i manja cedulja smotana u
slamku. Pretpostavljala je da su ju koristili za ušmrkavanje.
»Hej!«
Ona pogleda prema otvorenim vratima koja su vodila u
stražnju prostoriju.
»Ipak ste zainteresirani za nove felge?« nastavi debeljko s
urotničkim osmijehom. Gurnuo je ruke u džepove prljava
kombinezona. »Ili smo vam samo nedostajali?«
»Ne«, reče Nassrin s uljudnim osmijehom. Nije uspjela
izvući ništa tijekom obilaska svoje »mreže« u Vollsmoseu –
nitko nije čuo ni za Kaspera ni za Charlotte. Mogli su lagati, to
je često bio slučaj, ali bila je prilično sigurna da ovaj put nisu.
Stav im je postajao čudniji i »frakcionaški« kad su nešto željeli
sakriti. Kratko je promatrala zaprljani kombinezon. Muškarac se
znojio, lice mu se sjajilo i najviše je sličio nekome tko je upravo
sišao sa stepera ili dizao teret. »Jesu li Dennis ili Kasper ovdje?«
»Nisu«, odgovori on brzo, zatvarajući vrata iza sebe. »Zar
nikada ne nosite odoru?«
Ona se namršti. »Kako to mislite?«
»Iz policije ste, ne?«
»Da, ali radim na istragama, a mi često nosimo civilnu
odjeću.«
Otvoreno je pogledao jednu od golih žena na zidu.
Nassrin nije reagirala na njegovu suptilnu provokaciju. »Jeste
li danas vidjeli Kaspera?«
Počešao se po debelu vratu i odmahnuo glavom. »Samo
Dennisa, a on je ponovno otišao... u šetnju.«
»Na piće?«
»Da.«
»Hvala, znate li čeka li Kasperova baka još uvijek gore u
njegovu stanu?«
On slegne ramenima. »Ne tiče me se.«
»U redu, sama ću otići provjeriti.« Na trenutak je oklijevala.
»Ako vam se Kasper javi, odmah nas kontaktirajte, u redu?«
»Da, da...«
Pogledala ga je i zatim ponovno izašla kroz vrata. Osjetila je
njegov pogled na svome tijelu. Potajno se nadala da se Kasper
vratio, da je baka bila sretna i da je sve bilo u redu kako bi
mogla otići do marine na večernje surfanje, ali činilo se da nešto
nije bilo kako treba.
Karen je otvorila istog trenutka kad je pokucala na mliječno
staklo vrata. Miris koji ju je dočekao bio je daleko bolji nego
ranije. Baka je očistila svaki kutak i sve je mirisalo na deterdžent
i sapun.
»Opet ste tu!« Karen je zasjala ugledavši Nassrin.
»Da, samo sam željela biti sigurna da niste prepušteni sami
sebi. Koliko vidim, vaš se unuk još nije vratio.«
»Ne mogu to shvatiti, to mu stvarno nije slično«, ispričavala
se, rekavši kako joj se ispraznila baterija na mobitelu. »Obično
koristim Kasperov punjač, ali ne mogu ga pronaći.«
Pogledala ju je. »Glupo od mene što sam ga ostavila doma,
ali nisam znala da...«
 Zastala je.
»Dakle, niste se čuli s njim?« upita Nassrin.
Karen odmahne glavom, a oči joj se ispune suzama. »Brinem
se za njega, sigurno mu se nešto dogodilo. Ne razumijem gdje bi
mogao biti.«
»Što kažu njegovi roditelji? Ima li u blizini braće ili sestara?«
Karen uzdahne i ponovno odmahne glavom. »Roditelji su mu
se prošle godine odselili u Indoneziju. Još uvijek ih ne
razumijem. Kasper nije želio s njima, ali njegov mlađi brat je
tamo s njima.« Ona podigne pogled. »Ni oni se nisu čuli s njim,
ako ste na to mislili. Uspjela sam ih nazvati prije nego mi se
mobitel ugasio.«
»Znači Kasper ima samo vas?«
»Da.« Odvratila je pogled, stišćući među prstima tkaninu
haljine.
Nassrin pogleda svoj mali Fiat parkiran dolje. Definitivno
ništa od večernjeg surfanja.

***
Liam pogleda ploču u sobi za sastanke u kojoj se dio Odjela za
reaktivne istrage okupio na brifingu. Poluprazna šalica kave s
natpisom »da, hvala!« počivala mu je u ruci. »Trenutno imamo
četiri mogućnosti. Prva: Charlotte je sama odlučila nestati.
Druga: Dogodila joj se nesreća za koju još ne znamo. Treća:
Odvedena je protiv svoje volje. Četvrta: Mrtva je... Ovdje su,
naravno, mogući ubojstvo, nesreća i samoubojstvo, a ako je
mrtva, krenut ćemo od toga, trenutno jednostavno nema mnogo
toga što ukazuje u tom pravcu, a nema ni mnogo toga što
ukazuje na zločin – jedini trag koji imamo je njezin oštećeni
mobitel i ostavljeni bicikl. Čini se da nijedan svjedok nije vidio
ništa što bi podržavalo tu teoriju.« On napravi stanku i pogleda
mali istražiteljski tim sastavljen od Dee, još dvoje policajaca i
muškarca iz pseće jedinice. »S druge strane, sada su prošla
trideset tri sata otkada je zadnji put viđena i moramo smatrati da
postoji mogućnost da je žrtva zločina.« Liam pogleda ravno u
Deu. Osim uvida u Charlotteino kretanje i digitalne tragove, sva
izvješća bila su sakupljena kod voditeljice odjela. Odavno je
shvatio da je mogućnost da će energiju trošiti na ciljanje njegove
šefovske stolice bila tim manja što joj je više toga stavljao na
stol. »Koji je status nadzornih snimki u Tommerupu?«
»Nismo pronašli ništa neuobičajeno na lokalnim nadzornim
kamerama, a na kameru kraj dvorane se zalijepilo uvelo lišće i
blato. Ne možemo isključiti da je lišće završilo na kameri zbog
vjetra i vremena ili blatnjava žlijeba, ali ne možemo isključiti ni
da je netko namjerno prekrio objektiv tako da izgleda kao da se
to prirodno dogodilo.«
»I nitko nije primijetio nikakvo neuobičajeno kretanje oko
kamere ili zgrade? Osobe koje se inače ne zadržavaju tamo?«
»Nažalost, ne.«
Liam ustane. »Dobro, što se moglo dogoditi?«
»Mogla je biti s nekim drugim muškarcem«, reče Dea.
»Da«, reče Liam, zapisujući to na ploču. »Dalje?«
»Možda je pobjegla«, reče jedan od policajaca.
»Da, dobro.« Liam zapiše. »Postoji samo taj dio da po tom
pitanju ništa u njezinu kretanju ne ukazuje na to. Jučer ujutro na
njezinim bankovnim računima nije bilo neuobičajenih prometa.
U posljednje vrijeme nije kupovala ništa neobično. Spakirala je
samo odjeću za taj dan. Iznimno voli svoju djecu.«
»Možda je bila i žrtva napada«, reče Dea.
»Da, to je jedan od izglednijih scenarija.« Liam zapiše teoriju
na ploču i ponovno se okrene prema timu. »Razbijeni mobitel
bez SIM kartice mogao bi ukazivati na to da se dogodilo nešto
što netko želi sakriti, ali nije jasno je li ga uništila ona sama ili
netko drugi jer su na njemu isključivo njezini, Clausovi i otisci
prstiju njihove djece.«
Jedan od mlađih policajaca podigne ruku. »Na stolu pored
vas se nalaze cedulje s dojavama građana i jedna od njih zaista
misli da je Charlotte varala Clausa, ali nije nam mogla dati
ljubavnikovo ime.«
»Dobro, istražite to.«
»Sada?«
»Da, krenite.«
Dea zamišljeno kimne. »Moguće da je pobjegla s nekim...
zaljubljenost može natjerati ljude na skroz nerazumne stvari.«
»Ili je možda otkrivena u nevjeri i slučajno ubijena. Ili
namjerno....«, reče Liam, razmišljajući o signalima koje mu je
bilo teško dešifrirati sinoć kad se Claus pojavio u policiji.
»Dakle, trenutno nam je na nišanu prvenstveno muž?« utvrdi
Dea.
»Da, držimo ga na oku, a sutra ćemo ga dovesti na propisno
ispitivanje. Također treba poslati ljude da obiđu njihov društveni
krug i ispitaju svakoga tko bi mogao znati nešto o njihovu
odnosu.«

***
»Danas se činite malo odsutnim«, reče starica u fotelji nasuprot
Johannesa. »Jeste li za još kave?«
»Ispričavam se, Olga.« Johannes ljubazno odmahne glavom.
»I ne, hvala, imam još.« Otpio je pošten gutljaj kave i malo se
nagnuo naprijed. »Kako ste vi? Zašto odbijate jesti?«
»Ah, Johannese, vi ste dobar čovjek, ali tako ste mladi.«
»Četrdeset šest godina baš i nije neka mladost?«
»Jest, kad imaš devedeset dvije poput mene, a ja sam tako
umorna, Johannese. Željela bih kući.«
»Ali nije na nama da o tome odlučujemo, Olga.«
Starica se pomalo nelagodno promeškolji na fotelji.
»Ponekad mislim da sam trebala otići kada su me oni mladići
napali.«
»Ne smijete tako razmišljati, Olga«, reče Johannes, uzevši
njezinu ruku. Mladići su svojevremeno provalili k Olgi jer su
znali da joj je muž upravo umro, a nakon napada više nije mogla
održavati imanje koje je na kraju prodala. »Bio je to težak
udarac za vas, ali ne smijete dozvoliti da vas slomi.«
»I dalje mislim da me Bog tada trebao pozvati k sebi«, reče
Olga tiho.
Johannes ispusti njezinu ruku i ustane. »Želite li na pjevanje?
Moj djed je došao pjevati s vama.«
»Je li?« uzvikne Olga vedro.
Miris kave i slatkih pereca ispunjavao je veliku, svijetlu
prostoriju. Oko stola su sjedili starci i nekoliko djelatnika.
Osmijesi su se protezali od uha do uha, a nasred prostorije,
između stolova, Ernst je plesao veoma spor valcer s jednom od
najstarijih štićenica doma, glasno i jasno pjevajući »Miriše na
svijetlozelenu travu.«
Njegov duboki glas jasno je i čisto odzvanjao između bijelih
zidova. Prozori su bili otvoreni, a lagane zavjese treperile su na
toplom večernjem zraku. Ernst je elegantnim pokretom
pomogao starici da sjedne natrag na stolicu, nastavivši pjevati
svom snagom. Sve smrtno mora umrijeti, svaki cvijet postat
sijeno. Kad se cvijet osuši, tad vječno cvate Riječ Božja.
Olga stisne Johannesov lakat, sa smiješkom promatrajući
improvizirani plesni podij. Sjela je na slobodnu stolicu i
prihvatila šalicu kave i tanjurić s kolačem.
Johannes ju je sa smiješkom promatrao dok je malenom
desertnom vilicom počela dijeliti kolač na manje komade i s
pogledom na njegova raspjevanog djeda polako počela jesti.
Znao je to. Znao je to svakom stanicom svoga tijela. Ernst je bio
pastor. Onaj pastor kojeg su svi voljeli i kojeg još uvijek vole. I
sada je samom svojom prisutnošću pomogao Olgi, to je bilo
očito, i malo je boljelo dok se djedov jasni glas obavijao oko
njegova vrata poput uštirkana kolara. Dođi, Isuse, brzo, i sve
dovrši: tog jutra kada dođeš, svanut će vječno ljeto.

***
Dea svom snagom potkoljenicom udari boksačku vreću. Žile su
joj se ocrtavale tik ispod kože, odjeća joj se lijepila za tijelo.
Zavrtjela se i stopalom udarila drugu vreću koja je bila
pričvršćena i za pod i za strop kako bi pružala maksimalan
otpor.
Trenirala je još od Policijske akademije, ali tek je nakon što
joj je Mogens umro na rukama, to radila tako učestalo. Nije mu
mogla spasiti život. Nakon njegove smrti nije mogla ni biti uz
njihovu kćer. Bila je gubitnica. Ponovno je udarila, zadihano
zastenjavši. Bila je slaba gubitnica kojoj nitko nije mogao
vjerovati.
Neposredno uoči treninga primila je poruku od Nassrin,
poslanu i njoj i Liamu.
Mislim da je nestala još jedna osoba. Mladić iz Assensa.
Nekoliko sam puta bila tamo. Mobitel mu je isključen od jutros.
Tako je bilo i sa Charlotte, zar ne?
Potreba te djevojke za pažnjom bila je nepodnošljiva. Dea
napravi polukrug i svom snagom zakuca vreću nogom. Nije bilo
ničeg provokativnijeg od mladih pripravnika. Mnogi od njih
nisu imali nikakva poštovanja za činjenicu da stjecanje iskustva
i upoznavanje struke zahtijeva vrijeme. To s Nassrin bi lako
moglo postati problem o kojem će morati porazgovarati s
Liamom. Ni trenutka nije sumnjala da će Nassrin biti dobra
policajka. Bila je marljiva i željela je to, ali takvo lutanje uokolo
i izmišljanje vlastitih slučajeva nikada nije donosilo ništa dobro.
Zadihano se nagnula prema naprijed hvatajući zrak s rukama na
koljenima. Na trenutak je zatvorila oči, zamislivši mladu Sirijku
i razmišljajući kog je vraga radila u Assensu nekoliko puta u
istome danu da je mogla saznati za ugašeni mobitel?
Treći dan – Nedjelja
N jušio je magloviti jutarnji zrak kroz otvoreni prozor,
usredotočeno osluškujući polagane i mirne korake koji su
se primicali njegovu skrovištu. Starac je oko 5.50 obično skretao
iza ugla na pustu cestu. Nedjeljom ujutro uvijek je vodio psa u
šetnju kad bi završio s poslom te noći.
Pogledao je van na divlje grmlje koje je učinkovito skrivalo
auto u kojem je sjedio. Evo ih. Mršavi, blago pogrbljeni
muškarac i njegov zlatni retriver. Prošli su pored grmlja ništa ne
primijetivši. Pas je bio jednako star i mršav kao i starac, ali je i
dalje vukao povodac, veselo njuškajući uokolo.
Njih dvoje su godinama išli u istu šetnju, a posljednjih godina
ih je bez njihova znanja nadgledalo nekoliko malih kamera
postavljenih na dionici. Gledao je tri prijenosa uživo na ekranu
mobitela. U blizini nije bilo ni žive duše.
Kuća s druge strane makadama bila je napuštena. Sljedeća
zgrada nalazila se pedeset metara dalje niz put. Radilo se o
zatvorenoj tvornici plastike koja je sada bila potpuno pusta.
Odatle je put dalje vijugao kroz otvoreni komad livade.
Na sjedalu sa strane nalazio se dosje sa starčevim podacima
prikupljenima tijekom pedeset nedjelja, tijekom kojih je sa
psom, kao i danas, odlazio u ranojutarnju šetnju ne srećući
nikoga. Sada je došao kraj. Za nekoliko minuta pas će nanjušiti
komad mesa i koju sekundu kasnije će se omamljen srušiti.
Bezizražajno je potapšao dosje i zadnji put pogledao prijenos
uživo sa svog skrivenog nadzora, upalivši zatim istrošeni,
tamnoplavi Ford. Auto je više od dvadeset godina stajao kraj
napuštene kuće i trebalo mu je nekoliko dana da ga pokrene.
Polako je izašao iz skrovišta i mirno slijedio grbavi
makadam. Malo podalje muškarac je klečao kraj psa koji je
ležao na tlu. Pogrbljeni starac ogorčeno je mahao rukama da
zaustavi auto.
Polako je skrenuo sa strane i izašao van. »Nešto mu se
dogodilo? Trebate pomoć?«
»Mobitel, imate li mobitel?« Starac je djelovao šokirano.
»Naravno.« Zakoračio je bliže i izvadio mobitel iz džepa.
Sada mu je stajao skroz blizu. »Da vam nekoga nazovem?«
Muškarac ga očajnički pogleda, naizgled tek tada primijetivši
o kome se radilo. Zahvalno mu kimne i ponovno se nagne nad
psa.
»Koga želite da nazovem?« upita, uživajući na trenutak u
potpunom očaju koji je obuzeo starca.
»Veterinar u Brylleu se nikada ne javlja na telefon...
Veterinarsku kliniku Borreby...« Djelovalo je kao da se obraćao
psu, no zatim se uspravio. »Možete li pronaći broj? Ne, dajte mi
mobitel, sam ću nazvati.« Sada je zvučao nestrpljivo.
Pružio je mobitel muškarcu koji ga je uzeo drhtavim rukama.
Kada je ugledao fotografiju koja je zasvijetlila na malenu
ekranu, skamenio se u pokretu, ostavši na trenutak potpuno
mirno zuriti u ekran, a zatim je podignuo pogled. »Što je ovo?«
»To su oni koji umiru.«
»Što to znači?« uzvikne starac zbunjeno i nesigurno se digne
na noge. Pogled mu je i dalje bio uprt u maleni ekran. »Nije li to
ona Charlotte koja je nestala? Zašto imate...« Zastao je. »Ne
razumijem...«

***
Liam rezigniranim pokretom baci dosje na stol.
 Dea ga iznenađeno pogleda. »Što je bilo?«
»Večeras je izvanredni sastanak odbora vaterpolskog kluba
Tommerup i pogodi tko je u njemu? Odličan tajming.«
Ona se nasmije i odmahne glavom. »Teško je imati djecu.«
»Definitivno je zahtjevnije od riba i kokoši i da se ne radi o
mom sinu, ništa me ne bi manje zanimalo od selekcije za
nacionalnu momčad, ali Andreas je dugo sanjao o tome da ga
izaberu i namučio se za to.«
»Sin ti igra za nacionalnu momčad?« Zvučala je iznenađeno.
»Da!« Na trenutak je osjetio blagu neugodu zbog svog očitog
ponosa. »Nekoliko puta je igrao za U16 reprezentaciju, ali skok
u U17 je velika stvar. Sljedeći utorak imaju trening, a u subotu
klupsku utakmicu što će zajedno odlučiti o tome hoće li netko iz
kluba Tommerup sljedeći mjesec ići na turnir u Švicarsku s U17
reprezentacijom.«
»Impresivno...« Dea pronađe žvakaću u torbi, njišući se na
stolici. »A muž Charlotte Laursen mu je trener pa selekcija
možda ovisi i o njemu?«
»Da, sumnjam da će itko uopće biti izabran ako se Claus
odluči povući nakon ovog sa Charlotte. U vaterpolu nema puno
love pa novi trener baš i ne čeka spreman u redu ako se Claus
povuče.«
»Znači, o tome ćete pričati večeras?« upita Dea.
»Pretpostavljam da je sastanak o tome i Andreas će me ubiti
ako ne sudjelujem i ako se ne 'borim za njegovu budućnost’,
kako se jutros izrazio.«
I sam je čuo kako se zabrbljao, ali morao je to izbaciti iz
sebe. Još nije uspio pronaći način da se nosi sa situacijama kada
zbog posla nije mogao biti uz obitelj. Obično se opravdavao
time kako se to dvoje tek povremeno sudaralo, ali ne bi bio prvi
put da se mora usredotočiti na istragu. »Samo što je baš ovo
mom sinu najvažniji tjedan u godini.«
Vrata se otvore i ostali počnu ulaziti na jutarnji brifing.
Liam pogleda lica u prostoriji dok se Dea uspravljala na
stolici, a zatim podigne dva prsta. »Dobro jutro... Sada su prošla
dva dana od nestanka Charlotte Laursen i polako se možemo
pomiriti s time da je ili oteta, ili negdje leži mrtva, ili će se za
dvadeset godina kad ju djeca pronađu negdje u Vijetnamu
pojaviti u Nestalima bez traga.« Prstima potapka po ploči na
kojoj su visjele fotografije Charlotte i Clausa. »Muž je izvan
sumnje, par minuta iza osam bio je kod tete čuvalice i s djecom
u autu nikako nije mogao biti blizu dvorane u deset do osam
kako bi ubio ili oteo vlastitu ženu.«
»Ali to ne znači da nisu imali ozbiljnih nesuglasica«, ubaci se
Dea.
»Da«, reče Liam. »To samo znači da joj nije mogao nauditi
malo prije osam, a budući da je u deset do osam viđena kako
izlazi iz Dobre forme, to bi značilo da ju je nešto treće zadržalo
na putu do škole, a on ju je onda trebao pokupiti i počiniti zločin
nakon što je malo iza osam odbacio njihovu kćer u školu.«
»Dobro, ali pretpostavimo da je Claus otkrio da ga je
Charlotte varala. Bijesan je i zato ju čeka kraj škole, ali se ona
ne pojavljuje. Odlazi prema dvorani da ju potraži – ide onom
pustom rezidencijalnom cestom – i bum, tamo je. Pala je s
bicikla, on ju je pokupio, izvan sebe je i ubija ju, možda se
radilo o nesreći. Počne paničariti, sakrije ju i ostavi njezin bicikl
kraj dvorane.«
»Mislim da se to ne čini vjerojatno, a nemamo ni nikakvih
naznaka da je u njihovu braku bilo nevjere ili problema«, reče
Liam. »Ali ostavimo teoriju otvorenom. Bez obzira na sve, naša
sumnja da se radio o teškom kaznenom djelu dovoljna je za
provjeru podataka s odašiljača pa mislim da trebamo krenuti s
tim.« On kimne dvama policajcima. »Hoćete li se pobrinuti za
to?«
»Dakle, pregled svih mobitela zabilježenih na odašiljačima u
i oko Tommerupa?« upita policajac rumenih obraza koji je
izgledao mlado i neiskusno.
»Točno.« Liam mu se nasmiješi ohrabrujućim osmijehom.
Uto se otvore vrata i kolega ih prekine pogledavši ga
ozbiljnim pogledom. »Upravo smo dobili dojavu... U
Tommerupu je nestao stariji muškarac. Rano jutros, tijekom
šetnje sa psom. Pas se vratio sam, a muškarac kao da je propao u
zemlju.«
»Imamo li točnije vrijeme?« upita Liam. Svi su se okrenuli
prema vratima.
»Njegova supruga kaže između pola šest i pola sedam.«
Jasno je osjetio intenzitet Deina pogleda. »Ne«, uzvikne oštro
kada se prostorijom počeo širiti žamor. »Ne možemo znati
postoji li ikakva veza između ove dojave i nestanka Charlotte
Laursen.«
Pogledao je malenu grupu koja je utihnula. »Držimo se
tragova. Ali...« Okrenuo se prema dvojici koju je zadužio za
odašiljače. »Proširit ćemo pretragu tako da obuhvati razdoblje
od petka ujutro malo prije osam do jutros između pola šest i pola
sedam, u redu?«
Mahne muškarcu na vratima da uđe, zamoli ga da dođe do
ploče i ispriča što zna o starcu čiji je nestanak prijavljen.
»Verner Nissen, star sedamdeset tri godine. Nestanak je
prijavila njegova supruga, Lis.«
»Je li se prije njegova nestanka što dogodilo?« ubaci se Dea.
»Je li bio depresivan ili nešto drugo?«
On sa žaljenjem odmahne glavom. »Nismo još razgovarali sa
suprugom, zamolili smo ju da dođe ovamo da možemo otvoriti
slučaj ako se ne pojavi.«
»Koliko je udaljeno mjesto na kojem je nestala Charlotte
Laursen od mjesta na kojem supruga misli da je bio?« upita Dea,
a kad joj policajac nije znao odgovoriti, okrene se prema Liamu.
»Znaš li ti?«
»Ako je nestao dolje iz grada, onda vjerojatno nije više od sto
metara«, odgovori, predočivši si kratku dionicu do dvorane.
»Sami ćemo razgovarati s Lis«, odluči Dea ne gledajući
Liama. »Moramo saznati sve o njezinom mužu!«
Liam kimne, a prostorijom je zavladala napetost kad je
proširio jutarnji brifing, objavivši kako današnji zadaci sada
uključuju potragu za dvjema nestalim osobama. Zamolio je
dvojicu svojih ljudi da izvuku podatke o nestalom šetaču psa i
brzo skupio tim koji će povesti sa sobom do prebivališta
nestaloga. Zatim je kimnuo Dei koja je već bila spremna za
pokret. Kada je tim počeo napuštati prostoriju, napokon mu je
postalo jasno da će propustiti sastanak odbora vaterpolskog
kluba.

***
Liam pogleda stariju dvokatnicu od crvene cigle. Prizemlje je
bilo renovirano i rečeno mu je da je tamo prije bila malena
trgovina mješovite robe, sada je preuređena u stambeni prostor.
Jedna strana kuće bila je samo na jednoj razini zbog izrazito
nagnutog terena. Pomislio je kako je podrum svojevremeno
sigurno morao biti iskopan kako bi ležao u ravnini s cestom koja
je vodila u naselje. U njemu se nalazila trgovina.
Trenutno je tim policajaca pretraživao kuću i okolno
područje, a dvije patrole poslao je u grad u potragu za Vernerom
Nissenom i da ljude na ulici ispitaju je li netko vidio išta
neuobičajeno.
 Vernerova supruga, Lis, detaljno im je opisala kojim putem je
obično šetao, a oni su prvo temeljito pretražili rutu kako bi bili
sigurni da nije negdje doživio srčani udar. Liam je imao loš
predosjećaj. Pogledao je malenu cedulju koja je pokrenula
veliku policijsku operaciju i koja se sada nalazila u prozirnoj
vrećici na zatvaranje. Na komadiću papira je stajalo:

O vjernici, koda se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju

ostavite i pođite molitvu obaviti; to vam je bolje, neka
znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i
Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da
biste postigli što želite.2

»Šefe?«
Dea je stajala s Lis i s notesom u ruci. Iza njih je forenzičar
upravo pregledavao ulazna vrata u koja je bila uglavljena
cedulja. Liam je naložio da se cijelo područje oko kuće temeljito
pretraži. Nije mu se sviđalo što ga je nazvala šefom, pogotovo
ne u prisustvu drugih, jer nije bilo nikakve sumnje da je bilo
rečeno s dobrom dozom ironije.
»Želiš nam se pridružiti?« nastavi ona nestrpljivo zbog
njegova oklijevanja.
»Da, može!« Liam dlanom prođe kroz crvenu kosu. Sunce je
pripeklo, a on se kuhao u crnoj kožnatoj jakni koju nije želio
skinuti jer je ispod nosio samo ispranu majicu.
»Koliko je godina prošlo otkako ste zatvorili trgovinu?« upita
prilazeći Lis.
»Sedam godina«, odgovori tiho trgovčeva žena. Nemirno je
trljala ruke, kao da je sama optužena da je ubila muža. »Veliki
supermarketi su nam odnijeli sve kupce.«
»Je li to smetalo vašem mužu?« ubaci se Dea.
 »Da, poprilično, ali otada je prošlo mnogo vremena«,
odgovori ona. Pogled joj je lutao dok je gotovo manijakalno
prtljala po vjenčanom prstenu. »Što mu se moglo dogoditi?«
»Nažalost, još je prerano za bilo kakve pretpostavke.« Liam
pokuša zadržati njezin pogled. Sigurno je postojalo nešto što je
prešutjela o mužu, ali nije mogao procijeniti što.
»Zaista mu nije nalik da tako pusti psa«, nastavi ona
nervozno. »Mislite da je mrtav?«
»Zašto bi bio mrtav?« upita Dea brzo.
Lis oklijevajući slegne ramenima i spusti pogled u pločnik.
»Ni ona druga koja je nestala u petak nije se pojavila. Priča se da
je vjerojatno mrtva pa sam samo mislila...«
»Prerano je za takve zaključke. Ne možemo znati jesu li ta
dva nestanka uopće povezana«, reče Liam žurno, strpavši
vrećicu s ceduljom u džep jakne. »Možda zvuči surovo, ali ljudi
stalno nestaju i to je, nažalost, ljudsko pravo.«
»Ali sigurno ne tek tako?« reče Lis s čvrstim stiskom oko
podlaktice. »Verner već devet godina šeće Lady istom rutom i
obožava tog psa.« Glas joj je drhtao.
»Dugo živite ovdje u gradu?« upita Dea.
Liam malo povuče kožnu jaknu. Dea je bila pametnija od
njega, došavši u laganijoj odjeći, a tu su bile i obavezne bijele
tenisice.
»Verner je rođen ovdje«, odgovori Lis svečanim tonom, kao
da je izvorno lokalno podrijetlo samo po sebi bilo znak
plemenitosti.
»Dakle, poznavao je ljude u gradu?« pokušao je Liam.
»Da, definitivno. Preko trgovine i zato što je tolike godine
bio u vaterpolskom klubu Tommerup.«
»Je li?« uzvikne Liam iznenađeno.
Lis razmisli. »Da, sigurno dobrih četrdeset godina, kao igrač i
nakon toga trener.«
»Znate li poznaje li Verner Clausa Laursena, trenutnog
trenera kluba?«
»Da, naravno. Claus je svojevremeno preuzeo klub nakon
Vernera.«
»Dobro se poznaju?«
Lis se malo snuždi. »Mislim da ne.«
»Znate li je li poznavao i Clausovu suprugu, Charlotte?«
ubaci se Dea.
»Mislim da ne«, reče Lis. »Onda bi to bilo iz trgovine, a
Verner ju je zatvorio prije dosta godina.«
»Koliko dugo ste imali trgovinu?« upita Liam.
»Trideset jednu godinu, u to sam skroz sigurna«, reče Lis s
ponosom u glasu.
»Dakle, Verner je bio poznat u gradu?«
»Da, i zato su...«
Liam ponovno malo povuče jaknu. Majica mu je bila gotovo
natopljena. »Što?«
»Verner je zadnjih godina kad smo imali trgovinu bio jako
ljut.« Lis ga tužno pogleda. »Ljudi koji su cijelu vječnost
kupovali kod nas nestali su preko noći, dolazili su samo rijetko
po sitnice... ili noću.«
»Što se događalo noću?« upita Liam oprezno, smjesta
primijetivši kako je odvratila pogled.
»Znači...«, promrmlja ona kolebljivo. »Verner je znao
prodavati u noći sa subote na nedjelju, a prije, kada trgovine još
nisu radile nedjeljom, također je prodavao sa stražnjih vrata,
kako je on to nazivao.«
»Znači, ilegalna prodaja?« ubaci se Dea.
»Eh...«, reče razvučeno. »Ali želio je pomoći ako bi ljudima
nakon zatvaranja odjednom ponestalo nečega. Bila je to dodatna
usluga stanovnicima grada.« Zvučala je kao da je čitala s
predloška. Bilo je očito da je često čula muža kako govori isto.
»Lijepo od njega, a sigurno je i malo pojačalo mirovinu?«
reče Dea ironično.
»O novcu se oduvijek brinuo Verner«, reče Lis odrješito, a
zatim odjednom užasnuto podigne pogled. »Što će se dogoditi
ako se ne vrati doma? Nemam čak ni debitnu karticu.«
Liam lagano zaškilji promatrajući Lisine izraze lica i ruke
koje su neprestano bile u pokretu. Jednostavno ju nije mogao
dokučiti. Nije se doimala pretjerano pogođena muževim
nestankom, no ipak je bila vidno nervozna.
Pažnju im uto odvrati Nassrinin mali Fiat koji se pojavio na
vrhu brežuljka. Ubrzo zatim auto je skrenuo na pločnik odmah
pored njih. Krov je bio spušten, a Nassrin je nosila sunčane
naočale. Mahnula im je.
»Evo nam Dona Johnsona!« promrmlja Dea dovoljno glasno
da ju Liam čuje.
Krenuo se nasmiješiti, ali se brzo obuzdao. »Samo ću
obavijestiti kolegicu, a ti za to vrijeme možeš razgovarati s Lis o
njihovom sinu«, reče i pogleda Lis. »Imate samo jedno dijete,
zar ne?«
»Da, Henrika«, odgovori ona. »Živi s obitelji u Haarbyju, ali
je ovaj vikend u Aalborgu na nekom IT događaju vezanom za
posao.«
»U redu«, reče on, potapšavši Deu lagano po ramenu. Bio je
to čisti refleks. Znao je da to nije voljela, ali sada su bili kvit.
Nassrin je ostala sjediti u autu dok veliki kamion nije prošao
cestom, a zatim mu dođe ususret.
»Što imate?«
Liam joj pokaže vrećicu s ceduljom koju je izvukao iz džepa.
»Ovo je bilo zataknuto u pukotinu kraj ulaznih vrata i čovjeka
sada nema. Nestao je tijekom jutarnje šetnje sa psom. Dosad bez
traga, kao i Charlotte.«
Nassrin uzme vrećicu i pogleda cedulju.
»Što misliš?« upita nakon što je pročitala, smjesta osjetivši
njezinu nevoljkost. Uhvatio je i zadržao njezin pogled. »Prestani
s tom idejom da te pitam samo zato što si muslimanka, pitam te
jer si dobra policajka i jer sam uvjeren da ovaj citat moramo
shvatiti veoma ozbiljno.«
Nassrin se nakašlje. »Oba citata su izvadci iz Kurana, a čini
se da su napisani na istom tipu papira, ali to je standardno pa...
Rekla bih da se ne radi o nekom od poznatijih ajeta.«
Kimnuo je i vratio vrećicu u džep. »Charlotte predaje
vjeronauk pa u tom slučaju možda možemo pronaći objašnjenje
zašto je prva poruka ležala na obiteljskom pragu, ali zašto je isti
tip poruke ostavljen i na kući starog bračnog para?« On
odmahne glavom. »Ne može biti slučajnost... Misliš da imamo
posla s nekom vrstom vjerskog zločina?«
Nassrin ga odsutno pogleda. Mogao je vidjeti da su joj se
misli kovitlale iza pogleda. »Moram nešto provjeriti u Assensu«,
reče zatim. »Je li u redu ako odmah odem tamo?«

***
Ljetni zrak sada je bio izrazito vruć. Osjetio se prašnjav miris
ljeta i peludi. Liam se predao i skinuo kožnatu jaknu. Dea je
čučnula na suhu travu kraj makadama na kojoj su psi tragači
naznačili da se Verner nalazio. Pogledala je prilaz ruševne,
napuštene kuće s druge strane ceste. Mogla je vidjeti vrh krova
iznad napola urušene nadstrešnice. Bilo je teško zamisliti da je
netko slučajno u prolazu vidio i napao starog trgovca, pomislila
je. Malo dalje nazirao se zabat zatvorene tvornice plastike, no
sve je ostalo bilo daleko.
 Otišli su preko ceste do kuće s druge strane, zaobišli razraslu
živicu i ušli na obrasli prilaz. »Ovdje je bio parkiran auto. I to
dugo vremena«, reče Dea pokazujući četverokutno područje na
kojem je trava bila kržljava i gotovo bijela od nedostatka svjetla.
»Otišao je odavde, ali to je moglo biti i noćas i jučer, neće se
moći sa sigurnošću reći kada je uklonjen, ali znamo da se radi o
starom, tamnoplavom Fordu Granadi. Ljudi s kojima smo
razgovarali su jako začuđeni što je auto uopće bio u voznome
stanju jer već više od dvadeset godina nije bio korišten. Čekam
odgovor forenzičara i nadam se da će nam uskoro moći reći
može li se raditi o autu koji je bio sakriven u onom u gustom
grmlju gdje su pronađeni tragovi guma.«
Liam kimne.
»Ako se pokaže da je auto korišten u trgovčevu nestanku, nije
li to čudan odabir? Ne možeš se samo tako neprimijećeno voziti
uokolo u staroj kanti poput Forda Granade«, nastavi Dea,
okrenuvši se prema Liamu s upitnim pogledom.
»Možda je počinitelj želio biti primijećen«, odgovori on.
»Ili je stari auto možda diverzija da se usredotočimo na njega
umjesto da tražimo druge aute?«
Ona zamišljeno kimne. Ako je to bio plan, onda su već
potratili dosta vremena ovdje u prašini.

***
Beate je spustila slušalicu fiksnog telefona župnog ureda i
pogledala Petera. Sjedio je u fotelji nasuprot, koncentrirano
pišući po laptopu na krilu. Stavila je ruku na trbuh. Osjetila je
život u njemu i prisjetila se vremena kad je čekala Silje. Peter je
bio duboko zaokupljen svojim ekranom, jedva da je čuo riječ
njezina razgovora, ali ona je prihvatila mjesto pastora, a ne on.
Ponekad se pitala je li njezin posao počeo ispunjavati previše
njihova vremena, previše prostora u njihovom odnosu. Ipak su
živjeli usred toga, a znala je da mu je u profesionalnom smislu
najvažnija bila serija članaka kojom je bio zaokupljen već
gotovo dvije godine. Bio je uvjeren da će potaknuti veliku
raspravu o danskoj integraciji i islamu i radio je na tome da se
članci objave u Politikenu i da se prema njima snimi
dokumentarac za DR2. Samo što nije imao nikakve potpisane
ugovore, a kada je pročitala njegove mejlove, činilo joj se da sve
to zanimanje o kojem je tako entuzijastično govorio nije bilo
tako veliko kako je on to predstavljao.

Glava mu je bila toliko puna članaka o islamu da je nekih dana

bio potpuno odsutan. Ćelavo tjeme sjajilo mu se na žarkom
svjetlu sunca, zajedno s okruglim naočalama. Bio je tako mršav.
Na trenutak ju je obuzela briga. Jesu li uopće mogli živjeti u
župnome dvoru tijekom porodiljnog? Peter obično nije imao
prihoda osim naknade za nezaposlene. Telefon je ponovno
zazvonio. »Da, da... Znam... Vicky je baš maloprije nazvala. I
Lars. Možda bismo trebali organizirati nešto? Okupiti ljude?
Pogledat ću to pa ću ti se javiti, može?«
Peter je podignuo pogled. Izgledao je kao da je potpuno
odsutan. »Što je bilo?«
»Bodil iz župnog vijeća. Čini se da je nestala još jedna osoba,
možda se radi samo o glasinama. Bivši trgovac, nisam sigurna
poznajem li ga, ali Bodil je već peta koja me nazvala s tom
viješću.«
Peter se namršti. »Kako je nestao?«
»Jutros je bio u šetnji sa psom, a pas se zatim kući vratio bez
njega. I nemoj sad s onim svojim teorijama o tome da je otišao
biciklom u Berlin.«
»Dobro, dobro«, nasmiješi se on.
 »Vicky misli da bi bila dobra ideja održati sastanak građana u
župnoj kući kod Broholma da pokažemo kako je crkva na
raspolaganju ljudima.«
»Nije loša ideja«, promrmlja Peter gledajući van na veliko
dvorište. »Misliš da će tko doći?«
»Da, mislim da hoće, a pomoći će i ako bude besplatne kave i
kolača. Možeš li pomoći proširiti poruku ljudima? Malo mi je
teško sve stići, imam još i popodnevnu misu.« Malo je
razmišljala gledajući kroz prozor. »Možda mogu pitati
Johannesa može li preuzeti popodnevnu misu. Njegova mama
stalno spominje kako mu nedostaje crkva.«
»Dobra ideja, probaj tako.« Peter je ustao i pogledao kroz
prozor. »Mi o vuku...«
Beate pogleda u što je gledao i uzdahne.
»Hoćeš li ga, molim te, pustiti unutra?«
Bivši pastor je hodao prema širokim stubama župnog dvora.
»Možeš li to sama? Tako je... nadmen u svojoj vjeri.«
Slagala se s njim, i Johannes i njegov djed su joj uporno
izazivali osjećaj nedostatnosti, osjećaj da nije ispunjavala
standard koji su postavili u gradu i nije podnosila to stalno
podsjećanje. »Da, ali ako mu ti otvoriš, mogu sjediti ovdje
zadubljena u papire kad ga uvedeš, tako će barem vidjeti da
nešto radim.«
»Beate!« Peter preokrene očima, ali se toplo nasmiješi i
popusti.
Kad se Peter trenutak kasnije vratio s njezinim prethodnikom,
izgledala je prijetvorno zaposleno. »Johannese? Kakav vikend,
ha?«
»Da, baš sam zato navratio«, reče on srdačno.
»Pretpostavljam da će vas pregaziti zabrinuti građani pa sam
pomislio da bih ti možda mogao s nečim pomoći.«
 »Zapravo planiramo održati sastanak s građanima večeras u
župnoj kući.«
»Danas?« Prišao je do njezina stola.
»Danas«, potvrdi ona, bacivši pogled na bilješke na stolu.
»Ljudi neprestano zovu i pitaju što se događa.«
»I ja sam primio nekoliko poziva«, reče Johannes kimnuvši.
»Ako bi ti moglo pomoći, mogao bih preuzeti tvoju kasniju misu
danas... Znam tekst.«
Beate se s olakšanjem nasmiješi. »Možeš li? Rado ću
prihvatiti tu ponudu, nevjerojatno lijepo od tebe, Johannese.
Puno ti hvala.«

***
U staroj kuhinji mirisalo je na kavu. Liam otpije gutljaj i kimne
u znak zahvalnosti.
»Želite li kolač uz to?« Lis rukom pokaže na kuhinjski stol.
»Imam biskvit, Verner jako voli slatko uz kavu.«
»Ne treba, hvala«, reče on ulijevajući malo slatkog vrhnja
ravno iz tetrapaka u kavu. »Ali hvala vam... Lijepo vam je
ovdje.«
»Da? Moj muž ne voli trošiti novac na kuću pa se već
godinama baš i nije puno toga promijenilo.«
»Škrt je?« upita Dea na svoj izravan način.
»Da, može se tako reći«, prizna Lis. »Ali ništa mi ne
nedostaje«, reče, brzo uklonivši nekoliko nevidljivih mrvica sa
stolnjaka.
Dea se malo nagne prema njoj. »Jeste li razgovarali sa
sinom? Pretpostavljam da je na putu ovamo?«
»Da, jutros sam se čula s njim, ali je dosta zauzet svojim
tečajem, a od Aalborga do Tommerupa baš i nije kratak put«,
odgovori, poigravajući se vjenčanim prstenom.
 »Znači neće doći do vas?« bila je uporna Dea.
»Danas ne.«
»Možda ga nije briga što mu je otac nestao, a kuća puna
policije?«
Lis se s nelagodom promigolji i spusti pogled. »Verner i
Henrik više nemaju puno zajedničkog.«
»Ne slažu se?«
»Ne, ne bih tako rekla... Samo nisu...« Ona slegne ramenima.
»Jesu li uvijek imali napet odnos?« Dea nije popuštala.
»Verner je uvijek bio malo strog, a onih godina kada je
Henrik išao na vaterpolo, njihov je odnos postajao sve napetiji.«
»Kada je Henrik igrao vaterpolo?« umiješa se Liam.
»Mislim da je igrao negdje do svoje šesnaeste.«
»Znate li poznaje li Clausa i Charlotte? Rekli ste da Verner
poznaje Clausa, zar ne?«
Lis malodušno odmahne glavom. »Ne sjećam se jesu li
obojica tada igrali. Išli su zajedno u školu, ali ne znam jesu li
ostali u kontaktu nakon što se Henrik odselio, a Claus je tek
mnogo godina kasnije preuzeo treninge od Vernera.«
»Je li Henrik volio igrati za klub?« upita Dea.
»Mislim da je to mrzio«, reče Lis iznenađujuće iskreno. »A
Verner je bio jako razočaran kad je prestao igrati.«
»Što mislite, zašto je mrzio igrati?«
Lis po prvi put tijekom razgovora pogleda izravno u Deu, a
zatim ponovno malodušno slegne ramenima, ništa ne rekavši.
»Znate li ima li Verner kakvih neprijatelja?« upita Liam
umjesto toga.
»Baš pravih neprijatelja? Ne, ne bih rekla«, odgovori ona
izgledajući gotovo zaprepašteno, a zatim malo razmisli. »Prije
mnogo godina svi su ga voljeli, ali sigurno ima onih kojima je
stao na žulj zbog prodaje noću i toga...«
 »Čega 'i toga’?« upita Dea.
»Da, to se nije svima sviđalo.«
»Ali to je bilo davno, zašto bi ljudi i dalje bili ogorčeni zbog
toga?«
Lis naglo ustane i priđe štednjaku. »Želite li još kave?«
»Ne, radije bih čula što vas to uznemiruje«, reče Dea i malo
ublaži ton. »Bojite se Vernera?«
»Ma ne, ne...«, probrblja ona. »Samo sam zbunjena. Previše
mi je sve ovo, toliko policije i sva ta pitanja. Obično se uvijek
Verner...«
»Lis«, prekine ju Liam. »Znate li ima li Verner kakve veze s
muslimanima?«
»Muslimanima? Nema.« Ona kratko promisli. »Bio je,
doduše, onaj mladi Afrikanac iz bivšeg doma. Svojevremeno je
dolazio u dućan... Da, onaj koji je uvijek brzo trčao u uskoj
trkačkoj opremi. Ne sjećam se imena, ali uvijek je bio fin i
pristojan kad bismo ga vidjeli.«
»Znate li ima li Verner kakve veze s političkom desnicom?«
preuzme Dea.
»Ne, Verner se ne bavi takvim stvarima. Uopće ga ne zanima
politika.«
»Šefe!« Na vratima koja su vodila u podrum gdje se nekada
nalazila trgovina pojavio se Thorbjørn, jedan od iskusnih
policajaca. »Moraš doći dolje.«
Ništa nije odmah ukazivalo na to da je netko izvana ušao u
kuću prije nestanka bivšeg trgovca, a činilo se kao da ni Lis nije
primijetila ništa neuobičajeno u vremenu koje je prethodilo
nedjelji ujutro pa nije imala ništa protiv kada je Liam zamolio za
dozvolu da par njegovih ljudi pregleda kuću, naglasivši joj kako
se nije radilo o pretresu. Doimala se malo tjeskobno, ali nije se
usprotivila kad su se podijelili i kad je jedan preuzeo gornji kat,
a drugi otišao na donji.
Liam je brzo ustao i zatvorio vrata podruma za sobom. »Iza
prazne trgovine se nalazi još jedna prostorija dupkom puna piva,
alkohola, cigareta i slatkiša... crna roba«, reče Thorbjørn.
»Postoji i knjiga s detaljnim, rukom pisanim računima koji sežu
nekoliko godina unatrag. Iskreno sumnjam da je država vidjela
išta od toga.«
Liam je pošao za njim do pljesnive prostorije od poda do
stropa ispunjene policama. Votka, džin, viski, rakija. Sve boce
bile su uredno poredane i razvrstane po vrsti, a na stražnjoj
polici nalazile su se hrpe duhana. Bili su tu sanduci gaziranih
pića i gajbe piva, velike kartonske kutije slatkiša i čipsa. Verner
je napravio dobro opskrbljenu trgovinu za svoje kupce na crnom
tržištu.
»Knjiga završava svakog jutra u pet«, nastavi Thorbjørn.
»Svako vrijeme i datum prodaje pomno su zabilježeni u knjizi
računa, sve do danas se bavio prodajom. Tu je i kutija za cigare
s novcem.« Thorbjørn mu pruži kutiju.
Liam je zamišljeno promatrao staru drvenu kutiju s mjedenim
šarkama. Ako je Verner pobjegao, ne bi li onda uzeo novac sa
sobom? Thorbjørn je izbrojio novac, unutra je bilo malo manje
od 4800 kruna.
»Usput«, prekine ga Thorbjørn u razmišljanju. »Upravo smo
čuli da se danas u sedamnaest sati održava sastanak za građane o
Charlotte i Verneru. Crkva ga organizira.«
»Uh, ne znam jesam li sposoban za to«, uzdahne Liam. »Čim
sat otkuca osamnaest, za vratom ćemo imati stotinjak lokalnih
zabadala.«
»Želiš li ljude tamo?« nastavi Thorbjørn, ostavši na dnu
stepenica dok se Liam počeo penjati.
On se okrene. »Da, zapravo mislim da je to dobra ideja. Otići
ću ja, a povest ću i Deu.«

***
Svjetlost izduženih fluorescentnih cijevi bolničkom je bjelinom
svijetlila nad automobilima i alatima u malenoj radionici. Vani
je počela pljuštati kiša i voda se slijevala ispod vrata stvorivši
lokvu na podu.
Nitko nije odgovorio kad je Nassrin dozvala kroz vrata pa je
samoinicijativno ušla, poslavši istovremeno poruku Dennisu,
zamolivši ga da siđe dolje.
Unutra je prodirala vlaga od kiše i mokri zrak nije izlazio iz
hladne radionice. Smrad prepune pepeljare bio je još prodorniji
nego ranije, a na stolu su stajale prazne limenke piva koje su
ispuštale oštar i slatkast miris gostionice. Odense Pilsner.
»Još nisam vidio Kaspera!«
Nassrin pogleda Dennisa koji se pojavio na vratima i sada
stajao s obje noge čvrsto nasred lokve. Činilo se da to nije
primijetio, djelovao je osorno i otrcano u trenirci i izlizanoj
košulji. »Ne? No svejedno uđi.« Pričekala je da se približi, a
zatim nastavila. »Je li Kasper već ranije bio odsutan nekoliko
dana za redom?«
Dennis slegne ramenima. »Ne znam, pretpostavljam. Nije baš
da pazimo jedan na drugoga.«
»Ali se često viđate, zar ne?«
»Da, ali ne svaki dan... Nisam mu ja dadilja.«
Ona ga pogleda u oči. Zjenice su mu bile raširene. »Mislim
da vodite malo žestok život.«
»I?«
»Ovdje nema nikoga pa se ne moraš praviti važan.«
Dennis umorno uzdahne. »Ne znam ništa o Kasperu, OK?
Mislim da je čudno što nije nazvao ili što se nije pojavio, ali
mogu li izbjeći sve ovo? Ne znam gdje je.«
Živčano je prošao rukom po kratko ošišanoj glavi.
»Kada si ga zadnji put vidio?«
»U petak neposredno prije nego što sam otišao u krevet.«
»Navečer ili u noći?«
»Bili smo malo u gradu, onda smo došli ovamo i zapalili i
zatim sam otišao u krevet.«
»Sjećaš li se koliko je bilo sati?«
»Mislim oko tri.«
»Je li i Kasper otišao spavati?«
»Ne, morao je pišati pa sam samo otišao gore.«
»U redu.« Nassrin ga pogleda. »Znaš li poznaje li Kasper
možda Charlotte Laursen iz Tommerupa, ovdje na Fynu?
Djevojačko prezime joj je Wissing. Ili poznaje li možda bivšeg
trgovca iz Tommerupa, Vernera?«
»Od njega smo kupovali noću pivo, a za nju nemam pojma
tko je.«
»Razmisli. Ne pitam iz zezancije... Charlotte Laursen?
Plavokosa, u ranim tridesetima. Živjela je ovdje u blizini
Assensa prije nego se preselila u Tommerup.«
Dennis blago zaškilji. Mišići čeljusti jasno su mu se ocrtavali
ispod glatke kože. Napravio je nekoliko koraka prema stolu,
gurnuo ruke u džepove sivih hlača i pozorno pogledao u izlizani
betonski pod, polako odmahujući glavom. »Mislim da ju Kasper
ne poznaje«, reče nezainteresirano, širokim pokretom stružući
nogom po podu.
Iako je nonšalantno pokušao izbrisati tragove, Nassrin je
vidjela bijeli prah na podu. Nije ga bilo mnogo, ali dovoljno da
shvati kako se radilo o ostacima crte vjerojatno ušmrkane za
radnim stolom.
Stala je uz njega demonstrativno se zagledavši u pod oko
njegovih stopala kako bi mu bilo jasno da mu je pothvat bio
neuspješan. »Bavite se dilanjem ili je to samo za vlastitu
upotrebu?« upita ga, čučne i prstom prijeđe po ostacima bijeloga
praha. Namjerno je zauzela takav ranjiv položaj pred njim.
Željela mu je dati do znanja da ga se ne boji, ali da bi on trebao
početi razmišljati treba li se bojati nje.
Ispitivački ga je pogledala, podignuvši kažiprst s bijelim
prahom u zrak. S nelagodom je premjestio težinu s jedne noge
na drugu, ne rekavši ništa. Izvadila je tanku gumenu rukavicu iz
džepa, navukla ju i gurnula ruku pod donju policu stola koja je
skrivala ono što je pokušavao pomesti nogom. Dohvatila je par
čepova piva i komadić čvrsto smotana papira koji je već ranije
primijetila.
Iako je došla potražiti upravo citat iz Kurana otisnut na
komadiću papira, leđima su joj prošli hladni trnci kad je polako
odmotala ceduljicu.

Zaklinju vam se Alahom da bi vas zadovoljili, a preče bi im

bilo da Alaha i Njegova Poslanika zadovolje, ako su
vjernici.3

Ne skidajući pogled s papira, u unutarnjem džepu pronađe malu

vrećicu za dokaze koju je uvijek nosila sa sobom. »Otkud je
ovo, Dennise?«
Ustala je, a on je očajnički gledao cedulju. Bilo je jasno da je
pretpostavljao da je na papiru bilo bijeloga praha koji je trebao
objasniti, a ne komadić teksta. »Nemam pojma, kvragu, ovdje je
uvijek sve puno svakakvih sranja.«
»Da, ali ovo nije svakakvo sranje«, reče Nassrin oštro. »Znao
si da je ovo tu, zar ne?« Zbunjeno ju je gledao, malo se
odmaknuvši. Jednim brzim korakom unijela mu se u lice,
mahnuvši mu pred nosom malenom vrećicom s ceduljom. »Ako
mi kažeš kada se cedulja pojavila, neću te pitati što si to njome
ušmrkavao.«
Ispravio se zauzevši obrambeni stav. »Nemam pojma otkud
je ta šugava cedulja. Možda je došla s Kinder jajetom, nemam
pojma, i ne možete se tu nabacivati optužbama, ne dolazim samo
ja u radionicu. Svi dolaze ovamo, subotom se ovdje nalazimo na
pivu nakon posla. Sinoć nas je ovdje bilo možda petnaest, zašto
se umjesto toga ne bacite na njih?« zajapurio se on.
»Sjećaš li se jesi li primijetio cedulju neposredno nakon što
smo otkrili da Kaspera nema?« upita ona smireno, no on se
isključio i nastavio sa svojim pravedničkim obrambenim
govorom.
»Ovdje ste ti i Kasper popušili svoju cigaretu za laku noć?«
On demonstrativno pogleda u strop.
»Dennise, lako mogu dobiti nalog za pretres tvog stana, a ako
imaš i pišljivi gram nečeg bijelog u praškastom obliku, pronaći
ću to.« Ona zatvori oči. Nije imala vremena za igrice s njim.
»Dennise, kada se pojavila ova cedulja? Važno je«, ponovila je
polako i razgovijetno.
»Dovraga, ne znam. Mislim da je jučer. Pio, naš šef, ju je
pročitao naglas i svi smo se nasmijali. Ne zanimaju nas baš ta
svetačka sranja.«
»Znači nije je bilo kad ste se ti i Kasper rastali?«
Izgubljeno ju je pogledao, no zatim odmahne glavom.
»Mislim da ne. Počistio sam u petak nakon zatvaranja.
Izmjenjujemo se i stol je bio skroz raščišćen kad sam odlazio.
Jučer sam bio slobodan, ali Pio je donio doručak i tijekom jela je
pročitao to o zadovoljavanju i Poslaniku. Smatrao je da nas je
zadovoljio time što je bio poslanik, samo zato što je usput
navratio u pekarnicu.« Turobno se nasmijao.
 Nassrin si pokuša predočiti situaciju. Dakle, cedulja je već
bila ovdje kad je odvezla Dennisa iz pečenjare prethodnog dana
kada je bio pijan i ratoboran. Izvadila je mobitel i nazvala
Liama. »Bok, šefe... Pronašla sam poruku u Assensu... isto citat
iz Kurana... sasvim sigurno... Da, dovest ću ga...«
Vratila je mobitel u džep jakne zajedno s vrećicom s citatom.
»Dennise, sad ću te zamoliti da pođeš sa mnom u policijsku
stanicu na pošteno ispitivanje, ali kako sam ovdje sama, moram
te zamoliti da pođeš dobrovoljno. Hoćeš li?«
On rezignirano kimne. »Jesam li uhićen?«
»Ne, samo trebaš ponoviti svoj iskaz u policiji da još netko
osim mene čuje što si rekao, a onda će forenzičari doći
pročešljati vašu šarmantnu radionicu.« Dennis se nato trgne,
krajičkom oka nervozno pogledavši zveckave metalne ormare uz
suprotni zid.
Ona ispruži ruku da ga zaustavi. »Ne, prekasno je. Sada ćemo
pričekati forenzičare i ne smiješ nikog nazvati niti bilo što
ukloniti.«
»Kučko«, tiho je zarežao.
U istom trenutku zazvoni joj mobitel. Poruka od Dee.
Dennis je ranije optužen za provalu u kuću Charlotte
Laursen. Smjesta ga moramo dobrovoljno dovesti na ispitivanje.
Nemoj mu govoriti ništa više o slučaju bez nas.

***
»Tri dana, tri žrtve.« Liam pogleda na ploču na kojoj su visjele
fotografije Charlotte, Kaspera i Vernera. Atmosfera u prostoriji
bila je napeta, poput dugo zadržana daha. Ispod svake
fotografije visio je citat iz Kurana pronađen u vezi nestanka
svake od triju osoba i imena njihove najbliže rodbine. Ispod je
velikim slovima pisalo »Dennis«, a iz njegova imena strelice su
pokazivale na tri imena. »Pokazalo se da se Dennisa Sørensena
može povezati s tri nestale osobe«, reče Liam pokazujući
njegovo ime. »Nassrin, ispričaj nam o njemu.«
»Naletjela sam na njega slučajno, ali radi zajedno s
Kasperom u automehaničarskoj radionici u Assensu. Prijatelji su
i obojica žive iznad radionice. Pokazalo se da je bio s Kasperom
neposredno uoči njegova nestanka. Bili su u gradu, a po
povratku kući su u radionici popili zadnje pivo prije nego što su
otišli gore. Dennis tvrdi da je otišao gore malo prije prijatelja.
Kaže da se strovalio u krevet i zaspao odjeven. Nije vidio ni čuo
je li Kasper došao gore.«
»Dennis Sørensen je također naš stari znanac«, preuzme Dea.
»Imamo dosta o njemu: provale, napadi i pljačke. Šarmantan
momak. I jednostavno se ne uklapa kad tvrdi da ne poznaje
Charlotte jer je bio osuđen za provalu u njezinu kuću. Prije par
godina zapravo je optužen i za krađu i teško nasilje prema
starijoj ženi iz Assensa, a pogodite tko mu je u tom slučaju dao
alibi koji je naposljetku srušio slučaj? Nestali Kasper! Osim
toga, Dennis godinama pripada klijenteli koja je kupovala na
crno kod starog trgovca. Drugim riječima, on je izravna veza s
tri osobe za kojima tragamo.«
Liam kimne. »I trenutno nas čeka u sobi za ispitivanje 1.«
»Dakle, nestanke Charlotte, Kaspera i Vernera smatramo
jednim slučajem?« upita Nassrin s pogledom na ploči.
»Da, izgleda da sve ukazuje na to«, kimne Liam. »Još jednom
moramo doći do svih. Moramo se raspitati o citatima i svim
mogućim vezama s islamom i radikalnim skupinama... Imaju li
te tri osobe neku posebnu vezu s islamom? Povezuje li ih što?
Zajednički interesi, zajednički stavovi? Zajednički suparnici?
Postoji li išta što međusobno povezuje ove tri osobe – osim
Dennisa? Zašto ove ajete pronalazimo na mjestima na kojima
moramo pretpostaviti da se dogodio zločin?«
»Ne bismo li trebali razgovarati s nekim teologom?« predloži
Thorbjørn, spomenuvši da ima izvor na koji se ranije oslanjao.
»Radi na Sveučilištu Južne Danske.«
»Razgovaraj s njim«, reče Liam i ponovno se okrene prema
Nassrin. »Imaš li što za dodati po pitanju Kaspera?«
»Nisam pronašla ništa što ukazuje na bilo kakvu vezu s
muslimanima, ali ako Dennis i Kasper često kupuju droge, što je
lako moguće, postoji mogućnost da imaju veze u krim-miljeu.
Možda čak i dugove.«
»Dobro razmišljaš! Možeš li to istražiti?« Na trenutak je
oklijevao. »Nije li bilo nešto i o baki?«
»Da, Karen... Mislim da je prenoćila u Kasperovu stanu.
Kontaktirat ću ju«, reče ona.
Liam podigne palac.
Dea blago odmahne glavom i odvrati pogled.
»Tko je žena koju je napao?« upita Nassrin.
»Olga Andersen«, reče Liam. »Živi u staračkom domu u
Verningeu blizu Tommerupa.« On stavi ruku na njezino rame.
»Moramo poslati nekoga do nje, možeš li ti to preuzeti?«
»Naravno, otići ću čim završimo ovdje.«
»To mora biti odmah«, reče Liam. »Moramo saznati sve što
možemo o Dennisu i Kasperu.«
»Ali ispitivanje?« pokuša Nassrin. »Ja sam pronašla...«
»Mi ćemo se pobrinuti za njega«, prekine ju Dea ustajući.
»Čekaj, samo malo!« reče Liam, okrenuvši se prema Nassrin.
»Skoro sam zaboravio da je u župnoj kući sazvan sastanak za
građane. Želio bih da ti sudjeluješ u njemu.« Na trenutak je
oklijevao. »Ali pokušaj prije toga obaviti starački dom i baku, u
redu?«
 ***
»Trebam odvjetnika?« upita Dennis. Zvučao je grubo, ali bilo je
očito da se radilo o maski.
»Niste optuženi ni za što«, reče Liam srdačno. »Samo želimo
razgovarati s vama i moći ćete pročitati transkript razgovora da
znate što potpisujete.«
»Snimate ovo?« nastavi Dennis istim tonom i pogleda Deu.
»Prošli ste ovo već nekoliko puta«, reče Dea ravnodušno,
prisjetivši se kada ga je sama ispitivala nakon napada na Olgu
Andersen. Bio je tvrd orah i bilo je nemoguće izvući bilo što iz
njega nakon što je shvatio da ne mogu dokazati da je provalio k
starici i ostavio ju bespomoćnu na podu spavaće sobe. »Tako da
ste sigurno upoznati s procedurom?«
Dennis prezirno frkne nosom. »Ne znam o čemu pričate, ali
želim odvjetnika ako me za nešto optužujete.«
»Ovdje ste kao svjedok jer ste već mnogo godina najbolji
Kasperov prijatelj. Posljednja ste osoba koja ga je vidjela prije
nestanka i nadamo se da možda, iako toga možda niste svjesni,
znate nešto što bi nam moglo pomoći da ga pronađemo, u
redu?«
»Zašto je, dovraga, tako važno gdje je? Zvučite kao da su ga
teleportirali vanzemaljci. Nema ga dva dana i što onda?« On
živčano raširi ruke. »I nemam pojma o njemu i muslimanskom
sranju na cedulji. Što mislite da smo napravili?«
Dennis je ljutito njihao jednu nogu, tresući time cijeli stol.
»Ne mislimo da ste bilo što napravili«, odgovori Liam
smireno. »Ali sumnjamo da vaš prijatelj nije samo otišao iz
grada preko vikenda, mislimo da mu se možda nešto dogodilo.
Zato nam trebate reći sve što znate o Kasperu.«
Dennis otvori usta da nešto izusti, ali zastane dok se nije
činilo da je shvatio što je Liam rekao. »Kako mislite, da mu se
nešto dogodilo?« reče zatim.
Dea se nagne preko stola. »Poznajete li Vernera? Starog
trgovca iz Tommerupa?«
Dennis kolebljivo kimne, ponovivši kako je redovito
navraćao u njegov podrum u Tommerupu kad je sve ostalo bilo
zatvoreno na povratku iz izlazaka u Odenseu. »Ali kakve to
proklete veze ima s Kasperom? Sigurno negdje taslači neku
žensku, samo je to malo teže reći njegovoj baki kad se pojavi s
kolačima.«
»Je li to nešto što znate da radi ili nešto što mislite da radi?«
upita Dea strogo, pokušavajući suzbiti razdraženost što je, kao i
onomad s Olgom, mislio da će se moći izvući tim bezobraznim
stavom.
Pjegice su mu narančasto blistale na blijedome licu. Laktove
je oslonio na koljena i objema rukama prošao po kratko ošišanoj
glavi. »Mislim.«
Dea pogleda Liama, kimnuvši kako je došlo vrijeme da ga
pritisne.
»Želim razgovarati s vama o Charlotte Laursen«, počne on,
okrenuvši se prema Dennisu tako da su sjedili jedan nasuprot
drugome.
»U kakvom ste odnosu s njom?«
»Što?« uzvikne Dennis zamahnuvši rukama. »Kvragu,
nemam nikakav odnos s njom, nemam pojma tko je ona, OK?«
»Ali to nije istina«, prekine ga Dea ravnodušno. »Bili ste kod
nje.«
»Ma jesam frišku figu«, viknuo je tako bijesno da se Liam
nagnuo preko stola i stavio mu ruku na podlakticu. »Čuo sam na
radiju da ju traže, ali nemam pojma tko je ona.«
Dea stavi fotografiju Charlotte na stol pred Dennisa.
»Pogledajte.«
 Kratko je promotrio sliku i zatim odmahnuo glavom.
»Nemam pojma tko je ona«, ponovi.
»Dovraga, Dennise...«, Dea se razdraženo nakašlje. »Prije
nego se preselila u Tommerup, gdje danas živi sa suprugom i
djecom, živjela je u Ebberupu i preživala se Wissing. Govori li
vam to što?«
Noga mu se prestala tresti. »Ne.«
»Da, jer ste joj provalili u kuću 23. listopada 2014. i za tu ste
provalu zapravo i kažnjeni, zar ne?«
»Dovraga, nemam pojma tko je ta ženska!« zareži Dennis i
zatvori oči, očito se nastojeći ponovno sabrati.
»Prestanite s tim. Već ste ju sreli jer je bila kod kuće te večeri
kad ste provalili«, nastavi Dea ravnodušno. »Nokautirali ste ju i
opelješili joj kuću. Baš kao i Olgi Andersen.«
»Ne želim ništa više reći.« Dennis demonstrativno stisne
usnice.
»Zar da to shvatim kao da ne želite potvrditi da ste jednom
napali Charlotte za kojom smo pokrenuli potragu? Pa znamo to.
Postoji sudska presuda.« Dea je tvrdoglavo zadržala njegov
pogled.
»Ne govorim ništa više bez odvjetnika«, reče Dennis.
»Niste uhićeni«, ubaci se Liam brzo. »Ako želite, odmah
možete izaći kroz vrata.«
Dennis hladno pogleda Deu i pravednički šmrcne. »Odlično.«
Zatim ustane i krene prema vratima.
»Ispratit ću vas«, reče Liam, krenuvši za njim.
»Samo još jedno pitanje«, doda Dea za stolom. »Biste li u
radionici zaposlili muslimana?«
Dennis se okrene i iznenađeno ju pogleda, no zatim razmisli i
odmahne glavom. »Eh... Sumnjam. S njima je prokleto previše
gnjavaže, zar ne? Mislim, meni je sasvim svejedno, ali Kasper i
ostali nisu previše ludi za muslićima.«
Liam je držao ruku na kvaki kako Dennis ne bi mogao izaći.
»Samo ću malo popričati vani s kolegicom prije nego odete, u
redu?«
Dennis oklijevajući kimne i premjesti cigaretu koju je imao
za uhom u usta da bude spreman za pušenje čim izađe.
Vani na hodniku je stišao glas. »Na rubu sam da podignem
prijavu.«
»Misliš da je to održivo?« upita Dea. »Definitivno ima
prilično gadnu prošlost s napadima i nasiljem, ali bi li nas
tužitelj podržao u ovome?«
Liam se počeše po bradi. »Nisam siguran, ali znamo da je
osuđen u slučaju napada na Charlotte, motiv bi mogla biti
osveta. Bio je stalni Vernerov kupac, moglo bi se raditi o
novcu.«
»Ali Verner nije opljačkan«, podsjeti ga Dea.
»Točno«, kimne on. »A tu je i Kasper. Dennis tvrdi da su
najbolji prijatelji, ali konzumacija teških droga je ipak rijetko
najbolje polazište za zdrav prijateljski odnos.«
Dea kimne. Slagala se s time da je bilo upadljivo što je
Dennis bio povezan sa sve troje nestalih. »No je li dovoljno za
to da mu na osnovu toga sudac odredi pritvor na dvadeset četiri
sata?«
Liam je zurio pred sebe.
»Ravnateljica Dybbøl će nam sjesti za vrat ako pogriješimo.
Nije li bolje da ga pustimo i pripazimo na njega?« nastavi Dea.
»Vjerojatno si u pravu«, frustrirano prizna. »Držat ćemo ga
na oku i proširiti istragu na njegove aktivnosti posljednjih
tjedana, telekomunikacijske podatke i društvene mreže.«
»Nabavimo onda sudski nalog da možemo početi s
prisluškivanjem njegova mobitela«, reče Dea osjetivši kako ju je
ponijela Liamova želja da Dennisa Sørensena stavi pod veći
pritisak.
»Misliš da ima neke veze s tim?« Ponosno je pogledala šefa.
Ponekad se doimao slab i trunku nesiguran, što bi probudilo
njezin vlastiti stari šefovski gen. Dobila bi snažan poriv da ga
pregazi i usmjeri, ali obećala si je da je vrijeme bilo kakvog
vođenja bilo iza nje.
»Mislim da zna više nego što nam je rekao«, kimne Liam.
»Ali opet, imaš pravo... Ne možemo ga strpati u pritvor samo na
osnovu ovog što trenutno imamo i zato moramo pronaći još
nešto!«

***
Beate pogleda Ernsta koji je stajao nasred prepune dvorane za
sastanke župne kuće kraj crkve Broholm u Tommerupu.
Pojavilo se više ljudi nego što su imali stolica, ali srećom,
nekoliko sati ranije prestala je padati kiša pa su mogli imati
otvorena vrata. Ernst je pjevao »Ja sam zob, ja nosim zvona«.
Nije potpuno shvaćala taj izbor, ali joj je za promjenu laknulo
što je bio ovdje i pjevao. Bilo je nečeg što je djelovalo smirujuće
u samom tom nježnom pjevanju.
Starije žene, koje su uvijek dolazile u crkvu, začas su stvorile
velike pladnjeve svježih, toplih pereca i ogromne količine kave.
Cijeli župni servis za sedamdeset osoba bio je u upotrebi, a gosti
koji su pristigli među zadnjima morali su se zadovoljiti
papirnatim tanjurima.
Ernst je zašutio i svečano se naklonio publici.
Beate stupi nasred sobe na mjesto gdje je on stajao.
Promatrala je starca kako srdačno pozdravlja ljude zdesna i
slijeva na putu k Johannesu, koji je tiho razgovarao s manjom
skupinom staraca. Djed i unuk, obojica bivši pastori u njezinoj
crkvi. Obojica su se doimala tako smireno i bezbrižno, kao da su
tako čvrsto počivali u svojoj vjeri da su vjerovali kako će na
kraju sve biti dobro. Bila je tužna. Johannes se nije pojavio na
misi koju je obećao voditi pa je nekolicina koja se pojavila
uzalud čekala i svi su okrivili nju. Karen iz župnog vijeća je
mislila da je Beate otišla predaleko s »modernom crkvom« ako
je to značilo da će ostavljati ljude da sami sjede u crkvi bez
propovijedi. Johannes se ispričao time da je morao pomoći
Ernstu koji je pao, ali činilo se da se Ernst nekim čudom
potpuno oporavio.
Oko nje je zavladala tišina. »Hvala vam što ste se u tako
kratkom roku odazvali u ovolikom broju«, započela je. »Dobro
znam da ste tu jer ste zabrinuti i baš u ovakvim situacijama
crkva može biti naše sigurno okupljalište.« Ona podigne pogled.
»Hvala Ernstu na lijepoj pjesmi. Bilo je... u potpunosti... veoma
dobro odabrano.« Pogled joj je pao na Lis i Clausa koji su se
oboje pojavili i stajali jedno kraj drugoga. Trgovčeva supruga
sličila je sebi, ali muž Charlotte Laursen izgledao je još mršavije
nego dan prije.
»Ima li kakvih novosti?« poviče jedna žena glasno iz zadnjih
redova stolica.
»Ne znam ništa više od vas«, odgovori Beate glasno da ju svi
čuju.
»Zašto ste nas onda dovukli na sastanak?« upita netko drugi.
»Nadam se da možemo biti složni i biti tu jedni za druge.
Zajednički razgovor pomaže kad nas plaši nesigurnost.«
»Je li istina da u gradu odjednom ima toliko policije zato što
su Charlotte i Verner ubijeni?« upita jedan muškarac glasno i
promuklo. Na glavi je imao bijelo-tamnoplavu kapu.
»Samo su nestali«, poviče netko drugi.
»Tko to kaže?« poviče kreštavi ženski glas. »Nemojte mi reći
da policija već nekoliko dana posvuda traga u ovako malome
gradu poput našega ako se ne radi o ubojstvu.«
Beate osjeti pritisak u prsima. Pokušala je preuzeti riječ, ali ju
prekine druga žena koja je stajala uza zid. Smatrala je da se
nešto dogodilo i u Assensu jer je od sestre čula da je gomila
policije bila prisutna u tamošnjoj automehaničarskoj radionici.
»Mir!« presiječe ih Johannes čvrstim glasom. »Ako se samo
deremo da nadglasamo jedni druge, na kraju nitko ništa neće
čuti i nemir će samo rasti.« Ustao je i odlučno pogledao brojne
okupljene. »Mislim da...«
Uto Ernst tako snažno položi ruku na unukovo rame da je
Johannes na trenutak izgubio ravnotežu. »Johannes je u pravu«,
prekine ga djed svojim dubokim glasom. »Važno je da se ne
prepustimo panici jer to neće pomoći ni nestalima ni nama. Kao
što svi znamo, nestalo je dvoje naših dragih sugrađana, ali
složimo se oko toga da je prerano da pribjegnemo strahu.« On
napravi stanku ispunjenu patosom, odlučno potapša Johannesa
po ramenu tako da se zavalio natrag na stolicu i nastavio nešto
tišim glasom. »Lis i Clausu dugujemo to da ne dopustimo da nas
preuzme ludilo i da ne stvaramo neželjeno raspoloženje koje
odvraća žarište od njihovih briga. I njihova gubitka. Imajte na
umu da je njima sada mnogo gore nego bilo kome od nas.
Neznanje je patnja.«
»Zašto vi ne biste vodili sastanak, Ernste?« upita starica
plavo-sijede kose.
Ernst kimne i zatim se okrene k Beate. »Možda možeš početi
tako da ispričaš što znaš, Beate? Onda se naši gosti mogu
nadovezati ako imaju što za nadodati.«
»Da.« Ona oklijevajući ustane. Jasno je osjećala kako ju je
upravo ostavio na cjedilu, no zatim se pribere i povisi glas.
»Hvala, Ernste, ali... kao što sam rekla, ne znam ništa više od
vas. Kao što svi znate, Charlotte je nestala bez traga u petak oko
osam ujutro iz dvorane Tommerup i otada nije viđena.«
»A policija ne radi ništa«, obrecne se jedan koščati muškarac
glasno.
»Nije istina«, reče Beate. »I u subotu i u nedjelju je ovdje
bilo mnogo policije.«
»Ali trebali su ju tražiti već u petak, kada sam im rekao da mi
je žena nestala«, ogorčeno je viknuo Claus.
Ernst mu priđe i rukom mu lagano stisne rame. »Zadržite
vjeru, prijatelju.«
Claus zarine lice u dlanove. Beate prepozna jednu od majki iz
Oliverova vrtića koja ga je zagrlila. Naslonio se na njezino rame
i zajecao.
Lis je odvratila pogled i otpila kave. Bilo ju je teško pročitati,
ali glasine o Vernerovom ponašanju prema ženi i sinu možda i
nisu bile toliko pretjerane koliko su znale zvučati, pomislila je
Beate promatrajući njezino suzdržano lice.
Rasprava o policiji i o tome je li opasno izlaziti sam van
rasplamsala se nakon velike pokrenute hajke. Ljudi su
gestikulirali i raspravljali, a mirni sastanak građana kakav je
Beate zamišljala pretvarao se u kolektivni napad panike.
»Dopustite mi da nešto predložim«, reče ponovno povisivši glas.
Zavladala je tišina i sve su se oči okrenule prema njoj. Beate
pomalo tjeskobno stavi ruku na trbuh i duboko udahne. »Mogli
bismo se podijeliti u skupine i sami krenuti u potragu za njima...
skroz do ciglane, uz tračnice i na području oko dvorane. Mi sami
najbolje poznajemo naš grad.«
»To nije loša ideja«, požuri Ernst, pogledavši okupljene.
»Ako se podijelimo u grupe po petero ili šestero ljudi, to će nam
dati oko trinaest-četrnaest grupa budnih očiju.«
»A nakon par sati potrage – ili dok nešto ne pronađemo – sve
će vas čekati špageti i kobasice da zajedno završimo večer«,
nastavi Beate, živnuvši. Vidjela je da zajednička večera nije
najbolje legla Ernstu, no zadržao je svoju kimajuću, nasmiješenu
masku.
U stražnjem dijelu sobe na dvokrilnim vratima pojavila se
mlada muslimanka iz policije, stojeći s rukama u džepovima
naslonjena na okvir vrata. Beate je poželjela da je došla ranije
kako bi kao predstavnica policije mogla ispričati dokle su stigli.
Sada će ju umjesto toga pokušati nagovoriti da se pridruži nekoj
od grupa kako bi svima postalo jasno da je policija podržavala
njezinu inicijativu.

***
Nassrin instinktivno uzvrati mahanje kad joj je pastorica
mahnula da joj priđe.
»Hoćete li se pridružiti onoj grupi za potragu?«
Nassrin je malo oklijevala, promatrajući malenu skupinu
sastavljenu od pet osoba koju je Beate pokazivala. Elegantno
odjevena žena s podignutom kosom, dvojica muškaraca u
vjetrovkama, debela gospođa u četrdesetima živahnih očiju s
torbom za kupovinu na ramenu, a malo podalje od njih na osami
je stajala djevojka.
»A djevojka se zove Luna«, šapne Beate. »U prošlosti je bila
u nekim problemima, jedno je vrijeme bila kod mene na radu za
opće dobro i pokušavam malo paziti na nju.«
Uto žena s podignutom plavom kosom sazove ostale i upita
Nassrin planira li ići s njima.
Ona kimne i pridruži im se.
»Predlažem da preuzmemo rutu uz tračnice«, nastavi žena
preuzimajući vodstvo kao da se to podrazumijevalo. »Iako bi
bilo najpametnije pročešljati po svim dvorištima.«
 »To ne možemo«, prekine ju Nassrin. »Radi se o privatnom
vlasništvu.«
Žena joj pruži ruku. »Vi ste iz policije, zar ne?«
»Da«, kimne ona, prihvativši njezinu ruku. »Ja sam Nassrin,
istražiteljica u policiji u Odenseu.«
»Znači, vi ste ti koji bi trebali pretražiti sva dvorišta«, nastavi
žena. »Ja sam Karina. Muž i ja živimo u Haarbyju, ali ovdje sam
jer mi je Verner svekar.«
»Oh«, uzvikne Nassrin suosjećajno, promatrajući energičnu
ženu s novim zanimanjem.
»Znači, vi ste udani za Henrika?«
»Točno«, odgovori ona, popravljajući svoju crvenu svilenu
maramu.
»A on nije mogao doći?« pokuša Nassrin.
»Ne, na tečaju je u Aalborgu, a s obzirom na njegov položaj,
ne može se tek tako izvući. Da je Verner umro, naravno da bi
došao.«
»Možda vaš muž nije pretjerano zabrinut za oca?« nastavi
ona. Luna je iza Karine bacila i ugasila opušak na pločniku.
Prešli su Kirkevej i krenuli malom stazom prema Svaneveju.
Zrak je mirisao svježe nakon pljuska koji se ranije spustio na
Fyn.
»Verner i Henrik se ne viđaju tako često, ali tako je
vjerojatno u mnogim obiteljima.«
»Svi vole Vernera«, ubaci se debela žena. »Bok, ja sam
Ruth.« Već se poprilično oznojila. »Verner je bio dobar trgovac,
a trenirao mi je oba sina u vaterpolskom klubu kad su bili mali.«
»I mene«, reče jedan od muškaraca u vjetrovki. »Trenirao me
ukupno četiri godine.«
»I svi ga vole?« ponovi Nassrin pogledavši grupu.
»Pa ne znam«, nastavi drugi muškarac u vjetrovki koji se
zvao Lars. »Na Vernera se može računati, ali znamo i da mu je
ruka uvijek znala lako poletjeti. Zato je svojevremeno morao
prestati s radom u klubu.«
»Ah, ma sigurno nije bilo tako ozbiljno«, reče Ruth odmah.
»A vjerojatno ste to i zaslužili!« Nasmiješila se, namignuvši mu.
»Sigurno«, prizna Lars i okrene se prema Nassrin. »Ali,
koliko se sjećam, poletjela bi mu i kod kuće.«
Nassrin pogleda Karinu. »Zato se ne viđaju?«
»Ne znam ništa o tome«, odvrati ona prezirno.
»Dobivao je batine«, nastavi Lars nesmetano. »Žena
također.«
»Vidjeli ste to?« prosikće Karina na njega.
»Nisam, ali sam nakon toga vidio vašu svekrvu u dućanu.«
Nassrin krišom pogleda Karinu, razmišljajući o tome kako bi
Liam postupio u ovoj situaciji. »Znate li poznaje li Henrik
Charlotte Laursen, koja je također nestala?«
»Ne, zašto bi ju poznavao? Živimo u Haarbyju... Već sam
vam spomenula.«
Nassrin primijeti da joj se pogled promijenio, glavu kao da je
blago nagnula unatrag, a ton glasa joj se također promijenio kad
je nastavila. »Mora da vam je drago što ne morate nositi
maramu.«
»Mislite, zato što izgledam kao muslimanka?« odvrati ona
zadržavajući njezin pogled.
»Da! Mnogo vas se bori s ugnjetavanjem i tome slično, ali vi
ste se možda oslobodili ili je to samo dok ste na poslu?«
Oko njih je zavladala tišina. Na trenutak je razmišljala da joj
sve podastre. Da joj ispriča kako je bila muslimanka, da više nije
vjernica i da zato više ne viđa roditelje, ali je blisko vezana za
ujake. No umjesto toga odmahne glavom. »Ne osjećam se
ugnjetavano, ali hvala vam na brizi!«
 »Ali mnogi vaši muškarci su takvi«, bila je uporna Henrikova
žena. Glas joj je zvučao ogorčeno, kao da ju je to veoma
opterećivalo. »Ugnjetavaju žene i uskoro će sve preuzeti.
Pogledajte samo kako policija ima pune ruke posla u
Vollsmoseu... tamo se više ne usuđuju otići ni poštari ni aktivisti
za zaštitu životinja. Čudi me da uopće imate ljudi za potragu za
mojim svekrom.«
Kao da se otvorio neki ventil kroz koji su riječi šikljale iz nje.
»Neshvatljivo mi je da smiju biti ovdje kad očito ne žele biti dio
našeg društva.«
»Stvarno?« uzvikne Lars, zakoračivši korak unatrag. »Ovdje
smo da pomognemo tražiti vašega svekra, poštedite nas zato
svoje političke propagande!« Hladnokrvno ju je pogledao. »Ako
vam se ne sviđa ova mlada žena koja samo radi svoj posao ili
rad policije općenito, možda biste trebali otići doma. Lako
možemo tražiti i bez vas.«
Karina je nekoliko trenutaka hladno zurila u njega, a zatim se
bez riječi okrene ne peti i ode dok su drugi šutke gledali za
njom.
»Ma stvarno«, uzvikne Ruth, podižući torbu koja joj je
skliznula niz ruku.
»Na prošlim je izborima bila kandidat Nove građanske
stranke«, pojasni Lars nakon što je Vernerova snaha otišla.
»Ispričavam se što ste morali slušati ovo.«
»Tko ju jebe«, začuje se sumorno od Lune koja je pripalila
novu cigaretu.
»Nova građanska stranka ima agendu koju želi progurati«,
reče Nassrin tiho, žaleći što je odgurnula Vernerovu snahu od
sebe. »Ali mržnja i bijes oduvijek su odlična polazna točka za
bilo što.« I sama je čula da zvuči kao stric Aldar.
Ruth je vodila grupu dalje i brzo se činilo da je zaboravila
kako ih je Karina napustila. Malo su se razišli dok su lančano
napredovali, tragajući u različitim smjerovima. Lars je otišao s
druge strane visoke živice koju su slijedili. Nassrin je čula
njegove korake, ali ga više nije mogla vidjeti. Ruth je naletjela
na poznanicu i smijala se tako da joj se cijelo tijelo ljuljalo.
»Mislite da im se nešto dogodilo? Mislite da su mrtvi?«
Nassrin osjeti lagani stisak na ruci. Luna. Pogledala je
djevojčine plavkasto-sive oči. Nešto u njezinu pogledu navelo ju
je na pomisao da nije imala ljubavlju ispunjeno djetinjstvo.
»Znači, što ako ih pronađemo?« nastavi ona. »Ako leže
negdje, a mi naiđemo?«
Iako je Luna bila za pola glave viša od nje, Nassrin joj stavi
ruku oko ramena. »Bit će dobro ako ih pronađemo«, odgovori
joj, dodavši brzo: »Ali nema nikakva razloga misliti da su mrtvi.
Možda su ozlijeđeni, a u tom slučaju trebaju nas da ih
pronađemo i da im pomognemo.« Željela je da je Liam ovdje.
Nisu imali vremena pripremiti zajedničku izjavu s kojom su
mogli izaći u javnost. »Poznajete li Charlotte i Vernera?«
Luna odmahne glavom. »Poznajem Beate, ona me nazvala i
pitala želim li doći na sastanak. Mislim da se bojala da se nitko
neće pojaviti. Ne bi baš izgledalo dobro, s obzirom na to da je
sastanak bio njezina ideja.«
Nassrin ju je na trenutak promotrila.
»Kako ste upoznali Beate?« Nastavile su dalje.
»Prije nekoliko godina«, rekla je i zastala, izgledajući kao da
joj je iznenada bilo neugodno. »Bila sam njegovateljica njezine
majke.«
»Dakle, poznajete Beatine roditelje?«
»Da, ali...« Malo se udaljila da provjeri zarasli vrt s niskom
ogradom. »Više nisam njegovateljica.«
Nassrin je osjetila kako Lars pomalo kruži oko nje kao da ga
je još nešto mučilo i sada se približio i nastavio gdje je stao.
»Ono s vaterpolom...«
»Da«, reče Nassrin s iščekivanjem.
»Henrik je isto tada igrao, ali je bio prekržljav. Bome nikada
nisam vidio osobu koja je popila više batina od njega. I onda još
i od vlastita oca. Mislim da je na tjednoj bazi progutao nekoliko
litara klorirane vode da izbjegne utapanje.«
»Zašto je onda uopće igrao?«
»To je bilo drukčije vrijeme i nekome poput Vernera nisi
mogao reći ne.«
Nassrin kimne s razumijevanjem, iako nije imala pojma o
životu u malenom gradu na Fynu prije trideset godina.

***
Večernje sunce konačno se probilo kroz posljednje kišne oblake
i, dok su Liam i Dea hodali prilazom, osjetio se miris mokre
zemlje i ljeta. Liam je izdaleka ugledao Nassrin. Stajala je u
redu za dugačkim stolom postavljenim na travi poput
improviziranog švedskog stola.
Povukao je Deu za sobom do stola. Nadao se da će stići kući
na vrijeme da se baci na janjeću koljenicu koju je vidio u
hladnjaku, no nije ispalo tako.
»Bok, Nass, jeste li što pronašli?«
»Ne baš, ali razgovarala sam s dosta ljudi.« Napustili su
švedski stol i s punim tanjurima stali sa strane. »Čini se da ima
nešto u glasinama da je Verner nasilan«, nastavi Nassrin tiše. »I
saznala sam da je njihov sin, Henrik, oženjen ženom koja se na
posljednjim izborima kandidirala na listi Nove građanske
stranke. Činila se prilično uzrujana oko muslimana i islama.«
»Kako uzrujana?« upita Dea, usredotočena na obuzdavanje
svojih špageta.
 »Svakako dovoljno da se okomi na mene i bijesno napusti
našu grupu za potragu.«
Dea iznenađeno podigne pogled s tanjura u ruci.
»Dobro, to moramo detaljnije pogledati«, reče Liam. »Jesi li
čula još što o Henriku?«
»Jedan tip je ispričao da je Verner prisiljavao Henrika na
igranje vaterpola kad je bio dijete, iako je on to mrzio i bio
užasan u tome, a navodno je i dijelio šamare kao na traci... doma
također.«
»Time što nije došao doma dok ostatak grada paničari zbog
nestanka njegova oca, također šalje određeni signal«, reče Dea,
odustane od špageta i umjesto toga se baci na kobasicu.
»Dea?« Sredovječni muškarac žustrim je pokretima i
dugačkim koracima išao prema njima. Bio je visok i krakat,
tamne kose i smeđih očiju.
»Znala sam«, šapne Dea, približivši se Liamu.
»Dea!« ponovi muškarac uzbuđeno i raširi ruke.
Bila je ukočena poput daske, no dopustila je da ju zagrli.
Muškarac ju pusti i zakorači dva koraka unatrag. »Baš te
lijepo vidjeti«, rekao je s takvom toplinom kao da su se cijeli
život poznavali, a zatim se okrene prema ostalima.
»Ja sam pranećak Deina oca, Johannes«, predstavi se. »Dugi
niz godina bio sam pastor ovdje u crkvi.« Ponovno pogleda Deu.
»Ali prošlo je dosta godina otkako smo se zadnji put vidjeli.«
Dea je stajala kao da ju je netko ištekao iz struje dok je bivši
pastor ravnodušno pričao o tome kako ga je posjećivala u crkvi
nakon muževe smrti.
»Radovalo nas je osjetiti da možemo biti tu za nju i pružiti joj
podršku u teškim trenucima. Da možemo zajedno stajati pred
Bogom i osjetiti njegovo spasenje. U najmračnijim trenucima
može biti teško vidjeti svjetlo i volju Božju kada smrt pogodi
one koji su nam bliski.«
Od sve te silne brige Liam je poželio staviti ruku oko Dee i
odvući ju podalje jer je točno znao kako se osjećala. Mrzila je to.
»Potpuno je normalno potražiti utjehu u crkvi kad izgubimo
najmilije«, završi Johannes svečano, no dotad se Dea već
okrenula i bila na putu do švedskog stola da odloži tanjur.
Johannesu pažnju odvrati žena koja mu je mahnula i on s
osmijehom brzo kimne Liamu i Nassrin i zatim požuri k njoj.
Pogledali su Deu s upitnicima iznad glave kad se vratila.
»Nisam im se tada trebala obratiti, to je bila greška. Ali bila
sam potpuno sama. Jedina su mi obitelj. Moj tata i Ernst su
braća, tata je umro prije mnogo godina pa sam im se obratila jer
nisam znala što bih sa sobom.« Naglo je zašutjela, kao da je
požalila što je pričala o sebi, a zatim se uspravi i bezizražajno
pogleda od jednog do drugoga. »Johannes i Ernst su tako
pobožni i obojica su mi se već odavno popeli na vrh glave.
Jedina normalna osoba u toj obitelji je moja tetka, Johannesova
majka, ona je skroz razumna. Ne shvaćam kako ih podnosi.«
Dea krene, a Liam ostane na mjestu zajedno s Nassrin, gledajući
za njom dok je odrješitim koracima marširala vrtnom stazom i
zatim nestala iza živice.

***
Liam bezvoljno zaklopi laptop.
»Je li stigao zapisnik?« upita Helene, milujući ga po ruci.
»Da, i radi se u najmanju ruku o velikom sranju. Mislio sam
da će sastanak u klubu biti o Clausu i situaciji s trenerom, ali
nesreća nikad ne dolazi sama: izgleda da će klub ove i sljedeće
godine izgubiti velik dio prihoda jer je glavni sponzor kluba,
trgovina drvnom građom, otišla u stečaj. Već su dobili tri
mjeseca odgode plaćanja, klupska blagajna je u minusu i banka
im neće dati više vremena.«
»Znači li to da klubu zapravo isto prijeti stečaj?« upita
Helene. »Zašto niste ništa znali, Liame? Što će biti s mladima
ako se klub zatvori?« reče i sjedne nasuprot njemu.
Iznenada ga je preplavila nježnost prema njoj i on ispruži
ruku.
»Za početak, u svakom slučaju neće biti treninga ni utakmica,
a momčad U17 će vjerojatno biti osuđena na propast jer to znači
da će ih odabrati na temelju utakmica odigranih u sklopu U16.
Andreas neće biti oduševljen!«
»Ali nije sasvim nemoguće. Zar ne može i dalje imati šansu
da im se pridruži?«
»Ne znam«, odgovori on, odmahujući glavom. Njegov je sin
uložio toliko sati i snova u te treninge. Poljubio je suprugu u
čelo. »Popit ću pivo u vrtu... Hoćeš li mi se pridružiti?«
»Ne, hvala, idem u kupaonicu da mi se kosa stigne osušiti
prije spavanja.«

Sjedio je i promatrao pijetla i kokoši koje su dobili od njegovih

roditelja. Nisu mogli letjeti. Njegova majka je smatrala da je to
mučenje životinja, ali otac im je ipak podrezao krila. Kokoši su
živjele u staroj kućici za igru Laure i Andreasa. Ako mu se
posreći, uskoro će naletjeti neka lisica.
Otpio je gutljaj piva i okrenuo lice prema blijedo ružičastom
večernjem nebu. Razmišljao je o Dei, bilo mu je teško
protumačiti njezinu današnju reakciju u župi. Odjednom se
doimala tako krhka. Sama je ispričala da joj je muž umro u
traumatičnim okolnostima i sam je zaključio kako je nakon toga
bila u dugotrajnoj krizi, no kad joj je prišao bivši pastor, u
pogledu joj je bilo toliko nelagode ili možda prije srama. Nije se
sjećao da ju je ikada prije vidio takvu. Čak ni u mlađim danima.
 Otpio je još piva, prisjećajući se vremena prije nego je
upoznao Helene. On i Dea jednog su vikenda bili na tečaju u
hotelu Nyborg Strand. Nekolicina ih je završila u malenoj
diskoteci u podrumu hotela i sljedećeg se jutra probudio gol u
njezinu krevetu. Tada su bili u dvadesetima i ostali su u krevetu
dok ih nisu izbacili iz sobe. Nasmiješio se i dokrajčio pivo.
Zakasnili su na tečaj toga dana, a zatim su se oprostili i nakon
toga se godinama nisu vidjeli.
Kada su ga, nakon što se vratila s Grenlanda, pitali želi li Deu
Torp u Odenseu, smjesta je pristao. Dobro je znao da to nije bilo
samo zato što je bila prokleto dobra istražiteljica, već i zbog te
drage uspomene. Ne zato što će se to ikada pretvoriti u nešto
više, a ni ona baš nije bila lagana osoba. Ponekad je imala
ozbiljnih problema s kontroliranjem naravi, čak su ga
obavijestili da je Grenland morala napustiti jer je jednog
muškarca uhvatila na djelu dok je silovao svoju devetogodišnju
nećakinju. Dea mu je nabila nos toliko duboko u glavu da je
morao u bolnicu na Island da mu ga ponovno izvuku van. Ali
Liam ju je volio. Poštovao ju je i vjerovao joj je.
Osjetio je zujanje u džepu i izvadio mobitel. Nassrin mu je
poslala fotografiju. Napisala je da je to fotografija Kurana
njezina strica Hayyana sa zaokruženim nasumičnim ajetima,
uključujući i tri koja su pronašli.
Liam smjesta odgovori.
Bravo, Nass. Možeš li navratiti s Kuranom?
Sada?
Da, volio bih ga vidjeti prije jutarnjeg sastanka.
Četvrti dan – Ponedjeljak
D ea frustrirano odbaci poplun i okrene se na leđa. Novi val
topline iz unutarnjeg tjelesnog radijatora žario joj je kožu i
podizao razdraženost zbog vječnog podsjećanja na to da više
nije bila mlada.
Umorno je prebacila noge preko ruba kreveta i polako ustala.
Bezvoljno se zagledala u dan kroz prorez na zavjesama, a zatim
ih povukla do kraja u stranu. Sunce je bilo nisko i nakratko je
promatrala izmaglicu i zamagljeno svjetlo.
Budnom ju nisu držali samo valunzi. Kad joj je bilo devet
godina, borila se s nesanicom, iz noći u noć grozničavo se
pokušavala natjerati u san. S vremenom se situacija popravila,
tijekom duljih je razdoblja čak posve prestala razmišljati o
noćima kao nužnome zlu u životu, ali ponovni susret s
Johannesom bacio ju je natrag na početak.
Obukla je odjeću, obećavši sama sebi da više nikada neće
mirno stajati i slušati Johannesove monologe o Božjoj volji i
glupostima i sranjima. Bila joj je muka od njegove umišljene
vjere da se sve događalo s razlogom. Da je svako zlo za neko
dobro.
Bili su u vikendici kad je Mogens umro. Otišla je na trčanje,
a kad se vratila, beživotno je ležao na podu. Znala je što je
trebala učiniti, ali nije ga uspjela spasiti. Podbacila je baš kad je
bilo najpotrebnije. Do tog je dana živjela u uvjerenju da će
uvijek moći zaštititi svog muža i kćer od svega – čak i od same
smrti – ali dok joj je Mogens umirao na rukama, shvatila je da je
to bila iluzija. Postalo joj je jasno da nikoga ni od čega ne može
zaštititi.
»Kako je, dovraga, Mogens mogao samo tako brutalno
umrijeti?« pomislila je sumorno i okrenula se od prozora. I onda
je došao Johannes sa svojim proljevom. Svi bi oni trebali
začepiti. I Liam. Osobito Liam. Nije mogla gledati njegovo
zaštitničko ponašanje prema Nassrin i morala se pošteno
obuzdati da ga sljedeći put, kad ju nazove nadimkom Nass, ne
odalami u glavu.
Nije trebala doći na Fyn, bila je to ogromna greška. Toga je
bila itekako svjesna, ali nije imala drugog izbora jer se nikada
nije mogla vratiti u policiju u Kopenhagenu. Previše je ljudi
tamo vidjelo njezin slom i pretvaranje u mlakonju. Liam je znao
njezinu priču, ali nije svjedočio njezinu raspadu i nije trebao
znati koliko se jadno osjećala.
Prišla je komodi kraj vrata i iščupala mobitel iz punjača.
Prethodne je večeri po povratku iz policije pisala kćeri, ali još
nije bilo odgovora. Istina, prošlo je tek pet sati, no ipak se
nadala da će pronaći mali pozdrav. Iako je već odavno odlučila
smanjiti očekivanja u vezi kontakta s dvadeset sedmogodišnjom
kćeri, ipak je poslala još jedno srce prije nego je otišla u kuhinju
skuhati dva jaja.

***
»Dobro jutro.« Liam pogleda na sat, bilo je deset. Uglavnom su
svi bili na okupu. Sunce je sjalo kroz prozore velike dvorane za
sastanke, zbog čega je namještaj izgledao pomalo prljavo i
izlizano. Otpio je gutljaj vruće kave i pogledao brojna lica
okrenuta prema njemu. Neki od njih su izgledali energičnije od
drugih.
»Kao što već znate, radimo prema teoriji da su sva tri slučaja
nestanka najvjerojatnije povezana. Na sva tri mjesta na kojima
se vjeruje da su se dogodili nestanci pronađena je poruka s
ajetom iz Kurana. Kao što također znate, s informacijama o
njima nismo izlazili u medije. Oni su trenutno najvažniji dio
istrage i zato, po nalogu s vrha, ne smiju izaći u javnost. Ne
samo zato što bi to kod građana izazvalo strah od terorizma, već
i zato što ta informacija lako može zamutiti i kontaminirati našu
istragu.«
Liam zastane, čekajući da mu svi u prostoriji kimnu. Ponekad
su ga optuživali da nije dovoljno jasan, a ponekad se šuškalo da
sve doslovno crta. Ovoga puta nije smjelo biti greške. »Naravno,
ispitali smo rodbinu i zaposlenike radionice u Assensu imaju li
saznanja o tim ceduljama, ali nitko nije uspio objasniti otkuda su
došle. Zadržimo stoga važnost arapskih poruka za sebe.«
Na nekoliko mjesta u prostoriji čuo se šapat, raspoloženje je
bilo usredotočeno i napeto. Rijetko su imali posla sa serijskim
zločinima i činilo se da je to izoštrilo pažnju istražitelja,
pomislio je Liam promatrajući ih, a zatim skrene pogled na
voditelja forenzičkog tima. »Što nam možete reći o tim
ceduljama? Osim teksta koji je na njima otisnut?«
Forenzičar priđe bijeloj ploči na kojoj su visjeli uvećani
citati. »Da, analizirali smo tintu, veličinu fonta, sam font i papir,
i čini se da su sva tri ajeta isprintana na istom printeru i na istoj
vrsti papira. Nažalost, radi se o standardnom tipu papira koji se
može kupiti posvuda. Font je Arial Narrow, a sva tri citata
napisana su na besprijekornom danskom. Marka printera je
najvjerojatnije HP, ali o tome ćemo više znati kasnije.«
»Jesu li pronađeni tragovi DNK, otisci prstiju ili drugi
tragovi?« upita Liam, i dalje gledajući forenzičara. »Ili je
prerano za to?«
»Nedostaje nam rezultat analize za potonje, no zasad nema
tragova. Ali zato možemo reći da su cedulje tako pravilno
izrezane da pretpostavljamo kako je pritom korišten rezač s
velikom oštricom.«
»Dakle, tražimo HP-ov printer i rezač papira?« dovikne Dea
s blagim podsmijehom.
»Sastavimo profil«, preuzme Liam, ne obazirući se na Dein
ton. »Trenutno nas zanima kakve osobe koriste Arial Narrow.
Font se nalazi u Microsoft Wordu, ali potrebno je aktivno ući u
izbornik i postaviti baš tu određenu verziju Ariala. Dakle,
tragamo za osobom koja poznaje ili koju zanima program za
obradu teksta. Uz to, tražimo osobu koja poznaje pravopis i
Kuran.«
»Mislim da to na prvu isključuje mlađe ljude«, ubaci se jedan
član tima.
Liam se složi s njim i ponovno pogleda jato lica. »Trenutno
nam je među prioritetima saznati postoji li poveznica između
nestalih. Nešto što ih veže, nešto čega ni sami nisu bili svjesni:
zajednički poznanici, obiteljski odnosi, interesi i tako dalje.« Na
trenutak je zastao. »Danas nas čeka velik posao sistematizacije
svih podataka koje prikupimo. Tim u Assensu upravo pretresa
radionicu i Kasperov stan. Thorbjørn vodi tu operaciju;
razgovaraju s predradnikom i ostalim zaposlenicima, imam
čovjeka u Hvidovreu koji će razgovarati s Kasperovom bakom
koja je podnijela prijavu dan nakon njegova nestanka.« Liam
srdačno kimne Nassrin. »Osim toga imamo samo ajete iz Kurana
i nestali Ford Granadu koji možda uopće nije relevantan za
slučaj, tako da se sve informacije računaju«, nastavi on i prstom
pokaže na jednog istražitelja. »Želiš li podijeliti što ste saznali o
autu?«
»Granadu je kod Verningea i kod Glamsbjerga primijetilo
nekoliko svjedoka i patrola s kamerom za ANPG, ali u to
vrijeme nismo znali za auto pa kamera nije reagirala.
Informaciju imamo jer je policajac koji ga je primijetio
zaljubljenik u aute i dojavio je kad je čuo da ga tražimo. Naša je
pretpostavka da je prošao kroz Verninge i Glamsbjerg prema
Assensu, a vrijeme kad je viđen odgovara periodu Vernerova
nestanka. Auto je imao registarske tablice, ali moramo
pretpostaviti da su ukradene jer je odjavljen 2003.«
»Hvala«, reče Liam. »Poslat ćemo dodatne ljude u potragu
između Glamsbjerga i Assensa.«
Istražitelj kimne. »I treba spomenuti da Granada nije viđena
na područjima na kojima su nestale druge dvije osobe. Ni prije
ni nakon nestanka.«
»Jesmo li imali toliko sreće da su ukradene tablice snimljene
na nekoj nadzornoj kameri?«
Policajac odmahne glavom.
Žena iz tima digne ruku, a Liam joj kimne.
»Kako stojimo s medijima?« upita. »Priča je izašla u javnost,
interes je golem i ne gine nam da će mediji doći do nas. Trebali
bismo pokušati preuzeti kontrolu, zar ne?«
Liam je bio skeptičan po tom pitanju. Iako su velike
kriminalističke redakcije u velikoj većini novina već odavno bile
ugašene, uvijek je postojao neki kriminalistički reporter s DR-a
ili TV2 i u pravilu se uvijek pojavio i netko iz Ekstra Bladeta, a
mnogi ostali mediji bi zatim vijest preuzeli od njih. Već su
razgovarali o tome jer je bilo neizbježno da će i mediji s Fyna
također staviti ljude na slučaj, a Liam je timu zaduženom za
komunikaciju jasno i nedvosmisleno naglasio da će im lokalni
mediji u ovome slučaju biti od iznimne koristi, no pripremio ih
je i na to da van mogu izlaziti samo s podacima koji dolaze
direktno od njega ili ravnateljice Dybbøl. Ni riječi o ajetima iz
Kurana i nitko nije smio odgovoriti ni na jedno novinarsko
pitanje prije provjere s njim.
 »Tri nestanka u tri dana je puno«, nastavi žena kolebljivo.
»Imam potpuno povjerenje u vas«, reče Liam zatim. »Ali da,
granica informiranja bez izazivanja straha iznimno je tanka.
Trenutno je najvažnije da mi upravljamo medijima, a ne
obrnuto. Ne smijemo riskirati curenje previše informacija kako
nam se počinitelj ili počinitelji ne bi navirivali preko ramena dok
radimo svoj posao. Ali zadržite to za sebe, kao i dosad, i ostanite
u dobrim odnosima s novinarima.«
Žena kimne, a Liam pogleda forenzičara koji je radio na
nadzoru. »Imamo li kakvih novosti o Dennisu od prošlog
sastanka?«
On se nakašlje i kimne.
»Sada znamo da su Dennis, ali i njegova sestra, Luna, više
puta osuđivani zbog krađa.« Mahnuo je fotografijom mlade,
mršave žene u plavoj pernatoj jakni.
» Hej «, ubaci se Nassrin. »To je ista ona Luna koju sam
jučer upoznala u grupi za potragu.«
»Odlično«, uzvikne Liam. »Super što si bila tamo, Nassrin.«
Dea preokrene očima lagano odmahnuvši glavom Liamu, a
zatim se nagne prema naprijed i upita. »Znamo li nešto više o toj
Luni?«
»Godinu dana živi u Tommerupu, ali je iz Assena, kao i
Dennis i Kasper. Nikada nije bila u zatvoru, ali je osuđena na
rad za opće dobro nakon šest uvjetnih presuda za krađu. Zasad
znamo i da je prije radila kao njegovateljica, ali je zadnji posao
izgubila zbog prijave za krađu. Dennis je, za razliku od sestre,
odležao neko vrijeme u zatvoru zbog provale u kuću Charlotte
Laursen. Otac im je umro, majka je lokalno poznata kao
alkoholičarka i ovisnica o drogama.«
»U redu«, reče Liam i iz torbe izvadi mali, smeđi Kuran s
kojim je Nassrin prethodnu večer navratila do njega. »Trenutno
nam je prioritet saznati kakvo točno značenje ovi citati imaju za
muslimane i postoji li veza među tri pronađena citata.« Ustao je.
»Idemo na teren pronaći te ljude. I to žive.«
»Tako je«, začulo se energično od svih prije izlaska iz
prostorije. Bio je itekako svjestan da su se neki već počeli pitati
kako su te tri osobe još mogle biti žive, ali nitko to još nije rekao
naglas.

Dea sjedne za stol blizu njega. »A što ćemo mi?«

Borio se da suzbije zijevanje. »Nas dvoje ćemo ponovno
posjetiti Lis.«
»A Nassrin ide u starački dom?«
On kimne. »Da, a kasnije će nam se pridružiti.«
»Je li istina da je Henrikova žena rasistkinja?« Dea je listala
mali Kuran.
»Ne znam, ali prema Nassinom izvješću, na prošlim je
izborima bila na listi Nove građanske stranke.«
»Rin!«
Zbunjeno ju je pogledao.
»Cura se zove NassRIN.«
Nije se dao ispraviti i zanemario je primjedbu. »Vernerova
snaha je tijekom potrage u svakom slučaju jasno dala do znanja
kako nije osobito oduševljena Vollsmoseom i ljudima koji tamo
žive.«
»Je li to dovoljno za ispitivanje?«
Sumnjičavo je slegnuo ramenima. »Vjerojatno je dobro
politički umrežena i riskiramo da njihov predsjednik cijeli slučaj
brzo razlijepi po medijima«, odgovori. »Popričajmo radije prvo
s Lis da čujemo što ona zna o snahinom političkom
angažmanu.« Liam izgladi svoju plavu košulju. Glačanje baš i
nije prošlo onako kako je priželjkivao.
 »Danas si odustao od kožnjaka?« zadirkivala ga je Dea.
Liam se ironično nasmiješi i počne pakirati stvari. »Da, bila
je to glupa ideja u ovo doba godine.«
»Skote?« Stariji policajac gurnuo je glavu kroz vrata.
»Upravo je stigla prijava o nestanku pedeset četverogodišnje
žene u Koldingu. Žena je nestala tijekom jutarnjeg trčanja, a
potraga je pokrenuta jer se nalazi na liječenju zbog psihičke
bolesti.«
Liam brzo dobaci pogled Dei. Vidio je da se slagala s njim.
»Trebamo poslati nekoga u Kolding da istraži je li u kući ili
negdje na njezinoj ruti ostavljena kakva cedulja.«

***
Beate pogleda vrt i župni dvor. Skroz straga pustili su da se
razraste širok rub trave kako bi otišao u cvat.
»Promatraš ptice?«
Nasmiješila se Peteru. »Ne, samo malo sjedim.« Povukla je
stopala pod sebe na naslonjač i zaogrnula deku oko sebe. Zrak iz
vrta i dalje je bio prohladan.
»Jednom sam pronašao mrtvu pticu«, reče Peter. »Mislio sam
ju preparirati, ali onda je poletjela.«
»Znači, nije bila mrtva?«
»Ne znam, možda je bila u nekakvom transu.«
Beate se ponovno zagleda u vrt. Silje je ovaj tjedan bila kod
oca. Obično su se izmjenjivali nedjeljom između njezinih dviju
misa.
»Kako danas napreduješ s poslom?«
»Dobro«, reče Peter zaneseno. »Sve sam uvjereniji da mogu
dokazati kako su Alah i kršćanski Bog isto, ako dođem do
pravih informacija.« Pobjednički ju je pogledao.
»Što ti nedostaje?«
 »Sanjam o tome da se dočepam jednog dodatka Kuranu u
kojem Muhamed govori o zajedništvu među muslimanima,
kršćanima i Židovima jer ta sura potječe iz njegova vremena i
navodno ju je sam napisao, no koliko je poznato, postoje samo
tri primjerka. Ima muslimana koji bi dali život za priliku da ju
unište pa nitko naglas ne ističe ako zna za primjerak.«
»Zašto bi ju netko želio uništiti?«
»Jer propovijeda potpuno drugačiju otvorenost i prijateljstvo
prema drugim vjerama, nego što je to slučaj u islamu koji se
danas prakticira i zato će moj serijal članaka postati važno
djelo.« S iščekivanjem joj se nasmiješio.
Beate se iznenada osjećala obeshrabreno. Više nije mogla
slušati o seriji članaka i iskreno je sumnjala da će ju ikada
završiti i biti zadovoljan. »Što si radio jutros?« promijeni ona
temu i okrene se prema njemu.
»Kako to misliš?«
»Probudila sam se u pola pet i nije te bilo?«
»Nisam mogao spavati pa sam se odvezao do obale.« Činio
se nezainteresiran za obrat u razgovoru.
»Više od dva sata?«
»Nisam gledao na vrijeme, išao sam prošetati po plaži. Jutro
je bilo stvarno lijepo, na putu tamo bila je magla nad
močvarom.«
»Peter, reći ćeš mi ako ti dosadim? Ako ti dosadi naš život
ovdje u župnom dvoru?«
On čučne kraj naslonjača i ozbiljno je pogleda u oči.
»Zašto to sada govoriš?«
»Ne znam. Osjećam se debelo i ružno i onda odjednom
nestaneš na pola noći, a danju se skrivaš iza kompjutora.«
»Radi se o poslu, Beate.« Poljubio ju je u obraz. »I sama si
zauzeta poslom. A i roditeljima, zar ne?«
 Ona spusti pogled. »Znaš da moram pomagati tati.«
»Samo sam mislio da bi im mogla pronaći neku dodatnu
pomoć izvana? Ipak ne može baš sve biti na tvojim leđima?«
»Trebaju me«, reče ona uvrijeđeno, dok su joj na oči navrle
suze. »Mamu ne namjeravam smjestiti u dom, a tata isto ne
može ostati sam u kući. Ako završi tako, razmišljala sam da
bismo mu možda mogli ponuditi da se useli i živi s nama,
imamo dovoljno prostora.« Peter ju pomalo prestrašeno pogleda.
Ona stavi ruku na trudni trbuh, dodavši kako možda ne bi
bilo tako loše imati djeda ili baku u kući kad dođe prinova.
Zapravo je to rekla više kao malu provokaciju, ali sinulo joj
je da ideja zaista nije bila blesava. Nakon što je majci prije tri
godine dijagnosticirana demencija, stvari su brzo krenule
nizbrdo. Njezin se otac teško snalazio u takvom preokretu jer je
uglavnom majka bila pokretačka snaga njihovih društvenih
života. Sada je većinom čamio kod kuće, što Beate gotovo nije
mogla podnijeti pa je svakodnevno navraćala do njih.
Čvrsto je stisnula zube, osjetivši početak glavobolje.
»Pokušavam sve stići, u redu? Ubijam se za sve nas, a netko od
nas mora zarađivati.«
Smjesta je požalila zbog grubog tona, no Peter je već ustao.
Ukočeno je kimnuo, promrmljavši nešto što nije mogla čuti.
»Oprosti«, nastavi ona popustljivo. »Nisam tako mislila.«
»Znam«, reče Peter. »I mene opterećuje to s novcem i trudim
se trošiti što manje.«
Beate ga pogleda s blagim smiješkom. »Zapravo ne trošiš
puno...«
»A i s tvojim ocem je teško«, nastavi on ne čekajući da
završi. »Naravno, savršeno mi je jasno da želiš pomoći, ali i on
bi ponekad mogao doći ovamo da se ne moraš stalno vozikati
tamo i natrag... Je li nas ove godine uopće posjetio?« Ušutio je i
otišao do prozora, tako da joj je stajao okrenut leđima. »Ne voli
me.«
Nije bio prvi put da je njezin partner izrazio kako se ne osjeća
dobrodošlo u obitelj. Ranije je to izazvalo nekoliko iscrpljujućih
svađa, ali Beate sada više nije reagirala na mamac.
»Nisi jedino ti povrijeđen time što moj otac nikada ne dolazi
ovamo«, reče ona, odlučna u tome da mu ne dopusti da se izvuče
unošenjem razdora u njezin odnos s roditeljima.
»Idem se unutra vratiti na posao.« Peter se odlučno okrene,
no prije nego je stigao do vrata, ipak se malo smekšao. Okrenuo
se prema njoj i u pogledu mu se pojavila nova iskra. »Pronašao
sam jedan izvor koji mi možda može nabaviti tekst koji tražim.«
U glasu mu je bila podjednaka količina uzbuđenja i
iščekivanja i Beate kratko nastavi šutjeti, a zatim se s naporom
zbog velika trbuha malo nagne prema njemu.
»Peter!« Odvažila se, pripremala se već nekoliko godina, ali
morala je to reći sada, prije nego se uvuče u njihov odnos i
razdvoji ih, prije nego dijete dođe na svijet. »Znaš dobro da
podupirem tvoj rad na člancima i jasno mi je da ti je to važno,
ali mislim da je sada već prošlo mnogo vremena i da si moraš
postaviti rok za njihov završetak.«
Napravio je korak prema njoj i zatim ukočeno zastao nasred
prostorije dok mu je uzbuđeni izraz izblijedio s lica.
»Možemo li se dogovoriti da to završiš u sljedeća dva
mjeseca? A ako se projekt ne završi u tom roku, morat ćeš
pronaći neki posao.«
»Dva mjeseca?« uzvikne. »Ne možeš biti ozbiljna?«
»Pa ja sam svoj diplomski napisala u dva mjeseca«, reče ona.
»Sa Silje koja je skakala oko mene i dečkom koji je zbrisao u
Ameriku.«
 ***

Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da

roditeljima dobročinstvo činite.4

Cedulja je bila zataknuta u donji kut kuhinjskog prozora. Kada

je postalo jasno da je na kući ostavljen ajet iz Kurana, Liam i
Dea smjesta su otišli u Kolding, gdje ih je dočekao tim
forenzičara i policajac koji je primio dojavu o Loneinu nestanku.
»Počeli smo trčati kad je Lone dobila rak«, reče muž tiho.
»Rečeno joj je da joj je preostalo još najviše godinu dana
života.« Sjedio je uspravno s rukama prekriženima pred sobom.
»Koliko je prošlo od tada, Karstene?« upita Liam.
»Pet godina. Liječnici su se prevarili ili je Lone jednostavno
pobjegla raku«, sjetno se nasmiješi. »Nisam znao da je tako
snažne volje, ali od tada trči.«
Dea je pustila da Liam vodi razgovor. Sjela je kraj prozora i
promatrala muškarca koji je ranije tog dana prijavio suprugin
nestanak. Imao je oko šezdeset godina, kosa mu je bila
prorijeđena, bio je vitak, svježe obrijan. Izgledao je kao ono što
je i bio – računovođa pred mirovinom.
»Znam da ste već razgovarali s našim kolegama iz Koldinga,
ali ipak bih vas zamolio da još jednom prođete svojim jutrom.«
Karsten spremno kimne. »Lone uvijek ustaje prva. Zatim
slijede kava i odjeća za trčanje. Prvu godinu sam trčao s njom
svako jutro, ali sada to radim samo dva do tri puta tjedno, što joj
je u redu.«
»Lone više ne radi?«
»Ne, prestala je raditi u muzeju Trapholt kada smo mislili da
će umrijeti.«
»Znači umjetnički je obrazovana?«
 »Ne, radila je u dizajnerskoj trgovini.« On se nakašlje. »Ali
dobro da je prestala jer je te godine naša najstarija kći rodila
svoje prvo dijete. Moja žena se veselila što će postati baka – da,
oboje smo se veselili tome, ali Lone je tada također dobila
priliku uskočiti kada naša kći i zet trebaju pomoć.«
»I jutros je išla na trčanje?«
»Da.« Karsten minuciozno popravi rukave košulje. »Nema
ništa čudno u tome da je nema na par sati, ali uvijek bi se bez
iznimke vratila doma prije nego bih otišao u ured.«
»Ali ne i danas?«
»Danas ne, a sada...«, on pogleda na sat, stariji model Omege.
»Sada je nema već više od četiri sata.«
»Znate li kuda trči?«
»Da, ima tri različite rute koje izmjenjuje. Sam sam ih
provjerio, a i vaši kolege su bili tamo.«
»A vaša kći? Živi li blizu?«
»Da, ali ni ona ju nije vidjela i jako se zabrinula kad sam ju
nazvao i pitao. Lone treba lijekove pa nas to, naravno, čini
dodatno nervoznima. Kad završimo ovdje, idem do kćeri. Vaši
forenzičari su ranije rekli da je najbolje da ne dolazi ovamo prije
nego završe s poslom.«
Liam kimne i baci brzi pogled prema Dei da vidi ima li ona
što za dodati, no kad je ona diskretno odmahnula glavom,
nastavio je dalje. »Koliko sam shvatio, Loneina majka živi u
jednom staračkom domu na Fynu?«
»Tako je«, odgovori muškarac. »Lone je s Fyna, a roditelji joj
oduvijek žive tamo. Samo joj je majka još živa, a u starački dom
se preselila prije nekoliko godina.«
»Jeste li ju nedavno posjetili?«
»Ne, to...« Karsten ponovno popravi rukave. »Nismo često
tamo otkako se Lone razboljela. Imali smo i vlastitih briga.« On
podigne pogled. »Zašto to pitate? Aludirate na cedulju s
kuhinjskog prozora? Na posljednji dio, gdje stoji da Alah
naređuje da roditeljima činimo dobročinstvo? Radi li se ovdje o
mojoj punici?«
Liam osjeti kako se Dea pažljivo uspravila.
»Pitam jer su svi odnosi relevantni i zato što vaša punica živi
u staračkom domu na području na kojem su nedavno nestale
dvije osobe, a vaša supruga je porijeklom iz grada iz kojeg je
nestala i treća osoba pa bih želio znati postoji li što o Lone i
njezinoj majci što bih trebao znati, makar se radilo o najsitnijem
detalju. Ili ima li vaša žena kakve druge veze s područjem iz
kojeg potječe.«
Karsten je ispustio dugačak uzdah, kao da mu je govor
odjednom bio nepremostiv napor, a zatim se pribrao. »Kada mi
je punac umro, a punica, Olga, nakon toga odlučila prodati
njihovo imanje, došlo je do sukoba između Lone i njezina brata
o podjeli novca od prodaje. Dakle, novac je, naravno, bio Olgin,
ali željela ga je podijeliti s djecom. Na kraju je stala na stranu
sina jer im je godinama na imanju pomagao sa svim većim
stvarima. Moja supruga je pak uvijek uskakala i pomagala s
intimnijim i praktičnijim stvarima. Lone je jako povrijedilo to
što njezin trud prilikom podjele novca očito nije imao jednaku
težinu. Zbog sukoba je odlučila prekinuti kontakt s majkom i
bratom, tako da već godinama nismo vidjeli nikoga od njih.«
Liam je vidio da se čovjek borio da zadrži pribranost više
nego što je to isprva pretpostavljao pa zato ovaj put odluči
ostaviti obiteljski sukob po strani. »Posljednje pitanje prije nego
što odete do kćeri. Jeste li vi ili Lone bilo kako povezani s
muslimanskim krugovima ili krajnjom desnicom?«
Karsten iznenađeno podigne pogled, a zatim naglašeno
odgovori. »Nismo, a mogu odgovoriti da isto vrijedi i za
Loneina brata.«
»Kojeg jako dugo niste vidjeli?« ubaci se Dea.
»Da, ali poznajem ga dovoljno dobro da znam da ih nema. Mi
smo ljevičari i definitivno se ne družimo s nikakvim
ekstremistima.«

***
»Mislim da nas sada počinje malo stiskati«, reče Liam i sjedne u
auto.
Dea sjedne na suvozačevo sjedalo. Otključala je mobitel i
pomalo odsutno počela prolaziti po izvješću Dennisova nadzora.
»Da, ali čini se da možemo isključiti Dennisa, nije mogao biti
povezan s Loneinim nestankom«, reče ona, usporedivši jutarnja
vremena.
»Više sam mislio na to da nismo popili kavu otkako smo
otišli iz Odensea.«
Prošao je trenutak prije nego je shvatila, a zatim se nasmiješi.
»U shopping centru Storcenter je jedan Starbucks.«
On nasmiješeno kimne i upali auto.
Dea uzme vrećicu s novom porukom i prouči kratki ajet.
»Koji je vrag s tim ajetima iz Kurana?« Bio je otisnut na isti
način kao i prethodna tri. Veličina je sličila ostalima, a cedulja je
ostavljena tako da je bilo sigurno da će ju onaj tko ju traži uočiti.
Točno kao i ostale.
Liam se izgubio u mislima dok su čekali na semaforu,
počevši pričati kad se promet ponovno pokrenuo. »Nass je jučer
navratila do mene s ujakovim Kuranom u kojem je bilo
označeno dosta ajeta. Uključujući i četiri ajeta koja smo
pronašli.«
»Na koji način označeni?« upita Dea, odlučivši prijeći preko
toga s Nass.
 »Neki su zaokruženi olovkom. Mislim da nam ih je njezin
ujak istaknuo i da su možda na neki način povezani. Označio je i
citat koji smo danas pronašli.«
»Dakle, od više stotina ajeta iz Kurana, zaokružio je one koje
smo pronašli?« uzvikne Dea, prodorno ga gledajući.
Liam kimne.
»I današnji citat?«
On ponovno kimne.
»Ali kažeš da ti je Kuran donijela jučer navečer? I tada je ajet
koji je Karsten jutros pronašao već bio zaokružen?«
Okrenuo je glavu prema njoj i treći put kimnuo.
Pažljivo je izrecitirao novi ajet. »Gospodar tvoj zapovijeda da
se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite.«
Na semaforu se upali zeleno svjetlo. »Lone se ne odnosi dobro
prema majci... Zapravo se uopće ne brine o njoj!«
Dein glas sada postane oštar. »Ali ako je citat već bio
označen u ujakovu Kuranu prije njezina nestanka, onda ta dva
ujaka moramo dovesti na razgovor! Što Nassrin kaže o tim
oznakama?«
»Još ništa posebno.«
»Pa kvragu, Liame!« Šokirano ga je promatrala, razmišljajući
kakav je to točno odnos imao s Nassrin kad se istog trenutka kad
je otkrio da je novi ajet jedan od onih označenih u Kuranu nije
bacio na njezine ujake.
»Naravno da ćemo ih dovesti na razgovor«, reče on
umirujućim tonom, jasno primijetivši njezinu razdraženost.
»Usredotočimo se na citate koje smo pronašli. U onom
ostavljenom kod Charlotte Laursen stajalo je nešto o tome da se
idolopoklonstvo ne oprašta.«
Dea kimne i izvadi mobitel. Bila je tako živčana da je u sebi
odlučila da će otići do glavnog policijskog inspektora ako Liam
nastavi ovako štititi Nassrin. Namršteno ga je pogledala.
Liam se nije obazirao na njezin prodorni pogled, zamolivši ju
da pročita prva tri ajeta.

»Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju

ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A
daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan.«5

On kimne, zamolivši ju da nastavi i razmišljajući o fotografiji

Kaspera, momka širokih ramena s prljavom plavom kosom
kratko podšišanom sa strane, a na vratu s busenom kose
oblikovanim izdašnom količinom voska. Razmišljao je i o
mladićevoj baki iz Hvidovrea i radionici koju su pretresli.
Forenzičari su natrag u Forenziku odnijeli hrpu prljavštine,
otpada i opušaka. Osigurani su otisci đonova, guma i prstiju.
Temeljito su se bacili na posao, ali bio je spreman da će to
potrajati dok ne prođu kroz sve jer je kroz radionicu prošlo
mnogo ljudi. Martin iz Forenzike mu je rekao da će biti ravno
pronalasku igle u plastu sijena ako im se posreći pronaći trag
koji će ih odvesti dalje. I trebat će im vremena.

»Zaklinju vam se Alahom da bi vas zadovoljili, a preče bi

im bilo da Alaha i Njegova Poslanika zadovolje, ako su
vjernici.«6

Dea je čitala dalje. Starog trgovca mu je bilo najteže povezati

s ostalim žrtvama. S druge strane, nije bilo teško shvatiti da je
citat ciljao na prodaju na crno kojom se Verner bavio.

»O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove,

kupoprodaju ostavite i pođite molitvu obaviti; to vam je
 bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po
zemlji raziđite i Alahovu blagodat tražite i Alaha mnogo
spominjite, da biste postigli što želite.«7

»Moramo točno znati kako se citati odnose na nestale.« Liam

je tapkao prstima po volanu.
Dea obuzda svoju razdraženost i kimne. »Ako to pokušamo
shvatiti tako da ih promatramo kao neki oblik upute kako se
idealno treba ponašati, onda se njihov nestanak može shvatiti
kao kazna za nešto što su učinili. Ili što nisu učinili?« predloži.
»Misliš da su nestali jer se nisu ponašali onako kako citat
navodi?« Liam se zainteresirano okrene prema njoj. »Dobra
ideja, onda je Lone kažnjena jer se ne brine za majku?«
Dea žustro kimne. »Da, a Verner nije pustio da mu posao
miruje na dan molitve. Vjerojatno nije izmolio mnogo molitvi
kad je nedjeljom bio zaposlen prodajom na crno.«
»A što je s Kasperom?« upita Liam.
Dea odmahne glavom. Sada su već mogli vidjeti shopping
centar. »Ne znam.«
Pokazala je znak Starbucksa, ali sada se doimao tako živahan
da se činilo kako je potreba za kavom isparila.
»Naravno, očito je pomisliti na terorizam u vezi tih citata iz
Kurana«, reče Liam, usredotočeno pretekne kamion s
prikolicom i nastavi u smjeru Odensea. »Ali hajdemo se
dogovoriti da nitko od nas još to ne izgovori naglas? Onog trena
kad to izgovorimo, za vratom ćemo imati Sigurnosno-
obavještajnu agenciju, a premijer će cijeli slučaj rastrubiti na
televiziji. Trenutno nam je sasvim dovoljno i to da se
koordiniramo s policijom jugoistočnog Jyllanda.«
»A što ako se radi o terorizmu?« Dea ga ozbiljno pogleda.
»Nije li prerizično da to ne izgovorimo naglas? Već je bilo
velikih operacija na lokalnom nivou po cijeloj zemlji, čak i u
manjim gradovima koji ni na koji način nisu povezani s
terorističkim napadima ili pripremama za terorističke napade.«
Liam je nijemo zurio u vjetrobransko staklo usredotočen na
promet.
»Svakako moraš biti otvoren toj mogućnosti.«
Vozili su se još malo u tišini prije nego je s oklijevanjem
kimnuo. »Jednostavno ne vjerujem u to«, reče on. »Ovaj
strpljivi, spori, naizgled detaljno isplaniran i relativno diskretan
proces s jednim po jednim nestankom nikako se ne slaže s
islamskim terorizmom koji bez iznimke traži veliki prasak i
gomilu pažnje.«
Dea je bila sklona složiti se s njim. Ako se pokaže da su
nestanci povezani s terorizmom, radilo se o veoma atipičnom
pristupu.
Liam je ušao u policijsku garažu i ugasio motor. Dea se
taman spremala izaći kad ju je zaustavio. »Nestale su četiri
osobe u četiri dana. Teško je ne strahovati da će ujutro nestati
još jedna.«
Ona kimne. I sama je mislila isto.

***
Claus je natočio mlijeko u visoku čašu. Okrenuo se da vrati
karton u hladnjak, ali je promašio policu i umjesto toga ispustio
mlijeko na pod, gdje se s pljuskom raspršilo u poveliko jezero.
Brzo je dograbio krpu s kuhinjskog stola, ali je shvatio da uopće
ne može sve upiti. Odgurnuo ju je, ostavivši ju u mliječnome
jezeru i umjesto toga se bacio na pod. Na obrazu je osjetio
glatkoću hladnih pločica. U kući je vladala tišina. Pogledao je
krpu u mlijeku. Bila je umrljana prljavštinom i ostacima hrane.
Obično je Charlotte mijenjala kuhinjske krpe. Sada je sve
prekrila prljavština.
»Tata?«
Claus se brzo podignuo u sjedeći položaj, zgrabio krpu
natopljenu mlijekom i posramljeno pogledao Cecilie.
»Što radiš na podu?« Tanki glasić zvučao je zabrinuto.
»Ispalo mi je mlijeko«, reče napravivši grimasu kao da je
najveći klaun na svijetu.
»Došao je neki čovjek«, nastavi Cecilie, počevši se smijati
dok se on dalje glupirao s krpom. »Vani je u hodniku. Možemo
li ja i Oliver dobiti nešto fino?«
On ustane i odsutno kimne. Djevojčica oduševljeno otvori
ladicu s keksima i otrči s cijelim paketom. Claus baci krpu u
sudoper pun uprljanog posuđa i obeshrabreno uzdahne. Nije
podnosio ljude, nije mogao podnijeti razgovor. Pomislio je kako
je vjerojatno opet policija. Ili netko iz kluba. Stalno su ga zivkali
da nastavi trenirati dečke kao i inače i da ih odvede na utakmicu.
Kao da nisu shvaćali da mu se svijet srušio.
Naglo se zaustavio kad je ugledao muškarca koji je čekao u
hodniku.
»Što ti radiš ovdje?«
»Ne javljaš se na mobitel pa sam samo želio vidjeti kako si i
mogu li ti kako pomoći?«
»Ne možeš dolaziti ovamo«, žestoko uzvikne Claus, brzo
povukavši vrata iza sebe. Unutra su na kauču djeca bila uronjena
u crtić i kekse.
»Znam, ali onda se moraš javiti. Brinem se za tebe!«
Claus naglo povuče glavu unatrag kad je muškarac krenuo
prema njegovu licu. »Ne smijemo... Gotovo je. Moraš shvatiti da
to ozbiljno mislim. Ne mogu to stalno ponavljati. Ne ide, gotovo
je!«
»Mislio sam da je situacija možda drukčija sada kada ti nema
žene... zar ne?«
»Ne miješaj Charlotte u to«, prekine ga on ljutito.
»Ali... Ne moraš potpuno sam prolaziti ovo.«
»Samo me ostavi na miru«, nastavi Claus prezirno.
Muškarac ponovno krene prema njemu i ovaj put ga uhvati.
Claus se malo opirao, ali se na kraju prepustio njegovu zagrljaju,
a kad ga je obavila toplina tuđeg tijela, slomio se u bujicu suza i
sline koji su se slijevali niz muškarčevu tamnoplavu jaknu.
»No, no«, reče on skroz na njegovo uho. »Već ćeš se
oporaviti od ovoga. Imamo jedan drugoga. Uvijek.«

***
Nassrin skrene iz Degnegydena na travnati dio iza imanja Ernsta
i Mone. Desno od imanja nalazila se Johannesova kuća, bijela i
zapravo lijepa, iako se činilo da nije bila renovirana još od
sedamdesetih.
Liam ju je malo prije toga nazvao i ispričao joj o Lone iz
Koldinga i četvrtom citatu, a zatim ju je poslao k bivšem
pastoru.
Naslonila je glavu na naslon i pogledala u plavo nebo. Poslao
ju je na teren. Radila je na slučaju. Osjetio se miris polja, ljeta i
gnoja. Kratko je sjedila u vlastitu svijetu, prenuvši se kad je
skroz blizu začula hrapavo kreštanje. Isprva nije shvaćala otkuda
je dolazilo, no zatim na hrastu ugleda pauna i njegov zeleni,
plavi i zlatni rep usmjeren unatrag. Ponovno se oglasio, a drugi
paun u blizini odgovori. Potražila ga je, ali vidjela je samo
debele svinje na polju.
Johannes ju je napeto pogledao kad mu se pojavila na
ulaznim vratima.
»Oprostite što vas prekidam«, brzo je počela. »Ali imam
nekoliko pitanja o Olgi Andersen. Imate li vremena da mi
odgovorite na njih?«
»Nešto joj se dogodilo?« Smjesta je zazvučao zabrinuto i
zakoračio prema njoj.
»Ne«, odgovori ona brzo, objasnivši kako je došla
porazgovarati o Olginoj kćeri.
Ramena su mu se malo opustila, a pogled postao srdačniji, no
ostao je stajati na ulazu ne ostavljajući dojam da ju je
namjeravao pozvati unutra. »Aha, pa pitajte onda, ako ću moći
biti od pomoći.«
»Koliko sam shvatila, Olgina kći baš i ne posjećuje često
majku otkako se ona preselila u starački dom, je li to točno?«
Johannes pogleda u stranu i razmisli. »Mislim da nikada
nisam sreo Olginu kćer u domu niti čuo da je bila u posjetu.
Dolazi joj samo sin.«
»Je li to normalno?«
»Nažalost, nije neuobičajeno da starci rijetko imaju posjete,
ali Olgu jako boli što ju kći nikada ne posjećuje.«
»Znate li što o napadu zbog kojeg je završila u domu?«
On polako kimne. »Bio sam pastor u gradu kada se to
dogodilo. Bio je to užasan događaj i za Olgu, koja je toliko
nastradala da se nakon toga morala odseliti i prodati imanje koje
je više od sedamdeset godina bilo njezin dom, i za zajednicu. Od
danas do sutra postalo je nesigurno za starije koji žive sami na
selu.«
Nassrin upita je li imao kakav kontakt s Olginom kćeri u
vrijeme napada.
On kimne. »Nakon napada je redovito dolazila na imanje i
brinula se o njoj, ali nakon njegove prodaje i Olgina preseljenja
u dom više ju nisam vidio.«
Na trenutak se činio tužnim, primijetila je promatrajući
njegove tamne, suosjećajne oči, no zatim je nastavio. »Olga se u
početku teško privikavala na dom. Naravno, nedostajalo joj je
imanje i sve što je poznavala. Mi ostali smo se okupili oko nje, a
sin je također bio dobar s dolascima, iako živi skroz gore u
Hundestedu. No kćer nismo vidjeli, a prošlo je i mnogo vremena
otkad ju je Olga zadnji put spomenula.«
Nassrin mu je taman željela zahvaliti, ali je odjednom samu
sebe čula kako ga pita što se zapravo dogodilo kada je Dein muž
umro.
Vidjela je da je bivši pastor na trenutak ostao zatečen
promjenom teme, no zatim mu pogled postane blaži. »Bilo je to
veoma mračno razdoblje za nju«, započne, pogledom prolazeći
po krajoliku kao da mu je bilo važno da ono što je želio reći
izađe na pravi način. »Užasno mi je žao zbog nje jer je tako
očito da još uvijek nosi žestoku ljutnju i bol zbog onog što se
dogodilo Mogensu.«
»Zašto ljutnju?« nadoveže se Nassrin znatiželjno, dobro
znajući da je bilo neprofesionalno izvlačiti takve informacije iz
njega, no nije mogla zaboraviti Deinu burnu reakciju nakon
sastanka građana.
Johannes načas zatvori oči razmišljajući, a zatim ju pogleda
ravno u oči. »Naravno da postoji ljutnja usmjerena na pokojnika
jer je bolno biti ostavljen, to je sasvim normalno. Ali ona je
veoma ljuta i na njihova liječnika. Muž joj se dugo žalio na
bolove u prsima, ali njihov obiteljski liječnik to nije shvatio
ozbiljno. Obdukcija je pokazala da je imao srčanu manu koja se
mogla otkriti i ispraviti da je liječnik njegove bolove shvatio
ozbiljno.« Žalosno je odmahnuo glavom i prekrižio ruke na
prsima. »Mislim da se nikada neće potpuno oporaviti od toga da
je liječnik mogao spriječiti njegovu smrt, da je reagirao na
simptome. Ipak, osjetio sam da je u razdoblju dok je dolazila k
nama pronašla neki oblik utjehe.«
 Mobitel joj zazvoni u ruci. Dea. Osjećala se kao da ju je
ulovila na djelu i posramljeno je zahvalila Johannesu što je
izdvojio vremena za razgovor s njom, a zatim požuri natrag do
auta s osjećajem da je Dea načula posljednji dio razgovora.
»Bok, Nassrin.« Zvučala je vedro. »Doveli smo tvoje ujake u
policiju na mali razgovor. Najbolje bi bilo da i ti dođeš.«

***
»Kao što već znate, na ispitivanju ste zbog Kurana koji mi je
Nassrin jučer donijela i ispitujemo vas isključivo kao svjedoke,
ne kao osumnjičene«, reče Liam.
»Naravno, stojimo vam na raspolaganju«, reče Aldar
službeno, zagladivši brkove palcem i kažiprstom. »Ali još uvijek
baš ne razumijem kako vam to brat i ja možemo pomoći?«
»Za početak, možete li nam reći zašto je vaš brat zaokružio
točno te ajete u Kuranu«, reče Dea kimnuvši prema knjizi s
kožnim uvezom koja je ležala na stolu između njih.
»Moj brat piše po svim našim knjigama«, odgovori Aldar
smjesta, zamahnuvši rukama u stranu. »Ponekad moram sjesti i
sve obrisati ako namjeravamo prodati neku knjigu.«
Hayyan nije rekao ni jednu jedinu riječ otkada su ih doveli na
ispitivanje, ali sada se nagnuo blago naprijed i počeo recitirati na
perzijskom.
»Što govori?« upita Dea brzo.
»Recitira neke ajete«, objasni im Aldar, pozorno promatrajući
brata.
Liam dohvati i otvori Hayyanov izlizani Kuran. »Jesu li to
ajeti označeni ovdje?«
Hayyan se trzne kad je Liam gurnuo knjigu prema njemu.
Uzeo ju je i pogladio smeđu kožu, a zatim ju otvori i pokaže
četiri ajeta pronađena u domovima žrtava. Nakon toga prelista
dalje i pokaže još dva.
»Nisu.«
»Imaju li ajeti koje vaš brat pokazuje neko posebno značenje
za muslimane?« upita Liam.
»Ne, postoje brojni drugi koji imaju veće značenje«,
odgovori Aldar.
Liam ga pogleda u oči. »Jesam li dobro shvatio ako kažem
kako mislim da se u svim ajetima koje vaš brat ističe radi o
nekom obliku kazne?«
Aldar mu smireno uzvrati pogled. »Dakle, u suštini i Biblija i
Kuran nastoje natjerati ljude da žive u strahu od Božjeg gnjeva i
kazne.« Krajičkom oka pogledao je brata. »Nijedan oblik vlasti
nije učinkovitiji od straha.«
»Kakve je to ajete vaš brat recitirao?« upita ga Liam srdačno.
»Postoji sveti tekst za koji se pretpostavlja da ga je napisao
sam Muhamed. U njemu Muhamed nalaže muslimanima da
budu u prijateljskim odnosima s kršćanima i Zidovima. Dakle,
radi se o tekstu koji opovrgava to da muslimani nevjernike
smatraju neprijateljima.«
»Mogu li dobiti taj tekst?«
Aldar se nasmiješi. »Možete dobiti male fragmente koje
poznajemo, ali nitko vam ne može pružiti cjelovitu verziju jer
nitko ne zna gdje se nalaze tri sačuvana primjerka.«
»Zadržimo se na ovoj verziji Kurana«, reče Dea ravnodušno.
»Zašto vaš brat uopće ima dansko izdanje Kurana?«
»Nikada nemamo samo jedno izdanje naših knjiga, a danski
Kuran nam je bio pri ruci jer živimo ovdje od 1973.«
»Ali čini se da koristi...«
Uto se naglo otvore vrata sobe za ispitivanje. »Hayyan to ne
može podnijeti!«
Dea brzo ustane. »Smiri se, Nassrin. Ovo je mirni razgovor i
skoro smo gotovi.«
»Smjesta da ste prokleto gotovi!« Nassrin ju je izazivački
pogledala.
Oba ujaka sjedila su skroz mirno i zurila u stol.
»Hayyan ima teški PTSP«, prosikće gledajući u Deu.
Dea je s hladnim izrazom lica zakoračila prema njoj.
»Dosta!« upozori ih Liam, zgrabivši Deu za ruku, a zatim se
okrene prema Nassrin. »Odvedi odmah ujake doma, gotovi
smo.«
Čim su Nassrin i njezini ujaci izašli kroz vrata, strovalio se na
stolicu.
»Oprosti«, reče Dea. Još je uvijek stajala u borbenom
položaju nasred prostorije. »Izgubila sam živce, ali...«
»Samo prestani, nemam sada volje za vaše rivalstvo.«
Dea bez riječi odmaršira iz prostorije zalupivši vratima iza
sebe.

***
Liam joj pruži kolu privlačeći stolicu do njezina stola. »Jesi li
dobro?«
Dea prihvati limenku i odmahne glavom. »Nisam«, prizna.
»Ali ne da mi se razgovarati o tome.«
Osjetila je njegov pogled dok ju je promatrao i predosjetila da
se nešto spremao reći.
»Dea, moram znati je li ti problem raditi s Nassrin?« započeo
je.
»Nije! Naravno da nije«, odgovori ona brzo. »Danas je samo
usran dan.« Snažno je protrljala čelo, a zatim se okrenula prema
njemu, ostavši na trenutak samo zuriti pred sebe. »Dobro znaš
da je ono s Olgom bila moja krivnja. Moja je greška što Dennis
tada nije osuđen za napad.«
 »Prestani«, reče Liam podižući ruku, no Dea samo odmahne.
»Otkad smo zakoračili kroz vrata u Koldingu, imala sam
osjećaj da je Lonein muž to mogao vidjeti na meni.«
»Nisi ti kriva«, reče Liam uvjereno.
Dea zatvori oči i duboko udahne. »Ako netko krene kopati po
tome zbog nestanka Lone i ostalih, izaći će na vidjelo, to i sam
dobro znaš.« Odložila je neotvorenu limenku kole.
»Nema se što saznati. Nemaš što skrivati«, uzvikne Liam
nagnuvši se prema njoj. »Prestani s tim, radila si svoj posao i
dobro znaš da u opis posla spada i to da ponekad moramo
gledati kako kriminalci odlaze na slobodu jer ne možemo
dokazati da su počinili zločin. Tako stoje stvari.«
Željela je da je u pravu. Željela je da je sve tako lako kako je
on predstavljao. Ali jednostavno nije bilo tako.
»Dovraga, Liame! Pokazala sam Olgi Dennisov iskaz. Bila
sam toliko bijesna zbog toga što je učinio starici da sam s njom
prošla kroz cijeli proces. Željela sam da osude idiota, željela sam
da ona kaže prave stvari tijekom suđenja.«
Bilo je nečeg očinskog u načinu na koji je stavio svoju ruku
na njezinu.
»Prestani, Dea! Olga je već bila ispitana, dala je iskaz. Sama
je ispričala ono čega se sjećala, nisi joj ti stavljala riječi u usta
i...«
»Pretjerala sam«, prekine ga ona grubo. »Kada se Kasper
pojavio iz vedra neba i dao prijatelju alibi za koji smo svi znali
da je totalna laž, rekla sam joj da kaže da je prepoznala
Dennisa.«
Liam ispusti njezinu ruku. »Dennis se izvukao. Ono što si
napravila nije imalo nikakve posljedice pa nema razloga da
ustraješ u tim samooptužbama.«
»Lažno sam svjedočila na sudu kada sam rekla da je Olga
izdvojila Dennisa kao napadača. Ne brine me to hoće li se on
izbrbljati jer dobro zna da se izvukao zahvaljujući Kasperu, ali
ako netko počne razgovarati s Olgom sada kada joj je nestala
kći, moguće je da će to izaći na vidjelo.«

***
Liam podigne čašu viskija, trinaest godina odležanog Longrowa,
koji je njegov otac donio sa sobom u znak isprike nakon što je
njegova majka povećala broj pilića u vrtu za još dva. Helene je
bila bijesna, a on je sam s vremenom digao ruke. Pustio je da mu
alkohol ispuni usta, načas sklopio oči i uživao u okusu.
Namjestio se na jastucima i malo odbacio poplun u stranu da
oslobodi jednu nogu. Ovo mu je bio apsolutno najdraži dio dana.
Bilo je nečeg gotovo grešnog u kapljici za laku noć
konzumiranoj u krevetu nakon što je oštar okus paste za zube
malo ispario.
Odložio je čašu, dohvatio dnevna izvješća s noćnog ormarića
i zatim se naslonio, privukao noćnu lampu bliže i izvukao gornje
izvješće kolega iz Koldinga. U gornjem polju u nastavku broja
slučaja pisalo je »Lone i Karsten.«
Liam je preletio prvu stranicu, dignuvši pogled kad je Helene
došla iz kupaonice u svijetlom kućnom ogrtaču.
»Posao?« Prišla mu je i otpila malo iz njegove čaše viskija.
»Da, trenutno ima dosta posla.« Već su razgovarali o tome,
izvukao je svoju timeout kartu. Dogovorili su to još prije mnogo
godina. Bilo je slučajeva koji su ga toliko okupirali da je bilo
najbolje kad bi ih iskreno obavijestio da obitelj baš i ne može
računati na njega.
»I još uvijek nema nikakvih novosti?« Otvorila je prozor
prema vrtu.
Liam odmahne glavom.
 »Zašto su baš oni nestali? Tko su ti ljudi?«
On uzme čašu i prinese ju ustima, no zatim zastane.
»Obični i dosadni, da se tako izrazim«, započne. Mogao joj je
reći sve. S njom nije morao navlačiti rukavice. »Ne postoji ništa
u njihovim životima ili neposrednoj povijesti što bi ih isticalo ili
činilo imalo zanimljivima. Ili ranjivima, kad smo već kod toga.«
»Onda možda zato nestaju?« Legla je na bok, promatrajući ga
s glavom naslonjenom na dlan.
»Jer su bezvezni?« reče Liam u čudu.
»Pa da, u globalu! Naravno da svojim obiteljima nisu.«
Ispružila je ruku, uzela mu čašu i otpila još gutljaj. »A što je s
tim ajetima iz Kurana?«
»Baš po tom pitanju dotični prestaju biti bezvezni jer su ti
ajeti poput svjetleće strijele usmjerene ravno u njih.«
Helene nasloni glavu na njegova prsa. »Mislite da su još
živi?«
On uzme i isprazni čašu, a zatim odgovori. »Da, polazimo od
pretpostavke da zapravo nema nekog smisla likvidirati četiri
osobe ne ostavljajući iza sebe ni najmanji trag ako tu ne postoji
neka dodatna namjera. Baš ta činjenica da su vjerojatno negdje
zatočeni sada nam izaziva neke nove probleme. Lone, koja je
nestala danas, manično je depresivna i može se činiti šizofreno
ako ne uzima lijekove, a teško da je to slučaj jer je nestala
tijekom trčanja i nije ih nosila sa sobom.« Zastao je i zatim
pogledao svoju polugolu suprugu. Ako ujutro nestane i peta
osoba, ovo će vjerojatno biti posljednja večer kada će imati
vremena za Helene prije završetka slučaja.
Peti dan – Utorak
B ilo je rano jutro. Beate je posjetila pekarnicu i pružila
vrećicu s pecivom ocu. U dnevnoj sobi je bilo zagušljivo
pa je otvorila prozor, a kad je pogledala po sobi, primijetila je da
još uvijek nije počistio, a ništa bolje nije bilo ni s
pospremanjem. Smjesta je osjetila dobru staru grižnju savjesti
jer sama nije više pomogla.
»Kako si, dušo, izgledaš malo tužno?« upita otac iz kuhinje i
zatim dođe u dnevnu sobu sa šalicama i dva tanjurića.
Beate pogleda oca. Bio je potpuno u pravu, osjećala se tužno
i opterećeno.
»Znao bi mnogo više o mom životu da nas koji put dođeš
posjetiti.«
Smjesta je vidjela kako ga je to pogodilo, no još uvijek nije
prešla preko svađe s Peterom.
»Znaš kako je, dušo«, reče otac brzo. »Ne mogu samo tako
otići i ostaviti mamu ovdje samu. Shvaćaš to, zar ne?«
»Nisi dolazio ni prije njezine bolesti«, nastavi Beate, smjesta
čuvši da je zvučala kao malo, nerazumno dijete. Brzo je otišla u
kuhinju po kavu.
Otac nije gledao u nju dok se naginjao naprijed u stolici i
uzimao šalicu. »Možda je došlo vrijeme da razmislimo o tome
možemo li mami pronaći kakav lijep dom gdje bi se ljudi mogli
bolje brinuti o njoj nego mi.«
Beate otpije gutljaj kave. Znala je što se spremalo.
»Ali ima trenutaka kada je u potpunosti ona stara i nemam ju
srca prepustiti tome da joj u tim svjesnim trenucima njegovatelji
objašnjavaju kako smo digli ruke od nje. Svaki put će joj se
činiti kao prvi i uzdrmat će ju što smo ju iznevjerili«, nastavio je
u očekivanom tonu, pozorno ju gledajući.
»Znam, tata, ali kad stigne moje i Peterovo dijete, nisam
sigurna da ću se moći brinuti o poslu, Peteru, djeci i tako često
posjećivati tebe i mamu.«
»Pa ne brineš se valjda o Peteru?« uzvikne on.
Beate se pomalo usiljeno nasmiješi. Njezini roditelji su već
nekoliko godina bili u mirovini. Dobili su ju u kasnim
tridesetima i bila im je jedino dijete. Otac ju je uvijek nazivao
čudom jer zapravo nisu mogli imati djece i već su bili odustali
od tog sna. Odrasla je u internatu u kojem su joj roditelji radili
kao ravnatelji. Škola im je na svaki način oblikovala živote –
postala je središte svijeta sve dok ju nisu napustili nakon
cjeloživotne službe. Sada su živjeli u maloj kući u Verningeu.
»No, no, nije mi bila namjera zabadati«, nastavi otac. »A
znaš da možeš koristiti auto koliko god želiš«, reče i pokaže van
na dvorište.
Beate se nakašlje i slabašno mu se nasmiješi. »Znam, i to mi
je od velike pomoći.«
»Je li stvar u Peteru?« nastavi on. »Rekli smo ti da si trebala
ostati s Mathiasom, a zajedno imate i Silje pa bi možda bilo...«
»Ne, tata«, prekine ga ona razdraženo. »I to dobro znaš. Kada
je Mathias produžio ugovor u New Yorku, izgubila sam jedinu
priliku za to.« Još uvijek ju je probadalo u prsima kad bi to
izgovorila naglas.
»Ali to mu je bio posao«, branio je svog bivšeg zeta. »Posao
u veleposlanstvu se ne odbija kad gradiš karijeru.«
»Ali što sa mnom? Ja sam samo trebala čamiti doma, brinuti
se o Silje i dvaput tjedno otići na pilates?«
»Nitko to ne kaže«, usprotivi se otac namršteno. »Osoba
poput tebe bi već pronašla neku zanimaciju.«
»Tata, Mathias nas je napustio, a ja sam odmah na početku
rekla da želim ostati u Danskoj sa Silje.«
Rezignirano je odmahnula glavom. Bila je tako umorna od
ovog razgovora. Umorna od toga što je morala braniti svoju
odluku, iako se razvela još prije nekoliko godina. Kada je
Mathiasu ponuđen posao u New Yorku, odmah je znala da će ga
prihvatiti i plakala je svaki dan kad joj preko Messengera i
poruka ne bi poslao barem upola onoliko ljubavnih izljeva
koliko ih je ona slala njemu. Govorio joj je da je u gužvi, a kada
je godinu kasnije produžio ugovor, donijela je odluku. Petera je
upoznala odmah nakon toga i to je odagnalo tugu. Bio je dobar
za nju, a bio je dobar i sa Silje.
»Što on sada radi? Mathias?« nastavi njezin otac, skidajući
mrvice peciva s brade.
Beate ga rezignirano pogleda. »Mislim da radi kao odvjetnik
za autorsko pravo u Odenseu. Ne mogu se sjetiti imena tvrtke.«
»Da, točno.« Otac pogleda u strop. »Mathias je jako volio
tvoju mamu. Imali su dobru kemiju«, reče i slegne ramenima.
»Petera nikad ne viđamo.«
»Ni ti nas ne posjećuješ!« ponovi ona tvrdoglavo.
»Nije li on nezaposlen?«
Beate rezignirano uzdahne, požalivši što nije provela ugodno
jutro kod kuće uz pecivo s obitelji. »Radi na seriji članaka koji
bi mogli uvelike promijeniti način na koji ljudi shvaćaju religije
i ponosna sam na njega.«
Uto ju prekine mobitel. Kratko je razgovarala, ostavši s kauča
kada je završila razgovor.
»Smrtni slučaj?« upita otac znatiželjno.
»Da...«, kimne ona. »Jedna starica iz staračkog doma. Olga.«
»Ah, baš su žalosni ti starački domovi. Mislim da to nije za
mamu«, reče kao da je taj smrtni slučaj riješio stvar. »Možeš li
ju nakratko posjetiti gore prije nego odeš? Možemo samo
pogledati je li budna.«

***
Liam zatvori torbu nakon brifinga. Nije bilo problema s
raspoređivanjem dodatnih ljudi na slučaj. U slučaj nestalih
osoba sada je bilo uključeno pedeset službenih osoba kojima je
upravo podijelio zadatke i poslao ih na teren. Cijeli sustav
funkcionirao je kao po špagi, ali istina je bila ta da nije imao
pojma u kojem smjeru krenuti. Sljedeći korak je bila
Sigurnosno-obavještajna agencija. Nije im bilo druge.
»Što znamo?« upitala je Dea pokazujući zid s fotografijama i
ajetima nakon što su ostali otišli. »Hajde! Četiri osobe su
nestale, što mislimo?« Naizmjence je gledala Nassrin i
psihologinju koja je ostala u sobi za sastanke. Nitko ne reče
ništa. »Sada moramo pretpostaviti da nestale osobe nisu nestale
svojevoljno«, nastavi Dea sama. »Bilo bi jako čudno da su se
pronađeni citati iz Kurana slučajno našli na mjestima nestanka.«
Ostali kimnu, a Nassrin promrmlja: »Kvačica na to!«
»Jasno je da su namjerno ostavljeni tamo i da sadrže poruku
koju još nismo potpuno protumačili, koja se čini osobno
povezana s nestalim osobama. Dakle, polazimo od toga da su se
dogodila četiri zločina i tražimo jednog ili više počinitelja.
Zasad sve po planu!«
Dea ode skroz do ploče. »Nekoliko puta smo prošli kroz sve
lokalne nadzorne kamere, no nismo naletjeli na ništa
neuobičajeno.« Pogledala je psihologinju. »Što nam možete reći
o nestalim osobama?«
Liam je nagnuo stolicu unatrag, uživajući u tome što je
njegova voditeljica odjela preuzela stvar.
 »Veoma se razlikuju«, počne psihologinja s rukom na bijeloj
šalici iz kantine. »Pa nije bilo moguće napraviti zajednički
profil. Radimo na traženju zajedničkih karakteristika, ali ako ih
ima, onda su dobro skrivene.«
»A što je s počiniteljem ili počiniteljima – možete li nam što
reći po tom pitanju?« nastavi Dea.
»Bez obzira na to radi li se o jednom počinitelju ili više njih,
dotična je osoba nevjerojatno temeljita«, reče psihologinja.
»Jasno je da ništa nije prepušteno slučaju. Na ceduljama s
citatima, primjerice, nismo pronašli ni najmanji trag otiska, čak
ni na poruci koja je bila zalijepljena za okno. Imamo posla s
ljudima koji znaju što rade.«
»Mislite li da su nestali još na životu?« ubaci se Liam.
Psihologinja polako kimne, pusti šalicu i sklopi ruke. »Da,
zapravo mislim da jesu. Mislim da poruke ne bi bile ostavljene
da su nestale osobe ubijene. Netko nam nešto želi poručiti,
možda su citati neka vrsta zagonetke koja nas može odvesti do
nestalih.«
Svi složno promrmljaju.
»Moramo izaći na teren i vidjeti širu sliku«, reče Liam
energično, rukama dočaravajući kruženje helikoptera zrakom.
»Kopamo nosovima po jednoj te istoj hrpi blata, hajde da
napravimo još jedan krug po ostalim policijskim okruzima. Je li
netko naišao na slične kuranske ajete? Mislimo li da postoji neki
seksualni motiv? Je li riječ o terorizmu? Nijedna od četiri
obitelji nije dobila zahtjeve za otkupninom, nema ucjene.
Timovi za potragu još nisu pokrili dio jezera na području,
javljaju da vojska nema dovoljno ronioca da pokriju tako veliko
područje u tako kratkom vremenu.«
»Što je s ona dva Sirijca koja ste doveli na ispitivanje?« upita
psihologinja.
 »Ujaci su pod zaštitom«, promrmlja Dea toliko tiho da ju
Nassrin nije mogla čuti.
Liam se nakašlje i strogo ju pogleda. »Razgovarali smo s
njima o tome što bi ta četiri citata mogla značiti u ovom
kontekstu, a jedan od ujaka nam je svratio pažnju na činjenicu
da su i Biblija i Kuran zbirke stihova koji ljudima nalažu kako se
ponašati i kako živjeti. Naša trenutna teorija je da su nestale
osobe prekršile zapovijed ili pravilo na cedulji pronađenoj na
mjestu nestanka.«
Psihologinja kimne s odobravanjem.
»Teolog je pregledao ta četiri ajeta i potvrdio da nisu toliko
važni muslimanima i da se ne radi o nečemu što bi si netko od
njih tetovirao na ruku ili izvjesio iznad vrata.«
Nassrin je sjedila skroz mirno, pozorno zureći u četiri citata
na ploči. Zatim je naglo ustala. »Mogu li malo posuditi ujakov
Kuran?«
Usredotočeno se nagnula nad njega, listajući naprijed-natrag,
naizmjence gledajući u knjigu i u mobitel, a zatim se uspravi i
jasnim glasom pročita četiri citata.
Svi su gledali u nju.
»Ako dodatno razmislimo o vašoj teoriji, onda je Charlottein
zločin bio idolopoklonstvo. 'Nemoj imati drugih bogova’, zar
ne?« nastavi nakon što je pročitala ajete.
»Da, tako se čini.« Dea je ponovno sjela.
»A Kasper se zakleo, ali možda samo da udovolji Dennisu, a
ne Bogu... lagao je, drugim riječima.« Nastavila je ne čekajući
odgovor. »A Verner nije služio Bogu molitvom na dan službe
Božje, dakle na blagdan, jer je čak i nedjeljom navečer prodavao
robu na crno.«
»A Lone se nije brinula za majku«, ubaci se Dea. »To već
znamo!«
 Nassrin ju je ignorirala, usredotočeno zureći u Liama.
»Vidiš? Možda citati uopće nisu povezani s Kuranom, već s
Biblijom i deset zapovijedi.«
Liam bez riječi ustane i izađe iz sobe da bi se koju minutu
kasnije vratio s isprintanih deset zapovijedi.

1. Nemoj imati drugih bogova uz mene.

2. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga.
3. Sjeti se da svetkuješ dan subotnji.
4. Poštuj oca svoga i majku.
5. Ne ubij.
6. Ne učini preljuba.
7. Ne ukradi.
8. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga.
9. Ne poželi kuće bližnjega svoga.
10. Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje
njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je
bližnjega tvoga.8

Liam zalijepi popis na ploču i zakorači unatrag promatrajući

papir. »Odlično, Nassrin! Mislim da si u pravu!« Pogleda ostale.
»Je li njihova otmica kazna jer su prekršili deset kršćanskih
zapovijedi?«
Činilo se da je Dea zaboravila na svoju razdraženost jer se
energično nagnula preko stola.
»Dakle, stihovi iz Kurana su muslimanska verzija kršćanskih
deset zapovijedi?« S odobravanjem se okrenula prema mladoj
kolegici.
Nassrinini obrazi se blago zarumene.
Liam se načas kolebao, a zatim stavi prst nasred deset
zapovijedi. »Znate li što znači ako je ovo stvarno istina?«
Ozbiljno je pogledao trojku koja mu je sjedila nasuprot.
»Da«, reče Nassrin kimajući. »Da će danas nestati osoba koja
je počinila ubojstvo.«

***
»Mislim da bismo koji dan trebali pozvati Deu u posjet«, reče
Mona točeći Ernstu kavu.
»Zašto bismo to, zaboga, trebali učiniti?« progunđa on
prezirno, zagledavši se u mramorni kolač na kuhinjskom stolu.
»Pa sama nam je okrenula leđa.«
»Okreni drugi obraz, tata.« Slijedila je njegov pogled. »Bilo
je to teško vrijeme za nju.«
»Zašto bi nas ona uopće željela vidjeti?«
Jutarnje sunce prodiralo je kroz niske prozore seoske kuće.
»Uvijek mi je bila draga. Iako je mnogo mlađa od mene, i
dalje mi je sestrična.«
»Ti nisi trebala tijekom cijelog svog odrastanja podnositi
njezina oca!«
»Tata! Pa ne možeš nju kriviti zbog toga?« Sjela je za stol i
pažljivo ispustila kocku šećera u kavu. »Dea i Johannes su se
dobro slagali kao djeca. Uvijek su se igrali vani. Jasno se sjećam
kako su znali otrčati do Alfreda i Anne na kruh s medom, iako
tvoj otac nije želio da idu tamo.«
»Moj otac se protivio većini toga«, reče Ernst iznenada
vedrije. »Čak i ljetu.«
Mona mu se nasmiješi. »Imaš li kakve planove za danas?«
»Mislim da ću se možda provozati biciklom do staračkog
doma.«
»Danas pjevate?«
Ernst podigne obrvu, no oči su mu zablistale. »Ma ne, ali je
zato dobro vrijeme za navratiti na šačicu razgovora i šalicu
kave.«
Mona je uživala u danima kada nije stalno bio na ratnoj nozi
s drugima, kada nije bio svadljiv i čangrizav prema svima oko
sebe. U danima kada je bio samo ugodan i kada su mogli
normalno razgovarati.
U kuhinji je zavladala tišina dok je njezin otac jeo topli kolač.
Pozorno je ubrusom obrisao mrvice s brade i malo odgurnuo
tanjur. Vani je polako počela padati kiša. »Je li Johannes otišao
na konvenciju u Fåborg?«
»Da, jutros. Lijepo od Beate što mu je dala mjesto da može
otići. Jako voli takva okupljanja.«
»Lijepo od nje«, reče Ernst posprdno, a Mona smjesta požali
što je spomenula Beate. »Sasvim sigurno samo zato što se našoj
nesposobnoj pastorici nije dalo samoj ići. No što bi ona uopće i
mogla ponuditi, Johannes je ipak puno kvalificiraniji.«

***
Nassrin radoznalo pogleda čovjeka koji je izašao kroz vrata vrta
pred kućom Clausa i Charlotte u Tommerupu kada je s
Thorbjørnom ulazila k njima. »Nije li to Lisin i Vernerov sin?«
On kimne. Henrika je ispitao kolega, ali prepoznala ga je s
fotografije koja je visjela među rodbinom Vernera Nissena na
njihovoj ploči. Nebo nad njima bilo je mračno, a na obzoru je
zatutnjao grom. Kiša se u potocima slijevala niz prozore kuće, a
stabla i grmlje u vrtu sjajilo se od vlage.
Claus je otvorio vrata s cigaretom u ruci. Još uvijek je
izgledao iscrpljeno, ali više ne i onoliko očajno kao prije.
»Imate li minutu vremena?« upita Nassrin. Iako je uvijek
postojala mogućnost da će ih odbiti kad bi se pojavili bez
najave, ponekad je dolazak kad su ljudi to najmanje očekivali
imao svojih prednosti.
 »Naravno«, reče Claus kroz dim. Pokreti lica bili su mu
ukočeni i spori, ali odmah je stao u stranu da ih pusti unutra.
Pratili su ga u dnevnu sobu.
Claus ugasi cigaretu u prepunoj pepeljari. Nastavila se dimiti,
odašiljući tanki stup sivo-bijela dima prema stropu.
»Ima li kakvih novosti?«
»Došli smo razgovarati s vama o odnosu vaše supruge s
religijom«, reče Nassrin brzo umjesto odgovora.
»Religijom?« ponovi Claus iznenađeno. Odjednom se činio
malo prisutniji. Negdje daleko zatutnjao je novi udarac groma.
»Vjeroučiteljica je, ali nadam se da vam nije trebalo pet dana da
to otkrijete?«
»Ne, ali shvatili smo da bi vjera mogla igrati ulogu u njezinu
nestanku i...«
»Mislite na poruku koju sam pronašao?« prekine ju Claus,
strovalivši se na kauč. »Mislite da su ju možda oteli islamisti?«
»Claus?« Nassrin ga smireno pogleda. Djelovao je iscrpljeno
i umorno, ali bio je istuširan, a odjeća mu nije bila neuredna kao
zadnji put kad ga je vidjela. »Je li Charlotte imala bilo kakav
sukob s nekim?«
»Pitali ste me to već stoput«, prigovori on rezignirano.
»Da, ali možete li razmisliti je li se s kim sukobila oko nečeg
vezanog uz religiju? Lako bi se moglo raditi i o nekom sukobu
koji se činio beznačajan kad se dogodio.«
S naporom je uzdahnuo. »Paa... Prije nekoliko godina, kada
je škola kršćanski nauk zamijenila onim o religijama općenito,
između Charlotte i pastora buknuo je mali rat u pismima
čitatelja. Pastor je bio ljut zbog velike promjene... kulturna
baština i te stvari... ne sjećam se točno.«
»Je li to bilo u lokalnim novinama?«
»Da u LokalAvisenu i Stifistidendeu.«
 »Imate li ta pisma čitatelja?«
»Mislim da ih Charlotte nije sačuvala, a u njima nije bilo
ničeg osim toga da se nisu slagali.«
»Pastor je bila Beate?«
»Ne, radilo se o onom prije nje... Johannesu. Krstio je Cecilie
i skroz je u redu. Samo je Charlotte popila sranja zbog odluke
škole, ali imala je osjećaj da se morala zauzeti za njih jer je
držala sate kršćanskog nauka. No slagala se da je promjena
fokusa s kršćanstva na sve religije bila otvoreniji i inkluzivniji
pristup predmetu. Ionako je cijelo vrijeme poučavala sve
religije, a ne samo kršćanstvo.«
Thorbjørn preuzme riječ i promijeni temu.
»Kad smo dolazili, vidjeli smo Vernerova sina kako izlazi iz
vašeg dvorišta.«
Claus pogleda u pod. »I?«
»Dobro se poznajete?«
»Iz istog smo grada.«
»Znači, oduvijek se poznajete?«
»Da, iz škole, s vaterpola i slično...«
»I slično?« Nassrin ga znatiželjno pogleda.
Claus slegne ramenima, zagledavši su u točku odmah iznad
njezine glave. »Grad je malen. Odrastali smo zajedno. Svi se
poznaju.«
»Što je danas htio?«
»Samo čuti ima li kakvih vijesti o Charlotte.«
»Viđate li se privatno, vi, Charlotte, Henrik i njegova žena?«
Claus je i dalje ukočeno zurio u točku iznad Nassrin. »Ne...
Samo ja poznajem Henrika otprije.«

***
Liam pogleda po Lisinoj i Vernerovoj kuhinji. Kada je nestala
Charlotte, tragove su tražili posvuda. Sada su znali nešto više,
ali i dalje nedovoljno da u potpunosti ciljano usmjere istragu.
Henrik stavi šalicu kave na stol pred njega.
»Nešto vam moramo ponuditi«, reče Henrik i stavi ruku na
majčinu.
Dea odmah prijeđe na stvar. »Došli smo vas zamoliti da
dobro razmislite o tome ima li Verner ikakve veze s bilo čim
religijskim. Također bismo željeli znati je li netko izričito
izrazio nezadovoljstvo zbog toga što je Verner vodio svoju
privatnu trgovinu mješovite robe.«
»Ma ne«, reče Henrik malo otežući, no zvučalo je kao da je
odlučio da mu je bolje progovoriti. »Dakle, svima je na korist
što još ima tu malu trgovinu koja može biti otvorena kad ostale
ne rade. Mislim da svi imaju koristi od toga.«
»Sigurno ne baš svi?« reče Liam.
Henrik slegne ramenima. »Tako se samo kaže, zar ne?«
»Da, ali po mogućnosti ne u istragama«, opomene ga Liam.
»Baš među iznimkama pronaći ćemo ono što tražimo i zato
dobro promislite.«
»Ne znam«, reče Henrik gledajući majku. »Nisam baš u
kontaktu s ocem.«
Lis odmahne glavom. Činilo se da je potpuno izgubila
hrabrost da bilo što kaže.
»Lis, poznajete li koga komu se ne sviđa Vernerova prodaja
iz podruma?« nastavi Liam.
»Ne, ne sjećam se.« Ona zastane. »Ali nisam to baš ni
pratila.«
Dea se malo nagne prema Henriku i zadrži njegov pogled.
Imala je osjećaj da mu nije bilo lako gledati ljude u oči. »Radite
u Poreznoj, zar ne?«
»Ja?« uzvikne Henrik. »Eh, da... Mislio sam da sam to već
rekao.«
»Da, jeste«, reče Dea. »Samo mi je čudno kako vi, s obzirom
na vaš posao, doživljavate činjenicu da vaš otac ovdje u svom
podrumu zarađuje lijepu godišnju plaću prodajom na crno?«
Pogled mu je zatreperio.
»Prestanite se praviti da ne znate za to«, dodala je.
»Dobro«, otrese se on, uspravivši se. »Moj otac zarađuje na
crno i oduvijek ga boli briga za zakon o radnom vremenu
trgovina. Kad sam bio dijete, dobio sam dovoljno šamara za
cijeli grad. Davno sam prestao misliti da imam ikakva utjecaja
na to čime se moj otac bavi, ali to ne znači da sam ga ubio ili
ugurao u zamrzivač ili nešto slično.«
»Verner je mrtav!« Majka se sada prenula. »Što to govoriš?
Zamrzivač? Vlastitog oca?«
Liam ga je promatrao. Košulja mu je bila pomno izglačana,
cipele su ulašteno blistale, obrazi su mu bili meki poput bebine
guzice.
Dea nakrivi glavu, a glas joj postane blaži. »Još uvijek se
bojite oca, zar ne?«
Kad je odgovorio, glas mu je zvučao tupo. »Sada sam odrasla
osoba, živim u Haarbyju.«
»Zato i ima smisla da se bojite«, ustvrdi Dea.
»Malo smo provjerili vašu suprugu«, promijeni Liam temu.
»I pokazalo se da je Karina dvaput osuđena zbog rasizma
usmjerenog protiv muslimana dok je bila kandidatkinja Nove
građanske stranke. U mladosti je također osuđena za rasistički
napad na jednu djevojku. Što mislite o tome?«
»Nije me pretjerano briga za presude za rasizam«, reče
Henrik samouvjereno. »Danas je bijelcima zabranjeno reći bilo
što o drugima, a ako napraviš jedan krivi korak, za vratom ti je
odmah cijeli odred 'dobročinitelja’. Ako mene pitate, te su
presude potpuna glupost!« Henrik podigne bradu.
»No svejedno su presude«, reče Liam. »Ima li vaša supruga
još uvijek napet odnos s muslimanima?«
»Napet?« uzvikne Henrik, dobivši malo boje u obrazima.
»Reći ću vam što je napeto; napeto je to što hodočaste ovamo i
sišu državnu blagajnu, istovremeno se ne obazirući na naše
zakone i kulturu. Izgleda da se mogu ponašati kako god žele, ali
čim neki Danac nešto krivo zucne, nastaje pakao. O tome
pričajte ako želite pričati o nečemu napetome!« Bio je potpuno
zadihan od vlastite tirade.
Liam smireno otpije gutljaj kave, pustivši ga da se smiri.
»Druga stvar, Henriče. Kada sam prvi put razgovarao s
vašom majkom, stekao sam dojam da ne poznajete Clausa i
Charlotte, ali jutros ste posjetili Clausa. Dakle, poznajete ih?«
Ružičasta bujica munjevito se proširila Henrikovim licem i
vratom. »Većinom Clausa... Nekada smo zajedno igrali
vaterpolo. Navratio sam da čujem ima li kakvih novosti o
Charlotte.«
»U devet ujutro?«
»Želio sam to stići prije posla.«
»Rečeno mi je da ste izgledali uzrujano«, reče Liam.
»Da? Kasnio sam, vjerojatno je samo do toga.« Potapkao je
po stolu. »Jeste li trebali još nešto? U protivnom bih želio
krenuti kući.«

***
Dea je izvadila mobitel čim su izašli van na pločnik. »Provjeri
mobitel, došlo je izvješće tima. Samo ovdje u općini Assens su
pronašli pet osoba osuđenih za ubojstva, a čini se da se slučaj
vrti oko Assensa. Ako je vjerovati našoj teoriji, jedna od tih pet
osoba mogla bi danas nestati.«
 »Jesu li poslali ljude do njih?« upita Liam i sam čitajući
poruku. »Dvije presude stare su preko trideset godina, a
posljednja je izrečena 2016. i, od njih petero, jedino je on još u
zatvoru.«
»Thorbjørn je na putu do bivšeg osuđenika u Haarbyju«, reče
Dea pogledavši ga. »Hoćemo li mi do ove u Aarupu?«
Liam odlučno kimne. »Nazovi Thorbjørna i provjeri gdje su.«
Slijedila ga je do auta dok je zvala. Kiša se slijevala i osjetila
je kako joj se vlaga širi po vratu ispod ovratnika.
»Upravo su krenuli«, reče zatim, sjedajući u auto. Osjećaj da
su gotovo mogli stići na vrijeme, da su gotovo mogli zaustaviti
sljedeći nestanak učinio ju je nijemom i usredotočenom dok je
Liam brbljao za volanom žureći malim seoskim cestama.
»Je li osigurana zaštita za bivše osuđenike?« upita ona.
Liam kimne i započne s bujicom riječi o tome kako se
sigurnosne mjere koordiniraju iz zapovjedne sobe u policiji. Dea
nije slušala. Naslonila je glavu na naslon, iskreno se nadajući da
će uspjeti stići prvi.

Oko četvrt sata kasnije skrenuli su pred kuću u Aarupu. Žena

koja je živjela na toj adresi bila je ubila ujaka. Tvrdila je da se
radilo o samoobrani, ali njezine optužbe protiv mrtvog ujaka
nisu se mogle potkrijepiti i zadržala se optužba za ubojstvo s
predumišljajem. Nije bilo nikakve sumnje da je sama zabila nož
u ujakov vrat. Dvojilo se samo o tome je li se branila od
seksualnog napada ili je, kao što je tvrdio tužitelj, pretraživala
njegovu kuću u potrazi za dragocjenostima jer je navodno
skrivao veću količinu novca. Tužitelj je tvrdio kako se ujak
vratio kući i iznenadio nećakinju, koja je u ladici u kuhinji
pronašla nož. Prema policijskom izvješću, osumnjičena je cijelo
vrijeme tvrdila da je bila u posjetu ujaku kad ju je napao. Novac
se nikada nije pojavio ni u kući ni na njezinom računu.
Dea pogleda uokolo. Radilo se o kućama u nizu i zbog
cvijeća i zelenih živica sve je izgledalo spokojno. Nedaleko od
njih razgovarale su dvije starije žene, svaka pod svojim
kišobranom. Jednako su znatiželjno zurile u Deu i Liama kao i
oni u njih.
»Prvi put ovo pokušavam«, reče Dea kada su hodali vrtnom
stazom.
»Što to?« i Liamu se sada zavezao jezik.
Osjećala je njegovu napetost.
»Spasiti ubojicu!« Kakva glupa izjava, pomislila je osjetivši
nervozu. Oko kuće je bilo mirno i iza prozora nije bilo kretanja.
»Ne treba se bojati novih stvari«, reče Liam i pokuca na
vrata. »Ali što ćemo joj zapravo reći?«
Taman se spremala odgovoriti kada su se iznenađujuće brzo
otvorila vrata s kojih ih pogledom odmjeri žena njihovih godina.
»Da?«
»Ja sam Liam Stark, a ovo je moja kolegica Dea Torp«, reče
Liam pokazujući značku. »Mi smo iz policije u Odenseu.«
»To sam već shvatila«, reče žena.
»Vi ste Søs Kellermann?« upita Dea znatiželjno promatrajući
malenu ženu. Kosa joj je bila kratka i skroz uz glavu, nosila je
elegantni kombinezon, a oko vrata joj je bila labavo omotana
šarena marama.
Odmjereno je kimnula.
»Možemo li razgovarati s vama?« nastavi Dea.
»O čemu?« Søs Kellermann prekrižila je ruke na prsima,
naslonivši se na okvir vrata i brzo bacivši pogled na dvije žene
koje su još uvijek stajale na cesti i pratile prizor.
»Jeste li čitali o trenutnom slučaju nestalih osoba?« upita
Liam.
 Dea prepozna strpljivi ton u njegovu glasu i osjeti kako se
njezin vlastiti nemir smanjuje. Stigli su na vrijeme. Žena u
Aarupu neće biti sljedeća žrtva.
Søs Kellermann kimne, ovaj put još odmjerenije. »Kakve to
ima veze sa mnom?«
»Nadamo se nikakve«, reče Liam brzo sa smiješkom.
»Ukratko, ovdje smo jer očekujemo da bi danas mogla nestati
još jedna osoba. Nažalost, ne možemo detaljnije ulaziti u
konkretan razlog zašto se bojimo da biste mogli biti
počiniteljeva sljedeća žrtva.«
»Žrtva?« uzvikne Søs. »Ali o tom slučaju znam samo iz
novina!« Pogledala je prema rupi u živici kraj vrtne staze. Dvije
starije žene još su uvijek stajale tamo i zurile u njih. »Uđite.«
Pokazala im je na niski kauč nakon što su sa sebe stresli kišu.
Dnevna soba bila je puna zelenog bilja, obiteljskih fotografija i
porculanskih ukrasa. »Zašto bih ja bila sljedeća žrtva? Jer sam
ubila svog ujaka?«
»Ne možemo ići u detalje«, reče Dea stavljajući fotografije
Charlotte, Kaspera, Vernera i Lone na stolić između njih. »Ali
važno je da znamo poznajete li na bilo koji način jednu ili više
ovih osoba?«
Søs detaljno pregleda slike, a zatim odmahne glavom. »Ne
znam tko su oni.«
Uto Dei zazvoni mobitel i ona ustane uz ispriku i izađe u
hodnik razgovarati. Iz dnevne sobe čula je kako ju Liam pita
poznaje li nekoga tko bi mogao doći i biti s njom u kući i je li u
mogućnosti na nekoliko dana nekamo otići.
»Da, moj dečko dolazi kući oko pola pet«, odgovori ona kada
se Dea vratila u sobu i dala znak Liamu da moraju otići.
»Obavijestit ćemo vas, ali upravo sam primila informaciju
zbog koje se više ne bojimo da ste u opasnosti«, reče Dea. Žena
je problijedjela i podvukla noge ispod sebe na dubokom
naslonjaču, kao da se štitila čineći se čim manjom. »Patrola je
već na putu ovamo, oni će nadzirati vas i vašu kuću ostatak
dana, no ponavljam, ništa ne ukazuje na to da ste u opasnosti. To
je isključivo samo dodatna mjera opreza.«
»Ali što dotad?« upita ona. »Dok ne stignu? Mislim, ako
odete? Možete li ih pričekati ovdje zajedno sa mnom?«
Dea osjeti trunku grižnje savjesti odvlačeći Liama van.
Jednom probuđeni strah teško je ponovno zatomiti, no bilo je
teško reći ženi kako su upravo dobili dojavu o nestanku drugog
bivšeg osuđenika za ubojstvo.
»Haarby«, reče čuvši okretanje ključa u bravi čim su se vrata
zatvorila za njima. »Nestao je muškarac do kojeg je išao
Thorbjørn. Njegova žena je mislila da je u radionici, ali nitko ga
nije vidio posljednjih sati.« Nakratko je ozbiljno pogledala
Liama. »Pronašli su i novi citat. Kao i u Assensu, ostavljen je na
radnom stolu. Ne ubijajte onog koga je Alah zabranio ubiti.«9
»Haarby?« ponovi Liam, već na putu do auta.
»Da, forenzičari i jedan tim su na putu do radionice, a iz
Svendborga stiže i pseća jedinica.«
»Javi im da smo na putu.« Gume su zacvilile na asfaltu kad
se okrenuo na cesti i upalio plavu rotirku.
Dea osjeti nalet razočaranja. Znali su što su tražili, ali su
zakasnili.

***
»Dovraga«, promrmlja Liam kad je izašao iz auta i ugazio u
veliku lokvu blata kraj kuće Kenta Hansena. Kuća se nalazila na
rubu Haarbyja i izgledala kao da je nekada bila poduzeće. U
blatu oko kuće sve je vrvjelo automobilskim olupinama i
dijelovima, a glavna kuća i ostatak imanja izgledali su tmurno i
oronulo. Lijevalo je kao iz kabla. Pogledao je Deu, kiša joj se
slijevala niz lice, ali pogled joj je bio usredotočen na kuću
obitelji i nije poduzimala ništa da se obriše.
»Imamo li ljude ovdje na području?«
»Da, traže po cijelome gradu. Upravo sam dobila poruku da
uskoro stiže i pseća jedinica. Imamo svjedoka koji je prije nešto
više od sat vremena vidio kako ovuda prolazi sivi Peugeot.
Možeš nazvati Thorbjørna ako želiš sam razgovarati s njim. On
vodi potragu.«
Liam odmahne glavom, frustrirano udarivši krov auta tako da
su kapljice kiše poskočile. »Ako se ispostavi da je Kent Hansen
odvezen u sivom Peugeotu, onda nas je svega par sati dijelilo od
toga da to spriječimo.«
Dea kimne, a kapljice joj zasvjetlucaju na trepavicama.
»Što znamo o njemu«, nastavi on.
»Zovu ga Crveni Kent. Autolakirer je i tamo mu je
radionica«, reče i pokaže na nekada žuto oličenu zgradu koja je
sada bila oljuštena do cigle. »A govorka se i o radu i prodaji auta
na crno, no ne čini se da je ovdje mnogo toga u voznome
stanju.«
»Ne«, reče Liam osvrćući se oko sebe. »Ali koliko znam, u
starom željezu isto ima dobre love. Je li mu to žena?« Pogledao
je prema uplakanoj ženi iza Dee koja im je prilazila. Kosa joj je
bila izblajhana i razbarušena i bila je odjevena od glave do pete
u crno. Na rukama je nosila crvenokoso dijete staro oko dvije
godine i kretala se sporo zbog trudničkog trbuha.
»Da, zove se Maria«, reče Dea tiho. »Thorbjørn kaže da
zadnjih jedanaest godina nije radila i nemamo ništa o njoj.«
»Vi ste šef?« progrca žena nazalnim glasom kroz suze,
okrenuvši se prema Liamu. Obrisala je oči rastegnutom
djetetovom pamučnom majicom.
Liam kimne i krene joj ususret.
»Možete li mi onda reći što se događa? Zašto se ovdje
raspitujete za Kenta? Ne znam gdje je, ali znam da nije ništa
napravio!«
»Ovdje smo da ga pronađemo«, reče Liam, pokušavajući joj
staviti ruku na rame kako bi ju smirio, no ona se istrgne.
»Ne sviđa mi se što ste ovdje. Prošli put, kad ste mu
prikvačili ubojstvo, također ste se rastapali od ljubaznosti!« Kiša
se u potočićima slijevala djetetovom blijedom kožom. Dea je
željela skinuti jaknu i staviti je preko mališana, ali žena nije
primijetila da su oboje pokisli.
»Željeli bismo znati sve o Kentu i njegovu kretanju. Možda
bismo mogli ući?« predloži Dea. »Malo je hladno ovdje na kiši.
Čini se da vam se dječak smrzava.«
Žena prezirno odmahne glavom. »Zaboravite«, reče
namjestivši sina na rukama. »Pričat ćemo ovdje.«
»U redu«, reče Dea brzo, a Liam joj kimne, pa je
pretpostavila da se slagao kako trenutno nije bilo važno ući u
kuću, već to je li im Kentova supruga imala što za ispričati.
»Shvaćate da smo ovdje jer pokušavamo pronaći vašeg muža,
zar ne?«
Pričekala je trenutak, no žena ne reče ništa. »Bojimo se da
mu se nešto dogodilo.«
I dalje bez reakcije. Sada je stvar preuzeo Liam.
»Svjestan sam da nije ugodno pričati o tome, ali primorani
smo«, reče. Žena je samo ukočeno zurila u njega. »Nekoliko
naših kolega je posjetilo vašu lokalnu gostionicu da se malo
raspitaju o Kentu. Ljudi kažu da je vaš muž znao lako planuti, a
čini se da ima i dosta onih koji ga baš i ne vole, je li tako?«
»Znala sam«, promrmlja ona tiho, ali ne odgovori.
 »Morate razgovarati s nama«, ubaci se Dea. »Inače vam ne
možemo pomoći.«
»Nismo vas tražili za pomoć«, odgovori ona osorno.
»Sigurno ste čuli za osobe koje su nestale posljednjih dana«,
reče Liam i nastavi ne čekajući njezin odgovor. »Bojimo se da bi
vaš muž mogao biti jedna od žrtava u tom slučaju i zato moramo
razgovarati s vama o ubojstvu koje je počinio.«
Pogled joj je sada živnuo. »Nije on nikoga ubio. Radilo se o
nesretnom slučaju. Nesreći. To smo rekli i policiji.«
»Dajte, molim vas«, prekine ju Dea. »Ubijeni je hodao po
pločniku na koji se Kent popeo autom, zabivši se ravno u
njega.«
»Radilo se o nesreći«, ponovi Maria grubo. Liam je
primijetio kako žena uopće nije pitala zašto policija misli da bi
njezin muž mogao biti žrtva u slučaju koji je punio medije. Malo
ju je promatrao i zaključio kako je to sigurno zato što uopće nije
pratila vijesti i vjerojatno nije znala ništa o slučaju.
»Nekoliko Kentovih prijatelja iz gostionice bacilo je malo
drugačije svjetlo na ono što vi nazivate nesrećom.« Dea je
pritiskala.
»Nemam pojma o čemu pričate«, reče Maria prezirno.
»Nije li istina da vas je muškarac kojeg je Kent pregazio i
ubio ranije iste večeri pokušao silovati iza benzinske?«
»Prestanite!« Uzvik je ispustila takvom silinom da je dijete
na ruci prestrašeno briznulo u plač. »Hoćete li već jednom otići?
Obećavam da ću vam javiti kad se Kent vrati.«
Liam pogleda pokislog dječaka i očajnu ženu i iznenada ga
preplavi nježnost. Nije sumnjao da nije znala o čemu su pričali.
Odlučio je stati i pričekati s pričom o cedulji s ajetom
pronađenom u radionici dok službeno ne dodaju Kenta Hansena
na popis nestalih osoba.
 Zahvalio joj je na vremenu i osjetio da se Dea nije slagala s
njegovom odlukom, ali mališan je plakao, blijedi obrazi postali
su mu žarko crveni i bio je mokar do kostiju.
U tišini su se vratili do auta i sjeli unutra. Oboje su bili
potpuno mokri, a Dea se smrzavala, čak su joj i zubi cvokotali,
iako je to pokušavala obuzdati. Oboje su sjedili i tupo zurili kroz
prednje staklo. Nijedno od njih nije sumnjalo da je autolakirer iz
Haarbyja bio počiniteljeva peta žrtva.

***
Nassrin je zurila u ekran i utipkala posljednje retke svog
dnevnog izvješća. Nije joj se činilo da su daleko odmakli s
Clausom. Krajičkom oka je pogledala Deu koja je sjedila za
svojim kompjutorom, tako samouvjereno, sa svojim odlučnim
pogledom, uspravnim držanjem i uskom odjećom.
»Izrasli su mi rogovi?« upita Dea ne gledajući ju. »Osjećam
kako buljiš u mene.«
Nassrin se taman spremala odgovoriti, ali ju u tome omete
Liam koji zadihano bane u sobu. »Novine su počele o tome...
Kvragu!«
»Vidjela sam«, reče Dea kimnuvši. »Ljudi su počeli ostavljati
djecu doma umjesto da ih odvedu u školu, a aktivnost u
različitim grupama na Facebooku je nevjerojatna. Tu se ne može
ništa, ali riskiramo da cijela stvar izmakne kontroli.«
»Ispričavam se?«
Sve troje pogledaju prema vratima s kojih ih je promatrala
ravnateljica.
»Ravnateljice Dybbøl«, reče Liam vedro, uspravljajući leđa.
»I mislila sam da ste još ovdje«, reče Margrethe Dybbøl.
»Vidjela sam novinske portale.«
»Da«, reče Liam. »Sada je razlijepljeno posvuda.«
 Ravnateljica se nakašlje. »Jesu li svi ljudi na slučaju?«
»Da, svi koji su mogli biti pošteđeni ostalih zadataka«, reče
Liam ustajući. »Trenutačno je na terenu oko četrdeset ljudi.«
»A što imate od danas? Još nisam vidjela nikakvo izvješće?«
»Samo što nije gotovo«, reče Liam. »Bili smo na adresi
nekoliko sati nakon nestanka pete osobe. Za petama smo mu,
znamo što počinitelja zanima. Problem je to što sadržaj deset
zapovijedi ili izabranih ajeta iz Kurana može odgovarati širokom
krugu ljudi. Danas se radilo o zapovijedi »Ne ubij«. Srećom,
malo je onih koji su počinili ubojstvo pa je polje suženo i brzo
smo mogli izdvojiti osobe na koje bismo se trebali koncentrirati.
Muškarac za kojeg pretpostavljamo da je posljednja žrtva ranije
je osuđen za ubojstvo. Iz zatvora je izašao prije četiri godine.
Dok je sjedio u zatvoru, žena mu je rodila dvoje od ukupno
petero djece. Razgovarali smo s njom.«
»Znači li to da je došlo do napretka?«
Liam ju pogleda u oči. »Nažalost, ne.«
»To nije ono što želim čuti. Želim stati na kraj tim
nestancima. Svjesna sam da to može biti teško bez tijela ili
mjesta zločina, ali dobili ste slobodne ruke da povučete sve
osoblje i trebam napredak. Ljudi to traže.«
»Znam, dovraga«, reče Liam frustrirano. »Danonoćno se
ubijamo od posla i znam da smo pod pritiskom. Ništa ne bismo
radije nego da dođe do napretka. Posvuda se uvukao nemir, a i
sam želim da se ti ljudi sigurno vrate svojim obiteljima. Ali što,
dovraga, želite da napravimo, osim da preokrenemo svaki
kamen?« toliko se zajapurio da je kapljica sline završila na
ravnateljičinu ovratniku. »Pokušavamo spriječiti dodatne
nestanke nastojeći otkriti sljedeći počiniteljev potez.«
»Počiniteljev?« ponovi ravnateljica Dybbøl. »Znači li to da
sada polazite od toga da se radi o jednoj osobi koja djeluje na
svoju ruku?«
Liam odmahne glavom. »To još ne znamo, to je samo radi
praktičnosti. Moglo bi ih biti više. Vjerojatno se radi o više ljudi.
Imamo nekoliko registriranih vozila koja povezujemo sa
slučajem.«
»Što onda točno znamo?«
»Ne znamo ništa sa sigurnošću, ali prilično smo sigurni da će
počinitelj, počinitelji, počiniteljice ili o kome god se već
prokleto radilo, sutra oteti osobu koja je počinila preljub ili
razorila brak.« Pokušao je obuzdati svoju frustraciju. Ne bi se
trebao uzrujavati i osjetio je da su ga Nassrin i Dea gledale.
Sabrao se i nastavio smirenijim tonom. »Također smo prilično
sigurni da će tijekom sljedećih pet dana nestati još pet osoba
koje su prekršile preostalih pet biblijskih zapovijedi ako to ne
zaustavimo!«
Pogled u ravnateljičinim očima se promijenio. Liam se na
trenutak pobojao da će ga privući k sebi u utješni zagrljaj, no
samo mu je stavila ruku na nadlakticu.
»Slušajte, shvaćam da dajete sve od sebe, a znam i da stalno
radite. Stvar je u tome što će općinu Assens, a možda i cijeli
Fyn, zahvatiti panika kad novinari povežu nestanke s deset
zapovijedi, što je također razumljivo. Zato moram imati nešto
čime ih mogu umiriti.« Ravnateljica načas zastane i promisli.
»Potražit ću ljude iz drugih odjela«, odluči zatim. »Ako nemamo
informacija s kojima bismo mogli smiriti javnost, svakako
moramo biti vidljivi na terenu. Što je s vojnim roniocima? Treba
li nam pomoć za pretraživanje jezera i močvara?«
»Radimo na tome«, reče Liam.
»Moramo ovo staviti pod kontrolu, Liame«, nastavi
ravnateljica autoritativno i bespotrebno.
Nassrin zazvoni mobitel, a ravnateljica izađe iz ureda.
Potpetice cipela snažno su joj zveckale po linoleumu.
»Moj ujak«, reče Nassrin s mobitelom u ruci. »Hayyan mi je
upravo rekao da su oznake u Kuranu još od prošle godine, kada
je Peter navratio u knjižaru i zamolio ga za pomoć oko nekog
spisateljskog posla kojim se bavio.«
»I misli da to nije bilo bitno reći dosad?« uzvikne Dea i
ogorčeno pogleda Nassrin pa Liama.
Nassrin je demonstrativno držala pogled uprt u Liama.
»Morat ćemo o tome razgovarati s tvojim ujakom, Nass. I
sama to dobro znaš«, reče on.

***
Liam je sjedio na klupi u dvorani Tommerup uz veliki bazen.
Osjećao se snažan miris klora i pekle su ga oči, no razmišljao je
o tome kako je to moglo biti i od nedostatka sna posljednjih
dana. Pokazalo se da se Peter ne sjeća konkretnih podcrtanih
dijelova iz Hayyanova Kurana. Rekao je da je razgovarao s
mnogo ljudi i koristio brojne izvore u svom radu na seriji
članaka, a Nassrinini ujaci nisu mogli reći nešto više o tome
zašto je Peter zamolio Hayyana za pomoć od onog što su već
rekli, no njihova su se obrazloženja činila vjerodostojna.
Navratio je do kantine u hodniku prije nego je sjeo na tribine
pogledati sinovu utakmicu. Zgužvani omot hamburgera sada je
ležao na podu, a nekoliko se puta ulovio sa zatvorenim očima
unatoč povicima s bazena i činjenici da je utakmica bila pri
kraju.
Okrenuo je glavu kada su se otvorila vrata dvorane kroz koja
je provirio Henrik. Pogled mu je nakratko susreo Liamov, a
zatim se brzo povukao natrag i ponovno zatvorio vrata.
Liam brzo ustane i pođe za njim. »Ne idete unutra?«
»Ne, idem samo na kobasicu u kantinu«, reče Henrik
nastavivši hodati.
»Jeste li bili u posjetu majci?«
»Što?«
Liam mu se isprepriječio na putu. »Što inače radite ovdje u
dvorani u utorak nakon posla? Radite u Poreznoj u Odenseu, zar
ne? A živite u Haarbyju?«
»Da, navratio sam do mame.«
»Henrik, stanite!«
On nevoljko stane i s iščekivanjem pogleda Liama. »Umoran
sam i želio bih biti na miru. Mama nije baš dobro, tužna je i
veoma zabrinuta, a sada su im se kraj kuće počeli pojavljivati i
novinari. Ne želim da bude sama, ali ne želi se preseliti k nama
dok se sve ovo odvija. Želi biti doma ako se otac vrati.«
Liam kimne s razumijevanjem. »Onda ću biti brz.« Dok je
jeo svoj burger, stigao mu je mejl s telekomunikacijskim
podacima s Henrikovog i Clausovog mobitela. Pokazalo se da su
se dvojica muškaraca prilično često nalazila na istome mjestu.
Dea je prva primijetila podudarnosti u situacijama kada su
podaci s odašiljača geografski registrirali njihove mobitele.
Napravila je jednostavni pregled na kojem se jasno vidjelo da su
se dvojica muškaraca nalazila nasamo na odmorištima, u šumi i
u nekoliko koliba u vlasništvu Porezne koje su zaposlenici mogli
unajmiti. Liam ga je smireno promatrao. »Ako sutra dođem
razgovarati s vama i Karinom, hoćete li moći objasniti zašto
vam se mobitel prošle godine često nalazio na istome mjestu kao
i Clausov?«
Henrik je izgledao kao da mu je netko opalio šamar. »Ne
razumijem o čemu pričate?«
Zakoračio je unatrag i defenzivno se zagledao u njega.
»Pitat ću vas onda direktnije: Jeste li vi i Claus u vezi?«
»Nemam ništa ni sa Charlotteinim ni s očevim nestankom.«
Crvenilo ga je oblilo skroz do vrata.
»Ni ja nisam rekao ništa o tome«, reče Liam, zamolivši ga da
odgovori na pitanje.
Henrik ga pogleda ravno u oči. »Clausa će ubiti ako se
pročuje.«
»Ali nijedan od vas nije smatrao da bi to bilo dobro
spomenuti kad mu je žena nestala? To je mogao biti razlog zašto
ga je ostavila?«
»Claus je gotov kao trener ako ljudi počnu pričati«, nastavi
Henrik kao da nije čuo što je Liam rekao. »Morat će se odseliti.
Ljudi će svašta misliti, okrenut će se protiv njega.«
»Da, što je više toga na kocki kad se nešto skriva, to su dalje
ljudi spremni ići kako bi to ostalo skriveno.«
Henrik se s nelagodom migoljio, udahnuvši da nešto kaže kad
ih je prekinuo Andreas koji je dotrčao do njih.
»Tata! Je li istina da je klub pred bankrotom i da ovaj vikend
možda uopće nećemo igrati utakmicu?«
Liam je oklijevao, a Henrik iskoristi priliku da se oprosti.
»Ozbiljno?« nastavi Andreas s očajem u svom izljevu bijesa.
»Pa morate nešto poduzeti kad smo već došli tako daleko! Ne
možemo tek tako odustati od reprezentacije!«
Liam stavi ruku oko sina i otprati ga do svlačionice.
»Obećavam ti da ćemo uložiti sve napore da pronađemo
rješenje. Sve će se već srediti, naravno da ćete igrati.«

***
»Sjedite tu sami?« začuje se s vrata.
»Ravnateljice!« Dea podigne pogled s ekrana na stolu.
Pregledavala je svoje dnevno izvješće prije nego ga pošalje
Liamu. »Da, trenutno sam samo ja ovdje.«
»S vama sam i željela razgovarati.« Ravnateljica nastavi
prema njoj. Čvrsto kuckanje njezinih potpetica odzvanjalo je
pustim, otvorenim uredima. Sjela je na rub Thorbjørnova stola.
Dea baci pogled na ekran. »Baš dovršavam izvješće o Kentu i
Mariji Hansen, a Liam će ga onda brzo poslati vama.«
Nije se činilo da se ravnateljica došla raspitati o današnjim
izvješćima. Promatrala ju je ozbiljnim pogledom. »Što činite da
spriječite da sutra nestane šesta osoba?«
Dea podigne obrve i zbunjeno odmahne glavom. Ravnateljica
ju je gledala s iščekivanjem, a ona je pokušavala shvatiti zašto bi
ravnateljica došla baš s njom razgovarati o nečemu što je očito
trebalo ići preko Liama. »Liam će vas obavijestiti o tome.«
Proučavala ju je.
»Da, to mi je jasno, samo sam željela čuti što vi mislite. Sada
ionako znate o čemu se radi, zar ne? Preljub i nevjera.«
»Da, to je kao da znamo kako će nestati osoba starija od
dvadeset pet. Mnogi varaju ili žive zajedno izvan braka«, reče
Dea.
»Koliko shvaćam, nije nešto s čime biste izašli u medije?«
Dea ju nije mogla dokučiti i odjednom je imala osjećaj kako
se Margrethe Dybbøl zapravo možda samo željela osjećati
uključeno. Možda je to bilo sve. »Bi li vam sutra dan bio lakši
ako bi svi odrasli strahovali da će postati sljedeća žrtva?«
Dea je stigla primijetiti maleni osmijeh u kutovima
ravnateljičinih usta.
»Ne bih baš rekla«, prizna ona. »Ali olakšalo bi mi da
postignemo napredak.«
Dea je vidjela da se još nešto spremalo i u iščekivanju se
nagne unatrag.
Ravnateljica ju je promatrala strogim pogledom. »Sukobili
ste se s Nassrin?«
»Nije to bilo ništa«, odgovori Dea odmahujući.
 »Dakle, među vama u timu nema problema?«
Dea odmahne glavom.
»Imate malo problematičnu prošlost«, nastavi ravnateljica,
aludirajući na ono što je tijekom Deina razgovora za posao
opisala kao »Deinu tešku prtljagu s Grenlanda«.
»Među nama nema problema.« Smireno ju je pogledala u oči.
»Drago mi je čuti. Osjećala sam da to moram razriješiti jer mi
trenutno ne trebaju podjele u glavnome timu. Nassrin se ljuti što
ste joj ispitali ujake bez njezina znanja, je li to točno?«
Dea se napeto nasmiješi. »Kao što sam rekla, to nije bilo
ništa, a Nassrininu radu se nema što prigovoriti – naprotiv.
Jednog dana će sjediti na vašoj stolici i to je ono što je užasno
naporno kod nje. Cilja visoko, a to će, bogme, i postići!«
Šesti dan – Srijeda
J oš je bio mrak kad je Beate otvorila oči. Nešto u noći izvuklo
ju je iz sna. Koncentrirano je osluškivala, ali nije mogla
razaznati ništa osim zvukova same kuće. Cijev od grijanja
pucketala je u dnevnoj sobi, a po rubu žlijeba na vrtnoj strani
strugala je grana. Pomislila je kako ju je vjerojatno probudila
beba u trbuhu.
Pokušala se ponovno smiriti i utonuti u san. Okrenula se na
bok i posegnula za Peterom. Željela je osjetiti njegove smirujuće
otkucaje srca na obrazu i tek je sada primijetila da nije ležao kraj
nje u krevetu. Na trenutak je osjetila očajničku čežnju, a zatim je
odgurnula poplun u stranu i pustila da joj povjetarac s otvorenog
prozora prođe po toplom, trudnom tijelu.
Opet nesanica. Tako je često bio odsutan u ranim jutarnjim
satima da se dosad već trebala naviknuti. Stavila je ruku na
njegov poplun, pomislivši kako ju je možda on probudio kad je
ustao. Ali poplun je bio hladan.
Napipala je noćnu lampu, nakratko ležala privikavajući se na
svjetlo, a zatim je ustala i obukla ogrtač. Vani je polako svitalo,
a obzor je bio skroz lagano ružičast pod crnim noćnim nebom.
Dolje u kuhinji sat je pokazivao 4.12. Na trenutak je stajala i u
tišini promatrala dvorište i vrt. Osjećala je čežnju za intimnošću
koju su ona i Peter imali u početku veze, ne samo za seksualnom
privlačnošću koju je teško shvaćala jer se toliko razlikovao od
Siljeina oca. Ali s njim se osjećala sigurno od trenutka kad su se
upoznali, slučajna susreta u jednom restoranu u Aarhusu.
Njezina prijateljica se razvela i trebala se ispuhati. Peter je bio
tamo sa starim prijateljem sa studija. Tako banalno. Često se
sjetila toga prilikom razgovora s budućim bračnim parovima.
Razmišljala je o neobjašnjivoj povezanosti s drugom osobom
koja je za nju bila tako jaka da ni na trenutak nije dvojila da želi
biti s njim do kraja života. No sada se bojala da se udaljavao od
nje.
Taman se okrenula da otvori frižider kada je ugledala
malenu, uredno presavijenu cedulju koje je ležala na kuhinjskom
stolu kraj ključeva tatinog auta. Peter nije imao naviku pisati
male poruke. S iščekivanjem ju je polako otvorila.

I što dolje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan

puti!10

Beate podigne obrve. Isprva nije shvaćala značenje riječi. Dugo

je zadržala pogled na kratkoj poruci, a zatim je bacila cedulju od
sebe i zapanjeno zakoračila korak unatrag s rukom na ustima.
Na trenutak ju je obuzeo paralizirajući strah, osjećala je
vrtoglavicu dok joj je adrenalin jurio krvotokom. Uhvatila se za
stol pokušavajući kontrolirati disanje. Osjećala je kao da su joj
sva osjetila eksplodirala. Nepomično je stajala, koncentrirano
osluškujući u tišini, ali čula je samo vlastite otkucaje srca koji su
joj odzvanjali u ušima.
Zatim se nešto pomaknulo. Bila je sigurna da je čula korake u
dnevnoj sobi. Sasvim jasne zvukove druge osobe koja je hodala
po istrošenim i škripavim podnim daskama.
»Peter?« rekla je u nadi sitnim glasom. Bez odgovora. Koraci
su stali. Mahnito se osvrnula oko sebe. Neće stići ni do ulaznih
vrata ni do terase. Povukla je ogrtač oko nabreklog trbuha i
polako se, s naporom odšuljala natrag do stepenica koje su
vodile na prvi kat. Mobitel je bio na noćnom ormariću. Stigla je
pomisliti da je dobro što je Silje bila kod oca. Zatim je osjetila
stisak oko vrata. Zamahom koji je došao niotkuda povučena je
unatrag i teško se strovalila na pod.
Izmigoljila se i ustala. U pokretu je vidjela muškarca s
kapuljačom, u panici ga je udarila, nakon čega se srušio. Srce joj
je luđački lupalo, u sljepoočnicama joj je šumjelo tako da joj se
vrtjelo. Pomislila je kako neće stići do vrata, ali možda se mogla
sakriti gore. Možda je to bilo glupo, riskirala je da ju stjera u kut
ako to pokuša. Svejedno je otrčala. Iz kuhinje po stepenicama.
Bilo je mračno. Teški koraci odzvanjali su odmah iza nje.
Hvatala je zrak i odjurila u kupaonicu. Osjetila je grčenje u
trbuhu i oštru bol u zdjelici. Snažno je zalupila vrata. Željela je
okrenuti ključ, ali nije ga bilo. Načas je pomislila kako ga je
Silje izvukla van. Snažno se naslonila na vrata.
Muškarac je stigao na vrh stepenica. Čula ga je kako prolazi
kraj kupaonice i nastavlja prema spavaćoj sobi. Znala je da nije
mogla pobjeći iz kupaonice i stići dolje. Udaljenost je bila
premalena, a ona s velikim trbuhom nije bila dovoljno brza.
Osjećala se bespomoćno dok je grabila rašpu za nokte i
uskočila u kadu. Razmišljala je o prozoru, ali nije se usudila.
Prstenovi su zazveckali kad je povukla zavjesu za tuš i šćućurila
se u kadi.
Na odmorištu je vladala tišina. Beate je čula vlastito zadihano
disanje i pokušala zadržati dah. Začuli su se koraci odmah ispred
vrata kupaonice i ona se polako otvore.
Panično se osvrtala oko sebe u mraku. Kroz stropni prozor
odmah kraj umivaonika prodirala je mjesečina, a kroz zavjesu je
vidjela siluetu koja je stajala na vratima. Sjena se pomaknula i
oklijevajući ušla u kupaonicu.
Snažno je zagrizla donju usnicu trudeći se zadržati dah.
Poskočila je kad je muškarac zgrabio zavjesu i snažnim ju
trzajem strgnuo u stranu. Njezin vrisak razbio je tišinu,
pokušavala ga je ubosti raspom osjetivši njegovu težinu kad se
nagnuo nad nju. Osjetila je topli dah na licu, osjećala se oduzeto
i teško kad ju je surovo bacio na pod i sagnuo se nad njom.
Čvrsto ju je držao, bio je jači od nje. Ponovno je zavrištala,
osjetivši da će se popišati, toplina se proširila ispod tanke
spavaćice. Zgrabio ju je za kosu i povukao joj glavu unatrag.

***
Hladna kava mućkala se u držaču u autu. Liam neraspoloženo
pogleda crnu površinu u šalici. Vani je Tommerup ležao u
jutarnjem mrtvilu i magli čekajući novi dan. Nije mogao spavati,
nemirno se vrtio i okretao dok ga Helene nije zamolila da uzme
poplun i ode ne kauč.
Nestalo je pet osoba. Na njegovoj straži. Pet ožalošćenih
obitelji nadalo se utjehi i odgovorima koje im nije mogao
pružiti. Počešao se po bradi pokušavajući se prisjetiti slijeda
događaja sa zida u sobi za sastanke. Moralo je biti nečega što su
previdjeli. Morao je postojati neki trenutak tijekom proteklih pet
dana kada je napravljena neka pogreška. Gdje je ostavljena
praznina na koju su se mogli baciti.
Napravio je grimasu ispraznivši šalicu gorke kave.
Jednostavno nisu imali ništa. Jedini zajednički trag različitih
slučajeva bio je taj što su nestale osobe svaka na svoj način bile
povezane s Tommerupom. Zato je sjedio ovdje.
Bilo je malo iza sedam i Brugsen na Tallerupveju se upravo
otvorio. Vidio je kako se unutra upalilo svjetlo i kako djevojka
iz pekarnice vani postavlja znak. Izašao je iz auta i prešao pustu
glavnu cestu.
»Dobro jutro«, reče mlada žena za pultom sa širokim
osmijehom. »Izvolite?«
 Toliko ga je iznenadila toplina u njezinu glasu da se odlučio
počastiti, iako je zapravo ušao samo porazgovarati s njom.
»Komad brunsvigera i, ako imate pravoga šlaga, molio bih
vas i veliku šalicu kave.«
»Imamo«, reče ona energično i okrene se prema aparatu za
kavu, obavijestivši ga da može dobiti tri komada lisnatog po
cijeni dva.
»Samo komad brunsvigera, hvala.«
Žena se nasmiješila i hvataljkama posegnula za komadom
kolača.
»Kako ljudi reagiraju na slučajeve nestanka koji su se
posljednjih dana dogodili u gradu i okolici?« nastavi on
primijetivši kako se ukočila. »Policajac sam«, dodao je brzo,
pokazujući značku.
Pomno ju je promotrila i zatim ga detaljno proučila, kao da je
željela zapamtiti njegovu crvenu bradu i poludugu kosu. Zatim
je stavila papirnatu šalicu s poklopcem na stakleni pult ispred
njega. Srdačni osmijeh je nestao. »Znači, ovdje ste zbog slučaja
s Kuranom? Dogodilo se nešto novo? Nestalo je još ljudi?«
»Ljudi ga zovu slučaj s Kuranom?« upita nehajno, opsovavši
u sebi što je informacija o citatima izašla van, no istovremeno je
bio pomalo impresioniran što su to, s obzirom na opseg slučaja,
pet dana uspjeli zadržati za sebe. Nije joj odgovorio, iako je
njezin strah bio toliko očit da je treperio oko nje.
Pokazala je na stalak s novinama. »Tako ga u svakom slučaju
zovu jutros u Stifistidendeu.«
Liam uzme novine i brzo preleti podnaslovima. Objavljene su
fotografije Charlotte, Kaspera, Vernera i Lone, ali ne i Crvenog
Kenta. Stavio je novine na pult, zamolivši da i njih doda na
račun.
Stavila je njegov kolač u vrećicu, uredno ju presavivši. »Jučer
je nekoliko naših kupaca napunilo košarice kao da smo pod
opsadom. Čula sam da se neki ljudi zatvaraju u kućama.
Nekoliko prijatelja mojih roditelja je otputovalo. Čula sam i za
ljude koji su unajmili vikendice na Jyllandu u kojima će ostati
dok ovo ne prođe. Nije baš posebno ugodno što moram ostati
ovdje, ali imam posao koji moram raditi, iako bih najradije i
sama otišla.«
Uhvatila se za usta kao da je shvatila da brblja.
»Shvaćam da biste najradije malo otišli«, reče Liam.
»U kćerinu razredu jučer je na nastavu došlo samo devetero
djece. Roditelji drže djecu kod kuće jer se boje.«
Strah za koji su predvidjeli da će pogoditi malu zajednicu
očito se pojavio, iako ga to nije iznenadilo. I sam je predvidio da
će se to dogoditi i bilo mu je jasno da je odgovornost da se ne
proširi poput panična šumskog požara ležala na njemu.
»Općenito, ako u gradu ili na Fynu nestane još koja osoba,
mislim da će ljudi potpuno poludjeti«, nastavila je. »Brat mi je
jučer ispričao da neki kolege s posla pričaju o osnivanju
građanske patrole.« Izvela je nešto s obrvama zbog čega se Liam
osjećao kao da ga optužuje.
»Da budem potpuno iskrena, ne čini se baš da radite na tome
da spriječite daljnje nestanke. Ne bi trebalo biti moguće da
toliko ljudi nestane bez traga, a da vi to ne možete spriječiti.«
Liam se suzdržao, ali stigao je požaliti što nije ostao doma
pod poplunom. Sada je umjesto toga dobivao jezikovu juhu.
»Žao mi je što to tako doživljavate«, reče iskreno. »Možda zvuči
šuplje, ali zaista radimo sve što možemo. Iskreno, problem je
samo u tome što se zapravo nemamo za što uloviti.«
»Ali stječe se dojam da se to može dogoditi bilo kome. Kako
da se u tom slučaju osjećamo sigurno?« reče ona ogorčeno.
»Charlotte mojoj kćeri predaje danski, ona je Katrineina
najdraža učiteljica, užasno je draga i stvarno je u redu. Što je ona
napravila? Morate shvatiti da se bojimo. Ljudi se boje.
Pogledajte samo tog starca koji je samo izišao prošetati psa.«
»Shvaćamo«, odgovori on smireno. »Zapravo nam je to
zaista skroz jasno, ali drago mi je što ste to rekli. Imate moju
riječ da činimo sve što možemo kako bi se svi stanovnici ovdje u
Tommerupu i na ostatku Fyna mogli osjećati sigurno.« Najradije
bi ju bio zamolio da ostane kod kuće sljedećih pet dana, no
umjesto toga je platio i uzeo kavu i vrećicu s mlakim kolačem.
»Čekajte!« poviče prodavačica kada su se klizna vrata gotovo
zatvorila za njim. »Ne znam je li vam od kakve koristi, ali moj
nećak je pronašao neku spravicu vani na stablu tamo gdje ste
neki dan ogradili prostor. Vani kraj napuštene kuće gdje kažu da
je napadnut stari trgovac. Kristoffer ima jedanaest godina, i dalje
je lud za onom igricom Pokemon GO. Vani je tražio još
Pokemona za svoju zbirku kad ju je ugledao. Brat mi je rekao da
se radilo o maloj kameri pričvršćenoj za granu, ali Kristoffer je
nije mogao osposobiti.«
»Kada je to bilo?« Liam se vratio prema njoj.
»Dan nakon trgovčeva nestanka.«
»Zamolio bih vas za broj mobitela vašega brata.«

***
»Halo?« Mona je promatrala veliki stražnji vrt iza župnoga
dvora. Nije bilo ni žive duše. Sunce je povratilo snagu nakon
jučerašnje kiše i grmljavine i sada je toplo sjalo nad održavanim
travnjakom. Blago je podigla haljinu i krenula stepenicama do
terase. Vrata na zimskom vrtu bila su odškrinuta.
»Halo? Ima li koga?« dozvala je i ušla. Svjetlost je dopirala
kroz velike prozore s letvicama.
Peter se sa smiješkom pojavi na vratima. Izgledao je svježe i
kao da ga je propuhao vjetar s jaknom prebačenom preko ruke.
»Da, ja sam tu. Mogu li ti pomoći?«
Odložio je jaknu i pozvao ju unutra.
»Imala sam dogovor s Beate prije pola sata, ali nije se
pojavila, a ne javlja se ni na mobitel«, reče Mona. »To joj uopće
nije slično.«
»Da, u pravu si«, reče Peter i stavi ključeve auta u zdjelu.
»Pogledat ću gore, moguće da je otišla malo pridrijemati.«
Mona je već po navici otišla u kuhinju pristaviti kavu. Ako je
Beate spavala, sigurno će ju razveseliti šalica svježe skuhane
kave.
Aparat je pištao kad se Peter ponovno spustio odmahujući
glavom. »Nema je, sigurno je onda u crkvi. Jesi li bila tamo?«
Mona kimne i reče kako su se dogovorile da će se tamo naći.
»Onda je vjerojatno samo zaboravila.«
Pomalo je posramljeno slegnula ramenima. Pomislila je kako
se sada činilo gotovo nametljivo što trčkara po kuhinji u župnom
dvoru. »Vratit ću se kasnije«, reče brzo.
»Možeš samo pričekati, poslat ću joj poruku pa će se
vjerojatno pojaviti.«
»Moguće i da je otišla u kupovinu, onda će se vjerojatno brzo
vratiti«, reče Mona kao da je ona trebala objašnjavati gdje je
pastorica. »Vidjela sam da je sinoć ovdje bio parkiran auto
njezina oca, ali sada ga nema.«
»Obično uvijek ostavi poruku ako ga vozi«, reče Peter nakon
što je poslao poruku. Sjeo je za stol i uzeo šalicu vruće kave
koju mu je pružila Mona. Skupio je dijelove novina koji su bili
rašireni po stolu i ponovno pogledao mobitel.
»Je li odgovorila?« upita Mona, i dalje stojeći kraj aparata za
kavu.
»Još nije.« Peter odsutno prijeđe rukom po ćelavoj glavi.
»Sigurno će se začas vratiti.«
Obično nisu bili nasamo zajedno. Nije znala o čemu
razgovarati, bilo joj je neugodno.
Umjesto čekanja da se Beate javi porukom, nazvao ju je i
neko vrijeme sjedio s mobitelom na uhu prije nego što je
prekinuo i odložio ga od sebe. »Poruka kaže da korisnik nije
dostupan.«
Namrštio se i pokušao ponovno. »Mobitel joj se ili ugasio ili
ispraznio.«
Sada je on zvučao posramljeno. Ispričao se Moni što je
morala čekati kad su već imale dogovor.
»Samo da se nije nešto dogodilo. Mislim, s bebom. Kada si ju
zadnji put vidio?«
»Noćas. Nisam mogao spavati pa sam ustao oko pola četiri i
otišao sam se provozati dok je spavala.«
»U pola četiri?« ponovi Mona u čudu. »Stvarno rano.«
Peter kimne. »Borim se s tim«, reče i zatim naglo ustane i
izađe u hodnik. Kada se vratio, s lica su mu nestali zadihanost i
rumenilo i on je problijedio. »Ne nedostaju nijedne njezine
cipele ni sandale, a nikada ne bi napustila kuću bosa.«
»Mislim da trebamo nazvati Johannesa«, reče ona osjetivši
kako ju je Peterova zabrinutost činila nervoznom. »Možda bi
bilo dobro da se vrati s konvencije ako se Beate razboljela ili
ako joj se nešto dogodilo...« Taman je ustala i krenula prema
Beateinu uredu da nazove sina kada ju je Peter promuklim
glasom dozvao natrag. Okrenula se i vratila u kuhinju.
Šutio je dok je čitala malu cedulju koja se skrivala ispod
priloga iz kulture.

***
»Jan!« predstavio se zdepasti muškarac s osmijehom. Čekao je
kraj napuštene kuće kraj koje su Liam i Dea dogovorili sastanak
s njim. »Ovdje ju je moj sin pronašao!« Tako je uzbuđeno kimao
da mu se rijetka kosa zabacivala naprijed-natrag.
»Možemo li vidjeti kameru?« zamoli Dea promatrajući
zdepastog muškarca. Osmijeh mu se proširio i na trenutak se
uplašila da će mu se lice raspuknuti od ponosa što može pomoći
policiji. Strastveno je prokopao po džepu i izvukao malu
kameru. Bila je u vrećici za zamrzavanje, ali Dea nije sumnjala
da su i njegovi i otisci njegova sina bili posvuda po malenim
površinama, vjerojatno u toj mjeri da su svi ostali tragovi već
odavno nestali.
Uzela je vrećicu i podigla kameru pred sebe. Bila je velika
otprilike četiri puta četiri centimetra, a s jedne strane je stršala
mala gumena antena. Pogledala je Liama. »Hoćeš li pozvati
vozilo koje će ovo odmah odvesti na Forenziku?« Ako im se
posreći, možda će s nje moći izvući podatke i fotografije. Ako
ništa drugo, mogli su zamoliti kolege iz Nacionalnog centra za
forenziku da pokušaju saznati gdje je kamera kupljena. I tko ju
je kupio.
Liam je kimnuo i otišao malo sa strane dok se Dea ponovno
usredotočila na muškarca.
»Možete li mi pokazati gdje se kamera nalazila kada ju je vaš
sin pronašao?«
Jan žustro pokaže između stabala.
»Je li bila na stablu ili ju je pronašao na tlu?« Dea ga zamoli
da precizira, zaustavivši ga kad je želio zakoračiti među debla.
»Bila je pričvršćena za jednu granu malo više i onda...«
»Kako je bila pričvršćena za granu?« prekine ga.
»Eh, s onom nekom trakom u kamuflažnoj boji. Bila je
zalijepljena.«
»Znate li gdje je ta traka sada?«
 On kolebljivo odmahne glavom, a radosni osmijeh mu
nestane s lica. »Vjerojatno ju je bacio. Ionako ga je zanimala
samo kamera. Traku mi je spomenuo jer je bila slična onoj koju
i sami koristimo prilikom postavljanja kamera za divljač oko
močvare.«
»A gdje ju kupujete?« upita Liam brzo. Dea je imala osjećaj
da je bio spreman smjesta tamo poslati patrolu.
»Ona koju mi koristimo je iz Lova i slobodnog vremena u
Odenseu, ali mislim da se može nabaviti na mnogim mjestima,
svakako se može naručiti i na internetu jer sam i sam to nekoliko
puta napravio.«
Liam se ponovno povuče da obavi poziv.
»Kada završimo s ovim ovdje, zamolit ću vas da odete po
sina u školu«, reče Dea pozorno ga promatrajući. »Tim je
trenutno na putu ovamo i kad dođe vaš sin, proći će zajedno s
vama rutom kojom se kretao odavde do vas doma, u redu? Ako
je vaš sin bacio traku negdje na putu kući, nadamo se da će nam
možda moći pomoći i pokazati nam gdje ju je bacio.«
»Spremni smo!« reče Jan, ponovno zasjavši poput ulaštene
kovanice.
»Nešto se dogodilo«, reče Liam kada je završio razgovor i
povukao Deu u stranu.
»Što?« Na trenutak ju je obuzela vrtoglavica, no zatim je
popustila.
»U župnom dvoru je ostavljena cedulja sa šestim ajetom.«
»Ono s preljubom?« upita ona.
Liam ozbiljno kimne.
»Da, a Peter ne može pronaći Beate.«

***
»Dovraga!« reče Claus suosjećajno i privuče Perera u zagrljaj.
Isprva se opirao, no zatim se prepustio. »Ali Beate je pastorica, a
i trudna je. Jeste li stvarno sigurni da je nestala na isti način kao
i Charlotte?«
Zvučalo je kao da to uopće ne bi trebalo biti moguće. Peter se
na trenutak potpuno zbunio.
»Ni u što nisam siguran«, promrmlja, nespretno se izvuče iz
Clausova zagrljaja i povede ga prema uredu župnog dvora. »Ali
ti si vjerojatno jedini koji me trenutno razumije, zato sam te i
nazvao... Cijelo vrijeme razmišljam o tome što joj se moglo
dogoditi. O tome gdje je. I što je s našim djetetom? Kako si
uopće izdržao od prošlog petka?«
»Ne znam«, prizna Claus sjedajući nasuprot njega na dvosjed
nasuprot Beateina radnoga stola. »Ali odlučio sam nastaviti
vjerovati da je živa, da će nam se vratiti.«
»Što ti je rekla policija? Prošlo je pet dana, jesu li uopće što
rekli?«
Claus pomalo rezignirano slegne ramenima. »Ne govore
puno. Zapravo skoro ništa, osim da povećavaju broj ljudi na
slučaju i da ulažu sve snage. Bio sam bijesan i derao sam se na
njih, ali nije pomoglo. U početku to nisu shvaćali ozbiljno, to si i
sam čuo, ali sada je drukčije. Naravno, stalno razmišljam o tome
kako bi sve možda mogli zaustaviti i spriječiti daljnje nestanke
da su reagirali čim se to dogodilo.«
Peter odvrati pogled, nije mogao podnijeti očaj koji je izjedao
Clausa.
Vani na hodniku i u kuhinji bučili su forenzičari. Tek su sada
Claus i Peter mogli ući i sjesti u ured. Otkada je Peter oglasio
alarm, župni dvor je bio pod opsadom. Svaki kutak prizemlja bio
je temeljito pregledan. Tragovi su poput pokrivača ležali
osigurani po cijeloj impozantnoj kvadraturi kuće koja je pomno
pregledana. Forenzičari su još uvijek radili oko kuhinjskog stola
na kojem je Peter pronašao cedulju, a nekoliko su mu puta dali
do znanja da se ne približava sobama, hodniku i ulaznom dijelu
kraj terase. Ako je trebao nešto iz kuće, trebao im je reći i oni će
mu to donijeti.
Liam je došao do dvojice muškaraca u uredu i sjeo na stolicu
nasuprot Petera. »Imam samo jedno pitanje koje moram
razjasniti.« Bacio je pogled na Clausa koji je već ustajao.
»Ne moraš odlaziti zbog mene«, reče Peter brzo.
»Na nadzornim snimkama župne kuće vidimo da je vaš auto
napustio dvorište župnoga dvora u 3.38 sati i da se vratio u 7.13.
Je li to točno?« Liam ga je gledao s iščekivanjem.
»Da, to je točno«, odgovori Peter ispravljajući leđa.
Primijetio je čuđenje u Clausovim očima i požalio što ga je
potaknuo da ostane. »Imam problema sa spavanjem i kad se
rano probudim, volim se ujutro provozati do plaže, sjediti na
pijesku i promatrati izlazak sunca.«
»Dobro, i kada ste ustali u pola četiri, je li Beate spavala u
vašem krevetu?« upita Liam.
Peter kimne.
»Dakle, otkrili ste da je nema tek kad je Mona došla i pitala
za nju malo prije devet?«
Peter ponovno kimne i pogleda u stol.
»Da, kad se vratim, uvijek sjednem ravno za kompjutor, tako
sam usredotočen i spreman za posao«, pojasni. »Ako odem gore,
riskiram da ću ju probuditi. Ima veoma lagan san sada kada joj
je trbuh toliko narastao. A i pretpostavljao sam da je gore u
krevetu.«

***
Liam je promatrao kuću od crvene cigle pred njima. Nekada je
to bilo veće seosko gospodarstvo, ali sada je bila preuređena u
modernu obiteljsku kuću. Nalazili su se između Tommerupa i
Verningea, bliže Verningeu.
Dea pokuca na vrata, a Liam stane kraj nje pred široka ulazna
vrata. Sa svake strane vrata stajao je par glaziranih kobaltno
plavih tegli s napola uvenulim cvijećem.
Vrata su se smjesta otvorila i na njima se pojavio sjedokosi
muškarac začuđena pogleda. Kuća iza njega doimala se mračno,
a iz kuhinje ga je pratio slabi miris prženja.
»Liam Stark iz policije u Odenseu«, stigao je izustiti prije
nego ga je Bent Møller Nielsen prekinuo.
»Ima li kakvih novosti o Beate? Jeste li se čuli s mojom
kćeri? Je li se vratila?« Pitanja su samo pljuštala po njima prije
nego se starac sabrao i ispričao.
»Uđite«, reče odmaknuvši se u stranu. Odveo ih je u dnevnu
sobu niska stropa u koju je svjetlo oskudno prodiralo kroz niz
malih prozora s prozorskim daskama punim zapuštenih
pelargonija. »Teško mi je održavati kuću«, ispriča se muškarac
odmah. »Moja supruga je prije nekoliko godina dobila
demenciju pa je sve na meni.« Bent Møller Nielsen se nakašlje,
pokaže na dva karirana kauča Børgea Mogensena i stavi
termosicu na stol. »Samo se ponudite.«
Liam dohvati kavu. »Dugo ovdje živite?«
»Doselili smo se prije dobrih osam godina, nakon što smo
prestali raditi kao ravnatelji u internatu. Iselili smo se iz
ravnateljskog stana, ali smo nastavili raditi kao učitelji sve dok
se Anne Grethe nije razboljela.« Bent si natoči kave. »Recite,
što znate o Beate? Jeste li sigurni da je nestala u vezi slučaja o
kojem pišu novine? Je li ju netko ubio?«
Liam brzo odmahne glavom.
»Još ništa ne znamo sa sigurnošću«, reče u pokušaju da ga
umiri, iako nije imao čime umiriti zabrinutog oca.
 »One prve koja je nestala u Tommerupu sada nema već šest
dana«, nastavi Bent. »U mladosti sam nekoliko godina radio u
policiji pa dobro znam da je šest dana bez znakova života dugo
razdoblje izbivanja.«
»Bili ste policajac?« uzvikne Dea.
Beatein otac kimne, ali u pogledu mu je bilo tragova
prijezira.
»Nekoliko godina, ali to nije bilo za mene.«
»Bent, jeste li u posljednje vrijeme primijetili bilo što
neuobičajeno oko Beate ? Drukčije raspoloženje, drukčije
ponašanje nego inače?« nastavi Liam.
»Ne, bila je jednako vesela i pozitivna kao i uvijek. Ponekad
se čini kao da je malo pod stresom, ali tako je danas s većinom
mladih zaposlenih roditelja.«
»Dakle, vidjeli ste ju jučer?« nastavi Dea.
»Da, navratila je s nekim namirnicama i doručkovali smo
zajedno, a zatim je otišla gore malo vidjeti majku.«
»I nije spomenula ništa što bi dalo razloga vjerovati da je
planirala otići na nekoliko dana?« pokuša Liam.
Beatein otac se na trenutak zagledao u svoju šalicu kave, a
zatim ispravi leđa.
»Pa pronašli ste cedulju, zar ne? Peter mi je ispričao o tome
kad me nazvao.« Promatrao ih je naizmjence dok Liam nije
kimnuo. »I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan
put.« Otac je izrecitirao rečenicu kao da se urezala u njega. »Ne
mogu prestati razmišljati da je to zato što je pastorica i čeka
dijete s muškarcem s kojim nije u braku. Tumačite li i vi to
tako?«
Bentovo lice zgužvalo se u tužne nabore, ali činio se sabran i
odlučan.
Liam kimne. »Da, bojimo se da je povezano s tim, ali još
ništa ne znamo sa sigurnošću. Zato moramo čuti je li se dogodilo
nešto što nam može dati razloga da vjerujemo da postoji neko
drugo objašnjenje njezina nestanka.«
Bent odmahne glavom. Odozgo se začulo dozivanje ženskog
glasa. »I ja sam se nadao da postoji neko drugo objašnjenje«,
reče on tiho, gledajući prema stepenicama u hodniku. »Samo
sam zamislio kako ste došli reći da to nije povezano sa slučajem
Kurana, da je cedulja samo nesporazum i da postoji dobro
objašnjenje, ali naravno da sam svjestan da je to samo moja
želja.«
Ponovno se začulo dozivanje s gornjega kata.
»Ispričavam se, žena mi se probudila, moram gore do nje.«
Dea ustane. »Hvala vam na vremenu.«
Bent se iznenađujuće okretno podigne na noge. Liam ga
promotri. Izgledao je snažno, s mišićavim rukama i širokim
leđima. »Zašto policijski posao nije bio za vas?«
Na trenutak se kolebao. »Bio sam mlad. Izgubio sam
strpljenje jedne noći u Odenseu i sve je završilo presudom za
nasilje«, objasni on trezveno. »Ali bilo je opravdano, zaslužio
sam to i uživao sam u životu u internatu.«

***
»Dobrodošli na vrlo kratak brifing«, reče ravnateljica Dybbøl
autoritativno i pogleda okupljene, sastavljene od najboljih ljudi
u Odenseu, upravljačke skupine za intervencije policije Južnog
Jyllanda i kapetana iz kopnene vojske.
Kimnuli su i žamorili, a ona je nastavila.
»Kao što svi znate, veliki je problem za nas kao snage reda
što nismo uspjeli pronaći šest nestalih osoba.« Napravila je
kratku stanku. »Danas u razdoblju od 3.40 do otprilike 9 ujutro
nestala je naša zadnja žrtva, mlada, trudna pastorica iz
Tommerupa, povrh toga još i žena koju poznajemo i s kojom
smo bili u kontaktu. Neprihvatljivo je da nam može tako nestati
pred nosom, ne izgleda dobro u novinama. Problem je i to što su
mediji slučaj nazvali 'slučaj Kurana’ jer to navodi građane na
razmišljanje o terorizmu.« Ona pogleda Liama. »Još uvijek
smatrate da se ne radi o terorističkom činu?«
Ogorčeno je kimnuo, razdražen što ga je ovako pozvala na
odgovornost. Strategiju je postavila uprava i oni su bili
odgovorni. Nije nimalo sumnjao da je Sigurnosno-obavještajna
agencija spremno čekala sa strane kada je ravnateljica
nadređenima javila da se slučaj trenutno ne smatra terorističkim
činom. »Naš je jasan dojam da se pronađene cedulje s citatima
trebaju prvenstveno staviti u vezu s deset biblijskih Božjih
zapovijedi, ali naravno, to ne znamo sa sigurnošću.« Ušutio je,
demonstrativno se zagledavši u ravnateljicu.
»Zašto su korišteni ajeti iz Kurana ako se radi o deset
zapovijedi?« nastavi ravnateljica.
»Možda da nas dovede u zabludu«, ubaci se Dea. »Ili da
pošalje nekoliko poruka odjednom.«
Ravnateljica kimne i pogleda okupljene, a zatim se bez
daljnjih komentara okrene na peti i napusti prostoriju, ostavivši
za sobom tišinu olakšanja.
»Hvala ravnateljici Dybbøl«, reče Liam ironično se
osmjehnuvši timu. »Želim da danas razmislite o nečemu...«
Pomislio je kako su ljudi izgledali umorno. Na nekima je to
bilo uočljivije nego na drugima, ali sada kad je povisio glas, svi
su pogledi bili uprti u njega.
»Kada je Beatein partner pronašao cedulju s citatom na
kuhinjskom stolu, papir je bio smotan ili, bolje rečeno, zgužvan
na takav način da su prisutni forenzičari reagirali. Naravno,
cedulja je poslana u Nacionalni centar za forenziku, ali kao i
uvijek, proći će najmanje dvadeset i četiri sata prije nego
dobijemo rezultate DNK. No zanimljivo je to da bi stanje
cedulje moglo ukazivati na to da ju je Beate sama pronašla.
Možda se nalazila na stolu, gdje ju je i Peter kasnije pronašao, ili
ju je možda donijela u kuhinju.« Na trenutak je zastao,
pokušavajući zamisliti situaciju. U prizemlju nije bilo znakova
borbe, ali u kupaonici je na podu ležala istrgnuta zavjesa s kade.
»Beate odlično poznaje ovaj slučaj«, nastavi zatim. »Zato
pretpostavljam da je onog trenutka kad je vidjela citat, shvatila
da se počinitelj nalazi u kući. Ili da je ranije bio tamo. Kada se
Peter vratio s vožnje, u kući nije bilo nikoga pa nema razloga
vjerovati da je papir izgužvao itko osim počinitelja ili Beate i tu
stvari postaju zanimljive.«
Pogledao je brojna pozorna lica.
»Ranije se činilo da su cedulje ostavljene nakon nestanka
žrtava, ali ovaj put se čini da je žrtva sama trebala pronaći
poruku i zato vas pitam: S obzirom na napore potrebne za to da
šest osoba nestane bez traga, možda moramo razmisliti je li
osoba ili osobe koje stoje iza ovog zločina željela da Beate
ostavi trag. Je li to poruka nama? Ili je ostavljena da ju preplaši
jer je znala da kratka poruka upozorava na nešto loše?«
Nekoliko ljudi u prostoriji je kimnulo.
»Čemu takav razvoj događaja?« upita Liam tim. »Po čemu se
Beate razlikuje od ostalih žrtava? Počinje li se počinitelj
dosađivati?«
Prostorijom zavlada žamor dok su istražitelji raspravljali o
tome jesu li počinitelji počeli zabušavati u pristupu ili je to bilo
namjerno. Jesu li ulazili u novu fazu zločina i ako jesu, što je to
nosilo sa sobom?
»Što je s Wi-Fi kamerom?« upita istražitelj iz upravljačke
skupine iz Koldinga. »Ima li tu kakvih novosti?«
 Liam odmahne glavom. »Nažalost, baš i ne. Još nemamo
nikakve dokaze da je malena kamera pronađena na mjestu
Vernerova nestanka povezana sa slučajem. Centar za forenziku
radi na praćenju signala i provjeri aplikacije za koju
pretpostavljamo da je korištena zajedno s kamerom.«
»Znamo li jesu li slične kamere pronađene i na drugim
mjestima zločina?« upita jedna istražiteljica poslana iz
Svendborga.
»Nismo još ništa pronašli, ali ekipa iz kopnene vojske
trenutno doslovce puže po drveću i krovovima u potrazi za
tragovima onakve trake kakvom je bila zalijepljena kamera u
Tommerupu.«
Ponovo se proširi žamor. Liam ohrabrujuće pljesne i pogleda
uokolo. »Hvala vam zasad, sastanak je gotov, hajdemo sada
pronaći te nesretne ljude.«

Svi osim Dee brbljajući su izašli iz velike sobe za sastanke.

»Gdje je Nassrin danas?« upitala je kad su ostali sami. »Ima
slobodan dan?«
»Ne!« Liam iznenađeno podigne pogled sa stola na kojem su
bili rasprostrti svi izvještaji i fotografije s pretresa župnog dvora.
»Zašto to misliš?«
»Jer nije sudjelovala na sastanku«, odgovori ona sažeto.
Vidio je da je Dea izgarala od želje da kaže nešto više i na
trenutak ju je poželio povući za ruke i noge i baciti kroz prozor.
Nije imao živaca za njihove sukobe i sve je više imao osjećaj
kako je Dea odlučila da je Nassrin problem. Zanemario je
njezino pitanje i umjesto toga se usredotočio na ono što je ležalo
pred njima. »Misliš li da je Beate od početka planirana kao šesta
žrtva? Ili misliš da je izabrana tek kasnije jer je povezana s
nekoliko žrtava i zato što je crkvu pretvorila u neki oblik
okupljališta u vezi ovog slučaja?«
»Misliš na sastanak građana i veliku potragu koju je
pokrenula?«
»Između ostaloga«, potvrdi on. »Pobrinula se i za Clausovu
djecu kad je Charlotte nestala, a posjetila je i Lis.«
Dea kimne.
»Imam osjećaj da je ovo tako dobro isplanirano da sam sklon
vjerovati kako je Beate cijelo vrijeme bila određena za šesti
dan.«
Liam još jednom prouči dokumente na stolu. Nije bilo
znakova provale u župni dvor. Ništa nije nedostajalo iz kuće.
Samo ih je ceduljica navodila na trag da je Beatein nestanak bio
dio većeg zločina.
Prekinuo ih je Thorbjørn koji je dugačkim koracima ušao u
prostoriju.
»Imamo novog svjedoka«, reče užurbano, kao da je dotrčao
do njih. »Rano jutros je jedan šetač psa čuo nešto što je opisao
kao vrtni traktor u velikom vrtu župnoga dvora. Muškarac je kod
kuće i spreman je razgovarati s nama. Da odem do njega ili ćete
vi?«

***
»Unutra sam to čuo«, reče muškarac nervozno, kimnuvši prema
vrtu župnog dvora. »Zvučalo je kao onaj vrtni traktor kakav
koristi grobar.«
»Poznat vam je taj zvuk?« upita Dea pogledavši u smjeru u
kojem je pokazivao.
On žustro kimne.
»Da, kad šetam Sally, često skoknem ovuda malo pročavrljati
s Henningom kad je na poslu. Igramo zajedno u seniorskoj
momčadi.«
 »I to je bilo danas oko pola pet ujutro?« upita Dea.
»Da, radim kao pekar u Vissenbjergu pa rano ustajem, prije
posla još moram stići prošetati psa.«
»Jeste li jutros primijetili još što?« preuzme Liam. »Nešto
drugo neuobičajeno osim buke motora?«
»Ne, samo traktor, ali motor je stao kad sam prešao cestu pa
zapravo više nisam razmišljao o tome. Već se odavno bilo
razdanilo pa sam samo mislio da su uranili, ali kada sam čuo za
pastoricu, odlučio sam vas nazvati.«
Uto im ususret dođe forenzičar iz vrta. »Preko travnjaka je u
svakom slučaju nedavno prošao manji građevinski stroj, a sada
ćemo odvesti vrtni traktor s groblja na pregled.«
Dea zahvali svjedoku na vremenu i pođe za Liamom dok je
odvodio forenzičara u stranu. »Treba pretražiti sva stabla na
ovom području radi mogućih kamera i trake. Motor stroja je
ugašen u trenutku kad je šetač prelazio cestu.«
»Dakle, mislite da ga je počinitelj vidio na nadzornoj
kameri?«
»Ne znamo, ali razmatramo mogućnost da možda na taj način
slijedi žrtve.«
Pogledala je travnjak razmišljajući o tome je li bilo moguće
da je Beate odvezena vrtnim traktorom. Prikolica je bila
dovoljno velika za jednu osobu.
Liam je slijedio njezin pogled i kimnuo prema ulazu u vrt,
gdje su grobari obično prelazili cestu između crkve i župnoga
dvora.
»Možda je izašao s njom onuda.«
Dea kimne. Ponovno je osjetila trnce, ponovno su bili mali
korak bliže.
»U prikolici smo pronašli trag nečeg za što mislimo da bi
mogla biti mokraća«, nastavi forenzičar.
 Dea se brzo okrene prema njemu dok se njome širio val nade.
»Ako je mokraća Beateina, to znači da počinitelj svoje žrtve
odvodi žive.«
Uto Liamu zazvoni mobitel. Okrenuo se prema njoj slušajući
sugovornika. Nada ju je napustila kada je shvatila da se dogodilo
nešto novo. Bez riječi su počeli hodati natrag prema autu.
»Što je bilo?« upitala je nakon što je završio razgovor,
pričvršćujući pojas.
»Signal Beateina mobitela je zabilježen na Thorou.
Informatičari kažu da se nalazi u nenastanjenoj kući na sjeverom
dijelu otoka.«
»Nenastanjenoj?« ponovi Dea.
On kimne.
»Vlasnica je umrla prije pola godine.«
»A tko je bila vlasnica?« Malo je spustila staklo na prozoru i
naslonila glavu na naslon. Dan je bio dug i sada je požalila što
nije pojela nešto konkretnije.
»U kući je sve do smrti živjela Peterova baka.«

***
Bio je mrak kada je Beate otvorila oči. Istovremeno se osjećala
pretučeno i lagano. Prošao je trenutak dok nije shvatila da ne
leži na podu kupaonice. Zatim se javio strah. Obuhvatio ju je
istiskujući zrak iz nje. Mlaki stisak uhvatio ju je oko tijela.
Panično je vrisnula shvativši da je utonula u smrdljivu, tijesnu
dubinu. Voda se zatvorila oko nje, nešto ju je držalo na površini.
Osjećala je stezanje oko prsa i počela je udarati rukama i
nogama u potrazi za uporištem.
Voda joj je ispunila usta, hvatala je zrak, na trenutak je
pomislila da ju nešto vuče dolje. Sada je osjetila da joj stopala
stružu o nešto, uspravila se i izvukla glavu i ramena iz vode.
 Tresla se i istovremeno osjećala vrućinu pod kožom. Prsa su
ju pekla kao od kiseline. Zrak je bio težak i vlažan, oštro je i
odvratno zaudarao. Zadržala je dah, zabacila glavu malo
unatrag, pokušavala držati lice iznad vode. Uhvatila se za trbuh i
udahnula.
Pokušavala je shvatiti što se dogodilo. Sjećala se jedino da
Petera nije bilo. Prazne strane kreveta. A onda ta čudna cedulja
u kuhinji. Muškarac. Kupaonica. Njezina mokra kosa
zalijepljena za obraz i voda koja joj je pritiskala prsni koš.
Valovi mučnine drhtali su kroz nju, oštri smrad mokraće
prodirao je kroz sve i grozničavo je pokušavala misliti na nešto
drugo.
Zatvorila je oči pokušavajući se smiriti. Usredotočila se na
disanje. Unatoč smradu udisala je duboko u pluća. Prisiljavala se
nastaviti s dubokim udisajima koji su joj slali kisik u mozak.
Gdje je bila? Je li bila silovana?
Zatim je osjetila. Nešto se kretalo sasvim blizu nje.
Prestrašeno je vrisnula u tamu. Osjetila je kako joj krv tijelom
kola takvom silinom da joj je pulsiralo u glavi. Usta joj se
ponovno ispune blatnjavom vodom, nije se vidio ni prst pred
nosom. Malo se povukla od kretanja osjetivši kako se beba
okrenula u trbuhu.
»Pst«, reče promukli glas sasvim blizu nje.
Beate se pokuša povući još dalje i leđima se zabije u oštru
izbočinu na grubom betonu.
»Ne boj se«, reče glas. »Ja sam Kasper, drugi koji je došao
ovamo. Ti si broj šest.«
Beate zadrži dah i pogleda u mrak. Zvučao je kao da mu je
govor predstavljao napor. Zvučao je kao da je patio. Znala je tko
je on, ali nije ga mogla vidjeti.
 ***
»Ovo je stvarno na osami!« ustvrdi Liam gledajući uokolo u
svijetlu ljetnu večer. Prošli su preko uskog drvenog mosta iz
Thorohusea i nastavili makadamskim putem do kuće na Thorou.
»Znaš li tko je vlasnik svega ovoga?« Okrenuo se prema
nekoliko stabala koja su se stapala s otokom u večernjoj tami.
Iza njih more je blijedo blistalo na mjesečini.
»Kopenhagenski sindikat učitelja«, odgovori Dea. »Kupili su
mjesto nakon što se direktor upucao nakon bankrota. Sindikat je
zapravo svojevremeno kupio cijeli otok i tri od četiri najveća
kompleksa na njemu funkcioniraju kao izviđački kampovi, a
četvrta zgrada je prema starom ugovoru bila u vlasništvu
Peterove bake i prije nje u vlasništvu njezina oca. Otac je
najvjerojatnije bio prijatelj s Plumom, ovim koji se ubio.«
»A Peterova baka je umrla prije šest mjeseci?«
»Nešto manje, ali da.«
Liam mahne Nassrin, koja je već bila tamo zajedno s
Thorbjørnom kad su on i Dea stigli u kuću. »Jesmo li došli do
Petera?« Nisu mogli doći do njega otkako su pretražili župni
dvor.
»Tražimo ga«, odgovori Nassrin.
»A Beatein mobitel?«
»Ležao je upaljen vani u grmlju, ali psi zasad nisu nanjušili
ništa.«
»Smjesta ga pošaljite na tehničko ispitivanje.«
»Šefe! Dođi malo iza«, dozove Thorbjørn kraj zabata kuće.
»Ovdje je farma vinogradarskih puževa... U hrpi drvenih kutija s
poklopcima.«
»Puževi?« uzvikne Liam u nevjerici i ode za kolegom iza
ugla stare kuće. Smjesta je ugledao pregršt drvenih kutija uredno
poredanih uza zid kuće.
 »Vi ste odgurnuli poklopce?«
»Da, u kutijama je sol koja se koristi za izvlačenje sluzi iz
puževa. Čisto mučenje životinja.«
Liam se spremao prigovoriti, ali nije se činilo da je Thorbjørn
smatrao kako možda nije bio pravi trenutak za pokretanje
vlastite akcije za prava životinja. »Dobro«, zadovoljio se
odgovoriti i pogledao puževe koji su posvuda izlazili iz kutija.
Iznenadilo ga je koliko su brzo tako spore životinje pronalazile
izlaz namirisavši slobodu. Sagnuo se do jedne kutije i primijetio
da je povrće u njoj bilo potpuno svježe. Netko je nedavno
navratio ovamo.
Krenuo je natrag prema prednjem dijelu kuće kada je čuo da
su stigli psi tragači. Unutra je sada bilo upaljeno svjetlo.
Forenzičari su pregledavali cijelu kuću u potrazi za tragovima
Petera i Beate, a psi će uskoro biti poslani u linijsku potragu
cijelog otočića od jednog kraja na drugi.
U forenzičkom kombinezonu i s mrežicom na kosi Dea je
iznutra dala znak da su nešto pronašli. Liam nastavi do plavih
stražnjih vrata i pričeka da izađe. Činilo se da kuća posljednjih
pedeset godina nije doživjela nikakve promjene. Pogledao je
kroz prozore. Kuhinjski elementi, lampe, šalice i namještaj očito
su bili stariji od njega.
»Moraš vidjeti ovo«, reče Dea kad je izašla na vrata,
pružajući mu notes. »Peterova baka je vodila knjigovodstvo.
Ljeti je prodavala puževe i morski kupus, i to privatnim kupcima
i restoranima.«
Dea počne skidati kombinezon da ne smeta forenzičarima
unutra dok je Liam listao notes. Nakon bakine smrti nije bilo
daljnjih bilješki u notesu, no teško da bi puževi još bili na životu
da se posao i dalje nije odvijao.
»Što misliš?« upita ona.
 »Mislim da je Peter nastavio bakin posao i vjerojatno zaradio
dobru lovu sa strane uz naknadu za nezaposlene.«
»Onda znamo što je radio tijekom svojih jutarnjih vožnji.«
»Da, možda.« Malo je otezao. »Mislim da Beate nije imala
pojma o ovome i pitanje je zašto je to skrivao.«
»Možda nije znala ni da je naslijedio kuću.«
Liam sjedne na staru vrtnu stolicu kraj zida koja popusti pod
njim.
»Moramo u potragu uključiti helikopter i blokirati ceste.
Peter nam je trenutno glavni prioritet.« Zamišljeno je isturio
donju usnicu. »Beatein mobitel ne bi se ovdje pojavio sam od
sebe nakon što je bio isključen otkako je nestala?«
Sedmi dan – Četvrtak
»Šefe?«
Liam trepne i zbunjeno pogleda po uredu. Leđa su ga boljela
i majica se zalijepila za njega ispod pepeljasto sive vunene deke.
»7.33 je, mislila sam da bi ti prije jutarnjeg sastanka dobro
došla kava«, nastavi Nassrin.
»Kvragu, da. Hvala ti.« Primio je vruću kavu. S Thoroa su se
vratili tako kasno da se samo bacio na kauč u uredu i ugasio.
Kava je bila prevruća, ali sjetila se vrhnja. »Ima li kakvih
novosti u posljednjih nekoliko sati?«
Nassrin mu doda nekoliko listova s bilješkama.

Peter uhićen kod Tommerupa u 07.23. Priveden na ispitivanje.

Uskoro spreman.

Luna je nestala u Tommerupu negdje između 22.30 i 06.00. Još

ne znamo je li povezano sa slučajem.

Luna, kao što svi znamo, ima nekoliko presuda za krađu, ali
novost nam je da je jedna od njih za krađu kod Beateinih
roditelja – prijavili su je prije više od dvije godine i izgubila je
posao njegovateljice. Beate i Peter su to lako mogli znati.

Peterov auto noćas je primijećen u blizini Lunine adrese, a

svjedok je »noćas« vidio muškarca koji je mogao biti Peter kako
se približava ženi čiji opis odgovara Luni. No bilo je mračno.
Čim prije moramo razriješiti sve odnose Lune, Dennisa i
Beateinih roditelja.

Tragovi DNK, mokraće i otisci iz župnoga dvora? Kako stojimo

s tim?

Sivi Peugeot primijećen kako izlazi iz Assensa one noći kada je

nestao Kasper – ali registarske pločice se razlikuju od onih
viđenih tijekom Kentova nestanka.

»Jutro!« Liam je po običaju pljesnuo kako bi privukao pozornost

kada je malo kasnije ulazio u veliku sobu za sastanke krcatom
ljudima. Prepoznao je nekoliko glava iz Sigurnosno-
obavještajne agencije, tima s dronovima, Zajedničkog
policijskog i psihijatrijskog tima za hitne slučajeve, pseće
jedinice, nekoliko ljudi iz vojske i kolege iz istražiteljskih
centara u Odenseu i Koldingu.
»Sada se nešto događa!«
Ukratko je obavijestio cijelu grupu i raspustio niz ljudi da
krenu na zadatke, a zatim je nastavio s glavnim članovima svoga
tima uglavnom iz Opasnog kriminala i Reaktivnih istraga. »Je li
istina da je Dennis u pritvoru?«
»Da«, reče jedan policajac iz Nadzora. »Poludio je zbog
Lunina nestanka i bio je pod tolikim utjecajem droga da nismo
imali drugog izbora nego da ga dovedemo. Jednostavno je
predstavljao opasnost za samoga sebe.«
»Dobro, samo neka zna da nije ni za što optužen.« Liam se
potapka prstima po bedru. »Pretražuju li ljudi ponovno župni
dvor?«
»Da, već pola sata radimo na tome«, reče drugi policajac.
»Osmero ljudi i psi. Peterov auto ćemo odvesti na Forenziku.
Stiglo je još nekoliko ljudi iz Nacionalnog centra za forenziku, a
njegov kompjutor već imamo.«
»Imamo li dovoljno za pritvor?«
»Imamo!«
»Imate još dvadeset dva sata, a onda moramo ići do
tužiteljstva.« Pogledao je preostalih tridesetak ljudi u prostoriji.
»Što se tiče auta, sada smo prilično sigurni da je sivi Peugeot
koji povezujemo s otmicom Kenta Hansena također viđen kako
odlazi iz Assensa u 4.37 one noći kada je nestao Kasper, ali s
drugim pločicama. Te pločice pripadaju jednom starijem
muškarcu iz Brobyja koji auto koristi svake prijestupne godine.
Trenutno provjeravamo sve koji ga poznaju. Zanimljivo je i da
je Peugeot prije tri tjedna zabilježen na nadzornim kamerama u
Assensu i nije se micao sve dok najvjerojatnije nije korišten u
Kasperovoj, a kasnije i Kentovoj otmici. Ima li još čega za
dodati?«
»Kao što kažete, s nadzornih kamera znamo da je auto tri
tjedna stajao u luci i znamo da ga je pokupio muškarac u majici
s kapuljačom u subotu u 3.12, ali ne znamo tko je on i nemamo
svjedoka koji su ga vidjeli kako ga ostavlja ili dolazi po njega.«
»Ali po stasu bi se moglo raditi o Peteru Loveu, zar ne?«
upita Dea.
»Da, tako je.«
»Hvala«, reče Liam kimnuvši. »Koliko sam pročitao iz vaših
izvješća, ponovno se pojavljuje samo sivi Peugeot?«
»Da, nema drugih automobila koji bi zahtijevali daljnje
istrage, a isto vrijedi za mobilne podatke. Nismo uspjeli pronaći
posebne telekomunikacijske signale koji bi pratili Peugeot ili
staru Granadu u navedenom razdoblju.«
»Znači li to da počinitelj nema mobitel?« Dea u nevjerici
pogleda ostale u prostoriji.
»Naše trenutno stajalište je da su on ili ona morali imati
uključen uređaj kako bi mogli pratiti svoj privatni nadzor mjesta
zločina«, reče telekomunikacijski stručnjak. »Na obilaske ne
nosi privatni mobitel, već za svaki zločin koristi novi uređaj.
Usto moramo pretpostaviti da su ti uređaji skriveni razmjerno
blizu poprišta pa nemamo priliku otkriti da je uređaj u blizini
isključen, a opet ne toliko blizu da bi ga psi mogli otkriti.«
»Ma gotovo je nemoguće biti tako pametan?« uzvikne Dea
gotovo zadivljeno.
»Poznavanje našeg posla i način na koji se počinitelj krije od
nas u svakom slučaju mu je na razini prekaljenog člana neke
bande«, reče policajac s malim osmijehom.

***
Voda je bila crna i ustajala. Beate je čvrsto držala Charlotte.
Koža joj je bila puna rana i natečenih mrlja, kao da je žestoko
izgorjela na suncu. Tijelo joj je bilo prehladno, čelo i dah
prevrući.
»Evo.« Bio je to Kasperov glas.
Beate osjeti udarac plastične boce u ruku i opipa da ju
dohvati.
»Svaki dan dobivamo čistu vodu?«
»Mislim da da, ali izgubio sam pojam o vremenu.«
Osjetila je da se Kasper približava. »Kako dobivate vodu?«
»Svaki put kad se okno otvori i kad ubace nekog novog.«
»Novu osobu?« reče Beate u nevjerici.
»Da... Ima dvoje mrtvih i nas dvoje... i Lone i Charlotte.«
Beate otvori bocu i oprezno okusi tekućinu, a zatim prstima
napipa Charlotteina usta i ulije joj malo vode među usnice.
Charlotte ju s mukom proguta.
 »Umrijet ćemo ako ne pobjegnemo odavde.«
»Znam.« Glas mu je bio natečen, kao da je imao vrućicu.
Mogla mu je namirisati dah, bio je kiselkast i lagano truo.
»Ovdje je dan duže od mene, a nismo jeli otkako smo došli
ovamo«, nastavi on.
Charlotteina koža bila je gruba i porozna na Beateinoj. Upila
je toliko vode da više nije mogla zadržati ni kap. Tijelo se
pokušalo zaštititi zadebljanjem i boranjem kože. Najgore je bilo
sa šakama i stopalima koji su bili natečeni i popucali.
Beate se osjećala malo bolje nego nakon što se probudila u
vodi. Dugo je rukama udarala po grubome zidu dok joj nisu
prokrvarile i povraćala je u vodi zbog užasna smrada mokraće
koji ju je okruživao. Sada je bila smirenija, ali i dalje je iznad
vode mogla držati samo glavu i ramena. Verner je bio mrtav.
Drugi muškarac, za kojeg nisu imali pojma tko je, također je bio
mrtav. Kasper je rekao da je bio mrtav kad su ga ubacili. Verner
je izdržao jedan dan, ali bio je zbunjen i nepovjerljiv.
Slušala je Kasperovo disanje u tami. Sigurno je bio neljudski
gladan, ali nije se žalio.
»Daj da ju ja malo držim.«
Beate je oprezno ispustila Charlotteino tijelo i odvela ju do
Kaspera.
U mraku je nakratko zavladala tišina.
»Možeš li mi pomoći da ju podignemo iz vode i privežemo?«
nastavi on. »Više nemam snage to napraviti sam.«
»Zašto ju jednostavno ne ostaviš gore?«
»Bolno je, a moramo se i malo kretati da preživimo.«
Beate ga je pokušala predočiti u mraku. Pokušala je zamisliti
kako je izgledao. »Ovdje si pet dana.« Po sitnom žuborenju čula
je da se malo kretao u vodi. Smrad mokraće i truleži doimao se
manje agresivan nego prvih sati, no još ga je uvijek osjećala i
disanje joj je bilo otežano. »Kako te se dočepao?«
»U noći... Bio sam u radionici. Bili smo pijani, prijatelj i ja.
Baš sam se otišao popišati, a Dennis je otišao u svoj stan. Ne
znam što se dogodilo i ništa nisam stigao vidjeti. Odjednom se
samo stvorio odmah iza mene.«
Zastao je.
Beate je zurila u tamu licem okrenuta prema njegovu glasu.
»I onda? Što se dogodilo?«
»Ubo me.«
»I ja sam osjetila ubod... u vrat!«
»I zatim si se probudila ovdje?«
»Da...«
»Tako je bilo i sa Charlotte, oteta je vani kod dvorana u
Tommerupu, a Lone i Verner su također ubodeni tik prije nego
su se onesvijestili.«
»Tebe je isto napao muškarac?«
»Da, ali nisam mu vidio lice.«
»A ostali?« upita Beate.
»Lone mu je na trenutak vidjela lice, ali ga ne poznaje...
Vemer se ne sjeća ničeg osim da mu se pas srušio. Pokušao sam
natjerati Charlotte da se prisjeti, vidjela ga je, ali zbunjena je i
nepovezana, ne zna što se dogodilo. Mislim da je u šoku.
Zamisli, bila je prva, potpuno sama kada je završila ovdje. Nije
znala da će nas doći još. Jesi li ga ti vidjela?«
»Ni blizu... Bila sam sama u kući i bio je mrak kad mi je...
kad mi je prišao... Mirisao je na isti parfem kakav koristi i moj
dečko, ali mislim da je stariji od Petera.«
»Bio ti je u kući?«
»Da, ulovio me u kupaonici.«
»Jebote...« Kasper je teško izdahnuo.
»Znala sam da je red na meni«, nastavi Beate. »Zvuči kao da
vi ostali niste znali što se događa, ali ja sam znala.«
»Zašto?«
Beate je tražila riječi. »Ja sam šesta i pratila sam slučaj pa
sam znala da je policija svaki put kad je netko od nas ovdje
nestao pronašla cedulju s citatom iz Kurana. Takva se cedulja
nalazila na mom kuhinjskom stolu noćas kad sam se probudila.«
Zašutjela je, a zatim iscrpljeno nastavila. »Svi se bave slučajem,
ali policija tapka na mjestu.« Zadrhtala je. »Još mu nisu ni ušli u
trag, Kasper.«
Čula je kako se Kasper ponovno miče. Na pomisao da će
polako umrijeti u smrdljivoj, crnoj vodi počela je hvatati zrak.
»Zašto šapćete o meni?« poviče iznenada blizu njih kreštav
glas.
Beate se trzne i približi Kasperu.
»To je Lone«, reče Kasper da ju umiri.
»Ne pričajte o meni!« poviče Lone. »Želite me ubiti! Znam!
Vi ovo radite... Gdje ste?«
Začuje se glasno prskanje u mraku, kao da su dlanovi snažno
pljuskali o vodu. Veliki naleti odvratne vode pogodili su Beate u
lice.
Grčevito se uhvatila za Kasperovu ruku.
»Prestat će«, šapne Kasper. »Ovakva je od prvoga dana.«
Lone je i dalje pljuskala po vodi. »Ne dirajte me!«
»Što ako nas dohvati?« prošapće Beate.
»Neće, to je samo... Ne znam. Ima ove napade i onda se
ponovno smiri na dulje vrijeme.«
»Ne dirajte me!«
Beate je opipala ruke. Bore na koži sada su bile dublje. Prsti
su joj se činili umrtvljeni i strani kad ih je protrljala jedne o
druge.
 ***
»9.27 je«, reče Liam podignuvši pogled s transkripta ispitivanja
koji se nalazio na vrhu dosjea slučaja. »U prostoriji se nalaze
optuženi, Peter Love, kao i narednica Dea Torp i ja, inspektor
Liam Stark.« On kratko zastane. »Peter Love, optuženi ste za
lišavanje slobode. Zamolit ću vas da navedete svoje ime, datum
rođenja i adresu.«
»Da«, reče Peter. Na ćelavoj glavi izbijali su kratki
pramenovi tamnoplave kose zbog kojih je izgledao bespomoćno.
»Peter Love, 7. ožujka 1986., Kirkebjerg 2, 5690 Tommerup.«
»Hvala. Peter, trenutno niste dužni dalje govoriti, ali nadam
se da nam možete pomoći rasvijetliti ovaj slučaj?«
»Pokušat ću«, reče on. »To je moja Beate.« Glas mu se
doimao krhkim. »I moje dijete.«
»Potvrđujete li da ste upoznati s vašim pravom na odvjetnika
i da ste ga odbili?« upita Dea.
»Nemam što skrivati.« Peter odmahne glavom. »Nema smisla
da mene optužujete za bilo što!«
»Optuženi ste jer postoji niz okolnosti koje se tiču vas osobno
zbog kojih moramo razgovarati s vama«, reče Liam smireno i
pogleda u papire. »Jeste li vidjeli Beatein mobitel nakon njezina
nestanka?«
»Nisam, stoput sam ju nazvao, ali nisam mogao dobiti vezu.«
»Znači, ne znate zašto je noćas bio uključen?« reče Liam i
ispitivački pogleda Petera u oči.
»Uključen je?« on napola ustane. »Pronašli ste ju?«
»Nismo«, reče Dea. »Molim vas sjednite. Pronašli smo
mobitel, ne nju.«
Peter potišteno sjedne. »Gdje ste ga pronašli?«
»Imate naviku ići na dugačke vožnje rano ujutro, a ni Beate
ni itko drugi ne zna kamo idete«, preuzme Liam.
 »Da, rekao sam Beate da se vozim do obale na zrak... Dosta
radim noću!«
»Primate naknadu za nezaposlene«, reče Dea zajedljivo.
»Da, ali to je samo privremeno. Dosta radim na svojoj seriji
članaka.«
»Pomozite mi shvatiti«, nastavi Liam. »Pišete članke o
sličnostima i razlikama između kršćanstva i islama?«
»Tako je. Želio bih reformirati islam«, reče Peter naginjući se
naprijed.
Liam kimne. Nervoza mu je malo popustila kad je pričao o
poslu. »Što mislite pod reformom islama?«
»U fokusu mi je način na koji se islam danas tumači. Ako se
vratimo samo četrdeset ili pedeset godina u prošlost, ljudi u nizu
muslimanskih zemalja živjeli su daleko slobodnije nego danas. I
u Iranu i u Afganistanu žene su mogle studirati i nositi minice, a
danas se moraju potpuno pokrivati i biti kod kuće. S time želim
raskrstiti. Mi na Zapadu moramo smoći hrabrosti usuditi se
kritizirati neslobodno tumačenje islama, inače ćemo završiti
poput Irana, a tome bi se svi na Zapadu trebali protiviti. Ali
kakve veze imaju moji članci s Beate ? Pa nije ona nestala jer ja
pišem o...«
»Zanima me zašto ste Hayyana Khalila zamolili da napravi
izbor ajeta iz Kurana koji bi mogli odgovarati deset biblijskih
zapovijedi? Što ste namjeravali s njima?« prekine ga Liam.
»S deset zapovijedi?« zatečeno ponovi Peter odmahujući
glavom. »Bilo je to davno... Tre...Trebali su mi jer sam baš radio
na različitostima i sličnostima između islama i kršćanstva.
Muhamed je navodno sam u jednoj izgubljenoj suri napisao da
muslimani trebaju biti dobri prema Židovima i kršćanima, ali
vrlo malo ortodoksnih muslimana bi to danas prihvatilo.«
»Ali vi ih želite uvjeriti u to?« Dea ga je pozorno promatrala.
 »Kršćanska vjera se reformirala nabolje, a kada je inkviziciju
zamijenila ljubav prema bližnjemu, onda se isto može dogoditi i
sa šerijatom?« Zarumenjeli su mu se obrazi.
»Vidim da vam je stalo do toga, ali ne smijemo zaboraviti da
ste ovdje zbog nestanka vaše trudne djevojke. Što je pošlo po
zlu?« reče Dea.
»Kako mislite po zlu?« upita Peter izgubljeno.
»Previše je vidjela?«
Peter je zbunjeno zurio u nju ne govoreći ništa.
»Kada ste prije tjedan dana pronašli Charlottein bicikl, on je
bio na mjestu koje je već bilo temeljito pretraženo. Kako se to
dogodilo?« preuzme Liam.
»Nemam pojma«, odgovori Peter brzo. »Jednostavno je
stajao tamo!«
»Stajao je tamo«, ponovi Liam zamišljeno kimnuvši. »A tu su
i vaše svakodnevne male jutarnje vožnje do plaže.«
»Nije baš svakog jutra...« Peter je zbunjeno gledao nju pa
njega, nekoliko puta progutavši slinu. »Smijem li pitati kakve to
ima veze s bilo čim?«
»Peter, gdje ste bili noćas i jutros? Tražilo vas je nekoliko
patrola, no nije vas bilo lako pronaći.«
»Vozio sam se uokolo tražeći Beate«, reče on. »Nestala je i
trudna je s mojim djetetom! Što je ovo?« Protrljao je oči. »Što si
vi zamišljate?«
»Zašto niste željeli da vas se pronađe? Zašto se niste javljali
na mobitel?« upita Liam.
Peter očajnički odmahne glavom. »Uopće nisam razmišljao o
svemu tome, samo sam bio shrvan. Shrvan sam.«
Na vratima sobe za ispitivanje se začuje kucanje i Liam i Dea
ustanu i priđu policajcu koji je gurnuo glavu unutra, a zatim
kimnu i vrate se do Petera.
 »Sinoć smo registrirali vaš auto na nadzornoj snimci iz
Tommerupa. Viđen je u isto vrijeme kada je u gradu nestala
jedna djevojka. Što ste radili tijekom vožnje?«
Peterovim licem prođe gotovo nevidljiva reakcija, kao da nije
posve shvaćao da ono što ga pitaju ima veze s njim. Zatim je
dignuo ruke u predaji. »Provozao sam se kraj župnog dvora da
vidim je li se Beate vratila, ali sva su Svjetla unutra bila
ugašena!«
»Djevojka se zove Luna«, preuzme Dea. »Prilično smo
sigurni da ste čuli za nju jer ju je prije par godina vaš svekar
prijavio zbog krađe, a nakon toga je upoznala Beate.«
Peter slegne ramenima.
Liam prstima potapka dosje. »Dakle, kažete da ste se
provozali kraj župnog dvora, malo po gradu i zatim ponovno do
obale. Ali na nadzornoj snimci ste viđeni kako točite dizel na
benzinskoj kraj Brugsena u 23.45, tako da se može činiti da ste
se na području Tommerupa zadržali dva sata.«
»Da, ako tako kažete, nisam obraćao pažnju na vrijeme.«
»Ali što ste tako dugo radili u tako malome gradu?« ubaci se
Dea.
»Bio sam loše«, promrmlja. »Nemam pojma što sam radio.«
Liam otvori tanki dosje. »Peter, u mladosti ste bili zagriženi
aktivist ljevice, zar ne? I iza sebe imate nekoliko presuda za
vandalizam i napade na policiju?«
Peter zabezeknuto podigne pogled. »Ne možete biti ozbiljni?
Pa to je bilo prije sto godina.«
Liam je sada snažno tapkao vršcima prstiju po stolu i
ponovno promijenio smjer. »Je li vas tko vidio tijekom jutrošnje
vožnje?«
»Stvarno ne znam. Ne vozim se da se nađem s ljudima, već
radi mira.«
 »Imate li mira?« upita Liam pozorno ga gledajući u oči.
Peter odvrati pogled i odmahne glavom.
Liam ponovno uhvati njegov pogled. »Svojoj trudnoj
partnerici nikada niste rekli za bakinu kuću i novac na crno
nakon što ste naslijedili njezin mali biznis. Zašto?«
Peter ga je preneraženo pogledao.
»Zašto je to bila tajna, Peter ?«
Peter je dugo šutio.
»Sramio sam se zbog toga«, reče zatim.
»Sramili ste se?«
»Da, dovraga!« poviče on.
Liam se trznuo. Peter ga je po prvi put pogledao u oči s
iskrenim žarom. Ovo je bilo ozbiljno, duboko ga je ubolo.
»Zašto?«
»Imam trideset pet godina«, reče užurbano. »Besplatno živim
kod partnerice u njezinoj službenoj rezidenciji i već skoro dvije
godine primam naknadu za nezaposlene. Luzer sam i ona zna da
od mojih članaka vjerojatno neće biti ništa jer živimo u vremenu
u kojem se svi tako prokleto boje uvrijediti muslimane... I onda
da joj kažem da zarađujem na crno od prodaje puževa iz kuće
svoje mrtve bake?«
»Da, velika je to stvar za skrivati, a Beate bi možda imala
razumijevanja za problem da ste joj rekli?« reče Liam.
»Možda je otkrila?« pokuša Dea.
»Znači, mislite da sam ubio svoju partnericu, ženu koja nosi
moje dijete, zbog nekih pišljivih puževa?« zaurlao je u očaju,
duboko udahnuo i ponovno se svalio na stolicu.
»Ne znamo je li Beate mrtva«, reče Liam brzo. »Zašto kažete
da je ubijena?«
Peter s uzdahom spusti glavu na stol. »Ne mogu više. Odbio
sam odvjetnika jer nemam što skrivati«, promrmlja Peter s
glavom na stolu. »Ali sada više ne mogu! Moja Beate je nestala!
Moje nerođeno dijete! Ovo je gotovo! Gotovo! Neću više reći ni
riječ bez odvjetnika sa strane.«
Liam podigne pogled. »10.56. Ispitivanje Petera Lovea
prekida se kako bi mu se osigurao odvjetnik.« Ustao je i
promotrio Petera koji je i dalje sjedio s licem na stolu, a zatim
izašao iz sobe za Deom, koja ga zgrabi za ruku.
»Moraš vidjeti ovo!«
Pod nos mu je gurnula svoj mobitel koji je pokazivao stranicu
Facebooka pod nazivom 5690 Tommerup na kojoj je stajala
fotografija Petera, ispod koje je pisalo da je policija uhitila
Petera Lovea i da je on glavni osumnjičeni za zločin u kojem je
nestalo sedam osoba. Objava je podijeljena 237 puta i
komentirana 489 puta. Većina komentara bila je puna bijesa i
mržnje usmjerenih prema Peteru.
Liam preleti prvim komentarima. Ljudi su se bojali.

***
Beate osjeti kako ju izjeda glad. Osjećala se iscrpljeno i
obeshrabreno. Dijete se nemirno micalo u trbuhu. Kasper se
naizmjence budio i tonuo u san. Osjetila je njegove ruke, činile
su se kvrgave, kao da su bile pune rana i osipa. Skinuo je odjeću,
upotrijebivši ju da se čvrsto priveže za cijev koja je prolazila
preko vode u spremniku. Bilo je bolje smrzavati se nego osjetiti
kako se koža polako rastvara u vodi. Pomogli su jedno drugome
da naprave isto i sa Charlotte da se odmori od vode. I njezina je
koža bila nabubrena i puna malih, osjetljivih kvržica. Stalno je
pokušavala doći do Charlotte da čuje što je vidjela tijekom
otmice, ali bila je sasvim odsutna ili veoma daleko. Od Lone već
neko vrijeme nije čula ništa. Dugo je stenjala, no zatim je
utihnula. Nisu ju mogli zavezati, postala je histerična kad su
pokušali. Koža joj je vjerojatno bila potpuno rastvorena.
Kasper nije jaukao, no sve je manje govorio. I njemu i Beate
bilo je vruće, kao da su imali visoku temperaturu. Pet se dana
nalazio u crnoj vodi bez hrane, ali držao se bolje od ostalih.
Možda zato što je bio mlad i mišićav. Ako umre, bit će potpuno
sama u smrdljivoj, odvratnoj vodi. Već je mnogo puta pomislila
na to kako bi bilo lako samo potonuti i pustiti vodu u pluća, no
zadržavala ju je pomisao na Silje. Na njezin osmijeh i vesele oči.
Njezino maleno, živahno tijelo kad se igrala i trčala po sobama.
Dijete u utrobi također ju je sprječavalo da odustane. Koliko
brzo umire fetus nakon smrti majčina tijela? Koliko će živjeti
bez nje? Hoće li patiti? Nije mogla podnijeti tu pomisao.
Uhvatila se za cijev. Koža ju je boljela od debele, teške tkanine
od trapera s kojom je bila privezana. Kasper je traperice uzeo od
Vernera i drugog mrtvog muškarca. Beate je na sebi imala samo
tanku spavaćicu koja uopće nije mogla podnijeti njezin teret pa
je bila obješena za odjeću mrtvaca.
Više nije imala snage visjeti. Boljelo je. Kasper je bio u
pravu, tijelo je brzo postalo prenapregnuto i hladno. Cijelo se
vrijeme smrzavala i drhtala, čak i u vodi, iako je bila toplija od
zraka. Drhtavim je rukama olabavila tkaninu kojom je bila
privezana i ponovno kliznula u vodu. Pokušali su istražiti bazen
u kojem su plutali i na dnu su pronašli kutiju. Imali su osjećaj da
je bila napravljena od željezne mreže. Nekakav kavez. S
vremena na vrijeme voda oko kutije se počela kretati i do njih bi
došla toplina.
Trznula se kad se iznad njih začulo zveckanje metala. Zatim
se ukazalo svjetlo. Probadalo ju je u očima. »Pustite nas van!
Hej? Pustite nas van! Trudna sam... Zašto nas ne pustite van?«
jecala je, na trenutak ugledavši Kaspera na svjetlu odozgo. Koža
mu je bila prekrivena plavo-crnim mrljama i crvenim
mjehurima. Hvatala je zrak. Snažan pljusak blizu nje odaslao je
val koji joj je zapljusnuo lice i u usta joj je ušla voda. Zatim se
ponovno spustila tama.

***
Dea je pogledala uokolo po izduženom parku između policijske
postaje i svoje kuće. Mirisalo je na vruće ljeto. Svakodnevno je
trčala tim putem da razbistri misli i otjera razdraženost. Bila je
svjesna da je mnogima išla na živce, a nisu mogli vidjeti da je
lako mogla biti još mnogo gora. Kontrolirala se. Stiskala je
zube. Vježbala. Trčala.
Stopala su se brzo kretala pod njom. Večernje sunce bacalo je
teške sjene na šljunak. Dalje na stazi stajao je muškarac nagnut
prema naprijed s jednom rukom u zraku, kao da je želio nešto
reći. Izgledao je kao narkoman u preuskim, prljavim hlačama i
šlampavoj majici s kapuljačom. Malo je usporila i stala nekoliko
metara od njega. Uhvatio se desnom rukom za srce i još se više
sagnuo. »Mislim... da... mislim da ću... dobiti... Moje srce...
Pomozite!«
»Srce?« uzvikne ona zadihano, približivši mu se. »Legnite,
pozvat ću pomoć.«
Pružio je ruke prema njoj, no bila je predaleko pa je umjesto
toga pao na koljena. »Nemam... nemam... zraka!«
»Lezite!« ponovi Dea vadeći mobitel. »Ne trošite energiju na
govor!«
»Halo?« Preko trave im je prilazio stariji bračni par s
malenim psom na povodcu. »Je li sve u redu?«
Narkoman je nagnuo glavu prema naprijed i duboko disao.
»Sada je bolje.«
»Ne, ne«, reče ona, malo se sagnuvši kako bi pogledala u
veliku kapuljaču koja je potpuno pokrivala muškarčevo lice.
»Morate u bolnicu... Sad ću pozvati hitnu!«
Narkoman iznenada potpuno okretno skoči na noge, srušivši
ju uz silovit trzaj.
»Hej!« poviče Dea ljutito. »Što, dovraga, radite?«
Stariji par je zastao kad je štrkljavac odjednom krenuo u trk i
nestao među grmljem u smjeru Christiansgadea i
Valdemarsgadea.
Dea je bez riječi ležala na tlu razmišljajući o tome da krene
za njim, ali bila je previše potresena. Kada je pokušala ustati,
otkrila je da je glavom udarila u kamen uz rub staze.
Bračni par je konačno stigao do staze.
»Je li vam što ukrao?« upita muškarac.
Sjela je i opipala džepove. »Nije, sve je tu. Rekao je da ne
može doći do zraka, ali zatim je dao petama vjetra kad ste se vi
pojavili.«

***
Nassrin je pokucala na Dennisova vrata malo prije pet. U
radionici ispod njegova stana je i dalje bilo živo. Bila je u blizini
Assensa kada je potvrđeno da je Luna sedma žrtva u slučaju i
odmah se ponudila posjetiti Dennisa da čuje što je on mogao
ispričati o Luni i njezinu kretanju posljednjeg dana.
Vrata joj je otvorio uplakani Dennis, sva je čvrstina nestala iz
njega. Smrdio je na san i marihuanu.
»Željela bih s tobom razgovarati o Luni.« Zakoračila je
unatrag i lagano se naslonila na istrošenu, plavu drvenu ogradu.
Odjednom joj se činilo preintimno da uđe unutra.
Dennis šmrcne, izađe za njom na balkon i zatvori vrata za
sobom. »Što želite znati?«
»Što se dogodilo kad je Luna dobila otkaz?«
Isprva ju je zbunjeno pogledao, a zatim je kimnuo.
 »Tada je radila kao njegovateljica i poslali su ju k nekoj
staroj budali na selo. Žena mu je bila skroz sjebana u glavi...
ničeg se nije sjećala. Imali su kojekakve skupe tričarije po kući i
Luna je jednog dana maznula par figurica da ih proda, ali stari ju
je otkrio i dobila je otkaz.«
»Nakon toga se preselila u Tommerup?«
»Da, dobila je rad za javno dobro u crkvi u Tommerupu i
onda se tamo sprijateljila s pastorkom.«
»Beate?«
Dennis slegne ramenima. »Nikad ju nisam upoznao, ali to je
bilo van pameti jer se pokazalo da je pastorica kći stare budale
kojoj je Luna ukrala figurice.«
»Znaš li što je jučer radila?«
On izvadi mobitel. »Ne, ali poslala mi je hrpetinu poruka,
možete ih pogledati.« Pružio joj je mobitel, pomalo se
sramežljivo nasmiješivši. »Ispričavam se na srcima i svemu
tome, Luna je uvijek takva.«
Nassrin se srdačno nasmiješi i prelista poruke koje su
razmijenili u posljednjih nekoliko dana, no u njima nije bilo
ničeg zanimljivog.
Dennis iz džepa hlača izvadi i pripali cigaretu.
»Jesi li u posljednje vrijeme slučajno primijetio stariji, sivi
Peugeot ili staru Granadu? S obzirom na svoj posao, sigurno
primjećuješ marke koje se baš i ne viđaju u okolici?« nastavi
Nassrin.
»Pa staru Granadu bih svakako primijetio, ali nisam je vidio«,
reče Dennis.
»Dennise, sad ću te pitati nešto zbog čega ćeš se vjerojatno
malo dići na stražnje noge, ali važno je da mi iskreno odgovoriš
jer moramo znati sve ako želimo saznati je li Lunu pod povećalo
našeg počinitelja stavila koja posebna krađa: Postoje li neke
krađe koje je Luna počinila ili u kojima je sudjelovala, a za koje
policija nikada nije doznala?«
Preko krova preleti veliki galeb koji ih oboje prene. Dennis se
kratko nasmiješi i povuče dugački dim koji zatim ispusti
kimnuvši. »Da.«
»Hoćeš li nam napraviti popis? Zabilježi i to kome je ukrala.«
On sklopi oči. »Ako ju pronađete, osudit ćete ju za sve te
krađe.«
»Ako ju ne pronađemo, možda ju više nikada nećeš vidjeti.«

***
Prošla su dva sata otkako je pokucala na Dennisova vrata kada
je Nassrin ponovno izašla na balkon. Popis Luninih krađa koji
joj je napravio nije imao kraja. Ušli su u njegovu malu dnevnu
sobu koja je bila urednija nego što je zamišljala. Unutra je
potpuno mirno sjedila na naslonjaču dok se on koncentrirao na
prisjećanje stvari iz prošlosti.
Pogodilo ju je s koliko se ljubavi trudio prisjetiti svega i sve
zapisati. Bio je to intimni dio života koji su brat i sestra dijelili.
Sada je samo morala otići natrag u policiju i usporediti popis
s podacima iz slučaja. Negdje bi mogla postojati veza koja će ih
odvesti prema rješenju.
Kada je došla pred radionicu, odmah iza nje bio je parkiran
crni, malo prljav, stariji Golf s probnim tablicama. Već je
izdaleka vidjela da će teško izaći i s razdraženim je uzdahom
sjela u auto. Pokušala se izmigoljiti. Nekoliko puta je krenula
naprijed i nazad pokušavajući izaći na rikverc, no na kraju je
digla ruke. Golf ju je zagradio.
Glasno je opsovala kad je ponovno izašla iz auta. Zalupila je
vratima auta i otišla do Golfa da vidi je li vlasnik možda ostavio
ključ u bravi ako je auto trebao na popravak u radionicu, no nije
ga bilo. Auto je bio zaključan, na prednjem sjedalu nalazilo se
nekoliko fascikala, no za oko joj je zapela mala cedulja kraj njih.
Instinktivno se naglo povukla, napeto pogledavajući u svim
smjerovima oko sebe. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga.
Bila je to osma zapovijed iz Biblije. Smjesta ju je prepoznala
s ploče u sobi za sastanke, a smjesta joj je bilo i jasno da je
odgovarala jednome od ajeta koje je njezin stric označio u svom
Kuranu.
Na dvorištu ispred sada mračne i zatvorene radionice vladao
je mir. Nassrin je počela hiperventilirati kad je fotografirala
unutrašnjost Golfa i poslala sliku Liamu i Dei, zajedno sa slikom
probnih tablica.
Dea ju je smjesta nazvala. Sliči našim ceduljama. Ima li još
čega u autu? Nassrin! Taj auto ne smije otići, u redu? Ne smiješ
ga izgubiti. U Tommerupu sam, smjesta dolazim. Nazovi Liama
da pošalje pojačanje. I pazi na sebe, u redu? Imaš li pištolj sa
sobom?
Nassrin spusti slušalicu. Za razliku od Dee, Liam ju je
zamolio da se povuče s dvorišta i ostatak prepusti timu koji joj je
dolazio u pomoć. Dok su razgovarali, čula je kako trči niz
stepenice. I sam je dolazio i pozvat će tim forenzičara i bio je u
pravu, razmišljala je, trebala je napustiti mjesto i pričekati
kolege. Ako Golf nestane prije nego stigne pojačanje, imali su
broj registracije. Mogli su ga tražiti. No ipak je ostala čekati kraj
auta. Dea nije bila daleko od Assensa, uskoro će stići.
Pokušala je zapamtiti sve detalje s parkirališta pokušavajući
se prisjetiti je li se išta činilo drugačije nego kad je došla.
Gledala je uokolo da vidi može li uočiti neku od malih kamera
za koje su znali da ih počinitelj koristi. Iznenada je shvatila da
su vrata Kasperova stana pokraj Dennisova bila otvorena, što
zasigurno nije bio slučaj kada je došla ovamo. Ostani kraj auta,
vrtjelo joj se u mislima.

***
Dvadeset pet minuta kasnije Dea se dovezla do radionice u
Assensu. Spustio se mrak, nebo je bilo teško od plavo-sivih
oblaka koji su sa svojim ispunjenim trbusima gusto visjeli nad
područjem. Crnome Golfu o kojem je Nassrin pričala nije bilo ni
traga, ali je njezin mali Fiat i dalje bio tamo. Dea osjeti iritaciju
u cijelome tijelu. Bilo je prokleto očekivano da je mala wannabe
istražiteljica pustila da auto pobjegne.
Zakopčala je jaknu i krenula prema Nassrininu autu. Liam ju
je nekoliko puta nazvao nakon što je i sam krenuo iz postaje u
Odenseu, ali proći će najmanje deset minuta prije nego stigne
ovamo. Uzela je mobitel da ga nazove, ali uto naglo stane. U
autu je sjedila osoba koja definitivno nije bila Nassrin.
Dea podigne pištolj, uperivši ga u vrata auta. »Izađi!«
Nije se dogodilo ništa i ona zakorači prema vratima, stisnuvši
dršku pištolja još jače. »Smjesta izađi, policija!«
I dalje se nije događalo ništa. Pojava unutra nije se micala,
nastavila je oko auta, došavši toliko blizu da je mogla vidjeti
profil. »Dennis?« poviče zakoračivši skroz do vrata.
Brzo je bacila pogled na spoj između vrata i karoserije da vidi
radi li se o zamci, no nije bilo ničega. Otvorila je vrata, a Dennis
se napola prevrnuo van. Bio je onesviješten.
»Prokletstvo«, promrmljala je i brzo pogledala uokolo. Nije
bilo ni žive duše. Vratila je pištolj u futrolu i čučnula do njega.
»Jesi li tu?« Lagano ga je pljusnula po obrazima uspjevši ga
vratiti u sjedeći položaj.
Lagano je mahao glavom prije nego se napokon usredotočio
na nju. »Koji kurac?«
»Koga vraga radiš u Nassrininu autu i gdje je ona?«
 Dennis s bolnom grimasom stavi ruke na oči, preokrenuvši ih
tako da su mu se vidjele samo bjeloočnice i zatim ih ponovno
zatvori.
Ponovno ga je pažljivo pljusnula po obrazima. »Dennise,
moraš mi reći gdje je Nassrin.«
On zastenje i okrene se od nje. »Ne znam.«
»Sjediš u njezinu autu, dovraga! Jesi li drogiran? Pričaj sa
mnom!«
»Ja...« Čvrsto je stisnuo oči, kao da mu je potrebna sva
koncentracija kako bi odgovorio. »Bila je ovdje maloprije...
Čovjek koji je bio ovdje... ja...« S grimasom je odmahnuo
glavom.
»Duboko udahni i razmisli!« poviče Dea.
»Tu je stajao crni Golf«, promrmlja on. »Išao sam k mami i
on je sjedio u autu... i... i onda sam ugledao Nassrin. Ležala je
unutra... na stražnjem sjedalu.«
»Vidio si Nassrin u Golfu? Je li bila budna? Što je radila?«
On odmahne glavom.
»Ležala je... sklupčano, nisam mogao vidjeti je li se micala...
želio sam... samo je sjedio, tip, i zurio u mene. Onda je izašao iz
auta... Izgledao je hladan kao santa leda...«
Proučavala ga je. Činio se ošamućen i šokiran. U daljini su se
približavale sirene. Željela je maknuti Dennisa od auta i
pokušala ga je uhvatiti za rame, ali ju je odgurnuo. Malo je
zateturao dok je nesigurno izlazio iz auta, a zatim je otvorio oči.
»Pa da, kvragu, čovječe, pokazao mi je mobitel na kojem se
vrtio nekakav film koji je želio da vidim...i onda je rekao:
Pozdravi sestru. Kad sam se nagnuo prema ekranu da vidim o
čemu je idiot pričao, ubo me nečim oštrim u grlo.«
Na cesti iza radionice pojavili su se prvi policijski auti, sirene
i prodorno svjetlo rotirki prodirali su tihim večernjim zrakom.
Dei je srce snažno udaralo u grudima kada ga je zgrabila za
ruku.
»Što si vidio na ekranu?«
Nesigurno je odmahnuo glavom, odjednom izgledajući
prestrašeno.
»Što si vidio na ekranu?« Viknula mu je u lice.
Slegnuo je ramenima, vukući vezice po prljavim pločicama.
»Išlo je tako brzo, bilo je vode. Izgledalo je kao mračna soba. S
vodom... vidio sam nekoliko pojava, ali nisam mogao vidjeti
Lunu... Možda je snimljeno nekakvom noćnom kamerom ili
GoProomi Da, mislim da je. Tako je izgledalo.«
Prekopao je po džepu jakne i dohvatio izgužvanu kutiju
cigareta. Kada je napokon uspio izvući kutiju iz jakne, s njom je
izvukao i malenu cedulju koja je pala na pločice.
Munjevitom je brzinom podignula cedulju, smjesta je
prepoznavši s fotografije koju je Nassrin poslala. Iza sebe je čula
lupanje nekoliko automobilskih vrata, osjetila je kako Liam trči
prema njima. Kada mu je pružila poruku, bilo joj je teško
pogledati ga u oči. »Nassrin je nestala, ona je osma žrtva...«

***
Umjetno svjetlo u sobi za sastanke bilo je oštro. Vani je bila
crna noć i Liam je uhvatio vlastiti odraz u prozorima. Crni
podočnjaci protezali su mu se do obraza. Nagnuo se nad bilješke
s ispitivanja Nassrininih roditelja i dvoje braće. Nisu imali puno
za pridonijeti. Koliko mu je bilo poznato od nje same, nije imala
najbolji odnos s roditeljima i braćom i zato je živjela sa svojim
starim ujacima. Dea je obavijestila dvojicu ujaka u antikvarijatu.
Bili su neutješni i obećala im je da će sutradan ponovno
navratiti.
Začulo se lupanje vratima u hodniku i zatim su se otvorila
vrata sobe za sastanke.
»Šefe, tu si?«
Dea. Pogledao je na sat. Bilo je 1.27.
»Ima li kakvih novosti?« nastavi ona.
Liam odmahne glavom. Nakon što su završili u Assensu,
izričito ju je zamolio da ode kući odspavati kako bi ujutro mogla
biti svježa i odmorna za posao.
»Što je s registracijom?«
»Prije nešto manje od šest mjeseci u Stanici za tehnički
pregled je prijavljena krađa probnih tablica.« Umorno je
pogledao oko sebe. »Poslao sam sve iz dnevnog tima doma na
spavanje da rano ujutro u sedam imamo svježe snage na svim
frontama, trebamo doći do svih vlasnika crnih Golfova. Radi se
o starijem modelu, poslat će nam popise, a onda ćemo oformiti
veliki tim koji će krenuti u potragu.« Kratko je zastao vidjevši
da se nešto spremala reći. »Ne, u registru nemamo prijavu krađe
crnog Golfa, ali već ćemo ga pronaći.«
Dea je, blago rečeno, izgledala užasno. Promatrao ju je,
primijetivši kako je njezin strah prelazio i na njega. »Nas dvoje
bismo vjerojatno trebali malo odspavati«, reče, dodavši kako će
posao preuzeti noćni tim Forenzike. »A i patrole su još uvijek na
terenu.« Nasmiješio joj se s ohrabrenjem. »Ili si možda prešla na
dvadeset četverosatnu smjenu?«
»Kvragu, ne mogu samo sjediti doma, Liame!«
»Ne«, odgovori on. I sam je sumnjao da će moći spavati prije
nego pronađu Nassrin i ostalih sedam žrtava.
Dea dođe do njegova stola.
»Prošao si svime od danas?« Pokazala je seriju isprintanih
snimaka nadzornih kamera.
»Crni Golf je na dva mjesta u Assensu na nadzornim
kamerama snimljen kako ulazi u grad one noći kada je nestao
Kasper. S istim probnim tablicama. Sljedećeg je jutra ponovno
napustio grad, a poslijepodne se vratio i tamo ga je Nassrin
vidjela kraj radionice.«
»Iste tablice?«
»Da, stoga postoji mogućnost da auto uopće nije upisan u
registar motornih vozila i onda će biti teško znati gdje tražiti.
Naravno, imamo i druge značajke koje identificiraju vozilo ako
pronađemo crni Golf bez tablica. Muškarac u autu nosio je
majicu s kapuljačom navučenom skroz preko glave.«
Dea je pozorno zurila u zrnate crno-bijele fotografije s
nadzornih kamera. »Znači, Forenzika kaže da se radi o istom
autu?«
»Da.«
Dea ode do ploče na kojoj su bile zapisane glavne točke
slučaja. Izbrisala je nekoliko zastarjelih teorija i počela pisati.
»Tražimo muškarca. Zbog majice s kapuljačom nemamo točan
opis, ali Dennis je siguran da je muškarac bio stariji od njega.
Znamo da je najmanje dvaput koristio Golf s ukradenim
probnim tablicama, kao i stariji Peugeot i istrošenu Granadu.
Znamo da je odličan u izbjegavanju toga da mu uđemo u trag
preko telekomunikacijskih podataka. Na temelju snimke koju je
Dennis vidio smatramo da su žrtve još uvijek žive i da se nalaze
u bazenu s vodom. U mračnoj sobi.«
»Točno, a odgovor Nacionalnog centra za forenziku pokazuje
da smo pronašli Beateinu mokraću. Znači, bila je živa u trenutku
otmice.«
»Koliko čovjek može preživjeti u vodi?«
Liam slegne ramenima. »Pitao sam Odjel za sudsku
medicinu, očekujem odgovor čim dođu na posao.«
Na hodniku se ponovno začula buka i Thorbjørn je banuo na
vrata, naglo zastavši kad ih je ugledao. Umorno je prošao
dlanom po licu. »Kvragu, noćas nitko od nas neće ni oka
sklopiti, ha?« reče i baci izvješće pred Liama.
»Što imaš?« upita Dea prišavši stolu.
»Kao što znate, Beatein otac, Bent Møller Nielsen, je bivši
policajac«, reče i sjedne na rub stola. »Doduše, radio je tek
nekoliko godina, a tada se zvao Hans Henrik.«
»Promijenio je ime. Zašto?«
Thorbjørn slegne ramenima. »To je bilo ubrzo nakon što je
izašao iz zatvora u kojem je služio kaznu zbog nasilja!«
Liam preleti izvješćem. Oči su ga pekle, a umor ga je
obavijao poput vune. Zaokružio je nekoliko odlomaka i zatim ga
pružio natrag, no bio je preumoran za više od toga.
»Baci se sutra na to«, zamoli ga. »Bilo bi super ako stigneš
prije jutarnjeg sastanka. Sada moram popiti vrč kave ili sat
vremena odspavati, a kako nam je ponestalo vrhnja, morat ću na
spavanje.«

***
Liama su probudili svrbež u očima i nagon za kihanjem. Otresao
je deku sa sebe i ustao.
Dea je još uvijek sjedila za stolom u velikoj sobi za sastanke.
Podigla je pogled, pepeljasto siva u licu od umora. Pred sebe je
raširila dodatne isprintane mutne snimke Golfa.
»Jesi li što pronašla?« progunđao je i nakašljao se. Tek je
sada primijetio veliku Nassrininu fotografiju pričvršćenu na
ploči kraj ostalih žrtava. Nekoliko je trenutaka utonuo u misli
promatrajući ju, prenuvši se kad je Dea progovorila.
»Radi se o majici... Liame. Mislim da je to isti tip koji je oteo
Nassrin.«
Liam ju je zbunjeno gledao, pomislivši kako bi im svima bilo
bolje da se pošteno naspavao umjesto da ovako ošamućeno
baulja uokolo ne shvaćajući ništa. »Ne razumijem«, priznao je
protrljavši lice i zatim sjeo do nje.
»Napadnuta sam jučer poslijepodne ovdje u parku kad sam
bila na trčanju.«
Iznenađeno ju je pogledao.
»Pa nisi ništa spomenula?«
»U tom trenutku tome nisam pridavala nikakvu važnost.
Pretpostavljala sam da se radilo o narkomanu koji je džepario,
glumio je srčane probleme i zatim me odgurnuo kad sam mu
otišla pomoći. No pobjegao je kad je otkrio da nisam sama u
parku.«
»A što sada misliš?«
»Zurim u ove slike čovjeka u kapuljači s nadzornih kamera iz
Assensa i lako bi se moglo raditi o istom onom koji je i mene
želio zgrabiti.«
»Jesi li sigurna?«
»Skoro.« No zatim odmahne glavom. »Ne znam, ali imao je
bradu i majicu s kapuljačom, kao i onaj kojeg je Dennis vidio, i
stalno razmišljam o tome kako je možda bio plan da ja nestanem
osma?«
Liam je pokušao nešto reći, ali nije mogao sabrati misli.
Dea se nagne naprijed. »Što ako sam ja trebala biti osma
žrtva, Liame, ali je umjesto mene uzeo Nassrin jer mu nije
uspjelo sa mnom? To uopće nije trebala biti ona.«
Pogodio ga je očaj u njezinu glasu i morao je odvratiti pogled
da ne prijeđe na njega.
»Sigurno je mnogo onih koji smatraju da sam lažno
svjedočila protiv njih.« Razdraženo je treptanjem otresla par
suza.
Prva mu je pomisao bila da je to zvučalo nenormalno i da joj
se priviđalo, no zatim se suzdržao. Nije si mogao dopustiti bilo
što isključiti. »Koliko je bilo sati kada si napadnuta?«
»Oko pet popodne.«
»A iz Nassrininih poruka i od Dennisa znamo da je oteta oko
19.15, što našem luđaku ostavlja dobra dva sata da locira
Nassrin, ode od Odensea do Assensa i strpa ju u auto prije nego
se Dennis u 19.20. spustio do Golfa. Gotovo neizvedivo.«
On odmahne glavom pokušavajući zamisliti počiniteljevu
rutu, no jedino što mu je stalno opterećivalo misli bilo je pitanje
je li Nassrin natjerana u auto ili je već bila u nesvijesti kad ju je
stavio na stražnje sjedalo Golfa.
»Od Christiansgade do radionice u Assensu treba najviše
četrdeset minuta«, nastavi Dea. »A i tko kaže da pod povećalom
cijelo vrijeme ne drži više ljudi? Možda zato uspijeva pobjeći?
Tajming, veliki izbor ljudi i nadzor? Cijelo je vrijeme korak
ispred.«
Liam kolebljivo kimne.
»Ne mogu prijeći preko toga«, nastavi Dea uzevši mobitel.
Kada ga je nekoliko minuta kasnije ponovno odložila, probudila
je voditeljicu forenzičara, zapovjedivši joj da se smjesta izvuče
iz kreveta i nacrta u parku iza Christiansgade. Pogledala je
Liama. »I ja idem do parka da znaju gdje točno tražiti. DNK,
kamera, traka, sve to sranje!«
On kimne. Vrijedilo je pokušati. Ako im se posreći, možda
ovaj put nije bio tako temeljit u uklanjanju tragova DNK jer mu
napad nije uspio i žurio je pobjeći.
Dea navuče jaknu i okrene se prema njemu. »Ideš?«

***
S otvora su se čuli povici. Beate olabavi tkaninu i klizne u vodu.
Cijela ju je koža pekla, škrgutala je zubima. Zatim se začuo još
jedan povik. Čula je kako se Kasper pomiče i klizi u vodu.
 Napipala ga je u mraku, uhvativši ga za ruku. »Još nismo čuli
ovakve zvukove, zar ne?« Glas joj je podrhtavao.
»Ne.« Osjećala je da je pozorno slušao.
Na poklopcu spremnika začuju se snažni koraci i visoki,
očajni ženski glas ponovno vrisne. Zvučalo je kao da se silovito
naprezala. Odjeknulo je do njih u mraku kad je nešto tvrdo
silovito udarilo u poklopac.
»Što se događa?« prošapće Luna odmah iza Beate koja se
nato tržne. Nije čula da se približila.
»Mislim da se netko gore bori.«
»Izlazimo van?« zajecala je Luna, počevši hvatati zrak.
Beate nagonski stavi ruke na trbuh. Željela je gore k Silje.
Željela je povući Charlotte sa sobom dok je još bila živa.
Odozgo se začuo još jedan glasan vrisak. Sada su mogli čuti i
muški glas koji je nešto prigovorio.
Poklopac se otvarao. Poznavali su zvuk. Zveket željeza o
željezo i škripanje šarki.
Luna je zgrabila Beate za ruku kad je poklopac popustio i do
njih je doprlo malo svjetla. Gore je bila noć, ali bilo je svjetla.
Možda mjesečina.
Žena s grimasom na licu gurne glavu kroz otvor i pogleda u
njih.
»Upomoć!« poviče Kasper s naporom.
»Možete li se sami popeti?« doviknula je žena.
»Vi ste iz policije!« poviče Luna kreštavim glasom.
»Nassrin?« pokušala je Beate. Osjetila je gotovo euforično
olakšanje u cijelome tijelu.
»Sama sam«, nastavi Nassrin mahnito. »Moram znati možete
li se popeti sami kad je poklopac otvoren? Koliko ste duboko?«
»Preduboko smo«, izdahne Kasper iscrpljeno.
»Idem pronaći uže«, reče ona brzo i glava joj nestane.
 Beate je promatrala Kaspera na svjetlu koje je odozgo
prodiralo do njih. Izgledao je poput živućeg mrtvaca. Koža lica
mu se na čudan način odvojila od jagodica i bila je puna rana.
Susreo je njezin pogled i po izrazu lica je vidjela da je vidio
isto što i ona.
»Možemo li podići Lunu?«

***
»Pomoći ću vam!« poviče Nassrin, bacivši pogled na muškarca
koji je beživotno ležao nekoliko metara od nje. Lice mu je bilo
okrenuto prema hrđavom željezu. Odozdo su ju dozivali.
Glasovi su im bili očajni i puni tjeskobe. Nije mogla vidjeti
puno, ali je vidjela da su bili u vodi i da su im lica i ruke
izgledali oštećeno.
Noć oko nje bila je crna, nešto je svjetla dolazilo samo od
Golfa.
»Jeste li tamo?« poviče prestrašeni glas odozdo.
»Pronaći ću uže«, ponovi ona. »Ili nešto drugo čime vas
mogu povući gore.« Skočila je sa spremnika. Kad se ošamućena
probudila, nije imala mobitel, policijsku značku ni lisice. U
mraku je osjetila muškarca. Probudio ju je zvuk pokretne trake
za gnojivo, hrđavi zvuk potezanja. Zatim je skroz blizu
primijetila veliki spremnik. Stajao je nagnut nad poklopac
spremnika kad je potrčala i skočila na njega.
Napala ga je hrđavom metalnom šipkom koju je našla na tlu.
Udarila ga je njome svom snagom u vrat. Umalo ju je savladao i
balansirala je na rubu spremnika kad mu je uspjela zadati udarac
koji ga je pogodio ravno u sljepoočnicu, nakon čega se srušio i
ostao ležati.
»Uže, uže, uže«, mrmljala je samoj sebi trčeći pokraj auta
prema zgradi koju je nazirala. Na tlu je bilo dosta otpada, ali
ništa što bi se moglo upotrijebiti za izvlačenje nestalih iz vode.
Čim je stupila izvan dometa automobilskih svjetala, našla se
u mrklom mraku. Zastala je da privikne oči. Pred njom se
nalazila stara gospodarska zgrada i opipavajući je došla do dvaju
velikih vrata koja su bila zatvorena. Tijelo joj je još uvijek bilo
slabo, no držala ju je pomisao na nestale u vodi i uložila je svu
svoju snagu u guranje vrata i probijanje kroz pukotinu. Unutra je
uzalud tapkala u potrazi za svjetlom.
Srce joj je snažno lupalo kad je utrčala u neprobojnu tamu u
potrazi za nečim što bi moglo pomoći zatočenima da se popnu.
Umalo se spotaknula, izgubivši na trenutak ravnotežu. Preko
poda i van kroz vrata vodio je neki kabel. Pomislila je da je
možda povezan s pokretnom trakom koja je vodila do vrha
spremnika i zamislila je kako su onesviještena tijela bila
transportirana na njoj. Zgrabila je i povukla kabel koji se negdje
u mraku iščupao iz utičnice.
Očajnički povici ponovno su razbili noćnu tišinu. Pogledala
je kabel. Nije bio dovoljno dugačak, ali bio je sve što je imala.
Brzo je pomislila kako će biti dovoljno da zaveže muškarca i
onima u vodi kaže kako trči po pomoć. Obećat će im da je
gotovo. Obećat će im da će ih izvući. Razmišljala je o tome da
otrči do najbliže kuće, dođe do telefona i užeta.
Otrčala je natrag do auta i spremnika. U nekoliko brzih
skokova popela se pokretnom trakom do vrha. Skamenila se kad
je shvatila da je muškarac nestao.

***
Začuo se promukli vrisak i zvuk prigušenog udarca. Beate je
zadržala dah i gledala prema tankoj traki svjetlosti koja se
probijala do njih. Nad njima je zavladala tjeskobna tišina.
Skamenila se osjetivši zvuk povlačenja iznad njihovih glava.
»Nassrin!« Lunin glas probio je tihu ljetnu noć. Zvuk povlačenja
je prestao i na rubu se pojavila Nassrinina glava. Oči su joj bile
razrogačene, a lice puno krvi koja je kapala na njih u vodu.
Beate je primijetila sjenu iza njezina beživotna tijela, a zatim joj
se tijelo teško stropoštalo k njima u vodu. Poklopac je kliznuo
na mjesto i ponovno je zavladala tama. Zvuk njihovih povika
progutali su debeli betonski zidovi. Beate je u šoku hvatala zrak
pokušavajući zaštititi lice od trule vode koju je uskomešalo
Nassrinino mrtvo tijelo. Tapkala je u mraku nastojeći dohvatiti
njezinu ruku koja ju je okrznula kad je mlada policajka počela
tonuti prema dnu. Čula je Lunine jecaje kada su ona i Kasper
zaronili i uhvatili beživotnu ženu.
Osmi dan – Petak
A ldar je zagladio brkove s dva ukočena prsta i prazno zurio
kroz prozor na ulicu. Sam ih je nazvao i zatražio da dođe
do njih u postaju umjesto da oni dolaze k njemu i bratu. Kao
razlog je naveo činjenicu da je Hayyan patio od tjeskobe. Liam
je osjećao golemo suosjećanje. Nassrin je bila centar njihovih
života.
»Jeste li sasvim sigurni da je naša mala Nassrin oteta?« Glas
mu je bio suh. Doimao se odsutno dok je sjedio očajnički
odmahujući glavom.
»Da, nažalost... Žao mi je!«
»Jednostavno joj ne sliči da se dala tako iznenaditi. Teško mi
je shvatiti kako je mogla dopustiti da se to dogodi.« Kontrolirao
se, ali tuga je izbijala iz svakog nabora na njegovu izboranu licu.
»Aldare, vi već znate dosta toga o ovome slučaju pa vam
mogu reći da smo pronašli cedulju s osmom biblijskom
zapovijedi povezanu s Nassrininim nestankom.«
On kimne i s intenzivnim se pogledom nagne prema Liamu.
»Jeste li potpuno sigurni da su ti ajeti tako važni?«
»Da, ali više od toga još ne znamo.«
»Ali znate da osoba koja to radi poznaje Nassrin tako dobro
da zna te stvari o njoj?«
Liam kimne, rekavši kako su to morali pretpostaviti.
»Trenutačno se nadamo da ćemo saznati što je ili tko povezuje s
tom optužbom i stoga ću vas pitati izravno, iako to možda nije
ugodno. Je li vaša nećakinja ikada lažno svjedočila?«
Aldar je isprva djelovao kao da odbacuje tu mogućnost, no
zatim mu se tmurni pogled smekšao. Duboko je udahnuo,
zavalio se na naslon i zatim kimnuo. »Nassrin ima sestru koja je
prije nekoliko godina otišla u borbu protiv ISIS-a. Po povratku u
Dansku država joj je oduzela putovnicu jer nisu bili sigurni na
čijoj se strani borila.« Tražio je prave riječi. »U toj situaciji
Nassrin je sestri dala alibije i potvrdila sve njezine priče jer je to
bila ispravna odluka, iako je većina toga bila izmišljena za dobro
njezine sestre. To je izazvalo dosta problema i brojni muslimani
iz Vollsmosea su joj prijetili i izbjegavali ju.«
»Zašto?«
Aldar se ogorčeno nasmiješi. »Nemate pojma koliki
nevjerojatan broj mojih zemljaka zapravo želi muslimansku
dominaciju i šerijat. Trn im je u oku što se ni Nassrin ni njezina
sestra ne slažu s njima. Nassrin od tada osuđuju kao
zapadnjačku kurvu, da se poslužim izrazom koji upotrebljavaju
za nju.«
»I kad ide u patrolu na područje?«
»Uvijek«, reče Aldar. »Jedna je od najomraženijih žena u
Vollsmoseu. Zamislite onda kako joj je bilo kad ste ju poslali
tamo da prati Arape.«
Starac odmahne glavom, a Liam spusti pogled. »Shvaćam.«
»Zaista?« upita Aldar oštro. »Sumnjam.«
Liam prihvati kritiku i prostorijom nakratko zavlada tišina
dok su obojica razmišljala o izrečenome. »Aldare, kolika je
vjerojatnost da je počinitelj to znao o Nassrin kad ni ja sam
nisam znao? To je mogao znati veoma mali krug ljudi?«
Nassrinin ujak nadmeno frkne nosom. »Da ste znali i
najmanju sitnicu, morali biste ju izbaciti iz policije. Lagala je
Alahu da zaštiti ratnicu koja se borila protiv ISIS-ova kalifata, a
lagala je i danskoj državi i time prekršila svoju policijsku
zakletvu. Želio bih da shvatite da je posao u policiji Nassrinin
san. Jedino to želi, jedino joj je to strast. Za vas je ona vjerojatno
samo još jedna u timu, no moja je nećakinja za vas spremna ići
do kraja. Zato je to odlučila zadržati u tajnosti. I zato je istrpjela
kad ste ju pritiskali u situacijama koje su ju lako mogle
razotkriti.«
»Što mislite, kako je počinitelj doznao?«
»U Vollsmoseu za to nije potrebno puno vremena, mislim da
je nakon par obilazaka lako pronaći nekoga voljnog ispričati bilo
što.«
»Hoće li ljudi tamo ispričati policiji o tom znatiželjniku ako
ih obiđemo i pitamo o tome?«
»Ne vidim zašto ne. Imam korijenje u veoma živahnoj
zajednici koja voli trač i kojoj ništa nije sveto sve dok se radi o
susjedima, a ne o tebi samome.«
Liam zapiše bilješku na papir na vrhu, zatim iz hrpe izvuče
Thorbjørnov spis i otvori ga na sažetku koji je kolega sastavio o
Bentu Mølleru Nielsenu i njegovoj presudi za nasilje.
»Ima još nešto, Aldare. Radi se o vašem bratu, Hayyanu.«
Nassrinin ujak začuđeno podigne čupave obrve.
»Obaviješteni smo da je vaš brat nedugo nakon vašeg dolaska
u Dansku doživio brutalan napad zbog kojeg je napadač završio
u zatvoru.«
Aldar kimne s oklijevanjem.
»Prošlo je više od četrdeset godina otkako sam zadnji put čuo
za taj slučaj i nadao sam se da više nikada neću čuti za njega«,
reče, čineći se pomalo razdražen.
»Napadač je bio muškarac pod imenom Hans Henrik
Møller.«
Aldar ponovno kimne, no i dalje se činilo da nije razumio na
što je Liam ciljao. »U Dansku smo stigli 1973., neposredno prije
nego su zaustavili useljavanje. Prvih nekoliko godina živjeli smo
u malenoj sobi u neboderu koji je služio kao svojevrsni prihvatni
centar, moglo bi se reći. Bili smo gastarbajteri, kako se to tada
zvalo, i postojao je krug brižnih građana koji su nam pomagali
da se smjestimo. Bilo je to toliko davno da se jedva sjećam tog
vremena, ali tamo se moj brat zaljubio. Zaljubili su se jedno u
drugo i mnogo sam puta gotovo poželio da su tada pobjegli
zajedno. Tada sam jedini put doživeo da je moj brat pronašao
ljubav i mislim da ju nikada nije prebolio.«
»Je li vaš brat nakon toga imao kakav kontakt s tom ženom?«
Aldar brzo odmahne glavom.

Liam je stajao na hodniku gledajući za njim kad su se pozdravili.

Starac se povlačio obješenih ramena, a neposredno prije
rastanka ponovno je pitao je li policija sigurna da je njegova
nećakinja žrtva zločina. Počeo je nabrajati sva različita mjesta na
kojima je obično surfala i pitao bi li im pomoglo da se sam
odveze u potragu za njom.
Liam mu se zahvalio na ponudi, objasnivši da je policija po
cijelome Fynu imala mrežu istražitelja koji su ju tražili. Nije mu
spomenuo kratki film koji je Dennis vidio. Ujaci nisu trebali
zamišljati kako se Nassrin u tamnoj vodi bori za život.
»Je li bio od pomoći?« začuje Dein glas iza sebe.
»Ima sestru«, odgovori Liam. »Nassrin je pošteno slagala da
ju zaštiti i moramo ju pronaći. Roditelji kažu da je više-manje
beskućnica i da je u ratu protiv ISIS-a izgubila razum. Također
moramo poslati ljude u Vollsmose da pozvone ljudima na vrata.
Aldar misli da je naš luđak o Nassrin i sestri možda saznao
raspitujući se tamo.«
»Da pokrenem oboje?«
»Da, ali moramo biti oprezni sa sestrom, ona je osjetljiva.
Stavi Thorbjørna na potragu, dobar je u tome.« On baci pogled
na sat. »I nemoj zaboraviti konferenciju za medije s ministricom
za sat vremena.«

***
Nakon završetka konferencije više nitko u Kraljevini Danskoj
nije sumnjao da je policija u Odenseu tražila crni Golf. Dybbøl
je inzistirala da se sve snimke s nadzornih kamera prikažu na
TV-u. Istaknut je svaki detalj, ogrebotina na dnu lijevih vrata i
malo ulubljenje na braniku, tik iznad kuke za vuču.
Nakon konferencije Dea je pošla za Liamom u veliku sobu za
sastanke u kojoj je slučaj sada ispunjavao sve zidove i stolove.
»Barem pred novinarima nije upotrijebila izraz 'slučaj s
Kuranom’.«
»Ministrica? Toliko glupa ipak nije«, reče Liam. »Policija i
ministarstvo žive u potpuno različitim svjetovima, ali ipak se
slažemo da treba držati jezik za zubima kad slučaj smrducka na
terorizam.«
»Ovdje ne smrdi na terorizam«, reče Dea gledajući slučaj koji
je prekrivao zidove. »Ali na što onda, dovraga, smrdi?«
Liam ogorčeno kimne. Zapravo se blago osjećao miris
slanine i kave iz kantine.
»Moramo spasiti Nassrin«, reče Dea tiho. U sebi je osjećala
prazninu dok je sjedala na stolicu nasuprot njemu. »Ja sam ju
izgubila.«
»Obje ste napravile ispravno, Dea.«
»Natjerala sam ju da ostane tamo sama.« Bezbroj je puta u
glavi prevrtjela razgovor, a još i više puta požalila. Proklinjala
je, psovala i grdila samu sebe što je prebacila odgovornost na
Nassrin u vlastitoj gorljivoj želji da stane na kraj ludilu s kojim
su se borili.
»Nijedna od vas nije mogla znati da je Nassrin njegova
sljedeća žrtva i ispravno si učinila smjesta otišavši tamo. Svi
smo došli najbrže što smo mogli.«
»Uhvatili bismo ga da sam stigla brže«, nastavila je.
»Ne možeš ništa s tim 'što bi bilo’, Dea.« Proučavao je sedmi
i osmi dan, kako su ih nazvali u njihovom sažetku. »Ne
razumijem zašto nam odjednom tako otvara slučaj. Što, dovraga,
želi s ovim? Imamo fotografije Golfa, Dennis se sreo s njim
licem u lice, u Dennisovoj krvi pronašli smo anestetik, saznali
smo kako odvodi žrtve. Zašto?«
»Možda želi da ga vidimo«, predloži Dea. »Uskoro će doći
do cilja, ako namjerava stati na desetoj zapovijedi.«
»Nije mogao planirati da će Dennis napustiti stan radi posjete
obitelji.«
»Ne, a prema Dennisovoj priči zapravo zvuči kao da je tip
sjedio i čekao s Nassrin na stražnjem sjedalu. Mogao je
jednostavno otići!«
Liam stavi bilješku na sažetak sedmoga dana. »Čekao je
Dennisa i ostavio komadić svog svijeta u Dennisovoj krvi u
obliku anestetika Diprivana.«
»Trebao bi djelovati veoma brzo, koliko sam shvatila?« Nije
se mogla otresti slike Nassrin na stražnjem sjedalu crnoga Golfa.
»Da, i zato je vjerojatno uspio oteti Crvenog Kenta jer, ako je
vjerovati lokalnim svjedocima, Kent je najbliže dinosauru što su
imali u Haarbyju.«
»Velik i ružan, ali spor.« Ton glasa joj nije bio neopterećen,
iako je pokušavala biti duhovita.
»Treći dan!« nastavi Liam. »Znamo da je iza drveća kraj
napuštena imanja stajao auto i pretpostavljamo da je tu počinitelj
čekao Vernera. Nakon što ga je napao i omamio, pobjegao je u
starom Fordu Granadi koji je zatim viđen kod Verningea i
Glamsbjerga, u smjeru jugozapada. Auto je nakon toga nestao.
Za drugi dan smo prilično sigurni da se počinitelj, prije nego je
oteo Kaspera, u Assens odvezao u crnome Golfu koji sada
tražimo i da je grad napustio u sivome Peugeotu 205. Isti Golf
korišten je sinoć za bijeg iz Assensa nakon što je oteo Nass.«
»Možeš li prestati s tim Nass? Zove se Nassrin, zar ne?
Živcira me, a ti inače uvijek paziš na jezik.« Ljutnja je buknula u
njoj poput eksplozije. Pokušavala se sabrati, duboko je udisala,
nakratko zatvorivši oči.
»Da... naravno... u redu, samo sam se zaboravio«, čula je
kako govori.
»Oprosti«, reče. »Samo nastavi.«
Liam prijeđe na peti dan. »Znamo da je vozio stariji, sivi
Peugeot, mora da je to isti onaj koji je koristio i drugoga dana.
Samo nemamo ništa ni o autima ni o muškarcu za volanom jer je
u brisanju tragova i skrivanju oštar poput britve.«
Dea rezignirano uzdahne. Auti, podaci, nadzorne kamere.
Tapkali su u mraku, iako se Liam tvrdoglavo nastojao uhvatiti
za sve slamke koje su ležale pred njima. Ako na kraju uhvate
počinitelja, bit će to nesumnjivo zbog njegove tvrdoglavosti.
Ona sama je trenutno plesala negdje oko nule. Nije čak ni
vjerovala da će im to poći za rukom.
»Ali staje ovdje«, reče Liam uto, aludirajući na ono što je
ministrica rekla na konferenciji za medije. »Između Tommerupa
i Assensa su se skupila vozila s ANPR sustavom iz cijele zemlje
i kraj njih se neće moći provući ni komarac.« Pogledao je Deu.
»Jesmo li dobili rezultate tragova DNK iz župnoga dvora dok je
ministrica zabavljala novinare?«
Ona kimne i pronađe isprintani mejl. »Bili su brzi s
mokraćom, ali sada su uspjeli analizirati i ostatak... Rekla sam
im da si veoma zahvalan na brzini kojom su proveli sve
analize.«
 »Da, da.« Liam je čitao gusto ispisane stranice. Poslali su na
analizu sve što se dalo pronaći – prljave šalice, pribor za jelo i
tanjure, kao i sve ručnike, kuhinjske krpe i jastuke iz dnevne
sobe i spavaćih soba župnoga dvora. »Beate, Peter, Claus,
Mona, Silje, Clausova djeca, bivši muž, Johannes i Henning,
grobar.« Razočarano je pogledao Deu. »Otisci prstiju?«
»Isti ljudi.«
»Moramo saznati odakle je nabavio Diprivan.«
Uto na vrata bane kolegica čijeg se imena Dea trenutno nije
mogla sjetiti i nestrpljivo ih prekine. »Nazvao nas je Bent
Møller Nielsen koji kaže da ima crni Golf sličan onome koji
smo upravo objavili da tražimo.«

***
Bio je to drugi put u nekoliko dana da su se Liam i Dea vozili
makadamskom cestom do kuće Benta Møllera Nielsena blizu
Verningea. I prije nego su potpuno ušli u dvorište, Beatein otac
je izašao kroz vrata i krenuo im ususret, sa zavrnutim rukavima
pokazujući rukom prema autu.
U sjeni velike lipe na lijevoj strani dvorišta stajao je crni Golf
zaprskan blatom s obje strane.
Prvo što je Liam primijetio bilo je da je registracijska tablica
auta počinjala slovima AC.
Dea je već stajala kraj auta. Izvadila je mobitel i počela
uspoređivati auto s onim s Nassrininih fotografija.
»Ima li kakvih novosti o Beate i ostalima?« upita Bent
pruživši ruku Liamu.
»Nažalost, nema.« Liam je otišao skroz do auta.
»Unutra sam pratio presicu i nazvao sam čim sam vidio slike
auta. Posebno sam primijetio ulubljenje i ogrebotinu.«
Dea je čučnula iza auta i snimila ulubljenje i kuku za vuču, a
zatim se okrenula prema Bentu i zatražila ključ od auta.
Držao ga je u ruci i pružio ga prema njoj. Otvorila je
prtljažnik i nagnula se nad donji rub okvira. Zbog načina na koji
je prljavština bila razmazana, trake za probne tablice vjerojatno
su bile pričvršćene na pregib vrata prtljažnika.
Nije rekla ništa fotografirajući preklop oko brave i donji rub
okvira, a zatim se okrenula i kratko mu kimnula.
»Možemo li kratko popričati unutra?« upita Liam, već na
putu prema vratima i prije nego je Bent stigao odgovoriti. Uveo
ih je u dnevnu sobu i, ugledavši Beateinu majku u naslonjaču
kraj prozora, Liam je požalio što su ušli.
»Možda bismo trebali otići u kuhinju?« predloži Dea nakon
što je izula cipele u hodniku.
Beateina majka pristojno kimne, ne rekavši ništa kada su
prolazili kroz dnevnu sobu. Na krilu je imala pletivo, no prstima
je uglavnom prolazila po pređi, držeći na oku malenu sjenicu
koja je uletjela u okruglu, staklenu kućicu za ptice postavljenu
izvana na prozor.
»Željeli bismo s vama razgovarati o autu«, započne Dea.
»Također vas moram pripremiti na to da ćemo ga odvesti na
forenzičku analizu u Odense. Osim toga, željeli bismo obaviti
pretres vašeg doma, a kako vam je poznato, to možemo tako da
nam vi dozvolite pretragu kuće ili tako da nabavimo sudski
nalog.«
Bent je sjeo nasuprot njima. Činio se istovremeno zbunjen i
pomalo unezvijeren. »Ne razumijem! Pa ne mislite valjda da
imam veze s nestankom vlastite kćeri? Nazvao sam vas jer sam
želio pomoći. Jer sam mislio da ćete tako barem s popisa
prekrižiti jedan Golf.«
Iz dnevne sobe začuje se tiho pjevušenje.
»Snažno pretpostavljamo da je vaš auto možda korišten sinoć
u Assensu kada je nestala još jedna osoba«, objasni Dea. »Jasno
da to ne možemo tvrditi sa sigurnošću dok ne obavimo
forenzički pregled.«
»Jučer nisam bio u Assensu.« Pogled mu je zatreperio prema
ulaznim vratima.
»Ni ne kažem da jeste, no postoji li mogućnost da je vaš auto
bio tamo?«
On prezirno odmahne glavom.
»Gdje ste bili jučer oko devetnaest sati?« upita Liam.
Bent se malo uspravio na stolici. »Bio sam ovdje, zajedno sa
suprugom i njezinom sestrom. Zajedno smo večerali, to nam je
ustaljena tradicija koje se držimo otkako se moja žena
razboljela. Ehen dolazi k nama na večeru svakog drugog
četvrtka.« Bent ustane i ode do kuhinjskog stola, uzme komad
papira i zapiše telefonski broj svoje šogorice.
»Dakle, vaš auto jučer nije korišten?« zaključi Dea, a Liam
osjeti kako je napušta energija.
Bent je stavio dlanove na stol i spustio pogled na karirani
stolnjak. »Zapravo ne znam«, reče zatim. Problijedio je i, kada
je podignuo pogled, u njemu je bilo oklijevanja. »Da budem
iskren, nisam obraćao pažnju na to stoji li vani. Ključ stoji u
drvarnici i Michael ga povremeno posuđuje. On je susjedov sin i
dozvolio sam mu da ga posudi kad mu je auto kod mehaničara.«
»U redu, dakle ključ auta stoji u drvarnici? Zna li još tko za
to?«
»Mislim da ne. Više ga ne koristim često, najviše ga vozi
Beate.«
»Znači, i Beate ga vozi? Uzima li i ona ključ u drvarnici?«
»Ne, ona ima svoj.«
Dea je oklijevala. Trebali su provjeriti susjedova sina i
Beatein ključ. Bila je prilično sigurna da onog jutra kad je Beate
nestala u župnome dvoru nisu pronašli nikakav ključ pa su sada
morali sve proći ponovno. Pogledala je kroz prozor na dvorište
na kojem se pojavilo još nekoliko njihovih auta i još jedan uz
njih. Prepoznala je muškarca koji je izašao, bio je iz Ekstra
Bladeta. Novinari su ih sada budno pratili i vjerojatno su otkrili
da je više policijskih auta bilo na putu k Beateinu ocu i za pet
minuta to će zasigurno biti prijelomna vijest na njihovoj
internetskoj stranici.

***
Petera je probudilo kucanje na vratima terase i hitro je skočio s
kauča. Zacrnilo mu se pred očima i morao se osloniti na naslon.
Zatim se ponovno začulo kucanje. Pomaknuo je zavjesu u
stranu i zagledao se u Monu koja je stajala s posudom u rukama.
»Da?«
»Samo sam te željela vidjeti«, reče pomalo posramljeno.
»Donijela sam kolač od jabuka.«
»Mislim da ne mogu jesti.«
»Da ti skuham kavu?« predloži. »Izgledaš kao da bi ti dobro
došla šalica.«
Tupo je zurio u nju otvorivši vrata. »Nije mi do posjeta,
Mona.«
»Da«, reče ona, odlučno ga odgurnuvši s vrata. »Ali ne
možeš tu sjediti sam, nije dobro za tebe. Uostalom, imam oči.«
Prošla je pokraj njega, nastavivši u smjeru kuhinje. »Sjedni,
prijatelju, začas dolazim s kavom.«
Peter spusti pogled na svoje ruke. Drhtale su. Uzeo je
mobitel. 178 neotvorenih mejlova, a novi su i dalje pristizali.
Svi vjerojatno jednako puni mržnje nepoznatih ljudi kao i oni
koje je već vidio prethodne večeri prije nego je odustao. Malena
brojka na njegovom profilu na Facebooku pokazivala je velik
broj notifikacija. Imao je trideset sedam neodgovorenih poziva i
gotovo jednako toliko poruka. Neke od novinara, ali neke i od
ljudi koji su mu samo željeli svašta sasuti u lice.
Prokleti ubojice, dabogda umro!!!
Psihopate, gdje su?
Bolesna svinjo, razbit ćemo te, prokleti bolesnik!
»Želiš li mlijeka?«
Bacio je mobitel na kauč. »Svejedno mi je.«
»Stavit ću ti malo.«
Mona se vrati s dvije šalice.
Peter ju je sumnjičavo promatrao.
»Znam što misliš«, reče ona. »Ne, naravno da ne mislim da si
kriv, inače ne bih sjedila ovdje.«
»Što onda radiš?«
»Užasno mi je žao zbog tebe, Peter. Svi volimo Beate, a tebi
je gore nego...«
Počeo je jecati prije nego je dospjela reći više.
»Što sam napravio? Zašto svi misle da sam zločinac?«
Mona ustane i sjedne kraj njega na kauč.
Bacio se na nju poput brodolomca na pojas za spašavanje.
Tresao se i promuklo jecao zarinuvši joj poput malena djeteta
lice u haljinu. »To je moja Beate«, plakao je. »Moje dijete! Sve
sam izgubio, Mona! Sve, i ne znam što napraviti! Ne mogu se ni
kretati gradom jer me svi mrze, iako sam ja doživio gubitak!«

***
Dea je skrenula svojim srebrno-plavim Passatom na popločeni
prilaz župnoga dvora u Tommerupu. Benta su ostavili
potresenog, ali smirenog. Činilo se da su njegovi alibiji držali
vodu, a nisu mogli napraviti mnogo više osim da ga drže na oku.
Ako zbog ničeg drugog, onda radi njega samoga.
 Na prilazu je već čekalo nekoliko automobila. »Novinari su
sad prokleto brzi«, progunđa Liam. »Nastavi skroz do crkve da
ih se riješimo.« Lokalni zaštitar je zadržao nekog muškarca i
zatvorio ga u prostoriji u crkvi. Mona im je to dojavila, no nije
ga vidjela. Peter je pobjegao – i to na biciklu. Mislio je da je
zaštitar tražio njega.
Dea je zaustavila auto i požurili su u crkvu koja je bila hladna
i mirisala na prašinu.
»No, evo vas napokon!«
»Da, evo nas«, reče Liam ravnodušno, promatrajući grupu
uzbuđenih muškaraca koji su ih čekali u središnjoj lađi. »Policija
Odense... Ja sam Liam Stark, inspektor, a ovo je narednica Dea
Torp. Mi u pravilu vodimo brigu o istragama kaznenih djela i
uhićenjima relevantnih osumnjičenika. Tko ste vi?«
»Ja sam Lars«, reče muškarac. »Lars Smed. Mislim da nismo
vidjeli mnogo vaših uhićenja, a i Petera ste odmah pustili.«
»Potpuno je normalno da pustimo ljude kad više nisu
osumnjičeni«, odgovori Dea zadržavši njegov pogled.
»Ne mislite možda da Peter smrdi na krivnju?« Tako ju je
upadljivo odmjerio da mu je poželjela navući gaće preko glave.
»Nisam znala da se krivnja može nanjušiti?« zadovoljila se
odvratiti.
»Ne... ali tako se kaže, ne?«
»Onda mora da je točno.« Dea uzdahne. »Čujem da imate
stvar pod kontrolom«, nastavi ironično, što je Larsu preletjelo
iznad glave jer je svečano kimnuo. »Ali kad ste već toliko
sigurni da je Peter krivac, zašto ste onda uhvatili drugog
čovjeka?«
»Bio je sumnjičav pa smo...«
»SumNJIV«, ispravi ga Liam pretjerano naglasivši. Dea mu
se nasmiješi. Kad se radilo o Liamu Starku, podrška je dolazila u
mnogo oblika.
»Što?« upita Lars.
»Zaboravite... Što je radio taj vaš zatočenik?« upita ona.
»Želio je provaliti u župni dvor«, zakriještao je drugi
muškarac.
»Kako?«
»Spremao se razbiti prozor«, ponovno preuzme Lars. »Nije
bilo nikakve sumnje.«
»I onda ste pomislili da ćete ga vi, čestiti momci, zadržati?«
Dea ih je odmjeravala.
»Da... Vi ionako ne radite ništa!«
»A što on sam kaže na to?«
»Kaže da je otac pastoričine kćeri i da je došao po plišanog
medvjedića, ali zašto bi onda, dovraga, razbijao prozor?«
Lars je žustro mahao u smjeru kuće. »Pa mogu vam prokleto
pokazati! Na prozoru su tragovi!«
»Hvala, pogledat ćemo to za trenutak.« Liam zamahne
rukama. »Hoćemo li pogledati vašeg sumnjivog muškarca?«
»Da, u atriju je«, reče Lars pokazavši im da pođu za njim.
Dea je išla za Liamom koji se okrenuo prema Larsu. »Kratko
ćemo nasamo popričati s vašim zatočenikom.«

Kada su se nakon otprilike pet minuta vratili iz atrija sa

Siljeinim ocem, pojavili su se Johannes i Mona. Johannes je
djelovao uzrujano.
»Što se događa?« upita Liam, kimnuvši kad je Dea krenula
ispratiti Siljeina oca iz crkve.
»Oprostite na svem ovom neredu«, reče Johannes. »Da sam
znao, nikada to ne bih dozvolio. Mama je došla po mene.«
Sklopio je ruke. »Mogu se samo ispričati. Nismo imali pojma da
su uhvatili Mathiasa.«
 »Hej?« prekine ih Lars. »Što se sada događa? Nećete ga
odvesti sa sobom?«
Dea se upravo vratila kad se Liam polako okrenuo prema
Larsu. »Čovjek je Siljein otac i pastoričin bivši muž. Želio je ući
u kuću po kćerina najdražeg plišanca, ali bilo je zaključano, a
kako nije želio razočarati kćer koja je već shrvana zbog majčina
nestanka, pokušao je otvoriti prozor.«
»Što?« prekine ga Lars. »Pa ne možete to uzeti zdravo za
gotovo! Pa zatekli smo ga na jelu!«
»Na DJELU«, ispravi ga Liam razdraženo. »Slušajte!«
nastavi zatim veoma razgovijetno. »Neću se ni truditi pokušati
vam bolje objasniti, ali budite sigurni da ako ponovno vidim
neku od vaših napornih faca – ovdje ili u novinama – vi ćete biti
ti koji će završiti ravno u pritvoru i to bez sekunde oklijevanja!«
Dei zazvoni mobitel. Slušala je osobu s druge strane linije,
brzo prekinula i ne pogledavši Larsa i ostale, brzo prekinula
Liama. »Šefe!« Povukla ga je van dometa ostalih. »Smjesta
moramo do Clausove kuće. Claus je navodno tako jako udario
Petera u glavu da on sada leži u nesvijesti na podu njegove
dnevne sobe. Mi smo najbliže. Upravo su nazvali iz centrale.
Clausova kći je nazvala 112.«
»Nema li ona samo pet ili šest godina?«
»Da.«
»Jadna curica«, reče Liam. »Što se, dovraga, događa?«

***
»Tu sjediš?« reče Dea i čučne pred Cecilie koja je sjedila na
stepenici pred ulaznim vratima. Djevojčica je izgledala uplašeno
i cijelo joj je lice bilo mokro od plača. »Baš super što si nas
nazvala, to si naučila od tate?«
»Ne, to mi je rekao Siljein tata«, zacvili djevojčica.
 »Je li on sada unutra?«
Ona unezvijereno kimne. »Leži na podu i udario je glavu.«
»A gdje je tvoj tata?«
»Izašao je u vrt.«
Liam joj se nasmiješio i gurnuo vrata. »Je li tvoj brat unutra
kraj Siljeina tate ili vani u vrtu?«
»Otrčao je gore. I on se boji.«
»Idemo ga pronaći?« reče Dea nježno.
Cecilie kimne i radoznalo pogleda Deu, a zatim primi njezinu
ispruženu ruku.
Liam je nastavio prema vratima dnevne sobe. Bila je
uznemirujuće tiha. Peter je ležao nedaleko od vrata. Brzo je
osigurao sobu i dotrčao do muškarca na podu. Nije bio priseban,
ali bio je živ i puls mu je bio stabilan. Kraj njega je ležala
bejzbolska palica.

Nakon što je Petera pokupila hitna pomoć, Liam je izašao u vrt

pronaći Clausa. Odozgo je kroz otvorene prozore mogao čuti
glasove Dee i djece.
Claus je sjedio na svježe obojanoj klupi i izgledao kao da je
čekao. Brada mu je bila isturena i imao je divlji pogled u očima.
»Jesam li ubio Petera?« upitao je. Uspravio se i okrenuo
prema Liamu. »Prvih dana nakon Charlotteina nestanka bio sam
naizmjence zbunjen, shrvan i ispunjen nadom da će se ponovno
pojaviti, ali sada... Sada je nestalo osmero ljudi. Više ne
vjerujem u to. Ne mogu se obuzdati i ne znam što me spopalo.«

***
»Lone baš i nije dobro«, reče Kasper tiho dolje iz vode. »Dugo
šuti.«
 »Što je sa Charlotte?« upita Beate.
Kasper se pomaknuo ništa ne govoreći. Začuje se sitno
prskanje, a zatim nakratko nastupi tišina.
»Charlotte ima puls, ali slab.« Ponovno je zavladala tišina, a
mreškanje se umirilo.
»Beate?«
»Da...«
»Lone je mrtva?«
»Jesi li siguran? Da ju pokušamo podići gore? Može ići na
moje mjesto.«
»Mrtva je, Beate...«
»Ne možeš biti siguran«, uzvikne ona. Željela je otići do
njegova glasa. »Želim opipati sama!«
»Prestani, Beate.« Došao joj je blizu i zgrabio ju za ruku.
»Želim razgovarati s njom, Kaspere. Ne može biti mrtva.«
»Dovraga, Beate! Potpuno je natečena, koža joj je puna rana.
Imao sam osjećaj da joj mogu zarinuti prste u kožu... rastvorena
je.«
»Vode...«, prošaptala je Charlotte jedva čujno. Beate okrene
pogled prema zvuku. Charlotte je već neko vrijeme bila
privezana za cijev. Uskoro su ju morali spustiti. Sigurno je imala
užasne bolove. Kada je Nassrin bačena k njima, nisu im ubacili i
boce vode kako je to dotad bio običaj. Beate se progurala kroz
vodu do Charlotte i napipala njezino lice. Stavila je svoje
natečene ruke na njezinu kožu, ispucalu i punu rana.
»Trenutno više nemamo vode, Charlotte.«
»Vode...«, ponovi ona, no riječi su joj zamrle u mraku, sve
dok odjednom jasnim, bistrim glasom nije prošaptala: »Beate?«
»Da?«
»Kada sanjam, vidim svjetlo. Misliš da je tako kad
umiremo?«
 »Da«, šapnula je Beate sa suzama u grlu.
»Slušaj...« Charlotte je s naporom zastenjala. »Pazi na moju
djecu ako se izvučete...«
»Da«, zajeca Beate. »Ali imaju i Clausa, zar ne... Clausa i
Petera. Oni će se brinuti za našu djecu... obećavam.«
»Hoćeš li se moliti za mene?« Charlotte je blago okrenula
glavu.
Beate još nikada nije ovako svjedočila nečijoj smrti. Počela je
moliti s usnama blizu Charlotteine ljuskave kože. »Milosrdni
Oče...« Tražila je riječi koje su se činile tako prazne u njihovu
smrdljivu grobu trule vode.

***
»Čekaj malo«, reče Liam kada je Dea željela upaliti auto.
»Upravo su mi odgovorili iz Odjela za sudsku medicinu koliko
dugo osoba može biti u vodi.«
Dea ga je promatrala s iščekivanjem.
»Pišu da na to utječe mnogo faktora. O tome radi li se o
slatkoj ili slanoj vodi, temperatura, o tome je li voda čista ili
prljava.«
»To ne znamo, ali što ako pretpostavimo da se radi o prljavoj
slatkoj vodi?« reče ona. »Prisiljeni su obavljati nuždu u njoj.«
Liam je koncentrirano čitao na mobitelu. »Spominju još
nekoliko stvari, između ostalog i osmotski tlak, što znači da
voda prodire kroz kožu jer je tlak vode veći od onog u tijelu.«
»Sjećam se osmoze iz škole«, reče Dea. »Sve slobodne
molekule vode se kreću u smjeru gdje je manje molekula vode.
Što to znači za naše žrtve?«
»Piše da čovjek u slatkoj vodi može preživjeti najviše deset
dana i za to će vrijeme izgubiti osjet u većini tijela, dobit će
osip, mjehure i koža će se početi ljuskati i razvit će probleme s
jetrom.« Progutao je slinu i kratko zastao. »Koža se počne
raspadati nakon samo nekoliko dana u svježoj vodi i javljaju se
rane i infekcije – osobito u nečistoj vodi. Ako se u vodi boravi
tjedan dana ili duže – ovisno od osobe do osobe – koža će se
rastvoriti, a žrtva će biti izrazito podložna infekcijama. Razboljet
će se... i na kraju umrijeti.«
Poskočio je kad mu je mobitel zavibrirao u ruci. Thorbjørn.
Stavio ga je na zvučnik kako bi i Dea mogla pratiti.
»Bok«, Thorbjørnov glas glasno je odjeknuo autom. »Čini se
da Johannesovi alibiji s konvencije u Faborgu ipak nisu tako
čvrsti kao što smo isprva mislili. Žena s recepcije, koja je inače
bila sigurna da ga je vidjela, ipak nije sigurna.«
»Pa što sada kažu?« upita Dea pomalo razdraženo.
»Dakle, Johannes je bio tamo, ostali sudionici se slažu u
tome. Sudjelovao je na sastancima i razgovarao je s mnogima,
ali baš u vrijeme nestanka Crvenog Kenta i Beate nitko sa
sigurnošću ne može potvrditi da je bio s njim u društvu. Nitko se
ne sjeća da ga je tog jutra kada je Beate nestala vidio na
doručku, a kada je nestao Kent, Johannes je otišao u svoju sobu
zbog želučanih problema. Nije ga bilo cijelog prijepodneva i
ponovno se pojavio tek za večerom.«
»Ali već su nekoliko puta potvrdili da je bio tamo?« upita
Liam frustrirano.
»Da, također su sigurni da je samo bio u svojoj sobi, ali nitko
se ne sjeća točno da ga je vidio tijekom tih sati o kojima smo se
sada detaljnije raspitali.«
»Hvala«, reče Dea i pogleda Liama. »Možeš li to sam dalje
provjeriti, Thorbjørne? To s Johannesom?«
»Nema problema.«
Liam potvrdno kimne.
Dea upali auto. »Idemo doma u postaju ili...?«
 ***
Bilo je kasno kada je Liam stigao kući. Vrata nisu bila
zaključana i u kuhinji je gorjelo svjetlo, no to je često bio slučaj.
Mirno su živjeli u tihoj ulici u Dalumu, ali svejedno je mogao
zamisliti naslove u lokalnim novinama: Policijski inspektor
lopovima ostavlja otvorena vrata. Bacio je jaknu na kuhinjski
stol razmišljajući bi li nešto pojeo. U želucu mu je kruljilo, ali
nije imao snage.
Negdje u vrtu pomaknula se sjena. Prenuo se, ali se uto sjeti
da se vjerojatno radilo o nekoj od onih glupih kokoši njegovih
roditelja koja je zbunjeno mlatarala uokolo.
Ipak je otvorio frižider i izvadio komad pečene rolane
kobasice. Mali znak »s ljubavlju od Helene«. Razmišljao je o
tuširanju, ali odustane od te ideje. Dugački, stresom ispunjeni
dani počeli su dolaziti na naplatu. Stajao je kraj stola i jeo
kobasicu direktno iz plastične posude. Želio se samo prevrnuti i
spavati bez silne gužve koju je imao u glavi, ali to su bile samo
puste želje. Umorno je uzdahnuo. Bez obzira na sve, bit će lijepo
odmoriti glavu na mekanom jastuku.
Odlučio je pospremiti i otišao s plastičnom posudom do
suđerice. Baš kad je otvorio vrata, ugledao je cedulju. Ukočio se
i morao je skupiti svu svoju samokontrolu da ju ne primi rukom.

I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao

užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na
kušnju stavimo.11

Ajet iz Kurana odgovarao je desetoj biblijskoj zapovijedi koju je

dosad već znao i u snu. Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge
njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca
njegova, niti išta što je bližnjega tvoga.
»Helene?« zaurlao je uto i potrčao hodnikom prema spavaćoj
sobi. »Djeco?« Banuo je u spavaću sobu. »Helene?« Nije bilo
nikoga, krevet je bio prazan. »Ne možeš mi to napraviti,
prokleta svinjo!« povikao je iz petnih žila, otrčavši natrag u
dnevnu sobu. Vidio je da je Helene bila sjedila na kauču s
pokrivačem. Sa strane je stajala napola puna šalica čaja, a na
stolu je ležala knjiga. Svjetlo je gorjelo. Pokrivač je bio
odgurnut u stranu, a knjiga je bila otvorena na stranici na kojoj
je stala. Netko ju je prekinuo. »Ne, ne, ne!« Udisao je kratkim,
oštrim udisajima.
»Tata?«
Na vratima se pojavio Andreas.
»Dres!« poviče on preglasno. »Je li ti sestra dobro?«
»Da, samo piški, zašto tako urlaš?« Andreas ga je zbunjeno
promatrao.
»Znaš li gdje je mama, Andrease?« Glas mu je bio kreštav i
još uvijek preglasan.
»Mislim da čita u krevetu.«
Liam odmahne glavom i drhtavim rukama uzme mobitel.
»Liam Stark, smjesta dođite... ajet za deseti dan nalazi se na
mom kuhinjskom stolu i supruga mi je nestala!«
»Tata, o čemu pričaš?« Andreas je problijedio i zabrinuto ga
je gledao.
»Samo smireno«, reče Liam pokušavajući se sabrati.
Uto se otvore ulazna vrata i Helene iznenađeno razrogači oči
ugledavši ih u hodniku. »Obojica ste budni?«
»Dovraga, Helene!« uzvikne on zagrlivši suprugu. »Skoro
sam umro od straha! Gdje si bila?«
»Samo sam otišla prošetati uz cestu, otišla sam do Lis i
Henninga i natrag.«
 Liam ju je čvrsto privio uz sebe.
»Izašla sam samo na pola sata. Nešto se dogodilo?«
Oslobodila se da mu vidi lice.
»Jednostavno ne možeš hodati okolo sama usred noći!« Bijes
ga je savladao i nije se mogao zaustaviti, iako se ona prestrašeno
povukla od njega.
»Oprosti!« reče inatljivo. »Nisam znala da si ovdje uveo
policijski sat!«
Liam zgrabi mobitel, no zatim zastane. »Ima li itko od vas
bilo kakvu ideju o tome otkuda je došla ova poruka?«
»Ne...« Helene pogleda na stol. »Nije je bilo kada sam...«
Naglo je zastala i zabrinuto ga pogledala dok joj je boja nestala
iz obraza. »Bio nam je u kući?« prošapće. »Ovdje? U našoj
kuhinji, dok su djeca spavala, a ja bila vani?«
Liam ogorčeno kimne. »Bojim se da je tako.«
»Onda je prije koji čas bio ovdje.«
»Tko?« Laura se pojavila sva pospana. Kosa joj je stršala u
svim smjerovima.
»Onaj psihopat iz tatinog slučaja s Kuranom«, reče Andreas.
»Bio nam je tu u kuhinji.«
Liam je želio da sve troje čim prije požuri u krevet. Trebao je
razmišljati, trebao je mir. A najviše od svega je trebao
kontrolirati vlastiti strah kako bi mogao zaštititi svoju obitelj.
»Što je htio?« Laura je stala pred njega. Pospano, uplašeno
lice bilo joj je obasjano oštrom svjetlošću kuhinjskog lustera.
»Želio je oteti nekoga od nas?«
Liam polako odmahne glavom i zagrli ju. »Ne znam.«
Misli su mu se vrtjele u krug. Zašto je to bila deseta
zapovijed, a ne deveta? Zašto kod njega? Je li ga to trebalo
zastrašiti?
Što je to želio, a da mu nije pripadalo? Ili su Helene ili djeca
prekršili desetu zapovijed? Ponovno je nazvao policiju.
»Supruga se pojavila, ali pošaljite ovamo forenzičare u punoj
spremi. I pseću jedinicu što prije i želim naoružanog stražara u
kući dok ga ne uhvatimo. Hvala.«

***
»Mogu li vidjeti?« upitao je Aldar nagnuvši se prema bratu.
Sjedili su na mekanim stolicama u udobnom kutku na prvome
katu iznad njihove knjižare.
Hayyan je ranije te večeri pitao bi li pristavio večeru na
štednjaku, ali nijedan od njih nije osjećao glad. Dugo su samo
sjedili tamo. Skroz u tišini jedan kraj drugoga.
Hayyan je pružio bratu fotografiju koju je držao.
»To je ona?« upita Aldar znatiželjno. »Mislio sam da si
izvadio Nassrinine slike.«
»I to, ali onda sam pronašao i ovu, to je jedino što imam.«
Bila je plavokosa i nasmijana, nosila je svijetložutu ljetnu
haljinu, a boje su odavno izblijedjele, zbog čega je stara
fotografija poprimila smećkasti ton.
Aldar je kratko promatrao sretno lice i kosu koju je mrsio
vjetar, a zatim ju vrati. »Nadao sam se da više nikada nećemo
čuti za taj slučaj... zbog tebe.« Osjetio je duboku tugu kada se
bratovo lice tog poslijepodneva pojavilo na naslovnici
internetskog portala Fyens Stifistidende. Objavili su cijelu staru
priču o napadu. Nazvao je redakciju i zamolio ih da uklone
Hayyanovo ime. Prošlo je toliko mnogo godina da ta stara priča
nikoga nije mogla zanimati. Pokušao je, ali bez uspjeha.
Gospođa iz novina mu je rekla da su već razgovarali s
Hayyanovim napadačem koji je iznio svoju verziju priče. U tom
je intervjuu na vidjelo izašlo da je tadašnja zaručnica Benta
Møllera Nielsena zatrudnjela i kada se pokazalo da dijete nije
njegovo, raskinuo je zaruke i napao Hayyana.
»Kopaju po tome jer je njegova kći, Beate, jedna od onih koji
su nestali na isti način kao i Nassrin«, nastavi Aldar, iako je
sumnjao da je brat slušao. »Očito im je zanimljivo jer među
vama postoji ta veza i obojici je član obitelji nestao u tom
užasnom slučaju.«
Hayyan je kimnuo kao da je želio dati do znanja da je
shvatio, no nije skidao pogled s fotografije mlade žene. »Misliš
li da će me htjeti vidjeti?«
Na novinskom portalu ženu su nazvali Bente, objasnivši u
zagradi kako je njezino pravo ime poznato redakciji.
»Brate...« Aldar zatvori oči. »Ako je Mona odlučila ne reći
svom sinu za tebe, misliš li onda da je ih je pametno potražiti
sada, toliko godina kasnije?«
»Zamisli, imam sina«, prošapće prema fotografiji.
Obojica začuju glasan zvuk iz knjižare.
Aldar pogleda prema stepenicama. »Nisi zaključao?«
»Ostavio sam otvoreno u slučaju da se Nassrin vrati.«
»Ali ona ima ključeve!«
Aldar umorno ustane. »Idem dolje provjeriti, možda su se
samo vrata otvorila.«
Hayyan kimne i pogleda za bratom koji je teškim koracima
nestao niz stepenice.
Zatim su se ugasila sva svjetla.
»Aldare?« Hayyan je slijepo gledao po mračnoj sobi.
»Aldare, tu si?« Čekao je osluškujući.
Iz knjižare se zatim začuje škljocanje.
»Aldare«, dozove Hayyan ponovno u mrak. Ustao je, ali nije
se mogao orijentirati, približavajući se sitnim koracima
stepenicama.
Odozdo se začuo još jedan zvuk, no Aldar nije odgovarao.
 »Zašto mi ne odgovaraš?« Hayyan je stigao do ruba
stepenica, žmirkajući na slabome svjetlu koje je dopiralo izvana.
»Izgleda da ulična rasvjeta radi, svjetla je nestalo samo kod nas.
Jesi li pogledao kutiju s osiguračima?« Napipao je put od police
do police, skroz do ormara u kojem su iza zavjese stajali
osigurači.
»Aldare? Bojim se...« Glas mu je zvučao slabašno u mraku.
Svjetlo se na trenutak vrati, no zatim odmah ponovno
nestane. Hayyan je poskočio.
Zatim je svjetlo ponovno bljesnulo.
»Aldare?«
»Ne«, reče nepoznati muški glas.
»Tko ste vi?« prošapće Hayyan dršćući.
»Božja kazna.«
Zatim je osjetio iglu u vratu. Grlo mu je nateklo. Zrak je
postao težak. Pokušavao je govoriti, ali nije mogao. Zatim se sve
zacrnilo.
Deveti dan – Subota
K oliko dugo mislite da ste bili u nesvijesti?« upita Dea
promatrajući brojne police i gotovo beskrajne redove
prašnjavih knjiga. Nassrinin ujak izgledao je krhko i
dezorijentirano sjedeći u naslonjaču s modricama na jednoj
strani lica.
»Nisam siguran«, nesigurno je odgovorio Aldar trljajući vrat.
»Kad sam došao k sebi, mog brata nije bilo.« Tamne oči bile su
mu crvene od plača, a pogled mu je neprestano bježao prema
vratima, kao da još nije potpuno shvatio da su i Nassrin i njegov
brat nestali.
»Kolegi ste rekli da se ne sjećate što se dogodilo?«
On kimne. »Liječnik je pronašao ovaj mali trag na mom
vratu.« Ispružio je vrat prema Dei i pokazao. »Kaže da sam
vjerojatno bio omamljen. Uzeli su uzorke krvi, ali više od toga
ne znam. Bio sam dolje jer je nestalo svjetla, ali ne znam točno
kako se to dogodilo... Mislim da sam pao. Bio je potpuni mrak.«
Dea pogleda Liama. »Ni jučer navečer ni noćas na području
nije prijavljen nestanak struje, a svjetlo se vratilo kad je Aldar
došao k svijesti.«
Aldar potvrdno kimne. »Kratko nakon što je nestalo, čuli smo
neki zvuk odozdo. Nadali smo se da se to Nassrin vratila kući. U
tom sam trenutku otišao dolje vidjeti jesu li iskočili osigurači.«
»I niste pronašli citat iz Kurana?« upita Liam ponovno. Već
su pretražili cijelo prizemlje, no forenzičari ni tamo ni gore nisu
pronašli ceduljicu.
On odmahne glavom. Na malenu stolu između dva naslonjača
stajala je hrpa starih fotografija, a na gornjoj je bila Nassrin kao
dijete pred rasprostrtim tepihom.
Dea se okrene prema Liamu i reče tišim glasom: »Ako je
Hayyan počiniteljeva deveta žrtva, onda bi to moglo ukazivati
na to da počinje osjećati takav pritisak da mu se planovi
urušavaju. Ili ovaj put nije donio citat, ili ga je zaboravio
ostaviti?«
Liam se složio s njom razmišljajući o cedulji koju je pronašao
u vlastitoj kuhinji. Počinitelju je stvar počela izmicati iz ruku i
bojao se da je sada počeo poduzimati neplanirane aktivnosti koje
će im biti još teže predvidjeti i spriječiti.
»Možemo li kontaktirati nekoga tko može doći i biti ovdje s
vama?« upita Dea kada su se pozdravljali sa starcem.
Aldar odmahne glavom. »Želio bih malo biti sam«, rekao je,
posegnuo za snopom fotografija i stavio ih na krilo. Pokazao im
je sliku mlade Mone, ispričavši im kako Hayyan nije znao da
ima sina. »Sada je moguće da se njih dvojica nikada neće
sresti.«
»Također vam možemo ponuditi da vam pronađemo neko
drugo mjesto na kojem se možete skloniti sljedećih nekoliko
dana«, nastavila je.
Ponovno je odmahnuo glavom, ljubazno odbivši. »Radije bih
ostao ovdje.«

***
»Za nas je to bio pravi pakao«, reče Ernst sa strogim izrazom
lica. »Ne shvaćam kako takve priče završavaju u dnevnom tisku,
a da novinari prvo ne provjere što se krije iza toga!«
»Smatrate da novinari nemaju pravu sliku slučaja?« upita
Dea. Aldarov očaj i dalje ju nije napuštao, iako su navratili na
benzinsku i kupili sendviče prije puta u Tommerup na razgovor
s Ernstom i Monom o onome što se dogodilo kada je Mona bila
zaručena s Bentom.
Liam otpije gutljaj vruće kave sa stola ispred njega. Kimnuo
je Moni sa zahvalnošću i odložio šalicu.
»Mislim da je to privatna stvar koja se ne tiče cijele države«,
nastavi Ernst.
»Pitanje koje se postavlja nama u policiji, a vjerojatno i
ljudima u ostatku zemlje je sljedeće: Koja je istina iza cijele
priče o Bentu, Hayyanu i vašoj kćeri ? S obzirom na to da je
Hayyan nestao i imamo samo Bentovu verziju, završili smo
ovdje da porazgovaramo s tobom, Mona«, reče Dea.
»Ne želimo zadirati u prošlost«, progunđa Ernst prezirno.
Dea pogleda Monu koja se činila nervozno. Sjedila je za
stolom oborena pogleda i s rukama sklopljenima na krilu.
»Shvaćamo, ali nažalost, morat ćete«, ubaci se Liam.
»Radimo na slučaju u kojem je nestalo devetero ljudi. Kao što
znate, jučer kasno navečer Hayyan je nestao iz svoje kuće i
moramo saznati ima li njegov nestanak kakve veze s događajima
iz prošlosti. Drugim riječima, ne postoji ništa o čemu bi itko
mogao izbjeći razgovor sve dok smatramo da je to relevantno za
slučaj.«
Liam se okrene prema Johannesu koji je sjedio nasuprot
djedu s današnjim novinama raširenima pred sobom na stolu.
»Jeste li znali da je Hayyan Khalil vaš biološki otac?«
Johannes mu uzvrati pogled i zatim nesigurno pogleda
Ernsta.
»Kakve koristi od razvlačenja događaja starih četrdeset šest
godina?« nastavi Ernst svojim gromkim glasom.
»Jesi li znala da je Hayyan svih ovih godina živio tako blizu
vas?« Dea je pozorno promatrala Monu.
»Odense baš i nije osobito blizu«, ubaci se Ernst ponovno.
 »Razgovaram s Monom«, reče Dea hladno. Liam je vidio da
je postajala nervozna.
»S tobom je uvijek bilo teško«, nastavi Ernst promatrajući ju
uz odmahivanje glavom. »Tvoj otac je također okrenuo leđa
crkvi čim se uspio maknuti od kuće.«
Liam stavi dlan na Deinu ruku da ju smiri.
Ernstovo staro, naborano lice iskrivilo se od prijezira. Strogo
je zurio u Johannesa. »Čak i moja vlastita obitelj olako shvaća
vjeru i našu odgovornost za crkvu.«
»Nije istina!« uzvikne Johannes oštro. »Uvijek smo stajali iza
tebe i tvoje vjere, ali to nikada nije bilo dovoljno!«
»Nisi mi odgovorila na pitanje o Hayyanu«, reče Dea
promatrajući Monu, ne obazirući se na njihovo prepucavanje.
Johannesu zavibrira mobitel koji je držao u rukama. Liam je
uspio vidjeti kako je ekran zasvijetlio. Izgledalo je kao obavijest
neke aplikacije za uzbunu.
»Što želite da vam moja kći kaže?« upita Ernst malo tiše.
»Četrdeset šest godina nije vidjela tog čovjeka!«
»Pitali smo Monu«, reče Liam. Johannesov mobitel ponovno
zavibrira i on ga brzo gurne u džep hlača.
»Mona«, nastavi Dea užurbano. »Molim te da odgovoriš na
pitanje, inače ćemo svakog od vas morati odvesti na službeno
ispitivanje u policijsku postaju u Odenseu.« Stari pastor
ponovno se počeo buniti, no Dea ga prekine. »Sada je dosta,
Ernste! Želimo čuti o Moninu odnosu s Bentom i Hayyanom.
Mona, jesi li znala da je Hayyan živio tako blizu?«
Mona s tugom u pogledu polako odmahne glavom.
»Jesi li znala da je Bent, odnosno Hans Henrik, Beatein
otac?«
Ona ponovno odmahne glavom. »Nisam to znala dok nije
izašlo u novinama.« Nervozno je čupkala pregaču. »Kao što je
moj otac rekao, otada je prošlo četrdeset šest godina i nastojala
sam zaboraviti sve što se dogodilo.«
»To i kažem«, progunđa Ernst pobjednički sebi u bradu.
Dea ga je ignorirala i nastavila. »Bi li ti učinilo kakvu razliku
da si znala da je Beatein otac tvoj bivši zaručnik?«
Mona nesigurno slegne ramenima. »Ne znam kakvu bi to
razliku činilo. U tom bi se slučaju možda povukla iz crkve.
Možda ne bih bila dobrodošla.«
Tišina je načas ispunila kuhinju, a zatim se Dea nakašljala i
ponovno nagnula prema Moni. »Žao mi je što ti moram postaviti
ovo pitanje.« Uhvatila je sestričnu za ruku. »Ali trenutno
moramo znati sve o odnosu koji si tada imala s Hayyanom. Je li
te silovao, je li zato tvoj zaručnik tako burno reagirao?«
Starica je dugo sjedila ne odgovarajući, a zatim je ozbiljno
pogledala Deu u oči i odmahnula glavom. »Hayyan je jedini
muškarac kojeg sam ikada voljela... Sanjala sam o životu s njim,
no to se nije dogodilo.«
Kuhinjom je zavladala mučna tišina, a zatim se Johannes
naglo okrenuo prema djedu.
»Znači, nije istina? Lagao si mi?« Izljev je bio toliko nagao
da Liam nije stigao intervenirati prije nego je Johannes
podignuo djeda sa stolice i prodrmao ga tako silovito da je starac
izgubio ravnotežu i srušio se. »Rekao si da sam rezultat
odvratnog silovanja! Kako si to mogao reći kad nije istina?«
Mona ga je uplakano gledala. »Voljela sam tvog oca.«
»Bacila si mu se pod noge«, reče promuklo Ernst koji je
uhvatio ravnotežu i nesigurno napipavao stolicu koja se
prevrnula iza njega. »I bacila si ljagu na našu obitelj«, dodao je s
usnicama iskrivljenima od gađenja.
Liamu zapišti mobitel i on uhvati Dein pogled. »Možemo li
na trenutak izaći?«
 ***
»Čovječe, kakav cirkus!« reče Dea rezignirano čim su se našli
vani na dvorištu. »Sada možda razumiješ zašto radije ne bih
imala posla s njima?«
Liam nestrpljivo podigne mobitel. »Stigli su rezultati analize
DNK iz Bentova Golfa i pokazalo se da su u autu bile sljedeće
osobe: sam Bent, susjedov sin, Beate, Luna, Nassrin i osim njih
još troje koje se nije dalo identificirati jer nisu registrirani u
bazi.«
»Zvuči skoro kao rent-a-car!« Dea ga s iščekivanjem
pogleda kada je shvatila da to nije bilo sve.
»Koristila ga je još jedna osoba«, reče Liam pogledavši
prema kući. »Johannes, njegov DNK se nalazi na vozačevu
sjedalu.«
»Johannes?« uzvikne ona iznenađeno. »Zašto bi on vozio
Bentov auto?«
Počeli su hodati prema kući da se raspitaju kada ga je Dea
uhvatila za nadlakticu i zaustavila. »Između Johannesa i Ernsta
oduvijek je bilo nečeg nezdravog i uvijek sam imala dojam da je
Johannes pokušavao dorasti djedu. Da je trošio mnogo vremena
na to da dobije njegovo priznanje. Mislim da uopće nije želio
biti svećenik kad je bio mlad.« Zastala je i pogledala prema
kući. »Kao djeca smo zajedno ljetovali kod bake i djeda. Kasnije
smo se viđali na obiteljskim proslavama. Nikada nismo bili
bliski, ali tada je bio potpuno drugačiji. Sretniji i zabavniji. Ali
Ernstu kao da ništa što je radio ili želio nikada nije bilo dovoljno
dobro i onda se počeo prilagođavati njegovim očekivanjima, što
nije bilo lijepo promatrati.« Dea protrlja nos. »Promijenio se i
postao sve sličniji djedu... i u svom odnosu prema vjeri u Boga.«

***
»Gdje je Johannes?« upita Liam kada su se vratili u kuhinju.
»Na zahodu«, reče Mona, kao da se ispričavala za sinovu
odsutnost.
Dea sjedne nasuprot stricu. »Jesi li ti odlučio četrdeset šest
godina skrivati istinu od njega?« upita pokušavajući uhvatiti
njegove vodeno plave oči.
Ernst je demonstrativno gledao pokraj nje.
»Moraš mi objasniti kako je nastala ta priča o odvratnom
silovanju, s obzirom na to da nam je Mona upravo rekla kako je
Johannesov otac jedini muškarac kojeg je ikada voljela.«
»Nemam što reći«, reče Ernst sumorno, i dalje ne gledajući u
nju.
»Ili ćeš mi objasniti o čemu se radi ili ću te optužiti i odvesti
na službeno ispitivanje.«
»Optužiti?« uzvikne Ernst zvučeći gotovo zadovoljno. »Za
što, ako smijem pitati?«
»Sudjelovanje u otmici devet osoba uz daljnju sumnju na
ubojstvo!«
»Daj, molim te.« Ogorčeno je odmahnuo glavom tako da mu
se tanka kosa podigla. »Nemaš baš nikakvih dokaza za to.«
»Da, zapravo ima«, ubaci se Liam podignuvši pogled s
mobitela na koji mu je upravo stigao mejl od Thorbjørna koji je
bio s timom iz Nacionalnog centra za forenziku. »Upravo smo
dobili informaciju da su one male Wi-Fi kamere za koje
sumnjamo da ih je počinitelj koristio u slučaju naručene prije
trinaest mjeseci iz Austrije. Isporučene su ovamo u župni dvor u
Tommerupu i plaćene vašom Visom, Ernste!«
»Što to znači?« uzvikne stari pastor doimajući se na trenutak
istinski zbunjen.
»Točno«, priskoči Mona ocu u pomoć. »Johannes nam je
pomogao postaviti alarm ovdje na imanju.«
 »Ernste, dovraga, prestani biti tako tvrdoglav. Završit ćeš u
zatvoru ako nas nastaviš spoticati«, ubaci se Dea. »Zar ne možeš
jednostavno reći istinu?«
»Uskoro ću navršiti devedesetu«, progunđa Ernst. »Nećete
još dugo uživati u mome društvu.«
Liam ga je ignorirao i okrenuo se prema Dei. »Možeš li otići
po Johannesa, moramo razgovarati s njim o nadzornim
kamerama i autu.« Dea kimne i požuri u hodnik.
Mona stavi ruku na očevo rame. »Tata, želim znati što si
rekao Johannesu.«
Ernst sklopi oči i blago se pogrbi, kao da je nešto u njemu
popustilo pod nježnim kćerinim dodirom. »Prije godinu dana
sam bio bolestan.« Pogledao je Liama. »Mislio sam da je
kucnuo čas mog odlaska. Svi smo tako mislili.«
»Istina«, potvrdi Mona. »Tata je imao upalu pluća i bojali
smo se da se neće oporaviti.«
»Osjećao sam da nije u redu da umrem, a da Johannes ne
zna.«
Mona je užasnuto zurila u oca.
»Znači, rekli ste mu da mu je majka zatrudnjela nakon
silovanja?« pokušao je Liam, promatrajući starca da vidi kako će
reagirati na provokaciju, no on je samo ustrajno gledao kćer u
oči.
»Rekao sam mu istinu, da.«
»Ali nije bilo tako, tata!« uzvikne Mona tužno. »Oduvijek si
to znao!«
»Bila si zbunjena mlada žena«, ustrajao je Ernst, a gromki
glas mu se vratio. »Izgubila si dobrog čovjeka jer te silovao taj
gad i to je bila i ostala istina!«
Dea se tada vrati zajapurenih obraza. »Johannes je
pobjegao.«
 ***
Jurila je po neravnoj travi pokušavajući dostići Liama koji je
hitao prema bijeloj kući u kojoj je živio Johannes. Pokušavala je
zamisliti mržnju koju je Johannes morao osjećati prema djedu
sada kada je znao za ljubav svoje majke i požalila je što nije
pitala Monu je li njezin sin imao kakvo vatreno oružje u kući
prije nego su otrčali van.
Liam je oprezno otvorio nezaključana vrata i dozvao
Johannesa. Dočekao ih je slatkasti, zemljani miris, no kuća je
bila čista i uredna.
»Ideš gore?« upita on usredotočeno, nastavivši u dnevnu sobu
s rukom na futroli za pištolj.
Dea se polako penjala stepenicama na prvi kat. Zidovi su bili
pokriveni tapetama s uzorkom piljevine i kuća je bila uređena u
stilu sedamdesetih.
Na prvome katu postojala su četvora vrata. Jedna su vodila u
kupaonicu sa smeđim, sjajnim pločicama i sivo-zelenim
umivaonikom, dvoja druga u poluprazne sobe sa sintetičkim
tepisima boje hrđe. Liam je odozdo doviknuo da je dnevna soba
prazna, a zatim ga je čula kako izlazi iz kuće. Dea uhvati kvaku
četvrtih vrata. Bila su zaključana. Dvaput ih je snažno udarila
ramenom i na treći je udarac brava popustila.
Načas je stajala na vratima dok su joj se oči privikavale na
mrak. Par izvezenih, narančastih zavjesa bio je navučen preko
jedinog prozora u sobi i, za razliku od drugih dviju, ova je bila
skroz namještena plavim baršunastim kaučem na razvlačenje s
jastucima i poplunom i različitim policama ispunjenima
sanducima, kutijama, plastičnim fasciklima i knjigama. Usred
svega stajao je pisaći stol s dva novija monitora, kompjutorom i
nekoliko tankih fascikala na urednoj hrpi.
Odmaknula je zavjese u stranu. Na dvorištu je Liam izašao iz
sporedne zgrade. Dea snažno pokuca po staklu da mu javi da
Johannes nije ni na katu, ali nije ju čuo i otišao je oko ugla u vrt.
Na trenutak je stajala i promatrala malenu, pretrpanu sobu.
Bila je na putu prema vratima kada joj se pogled zaustavio na
gornjem smeđem fasciklu na stolu. Na naslovnici je bila
pričvršćena fotografija sredovječne žene. Dea navuče par plavih
rukavica i zatim podigne prvi fascikl prema svjetlu da vidi
fotografiju. Prošao je trenutak prije nego je, kao u usporenoj
snimci, shvatila da je na slici bila ona.
Ukočila se, osjetivši kako joj se dlanovi znoje u uskim
rukavicama. Polako je otvorila tanki fascikl. Radilo se o istom
tipu kakav je i policija koristila za čuvanje spisa i izvješća.
Unutra se nalazio mali snop papira. »Nisam siguran«, bilo je
napisano na žutome post-itu na vrhu. Grozničavim je rukama
odgurnula gornje listove u stranu i iz stranice u stranicu gledala
cijeli svoj život opisan do najsitnijih detalja. Njezino uobičajeno
radno vrijeme. Rute kojima je trčala. Njezini omiljeni dućani.
Kada je obično trenirala. Njezina adresa. Na kojoj je prokletoj
klupi sjedila kad je mislila da je bila sama i razmišljala o životu
u parku iza katedrale u Odenseu. Čak su i njezini najbliži kolege
bili detaljno opisani. Nassrin. Liam. Thorbjørn.
Pogledala je sljedeći fascikl na kojem je stajala fotografija
Lune. Unutra je vladao isti sustav. Znao je sve o djevojci.
O Dennisu. O njihovoj majci. O tome kako je povezana s
Kasperom i Beate.

Čula je da se Liam vratio u kuću i dozvala ga je gore. I sama je

čula da joj je glas zvučao neobično slabo, kao da je soba izvukla
zrak iz nje. Ubrzo zatim Liam je dugačkim koracima dotrčao po
stepenicama dozivajući njezino ime.
»Što se događa?« upitao je zadihano kad je uletio u sobu.
 Okrenula se prema njemu blijeda i pokazala na stol.
»Johannes je!«
Brzo je skočio do stola. Dea mu je pokazala fascikle i svoju
fotografiju. Čučnuo je kraj nje i brzo preletio sadržajem prije
nego je počeo listati sljedeći fascikl.
Dea je privukla stolicu skroz do stola, okrenuvši se prema
dva kompjutorska monitora dok je Liam iza nje skidao kutije s
polica. Čula je kako razgovara na mobitel. Kratkim naredbama
je pozvao pojačanje. Područje je trebalo pretražiti, a kuću
ograditi. Nije bilo sumnje u ozbiljnost situacije. Lov je počeo.
Lov na Johannesa i na devetero ljudi koje je trebalo pronaći.
Upalila je kompjutor. Jedan monitor je zasvijetlio i zatražio
šifru. Kad je stavila prste na tipkovnicu, osjetila je da je Liam
prišao i stao iza stolice. Nagnuo joj se preko ramena dok je
upisivala Johannesov datum rođenja. Krivo. Zatim je pokušala s
Moninim. Ponovno krivo.
Prašina je plesala na zrakama s prozora.
»Što je s Ernstom, znaš li njegov datum rođenja?« predloži
Liam.
Ona odmahne glavom, sjećala se samo rođendana vlastita
oca, iako je on već odavno umro. Dea nekoliko puta stisne šake
u potpunosti se usredotočivši na kompjutor. Zatvorila je oči,
pokušala zamisliti Johannesa, sjetiti ga se iz onog vremena kada
je tražila utjehu kod obitelji u Tommerupu. Zatim se sjetila stiha
iznad oltarne slike u crkvi. Sjećala se koliko je značio stricu. Ja
sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, sigurno neće nikada
umrijeti. Ivan 11. Izguglala je stih i brzo pronašla o čemu se
radilo. Evanđelje po Ivanu, poglavlje 11, stih 25.
Duboko je udahnula i stavila prste na tipke. Johannes 1125.
Zurila je u točke u polju za šifru. Ni to nije prošlo. Ponovno je
sve izbrisala i upisala 1125. To je bilo dovoljno. Četiri brojke.
Zatim je pritisnula enter.
Istog se trenutka otključaju oba monitora. Jedan je prikazivao
normalnu Windowsovu radnu površinu s gomilom foldera, a na
drugom je treperilo nešto zrnato i mračno.
Liam se vratio do polica, dozvala ga je i malo se pomaknula
da oboje vide ekran. Zagledali su se u zrnatu tamu, treperavi
pokret.
»Neki video?« reče on.
»Možda nadzorna snimka snimljena noćnom kamerom?«
predloži ona, gurnuvši prema njemu jedan fascikl.
On ga otvori. Sadržavao je nekoliko sažetaka koji su
prikazivali položaje kamera. Bilo je lako prepoznati mjesto na
kojem je nestao Verner jer je napušteno imanje bilo vidljivo u
pozadini, a sa stražnje strane dvorane u Tommerupu vidjelo se
da je kamera bila diskretno postavljena odmah ispod strehe gdje
nije bila vidljiva, osim ako ju netko nije tražio.
»Kvragu!« Dea skoči sa stolice kao oparena i nagne se skroz
do ekrana. »Pa to su oni, dovraga!«
Liam također gurne glavu do ekrana. Stajali su u napetoj
tišini i zurili u mrak koji se polako micao naprijed-natrag.
»Voda«, reče Liam. Pojavile su se dvije osobe.
»Je li to bazen?« upita Dea zadržavajući dah. Dijelovi tijela
blijedo su svijetlili u mraku. Obrisi osobe. Nekoliko njih.
Liam uzme miš i klikne na donji kut prozora i snimka se
otvori u većem formatu. Izgledalo je kao da su se neke osobe
držale za cijev koja se protezala preko vode. Dea je čula
Liamovo teško disanje skroz na uhu. Oboje su šutjeli. Nejasna
ljudska tijela kretala su se na snimci i odjednom se sasvim jasno
pokazalo Beateino lice. Nije bilo nikakve sumnje.
»Evo i Kaspera«, reče Liam pokazujući pojavu iza Beate.
»I Lune.« Dea je gotovo mogla osjetiti kako se tama bazena
steže oko nje, privlačeći ju u klaustrofobičan stisak. »Vidiš li
Nassrin?«
U tom trenutku prašnjavu tišinu razbiju sirene ekipe hitne
pomoći koja je dolazila na imanje Ernsta i Mone, no Liam nije
micao pogled s ekrana.
»Kada je ovo snimljeno?« upita Dea promatrajući njegovo
koncentrirano lice. »Misliš da su još živi?«
»Ovo nije snimka«, odgovori Liam sumorno, pokazujući na
desni kut s brojačem koji je pokazivao godinu, mjesec i vrijeme.
Pogledao je na sat. 15.57. »Ovo što vidimo je prijenos u
stvarnome vremenu. Ovo se sada događa.«

***
U roku od pola sata u Johannesovoj kući uređen je terenski
zapovjedni centar. Kuću su brzo ispunili u bijelo odjeveni
forenzičari iz Centra za forenziku, djelatnici Odjela za
informatičku podršku Nacionalne policije i nekoliko njihovih
vlastitih istražiteljskih timova iz Odensea. Vani je travnata
površina između Johannesove kuće i Ernstova imanja bila
pretvorena u mravinjak policijskih snaga u odorama i civilu. Čak
je i ravnateljica Dybbøl navratila prije nego je požurila natrag u
zapovjedni centar da se pobrine za medije, političare i strategije.
Zamolila je Liama da bude sveprisutan i da često i redovito
izvještava stratešku skupinu u Odenseu.
Kada je otišla, Liam se s Martinom iz Forenzike vratio u sobu
na prvome katu u kojoj su dvojica mlađih forenzičara iz IT-ja
postavljala kameru za snimanje monitora na kojem se prenosila
nadzorna snimka žrtava. Trebali su vlastite snimke kako bi ih
kasnije mogli prevrtjeti i dokumentirati slijed događaja.
»Nema sumnje da ih je nekoliko živo«, čuo je kako negdje
iza njega govori jedan policajac iz Nacionalne policije. Pomislio
je kako ga ne bi čudilo da se uskoro pojavi i ministrica
pravosuđa, no trenutno ga nije bilo briga, sve dok je sam mogao
upravljati svojim operativnim timovima na terenu i pronaći
devet žrtava prije nego bude prekasno.
»Može li se ući u trag vezi između kompjutora i kamere koja
snima?« Dea je stajala iza IT-istražitelja koji je sjedio na
prašnjavom naslonjaču ispred kompjutora. Svoj vlastiti laptop i
još jedan dodatni smjestio je pokraj Johannesova.
»Trudimo se«, odgovori on usredotočeno. »Trenutno je ovaj
prijenos uživo jedina veza koju imamo, ali ako taj pastor ne želi
da ih pronađemo, može jednostavno prekinuti signal i onda neće
biti nikakvog kontakta sa žrtvama. Baš postavljamo praćenje i
pretpostavljamo da je nadzor uspostavljen bluetoothom ili
nekom drugom bežičnom vezom, ali to još ne znamo.«
Na ekranu se pojave obrisi glave. Dea je samo stigla pomisliti
kako je crno-bijela snimka izgledala kao nešto iz horor filma.
»Ako je Johannes namjeravao ugasiti signal, već bi to
učinio«, reče Liam uvjereno.

Dvojica forenzičara završila su sa skidanjem kutija s polica. Sve

će biti odvezeno na analizu. U jednoj od kutija nalazilo se sedam
malih nadzornih kamera i nekoliko kutija novih, još neotvorenih.
Liam se okrene da provjeri je li Frank iz Odjela za sudsku
medicinu još uvijek bio tamo. »Što kažete?« Pokazao je na
ekran i pustio ga da priđe skroz blizu.
»Naravno da je teško kad žrtve mogu vidjeti samo na ekranu,
ali kao što već znate, velika je razlika u tome nalaze li se u
slanoj ili slatkoj vodi. Temperatura vode također igra veliku
ulogu, a na šanse za preživljavanje će utjecati i to je li voda čista
ili prljava.«
Liam ga nestrpljivo pogleda. »Što još?«
 »Ako se radi o slatkoj vodi, ona će im prodrijeti kroz kožu i
doći će do rana i infekcija.« Frank je usporio i pogledao ga u
oči. »Prošlo je devet dana, ako su prve žrtve u vodi još od
otmice, ne mogu još dugo preživjeti. Ako već i nisu mrtvi...«
Liam snažno udari šakom u stol.
»Vrijeme nam izmiče!« uzvikne frustrirano i pogleda kroz
prozor. Uz cestu je sve vrvjelo ljudima. Stigli su novinari,
lokalni znatiželjnici, vojska i grupe njihovih vlastitih ljudi.
Dea stane kraj njega, a zatim se odjednom okrene i snažno ga
uhvati za jaknu. »Spremnik za gnojivo, Liame! Odmah je vani!«

***
Trčala je niz stepenice s Liamom za petama. Mahnuo je dvoje
policajaca u odori da pođu s njima.
»Možda su u spremniku na polju«, zadihano im je rekao.
»Smjesta dovedite hitnu pomoć!«
Dea preskoči živicu i otrči oko nekoliko debelih svinja koje
su im gladno dogegale ususret.
»Veličina bi mogla odgovarati!« dovikne Liamu ne gledajući
iza sebe. Prva je stigla do spremnika i snažno ga udarila.
»Halo?«
Spremnik za gnojivo bio je star, siv i izliven iz grubog betona
prije tko zna koliko godina. Bio je pokriven debelim slojem
gume i izvana nisu mogli vidjeti je li bilo čega ispod debela
pokrova.
»Netko se odmah mora popeti gore!« poviče Liam. Dvoje
policajaca je stiglo do njih.
»Ja ću«, poviče policajka. Kolega joj postavi ruku da se
popne i ona brzo otpuže preko gume. »Pokrov je mekan...
Čekajte!«
Odozgo se začulo nekoliko zvukova naprezanja.
 »Idem i ja gore«, reče Dea nestrpljivo otpuhnuvši prema
Liamu. »Pomozi mi.«
On se sagne i postavi joj ruku.
Dea je brzo otpuzala do policajke koja je izrezivala rupu u
debelom gumenom pokrovu. Zgrabila ju je za remen i izvukla
malenu svjetiljku, a zatim izrezala toliko veliku rupu da je taman
mogla gurnuti lice i svjetiljku u otvor.
Smrdjelo je toliko da joj se želudac okrenuo. Povukla se od
rupe i prevrnula na leđa. Kašljući se zagledala u plavo nebo.
Srce joj je snažno udaralo u prsima. »Negativno!« poviče zatim.
»Ovdje nema nikoga!«

***
Martin je podignuo palac kada su se Dea i Liam vratili u dnevnu
sobu u Johannesovoj kući. »Nanjušila si nešto s tim spremnikom
za gnojivo, Dea.« Mahnuo im je da priđu bliže. Na stolu ispred
njega nalazila se velika karta Fyna oko koje je stajalo pet kolega
s upaljenim mobitelima i laptopima. »Radimo na lociranju svih
bazena na Fynu koji bi mogli odgovarati onome što sada znamo
o veličini prostora u kojem su zatočeni.«
»Prvenstveno spremnike za gnojivo?« upita Liam pogledavši
kartu. Već je bilo dosta obilježenih lokacija.
»Stari spremnici za gnojivo, bazeni za otpadne vode, pogoni
za pročišćavanje i ostalo, a tražimo spremnike promjera osam do
deset metara, vjerojatno s okruglim otvorom, lijevane od betona
i s nekakvim oblikom pokrova.«
»Koliko ste daleko došli? Možemo li poslati ljude na teren?«
Martin oklijevajući kimne. »Ima užasno puno spremnika za
gnojivo, ali ciljamo da ćemo za sat vremena obaviti grubo
sortiranje.«
»Za sat vremena bi mogli biti mrtvi«, uzvikne Dea.
 »Onda to napravite sami!« reče Martin živčano. »Radimo
najbrže što možemo!«
»A bivši zabavni park?« predloži Dea.
»To je dosta daleko od općine Assens, odakle su zatražili da
krenemo.«
Dea ga pogleda. »Sjećam se da je tamo postojao bazen za
djecu kad sam ga ja posjećivala. Mogao bi odgovarati po
veličini.«
»U pravu si«, reče Liam brzo i okrene se prema Martinu.
»Odmah pošalji ekipu tamo.«
»Idem i ja s njima«, reče Dea.
Liam odlučno odmahne glavom. »Ne možemo sami obići sve
spremnike na Fynu!«
»Ne, ali idem s timom u zabavni park, a onda možemo
krenuti otamo, u redu? Moram izaći na teren. Ne mogu sjediti
ovdje i gledati kako ljudi umiru.« Dea nestane iz prostorije.
Liam se nagne nad isprintanu fotografiju snimljenu iz zraka
koju je Martin raširio na stolu. Prikazivala je dio Fyna na kojem
je svaka parcela bila uvećana i jasno označena. »Što misliš,
koliko ima spremnika i bazena?«
On prođe rukom po kosi odmahujući glavom. »Ako u obzir
uzimamo sve, onda ih ima preko tisuću, ali u prvom redu
gledamo spremnike na mjestima gdje više nema aktivne
poljoprivrede jer je mala vjerojatnost da se nalaze u spremniku u
kojem ima gnojiva. Također smo se usredotočili na pokrivene
spremnike, što ih čini malo uočljivijima jer je većina spremnika
za gnojivo nepokrivena.«
»Možemo li početi slati ekipe do onih koje ste obilježili?«
upita Liam nestrpljivo. »Ionako ćemo slati ekipe od mjesta do
mjesta pa onda mogu i odmah izaći na teren?«
»Slažem se.« Martin pogleda na sat i zatim pokaže na kartu.
»Počinjemo ovdje, ovdje i ovdje.«
Forenzičar ih prekine s vrata. »Pokušali smo postaviti jednu
od malih kamera koje smo pronašli u uredu vani u spremnik za
gnojivo da ispitamo kako to izgleda, i odozgo dolazi znatno više
svjetla nego na prijenosu uživo«, reče i pokaže na gornji kat.
»Stoga mislimo da ne tražimo spremnik s mekanim pokrovom.«
Liam se brzo okrene prema Martinu i ostalima koji su sjedili
za uvećanom kartom Fyna. »Što to znači za nas?« upita sve u
prostoriji.
»To znači da su se naše točke interesa značajno suzile. Dobar
posao!« reče Martin i podigne palac kolegi na vratima. Zatim se
obrati mladom policajcu koji je stajao s mobitelom u ruci. »Javi
voditelju operacija nadlijetanja da obrate posebnu pozornost na
okrugle spremnike s bilo kakvom vrstom tvrdog pokrova:
željezo, drvo, tvrda plastika, beton.«

Svjetlost izvana obojila je prašnjavu prostoriju narančasto. Svaki

kutak sobe temeljito su pretražili u potrazi za tragovima i sve je
bilo osigurano, spakirano ili poslano na analizu u Forenzičku
kemiju. Količina podataka bila je golema i Johannes je godinu
dana iznimno temeljito radio na žrtvama. Isplanirao je čak i krivi
trag s Peterom i Thorøom i, za razliku od Beate, brzo je otkrio
da je Peter preuzeo bakin poslić s puževima. Izdvojio je
vremena za temeljito praćenje svojih žrtava i njihove rodbine.
Nadzirao ih je i naučio njihove navike i obrasce. U jednoj kutiji
s police nalazila se umjetna brada i majica s kapuljačom. Liam
umorno uzdahne i pogleda po tajnoj prostoriji. Sada se također
činilo izgledno da je Johannes mogao baciti Beatein mobitel na
Thorou da ih navede na krivi trag za Peterom. Kao što je učinio i
sa Charlotteinim biciklom kada ga je uklonio da bi ga kasnije
ostavio iza dvorane. Odlučili su koristiti sobu kao centar za
informatički posao zbog prijenosa uživo. Javljeno im je da je
bilo prerizično pomicati Johannesov postav.
»Lene!« Liam kimne voditeljici informatičkog tima iz
Nacionalne policije. Vidio je kako se prijenos emitira iza ljudi
za stolom. Prizor nije bio lijep. »Koliko daleko ste stigli?«
Lene ga je sumorno pogledala. »Film ne ide preko njegovog
kompjutora kako smo očekivali. Emitira se na lijevi monitor
direktno s mobitela.«
»Što to znači?«
»To znači da nikakav signal ne ulazi niti izlazi iz kompjutora
i ako mu želimo ući u trag, moramo pronaći uređaj koji dijeli
prijenos. Može se, na primjer, raditi o iPhoneu ili iPadu.«
»Ali može li se tom uređaju ući u trag?«
»Vjerojatno se radi o sigurnosnoj kameri koja radi preko
aplikacije i ako pronađemo uređaj koji emitira film, postoji
realna šansa i da dođemo do mjesta na kojem se nalazi devet
osoba, ali bojim se da je signal prikriven VPN-adresom pa ćemo
završiti u SAD-u.«
»Šefice!« Jedan od informatičara za stolom je podignuo ruku.
Lene zakorači korak bliže. »Da, Piile?«
»Radi se o mobitelu s kojeg se emitira nadzorna snimka,
nalazi se ovdje u kući.«
»Sve smo prevrnuli«, uzvikne Liam. »Jeste li sigurni?«
Piil samouvjereno kimne. »Ne možemo biti sigurni da se
snimka dijeli baš s tog mobitela, ali vidimo da u kući postoji
aktivni mobitel koji nije naš. Imamo broj i znamo da pretplata
glasi na ime Mone Abelsen.«
»Moramo ga pronaći!« uzvikne Liam i pogleda Lene. »Recite
mi da mu bez problema možete ući u trag!«
»Emitira šum kad je uključen, no on je mnogo slabiji od
struje u utičnici i kablu, na primjer, pa čekamo detektor emisije.
Kada stigne, moći ćemo ga pratiti na frekvencijskim poljima,
čak i ako se nalazi u paketu zobenih pahuljica.« Pogledala je na
mobitel. »Stići će za petnaest minuta.«
»Odlično, želio bih...« Liam se razdraženo javi na mobitel
koji mu je u tom trenutku zazvonio. Zvala ga je ekipa koju je
poslao do Povijesne kuće u Odenseu da pretraže stare novine i
mikrofilmove i osiguraju potpuni pristup MediaStreamu.
»Hvala, saznajte sve što se da iskopati o četrdeset šest godina
starome slučaju i također želim znati je li tijekom njihova života
u novinama objavljeno još štogod o Ernstu ili Johannesu. Ako je
potrebno, uzmite i stotinu ljudi, znam da je to velik zadatak.
Želim znati sve o njihovim životima i tadašnjem slučaju napada
koji se vodio protiv Benta. Saznajte je li sudac iz tog slučaja još
živ; branitelj; bivši kolege; bilo što.« Prekinuo je poziv i
pogledao Lene. »Jesmo li sigurni da Johannes još uvijek nije
negdje u kući?«
»Zaista je malo vjerojatno nakon ovako temeljite pretrage, ali
ako se nalazi u nekoj skrivenoj prostoriji, brzo ćemo ga pronaći
ako kod sebe ima Monin mobitel.«
Liam se počeše po bradi. »Sastavit ću grupu koja će pretražiti
kuću termovizijskom opremom, a vaš inženjer im se može samo
priključiti kad stigne.«

***
Bilo je 17.46 kada je Dea stigla na zaraslo parkiralište kraj
odavno zatvorenog Zabavnog parka Fyn. Bankrot ga je uništio
još prije financijske krize i svi pokušaji ponovnog otvaranja
tijekom godina su propali. Park je sada napušteno ležao sa
zaraslim i dotrajalim zgradama, atrakcijama na rubu urušavanja i
velikim bazenima tirkiznima od algi.
Još prije nego je izašla iz auta kraj nje su se parkirala još tri
vozila s timom za potragu koji su sada zvali bazenski tim 1.
Dea je taman krenula za prvom trojicom iz skupine prema
području kad se pojavio još jedan auto. Dala je znak timu da
nastave dalje, a sama ode do pseće jedinice.
»Kako si, dovraga, stigla prije nas?« uzvikne voditelj jedinice
sa širokim osmijehom.
»Nemam pojma, Rolfe, ali hajdemo odmah staviti pse u
akciju!«
Rolf kimne i ode do stražnjeg dijela auta. »Hvala na
razgovoru neki dan«, nastavi zatim. »Kod vas je bolja kava.«
»Aha, dakle, zato se tako često navraćaš odmoriti na mom
stolu?«
Pas je bio zatvoren u autu i pozorno proučavao teren. »Ask i
ja smo spremni!« Kriomice ju pogleda. »Kad slučaj završi, jesi li
možda za zajedničku kavu negdje izvan policije?« Dea ne
odgovori. On nespretno spusti pogled. »Oprosti! Ovo nije bilo u
redu. Nisam to trebao pitati u ovoj situaciji.«
»Idemo sada, a o ovome ćemo neki drugi dan«, nasmiješi mu
se ona.
Sramežljivo joj je nasmiješio i naredio Asku da se drži uz
njega.

Iza urušenog ulaza pojavio se muškarac iz tima za potragu.

»Ovdje stoji jedan auto, sivo-smeđi Peugeot 205... s tablicama.«
Dea pođe za njim u trku i skeptično se zagleda u auto. Nisu
se susreli s njim u vezi slučaja, no dala je nalog da ga smjesta
pregledaju. Brzo je izvadila mobitel i poslala Liamu sliku auta, a
zatim je otišla za Rolfom i bazenskim timom u divljinu drveća,
urušenih zgrada i istrošenih nadstrešnica koji su nekada bili
ugodno izletište.
Teški oblaci nadvili su se nad njima, a zrak je već mirisao na
kišu. Ostale je izgubila iz vida, no slijedila je zvukove i glasove
među ruševine i samoniklu travu i grmlje. Priroda je ponovno
osvajala područje: ruševne štandove s hranom, igraonice i stazu
za autiće tijekom godina je prekrilo sve više puzajućih biljaka i
mahovine. Na nekoliko mjesta virio je hrđavi, izblijedjeli autić
sa smrskanim svjetlima i izokrenutim crvenim plastičnim
sjedalima.
Slijedila je stazu ispod blatnjave, šupljikave nadstrešnice.
Prozorska okna zgrade prazno su zurila u vječnost. Pokraj staze
se nalazilo jezero i ugledala je veliku, prljavu pedalinu u obliku
labuda koja se ljuljala uz obalu zajedno s brežuljcima plastičnog
otpada.
Blizu nje iznenada zalaje Ask. Slijedila je zvuk, probijala se
kroz grmlje i izašla na veći prostor s nekoliko prljavih bazena sa
šarenim toboganima.
Pas je očito nešto nanjušio. Ona i još dvoje policajaca potrčali
su za njim prema starim bazenima.
Dugački plastični tobogani, prljavi i uništeni, vijugali su
prema velikom bazenu punom zelenkaste vode. Dea se zagledala
u vodu i primijetila kako je na dnu bilo autića i otpada.
Nastavili su kraj velikog bazena prema malo manjem. Pas je
stao i počeo lajati iz petnih žila.
Nasred bazena nalazio se otočić s oljuštenim, bijelo obojenim
paviljonom veličine garaže. Svi prozori i vrata na zgradi bili su
čvrsto zabijeni crnim lesonitnim pločama.
Pas ih je vukao i oni su ga slijedili do druge strane bazena na
kojem se nalazio uski most do paviljona.
Dea je dala znak dvojici iz tima da priđu zgradi i kimne im u
znak da otvore vrata. Krv joj je šikljala tijelom. Razvalili su
vrata i iznutra se začulo cviljenje.
Dea rezignirano pogleda Rolfa i izvadi mobitel. Zaboravi
Peugeot, napisala je. Samo par u ljubavnom zanosu.
Pronašli smo mobitel, napiše joj Liam. Ali signal je skriven
iza VPN-a i možda ne možemo mnogo učiniti jer ne smijemo
izgubiti signal tijekom ponovnog pokretanja, bypassa ili slično.
Sranje. Vratite se kad završite s tim mjestom.

***
»Dobro, super! Lijepo spavaj, dušo... Hvala, i ja tebe volim.«
Liam prekine poziv i pomalo posramljeno sjedne natrag za stol s
velikom kartom Fyna, sada već punom pribadača. Svi spremnici
i bazeni u općini Assens bili su označeni crvenim pribadačama,
a ostatak otoka bio je označen plavima. Nisu imali oznake za
ostatak zemlje, a ako se sve toliko proširi, sve osobe u vodi će
ionako već biti mrtve prije nego dođu do njih. Bilo je jasno da je
njihovo stanje iz sata u sat bilo sve kritičnije.
»Helene?« upita Dea.
Liam ju pogleda sa zabrinutim, odsutnim osmijehom, a zatim
kimne. »Pobijedili su danas, ekipa mog sina.«
»Vaterpolska utakmica?«
»Da...« Zastao je. Već gotovo tri dana nije odspavao više od
sat vremena tu i tamo.
»Trebamo svježu kavu«, odluči Dea ustajući.
Liam je tupo zurio u paru iz smeđe tekućine koju su mu
natočili u šalicu. Nije bilo vrhnja i odjednom ga je zapravo
prošla želja.
Martin je pričao na mobitel i stavio zelene oznake na tri
lokaliteta na karti.
»Nisu ni tamo«, promrmljao je razočarano.
Liam ipak prinese šalicu usnicama, ponajviše kako bi nešto
radio. Kava je bila užasna. Imali su devet istražiteljskih timova
na terenu, dronove u zraku, pse na tlu, termovizijsko nadlijetanje
helikopterom i svejedno su se kretali puževom brzinom. Čak se i
mala općina poput Assensa mogla činiti velikom poput Mjeseca.
Dea se strovali kraj njega na stolicu. Jedva je i primijetio da
je nije bilo. Gurnula je pakiranje vrhnja kraj njegove šalice.
Liam zahvalno ulije poštenu količinu u kavu i popije gutljaj.
»Ja sam trebala ležati u toj vodi umjesto Nassrin«, reče
gotovo nečujno. »Ne razumijem. Kvragu, radi se o mojoj
obitelji!«
Liam se okrene prema njoj zabrinuta pogleda. »Nitko ne
očekuje da si to trebala predvidjeti.« Zamahnuo je rukama.
»Čovjek te godinu dana držao na oku. To je bolesno!«
»Misliš, nas je držao na oku. Držao je na oku sve sa svog
popisa.« Nemirno se komešala. »Ali bila sam svjesna da je
Johannes čudan, a Ernst kao da je izvučen iz neke knjige o
fundamentalistima. «
Liam kimne. »Prema njegovim zapisima, izdvojio te kao
svoju osmu žrtvu, a Ernst je trebao biti deveti. No zatim je
promijenio planove i umjesto toga prešao na Hayyana?«
»Mislim da Hayyan nije bio planiran«, reče Dea. »Mislim da
je on spontana žrtva jer je Johannes pročitao o Bentovu napadu
na njega i iz tih je članaka mogao zaključiti kako je Hayyan
čovjek koji mu je tada silovao majku jer mu je Ernst rekao da je
Mona bila silovana.«
Liam povuče komad papira prema sebi i počne zapisivati
ajete iz Kurana koji su stajali na ploči u postaji. »Što ga je,
dovraga, natjeralo da se upusti u to ludilo?«
Zaokruživao je svaki ajet, a na margini je počeo pisati deset
zapovijedi.
Dea sklopi ruke pred sobom. Činila se satrana od umora, no
sada se uspravila, posegnuvši za papirom kada ga je Liam
odgurnuo od sebe.
 »Ernst je uvijek bio snažna, kršćanska figura u lokalnoj
zajednici u Tommerupu pa je za njega sigurno bila
nepodnošljiva sramota kada je Mona rodila tamnoputo dijete čiji
je otac bio musliman. Pretpostavljam da mu je svih ovih godina
bilo teško voljeti vlastitog unuka, možda ga je zbog očeva
muslimanskog porijekla doživljavao kao neizlječivog
nevjernika.« Dea je odmahivala glavom. »Johannes je cijeli
život pokušavao sve da udovolji Ernstu, ali ništa nikada nije bilo
dovoljno dobro. Kada je Ernst smatrao da se nalazi na samrti,
očito je odlučio kako je bilo vrijeme da mu ispriča ono što je
smatrao istinom, dakle da je Johannes plod silovanja. Zašto je to
napravio, ne bih znala reći. Možda je osjetio potrebu opravdati
svoje loše ponašanje svih tih godina.«
Dea udahne i nastavi. »Kada je Johannes zatim shvatio da je
razlog Ernstova vječnog nezadovoljstva njime nešto oko čega on
ne može ništa učiniti...« Nakratko je zastala i malo se zagledala
ispred sebe. »Onda nije nemoguće zamisliti kako se odlučio
osvetiti Ernstu pokazujući mu koliko je zla moguće napraviti
koristeći se vjerom u službi zla. Možda bi se moglo reći da je
cijeli zločin počinjen jer Johannes zna da Ernsta može pogoditi
samo u njegovu vjeru.«
Liam zamišljeno kimne. Dea se malo pogrbi, oči su joj bile
umorne i ležale u dvije tamne udubine u preplanuloj koži.
»A Ernst je, prema Johannesovim planovima, trebao biti
deveta žrtva jer je žudio za crkvom, vjerom, a i samim
Johannesom, kao svojim vlasništvom.«
Sada je Dea kimala glavom. »Točno tako.«
»Ali nismo saznali tko je deseta žrtva«, ubaci se Martin.
Na gornjem katu začulo se snažno udaranje po podu.
»To su informatičari«, reče Martin ustavši. »Rekao sam im da
udare po podu ako se dogodi nešto u vodi.«
 »Radi se o Beate«, reče Piil pokazujući na ekran čim su ušli u
malu sobu. Iza prozora je noć sada već bila crna poput ugljena.
Vidjeli su kako je Beate olabavila par hlača koji ju je držao
za cijev i kliznula u vodu. Žena blizu nje pružila je ruku i Beate
ju je napipala i došla do nje. Uhvatila ju je i kratko ju čvrsto
držala. Nije se činilo da su razgovarale.
»To je Luna«, nastavi Piil.
Beate je zatim pustila Luninu ruku, nastavila do treće osobe i
napipala joj lice.
»A to je Kasper, zar ne?« reče Dea ukočeno zureći u ekran.
Piil kimne.
Beate je milovala Kaspera po obrazu, a zatim je pogledala
prema Luni i nešto rekla.
»Lica su im rijetko okrenuta tako da ih možemo vidjeti na
ekranu«, reče Piil.
Luna je olabavila tkaninu koja ju je držala i kliznula u vodu.
Kretala se kao da je u bolovima, a zatim je napipala Beate i
zajedno s njom odvezala Kaspera i spustila ga u vodu. Nije se
micao. Beate mu je stavila glavu na svoja prsa, tako da mu je
glava počivala ispod njezine brade, a zatim mu je napipala
zapešća i počela mu savijati i rastezati ruke.
»Pokušava ga održati na životu«, uzvikne Dea očajnički
gledajući Liama.
Deseti dan – Nedjelja
V ani je prošao pljusak i nježan miris kišne ljetne večeri
prodirao je kroz odškrinuti prozor. Liam je sjeo na plavi
kauč i u trenu kad mu je tijelo dotaknulo plavu tkaninu, osjetio
je kako mu je želja za snom ležala poput olova pod kožom.
Piil je sjedio za stolom u niskom naslonjaču za kompjutorom,
usredotočeno promatrajući nejasne obrise nestalih ljudi u tamnoj
vodi.
Liam je spustio glavu na naslon kauča i zatvorio oči
prepustivši se snu. Nije imao osjećaj vremena, nije znao je li
uopće spavao kada ga je uzvik sa stola naglo vratio na površinu.
Na trenutak je zbunjeno treptao očima, a zatim je ustao.
Uhvatio se za naslon Piilova naslonjača i nagnuo se kolegi preko
ramena. »Što se događa?«
»U vodu je upravo stigla nova osoba!« Piil se okrene prema
njemu sa sumornim pogledom koji ga je uznemirio.
»Tko?« viknuo je, iako je bio odmah kraj kolege i zurio u
ekran koji je sada bio potpuno crn. Zaiskrilo mu je pred očima i
osjetio je užasnu vrtoglavicu. »Pa to je nemoguće, naši ljudi su
posvuda na terenu!«
Dea je prišla zaogrnuta dekom. Sklupčala se na podu da
odspava sat vremena dok su drugi pazili na ekran.
Piil je ustao i stajao pred njima obješenih ramena.
»I signal je nestao«, nastavi ozbiljnim glasom, pokazujući
crni ekran.
»Ali možete nas ponovno povezati, zar ne?« Dea je uporno
buljila u ekran koji im je bio jedina veza sa žrtvama.
 »Trenutak«, reče Martin koji je sjedio iza policijske
informatičke opreme. »Imat ću taj isječak snimke za pet
sekundi.«
Liam je gledao treći ekran, postavljen za prijenos njihove
vlastite snimke i ponovi Deino pitanje.
»Možemo li vratiti prijenos?«
»Ne«, reče Piil. »Izgleda da je kamera na spremniku iščupana
kada je osoba pala u vodu. Veza je prekinuta.«
Nekoliko sekundi kasnije isječak se prikazao na njihovu
ekranu. U prostoriji je nastupila tišina, svi su zadržali dah,
Liamu je tijelom prošla jeza dok se koncentrirano nagnuo prema
snimci koju im je Martin pripremio.
»Traje šesnaest sekundi, nakon toga je signal nestao«, objasni
im.
Liam pogleda s crnog ekrana na njihovu snimku. Veza je
prekinuta u 00.12 sati.
Martin pokrene snimku. Iz duboke tame osjetilo se otvaranje
nekog poklopca ili otvora. Slabo svjetlo se proširilo i postalo
jasnije, a na otvoru se ukazala pojava obasjana mjesečinom. Na
neizoštrenoj reprodukciji snimke izgledao je kao vitak
muškarac. Crna silueta na mjesečini.
Liam se toliko usredotočio na pojavu koja se skroz primakla
rubu otvora da se jedva obazirao na kretanje u vodi. Pojavu je na
trenutak obasjao odraz mjesečine s vode ispod osoba. Pričvrstio
je nešto nalik velikoj željeznoj kuki poput onih iz klaonice na
unutarnju stranu poklopca. Sve se odvijalo užasno brzo, trenutak
kasnije nestao je u rupi i zatim se ekran zacrnio.
»Ponovno ju pusti!« Liam nije skidao pogled s ekrana, a
Martin ponovno pokrene snimku. »Zaustavi je! Malo natrag...
Možemo li zumirati?« Vrtoglavica je nestala i sada je nestrpljivo
tapkao nogama.
 »Da, samo trenutak.«
Piil je također prišao i stao iza njih.
Liam je zurio u zaleđenu sliku koja se sada pojavila,
uhvaćenu sekundu nakon što su muškarčeva stopala skliznula s
ruba. Visio je u zraku. Bio je to trenutak prije nestanka veze.
»To je Johannes!« Dea je kao skamenjena zurila u zaleđenu
sliku.
Liam se uspravio i zahvalno potapšao Martina po ramenu.
»Možda je od početka planirao da on sam bude deseta
žrtva?« Okrenula se prema Liamu.
»Definitivno se radi o statementu«, reče on. Umor je nestao,
adrenalin mu je kolao tijelom dok je pokušavao shvatiti čemu su
to upravo svjedočili. Istovremeno je pokušao shvatiti posljedicu
toga što je Johannes prekinuo vezu s nestalim osobama u
bazenu. Ako je trebalo, ručno će prekopati cijeli Fyn da ih
pronađe.
»Mislim da je ovo predstava izvedena isključivo u Ernstovu
čast«, nastavi Dea monotono, izgledajući kao da je u sebi
razmišljala sto na sat. »Mislim da mu je Johannes želio poručiti
kakvi su rezultati mogući ako je vjera u Boga jača od vjere u
ljude. Kao što smo ranije pričali, Ernst nikada nije bio
zadovoljan Johannesom, sjećaš se?«
Liam ozbiljno kimne.
Dea nastavi. »Johannes je u njegovim očima bio samo kopile,
mješanac, još k tome s muslimanskom krvi u venama, a kako je
Ernst bio jedina očinska figura u Johannesovu životu, svu je
svoju energiju uložio u to da ga zadovolji.« Žustro ga je
pogledala. »Sjećam se toga iz vremena kad smo bili djeca. Ernst
je uvijek bio nezadovoljan s Johannesom, grdio ga je i
ponižavao, i sada vidim da se samo njegovo postojanje
sukobljavalo s Ernstovim prilično strogim tumačenjem
kršćanstva. Možda je i Johannes došao do tog zaključka? Da su
svi njegovi pokušaji da ga Ernst prihvati bili uzaludni?«
Liam je zamišljeno kimnuo, oko njih su zujali glasovi. Ljudi
su stigli do njih iz zapovjednog centra iz prizemlja.
Uspostavljena je veza uživo s policijskom postajom.
Izmjenjivale su se informacije, uhvatio je ravnateljičin glas,
razgovarao je s operativnim vodstvom u Odenseu. Intenzitet u
prostoriji mogao se rezati nožem.
»Sigurno je zato Ernst planiran kao deveta žrtva, kao što stoji
u Johannesovu dnevniku. To je bila njegova želja, da Ernst leži
u vodi kad se on sam baci. Obojica su trebala umrijeti unutra.
Zajedno.« Dea ga je tugaljivo pogledala, a on kimne u znak
slaganja.
Na trenutak su šutjeli dok je oko njih zujalo komešanje, a
zatim se Liam okrene prema Martinu. »Prođite kroz sve snimke,
usredotočite se na bazen i poklopac. Znam da je vjerojatno
nemoguće pronaći nešto upotrebljivo jer imamo samo snimke
iznutra, ali pokušajte. Trebamo to što je brže moguće poslati
istražiteljskim timovima.«
Pogledao je na sat i zatim povukao Deu sa sobom prema
vratima. »Moramo popričati s Ernstom!«

***
»Ne znam čime to zamišljate da mogu pridonijeti u jedan
ujutro«, rekao je Ernst uvrijeđeno i pomno stegnuo remen svog
smeđe-plavog prugastog ogrtača čvrsto oko struka, a zatim se
pomalo ukočeno spustio na stolicu za kuhinjskim stolom.
»Bilo što što nam može pomoći pronaći Johannesa«, reče
Liam ravnodušno, sjedajući nasuprot njemu.
»U što to mislite da je moj sin umiješan?« upita Mona koju
su također probudili i koja je stajala razbarušena u kućnom
ogrtaču naslonjena na stol, nervozno prekriživši ruke na prsima
u obrambenom stavu.
»Sve ukazuje na to da je Johannes oteo sve one ljude koji su
nestali posljednjih devet dana«, nastavi Liam ne pokušavajući
ublažiti vijest. Pogledao je ravno u Ernsta. »Sa sigurnošću
znamo da je vas izdvojio kao devetu žrtvu, no planovi su mu se
očito morali promijeniti. Također znamo da žrtve ostavlja u
spremniku s vodom u kojem polagano umiru.«
»Oh, blagi Bože«, uzvikne Mona, zaprepašteno sakrivši lice
rukama.
»Što da kažem na to?« reče Ernst ne gledajući ni Liama ni
Deu. »Ne možemo ništa učiniti. Na znamo gdje je!« Lice mu je
bilo kao isklesano u kamenu.
»Johannes je prije sat vremena i sam uskočio u vodu.
Trebamo vašu pomoć da saznamo gdje se nalazi taj spremnik.
Naši ljudi pokušavaju locirati mjesto po cijelome Fynu, ali još
ga nismo uspjeli pronaći.«
Mona počne glasno zapomagati. »Oh, Bože! Moraš im
pomoći, tata! Ne možeš dozvoliti da Johannes umre.«
»Sjedni«, zagrmio je Ernst autoritarno i kimnuo prema
praznoj stolici. »Histerija nikad nikome nije pomogla.« Mona
jecajući sjedne na stolicu, a Ernst pogleda Liama. »Znači li to da
je i taj Hayyan sada u vodi?«
»Da.«
Ernst se nasloni i pomalo odsutno pogleda pred sebe, kao da
si je pokušavao predočiti prizor.
»Moramo znati znate li za kakav spremnik za gnojivo,
napušteni spremnik za vodu ili nešto slično što bi Johannes
mogao koristiti?« upita Liam, spomenuvši kako su već pretražili
bivši zabavni park.
»I Johannes i ja smo vidjeli mnogo spremnika za gnojivo«,
progunđa zatim stari pastor. »I sami ga imamo. Ali ne znam
postoji li neki s kojim bi Johannes bio posebno povezan.«
»Spremnik koji tražimo je pokriven«, pomogne mu Liam.
»Najvjerojatnije željezom.«
Ernst je kratko oklijevao, a zatim je prezirno odmahnuo
glavom. »Nažalost, bojim se da vam ne mogu pomoći.«
Okrenuo se prema Dei i tek je sitni trzaj oka otkrivao da možda
nije bio tako ravnodušan kako se pravio. »Pa poznaješ
Johannesa od malih nogu, znaš koliko je malo vjerojatno da stoji
iza ovako opakog zločina. Jedva da bilo što može napraviti sam
pa mi se, iskreno, čini nezamislivo da bi sam mogao organizirati
sve što ste rekli. Jednostavno mi je teško vjerovati da bi to
moglo biti istina.«
»No, nažalost, tako je«, reče Dea kratko. Stavila je ruku oko
Mone koja je neutješno jecala u dlanove i počela se ljuljati
naprijed-natrag na stolici. Ernst nije pokazao ni najmanju
namjeru utješiti kćer.
Dea uhvati Liamov pogled i kimne prema vratima. »Bolje da
se vratimo natrag.«
»Ispratit ću vas«, reče Mona brišući uplakano lice u rukav
ogrtača. U hodniku je uhvatila Deu za ruku. »Misliš da će
Johannes umrijeti?«
»Ne znam«, odgovori Dea iskreno. »Ali ako ne uspijemo
pronaći spremnik, bojim se da će svi u njemu umrijeti.«
Mona je izgledala kao da je na rubu živčanog sloma. »Sve bi
bilo bolje da sam tada inzistirala na ostanku s Hayyanom.«
Bilo je teško čuti što je govorila, riječi je istiskivala kroz plač
koji joj je stezao grlo. Sabrala se želeći reći još nešto i nekoliko
puta zaustila dok posljednje riječi napokon nisu izašle. »Ali
nisam se usudila. Nisam se usudila jer su Hans Henrik i otac bili
tako bijesni. Otac bi me se zauvijek odrekao... a Johannes je bio
tako malen.«

***
»Status?« upita Liam s obnovljenom energijom ekipu onog
trenutka kada su ponovno stupili u Johannesovu kuću. Osim
Martina, na zapovjednim položajima sjedilo je još pet osoba.
Informatika je još uvijek imala nekoliko ljudi na gornjem katu,
iako je signal nestao. Nastavili su se boriti da uhvate signal
preko mobitela, ali zasad bezuspješno.
Martin je podignuo ruku na pozdrav i pokazao na kartu Fyna
raširenu pred njima. »Pretražili smo još nekoliko mjesta, ali,
nažalost, bez pozitivnih rezultata. Analizirali smo isječak
snimke i na temelju toga nastavljamo raditi s pretpostavkom da
se radi o pokrivenom spremniku s masivnim i teškim
pokrovom.«
»Ne bi li se jednostavno moglo raditi o običnom spremniku
za gnojivo sa željeznim poklopcem?« upita Dea. »Ako to
pretpostavimo, neće li se onda malo suziti broj mjesta koja
trebamo pretražiti?«
Martin kimne. »Točno, i vjerojatno se radi o spremniku za
gnojivo jer nema baš toliko ostalih tipova bazena s tako teškim
pokrovom, no trenutno jednostavno nemamo pojma o tome koji
su spremnici pokriveni. Dronovi nam nisu od koristi dok se
ponovno ne razdani. Termovizijsko nadlijetanje također još nije
urodilo plodom. Postat će lakše za nekoliko sati kada budemo
ponovno mogli vidjeti tlo iz zraka. Malo nam pomaže Google
Earth, ali slike su stare nekoliko mjeseci pa surađujemo s
vojskom na uspostavljanju signala uživo.«
»Odlično«, reče Liam. »Jesmo li blizu?«
Martin koncentrirano kimne nagnuvši se prema kompjutoru
da vidi ima li novosti, no zatim odmahne glavom.
 »Zašto neki spremnici uopće imaju željezne poklopce?« upita
Dea.
»Vjerojatno kako bi se spriječilo da životinje – ili, što se toga
tiče, ljudi – upadnu unutra«, reče Martin.
»Znači, vjerojatno se radi o ukopanom spremniku?«
»To bi bilo logično, da, ali nemamo evidenciju toga koji su
spremnici ukopani, a to je veoma teško procijeniti kad ih se
promatra iz satelita.«
Liam ih prekine podignuvši mobitel i rekavši da je stigao
mejl od tima u Povijesnoj kući u Odenseu koji je pretraživao
stare članke.
Brzo je preletio mejlom. Kolege su pronašli stari intervju s
Ernstom Abelsenom, portret objavljen 1971. »Radi se o njegovu
odrastanju i ocu, prepoštu Abelsenu«, prepriča im Liam. »Piše
da je Ernst imao mlađu sestru koja je poginula u tragičnoj
nesreći. Utopila se u spremniku za gnojivo kad su bili mali!«
»Što?« uzvikne Dea, izgledajući kao da mu je željela istrgnuti
mobitel iz ruku. »Jesu li sigurni da je to Ernst?«
Liam kimne i nastavi s izlaganjem. »Ernst i mlađa sestra
igrali su se kod susjeda na polju iza susjedova dvorišta. Ovdje ne
piše kako je točno došlo do nesreće, ali sestra je pala u spremnik
za gnojivo. Ernst, koji je tada bio maleni dječak, nije ju mogao
izvući i nitko nije čuo njegove vapaje upomoć. Dakle, morao je
bespomoćno gledati kako mu sestra tone u gnojivo.« Liam
podigne pogled. »Od tada je prošlo gotovo osamdeset godina.«
»Nikada nisam čula tu priču«, reče Dea. »Znala sam da je
imao sestru, ali nisam znala da je umrla na tako užasan način.
Mislim da ni moj otac to nije znao. Još nije bio rođen kada se to
dogodilo. Tata i Ernst su većinu života imali prilično napet
odnos.«
»Ali, naravno, Ernst se toga sjeća i nije nezamislivo da je
priču ispričao Johannesu«, reče Liam.
Dea je stajala potpuno mirno sa spuštenim rukama. Činilo se
kao da je pozorno razmišljala. »Kada sam bila dijete, skoro
svakog ljeta sam provodila tjedan dana praznika kod bake i
djeda u župnome dvoru. Johannes je često također bio tamo i,
iako je bio mlađi od mene, igrali smo se zajedno i bilo nam je
zabavno.«
»Znači, poznaješ područje na kojem su odrasli Ernst i tvoj
otac?«
Ona kimne. »Djed je jako sličio Ernstu, nisam ga pretjerano
voljela i nikada nismo imali posebno blizak odnos, ali baka je
bila sličnija tati. Bila je puna ljubavi i dobra s djecom. Voljela
sam biti tamo. Iza imanja je postojalo mjesto na koje nam djed
nije dao ići. Inače smo mogli trčati i igrati se gdje smo željeli, ali
baš na tom određenom mjestu koje nam je pažljivo pokazao bilo
nam je strogo zabranjeno boraviti.«
»I to je bilo zbog utopljene sestre?« pretpostavio je Liam.
»Nemam pojma jer nikada nisam čula za nesreću, ali
svejedno smo išli onamo jer nam je Anna, koja je živjela na
imanju sa svojim mužem, davala kruh s medom. Držali su pčele
iza. Uvijek sam mislila da tamo nismo smjeli ići zbog košnica.«
»Je li tamo postojao spremnik za gnojivo?« upita Liam toliko
žustro da je gotovo gutao riječi.
»Da, prilično sam sigurna da jest, ali prošlo je mnogo godina
otkako sam zadnji put bila tamo.«
»Imamo li adresu?« ubaci se Martin nestrpljivo. »Smjesta ću
poslati tim tamo!«
»Lako ćemo ga pronaći kraj crkve u Kærumu«, reče Dea.
»To je jedno od imanja odmah iza crkve.«
»Na Kærumveju«, reče Martin pokazujući crkvu na karti.
»Oko crkve postoji dosta spremnika za gnojivo.«
 »Hoćete li nabaviti koordinate svih spremnika oko crkve za
koje znamo?« Liam podigne pogled s karte na Martina koji je
koncentrirano kimnuo. »Moramo poslati ljude i podići poklopac
svakog spremnika u blizini župnoga dvora.« Martin ponovno
kimne. »A nas dvoje«, pogledao je Deu koja je šutke stajala
zureći pred sebe, »mi moramo pronaći Ernsta da nam pokaže
gdje se točno nesreća dogodila.«

***
Na kuhinjskom prozoru još je gorjelo svjetlo kad su se ponovno
našli na dvorištu. Dea je zamišljala kako je Mona vjerojatno
sjedila u kuhinji sva izvan sebe. Pomislila je kako je ipak trebala
ostati s njom, no u ovakvoj situaciji nije bilo vremena za brigu
za obitelj.
Snažno je pokucala na vrata, a zatim je sama ušla i nastavila
ravno u kuhinju. Prazna. Obišla je kuću dozivajući Ernsta i
Monu, no bez odgovora. Bila je na putu u spavaće sobe kada je
začula Liama iza sebe.
»Auto im nije tu! Nema ih!«
Svejedno je nastavila kroz dnevnu sobu i naglo otvorila vrata
dviju spavaćih soba da utvrdi da su oba kreveta bila prazna.
Monin svijetloplavi kućni ogrtač bio je prebačen preko stolice.
»Dođi«, dovikne joj Liam iza nje i ona brzo otrči natrag kroz
kuću. Oboje su trčali natrag do Johannesove kuće i brzo ušli u
auto.

Kada su stigli u Kærum, Liam joj je pružio kartu područja i

imanja oko crkve koju im je dao Martin. »Prepoznaješ li što?«
Crno noćno nebo nadvijalo se nad njima, a kiša je udarala na
vjetrobransko staklo.
 »Prepoznajem li? Zapravo ne! Kako bih, dovraga, trebala
ovdje nešto prepoznati? Ne vidim ni prst pred nosom, a zadnji
sam put ljetovala ovdje prije više od trideset godina«, reče Dea
brišući suze od smijeha, no zatim se sabere i upali svjetlo na
stropu auta. Sada su mogli vidjeti osvijetljeni crkveni toranj.
Nagnula se nad kartu. »Čekaj malo... Uvijek smo išli preko polja
do Alfreda i Anne, ali...« Temeljito je proučavala kartu. »Ako je
crkva ovdje, onda... da, to onda mora biti tamo niz makadamsku
cestu!«
Kada su Liam i Dea krenuli uskim makadamom uz crkvu, sat
na kontrolnoj ploči Passata pokazivao je 2.27.
»Jesi li sigurna da je tim obilježio spremnik duž ove ceste?
Mislim da su se oni na karti nalazili malo dalje?« rekao je Liam.
»Ne znam, ali ovdje se nismo smjeli igrati zbog djeda, u to
sam sigurna.« Gledala je u mrak i energično pokazivala
naprijed. »Imanje Anne i Alfreda nalazi se na kraju ove ceste.«
Liam je oprezno vozio po neravnom makadamu punom rupa
dok nisu stigli do dvorišta. Imanje je ležalo skriveno iza guste
skupine starih stabala.
Šutjeli su s upaljenim svjetlima, pokušavajući se orijentirati.
Dvorište je bilo nešto veće, a cesta se nastavljala oko imanja.
Dea je izašla iz auta i pogledala uokolo. Kuća je ležala u
mraku, ali u sjaju automobilskih svjetala mogla je vidjeti široke
tragove guma ostavljene u mekanom šljunku.
»Spremnik za gnojivo je tamo iza staje.« Rukom je
samouvjereno pokazala smjer.
»Sada bi ovdje trebao živjeti jedan starac«, reče Liam iza nje.
Ugasio je motor, no svjetla su i dalje bila upaljena, bacajući
jarko svjetlo na bijele zidove.
Otišli su do ulaznih vrata i pokucali. Ništa se nije dogodilo.
Liam ponovno snažno pokuca.
 »Uopće se ne sjećam da je ovo izgledalo ovako«, reče Dea
promatrajući kuću. »Ako je čovjek unutra u istom stanju kao i
imanje, onda vjerojatno niti čuje niti vidi.«
Liam je promotrio oko sebe. Kiša je lijevala, pretvorivši
dvorište u žitko blato. Kosa mu je bila mokra i kiša mu je
pravilno kapala s nosa.
»Idem iza staje vidjeti mogu li sama pronaći spremnik.«
Upalila je bateriju i otrčala prema uglu kuće.

***
Liam odluči još jednom pokušati i snažno pokuca na vrata. Baš
je htio krenuti za Deom, kad se unutra iza malog, mutnog okna
upalilo svjetlo. Trenutak kasnije otvorila su se vrata i pogledao
ga je prastari muškarac.
»Policija«, reče Liam.
»Što?«
»Policija je!« ponovi on glasnije i pokaže značku.
Muškarac širom otvori vrata i pognutim korakom zakorači
prema njemu.
»Ne vidim bez naočala, a naočale su...« Uhvatio se za čelo,
ali zatim rezignirano odmahne glavom. »Što se događa?«
»Ispričavam se što vas smetamo usred noći, ali tražimo jedan
stari spremnik za gnojivo.«
»Spremnik za gnojivo?« ponovi muškarac zbunjeno. Govorio
je nerazgovijetno, kao da su mu riječi teško pronalazile oblik.
Liam je shvatio da je čovjek vjerojatno izvadio zubalo prije
spavanja.
»Trenutno se na ovom području odvija velika policijska
akcija. Postoji li ovdje na imanju spremnik za gnojivo?«
Muškarac kimne, no činilo se da nije razumio dio s
policijskom akcijom.
 »Spremnik se nalazi tu iza, ali u njemu već godinama nema
gnojiva«, promrmlja zamahnuvši rukama. »Mislim da vam ne
mogu pomoći.« Dugo je odmahivao glavom.
»Jesu li kraj vašeg imanja proteklih tjedana prolazili kakvi
nepoznati ljudi?« nastavi Liam. Bilo je nečeg krhkog i prostog u
starcu, no sada mu se u napukli glas vratila snaga.
»Idu u ribolov tamo iza«, reče uvjereno i ponovno zamahne
rukom.
»Iza imanja?«
»Da, ima veliko jezero dosta dalje na polju. Ide se iza
gospodarske zgrade po poljskom putu koji vodi tamo.«
»I tamo dolaze ljudi koje ne poznajete?«
Čovjek kimne. »Ljudi vole tamo pecati.«
Liam osjeti kako mu puls raste od nestrpljenja. »Znate li što o
utapanju koje se prije osamdeset godina dogodilo ovdje u
blizini?«
Muškarac je trepnuo očima. »Ona djevojčica?«
»Točno, djevojčica«, reče Liam žustro, brišući kišu s lica.
»U vrijeme mog oca tu na imanju se utopila djevojčica«, reče
muškarac, ispitivački pogledavši Liama suznim očima. »Ali to je
bilo prije puno, puno godina. Moj otac je dao napraviti željezni
pokrov za spremnik da se takvo nešto ne ponovi...«
Liam nije slušao dalje, već je potrčao prema uglu iza kojeg je
nestala Dea. Petljao je oko svjetiljke u mrkloj noći kada mu je
Dea došla ususret. Kosa joj je bila potpuno mokra i zalijepljena
za čelo, a oči su joj svjetlucale u mraku.
»Tu je!« rekli su u isto vrijeme.
»Ernstov i Monin auto je u gospodarskoj zgradi«, nastavi Dea
zadihano, pokazujući u mrak. »I prepoznajem mjesto.«
»Vidjela si spremnik?«
»Još ne, ali mora biti tu.«
 »Jesi li vidjela Monu i Ernsta?«
»Ne.«
Oko njih se moglo čuti samo šuštanje kiše koja je udarala u
lišće drveća.
»Moramo prevrnuti cijelo mjesto, pozovi bazenski tim«, reče
on napeto, glasom koji se doimao surovo u tišini.
Dea je već zvala Martina.
»Forenzičari, hitna pomoć, sudska medicina. Neka uzbuni
sve snage«, dodao je pokušavajući vidjeti u mrak.

***
Liam je trčeći slijedio Deu uz staru, dugačku staju. Cijeli teren
iza dvorišta bio je gusto obrastao visokim stablima velikih
krošanja koje su se ispreplitale. Samo su mali stošci iz njihovih
svjetiljki bacali nešto svjetla u kišnu noć.
Vidio je auto koji je stajao kraj zabata gospodarske zgrade.
Liam prođe svjetlosnim stošcem od staje prema drveću gdje se u
mraku između debala nazirao zid. »Pogledat ću unutra među
drvećem«, reče krenuvši prema šumarku.
»Da!« Dea je išla prema trulim drvenim vratima niske staje.
Korov je rastao visoko uza zid, a na više mjesta su otpali veliki
komadi žbuke.
Na trenutak je pozorno osluškivala na vratima, a zatim je
uhvatila hrđavu kvaku. Vrata su se otvorila iznenađujuće glatko
i prvo što je osvijetlila svjetiljkom bio je hladnjak automobila. U
mraku je stajalo nekoliko automobila. Srce joj je lupalo i
pulsiralo joj je u sljepoočicama dok je svjetiljkom prolazila po
staroj Granadi. I Peugeot je bio ovdje, a skroz naprijed je bio
parkiran Johannesov Volvo.
»Dea!« dozove ju Liam nedaleko od nje.
Ostavila je vrata staje otvorena i otrčala natrag u noć. Bilo joj
se teško orijentirati i utvrditi otkuda je dolazio Liamov glas.
»Stižem!« povikala je, potrčavši u smjeru drveća dok je stožac
svjetlosti plesao ispred nje. »Gdje si?«
Usmjerio je svjetlo prema njoj iz šumarka i vidjela ga je
sagnutog nad velikim, zaraslim spremnikom. Nije bio ukopan,
već se nalazio potpuno zakriven ispod krošnji stabala. Smjesta je
vidjela da se spremnik nije nalazio na Martinovoj karti. Već
desetljećima nije bio u upotrebi i bio je smješten tako da ga je
bilo nemoguće vidjeti iz zraka. Progurala se kroz grmlje i
smjesta ugledala Monu koja je šćućureno jecala na tlu.
»Ovdje su?« poviče Dea, iako je sada stajala skroz blizu
Liama. Stavila je ruku na betonski zid, nagnula se naprijed i
hvatala zrak.
Liam osvijetli spremnik sa strane, čuvši kako je Dea krenula
za njim kada je potrčao oko zakrivljenog zida. Osjetio je kako
mu se trnje zabija u jaknu, ali se ljutito istrgnuo podignuvši ruke
pred lice da se zaštiti dok je nastavio kroz gusto grmlje. S druge
strane spremnika svjetlost njihovih svjetala obasjala je hrpu
paleta koje su podupirale staru pokretnu traku do gnojišta.
Osjetio je kako mu se Dea lagano zabila u leđa kad se naglo
zaustavio.
Na bijelome sjaju svjetala vidjeli su se jasni tragovi krvi na
rubu betonskog zida spremnika. Osjetio je toplinu Deina tijela
kada su se istovremeno nagnuli preko crveno-smeđe, sasušene
mrlje koja se raširila istrošenom površinom.
Liam je brzo skočio na pokretnu traku otrčavši do vrha
spremnika na hrđavi željezni pokrov. Uhvatio je i povukao
ručku poklopca, no nije se pomaknula. Upro je nogama i
pokušao ponovno, no s istim rezultatom.
Dea je stigla do njega i svjetiljkom osvijetlila poklopac da
vide je li bio nečime zaključan. »Ovdje ima još krvi!« reče
pokazavši veliku mrlju na hrđavom željezu.
»Halo?« poviče prema poklopcu. Bacila se na trbuh i lice joj
je bilo tako blizu mokrog željeza da je mogla okusiti hrđu.
»Ima li koga?« zaurlao je Liam nad njom. Glas mu je
odjeknuo u noći i udarao je po željezu drškom svjetiljke tako da
je svjetlo poskakivalo po krošnjama.
Dea klekne i osvijetli mrlje krvi na rubu poklopca.
»Nemoguće! Pa vidjeli smo da je pao kroz otvor!«
»Uhvati ga ponovno«, naredi Liam.
Dea odloži svjetiljku na željezo i zajedno su svom snagom
povukli ručku. Sarke poklopca su malo zazveckale, no i dalje se
nije pomaknuo ni za milimetar. Željezo im je gulilo kožu
dlanova. Ako je na ručki bilo tragova, sada su već odavno
nestali.
Ljutito je zastenjala. »Što, dovraga, radimo?«
Liam stavi obraz skroz uz rub poklopca. »Iznutra smrdi!«
Naglo je zašutio, čuo je zvuk, slabašni povik, udaljeni glas iz
spremnika. »Tu su!« Uspravio se u skoku i ponovno pokušao
povući ručku poklopca. Povlačio ju je i tresao i u očaju
doviknuo Dei da pozove pomoć koja će moći prodrijeti u
spremnik.
Dolje u grmlju Dea je još uvijek mogla čuti Monino jecanje.
Otrčala je niz pokretnu traku, svjetiljkom tražeći nešto što bi
mogli gurnuti pod poklopac da ga na silu otvore. Lopatu, ravni
komad željeza. Nije bilo ničega.
»Otrčat ću do staje vidjeti ima li...« Uto ju prekine zvuk
snažna motora koji je odjeknuo u noći.
Liam, koji je išao prema njoj, naglo zastane.
Zvuk je dolazio s dvorišta, pojačavajući se poput urlika u
mraku ravno pred njima. Iako je Dea vidjela obrise velikog
traktora, prošao je trenutak dok nije shvatila što će se dogoditi.
 Liam je i dalje skamenjeno stajao na pokretnoj traci. Zatim je
polako podignuo svjetiljku i osvijetlio vozača traktora. Ernst je
uspravno sjedio na crvenom, hrđavom traktoru s ogromnim
dvostrukim gumama i željeznom šipkom sprijeda na hladnjaku.
Trenutak kasnije zaslijepila su ih oštra prednja svjetla traktora
kada ga je stari svećenik usmjerio i punom se snagom zabio
ravno u spremnik.
Spremnik se toliko snažno zatresao da je Liam zateturao na
pokretnoj traci. Čuo je kako je ispod njega počela istjecati voda,
a odvratan smrad truleži i kanalizacije proširio se mrakom.
Traktor je zabrujao kada je Ernst ponovno udaljio veliko
čudovište od spremnika. Svjetla stroja okupala su spremnik
svjetlom.
Liam je stavio ruku na usta i nos. Smrad je bio nepodnošljiv.
»Smjesta pošalji Martinu naše točne koordinate. Treba nam
nekoliko hitnih pomoći.« Zatim je skočio s pokretne trake.

***
Kiša i voda koje su navirale iz spremnika miješale su im se oko
stopala u smrdljivom blatu. Pokraj napuknuta spremnika Dea se
nagnula i dozivala kroz pukotinu u zidu. Rupa nije bila ni
približno dovoljno velika da kroz nju izvuku zatočene, niti su
sami mogli ući unutra. Dovikivala im je smirujući ih,
objašnjavajući da je pomoć na putu.
Iza njih je ponovno zabrujao motor traktora. Ernst je nagazio
na gas. Liam je skočio do uskog otvora i viknuo zatočenima da
se udalje od pukotine.
Taman je uspio odskočiti u stranu i otkotrljati se u smrdljivu
lokvu kada je traktor zabio željeznu šipku u istu rupu. Zemlja se
zatresla, pukotina u zidu se povećala i iz nje je šiknulo još više
prljave vode. Liam se osovio na noge, gotovo je proklizao,
divljački mašući rukama. U betonu oko spremnika čulo se
pucketanje. Na trenutak se uplašio da će se cijela konstrukcija
urušiti.
Ernst je ponovno prebacio traktor u rikverc. Rupa u betonu
sada se protezala od tla do željeznog poklopca. Starac je ostavio
traktor upaljen kako bi svjetla osvijetlila spremnik.
Dea je bila bez daha kada je došla do Liama. Osjetila je
njegovu ruku na nadlaktici i čula kako ju je pitao je li bila u
redu, ali sva njezina pozornost bila je usmjerena na pojavu koja
je polako izranjala iz mraka.
S rukom na očima Luna je iskoračila van na klimavim,
prljavim nogama. Bila je mokra do kosti i prljava od glave do
pete i zbunjeno je treptala. Na sebi je imala samo potkošulju i
gaćice. Dea je brzo došla do nje, privukla ju k sebi i pogladila po
kosi koja joj je bila zalijepljena oko mršava lica.
»Gotovo je«, reče nastojeći joj ne dodirivati golu kožu koja je
bila crvena i natečena, na nekoliko mjesta s otvorenim ranama.
Luna ju je zagrlila i privila se uz nju plačući dok su joj se noge
tresle.

***
Liam zakorači preko razbijenog betonskog ruba rupe. Smrad ga
je grizao za nos i želudac mu se okretao. Pružio je ruku prema
Beate koja je na sve četiri pokušavala ispuzati kroz rupu.
Trudnički trbuh bio joj je gol i bila je od glave do pete
umazana smrdljivim muljem. Nesigurno je pokušavala stati na
noge, no nije imala snage. Liam se sagne i pažljivo ju uhvati
ispod ruku da joj pomogne preko ruba betona. Promočena
spavaćica bila joj je skroz poderana i prilijepljena uz tijelo, koža
joj je bila masna i u još gorem stanju od Lunine, s ružičastim,
gnojnim ranama. Okrenula je lice prema njemu, oči su joj bile
dva natečena proreza s velikim, upaljenim nakupinama
zalijepljenima za trepavice.
»Moja kći?« Riječ su bile jedva čujne.
Čučnuo je do nje.
»Silje je dobro, s ocem je«, reče da ju umiri i stavi joj jaknu
oko ramena. »Pobrinut ćemo se da budu obaviješteni. I Peter je
dobro.« Nije joj spomenuo da joj je partnera napao Claus i da se
trenutno nalazio u bolnici u koju će i nju odvesti. »Bit će
nevjerojatno sretan što vas vidi.«
Beate ga zagrli oko vrata i pritisne se uz njegova prsa.
Smrdjela je na izmet, no stavio je ruke oko nje i tješeći ju njihao.
Preko njezina ramena je vidio da je Mona pomagala Dei izvući
Johannesa. Izgledao je mlitavo i beživotno.
Kada su ga iznijeli na tlo, Dea se sagnula nad njega i stavila
mu prste na vrat. Podigla je pogled, susrela njegov i kimnula s
podignutim palcem. Negdje u daljini počeo je zavijati zbor
sirena.
Nježno je pustio Beate, otišao do rupe i osvijetlio spremnik u
kojem je nekoliko beživotnih tijela bilo privezano oko hrđave
željezne cijevi koju je prepoznao sa snimke. Podignuo je košulju
i pritisnuo tkaninu čvrsto na nos i usta prije nego što je
zakoračio preko ruba.
Zvuk njegovih pokreta tupo je odzvanjao okruglim betonskim
zdanjem. Jedna osoba na cijevi se pomaknula i on dozove Deu.
Malo dalje su visjele još dvije osobe.
Dea se pojavi na otvoru. S vidljivim gađenjem je pritisnula
ruku na donji dio lica, ušla unutra i stala do njega u mračnoj
prostoriji.
»Luna kaže da su Kasper i Hayyan još uvijek živi«, reče
promuklo iza ruke.
»A Charlotte?« upita Liam.
 Dea odmahne glavom. »Ne zna.«
Zajednički su odvezali Kaspera s cijevi. Počeo je grgljati kad
ga je Liam uhvatio oko ramena u vatrogasnom stisku i iznio na
svježi zrak.
Beate je ustala i oteturala im ususret. »Mogu li kako
pomoći?«
Kasper se tresao i Liam ju zamoli da ostane uz njega.
Uzdisao je, no činilo se da nije bio pri svijesti.
Zvuk sirena sada je bio bliži i mogli su vidjeti ples snažnih,
plavih svjetala u zraku. Liam brzo otrči natrag do spremnika,
gdje ga dočekaju Dea i Hayyan koji su iznosili Nassrin. »Mrtva
je«, prošapće Dea promuklo s grčem na licu. »Razbijena joj je
lubanja.«
Liam je zateturao, zatvorio oči i kratko duboko udisao.
Usredotočio se i skupio odlučnost. Sada je morao dovršiti posao,
a žalovanje će morati ostaviti za kasnije.
»Ako postoji šansa da je Charlotte živa, moramo ju iznijeti
van«, reče odlučno da zadrži sabranost. Hayyan se srušio kraj
mrtve nećakinje, čvrsto ju držeći za ruku.
Na putu natrag do spremnika osjetio je Deinu ruku na
nadlaktici. Očajanje na njezinu licu bilo je očito.

Oko ugla staje sada su zujala prva patrolna vozila. Plavi

bljeskovi bijesno su se vrtjeli u mraku. Bio je to Thorbjørn s još
jednim skroz mladim policajcem tek izašlim iz akademije.
Thorbjørn je naglo stao ugledavši Nassrin i potreseno stavi
ruku na usta, šokirano pogledavši Liama.
»Kasnije ćemo o tome razgovarati«, reče Liam kratko,
mahnuvši mu da dođe do spremnika. »Ima ih još unutra. Ovi
koji su privezani za cijev su možda još živi.«
»Da, nadajmo se«, reče Thorbjørn i kriomice pogleda
Nassrin, a zatim pođe za Liamom.
Na jednoj strani spremnika visjela su napuhnuta mrtva tijela.
Thorbjørn i mladi policajac počeli su odvezivati Charlotte sa
šipke. Tijelo joj se činilo ukočeno i Liam ga je pozorno
promotrio na svjetlu u potrazi za znakovima života, no visjela je
zatvorenih očiju i obješenih ruku. Vani je pristiglo još vozila.
»Je li živa?« upita Luna kada su pažljivo položili Charlotte na
travu. Djevojka se i dalje sva tresla, nije mogla smiriti čak ni
ruke, a zubi su joj toliko cvokotali da je jedva govorila.
Liam je tražio Charlottein puls. Zatvorio je oči pokušavajući
se usredotočiti. Uvjeravao se da joj je tijelo toplo. »Sjedni ovdje
i pričaj joj«, reče Luni. »Samo nastavi pričati.«
Luna kimne i počne milovati Charlotte po slijepljenoj, plavoj
kosi, a zatim okrene glavu prema Liamu. »Mislili smo da ste nas
pronašli kada nas je Nassrin skoro spasila, no onda smo shvatili
da je i nju zatočio.«
»Je li Nassrin bila živa kada je završila u vodi?« upita ju
osjetivši kako mu se grlo steže.
»Ne, bila je mrtva kada je došla dolje k nama, ali gore se
borila s njim, podigla je poklopac i držala ga podalje. Kasper se
skoro uspio skroz popeti, želio nam je pomoći. Stvarno smo
mislili da ćemo se uspjeti izvući.« Liam je čuo snažno
cvokotanje njezinih zubi. »Čuli smo ih kako se bore, ali mislim
da je zatim pala. Kasper je rekao da ju je gore ubio. Nastupila je
potpuna tišina i... i... i zatim je bila mrtva.« Glas joj je puknuo i
zašutjela je. »Kada se iza nje ponovno spustio poklopac, bili
smo sigurni da ćemo umrijeti.«
»Jeste li čuli je li išta rekla?« upita Liam pun nade.
»Ne, sve se dogodilo tako brzo i zatim je samo bila mrtva.«
Liam ju uhvati za rame kada se počela ljuljati pred njim.
»Ni Johannes nije rekao ništa kad je došao k nama. Nije želio
reći ni je li gore stavio nešto u zasun i time zaključao poklopac
prije nego je uskočio. Ali mislim da jest, s obzirom na to da ga
nismo mogli otvoriti. Uopće nije razgovarao s nama. Beate je
rekla da se činio omamljen. Oni se dosta dobro poznaju iz crkve,
a i ja ga znam otamo.«
Ekipa hitne pomoći odložila je nosila na tlo pokraj Charlotte.
»Ona je prva?« upita vozač vozila hitne pomoći u
reflektirajućem prsluku.
Liam kimne i malo se povuče s puta. Nije primijetio da su
stigla vozila hitne pomoći. Razmišljao je o Nassrin dok su
Charlotte oprezno podizali na nosila.
»Dođi«, reče mu Dea, stavivši ruku na njegovo rame. »Ima ih
još unutra...«

***
»Želim vidjeti muža!« povikao je visoki glas kroz buku tima
hitne pomoći i prvog vozila koje je s upaljenom sirenom
odvozilo Charlotte. »Gdje je Kent?«
Liam je pomagao jednom spasiocu da izvuče Vernera. Prema
riječima Lune i Beate, stari trgovac je po dolasku u spremnik
preživio nepuni dan. Tako im je Kasper rekao. Kent je bio mrtav
kad je stigao u spremnik. Tako su barem shvatili. Oboje se
dogodilo prije nego što su Beate i Luna završile u vodi.
»Kako je, dovraga, moguće da se samo odjednom pojavila?«
začuje se Dein oštar glas iza Liama. »Zar ne žive u Haarbyju?«
Liam preda Vernera spasiocu i krene za Deom. Na uglu kuće
Thorbjørn se trudio zadržati Mariju. Glas joj je bio ljut i
prestrašen i udarala je oko sebe da se progura kraj njega, no
Thorbjørn joj je stavio ruke na ramena, pokušavajući ju smiriti.
Liam i Dea su stigli do njih.
»Ovo je Kentova supruga«, reče Thorbjørn, a oni kimnu.
Maria je pružila ruke prema njima. »Bila je u Ebberupu kod
sestre i onda se zabrinula zbog brojnih hitnih službi«, nastavi on.
»Pa Kenta još uvijek nema!« uzvikne Maria. »Nekoliko puta
sam pitala znate li nešto i uplašila sam se da se možda radi o
njemu!« zaplače ona.
»Poznajemo Mariju«, reče Liam Thorbjørnu, suzdržavši se od
toga da gnojem uprljanom rukom zagrli ženu Crvenog Kenta.
»Želim vidjeti muža!« reče ona preklinjući i zakorači prema
Liamu i Dei.
»Jasno sam vam rekao da je ovo mjesto zločina«, reče
Thorbjørn strogo. »Ne smijete dalje«, reče i stane pred nju.
»Je li Kent mrtav?« Nije se obazirala na njega, gledajući
Liama u oči preko njegova ramena. Pogled joj je bio prepun
tjeskobe.
I Dea i Thorbjørn gledali su ga s iščekivanjem i Maria
smjesta primijeti tišinu koja je nastala među njima.
»Je li mrtav?« upita piskutavim glasom.
Liam ispruži ruku, zanemari gnoj i privuče ju k sebi.
»Da, vaš muž je mrtav. Možete ići vozilom hitne pomoći kad
ga odvezu u bolnicu, ali ne mogu vam dozvoliti da se približite
više od ovoga. Doći će netko od policajaca da pričeka s vama.«
»Zaista je mrtav?« ponovi ona tiho s knedlom u grlu.
»Nažalost, jest.« Hitna pomoć je već bila gotovo spremna i
Kenta su baš pokrivali na nosilima. Bijela tkanina bila mu je
navučena preko lica.
Na tlu kraj njegovih nosila ležali su Lone i Verner. Oboje su
bili mrtvi. Lona je imala gadnije posjekotine i rane na glavi i po
rukama od ostalih. Beate je objasnila da je Lone bila izvan sebe i
histerično se uspaničila od trenutka kad se našla u vodi. Grebala
je i sebe i Kaspera kada joj je pokušao pomoći podižući ju s
površine vode. Na kraju su odustali od pokušaja da joj pomognu
i umrla je u vodi. Šest je dana bez prekida ležala u prljavoj vodi.
Kent je bio vezan tako da su mu lice, prsa i ruke bili iznad
površine, no pet dana u polutruloj vodi ostavilo je užasne
tragove na njegovu mrtvu tijelu. Tragove za koje Liam nije bio
siguran da bi bilo dobro da ih vidi Kentova supruga.
Nedaleko od njih spasioci su spremali Lone.

***
Dea je sjedila naslonjena na spremnik, odsutno zureći u
Hayyana, koji je još uvijek pogrbljeno sjedio stežući Nassrininu
hladnu ruku svojom. Sve je djelovalo nestvarno.
Ernst je konačno sišao s traktora i stao iza Mone i Johannesa.
Dea je vidjela kako skida vjetrovku na prohladnom noćnom
zraku i kako se zatim ukočeno naginje nad odraslog unuka i
pažljivo ga zaogrće jaknom. Vidjela je kako njegova velika šaka
nježno i s ljubavlju miluje Johannesovo čelo i kako mu je
pažljivo navukao jaknu oko vrata, kao da se radilo o poplunu.
Mona se okrenula i podignula lice prema ocu. Dea je na trenutak
pomislila da ju je dirnula Ernstova rijetka briga i toplina i da će
mu izraziti iskrenu zahvalnost na tome, no zatim je ustala i
snažno ga gurnula u prsa tako da je posrnuo unatrag. Ukočila se
usred agresivne kretnje u nevjerici pogledavši Hayyana koji je
sjedio na tlu s Nassrin nekoliko metara iza nje.
Na trenutak je skamenjeno stajala otvorenih usta, a zatim su
noge popustile pod njom i ona se spustila i sjela na tlo. Ruku je
držala čvrsto na ustima, kao da je tim pokretom pokušavala
zadržati cijeloživotnu bol i očaj. Namrštila se i gotovo
neprimjetno odmahnula glavom, a zatim kao da se sabrala i
pogled joj je lutao između Hayyana i Johannesa koji je ležao
kraj nje na tlu.
»Mona?« Hayyan je ustao i oprezno zakoračio prema njoj.
 Činilo se kao da je Mona pokušavala nešto reći. Odsutno je
pružila ruku, stavivši je na Johannesova prsa kao da je tražila
snagu u sinu.
»Odlazi«, zagrmio je Ernst kada je uhvatio ravnotežu, ljutito
se okrenuvši prema Hayyanu. »Zar ne vidiš da tugujemo?«
»Začepi, tata!« prosikće Mona stranim glasom toliko punim
prijezira da je Ernst zatečeno ušutio. Hayyan se malo približi, a
Mona ni ne pogleda oca kada je Hayyan kleknuo pred nju.
Pružio je ruku i dotaknuo njezin obraz. »To si ti, zar ne?«
Mona stavi svoju ruku na Hayyanovu i zadrži njegov dlan na
svome obrazu.
Johannes ispusti zvuk. Uskoro će i on biti na redu da ga
odvezu.
Hayyan se namršti i znatiželjno pogleda Monu.
Ona mu kimne. »Da, on je tvoj sin«, reče ne podižući pogled.

***
Dea je priljubila dlanove uz lice tako da je snažno pritisnula
zatvorene oči. Čeljust joj je bila napeta. Kiša je popustila kada je
posljednje vozilo hitne pomoći napustilo imanje. Postavljeni su
veliki reflektori, a vojska je oko spremnika za gnojivo
postavljala šatore da osiguraju ono što je ostalo od tragova
nakon užasna nedjela koje se u njemu dogodilo. Forenzičari su
trenutno radili na pokretnoj traci i poklopcu spremnika.
Liam je došao i sjeo do nje. »Trebam tvoju pomoć u slučaju
protiv Johannesa«, reče ne skidajući pogled s betonskog
spremnika koji je sada uzeo daleko više života povrh malene
djevojčice koja se u njemu utopila prije toliko mnogo godina.
Dea promuklo odgovori.
»Ja sam zadnja osoba koju trebaš u ovom slučaju, kako ne
razumiješ? Jahat će po tome zašto to nisam shvatila daleko
ranije. On mi je bratić! Dovraga, pa igrali smo se zajedno kao
djeca!«
Osjetila je kako ju umor preplavljuje poput vala. Prošlo je
toliko vremena otkako je zadnji put spavala da je jedva
uspijevala uspravno sjediti. Razmišljala je o Nassrin. Sjetila se
kako su podigli njezino tijelo na nosila, kratkog trenutka kada je
visjela u zraku prije nego su ju smjestili i pokrili bijelom
plahtom.
Hayyan će ići s njom u kolima, a u bolnici ih je čekao Aldar.
Još mu nitko nije rekao da je Nassrin ubio njegov vlastiti sin.
Dea je pogledala Liama brišući lice mokrom rukom. Morao
je biti svjestan toga da je s njom bilo gotovo.
»Onog dana kada nismo mogli pronaći Nassrin i kada si
pitala jesam li joj dao slobodan dan, pronašao sam ju na plaži u
Assensu. Bila je na moru iako je divljački puhalo.«
Tužno se nasmiješila. Nassrin i Johannesa upravo su podizali
na nosila. Hayyan je išao za njezinim nosilima, a Mona za
Johannesovim. Ernst je ostao sam. Staro, naborano lice sjajno je
svijetlilo na odsjaju plavo-bijele svjetlosti koja je obasjavala
područje.
Liam je ustao. Primila je njegovu ruku i sama se osovila na
noge.
»Idem doma k Helene i djeci... Vidimo se ujutro?«
Željela je jedino pobjeći. Kimnula je i krenuli su kroz blato
prema autima i dvorištu.
 Napomene
[←1] 4 – 116. https://medzlis-split.org/images/pdf/prijevod-
kurana-besima-korkuta.pdf, op. prev.

[←2] Ibid. 62 – 9, 10. op. prev.

[←3] Ibid, 9 – 62. op. prev.

[←4] Ibid. 17 – 23. op. prev.

[←5] Ibid. 4 – 116. op. prev.

[←6] Ibid. 9 – 62. op. prev.

[←7] Ibid. 62 – 9, 10. op. prev.

[←8] https://biblija.ks.hr/knjiga-izlaska/20, op. prev.

[←9] Ibid. 6 – 151. op. prev.

[←10] Ibid. 17 – 32. op. prev.

[←11] Ibid. 20 – 131. op. prev.