Professional Documents
Culture Documents
Krvave uspomene
Ovaj je roman posvećen ženama koje u gluho doba noći nenadano shvaćaju
da njihov život već dugo nije kako treba. Bolje od nas ostalih shvaćaju što je
Faulkner htio poručiti rekavši: »Ne postoji bilo je – samo jest. Da postoji, ne bi
bilo ni žalosti ni tuge.«
Znajte da niste same!
Sjećanje je čuvar svega.
Ciceron
★★★
Noć se brzo spušta dok se vozim audijem od kuće do Garden Districta, mirisnog
srca New Orleansa. U kupaonici sam provela dvije minute pokušavajući se
dovesti u red, ali lice mi je još podbuhlo od sna. Treba mi kofein. Za pet minuta
bit ću okružena policajcima, FBI-evim agentima, forenzičkim tehničarima, a
među njima bit će vjerojatno načelnica Odjela za umorstva, kao i načelnik
Policijske uprave New Orleansa. Iako sam naviknuta na takav oblik pozornosti,
na poprištu posljednjeg predatorova napada prije sedam dana dogodila se
nezgoda. Ništa strašno, doduše, samo običan napadaj panike, kako je to objasnio
djelatnik hitne pomoći koji me pregledao. Međutim, napadaji panike ne
pobuđuju povjerenje u okorjelih policijskih službenika koji proučavaju slučajeve
umorstva, a kamo li tek želju za konzultacijom sa stručnjakom koji nije u stanju
držati se pod nadzorom.
Sean me izvijestio da se vijest o mojoj nezgodi proširila i svi su reagirali s
nevjericom. Kako to da se žena koju neki detektivi nazivaju ledenom kraljicom
iznenada slomila na poprištu ne pretjerano ogavnog zločina? I ja bih to rado
htjela znati. Čak raspolažem određenom teorijom, ali analiza vlastitog
mentalnog stanja zloglasno je nepouzdan posao. A što se tiče nadimka, uopće se
ne smatram ledenom kraljicom, no u policijskom mačo svijetu jedino me takva
uloga može zaštititi, kako od samih muškaraca, tako i od vlastitih nestašnih
nagona. Naravno, Sean je odmah prozreo prijetvorni karakter te naizgled
skrovite strategije.
Sad su ih četvorica, podsjećam se usredotočujući se na slučaj. Četvorica
muškaraca u dobi od četrdeset dvije do šezdeset devet godina, sva četvorica
ubijena u razdoblju od trideset dana i s nekoliko tjedana razmaka. Neviđen je to
tempo i da se radi o ženama, New Orleans bi već umirao od straha, no kako je
riječ o sredovječnim ili starijim muškarcima, građani su opčinjeni i s
radoznalošću prate razvoj zbivanja. Svaka je žrtva prvo pogođena u kralježnicu
ili u neposrednu blizinu, potom unakažena ugrizima i naposljetku ubijena hicem
u glavu. Ugrizi su postupno poprimali sve izraženiji animalni karakter, a kako je
u njima pronađena slina, zahvaljujući mitohondrijskom DNK ujedno su najjači
dokaz protiv budućeg osumnjičenika.
Upravo sam zbog njih i uključena u slučaj. Po struci sam forenzička
odontologinja, odnosno stručnjakinja za ljudsko zubalo i štetu koju ono može
nanijeti, a spomenutu sam vještinu stekla tijekom dosadnog četverogodišnjeg
studija stomatologije i sljedećih pet fascinantnih godina terenskog rada. Kad me
ljudi pitaju čime se bavim, jednostavno odgovaram da sam zubarica, što je
djelomično istinito i posve dovoljno. Pojam odontolog, naime, nikomu ništa ne
znači, dok izraz forenzički, barem u Americi koja se nagledala krimi-serija s
ekipama za očevid, pobuđuje pitanja na koja je nemoguće odgovoriti nalazim li
se, na primjer, u supermarketu. I dok me tako većina znanaca poznaje kao
poslom preopterećenu zubaricu koja ne prima nove pacijente, određene vladine
agencije, uključujući FBI i Povjerenstvo UN-a za istraživanje ratnih zločina,
smatraju me jednim od vodećih forenzičkih odontologa u svijetu. Nije li to
krasno? Ja, pak, svoj identitet stvaram u hodu.
Večeras radna skupina želi čuti moje stručno mišljenje o ugrizima. No
također znam da Sean želi više od toga. Kad me prije dvije godine zatražio za
pomoć u vezi s određenim slučajem umorstva, ubrzo je shvatio da se ne
razumijem samo u zube. Studij medicine napustila sam nakon druge godine
stekavši čvrst temelj za samoobrazovanje u forenzici pa se tako razumijem u
anatomiju, hematologiju, histologiju, biokemiju, što god određeni slučaj
zahtijeva. Drugim riječima, iz obdukcijskog nalaza u stanju sam dvaput brže
izvući dvaput više informacija od prosječnog detektiva. Kako smo nas dvoje
razvili prisniji odnos nego što se očekuje, počeo se i neslužbeno koristiti mnome
kad god bi mu zatrebala pomoć u teškim slučajevima. I upravo je to najbolji
izraz jer mu je cilj u životu hvatati ubojice, a iskoristit će sve i svakoga kako bi
to ostvario.
Ipak, nije samo izrabljivao nego i moj suborac, ispovjednik, poticatelj. Ne
osuđuje me. Zna kakva sam i pruža što mi je potrebno. I ja sam rođeni lovac
poput njega. No, ne lovim životinje. Imala sam priliku iskušati se u takvoj vrsti
lova, ali mrzim ga iz dna duše. Životinje su nevina stvorenja. Ljudi nisu. I
upravo njih lovim. Doduše, za razliku od Seana, bez licencije. Forenzička
odontologija samo je rubno povezana s umorstvima i upravo zahvaljujući vezi s
njim duboko sam uključena u sva događanja. Omogućivši mi neetički i
vjerojatno nelegalni pristup poprištima zločina, svjedocima i dokazima,
omogućio mi je da razriješim četiri ključna slučaja ubojstva, od kojih je jedan
bio slučaj serijskog ubojice. Naravno, svaki put sebi je pripisao zasluge i
preuzeo pripadajuća promaknuća. No, nisam se pobunila. Zašto? Možda zato što
bi iznošenjem istine na vidjelo izašla i naša veza, nakon čega bi slijedio njemu
otkaz, a ubojici sloboda. No, istina je znatno jednostavnija: nije mi stalo ni do
kakvih zasluga. Okusivši mahnito uzbuđenje koje lov na predatore nosi sa
sobom, razvila sam ovisnost istovjetnu ovisnosti o votki koja mi je u ovom
trenutku luđački potrebna.
Upravo zbog toga dopustila sam da naša veza prijeđe točku u kojoj bih je
inače odmah prekinula, a to se dogodilo toliko davno da sam u međuvremenu
zaboravila jednu od najmučnijih životnih pouka: muž nikad ne napušta svoju
ženu. U svakom slučaju, ne oni koje ja odabirem. Ipak, nije li sa Seanom
drukčije? Već me vrlo dugo uvjerava da to uistinu kani učiniti, a ja samo što mu
ne povjerujem, pogotovo kad se u najranjivijim noćnim satima očajnički
uhvatim nade. No... situacija ipak više nije ista. Sudbina je sada uzela stvar u
svoje ruke. I ako me ne iznenadi, naša će se veza, na žalost, morati privesti
kraju.
Val mučnine nenajavljeno mi okreće želudac. Pokušavam se uvjeriti da je
to apstinencijska kriza, ali duboko u sebi znam da nije tako. To je panika. Užas
na samu pomisao da ću morati dići ruke i opet ostati sama. Ne razmišljaj o tome,
zapovijeda mi nesiguran unutarnji glas. Za dvije minute stupaš na scenu.
Razmišljaj o slučaju...
I dok usporavam spuštajući se priključnom cestom na glavnu kod Avenije
St. Charles, mobitel se oglašava uvodnim tonovima U2-ove pjesme Sunday,
Bloody Sunday. Ne moram niti pogledati tko me zove; znam da je on.
– Gdje si?
Još petnaest četvrti dijeli me od otmjenih viktorijanskih zdanja u Ulici
Prytania, ali moram ga primiriti. – Samo nekoliko četvrti udaljena.
– Odlično! Moći ćeš sama ponijeti opremu?
Moj kovčeg teži 15,5 kg kad je nakrcan do vrha, a večeras će mi ujedno
trebati fotoaparat i stalak. Možda mi pokušava reći da bih ga trebala zatražiti za
pomoć. Tako bi dobio izgovor za razgovor u četiri oka prije nego što se
pridružimo ostalima. No, takav razgovor večeras mi uopće nije na popisu želja.
– Hoću – odvraćam. – Čudno zvučiš. Što se zbiva?
– Ljudi su napeti. Znaš kako je.
Znam. U posljednje tri godine dogodila su se tri slučaja masovnih
umorstava na području New Orleansa i Baton Rougea i u svakoj istrazi
počinjene su neoprostive pogreške.
– Došli su nam i detektivi iz 6. postaje – dodaje – ali radna skupina
preuzela je obradu poprišta zločina. Vodit ćemo istragu iz sjedišta kao i u
drugim slučajevima. Piazza mi već visi za vratom.
Carmen Piazza žilava je pedesetogodišnjakinja talijansko-američkog
podrijetla koja se probila detektivskim činom i sada je načelnica Odjela za
umorstva. Ako Sean ikad dobije otkaz zbog veze sa mnom, uvjerena sam da će
ona biti zaslužna za to. Koliko god joj se dopada broj uhićenja za koja je
zaslužan, doživljava ga kaubojem. I potpuno ima pravo. Okorjeli je i vragolast
kauboj irske krvi. – Sumnja na nas dvoje?
– Ne.
– Nema glasina? Nitko ništa ne govori?
– Mislim da ne.
– A Joey? – Riječ je o njegovu partneru, detektivu Joeju Guerciju. – Je li se
on izblebetao nekome?
Stanka od pola sekunde. – Nema šanse. Gle, samo budi hladne glave kao
obično. Pritom ne mislim na posljednju epizodu. Inače si dobro? Sa živcima,
mislim.
Sklapam oči na trenutak. – Bila sam dok me nisi upitao.
– Oprosti. Samo se požuri. Vraćam se unutra.
Nalet tjeskobe na trenutak me zasljepljuje. – Ne možeš me dočekati vani?
– Bolje da ne.
Bolje za tebe... – Dobro.
Usredotoči se na slučaj, ponavljam provjeravajući kućne brojeve u
Prytanijevoj kako bih se snašla. Očekuju da odradiš svoj posao.
Činjenice su vrlo jednostavne. U posljednjih trideset dana trojica
muškaraca ubijena su istim pištoljem, izgrižena istim zubalom i u dva slučaja u
tragovima je pronađena slina. DNK test ukazuje na 87%-tnu vjerojatnost da je
riječ o bijelcu. Kriminalistički laboratorij Policijske uprave New Orleansa
balističkim je testom utvrdio podudarnost metaka, kriminalistički laboratorij
državne policije mitohondrijski DNK, a ja podudarnost tragova ugriza.
Spomenuto je puno teže izvedivo nego što se doima na televiziji.
Objašnjavajući svoj posao detektivima za umorstva, često spominjem
forenzičnog znanstvenika koji je umjetnim zubalom neuspješno pokušao dobiti
savršeno podudarajuće tragove ugriza na truplu. Pouka je jasna čak i uličnim
policajcima: ako je teško utvrditi podudarnost dvaju tragova ugriza postojećeg
zubala, onda je gotovo nemoguće utvrditi podudarnost tragova ugriza
nepoznatih zubi kojih je na milijune. Čak je i usporedba tragova ugriza na truplu
s probranom skupinom osumnjičenika puno problematičnija nego što
mnogobrojni odontolozi tvrde.
Ubojičina slina u tragu ugriza može uvelike olakšati situaciju jer je izvor
DNK koji se može upotrijebiti za usporedbu s DNK osumnjičenika. Ali prije
četiri tjedna u dvama ugrizima na tijelu prve žrtve nisam pronašla slinu. Stoga
sam zaključila da je ubojica organiziran i da ispire slinu iz ugriza kako bi
spriječio otkriće DNK dokaza. Ipak, tjedan dana nakon toga moja je teorija
propala već kod sljedeće žrtve: u dvama od sveukupno četiriju ugriza pronašla
sam slinu, što je upućivalo na to da bi se moglo raditi o posve drukčijem i
uvelike neorganiziranom ubojici. No, primjenom razlučive ultraljubičaste
fotoelektronske spektroskopije utvrdila sam da je ipak riječ o istoj osobi.
Balistički pregled pronađenih metaka to je dodatno potkrijepio i šest dana
poslije moje mišljenje potpuno je potvrđeno uz pomoć DNK dokaza u tragovima
ugriza na tijelu treće žrtve. Ista osoba ubila je svu trojicu.
Važnost spomenutog otkrića ne valja precjenjivati. Osnovni kriteriji za
utvrđivanje masovnog umorstva podrazumijevaju istog ubojicu, tri žrtve,
različita mjesta zločina i privremeno zatišje između njih. Svojim uključivanjem
pomogla sam u dokazivanju onoga što sam znala od trenutka kad sam ugledala
prvu žrtvu: još jedan grabežljivac krenuo je u lov New Orleansom.
Iako je moja službena odgovornost završavala utvrđivanjem podudarnosti
između tragova ugriza, nisam se namjeravala zaustaviti na tome. Kad se
Policijska uprava New Orleansa udružila s FBI-em s mukom oformivši radnu
jedinicu, počela sam analizirati druge aspekte slučaja. U seksualnim umorstvima
kriterij izbora žrtve ključanje za razrješenje slučaja. I poput svih drugih
masovnih ubojstava, i UNO ubojstva, kako ihje prozvao FBI, odnosno Ubojstva
u New Orleansu, u svojem su korijenu također seksualne prirode. Nešto uvijek
povezuje žrtve u takvim slučajevima pa makar to bila samo lokacija, no upravo
ta poveznica privlači predatora. Međutim, žrtve u ovom slučaju uvelike su se
razlikovale u dobi, fizičkom izgledu, zanimanju, društvenom statusu i mjestu
boravka, a jedina sličnost bilaje sljedeća: svi su bili bijelci na počeku pedesetih
koji su imali obitelj. Spomenute četiri činjenice čine ih netipičnim metama
masovnih ubojica. Štoviše, nijedan muškarac nije imao neobične navike kojima
bi privukao predatora. Nijedan nije bio homoseksualne orijentacije niti je imao
neuobičajene seksualne sklonosti. Nijedan nije bio uhićen zbog seksualnog
zločina, niti je bio prijavljen zbog nasilja prema djeci, ili često zalazio u striptiz
barove ili na druga nepodobna mjesta. Upravo zbog toga radna jedinica
zadužena za razrješenje umorstava nije ostvarila napredak u otkrivanju
sumnjivca.
Usporavajući kako bih pročitala kućni broj, osjećam kako me prolaze trnci
straha i uzbuđenja. Ubojica je prije samo nekoliko sati bio u ovoj ulici. Možda je
još tu i prati razvoj istrage, kako to masovni ubojice često čine. Možda me
promatra. I upravo se u tome skriva ključno uzbuđenje. Predator nije lovina i,
kad ga lovite, stavljate se u položaj da i sami budete proganjani. No ne postoji
drugi način. Slijedite li lava u divljinu, doći ćete nadomak njegovim pandžama,
a moj protivnik nije lav nego najopasnije stvorenje na svijetu: čovjek vođen
bijesom i požudom, ali ujedno, barem privremeno, logikom. Uhodi ulice
nekažnjeno, samopouzdan u svojem junaštvu, metodičan u planiranju, arogantan
u provođenju planova. Jedino što znam o njemu jest da će poput prethodne braće
nastaviti ubijati sve dok netko ne razotkrije zagonetku njegove psihe ili dok sam
ne poklekne pod intenzivnim unutarnjim konfliktima. Mnogima nije toliko stalo
do toga kako će sve završiti koliko da se to dogodi što prije.
Ali meni jest.
Sean me čeka na pločniku. Prešao je cijelu četvrt od žrtvine kuće kako bi
me dočekao. No, već sam davno shvatila da ima muda. Pitanje jest – ima li ih
dovoljno kako bi se suočio s trenutačnom situacijom?
Parkiram iza Toyote Land Cruisera, izlazim i vadim kovčege. Na brzinu me
grli, a onda preuzima teret. Četrdeset i šest mu je, ali izgleda kao da mu je
četrdeset, i odiše ležernošću i samopouzdanjem rođenog sportaša. Kosa mu je
uglavnom crna, oči iskričavo zelene i premda sam mu ljubavnica već osamnaest
mjeseci, čim otvori usta, gotovo uvijek očekujem dikciju irskog veseljaka. Ali
umjesto toga izranja lokalni dijalekt, gotovo bruklinsko razvlačenje s
primjesama primorskog.
– Dobro si?
– Ipak si došao?
Sliježe ramenima. – Bilo mi je žao.
– Sereš. Htio si se uvjeriti jesam li trijezna.
I po izrazu lica znam da je to istina. Njegove me oči preispituju u dubinu.
Bez ikakva prikrivanja.
– Nastavi.
– Što?
– Namjeravao si nešto reći. Nastavi.
Uzdah. – Ne izgledaš dobro, Cat.
– Hvala ti na pokazanom povjerenju.
– Oprosti. Jesi li pila?
Ljutito stišćem čeljusne mišiće. – Trijezna sam da trjeznija ne mogu biti,
prvi put u tko zna koliko godina.
Isprva prepoznajem sumnju na njegovu licu, ali oči mu se ispunjavanju
povjerenjem proučavajući me. – Isuse. Možda ti je potrebno piće.
– Blago rečeno. Ali ne namjeravam ništa popiti.
– Zašto ne?
– Hajdemo da odradim što je potrebno!
– Moram se pojaviti prije tebe. – Zbunjen pogled.
Očajnički gledam u stranu. – Kad onda hoćeš da se pojavim? Za pet
minuta?
– Manje.
Odmahujem rukom i vraćam se u auto. Prilazi vratima, ali mijenja
mišljenje i kreće natrag pješke.
Ruke mi drhte. Jesu li drhtale kad sam se probudila? Grčevito hvatam
upravljač prisiljavajući se da duboko dišem. Kako mi se puls smiruje, a srce
nastavlja normalnim ritmom, spuštam zrcalo na štitniku i provjeravam vlastiti
odraz. Obično ne marim za izgled, ali zbog njega hvata me nervoza, a kad sam
nervozna, sulude mi se misli motaju glavom. Glasovi bez tijela, prastare noćne
more, drevna poniženja i pogreške, ono što su mi terapeuti rekli...
Dvojim staviti olovku za oči kako bih si osnažila pogled za slučaj da se
moram zagledati u nečiju osobnost. Doduše, uopće mi nije potrebna. Često mi
kažu da sam lijepa. No, muškarci to često i kažu ženama. Lice mi je zapravo
muške građe, jednostavno i bez komplikacija, tek vertikalni niz klinastih crta.
Vrh brade izvija se u izraženu čeljust, a usta također izdižu gore. Potom su tu i
zašiljen vrh nosa, izražene jagodične kosti, zadignute smeđe oči i zakošene
obrve. Naposljetku, ne zaboravimo naglašeni razdjeljak tamne kose. I u svemu
navedenom prepoznajem svojeg oca, već dvadeset godina pokojnog, ali i te kako
živog u svakoj crti mojeg lica. U novčaniku nosim njegovu sliku. Luke Ferry,
1969. Nasmiješen, u vojničkoj odori, negdje u Vijetnamu. Odora mi se ne
dopada, pogotovo zbog svega što mu je rat učinio, ali zato mi se dopadaju
njegove oči. Još suosjećajne i ljudske, kakvog ga se i prisjećam. Onako kako
sam ga doživljavala kao djevojčica. Jednom davno rekao mi je da sam trebala
naslijediti njegovo lice, ali se u posljednjem trenutku anđeo obrušio s nebesa i
smekšao ga učinivši ga lijepim.
Sean prepoznaje okorjelost na mojem licu. Rekao mi je da i sama
nalikujem na grabežljivca, jastreba ili orla. Večeras mi je drago da je tako jer
dok izlazim iz auta i preko ramena prebacujem kovčežiće i tronožni stalak, nešto
mi govori da bi mogao biti opravdano zabrinut za moje živce. Ulazim naga, ne
pod utjecajem anestezije, a bez poznate kemijske barijere koja me štiti od oštrih
bridova realnosti, ranjivija sam na ono zbog čega sam se posljednji put
uspaničila.
Krećući se sumrakom obavijenom ulicom, ispunjenom ogradama od
kovanog željeza i balkonima jednokatnica, osjećam tuđi pogled na svojoj koži.
Zaustavljam se i okrećem, ali ne vidim nikoga. Samo psa kako podiže nogu
pokraj ulične svjetiljke. Pomno pregledavam balkone iznad glave, ali vrućina je
vlasnike otjerala unutra. Isuse... Imam osjećaj da sam čekala cijeli život, trideset
i jednu godinu, kako bih vidjela to truplo u kući do koje još nisam niti došla. Ili
je ono čekalo mene. U svakom slučaju, nešto je tamo i čeka da se pojavim.
Jasna slika izranja mi u mislima dok idem dalje, prizor orošene boce plava
stakla u kojoj nekoliko centimetara Grey Goosea zapljuskuje dno stijenki poput
rastopljenog leda božanstvenog ledenjaka. Da je imam, mogla bih se suočiti s
bilo čime!
– Odradila si to već stotinu puta – govorim si. – Odradila si Bosnu kad ti je
bilo dvadeset pet i kad nisi ništa još znala.
– Hej, vi ste dr. Ferry?
Policajac u odori doziva me s visokog trijema zdesna. Žrtvina kuća. Arthur
LeGendre živio je u velikom viktorijanskom zdanju tipičnom za Golden District,
ali vozila parkirana u poprečnoj ulici iza ugla češće je moguće pronaći u
četvrtima Desirea i St. Thomasa: mrtvozornikov kombi, hitna pomoć, vozila
Policijske uprave New Orleansa i FBI-ev terenac kojim se dovezao forenzički
tim. Zamjećujem i dva neutralna vozila Policijske uprave, jedno od njih
Seanovo. Penjući se stubama, uvjeravam se da sam dobro.
Tri metra nakon ulaska shvaćam da nisam.
2. POGLAVLJE
L iječnica hitne pomoći kleči nada mnom i očitava tlak s vrpce stegnute oko
moje ruke. Budim se osjećajući kako pritisak popušta. Sean i Kaiser
pomaljaju se nad njom. Djeluju zabrinuto.
– Malo snižen – objašnjava. – Mislim da se onesvijestila. No, EKG je
normalan. Šećer je također nešto niži, ali nije hipoglikemična. – Zamjećuje da
sam rastvorila oči. – Kad ste posljednji put jeli, dr. Ferry?
– Ne sjećam se.
– Moramo vas napojiti narančinim sokom. Odmah će vam biti bolje.
Bacam pogled na lijevo. Uz moju glavu LeGendreova stopala u
dokoljenkama. Noge i torzo šire se pod pravim kutom s druge strane kuhinjskog
otoka. Bacam pogled u tome smjeru i ponovno nalijećem na poruku ispisanu
krvlju: MOJ POSAO NIKAD NE PRESTAJE.
– Ima li u hladnjaku narančina soka? – pita liječnica.
– Ovo je poprište zločina – objašnjava Kaiser. – Ništa se ne smije dirati.
Ima li tko kakvu energetsku čokoladicu?
Muški glas odvraća s oklijevanjem: – Ja imam Snickers. To mi je večera.
– Ponovno si na Atkinsonovoj dijeti? – dobacuje Sean, nakon čega slijedi
nervozan smijeh. – Na sunce s njom!
Ovaj put svi se smiju, zahvalni na prevladavanju napetosti. Ustajem, a Sean
me pridržava kako ne bih izgubila ravnotežu. Detektiv s naglašenim trbuščićem
iskoračuje predajući mi čokoladicu. Zahvalno je preuzimam iako znam da
nemam problema sa šećerom. Cijeloj šaradi posvjedočila je opčinjena publika,
uključujući i načelnicu Carmen Piazzu.
– Oprostite – kažem obraćajući joj se. – Ne znam što se dogodilo.
– Isto što i posljednji put – odvraća.
– Da, valjda. Ali sad sam dobro. Mogu početi.
Naginje se prema meni i potiho dobacuje: – Izađite na trenutak sa mnom,
dr. Ferry. I vi, detektive Regan.
Vodi nas u radnu sobu u neposrednoj blizini glavnog predvorja, gdje se
naslanja na radni stol i okreće prema nama, prekriživši ruke i čvrsto stisnuvši
čeljust. Bez problema mogu zamisliti kako se ta žena maslinastog tena
obračunavala s naoružanim uličnim nitkovima dok je još radila na ulici.
– Ovo nije mjesto na kojemu valja spominjati komplikacije – počinje – pa
to i ne namjeravam učiniti. Ne znam što se zbiva između vas dvoje i ne želim
znati. Ali svjesna sam da to ugrožava ovu istragu. Stoga predlažem da učinimo
sljedeće: dr. Ferry će se vratiti kući, a FBI će večeras obraditi tragove ugriza i,
budu li pristali, zatražit ću da se radnoj jedinici dodijeli novi forenzički
odontolog.
Želim se pobuniti, ali shvaćam da ne govori o epizodi iz kuhinje. Govori o
nečemu od čega se ne mogu braniti. O nečemu čime se, prema Seanu, ne trebam
opterećivati. Zašto sam onda ljuta? Preljubnici su uvijek silno uvjereni u svoju
diskreciju, ali sve na posljetku izlazi na vidjelo.
Patrolni policajac ulazi u prostoriju i na pod odlaže moj tronožni stalak i
kovčege. Kad mu je rekla da sve spakira? Dok sam bila u nesvijesti? Nakon
njegova odlaska nastavlja: – Sean, otprati dr. Ferry do njezina auta i vrati se za
dvije minute. I sutra te želim vidjeti u uredu točno u osam. Jasno?
Gleda je ravno u oči. – Da.
Potom ona baca pogled prema meni i vidim suosjećanje na njezinu licu. –
Dr. Ferry, dosad je vaša pomoć bila neprocjenjiva i nadam se da ćete razriješiti
probleme koji vas muče. Predlažem da potražite liječničku pomoć ako to još
niste učinili jer vam odmor neće biti ni od kakve koristi.
Nakon toga izlazi ostavljajući me nasamo s oženjenim ljubavnikom i
najnovijom zbrkom u koju sam se uspjela uvući. Sean podiže kovčege i kreće
prema ulaznim vratima. Ne možemo riskirati razgovor u kući.
Topla voda kaplje s hrastova lišća dok se bez riječi krećemo četvrti. Kiša se
spustila dok sam bila unutra, pljusak tipičan za New Orleans koji ne rashlađuje i
ne čisti grad, nego samo povećava ionako već zagušujuću vlažnost u zraku i još
više prljavština odnosi u jezero Pontchartrain. Ipak, u zraku se osjeća miris
stabala banana, a u mraku ulica ima varljivo romantičnu draž.
– Što se dogodilo? – pita ne gledajući me. – Opet panika?
Ruke mi se tresu, ali ne znam je li to od netom proživljenog napadaja,
apstinencije ili konfrontacije s Piazzom. – Valjda. Ne znam.
– Zbog umorstava? Počelo je s trećom žrtvom, Nolanom.
Zvuči zabrinuto. – Mislim da nije riječ o umorstvima.
Baca pogled prema meni. – Je li riječ o nama, Cat?
Naravno. – Ne znam.
– Rekao sam ti da Karen i ja razmišljamo o rastavi. Ali tu su još djeca,
razumiješ? Mi...
– Nemoj, može? Ne večeras. – Grlo mi se steže, a gorak okus ispunjava
usta. – Sama se dovodim u ovakve situacije.
– Znam, ali...
– Molim te. – Stišćem desnu šaku kako bi se prestala tresti. – Može?
Ovaj put reagira na histeriju u mojem glasu. Stižemo do auta. Preuzima
ključeve, otvara vrata i ubacuje kovčege na stražnje sjedalo. Potom se osvrće
prema LeGendreovoj kući, vjerojatno kako bi se uvjerio da nas Piazza ne
promatra, a činjenica da to mora učiniti, čak i u ovakvoj situaciji, probada me
poput noža.
– Reci mi o čemu je zapravo riječ – okreće se potom prema meni. – Nešto
mi prešućuješ.
Da. Ali nemam namjeru ovdje izvesti taj prizor. Ne sada. Ne na ovaj način.
Čak se i ja grčevito držim nekoliko bajkovitih snova, a ova kišna ulica nakon
mjesta zločina ne uklapa se u njih. – Ne mogu sada – odvraćam. I ništa drugo
nisam u stanju dodati.
Njegove zelene oči razrogačeno me preklinju. Ponekad znaju biti
nevjerojatno prodorne. – Moramo razgovarati, Cat. Večeras.
Ne odgovaram.
– Zbrisat ću čim budem mogao – obećava.
– U redu – odvraćam znajući da ću se jedino obećanjem moći izvući. – Eno
Piazze.
Naglo okreće glavu nalijevo. – Gdje?
Ponovno mi se nož zabija u utrobu. – Učinilo mi se da sam je ugledala.
Bolje je da se vratiš.
Hvata me za nadlakticu, a onda otvara vrata pomažući mi da uđem. – Pazi
kako voziš.
– Ne brini se.
No, umjesto da se vrati, spušta se u čučanj iza rastvorenih vrata, rukama
hvata moje lijevo zapešće i obraća mi se iskreno uplašenim tonom. – Uistinu
sam zabrinut za tebe. Što se događa? Poznajem te, do vraga! Reci mi!
Okrećem ključ u bravici motora i polako se odvajam od rubnika
prisiljavajući ga da mi ispusti ruku.
– Cat – dovikuje za mnom. Zatvaram vrata i odlazim, a on ostaje na mokroj
ulici gledajući za stražnjim svjetlima.
– Trudna sam – odgovaram, ali prekasno.
U mojoj glavi instinkt se bori sam sa sobom i dok netremice promatram dva
svjetlucava otiska stopala, dio mene želi pobjeći, drugi dio zaključati vrata.
Želim fotografirati otiske, ali morat ću brzo djelovati jer čim se privede kraju
kemijska reakcija, koja je na vidjelo izvukla krv skrivenu u sagu, nemoguće ju je
ponoviti.
Ulazna vrata kuće naglo se zatvaraju. Pearlie! Prelazim spavaću sobu i
zaključavam vrata. Potom rastvaram kovčeg fotoaparata, vadim ga, na njega
stavljam standardni 35-mm objektiv i prikapčam kabel daljinca. Do vraga!
Zaboravila sam iz prtljažnika izvaditi stalak.
Oštro kucanje na vratima. Val poznatih slika iz prošlosti upućuje na to da je
riječ o Pearlie.
– Catherine Ferry? – dobacuje grleni glas prepoznatljiv poput majčina. –
Jesi li to ti, curo?
– Ja sam, Pearlie.
– Što radiš tu? Posljednji si put došla... I ne sjećam se kada. Zašto nisi
nazvala?
Ne mogu tratiti vrijeme na tumačenja. – Izaći ću za nekoliko minuta,
može?
Zgrabivši ključeve auta, iskradam se kroz prozor i jurim prema audiju. Sa
stalkom u ruci ponovno se penjem u sobu, navlačim zavjese i postavljam
tronožac gotovo izravno iznad otisaka. Pearlie ponovno kuca. Namjestivši
fotoaparat i nagnuvši ga dolje, uključujem svjetlo i uslikavam referentnu
fotografiju poda. Potom zatvaram otvor objektiva za dva f-broja, vadim ravnalo
iz kovčega i isključujem stropno svjetlo. Ravnalo ima bakrenu žicu oko mjernih
oznaka, a bakar postaje fluorescentan kad ga se poprska luminolom. Odloživši
ga uzduž osvijetljenog otiska, prskam luminolom i njega i krvavu mrlju i potom
čekam.
– Što radiš unutra? – Pearlie zahtijeva znati. – Je li Natriece napravila
nered?
– Sve je u redu – odrješito odgovaram. – Još minutu!
Čujem prigušen žamor. Pearlie ispituje malenu.
Zelenkasto-bijeli sjaj poprima na intenzitetu. Daljincem rastvaram objektiv
i gledam na ronilački sat. Kako bih uhvatila slabašni sjaj luminola u mraku,
potrebna mi je ekspozicija od šezdeset sekundi. Ruke mi se zastrašujuće tresu,
ali zahvaljujući daljincu fotoaparat neće vibrirati. Ovaj put povod nisu ni lijek ni
apstinencija nego strah. Ista ogavna panika koju sam osjetila na poprištu
LeGendreova i prije toga Nolanova umorstva. Da nema otiska djetetova stopala,
pretpostavila bih da je za otisak čizme zaslužna jelenja krv. Bjelorepi jeleni
često znaju zalutati na posjed, a djed s vremena na vrijeme ubije pokojeg
mužjaka, ponekad čak i s prozora svoje radne sobe. Ali otkud, u tom slučaju,
otisak djetetova stopala...
U šezdesetoj sekundi pritišćem dugme. Potom, kako bih se osigurala,
otvaram objektiv za jedan f-broj i ponavljam proceduru. Pearlie grakće s druge
strane vrata:
– Catherine DeSalle Ferry! Otvori vrata ove sekunde!
Poznati ritual fotografiranja poprišta zločina smiruje mi živce. Navike
imaju izrazito utješnu moć, čak i one loše, kako sam već davno otkrila.
– Javi se, curo! Ne mogu ti čitati misli kao nekoć! Isuviše si odrasla i
predugo te nema!
Unatoč strahu, smiješim se. Godinu dana nakon očeve smrti, kad sam
prestala govoriti, samo je ona bila sposobna komunicirati sa mnom. Stoik kakva
jest, jednim jedinim pogledom shvatila bi kako se osjećam, bilo po položaju
usana ili spuštenu pogledu.
– Evo me – dobacujem prilazeći vratima.
Okrećem kvaku, na što ona odmah otvara vrata i spušta ruke na bokove.
Prešla je sedamdesetu, visoka je, mršava i žilava, s čokoladnim tenom i
vidljivim tragovima bjelačke krvi u crtama lica. Oči joj još blistaju
inteligencijom i mudrošću, a njezin lavež, koliko god plaši strance, daleko je
opasniji od njezina ugriza. U djedovu i majčinu društvu kreće se bešumno i
časno poput kakve devetnaestogodišnje sluškinje i zna ispariti poput duha kad
bijelci uđu u prostoriju. No, u mojem društvu puno je življa i odnosi se prema
meni kao prema kćeri. Još nosi štirkanu bijelu odoru, koju se rijetko viđa u
današnje vrijeme, i blistavu crvenkasto-smeđu periku kojom prekriva prosijedu
kosu.
Nedostajala mi je više nego što sam mislila. U njezinim očima
prepoznajem kombinaciju interesa i uzbuđenja, gotovo kao da ne zna bi li me
zagrlila ili opalila po stražnjici. I da se Natriece ne boji i da nije bilo neugodnog
prizora u spavaćoj sobi, zasigurno bi me već privukla k sebi na prsa.
– Da čujem – zapovijeda. – Nisi došla kući od bakina sprovoda, a otad je
prošlo godinu dana!
– Petnaest mjeseci – ispravljam je boreći se protiv novog naleta osjećaja
koji si trenutačno ne mogu priuštiti. U lipnju prošle godine baka se utopila na
otoku DeSalle. Dio pruda na kojemu je stajala jednostavno je propao u rijeku
Mississippi bez ikakve naznake. Četvero ljudi posvjedočilo je nesreći, ali nitko
je nije mogao spasiti. Catherine Poitiers Kirkland bila je izvrsna plivačica u
mladosti, čak je i mene naučila plivati, ali u sedamdeset petoj nije se mogla više
nadmetati s moćnom strujom Mississippija.
– Bože, dragi Bože... – Pearlie odvraća s uzdahom. – Dakle, zašto nisi
nazvala i rekla da dolaziš? Priredila bih ti objed!
– Odlučila sam u sekundi.
– Kao obično! – Znakovito me gleda, a onda se progurava mimo mene u
spavaću sobu. – Što se događa? Natriece mi je rekla da je vidjela duha.
Zamjećujem malenu s druge strane vrata. – Donekle ima pravo. Baci
pogled na sag uz podnožje kreveta.
Prilazi tronošcu, naginje se i proučava ga okom sokolovim. Ipak je
desetljeća provela uklanjajući i najmanji trag prljavštine u velikoj kući.
– Što je to na sagu?
– Krv. Ostaci krvi u vlaknima saga. Reagiraju na kemikaliju koju je
Natriece slučajno poprskala.
– Krv? – ponavlja sa sumnjom u glasu. – Ne vidim nikakvu krv. Meni to
izgleda poput onih zubi za Halloween koje si nosila kad si bila malena. Onih
vampirskih zubi, kakve ima grof Drakula.
– Načelo je isto. Ali ima tu krvi, vjeruj mi.
– Sjaji tako samo zbog krvi?
– Ne – priznajem. – Zna i u dodiru s nekim metalima i, primjerice,
izbjeljivačem. Jesi li možda izlila Clorox ovdje? Ili možda u prostoriji za rublje i
potom ga donijela ovamo u hodu?
Pući usnice. – Ne bih rekla. Ali ne mogu niti tvrditi da nisam. Moglo se
dogoditi.
– Nagledala sam se ovakvih mrlja. Krv sjaji na specifičan način u dodiru s
luminolom. Stoga sam devedeset pet posto sigurna da je ovo krv.
– Pa, sad se gotovo više ništa ne vidi.
– Brzo nestaje. Upravo sam zato i fotografirala tragove.
Oduvijek je sklona minimizirati negativne aspekte situacije. Pretpostavljam
da je i plaćena da to čini. Nekoć je, dok bi radila, znala pjevušiti stari hit
Johnnyja Mercera koji upravo o tome i govori: You got to ac-cent-uate the
positive, e-lim-i-nate the negative...
– Možda je to jelenja krv – ističe. – Ili možda krv pasanca. Dr. Kirkland ih
neprestano gađa puškom jer gamad prekopava dvorište.
– Postoje testovi koji će pokazati je li krv ljudska. Znaš, bilo bi potrebno
puno krvi kako bi tragovi bili ovako lijepo definirani. Vidi se otisak čizme, ali
ujedno otisak djetetova stopala.
Bez riječi i sa sumnjom promatra tragove.
– Je li bilo ovdje djece od mojeg odlaska? – Jedinica sam, a moja teta Ann,
unatoč trima brakovima, nema djece. – Je li Natriece često navraćala ovamo?
Odmahuje glavom. – I sama znaš da moji klinci žive u Chicagu i Los
Angelesu, a Natriece je ovo treći posjet. Barem koliko ja znam. – Okreće se i
ljutito je gleda. – Jesi li već bila ovdje, malena?
– Nisam.
– Ne laži mi! Da čujem! Nisam ti ja jedna od onih mekih učiteljica u školi!
– Ne lažem!
Malena izbacuje donju usnicu, a ja se spuštam na koljena i proučavam
otisak bose noge koji sad već blijedi. Pearlie ima pravo. Gotovo je nestao. –
Natriece, možeš li skinuti japanku i spustiti stopalo ovdje?
– U krv?
– Ne u krv. Samo ga zadrži iznad saga.
Malena skida žutu japanku i spušta otvrdnuto stopalo u moje ruke. Podižem
ga tik iznad izblijedjelog otiska. Gotovo se savršeno poklapaju.
– Koliko ti je godina, Natriece?
– Šest. Ali sam velika.
– Imaš pravo. – Pretpostavila sam da joj je osam pa je stoga njezino stopalo
vjerojatno veliko kao u osmogodišnjeg djeteta.
Pearlie me zabrinuto promatra.
– Gdje je mama?
– Što misliš? Opet je otišla u Biloxi.
– U posjet teti Ann?
– Što drugo? Ann navlači probleme na sebe kao moj mačor Sheba!
– A djed?
– Dr. Kirkland je na poslovnom putu. Trebao bi se vratiti tijekom dana.
– Kamo je otišao? Na otok?
– Dragi Bože, ne! Već dugo nije bio tamo.
– Onda kamo?
Lice joj poprima odbojan izraz. – Ne bih trebala reći.
– Čak ni meni?
– Ne znam.
– Pearlie...
Uzdiše i naginje glavu. Već godinama obje skrivamo tajne. Ona je
prešućivala moje iskradanje iz kuće u tinejdžerskoj dobi, čemu je obično
svjedočila pušeći na svojem trijemu u sitne noćne sate. Ja sam, pak, šutjela o
povremenim muškim gostima koji su odsjedali kod nje. Iako se službeno nije
razvela, od tridesete je sama. Kako često kaže, možda jest stara, ali ne i mrtva.
– Nećeš reći da sam ti rekla?
– Znaš da neću.
– Otputovao je u Washington.
– U Washington u državi Mississippiju? – To je gradić otprilike pet milja
istočno od Natcheza, nekadašnje teritorijalno sjedište Mississippija.
Pearlie s prezirom frkće. – Dr. Kirkland ne bi tamo proveo ni pet minuta
osim ako ne bi morao otići po drvo!
– Onda kamo?
– U glavni grad Washington. Neprestano odlazi tamo. Sigurno poznaje
Predsjednika pa zato.
– I poznaje ga, ali ne bih rekla da mu navraća u posjet. O kome je riječ?
– Ne mogu ti reći što ne znam. Mislim da nitko to ne zna.
– Ni mama?
– Ponaša se kao da ne zna. Znaš djeda.
Želim joj postaviti još pitanja, ali Natriece ih ne mora čuti. Bacam pogled
prema njoj. Pokušava dosegnutijednog vilina konjica koji visi u kutu sobe.
Pearlie shvaća što mi je na umu.
– Treecy, hajde izađi van i malo se poigraj!
Natriece ponovno izbacuje usnicu. – Rekla si da ću dobiti sladoled ako
budem dobra.
Ne mogu se suzdržati od smijeha. – I menije to puno puta obećala.
– I jesi li ga dobila? – pita me malena ozbiljnim tonom.
– Kad sam bila dobra, jesam.
– Što se nije često događalo – ubacuje se Pearlie zakoraknuvši prema
djevojčici. – Ne pokupiš li se ove sekunde, ništa od sladoleda i dobit ćeš brokulu
za večeru!
Natriece radi grimasu, a onda izlijeće mimo nje i izvan dosega njezine ruke
koja ju je spremna udariti po stražnjici. Zatvaram vrata. Pearlie ponovno bulji u
sag gdje se skrivaju tragovi krvi.
– Što ti je Natriece? Unuka?
Grleno se smije. – Praunuka!
Trebala sam pretpostaviti!
– Upravo je to problem ovdašnjih crnaca – nastavlja. – Djevojčice ostaju
trudne u dvanaestoj.
Ne mogu povjerovati svojim ušima. – Ali ne ostaju trudne same od sebe,
zar ne? Što kažeš na muške koji su zaslužni za to?
Odmahuje rukom. – Ah, muški će ostati muški koliko god emisija Oprah
snimi o djevojčicama kao mamama. Na nama je, starijima, da ih poučimo kako
se ponašati. Ali mladi više ne zalaze u crkvu kao nekoć. A, ne.
Posljednja dva sloga nose takvu kobnost da znam da je uzaludno pobuniti
se. – Pearlie, želim da porazgovaramo o noći kad je tata umro...
Ne okreće mi leđa, ali isto tako ništa ne odvraća. Ne reagira otvoreno iako
zamjećujem da joj oči poprimaju još tamniju nijansu. U njima je moguće
prepoznati različite razine svijesti, kao i u očima većine crnaca njezine
generacije. U Natchezu prije 1965. mogli su posvjedočiti kobnoj pucnjavi
između dvojice bijelaca i ništa ne vidjeti. Takav događaj, naime, bio je stvar
bijelaca. I ne želim pomisliti koji se poroci skrivaju u pozadini te zastarjele
navike. No, umjesto da je preispitujem, bez riječi čekam.
– Malena, već si me tisuću puta upitala u vezi s time – odvraća zažmirivši
kako bi izbjegla moj prodorni pogled.
– A ti si tisuću puta odgodila odgovor.
– Rekla sam ti što sam vidjela te noći.
– Kad sam bila dijete. Ali sad te opet pitam. Trideset i jedna mi je, za ime
Božje! Ispričaj mi što se dogodilo te noći. Reci mi što si vidjela!
Konačno rastvara vjeđe razotkrivajući tamnosmeđe šarenice koje su se
vjerojatno nagledale više toga u životu nego što će meni poći za rukom. – U
redu – odvraća popuštajući. – Možda ćeš se onda konačno primiriti...
7. POGLAVLJE
S jeda na rub mojega bivšeg kreveta i gleda prema zidu očiju zamućenih
sjećanjima. – Nisam puno toga vidjela. Da sam spavala u svojoj kući, možda
i bih, ali sam se u velikoj brinula za tvoju baku.
Zaustavlja se i na trenutak se bojim da je promijenila mišljenje, ali potom
guta slinu i ipak nastavlja.
– Gđa Kirkland je trpjela bolove, nakon čega se ispostavilo da se radi o
žučnim kamencima. Morala je sljedeći dan na operaciju. Tvoj djed ju je htio
operirati, ali nije mu dopustila. No, kako god bilo, u jednom trenutku načula sam
hitac.
– Kada?
– Mislim da je to bilo oko 22.30 h. I mislim da je to bila puška. Znaš kako
zvuči puščani metak? Probudio je tvoju baku. Rekla sam joj da je dr. Kirkland
vjerojatno upucao jelena koji je dolutao iz šume, ali ona mi je ona rekla da
nazovem policiju.
– Jesi li?
– Jesam.
– Koliko im je trebalo da stignu?
– Deset minuta. Možda mrvicu više.
– I otišla si u vrt tek kad su stigli?
Polako kima. – Ali nazvala sam ovamo kako bih provjerila da ste ti i mama
dobro.
– Tko se javio?
– Dr. Kirkland. Rekao mi je da nije sve u redu, ali da ostanem s gđom
Kirkland. Uspaničila sam se i natjerala ga da mi prizna. Rekao je da si ti dobro
pa sam zaključila da se zacijelo nešto dogodilo gosp. Lukeu.
Gosp. Luke... Tako je nekoć zvala mojeg oca.
– Trebao je otići na otok oko 21 h, ali ja sam jednostavno imala loš
predosjećaj. Izašla sam na stražnju terasu velike kuće i bacila pogled. Kad sam
ga ugledala kako leži ispod stabla, srce mi je puknulo. Bože, ne razgovarajmo o
tome!
– Jesi li se čula s mamom kad si nazvala ovamo?
– Ne.
Žmirim. I pred očima pokazuju mi se plava rotirajuća svjetla. U
bljeskovima osvjetljavaju Malmaison i dvije nastambe za robove bojeći kišne
tragove safirnom bojom. Visoki muškarci u odorama i kapama usred ruža
razgovaraju s djedom poput vojnika sa zapovjednikom. Rastvaram oči prije
negoli sjećanje uzme maha.
– Sjećam se da su mi rekli – odvraćam mrmljajući – da su i tata i djed
načuli kako se netko mota imanjem. Tata je bio ovdje, djed u velikoj kući. Našli
su se vani, nekoliko sekundi razgovarali, a onda odvojeno krenuli u pretragu
posjeda. Obojica su imali oružje, ali tatu je uljez iznenadio. Potukli su se u
mraku i nastradao je od vlastite puške.
Pearlie tužno kima glavom. – I meni je to dr. Kirkland rekao.
– Je li to rekao i policiji?
– Naravno, dijete. To se i dogodilo. Zašto pitaš?
Nesvjesno sam već smislila odgovor. – Jer mislim da je ovaj otisak golog
stopala moj. I mislim da sam ga ostavila te noći.
Odmahuje glavom. – Gluposti, dijete! Nisi se nikad uspjela oporaviti od
tatine smrti. Već dvadeset godina pokušavaš shvatiti zašto je umro, ali takve
stvari jednostavno je nemoguće shvatiti. Osim ako nisi Bog. Njemu je sve jasno.
Ali ti i ja to nismo u stanju.
Ne obazirem se na njezinu pojednostavnjenu filozofiju, koliko god bila
točna. – Majci sam morala čupati riječi iz usta kad smo razgovarale o tome i
iznijela mi je proturječne verzije događaja. U jednoj je čula hitac, u drugoj nije.
Isto tako, prvo je ugledala nešto, a onda nije. Što kažeš na to?
Gleda me izravno u oči. – Kažeš da si odrasla... istina, jesi. I dovoljno si
stara da čuješ istinu. Tvoja mama ništa nije vidjela te noći, dijete. Tad je uzimala
ili pilule za spavanje ili lijekove protiv bolova, što god je tvoj tata uzimao zbog
ratnih rana i živaca.
Živci... Njezin eufemizam za posttraumatski stresni poremećaj. – Želiš reći
da je imala naviku piti tatine lijekove?
– Djevojko, tvoja mama je uzimala gotovo sve što je gosp. Luke tada
dobivao od liječnika! Imala je problema sa živcima, a kako je on tada posjećivao
dr. Toma Cagea, mislim da mu je prepisao dovoljno za oboje. Tvoja mama nije
voljela ići liječniku.
Podsjećam se odmah da provjerim je li dr. Cage još živ. – Znači, nije bila
pri svijesti kad je tata ubijen? – Ponovno sklapam oči pokušavajući se prisjetiti
nečega, bilo čega, prije pojave plavih rotirki, ali ništa ne izranja na vidjelo. – I
tek kad si došla u vrt, ugledala si me kako prilazim tijelu?
– Tako je.
– Otkud sam došla?
Pearlie oklijeva. – Mislim da si došla odavde. Ili iz pozadine kuće. Nisam
sigurna.
Ponovno se pokušavam prisjetiti nečeg posve drukčijeg u toj noći, ali
neprobojna vrata koja brižno čuvaju informacije u podsvijesti jednostavno ne
popuštaju. – Pearlie, tko je mogao biti taj uljez? Što je činio ovdje?
Uzdiše fatalistički i ponovno okreće svoje tamnosmeđe oči prema meni. –
Doista želiš znati?
– Da.
– Mislim da je bio tatin prijatelj. Ili to, ili je došao ovamo ubiti dr.
Kirklanda.
Na trenutak ostajem bez riječi. Nakon očeve smrti nijednom nisam čula
ijednu mogućnost. – Djeda? Zašto bi to itko htio učiniti?
Duboko uzdiše. – Koliko god je drag privatno, ujedno je okrutan poslovni
čovjek. Uništio je nekoliko ljudi i u ovako malenom gradu čovjeka takve stvari
prije ili poslije sustignu.
– Je li mu netko otad pokušao učiniti nažao?
– Ne, koliko ja znam. – Lagano sliježe ramenima. – No, vjerojatno imam
krivo. Ali sad ima i toga vozača, Billyja Neala, a on mi se uopće ne dopada!
Samo sam jednom naletjela na njega i bio je to kratak susret. Mršava lica i
vretenaste građe, Billy Neal podsjetio me na muškarce koji su mi se neumorno
nabacivali u barovima, povučene tipove koji pucaju previsoko. Njihova tišina
nije izraz samoće nego prijetnje i gotovo je ratobornog karaktera. – Misliš da mu
je on tjelesni čuvar?
Frkće s prezirom. – Znam da jest! Previše je pokvaren da bi imao drugu
dužnost, posebice da ga samo razvozi!
Ideja da je mojem djedu potrebno osiguranje čini mi se besmislenom, ali to
je ujedno dojam koji sam stekla ugledavši ga u New Orleansu s novim vozačem.
No, zapravo mi je njezina prva teorija uzbudila srce. – Zašto misliš da je uljez
bio očev prijatelj?
– Sigurno je tako – odlučno ponavlja. – Kako bi mu inače prišao i ubio ga
vlastitom puškom?
– Kako to misliš?
– Dijete moje, nije bilo pozornijeg čovjeka od tvojeg oca. Spavao je s oba
oka otvorena. Uvijek je bio na oprezu. Rat je kriv za to. Dr. Kirkland se smatra
velikim lovcem, ali tvoj tata je mogao proći šumu, a da pritom ne dodirne ni vlat
trave! Prve dvije godine nakon povratka iz rata noćima se prešetavao posjedom,
a čula sam da je to činio i na otoku. Ponekad me znao prestraviti do kosti.
Izronio bi samo tako, poput duha. Nitko mu se nije mogao prikrasti bez njegova
znanja. Nema šanse. Nikako. U to sam posve uvjerena.
– Prijatelj – ponavljam govoreći si u bradu i pokušavajući razmotriti tu
mogućnost. – Ne sjećam se da je tata imao prijatelja.
Žalobno se smiješi. – Zapravo mu i nisu bili prijatelji. Samo momci poput
njega koji su bili u ratu. Ne s njim, ali u ratu poput njega. Dobri momci kojih se
puno vratilo iz Vijetnama navučeno na drogu. I crni i bijeli momci. I moj nećak
je bio među njima. U svakom slučaju, ti njegovi prijatelji sigurno su znali da ima
pilule. Osim toga, vjerojatno su zaključili da i dr. Kirkland ima lijekova. I nije
teško pretpostaviti što je to izazvalo, zar ne?
Osvrćem se po beznadnoj prostoriji. Dječja soba bez djeteta. Nisam
klaustrofobična, ali ponekad me neki prostori znaju pogoditi u žicu i u takvim se
trenucima jednostavno moram maknuti. Maknuti ili puknuti. – Izađimo.
Hvata me za ruku. – Što je, dušo?
– Treba mi zrak.
– Hajdemo onda!
Dopuštam joj da prva izađe i zatvaram vrata za nama. – Nemoj više ulaziti
– dobacujem. – Moram još nešto učiniti.
– Što to?
– Isto što činim u New Orleansu. Možda unutra ima još krvi.
Primjećujem napetost u njezinim ramenima.
– Što je?
Zaustavlja se u kuhinji i hvata me za podlakticu. – Malena, nije pametno
prekopavati po prošlosti. I obični ljudi to znaju, a ti nisi baš obična.
– Ponekad žalim što nisam.
Prigušeno se smije. – Jednu stvar na svijetu nemoguće je promijeniti, a to je
ljudska priroda. Rađamo se s njom i prati nas cijeli život.
– Doista vjeruješ u to?
Zastrašujuća mudrost zrači joj iz očiju. – Nego što! Dovoljno sam djece
ispratila od kolijevke pa do groba!
Ne slažem se s njom, ali se i ne bunim. Proživjela je puno više od mene.
Izlazimo u suncem okupan ružičnjak.
– Imam još jedno pitanje – nastavljam. – I želim da mi kažeš istinu.
Njezine oči ponovno poprimaju tamniju nijansu poput akumulacijskog
jezera. – Pokušat ću.
– Misliš li da je moguće da se tata ubio?
Povlači se. – O čemu ti to, djevojko?
– Pitam te je li uistinu točna priča o uljezu ili mi svi lažu već godinama
kako bi me zaštitili. Možda mu je sve što je doživio u ratu jednostavno bilo
prevelik teret. Toliko težak da... da čak ni mama ni ja nismo bile dovoljne da
poželi živjeti.
Podiže ruku i svojim dugačkim smeđim prstima briše suze s mojeg obraza.
– Oh, malena, nemoj to nikad više pomisliti! Ti si mu bila sve na svijetu! I
govorim ti istinu!
Treptanjem pokušavam odagnati suze. – Jesam li? Ne sjećam se.
Smiješi se. – Znam. Prerano te je napustio, ali sigurno nije preživio sve
ratne strahote kako bi se upucao nakon povratka kući. Ne možeš niti zamisliti
koliko te volio! Stoga si izbij tu glupost iz glave, jasno?
– Da. – Ostajem iznenađena djetinjastom notom u vlastitom glasu.
– Bolje da pronađem Natriece – odvraća izbacujući ramena i gledajući
prema Malmaisonu. – Pozovi me ako što zatrebaš!
8. POGLAVLJE
V rativši se, zatječem ga uz bife. Pali štapić na palioniku ispred Bude i pipac
sivog dima izdiže se spiralno u zrak, a miris sandalovine dopire do mene.
Potom se ponovno vraća za stol. Ozračje opasnosti je nestalo. S obrijanom
glavom, oskudnim tijelom i crnom odjećom gotovo da nalikuje na koreografa iz
kakve brodvejske predstave. Ali to je privid, podsjećam se. Ubijao je ljude u
borbi, ako ne izvan ordinacije.
– Vjerujete li, Catherine, da je moguće izgubiti traumatska sjećanja?
Odmah se prisjećam bljeskavih plavih rotirki i užasne praznine jer mi
nedostaju sati prije očeve smrti. – Ne isključujem tu zamisao kao nemoguću.
Prije bih rekla da sam mrvicu sumnjičava.
– Poput većine. Izraz represija opterećenje svakojakim frojdovskim
nijansama značenja. Trebali bismo ga odbaciti. Sjećanja je moguće izgubiti
primjenom sofisticiranoga neurološkog trika zvanog disocijacija. Riječ je o
znanstveno potvrđenom obrambenom mehanizmu. Sigurno ga se prisjećate sa
studija medicine!
– Podsjetite me.
– Sanjarenjeje klasičan primjer disocijacije. Sjedite, na primjer, u
predavaonici, ali misli su vam tisućama milja daleko. Drugim riječima, tijelo
vam se nalazi na jednome mjestu, a misli na drugom i, kad vas profesor prozove,
čini vam se da ste spavali. Svi smo to imali prilike iskusiti.
– Naravno.
– Ili kad ste tijekom vožnje posve usredotočeni na nešto u vozilu. Na CD
player, na primjer. Ili na svoje dijete. Ili na pohranu podataka u mobitel. Tijelo i
mozak odrađuju zadatak vožnje održavajući auto na cesti, dok je vaš svjesni um
zaokupljen nečim drugim. Osobno sam znao prijeći veliku udaljenost nesvjesno
gledajući cestu.
– I ja. Ali sjećam se svega što se pritom događalo.
– Zato što niste doživjeli traumatsko iskustvo. – Upućuje mi gotovo očinski
osmijeh. – Primjenjuje li se disocijacija kao mehanizam suočavanja s traumama,
ostavlja puno dublji učinak. Kad su ljudska bića izložena toliko velikom stresu
da jedino mogu reagirati sučeljavanjem ili bijegom, moraju poduzeti jedno ili
drugo. Ako su u poziciji u kojoj nijedna od tih opcija nije moguća, mozak,
odnosno um, sam pokušava pobjeći. Tijelo tako trpi traumu, ali um nije prisutan.
Odnosno, svjedoči traumi, ali je ne obrađuje. Ne u uobičajenom smislu. –
Potpuno je nepomičan upravljajući smo usnim i čeljusnim mišićima. – Je li vam
ta koncepcija teško prihvatljiva?
– Ima smisla. U teoriji.
– Razmotrimo onda neke slučajeve. Zamislite trogodišnju djevojčicu kako
opetovano biva silovana. Nekoliko noći u tjednu, nikad ne zna kada, deset puta
teži i jači muškarac prokrada se u njezinu sobu i svašta čini njezinu tijelu. Isprva
joj to možda i laska. Osjeća užitak i sudjeluje. Ali naposljetku postaje svjesna
skrovite prirode aktivnosti i počinje ga preklinjati da prestane. No on se ne
zaustavlja. Štoviše, počinje joj prijetiti da će je istući, napustiti, ubiti. U njezinu
umu stvara se nepregledna količina negativnih očekivanja. Trpi nezamislive
razine straha. Koje će noći doći? Dolazi li samo kad spava? Ali što god
poduzima kako bi spriječila njegov dolazak, on se redovito pojavljuje. Taj
golem i užasan muškarac, koji bi je trebao voljeti i štititi, spušta se na nju i
neprestano je iznova ozljeđuje. Možda je već navršila četiri ili pet godina, ali ne
može se boriti niti pobjeći. I što se zbiva? Upravo kao u ratnim borbama, mozak
se pokušava obračunati s nepodnošljivim stvarima na najbolji mogući način.
Masivni obrambeni mehanizmi se pokreću, a disocijacija je najmoćnija među
njima. Um djevojčice jednostavno napušta fizički prostor ostavljajući tijelo da
trpi silovanje. U najekstremnijim slučajevima, takva djeca razvijaju DPI.
– DPI?
– Disocijativni poremećaj identiteta, što smo nekoć nazivali poremećajem
višestruke ličnosti. Um se toliko uspješno odvaja od stvarnosti da se rađaju
odvojene psihe. Produljeno seksualno zlostavljanje jedini je poznati uzrok
poremećaja višestruke ličnosti.
– Ta traumatska sjećanja – odvraćam pokušavajući se vratiti na glavnu
temu. – Ostaju li netaknuta iako ih osoba nije svjesna? Je li im moguće poslije
pristupiti? Godinama nakon zlostavljanja?
Kima. – Stupanj bljeskova prisjećanja varira, naravno, ali ne dovodi u
pitanje stvarni karakter sjećanja. Ono je neizbrisivo. Jednostavno je pohranjeno
u drugom dijelu mozga. Naravno, upravo je to predmet rasprave kad se radi o
potisnutim sjećanjima.
– I kako pomažete pacijentima da im pristupe?
– U neku ruku, nisu potpuno izgubljena. Kad se odrasla žena zatekne u
situaciji koja podsjeća na seksualno zlostavljanje u djetinjstvu pa tako suprug, na
primjer, tijekom spolnog odnosa pokuša uvesti novinu poput oralnog ili analnog
seksa, iznenada može osjetiti napad panike, bol, lupanje srca i tome slično. I
mirisi mogu izazvati takve reakcije. Gel za kosu, na primjer, kojim se zlostavljač
koristio. Takve se stvari obično događaju u kupaonici, a spomenuti se fenomen
naziva tjelesnim sjećanjem. Senzorni dio mozga prisjeća se traume, a svjesni ne.
– Ali kako se spomenuta sjećanja izvlače na svjesnu razinu? Razgovorom?
Hipnozom? Čime?
– Hipnoza je uvelike diskreditirana kao sredstvo za povrat sjećanja jer su
neiskusni liječnici njome vrlo često usađivali lažna sjećanja. Šteta, jer
odbacujući hipnozu, odbacujemo ne samo njezine negativne nego i pozitivne
strane.
– Koristite li se onda lijekovima?
Uzrujan pogled. – Koristim se čime god što smatram najboljim rješenjem
za konkretnog pacijenta. Lijekove, terapiju razgovorom, EMDR, hipnozu –
mogao bih satima nabrajati stručne termine, što je posve beskorisno. Volim se
služiti simbolizmom u tumačenju načina na koji radim. Ponajprije, mitologijom.
Grci su se razumjeli u psihologiju. Posebice u incest.
Ponovno mu pogled bježi prema mojim nogama. Povlačim suknju preko
koljena. – Pretvorila sam se u uho.
– Čuli ste o koncepciji podzemnog svijeta? O rijeci Stiks, Haronu koji je
prevozio duše i Kerberu, troglavom psu?
– Znam najosnovnije pojedinosti.
– Želite li shvatiti moj posao, morate razviti ovakav pogled: žrtve
kroničnog seksualnog zlostavljanja živi su mrtvaci. Ponovljene traume i
disocijacija koju sam netom opisao uništili su njihov duh. Umorstvo duše izraz
je kojim se služe neki koji se bave spomenutom patologijom, no ja duše takvih
pacijenata doživljavam zarobljenicima podzemnog svijeta, odnosno podsvijesti,
ako želite. Zlostavljana djeca odsječena su od svijeta svjetla i zauvijek lutaju
svijetom sjena. No, iako su njihove duše prešle rijeku i ušle u zemlju pokojnika,
njihova tijela nisu. Ostala su ovdje, s nama.
Prisjećam se korica njegove knjige, starca u čamcu i djevojke koja čeka na
ukrcaj. – Koju rijeku to prelaze? Stiks? U naslovu vaše knjige pisalo je da je to
Leta.
Iznenađen osmijeh. – Pet rijeka zatvaralo je svijet podzemlja, a Stiks je bila
samo ona kojom su se bogovi zaklinjali. Moji su pacijenti prešli Letu, rijeku
zaborava, i moj posao je da učinim što živi ne bi trebali činiti: da otputujem u
zemlju pokojnika i vratim njihove duše.
– Tako se doživljavate? Klasičnim junakom koji prekreće hir sudbine?
– Ne. Ali to je junački pothvat. U mitu je samo Orfej bio nadomak
ostvarenju toga cilja, ali čak je i on naposljetku podbacio. Zapravo doživljavam
se poput Harona. Poznajem podzemlje onako kako većina poznaje ovaj svijet i
navodim putnike između jednog i drugog.
Na kratko razmišljam o njegovoj metafori. – Zanimljivo. Ono ključno po
čemu se prisjećam Harona jest da ga se plaćalo za prijevoz pokojnika preko
rijeke.
– Sad je na vama red da vrijeđate? – Osmijeh. – Da, Harona je trebalo
platiti. S kovanicom u ustima. Ali krivo ste protumačili moju metaforu. Moj
honorar ne plaća cijenu pacijentova putovanja u podzemni svijet. Pacijenti
obično već vrlo dugo sami plaćaju tu cijenu prije nego što dođu k meni.
– Kome?
– Tami. Plaćaju je svojim suzama i boli.
Kako bih izbjegla njegov provokativni pogled, okrećem glavu prema Budi.
– Rad s potisnutim sjećanjima poprilično je sporan. Ne bojite li se tužbi?
– Odvjetnici su paraziti, Catherine. Ne bojim ih se. Bavim se istinom.
Putujem u zemlju pokojnika i vraćam se sa sjećanjima koja užasavaju i
najmoćnije. Nitko nema muda tužiti me jer znaju da će tada biti uništeni. Uništit
će ih svjedoci vlastite izopačenosti.
– A vaši pacijenti?
– Nikad me nijedan nije tužio.
– Niste li nekad pogriješili? Hoću reći, čak i ako je povrat odgođenih
sjećanja stvarna pojava, postoje mnogobrojni dokumentirani slučajevi u kojima
su se sjećanja dokazano ispostavila pogrešnima. Kad su ih osporavali sami
pacijenti. Nije li tako?
Odmahuje rukom. – Nemam namjeru upuštati se s vama u tu kontroverzu.
Spomenuta osporavanja problem su terapeuta koji su neiskusni, pogrešno
navođeni, loše izučeni ili jednostavno slabići.
Konačno mi je jasno zašto me Shubb upozorio da bi FBI trebao imati čvrste
dokaze namjerava li se okomiti na njega. Ne poznaje strah niti sumnja u svoju
prosudbu. Ali možda mu je upravo to i slabost. – Ovdje sam već dulje vrijeme, a
još me niste upitali ništa o umorstvima.
Ostaje iznenađen. – Zar ste očekivali?
– Očekivala sam da će vas to zanimati iz perspektive psihijatra.
– Na žalost, umorstvo iz seksualnih pobuda u pravilu je predvidivo.
Pretpostavljam da pokušaj identifikacije i uhićenja prijestupnika pobuđuje
određeno sablasno ushićenje jer se ipak radi o lovu, ali mene to uopće ne
zanima.
Svojim gotovo neprimjetnim podbadanjima i uvredama podsjeća me na
djeda kad doživljava žutu minutu. – Ne smatrate takvo ubojstvo ekstremnim
oblikom seksualnog zlostavljanja?
Sliježe ramenima. – To je jednostavno prirodni slijed. Zub za zub.
Seksualno zlostavljanje iz djetinjstva gotovo je opća pojava u masovnim
umorstvima, a ubojice su često žrtve sustavnog i najnasilnijeg oblika
zlostavljanja i nose u sebi nezamisliv bijes. Stoga je njihovo preusmjeravanje
toga bijesa prema svijetu u kojemu žive jednostavno neizbježna pojava.
Iznenada se prisjećam Kaisera i drugih kako slušaju prijenos preko
skrivenog mikrofona. Imam jedinstvenu mogućnost preispitati najvjerojatnijeg
osumnjičenika i ne želim je propustiti. Sklapam oči prepuštajući se instinktu, ali
glas koji dopire do mene nije moj.
– Imate li noćne more, Catherine? Koje nikako da prestanu?
Ne stižem simulirati odgovor niti osporiti pitanje jer ponovno vidim plavo
rotirajuće svjetlo i oca kako leži mrtav, rastvorenih očiju gledajući u kišno nebo.
Horde bezličnih obrisa skupljaju se na rubnim dijelovima, mračni ljudi koji su
mi pokušali provaliti u kuću tijekom bezbrojnih snova. Potom taj prizor
zamjenjuje vožnja pašnjakom. S djedom sam u starom kamionetu zaobljena
poklopca motora. U kabini miriše po plijesni i ručno motanim cigaretama.
Probijamo se uzbrdo prema jezercu koje se nalazi s druge strane. Djed se
smiješi, ali strah u mojim prsima poput divlje je životinje koja grebe kandžama
pokušavajući se iskobeljati van. Ne želim vidjeti što se skriva s druge strane
brda. Prvi put sam usnula ovaj san prije dva tjedna, no svaki put kamion je sve
bliže vrhu...
– Zašto pitate?
Suosjećajni pogled. – Jer mogu osjetiti tuđe potrebe. Bol. Posjedujem
sposobnost za empatiju i zapravo je to više teret nego dar.
– Ne sjećam se da ste nekoć bili pretjerano suosjećajni. Ili pronicavi, što se
toga tiče. Uglavnom vas se sjećam kao arogantnog pametnjakovića.
Osmijeh razumijevanja. – Još pijete, zar ne? Ali ne doimate se izvana kao
alkoholičarka... jer to činite kriomice. – Lice mu zrači tužnim suosjećanjem.
Ništa u životu ne može ga iznenaditi. – Da, to ste vi. Za javnost pretjerano
ambiciozni, privatno u potpunom raspadu.
Hvata me nagon da strgnem odašiljač s bedra. Kaiser i FBI-ev tim za
ozvučenje trenutačno ga jedini mogu čuti, ali sam Bog zna koliko ljudi će poslije
odslušati vrpcu.
– Prije sam spomenuo terapiju EMDR-om – nastavlja. – Je li vam poznata?
Odmahujem glavom.
– Riječ je o desenzibilizaciji i reprocesiranju pomoću pokreta očiju1.
Razmjerno nova terapija kojom se postižu čuda kod pacijenata oboljelih od
PTSP-a. Omogućava da sa sigurnošću nanovo preživite traumu ne postajući
previše rastreseni kako biste se obračunali s informacijama koje nosi. Moguće je
uvelike profitirati.
Nisam sigurna jesam li dobro čula. – Molim?
– Vjerojatno ste preživjeli tešku traumu u životu, Catherine. Pokazivah ste
jasne simptome PTSP-a kad sam bio u Jacksonu, slične onima koje imaju
veterani Vijetnamskog rata s kojima sam u to doba radio. To je još jedan razlog
zašto sam vas uočio.
Ne želim mu pokazati da je blizu biti problema, ali uistinu sam
zainteresirana. – A kakvu sam to traumu preživjela?
– Kao prvo, umorstvo oca. Za druge ne znam. No, sam život s njim mogao
je izazvati težak oblik stresa.
Osjećam nalet tjeskobnosti, kao da su najskrovitije misli odjednom postale
vidljive muškarcu koji sjedi preda mnom. – Što znate o njemu?
– Znam da je bio ranjen u Vijetnamu i da je patio od teškog oblika PTSP-a.
– Odakle to znate? Je li vam Chris Omartian to spomenuo?
Ponovno brižan osmijeh. – Je li važno?
– Meni jest.
Naslanja se leđima i uzdiše. – Pa... možda bismo se mogli pozabaviti
pojedinostima neki drugi put.
– A zašto ne sada?
– Nismo baš sami.
– Nemam što skrivati – hrabro odvraćam, iako se uopće ne osjećam tako.
– Svatko nešto skriva, Catherine. Ponekad i pred samim sobom.
1
Eye movement desensitizition and reprocessing.
Imam osjećaj da svojim glasom dira moje spužvasto moždano tkivo. – Gle,
možda nikad više nećemo dobiti priliku!
– Žao mi je ako tako mislite. Nadao sam se da ćete razmotriti mogućnost da
mi budete pacijent.
Ponovno mravinjanje na skalpu. – Šalite se...
– I te kako sam ozbiljan.
Križam noge i pokušavam zadržati ravnodušni izraz lica. – Šalite se! Ne
znam ni zašto ste me pozvali! Znam samo da ste mi se upucavali kad sam bila
glupa klinka, u vezi s dvadeset pet godina starijim tipom!
– Oženjenim, pritom – dodaje.
– Oženjenim. Dakle?
– Ali u međuvremenu ste to preboljeli? Ili se još viđate s oženjenim
muškarcima?
Ne želim lagati, ali Sean je već ionako dovoljno zaglibio. – Da, preboljela
sam to.
– Znači, samo hir iz studentskih dana? Sad je već dio prošlosti?
– Nosite se k vragu! Što želite?
– Uspostaviti iskren razgovor. Razmjena povjerljivih informacija osnovica
je povjerenja, Catherine.
– Razmjena? Vi mi o sebi niste rekli jednu jedinu prokletu stvar!
Širok osmijeh. – Što biste htjeli znati? Možemo trgovati pričama. Ja ću ti
pokazati svoga, ako mi ti pokažeš svojega!
– To inače radite s pacijentima? Razmjenjujete strave priče i užasa?
– Činim što god je potrebno. Ne bojim se eksperimentirati.
– Smatrate to etičkim?
– U mračnim vremenima u kojima živimo smatram to ključnim.
– U redu. Podijelimo iskustva! Priča o tome kako se doživljavate
posrednikom za podzemni svijet zvuči mi malo izlizano, ali zato mi ono što ste
rekli o holokaustu zvuči iskreno i od srca. Niste samo promatrač seksualnog
zlostavljanja, zar ne?
Više zaintrigiran nego ljutit pogled. – Što želite reći?
– Mislim da ste ga osobno doživjeli.
– Osobito ste pronicavi.
– Bili ste seksualno zlostavljani u djetinjstvu?
– Da.
Osjećam čudesno drhtanje u udovima, gotovo kao da sam doživjela blagi
električni šok. Takve su stvari Kaiseru potrebne! – Tko vas je zlostavljao?
– Otac.
– Žao mi je. Jeste li potisnuli sjećanja na to?
– Ne. Ali svejedno me uništilo.
– Možete li razgovarati o tome?
Ponovno odmahuje rukom. – O zlostavljanju... kakva korist? Zločini koje
smo otrpjeli ne čine nas jedinstvenima nego način na koji reagiramo na njih.
Kad mi je bilo šesnaest, porazgovarao sam sa starijom sestrom. Barem sam
pokušao. Bio sam pijan kao letva. No nije mi povjerovala.
– Zašto ne?
– Tad je već bila udana. Udala se u sedamnaestoj. Naravno, kako bi što
prije pobjegla od kuće. Upitao sam je li i njoj otac činio takvo što i ostala je
zabezeknuta. Nije shvaćala o čemu govorim.
– Možda se samo pretvarala.
– Ne. Gledala me je praznim očima poput kakve lutke. Za dvije godine bio
sam regrutiran i odaslan u Vijetnam. Tamo mi je bilo dobro. Nosio sam puno
bijesa u sebi, ali ujedno i želju da pomažem ljudima, što je poprilično uobičajen
paradoks kod žrtava zlostavljanja. Postao sam vojni liječnik, ali sam ipak uspio
ubiti nekoliko Vijetnamaca.
– Vijetkongovaca?
Podiže obrvu. – Mrtvi Vijetnamci po definiciji su bili Vijetkongovci. To
sigurno znate.
– Zašto bih trebala?
Tajanstven osmijeh.
Ponovno me hvata osjećaj emocionalne ogoljenosti.
– Gle, ako mi želite nešto reći o ocu, zašto jednostavno ne zinete?
Poznavali ste ga, zar ne?
– Znam svakog tko je služio u Vijetnamu, više ili manje. Braća smo.
– Niste mi odgovorili na pitanje.
Uzdiše. – Nisam poznavao vašeg oca.
– Govorite doslovce ili u prenesenom značenju?
– Je li važno?
– Isuse! Bili ste iste dobi, dolazili iz iste države, i obojica ste bili u
Vijetnamu...
– Čega se sjećate u vezi s noći kad vam je otac umro, Catherine?
– Ne tiče vas se.
– Ali bih htio da me se tiče. Mislim da bih vam mogao pomoći. Samo mi
trebate vjerovati...
– Nisam došla na terapiju, doktore.
– Jeste li sigurni? Izgledate kao da vam treba piće. Imam sake rakije. Na
žalost, ne i votku.
Kako, do vraga, zna da pijem votku? Sjeća li se toga još otprije deset
godina? – Dovršite priču – odvraćam pokušavajući vratiti razgovor na siguran
teren.
– Nisam li?
– I sestra vam je bila zlostavljana, zar ne? Ali je potisnula sjećanja?
Proučava me gotovo pola minute, a onda potiho nastavlja: – Tijekom
boravka u Vijetnamu primio sam njezino pismo. Neko je vrijeme proživljavala
noćne more, a onda je počela i halucinirati u budnom stanju i viđati oca kako joj
skida odjeću i kako je dira. To su, naravno, bili bljeskovi prisjećanja, a ne
halucinacije. Na kraju pisma priznala je da razmišlja o tome da si nanese bol. I
okonča život.
– Što je bio poticaj u njezinu slučaju? Vaš razgovor s njom?
– Ne. Tad je već imala kćer koja je netom navršila treću godinu, što je
vjerojatno bilo doba kad je nju otac počeo zlostavljati. Uobičajen poticaj za
priziv potisnutih sjećanja u mladih žena.
– Što ste poduzeli?
– Pokušao sam dobiti otpust iz obiteljskih razloga kako bih se vratio, ali
glatko su me odbili. Pisao sam joj pisma svaki dan pokušavajući je ohrabriti,
ističući sve što ima u životu i za što valja živjeti. No neka su pisma zacijelo
zvučala isprazno jer sam se i sam borio suicidalnim nagonima. Znao sam trčati
do ranjenika usred otvorene paljbe znajući da bih mogao poginuti. Trčao sam
kroz minobacačku paljbu, paljbu strojnica, kad god. I u konačnici bio nagrađen
medaljom za to. Brončanom zvijezdom. No... moja pisma nisu bila dovoljna.
Bljeskovi prisjećanja postajali su sve bolniji i Sarah je naposljetku shvatila da
proživljava nešto što joj se uistinu dogodilo. Nije to mogla podnijeti. Objesila se
dok su joj suprug i kći bili u zoološkom vrtu.
Više ne gleda mene nego određenu točku između nas zacakljenim očima.
Izgubivši se u mislima. Ne pokušavam izraziti sućut.
– Želim znati zašto sam ovdje – potiho odvraćam.
Gotov nevidljiv osmijeh titra mu na usnicama. Opet mi upućuje pogled. – I
ja isto, Catherine.
Vrijeme je da se poigravanje privede kraju. – Tu sam jer mislim da ste ubili
pet muškaraca.
Iako se još smiješi, zapažam iskru u njegovim očima. – Uistinu?
– Ako ih niste vi ubili, onda znate tko jest. I štitite ga.
– Njega?
– Koga god. Znate što želim reći.
– O, Catherine, očekivao sam puno više od vas!
Njegovo patroniziranje postaje nepodnošljivo. – Mislim da su spomenute
žrtve u srodstvu s vašim pacijentima, da su to seksualni zlostavljači i da se
njihovim ubojstvom doživljavate križarom u borbi protiv zla koje vam je i te
kako poznato.
Promatra me bez riječi. – Što biste mislili o meni da je to istina? Među
pedofilima, u odnosu na druge zločine, najveći je broj recidivista. Zlostavljači
nikad ne prestaju zlostavljati, Catherine. Jednostavno se bacaju na nove žrtve.
Nemoguće ih je rehabilitirati.
– Opravdavate li njihova ubojstva?
– Želim reći da su smrt ili staračka onemoćalost jedino što ih može
zaustaviti.
Molim se u sebi da odašiljač prenosi sve njegove riječi.
– Jeste li vješt strijelac, doktore?
– Mogu pogoditi što naciljam.
– Bavite li se borilačkim vještinama?
Baca pogled prema sablji na zidu. – Mogao bih vam odrubiti glavu prije
nego što specijalci uđu u prostoriju, ako me to pitate.
Nalet straha. Bacam pogled prema zatvorenim vratima nadajući se da se s
druge strane nalazi specijalac. Zaboravila sam lozinku. Nešto u vezi sa
sportom...
Gotovo skačem sa stolca kad ustaje. No, križa ruke na prsima i gleda me
gotovo sa sažaljenjem. – Ne zaboravite da smo tek zagrebli po površini. Još
nismo porazgovarali o krivcima.
– O krivcima?
Kima glavom. – Kako se holokaust može dogoditi među nama, a da se
zajednica ne pobuni kako bi ga spriječila?
– Pa...
– Razmislite o tome, Catherine. Sad imam posla. Na sljedećem sastanku
reći ćete mi što ste zaključili.
– Nećemo se ponovno naći.
Osmijeh. – Naravno da hoćemo. Sljedećih nekoliko dana puno toga će vam
se dogoditi. Tako se stvari događaju. – Zabacuje ruku unatrag i uzima nešto s
niskog stolića. Potom se naginje preko stola.
Riječ je o posjetnici.
Iz radoznalosti ustajem i preuzimam je. Na njoj je zapisano njegovo ime s
dva telefonska broja.
– Nazovite me – dodaje. – Ako me odluče strpati u zatvor, ne brinite se.
Sposoban sam brinuti se za sebe.
Sastanak je gotov. Krećem prema vratima, potom se još jedanput okrećem.
Djeluje nekako čudno stojeći odjeven u crno od glave do pete, smiren poput
kamena kipa. Imam osjećaj da tijekom cijelog razgovora nijednom nije trepnuo.
– Ne krivite se – dobacuje.
18. POGLAVLJE
R astvaram oči u tami. Znam da su se noćne more privele kraju jer sitni zubi
ponovno izgrizaju moje vene.
Treba mi piće.
Budilica pokazuje 5:53 sati. Odspavala sam više od dvanaest sati. Sean je
zacijelo već davno otišao. Obećao me probuditi, ali jutro je i ležim sama. Ipak,
nisam iznenađena. Već je znao prekršiti obećanja. Kao i ja. No, preljub i nije
bajka.
Vjerojatno sada leži u krevetu sa suprugom. Ubrzo će se probuditi i odvesti
u FBI-evo sjedište kako bi radio s Kaiserom i drugima. Do pojedinosti će
pregledati vrpce mojeg razgovora s Malikom i svaki djelić dokaza čekajući da
odlučim jesam li sposobna doći na ispitivanje.
No, to se neće danas dogoditi.
Ležeći u tami, ujedno sam apsolutno sigurna. Moram se vratiti u
Malmaison. Još danas. Iako vjerujem da je krvavi trag na podu moje spavaće
sobe ostavilo moje stopalo prije dvadeset tri godine, sve dok to ne dokažem, ne
mogu se poslužiti time kao dokazom. Posjedujem potrebne alatke i znanje i neću
se moći primiriti dok to ne učinim. Kako u svakom trenutku imam spremnu
forenzičku opremu, čak i stvari za testiranje koji nisu sastavni dio mojeg posla,
za dvadeset minuta mogu krenuti. Neće mi trebati više vremena. Ponedjeljak je i
želim izbjeći gužvu.
Uputivši se niz hodnik kako bih si pripremila kavu, odjednom njušim
cigaretni dim. Potom prepoznajem kašalj u radnoj sobi. Sean je prestao pušiti
prije godinu dana.
Prikradam se do kraja hodnika. U sobi je mračno. Oči mi se privikavaju na
tamu i uočavam muškarca na dvosjedu.
Palim svjetlo.
U boksericama je i košulji raskopčanoj do kraja. Nikad još nije djelovao
toliko izmoždeno. Izgleda kao da je posvjedočio užasnoj nesreći. Nesreći u kojoj
je nastradala njegova obitelj.
– Što činiš?
Ne gleda prema meni. – Razmišljam.
Tapkajući prilazim dvosjedu. Na stoliću vidim bocu Bushmillsa, tanjurić
prepun zdrobljenih opušaka uz nju. Boca je nova, ali nedostaje trećina.
Rastvorene novine leže na stolu, a lice Nathana Malika bulji iz njih. Do njegove
fotografije također još jedna na kojoj maše snimatelju dok ga policija odvodi
Ulicom Gravier, takozvanom Holivudskom šetnicom, od sjedišta Policijske
uprave New Orleansa prema zatvoru.
– Jesi li dobro?
– Ne.
– Cijelu si noć proveo ovdje? U kući?
– Ne. – Još ne podiže pogled.
– Obećao si me probuditi budeš li morao otići.
– Pokušao sam. Nisi reagirala.
– Kamo si otišao?
Konačno podiže pogled. Oči su mu zacakljene. – Znaju, Cat.
– Što znaju? Tko to?
– Svi.
– Što se dogodilo? O čemu govoriš?
– O nama. Svi znaju za nas.
Činim korak unatrag. – Kako to misliš?
– Netko se izlanuo... – Sliježe ramenima kao da ga boli briga. – Sumnjam
da je to bio Kaiser. Prije bih rekao vozač. Ne znam. Ali glasine su došle do
radne jedinice. Do navečer proširile su se odjelom.
– Ali ne vjerujem da si zbog toga potišten.
Odmahuje glavom. – Netko je dojavio Karen. Supruga detektiva kojeg sam
raspizdio prije godinu dana. Nazvala ju je i cijelu stvar opisala što je moguće
ružnije.
Već mjesecima očekujem da se takvo što dogodi. No, sad osjećam čudesnu
obamrlost u prsima. – I?
– Nazvala me na mobitel sinoć oko 20 sati i rekla mi je da se ne moram
vraćati kući.
– Što si učinio?
– Pokušao razgovarati s njom.
– Osobno? Otišao si kući?
Kima. – Nije me htjela pustiti unutra.
– Imaš ključ.
Prigušen i sablastan smijeh. – Promijenila je brave.
Bravo, Karen, odvraćam u sebi.
– Uspjela je pronaći bravara koji radi nakon radnog vremena i promijenila
svaku prokletu bravu.
Bacam pogled prema prozoru. Blijedoplavi sjaj obasjava tamu s lijeve
strane jezera. Sunce izranja. Moram krenuti.
– Gle, znam da ovo nije baš najpovoljniji trenutak... ali moram ići.
Zbunjeno trepće. – Moraš ići?
– Da.
– Spremna si za razgovor s FBI-em?
– Ne. Vraćam se u Natchez.
Trlja oči poput nekoga tko se probudio nakon dugog sna. – O čemu ti to?
Upravo si se vratila. Zašto opet ideš?
No, ne mogu mu objašnjavati razloge dok je pijan. – Gle, ovdje ne moram
biti, ali moram se vratiti kući.
Izbacuje ruke u zrak i rastvara ih. – Mislio sam da si ovdje kod kuće!
– Moram saznati što se dogodilo u onoj sobi kad mi je otac umro.
– Ali ne možeš samo tako otići! Malik misli da je nekako povezan s tobom.
Važna si za razrješenje slučaja!
Odmah ga se prisjećam odjevenog u crno kako gleda niz hodnik poput
zabrinuta oca. – Gdje je? O čemu je članak?
– U zatvoru. Odbio je pokoriti se sudskom nalogu. Picayune je objavio
prilog o njegovu velikom moralnom odnosu prema federalcima. Neki vjeruju da
je junak jer štiti privatnost pacijenata, drugi, pak, da je ubojica ili da štiti
ubojicu. No, ono o čemu se svi slažu jest da je jedini prokleti trag kojim
raspolažemo.
Ali to me nimalo ne iznenađuje. – Gle, učinila sam što je Kaiser htio da
učinim i trenutačno ne mogu ništa više poduzeti. Za tragove ugriza već su
ionako unajmili nekog drugog. Ne mogu ničim promijeniti događaje. Ovdje sam
gotova. Vraćam se u Natchez.
Odmahuje glavom kao da se pokušava otrijezniti. – Sinoć si me upitala bih
li zbog tebe mogao dići ruke od svega. Rekao sam da bih.
Kimam bez riječi.
– Pa... sad možemo biti zajedno. Odmah. Bez čekanja.
Dulje od godinu dana sanjam da ću jednom čuti te riječi, ali sad kad ih je
konačno izgovorio, osjećam samo tugu. – Nisi svojevoljno donio tu odluku.
Uhvaćen si na prepad, a to je posve nešto drugo.
S nevjericom me gleda. – Šališ se.
– Osim toga, pijan si. Ne znaš što će biti kad se otrijezniš. Tko zna, možda
ćeš preklinjati Karen da ti oprosti i pokušati još večeras spavati kod kuće. Ne
želim zvučati poput kuje, jasno? Volim te, ali moram nešto obaviti, a ne mogu to
odgoditi samo zato što su te sinoć razotkrili.
– Ali bome zvučiš poput kuje.
Moj smijeh je kratak i oštar poput laveža. Čak i mene iznenađuje. – Hvala
ti što si mi olakšao odlazak.
21. POGLAVLJE
★★★
P earlie sjedi na trijemu i čita novine kad autom ulazim na parkiralište iza
nastambe. Teta Ann se nije vratila, ili se vratila pa otišla, ali zato je tamo
djedov lincoln. No, nigdje ni traga Billyju Nealu, što mi je drago.
– Gdje si bila? – pita me ne odvajajući pogled od primjerka Natchez
Examinera.
Primjećujem da nije u radnom odijelu i da ima naočale za čitanje. Izgledaju
skupocjeno, za razliku od onih koje moja majka kupuje u trgovačkom centru.
– Vozila sam se.
– Vozila? To si mi običavala reći kad si kao tinejdžerica ganjala momke.
– Nikad ih nisam ganjala. Oni su ganjali mene. – Dvije ljuljačke nalaze se
na njezinu trijemu. Smještam se u slobodnu.
– Ne pitaj – odvraća. – Rekla sam ti sve što znam.
– U vezi s čime?
– U vezi s bilo čime što me misliš pitati.
Bacam pogled prema nizovima procvjetalih grmova ruža. – Pearlie, mislim
da bi mogla govoriti tjedan dana i ne reći mi sve što znaš o obitelji.
– Nisam plaćena da govorim. Plaćena sam da čistim. – Liže prst i okreće
stranicu. – Supruga dr. Overtona jučer je umrla. Razdražljiva stara baba.
– Pričaj mi o Jesseju Billupsu.
Zaustavlja se predosjećajući opasnost.
– Nemoj se niti pokušati pretvarati da ne znaš tko je.
Konačno odvaja pogled od novina. – S kim si razgovarala?
– S tipom koji je služio u Vijetnamu. Jesse Billups je poznavao tatu i želim
da mi kažeš tko je i gdje se nalazi. Znaš da ću ionako saznati. Ne mogu
povjerovati da mi nisi već rekla za njega.
Gotovo bolno sklapa oči. – Jesse je sestrino dijete. Zapravo je riječ o
polusestri. Imale smo istu mamu, ali različite očeve.
– One s otoka DeSalle?
Kima glavom. – Ivy je jedina sestra koju imam.
Odmah se prisjećam malene, snažne crnkinje kose zavezane u punđu.
Zajedno s tom slikom dolazi i miris alkohola i bolno sjećanje. Jednom mi je dala
injekciju protiv tetanusa, kad sam stala na čavao u jezercu.
– Gdje je sada?
– Umrla je, srećo. Zar se ne sjećaš? Prije gotovo četiri godine.
Ne sjećam se da sam to čula, ali zato se nje sjećam jako dobro – ne zbog
imena koliko zbog zanimanja. Radila je kao djedova pomoćnica u malenoj
zgradi na otoku poznatoj kao klinika. U njoj djed liječi crnopute otočane kad
god navraća na otok, ili kad god je potrebno. U nekim razdobljima više od
stotinu ljudi živjelo je i radilo na otoku, a mnogi su se svaki dan koristili
motornim pilama i drugim opasnim poljoprivrednim alatima. Do dvanaeste sam
se nagledala toliko posjekotina i šavova da sam uvjerena kako bih sama mogla
zašiti ranu u slučaju potrebe. Djed nikad nije naplaćivao svoje usluge pa je
većina otočana umjesto da potraži liječničku pomoć na kopnu, s druge strane
rijeke, radije čekala da on dođe. Ivy nije imala formalnu medicinsku naobrazbu,
ali bila je pametna, povučena i imala je spretne ruke. Djed ju je, osim toga,
dovoljno toga naučio da u njegovu odsustvu može odrađivati posao liječnika.
Njihov najslavniji pothvat bilo je uklanjanje slijepog crijeva teti Ann pod
svjetlom fenjera, a tijekom nevremena koje je izoliralo otok od kopna 1958.
– A Jesse Billups? – pitam. – Je li još tu?
Uzdiše trljajući si čelo. – Dušo, zašto kopaš po prošlosti?
Ne prihvaćam digresiju. – Je li još živ?
– Sad je nadglednik. Odnosno, nadzornik ili supervizor, ili kako god se to
već zove danas.
– Jesse Billups je nadglednik na otoku? Zadužen je za lovački kamp i
ostalo?
– Nego što.
– Pa koliko mu je?
– Pedesetak.
– Ako je Ivyn sin, kako to da ga se ne sjećam?
Ponovno sliježe ramenima. – Kao prvo, uzeo je tatino prezime iako je bio
izvanbračno dijete. Osim toga, u to je vrijeme često izbivao. Znao je odlaziti u
grad s velikim planovima i svaki put se uvaliti u nevolje, što ga je u konačnici
stajalo zatvorske kazne u Angoli. Smiješno, zar ne?
Ništa u vezi s Angolom nikad mi nije bilo nimalo smiješno. – Čini mi se da
ti baš nije stalo do njega.
– Nije loš. Nisam li ti rekla neki dan da su neki dobri momci otišli u rat i
vratili se drukčiji, ali ne svojom krivicom.
– Što mu se dogodilo?
– Svakojake stvari. Neke iznutra, neke izvana. Nikad nije govorio o tome.
Kao ni gosp. Luke.
– Jesi li ih ikad zatekla u razgovoru?
– Znala sam ih viđati zajedno i neko su vrijeme čak bili nerazdvojni. Gosp.
Luke često je odlazio na otok. Rekao je da voli tamošnji mir.
– Što su radili?
– Vjerojatno pušili tu travu – odvraća s gorčinom. – Jesse i nije radio ništa
drugo nakon povratka.
– A tata?
– Gosp. Luke također. Ali ne koliko Jesse. Tvoj je tata trpio velike bolove
zbog rane... a imao je i psihičkih problema. Mislim da si je tako pokušavao
ublažiti bolove. Ali nije konzumirao ništa jače od trave.
– Kad si posljednji put vidjela Jesseja?
– Ima već tomu... Ostao je na otoku, a ja tamo ne idem.
– Nikad?
Odmahuje glavom. – Ne dopada mi se. Ne dopadaju mi se ljudi, a ni ja
njima.
– Zašto ne? Rodila si se tamo!
Frkće s prezirom. – Curo, ja sam kućna crnkinja!
– Šališ se! Nisu li takva vjerovanja dio pradavne prošlosti?
Gleda u mene preko ruba naočala. – Ne na otoku. Oni nisu prihvatili
moderni svijet. Dr. Kirklandu je to drago, a mislim da je i njima. Jednostavno
odbijaju promjene.
– Idem tamo.
Razrogačuje oči. – Kada?
– Danas. Posjetit ću Jesseja.
– Dijete, ne miješaj se u njihove stvari! Ništa dobra neće proizaći iz toga!
– Ali zlo hoće?
Presavija novine i odlaže ih uz stolac. – Guraš li štap u rupu, ne čudi se kad
zmija iskoči iz nje!
Namjeravam je upitati čega se konkretno boji, ali mobitel mi se oglašava
kratkim zvukom. Na zaslonu uočavam znak za novu poruku. Rastvaram ga. U
poruci stoji: Nazvat ću te za trenutak. I bolje ti je da se javiš jer se tiče Malika.
Sean.
– Netko te pokušava nazvati? – pita Pearlie. – Mrzim te telefone!
– Samo što nije.
I mobitel zvoni upravo u tom trenutku.
– Reci – odmah odvraćam.
– Sranje na sve strane! Netom nakon 11 sati zaprimili smo anonimni poziv.
Rečeno nam je da provjerimo stan u Kenneru jer ga je Malik navodno unajmio
pod lažnim imenom. Domogli smo se naloga i pojavili tamo s detektivima iz
Jeffersonova kotara. Vlasnik je prepoznao Malika s fotke pa smo ušli.
– I što ste pronašli?
– Kao prvo, hrpu profesionalne videoopreme, a onda i računalo za
proizvodnju digitalnih filmova.
Videoopremu? – Što još?
– Pronašli smo i oružje, Cat.
Grlo mi se steže. – Molim?
– .32 kalibarski revolver marke Charter Arms kojim je ubijeno svih pet
žrtava. Izbrisanog serijskog broja. Pokušat ćemo ga identificirati jetkanjem, ali
još ne znamo hoće li to postići učinak.
– Jeste li uhitili Malika?
– Da. Bio je kod kuće.
– Je li se odupirao?
– Ne. Krotak kao janje. I ovaj put se nije šepirio. Sastavljen je uhidbeni
zapisnik, a on odveden u pritvor sa stražnje strane.
– Isuse! Što misliš, tko vam je to dojavio?
– Ne znamo. Možda jedna od pacijentica? Djevojka koju je odvodio u stan?
– Ili tip.
– Dojavitelj je ženskog spola. U svakom slučaju, kako je zbog nepoštivanja
suda završio u medijima, bili smo prisiljeni pokrenuti tužbu. Okružni tužitelj je
zatražio zabranu jamčevine, ali sudac ju je ipak odobrio. U iznosu od milijun
dolara.
– Može li je platiti?
– Vjerojatno. Posjeduje kuću s druge strane jezera koju može upotrijebiti
kao jamstvo. U međuvremenu je premješten u kotarski zatvor.
Nikako mi se ne dopada anonimna dojava o lokaciji oružja kojim su
počinjena ubojstva. Zvuči prejednostavno. – Uistinu misliš da je ubojica?
– Puno sam uvjereniji u to nego jučer. Upravo sam saznao da mu je deset
dana od povratka iz Vijetnama otac bio strahovito pretučen. Proveo je dva
mjeseca u bolnici i nakon toga se nikad više nije oporavio.
– Je li identificirao napadača?
– Rekao je da nikoga nije vidio. Bio je napadnut u vlastitoj kući, ali ništa
nije bilo ukradeno.
– Malik je imao alibi?
– Nitko ga nije niti upitao. Riječ je o Columbusu u Mississippiju, a ne o
Berkeleyju u Kaliforniji. Bio je junak koji se netom vratio iz rata. Što ga je
moglo toliko raspizditi?
Dok razmišljam o tome, Billy Neal mi izranja u vidnom polju i zaustavlja
se tik ispod trijema. – Dr. Kirkland te želi vidjeti – dobacuje iako vidi da
telefoniram. – Rekao mi je da te dovedem u radnu sobu.
– Reci mu da ću poslije navratiti. Moram prvo otići nekamo.
– Molim? – odvraća Sean.
Usta Billyja Neala razvlače se u iskrivljen osmijeh. – Na otok?
– Čujemo se poslije. – Ubacujem mobitel u džep i obraćam mu se. –
Prisluškuješ?
Ne odgovara. – Čeka te, a ne voli čekati.
Okrećem se prema Pearlie. – Što se događa? Što je to u vezi s otokom što
nitko ne želi da saznam?
Pearlie ustaje iz ljuljačke i privlači me u zagrljaj. – Nije na meni da ti
kažem, dušo. Razgovaraj s djedom. Ako nakon toga ipak želiš otići na otok,
možda ću ti se pridružiti. – Prilazi ogradi i bijesno gleda u Billyja Neala. – Miči
mi se s očiju, smeće!
Svojim smijehom podsjeća me na dječačića kojeg sam jednom zatekla kako
muči mačku u pješčaniku.
Pearlie se okreće i bez riječi ulazi u kuću.
– Djed te čeka – ponavlja.
– Reci mu da stižem za minutu.
– Rekao je da te dovedem.
– Slušaj, seronjo, ne pokupiš li se, čekat ćeš do sutra!
Ponovno iskrivljen osmijeh. – Nema veze. Imam što gledati.
Vrata iza mene naglo se rastvaraju i Pearlie izranja s puškom u ruci,
škiljeći, gotovo potpuno spuštenih vjeđa i stišćući čeljusne mišiće. – Gubi se,
smeće – dobacuje prijetećim tonom.
– To je zračnica – odvraća Neal smiješeći se od uha do uha. – Nije li?
– Tako je. – Pearlie je podiže i cilja prema središnjem dijelu njegova tijela.
– Njime ubijam oposume kad trgaju vreće sa smećem. Ali ako tebe pogodim u
jaja, nateći će ti poput lubenica i više nećeš nijednoj ženi smetati. – Kako bi
pokazala odlučnost, gleda kroz nišan i cilja točno prema njegovim genitalijama.
Osmijeh mu nestaje s lica. – Dani su ti otpisani, crnčugo.
– Kažem li dr. Kirklandu da smetaš njegovoj unuci, i tvoji će biti otpisani,
bijelče. Miči se odavde!
Ponovno se smije, a onda polako vraća prema Malmaisonu.
– Zašto si to učinila? Mogu se brinuti za sebe.
– Mali je crvljiva jabuka. Ne znam zašto ga dr. Kirkland vuče za sobom.
– Tjelesni je čuvar, tako si mi rekla neki dan.
Pljuje preko ograde. – Negdje je diplomirao pravo. Možeš ti to vjerovati?
To me odmah podsjeća na Seana i njegovu diplomu koju je zaradio u
večernjoj školi. Pričao mi je kako su mu zatvorenici i kriminalci bili kolege. –
Mogu.
– Mislim da ima dr. Kirklanda u šaci – Pearlie dobacuje šaptom.
– Kako to misliš ima ga u šaci?
Oštro kima.
– Čime?
Odmahuje glavom i dalje gledajući za njim. – Mama mu je nekoć radila za
tvojeg djeda. Kao tajnica ili knjigovotkinja, nešto u tom smislu. Znala je
svakojake stvari.
– Što je mogla znati? Za neke nepravilnosti u poslovanju?
Okreće se prema meni i upućuje nesmiljen pogled. – Ne znam. Dr.
Kirkland je oprezan kad je riječ o obiteljskim poslovima, ali nešto mi je
sumnjivo jer takvom smeću inače ne bi dopustio ni da mu zaveže cipele.
Prisjećam se odmah da je, unatoč tome što toliko cijeni poštenje da
milijunske dogovore sklapa stiskom ruke, uništio karijeru nekolicini koji su mu
se našli na putu ili koji su mu lagali pri poslovnim transakcijama. – Svakako ga
ne valja ucjenjivati.
– Sam Bog zna da je tako! Osim ako čovjek ne želi ostati bez glave.
– Kloni se toga vozača, Pearlie.
Hvata me za zapešće. – I ti, dušo. Ovdje stvari više nisu iste.
– Je li? – Odmahujem glavom. – Mislim da jesu. Mislim da je isto kao i
prije, samo ja sam tada bila premlada da išta zamijetim.
25. POGLAVLJE
P opijte ovo – dobacuje držeći čašu ledenog čaja pod mojom bradom. –
Vrućina vas je sredila. Kuća je bila zatvorena dva dana, a kad klima ne radi,
ovdje je kao u pećnici!
– Nije vrućina – odvraćam preuzimajući čašu i ispijajući gutljaj sirupastog
čaja.
– Njegove stvari? Trebala sam pretpostaviti da će vas uzrujati.
– Nisam se zato onesvijestila.
Proučava me prodornim smeđim očima. – Najviše od svega, djelujete mi
prestrašeno.
Polako kimam. – Zbog kiše?
– Kiše?
– Zvuk kiše. Bubnjanje o limeni krov.
Zbunjeno me gleda. – Ne dopada vam se?
– Nije stvar u tome. Jednostavno ne mogu podnijeti taj zvuk.
– Ozbiljno? Ja ga obožavam! Budi osjećaj osamljenosti, ali obožavam ga.
Znali smo ležati na krevetu tijekom kišnih poslije podneva i slušati ga satima.
Zvuči poput glazbe.
Pokušavam se nasmiješiti, ali usnice me ne slušaju.
– Oprostite. Uzrujani ste, a ja se prisjećam ugodnih trenutaka. Nešto ružno
vam se dogodilo na kiši?
– Da barem znam. U posljednje vrijeme taj me zvuk ne proganja samo u
snovima, nego i u budnom stanju.
– Ponekad je to jednostavno tako – odvraća prilazeći sudoperu. – I u meni
se puno toga nakupilo što ne razumijem. – Pušta vodu iz slavine u vrč. – Moram
si skuhati kavu pa makar vani bilo četrdeset iznad nule. Ovisnost.
– Louise, što mi možete reći o narančastom kamionetu parkiranom uz
most?
Uključuje aparat, a onda se vraća i sjeda slijeva, u naslonjač od umjetne
kože. – O onoj staroj zahrđaloj olupini uz šupu?
– Da.
– Nekoć je pripadao dr. Kirklandu.
– Znam. Ali je li ga moj otac ikad vozio?
Sklapa oči. – Da, znao ga je voziti kad dr. Kirklanda ne bi bilo. Dr.
Kirkland se nekoć neprestano hvalisao koliko dugo ta kanta vozi. Rekao je da ga
nikad nije iznevjerio i da nikad neće. No, ipak naposljetku jest. Zašto pitate?
– Mislim da sam vidjela nešto kad sam bila u njemu jer sanjam kako se
vozim s djedom. Nalazimo se na sjevernom dijelu otoka i vozimo uzbrdo prema
pašnjaku i jezercu.
Kima glavom. – Znam gdje je to.
– U snu nikad ne uspijevam prijeći brdo. Približavamo se vrhu, ali nikad ga
ne uspijevamo prijeći. U posljednje vrijeme što smo bliže vrhu, to me je više
strah.
– Koliko dugo to već sanjate?
– Dva tjedna, možda dulje. Je li se tamo što dogodilo? Nešto ružno čemu
sam možda posvjedočila?
Naslanja se leđima i baca pogled prema prozoru koji gleda na trijem. Olujni
oblaci donijeli su preuranjeni sumrak, a prozorsko okno drhti pod naletima
vjetra.
– Prvo će biti još lošije prije nego što bude bolje – gotovo nariče. – Puno
ružnih stvari godinama se događalo na ovom otoku. Ali jezerce... mislite da ste
vidjeli kako nekoga tamo tuku? Možda kako su nekoga ubili? Nešto u tome
smislu?
– Ne znam. – Drukčija me misao zaokuplja. – Jeste li vi i tata ikad išta
radili na jezercu? Mislim u seksualnom smislu?
Ostaje nepomična. – Ponekad smo znali plivati, ali ne kad biste vi bili na
otoku.
– Jeste li ikad vodili ljubav kad bih ja bila tu?
Odvraća pogled. – Trudili smo se ne činiti to. Ali ponekad jesmo. Žao mi je
ako vas to uzrujava. Ne želim vam lagati.
– U redu je. Želim čuti istinu. I znam kako je voljeti nekoga.
– Možda ste nas vidjeli kako plivamo u jezercu. Ali mislim da niste.
Osjećajući da joj je neugodno, odlučujem promijeniti temu. – Je li vam tata
ikad pričao o ratu?
– Nije, ali na različite mi je načine dao na znanje koliko je propatio.
– Što mislite da mu se dogodilo tamo?
Usredotočuje se na mene svojim velikim očima u kojima prepoznajem
strast. – Otrovali su ga, eto što mu se dogodilo. Ali ne njegovo tijelo nego dušu!
– Louise, rekli su mi da je njegova postrojba činila ratne zločine. Grozote.
Razumijete li o čemu govorim?
Kima glavom.
– Navodno su mučili ljude. Otimali žene i silovali ih. Mislite li da je tata
bio u stanju to činiti? – Gotovo kao da je pitam smatra li da je mene bio u stanju
zlostavljati.
Nenadano ustaje i prilazi ladici iz koje vadi paketić cigareta i kuhinjskom
šibicom pali jednu. Unatoč vremenu koje je proteklo, još je vitka i ima zategnute
listove, na čemu bi joj većina žena pozavidjela. Pokušavam zamisliti kakva je
bila kao djevojka.
– Luke je imao problema. – Ispuhuje plavičasti dim. – Kad smo se spetljali,
nije bio u stanju voditi ljubav.
– U tjelesnom smislu? – Čudno uzbuđenje budi mi se u prsima. – Bio je
impotentan?
Naginje glavu kao da nije sigurna kako to objasniti. – I jest i nije.
– Kako to mislite?
Skeptično me promatra. – Ne vidim prsten na vašoj ruci. Jeste li ikad živjeli
s muškarcem?
– S dvojicom. Odnosno, oni su živjeli sa mnom. Ne morate biti obzirni
prema meni, Louise. Znam kakvi su muškarci.
Prigušeno se smije. – Onda vam je poznato da se znaju probuditi i često
imati erekciju prije nužde?
Kimam glavom i od radoznalosti grčevito se hvatam za naslon dvosjeda.
– To se i njemu događalo. Ali kad god sam pokušala voditi ljubav s njim,
nije mogao zadržati erekciju.
– Tako znači...
– Zaključila sam da je za to krivo nešto što je doživio u ratu. Ne rana, nešto
u glavi. I tek za godinu dana bio je u stanju voditi ljubav sa mnom. Toliko mu je
trebalo da mi počne vjerovati. Mislim da se radilo o tome. Povjerenju. Ali nisam
liječnica i ne razumijem se u te stvari. Možda je tamo činio ili vidio stvari zbog
kojih mu se seks ogadio.
Misli mi luđački jurcaju glavom. Ako je bio impotentan, je li me mogao
zlostavljati? Naravno da jest, odvraća gorki glas. Spolni čin javlja se u
mnogobrojnim oblicima. Tradicionalni oblik seksa čak i nije primaran oblik
zlostavljanja djece. Trebala bih upitati dr. Goldman ili Michaela!
Prozorska okna najednom se tresu pod naletom vjetra, a kiša se obrušava na
krov poput tuče. Usredotočujem se na zujanje klima-uređaja kako bih je izbacila
iz glave. – Na što ste mislili kad ste rekli da ste se ispriječili između Jesseja i
tate?
Ulijeva si u šalicu kavu koja se još kuha. – Jesse me oduvijek htio. Gledao
me kako odrastam. Često je razgovarao sa mnom, donosio mi darove, pratio me
svuda na konju, ali nisam ga htjela.
– Zašto ne?
– Jednostavno mi se nije dopadao. Nisam znala što želim, ali znala sam da
ne želim njega. Potom sam počela zapažati jednog bijelog momka koji se motao
po otoku. Bio je to zapravo odrastao muškarac poput Jesseja, ali činio se više
mladićem. Uvijek je bio sam poput mene. Katkad je razgovarao s Jessejem, ali
mislim da je rat bio jedino što ih je povezivalo. U svakom slučaju, smislila sam
kako ga preteći tijekom šetnji da bi naletio na mene, kao da je se radi o
slučajnosti. Dopalo mi se razgovarati s njim. Dotad sam poznavala jedino život
na otoku i pohađala sam školu u kotaru West Feliciana, a to je bila samo stara
seoska škola za crnce. Ništa tamo nisam naučila. U njegovu društvu bilo je
dovoljno sjediti i slušati ga kako govori, što je bilo čudno jer oni koji bi naletjeli
na njega obično su se pitali je li uopće u stanju govoriti. Ali mogao je kad je
htio. Sa mnomje uvijek razgovarao.
– I ja sam činila isto – ubacujem se. – Znala sam odlaziti u njegov atelje
svaku večer i gledati ga kako radi. Sa mnom nije puno razgovarao vjerojatno
zato što sam bila još jako mlada, ali dopuštao mi je da sjedim s njim. Jedino je
mene puštao k sebi.
Louise se smiješi. Iako smo različite boje kože, zapravo smo sestre.
– Koliko vam je bilo kad se to dogodilo?
Obrazi joj poprimaju tamniju boju. Neugodno joj je. – Bilo mi je četrnaest
kad sam se stala motati oko njega. Ali tad smo samo razgovarali, kako sam i
rekla. Nismo ništa učinili dok nisam navršila šesnaest...
Šesnaest... – Zaljubili ste se.
Pogled joj luta u daljinu. – Zanima vas je li bio zaljubljen u mene, zar ne?
– Da.
– Rekao mi je da jest. To vas vjerojatno boli, ali znajte, nije vas namjeravao
napustiti i doseliti se s k meni. Mrzio je Malmaison i vašeg djeda.
– A majku?
Upućuje mi gorljiv pogled. – Volio je vašu majku. Ona ga jednostavno nije
shvaćala. Ali kad god bih ga upitala hoće li vas ostaviti, a nemojte misliti da
nisam; dragi Bože, nekad sam ga i preklinjala! Svaki put bi rekao: »Ne mogu
ostaviti Kitty Cat, Louise. Ne mogu moju malenu ostaviti u toj kući s tim
ljudima. Ne mogu doći k tebi.« I nije se preselio k meni.
Potvrda očeve ljubavi budi toplinu u mojem srcu unatoč svemu što mi je
djed rekao. Ipak, prsa mi se istodobno stežu. – Je li spominjao majku?
Čini mi se da oklijeva.
– Recite mi, molim vas.
– Rekao je da vaša majka ima problema sa seksom. Imala je još prije nego
što je otišao u rat.
– Kakvih problema?
– Bila je... sputana. Pristajala je uvijek na samo jedan položaj, da on bude
na njoj i pritom je tražila da svjetla budu isključena. Nije se niti mogla svući
pred njim. Prije nego što su se vjenčali, mislio je da je sramežljiva. Ali nije se
promijenila. Tvrdio je da je strpljiv i vjerujem da je uistinu bio, a nju su
najvjerojatnije poučili da je seks nešto čega se valja stidjeti. Znam neke žene
koje su uvjerene u to. Nakon povratka iz rata, osim toga, imao je i vlastitih
problema.
– Hvala vam što ste toliko iskreni sa mnom, Louise.
– Nemam razloga lagati, osim kako bih vas poštedjela boli, a čini mi se da
možete s time izaći na kraj.
Iznenadili biste se da znate koliko puno i koliko malo boli ponekad mogu
podnijeti. – Što ste učinili nakon tatine smrti?
Duboko udiše. – Kao prvo, pokupila sam se s ovog prokletog otoka.
– Kamo ste otišli?
– U St. Francisville. Neko vrijeme tamo sam radila kao frizerka.
– Zašto ste se vratili?
– Zato što sam se tamo uvukla u nevolje. Uhvatili su me s travom u autu.
Čak mi to i nije bio neki užitak, ali bilo je bolje od alkohola. Nisam se udebljala,
a i pomoglo mi je da ga prežalim. On me tome poučio.
– Uhitili su vas?
Lice joj poprima gorak izraz. – O, da... I namjeravah su me strpati u zatvor,
ali mi je dr. Kirkland rekao da će jamčiti za mene ako mu obećam da ću se
vratiti na otok i srediti. I to se dogodilo.
Naravno, odmah zaključujem s čudnim osjećajem ljubomore. Jednim
jedinim pozivom feudalni baron uvodi red u svoj svijet! – Kad ste se vratili?
– Osamdeset treće.
– I otad ste ovdje?
– Ne planiram zauvijek ostati. Ovaj otok je poput zatvora. Ljudi koji
napuste Angolu trebali bi biti sretni, ali jednostavno su izgubljeni. Nakon silnih
godina provedenih iza rešetaka naposljetku ne znaju živjeti bez njih pa opet krše
zakon kako bi se vratili. I ovaj otok je takav. Puno ljudi odlazi, ali prije ili
poslije, većina ih se vrati.
Poput mene? Zar sve ceste vode ovamo?
– Imate lijepu kosu – dobacuje. – Čak me i ona podsjeća na vašeg oca.
– Je li razgovarao s ikim drugim o ratu osim s Jessejem?
– Mislim da je razgovarao s dr. Cageom u Natchezu. On mu je propisivao
lijekove. Dobar čovjek. I sama sam dvaput navratila k njemu. Zna saslušati
čovjeka.
Prisjećam se da ga je i Pearlie spomenula.
– Njegov dnevnik bi vam mogao pomoći.
Srce mi preskače. – Dnevnik?
– Zapravo i nije dnevnik nego mapa za crtanje. Nosio ju je sa sobom i crtao
kamo god bi išao. Često bi sjedio uz rijeku i također pisao u nju. Spominjao je
kako bi jednog dana mogao objaviti knjigu. Mislim da su njegove zabilješke
djelomično imale veze s ratom.
Osjećam trnce u dlanovima. – Imate li tu mapu?
– Da barem.
– Kako je izgledala?
– Najobičnija mapa za crtanje kakve se prodaju u knjižarama. Deblja. Crtao
je svakojake stvari. Čak je i mene jednom nacrtao. Tu sliku imam!
Prilazi ormariću od lesonita, spušta se na koljena i vadi veliki fotoalbum.
Rastvorivši ga, izvlači list papira i podiže kako bih ga vidjela. Ugljena skica
djevojke zapanjujuće građe i plaha pogleda. Nije joj moglo biti više od dvadeset.
– Bili ste prekrasni!
– Bila? – odmah odvraća veselo se nasmijavši. – Sam Bog zna koliko sam
se promijenila. Ali tad sam bila lijepa i drago mi je da jesam. Tako sam mu
barem malo uljepšala život. – Tužno odmahuje glavom. – Bože, kako sam ga
voljela! Znate, bilo mu je tek trideset kad je umro. Sjetite li se ikad toga?
Bio je samo godinu dana mlađi od mene kad je umro? – Ne razmišljam
često o tome. Sjećam ga se onakvog kakav je bio kad sam bila djevojčica.
Znakovito kima glavom. – Bog je pogriješio kad ga je uzeo k sebi. Njega je
uzeo, a ostavio je tisuće drugih koji nisu vrijedni pišljiva boba!
Pogled mi se spušta na policu ormarića prekrivenu knjigama. Dispatches,
Michael Herr. Knjiga Bernarda Falla o Dien Bien Phuu. Graham Greene,
Tim O'Brien. Koko i The Throat Petera Strauba. Sidarta. The Bell Jar. Četiri ili
pet knjiga o pokolju u selu Mai Lai.
– Čini se da je puno uložio u ovu kuću – dobacujem pokazujući na stol. I
pritom uistinu pokušavam zavlačiti dok moj um smišlja što točno želi saznati od
Louise. Ona se, pak, ponosno smiješi.
– Ova je prastara kuća tada bila u raspadu, ali isticala se od drugih i zato mi
se dopadala. Stoga ju je Luke sredio. Rekao je da je sređuje za sebe pa se dr.
Kirkland nije obazirao. Ali onda sam se ja njome počela koristiti kad bi otišao.
Nakon nekog vremena zajedno smo tu provodili vrijeme. Svi su znali za to, ali
nitko ništa nije govorio jer dr. Kirkland nije prigovarao. Neke žene su me zvale
kurvom, ali nisam se obazirala. Većina ih je ionako zatucana i zlonamjerna.
– Djed je znao za vašu vezu?
– Samo slijepa osoba ne bi znala, a dr. Kirkland zasigurno nije slijep.
– Koje je vaše mišljenje o njemu, Louise?
Stanka. – U jednu ruku je teška, u drugu topla osoba. Okrutan je prema
psima i konjima, ali brine se za ljude. Mnogima je ovdje spasio život. Mojem
ujaku, na primjer, nakon nesreće s motornom pilom. Izgubio je ruku u ramenu i
umalo iskrvario. No, isto tako ima gadnu narav i bolje ga se kloniti kad se
razljuti. Jedino mu se Luke jednom usprotivio i prošao nekažnjeno.
– Kad se to dogodilo? – Sigurna sam da ja tomu nisam posvjedočila jer je
djedova riječ uvijek bila zadnja.
– Dr. Kirkland i moj rođak su dresirali konje jedno proljeće. Jedan od tih
mustanga bio je tvrdoglav i dr. Kirkland je poludio. Zavezao ga je za ogradu i
počeo mlatiti motikom. Konj je luđački njištao. Prvo ga je mlatio drškom, ali što
ga je više tukao, to je postajao bjesniji. Mislim da je bilo pitanje trenutka kad će
okrenuti motiku i početi ga sjeći njome u komade da ga Luke nije uhvatio za
rame.
– Nije moguće – šapćem u nemogućnosti zamisliti prizor.
No, Louise kima glavom. – Dr. Kirkland je velik muškarac, i sami to znate,
a tad je bio jak poput vola. Ali Luke je znao stvari koje nikomu nije pokazao.
Uhvatio ga je nekako za ruku da se nije mogao pomaknuti. Počeo je vikati da će
ga ubiti čim se oslobodi. Pokušao ga je udariti drugom rukom, ali Luke mu je
zakrenuo ruku pa je samo problijedio i pao na koljena.
– Bože. Što je onda bilo?
– Nastavio mu je zatezati ruku sve dok dr. Kirkland nije ispustio motiku.
Potom je potapšao konja, okrenuo se i otišao u šumu.
– Je li mu se djed ikako osvetio?
Louise odmahuje glavom. – Mislim da jest. Pet minuta nakon toga ubio je
konja.
– Isuse...
– Ne valja razljutiti dr. Kirklanda. Nikad se ne šali.
Nepoznata emocionalna struja izvire mi iz duše. – Louise, što biste rekli da
vam kažem da je upravo on ubio Lukea? Da uopće nije bilo uljeza?
Nekoliko me trenutaka promatra, a onda počinje odmahivati glavom poput
praznovjernog urođenika suočenog s duhom. – Nemojte mi to govoriti. Ne želim
niti pomišljati da je to moguće!
– Ako vas to toliko straši – odvraćam potiho – onda sigurno mislite da je
moguće.
Prestaje odmahivati glavom. – Što pokušavate reći, Cat?
– Ništa. Samo sulude misli. – Želim joj priznati što znam, ali nešto me
sprječava u tome. Nedostatak dokaza o djedovim motivima ili samo najobičnija
pristojnost? Čuva dragocjena sjećanja o ocu. Što ću postići okaljam li ih
optužbama za seksualno zlostavljanje? – Mogu li vidjeti vašu spavaću sobu,
Louise?
Znakovit pogled. – Želite se uvjeriti je li je Luke izradio!
– Da.
– Dođite!
Vodi me do vrata usađenih u stražnji zid i otvara ih. U malenoj spavaonici s
druge strane nalazi se krevet kakav je moguće pronaći u otmjenim stanovima
Manhattana. Četiri stupa od brušenog čelika drže baldahinski okvir ovalnog
oblika, a uzglavlje i podnožje prekriveni su ukrasima izrezbarenima od različitih
metala. Neki me podsjećaju na mandalu u Malikovoj ordinaciji. To je jedan od
najpedantnijih očevih uradaka.
– Bože... – šapćem. – Znate li koliko vrijedi taj krevet?
Smije se. – Manje-više. Mislim da će mi donijeti mirovinu!
– Molim vas, pripazite da ga ne ukradu. I ako ga ikad odlučite prodati,
javite mi se.
– Možda i hoću.
Vodi me natrag u dnevnu sobu i zaustavljamo se odjednom okružene
neugodnom tišinom. Ekonomski jaz između nas zastrašujuće zjapi.
– Koliko vam je godina, Louise?
– Četrdeset šest.
Starija je nego što sam pretpostavila, ali ipak samo petnaest godina starija
od mene. – Čime se bavite, ako smijem znati?
Obara pogled prema podu. – Jedan muškarac se brine za mene. Održavam
ovu kuću samo... znate zašto.
Nisam to očekivala čuti. – Jesse Billups?
Uzdiše i na trenutak se užasavam odgovora. – Nije Jesse – odvraća – nego
Henry. Čovjek koji vas je dovezao na otok. Nije zgodan poput Lukea, ali ima
dobro srce.
– Jeste li udati?
– Ne želim biti u braku. Dugo sam sanjarila o tome, ali... čovjek za kojeg
sam se htjela udati je ubijen i njegovom smrću i taj se san priveo kraju.
Hvatam je za ruku. Tek sam je danas upoznala, no imam osjećaj da sam
puno intimnije povezana s njom nego s ljudima koje poznajem cijeli život. I sve
što mi je djed rekao o ocu jednostavno nema smisla. Kako bi muškarac koji je
ovu ženu toliko volio bio sposoban činiti nezamislive stvari s djetetom? I to s
vlastitim djetetom. No... profesionalac u meni zna da su takve stvari i te kako
moguće.
– Čini mi se da je kiša prestala.
– Imate pravo. Trebala bih poći dok još mogu. Imate li auto?
Odmahuje glavom. – Ne, a Henry je otišao u Lafayette u posjet svojoj
djeci. Žive s njegovom bivšom.
– A Jesse?
Otvara ladicu kuhinjskog ormarića i vadi mobitel. Nakon odabira broja,
čeka i potom govori: – Jesse, Louise pri telefonu. Gđica Ferry još je kod mene, a
mora se vratiti u Natchez. Dovuci svoje dupe ovamo i odvezi je do auta. Javi mi
se da znam da si krenuo.
Prekida vezu i bespomoćno me gleda.
– Bi li mi itko drugi mogao posuditi auto?
– Puno njih ima aute na kopnu, uz pristanište za trajekte.
– Pa kakvim se prijevozom koriste na otoku?
– Imamo pet kamioneta, a Jesse ima sve ključeve. Nekoć se puno ljudi
koristilo njima sve dok se dr. Kirkland nije požalio da troše previše benzina pa
je Jesse uzeo sve ključeve.
– Što radite u hitnom slučaju?
– Snalazimo se. Ali Jesse će se javiti za minutu. Vjerojatno provjerava da je
sve dobro zavezano prije nevremena. Možda ribarica na južnom dijelu jezera.
– Ne, otišao je s otoka. Rekao je da mora po neke zalihe na kopno.
Ostaje zbunjena. – Čudno. Rijetko odlazi s otoka. I nikad u isto vrijeme kad
i Henry.
– Netko ga je nazvao na mobitel i rekao je da mora odmah poći.
– Je li rekao o kome se radi?
– Ne.
– Nešto nije u redu... – Sliježe ramenima, a onda prilazi prozoru i baca
pogled. Nebo je smrknutije. – Ako se ne javi, možete ovdje prenoćiti sa mnom.
Znam da niste naviknuti na ovakav smještaj, ali ja mogu spavati na dvosjedu, a
vi u krevetu koji je izradio vaš tata.
Ostajem nepomično stajati u ustajalom zraku kolibe osluškujući bubnjanje
kiše koje nadjačava zujanje klima-uređaja. – Ništa ne jamči da ću se sutra moći
vratiti, zar ne?
– Ovisi o kiši. Ali ako nasip bude poplavljen, netko vas može otpremiti do
auta čamcem.
– Zahvalna sam na tome, ali radije bih se sada vratila ako mislite da još
stignem.
Okreće se od prozora i gleda me. – Oh, pa stignete još, ako vam ne smeta
što ćete pokisnuti. Možete mojim biciklom. Ne sijeva pretjerano, a krenete li
kroz šumu, bit ćete zaštićeni stablima. Potom nastavite kroz lovački kamp i kad
dođete na cestu prema pristaništu za čamce, vratite se obalom sve do nasipa.
– Mislim da ću uspjeti.
– Naravno da hoćete. Još se nije smračilo. Samo je oblačno, a imam
prednje svjetlo na biciklu. Znala sam se vozikati usred noći kad god sam
poželjela. Sigurno je. Samo pripazite da ne prokližete po šljunku u jarak ili
grabu. Ove godine ima puno zmija.
Odmah drhtim prisjećajući se zmija iz halucinacija u stanu kad je počeo
delirium tremens. – Koliko brzo voda nadire? Je li moguće da je nasip već
poplavljen?
– Sumnjam. Da rijeka već nije nabujala, ne biste se trebali brinuti, ali do
mosta ste za deset minuta. Ako bude problema, nazovite me na mobitel i
ostanite na mjestu pa ću doći po vas.
– Kako ćete doći?
– Pješke. – Uzima mi mobitel iz ruku i unosi svoj broj u imenik. – Tamo
sam za tili čas. A ako mi se u međuvremenu Jesse javi, poslat ću ga po vas.
Može vas prevesti i vratiti mi bicikl.
Krećem prema vratima, a onda se okrećem i privlačim je k sebi u zagrljaj.
Čvrsto me grli. – Znam da vam je teško. Navratite mi još koji put!
Obećavam da ću to učiniti, iako sumnjam. Potom izlazim na trijem i nosim
njezin bicikl do staze.
– Hej – dovikuje za mnom kroz kišu. – Čekajte!
Stojim na kiši, a ona ulazi u kuću. Vanjski zrak ima zelenkastu nijansu,
kakvu nebo poprima prije pojave tornada. Puše silovito jugo, a kapi kiše
zabadaju mi se u lice. Nadam se da mi donosi kabanicu, ali zamjećujem da nosi
nešto nalik na plastičnu vrećicu na zatvarač.
– Za mobitel – dovikuje. Uzimam vrećicu, ubacujem telefon i ključeve
auta, stišćem je kako bih izbacila zrak i, povukavši zatvarač, uguravam je u
prednji džep traperica. Počinjem okretati pedale kad me nenadano hvata za ruku.
Prepoznajem očaj u njezinim očima.
– Znam da mi niste sve rekli – odvraća. – Znam da vas nešto gadno muči.
Ali nitko od nas nije ni crn ni bijel i ako ste saznali nešto ružno o Lukeu, ne
želim znati. U redu?
Brišem kišu iz očiju i kimam glavom.
– Vrijeme će zacijeliti rane – dodaje. – Ništa drugo ne pomaže.
Hvata me strah da neću stići do auta ne krenem li iste sekunde. Zagazivši
desnu pedalu, nespretno krećem prema cesti koja prolazi kroz šumu prema
lovačkom kampu.
Vjetar mi baca kišu u desni obraz i uho. Ubrzo mimoilazim kolibe uz
jezero. Trijemovi koji su prije jedan sat bili prepuni sada nude smještaj samo
psima. Ponovno sam sama.
Skrećem južno na cestu za kamp, a vjetar mi se svom snagom obrušava u
lice gurajući mi cijelo tijelo poput jedra i pokušavajući me otjerati natrag prema
jezeru. Naginjem se duboko nad upravljač kako bi otpor bio što manji i silovito
okrećem pedale. Rubnik je na mjestima toliko blatnjav da gotovo padam
nekoliko puta, ali tlo je sve pjeskovitije i ubrzo, unatoč vremenu, vozim sve brže
i brže.
Svijet ispod crnih oblaka poprimio je sivu boju. Sve ispred mene djeluje
jednodimenzionalno poput crno-bijelih fotografija. Sive kolibe lovačkog kampa
gotovo su nevidljive u sjeni ispod stabala. Čak je i trava izgubila boju. Samo
prigušeni sjaj nisko na nebu prema zapadu daje mi na znanje da tamo ima sunca.
Uskoro slijedi lijevo skretanje. Ako ne, doći ću do južnog vrha otoka,
brdovitog i komarcima prepunog pakla grmljem prekrivenih dina i kaljuža koje
izbjegavam kad god mogu.
Iz sivila ispred mene izranja stari riječni kanal i odmah osjećam olakšanje.
Milju dalje niz cestu usporedo s njim nalazi se nasip koji vodi do mojeg auta.
Spremam se skrenuti kad me jarka svjetla nenadano obasjavaju odostraga.
Bacam pogled preko ramena.
Prednja svjetla vozila.
Visoko su smještena pa nagađam da je to kamionet poput Henryjeva.
Louise mi je rekla da će poslati Jesseja po mene ako joj se javi.
Zaustavljam bicikl kod skretanja i čekam.
Zdesna puno veći plavo-bijeli snop svjetlosti osvjetljava suprotnu obalu
vraćajući se ponovno na jug. Na trenutak ostajem zbunjena, a onda shvaćam da
je to reflektor riječne brodice. Četvrt milje južno od mjesta na kojemu se
nalazim riječni se kanal ulijeva u glavni tok Mississippija. Kapetan brodice koja
gura niz teglenjaka jednostavno provjerava riječno korito.
Vozač kamioneta me uočio. Na udaljenosti od četrdeset metara uključuje
duga svjetla. Kiša se slijeva gotovo vodoravno kroz jarku svjetlost. Podižem
ruku kako bih mahnula i stajem kao ukopana.
Ne usporava.
Prolaze me trnci na zatiljku i nešto što mi je Sean rekao prije nego što smo
postali ljubavnici odjednom mi odjekuje u glavi: Trnci na zatiljku evolucijski su
mehanizam starosti dvije stotine milijuna godina koji te upozorava na to da je
posljednji trenutak da zbrišeš...
Kamionet buči pod naglim ubrzanjem, a ja se bacam u jarak s lijeve strane
ceste i osovljavam na noge u trenutku kad prelazi preko Louisina bicikla drobeći
ga pod branikom i nastavlja za mnom odskočivši preko jarka. Jedina nada su mi
stabla, ali ne mogu biti brža od njega, iako su udaljena samo trideset metara.
Užasno krčanje mjenjača ulijeva mi nadu. Bicikl je sigurno zapeo za
prijenosni sustav i dok se vozač pokušava osloboditi od iskrivljene olupine u
podnožju, stižem do prve divovske žalosne vrbe i skrivam se iza nje.
Bacajući pogled unatrag, zamjećujem svjetla kako skakuću gore-dolje.
Potom iznenada motor crkava. Svjetla ostaju uključena i unutarnje svjetlo
kabine odmah se pali. U kabini zamjećujem lik muškarca, ali lice mu je
neprepoznatljivo zbog udaljenosti i kiše. Naginje se u prostor između vrata i
karoserije. Škiljim pokušavajući mu prepoznati lice kad slijedi bljesak u tami i
nešto mi iznenada razdire lijevi obraz. Tek tada superzvučni odjek ispaljenog
puščanog hica doseže moje uši.
Bacam se u bijeg.
29. POGLAVLJE
P anika me bezglavo vodi kroz stabla. Jedna jedina pomisao probija mi se kroz
poplavu endorfina u mozgu: bježi! Novi hitac slijedi gotovo odmah nakon
prvog, a bacajući pogled preko ramena shvaćam da me slijedi u šumu.
Povremeno uključuje bateriju kako bi se snašao i sudeći po oprezu kojim se
probija, znam da me tjera na jug, prema sve užem dijelu kopna. Pitanje je
trenutka kad će me stjerati na vrh otoka, ogoljeli komad pijeska s miljom
zapjenjene vode iza mojih leđa.
Moram ga nekako zaobići, ali na ovakvom terenu to je gotovo nemoguće.
Otok je ovdje nalik na tropsku prašumu. Nasade žalosne vrbe i topole pružaju
dobar zaklon, ali raslinje je pregusto i ne mogu se kretati bešumno, čak i u kiši.
Postoji samo još jedna mogućnost.
Pristanište za čamce nalazi se na zapadnoj strani otoka, nasuprot glavnom
riječnom kanalu. Da više zaostaje za mnom, možda bih imala vremena ugurati
čamac u vodu prije nego što se pojavi. Ali nije dovoljno daleko. Moram ga
usporiti. Kako? Nemam oružje. Probijajući se kroz nisko raslinje, odjednom mi
nešto pada na pamet: Solanum carolinense! Zelena povijuša visine oko 120 cm
prekrivena tisućama sitnih iglica koje izbacuju bolni toksin kad se životinja o
njih otare. Konji znaju zaleći u nju kako bi to izbjegli, a kod ljudi odmah izaziva
bolni svrbež i osip. Južni vrh otoka DeSallea prekriven je njome!
Skrećem ponovno na jug. Tri grane šibaju mi lice, a povijuša mi se odmah
hvata za noge. Tlo se ovdje izdiže i obrušava u metarskim valovima. Molim se u
sebi da ne zagazim na zmiju u mračnim kaljužama. Znala sam ih vidjeti
pedesetak kako se previjaju u polusuhim bazenčićima.
Kiša neumoljivo pljušti, a po zvucima u niskom raslinju zaključujem da je
progonitelj sve bliže. Znoj mi se slijeva, srce panično udara o prsnu kost.
Ronjenjem održavam kondiciju, ali užas koji osjećam lišava me daha, a
apstinencija vjerojatno još dodatno pogoršava situaciju.
Usporavam kako bih se orijentirala kad pucanj ponovno odjekuje, a iverje
žalosne vrbe zabija mi se u lijevu ruku. Bacam se na tlo i odvlačim između dviju
topola i onda poput raka kroz mrak sve dok mi zastrašujuća vatra ne zahvaća
ruke. Povijuša! Svuda oko mene! Nisam očekivala da će mi biti drago osjetiti tu
bol, ali gotovo sam ushićena.
Trideset metara nakon ulaska u gustiš, okrećem se na desno prema
pristaništu za čamce. Ne prelazim ni dvadeset metara kad se zvuk psovki probija
kroz stabla. S osmijehom na licu ustajem i jurim prema zapadnoj strani otoka.
Svjetlosni snop probija se zrakom u neposrednoj blizini, ali odmah i bijesan
muški glas. Ne mogu razaznati riječi, pa čak nije li što izgovorio.
Srce mi se ponovno ispunjava nadom i veseljem kad stižem na pješčani
prud, ali onda uočavam uže nategnuto ispred mene u razini bedara. To je stari
parangal prepun ovješenih i zahrđalih udica, i premda se s mukom izvijam kako
bih se provukla, odjednom padam naglavačke i zatomljujem vrisak dok mi se
udice zabijaju u tijelo. Uže se oslobađa tijekom mojeg pada, ali udice ostaju
zabodene u desnom bedru.
Hitac ponovno odjekuje pješčanim kotlinama poput topovske paljbe. Načuo
je moj vrisak i ponovno me locirao. Očajnički se nadam da ne zna za pristanište,
ali koliki su izgledi za to? Gotovo sam uvjerena da je to Jesse Billups. Tko bi
drugi znao da sam ovdje?
Pri vrhu dine se zaustavljam. Glavni kanal Mississippija pojavljuje se preda
mnom, njegova suprotna obala milju daleko, zaklonjena kišom i tamom. Dolje!
Viče mi glas u glavi. Prepoznat će ti sjenu!
Klizim niz dinu i jurim južno uzduž obale zaobilazeći panjeve čempresa i
naplavljeno drvo. Četrdeset metara dalje nalazi se pristanište čija se cementna
površina spušta u vodu pod kosim kutom. Lakirani ribički čamac smjestio se na
prikolici usidrenoj na pijesku otprilike metar i pol iznad rijeke. Problem je u
tome što se potpuno vidi. Kako bih ga na brzinu porinula u vodu, morat ću ga
odvezati od prikolice, odići stražnji dio i potom i njega i prikolicu gurnuti niz
kosinu u vodu. Uspijem li, ostat će na površini, a prikolica potonuti na dno.
Morat ću otplivati boreći se s brzom strujom kako bih ga uhvatila i uskočila, ali
mogu to izvesti. Radije ću jednom rukom zaplivati tom prokletom rijekom nego
se dalje probijati pješke otokom.
Pristanište mi se čini napuštenim, ali to ništa ne znači. Izronim li na otvoren
prostor potpuno nezaštićena, i desetogodišnjak bi me mogao skinuti puškom.
Spuštam se u čučanj u blizini ruba rijeke osjetilima se spremajući prepoznati i
najmanji podražaj.
Nešto nije u redu. Više ga ne čujem. Vjetar je glasniji na otvorenom dijelu
obale, ali ipak bih barem nešto trebala čuti. Kiša udara o površinu vode kao o
limeni krov gotovo šišteći. Jugo koje se okomljuje na uzvodnu struju stvara
zapjenjene valove do metra visine. Bit će gadno za ribički čamac.
Treba mi oružje. Grana? Neće biti od velike koristi u odnosu na pušku.
Kamen? Ista stvar. Što imam sa sobom?
Mobitel. Kad bih se barem mogla dovoljno približiti napadaču i
identificirati ga prije nego što me upuca, kad bih uspjela dojaviti njegovo ime
policiji – i reći mu da to činim. Bio bi kreten da me ubije u tome trenutku. Ili
lud, odvraća glas u glavi.
Vadeći vrećicu iz džepa, zamjećujem srebrni metal, ali ne i svjetlo. Je li se
nekako isključio? Stišćem ga kroz vrećicu i zaslon se osvjetljava. No moje
veselje kratko traje. Čitam upozorenje: MREŽA NEDOSTUPNA.
Sranje! Moram se domoći više točke. No iako na otoku ima boljih lokacija,
nema više nadmorske točke.
Snop plave svjetlosti prelazi preko mene i srce mi gotovo staje na mjestu.
Ponovno riječna brodica koja tjera teglenjake uzvodno. Da pokušam? Mogla bih
ustati i pokazati se u snopu reflektora i mašući rukama odaslati signal posadi, ali
to bi bilo samoubojstvo. Mogla bih otplivati do brodice, ali vjerojatno bi me
teglenjaci i golemi propeleri potopili.
Razmišljam o tome da odjurim obalom na sjever, daleko od pristaništa, kad
snop svjetla izranja iz šume iza mojih leđa i nastavlja obalom. Za nekoliko
sekundi osvijetlit će moje zgrbljeno tijelo na pijesku.
Bez razmišljanja ponovno guram vrećicu s mobitelom u prednji džep,
pužem do ruba rijeke i uvlačim se u struju poput štakora koji napušta tonući
brod. Voda je svježa, ali ne i hladna, hvala Bogu, i smiruje osip. No, zato su
valovi posve druga stvar. Kad sam je preplivala u šesnaestoj, bila je glatka kao
staklo, a sad me zapljuskuje poput velikoga vodenog vala. Uz to, kiša mi šiba
lice dok pokušavam održati glavu iznad površine.
Baterija osvjetljava mjesto na kojemu sam se netom nalazila i zadržava
tamo, iako me više nema. Sad sam dio struje. Krećem se usporedo s obalom
brzinom džogera, a neka nevidljiva divovska ruka vuče me prema sredini toka.
Ne osjećam dno pod sobom jer nema plićaka. Ovaj dio otoka tvori vanjski
dio riječnog zavoja i stoga trpi najveći udar struje prije negoli je usmjerava
prema zapadu. Rijeka ima neopisivu snagu. Gdje god ovako udara o obalu,
izdubljuje kanal dublji od tri metra. Ono što dodatno pojačava njezin učinak jest
činjenica da se korito ovdje sužava stvarajući neku vrstu oteretnog kanala koji bi
mogao srušiti nebodere da mu se nađu na putu.
Moram skinuti cipele. I traperice. Sad su opasniji od Jessejeve puške.
Posežem rukom na dolje kako bih svukla lijevu cipelu kad me baterija
osvjetljava na vrhu vala. Ne osjećam i ne vidim učinak metka, ali srce mi gotovo
staje na pucanj koji mi odjekuje uz uho. Tko god puca, zna što čini. I ja sam
dobar strijelac, Jesse se hvalisao pričajući mi o ocu.
Zbacujem cipelu i uranjam izdišući kako ne bih plutala i istežući udove
poput jedara kako bih uhvatila struju i brže prošla otok.
Pri ponovnom izronu svjetla baterije više nema.
Raskopčavam traperice i pokušavam se izvući iz njih, ali pripijene su čak i
kad su suhe. Proklinjem svoju taštinu i tonem poput kamena boreći se kako bih
natopljeni traper svukla s nogu. Konačno oslobađam lijevu nogu, ali desna ne
popušta. Mlatarajući kako bih izbila na površinu, zaključujem i zašto. Udice s
parangala dodatno su mi pričvrstile nogavicu za bedro. Dvije kukice zabile su se
duboko u tkivo. Najradije bih razderala traperice kako bih ih izvukla, ali čak i da
uspijem rastrgati mokri traper, ne mogu si to priuštiti – ne s obzirom na to što
planiram izvesti.
Oprezno povlačim nožicu kukica, na što krv poteče prema međunožju.
Opasno je vaditi udice iz tkiva. Nekoliko desetaka puta gledala sam djeda kako
to radi. Ponekad je znao odrezati petlju i progurati vrh kukice kroz neoštećenu
kožu, a ponekad proširiti otvor skalpelom i osloboditi kukicu kako je i ušla. Za
obje metode potrebno je oruđe koje nemam.
I pitanje je koliko boli mogu podnijeti.
Prstima ne mogu uhvatiti slobodnu kukicu dovoljno čvrsto kako bih
izvukla preostale dvije, ali zato moj sat ima čelični remen. Ubacujem vrh
slobodne kukice u rupicu remena i okrećem podlakticu kako bih mogla
potegnuti maksimalnom snagom. Uspijem li izdržati bol, istrgnut ću kukice iz
kože.
Duboko udahnuvši, zauzimam položaj fetusa i nenadano se izvijam
povlačeći desnu ruku na gore, a desnu nogu na dolje. Tkivo na bedru napinje se
poput šatora, a iz grla mi se otima vrisak. Svijest se odmah alarmira, želudac
prekreće, a mozak vrišti upozoravajući me da prestanem. Unatoč tomu, još jače
povlačim ruku i nešto se iznenada oslobađa.
Uplašivši se da je to samo remen sata, ispravljam se i bacam pogled na
bedro. Na mjestu gdje su kukice bile zabodene sad je samo otvor nepravilna
oblika iz kojeg istječe krv. Kao da mi je kakva opasna životinjica odgrizla djelić
tijela. Povraćam želučanu kiselinu i pažljivo potom skidam preostalu nogavicu
pazeći kako se ne bih opet nabila na udicu. U iskušenju sam pustiti traperice da
potonu, ali znam da bi to bio suludi potez. Upravo će me one spasiti!
Održavajući se na površini samo jednom nogom, obje nogavice vežem u
čvor i stavljam si ih iza glave. Rukama potom hvatam obje strane pojasa i naglo
ih prebacujem preko glave u širokom luku, čime hvatam dovoljno zraka u
improviziranom pojasu za spašavanje koji će mi pomoći da plutam desetak
minuta. Spuštam potom bradu na preokrenuto međunožje dok čvorovi nogavica
izbijaju poput ruku igračaka na napuhavanje u auto-salonima. Naučila sam to na
plivanju i doista ima učinak. Sad, do vraga, konačno mogu pokušati utvrditi gdje
se nalazim u odnosu prema Jesseju.
Pedeset metara od otoka. Vidim samo usku plažu, ali i to ubrzo nestaje.
Pedeset metara. Još moram preplivati samo tisuću pet stotina metara. Možda
tisuću sedamsto...
Najsigurnije bi bilo plutati južno otprilike milju i onda se izvući na obalu.
No, problem jest da bih tada izašla kod Iowa Pointa. Ne radi se ni o gradiću ni
kakvom raskrižju, nego samo o točki na karti. Najbliži telefon pet milja je
daleko, s druge strane pusto močvarno područje. Pusto u smislu da nema ljudi,
ali zato vam mnogo aligatora i zmija može praviti društvo. I vrlo je malo nade
da tamo postoji odašiljač za komunikaciju mobitelom. Ali ako prijeđem rijeku,
izaći ću na obalu ni milju daleko od autoceste 1, a blizu brane Morganza. Tamo
mogu stopirati i nekoga zamoliti za prijevoz, što ne bi trebalo biti teško s
obzirom na to da sam u donjem rublju. Ili, pak, mogu pješačiti do mjesta gdje
ima signala.
Jesam li luda zato što to želim pokušati? Za većinu vjerojatno jesam. Ali
prije petnaest godina preplivala sam Mississippi i ako sam tada uspjela, mogu i
sada uspjeti. Naravno, pritom ne smijem razmišljati o tome kako me umalo ubila
iako su vremenski uvjeti bili savršeni. Kako sam rekla nekolicini, trik je u tome
da se ne smijem boriti protiv struje, pa čak niti plivati prema suprotnoj strani.
Valja se jednostavno prepustiti struji i postupno usmjeravati prema najdubljem
dijelu kanala. Čim ga se domognem, rijeka će dati sve od sebe kako bi me
izbacila na suprotnu obalu kod sljedećeg zavoja.
U optimalnim uvjetima to bi se trebalo dogoditi za pola sata. Ali večeras su
uvjeti otežani. Mrak. Kiša. Valovi koji me pokušavaju na smrt izmlatiti. Niz
teglenjaka koje ne mogu vidjeti i koji bi me mogli pregaziti poput traktora.
Svaka normalna osoba u ovakvoj situaciji utopila bi se za deset minuta. Ali ja
nisam normalna osoba. Uostalom, barem me više ne ugrožava luđak s puškom.
Moj improvizirani pojas za spašavanje postupno gubi zrak. Morat ću ga
ubrzo opet napuhati. Zbog naleta valova desnom rukom grčevito držim džep
traperica u kojemu se nalazi vrećica s mobitelom. Svaki put kad me val podiže
na vrh, osvrćem se ne bih li se uvjerila da nisam u neposrednoj opasnosti.
Svakojako smeće zna završiti u rijeci pri visokom vodostaju. Najveću opasnost
čine trupci. Neki plutaju na površini jer su suhi, ali drugi su na pola uronjeni,
poput aligatora, i skidaju dodatna pomagala s obiteljskih brodica ili udubljuju
bočne strane teglenjaka. S mosta u Natchezu gledala sam trupce duljine 30 m
kako poput grančica plutaju blatnjavom rijekom.
Nakon deset minuta upornog mlataranja nogama završavam u središnjem
dijelu rijeke i vjerojatno pola milje nizvodno. Sad me teglenjaci zabrinjavaju.
Iako je posljednji niz prošao, drugi će se pojaviti, a zbog valova jednostavno ih
je nemoguće vidjeti. Prvi u nizu ima samo dva svjetla: zeleno s desne strane,
crveno s lijeve. Brodica koja ih gura mogla bi biti 300 m udaljena od svjetala, a
da kapetan uopće ne zna što se zbiva ispod krme vodenoga teretnog vlaka. Ako
me zdrobe, nitko to nikad neće saznati, čak ni tip koji me želi ubiti.
Zvuk motora probija se kroz šištanje kiše. Krv mi se ledi. Zvuk je previsok
za motor brodice koja gura teglenjake. Nalikuje na zvuk motorne pile probijajući
se iznad površine rijeke. Da je dan, možda bih čak i pomislila da je to motorka
jer zvuci mogu prevaliti nevjerojatnu udaljenost, ali nitko u ovo vrijeme ne sječe
drva.
Radi se o vanjskom motoru. Vjerojatno ribičkog čamca koji sam odlučila
ostaviti na otoku.
Jesse me zacijelo traži.
30. POGLAVLJE
M ichael isprva djeluje zabrinuto dok prilazim, a onda se smiješi. – Svaki put
kad te vidim, u donjem si rublju.
– Čini se.
Poseže rukom u auto i predaje mi majicu, sportske hlače i pet brojeva
prevelike cipele.
– Hvala. Imaš li možda ručnik? Ne želim uništiti hlače. Noga mi jako
krvari.
Otvara vrata sa suvozačke strane i pomaže mi da uđem. Potom se naginje
nad nepravilnu razderotinu na bedru. – Do vraga, morat ću to zašiti kad se
vratimo. Zasad ćemo to samo očistiti i prekriti.
Iz papirnate vrećice na podu vadi bočicu joda, natapa njime lopticu gaze i
pritišće je na ranu. Za nekoliko sekundi skida gazu i u ranu istiskuje polovicu
tube Neosporina, a onda je prekriva velikim flasterom.
– Većina mojih pacijenata treba slatku nagradu nakon ovog.
– Imaš li što?
Poseže u pretinac sa suvozačke strane i poput mađioničara izvlači
čokoladicu, što izmamljuje osmijeh na mojem licu.
– Što kažeš da se pokupimo odavde?
Zahvalno kimam glavom.
Zatvara vrata sa suvozačke strane i sjeda za upravljač. Dok navlačim
odjeću preko donjeg rublja, polukružno se okreće i vraća na autocestu
nastavljajući na sjever.
– Kako si dospjela ovamo?
– Autom. Ali ostavila sam ga s druge strane rijeke.
– Moramo li po njega?
Htjela bih ga se domoći, ali kako bih to učinila, morali bismo na trajekt u
St. Francisvilleu. Kako je to jedino mjesto na kojemu je moguće prijeći
Mississippi između Natcheza i Baton Rougea, osim trajekta kod Angole koji
služi samo u zatvorske svrhe, ujedno je idealno mjesto za zasjedu. U blizini
parkiranog audija ubojica bi mogao biti ulovljen za slučaj da se pojavim s
policijom, ali odlučim li riskirati i poslužiti se trajektom kao potencijalnim
sredstvom prijelaza, moglo bi mu se posrećiti.
– Ne. Sutra ću ga pokupiti.
– U redu. Sad se odmori. U Natchezu smo za jedan sat.
Spuštam sjedalo i nekoliko puta duboko udišem. Kako je klima-uređaj
uključen, osjećam se kao da se odmaram u hotelu.
– Ne želim zabadati nos – nastavlja – ali što ti se, do vraga, dogodilo?
Uopće nisi dobro zvučala kad si me nazvala poslije podne u ordinaciju.
– Čula sam ružne vijesti.
– U redu.
Ne traži pojedinosti, ali ja ne vidim smisao u tome da ih zatajim. – Netom
prije nego što sam te nazvala, saznala sam da sam bila seksualno zlostavljana u
djetinjstvu.
Polako kima glavom. – I mislio sam da je takvo što posrijedi, kad si me
upitala za potisnuta sjećanja. Danas sam čitao o tome. Zaintrigirala si me.
Nije proteklo ni pet minuta otkako sam sjela u njegov terenac, a već mi se
muti pred očima. – Porazgovarat ćemo – mrmljam. – Samo da se prvo malo
odmorim...
Šiva mi ranu na nozi dok sjedim na hladnom granitu kuhinjskog otoka. Blistava
prostorija podsjeća me na kuhinju Arthura LeGendrea, samo što ovdje nema
trupla na podu. Michaelova je kuća izgrađena tijekom 1970.-tih i sve dokje gđa
Hemmeter nije prodala, imala je izvorni dekor: kućne aparate boje avokada i
teške smeđe panel ploče poput onih u mojoj bivšoj spavaćoj sobi. Michael ju je
potpuno obnovio i začudo s poprilično ukusa za neženju.
– Ovo me podsjeća na djeda koji me znao krpati kad god bih si razrezala
koljeno – odvraćam kad zaobljenom iglom kroz kožu provlači konac.
– Pretpostavljam da je uvijek sa sobom nosio crnu liječničku torbu?
– Oh, tamo ima cijelu kliniku. Kad je teti Ann bilo deset, obitelj je
zaglavila na otoku zbog nevremena, a ona dobila upalu slijepog crijeva. Djed ju
je operirao pod svjetlom fenjera i uz asistenciju otočanke. To je jedna od
njegovih junačkih priča. Poprilično dojmljiva.
Kima zatvarajući ranu. – Ostala bi iznenađena što je sve moguće poduzeti u
hitnom slučaju. Osobno sam bio na nekoliko liječničkih ekspedicija u Južnu
Ameriku... i doživio nevjerojatne stvari, primjerice serijsku sterilizaciju žena na
otvorenom. Poliježu ih na klupe, rastvaraju, posebnim plastičnim kvačicama
zatvaraju jajovode i ponovno šivaju.
– Isuse...
Smije se. – Ne bih to preporučio običnoj kućanici iz predgrađa, ali
spomenuti potez jest učinkovit.
Liječničke ekspedicije? Čini se da još puno toga ljudi ne znaju o njemu. –
Dopada mi se kako si uredio kuću.
– Da? Tvoja je mama zaslužna za veći dio.
– Šališ se!
– Ne, kad sam došao u grad, bio sam pretrpan poslom i nisam imao
vremena za uređenje. Navratio sam u njezinu trgovinu jednog poslije podneva i
unajmio je da mi uredi kuću.
– Sad nisam baš sigurna da mi se dopada.
Smije se. – Ne slažete se?
– Slažemo se sve dok se ne viđamo prečesto.
Veže zadnji šav i odlaže kirurške škare na pult. – Gladna?
– Umirem od gladi!
– Odrezak i jaja?
– Naručit ćeš?
– Ne. – Prilazi hladnjaku i vadi pakiranje kotleta. – Smjesti se na dvosjed.
Za dvadeset minuta pozvat ću te na gozbu.
Dvosjed je naslonjen na zid iza okruglog stola u blagovaonici. Predaleko za
razgovor, pa čak i da ga gledam kako kuha. S obzirom na sva današnja iskustva,
ne želim ležati na kauču i prepustiti se mislima.
Skliznuvši s kuhinjskog otoka, spuštam se na barski stolac i promatram ga.
Čudno je doživjeti da mi muškarac kuha. Sean je, doduše, ponekad znao
spremati riječne rakove u stražnjem dvorištu.
– Želiš razgovarati o današnjem danu? – pita me presrećući moj pogled.
Uočavam da je uistinu zabrinut.
– Nije samo današnji dan u pitanju nego i prošli mjesec. Zapravo, cijeli moj
život.
– Možeš li ga sažeti u dvadeset minuta?
Smijem se i počinjem, prvo s napadajem panike na poprištu Nolanova
umorstva koje je prethodilo LeGendreovu. Njegovo me, pak, dovodi do Carmen
Piazze koja me isključila iz radne jedinice i putovanja u Natchez gdje sam
otkrila krvave otiske stopala u spavaćoj sobi. Govorim vođena automatskim
pilotom gledajući ga kako kuha. Vješt je rukama i po načinu na koji ih rabi
prosuđujem da je ujedno dobar liječnik. Postavlja pitanja tijekom stanki i ubrzo
mu počinjem govoriti o depresiji koja me uhvatila u srednjoj, maniji koja je
potom slijedila i serijskoj monogamiji s oženjenim muškarcima. Zna slušati,
iako ne znam kako si sve to tumači. Djeluje kao da u svemu tome nema ničeg
neobičnog, ali u sebi se možda već kaje što je spasio mene, damu, iz nevolje.
Kad su odresci i jaja gotovi, prebacujemo se za stakleni stol, a ja
nastavljam priču istodobno jedući. Ne mogu se više zaustaviti. Čudno je da me
ne pokušava prisiliti da se prvo najedem, kao većina muškaraca. Promatra mi oči
kao da mu govore puno više od riječi. Pričam mu o ocu, djedu, Pearlie, majci,
dr. Goldman, Nathanu Maliku – čak i o stvarima koje mi je djed danas rekao.
Jedino što mu ne priznajem jest da sam trudna. Na to se ne mogu natjerati.
Kad bujica konačno presahnjuje, duboko uzdiše i odvraća: – Želiš li gledati
film? Posudio sam onaj novi s Adamom Sandlerom.
Ne znam osjećam li uvredu ili olakšanje. – Šališ se...
Ceri se. – Da. Želiš moje mišljenje?
– Da.
– Mislim da si sada pod većim stresom nego što bi većina mogla podnijeti.
Mislim da ti je život vjerojatno ugrožen, tko god se skriva iza spomenutih
umorstava, a tu je i rizik kojemu se izlažeš ne uzimajući prikladnu terapiju,
odnosno lijekove.
Ništa ne uzvraćam.
– Pizdiš što sam to spomenuo?
– Malo.
Podiže ruke pokazujući dlanove. – Znam da me se ne tiče. Ne želiš li
uzimati lijekove, tvoja stvar. Ali bipolarnost mi nije strana. Jedan moj dobar
prijatelj s faksa bio je poput tebe.
– Nisam bipolarna nego ciklotimična.
– Semantičke nijanse. Simptomi su isti, a razlike u intenzitetu.
Kimam glavom.
– Ono što sam naučio od njega jest da oboljeli od bipolarnog poremećaja
često tvrde da žele da im je bolje, ali zapravo im nije. Toliko se dobro osjećaju
tijekom maničnih faza da su zapravo spremni otrpjeti depresiju kao cijenu za
euforična stanja. Čak i kad su faze depresije toliko gadne da imaju želju za
samoubojstvom.
– Ne osporavam to. Što se dogodilo s prijateljem?
– Odustao je od studija.
– Poput mene. O tome govoriš?
– Ti nisi odustala. Zapravo su te izbacili zato što si nekog drugog navela na
pokušaj suicida.
– Da.
Ne prepoznajem osudu na njegovu licu. – Ne vjerujem da si bila kriva za
to, Cat. Ne znam previše o vezi između seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu i
psiholoških problema u odrasloj dobi jer liječim djecu. Upravo sam zato i znao
vrlo malo o potisnutim sjećanjima. Ali znam što je zlostavljanje djece. Nagledao
sam se mnogobrojnih slučajeva, posebice kao pedijatar u hitnoj.
Nešto u njegovim očima podsjeća me na Kaiserove. Bolno stečene
spoznaje. Mudrost za kojom nije čeznuo.
– No, to su bili lakši slučajevi – odvraća. – Teški su oni kad znaš da nešto
nije u redu, ali ne tražiš spolne bradavice ili neke druge jasne simptome. Upravo
su me oni poučili najneobičnijim činjenicama u vezi sa spolnim zlostavljanjem.
– Poput?
– Poput činjenice da ono obično nije fizički bolno niti zastrašujuće kako ga
ljudi doživljavaju. Nije to okrutno silovanje, a samo iskustvo čak ne mora biti
toliko užasno. Barem ne u početku. Da jest, ne bi predstavljalo toliko nevidljivu
epidemiju. Seks pruža užitak, čak i djetetu. Zlostavljači to znaju. Zavode dijete
malo-pomalo postupno povećavajući ulog. Dinamika obiteljskog života
neprestano se mijenja i danas bi Freudu trebale godine kako bi je prozreo. Odnos
zlostavljača i žrtve počiva na kompleksnom poigravanju s pojmom moći. Mlade
djevojke glume zamjenske majke, sestre se natječu za seksualnu poželjnost ocu,
očevi poučavaju sinove da iskorištavaju žene poput njih. Naravno, moguće je i
obrnuto pa starije kćeri pokušavaju zaštititi mlađu braću i sestre poduzimajući
sve u svojoj moći kako bi se otac zlostavljač zaustavio na njima.
S užasom sklapam oči. – Kladim se da nisi očekivao ovako provesti večer.
Nabada komadić hladnog odreska i zamišljeno ga žvaće. – Ne, ali nemam
ništa protiv. Oduvijek si mi bila intrigantna. Još u srednjoj me zanimalo zašto
odabireš likove koje si birala. I onda se uzorak ponovio s oženjenim tipovima.
No, sad je to razumljivo, zar ne?
– Terapeutkinja mi kaže da odabirem zauzete muškarce kako se ne bih
previše vezala za njih. Tako se gubitak koji sam doživjela s ocem ne može
ponoviti.
– Je li prekasno da tražiš povrat novca?
Njegove oči mole me za oprost na neslanoj šali. Ali toliko iskreno iznosi
svoje mišljenje da se ne mogu naljutiti.
– Mislim da sve tvoje veze karakterizira tajnovitost – nastavlja. – Ona je
ionako bila sastavni dio tvojih prvih seksualnih iskustava i većinu života nanovo
proživljavaš zlostavljanje. Uživaš u tajnovitoj vezi sa zabranjenim partnerom,
koja je izrazito seksualne prirode. Je li točno?
– Siguran si da se nisi specijalizirao za dječju psihijatriju?
Odmahuje glavom. – Kad se sazna za zlostavljanje, lako je uspostaviti
veze. Jesi li sklona seksualnim nastranostima? Koliko god ti bilo neugodno
govoriti o tome.
Osjećam kako se rumenim i to me čudi. Obično sam poprilično iskrena s
muškarcima što se tiče seksa, ponekad čak brutalno iskrena. Ali večeras... –
Mislim da se nedovoljno poznajemo kako bih razgovarala o tome.
Imaš pravo. – Odlaže vilicu i spušta ruke na stol. – Da te nešto drugo
upitam.
– U redu.
– Je li tvoja majka zbog neke bolesti morala periodički dugo ležati?
– Nakon mojeg rođenja imala je ženskih problema. Možda upalu zdjelice,
nisam sigurna. Ali znala je povremeno ostajati tjednima u krevetu. Tad sam bila
jako mlada.
– A poslije? Je li često izbivala od kuće?
– Da. – Ključne stvari kojih se prisjećam u vezi s njom tiču se njezina
odlaska ili povratka. I uvijek je nešto imala u rukama, samo ne mene. – Potpuno
je bila opsjednuta svojim poslom s unutarnjim dizajnom. Da ju je netko upitao
volim li sendvič s majonezom, ne bi mu bila u stanju odgovoriti, ali da ju je
upitao koliko tapeta nijanse trave ima u Americi, odmah bi nabrojila.
Ne ostaje iznenađen. – Je li alkohol bio problem u obitelji? Ili možda
ovisnost o lijekovima?
– Oboje. Više lijekovi od alkohola. Tata se koristio svakim mogućim
oblikom terapije kad se vratio iz Vijetnama. Uglavnom ih je dobivao na recept.
Majka nije pila dok sam odrastala pa sam mislila da je čista. Ali navodno je
godinama uzimala njegove lijekove. Zašto pitaš?
– Klasični su pokazatelji situacije u kojoj se javlja zlostavljanje.
Njegova nevjerojatno točna nagađanja o mojem životu bude želju da
saznam više, ali kako bih to mogla učiniti, morat ću više dati. Mogu li mu
povjeriti svoje skrovito ja?
Spušta ruku na moju. – Drhtiš, Cat. Ne moraš mi ništa više reći.
– Ne. Želim – odmah se bunim.
Povlači ruku i naslanja se leđima. – U redu. Da čujem.
33. POGLAVLJE
O duvijek sam htjela osjetiti točno određene stvari tijekom seksa – potiho
nastavljam. – Bol, na primjer. Ništa mazohističke prirode, ali samo...
izrazito bolnu penetraciju. Prstima, predmetima... ne znam. I gušenje. Ponekad
imam silnu želju da me se guši tijekom seksa.
Još je naslonjen leđima i odmaknut od stola, ali osjećam da sam ga
zaintrigirala. – I?
– Ne postižem orgazam. Čak i kad mi se ostvare sve želje, jednostavno ga
ne mogu doživjeti. S jedne strane, imam hiperaktivni seksualni nagon, ali s
druge, nisam u stanju dosegnuti vrhunac. Zapravo ne s muškarcem. Sama, da.
Ali s muškarcima uvijek je riječ o izluđujućoj spirali prema gore, a nikad ne
uspijevam eksplodirati.
– Ali muškarci s kojima si u vezi smatraju te najboljom seksualnom
partnericom koju su ikad imali?
Sad se doista rumenim. – Barem tako tvrde.
– Sve to klasični su znaci seksualnog zlostavljanja u prošlosti. Bol je bila
sastavni dio tvojeg prvoga seksualnog iskustva, upravo poput tajnovitosti. Otac
te možda hvatao za vrat tijekom seksa. Ili si možda jednostavno imala osjećaj da
ne možeš disati i možda to sad pokušavaš ponovno proživjeti u obliku
dobrovoljnog gušenja. No, to me navodi i na tvoje ronjenje na dah. Ležiš na dnu
bazena pet minuta kako bi se opustila? Većina ljudi završila bi u komi!
– Moglo bi se reći da to upućuje na nešto...
– A tvoje seksualne vještine? Njih je najlakše objasniti. Odmalena si bila
poučavana da seksualno udovoljiš muškarcu. To je bio jedini cilj tvojega
seksualnog zlostavljanja i instinkt za preživljavanjem natjerao te da to uspješno
savladaš. Stoga si stručnjak u pružanju užitka. Jedino ga sama ne možeš
doživjeti.
– Valjda...
– Pozitivno je to da bi sada, s obzirom na to da znaš za zlostavljanje,
terapeutkinja koja radi s tobom, dr. Goldman, trebala ostvariti vidljiv napredak u
tvojem izlječenju.
– Možda. Ali trenutačno se samo želim pretvarati da se to nije dogodilo.
Čak i ako to objašnjava sve u mojem životu, ne želim razmišljati.
– Tko bi to htio? Posve normalna reakcija... – Ustaje i čisti stol. – Zapravo
me više zabrinjava taj slučaj umorstva na kojemu radiš. I činjenica da te je netko
večeras pokušao ubiti.
Odnosim čaše do sudopera, a on ispire tanjure i ubacuje ih u perilicu. –
Mislim da to nema nikakve veze sa slučajem – odvraćam.
– Nego s čime? Otkrićem da si bila zlostavljana? Otac ti je mrtav već
dvadeset godina.
– A Vijetnam?
– Misliš da netko pokušava spriječiti da trideset godina stare strahote
konačno izađu na vidjelo? Rekla si da je Jesse Billups bio posve drukčije
uključen u rat od tvojeg oca. Ne, mislim da nije o tome riječ, Cat.
– Nego o čemu?
– Mislim da su umorstva u New Orleansu nekako povezana s tvojim
životom ovdje. S tvojom prošlošću. Možda čak i s tvojim zlostavljanjem, iako
ne vidim kako. Ali seksualno zlostavljanje zajednički je čimbenik obaju
slučajeva.
Koliko god mi bio poznat osjećaj prežvakavanja teorije o umorstvu u
kuhinji, muškarac s kojim to činim ovaj put mi nije poznat.
– I Pearlie i Louise su ti rekle da je Tom Cage bio očev liječnik u Natchezu.
Radi već dulje od četrdeset godina. Fantastičan tip! Trebala bi porazgovarati s
njim u vezi s Vijetnamom. Poznaješ ga?
Zamišljam visokog muškarca s prosijedom bradom i iskričavim očima. –
Znam tko je. Mislim da mu se moj djed baš i ne dopada.
– To me ne bi iznenadilo. Tom Cage mu je potpuna suprotnost. Nikad mu
nije bilo stalo do zarade. Potpuno se posvetio liječenju. Ako želiš, vrlo rado ću
ga nazvati i ugovoriti sastanak.
– Može sutra.
Uključuje perilicu i potom iz zamrzivača vadi kutiju sladoleda. Žlicom puni
dvije zdjelice. – Ovo mi je nagrada za večerašnje dobro djelo – dobacuje s
osmijehom. – Ne pitam te želiš li jer znam da ćeš odbiti. Sutra ću morati otrčati
milju više kako bih to potrošio.
– Ja sam svoju odradila večeras.
– Slažem se. Hej, tko je sve znao da ideš na otok?
Razmišljam o tome dok prilazimo stolu. – Pearlie. Djed i njegov vozač.
Netko je vjerojatno rekao i mami kad sam otišla. Pretpostavljam da je i Mose
saznao.
Polako miješa svoj sladoled. – Vjerojatno se ubrzo nakon tvojeg dolaska
pročulo da si na otoku, ali mislim da to nije otočanin. Netko te zacijelo slijedio
ili je saznao da si otišla tamo pa je krenuo za tobom.
– Ali nije mi jasno kako bi netko uopće profitirao mojim umorstvom?
– Profitirao je dobar izraz. Kako je netko uopće profitirao ubijajući
preostalih pet žrtava?
– Imaš pravo. Da znam odgovor, mogla bih razriješiti slučaj.
– Znam da predosjećaš da dr. Malik nije ubojica, ali nisi dovoljno pribrana
za takvu prosudbu.
– Znam. Kad se skinem s lijekova, puno sam življa i u većem dodiru sa
sadašnjošću, ali, naravno, plaćam određenu cijenu pa tako sposobnost sjećanja i
logičnog razmišljanja najviše pate. Možda bi se normalizirali da se posve
skinem.
– Uvjeren sam da je Malik u središtu cijele zbrke. On je jedina poveznica
između tebe i ubojstava u New Orleansu. Osim toga, već je dokazao da je
usredotočen na tebe i doista mislim da bi ga trebala smatrati glavnim
osumnjičenikom.
Zadržavam sladoled u ustima uživajući u bogatom okusu vanilije. – FBI je
krenuo u potragu za njim, ali nije mogao znati da sam na otoku.
– Jesi li sigurna? Osim toga, znaš da će ti se opet javiti, ali o tome još nisi
izvijestila FBI. Zašto?
– Kako znaš da nisam?
Upućuje mi pogled dajući mi na znanje da ga ne podcjenjujem. – Želiš
razgovarati s njim bez prisluškivanja. Misliš da može shvatiti što ti se dogodilo u
životu bolje od bilo koga drugog.
– U kojem smislu?
– Na primjer, zašto si bila zlostavljana. Vjeruješ da se može domoći dokaza
da se ono doista dogodilo. To sam danas pročitao u vezi s potisnutim
sjećanjima. Čak i kad žrtva uspije pronaći dokaz da raspolaže stvarnim
sjećanjima, još sumnja u njihovu istinitost.
Prolaze me trnci. – Zašto?
– Jer prihvaćanje mogućnosti da je zlostavljanja uistinu bilo podrazumijeva
prihvaćanje činjenice da ih zlostavljač nije volio. Kako bi prihvatila
zlostavljanje, djevojčica u tebi morat će si priznati da je tata nije volio. Misliš li
da si u stanju to učiniti? Ja ne znam bih li mogao.
Nikad u životu sladoled mi nije imao tako gorak okus.
– To je bit cijelog problema – nastavlja. – Nijekanje. Majke niječu da se
zlostavljanje događa njihovoj djeci kako bi mogle održati obitelj na okupu. Mi
ostali odbijamo povjerovati da se naš liječnik, svećenik ili ljubazni poštar seksa
sa svojim trogodišnjim djetetom, jer ako povjerujemo u to, priznat ćemo da se
pravo lice civilizacije skriva iza lažne maske. Još gore, u tome bismo slučaju
morali priznati kakvoj su opasnosti izložena naša djeca. Jer ako ne možemo
prepoznati zlostavljače s kojima se svaki dan rukujemo, kako ćemo tek njih
zaštititi?
– Ovaj me razgovor deprimira.
– Hoćeš da gledamo film?
– Dragi Bože, ne! Želim odspavati trideset sati u komadu!
– Onda će tako i biti... – Sliježe ramenima kao da smo zajedno na odmoru i
dvojimo izaći na večeru ili ostati kod kuće. – Potpuno razumijem zašto ne želiš
kući. Povratak u prostor gdje se zlostavljanje dogodilo i nije pametna zamisao.
– Doista mogu tu prespavati?
Smiješi se. – Imam tri prazne prostorije. Imat ćeš potpunu privatnost i cijeli
drugi kat bit će samo tvoj. Nećeš znati da sam ovdje osim ako ne siđeš.
Odgovaram za sekundu. – Ne želim zvučati nezahvalno, ali već sam od
muškaraca dobivala takva obećanja, a onda se ispostavilo da ih nisu mogli
ispuniti.
– Ja nisam poput većine.
– Vjerujem. A zašto nisi?
Skrušen osmijeh. – Vjerojatno zato što mi je bilo gadno u pubertetu. Poznat
mi je izraz odgođena gratifikacija.
– Znači, toga se želiš na kraju domoći? Gratifikacije?
Lice mu poprima vrlo ozbiljan izraz. – Ne razmišljam toliko unaprijed. Čak
i ne znam jesi li mentalno sposobna za zdravu vezu. Jednostavno mi se dopadaš.
Oduvijek si mi se dopadala. I prekrasna si. Ali to svatko može zamijetiti. Poenta
jest da možeš odsjesti ovdje koliko god dugo želiš i ne moraš se brinuti da je
seks uključen u to.
Ne znam zašto, ali vjerujem mu. – U redu, dogovoreno. Pokaži mi spavaću
sobu.
– Pronaći ćeš je. Popni se na kat i slobodno odaberi koju god želiš.
Ostajem iznenađena oduševljenim osmijehom na vlastitom licu. Prije nego
što ispari, okrećem se i nastavljam prema predsoblju i stubištu. Sjećam se
rasporeda prostorija još od razdoblja kad su Hemmeterovi posjedovali kuću.
Dok stajem na drugu stubu, prepoznajem njegov glas.
– Moram na posao ujutro – dobacuje ulazeći u predsoblje. – Ali ostavit ću
ti auto.
– A kako ćeš ti?
– Imam motor.
– Motor?
– Iznenađena si?
– Pa... – Neobičan smijeh otima mi se s usana. – Imaš zrakoplov i motor!
Mislim da se to obično povezuje s određenim tipom frajera, a ti mi baš i nisi
predstavnik te vrste.
– Ne isplati se stereotipizirati ljude.
– Istina.
Činim korak natrag prema kuhinji. – Ostavit ću ti ključeve na pultu.
Nastavljam stubama, ali zaustavljam se prisjećajući se nečega što je rekao.
– Spomenuo si da majke znaju šutjeti o zlostavljanju u obiteljskom domu...
– Da?
– Kažeš da to čine kako bi održale obitelj na okupu?
– Tako je.
– Ja bih rekla da to čine zato što je otac u takvim situacijama onaj koji ih
prehranjuje. Izvor potpore za cijelu obitelj.
Kima glavom. – I to je točno. Zlostavljač stvara uvjete u kojima je svatko u
obitelji ovisan o njemu. Osporavajući zlostavljanje, majka izbjegava najgore
noćne more – napuštenost i siromaštvo.
– Ali to ne vrijedi u mojem slučaju.
– Jer tvoj otac nije prehranjivao obitelj?
– Tako je. Djed je to činio.
– A očevo kiparstvo?
– Nije pošteno zarađivao sve do dvije godine prije smrti. Djed je plaćao
sve. Za ime Božje, živjela sam u njegovoj nastambi za roblje! Zvuči užasno, ali
da je tatu pregazio autobus, to uopće ne bi utjecalo na našu situaciju.
– U materijalnom smislu – ispravlja me. – Ali novac nije sve. S obzirom na
to što si mi ispričala, mislim da te je očeva preuranjena smrt pošteno sredila.
Naravno, ima pravo.
Vraća se prema meni. – Zašto bi tvoja majka nijekala da te otac zlostavlja
ako se nije trebala bojati da će ga izgubiti?
Osjećam kako mi obrazi gore. – Da...
– Možda uistinu nije znala da se događa. Ali razmisli... otac ti se vratio iz
Vijetnama s teškim oblikom posttraumatskog stresnog poremećaja. Sam ti je
rekao da u nekim trenucima ne možeš biti u njegovu društvu. Saznala si da je
bio član vojne postrojbe koja je činila grozote u ratu. Ne valja podcjenjivati strah
tvoje majke – tko zna što je takav čovjek mogao učiniti njoj ili tebi da mu se
suprotstavila, ili još strašnije, da je pokušala pobjeći s tobom.
Ostajem šokirana. Zašto je toliko jednostavno shvatiti bitnu prirodu veza u
tuđoj obitelji, ali ne i vlastitoj? Godinama sam već ljutita na majku ne znajući
pravi razlog. Danas sam pomislila da sam ga otkrila, ali sada... razmotrim li
kakav je život s tatom doista mogao biti, ne iz perspektive kćeri koja ga slijepo
obožava nego iz perspektive supruge, doima se posve drukčijom osobom.
Hvata me za ruku kojom se naslanjam na stup stubišta. – Naspavaj se, Cat.
Trebat će ti vremena da sve to prihvatiš.
Slični sam savjet bezbroj puta dobila od žena: Naspavaj se. Sve će biti bolje
ujutro. Ali zvuči drukčije iz njegovih usta. On nema iluzija o tome da će se
stvari doista poboljšati sutradan. – Hvala – odvraćam. – Uistinu.
– Nema na čemu. – Povlači ruku i vraća se u kuhinju.
Polako se popevši stubama, uključujem svjetlo u prvoj spavaćoj sobi
zdesna. Zidovi su blijedožuti, a bračni krevet prekriven bijelim poplunom.
Prilazeći prozoru, zamjećujem da gleda na blistavo-plavi pravokutnik bazena.
Ovdje ću spavati.
Kupaonica je krcata ručnicima i toaletnim potrepštinama, a tu je i
neupotrijebljena četkica za zube. Skidam hlače i majicu koje mi je dao, i
naginjem se u tuš-kabinu kako bih otvorila slavinu. No, početni taktovi pjesme
Sunday, Bloody Sunday sprječavaju me u tome nenadano odjekujući
kupaonicom. Bacam pogled prema zaslonu mobitela i srce mi uzbuđeno titra.
Pozivni broj New Orleansa, nepoznat pozivatelj. Možda Malik?
Prihvaćam poziv i prislanjam mobitel na uho.
– Dr. Ferry? – odvraća muški glas s druge strane. Uopće ne zvuči poput
Malika.
– Da? – s oprezom.
– Ovdje John Kaiser. Moramo porazgovarati o Nathanu Maliku.
34. POGLAVLJE
Očekivala sam naletjeti na Billyja Neala i djeda kako razgovaraju iza kuće, ali
nema im traga. Osvrnuvši se oko sebe, odmah krećem prema audiju i
otključavam ga daljincem.
Čim hvatam kvaku, Billy Neal izranja iza Pearliena cadillaca. Odjeven je u
crne traperice, svilenu zelenu košulju i kaubojske čizme od zmijske kože. Oči su
mu mrtve poput zmija koje mu rese čizme, ali hvataju se mojih s mehaničkom
preciznošću.
– Tako mi svega – dobacuje. – Mnogi su uvjereni da si mrtva.
– I ti?
Gotovo nevidljiv osmijeh. – Ja sam se kladio da si živa.
– Zašto me mrziš? Čak me i ne poznaješ.
Prilazi audiju i baca pogled iznad krova. – O, poznajem ja tebe. Ševio sam
takve cure. Napirlitane princezice koje čekaju punoljetnost da se domognu
novca iz zaklade, koje se nikad ni sekunde nisu brinule u svojem prokletom
životu. Doduše, ti polovicu novca trošiš na psihijatre.
– Što te briga?
Spušta nadlaktice na krov i naginje se prema meni. – Misliš da sereš zlato.
Gledaš prema meni, a ne vidiš me. Barem danju. Ali po noći je drukčije, zar ne?
Noću sam tip kojeg tražiš. Čuo sam za tebe, maco. Voliš tulumariti, je li? Ljudi
te se još sjećaju iz srednje. Bogatašica koja se obožavala zabavljati. I tvoje tete
se još sjećaju. Isti tip, samo lošija verzija.
– Što točno radiš za djeda?
– Stvari za koje je prestar. Stvari koje su drugima nelagodne. – Pali
cigaretu i puše dim prema meni. – Ali ne i meni.
Kladim se da nisu. – Jesi li pucao iz remingtonke u posljednje vrijeme?
Podao osmijeh. – Prepredena si ti lija, je li?
Više ne mogu podnijeti toga ljigavog gradskog kauboja. – Znaš što? Dosta
mi je tvoje glume. Mislim da bismo djeda trebali uključiti u ovaj razgovor!
Usta mu se razvlače u oduševljen osmijeh. Gadno sam zaribala. – Baš sam i
ja to pomislio. U posljednje vrijeme jako pizdi zbog tebe. Ubija se kako bi
spasio grad, a ti daješ sve od sebe kako bi mu okaljala ime. I to mu se uopće ne
dopada. Štoviše, mogla bi uništiti cijelu investiciju. Hajdemo onda porazgovarati
s njim!
Otvaram vrata. – Prvo moram nekamo. Vraćam se za dvadeset minuta.
Ne uspijevam zaključati vrata jer naglo rastvara svoja sa suvozačke strane i
spušta čizmu na sjedalo. – Ne za dvadeset minuta. Odmah.
I ne razmišljajući, naglo izvlačim pištolj iz pojasa hlača i usmjeravam ga
prema njegovim prsima.
– Dobro pogledaj. Ovo nije zračnica.
Oči mu se spuštaju na cijev pištolja, a osmijeh polako nestaje s usana.
Vjerojatno često sa sobom ima oružje, ali nije očekivao zateći se u ovakvoj
situaciji prije sedam ujutro.
– A sad – dodajem prigušenim glasom – miči jebenu čizmu sa sjedala i što
dalje od auta.
– Kujo – dobacuje prigušeno se nasmijavši. – Čuo sam da si luda, ali nisam
vjerovao sve do...
– Dosad? Ili do sinoć na otoku?
Ponovno osmijeh. – Ne znam o čemu govoriš.
– O, mislim da znaš!
– Ti i ja ćemo se zabaviti jednog dana. Kao što sam rekao, znam ja za tebe.
Incest je najbolje rješenje, zar ne?
Krv mi se slijeva u noge. Što li zna o meni? Najradije bih ga upitala, ali
znam da će me samo mučiti.
– Jebeno se miči od auta – vičem vitlajući pištoljem.
Ne pomiče se ni centimetar. – Nisi napunila bubanj.
– Jedan te već čeka.
Izražavam se poput Seana, što je dovoljno da mu osmijeh ispari. Čizma
klizi sa sjedala spuštajući se na šljunak.
– Zatvori vrata!
Poslušno ispunjava zapovijed, na što slobodnom rukom pritišćem gumb na
vratima, zatvaram ih i pokrećem auto.
Naginje se nad prozor sa suvozačke strane, izbacuje prste u znak mira, ali
onda ih okreće, spušta na usta i jezikom prelazi gore-dolje između njih. Želudac
mi se steže. Najradije bih ga upucala, ali učinim li to, neću se naći s Malikom.
Ubacujem mjenjač u brzinu i naglo dodajući gas, zapljuskujem ga šljunkom
napuštajući nastambu za roblje koja mi je nekoć bila dom.
41. POGLAVLJE
T ijekom vožnje ne razmišljam o Maliku nego o teti Ann. Iako se nismo često
družile, ostavila je dubok dojam na mene. Jedina je prava ljepotica u
obitelji, što je uistinu velika stvar jer je i moja majka također prekrasna. Sve do
druge godine studija bila je strahovito ambiciozna. Vođa navijačica, najbolja
učenica u srednjoj, pobjednica lokalnog izbora ljepote, stipendistica studija
glazbe u Tulaneu, a na drugoj godini proglašena je čak Kraljicom Natchezova
konfederacijskog izbora ljepote. Potom je pala u duboku depresiju i pokušala se
ubiti predoziravši se pilulama. Djed ju je smjestio na liječenje i kad se vratila
dva mjeseca poslije, svi, uključujući nju samu, ponašali su se kao da se čudesno
izliječila.
Ali nije.
Taj slom živaca dogodio se prije mojeg rođenja. Upoznala sam je kao
spiritus movens svakog obiteljskog okupljanja, odnosno na onima na kojima je
ona bila. Iako je četiri godine starija od moje majke, oduvijek se činila deset
godina mlađom. Razumjela se u odjeću kao nitko drugi. Tijelo joj je bilo
savršeno i najobičnija odjeća na njoj izgledala je poput visoke mode. Na
fotkama iz sedamdesetih, kad je netom završila srednju, imala je atletsko tijelo
plivačica iz sportskih časopisa, ali do sredine osamdesetih bila je već sablasno
mršava, a na privatnim fotkama iz toga razdoblja oči joj imaju caklinu kakva se
obično pripisuje konzumaciji kokaina.
Koji god bio izvor njezine energije, bila je ono što nitko u obitelji DeSalle
nikad nije uspio biti – otkačena. Poučila me je kako plesati, kako se odijevati,
kako se šminkati. Kad me uhvatila kako pušim prvu cigaretu, koju sam ukrala iz
njezina paketa, pridružila mi se. Uputila me kako se ljubiti jezikom i savjetovala
kako se riješiti mladića čiju pozornost ne želim. Uvijek mi je govorila da imam
nekoga u pričuvi, čak i kad sam u braku, jer tip s kojim sam u vezi mogao bi me,
a vjerojatno i hoće, iznevjeriti. To, naravno, nije varanje, znala je reći, nego
samo dokaz da se znaš brinuti za sebe. A ja sam zaključila da se tako ponašaju
otkačene cure.
Ali otkačenost ima problema sa starenjem. Tijekom odrastanja znala sam
čuti majku kako prima njezine pozive u svako doba dana i noći, katkad se čak
vozeći stotinama milja kako bi je spasila. Kako sam poslije saznala, tad joj je
već bio dijagnosticiran bipolarni poremećaj. Tijekom maničnih faza,
jednostavno bi znala tjednima nestati. Jednom ju je meksička policija zatekla
kako radi kao konobarica u baru u Tijuani i to zahvaljujući međunarodnoj
potrazi koju je djed pokrenuo. Često sam se pitala je li konobarica bio samo
eufemizam za ono čime se doista bavila kad su je zatekli tamo.
Ali ono čega se najbolje sjećam jest njezina opsesija majčinstvom. Ponekad
mi se upravo ta njezina fiksacija činila uzrokom njezine mentalne bolesti. Kako
sam otišla od kuće u šesnaestoj, propustila sam njezine mnogobrojne pokušaje
liječenja od neplodnosti. Znam samo da ništa nije postiglo uspjeh i da je ona
sama bila kriva što ne može začeti, a ne njezina prva dva supruga. Tijekom
maničnih epizoda samo je tinejdžer na speedu mogao držati korak s njom, a
nitko, pa ni majka, nije mogao podnijeti biti u njezinu društvu kad bi potonula u
depresiju. Zapravo je to strahovito nepošteno. Ja uopće nisam imala želju
zatrudnjeti, no, evo, nosim dijete dok ona, koja je to očajnički htjela, nije u tome
uspjela.
Što ju je dovelo do Malikove ordinacije? Jesu li posrijedi bipolarni
poremećaj ili probuđena sjećanja na seksualno zlostavljanje? Ako se prestane
poigravati sa mnom, mogla bih se domoći odgovora za devedeset minuta.
Strelovitom brzinom zdesna mimoilazim znak za kaznionicu Angola. Kad
god ga prođem, obično se sjetim otoka. Prisjetim ga se i odmah ga izbacim iz
sjećanja. Ali danas ne mogu otjerati sliku koja mi dolazi. Slika je to klinike koja
se sastoji od jedne prostorije, a u kojoj je djed liječio crnačke obitelji na otoku.
Tamo je desetogodišnja Ann imala hitnu operaciju slijepog crijeva. Legendarna
je to priča u obitelji i uvijek se jednako prepričava, a pojedinosti se nikad ne
mijenjaju. Nevrijeme poplavljuje nasip i odnosi čamce... Ann iznenada dobiva
upalu slijepog crijeva... Djed i Ivy rade pod svjetlošću fenjera. Ann dobiva tešku
infekciju, ali preživljava, a gomila radnika, koji izvana prate operaciju,
pobjedonosno kliču.
No danas nova i užasna veza odjednom se uspostavlja u mojem mozgu. Što
ako to nije bila upala slijepog crijeva? Što ako ju je djed uistinu zlostavljao? Je
li možda ostala trudna? Je li moguće da je hitna apendektomija zapravo bio
pobačaj? Dragi Bože... Ako jest, a on je to nekako prikrio, je li to možda uništilo
njezinu sposobnost da začne? Odbijajući razmišljati o tome, utipkavam broj
Michaelova mobitela.
– Cat? –javlja se, a u pozadini čujem autoradio.
– Čuješ li me? Imam medicinsko pitanje.
– Čujem. Pitaj.
– U kojoj dobi djevojčice mogu najranije zatrudnjeti?
Stišava radio. – Odgovor nije jednostavan. Trudnoće u
dvanaestogodišnjakinja vrlo su česta pojava u Mississippiju.
– Ali u kojoj je najranijoj dobi trudnoća moguća?
– Najranijoj dobi? Pa, nisam porodničar, ali prema pedijatrima, preuranjen
pubertet, u obliku razvoja sekundarnih spolnih obilježja poput bujanja grudi i
stidnih dlaka, može se javiti prije osme godine u crnoputih i devet u bijelih
djevojčica.
– Šališ se!
– Ne. Ali ne mogu začeti u toj dobi. Iako to ne znači da nije bilo slučajeva.
Zašto pitaš?
– Pitam se je li teta Ann možda zatrudnjela u desetoj.
Ništa ne odvraća sekundu-dvije. – Misliš da je zatrudnjela s djedom?
– Možda. I mislim da je hitna apendektomija koju je izveo na njoj na otoku
bila nešto posve drugo.
– Opa. To bi i te kako dokazalo da je zlostavljač. – Slijedi stanka. – Kad se
to navodno dogodilo?
Na brzinu računam. – Oko 1958.
– Nema šanse. Nije mogla biti trudna u desetoj. Prosječna dob pojave
menzesa desetljećima neumorno pada. Danas možda jedna djevojčica u milijun
ima menstruaciju u toj dobi. Zaboravi. Nemoguće. Jasno mi je u kojem smjeru
razmišljaš, ali mislim da te ta teorija samo vodi u zonu sumraka.
Ne znam je li mi laknulo ili ne. – Vjerojatno imaš pravo, ali mozak mi sve
procesira.
– Ann ti se još nije javila?
– Ne.
– Koliko si daleko od New Orleansa?
– Devedeset milja.
– Vodiš Seana sa sobom, zar ne?
– Da. Ne brini se. Doista.
– Brinut ću se sve dok mi se ne javiš i ne kažeš da je sastanak gotov i da si
dobro.
Njegova zabrinutost izvlači mi osmijeh na lice. – Javit ću ti se, u redu?
– O. K.
– Čujemo se.
– Čujemo se.
Odlučujem nagaziti papučicu gasa ne mareći više za presretače i ubrzavam
na 120 km na sat. Lica mi se u beskonačnost motaju mislima poput kaleidoskopa
– djed, Ann, majka i otac, Billy Neal, Jesse i Louise, ali nagađanja o njihovim
istinskim vezama su nevažna. Za manje od dva sata bit ću oči u oči s čovjekom
koji mi može objasniti točnu prirodu svoje veze s mojom duševno oboljelom
tetom i vjerojatno identitet čovjeka koji me zlostavljao.
U ovom trenutku jedino mi je do toga stalo.
Rekao mi je da ga nazovem kad budem pet milja od New Orleansa, ali nisam to
učinila. Umjesto toga, sišla sam s autoceste I-10 kod Avenije Williams, jednog
od prvih izlaza kod Kennera, najzapadnijeg predgrađa New Orleansa, i odvezla
se do trgovine alkoholnim pićima.
Već sam jednom zašla u nju, ali nisam ništa kupila. Zaustavila sam se
gledajući boce Grey Goosea s plavo-bijelim prizorima guski dok nadlijeću
francuske Alpe. Znam tu bocu u dušu. Francuska zastava, zamagljeno staklo,
plavi čep. Desna ruka podigla mi se prema boci od 75 ml kao hipnotizirana, ali u
posljednjem trenutku okrenula sam se i napustila trgovinu.
Sada sjedim u autu ispred njega držeći mobitel drhtavim rukama.
Blagajnica vjerojatno misli da ih namjeravam opljačkati. Ili se možda već
nagledala liječenih alkoholičara koji se bore s istim nagonom.
Nije tjelesna apstinencija ono zbog čega se tresem.
Nego Malik.
Obećala sam Michaelu da ću povesti Seana sa sobom, ali nisam ga nazvala.
Ne želim ga ponovno vidjeti. Uostalom, mislim da mi nije potreban za ovo. Vrlo
su mali izgledi da me Malik želi ozlijediti, a ionako sam naoružana. Drhtim,
dakle, zbog mogućnosti da konačno spoznam istinu o sebi. Što god zna, to će
nepovratno promijeniti sliku koju sam stekla o sebi.
Ali zbog toga si tu, zar ne? Podsjeća me glas u glavi.
Psujući si u bradu izlazim iz auta, prilazim govornici i utipkavam broj koji
mi je dao. Nakon četvrtog zvona, upravo u trenutku kad pomišljam da će se
uključiti glasovna pošta, konačno se javlja.
– Catherine?
– Da.
– Pet milja si od New Orleansa?
– Ne, parkirana sam ispred trgovine alkoholnim pićima na Aveniji
Williams.
– Negdje u blizini zračne luke?
– Da.
– Odlično. Ja sam u motelu Thibodeaux milju daleko. Jeftin motel s
narančastim znakom, oko milje nakon skretanja za zračnu luku, zdesna. Možete
li ga pronaći?
– Mislim da sam ga već vidjela.
– Sve sobe su u prizemlju. Ja sam na broju osamnaest.
– Da se dovezem pred sobu?
– Da. Gledat ću.
Spremam se prekinuti vezu, ali predosjećam da nešto očekuje. – Dr. Malik?
– Da?
– Znate li tko me zlostavljao?
– Da i ne.
Sranje. – Još se poigravate sa mnom?
– Vi znate odgovor na to, Catherine. Sjetite se što sam vam rekao za
traume. Sjećanje je potisnuto, ali netaknuto. Neizbrisivo. Čeka da ga iskopate. a
ja ću vam pomoći.
– Danas?
– Danas. Za nekoliko minuta odvest ću vas preko rijeke Lete. U podzemni
svijet. Potom ću vas vratiti u svijet svjetla. Kad se vratite, ponovno ćete biti
cjeloviti. Vratit ćete svoju dušu. I sjećanje.
Dlanovi su mi hladni i obliveni znojem. Njegove riječi nisu ublažile nego
pojačale osjećaj tjeskobe.
– Ne bojte se, Catherine. Hoćete li doći?
– Da.
– Pijete?
– Jebeno sam trijezna.
Prigušeno se smije. – Vidimo se kad stignete.
Linija se prekida.
Posljednji put gledam prema trgovini i natpisu OSOBNI DOKUMENT
OBVEZAN, i vraćam se u auto. Prije nego što napuštam parkiralište, međutim,
otvaram torbicu i vadim bočicu Valiuma i u vlažni dlan izbacujem jednu žutu
tabletu. Spustivši lijevu ruku na trbuh, šapćem: – Oprosti, dušo. Samo još jedna.
– I gutam je na suho. Potom izlazim unatrag s parkirališta i ubacujem se u gusti
promet u smjeru zračne luke.
Imao je pravo. Motel Thibodeaux je prava rupa. Niz soba s uleknutim krovom i
niz jarko narančastih vrata. Tri vozila na parkiralištu, sve tri olupine. Parkiram
četiri sobe prije broja osamnaest i izlazim iz auta. U zraku se osjeća smrad
goriva za zrakoplove i brze hrane. Avenija Williams osobito je prometna, ali
držim li pištolj uz desnu nogu, gotovo je nevidljiv.
Boeing 727 tutnji u niskom letu iznad mene u trenutku kad krećem prema
osamnaestici. Podižem lijevu ruku kako bih pokucala, ali odjednom čujem zvuk
kiše. U New Orleansu kiša se spušta bez ikakva upozorenja, ali danas se asfalt
prži na jarkom suncu. Ponovno halucinacija... kiša na limenom krovu. Zvuk
bubnjanja glasniji je od auta na cesti trideset metara daleko.
Tko ga jebe. Završit će s druge strane ovih vrata.
Povlačim navlaku pištolja unatrag i odlučno kucam na narančasta vrata.
Otvaraju se za nekoliko centimetara.
– Dr. Malik?
Nema odgovora.
I žalim što nisam pozvala Seana. Evo kamo me ponos doveo! Podignuvši
pištolj u razinu prsa, nogom ih rastvaram i ulijećem u prostoriju provjeravajući
skriva li se opasnost u njezinim kutevima.
Izgleda upravo onako kako sam je zamišljala: otrcan zeleni sag, dva bračna
kreveta, televizor na stalku, umivaonik ispod zrcala na zidu u donjem dijelu.
Maliku ni traga.
Prelazim prostoriju i nogom otvaram vrata kupaonice izbacujući pištolj
pred sebe.
Leži u kadi odjeven od glave do pete u crno, a bijele pločice iznad njegove
ćelave glave poprskane su krvlju i moždanom tvari.
Inicijalni šok odjednom se pretvara u stravu jer zamjećujem da se krv još
slijeva niz pločice. Tko god ga je ubio još može biti u blizini. Naglo se osvrćući
postajem svjesna pištolja u njegovoj desnoj ruci.
Samoubojstvo?
Ne mogu povjerovati.
Ali potom u njegovu krilu opažam lubanju. Ljudsku lubanju, očišćenu od
tkiva, poput onih koje se koriste za poučavanje anatomije. Drži je kao da je
novorođenče. Vijci i opruge drže donju čeljust za gornju, a arterije i vene
crvenom i plavom bojom prelaze bijele koštane plohe. Lubanja ima svoj tipični,
gotovo ironični osmijeh, ali ta koju drži, predosjećam, pokušava mi reći nešto.
Postoji razlog zašto je tamo i želi da to znam.
Gledam Malikovo lice u potrazi za nagovještajem, ali sada ni sebi više ne
može pomoći. Nekoć prodorne oči sad su mrtve kao u preparirane jelenje glave.
Dok ih gledam, u uzaludnoj potrazi za objašnjenjem, njegova prsa odjednom se
silovito nadimlju, a glava polijeće naprijed kao s nategnute opruge.
Pištolj u mojoj ruci se trza i kupaonicom odjekuje eksplozija kao u
prostoriji za testiranje bombi.
I sve odjednom postaje bijelo.
42. POGLAVLJE
S vuda mećava.
Izgubljena u bjelini, glava mi kljuca neumoljivo od hladnoće. Daleko u
daljini netko zaziva moje ime.
– Dr. Ferry?... Catherine?
Glas je poznat, ali nikoga ne vidim.
Vjetar me bode za lice.
Bljesak tame probija se kroz bjelinu i potom prljavo žuta svjetlost
obrubljuje zamućeno lice. – Dr. Ferry? Čujete li me?
Da... ovdje sam.
– Cat? Ja sam. John Kaiser. Specijalni agent John Kaiser. Točno. John
Kaiser.
Njegove oči boje lješnjaka lebde samo nekoliko centimetara iznad mojih.
– Što se dogodilo? – pitam.
– Ne znam. Ponadali smo se da ćete nam vi reći.
Mahnito trepćući kako bih odagnala žutu svjetlost, pokušavam se uvjeriti
tko su to oni i gdje se uopće nalazim. Naslonjena sam na kadu, bokovi su mi
ispod školjke, noge ispružene preko praga kupaonice. Iza Kaisera vidim
liječnika hitne pomoći, a iza njega tamno lice Carmen Piazze, načelnici Odjela
za umorstva Policijske uprave New Orleansa. Djeluje ljutito.
– Jeste li ranjeni? – pita Kaiser. – Ne vidim ikakve ozljede, ali bili ste u
nesvijesti.
– Glava me boli. Kako to da ste došli ovamo?
– Ne brinite se. Kako to da ste vi došli?
Okrećem se kako bih se uvjerila da Malikovo truplo još leži u kadi iza
mene. Leži. – Htio je da se ovdje sastanemo.
– Isuse – dobacuje Piazza mrmljajući. – Jeste li vi to čuli? Jeste li to jebeno
čuli?
Kaiser odmahuje glavom. – Je li vas Malik pokušao ubiti, Cat?
Ne, odvraćam gotovo na glas. Ali, na sreću, zdrav razum ostao je netaknut.
– Želim odvjetnika.
Ostaje razočaran. – Treba li vam odvjetnik?
– Ne znam. Možete li obećati da me nećete uhititi?
Gleda prema Piazzi, a onda ponovno prema meni. – Znate da ne mogu.
– Onda želim odvjetnika.
Ustaje i nalaže liječniku da me pregleda. Dok ovaj to čini, čujem nekoga
kako tjera ljude s poprišta. Potom Piazzin glas, prigušen i bijesan, i Kaisera kako
je pokušava smekšati zvučnim baritonom.
– Možete li hodati? – Ponovno se pojavljuje na pragu.
– Mislim da mogu.
– Onda pođite sa mnom.
Ustajem i posljednji put pogledavši Malika i lubanju u njegovu krilu,
krećem za njime na parkiralište. Lubanja me zabrinjava, ali nemam vremena
sada razmišljati o njoj. Parkiralište koje je maloprije bilo prazno sad je gotovo
krcato: policijska vozila, vozilo hitne pomoći i pogrebnog poduzeća i auti
detektiva. Odvodi me dvadeset metara niz red soba, dovoljno daleko da nas
nitko ne može čuti.
– Slušajte me, Cat. Došao sam ovamo izravno s drugog poprišta zločina.
Imamo šestu žrtvu.
– O kome se radi?
– Ne činite mi se iznenađenom.
– Nismo još uhvatili ubojicu. Zašto bi prestao?
– Znači, niste bili uvjereni da je Malik ubojica?
– Ne bih došla da sam to mislila.
Nekoliko me sekundi proučava. Bacam pogled prema sobi i zamjećujem
Piazzu kako razgovara s dvojicom detektiva. Pokazuje prema meni, nakon čega
obojica gledaju u mojem smjeru. Izgledaju poput pit bulova koji čekaju na
gospodarevu zapovijed.
– Isti način umorstva?
– Da. Dva hica, tragovi ugriza, ista poruka na zidu. »Moj posao nikad ne
prestaje.« Ali dok smo obrađivah poprište, netko je dojavio u sjedište radne
jedinice da se Malik ovdje skriva.
– Ponovno anonimni poziv?
– Da.
– Ubojica, Johne.
Gleda me prijekorno poput strogog oca. – Recite mi kakva je to Skupina X.
– Ništa niste uspjeli saznati od onih dviju pacijentica?
– Više ih nemamo. Obje su nestale jutros. Možda sinoć, ne znam. Nije mi
jasno kako su znale da moraju pobjeći. Provjerio sam telefonske zapise. Nitko
sumnjiv nije ih nazvao.
– Porazgovarajte sa svima koji su ih zvali – odvraćam shvaćajući da je Ann
sada možda jedina koja nam može reći tko su članice Skupine X osim
spomenutih žena. Osim ako se ne pronađe Malikov dokumentarac. Je li ga
možda imao sa sobom u motelskoj sobi?
– Svakoga i provjeravamo – odgovara. – Ali znate više nego što ste mi
priznali.
– Ne strpate li me u zatvor, porazgovarat ćemo.
– To bi moglo biti neizvedivo.
– Potrebna sam vam za razrješenje slučaja. Tko je žrtva broj šest?
Čini mi se da dvoji odgovoriti. Potom ipak otkriva: – Policajac. Ništa više
neću vam reći, a nisam ni to trebao.
– A zašto ste onda rekli?
– Jer želim znati kojim spoznajama raspolažete. Zatražite li pomoć
odvjetnika jer ste paranoidni, izgubit ćemo dragocjeno vrijeme koje nikad
nećemo vratiti. Ako ne morate ništa skrivati, ništa važno za slučaj, onda nemate
što izgubiti porazgovarate li sa mnom.
Želim razgovarati s njim, ali znam da, unatoč najboljim namjerama i
činjenici da je agent FBI-a, ne može spriječiti da me Policijska uprava New
Orleansa uhiti zbog umorstva odluče li to učiniti. Ili, mogu samo profitirati na
njegovoj potpori.
– Što ste htjeli od Malika?
– Došla sam saznati kako je moja teta povezana s njim. I još nekoliko stvari
u vezi s mojom prošlošću.
– Jeste li razgovarali?
– Bio je mrtav kad sam stigla.
– Zašto ste ostali bez svijesti?
– Čini mi se da me netko udario.
– Pucalo se iz vašeg pištolja. Metak je probio Malikova prsa.
Ledena oštrica odjednom mi se zabija u prsa. Jesam li ga ubila nesretnim
slučajem? Ne... S mučninom se prisjećam njegova predsmrtnog grča. – Ako je to
istina, već je bio mrtav kad sam ga upucala. Ili na samrti. Obdukcija će to
dokazati. Doživio je grč i prestrašio me. Slučajno sam opalila.
Nekoliko sekundi promatra Piazzu preko mojeg ramena. Potom me hvata
za ruku. – Slušajte me i bolje vam je da mi kažete istinu. Jasno?
– Slušam.
– Da ste ubili Malika, biste li to znali?
Paučinast film spušta mi se preko očiju i imam osjećaj da nas razdvaja
iskrivljena percepcija. Njegova ili moja, ne znam čija. – Kako to mislite?
– Puno saln razmišljao o vama u posljednjih nekoliko dana. O vašim
napadajima panike na poprištima zločina. O vašoj dijagnozi, barem onome u što
sam upućen. A tu je i potpis masovnog ubojice što se primarno sastoji od
tragova ugriza koje je moguće oponašati, a što vi znate bolje od bilo koga
drugog. Kao i od činjenice da ste bili seksualno zlostavljani...
– Tko vam je to rekao? – prekidam ga drhtavim glasom. – Je li vam Sean to
rekao?
– Da.
– Prokleta svinja!
– Žao mi je, Cat. Mislim da ste Malika privukli upravo svojim PTSP-om i
seksualnim zlostavljanjem. Upravo zbog toga mogli ste biti njegova pacijentica,
čak i da toga niste svjesni.
– Isuse Kriste! Doista vjerujete da ja ubijam te muškarce, a da toga nisam
svjesna?
Sliježe ramenima. – Moguće je. Što će i drugi istaknuti. Na primjer,
Carmen Piazza. Ne zna sve što ja znam, ali ne dopada joj se ono što zna.
Nekoliko sam puta odslušao snimke vašeg sastanka s Malikom. Rekao vam je za
poremećaj disocijativne osobnosti, a to je samo poremećaj višestruke osobnosti
pod drugim nazivom. S obzirom na situaciju u kojoj sam vas upravo zatekao,
bio bih neodgovoran da ne posumnjam.
Pod pritiskom Piazzina i pogleda njezinih pit bulova, jedva mogu smoći
hrabrosti da mu odgovorim. – Johne, nisam ubila Malika niti sam ubila ili
pomogla pri umorstvu ijedne od šest žrtava. Ako, pak, bolujem od poremećaja
disocijativne osobnosti, priznajem, ne bih znala da sam išta od toga učinila. I
vjerovala bih da sam nevina. Ali znate li uopće koliko je rijedak spomenuti
poremećaj? Čak među seksualno zlostavljanim osobama? U pitanju je jedan od
onih fascinantnih mitova poput amnezije. Više slučajeva je snimljeno u
Hollywoodu u posljednjih dvadeset godina nego što ih je zabilježeno u literaturi.
Promatra me poput pilota bombardera koji treba odlučiti hoće li sa zemljom
sravniti sumnjivo neprijateljsko selo. Na najmanji znak donijet će presudnu
odluku.
– Dopustite li im da me strpaju u zatvor – nastavljam – izgubit ćete
najbolju mogućnost da razriješite slučaj.
– Zašto?
– Jer mi je Malik rekao da već znam istinu o tome što mi se dogodilo i da
jednostavno trebam pronaći način na koji ću je izvući iz glave. Mislim da isto
vrijedi i za ovaj slučaj masovnih umorstava. I jedno i drugo je nekako povezano.
– Možda je govorio o vašoj podijeljenoj osobnosti.
– Isuse Bože, hoćete li se konačno pribrati! Govorite sa ženom koja je
ostala trudna s oženjenim muškarcem! Pokušavam prestati piti i upravo sam
saznala da me netko u obitelji seksualno zlostavljao. Nemam vremena jurcati
naokolo i ubijati ljude iz zabave ili zarade, jasno?
Na trenutak u njegovim očima prepoznajem iskru. Humanosti? Možda.
Potom baca pogled preko svojeg ramena ponovno prema Piazzi. On mi je jedina
nada da ostanem na slobodi.
– Telefonski sam se čula s Malikom – priznajem. – I rekao mi je neke
stvari o slučaju. Uhitite me i nikad nećete saznati što!
– Kakve stvari? – pita sumnjičavo zaškiljivši.
– Jeste li u sobi pronašli kakvu kutiju?
– Ne. Što je u njoj?
Odmahujem glavom.
Hvata me za zapešće. – Za mnom!
Dok me vuče prema Crown Victoriji u kojoj sam se vozila neki dan, bacam
pogled preko ramena. Dvojica detektiva kreću za mnom. Smješta me na stražnje
sjedalo i ulazi za mnom. Zatvorena u skučenom prostoru, ponovno osjećam
magičnu privlačnost koju sam osjetila onog poslije podneva kad je navratio k
meni.
– Što će se dogoditi?
Lice mu je napeto. – Ne znam, ali trebalo bi biti zanimljivo.
Detektiv kuca na prozor.
– Ne izlazite ako vam ne kažem – upozorava me.
– Neću.
Izlazi i zaključava vrata za sobom. Vatrena rasprava vodi se vani, ali
odvodi detektive korak po korak od auta tako da mogu čuti samo dio. Do mene
dopiru tek pojedine riječi. Uhićenje. Urota. Pomaganje u zločinu. Pridružuje im
se ženski glas. Piazza govori o mjerodavnosti i upletanju federalne policije.
Riječ luđakinja dopire mi do ušiju. Kaiser zacijelo govori potiho jer ne čujem
njegov glas. No za dvije minute vraća se do auta i ulazi.
– Hoće li me uhititi?
– Žele. Piazza misli da nam otpočetka lažete. Da ste Maliku davali
informacije o istrazi. Suspendirat će Seana, a želi se dočepati i vas. Želi vas
osobno preispitati.
– Odlično.
Gleda me u oči. – Što je bilo u kutiji koju ste spomenuli, Cat? U ovom
trenutku možda je to jedino što bi vas moglo spasiti od zatvora.
– Film.
Vidim po njegovu pogledu da svjetlosnom brzinom povezuje stvari. –
Oprema za snimanje – odvraća. – Ono što smo pronašli u njegovu tajnom stanu.
Služilo je za snimanje toga filma?
– Bravo.
– O čemu je riječ?
– Snimao je dokumentarac o seksualnom zlostavljanju. O eksperimentalnoj
terapeutskoj skupini s kojom je radio. Skupini X.
– Tako mi svega...
– Riječ je o ženama. Navodno radikalne stvari. Njegov cjeloživotni rad.
Nema šanse da bi se ubio prije nego što bi dovršio film. I bio je uvjeren da ga
mnogi ne bi htjeli vidjeti.
Kaiseru treba malo vremena kako bi sve to procesirao. – Je li vam rekao
koje su pacijentice bile u toj skupini?
– Ne.
– Je li vaša teta bila jedna od njih?
– Nije mi rekao i ne znam.
– Jeste li razgovarali s njom?
– Ne.
– Sranje. S obzirom na to da je mrtav, možda nikad nećemo saznati tko je
bio u toj skupini. Osim ako nam vaša teta ne kaže.
Nije to sve što nikad neéemo saznati, očajno zaključujem. Tajna mojeg
života umrla je s njim. Osim ako je Ann ne zna. Ako je zna, mogla bi mi reći...
– Ali film prikazuje žene u toj skupini?
– Da. Koje navodno ponovno proživljavaju svoje zlostavljanje pred
kamerom.
– Onda pretpostavljam da ga je Malikov ubojica uzeo.
Slabašno se osmjehujem. – Slažem se.
Ponovno baca pogled prema detektivima koji bijesno gledaju prema autu. –
Do vraga, recite mi što se dogodilo u toj motelskoj sobi, Cat!
– Nisam znala gdje se nalazi do pet minuta prije dolaska. Dao mi je
telefonski broj koji sam trebala nazvati. Kad sam stigla, vrata su bila otvorena.
Ušla sam i zatekla ga u kadi. Krv na zidu bila je svježa. Potom sam mu vidjela
pištolj u ruci.
– Što ako je on ubojica pa se ubio jer je njegov posao konačno završio?
Nakon šeste žrtve.
Odmahujem glavom. – Znate da nije tako, Johne. Posvetio se snimanju
toga filma, a ne umorstvima. Recite mi što znate o šestoj žrtvi.
Ponovno baca pogled prema motelu. Piazza se ponovno pridružila
detektivima.
– Zvao se Quentin Baptiste. Bio je detektiv Odjela za umorstva Policijske
uprave New Orleansa.
– Molim? Sranje!
– Tako je. Vjerojatno je ubojici prenosio informacije, svjesno ili nesvjesno.
Upravo bi vas zato Piazza rado sredila.
– Koliko mu je bilo godina?
– Četrdeset jedna.
– Najmlađa žrtva dosad. Je li Sean na mjestu događaja?
– Bio je na putu kad sam otišao. Vjerojatno je već čuo za ovo. Moramo vas
maknuti odavde.
– A što je s rođakinjama?
– Molim?
– Jeste li provjerili njegove rođakinje? Neka je možda bila Malikova
pacijentica. Možda i članica Skupine X. Ako je imao četrdeset jednu godinu,
provjerila bih kćeri, pokćerke i nećakinje. I njihovu braću ili očeve.
– Bacio sam se na to kad su nam dojavili da je Malik ovdje. Kako je
Baptiste bio policajac, ne bi trebalo biti teško... – Lice mu se steže. – Sranje.
Tamnozeleni saab zaustavlja se uz škripu kočnica nekoliko metara od nas.
Sean iskače iz njega i juri prema motelu. Kaiser odmah primiče voki-toki
ustima. – Richarde, dovuci se ove sekunde i nemoj reći detektivu Reganu gdje je
dr. Ferry.
– Je li se vratio kući?
Presreće moj pogled. – Mislim da jest. Pokušava se pomiriti sa suprugom.
– Samo mu dajte na znanje da nisam povrijeđena.
– Hoću.
Ulazna vrata se otvaraju i agent u sivom odijelu naglo sjeda za upravljač.
Dok okreće ključ u bravici motora, Sean izlijeće iz sobe broj osamnaest i
pogledom pretražuje parkiralište. Pogledi nam se presreću. Juri prema autu, ali
Kaiserov vozač naglo izlijeće na Aveniju Williams prije nego što uspijeva stići
do nas.
Udaljeni smo tri bloka od motela kad mi iznenada nešto postaje jasno. –
Vratite se!
– Bit će to pogreška – ubacuje se Kaiser odlučnim glasom. – Za oboje.
– Nije Sean posrijedi nego lubanja! Moram je vidjeti!
– Zašto?
Pokušavam obuzdati svoje uzbuđenje. – Njezinim zubima načinjeni su
ugrizi na žrtvama. Kladim se u što god želite!
– Vrati se – zapovijeda vozaču.
Richard nas vozi natrag do motela za manje od minute. Seanov saab više
nije tamo. Piazza mu je sigurno dala na znanje da bi bilo katastrofalno za
njegovu karijeru krene li za nama.
Kaiser radiopnjamnikom poziva tehničarku za prikupljanje dokaza koja
prilazi autu noseći lubanju u velikoj najlonskoj vrećici na zatvarač. Naginje se
potom preko mene i spušta prozor, preuzima je iz njezinih ruku i odlaže u moje
krilo.
Ulaštena lubanja promatra me s ironičnim osmijehom koji sam opazila još
dok je bila u kadi. Kosti imaju lagano žućkasti odsjaj, vjerojatno od starenja laka
kojim su premazane.
– Trebaju mi rukavice.
– Dajte joj ih – nalaže tehničarki koja skida rukavice od lateksa.
Srce mi tuče dok ih s mukom navlačim jer su preokrenute. Ne trebam niti
rastvoriti čeljust. Odmah uočavam da su lateralni sjekutići lagano zakrenuti,
poput onih koji su unakazili tkivo žrtava. Navukavši rukavice, rastvaram vrećicu
i vadim lubanju.
Mnoge sam dosad već držala u rukama, neke su bile besprijekorno očišćene
poput ove, druge izvučene rovokopačem iz masovnih grobnica u Bosni. Ovakve
je moguće vidjeti u zubarskim ili liječničkom ordinacijama. Dobre su za slučaj
eventualnih tumačenja pacijentu, a i daju određenu sablasnu ozbiljnost samoj
ordinaciji.
Lagano se rastvara na oprugama pričvršćenim za unutrašnju površinu
jagodične kosti i donje čeljusti. Usporedba tragova ugriza i zubala može biti
mukotrpan i dugotrajan proces, ali ponekad isto tako gotova u tren oka. Kao
ovaj put. Luk ugriza gornjeg zubala na mjestima zločina ukorijenio mi se u
mozgu i zamjećujem da se savršeno poklapa s lukom gornjeg zubala lubanje.
– Dakle?
– Savršeno podudaranje.
43. POGLAVLJE
Nisam niti čula niti vidjela medicinsku sestru kako ulazi u prostoriju. Valium me
odnio iz svijeta budnosti poput milostive rijeke Grey Goosea, možda zato što me
apstinencija učinila osobito osjetljivom na lijekove. Koji god tomu bio razlog,
bez poteškoća klizim niz jarkocrveni koraljni zid u sneni ocean, a bezbroj slika
iz podsvijesti okružuju me odjednom poput djece koju je netko cijeli dan držao u
kući.
Vrijeme juri naprijed i natrag u mojim snovima. Naravno, ne kako ja želim.
Ako me uljezi proganjaju spremajući se zaskočiti me svojim kandžama, ne
mogu vratiti vrijeme i spasiti se. Ali događaji ne teku uvijek kronološki.
Ponekad postajem mlađa kako moj život u snu napreduje ili regredira, rekla bih,
pa umjesto devetog odjednom slavim osmi rođendan. No, nikad se nisam vratila
dublje u prošlost. Naime, bilo mi je osam kad je otac umro i ta je dobna granica
poput granitnog zida, nepromjenjiva fizikalna činjenica koju su utvrdili Newton,
Eistein, pa čak i Bog. Na tome zidu ne stoji upozorenje: IZA OVOG ZIDA
NALAZE SE ČUDOVIŠTA kao na legendama drevnih karti. Na njemu piše:
NIŠTA SE NE NALAZI IZA OVOG ZIDA.
Ništa. Postoji li takvo što? Čula sam djecu kako pitaju: Nije li čak i ništa
nešto? Svemir je nešto, nije li? I u njemu postoje vrijeme i gravitacija. Možda
nevidljive stvari, ali dovoljno stvarne da vas ubiju. Znam da sam postojala prije
osme godine života iako se toga ne sjećam. Uvjerena sam u to kako vjerujem da
su mi liječnici izvadili krajnike pod anestezijom. Nešto se dogodilo, čak i ako
nisam bila mentalno prisutna.
Nosim ožiljke koji to dokazuju.
Nisu vidljivi golom oku, ali postoje. Ako dijete prestane govoriti godinu
dana, za to zacijelo postoji razlog. Nešto me povrijedilo, čak i ako je riječ o
nečemu čemu sam posvjedočila. A što sam to vidjela? Osam godina izgubljenih
slika. Jesu li sve nepovratno nestale? Ne sve. Oduvijek raspolažem djelićima
toga razdoblja. Posebice slikama životinja. Sjećam se tako psa kojeg smo imali
kad sam bila jako mlada. Crvene lisice koju mi je Pearlie pokazala kako
kriomice jurca pod stablima. Konja na otoku kako galopira pijeskom kao da će
preplivati rijeku i domoći se slobode.
I sjećam se oca. Njegove sam slike nagomilala poput zlata
prokrijumčarenog iz ratom opustošenog grada... Luke Ferry. Plešem nošena
zvucima autoradija dok pere svoj oštećen bijeli Volkswagen. Sjećam ga se kako
hoda prilazom spuštene glave i ruku uguranih u džepove, udubljen u misli. Kako
viče na majku da ne prilazi staji, iako me uvlači za ruku unutra. Kako ga gledam
iz potkrovlja dok reznim plamenikom izrađuje skulpture savijajući užareni čelik
po volji. Plamen je jarkiji od sunca, a njegovo šištanje odjekuje mi u ušima.
Miris sijena istodobno me obavija, miris je to koji nikakvim čišćenjem nije
mogao nestati. Koliko sam poslije podneva provela u tom potkrovlju
promatrajući kako iz hrpa šipki na podu stvara umjetnička djela?
Više nego što je htio.
Nije uvijek znao da sam tamo. Ponekad sam se znala popeti ljestvama sa
stražnje strane i uvući kriomice, što me podsjećalo na crno-bijele filmove o
malenom Arapu na sajmu koji je špijunirao druge i doživljavao nevjerojatne
pustolovine. Tata bi me često čuo, njegovi bubnjići zacijelo su bili poput
leptirovih krila, ali ponekad nije. Kad god je znao da sam gore, drukčije bi
nagnuo glavu, kao da se želi uvjeriti da mogu vidjeti što čini. Osjećala sam se
povlaštenom. Odlučio je sa mnom podijeliti svoju tajnu, jedino meni pokazivao
kako izvodi svoje mađioničarske trikove. Ali tijekom nekih noći znao je biti
silno zadubljen u svoj posao pa sam mogla vidjeti samo znoj kako mu se cijedi
niz vrat i leđa natapajući mu bijelu potkošulju. Tijekom tih noći radio je s meni
nerazumljivom gorljivošću. Radio je poput čovjeka koji mrzi linearne komade
metala pokušavajući uništiti njihovu bit i pretvarajući ih u nešto apstraktno –
nešto bez funkcije, no opet smisleno.
I eto me opet tamo.
U potkrovlju.
S mirisom sijena i osinjim gnijezdima i komarcima koji zujeći ulijeću
tijekom dana i čekaju da dođem čim se noć spusti. Ne ubijam ih da me tata ne
čuje, nego dopuštam da mi se uhvate za kožu i napune krvlju, a onda ih polako
stišćem i razmazujem u crno-crvenu mrlju.
Kad plamenik konačno prestaje šištati, tišina u staji je potpuna. I tada prvi
put čujem kišu. Zaboravila sam da kiši. Zato i nije čuo da sam se prokrala
unutra. Kapi bubnjaju o limeni krov poput tuče, ali hipnotičko hučanje
plamenika ih je prigušilo.
Tata se prešetava, ali ga ne vidim. Zakrivljujući vrat, opažam kako čuči uz
jednu od greda koje pridržavaju krov i gura nekakvo oruđe ispod podne daske.
Na trenutak se osvrće i izvlači dasku. Pa još jednu. I još jednu. Potom iz otvora
izvlači vreće tamnozelene boje poput boje džipova koje sam vidjela ispred
edukacijskog centra Nacionalne garde kad idem na tamošnji sajam.
Prvi put je vidim.
Vadi nešto iz nje, ali ne vidim što. Možda časopis ili veliku sliku. Potom se
uspravlja i prilazi radnoj površini. Okrenut mi je leđima. Odlaže izvađeni
predmet na stol i poseže rukom u visini bokova kao da treba skinuti hlače da
mokri. Osjećam toplinu u licu. Ne mokri jer nigdje nema toaleta pa čak ni trave.
Samo stol na drvenom podu.
Desna ruka mu se savija kao kad radi na metalu. Kao da se ne namjerava
zaustaviti. Kiša nastavlja udarati o krov iznad moje glave, a znoj cijediti niz
njegova leđa. Potom zabacuje glavu kao da gleda u strop, ali predosjećam da su
mu oči zatvorene.
Bojim se. Želim zbrisati, ali ruke i stopala su mi obamrli.
Okreće se u stranu i potom vidim što čini i srce mi se penje u grlo. Ne
mogu disati. Usta su mu obješena i gledajući ih osjećam kako mi se želudac
steže. Kad počinje stenjati i zabacivati glavu, nešto odjednom lomi lance koji mi
drže udove i ja nenadano jurim natrag prema ljestvama, bježeći kako bih se
spasila. Glavom udaram o dasku i gubim ravnotežu i padam nadomak samim
prečkama izbacujući ruke, a hvatajući tek kapi kiše...
– Gle, Cat – djed govori pokazujući prema stablima. – Tamo je lane.
Okrećem glavu i više ne padam iz staje, nego sjedim u njegovu
narančastom kamionetu dok se truckamo niskom uzbrdicom prema jezercu.
Opet sam na otoku. Strah mi još tjera srce u grlo, ali mirisi su se promijenili.
Sijena više nema. Nadomjestili su ga motorno ulje, plijesan, prožvakani duhan i
miris ručno motanih cigareta. Još nije počelo kišiti, ali nebo je prekriveno
olovnim oblacima teškima poput trbušine skotne krave.
Dok se tako truckam prema vrhu brda, djed okreće glavu i promatra
svojega najljepšeg bika kako zaskače kravu. Lice mu poprima zadovoljan izraz.
Zašto je sretan? Razmišlja li o novcu koji će zaraditi na uskoro začetom teletu?
Ili ga samo voli gledati kako se bjesomučno pari? Koliko puta moram gledati taj
isti film?
Krave uz pojilište promatraju nas s tupom ravnodušnošću. Iza njih nalazi se
gotovo staklena vodena površina na kojoj moj otac pluta potrbuške, ruku
izbačenih poput Isusa na raspelu. Stišćem šake. Želim sklopiti oči, ali vjeđe me
ne slušaju. Onijemivši od straha, pokazujem prstom. Djed škilji i baca pogled
prema oblacima odmahujući glavom.
– Prokleta kiša – mrmlja u bradu.
Dok se kotrljamo nizbrdo prema jezercu, otac ustaje i počinje hodati
površinom. Moje srce tuče toliko glasno da nadglasava hučanje kamioneta.
Potom izbacuje ruke prema meni i raskopčava košulju. Tamne malje prekrivaju
mu prsa. Vučem djeda za rukav košulje, ali jošje opčinjen bikovim natezanjem
krave.
– Tata, nemoj – vičem.
Rastvara košulju. Nasred prsnog koša nalazi mu se velik rez u obliku slova
Y. Desno od njega, prostrijelna rana. Gura dva prsta u nju i rastvara je. Ponovno
rukama prekrivam oči i virim kroz prste. Nešto istječe iz rane nalik na krv, samo
što nije krv.
Sive je boje.
– Gledaj, Kitty Cat – zapovijeda. – Želim da gledaš.
Ovaj put se pokoravam.
Ta siva tvar nije tekuća. Radi se o gomili kuglica, plastičnih kuglica, koje
istječu u bujici iz njegova prsnog koša onako kako su istjecale iz mojih plišanih
životinja kad god bih koju slučajno rastrgnula. Iako su isprva bile punjene
rižom, poslije su rižu zamijenile kuglice. Pretpostavljam zato što je to bilo
jeftinije ili bi riža s vremenom strunula. Kuglice istječu u beskonačnost iz očeve
rane i šušteći se slijevaju poput slapa na vodu.
Kad shvaća da ih prepoznajem, još više rastvara svoja prsa. Potom iz rane
vadi jednu plišanu životinju poput veterinara koji porađa ždrijebe. To nije bilo
koja igračka nego moja omiljena Leopardica Lena. Ona koju sam stavila u
njegov lijes prije nego što je pokopan kako bi mu radila društvo na nebu.
Želim odjuriti k njemu i zgrabiti je, ali vrata se ne otvaraju s moje strane. I
dok ga promatram, podiže Lenu kako bih joj mogla vidjeti trbuh koji je zaprljan.
U trenutku kad se približava rubu jezerca, zamjećujem da i ona ima rez poput
onog na njegovim prsima. Ne odmičući pogled, gura prste među konce i trga ga
rastvarajući joj trbuh.
Vrištim.
Jarkocrvena krv istječe iz njezinih prsa, više krvi nego što bi moglo stati u
tijelo lutke. I znam da je to njegova krv. Lice mu blijedi i potom poprima sivu
boju. Odjednom počinje tonuti. Voda ga više ne drži.
– Tata – urlam. – Čekaj! Evo me!
Nastavlja tonuti neopisivo tužnog izraza lica.
– Ne mogu te spasiti, tata!
Trzam kvakom što silovitije, ali ne popušta. Udaram šakama o prozor sve
dok mi koža na zglobovima prstiju ne počinje krvariti. Uzalud. Potom me nježne
ruke hvataju za zapešća.
– Catherine? Probudite se. Vrijeme je za buđenje.
Rastvaram oči.
Hannah Goldman se naginje nad ležaj držeći me za zapešća. Ima najmilije
oči na svijetu.
– To sam ja, Hannah – odvraća. – Čujete li me, Cat?
– Da. – Uspijevam se osmjehnuti dajući joj na znanje da sam dobro, što je
lako izvedivo u njezinu društvu, makar u snu.
– Došla sam porazgovarati s vama o nečemu važnom – nastavlja.
Kimam s razumijevanjem. – O čemu?
– Agent Kaiser me zamolio da dođem. Mislim da je to bio mudar potez.
– On je mudar čovjek – odvraćam. – Izrazito mudar čovjek.
Djeluje gotovo jednako tužno poput oca. – Cat, znate da vjerujem u
iskrenost i otvorenost, ali život nas katkad stavlja na kušnju. Ne postoji ugodniji
način na koji vam mogu priopćiti sljedeću vijest.
Smiješim se kako bih je ohrabrila i tapšam je po ruci. – U redu je. Jaka
sam. Znate da ću to podnijeti.
– Jaki ste. – Smiješi se. – Možda i moja najsnažnija pacijentica. Vijest koju
vam moram priopćiti tiče se vaše tete Ann... Umrla je.
Osmijeh na mojem licu još se više razvlači. – Nije. Čula sam se danas s
njom.
– Znam, dušo, ali to je bilo jučer poslije podne. Već jako dugo spavate i u
nekom trenutku sinoć vaša se teta odvezla na otok DeSalle i predozirala
morfijem.
Osmijeh na mojem licu ostaje skamenjen. Ni njezin smrknut glas ni tužne
oči ne uvjeravaju me da je stvarna koliko spomen morfija. I otoka.
44. POGLAVLJE
P edesetak joj je godina i ima nekoliko sijedih vlasi i duboke bore oko očiju.
Iako su nježne, odišu nemilosrdnom inteligencijom. Izložen njihovu
pogledu, čovjek se može osjećati poput djeteta pred brižnom majkom ili, pak,
nižeg sisavca kojeg pomno ispituje znanstvenik sklon seciranju. Kaiser je
vjerojatno ispravno odlučio pozvavši je, ali otkako mi je priopćila vijest o Ann,
želim s njime razgovarati. Psihijatar ne može razriješiti probleme s kojima se
trenutačno suočavam.
Uspravljam se i spuštam stopala na sag. – Hannah, cijenim što ste mi
osobno došli reći tu vijest, ali trebam agentu Kaiseru postaviti nekoliko pitanja.
– Dovest ću ga – odvraća. – No, prvo želim da mi obećate dvije stvari.
– Recite.
– Dopustit ćete mi da budem uz vas dok razgovarate.
– Naravno.
– I poslije ćete sa mnom porazgovarati u četiri oka.
To i ne želim baš učiniti, ali bilo bi nepristojno odbiti. – U redu.
Ostavši u tišini praznog ureda, tonem u čudesno stanje u kojemu se sve
moje mentalne slike mahnito vrte jedna oko druge. Do izražaja najviše dolazi
slika oca kojemu plastične kuglice istječu iz prsnog koša, a onda i slika
leopardice Lene kako krvari iz rastrganog trbuha. Ne razumijem značenje toga
sna, ali moram ga utvrditi, a kako bih to učinila, moram se opet domoći Lene.
Samo što je zakopana zajedno s očevim lijesom dvije stotine milja daleko, u
Natchezu.
Moram izaći odavde!
Otvaranje vrata i Kaiserov glasa odjednom se zapanjujuće stapaju. – Cat,
što mogu učiniti za vas?
Ustajem. – Želim znati pojedinosti tetina samoubojstva.
Baca pogled prema dr. Goldman.
– Ne morate se odnositi prema njoj kao da nije s nama u prostoriji – tumači
mu. – Cat se naviknula suočavati sa stresom.
Djeluje sumnjičav. – Što želite znati?
– Jeste li izvijestili moju majku?
– Da. I izvan sebe je od bijesa. Misli da ju je suprug ubio.
– Molim?
– Navodno je vaša teta bila usred gadne rastave braka. Suprug je htio
spriječiti da se domogne ikakva novca. Razgovarao sam s tipom. Mislim da nije
ni znao gdje se otok DeSalle nalazi sve dok mu nisam rekao. Ja bih stoga rekao
da je riječ o samoubojstvu.
– Samoubojstvu – ponavljam. – U neku ruku Ann je već jako dugo mrtva.
– Što mislite pod time? – pita, ali Hannah kima.
– Objasnit ću za minutu. Prvo želim znati gdje je točno pronađena, tko ju je
pronašao, kako se ubila i je li ostavila poruku. Sve. Zaboravite da smo u
srodstvu!
Naslanja se na zatvorena vrata. – Žena zvana Louise Butler pronašla ju je u
jednosobnoj zgradi na otoku. Pretpostavljam da poznajete otok?
– Bolje nego što bih htjela.
– Navodno je gđica Butler tražila vas. Potraga za vama koju je pokrenuo
vaš djed u međuvremenu je prekinuta, ali Louise je bila u šumi pa to nije čula i
tako je naletjela na vašu tetu.
Koliko god to bilo užasno, smećkasto lice očeve ljubavnice, još prekrasno u
četrdeset šestoj, izranja mi pred očima ispunjavajući me utjehom. Drago mi je da
ju je ona pronašla, a ne Jesse Billups. Prisjećajući se posljednjeg poslije podneva
koje sam provela na otoku, odjednom dolazim do sablasne spoznaje.
– Postoji li na toj zgradi limeni krov?
Sumnjičavo škilji. – Kako znate?
Ruke su mi odjednom ljepljive. – Pronađena je u zdanju koje nazivaju
klinikom?
Polako kima iščekujući objašnjenje.
– Recite mi kako je izgledala kad ste je pronašli.
Baca pogled prema dr. Goldman, ali ipak odgovara. – Bila je naga i ležala
na podu do stola za pregled.
Duboka bol presijeca mi srce. Često se samoubojice svlače prije samog
čina, ali njezina nagost nije bila pitanje pedantnosti ili infantilne regresije. – Je li
ostavila poruku?
– Ne.
To što se ubila u klinici samo po sebi jest poruka. Kriomice baca pogled
prema Hannah. Osjećam da nešto krije.
– Što je? – Želim znati.
– Nije ostavila poruku, ali jest ostavila nešto. Prije nego što je umrla na
donjem dijelu trbuha, gdje su smješteni jajnici, nacrtala je dvije lubanje i
prekrižene mrtvačke kosti. Uz tijelo smo pronašli marker.
Prvi put osjećam kako me oči peku pod naletom suza.
– Govori li vam to što?
– Bila je opsjednuta majčinstvom, ali nije uspjela zatrudnjeti.
– U pedeset šestoj je bila opsjednuta majčinstvom?
– Ne, ali nije se uspjela oporaviti od toga. Djed ju je operirao u toj klinici
kad joj je bilo deset. Hitna apendektomija. Uvijek je tvrdio da je ostala neplodna
zbog infekcije koju je tada dobila, a koja je navodno začepila njezine jajovode.
Mislim da je to poslije dokazano testom prohodnosti jajovoda. U svakom
slučaju, kad je naposljetku odustala, umrla je iznutra.
Kaiser ne zna kako to sve protumačiti. Okrećem se prema Hannah. – Pitam
se nije li ta apendektomija zapravo bila pobačaj.
Hannah u mislima prevrće sve što je saznala o mojoj obitelji. – Deset
godina je prerana dob za trudnoću – naposljetku odvraća. – Uvjerena sam da je
to nemoguće.
– Ponovno seksualno zlostavljanje – ubacuje se Kaiser. – Zato je bila
Malikova pacijentica?
– Nismo posve sigurni – ističem. – Možda je odlazila k njemu zbog
bipolarnog poremećaja.
– Moramo utvrditi što je bio razlog. Želim da se na njoj izvede obdukcija
što je prije moguće. Je li moguće nakon toliko vremena otkriti loše izveden
prekid trudnoće?
– Vjerojatno – odvraća Hannah. – Ovisno o tome kakva je pogreška
počinjena. Nakon četrdeset godina teško bi se na osnovi patološkog nalaza
ožiljci od upalnog procesa mogli pripisati terapijskom abortusu. Ujedno postoje
i komplikacije mogućih kasnijih pobačaja. Ali ovo je medicinski upitno: ako joj
je tada bilo deset, nije mogla biti trudna.
– Morate porazgovarati s mojom majkom – potiho dobacujem. – Kad je
riječ o Ann, ona jedina zna sve tajne pojedinosti.
Hannah djeluje zbunjeno. – Zašto – odvraća odlučnim tonom – u otočnoj
klinici ima toliko morfija?
– I ja sam se to zapitao – nadovezuje se Kaiser.
– Jeste li ikad vidjeli ozljedu od motorne pile? – pitam. – Ponekad su
strašne poput ratnih ozljeda. Motorka može u dvije sekunde otpiliti ruku ili
nogu.
Kaisera to tumačenje zadovoljava, jer i sam se borio u Vijetnamu.
– Što sada smjerate? – dodajem pitajući se kako bih mogla zbrisati od
tamo.
– Požuriti obdukciju ako je moguće. Tijelo joj je već u mrtvačnici u
Jacksonu. Moram isključiti mogućnost umorstva, a bila je prebliska s Malikom
pa to moramo uzeti u obzir.
– Želim vidjeti obdukcijski nalaz.
– Siguran sam da ćete biti ovdje kad ga dobijem. Piazza vas još uvijek želi
strpati u zatvor.
Vjerojatno i nije najpovoljniji trenutak da ga zatražim dopuštenje za
odlazak.
– A reći ću vam što ja želim – nastavlja. – Želim se domoći toga filma koji
je Malik snimao. Ako ga pronađemo, pronaći ćemo i ubojicu.
– Film? – ubacuje se Hannah. – Nathan Malik je snimao film?
– Dokumentarac o seksualnom zlostavljanju i potisnutim sjećanjima –
objašnjavam. – Prikazuje skupinu pacijentica koje ponovno proživljavaju
seksualno zlostavljanje, ali i neke druge stvari o kojima mi nije htio govoriti.
Rekao je da će se cijela nacija zgroziti.
– Vrlo rado bih ga pogledala.
– Cat misli da je ubojica članica te skupine – tumači Kaiser. – Malik ih je
prozvao Skupinom X. Vjerujem da je Ann Hilgard bila članica.
– Skupina X? – ponavlja Hannah. – Čudno...
– Kako su oboje mrtvi, samo nam taj film s preživjelim članicama Skupine
X može reći tko su.
Hannah ga upitno gleda. – Imam osjećaj da me nešto želite upitati.
– Istina. Postoji li mogućnost da je Cat bila članica te skupine, a da toga
nije svjesna? Malik je dao naslutiti da možda pati od poremećaja višestruke
osobnosti.
Baca pogled prema meni i potom opet prema njemu. – Gluposti. Cat je
doživjela disocijaciju, ali pomisao da pati od pravog oblika poremećaja
disocijativnog identiteta jednostavno je neprihvatljiva. Izbacite si to iz glave,
agente Kaiser. Malik je imao trenutke genijalnosti, ali ujedno je bio čudak.
Konačno jebeno olakšanje, odvraćam u sebi.
Dok se njih dvoje prepuštaju mislima, meni nešto ne dopušta da se
usredotočim. Nije to žalovanje za Ann. Isuviše sam otupjela kako bih to sada
osjećala. To je osjećaj da nešto nedostaje.
– Nešto ste mi prešutjeli, Johne.
Podiže pogled i odmahuje glavom. – Odakle vam to?
– Ne znam. Jeste li mi rekli sve u vezi s njezinom smrću? I s klinikom?
Jeste li što izostavili?
Čelo mu se mršti. Čini se kao da se istinski trudi prisjetiti. – Morfij si je
ubrizgala u obje ruke. Govori li vam to što?
– Samo da je bila odlučna. Nešto još? Imate li fotografije?
Oprezno kima glavom. – Serifov ured kotara West Feliciana poslao mi je
elektroničkom poštom sve s mjesta događaja. Tako sam i znao da zgrada ima
limeni krov. Sigurni ste da ih želite vidjeti?
– Da.
Baca ponovno pogled prema Hannah, koja me proučava nekoliko sekundi.
– Cat je već u šoku. Ako će to pomoći u razrješenju umorstava, ne vidim razlog
zašto joj ih ne biste pokazali.
Obećava da će se odmah vratiti i napušta prostoriju.
Hannah podiže pogled prema meni. Sjedi na ležaju. – Zabrinjava me vaša
emocionalna reakcija, Cat. Svjesni ste da ste u šoku?
– Pretpostavljam. Osjećam se obamrlo.
– I ne pijete?
– Već danima.
Njezine me oči ispipavaju poput metalnog instrumenta. – Ne uzimate
lijekove, zar ne?
Ne dopada mi se što joj moram to priznati. – Ne.
– Koliko dugo?
– Ne znam. Možda tjedan dana.
Odmahuje glavom. – Iako se inače ne volim služiti mehaničkim
analogijama, ali danas je to jedino što mi preostaje. Dok vas promatram, imam
osjećaj da promatram stroj. Biološki dio savršeno radi, ali duhovno niste
prisutni. Rekli ste mi da ste takvi tijekom seksa.
– Znam, ali ovo nije isto. Ovakva sam kad radim.
– Uvijek?
– Da.
Baca pogled prema vratima kao da čuje Kaisera kako se vraća. – I ja sam
bila takva povremeno tijekom studija medicine. Ali nešto u vezi s vama je
drukčije. I ovo nije normalan slučaj, što god se uvjeravali. Ne možete se
pretvarati da niste u srodstvu s Ann. Bili ste. Jeste. I to u folknerovskom
doživljaju prošlosti koja nikad nije prošlost. Faulkner je rekao da nikad ne bi
bilo žaljenja ni tuge da je prošlost uistinu prošlost. Ann vam je bila krv i meso,
Cat, a oduzela si je život. I sami ste često pomišljali učiniti isto.
– Moram saznati istinu, Hannah. To je jedino zbog čega sam sada pri sebi.
Neumoljivo me promatra. – Sigurni ste?
– To mi je jedina nada.
Vrata se otvaraju i Kaiser ulazi donoseći nekoliko fotografija. Kako ne bih
promijenila mišljenje, odmah ih preuzimam i pregledavam kako to inače činim s
fotografijama poprišta zločina.
Hannah je imala pravo. Ovo nije običan slučaj.
Već sam prizor klinike pobuđuje val mučnine. Malena zgrada limena krova
na spaljenoj površini korova. Osamljeno stablo smokve u blizini. Osjećam kako
mi vade iverje iz ruku, kako mi daju injekciju antitetanusa u rame.
Kod sljedeće fotografije presretna sam što nisam jela. Nije ogavna, krv i
moždana tvar ne prekrivaju stol za objedovanje, niti izbačena čahura metka viri
iz raznesene olupine ljudskog lica. To je samo moja, ali nekoć glamurozna teta
koja naga leži na golom drvenom podu. Grudi i bedra ovješenih poput lokvi
rastopljenog voska, usta razjapljenih kao da spava, ovaj put vječni san i...
– Cat? – Hannah mi se potiho obraća. – Jeste li dobro?
– Da.
Fotografija je snimljena iskosa i prikazuje nogare stola za pregled, dva
smeđa stopala u sandalama, vjerojatno Louiseina, te rub ormarića. Tik iza
Annine glave nalazi se nešto zaobljeno i tamno, ali ne mogu razaznati što.
Okrećem fotografiju i stavljam je na dno snopa.
I tad mi srce staje.
Na sljedećoj, snimljenoj pod drukčijim kutem, plišana životinja leži na
podu otprilike na udaljenosti od metra iza njezine glave. Nije u to bilo koja
plišana životinja nego kornjača Thomas. Thomas, krotka kornjača.
– Thomas – gotovo nečujno izgovaram.
– Molim? – Kaiser odvraća.
Pokazujem na kornjaču.
Prilazi i baca pogled. – Je li ta kornjača važna?
– To joj je bila omiljena igračka još od djetinjstva.
– Nisam znao. Navodno ih je bilo nekoliko u prostoriji. Pretpostavili smo
da su tamo kako bi ih klinci držali dok dobivaju injekcije.
– I jesu. – Ivy je uvijek držala plišane životinje u klinici i svakom djetetu
dala bi jednu po dolasku. Ali zajedno s osjećajem ugode došao bi i osjećaj
izdaje, jer je svatko znao da bol uskoro slijedi. Ipak, djeca bi ih grčevito držala
znajući da nisu krive za bol. – Thomas nije živio u klinici. Ann ga je donijela sa
sobom. Čudi me da ga nije držala u ruci kad je umrla.
– Možda je pokušala. Postoje indikacije da je klonula na stolu za pregled i
potom pala na pod izgubivši svijest.
Shvaćam da plačem tek kad mi suze kapaju na opscenu fotografiju, jednu
od stotina koje sam proučila u proteklih nekoliko godina. Nijednu više ne želim
vidjeti u životu.
– Cat? – Kaiser mi se obraća.
Odmahujem glavom i pokušavam uspostaviti kontrolu, ali suze mi se i
dalje slijevaju niz lice kao da nikad neće stati.
46. POGLAVLJE
U trenutku kad ulazim u hodnik na četvrtom katu, dr. Goldman nema već deset
minuta. Trebala se otići pozdraviti s Kaiserom i polako uputiti prema javnom
parkiralištu.
Ja se, pak, moram domoći parkirališta FBI-evih vozila, a da me pritom ne
opazi netko tko zna tko sam. Njihov vozni park zauzima velik dio podrumske
razine i ima golema vrata koja izlaze na javno parkiralište. Već sam bila tamo
dvaput, kad sam izlazila s FBI-vim forenzičkim timom na istragu slučaja
masovnog ubojice tijekom koje sam upoznala Seana.
Dizalo je udaljeno devet metara niz hodnik i gotovo stižem do njega kad mi
se Kaiser odjednom obraća:
– Cat, kamo ćete?
Okrećem se i domahujem. Stoji pokraj ureda koji sam netom napustila, a
svojom visokom figurom podsjeća na zabrinutog oca.
– Mučno mi je. Moram u toalet.
– Iza dizala na desno. – Kreće prema meni. – Je li stigla hrana? Pozlilo vam
je?
Netko doista jest donio pladanj sa sendvičima nakon Hannina odlaska, ali
nisam ih niti taknula. – Ne, namjeravala sam jesti, ali onda me spopala mučnina.
– Možda od udarca u glavu. Vratio sam se kako bih vam ovo pokazao. –
Gotovo je došao do mene. Primjećujem da nešto drži u ruci.
– Što je to?
– Prvi rezultati testova onih kultura koje ste zatražili. Slina iz tragova
ugriza na Baptisteovu tijelu.
Ubijeni detektiv iz Odjela za umorstva... žrtva broj šest. – Ah, da... I što se
vidi?
Predaje mi laboratorijski nalaz. – Recite vi meni.
Pogledom prelazim preko slova i brojki pokušavajući se pretvarati da mi
živci nisu pri kraju i da sam posve usredotočena na list papira u ruci, a ne na
bijeg iz zgrade. To je mikrobiološki nalaz prosječnog sadržaja ljudskih usta.
Osim jedne stvari.
– Čudno.
– Što?
– Možda je pogreška.
– Što to?
– Iako je dvanaest sati još prerano, trebali bismo vidjeti barem neki
Streptococcus mutans. U svakim ustima sa zubima tih je bakterija napretek jer
bujaju na tvrdoj podlozi i stvaraju kiselinu koja uzrokuje pojavu karijesa.
– A tu ih nema?
– Ne.
– Ako nije pogreška, što bi to moglo značiti?
– Moglo bi značiti nekoliko stvari. Slina možda potječe od nekoga tko se
liječi antibioticima koji mogu poremetiti normalnu floru usta. U tom slučaju
treba potražiti penicilin ili, još vjerojatnije, penicilin s gentamicinom. –
Pokušavam se usredotočiti na laboratorijski nalaz, ali iz glave nikako ne mogu
izbiti činjenicu da me Hannah dolje čeka.
– Cat?
– Oprostite, razmišljam. Slina isto tako može potjecati od edentulozne
osobe.
– Što to znači?
Sliježem ramenima smatrajući da je to očito samo po sebi. – Od nekoga bez
zuba.
– Nekoga tko se koristi zubalom?
– Ne. Nekoga tko posjeduje zubalo, ali ne nosi ga. Zubala imaju tvrdu
površinu, s pukotinama i udubljenjima koja su idealna za stvaranje bakterijskih
kolonija, upravo poput zdravih zuba. Možda je riječ o nekom tko živi sam. Tko
ne osjeća potrebu ubaciti zube jer ga nitko ne vidi.
To pobuđuje njegovo zanimanje. – Bi li nužno trebao biti star?
– Naravno da ne. Mnoštvo ljudi ima toliko loše zube da im propadnu već
do tridesete. Trebali biste potražiti nekoga kome je potrebno zubalo, ali si ga
možda ne može priuštiti.
– Mnogim zatvorenicima vade zube – odvraća zamišljenim tonom. – Zbog
čega je identifikacija otežana u kasnijim suđenjima.
– Možda ćemo ipak pronaći nešto zahvaljujući ovome kako sam se i
ponadala. Možete provjeriti je li itko od muških rođaka žrtava bolovao od
infekcija, bio u zatvoru ili ima izvađene zube. Sad moram u toalet.
– Ah, da. Oprostite.
– Smijem li zadržati nalaz?
– Naravno.
Guram ga u stražnji džep. – Vidjet ćemo što će se još pojaviti za šest sati. –
A tad ću već biti jako daleko. Tapšem ga po ramenu i na brzinu odlazim niz
hodnik prema toaletu. Otvarajući vrata, bacam pogled na desno.
Više nije u hodniku. Na brzinu se vrativši, jurim prema dizalu. Požarne
stube me privlače, ali nagađam da je to jedina zgrada u kojoj uopće nije pametno
poslužiti se njima.
Prije zatvaranja vrata plavokosa žena u plavoj suknji na brzinu ulazi za
mnom i upućuje mi osmijeh. I ja se smiješim i pritišćem dugme za podrum.
Osjećam da me odmjerava. Odjeća mi je poprilično zgužvana. Svakako nije u
pitanju odora FBI-eva agenta.
– Jeste li dobro? – pita.
– Ma, da... – Izbacujem ruku prema njoj. – Catherine Ferry. Radim na
slučaju masovnog umorstva kao stručni konzultant za Johna Kaisera. Forenzička
odontologinja.
Ostaje zadivljena i zaintrigirana. – Čula sam da su pronašli još jednu žrtvu.
– Da. Ovaj put riječ o policajcu.
– Uh...
Dizalo se zaustavlja na drugom katu.
– Ja tu izlazim – dobacuje. – Sretno!
Vrata se rastvaraju prikazujući prostoriju podijeljenu u separee te muškarce
i žene kako se odlučno šeću među njima. Nakon zatvaranja vrata s olakšanjem
duboko udišem i naslonivši se na stijenku dizala, tonem. Za dvadeset sekundi
dizalo se ponovno otvara propuštajući me na cementno parkiralište.
Desetak vladinih limuzina parkirano je dijagonalno uza zid s lijeve strane.
Zdesna su dva velika crna terenca kojima se služi FBI-ev forenzički tim, a
trideset metara daleko, s druge strane parkirališta, velika vrata na daljinski, moj
izlaz u slobodu. Nikoga ne uočavam, ali znam da netko mora biti tu.
Metalni odjek u praznini. Tresak teškog alata o cement. Pomolivši se da se
nemarni mehaničar nalazi ispod nekog vozila, žustro hodam prema vratima.
Nadomak njima zamjećujem veliko bijelo dugme poput onih kakve je moguće
vidjeti uz ulazna vrata u hitni prijam ili kirurške dvorane. Trebam imati spreman
razlog za slučaj da me netko upita zašto sam došla, ali nemam ga. Morat ću
improvizirati.
Pritišćem dugme i veliki lanac podiže vrata ispred mene nalik na one u
mojoj garaži. Na metar i pol visine, saginjem se ispod njih i provlačim hitro se
penjući kosinom prema vanjskom parkiralištu.
Hannah vozi bijeli BMW, serija 5, ali ne vidim ga.
Skrećući desno, prema glavnom ulazu u sjedište FBI-a, bacam pogled
prema nizovima parkiranih vozila. I tada, kako sam i očekivala, njezin bijeli
BMW izlazi unatraške s parkirališnog mjesta nedaleko od mene, potom kreće
naprijed i zaustavlja se uz mene. Prozor joj je otvoren. Bacajući pogled iznad
krovova parkiranih vozila, zamjećujem stražarnicu kod glavnog ulaza. Ne znam
promatra li me čuvar, ali znam da mi neće dopustiti da se izvezem s njom, a da
prvo ne nazove mjerodavne.
– Jeste li otvorili prtljažnik? – pitam je kroz prozor.
– Jesam, ali mislim da ćete se ugušiti.
Prilazim mu i otvaram ga kao da namjeravam nešto izvaditi. Potom duboko
udišem, uvlačim se u skučeni prostor, gotovo presavijam i zatvaram poklopac
nad glavom.
Iako imam mentalnih problema, klaustrofobija nije među njima. Ne bih
mogla roniti na dah da ne mogu podnijeti skučene prostore. Nitko, doduše,
ocean ne doživljava na taj način, ali kad se čovjek zatekne na 90 m dubine, gdje
ga hladna voda pokušava pretvoriti u želatinu, osjeća se i te kako skučeno.
Hannah se zaustavlja kod glavnog ulaza.
Sklapajući oči u tami, odašiljem misli u tajno skrovište, prema
jarkocrvenom koraljnom grebenu i ronim sve dok se plavetnilo ne pretvara u
crnilo, a ushit zamućuje osjećaj odvojenosti od vode, sve dok mi se um konačno
ne stapa s dubinama. Ako me stražar otkrije u prtljažniku, neće to biti zato što je
osjetio moju nazočnost.
Čak i nisam tu.
BMW naglo kreće budeći me iz transa. Dva puta poskočivši, nastavljamo
vožnju pristojnom brzinom. Pri svakom zaustavljanju, uvjerena sam da će
Hannah izaći i osloboditi me iz prtljažnika, ali uzalud. Čak u jednom trenutku,
na rubu živaca, pomišljam da će me predati Policiji New Orleansa. Ne,
jednostavno je u potrazi za sigurnom lokacijom.
Naposljetku se auto zaustavlja i više ne kreće.
Čujem kako se vrata otvaraju i zatvaraju, potom poklopac prtljažnika, a
sunčana svjetlost probada mi oči. Nečija sjena uzima me za ruku pomažući mi
da izađem. Ligamenti u koljenima mi pucketaju dok se ispravljam.
– Svaka čast – dobacuje. – Osjećam se poput Ingrid Bergman.
Ne nalazimo se u zrakoplovnoj luci. Nalazimo se na parkiralištu malenog,
skupocjenog tržnog centra. Navratila sam tu nekoliko puta u potrazi za odjećom.
Hannah zamjećuje moju zabrinutost. – Manje ćete pozornosti privući ovdje
nego u Lakefrontu. Tamo nema toliko ljudi. – Gura mi nešto papirnato u ruku. –
To je osamdeset dolara. Uzmite taksi da vas u posljednjem trenutku odveze.
Lakefront je udaljen samo deset minuta vožnje.
Snažno je grlim i potom se odmičem. – Brišite, Ingrid! Već ste dovoljno
zaribali!
Rukama hvata moju desnu i čvrsto je stišće. – Nadomak ste istini, Cat, ali
nemojte očekivati otkriće ili spokoj! U slučajevima poput vašeg utvrđivanje
pravih činjenica znači tek početak. Mnoge žrtve seksualnog zlostavljanja nikad
se ne uspijevaju domoći zadovoljštine.
– Jako dugo sam već izgubljena, Hannah, i čeznem za novim početkom.
Tužno se smiješi, a onda ulazi u auto i odvozi se. Bacam pogled na sat
pitajući se je li Michael već poletio.
Moram pronaći govornicu.
47. POGLAVLJE
S jedimo na kožnom dvosjedu u privatnoj ordinaciji dr. Toma Cagea, koji više
od četrdeset godina radi kao liječnik opće prakse u Natchezu. Police
prekrivaju sva četiri zida, neke pretrpane liječničkim traktatima, druge
povijesnim knjigama o građanskom ratu. Na radnom stolu izdiže se gomila
kartona visine gotovo trideset centimetara, prokletstvo liječničkog posla. Na
pola obojen olovni vojnik s mušketom skriva se u njihovoj sjeni, a bočica sive
boje do njega. Poput nas, čini se da čeka doktorov dolazak.
Ali ono što mi privlači pozornost i od čega gotovo uopće ne mogu odvojiti
pogled ulaštena je bijela lubanja koja pridržava knjige na polici iza stola. Prazne
očne šupljine bulje u mene gotovo s podrugivanjem, podsjećajući me ponovno
da je Malik mrtav, da su umorstva u New Orleansu još nerazriješena, a ja glavni
osumnjičenik.
Otkako smo pronašli polaroidne fotografije nage djece u očevoj vreći,
nisam u stanju bistro razmišljati. Glasovi koji su me davno mučili ponovno su se
vratili i to pozadinsko šuštanje zlobnih komentara jednostavno ne mogu utišati.
Još više me uznemiruje činjenica da je nešto duboko u meni puknulo nepovratno
me slomivši. I mislim da je to moja vjera, moja očajnička nada da unatoč
djedovim riječima otac nije bio u stanju počiniti takve grozote. Ali slike ne lažu.
Michael je dao sve od sebe kako bi me utješio. Iako vjeruje da pogrešno
postupam ekshumacijom očeva tijela, nazvao je odvjetnika tijekom vožnje i
upitao što je sve potrebno kako bi se to izvelo. Nijedan zakon Mississippi ne
regulira iskapanje pokojnikova tijela. Štoviše, za to čak nije potrebna ni dozvola.
Ono što je potrebno jest nazočnost upravitelja pogrebnog poduzeća kao
svjedoka. Ipak, kad ga je nazvao, ovaj ga je izvijestio da pogrebno poduzeće
nema namjeru nadgledati ikakvo iskapanje bez sudskog naloga. Njegov pak
odvjetnik vjeruje da je takav nalog moguće dobiti bez saslušanja, ali za to je
potrebno jamstveno pismo najbližeg srodnika u kojemu se navodi razlog
ekshumacije.
Drugim riječima, moje majke.
– Oprostite što ste me čekali. – Visok muškarac bijele kose i brade
odrješitim korakom ulazi u prostoriju i snažno se rukuje s Michaelom. Potom se
okreće prema meni i s osmijehom obraća: – Znači, vi ste Catherine Ferry?
Ustajem i pružam ruku. – Slobodno me zovite Cat.
Prihvaća ruku i lagano je stišće svojim artritičnim prstima. – A ja sam Tom.
Zaobilazi stol i smješta se u naslonjač. Velika cigara i nekoliko štapića za
jezik izbijaju mu iz bijele kute, a crveni stetoskop visi oko vrata. Očito je da se
bavi medicinom kojom se moj djed nije udostojio baviti godinama.
Vadi dijetalnu Coca-Colu iz minihladnjaka iza stola, otvara je i ispija dugi
gutljaj. Nakon dugog izdaha zadovoljstva, odlaže limenku na stol i usredotočuje
se na mene.
– Dakle, što vas zanima?
– Zapravo ne znam. Sve čega se sjećate.
– To je puno. Liječio sam ga kao dječaka, ali i njegove roditelje prije smrti,
a onda i njegova ujaka koji ga je periodički odgajao. Što vas najviše zanima?
Gledam prema podu gdje je očeva zelena vreća ukliještena između mojih
stopala. – O Vijetnamu – odvraćam potiho. – O Bijelim tigrovima.
Gotovo nevidljiv treptaj. – Već znate više nego što sam očekivao. Dakle...
vaš je otac naučio pucati kako bi prehranjivao obitelj. Pucao je bolje kao dječak
nego većina muškaraca nakon cjeloživotne prakse. Ali u ratu su ga prisilili da
upotrijebi taj dar u drukčije svrhe. Pretvorili su ga u snajperista. A onje imao
dvojak odnos prema tome. U jednu ruku, ponosio se svojim profesionalizmom. –
Pokazuje prema policama. – Kao što vidite, i ja sam ljubitelj vojne povijesti.
Ratovao sam u Koreji. Znate li da je u Vijetnamu u prosjeku ispaljeno pedeset
tisuća metaka po mrtvom neprijateljskom vojniku?
– Pedeset tisuća – Michael ponavlja. – Nemoguće!
– Ali jest. Upravo je to jedan od razloga zašto smo izgubili rat. A sad
pogodite koliko su metaka po glavi u prosjeku potrošili snajperisti vojske i
marinaca!
Michael odmahuje glavom. – Jedan?
– 1,39. Momci su bili vrlo dobri u svojem poslu, ali takvo je ubijanje puno
mučnije od uzvratne paljbe. Provodi se hladnokrvno i promatranjem kroz nišan
u čovjeka deset puta većeg nego u prirodnoj veličini. Prvo ga gledate kako puši
ili mokri, a onda mu raznesete glavu. Prisjetite se kako je Kennedyjeva glava
eksplodira na Zapruderovu filmu. I takvo što vidite svaki put kad povučete
okidač, a kad čovjek upamti te slike, nikad ih više ne može izbiti iz glave.
Ponovno ispija gutljaj dijetalne Coca-Cole. – Želim vam reći da je Luke bio
pod osobito velikim stresom i prije nego što je poslan u Bijele tigrove, a u toj
postrojbi stvari su se strelovito pogoršale. Tigrovi su u osnovici bili teroristička
postrojba koja je poslana u Kambodžu kako bi mučila i ubijala
sjevernovijetnamske vojnike koji su se skrivali u neutralnoj zemlji. To su bile
tajne operacije koje su se izvodile iza borbenih linija, pod zapovjedništvom
časnika koji se nisu držali pravila organiziranog ratovanja. Rijetko tko je bio
zarobljenik, a kad bi se to dogodilo, slijedila bi mučenja. Silovanje se koristilo
kao taktika zastrašivanja kod lokalnog stanovništva, ali i kao nagrada vojnicima.
Rijetko se radila razlika između vojnika i civila. Gotovo se svakoga na koga se
naletjelo smatralo metom. Kad se Luke pobunio protiv ekstremnih činova
okrutnosti, drugi su ga ismijali, a nadređeni uzeli sa sumnjom. Ubrzo je shvatio
da će i sam biti ubijen poput ostalih ne pokori li im se.
Dr. Cage zastaje, a ja odmah prekopavam vreću i izvlačim žičanu nisku
strunutih šljiva. Boreći se protiv gađenja, pokazujem mu je.
– Znate li što je ovo?
Preuzima je iz mojih ruku i odlaže na stol. Povećalom iz džepa pregledava
pocrnjele komade.
– Uši – objašnjava.
– Molim? – Michael dobacuje.
Dr. Cage podiže pogled. – Ogrlica od ušiju. Nikad je nisam vidio. Gdje ste
je pronašli?
– Tata ju je skrivao u vreći s nekim drugim stvarima.
– To je ratni trofej. Kad bi ubili neprijatelja, neki vojnici su im znali
odrezati jedno ili oba uha i nabiti na ogrlicu onako kako su Indijanci skidali
skalpove.
– Čuo sam za to – odvraća Michael. – Ali čini se da čovjek ne vjeruje da je
to moguće sve dok...
Dr. Cage sliježe ramenima. – Činili su to i s prepucijem, ali to nije ništa
nova. Njih su još križari znali nositi sa sobom kao trofeje. Rat je oduvijek
barbarske prirode, samo se oruđe neprestano mijenja.
Ne mogu zamisliti oca u svijetu koji je upravo opisao. – Znači, moj je otac
rezao uši žrtvama?
– Žrtva nije ispravan izraz – ispravlja me – iako u ovakvim slučajevima
odgovara. Ali teško mogu zamisliti njega kako sakati ljude. Na ovoj ogrlici ima
samo dvadesetak ušiju, a Luke je, službeno, kao snajperist eliminirao trideset
šest meta. Vjerojatno je ubio puno više, samo nisu zabilježeni. No, nikad ne bih
rekao da ogrlica pripada njemu.
– Zašto? – ubacuje se Michael. – S obzirom na sve što ste nam rekli?
– Jer je riskirao svoj život kako bi ljude koji su činili takve stvari priveo
pravdi. Čim se vratio iz Kambodže u Vijetnam, zaobišao je nadređenog i
izvijestio više instancije čemu je posvjedočio, a one su učinile ono što uvijek
čine kad se netko ogluši o zapovjedni lanac. Za tjedan dana vraćen je u Tigrove i
tad je i bio ranjen. Prema njegovim riječima, krivnjom suborca. Pravo je čudo da
se živ uspio ukrcati na helikopter. Rekao je da bi ga ostavili da iskrvari u rižinu
polju da mu jedan nije pomogao.
– Što mu se potom dogodilo?
– Nikad više nije bio isti. Stvari kojima je posvjedočio nagnale su ga preko
ruba. Kad je saznao da ga ponovno namjeravaju vratiti u Tigrove, jednostavno je
puknuo. Počeo je vikati o svemu čemu je posvjedočio i odjednom su pokrenuli
postupak za njegovo otpuštanje po posebnom nalogu. Nisu ga proglasili
mentalno nesposobnim, ali to se zapravo svelo na to. Njegov posttraumatski
stresni poremećaj uzeo je maha prije nego što se vratio u SAD. Mogao bih vam
još puno govoriti o tome, ali predosjećam da niste došli zbog toga.
Michael je imao pravo: Tom Cage ima izrazitu sposobnost opažanja.
– Hajde – dobacuje mi. – Reci...
– Što znate o seksualnim zlostavljanjima u djetinjstvu? – konačno pitam.
Dr. Cage ostaje iznenađen. – Imao sam nekoliko slučajeva. Godinama već
ne liječim djecu, ali u početku jesam. Liječio sam svakoga tko bi mi se pojavio
na pragu. – Ponovno ispija gutljaj Coca-Cole i gleda prema policama. – Bojim
se da je tada bilo puno više slučajeva seksualnog zlostavljanja nego što sam
znao i da sam bio hrabriji, ili da sam bolje mogao prozrijeti stvari, pomogao bih
većem broju djece.
– Zašto hrabriji?
– Jer čovjek vidi ono što želi vidjeti. Ili možda ono što si može priuštiti.
Kad sam otvorio ambulantu, nije bilo Udruge za zaštitu djece, samo Centar za
socijalnu skrb. A u to vrijeme muškarci su imali gotovo apsolutnu kontrolu nad
obiteljima. – Zamišljeno gleda u točku iza mene, kao da je sam u prostoriji.
Namjeravam pročistiti grlo kad se odjednom vraća u stvarnost. – Oprostite,
prisjetio sam se određenih slučajeva. I djece. Ali bilo je to davno. Nadam se da
je sve dobro svršilo.
Slijedi neugodna tišina koju nitko nema želju prekinuti. Iz nekog razloga
osjećam da mu mogu vjerovati. Posežući u vreću, vadim tri polaroidne snimke i
guram ih prema njemu s druge strane stola. – Ovo sam pronašla u vreći s drugim
stvarima koje je tata skrivao.
Svakoj posvećuje puno vremena i onda podiže pogled prema meni. – Što se
doista zbiva, Cat? Što to pokušavate shvatiti?
– Mislim da me otac zlostavljao.
– Imate li ikakav drugi povod, osim ovih slika?
– Da.
– Žao mi je. – Ponovno baca pogled prema slikama. – Znam da izgledaju
kao dokazni materijal, ali razmotrite li ih takve kakve su, znače isto što i ogrlica
od ušiju. Činjenica da ih je posjedovao čini se dokazom izopačenosti, ali ne
znate okolnosti u kojima ih se domogao.
– Zašto bi ih skrivao ako se nije imao čega sramiti?
Sliježe ramenima. – Možda to nikad nećemo saznati. Jeste li pregledali sve
u toj vreći?
– Sve osim ovoga – odvraćam podižući mapu za crtanje.
– Zašto ste to zaobišli?
– Ne znam. – Slika Louise Butler odjednom mi izranja u mislima. – Netko
mi je već rekao što ću tu pronaći. Crteže otoka DeSallea, i takve stvari.
– Smijem li pogledati?
Pružam mu mapu i on je lista.
– Čini mi se da samo djelomično imate pravo. Postoje i crteži neke
crnkinje... nešto poezije. Divlji cvijet prešan između stranica. Samo malo...
pogledajte ovo.
– Što je to?
– Natipkana poruka. Ah, poslušajte! »Vojniče Ferry, saznali smo da si
blebetao o razdoblju koje si proveo zapadno od rijeke Mekonga. Mislili smo da
si se naučio pameti još 1969. Kako nisi, slijedi mali podsjetnik od starih
prijatelja koji su također nosili tigrove šare. Samo nastavi priču pa će i tvoje uši
završiti na istoj ogrlici, a možda ćemo morati izvesti i noćnu operaciju na tvojoj
malenoj. Sjećaš ih se? Zakleo si se, vojniče. Nikad to ne smetni s uma.«
Odlaže mapu na stol. – Eto vam mogućeg odgovora kako se domogao
ogrlice.
– Zaprijetili su da će ga ubiti – potiho odvraćam. – Doista jesu.
– Luke je bio tvrdoglav mladić – dr. Cage odvraća s nježnošću. – Dvaput
nakon rata pokušao je pokrenuti istragu i ostvario određeni napredak, ali
naposljetku ništa nije proizašlo iz toga. Ne bi me iznenadilo da saznam kako su
uljeza koji ga je ubio u Malmaisonu poslali muškarci koji su napisali to pismo.
Da je barem tako, pomišljam u sebi.
Pozorno me proučava. – Čini mi se da to nije sve. Nešto mi prešućujete.
Možda puno toga. Samo se nadam da sam vam barem malo pomogao.
Iako mi više nikako ne može pomoći, želim mu još toga priznati. Njegovo
mi je mišljenje osobito važno. – Što mislite, je li moguće da me zlostavljao?
Duboka tuga odjednom mu ispunjava oči. – Rado bih vam rekao da nije.
Doista. Ali prestar sam i imam previše iskustva da vam u tome smislu nudim
stopostotnu sigurnost. Ljudski seksualni nagon strahovito je moćan i upravlja
nama više nego mi njime, često da toga uopće nismo svjesni. Freud je proveo
cijeli život pokušavajući ga shvatiti i nije uspio. Luke je bio dobar mladić, ali ne
mogu se pretvarati da znam što je činio u mraku, ili zašto je to činio. Što god je
činio, vjerojatno više ima veze s time što je njemu bilo učinjeno kao djetetu
nego s bilo čime drugim. A za to ne znam.
– Rekli ste da ste liječili njegove roditelje.
Izbacuje dlanove u zrak. – Bili su to dobri ljudi, ali umrli su u ranoj dobi.
Doduše, nisam imao visoko mišljenje o ujaku koji ga je prihvatio. Seljačina s
dugačkim jezikom koja je većinu vremena provodila pokušavajući se
nezasluženo domoći socijalnih povlastica. Naravno, to ne znači da je bio
zlostavljač djece. U međuvremenu je umro. Od raka pluća.
Vraćam očeve stvari u vreću. – Kad bih vas isto upitala za djeda, što biste
rekli?
Gleda me s neprikrivenom radoznalošću. – Odgovorio bih vam isto.
Nemoguće je potpuno poznavati nekoga, a kad je riječ o seksu, sve je moguće.
Kako ne odgovaram na to, dodaje: – Nalazite se pred dubokom i mračnom
jamom, Catherine. Puno mračnijom nego što mi se učinilo kad sam vas ugledao.
– Baca pogled prema Michaelu. – Barem se možete osloniti na ovu dobričinu.
Sprema se ponovno nešto reći, ali vrata se odjednom otvaraju i sestra ulazi
u ordinaciju. Lice mu odmah poprima smrknut izraz. – Rekao sam da mi ne
smetate.
– Oprostite – odvraća sestra – ali Dale Thompson je upravo proklizao na
motoru stotinjak metara niz kolnik i krvari po cijeloj čekaonici!
– Zašto nije otišao na hitnu?
– Rekao je da ste ga sredili nakon prethodne nesreće pa želi da to opet
učinite. Čini mi se da će mu trebati stotinu šavova.
Odmahuje glavom. – Netko ga treba urazumiti. Smjestite ga u ambulantu.
Odmah stižem.
Zaobilazi stol i hvata me za ruku. – Bit ću iskren s vama, Cat. Vaš mi se
djed ne dopada. Cijenio sam njegovu vještinu i sve što je učinio za grad, ali to je
jedino pozitivno što mogu reći o njemu. Što se tiče onoga što ste me upitali,
znam samo ovo: gotovo mu je osamdeset, a uzima Viagre koliko i bilo koji
drugi pacijent. Znam to jer je dobiva besplatno od zastupnika farmaceutskih
tvrtki. A koliko znam, ne viđa se s ovdašnjim ženama. No, s druge strane, više
gotovo uopće ne znam što se događa u našem gradu pa to ništa ne dokazuje.
Ustaje. – Kako je vaša teta Ann? Nekoć sam je u fazama liječio od
depresije kad je bila ljutita na psihijatre.
– Umrla je.
Ostaje vidljivo potresen. – Kako?
– Samoubojstvo. Sinoć.
– Isuse Kriste... tako mi je žao.
– Je li vam ikad spominjala seksualno zlostavljanje?
Odmahuje glavom. – Bila je opsjednuta trudnoćom, toga se najviše sjećam.
I s vašim djedom je imala odnos prepun ljubavi i mržnje. Ovisila je o njemu u
svakom smislu i mrzila se zbog toga.
– Znate li išta o njezinoj apendektomiji?
Smije se. – Do vraga, čuo sam Billa kako to prepričava desetak puta.
Ponaša se kao da je izveo transplantaciju srca s džepnim nožićem i malo
medicinskog alkohola!
– Bilo joj je deset kad se to dogodilo. Je li moguće da je bila trudna?
Škilji, ali nakon nekoliko sekundi odmahuje glavom. – Ne. U više od
četrdeset godina rada imao sam samo jedan slučaj jedanaestogodišnje trudnice.
Možda dva. Dragi Bože, zar se nalazite pred ponorom?
Kimam. – Imam takav osjećaj.
Baca pogled prema Michaelu. – Pobrini se za ovu curu. Žilava je, ali ne
koliko misli da jest.
– Hoću.
Rukuje se s njim i potom odlazi.
– Još uvijek želiš ekshumirati očevo tijelo?
– Više nego ikad.
Uzdiše i vodi me prema čekaonici. Krvav trag širi se bijelim pločicama
hodnika, a krvav otisak stopala nalazi u blizini vrata čekaonice. I u tom trenutku
prisjećam se krvavih tragova na podu moje sobe. Vrata ispred mene drhte mi
pred očima, koljena klecaju. Michael me hvata pod ruku i izvodi mimo lica koja
bulje u nas.
– Vodim te u moju ordinaciju i napravit ću nekoliko testova!
Trepćem izlazeći na jarku svjetlost, a sulude slike bljeskaju mi pred očima.
Očeva nadgrobna ploča... ja kako stavljam Leopardicu Lenu u lijes....
– Ne. Ako sada stanem, neću moći više krenuti. Moramo nastaviti!
51. POGLAVLJE
T rčim.
Jače i brže nego ikad u životu. Debla me mimoilaze munjevitom brzinom
kao nekoć kad sam jahala konje na otoku, ali sad me samo noge nose, a stopala
lete gonjena toliko užasnim prizorom da ga se nisam u stanju prisjetiti.
Želiš znati tko ti je ubio oca?
Ne! Želim vratiti vrijeme! Vratiti sve dane prije nego što sam počela
postavljati pitanja na koja sam navodno željela odgovore! Sad znam da to nisam
trebala učiniti.
Bolje je ne znati neke stvari. Pearlie.
Michaelova kuća izranja između stabala u daljini budeći u meni čudesan
osjećaj nade, osjećaj koji lopov može doživjeti ugledavši crkvu, jedinu priliku
da se domogne utočišta. Još brže jurim i ubrzo blistavo-plavi pravokutnik
bazena Hemmetersovih izranja preda mnom. Ali njih više nema. Bazen, poput
kuće, sad pripada Michaelu. Previše se toga promijenilo...
Posrćući, spuštam se do cementnog dvorišta koje ga okružuje ne odvajajući
pogled od plavih dubina. Dio mene želi uroniti ispod površine, ležati na dnu i ne
disati osluškujući otkucaje srca kako se prorjeđuju i zahvaćaju sve veće
vremenske razmake dostižući naposljetku beskonačnost. Ali, na žalost, to se ne
događa. Lišeno kisika, srce tuče sve jače i brže boreći se kako bi nahranilo
izgladnjela tkiva sve dok se ne počinje tek mahnito i beskorisno vrpoljiti u
prsima. Kad se to dogodi, izranjam na površinu. Čak ni želja za smrću ne može
potisnuti instinkt koji se usavršavao milijunima godina. Za to je potrebna ili
prisila ili suicidalna metoda od koje više nema povratka. Poput intravenoznog
morfija koji je Ann toliko brzo bacio u blaženi san da nije bilo vremena za
moguće dvojbe. Ali sumnjam da bi povukla tu odluku čak i da je mogla.
Kod nekih bol življenja svake minute u danu jednostavno postaje toliko
nepodnošljiv da konačno mogu smrti gledati u oči bez ikakva straha, čak poput
prijatelja, i priječi rijeku o kojoj je dr. Malik govorio i ne osvrćući se. Za mene,
iako sam se dovukla do samog mračnog ruba suicida, bol je oduvijek bio bolji
izbor od praznine.
Barem dosad...
Zamjećujem svjetlo u Michaelovoj kući. Samo me to odvlači od bazena.
Prilazim staklenim balkonskim vratima u stražnjem dijelu kuće, lupam po staklu
svom silinom i bol koji mi presijeca ruku do lakta ne zaustavlja me nego samo
podsjeća da sam još i te kako živa. Vidim kretnje iznutra i potom Michaela kako
juri zabrinuta izraza lica. Ne uspijeva mi se obratiti jer mu se odmah bacam oko
vrata, podižem na prste i grlim ga svom snagom.
– Hej, hej, što se dogodilo? – konačno pita. – Što je? Jeste li se posvadile?
Želim mu odgovoriti, ali prsa mi pucaju pod silovitim jecajima i cijelo mi
se tijelo trese. Ubila sam oca! Iako vrištim, ništa mi se ne otima iz grla.
– Smiri se – odvraća milujući me po kosi. – Što god se dogodilo, riješit
ćemo to!
Silovito odmahujem glavom gledajući ga kroz bujicu suza.
– Moraš mi reći što se dogodilo, Cat!
Ovaj put uspijevam ustima oblikovati riječi, a onda, poput rastresena
djeteta, zamuckujući izbaciti i istinu. Gleda me razrogačenim očima i snažno
privija k sebi. – Djed ti je to rekao?
Kimam, glave zaronjene u njegova prsa.
– Je li ti dao ikakve dokaze?
Odmahujem. – Ali osjećam to... čim je to rekao, imala sam osjećaj da sam
konačno čula istinu. Samo...
– Što?
– Bilo mi je osam. Kako sam ga mogla ubiti?
Dubok i tužan uzdah. – Kad sam se vratio u Natchez, bila je jesen i jedna
od prvih stvari koje su me se dojmile bile su novinske fotografije svih
sedmogodišnjaka i osmogodišnjaka koji su ubili svojega prvog jelena.
Očajnički sklapam oči.
– Jučer sam razmišljao o toj mogućnosti – priznaje. – Za slučaj da te otac
uistinu zlostavljao, rekao sam da su ga mogle ubiti Pearlie i tvoja majka. Ali,
da... i ti si to mogla učiniti. Patricid je najuvjerljivije objašnjenje tvoje
svojevoljne šutnje.
Što radim ovdje? Pitam se. U kući čovjeka kojeg gotovo ne poznajem i
tresem se poput epileptičara?
– Ako se to dogodilo – nastavlja – ako si ga uistinu ti ubila, onda si to
učinila u samoobrani. Ako je osmogodišnja djevojčica bila natjerana da ubije
vlastitog oca, nitko na svijetu ne bi posumnjao u opravdanost tog čina.
Čujem njegove riječi, ali nemaju nikakav učinak na mene. Jednostavno ne
prodiru u moju ranjenu dušu. I čini mi se da i on to osjeća. Snažno me zagrlivši
jednom rukom, vodi me do spavaće sobe s bračnim krevetom, odmiče prekrivač
i posjeda na rub kreveta. Potom se spušta na koljena, skida mi cipele i poliježe
me na krevet prekrivajući me do vrata.
– Ne miči se. Vraćam se za minutu!
Nestaje ostavljajući me u tami svoje spavaće sobe rashlađene klima-
uređajem. Koliko god bilo čudesno, osjećam se kao kod kuće. Gosp. i gđa
Hemmeter spavali su u ovoj sobi više od trideset godina. Voljeli su me poput
kćeri i nešto njihova duha zacijelo se zadržalo.
Pojavljuje se uz krevet s čašom vode u ruci.
– Ovo je Lorcet Plus. Ublažit će bol.
Uzimam bijelu pilulu iz njegove ruke i ubacujem je u usta, ali čim prinosim
čašu, postajem svjesna pogreške. Izbacujem je i odlažem na noćni ormarić.
– Što je?
– Ne mogu.
– Alergična si na hidrokodon?
Podižem pogled prema njegovim zabrinutim očima kajući se što mu moram
priznati istinu. Zašto je toliko dobar prema meni? Odrekao se svojeg života kako
bi mi pomogao. Sigurno postoji razlog. Ali ne mogu mu više lagati. Čak ni
ciljano.
– Trudna sam – odvraćam ne odmičući pogled.
Ne odmiče se poput majke kad sam joj spomenula očevu ljubavnicu, ali
nešto mu se mijenja u očima. Njihova toplina pretvara se u hladnoću i oprez.
– Tko je otac? Onaj oženjeni detektiv?
– Da.
Bez riječi me promatra nekoliko sekundi. – Onda ću ti pripraviti čaj –
odvraća smetenim glasom. – Bez kofeina. – I odmah odlazi prema vratima.
– Stani!
Okreće se blijeda lica i zbunjena pogleda.
– Nisam željela ostati trudna – objašnjavam. – Nisam to planirala. Ali ne
namjeravam pobaciti. Nisam ti mogla ranije priznati jer mi je bilo užasno
neugodno. Nisam htjela da ružno misliš o meni. Ali sada... s obzirom na to da
znaš sve ostalo, apsurdno je bilo što tajiti. – Za sljedeće riječi treba mi više
hrabrosti nego za hvatanje u koštac s Mississippijem. – Želiš li da odem?
Promatra me, ali ne uspijevam ništa dokučiti iz njegova pogleda.
– Donijet ću ti čaj – naposljetku odgovara.
Nisam se domogla čaja niti sam uzela Lorcet jer mi je iscrpljenost dala
najdragocjeniji dar na svijetu – san bez snova. Kad me probudio, sat uz krevet
pokazivao je da je 23:30 sati. Nisam se osjećala ni odmoreno ni umorno.
Samo obamrlo.
Soba je prepuna sjena koje baca svjetlost iz kupaonice. Dovukao je stolac
do kreveta i sad me promatra kao da sam pacijent na intenzivnoj. Barem me nije
upitao kako se osjećam.
– Što namjeravaš učiniti?
– Ne znam. Što misliš da bih trebala?
– Nastaviti spavati. Vidjet ćemo kako ćeš se osjećati ujutro. Ja ću spavati u
jednoj od soba za goste na katu. Budeš li me trebala, možeš me nazvati na
mobitel.
– Ne želim biti sama.
Ne odgovara. Čak i ne trepće.
– Ne upucavam ti se – dodajem. – Samo mislim da sada ne bih trebala biti
sama...
Podiže obrvu. – To je prvi put da mi je žena zaprijetila da će se ubiti ako ne
spavam s njom.
Rado bih se nasmijala, ali nisam u stanju. Više nema ničega u meni.
Lagano se pomičem na krevetu i podižem pokrivač. Baca pogled prema
praznom dijelu kreveta, a onda ustaje i prilazi ormaru. Vraća se odjeven u plave
bokserice i majicu sa natpisom Sveučilišta Emory. Sjeda na rub kreveta i
namješta budilicu, a onda se uvlači pod pokrivač navlačeći si ga na prsa.
Čudesna je to parodija bračnog života: oboje ležimo na leđima i buljimo u
strop kao da smo u braku već dvadeset godina i kao da si odavno već nemamo
što reći. Očekujem da govori, da me propitkuje, ali šuti. Što li misli o meni? Žali
li što je u jednom trenutku ušao u svoje stražnje dvorište i podigao mrežu kako
bi me spasio s dna bazena?
Ruka mi oprezno klizi preko hladne plahte i hvata njegovu. Nema ničega
seksualnog u tom dodiru. Držim ga onako kako sam zacijelo davno držala oca za
ruku – prije nego što se naš odnos pretvorio u nakazan šou roditeljske ljubavi.
Nakon nekog vremena konačno stišće moju ruku. Nisam posve sigurna, ali čini
mi se da se trese. Predosjećam da mu je neugodno zbog toga pa ništa ne
odvraćam.
Ubrzo shvaćam još nešto. Ima erekciju. Znam to iako je ne osjećam. Znam
zbog načina na koji leži i napetosti u njegovu tijelu. I ta spoznaja nešto mi čini.
Oduvijek je tako. Ne budi samo žudnju nego i osjećaj prisile, čak obveze. Onako
kao što je funkcija šibice da se zapali ili napunjenog pištolja da opali, penis u
erekciji potencijal je koji čeka da se ispuca. Doživjela sam da napunjena puška u
stotinki pobudi pozornost u prostoriji prepunoj muškaraca koji se dosađuju.
Onog trenutka kad metak ulazi u bubanj, oružje postaje oblik života, izvor
opasnosti i nemoguće ga je ignorirati. Njegov penis upravo tako djeluje na
mene.
– Mogu ti pomoći – potiho dobacujem.
– Molim?
Bokom lagano guram njegov. – S time.
– Kako znaš?
– Znam.
Ne odvaja pogled od stropa. – Zašto?
– Ne znam. Jer ti je potrebno. Možeš me poljubiti ako želiš.
Neko vrijeme šuti. – Ne želim te poljubiti. Ne ovako. A ovo drugo je izvan
moje kontrole. Jako dugo mi se dopadaš, ali ne želim biti ono što su ti drugi bili.
Stišćem mu ruku. – Ne moramo voditi ljubav. Mogu te zadovoljiti rukom.
Ili... kako god želiš.
Izvlači ruku i zaustavlja dah. Potom se okreće na bok prema meni. Gotovo
uopće ne razaznajem njegove oči u tami. – Ne želim, u redu? Ne bismo to tako
trebali učiniti. Možda toga sada nisi svjesna, ali shvatit ćeš. Spavaj. Razgovarat
ćemo ujutro.
I tad mi postaje jasno kako me doživljava. I znam da bi mi trebalo biti
neugodno, ali nije. Trebala bih vjerojatno osjećati žaljenje, ali ne osjećam.
Ležim, trudna s oženjenim čovjekom, i spavam uz prvu dragu mušku osobu
nakon tko zna koliko vremena.
I ne osjećam ama baš ništa.
Kad čovjek iznova sanja isti san, počinje se pitati je li mu, poput Hindusa koji je
živio nemoralnim životom, kazna da se nanovo reinkarnira u istom tijelu, u
nemogućnosti popeti se hijerarhijom bitka sve dok ne spozna nepojmljivu pouku
svojega grijeha.
Ponovno se nalazim u zahrđalom kamionetu. Djed je za upravljačem i
penjemo se padinom brda na starom pašnjaku. Mrzim smrad u kabini. Ponekad
ga riječni povjetarac odnosi, ali danas je zrak nepomičan i ustajao, zarobljen
ispod preokrenute zdjele čelično-sivih oblaka. Djed stišće zube. Nije progovorio
ni riječ otkako smo krenuli od kuće. Kao da nisam s njim. Ali jesam. I ubrzo
ćemo se popeti na vrh brda – popet ćemo se i ugledati jezerce s druge strane.
Ne želim ga vidjeti. Ne želim vidjeti oca kako hoda po vodi poput Isusa i
rastvara prostrijelnu ranu na prsima. Već znam što mi pokušava reći. Već znam
da sam ga ubila. Zašto me ne pusti na miru? Da mu se mogu ispričati, možda bi
san imao smisla. Ali ne mogu. Uopće ne mogu govoriti.
– Prokleta kiša – djed si mrmlja u bradu.
Ubacuje mjenjač u manju brzinu, dodaje gas i mi truckajući se prelazimo
brdo. Krave nas opet dočekuju promatrajući nas svojim ravnodušno staklastim
očima. Iza njih nalazi se jezerce nalik na savršeno srebrno zrcalu koje odražava
nebo. Zdesna se rasplodni bik baca na kravu.
Djed se smiješi.
Užasavajući se prizora s ocem, rukama prekrivam oči. Ali prije ili poslije
morat ću pogledati. Virim stoga kroz prste i pripremam se na neizbježan užas.
Međutim, ništa. Ovaj put nema ničega na jezeru. Moj otac ne pluta
površinom izbačenih ruku poput Isusa na raspelu.
Površina jezera je netaknuta.
Djed koči dok se spuštamo prema jezercu, a onda zaustavlja dvadeset
metara od ruba vode. Osjećam miris truleži, trulih biljaka i riba. Gdje je? Što se
dogodilo? Čak je i užas utješniji od neznanja. Okrećem se prema djedu kako bih
ga upitala nešto, ali ne znam što. No, čak i da znam, ne bih bila u stanju. Strah
me razdire iznutra poput zarobljene životinje koja luđački želi van.
Novi miris probija se kroz miris truleži. Umjetni miris. Djedov tonik za
kosu.
– Prokleta kiša – ponavlja.
Dok buljim kroz vjetrobransko staklo, kišna zavjesa prelazi mi vidno polje
poput velike sive sjene, a lišće drhti pod njezinom težinom. Za nekoliko sekundi
staklena površina jezerca šišti poput vode u zagrijanoj tavi. Pearlie mi je jednom
rekla da je čovjek poput kišne kapi, odaslan iz neba, ali predodređen da se spoji
sa svim drugim kapima potkraj svojeg putovanja. Ne mogu se prisjetiti raja jer
sam ga zacijelo davno napustila... no, još dugo ću padati...
– Sad ćemo ovako – djed odjednom zbori.
Izbacuje ruku preko sjedala, hvata me za koljena i okreće u stranu kao da
prebacuje vreću sjemena. Naginje se prema meni, a ja ga preklinjem pogledom.
Isprva oklijeva, a onda ispod sjedala izvlači Leopardicu Lenu i gura mi je u
ruke. Sklapam oči i njezino mekano krzno pritišćem na obraz. Neopisiva toplina
širi mi se tijelom. Kiša preplavljuje kamionet u trenutku kad me gura unatrag
zajedno sa sjedalom i grub, skladan ritam kapi koje udaraju o limeni krov
odjekuje mi u ušima. Ne osjećam njegove velike ruke koje mi raskopčavaju
traperice. Ne čujem njegov kožni remen koji cvili i zvecka. Lena i ja smo
milijun milja daleko, tapkamo kroz prašumu osluškujući beskonačnu kišnu
melodiju.
I tada počinje...
G robari rade već dulje od dva sata, a njihova znojna leđa pognuta su nad
lopatama i štihačama. Pakleno je vruće iako je tek 11 sati. Šestorica ih je i
stariji su, ali mišićavi crnci u radnim kombinezonima kaki boje. Kopaju polako i
uporno poput maratonaca dok im se mišići podlaktica izvijaju na suncu poput
zmija. Svakih pola sata prekidaju s radom kako bi zapalili. Tad se povlače iza
zidića i dijele cigarete s tipom koji sjedi poput kakvog cara u kabini žutog
rovokopača čekajući da prenese lijes nekoliko metara do kombija pogrebnog
poduzeća. Kako se obiteljska parcela nalazi u najstarijem i najpošumljenijem
dijelu groblja, to otežava posao. Lijes je konačno razotkriven, a njegov ulašten
poklopac prigušeno sjaji na suncu. Potom proširuju raku kako bi provukli vrpce.
Pitanje je trenutka kad će izvući ono što je trebalo počivati u njoj na vijeke
vjekova.
Bilo je potrebno devedeset minuta neumoljivog inzistiranja kako bi
ekshumacija počela. Prvo sam majku odvezla u ured Michaelova odvjetnika na
Wall Streetu, koji je ostavio doručak kako bi s nama sastavio pisanu izjavu.
Potom smo prešli ulicu do sudnice i predali je sucu, koji je potpisao nalog dajući
dopuštenje za ekshumaciju Lukea Ferryja radi ponovne obdukcije. Sa sudskim
nalogom u ruci odvezla sam potom mamu do njezine trgovine i nazvala
upravitelja pogrebnog poduzeća, upravitelja groblja i sudskog patologa u
Jacksonu. Njegov me ured dočekao toliko ljubazno da sam odmah posumnjala
da su primili Kaiserov poziv.
Propisi države Mississippija nalažu nazočnost upravitelja pogrebnog
poduzeća pri ekshumaciji i to kao svjedoka. Dobrohotan sedamdesetogodišnjak
crvenoga tena, gosp. McDonough, već pedeset godina drži monopol nad
pokopima bijelaca u Natchezu. Stoji u hladu u košulji kratkih rukava, a njegovo
crno odijelo presavijeno je i odloženo na cigleni zidić. Pokušao me odgovoriti
od želje da pogledam posmrtne ostatke, kako je to sročio, a ja sam ga pokušala
utješiti objašnjavajući da imam bogato iskustvo sa smrću i obdukcijama, na što
je samo uzdahnuo i odvratio: – Koliko god iskustva imali, posve je drukčije kad
se radi o obitelji.
Što ću saznati za nekoliko minuta.
Ono što me najviše zabrinjava jest stanje očeva tijela. Gosp. McDonough je
jutros provjerio i saznao da lijes nije bio pohranjen u sarkofag, što olakšava
proces ekshumacije, ali ujedno povećava izglede da je voda prodrla u njega. Moj
djed, koji se pobrinuo za cijeli ukop, navodno jejedan od rijetkih koji znaju
podrijetlo običaja uporabe sarkofaga u Americi. U posljednjih stotinu godina,
kako bi stekli pravo na upis na studij medicine, zainteresirani su morali ponuditi
truplo, što je rezultiralo mnogobrojnim krađama pokojnika. Sarkofag je stoga
bio idealno rješenje i djelovao obeshrabrujuće jer su bila potrebna dvojica ili
trojica snažnih muškaraca kako bi ga otvorila. Većina ih danas kupuje vjerujući
da će spriječiti da voda prodre do voljenih pokojnika, što je djelomično točno,
ali vječnost je nerealno dugo razdoblje. Nije li voda izdubila Grand Canyon? Ne
dokazuje li to da nakon određenog vremena može prodrijeti u bilo što što je
čovjek stvorio? Djed stoga nije smatrao da se isplati puno platiti za preventivnu
mjeru koja je mogla biti samo privremena.
No, zato je kupio najkvalitetniji brončani kovčeg koji se mogao nabaviti na
tržištu, vjerojatno kako bi zadivio prijatelje i udovoljio mojoj rastresenoj majci.
Upravo taj model imao je gumeni rub, što je omogućavalo da plinovi koji se
oslobađaju tijekom raspadanja izlaze iz lijesa, ali je istodobno sprječavao prodor
vlage. Stoga je postojala velika mogućnost da neću ugledati užasan prizor kad
otvore poklopac.
Jutro sam provela promatrajući kako postupno raste humak nabacane tamne
zemlje uz grob koji sam toliko često posjećivala tijekom godina. No, nije bilo
puno zemlje jer se rake više ne kopaju na dva metra dubine. Zakon nalaže da
poklopac bude na 60 cm, što je dovoljno da psi ne iskopaju pokojnika nakon
odlaska ožalošćene obitelji.
Jedan od grobara u raki dovikuje da mu se doda neka alatka i muškarac s
crvenim rupcem oko glave donosi metar i pol dugačku šipku s plosnatim
izdankom na jednom kraju. Primičem se jami i promatram ovog u njoj kako
vrhom odiže lijes sjedne strane.
– Moraju probiti vakuum – dobacuje gosp. McDonough izranjajući uz
mene. – Nakon svih tih silnih godina lijes je utonuo u zemlju, ali kad se odigne,
lako će se izvaditi.
Odljepljuje se oglašavajući se poput Tupperwareove posude u kojoj je
netko zaboravio hranu. Grobari se potom spuštaju u raku i provlače teško
remenje ispod obaju krajeva, namještaju kolotur i podižu ga. Udružen rad
čovjeka i stroja ubrzo rezultira vađenjem dugačkog brončanog lijesa i njegovim
odlaganjem na travu. Iako prekriven smeđom zemljom, još blista kao da je
izvučen iz faraonove grobnice u Egiptu.
Gosp. McDonough signalizira rovokopaču da se što više približi zidiću i
vozač okreće ključ u bravici dizelskog motora, ali ja ga molim da mu naredi da
stane.
– Što se dogodilo, gđice Ferry?
– Želim ga otvoriti.
Uznemirava ga moja zamolba. – Ovdje na suncu?
– Rutinska stvar pri ekshumaciji radi uzimanja DNK uzoraka.
Iako je vrlo vješt u prikrivanju emocija, moja agresivnost prema
pokojnicima očito nije po njegovu. – Ali ja to tako ne radim – naposljetku kaže.
– Nema veze.
Sliježe ramenima popuštajući. – Obitelj je vlasnik trupla. Učinite što god
želite. Otvorit ću lijes.
– Hvala vam.
Iz džepa vadi heksagonalni ključ, saginje se nad donji dio i počinje odvijati
vijak. Ponovno se čuje zvuk popuštanja gume, ovaj put deset puta jači, a onda
dugo i usporeno otpuštanje pritiska koje sa sobom širi miris tekućine za
balzamiranje.
Pokušala sam se pripremiti prije dolaska proučivši neke stare tatine
fotografije, ali pokojnici nikad nisu baš onakvi kakvih ih se sjećamo. Tijelo se
brzo mijenja nakon smrti, ponajviše zbog gubitka vode. Čak i ako jest dobro
očuvan, truplo koje ću ugledati kad otvore lijes može izgledati poput stranca. Bit
će odjeven u odijelo, zbog čega će mi se i učiniti strancem. Nikad ga nisam
vidjela u odijelu. Nikad ga nisam vidjela ni u čemu drugom osim u iznošenim
trapericama i majici kratkih rukava. Očekivala sam da će ga tako i pokopati, ali
dan prije sprovoda, teta Ann se pojavila sa skupocjenim crnim odijelom za koje
sam pretpostavila da pripada jednom od njezinih bivših supruga.
Gosp. McDonough se ispravlja i gotovo me izaziva pogledom. – Želite da
ga otvorim?
– Molim vas.
Okreće se i odiže gornju polovicu poklopca onoliko koliko to opruga
dopušta, a onda se odmiče ne bacivši ni pogled. I grobari se odmiču iako ne
znam čine li to kako bi pobjegli od prizora ili možda mirisa. Moguće je da to
čine iz poštovanja, ali sumnjam. Da nisam tu, zafrkavali bi se kao i svi muški
zajedno na poslu. Nagledala sam se već toga i znam.
Otvoreni dio poklopca ometa mi pogled. Morat ću zaobići lijes. Dlanovi mi
se znoje. Suprotno uvriježenom vjerovanju, svrha balzamiranja jest očuvati
tijelo kako bi se moglo izložiti u pogrebnom poduzeću, ali ne i nakon toga.
Stoga, ako stručnjak loše obavi svoj posao, ono se brzo može pretvoriti u
čudovište iz horor filmova i poput gula plutati u tekućini koja istječe tijekom
njegova raspadanja. Čak i kad je balzamiranje izvrsno obavljeno, anaerobne
bakterije mogu preživjeti u tijelu čekajući kap vlage kako bi počele proces
razgradnje trupla.
Gosp. McDonough namjerno baca pogled na sat.
Poduzimajući prvi korak, prisiljavam se prisjetiti se kako sam u Bosni
radila s Povjerenstvom za ratne zločine. Kad su UN-ovi rovokopači raskopali
dugački jarak, ugledala sam tri stotine trupala muškaraca, žena i djece u
različitim stadijima raspada. Majke kako još drže novorođenčad. Tek rođena
djeca prorešetana mecima strojnica. Djevojčice koje grčevito stišću svoje lutke,
posljednje što su vidjele prije nego što im je lubanja razbijena kundakom puške.
Što god se nalazi u ovom lijesu ne može se usporediti s tamošnjim strahotama.
Ali ipak... što je ono rekao upravitelj pogrebnog poduzeća? Posve je drukčije
kad je obitelj u pitanju.
Zaobilazim lijes i bacam pogled.
I ostajem iznenađena. Osim crnog odijela, gotovo je onakav kakvim ga se
sjećam. Slučajnom prolazniku doimao bi se poput mladića koji drijema nakon
nedjeljnog objeda. Nešto mu, doduše, prekriva obraze i bradu, nešto što nikad
nije imao u životu. No nije to brada načinjena od dlaka nego plijesni i u
usporedbi s užasnim promjenama koje su me mogle dočekati, zapravo je posve
zanemariva.
– Ma pogledajte vi to – dobacuje gosp. McDonough s ponosom u glasu. –
Kao Medgar Evers!
Leopardica Lena nalazi mu se u pregibu ruke. Jedva mogu podnijeti pogled
na njezino narančasto-crno točkasto krzno. Spavala sam s njom svaku noć sve
do njegova sprovoda. I osim u snovima, nisam je vidjela dvadeset tri godine.
– Medgara su ekshumirali za suđenje Jamesu Earlu Rayu prije nekoliko
godina – nastavlja gosp. McDonough – i izgledao je kao da su ga netom
pokopali. I vaš tata tako izgleda. Tad je stari Jimmy White radio za mene, ali
danas čovjek više ne može pronaći takve asistente.
– Možete li me ostaviti nasamo, molim vas?
– Naravno...
Odmakne se nekoliko koraka unatrag.
Osjećam se poput lika u Disneyjevoj bajci. Kao da sam proputovala cijeli
svijet kako bih došla ovamo i sada, nagnem li se i poljubim te hladne usnice,
probudit ću usnulog princa i živjeti s njim sretno dovijeka.
Ali ne mogu to učiniti.
Što ga dulje gledam u lice, to sam uvjerenija u to. Obrazi su mu malo upali,
ali i oči, unatoč plastičnim kapicama koje umeću ispod kapaka kako bi se održao
privid. Hitrim pokretom poput ptice koja se naglo obrušava kako bi zgrabila
nešto s tla, saginjem se i uzimam Lenu iz njegova naručja.
– Zatvorite ga – odvraćam.
Gosp. McDonough zatvara lijes i signalizira kombiju da priđe.
– Vidjeli ste da sam uzela ovu plišanu životinju, zar ne?
– Jesam, gospođo.
Znam da bih morala čekati, ali ne mogu. – Možete li sa mnom do auta na
trenutak?
Ponovno baca pogled na sat. – Trebao bih krenuti kući. Upravo imamo
pokop.
Presrećem njegov pogled i bez riječi ga molim za viteški ustupak, nešto što
uvijek postiže učinak kod Južnjaka.
– Na minutu – odvraća.
– Možete li ponijeti svoj sako?
Skida ga sa zidića i slijedi me do majčine limuzine, parkirane na travi
između dviju parcela ograđenih zidićem. Rastvaram prtljažnik i vadim kutiju
forenzičkih kemikalija koju sam ponijela iz New Orleansa kako bih je
upotrijebila u spavaćoj sobi. Ugledavši bočicu luminola, prisjećam se malene
Natriece i njezinih razrogačenih očiju kad je razlila tekućinu i ugledala krvave
tragove stopala. Ovo je preosjetljivo za luminol koji ne samo da bi mogao
eliminirati željezo u hemoglobinu, nego i oštetiti genetičke markere u krvi
onemogućavajući tako uobičajeno DNK testiranje. Ovaj put upotrijebit ću
ortotolidin, koji će na Leninu krznu otkriti tragove krvi, ali ujedno sačuvati
cjelovitost genetičkih markera.
– Možete li ući? – pozivam ga smještajući se na vozačko mjesto.
Na trenutak oklijeva, a onda sjeda pokraj mene. – Što je u toj bočici?
– Kemikalija kojom se utvrđuje postojanje tragova krvi.
Pući usnice. – Ovo je kriminalistička istraga?
– Da. Biste li mogli podići svoj sako tako da prekrije moje ruke i igračku?
– Naravno. Nećete ga valjda oštetiti?
– Neću.
Rastvara ga, a ja pomno proučavam Lenu. Rastvarajući narančasto-crno
krzno ispod njezine gubice, zamjećujem šavove. Pearlie ju je zakrpala nakon
kobne noći.
– Ovako? – pita me rastegnuvši sako poput šatora.
– Savršeno... – Lijevom rukom držim Lenu pod njim, a desnom prskam
ortotolidin po njezinu krznu. Potom je okrećem i ponavljam postupak s druge
strane.
– Što sada?
– Sad čekamo...
Nekoć su se fotografi na terenu koristili upravo sakoima kao prenosivim
mračnim komorama. Pojavom digitalne fotografije taj je običaj vjerojatno
nestao, ali danas mi i te kako dobro služi.
– Možete li uključiti klimu?
– Ne smijem. Kemikalija se ne smije raspršiti po autu.
– Zar je toksična?
– Ne – lažem.
– Hm... Što bi se trebalo dogoditi?
– Ako ima krvi, zasvijetlit će plavkastom bojom.
– Koliko je vremena potrebno?
– Minuta do dvije.
Primjećujem zanimanje na njegovu licu. – Mogu li vidjeti?
– Da, ako se išta pokaže. Želim da posvjedočite tome.
Nakon dvije minute podižem donji dio sakoa i virim u tamu. Lenina glava
blista kao da je obojena fosforom plave boje.
Srce mi tuče. Djed nije spominjao Lenu u bilo kojoj verziji događaja, ali
zato mi je rekao da je stavim u lijes. I možda ću uskoro saznati zašto.
– Što vidite?
– Krv.
– Mogu li i ja? – Glasom uzbuđenog četverogodišnjaka.
– Za minutu.
Pažljivo okrećem Lenu u rukama i pregledavam joj glavu. Iako je trag krvi
poprilično razmazan, vjerojatno zato što ga je Pearlie pokušala oprati, nataložio
se u kapljicama. Također na jednome je mjestu rasprskana, što je Pearlie
vjerojatno promaknulo. Najvećim dijelom prekriva glavu, a vrlo mala količina
nalazi se na tijelu. Gotovo kao da joj je glava bila ugurana u ranu kako bi se
pokušalo zaustaviti obilno krvarenje. Je li tata ugurao moju omiljenu igračku u
svoja prsa? Moguće je iako ga to, zbog velike izlazne rane na leđima, ne bi
spasilo.
Gledaš u odgovor, govori mi glas u glavi. Gledaš, ali ga ne vidiš...
Plavi sjaj sad je izraženiji. Polako okrećem Leninu glavu i pregledavam je
pod svakim kutem. Proučavam šavove ispod njezine gubice. Zašto je bila tamo
rastrgana? Ako ju je ugurao u ranu, što joj je moglo razderati platno? Puknuto
rebro? Moguće. Okrećući njezinu glavu kako bih pregledala njušku, odjednom
shvaćam što se dogodilo. I prolazi me jeza.
Na vrhu njuške prepoznajem savršen luk blistavo plave boje, gotovo
istovjetan luku gornje čeljusti odrasle osobe. Nema dovoljno pojedinosti kako
bih ga mogla usporediti s pojedinim zubima, ali znam i bez toga da će se
savršeno podudarati s lukom tatina gornjeg zubala.
Moj se otac ugušio.
I prvi put u životu prizori iz te noći događaju mi se pred očima. Djed mu je
ugurao Lenu u usta, možda kako bi prigušio njegove bolne poklike, ali
vjerojatnije kako bi okončao stvar. Dok je tata ležao na podu poput
prostrijeljenog jelena, dok je Pearlie trčala iz velike kuće do nastambe, moj djed
je ugurao moju omiljenu družicu u tatina usta i začepio mu nos kako bi ga ubio.
Zauvijek ušutkao.
Ali moj otac više neće šutjeti. Poput Abelove krvi, i njegova priziva iz
groba. I poput Abelova ubojice, i djed će uskoro biti obilježen. Obilježen i
kažnjen.
– Mogu li sada pogledati ? – dobacuje gosp. McDonough.
Odsutno kimam glavom.
Podiže sako i bulji u tamu. – Tako mi svega! Kao u Ekipi za očevid!
– Tako je – odvraćam mrmljajući. – Moram ponovno vidjeti tijelo.
Spušta prozor i zakrivljuje vrat kako bi se osvrnuo. – Već su ga odvezli u
pogrebno poduzeće.
– Moram ga vidjeti prije nego što bude otpremljeno u Jackson!
– Onda bolje krenite. Kombi iz ureda sudske medicine vjerojatno je već
tamo. Jednostavno će samo prebaciti lijes. Neće ga niti iznositi u poduzeće.
Okrećem ključ u bravici motora, unatraške izlazim na asfaltni prolaz i
ubrzavam prema izlazu iz groblja četiri stotine metara daleko.
– Ne zaboravite odbaciti me do auta.
– Sad ne mogu. Vratit ću vas.
Upućuje mi ljutit pogled. – Stanite ove sekunde, mlada damo!
– Gosp. McDonough, ovo je istraga umorstva. FBI-eva istraga. Stoga vas
molim da ostanete na mjestu i da se vežete.
Ne znam je li povjerovao ili ne, ali smiruje se i više ne progovara.
U svakom zlu ipak ima nešto dobra.
56. POGLAVLJE
P rvi put u njegovim očima vidim pravu paniku, ali nemam se namjeru
zadržati kako bih uživala u prizoru. Snažno se zabacivši, većim dijelom
izbacujem tijelo iz auta. Pokušava me zgrabiti za stopala, ali mlatarajući
uspijevam se osloboditi.
Ustajem i susprežući se od nagona da bacim pogled, posrćem i bacam se
prema stablima. Trenutak oklijevanja dovoljan je kako bi podignuo pištolj i
upucao me. Još posrćući jurim duboko u šumu kad iznenada prepoznajem zvuk
auta.
S užasom se sjetivši da je Pearlie ostala u prtljažniku, okrećem se i hitam
natrag. Teško je trčati dok su ti ruke vezane na leđima i tek nakon nekoliko
padova konačno izranjam na čistinu, ali cadillaca više nema. Čujem ga kako
ubrzava neasfaltiranom cestom.
Naga od pojasa nadolje, s mukom nastavljam prema riječnom kanalu i
njime do nasipa. Uz samu vodu zemlja je blatnjava, ali dovoljno pjeskovita pa se
probijam bez problema. Nespretno kaskam nasipom prema otoku poput kakve
bezruke maratonke koja trči u dobrotvorne svrhe.
Na suprotnoj strani uočavam djedov narančasti kamionet kako hrđa među
korovom. Ovaj put ne zabrinjava me jer stotinu metara na desno bijeli kamionet
vozi rubnom cestom prema nasipu. Ne mogu mahati rukama, ali mogu vrištati.
Dok mi se suze slijevaju niz lice, punim plućima nekoliko puta zazivam
upomoć, što Billy Neal više ne može činiti. Ne znam što privlači vozačevu
pozornost, moje vrištanje ili moja nagost, ali kamionet skreće na nasip i ubrzava
prema meni. Na trenutak pomišaljam da će me čak pregaziti, no ubrzo slijedi
škripa kočnica i vozilo se naglo zaustavlja, a crnac iskače iz kabine razrogačenih
očiju. Lice mu je prekriveno ožiljcima. Jesse Billups!
– Isuse Kriste – viče. – Što se dogodilo?
– Vozite! Objasnit ću putem!
– Kamo?
– Pearlie Washington je ozlijeđena! Zaključana je u prtljažniku, a vozač je
želi ubiti!
– Teta Pearlie?
– Da!
Nije mu jasno što se zbiva, ali sjeda za upravljač i ubacuje mjenjač u
brzinu. Čim se smještam na suvozačko sjedalo, sa stražnjeg uzima prljavu
vjetrovku i veže mi je oko pojasa.
– Prema cesti za Angolu – vičem. – Sredila sam ga! Sigurno se pokušava
domoći bolnice!
Naglo dodaje gas i krećemo prema obali. – O kome govorite? Koga ste
sredili?
– Billyja Neala!
Stišće usnice. – Jebeni nitkov!
– Znate ga?
– O, i te kako ga znam! On me i nazvao da dođem one noći kad ste nestali!
Sjećate se? Razgovarali smo kod kolibe kad sam primio poziv.
– Sjećam se.
– Rekao mi je da mora porazgovarati sa mnom u Baton Rougeu. Rekao je
da je jako važno i da vam ne smijem reći. Odvezao sam se u hotel gdje je
navodno odsjedao, ali nije ga bilo. Uopće se nije pojavio.
– Tad me pokušao ubiti!
Odmahuje glavom. – Gdje su vam gaće?
– Htio me silovati.
Na brzinu me odmjerava od glave do pete. – Htio?
– U redu, silovao me! I planirao me ubiti! Mene i Pearlie!
– Kako ste ga sredili?
– Vidjet ćete ako ga dostignemo. Je l’ može ovo prokleto čudo imalo brže?
Izlazimo na neasfaltiranu cestu i ulijećemo u blato najvećom mogućom
brzinom, no nagađam puno brže od Pearliena cadillaca koji proklizava u
zavojima poput teške brodice u riječnom rukavcu.
– Do vraga – prigušeno dobacuje. – Nije li ono njezin auto?
Pedeset metara ispred nas svijetloplavi Cadillac zabio se prednjim dijelom
u stablo pekan oraha, a iz pokrova motora izvija se dim. Vrata sa vozačke strane
su otvorena, muški torzo i glava vise iz kabine. Čovjekovo je lice prekriveno
jarkocrvenom krvi.
– Brzo – vičem. – Pearlie je u prtljažniku!
Naglo zaustavlja kamionet zakopavši se kotačima u zemlju samo nekoliko
metara od cadillaca. Primjećujem da je Billy Neal nepokretan, ali to ne znači da
je i mrtav. Krv na njegovu licu možda potječe samo od slomljena nosa.
– Imate pištolj?
Poseže iza sjedala i vadi brzometnu pušku za jelene.
– Pripazite na njega dok uzmem ključeve od prtljažnika!
– Kako ako su vam ruke vezane?
– Stvarno. Onda ih vi zgrabite!
Izlazi iz kamioneta i repetira pušku. Utješnog li metalnog zvuka! Nespretno
iskačem i slijedim ga. Prilazimo Billyju Nealu.
– Ako se kreten pomakne, gotov je!
– Slažem se!
Oprezno se kreće uz bočnu stranu cadillaca, puške uperene prema Billyju
Nealu kao da je ranjena zvečarka. Kako smo sve bliže, osjećam napetost u
njegovu tijelu. I tada shvaćam zašto.
Obje Billyjeve ruke su prazne, s posivjelih prstiju cijedi se krv, a oči na
okrvavljenom licu gledaju prema nebu, život u njima gotovo na izdahu.
Nadomak tijelu čujem prigušen zvižduk. Sitni crveni mjehurići izranjaju iz
otvora na vratu.
– Otkud to, do vraga, ako se zabio u drvo?
– Ja sam to učinila.
– Čime?
– Zubima.
Naginje se. – Jebem ti...
– Ključ, Jesse!
– Evo!
Vadi ga iz bravice motora, a ja se spuštam na koljena. Polumrtve oči šire se
u strahu i ostaju tako razrogačene.
Zviždanje prestaje.
Ubila sam čovjeka. Ubila sam Billyja Neala. I koliko god bilo
paradoksalno, presretna sam što sam naslijedila očeve zube. Zubi DeSalleovih
maleni su i zaobljeni. Zubi Kirklandovih veliki i plosnati, podložni karijesu.
Zubi Ferryjevih, pak, tvrdi kao kamen, četvrtastih sjekutiča, oštrih očnjaka.
Sjećam se kako je tata znao donjim zubima otvarati boce Coca Cole. Rekao je
da je to naučio od svojeg oca. Prisjećajući se toga, prepuštam se opojnom naletu
ushićenja. Ne bih mogla imati njegove zube da mi nije otac! Znam da to nije
siguran dokaz poput DNK testa, ali ni u što drugo na svijetu ne razumijem se
koliko u zube!
Luke Ferry je ipak moj otac!
– Vidi ti sranja – Jesse dobacuje uskliknuvši. – Izlazi van, teta Pearlie!
Odmah jurim prema stražnjem dijelu cadillaca. Odloživši pušku na tlo,
Jesse pomaže Pearlie, svojoj teti, da izađe iz prtljažnika. Njezino lice i ruke još
su krvavi, ali u usporedbi s Billyjem Nealom, oči su joj i te kako pune života.
– Jesi li dobro? – pitam je.
Pokazuje na moje nage noge ispod vjetrovke. – Ti?
– Da.
Sklapa oči i odmahuje glavom. – Rekla sam ti... s Božjom pomoći preživjet
ćeš sve!
I ne pokušavam se usprotiviti tome. – Da, rekla si...
Jesse je nježno spušta na noge i pridržava provjeravajući može li stajati.
Potom se odmiče. Bez perike izgleda kao da ima stotinu godina. Ali nema. Još je
puna života.
– Što sada? – pita me bacajući pogled prema truplu. – Što će dr. Kirkland
učiniti?
– Ne znam. I ne mogu se sada opterećivati time. Moram se vratiti u New
Orleans!
Ostaje zaprepaštena. – Sada?
– Odmah!
– Zašto?
Jer moram porazgovarati s ubojicom i pronaći je prije drugih. – Ako to ne
učinim, FBI će me uhititi.
Odmahuje glavom. – Onda učini što moraš. Jesse će me odvesti na otok.
– Trebaš u bolnicu, Pearlie.
Upućuje mi prezriv pogled. – Treba mi samo čaša viskija.
Jesse se vraća noseći manji srebrni ključ u ruci. – Da vam skinem lisičine?
Okrećem leđa i konačno me oslobađa. Trljam zapešća kako bih pospješila
protok krvi, a onda prilazim autu i uzimam traperice sa stražnjeg sjedala.
– Teta Pearlie je rekla da se morate vratiti u New Orleans...
– Tako je.
– Kako?
– Uzet ću neki kamionet s otoka.
Nije oduševljen. – Dr. Kirkland zna?
– Ne, ne zna – ubacuje se Pearlie iza njegovih leđa odlučnim tonom. – I
neće saznati.
Okreće se prema njoj. Podbočivši ruke na bokove, bijesno ga gleda kao da
je neposlušni sedmogodišnjak.
– Jesse Ford Billups – nastavlja – namjeravaš li služiti čovjeku koji te
jednom premlatio kao vola ili ćeš pomoći ovoj curi da učini što je ispravno?
Težak uzdah. – Teta Pearlie, jebi ga, ne znam što...
– Što si to rekao? – Prijeteći mu maše prstom u lice. – Nema psovanja
preda mnom, mali! Da ti je mama živa, premlatila bi te! Ove sekunde zaveži tu
poganu jezičinu!
Jesse Billups, ratni veteran i nadstojnik otoka DeSallea, kima glavom
konačno se predajući. – A što s njim? – odvraća pokazujući prstom na Billyja
Neala.
Pearlie prkosno podiže nos. – Ostavi tu strvinu škanjcima. I oni moraju
jesti.
63. POGLAVLJE
N akon što sam napucana, veći dio tjedna provela sam odlazeći na sprovode.
Dva su bila očekivana, jedan nije. Dva su također bila odgođena sve dok
me nisu otpustili iz Sveučilišne bolnice u Tulaneu, a zahvaljujući Stacey Lorio,
bila sam na njima u invalidskim kolicima. Metak koji je ispalila iz Seanova
pištolja razderao mi je trbušnu stijenku i zaglavio u leđnom mišiću. Izgubila sam
puno krvi i ujedno slezenu.
Ali nisam izgubila dijete.
Sean se gotovo utopio u vlastitoj krvi. Glava mu je bila okrenuta bočno
ispod jastučića kad je Stacey povukla okidač pa umjesto da mu probuši čelo,
kako je planirala, propucala mu je desni obraz pet centimetara od uha. Metak mu
je zdrobio pet zuba, razbio tvrdo nepce i zgnječio dio maksilarnih sinusa. Svoj
život duguje Angie koja je, umjesto da zbriše s s mjesta događaja, nazvala 911 i
ostala s nama sve dok nisu stigli i hitna i policija.
Stacey je umrla odmah nakon drugog metka koji sam ispalila u nju. Strašno
me rastužuje to što su je traume iz djetinjstva ispunile takvom mržnjom u
odrasloj dobi, ali ne osjećam se krivom za njezinu smrt. Namjeravala je
hladnokrvno Seana i mene lišiti života. Sean se, pak, smatrao krivim što nije
prozreo njezine neprobojne alibije, ali nije bio jedini. Ispostavilo se da je njezin
bivši suprug narkoman, a kako mu je donosila pilule iz klinike na kojoj je bila
zaposlena, dao bi joj alibi za još desetak novih umorstava, čak i pod prisegom.
Preostale su zajamčile dvije žene, poslije identificirane kao članice Skupine X.
Razmatrajući to sada, sve se čini toliko očitim.
Kaiser je puno vremena proveo u mojoj bolničkoj sobi. Liječnici su mu
pokušali zabraniti pristup, ali zna biti poprilično uporan kad si nešto zacrta. Htio
je da mu ispričam svaku pojedinost događaja koje sam proživjela i objasnim
kako sam riješila zagonetku ubojice. Bio je odlučan utvrditi jednom zauvijek je
li šest umorstava u New Orleansu povezano s događajima u Natchezu i na otoku
DeSalleu. Uzimajući u obzir poveznicu između Ann i Malika, i donekle, Malika
i mene, činilo se nezamislivim da nisu povezani. Ali doista nisu bili. Zapravo ne.
Dr. Hannah Goldman najbolje je to sročila kad mi je navratila u posjet i
zatekla ga uz moje uzglavlje. Strpljivo je iznijela sve veze crtajući dijagram na
jelovniku bolničkog kafića. Seksualno zlostavljanje činilo je glavnu poveznicu
između Natcheza i New Orleansa. Nathan Malik prvi put me opazio u Jacksonu
jer sam spavala s dvadeset pet godina starijim muškarcem. Ta veza, znak
potencijalnog zlostavljanja u djetinjstvu, rezultirala je mojim izbacivanjem sa
studija medicine, što me odvelo na studij stomatologije i naposljetku u
forenzičku odontologiju. Malika je, pak, zlostavljanje iz djetinjstva polako ali
sigurno dovelo do rada sa žrtvama seksualnog zlostavljanja i upravo je u njemu
teta Ann konačno pronašla terapeuta koji bi mogao kontrolirati užasne
posljedice njezina zlostavljanja u djetinjstvu. Uzimajući njezinu prošlost u obzir,
kao i njegove seksualne sklonosti, seksualna veza između njih dvoje bila je
gotovo neizbježna. Malikovo zlostavljanje u djetinjstvu učinilo ga je zrelim za
kontratransfer, zbog kojega je podupirao članice Skupine X u provođenju
pravde. Umorstva koje su počinile Stacey Lorio i Evangeline Pitre, te njihova
odluka da se posluže ugrizima kako bi prikrile pravu prirodu svojih zločina,
rezultirali su mojim pozivom da se uključim u istragu. (Tijekom pretrage
Staceyna stana FBI je otkrio bezbroj džepnih izdanja krimića napisanih prema
stvarnim događajima, a koji su bili prepuni podcrtanih dijelova s forenzikom i
psihologijom seksualnog delikta.) Čim je Malik postao svjestan moje
uključenosti u istragu, postao je opsjednut komunikacijom sa mnom. S obzirom
na sve što je znao o tajnoj prošlosti moje obitelji i onoga što mu je Ann
vjerojatno rekla o meni, smatrao je da moja pojava znači neku vrstu znakovitog
sinkroniteta koji ne smije zanemariti.
– Jednostavno tumačenje – zaključila je dr. Goldman – jest da bolesni ljudi
privlače bolesne ljude. Naravno, u psihološkom smislu.
Međutim, smatrala je da nedavni val mojih noćnih mora u vezi s djedom i
kamionetom nema nikakve veze s umorstvima u New Orleansu tvrdeći kako su
one posljedica trudnoće. Onog trenutka kad je moj mozak znao za moju
trudnoću, podsvijest je shvatila da se, kako bih je zaštitila, trebam prisjetiti
zlostavljanja iz djetinjstva. – Evolucija na djelu – dobacila je na kraju. –
Nastavak vrste ključni je prioritet svakog organizma. Vaš je mozak zaključio da
je zaštita vašeg djeteta važnija od zaštite vas samih od trauma prošlosti. Otud
poplava noćnih mora i bljeskova prisjećanja. Prisjetili biste se što vam je djed
radio neovisno o tome je li netko ubijen u New Orleansu ili ne. Vjerujte mi.
Ali čak ni ona nije mogla objasniti što me je to u vezi s mjestima zločina
navelo na otkriće njihove prave prirode. Poput FBI-a, i ja sam se već suočila s
klasičnim dokazima muškoga seksualnog predatora na djelu i mnogo puta prije
doživjela slične prizore. Što je onda izazvalo napadaje panike? Što mi je to
pokazalo da svjedočim nasilju koje je nekako povezano sa seksualnim
zlostavljanjem nalik na moje? Hannah je izjavila da je ključ u nagim tijelima
starijih muškaraca, ali ja sam naposljetku zaključila da je to nevažna sitnica. Prvi
sam napadaj doživjela na poprištu zločina treće žrtve. Jedanaest dana prije, u
kući druge žrtve, Andrusa Rivierea, ugledala sam djevojčicu koja mi se urezala
u pamćenje. Djed joj je netom umro od nasilne smrti, no ona je gotovo skakutala
od sreće. Jurcala je kućom kao da joj svaki trenutak treba početi rođendanska
zabava. I znajući što sada znam, vjerujem da je doista tako i bilo. Djedovo
umorstvo oslobodilo ju je svakodnevnog pakla i nešto na njezinu licu i u
njezinim očima koje su, razmislim li sada o tome, bile premudre za tu dob,
odaslalo mi je poruku koje nisam ni bila svjesna. Onako kako je Pearlie
podsvjesno znala za Annino zlostavljanje u djetinjstvu, ja sam podsvjesno znala
da nešto nije kako treba u Riviereovoj kući. Nešto što je njegovom smrću
nestalo.
Kaiser me zapanjio rekavši da mi je Malik oporučno ostavio sve
videosnimke i drugi nemontirani materijal za dokumentarac. To su bili kartoni
pacijentica, pronađeni u Biloxiju, skriveni u kući trećeg supruga tete Ann. Čim
ih Odjel za dokaze Policijske uprave New Orleansa bude vratio, bit će mi
dostavljeni. I doista ih namjeravam pregledati i baciti se na posao te dovršiti
Malikov film. Neću ubaciti snimke umorstava, ali učinit ću sve u svojoj moći
kako bih objasnila njihovu motivaciju.
Onoga dana kad sam trebala biti otpuštena iz bolnice, saznala sam da je i
Margaret Lavigne također njihova pacijentica. Bolničar me odvezao na njezin
kat i ostavio nasamo u njezinoj sobi. Još je bila u komi ležeći ispod bijele plahte,
priključena na svakakve monitore i cjevčice. Inzulin koji si je uštrcala u vene
pretvorio joj je mozak u beskorisnu sivu kvrgu. Kaiser mi je rekao da će njezina
majka vjerojatno dati pristanak da tijekom tjedna isključe aparate koji je
održavaju na životu. Neko sam je vrijeme držala za ruku potiho razmišljajući o
poruci koju je ostavila za sobom i užasu koji je zasigurno osjetila shvativši da je
nevinog muškarca osudila na smrt. Poput mene, nije mogla povjerovati da ju je
otac silovao. Stoga je pogrešno optužila očuha. Zahvalna sam što sam imala
pravo u vezi s vlastitim ocem jer sam isto tako vrlo lako mogla pogriješiti.
Prvi sprovod kojemu sam bila nazočna bio je Malikov.
Odabrao je kremaciju pa je sprovod bio održan u parku u New Orleansu.
Došlo je pedesetak ljudi, većinom žena, ali bilo je i nekoliko muškaraca, neki
među njima očito vijetnamski veterani. Budistički svećenik je pjevao i molio, i
svi su odložili cvijeće uz urnu.
Drugi je bio Annin sprovod, a održanje u Natchezu.
Michael me odvezao do McDonoughova pogrebnog poduzeća i pomogao
mi ući u invalidska kolica, pa me čak i odvezao na groblje na pokop. Dok je
svećenik držao posmrtni govor, sjedila sam na mjestu rezerviranom za obitelj
prisjećajući se vrpce koju je snimila za Malika. Mini-DVD kaseta koju sam
ukrala iz kutije u Angienoj kući probila se zajedno sa mnom u bolnicu putujući u
mojoj torbici. Posudila sam videokameru kako bih je pogledala, ali izdržala sam
samo deset minuta i ostala shrvana. Otrpjela je puno više od nas dvije i iz
neobjašnjivog razloga nije se disocirala tijekom zlostavljanja. Osjetila je,
obradila i sjećala se svake užasne pojedinosti. Njezina glavna briga bilo je da
zaštiti svoju mlađu sestru – moju majku. I premda nije uspjela u tome, dala je
sve od sebe. Činila je to mameći djeda u svoju sobu kad god bi predosjetila da
mu sestra privlači pozornost. Ali nije pokušavala zaštititi samo Gwen. Razlog za
njezinu šutnju tijekom godina bio je jednostavan: djed je zaprijetio da je
spreman ubiti i sestru i majku za slučaj da ikad razotkrije što joj je činio. I uopće
nije sumnjala u to. Znala je bolje od nas ostalih da je sposoban počiniti
umorstvo.
Treći sprovod, neočekivan, održava se dan nakon Annina.
Danas.
Nisam otišla u pogrebno poduzeće. Michael me dovezao na groblje kako
bih sjedila uz Annin tek prekriven grob. Buljila sam u humak vlažne smeđe
zemlje na travi pitajući se jesam li nekako mogla spriječiti njezino
samoubojstvo. Michael me uvjeravao da nisam i dajem sve od sebe kako bih
povjerovala u to. Nekoliko minuta prije nego što su ožalošćeni trebali stići,
odvezao me prolazom do mjesta s kojeg mogu promatrati pokop, a da mi nitko
ne smeta.
I evo me tu.
Niz luksuznih automobila iza crnih pogrebnih kola čini se beskonačnim,
poput mrtvačke povorke ubijenog predsjednika. Ne bih trebala biti iznenađena.
Dr. William Kirkland bio je imućan, moćan i cijenjen čovjek, stup zajednice.
Majka je pokušala pojednostavniti pogreb, ali na kraju je popustila zbog
dobronamjernih prijatelja koji su ustrajali na velikom broju i govorima koje su
trebali održati gradonačelnik, ministar unutrašnjih poslova i guverner
Mississippija.
Svi se sa zadovoljstvom pretvaraju da je njegova smrt nesretan slučaj i
nitko se ne obazire na to da se usred bijela dana autom strovalio s nasipa. Neki
su spomenuli njegov nedavni moždani udar, koji se dogodio prije godinu dana, i
prisjetili se da mu je liječnik zabranio vožnju. Štoviše, kažu, upravo ga je
neočekivana smrt njegova vozača, Billyja Neala, natjerala da se sam odveze na
otok sam kako bi tamo hitno obavio neki posao.
Istina je znatno jednostavnija.
Ubio se. Znao je da će njegova prljava tajna izaći na vidjelo i da njegov
novac i moć neće biti dovoljni da spriječe jednu od svojih žrtava, mene, da
konačno svijetu razotkrijem njegovu izopačenost. Što njegov ponos ne bi mogao
podnijeti. Vjerojatno je smatrao da odabire mušku, čak plemenitu smrt, ali ja
znam kakav je uistinu bio u tom trenutku. Bio je ono za što je jednom optužio
mojeg oca preda mnom kad sam bila djevojčica: kukavica. Na kraju svega,
William Kirkland, dr. med., bio je ušljiva kukavica.
Danas sam ovdje jer želim vidjeti kako ga spuštaju u raku. Jer se moram
uvjeriti da se i to privelo kraju. Kad čovjek cijeli život neprestano bježi pred
demonima prošlosti, važno je biti na njihovu pokopu. Da mi je stari McDonough
dopustio, ušla bih u preparacijsku dvoranu i zabila mu kolac u srce.
No ipak... nije počeo život kao čudovište. Jednom davno bio je nevin
dječak koji je izgubio roditelje u prometnoj nesreći na putu na vlastito krštenje.
Tek poslije, nikad neću saznati kada, otrov kojim me zarazio bio je ucijepljen u
njega. Prije nekoliko desetljeća tijekom mračne i tihe noći na selu izgubio je
vlastitu nevinost, čime je počela njegova preobrazba koja će promijeniti ujedno
živote mnogo drugih, uključujući moj.
Ono što zasad ostaje tajna jest razlog zašto je otkupljivao očeve skulpture.
Je li ga progonila krivnja zbog života koji mu je oduzeo? Ili je bio u nekakvoj
polusuludoj potrazi za shvaćanjem kreativne iskre koju je ugasio, jer je upravo
kreativnost bila jedini talent koji sam nije posjedovao? Možda će mi vrijeme ili
neki neotkriven dokument odgovoriti na to jednog dana.
Pokop je, na svu sreću, kratak jer bi mogla pasti kiša. Ožalošćeni se brzo
vraćaju u svoje automoblile i duga kolona vozila počinje napuštati groblje.
Nakon njihova odlaska osamljeni lik zadržava se uz djedov grob.
Pearlie Washington.
Odjevena je u crnu haljinu i divovski crni šešir, ali prepoznajem njezin
koščat lik kao da je majčin. Je li se zadržala kako bi ga nasamo oplakala? Ili
možda kako bi oplakala Ann? Ili se zadržala znajući što slijedi?
Michael me spušta nizbrdo. Pearlie nepomično stoji gledajući u djedov
grob. Kako joj se približavamo, bijeli Dodge Caravan s bogatim srebrnim
ukrasima pojavljuje se u prolazu i polako zaustavlja u blizini niskog zidića.
Dvojica muškaraca u tamnim odijelima izlaze i iz stražnjeg dijela vade brončani
lijes. Odloživši ga na sklopiva kolica, guraju ga preko trave do ugla parcele, gdje
je otvorena raka prekrivena zelenom ceradom.
Na nadgrobnoj ploči iznad nje stoji: LUKE FERRY (1951. – 1981.).
Dok me Michael vozi kroz vrata, Pearlie nam prilazi i hvata me za ruku. –
Je li to ono što mislim da jest?
– Da.
Zamjećujem bol u njezinim očima. – Zašto mi nisi rekla? I ja sam ga
voljela!
– Htjela sam biti nasamo s njim. Oprosti, Pearlie.
– Hoćeš da odem?
– Ne.
Promatra muškarce kako miču pokrov s tla. Dok ga presavijaju, spušta se
lagana kišica.
– Gdje ti je mama?
– Rekla je da ne može podnijeti drugi put pokopati muža.
S mukom uzdiše. – Vjerojatno ima pravo.
Michael me hvata za lakat i naginje mi se na uho. – Ostavit ću te nasamo
nekoliko minuta.
Zahvalno mu stišćem ruku. – Hvala ti. Neće dugo potrajati.
– Ne žuri se.
Pearlie se okreće i promatra ga kako napušta obiteljsku parcelu. – Čini mi
se da je dobar čovjek.
– Dobar je.
– Zna li da nosiš tuđe dijete?
Podižem pogled prema radoznalim smeđim očima. – Da.
– I unatoč tomu te želi?
– Da.
Odmahuje glavom kao da je to rijetko viđen prizor. – Onda ga ne puštaj.
Usnice mi se razvlače u osmijeh. – Mislim da neću.
Hvata me za ruku i čvrsto je stišće. – Bože, vrijeme je da se skrasiš! Već
dugo nismo čuli dječji plač u onoj kućerini!
Duboko udišem i gledam prema djedovu grobu. – Mislim da sam čekala da
on prvo umre.
Kima glavom. – Sam Bog zna da je tako bolje.
Tatin lijes sada je uz otvorenu raku, a kiša bubnja o njegov ulašten
poklopac. Čudesno, to mi više uopće ne smeta.
– Možete li ga sada otvoriti, molim vas?
Jedan od pogrebnika vadi imbus ključ iz džepa i otvara lijes.
– Molim? – Pearlie odvraća s užasom promatrajući prizor. – Što činiš,
curo? Takvo što donosi nesreću!
Odmahujem glavom. – Nije istina.
Dok odiže poklopac lijesa, posežem ispod kolica u džep za prijenos
prtljage. Napipavam mekano krzno. Smogavši snagu, ustajem i polako prilazim
lijesu. Izgleda kao i neki dan, poput mladića usnulog na kauču nakon nedjeljnog
objeda. Stišćući zube od boli, naginjem se i vraćam Leopardicu Lenu u pregib
njegova lakta. Potom se ispravljam.
– Kako ne bi bio osamljen – potiho dobacujem.
Prije nego što se okrenem, iz džepa vadim presavijen list papira i spuštam
ga blizu njegova koljena. Jedan je to od crteža iz mape koju je zadržao u zelenoj
vreći u staji. Ugljeni prikaz Louise Butler, koja mu se smiješi s nesputanom
ljubavlju u očima. Možda bih trebala osjećati krivnju, ali ne osjećam. Vjerojatno
ga je lišila više boli od svih nas tijekom posljednjih godina života. Prihvatila ga
je onakvim kakav je bio... čovjek ranjene duše.
– Zbogom, tata – kažem mrmljajući. – Hvala ti što si se trudio.
Okrećem se od lijesa i vraćam u kolica pokazujući Michaelu da dođe.
Odmah se pojavljuje.
– Želim vidjeti rijeku – kažem mu. – Hoćeš li me odvesti do Jewish Hilla?
Izdižući se devedeset metara iznad Mississippija, Jewish Hill omogućava
najveličanstveniji pogled na rijeku.
Michael ostaje zbunjen. – Kiši, Cat.
– Znam. I dopada mi se. Hoćeš li sa mnom, Pearlie?
– Može, dušo!
– Možete li? – pita je Michael.
S prezirom frkće. – Možda sam davno prešla sedamdesetu, ali još mogu
propješačiti od Red Licka do Rodneyja!
Michael se smije na to prepoznajući imena dvaju gradića u Mississippiju,
međusobno udaljenih dvadesetak milja. Gura me uzbrdo ujednačenim ritmom i
ubrzo smo ugledali milju široku rijeku kako se probija divovskim nizinama ušća
Louisijane.
– Čovjek je ne može sagledati koliko je velika – dobacuje Pearlie.
– Obožavam je – potiho dodajem. – Običavala sam dolaziti ovamo kad god
sam se osjećala zarobljenom u ovom gradu.
– Mislim da si oduvijek bila zarobljena ovdje, sve dok ti djed nije umro.
– Znaš da se ubio – odvraćam mrmljajući.
Slijedi dulja stanka. – Ne bih rekla...
Podižem pogled. – Daj, molim te! Ne misliš valjda da je sletio nesretnim
slučajem?
Gleda prema Michaelu i onda opet prema meni. – Naravno da ne.
Osjećam prigušeno brujanje u glavi. – Što je, Pearlie? Što to znaš?
Nikad je nisam vidjela toliko ozbiljnu. – Znam sve. Koliko ti želiš znati?
– Koliko i ti.
Sumnjičavo gleda prema Michaelu. – Neke je stvari najbolje ne znati,
doktore. Zašto ne biste otišli pripremiti auto?
Michael baca pogled prema meni. Kimam glavom.
Dok odlazi, Pearlie se postavlja ispred kolica i gleda me u oči onako kako
to starice znaju činiti. – Kad si me ostavila na otoku, neko sam vrijeme bila kod
Louise Butler. Ali bila sam na iglama. Nisam se mogla primiriti. Pa sam otišla u
šetnju. Na kraju sam završila s druge strane jezera. Kod velike kuće.
Govori o djedovoj kolibi koju je dizajnirao A. Hays Town.
– I prije nego što sam shvatila što činim, već sam je uništavala. Tražila sam
slike. Znala sam da moraju biti negdje. – Uzdiše i gleda u tlo. – Pa, pronašla sam
ih. U šupljoj knjizi, u jednoj od njih nekoliko stotina u tamošnjoj knjižnici.
Gadne slike, ljubavi. Puno strašnije od onih na kojima ste ti i Ann bile nage.
– Što su prikazivale?
Nos joj se skuplja kao da njuši gnjilo meso. – Sve. I pozlilo mi je dok sam
ih gledala. Otišla sam na toalet i plakala toliko silno da se nisam mogla
zaustaviti. I tad sam načula nečije korake.
– Djed?
– Ne. Jesse.
– Jesse Billups? Je li vidio slike?
Kima prestrašenog izraza lica. – I nisu to bile samo stare slike djece. Neka
među njima još su na otoku. Jesse ih je prepoznao. Neka žive tamo.
– Dragi Bože... Što je učinio?
– Prokleo me. Potom ih je uzeo i pokupio se.
– Što se dogodilo? Što je učinio s njima?
– Pokazao ih je nekim starijim otočanima. Nekim tatama te djece. Znaš,
žene su znale za dr. Kirklanda, upravo kako sam nagađala. Barem neke. Ali
nikad to nisu spominjale svojim muževima. Ali sad su i oni saznali. I poludjeli
su, upravo kako su se bojale da će reagirati. Jesse je nazvao dr. Kirklanda i rekao
mu da je netko provalio u kolibu i prevrnuo je naglavačke. I da treba odmah
doći.
Sklapam oči, gotovo se bojeći saslušati kraj.
– Doista želiš znati, ljubavi?
– Da.
– Kad je dr. Kirkland stigao, Jesse ga je zajedno s drugima strpao u kamion
i odvezao u kuću Velikog Leona.
– Tko je to?
– Jedan od otočana. Proveo je dvadeset godina u Angoli. Jesse mu je
pokazao slike i objasnio što je dr. Kirkland učinio, a onda mu rekao: »Imaš ga
dva sata. Samo ga nemoj unakaziti.«
– Dragi Bože...
Pearlie kima glavom, a oči joj blistaju s neustrašivom spoznajom. – Za dva
sata vratili su se po njega i onda mu učinili ono što je Billy Neal namjeravao
učiniti tebi i meni.
– Što?
– Zavezali ga za upravljač njegova auta i gurnuli s nasipa.
– Isuse...
– Nakon nekog vremena jedan je zaronio i odvezao mu uže s ruku. –
Pearlie me promatra očekujući moju reakciju. – Rekla si da želiš znati.
– Jesi li vidjela djeda dok se to sve događalo?
– Ne. Znam samo ono što mi je Jesse ispričao.
U mislima mi izranja samo jedno pitanje. – Je li na kraju molio za milost?
– Nije, dušo. Proklinjao ih je sve dok mu glava nije završila pod vodom.
Nije ostalo nikakve nježnosti u tom čovjeku. Proklinjat će samog vraga kad
završi u paklu!
Iznenada osjećam iscrpljenost.
– Što ćeš sada učiniti? – pita me.
– Ne znam. Čekati da mi rana zacijeli. Mislim na onu prostrijelnu. Za ovu
drugu možda će trebati cijeli život.
– Mislila sam na kuću. Na Malmaison.
– Kako to misliš?
Pearlie sliježe ramenima. – Pa, sad će tebi pripasti.
– Molim?
– Mislila sam da znaš. Dr. Kirkland je uvijek ponavljao da se gđica Gwen
ne može brinuti za sebe, a kamo li tek za obiteljsku imovinu. Upravo zato te
Billy Neal toliko mrzio. Domoći ćeš se gotovo svega.
Potrebno mi je neko vrijeme da to sve upijem. Nemam pojma što sve
podrazumijeva djedova ostavština, ali pretpostavljam da je golema.
– Onda, što namjeravaš učiniti?
– Sve ću prodati.
Pearlie se oglašava s nezadovoljstvom. – I otok?
– Zašto ne? Ne želim ga ikad više vidjeti.
– Ako ga prodaš, ljudi neće imati kamo otići. Sve posjeduješ, njihove kuće
i sve ostalo. Oni to samo iznajmljuju.
Slike otoka jure mi glavom, ali bol koju izazivaju je nepodnošljiva. – Neka
si ga uzmu, Pearlie. Sa svime prokletim što je na njemu. Ionako je to njihovo.
– Doista to misliš? Poprilično je vrijedan.
– Boli me briga. Prvo ću dogovoriti s odvjetnicima da sve pripreme, a ti i
Jesse osmislite kako će se sve pošteno raspodijeliti. Osim za Lousie Butler.
Iznenađeno se ispravlja. – Zašto?
– Dobit će djedovu kolibu.
Ostaje bez daha. – Veliku kuću? Šališ se! Otočanke je mrze!
– Od danas je koliba njezina, Pearlie.
Ispušta nekoliko nerazumljivih zvukova. – Pretpostavljam da znaš što
činiš!
– Prvi put u životu mislim da znam. Vidiš li Michaela? Spremna sam za
povratak.
– Ne treba nam Michael. Mogu te i sama odgurati!
Staje iza kolica i čvrsto ih hvata za ručke. Dok me okreće, posljednji put
bacam pogled prema rijeci, divovskoj i veličanstvenoj pod kišnim pokrovom.
Uskoro će protjecati mimo otoka DeSallea, Baton Rougea, New Orleansa
naposljetku se ulijevajući u Meksički zaljev. Ne znam gdje ću biti u tom
trenutku. No, lanac nesretnih zbivanja generacijama kovan u mojoj obitelji
konačno je razbijen.
Ja sam to učinila.
I ne znam bolji početak.
Pearlie me vraća prema prolazu, gdje Michael čeka u terencu. Prilazeći,
izlazi i maše. Spuštam ruku na trbuh i žmirim. Ne diram ranjeno mjesto, nego
točku niže. Ne treba mi piće. Ništa mi ne treba. Prvi put u životu doista osjećam
da sam slobodna odabrati što želim.
– Tebi će biti drukčije – šapćem trljajući trbuh sporim, kružnim pokretima.
– Tvoja mama zna što je ljubav...
Dr. Jerryju W. Ilesu, dr. Michaelu Bourlandu, dr. Tomu Careyju, dr. Geoffu
Flattmanu i dr. Andrew Martinu na medicinskoj pomoći.
Onima koji su prvi pročitali rukopis: Edu Stackleru, Mikeu Henryju, Betty Iles,
Carrie Iles, Ann Paradise.
Posebno zahvaljujem Geoffu Ilesu, bez čije bi dragocjene pomoći moje knjige
bile manje vrijedne.
Također posebno zahvaljujem Selah Saterstrom, na dopuštenju da citiram
ulomke iz njezina hipnotičkog djela, The Pink Institution. Hvala i Kim Barker,
koja se prva dosjetila krvi na zidu. Predivna je književnica s bujnom maštom.
Drago mi je da joj je smijeh draži od straha. Bravo!