You are on page 1of 397

Greg Iles

Krvave uspomene
Ovaj je roman posvećen ženama koje u gluho doba noći nenadano shvaćaju
da njihov život već dugo nije kako treba. Bolje od nas ostalih shvaćaju što je
Faulkner htio poručiti rekavši: »Ne postoji bilo je – samo jest. Da postoji, ne bi
bilo ni žalosti ni tuge.«
Znajte da niste same!
Sjećanje je čuvar svega.
Ciceron

Zlo je korijen tajne,


Bol korijen znanja.
Erazmo
1. POGLAVLJE

U kojem trenutku počinje umorstvo? Povlačenjem okidača? Odabirom


motiva? Ili možda puno ranije kad se dijete, češće izloženo patnji nego
ljubavi, zauvijek mijenja?
Možda i nije važno.
A možda nema važnije stvari na svijetu.
Prosuđujemo i kažnjavamo na osnovi činjenica, ali činjenice ne
podrazumijevaju istinu. Poput zakopanog su kostura razotkrivenog dugo nakon
svoje smrti. Istina je fluidna i živa, a razumijevanje preduvjet njezinu
spoznavanju, to najzahtjevnije ljudsko umijeće koje omogućava sagledavanje
svega u jednom trenutku, i budućnosti i prošlosti, onako kako Bog sve vidi i zna.
Budućnost i prošlost...
Započet ćemo, stoga, negdje u sredini, u trenutku kad mračnom prostorijom
na obali jezera Pontchartrain u New Orleansu, saveznoj američkoj državi
Louisijani, odjekuje zvono telefona. Na krevetu leži žena, njezina lagano
rastvorena usta upućuju na bezbrižan san. Iako isprva ne reagira na prodorni
zvuk, konačno joj se probija u svijest budeći je iz gotovo komatoznog stanja
poput defibrilatora. Izvlači ruku ispod pokrivača u nespretnoj i uzaludnoj potrazi
za aparatom. S nervoznim uzdahom konačno se oslanja na lakat i prostenjavši
grabi telefon s noćnog stolića.
Riječ je o meni.
– Dr. Ferry – predstavljam se promuklim glasom.
– Spavaš? – reče muški glas s druge strane, primjese napetosti i ljutnje.
– Ne – odmah osporavam, no usta su mi suha poput baruta, a budilica
pokazuje da je 20:20 sati. Izvan stroja cijelih devet sati! Nakon tko zna koliko
dana konačno sam se pošteno naspavala.
– Imamo još jednog.
Nenadana iskra u još snenom mozgu. – Molim?
– Cat, četvrti put te zovem u pola sata.
Njegov glas pobuđuje nalet ljutnje, čežnje i krivnje. Sean Regan, detektiv s
kojim spavam u posljednjih osamnaest mjeseci. Pronicav i privlačan muškarac
sa suprugom i troje djece.
– Što si rekao? – ponavljam, spremna odgristi mu glavu ako me zamoli da
se negdje nađemo.
– Rekao sam da imamo još jednog.
Trepćem pokušavajući se orijentirati u mraku. Početak je kolovoza i
purpurna svjetlost sutona probija se kroza zavjese. Bože, kako su mi usta suha! –
Gdje?
– U četvrti Garden Districtu. Vlasnik tiskare. Bijelac.
– Tragovi ugriza?
– Strašniji nego kod prijašnjih.
– Dob?
– Šezdeset devet.
– Isuse... još jedan. – Ustajem. – Ali to uopće nema smisla!
– Nema.
– Seksualni predatori ubijaju žene ili djecu, ne i starce!
– Već smo to raspravili. Kad možeš stići ovamo? Piazza mi visi za vratom,
a šef bi također mogao navratiti.
Skidam jučerašnje traperice s naslonjača i navlačim ih preko gaćica.
Victoria's Secret, njegov omiljeni par, ali večeras ih neće vidjeti. Ne tako skoro.
Možda čak nikad više. – Upućuje li što na moguću homoseksualnost? Je li
možda bio u kontaktu s muškim prostitutkama?
– Ni traga tomu – odgovara. – Čist kao i prethodni.
– Ako ima kućno računalo, zaplijeni ga. Možda...
– Znam što mi je posao, Cat.
– Znam, ali...
– Cat... – I taj jedan jedini slog probada me poput noža. – Jesi li trijezna?
Val vrućine naglo mi se penje kralježnicom. Četrdeset osam sati nisam
popila ni gutljaj votke, ali ne namjeravam odgovoriti na pitanje. – Kako se zove?
– Arthur LeGendre. – Spušta ton glasa. – Jesi li trijezna, ljubavi?
Žudnja mi već tutnji krvlju nagrizajući stijenke žila. Treba mi anestetička
žestina doze Grey Goosea. Samo što si to više ne mogu priuštiti. Iako Valiumom
pokušavam izaći na kraj s tjelesnim simptomima apstinencije, ništa uistinu ne
može zamijeniti alkohol koji me tako dugo krpao.
Prebacujem slušalicu na drugo rame i iz ormara izvlačim svilenu bluzu. –
Gdje su pronađeni tragovi ugriza?
– Na trupu, bradavicama, licu, penisu.
Zaustavljam se. – Na licu? Jesu li duboki?
– Dovoljno duboki da uzmeš otisak.
Val uzbuđenja otupljuje silovitost žudnje. – Krećem!
– Popila si lijekove?
Predobro me poznaje. Nitko drugi u New Orleansu čak i ne zna da mi je
propisana terapija: Lexapro za depresiju, Depakote za kontrolu impulzivnih
reakcija. Oba sam prestala uzimati prije tri dana, no ne želim se upuštati u
raspravu.
– Ne brini se. Je li FBI već stigao?
– Pola radne jedinice je ovdje i žele tvoje mišljenje o ugrizima. Tip iz FBI-
a ih fotografira, ali ti imaš ono ultraljubičasto svjetlo i profesionalnu opremu i,
uostalom, kad se radi o zubima, ipak si ti faca nad facama!
Taj spolno diskriminirajući izraz divljenja tipičan je za policijski žargon, ali
ujedno mi govori da nije sam. – Koja adresa?
– 2727 Prytania.
– Zvuči kao adresa s protuprovalnim alarmom.
– I jest, ali je isključen.
– Kao i u slučaju prve žrtve, Morelanda. – Umirovljenog i visoko
odlikovanog pukovnika Vijetnamskog rata, ubijenog prije mjesec dana.
– Tako je – odvraća šaptom. – Dovuci dupe!
Ovaj put na tu bi mu zloglasnu irsku prisnost najradije zabila šaku u trbuh.
– A volim te? – pitam simulirajući nježnost.
Njegov je odgovor jedva čujan: – Znaš da nisam sam.
Ništa nova. – Naravno. Vidimo se za petnaest minuta.

★★★

Noć se brzo spušta dok se vozim audijem od kuće do Garden Districta, mirisnog
srca New Orleansa. U kupaonici sam provela dvije minute pokušavajući se
dovesti u red, ali lice mi je još podbuhlo od sna. Treba mi kofein. Za pet minuta
bit ću okružena policajcima, FBI-evim agentima, forenzičkim tehničarima, a
među njima bit će vjerojatno načelnica Odjela za umorstva, kao i načelnik
Policijske uprave New Orleansa. Iako sam naviknuta na takav oblik pozornosti,
na poprištu posljednjeg predatorova napada prije sedam dana dogodila se
nezgoda. Ništa strašno, doduše, samo običan napadaj panike, kako je to objasnio
djelatnik hitne pomoći koji me pregledao. Međutim, napadaji panike ne
pobuđuju povjerenje u okorjelih policijskih službenika koji proučavaju slučajeve
umorstva, a kamo li tek želju za konzultacijom sa stručnjakom koji nije u stanju
držati se pod nadzorom.
Sean me izvijestio da se vijest o mojoj nezgodi proširila i svi su reagirali s
nevjericom. Kako to da se žena koju neki detektivi nazivaju ledenom kraljicom
iznenada slomila na poprištu ne pretjerano ogavnog zločina? I ja bih to rado
htjela znati. Čak raspolažem određenom teorijom, ali analiza vlastitog
mentalnog stanja zloglasno je nepouzdan posao. A što se tiče nadimka, uopće se
ne smatram ledenom kraljicom, no u policijskom mačo svijetu jedino me takva
uloga može zaštititi, kako od samih muškaraca, tako i od vlastitih nestašnih
nagona. Naravno, Sean je odmah prozreo prijetvorni karakter te naizgled
skrovite strategije.
Sad su ih četvorica, podsjećam se usredotočujući se na slučaj. Četvorica
muškaraca u dobi od četrdeset dvije do šezdeset devet godina, sva četvorica
ubijena u razdoblju od trideset dana i s nekoliko tjedana razmaka. Neviđen je to
tempo i da se radi o ženama, New Orleans bi već umirao od straha, no kako je
riječ o sredovječnim ili starijim muškarcima, građani su opčinjeni i s
radoznalošću prate razvoj zbivanja. Svaka je žrtva prvo pogođena u kralježnicu
ili u neposrednu blizinu, potom unakažena ugrizima i naposljetku ubijena hicem
u glavu. Ugrizi su postupno poprimali sve izraženiji animalni karakter, a kako je
u njima pronađena slina, zahvaljujući mitohondrijskom DNK ujedno su najjači
dokaz protiv budućeg osumnjičenika.
Upravo sam zbog njih i uključena u slučaj. Po struci sam forenzička
odontologinja, odnosno stručnjakinja za ljudsko zubalo i štetu koju ono može
nanijeti, a spomenutu sam vještinu stekla tijekom dosadnog četverogodišnjeg
studija stomatologije i sljedećih pet fascinantnih godina terenskog rada. Kad me
ljudi pitaju čime se bavim, jednostavno odgovaram da sam zubarica, što je
djelomično istinito i posve dovoljno. Pojam odontolog, naime, nikomu ništa ne
znači, dok izraz forenzički, barem u Americi koja se nagledala krimi-serija s
ekipama za očevid, pobuđuje pitanja na koja je nemoguće odgovoriti nalazim li
se, na primjer, u supermarketu. I dok me tako većina znanaca poznaje kao
poslom preopterećenu zubaricu koja ne prima nove pacijente, određene vladine
agencije, uključujući FBI i Povjerenstvo UN-a za istraživanje ratnih zločina,
smatraju me jednim od vodećih forenzičkih odontologa u svijetu. Nije li to
krasno? Ja, pak, svoj identitet stvaram u hodu.
Večeras radna skupina želi čuti moje stručno mišljenje o ugrizima. No
također znam da Sean želi više od toga. Kad me prije dvije godine zatražio za
pomoć u vezi s određenim slučajem umorstva, ubrzo je shvatio da se ne
razumijem samo u zube. Studij medicine napustila sam nakon druge godine
stekavši čvrst temelj za samoobrazovanje u forenzici pa se tako razumijem u
anatomiju, hematologiju, histologiju, biokemiju, što god određeni slučaj
zahtijeva. Drugim riječima, iz obdukcijskog nalaza u stanju sam dvaput brže
izvući dvaput više informacija od prosječnog detektiva. Kako smo nas dvoje
razvili prisniji odnos nego što se očekuje, počeo se i neslužbeno koristiti mnome
kad god bi mu zatrebala pomoć u teškim slučajevima. I upravo je to najbolji
izraz jer mu je cilj u životu hvatati ubojice, a iskoristit će sve i svakoga kako bi
to ostvario.
Ipak, nije samo izrabljivao nego i moj suborac, ispovjednik, poticatelj. Ne
osuđuje me. Zna kakva sam i pruža što mi je potrebno. I ja sam rođeni lovac
poput njega. No, ne lovim životinje. Imala sam priliku iskušati se u takvoj vrsti
lova, ali mrzim ga iz dna duše. Životinje su nevina stvorenja. Ljudi nisu. I
upravo njih lovim. Doduše, za razliku od Seana, bez licencije. Forenzička
odontologija samo je rubno povezana s umorstvima i upravo zahvaljujući vezi s
njim duboko sam uključena u sva događanja. Omogućivši mi neetički i
vjerojatno nelegalni pristup poprištima zločina, svjedocima i dokazima,
omogućio mi je da razriješim četiri ključna slučaja ubojstva, od kojih je jedan
bio slučaj serijskog ubojice. Naravno, svaki put sebi je pripisao zasluge i
preuzeo pripadajuća promaknuća. No, nisam se pobunila. Zašto? Možda zato što
bi iznošenjem istine na vidjelo izašla i naša veza, nakon čega bi slijedio njemu
otkaz, a ubojici sloboda. No, istina je znatno jednostavnija: nije mi stalo ni do
kakvih zasluga. Okusivši mahnito uzbuđenje koje lov na predatore nosi sa
sobom, razvila sam ovisnost istovjetnu ovisnosti o votki koja mi je u ovom
trenutku luđački potrebna.
Upravo zbog toga dopustila sam da naša veza prijeđe točku u kojoj bih je
inače odmah prekinula, a to se dogodilo toliko davno da sam u međuvremenu
zaboravila jednu od najmučnijih životnih pouka: muž nikad ne napušta svoju
ženu. U svakom slučaju, ne oni koje ja odabirem. Ipak, nije li sa Seanom
drukčije? Već me vrlo dugo uvjerava da to uistinu kani učiniti, a ja samo što mu
ne povjerujem, pogotovo kad se u najranjivijim noćnim satima očajnički
uhvatim nade. No... situacija ipak više nije ista. Sudbina je sada uzela stvar u
svoje ruke. I ako me ne iznenadi, naša će se veza, na žalost, morati privesti
kraju.
Val mučnine nenajavljeno mi okreće želudac. Pokušavam se uvjeriti da je
to apstinencijska kriza, ali duboko u sebi znam da nije tako. To je panika. Užas
na samu pomisao da ću morati dići ruke i opet ostati sama. Ne razmišljaj o tome,
zapovijeda mi nesiguran unutarnji glas. Za dvije minute stupaš na scenu.
Razmišljaj o slučaju...
I dok usporavam spuštajući se priključnom cestom na glavnu kod Avenije
St. Charles, mobitel se oglašava uvodnim tonovima U2-ove pjesme Sunday,
Bloody Sunday. Ne moram niti pogledati tko me zove; znam da je on.
– Gdje si?
Još petnaest četvrti dijeli me od otmjenih viktorijanskih zdanja u Ulici
Prytania, ali moram ga primiriti. – Samo nekoliko četvrti udaljena.
– Odlično! Moći ćeš sama ponijeti opremu?
Moj kovčeg teži 15,5 kg kad je nakrcan do vrha, a večeras će mi ujedno
trebati fotoaparat i stalak. Možda mi pokušava reći da bih ga trebala zatražiti za
pomoć. Tako bi dobio izgovor za razgovor u četiri oka prije nego što se
pridružimo ostalima. No, takav razgovor večeras mi uopće nije na popisu želja.
– Hoću – odvraćam. – Čudno zvučiš. Što se zbiva?
– Ljudi su napeti. Znaš kako je.
Znam. U posljednje tri godine dogodila su se tri slučaja masovnih
umorstava na području New Orleansa i Baton Rougea i u svakoj istrazi
počinjene su neoprostive pogreške.
– Došli su nam i detektivi iz 6. postaje – dodaje – ali radna skupina
preuzela je obradu poprišta zločina. Vodit ćemo istragu iz sjedišta kao i u
drugim slučajevima. Piazza mi već visi za vratom.
Carmen Piazza žilava je pedesetogodišnjakinja talijansko-američkog
podrijetla koja se probila detektivskim činom i sada je načelnica Odjela za
umorstva. Ako Sean ikad dobije otkaz zbog veze sa mnom, uvjerena sam da će
ona biti zaslužna za to. Koliko god joj se dopada broj uhićenja za koja je
zaslužan, doživljava ga kaubojem. I potpuno ima pravo. Okorjeli je i vragolast
kauboj irske krvi. – Sumnja na nas dvoje?
– Ne.
– Nema glasina? Nitko ništa ne govori?
– Mislim da ne.
– A Joey? – Riječ je o njegovu partneru, detektivu Joeju Guerciju. – Je li se
on izblebetao nekome?
Stanka od pola sekunde. – Nema šanse. Gle, samo budi hladne glave kao
obično. Pritom ne mislim na posljednju epizodu. Inače si dobro? Sa živcima,
mislim.
Sklapam oči na trenutak. – Bila sam dok me nisi upitao.
– Oprosti. Samo se požuri. Vraćam se unutra.
Nalet tjeskobe na trenutak me zasljepljuje. – Ne možeš me dočekati vani?
– Bolje da ne.
Bolje za tebe... – Dobro.
Usredotoči se na slučaj, ponavljam provjeravajući kućne brojeve u
Prytanijevoj kako bih se snašla. Očekuju da odradiš svoj posao.
Činjenice su vrlo jednostavne. U posljednjih trideset dana trojica
muškaraca ubijena su istim pištoljem, izgrižena istim zubalom i u dva slučaja u
tragovima je pronađena slina. DNK test ukazuje na 87%-tnu vjerojatnost da je
riječ o bijelcu. Kriminalistički laboratorij Policijske uprave New Orleansa
balističkim je testom utvrdio podudarnost metaka, kriminalistički laboratorij
državne policije mitohondrijski DNK, a ja podudarnost tragova ugriza.
Spomenuto je puno teže izvedivo nego što se doima na televiziji.
Objašnjavajući svoj posao detektivima za umorstva, često spominjem
forenzičnog znanstvenika koji je umjetnim zubalom neuspješno pokušao dobiti
savršeno podudarajuće tragove ugriza na truplu. Pouka je jasna čak i uličnim
policajcima: ako je teško utvrditi podudarnost dvaju tragova ugriza postojećeg
zubala, onda je gotovo nemoguće utvrditi podudarnost tragova ugriza
nepoznatih zubi kojih je na milijune. Čak je i usporedba tragova ugriza na truplu
s probranom skupinom osumnjičenika puno problematičnija nego što
mnogobrojni odontolozi tvrde.
Ubojičina slina u tragu ugriza može uvelike olakšati situaciju jer je izvor
DNK koji se može upotrijebiti za usporedbu s DNK osumnjičenika. Ali prije
četiri tjedna u dvama ugrizima na tijelu prve žrtve nisam pronašla slinu. Stoga
sam zaključila da je ubojica organiziran i da ispire slinu iz ugriza kako bi
spriječio otkriće DNK dokaza. Ipak, tjedan dana nakon toga moja je teorija
propala već kod sljedeće žrtve: u dvama od sveukupno četiriju ugriza pronašla
sam slinu, što je upućivalo na to da bi se moglo raditi o posve drukčijem i
uvelike neorganiziranom ubojici. No, primjenom razlučive ultraljubičaste
fotoelektronske spektroskopije utvrdila sam da je ipak riječ o istoj osobi.
Balistički pregled pronađenih metaka to je dodatno potkrijepio i šest dana
poslije moje mišljenje potpuno je potvrđeno uz pomoć DNK dokaza u tragovima
ugriza na tijelu treće žrtve. Ista osoba ubila je svu trojicu.
Važnost spomenutog otkrića ne valja precjenjivati. Osnovni kriteriji za
utvrđivanje masovnog umorstva podrazumijevaju istog ubojicu, tri žrtve,
različita mjesta zločina i privremeno zatišje između njih. Svojim uključivanjem
pomogla sam u dokazivanju onoga što sam znala od trenutka kad sam ugledala
prvu žrtvu: još jedan grabežljivac krenuo je u lov New Orleansom.
Iako je moja službena odgovornost završavala utvrđivanjem podudarnosti
između tragova ugriza, nisam se namjeravala zaustaviti na tome. Kad se
Policijska uprava New Orleansa udružila s FBI-em s mukom oformivši radnu
jedinicu, počela sam analizirati druge aspekte slučaja. U seksualnim umorstvima
kriterij izbora žrtve ključanje za razrješenje slučaja. I poput svih drugih
masovnih ubojstava, i UNO ubojstva, kako ihje prozvao FBI, odnosno Ubojstva
u New Orleansu, u svojem su korijenu također seksualne prirode. Nešto uvijek
povezuje žrtve u takvim slučajevima pa makar to bila samo lokacija, no upravo
ta poveznica privlači predatora. Međutim, žrtve u ovom slučaju uvelike su se
razlikovale u dobi, fizičkom izgledu, zanimanju, društvenom statusu i mjestu
boravka, a jedina sličnost bilaje sljedeća: svi su bili bijelci na počeku pedesetih
koji su imali obitelj. Spomenute četiri činjenice čine ih netipičnim metama
masovnih ubojica. Štoviše, nijedan muškarac nije imao neobične navike kojima
bi privukao predatora. Nijedan nije bio homoseksualne orijentacije niti je imao
neuobičajene seksualne sklonosti. Nijedan nije bio uhićen zbog seksualnog
zločina, niti je bio prijavljen zbog nasilja prema djeci, ili često zalazio u striptiz
barove ili na druga nepodobna mjesta. Upravo zbog toga radna jedinica
zadužena za razrješenje umorstava nije ostvarila napredak u otkrivanju
sumnjivca.
Usporavajući kako bih pročitala kućni broj, osjećam kako me prolaze trnci
straha i uzbuđenja. Ubojica je prije samo nekoliko sati bio u ovoj ulici. Možda je
još tu i prati razvoj istrage, kako to masovni ubojice često čine. Možda me
promatra. I upravo se u tome skriva ključno uzbuđenje. Predator nije lovina i,
kad ga lovite, stavljate se u položaj da i sami budete proganjani. No ne postoji
drugi način. Slijedite li lava u divljinu, doći ćete nadomak njegovim pandžama,
a moj protivnik nije lav nego najopasnije stvorenje na svijetu: čovjek vođen
bijesom i požudom, ali ujedno, barem privremeno, logikom. Uhodi ulice
nekažnjeno, samopouzdan u svojem junaštvu, metodičan u planiranju, arogantan
u provođenju planova. Jedino što znam o njemu jest da će poput prethodne braće
nastaviti ubijati sve dok netko ne razotkrije zagonetku njegove psihe ili dok sam
ne poklekne pod intenzivnim unutarnjim konfliktima. Mnogima nije toliko stalo
do toga kako će sve završiti koliko da se to dogodi što prije.
Ali meni jest.
Sean me čeka na pločniku. Prešao je cijelu četvrt od žrtvine kuće kako bi
me dočekao. No, već sam davno shvatila da ima muda. Pitanje jest – ima li ih
dovoljno kako bi se suočio s trenutačnom situacijom?
Parkiram iza Toyote Land Cruisera, izlazim i vadim kovčege. Na brzinu me
grli, a onda preuzima teret. Četrdeset i šest mu je, ali izgleda kao da mu je
četrdeset, i odiše ležernošću i samopouzdanjem rođenog sportaša. Kosa mu je
uglavnom crna, oči iskričavo zelene i premda sam mu ljubavnica već osamnaest
mjeseci, čim otvori usta, gotovo uvijek očekujem dikciju irskog veseljaka. Ali
umjesto toga izranja lokalni dijalekt, gotovo bruklinsko razvlačenje s
primjesama primorskog.
– Dobro si?
– Ipak si došao?
Sliježe ramenima. – Bilo mi je žao.
– Sereš. Htio si se uvjeriti jesam li trijezna.
I po izrazu lica znam da je to istina. Njegove me oči preispituju u dubinu.
Bez ikakva prikrivanja.
– Nastavi.
– Što?
– Namjeravao si nešto reći. Nastavi.
Uzdah. – Ne izgledaš dobro, Cat.
– Hvala ti na pokazanom povjerenju.
– Oprosti. Jesi li pila?
Ljutito stišćem čeljusne mišiće. – Trijezna sam da trjeznija ne mogu biti,
prvi put u tko zna koliko godina.
Isprva prepoznajem sumnju na njegovu licu, ali oči mu se ispunjavanju
povjerenjem proučavajući me. – Isuse. Možda ti je potrebno piće.
– Blago rečeno. Ali ne namjeravam ništa popiti.
– Zašto ne?
– Hajdemo da odradim što je potrebno!
– Moram se pojaviti prije tebe. – Zbunjen pogled.
Očajnički gledam u stranu. – Kad onda hoćeš da se pojavim? Za pet
minuta?
– Manje.
Odmahujem rukom i vraćam se u auto. Prilazi vratima, ali mijenja
mišljenje i kreće natrag pješke.
Ruke mi drhte. Jesu li drhtale kad sam se probudila? Grčevito hvatam
upravljač prisiljavajući se da duboko dišem. Kako mi se puls smiruje, a srce
nastavlja normalnim ritmom, spuštam zrcalo na štitniku i provjeravam vlastiti
odraz. Obično ne marim za izgled, ali zbog njega hvata me nervoza, a kad sam
nervozna, sulude mi se misli motaju glavom. Glasovi bez tijela, prastare noćne
more, drevna poniženja i pogreške, ono što su mi terapeuti rekli...
Dvojim staviti olovku za oči kako bih si osnažila pogled za slučaj da se
moram zagledati u nečiju osobnost. Doduše, uopće mi nije potrebna. Često mi
kažu da sam lijepa. No, muškarci to često i kažu ženama. Lice mi je zapravo
muške građe, jednostavno i bez komplikacija, tek vertikalni niz klinastih crta.
Vrh brade izvija se u izraženu čeljust, a usta također izdižu gore. Potom su tu i
zašiljen vrh nosa, izražene jagodične kosti, zadignute smeđe oči i zakošene
obrve. Naposljetku, ne zaboravimo naglašeni razdjeljak tamne kose. I u svemu
navedenom prepoznajem svojeg oca, već dvadeset godina pokojnog, ali i te kako
živog u svakoj crti mojeg lica. U novčaniku nosim njegovu sliku. Luke Ferry,
1969. Nasmiješen, u vojničkoj odori, negdje u Vijetnamu. Odora mi se ne
dopada, pogotovo zbog svega što mu je rat učinio, ali zato mi se dopadaju
njegove oči. Još suosjećajne i ljudske, kakvog ga se i prisjećam. Onako kako
sam ga doživljavala kao djevojčica. Jednom davno rekao mi je da sam trebala
naslijediti njegovo lice, ali se u posljednjem trenutku anđeo obrušio s nebesa i
smekšao ga učinivši ga lijepim.
Sean prepoznaje okorjelost na mojem licu. Rekao mi je da i sama
nalikujem na grabežljivca, jastreba ili orla. Večeras mi je drago da je tako jer
dok izlazim iz auta i preko ramena prebacujem kovčežiće i tronožni stalak, nešto
mi govori da bi mogao biti opravdano zabrinut za moje živce. Ulazim naga, ne
pod utjecajem anestezije, a bez poznate kemijske barijere koja me štiti od oštrih
bridova realnosti, ranjivija sam na ono zbog čega sam se posljednji put
uspaničila.
Krećući se sumrakom obavijenom ulicom, ispunjenom ogradama od
kovanog željeza i balkonima jednokatnica, osjećam tuđi pogled na svojoj koži.
Zaustavljam se i okrećem, ali ne vidim nikoga. Samo psa kako podiže nogu
pokraj ulične svjetiljke. Pomno pregledavam balkone iznad glave, ali vrućina je
vlasnike otjerala unutra. Isuse... Imam osjećaj da sam čekala cijeli život, trideset
i jednu godinu, kako bih vidjela to truplo u kući do koje još nisam niti došla. Ili
je ono čekalo mene. U svakom slučaju, nešto je tamo i čeka da se pojavim.
Jasna slika izranja mi u mislima dok idem dalje, prizor orošene boce plava
stakla u kojoj nekoliko centimetara Grey Goosea zapljuskuje dno stijenki poput
rastopljenog leda božanstvenog ledenjaka. Da je imam, mogla bih se suočiti s
bilo čime!
– Odradila si to već stotinu puta – govorim si. – Odradila si Bosnu kad ti je
bilo dvadeset pet i kad nisi ništa još znala.
– Hej, vi ste dr. Ferry?
Policajac u odori doziva me s visokog trijema zdesna. Žrtvina kuća. Arthur
LeGendre živio je u velikom viktorijanskom zdanju tipičnom za Golden District,
ali vozila parkirana u poprečnoj ulici iza ugla češće je moguće pronaći u
četvrtima Desirea i St. Thomasa: mrtvozornikov kombi, hitna pomoć, vozila
Policijske uprave New Orleansa i FBI-ev terenac kojim se dovezao forenzički
tim. Zamjećujem i dva neutralna vozila Policijske uprave, jedno od njih
Seanovo. Penjući se stubama, uvjeravam se da sam dobro.
Tri metra nakon ulaska shvaćam da nisam.
2. POGLAVLJE

K rhka atmosfera iščekivanja ispunjava prostrano glavno predvorje žrtvine


kuće, a radoznali pogledi prate me u stopu. Forenzički tehničar posebnim
svjetlom traži otiske. Ne znam gdje se truplo nalazi, ali ne uspijevam upitati
ophodnog policajca uz ulazna vrata jer Sean izranja iz stražnjeg dijela predvorja
pozivajući me da mu se pridružim.
Nastavljam pazeći da ne izgubim ravnotežu s kovčežićima. Iako bih
najradije da me uhvati za podlakticu, znam da to ne može učiniti. No, ipak to
čini. I tad se prisjećam zašto sam se zaljubila u njega. Uvijek zna što mi je
potrebno, ponekad čak i prije mene same.
– Kako si? – dobacuje gotovo mrmljajući.
– Mrvicu nesigurno.
– Tijelo je u kuhinji. – Preuzima težak kovčeg iz desne ruke. – Malo
krvavije od prethodnog, ali ipak uobičajen prizor. FBI-evi forenzičari su odradili
svoj dio i pregledali sve osim ugriza. Kaiser kaže da si ti zadužena za to. To bi ti
trebalo povećati samopouzdanje.
Kaiser je zapravo John Kaiser, bivši FBl-ev profiler koji je pomogao pri
razrješenju najvećeg slučaja serijskog ubojice u povijesti New Orleansa, kad je
nestalo jedanaest žena, a slike njihovih tijela izranjale u umjetničkim galerijama
svuda u svijetu. U radnoj jedinici pokrenutoj radi razrješenja ovih umorstava
predstavlja ključnog čovjeka FBI-a.
– Ima više ljudi nego što je potrebno – dodaje prigušenim glasom. –Piazza
je također došla, U svakom slučaju, atmosfera je poprilično napeta. Ali to se
tebe ne tiče. Ti si ovdje u funkciji stručnog savjetnika.
– Spremna sam. Hajdemo!
Otvara vrata i ulazim u blistavi svijet granita, sedre, sjajnog emajla i
imitacije drvenog antiknog pokućstva. Takve kuhinje doimaju se poput
operacijskih dvorana, a konkretno ova čak ima i pacijenta. Mrtvog pacijenta.
Pogledom prelijećem mnogobrojna lica i kimam glavom u pozdrav. Piazza
odvraća istom mjerom. Potom spuštam pogled i opažam krvavi trag na
mramornom podu. Netko je otpuzao ili bio odvučen iza kuhinjskog otoka.
Odvučen, zaključujem.
– Iza kuhinjskog otoka – dobacuje Sean preko mojeg ramena.
Netko je tamo već postavio reflektor. Zaobišavši otok, nailazim na
zapanjujuće slikovit prizor naga tijela okrenutog na leđa. Pojedinosti gornjeg
dijela zapljuskuju me poput nestvarne bujice: modroljubičasti tragovi ugriza na
prsima, krvavi na licu, prostrijelna rana nasred trbušnog dijela, kontaktna rana
od hica ispaljenog u čelo. Bezbroj točkica raspršene krvi prekrivaju mramorne
pločice iza žrtvine glave poput jednobojne Pollockove slike. Lice Arthura
LeGendrea skamenjen je izraz užasnutog i bolnog urlika, zauvijek pretvoreno u
masku u trenutku kad mu je dio mozga prostrijeljen kroza zatiljak.
Prisiljavam se ne gledati u tragove ugriza na prsima. Donji dio tijela priča
drukčiju priču. Arthur LeGendre nije posve nag. Nosi crne dokoljenke kao na
pornografskim fotografijama iz 1940,-tih. Penis mu se poput blijedog žira
ugnijezdio među sivom stidnom dlakom, ali vidim krv i modrice. Činim korak
prema tijelu, kad mi dah odjednom zastaje u grlu. Na vratašcima kuhinjskog
ormarića nasuprot sudoperu čeka me pet krvlju ispisanih riječi:

MOJ POSAO NIKAD NE PRESTAJE.

Slijevajući se niz vratašca, rječice krvi poruci daju gotovo komično-sablasnu


notu. Ali zato lokva ispod pokojnikova lakta uopće ne djeluje komično. Ubojica
mu je presjekao cefaličnu venu kako bi se domogao krvi za zastrašujuću poruku,
a vrh desnog kažiprsta očito umočio i ispisao je njime. Kako ne bi ostavio otisak
vlastitih prstiju? Ili je LeGendrea samog prisilio da je sam ispiše netom prije
smrti? Krvne pretrage odgovorit će na to pitanje.
Moram se baciti na posao, ali ne mogu odvojiti pogled od poruke. Moj
posao nikad ne prestaje. Posve obična rečenica, toliko česta da mogu zamisliti i
vlastitu majku kako je izgovara...
– Treba li vam pomoć, dr. Ferry?
– Molim?
– John Kaiser – predstavlja se glas.
Bacam pogled prema visokom i vitkom pedesetogodišnjaku ugodna lica i
očiju boje lješnjaka kojima ništa ne može promaknuti. Izostavio je titulu.
Specijalni agent John Kaiser.
– Treba li vam pomoć sa svjetlom ili čime drugim? Za ultraljubičastu
fotografiju?
Odmahujem glavom osjećajući se nekako nestvarno.
– Postaje sve okrutniji – nastavlja. – Možda gubi nadzor. Lice je ovaj put
potpuno razderano.
Ponovno kimam. – Potkožno masno tkivo vidljivo je na jednom obrazu.
Pod podrhtava kad Sean pokraj mene odlaže težak kovčeg, ali prekasno
pokušavam prikriti da sam se prenula. Tjeram se na duboko disanje. No, grlo mi
se steže, a kožu oblijeva znoj.
Korak po korak... Fotografiraj ugrize 105-mm objektivom. Prvo standardni
film u boji, a onda izvadi filtre i baci se na ultraljubičaste fotke. Nakon tog uzmi
otiske...
Naginjem se i otvaram kovčeg. Imam osjećaj da se krećem usporeno.
Nekoliko desetaka pari očiju prati svaki moj pokret, a njihovi pogledi
interferiraju s mojim nervnim impulsima. Sean će sigurno zapaziti moju
nespretnost, ali možda nitko drugi neće. – Ista usta – potiho dobacujem.
– Molim? – odvraća Kaiser.
– Isti ubojica. Lagano zakrivljeni bočni sjekutići, vidljivo na prsnim
ugrizima. Što nije konačni nalaz nego... samo preliminarna procjena.
– Da, naravno. Sigurno vam ne treba pomoć?
Što to, k vragu, govorim? Naravno da je riječ o istome tipu! Svi u ovoj
prostoriji to znaju! Došla sam samo dokumentirati dokaze i što preciznije ih
zabilježiti...
Otvaram pogrešni kovčeg. Potrebni su mi fotoaparat, a ne oprema za
uzimanje otisaka. Isuse, daj se saberi! Ali ne mogu. I dok se još više saginjem
kako bih otvorila kovčežić s fotoaparatom, val vrtoglavice gotovo me obara na
pod. Vadim fotić, ispravljam se, uključujem ga i tek tada shvaćam da sam
zaboravila postaviti tronožac.
I tad odjednom brana popušta.
U tri sekunde lagana tjeskoba pretvara se u hiperventiliranje i osjećam se
poput starice koja samo što se ne onesvijesti u crkvi. Nevjerojatno. Sposobna
sam učinkovitije disati od 99% preostale populacije. Izvan posla bavim se
ronjenjem na dah i profesionalac sam svjetskog ranga koji se spušta na 90 m
dubine noseći samo zrak u svojim plućima. Neki ronjenje na dah smatraju
natjecateljskim oblikom samoubojstva, što i nije posve pogrešno. U mogućnosti
sam ležati na dnu bazena oboružana pojasom s utezima i biti bez zraka više od
šest minuta, a to je pothvat koji bi većini ugrozio život. Ipak, sada, stojeći na
nadmorskoj visini u kuhinji gradskog bogatuna, ne mogu udahnuti ni gutljaj
oceanskog zraka koji me okružuje.
– Dr. Ferry? – ponovno Kaiser. – Jeste li dobro?
Napadaj panike, govorim si. Začarani krug... tjeskoba pogoršava
simptome, a simptomi pojačavaju tjeskobu... Moram razbiti taj začarani krug...
Truplo Arthura LeGendrea treperi mi pred očima, kao da leži na dnu
plićaka.
– Sean? – dobacuje Kaiser. – Je li dobro?
Ne, samo to ne – molim u sebi. – Samo to ne.
Ali nitko se ne obazire na moje preklinjanje. Što god mi se događa već
dugo se sprema. Spori crni vlak već dugo putuje u mojem smjeru izdaleka i
konačno izranjajući, tutnji preko mene ne izazivajući ikakvu bol i ne
oglašavajući se ikakvim zvukom.
A mene guta tama.
3. POGLAVLJE

L iječnica hitne pomoći kleči nada mnom i očitava tlak s vrpce stegnute oko
moje ruke. Budim se osjećajući kako pritisak popušta. Sean i Kaiser
pomaljaju se nad njom. Djeluju zabrinuto.
– Malo snižen – objašnjava. – Mislim da se onesvijestila. No, EKG je
normalan. Šećer je također nešto niži, ali nije hipoglikemična. – Zamjećuje da
sam rastvorila oči. – Kad ste posljednji put jeli, dr. Ferry?
– Ne sjećam se.
– Moramo vas napojiti narančinim sokom. Odmah će vam biti bolje.
Bacam pogled na lijevo. Uz moju glavu LeGendreova stopala u
dokoljenkama. Noge i torzo šire se pod pravim kutom s druge strane kuhinjskog
otoka. Bacam pogled u tome smjeru i ponovno nalijećem na poruku ispisanu
krvlju: MOJ POSAO NIKAD NE PRESTAJE.
– Ima li u hladnjaku narančina soka? – pita liječnica.
– Ovo je poprište zločina – objašnjava Kaiser. – Ništa se ne smije dirati.
Ima li tko kakvu energetsku čokoladicu?
Muški glas odvraća s oklijevanjem: – Ja imam Snickers. To mi je večera.
– Ponovno si na Atkinsonovoj dijeti? – dobacuje Sean, nakon čega slijedi
nervozan smijeh. – Na sunce s njom!
Ovaj put svi se smiju, zahvalni na prevladavanju napetosti. Ustajem, a Sean
me pridržava kako ne bih izgubila ravnotežu. Detektiv s naglašenim trbuščićem
iskoračuje predajući mi čokoladicu. Zahvalno je preuzimam iako znam da
nemam problema sa šećerom. Cijeloj šaradi posvjedočila je opčinjena publika,
uključujući i načelnicu Carmen Piazzu.
– Oprostite – kažem obraćajući joj se. – Ne znam što se dogodilo.
– Isto što i posljednji put – odvraća.
– Da, valjda. Ali sad sam dobro. Mogu početi.
Naginje se prema meni i potiho dobacuje: – Izađite na trenutak sa mnom,
dr. Ferry. I vi, detektive Regan.
Vodi nas u radnu sobu u neposrednoj blizini glavnog predvorja, gdje se
naslanja na radni stol i okreće prema nama, prekriživši ruke i čvrsto stisnuvši
čeljust. Bez problema mogu zamisliti kako se ta žena maslinastog tena
obračunavala s naoružanim uličnim nitkovima dok je još radila na ulici.
– Ovo nije mjesto na kojemu valja spominjati komplikacije – počinje – pa
to i ne namjeravam učiniti. Ne znam što se zbiva između vas dvoje i ne želim
znati. Ali svjesna sam da to ugrožava ovu istragu. Stoga predlažem da učinimo
sljedeće: dr. Ferry će se vratiti kući, a FBI će večeras obraditi tragove ugriza i,
budu li pristali, zatražit ću da se radnoj jedinici dodijeli novi forenzički
odontolog.
Želim se pobuniti, ali shvaćam da ne govori o epizodi iz kuhinje. Govori o
nečemu od čega se ne mogu braniti. O nečemu čime se, prema Seanu, ne trebam
opterećivati. Zašto sam onda ljuta? Preljubnici su uvijek silno uvjereni u svoju
diskreciju, ali sve na posljetku izlazi na vidjelo.
Patrolni policajac ulazi u prostoriju i na pod odlaže moj tronožni stalak i
kovčege. Kad mu je rekla da sve spakira? Dok sam bila u nesvijesti? Nakon
njegova odlaska nastavlja: – Sean, otprati dr. Ferry do njezina auta i vrati se za
dvije minute. I sutra te želim vidjeti u uredu točno u osam. Jasno?
Gleda je ravno u oči. – Da.
Potom ona baca pogled prema meni i vidim suosjećanje na njezinu licu. –
Dr. Ferry, dosad je vaša pomoć bila neprocjenjiva i nadam se da ćete razriješiti
probleme koji vas muče. Predlažem da potražite liječničku pomoć ako to još
niste učinili jer vam odmor neće biti ni od kakve koristi.
Nakon toga izlazi ostavljajući me nasamo s oženjenim ljubavnikom i
najnovijom zbrkom u koju sam se uspjela uvući. Sean podiže kovčege i kreće
prema ulaznim vratima. Ne možemo riskirati razgovor u kući.
Topla voda kaplje s hrastova lišća dok se bez riječi krećemo četvrti. Kiša se
spustila dok sam bila unutra, pljusak tipičan za New Orleans koji ne rashlađuje i
ne čisti grad, nego samo povećava ionako već zagušujuću vlažnost u zraku i još
više prljavština odnosi u jezero Pontchartrain. Ipak, u zraku se osjeća miris
stabala banana, a u mraku ulica ima varljivo romantičnu draž.
– Što se dogodilo? – pita ne gledajući me. – Opet panika?
Ruke mi se tresu, ali ne znam je li to od netom proživljenog napadaja,
apstinencije ili konfrontacije s Piazzom. – Valjda. Ne znam.
– Zbog umorstava? Počelo je s trećom žrtvom, Nolanom.
Zvuči zabrinuto. – Mislim da nije riječ o umorstvima.
Baca pogled prema meni. – Je li riječ o nama, Cat?
Naravno. – Ne znam.
– Rekao sam ti da Karen i ja razmišljamo o rastavi. Ali tu su još djeca,
razumiješ? Mi...
– Nemoj, može? Ne večeras. – Grlo mi se steže, a gorak okus ispunjava
usta. – Sama se dovodim u ovakve situacije.
– Znam, ali...
– Molim te. – Stišćem desnu šaku kako bi se prestala tresti. – Može?
Ovaj put reagira na histeriju u mojem glasu. Stižemo do auta. Preuzima
ključeve, otvara vrata i ubacuje kovčege na stražnje sjedalo. Potom se osvrće
prema LeGendreovoj kući, vjerojatno kako bi se uvjerio da nas Piazza ne
promatra, a činjenica da to mora učiniti, čak i u ovakvoj situaciji, probada me
poput noža.
– Reci mi o čemu je zapravo riječ – okreće se potom prema meni. – Nešto
mi prešućuješ.
Da. Ali nemam namjeru ovdje izvesti taj prizor. Ne sada. Ne na ovaj način.
Čak se i ja grčevito držim nekoliko bajkovitih snova, a ova kišna ulica nakon
mjesta zločina ne uklapa se u njih. – Ne mogu sada – odvraćam. I ništa drugo
nisam u stanju dodati.
Njegove zelene oči razrogačeno me preklinju. Ponekad znaju biti
nevjerojatno prodorne. – Moramo razgovarati, Cat. Večeras.
Ne odgovaram.
– Zbrisat ću čim budem mogao – obećava.
– U redu – odvraćam znajući da ću se jedino obećanjem moći izvući. – Eno
Piazze.
Naglo okreće glavu nalijevo. – Gdje?
Ponovno mi se nož zabija u utrobu. – Učinilo mi se da sam je ugledala.
Bolje je da se vratiš.
Hvata me za nadlakticu, a onda otvara vrata pomažući mi da uđem. – Pazi
kako voziš.
– Ne brini se.
No, umjesto da se vrati, spušta se u čučanj iza rastvorenih vrata, rukama
hvata moje lijevo zapešće i obraća mi se iskreno uplašenim tonom. – Uistinu
sam zabrinut za tebe. Što se događa? Poznajem te, do vraga! Reci mi!
Okrećem ključ u bravici motora i polako se odvajam od rubnika
prisiljavajući ga da mi ispusti ruku.
– Cat – dovikuje za mnom. Zatvaram vrata i odlazim, a on ostaje na mokroj
ulici gledajući za stražnjim svjetlima.
– Trudna sam – odgovaram, ali prekasno.

Dvije milje nadomak kući iznenada shvaćam da to nije rješenje. Zidovi će me


početi gušiti poput divovskih jastuka i koračat ću luđački prostorijama koje će
postajati sve manje i manje čekajući da se parkira u garaži i daljinskim zatvori
vrata. Svaku riječ koju će potom izgovoriti odslušat ću brojeći otkucaje sata i
računajući koliko nam je vremena preostalo do njegova povratka supruzi i djeci.
A večeras to nikako ne mogu podnijeti.
Inače bih nakon obrade mjesta zločina navratila u trgovinu i kupila bocu
votke. Ne večeras. Mala nakupina stanica koje rastu u meni trenutačno su jedina
čista stvar u mojem životu i ne namjeravam ih nikako ozlijediti, pa čak i pod
cijenu vrištanja, živčanog sloma i hospitalizacije. To je jedino u što sam u ovom
trenutku potpuno sigurna.
U početku sam smatrala da je najbolje jednostavno prestati piti, ali
dvadeset sati nakon što sam počinila tu užasnu pogrešku, toliko sam se počela
tresti da nisam bila u stanju povući zatvarač na trapericama. Dva sata poslije
počela sam viđati zmije u kući. Sitnu zvečarku u kutu kuhinje, smotanu u kobnu
spiralu. Debelu vodenu mokasinu kako visi s kućne paprati u dnevnoj sobi.
Predivno obojenu koraljnu zmiju kako se kupa na blistavom suncu uz staklena
vrata radne sobe. Sve otrovnice, sve s namjerom da mi se prikradu i zariju zube
ne ispuštajući me sve dok iz svojih vrećica ne ištrcaju u mene i posljednju kap
otrova.
Dobro došao, delirium tremens...
Apstinencija očito nije bila dovoljna. Bacila sam se na medicinsku
literaturu i saznala da je prvih četrdeset osam sati najteže, a stručnjaci za
ovisnost prepisuju Valium jer otupljuje tjelesne simptome tijekom izliječenja od
psihološke ovisnosti. Međutim, ujedno može uzrokovati pojavu zečje usne u
fetusa, a opasnost je to veća što je veća doza lijeka i što je dulja njegova
primjena. Istodobno, pravi delirium tremens može uzrokovati grčeve, moždani
udar ili smrt majke. Drugim riječima, nisam imala izbora. Poznajem desetak
oralnih kirurga koji mogu riješiti problem zečje usne, ali ne poznajem nikoga
tko je u stariju vratiti me iz mrtvih. Stoga, kad je koraljna zmija kliznula prema
meni, popela sam se na stol, nazvala ljekarnicu Rite Aid i sama sebi prepisala
dovoljno Valiuma kako bih preživjela sljedećih četrdeset osam sati.
Uz škripu kotača polukružno se okrećem i zaustavljam u podnožju
priključne ceste. Automobili i kamioni mimoilaze me tutnjeći i bijesno trubeći.
Jednosatna vožnja na zapad autocestom I-10 dovest će me u Baton Rouge, a od
tamo autocesta 61 uz rijeku Mississippi na sjever, do devedeset milja udaljenog
Natcheza, doma iz djetinjstva. Puno puta sam počinjala to putovanje i nikad ga
nisam dovršila. No, večeras...
Kući, kažem si. Tamo gdje te moraju primiti. Ne mogu se prisjetiti tko je to
rekao, ali oduvijek se moglo primijeniti u mojem slučaju. Iako, naočigled ne bi
trebalo tako biti jer me moji neprestano preklinju da navratim, a majka čak želi
da ponovno živim tamo gdje sam odrasla. (No, tamo nije dovoljno precizan
pojam jer je to toliko velik posjed da se na njemu mogu smjestiti zajedno s još
dvanaest članova obitelji.). Međutim, nikad se neću moći vratiti. Čak ni u
Natchez. I ne znam zašto. Prekrasan je to grad, u mnogočemu ljepši od New
Orleansa, i jamačno sigurniji i mirniji, a svojim čarima ponovno je privukao
mnoge koji su ga pokušali napustiti tijekom godina.
Ali ne i mene.
Pokupila sam se mlada ne znajući zašto, osjećajući tek potrebu da se
maknem od tamo. Završila sam srednju u šesnaestoj, otišla na studij i nisam
požalila. Dvojica zanimljivih mladića koje sam tada poznavala imali su istu
želju i povukli isti potez. Otad navraćam uglavnom za Božić i Dan zahvalnosti i
rijetko kad tijekom godine, što moje duboko pogađa. Još im nije jasan razlog i
neprestano mi to daju na znanje. Osvrnem li se na proteklih petnaest godina,
mislim da se može reći da sam zbrisala jer sam negdje drugdje, bilo gdje, mogla
biti što god poželim, a u Natchezu sam bila samo nasljednica zagušujuće matrice
očekivanja i obveza s kojima se nisam mogla suočiti.
Ali sad sam uništila svoje brižno izgrađeno utočište. Naravno, bilo je to
neizbježno. Upozorili su me najbolji među najboljima. Kako sam i predvidjela,
trenutačni problemi umanjuju one koje sam ostavila za sobom i sve alternative
svode se na samo jednu mogućnost. Na trenutak čak razmatram vratiti se kući i
spakirati stvari, ali učinim li to, nikad neću krenuti, a onda ću mu reći da sam
trudna i tada... tad će se naša veza privesti kraju. Ili će možda završiti samo za
mene. Večeras nikako nisam spremna poduzeti taj korak prema rubu.
Mobitel mi se ponovno oglašava uvodnim U2-ove melodije. Na zaslonu
piše Detektiv Sean Regan. U iskušenju sam javiti se, ali znam da me ne zove u
vezi sa slučajem. Želi me vidjeti kako bi me preispitao u vezi s epizodom koja se
dogodila na poprištu zločina. Želi sa mnom razglabati o tome što Piazza zna ili
ne zna o nama kako bi ublažio napetost nakon frustrirajućeg obračuna s radnom
jedinicom.
I želi seks.
Isključujem zvuk i prilaznom cestom pridružujem se vozilima koja večeras
napuštaju grad.
4 . POGLAVLJE

K ad se čovjek zatekne na američkom jugu, uvijek je negdje nadomak


divljini. Za manje od deset minuta autocesta I-10 izdiže se u zrak
nadvijajući se nad ustajalom močvarom prepunom aligatora, jamičarki, divljih
svinja i pantera koji tijekom noći uhode i ubijaju izvodeći kobni ritual koji ih
održava na životu. Grabežljivci i plijen zarobljeni u vječnom plesu! A što sam
ja? Sean bi me nazvao lovcem i premda ne bi imao krivo, ne bi niti imao pravo
jer već sam bila i lovina. Nosim ožiljke koje još nije imao prilike vidjeti.
Trenutačno nisam ni jedno ni drugo, ni lovac ni lovina, nego hibridno stvorenje
kojemu su bliska oba svijeta. Pronalazim grabežljivce kako bih zaštitila
najugroženiju vrstu od svih – nevine.
Nije li to naivan izraz? Nevini. Netko tko uđe u odraslu dob očuvana
mentalna zdravlja ne može biti nevin, ali isto tako ne zaslužuje biti lovina
istinskim prokletnicima. Muškarci ubijeni u New Orleansu učinili su nešto čime
su privukli ubojicu. Možda nešto posve banalne, a možda i nešto zastrašujuće
prirode. Mene to zanima samo utoliko koliko mi pomaže u pronalaženju ubojice
koji im je oduzeo život. Naravno, sad me se to uopće ne bi trebalo ticati jer me
Piazza ionako isključila iz lova.
Ne, sama si se isključila, prekorava me unutarnji glas.
Zaslon mobitela, koji sam odložila na suvozačko mjesto, odjednom blista
zelenom bojom. Opet Sean. Prekrećem ga da ne bih morala gledati kako svijetli.
Proteklih godinu dana, kad god su mi tjeskoba ili depresija postale
nepodnošljive, odjurila bih mu u zagrljaj. No večeras bježim od njega. Bježim
jer se bojim. Kad sazna da sam trudna i da namjeravam zadržati dijete, ili će
održati obećanje ili me iznevjeriti, a užasavam se mogućnosti da se zbog mene
ipak odrekne svoje obitelji. Taj strah toliko je opipljiv da se ishod čini unaprijed
donesenim zaključkom kojeg sam oduvijek bila svjesna, ali čitavo vrijeme samo
sam se suludo zavaravala.
Uvijek je otvoreno iznosio svoje sumnje. Zabrinjavaju ga moje opijanje,
moja depresija, moja povremena manična stanja. Zabrinjava ga što ne mogu biti
seksualno vjerna. S obzirom na moju prošlost, to su posve opravdane brige. No,
isto tako vjeruje da se u određenom trenutku valja jednostavno prepustiti i sve
riskirati zbog druge osobe ne obazirući se na strahove. Osim toga, ne vidi li da
mi je teško vjerovati u samu sebe ako je njemu teško vjerovati u mene iako me
intimno upoznao?
Ruke mi se tresu na upravljaču. Opet mi treba Valium, ali ne želim riskirati
da zaspem tijekom vožnje. Otrpi, govorim si, a mantra je to iz moje mladosti i
prešutni obiteljski slogan. Naposljetku, moja trenutačna dvojba stara je boljka.
Iako još nijednom nisam zatrudnjela, trudnoća je samo novi oblik stare navike.
Oduvijek biram muškarce kojih se ne mogu domoći. U neku ruku, moj je život
niz nepojašnjivih odluka i nerazriješenih paradoksa. Dvoje terapeuta u očaju su
odustali od mene uvidjevši da sam sposobna funkcionirati ovako kako
funkcioniram, a unatoč autodestruktivnom ponašanju kojim se redovito dovodim
na rub provalije. Odnos s trenutačnom psihijatricom, dr. Hannah Goldman,
uspio se održati samo zato što mi dopušta da preskočim ugovorene sastanke i da
joj se javim kad god osjetim potrebu. Ne treba mi viđanje oči u oči. Samo
suosjećajan glas.
Zapravo, vrijeme je da joj se javim. Ne zna da sam trudna. Ne zna ni da
doživljavam napadaje panike. Ali nakon četiri godine seansi još mi je teško
zatražiti je za pomoć. Potječem iz obitelji koja depresiju smatra slabošću, a ne
bolešću pa tako nisam pohađala terapiju u djetinjstvu kad mi je mogla pomoći.
Moj djed, kirurg po zanimanju, vjeruje da su psihijatri bolesniji od svojih
pacijenata. Moj otac, veteran vijetnamskog rata, posjećivao je nekoliko terapeuta
prije smrti, ali nijedan nije uspio ublažiti simptome njegova posttraumatskog
stresnog poremećaja. Majka je također podcjenjivala važnost terapije tvrdeći
kako psihijatri ne samo da nisu uspjeli pomoći njezinoj starijoj sestri nego ju je
jedan čak i zaveo. Kad su me suicidalni nagoni konačno nagnali da potražim
stručnu pomoć, a to se dogodilo u dvadeset četvrtoj, ni liječnici opće prakse ni
psiholozi nisu bili sposobni kontrolirati moje promjene raspoloženja, ublažiti
moje noćne more ili usporiti moje opijanje i povremeno nemarno seksualno
ponašanje. Za mene je, sve do pojave Hannah Goldman i njezina ležernog
načina rada, psihoterapija bila pravi promašaj. Unatoč tomu... iako bi se moja
trenutačna situacija u njezinim stručnim priručnicima mogla klasificirati kao
kriza, ne mogu se natjerati da joj se javim.
Kako se noćni krajolik mijenja iz kišnih ravni u brdovite predjele hrasta i
bora, predosjećam veliku rijeku slijeva kako već tisućljećima otječe na jug ne
obazirući se na ljudske muke. Mississippi povezuje moj rodni grad s New
Orleansom, a velika je to i zavojita arterija koja zbližava dva duhovna pola moje
egzistencije: moje djetinjstvo i moju neovisnost. No, koliko sam zapravo
neovisna? Natchez, uzvodno smješten, osnovan 1716. i dvije godine stariji od
New Orleansa, izvor je svega što jesam, dopadalo mi se to ili ne. I večeras,
razmetna kći vraća se kući brzinom od stotinu dvadeset kilometara na sat.
Budućnost i prošlost...
Bacajući se u mračne i šumovite zavoje, osjećam kako mi čudesna
emocionalna gravitacija isisava kosti i ne znam koji je tomu razlog sve dok znak
za KAZNIONICU ANGOLA odjednom ne izranja iz tame. Tad mi postaje jasno.
Tik južno od žicom zatvorenih polja poznatih kao Farma Angola, velik otok
DeSalle izdiže se iz rijeke. Taj atavistički svijet, u posjedu moje obitelji još
otprije građanskog rata, lebdi poput mračne fatamorgane između otmjenih
gradova New Orleansa i Natcheza. Više od deset godina nisam kročila na njega,
ali sad ga mogu osjetiti onako kako je moguće osjetiti buđenje opasne zvijeri iz
sna. Samo desetak milja slijeva, njuši zrak ne bi li prepoznao moj miris u
vlažnoj tami.
Naglo ubrzavam ostavljajući ga iza sebe i prepuštajući se transu vožnje.
Ponovno dolazim k sebi ne u predgrađu Natcheza, nego na zavojitom i visoko
uzdignutom prilazu koji vodi kroz šumu do mojeg rodnog doma. Okruženo s
dvije stotina jutara netaknute šume, imanje koje potječe otprije građanskog rata,
a na kojemu sam odrasla, sad zauzima samo dvadeset obrađenih hektara
obrubljenih bolnicom St. Catherine's, građevinskom parcelom i otmjenom
starom plantažom zvanom Elms Court. Ipak, tunel hrastova koji se izvija nad
prilazom još turistima ostavlja dojam da će ubrzo ugledati europsko zdanje s
trijemovima.
Visoka kapija od kovanog željeza zaustavlja me na posljednjih pedesetak
metara, ali nikad nije zaključana. Zaustavljam se i pritišćem dugme na stupicu.
Željezne rešetke odmiču se kao da ih rastvaraju nevidljive ruke. Kao da su mi
sami bogovi otvorili put kući.
Zašto sam došla? – pitam se.
Znaš ti dobro zašto – prekorava me odmah unutarnji glas. Nemaš kamo
drugdje ići.
Progutavši Valium na suho, polako nastavljam dalje.
Željezna vrata zatvaraju se za mnom uz metalni odjek.
5. POGLAVLJE

N a nepreglednoj čistini mjesečina obasjava prizor koji bi većinu ostavio bez


daha. Francuska palača izdiže se poput duha iz maglice, s vapnenačkim
zidovima boje kože i prozorima poput mračnih očiju staklastih od umora ili pića.
Zdanje je zastrašujuće veličine, a ostavlja dojam nepreglednog bogatstva i moći.
Promatrano kroz suvremenu prizmu, posjeduje i određenu apsurdnost: francuska
carska palača smještena u gradu uz rijeku Mississippi s dvadeset tisuća
stanovnika? No Natchez se diči s više od osamdeset građevina otprije
građanskog rata od kojih su mnogobrojne upravo takve, a podrijetlo ovog
savršeno odgovara gradu predstavljajući živući anakronizam veličanstvenog
kiča, koji je većinom izgradilo roblje.
Moja se obitelj u Ameriku doselila 1820. kad je najmlađi sin jednog
pariškog bankara bio odaslan u divljinu Louisijane kako bi se obogatio. Kako je
Henri Leclerc DeSalle, na žalost, imao okrutnog oca, i sam je radio poput roba
sve dok nije nadmašio njegova očekivanja. Godine 1840. došao je u posjed polja
pamuka koja su se protezala desetak milja uzduž rijeke Mississippi, a iste
godine, poput većine barona pamuka u to doba, počeo ujedno graditi kraljevski
dvorac na visokoj litici s druge strane rijeke, u blistavom gradiću zvanom
Natchez.
Većina vlasnika plantaža podizala je četvrtasta zdanja u antičkom stilu, ali
Henri, strahovito se ponoseći svojim nasljeđem, prekinuo je tu tradiciju i
izgradio savršenu inačicu Malmaisona, ljetne Napoleonove i Josephinine palače.
Projektiran kako bi zadivio njegova oca pri posjetu Americi, Malmaison i
susjedne zgrade postali su središte carstva pamuka koje je, zahvaljujući
obiteljskim sjevernjačkim pristašama, preživjelo i građanski rat i Rekonstrukciju
bez pogubne štete. Štoviše, izdržalo je sve do 1927. kad se Mississippi izlio iz
korita uzrokujući poplavu biblijskih razmjera. Sljedeće godine izgorjeli su svi
usjevi, a 1929. dogodio se krah burze, što je ujedno privelo kraju razdoblje
zloglasne troljetke koje su se čak i imućne poljoprivredne obitelji užasavale.
I tako su DeSalleovi sve izgubili.
Tadašnji patrijarh propucao si je srce ostavljajući potomke da se bore za
golu egzistenciju zajedno s crncima i siromašnim bijelcima koje su još
donedavna izrabljivali. Ali 1938. situacija se ponovno preokrenula u našu korist.
Jedan je mladi geolog, uz potporu teksaških ulagača, unajmio divovski
komad zemlje u nekadašnjem vlasništvu obitelji DeSalle. Zahvaljujući rupi u
državnom zakonu, zemljoposjednici su zadržavali pravo na rudne izvore deset
godina nakon što bi dali zemlju u zakup. Iako je moj pradjed bio presretan već
plaćenom zakupninom, devetnaest dana prije istjecanja vlasničkih prava na
rudne izvore, mladi je geolog otkrio jedno od najvećih naftnih polja u Louisijani.
Prozvano DeSalleovim poljem, proizvelo je više od 10 milijuna barela sirove
nafte. Zahvaljujući tome, pradjed je naposljetku otkupio svaki jutar zemlje,
uključujući otok i Malmaison, koji je obnovio u svoj njegovoj izvornoj ljepoti.
Njegov današnji vlasnik, djed s majčine strane, održava ga u besprijekornom
stanju, čime je i zaslužio prilog u časopisu Architectural Digest prije deset
godina. Ali grad Natchez koji okružuje Malmaison, iako jednako očuvan kao
Charleston ili Savannah, čini se osuđenim na sporu i neminovnu propast poput
svakog drugog južnjačkoga grada koji mimoilazi međudržavna cesta i koji je
industrija odavno napustila.
Skrećem prema velikoj kući i parkiram pokraj jedne od susjednih ciglenih
zgrada u njezinoj pozadini. Ta dvokatnica, nekadašrja istočna nastamba za
roblje, veća je od nekih kuća u predgrađu, a bila mi je dom većinu djetinjstva.
Obiteljska pomoćnica Pearlie živi u zapadnoj nastambi, udaljenoj tridesetak
metara s druge strane ružičnjaka. Pomogla je odgojiti moju majku i tetu od
najranije dobi, a onda i mene. Iako joj je sada više od sedamdeset, još vozi
svijetloplavi Cadillac, svoj ponos i diku. Zamjećujem ga kako blista u tami iza
njezine kuće, kromirane površine ulaštene do sjaja češće nego u bilo koje druge
bijele gazdarice u gradu. Iako često dokasna gleda televiziju, ponoć je već prošla
i prozori joj više nisu osvijetljeni.
Majčin auto nigdje ne vidim. Nagađam da je otputovala u Biloxi u posjet
sestri, koja se zatekla usred paklenog razvoda. Potom zaključujem da nema ni
djedova lincolna. U sedamdeset sedmoj još je zapanjujuće vitalan, ali moždani
udar otprije godinu dana kraju je priveo njegove vozačke dane. Ipak, neustrašen
time, unajmio je vozača i nastavio istim ritmom, na kojemu mu čak i
pedesetogodišnjaci mogu pozavidjeti. Večeras bi mogao biti bilo gdje, ali
nagađam da je na otoku. Zagrižen je lovac i otok DeSalle, koji obiluje jelenima,
divljim svinjama pa čak i medvjedima, drugi mu je dom otkako je ženidbom
ušao u obitelj prije pola stoljeća.
Nakon izlaska iz audija ljetna vrućina omata me poput debele jakne. Cvrkut
cvrčaka i kreket žaba iz obližnjega močvarnog rukavca odjekuje noćnim zrakom
i taj zvučni zapis iz djetinjstva budi u meni svakojake osjećaje. Bacajući pogled
prema stražnjem dijelu samog Malmaisona, odjednom zamjećujem izvitopereno
stablo svibe na rubu ružičnjaka koji razdvaja našu kuću od Pearline. I grlo mi se
steže. Moj je otac umro pod njim, a upucao ga je uljez s kojim se sukobio na
tome mjestu prije dvadeset tri godine. I svaki put kad vidim to stablo, prisjetim
se te noći. Kiše. Plavih policijskih rotirajućih svjetala. Njegova vlažna, siva
tijela. Staklastih očiju uperenih u nebo. Bezbroj puta zamolila sam djeda da sruši
to stablo, ali on je to odbijao tvrdeći da bi bilo suludo okaljati ljepotu našega
proslavljenog ružičnjaka iz sentimentalnih razloga.
Sentimentalni razlozi.
Prestala sam govoriti nakon očeva umorstva. Doslovce. Više od godinu
dana nisam izgovorila ni riječ. No mojim osmogodišnjim mozgom neprekidno
se motalo isto pitanje: po što je uljez došao te noći, a što je bilo vrijedno očeva
života? Po gotovinu? Obiteljsku srebrninu? Djedove zbirke umjetnina ili oružje?
Sve to bile su moguće mete, ali ništa od navedenog nije nestalo. Kako sam
odrastala, počela sam se pitati je li ga možda majka privukla. Tad je tek napunila
trideset i vrlo je lako mogla pobuditi pozornost potencijalnog silovatelja. Ali
kako uljez nije uhvaćen, ni tu teoriju nisam mogla testirati.
Nakon prve depresije, koju sam doživjela u petnaestoj, obuzeo me novi
strah: možda uopće nije bilo uljeza. Otac je, naime, pogođen vlastitom puškom,
a jedini otisci pronađeni na njoj pripadali su članovima obitelji. Stoga sam se
morala zapitati je li možda, noseći vidljive i nevidljive ožiljke od rata u kojemu
nije želio sudjelovati, odlučio skončati svoj život. Unatoč supruzi i kćeri koje su
ga voljele, je li možda zaključio da nema izbora i da mora metkom prekinuti
bol? Kako sam i sama u njegovim godinama bila nadomak istom zaključku,
znala sam da je to i te kako moguće. Iznova sam, više nego jedanput, osjetila isti
nagon. No nešto me svaki put spriječilo da prihvatim samoubojstvo kao očevu
sudbinu, možda zbog uvjerenja da je snaga zahvaljujući kojoj sam ostala živa
tijekom tih strahotnih noći dar koji mi je upravo on dao, jedino nasljeđe koje je
ostavio za sobom.
Mrzim taj jebeni ružičnjak! Oblikovan prema uzoru na vrtove Malmaisona
koje je održavala sama Josephine i gdje je bilo moguće pronaći svaku moguću
vrstu ruže, ispunjava ozračje mirisima koji izmamljuju oduševljene uzdahe
turista. Ali za mene oni su samo nepodnošljiv smrad smrti.
Odmičem pogled i pod naletom paranoje proizašle nakon dugogodišnjeg
života u gradu, vadim kovčežiće sa stražnjeg sjedala. Tek na pola puta prema
vratima moje nekadašnje nastambe prisjećam se da sam u Natchezu mjesec dana
mogla ostaviti kovčege u nezaključanom autu i pronaći ih na povratku
netaknute.
Ulazna su vrata zaključana. Nemam ključ. Odvlačim se naokolo do prozora
nekadašnje spavaće sobe, odlažem kovčege i podižem okno. Ustajali miris
zatvorenog prostora koji se probija kroza zavjese vraća me petnaest godina u
prošlost. Podižem kovčege i prebacujem ih preko prozorske daske, odlažem
unutra, a onda se i sama penjem i probijam kroz tamu prema prekidaču na zidu.
Jednostavno je to putovanje jer soba izgleda isto kao u svibnju 1989. kad sam
završila srednju.
Zidovi su prekriveni laminatom u stilu sedamdesetih, a sag je iste modre
boje kao i na dan mojeg rođenja kad su ga tamo odložili. Svileni vilini konjici u
lepezi boja vise s končića prikucanih za strop, a posteri rock-zvijezda ukrašavaju
zidove: U2, Sinead O'Connor, R.E.M., Sting. Police prepune fotografija i
plivački trofeji poredani su uza zid nasuprot ormaru, svjedoci moje
natjecateljske karijere koju sam počela u petoj, a privela kraju u šesnaestoj
godini života. Starije fotografije prikazuju oca, tamnokosog i zgodnog muškarca
srednje visine, kako stoji do visoke i mršave djevojčice dugih udova bez ikakvih
mišića. Kako se njezino tijelo počinje popunjavati, tako otac nestaje s
fotografija, a zamjenjuje ga stariji muškarac srebrnkaste kose, grubih crta lica i
prodorna pogleda. Moj djed, dr. William Kirkland. Proučavajući fotografije, čini
mi se čudnim da se majka nalazi na samo nekoliko. No ionako se nikad nije
pretjerano zanimala za moje plivanje, nedruštvenu aktivnost kojoj sam
posvećivala toliko strahovito puno vremena koje sam mogla provesti na znatno
prikladniji način.
Bacajući pogled u ormar, zamjećujem da je još pun odjeće koju sam nosila
u srednjoj. Ispred njega, pleteni koš za rublje ispunjen je plišanim životinjama.
Sama odjeća ne budi nikakve emocije, ali na šarene igračke steže mi se grlo.
Bile su izvorno napunjene suhom rižom i predstavljale preteču današnjih
punjenih igračaka za kojima su svi u državi poludjeli. Zasigurno ih u košu ima
tridesetak, ali jedina do koje mi je stalo nije među njima. Leopardica Lena. Bila
mi je omiljena iako ne znam zašto. Možda zato što je bila mačka poput mene.
Obožavala sam njezine pjege, njezine brkove, obožavala kako bi mi se stisnula
uz obraz dok sam spavala. Nosila sam je kamo god sam išla, pa tako i na očev
sprovod. I upravo tamo, u salonu prije samog obreda, ugledala sam ga kako leži
u kovčegu, okružen odraslima.
Nije više nalikovao na mojeg oca. Izgledao je starije i djelovao strašno
osamljeno. Kad sam to istaknula, djed je odvratio da se možda ne bi osjećao
toliko osamljeno kad bi imao Lenu sa sobom. Iako me je strašila pomisao da ću
ih oboje izgubiti u istom danu, znala sam da ima pravo. Zahvaljujući njoj, svake
noći osjećala sam se sve manje osamljeno i stoga sam bila uvjerena da će
pomoći i tati. Upitavši mamu za dopuštenje, izbacila sam ruku preko jedne
strane kovčega i ugnijezdila Lenu između očeva obraza i ramena, upravo kako
sam to sama činila pri odlasku na spavanje. Nakon toga strašno mi je
nedostajala, ali tješila sam se mišlju da tata sada ima djelić mojeg srca koji će
mu praviti društvo.
Užasava me biti u bivšoj spavaćoj sobi, kao i svaki put kad se vratim kući.
Zašto ju je majka očuvala u istom stanju? Za ime Božje, nije li dizajnerica
interijera i gotovo manijakalna u želji da preobrazi svaki prostor nad kojim
dobije ovlast! Odaje li time možda počast mojem djetinjstvu? Jednostavnijoj
prošlosti? Ili je to možda otvoreni poziv da se vratim i počnem iznova prije
trenutka kad sam zahirila? Taj osobni neuspjeh mene kao pripadnice obitelji
DeSalle zapravo je glavna tema razgovora u obitelji. Prema djedovu mišljenju,
zaribala sam tek kad su me zamolili da napustim studij medicine, čime mi je
onemogućeno da nastavim njegovim stopama i postanem kirurg. Ali prema
majčinu mišljenju, moj je neuspjeh počeo davno prije toga, tijekom
adolescencije. Iako se ne prezivam DeSalle jer se otac preživao Ferry, i te kako
me se smatra DeSalleicom, što vuče niz određenih običaja i očekivanja. Ipak,
tisuću sitnih odluka još me više udaljilo od predodređene staze i bacilo na posve
novi put koji me nije doveo nadomak braku, a što mi majka svako malo
spočitava. Zapravo, zahvalna sam da je večeras nema kod kuće.
Promatrajući fotografiju na kojoj otac pobjedonosno izbacuje ruku visoko u
zrak, osjećam kako Valium ulazi u krvotok i preplavljuje me blaženi smiraj.
Umro je kad mi je bilo osam i samo njega nisam uspjela razočarati. Uvjeravam
se, štoviše, da bi se ponosio mojim postignućima da je poživio. A što se tiče
mojih problema... pa, i on je imao svojih.
Odižem prekrivač na trajno složenom krevetu i vadim mobitel iz džepa.
Probada me osjećaj krivnje ugledavši trinaest neodgovorenih poziva. Pritišćem
broj 1 kako bih odslušala poruke. Prvu je ostavio prije nego što je napustio
LeGendreovu kuću. Smirujućim tonom moli me da ostanem prisebna, da je
Piazza njegov problem, a ne moj, i potom me preklinje da izdržim dok ne dođe.
Pritom misli na moju kuću na jezeru. Preskačem nekoliko poruka. Promjena
tona zapanjuje.
– Opet ja – ljutito se javlja. – Još sam kod tebe i nemam jebeno pojma gdje
si! Molim te, javi se, čak i ako me ne želiš vidjeti. Ne znam jesi li pijana u nekoj
rupi u Quarteru ili ležiš mrtva u nekoj jarugi. Jesi li prestala uzimati lijekove?
Nešto nije u redu, Cat. Osjećam da nije i pritom ne mislim na umorstva. Gle...
moraš mi vjerovati, a znaš da možeš... – Pucketava stanka. – Do vraga, volim te!
Ovo je jebeno sranje! Zato i nismo još skupa. Ja sjedim u praznoj kući i... –
Prekid veze i ništa više. Poruka je iscrpila raspoloživu memoriju telefona.
Svlačim gaćice i navlačim pokrivač na prsa. Želim ga nazvati i izvijestiti da
sam dobro, ali uopće se ne osjećam tako. Štoviše, čini mi se da gubim razum, a
on u tom pogledu ne može poduzeti ama baš ništa.
Dok ispuštam mobitel iz ruke, pred očima mi izranja tijelo Arthura
LeGendrea, mrtvo u besprijekornoj kuhinji, crnih dokoljenki navučenih na bijele
koštunjave noge. Iznad njegova trupla lebdi ubojičina poruka ispisana krvlju:
Moj posao nikad ne prestaje. Ponovno vidim tragove ugriza na ispijenom tkivu,
još jedna skupina ozljeda u beskonačnom nizu ožiljaka i sakaćenja kojima sam
posvjedočila tijekom posljednjih sedam godina. Je li to uistinu moj posao? Kako
nekome životna preokupacija može biti analiza nečega toliko brutalnog, a opet
toliko minucioznog i toliko iritantno specifičnog? Moj posao zacijelo
podrazumijeva više od toga. Ali što? Misterioznu smrt mojeg oca? To bi bilo
preočito. »Moj posao nikad ne prestaje«, mrmljam osjećajući kako mi Valium
protječe venama. Kad sam ga prije tijekom dana progutala kako bih se borila
protiv simptoma, domogla sam se neočekivanog dara: besanog sna. I godinama
nisam osjetila takvo olakšanje.
– Hvala ti – šapćem lijeku kao da je bog sna. Lijeva ruka klizi mi preko
boka i spušta se na donji dio trbuha, a desna izvlači ispod pokrivača u potrazi za
onom koje nema.
– Tata? – šapćem. – Jesi li to ti?
Ne odgovara.
Nikad to ne čini, ali večeras bolna osamljenost koju razmišljanje o njemu
potiče nije toliko zastrašujuća. Valium je ublažava olakšavajući mi utonuće u
san. Godinama već patim od noćnih mora i u posljednje vrijeme alkohol kojim
ih pokušavam umrtviti samo ih pogoršava. Ali Valium je nepoznat lijek, svjež i
moćan poput prvog ispijenog pića.
Večeras me san guta poput oceanskih dubina pri skoku na glavu i prodirem
kroz jarki gornji sloj plivajući u sve tamnije dijelove, ponirem sve dublje i
dublje, daleko od površinskog kaosa, duboko u plavu katedralu dubina. U
utočište, daleko od svijeta i mene same. Ovdje nema misli osim prijekog
opstanka. Samo mir i blaženstvo ulaska u carstvo koje si samo šačica može
priuštiti bez boce kisika, gdje smrt prati čovjeka u stopu i gdje je život slađi jer
se zna cijeniti njegova prolaznost.
Tu sam u bestežinskom stanju.
Bezoblična.
Poput astronauta koji pluta dubokim svemirom bez povodca, ne brinući se
što mu se isključio sustav za održavanje na životu i što se tijelo samo mora
pobrinuti za sebe ili umrijeti. Svatko s imalo razuma mahnito bi mlatarao
nogama prema površini.
Ja ne.
Ovdje sam slobodna.
Ne znam koliko dugo plutam jer vrijeme ovdje ništa ne znači. Ipak, znam
da zasigurno spavam jer je za pravog skoka na glavu vrijeme važnije od bilo
čega drugog. Vrijeme jest preostali kisik rastopljen u krvotoku, jedina valuta
kojom je moguće kupiti dubinu, a dubina predstavlja sveti gral, bit te sulude
vježbe. Ili bi barem tako trebalo biti. Taj me dio zbunjuje. Jer nemoguće je
dosegnuti dno. Ne u pravom oceanu. Tek je nakon povratka na kopno takvo što
izvedivo.
Izranjam na površinu. Znam da to činim jer mi je more postupno prestalo
nabijati ronilačko odijelo u svaki otvor tijela, a plavo-bijela munja bljeska iznad
mene. Neočekivano nevrijeme? Napinjem se iščekujući neizbježnu grmljavinu,
ali ništa se ne zbiva. Pri ponovnoj pojavi munje čudan zvuk odjekuje mi glavom.
To nije grmljavina, čak ni zapljuskivanje valova o ronilački čamac nego
otvaranje poklopca objektiva. Kad konačno izbijam na površinu, prepoznajem
miris acetona, a ne ozona koji slijedi nakon udara groma. Zbunjeno trepćući
zazivam: – Sean? Sean, jesi li to ti?
Tamnosmeđe čelo i razrogačene oči izdižu se iznad donjeg dijela kreveta,
nos i usta pojavljuju za njima, razjapljena u čudu. Lice osmogodišnje crnkinje.
Gleda ukočeno poput djeteta koje je ušlo u poznato dvorište i tamo zateklo psa
lutalicu.
– Tko si? – pitam, i dalje ne znajući je li malena stvarna ili ne.
– Natriece – odvraća s gotovo prkosnim tonom. – Natriece Washington.
Osvrćem se oko sebe, ali sve što zamjećujem samo je sunčana svjetlost
koja se probija kroz pukotinu u zavjesama. – Što radiš ovdje?
Oči su joj još razrogačene. – Tu sam kod tete. Nisam htjela napraviti nered.
– Kod koje tete? – Miris acetona sad je jači.
– Gđice Pearlie.
I tad slijedi val sjećanja. Seanov poziv. Truplo u kući u Prytaniji. Gotovo
nesvjesna vožnja do Natcheza. Kakvog li paradoksa da sam u stanju izvesti luđe
stvari trijezna nego pijana!
– Koliko je sati?
Dijete silovito sliježe ramenima. – Ne znam. Jutro.
Odbacivši prekrivač, odvlačim se do podnožja kreveta. Sadržaj mojeg
forenzičkog kovčega prosut je po podu. Malena u ruci drži fotoaparat, a
bljeskalica je zacijelo zaslužna za munju koja me probudila. Među
instrumentima i kemikalijama na podu nalazi se i sprej bočica luminola, toksične
kemikalije kojom se otkrivaju otisci prstiju.
– Jesi li prskala time, Natriece?
Srčano odmahuje glavom.
Oprezno joj oduzimam fotoaparat. – Nema veze ako i jesi. Samo moram
znati.
– Mrvicu.
Izlazim iz kreveta i navlačim hlače. – U redu je, ali moraš izaći da počistim
sobu. U toj bočici je opasna kemikalija.
– Pomoći ću vam da počistite. Znam kako.
– Hajdemo ovako... Posjetimo prvo tvoju tetu i onda ću se ja vratiti i srediti
nered. Prošlo je puno vremena otkako sam je posljednji put vidjela.
Malena kima glavom. – Rekla mi je da ovdje nema nikoga. Otključala je
vrata samo kako bi pokupila rublje gđe Ferry.
Uzimam je za ruku i vodim prema vratima, a onda gasim svjetlo i izlazim u
hodnik. Zadržava se iza mene, okrenutih leđa i gledajući u mračnu prostoriju. –
Nešto si zaboravila?
– Nisam. Samo gledam ono.
– Što to?
– Ono. To sam ja napravila?
Bacam pogled preko njezine glave. Na podu u blizini podnožja kreveta
nešto sjaji zelenkasto-plavom bojom. Luminol je očito reagirao s nečime na
sagu. Zna pozitivno reagirati na nekoliko kemikalija, primjerice izbjeljivač.
– Nema veze – odvraćam užasavajući se majčine reakcije na nered.
– Strašno – nastavlja. – Kao iz Istjerivača duhova.
Zaobilazeći je, bacam pogled prema svjetlucavoj mrlji na podu. Nije
amorfna nego, štoviše, lijepo oblikovana. Iznenada me prolaze sablasni trnci.
Otisak stopala.
Istu obamrlost osjetila sam prije dvadeset tri godine kad se djed okrenuo od
prvog trupla u mojem životu, kleknuo pred mene i rekao: »Malena, tata ti je
umro.«
– Natriece, odmakni se.
– Dobro.
Zapravo, to uopće nije otisak stopala nego čizme, a postajem toga svjesna
samo zato što se još jedna sablasna slika formira do njega – trag golog stopala,
puno manjeg od čizme.
Djetetova stopala.
Polako, ali uporno šištanje probija mi koncentraciju. Isprva gotovo nečujan,
a onda sve glasniji zvuk kišnih kapi koje se obrušavaju o limeni krov. No, to
nema smisla jer ova jednokatnica ima krov od šindre i nalazim se u prizemlju.
Ali već sam čula taj metalni zvuk i znam o čemu je riječ. O zvučnoj halucinaciji.
Čula sam ga prije tjedan dana na poprištu Nolanova umorstva. Netom prije
napada panike. Buljila sam u nago tijelo umirovljenog računovođe i...
Ubrzani koraci bude me iz sanjarenja. Natriece juri hodnikom, a njezin
vrisak odjekuje spavaćom sobom:
– Bako! Bako! Bako!
Bacajući pogled na sat, čekam da sablasni otisci nestanu. Lažni se obično
brzo gube dok se svjetlucavost uzrokovana hemoglobinom u krvi zadržava
poput kakva putokaza.
Trideset sekundi. Osvrćem se. Moja spavaća soba, čudesno utočište mojeg
djetinjstva. Potom bacam pogled prema podu. Protekla je cijela minuta, a
svjetlucavi trag nimalo nije izgubio na intenzitetu.
– Hajde – šapćem. – Nestani.
Ruke mi drhte. I ja želim pojuriti po Pearlie, ali više nisam dijete. Pogled
mi se zamućuje od silne usredotočenosti. Je li moguće da je to otisak mojeg
stopala? Mrlje krvi znaju se desetljećima zadržati.
– Nestani – ponavljam, ovaj put preklinjući.
Uzalud.
Pijem dulje od petnaest godina, a trijezna sam tek četrdeset osam sati. I
nikad još nisam toliko žudjela za pićem.
6. POGLAVLJE

U mojoj glavi instinkt se bori sam sa sobom i dok netremice promatram dva
svjetlucava otiska stopala, dio mene želi pobjeći, drugi dio zaključati vrata.
Želim fotografirati otiske, ali morat ću brzo djelovati jer čim se privede kraju
kemijska reakcija, koja je na vidjelo izvukla krv skrivenu u sagu, nemoguće ju je
ponoviti.
Ulazna vrata kuće naglo se zatvaraju. Pearlie! Prelazim spavaću sobu i
zaključavam vrata. Potom rastvaram kovčeg fotoaparata, vadim ga, na njega
stavljam standardni 35-mm objektiv i prikapčam kabel daljinca. Do vraga!
Zaboravila sam iz prtljažnika izvaditi stalak.
Oštro kucanje na vratima. Val poznatih slika iz prošlosti upućuje na to da je
riječ o Pearlie.
– Catherine Ferry? – dobacuje grleni glas prepoznatljiv poput majčina. –
Jesi li to ti, curo?
– Ja sam, Pearlie.
– Što radiš tu? Posljednji si put došla... I ne sjećam se kada. Zašto nisi
nazvala?
Ne mogu tratiti vrijeme na tumačenja. – Izaći ću za nekoliko minuta,
može?
Zgrabivši ključeve auta, iskradam se kroz prozor i jurim prema audiju. Sa
stalkom u ruci ponovno se penjem u sobu, navlačim zavjese i postavljam
tronožac gotovo izravno iznad otisaka. Pearlie ponovno kuca. Namjestivši
fotoaparat i nagnuvši ga dolje, uključujem svjetlo i uslikavam referentnu
fotografiju poda. Potom zatvaram otvor objektiva za dva f-broja, vadim ravnalo
iz kovčega i isključujem stropno svjetlo. Ravnalo ima bakrenu žicu oko mjernih
oznaka, a bakar postaje fluorescentan kad ga se poprska luminolom. Odloživši
ga uzduž osvijetljenog otiska, prskam luminolom i njega i krvavu mrlju i potom
čekam.
– Što radiš unutra? – Pearlie zahtijeva znati. – Je li Natriece napravila
nered?
– Sve je u redu – odrješito odgovaram. – Još minutu!
Čujem prigušen žamor. Pearlie ispituje malenu.
Zelenkasto-bijeli sjaj poprima na intenzitetu. Daljincem rastvaram objektiv
i gledam na ronilački sat. Kako bih uhvatila slabašni sjaj luminola u mraku,
potrebna mi je ekspozicija od šezdeset sekundi. Ruke mi se zastrašujuće tresu,
ali zahvaljujući daljincu fotoaparat neće vibrirati. Ovaj put povod nisu ni lijek ni
apstinencija nego strah. Ista ogavna panika koju sam osjetila na poprištu
LeGendreova i prije toga Nolanova umorstva. Da nema otiska djetetova stopala,
pretpostavila bih da je za otisak čizme zaslužna jelenja krv. Bjelorepi jeleni
često znaju zalutati na posjed, a djed s vremena na vrijeme ubije pokojeg
mužjaka, ponekad čak i s prozora svoje radne sobe. Ali otkud, u tom slučaju,
otisak djetetova stopala...
U šezdesetoj sekundi pritišćem dugme. Potom, kako bih se osigurala,
otvaram objektiv za jedan f-broj i ponavljam proceduru. Pearlie grakće s druge
strane vrata:
– Catherine DeSalle Ferry! Otvori vrata ove sekunde!
Poznati ritual fotografiranja poprišta zločina smiruje mi živce. Navike
imaju izrazito utješnu moć, čak i one loše, kako sam već davno otkrila.
– Javi se, curo! Ne mogu ti čitati misli kao nekoć! Isuviše si odrasla i
predugo te nema!
Unatoč strahu, smiješim se. Godinu dana nakon očeve smrti, kad sam
prestala govoriti, samo je ona bila sposobna komunicirati sa mnom. Stoik kakva
jest, jednim jedinim pogledom shvatila bi kako se osjećam, bilo po položaju
usana ili spuštenu pogledu.
– Evo me – dobacujem prilazeći vratima.
Okrećem kvaku, na što ona odmah otvara vrata i spušta ruke na bokove.
Prešla je sedamdesetu, visoka je, mršava i žilava, s čokoladnim tenom i
vidljivim tragovima bjelačke krvi u crtama lica. Oči joj još blistaju
inteligencijom i mudrošću, a njezin lavež, koliko god plaši strance, daleko je
opasniji od njezina ugriza. U djedovu i majčinu društvu kreće se bešumno i
časno poput kakve devetnaestogodišnje sluškinje i zna ispariti poput duha kad
bijelci uđu u prostoriju. No, u mojem društvu puno je življa i odnosi se prema
meni kao prema kćeri. Još nosi štirkanu bijelu odoru, koju se rijetko viđa u
današnje vrijeme, i blistavu crvenkasto-smeđu periku kojom prekriva prosijedu
kosu.
Nedostajala mi je više nego što sam mislila. U njezinim očima
prepoznajem kombinaciju interesa i uzbuđenja, gotovo kao da ne zna bi li me
zagrlila ili opalila po stražnjici. I da se Natriece ne boji i da nije bilo neugodnog
prizora u spavaćoj sobi, zasigurno bi me već privukla k sebi na prsa.
– Da čujem – zapovijeda. – Nisi došla kući od bakina sprovoda, a otad je
prošlo godinu dana!
– Petnaest mjeseci – ispravljam je boreći se protiv novog naleta osjećaja
koji si trenutačno ne mogu priuštiti. U lipnju prošle godine baka se utopila na
otoku DeSalle. Dio pruda na kojemu je stajala jednostavno je propao u rijeku
Mississippi bez ikakve naznake. Četvero ljudi posvjedočilo je nesreći, ali nitko
je nije mogao spasiti. Catherine Poitiers Kirkland bila je izvrsna plivačica u
mladosti, čak je i mene naučila plivati, ali u sedamdeset petoj nije se mogla više
nadmetati s moćnom strujom Mississippija.
– Bože, dragi Bože... – Pearlie odvraća s uzdahom. – Dakle, zašto nisi
nazvala i rekla da dolaziš? Priredila bih ti objed!
– Odlučila sam u sekundi.
– Kao obično! – Znakovito me gleda, a onda se progurava mimo mene u
spavaću sobu. – Što se događa? Natriece mi je rekla da je vidjela duha.
Zamjećujem malenu s druge strane vrata. – Donekle ima pravo. Baci
pogled na sag uz podnožje kreveta.
Prilazi tronošcu, naginje se i proučava ga okom sokolovim. Ipak je
desetljeća provela uklanjajući i najmanji trag prljavštine u velikoj kući.
– Što je to na sagu?
– Krv. Ostaci krvi u vlaknima saga. Reagiraju na kemikaliju koju je
Natriece slučajno poprskala.
– Krv? – ponavlja sa sumnjom u glasu. – Ne vidim nikakvu krv. Meni to
izgleda poput onih zubi za Halloween koje si nosila kad si bila malena. Onih
vampirskih zubi, kakve ima grof Drakula.
– Načelo je isto. Ali ima tu krvi, vjeruj mi.
– Sjaji tako samo zbog krvi?
– Ne – priznajem. – Zna i u dodiru s nekim metalima i, primjerice,
izbjeljivačem. Jesi li možda izlila Clorox ovdje? Ili možda u prostoriji za rublje i
potom ga donijela ovamo u hodu?
Pući usnice. – Ne bih rekla. Ali ne mogu niti tvrditi da nisam. Moglo se
dogoditi.
– Nagledala sam se ovakvih mrlja. Krv sjaji na specifičan način u dodiru s
luminolom. Stoga sam devedeset pet posto sigurna da je ovo krv.
– Pa, sad se gotovo više ništa ne vidi.
– Brzo nestaje. Upravo sam zato i fotografirala tragove.
Oduvijek je sklona minimizirati negativne aspekte situacije. Pretpostavljam
da je i plaćena da to čini. Nekoć je, dok bi radila, znala pjevušiti stari hit
Johnnyja Mercera koji upravo o tome i govori: You got to ac-cent-uate the
positive, e-lim-i-nate the negative...
– Možda je to jelenja krv – ističe. – Ili možda krv pasanca. Dr. Kirkland ih
neprestano gađa puškom jer gamad prekopava dvorište.
– Postoje testovi koji će pokazati je li krv ljudska. Znaš, bilo bi potrebno
puno krvi kako bi tragovi bili ovako lijepo definirani. Vidi se otisak čizme, ali
ujedno otisak djetetova stopala.
Bez riječi i sa sumnjom promatra tragove.
– Je li bilo ovdje djece od mojeg odlaska? – Jedinica sam, a moja teta Ann,
unatoč trima brakovima, nema djece. – Je li Natriece često navraćala ovamo?
Odmahuje glavom. – I sama znaš da moji klinci žive u Chicagu i Los
Angelesu, a Natriece je ovo treći posjet. Barem koliko ja znam. – Okreće se i
ljutito je gleda. – Jesi li već bila ovdje, malena?
– Nisam.
– Ne laži mi! Da čujem! Nisam ti ja jedna od onih mekih učiteljica u školi!
– Ne lažem!
Malena izbacuje donju usnicu, a ja se spuštam na koljena i proučavam
otisak bose noge koji sad već blijedi. Pearlie ima pravo. Gotovo je nestao. –
Natriece, možeš li skinuti japanku i spustiti stopalo ovdje?
– U krv?
– Ne u krv. Samo ga zadrži iznad saga.
Malena skida žutu japanku i spušta otvrdnuto stopalo u moje ruke. Podižem
ga tik iznad izblijedjelog otiska. Gotovo se savršeno poklapaju.
– Koliko ti je godina, Natriece?
– Šest. Ali sam velika.
– Imaš pravo. – Pretpostavila sam da joj je osam pa je stoga njezino stopalo
vjerojatno veliko kao u osmogodišnjeg djeteta.
Pearlie me zabrinuto promatra.
– Gdje je mama?
– Što misliš? Opet je otišla u Biloxi.
– U posjet teti Ann?
– Što drugo? Ann navlači probleme na sebe kao moj mačor Sheba!
– A djed?
– Dr. Kirkland je na poslovnom putu. Trebao bi se vratiti tijekom dana.
– Kamo je otišao? Na otok?
– Dragi Bože, ne! Već dugo nije bio tamo.
– Onda kamo?
Lice joj poprima odbojan izraz. – Ne bih trebala reći.
– Čak ni meni?
– Ne znam.
– Pearlie...
Uzdiše i naginje glavu. Već godinama obje skrivamo tajne. Ona je
prešućivala moje iskradanje iz kuće u tinejdžerskoj dobi, čemu je obično
svjedočila pušeći na svojem trijemu u sitne noćne sate. Ja sam, pak, šutjela o
povremenim muškim gostima koji su odsjedali kod nje. Iako se službeno nije
razvela, od tridesete je sama. Kako često kaže, možda jest stara, ali ne i mrtva.
– Nećeš reći da sam ti rekla?
– Znaš da neću.
– Otputovao je u Washington.
– U Washington u državi Mississippiju? – To je gradić otprilike pet milja
istočno od Natcheza, nekadašnje teritorijalno sjedište Mississippija.
Pearlie s prezirom frkće. – Dr. Kirkland ne bi tamo proveo ni pet minuta
osim ako ne bi morao otići po drvo!
– Onda kamo?
– U glavni grad Washington. Neprestano odlazi tamo. Sigurno poznaje
Predsjednika pa zato.
– I poznaje ga, ali ne bih rekla da mu navraća u posjet. O kome je riječ?
– Ne mogu ti reći što ne znam. Mislim da nitko to ne zna.
– Ni mama?
– Ponaša se kao da ne zna. Znaš djeda.
Želim joj postaviti još pitanja, ali Natriece ih ne mora čuti. Bacam pogled
prema njoj. Pokušava dosegnutijednog vilina konjica koji visi u kutu sobe.
Pearlie shvaća što mi je na umu.
– Treecy, hajde izađi van i malo se poigraj!
Natriece ponovno izbacuje usnicu. – Rekla si da ću dobiti sladoled ako
budem dobra.
Ne mogu se suzdržati od smijeha. – I menije to puno puta obećala.
– I jesi li ga dobila? – pita me malena ozbiljnim tonom.
– Kad sam bila dobra, jesam.
– Što se nije često događalo – ubacuje se Pearlie zakoraknuvši prema
djevojčici. – Ne pokupiš li se ove sekunde, ništa od sladoleda i dobit ćeš brokulu
za večeru!
Natriece radi grimasu, a onda izlijeće mimo nje i izvan dosega njezine ruke
koja ju je spremna udariti po stražnjici. Zatvaram vrata. Pearlie ponovno bulji u
sag gdje se skrivaju tragovi krvi.
– Što ti je Natriece? Unuka?
Grleno se smije. – Praunuka!
Trebala sam pretpostaviti!
– Upravo je to problem ovdašnjih crnaca – nastavlja. – Djevojčice ostaju
trudne u dvanaestoj.
Ne mogu povjerovati svojim ušima. – Ali ne ostaju trudne same od sebe,
zar ne? Što kažeš na muške koji su zaslužni za to?
Odmahuje rukom. – Ah, muški će ostati muški koliko god emisija Oprah
snimi o djevojčicama kao mamama. Na nama je, starijima, da ih poučimo kako
se ponašati. Ali mladi više ne zalaze u crkvu kao nekoć. A, ne.
Posljednja dva sloga nose takvu kobnost da znam da je uzaludno pobuniti
se. – Pearlie, želim da porazgovaramo o noći kad je tata umro...
Ne okreće mi leđa, ali isto tako ništa ne odvraća. Ne reagira otvoreno iako
zamjećujem da joj oči poprimaju još tamniju nijansu. U njima je moguće
prepoznati različite razine svijesti, kao i u očima većine crnaca njezine
generacije. U Natchezu prije 1965. mogli su posvjedočiti kobnoj pucnjavi
između dvojice bijelaca i ništa ne vidjeti. Takav događaj, naime, bio je stvar
bijelaca. I ne želim pomisliti koji se poroci skrivaju u pozadini te zastarjele
navike. No, umjesto da je preispitujem, bez riječi čekam.
– Malena, već si me tisuću puta upitala u vezi s time – odvraća zažmirivši
kako bi izbjegla moj prodorni pogled.
– A ti si tisuću puta odgodila odgovor.
– Rekla sam ti što sam vidjela te noći.
– Kad sam bila dijete. Ali sad te opet pitam. Trideset i jedna mi je, za ime
Božje! Ispričaj mi što se dogodilo te noći. Reci mi što si vidjela!
Konačno rastvara vjeđe razotkrivajući tamnosmeđe šarenice koje su se
vjerojatno nagledale više toga u životu nego što će meni poći za rukom. – U
redu – odvraća popuštajući. – Možda ćeš se onda konačno primiriti...
7. POGLAVLJE

S jeda na rub mojega bivšeg kreveta i gleda prema zidu očiju zamućenih
sjećanjima. – Nisam puno toga vidjela. Da sam spavala u svojoj kući, možda
i bih, ali sam se u velikoj brinula za tvoju baku.
Zaustavlja se i na trenutak se bojim da je promijenila mišljenje, ali potom
guta slinu i ipak nastavlja.
– Gđa Kirkland je trpjela bolove, nakon čega se ispostavilo da se radi o
žučnim kamencima. Morala je sljedeći dan na operaciju. Tvoj djed ju je htio
operirati, ali nije mu dopustila. No, kako god bilo, u jednom trenutku načula sam
hitac.
– Kada?
– Mislim da je to bilo oko 22.30 h. I mislim da je to bila puška. Znaš kako
zvuči puščani metak? Probudio je tvoju baku. Rekla sam joj da je dr. Kirkland
vjerojatno upucao jelena koji je dolutao iz šume, ali ona mi je ona rekla da
nazovem policiju.
– Jesi li?
– Jesam.
– Koliko im je trebalo da stignu?
– Deset minuta. Možda mrvicu više.
– I otišla si u vrt tek kad su stigli?
Polako kima. – Ali nazvala sam ovamo kako bih provjerila da ste ti i mama
dobro.
– Tko se javio?
– Dr. Kirkland. Rekao mi je da nije sve u redu, ali da ostanem s gđom
Kirkland. Uspaničila sam se i natjerala ga da mi prizna. Rekao je da si ti dobro
pa sam zaključila da se zacijelo nešto dogodilo gosp. Lukeu.
Gosp. Luke... Tako je nekoć zvala mojeg oca.
– Trebao je otići na otok oko 21 h, ali ja sam jednostavno imala loš
predosjećaj. Izašla sam na stražnju terasu velike kuće i bacila pogled. Kad sam
ga ugledala kako leži ispod stabla, srce mi je puknulo. Bože, ne razgovarajmo o
tome!
– Jesi li se čula s mamom kad si nazvala ovamo?
– Ne.
Žmirim. I pred očima pokazuju mi se plava rotirajuća svjetla. U
bljeskovima osvjetljavaju Malmaison i dvije nastambe za robove bojeći kišne
tragove safirnom bojom. Visoki muškarci u odorama i kapama usred ruža
razgovaraju s djedom poput vojnika sa zapovjednikom. Rastvaram oči prije
negoli sjećanje uzme maha.
– Sjećam se da su mi rekli – odvraćam mrmljajući – da su i tata i djed
načuli kako se netko mota imanjem. Tata je bio ovdje, djed u velikoj kući. Našli
su se vani, nekoliko sekundi razgovarali, a onda odvojeno krenuli u pretragu
posjeda. Obojica su imali oružje, ali tatu je uljez iznenadio. Potukli su se u
mraku i nastradao je od vlastite puške.
Pearlie tužno kima glavom. – I meni je to dr. Kirkland rekao.
– Je li to rekao i policiji?
– Naravno, dijete. To se i dogodilo. Zašto pitaš?
Nesvjesno sam već smislila odgovor. – Jer mislim da je ovaj otisak golog
stopala moj. I mislim da sam ga ostavila te noći.
Odmahuje glavom. – Gluposti, dijete! Nisi se nikad uspjela oporaviti od
tatine smrti. Već dvadeset godina pokušavaš shvatiti zašto je umro, ali takve
stvari jednostavno je nemoguće shvatiti. Osim ako nisi Bog. Njemu je sve jasno.
Ali ti i ja to nismo u stanju.
Ne obazirem se na njezinu pojednostavnjenu filozofiju, koliko god bila
točna. – Majci sam morala čupati riječi iz usta kad smo razgovarale o tome i
iznijela mi je proturječne verzije događaja. U jednoj je čula hitac, u drugoj nije.
Isto tako, prvo je ugledala nešto, a onda nije. Što kažeš na to?
Gleda me izravno u oči. – Kažeš da si odrasla... istina, jesi. I dovoljno si
stara da čuješ istinu. Tvoja mama ništa nije vidjela te noći, dijete. Tad je uzimala
ili pilule za spavanje ili lijekove protiv bolova, što god je tvoj tata uzimao zbog
ratnih rana i živaca.
Živci... Njezin eufemizam za posttraumatski stresni poremećaj. – Želiš reći
da je imala naviku piti tatine lijekove?
– Djevojko, tvoja mama je uzimala gotovo sve što je gosp. Luke tada
dobivao od liječnika! Imala je problema sa živcima, a kako je on tada posjećivao
dr. Toma Cagea, mislim da mu je prepisao dovoljno za oboje. Tvoja mama nije
voljela ići liječniku.
Podsjećam se odmah da provjerim je li dr. Cage još živ. – Znači, nije bila
pri svijesti kad je tata ubijen? – Ponovno sklapam oči pokušavajući se prisjetiti
nečega, bilo čega, prije pojave plavih rotirki, ali ništa ne izranja na vidjelo. – I
tek kad si došla u vrt, ugledala si me kako prilazim tijelu?
– Tako je.
– Otkud sam došla?
Pearlie oklijeva. – Mislim da si došla odavde. Ili iz pozadine kuće. Nisam
sigurna.
Ponovno se pokušavam prisjetiti nečeg posve drukčijeg u toj noći, ali
neprobojna vrata koja brižno čuvaju informacije u podsvijesti jednostavno ne
popuštaju. – Pearlie, tko je mogao biti taj uljez? Što je činio ovdje?
Uzdiše fatalistički i ponovno okreće svoje tamnosmeđe oči prema meni. –
Doista želiš znati?
– Da.
– Mislim da je bio tatin prijatelj. Ili to, ili je došao ovamo ubiti dr.
Kirklanda.
Na trenutak ostajem bez riječi. Nakon očeve smrti nijednom nisam čula
ijednu mogućnost. – Djeda? Zašto bi to itko htio učiniti?
Duboko uzdiše. – Koliko god je drag privatno, ujedno je okrutan poslovni
čovjek. Uništio je nekoliko ljudi i u ovako malenom gradu čovjeka takve stvari
prije ili poslije sustignu.
– Je li mu netko otad pokušao učiniti nažao?
– Ne, koliko ja znam. – Lagano sliježe ramenima. – No, vjerojatno imam
krivo. Ali sad ima i toga vozača, Billyja Neala, a on mi se uopće ne dopada!
Samo sam jednom naletjela na njega i bio je to kratak susret. Mršava lica i
vretenaste građe, Billy Neal podsjetio me na muškarce koji su mi se neumorno
nabacivali u barovima, povučene tipove koji pucaju previsoko. Njihova tišina
nije izraz samoće nego prijetnje i gotovo je ratobornog karaktera. – Misliš da mu
je on tjelesni čuvar?
Frkće s prezirom. – Znam da jest! Previše je pokvaren da bi imao drugu
dužnost, posebice da ga samo razvozi!
Ideja da je mojem djedu potrebno osiguranje čini mi se besmislenom, ali to
je ujedno dojam koji sam stekla ugledavši ga u New Orleansu s novim vozačem.
No, zapravo mi je njezina prva teorija uzbudila srce. – Zašto misliš da je uljez
bio očev prijatelj?
– Sigurno je tako – odlučno ponavlja. – Kako bi mu inače prišao i ubio ga
vlastitom puškom?
– Kako to misliš?
– Dijete moje, nije bilo pozornijeg čovjeka od tvojeg oca. Spavao je s oba
oka otvorena. Uvijek je bio na oprezu. Rat je kriv za to. Dr. Kirkland se smatra
velikim lovcem, ali tvoj tata je mogao proći šumu, a da pritom ne dodirne ni vlat
trave! Prve dvije godine nakon povratka iz rata noćima se prešetavao posjedom,
a čula sam da je to činio i na otoku. Ponekad me znao prestraviti do kosti.
Izronio bi samo tako, poput duha. Nitko mu se nije mogao prikrasti bez njegova
znanja. Nema šanse. Nikako. U to sam posve uvjerena.
– Prijatelj – ponavljam govoreći si u bradu i pokušavajući razmotriti tu
mogućnost. – Ne sjećam se da je tata imao prijatelja.
Žalobno se smiješi. – Zapravo mu i nisu bili prijatelji. Samo momci poput
njega koji su bili u ratu. Ne s njim, ali u ratu poput njega. Dobri momci kojih se
puno vratilo iz Vijetnama navučeno na drogu. I crni i bijeli momci. I moj nećak
je bio među njima. U svakom slučaju, ti njegovi prijatelji sigurno su znali da ima
pilule. Osim toga, vjerojatno su zaključili da i dr. Kirkland ima lijekova. I nije
teško pretpostaviti što je to izazvalo, zar ne?
Osvrćem se po beznadnoj prostoriji. Dječja soba bez djeteta. Nisam
klaustrofobična, ali ponekad me neki prostori znaju pogoditi u žicu i u takvim se
trenucima jednostavno moram maknuti. Maknuti ili puknuti. – Izađimo.
Hvata me za ruku. – Što je, dušo?
– Treba mi zrak.
– Hajdemo onda!
Dopuštam joj da prva izađe i zatvaram vrata za nama. – Nemoj više ulaziti
– dobacujem. – Moram još nešto učiniti.
– Što to?
– Isto što činim u New Orleansu. Možda unutra ima još krvi.
Primjećujem napetost u njezinim ramenima.
– Što je?
Zaustavlja se u kuhinji i hvata me za podlakticu. – Malena, nije pametno
prekopavati po prošlosti. I obični ljudi to znaju, a ti nisi baš obična.
– Ponekad žalim što nisam.
Prigušeno se smije. – Jednu stvar na svijetu nemoguće je promijeniti, a to je
ljudska priroda. Rađamo se s njom i prati nas cijeli život.
– Doista vjeruješ u to?
Zastrašujuća mudrost zrači joj iz očiju. – Nego što! Dovoljno sam djece
ispratila od kolijevke pa do groba!
Ne slažem se s njom, ali se i ne bunim. Proživjela je puno više od mene.
Izlazimo u suncem okupan ružičnjak.
– Imam još jedno pitanje – nastavljam. – I želim da mi kažeš istinu.
Njezine oči ponovno poprimaju tamniju nijansu poput akumulacijskog
jezera. – Pokušat ću.
– Misliš li da je moguće da se tata ubio?
Povlači se. – O čemu ti to, djevojko?
– Pitam te je li uistinu točna priča o uljezu ili mi svi lažu već godinama
kako bi me zaštitili. Možda mu je sve što je doživio u ratu jednostavno bilo
prevelik teret. Toliko težak da... da čak ni mama ni ja nismo bile dovoljne da
poželi živjeti.
Podiže ruku i svojim dugačkim smeđim prstima briše suze s mojeg obraza.
– Oh, malena, nemoj to nikad više pomisliti! Ti si mu bila sve na svijetu! I
govorim ti istinu!
Treptanjem pokušavam odagnati suze. – Jesam li? Ne sjećam se.
Smiješi se. – Znam. Prerano te je napustio, ali sigurno nije preživio sve
ratne strahote kako bi se upucao nakon povratka kući. Ne možeš niti zamisliti
koliko te volio! Stoga si izbij tu glupost iz glave, jasno?
– Da. – Ostajem iznenađena djetinjastom notom u vlastitom glasu.
– Bolje da pronađem Natriece – odvraća izbacujući ramena i gledajući
prema Malmaisonu. – Pozovi me ako što zatrebaš!
8. POGLAVLJE

D ok je gledam kako odlazi prema stražnjem dijelu Malmaisona, iz džepa


vadim mobitel i provjeravam zaslon. Osam propuštenih poziva, svi od
Seana. Ne odustaje.
Otvaram telefonski imenik i biram majčin broj mobitela. Njezin glas
probija se kroz statičke smetnje.
– Cat? Što se dogodilo?
– Zašto misliš da se nešto dogodilo?
– Zašto zoveš?
Dragi Bože. – Gdje si?
– Trideset milja južno od Natcheza, vraćam se cestom Liberty. Bila sam u
posjetu teti Ann.
– Kako je?
– Ne baš dobro, ali ne mogu o tome preko telefona. Gdje si?
– Kod kuće.
– Radiš na onim umorstvima? Čula sam na vijestima što se zbiva.
– Da i ne. Zapravo sam trenutačno u Natchezu.
Statičke smetnje odjednom poprimaju obilježja tišine. – Što radiš tamo?
– Reći ću ti kad se vratiš.
– Da se nisi usudila! Odmah mi reci!
– Kad se vratiš, mama. Vidimo se.
Prekidam vezu i bacam pogled natrag prema kući. Želim pregledati svoju
sobu i provjeriti ima li još tragova, ali nemam prave kemikalije. Luminol može
oštetiti genetičke markere nužne za identifikaciju osobe koja je krvarila.
Međutim, neka otapala koja brzo evaporiraju ne razrjeđuju i ne oštećuju tragove
krvi. Imam ih u New Orleansu, ali ne i ovdje.
Ponovno mi se oglašava mobitel. – Reći ću ti kad dođeš, mama.
– Nije mama – odvraća Sean. – Ali sad mi je jasno zašto si se konačno
javila.
Nalet krivnje. – Hej, oprosti, nisam stigla.
– Nema veze. Ne bih ti smetao da nije važno.
– Što je?
– Sjediš?
– Zini, do vraga!
– Konačno smo pronašli poveznicu između umorstava.
Srce mi treperi. – Kako?
– Nećeš povjerovati. Radi se o ženama.
– Žene? Kakve žene?
– Rođakinje žrtava.
Osvrćem se po vrtu. Glava mi je pretrpana razmišljanjima o prošlosti i ne
mogu shvatiti o čemu govori. – Ponovi još jedanput. Nisam tamo s tobom,
shvaćaš?
– Kad je ubijen netko tko se ni po čemu ne ističe, valja preispitati njegovu
obitelj, zar ne? A naše žrtve sve su bile nezanimljive. Radna jedinica potanko je
proučila život svakog člana obitelji krećući se u koncentričnim krugovima. E pa
jutros smo zaključili da rođakinje dviju žrtava posjećuju istog psihijatra!
Nalet vrućine. – Kojih žrtava?
– Broj dva i četiri. Rivierea i LeGendrea.
– U kojem su srodstvu?
– To su Riviereova kći i LeGendreova nećakinja.
– Isuse! Kako se tip zove?
– Nathan Malik.
Prelistavam sjećanje. – Nisam čula za njega.
– Čudi me. Poprilično je poznat i kontroverzan. Čak je objavio nekoliko
knjiga.
– O čemu?
– Potisnutim sjećanjima. Odnosno, o tome kako vratiti potisnuta sjećanja.
Iznenada se nešto budi u mojem sjećanju. – Nije li to obično povezano sa
seksualnim zlostavljanjem?
– Tako je. Mislimo li na isto?
– Ubojstva iz osvete? Naše žrtve su zlostavljači djece koje su ubile njihove
žrtve ili njihov muški rođak. Iz tog kuta gledišta, seks i poodmakla dob i te kako
imaju smisla!
– I ja sam došao do toga zaključka – odvraća. – Provjeravamo sve rođake
ne bismo li utvrdili je li itko posjećivao Nathana Malika ili bilo kojeg drugog
terapeuta. No, nije lako. Dvije žene koje smo uspjeli povezati s njim skrivale su
činjenicu da im je terapeut. Plaćale su gotovinom i lagale svojim obiteljima.
Uspjeli smo ih povezati samo zahvaljujući tome što su opsesivno bilježile
troškove. Imaju zapanjujuće opsežna financijska izvješća. FBI-ev psihijatar u
Quanticu kaže da postoji velika mogućnost da sam psihijatar ubija. Navodno
postoji nešto što se naziva kontratransferom, kada psihijatar neizravno
proživljava bol svojih pacijenata. FBI-ev psihijatar kaže da je to moglo
potaknuti Malika da se osveti kao da je i sam bio zlostavljan. Osim toga,
posjeduje potrebno znanje kako bi namjestio poprište zločina da nalikuje na
uobičajen seksualni zločin.
– Jeste li već porazgovarali s njim?
– Ne, ali ga pratimo.
– Koliko mu je godina?
– Pedeset tri.
To nije standardni FBI-ev profil masovnog ubojice, ali po znanstvenoj
literaturi, ipak u mogućim okvirima. Adrenalin mi bijesno šiklja venama. – Što
sada?
– Upravo zato te i zovem. Želimo da provjeriš Malikov zubni karton i
usporediš ga s tragovima ugriza na tijelima.
– Već ste ga se domogli?
– Ne.
– A kad planirate?
– Još ne znam.
– Ne razumijem. Zašto me onda zoveš?
– Saznali smo tko mu je zubar, a kako ti poznaješ gotovo svakog u toj
prokletoj branši na području New Orleansa, ponadali smo se da bi mogla
neformalno porazgovarati s njegovim. Možda čak baciti pogled na faksirani
zubni karton, samo onoliko koliko je potrebno kako bismo utvrdili je li Malik
ubojica ili ne.
Crvena zastavica diže se u zrak. – Neformalni razgovor? Sereš!
– Ne.
– Tko to traži? Radna skupina ili ti? – Dulja stanka odgovara ini na pitanje.
– Zar si poludio? Nema šanse da će mi ijedan zubar pokazati pacijentov karton
bez sudskog naloga! Pogotovo ne otkad su uvedena nova pravila. Kad ga se
možeš domoći?
– Radna skupina to upravo razmatra. Problem je u tome da ćemo mu,
zatražimo li njegov karton, dati na znanje da nas zanima.
– I što onda? Ako se otisci njegova zubala poklapaju s tragovima ugriza na
žrtvama, to ionako više neće igrati nikakvu ulogu. Ali ako ja prekršim zakon
kako bih neformalno bacila pogled na njegov karton ili, pak, navela njegova
zubara na isto, ne bi li to moglo poslije izaći na vidjelo tijekom suđenja i
pridonijeti njegovu oslobađanju?
– Ako izađe na vidjelo, vjerojatno. No, poznaješ sve zubare u ovom gradu.
– Nemaš pravo. Toleriraju me, možda s gunđanjem i podnose, ali ako...
– Cat. – Arogantno.
– Zar uistinu toliko silno želiš zaustaviti toga tipa? Ili si želiš pripisati sve
zasluge njegova uhićenja?
– Nisi fer.
– Ne seri! Ubija jednu žrtvu na tjedan. Protekla su tek dvadeset četiri sata
od posljednjeg umorstva, što znači da imamo nešto vremena. To jest, radna
jedinica.
Ne odgovara. U tišini pokušavam dokučiti njegovu pravu motivaciju. Voli
slavu, ali ovdje je u pitanju nešto dublje. Ne obazirem se na njegove riječi kad
progovara jer mi iznenada sve postaje jasno.
– Nastojiš ne izgubiti posao!
I ponovna mi stanka potvrđuje da imam pravo. – Zar te Piazza želi otpustiti
zbog nas?
– Nikad me neće otpustiti – odvraća bahatim tonom. – Zahvaljujući meni i
ostavlja dojam kompetentnosti!
– Možda. Ali te zato i te kako spremna izbaciti iz radne skupine. No utvrdiš
li identitet ubojice prije FBI-a, ponovno ćeš biti u njezinoj milosti, zar ne?
Opet tišina. – Treba mi ta usluga, Cat.
– Možda. Ali hvatanje ubojice znatno je važnije od tvojeg posla.
– Znam. Samo...
– Nema šanse, Sean. Zbog tebe sam prekršila mnoga pravila, ali dosad još
nisam ugrozila moguću presudu. Ne namjeravam to ni ovaj put učiniti.
– U redu, u redu! Ali, gle... barem mi reci poznaješ li zubara. Zove se
Shubb. Harold Shubb.
Nenadana navala uzbuđenja. Harold Shubb član je identifikacijske jedinice
za katastrofe koju čine zubari volonteri iz cijele Louisijane. Ja sam je, naime,
pokrenula, a on odslušao jedan od mojih seminara iz forenzičke odontologije.
Da, uvjerena sam da bi vrlo rado prihvatio moj telefonski poziv.
– Očito ga poznaješ – zaključuje.
– Da, poznajem ga.
– Je li tip O. K.?
– Da, ali to ništa ne mijenja stanje. Nabavi sudski nalog i odradit će svoj
dio. Ujedno bi trebao saznati je li taj Malik u pubertetu ili čak nakon puberteta
posjećivao ortodonta jer oni dugo čuvaju otiske zubala svojih pacijenata kako bi
se obranili od mogućih tužbi.
Duboko uzdiše. – Reći ću im.
– Kaiser vjerojatno već zna. – U sjećanju mi izranja njegovo lice. Nekako
predosjećam da mu ništa ne može promaknuti.
– Znam da nećeš nazvati tipa – nastavlja poniznim tonom – ali daj da ti
barem faksiram što imam o Maliku. To želiš vidjeti, zar ne?
Ne odgovaram. U mislima sam se opet vratila na krvave otiske stopala koje
sam pronašla u svojoj bivšoj sobi.
– Cat? Čuješ li me?
– Pošalji što imaš.
– Daj mi broj faksa.
Recitiram broj djedova faksa, a znam ga jer ponekad moramo razmjenjivati
dokumente koji se tiču moje zaklade.
– Šaljem što je prije moguće – obećava.
– Može.
Slijedi neugodna stanka. – Vraćaš se večeras?
Prepoznajem osamljenost u njegovu glasu. Nevjerojatno! – Ne.
– Sutra?
– Ne znam.
– Zašto ne? Rijetko kad ideš kući, a i kad odeš, ne dopada ti se tamo.
– Nešto se dogodilo ovdje.
– Što? Netko se razbolio?
– Ne mogu sada objašnjavati. Žurim se.
– Nazovi me poslije.
– Zamijetim li išta zanimljivo u onom što mi budeš faksirao, obećavam da
ću se javiti. U protivnom, čujemo se sutra.
Opet dulja stanka. – Čujemo se, Cat.
Prekidam vezu i bacam pogled prema nastambi za robove, a onda opet
prema stražnjem dijelu Malmaisona. Želim razgovarati s majkom, ali još je
dvadeset minuta daleko. Iznenada, iz uspjenjenog mora misli izranja jasna slika i
zakaskavši, krećem prema stablima s istočne strane nepregledne tratine, slijedeći
stazu koju sam prvi put prešla prije petnaest godina.
Moram pod vodu!
Džogirajući kroz stabla, zamjećujem mračnu sjenu u hladu otprilike
četrdeset metara ispred mene. Crnac u radnom kombinezonu. Skrećem na lijevo
kako ga ne bih mimoišla iz prevelike blizine, ali približavajući se prepoznajem o
komu je riječ. Mose, željezničarski djelatnik koji od rođenja radi na imanju.
Nekoć div koji je mogao na leđima prenositi drvenu građu za prugu sada ima
pognuta leđa i bijelu bradu koja mu gotovo prekriva lice sve do vodenastih,
žućkastih očiju. Živi sam u malenoj kući u zabačenom dijelu posjeda, ali
jedanput na tjedan zapovijeda skupini mlađih muškaraca koji održavaju teren
poput vojske bivših narkomana. Mašem mimoilazeći ga s lijeva. Podiže ruku, ali
slijedi nesigurna gesta. Ne prepoznaje me. Vjerojatno misli da sam jedna od
domaćica iz Brookwooda, predgrađa. Straši me to što uistinu jesam dovoljno
stara za to. Ubrzavam korak, a misli mi jure prema mjestu koje predugo nisam
posjetila.
I godine prolijeću strelovitom brzinom.
9. POGLAVLJE

P robijajući se kroz stabla na istočnom rubu posjeda, iznenada izranjam iza


Brookwooda, naselja izgrađenog na DeSalleovoj zemlji prodanoj
građevinskoj tvrtki tijekom 1930.-tih, kad Malmaison nije bio u vlasništvu
obitelji. Kuće u predgrađu uglavnom su prizemnice rančerskog stila iz 1950,-tih,
ali u stražnjem dijelu ima nekoliko kolonijalnih jednokatnica. Nebrojeno puta
dolazila sam ovamo tijekom mladosti i uvijek iz istog razloga. Jedna od
spomenutih kolonijalnih kuća pripadala je Hemmeterovima, starijem bračnom
paru koji je ujedno posjedovao bazen.
Dolazila sam jer je djed, unatoč svemu svojem bogatstvu i mojoj fanatičnoj
predanosti plivanju, čemu svjedoči status nacionalne prvakinje tri godine
zaredom, odbijao izgraditi bazen u kojemu bih mogla vježbati. A moja zamolba
nije bila zamolba razmaženog djeteta. Moja srednja škola, St. Stephen's, nije
raspolagala bazenom, pa je školski plivački tim bio prisiljen vježbati gdje god bi
dobio dozvolu u određeno doba godine. Majka i baka mojem prijedlogu dale su
uobičajeno nesigurnu potporu, ali kako izvorni Malmaison nije imao bazen, djed
je odbio obeščastiti svoj posjed njime. Kako bi se iskupio, sredio je da svaki dan
vježbam u bazenu Hemmeterovih u Brookwoodu. Spomenuti bračni par uvijek
bi se smjestio na trijemu uživajući u predstavi i ubrzo su postali moji najveći
navijači na lokalnim susretima. Gosp. Hemmeter umro je prije dvije godine, ali
njegova udovica ostala je živjeti u kući.
Zapažam da se kuća sada nekako razlikuje, što i ne čudi nakon vlasnikove
smrti. Gđa Hemmeter prestala je plivati prije nekoliko godina pa mi se bistra
voda koja svjetluca na suncu doima poput moje bivše spavaće sobe – kao nešto
što se održava u nadi da ću se vratiti jednog dana. Možda sam tašta, ali nagađam
da je tako.
Trčim oko kuće i provjeravam garažu. Prazna. Vrativši se do bazena,
svlačim traperice i bluzu i skačem na glavu u dublji dio bazena gotovo i ne
uzburkavši površinu. Uron me odvodi na pola puta do suprotne strane. Prsno
plivam do plićeg dijela i onda izlazim i tražim gredicu cvijeća gdje pronalazim
plosnat, težak kamen otprilike veličine pladnja. Odnosim ga sa sobom u plići dio
bazena. Nakon kratkotrajne meditacije, tijekom koje mi se otkucaji srca
usporavaju na šezdeset u minuti, spuštam se na leđa ispod površine i odlažem
kamen na prsa.
Temperatura vode otprilike je 30 °C, poput mora pod ekvatorskim suncem.
Tri minute ležim na dnu bazena, sve dok mi se prsa ne počinju grčiti vođena
prvim tjelesnim povicima za kisikom. Ronioci na dah uvježbavaju kako
zanemariti spomenuti nagon koji bi kod prosječne osobe izazvao pravi napadaj
panike. Nakon niza grčeva, naime, moguće je utonuti u znatno primitivnije
stanje, tipično za sisavce, kojeg se tijelo nejasno prisjeća zahvaljujući svojem
vodenom genetskom nasljeđu. U početku sam znala imati čak dvadeset grčeva
prije nego što bih uronila u to primitivno stanje, no sad je čudesni prijelaz
gotovo bezbolan. Čim se dogodi, broj otkucaja srca smanjuje se strelovitom
brzinom i nekad iznosi čak petnaest u minuti. Krvotok, pak, mijenja funkciju
opslužujući samo ključne organe, a krvna plazma polako ispunjava pluća kako
bi se mogla oduprijeti sve većem pritisku vode.
I konačno osjećam neumoljiv pad u stanje potpune opuštenosti koje ne
mogu pronaći nigdje drugdje u životu. Ne u snu, gdje me muče noćne more, ne u
seksu, gdje me mahnita nužnost navodi da otupim bol kojoj čak i ne znam
povod, ne u lovu na grabežljivce, gdje uspješno ulovljen plijen donosi samo
privremeni mir. Kad uronim pod vodu, kaos koji mi vlada u glavi dok sam na
kopnu jednostavno nestaje i moje misli ili otupljuju ili se formiraju u razumljive
uzorke koje nisam u stanju pojmiti udišući zrak plućima. I tako, dok mi
bazenska voda lagano ljuljuška tijelo, suluda tjedna zbivanja počinju se nizati u
svoj svojoj jasnoći.
Danas nisam sama. Dijete mi se razvija u utrobi i jede što ja jedem i udiše
zrak koji ja udišem. Trudnoća se ovdje dolje ne doima toliko zastrašujućim
iskustvom. Naposljetku, začeće djeteta nije nikakva zagonetka. To je jednostavna
kombinacija nemara i pohote. Seanova su djeca tad već bila u ljetnom kampu,
supruga u posjetu majci na Floridi... a on odsjedao kod mene od četvrtka do
nedjelje. U subotu ujutro dobila sam cistitis od pretjeranog seksa, što su na
medicini zvali sindromom medenog mjeseca, pa sam uzela kratku kuru Cipra
kako bih se izliječila. Antibiotik je, međutim, interferirao s kontracepcijskim
pilulama, i to je bilo dovoljno da zanesem, kako bi to moja baka rekla.
No, zato je prava misterija zašto o istom još nisam izvijestila Seana. Volim
ga i on voli mene. I dosad smo jedno s drugim dijelili sva razmišljanja i
osjećaje. Čak smo priznavali jedno drugom tajne, što je bilo bolno, ali jedini
način očuvanja mentalnog zdravlja u potajno održavanoj vezi. Među silnim
lažima mora biti i istine. Ono čega se bojim, kad sam dovoljno hrabra da se
suočim s time, jest da će zaključiti da sam namjerno zatrudnjela. Da sam ga
time htjela uloviti. Ali čak i da povjeruje u istinu, hoće li ostaviti svoju obitelj
kako bi bio sa mnom? Hoće li odgajati dijete sa mnom iako ima već troje
vlastite djece? Opsjednut je poslom i to toliko da gotovo uopće ne provodi
vrijeme s njima. Hoće li ga mogućnost poslovne suradnje uvjeriti da naša veza
može uspjeti i javno?
Pitam se je li moja gorljivost u razrješenju njegovih slučajeva ujedno
pokušaj da mu postanem prijeko potrebna. Jadno, ali istinito. No, ako je tako...
ovaj put čak sam podbacila i u tom smislu. Sad kad se među umorstvima
konačno uspostavila veza, otkrivanje ubojice pitanje je trenutka. Ispostavi li se
da se zubi Nathana Malika podudaraju s tragovima ugriza na tijelima žrtava, za
deset godina čeka ga pogubljenje smrtonosnom injekcijom...
Mogućnost da je spomenuti psihijatar počinio umorstva doista me
intrigira. Postoje slični slučajevi u literaturi. Pitam se je li toga svjestan.
Osobno sam imala terapeute za koje sam sumnjala da su istinski izopačene
osobnosti. Primjerice, dr DeLorme, tihi šezdesetogodišnjak čije bi oči zablistale
kad god bi me preispitivao u vezi sa seksualnim životom. Sav njegov trud bio je
uzaludan, ali barem sam tijekom sesija uspjela pobjeći od problema
pokušavajući iščitati što se skriva u njegovu pogledu. Kako bi on sada
protumačio moje napadaje panike na poprištima zločina? Vjerojatno bi ih
pripisao trudnoći. Ali prvi sam doživjela dva dana prije nego što sam otkrila da
sam trudna. Ako lagano povišeni hormoni ne mogu izazvati paniku, uzrok se
skriva negdje drugdje. Alkohol je također potencijalni krivac, u prevelikoj ili
premalenoj količini, ali prvi napadaj doživjela sam lebdeći ugodno napojena
Grey Gooseom, drugi pak dok sam bila potpuno trijezna. Oduvijek doživljavam
nesvjestice tijekom opijanja, ali nikad i navale panike. Štoviše, alkohol me
dodatno ohrabruje. Poput neustrašivih pijandura iz filmova.
Kako mi se razina kisika u plućima smanjuje, bitna pitanja izranjaju iz
podsvijesti. U čemu je važnost pljuštanja kiše po limenom krovu? Zašto je
čujem? I zašto samo u određenim trenucima? Jedini limeni krov u Malmaisonu
krov je staje kojim se moj otac koristio kao garsonjerom, a moja sjećanja na taj
prostor toliko su dragocjena da su gotovo sveta. Ništa u vezi sa samom stajom
ne pobuđuje paniku. A noćne more? Godinama mi se u snu prikazuju užasna
stvorenja, ponekad ljudskog oblika, ponekad ljudi-zvijeri, pokušavajući provaliti
u kuću i ubiti me. Spomenuti scenarij javlja se u tisuću varijacija, a svaka je
stvarna poput iskustava stvarnog života. Neke snove ujedno nanovo sanjam, kao
da mi podsvijest tako želi odaslati poruku. No ni ja ni terapeuti nismo uspjeli
dekodirati prizore. Prije dva tjedna, netom prije prvog napadaja panike, počela
sam sanjati o ljetnom danu na otoku DeSalleu: svaki put vozim se u starom
kamionetu zaobljenog prednjeg dijela kojim se djed služio za rad na otoku. On
je za upravljačem, a ja dovoljno visoka kako bih vidjela iznad ploče s
instrumentima. U kabini miriše po starom motornom ulju i ručno motanim
cigaretama. Vozimo se pašnjakom i penjemo laganim brdašcem. S njegove
druge strane nalazi se jezerce na kojemu se krave napajaju. Svaki put
uspijevamo se popet mrvicu više, ali nikad ne stižemo do vrha.
Svjetlucavi otisak stopala iz moje spavaće sobe odjednom mi zaposjeda
misli. Je li moje stopalo u osmoj godini života ostavilo taj trag? Tko je drugi to
mogao učiniti? Šesnaest godina ta je soba bila samo moja. Sag je ubačen one
godine kad sam se rodila, kad je ujedno cijela soba preuređena. Nijedno drugo
dijete nakon mene nije živjelo u Malmaisonu, a koliko znam, niti je ijedno drugo
ikad boravilo u toj prostoriji. Stoga se zaključak čini neupitnim. Ali zašto se
oslanjam na logiku? Moćni val već doživljenih iskustava koji me zapljusnuo kad
sam ugledala taj svjetlucavi otisak posve je dovoljan dokaz.
Taj krvavi trag definitivno je ostavilo moje stopalo.
Pitanje je – u čiju sam krv ugazila? Očevu? Ako je dovoljno genetičkih
markera preživjelo Natriecinu kupku od luminola i ako se na neki način uspijem
domoći uzorka očeva DNK, možda iz vlasi s njegove četke, DNK testom utvrdit
ću je li to njegova krv ili nije. No, sve je to upitno, a unatoč poznanstvima u
kriminalističkom labosu u cijeloj saveznoj državi, DNK testiranje moglo bi
potrajati danima. U međuvremenu, mogu se osloniti tek na sjećanja, odnosno na
ono čega se zapravo ne sjećam.
Ne sjećam se gotovo ničega što se dogodilo u noći očeve smrti, ničega prije
nego što sam se kroz kišu probila do stabla svibe i ugledala njegovo tijelo kako
nepomično leži na tlu. Kao da sam se jednostavno materijalizirala iz trave. Bez
glasa. I tek sam više od godinu dana poslije ponovno prozborila. Zašto? Gdje
sam bila kad je umro?Jesam li spavala? Ili sam nečemu posvjedočila? Nečemu
toliko užasnom da sam odbila toga se prisjećati, a kamoli tek to spominjati?
Pearlie zna puno više nego što je priznala. Što točno taji? I zašto? Kad ona
izjavi da je nešto istina, rijetko kad prilagođava verziju zbivanja. Ali možda mi i
nije potrebna. Prvi put u životu imam svjedoka događaja te noći koji ne može
niti prikriti niti iskriviti istinu: krv. Najstariji dokaz umorstva, Abelova krv koja
zaziva iz zemlje...
»Uzbuna!« viče glas u glavi. »Uzbuna! Uzbuna!«
Taj glas posljedica je petogodišnjeg treninga, a govori mi kad se primičem
kriznom trenutku. Razina kisika u mojem tkivu spustila se do točke u kojoj bi
većina već pala u nesvijest. Štoviše, većina uronjena ovoliko dugo sad bi već
bila mrtva. Ali još raspolažem sigurnosnim ventilom. Moje misli kondenzirale su
se iz jarke struje svijesti u liniju pulsirajuće plave svjetlosti. Poruka koju ta
svjetlost nosi nema nikakve veze s mojom prošlošću nego s mojim budućim
djetetom. Ovdje je sa mnom, moj ključni organ, ako je ijedan organ uopće
moguće nazvati ključnim. Većina žena osudila bi me što riskiram njegov život na
ovaj način. I ja bih to učinila da sam na njihovu mjestu, ali nisam. Mnoge bi
također, zatrudnjevši s oženjenim muškarcem, već odavno ugovorile pobačaj.
Ali ja to nisam učinila i neću. Ovo je moja beba i kanim je roditi. Riskiram
njezin život samo riskirajući vlastiti. A što se mojih pobuda tiče... pulsirajuća
plava nit svjetlosti u mojoj glavi govori mi sljedeće: moja beba može preživjeti
sve ovo. Kad izronimo iz vode, bit ćemo jedno i ništa što Sean Regan kaže ili
učini neće imati ikakvu moć nad nama...
Tijelo mi se napinje. Otvarajući oči, opažam tamnu sjenu kako lebdi iznad
površine. Polako, zlatno koplje razdvaja se od nje i spušta prema vodi, izravno
iznad mene. Guram kamen s prsa i izlijećem na zrak i svjetlo izbacujući iz sebe
vodu. Visok muškarac stoji uz rub bazena držeći u rukama mrežu duljine tri
metra. Više je prestrašen od mene.
– Mislio sam da ste se utopili – viče. Potom mu lice poprima rumenu boju i
okreće mi leđa.
Križam ruke na prsima prisjećajući se da sam uronila samo u gaćicama. –
Tko ste vi? Gdje je gđa Hemmeter?
– U Magnoliji. – Još su mu leđa okrenuta. – U domu za nemoćne osobe.
Meni je prodala kuću. Hoćete li navući nešto?
Klečim u vodi do vrata. – Sad sam čednija.
Okreće se. Ima pješčano-smeđu kosu i plave oči, a odjeven je u lagane
hlače i plavu košulju na kopčanje. Nekoliko drvenih štapića za pregled usne
šupljine izbija mu iz džepa košulje. Čini mi se da je tek zašao u tridesete, ali i
doima se strahovito poznatim.
– Poznajemo li se? – pitam.
Smiješi se. – Ne znam, poznajemo li se?
Proučavam ga, ali ne mogu ga povezati ni s kim koga znam. – Mislim da
da. Ili smo se barem nekoć poznavali.
– Michael Wells.
– O, moj Bože! Nisam te...
– Prepoznala. Znam. U posljednje dvije godine smršavio sam četrdeset
kilograma.
Odmjeravam ga od glave do pete. Osoba preda mnom gotovo se uopće ne
može povezati s mojim srednjoškolskim sjećanjima, ali doista u njemu
pronalazim sjene starog Michaela. Imam osjećaj da sam ponovno srela čovjeka
kojeg sam prvi put vidjela kao oboljelog od raka na terapiji steroidima –
napuhnutog i mekanog, ali sada čudesno oporavljenog, zdravog i mišićavog.
– Moj Bože, izgledaš... seksi!
Ponovno se rumeni, ovaj put izraženije. – Hvala ti, Cat.
Tri godine prije mene završio je St. Stephen's, a onda i Medicinski fakultet
u Jacksonu. – Još se baviš pedijatrijom? – pitam prekopavajući sjećanja u
potrazi za pojedinostima.
Kima glavom. – Imao sam privatnu praksu u Sjevernoj Karolini, ali bolnica
St. Catherine's me regrutirala. Grad je očajnički tražio pedijatre.
– Drago mi je da si se vratio. Znači, ti si sada vlasnik kuće?
– Da.
– Nekoć sam tu dolazila plivati.
Smiješi se. – Gđa Hemmeter mi je rekla.
– Je li? Dopada li ti se kuća?
– Naravno. Volim živjeti u zabačenom dijelu četvrti. Nije, naravno, ni u
kojem pogledu poput Malmaisona.
– I neka ti bude drago da nije! Ne bi htio trošiti toliko novca na održavanje.
– Znam. Jesi li živjela još negdje osim u Natchezu?
– Ne. Tata se vratio iz Vijetnamskog rata s PTSP-om. Nije bio sposoban
raditi pa je mama napustila studij i uselili su se u jednu od bivših nastambi za
robove. Ja sam se rodila četiri godine poslije i nikad se nismo odselili.
– Čime ti se otac bavio prije rata?
– Bio je varilac.
– Otud skulpture?
– Da. – Čudim se da se prisjeća toga. Nakon dvogodišnjeg tumaranja
šumom i gledanja televizije tata je uzeo opremu za varenje i počeo oblikovati
metal. U početku su to bile velike i užasne tvorevine, azijski demoni izrezani iz
čelika i željeza, ali s vremenom njegove su se kreacije smekšale postajući
poprilično omiljene kod nekolicine kolekcionara.
– Je li to dolje kamen? – pita me pokazujući prema vodi.
– Da. Tvoj. Upotrijebila sam ga kako bih ostala potopljena. Bavim se
ronjenjem na dah.
– Čime?
– Dubinskim ronjenjem pri čemu se koristim samo zrakom u plućima.
Djeluje intrigantno. – Koliko duboko roniš?
– Uspjela sam doći do 45 m.
– Isuse! Ja povremeno ronim s bocom, ali uspio sam se spustiti samo na 27
m dubine.
– Koristim se utegom kako bih što prije potonula.
– Još nisam čuo za takvu ekstremnu verziju.
– Jedinstveno iskustvo. Mislim da ništa drugo na svijetu ne ulijeva takav
osjećaj samoće.
Spušta se u čučanj radoznalo me gledajući. – Voliš to? Samoću?
– Ponekad. A ponekad ne mogu podnijeti da sam sama. Doista.
– Prije pet godina naučio sam upravljati malim zrakoplovima. U zračnoj
luci imam malu Cessnu 210, koja meni također omogućava da budem sam kad
poželim.
– Eto, vidiš. Ja se bojim letenja. Kad bih ti se pridružila, za dvije minute
počela bih povraćati!
Istodobno se smije i rumeni. – Samo mi spašavaš obraz.
– Nije istina. Letenje me užasava, posebice u malim zrakoplovima. –
Gledam prema stablima koja skrivaju Malmaison. – Jesi li upoznao djeda?
Ne mogu ništa pročitati iz njegova osmijeha. – Vlasnika? Naravno. Još
povremeno dolazi u bolnicu na sastanke kolegija, iako je u posljednje vrijeme
više mešetar nego krirug, prema onomu što sam čuo.
– Već jako dugo. U četrdesetoj mu je kirurgija postala samo ugledan hobi.
Baca pogled prema šumi, kao da nas djed može vidjeti. – Jedan dan vidio
sam ga kako trči. Nije me prepoznao. Žilav starkelja. Koliko mu je, sedamdeset?
– Sedamdeset sedam.
– Dragi Bože! Može me preteći u hipu! I ne trči poput kakva starca nego
kako treba!
– Jak je.
– No i ne viđam ga u posljednje vrijeme. Očito često putuje. – Naginje se i
uranja ruku u vodu. – Kruže glasine da je kupio glavninu središta Natcheza.
– Molim?
– Kad se zatvorila tvornica papira, ovdašnje tržište nekretninama je
propalo, a onda je jedna paravanska tvrtka počela kupovati cijelo središte četvrt
po četvrt. Kao da je opet poslijeratno razdoblje. Uglavnom, ljudi govore da je
zapravo u vlasništvu tvojeg djeda.
Ne mogu to uklopiti u vlastite spoznaje. – Zašto bi to učinio? Na koji bi
način profitirao?
Sliježe ramenima. – Nitko ne zna. Ali neki govore da ima velike planove za
spas grada.
Odmahujem glavom. – Istina je da je puno učinio za grad, ali ovo mi se čini
pomalo suludim s obzirom na lokalno gospodarstvo.
– Možda zna nešto što mi ne znamo.
– Kao obično...
Gledamo se bez riječi. Nema potrebu razbiti tišinu poput nekih muškaraca
iako ovo jest njegovo imanje, a ja samo uljez.
– Znaš da nisam završila medicinu? – oprezno počinjem.
– Čuo sam.
– Što si sve čuo?
Odgovara neutralnim tonom, pazeći da u glasu nema traga osudi. –
Depresija. Slom živaca. Uobičajene stvari.
– Ništa drugo?
– I za vezu s liječnikom ili profesorom, nešto tog tipa. Navodno je poludio
za tobom i ostao bez posla, a ti si izbačena s faksa, nešto u tom stilu. Ne
obraćam pretjerano pozornost na glasine. Svatko ima svoju prošlost.
Smiješim se. – I ti?
– I ja. – Prigušen smijeh. – Jedino što nije živopisna poput tvoje.
Oboje se smijemo.
– Znaš, moram ti priznati, bio sam ludo zaljubljen u tebe u srednjoj –
nastavlja. – Ali nisam ti imao hrabrosti prići. Kako i bih? Bila si najljepša
djevojka u školi... dragi Bože.
– A sad sam u tvojem bazenu u donjem rublju. I kako ti se činim?
Ne odgovara odmah, a mene iznenađuje strepnja kojom iščekujem njegovu
reakciju. Zašto mi je toliko stalo do mišljenja gotovo potpunog stranca?
– Uopće se nisi promijenila – naposljetku zaključuje.
– E, sad znam da lažeš! Trebao si mi reći da si zaljubljen u mene.
Odmahuje glavom. – Nisam mogao. Petljala si samo sa sportašima ili
klipanima.
– A što si ti bio?
– Debeljuškasti štreber. I ti to jako dobro znaš.
Ne vrijeđam ga protuargumentima. – No čini mi se da si se promijenio.
Zamišljeno kima glavom. – Ponekad se čovjek mora promijeniti. Koliko
god to teško bilo.
– Naravno, oženjen si?
– Ne. Imao sam samo jednu vezu tijekom studija, ali na kraju smo se
rastali.
– Onda si sigurno najpoželjniji neženja u Natchezu!
Slijedi mučan, dubok izdisaj. – Istina, lokalne matrone i razvedenice tako
se odnose prema meni, a ja se još nisam priviknuo na to.
Mobitel mi zvoni u džepu traperica koje sam odbacila uz rub bazena.
Odvlačim se na koljenima i bacam pogled na zaslon. Opet majka.
– Mama?
– Stigla sam, Cat. Gdje si?
– Plivam kod Hemmeterovih.
– To više nije njihova kuća!
– Znam. Upravo sam upoznala dr. Wellsa.
– Jesi li? Hajde, vrati se. Želim znati što se zbiva!
Prekidam vezu i podižem pogled prema njemu. – Moram izaći.
Sa stražnjeg trijema skida ručnik i predaje mi ga, a onda opet okreće leđa.
Popevši se na brzinu stubama, skidam donje rublje i brišem se ručnikom, a onda
navlačim odjeću i cijedim grudnjak i gaćice kako bih ih ponijela kući.
– Ponovno sam čedna.
Okreće se. – Slobodno navrati kad god poželiš.
– Hvala ti, ali ne planiram se dugo zadržavati ovdje.
– Šteta. Imaš...? – Pitanje ostaje visjeti u zraku, a obrazi mu se ponovno
rumene.
– Što?
– Imaš nekoga u New Orleansu?
Počinjem muljati, ali odmah zaključujem da je iskrenost ipak najbolje
rješenje. – Uistinu ne znam.
Zamišljeno me gleda, a onda zadovoljno kima glavom.
Okrećem se, ali nešto me tjera da mu se opet obratim. – Jesi li ikad imao
pacijenta koji je jednostavno prestao govoriti?
– Potpuno? Naravno. Ali djeca su moji pacijenti.
– Zato te i pitam. Što ih navodi na to?
Zubima zamišljeno hvata donju usnicu. – Ponekad zato što su ih roditelji
osramotili. Ponekad reagirajući iz ljutnje. Radi se o takozvanoj dobrovoljnoj
šutnji.
– Onijeme li i od šoka?
– Od šoka? Naravno. Dijete može prestati govoriti i zbog pretrpljenih
trauma. Ali tada u pitanju više nije svojevoljan odabir per se.
– Jesi li imao slučaj u kojemu je to potrajalo godinu dana?
Razmišlja. – Ne. Zašto?
– Nakon očeva umorstva godinu dana nisam progovorila ni riječ.
Nekoliko sekundi samo me gleda. Prepoznajem iskreno suosjećanje u
njegovim očima. – Jesi li bila kod psihijatra?
– Kao dijete, ne.
– Nisu te odveli čak ni obiteljskom liječniku?
– Ne. Djed je tada bio liječnik. Mama je rekla da joj je ponavljao kako će to
proći samo od sebe... Gle, žurim. Nadam se da ćemo se opet vidjeti!
– I ja.
Prelazim nekoliko metara, još jedanput se nasmiješim i onda jurim natrag
kroz šumu. Duboko u njoj, zaustavljam se i osvrćem.
I dalje gleda za mnom.
10. POGLAVLJE

M ajka me čeka u kuhinji nastambe za robove sjedeći za antiknim stolom od


borovine. Iako je besprijekorno odjevena u sako i hlače izrađene po mjeri,
zamjećujem tamne podočnjake na njezinu licu, a kestenjasta kosa joj je
raskuštrana kao da je vozila s otvorenim prozorima cijelim putem od Meksičkog
zaljeva. Djeluje starije nego posljednji put kad sam je vidjela, na kratkom ručku
prije nekoliko mjeseci u New Orleansu, no unatoč tomu, izgleda kao da joj je
četrdeset, a ne pedeset i dvije. Njezinu stariju sestru Ann nekoć je krasila ista
mladolikost, ali mukotrpni život do pedesete u njoj je uništio cvijet mladosti.
Nekoć su obje predstavljale kraljevsku krv Natcheza, prekrasne tinejdžerice,
kćeri jednog od najbogatijih ljudi u gradu. Sad samo moja majka nosi ostatke
toga stijega, zauzimajući vrh gradske društvene ljestvice: predsjednica je Vrtnog
kluba, lažno uljudne organizacije koja je nekoć bila moćnija od gradonačelnika i
uprave gradskih vijećnika zajedno, i ujedno vlasnica agencije za dizajn interijera
zvanoj Maison DeSalle, koja pruža usluge malenom leglu preostalih imućnih
obitelji u Natchezu.
Ustaje i grli me nekako sa strane. – Što se, pobogu, događa? Oduvijek te
molim da češće navraćaš, a sad si se pojavila čak bez najave!
– I meni je drago što te vidim, mama.
Nezadovoljno se mršti. – Pearlie mi kaže da si u spavaćoj sobi pronašla
tragove krvi.
– Tako je.
Zbunjeno me gleda. – Ušla sam i nisam ništa opazila na podu. Dočekao me
samo neugodan miris.
– Ušla si u sobu?
– Zašto ne bih?
Kava ključa u aparatu na pultu. Prepoznajem miris. Canal Street.
Suzdržavajući se da ne eksplodiram od očaja, odgovaram: – Molim te da više ne
ulaziš dok ne odradim posao do kraja.
– Kakav posao?
– Moram provjeriti ima li krvi i u ostatku prostorije.
Isprepleće prste i spušta ih na stol, kao da tako obuzdava vrpoljenje. – O
čemu ti to, Catherine?
– Mislim da to ima veze s tatinom smrću.
Crvene mrlje izranjaju joj najagodičnim kostima. – Molim?
– Mislim da su ti krvavi otisci stopala nastali u noći kad je umro.
– Pa to je suludo! – Odmahuje glavom, ali pogled joj je nekako fiksiran.
– Suludo? Zašto?
– Jer znam što se dogodilo te noći.
– Znaš li?
Zbunjeno trepće. – Naravno da znam!
– Nisi li spavala snom pravednika omamljena tatinim lijekovima?
Lice joj nenadano blijedi. – Da nisi razgovarala sa mnom tim tonom!
Možda sam povremeno znala uzeti koje sredstvo za smirenje...
– Nisi bila ovisna o njegovim lijekovima?
– Tko ti je to rekao? Djed? Ne, on nije u gradu. Razgovarala si s Pearlie,
zar ne? Ne mogu povjerovati da je mogla biti toliko zlobna!
– Kakve veze ima s kime sam razgovarala? Prije ili poslije istina će morati
izaći na vidjelo.
Isprsila se izbacujući ramena. – Malena, trebala bi se držati vlastitih
savjeta. Dobro se zna tko je najviše lagao u ovoj kući. – Drhtavim rukama se
okreće i toči si kavu. Da taj tremor nije obiteljsko nasljeđe?
Polako udišem i izdišem. – Krenimo ispočetka... Kako je teta Ann?
– Udala se za novog kretena. Treći put zaredom. Ovaj je mlati.
– Priznala ti je?
– Imam oči! Bože, ne želim razgovarati o tome! Ne želim niti razmišljati o
tome! Trebam se naspavati.
– Onda bi možda trebala preskočiti kavu.
– Imat ću glavobolju ako je ne popijem. – Podiže šalicu s vrućom
tekućinom i pravi grimasu. – Barem ti znaš što znači biti ovisan.
Suzdržavam se da ne odbrusim. – Trijezna sam gotovo tri dana.
Naglo podiže pogled. – Kojim povodom?
Ne mogu joj priznati da sam trudna. Ne još. Očima pretražujem pod kad me
njezina nježna ruka hvata za nadlakticu.
– Što god se zbiva, znaj da sam uz tebe. Dr. Phil kaže da bolje postupamo
kad bolje znamo neke stvari. Uzmi mene i te pilule za spavanje.
– Dr. Phil? Mama, daj, molim te!
– Trebala bi gledati njegove emisije, dušo. Možemo zajedno danas poslije
podne, prije nego što odem na spavanac. Predivno me opušta!
Ne mogu to više slušati! Moram van iz kuhinje! – Čeka me faks u djedovu
uredu. Vidimo se za nekoliko minuta.
– Uskoro će se vratiti – dobacuje za mnom. – Znaš da ne voli kad mu se
drugi motaju uredom dok ga nema.
– Kad bi se trebao vratiti? – odvraćam na putu prema izlazu.
– Danas. To je sve što znam.
Zaustavljam se kod kuhinjskih vrata i okrećem. – Mama, imaš li kakvih
tatinih osobnih predmeta?
– Na što misliš? Na fotografije?
– Recimo, četku za kosu.
– Četku za kosu? Zašto, za ime Božje?
– Nadala sam se da možda imaš malo njegove kose. Ponekad ljudi znaju
sačuvati pramen kad izgube voljenu osobu.
Primjećujem da nenadano obamire promatrajući me širom razrogačenih
očiju. – Treba ti DNK uzorak. – To je izjava, a ne pitanje.
– Da. Kako bih utvrdila čiji je trag krvi u mojoj sobi.
– Nemam ništa takvog.
– Sag je još isti?
Dva crvena kruga opet joj potamnjuju obraze. – Ne sjećaš se?
– Samo želim biti sigurna. I krevet?
– Za ime Božje, Catherine...
– Je li isti?
– Okvir jest, ali sam morala baciti madrac.
– Zašto?
– Mrlje od mokraće. Često si mokrila u krevet.
– Da?
Zbunjeno me gleda. – Ne sjećaš se?
– Ne.
Umorno uzdiše. – Najbolje je zaboraviti. Ionako je to dio djetinjstva.
– Što si učinila s madracem?
– S madracem? Mislim da je Pearlie naložila Moseu da ga baci na otpad.
– Vidjela sam ga maloprije. Ne mogu vjerovati da još radi ovdje!
– Odbija prestati. Više nije snažan kao nekoć, ali još je pokretan.
Koliko god mi je mrsko što je mučim, što ću izgubiti ako upitam? – Znam
da je vrlo mala vjerojatnost, ali misliš li da je tata donirao spermu ili nešto toga
tipa?
Gleda me gotovo kao da ne može povjerovati da sam njezino dijete.
– Oprosti – odvraćam šaptom – moram te to upitati jer nemam izbora.
Nakon nekoliko sekundi okreće se i ispija gutljaj kave.
Znajući da je nijedna moja riječ neće utješiti, izlazim iz nastambe i
prelazim vrt krećući se prema stražnjem dijelu lijevog krila Malmaisona.
Djedova radna soba nalazi se u prizemlju.
Nakon ulaska u zdanje, mimoilazim neprocjenjive antikvitete već
naviknuta zateći ih tamo i naposljetku dolazim do knjižnice kojom se djed služi
kao radnom sobom. Izgrađena prema uzoru na Napoleonovu, svijet je tamnih,
drvenih stupova, bogatih presvlaka i širokih staklenih vrata koja vode na balkon
s prednje strane zdanja. Muškete iz građanskog rata krase stropne grede, dva
kristalna svijećnjaka osvjetljavaju prostoriju, svesci u kožnom uvezu prekrivaju
police, a slike vise na baršunastoj užadi. Nekolicina prikazuje prizore iz lova,
većina bitke iz građanskog rata u kojima Konfederacija svaki put pobjeđuje.
Jedini ustupak modernosti dugačak je stol od čempresa uz djedov antikni pisaći
stol. Na njemu je računalo, pisač, fotokopirni stroj i faks-stroj. No, prazan je.
Vadim mobitel i pritišćem tipku za automatsko biranje broja.
– Cat? – Sean se javlja pokušavajući nadglasati žamor u prostoriji.
– Uz faks sam – objašnjavam. – Još ništa nije stiglo.
– Upravo šaljem. Imamo dosta podataka, ali uglavnom su to znanstvene
stvari. No teško je utvrditi iz svega toga što je moglo poslužiti kao okidač.
– Kad će radna jedinica porazgovarati s njim?
– Još nisu odlučili. Kako si i sama rekla, smatraju da imaju još neko
vrijeme prije sljedećeg umorstva i nitko ne želi zaribati stvar.
– U redu. Javit ću ti se ako opazim išta zanimljivo.
– Hej...
– Da?
– Javi mi se bez obzira na to. Nedostaješ mi.
Žmirim osjećajući nalet vrućine kako mi se penje vratom. – Dobro.
Prekidam vezu i sjedam za djedov stol čekajući da mi faksira dokumente. U
prostoriji miriše po svježim cigarama, staroj koži, kvalitetnom burbonu i
limunovu ulju. Zaintrigirana Michaelovom pričom o paravanskoj tvrtki koja
otkupljuje sve u središtu Natcheza, odlučujem prekopati stol, ali je zaključan.
Kako mi je dosta čekanja, podižem telefon, biram broj informacija i tražim broj
dr. Harolda Shubba u New Orleansu. Prije nego što promijenim mišljenje,
pristajem na automatsko zvanje i ubrzo se recepcionarki u njegovoj ordinaciji
predstavljam kao kolegica zubarica.
– Samo trenutak, doktorice – odvraća.
Nakon kratke stanke javlja se muški glas, očito uzbuđen što ga se ometa u
poslu. – Cat Ferry! Znao sam da ćeš mi se javiti jednog dana! Koliko mi je
drago, toliko se istodobno užasavam. Je li se dogodila kakva zrakoplovna
nesreća?
Naravno, zaključio je da zovem kako bih aktivirala identifikacijsku
jedinicu za katastrofe. – Ne, Harolde, zovem te u vezi s nečim drugim što nije
nimalo manje važno.
– O čemu je riječ? Što mogu učiniti?
– Jesi li čuo za najnovija umorstva u gradu?
– Naravno da jesam.
– Na svakoj žrtvi pronađeni su tragovi ugriza.
– Doista? Nisam znao.
– Policija to nije objavila pa te molim da nikom živom ne prenosiš ove
informacije.
– Ne boj se.
– Imamo osumnjičenika, odnosno radna jedinica koja obrađuje slučaj. Radi
se o jednom od tvojih pacijenata.
Tišina od zapanjenosti s druge strane. – Dragi Bože, šališ se...
– Ne. – Disanje mu je plitko i nepravilno.
– Mogu li znati o kome je riječ?
– Još ne. Neslužbeno te zovem.
Ponovno stanka. – Nije mi baš jasno...
– FBI će danas vjerojatno kontaktirati s tobom službenim putem kako bi se
domogao rendgenskih snimki zubala. Policijska uprava New Orleansa, međutim,
želi da nas dvoje prvo neslužbeno porazgovaramo.
Slijedi kratka i zamišljena stanka. – Slušam...
– Zabrinjava me što bi bilo kakav razgovor o rendgenskim snimkama ili
zubima mogao ugroziti potencijalnu osudu.
– Istina. Ako nemaš nemaš sudski nalog, to bi se vrlo lako moglo dogoditi.
Izluđuju me ova nova pravila o povjerljivosti pacijentovih podataka!
– Znam. A, što kažeš da porazgovaramo općenito o spomenutom pacijentu
ne ulazeći u njegova usta. Je li ti to prihvatljivo?
– Pucaj! Nikome neću zucnuti ni riječ!
Molim se u sebi da održi obećanje. – Osumnjičeni je Nathan Malik, po
zanimanju...
– Psihijatar – ubacuje se. – Isuse Bože! Psihijatar je, a ne psiholog i to daje
na znanje u prvih pet sekundi razgovora! Često mi je dolazio. Ove godine sam
mu iz dva zuba vadio živac. Liječnici se gotovo uopće ne brinu za svoje zube,
znaš i sama, a ja sam jednostavno...
I tad se odjednom zaustavlja i prigušeno zviždi kao da je tek sada shvatio
moguće posljedice razgovora. Borim se protiv nagona da mu opišem tragove
ugriza. Za manje od minute vjerojatno bi mogao potvrditi ili isključiti Malika
kao ubojicu, ali u ovako osjetljivom slučaju valja se držati procedure do
posljednje pojedinosti.
– O kakvom je tipu riječ, Harolde?
– O čudaku. Prokleto bistrom čudaku. I malo zastrašujućem, ako me baš
pitaš. U sve se pomalo razumije. Čak i u zube.
– Doista? – Što je prava rijetkost kad se radi o liječnicima.
– Znam da ćeš sada pomisliti kako me tvoj poziv naveo da to kažem, ali
uistinu mi je bilo neugodno u njegovu društvu. Nije baš za ležerni razgovor,
iako ima prvorazredni smisao za humor. Zrači određenom žestinom. Razumiješ
na što mislim?
– Da. Je li ti pričao o svojoj prošlosti?
– Ne baš. Mislim da izvorno potječe iz Mississippija. Poput tebe.
– Doista? Imam li pravo ako kažem da su mu pedeset i tri?
– Moglo bi biti. I izuzmem li zube, u dobroj je kondiciji. Mogao bih
provjeriti karton...
– Nemoj – odmah se ubacujem.
– Da, imaš pravo. Sranje, hvata me nervoza od ovog razgovora!
– Još malo pa smo gotovi. Znaš li išta o njegovoj privatnoj praksi? Za što
se specijalizirao? Bilo što?
– Bavi se potisnutim sjećanjima. Tjelesnim i seksualnim zlostavljanjem
žena. Možda čak i muškaraca. Nekoliko smo puta razgovarali o tome. Pomaže
ljudima da prizovu potisnuta sjećanja. Koristi se lijekovima, hipnozom, svime
mogućim. Tužbe su redovita pojava u njegovoj branši, pogotovo kad je riječ o
tako spornim stvarima.
– To sam i mislila.
– Znaš što? Ako je on tip kojeg tražite, nadam se da imate čvrste dokaze.
Neće ga ni FBI ni itko drugi moći zastrašiti. Kad je u pitanju privatnost
pacijenta, radije će završiti u zatvoru nego vam išta priznati. Fanatičan je u tome
pogledu. Mrzi vladu.
Faks-stroj odjednom se budi, a ja trzam na zvuk. – Možda su ti čvrsti
dokazi upravo u tvojim zubnim kartonima, Harolde.
Ponovno zviždi. – Nadam se, Cat. Hoću reći...
– Znam. Ako je to on.
– Tako je.
– Gle, FBI ne treba znati za naš razgovor.
– Koji razgovor?
– Hvala ti, Harolde. Vidimo se na idućem seminaru?
– Jedva čekam!
Nakon prekida gledam u papir kako izlazi iz stroja s detaljnim sažetkom
raspoloživih informacija o dr. Nathanu Maliku. Hvata me gotovo neodoljiv
nagon da si iz djedova bifea natočim čašicu votke prije nego što ih pročitam, ali
uspijevam ga zatomiti. Kad na vidjelo izranja novi list papira, bacam pogled i
hvatam se za stol kako se ne bih srušila.
Pri dnu stranice pokazuje se Malikova crno-bijela fotografija sa zaobljenom
ćelavom glavom i duboko usađenim crnim očima. Kod nekih muškaraca
ćelavost odašilje poruku slabosti i uznapredovale dobi, ali kod njega se doima
više izazovom nego slabošću, kao, na primjer, kod Yula Brynnera. Ponosne,
prodorne i prkosne oči bez riječi kao da nalažu da se odmaknete. Uočavam
zacijeljen prijelom nosa, a na usnicama prepoznajem kiseo osmijeh kojim
izražava samo prijezir prema fotoaparatu. Odlikuje ga aristokratska oholost, ali
ne zapanjuje me to nego njegove oči. Prvi put sam ih ugledala prije gotovo deset
godina u Sveučilišnoj bolnici u Jacksonu.
Zgrabivši prvu stranicu iz faks-stroja, prelijećem njegov životopis. Rođen
1951. Dvije godine vojne službe u Vijetnamu, na dužnosti vojnog liječnika.
Diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Tulane 1979. Specijalistički
staž u bolnici Ochsner. Srce mi tuče o prsnu kost. Nekoliko godina privatne
prakse nakon čega biva zaposlen kao psihijatar pri Sveučilišnoj bolnici u
Jacksonu.
– Isuse Bože – odvraćam šaptom.
Doista jest radio u Sveučilišnoj tijekom dviju godina koje sam ja tamo
provela. Doista ga poznajem. Ali nešto nije u redu. Upoznala sam ga ne kao dr.
Nathana Malika nego kao dr. Jonathana Gentrya, koji uopće nije bio ćelav. Ni
približno. Na gornjem dijelu papira pronalazim što mi je potrebno. Rodio se
1951. Kao Jonathan Gentry u Greenwoodu, državi Mississippi, a pravnim putem
promijenio ime 1994., godinu dana nakon što su me zamolili da napustim studij
medicine. Podižem mobitel i odabirem tipku za automatski poziv dok mi znoj
oblijeva lice i vrat.
– Imaš nešto? – Sean odvraća bez ikakva uvoda.
– Poznajem ga! Odnosno, poznavala sam ga!
– Koga?
– Malika.
– Molim?
– Samo što se tada nije preživao Malik, nego Gentry. Radio je za
Sveučilišnu bolnicu u Jacksonu kad sam bila na studiju i tad je još imao kosu, ali
to je nedvojbeno isti tip! Nikad neću zaboraviti te oči! Znao je profesora s kojim
sam bila u vezi. Čak mi se nekoliko puta upucavao. Hoću reći...
– U redu, u redu. Moraš...
– Znam. Krenut ću što je prije moguće! Trebala bih stići za tri sata.
– Požuri, Cat. Morat ćeš porazgovarati s radnom jedinicom!
Smiraj koji sam doživjela u bazenu odjednom isparava. Gotovo uopće više
ne mogu logično razmišljati. – Što to znači? Kako je to moguće?
– Ne znam. Nazvat ću Kaisera. Javi mi se kad kreneš. Već ćemo utvrditi o
čemu je riječ.
Iako sam sama u prostoriji, zahvalno kimam glavom. – Hoću. Čujemo se
uskoro.
– Pozdrav, ljubavi. Drži se. Riješit ćemo to!
Odlažem telefon i skupljam papire iz faks-stroja. Sad ih je tri. Dok se
okrećem prema vratima radne sobe, ona se nenadano i gotovo posve svojevoljno
otvaraju. Na pragu izranja djedov visok lik. Dr. William Kirkland. Prepoznajem
primjese zabrinutosti na njegovu četvrtastom licu. Odmjerava me od glave do
pete svojim blijedoplavim očima, a onda pogledom na brzinu prelijeće i
prostoriju.
– Dobar dan, Catherine – zbori dubokim i precizno odmjerenim tonom. –
Zašto si ovdje?
– Trebali su mi nešto faksirati, djede. Upravo se spremam vratiti u New
Orleans.
Niži muškarac u tridesetima viri iza njegova krupnog tijela. Billy Neal,
neugodni vozač na kojeg mi se Pearlie požalila. I on me odmjerava od glave do
pete glupavo se pritom smijuljeći. Djed ga oprezno, ali odlučno odgurava
unatrag, ulazi u knjižnicu i zatvara vrata za sobom. Odjeven je u bijeli laneni
sako i kravatu. Na otoku se odijeva poput radnika, ali u gradu je uvijek u
službenom odijelu.
– Sigurno ne želiš otići prije nego što porazgovaramo – dobacuje.
– Poprilično je hitno. Radi se o umorstvu.
Znalački se smiješi. – Da je tako hitno, ne bi uopće došla u Natchez, zar
ne? Osim ako netko nije ovdje bio ubijen dok me nije bilo?
Odmahujem glavom.
– Kakvo olakšanje! Iako mi ne bi smetalo kad bi se nekolicina lokalnih
požurila u vječni počinak. – Prilazi bifeu. – Sjedni, Catherine. Što ćeš popiti?
– Ništa.
Radoznalo podiže obrvu.
– Uistinu se žurim.
– Tvoja mi je majka rekla da si pronašla krv u svojoj sobi.
– Istina. Pronašla sam je posve slučajno, ali da, nema sumnje da je to krv.
Toči si viski bez leda. – Ljudska?
– Još ne znam. – Čeznutljivo pogledavam prema vratima.
Skida sako razotkrivajući elegantnu košulju s podvinutim rukavima,
skrojenu po mjeri. Čak i u tako poodmakloj dobi ima vretenaste podlaktice, znak
cjeloživotnog rada rukama. – Ali pretpostavljaš da jest.
– Zašto to kažeš? Nikad ništa ne pretpostavljam.
– Kažem to zato što djeluješ uzbuđeno.
– Ne zbog krvi. Riječ je o slučaju koji obrađujem u New Orleansu.
Vješa sako na vješalicu u kutu. – Jesi li potpuno iskrena? Upravo sam
razgovarao s tvojom majkom. Znam koliko te pogodio gubitak oca i koliko te
progonila njegova smrt. Molim te, sjedni, Catherine. Trebali bismo
porazgovarati o tvojim brigama.
Gledam u faksirane stranice u rukama. Malikove hipnotičke oči promatraju
me i mame da krenem u New Orleans. Ali slika blistavih otisaka odjednom mi
izranja pred očima – sitno, bosonogo stopalo i otisak čizme. Možda radne ili
lovačke. Iako osjećam obvezu raditi na slučaju masovnih umorstava, ne mogu
napustiti Malmaison sve dok ne saznam više o tome što sam otkrila u svojoj
sobi.
Duboko udišem i prisiljavam se sjesti.
11. POGLAVLJE

S mješta se u kožni naslonjač i promatra me sa zanimanjem. I te kako je


svjestan vlastite impozantnosti. Izgleda onako kako ljudi i zamišljaju
kirurge: samouvjeren je, dominantan, bez trunke sumnje, kao da bi mogao
operirati do gležnjeva zagazivši u krv, to smireniji što situacija biva teža. Bog ga
je obdario magičnom kombinacijom mozga, muda i sreće koju nikakav oblik
siromaštva nije mogao obuzdati. Uostalom, njegov legendarni život to
potvrđuje.
Rodio se u ortodoksno baptističkom kraju istočnog Teksasa i preživio
automobilsku nesreću putujući na vlastito krštenje, nesreću u kojoj su mu
poginuli roditelji. Preuzeo ga je obudovljeni djed i odrastao je u momka koji je
ljeti radio od nemila do nedraga, a zimi u školi ostvarivao takve rezultate da je
privukao ravnateljevu pozornost. Nakon što je dobio sportsku stipendiju za
teksaško Sveučilište A & M, u sedamnaestoj se prijavio za marince slagavši da
je punoljetan i za dvanaest tjedana, kao vojnik Kirkland, uputio se prema
otocima Tihog oceana gdje je u krvavom proboju prema Japanu zaradio Srebrnu
zvijezdu i dva Purpurna srca. Oporavivši se od rana, poslužio se veteranskim
povlasticama i diplomirao na A & M-u, gdje je ujedno dobio stipendiju za
Medicinski fakultet Tulane u New Orleansu. Tamo je, pak, upoznao moju baku,
H. Sophie Newcomb, čednu princezu sa sestrinskog fakulteta.
Djeda, prezbiterijanca i siromaha, katolički je patrijarh obitelji DeSalle
prvotno prihvatio sa sumnjom. No, svojom snažnom osobnošću osvojio je
budućeg svekra i oženio se s Catherine Poitiers DeSalle ne žrtvujući vlastitu
vjeru. Iako su dobili dvije kćeri prije nego što je završio specijalistički staž iz
kirurgije, završio ga je s najboljim ocjenama. Godine 1956. preselio je svoju
mladu obitelj u ženin rodni grad Natchez i pridružio se praksi istaknutog
lokalnog kirurga. Budućnost mu se činila zajamčenom, što je njemu, sljedbeniku
kalvinističke doktrine predodređenosti, posve odgovaralo.
Potom je svekar umro. Kako nije bilo muškog nasljednika koji bi preuzeo
nadzor nad mnogobrojnim poljoprivrednim i poslovnim interesima obitelji
DeSalle, djed je počeo nadgledati poslove pa se tu, kao i u svemu drugom, ubrzo
dokazao uvećavši vrijednost obiteljske imovine za 30%. Kirurgija mu je ubrzo
postala hobi, a on sam počeo se kretati u probranim poslovnim krugovima. No,
ni u jednom trenutku nije zaboravio svoju seljačku prošlost i tako još zna
podijeliti bocu jeftinog burbona sa skupinom radnika, a da oni pritom ne shvate
da je on taj koji ih plaća. Poput kakva feudalca vodi DeSalleovo carstvo,
uključujući vlastitu obitelj, ali kako nema sinova i unuka koji bi naslijedili
njegovu ostavštinu, težina njegovih frustriranih dinastijskih ambicija pala je na
mene.
– Gdje si bio? – pitam ne mogavši više trpjeti nijemo preispitivanje.
– U Washingtonu – odgovara. – U Ministarstvu unutarnjih poslova.
Iskreni odgovor me iznenađuje. – Mislila sam da je to tajna.
Promišljeno pijucka viski. – Nekima jest. Ali za razliku od tvoje majke i
njezine sestre, ti znaš kako ne razotkriti tajnu.
Osjećam kako se rumenim. Status miljenice oduvijek mi je bio više teret
nego blagoslov i često kod majke i tete pobuđivao ljubomoru.
– Želim ti nešto pokazati, Catherine. Nešto što nitko izvan Atlante još nije
vidio.
Ustaje i prilazi velikom sefu za oružje ugrađenom u zid, koji otvara
preciznim okretima kombinacijske šifre. Iako se želim što prije vratiti u New
Orleans, namjeravam li saznati išta o događajima u noći kad je otac umro, morat
ću mu udovoljiti nekoliko minuta. Ništa ne daje besplatno, posebice ne
informacije. Quid pro quo njegovo je geslo. Ruka ruku mije, govorim si
prevodeći tu latinsku izreku na kojoj je inzistirao kad sam bila u srednjoj.
Dok petlja s nečime u sefu, prisjećam se kako mi je Michael rekao da mu
se doima snažnim. Većina muškaraca zbog gubitka mišićne mase prvo stare u
ramenima i prsima debljajući se u pojasu dok im kosti postupno postaju sve
krhkije poput kostiju njihovih supruga. Ali moj djed je nekim čudom uspio
zadržati formu dvadeset pet godina mlađeg muškarca. Pripadnik je toga rijetkog
bratstva koje stari u pola brzine u odnosu prema ostatku smrtnika – epska figura
poput Charltona Hestona i Burta Lancastera.
Umjesto neprocjenjivih starina ili mušketa koje očekujem da će izroniti iz
sefa, odjednom u njegovim rukama zapažam veliku maketu, nešto nalik na hotel
čija dva velika krila obrubljuju središnji dio izgrađen u neoklasicističkom stilu,
tipičnom za Natchez otprije građanskog rata.
– Što je to? – pitam dok prinosi maketu stolu za poker u kutu prostorije.
– Maison DeSalle – objašnjava s ponosom.
– Maison DeSalle? – Ime je to majčine tvrtke s unutarnjim dizajnom.
Prilazim stolu. – Malo mi je preveliko za novo sjedište mamine tvrtke.
Smije se očito se naslađujući. – Imaš pravo. Posudio sam ime jer mi se
dopalo. Ova Maison DeSalle zapravo je hotelski kompleks s kasinom. Tip
odmarališta.
– O čemu se radi?
Rukom prelazi preko makete poput željezničkog barona koji upija kartu
kontinenta. – Za šesnaest mjeseci ovo će se izdizati u središtu Natcheza i
nadgledati rijeku Mississippi.
S nevjericom trepćem. Po zakonu svaki kasino na Mississippiju, čak i one
palače u stilu Las Vegasa u Meksičkom zaljevu, moraju biti izgrađeni na
nekakvoj plutajućoj platformi. Natchez već ima svoj kasino na riječnom brodu
zauvijek usidrenom pri dnu Ulice Silver. – Kako je to moguće? Ne ograničava li
se kocka zakonom na kasina na vodi?
Prepredeno se smiješi. Michael je doista imao pravo: zna nešto što drugi ne
znaju! – Postoji rupa u zakonu.
– A to je...?
– Indijanska licencija za igre na sreću!
– Misliš na profit od igara u rezervatu kao u Louisijani?
– Kao i u dvadesetak drugih država. Već imamo jedan takav hotel-kasino u
Mississippiju, gore kod Philadelphije. Zove se Silver Star.
– Ali u Natchezu nema indijanskog rezervata!
Pobjedonosno se smiješi. – Uskoro će biti.
– Ali ovdje ne žive Indijanci.
– A što misliš, odakle gradu ime, Catherine?
– Po Natchez Indijancima – bijesno odvraćam. – Ali Francuzi su ih pobili
1730. Sve su ih poklali, čak i novorođenčad.
– Nije istina, dušo. Neki su uspjeli pobjeći. – Dugačkim prstima prolazi
preko krova jednog krila, a onda miluje središnji dio kasina. – Posljednje četiri
godine proveo sam pronalazeći njihove potomke i plaćajući DNK testove kako
bih dokazao njihovo podrijetlo. Mislim da bi te to moglo zanimati.
Upotrebljavamo tri stotine godina stare zube kako bismo stvorili DNK bazu!
Previše sam zapanjena kako bih išta odvratila.
– Zadivljena?
Odmahujem glavom u čudu. – Kamo su pobjegli preživjeli?
– Neki su nestali u močvarama Louisijane, drugi otišli na sjever u
Arkansas. Neki su se čak domogli Floride. Nekolicina ih je prodana u roblje na
Haitiju. Uglavnom su se asimilirali u druga indijanska plemena, ali to ne utječe
na moj pothvat. Ako savezna vlada potvrdi njihove potomke kao autentičnu
indijansku naciju, svaki zakon koji vrijedi za Cherokee Indijance ili Apače
vrijedit će i za potomke Natchez Indijanaca!
– Koliko ih ima?
– Jedanaest.
– Jedanaest? Zar je to dovoljno?
Odlučno lupka po maketi. – Apsolutno! Plemena s puno manje članova
domogla su se certifikata. Znaš, činjenica da ih je ostala samo šačica nije
njihova nego vladina krivica.
– U ovom slučaju, krivica francuske vlade – sarkastično ga ispravljam. –
Inače, danas ih zovemo američkim domorodačkim stanovništvom.
Odbacuje to frktanjem. – Uopće me ne zanima kako se danas zovu. Znam
što znače ovom gradu. Spas!
– Zato to činiš? Kako bi spasio grad?
– Dobro me poznaješ, Catherine, i priznajem, ovaj pothvat mogao bi mi
donositi dvadeset milijuna dolara na mjesec. Ali što god mislila o tome, ne
činim to s tim povodom.
Ne želim slušati još jednu racionalizaciju njegove ambicioznosti i
samouvjerenosti. – Dvadeset milijuna na mjesec? Odakle će ljudi dolaziti?
Mislim na kockare. Najbliža komercijalna zračna luka udaljena je devedeset
kilometara, a od tamo još nije izgrađena ni poštena autocesta s četiri prometna
traka!
– Kupujem lokalnu zračnu luku.
– Molim?
Smije se. – Zapravo ću je privatizirati. Več sam sredio čarter liniju koja će
ovamo dopremati putnike.
– Zašto bi okrug pristao na to?
– Obećao sam dovesti komercijalne letove.
– Znači, vjeruješ da će doci ako to izgradiš?
Gleda me pragmatičkim očima. – Da, ali ne radi se o snu sulude
sentimentalnosti. Ljudi žele glamur i zvijezde, i ja ću im to osigurati. Bogatuni
će luksuznim mlažnjacima dolaziti u glavni grad starog Juga i tri dana živjeti
kao u filmu Prohujalo s vihorom. Ali sve to bit će samo paravan. Dolazit će
zapravo vođeni prastarim snom – da se domognu nečega ni za što. Da ušetaju
kao siromasi, a izađu kao bogataši!
– To je isprazan san jer kuća uvijek na kraju pobjeđuje.
Osmijeh mu je izraz neosporivog zadovoljstva. – Imaš pravo i ovaj put mi
smo ta kuća, dušo! Ali za razliku od onoga plutajučeg užasa koji oduzima
lokalnim građanima mirovine i profit šalje izravno u Las Vegas, Maison DeSalle
zadržat će profit u Natchezu. Namjeravam nanovo izgraditi infrastrukturu grada.
Prvo, vrhunski industrijski park, a onda...
– A što je s Indijancima? – odvraćam bez susprezanja.
Hladnokrvne plave oči nijemo me prekoravaju. Tijekom mojeg odsustva
odviknuo se da ga netko prekida dok govori. – Nisi li rekla da ih danas zovemo
američkim domorodačkim stanovništvom?
– Zašto izbjegavaš odgovor?
– Tih jedanaest Indijanaca postat će među najbogatijim ljudima u
Mississippiju. Naravno, ja ću dobiti poštenu naknadu za pokretanje cijelog
pothvata i ulaganje početnog kapitala.
Sve mi odjednom postaje jasno. Bit će proglašen spasilac Natcheza! No,
unatoč svoj plemenitosti njegova cilja, hvata me nelagoda zbog načina na koji
namjerava ostvariti plan. – Može li išta krenuti po zlu u ovom trenutku?
– Ah, uvijek nešto može krenuti po zlu. Svaki veteran to dobro zna. Ali
moji kontakti u Washingtonu kažu mi da bih se za tjedan dana trebao domoći
saveznog certifikata.
Udaljavam se od pokerskoga stola gledajući bocu votke na bifeu.
– Sigurno ne želiš piće? – ponovno me pita.
Sklapam oči. Ponadala sam se da danas neću morati gutati Valium, ali
trebat će mi jedna tableta kako bih se odvezla do New Orleansa. – Sto posto.
Posljednji put gleda maketu i potom je vraća u sef. Dok su mu leđa
okrenuta, vadim tabletu iz džepa i gutam je na suho, a kad ponovno zauzima
položaj u naslonjaču, Valium mi je već u želucu.
– Prepričaj mi što se zbilo one noći kad je tata umro.
Odjednom mu vjeđe tonu. – Ispričao sam ti već desetak puta.
– Udovolji mi i ispričaj još jedanput.
– Muči te krv koju si otkrila... – Podiže čašu s viskijem i ponovno ispija
gutljaj. – Bilo je kasno. Čitao sam u knjižnici. Baka je bila na katu. Mučila ju je
žuč. Pearlie je bila s njom. Načuo sam buku iza kuće. Metalni odjek. Uljez je
srušio metalnu bačvu u ružičnjaku.
– Vidio si?
– Naravno da nisam. Pronašao sam je kad sam izašao.
– Jesi li ponio oružje?
– Da. Uzeo sam Smith & Wesson .38-kalibarski revolver.
– Što je bilo u bačvi?
– Pesticid za ruže. Bila je teška pa sam zaključio da se jelen sigurno
uspaničio jedući ruže i tako je prevrnuo.
– Zašto nisi nazvao policiju?
Sliježe ramenima. – Zaključio sam da sam mogu riješiti slučaj. Tvoj otac je
stajao ispred vaše kuće. Mislio sam da je otišao na otok, ali je u staji radio na
skulpturi. I on je nešto načuo. Držao je staru remingtonku koju je donio iz
Vijetnama.
– Onu koja visi iznad našeg kamina?
– Tako je. 700-icu.
– Ušao je unutra po nju?
– Očito.
– I onda?
– Razdvojili smo se. Ja sam otišao provjeriti iza Pearline kuće, on iza vaše.
Zatekao sam se na suprotnom kraju Pearline kuće kad sam čuo hitac. Odjurio
sam prema vrtu i pronašao ga mrtvog. Upucanog u prsa.
– Jesi li siguran da je već tada bio mrtav? Jesi li mu provjerio puls?
– Proveo sam godinu dana boreći se na Tihom oceanu, Catherine. Znam
prepoznati prostrijelnu ranu. – Napetošću u glasu daje na znanje da ne želi
daljnja pitanja u tome smjeru.
– Jesi li vidio uljeza?
– Znaš da jesam.
– Molim te, samo mi reci što si točno vidio.
– Muškarca kako trči kroz stabla prema Brookwoodu.
– Jesi li pojurio za njim?
– Ne. Uletio sam u kuću kako bih provjerio jeste li ti i Gwen dobro.
Pokušavam zamisliti prizor. – I? Je li sve bilo u redu?
– Tvoja ja majka spavala, ali ti nisi bila u krevetu.
– Što si učinio?
Sklapa oči prisjećajući se. – Telefon je zazvonio. Bila je Pearlie. Zvala je iz
glavne kuće. Ona i baka bile su u panici. Upitala me jesu li svi dobro. Rekao
sam da jeste, ali tad još nisam znao.
– Jesi li joj rekao da nazove policiju?
– Već je to učinila.
– Što se potom dogodilo?
– Potražio sam te u kući.
– I?
– Nisam te pronašao. Zabrinuo sam se, ali znao sam da čovjek kojeg sam
ugledao kako trči nije nosio dijete pa nisam paničario. Pretpostavio sam da se
negdje skrivaš.
– Jesi li probudio mamu?
– Ne, znao sam da bi je spopala panika. Ali ubrzo se sama probudila. Nije
vjerovala da je Luke mrtav pa sam je izveo da vidi njegovo tijelo.
– Je li pitala gdje sam?
– Želiš istinu? Isprva nije. Nije bila pri sebi. Netom je uzela sredstvo za
smirenje. Mislim da je jednostavno pretpostavila da spavaš.
Koliko bi majki to pretpostavilo u takvim okolnostima?– Je li bilo puno krvi
oko tatina tijela?
Naginje glavu sjedne na drugu stranu, kao da filtrira sjećanje na njegovo
truplo kroz desetljeća kirurškog iskustva. – Dosta. Metak je presjekao plućnu
arteriju i ostavio dovoljno veliku izlaznu ranu.
– Dovoljno veliku za što?
– Dovoljno veliku da, recimo, netko ostavi krvavi trag sve do tvoje sobe. –
Ništa mu ne mogu pročitati na licu.
– Kad sam se konačno pojavila?
– Odmah nakon dolaska policije. Govorio sam im što se dogodilo kad si ti
jednostavno izronila iz mraka.
– Iz smjera kuće?
– Nisam opazio otkud si došla, ali sjećam se da sam iza tebe vidio istočnu
nastambu za roblje pa sam to i pretpostavio.
– Jesam li imala cipele na nogama?
– Nemam pojma. Ne bih rekao.
– Jesam li prišla tatinu tijelu?
– Gotovo si ležala na njemu prije nego što smo te konačno ugledali.
Sklapam oči pokušavajući na silu vratiti tu sliku u tamu gdje je i čuvam. –
Je li uljez kojeg si vidio kako trči bio bijelac ili crnac?
– Crnac.
– Siguran si?
– Sto posto.
– Kakve cipele si imao te noći? – Nisam kanila upitati ga tako glasno, ali
sad je prekasno.
– U to sam vrijeme tijekom dana nosio čizme, ali te noći... ne sjećam se.
– Jesi li ušao u moju sobu nakon ubojstva?
– Jesam. Kako bih pomogao tvojoj majci da se smiri.
– Jesam li ja bila uzrujana?
– Nisi se doimala uzrujanom. Nisi proizvela ni zvuka. Ali ja sam znao da
nisi dobro. Jedino si Pearlie dopustila da te zagrli. Morala te ljuljati u ljuljački
kao kad si bila mala. Jedino smo te tako mogli uspavati.
Sjećam se tog osjećaja, ako ne i te konkretne noći. Pearlie me još
beskonačno puno puta tako uspavljivala, čak i kad više nisam bila mala.
– Dakle... – Udah kojim razgovor želi privesti kraju. – Jesam li rekao što si
htjela čuti?
Još nisam dobila nijedan željeni odgovor, ali u ovom trenutku nisam
sigurna ni koja pitanja točno postaviti. – Što misliš, tko je bio uljez?
– Nemam pojma.
– Pearlie misli da je to možda bio neki tatin prijatelj u potrazi za
lijekovima.
Dvoji iznijeti mišljenje. – Opravdana pretpostavka. Luke je uzimao puno
lijekova na recept i nekoliko puta uhvatio sam ga kako uzgaja marihuanu na
otoku.
– Nisam to znala.
– Naravno da nisi. U svakom slučaju, ponekad me zabrinjavalo da je
možda čak i prodaje. Kad je ubijen, čak sam razmišljao reći policiji da to istraži,
ali sam na kraju promijenio mišljenje.
– Zašto?
– To bi samo bacilo ljagu na obitelj.
Naravno. Ugled obitelji važnijije od ičega drugog, čak i od pravde. Želim
mu postaviti posljednje pitanje koje sam postavila i Pearlie. No, oduvijek je oca
doživljavao slabićem i ako je čak zaključio da si je sam zadao kobni hitac, ni
pred kime ne bi pokušao prikriti potvrdu svojeg predosjećaja – čak ni kako bi
zaštitio ugled obitelji. Jer mojeg oca zapravo nije smatrao članom obitelji. Ipak...
možda postoje i neki drugi, meni potpuno nepoznati, faktori. Na primjer, moja
majka.
– Jesi li doista vidio uljeza te noći, djede?
Razrogačuje oči i na trenutak sam čak uvjerena da je moj hitac na slijepo
ipak pogodio metu. Prije odgovara podiže čašu i ispija zadnji gutljaj viskija. –
Što točno pitaš, Catherine?
– Je li se tata ubio te noći? Je li počinio samoubojstvo?
Prinosi ruku bradi i poigrava se podbratkom. Ne mogu ništa prepoznati u
njegovim očima, ali zapažam primjese unutarnje borbe. – Ako me pitaš,
smatram li da je bio sposoban počiniti samoubojstvo, vjerujem da jest. Ali te
noći... sve se dogodilo kako sam ti rekao. Umro je pokušavajući zaštititi svoj
dom i obitelj. Svaka mu čast.
Tek po izdisaju shvaćam koliko sam dugo zadržavala dah. Osjećam takvo
olakšanje da moram uistinu uložiti vidljiv napor kako ne bih popila gutljaj votke
iz boce na bifeu. Umjesto toga, ustajem i kupim faksirane stranice sa stola.
– U posljednje vrijeme gotovo uopće ne podižeš novac iz zaklade –
dobacuje. – Više ne trošiš?
Sliježem ramenima. – Samo novac koji zarađujem.
– Da se barem ostatak obitelji ugleda u tebe.
Doživljavam to kao uvredu, što i jest, uvredu koja se tiče majke i tete, ali
najviše od svega, oca. – Doista ti se nije dopadao, zar ne? Iskreno.
Pogled mu ne treperi. – Mislim da to nikad niti nisam prikrivao. Možda
sam trebao, ali nisam licemjer.
– Zašto ti se nije dopadao? Je li riječ doista samo o neslaganju karaktera?
– Uvelike zbog rata, Catherine. I to njegova rata. Vijetnama. I njegovih
duševnih problema.
– Znaš i sam da je bio ranjen. – Još se prisjećam niza uleknuća u njegovim
leđima nastalih od šrapnela skrivene granate. Svaki put bih se naježila kad bi
skinuo košulju.
– Njegove tjelesne rane nisu bile problem.
– Ali i ne znaš što je sve tamo proživio – defenzivno odvraćam, iako ni ja
to ne znam.
– Istina – priznaje. – Ne znam.
– Čula sam što si mu znao govoriti: da Vijetnamski rat nije pravi rat, da
nije ni približno bio okrutan poput bitke za Iwo Jimu ili Guadalcanal!
Radoznalo me promatra, kao da se pita kako se osmogodišnje dijete može
prisjećati takvih stvari. – Doista sam to rekao, Catherine. I danas znam da sam
imao krivo. U određenoj mjeri, ako ništa drugo. Vijetnamski rat bio je drukčiji
tip rata i tada to nisam shvaćao. Ali tako mi Boga, na Pacifiku sam doživio
najgore stvari koje čovjek može doživjeti i nisam dopustio da me paraliziraju.
Nekolicina suboraca jest, a neki među njima uistinu su dobri ljudi, pa
pretpostavljam da je Luke bio poput njih. Tad su to liječnici nazivali ratnom
neurozom ili borbenom iscrpljenošću. Nažalost, mi smo to nazivali tek...
– Kukavštinom – dovršavam rečenicu pokušavajući se oduprijeti naletu
emocija. Obrazi mi gore. – Zašto mu nisi rekao da znaš da su i drugi dobri ljudi
završili poput njega? U lice si ga nazvao kukavicom! Čula sam te! Nisam tada
znala što želiš reći, ali poslije sam shvatila.
Križa prste još snažnih ruku i upućuje mi neumoljiv pogled. – Slušaj me,
Catherine! Istina, možda sam bio pregrub prema njemu, ali doista nema veze šio
je preživio. Svatko se mora dovesti u red i nastaviti sa životom jer jedno je
sigurno: nitko drugi neće to učiniti. Posao tvojeg oca bio je da se brine za tebe i
majku i u tome je strahovito podbacio!
Gotovo sam nijema od bijesa. – Doista si želio da ostvari uspjeh?
– Što to znači? Dao sam mu tri različita posla i ni s jednim nije uspio izaći
na kraj.
– Ali kako i bi? Prezirao si ga! I toliko si silno uživao biti glava kuće, onaj
koji svima plaća hranu i račune, onaj koji sve kontrolira!
Tone u naslonjač, a njegove naglašene crte postaju okrutne poput naličja
planine. – Rastresena si, dušo. Nastavit ćemo razgovor drugom prilikom. Ako
moramo.
Namjeravam se pobuniti, ali čemu? – Moram se vratiti u New Orleans.
Molim te, ne zalazi u moju sobu prije nego što se vratim. Nemoguće je išta
vidjeti bez posebnih kemikalija. I nemoj nikom drugom dopustiti da uđe. Ne bi
me čudilo da je mama odluči oribati.
– Ne brini se. Ostat će zatvorena. Slobodno istraži što god zelis...
Skupljam papire i krećem prema vratima.
– Viđaš se s nekim tko bi mogao biti potencijalni suprug?
Val vrućine zapljuskuje mi leđa munjevito se penjući kralježnicom.
– Pitam se hoću li ikad vidjeti djecu kako trčkaraju ovom kućom prije
smrti.
Da zna da sam trudna, vjerojatno mu ne bi bilo stalo što nisam udana. – Ne
bih se brinula da sam na tvojemu mjestu – odvraćam ne okrećući se. – Ionako
ćeš živjeti dovijeka, zar ne?
Otvaram vrata i zatječem njegova vozača s druge strane kako bulji u mene
s neprikriveno podrugljivim osmijehom.
– Hej – dobacuje.
Mimoilazim ga bez riječi, ali čujem kako potiho dodaje: – Frigidna kuja.
Da je riječ o bilo kojem drugom danu, okrenula bih se iste sekunde i
razvalila ga po zubima, ali danas... jednostavno se ne isplati.
Moram dalje.
12. POGLAVLJE

D vadeset milja južno od Natcheza Valium konačno počinje opuštati moje


napete živce. Sean me već dvaput nazvao, ali nisam se javila. Trebalo mi je
nekoliko minuta kako bih se ispuhala nakon obračuna s djedom te kako bih se
pripremila za ispitivanje koje mi FBI sprema. Što god se dogodilo u noći kad mi
je otac ubijen mora sada biti odloženo na stranu, a ja se moram prisjetiti dviju
godina koje sam provela na medicini. Uskoro će to razdoblje postati predmet
pomne FBI-eve istrage.
Činjenice su sljedeće: upravo kako je Michael načuo, upustila sam se u
aferu s oženjenim profesorom, koja je izmaknula nadzoru. Kad sam je nakon
četiri mjeseca pokušala prekinuti, nije mi dopustio pa sam, kako bih dobila
svoje, spavala s liječnikom iz hitne kojeg je poznavao. To je rezultiralo
njegovim pokušajem samoubojstva i premda si nije oduzeo život, uništio si je
predavačku karijeru, a ujedno moj studij priveo kraju. Djed se vjerojatno mogao
poslužiti svojim utjecajem kako bi me vratio, ali iskreno, ja to nisam željela. I
svakako ne na taj način.
FBI će htjeti znati sve u vezi s Nathanom Malikom, odnosno Jonathanom
Gentryjem, jer sam ga tada poznavala pod tim imenom. No, problem je u tome
što se zapravo i ne sjećam puno toga. Većinu vremena, naime, bila sam pijana i
jedino čega se jasno prisjećam iz toga razdoblja nameće sljedeće pitanje: zašto
se uvijek spetljam s oženjenim muškarcima? Terapeuti kažu da me privlači
upravo nemogućnost takve veze. Samci se uvijek zaljubljuju i na kraju postaju
posesivni i žele da sam zauvijek njihova, a ja ne želim ništa trajno, ili barem
nisam željela u tome razdoblju, pa su tako oženjeni muškarci zapravo bili
praktično rješenje. Romantični su, seksualno iskusni i predani nekom drugom. I
te kako sam svjesna frojdovskih implikacija mojega životnog stila. Odrasla sam
uglavnom bez oca pa me i privlače stariji muškarci. I, što onda? Taj me moralni
problem ponekad muči, ali naposljetku, problem je to muškarca s kojim sam u
vezi. Ono što me više zbunjuje jest spoznaja iz prve ruke o tome koliko je malo
ljubavi u mnogobrojnim brakovima – čak i onima koji su kratkog vijeka. No,
eto, Seana sada želim samo za sebe. Za moje dijete. Zauvijek. I gotovo ne mogu
podnijeti spomenuti paradoks. I unatoč snovima o presretnoj budućnosti,
oduvijek osjećam mračnu istinu u samoj srži svojeg bića: djevojke mojeg kova
nikad ne mogu sretno živjeti dovijeka.
Mobitel mi ponovno zvoni. Ovaj put se javljam.
– Gdje si? – pita.
– Na pola puta do Baton Rougea, vozim 140 km na sat, a dopušteno je 70.
Uključila sam rotirajuće svjetlo. Ako me presretači zaustave, reći ću im da te
nazovu.
– Nema problema. Gle, FBI se domogao sudskog naloga. Poslat će svojeg
odontologa u Shubbovu ordinaciju kako bi provjerio Malikov zubni karton prije
tvojeg dolaska.
– Do vraga... – Nikako mi se ne dopada što neću uspoređivati snimke s
ugrizima, ali bit svega jest uloviti ubojicu, upravo kako sam mu i sama istaknula
jutros prekoravajući ga. – O. K. Odlično. Ali rendgenske snimke možda neće
biti dovoljne. Trebalo bi ujedno uzeti otisak njegova zubala.
– To već stoji u sudskom nalogu i ako bude potrebno za identifikaciju, uzet
će otisak. Ujedno će uzeti bris iz Malikovih usta zbog DNK.
Podižem stopalo s papučice gasa i brzina se spušta na 60 km na sat. Čak i
ako nisam ja ta koja će sve to odraditi, moram biti uključena. – Još žele
razgovarati sa mnom?
– Apsolutno. Kaiser bi te sada odmah nazvao u vezi s Malikom.
– Može.
– Budi potpuno iskrena s njim, Cat. Iako je FBI, dobar je tip. Možeš mu
vjerovati. Bio je u Vijetnamu poput tvojeg oca.
Upozorenje me razbješnjuje. – Potpuno iskrena, kažeš? Znači, ako se bude
raspitivao o nama dvoma...
– Znaš što želim reći. Čujemo se.
Prekida vezu. Za manje od minute mobitel ponovno zvoni. Kaiser. Njegov
glas je dublji od Seanova i puno ujednačenijeg ritma.
Moli me da sažmem zbivanja u dvogodišnjem razdoblju studija medicine i
opišem kontakt koji sam imala s Malikom. Dajem mu sažet pregled činjenica
koje sluša bez prekida.
– Znači, vidjeli ste ga samo nekoliko puta – odvraća kad konačno
završavam. – I nikad nasamo?
– Tako je. Odnosno, bili smo nasamo u smislu da me na jednoj zabavi
stjerao u kut susjedne prostorije. Ali ništa više. Samo mi se upucavao.
– Čega se točno prisjećate u vezi s njim?
– Nije pio.
– Zašto vam se to usjeklo u pamćenje?
– Jer sam ja pila. Puno. Svi smo pili, ali ne i on. On je više bio tip
promatrača. Uzvišen i suzdržan. Sjedio je i sve osuđivao. Veliki kritičar. I
upucavao mi se upravo kad sam bila pijana, što me je iznenadilo jer sve dok to
nije prvi put učinio mislila sam da je gay.
– Doista? – Slijedila je stanka. Zamišljam ga kako to zapisuje u notes. – I
nikad ga niste vidjeli u New Orleansu? U supermarketu ili kupovnom centru?
Negdje drugdje?
– Ne. Nikad to ne bih zaboravila.
– Možete li uopće pretpostaviti zašto je promijenio ime i prezime?
– Ne. Otkud mu prezime Malik?
– Djevojačko prezime njegove majke.
– A-ha. Pretpostavljam da je često?
– Ne kod muškaraca – odgovara. – Ali zna se pojaviti.
Nakratko šuti. – U osnovici, Nathan Malik, tada pod prezimenom Gentry,
bio je prijatelj liječnika s kojim ste imali aferu. To znači da moram
porazgovarati i s njim.
– Svakako.
– Možete li mi reći kako se zove?
– Christopher Omartian. Otorinolaringolog po struci. Mislim da sada radi u
Alabami. U Mobileu.
– Otkud znate?
– Prije dvije godine javio mi se pismom.
– Jeste li odgovorili?
– Bacila sam ga u smeće.
Zahvaljuje mi što sam mu posvetila vrijeme, upozorava me da će mi se
možda trebati opet javiti i potom se pozdravlja.
– Agente Kaiser?
– Da?
– Što je s dvjema rođakinjama žrtava zahvaljujući kojima ste Malika
povezali s umorstvima?
– Što u vezi s njima?
– Jeste li razgovarali?
– Pokušali smo s jednom, ali izrazito je sumnjičava. Granični slučaj
paranoje. Ne želi nam išta reći o Maliku. Žurim se, dr. Ferry. Hvala vam na
pomoći.
Prekida vezu.
Nagađam da će mi se Sean odmah javiti, ali mobitel šuti. Potiskujući nagon
da ga nazovem, usporavam audi prije zavoja na cesti prema St. Francisvilleu,
gdje je John James Audubon naslikao svoje mnogobrojne slavne ptice.
Znak KAZNIONICE ANGOLA na trenutak izranja slijeva, na što mi se
želudac odmah steže. Angola mi znači puno toga. Kao dijete, odlazila sam na
zatvorski rodeo i čudila se kavalirskom načinu na koji su zatvorenici riskirali
svoj život s bikovima i neukroćenim konjima. Ali najviše od svega, povezujem
je s otokom jer smo upravo zatvorskom cestom s istočne obale Mississippi
putovali do njega. Stari riječni kanal koji štiti njegovu istočnu obalu trebalo je
prelaziti brodicom veći dio godine, ali tijekom ljeta naftna kompanija održavala
je cestu nasipa kako bi održavala svoje izvore na otoku. Ta je cesta vodila u
egzotični svijet sjena i svjetla, radosti i užasa, sjećanja i zaborava. Na otoku sam
stekla prijatelje, većinom crnopute, a onda ih izgubila zbog okrutne stvarnosti
društvenog poretka kojemu nisam niti znala da pripadam. Obrađivala sam
zemlju, ali sve što bih zasadila odnosile su poplave. Brinula sam se za životinje
koje su poslije klali za hranu. Naučila sam loviti i ubijati, i potom zamrzila
ubijanje.
Smrt i otok su nerazdvojivo povezani u mojoj glavi. Kad mi je bilo deset,
četiri okorjela ubojice pobjegli su iz kaznionice otplutavši rijekom na deblu.
Zatvorski tim za potjeru dojavio je radio-prijamnikom mojem djedu da bi ih
riječna struja mogla izbaciti na obalu otoka. Poslali su ljude sa psima i cijeli dan
češljali otok. No ništa nisu pronašli. Sljedeće noći djed je odjahao sa svojim
bijelim predradnikom, dvojicom odabranih crnaca i četiri vrhunska lovačka psa.
U zoru idućega dana dvojica odbjeglih zatvorenika bila su zaključana u
psetarnicu iza staje, ruku i nogu vezanih žicom dok su druga dvojica ležala
mrtva na podu staje, tijela iskasapljenih psećim ugrizima i izrešetanih mecima.
Prošle godine baka se utopila tijekom piknika na pješčanom prudu. U
jednom trenutku se smijala, a u sljedećem je više nije bilo. Bila je odvučena u
riječnu struju zajedno s devet metara pijeska i nisu joj pronašli tijelo. Nisam bila
tamo toga dana i bolje da je tako jer bih se ubila pokušavajući je spasiti.
Poznajem rijeku Mississippi onako kako je većina ne poznaje i dok se drugi boje
njezine velike muljevite plime, ja je poštujem. Kad mi je bilo šesnaest, iz oklade
sam je preplivala kako bih dokazala da se ničega ne bojim. Moja nesmotrena
hrabrost gotovo me stajala života. No, otok i rijeka oduzeli su puno više života
od spomenute dvojice zatvorenika i moje bake, ali ne želim se sada vraćati na to.
Ne zazivaj nevolje, znala je reći.
Južno od St. Francisvillea cesta se širi u četiri prometna traka. Dodajem gas
i jurim prema Baton Rougeu, a u trenutku kad mi se Sean konačno javlja,
mimoilazim glavni izlaz za Državno sveučilište Louisijane.
– Sad sam u Baton Rougeu – objašnjavam. – Još sat vožnje.
– Možeš usporiti.
Prsa mi se stežu. Osjećam po njegovu glasu da mi se sprema priopćiti loše
vijesti. – Što se dogodilo?
– Malikovi zubi se ne podudaraju s ugrizima na žrtvama.
Trepćem u nevjerici. – Jesi li siguran? Tko ih je usporedio?
– Neki tip iz FBI-a. Abrams. Kaže da se potpuno razlikuju.
– Sranje. Očito zna posao.
– Čini se da Malik ipak nije poveznica kojoj smo se nadali...
Naglo skrećem u lijevi trak i mimoilazim tandrkavi Winebago. – Nema
šanse da je sasvim slučajno povezan sa žrtvama! Uvjerena sam da je od ključne
važnosti za slučaj, samo jednostavno još nismo utvrdili kako se svi dijelovi
uklapaju.
– Pada li ti što napamet?
Bjesomučno razbijam glavu. – Možda ćete otkriti njegov DNK u slini iz
ugriza.
– Ali zubi mu se ne podudaraju s tragovima ugriza!
– Možda je upotrijebio tuđe zube!
– Molim?
– U Crvenom zmaju ubojica je bakinim zubalom grizao žrtve. Kod njega je
to bio sastavni dio fantazije o umorstvu, ali s Malikom je možda u pitanju samo
namještanje prizora.
– Gdje bi se domogao umjetnog zubala?
– Bilo gdje! Mogao je ukrasti već izrađen model iz Shubbove ordinacije.
Mogao je navratiti u labos na putu prema recepciji i tako ga se domoći!
– Ali slina može biti njegova? Ako je polizao ranu ili nešto takvo?
– Tako je. Ili je možda tuđa. Kako bi nas odagnao s traga.
– Provjerit ću, ali čini mi se malo nategnutim. FBI je DNK testu dao
prednost, ali znaš što to znači.
– Do vraga! – Naglo zaobilazim traktor s prikolicom. – Ima li Malik alibi
za noći umorstava?
– Ima za dvije od ukupno četiri. Bio je s pacijentima, ili barem tako tvrdi.
– Jesu li pacijenti to potvrdili?
– Sranje, ne želi nam reći o kome je riječ! Jednostavno odbija.
– Smije li?
– Ne zadugo. Ali je kontradiktoran gad i zasad se još nije slomio.
– Hm. Možda je uistinu nevin.
– Zašto bi nevin čovjek bio toliko uporan u prikrivanju činjenica? Posebice
ako su ljudski životi ugroženi?
– Razmišljaš poput policajca. Svatko od nas ima neku tajnu. Dobro to znaš.
– Da, ali ja jesam policajac i želim znati što taj gad skriva.
– Možda smatra da je privatnost njegovih pacijenata važnija od rizika
kojemu su izloženi. Možda smatra da bi ih mogao ugroziti samim
razotkrivanjem identiteta.
– Ja mislim da sere!
Prisjećam se hladnokrvnog Jonathana Gentryja. – Možda imaš pravo. Gle,
ako nastavim ovom brzinom, u New Orleansu sam za četrdeset minuta. Kamo
onda?
– Ne znam. Kaiser još ne zna kako izvesti cijelu stvar, a radna jedinica je
paralizirana. Možda bi prvo trebala navratiti kući.
– Gdje ćeš ti biti?
Statičke smetnje probijaju se kroz tišinu. – Rado bih te tamo dočekao.
Sklapam oči. Ako se nađemo kod mene, neću moći izbjeći temu koju tajim
posljednja tri dana. Osim ako ne popijem piće. – Bog mi pomogao – šapćem.
– Što si rekla? Ne čujem te.
Nešto u prsima popušta. Jutrošnji događaji u Malmaisonu u kombinaciji s
očekivanjem da ćemo srediti Malika izbrisali su gotovo sve drugo iz mojih
misli, ali sad se stvarnost obrušava na mene poput mračne plime. Trudna sam s
oženjenim čovjekom i kako god to pokušala prikriti, činjenice su još iste:
Budala sam. Kurva. Ne, gore od toga, drolja...
– Cat? Jesi tamo?
– Ne znam.
– Što si rekla?
– Rekla sam da se vidimo za jedan sat.
13. POGLAVLJE

S tišćem dugme na daljinskom za garažu i sa strahom gledam kako se podižu


bijele panelne ploče. Auto mu je već parkiran unutra. Tamnozeleni Saab
turbo, star deset godina.
Ulazim u kuću s torbicom u jednoj i papirnatom vrećicom u drugoj ruci. U
njoj je boca Grey Goosea, već poluprazna. Prolazim kroz kuhinju i radnu sobu
poput izmorenog vojnika, a onda se penjem stubama u dnevnu sobu, koja gleda
na jezero Pontchartrain. Čeka me na dvosjedu postavljenom nasuprot jezeru.
Iako je veliki prozor prekriven kondenziranim kapljicama zbog uključenog
klima-uređaja, na obzoru ipak opažam jedra.
Sean ih ne promatra. Gleda golfski turnir na ESPN-u. Pokazuje na
papirnatu vrećicu. – Vijest o Malikovim zubima toliko te pogodila?
Odlažem torbicu na stakleni stol u kutu. Potom uzimam visoku čašu s
police na zidu, točim dva prsta votke i ispijam gutljaj gorko-slatke tekućine.
– Ne razmišljam o njemu.
– Hej. – Ustaje i prilazi mi. – Treba ti zagrljaj.
Istina, ali ne onakav kakav mi želi pružiti. Dok me njegove ruke grle,
dolazim u iskušenje da im se prepustim. Isprva me nježno stišće prstima
prelazeći mišiće donjeg dijela leđa. Prije tjedan dana uživala bih u tome, ali sada
osjećam kako se u meni nakuplja manijakalni pritisak. I predvidivo poput
večernje plime, njegova erekcija iznenada me pritišće o trbuh. Hvata me
gađenje.
– Hej – odvraća jer se odmičem. – Što je?
– Ne želim.
Njegove zelene oči se smekšavaju. – U redu. Mogu pričekati.
– Ne želim ni poslije.
Odmiče se unatrag i odmjerava me držeći još ruke oko mojeg struka. – Što
se dogodilo, ljubavi? Što je? Opet depresivna epizoda?
Iritira me njegova ležerna uporaba medicinskih izraza. – Jednostavno ne
želim, u redu?
– Ali uvijek želiš.
– Ne, ti uvijek želiš. Ja samo nikad ne kažem ne.
Promatra me u nevjerici. – Hoćeš reći da vodiš ljubav sa mnom i kad to ne
želiš?
– Ponekad.
– Ponekad? Koliko puta dosad?
– Ne znam. Više nego nekoliko. Znam koliko ti je to važno.
Konačno odmiče ruke. – I čekala si više od godinu dana kako bi mi to
rekla?
– Čini se tako.
Bolni izraz njegova lica podsjeća me na nepotrebno napaćenu životinju.
Bože, pomišljam, postoji li išta na svijetu ranjivije od muškog ponosa?
Guta slinu i baca pogled prema jezeru. Nakon nekog vremena ponovno
okreće glavu i ovaj put staloženo me gleda. – Prošli smo svakojaka sranja. Tvoje
promjene raspoloženja. Opake svađe. Znao sam provoditi noći grleći te kad god
si bila suicidalno depresivna.
Istina, iako je većinom ujedno htio voditi ljubav sa mnom.
– Moraš mi reći što se zbiva.
Želim, ali još ne mogu. Ponovno ispijam gutljaj.
– Zašto si prestala piti? Mislim, super što si to odlučila, ali što te nagnalo?
Je li to samo još jedno skretanje s puta poput joge? I zašto sad opet piješ?
Uopće nije problem reći, ali zašto bih uopće trebala? Detektiv je, za ime
Božje! Zašto jednostavno ne može shvatiti o čemu je riječ i odvratiti da je sve u
redu? Zašto moram sve sročiti? Zar je odgovor toliko nepojmljiv? Je li me išta
drugo ikad dosad nagnalo da prestanem piti?
– Cat – potiho mi se obraća. – Molim te.
– Trudna sam – provaljujem, a suze mi odmah naviru na oči.
S nevjericom trepće. – Molim?
– Čuo si me.
– Ali... kako? Zar ne uzimaš pilule?
– Da. Uzimala sam. Ali sam isto tako popila i antibiotik zbog upale
mjehura, što je interferiralo s tabletama.
Kima glavom nekoliko sekundi, a onda prestaje. – Nisi li znala da se to
može dogoditi?
Evo, nisam li rekla? Optuživanje! – Uzela sam samo tri tablete i nisam
očekivala da će imati takav učinak.
– Ali liječnica si i ne bi li...
Moja staloženost odjednom puca poput stakla i počinjem vrištati: – Nisam
to namjerno učinila, u redu? Od tebe sam i pokupila prokletu infekciju! Ti si se
htio seksati tri dana zaredom!
Očito ne očekujući tu razinu bijesa, poduzima dva koraka unatrag. – Znam
da to nisi učinila namjerno, Cat. Samo... malo mi je teško shvatiti. Koliko dugo
već znaš?
– Tri dana. Gotovo četiri. Nisam više sigurna. Osjećaj za vrijeme više me
ne služi kao prije. Ali tri dana ne uzimam lijekove. U to sam sto posto sigurna.
– Ne uzimaš Lexapro?
– Ni Dekapote jer uzrokuje pojavu rascjepa kralježnice u prvih dvanaest
tjedana.
– U redu, ali sranje, moraš se vratiti na Lex! Znaš što se događa ako ga
preskočiš!
Da, postajem manična...
– Prestala si piti kad si saznala da si trudna – razmišlja na glas.
Ne znam što drugo reći.
– Ali sad opet piješ. Jesi li izgubila dijete?
– Ne. Nisam ti bez pića mogla priznati da sam trudna. Nije li to jadno?
Uzimam i Valium.
Ljutito škilji. – Zašto, do vraga?
– Zbog apstinencijskih simptoma.
Pokušava mi oduzeti čašu iz ruke. Kako se opirem, jednom me rukom
hvata za zapešće, a drugom mi je otima. Dopuštam da je uzme, ali odmah
grabim bocu sa stola. – Ako mi probaš ovo uzeti, dobit ćeš u glavu!
Kreće prema meni, a onda se zaustavlja. – Isuse, Cat, daj misli na dijete!
Gotovo histeričan smijeh. – Razmišljaš li ti o djetetu? Ili o supruzi i djeci? I
možeš li me još uvijek tajiti?
Objema rukama trlja si čelo i prstima prolazi kroz kosu. Sive vlasi više
dolaze do izražaja. – Gle, treba mi malo vremena kako bih razmislio o svemu. O
implikacijama.
– O implikacijama – ponavljam. – Da vidimo... mislim da je sve očito. A –
trudna sam. B – zadržat ću dijete. C – djetetu su potrebni otac i majka. D – ovo
dijete ima ili nema oca.
– Zvuči tako jednostavno – priznaje – ali nije. I sama to znaš. Gle, iskreno
ti mogu samo reći da trenutačno ne znam što mi je činiti.
– Vidim.
Molećivo me gleda. – Zar si očekivala da ću odmah znati?
– Nadala sam se.
Pokušava mi ponovno prići, ali izbacujem ruke. – Idi! Pusti me na miru. –
Sljedeće riječi izlaze gotovo samovoljno. – I ostavi ključ pri odlasku.
– Molim? Cat...
– Čuo si me!
Nijemo me promatra gotovo minutu. Oči mu odišu već pretrpljenom boli i
zbunjenošću. Baca pogled u stranu, vadi ključ iz džepa i odlaže ga na stakleni
stol. – Sutra ću provjeriti kako si. Čak i ako ne želiš.
Potom silazi.
Srce mi puca kad prepoznajem zvuk njegova auta. Ali imam protuotrov.
Izvadivši bocu Grey Goosea iz vrećice, silazim u spavaću sobu i liježem na
prekrivač. Slobodnom rukom kružnim pokretom prelazim preko trbuha.
– Ostali smo samo nas dvoje – izgovaram na rubu očaja. – Samo ti i ja.
Ispijam gutljaj iz boce uživajući u anestetičkom učinku koji mi zahvaća
jezik. Mrzim samu sebe što to činim, ali svejedno gutam. Samoprezir mi je
dobro poznat osjećaj, a piće budi ugodu. I dok se umjetna toplina širi mojim
venama, kiša se ponovno spušta. Kiša iz noćnih mora. Ne u obliku prigušenog
šištanja kapi na šindri, nego silovitog pljuska o limeni krov.
I nadam se da će me zaborav brzo progutati.
Budi me isto šištanje kiše, ali zvuk je ovaj put i te kako stvaran. Prozor spavaće
sobe je rastvoren, a Sean se naginje kroz njega, kose i ramena potpuno mokrih.
U njegovoj pozadini korona sive svjetlosti. Bacam pogled prema budilici. 11.50
sati. Šesnaest sati isparilo je u hipu.
– Nisi se javljala na telefon – objašnjava.
– Oprosti zbog sinoć – odvraćam. Grlo mi je suho i hrapavo. – Nisam htjela
tako reagirati.
– Nisam zato došao.
Boca votke prolila se tijekom noći natopivši plahte. Samoprezir me
preplavljuje poput otrova. – Zašto si došao?
– Jutros je opet ubio.
– Šališ se! – Trljam oči s nevjericom. – Protekla su tek dva dana! Jesi
siguran?
– Žrtva je pedesetšestogodišnji bijelac. Tijelo prekriveno tragovima ugriza.
Nije bilo provale, a pronašla ga je spremačica. Još nismo utvrdili podudara li se
metak s prethodnima, ali imamo ovo...
Podiže list papira okrećući ga prema meni. To je fotografija. Čak i na toj
udaljenosti razaznajem prozor. Na oknu iznad daske, krvlju je ispisana ista
poruka: MOJ POSAO NIKAD NE PRESTAJE.
– Sranje.
– Nismo to objavili medijima – nastavlja – pa pretpostavljam da je provjera
metka samo formalnost. Isto je s tragovima ugriza.
Okrećem se i pokušavam ustati, ali cijelo me tijelo boli. Nakon tri dana
trijeznosti votka je očito šok. Ipak, ostalo je dovoljno da mi natopi plahte, što
znači da nisam sve popila. – Gdje je Malik bio sinoć?
– Cijelu noć proveo je kod kuće. Bio je pod pratnjom.
– Jesi siguran da je baš cijelu noć bio u kući?
– Nismo nikome naložili da spava s njim, ali da, bio je.
Rukom ga pozivam da uđe i odižem se u sjedeći položaj. – Što sada? Želim
nešto učiniti. Želim pomoći.
Penje se kroz prozor i spušta na pod prekriženih nogu. Iako djeluje
dvadeset godina mlađe, njegovo ispijeno lice odaje stvarnu dob. Sudeći po
tamnim podočnjacima koji su naznaka sada dvostruko većeg tereta, nagađam da
je odspavao najviše tri sata u komadu otkako sam ga posljednji put vidjela.
– Želiš li porazgovarati o trudnoći?
Sklapam oči. – Ne sada. Ne dok sam u ovakvom stanju.
– Onda ćemo učiniti što uvijek činimo.
– A to je? – Sa sumnjom.
– Poraditi na slučaju. Ovdje.
Slijedi olakšanje, a onda odmah i čudesna iskra uzbuđenja. – Za stolom u
kuhinji?
– Već je poslužio toj svrsi... – Uzima daljinski s poda, uključuje televizor i
pronalazi program s lokalnim vijestima. Na ekranu se pojavljuje Piazza,
uhvaćena pri odlasku iz plave jednokatnice. Specijalni agent John Kaiser slijedi
je u stopu.
– To je mjesto zločina – objašnjava. – Old Metairie. Mediji su se bacili
poput strvinara i mislim da će ovaj put cijela stvar odjeknuti na nacionalnoj
razini. Neki su kolege tipa prozvali Lestat, po onom famoznom vampiru.
– Šališ se – odvraćam sebi u bradu i žaleći što uz krevet nisam ostavila
bocu vode.
Zlokobno se smije. – Hej, ipak je ovo New Orleans! Osim toga, i nije tako
loše, ako malo razmisliš. Nema svjedoka, nikad nema provale, riječ je o
imućnim muškarcima, a tijela su prekrivena ugrizima.
Pitam se što će ubojica reći na nadimak. Dosadašnja iskustva upućuju na to
da bi mu se mogao dopasti.
– Hajde se prvo istuširaj – predlaže – a ja ću ti potom iznijeti sve
pojedinosti.
Polako ustajem s kreveta i odlazim u kupaonicu u hodu otkopčavajući
zaprljanu bluzu.
– Cat?
Okrećem se.
Njegove zelene oči prodorno me gledaju. – Kad budeš spremna, možemo
porazgovarati o trudnoći...
Srce mi preskače. – O. K.
Pogled mu se vraća na televiziju.
14. POGLAVLJE

S jedimo za suprotnim stranama kuhinjskog stola, a dijeli nas hrpa


dokumenata i fotografija. Već smo mnogo puta prošli spomenuti ritual i
dosad uvijek bili jedno uz drugo. Novi raspored sjedenja danas se ipak čini
prikladnijim.
U posljednjih petnaest mjeseci ima običaj izraditi osobnu verziju dosjea za
svaki važniji slučaj umorstva, a čuva ih u zaključanom ormariću u mojoj kući
dopunjavajući ih novim dokazima. Digitalnim fotoaparatom fotografira sve ono
što mi je nedostupno i presnimava audiozapise većinu intervjua sa svjedocima i
ispitivanja. Prekršio je već bezbroj pravila i vjerojatno nekoliko zakona, ali kako
je zahvaljujući tome u zatvor strpao više okrivljenih, ne opterećuje se previše
etičkom stranom.
Pripravio je kavu dok sam se tuširala i kad sam se pojavila u kirurškim
hlačama i džemperu s natpisom sastava Pearl Jam, šalica me već čekala uz
stolac. Ovakva uljudnost postalaje rijetkost nakon prvih mjeseci veze, ali danas
me ne čudi. Očito zbog trudnoće hoda kao po jajima.
Piazza ga nije službeno suspendirala iz radne jedinice, ali maknula ga je s
mjesta glavnog detektiva Policijske uprave New Orleansa u posljednjem slučaju
masovnih umorstava. Jutros ga je, ipak, provela poprištem jer ima zavidan broj
razriješenih slučajeva. Ne zna, doduše, da mu ja upravo u tome uvelike
pomažem, no nakon njezina predavanja na mjestu LeGendreova umorstva,
mislim da nagađa da je tako.
U svakom slučaju, nije potpuno lišen informacija jer se njegov partner šeće
od policijske uprave do sjedišta radne jedinice u zgradi FBI-a izvještavajući ga
mobitelom o svim novostima. Paradoksalno je to što se FBI-evo sjedište doima
poput utvrde, a udaljeno je samo pet minuta od moje kuće, smjestivši se na obali
jezera Pontchartrain. U zgradi barem pedeset ljudi u ovom trenutku proučava
sve što i mi.
– James Calhoun – čitam imenujući petu žrtvu. – Po čemu se razlikuje od
drugih?
– Ni po čemu – odgovara naginjući stolac na stražnje nogare. – Bio je sam
u kući. Nema traga provali. Jedan paralizirajući hitac u kralježnicu, potom ugrizi
naneseni prije trenutka smrti kao u prošlim slučajevima...
Naneseni je poprilično sterilan izraz za divljački čin razdiranja ljudskog
tkiva zubima, ali takva semantička distancija česta je u policijskom poslu,
upravo kao u medicini. Razmišljajući o umorstvima, uvijek se trudim ponajviše
usredotočiti na neposredni karakter primijenjenog nasilja.
– ... i konačni udarac u glavu. Kraj priče.
– Tragovi?
– Osim poruke ispisane žrtvinom krvlju, ništa nova.
– Predobro mu ide – odvraćam gotovo na rubu očaja. – Moj posao nikad ne
prestaje. Sigurno cijelu stvar izvodi u skafanderu.
– Ali kako ih onda grize?
– Je li ponovno ostavio slinu u ugrizima?
– Da.
– Hm. Ima li mogućnosti da se Malik uspio iskrasti sinoć, a da to tvoji nisu
opazili?
– Mislim da ne. – Naginje se vraćajući stolac u normalan položaj. – Ali
pretpostavljam da je to uvijek moguće.
– Niste termalnom kamerom provjerili njegovu nazočnost u kući?
– Ne. Namjeravali su je danas uporabiti. Između svakog umorstva stanka je
od tjedan dana, upravo kako si rekla, pa pretpostavljam da sinoć još nije bilo
dovoljno hitno.
– Super. Kad je tip umro?
– Oko 7 sati ujutro.
Neobično. Ostajem iznenađena. – To znači da se zločin dogodio po danu
kad je moguće zateći puno ljudi na ulici kako kupuju novine, odlaze na posao.
Upućuje zbunjen pogled i odmahuje glavom. – Nedjelja je, Cat. Nitko ne
ide na posao.
– Onda u crkvu – odmah dodajem, a obrazi mi se rumene.
No, on me i dalje netremice promatra, vjerojatno procjenjujući moje
mentalno stanje. – Zasad nema svjedoka – polako odvraća. – Ispitali smo svakog
živog i još pokušavamo locirati dvoje susjeda, ali zasad nitko nije ništa vidio.
– Ubojica je mogao ući tijekom noći – ističem. – I pokupiti se kad je
svanulo.
– Maknimo se na trenutak s Calhouna – predlaže tapkajući kemijskom po
papirima ispred sebe. – Razmotrimo sve žrtve, svu petoricu – što ti prvo pada na
um?
– Malik. A ako jutros nije ubio Calhouna, onda ima nečiju pomoć.
– I taj netko ostavlja tragove ugriza? Znači, imamo i pomagača?
– Možda, ali ne nužno. I dalje ubojica može biti samo Malik.
Škilji promatrajući me kao da mu nije jasno kako je to moguće. – Jučer si
rekla nešto u stilu da se ubojica možda koristi zubalom kako bi ostavio tragove
ugriza. Nisam to baš posve shvatio. A kad si se vratila kući... – Ne dovršava
rečenicu ne želeći spomenuti užasnu scenu koju smo odigrali dok sam bila
pijana.
– Ubojica se možda služi nečijim zubima.
– Što misliš pod time? Umjetnim zubalom?
– Da, moglo bi proći.
– Ali kako uspijeva ostaviti tako stvarne ugrize? Stavlja si zubalo?
– Možda. Ali u tome slučaju njegova bi slina završila u rani. Postoji još
jedan način. Kad zubari izrađuju zubala, koriste se metalnom napravom na
oprugu zvanom artikulator koja simulira otvaranje i zatvaranje čeljusti. Upravo
tako i namještaju zubala radi ispravne okluzije.
– Okluzije?
– Zagriza, odnosno spajanja gornjeg i donjeg zubala. Možda Malik
artikulatorom ostavlja ugrize.
Spomenuta mogućnost privlači njegovu pozornost. – Mogao se lako
domoći te naprave?
– Moguće ju je kupiti preko interneta, ali isto tako mogao ju je ukrasti iz
Shubbove ordinacije, kako sam jučer rekla. Provjeri je li možda u posljednje
dvije godine izgubio artikulator. Možda nije niti zapazio da mu nedostaje.
Zapisuje to u maleni notes na žičanu spiralu. – A što ako je zubalo u
pitanju?
– Ista stvar. Mogao ga je ukrasti. Ili možda pripada rođaku, kao što je bio
slučaj bake Francisa Dolarhydea.
Upitno me gleda. – Koga?
– Ubojice iz Crvenog zmaja.
– Ah, da. Već si to spomenula. Gledao sam film, ali ne sjećam se zubala.
– Pročitaj knjigu. U psihološkom smislu, odigralo je važnu ulogu. U
svakom slučaju, Malik se možda služi zubalom, a njega je moguće bilo gdje
nabaviti pa je tako, na primjer član obitelji, živući ili pokojni, jedan od mogućih
izvora. Želim da prođemo sve podatke kojima raspolažeš o njegovoj obitelji.
– Samo trenutak. Nije moguće utvrditi razliku između ugriza učinjenih
pravim zubima od onih učinjenih umjetnim zubalom?
– Ne.
– A što je sa slinom?
– Ponovno bi to mogla biti njegova slina, ali vjerojatno pripada
supočinitelju, ako ga uopće ima. Ili je uzimao uzorak tuđe sline.
– Gdje bi se, pobogu, domogao tuđe sline?
Sliježem ramenima. – Kod pacijenata? Sve što smo dosad uspjeli saznati iz
sline jest da je riječ o DNK bijelca.
Razmišlja o tome. – Pretpostavljam da bi mu bila dovoljna pljuvačka tipa
kojeg nikad nećemo provjeravati. Da, moguće je. – Ispija gutljaj kave. – No,
kopka me ovaj paralizirajući hitac.
– Nije uvijek paralizirajući – odvraćam prelistavajući obdukcijske nalaze
prethodnih žrtava. – Prije bih rekla da žrtvi oduzima pokretljivost.
– To je cjepidlačenje! Činjenica jest da je ubojica izvrstan strijelac!
– Na faksu koji si mi poslao stoji da je Malik služio u Vijetnamu. Ako se ne
varam, kao liječnik, a to znači da je vjerojatno sudjelovao u borbi.
– Ali to ne znači da je dobar strijelac, posebice kad je riječ o pištolju.
– Ima li prijavljeno kakvo oružje na svoje ime?
– .45-kalibarski automatik.
No sva su umorstva počinjena .32-kalibarskim. – I već su pretražili njegovu
kuću?
– Od podruma do tavana. Nije pronađeno nikakvo drugo oružje.
– A što su točno pronašli? S obzirom na to da je psihijatar, sigurno ima
čudnih stvari.
Odmahuje rukom kao da su to nevažne stvari. Njegov je način razmišljanja
jednoličniji od mojeg. – Zadržimo se na pištolju. Malo čudan izbor oružja za
ovaj tip zločina.
– Misliš, više jeftina pljuca nego oruđe organiziranog ubojice.
Kima glavom. – Ili je riječ o neregistriranom policijskom pištolju kakav se
koristi za podmetanje na mjestu zločina.
– U svakom slučaju, očito služi svrsi. – Upozoravam na fotografiju
pukovnika Franka Morelanda i njegovo nago truplo s lijepo oblikovanom rupom
na čelu. – Trebali bismo utvrditi posjećuje li Malik ovdašnje streljane. Provjeri
ujedno zna li itko koliko dobro puca.
– Radna jedinica već se bavi s time. No, moramo razmišljati izvan zadanih
okvira. O svemu što će njima promaknuti. Poput, na primjer, umjetnog zubala.
– Hoćeš li im predočiti moju teoriju?
– Naravno – odvraća ležernim tonom. – John Kaiser je dobar tip. Za FBI-
eva agenta.
– Hoćeš li mu reći da sam se ja dosjetila toga?
Zastaje i nesigurno me gleda. – Želiš li?
– Što ako kažem da želim?
– Onda ću mu reći.
I ne trepnuvši odvraćam: – Želim.
– U redu, reći ću mu. – Djeluje iskreno, ali pitam se hoće li to uistinu
učiniti.
Fotografija pukovnika Morelanda budi još jednu pomisao. U nekim
slučajevima masovnih umorstava pomnom analizom prvog slučaja naposljetku
se dolazi do rješenja i to iz posve jednostavnog razloga: kao i svi drugi koji
imaju hobi, i masovni ubojice s praksom postaju sve bolji. Često su vrlo
anksiozni tijekom prvog umorstva, možda čak i ne žele ubiti prvu žrtvu i stoga
čine nepotrebne pogreške, koje poslije više ne ponavljaju. Ali ovaj je drukčiji.
– Znaš, analizom prvog ubojstva... – počinjem znajući da će shvatiti o
čemu govorim.
– Da?
– Nikamo nismo dospjeli, zar ne?
– Točno.
– Zašto?
– Jer je tip genijalac. – Odmahuje glavom gotovo sa strahopoštovanjem. –
Stvorio se niotkuda i zabio gol prije nego što se itko stigao okrenuti. I otad mu
to svako malo polazi za rukom.
– Što ti to govori?
– Ili je već ubijao ili...?
– Ili se razumije u umorstva – dovršavam.
Kima. – Da.
– A tko bi se toliko razumio u umorstva?
– Policajac.
– Tko još?
– Tehničar za obradu mjesta zločina. Forenzički tehničar. Patolog. Čitatelj
krimića.
– I psihijatar – potiho dodajem.
Međutim, nije zadivljen. – Možda. Što želiš reći?
– Želim reći da svaki ubojica prvi put čini pogreške. Možda ne tehničke
prirode, možda, na primjer, pri izboru žrtve. Zašto je pukovnik Moreland prvi
ubijen? Je li slučajno odabran? Mislim da nije. Sigurno postoji neki razlog.
– Kaiser se bavi time, Cat. Radna jedinica do pojedinosti ispituje svakog
člana obitelji.
– Saslušaj me na trenutak! Ima li mogućih osumnjičenika u Morelandovoj
obitelji? Nije odavde, zar ne? Ovdje je umirovljen.
– Da, ali ima kćer koja živi ovdje i sina u Biloxiju. Kći se zove Stacey
Lorio i medicinska je sestra po zanimanju. – Prekopava hrpu papira na stolu i
izvlači fotografiju veličine 13 x 18 cm. Na njoj je moguće vidjeti plavušu u
srednjim tridesetima s okorjelim izrazom lica. – Trideset šest godina, razvedena.
Radi na dva mjesta, u privatnoj klinici i noću u bolnici Touro.
– Alibi za vrijeme umorstava?
– Čvrst kao kamen.
– Sin?
Izvlači novu fotku, ovaj put veličine za novčanik, koja prikazuje zgodnog
muškarca u plavoj odori. – Frank Moreland Mladi. Zrakoplovni bojnik.
Stacioniran u zrakoplovnoj bazi Keesler. Izrazito obiteljski čovjek. Medalja kao
u priči. Alibi potvrđen.
– Nijedno nije povezano s Malikom?
– Nismo pronašli nikakvu vezu.
– Sranje... – Vrpoljim se ispijajući gutljaj kave. – U redu, stavimo to na
stranu i porazgovarajmo o Malikovim pacijentima. Znaš li je li među njima i
član Calhounove obitelji?
Lagan osmijeh na njegovu licu. – Ovo će ti se dopasti...
– Što?
– Još uvijek odbija dati ikakve informacije.
– Još vam nije dao imena pacijenata?
– Ne. Poziva se na povjerljiv odnos liječnika i pacijenta.
– No to ne drži vodu u ovakvom slučaju, zar ne?
Odmahuje glavom. – Ne. Kažemo li sucu kako postoji velika vjerojatnost
da ubojica bira žrtve iz njegove baze pacijenata, upozorit ćemo na neposrednu
opasnost i pokrenuti pitanje opće sigurnosti, što je puno važnije od povjerljivog
odnosa liječnika i pacijenta.
Zna o čemu govori. Prije tri godine na doškolovanju je stekao diplomu
pravnika. Nije to bila njegova želja, ali nakon što je ranjen dok je obavljao svoj
posao, dopustio je supruzi da ga uvjeri kako mora promijeniti zanimanje.
Ponadavši se da će poboljšati bračne odnose i financijsko stanje, počeo je
pohađati večernju školu uz redovit, cjelodnevni detektivski posao. Diplomirao je
s visokim ocjenama i bio sedmi po uspjehu nakon čega se povukao iz policije i
zaposlio za tvrtku koja se bavila kaznenim pravom. Za manje od šest mjeseci bio
je na rubu pameti. Supruga ga je preklinjala da pokuša raditi za okružnog
odvjetnika, ali prezirao je tipa. Stoga je odgovorio da se vraća u policiju i da će
se ona jednostavno morati pomiriti s time, što nije dobro podnijela.
– Nepoznati ubojica zapravo ne eliminira Malikove pacijente – istaknula
sam. – Ubio je rođake dviju njegovih pacijentica i to je jedino što možete
dokazati. Možda se Malik upravo na to oslanja kako bi zaštitio svoje dosjee.
– Neće proći – odvraća samouvjerenim tonom. – Sudac će razmotriti
pitanje povjerljivog odnosa pacijenta i liječnika, ali kako se ova ubojstva
događaju prečesto, u najmanju ćemo se ruku domoći popisa njegovih pacijenata.
– Ali ne i kartona?
– I njih. Svega osim privatnih bilješki koje vodi tijekom sesija.
– Ne bi li i one mogle biti važne?
– Naravno, ali njih se nećemo domoći jer bi to bio presedan.
Ustajem i počinjem koračati kuhinjom. – Pravo pitanje: zašto Malik ne
iznosi podatke?
– Tvrdi da bi životi njegovih pacijenata bili uništeni kad bi informacije koje
su mu iznijeli u povjerenju izašle na vidjelo. Kaže da su neki ugroženi čak i ako
se sazna da pohađaju terapiju.
Jučer sam ga sama upozorila na to, ali danas, u svjetlu novog slučaja, čini
mi se malo nategnutim. – U kojem smislu ugroženi?
– Nije htio objasniti. Pretpostavljam da je riječ o članovima obitelji s
obzirom na to da su obje žene za koje znamo tajile svojima da odlaze k njemu na
terapiju. Možda se boje svojih mladića?
– Što ako Malik nije ubojica? Što ako štiti ubojicu?
– Onda je pomagač u umorstvu. Ako unaprijed zna za mogući zločin,
zakon ga obvezuje da ga pokuša spriječiti. To znači da mora izvijestiti policiju.
Zaustavljam se. – Što ako sazna za zločin tek nakon što je počinjen? Što
ako je poput svećenika pa to čuje na ispovijedi?
– Ista stvar... – Gleda u stol stisnuvši usnice. – Da, mislim da je to
zaštićeno povlaštenim odnosom liječnika i pacijenta.
Predosjećam da sam nabasala na nešto. – A što ako pacijent dolazi četiri
tjedna zaredom govoreći ubio sam nekoga prije nekoliko dana?
– Prethodno ponašanje zaštićeno je povlaštenim odnosom jer u protivnom
nitko nikad ne bi ništa priznao psihijatru, svećeniku ili odvjetniku. Iznimku čine
samo situacije neposredne ugroženosti.
Uzimam bananu iz posude na pultu, počinjem je guliti i onda spuštam. – U
redu, možda Malik štiti ubojicu. U pravnom smislu. Zašto bi to činio?
– Jer je arogantni seronja i napuhani intelektualac koji i ne može zamisliti o
kakvim se ubojstvima radi.
– Mislim da vojni liječnik jako dobro zna što takva umorstva znače... –
Uzdiše izražavajući slaganje, a ja osjećam nenadani val uzbuđenja. – Što ako
štiti ubojicu jer vjeruje da su umorstva opravdana?
– Iskrivljeno moralno stajalište?
– Ali ne pretjerano iskrivljeno. Žrtva zlostavljanja ubija čovjeka koji je
godinama siluje doživljavajući to samoobranom.
– A Malik to pak smatra opravdanim umorstvom – nadovezuje se s tragom
entuzijazma u glasu. – Problem je u tome što imamo pet žrtava. Misliš li da je
svih pet zlostavljalo jednog od njegovih pacijenata?
– Moguće je. Ako se radi o pedofilskom krugu ili tome sličnom.
– Kažeš da su ubojstva osveta za neki prošli događaj?
– Malik se specijalizirao za potisnuta sjećanja, zar ne? Porazgovarajmo
malo o seksu.
Pogrešno interpretira moje riječi i u očima mu se javlja iskra. Iako se
pokušava našaliti na taj račun, iskra se gasi kad se prisjeća trenutačne situacije.
– Liječi li i muškarce i žene? – pitam. – Mislim da je Shubb rekao da liječi
oba spola.
– Znamo da je liječio neke muškarce. Ne znamo koliko ih je bilo. Radna
jedinica razgovara sa svakim psihologom i psihijatrom u Louisijani i
Mississipiju, u potrazi za bilo kime tko mu je slao pacijente. Već su pronašli
psihologa koji mu je prošle godine poslao tipa.
– Zbog spolnog zlostavljanja?
– Nije htio reći bez sudskog naloga.
– Do vraga. Kad ćemo ga, realno gledano, moći prisiliti da navede imena
pacijenata?
– Kaiser misli da može suca nagovoriti da izda nalog danas poslije podne.
Možda čak i za kartone.
– A što ako ih Malik odbije predati?
– Time neće poštovati volju suda.
– I odmah će završiti u zatvoru?
– Ne, prvo slijedi saslušanje, ali da, u konačnici odlazi u zatvor.
– Raspisuje li se jamčevina u takvim slučajevima?
– Ne. Kad je osoba optužena za nepoštivanje volje suda, može izaći na
slobodu kad god poželi, ali prvo mora poštovati sudski nalog.
– Misliš li da će Malik radije odabrati zatvor kako bi zaštitio identitet
pacijenata?
Znalački osmijeh. – Mislim da ćemo večeras raspolagati imenima.
– Odlično. Hej, a što je s njegovom ordinacijom? Jeste li je pretražili?
Provjerili ima li oružja?
– Da. Bio je ondje tijekom pretrage i pobrinuo se da nitko ne zaviri u
kartone. No, oni su bili ciljano izbačeni iz naloga. Nismo htjeli tratiti vrijeme
nagađajući se sa sucem.
– Ali je li bilo kartona u ordinaciji?Jesi li ih vidio u metalnim ormarićima?
– Nisam bio tamo za vrijeme pretrage. Provjerit ću, ali pretpostavljam da bi
netko spomenuo da ih nema.
– Nikad ništa ne pretpostavljaj. Kladim se da ih je već prebacio. Jesi li
ostavio svoje ljude tamo kako bi priveli pacijente koji se pojave u dogovorenim
terminima?
– Naravno, samo što se nitko nije pojavio. Nikako da shvatimo u čemu je
bit. Kako znaju da ne smiju doći? Prisluškujemo njegove telefone otkako smo
posumnjali u njega, a osobno nije nikoga nazvao i otkazao ugovorene sastanke. I
nema jebenu recepcionarku.
– Osim toga, posjetili ste obitelji žrtava i izravno upitali jesu li neki među
njima Malikovi pacijenti?
– Da, ali pritom smo vrlo oprezni, samo ako Malik ima pravo što se tiče
njihove ugroženosti. Ispostavi li se da nas je upozorio kako bismo mogli
nastradati, pa jedan uistinu pogine u obiteljskoj svađi, naribali smo.
– U kojem smislu ste oprezni? Pokušavate navesti žene da same priznaju?
– Da. Ali teško je znati o kome je točno riječ zbog svih silnih brakova i
razvoda.
Ponovno se u mislima vraćam na sredinu srpnja, nakon umorstva druge
žrtve, Andrusa Rivierea, umirovljenoga ljekarnika. Otišla sam s njime
intervjuirati Riviereovu obitelj i zatekla čudan prizor. Unuka je veselo trčkarala
po kući kao da se sprema za rođendansku proslavu, a ne za žalovanje. To nije
bila trenutačna eksplozija energije. Tako se ponašala tijekom cijelog posjeta.
Pretpostavljam da joj je sedam, a usjekla mi se u pamćenje jer se nije doimala
bezosjećajnim djetetom. Štoviše, kad sam porazgovarala s njom, ostavila je
posve suprotan dojam. Zbog smirenosti u njezinim očima imala sam osjećaj da
razgovaram s odraslom osobom.
– Što kažeš na mogućnost da je žena počinila ova umorstva? – pitam.
Ustaje i prilazi hladnjaku, ali ne otvara ga nego baca pogled prema meni. –
Dopada mi se zamisao o osveti zbog zlostavljanja, ali teško mi je zamisliti ženu
kao ubojicu. Gotovo da u literaturi nema presedana. Žene kao masovni ubojice?
Aileen Wuornos je jedna jedina.
– Ne bih se složila. Žene čine gotovo pet posto masovnih ubojica.
Gleda me s iščekivanjem. Instinktivni je istražitelj i premda osobito dobar u
tome, većinu znanja temelji na vlastitom iskustvu ili iskustvu drugih detektiva –
obično muškaraca s kojima je razvio osobni odnos. Ja sam pak došla do točke
kad se educiram stručnom literaturom o masovnim ubojicama i moje je znanje
znatno bogatije, što ga često iritira, no dovoljno je pragmatičan da zna kako se
poslužiti njime.
– Žene kao serijski ubojice operiraju u prosjeku osam godina prije nego što
ih se uhvati – nastavljam. – Dvostruko dulje od muškaraca, a jedno od
prepoznatljivih obilježja njihova rada jest vrlo čisto poprište zločina.
– U redu – popušta – ali zar ih većina nema muškog supočinitelja?
– Osamdeset šest posto ima pomagača, ali ne uvijek muškarca. Ono što
ovdje odudara jest tip zločina. Većina ženskih serijskih ubojica takozvane su
crne udovice koje ubijaju svoje supruge, ili anđeli smrti koji ubijaju bolničke
pacijente. Žrtve su često ujedno članovi obitelji. Aileen Wuornos je jedini
primjer takvog masovnog ubojice klasificiranog za seksualno umorstvo
neznanaca bez pomagača.
Gleda me gotovo superiorno.
– No, vjerujem da je pogrešno klasificirana – nastavljam. – Ubijala je
muškarce jer su je seksualno zlostavljali. Možda to isto čini i jedna od
Malikovih pacijentica.
– Ne kažem da nije moguće – odvraća – ali zajednička obilježja svih
ubojstava proturječe tomu: precizan pogodak, nagost, mučenje...
– Radi se o osveti – bunim se. – Kod takvih umorstava razdoblja smiraja su
izrazito kratka, kao u ovom slučaju, a i tragovi ugriza gotovo su sigurno
naneseni nakon hica kojim je žrtva onesposobljena. Žena bi učinila upravo to –
onesposobila bi prvo žrtvu prije nego što bi joj prišla i nanijela ugrize.
– Doista možeš zamisliti ženu kako to čini?
I sama sam doživjela strahovito nasilne nagone. – Seksualno zlostavljana
žena vjerojatno u sebi nosi puno potisnutog bijesa.
– Da, ali žene bijes okreću prema sebi. Upravo zato i odabiru
samoubojstvo, a ne ubojstvo.
Ima pravo. – A što je s kćeri poručnika Morelanda, Stacey Lorio? Vojno
čeljade žilava izgleda. Rekao si da ima alibi?
– Da, i svaki put potkrijepljen izjavama svjedoka. Dvaput je bila s
prijateljicama, dvaput s bivšim suprugom. On je čak ne voli, ali je potvrdio.
Osobno sam razgovarao s njim. Rekao je: »Da iskreno priznam, ne mogu
podnijeti tu kurvu, ali volim je ševiti s vremena na vrijeme.«
– Super tip... – Od silne frustracije hvata me žeđ za alkoholom. – U redu,
onda muški pacijent. Zlostavljan u djetinjstvu. Velik postotak osuđenih
masovnih ubojica zlostavljano je u ranom djetinjstvu.
– E to već ima smisla – odvraća nježnijim tonom. – Čim se domognemo
popisa pacijenata, bacam se na to! – Naginje se i rasteže, a kralješci mu
pucketaju poput petardi. – Hoćeš se odmoriti?
Tijelo mi se napinje. Kad god bismo inače mogli biti dulje nasamo, većinu
vremena proveli bismo u krevetu, ali danas su vrata spavaće sobe zatvorena i
tako će i ostati.
Očima sam zacijelo pokazala što mislim, jer je odmah dodao: – Razmišljao
sam da odem po sendviče s dagnjama.
Mrvicu se opuštam. – Zvuči primamljivo.
– Vraćam se za dvadeset minuta!
– Gle, ne moraš ostati ovdje cijeli dan. Čitat ću Malikovu knjigu.
Iskreno me razuvjerava pogledom. – Želim ostati. Ako ti ne smeta...
Ne mogu se suzdržati od osmijeha. – U redu. Idi onda po hranu!
Uzima ključeve i kreće prema garaži. Bez poljupca, samo lagano
dodirnuvši mi podlakticu.
Vraćam se u spavaću sobu, skidam plahte natopljene votkom i odnosim ih
u perilicu. Alkohol koji je ispario iz pamuka dovoljan je da raspali žudnju koja
mi bukti u svakoj stanici tijela. Vraćam se u mislima na Valium u torbici, ali
vrijeme je da se počnem odvikavati. Urođena mana nije prvi dar koji želim
darovati djetetu koje raste u meni.
Kako bih prestala razmišljati o žudnji za pićem, koliko god to bilo
uzaludno, vraćam se za kuhinjski stol i uzimam Malikovu knjigu koju je Sean
posudio u knjižnici Medicinskog fakulteta Tulane. Naslovljena je Rijeka Leta:
potisnuta sjećanja i umorstvo duše. To je knjižica od otprilike 130 stranica.
Njezine tamne korice prekrivene su sablasnim prizorom: stariji, zakrabuljen
muškarac stoji u čamcu obasjanog mjesečinom, a krhka djevojka na obali čeka
ukrcaj. Iako to ne može pobuditi ugodan osjećaj u nekoga tko je spolno
zlostavljan, možda djeluje kao poticaj i budi želju da žrtva otkrije što se skriva
između korica. Na mene ima posve suprotan učinak. Unatoč želji da saznam više
o unutrašnjem mehanizmu Malikova uma, čitanje knjige o zlostavljanju djece
sad mi je preveliko opterećenje. Možda zbog trudnoće. Osim toga, Sean samo
što se nije vratio. Bolje da se poslije bacim na nju kad dobijem priliku pročitati
je u komadu.
Čekajući na njegov povratak, pregledavam popis Malikovih stručnih
publikacija. Njegovi prvi članci bave se bipolarnim poremećajem i sažeto
predstavljaju njegov ekstenzivni rad s manično-depresivnim osobama. Potom
slijedi studija u kojoj analizira posttraumatski stresni poremećaj u veterana
Vijetnamskog rata. Sudeći po apstraktnim činjenicama, to ga je dovelo do
studije istoimenog fenomena u žrtava seksualnog zlostavljanja, što ga je
zauzvrat odvelo do revolucionarnog istraživanja o višestrukim poremećajima
osobnosti.
– Dagnje na pladnju! – Sean dobacuje s garažnih vrata.
Ulazi noseći masnu, smeđu vrećicu i rastvara je na kuhinjskom stolu.
Odjednom mu mobitel zvoni. Baca pogled na zaslon i objašnjava: – Joey... –
Detektiv Joey Guercio je njegov partner. – Joey? Što imaš?
Osmijeh mu nestaje s lica. – Sereš! Je li Kaiser bio tamo kad ste to
otkrili?... U redu. Poslije ću porazgovarati s njim. No, ovo bi moglo biti od
presudne važnosti... Hvala ti... Da. Traže to i kod drugih žrtava?... U redu.
Nazovi me ako još što pronađete. – Prekida vezu i podiže pogled. – Između
dviju žrtava pronađena je još jedna veza. Između prve i današnje, odnosno
pukovnika Morelanda i Calhouna.
– Malik? – pitam s nadom.
– Ne.
– Što onda?
– Vijetnam.
Bila bih jednako iznenađena da je spomenuo Harvard. – U kojem smislu?
– Obojica su bila u ratu. I Moreland i Calhoun.
– Istodobno?
– Godine se preklapaju. Pukovnik je bio u Vijetnamu od 1966. do 1969., a
James Calhoun 1968. i 1969.
– U kojem rodu?
– Nijednom. Calhoun je bio strojar koji je na ugovor radio za Ministarstvo
obrane.
Teško mi je povjerovati da je ta veza imalo važno za slučaj. – Vijetnam je
velika država i tamo je bilo pet stotina tisuća postrojba. Postoji li dokaz da su se
poznavali?
– Još ne. Radna jedinica upravo je nabasala na to. Ali ne doima li se
čudnim?
– Zapravo i ne. S obzirom na dob, većina žrtava mogla je sudjelovati u
Vijetnamskom ratu.
– Ali većina muškaraca njihove dobi nije to učinila. Znam za dvojicu
bratovih prijatelja i ni za koga drugog, a u ovom slučaju, dvije od pet žrtava bile
su tamo. Ne odvraćam ništa. Razmišljam o vlastitom ocu i njegovom doprinosu
u Vijetnamskom ratu. Koliko je očeva mojih školskih prijatelja ili ujaka
sudjelovalo? Ne sjećam se nijednog. Ali ja sam tada išla u privatnu školu.
Vjerojatno su očevi nekoliko klinaca iz državne bili u ratu.
– Nešto drugo smo zaboravili – dobacuje. – I Nathan Malik je bio u
Vijetnamu. U isto vrijeme kad Calhoun, a to znači kad i Moreland. Što kažeš na
to?
– Sve manja slučajnost...
– Možda smo posve krivo procijenili motiv. Vijetnam izravno povezuje
same žrtve, a ne žene koje su slučajno povezane s njima.
– Ali se koristiš Malikom kao dijelom te veze, a do njega smo došli upravo
zahvaljujući rođakinjama žrtava!
Kima glavom. – Imaš pravo. No, ako ova umorstva imaju veze s
Vijetnamom, zašto su onda seksualne prirode?
– Možda i nisu. Možda je svako namještaljka. Razmisli! Ni kod jedne žrtve
nije bilo penetracije. Nigdje na poprištu zločina nismo pronašli tragove sperme,
što znači da čak nije bilo ni masturbacije, osim ako nije uporabljen kondom, a to
mi jednostavno ne odgovara s obzirom na izgled mjesta zločina. Meni se čini da
je riječ o nekoj vrsti kazne. Nepoznati ubojica kažnjava žrtve za nešto iz
prošlosti. Tragovi ugriza naneseni prije smrti... to bi moglo biti ili mučenje kao
kazna ili oblik poniženja. Poput nagosti...
– Uspori – Sean odvraća.
– A prostrijelne rane? Zašto susjedi nisu čuli hice?
– Pretpostavljamo da se koristi prigušivačem.
– Za jeftin pištolj?
– Do vraga, danas ga je moguće nabaviti za bilo kakvo oružje. U
autoservisima postoje prigušivači za motore.
– Što znači da bi veteran Vijetnamskog rata znao kako to izvesti. Sobarica
je pronašla Calhounovo tijelo?
– Tako je. Radi tamo sedam godina.
Dok uzaludno pokušavam drukčije sagledati činjenice, mobitel mu
ponovno zvoni. Baca pogled na zaslon i onda prema meni: – Kaiser. I on je
služio u Vijetnamu. Tko zna što će reći na sve ovo... – Javlja se, a onda nekoliko
trenutaka samo sluša. Nakon prekida razgovora, usta mu ostaju otvorena.
– Što je? Što se dogodilo?
Odmahuje glavom i dalje u šoku i blijeda lica. – Prije dvadeset minuta
Malik je nazvao radnu jedinicu i zatražio razgovor s tobom.
Srce mi staje. – Ali to nema smisla...
Upućuje mi neumoljiv pogled. Nešto se gadno sprema. – Još ništa nisi čula.
Kaiser je pred kućom.
– Kojom kućom? Mojom?
– Znao je da sam ovdje.
– O, Bože, zar te slijede?
– Nemam pojma. Možda im je Joey rekao da sam ovdje.
Oštro kucanje odjekuje kućom. Oboje se naglo okrećemo prema garažnim
vratima gotovo iščekujući da se naglo rastvore, ali ništa.
Sean baca paničan pogled prema meni.
Rezignirano sliježem ramenima. – Otvori mu onda...
15. POGLAVLJE

K asier je viši i ispunjava prostor u kuhinji na drukčiji način. Čini se nekako


kompaktnijim. I premda je puno suzdržaniji od Seana, doima se sposobnim
nenadano reagirati u slučaju nužde. Više nema prijateljskog lica s poprišta
LeGendreova zločina, zamijenio ga je prodorni pogled kojemu ništa ne može
promaknuti. – Dr. Ferry – obraća mi se oštro kimnuvši glavom u pozdrav.
– Je li ovo šala? – odvraćam. – Želite nas prestrašiti?
– Nije šala. Malik je zatražio osobni razgovor s vama. – I po njegovu
pogledu znam da ne laže. – Nagađate li zašto?
– Ne. Naravno da ne.
– Jeste li mi što prešutjeli u vezi s razdobljem kad ste ga poznavali tijekom
studija u Jacksonu?
– Naravno da nisam.
Baca pogled prema Seanu, a onda opet prema meni. – Možete li se uopće
prisjetiti ičega iz toga razdoblja?
– Ne razumijem.
– Rekli ste mi da ste se tada često opijali.
Njegov pokušaj diplomacije ne umanjuje moj osjećaj oskvrnuća. Gledam
Seana, ali on slijepo gleda pred sebe stišćući čeljust. – Što, do vraga, želite reći?
Što je ovo?
Pogled mu je neumoljiv. – Dobro znate što želim reći.
Činim korak unatrag pokušavajući se osloniti na ostatke suzdržanosti. –
Sjećam li se svega što se događalo tada na zabavama? Svake riječi i pokreta?
Naravno da ne. Ali ključnih stvari se sjećam.
– Nikad se niste onesvijestili u njegovu društvu?
– Naravno da nisam! Zar je rekao da jesam?
– Nije nam ništa rekao, dr. Ferry. Jednostavno pokušavam saznati što je
više moguće.
– Nikad nisam izgubila svijest u njegovu društvu.
– Prisjećate li se svega kad se probudite iz nesvijesti?
– Kako uopće znate da mi se to događa? – odvraćam bacajući bijesan
pogled prema Seanu. – Gle, poznavala sam ga pod drugim imenom prije deset
godina. Nekoliko puta mi se upucavao. Odbila sam ga. I to je to!
Ostaje iskreno zbunjen. – Zašto onda želi razgovarati s vama? Ne mislite li
da je čudno što je baš u ovom trenutku odlučio obnoviti ležerno poznanstvo s
vama?
– Zašto ga ne upitate?
– Ne želi razgovarati s nama. Želi razgovarati s vama.
Iznenada shvaćam zašto je došao. – Želite da razgovaram s njim, zar ne?
Želite da razgovaram s Malikom!
Njegovo lice ništa ne odaje. – Želite li razgovarati s njim?
– Nemam namjeru odgovoriti na to pitanje!
– Zašto ne?
Ljutito odmahujem glavom. – Ne poigravajte se sa mnom, agente Kaiser.
Znate da na vaše pitanje nema pravog odgovora. Ako kažem da želim,
posumnjat ćete da sam se spetljala s njim. Ako ne pristanem, pitat ćete me zašto
ne? Kao da nešto skrivam. Želite li da razgovaram s tipom ili ne?
Izbacuje ruke u znak isprike. – Ponašam se kretenski. Oprostite. Sjednimo
na trenutak! – Pokazuje na kuhinjski stol.
S obzirom na to da ostajem stajati, uzima stolac i čeka. Bacam pogled
prema Seanu, koji sliježe ramenima i sjeda desno od njega. Potom i ja to činim,
ali nasuprot Kaiseru.
– Znam da smo u teškoj situaciji – počinje. – Ali nije to ništa u usporedbi s
onim što vas čeka kad izađete iz kuće. U tri dana dogodila su se dva umorstva.
Mediji su poludjeli. Saznaju li da je zatražio razgovor s vama, to će nam znatno
naštetiti. Ako pak saznaju... – kimnuvši glavom pokazuje na Seana i mene –
možete se pozdraviti s karijerom.
– Zašto? – pita Sean obrambenim tonom. – U vezi smo, pa što? To nema
nikakve veze s našim poslom.
Kaiser baca pogled prema stolu prekrivenom fotografijama poprišta zločina
i preslikama policijskih izvješća.
– Sranje – Sean odvraća mrmljajući. Prema njegovu licu shvaćam da ne
može povjerovati da se sve to doista zbiva. Razmišlja o djeci i supruzi. O svojoj
mirovini. A ja se osjećam osamljenije i izoliranije nego sinoć.
– Suosjećajniji sam prema vašoj situaciji nego što vam se čini – Kaiser
nastavlja. – Ženu s kojom sam trenutačno u vezi upoznao sam proučavajući
jedan proslavljen slučaj umorstva. Tada nisam bio u braku, ali donekle
poznajem taj problem. No, sad nam se valja usredotočiti na slučaj. Razriješimo
li ga, puno sranja razriješit će se samo od sebe.
– Odakle znate za nas? – pita Sean. – Kako ste saznali da sam ovdje?
Kaiser mu upućuje znakovit pogled. Ne podcjenjuj me, kao da želi reći.
Potom se okreće prema meni. – Imate pravo, dr. Ferry. Ako ste voljni, volio bih
da porazgovarate s Malikom. Sudac će danas gotovo sigurno naručiti njegovo
uhićenje zbog nepoštivanja volje suda. Glatko je odbio predati popis svojih
pacijenata i njihove kartone. Ja ga ne bih još uhitio, ali pod strahovitim smo
političkim pritiskom da dođe do pomaka. Kako smo se već postavili
neprijateljski prema Maliku, prije nego što ga strpamo u zatvor i dodatno
pogoršamo situaciju, rado bih iz njega izvukao što god je moguće, a s obzirom
na to da je zatražio razgovor s vama, sad nam se nudi jedinstvena prilika.
– Ali...?
– Takav je razgovor riskantan zbog više razloga. Prije nego što pokrenemo
cijelu stvar, moram iskreno porazgovarati s vama. Više nema mjesta
povrijeđenim osjećajima.
Iako je samo tri ili četiri godine stariji od Seana, čini mi se da posjeduje
dubinu i iskrenost zbog koje se Sean doima samo dječačićem. Ujedno odiše
određenom iscrpljenošću koja nema veze s minulim godinama. No Sean nije
dječačić. Veteran je među detektivima za umorstva i posvjedočio je nebrojeno
puta ljudskoj nesreći. Što je, dakle, taj FBI-ovac doživio da se toliko postarao?
– Razumijem – odvraćam, neobjašnjivo uzbuđena mogućnošću da osobno
razgovaram s Malikom. – Izvolite!
– Vaš je otac bio u Vijetnamu, zar ne?
– Da.
– Jedanput? Tijekom 1969. i 1970.?
– Da.
– A ubijen je 1981.?
Odupirem se potrebi da se promeškoljim od neugode. – Tako je. Imala sam
osam godina.
– Pokušao sam nabaviti presliku njegova obdukcijskog nalaza, ali država
Mississippije navodno izgubila izvornik. Je li umorstvo vašeg oca na bilo koji
način moguće povezati s umorstvima koja se događaju ovdje posljednji mjesec?
– Mislite na tragove ugriza? U tom smislu?
– Mislim na bilo kakvu sličnost.
– Ne. Pokušavate reći da je Malik poznavao mojeg oca u Vijetnamu?
– Moguće je. Možda čak i prije Vijetnama. Obojica su se rodili 1951.,
obojica u državi Mississippiju. Istina, u različitim gradovima međusobno
udaljenima dvije stotine milja, ali možda su im se putovi presreli prije ili poslije
Vijetnama.
Sean postaje nestrpljiv. – Što stoji u vojnim kartonima? Je li to uopće
moguće?
– Da je barem tako jednostavno... – priznaje Kaiser. – Pročitao sam
Malikov dosje, ali Ministarstvo obrane zapečatilo je dosje vašeg oca sve do
2015.
Iznenada se osjećam odsječeno od svijeta koji me okružuje. – Ne mogu
povjerovati.
– O čemu je, do vraga, riječ, Johne?
– Još je nemoguće znati – odvraća Kaiser s nezadovoljstvom u glasu. – Ali
ovaj slučaj je znatno zamršeniji nego što mi se isprva činilo. – Okreće se prema
meni. – Znam da nije ugodno slušati kako vam se kopa po privatnom životu,
doktorice, ali ako možete...
– Pitajte što god želite – prekidam ga. – Znam da teže tek slijedi.
Očito je da ne želi poduzeti sljedeći korak. – Nakon što smo jučer
porazgovarali, nazvao sam dr. Christophera Omartiana kako bih provjerio sjeća
li se Malika.
Sklapam oči i pripravljam se na neizbježno. Chris Omartian se pokušao
ubiti zbog mene. Vjerojatno je imao što reći i sigurno ništa nije bilo pozitivno.
– Dr. Omartian je izgovorio ružne stvari o vama – potvrđuje Kaiser. –
Predosjećam da ima osobnih razloga, ali moram vam postaviti nekoliko pitanja
na osnovi toga što sam čuo.
– Pitajte.
– Upozorio je da biste mogli biti manično-depresivni.
– Nisam. Ali dijagnosticirana mi je ciklotimija.
Upitno me gleda. – Ciklotimija?
– To je blagi oblik bipolarnog poremećaja. Posjedujem simptome
maničnog ponašanja koji nisu ni blizu simptomima pravog maničnog stanja i to
se naziva hipomanijom, a dijagnoza se postavlja ovisno o učestalosti i težini
maničnih epizoda.
Zacijelo želi više konkretnih informacija.
– Patim od depresije, ali ujedno povremeno doživljavam epizode maničnog
ponašanja i ta se razdoblja izmjenjuju različitom učestalosšću. Sean već gotovo
dvije godine trpi moje promjene raspoloženja. Znam biti suicidalno deprimirana
i onda za tjedan dana ekstatična: mislim da sam neranjiva, upuštam se u suludo
riskantne pothvate i ponekad ne činim ugodne stvari, ali rijetko, iznimno rijetko,
ne sjećam se svojih postupaka.
Baca pogled prema Seanu, koji me iznenađuje svojim komentarom: – Nije
tako zlokobno kako zvuči. Stanje se bitno poboljšalo.
– Dr. Ferry – Kaiser oprezno nastavlja – postoji li mogućnost da ste
posjetili dr. Malika kao pacijentica?
– Molim?
– Moram vas to upitati.
– Zašto? Mislite da patim od podvojene ličnosti?
– Jednostavno pokušavam posložiti sve dijelove u cjelinu.
– Nathan Malik i ja ne ulazimo u istu kategoriju! I ne poznajem ga!
– U redu... – Spaja jagodice prstiju i nastavlja nesigurna pogleda – Smatrate
li se dovoljno stabilnom za susret s njim? – Spremam se odgovoriti, ali podiže
ruku. – Mislim na napadaje panike koje ste doživjeli na poprištima zločina. Ne
znamo kakve bi misaone igrice mogao pokušati primijeniti na vama.
– A gdje bi se susret dogodio?
– Predložio je svoju ordinaciju koja zapravo i nije tako daleko. Na
Ridgelakeu, u neposrednoj blizini Bulevara veterana. Želi porazgovarati s vama
osobno i nasamo.
– Šalite se – ubacuje se Sean.
Odmahuje glavom ne odmičući pogled. – Naravno, ozvučili bismo vas.
Specijalna policija čekala bi vani, a vi biste u slučaju opasnosti samo trebali
izgovoriti lozinku.
– Nema šanse – prekida ga Sean. – Mogao bi je upucati prije nego što
dođete do vrata! I vi i ja to znamo!
Upućuje mu smrknut pogled. – Rekao je da dr. Ferry može doći na
razgovor naoružana ako želi. Nama je ujedno rekao da slobodno možemo
snimati razgovor. – Potom se ponovno okreće prema meni. – Mislim da znate
zašto sam spreman dopustiti taj sastanak u njegovoj ordinaciji.
– Jer je to njegov teritorij. Što se ugodnije osjeća, to će vjerojatnije reći
nešto što bi vam moglo poslužiti.
Smiješi se. – Za promjenu, ugodno je kad ne moram objašnjavati svaki
potez. – Pokazuje na slike krvavih poprišta zločina. – Pet umorstava u jednome
mjesecu, dva u posljednja tri dana. Mislim da se naš ubojica brzo dekompenzira.
Pristajem na bilo što čime bismo ga mogli zaustaviti.
– Ovo je sranje – ubacuje se Sean. – Odaberite neutralnu lokaciju koju je
moguće kontrolirati!
Spuštam ruku na njegovu podlakticu. – Pusti... Kad bismo to izveli?
Ustaje i gleda me. – Sad je u svojoj ordinaciji. Vani u kombiju imam ekipu
koja bi vas mogla ozvučiti. Koliko vam treba da se odjenete?
Val uzbuđenja munjevito mi zahvaća tijelo i prvi put u tri dana moja žudnja
za alkoholom pretvara se samo u pozadinsku buku. Ubijeno je pet muškaraca,
stotine policajaca rade danonoćno kako bi pronašli ubojicu, no nisu nadomak
rješenju, a ja se sada spremam ući u prostoriju u kojoj će me dočekati čovjek
koji je najvjerojatnije počinio spomenuta umorstva. Svatko normalan osjetio bi
određeni strah ili barem neki oblik tjeskobe. Ali ja osjećam samo ushićenje,
čistu i destiliranu bit života, gotovo seksualnu navalu hipersvjesnosti koja
najavljuje početak manične epizode. Što prosječna osoba ne može doživjeti.
Kaiser i Sean me promatraju oprezno poput psihijatara. Prisiljena sam
prigušiti smijeh.
– Treba mi deset minuta.
16. POGLAVLJE

S tojim s Kaiserom u podnožju metalnog stubišta zgrade u kojoj je smještena


Malikova ordinacija. To žbukano zdanje ima samo prizemlje, ali podignuto
je na betonskim stupovima kako bi pacijenti mogli parkirati u podnožju.
– Jeste li dobro? – pita me Kaiser s leđa. – Smeta li vam odašiljač?
– Sve je u redu. – Tehničar FBI-a zalijepio mi ga je na unutarnju stranu
bedra, ispod suknje. Pojavila sam se gotovo ležerno odjevena, ali u posljednjem
trenutku odlučila za usku suknju i pripijen top. Ako sam mu bila privlačna za
vrijeme studija, profinjena senzualnost mogla bi mi poslužiti u današnjoj potrazi
za informacijama.
Odašiljač na bedru najmanji je problem. Dvadesetak policajaca skriva se u
vozilima i oko njih, parkiranima uz susjedne zgrade, a njih osmorica članovi su
specijalne postrojbe. Čim uđem u Malikovu ordinaciju, prokrast će se u zgradu i
pokrivati me iz susjedne prostorije. Osim ako ne planira jednostavno izvući
pištolj i upucati me pri ulasku, trebala bih biti na sigurnom znajući da su s druge
strane vrata. No sada, na pragu samog susreta, uzbuđenje se povlači pred
realnošću. Imam osjećaj da ulazim u kavez s pripitomljenim tigrom. Možda je
zvijer kondicionirana kako bi pokazala poslušnost, ali svatko tko vjeruje da je
moguće divljinu izbiti iz grabežljivca gadno se vara.
– Cat? – Kaiser mi se obraća zabrinutim tonom.
U prethodnih pola sata postalo mi je jasno da on zapravo vodi radnu
jedinicu. Možda je po definiciji to zajednička operacija, ali u primitivnoj
hijerarhiji koja uspostavlja pravi zapovjedni lanac, upravo je on alfa mužjak.
Trudila sam se kontrolirati svoje ponašanje prema njemu pred Seanom jer se
radi o mojoj staroj boljci, nagonu da dominantnog mužjaka u svakoj situaciji
prisilim da me poželi.
– Dobro sam – razuvjeravam ga u sebi ponavljajući lozinku koju su mi
rekli prije nekoliko minuta. Volite sport? Ta posve obična fraza, barem u teoriji,
pokrenut će eksplozivni ulazak specijalne postrojbe.
– Kad budete spremni – odvraća. – Sad je na vama.
Penjem se stubama u jednom mahu i odmah otvaram vrata kako ne bih
promijenila mišljenje. Tapše me po leđima prije ulaska, a ja sam mu zahvalna na
tome jer me podsjeća na trenera plivanja koji mi je tako znao zaželjeti sreću
prije nego što bih zauzela startnu poziciju.
Ulazim u hodnik ispunjen vratima sjedne strane. Izlizan zeleni sag na podu,
smeđe panel-ploče na zidovima. Prostorom se širi miris liječničke ordinacije, što
me čudi jer se većinom u terapeutskim ordinacijima u kojima sam bila može
osjetiti miris kuće ili stana.
– Halo? – zaziva me muški glas. – Jeste li to vi, dr. Ferry?
– Da – odgovaram i neugodno mi je koliko mi glas zvuči sitno u mrtvom
zraku hodnika.
– Ovamo. Na kraju hodnika.
Vrata na kraju hodnika djelomično su otvorena. Zastajem na dva koraka od
njih i popravljam si suknju koja se zgužvala tijekom vožnje.
– Uđite – nalaže mi. – Nemate se čega bojati.
Naravno, odvraćam u sebi, i ulazim u prostoriju.
Sjedi za velikim stolom nasuprot vratima. Unatoč ljetnoj vrućini, nosi crne
hlače i crnu, vjerojatno svilenu dolčevitu. Na njegovu mišićavom tijelu nema ni
trunke suvišnih masnoća, a njegova ćelava glava čini se nabijena na tijelo poput
isklesanog poprsja na polici. Ima svijetli, gotovo blijed ten, što je ljeti uistinu
teško postići u New Orleansu, koji mu strahovito ističe oči. Zbog izrazito
smeđih šarenica doimaju se crnima. Ruke su mu sitne i toliko delikatne da bi
mogle proći za ženske. Pokušavam ih zamisliti kako povlače okidač pucajući u
kralježnicu petorici muškaraca i ubijajući ih na kraju hicem u glavu.
Jednim fluidnim pokretom ustaje i pokazuje na dvosjed nasuprot stolu. Crni
kožni četverokuti u cjevastom kromiranom okviru, ili izvorni Mies van der
Rohe, ili kopija. Sjedam i na brzinu se osvrćem oko sebe, ali ordinacija je toliko
oskudno ukrašena da opažam samo nekoliko pojedinosti. Nježni bijeli zidovi,
police od tikovine, dvije izduljene, vertikalne slike koje nalikuju na kineske
umjetnine. S lijeva visi samurajska sablja, a njezina krnja oštrica prijeteće blista.
S desna, na bifeu, kamena statua Bude. Djeluje autentično, kao da je ukradena u
nekoj azijskoj prašumi.
– Buda se svima dopada – dobacuje ponovno sjedajući.
– Gdje ste ga nabavili? Nisam još vidjela takav primjerak.
– Donio sam ga iz Kambodže. Star je pet stotina godina.
– Kad ste bili tamo?
– 1969.
– Kao vojnik?
Lagani osmijeh. – Kao uljez. Žalim što sam ga ukrao, ali drago mi je što ga
imam.
Iza njega opažam veliku i šarenu mandalu, kružni geometrijski oblik sjajnih
boja ispleten u obrazac nalik labirintu, koji bi trebao potaknuti promatrača na
kontemplaciju. Carl Jung bio je opčinjen mandalama.
– Osobito mi je drago što ste došli – počinje.
– Doista?
– Doista. Očekivao sam da ćete mi vi uzeti otisak zubala, ali FBI poslao
nekog malog, ružnog zubara.
Ostajem zbunjena. – Zar su vam uzeli otiske zubala?
– Začudo, nisu. Pretpostavljam da su rendgenske snimke bile dostatne da
me isključe kao osumnjičenika. Ali tip mi je uzeo bris sline iz usta zbog DNK
analize.
Sjedim poput Lauren Bacali u starim filmovima, skupljenih koljena koja
izbijaju ispod ruba suknje, dok stopala u sandalama držim mrvicu uvučene ispod
sebe. Kad se njegove oči zaustavljaju na mojim koljenima, shvaćam da sam
došla kako bih preokrenula uobičajenu dinamiku psihijatrijske ordinacije – kako
bih izvukla informacije iz liječnika umjesto da ih on izvuče iz mene. Nagađajući
da je vjerojatno vješt u igri riječima, odlučujem biti izravna.
– Kako ste znali da sam uključena u slučaj, doktore?
Odmahuje rukom kao da je riječ o trivijalnom pitanju. – FBI je također htio
nekoliko mojih vlasi, ali, na žalost... – Pokazuje ne ćelu nasmijavši se.
Očito me testira. – Ako je FBI došao po vlasi, onda su ih se domogli, na
koji god način. Osim ako niste i dolje ćelavi, na što još nisam naletjela.
– Opa! Nisu vam strane zemaljske stvari, je li?
– Zar ste očekivali da jesu?
Sliježe ramenima jamačno se zabavljajući. – Ne bih znao. Htio sam
provjeriti što se dogodilo s vama. Pratio sam vas u novinama, ali u člancima
nisam pronašao ikakve smislene pojedinosti.
– I? Što kažete?
– Još ste fascinantni. No, to nije ništa nova.
– Jesam li uistinu zato ovdje? Kako biste provjerili što se dogodilo sa
mnom?
– Ne. Došli ste jer ništa od svega ovoga nije slučajno.
– Molim?
– Naše susjedne pozicije u prostoru i vremenu. Poznavali smo se prije
mnogo godina, iz viđenja u prolazu, i sad smo se opet povezali. Jung to naziva
sinkronošću. Naočigled akauzalna veza između događaja koji imaju veliku
važnost ili velike posljedice za osobu.
– Ja to nazivam slučajnošću. Nismo zapravo stupili u kontakt sve dok niste
potaknuli susret.
– No, to bi se dogodilo prije ili poslije.
Iznenada me hvata nagon da ga upitam je li poznavao mojeg oca, ali
instinkt mi nalaže da krenem u drugom smjeru. – Palite se na mene, dr. Malik?
– Palim? – Simulacija nerazumijevanja nikako mu ne sjeda.
– Znate što želim reći. Zanimate li se za mene? Jeste li zaljubljeni u mene?
Možda opsjednuti sa mnom?
– Reagiraju li muškarci često tako na vas?
– Poprilično.
Lagano kima. – Kladim se da je tako. U Sveučilišnoj bolnici svi
četrdesetogodišnjaci jeli su vam iz ruke i slinili za vama kao za kakvom kujom.
Rabi riječ kuja poput uzgajivača pasa, kao da govori o životinjskoj vrsti pri
dnu evolucijske ljestvice. – Koliko se sjećam, i vi ste bili među njima.
– Priznajem, zapazio sam vas.
– Zašto ste me zapazili?
– Jer ste bili neobični: prekrasni, izrazito seksualni, oblokavali ste se i
ravnopravo sudjelovali u razgovoru s osobama i dvadeset godina starijima od
vas. Ujedno i zato što sam se dosađivao.
– Dosađujete li se i sada?
Gotovo nevidljiv smiješak. – Ne, rijetko kad imam priliku razgovarati s
nekim tko ima živu publiku.
Podižem suknju i rastvaram koljena koliko je potrebno kako bi zamijetio
odašiljač zalijepljen za unutarnju stranu bedra.
– Pozdrav svima – dobacuje. – I voajerima i drugima.
– Ako smo već krenuli alejom sjećanja, imam i ja nekoliko pitanja za vas.
– Samo izvolite! Nadam se, doduše, da je uistinu riječ o vašim pitanjima.
Nikako ne bih htio pomisliti da ste se dobrovoljno javili za FBI-eva
glasnogovornika. To bi bilo ispod vaše razine.
– Pitanja su moja.
– Onda sam vam na usluzi.
– Liječite li samo pacijente s potisnutim sjećanjima?
Čini se da dvoji odgovoriti. – Ne – naposljetku odgovara. – Povrat
izgubljenih sjećanja moja je specijalnost, ali ujedno liječim i sve koji pate od
bipolarnog i posttraumatskoga stresnog poremećaja.
– PTSP samo u kombinaciji sa seksualnim zlostavljanjem?
Ponovno oklijevanje. – Ujedno liječim i neke vojne veterane.
– Veterane Vijetnamskog rata?
– Ne bih ulazio u pojedinosti o pacijentima.
Želim ga upitati u vezi s njegovim angažmanom u Vijetnamu, ali još mi se
trenutak ne čini povoljnim. – Nemam namjeru okolišati. Zašto policiji ne želite
razotkriti identitet svojih pacijenata?
Više ne djeluje raspoloženo. – Jer sam im dužan biti odan i štititi ih. Nikad
ih ne bih iznevjerio na taj način.
– Zar bi jednostavno razotkrivanje njihova identiteta značilo izdaju?
– Naravno. Policija bi odmah istraživala njihove živote, a mnogobrojni
među njima izrazito su ranjivi i žive u teškim obiteljskim uvjetima. Neki su
svaki dan izloženi nasilju dok je za druge ono uvijek otvorena mogućnost.
Uopće nemam namjeru izložiti ih opasnosti kako bih udovoljio mušičavosti
državnog aparata.
– Mušičavosti državnog aparata? Policija pokušava zaustaviti masovnog
ubojicu koji vjerojatno svoje žrtve bira upravo među vašim pacijentima!
– Nijedan od mojih pacijenata nije umro.
– Ali jesu njihovi rođaci! Dvojica za koje znamo, a možda i više.
Podiže pogled prema stropu i gotovo koluta očima. – Možda.
Bijes me hvata na njegovu aroganciju. – Ali vi ne pretpostavljate, zar ne?
Dobro znate tko je sve izložen riziku i unatoč tomu, odbijate izvijestiti policiju!
Jednostavno bulji u mene svojim ravnodušnim, tamnim očima. I ne odmiče
pogled.
– Koliko je žrtava bilo u rodbinskoj vezi s vašim pacijentima, doktore?
– Uistinu mislite da ću vam odgovoriti na to, Catherine?
– Zovite me dr. Ferry, molim vas.
Iskra zbunjenosti. – Ah, no jeste li zapravo doktorica?
– Jesam. Forenzička odontologinja sudske medicine.
– Drugim riječima, zubarica. – Oči mu nenadano blistaju.
– Usko specijalizirana.
– Ipak... ne i doktorica, zar ne? Jeste li ikad porodili dijete? Ugurali ruku u
grudni koš žrtve s prostrijelnom ranom kako bi joj srce sačuvali u komadu?
– Znate da nisam.
– Ah, tako je. Napustili ste studij medicine na drugoj godini. Prije nego što
je počeo pravi bolnički posao.
Očito uživa. – Zatražili ste da dođem kako biste me vrijeđali?
– Ne. Jednostavno želim da budemo na čisto u vezi s tim tko ste. Želio bih
da me zovete Nathan, a ja ću vas Catherine.
– A da vas zovem Jonathan? Tako ste se predstavljali kad smo se upoznali.
Jonathan Gentry.
Ponovno ravnodušnost u njegovim očima. – Ali tako se više ne zovem.
– No, to ste ime dobili rođenjem, zar ne?
Izvodi profinjeniju verziju tinejdžerskoga buntovničkog odmahivanja
glavom. – Zovite me kako god želite, Catherine. Ali prije nego što nastavimo,
riješimo se toga pitanja povjerljivosti odnosa liječnika i pacijenta. Želim da bude
jasno da sam i te kako spreman provesti godinu dana u zatvoru i ne izdati
privatnost svojih pacijenata.
Iako zvuči iskreno, ne vjerujem da je taj uistinu spreman odsjediti u zatvoru
iz načela. – Spremni ste provesti godinu dana u zatvoru?
– Jasno mi je da vam je to teško pojmiti.
– Jeste li uopće vidjeli kako zatvor izgleda?
Okreće dlanove, kao da se sprema djetetu objasniti složenu koncepciju. –
Proveo sam šest tjedana kao zatočenik Crvenih Kmera. U usporedbi s time,
godinu dana u američkom zatvoru može biti samo odmor.
Moje samopouzdanje djelomično se urušava. Očito ne znam puno toga o
njemu i dok razmišljam kako nastaviti, spušta laktove na stol, spaja ruke i
obraća mi se glasom koji odiše dugogodišnjom, teško stečenom mudrošću.
– Slušajte me, Catherine. Ušli ste ovamo iz svijeta svjetla, svijeta kupovnih
centara i restorana i vatrometnih proslava Dana neovisnosti. I opažate mračne
sjene na njegovu rubnom dijelu. Znate da se kobne stvari događaju i da zlo
postoji. Čak ste obradili nekoliko slučajeva umorstava, ali sve uglavnom
doživljavate apstraktno. Policajci kojima pomažete svojom stručnošću upućeniji
su u stvarnost iako svojski rade da bi je osporili. Barem oni koji si u
međuvremenu nisu prosvirali mozak.
Njegovi blijedi obrazi od ushićenja poprimaju boju. – Ali ovdje nema
osporavanja. U ovoj ordinaciji ništa se ne isključuje. Ovdje sjene izlaze na
vidjelo i upuštaju se u igru. Ovi zidovi naslušali su se najžalosnijih tragedija
ljudskog roda i doznali o bolesnim pojedinostima. – Naslanja se leđima i potiho
nastavlja. – Ovdje se, draga Catherine, obračunavam s najgorom stvari na
svijetu.
Spajam ruke i spuštam ih na koljena. – Ne pretjerujete li?
– Mislite? – Oštar smijeh, bez trunke veselja. – Što je najgora pošast
ljudskog roda? Rat?
– Vjerojatno. Rat i popratne stvari.
– Nagledao sam se rata. – Ukazuje na kameni kip Bude koji nas spokojno
promatra s bifea. – Divljaštvo borbe prsa o prsa i pokolj nepoznatih ljudi. Bio
sam i pogođen. Ubijao sam. Ali sve što sam čuo i čemu sam posvjedočio u ovoj
jednoličnoj ordinaciji puno je gore od toga. Nezamislivo gore.
Govori s takvim uvjerenjem da ne znam što reći. – Zašto mi to govorite?
– Kako bih vam odgovorio na pitanje.
– Koje pitanje?
– Isto koje svi vaši prijatelji postavljaju. Zašto nam neće razotkriti identitet
svojih pacijenata? O čemu se radi?
Ne prekidam tišinu nadajući se da će se njegova strast stišati. – Mislim da
je neposredna opasnost za nevine ljude puno važnija od prava pacijenata na
privatnost.
– To je tako lako reći, Catherine. A što ako vam kažem da je većina njih
preživjela holokaust? Da su to ljudi koji su preživjeli koncentracijske logore i da
neki od njih još žive sa svojim nacističkim čuvarima?
– Nepoštena analogija. Nije istina.
– Imate krivo. – Bljesak u očima. – Djeca koja trpe produljeno i ponovljeno
seksualno zlostavljanje uistinu žive u koncentracijskim logorima. Pod moći su
despota o kojima ovise radi opstanka. Svaki dan trpe užas i mučenje. Braća i
sestre, često i majke, izdaju ih u borbi za opstanak. Ako i posjeduju vlastiti
identitet, on biva sustavno uništavan, a nadu čak ne vide ni u sjećanjima. Znajte,
doktorice, da se svuda oko nas događa holokaust, samo ga većina radije ne vidi.
Njegovu neuobičajenu smirenost zamjenjuje duboko ukorijenjen bijes.
Potpuno se razlikuje od psihijatara koje sam imala prilike upoznati kao
pacijentica. Donekle, oduvijek sam žudjela za takvom strašću koji oni imaju, ali
znam da njihova uloga ne smije biti takva. Strast u terapeuta znači opasnost.
Neutralnim glasom odvraćam: – Koliko se sjećam sa studija medicine,
terapeuti bi trebali po svaku cijenu zadržati objektivnost. Više mi zvučite poput
njihova odvjetnika nego nepristranog liječnika.
– Bi li čovjek, suočen s holokaustom, trebao biti objektivan? Samo zato što
je liječnik po struci? Znate li kolikoje Amerikanki u djetinjstvu otrpjelo
seksualno zlostavljanje? Svaka treća. Svaka treća! Drugim riječima, nekoliko
desetaka milijuna žena. To znači i netko u vašoj obitelji, Catherine. Što se
muškaraca tiče, statistika pokazuje da je svaki četvrti ili svaki sedmi bio žrtva
seksualnog zlostavljanja.
Prisiljavam se zadržati neutralni ton. – A tko je došao do tih podataka?
– To su činjenice, a ne propaganda neke udruge. Incestuozno zlostavljanje
u prosjeku traje četiri godine. Polovica zlostavljane djece žrtve su višestrukih
nasilnika. Što vas još zanima, doktorice?
– Malo sam zbunjena – potiho odvraćam. – Liječite djecu ili odrasle?
Naglo ustaje, gotovo kao da ga je naslonjač katapultirao ne mogavši ga više
trpjeti. Visok je samo 175 cm, ali njegova zapanjujuća smirenost ulijeva mu
neopisivu moć. Takvu staloženost vidjela sam samo kod zaljubljenika u
borilačke vještine.
– Govorite u kronološkom smislu – odvraća jedva čujnim glasom. – Ne
mogu si priuštiti takve razlike. Emocionalni razvoj djeteta prekinut je u onom
stadiju u kojemu je ono doživjelo zlostavljanje. Ponekad ne znam radim li s
odraslom osobom ili s djetetom sve dok pacijent ne progovori.
– Znači... zapravo govorite o potisnutim sjećanjima, zar ne?
Iako nije krenuo prema meni, iznenada imam osjećaj da se nalazi puno
bliže, a specijalci puno dalje nego prije minutu. Oči mi bježe prema samurajskoj
sablji na zidu slijeva. Njezin položaj nasuprot Budi na desnom zidu budi
uznemirujujući dojam suprotstavljenih koncepcija: rata i mira, spokoja i nasilja.
– Mislim da znate o čemu govorim, doktorice.
Prvi put otkako sam ušla u ordinaciju, hvata me strah: osjećam mravinjanje
na skalpu, dlanovi mi se znoje. Čovjek preda mnom nije onaj kojeg sam
poznavala na studiju. Tjelesno gledano jest, ali u emocionalnom smislu, razvio
se u nešto posve drugo. Psihijatar kojeg sam poznavala bio je promatrač, u
osnovici nemoćan. No, ovaj je potpuna suprotnost, a njegov konačni plan još mi
je posve nepoznat.
– Moram piškiti – dobacujem jadnim glasom.
– Na kraju hodnika – odvraća nepromijenjena izraza lica. – Posljednja vrata
zdesna.
Prilazeći vratima, imam osjećaj da su njegove riječi izronile iz
najjednostavnih stanica mozga, dok su više funkcije ostale potpuno
usredotočene na njegov unutarnji krajolik čiji sam, očito, i ja sastavni dio.
Izašavši u hodnik, izdišem gotovo kao da sam petnaest minuta zadržavala
disanje. Ne moram na toalet, ali svejedno krećem prema kraju hodnika, uvjerena
da će shvatiti zadržim li se na mjestu. Prolazeći pokraj otvorenih vrata s lijeva,
zapažam muškarca u crnom tjelesnom oklopu kako kleči na pragu držeći u
rukama automatsku pušku skraćene cijevi. Pogledom me prati, ali se ne miče.
Otvaram vrata toaleta i unutra zatječem Johna Kaisera. Pokazuje mi rukom da
uđem.
– Doista trebate mokriti?
– Ne. Samo sam morala izaći. Naglo je ustao pa sam se preplašila.
Hvata me za nadlakticu i gleda smirujućim očima boje lješnjaka. – Mislite
da ste u opasnosti?
– Ne znam. Nije mi zaprijetio. Jednostavno je postalo... zastrašujuće.
– Odlično vam ide, Catherine. Hoćete li biti u stanju vratiti se onamo?
Otvaram slavinu nad malenim umivaonikom i hladnom vodom
zapljuskujem vrat. – Ima li smisla?
– Šalite se! Ovaj je razgovor jedina mogućnost da shvatimo kako razmišlja!
Naslanjam se leđima na zid i papirnatim ubrusom brišem vrat. – U redu.
– Biste li ga mogli malo isprovocirati?
– Isuse... A kako da to izvedem?
Upućuje mi osmijeh dajući na znanje da me poznaje bolje nego što sam
mislila. – Mislim da vam nije potreban savjet. Dakle, može?
– Valjda.
– Budete li se osjetili ugroženo, bez oklijevanja nam to dajte na znanje i mi
ćemo ga oboriti na pod za pet sekundi.
– Mrtvog ili živog?
– To ovisi o njemu. – Njegove okorjele oči na trenutak gotovo blistaju.
– Ovisi li?
Rukom poseže iza sebe i pušta vodu. – Nalazite se tamo gdje najviše želite
biti, Cat. Na rubu. Sredite ga.
17. POGLAVLJE

V rativši se, zatječem ga uz bife. Pali štapić na palioniku ispred Bude i pipac
sivog dima izdiže se spiralno u zrak, a miris sandalovine dopire do mene.
Potom se ponovno vraća za stol. Ozračje opasnosti je nestalo. S obrijanom
glavom, oskudnim tijelom i crnom odjećom gotovo da nalikuje na koreografa iz
kakve brodvejske predstave. Ali to je privid, podsjećam se. Ubijao je ljude u
borbi, ako ne izvan ordinacije.
– Vjerujete li, Catherine, da je moguće izgubiti traumatska sjećanja?
Odmah se prisjećam bljeskavih plavih rotirki i užasne praznine jer mi
nedostaju sati prije očeve smrti. – Ne isključujem tu zamisao kao nemoguću.
Prije bih rekla da sam mrvicu sumnjičava.
– Poput većine. Izraz represija opterećenje svakojakim frojdovskim
nijansama značenja. Trebali bismo ga odbaciti. Sjećanja je moguće izgubiti
primjenom sofisticiranoga neurološkog trika zvanog disocijacija. Riječ je o
znanstveno potvrđenom obrambenom mehanizmu. Sigurno ga se prisjećate sa
studija medicine!
– Podsjetite me.
– Sanjarenjeje klasičan primjer disocijacije. Sjedite, na primjer, u
predavaonici, ali misli su vam tisućama milja daleko. Drugim riječima, tijelo
vam se nalazi na jednome mjestu, a misli na drugom i, kad vas profesor prozove,
čini vam se da ste spavali. Svi smo to imali prilike iskusiti.
– Naravno.
– Ili kad ste tijekom vožnje posve usredotočeni na nešto u vozilu. Na CD
player, na primjer. Ili na svoje dijete. Ili na pohranu podataka u mobitel. Tijelo i
mozak odrađuju zadatak vožnje održavajući auto na cesti, dok je vaš svjesni um
zaokupljen nečim drugim. Osobno sam znao prijeći veliku udaljenost nesvjesno
gledajući cestu.
– I ja. Ali sjećam se svega što se pritom događalo.
– Zato što niste doživjeli traumatsko iskustvo. – Upućuje mi gotovo očinski
osmijeh. – Primjenjuje li se disocijacija kao mehanizam suočavanja s traumama,
ostavlja puno dublji učinak. Kad su ljudska bića izložena toliko velikom stresu
da jedino mogu reagirati sučeljavanjem ili bijegom, moraju poduzeti jedno ili
drugo. Ako su u poziciji u kojoj nijedna od tih opcija nije moguća, mozak,
odnosno um, sam pokušava pobjeći. Tijelo tako trpi traumu, ali um nije prisutan.
Odnosno, svjedoči traumi, ali je ne obrađuje. Ne u uobičajenom smislu. –
Potpuno je nepomičan upravljajući smo usnim i čeljusnim mišićima. – Je li vam
ta koncepcija teško prihvatljiva?
– Ima smisla. U teoriji.
– Razmotrimo onda neke slučajeve. Zamislite trogodišnju djevojčicu kako
opetovano biva silovana. Nekoliko noći u tjednu, nikad ne zna kada, deset puta
teži i jači muškarac prokrada se u njezinu sobu i svašta čini njezinu tijelu. Isprva
joj to možda i laska. Osjeća užitak i sudjeluje. Ali naposljetku postaje svjesna
skrovite prirode aktivnosti i počinje ga preklinjati da prestane. No on se ne
zaustavlja. Štoviše, počinje joj prijetiti da će je istući, napustiti, ubiti. U njezinu
umu stvara se nepregledna količina negativnih očekivanja. Trpi nezamislive
razine straha. Koje će noći doći? Dolazi li samo kad spava? Ali što god
poduzima kako bi spriječila njegov dolazak, on se redovito pojavljuje. Taj
golem i užasan muškarac, koji bi je trebao voljeti i štititi, spušta se na nju i
neprestano je iznova ozljeđuje. Možda je već navršila četiri ili pet godina, ali ne
može se boriti niti pobjeći. I što se zbiva? Upravo kao u ratnim borbama, mozak
se pokušava obračunati s nepodnošljivim stvarima na najbolji mogući način.
Masivni obrambeni mehanizmi se pokreću, a disocijacija je najmoćnija među
njima. Um djevojčice jednostavno napušta fizički prostor ostavljajući tijelo da
trpi silovanje. U najekstremnijim slučajevima, takva djeca razvijaju DPI.
– DPI?
– Disocijativni poremećaj identiteta, što smo nekoć nazivali poremećajem
višestruke ličnosti. Um se toliko uspješno odvaja od stvarnosti da se rađaju
odvojene psihe. Produljeno seksualno zlostavljanje jedini je poznati uzrok
poremećaja višestruke ličnosti.
– Ta traumatska sjećanja – odvraćam pokušavajući se vratiti na glavnu
temu. – Ostaju li netaknuta iako ih osoba nije svjesna? Je li im moguće poslije
pristupiti? Godinama nakon zlostavljanja?
Kima. – Stupanj bljeskova prisjećanja varira, naravno, ali ne dovodi u
pitanje stvarni karakter sjećanja. Ono je neizbrisivo. Jednostavno je pohranjeno
u drugom dijelu mozga. Naravno, upravo je to predmet rasprave kad se radi o
potisnutim sjećanjima.
– I kako pomažete pacijentima da im pristupe?
– U neku ruku, nisu potpuno izgubljena. Kad se odrasla žena zatekne u
situaciji koja podsjeća na seksualno zlostavljanje u djetinjstvu pa tako suprug, na
primjer, tijekom spolnog odnosa pokuša uvesti novinu poput oralnog ili analnog
seksa, iznenada može osjetiti napad panike, bol, lupanje srca i tome slično. I
mirisi mogu izazvati takve reakcije. Gel za kosu, na primjer, kojim se zlostavljač
koristio. Takve se stvari obično događaju u kupaonici, a spomenuti se fenomen
naziva tjelesnim sjećanjem. Senzorni dio mozga prisjeća se traume, a svjesni ne.
– Ali kako se spomenuta sjećanja izvlače na svjesnu razinu? Razgovorom?
Hipnozom? Čime?
– Hipnoza je uvelike diskreditirana kao sredstvo za povrat sjećanja jer su
neiskusni liječnici njome vrlo često usađivali lažna sjećanja. Šteta, jer
odbacujući hipnozu, odbacujemo ne samo njezine negativne nego i pozitivne
strane.
– Koristite li se onda lijekovima?
Uzrujan pogled. – Koristim se čime god što smatram najboljim rješenjem
za konkretnog pacijenta. Lijekove, terapiju razgovorom, EMDR, hipnozu –
mogao bih satima nabrajati stručne termine, što je posve beskorisno. Volim se
služiti simbolizmom u tumačenju načina na koji radim. Ponajprije, mitologijom.
Grci su se razumjeli u psihologiju. Posebice u incest.
Ponovno mu pogled bježi prema mojim nogama. Povlačim suknju preko
koljena. – Pretvorila sam se u uho.
– Čuli ste o koncepciji podzemnog svijeta? O rijeci Stiks, Haronu koji je
prevozio duše i Kerberu, troglavom psu?
– Znam najosnovnije pojedinosti.
– Želite li shvatiti moj posao, morate razviti ovakav pogled: žrtve
kroničnog seksualnog zlostavljanja živi su mrtvaci. Ponovljene traume i
disocijacija koju sam netom opisao uništili su njihov duh. Umorstvo duše izraz
je kojim se služe neki koji se bave spomenutom patologijom, no ja duše takvih
pacijenata doživljavam zarobljenicima podzemnog svijeta, odnosno podsvijesti,
ako želite. Zlostavljana djeca odsječena su od svijeta svjetla i zauvijek lutaju
svijetom sjena. No, iako su njihove duše prešle rijeku i ušle u zemlju pokojnika,
njihova tijela nisu. Ostala su ovdje, s nama.
Prisjećam se korica njegove knjige, starca u čamcu i djevojke koja čeka na
ukrcaj. – Koju rijeku to prelaze? Stiks? U naslovu vaše knjige pisalo je da je to
Leta.
Iznenađen osmijeh. – Pet rijeka zatvaralo je svijet podzemlja, a Stiks je bila
samo ona kojom su se bogovi zaklinjali. Moji su pacijenti prešli Letu, rijeku
zaborava, i moj posao je da učinim što živi ne bi trebali činiti: da otputujem u
zemlju pokojnika i vratim njihove duše.
– Tako se doživljavate? Klasičnim junakom koji prekreće hir sudbine?
– Ne. Ali to je junački pothvat. U mitu je samo Orfej bio nadomak
ostvarenju toga cilja, ali čak je i on naposljetku podbacio. Zapravo doživljavam
se poput Harona. Poznajem podzemlje onako kako većina poznaje ovaj svijet i
navodim putnike između jednog i drugog.
Na kratko razmišljam o njegovoj metafori. – Zanimljivo. Ono ključno po
čemu se prisjećam Harona jest da ga se plaćalo za prijevoz pokojnika preko
rijeke.
– Sad je na vama red da vrijeđate? – Osmijeh. – Da, Harona je trebalo
platiti. S kovanicom u ustima. Ali krivo ste protumačili moju metaforu. Moj
honorar ne plaća cijenu pacijentova putovanja u podzemni svijet. Pacijenti
obično već vrlo dugo sami plaćaju tu cijenu prije nego što dođu k meni.
– Kome?
– Tami. Plaćaju je svojim suzama i boli.
Kako bih izbjegla njegov provokativni pogled, okrećem glavu prema Budi.
– Rad s potisnutim sjećanjima poprilično je sporan. Ne bojite li se tužbi?
– Odvjetnici su paraziti, Catherine. Ne bojim ih se. Bavim se istinom.
Putujem u zemlju pokojnika i vraćam se sa sjećanjima koja užasavaju i
najmoćnije. Nitko nema muda tužiti me jer znaju da će tada biti uništeni. Uništit
će ih svjedoci vlastite izopačenosti.
– A vaši pacijenti?
– Nikad me nijedan nije tužio.
– Niste li nekad pogriješili? Hoću reći, čak i ako je povrat odgođenih
sjećanja stvarna pojava, postoje mnogobrojni dokumentirani slučajevi u kojima
su se sjećanja dokazano ispostavila pogrešnima. Kad su ih osporavali sami
pacijenti. Nije li tako?
Odmahuje rukom. – Nemam namjeru upuštati se s vama u tu kontroverzu.
Spomenuta osporavanja problem su terapeuta koji su neiskusni, pogrešno
navođeni, loše izučeni ili jednostavno slabići.
Konačno mi je jasno zašto me Shubb upozorio da bi FBI trebao imati čvrste
dokaze namjerava li se okomiti na njega. Ne poznaje strah niti sumnja u svoju
prosudbu. Ali možda mu je upravo to i slabost. – Ovdje sam već dulje vrijeme, a
još me niste upitali ništa o umorstvima.
Ostaje iznenađen. – Zar ste očekivali?
– Očekivala sam da će vas to zanimati iz perspektive psihijatra.
– Na žalost, umorstvo iz seksualnih pobuda u pravilu je predvidivo.
Pretpostavljam da pokušaj identifikacije i uhićenja prijestupnika pobuđuje
određeno sablasno ushićenje jer se ipak radi o lovu, ali mene to uopće ne
zanima.
Svojim gotovo neprimjetnim podbadanjima i uvredama podsjeća me na
djeda kad doživljava žutu minutu. – Ne smatrate takvo ubojstvo ekstremnim
oblikom seksualnog zlostavljanja?
Sliježe ramenima. – To je jednostavno prirodni slijed. Zub za zub.
Seksualno zlostavljanje iz djetinjstva gotovo je opća pojava u masovnim
umorstvima, a ubojice su često žrtve sustavnog i najnasilnijeg oblika
zlostavljanja i nose u sebi nezamisliv bijes. Stoga je njihovo preusmjeravanje
toga bijesa prema svijetu u kojemu žive jednostavno neizbježna pojava.
Iznenada se prisjećam Kaisera i drugih kako slušaju prijenos preko
skrivenog mikrofona. Imam jedinstvenu mogućnost preispitati najvjerojatnijeg
osumnjičenika i ne želim je propustiti. Sklapam oči prepuštajući se instinktu, ali
glas koji dopire do mene nije moj.
– Imate li noćne more, Catherine? Koje nikako da prestanu?
Ne stižem simulirati odgovor niti osporiti pitanje jer ponovno vidim plavo
rotirajuće svjetlo i oca kako leži mrtav, rastvorenih očiju gledajući u kišno nebo.
Horde bezličnih obrisa skupljaju se na rubnim dijelovima, mračni ljudi koji su
mi pokušali provaliti u kuću tijekom bezbrojnih snova. Potom taj prizor
zamjenjuje vožnja pašnjakom. S djedom sam u starom kamionetu zaobljena
poklopca motora. U kabini miriše po plijesni i ručno motanim cigaretama.
Probijamo se uzbrdo prema jezercu koje se nalazi s druge strane. Djed se
smiješi, ali strah u mojim prsima poput divlje je životinje koja grebe kandžama
pokušavajući se iskobeljati van. Ne želim vidjeti što se skriva s druge strane
brda. Prvi put sam usnula ovaj san prije dva tjedna, no svaki put kamion je sve
bliže vrhu...
– Zašto pitate?
Suosjećajni pogled. – Jer mogu osjetiti tuđe potrebe. Bol. Posjedujem
sposobnost za empatiju i zapravo je to više teret nego dar.
– Ne sjećam se da ste nekoć bili pretjerano suosjećajni. Ili pronicavi, što se
toga tiče. Uglavnom vas se sjećam kao arogantnog pametnjakovića.
Osmijeh razumijevanja. – Još pijete, zar ne? Ali ne doimate se izvana kao
alkoholičarka... jer to činite kriomice. – Lice mu zrači tužnim suosjećanjem.
Ništa u životu ne može ga iznenaditi. – Da, to ste vi. Za javnost pretjerano
ambiciozni, privatno u potpunom raspadu.
Hvata me nagon da strgnem odašiljač s bedra. Kaiser i FBI-ev tim za
ozvučenje trenutačno ga jedini mogu čuti, ali sam Bog zna koliko ljudi će poslije
odslušati vrpcu.
– Prije sam spomenuo terapiju EMDR-om – nastavlja. – Je li vam poznata?
Odmahujem glavom.
– Riječ je o desenzibilizaciji i reprocesiranju pomoću pokreta očiju1.
Razmjerno nova terapija kojom se postižu čuda kod pacijenata oboljelih od
PTSP-a. Omogućava da sa sigurnošću nanovo preživite traumu ne postajući
previše rastreseni kako biste se obračunali s informacijama koje nosi. Moguće je
uvelike profitirati.
Nisam sigurna jesam li dobro čula. – Molim?
– Vjerojatno ste preživjeli tešku traumu u životu, Catherine. Pokazivah ste
jasne simptome PTSP-a kad sam bio u Jacksonu, slične onima koje imaju
veterani Vijetnamskog rata s kojima sam u to doba radio. To je još jedan razlog
zašto sam vas uočio.
Ne želim mu pokazati da je blizu biti problema, ali uistinu sam
zainteresirana. – A kakvu sam to traumu preživjela?
– Kao prvo, umorstvo oca. Za druge ne znam. No, sam život s njim mogao
je izazvati težak oblik stresa.
Osjećam nalet tjeskobnosti, kao da su najskrovitije misli odjednom postale
vidljive muškarcu koji sjedi preda mnom. – Što znate o njemu?
– Znam da je bio ranjen u Vijetnamu i da je patio od teškog oblika PTSP-a.
– Odakle to znate? Je li vam Chris Omartian to spomenuo?
Ponovno brižan osmijeh. – Je li važno?
– Meni jest.
Naslanja se leđima i uzdiše. – Pa... možda bismo se mogli pozabaviti
pojedinostima neki drugi put.
– A zašto ne sada?
– Nismo baš sami.
– Nemam što skrivati – hrabro odvraćam, iako se uopće ne osjećam tako.
– Svatko nešto skriva, Catherine. Ponekad i pred samim sobom.

1
Eye movement desensitizition and reprocessing.
Imam osjećaj da svojim glasom dira moje spužvasto moždano tkivo. – Gle,
možda nikad više nećemo dobiti priliku!
– Žao mi je ako tako mislite. Nadao sam se da ćete razmotriti mogućnost da
mi budete pacijent.
Ponovno mravinjanje na skalpu. – Šalite se...
– I te kako sam ozbiljan.
Križam noge i pokušavam zadržati ravnodušni izraz lica. – Šalite se! Ne
znam ni zašto ste me pozvali! Znam samo da ste mi se upucavali kad sam bila
glupa klinka, u vezi s dvadeset pet godina starijim tipom!
– Oženjenim, pritom – dodaje.
– Oženjenim. Dakle?
– Ali u međuvremenu ste to preboljeli? Ili se još viđate s oženjenim
muškarcima?
Ne želim lagati, ali Sean je već ionako dovoljno zaglibio. – Da, preboljela
sam to.
– Znači, samo hir iz studentskih dana? Sad je već dio prošlosti?
– Nosite se k vragu! Što želite?
– Uspostaviti iskren razgovor. Razmjena povjerljivih informacija osnovica
je povjerenja, Catherine.
– Razmjena? Vi mi o sebi niste rekli jednu jedinu prokletu stvar!
Širok osmijeh. – Što biste htjeli znati? Možemo trgovati pričama. Ja ću ti
pokazati svoga, ako mi ti pokažeš svojega!
– To inače radite s pacijentima? Razmjenjujete strave priče i užasa?
– Činim što god je potrebno. Ne bojim se eksperimentirati.
– Smatrate to etičkim?
– U mračnim vremenima u kojima živimo smatram to ključnim.
– U redu. Podijelimo iskustva! Priča o tome kako se doživljavate
posrednikom za podzemni svijet zvuči mi malo izlizano, ali zato mi ono što ste
rekli o holokaustu zvuči iskreno i od srca. Niste samo promatrač seksualnog
zlostavljanja, zar ne?
Više zaintrigiran nego ljutit pogled. – Što želite reći?
– Mislim da ste ga osobno doživjeli.
– Osobito ste pronicavi.
– Bili ste seksualno zlostavljani u djetinjstvu?
– Da.
Osjećam čudesno drhtanje u udovima, gotovo kao da sam doživjela blagi
električni šok. Takve su stvari Kaiseru potrebne! – Tko vas je zlostavljao?
– Otac.
– Žao mi je. Jeste li potisnuli sjećanja na to?
– Ne. Ali svejedno me uništilo.
– Možete li razgovarati o tome?
Ponovno odmahuje rukom. – O zlostavljanju... kakva korist? Zločini koje
smo otrpjeli ne čine nas jedinstvenima nego način na koji reagiramo na njih.
Kad mi je bilo šesnaest, porazgovarao sam sa starijom sestrom. Barem sam
pokušao. Bio sam pijan kao letva. No nije mi povjerovala.
– Zašto ne?
– Tad je već bila udana. Udala se u sedamnaestoj. Naravno, kako bi što
prije pobjegla od kuće. Upitao sam je li i njoj otac činio takvo što i ostala je
zabezeknuta. Nije shvaćala o čemu govorim.
– Možda se samo pretvarala.
– Ne. Gledala me je praznim očima poput kakve lutke. Za dvije godine bio
sam regrutiran i odaslan u Vijetnam. Tamo mi je bilo dobro. Nosio sam puno
bijesa u sebi, ali ujedno i želju da pomažem ljudima, što je poprilično uobičajen
paradoks kod žrtava zlostavljanja. Postao sam vojni liječnik, ali sam ipak uspio
ubiti nekoliko Vijetnamaca.
– Vijetkongovaca?
Podiže obrvu. – Mrtvi Vijetnamci po definiciji su bili Vijetkongovci. To
sigurno znate.
– Zašto bih trebala?
Tajanstven osmijeh.
Ponovno me hvata osjećaj emocionalne ogoljenosti.
– Gle, ako mi želite nešto reći o ocu, zašto jednostavno ne zinete?
Poznavali ste ga, zar ne?
– Znam svakog tko je služio u Vijetnamu, više ili manje. Braća smo.
– Niste mi odgovorili na pitanje.
Uzdiše. – Nisam poznavao vašeg oca.
– Govorite doslovce ili u prenesenom značenju?
– Je li važno?
– Isuse! Bili ste iste dobi, dolazili iz iste države, i obojica ste bili u
Vijetnamu...
– Čega se sjećate u vezi s noći kad vam je otac umro, Catherine?
– Ne tiče vas se.
– Ali bih htio da me se tiče. Mislim da bih vam mogao pomoći. Samo mi
trebate vjerovati...
– Nisam došla na terapiju, doktore.
– Jeste li sigurni? Izgledate kao da vam treba piće. Imam sake rakije. Na
žalost, ne i votku.
Kako, do vraga, zna da pijem votku? Sjeća li se toga još otprije deset
godina? – Dovršite priču – odvraćam pokušavajući vratiti razgovor na siguran
teren.
– Nisam li?
– I sestra vam je bila zlostavljana, zar ne? Ali je potisnula sjećanja?
Proučava me gotovo pola minute, a onda potiho nastavlja: – Tijekom
boravka u Vijetnamu primio sam njezino pismo. Neko je vrijeme proživljavala
noćne more, a onda je počela i halucinirati u budnom stanju i viđati oca kako joj
skida odjeću i kako je dira. To su, naravno, bili bljeskovi prisjećanja, a ne
halucinacije. Na kraju pisma priznala je da razmišlja o tome da si nanese bol. I
okonča život.
– Što je bio poticaj u njezinu slučaju? Vaš razgovor s njom?
– Ne. Tad je već imala kćer koja je netom navršila treću godinu, što je
vjerojatno bilo doba kad je nju otac počeo zlostavljati. Uobičajen poticaj za
priziv potisnutih sjećanja u mladih žena.
– Što ste poduzeli?
– Pokušao sam dobiti otpust iz obiteljskih razloga kako bih se vratio, ali
glatko su me odbili. Pisao sam joj pisma svaki dan pokušavajući je ohrabriti,
ističući sve što ima u životu i za što valja živjeti. No neka su pisma zacijelo
zvučala isprazno jer sam se i sam borio suicidalnim nagonima. Znao sam trčati
do ranjenika usred otvorene paljbe znajući da bih mogao poginuti. Trčao sam
kroz minobacačku paljbu, paljbu strojnica, kad god. I u konačnici bio nagrađen
medaljom za to. Brončanom zvijezdom. No... moja pisma nisu bila dovoljna.
Bljeskovi prisjećanja postajali su sve bolniji i Sarah je naposljetku shvatila da
proživljava nešto što joj se uistinu dogodilo. Nije to mogla podnijeti. Objesila se
dok su joj suprug i kći bili u zoološkom vrtu.
Više ne gleda mene nego određenu točku između nas zacakljenim očima.
Izgubivši se u mislima. Ne pokušavam izraziti sućut.
– Želim znati zašto sam ovdje – potiho odvraćam.
Gotov nevidljiv osmijeh titra mu na usnicama. Opet mi upućuje pogled. – I
ja isto, Catherine.
Vrijeme je da se poigravanje privede kraju. – Tu sam jer mislim da ste ubili
pet muškaraca.
Iako se još smiješi, zapažam iskru u njegovim očima. – Uistinu?
– Ako ih niste vi ubili, onda znate tko jest. I štitite ga.
– Njega?
– Koga god. Znate što želim reći.
– O, Catherine, očekivao sam puno više od vas!
Njegovo patroniziranje postaje nepodnošljivo. – Mislim da su spomenute
žrtve u srodstvu s vašim pacijentima, da su to seksualni zlostavljači i da se
njihovim ubojstvom doživljavate križarom u borbi protiv zla koje vam je i te
kako poznato.
Promatra me bez riječi. – Što biste mislili o meni da je to istina? Među
pedofilima, u odnosu na druge zločine, najveći je broj recidivista. Zlostavljači
nikad ne prestaju zlostavljati, Catherine. Jednostavno se bacaju na nove žrtve.
Nemoguće ih je rehabilitirati.
– Opravdavate li njihova ubojstva?
– Želim reći da su smrt ili staračka onemoćalost jedino što ih može
zaustaviti.
Molim se u sebi da odašiljač prenosi sve njegove riječi.
– Jeste li vješt strijelac, doktore?
– Mogu pogoditi što naciljam.
– Bavite li se borilačkim vještinama?
Baca pogled prema sablji na zidu. – Mogao bih vam odrubiti glavu prije
nego što specijalci uđu u prostoriju, ako me to pitate.
Nalet straha. Bacam pogled prema zatvorenim vratima nadajući se da se s
druge strane nalazi specijalac. Zaboravila sam lozinku. Nešto u vezi sa
sportom...
Gotovo skačem sa stolca kad ustaje. No, križa ruke na prsima i gleda me
gotovo sa sažaljenjem. – Ne zaboravite da smo tek zagrebli po površini. Još
nismo porazgovarali o krivcima.
– O krivcima?
Kima glavom. – Kako se holokaust može dogoditi među nama, a da se
zajednica ne pobuni kako bi ga spriječila?
– Pa...
– Razmislite o tome, Catherine. Sad imam posla. Na sljedećem sastanku
reći ćete mi što ste zaključili.
– Nećemo se ponovno naći.
Osmijeh. – Naravno da hoćemo. Sljedećih nekoliko dana puno toga će vam
se dogoditi. Tako se stvari događaju. – Zabacuje ruku unatrag i uzima nešto s
niskog stolića. Potom se naginje preko stola.
Riječ je o posjetnici.
Iz radoznalosti ustajem i preuzimam je. Na njoj je zapisano njegovo ime s
dva telefonska broja.
– Nazovite me – dodaje. – Ako me odluče strpati u zatvor, ne brinite se.
Sposoban sam brinuti se za sebe.
Sastanak je gotov. Krećem prema vratima, potom se još jedanput okrećem.
Djeluje nekako čudno stojeći odjeven u crno od glave do pete, smiren poput
kamena kipa. Imam osjećaj da tijekom cijelog razgovora nijednom nije trepnuo.
– Ne krivite se – dobacuje.
18. POGLAVLJE

S jedim na stražnjem sjedalu FBI-eve Crown Victorije naslanjajući se na


Seana dok jurimo niz West Esplanade, uz rub jezera Pontchartrain na putu
prema FBI-evu sjedištu. Kaiser sjedi naprijed s FBI-evim vozačem za
upravljačem i govori u veliki mobitel koji kodira svaku izgovorenu riječ.
– Saznaj što je moguće o Malikovoj sestri i njezinoj smrti – zapovijeda
nekome u sjedištu. – Dr. Ferry je rekao da je počinila samoubojstvo. Želim
ujedno saznati što je moguće o njihovu ocu. Kontaktiraj s Ministarstvom obrane.
I raspitaj se o Malikovu zatočeništvu u Kambodži, ako je to doista istina. Nisam
to pronašao u njegovu dosjeu. Moguće je da je jednu ili više žrtava upoznao
upravo u tom razdoblju...
Ne obazirem se na njegov glas i ispravljam. Tijekom sastanka s Malikom,
bila sam dobro, ali nakon izlasku počela sam se tresti poput vojnika nakon prve
bitke.
– Sve će biti u redu – razuvjerava me Sean stišćući mi ruku. – Odlično si to
odradila.
– Slušao si?
– Čuo sam svaku riječ. Mislim da bi mogao biti ubojica. Ne zajebavam se.
Žmirim grčevito stišćući kvaku na vratima i osjećajući svaki živac gotovo
kao da se statički elektricitet probija njome. – Nije mi dobro.
– Kako to misliš?
– Slabo mi je. Ne želim razgovarati ni s kime.
Pravi grimasu. – Žele te ispitati, ljubavi. Možeš li barem toliko izdržati?
– Ne znam. Sad bih najradije iskočila iz auta.
Hvata me za zapešće, dovoljno čvrsto da bi me zaustavio ako pokušam.
Već sam osjetila takav nagon, tijekom depresivnih epizoda, i dvaput to zamalo
učinila.
– Učinit ću što god želiš, Cat. Samo reci.
Kaiser razgovara s načelnikom Policijske uprave New Orleansa. Za
otprilike jedan sat počet će saslušanje pred okružnim sucem i FBI će zahtijevati
da Malik identificira svoje pacijente. Očito je da namjerava zaobići pravnu
pomoć i sam se braniti. Kaiser je uvjeren da će sudac odlučiti u njihovu korist,
ali nešto mi govori da možda podcjenjuje svojeg protivnika. Bi li Malik uistinu
radije otišao u zatvor nego izdao pacijente?
– Je li sve u redu, dr. Ferry? – Nakon završenog razgovora naslanja se na
sjedalo i baca pogled prema meni.
– Ne može sada u sjedište – Sean odgovara.
Kaiser me promatra. – Zašto ne?
– Previše je potresena i treba joj vremena da dođe k sebi.
Kima glavom, ali ne zamjećujem suosjećajnost u njegovu pogledu. – Posve
je prirodno biti izvan sebe nakon takvog iskustva. Pričekat ćemo malo u uredu i
dekompresirati se prije razgovora sa šefom ili bilo kime.
Želim mu objasniti na čemu sam, ali iz nekog razloga ne mogu. Sean baca
pogled prema meni, potom opet prema njemu. – Ne razumijete. Ako kaže da ne
može, to znači da ne može.
Kaiser me pomno proučava. Ponovno se prisjećam trenera plivanja iz
djetinjstva i njegovih nemilosrdnih očiju koje su procjenjivale moju sposobnost
da nastavim unatoč ozljedi. – Niste u stanju ovo odraditi?
– Na žalost. Žao mi je. Možda poslije.
– Vaš je ured udaljen samo pet minuta vožnje od njezine kuće – dodaje
Sean kao da sat prije nije bio kod mene. – Dovest ću je čim se bude bolje
osjećala.
Još me malo proučava, a onda baca pogled prema vozaču. – Vozi natrag na
adresu dr. Ferry.
Stišćem Seanovu ruku iz zahvalnosti.
– Možete li mi sada odgovoriti na nekoliko pitanja? – Kaiser pita bacajući
ponovno pogled prema meni.
– Mogu. Pitajte.
– Je li vaš otac bio zatočen tijekom rata?
– Mislim da nije. Ali nisam sigurna. Nije htio razgovarati s nama o tome
što je preživio. Hoću reći, bilo mi je tek osam kad je umro. Ali ni s mojom
majkom nikad nije razgovarao o tome. Odnosno, barem mi je tako rekla.
– Možda vas je samo pokušavala zaštititi od stvari s kojima ne biste mogli
izaći na kraj.
Prije tjedan dana pobunila bih se na to, ali nakon što sam pronašla tragove
krvi u spavaćoj sobi, nisam više ni u što sigurna. Znam samo da me majka, djed
i Pearlie već godinama štite od meni nepoznatih činjenica. Započevši s očevom
smrću...
– Malik još radi razliku poput svih nas koji smo bili u Vijetnamu – Kaiser
dobacuje vozaču. – Jeste li zapazili?
– Koju razliku? – pita Sean.
– Između mjesta na kojemu se sada nalazi i ostatka svijeta. Spominje
povratak u svijet, upravo kako su to regruti govorili. Kao da je u ratu. U zoni
slobodne pucnjave gdje uobičajena pravila ne vrijede.
– Bio je tako smiren – razmišljam na glas. – Barem većinu vremena. Užas.
– Nije bio takav kad ste ga upoznali?
– Mislim da nije.
Vozač skreće desno i jezero Pontchartrain izranja slijeva, čelično-plave
boje i prekriveno lagano pjenušavim valićima. Danas rijetko tko jedri.
– Što vam kaže instinkt? – Kaiser nastavlja. – Gledali ste ga u oči, ja nisam.
Je li ubio svu petoricu?
Galeb se naglo spušta nad cestu obrušavajući se prema površini jezera. –
Ako me pitate mislim li da je bio u stanju to učiniti, onda je moj odgovor
pozitivan. Ali ako me pitate je li to učinio – ne znam. Nekako mi se ta umorstva
čine nedostojnim njega. Ne bi ih počinio iz bijesa. U svakom slučaju, ne iz
pomahnitalosti. Ako ipak jest ubojica, onda nam nimalo ne koriste postojeća
saznanja o masovnim ubojicama.
– Slažem se.
– Što vama instinkt govori? – odvraćam protupitanjem.
Zamišljena stanka. – Nekoć sam bio profiler u timu za potporu u Quanticu,
imao sam dara, ali morao sam dati otkaz. Zna li to ijedno od vas dvoje?
Sean baca pogled prema meni, a onda polako kima glavom.
– Znate li zašto sam se morao povući? – nastavlja Kaiser.
– Čuo sam da ste puknuli – odgovara Sean.
– Moglo bi se reći. Napao sam tipa u zatvoru. Ubojicu djeteta. Sjedio sam
sa šefom svoje jedinice i mirno ga intervjuirao, štoviše, popunjavao obrazac. A
on je opisivao kako je primjenjivao razne strujne alate na malenom. Poštedjet ću
vas pojedinosti. I tad sam jednostavno puknuo. I ne shvaćajući što se zbiva,
prišao sam stolu i gotovo mu raznio dušnik. Polomio sam mu nekoliko kostiju,
sredio oko, a šef me morao udariti šalicom za kavu kako bih se skinuo s njega. –
Njegove oči boje lješnjaka odjednom gledaju nekamo u daljinu prisjećajući se
prošlosti. – Isti me osjećaj spopao slušajući Malika. S time da njega nisam
povezao sa spomenutim zatvorenikom, nego sa sobom. Svi mi pucamo u jednom
trenutku. Moguće je sjediti i godinama slušati opscene stvari, profesionalno
odrađivati svoju ulogu, zadržavati se po strani, a onda jednog dana, ni ne
shvaćajući što se zbiva, puknete. Upravo kako ste rekli u Malikovoj ordinaciji,
dr. Ferry: ako je ubio ovu petoricu, učinio je to jer je uvjeren da ima pravo. U
tom slučaju riječ je o križarskom pohodu. Radi se o zlostavljačima djece i
zaključio je da je njihova likvidacija jedino smisleno rješenje.
– Doista mislite da se to događa?
– Ako da, nadam se da javnost to nikad neće saznati.
– Zašto?
– Jer bi se velik broj ljudi vjerojatno složio s njim. – Uzdiše poput nekoga
tko se bori s vlastitim unutarnjim demonima.
No, ne stižem odgovoriti jer mu mobitel ponovno zvoni. Okreće se naprijed
i javlja vraćajući se na logističke pojedinosti.
Sad smo nadomak mojoj kući. Puštam Seanovu ruku i pokušavam je vidjeti
kad skrećemo iza ugla. Prvo vidim stabla, žalosnu vrbu koja zaklanja zapadnu
stranu, pa nasad borova s druge. Iako imam susjede s obiju strana, nasip ovdje
skreće ostavljajući dojam izolirane lokacije, i upravo je to jedan od glavnih
razloga zašto sam je kupila. Drugi je pogled na jezero s kata. Moram biti blizu
vode.
Auto se zaustavlja pred zatvorenim vratima garaže u kojoj se Seanov auto
uvijek skrivao od radoznalih pogleda. No, to više nema smisla. Svi u odjelu
saznat će za našu aferu do navečer.
Izbacuje ruku preko mene i otvara mi vrata. Čekam kako bih se pozdravila
s Kaiserom, ali njegovu razgovoru nikad kraja pa stoga izlazim i krećem prema
kući. Gotovo nadomak ulaznim vratima odjednom se čuje zveket peta po
pločniku.
– Dr. Ferry! – Kaska za mnom.
Zaustavljam se. – Kod Malika obratili ste mi se kao Cat.
– Tako vas i doživljavam – objašnjava. – Ali u ovakvim je situacijama
dobro zadržati profesionalnost.
U kakvim to situacijama? Sean prilazi iza njega.
– Hvala vam na svemu što ste učinili – nastavlja. – Ako se poslije budete
bolje osjećali, uistinu bih volio da navratite u sjedište.
No, ne slušam ga. – Mislite li da imam ikakve veze sa spomenutim
umorstvima? Ili s Malikom?
Ni treptaj na njegovu licu. Nagađam da je fantastičan igrač pokera. –
Mislim da ste dali sve od sebe danas kako biste nam pomogli riješiti slučaj –
odgovara. – I mislim da će ključni ljudi znati to cijeniti.
– Što mislite, zašto mi je pri odlasku rekao da se ne okrivljavam?
– Ne znam. Što vi mislite?
Imam osjećaj da razgovaram sa psihijatrom. – Nemam pojma.
Spušta pogled, a onda ponovno gleda u mene. – Morat ćemo pokušati
zajedno to dokučiti.
I to je sve. Pružam mu ruku koju prihvaća i konačno ulazim u kuću ne
osvrćući se.
19. POGLAVLJE

S tojim uz prozore i gledam prema jezeru. Susret s Malikom duboko me


uznemirio iako ne znam zašto. Njegovi tajnoviti komentari u vezi s mojim
ocem uzburkali su mnoštvo fragmentiranih sjećanja. Uzalud. Više čak nisam
sigurna da su slike u mojoj glavi stvarne; možda sam ih samo sklopila od starih
fotografija i priča. Nekolicina je to stvari u koje sam uvjerena, koje su mi
preostale od noći koje sam provodila sjedeći u potkrovlju staje kojom se otac
koristio kao ateljeom i promatrajući ga kako radi do kasno u noć. Bučanje
reznog plamenika na acetilen, šištanje pare kad bi uronio usijani metal u korito
za hlađenje, miris kiseline za jetkanje, zvuk alatke za zakivanje kojom je spajao
različite dijelove skulpture u cjelinu, onako kako ju je zamislio u glavi. Nije bilo
ni skica, ni shema. Samo sirovi metal i vizija.
Tu i tamo skinuo bi masku i pogledao prema meni u potkrovlju. Ponekad bi
se nasmiješio, a ponekad samo gledao gotovo sa strahom u očima. Iako sam bila
mlada, predosjećala sam da i mene doživljava svojim djelom, iako prekrhkim za
samouvjereno rukovanje. Činilo mi se da se bojao da će me, za razliku od metala
koji je oblikovao sa samopouzdanjem, oštetiti pogrešnom riječju ili pokretom i
potom da tu štetu nikad više neće popraviti.
Staju sam doživljavala njegovim ateljeom, ali činjenica jest da je tamo
ujedno spavao posljednjih nekoliko godina svojeg života. Nalazila se dvije
stotine metara nizbrdo od nastambe za roblje, gdje smo majka i ja spavale, ali
razdvojenost je bila i te kako opipljiva. Nikomu nije bilo dopušteno ući kad bi
radio. Nikome osim meni. Kad sam zamolila majku da mi objasni zašto,
odvratila je kako je rat kriv za sve. Nije htjela iznositi pojedinosti. On mi je, pak,
rekao da noću sanja ružne snove i da se ponekad zna probuditi ne znajući gdje se
nalazi. U takvim trenucima ima osjećaj da rat nije završio i da se nije vratio
kući, a kad se to bude dogodilo, bolje je da nas dvije nismo s njim. Tek sam
poslije shvatila da je to što je vjerovao tijekom bljeskova prisjećanja bila istina.
Rat se za njega doista nije završio niti se ikada istinski vratio kući.
– O čemu razmišljaš? – Sean me pita s leđa.
Ne okrećem se. Na jezeru nema puno brodica, ali moram ih promatrati.
Jedra koje se polako kreću na obzoru uvijek mi nude prigodu da ih se uhvatim
kad mi unutarnji konopi za privez popuštaju. Kao što se upravo zbiva. Mahnitost
koja me spopala nakon odlaska iz Malikove ordinacije nije se primirila. – O tati
– potiho odgovaram.
– Kako?
– Prisjećam se sitnica. Djelića prizora. Jedinog čime raspolažem.
Spušta ruku na moje rame i lagano ga stišće. Iako me iznenađuje njegov
dodir, ne odmičem se.
– Treba mi piće – mrmljam. – Samo jedno.
Ne odgovara odmah. – A trudnoća?
– Ili piće ili Valium. Trenutačno ne znam što je gore.
– Zar bi jedno piće toliko moglo naštetiti?
– Ne rado se o jednom piću nego o prvom koraku prema rubu litice.
Stisak na ramenu se pojačava. – Moramo ti nečime odvući pozornost. Što
želiš da učinim?
– Ne znam. – Jedro koje sam pratila nestaje. Brodica hvata vjetar s mukom
se vraćajući prema obali. – Možda bismo trebali voditi ljubav.
Hvata me i za drugo rame. – Jesi li sigurna?
– Ne. Ali treba mi nešto što će me otupjeti iznutra.
– A što osjećaš? Opet manični nagon?
– Mislim da je ovaj put drukčije. Bila sam dobro prije nego što sam se
sastala s Malikom. I bilo mi je dobro dok sam bila s njim, ali sada... kao da je
pritisnuo prekidač u mojoj glavi. Preplavljuju me silni osjećaji. Jednostavno ih
je previše.
Okreće me prema sebi i privlači. Prsa nam se dodiruju. Gledam ga u oči
pokušavajući se izgubiti u njima. Već sam to činila, već sam se znala izgubiti u
tim zelenim sferama poput djevojčice koja pluta u smaragdnom moru
ljuljuškajući se na valićima...
Naglo se trzam unatrag. Poljubio me i dodir me pretresao poput strujnog
udara.
– Hej – odvraća zabrinuta izraza lica. – Što je?
– Ne znam. – Suze mi klize niz obraze. – Ne znam. Imam osjećaj da je sve
povezano, ali nije mi jasno kako.
– Što to, ljubavi?
– Sve! Baš sve! Umorstva, ja, Malik. I Kaiser to misli. Jednostavno mi to
još ne želi priznati.
– Hajde, Cat, kako bi sve moglo biti povezano?
– Zašto ne? Umorstva su počela prije mjesec dana. Potom su krenuli moji
napadaji panike, što mi se prije nikad nije dogodilo. Jedino poveznica među
žrtvama jest psihijatar kojeg sam poznavala prije deset godina i koji mi se
upucavao. Onda ti pronalaziš još jednu poveznicu. Vijetnam. Tko je sve bio u
Vijetnamu? Moj otac, Nathan Malik i dvije žrtve! Možda i više njih. I svi su bili
tamo iste godine! Zar je uistinu to slučajnost?
– Nisam matematičar, ali nije nemoguće. Takvih stvari ima napretek.
Razbješnjuje me njegov pokušaj umanjivanja važnosti spomenutih
činjenica. – Moj je otac ubijen, a ne znam zašto. – Posežem rukom unatrag i
diram prozorsko okno. Hladno, tvrdo staklo djeluje utješno. – Ne sjećam se
ičega iz te noći do trenutka kad sam ugledala njegovo tijelo u vrtu. No pronašla
sam krvave tragove u svojoj sobi. I doživljavam noćne more. Neprestano iste
snove i halucinacije. Oduvijek je tako, ali sad su sve gori i gori. I ta jebena kiša
jednostavno ne prestaje! A za što se Malik specijalizirao? Za povrat sjećanja!
Čudno me gleda. – O kakvoj kiši govoriš? I gdje si to pronašla krv?
Zaboravila sam da ne zna za moj odlazak u Natchez. – U spavaćoj sobi u
kojoj sam odrasla. Radi se o staroj krvi. Mislim da potječe iz noći kad je otac
ubijen.
– Cat, o čemu, do vraga, govoriš? To se dogodilo prije dvadeset godina!
– Dvadeset tri. Slučajno sam pronašla krvavi trag kad sam neki dan otišla
kući... Isuse, to je bilo jučer! Jedna je malena prolila luminol u sobi. Mislim da
mi čitavo vrijeme lažu, i majka, i moja dadilja i djed! Neko vrijeme sam se
bojala da se otac ubio, ali više ne vjerujem u to. Mislim...
Stišće mi ramena pokušavajući me zaustaviti. – Smiri se. Želim te saslušati,
ali počinješ se gubiti. Ne osjećaš? Prebrzo govoriš. Upozorila si me da ti kažem
kad zvučiš kao da ti misli jure sto na sat. E pa uspori!
Ima pravo. Misli mi uistinu jure sto na sat, ali ne želim da imalo uspore.
Upravo sam tijekom maničnih epizoda doživjela zapanjujuća prosvjetljenja. S
vrtoglave neurokemijske visine naizgled slučajne pojedinosti koje zbunjuju
obične ljude pokazuju mi se u smislenim uzorcima. Gotovo sam uvjerena da će
se veza između mene, Malika, njegovih pacijenata i pokojnih žrtava pokazati
popne li mi se mozak na iduću razinu.
– Znam o čemu razmišljaš! Vidim ti u očima. Misliš da se isplati riskirati
kasniji pad u depresiju.
Predobro me poznaje. Hvala Bogu da raspolažem s dovoljno temeljne
osobnosti da čujem što govori. U trenutačnim okolnostima novi slom mogao bi
me uistinu ubiti.
– Pričaj mi o Natchezu. Što se to tamo dogodilo?
– Mislim da sam posvjedočila očevu ubojstvu.
– Zašto to misliš?
– One noći kad je ubijen prestala sam govoriti.
– Što nije neobično.
– Ali na godinu dana?
Obraz mu se trza gotovo od silnog napora da zadrži prisebnost. – U redu, to
možda i nije baš normalno.
– I nakon današnjeg razgovora s Malikom... mislim da sam bila toliko
istraumatizirana time čemu sam posvjedočila te noći da sam potisnula sjećanja.
Istina o očevoj smrti zaključana je negdje u mojoj glavi, ali ne mogu je se
domoći.
– Što želiš učiniti?
– Želim ponovno razgovarati s njim.
Trepće s nevjericom. – Isuse, Cat! Tip će uskoro završiti u zatvoru!
– Ne tiče me se. Mislim da zna nešto o meni.
– Što bi to mogao znati?
– Razlog smrti mojeg oca.
– Rekla si mi da ga je uljez ubio i tvoje se noćne more podudaraju s time.
Bezlični muškarci provaljuju i love te kroz kuću.
– A što ako se podudaraju još s nečim drugim?
– S čime?
– Ne znam. Možda je njegova smrt bila povezana s Vijetnamom. Moja
dadilja misli da je jedan od njegovih prijatelja navratio zbog lijekova i da su se
posvadili. Ali što ako je riječ o nečem drugom iz Vijetnamskog rata?
– O čemu? Završio je prije trideset godina.
– Da, ali kad mi je otac ubijen od njega nije prošlo ni deset godina, a ja
uistinu ne znam što je činio tamo.
Jamačno mi želi pomoći, ali nema pojma kako to učiniti. Već smo se znali
naći u sličnim situacijama.
– Gle – nastavljam iako uopće nisam sigurna da bih mu to trebala priznati.
– Nisam ovo rekla Kaiseru, ali imam osjećaj da sam Malika već bila srela.
Zbunjeno me gleda. – Ali i jesi ga već srela. U Sveučilišnoj bolnici.
– Ne, negdje drugdje. Ili na neki drugi način.
– Sranje. Na koji način?
– To ga i želim upitati.
– Strašiš me, Cat. Tip se uistinu ponio kao da zna pojedinosti o tebi. Je li
moguće da Kaiser ima pravo? Jesi li možda ipak bila u prisnijem kontaktu s njim
nego što misliš, ali to si nekako uspjela potisnuti?
Frustrirano izbacujem dlanove u zrak.
– Cat?
– Hoću u krevet! Ove sekunde!
– Voditi ljubav?
– Ne. Hoću spavati.
Na trenutak sklapa oči, a onda se mučenički smiješi. – U redu. Strpajmo te
u krevet!
Uspijevam mu se zahvalno nasmiješiti, a onda ga mimoilazim i silazim
prema spavaćoj. Želim se što prije uvući u krevet, ali prvo i ne očekuje
higijenski ritual. Jedna je to od stvari kojima održavam prisebnost. Uspijevam
odraditi glavninu, ali losion za kožu morat će pričekati na sutrašnji dan. Uvlačim
se ispod pokrivača. Sean ulazi u prostoriju i sjeda na rub kreveta zauzimajući
najmanje opasnu poziciju.
– Jesi li bolje?
– Ne. Što ćemo poduzeti?
– U vezi s time o čemu smo maloprije razgovarali?
Odmahujem glavom. – U vezi s nama.
Upućuje mi osmijeh očito vjerujući da djeluje ohrabrujuće. – Ne znam, Cat.
S obzirom na to da Kaiser zna za nas... tko zna kakve će se glasine proširiti.
– Možeš li ih ostaviti? Reci mi istinu. Možeš li ostaviti svoju suprugu i
djecu kako bi bio sa mnom?
Dubok udah i mučan izdah. – Mogu. Mogu dići ruke od svega kako bih bio
s tobom.
Po pogledu u njegovim očima znam da govori istinu. – Ali želiš li? Je li to
najbolje rješenje?
– Najbolje za koga? Za mene? Da. Za djecu? Ne mogu to tvrditi. Možda će
se to ispostaviti najlošijim rješenjem za njih i uništiti im život.
Sklapam oči. Ne želim nikome uništiti život. Ali ne želim niti izgubiti svoj.
– Dajem ti tri dana da odlučiš. Nakon toga, ili si dio mojeg života, ili nisi.
Iako je već posvjedočio svakojakim grozotama u životu, ostaje zaprepašten
tim potiho izgovorenim riječima.
– Trudna sam. Ne mogu više čekati. Moram početi živjeti.
Polako kima. Razumije me. – Hoćeš li moći spavati?
– Bolje bih spavala kad bi ostao.
– Mogu ostati.
– Koliko dugo?
– Još je poslije podne. Možda pet ili šest sati. Osim ako se ne dogodi još
jedno umorstvo. Tada ću morati otići.
– Ako se to dogodi, želim poći s tobom. Ali mislim da neće.
Udara me po ramenu, što mrzim. – Spavaj. Gledat ću televiziju.
– Probudi me ako budeš morao otići. Ne želim se probuditi sama.
– Hoću.
Ljubi mi kosu iznad uha, što volim, i dok napušta prostoriju, namještam
jastuk kako bi spriječio prodor svjetla s prozora. Potom se okrećem prema zidu i
oči prepuštam maglici. Malikove riječi lepršaju mi glavom poput šišmiša u
špilji. Kako me uspio tako prodrmati? Što to zna o meni, a što ja ne znam? I
otkud to zna?
Još od djetinjstva imam osjećaj da svijet ima smisla, da funkcionira prema
meni neshvatljivoj logici i da mi je predio uma koji bi mogao dekodirati životne
simbole izvan dosega zbog kemijske neravnoteže u mozgu. Samo u snu mogu
otputovati tamo, ali čak i tada lica koja viđam ostaju zamračena, a riječi
nerazumljive kao da ih netko izgovara u vodi. Kao tinejdžerica, eksperimentirala
sam s tehnikama koje navodno omogućavaju upravljanje snovima, ali osobno
nisam bila te sreće i moja je podsvijest danas još izvan dosega svjesnom dijelu
uma, poput dviju zaraćenih strana uzduž gorljivo štićene granice. Uspijem li
usnuti, užas i zbunjenost glavni su osjećaji koje proživljavam. Poput stranca
zatječem se u nepoznatoj zemlji pokušavajući pročitati znakove ispisane na
stranom jeziku i moleći se da pronađem put prema sigurnom svijetu budnog
stanja. Ništa od onoga čemu sam posvjedočila u snovima nije povezano s
očevom smrti, barem ne prema onome što mi neprestano govore. Dok mi se san
spušta na mahnite misli, ponovno se pitam jesu li me ključne odrasle osobe u
životu odavno odlučile zaštititi od stvarnosti smatrajući je previše destruktivnom
za mene.
Nathan Malik vjeruje da je tako.
Nikad ne znam u kojem se trenutku budno stanje pretvara u san jer moji su
snovi stvarni poput bilo kakvog iskustva u budnom stanju. Ovaj put ponovno
sam na kopnu, u prastarom kamionetu, i vozim se pašnjakom. Djed je za
upravljačem i pokazuje mi krave koje pasu uz ogradu i na druge, tupo
zadovoljne na pojilištu. Trpak miris duhana spaljuje mi nosnice. Zaobljen
pokrov motora djedova kamioneta zahrđaloje narančaste boje i udubljen
bezbrojnim udarcima. Motor brekće kad ga djed tjera uzbrdo. Penjemo se
strminom prema vrhu.
S druge straneje jezerce. Igrala sam se u njemu mnogo puta, ali danas se
bojim. Nešto me užasno tamo čeka. Nešto što ne mogu podnijeti. Znam da je
tamo, ali djed ne zna. I ne mogu ga upozoriti. Usta su mi zatvorena. Sjedim na
razderanom vinilskom sjedalu žmireći svom snagom i moleći Boga da nas
poštedi užasa...
Iznenada zrakom odjekuje grmljavina i rastvaram oči u tami, a iznad i oko
mene događa se bitka, jake ruke mahnito vitlaju, šake lome kosti. Želim odjuriti,
ali prikovana sam za krevet. Borci se bore iznad mene u nijemom bijesu s
jednim jedinim ciljem – da ubiju. Već sam bila svjedok te bitke, ali ovaj put, za
razliku od prošlih noći, dvije bjeloočnice blistaju na crnoj maski jednog lica.
Kad se ono naglo okreće prema prozoru spavaće sobe, prepoznajem oca.
I vrištim.
20. POGLAVLJE

R astvaram oči u tami. Znam da su se noćne more privele kraju jer sitni zubi
ponovno izgrizaju moje vene.
Treba mi piće.
Budilica pokazuje 5:53 sati. Odspavala sam više od dvanaest sati. Sean je
zacijelo već davno otišao. Obećao me probuditi, ali jutro je i ležim sama. Ipak,
nisam iznenađena. Već je znao prekršiti obećanja. Kao i ja. No, preljub i nije
bajka.
Vjerojatno sada leži u krevetu sa suprugom. Ubrzo će se probuditi i odvesti
u FBI-evo sjedište kako bi radio s Kaiserom i drugima. Do pojedinosti će
pregledati vrpce mojeg razgovora s Malikom i svaki djelić dokaza čekajući da
odlučim jesam li sposobna doći na ispitivanje.
No, to se neće danas dogoditi.
Ležeći u tami, ujedno sam apsolutno sigurna. Moram se vratiti u
Malmaison. Još danas. Iako vjerujem da je krvavi trag na podu moje spavaće
sobe ostavilo moje stopalo prije dvadeset tri godine, sve dok to ne dokažem, ne
mogu se poslužiti time kao dokazom. Posjedujem potrebne alatke i znanje i neću
se moći primiriti dok to ne učinim. Kako u svakom trenutku imam spremnu
forenzičku opremu, čak i stvari za testiranje koji nisu sastavni dio mojeg posla,
za dvadeset minuta mogu krenuti. Neće mi trebati više vremena. Ponedjeljak je i
želim izbjeći gužvu.
Uputivši se niz hodnik kako bih si pripremila kavu, odjednom njušim
cigaretni dim. Potom prepoznajem kašalj u radnoj sobi. Sean je prestao pušiti
prije godinu dana.
Prikradam se do kraja hodnika. U sobi je mračno. Oči mi se privikavaju na
tamu i uočavam muškarca na dvosjedu.
Palim svjetlo.
U boksericama je i košulji raskopčanoj do kraja. Nikad još nije djelovao
toliko izmoždeno. Izgleda kao da je posvjedočio užasnoj nesreći. Nesreći u kojoj
je nastradala njegova obitelj.
– Što činiš?
Ne gleda prema meni. – Razmišljam.
Tapkajući prilazim dvosjedu. Na stoliću vidim bocu Bushmillsa, tanjurić
prepun zdrobljenih opušaka uz nju. Boca je nova, ali nedostaje trećina.
Rastvorene novine leže na stolu, a lice Nathana Malika bulji iz njih. Do njegove
fotografije također još jedna na kojoj maše snimatelju dok ga policija odvodi
Ulicom Gravier, takozvanom Holivudskom šetnicom, od sjedišta Policijske
uprave New Orleansa prema zatvoru.
– Jesi li dobro?
– Ne.
– Cijelu si noć proveo ovdje? U kući?
– Ne. – Još ne podiže pogled.
– Obećao si me probuditi budeš li morao otići.
– Pokušao sam. Nisi reagirala.
– Kamo si otišao?
Konačno podiže pogled. Oči su mu zacakljene. – Znaju, Cat.
– Što znaju? Tko to?
– Svi.
– Što se dogodilo? O čemu govoriš?
– O nama. Svi znaju za nas.
Činim korak unatrag. – Kako to misliš?
– Netko se izlanuo... – Sliježe ramenima kao da ga boli briga. – Sumnjam
da je to bio Kaiser. Prije bih rekao vozač. Ne znam. Ali glasine su došle do
radne jedinice. Do navečer proširile su se odjelom.
– Ali ne vjerujem da si zbog toga potišten.
Odmahuje glavom. – Netko je dojavio Karen. Supruga detektiva kojeg sam
raspizdio prije godinu dana. Nazvala ju je i cijelu stvar opisala što je moguće
ružnije.
Već mjesecima očekujem da se takvo što dogodi. No, sad osjećam čudesnu
obamrlost u prsima. – I?
– Nazvala me na mobitel sinoć oko 20 sati i rekla mi je da se ne moram
vraćati kući.
– Što si učinio?
– Pokušao razgovarati s njom.
– Osobno? Otišao si kući?
Kima. – Nije me htjela pustiti unutra.
– Imaš ključ.
Prigušen i sablastan smijeh. – Promijenila je brave.
Bravo, Karen, odvraćam u sebi.
– Uspjela je pronaći bravara koji radi nakon radnog vremena i promijenila
svaku prokletu bravu.
Bacam pogled prema prozoru. Blijedoplavi sjaj obasjava tamu s lijeve
strane jezera. Sunce izranja. Moram krenuti.
– Gle, znam da ovo nije baš najpovoljniji trenutak... ali moram ići.
Zbunjeno trepće. – Moraš ići?
– Da.
– Spremna si za razgovor s FBI-em?
– Ne. Vraćam se u Natchez.
Trlja oči poput nekoga tko se probudio nakon dugog sna. – O čemu ti to?
Upravo si se vratila. Zašto opet ideš?
No, ne mogu mu objašnjavati razloge dok je pijan. – Gle, ovdje ne moram
biti, ali moram se vratiti kući.
Izbacuje ruke u zrak i rastvara ih. – Mislio sam da si ovdje kod kuće!
– Moram saznati što se dogodilo u onoj sobi kad mi je otac umro.
– Ali ne možeš samo tako otići! Malik misli da je nekako povezan s tobom.
Važna si za razrješenje slučaja!
Odmah ga se prisjećam odjevenog u crno kako gleda niz hodnik poput
zabrinuta oca. – Gdje je? O čemu je članak?
– U zatvoru. Odbio je pokoriti se sudskom nalogu. Picayune je objavio
prilog o njegovu velikom moralnom odnosu prema federalcima. Neki vjeruju da
je junak jer štiti privatnost pacijenata, drugi, pak, da je ubojica ili da štiti
ubojicu. No, ono o čemu se svi slažu jest da je jedini prokleti trag kojim
raspolažemo.
Ali to me nimalo ne iznenađuje. – Gle, učinila sam što je Kaiser htio da
učinim i trenutačno ne mogu ništa više poduzeti. Za tragove ugriza već su
ionako unajmili nekog drugog. Ne mogu ničim promijeniti događaje. Ovdje sam
gotova. Vraćam se u Natchez.
Odmahuje glavom kao da se pokušava otrijezniti. – Sinoć si me upitala bih
li zbog tebe mogao dići ruke od svega. Rekao sam da bih.
Kimam bez riječi.
– Pa... sad možemo biti zajedno. Odmah. Bez čekanja.
Dulje od godinu dana sanjam da ću jednom čuti te riječi, ali sad kad ih je
konačno izgovorio, osjećam samo tugu. – Nisi svojevoljno donio tu odluku.
Uhvaćen si na prepad, a to je posve nešto drugo.
S nevjericom me gleda. – Šališ se.
– Osim toga, pijan si. Ne znaš što će biti kad se otrijezniš. Tko zna, možda
ćeš preklinjati Karen da ti oprosti i pokušati još večeras spavati kod kuće. Ne
želim zvučati poput kuje, jasno? Volim te, ali moram nešto obaviti, a ne mogu to
odgoditi samo zato što su te sinoć razotkrili.
– Ali bome zvučiš poput kuje.
Moj smijeh je kratak i oštar poput laveža. Čak i mene iznenađuje. – Hvala
ti što si mi olakšao odlazak.
21. POGLAVLJE

V rata od kovanog željeza na ulazu u posjed širom su rastvorena. Je li moguće


da su turisti u posjetu? Još nije sezona. Oprezno savladavam slijepe zavoje
na cesti visokih rubnika koja vodi do glavnoga kolnog prilaza. Skrećem na
stražnji prilaz i zaustavljam se na šljunku iza dviju nastambi za roblje i
ružičnjaka.
Majčina maxima, Pearlien plavi Cadillac i djedov lincoln na svojim su
mjestima. No, uočavam i nepoznatu acuru. Lincoln radi, a djedov vozač sjedi za
upravljačem. Billy Neal me i ne pokušava pozdraviti netremice buljeći tek s
neobjašnjivom zlonamjernošću.
Spremam se prići i upitati što ga muči, ali djed prolazi kroz vratašca u
stražnjem dijelu ružičnjaka, odjeven u elegantno odijelo koje mu je izradio
hongkonški krojač, koji dvaput na godinu navraća u Natchez i uzima mjere u
lokalnome motelu. Tamna tkanina ističe mu srebrnkastu kosu, a bijeli svileni
rupčić izranja iz džepa.
Billy Neal izlazi iz lincolna i otvara stražnja vrata, ali djed me opaža i
okreće se u mojem smjeru. Neal se potom naslanja na prtljažnik i pali cigaretu.
Njegovo držanje zrači drskošću.
– Catherine? Dvaput u tri dana? Što se događa?
Ne namjeravam lagati o razlogu dolaska, iako bi ga to moglo uzrujati. –
Vratila sam se kako bih dovršila posao u spavaćoj sobi.
Zaustavlja se na udaljenosti od metra, a njegove plave oči radoznalo me
gledaju. – Govoriš o krvi?
– Da. Želim provjeriti ima li je i u ostatku prostorije i potražiti bilo kakve
druge dokaze. Vjerojatno i u ostatku kuće.
Iskra radoznalosti se gasi. – Kakvih dokaza? Dokaza čega?
– Ne znam. Ali pronaći ću što god je opstalo nakon dvadeset tri godine.
Baca pogled na sat. – Sama ćeš to odraditi?
– Mislim da neću. Htjela sam i imam forenzičku opremu u prtljažniku, ali
ispostavi li se da nešto što otkrijem u konačnici podrazumijeva sudski progon, to
bi moglo...
– Sud? – Posvećuje mi punu pozornost. – Što bi to moglo podrazumijevati
sudski progon?
Zašto me prisiljava da to kažem? – Gle, znam da si mi rekao da smo nas
dvoje vjerojatno donijeli tu krv iz vrta, ali...
– Ali što?
– Te je noći kišilo, djede. Pljuštalo je.
Kima glavom kao da se tek sada prisjeća. – Imaš pravo.
– Nije da ti ne vjerujem. Ali jednostavno ne mogu izbiti tu kišu iz glave.
Kako bi netko mogao prenijeti toliko krvi hodajući po travi više od trideset
metara i onda još ostaviti otiske?
Smiješi se. – Opsesivna si i uporna poput mene.
Ne mogu suspregnuti osmijeh. – Moja uključenost dovodi u pitanje
objektivnost prikupljanja dokaza. Ako se pokrene sudski postupak i potom
ispostavi da sam ja prikupila dokaze, mogli bi biti diskreditirani. Znam ljude
koji rade u državnom kriminalističkom laboratoriju u Baton Rougeu, ali i
honorarno. Rekonstruiraju poprišta zločina i svjedoče na suđenjima...
– U Mississippiju ili Louisijani?
– U Louisijani.
Kima glavom kao da mu odjednom nešto drugo odvlači pozornost.
– Mogli bi obraditi moju sobu u pola dana i snimiti videokamerom cijeli
postupak. Dokazima koje bi oni prikupili ne bi se moglo prigovoriti. Iskreno, ne
mogu se pretvarati da želim biti objektivna.
– Razumijem... – Baca pogled prema vozaču i onda opet prema meni.
– Smeta li ti to, djede?
Ne reagira. Moždani udar otprije godinu dana navodno mu nije ugrozio
sposobnost razmišljanja, ali ponekad nisam baš uvjerena u to.
– Čiji je to auto? – pitam pokazujući na acuru.
– Annin – odgovara još uvijek gledajući u daljinu.
Teta Ann rijetko navraća u Malmaison jer su je peripetije privatnog života
odavno izolirale od djeda i bake. Moja majka se trudi pozitivno utjecati na nju,
ali njezini su napori uglavnom uzaludni. Kad je zašla u sredinu dvadesetih,
dijagnosticiran joj je bipolarni poremećaj, a prekrasno i omiljeno dijete obitelji
Kirkland odjednom se pretvorilo u zloglasni dokaz kojim je lokalna zajednica
vitlajući mogla upozoravati da veliko bogatstvo automatski ne podrazumijeva
sreću.
– Došla je mami u posjet?
– Sad je s njom, ali zapravo je htjela vidjeti mene.
– U vezi s čime?
Umoran uzdah. – A o čemu se radi?
Novcu. Mama mi je rekla da je odavno potrošila novac iz zaklade koju joj
je djed osnovao, ali uopće ne dvoji tražiti ga kad god joj ustreba. – Mama je
rekla da je novi suprug mlati.
Djedovo se lice stišće i predosjećam kako bijes polako ključa u njemu,
bijes čovjeka koji druge procjenjuje vlastitim strogim moralnim kodom. –
Zatraži li me za pomoć u tom smislu, intervenirat ću.
Želim ga upitati je li joj dao novac, ali odustajem. Vjerojatno mi ionako ne
bi rekao.
Ponovno gleda na sat. – Catherine, imam sastanak s članom Komisije za
lov Mississippija. U vezi s Maison DeSalle. Ne smijem kasniti.
Iznenada se prisjećam arhitektonske makete koju mi je pokazao u knjižnici,
te njegovih planova za iznudu certifikata o postojanju indijanske nacije Natchez.
– Ah, da... sretno.
S druge strane parkirališta Billy Neal podiže zapešće i pokazuje na sat.
Djed mu maše dajući na znanje da je shvatio, a onda opet gleda u mene kao da
mi pokušava prenijeti važnu poruku. Svojim hipnotičkim plavim očima prenosi
svu moć svoje vidljive karizme. Ne, njegove su mentalne sposobnosti
nedvojbeno ostale nepromijenjene.
– Catherine – obraća mi se ozbiljnim tonom – rado bih da odgodiš svoje
planove dok se ne vratim sa sastanka. Potrajat će samo jedan sat.
– Zašto?
Hvata me za ruku. – To je delikatno pitanje. Osobne prirode. Tebe se tiče.
– Mene? – Osjećam čudno zujanje u glavi. – Onda mi sada reci.
Namjeravala sam nazvati labos i odmah pokrenuti stvar.
– Ovo nije prikladan trenutak, dušo. Trebali bismo porazgovarati u mojoj
radnoj sobi.
– Hajdemo!
– Ne mogu sada. Imam sastanak.
Očajnički odmahujem glavom. – Dosta mi je života u mraku, djede! Želiš li
da odgodim obradu prostorije, moraš mi objasniti zašto!
Bljesak bijesa u njegovim očima. Ali umjesto da me prekori, polako
zaobilazi audi i ulazi sa suvozačke strane. Znam što želi. Smještam se za
upravljač. Ne gleda me. Gleda kroz vjetrobran negdje u daljinu.
– Gle – počinjem – otkako sam pronašla tu krv, zapravo još puno prije
toga, imam osjećaj da mi svi nešto tajite u vezi s tatinom smrti. Vjerojatno
mislite da me štitite, ali više nisam dijete, u redu? Daleko od toga. Stoga te
molim da mi konačno kažeš što se događa!
Pogled mu se zadržava na crvenome moru ružinih grmova. – Kiša... –
mrmlja. – Zašto smo samo zaključili da ćemo ti moći lagati... – Prsa mu se
spuštaju pod dubokim uzdahom. – Oduvijek si imala suptilan instinkt. Još kao
dijete.
Osjećam mravinjanje u udovima. – Požuri se, molim te.
Iznenada se okreće prema meni i gleda me ozbiljnim očima, poput liječnika
koji se sprema priopćiti tužnu vijest. – Dušo, tvoj otac nije umro pod stablom
svibe kako smo ti rekli.
Čudesna obamrlost izlijeva mi se iz srca. – Gdje je umro?
– U tvojoj sobi.
U mojoj sobi... Obamrlost postaje ledena poput smrzotina. Unutarnjih
smrzotina. Odvraćam pogled. Ruže koje već jako dugo mrzim privlače mi
pozornost. – Kako je umro?
– Okreni glavu, Catherine. Pogledaj me. Reći ću ti što znam.
Prisiljavam se na to i usredotočujem na izborano patricijsko lice. Progovara
prigušenim glasom:
– Čitao sam u prizemlju kad sam načuo pucanj. Prigušen pu canj. Ali znao
sam o čemu je riječ. Zazvučao je poput M1 puške kojima smo čistili japanske
bunkere nakon bacača plamena. Kad sam čuo pucanj, izjurio sam i ugledao tipa
kako bježi iz smjera istočne nastambe. Vaše kuće. Nisam pojurio za njim nego
prema kući kako bih provjerio je li tko ozlijeđen.
– Je li to bio crnac kako si rekao?
– Da. Kad sam ušao unutra, zatekao sam tvoju majku kako spava. Potom
sam provjerio tvoju sobu. Luke je ležao na podu. Krvario je iz grudnog koša.
Puška je bila uz njega na podu.
– A gdje sam ja bila?
– Ne znam. Pregledao sam mu ranu i bila je kobna.
– Je li išta rekao?
Odmahuje glavom. – Nije mogao govoriti.
– Zašto ne?
– Catherine...
– Zašto ne?
– Jer se gušio u vlastitoj krvi.
– Od rane u bočnoj strani grudnog koša?
– Dušo, puška je bila napunjena lovačkim mecima koji se pri pogotku
rasprsnu. Imao je zastrašujuće unutarnje krvarenje.
Isključujem bol usredotočujući se na pojedinosti. – Jesi li dirao pušku?
– Podigao sam je i pomirisao cijev da provjerim je li se pucalo iz nje. I
imao sam pravo.
– Jesi li nazvao policiju?
– Pearlie je to učinila. Nazvala je vaš kućni broj kako bi provjerila jeste li
dobro. Ostatak se dogodio više-manje kako sam ti ispričao. Tvoja se majka
probudila, a ti si ušla u sobu za nekoliko trenutaka.
– Gdje sam bila? Hoću reći... to se dogodilo u mojoj sobi.
Na trenutak razmišlja. – Mislim da si bila vani.
– Tko je preselio tatino tijelo u ružičnjak?
– Ja?
– Zašto?
– Kako bih te zaštitio.
– Kako to misliš?
Meškolji se na sjedalu, ali ne odmiče pogled. Oči su mu mrtve ozbiljne i
ispunjene samouvjerenošću. – Imala si osam godina, Catherine. Zatekao sam ga
u tvojoj sobi. Da je to bilo objavljeno u Examineru, morbidnim nagađanjima ne
bi bilo kraja. Što ti se dogodilo prije nego što je Luke došao? Jesi li bila
zlostavljana na neki način? Možda silovana? U ovom malom gradu to bi te
pratilo do kraja života. Nisam smatrao potrebnim da te izložim tome, ni ja ni
tvoja majka. Luke je ionako bio mrtav. Nije bilo važno gdje će policija pronaći
njegovo tijelo.
– Mama zna?
– Naravno.
– A Pearlie?
– Pearlie mi je pomogla oprati njegovu krv s poda sobe i zidova prije
dolaska policije. Ali, ionako nije bilo važno. Nisu niti provjeravali nastambu.
– Zašto nisu?
Gleda me kao da je odgovor očit sam po sebi. – Vjerovali su mojoj priči.
Luke je ležao mrtav ispod stabla svibe u ružičnjaku. Rekao sam im kako se sve
dogodilo i to je bilo to.
Tako pasivna reakcija policije bila bi nezamisliva u New Orleansu, čak i
1981. Ali u Natchezu prije dvadeset godina? Bi li lokalni policajac posumnjao u
riječi dr. Williama Kirklanda, posebice ako mu je zet netom bio ubijen?
– Jesu li proveli kakvu forenzičku istragu? Jesu li pregledali teren u potrazi
za tragovima ili drugim dokazima?
– Da, ali kako si i sama istaknula, obilno je kišilo i nisu se pretjerano
potrudili. Bila je to tužna noć i svi su htjeli da se što prije završi.
Bacam pogled preko ružičnjaka prema nastambi koja mi je šesnaest godina
bila dom. Potom mi oči kreću nadesno, prema stablu svibe gdje sam većinu
života vjerovala da je otac umro. Luke je ionako bio mrtav... Nije bilo važno gdje
će policija pronaći njegovo tijelo. Ali naravno da je bilo važno. Meni. I još jest.
– Ali djede... što ako mi se uistinu nešto dogodilo? Je li ti to ikad palo na
um?
No, ne stiže odgovoriti jer se njegov lincoln parkira uz moj audi sa
suvozačke strane. Billy Neal upućuje mu znakovit pogled.
– Koji je njegov jebeni problem? – ljutito dobacujem.
Mršti se na moju psovku, ali pokazuje mu da se makne. Za deset sekundi
ovaj to i čini.
– Naravno da sam uzeo u obzir tu mogućnost, dušo. Osobno sam te
pregledao kad je policija otišla.
– I?
– Nisam pronašao dokaz fizičkog napada.
– Pregledao si me kako bi provjerio jesam li silovana?
Ponovno uzdiše, očito uzrujan mojom preformulacijom. – Obavio sam
temeljit pregled. Ništa ti se nije dogodilo. Ništa u tjelesnom smislu. Ali zato si
bila u velikom psihičkom šoku. Nisi progovorila ni riječ godinu dana.
– Što misliš da sam vidjela?
– Ne znam. U podnošljivijoj verziji, uljez se možda razgolitio pred tobom.
Možda te milovao ili prisilio da ti njega miluješ. Ali, s druge strane... možda si
vidjela kako ti ubija oca.
Želim prikriti drhtave ruke jer znam da prezire slabost, ali nemam ih kamo
skriti. Svojom snažnom rukom posutom staračkim pjegama prekriva obje moje i
čvrstim stiskom ih umiruje. – Sjećaš li se uopće te noći?
– Samo trenutka kad sam ugledala njegovo tijelo. Ali zato imam noćne
more u kojima viđam tatu kako se bori s bezličnim muškarcem... i druge stvari.
Ali ništa od toga nema smisla.
Još jače mi stišće ruke. – To nisu noćne more, dušo. To su sjećanja. Znam
da sam izgovorio grozne stvari o tvojem tati. Bog mi pomogao jer sam ujedno
tebi lagao. No, učinio sam to iz dobre namjere. Jednu stvar koju sam ti rekao
smatraj Svetim pismom: otac ti je umro pokušavajući ti spasiti život. Vjerojatno
ti i jest spasio život. Nitko ne bi mogao više učiniti od njega!
Sklapam oči, ali suze ipak naviru. Oduvijek osjećam određeni sram što se
tiče očevih poslijeratnih problema, a čuti još da je umro junačkom smrću...
jednostavno je previše. – Tko ga je ubio, djede? Tko?
– Ne zna se.
– Je li policija uistinu potražila ubojicu?
– Nego što! Pošteno sam ih nagazio. Međutim, nisu ništa uspjeli saznati.
– Ja ću to učiniti – potiho odvraćam. – Mogu do pojedinosti analizirati
poprište zločina oruđem kojim tada nisu raspolagali.
Promatra me s tugom. – Znam da možeš, Catherine. Ali s kojim ciljem? Što
ako pronađeš DNK nepoznate osobe? Nije bilo osumnjičenika. Uzet ćeš uzorak
krvi od svakog crnca u Natchezu? To ti je sveukupno pet tisuća ljudi. Osim toga,
ubojica bi mogao biti mrtav. Ili je možda već davno napustio grad.
– Pokušavaš reći da ne bih trebala pokušati saznati tko mi je ubio oca?
Sklapa oči kao da mu se spava, a onda ih naglo rastvara i okreće prema
meni gledajući me zapanjujućim intenzitetom. – Catherine, cijeli si život
usredotočena na smrt, a sad ćeš još prijeći granicu pa će to postati ovisnost.
Želim da moja unuka živi. Želim da imaš obitelj, djecu...
Silovito odmahujem glavom, ne zato što ne želim sve što navodi, nego zato
što se jednostavno sada ne mogu posvetiti tome. I zato što već nosim dijete...
– To bi Luke želio – dovršava. – A ne zakašnjelu bitku za zadovoljenje
pravde osuđenu na propast.
– Ne želim pravdu.
– Nego što?
– Čovjek koji je ubio oca jedina je osoba na svijetu koja zna što mi se
dogodilo u toj sobi.
Konačno ostaje bez riječi.
– Nešto mi se uistinu dogodilo. Nešto grozno. A moram saznati što.
Iako nešto odvraća, ne mogu razaznati što. Imam osjećaj da njegov glas
dopire preko vjetrovitog polja. Oslobađajući ruku, trzajem otvaram vrata i
pokušavam izaći. Pokušava me zadržati drugom rukom, ali opuštam prste i oni
jednostavno klize iz njegova stiska. Stopalima se spuštam na tlo i počinjem
trčati prema nastambi.
Osjetivši da nešto nije u redu, Billy Neal iskače iz lincolna i isprječuje mi
se.
– Miči se, kretenu – vičem punim plućima.
Grabi me za ruke, ali okrećem se i nastavljam u suprotnom smjeru od
nastambi. Jurim nizbrdo prema rukavcu rijeke gdje se u sjeni stabala nalazi staja
koja je ocu služila kao atelje i spavaonica. Tamo ću biti na sigurnom. Glasovi
me zazivaju, jedan od njih je Pearlien, ali nastavljam trčati vitlajući rukama
poput uspaničene djevojčice.
22. POGLAVLJE

N e mogu ući u staju. Prvi put u životu očevo svetište mi je nedostupno. Na


glavnim je vratima lokot, a tajna, kojom sam se godinama koristila,
zakucana je čavlima. Kad bih mogla pronaći ljestve, pokušala bih se uvući kroz
vratašca potkrovlja, ali čim sam se bacila u potragu, čujem Pearlie kako me
zaziva iz smjera kuće.
Juri nizbrdo u bijeloj odori, a činjenica da je prešla sedamdesetu uopće ne
utječe na njezinu brzinu. Njezine koščate noge kreću se u trzajima pa se doima
poput marionete koju kontroliraju nevidljivi konci. Ipak, nevjerojatno je brza.
Čekam uz staju promatrajući je kako dolazi i pitajući se što je toliko važno.
Ovdje zrak miriše po rukavcu Mississippija koji se skriva iza staje i spoju
natrule vegetacije, uginulih riba, žaba, zmija i tvorova. Komarci su tu prava
pošast, ali tati nikad nisu smetali.
– Što radiš ovdje? – dovikuje.
– Hoću pogledati staju.
Usporava i zaustavlja se dašćući. – Zašto?
Jer želim biti blizu njega. Jer ništa ne osjećam kad sam na njegovu grobu.
Jer ovdje, gdje su pohranjene njegove skulpture, one koje nisu prodali na moj
zahtjev, osjećam vezu s njim koja nije umrla ni izblijedjela...
– Zato – prkosno odvraćam. – Zašto je zaključana?
– Jer su svi radovi gosp. Lukea unutra.
– Svi? Mislila sam da je ostalo samo nekoliko neprodanih primjeraka.
– Tako je i bilo, ali tvoj je djed otkupio druge. Kad god se nešto pojavi na
prodaji, on to kupi. Ima barem deset komada unutra. Velikih.
Ne mogu povjerovati. – Zašto to čini? Nikad mu se nisu dopadale tatine
skulpture.
Sliježe ramenima. – Sigurno nešto vrijede. Uostalom, nisu jeftine, zar ne?
Neke je dopremio čak iz Atlante!
– Nekolicina kolekcionara smatra ih važnima, ali nisu vrijedne onoliko
koliko bi on to htio.
Približava se i gleda me u oči. – Što se dogodilo u autu? Zašto si tako
odjurila?
Ponovno se okrećem prema stajskim vratima. – Rekao mi je gdje je tata
zapravo umro.
Zaobilazi me kako bi me pogledala u oči. Prepoznajem strah u njezinima.
– Čega se bojiš, Pearlie? Što si pomislila da mi je rekao?
– Ne bojim se ja ničega. Reci mi što ti je rekao.
– Rekao mi je da tata nije umro ispod stabla. Ubijen je u mojoj spavaćoj
sobi, gdje me spašavao od uljeza.
Primjećujem da se ukipila. – Što ti je još rekao?
– Rekao mi je da si mu pomogla oprati tatinu krv s poda i zidova.
Spušta pogled.
– Kako si to mogla učiniti? Kako si mi mogla godinama lagati?
Odmahuje glavom ne podižući pogled. – Ne kajem se što sam oprala krv.
Da smo ti rekli, samo bi još više zla izazvali.
– Ali kako si to mogla znati? Nije li uvijek bolje reći istinu, po svaku
cijenu?
Podiže pogled, a oči su joj ispunjene emocijama. – Nisi dovoljno poživjela
da to znaš. Neke je stvari jednostavno bolje ne znati. Posebice ako si žena.
– Zašto to kažeš?
– Kad bi svatko znao što svi drugi čine i o čemu razmišljaju, u zatvorima bi
bilo puno više ljudi i nijedna obitelj ne bi se održala. Što se toga tiče, rijetko
koja danas i jest cjelovita. Posebice u nas, crnaca.
– Želim istinu, Pearlie. Ne želim da me više štitite ni da mi lažete. Želim
istinu, koliko god bila opasna.
– Ne znaš što govoriš, malena. Misliš da znaš, ali ne znaš.
Hvatam je za nadlakticu. – Znaš što se sve dogodilo ovoj obitelji. Što mi
još prešućuješ?
– Ništa! Dr. Kirkland je ispravno postupio te noći. Nije imalo smisla da svi
govore da si bila silovana. Sve te fine bjelkinje potiho bi širile otrov svaki put
kad bi se pojavila. Nisi morala nositi to breme. Ne u ovakvom gradiću.
– Ne tiče me se što drugi misle! Ni sada, ni tada i ti to dobro znaš!
Kima. – Jaka si, curo, to ti moram priznati. Oduvijek si takva. Ali nije ti
trebao skandal za vratom. Hajde, vratimo se. Dr. Kirkland jedini ima ključ od
staje. Morat ćeš pričekati da se vrati sa sastanka.
Mobitel mi se nenadano oglašava i prestrašeno se trzam. Sean. Iako mi
instinkt govori da se ne javim, nešto me ipak tjera da to učinim.
– Što je?
– Je l’ sjediš? – Glas mu je promuknuo vjerojatno zbog mamurnosti. –
Jutros u 8 sati Malik je naveo imena svih svojih pacijenata.
Ne mogu povjerovati! Nema šanse da bi tipa koji je bio zatočenik Crvenih
Kmera slomila jedna noć u zatvoru. – Je li izašao iz zatvora?
– Da. I mi smo poput tebe također bili sumnjičavi. Zašto bi iz principa
otišao u zatvor, a onda se iznenada slomio? Gotovo kao da je to učinio zbog
publiciteta, a onda kad ga se domogao, jednostavno je popustio. No, Kaiser je
iznenada shvatio da bez njegovih kartona nema šanse da znamo je li popis
cjelovit. Stoga se domogao sudskog naloga koji nam dopušta da ga usporedimo
s Malikovim računalnim zapisima. I pogodi! Ništa nismo pronašli! Tvrdi
diskovi u ordinaciji bili su čisti kao suza!
E, u to već mogu povjerovati. – Podatke je, ipak, moguće vratiti, dovoljno
je samo...
– Ne slušaš me, Cat. Podaci su nestali. Svi. FBI-evi tehničari rekli su da je
to učinio netko tko se uistinu razumije u računala.
– Malik?
– Samo malo... Moram ići, Cat. Ovdje je ludnica. Nedostaješ mi.
Prekida vezu ostavljajući me potpuno odsječenu od života u New Orleansu.
– Loše vijesti? – dobacuje Pearlie.
– U svakom slučaju nisu dobre – odvraćam pitajući se ima li na Malikovu
popisu ijedan trenutačni pacijent.
Nevoljko se okrećem od staje i slijedim Pearlie uzbrdo.

★★★

U trenutku kad dolazimo do parkirališta, majka i teta Ann izlaze iz ružičnjaka.


Svaka vuče sličan Louis Vuittonov kovčeg na kotačićima. Iz daljine čovjek bi
rekao da su blizankinje, ali kako im se približavamo, tako Annino lice razotkriva
godine. Iako je samo četiri godine starija od majke, platila je cijenu
dugogodišnjeg alkoholizma i mukotrpnog života. Moja prijateljica iz Natcheza
napisala je knjigu o svojoj problematičnoj obitelji i zapisala: Prekrasne žene su
poput kuća opsjednutih duhovima. Uvijek se sjetim toga kad vidim tetu Ann.
Nju su uvijek momci pratili kući. Njezino lice je imalo klasične proporcije koje
su nadilazile malograđansku dražest, ali ljepota joj je donijela više problema
nego sreće i u pedesetoj gotovo je više nije posjedovala. Sad su joj obrazi visjeli
s nekoć zavidne koštane strukture poput ovješenih jedara na jarbolima nekoć
ponosnog broda. Gledajući paučinu sitnih kapilara na njezinu licu, dodirujem
svoje i znam da ću i ja jednog dana platiti istu cijenu za potajno opijanje.
– Što ste vas dvije radile dolje uz rukavac? – majka dobacuje. – Komarci su
vas mogli žive izjesti!
– Bile smo kod staje – odgovaram. – Htjela sam vidjeti neke tatine
skulpture.
Osmijeh nestaje s njezina lica. – Zaključane su.
Ann osovljava kovčeg, prilazi mi i grli me poput sestre, a ne nekako bočno,
što je majci draže. Potom se odmiče kako bi me pogledala u oči. Njezine su
plave poput djedovih i gotovo jednako prodorne. – Da te ne poznajem, Cat,
pomislila bih da si plakala!
Odmahujem glavom pitajući se zna li možda ona gdje je tata umro.
– Odlično, jer to je moja dužnost! Kako ti je dolje u New Orleansu?
– Dobro. Nije loše.
Kima, iako je očito da mi ne vjeruje. – Viđaš li kojeg pripadnika muškog
spola?
– Da, imam nekoga.
– Zgodan?
Silim se na smijeh. – Da.
– Odlično! Svaki će te muškarac naposljetku iscrpiti, pa barem onda
odaberi onoga koji je zgodan!
Urotnički namiguje, ali ne mogu se ponovno prisiliti na smijeh. U njezinim
očima prepoznajem sjaj i odmah se pitam je li možda u maničnoj fazi.
– Ann se ubrzo vraća natrag na obalu – majka dobacuje. – Ali prvo ćemo u
Castleu nešto pojesti. Što kažeš da se dovedeš u red i pridružiš?
Uopće nemam želju za time, no znam da joj očeve skulpture neće biti
dovoljno dobar izgovor. – Rado bih, ali prvo moram nešto obaviti.
Vidim da je pogođena time. – Što to?
Bacam se u potragu za razlogom, bilo kakvim, samo kako bih izbjegla
ručak. – Dr. Wells me zamolio da navratim na plivanje.
Ann ponovno namiguje. – Što zvuči puno primamljivije od našeg ručka.
Samo idi, Cat! Već ćemo se čuti nas dvije!
Najležernijim mogućim tonom obraćam se majci: – Mama, tko u gradu
izlaže tatine skulpture?
– Još imaju jedan primjerak u knjižnici, a u zgradi veterana Vijetnamskog
rata u parku Duncan postoji i onaj helikopter. Osim skulptura u staji i toga, sve
drugo dio je privatnih kolekcija i većina je završila daleko izvan Natcheza.
Ponovno grlim Ann, a onda bacam pogled prema Pearlie, koja je popratila
naš razgovor poput nijemog stražara, i nastavljam kroz stabla prema
Michaelovoj kući.
Plan mi je okrenuti se čim se njih dvije odvezu, ali ostaju stajati uz acuru
razgovarajući s Pearlie kao da imaju vremena napretek. Kako nemam izbora i
moram nastaviti sa šaradom, uranjam među stabla.
Preplašeno se trzam čuvši kretnje zdesna. No, odmah prepoznajem Mosea.
Postavlja zamke za krtice u prorijeđenoj travi pod stablima otprilike trideset
metara daleko. Gledajući ga nagnutog nad tlom, sjećam se djedova opisa uljeza
koji je pobjegao iz nastambe u noći očeva umorstva. On je crnac. Je li to možda
bio on? Već desetljećima živi na posjedu. Oduvijek voli kapljicu, a sad mi tek
pada na pamet da se mogao sukobiti s ocem zbog lijekova.
Skrećem prema njemu i prelazim nekoliko metara, ali nešto me zaustavlja.
Mose je slobodno mogao ulaziti u moj život od rođenja do šesnaeste godine
života. Je li moguće da je žudio za mnom? Toliko da je ušao u moju sobu i
pokušao me silovati? Je li čak mogao učiniti nešto prije te noći? Možda negdje
na posjedu? Ispod limenog krova staje? Je li moguće da je to bilo toliko
traumatsko iskustvo da sam ga izbacila iz sjećanja? Prije razgovora s Malikom
nikad mi to ne bi sinulo, ali sada, razmišljajući o noćnim morama koje me muče
već godinama, o bezličnim mračnim likovima koji mi provaljuju u kuću, pitam
se je li to uistinu moguće. Mogućnost da je slučajni uljez propješačio cijeli put
od autoceste do Malmaisona tijekom pljuska nikad mi nije imala smisla. Ali ako
je Mose bio taj uljez, ne bi morao propješačiti više od stotinu metara. Je li on
možda bezlični mračni lik iz mojih snova? Demon s kojim se moj otac bori u
mraku?
Morat ću upitati Pearlie.
Još me nije ugledao. Iza Malmaisona Ann i moja majka još razgovaraju
stojeći uz auto. Mogla bih doći do Michealove kuće, a da me Mose ne opazi, ali
Michael je sigurno na poslu. A da se poslužim bazenom? Prisjećam se plosnatog
kamena u cvjetnoj gredici. Upravo bi mi pet ili šest minuta na dnu bazena bilo
dovoljno da se opustim. Razmišljam o tome da odjurim, ali zvuk motora
odjednom se probija stablima. Annina acura kreće unatrag. Čujem kako mijenja
brzine i kako se polako spušta niz zavojit prilaz prema izlaznim vratima.
– Gđice Catherine? – obraća mi se hrapavi glas, nagrižen tisućama ručno
motanih cigareta.
Naglo okrećem glavu. Uspravljen, Mose me gleda stojeći uz gomilu zamki.
– To ste vi, gđice Catherine? Oči me više ne služe.
– Ja sam, Mose – dovikujem krenuvši natrag prema Malmaisonu. – Nemoj
previše raditi na ovakvoj vrućini!
– Ne smeta meni vrućina. – Smije se. – Bolje vrućina nego hladnoća.
Odmahujem i potom se okrećem i jurim natrag prema kući.
23. POGLAVLJE

Z grada Vijetnamskih veterana bliže je locirana Malmaisonu od gradske


knjižnice, pa tamo prvo navraćam. Smještena u glavnom gradskom parku,
ta malena prizemnica prvo je bila sportska trgovina javnog golf-igrališta, a
veterani su je preuzeli kad se teren proširio na osamnaest rupa i nova trgovina
izgradila u drugom dijelu parka. Koristili su se njome za sastanke potpore, za
zabave i kao mjesto na kojemu su se mogli družiti izvan kuće.
To ruševno zdanje smjestilo se na dugačkoj padini iza hrastovima
zasjenjenoga javnog igrališta kojim se djeca u Natchezu koriste već šezdeset
godina. Na njega gleda Auburn, građevina sagrađena prije građanskog rata, a
sjedište je jednog od lokalnih vrtnih klubova. S druge strane ulice nalazi se stara
parna lokomotiva, živući dječji muzej. U daljini je gradski bazen, jedini pošteni
bazen kojim se crnačka djeca masovno koriste. Na žalost, zatvoren je već četiri
godine zbog nedostatka novca za popravak. Niz dugu padinu od zgrade veterana
crvenozeleni teniski tereni prže se na suncu okruženi zelenim i ogradom
zatvorenim trokutastim poljima za dječji bejzbol.
Očekivala sam da ću pronaći očevu skulpturu u zgradi veterana, gdje sam
je posljednji put vidjela, ali kako ulazim na parkiralište, zamjećujem blistave
oštrice rotora, krunu skulpture, kako izbijaju iznad krova. Zar su je stavili na
nekakvo postolje? Izlazim i skrećem iza ugla.
Struktura veličine kuće nalazi se na travnjaku, izgrađena od drvenih
stupova na kojima vise padobrani i kamuflažna mreža. U njoj je travnata koliba,
a ispred nje vojni šator kao središnji element simulacije vojnog logora. Čelična
greda izdiže se iz središta prizora i na njoj prepoznajem očevu skulpturu:
helikopter marke Huey od brušenog čelika s ranjenim vojnikom koji visi iz
njegove utrobe na čeličnom užetu. Najrealističnije očevo djelo. Većina njegovih
radova, posebice u kasnijoj fazi, bila je apstraktnija, poput visokog stabla
između dvaju stubišta gradske knjižnice. Ali helikopter u usponu zadovoljava
svačiji ukus. Što li radi nasred ovog nabacanog prikaza? Zbunjena sam.
– Mogu li vam pomoći, gospođice?
Zdepast muškarac prosijede bradice hoda prema meni. Nosi vojničke hlače,
crnu majicu kratkih rukava i motorističke čizme. Zlatna naušnica krasi mu lijevu
ušnu resicu, a prosijeda pletenica visi iznad desnog ramena. Rekla bih da je u
kasnima pedesetima.
– Nadam se. Moj tata je izradio taj helikopter. Navratila sam kako bih ga
vidjela.
Lice mu se odmah razvlači u osmijeh. – Ferryjeva mala?
Ugodan je osjećaj biti prepoznat kao još nešto osim Kirklandove unuke. –
Tako je. Poznavali ste ga?
– Naravno. Doduše, ne pretjerano dobro, ali bio je na nekoliko sastanaka.
Dosta se držao po strani. Izradio nam je taj helikopter koji svakome tko je bio u
Vijetnamu znači nešto lijepo, anđela čuvara koji vas dolazi izvući iz pakla.
Kimam, ne znajući zašto sam zapravo došla. – Očekivala sam da ga držite
unutra.
– Veći dio godine i jest tako, ali 4. srpnja svećenik iz Crkve st. Mary
blagoslivlja flotu na jezeru St.John. Održava se parada brodica i natjecanja za
najbolje plovilo. Mi izrađujemo jedno svako godine za sve nestale u ratu, kako
ne bismo dopustili da budu zaboravljeni i četiri godine zaredom tamo izlažemo
helikopter vašeg oca.
– To znači da je ovdje već mjesec dana?
Hvata ga neugoda. – Do danas je bio prekriven ceradom. Zapravo sam
došao rastaviti plovilo. Dopremili smo ga s jezera, ali nismo stigli ništa drugo
učiniti jer smo svi previše popili. Ali, čovječe, kako ljudi vole vidjeti taj
helikopter kako se spušta jezerom! Budi pozitivan osjećaj u njima, a posebice u
posljednje dvije godine, otkako su mnogi momci otišli preko oceana.
Ne mogu zadržati osmijeh. – Tati bi se to dopalo.
Kima glavom i izbacuje ruku prema meni. – Jim Burley. Drago mi je!
– Cat Ferry.
Ponovno osmijeh. – Cat, je li?
– Od Catherine.
– Ah, tako znači. Kako vam, dakle, mogu pomoći?
Recite mi da je bio dobar čovjek... – Imala sam osam godina kad je tata
umro tako da mi nikad zapravo nije ništa rekao o ratu. Znate li što je tamo činio?
Burley zamišljeno prolazi prstima po gustoj bradi. – Smjestimo se u hlad!
Slijedim ga do isprano-maslinastog stola za piknik ispod hrastova debla i
sjedam nasuprot njemu. Na površini stola čitam naljepnicu: SVIMA KOJI SU
SE BORILI ZA SLOBODU ONA IMA OKUS KAKAV ZAŠTIĆENI NIKAD
NEĆE OTKRITI.
– Vaš je tata bio povučen tip – počinje. – Ali mislim da to i sami znate.
Nekoliko godina mlađi od mene. I odslužio je svoje dvije godine nakon mene.
Puno momaka koji navraćaju ovamo povučeni su poput njega, ali nakon nekog
vremena ipak se otvore. Luke je, međutim, ostao povučen. Ne mislim pritom da
je bio neprijateljski raspoložen ili tomu slično. Trebalo mu je samo malo više
prostora nego većini, razumijete? Rat je to učinio nekima od nas.
Kimam pokušavajući zamisliti oca u toj maloj zgradi, ili čak kako sjedi za
tim stolom. Trebalo mu je puno više prostora nego većini.
– Sve što znam – nastavlja – jest da nije odradio uobičajenu turu. Koliko
sam čuo, bio je vrhunski strijelac prije regrutacije. Vjerojatno je cijeli život lovio
u Cranfieldu. Stoga je, čim su ga uzeli u zrakoplovno-desantnu, postao
snajperist.
– Snajperist? – Prvi put to čujem.
Kima. – Okrutan posao. Pojedinačna eliminacija, a ne pucačina u žaru
bitke. Čovjek mora biti sposoban hladnokrvno ubiti neprijatelja i ako sam po
sebi nije već malo lud, takvo ga iskustvo može dotući.
Ne mogu povjerovati da mi to nitko u obitelji nije rekao. Ali možda ni oni
nisu znali. – Sjećate li se još čega?
Duboko uzdiše. – Dvojica su uspjela izvući nekoliko činjenica iz njega pa
smo zaključili sljedeće: premjestili su ga u neku posebnu jedinicu, neku vrstu
diverzantske skupine koja je išla tamo kamo mi drugi nismo.
– Kamo?
– U Laos i Kambodžu.
Tijelo mi neobjašnjivo podrhtava od glave do pete. Žmirim i vidim Malika
kako sjedi preda mnom i kako mi govori o kamenom Budinu kipiću. Donio sam
ga iz Kambodže...
– Jeste li sigurni da je bio u Kambodži?
– Ni u što nisam siguran, dušo. Ali bio je na takvim lokacijama. U svakom
slučaju, spomenuta je skupina navodno zaglibila. Spominjale su se tužbe zbog
počinjenih ratnih zločina i tome slično.
Odmahujem glavom, više zbog iznenađenja nego zbog nevjerice.
– Pentagon je pokrenuo istragu zbog niza vojnih suđenja, a onda
jednostavno digao ruke od svega.
– Kad se to dogodilo?
– Mislim da je počelo već za vrijeme rata. Ubrzo nakon početka, a
nastavilo se i nakon njega. No, mislim da je Luke dotad već umro.
– Gosp. Burley, budite potpuno iskreni sa mnom. Mislite li da je moj otac
sudjelovao u ratnim zločinima?
Ne odgovara mi odmah. – Cat, gledajući s današnje pozicije, puno toga što
sam tada činio danas se može klasificirati ratnim zločinom. Ali kad sam bio
tamo, uopće nisam dvojio je li to ispravno ili ne. Jednostavno je to bio dio posla.
Pravila ratovanja nisu nudila rješenje za mnogobrojne situacije u kojima bismo
se zatekli. To je bila borba za opstanak i nismo si mogli priuštiti retrogradno
razmišljati o svojim postupcima. Danas je gotovo u svakom holivudskom filmu
moguće vidjeti vojnike kako režu uši i ubijaju žene i djecu. Ne želim reći da se
to nije događalo; događale su se takve i gore stvari, ali većina nas jednostavno je
odradila svoj posao što je časnije mogla.
– Ne sumnjam u to, ali nisam tu zbog njih. Želim saznati što se dogodilo
mojem ocu.
Tužan osmijeh. – O njemu i govorim, iako to možda tako ne zvuči. Što god
je Luke učinio, nećete to moći shvatiti iz današnje perspektive, trideset pet
godina poslije. Uopće ne pokušavam opravdati počinjene strahote nego
jednostavno želim reći... do vraga, ne znam što želim reći.
Na rubu sam očaja. – Mogu li porazgovarati s nekim tko bi znao
konkretnije podatke? S nekim kome se tata možda povjerio?
Sliježe ramenima. – Luke je neko vrijeme bio prisan s nekim crncem, ali
crnoputa braća rijetko navraćaju. Trudimo se kako bi se osjećali dobrodošlima
jer veteran je veteran, razumijete? Ali to se događalo i u Vijetnamu, a posebice
nakon '68. i atentata na dr. Kinga.
– Sjećate li se kako se zvao?
– Jesse nekako. Ne mogu se prisjetiti prezimena. – Maše prema zgradi. –
Trebao bih imati podatak negdje unutra, ali nemam. Ne mogu do zapisa jer nam
je računalo odapelo. Koliko se sjećam, Jesse je također bio u zrakoplovno-
desantnoj diviziji. Samo ne u istoj postrojbi. Ali ista u kojoj je služio Jimi
Hendrix. Osobito se ponosio time.
– Je li bio odavde?
– Ne, iz Louisijane. Niže niz rijeku. Možda iz St. Francisvillea.
– Ne sjećate se prezimena?
Škilji kao da gleda izravno u jarko sunce. – Ma, znam ga... na vrhu mi je
jezika. Svi mi oldtajmeri patimo od iste boljke! Samo malo. Billings? Ne.
Billups? Tako je! Billups! Poput benzinske postaje koju smo nekoć imali ovdje.
Jesse Billups, 101. zrakoplovno-desantna divizija, tehnička potpora.
Ponadala sam se da ću prepoznati ime, ali nisam. Bacajući pogled nizbrdo
prema teniskim terenima, brišem znoj iz očiju. Nekoliko sam puta tamo igrala
tenis, a sad imam osjećaj da se to dogodilo u nekom drugom životu. Bacam
pogled prema autu, ali ne osjećam potrebu da se ikamo odvezem. – Treba li vam
pomoć pri rastavljanju?
Srčani smijeh. – Ne treba, ali društvo bi mi dobro došlo! No, znam da imate
pametnijeg posla i ne morate se zadržavati ovdje.
– Mislim da nemam.
– Hej! – Mesnatim dlanom udara o stol. – Jesseja biste trebali pronaći bez
ikakva problema!
– Zašto?
– Unuka ste dr. Kirklanda, zar ne? Odrasli ste u onoj velikoj kući, na
imanju gdje je Luke živio u staji?
– Da.
– E pa Jesse je bio u rodu s pazikućom! Drugo koljeno ili rođak, nešto
takvo!
Ponovno mravinjanje na tjemenu i dlanovima. – S pazikućom? Mislite na
Pearlie?
– Tako je! Pearlie! – Smije se. – Jesse ju je često spominjao, ali ne baš u
pozitivnom smislu. Njegova mama je bila u rodu s njom.
Toliko naglo ustajem da me hvata vrtoglavica. – Oprostite, gosp. Burley,
moram ići!
– Nema problema.
– Puno vam hvala. – Krećem prema autu.
– Hej – dovikuje za mnom. – Neka vas ne zabrinjava to što je vaš tata tamo
činio.
Vratio se živ, a to je najvažnije.
Ali, je li uistinu tako? Pitam se koračajući prema audiju. Je li to doista
najvažnije?
– Izradio nam je onaj helikopter – nastavlja. – Svatko tko može izraditi
nešto toliko lijepo i onda to još darovati mora biti izvanredan čovjek,
razumijete?
Ne, ne razumijem, odvraćam u sebi ulazeći u auto. Više ništa ne razumijem.
24. POGLAVLJE

P earlie sjedi na trijemu i čita novine kad autom ulazim na parkiralište iza
nastambe. Teta Ann se nije vratila, ili se vratila pa otišla, ali zato je tamo
djedov lincoln. No, nigdje ni traga Billyju Nealu, što mi je drago.
– Gdje si bila? – pita me ne odvajajući pogled od primjerka Natchez
Examinera.
Primjećujem da nije u radnom odijelu i da ima naočale za čitanje. Izgledaju
skupocjeno, za razliku od onih koje moja majka kupuje u trgovačkom centru.
– Vozila sam se.
– Vozila? To si mi običavala reći kad si kao tinejdžerica ganjala momke.
– Nikad ih nisam ganjala. Oni su ganjali mene. – Dvije ljuljačke nalaze se
na njezinu trijemu. Smještam se u slobodnu.
– Ne pitaj – odvraća. – Rekla sam ti sve što znam.
– U vezi s čime?
– U vezi s bilo čime što me misliš pitati.
Bacam pogled prema nizovima procvjetalih grmova ruža. – Pearlie, mislim
da bi mogla govoriti tjedan dana i ne reći mi sve što znaš o obitelji.
– Nisam plaćena da govorim. Plaćena sam da čistim. – Liže prst i okreće
stranicu. – Supruga dr. Overtona jučer je umrla. Razdražljiva stara baba.
– Pričaj mi o Jesseju Billupsu.
Zaustavlja se predosjećajući opasnost.
– Nemoj se niti pokušati pretvarati da ne znaš tko je.
Konačno odvaja pogled od novina. – S kim si razgovarala?
– S tipom koji je služio u Vijetnamu. Jesse Billups je poznavao tatu i želim
da mi kažeš tko je i gdje se nalazi. Znaš da ću ionako saznati. Ne mogu
povjerovati da mi nisi već rekla za njega.
Gotovo bolno sklapa oči. – Jesse je sestrino dijete. Zapravo je riječ o
polusestri. Imale smo istu mamu, ali različite očeve.
– One s otoka DeSalle?
Kima glavom. – Ivy je jedina sestra koju imam.
Odmah se prisjećam malene, snažne crnkinje kose zavezane u punđu.
Zajedno s tom slikom dolazi i miris alkohola i bolno sjećanje. Jednom mi je dala
injekciju protiv tetanusa, kad sam stala na čavao u jezercu.
– Gdje je sada?
– Umrla je, srećo. Zar se ne sjećaš? Prije gotovo četiri godine.
Ne sjećam se da sam to čula, ali zato se nje sjećam jako dobro – ne zbog
imena koliko zbog zanimanja. Radila je kao djedova pomoćnica u malenoj
zgradi na otoku poznatoj kao klinika. U njoj djed liječi crnopute otočane kad
god navraća na otok, ili kad god je potrebno. U nekim razdobljima više od
stotinu ljudi živjelo je i radilo na otoku, a mnogi su se svaki dan koristili
motornim pilama i drugim opasnim poljoprivrednim alatima. Do dvanaeste sam
se nagledala toliko posjekotina i šavova da sam uvjerena kako bih sama mogla
zašiti ranu u slučaju potrebe. Djed nikad nije naplaćivao svoje usluge pa je
većina otočana umjesto da potraži liječničku pomoć na kopnu, s druge strane
rijeke, radije čekala da on dođe. Ivy nije imala formalnu medicinsku naobrazbu,
ali bila je pametna, povučena i imala je spretne ruke. Djed ju je, osim toga,
dovoljno toga naučio da u njegovu odsustvu može odrađivati posao liječnika.
Njihov najslavniji pothvat bilo je uklanjanje slijepog crijeva teti Ann pod
svjetlom fenjera, a tijekom nevremena koje je izoliralo otok od kopna 1958.
– A Jesse Billups? – pitam. – Je li još tu?
Uzdiše trljajući si čelo. – Dušo, zašto kopaš po prošlosti?
Ne prihvaćam digresiju. – Je li još živ?
– Sad je nadglednik. Odnosno, nadzornik ili supervizor, ili kako god se to
već zove danas.
– Jesse Billups je nadglednik na otoku? Zadužen je za lovački kamp i
ostalo?
– Nego što.
– Pa koliko mu je?
– Pedesetak.
– Ako je Ivyn sin, kako to da ga se ne sjećam?
Ponovno sliježe ramenima. – Kao prvo, uzeo je tatino prezime iako je bio
izvanbračno dijete. Osim toga, u to je vrijeme često izbivao. Znao je odlaziti u
grad s velikim planovima i svaki put se uvaliti u nevolje, što ga je u konačnici
stajalo zatvorske kazne u Angoli. Smiješno, zar ne?
Ništa u vezi s Angolom nikad mi nije bilo nimalo smiješno. – Čini mi se da
ti baš nije stalo do njega.
– Nije loš. Nisam li ti rekla neki dan da su neki dobri momci otišli u rat i
vratili se drukčiji, ali ne svojom krivicom.
– Što mu se dogodilo?
– Svakojake stvari. Neke iznutra, neke izvana. Nikad nije govorio o tome.
Kao ni gosp. Luke.
– Jesi li ih ikad zatekla u razgovoru?
– Znala sam ih viđati zajedno i neko su vrijeme čak bili nerazdvojni. Gosp.
Luke često je odlazio na otok. Rekao je da voli tamošnji mir.
– Što su radili?
– Vjerojatno pušili tu travu – odvraća s gorčinom. – Jesse i nije radio ništa
drugo nakon povratka.
– A tata?
– Gosp. Luke također. Ali ne koliko Jesse. Tvoj je tata trpio velike bolove
zbog rane... a imao je i psihičkih problema. Mislim da si je tako pokušavao
ublažiti bolove. Ali nije konzumirao ništa jače od trave.
– Kad si posljednji put vidjela Jesseja?
– Ima već tomu... Ostao je na otoku, a ja tamo ne idem.
– Nikad?
Odmahuje glavom. – Ne dopada mi se. Ne dopadaju mi se ljudi, a ni ja
njima.
– Zašto ne? Rodila si se tamo!
Frkće s prezirom. – Curo, ja sam kućna crnkinja!
– Šališ se! Nisu li takva vjerovanja dio pradavne prošlosti?
Gleda u mene preko ruba naočala. – Ne na otoku. Oni nisu prihvatili
moderni svijet. Dr. Kirklandu je to drago, a mislim da je i njima. Jednostavno
odbijaju promjene.
– Idem tamo.
Razrogačuje oči. – Kada?
– Danas. Posjetit ću Jesseja.
– Dijete, ne miješaj se u njihove stvari! Ništa dobra neće proizaći iz toga!
– Ali zlo hoće?
Presavija novine i odlaže ih uz stolac. – Guraš li štap u rupu, ne čudi se kad
zmija iskoči iz nje!
Namjeravam je upitati čega se konkretno boji, ali mobitel mi se oglašava
kratkim zvukom. Na zaslonu uočavam znak za novu poruku. Rastvaram ga. U
poruci stoji: Nazvat ću te za trenutak. I bolje ti je da se javiš jer se tiče Malika.
Sean.
– Netko te pokušava nazvati? – pita Pearlie. – Mrzim te telefone!
– Samo što nije.
I mobitel zvoni upravo u tom trenutku.
– Reci – odmah odvraćam.
– Sranje na sve strane! Netom nakon 11 sati zaprimili smo anonimni poziv.
Rečeno nam je da provjerimo stan u Kenneru jer ga je Malik navodno unajmio
pod lažnim imenom. Domogli smo se naloga i pojavili tamo s detektivima iz
Jeffersonova kotara. Vlasnik je prepoznao Malika s fotke pa smo ušli.
– I što ste pronašli?
– Kao prvo, hrpu profesionalne videoopreme, a onda i računalo za
proizvodnju digitalnih filmova.
Videoopremu? – Što još?
– Pronašli smo i oružje, Cat.
Grlo mi se steže. – Molim?
– .32 kalibarski revolver marke Charter Arms kojim je ubijeno svih pet
žrtava. Izbrisanog serijskog broja. Pokušat ćemo ga identificirati jetkanjem, ali
još ne znamo hoće li to postići učinak.
– Jeste li uhitili Malika?
– Da. Bio je kod kuće.
– Je li se odupirao?
– Ne. Krotak kao janje. I ovaj put se nije šepirio. Sastavljen je uhidbeni
zapisnik, a on odveden u pritvor sa stražnje strane.
– Isuse! Što misliš, tko vam je to dojavio?
– Ne znamo. Možda jedna od pacijentica? Djevojka koju je odvodio u stan?
– Ili tip.
– Dojavitelj je ženskog spola. U svakom slučaju, kako je zbog nepoštivanja
suda završio u medijima, bili smo prisiljeni pokrenuti tužbu. Okružni tužitelj je
zatražio zabranu jamčevine, ali sudac ju je ipak odobrio. U iznosu od milijun
dolara.
– Može li je platiti?
– Vjerojatno. Posjeduje kuću s druge strane jezera koju može upotrijebiti
kao jamstvo. U međuvremenu je premješten u kotarski zatvor.
Nikako mi se ne dopada anonimna dojava o lokaciji oružja kojim su
počinjena ubojstva. Zvuči prejednostavno. – Uistinu misliš da je ubojica?
– Puno sam uvjereniji u to nego jučer. Upravo sam saznao da mu je deset
dana od povratka iz Vijetnama otac bio strahovito pretučen. Proveo je dva
mjeseca u bolnici i nakon toga se nikad više nije oporavio.
– Je li identificirao napadača?
– Rekao je da nikoga nije vidio. Bio je napadnut u vlastitoj kući, ali ništa
nije bilo ukradeno.
– Malik je imao alibi?
– Nitko ga nije niti upitao. Riječ je o Columbusu u Mississippiju, a ne o
Berkeleyju u Kaliforniji. Bio je junak koji se netom vratio iz rata. Što ga je
moglo toliko raspizditi?
Dok razmišljam o tome, Billy Neal mi izranja u vidnom polju i zaustavlja
se tik ispod trijema. – Dr. Kirkland te želi vidjeti – dobacuje iako vidi da
telefoniram. – Rekao mi je da te dovedem u radnu sobu.
– Reci mu da ću poslije navratiti. Moram prvo otići nekamo.
– Molim? – odvraća Sean.
Usta Billyja Neala razvlače se u iskrivljen osmijeh. – Na otok?
– Čujemo se poslije. – Ubacujem mobitel u džep i obraćam mu se. –
Prisluškuješ?
Ne odgovara. – Čeka te, a ne voli čekati.
Okrećem se prema Pearlie. – Što se događa? Što je to u vezi s otokom što
nitko ne želi da saznam?
Pearlie ustaje iz ljuljačke i privlači me u zagrljaj. – Nije na meni da ti
kažem, dušo. Razgovaraj s djedom. Ako nakon toga ipak želiš otići na otok,
možda ću ti se pridružiti. – Prilazi ogradi i bijesno gleda u Billyja Neala. – Miči
mi se s očiju, smeće!
Svojim smijehom podsjeća me na dječačića kojeg sam jednom zatekla kako
muči mačku u pješčaniku.
Pearlie se okreće i bez riječi ulazi u kuću.
– Djed te čeka – ponavlja.
– Reci mu da stižem za minutu.
– Rekao je da te dovedem.
– Slušaj, seronjo, ne pokupiš li se, čekat ćeš do sutra!
Ponovno iskrivljen osmijeh. – Nema veze. Imam što gledati.
Vrata iza mene naglo se rastvaraju i Pearlie izranja s puškom u ruci,
škiljeći, gotovo potpuno spuštenih vjeđa i stišćući čeljusne mišiće. – Gubi se,
smeće – dobacuje prijetećim tonom.
– To je zračnica – odvraća Neal smiješeći se od uha do uha. – Nije li?
– Tako je. – Pearlie je podiže i cilja prema središnjem dijelu njegova tijela.
– Njime ubijam oposume kad trgaju vreće sa smećem. Ali ako tebe pogodim u
jaja, nateći će ti poput lubenica i više nećeš nijednoj ženi smetati. – Kako bi
pokazala odlučnost, gleda kroz nišan i cilja točno prema njegovim genitalijama.
Osmijeh mu nestaje s lica. – Dani su ti otpisani, crnčugo.
– Kažem li dr. Kirklandu da smetaš njegovoj unuci, i tvoji će biti otpisani,
bijelče. Miči se odavde!
Ponovno se smije, a onda polako vraća prema Malmaisonu.
– Zašto si to učinila? Mogu se brinuti za sebe.
– Mali je crvljiva jabuka. Ne znam zašto ga dr. Kirkland vuče za sobom.
– Tjelesni je čuvar, tako si mi rekla neki dan.
Pljuje preko ograde. – Negdje je diplomirao pravo. Možeš ti to vjerovati?
To me odmah podsjeća na Seana i njegovu diplomu koju je zaradio u
večernjoj školi. Pričao mi je kako su mu zatvorenici i kriminalci bili kolege. –
Mogu.
– Mislim da ima dr. Kirklanda u šaci – Pearlie dobacuje šaptom.
– Kako to misliš ima ga u šaci?
Oštro kima.
– Čime?
Odmahuje glavom i dalje gledajući za njim. – Mama mu je nekoć radila za
tvojeg djeda. Kao tajnica ili knjigovotkinja, nešto u tom smislu. Znala je
svakojake stvari.
– Što je mogla znati? Za neke nepravilnosti u poslovanju?
Okreće se prema meni i upućuje nesmiljen pogled. – Ne znam. Dr.
Kirkland je oprezan kad je riječ o obiteljskim poslovima, ali nešto mi je
sumnjivo jer takvom smeću inače ne bi dopustio ni da mu zaveže cipele.
Prisjećam se odmah da je, unatoč tome što toliko cijeni poštenje da
milijunske dogovore sklapa stiskom ruke, uništio karijeru nekolicini koji su mu
se našli na putu ili koji su mu lagali pri poslovnim transakcijama. – Svakako ga
ne valja ucjenjivati.
– Sam Bog zna da je tako! Osim ako čovjek ne želi ostati bez glave.
– Kloni se toga vozača, Pearlie.
Hvata me za zapešće. – I ti, dušo. Ovdje stvari više nisu iste.
– Je li? – Odmahujem glavom. – Mislim da jesu. Mislim da je isto kao i
prije, samo ja sam tada bila premlada da išta zamijetim.
25. POGLAVLJE

D jed me čeka u radnoj sobi. Sjedi u istom kožnom naslonjaču u kojemu je


sjedio prije dva dana, kad mi je ispričao istu dobro poznatu laž o očevoj
smrti. Što mi sada želi reći?
Ne obraća mi se nakon ulaska. Sjedi uspravljenih leđa držeći u lijevoj ruci
čašu viskija, a oči mu djeluju čudnovato vlažno. Još je u odijelu i kravati, a
preplanula put i prosijeda kosa ostavljaju dojam holivudskog veterana koji čeka
snimanje prizora – ne sporednog nego glavnoga glumca, samo u ostarjeloj
verziji.
– Vozač je rekao da želiš razgovarati sa mnom.
– Tako je – odvraća, a glas mu je autoritarna mješavina baritona i basa. –
Moram te nešto pitati, Catherine. Molim te, sjedni.
Zbog nečega me hvata želja da preuzmem inicijativu. – Zašto si zaposlio
takvo smeće od čovjeka?
Ostaje zatečen. – Koga? Billyja?
Gleda u pod i pući usnice, kao da nije spreman o tome sa mnom
raspravljati. Potom mi se obraća sa žaljenjem u glasu. – Posao s kasinom nije
poput drugih obiteljskih poslova, Catherine. Las Vegas danas ima poslovni
izgled, ali još počiva na starim i neukusnim običajima. Momci iz Nevade ne
vole konkurenciju i osim toga, Mississippi je velik ulog. Stoga mi je potreban
netko tko njihov svijet poznaje u dušu. Billy je radio u Las Vegasu dvanaest
godina, a tri je proveo radeći za indijanski kasino u Novom Meksiku. Ne bavim
se previše pravom prirodom njegova iskustva. Ne ponosim se time, ali ponekad
valja razmijeniti stisak s vragom kako bi se stvari pokrenule nabolje. Takva je
priroda posla s kockom.
– Čudi me da ti takvo što govoriš.
Sliježe ramenima. – Naš grad je očajan. Ne možemo si više priuštiti ideale.
Sjedni, dušo, molim te.
Sjedam u naslonjač koji počiva na perzijskom sagu, nasuprot njemu.
– I dalje ne piješ? – nastavlja pokazujući prema bifeu.
– Do daljnjega.
– Da barem imam tvoju snagu volje. Vjerojatno te ronjenje disciplinira.
– Rekao si da me moraš nešto pitati.
– Da. Jutros si spominjala unajmljivanje profesionalnog forenzičkog tima
za pretraživanje svoje sobe. Radi pronalaženja krvi i drugih dokaza.
Kimam bez riječi.
– Jesi li odustala od toga s obzirom na ono što sam ti rekao o Lukeovoj
smrti?
– Ne.
Isprva ne reagira, a onda podiže čašu i zažmirivši, ispija velik gutljaj
viskija. Za nekoliko trenutaka ponovno rastvara oči i odlaže čašu na stolić uz
sebe.
– Ne mogu ti to dopustiti – konačno progovara.
Kako to misliš? odvraćam u sebi, ali na glas pitam: – Zašto ne?
– Jer sam ja ubio tvojeg oca, Catherine. Ja sam ga upucao.
Isprva ne registriram njegove riječi. Hoću reći, čujem što mi govori,
prepoznajem ih dok ih izgovara, ali ne razumijem njihovo stvarno značenje.
– Znam da ti je to šokantno čuti – nastavlja. – Da barem postoji drugi
način. Da ti barem to nisam morao reći. Ali pronašla si tragove krvi i sad je to
nemoguće zaustaviti. Poznajem te. Poput mene si. Nećeš stati sve dok ne saznaš
istinu. Sad ću ti je i reći.
– Mislila sam da si mi je jutros rekao.
Meškolji se. – Lagao sam, dušo. Oboje to znamo. Vjerojatno se pitaš zašto
bi mi sada trebala vjerovati. Mogu ti reći samo sljedeće: kad me saslušaš, znat
ćeš da govorim istinu. Znat ćeš to u srcu. Samo žalim što ni ne mogu priopćiti
drukčiju verziju.
– O čemu govoriš? Što pokušavaš reći?
Desnom rukom trlja potamnjelo lice i stišće čeljust. – Catherine, jednog
dana kad ostariš, čut ćeš od liječnika da umireš, ali ovo što ti se spremam reći
znatno je gore od toga. Dio tebe umrijet će danas. Želim da se pripraviš na to.
Osjećam iznenadnu hladnoću u rukama i nogama. Slično sam doživjela kad
sam ugledala ružičastu boju na testu za trudnoću, a kad me obuzela prolazna
oduzetost dok sam pokušavala pojmiti potpunu preobrazbu života koja slijedi.
Istu tu paralizu osjećam sada, ali s njom i zastrašujuću slutnju. Strah da će
nešto što su cijeli život skrivali preda mnom usisati moj svijet i preokrenuti ga
naglavačke. A čudno je što uopće nisam iznenađena. Imam osjećaj da još od
djetinjstva čekam ovaj trenutak. Trenutak u kojemu ću se zateći u ovoj
prostoriji, ili njoj sličnoj, dok mi netko razotkriva užasnu tajnu objašnjavajući
zašto sam takva kakva jesam.
– Nije bilo nikakvog uljeza te noći – počinje. – Već si i sama posumnjala u
to. Zato si me i upitala je li ti otac počinio samoubojstvo.
– I je li? – odvraćam slabašnim glasom.
– Ne. Rekao sam ti da sam ga ja ubio.
– Ali zašto? Zar ste se posvadili? Je li bio nesretan slučaj?
– Ne. – Izbacuje ramena i gleda me izravno u oči. – Prije dva dana upitala
si me zašto mi se nije dopadao. Nisam bio potpuno iskren. Da, smetalo mi je
kako se promijenio nakon povratka iz rata, a činjenica da se nije mogao brinuti
za tebe i majku samo je dodatno pogoršala stvar. Ali od početka imao sam loš
predosjećaj. Nešto u vezi s njime jednostavno nije bilo kako valja. Tvoja majka
to nije vidjela jer je bila zaljubljena u njega, ali ja jesam. Nisam, doduše, mogao
precizirati o čemu se radi. Jednostavno sam nešto predosjećao kao muškarac,
zbog čega mi je bio odbojan.
– Ne mogu ovo podnijeti! Molim te, reci konačno o čemu je riječ!
– Sjećaš se kako je samo tebi dopuštao da budeš s njim kad bi mu bilo
teško, odnosno kad bi imao svoje faze, kako je to Pearlie zvala? Bila si jedina
koju je puštao u staju kad bi radio.
– Naravno.
– Puno je vremena provodio s tobom, Catherine. Ti si mu bila jedina veza
sa stvarnim svijetom. Imali ste vrlo neobičan odnos, a s vremenom učinio mi se
čak neprikladnim.
Srce mi obamire. – Kako to misliš?
– U noći kad je umro nisam čitao u prizemlju. Već sam pogasio sva svjetla
glumeći da odlazim na spavanje. Činio sam to nekoliko noći zaredom. Luke je
trebao ići na otok. Te noći, umjesto da gledam s prozora, izašao sam u dvorište s
baterijom i sjeo u travu. – Nagli gutljaj viskija. – Za otprilike jedan sat ugledao
sam ga kako dolazi uzbrdo iz staje. Nije hodao kao inače i u tami sam pomislio
da je to netko drugi. Pomislio sam da je uljez. Ali nije bio. Prokrao se u vašu
nastambu. Ja sam je zaobišao i prišao prozoru tvoje sobe. Zamijetio sam tračak
svjetlosti kad je otvorio vrata. Pomislio sam da je došao provjeriti spavaš li... ali
nije. Naglo ih je otvorio i zatvorio, i tad sam shvatio da je ušao.
Sanjam. Ako se probudim, neću morati to više slušati. Ali ne mogu se
probuditi. Sjedim i dalje nepokretna, a djed ne prestaje govoriti.
– Prokrao sam se u kuću. Soba tvoje majke bila je otvorena, ali ona je
spavala dubokim snom. Potom sam otvorio vrata tvoje sobe i uključio bateriju.
– Nemoj – konačno odvraćam šaptom. – Ne više.
– Zatekao sam ga u krevetu s tobom, Catherine. Ponadao sam se da je to
neka vrsta psihološke ovisnosti, nešto takvo. Da mora leći s tobom kako bi
mogao spavati, ali nije se radilo o tome. Kad sam strgnuo prekrivač...
– Dosta!
– Nije na sebi imao hlače, Catherine. A tebi je spavaćica bila zadignuta na
prsa.
Odmahujem glavom poput djeteta koje pokušava vratiti vrijeme i oživjeti
psa kojeg je pregazio auto ili roditelja netom spuštenog u raku. Uzalud.
Ustaje i gleda kroz francuske prozore, a glas mu je nabijen emocijama. –
Zlostavljao te, Catherine. Prije nego što sam stigao išta izustiti, skočio je i
pokušao smisliti izgovor tvrdeći da nije onako kako se doima. Ali stanje u
kojemu se nalazio bilo je neosporiv dokaz. Zgrabio sam ga za ruku i trznuo
prema vratima, na što je poludio i stao me mlatiti. – Okreće se prema meni i
gleda me blistavim očima. – Inače je bio toliko pasivan da sam ostao potpuno
zatečen. Ali znao je biti okrutan po potrebi. Ne bi preživio rat da nije bio
nasilan.
Prilazi mi zaustavljajući se na pola metra udaljenosti. Imam osjećaj da me
gleda s astronomskih visina. – Htio sam te izvući, ali udario me nekoliko puta i
nije se namjeravao zaustaviti. Prisjetio sam se puške kojaje visjela iznad kamina
u radnoj sobi. Izjurio sam i zgrabio je, ubacio metak i vratio se po tebe. Zatekao
sam ga u kutu uz ugradbeni ormar, na koljenima. Tebe više nije bilo u krevetu.
Zaključio sam da si zacijelo užasnuta i pretpostavio da si pokušala pobjeći kroz
ormar, koji u to vrijeme nije imao stražnju stijenku kao u starim seoskim
kućama, gdje su takvi ormari povezivali susjedne spavaće sobe. Rekao sam mu
da se makne od tamo i ustane. Kako me nije poslušao, prišao sam držeći pušku i
naredio mu da se gubi s posjeda i nikad više ne vrati.
Odmahuje glavom, a oči su mu zamagljene sjećanjima. – Možda je puška
bila okidač, a možda jednostavno nije mogao izaći na kraj s pomišlju da će biti
razotkriven. U svakom slučaju, ponovno me napao. Iskočio je iz kuta poput
kakve divlje životinje, a ja sam refleksno povukao obarač. – Ruka mu se trza
dok to prepričava. – Ostatak priče ti je poznat. Metak ga je pogodio u prsa i
gotovo je odmah umro.
Zaglušujuća tišina odjednom ispunjava prostoriju, a onda iz vakuuma u koji
sam se pretvorila, izranja pitanje: – Jesam li ja to vidjela?
– Ne znam, dušo. Kad sam se konačno domogao ormara, više te nije bilo
unutra. Sigurno si otpuzala u majčinu sobu. Nagađam da si je pokušala
probuditi. Sjećaš li se ičega?
– Možda toga – šapćem. – Pokušaja da je probudim. Ali možda se to nije
dogodilo te noći. Ne znam. Mislim da se to često događalo u to vrijeme.
– Ali uopće se ne sjećaš zlostavljanja?
Odmahujem glavom poput kakva robota.
– I mislio sam da nećeš. No, ipak se nisi uspjela oporaviti i to te proganja
cijeli život. Već godinama te gledam i kajem se što nisam mogao nešto učiniti za
tebe. Ali nisam znao što. Smatrao sam da ti istinom nikako ne mogu pomoći.
Ljudi kažu da oslobađa čovjeka, ali nisam uvjeren u to. Da nisi pronašla trag
krvi, sumnjam da bih ti ovo ikad rekao.
Prilazi bifeu, natače gotovo punu čašu votke i nudi mi je. To može biti i
čaša vode jer sam toliko otupjela od šoka da više ne osjećam nikakvu želju za
pićem.
– Popij – govori. – Dobro će ti doći.
Ne, neće – odvraćam u sebi. Ozlijedit će me. Otrovat će mi dijete.
– O čemu razmišljaš, Catherine?
Ne govorim. Nemam namjeru ni s kim podijeliti svoju tajnu. Jedinu
nevinost u svojem životu.
– Ne znam što učiniti – nastavlja. – Već si patila od depresije, a ja ti baš i
nisam pretjerano bio od pomoći. Znaš da sam stara škola. Ako nešto ne mogu
napipati, vidjeti na rendgenu, amputirati ili izrezati, onda to i nije problem. No,
sada drukčije gledam na stvari i zabrinjava me mogućnost da će konačna istina
pobuditi izraženiju depresivnu epizodu. Još uzimaš antidepresive?
Ne odgovaram. Moja tišina ga plaši podsjećajući ga na nijemu godinu
nakon očeve smrti.
– Catherine? – odvraća zabrinutim tonom. – Možeš li govoriti?
Ne znam. Govorim li sada?
– Sigurno imaš pitanja. Uvijek imaš pitanja.
Ali to više nisam ja.
– Kad prihvatiš istinu, shvatit ćeš zašto ne želim da dovodiš ovamo strance
koji bi provjerili ima li još tragova. Nimalo dobra neće proizaći ako i drugi
saznaju što se dogodilo. Samo zlo.
– Tko sve zna? – pitam šaptom.
– Nitko.
– Čak ni Pearlie?
Oštro odmahivanje glavom. – Možda nagađa, ali ništa ne zna.
– Majka?
– Nitko, Catherine.
– Uistinu si me pregledao te noći? Nakon što je policija otišla?
Tužno kima glavom.
– Što si otkrio?
Dubok uzdah. – Vaginalnu i analnu iritaciju. Ožiljno tkivo. Razderan
himen. Samo po sebi to nije, ali znam što sam zatekao. Da sam ušao u sobu
deset minuta poslije, pronašao bih još više dokaza, a da je forenzički tim tada
testirao tvoje plahte...
– Prestani, molim te.
– U redu, dušo. Reci što želiš da učinim.
– Ništa.
– Ne bih se složio. Sad kad znaš istinu, možda bi bilo korisno da
porazgovaraš s nekim. Mogu ti pomoći da stupiš u kontakt s najboljim
stručnjacima u državi.
– Moram ići.
– Kamo?
– Bilo kamo.
– Ostani ovdje još neko vrijeme. Pearlie ti može urediti sobu na katu. Nikad
se više ne moraš vratiti u tu nastambu. Nikad ti ni ne bih dopustio da tamo živiš
da se mene pitalo, ali Luke je odbio ovamo se useliti. Ponudio sam mu cijelo
prokleto desno krilo. No, sada znaš i zašto. Bit će ti potrebno nekoliko dana
kako bi pojmila što sam rekao, možda i više.
Ne mogu povjerovati da mi on to govori. Njegova je filozofija uvijek bila
nedvosmislena i vukla korijen iz bejzbola: Kad ti život baci zakrivljenu loptu,
slobodno je nabij bacaču u dupe! I čula sam ga bezbroj puta kako to ponavlja.
No, eto, sada tu stoji preda mnom i ponaša se kao da s majkom gleda Dr. Phila.
– Moram ići, djede.
Okrećem se i hitro prilazim francuskim vratima koja vode na travnjak. Čini
nekoliko koraka za mnom, a onda se zaustavlja. U sekundi već stojim na jarkoj
svjetlosti, okružena beskonačnom nizinom svježe pokošene trave.
I tad kreću suze. U silovitim jecajima koji mi gnječe grudni koš. Padam na
koljena i naginjem se nad travu kao da sam toliko pijana da se moram
ispovraćati. Ali nisam. Očajna sam. Najradije od svega iskočila bih iz vlastite
kože! Da se mogu domoći noža, razrezala bih se od stidne kosti do vrata i
izvukla iz ovog odvratnog tijela!
– Catherine? – mahnito me zaziva ženski glas. – Što se dogodilo? Jesi li se
ozlijedila?
Moja majka. Kleči u cvjetnim gredicama blizu glavnog ulaza. Ugledavši je,
hvata me panika. Uspravlja se na noge, a ja odmah ustajem i bacam se u trk
prema suprotnom dijelu kuće. Skrećem iza ugla i jurim uzduž stražnjeg zida
nastambe za roblje. Prozor moje sobe na trenutak mi izranja uz lijevo rame i
izaziva drhtanje. Potom zamjećujem svoj auto. Jedinu vezu s New Orleansom.
Izlaz! Mamini povici blijede kad sjedam za upravljač i naglo zalupim vratima za
sobom. Buka motora prvo je što uspijeva primiriti vrtlog panike u mojim prsima.
Ubacujem mjenjač u brzinu i izlijećem pobjesnjelo s parkirališta šibajući
kotačima šljunak na bočnu stranu nastambe. Nikad dosad nisam toliko silno
željela pobjeći. Naravno, u tome mogu uspjeti samo na jedan način.
Umrem li.
26. POGLAVLJE

O tok DeSalle izranja iz Mississippi izvijajući se poput leđa usnulog psa.


Niska stabla šire se duljinom od četiri milje sa sjevera na jug i tri s istoka
na zapad. Toliko je velik da je teško pretpostaviti da je riječ o otoku sve dok ga
ne prijeđete.
Kako sam nekoć tamo provodila ljeto, postao je sastavni dio mene poput
Natcheza i New Orleansa. Ipak, stoji odvojen. Odvojen od svega. Iako je
formalno dio Louisijane, zapravo je u vlasništvu moje obitelji, a nastao je kad si
je rijeka Mississippi, smotavši se poput zmije, presjekla krivudav zavoj
divovskom poplavom i skratila tok za više od pet milja. Spomenuta kataklizma
stvorila je velik i šumovit otok, prepoznatljiv po plodnom tlu, divljači i kolibama
desetak crnačkih obitelji koje su radile za moje pretke 150 godina, prvo kao
roblje, potom kao napoličari, a onda, u konačnici, kao radnici. Poplave su
naposljetku natopile zemlju pijeskom i uništile hrastove i borove, ali crnci su
nastavili raditi baveći se stočarstvom umjesto pamukom, održavajući lovišta
jelena i čineći što god je bilo potrebno kako bi prehranili djecu. Jedini bijelci
koji zalaze na otok članovi su moje obitelji ili, pak, djedovi poslovni suradnici
pozvani u lov.
Parkiram na mjestu gdje najuži dio staroga riječnog kanala prolazi kroz
izdajničku blatnu ravan. Tu me čeka nizak zemljani nasip koji prelazi kanal
vodeći na otok. Svako proljeće rijeka ga preplavljuje, ali svako ljeto ponovno se
gradi, a troškove podmiruju djed i naftna tvrtka koja na otoku posjeduje
nekoliko izvora. Rijeka je poprilično nabujala za ovo doba godine i lagano
zapljuskuje nasip zadržavajući se gotovo centimetar ispod njegova ruba.
Dvadeset minuta sjedim u autu parkiranom na njegovu početku
pokušavajući zaključiti je li sigurno krenuti. Grmljavinski oblaci dolaze već
jedan sat nošeni jugom. Ako se iz njih izlije dovoljno kiše, voda će preplaviti
nasip, što se već događalo.
Sedamdeset milja prevalila sam gotovo u stanju hipnoze s jednim jedinim
ciljem – da se domognem mjesta na kojemu je otac provodio toliko puno
vremena i da nekako raskrinkam tragičnu misteriju njegova i svojeg života. Bila
sam dovoljno prisebna da dvaput nazovem Seana, ali kako se nije javio,
zaključila sam da je najvjerojatnije sa suprugom. Da je na sastanku radne
skupine ili čak na poprištu novog zločina, odgovorio bi barem porukom. Stoga...
otac mojeg djeteta gotovo sigurno pokušava spasiti postojeći brak.
Ne stupivši u kontakt s njim, osjetila sam neodoljivu potrebu da
porazgovaram s Malikom. Pokušala sam ga dobiti na mobitel, ali poziv je bio
proslijeđen govornoj pošti. Iako mi je došlo da ostavim poruku, promijenila sam
mišljenje. Ako je još u zatvoru, mobitel mu je vjerojatno na stolu nekog FBI-eva
agenta. Možda čak u Kaiserovu džepu. Tko god ga ima, vjerojatno je već
izvijestio FBI-evu tehničku potporu i pokušava locirati broj s kojeg je netko
pokušao stupiti u kontakt s njihovim glavnim osumnjičenikom.
Nakon drugoga neuspješnog pothvata prelistala sam digitalni telefonski
imenik. To je, na primjer, jedna od stvari koje čovjek čini u fazi depresije.
Barem ja. Obično ga prelistavam u potrazi za prijateljima očajnički se nadajući
da ću čuti nečiji suosjećajni glas i nazivam ljude koje nisam vidjela mjesecima,
čak godinama. Ali danas... ne. Kad me brdovit kraj jugozapadnog Mississippija
doveo do Louisijane, nazvala sam informacije i saznala broj Michaelove
ordinacije. Nakon kratkog uvjeravanja recepcionarka me konačno spojila.
Objasnila sam mu da bih uistinu htjela porazgovarati s njim ako ima vremena.
– Upravo sam do grla u aligatorima – odvraća sa smijehom. – Radi se o
dvoje bolesnih dvogodišnjaka, ali manje-više ista stvar. No, rado bih se sastao
poslije. Mogu li te izvesti na večeru? Sada u Natchezu imamo tajlandski
restoran! – Na trenutak ništa ne odgovaram. Stanka se razvlači. – Cat? Nešto se
dogodilo?
– Hmm... da. O tome sam htjela porazgovarati. Ali može i neki drugi put.
– Reci.
– Vjeruješ u potisnuta sjećanja?
– U kojem smislu? Obično su povezana sa seksualnim zlostavljanjem.
– Da. U tome smislu.
Ne odgovara mi odmah. – Je li to retoričko pitanje?
Ne znam što odgovoriti. – Recimo.
– Zaboravi na večeru. Navrati mi u ordinaciju. Nalazim se na Aveniji Jeffa
Davisa. Sjećaš se gdje se nalazi?
– Naravno, ali doista nema veze. Zaboravi. Ionako nisam u gradu.
– Gdje si? U New Orleansu?
– Ne. Gle, ovako ćemo... ako se vratim na vrijeme, javit ću ti se. Može?
– Cat...
Prekinula sam vezu i isključila zvuk. Zašto sam poželjela uvući pedijatra
koji ne zna ništa ni o meni ni o mojim problemima? Samo zato što smo se
poznavali u školi? Zato što ima suosjećajne oči? Ili zato što liječi djecu, a ja se
upravo osjećam kao četverogodišnjakinja?
S druge strane riječnog kanala zeleni se čamac probija uz obalu u sjeni
čempresa. Zaškiljivši, razaznajem obris crnoputog tinejdžera golih prsa. Vesla
zaustavljajući se svakih metar ili dva, naginje, ispravlja i kreće dalje. U jednom
trenutku izvlači tustu sivu ribu i tad mi biva jasno što čini. Provjerava parangal!
Nepomična najlonska vrpca ima desetak udica obješenih u razmaku od metra i
smrdljive mamce za somove kojih ima u izobilju u kanalu. Prošlo je deset
godina otkako sam posjetila otok, ali život na njemu očito je nije se pretjerano
promijenio.
Kako se mladić kreće duljinom parangala, ponovno grabim mobitel i
pritišćem tipku za brzinsko biranje. Dr. Hannah Goldman. Ona mi je posljednja
nada. Ne zovem je često, ali kad to činim, javlja se odmah ili barem za jedan sat,
što i nije tipično za terapeute.
– Cat? – Vjerojatno je prepoznala moj broj na zaslonu.
– A-ha – odgovaram tiho.
– Gdje ste? Veza je loša. – Eksplozija statičkih smetnji.
– Nisam u gradu. Ali nema veze.
– Što je?
– Upravo sam saznala nešto.
– Želite porazgovarati o tome?
– Ne znam.
– Nazvali ste me pa pretpostavljam da želite.
– Valjda.
– Recite mi u dvadesetak riječi.
– Djed mi je ubio oca.
Iako je inače rijetko što iznenađuje, ovaj put ostaje zatečena i reagira tek
nakon nekoliko sekundi. – Možete li biti precizniji? Nije li ga uljez ubio?
– I ja sam to mislila, ali djed mi je maloprije ispričao posve drukčiju,
zamršenu priču. Pronašla sam krv u svojoj bivšoj sobi, latentnu mrlju koju nisam
niti tražila, a koja me navela da se zamislim nad događajima te noći. I počela
sam se raspitivati. Kad sam odlučila pozvati neovisan forenzički tim, priznao je
istinu.
– Govorite o dr. Kirklandu?
– Da.
– Ustrijelio ga je nesretnim slučajem?
– Ne. Uhvatio ga je kako me zlostavlja. Seksualno. I ubio ga je.
– Tako znači – odvraća profesionalnim tonom.
Znam da to izgovara suzdržavajući se da ne kaže Dragi Bože ili nešto tome
slično. Doista se trudi biti objektivna, ali to joj ne polazi za rukom. Upravo mi
zato i dopušta da je zovem. Kao terapeutkinja, rekla bih da je negdje između
profesionalne objektivnosti i Malikove aktivističke predanosti.
– Vjerujete u to što vam je rekao?
– Nikad mi još nije lagao. Osim u vezi s ovim, što je navodno namjerno
učinio kako bi me zaštitio. A verzija koju su mi ispričali kad sam bila dijete
oduvijek mi se činila lažnom.
– Sjećate li se događaja koje vam je opisao?
– Ne. Ali u posljednje vrijeme puno razmišljam o potisnutim sjećanjima.
– Zašto?
– Jer se javljaju u slučaju umorstava na kojemu radim.
– Umorstva u New Orleansu?
– Da.
– Tako znači...
– Vjerujete li u potisnuta sjećanja, Hannah? Hoću reći, vjerujete li da je
moguće potpuno isključiti nešto iz svijesti?
– Vjerujem. To je sporna tema i vrlo malo se zna o mehanizmu sjećanja.
Ali danas postoje dokazi da su se traumatizirane žrtve mogle disocirati tijekom
iskustava i jednostavno doživjeti amneziju. Ono što je čudno u vašem slučaju
jest činjenica da se to događa unatrag. Navodno ste primili potvrdu o vlastitom
zlostavljanju prije nego što ste ga se počeli prisjećati. Uzimajući u obzir sve
probleme s kojima smo se dosad suočavali, ta bi informacija mogla biti najbolje
što vam se ikad dosad dogodilo. Koliko god vam to bilo teško pojmiti.
– Hm...
– Slušajte me, Cat. Ušli ste u izrazito opasnu fazu. Želim da mi što prije
navratite.
– Na žalost, nisam u gradu.
– Obvezno dođite. Pijete li?
– Nisam popila piće... već jako dugo. Trudna sam.
– Molim?– Ovaj put ne može prikriti šok.
– Znam da sam vam se trebala javiti. Ali dobro sam.
– Slušajte me. Mislim da moramo razmotriti mogućnost smještaja u bolnicu
i liječenja od alkoholizma, a onda dnevnu ambulantu zbog seksualnog
zlostavljanja. Ne možete to sami riješiti. Sad kad konačno znate istinu, nije
moguće predvidjeti što će se dogoditi. Mogu slijediti bljeskovi prisjećanja,
tjelesna sjećanja, suicidalni nagoni. Molim vas, recite mi gdje ste!
– Doista sam dobro. Htjela sam vas samo nešto upitati.
– Što?
– Ako mi je tata zaista to činio... kako je moguće da majka nije znala?
Ne odgovara odmah. – Postoje dva ili tri moguća scenarija koji bi mogli
objasniti njezino ponašanje. Na određenoj razini vjerojatno je bila svjesna
zlostavljanja, ali teško je procijeniti bez dodatnih informacija je li ga nijekala ili
ga je šutke tolerirala. U svakom slučaju, njezin primarni cilj bio je po svaku
cijenu sačuvati obitelj. S druge strane... isto tako možda uistinu nije znala što se
zbiva.
– Je li to vama ikad sinulo? Jeste li ikad pomislili da sam bila seksualno
zlostavljana?
– Sinulo mi je, da, ali u današnje vrijeme to ne spominjemo osim ako nas
pacijent sam ne povede u tom smjeru, a vi to niste učinili. Smatrala sam da je
umorstvo vašeg oca bilo dovoljno traumatično da uzrokuje postojeće probleme.
Međutim, kako je sad ovo izronilo, mogli bismo konačno razriješiti mnogo toga.
Moramo to učiniti. Poznajem nekoliko vrsnih stručnjaka, Cat.
– Poznajete li Nathana Malika?
– Zašto pitate? – S nenadanim oprezom. – Poznajete li ga vi?
– Upoznala sam ga.
– Jeste li mu bili pacijentica?
– Ne. Smatrate li da je dobar u svojem poslu?
– Objavio je nekolicinu zanimljivih članaka i u nekoliko slučajeva postigao
nevjerojatan uspjeh s potisnutim sjećanjima. No, primjenjuje radikalne,
neprovjerene, ponekad čak opasne tehnike. Ne bih vas prepustila njemu.
Preranjivi ste.
– Samo me zanimalo...
– Cat, jeste li u autu? Ne biste trebali voziti.
Često sam joj se znala javljati s parkirališta ili sa zaustavnog traka
autocesta. – Ne vozim. Samo sjedim u autu.
– Negdje na sigurnom?
Bacam pogled prema otoku, zlokobnom i prijetećem pod sivim oblacima. –
Da.
– U kojoj ste fazi? Maničnoj ili depresivnoj?
– Ni u jednoj. Otupjela sam.
Nagli udah u neskladu je s utješnim riječima koje slijede. – Cat, brinem se
da će informacije kojih ste se domogli pobuditi maničnu epizodu. Sad ste u
stanju šoka. Više ne raspolažete drugim obrambenim mehanizmima.
Prepuštanjem maničnom stanju mozak se uvjerava da ste neranjivi, a kad se to
dogodi i kad se naposljetku slomite... – Statičke smetnje prigušuju njezine riječi.
– Ono ključno što morate imati na umu jest da to što se dogodilo između vašeg
oca i vas nije viša krivnja. Bili ste dijete i niste mogli birati. Vi... – Ponovni
nalet statičkih smetnji odjekuje mi u uhu poput niza sitnih eksplozija.
– Hvala vam što ste mi se javili – odvraćam. – Hvala vam što se uvijek...
Zaglušujuća truba gotovo mi probija bubnjiće. Bacam pogled u retrovizor.
Veliki bijeli kamionet zaustavlja se iza mene.
– Hannah?
Veza se prekida.
Ponovno truba. Čeka da krenem nasipom. Možda ima povjerenja u
blatnjavu bujicu, ali ja nemam. Želim se vratiti unatrag i maknuti s puta, ali ne
mogu se prisiliti na pokret. Ruke mi leže u krilu oduzete kao u kvadriplegičara.
Truba se ponovno glasa.
Ne mogu se pomaknuti.
Protječe još pola minute. Crnac od kojih stotinu pedeset kilograma konačno
izlazi iz kamioneta i prilazi mi. Majica mu se prilijepila za prsa, bujnija od
mojih, i uopće mu nije drago što sam mu se ispriječila na putu. Kuca na prozor.
Izbliza vidim da ima dobroćudno lice. Može mu biti pedesetak i premda se ne
čini vjerojatnim, pitam se je li moguće da me sudba bacila pred noge Jesseju
Billupsu. S vidljivim naporom pritišćem prekidač koji spušta prozorsko okno.
– Čini mi se da ste zalutali, gospođo – dobacuje dubokim i melodioznim
glasom.
– Jesse Billups?
Grdosijina usta razvlače se u širok smijeh. – Ma kako da ne! Jesse mi je
rođak!
– Je li danas na otoku?
– Jesse je uvijek na otoku.
– Moram razgovarati s njim.
Naginje se, odmjerava moj audi i smije. – Vi trebate Jesseja? Ne mogu
povjerovati!
– Da? Ali doista ga trebam.
– Samo malo, jeste vi bili s onima iz Sports Illustrateda koji su u proljeće
ovdje fotografirali bikini modele za duplericu?
– Ne. Zovem se Catherine Ferry.
Prazan pogled, a onda gotovo nevidljiva iskra u očima.
– Catherine DeSalle Ferry – objašnjavam.
Osmijeh mu nestaje s lica. Ispravlja se i počinje uguravati majicu u hlače. –
Oprostite što vas nisam prepoznao, gospođo! Henry Washintgon. Kako vam
mogu pomoći? Želite da vas povedem preko mosta i pomognem pronaći
Jesseja?
– Je li sigurno za prijelaz?
Naginje glavu na stranu. – Pa to vam je teško reći. Puno sam puta prešao u
ovakvim uvjetima i nasip je uvijek izdržao, ali jednog će dana popustiti. Dr.
Kirkland mora uložiti malo više novca. Tad bi svima ovdje život bio sigurniji.
– Imate pravo.
– Znate što? A da se povezete sa mnom? Kad porazgovarate s Jessejem, on
vas može vratiti. Ako ne bude mogao, ja ću!
– Može.
Razgovor s drugom osobom, posebice sa strancem, prisilio me da se vratim
u realnost i oživim. Povukavši se unatrag i parkiravši ispod orahova stabla,
zaključavam auto i ulazim u kabinu Henryjeva kamioneta smještajući se na
suvozačko sjedalo.
Kamionet se potpuno razlikuje od onog iz mojeg sna. Povišen je, ima
moderne zvučnike, debelu podstavu i prostrano stražnje sjedalo. Kamionet iz
mojeg sna star je i hrđav sa zaobljenim prednjim branicima zbog čega izgleda
poput igračke. Iz poda se izdiže ručica mjenjača i nijedno sjedalo nije
presvučeno, kao ni krov.
– U rodu ste s dr. Kirklandom? – pita me ubacujući kamionet u brzinu i
lagano krećući nasipom.
– Djed mi je.
– A-ha. Kako to da vas nisam viđao ovdje?
– Vjerojatno jeste, ali proteklo je deset godina otkad sam posljednji put
navratila, a puno više otkako sam dulje boravila.
– Stvari se nisu bitno promijenile. Prije pet godina dobili smo struju. Nekoć
smo morali koristiti se generatorima.
– Sjećam se. A telefon?
Tapše po mobitelu za pojasom. – Svi imamo ovo i polovicu dana ima
signala. Ali zato u kamionima imamo dvosmjerni radio.
Uvaljujemo se u blatnjav dio i stražnji dio kamioneta nenadano proklizava.
Napinjem svaki mišić na tijelu, ali Henry se samo smije ponovno uspostavljajući
nadzor.
– Ovoga se bojite? – glasno dobacuje. – Bit će gore ako moje veliko dupe
završi u vodi!
– Zašto?
– Ne znam plivati!
Neki bi se nasmijali na to, ali ja ne mogu. To me jednostavno rastužuje.
Kako se približavamo otoku, tako nekoliko kapi kiše zapljuskuje vjetrobransko
staklo.
– Hoće li kiša preplaviti nasip?
– Vjerojatno neće – odgovara. – Ali nije da se nije već dogodilo. No,
imamo barem još jedan sat do pljuska.
– Kako znate?
Gleda me dodirujući si nos. – Njušim. Trebao bih raditi prognozu. Sto puta
sam bolji od meteorologa na vijestima!
– Imate i televiziju?
– Satelitsku. Ali ne i kabelsku.
Stvari su se doista promijenile. Posljednji put kad sam navratila, otok
DeSalle bio je primitivan poput Apalačkog gorja. Dvadesetak improviziranih
straćara za radnike, djedova klinika, nekoliko koliba u blizini jezera za lovni
turizam i razne priručne zgrade. Većina straćara imala je cijevi s vanjske strane,
a jedine zgrade s modernim uvjetima bili su djedova klinika i lovačka koliba,
kuća u plantažnom stilu izgrađena od čempresa i s pogledom na jezero.
Projektirao ju je A. Hays Town, slavni arhitekt Louisijane.
– Još malo i evo nas – dobacuje nagazivši mrvicu na gas.
Kako nam se šuma približava, zamjećujem malu šupu u blizini vode i
odjednom me prolaze hladni trnci. Kao i svako drugo zdanje na otoku i ona ima
limen krov. Srce mi počinje panično tući.
Uz nju je parkiran kamionet zaobljena pokrova motora.
27. POGLAVLJE

im prelazimo na šljunčanu cestu koja slijedi istočnu obalu otoka, čudnovato


Č bubnjanje zahvaća mi tijelo, a lagana struja iskri perifernim živcima
pogoršavajući drhtanje ruku koje me muči u posljednja tri dana.
Otok izgleda isto, okrunjen stablima čempresa koja se izdižu iz plićaka u
neposrednoj blizini obale, a unutrašnjost bogata nasadima žalosne vrbe i
divovskih topola. Čempresi su mi sada zdesna jer se vozimo na sjever. Želim
Henryja pitati nešto u vezi s djedovim starim kamionetom, ali steže me u
prsima. Kako se sve više udaljavamo, pokušavam se prisjetiti kako otok izgleda
iz zraka.
Poput Južne Amerike i u središtu gotovo prepolovljen jezerom oblika
potkove, nekadašnjim skretanjem Mississippija. Djedova lovačka koliba nalazi
se na sjevernoj riječnoj obali, radničke straćare na južnoj, a pet stotina jutara
rižinih polja zapadno od njega. Sjeverni dio otoka sastoji se od pašnjaka uvijek
načičkanih stokom i naftnih izvora, a južno od jezera nalaze se šume koje
upravo mimoilazimo. Među stablima na ulazu ugnijezdile su se kolibe i priručne
zgrade lovačkog kampa, a ispod njih, ispod »otočne Argentine«, niske pješčane
dine i kaljuže do mjesta na kojemu se stari riječni kanal spaja s rijekom.
– Jesse u sjevernom dijelu lovi odlutale krave – objašnjava Henry
odmahujući glavom kao da takav posao zahtijeva određeni stupanj ludila. –
Spominjao je da će nakon toga morati srediti vodoinstalacijske cijevi u
lovačkom kampu.
Za nekoliko sekundi stabla slijeva prorijedit će se i razotkriti jezero i
nakupinu radničkih straćara.
– Nismo li već prošli cestu za kamp?
Smije se. – Najbližu jesmo, ali ja ne vozim kroz kaljužu! Sad je moguće sa
sjevera šljunčanom doći do kampa.
Pred nama je jezero, tamnozeleno pod oblacima i pjenušavo od bijelih
valića izazvanih vjetrom. Skrećemo lijevo i nastavljamo cestom koja prolazi
između njega i južnog ruba šume. Henry rukom pokazuje prema skupini straćara
uz samo jezero. Sunce je počelo zalaziti, a na većini trijemova još ima ljudi:
stariji se polako ljuljaju, a djeca jurcaju u prašini s mačkama i psima.
– Evo nas – dobacuje skrećući desno na uzak šljunčani puteljak koji vodi
kroz stabla.
– Kakav je Jesse?
– Ne poznajete ga?
– Ne.
– Povučen. Nekoć nije bilo opuštenijeg čovjeka na otoku. Obožavao je
pušiti i mlatiti praznu slamu, a sad je prava beštija. Ne znam točno zašto, ali
bome je tako.
– Zbog rata?
Sliježe velikim ramenima. – Tko zna. Više baš i ne govori. Uglavnom radi
ili gleda druge kako rade.
Minuta protječe u tišini. Kolibe lovačkog kampa izranjaju pred nama. Za
razliku od radničkih straćara, koje su uglavnom načinjene od katraniziranog
papira ili šperploče i podignute na cigle, kolibe su načinjene od krupnih
čempresa, čvrstih poput čelika i posivjelih od trajnosti. Krovovi su od rebrastog
lima koji je zahrđao poprimivši tamnonarančastu boju.
– Eno ga – pokazuje.
Ne vidim nikoga osim smeđeg konja zavezanog za ogradu trijema jedne
kolibe. Henry zaustavlja kamionet ispred kolibe i tri puta trubi.
Ništa.
– Doći će – dodaje.
I doista je tako. Crnac vretenaste građe i golih prsa izvlači se ispod kolibe,
uspravlja i otire prljavštinu sa sebe. Isprva mi se čini poput stotine drugih
radnika koje sam vidjela, ali onda se okreće i zamjećujem desnu stranu njegova
lica. Jarkoružičaste mrlje šire se poput prolivene boje od desnog ramena do
desne sljepoočice, a obraz mu je tek nakupina deformiranoga ožiljnog tkiva.
– Opekline je zaradio u Vijetnamu – objašnjava Henry. – Ružne su, ali već
smo se naviknuli. – Naginje se kroz prozor i dovikuje: – Hej, Jesse, jedna dama
je tu i želi porazgovarati s tobom!
Prilazi kamionetu s moje, a ne s Henryjeve strane i gleda me ravno u oči.
Henry prekidačem otvara moj prozor, nakon čega moje lice dijeli tek desetak
centimetara od Jessejevih ožiljaka.
– Što trebate? – drsko pita.
– Htjela bih porazgovarati s vama o mojem ocu.
– Tko vam je otac?
– Luke Ferry.
Oči mu se razrogačuju, a onda proizvodi zvuk sličan rzanju. – Do vraga!
Toliko je vremena prošlo i tek sad ste došli? Upoznao sam vas kad ste bili
djevojčica. I mamu sam vam nekoć dobro poznavao. Kako ste došli ovamo?
Henry se ubacuje: – Parkirala je auto s druge strane mosta. Rekao sam joj
da ćeš je vratiti kad završite. Može?
Odmjerava me nekoliko sekundi. – Može, vratit ću je.
Otvara vrata s moje strane i pomaže mi da siđem. Čini mi se da su mu
žuljevi na rukama centimetar debeli. Henry odlazi zatrubivši još jedanput, a ja
nastavljam za Jessejem mimoilazeći kolibu za koju je vezao konja.
Zaustavljamo se kod sljedeće.
– Beštija ne voli strance – dobacuje.
– Nazvali ste ga Beštija?
– Mene tako zovu iza leđa pa sam im odlučio dati na znanje da znam.
Penje se na trijem i sjeda naslanjajući se na zid kolibe. Ja se spuštam na
gornju stubu i naslanjam leđima na ogradu. Nema sumnje da mukotrpno radi
kako bi preživio. Ako je bio u Vijetnamu, sigurno mu je sada pedeset, ali trbuh
mu je još čvrst kao u tinejdžera. Iako mu ruke nisu napumpane, izduljeni mišići
izvijaju se pri svakom pokretu. Lice je, međutim, nešto posve drugo. Teško je
steći dojam kako izgleda jer se još ne mogu maknuti od ožiljaka.
– Dizelsko gorivo – odvraća promuklim glasom.
– Molim?
– Od toga mi je takvo. Čistio sam toalete u bazi kad su Vijetkongovci za
Božić počeli s minobacačkom paljbom. Izmet smo obično spaljivali dizelskim
gorivom. Stajao sam do pet zapaljenih bačvi kad je granata eksplodirala i zalila
me govnima i zapaljenim dizelom. Što bi bilo smiješno da nije na kraju završilo
infekcijom.
– Žao mi je.
Cinički namiguje, a onda iz stražnjeg džepa vadi paket cigareta s mirisom
mentola. Zapalivši jednu srebrnim upaljačem, povlači dugi dim i ispuhuje ga u
obliku plavog oblačića u smjeru suprotnom od trijema, kao da se priprema za
dug razgovor. Nakon još jednog dugog dima, okreće svoje tamne oči prema
meni.
– Došli ste se raspitati za tatu?
– Čula sam da ste ga dobro poznavali.
To ga oraspoložuje. – Ne bih rekao. Lukie i ja smo se lijepo družili jednom
davno.
– Nadala sam se da ćete mi moći reći nešto o tome što mu se dogodilo u
ratu.
– Je l’ već znate nešto?
– Rekli su mi da je bio snajperist, što nisam znala. Također su mi rekli da je
bio u postrojbi koju su optužili za ratne zločine. Je li vam to poznato?
Podrugljivo frkče. – Ratne zločine? Kretenarija. Nema glupljeg izraza. Kao
prvo, sam rat je jebeni zločin, i samo se oni koji toga nisu svjesni mogu
izražavati na taj način.
Ne znam što reći na to. – Sigurno se radilo o nekim neočekivanim
događajima ako je vojska razmatrala procesuiranje njegove postrojbe.
– Neočekivanima? – Grub, ironičan smijeh. – Da. To je prava riječ.
– Znate li išta o tome?
– Luke mi je to spomenuo. Bio je momak sa sela i upravo se zato i uvalio u
nevolje. Znao je kako pucati. I ja sam dobar strijelac, ali taj mali je bio odličan s
puškom. Rođen strijelac. Ipak, nakon rata više nije htio ubijati. Nije više odlazio
ni u lov na jelene. U svakom slučaju, vojska ga je proglasila snajperistom pa mu
je to nekoliko mjeseci bila zadaća. Potom su ga prebacili u posebnu postrojbu
zvanu Bijeli tigrovi. To su trebali biti dobrovoljci, ali mislim da je glavni
zapovjednik vrbovao koga god je poželio. Upravo tako je i zaglavio među njima.
– Bijeli tigrovi? Koja im je bila zadaća?
– Postrojba je bila uvježbana samo za jedan zadatak – upad na
neprijateljski teritorij. Samo što to nije bila posve legalna operacija. Otišli su u
Kambodžu kako bi sredili Vijetkongovce koji su se tamo skrivali od naših
bombardera.
– Znate li što se dogodilo?
– Isto sranje koje se dogodilo na mnogo drugih lokacija, samo još teže.
Tigrovi su išli od sela do sela u potrazi za oružjem, Vijetkongovcima ili
njihovim pristašama. No, nisu operirali poput nas u regularnoj vojsci. Nisu
čekali da vide hoće li ih itko pokušati ubiti. Cilj im je bio prestraviti ljude i
spriječiti ih da pomažu Vijetkongovcima, odnosno uskratiti neprijatelju utočište
i prekinuti opskrbu hranom, kako se tada govorilo u zapovjedništvu za pružanje
vojne pomoći. Licemjerni seronje. No, među Tigrovima je bilo i zlih momaka,
okorjelih pojedinaca iz drugih postrojbi koji su, naravno, bili odgovorni za teška
sranja.
– Što mislite pod time?
Gasi opušak i odmah pali novu cigaretu. – Eliminirali su poglavare i sve
one koji su plaćali Vijetkongovce. Kažnjavali su svakoga za koga se znalo ili
sumnjalo da pomaže njima ili Crvenim Kmerima. Provodili su paklena
preispitivanja. – Smije se s gorčinom. – Odnosno, mučenja.
– I moj otac?
Oprezno kima glavom. – To mu je bio posao, razumijete? Takva sranja
događala su se tamo i gdje sam ja bio. Primjerice, pobijali smo zatvorenike kako
ih ne bismo morali vucarati sa sobom. Ali ako vas je uhvatio pogrešan časnik,
mogli ste naribati. Lukeova jedinica bila je drukčija. U Tigrovima su upravo
časnici poticali takva sranja. Odsijecali su glave i nabijali ih na kolce kako bi
prestravili Crvene Kmere. Odvlačili su djevojke iz sela i koristili ih za zabavu.
Nabavljali...
– Samo malo – ubacujem se. – Hoćete reći da su otimali djevojke i silovali
ih?
Kima kao da je to posve uobičajena pojava. – Naravno. Tako je glavni
zapovjednik nagrađivao svoje ljude. Kad god bi dobro odradili posao, mogli su
odabrati djevojku iz sela i zabavljati se s njom dva dana.
– Što bi joj se dogodilo kad bi je se riješili?
Podiže ruku i naglim potezom simulira presijecanje grkljana. Obamrlost u
njegovim očima izaziva trnce u mojem tijelu. – Rekao sam vam da su radili
grozna sranja.
– Koji je bio stav mojeg oca?
Sliježe ramenima. – Okrivljavao je vladu. K vragu, oni su ga i uvalili u to!
To uopće nije bio njegov izbor, ali što je mogao učiniti? Bili su daleko u
divljini... cijela operacija formalno nije postojala... glavni zapovjednik jedini je
imao radiouređaj. Stoga je činio što je morao i naposljetku se izvukao.
– A istraživanje ratnih zločina? Tko je to pokrenuo?
– Vjerojatno cinkaroš iz njihove postrojbe. Netko tko se htio proslaviti u
novinama.
To mi baš i ne sjeda. – Takav potez jamči smrt. Sigurno je to ispričao netko
koga je pekla savjest.
Odmahuje glavom. – Znam samo da Luke nije rekao ništa pod milim
Bogom kad ga je vlada ispitivala. I tako su odustali od istrage. Gotova priča.
Uvlači dim duboko u pluća, gotovo kao da ga to održava na životu.
Promatrajući ga, odjednom shvaćam da njegova mršava građa nije posljedica
dobrog zdravlja. Duboko usađen bijes jednostavno izjeda masnoće koje bi
normalno ljudsko biće već nagomilalo.
– Mislite li da...
– Zašto ste zapravo došli? – nenadano se ubacuje gotovo zarežavši. –
Sigurno niste došli razgovarati o Vijetnamu.
– Jesam.
Ponovno oštar smijeh. – Možda mislite da je to razlog, ali nešto drugo krije
se iza pitanja.
Bacam pogled u stranu nadajući se da ću uspjeti prikriti krivnju koju
osjećam zbog svega što mi je djed danas otkrio. Jer upravo to i osjećam.
Krivnju. Zato i postavljam sva ta pitanja. Ako mi je otac doista činio takve
strahote, sigurno ga je nešto natjeralo na to. A ako nije rat u pitanju, što bi drugo
moglo biti osim mene? Oduvijek sam žudjela za pozornošću i oduvijek sam bila
osobito seksualna...
– Hej – Jesse me prekida. – Nećete mi se valjda rasplakati?
Zabacujem glavu i trepćem ne bih li odagnala suze. – Imate pravo. Ne
znam zašto sam došla. Nadala sam se... nečemu. Ne znam čemu.
– Tražite objašnjenje za Lukeovo ponašanje? Nadate se da ću vam reći da
se iza njegovih neprobojnih očiju skrivao svetac? Bio je običan poput mene. Svi
mi nosimo malo dobra i zla u sebi. – Pokazuje prstom s dugim noktom prema
meni. – Ali vi to dobro znate. Vidim vam to u očima. Vi ste Lukeova mala,
znam da i vi imate i jednog i drugog u sebi!
Sada suze naviru u bujici i ne mogu ih zaustaviti. – Zašto je provodio toliko
puno vremena ovdje, Jesse? Što ga je ovdje privlačilo?
Mršti se i gleda prema stablima.
– Je li uzgajao travu?
– Pokušao je, ali nije mu išlo.
– Je li ikad dilao?
Polako odmahuje glavom. – K vragu, ja sam mu je morao nabavljati!
– Što mi je onda promaknulo? Koliko je često dolazio ovamo?
– Poprilično često. Posebice zimi. U ljeto je i cijela obitelj često navraćala.
U sezoni lova na jelene dr. Kirkland bi navraćao s prijateljima. Ali Luke je
boravio ovdje i u drugim trenucima.
– Što je, do vraga, radio ako nije lovio i pecao?
Baca pogled prema meni, ali ljutnja koju sam prije osjetila nekako je
isparila iz njegova lica. – Uglavnom se šetkao. Crtao u bilježnicu. Katkad svirao.
Imao je gitaru ovdje. Ja sam ga poučio kako je svirati grlićem boce.
Nejasno se prisjećam gitare u njegovu stajskom ateljeu, ali ne i činjenice da
ju je svirao. – Je li mu išlo?
– Za bijelca nije bio loš. Znao je izvući lijepe note. Imao je osjećaj za
blues.
– Je li...
No, prekida me zvono mobitela iako nije moj. Jesse vadi Nokiju iz džepa i
javlja se. Neko vrijeme sluša, a onda uzvraća da će se javiti i prekida razgovor.
– Moram ići – izjavljuje.
– Odmah?
– Da. Moram s kopna dopremiti neke zalihe za slučaj da nasip bude
preplavljen. Trebalo bi kišiti nekoliko dana zaredom, cijelom duljinom rijeke.
Bolje da krenemo.
– Ali moram vas još nešto upitati!
– Možemo razgovarati putem. – Prilazi konju, odvezuje ga i dovodi do
mene.
Beštija repom pokušava otjerati obada. – Prvo se ja penjem, a onda ću vas
povući iza sebe. Samo se držite što dalje od stražnjice.
– Može.
Ubacuje stopalo u stremen i stručnim se potezom penje, a onda meni
prepušta oslonac, hvata me za lijevu ruku i bez ikakva napora podiže smještajući
u sedlo iza sebe. – Možete govoriti, ali me se držite. – Tjera konja na lagani trk
zelenim rubnikom šljunčane ceste. Njegova široka pleća mokra su od znoja, a
ružičasto ožiljno tkivo prekriva mu zatiljak.
– Radite za djeda, zar ne?
– Tako je.
– Što mislite o njemu?
– Žilav starac.
– Dopada vam se?
– Plaća me. Nije važno dopada li mi se ili ne.
Imam osjećaj da njihov odnos uopće nije jednostavan. – Što mi prešućujete,
Jesse?
Gotovo mogu osjetiti njegov osmijeh. – Dr. Kirkland me jednom pretukao
kad sam bio dijete. Pošteno me izmlatio. Ali ja bih jednako postupio na njegovu
mjestu, pa smo na čistom.
Želim ga preispitati u vezi s time, ali ne uspijevam jer zamjećujem ženu
kako nam prilazi na biciklu. Šljunčana cesta otežava joj vožnju i imam osjećaj
da će se u svakom trenutku poskliznuti i pasti.
– Jebem ti – Jesse dobacuje mrmljajući si u bradu.
– Tko je to?
– Ne obraćajte pozornost. Luda je!
Usporava približavajući nam se, na što on podbada konja kao da je želi
mimoići.
– Stani – dovikuje.
– Stanite – ponavljam.
No, ne zaustavljamo se.
– Do vraga, Jesse Billups! – žena viče. – Ne bježi od mene!
Izbacujem ruku i hvatam uzde. – Zaustavite konja!
Psuje, ali me sluša. – Požalit ćete!
Žena djeluje uzbuđeno i očekujem da će početi vikati optužujući ga za
zlostavljanje ili očinstvo, ali čim smo stali, uopće se više ne obazire na njega. Ne
može odvojiti pogled od mene.
– Catherine Ferry?
– Da.
– Louise Butler. Htjela bih razgovarati s vama.
– O čemu?
– O vašem tati.
– Poznavali ste ga?
– Nego što da jesam!
Prebacivši lijevu nogu preko bočne strane, silazim s konja na šljunak.
Nagađam da joj je četrdesetak i vrlo je lijepa, mliječno-čokoladnog tena poput
Pearlieina. Njezine velike oči odišu sumnjom.
– Ostanete li ovdje kako biste razglabali – ubacuje se Jesse – morat ćete se
sami vratiti. Moram dalje.
– Znam gdje mi je auto. Nema problema.
Jesse na to podbada konja i odlazi podižući za sobom oblačić prašine.
Gledam Louise i čekam objašnjenje za nenadano pojavljivanje, ali ona
netremice promatra nebo.
– Ubrzo će kišiti – dobacuje. – Imam kućicu uz jezero. Bolje da odmah
krenemo.
I ne pričekavši moj odgovor, okreće bicikl i nastavlja ga gurati. Promatram
je nekoliko sekundi odmjeravajući njezinu jednodijelnu haljinu i platnene
teniske. Potom jurim za njom dok mi šljunak škripi pod stopalima i dostižem je.
– Kako ste znali da sam došla?
– Henry mi je rekao – odgovara i ne pogledavši me.
– Poznavali ste mojeg oca?
Konačno se okreće prema meni. – Možda vam se neće dopasti što ću vam
reći, gđice Catherine.
– Zovite me Cat, molim vas.
Tihi smijeh. – Kitty Cat!
Odjednom me prolaze trnci. Djed me tako zvao kad sam bila jako mala.
Samo on. – Poznavali ste ga. Recite mi što znate.
– Ne želim vas povrijediti, dušo.
– Ne mogu biti više povrijeđena nego što jesam.
– Ne bih se kladila. Je li vam Jesse rekao išta ružno o Lukeu?
– Zapravo nije. Možda i bi da se niste pojavili.
Nos joj se mreška. – Njemu se ne može vjerovati. Ne kad je riječ o Lukeu.
– Zar nisu bili prijatelji?
– Neko vrijeme jesu.
– Što se dogodilo?
– Vi?
Gleda me oprezno iz kuta oka. – Dušo, Luke je sedam godina bio moj
čovjek. Od 1974. sve do noći kad je umro. I mnogima se to nije dopadalo.
Zaustavljam se kao ukopana. Mogla bi biti deset godina starija od mene, a
kaže da joj je moj otac bio ljubavnik?
Louise nastavlja dalje shvaćajući nakon nekoliko koraka da više ne hodam
uz nju. Zaustavlja se i okreće. – Ne želim vas povrijediti. Htjela sam samo
porazgovarati s vama o njemu. Da vidim prepoznajem li ga u vama.
– I?
Tužno se smiješi. – Upravo me gleda iz vaših očiju. Krije se u svakoj crti
vašeg lica.
– Louise, što...
No, prolom oblaka prekida me, a krupne kapi kiše obrušavaju se u krem
prašinu na rubniku ceste ostavljajući za sobom tamne blatne krugove. Svakog
trenutka sve ih je više i ubrzo nemoguće prebrojiti, a Louise i ja odjednom
jurimo niz cestu poput djevojčica, ona isprva gurajući bicikl, a onda skočivši na
njega i vozeći uz mene.
– U dobroj ste formi – dovikuje, a sive straćare seoceta izranjaju na vidiku.
– Kuća mi nije daleko, odmah iza ovih!
Jurimo mimoilazeći sada prazne trijemove i skrećemo niz blatnu stazu koja
ide usporedo s jezerom.
– Eno je – dovikuje.
Rukom zaklanjam oči od kiše i u daljini prepoznajem kolibu koja nije siva
poput ostalih, nego jarkoplava poput karipskih. Znajući kamo idemo, jurim
ispred bicikla, a kako moja stopala bolje reagiraju na blato, prva dolazim do
trijema.
Dok je promatram kako prevaljuje posljednjih nekoliko metara, shvaćam
da ću uskoro čuti stvari o ocu koje mi nikad ne bi priznao. Zna li ova prekrasna
strankinja činjenice koje bi mogle objasniti što mi je djed danas rekao? Ili barem
to potvrditi?
– Uđite – dobacuje podižući bicikl na uski trijem kućice. – Odmah se
vraćam.
Kroz klimava ulazna vrata ulazim u prostoriju koja je kombinacija kuhinje,
radne sobe i blagovaonice. Odmah me dvije stvari pogađaju. Prvo je bubnanje
kiše o limeni krov. Moj san postaje stvarnost i ostajem gotovo bez daha. Druga
je spoznaja da mi je otac nekoć živio ovdje. Na polici iznad plinske grijalice,
naime, opažam žensku skulpturu. Iako više odiše afričkim nego azijskim čarima
zbog praznog ovalnog lica na izduljenom vratu i trupa s gracilnim udovima,
dovoljan je jedan pogled i znam da je to očevo djelo. Leži na boku savinuvši
jednu nogu u koljenu i držeći ruku na drugom boku, onako kako bi žena mogla
ležati u krevetu promatrajući ljubavnika. Mogla bi biti vrjednija od Louisine
kuće.
Stol za objedovanje također je njegovih ruku djelo. Izbrušeni čelik s
umetnutim staklenim pločicama i mrvice tinjca stopljene s čelikom. U prostoriji
nema kreveta, ali kladim se da je i njega izradio.
– Luke je htio da imam svoj dom – dobacuje mi s leđa.
Iznenada me noge izdaju. Vrućina je nepodnošljiva, kao da je kuća bila
zatvorena danima, a bubnjanje kiše svake sekunde biva sve glasnije. Ali to je
samo jedan dio. Danas se očev život pretvorio iz mješavine sretnih sjećanja u
kuću zrcala.
– Što je? – panično me pita.
– Ne znam.
Juri prema klima-uređaju postavljenom nad prozor i uključuje ga.
Tandrkanje starog aparata prigušuje zvuk kiše, ali mrvicu prekasno.
– Onesvijestit ćete se!
Koljena mi klecaju i hvata me ispod pazuha navodeći moje opušteno tijelo
prema dvosjedu.
28. POGLAVLJE

P opijte ovo – dobacuje držeći čašu ledenog čaja pod mojom bradom. –
Vrućina vas je sredila. Kuća je bila zatvorena dva dana, a kad klima ne radi,
ovdje je kao u pećnici!
– Nije vrućina – odvraćam preuzimajući čašu i ispijajući gutljaj sirupastog
čaja.
– Njegove stvari? Trebala sam pretpostaviti da će vas uzrujati.
– Nisam se zato onesvijestila.
Proučava me prodornim smeđim očima. – Najviše od svega, djelujete mi
prestrašeno.
Polako kimam. – Zbog kiše?
– Kiše?
– Zvuk kiše. Bubnjanje o limeni krov.
Zbunjeno me gleda. – Ne dopada vam se?
– Nije stvar u tome. Jednostavno ne mogu podnijeti taj zvuk.
– Ozbiljno? Ja ga obožavam! Budi osjećaj osamljenosti, ali obožavam ga.
Znali smo ležati na krevetu tijekom kišnih poslije podneva i slušati ga satima.
Zvuči poput glazbe.
Pokušavam se nasmiješiti, ali usnice me ne slušaju.
– Oprostite. Uzrujani ste, a ja se prisjećam ugodnih trenutaka. Nešto ružno
vam se dogodilo na kiši?
– Da barem znam. U posljednje vrijeme taj me zvuk ne proganja samo u
snovima, nego i u budnom stanju.
– Ponekad je to jednostavno tako – odvraća prilazeći sudoperu. – I u meni
se puno toga nakupilo što ne razumijem. – Pušta vodu iz slavine u vrč. – Moram
si skuhati kavu pa makar vani bilo četrdeset iznad nule. Ovisnost.
– Louise, što mi možete reći o narančastom kamionetu parkiranom uz
most?
Uključuje aparat, a onda se vraća i sjeda slijeva, u naslonjač od umjetne
kože. – O onoj staroj zahrđaloj olupini uz šupu?
– Da.
– Nekoć je pripadao dr. Kirklandu.
– Znam. Ali je li ga moj otac ikad vozio?
Sklapa oči. – Da, znao ga je voziti kad dr. Kirklanda ne bi bilo. Dr.
Kirkland se nekoć neprestano hvalisao koliko dugo ta kanta vozi. Rekao je da ga
nikad nije iznevjerio i da nikad neće. No, ipak naposljetku jest. Zašto pitate?
– Mislim da sam vidjela nešto kad sam bila u njemu jer sanjam kako se
vozim s djedom. Nalazimo se na sjevernom dijelu otoka i vozimo uzbrdo prema
pašnjaku i jezercu.
Kima glavom. – Znam gdje je to.
– U snu nikad ne uspijevam prijeći brdo. Približavamo se vrhu, ali nikad ga
ne uspijevamo prijeći. U posljednje vrijeme što smo bliže vrhu, to me je više
strah.
– Koliko dugo to već sanjate?
– Dva tjedna, možda dulje. Je li se tamo što dogodilo? Nešto ružno čemu
sam možda posvjedočila?
Naslanja se leđima i baca pogled prema prozoru koji gleda na trijem. Olujni
oblaci donijeli su preuranjeni sumrak, a prozorsko okno drhti pod naletima
vjetra.
– Prvo će biti još lošije prije nego što bude bolje – gotovo nariče. – Puno
ružnih stvari godinama se događalo na ovom otoku. Ali jezerce... mislite da ste
vidjeli kako nekoga tamo tuku? Možda kako su nekoga ubili? Nešto u tome
smislu?
– Ne znam. – Drukčija me misao zaokuplja. – Jeste li vi i tata ikad išta
radili na jezercu? Mislim u seksualnom smislu?
Ostaje nepomična. – Ponekad smo znali plivati, ali ne kad biste vi bili na
otoku.
– Jeste li ikad vodili ljubav kad bih ja bila tu?
Odvraća pogled. – Trudili smo se ne činiti to. Ali ponekad jesmo. Žao mi je
ako vas to uzrujava. Ne želim vam lagati.
– U redu je. Želim čuti istinu. I znam kako je voljeti nekoga.
– Možda ste nas vidjeli kako plivamo u jezercu. Ali mislim da niste.
Osjećajući da joj je neugodno, odlučujem promijeniti temu. – Je li vam tata
ikad pričao o ratu?
– Nije, ali na različite mi je načine dao na znanje koliko je propatio.
– Što mislite da mu se dogodilo tamo?
Usredotočuje se na mene svojim velikim očima u kojima prepoznajem
strast. – Otrovali su ga, eto što mu se dogodilo. Ali ne njegovo tijelo nego dušu!
– Louise, rekli su mi da je njegova postrojba činila ratne zločine. Grozote.
Razumijete li o čemu govorim?
Kima glavom.
– Navodno su mučili ljude. Otimali žene i silovali ih. Mislite li da je tata
bio u stanju to činiti? – Gotovo kao da je pitam smatra li da je mene bio u stanju
zlostavljati.
Nenadano ustaje i prilazi ladici iz koje vadi paketić cigareta i kuhinjskom
šibicom pali jednu. Unatoč vremenu koje je proteklo, još je vitka i ima zategnute
listove, na čemu bi joj većina žena pozavidjela. Pokušavam zamisliti kakva je
bila kao djevojka.
– Luke je imao problema. – Ispuhuje plavičasti dim. – Kad smo se spetljali,
nije bio u stanju voditi ljubav.
– U tjelesnom smislu? – Čudno uzbuđenje budi mi se u prsima. – Bio je
impotentan?
Naginje glavu kao da nije sigurna kako to objasniti. – I jest i nije.
– Kako to mislite?
Skeptično me promatra. – Ne vidim prsten na vašoj ruci. Jeste li ikad živjeli
s muškarcem?
– S dvojicom. Odnosno, oni su živjeli sa mnom. Ne morate biti obzirni
prema meni, Louise. Znam kakvi su muškarci.
Prigušeno se smije. – Onda vam je poznato da se znaju probuditi i često
imati erekciju prije nužde?
Kimam glavom i od radoznalosti grčevito se hvatam za naslon dvosjeda.
– To se i njemu događalo. Ali kad god sam pokušala voditi ljubav s njim,
nije mogao zadržati erekciju.
– Tako znači...
– Zaključila sam da je za to krivo nešto što je doživio u ratu. Ne rana, nešto
u glavi. I tek za godinu dana bio je u stanju voditi ljubav sa mnom. Toliko mu je
trebalo da mi počne vjerovati. Mislim da se radilo o tome. Povjerenju. Ali nisam
liječnica i ne razumijem se u te stvari. Možda je tamo činio ili vidio stvari zbog
kojih mu se seks ogadio.
Misli mi luđački jurcaju glavom. Ako je bio impotentan, je li me mogao
zlostavljati? Naravno da jest, odvraća gorki glas. Spolni čin javlja se u
mnogobrojnim oblicima. Tradicionalni oblik seksa čak i nije primaran oblik
zlostavljanja djece. Trebala bih upitati dr. Goldman ili Michaela!
Prozorska okna najednom se tresu pod naletom vjetra, a kiša se obrušava na
krov poput tuče. Usredotočujem se na zujanje klima-uređaja kako bih je izbacila
iz glave. – Na što ste mislili kad ste rekli da ste se ispriječili između Jesseja i
tate?
Ulijeva si u šalicu kavu koja se još kuha. – Jesse me oduvijek htio. Gledao
me kako odrastam. Često je razgovarao sa mnom, donosio mi darove, pratio me
svuda na konju, ali nisam ga htjela.
– Zašto ne?
– Jednostavno mi se nije dopadao. Nisam znala što želim, ali znala sam da
ne želim njega. Potom sam počela zapažati jednog bijelog momka koji se motao
po otoku. Bio je to zapravo odrastao muškarac poput Jesseja, ali činio se više
mladićem. Uvijek je bio sam poput mene. Katkad je razgovarao s Jessejem, ali
mislim da je rat bio jedino što ih je povezivalo. U svakom slučaju, smislila sam
kako ga preteći tijekom šetnji da bi naletio na mene, kao da je se radi o
slučajnosti. Dopalo mi se razgovarati s njim. Dotad sam poznavala jedino život
na otoku i pohađala sam školu u kotaru West Feliciana, a to je bila samo stara
seoska škola za crnce. Ništa tamo nisam naučila. U njegovu društvu bilo je
dovoljno sjediti i slušati ga kako govori, što je bilo čudno jer oni koji bi naletjeli
na njega obično su se pitali je li uopće u stanju govoriti. Ali mogao je kad je
htio. Sa mnomje uvijek razgovarao.
– I ja sam činila isto – ubacujem se. – Znala sam odlaziti u njegov atelje
svaku večer i gledati ga kako radi. Sa mnom nije puno razgovarao vjerojatno
zato što sam bila još jako mlada, ali dopuštao mi je da sjedim s njim. Jedino je
mene puštao k sebi.
Louise se smiješi. Iako smo različite boje kože, zapravo smo sestre.
– Koliko vam je bilo kad se to dogodilo?
Obrazi joj poprimaju tamniju boju. Neugodno joj je. – Bilo mi je četrnaest
kad sam se stala motati oko njega. Ali tad smo samo razgovarali, kako sam i
rekla. Nismo ništa učinili dok nisam navršila šesnaest...
Šesnaest... – Zaljubili ste se.
Pogled joj luta u daljinu. – Zanima vas je li bio zaljubljen u mene, zar ne?
– Da.
– Rekao mi je da jest. To vas vjerojatno boli, ali znajte, nije vas namjeravao
napustiti i doseliti se s k meni. Mrzio je Malmaison i vašeg djeda.
– A majku?
Upućuje mi gorljiv pogled. – Volio je vašu majku. Ona ga jednostavno nije
shvaćala. Ali kad god bih ga upitala hoće li vas ostaviti, a nemojte misliti da
nisam; dragi Bože, nekad sam ga i preklinjala! Svaki put bi rekao: »Ne mogu
ostaviti Kitty Cat, Louise. Ne mogu moju malenu ostaviti u toj kući s tim
ljudima. Ne mogu doći k tebi.« I nije se preselio k meni.
Potvrda očeve ljubavi budi toplinu u mojem srcu unatoč svemu što mi je
djed rekao. Ipak, prsa mi se istodobno stežu. – Je li spominjao majku?
Čini mi se da oklijeva.
– Recite mi, molim vas.
– Rekao je da vaša majka ima problema sa seksom. Imala je još prije nego
što je otišao u rat.
– Kakvih problema?
– Bila je... sputana. Pristajala je uvijek na samo jedan položaj, da on bude
na njoj i pritom je tražila da svjetla budu isključena. Nije se niti mogla svući
pred njim. Prije nego što su se vjenčali, mislio je da je sramežljiva. Ali nije se
promijenila. Tvrdio je da je strpljiv i vjerujem da je uistinu bio, a nju su
najvjerojatnije poučili da je seks nešto čega se valja stidjeti. Znam neke žene
koje su uvjerene u to. Nakon povratka iz rata, osim toga, imao je i vlastitih
problema.
– Hvala vam što ste toliko iskreni sa mnom, Louise.
– Nemam razloga lagati, osim kako bih vas poštedjela boli, a čini mi se da
možete s time izaći na kraj.
Iznenadili biste se da znate koliko puno i koliko malo boli ponekad mogu
podnijeti. – Što ste učinili nakon tatine smrti?
Duboko udiše. – Kao prvo, pokupila sam se s ovog prokletog otoka.
– Kamo ste otišli?
– U St. Francisville. Neko vrijeme tamo sam radila kao frizerka.
– Zašto ste se vratili?
– Zato što sam se tamo uvukla u nevolje. Uhvatili su me s travom u autu.
Čak mi to i nije bio neki užitak, ali bilo je bolje od alkohola. Nisam se udebljala,
a i pomoglo mi je da ga prežalim. On me tome poučio.
– Uhitili su vas?
Lice joj poprima gorak izraz. – O, da... I namjeravah su me strpati u zatvor,
ali mi je dr. Kirkland rekao da će jamčiti za mene ako mu obećam da ću se
vratiti na otok i srediti. I to se dogodilo.
Naravno, odmah zaključujem s čudnim osjećajem ljubomore. Jednim
jedinim pozivom feudalni baron uvodi red u svoj svijet! – Kad ste se vratili?
– Osamdeset treće.
– I otad ste ovdje?
– Ne planiram zauvijek ostati. Ovaj otok je poput zatvora. Ljudi koji
napuste Angolu trebali bi biti sretni, ali jednostavno su izgubljeni. Nakon silnih
godina provedenih iza rešetaka naposljetku ne znaju živjeti bez njih pa opet krše
zakon kako bi se vratili. I ovaj otok je takav. Puno ljudi odlazi, ali prije ili
poslije, većina ih se vrati.
Poput mene? Zar sve ceste vode ovamo?
– Imate lijepu kosu – dobacuje. – Čak me i ona podsjeća na vašeg oca.
– Je li razgovarao s ikim drugim o ratu osim s Jessejem?
– Mislim da je razgovarao s dr. Cageom u Natchezu. On mu je propisivao
lijekove. Dobar čovjek. I sama sam dvaput navratila k njemu. Zna saslušati
čovjeka.
Prisjećam se da ga je i Pearlie spomenula.
– Njegov dnevnik bi vam mogao pomoći.
Srce mi preskače. – Dnevnik?
– Zapravo i nije dnevnik nego mapa za crtanje. Nosio ju je sa sobom i crtao
kamo god bi išao. Često bi sjedio uz rijeku i također pisao u nju. Spominjao je
kako bi jednog dana mogao objaviti knjigu. Mislim da su njegove zabilješke
djelomično imale veze s ratom.
Osjećam trnce u dlanovima. – Imate li tu mapu?
– Da barem.
– Kako je izgledala?
– Najobičnija mapa za crtanje kakve se prodaju u knjižarama. Deblja. Crtao
je svakojake stvari. Čak je i mene jednom nacrtao. Tu sliku imam!
Prilazi ormariću od lesonita, spušta se na koljena i vadi veliki fotoalbum.
Rastvorivši ga, izvlači list papira i podiže kako bih ga vidjela. Ugljena skica
djevojke zapanjujuće građe i plaha pogleda. Nije joj moglo biti više od dvadeset.
– Bili ste prekrasni!
– Bila? – odmah odvraća veselo se nasmijavši. – Sam Bog zna koliko sam
se promijenila. Ali tad sam bila lijepa i drago mi je da jesam. Tako sam mu
barem malo uljepšala život. – Tužno odmahuje glavom. – Bože, kako sam ga
voljela! Znate, bilo mu je tek trideset kad je umro. Sjetite li se ikad toga?
Bio je samo godinu dana mlađi od mene kad je umro? – Ne razmišljam
često o tome. Sjećam ga se onakvog kakav je bio kad sam bila djevojčica.
Znakovito kima glavom. – Bog je pogriješio kad ga je uzeo k sebi. Njega je
uzeo, a ostavio je tisuće drugih koji nisu vrijedni pišljiva boba!
Pogled mi se spušta na policu ormarića prekrivenu knjigama. Dispatches,
Michael Herr. Knjiga Bernarda Falla o Dien Bien Phuu. Graham Greene,
Tim O'Brien. Koko i The Throat Petera Strauba. Sidarta. The Bell Jar. Četiri ili
pet knjiga o pokolju u selu Mai Lai.
– Čini se da je puno uložio u ovu kuću – dobacujem pokazujući na stol. I
pritom uistinu pokušavam zavlačiti dok moj um smišlja što točno želi saznati od
Louise. Ona se, pak, ponosno smiješi.
– Ova je prastara kuća tada bila u raspadu, ali isticala se od drugih i zato mi
se dopadala. Stoga ju je Luke sredio. Rekao je da je sređuje za sebe pa se dr.
Kirkland nije obazirao. Ali onda sam se ja njome počela koristiti kad bi otišao.
Nakon nekog vremena zajedno smo tu provodili vrijeme. Svi su znali za to, ali
nitko ništa nije govorio jer dr. Kirkland nije prigovarao. Neke žene su me zvale
kurvom, ali nisam se obazirala. Većina ih je ionako zatucana i zlonamjerna.
– Djed je znao za vašu vezu?
– Samo slijepa osoba ne bi znala, a dr. Kirkland zasigurno nije slijep.
– Koje je vaše mišljenje o njemu, Louise?
Stanka. – U jednu ruku je teška, u drugu topla osoba. Okrutan je prema
psima i konjima, ali brine se za ljude. Mnogima je ovdje spasio život. Mojem
ujaku, na primjer, nakon nesreće s motornom pilom. Izgubio je ruku u ramenu i
umalo iskrvario. No, isto tako ima gadnu narav i bolje ga se kloniti kad se
razljuti. Jedino mu se Luke jednom usprotivio i prošao nekažnjeno.
– Kad se to dogodilo? – Sigurna sam da ja tomu nisam posvjedočila jer je
djedova riječ uvijek bila zadnja.
– Dr. Kirkland i moj rođak su dresirali konje jedno proljeće. Jedan od tih
mustanga bio je tvrdoglav i dr. Kirkland je poludio. Zavezao ga je za ogradu i
počeo mlatiti motikom. Konj je luđački njištao. Prvo ga je mlatio drškom, ali što
ga je više tukao, to je postajao bjesniji. Mislim da je bilo pitanje trenutka kad će
okrenuti motiku i početi ga sjeći njome u komade da ga Luke nije uhvatio za
rame.
– Nije moguće – šapćem u nemogućnosti zamisliti prizor.
No, Louise kima glavom. – Dr. Kirkland je velik muškarac, i sami to znate,
a tad je bio jak poput vola. Ali Luke je znao stvari koje nikomu nije pokazao.
Uhvatio ga je nekako za ruku da se nije mogao pomaknuti. Počeo je vikati da će
ga ubiti čim se oslobodi. Pokušao ga je udariti drugom rukom, ali Luke mu je
zakrenuo ruku pa je samo problijedio i pao na koljena.
– Bože. Što je onda bilo?
– Nastavio mu je zatezati ruku sve dok dr. Kirkland nije ispustio motiku.
Potom je potapšao konja, okrenuo se i otišao u šumu.
– Je li mu se djed ikako osvetio?
Louise odmahuje glavom. – Mislim da jest. Pet minuta nakon toga ubio je
konja.
– Isuse...
– Ne valja razljutiti dr. Kirklanda. Nikad se ne šali.
Nepoznata emocionalna struja izvire mi iz duše. – Louise, što biste rekli da
vam kažem da je upravo on ubio Lukea? Da uopće nije bilo uljeza?
Nekoliko me trenutaka promatra, a onda počinje odmahivati glavom poput
praznovjernog urođenika suočenog s duhom. – Nemojte mi to govoriti. Ne želim
niti pomišljati da je to moguće!
– Ako vas to toliko straši – odvraćam potiho – onda sigurno mislite da je
moguće.
Prestaje odmahivati glavom. – Što pokušavate reći, Cat?
– Ništa. Samo sulude misli. – Želim joj priznati što znam, ali nešto me
sprječava u tome. Nedostatak dokaza o djedovim motivima ili samo najobičnija
pristojnost? Čuva dragocjena sjećanja o ocu. Što ću postići okaljam li ih
optužbama za seksualno zlostavljanje? – Mogu li vidjeti vašu spavaću sobu,
Louise?
Znakovit pogled. – Želite se uvjeriti je li je Luke izradio!
– Da.
– Dođite!
Vodi me do vrata usađenih u stražnji zid i otvara ih. U malenoj spavaonici s
druge strane nalazi se krevet kakav je moguće pronaći u otmjenim stanovima
Manhattana. Četiri stupa od brušenog čelika drže baldahinski okvir ovalnog
oblika, a uzglavlje i podnožje prekriveni su ukrasima izrezbarenima od različitih
metala. Neki me podsjećaju na mandalu u Malikovoj ordinaciji. To je jedan od
najpedantnijih očevih uradaka.
– Bože... – šapćem. – Znate li koliko vrijedi taj krevet?
Smije se. – Manje-više. Mislim da će mi donijeti mirovinu!
– Molim vas, pripazite da ga ne ukradu. I ako ga ikad odlučite prodati,
javite mi se.
– Možda i hoću.
Vodi me natrag u dnevnu sobu i zaustavljamo se odjednom okružene
neugodnom tišinom. Ekonomski jaz između nas zastrašujuće zjapi.
– Koliko vam je godina, Louise?
– Četrdeset šest.
Starija je nego što sam pretpostavila, ali ipak samo petnaest godina starija
od mene. – Čime se bavite, ako smijem znati?
Obara pogled prema podu. – Jedan muškarac se brine za mene. Održavam
ovu kuću samo... znate zašto.
Nisam to očekivala čuti. – Jesse Billups?
Uzdiše i na trenutak se užasavam odgovora. – Nije Jesse – odvraća – nego
Henry. Čovjek koji vas je dovezao na otok. Nije zgodan poput Lukea, ali ima
dobro srce.
– Jeste li udati?
– Ne želim biti u braku. Dugo sam sanjarila o tome, ali... čovjek za kojeg
sam se htjela udati je ubijen i njegovom smrću i taj se san priveo kraju.
Hvatam je za ruku. Tek sam je danas upoznala, no imam osjećaj da sam
puno intimnije povezana s njom nego s ljudima koje poznajem cijeli život. I sve
što mi je djed rekao o ocu jednostavno nema smisla. Kako bi muškarac koji je
ovu ženu toliko volio bio sposoban činiti nezamislive stvari s djetetom? I to s
vlastitim djetetom. No... profesionalac u meni zna da su takve stvari i te kako
moguće.
– Čini mi se da je kiša prestala.
– Imate pravo. Trebala bih poći dok još mogu. Imate li auto?
Odmahuje glavom. – Ne, a Henry je otišao u Lafayette u posjet svojoj
djeci. Žive s njegovom bivšom.
– A Jesse?
Otvara ladicu kuhinjskog ormarića i vadi mobitel. Nakon odabira broja,
čeka i potom govori: – Jesse, Louise pri telefonu. Gđica Ferry još je kod mene, a
mora se vratiti u Natchez. Dovuci svoje dupe ovamo i odvezi je do auta. Javi mi
se da znam da si krenuo.
Prekida vezu i bespomoćno me gleda.
– Bi li mi itko drugi mogao posuditi auto?
– Puno njih ima aute na kopnu, uz pristanište za trajekte.
– Pa kakvim se prijevozom koriste na otoku?
– Imamo pet kamioneta, a Jesse ima sve ključeve. Nekoć se puno ljudi
koristilo njima sve dok se dr. Kirkland nije požalio da troše previše benzina pa
je Jesse uzeo sve ključeve.
– Što radite u hitnom slučaju?
– Snalazimo se. Ali Jesse će se javiti za minutu. Vjerojatno provjerava da je
sve dobro zavezano prije nevremena. Možda ribarica na južnom dijelu jezera.
– Ne, otišao je s otoka. Rekao je da mora po neke zalihe na kopno.
Ostaje zbunjena. – Čudno. Rijetko odlazi s otoka. I nikad u isto vrijeme kad
i Henry.
– Netko ga je nazvao na mobitel i rekao je da mora odmah poći.
– Je li rekao o kome se radi?
– Ne.
– Nešto nije u redu... – Sliježe ramenima, a onda prilazi prozoru i baca
pogled. Nebo je smrknutije. – Ako se ne javi, možete ovdje prenoćiti sa mnom.
Znam da niste naviknuti na ovakav smještaj, ali ja mogu spavati na dvosjedu, a
vi u krevetu koji je izradio vaš tata.
Ostajem nepomično stajati u ustajalom zraku kolibe osluškujući bubnjanje
kiše koje nadjačava zujanje klima-uređaja. – Ništa ne jamči da ću se sutra moći
vratiti, zar ne?
– Ovisi o kiši. Ali ako nasip bude poplavljen, netko vas može otpremiti do
auta čamcem.
– Zahvalna sam na tome, ali radije bih se sada vratila ako mislite da još
stignem.
Okreće se od prozora i gleda me. – Oh, pa stignete još, ako vam ne smeta
što ćete pokisnuti. Možete mojim biciklom. Ne sijeva pretjerano, a krenete li
kroz šumu, bit ćete zaštićeni stablima. Potom nastavite kroz lovački kamp i kad
dođete na cestu prema pristaništu za čamce, vratite se obalom sve do nasipa.
– Mislim da ću uspjeti.
– Naravno da hoćete. Još se nije smračilo. Samo je oblačno, a imam
prednje svjetlo na biciklu. Znala sam se vozikati usred noći kad god sam
poželjela. Sigurno je. Samo pripazite da ne prokližete po šljunku u jarak ili
grabu. Ove godine ima puno zmija.
Odmah drhtim prisjećajući se zmija iz halucinacija u stanu kad je počeo
delirium tremens. – Koliko brzo voda nadire? Je li moguće da je nasip već
poplavljen?
– Sumnjam. Da rijeka već nije nabujala, ne biste se trebali brinuti, ali do
mosta ste za deset minuta. Ako bude problema, nazovite me na mobitel i
ostanite na mjestu pa ću doći po vas.
– Kako ćete doći?
– Pješke. – Uzima mi mobitel iz ruku i unosi svoj broj u imenik. – Tamo
sam za tili čas. A ako mi se u međuvremenu Jesse javi, poslat ću ga po vas.
Može vas prevesti i vratiti mi bicikl.
Krećem prema vratima, a onda se okrećem i privlačim je k sebi u zagrljaj.
Čvrsto me grli. – Znam da vam je teško. Navratite mi još koji put!
Obećavam da ću to učiniti, iako sumnjam. Potom izlazim na trijem i nosim
njezin bicikl do staze.
– Hej – dovikuje za mnom kroz kišu. – Čekajte!
Stojim na kiši, a ona ulazi u kuću. Vanjski zrak ima zelenkastu nijansu,
kakvu nebo poprima prije pojave tornada. Puše silovito jugo, a kapi kiše
zabadaju mi se u lice. Nadam se da mi donosi kabanicu, ali zamjećujem da nosi
nešto nalik na plastičnu vrećicu na zatvarač.
– Za mobitel – dovikuje. Uzimam vrećicu, ubacujem telefon i ključeve
auta, stišćem je kako bih izbacila zrak i, povukavši zatvarač, uguravam je u
prednji džep traperica. Počinjem okretati pedale kad me nenadano hvata za ruku.
Prepoznajem očaj u njezinim očima.
– Znam da mi niste sve rekli – odvraća. – Znam da vas nešto gadno muči.
Ali nitko od nas nije ni crn ni bijel i ako ste saznali nešto ružno o Lukeu, ne
želim znati. U redu?
Brišem kišu iz očiju i kimam glavom.
– Vrijeme će zacijeliti rane – dodaje. – Ništa drugo ne pomaže.
Hvata me strah da neću stići do auta ne krenem li iste sekunde. Zagazivši
desnu pedalu, nespretno krećem prema cesti koja prolazi kroz šumu prema
lovačkom kampu.
Vjetar mi baca kišu u desni obraz i uho. Ubrzo mimoilazim kolibe uz
jezero. Trijemovi koji su prije jedan sat bili prepuni sada nude smještaj samo
psima. Ponovno sam sama.
Skrećem južno na cestu za kamp, a vjetar mi se svom snagom obrušava u
lice gurajući mi cijelo tijelo poput jedra i pokušavajući me otjerati natrag prema
jezeru. Naginjem se duboko nad upravljač kako bi otpor bio što manji i silovito
okrećem pedale. Rubnik je na mjestima toliko blatnjav da gotovo padam
nekoliko puta, ali tlo je sve pjeskovitije i ubrzo, unatoč vremenu, vozim sve brže
i brže.
Svijet ispod crnih oblaka poprimio je sivu boju. Sve ispred mene djeluje
jednodimenzionalno poput crno-bijelih fotografija. Sive kolibe lovačkog kampa
gotovo su nevidljive u sjeni ispod stabala. Čak je i trava izgubila boju. Samo
prigušeni sjaj nisko na nebu prema zapadu daje mi na znanje da tamo ima sunca.
Uskoro slijedi lijevo skretanje. Ako ne, doći ću do južnog vrha otoka,
brdovitog i komarcima prepunog pakla grmljem prekrivenih dina i kaljuža koje
izbjegavam kad god mogu.
Iz sivila ispred mene izranja stari riječni kanal i odmah osjećam olakšanje.
Milju dalje niz cestu usporedo s njim nalazi se nasip koji vodi do mojeg auta.
Spremam se skrenuti kad me jarka svjetla nenadano obasjavaju odostraga.
Bacam pogled preko ramena.
Prednja svjetla vozila.
Visoko su smještena pa nagađam da je to kamionet poput Henryjeva.
Louise mi je rekla da će poslati Jesseja po mene ako joj se javi.
Zaustavljam bicikl kod skretanja i čekam.
Zdesna puno veći plavo-bijeli snop svjetlosti osvjetljava suprotnu obalu
vraćajući se ponovno na jug. Na trenutak ostajem zbunjena, a onda shvaćam da
je to reflektor riječne brodice. Četvrt milje južno od mjesta na kojemu se
nalazim riječni se kanal ulijeva u glavni tok Mississippija. Kapetan brodice koja
gura niz teglenjaka jednostavno provjerava riječno korito.
Vozač kamioneta me uočio. Na udaljenosti od četrdeset metara uključuje
duga svjetla. Kiša se slijeva gotovo vodoravno kroz jarku svjetlost. Podižem
ruku kako bih mahnula i stajem kao ukopana.
Ne usporava.
Prolaze me trnci na zatiljku i nešto što mi je Sean rekao prije nego što smo
postali ljubavnici odjednom mi odjekuje u glavi: Trnci na zatiljku evolucijski su
mehanizam starosti dvije stotine milijuna godina koji te upozorava na to da je
posljednji trenutak da zbrišeš...
Kamionet buči pod naglim ubrzanjem, a ja se bacam u jarak s lijeve strane
ceste i osovljavam na noge u trenutku kad prelazi preko Louisina bicikla drobeći
ga pod branikom i nastavlja za mnom odskočivši preko jarka. Jedina nada su mi
stabla, ali ne mogu biti brža od njega, iako su udaljena samo trideset metara.
Užasno krčanje mjenjača ulijeva mi nadu. Bicikl je sigurno zapeo za
prijenosni sustav i dok se vozač pokušava osloboditi od iskrivljene olupine u
podnožju, stižem do prve divovske žalosne vrbe i skrivam se iza nje.
Bacajući pogled unatrag, zamjećujem svjetla kako skakuću gore-dolje.
Potom iznenada motor crkava. Svjetla ostaju uključena i unutarnje svjetlo
kabine odmah se pali. U kabini zamjećujem lik muškarca, ali lice mu je
neprepoznatljivo zbog udaljenosti i kiše. Naginje se u prostor između vrata i
karoserije. Škiljim pokušavajući mu prepoznati lice kad slijedi bljesak u tami i
nešto mi iznenada razdire lijevi obraz. Tek tada superzvučni odjek ispaljenog
puščanog hica doseže moje uši.
Bacam se u bijeg.
29. POGLAVLJE

P anika me bezglavo vodi kroz stabla. Jedna jedina pomisao probija mi se kroz
poplavu endorfina u mozgu: bježi! Novi hitac slijedi gotovo odmah nakon
prvog, a bacajući pogled preko ramena shvaćam da me slijedi u šumu.
Povremeno uključuje bateriju kako bi se snašao i sudeći po oprezu kojim se
probija, znam da me tjera na jug, prema sve užem dijelu kopna. Pitanje je
trenutka kad će me stjerati na vrh otoka, ogoljeli komad pijeska s miljom
zapjenjene vode iza mojih leđa.
Moram ga nekako zaobići, ali na ovakvom terenu to je gotovo nemoguće.
Otok je ovdje nalik na tropsku prašumu. Nasade žalosne vrbe i topole pružaju
dobar zaklon, ali raslinje je pregusto i ne mogu se kretati bešumno, čak i u kiši.
Postoji samo još jedna mogućnost.
Pristanište za čamce nalazi se na zapadnoj strani otoka, nasuprot glavnom
riječnom kanalu. Da više zaostaje za mnom, možda bih imala vremena ugurati
čamac u vodu prije nego što se pojavi. Ali nije dovoljno daleko. Moram ga
usporiti. Kako? Nemam oružje. Probijajući se kroz nisko raslinje, odjednom mi
nešto pada na pamet: Solanum carolinense! Zelena povijuša visine oko 120 cm
prekrivena tisućama sitnih iglica koje izbacuju bolni toksin kad se životinja o
njih otare. Konji znaju zaleći u nju kako bi to izbjegli, a kod ljudi odmah izaziva
bolni svrbež i osip. Južni vrh otoka DeSallea prekriven je njome!
Skrećem ponovno na jug. Tri grane šibaju mi lice, a povijuša mi se odmah
hvata za noge. Tlo se ovdje izdiže i obrušava u metarskim valovima. Molim se u
sebi da ne zagazim na zmiju u mračnim kaljužama. Znala sam ih vidjeti
pedesetak kako se previjaju u polusuhim bazenčićima.
Kiša neumoljivo pljušti, a po zvucima u niskom raslinju zaključujem da je
progonitelj sve bliže. Znoj mi se slijeva, srce panično udara o prsnu kost.
Ronjenjem održavam kondiciju, ali užas koji osjećam lišava me daha, a
apstinencija vjerojatno još dodatno pogoršava situaciju.
Usporavam kako bih se orijentirala kad pucanj ponovno odjekuje, a iverje
žalosne vrbe zabija mi se u lijevu ruku. Bacam se na tlo i odvlačim između dviju
topola i onda poput raka kroz mrak sve dok mi zastrašujuća vatra ne zahvaća
ruke. Povijuša! Svuda oko mene! Nisam očekivala da će mi biti drago osjetiti tu
bol, ali gotovo sam ushićena.
Trideset metara nakon ulaska u gustiš, okrećem se na desno prema
pristaništu za čamce. Ne prelazim ni dvadeset metara kad se zvuk psovki probija
kroz stabla. S osmijehom na licu ustajem i jurim prema zapadnoj strani otoka.
Svjetlosni snop probija se zrakom u neposrednoj blizini, ali odmah i bijesan
muški glas. Ne mogu razaznati riječi, pa čak nije li što izgovorio.
Srce mi se ponovno ispunjava nadom i veseljem kad stižem na pješčani
prud, ali onda uočavam uže nategnuto ispred mene u razini bedara. To je stari
parangal prepun ovješenih i zahrđalih udica, i premda se s mukom izvijam kako
bih se provukla, odjednom padam naglavačke i zatomljujem vrisak dok mi se
udice zabijaju u tijelo. Uže se oslobađa tijekom mojeg pada, ali udice ostaju
zabodene u desnom bedru.
Hitac ponovno odjekuje pješčanim kotlinama poput topovske paljbe. Načuo
je moj vrisak i ponovno me locirao. Očajnički se nadam da ne zna za pristanište,
ali koliki su izgledi za to? Gotovo sam uvjerena da je to Jesse Billups. Tko bi
drugi znao da sam ovdje?
Pri vrhu dine se zaustavljam. Glavni kanal Mississippija pojavljuje se preda
mnom, njegova suprotna obala milju daleko, zaklonjena kišom i tamom. Dolje!
Viče mi glas u glavi. Prepoznat će ti sjenu!
Klizim niz dinu i jurim južno uzduž obale zaobilazeći panjeve čempresa i
naplavljeno drvo. Četrdeset metara dalje nalazi se pristanište čija se cementna
površina spušta u vodu pod kosim kutom. Lakirani ribički čamac smjestio se na
prikolici usidrenoj na pijesku otprilike metar i pol iznad rijeke. Problem je u
tome što se potpuno vidi. Kako bih ga na brzinu porinula u vodu, morat ću ga
odvezati od prikolice, odići stražnji dio i potom i njega i prikolicu gurnuti niz
kosinu u vodu. Uspijem li, ostat će na površini, a prikolica potonuti na dno.
Morat ću otplivati boreći se s brzom strujom kako bih ga uhvatila i uskočila, ali
mogu to izvesti. Radije ću jednom rukom zaplivati tom prokletom rijekom nego
se dalje probijati pješke otokom.
Pristanište mi se čini napuštenim, ali to ništa ne znači. Izronim li na otvoren
prostor potpuno nezaštićena, i desetogodišnjak bi me mogao skinuti puškom.
Spuštam se u čučanj u blizini ruba rijeke osjetilima se spremajući prepoznati i
najmanji podražaj.
Nešto nije u redu. Više ga ne čujem. Vjetar je glasniji na otvorenom dijelu
obale, ali ipak bih barem nešto trebala čuti. Kiša udara o površinu vode kao o
limeni krov gotovo šišteći. Jugo koje se okomljuje na uzvodnu struju stvara
zapjenjene valove do metra visine. Bit će gadno za ribički čamac.
Treba mi oružje. Grana? Neće biti od velike koristi u odnosu na pušku.
Kamen? Ista stvar. Što imam sa sobom?
Mobitel. Kad bih se barem mogla dovoljno približiti napadaču i
identificirati ga prije nego što me upuca, kad bih uspjela dojaviti njegovo ime
policiji – i reći mu da to činim. Bio bi kreten da me ubije u tome trenutku. Ili
lud, odvraća glas u glavi.
Vadeći vrećicu iz džepa, zamjećujem srebrni metal, ali ne i svjetlo. Je li se
nekako isključio? Stišćem ga kroz vrećicu i zaslon se osvjetljava. No moje
veselje kratko traje. Čitam upozorenje: MREŽA NEDOSTUPNA.
Sranje! Moram se domoći više točke. No iako na otoku ima boljih lokacija,
nema više nadmorske točke.
Snop plave svjetlosti prelazi preko mene i srce mi gotovo staje na mjestu.
Ponovno riječna brodica koja tjera teglenjake uzvodno. Da pokušam? Mogla bih
ustati i pokazati se u snopu reflektora i mašući rukama odaslati signal posadi, ali
to bi bilo samoubojstvo. Mogla bih otplivati do brodice, ali vjerojatno bi me
teglenjaci i golemi propeleri potopili.
Razmišljam o tome da odjurim obalom na sjever, daleko od pristaništa, kad
snop svjetla izranja iz šume iza mojih leđa i nastavlja obalom. Za nekoliko
sekundi osvijetlit će moje zgrbljeno tijelo na pijesku.
Bez razmišljanja ponovno guram vrećicu s mobitelom u prednji džep,
pužem do ruba rijeke i uvlačim se u struju poput štakora koji napušta tonući
brod. Voda je svježa, ali ne i hladna, hvala Bogu, i smiruje osip. No, zato su
valovi posve druga stvar. Kad sam je preplivala u šesnaestoj, bila je glatka kao
staklo, a sad me zapljuskuje poput velikoga vodenog vala. Uz to, kiša mi šiba
lice dok pokušavam održati glavu iznad površine.
Baterija osvjetljava mjesto na kojemu sam se netom nalazila i zadržava
tamo, iako me više nema. Sad sam dio struje. Krećem se usporedo s obalom
brzinom džogera, a neka nevidljiva divovska ruka vuče me prema sredini toka.
Ne osjećam dno pod sobom jer nema plićaka. Ovaj dio otoka tvori vanjski
dio riječnog zavoja i stoga trpi najveći udar struje prije negoli je usmjerava
prema zapadu. Rijeka ima neopisivu snagu. Gdje god ovako udara o obalu,
izdubljuje kanal dublji od tri metra. Ono što dodatno pojačava njezin učinak jest
činjenica da se korito ovdje sužava stvarajući neku vrstu oteretnog kanala koji bi
mogao srušiti nebodere da mu se nađu na putu.
Moram skinuti cipele. I traperice. Sad su opasniji od Jessejeve puške.
Posežem rukom na dolje kako bih svukla lijevu cipelu kad me baterija
osvjetljava na vrhu vala. Ne osjećam i ne vidim učinak metka, ali srce mi gotovo
staje na pucanj koji mi odjekuje uz uho. Tko god puca, zna što čini. I ja sam
dobar strijelac, Jesse se hvalisao pričajući mi o ocu.
Zbacujem cipelu i uranjam izdišući kako ne bih plutala i istežući udove
poput jedara kako bih uhvatila struju i brže prošla otok.
Pri ponovnom izronu svjetla baterije više nema.
Raskopčavam traperice i pokušavam se izvući iz njih, ali pripijene su čak i
kad su suhe. Proklinjem svoju taštinu i tonem poput kamena boreći se kako bih
natopljeni traper svukla s nogu. Konačno oslobađam lijevu nogu, ali desna ne
popušta. Mlatarajući kako bih izbila na površinu, zaključujem i zašto. Udice s
parangala dodatno su mi pričvrstile nogavicu za bedro. Dvije kukice zabile su se
duboko u tkivo. Najradije bih razderala traperice kako bih ih izvukla, ali čak i da
uspijem rastrgati mokri traper, ne mogu si to priuštiti – ne s obzirom na to što
planiram izvesti.
Oprezno povlačim nožicu kukica, na što krv poteče prema međunožju.
Opasno je vaditi udice iz tkiva. Nekoliko desetaka puta gledala sam djeda kako
to radi. Ponekad je znao odrezati petlju i progurati vrh kukice kroz neoštećenu
kožu, a ponekad proširiti otvor skalpelom i osloboditi kukicu kako je i ušla. Za
obje metode potrebno je oruđe koje nemam.
I pitanje je koliko boli mogu podnijeti.
Prstima ne mogu uhvatiti slobodnu kukicu dovoljno čvrsto kako bih
izvukla preostale dvije, ali zato moj sat ima čelični remen. Ubacujem vrh
slobodne kukice u rupicu remena i okrećem podlakticu kako bih mogla
potegnuti maksimalnom snagom. Uspijem li izdržati bol, istrgnut ću kukice iz
kože.
Duboko udahnuvši, zauzimam položaj fetusa i nenadano se izvijam
povlačeći desnu ruku na gore, a desnu nogu na dolje. Tkivo na bedru napinje se
poput šatora, a iz grla mi se otima vrisak. Svijest se odmah alarmira, želudac
prekreće, a mozak vrišti upozoravajući me da prestanem. Unatoč tomu, još jače
povlačim ruku i nešto se iznenada oslobađa.
Uplašivši se da je to samo remen sata, ispravljam se i bacam pogled na
bedro. Na mjestu gdje su kukice bile zabodene sad je samo otvor nepravilna
oblika iz kojeg istječe krv. Kao da mi je kakva opasna životinjica odgrizla djelić
tijela. Povraćam želučanu kiselinu i pažljivo potom skidam preostalu nogavicu
pazeći kako se ne bih opet nabila na udicu. U iskušenju sam pustiti traperice da
potonu, ali znam da bi to bio suludi potez. Upravo će me one spasiti!
Održavajući se na površini samo jednom nogom, obje nogavice vežem u
čvor i stavljam si ih iza glave. Rukama potom hvatam obje strane pojasa i naglo
ih prebacujem preko glave u širokom luku, čime hvatam dovoljno zraka u
improviziranom pojasu za spašavanje koji će mi pomoći da plutam desetak
minuta. Spuštam potom bradu na preokrenuto međunožje dok čvorovi nogavica
izbijaju poput ruku igračaka na napuhavanje u auto-salonima. Naučila sam to na
plivanju i doista ima učinak. Sad, do vraga, konačno mogu pokušati utvrditi gdje
se nalazim u odnosu prema Jesseju.
Pedeset metara od otoka. Vidim samo usku plažu, ali i to ubrzo nestaje.
Pedeset metara. Još moram preplivati samo tisuću pet stotina metara. Možda
tisuću sedamsto...
Najsigurnije bi bilo plutati južno otprilike milju i onda se izvući na obalu.
No, problem jest da bih tada izašla kod Iowa Pointa. Ne radi se ni o gradiću ni
kakvom raskrižju, nego samo o točki na karti. Najbliži telefon pet milja je
daleko, s druge strane pusto močvarno područje. Pusto u smislu da nema ljudi,
ali zato vam mnogo aligatora i zmija može praviti društvo. I vrlo je malo nade
da tamo postoji odašiljač za komunikaciju mobitelom. Ali ako prijeđem rijeku,
izaći ću na obalu ni milju daleko od autoceste 1, a blizu brane Morganza. Tamo
mogu stopirati i nekoga zamoliti za prijevoz, što ne bi trebalo biti teško s
obzirom na to da sam u donjem rublju. Ili, pak, mogu pješačiti do mjesta gdje
ima signala.
Jesam li luda zato što to želim pokušati? Za većinu vjerojatno jesam. Ali
prije petnaest godina preplivala sam Mississippi i ako sam tada uspjela, mogu i
sada uspjeti. Naravno, pritom ne smijem razmišljati o tome kako me umalo ubila
iako su vremenski uvjeti bili savršeni. Kako sam rekla nekolicini, trik je u tome
da se ne smijem boriti protiv struje, pa čak niti plivati prema suprotnoj strani.
Valja se jednostavno prepustiti struji i postupno usmjeravati prema najdubljem
dijelu kanala. Čim ga se domognem, rijeka će dati sve od sebe kako bi me
izbacila na suprotnu obalu kod sljedećeg zavoja.
U optimalnim uvjetima to bi se trebalo dogoditi za pola sata. Ali večeras su
uvjeti otežani. Mrak. Kiša. Valovi koji me pokušavaju na smrt izmlatiti. Niz
teglenjaka koje ne mogu vidjeti i koji bi me mogli pregaziti poput traktora.
Svaka normalna osoba u ovakvoj situaciji utopila bi se za deset minuta. Ali ja
nisam normalna osoba. Uostalom, barem me više ne ugrožava luđak s puškom.
Moj improvizirani pojas za spašavanje postupno gubi zrak. Morat ću ga
ubrzo opet napuhati. Zbog naleta valova desnom rukom grčevito držim džep
traperica u kojemu se nalazi vrećica s mobitelom. Svaki put kad me val podiže
na vrh, osvrćem se ne bih li se uvjerila da nisam u neposrednoj opasnosti.
Svakojako smeće zna završiti u rijeci pri visokom vodostaju. Najveću opasnost
čine trupci. Neki plutaju na površini jer su suhi, ali drugi su na pola uronjeni,
poput aligatora, i skidaju dodatna pomagala s obiteljskih brodica ili udubljuju
bočne strane teglenjaka. S mosta u Natchezu gledala sam trupce duljine 30 m
kako poput grančica plutaju blatnjavom rijekom.
Nakon deset minuta upornog mlataranja nogama završavam u središnjem
dijelu rijeke i vjerojatno pola milje nizvodno. Sad me teglenjaci zabrinjavaju.
Iako je posljednji niz prošao, drugi će se pojaviti, a zbog valova jednostavno ih
je nemoguće vidjeti. Prvi u nizu ima samo dva svjetla: zeleno s desne strane,
crveno s lijeve. Brodica koja ih gura mogla bi biti 300 m udaljena od svjetala, a
da kapetan uopće ne zna što se zbiva ispod krme vodenoga teretnog vlaka. Ako
me zdrobe, nitko to nikad neće saznati, čak ni tip koji me želi ubiti.
Zvuk motora probija se kroz šištanje kiše. Krv mi se ledi. Zvuk je previsok
za motor brodice koja gura teglenjake. Nalikuje na zvuk motorne pile probijajući
se iznad površine rijeke. Da je dan, možda bih čak i pomislila da je to motorka
jer zvuci mogu prevaliti nevjerojatnu udaljenost, ali nitko u ovo vrijeme ne sječe
drva.
Radi se o vanjskom motoru. Vjerojatno ribičkog čamca koji sam odlučila
ostaviti na otoku.
Jesse me zacijelo traži.
30. POGLAVLJE

N ogama se odgurnuvši na vrh vala, zamjećujem snop baterije kako


poskakuje gore-dolje na tridesetak metara udaljenosti. Ne mogu
povjerovati da je progonitelj ciljano došao ovako blizu, ali možda je načuo moj
vrisak. Ako je to uistinu Jesse Billups, vjerojatno dobro poznaje rijeku.
Pokušavam se primiriti logikom: vrlo su mali izgledi da će me vidjeti u ovom
nevremenu. Sve dok glavu držim pod vodom.
Uguravši ispuhane nogavice traperica ispod ruku, pružam se na površinu i
prestajem mlatarati nogama. Zujanje motora postaje glasnije, a onda prestaje i
ponovno se javlja na većoj blizini. Sigurno je uplašen koliko i ja. Uronjeni panj
mogao bi mu odlomiti propeler i tako ga ostaviti bez pogonske snage, ili, pak,
razbiti bočnu stranu čamca od fiberglasa i ubaciti ga u rijeku zajedno sa mnom.
Tad mu puška ne bi bila ni od kakve koristi. Pitam se zna li plivati. Njegov
rođak Henry priznao je da ne zna. Ali Jesse je bio u vojsci. U 101. Zračno-
desantnoj, gdje poučavaju ljude kako se koristiti padobranom. Poučavaju li ih
kako plivati? Možda. No zapravo nema veze. Ako ga uspijem navući u vodu,
mogla bih ga i ubiti.
Samo se trebam dovoljno približiti kako bih ga smotala onako kako lignja
davi ulješuru. Čak i da on počne daviti, mogla bih ga povući ispod vode i
zadržati dok mu mozak ne pregori poput stare žarulje. Čudno je uopće to
zamišljati. Jedina osoba o čijem sam umorstvu već razmišljala bila sam upravo
ja.
Iznenada se motor budi u život, ni dvadeset metara od mojeg desnog uha.
Udišući zrak punim plućima, saginjem glavu i spuštam se gotovo jedan metar
ispod površine držeći se samo za džep traperica u kojemu se nalazi mobitel.
Čujem propeler kako se vrti glasajući se visokim zujanjem poput kuhinjskog
miksera. Čini mi se da se čamac ne pokreće, nego tek održava poziciju na rijeci.
Je li me Jesse zapazio među valovima?
Dvije minute plutam poput fetusa u maternici slušajući propeler. Sigurno
me vidio. Zašto bi se inače zadržavao na istom mjestu? Polako izranjajući,
podižem oči iznad vode. Ovaj put bijeli snop svjetlosti probija se kroz kišu
poput Božjeg oka. Na trenutak pomišljam da je u pitanju brodica koja gura
tegljače, ali snop je preblizu vode. Ne... To je reflektor na trupu ribarice. Tko
god upravlja njome ili se tek sada sjetio toga reflektora ili ga je netom otkrio.
Možda onda ubojica i nije Jesse Billups. Nadglednik otoka uključio bi ga čim bi
porinuo čamac. Snop svjetlosti češlja valove poput policijske ophodnje. Prvo
ovuda, onda onuda, povremeno se vraćajući na jedno mjesto ili drugo u
zapjenjenim valovima. U jednom trenutku, kad se svjetlo zadržava uzvodno,
zamjećujem masivnu gromadu korijena kako se kreće u njegovu smjeru.
Polovica svinutoga korijenja nalazi se iznad vode, a sudeći po njihovoj veličini,
samo je stablo sigurno dvadesetak metara dugo.
Motor jače zuji, a snop bijele svjetlosti primiče se stablu osvjetljavajući
strukturu korijenja. Osoba koja usmjerava svjetlost očito traži slijepog putnika
na tom prirodnom plovilu. Bez upozorenja naglo se vraća prema meni. Ponovno
uranjajući, osjećam kako sam zbog traperica još teža.
U njima više nema zraka.
Moram ih ponovno napuhati, ali izbaciti ih sada iznad glave bilo bi
istovjetno mahanju zastavicom. Kao i većina mojih odluka, i sljedeću donosim
vođena instinktom. Pažljivo vadeći vrećicu s mobitelom iz džepa, puštam da
potonu. Potom krećem prema ribarici navodeći se svjetlom reflektora. Cilj mi
nije domoći se nje ili tipa u njoj, nego stabla koje pluta prema njima.
Nakon trideset sekundi pod vodom izranjam kako bih provjerila kako
napredujem. Brodica je otprilike pet metara ispred mene, a njezin kapetan iza
reflektora. Udahnuvši zrak na usta, ponovno tonem ispod valova i plivam mimo
nje.
Kad izranjam za deset metara, stablo se pojavljuje poput autobusa koji se
drži voznog reda. Desnom rukom hvatam korijen koji se vuče za njime i imam
osjećaj da se hvatam za uže, a da me vuče gliser. Korijenje predstavlja pramac
zaposjednutog broda, a grane daleko iza mene kormilo. Trup je sigurno metar
širine, što upućuje na to da je riječ vjerojatno o stablu vrbe koje je plima
iščupala. Dok golem trupac pluta nizvodno, penjem se sa zaronjenog korijenja
na suho. Iznenada valovi koji su me bacali po rijeci postaju samo dio krajolika.
Nalazim se na vrbi dugoj dvadesetak metara poput Kleopatre na kraljevskom
brodu. Tip u ribarici već je iza mene, i premda se može vratiti kako bi ponovno
provjerio stablo, prikrit će me korijenje i blato.
S trenutačnog položaja puno bolje vidim. Riječna obala slijeva, odnosno
istočna, obavijenaje tamom. Ali zdesna maglica slabašno plavičastog svjetla
odražava se od oblaka. To je autocesta 1 Louisijane i to svjetlo znači
civilizaciju, a rijeka, držeći se svojeg smjera, odnosi stablo ispod mene ravno
prema suprotnoj obali zavoja u podnožju toga svjetla. Za otprilike tri minute
moći ću skočiti s korijenja i preplivati ni tri stotine metara do obale.
Čak mi ni kiša ovdje ne smeta. Korijenje iznad glave uglavnom me štiti.
Okrećući vrećicu s mobitelom, zamjećujem da njegov zaslon blista zelenim
sjajem u tami. I potom se ispod simbola antene vide tri crtice.
Ponovno ima signala!
Gotovo nestvaran osjećaj. Spuštajući se rijekom na korijenju plutajuće
vrbe, odjednom imam mogućnost nazvati koji god broj poželim na svijetu. Neki
bi u ovakvoj situaciji nazvali obalnu stražu koja ima postaje uzduž rijeke. Ali
meni najveća briga više nije kako se domoći suprotne obale nego kako se potom
domoći prijevoza. Osim toga, najbliža postaje obalne straže vjerojatno je
udaljena trideset milja i nalazi se kod New Roadsa. A što bih im mogla reći da
potraže? Plutajuće stablo vrbe u kišnom nevremenu? Ribaricu s reflektorom?
Nikad ne bi pronašli vrbu, a ribarica bi isključila reflektor i nestala prije nego što
bi je uspjeli uhvatiti.
Odlučivši koga ću nazvati, ujedno vidim da sam propustila četiri poziva.
Pregledavam ih. Jedan je Seanov, jedan od dr. Goldman, jedan Michaelov, a
jedan nepoznatog pozivatelja. Provjeravam bateriju kako bih se uvjerila da se
mobitel neće ugasiti i onda preslušavam poruke.
Seanova: Hej, ja sam. Oprosti što ti se nisam ranije javio. Bio sam s Karen.
Razgovaramo o razvodu i o tebi. Situacija se zakomplicirala. Osim toga, ima
novosti. Nathan Malik više nije u zatvoru. Platio je jamčevinu. Milijun dolara.
FBI ga prati, ali odvezao se u kupovni centar Lakeside gdje je u trgovini
Dillard's nešto izveo pa su ga izgubili. Trebali su nama pustiti da ga pratimo. U
svakom slučaju, pripazi se. Nije proglašen bjeguncem, ali ako napusti državu, to
će se dogoditi. Već je meta tajnog lova u cijeloj državi, i isto će se dogoditi u
Mississippiju. Potjernica je već izdana. Moraš to znati jer je tip očito opsjednut
tobom. Ne vraćaj se u New Orleans, Cat. Čak bi se u Natchezu trebala... Sranje,
Karen dolazi.
Slijedi prekid veze, a onda i poruke.
Znači, Malik je opet na slobodi. Gdje je sada? Je li možda on bio u ribarici?
Seanova poruka je zaprimljena u 18:11 sati. Moguće je da se dovezao iz New
Orleansa na otok DeSalle, ali odakle bi znao gdje se nalazim? Ili da dolazim
ovamo?
Sljedeća poruka bila je od dr. Goldman. Svojim sablasno smirenim glasom
poručuje: Catherine, doista me zabrinjavaju stvari koje ste mi rekli u
prethodnom razgovoru. Želim da se što prije vidimo. Javite mi se bilo kada.
Smatram ovo kriznim stanjem i doista se želim pobrinuti za vas. Gotovo je s
profesionalnim odmakom. Ovo je najopasniji trenutak u vašem životu, ali i
trenutak koji ulijeva najveću nadu. Molim vas, nazovite me!
Sljedeća poruka glasi: Cat, Michael je. Tvoja mi je majka dala broj. Sad
sam gotov s poslom i doista bih rado porazgovarao s tobom. Nisi dobro zvučala
preko telefona. Spominjala si potisnuta sjećanja... Ne znam s čime se suočavaš i
možda si sada dobro. Samo želim da znaš da sam tu, kao prijatelj, liječnik,
štogod ti je potrebno. Kućni mi je 445-8663. Javi se, može? Bez obveze.
Bez obveze. Bože, kako te riječi dobro zvuče!
Posljednja poruka sastoji se samo od tišine, a onda smetnji nakon kojih
slijedi prekid veze. Toliko o nepoznatom pozivatelju. Na sekundu se pitam je li
to možda Malik, ali sve upućuje na to da nije. Vjerojatno samo pogrešan broj.
Bez obveze, rekao je Michael. Pomisao da se javim Seanu budi osjećaj
obveze. A javiti se dr. Goldman... možda sutra. Sada mi je potrebna drukčija
vrsta pomoći. Provjeravam gdje se nalazim u odnosu prema riječnoj obali. Još
mi je preostala minuta prije nego što budem morala zaplivati. Nazivam
Michaela. Javlja se na treće zvono.
– Dr. Wells – odvraća spreman obračunati se sa svime, od prehlađena
malog djeteta do djeteta oboljelog od meningitisa. Suze mi naviru na oči i iz
nekog razloga tek sada shvaćam da je glavna razlika između njega i mene ta da
se on bavi živim pacijentima, a ja radim s pokojnicima.
– Cat Ferry pri telefonu.
– Cat! Je li sve u redu?
– Da i ne. Zapravo sam u nevolji.
– Kakvoj nevolji?
– Treba mi prijevoz.
– Prijevoz? Nema problema. Doći ću po tebe. Gdje si?
Žmirim od olakšanja i brige. – Otprilike četrdeset milja zračne linije južno
od Natcheza, a sedamdesetak cestom.
Slijedi stanka. – Nema problema. Samo mi reći kamo da dođem.
Bog te blagoslovio... – Čekat ću te uz autocestu 1 na zapadnoj obali
Mississippija. Negdje u blizini brane Morganza. Znaš li gdje je to?
– Da. Nekoliko sam se puta spustio rijekom do Baton Rougea i New
Orleansa.
– Kreni tim smjerom i reći ću ti gdje sam točno kad budeš u blizini.
– Odmah krećem. Jesi li na sigurnom, Cat? Trebam li nazvati policiju?
– Ponesi prvu pomoć. Sama ću se obratiti policiji. Nisi u opasnosti. Znam
da te tražim puno, ali...
– Ne brini se. Krećem!
Sad sam udaljena manje od četvrt milje od obale, ali stablo ispod mene
počinje kliziti lijevo. Struja nas odvodi natrag prema središtu rijeke.
– Moram ići. Javit ću ti se uskoro. I hvala ti. Doista!
– Krećem – ponavlja. – Ne brini se!
Prekidam vezu i vraćam mobitel u vrećicu. Ovaj put pri zatvaranju
ostavljam maleni otvor kroz koji upuhujem zrak sve dok se ne napuhe poput
balona. Potom je zatvaram do kraja. Ako mi slučajno ispadne, barem će plutati.
Stišćući je u zubima poput bernardinca, spuštam se niz korijenje sve dok
nisam na pola uronjena u vodu. Potom se odguravam i počinjem plivati
slobodnim stilom prema obali. Na udaljenosti od tridesetak metara, kako bih se
maknula od grana stabla koje me spasilo, nastavljam prsnim stilom. Mogla bih
nastaviti slobodnim da je voda mirna, ali valovi su još siloviti. Prsnim plivanjem
valovi me podižu i spuštaju u prirodnijem uzorku, što mi ujedno olakšava
disanje.
Nakon petnaest minuta ujednačenog plivanja završavam dvadeset metara
daleko od obale. Disanje mi je i dalje ujednačeno, ali ruke i noge postaju olovne,
što mi se znalo nekoć događati tijekom duljih staza kad sam plivala sama. Obala
je tu vrlo strma. Ne mogu se uhvatiti ni za što i podići iz vode. Na kraju,
jednostavno nastavljam prsno sve do ruba rijeke i poput zmije se izvlačim na
blatnu padinu grebući noktima po zemlji.
Ležim dašćući na obali poput maratonca amatera, ali nije loše koliko bi
moglo biti. Znala sam već izroniti iz slobodnih urona toliko izmorena da me se
moralo priključiti na kisik kako bih ostala pri svijesti. Kiša me još šiba po licu,
ali sad je gotovo više ne osjećam. Tlo poda mnom čini se najčvršćom podlogom
na svijetu i ne želim ustati.
Napinjem se iz straha.
Netko zviždi. Zvuk nestaje, a onda se ponovno javlja. To je moj mobitel,
čije je zvono prigušeno vrećicom. Rastrgnuvši je, konačno se javljam.
– Halo?
– Cat? Sean je. Gdje si?
– Ne bi povjerovao da ti kažem. Gdje si ti? Kod kuće s Karen?
Tišina. – Zapravo jesam. Zovem te jer želim da nešto znaš. Jesi li dobila
moju poruku u vezi s Malikom, i o tome kako je platio jamčevinu i izbjegao
nadzor?
– Jesam. – Još razmišljam o tome kako je kod kuće sa suprugom.
– Jesi li se čula s njim?
– Ne.
– FBI zna da si ga pokušala nazvati.
– Pa?
– Jesi li poludjela? To nije ostavilo povoljan dojam.
– Ne tiče me se.
– Želiš li ostati živa?
– Začudo, želim. Upravo sam se u to uvjerila iz prve ruke.
– Kako to misliš?
Prigušeno se smijem. – Netko me pokušao ubiti!
– Molim?
– Nema to nikakve veze s Malikom.
– Kako znaš?
– Dogodilo se na otoku. Obiteljskom otoku na rijeci. Ima veze s nečim
drugim. Nisam sigurna s čime, ali ne i s umorstvima u New Orleansu.
– A gdje si sada?
– Ležim na riječnoj obali s rupom u nozi i kišom na licu. Nemam ni odjeće
ni cipela. I osjećam se prokleto tisuću puta bolje nego jutros.
– Zvučiš manično. Uzimaš lijekove?
– Moram ići. Ne brini se.
– Cat, ne čini to! FBI želi razgovarati s tobom. Kaiser također!
– Reci mu da ću ga sutra nazvati. I...
– Da?
– Sjećaš se kako smo se čudili kad sam htjela da mi činiš neke stvari? U
krevetu.
– Da – potiho odvraća.
– Upravo sam saznala da me otac zlostavljao. Stoga ne brini se. Nije to
imalo nikakve veze s tobom. Kao i druge stvari koje sam činila. Seks za jednu
noć i slično. Mislim da sve to ima veze s onim što mi se dogodilo kad sam bila
dijete.
– Cat, ne zvučiš mi dobro. Daj da...
– Što? Možeš li sada otići od kuće? Možeš li odmah doći k meni?
– Da, mogu ti pomoći.
– Od tebe sam udaljena jedan sat.. Možda više.
Tišina. – Mogu poslati nekoga.
Ponovno zabijanje noža u trbuh. – Ne brini se za mene. Brini se za djecu i
ženu. Zbogom.
– Cat...
Prekidam prije nego što uspijeva dovršiti rečenicu. Ne može mi pomoći.
Nikad i nije mogao.
Okrećući se na trbuh, spuštam dlanove na tlo i odižem se. Osvijetljena
autocesta čini mi se milju daleko.
Krećem.
31. POGLAVLJE

S jedim naslonjena na zid napuštene benzinske postaje na autocesti 1,


odjevena samo u donje rublje i čekajući da me Michael spasi od komaraca
koji se opijaju mojom krvlju. Rijeka mi je premazala kožu ustajalim, masnim
filmom, ali komarci su se sigurno već naviknuli na to. Ako sutra ne razvijem
virusni encefalitis, bit će pravo čudo. Uska tenda iznad mene jedva da me štiti
od kiše, ali mi ne smeta. Jedino kiša ublažuje paklenu vrućinu. Mrak je zato
posve druga stvar. Jedino osvjetljenje dolazi od difuznog svjetla iza
grmljavinskih oblaka i povremenog bljeska prednjih svjetala na autocesti.
Rekao mi je da čekam na crni Ford Expedition, ali teško mi je promatrati
vozila, a da se pritom ne pokažem. Kako sam na suprotnoj strani rijeke od
muškarca koji me pokušao ubiti, vjerojatno sam neko vrijeme na sigurnom. Ali
pojavim li se u gaćicama i grudnjaku, bit će to poziv na silovanje. Osim toga, tek
je proteklo sat i nešto otkako sam ga nazvala. Ne može stići osim ako ne vozi
130km na sat ili više.
Čim sam se naslonila na zid od cementnih blokova, udovi su mi klonuli od
strahovitog umora. Nije to bila iscrpljenost od plivanja rijekom. Osjećam se
izolirano od svega, čak i od sebe. U srcu imam prazninu koja je zacijelo početak
tuge. Toliko sam toga danas izgubila. Seana, i to vlastitom, ako već ne
njegovom odlukom. Oca, koji je živio u mojem srcu sve te silne godine nakon
smrti i konačno umro danas poslije podne kad mi je djed rekao što je činio.
Majku, koja me nekako nije mogla zaštititi od očevih skrovitih žudnji. Pa i
Pearlie, koja mi je godinama toliko toga tajila. Čak nisam sigurna da želim znati
što je znala i kada.
Ali izgubila sam i sebe, ženu koja se unatoč naizmjeničnim naletima
ushićenja i depresije uspijevala probiti u sam vrh struke. Uopće nije ono što sam
smatrala da jest. Dio mene oduvijek je bio privid. Javna osoba, ambiciozna koja
ne trpi ničije gluposti, bila je zapravo profesionalni duh koji je štitio djevojčicu
koja je sumnjala u sebe, koja je potajno pila votku gotovo dvadeset četiri sata na
dan kako bi otupjela bol koju nije shvaćala i kojoj je bio potreban muškarac
kako bi je štitio od opasnosti koje postoje uglavnom u njezinoj glavi. Ipak,
nekako je pregršt kontradiktornosti uspijelo stvoriti nekoga tko učinkovito
funkcionira u svijetu. Nekoga koga sam razumno voljela. Ali sad je bezoblična
bol od koje sam oduvijek bježala poprimila lice – očevo. I divljački emocionalni
vrtlozi prošlosti iznenada imaju smisla. Više nisam misterija. Sad sam tema za
Oprah show.
Mobitel mi zvoni.
Na zaslonu piše: nepoznat broj.
Bojim se odgovoriti, kao da ću time dopustiti pozivatelju da vidi gdje sam,
poput Sauronova oka koje vidi Froda kad stavlja prsten. Ali to je suludo. Na
brzinu udahnuvši, javljam se.
– Catherine Ferry? – obraća mi se glas s druge strane.
Tijelo mi se napinje. – Dr. Malik?
– Da. Nisam htio da zaključite kako vas ignoriram. Ne možemo dugo
razgovarati, na žalost, ali trebali bismo se sastati. Uvjeren sam da ste proživjeli
svašta otkako smo porazgovarali.
– Jesam – odvraćam dok mi se ruke tresu.
– To sam i očekivao. Jeste li opet imali iste snove? Bljeskove prisjećanja?
Nešto u tom stilu?
– Sve od toga. Jutros sam saznala da sam seksualno zlostavljana u
djetinjstvu.
– Nagađao sam to još dok ste studirali medicinu. Naposljetku, Dr.
Omartian je bio dvadeset pet godina stariji od vas, a bilo je i drugih znakova.
Možemo porazgovarati o tome, ali ne sada, morat ćemo se dogovoriti.
– Djed mi je ubio oca.
Tišina. – Tko vam je to rekao?
– On sam. Kaže da je uhvatio tatu kako me zlostavlja.
– Zašto bi vam rekao takvo što nakon toliko godina?
– Jer sam sama bila nadomak otkriću.
Stanka. – Tako znači...
Prednja svjetla odjednom izranjaju iz mraka i nestaju nakon benzinske
postaje. Bljesak me osvjetljava tek na sekundu, ali drhtim već na samu pomisao
da sam razotkrivena. – Znate li da vas radna jedinica lovi?
– Da.
– Misle da ste pobili žrtve u New Orleansu.
– I vi ste to jučer mislili.
Ima pravo. Više nisam sigurna u što vjerujem. Jedino znam da se
razgovarajući s čovjekom, za kojeg su policija i FBI uvjereni da je ubio petoricu
muškaraca na brutalan i unaprijed isplaniran način, danima već nisam osjećala
tako spokojno.
– Još vjerujete u to, Catherine?
– Ne znam. Ako su spomenuti zločini doista počinjeni iz seksualnih
pobuda, mislim da niste krivi. Ali ako su nešto drugo... možda jeste.
– Što bi drugo mogli biti?
– Oblik kazne.
Duga stanka. – Dobro zapažate.
– No od toga nisam dosad imala pretjerano koristi.
– Ali možda hoćete.
– Zašto ste imali onu videoopremu? Ono što je policija pronašla u vašem
tajnom stanu?
– Radi javne izobrazbe. Uskoro se čujemo, dušo. Moram ići.
Strah od razdvojenosti probada me poput oštrice. – Dr. Malik?
– Molim?
– Netko me večeras pokušao ubiti.
Tišina.
– Jeste li to bili vi?
– Ne. Gdje se to dogodilo?
– Usred ničega. Na jednom otoku na Mississippiju.
Ponovno tišina. – Ne mogu vam pomoći.
– Imaju li umorstva u New Orleansu ikakve veze sa mnom? S mojim
životom u Natchezu?
– Da i ne. Moram ići. Pripazite na sebe. I nikome ne vjerujte. Čak ni svojoj
obitelji.
I potom prekid.
Još držim mobitel na uhu kad crni Ford Expedition ulijeće na parkiralište i
triput trepće prednjim svjetlima. Ne mičem se s mjesta dok Michael konačno ne
izlazi iz vozila.
– Cat? – dovikuje. – Ja sam, Michael!
– Ovdje. – Naslanjajući se leđima na zid, odižem se i krećem prema autu.
32. POGLAVLJE

M ichael isprva djeluje zabrinuto dok prilazim, a onda se smiješi. – Svaki put
kad te vidim, u donjem si rublju.
– Čini se.
Poseže rukom u auto i predaje mi majicu, sportske hlače i pet brojeva
prevelike cipele.
– Hvala. Imaš li možda ručnik? Ne želim uništiti hlače. Noga mi jako
krvari.
Otvara vrata sa suvozačke strane i pomaže mi da uđem. Potom se naginje
nad nepravilnu razderotinu na bedru. – Do vraga, morat ću to zašiti kad se
vratimo. Zasad ćemo to samo očistiti i prekriti.
Iz papirnate vrećice na podu vadi bočicu joda, natapa njime lopticu gaze i
pritišće je na ranu. Za nekoliko sekundi skida gazu i u ranu istiskuje polovicu
tube Neosporina, a onda je prekriva velikim flasterom.
– Većina mojih pacijenata treba slatku nagradu nakon ovog.
– Imaš li što?
Poseže u pretinac sa suvozačke strane i poput mađioničara izvlači
čokoladicu, što izmamljuje osmijeh na mojem licu.
– Što kažeš da se pokupimo odavde?
Zahvalno kimam glavom.
Zatvara vrata sa suvozačke strane i sjeda za upravljač. Dok navlačim
odjeću preko donjeg rublja, polukružno se okreće i vraća na autocestu
nastavljajući na sjever.
– Kako si dospjela ovamo?
– Autom. Ali ostavila sam ga s druge strane rijeke.
– Moramo li po njega?
Htjela bih ga se domoći, ali kako bih to učinila, morali bismo na trajekt u
St. Francisvilleu. Kako je to jedino mjesto na kojemu je moguće prijeći
Mississippi između Natcheza i Baton Rougea, osim trajekta kod Angole koji
služi samo u zatvorske svrhe, ujedno je idealno mjesto za zasjedu. U blizini
parkiranog audija ubojica bi mogao biti ulovljen za slučaj da se pojavim s
policijom, ali odlučim li riskirati i poslužiti se trajektom kao potencijalnim
sredstvom prijelaza, moglo bi mu se posrećiti.
– Ne. Sutra ću ga pokupiti.
– U redu. Sad se odmori. U Natchezu smo za jedan sat.
Spuštam sjedalo i nekoliko puta duboko udišem. Kako je klima-uređaj
uključen, osjećam se kao da se odmaram u hotelu.
– Ne želim zabadati nos – nastavlja – ali što ti se, do vraga, dogodilo?
Uopće nisi dobro zvučala kad si me nazvala poslije podne u ordinaciju.
– Čula sam ružne vijesti.
– U redu.
Ne traži pojedinosti, ali ja ne vidim smisao u tome da ih zatajim. – Netom
prije nego što sam te nazvala, saznala sam da sam bila seksualno zlostavljana u
djetinjstvu.
Polako kima glavom. – I mislio sam da je takvo što posrijedi, kad si me
upitala za potisnuta sjećanja. Danas sam čitao o tome. Zaintrigirala si me.
Nije proteklo ni pet minuta otkako sam sjela u njegov terenac, a već mi se
muti pred očima. – Porazgovarat ćemo – mrmljam. – Samo da se prvo malo
odmorim...

– Cat? Probudi se!


Trepćem i osvrćem se oko sebe. Nalazim se u jarko osvijetljenoj garaži.
– Gdje smo?
– U mojoj kući – objašnjava. – U Brookwoodu.
– Ah.
– Nisam znao kamo želiš ići. Pokušao sam te upitati, ali nisi se budila.
Navratio sam do ordinacije, a onda te dopremio ovamo. Sad ću ti zašiti tu
posjeklinu i vratiti te k djedu.
Malikove riječi odjednom izranjaju poput žigosanog ožiljnog tkiva: Nikome
ne vjerujte. Čak ni svojoj obitelji. – Ne želim tamo.
– Ne moraš. Odvest ću te kamo god želiš. Možeš i ovdje ostati. Imam tri
spavaće sobe. Kako god odlučiš.
Zahvalno kimam, ali ništa ne odvraćam. Ne znam što želim. Definitivno
želim da mi zašije ranu. Pakleno me boli, a šivanje podrazumijeva anesteziju.
Barem se nadam da je tako. – Imaš lidokain?
Odmahuje glavom. – Ne. Zaključio sam da osoba koja može roniti na dah
na 90 m dubine može podnijeti dva šava da ne trepne.
Djeluje ozbiljno, ali nakon nekoliko sekundi ipak poseže u džep i vadi
bočicu čiste tekućine.
– Magični eliksir – odvraća s osmijehom. – Obavimo to konačno!

Šiva mi ranu na nozi dok sjedim na hladnom granitu kuhinjskog otoka. Blistava
prostorija podsjeća me na kuhinju Arthura LeGendrea, samo što ovdje nema
trupla na podu. Michaelova je kuća izgrađena tijekom 1970.-tih i sve dokje gđa
Hemmeter nije prodala, imala je izvorni dekor: kućne aparate boje avokada i
teške smeđe panel ploče poput onih u mojoj bivšoj spavaćoj sobi. Michael ju je
potpuno obnovio i začudo s poprilično ukusa za neženju.
– Ovo me podsjeća na djeda koji me znao krpati kad god bih si razrezala
koljeno – odvraćam kad zaobljenom iglom kroz kožu provlači konac.
– Pretpostavljam da je uvijek sa sobom nosio crnu liječničku torbu?
– Oh, tamo ima cijelu kliniku. Kad je teti Ann bilo deset, obitelj je
zaglavila na otoku zbog nevremena, a ona dobila upalu slijepog crijeva. Djed ju
je operirao pod svjetlom fenjera i uz asistenciju otočanke. To je jedna od
njegovih junačkih priča. Poprilično dojmljiva.
Kima zatvarajući ranu. – Ostala bi iznenađena što je sve moguće poduzeti u
hitnom slučaju. Osobno sam bio na nekoliko liječničkih ekspedicija u Južnu
Ameriku... i doživio nevjerojatne stvari, primjerice serijsku sterilizaciju žena na
otvorenom. Poliježu ih na klupe, rastvaraju, posebnim plastičnim kvačicama
zatvaraju jajovode i ponovno šivaju.
– Isuse...
Smije se. – Ne bih to preporučio običnoj kućanici iz predgrađa, ali
spomenuti potez jest učinkovit.
Liječničke ekspedicije? Čini se da još puno toga ljudi ne znaju o njemu. –
Dopada mi se kako si uredio kuću.
– Da? Tvoja je mama zaslužna za veći dio.
– Šališ se!
– Ne, kad sam došao u grad, bio sam pretrpan poslom i nisam imao
vremena za uređenje. Navratio sam u njezinu trgovinu jednog poslije podneva i
unajmio je da mi uredi kuću.
– Sad nisam baš sigurna da mi se dopada.
Smije se. – Ne slažete se?
– Slažemo se sve dok se ne viđamo prečesto.
Veže zadnji šav i odlaže kirurške škare na pult. – Gladna?
– Umirem od gladi!
– Odrezak i jaja?
– Naručit ćeš?
– Ne. – Prilazi hladnjaku i vadi pakiranje kotleta. – Smjesti se na dvosjed.
Za dvadeset minuta pozvat ću te na gozbu.
Dvosjed je naslonjen na zid iza okruglog stola u blagovaonici. Predaleko za
razgovor, pa čak i da ga gledam kako kuha. S obzirom na sva današnja iskustva,
ne želim ležati na kauču i prepustiti se mislima.
Skliznuvši s kuhinjskog otoka, spuštam se na barski stolac i promatram ga.
Čudno je doživjeti da mi muškarac kuha. Sean je, doduše, ponekad znao
spremati riječne rakove u stražnjem dvorištu.
– Želiš razgovarati o današnjem danu? – pita me presrećući moj pogled.
Uočavam da je uistinu zabrinut.
– Nije samo današnji dan u pitanju nego i prošli mjesec. Zapravo, cijeli moj
život.
– Možeš li ga sažeti u dvadeset minuta?
Smijem se i počinjem, prvo s napadajem panike na poprištu Nolanova
umorstva koje je prethodilo LeGendreovu. Njegovo me, pak, dovodi do Carmen
Piazze koja me isključila iz radne jedinice i putovanja u Natchez gdje sam
otkrila krvave otiske stopala u spavaćoj sobi. Govorim vođena automatskim
pilotom gledajući ga kako kuha. Vješt je rukama i po načinu na koji ih rabi
prosuđujem da je ujedno dobar liječnik. Postavlja pitanja tijekom stanki i ubrzo
mu počinjem govoriti o depresiji koja me uhvatila u srednjoj, maniji koja je
potom slijedila i serijskoj monogamiji s oženjenim muškarcima. Zna slušati,
iako ne znam kako si sve to tumači. Djeluje kao da u svemu tome nema ničeg
neobičnog, ali u sebi se možda već kaje što je spasio mene, damu, iz nevolje.
Kad su odresci i jaja gotovi, prebacujemo se za stakleni stol, a ja
nastavljam priču istodobno jedući. Ne mogu se više zaustaviti. Čudno je da me
ne pokušava prisiliti da se prvo najedem, kao većina muškaraca. Promatra mi oči
kao da mu govore puno više od riječi. Pričam mu o ocu, djedu, Pearlie, majci,
dr. Goldman, Nathanu Maliku – čak i o stvarima koje mi je djed danas rekao.
Jedino što mu ne priznajem jest da sam trudna. Na to se ne mogu natjerati.
Kad bujica konačno presahnjuje, duboko uzdiše i odvraća: – Želiš li gledati
film? Posudio sam onaj novi s Adamom Sandlerom.
Ne znam osjećam li uvredu ili olakšanje. – Šališ se...
Ceri se. – Da. Želiš moje mišljenje?
– Da.
– Mislim da si sada pod većim stresom nego što bi većina mogla podnijeti.
Mislim da ti je život vjerojatno ugrožen, tko god se skriva iza spomenutih
umorstava, a tu je i rizik kojemu se izlažeš ne uzimajući prikladnu terapiju,
odnosno lijekove.
Ništa ne uzvraćam.
– Pizdiš što sam to spomenuo?
– Malo.
Podiže ruke pokazujući dlanove. – Znam da me se ne tiče. Ne želiš li
uzimati lijekove, tvoja stvar. Ali bipolarnost mi nije strana. Jedan moj dobar
prijatelj s faksa bio je poput tebe.
– Nisam bipolarna nego ciklotimična.
– Semantičke nijanse. Simptomi su isti, a razlike u intenzitetu.
Kimam glavom.
– Ono što sam naučio od njega jest da oboljeli od bipolarnog poremećaja
često tvrde da žele da im je bolje, ali zapravo im nije. Toliko se dobro osjećaju
tijekom maničnih faza da su zapravo spremni otrpjeti depresiju kao cijenu za
euforična stanja. Čak i kad su faze depresije toliko gadne da imaju želju za
samoubojstvom.
– Ne osporavam to. Što se dogodilo s prijateljem?
– Odustao je od studija.
– Poput mene. O tome govoriš?
– Ti nisi odustala. Zapravo su te izbacili zato što si nekog drugog navela na
pokušaj suicida.
– Da.
Ne prepoznajem osudu na njegovu licu. – Ne vjerujem da si bila kriva za
to, Cat. Ne znam previše o vezi između seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu i
psiholoških problema u odrasloj dobi jer liječim djecu. Upravo sam zato i znao
vrlo malo o potisnutim sjećanjima. Ali znam što je zlostavljanje djece. Nagledao
sam se mnogobrojnih slučajeva, posebice kao pedijatar u hitnoj.
Nešto u njegovim očima podsjeća me na Kaiserove. Bolno stečene
spoznaje. Mudrost za kojom nije čeznuo.
– No, to su bili lakši slučajevi – odvraća. – Teški su oni kad znaš da nešto
nije u redu, ali ne tražiš spolne bradavice ili neke druge jasne simptome. Upravo
su me oni poučili najneobičnijim činjenicama u vezi sa spolnim zlostavljanjem.
– Poput?
– Poput činjenice da ono obično nije fizički bolno niti zastrašujuće kako ga
ljudi doživljavaju. Nije to okrutno silovanje, a samo iskustvo čak ne mora biti
toliko užasno. Barem ne u početku. Da jest, ne bi predstavljalo toliko nevidljivu
epidemiju. Seks pruža užitak, čak i djetetu. Zlostavljači to znaju. Zavode dijete
malo-pomalo postupno povećavajući ulog. Dinamika obiteljskog života
neprestano se mijenja i danas bi Freudu trebale godine kako bi je prozreo. Odnos
zlostavljača i žrtve počiva na kompleksnom poigravanju s pojmom moći. Mlade
djevojke glume zamjenske majke, sestre se natječu za seksualnu poželjnost ocu,
očevi poučavaju sinove da iskorištavaju žene poput njih. Naravno, moguće je i
obrnuto pa starije kćeri pokušavaju zaštititi mlađu braću i sestre poduzimajući
sve u svojoj moći kako bi se otac zlostavljač zaustavio na njima.
S užasom sklapam oči. – Kladim se da nisi očekivao ovako provesti večer.
Nabada komadić hladnog odreska i zamišljeno ga žvaće. – Ne, ali nemam
ništa protiv. Oduvijek si mi bila intrigantna. Još u srednjoj me zanimalo zašto
odabireš likove koje si birala. I onda se uzorak ponovio s oženjenim tipovima.
No, sad je to razumljivo, zar ne?
– Terapeutkinja mi kaže da odabirem zauzete muškarce kako se ne bih
previše vezala za njih. Tako se gubitak koji sam doživjela s ocem ne može
ponoviti.
– Je li prekasno da tražiš povrat novca?
Njegove oči mole me za oprost na neslanoj šali. Ali toliko iskreno iznosi
svoje mišljenje da se ne mogu naljutiti.
– Mislim da sve tvoje veze karakterizira tajnovitost – nastavlja. – Ona je
ionako bila sastavni dio tvojih prvih seksualnih iskustava i većinu života nanovo
proživljavaš zlostavljanje. Uživaš u tajnovitoj vezi sa zabranjenim partnerom,
koja je izrazito seksualne prirode. Je li točno?
– Siguran si da se nisi specijalizirao za dječju psihijatriju?
Odmahuje glavom. – Kad se sazna za zlostavljanje, lako je uspostaviti
veze. Jesi li sklona seksualnim nastranostima? Koliko god ti bilo neugodno
govoriti o tome.
Osjećam kako se rumenim i to me čudi. Obično sam poprilično iskrena s
muškarcima što se tiče seksa, ponekad čak brutalno iskrena. Ali večeras... –
Mislim da se nedovoljno poznajemo kako bih razgovarala o tome.
Imaš pravo. – Odlaže vilicu i spušta ruke na stol. – Da te nešto drugo
upitam.
– U redu.
– Je li tvoja majka zbog neke bolesti morala periodički dugo ležati?
– Nakon mojeg rođenja imala je ženskih problema. Možda upalu zdjelice,
nisam sigurna. Ali znala je povremeno ostajati tjednima u krevetu. Tad sam bila
jako mlada.
– A poslije? Je li često izbivala od kuće?
– Da. – Ključne stvari kojih se prisjećam u vezi s njom tiču se njezina
odlaska ili povratka. I uvijek je nešto imala u rukama, samo ne mene. – Potpuno
je bila opsjednuta svojim poslom s unutarnjim dizajnom. Da ju je netko upitao
volim li sendvič s majonezom, ne bi mu bila u stanju odgovoriti, ali da ju je
upitao koliko tapeta nijanse trave ima u Americi, odmah bi nabrojila.
Ne ostaje iznenađen. – Je li alkohol bio problem u obitelji? Ili možda
ovisnost o lijekovima?
– Oboje. Više lijekovi od alkohola. Tata se koristio svakim mogućim
oblikom terapije kad se vratio iz Vijetnama. Uglavnom ih je dobivao na recept.
Majka nije pila dok sam odrastala pa sam mislila da je čista. Ali navodno je
godinama uzimala njegove lijekove. Zašto pitaš?
– Klasični su pokazatelji situacije u kojoj se javlja zlostavljanje.
Njegova nevjerojatno točna nagađanja o mojem životu bude želju da
saznam više, ali kako bih to mogla učiniti, morat ću više dati. Mogu li mu
povjeriti svoje skrovito ja?
Spušta ruku na moju. – Drhtiš, Cat. Ne moraš mi ništa više reći.
– Ne. Želim – odmah se bunim.
Povlači ruku i naslanja se leđima. – U redu. Da čujem.
33. POGLAVLJE

O duvijek sam htjela osjetiti točno određene stvari tijekom seksa – potiho
nastavljam. – Bol, na primjer. Ništa mazohističke prirode, ali samo...
izrazito bolnu penetraciju. Prstima, predmetima... ne znam. I gušenje. Ponekad
imam silnu želju da me se guši tijekom seksa.
Još je naslonjen leđima i odmaknut od stola, ali osjećam da sam ga
zaintrigirala. – I?
– Ne postižem orgazam. Čak i kad mi se ostvare sve želje, jednostavno ga
ne mogu doživjeti. S jedne strane, imam hiperaktivni seksualni nagon, ali s
druge, nisam u stanju dosegnuti vrhunac. Zapravo ne s muškarcem. Sama, da.
Ali s muškarcima uvijek je riječ o izluđujućoj spirali prema gore, a nikad ne
uspijevam eksplodirati.
– Ali muškarci s kojima si u vezi smatraju te najboljom seksualnom
partnericom koju su ikad imali?
Sad se doista rumenim. – Barem tako tvrde.
– Sve to klasični su znaci seksualnog zlostavljanja u prošlosti. Bol je bila
sastavni dio tvojeg prvoga seksualnog iskustva, upravo poput tajnovitosti. Otac
te možda hvatao za vrat tijekom seksa. Ili si možda jednostavno imala osjećaj da
ne možeš disati i možda to sad pokušavaš ponovno proživjeti u obliku
dobrovoljnog gušenja. No, to me navodi i na tvoje ronjenje na dah. Ležiš na dnu
bazena pet minuta kako bi se opustila? Većina ljudi završila bi u komi!
– Moglo bi se reći da to upućuje na nešto...
– A tvoje seksualne vještine? Njih je najlakše objasniti. Odmalena si bila
poučavana da seksualno udovoljiš muškarcu. To je bio jedini cilj tvojega
seksualnog zlostavljanja i instinkt za preživljavanjem natjerao te da to uspješno
savladaš. Stoga si stručnjak u pružanju užitka. Jedino ga sama ne možeš
doživjeti.
– Valjda...
– Pozitivno je to da bi sada, s obzirom na to da znaš za zlostavljanje,
terapeutkinja koja radi s tobom, dr. Goldman, trebala ostvariti vidljiv napredak u
tvojem izlječenju.
– Možda. Ali trenutačno se samo želim pretvarati da se to nije dogodilo.
Čak i ako to objašnjava sve u mojem životu, ne želim razmišljati.
– Tko bi to htio? Posve normalna reakcija... – Ustaje i čisti stol. – Zapravo
me više zabrinjava taj slučaj umorstva na kojemu radiš. I činjenica da te je netko
večeras pokušao ubiti.
Odnosim čaše do sudopera, a on ispire tanjure i ubacuje ih u perilicu. –
Mislim da to nema nikakve veze sa slučajem – odvraćam.
– Nego s čime? Otkrićem da si bila zlostavljana? Otac ti je mrtav već
dvadeset godina.
– A Vijetnam?
– Misliš da netko pokušava spriječiti da trideset godina stare strahote
konačno izađu na vidjelo? Rekla si da je Jesse Billups bio posve drukčije
uključen u rat od tvojeg oca. Ne, mislim da nije o tome riječ, Cat.
– Nego o čemu?
– Mislim da su umorstva u New Orleansu nekako povezana s tvojim
životom ovdje. S tvojom prošlošću. Možda čak i s tvojim zlostavljanjem, iako
ne vidim kako. Ali seksualno zlostavljanje zajednički je čimbenik obaju
slučajeva.
Koliko god mi bio poznat osjećaj prežvakavanja teorije o umorstvu u
kuhinji, muškarac s kojim to činim ovaj put mi nije poznat.
– I Pearlie i Louise su ti rekle da je Tom Cage bio očev liječnik u Natchezu.
Radi već dulje od četrdeset godina. Fantastičan tip! Trebala bi porazgovarati s
njim u vezi s Vijetnamom. Poznaješ ga?
Zamišljam visokog muškarca s prosijedom bradom i iskričavim očima. –
Znam tko je. Mislim da mu se moj djed baš i ne dopada.
– To me ne bi iznenadilo. Tom Cage mu je potpuna suprotnost. Nikad mu
nije bilo stalo do zarade. Potpuno se posvetio liječenju. Ako želiš, vrlo rado ću
ga nazvati i ugovoriti sastanak.
– Može sutra.
Uključuje perilicu i potom iz zamrzivača vadi kutiju sladoleda. Žlicom puni
dvije zdjelice. – Ovo mi je nagrada za večerašnje dobro djelo – dobacuje s
osmijehom. – Ne pitam te želiš li jer znam da ćeš odbiti. Sutra ću morati otrčati
milju više kako bih to potrošio.
– Ja sam svoju odradila večeras.
– Slažem se. Hej, tko je sve znao da ideš na otok?
Razmišljam o tome dok prilazimo stolu. – Pearlie. Djed i njegov vozač.
Netko je vjerojatno rekao i mami kad sam otišla. Pretpostavljam da je i Mose
saznao.
Polako miješa svoj sladoled. – Vjerojatno se ubrzo nakon tvojeg dolaska
pročulo da si na otoku, ali mislim da to nije otočanin. Netko te zacijelo slijedio
ili je saznao da si otišla tamo pa je krenuo za tobom.
– Ali nije mi jasno kako bi netko uopće profitirao mojim umorstvom?
– Profitirao je dobar izraz. Kako je netko uopće profitirao ubijajući
preostalih pet žrtava?
– Imaš pravo. Da znam odgovor, mogla bih razriješiti slučaj.
– Znam da predosjećaš da dr. Malik nije ubojica, ali nisi dovoljno pribrana
za takvu prosudbu.
– Znam. Kad se skinem s lijekova, puno sam življa i u većem dodiru sa
sadašnjošću, ali, naravno, plaćam određenu cijenu pa tako sposobnost sjećanja i
logičnog razmišljanja najviše pate. Možda bi se normalizirali da se posve
skinem.
– Uvjeren sam da je Malik u središtu cijele zbrke. On je jedina poveznica
između tebe i ubojstava u New Orleansu. Osim toga, već je dokazao da je
usredotočen na tebe i doista mislim da bi ga trebala smatrati glavnim
osumnjičenikom.
Zadržavam sladoled u ustima uživajući u bogatom okusu vanilije. – FBI je
krenuo u potragu za njim, ali nije mogao znati da sam na otoku.
– Jesi li sigurna? Osim toga, znaš da će ti se opet javiti, ali o tome još nisi
izvijestila FBI. Zašto?
– Kako znaš da nisam?
Upućuje mi pogled dajući mi na znanje da ga ne podcjenjujem. – Želiš
razgovarati s njim bez prisluškivanja. Misliš da može shvatiti što ti se dogodilo u
životu bolje od bilo koga drugog.
– U kojem smislu?
– Na primjer, zašto si bila zlostavljana. Vjeruješ da se može domoći dokaza
da se ono doista dogodilo. To sam danas pročitao u vezi s potisnutim
sjećanjima. Čak i kad žrtva uspije pronaći dokaz da raspolaže stvarnim
sjećanjima, još sumnja u njihovu istinitost.
Prolaze me trnci. – Zašto?
– Jer prihvaćanje mogućnosti da je zlostavljanja uistinu bilo podrazumijeva
prihvaćanje činjenice da ih zlostavljač nije volio. Kako bi prihvatila
zlostavljanje, djevojčica u tebi morat će si priznati da je tata nije volio. Misliš li
da si u stanju to učiniti? Ja ne znam bih li mogao.
Nikad u životu sladoled mi nije imao tako gorak okus.
– To je bit cijelog problema – nastavlja. – Nijekanje. Majke niječu da se
zlostavljanje događa njihovoj djeci kako bi mogle održati obitelj na okupu. Mi
ostali odbijamo povjerovati da se naš liječnik, svećenik ili ljubazni poštar seksa
sa svojim trogodišnjim djetetom, jer ako povjerujemo u to, priznat ćemo da se
pravo lice civilizacije skriva iza lažne maske. Još gore, u tome bismo slučaju
morali priznati kakvoj su opasnosti izložena naša djeca. Jer ako ne možemo
prepoznati zlostavljače s kojima se svaki dan rukujemo, kako ćemo tek njih
zaštititi?
– Ovaj me razgovor deprimira.
– Hoćeš da gledamo film?
– Dragi Bože, ne! Želim odspavati trideset sati u komadu!
– Onda će tako i biti... – Sliježe ramenima kao da smo zajedno na odmoru i
dvojimo izaći na večeru ili ostati kod kuće. – Potpuno razumijem zašto ne želiš
kući. Povratak u prostor gdje se zlostavljanje dogodilo i nije pametna zamisao.
– Doista mogu tu prespavati?
Smiješi se. – Imam tri prazne prostorije. Imat ćeš potpunu privatnost i cijeli
drugi kat bit će samo tvoj. Nećeš znati da sam ovdje osim ako ne siđeš.
Odgovaram za sekundu. – Ne želim zvučati nezahvalno, ali već sam od
muškaraca dobivala takva obećanja, a onda se ispostavilo da ih nisu mogli
ispuniti.
– Ja nisam poput većine.
– Vjerujem. A zašto nisi?
Skrušen osmijeh. – Vjerojatno zato što mi je bilo gadno u pubertetu. Poznat
mi je izraz odgođena gratifikacija.
– Znači, toga se želiš na kraju domoći? Gratifikacije?
Lice mu poprima vrlo ozbiljan izraz. – Ne razmišljam toliko unaprijed. Čak
i ne znam jesi li mentalno sposobna za zdravu vezu. Jednostavno mi se dopadaš.
Oduvijek si mi se dopadala. I prekrasna si. Ali to svatko može zamijetiti. Poenta
jest da možeš odsjesti ovdje koliko god dugo želiš i ne moraš se brinuti da je
seks uključen u to.
Ne znam zašto, ali vjerujem mu. – U redu, dogovoreno. Pokaži mi spavaću
sobu.
– Pronaći ćeš je. Popni se na kat i slobodno odaberi koju god želiš.
Ostajem iznenađena oduševljenim osmijehom na vlastitom licu. Prije nego
što ispari, okrećem se i nastavljam prema predsoblju i stubištu. Sjećam se
rasporeda prostorija još od razdoblja kad su Hemmeterovi posjedovali kuću.
Dok stajem na drugu stubu, prepoznajem njegov glas.
– Moram na posao ujutro – dobacuje ulazeći u predsoblje. – Ali ostavit ću
ti auto.
– A kako ćeš ti?
– Imam motor.
– Motor?
– Iznenađena si?
– Pa... – Neobičan smijeh otima mi se s usana. – Imaš zrakoplov i motor!
Mislim da se to obično povezuje s određenim tipom frajera, a ti mi baš i nisi
predstavnik te vrste.
– Ne isplati se stereotipizirati ljude.
– Istina.
Činim korak natrag prema kuhinji. – Ostavit ću ti ključeve na pultu.
Nastavljam stubama, ali zaustavljam se prisjećajući se nečega što je rekao.
– Spomenuo si da majke znaju šutjeti o zlostavljanju u obiteljskom domu...
– Da?
– Kažeš da to čine kako bi održale obitelj na okupu?
– Tako je.
– Ja bih rekla da to čine zato što je otac u takvim situacijama onaj koji ih
prehranjuje. Izvor potpore za cijelu obitelj.
Kima glavom. – I to je točno. Zlostavljač stvara uvjete u kojima je svatko u
obitelji ovisan o njemu. Osporavajući zlostavljanje, majka izbjegava najgore
noćne more – napuštenost i siromaštvo.
– Ali to ne vrijedi u mojem slučaju.
– Jer tvoj otac nije prehranjivao obitelj?
– Tako je. Djed je to činio.
– A očevo kiparstvo?
– Nije pošteno zarađivao sve do dvije godine prije smrti. Djed je plaćao
sve. Za ime Božje, živjela sam u njegovoj nastambi za roblje! Zvuči užasno, ali
da je tatu pregazio autobus, to uopće ne bi utjecalo na našu situaciju.
– U materijalnom smislu – ispravlja me. – Ali novac nije sve. S obzirom na
to što si mi ispričala, mislim da te je očeva preuranjena smrt pošteno sredila.
Naravno, ima pravo.
Vraća se prema meni. – Zašto bi tvoja majka nijekala da te otac zlostavlja
ako se nije trebala bojati da će ga izgubiti?
Osjećam kako mi obrazi gore. – Da...
– Možda uistinu nije znala da se događa. Ali razmisli... otac ti se vratio iz
Vijetnama s teškim oblikom posttraumatskog stresnog poremećaja. Sam ti je
rekao da u nekim trenucima ne možeš biti u njegovu društvu. Saznala si da je
bio član vojne postrojbe koja je činila grozote u ratu. Ne valja podcjenjivati strah
tvoje majke – tko zna što je takav čovjek mogao učiniti njoj ili tebi da mu se
suprotstavila, ili još strašnije, da je pokušala pobjeći s tobom.
Ostajem šokirana. Zašto je toliko jednostavno shvatiti bitnu prirodu veza u
tuđoj obitelji, ali ne i vlastitoj? Godinama sam već ljutita na majku ne znajući
pravi razlog. Danas sam pomislila da sam ga otkrila, ali sada... razmotrim li
kakav je život s tatom doista mogao biti, ne iz perspektive kćeri koja ga slijepo
obožava nego iz perspektive supruge, doima se posve drukčijom osobom.
Hvata me za ruku kojom se naslanjam na stup stubišta. – Naspavaj se, Cat.
Trebat će ti vremena da sve to prihvatiš.
Slični sam savjet bezbroj puta dobila od žena: Naspavaj se. Sve će biti bolje
ujutro. Ali zvuči drukčije iz njegovih usta. On nema iluzija o tome da će se
stvari doista poboljšati sutradan. – Hvala – odvraćam. – Uistinu.
– Nema na čemu. – Povlači ruku i vraća se u kuhinju.
Polako se popevši stubama, uključujem svjetlo u prvoj spavaćoj sobi
zdesna. Zidovi su blijedožuti, a bračni krevet prekriven bijelim poplunom.
Prilazeći prozoru, zamjećujem da gleda na blistavo-plavi pravokutnik bazena.
Ovdje ću spavati.
Kupaonica je krcata ručnicima i toaletnim potrepštinama, a tu je i
neupotrijebljena četkica za zube. Skidam hlače i majicu koje mi je dao, i
naginjem se u tuš-kabinu kako bih otvorila slavinu. No, početni taktovi pjesme
Sunday, Bloody Sunday sprječavaju me u tome nenadano odjekujući
kupaonicom. Bacam pogled prema zaslonu mobitela i srce mi uzbuđeno titra.
Pozivni broj New Orleansa, nepoznat pozivatelj. Možda Malik?
Prihvaćam poziv i prislanjam mobitel na uho.
– Dr. Ferry? – odvraća muški glas s druge strane. Uopće ne zvuči poput
Malika.
– Da? – s oprezom.
– Ovdje John Kaiser. Moramo porazgovarati o Nathanu Maliku.
34. POGLAVLJE

J e li živ? – pitam bez ikakvoga racionalnog razloga.


Slijedi gotovo beskonačna stanka. Sjedam na poklopac toaletne školjke
iščekujući da me gurne s vrha opasne mentalne hridi. – Zašto pitate?–konačno
odvraća. – Niste li se večeras čuli s njim?
Prisjećam se Seanova upozorenja da bi mogao biti proglašen bjeguncem na
osnovi tužbe za umorstvo. – Da – priznajem. – Nakratko.
– Znate li da je svjesno izbjegao policijskoj pratnji i da će biti proglašen
bjeguncem napusti li Louisijanu?
Dvije stvari tad mi padaju na pamet: prvo, razgovor se zacijelo snima, i
drugo, Sean ga je očito izvijestio. – Da, mislim da znate da to znam.
– Je li vam dao naslutiti gdje se nalazi dok ste razgovarali?
– Ne, ali sigurno ste to i sami već utvrdili.
Kratak predah. – Nazvao vas je s govornice u zapadnom dijelu New
Orleansa. Kad smo tamo poslali ophodnju, više ga nije bilo.
– Ozbiljno? – odugovlačim pokušavajući se pribrati. Dezorijentira biti gol i
razgovarati s njim. Bolje bi bilo da sam kod sebe ili čak u autu, ali jedno znam:
ako se Malik nalazio u zapadnom dijelu New Orleansa tijekom poziva, nije
mogao biti na otoku.
– Dr. Ferry – nastavlja nježnijim tonom. – Rekli ste mi da vas mogu zvati
Cat. Smijem li?
– Naravno – odgovaram ponovno navlačeći majicu.
– Moram na brzinu s vama proći nekoliko stvari. Želim da mi kažete sve
što vam padne na pamet. Postoji li razlog zašto to ne biste mogli učiniti?
– Kao, na primjer?
– Na primjer, iz odanosti dr. Maliku.
Obrazi mi gore. – Rekla sam vam da ga čak i ne poznajem! Čuli ste svaku
riječ koju smo razmijenili u njegovoj ordinaciji!
– Istina, ali očito je da oboje osjećate nekakvu povezanost. Rekao bih,
emocionalnu sponu. Možda stoga što ste doživjeli slična iskustva u prošlosti.
Sklapam oči pitajući se koliko zna o mojem privatnom životu. Je li mu
Sean rekao za seksualno zlostavljanje? – Molim vas, postavite svoja pitanja,
agente Kaiser.
– U redu. Jeste li potpuno sigurni da vas dr. Malik nikad nije liječio kao
pacijenticu?
– Jesam.
– Je li vam Sean rekao da smo konačno pronašli jednu njegovu pacijenticu
koja je voljna razgovarati s nama?
– Ne.
– Poput drugih, strahovito mu je odana, ali odustala je od liječenja
doživjevši ga isuviše stresnim.
To budi moje zanimanje, kao što je vjerojatno i pretpostavio da će biti. – U
kojem smislu?
– Navodno Malik provodi skupnu terapiju povrata sjećanja, što je posve
neuobičajeno pa je slušanje drugih žena kako nanovo proživljavaju zlostavljanje
kod spomenute pacijentice pobudilo izražene napadaje panike.
– I?
– Niste li i vi to doživljavali na poprištima zločina?
– Dajte, molim vas! Bilo što može izazvati napadaj panike!
– Malik vodi nekoliko različitih skupina, a terapija se razlikuje ovisno o
tome što smatra da skupina može podnijeti. Kod nekih primjenjuje lijekove, kod
drugih ne. U skupini spomenute pacijentice poticao je agresivna sučeljavanja s
članovima obitelji koji su ih seksualno zlostavljali u djetinjstvu uspoređujući ih
sa samostalnim letovima pilota početnika – konačni korak prema slobodi i
neovisnosti. U svakom slučaju, spomenuta pacijentica nije se mogla obračunati s
time pa se povukla. Pronašli smo je zahvaljujući psihologu koji ju je uputio na
Malika.
– Sve to je doista zanimljivo, ali nema nikakve veza sa mnom.
Umoran uzdah. – Cat, puno ljudi u radnoj jedinici bjesni na vas. Ja nisam
među njima, vjerovali to ili ne. Ipak, mislim da imate određene spoznaje o
slučaju. Možda čak toga niste ni svjesni. Također sam uvjeren da ste Seanu
uvelike pomogli u razrješenju jednog od slučajeva masovnih umorstava iako
sebi pripisuje sve zasluge.
– Tko vam je to rekao?
– On sam.
– Ne vjerujem.
– Uistinu mu je stalo do vas, Cat. Izvanbračna veza svakomu je teret. Inače,
smatra vas genijalkom.
Muškarci uvijek prvo laskanjem pokušaju pridobiti ženu. John Kaiser
jamačno nije iznimka. Prijetnja tek treba slijediti. – Nisam genijalka. Samo sam
opsesivna.
– Kako god kažete. Rekao mi je da vas je netko večeras pokušao ubiti.
– Da.
– Znate li tko?
– Ne.
– Oponašate Garyja Coopera?
Ne mogu se suzdržati od smijeha. – Ne.
– Mislite li, dakle, da je pokušaj vašeg umorstva nekako povezan s
masovnim ubojstvima u New Orleansu? Ili s vašim radom na tome slučaju?
– Ne.
– Zašto ne?
– Jer ovdje istražujem nešto posve drugo. Nešto osobno.
– Nešto osobno... – zamišljeno ponavlja. – Jeste li sigurni da to nema veze
s New Orleansom?
– Ne mogu biti sto posto sigurna, ali poprilično sam uvjerena da nema.
– Jeste li rekli dr. Maliku za pokušaj umorstva?
– Jesam.
– Je li on upozorio na moguću vezu s masovnim umorstvima u New
Orleansu?
Iznenada me hvata osjećaj da je snimio svaku riječ koju smo razmijenili i
da sada jednostavno iskušava moju iskrenost. – Upitala sam ga i rekao je da i ne.
– Cat, želim da se vratite u New Orleans. Očito je da ste nekako povezani
sa spomenutim umorstvima, razumijete?
Ozbiljnost u njegovu glasu upućuje na to da je doista zabrinut za mene. –
Slažem se da je Malik opsjednut sa mnom, ali ako me nazvao iz zapadnog dijela
New Orleansa, nije mogao pucati u mene na otoku DeSalleu trideset minuta
prije toga. To je fizički neizvedivo.
– Ne znam o čemu je riječ – priznaje – ali znam da je upleten u spomenuta
umorstva.
– Vjerojatno nije sve priznao. Ako želite saznati što još zna, vjerojatnije je
da će pristati na razgovor sa mnom u četiri oka nego uz vaše prisluškivanje.
– Planirate se ponovno čuti s njim?
– Ako me nazove.
– Hm...
Imam osjećaj da bi njegovi kolege u radnoj jedinici radije primijenili puno
stroži pristup. – Prisluškujete moj mobitel?
– Ne. Zasad ne.
Ako je to istina, znači da se još nisu domogli sudskog naloga ili razloga za
prisluškivanje. Ali ne zadugo.
– Zašto ste išli na otok DeSalle? – pita. – Zbog osobnih razloga?
– Pokušavam utvrditi neke stvari u vezi s prošlošću.
– U vezi s ocem?
– Otkud znate?
– Zaključujem na osnovi razgovora u Malikovoj ordinaciji. Jeste li što
saznali?
Nemam mu namjeru razotkriti prljavu stranu djetinjstva. – Ništa što bi
imalo veze s vašim slučajem.
– Zabrinulo me to što je vojni dosje vašeg oca zapečaćen pa sam malo
kopao...
Steže me u prsima. – I što ste saznali?
– Bio je u jedinici zvanoj Bijeli tigrovi koja je nelegalno ušla u Kambodžu
1969. godine. Teško se domoći pojedinosti, ali pouzdano se zna da su tijekom
toga razdoblja počinili ratne zločine. Vojno tužiteljstvo pokrenulo je dvije velike
istrage, ali naposljetku i povuklo tužbe jer je vlada navodno cijelu stvar smatrala
previše sramotnom. Ipak, uspio sam saznati da su neki veterani Bijelih tigrova
nakon rata bili procesuirani za raspačavanje heroina. Neki čak i krajem 1980.-
tih. Vaš je otac ubijen 1981. pa stoga ništa ne isključujem.
U iskušenju sam priznati da ga je djed ubio, ali nešto me sprječava u tome.
– Jeste li pronašli ikakvu vezu između Malika i narkotika?
– Da. Rabio ih je u mučenju jednoga vijetnamskog zatvorenika 1969., kad
je bio vojni liječnik. Sjećate se? Navodno je to učinio prema zapovijedi. Ujedno
je bio uhićen za prodaju vojnih lijekova na crnom tržištu u Sajgonu. Poslije su
tužbe odbijene i vraćen je u jedinicu. Bez ikakva objašnjenja.
– Je li i on bio u Bijelim tigrovima?
– Ne mogu dokazati. Ali velika operacija s narkoticima podrazumijeva
veze u cijeloj državi. Ponavljam, ne znam o čemu je zapravo riječ.
–Mislim da umorstva u New Orleansu i smrt mojeg oca nemaju nikakve
veze s narkoticima. Jednostavno ne vidim ikakvu poveznicu.
– Što onda?
Očito seksualno zlostavljanje u djetinjstvu... – Ne znam. Ima li još što?
– Budite izrazito obzirni tijekom razgovora s Malikom. Mogli biste vrlo
lako prijeći granicu i postati supočinitelj.
Nemam namjeru odgovoriti na to.
–Moram vam to reći, Cat. Također bih vam sredio 24-satnu zaštitu.
– Ne.
– Ne biste čak niti znali da vas pratimo.
– Je li ubijena koja žena? Muškarci su ti koji su u opasnosti!
– Inače bih se složio s vama, ali večeras vas je netko pokušao ubiti.
Uostalom, profesionalci smo u tome, Cat. Nitko ne bi znao da vas štitimo.
– Malik bi znao. Ne znam kako, ali znao bi. I ne bi mi prišao.
Duga stanka. – Zašto želite razgovarati s njim?
– Iskreno, ne znam. Jednostavno posjeduje neke informacije koje su mi
potrebne. Osjećam to.
– Radoznalost vas može stajati života.
Prostenjavši prosvjedujem. – Da, ali već se ispostavilo da ih imam devet.
Sljedeće riječi izgovara poput oproštaja. – Prema onomu što znam, čini mi
se da ste većinu ispucali.
– Moram ići. Javit ću vam ako saznam nešto od presudne važnosti.
Prekidam vezu ne dopuštajući mu da još nešto doda.
35. POGLAVLJE

M astan sloj koji mi je rijeka ostavila na koži smrdi po sumporu i želim ga


što prije sprati sa sebe. Otvaram slavine i voda se brzo zagrijava. Ponovno
svlačeći majicu, ulazim u tuš-kadu i stanem pod mlaz gotovo kipuće vode.
Samo sam tijekom vožnje prema otoku, još dok sam bila u popriličnom
šoku, imala vremena razmisliti o tome što mi je djed poslije podne rekao. U
svakom slučaju, nisam to kritički sagledala. Ono što sam rekla Michaelu uistinu
vrijedi: čim prestanem uzimati lijekove, urušava mi se sposobnost za logično
razmišljanje i kratkoročno pamćenje. Ali kad mi je djed rekao da je ubio tatu,
učinilo mi se da je posljednji dio slagalice sjeo na svoje mjesto i sad raspolažem
cjelovitom slikom koja mi je veći dio života bila izvan dometa. Samo se ta priča
emocionalno poklapa s mojom prošlošću, onakvom kakvu poznajem. Prema
Michaelu, prihvatim li da me otac zlostavljao, moram prihvatiti i činjenicu da
me nije volio. Pretpostavljam da je tako jer zlostavljanje djeteta nije ništa drugo
nego njegovo iskorištavanje za vlastite ciljeve. Ali zar me tata nije mogao voljeti
neovisno o tome? Zar me nije mogao voljeti i jednostavno biti u nemogućnosti
oduprijeti se nagonu da me dira? Možda samo želim da je tako.
Iz nekog razloga Michael mi dolazi u misli. Usred noći odvezao se Bogu
iza leđa kako bi me spasio i ništa nije zatražio zauzvrat. Čak mi je priredio
večeru i ponudio da prespavam. Dosadašnja iskustva s muškarcima upućuju na
to da bi uskoro trebao razmaknuti zavjesu tuš-kabine i pridružiti mi se tvrdeći
kako se jednostavno nije mogao oduprijeti. Ali neće to učiniti. Uvjerena sam da
neće.
Odjednom prepoznajem melodične zvuke kroz mlaz vode. Na trenutak
vlada tišina, a onda ponovno odjekuju. Prepoznajem zvono mobitela. Ispirući
sapun s lica, grabim ga, odmičem se od mlaza i bacam pogled na zaslon.
Detektiv Seatt Regan. Ne želim se javiti, ali želim znati spava li kod kuće ili ne.
Stoga pritišćem tipku. – Ne želim išta čuti dok mi ne kažeš gdje si.
– Netko drugi pri aparatu – odvraća muški glas gotovo s osmijehom.
Srce mi tuče. – Dr. Malik?
– Tako je. Jeste li sami, Catherine? Moramo porazgovarati.
Struja straha odjednom mi tutnji venama, ali ne bojim se za sebe nego za
Seana. – Kako ste se domogli njegova mobitela?
– Nisam. Reprogramirao sam vlastiti kako bi oponašao digitalne podatke
njegova broja. Kaiser i FBI neće previše pozornosti obraćati na ovaj poziv jer
elektronički serijski broj mobitela glasi na vašeg momka.
Otkud, do vraga, zna takve stvari? – Nastavite.
– Zovem vas jer vam moram nešto ostaviti.
Zatvaram tuš i omatam se ručnikom oko prsa. – Što?
– Ne želim o pojedinostima preko telefona. Moram to ostaviti nekome
kome vjerujem.
– Meni vjerujete?
– Da.
– Zašto?
– Instinkt.
– Ne biste trebali. Surađujem s FBI-em.
– Da? – Nota sarkazma. – Mislim da nije tako. Moram to vama ostaviti,
Catherine. Nikome drugom ne mogu.
– A prijatelju?
– Nemam prijatelja. Imam pacijente.
Kao i ja. – Poznat osjećaj. Samo pacijenti i bivši ljubavnici. Manje-više
nitko drugi.
Prigušen smijeh. – Ja imam samo pacijente.
Aludira li da su mu ujedno ljubavnice? – Ako je riječ o kartonima, ne mogu
ih prihvatiti. FBI ih je naveo u nalogu za premetačinu. Sudski bi me gonili da ih
preuzmem.
– Ne radi se o kartonima. – Oštar izdah. – Radi se o filmu.
– Filmu?
– Film i sav priručni materijal. Mini digitalne kasete, DVD diskovi,
audiovrpce, takve stvari. Sve u dvije kutije.
– Kakav film?
– Dokumentarac o seksualnom zlostavljanju i potisnutim sjećanjima.
Toliko sam iznenađena da ne znam kako reagirati. No, naravno, to i te kako
ima smisla. Prisjećam ga se u crnoj opravi. Uopće ga nije teško zamisliti poput
revolucionarnog filmaša.
– Nešto još neviđeno – nastavlja mučnim glasom. – U emocionalnom
smislu, najpotresnije iskustvo ikad dosad zabilježeno na filmu. Dospije li na
ekrane, protrest će državu do temelja.
– Što prikazuje? Seksualno zlostavljanje?
– U neku ruku. Prikazuje žene kako ponovno proživljavaju zlostavljanje na
skupnoj terapiji. Neke se vraćaju u djetinjstvo i doživljavaju zastrašujuća
iskustva.
– Pretpostavljam da je riječ o vašim pacijenticama. Jesu li dale dopuštenje
da ih snimate?
– Da. Dio su posebne, eksperimentalne skupine. Samo žene. Osnovao sam
je nakon dugogodišnjeg neuspješnog provođenja konvencionalne terapije.
Odabrao sam one koje su se zatekle u stadiju kad im je erupcija odgođenih
sjećanja počela uništavati živote i kad je postojala vrlo velika vjerojatnost da se
zlostavljanje prenosi s generacije na generaciju. Bile su visoko motivirane.
Radio sam s njima sedam mjeseci i učinili smo revolucionarne stvari.
– To je sve? Žene na skupnoj terapiji?
Oglašava se čudnim zvukom. – Ne biste trebali podcjenjivati ono što niste
doživjeli, Catherine. Doduše, niti se bojati toga. I druge sam aktivnosti snimao,
ali njih sada ne mogu spominjati. Recimo samo da su izrazito kontroverzne
prirode. Možda je bolje reći eksplozivne.
Druge aktivnosti? – Govorite o umorstvima?
– Ne mogu sada razgovarati o pojedinostima filma.
Srce mi ubrzano tuče. – Planirate prikazati spomenuti film?
– Da, ali trenutačno me više zabrinjava kako ga zaštititi.
– Od koga?
– Od svih onih koji bi htjeli da nestane. I film i sve druge snimke. Od svih
onih koji se užasavaju onoga što znam.
– Ako ste toliko zabrinuti, zašto se jednostavno ne predate FBI-u?
– FBI me želi strpati u zatvor zbog umorstva.
– To nema nikakve veze ako ste nevini.
– Nevinost je mjerljiva u stupnjevima.
– Mislim da govorite o krivnji, doktore.
– To je filozofsko pitanje za koje sada nemam vremena. Predat ću se kad
budem smatrao prikladnim. Sad mi je potrebna vaša pomoć. Hoćete li čuvati
film na sigurnom?
– Ne bih to mogla učiniti i da želim. FBI me vjerojatno prati. Možda čak
prisluškuju ovaj poziv.
– Onda barem do sutra. Zasad smo sigurni. Imate li kemijsku?
Osvrćem se i ogledavam po spavaćoj sobi, ali nigdje ne vidim nikakvo
pisalo. Torbica mi je ostala u audiju s druge strane rijeke. – Ne, ali imam dobro
pamćenje.
– Upamtite sljedeći broj. 504 802 9941. Jeste li?
Ponavljam ga na glas i pohranjujem u pamćenju.
– Ako budete morali sa mnom razgovarati – nastavlja – nazovite i ostavite
poruku.
– Želim sada razgovarati s vama. Ne u vezi s filmom.
– Samo brzo.
– Zašto ste mi rekli da ne vjerujem nikome u obitelji?
– Pokušavam vas zaštititi.
– Od čega?
Uzdiše kao da ne zna ima li dovoljno vremena za objašnjenje. – Obitelji
poput vaše sastoje se od tri tipa osobnosti: krivaca, poricatelja i žrtava. Svaki
član igra jednu od tih uloga. Kad žrtva počne kopati po svojoj prošlosti i uvjeri
se da je bila zlostavljana, drugi članovi postaju paranoidni. Njima je u interesu
zadržati status quo. A vi upravo to dovodite u opasnost. Emocije koje seksualno
zlostavljanje pobuđuje često završavaju obiteljskim nasiljem.
– To je psihijatrijski žargon, doktore, i dovoljno sam ga se naslušala.
Pretpostavljam da raspolažete konkretnim informacijama o mojoj obitelji. O
ocu. Zašto ih tajite?
– Jer nisam vaš terapeut, Catherine.
– Ali želim da budete. Naći ćemo se i održati seansu.
– Ne treba vam razgovor sa mnom nego sa skupinom, a čini mi se da su
meni odbrojeni dani profesionalnog bavljenja psihijatrijom.
– Zašto mi je potrebna skupina?
– Jer je seksualno zlostavljanje vaš problem, a jedan od ključnih elemenata
zlostavljačkog odnosajest njegova tajnovitost. Rad s terapeutom, naime, može
odražavati primarni zlostavljački odnos, a u skupnoj terapiji taj se ciklus
tajnovitosti prekida.
– Gle, vi ste odabrali mene! Vi ste pokrenuli tu tajnovitu vezu! Spremna
sam razgovarati s vama i ovaj put bez FBI-a!
– Želite seansu? Onda mi pričuvajte film. I sebi ćete učiniti uslugu.
Dolazim u iskušenje. Želim vidjeti što je točno činio iza zatvorenih vrata
svoje ordinacije. Ali što ako FBI prisluškuje ovaj poziv? – Rado bih ga vidjela,
ali ne mogu obećati da ću vam ga pričuvati.
– Onda nema razloga da se sastanemo.
– Zašto se, do vraga, uopće želite sastati sa mnom? Mogla bih povesti FBI
sa sobom! Zašto ste voljni riskirati?
– Nema tu nikakvog rizika, Catherine. Doista znam neke činjenice o vašem
ocu. Znam zašto je ubijen. Povedete li FBI sa sobom, nikad vam neću reći o
čemu se radi.
Prvi put sam jedan korak ispred njega. – I ja znam zašto je ubijen.
– Ne znate. Ništa ne znate.
Srce mi treperi poput uspaničene ptice. – Zašto se poigravate sa mnom?
Samo želim istinu!
Stišava glas. – Već je znate, Catherine. Neizbrisivo je zapisana u vašim
moždanim vijugama. Samo morate skinuti sve što se u međuvremenu nataložilo
na nju.
– Kako?
– Već ste počeli. Nastavite slijediti sjećanja tamo kamo vas vode. Istina će
vas osloboditi.
– Predivno, a u međuvremenu će me netko ubiti!
Dubok udisaj. – Zašto ste doživljavali napadaje panike na mjestima zločina
u New Orleansu?
– Ne znam. Znate li vi?
– Hajde, Catherine! Znate kako terapija funkcionira. Moram vas navesti da
sami pronađete odgovor.
– Jebete me u mozak!
– Što mislite, tko vas je pokušao ubiti?
– Možda crnac koji je tatu poznavao jednom davno... Ne znam. Znate li vi?
– Ne. Ali vi znate. Samo trebate to sagledati na pravi način.
– Rekli ste da umorstva u New Orleansu imaju i nemaju veze s mojim
osobnim životom. Što ste mislili pod time?
– Što mislite da sam mislio?
Žmirim suzdržavajući se da ne zavrištim. Imam osjećaj da sam u Kafkinu
romanu. Na svako pitanje dobivam novo pitanje. Svi oko mene vjerojatno znaju
istinu o mojem životu i samo je meni neuhvatljiva. – Što mi pokušavate reći?
Svi me pitaju jesam li ikad bila vaša pacijentica. Jeste li ih vi naveli na taj
zaključak?
– Mislite li da ste bili moja pacijentica u nekom razdoblju?
– Prekidam vezu za pet sekundi!
– Nećete to učiniti. Moja eksperimentalna skupina zove se Skupina X.
Zvuči li poznato?
Skupina X? – Ne, bi li trebalo?
– Nemam sad vremena za to – iznenada me prekida nestrpljivim tonom. –
Ali želim razgovarati s vama, po mogućnosti da vas pritom snimam. Pristajete
li?
– Molim? Ne!
– Onda...
– Nije li vam FBI zaplijenio svu videoopremu?
– Još imam kameru. Poprilično dobru. Gle, jasno mi je da ne razumijete što
se zbiva, ali sve počiva na određenoj simetriji koju ćete na kraju i sami
prepoznati. Moramo se naći negdje na sigurnom, negdje gdje možemo
porazgovarati sami. Po mogućnosti sutra. Kad završimo, preuzet ćete moj film, a
ja ću se tada predati FBI-u.
– Zašto ga jednostavno ne ostavite kod odvjetnika?
– Jer prezirem odvjetnike. Namjeravam se sam braniti.
Naravno.
– Ne želim biti nezahvalan – nastavlja – ali ako se ne pojavite, ili pak
dođete s FBI-em, nikad nećete razotkriti najveću tajnu u svojem životu. Predugo
sam se zadržao. Upamtili ste broj koji sam vam dao?
Ispaljujem ga poput psovke.
– Odlično. Javite mi se sutra i ostavite broj na koji vas mogu dobiti. Ali ne
broj mobitela. I ne zbližujte se previše s Kaiserom. Njemu nije stalo ni do
jednog od nas dvoje.
Veza se prekida dok mi je mobitel još prislonjen na uho.
36. POGLAVLJE

H vata me mučnina kao da ću se svakog trenutka ispovraćati.


Već znam zašto mi je otac ubijen...
Ne znaš. Ništa ne znaš...
Strah je strašniji od smrti. Smrt znači samo kraj života i dobro mi je
poznata. S onim što mi je poznato, mogu se boriti. Ono što mogu imenovati
mogu i izdržati. Ali ono što se skriva u sjeni, s time se ne mogu niti boriti niti to
mogu otrpjeti. Cijeli život sad mi se čini poput sjene, samo predstava osmišljena
kako bi popunila prazninu moje prave prošlosti. Za svako sjećanje iz djetinjstva
koje posjedujem, tisuću sam izgubila. Oduvijek to znam. I iza određene točke u
vremenu jednostavno više nema ničega. Kad su drugi klinci govorili o nekom
neizbrisivom trenutku iz najranijeg djetinjstva, ja sam znala zaroniti u prošlost,
ali tamo bi me uvijek dočekala praznina. Osjećala sam se poput djeteta bez
djetinjstva. I nikad nisam znala zašto.
Danas poslije podne pomislila sam da sam dobila odgovor. Koliko god bio
užasan, barem mi je učvrstio tlo pod nogama. Ali sad se ono opet zatreslo pod
seizmičkim promjenama koje su pobudile Malikove riječi. Ništa ne znate...
Ne želim razmišljati o tome.
Želim da pitanja prestanu izranjati.
Želim piće.
Što je sada neizvedivo. Onda Valium. Ali ni njega ne smijem uzimati. I
prisjetivši se razloga, novog života u trbuhu, odjednom mi se odrezak s jajima
osvetnički vraća u grlo. Bacam se na koljena i na suho povraćam tresući se kao
nakon najjačih pijanki. Grleći školjku, osjećam kako mi tijelo nestaje gotovo
postajući prozirno. Već sam to doživjela. Želim ustati i u zrcalu se uvjeriti da
imam krivo, ali ne mogu se nagnati na to. Umjesto toga, otvaram slavinu, ulazim
pod mlaz vruće vode i spuštam se na pod kade.
Koža mi poprima crvenu boju dok mi se voda podiže iznad bokova penjući
se sve do ruba. Zatvaram slavinu i spuštam se na leđa potapajući glavu. Ovdje
me Malikove riječi ne mogu povrijediti. Nestat će kao izgovorene u vakuumu,
poput vriska u svemiru. Ionako one same nisu važne nego ono što se skriva iza
njih. Skriveni ključ koji čeka da bude pronađen. Upravo poput Kaisera, i Malik
me upitao smatram li da sam ikad bila njegova pacijentica. To nije pitanje koje
se postavlja normalnoj osobi nego oboljelom od Alzheimera. Ili amnezije. Ili...
Nešto nije u redu. Kupam se u nultoj gravitaciji. Voda se ne zadržava u
kadi... raspršuje se u milijune kapljica i lebdi zrakom. Ljepljiva tekućina izlijeće
iz mojih pora poput prekipjele panike. Pod vrelom vodom doima se poput
susnježice na koži. Mislite li da ste bili moja pacijentica u nekom razdoblju? To
je pitanje koje pitate oboljelog od disasocijativnog poremećaja osobnosti. Ono
što smo nekoć zvali poremećajem višestruke osobnosti... Ponekad je disocijacija
tijekom seksualnog zlostavljanja toliko duboka i opetovana da se um dijeli u
zasebne dijelove kako bi se izolirao od boli...
– Ne – odvraćam na glas zabijajući nokte u dlanove. – Nije moguće.
Uvjerena sam da nikad nisam viđala Malika kao pacijentica. Ali nije li ja
problematična zamjenica u rečenici koju izgovara netko s poremećajem
višestruke osobnosti? Možda ja doista nisam bila njegova pacijentica, ali netko
drugi u mojem mozgu jest.
Dezorijentiranost koju sada osjećam uvelike je nalik na onu koju sam
doživjela nakon buđenja iz nesvjestica izazvanih pretjeranim opijanjem ili, pak,
buđenju iz hipomaničnog stanja. Znam da sam bila negdje, na nekoj zabavi, u
nekom stanu ili kući, ali ne znam kojim povodom i kako je sve završilo. No
unatoč sličnosti, nikad se još u životu nisam osjećala toliko odsječenom od sebe
da mi se posve zaseban život činio mogućim.
– Samo polako – nastavljam drhtavim glasom. – Što ti je Malik ono rekao?
Razgovarali smo o skupnoj terapiji... Rekao je: Ne biste trebali
podcjenjivati ono što niste doživjeli. Zašto bi to rekao ako sam bila dio njegove
Skupine X? Preplavljuje me osjećaj olakšanja, ali odmah i isparava. Jesam li se
mogla viđati s njime u četiri oka u disocijativnom stanju, a onda to zaboraviti ili
potisnuti? Uopće se toga ne sjećam, ali ne sjećam se ni seksualnog zlostavljanja
iz djetinjstva, što ne znači da se nije dogodilo. Je li moguće da toliko zna o meni
jer sam mu se osobno povjerila?
Naglo izranjam iz kade i hladnom vodom si zapljuskujem lice iznad
umivaonika. Dok promatram svoje krvave oči u zrcalu, cijelo mi se tijelo trese
navješćujući užasnu pomisao. Tijekom razgovora učinilo mi se da aludira na to
da su mu pacijentice ujedno ljubavnice. Ili bivše ljubavnice. Je li možda
konzumirao svoju požudu za mnom tijekom seanse koje se uopće ne sjećam? Još
pamtim šok koji sam doživjela ugledavši njegovu fotografiju kako izlazi iz faks-
stroja u djedovoj radnoj sobi. Bila sam uvjerena da sam mu tada prvi put vidjela
lice nakon deset godina. Ali koliko je to siguran dokaz? Kad čovjek otvori vrata
mogućnosti da se ne prisjeća dijelova svoje prošlosti, sve postaje moguće, a za
nekoga tko je imao posla s gubitkom svijesti i maničnim epizodama, to i nije
divovski skok.
Prestani razmišljati, upozorava me glas u glavi, glas samoodržanja. Previše
istine odjednom moglo bi te ubiti...
Zgrabivši velik ručnik s kukice na vratima, omatam se njime, uvlačim u
krevet i pokrivam poplunom do brade. Svjetlo je i dalje upaljeno i nemam ga
namjeru ugasiti. Zvono mobitela zamjenjujem opcijom vibriranja, sklapam oči i
molim se da usnem.
Da je uobičajena noć, trebalo bi mi piće ili Valium kako bih isključila misli
koje mi jurcaju glavom, ali večeras iscrpljenost odrađuje taj posao. Kako se
svijest isključuje, Malikovo lice izranja preda mnom sa svojim hladnim i
prodornim očima. Potom ga zamjenjuje Michaleovo lice. Njegove su oči tople,
dobroćudne i iskrene. Nešto na njemu podsjeća me na oca, ali ne mogu utvrditi
što. Nisu to ni oči, ni građa. Jednostavno način. Način na koji automatski ne
iznosi osudu? Što god bilo posrijedi, privlači me.
Zašto mu nisam rekla da sam trudna? Jedino sam to prešutjela. Stoga što
sam, duboko u sebi, ja ona koja se nada da bi se veza među nama mogla razviti?
Bojim li se da će nestati kad shvati da sam trudna poput svih drugih koje privlači
moje tijelo i moja vatrenost?
Prestani! Viče mi glas u glavi. Dosta! Dosta!
Znam trik za suočavanje s destruktivnim mislima. Zamišljam se na posve
drukčijem mjestu, na mjestu spokoja. U oceanu. Ronim na dah niz šarolik
koraljni greben, strmi zid koji se naginje kroz karipsko plavetnilo prema crnim
dubinama. Čujem samo otkucaje vlastitog srca. Tijelo mi se probija kroz toplinu,
koju postupno nadomješta hladnoća, a moć zapažanja napušta stijenke moje
lubanje upijajući sve oko sebe. Prepuštam se ushićenju koje se skriva u
dubinama. Opet zaranjam probijajući se kroz posljednji blistavi sloj budnosti u
san. Da me dolje barem čeka tama. Ali nikad nije tako. I snovi me čekaju, kao
svaki put. Podvodni svijet u kojem sam uvijek stranac, bjegunac ili vojnik
zauvijek zarobljen usred bitke. Strah i zbunjenost jedini su mi suputnici, a naša
putovanja uvijek beskonačno duga.
Kao tinejdžerica, čula sam da se snovi koji traju satima zapravo događaju u
razmaku od šest ili sedam sekundi. No danas znam da to nije istina. Većina
snova traje deset ili petnaest minuta, a onda se pretapaju u nove u dubinama
REM faze. Nekih se prisjećamo, nekih ne. Većina mojih, iako često živopisnijih
od stvarnog života, za sobom ostavlja samo fragmentarne slike, poput poderanih
stranica slikovnice.
Večeras će biti drukčije.
Večeras se vraćam u zahrđali stari kamionet. Ponovno na otok s djedom za
upravljačem. Penjemo se dugim i strmim brdom starog pašnjaka. S druge strane
nalazi se jezerce na kojemu se krave napajaju. Njihov izmet prekriva travu poput
sasušenih tortica od blata. Djedova je kosa crna, ne prosijeda. U kabini bazdi po
ustajalom motornom ulju, duhanu za žvakanje, plijesni, a drugi su mi mirisi
nepoznati.
Kišit će. Nebo je olovno sivo, zrak ustajao. Neumoljivo nastavljamo
blagom kosinom prema vrhu brijega. Grlo mi se steže od užasa, ali djedovo je
lice smireno. Ne zna što se nalazi s druge strane. Ni ja ne znam, ali slutim zlo.
Toliko sam često to već sanjala da znam da je u pitanju san. Svaki put malo smo
bliže vrhu, ali ne uspijevamo ga se domoći. I sad se približavamo... Uskoro ću se
probuditi.
Ali ovaj put nije tako.
Ovaj put djed ubacuje u niži prijenos, stišće papučicu gasa i prastari
kamionet prelijeće vrh brda. Krave nas promatraju s glupavom ravnodušnošću.
Iza njih nalazi se jezerce boje škriljevca, površine glatke poput stakla.
Toliko grčevito stišćem šake da mi dlanovi krvare.
Nešto je u jezercu.
Muškarac.
Pluta licem na dolje, ruku izbačenih poput Isusa na križu. Ima i njegovu
dugu kosu. Dolazi mi da vrištim, ali djed ga ne vidi. Zanijemivši od straha,
pokazujem mu prstom. Djed škilji i odmahuje glavom. – Prokleta kiša –
dobacuje. Na otoku se ne može raditi kad kiši.
Dok se kamionet spušta prema jezercu, pokazuje mi na nešto zdesna.
Rasplodni bik zajašio je kravu i u silovitim trzajima je zaskače. I dok djed bulji
prema životinjama koje se pare, ja ponovno bacam pogled prema jezercu.
Muškarac više ne pluta. Ustaje. Dlanovi mi tinjaju od užasa. Ne nalazi se u
jezeru, nego na njemu. Stoji na njegovoj staklenoj površini kao na klizalištu. Ali
vani je gotovo četrdeset stupnjeva! Srce mi toliko glasno tuče da nadglasava
bučanje kamioneta.
To je moj otac.
Prepoznajem njegove traperice i radnu košulju. I ispod duge kose njegove
duboko usađene oči. Dok ga netremice promatram, počinje hodati po površini
izbacujući ruke prema meni. Želi mi nešto pokazati. Djed je još opčinjen bikom.
Vučem ga za rukav, ali ne odvaja pogled. Tata hoda na vodi poput Isusa, ali djed
to ne želi vidjeti!
– Tata – vičem.
Kima glavom bez riječi. Približavajući se rubu jezerca, počinje
raskopčavati košulju. Na prsima mu zapažam tamne malje. Raskopčava četiri
gumba i onda rastvara košulju. Želim zatvoriti oči, ali ne mogu. S desne strane
njegovih prsa, na mjestu prostrijelne rane nalazi se rupa. Vidim i druge ožiljke,
poput velikog obdukcijskog reza. S užasom ga promatram, a on gura dva prsta u
rupu i počinje je rastvarati. Želi da ga gledam, ali ne mogu. Rukama prekrivam
oči i virim kroz prste. Nešto mu curi iz rane, ali nije krv jer je sive boje. Ne
želim ništa više znati. Dosta!
– Gledaj, Kitty Cat – zapovijeda. – Želim da gledaš.
Ne mogu.
Kad mi se ponovno obraća, sklapam oči i vrištim.
37. POGLAVLJE

P robudi se! Ja sam, Michael!


Protresa me za ramena s panikom u očima.
– Cat! Samo sanjaš!
Kimam glavom kao da razumijem o čemu govori, ali pred očima još vidim
oca kako gura prste u ranu od metka i kako je rastvara...
– Cat!
Trepćem vraćajući se u stvarnost i hvatam ga za ruke. Odjeven je u majicu
s logotipom Sveučilišta Sjeverne Karoline i karirani donji dio pidžame. – Dobro
sam. Imaš pravo... san.
Kima s olakšanjem, a onda ustaje i promatra me. Jarka svjetlost dopire iza
njegove glave, ali prozor spavaće sobe je mračan. – Želiš li porazgovarati?
Sklapam oči.
– Isti san kao inače?
– Da. Kamionet, otok... djed. Samo što smo ovaj put prešli brdo.
– Što si vidjela?
Odmahujem glavom. – Suludo je. Jesam li zavrištala?
Osmijeh. – Jesi, ali nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što si mi rekla.
– Da?
– Sinulo mi je nekoliko ideja. Ako želiš čuti...
Uspravljam se i naslanjam na uzglavlje. – Imaju li veze s umorstvima u
New Orleansu ili mojim problemima?
– S tvojim problemima. Ne znam ništa o umorstvima.
– Nisi jedini. Ni itko drugi ne zna.
– Nikako ne mogu iz glave izbiti nešto što si rekla. Spomenula si da tvoj
tata nije prehranjivao obitelj. Mislio sam da je kiparstvom lijepo zarađivao, ali
ako nije, onda je tvoj djed očito bio glavni skrbnik.
– Naravno.
– A sudeći prema onome što si mi rekla o ocu, nije bio dominantan
muškarac, pa čak ni jaka osobnost. Nije pokušavao kontrolirati ljude. Nije li
tako?
– Da. Samo je htio svoj mir. Gotovo ni s kim nije komunicirao osim sa
mnom. I, naravno, s Louise, otočankom.
– Dr. Kirklanda ne poznajem baš najbolje, ali okarakterizirao bih ga kao
autoritarnog i dominantnog.
– I jest. Ponaša se poput kakvog feudalca.
Oprezno kima glavom. – Sljedeće mi je sinulo: odrasla si sjednom verzijom
očeve smrti – djedovom. Istu je dobila i policija 1981. Potom, dvadeset tri
godine poslije, otkrivaš krvave tragove u svojoj sobi. Odlučuješ istražiti o čemu
je riječ i objavljuješ to na sva zvona. Što se zbiva? Djed odmah počinje
revidirati priču s kojom si odrasla, svoju izvornu verziju i iznosi posve novu,
navodno pravu, a kako bi te spriječio da sve dodatno istražiš. Ali ti ne prestaješ
provjeravati što se zbilo u noći očeve smrti i kad konačno odlučuješ dovesti
stručnjake koji će pretražiti sobu u potrazi za dodatnim dokazima, on ponovno
mijenja verziju događaja, ovaj put u toliko zastrašujuću istinu da nitko, pa čak ni
ti, ne bi htjela da postane javna tajna. Priznaje da je ubio tvojeg oca, ali ujedno
još nešto čini, Cat – okrivljuje ga za seksualno zlostavljanje.
Odjednom u glavi osjećam čudesno zujanje, a s njim i gotovo mahnitu
žudnju za pićem. – Nastavi.
– Jesi li sigurna? Mislim da znaš na što ciljam.
– Samo nastavi. Hajde.
– Djedova riječ jedini je dokaz kojim raspolažeš da te otac zlostavljao. Ako
to isključiš, koje još dokaze imaš? Glasine o očevu izvanbračnom ljubavnom
životu. Potencijalnu brutalnost u Vijetnamu.
Gutam knedlu koja mi steže grlo.
– Doista već jako dugo posjeduješ sve psihološke simptome i oblike
ponašanja poput žrtava seksualnog zlostavljanja. Ono što nemaš jest izravni
dokaz o zlostavljaču. Stoga... postavlja se pitanje: zašto bi povjerovala da je
djedova posljednje verzija imalo točnija od prethodne?
– Jer imam osjećaj da je tako – potiho odgovaram. – Da barem nije, ali, na
žalost, jest. Gotovo kao da sve mogu zamisliti. Njih dvojicu kako se bore iznad
mojeg kreveta u mraku. I uistinu se bojim da sam tome posvjedočila.
– Možda je doista ubio tvojeg oca, kako je i rekao, ali možda ne iz razloga
koji ti je spomenuo. Hoću reći, zašto bi mu vjerovala da je uhvatio tvojeg oca
kako te zlostavlja? Moglo je biti i obrnuto. Možda je upravo on bio zlostavljač.
Grlo mi je stegnuto i gori. Ne mogu izgovoriti ni riječ. – Ali...
– Razmišljam u logičnim okvirima – nastavlja. – Ti si toliko zaokupljena
svime da ne možeš isključiti osjećaje. Mislim da to nitko na tvojemu mjestu ne
bi bio u stanju to učiniti.
– Priznajem da ne želim vjerovati da me otac zlostavljao. Očajnički se
pokušavam nadati da to uistinu nije činio. Ali pomisao da je djed bio zlostavljač
jednostavno mi je nezamisliva! On je u gradu gotovo uzor. I zloglasno je slavan
po vjernosti svojoj supruzi!
– Čime samo potkrepljuješ moje tvrdnje. Možda mu nisu trebale afere jer je
svoje skrovite nagone zadovoljavao kod kuće. Osim toga, zlostavljače zajednica
često smatra oličenjem časti. Posebice kad se radi o imućnim obiteljima. Već
sam se nagledao toga.
– Što te navelo na taj zaključak? Samo to što sam ti rekla?
– Iskreno, ne. Cijeli život slušam o tvojem djedu i priznajem da mi se ne
dopada što čujem. Nema liječnika koji ne želi zaraditi, ali kažu da on živi za
novac. Opće mišljenje jest da je oženio tvoju baku upravo radi novca i
društvenog položaja.
– Tipične glasine kad siromašni bijelac ulazi u bogatu obitelj, ali ne
zaboravi da je mudrim odlukama udvostručio obiteljski posjed. Posebice kad je
riječ o nafti.
Michael prosijava sve to kroz neke druge spoznaje i neutralnim tonom
odvraća: – Stari liječnici ovdje kažu da je u svoje vrijeme izveo puno spornih
operacija.
– U kojem smislu? – Ne mogu suspregnuti obrambeno stajalište.
– U smislu da su bile nepotrebne. Na primjer, previše nepotrebno izvađenih
slijepih crijeva. Ili otvaranje trbušne šupljine zbog bolnih tegoba. Kažu da je
vadio žuč iz svakoga tko je iole izgledao kao da pati od žučnih kamenaca i da je
odradio tonu histerektomija zbog fibromioma. Recimo, mojoj majci. Sjeti se, to
se sve događalo tijekom pedesetih i šezdesetih. Kirurg je mogao učiniti manje-
više što god je htio. Ali djed ti je ipak završio pred liječničkom komisijom.
– Otkud ti to?
– Razgovarao sam sinoć s Tomom Cageom. Prestao mu je slati pacijente
upravo iz toga razloga.
– Je li ti rekao išta o ocu?
– Da. Navodno mu je tvoj tata često govorio o ratnim iskustvima. Tom je
služio u Koreji pa je tvoj tata vjerojatno smatrao da je suosjećajniji sugovornik
od većine drugih.
– Što mu je rekao?
– Nije htio iznositi pojedinosti, ali rekao je kako smatra da je tvoj otac bio
dobar vojnik i dobar čovjek. Upravo me to i navelo da se zamislim nad svime.
Ako tvojeg oca smatra dobrim čovjekom, teško ga mogu zamisliti kao
zlostavljača djeteta. Ne želim reći da to nije bio u stanju učiniti. Tom je možda u
tvojem ocu vidio veterana s psihičkim problemima pa je bio slijep na druge
njegove mane. U svakom slučaju, želi da navratiš k njemu na razgovor. Mislim
da bi ga trebala saslušati.
– I želim. Bože, da je barem već jutro! Uopće mi se ne spava.
– Nećeš morati dugo čekati. – Isključuje svjetlo. Za nekoliko sekundi crnilo
na prozoru poprima plavu boju. – Odspavala si šest sati.
Zora sviće. Ne mogu povjerovati.
– Cat, mislim da bih ti morao još nešto reći.
– Što?
– Djed bi ti mogao imati pravo u vezi s očevim zlostavljanjem, ali mogao
bi ti lagati o tome da ga je ubio.
– Kako to misliš?
– Postoje druge mogućnosti. Još je netko mogao povući okidač.
Treba mi nekoliko sekundi da shvatim o čemu govori. – Majka? –
odvraćam šaptom.
Kima glavom. – Moguće je. Nekoliko godina niječe zlostavljanje, a onda
ga jedne noći zatječe u činu. Možda je pijana ili drogirana lijekovima. Svađaju
se, hvata pušku s kamina i ubija ga.
– Dok sam ja u sobi?
– Ne znamo jesi li bila tamo. Naposljetku, tvoj djed prebacuje očevo tijelo
u ružičnjak i izmišlja priču o uljezu kako bi zaštitio kćer. Ako mene pitaš, u tom
scenariju tvoj djed je junak.
– Tko ga je još mogao ubiti? Pearlie?
– Naravno. To bi mogao biti isti psihološki proces kao kod majke. Godine
nijekanja, ili možda čak godine svjesnog znanja, ali onda ga konačno ubija. Tvoj
djed, u tom slučaju, iznosi očevo tijelo u ružičnjak kako bi zaštitio ženu koja je
radila za obitelj pedeset godina. Osim toga, upravo se ona najviše brinula za
tebe.
– Imaš pravo. Bože, razumijem zašto su svi poludjeli kad sam počela
spominjati forenzičku obradu sobe. Tko zna kakve bi sve dokaze pronašli tamo!
Promatra me kao da mi nešto želi reći, ali ne odvraća ništa neko vrijeme. –
Mislim da bi trebala biti svjesna što sve možeš otkriti prije nego se baciš u
pohod na istinu... možda je neke stvari ipak bolje ne znati.
– Ne. Moram znati!
– Jer će te istina osloboditi?
– To mi je Malik rekao sinoć.
Odmahuje glavom. – Ne bih se oslanjao na njega. I ne zaboravi, posljednje
opcije dolaze u obzir samo ako te otac uistinu zlostavljao. Ako je pak djed
glavni krivac, onda ga je tvoj otac uhvatio u činu pa ga je ovaj ubio kako bi ga
ušutkao. Tu nema druge mogućnosti.
Iznenada čeznem za barem još deset sati sna. – Nemam pojma što mi je
činiti...
– Moraš saznati tko te uistinu zlostavljao. Oprosti na vulgarnosti, ali kladim
se na djeda.
Nešto u njegovu tonu odjednom u meni budi bijes. – U redu, jasno mi je!
Ali amaterski detektivski posao neće biti dovoljan! Kažeš da obožava novac i da
je izvodio nepotrebne operacijske zahvate kako bi ga se domogao, što nije etički,
ali kakve to veze ima sa seksualnim zlostavljanjem? Louise Butler mi je
ispričala priču o tome kako je gotovo zatukao konja. Zbog takvih ga stvari i
mrzim, ali čini li ga to zlostavljačem djece? Hitler je obožavao životinje, a moj
tata je ipak ubijao ljude, sjećaš se?
– U ratu – potiho odvraća.
– Da, ali njegova jedinica je činila grozote, između ostalog i silovanja.
Osim toga, na otoku se seksao s petnaestogodišnjakinjom ili
šesnaestogodišnjakinjom. Pokušavam ti reći da ništa od svega što si rekao nije
čvrst dokaz, a meni treba čvrst dokaz!
– A tvoja spavaća soba? Ona je izvor svega.
– Ne može mi reći što želim znati! Čak i da pronađem djedovu i tatinu krv,
to ne može potvrditi nijednu verziju događaja!
– Što ako tamo ima nečega drugog osim krvi?
Ostajem zatečena. – Poput sperme?
Kima glavom. – Ne bi li to bio dokaz?
– Da, ako bismo uspjeli izvući DNK nakon toliko vremena, ali sperma nije
otporna poput krvi.
– Ali moguće je. Tamo je još krevet u kojemu si spavala kao dijete?
Obuzima me čudnovata hladnoća. Prisjećam se razgovora s majkom nakon
dolaska u Natchez. – Ne. Mama se morala riješiti madraca zbog mrlja od urina.
Rekla je da sam često mokrila u krevet, ali ja se toga ne sjećam.
– Enureza – odvraća si u bradu. – To se odavno već povezuje sa seksualnim
zlostavljanjem. Ponekad znači poziv u pomoć. – Spušta se na rub kreveta. –
Uopće se ne sjećaš zlostavljanja?
Histeričan smijeh izlijeće mi iz grla. – Kakve to ima veze? Malik misli da
patim od disasocijativnog poremećaja osobnosti. I Kaiser je uvjeren u isto.
Višestruke osobnosti, za ime Božje! Ono što mislim da znam možda zapravo
uopće ne znam, a prava istina možda je zaključana u sobama u mojoj glavi u
koje ne mogu ući – ne kao ja!
Odmahuje glavom. Prepoznajem tugu u njegovim očima. – Tako se
osjećaš? Kao da ne možeš stupiti u dodir s dijelovima uma?
– Ponekad. Ali nije kao da postoje druge sobe ili neka skrivena osobnost.
Da, znam izgubiti svijest. Da, nekih trenutaka se ne mogu prisjetiti. Ali uvjerena
sam da se radi o opijanju, a ne poremećaju. Više kao da se nešto skriva negdje u
dubini, razumiješ? Osjećam da je istina zakopana u mojoj glavi, ali preduboko.
Kao kad ronim na dah. Stotinu dvadeset metara je sveti gral za ženu, a ja ga se
toliko silno želim dočepati. No, ostaje mi nedostižan koliko i Marijanska brazda.
Jednostavno ne mogu toliko dugo držati dah niti toliko duboko plivati. Moja
prava sjećanja nalaze se na 120 m dubine, a ja nisam dovoljno jaka da otplivam
do njih.
– Nije to pitanje snage – odvraća. – Kad si mi prvi put spomenula potisnuta
sjećanja, bio sam sumnjičav, ali što više toga čitam na internetu, to sam više
uvjeren. Maloprije sam bio na Medlineu. Postoji mnoštvo dokaza da se tijekom
teških trauma informacije kodiraju na posve drukčiji način nego inače. Čak je
utvrđeno postojanje fizioloških promjena u amigdali onih koji pate od teškog
oblika PTSP-a. Navodno se neurotransmiteri potpuno zaribaju tijekom takve
traume i sjećanja su uguravaju u rupe i slijepe ulice, a izranjaju na površinu tek
kad se osoba zatekne u situaciji poput one u kojoj se trauma dogodila. Kad se,
na primjer, žrtve zlostavljanja kao odrasle osobe upuštaju u seks. Ili kad ratnog
veterana mimoilazi auto iz čije ispušne cijevi nenadano odjekuje prasak ili kad
ga nadlijeće novinarski helikopter u niskom letu. Ti okidači ponovno pobuđuju
emocije koje je osoba doživljavala tijekom traume, ali ne nužno i sama sjećanja.
To se zove tjelesno sjećanje. Zapravo je to fascinantan fenomen.
– To sam nedvojbeno iskusila. Posebice tijekom seksa.
– A što si ovaj put sanjala?
Sklapam oči i vizija izranja kao da mi je ugravirana s druge strane vjeđa.
Prepričavam mu sve, od kamioneta, jezerca do tate i njegova hodanja po vodi.
Odmahuje glavom. – Nisam stručnjak za tumačenje snova, ali hodanje po
vodi je svakako aluzija na Krista. Interpretira li dr. Goldman takve stvari?
– Ponekad. Dosta mi je razgovora. Želim nešto učiniti.
– Znam. Oprosti što glumim detektiva amatera, ali...
– Ne, ti meni oprosti što sam ti to predbacila. Doista sam na rubu živaca.
Ludim!
– Samo još dva pitanja.
– Brzo.
– Kakvo je bilo djetinjstvo tvojeg oca?
– Potječe iz seoske obitelji. Odrastao je kod Cranfielda. Otac mu je bio
varilac. Poginuo je na naftnoj platformi u Meksičkom zaljevu. Mislim da je tati
bilo devet kad se to dogodilo. Neko ga je vrijeme majka odgajala, ali umrla je od
raka pluća kad mu je bilo jedanaest. Jedan od ujaka potom ga je uzeo k sebi.
– Je li bilo još djece u toj obitelji?
Shvaćam na što cilja. – Mislim da jest.
– Je li tata imao braće i sestara?
– Dvojica starije braće. Bili su poslani ujacima. Poslije nikad nisu bili
bliski.
– A djedovo djetinjstvo?
Odmahujem glavom. – Legendarno. Oba roditelja poginula su na putu na
njegovo krštenje. Izravni sudar s kamionom. Djed je bio odbačen i sletio na
nasad djeteline. Čak nije slomio ni kost.
– Šališ se!
– Govorio je da je majka znala što će se dogoditi pa ga je izbacila kroz
prozor prije sudara. Ali to su sranja.
– Tko ga je odgojio?
– Djed u istočnom Teksasu.
– A baka?
Odmahuje glavom. – Djed je bio udovac.
Michael zamišljeno kima glavom. – Je li tamo bilo djece?
– Jedna djevojčica, mislim. Djedova teta, ali nije bila puno starija od njega.
– Što je s njom bilo poslije?
– Ne znam. Umrla je kad sam bila mlada.
Križa ruke i neko vrijeme sjedi bez riječi. – Je li ti se majka ponovno udala
nakon očeve smrti?
– Ne.
– Zašto nije? Tad joj je bilo koliko... trideset?
– Dvadeset devet. Izlazila je s nekolicinom, ali nijedan nije bio dovoljno
dobar.
– Tko to smatra? Ona? Ti? Djed?
– Vjerojatno djed. Užasavao ga se svaki muškarac u gradu.
– A tvoja teta? Rekla si da je bipolarna?
– Teški oblik manične depresije sa svim popratnim oblicima ponašanja:
alkoholizam, optužbe za krađu, promiskuitet, tri propala braka. Fantastičan uzor.
– Sve to moglo bi upućivati na seksualno zlostavljanje u njezinoj prošlosti.
– Moglo bi – odvraćam napetim glasom. – Ali bipolarnost ima genetsku
sastavnicu. Djedov je otac navodno bio bipolaran, onaj koji je poginuo u
prometnoj nesreći. A ja sam ciklotimična. Stoga bi to mogli biti geni, a ne
zlostavljanje.
Michael se sprema ponovno nešto reći kad mi mobitel odjednom vibrira na
noćnom ormariću. Podiže ga i pokazuje mi zaslon. Isti broj s pozivnim New
Orleansa od sinoć. Prihvaćam poziv.
– Agente Kaiser?
– Pozdrav, Cat. Oprostite što smetam tako rano.
Zašto me zove? Vjerojatno je otkrio da sam sinod razgovarala s Malikom,
a ne sa Seanom. – Što se dogodilo?
– Imam informacije za vas. Vjerojatno će vam to biti šok, ali...
– Bez ulizivanja, može? Što je?
– Dvije stvari. Prvo, sinoć smo saznali da Malik nije sam platio cijeli iznos
jamčevine.
– Ne razumijem.
– Za isplatu jamčevine od milijun dolara potrebno je namaknuti stotinu
tisuća gotovine, a za preostali iznos založiti imovinu. Kako je na papiru bio
poprilično bogat, kad je svoju kuću s druge strane jezera Pontchartrain dao na
prodaju, nismo preispitali gotovinski udio. Ali vaš prijatelj Sean je porazgovarao
s agentom za jamčevinu samo kako bi provjerio pojedinosti. Ispostavilo se da je
većinu tih stotinu tisuća dolara platio netko drugi, a ne Malik.
– Tko?
– Vaša teta. Ann Hilgard.
38. POGLAVLJE

I mam osjećaj da se nalazim u dizalu koje se urušava munjevitom brzinom.


Pomisao da bi moja teta platila jamčevinu Nathanu Maliku jednostavno mi je
nepojmljiva!
– Sigurno ste pogriješili.
– Nismo – odvraća. – Ann Hilgard, djevojačko prezime Kirkland. Živi u
Biloxiju, državi Mississippi. Dva sata vožnje od New Orleansa. Agentu za
jamčevinu donijela je aktovku prepunu gotovine.
Usta su mi rastvorena, ali ne mogu oblikovati riječi. Implikacije njegova
otkrića jednostavno su zastrašujuće i nezamislive. – Zašto mi to Sean nije javio?
– Vjerojatno biste njega to trebali pitati.
Ne, hvala.
– Tek sam prije nekoliko minuta saznao da je riječ o vašoj teti, Cat. Ann
DeSalle Kirkland. Kći Williama Kirklanda, sestra Gwendolyn DeSalle Kirkland
Ferry. Teta s majčine strane Catherine DeSalle Ferry, forenzičke odontologinje.
Je li možda ujedno pacijentica dr. Malika? Zato imate poseban odnos s njim?
– Ako i jest, nisam imala pojma do prije deset sekundi.
– Jamačno ima podloge za to: potvrđen bipolarni poremećaj još prije tri
desetljeća. Nekoliko loših brakova...
– Dragi Bože – odvraćam jedva čujnim glasom. – Onda i ne čudi da Malik
zna svašta o meni. Isuse Kriste...
– Pokušavamo je locirati, ali neuspješno. Navodno se nalazi usred gadne
rastave. Njezin suprug kaže da posljednja dva tjedna nije dolazila kući.
– Jučer sam je vidjela u Natchezu. Došla je... – Ne dovršavam rečenicu
prisjećajući se manične iskre u njezinim očima.
– Što? – Kaiser pita. – Došla je...?
Posuditi novac od djeda. Možda za isplatu jamčevine? – Razgovarati s
majkom o bračnim problemima. Rekli ste da mi morate reći dvije stvari. Što još?
– Upravo smo saznali da je jedan Malikov pacijent pronađen kako leži u
komi na podu svojeg stana u četvrti Metairie.
– Pacijent ili pacijentica?
Kaiser potiho odgovara. – Žensko. Margaret Lavigne. Dvadeset sedam
godina. Živi oko tri minute daleko od vas.
– Isti način umorstva? Dva hica s tragovima ugriza?
– Ne, pokušaj samoubojstva. Pronašli smo je samo zato što smo njezino
ime dobili od psihologa koji ju je uputio na Malika.
– Hoćete reći da nije bila na popisu koji vam je dao?
– Tako je. Nije se držao sudskog naloga.
Odjednom mi Malikov glas odjekuje u mislima: Dio su posebne,
eksperimentalne skupine. Samo žene. Osnovao sam je nakon dugogodišnjeg
neuspješnog provođenja konvencionalne terapije. Odabrao sam one koje su se
zatekle u stadiju kad im je erupcija odgođenih sjećanja počela uništavati
živote... Moja eksperimentalna skupina zove se Skupina X.
– Pokušaj samoubojstva? – pitam pokušavajući ostati pribrana. – Zašto?
– Poslali smo dva agenta na njezinu adresu kako bi porazgovarali s njom.
Ugledali su je kroz prozor spavaće sobe kako leži u vlastitoj bljuvotini. Uzela je
veliku dozu inzulina.
Često suicidi počivaju na primjeni inzulina zbog nade koju on ulijeva u
bezbolnu smrt, no isto tako vrlo često žrtve ne umiru završavajući u
vegetativnom stanju. Istražila sam tu metodu i odavno je isključila. – Je li
ostavila poruku?
– Da. Spremni?
– Čitajte, do vraga!
– Ovako glasi: »Neka mi Bog oprosti. Nevin je čovjek mrtav. Molim vas,
recite dr. Maliku da to prekine. Nisam mogla stupiti u kontakt s njim.« – Što
kažete na to?
Molim vas, recite dr Maliku da to prekine. – Kako to povezati s ostalim...
– Ja sam već razmišljao i uvjeren sam da vaš prijatelj Malik sređuje
zlostavljače djece. Mislim da je godinama slušao svoje pacijentice kako
prepričavaju grozote sve dok konačno nije puknuo i odlučio nešto poduzeti. Ne
mogu reći da ga krivim. I ja sam gotovo puknuo iz istog razloga. Ali ne možemo
mu dopustiti da svojevoljno eliminira zločince bez sudskog progona. Slažete se?
– Naravno. Ako imate pravo.
Ništa ne odvraća nekoliko sekundi. – Kad običan građanin uzme pravdu u
svoje ruke, obično i nevina osoba bude linčovana. Poruka gđice Lavigne govori
nam da se upravo to dogodilo u ovom slučaju. Pitam se što će Malik učiniti kad
to čuje? Mislite li da će se predati?
– Ne znam. Još nagađate. Zašto u poruci stoji da to prekine umjesto samo
da prekine?
– Vjerojatno nećemo saznati.
– Je li ona u rodu s bilo kojom žrtvom?
– Ne u krvnom srodstvu. Ali mislim da će vam se ovo dopasti: njezin
biološki otac bio je uhićen prije njezina pokušaja samoubojstva i optužen po više
točaka za distribuciju dječje pornografije. Zanimljiv odabir vremena, zar ne?
Slomio se tijekom ispitivanja i priznao da je nekoliko puta zlostavljao djecu.
Potom mu se kći pokušala ubiti.
– Ne razumijem. Pokušavate reći da mislite da je on potencijalna meta
našeg ubojice?
Kiseo smijeh. – Sada možda jest. Ali sjećate li se žrtve broj tri? Tracyja
Nolana? Računovođe?
– Nikad ga neću zaboraviti. – Prvi napad panike doživjela sam na poprištu
njegova umorstva.
– Bio je očuh Margaret Lavigne.
– Dragi Bože. Je li moguće da je rekla nekome da ju je zlostavljao pa je
zato ubijen?
– Pogodak – odvraća Kaiser. – Potom se ispostavilo da je njezin pravi otac
također bio zlostavljač.
– Isuse...
– Mislim da je gđica Lavigne bila zlostavljana u djetinjstvu – nastavlja. –
Potisnula je sjećanja na te događaje, a dr. Malik joj je pokušao pomoći da ih se
prisjeti. Samo što je pogriješila u vezi sa zlostavljačem. Hoću reći, ne bi li
većina djece htjela da ih je zlostavljao očuh, a ne otac?
Glavom mi se mota samo Skupina X i Malikove revolucionarne metode
liječenja. Što je, do vraga, radio tim ženama? Odnosno, što ih je uvjeravao da
čine?
– Cat? Jeste li na vezi?
– Da.
– Jeste li se čuli s njim od našeg posljednjeg razgovora?
Želim mu reći istinu, želim priznati da sam razgovarala s njim i da je
zanijekao umorstva, ali sve dok točno ne utvrdim kako je teta Ann povezana s
njim, ne mogu reći ni riječ. Da znam identitet ikoga u Skupini X, rado bih, ali ne
znam. – Ne mogu više trošiti vrijeme na razgovor. Moram pronaći tetu. Možda
joj prijeti opasnost!
– Pomozite nam da je pronađemo, Cat. Zaštitit ćemo je.
– Ako vam je potrebna moja pomoć da je pronađete, onda je ne možete
zaštititi. Bipolarna je. Znate li uopće što to znači? Dvaput se pokušala ubiti.
Malik je vjerojatno manipulirao njome. Možete li zamisliti pod kakvim je
stresom? Možda je upravo sada s njim, tko zna.
– Da, mogla bi biti. Stoga...
– Slušajte me. One dvije pacijentice koje su bile u rodu sa žrtvama...
Riviereova kći i LeGendreova nećakinja...
– Što u vezi s njima?
– Upitajte ih što znaju o Skupini X.
– O Skupini X? Što je to?
– Terapijska skupina. Mislim da su bile njezine članice. To je sve što znam,
a što bi vam zasad moglo pomoći. Moram ići!
– Samo malo! Odakle to znate? Malik vam je rekao?
– Žao mi je.
Prekidam vezu i gotovo odmah iskačem iz kreveta prestrašivši Micheala,
koji se odmah uspravlja.
39. POGLAVLJE

to se dogodilo? – pita me. – Izgledaš kao da ćeš se svakog trenutka


Š onesvijestiti.
– Teta Ann platila je Malikovu jamčevinu!
Odmahuje glavom u nevjerici.
– Sigurno je njegova pacijentica. Zato i zna toliko puno o meni i mojoj
obitelji!
Prepoznajem iskru u njegovim očima. – Ako je njegova pacijentica, gotovo
je zasigurno liječi od posljedica seksualnog zlostavljanja. To znači da je tvoj
djed taj koji te zlostavljao!
– Ne nužno. Ujedno liječi ljude koji pate od bipolarnog poremećaja.
– Isključivo njih? Ili bipolarne pacijente koji su ujedno bili seksualno
zlostavljani?
– Mislim da isključivo njih. Odnosno, bipolarnost, PTSP, seksualno
zlostavljanje kao zasebne kategorije. Mogu li se poslužiti tvojim telefonom?
– Naravno. Mobitel ti je crknuo?
– Ne, ali ne želim da FBI prisluškuje ovaj poziv.
Promatra me nekoliko sekundi bez riječi. – Zvat ćeš Malika?
– Ostavit ću mu poruku. Smijem?
Izlazi u hodnik i vraća se s bežičnim telefonom. – Samo ako se time ne
dovedeš u opasnost...
Kimajući glavom, odlučujem ne reći mu za pokušaj samoubojstva Margaret
Lavigne ni za njezinu poruku. Biram broj koji mi je sinoć dao, ali automat mi
javlja da nakon signala ostavim poruku.
– Catherine Ferry na telefonu. Upravo sam saznala da vam je moja teta
platila jamčevinu. Pretpostavljam da je vaša pacijentica. Niste bili otvoreni sa
mnom, doktore. Htjela bih porazgovarati s vama što je prije moguće. Možete me
dobiti na... – Podižem pogled prema Michaelu. – Koji je ovo broj?
Odmah ga recitira, a ja ponavljam u slušalicu. – Ako mi se ne javite za
jedan sat reći ću FBI-u sve što ste mi rekli. Doviđenja.
Prekidam vezu, podižem svoj mobitel i pregledavam telefonski imenik.
Pronašavši broj tete Ann, pritišćem tipku za poziv.
Javlja mi se glasovna pošta: »Žao nam je, ali pretplatnik Cingulara
trenutačno je nedostupan. Ostavite poruku nakon signala.«
Što i činim. – Teta Ann, Cat ovdje! Sigurno te puno ljudi već pokušava
dobiti. Ne želim ti smetati. Znam da imaš pravo na svoj život i želim ti samo reći
da znam za tebe i dr. Malika. Razgovarala sam s njim i znam zašto ti se dopao.
Nemam želju povrijediti ga, ili pomoći bilo kome da ga povrijedi. Samo te
molim da mi se javiš. Ne moraš mi reći ništa što ne želiš. Znaš da ja najbolje
znam kako se sada osjećaš. Promjene raspoloženja sastavni su dio mojeg života.
Obećavam da neću ništa reći mami ni djedu i da neću kontaktirati s FBI-em.
Štoviše, htjela bih porazgovarati s tobom o djedu. I o tati. Pokušavam shvatiti
nešto što mi se dogodilo u djetinjstvu i imam osjećaj da mi možeš pomoći.
Hvala ti. Molim te, javi se!
Michael me gleda poput liječnika, kao da pokušava zaključiti jesam li u
maničnom stanju. U iskušenju sam nazvati majku i upitati zna li gdje se Ann
nalazi, ali ne smijem to učiniti. Time bih samo izazvala paniku kod nje. Ako
Ann želi nestati, nitko u obitelji neće je pronaći. Poprilično se već izvježbala u
tome.
– Kako ti mogu pomoći?
– Već si mi pomogao. Ponudio si mi smještaj. Sada mi preostaje donijeti
neke odluke.
– Je li ti teta stabilna?
– Dvaput je pokušala samoubojstvo. Jedanput tijekom studija, drugi put u
kasnim tridesetima. Da me majka nazove u sljedećih pet minuta i kaže da je
mrtva, ne bih bila zaprepaštena.
– Isuse...
– Da. Bila je opsjednuta majčinstvom, ali nikad nije uspjela zatrudnjeti.
Ekstremne promjene raspoloženja. Jetra su joj natopljena džinom.
– Što je ono drugo što ti je Kaiser spomenuo? Pronašli su još jednu žrtvu?
Zastajem oklijevajući. – Ne mogu ti ništa reći o tome. Bez uvrede, ali radna
jedinica je opsesivna u tome smislu.
Sumnjičavo me gleda. Sinoć sam i te kako prekršila svako moguće pravilo
o tajnovitosti podataka, pa zašto sad onda...
– Cat?
Ne stižem mu odgovoriti jer telefon nenadano zvoni. Nepoznati broj.
Pokazujem mu ga. – Smijem?
Kima.
– Dr. Ferry.
– Pozdrav, Catherine.
Kimam pogledavši Michaela i nijemo dodajem: Malik. – Kakvu to jebenu
igru igrate sa mnom, doktore? Ponašate se kao da posjedujete šesto osjetilo za
dijagnozu problema i aludirate na svakojake stvari u vezi s mojom obitelji, a
zapravo raspolažete njima jer ste ih se domogli preko tete Ann! Nije li tako?
Ne odgovara mi odmah. – Da i ne.
– O, za ime Božje, prestanite s tim sranjima!
– Imate prostačka usta, Catherine. Što dr. Goldman kaže na to?
Srce mi drhti. Jesam li rekla teti kako mi se zove terapeutkinja?
– Gdje mi je teta, doktore?
– Nemam pojma.
– Je li s vama?
– Ne.
– Zašto je platila vašu jamčevinu?
– Jer sam je zamolio. Nisam imao toliko gotovine, a znao sam da je se ona
može domoći.
– Jebeno nemoralno od vas! Jeste li je liječili zbog problema povezanih sa
seksualnim zlostavljanjem ili zbog bipolarnog poremećaja?
– Znate da su to povjerljive informacije.
– Ne serite! Vi ih kršite kad god želite i skrivate se iza njih kad vam to
odgovara!
– Moramo porazgovarati, Catherine. Više mi ne preostaje puno vremena.
Moramo se naći u četiri oka.
Žmirim. – Što znate o Margaret Lavigne?
– Margaret...? Ali... što u vezi s njom?
– Sinoć se pokušala ubiti velikom dozom inzulina. Sad je u komi, ali
ostavila je poruku u kojoj vas uvlači u umorstva.
S druge strane apsolutna tišina. – Lažete.
– Znate da ne lažem.
– Što je stajalo u poruci?
– Nešto u stilu: »Neka mi Bog oprosti. Nevin je čovjek mrtav. Molim vas,
recite dr. Maliku da to prekine.«
– Oh, dragi Bože... – Hrapavim šaptom.
– Jučer je uhićen njezin biološki otac pod optužbom za seksualno
zlostavljanje djeteta. Još čudnije je to što je njezin očuh bio jedna od pet žrtava u
New Orleansu. Govori li vam to što?
Disanje mu je ubrzano i plitko.
– Moramo li se još uvijek naći, doktore? Ili ćete se predati?
– Ne mogu... ne mogu povjerovati. Apsolutno se moramo naći! Nisam niti
pretpostavljala da će ga to toliko uzrujati.
– Jeste li vi počinili ta umorstva, doktore?
– Ne, kunem vam se da nisam!
– Ali znate tko jest.
– Ne mogu vam to reći!
– Morate nekome.
– Ne, ne moram.
– Je li moja teta bila u Skupini X?
– Ne mogu vam odgovoriti na to pitanje.
– Je li život mojeg djeda u opasnosti?
– Ne mogu o tome. Ne preko telefona.
– Očekujete da se nađem s vama u četiri oka, a mogli biste biti ubojica?
– Ne morate me se bojati, Catherine. I sami to znate.
Iz nekoga razloga, uistinu mu vjerujem. Ali nisam luda. – Hoćete li se
predati ako se nađemo?
Prestaje disati na nekoliko sekundi. Zacijelo se ukočio. – Obećate li da ćete
mi pričuvati film, hoću.
– Gdje želite da se sastanemo?
– Na žalost, moramo se sastati u New Orleansu. Jeste li u Natchezu?
– Da. Gdje u New Orleansu?
– Ne mogu vam još reći. Možete li stići ovamo za četiri sata?
– Mogu.
– Nazovite broj koji sam vam dao kad budete pet milja izvan grada i tad ću
vam reći kamo da dođete.
Koliko god to bilo nerazumno, jednostavno ga ne mogu odbiti. – Dobro.
– Cat?
– Da?
– Povedete li FBI sa sobom, požalit ćete. Ne želim vam prijetiti, ali moram
se zaštititi. Jedino vam ja mogu reći neke osobne pojedinosti, a ako to ne
učinim, nikad nećete saznati istinu. Pozdrav.
– Samo malo!
– Znam da vas hvata nervoza, ali nisam opasan za vas. Znate li zašto? Jer
znam da u sebi nosim zlo. Kad smo neki dan razgovarali o zlostavljanju, morao
sam se cenzurirati. Uostalom, FBI je prisluškivao pa sam ključno morao
izostaviti. Užitak.
Prolaze me hladni trnci. – Užitak?
– Da... – Ljigavim tonom. – Ono što nazivamo seksualnim zlostavljanjem
osobito je intenzivno iskustvo i za zlostavljača i za žrtvu. Zlostavljač doživljava
apsolutnu moć nad drugim ljudskim bićem, dok žrtva doživljava apsolutnu
predaju. Apsolutnu podređenost. Partneri zauzimaju ekstremne pozicije kontrole
i bespomoćnosti, a ta se iskustva ukorjenjuju u osobi zadržavajući se cijeli život.
I prvo što seksualno zlostavljano dijete želi učiniti kad ojača jest zamijeniti
uloge i doživjeti osjećaj kontrole. Razumijete o čemu govorim, zar ne?
Ne odgovaram, ali misli su mi se već ispunile sjećanjima na seksualnu
prošlost, na stvari koje sam htjela činiti i koje sam ponekad i činila muškarcima,
na stvari koje sam željela da čine meni. Često su se moje fantazije zasnivale na
kontroli, njezinu odbacivanju ili posjedovanju. I upravo u tome skrivao se moj
užitak.
– Tišina to samo potvrđuje – nastavlja gotovo hipnotičkim glasom. – Cijeli
život borim se protiv toga nagona. I bile su mi potrebne godine kako bih ga
savladao. Ali zato sada znam tko mi je pravi neprijatelj. Toje otrov koji se
prenosi naraštajima, poput lošega gena. Živi u meni, upravo kako živi u svim
drugima koji su preživjeli takva iskustva. Iskorjenjivanje tog otrova sad mi je
opsesija. Osobni rat. Moram ići, Catherine. Javite mi se kad budete pet milja
izvan New Orleansa.
Prekid veze. Prazna linija.
– Nećeš se valjda naći nasamo s njim – ubacuje se Michael odlučnim
glasom.
Malikove riječi i ton još mi se motaju glavom. – Ne ideš sa mnom.
– Ako ja ne, onda će netko drugi. Trebala bi nazvati FBI i sve im reći.
Doista sve.
– Ne dolazi u obzir. Još ne. Moram saznati što Malik zna i ako njih sada
upetljam, to se neće dogoditi. Ostat ću ovako sjebana do kraja života. Želiš da se
to dogodi?
Zadubljuje se u mene sa zapanjujući intenzitetom. – Želim te živu, ne
mrtvu.
Polako kimam. – Sean Regan.
– Oženjeni ljubavnik?
– Da, ali to nema nikakve veze ni s čime. Izučen je za takve stvari. Može
me zaštititi i mogu vjerovati da nikome neće reći.
Lice mu poprima tužan izraz, ali nemam vremena za suočavanje s
njegovim emocijama.
– Smijem li se poslužiti tvojim autom?
– Naravno.
– Hvala ti. Moram navratiti u Malmaison prije nego što krenem u New
Orleans.
Odjednom me hvata za ramena. Stisak mu je nevjerojatno jak. – Obećavaš
da ćeš ga povesti sa sobom na sastanak s Malikom?
Obećajem mu to svjesno lažući, ali ne želim da poludi, nazove FBI i ispriča
im za susret. Ako im da broj registarskih pločica svojeg forda, nikad se neću
domoći New Orleansa.
– Zašto moraš do Malmaisona?
– Treba mi odjeća. – Ponovno laž. Ono što mi treba zapravo je nešto čega
tamo oduvijek ima u obilju.
Oružje.
40. POGLAVLJE

Z ora je tek svanula, ali prizemlje u Malmaisonu osvijetljeno je kao da se


priprema dvorski pir. Žutu kupolu svjetla prepoznala sam trčeći kroz stabla
od Michaelove kuće u Brookwoodu, starom stazom koju su moja stopala utrla
prije mnogo godina. I kod Pearlie uočavam svjetla.
Moj se audi nalazi do njezina cadillaca, a nedaleko visok, bijeli kamionet
poput onih kakvima se koriste na otoku, poput onog koji me pokušao pregaziti.
Netko na otoku sigurno je pronašao moj auto i vratio ga. Ali ako se to dogodilo,
zašto djed nije već javio policiji da pretraže okolicu u potrazi za mnom ili barem
mojim truplom? I zašto me nitko već nije pokušao dobiti na mobitel?
Nakon što sam zaobišla žutim svjetlom prekrivenu tratinu s prednje strane,
zaustavljam se i provjeravam mobitel. Zapis propuštenih poziva triput izbacuje
djedov broj. Kako je zvuk bio zamijenjen opcijom vibriranja, jednostavno sam
ih prespavala i poslije u šoku od poziva koje sam primila nakon buđenja,
propuštene nisam niti vidjela. Posljednji je vjerojatno zaprimljen u vrijeme kad
sam proživljavala noćnu moru. Pritišćem tipku 1 i odslušavam poruke.
»Catherine, djed ovdje.« Glas mu odjekuje iako je mikrofon u mobitelu
sitan. »Henry je pronašao tvoj auto s druge strane riječnog kanala, nasuprot
otoku. Od tebe ni traga. Louise Butler kaže da si krenula biciklom prema mostu,
ali nitko ne zna jesi li stigla. Molim te, nazovi me kad primiš poruku. Ako si
ozlijeđena ili u nevolji, ne brini se. Izvijestio sam šerifa i njegovi ljudi već
pretražuju obje obale i ceste, a Jesse je poveo desetak ljudi u potragu otokom.
Ako si doživjela nesreću, brzo ti stiže pomoć. Nazovi me, molim te.«
Zabrinutost u njegovu glasu izmamljuje mi suze na oči. Slijedi nova
poruka: »Opet ja. Ako si u bilo kakvoj drugoj nevolji, odnosno, ako je još netko
upetljan, onda prenesi ovu poruku: Ovdje dr. William Kirkland. Ako ste s
područja na kojemu ste pronašli moju unuku, onda me poznajete i znate da ste
pogriješili. Oslobodite je odmah i neću vam ništa učiniti, ali ako je ozlijedite...
tako mi Boga, bit će vam žao kad vas se dočepam, a dočepat ću vas se! Samo se
raspitajte. Svi će vam reći da je bolje da ste u paklu nego da imate posla sa
mnom!«
Prolaze me trnci. Glas koji se obraća mojem nepoznatom otimaču glas je
anđela osvetnika, kobno hladan i neopisivo nasilan, toliko samouvjeren da mu se
ništa ne može ispriječiti na putu. Glas je to muškarca koji je lovio bjegunce iz
zatvora na otoku prije mnogo godina.
U trećem pozivu nije ostavio poruku.
Bacam pogled prema osvijetljenom naličju Malmaisona, ovaj put posve
sigurna da nikoga ne želim vidjeti. Ni djeda, ni Pearlie. Zato sam i došla pješke.
Da sam se dovezla Michaelovim fordom, vidjeli bi me i počeli preispitivati.
Izgledi da se diskretno domognem oružja iz djedova sefa tad bi bili vrlo mali, ali
ovako...
Koračam do suprotnog kraja istočnog krila gdje gotovo uopće nema svjetla.
Većina prostorija na toj strani zatvorena je osim tijekom proljetnog hodočašća.
Znam od osmog razreda da je zasun na jednom prozoru moguće otvoriti
kreditnom karticom. Nekoć sam se tako prokradala i pljačkala djedov ormarić s
pićem. Kako sam torbicu ostavila u autu, nemam kreditnu karticu, ali zato mi je
Michael posudio vozačku kojoj je istekao rok. Sudeći po fotografiji, bio je
otprilike trideset pet kilograma teži u to vrijeme. Pritišćem ravnomjerno između
okana velikih francuskih prozora. Lagano se rastvaraju, a plastificirana vozačka
bez problema odiže zasun.
Dok se provlačim kroz teške zavjese, zapuhuje me miris vrećica protiv
moljaca. Većina pokućstva prekrivena je bijelim plahtama i imam osjećaj da
hodam kroz napušten muzej. U hodniku osjećam miris pržene slanine. Brzo se
krećem prema djedovoj radnoj sobi, dizajniranoj prema uzoru na Napoleonovu
knjižnicu. Vrata su širom rastvorena, a stolna svjetiljka uključena, ali u prostoriji
nema nikoga.
Sef s oružjem je poprilično velik, dovoljno velik za maketu koju mi je
pokazao neki dan, kao i cjelokupnu zbirku pušaka, sačmarica i pištolja. Šifra je
jednostavna – moj rođendan. Četiri lijevo, osam desno, sedamdeset tri lijevo i
onda okret ručice. Zastajem kao ukopana. Čini mi se da čujem korake u
hodniku, ali nitko se ne pojavljuje.
Okrećem ručicu i teška čelična vrata se otvaraju.
Makete više nema, ali zato je oružje tu. Pet pušaka, tri sačmarice i nekoliko
pištolja u koricama na dnu sefa. Prepoznajem miris ulja za oružje, ali još nečega.
Miris spaljenog baruta.
Jednu po jednu, izvlačim puške iz njihovih pretinaca i njušim cijevi. Prve
dvije blistaju potpuno čistih cijevi, ali iz treće se nedavno pucalo. Držeći je u
ruci, okrećem je pod svjetlošću. To je brzometni model Remington 700, oštećen
od uporabe, ali lijepo očuvan. I dok je promatram, srce mi počinje ubrzano tući.
Njome sam kao djevojčica ubijala jelene. Ali srce mi ne tuče zbog toga.
Njome je ujedno ubijen moj otac.
Kao dijete, zamolila sam djeda nekoliko puta da je se riješi, ali to nije
učinio. Nije vidio razloga zašto bi se riješio »dobre puške« iz »sentimentalnih
razloga«. Znajući sada što je učinio njome, ili barem verziju koju mi je ispričao,
čudi me da ju je zadržao. Je li riječ bila o trofeju poput Weatherbyjke kojom je
srušio jelena na Aljasci? No, još važnije, tko je pucao iz nje u posljednja dva
dana?
Nemam vremena za nagađanja.
Vraćam je i uzimam automatski pištolj s dna sefa. Nije ni velik ni moderan,
samo crni Walther PPK kojim smo vježbali gađanje na otoku. Izgleda mokro i
opasno pod svjetlošću. Izbacujem okvir i opažam da je pun. Trebalo bi mi još
streljiva, ali nigdje ga ne vidim, a i nemam vremena za potragu. Osim toga, ako
šest metaka nije dovoljno da me izvuče iz nevolje s Malikom, dodatnih šest
vjerojatno ne bi bilo ni od kakve koristi.
Zatvarajući vrata sefa, odjednom mi se čini čudnim da bi netko ostavio
toliko oružja na raspolaganju tinejdžerici za koju zna da pati od depresije. Za
ime Božje, čak je za šifru odabrao datum mojeg rođendana! Što ga je spopalo?
Ali onda opet... depresiju nikad nije smatrao bolešću nego slabošću. Možda je
zaključio da ne zaslužujem živjeti ako nisam dovoljno jaka da se oduprem
samoubojstvu.
Vrativši se u hodnik odjednom se zaustavljam. Slabašni glasovi dopiru do
mene. Prvo djedov, potom Pearlien, a onda možda čak i glas Billyja Neala, ali
nisam sigurna. Potom se u razgovor ubacuje dublji i topliji glas. Odlikuje ga
pokorna nota, poput glasa radnika u kući poslodavca. To je Henry, crnac koji me
jučer prevezao do otoka. Govori o tome kako je jutros pronašao Audi i kako se
odmah uznemirio. Zabrinut je da sam pala u rijeku i utopila se poput bake. Djed
odvraća da tako nikad ne bih umrla. Potom mu zahvaljuje što je dovezao auto i
pozdravlja ga. Teški koraci odjekuju drvenim podnim daskama.
Mrežna vrata se zatvaraju uz tresak.
Netko progovara i prepoznajem nemaran glas Billyja Neala. – Možda se
povezla s nekim – dobacuje.
– Zašto bi to, pobogu, učinila? – Djed ga otpiljuje. – Prokleti auto čekao ju
je s pričuvnim ključevima u magnetskoj kutijici ispod branika. Što misliš, tko ih
je tamo stavio?
– Prodavač auta?
– Mali, imaš li ti uopće mozga u toj glavi? Ona ih je tamo ostavila! Takva
je ona cura!
– Možda nije mogla pokrenuti auto.
– Ali Henry ga je jutros pokrenuo bez problema?
– Možda je onda još na otoku. Možda je nasip bio preplavljen prije nego
što ga je stigla prijeći.
– Gubi se, do vraga – djed odjednom tutnji. – I ne vraćaj se sve dok ne
prestaneš s glupostima! Ta se cura zna brinuti za sebe. Želim znati što se
dogodilo tamo! Ionako imam dovoljno briga zbog kasina i vlade koja preispituje
svaku prokletu stvar na zamolbama pa još i ti DNK testovi tri stotine starih zuba.
Isuse! Gubi se odavde!
Ponovno koraci i tresak vrata.
– Što ti kažeš, Pearlie?
Približavam se vratima, toliko blizu da je mogu čuti kako uzdiše.
– Zar sam plaćena da razmišljam?
– Upitao sam te za mišljenje. Gdje je? Gdje mi je unuka?
– Bojim se da joj je netko učinio nažao, dr. Kirkland. Kako ste rekli, zna se
brinuti za sebe, a sigurno nije ostavila auto bez dobrog razloga.
– Osim ako nije zapala u manično stanje. Jednu od svojih epizoda.
– Posljednji put kad sam je vidjela, više mi je djelovala potišteno. No, ako
ju je Louise otpravila na biciklu, onda ju je netko slijedio i nije stigla do mosta.
– Tko bi to učinio?
– Ja bih to smeće koje radi za vas upitala gdje je bilo jučer navečer.
Slijedi dulja stanka. – Misliš da ju je Billy slijedio?
– Znate li gdje je bio jučer?
– Obavljao posao za mene u Baton Rougeu. Otišao mi je po neke stvari.
– Koliko se ja sjećam, taj otok nije toliko daleko od autoceste za Baton
Rouge.
Ponovno stanka. – Zašto bi to učinio?
– To biste vi trebali bolje znati od mene. – U njezinu glasu prepoznajem
trag oštre osude. – Što svaki muškarac hoće od žene?
Djed gunđa. – Porazgovarat ću s njim.
Ponovno tresak mrežnih vrata.
Ulazim u kuhinju.
Pearlie stoji do sudopera leđa okrenutih prema meni. Podiže duboku tavu i
otvara slavinu, a onda se zaustavlja i polako okreće razrogačujući oči.
– Šuti – šapćem. – Ni riječi.
Kima glavom.
– Idem. Jesu li mi pričuvni ključevi ovdje?
Baca pogled prema kuhinjskom pultu. Privjesak s ključem leži na pošti.
Grabim ga i vraćam se prema vratima.
– Kamo ćeš, dušo?
– Moram se naći s nekim. Ali prvo želim da mi nešto kažeš.
– Što?
– Netko mi je radio gadne stvari kad sam bila djevojčica. Muškarac. Ili tata
ili djed. I nije mi jasno kako si se mogla tako dugo brinuti za mene, jer ti si
zapravo odrađivala majčin posao, ne znajući to. Jednostavno ne razumijem.
Baca pogled prema vanjskim vratima, ali izraz lica joj se ne mijenja.
– Nećeš mi reći?
Lice joj se steže u ljutitu masku. – Slušaj me, dijete. Zašto si otišla na otok i
sve uzburkala? Što misliš, kakvo će dobro iz toga proizaći? Hoće li ikakvo
dobro proizaći iz svega ovoga? Za tebe? Za tvoju mamu? Za bilo koga?
– Nemam izbora. Moram saznati kako i zašto je tata umro. I moram saznati
zašto sam takva kakva jesam. Nije ti jasno?
Spušta pogled prema podu. – Čudni su putevi Božji. To je jedino što
razumijem. U ovom svijetu ima napretek boli, posebice ako si žensko, ali nije na
nama da to dovodimo u pitanje. Moramo se jednostavno nositi s time najbolje
što možemo.
– Doista vjeruješ u to, Pearlie?
Naginje glavu i upućuje mi oštriji pogled. – Moram. Jedino sam
zahvaljujući tome tu gdje jesam.
– Kako to misliš tu gdje jesi? U ovoj kući? Na ovom poslu? Radeći za
djeda?
Lice joj poprima ogorčen izraz. Obraća mi se drhtavim glasom. – Radim za
ovu obitelj, ne za dr. Kirklanda. Došla sam raditi za pokojnog gosp. DeSallea
1948. kad mi je bilo sedamnaest. Tvoja baka, mama, ti – svi ste vi obitelj
DeSalle. Za sve vas sam radila. Dr. Kirkland je samo čovjek koji me plaća.
– Je li doista samo to, Pearlie? Nije li on ujedno gazda? Nije li oduvijek bio
gazda?
Smrknuto kima glavom. – Uvijek postoji gazda. Glava kuće. Ovdje je to dr.
Kirkland. I to je općepoznato. Hoćeš li mu reći da si dobro ili ne?
– Možeš mu ti to reći kad odem. – Spremam se otići, ali iznenada se
prisjećam nečega što mi je Michael rekao, a onda i prizora iz snova – crne sjene
koja se bori s mojim ocem iznad kreveta.
– Jesi li ti povukla okidač te noći, Pearlie?
Bjeloočnicejoj gotovo iskaču iz šupljina. – Zar si poludjela, dijete? Otkud ti
pravo da to pitaš?
– Jesi li ga ti ubila? To te pitam. Jesi li ga ubila kako bi me zaštitila od
njega?
Polako odmahuje glavom. – Kamo ćeš autom?
– Saznati istinu o ovoj obitelji.
– Gdje ćeš je saznati?
– Ne brini se. Ali kad se to bude dogodilo, javit ću ti pa ćeš se moći
pretvarati da to nisi znala.
Otvara usta kako bi mi odgovorila, ali ne ispušta ni glasa.
Odmahujem glavom, okrećem se i trčeći vraćam hodnikom.

Očekivala sam naletjeti na Billyja Neala i djeda kako razgovaraju iza kuće, ali
nema im traga. Osvrnuvši se oko sebe, odmah krećem prema audiju i
otključavam ga daljincem.
Čim hvatam kvaku, Billy Neal izranja iza Pearliena cadillaca. Odjeven je u
crne traperice, svilenu zelenu košulju i kaubojske čizme od zmijske kože. Oči su
mu mrtve poput zmija koje mu rese čizme, ali hvataju se mojih s mehaničkom
preciznošću.
– Tako mi svega – dobacuje. – Mnogi su uvjereni da si mrtva.
– I ti?
Gotovo nevidljiv osmijeh. – Ja sam se kladio da si živa.
– Zašto me mrziš? Čak me i ne poznaješ.
Prilazi audiju i baca pogled iznad krova. – O, poznajem ja tebe. Ševio sam
takve cure. Napirlitane princezice koje čekaju punoljetnost da se domognu
novca iz zaklade, koje se nikad ni sekunde nisu brinule u svojem prokletom
životu. Doduše, ti polovicu novca trošiš na psihijatre.
– Što te briga?
Spušta nadlaktice na krov i naginje se prema meni. – Misliš da sereš zlato.
Gledaš prema meni, a ne vidiš me. Barem danju. Ali po noći je drukčije, zar ne?
Noću sam tip kojeg tražiš. Čuo sam za tebe, maco. Voliš tulumariti, je li? Ljudi
te se još sjećaju iz srednje. Bogatašica koja se obožavala zabavljati. I tvoje tete
se još sjećaju. Isti tip, samo lošija verzija.
– Što točno radiš za djeda?
– Stvari za koje je prestar. Stvari koje su drugima nelagodne. – Pali
cigaretu i puše dim prema meni. – Ali ne i meni.
Kladim se da nisu. – Jesi li pucao iz remingtonke u posljednje vrijeme?
Podao osmijeh. – Prepredena si ti lija, je li?
Više ne mogu podnijeti toga ljigavog gradskog kauboja. – Znaš što? Dosta
mi je tvoje glume. Mislim da bismo djeda trebali uključiti u ovaj razgovor!
Usta mu se razvlače u oduševljen osmijeh. Gadno sam zaribala. – Baš sam i
ja to pomislio. U posljednje vrijeme jako pizdi zbog tebe. Ubija se kako bi
spasio grad, a ti daješ sve od sebe kako bi mu okaljala ime. I to mu se uopće ne
dopada. Štoviše, mogla bi uništiti cijelu investiciju. Hajdemo onda porazgovarati
s njim!
Otvaram vrata. – Prvo moram nekamo. Vraćam se za dvadeset minuta.
Ne uspijevam zaključati vrata jer naglo rastvara svoja sa suvozačke strane i
spušta čizmu na sjedalo. – Ne za dvadeset minuta. Odmah.
I ne razmišljajući, naglo izvlačim pištolj iz pojasa hlača i usmjeravam ga
prema njegovim prsima.
– Dobro pogledaj. Ovo nije zračnica.
Oči mu se spuštaju na cijev pištolja, a osmijeh polako nestaje s usana.
Vjerojatno često sa sobom ima oružje, ali nije očekivao zateći se u ovakvoj
situaciji prije sedam ujutro.
– A sad – dodajem prigušenim glasom – miči jebenu čizmu sa sjedala i što
dalje od auta.
– Kujo – dobacuje prigušeno se nasmijavši. – Čuo sam da si luda, ali nisam
vjerovao sve do...
– Dosad? Ili do sinoć na otoku?
Ponovno osmijeh. – Ne znam o čemu govoriš.
– O, mislim da znaš!
– Ti i ja ćemo se zabaviti jednog dana. Kao što sam rekao, znam ja za tebe.
Incest je najbolje rješenje, zar ne?
Krv mi se slijeva u noge. Što li zna o meni? Najradije bih ga upitala, ali
znam da će me samo mučiti.
– Jebeno se miči od auta – vičem vitlajući pištoljem.
Ne pomiče se ni centimetar. – Nisi napunila bubanj.
– Jedan te već čeka.
Izražavam se poput Seana, što je dovoljno da mu osmijeh ispari. Čizma
klizi sa sjedala spuštajući se na šljunak.
– Zatvori vrata!
Poslušno ispunjava zapovijed, na što slobodnom rukom pritišćem gumb na
vratima, zatvaram ih i pokrećem auto.
Naginje se nad prozor sa suvozačke strane, izbacuje prste u znak mira, ali
onda ih okreće, spušta na usta i jezikom prelazi gore-dolje između njih. Želudac
mi se steže. Najradije bih ga upucala, ali učinim li to, neću se naći s Malikom.
Ubacujem mjenjač u brzinu i naglo dodajući gas, zapljuskujem ga šljunkom
napuštajući nastambu za roblje koja mi je nekoć bila dom.
41. POGLAVLJE

T ijekom vožnje ne razmišljam o Maliku nego o teti Ann. Iako se nismo često
družile, ostavila je dubok dojam na mene. Jedina je prava ljepotica u
obitelji, što je uistinu velika stvar jer je i moja majka također prekrasna. Sve do
druge godine studija bila je strahovito ambiciozna. Vođa navijačica, najbolja
učenica u srednjoj, pobjednica lokalnog izbora ljepote, stipendistica studija
glazbe u Tulaneu, a na drugoj godini proglašena je čak Kraljicom Natchezova
konfederacijskog izbora ljepote. Potom je pala u duboku depresiju i pokušala se
ubiti predoziravši se pilulama. Djed ju je smjestio na liječenje i kad se vratila
dva mjeseca poslije, svi, uključujući nju samu, ponašali su se kao da se čudesno
izliječila.
Ali nije.
Taj slom živaca dogodio se prije mojeg rođenja. Upoznala sam je kao
spiritus movens svakog obiteljskog okupljanja, odnosno na onima na kojima je
ona bila. Iako je četiri godine starija od moje majke, oduvijek se činila deset
godina mlađom. Razumjela se u odjeću kao nitko drugi. Tijelo joj je bilo
savršeno i najobičnija odjeća na njoj izgledala je poput visoke mode. Na
fotkama iz sedamdesetih, kad je netom završila srednju, imala je atletsko tijelo
plivačica iz sportskih časopisa, ali do sredine osamdesetih bila je već sablasno
mršava, a na privatnim fotkama iz toga razdoblja oči joj imaju caklinu kakva se
obično pripisuje konzumaciji kokaina.
Koji god bio izvor njezine energije, bila je ono što nitko u obitelji DeSalle
nikad nije uspio biti – otkačena. Poučila me je kako plesati, kako se odijevati,
kako se šminkati. Kad me uhvatila kako pušim prvu cigaretu, koju sam ukrala iz
njezina paketa, pridružila mi se. Uputila me kako se ljubiti jezikom i savjetovala
kako se riješiti mladića čiju pozornost ne želim. Uvijek mi je govorila da imam
nekoga u pričuvi, čak i kad sam u braku, jer tip s kojim sam u vezi mogao bi me,
a vjerojatno i hoće, iznevjeriti. To, naravno, nije varanje, znala je reći, nego
samo dokaz da se znaš brinuti za sebe. A ja sam zaključila da se tako ponašaju
otkačene cure.
Ali otkačenost ima problema sa starenjem. Tijekom odrastanja znala sam
čuti majku kako prima njezine pozive u svako doba dana i noći, katkad se čak
vozeći stotinama milja kako bi je spasila. Kako sam poslije saznala, tad joj je
već bio dijagnosticiran bipolarni poremećaj. Tijekom maničnih faza,
jednostavno bi znala tjednima nestati. Jednom ju je meksička policija zatekla
kako radi kao konobarica u baru u Tijuani i to zahvaljujući međunarodnoj
potrazi koju je djed pokrenuo. Često sam se pitala je li konobarica bio samo
eufemizam za ono čime se doista bavila kad su je zatekli tamo.
Ali ono čega se najbolje sjećam jest njezina opsesija majčinstvom. Ponekad
mi se upravo ta njezina fiksacija činila uzrokom njezine mentalne bolesti. Kako
sam otišla od kuće u šesnaestoj, propustila sam njezine mnogobrojne pokušaje
liječenja od neplodnosti. Znam samo da ništa nije postiglo uspjeh i da je ona
sama bila kriva što ne može začeti, a ne njezina prva dva supruga. Tijekom
maničnih epizoda samo je tinejdžer na speedu mogao držati korak s njom, a
nitko, pa ni majka, nije mogao podnijeti biti u njezinu društvu kad bi potonula u
depresiju. Zapravo je to strahovito nepošteno. Ja uopće nisam imala želju
zatrudnjeti, no, evo, nosim dijete dok ona, koja je to očajnički htjela, nije u tome
uspjela.
Što ju je dovelo do Malikove ordinacije? Jesu li posrijedi bipolarni
poremećaj ili probuđena sjećanja na seksualno zlostavljanje? Ako se prestane
poigravati sa mnom, mogla bih se domoći odgovora za devedeset minuta.
Strelovitom brzinom zdesna mimoilazim znak za kaznionicu Angola. Kad
god ga prođem, obično se sjetim otoka. Prisjetim ga se i odmah ga izbacim iz
sjećanja. Ali danas ne mogu otjerati sliku koja mi dolazi. Slika je to klinike koja
se sastoji od jedne prostorije, a u kojoj je djed liječio crnačke obitelji na otoku.
Tamo je desetogodišnja Ann imala hitnu operaciju slijepog crijeva. Legendarna
je to priča u obitelji i uvijek se jednako prepričava, a pojedinosti se nikad ne
mijenjaju. Nevrijeme poplavljuje nasip i odnosi čamce... Ann iznenada dobiva
upalu slijepog crijeva... Djed i Ivy rade pod svjetlošću fenjera. Ann dobiva tešku
infekciju, ali preživljava, a gomila radnika, koji izvana prate operaciju,
pobjedonosno kliču.
No danas nova i užasna veza odjednom se uspostavlja u mojem mozgu. Što
ako to nije bila upala slijepog crijeva? Što ako ju je djed uistinu zlostavljao? Je
li možda ostala trudna? Je li moguće da je hitna apendektomija zapravo bio
pobačaj? Dragi Bože... Ako jest, a on je to nekako prikrio, je li to možda uništilo
njezinu sposobnost da začne? Odbijajući razmišljati o tome, utipkavam broj
Michaelova mobitela.
– Cat? –javlja se, a u pozadini čujem autoradio.
– Čuješ li me? Imam medicinsko pitanje.
– Čujem. Pitaj.
– U kojoj dobi djevojčice mogu najranije zatrudnjeti?
Stišava radio. – Odgovor nije jednostavan. Trudnoće u
dvanaestogodišnjakinja vrlo su česta pojava u Mississippiju.
– Ali u kojoj je najranijoj dobi trudnoća moguća?
– Najranijoj dobi? Pa, nisam porodničar, ali prema pedijatrima, preuranjen
pubertet, u obliku razvoja sekundarnih spolnih obilježja poput bujanja grudi i
stidnih dlaka, može se javiti prije osme godine u crnoputih i devet u bijelih
djevojčica.
– Šališ se!
– Ne. Ali ne mogu začeti u toj dobi. Iako to ne znači da nije bilo slučajeva.
Zašto pitaš?
– Pitam se je li teta Ann možda zatrudnjela u desetoj.
Ništa ne odvraća sekundu-dvije. – Misliš da je zatrudnjela s djedom?
– Možda. I mislim da je hitna apendektomija koju je izveo na njoj na otoku
bila nešto posve drugo.
– Opa. To bi i te kako dokazalo da je zlostavljač. – Slijedi stanka. – Kad se
to navodno dogodilo?
Na brzinu računam. – Oko 1958.
– Nema šanse. Nije mogla biti trudna u desetoj. Prosječna dob pojave
menzesa desetljećima neumorno pada. Danas možda jedna djevojčica u milijun
ima menstruaciju u toj dobi. Zaboravi. Nemoguće. Jasno mi je u kojem smjeru
razmišljaš, ali mislim da te ta teorija samo vodi u zonu sumraka.
Ne znam je li mi laknulo ili ne. – Vjerojatno imaš pravo, ali mozak mi sve
procesira.
– Ann ti se još nije javila?
– Ne.
– Koliko si daleko od New Orleansa?
– Devedeset milja.
– Vodiš Seana sa sobom, zar ne?
– Da. Ne brini se. Doista.
– Brinut ću se sve dok mi se ne javiš i ne kažeš da je sastanak gotov i da si
dobro.
Njegova zabrinutost izvlači mi osmijeh na lice. – Javit ću ti se, u redu?
– O. K.
– Čujemo se.
– Čujemo se.
Odlučujem nagaziti papučicu gasa ne mareći više za presretače i ubrzavam
na 120 km na sat. Lica mi se u beskonačnost motaju mislima poput kaleidoskopa
– djed, Ann, majka i otac, Billy Neal, Jesse i Louise, ali nagađanja o njihovim
istinskim vezama su nevažna. Za manje od dva sata bit ću oči u oči s čovjekom
koji mi može objasniti točnu prirodu svoje veze s mojom duševno oboljelom
tetom i vjerojatno identitet čovjeka koji me zlostavljao.
U ovom trenutku jedino mi je do toga stalo.

Rekao mi je da ga nazovem kad budem pet milja od New Orleansa, ali nisam to
učinila. Umjesto toga, sišla sam s autoceste I-10 kod Avenije Williams, jednog
od prvih izlaza kod Kennera, najzapadnijeg predgrađa New Orleansa, i odvezla
se do trgovine alkoholnim pićima.
Već sam jednom zašla u nju, ali nisam ništa kupila. Zaustavila sam se
gledajući boce Grey Goosea s plavo-bijelim prizorima guski dok nadlijeću
francuske Alpe. Znam tu bocu u dušu. Francuska zastava, zamagljeno staklo,
plavi čep. Desna ruka podigla mi se prema boci od 75 ml kao hipnotizirana, ali u
posljednjem trenutku okrenula sam se i napustila trgovinu.
Sada sjedim u autu ispred njega držeći mobitel drhtavim rukama.
Blagajnica vjerojatno misli da ih namjeravam opljačkati. Ili se možda već
nagledala liječenih alkoholičara koji se bore s istim nagonom.
Nije tjelesna apstinencija ono zbog čega se tresem.
Nego Malik.
Obećala sam Michaelu da ću povesti Seana sa sobom, ali nisam ga nazvala.
Ne želim ga ponovno vidjeti. Uostalom, mislim da mi nije potreban za ovo. Vrlo
su mali izgledi da me Malik želi ozlijediti, a ionako sam naoružana. Drhtim,
dakle, zbog mogućnosti da konačno spoznam istinu o sebi. Što god zna, to će
nepovratno promijeniti sliku koju sam stekla o sebi.
Ali zbog toga si tu, zar ne? Podsjeća me glas u glavi.
Psujući si u bradu izlazim iz auta, prilazim govornici i utipkavam broj koji
mi je dao. Nakon četvrtog zvona, upravo u trenutku kad pomišljam da će se
uključiti glasovna pošta, konačno se javlja.
– Catherine?
– Da.
– Pet milja si od New Orleansa?
– Ne, parkirana sam ispred trgovine alkoholnim pićima na Aveniji
Williams.
– Negdje u blizini zračne luke?
– Da.
– Odlično. Ja sam u motelu Thibodeaux milju daleko. Jeftin motel s
narančastim znakom, oko milje nakon skretanja za zračnu luku, zdesna. Možete
li ga pronaći?
– Mislim da sam ga već vidjela.
– Sve sobe su u prizemlju. Ja sam na broju osamnaest.
– Da se dovezem pred sobu?
– Da. Gledat ću.
Spremam se prekinuti vezu, ali predosjećam da nešto očekuje. – Dr. Malik?
– Da?
– Znate li tko me zlostavljao?
– Da i ne.
Sranje. – Još se poigravate sa mnom?
– Vi znate odgovor na to, Catherine. Sjetite se što sam vam rekao za
traume. Sjećanje je potisnuto, ali netaknuto. Neizbrisivo. Čeka da ga iskopate. a
ja ću vam pomoći.
– Danas?
– Danas. Za nekoliko minuta odvest ću vas preko rijeke Lete. U podzemni
svijet. Potom ću vas vratiti u svijet svjetla. Kad se vratite, ponovno ćete biti
cjeloviti. Vratit ćete svoju dušu. I sjećanje.
Dlanovi su mi hladni i obliveni znojem. Njegove riječi nisu ublažile nego
pojačale osjećaj tjeskobe.
– Ne bojte se, Catherine. Hoćete li doći?
– Da.
– Pijete?
– Jebeno sam trijezna.
Prigušeno se smije. – Vidimo se kad stignete.
Linija se prekida.
Posljednji put gledam prema trgovini i natpisu OSOBNI DOKUMENT
OBVEZAN, i vraćam se u auto. Prije nego što napuštam parkiralište, međutim,
otvaram torbicu i vadim bočicu Valiuma i u vlažni dlan izbacujem jednu žutu
tabletu. Spustivši lijevu ruku na trbuh, šapćem: – Oprosti, dušo. Samo još jedna.
– I gutam je na suho. Potom izlazim unatrag s parkirališta i ubacujem se u gusti
promet u smjeru zračne luke.

Imao je pravo. Motel Thibodeaux je prava rupa. Niz soba s uleknutim krovom i
niz jarko narančastih vrata. Tri vozila na parkiralištu, sve tri olupine. Parkiram
četiri sobe prije broja osamnaest i izlazim iz auta. U zraku se osjeća smrad
goriva za zrakoplove i brze hrane. Avenija Williams osobito je prometna, ali
držim li pištolj uz desnu nogu, gotovo je nevidljiv.
Boeing 727 tutnji u niskom letu iznad mene u trenutku kad krećem prema
osamnaestici. Podižem lijevu ruku kako bih pokucala, ali odjednom čujem zvuk
kiše. U New Orleansu kiša se spušta bez ikakva upozorenja, ali danas se asfalt
prži na jarkom suncu. Ponovno halucinacija... kiša na limenom krovu. Zvuk
bubnjanja glasniji je od auta na cesti trideset metara daleko.
Tko ga jebe. Završit će s druge strane ovih vrata.
Povlačim navlaku pištolja unatrag i odlučno kucam na narančasta vrata.
Otvaraju se za nekoliko centimetara.
– Dr. Malik?
Nema odgovora.
I žalim što nisam pozvala Seana. Evo kamo me ponos doveo! Podignuvši
pištolj u razinu prsa, nogom ih rastvaram i ulijećem u prostoriju provjeravajući
skriva li se opasnost u njezinim kutevima.
Izgleda upravo onako kako sam je zamišljala: otrcan zeleni sag, dva bračna
kreveta, televizor na stalku, umivaonik ispod zrcala na zidu u donjem dijelu.
Maliku ni traga.
Prelazim prostoriju i nogom otvaram vrata kupaonice izbacujući pištolj
pred sebe.
Leži u kadi odjeven od glave do pete u crno, a bijele pločice iznad njegove
ćelave glave poprskane su krvlju i moždanom tvari.
Inicijalni šok odjednom se pretvara u stravu jer zamjećujem da se krv još
slijeva niz pločice. Tko god ga je ubio još može biti u blizini. Naglo se osvrćući
postajem svjesna pištolja u njegovoj desnoj ruci.
Samoubojstvo?
Ne mogu povjerovati.
Ali potom u njegovu krilu opažam lubanju. Ljudsku lubanju, očišćenu od
tkiva, poput onih koje se koriste za poučavanje anatomije. Drži je kao da je
novorođenče. Vijci i opruge drže donju čeljust za gornju, a arterije i vene
crvenom i plavom bojom prelaze bijele koštane plohe. Lubanja ima svoj tipični,
gotovo ironični osmijeh, ali ta koju drži, predosjećam, pokušava mi reći nešto.
Postoji razlog zašto je tamo i želi da to znam.
Gledam Malikovo lice u potrazi za nagovještajem, ali sada ni sebi više ne
može pomoći. Nekoć prodorne oči sad su mrtve kao u preparirane jelenje glave.
Dok ih gledam, u uzaludnoj potrazi za objašnjenjem, njegova prsa odjednom se
silovito nadimlju, a glava polijeće naprijed kao s nategnute opruge.
Pištolj u mojoj ruci se trza i kupaonicom odjekuje eksplozija kao u
prostoriji za testiranje bombi.
I sve odjednom postaje bijelo.
42. POGLAVLJE

S vuda mećava.
Izgubljena u bjelini, glava mi kljuca neumoljivo od hladnoće. Daleko u
daljini netko zaziva moje ime.
– Dr. Ferry?... Catherine?
Glas je poznat, ali nikoga ne vidim.
Vjetar me bode za lice.
Bljesak tame probija se kroz bjelinu i potom prljavo žuta svjetlost
obrubljuje zamućeno lice. – Dr. Ferry? Čujete li me?
Da... ovdje sam.
– Cat? Ja sam. John Kaiser. Specijalni agent John Kaiser. Točno. John
Kaiser.
Njegove oči boje lješnjaka lebde samo nekoliko centimetara iznad mojih.
– Što se dogodilo? – pitam.
– Ne znam. Ponadali smo se da ćete nam vi reći.
Mahnito trepćući kako bih odagnala žutu svjetlost, pokušavam se uvjeriti
tko su to oni i gdje se uopće nalazim. Naslonjena sam na kadu, bokovi su mi
ispod školjke, noge ispružene preko praga kupaonice. Iza Kaisera vidim
liječnika hitne pomoći, a iza njega tamno lice Carmen Piazze, načelnici Odjela
za umorstva Policijske uprave New Orleansa. Djeluje ljutito.
– Jeste li ranjeni? – pita Kaiser. – Ne vidim ikakve ozljede, ali bili ste u
nesvijesti.
– Glava me boli. Kako to da ste došli ovamo?
– Ne brinite se. Kako to da ste vi došli?
Okrećem se kako bih se uvjerila da Malikovo truplo još leži u kadi iza
mene. Leži. – Htio je da se ovdje sastanemo.
– Isuse – dobacuje Piazza mrmljajući. – Jeste li vi to čuli? Jeste li to jebeno
čuli?
Kaiser odmahuje glavom. – Je li vas Malik pokušao ubiti, Cat?
Ne, odvraćam gotovo na glas. Ali, na sreću, zdrav razum ostao je netaknut.
– Želim odvjetnika.
Ostaje razočaran. – Treba li vam odvjetnik?
– Ne znam. Možete li obećati da me nećete uhititi?
Gleda prema Piazzi, a onda ponovno prema meni. – Znate da ne mogu.
– Onda želim odvjetnika.
Ustaje i nalaže liječniku da me pregleda. Dok ovaj to čini, čujem nekoga
kako tjera ljude s poprišta. Potom Piazzin glas, prigušen i bijesan, i Kaisera kako
je pokušava smekšati zvučnim baritonom.
– Možete li hodati? – Ponovno se pojavljuje na pragu.
– Mislim da mogu.
– Onda pođite sa mnom.
Ustajem i posljednji put pogledavši Malika i lubanju u njegovu krilu,
krećem za njime na parkiralište. Lubanja me zabrinjava, ali nemam vremena
sada razmišljati o njoj. Parkiralište koje je maloprije bilo prazno sad je gotovo
krcato: policijska vozila, vozilo hitne pomoći i pogrebnog poduzeća i auti
detektiva. Odvodi me dvadeset metara niz red soba, dovoljno daleko da nas
nitko ne može čuti.
– Slušajte me, Cat. Došao sam ovamo izravno s drugog poprišta zločina.
Imamo šestu žrtvu.
– O kome se radi?
– Ne činite mi se iznenađenom.
– Nismo još uhvatili ubojicu. Zašto bi prestao?
– Znači, niste bili uvjereni da je Malik ubojica?
– Ne bih došla da sam to mislila.
Nekoliko me sekundi proučava. Bacam pogled prema sobi i zamjećujem
Piazzu kako razgovara s dvojicom detektiva. Pokazuje prema meni, nakon čega
obojica gledaju u mojem smjeru. Izgledaju poput pit bulova koji čekaju na
gospodarevu zapovijed.
– Isti način umorstva?
– Da. Dva hica, tragovi ugriza, ista poruka na zidu. »Moj posao nikad ne
prestaje.« Ali dok smo obrađivah poprište, netko je dojavio u sjedište radne
jedinice da se Malik ovdje skriva.
– Ponovno anonimni poziv?
– Da.
– Ubojica, Johne.
Gleda me prijekorno poput strogog oca. – Recite mi kakva je to Skupina X.
– Ništa niste uspjeli saznati od onih dviju pacijentica?
– Više ih nemamo. Obje su nestale jutros. Možda sinoć, ne znam. Nije mi
jasno kako su znale da moraju pobjeći. Provjerio sam telefonske zapise. Nitko
sumnjiv nije ih nazvao.
– Porazgovarajte sa svima koji su ih zvali – odvraćam shvaćajući da je Ann
sada možda jedina koja nam može reći tko su članice Skupine X osim
spomenutih žena. Osim ako se ne pronađe Malikov dokumentarac. Je li ga
možda imao sa sobom u motelskoj sobi?
– Svakoga i provjeravamo – odgovara. – Ali znate više nego što ste mi
priznali.
– Ne strpate li me u zatvor, porazgovarat ćemo.
– To bi moglo biti neizvedivo.
– Potrebna sam vam za razrješenje slučaja. Tko je žrtva broj šest?
Čini mi se da dvoji odgovoriti. Potom ipak otkriva: – Policajac. Ništa više
neću vam reći, a nisam ni to trebao.
– A zašto ste onda rekli?
– Jer želim znati kojim spoznajama raspolažete. Zatražite li pomoć
odvjetnika jer ste paranoidni, izgubit ćemo dragocjeno vrijeme koje nikad
nećemo vratiti. Ako ne morate ništa skrivati, ništa važno za slučaj, onda nemate
što izgubiti porazgovarate li sa mnom.
Želim razgovarati s njim, ali znam da, unatoč najboljim namjerama i
činjenici da je agent FBI-a, ne može spriječiti da me Policijska uprava New
Orleansa uhiti zbog umorstva odluče li to učiniti. Ili, mogu samo profitirati na
njegovoj potpori.
– Što ste htjeli od Malika?
– Došla sam saznati kako je moja teta povezana s njim. I još nekoliko stvari
u vezi s mojom prošlošću.
– Jeste li razgovarali?
– Bio je mrtav kad sam stigla.
– Zašto ste ostali bez svijesti?
– Čini mi se da me netko udario.
– Pucalo se iz vašeg pištolja. Metak je probio Malikova prsa.
Ledena oštrica odjednom mi se zabija u prsa. Jesam li ga ubila nesretnim
slučajem? Ne... S mučninom se prisjećam njegova predsmrtnog grča. – Ako je to
istina, već je bio mrtav kad sam ga upucala. Ili na samrti. Obdukcija će to
dokazati. Doživio je grč i prestrašio me. Slučajno sam opalila.
Nekoliko sekundi promatra Piazzu preko mojeg ramena. Potom me hvata
za ruku. – Slušajte me i bolje vam je da mi kažete istinu. Jasno?
– Slušam.
– Da ste ubili Malika, biste li to znali?
Paučinast film spušta mi se preko očiju i imam osjećaj da nas razdvaja
iskrivljena percepcija. Njegova ili moja, ne znam čija. – Kako to mislite?
– Puno saln razmišljao o vama u posljednjih nekoliko dana. O vašim
napadajima panike na poprištima zločina. O vašoj dijagnozi, barem onome u što
sam upućen. A tu je i potpis masovnog ubojice što se primarno sastoji od
tragova ugriza koje je moguće oponašati, a što vi znate bolje od bilo koga
drugog. Kao i od činjenice da ste bili seksualno zlostavljani...
– Tko vam je to rekao? – prekidam ga drhtavim glasom. – Je li vam Sean to
rekao?
– Da.
– Prokleta svinja!
– Žao mi je, Cat. Mislim da ste Malika privukli upravo svojim PTSP-om i
seksualnim zlostavljanjem. Upravo zbog toga mogli ste biti njegova pacijentica,
čak i da toga niste svjesni.
– Isuse Kriste! Doista vjerujete da ja ubijam te muškarce, a da toga nisam
svjesna?
Sliježe ramenima. – Moguće je. Što će i drugi istaknuti. Na primjer,
Carmen Piazza. Ne zna sve što ja znam, ali ne dopada joj se ono što zna.
Nekoliko sam puta odslušao snimke vašeg sastanka s Malikom. Rekao vam je za
poremećaj disocijativne osobnosti, a to je samo poremećaj višestruke osobnosti
pod drugim nazivom. S obzirom na situaciju u kojoj sam vas upravo zatekao,
bio bih neodgovoran da ne posumnjam.
Pod pritiskom Piazzina i pogleda njezinih pit bulova, jedva mogu smoći
hrabrosti da mu odgovorim. – Johne, nisam ubila Malika niti sam ubila ili
pomogla pri umorstvu ijedne od šest žrtava. Ako, pak, bolujem od poremećaja
disocijativne osobnosti, priznajem, ne bih znala da sam išta od toga učinila. I
vjerovala bih da sam nevina. Ali znate li uopće koliko je rijedak spomenuti
poremećaj? Čak među seksualno zlostavljanim osobama? U pitanju je jedan od
onih fascinantnih mitova poput amnezije. Više slučajeva je snimljeno u
Hollywoodu u posljednjih dvadeset godina nego što ih je zabilježeno u literaturi.
Promatra me poput pilota bombardera koji treba odlučiti hoće li sa zemljom
sravniti sumnjivo neprijateljsko selo. Na najmanji znak donijet će presudnu
odluku.
– Dopustite li im da me strpaju u zatvor – nastavljam – izgubit ćete
najbolju mogućnost da razriješite slučaj.
– Zašto?
– Jer mi je Malik rekao da već znam istinu o tome što mi se dogodilo i da
jednostavno trebam pronaći način na koji ću je izvući iz glave. Mislim da isto
vrijedi i za ovaj slučaj masovnih umorstava. I jedno i drugo je nekako povezano.
– Možda je govorio o vašoj podijeljenoj osobnosti.
– Isuse Bože, hoćete li se konačno pribrati! Govorite sa ženom koja je
ostala trudna s oženjenim muškarcem! Pokušavam prestati piti i upravo sam
saznala da me netko u obitelji seksualno zlostavljao. Nemam vremena jurcati
naokolo i ubijati ljude iz zabave ili zarade, jasno?
Na trenutak u njegovim očima prepoznajem iskru. Humanosti? Možda.
Potom baca pogled preko svojeg ramena ponovno prema Piazzi. On mi je jedina
nada da ostanem na slobodi.
– Telefonski sam se čula s Malikom – priznajem. – I rekao mi je neke
stvari o slučaju. Uhitite me i nikad nećete saznati što!
– Kakve stvari? – pita sumnjičavo zaškiljivši.
– Jeste li u sobi pronašli kakvu kutiju?
– Ne. Što je u njoj?
Odmahujem glavom.
Hvata me za zapešće. – Za mnom!
Dok me vuče prema Crown Victoriji u kojoj sam se vozila neki dan, bacam
pogled preko ramena. Dvojica detektiva kreću za mnom. Smješta me na stražnje
sjedalo i ulazi za mnom. Zatvorena u skučenom prostoru, ponovno osjećam
magičnu privlačnost koju sam osjetila onog poslije podneva kad je navratio k
meni.
– Što će se dogoditi?
Lice mu je napeto. – Ne znam, ali trebalo bi biti zanimljivo.
Detektiv kuca na prozor.
– Ne izlazite ako vam ne kažem – upozorava me.
– Neću.
Izlazi i zaključava vrata za sobom. Vatrena rasprava vodi se vani, ali
odvodi detektive korak po korak od auta tako da mogu čuti samo dio. Do mene
dopiru tek pojedine riječi. Uhićenje. Urota. Pomaganje u zločinu. Pridružuje im
se ženski glas. Piazza govori o mjerodavnosti i upletanju federalne policije.
Riječ luđakinja dopire mi do ušiju. Kaiser zacijelo govori potiho jer ne čujem
njegov glas. No za dvije minute vraća se do auta i ulazi.
– Hoće li me uhititi?
– Žele. Piazza misli da nam otpočetka lažete. Da ste Maliku davali
informacije o istrazi. Suspendirat će Seana, a želi se dočepati i vas. Želi vas
osobno preispitati.
– Odlično.
Gleda me u oči. – Što je bilo u kutiji koju ste spomenuli, Cat? U ovom
trenutku možda je to jedino što bi vas moglo spasiti od zatvora.
– Film.
Vidim po njegovu pogledu da svjetlosnom brzinom povezuje stvari. –
Oprema za snimanje – odvraća. – Ono što smo pronašli u njegovu tajnom stanu.
Služilo je za snimanje toga filma?
– Bravo.
– O čemu je riječ?
– Snimao je dokumentarac o seksualnom zlostavljanju. O eksperimentalnoj
terapeutskoj skupini s kojom je radio. Skupini X.
– Tako mi svega...
– Riječ je o ženama. Navodno radikalne stvari. Njegov cjeloživotni rad.
Nema šanse da bi se ubio prije nego što bi dovršio film. I bio je uvjeren da ga
mnogi ne bi htjeli vidjeti.
Kaiseru treba malo vremena kako bi sve to procesirao. – Je li vam rekao
koje su pacijentice bile u toj skupini?
– Ne.
– Je li vaša teta bila jedna od njih?
– Nije mi rekao i ne znam.
– Jeste li razgovarali s njom?
– Ne.
– Sranje. S obzirom na to da je mrtav, možda nikad nećemo saznati tko je
bio u toj skupini. Osim ako nam vaša teta ne kaže.
Nije to sve što nikad neéemo saznati, očajno zaključujem. Tajna mojeg
života umrla je s njim. Osim ako je Ann ne zna. Ako je zna, mogla bi mi reći...
– Ali film prikazuje žene u toj skupini?
– Da. Koje navodno ponovno proživljavaju svoje zlostavljanje pred
kamerom.
– Onda pretpostavljam da ga je Malikov ubojica uzeo.
Slabašno se osmjehujem. – Slažem se.
Ponovno baca pogled prema detektivima koji bijesno gledaju prema autu. –
Do vraga, recite mi što se dogodilo u toj motelskoj sobi, Cat!
– Nisam znala gdje se nalazi do pet minuta prije dolaska. Dao mi je
telefonski broj koji sam trebala nazvati. Kad sam stigla, vrata su bila otvorena.
Ušla sam i zatekla ga u kadi. Krv na zidu bila je svježa. Potom sam mu vidjela
pištolj u ruci.
– Što ako je on ubojica pa se ubio jer je njegov posao konačno završio?
Nakon šeste žrtve.
Odmahujem glavom. – Znate da nije tako, Johne. Posvetio se snimanju
toga filma, a ne umorstvima. Recite mi što znate o šestoj žrtvi.
Ponovno baca pogled prema motelu. Piazza se ponovno pridružila
detektivima.
– Zvao se Quentin Baptiste. Bio je detektiv Odjela za umorstva Policijske
uprave New Orleansa.
– Molim? Sranje!
– Tako je. Vjerojatno je ubojici prenosio informacije, svjesno ili nesvjesno.
Upravo bi vas zato Piazza rado sredila.
– Koliko mu je bilo godina?
– Četrdeset jedna.
– Najmlađa žrtva dosad. Je li Sean na mjestu događaja?
– Bio je na putu kad sam otišao. Vjerojatno je već čuo za ovo. Moramo vas
maknuti odavde.
– A što je s rođakinjama?
– Molim?
– Jeste li provjerili njegove rođakinje? Neka je možda bila Malikova
pacijentica. Možda i članica Skupine X. Ako je imao četrdeset jednu godinu,
provjerila bih kćeri, pokćerke i nećakinje. I njihovu braću ili očeve.
– Bacio sam se na to kad su nam dojavili da je Malik ovdje. Kako je
Baptiste bio policajac, ne bi trebalo biti teško... – Lice mu se steže. – Sranje.
Tamnozeleni saab zaustavlja se uz škripu kočnica nekoliko metara od nas.
Sean iskače iz njega i juri prema motelu. Kaiser odmah primiče voki-toki
ustima. – Richarde, dovuci se ove sekunde i nemoj reći detektivu Reganu gdje je
dr. Ferry.
– Je li se vratio kući?
Presreće moj pogled. – Mislim da jest. Pokušava se pomiriti sa suprugom.
– Samo mu dajte na znanje da nisam povrijeđena.
– Hoću.
Ulazna vrata se otvaraju i agent u sivom odijelu naglo sjeda za upravljač.
Dok okreće ključ u bravici motora, Sean izlijeće iz sobe broj osamnaest i
pogledom pretražuje parkiralište. Pogledi nam se presreću. Juri prema autu, ali
Kaiserov vozač naglo izlijeće na Aveniju Williams prije nego što uspijeva stići
do nas.
Udaljeni smo tri bloka od motela kad mi iznenada nešto postaje jasno. –
Vratite se!
– Bit će to pogreška – ubacuje se Kaiser odlučnim glasom. – Za oboje.
– Nije Sean posrijedi nego lubanja! Moram je vidjeti!
– Zašto?
Pokušavam obuzdati svoje uzbuđenje. – Njezinim zubima načinjeni su
ugrizi na žrtvama. Kladim se u što god želite!
– Vrati se – zapovijeda vozaču.
Richard nas vozi natrag do motela za manje od minute. Seanov saab više
nije tamo. Piazza mu je sigurno dala na znanje da bi bilo katastrofalno za
njegovu karijeru krene li za nama.
Kaiser radiopnjamnikom poziva tehničarku za prikupljanje dokaza koja
prilazi autu noseći lubanju u velikoj najlonskoj vrećici na zatvarač. Naginje se
potom preko mene i spušta prozor, preuzima je iz njezinih ruku i odlaže u moje
krilo.
Ulaštena lubanja promatra me s ironičnim osmijehom koji sam opazila još
dok je bila u kadi. Kosti imaju lagano žućkasti odsjaj, vjerojatno od starenja laka
kojim su premazane.
– Trebaju mi rukavice.
– Dajte joj ih – nalaže tehničarki koja skida rukavice od lateksa.
Srce mi tuče dok ih s mukom navlačim jer su preokrenute. Ne trebam niti
rastvoriti čeljust. Odmah uočavam da su lateralni sjekutići lagano zakrenuti,
poput onih koji su unakazili tkivo žrtava. Navukavši rukavice, rastvaram vrećicu
i vadim lubanju.
Mnoge sam dosad već držala u rukama, neke su bile besprijekorno očišćene
poput ove, druge izvučene rovokopačem iz masovnih grobnica u Bosni. Ovakve
je moguće vidjeti u zubarskim ili liječničkom ordinacijama. Dobre su za slučaj
eventualnih tumačenja pacijentu, a i daju određenu sablasnu ozbiljnost samoj
ordinaciji.
Lagano se rastvara na oprugama pričvršćenim za unutrašnju površinu
jagodične kosti i donje čeljusti. Usporedba tragova ugriza i zubala može biti
mukotrpan i dugotrajan proces, ali ponekad isto tako gotova u tren oka. Kao
ovaj put. Luk ugriza gornjeg zubala na mjestima zločina ukorijenio mi se u
mozgu i zamjećujem da se savršeno poklapa s lukom gornjeg zubala lubanje.
– Dakle?
– Savršeno podudaranje.
43. POGLAVLJE

D ok jurimo obalom jezera Pontchartraina prema sjedištu FBI-a, Kaiser


razgovara na telefon s nekim tko očito ima veliku moć. U glavi mi još
kljuca, a bol se koncentrirao iza očiju. Lubanja se nalazi na suvozačkom sjedalu.
Naposljetku završava razgovor i okreće se prema meni: – Načelnik policije
šizi jer nisam dopustio Piazzi da vas uhiti, a s obzirom na to da sam vas odvezao
s mjesta zločina, sprema se nazvati mojeg šefa. Slijedi lavina birokratskih sranja.
– Hoće li me uhititi?
– Naše sjedište ujedno je sjedište radne jedinice. Ako se zadržite tamo neko
vrijeme ne uzrokujući dodatne probleme, imate najbolju šansu da ne završite u
buksi.
– Moje pojavljivanje u motelu bio je neočekivani bonus. Ubojica vam je
dojavio gdje ćete pronaći pištolj kojim su počinjena umorstva i videoopremu, a
onda i za motel i lubanju. Vjerojatno želi smjestiti Maliku, a moje pojavljivanje
dobro mu je došlo. Ako i pomislite da je samoubojstvo namješteno, zateći ćete
mene pa ću ja preuzeti odgovornost, a s obzirom na to da imam iskustva, savršen
sam osumnjičenik.
– Može proći – odvraća – ali znam još jedan mogući scenarij.
– Samo da nije opet fantazija o poremećaju višestruke osobnosti.
– Ne. Žene u Skupini X znaju da Malik ubija zlostavljače i da je ujedno
ubio nevinog čovjeka. Jednu od njih muči savjest. Poput Margaret Lavigne koja
se pokušala ubiti.
– Još je u komi?
– Da. Sinulo mi je da bi vaša teta mogla biti anonimni pozivatelj.
– Opet ženski glas?
– Da.
Okrećem glavu prema jezeru bez riječi promatrajući sive valove. Teta Ann
bi, naravno, mogla biti anonimni pozivatelj. No, iz nekog razloga sumnjam da je
tako. Ako je platila Malikovu jamčevinu, zašto bi se odjednom okomila na
njega? Saznavši da je ubijen nedužan čovjek? Možda. Ali ne vjerujem da bi to
poljuljalo njezinu odanost. – Jesu li pronađeni tragovi ugriza na policajčevu
licu?
– Najstrašniji dosad.
– Svi ti napadi nose nešto osobno, Johne. Ugrizi su naneseni prije smrti,
kao oblik mučenja, ali žrtve je trebalo prethodno imobilizirati.
– I?
– Ubojica je ženskog spola. Sumnjam u to od početka. Vjerojatno je u
pitanju članica Skupine X.
Ispuhuje. – Moguće, ali izgledi su vrlo mali s obzirom na način na koji su
umorstva počinjena. Dosad nije zabilježen nijedan slučaj seksualnog umorstva
koji je počinila žena. Barem ne bez muškog pomagača.
– Prije pet minuta gotovo ste me optužili za to!
– Vi ste poseban slučaj. Vaša prošlost, vaša izučenost u forenzici. I iznio
sam pretpostavku da ste pomagali Maliku, što je zapravo muško-ženski scenarij.
– Zašto ne dvije žene? Ne znamo koliko ih je bilo u Skupini X.
– Nastavite.
– Čim smo povezali Malika s onim dvjema pacijenticama, bilo je očito da
se približavamo, čak i ako mi toga nismo bili svjesni. Stoga je podmetnut pištolj
u Malikov stan i tako smo se domogli oružja kojim su počinjena umorstva. Kako
nismo odustajali, ubrzo su nam isporučeni i Malik i lubanja. Sad je vjerojatno
jedna od njih poprilično uvjerena da je na sigurnom.
Promatra me s očekivanjem. Nešto me muči, ali ne mogu definirati što. –
Jeste li saznali išta o rođakinjama Quentina Baptistea?
– Samo malo... – Zove Piazzu. Njihov je razgovor kratak i jezgrovit. Na
kraju odvraća: – Detektiv Baptiste je sa šest žena bio u srodstvu. Imao je
suprugu, tri nećakinje, dvije kćeri.
– Koliko su kćeri stare?
– Piazza nije razotkrila njihovu dob, ali navodno jedna radi kao nastavnica,
druga je teta u vrtiću, a jedna nećakinja je upravo diplomirala na policijskoj
akademiji.
– Što znači da zna pucati – razmišljam na glas. – Kladim se kao i kći prve
žrtve, Morelanda. Vojničko čeljade? Kći pukovnika?
– Nju smo temeljito provjerili jer je bila u srodstvu s prvom žrtvom. Čista
je, Cat. Ali odmah ću radnoj skupini narediti da se bace na Baptisteove
rođakinje. Ipak... vrlo su slabi izgledi da je ubojica žensko, pa makar to bio
presedan.
– Nije li Aileen Wuornos presedan? Zaboravite na prošlost, Johne.
Razmotrite dokaze kojima raspolažete.
Visoko bijelo jedro izranja na obzoru i njegovo kretanje odmah me smiruje.
Kako mi vjeđe bivaju sve teže, sjećam se Valiuma koji sam progutala prije
odlaska u motel.
– Kako vam je glava?
– Boli. Nisam se baš naspavala sinoć, pa sam popila Valium prije odlaska u
motel.
– Možda imate potres mozga. Bismo li trebali na CT?
– Samo me odvedite u sjedište. Moram malo prileći.
– Ako prilegnete, dodijelit ću vam medicinsku sestru u sobu.
– Učinite što god želite. Moram se naspavati.
Naslanjam se na prozor i sklapam oči, ali upravo tad mi zazvoni mobitel.
Posežem u džep. Ništa.
– Kod mene je – dobacuje držeći ga zaslona okrenutog prema meni. –
Prepoznajete broj?
– Ne, ali to je pozivni s područja Meksičkog zaljeva. Možda je Ann.
Ostavila sam joj poruku da mi se javi.
Na brzinu razmišlja i potom mi ga ipak predaje. – Što god učinili, nemojte
joj reći da je Malik mrtav.
Kimam i prihvaćam poziv. – Halo?
– Hej, Cat Woman!
Srce mi panično tuče. Doista je Ann! Oštro kimam dajući mu to na znanje.
Tijelo mi se napinje.
– Kako si, malena moja? – Glas joj ima krhak prizvuk, tipičan za manična
stanja. Kako ću to odigrati s njom?
– Zapravo, sad i nisam baš dobro – odvraćam umornim glasom.
– Zvučiš mi kao da ti je potrebno piće.
– Da bar. Ali apstiniram.
– Ups. U poruci si rekla da znaš nešto o meni i dr. Maliku. Što to točno
znaš?
– Znam da si platila njegovu jamčevinu. FBI to također zna.
– Ali to nije protuzakonito, zar ne?
Strelovit odgovor. Definitivno manična faza. – Dr. Malik je umiješan u
neka umorstva, Ann.
Prvo stanka, onda prepreden ton. – Umiješan je poprilično nejasan termin,
malena. Nathan nikad ne bi mogao učiniti to za što ga sumnjiče. Poznajem
muškarce, dušo. On to jednostavno ne nosi u sebi.
Istina. Uistinu ih poznaje u dušu. – U posljednje vrijeme često razgovaram
s njim...
– Znaš li gdje je? – Trag zabrinutosti.
– Da. – Sklapam oči. – Jučer je ponovno uhićen.
– Uhićen? – Panika u toj jednoj jedinoj riječi djeluje šokantno. – Gdje?
– Ovdje, u New Orleansu. Mislim da bi ga trebala posjetiti. I ja bih htjela
razgovarati s tobom. Jesi li u Biloxiju?
– Ne.
– Negdje u blizini?
Ponovno stanka. – Oprosti, malena. Ne mogu ti još sve priznati. Znaš kako
je. I ti oduvijek tajiš neke stvari.
– Imaš pravo. Ali ponekad mi je žao što je tako. Žalim što nismo jedni s
drugima češće razgovarali.
– O, dušo... i meni je žao. Da barem možeš sudjelovati u jednoj skupnoj
terapiji s Nathanom. Sa mnom je postigao čuda.
– Htjela sam – odgovaram djelomično lažući. – Upravo sam saznala neke
stvari koje su me dotukle. I htjela bih ti postaviti nekoliko pitanja. Provjeriti jesu
li se iste stvari i tebi dogodile.
– O, malena – odvraća izrazito emotivnim glasom – toliko sam se brinula
za tebe, ali uistinu bi trebala porazgovarati s Nathanom o tome, a ne sa mnom!
Govori li mi da je bila zlostavljana? Zašto bi inače bila zabrinuta za mene?
– Zašto si se toliko brinula za mene?
– Jer uvelike nalikuješ na mene, Cat. Gwen mi je rekla da su ti
dijagnosticirali ciklotimiju, ali to je samo bipolarnost pod drugim imenom.
Imamo je u krvi. No, Nathan je stručnjak za liječenje bipolarnosti, a ja ne bih
trebala dijeliti ikakve savjete.
Kaiser mi ustima poručuje nešto. Čini mi se da izgovara: Skupina X.
– Dr. Malik mi je spominjao nekakvu Skupinu X. Zvuči mi pomaknuto.
Pričao mi je i o filmu i drugim stvarima. Jesi li i ti sudjelovala u tome?
Započinje odgovarati, a onda mijenja mišljenje. Čujem samo statičke
smetnje, ali znam da me sluša. Sluša me s koncentracijom maničnog i savršeno
usredotočenog uma. I prolaze me trnci. Poznat mi je osjećaj superkoncentracije
koji je moguće doživjeti kad je um u tome stanju. Osluhnute li, možete čuti vlati
trave kako niču.
– Catherine? – odvraća glasom dojmljivim poput djedova. –
– Što mi tajiš?
– Kako to misliš?
– Znaš dobro što mislim.
Kaiser me zabrinuto promatra. – Ne znam. Sa mnom razgovaraš, Ann.
Nalazimo se u opasnoj situaciji. Čak je i dr. Malik to znao.
– Znao?
Pravim grimasu, a Kaiser potiho psuje u bradu.
– Upravo si se izrazila prošlim vremenom, dušo. – Ponovno prepreden glas.
– Pa sad je u zatvoru. I ovaj put optužen za umorstvo.
– Čujem ti glas, Cat. Bojiš se nečega. Ili nekoga. Ili se bojiš za nekoga.
– Ne. Vidiš ono čega nema.
– Želim razgovarati s Nathanom!
– Dođi u New Orleans. Možeš ga posjetiti u kotarskom zatvoru.
Ovaj put tišina je beskonačna. – Ne mogu doći tamo sve dok mi ne priznaš
istinu, Cat.
Stišćem zube i pokušavam zadržati staložen ton. – Rekla sam ti što znam.
Bojim se da ne vjeru...
Pozadinsko šuštanje zamjenjuje apsolutna tišina poput pokrova koji se
nenadano spustio na moje srce. – Prekinula je vezu.
44. POGLAVLJE

F BI-evo sjedište ciglena je trokatna utvrda najužnoj obali jezera


Pontchartraina, između zračne luke Lakefronta i Sveučilišta New Orleansa.
Zaustavljamo se kod teških željeznih vrata pri vrhu ukrašenih ljiljanom, a Kaiser
naoružanom čuvaru pokazuje iskaznicu. Odmah nakon ulaska parkiramo se i
žurimo kroz ulaz okićen zastavama, crnim mramorom i FBI-evim sloganom:
Vjernost, hrabrost, čestitost.
U predvorju se moramo obračunati s administracijom, gdje nas dočekuje
žena iza polikarbonatnog stakla otpornog na metke. Poslije me Kaiser na brzinu
provodi kroz detektor metala i već smo na putu prema trećem katu, gdje on
upravlja sjedištem sa 150 agenata u cijeloj Louisijani.
Nakon izlaska iz dizala vodi me niz hodnik nalik na hodnike svakoga
drugog sjedišta velike tvrtke. Prigušen dekor, novi niz vrata i hodnika. Kuca na
jedna koja su zatvorena i potom ulazi pozivajući me da ga slijedim. Ulazim u
prazan ured s četiri privremena ležaja. Dva su prazna, a dva prekrivena
plahtama, pokrivačima i jastucima.
– Na žalost, to je najveća udobnost koju nudimo.
– Bolje nego ćelija u kotarskom zatvoru.
Prisilno se smije. – Moram izgladiti problem sa šefom. Možda će htjeti
porazgovarati s vama.
– Dobro sam. Nema problema.
– Bilo vam dobro ili ne, poslat ću vam medicinsku sestru. Zove se Sandy.
– Zaspat ću prije nego što se pojavi.
Kima i kreće prema vratima.
– Mogu li dobiti mobitel?
– Ne može. Žao mi je.
– Koliko se sjećam, nitko me još nije uhitio.
Očito je da je na rubu strpljenja. – Cat, upetljali ste se u istragu i možda čak
bili supočinitelj u višestrukim umorstvima. Ako vam dopustim da se ikad više
umiješate u ovaj slučaj, a što bi vam mobitel osobito olakšao, šef će vas izbaciti
naglavačke i isporučiti lokalnoj policiji. A tad više neću moći ništa prokleto
poduzeti. Jasno?
– Pošteno. Ali reći ćete mi ako me Ann opet nazove?
– Naravno. Donijet ću vam telefon i dopustiti vam da joj se javite.
Gleda me kao da je siguran da imam još jedno pitanje, ali nemam. Doduše,
imam prijedlog. – Razmišljala sam o lubanji...
– Što to?
– Od početka pretpostavljam da su tragovi ugriza namješteni. Je li vam
Sean rekao za moju teoriju o tome kako se ubojica koristio umjetnim zubalom ili
zubarskim modelom?
Lagani osmijeh na njegovim usnama. – Recimo samo da je sebi djelomično
pripisao zasluge.
– Tipično. Dakle, moja se teorija ispostavila točnom. Ubojica je rabio zube
te lubanje kako bi ostavio tragove ugriza. Novo pitanje: čiji smo DNK testirali?
Odakle potječe slina? Znamo da nije Malikova.
Kima glavom. – Naravno, ali sve dok nemamo osumnjičenika, ne možemo
je ni s čime usporediti.
– Da, ali razmišljala sam o sljedećem... slina sadržava više od DNK.
Moramo saznati sve što možemo o njoj.
– Što, na primjer? Kako biste je testirali?
– Valja primijeniti malo osnovne devetnaestostoljetne znanosti. Svi
smatraju DNK analizu prvim i posljednjim slovom abecede u sudskoj medicini.
Da, tako je. Ali ljudska usta sadržavaju streptokoke i svakojake druge klice.
Uzmite uzorak svježe sline iz rana Quentina Baptistea, ubacite ih u petrijevku pa
ćemo vidjeti što će isklijati. Možda ćemo dobiti čudnu bakteriju koja će nam
nešto reći. To je isto kao kad se, na primjer, utvrđuje gdje je žrtva večerala
utvrđujući sadržaj njezina želuca. U potrazi smo za nečistoćama i takvim
stvarima, razumijete?
Uočavam sumnju na njegovu licu. – Što bismo zapravo mogli saznati?
– Ne znam. Možda ćemo saznati da osumnjičenik boluje od nečega. Trebali
bismo pokušati, zar ne? I Sean je ponovno nazvao agenta za jamčevinu i saznao
da ju je platila Ann.
– Imate pravo. Reći ću forenzičarima da se odmah bace na posao.
– Ubrzajte postupak. Baptiste jedini raspolaže iskoristivom slinom, a uzgoj
kultura zna potrajati.
– Može. – Odlazi prema vratima, a onda se opet okreće i obraća gotovo s
isprikom. – Hej, jeste li doista trudni?
Kimam bez riječi.
– Sa Seanom?
– Da.
Na trenutak sklapa oči. – Hoćete li roditi?
– Da.
I ne trepće. – Odlično!

Nisam niti čula niti vidjela medicinsku sestru kako ulazi u prostoriju. Valium me
odnio iz svijeta budnosti poput milostive rijeke Grey Goosea, možda zato što me
apstinencija učinila osobito osjetljivom na lijekove. Koji god tomu bio razlog,
bez poteškoća klizim niz jarkocrveni koraljni zid u sneni ocean, a bezbroj slika
iz podsvijesti okružuju me odjednom poput djece koju je netko cijeli dan držao u
kući.
Vrijeme juri naprijed i natrag u mojim snovima. Naravno, ne kako ja želim.
Ako me uljezi proganjaju spremajući se zaskočiti me svojim kandžama, ne
mogu vratiti vrijeme i spasiti se. Ali događaji ne teku uvijek kronološki.
Ponekad postajem mlađa kako moj život u snu napreduje ili regredira, rekla bih,
pa umjesto devetog odjednom slavim osmi rođendan. No, nikad se nisam vratila
dublje u prošlost. Naime, bilo mi je osam kad je otac umro i ta je dobna granica
poput granitnog zida, nepromjenjiva fizikalna činjenica koju su utvrdili Newton,
Eistein, pa čak i Bog. Na tome zidu ne stoji upozorenje: IZA OVOG ZIDA
NALAZE SE ČUDOVIŠTA kao na legendama drevnih karti. Na njemu piše:
NIŠTA SE NE NALAZI IZA OVOG ZIDA.
Ništa. Postoji li takvo što? Čula sam djecu kako pitaju: Nije li čak i ništa
nešto? Svemir je nešto, nije li? I u njemu postoje vrijeme i gravitacija. Možda
nevidljive stvari, ali dovoljno stvarne da vas ubiju. Znam da sam postojala prije
osme godine života iako se toga ne sjećam. Uvjerena sam u to kako vjerujem da
su mi liječnici izvadili krajnike pod anestezijom. Nešto se dogodilo, čak i ako
nisam bila mentalno prisutna.
Nosim ožiljke koji to dokazuju.
Nisu vidljivi golom oku, ali postoje. Ako dijete prestane govoriti godinu
dana, za to zacijelo postoji razlog. Nešto me povrijedilo, čak i ako je riječ o
nečemu čemu sam posvjedočila. A što sam to vidjela? Osam godina izgubljenih
slika. Jesu li sve nepovratno nestale? Ne sve. Oduvijek raspolažem djelićima
toga razdoblja. Posebice slikama životinja. Sjećam se tako psa kojeg smo imali
kad sam bila jako mlada. Crvene lisice koju mi je Pearlie pokazala kako
kriomice jurca pod stablima. Konja na otoku kako galopira pijeskom kao da će
preplivati rijeku i domoći se slobode.
I sjećam se oca. Njegove sam slike nagomilala poput zlata
prokrijumčarenog iz ratom opustošenog grada... Luke Ferry. Plešem nošena
zvucima autoradija dok pere svoj oštećen bijeli Volkswagen. Sjećam ga se kako
hoda prilazom spuštene glave i ruku uguranih u džepove, udubljen u misli. Kako
viče na majku da ne prilazi staji, iako me uvlači za ruku unutra. Kako ga gledam
iz potkrovlja dok reznim plamenikom izrađuje skulpture savijajući užareni čelik
po volji. Plamen je jarkiji od sunca, a njegovo šištanje odjekuje mi u ušima.
Miris sijena istodobno me obavija, miris je to koji nikakvim čišćenjem nije
mogao nestati. Koliko sam poslije podneva provela u tom potkrovlju
promatrajući kako iz hrpa šipki na podu stvara umjetnička djela?
Više nego što je htio.
Nije uvijek znao da sam tamo. Ponekad sam se znala popeti ljestvama sa
stražnje strane i uvući kriomice, što me podsjećalo na crno-bijele filmove o
malenom Arapu na sajmu koji je špijunirao druge i doživljavao nevjerojatne
pustolovine. Tata bi me često čuo, njegovi bubnjići zacijelo su bili poput
leptirovih krila, ali ponekad nije. Kad god je znao da sam gore, drukčije bi
nagnuo glavu, kao da se želi uvjeriti da mogu vidjeti što čini. Osjećala sam se
povlaštenom. Odlučio je sa mnom podijeliti svoju tajnu, jedino meni pokazivao
kako izvodi svoje mađioničarske trikove. Ali tijekom nekih noći znao je biti
silno zadubljen u svoj posao pa sam mogla vidjeti samo znoj kako mu se cijedi
niz vrat i leđa natapajući mu bijelu potkošulju. Tijekom tih noći radio je s meni
nerazumljivom gorljivošću. Radio je poput čovjeka koji mrzi linearne komade
metala pokušavajući uništiti njihovu bit i pretvarajući ih u nešto apstraktno –
nešto bez funkcije, no opet smisleno.
I eto me opet tamo.
U potkrovlju.
S mirisom sijena i osinjim gnijezdima i komarcima koji zujeći ulijeću
tijekom dana i čekaju da dođem čim se noć spusti. Ne ubijam ih da me tata ne
čuje, nego dopuštam da mi se uhvate za kožu i napune krvlju, a onda ih polako
stišćem i razmazujem u crno-crvenu mrlju.
Kad plamenik konačno prestaje šištati, tišina u staji je potpuna. I tada prvi
put čujem kišu. Zaboravila sam da kiši. Zato i nije čuo da sam se prokrala
unutra. Kapi bubnjaju o limeni krov poput tuče, ali hipnotičko hučanje
plamenika ih je prigušilo.
Tata se prešetava, ali ga ne vidim. Zakrivljujući vrat, opažam kako čuči uz
jednu od greda koje pridržavaju krov i gura nekakvo oruđe ispod podne daske.
Na trenutak se osvrće i izvlači dasku. Pa još jednu. I još jednu. Potom iz otvora
izvlači vreće tamnozelene boje poput boje džipova koje sam vidjela ispred
edukacijskog centra Nacionalne garde kad idem na tamošnji sajam.
Prvi put je vidim.
Vadi nešto iz nje, ali ne vidim što. Možda časopis ili veliku sliku. Potom se
uspravlja i prilazi radnoj površini. Okrenut mi je leđima. Odlaže izvađeni
predmet na stol i poseže rukom u visini bokova kao da treba skinuti hlače da
mokri. Osjećam toplinu u licu. Ne mokri jer nigdje nema toaleta pa čak ni trave.
Samo stol na drvenom podu.
Desna ruka mu se savija kao kad radi na metalu. Kao da se ne namjerava
zaustaviti. Kiša nastavlja udarati o krov iznad moje glave, a znoj cijediti niz
njegova leđa. Potom zabacuje glavu kao da gleda u strop, ali predosjećam da su
mu oči zatvorene.
Bojim se. Želim zbrisati, ali ruke i stopala su mi obamrli.
Okreće se u stranu i potom vidim što čini i srce mi se penje u grlo. Ne
mogu disati. Usta su mu obješena i gledajući ih osjećam kako mi se želudac
steže. Kad počinje stenjati i zabacivati glavu, nešto odjednom lomi lance koji mi
drže udove i ja nenadano jurim natrag prema ljestvama, bježeći kako bih se
spasila. Glavom udaram o dasku i gubim ravnotežu i padam nadomak samim
prečkama izbacujući ruke, a hvatajući tek kapi kiše...
– Gle, Cat – djed govori pokazujući prema stablima. – Tamo je lane.
Okrećem glavu i više ne padam iz staje, nego sjedim u njegovu
narančastom kamionetu dok se truckamo niskom uzbrdicom prema jezercu.
Opet sam na otoku. Strah mi još tjera srce u grlo, ali mirisi su se promijenili.
Sijena više nema. Nadomjestili su ga motorno ulje, plijesan, prožvakani duhan i
miris ručno motanih cigareta. Još nije počelo kišiti, ali nebo je prekriveno
olovnim oblacima teškima poput trbušine skotne krave.
Dok se tako truckam prema vrhu brda, djed okreće glavu i promatra
svojega najljepšeg bika kako zaskače kravu. Lice mu poprima zadovoljan izraz.
Zašto je sretan? Razmišlja li o novcu koji će zaraditi na uskoro začetom teletu?
Ili ga samo voli gledati kako se bjesomučno pari? Koliko puta moram gledati taj
isti film?
Krave uz pojilište promatraju nas s tupom ravnodušnošću. Iza njih nalazi se
gotovo staklena vodena površina na kojoj moj otac pluta potrbuške, ruku
izbačenih poput Isusa na raspelu. Stišćem šake. Želim sklopiti oči, ali vjeđe me
ne slušaju. Onijemivši od straha, pokazujem prstom. Djed škilji i baca pogled
prema oblacima odmahujući glavom.
– Prokleta kiša – mrmlja u bradu.
Dok se kotrljamo nizbrdo prema jezercu, otac ustaje i počinje hodati
površinom. Moje srce tuče toliko glasno da nadglasava hučanje kamioneta.
Potom izbacuje ruke prema meni i raskopčava košulju. Tamne malje prekrivaju
mu prsa. Vučem djeda za rukav košulje, ali jošje opčinjen bikovim natezanjem
krave.
– Tata, nemoj – vičem.
Rastvara košulju. Nasred prsnog koša nalazi mu se velik rez u obliku slova
Y. Desno od njega, prostrijelna rana. Gura dva prsta u nju i rastvara je. Ponovno
rukama prekrivam oči i virim kroz prste. Nešto istječe iz rane nalik na krv, samo
što nije krv.
Sive je boje.
– Gledaj, Kitty Cat – zapovijeda. – Želim da gledaš.
Ovaj put se pokoravam.
Ta siva tvar nije tekuća. Radi se o gomili kuglica, plastičnih kuglica, koje
istječu u bujici iz njegova prsnog koša onako kako su istjecale iz mojih plišanih
životinja kad god bih koju slučajno rastrgnula. Iako su isprva bile punjene
rižom, poslije su rižu zamijenile kuglice. Pretpostavljam zato što je to bilo
jeftinije ili bi riža s vremenom strunula. Kuglice istječu u beskonačnost iz očeve
rane i šušteći se slijevaju poput slapa na vodu.
Kad shvaća da ih prepoznajem, još više rastvara svoja prsa. Potom iz rane
vadi jednu plišanu životinju poput veterinara koji porađa ždrijebe. To nije bilo
koja igračka nego moja omiljena Leopardica Lena. Ona koju sam stavila u
njegov lijes prije nego što je pokopan kako bi mu radila društvo na nebu.
Želim odjuriti k njemu i zgrabiti je, ali vrata se ne otvaraju s moje strane. I
dok ga promatram, podiže Lenu kako bih joj mogla vidjeti trbuh koji je zaprljan.
U trenutku kad se približava rubu jezerca, zamjećujem da i ona ima rez poput
onog na njegovim prsima. Ne odmičući pogled, gura prste među konce i trga ga
rastvarajući joj trbuh.
Vrištim.
Jarkocrvena krv istječe iz njezinih prsa, više krvi nego što bi moglo stati u
tijelo lutke. I znam da je to njegova krv. Lice mu blijedi i potom poprima sivu
boju. Odjednom počinje tonuti. Voda ga više ne drži.
– Tata – urlam. – Čekaj! Evo me!
Nastavlja tonuti neopisivo tužnog izraza lica.
– Ne mogu te spasiti, tata!
Trzam kvakom što silovitije, ali ne popušta. Udaram šakama o prozor sve
dok mi koža na zglobovima prstiju ne počinje krvariti. Uzalud. Potom me nježne
ruke hvataju za zapešća.
– Catherine? Probudite se. Vrijeme je za buđenje.
Rastvaram oči.
Hannah Goldman se naginje nad ležaj držeći me za zapešća. Ima najmilije
oči na svijetu.
– To sam ja, Hannah – odvraća. – Čujete li me, Cat?
– Da. – Uspijevam se osmjehnuti dajući joj na znanje da sam dobro, što je
lako izvedivo u njezinu društvu, makar u snu.
– Došla sam porazgovarati s vama o nečemu važnom – nastavlja.
Kimam s razumijevanjem. – O čemu?
– Agent Kaiser me zamolio da dođem. Mislim da je to bio mudar potez.
– On je mudar čovjek – odvraćam. – Izrazito mudar čovjek.
Djeluje gotovo jednako tužno poput oca. – Cat, znate da vjerujem u
iskrenost i otvorenost, ali život nas katkad stavlja na kušnju. Ne postoji ugodniji
način na koji vam mogu priopćiti sljedeću vijest.
Smiješim se kako bih je ohrabrila i tapšam je po ruci. – U redu je. Jaka
sam. Znate da ću to podnijeti.
– Jaki ste. – Smiješi se. – Možda i moja najsnažnija pacijentica. Vijest koju
vam moram priopćiti tiče se vaše tete Ann... Umrla je.
Osmijeh na mojem licu još se više razvlači. – Nije. Čula sam se danas s
njom.
– Znam, dušo, ali to je bilo jučer poslije podne. Već jako dugo spavate i u
nekom trenutku sinoć vaša se teta odvezla na otok DeSalle i predozirala
morfijem.
Osmijeh na mojem licu ostaje skamenjen. Ni njezin smrknut glas ni tužne
oči ne uvjeravaju me da je stvarna koliko spomen morfija. I otoka.
44. POGLAVLJE

P edesetak joj je godina i ima nekoliko sijedih vlasi i duboke bore oko očiju.
Iako su nježne, odišu nemilosrdnom inteligencijom. Izložen njihovu
pogledu, čovjek se može osjećati poput djeteta pred brižnom majkom ili, pak,
nižeg sisavca kojeg pomno ispituje znanstvenik sklon seciranju. Kaiser je
vjerojatno ispravno odlučio pozvavši je, ali otkako mi je priopćila vijest o Ann,
želim s njime razgovarati. Psihijatar ne može razriješiti probleme s kojima se
trenutačno suočavam.
Uspravljam se i spuštam stopala na sag. – Hannah, cijenim što ste mi
osobno došli reći tu vijest, ali trebam agentu Kaiseru postaviti nekoliko pitanja.
– Dovest ću ga – odvraća. – No, prvo želim da mi obećate dvije stvari.
– Recite.
– Dopustit ćete mi da budem uz vas dok razgovarate.
– Naravno.
– I poslije ćete sa mnom porazgovarati u četiri oka.
To i ne želim baš učiniti, ali bilo bi nepristojno odbiti. – U redu.
Ostavši u tišini praznog ureda, tonem u čudesno stanje u kojemu se sve
moje mentalne slike mahnito vrte jedna oko druge. Do izražaja najviše dolazi
slika oca kojemu plastične kuglice istječu iz prsnog koša, a onda i slika
leopardice Lene kako krvari iz rastrganog trbuha. Ne razumijem značenje toga
sna, ali moram ga utvrditi, a kako bih to učinila, moram se opet domoći Lene.
Samo što je zakopana zajedno s očevim lijesom dvije stotine milja daleko, u
Natchezu.
Moram izaći odavde!
Otvaranje vrata i Kaiserov glasa odjednom se zapanjujuće stapaju. – Cat,
što mogu učiniti za vas?
Ustajem. – Želim znati pojedinosti tetina samoubojstva.
Baca pogled prema dr. Goldman.
– Ne morate se odnositi prema njoj kao da nije s nama u prostoriji – tumači
mu. – Cat se naviknula suočavati sa stresom.
Djeluje sumnjičav. – Što želite znati?
– Jeste li izvijestili moju majku?
– Da. I izvan sebe je od bijesa. Misli da ju je suprug ubio.
– Molim?
– Navodno je vaša teta bila usred gadne rastave braka. Suprug je htio
spriječiti da se domogne ikakva novca. Razgovarao sam s tipom. Mislim da nije
ni znao gdje se otok DeSalle nalazi sve dok mu nisam rekao. Ja bih stoga rekao
da je riječ o samoubojstvu.
– Samoubojstvu – ponavljam. – U neku ruku Ann je već jako dugo mrtva.
– Što mislite pod time? – pita, ali Hannah kima.
– Objasnit ću za minutu. Prvo želim znati gdje je točno pronađena, tko ju je
pronašao, kako se ubila i je li ostavila poruku. Sve. Zaboravite da smo u
srodstvu!
Naslanja se na zatvorena vrata. – Žena zvana Louise Butler pronašla ju je u
jednosobnoj zgradi na otoku. Pretpostavljam da poznajete otok?
– Bolje nego što bih htjela.
– Navodno je gđica Butler tražila vas. Potraga za vama koju je pokrenuo
vaš djed u međuvremenu je prekinuta, ali Louise je bila u šumi pa to nije čula i
tako je naletjela na vašu tetu.
Koliko god to bilo užasno, smećkasto lice očeve ljubavnice, još prekrasno u
četrdeset šestoj, izranja mi pred očima ispunjavajući me utjehom. Drago mi je da
ju je ona pronašla, a ne Jesse Billups. Prisjećajući se posljednjeg poslije podneva
koje sam provela na otoku, odjednom dolazim do sablasne spoznaje.
– Postoji li na toj zgradi limeni krov?
Sumnjičavo škilji. – Kako znate?
Ruke su mi odjednom ljepljive. – Pronađena je u zdanju koje nazivaju
klinikom?
Polako kima iščekujući objašnjenje.
– Recite mi kako je izgledala kad ste je pronašli.
Baca pogled prema dr. Goldman, ali ipak odgovara. – Bila je naga i ležala
na podu do stola za pregled.
Duboka bol presijeca mi srce. Često se samoubojice svlače prije samog
čina, ali njezina nagost nije bila pitanje pedantnosti ili infantilne regresije. – Je li
ostavila poruku?
– Ne.
To što se ubila u klinici samo po sebi jest poruka. Kriomice baca pogled
prema Hannah. Osjećam da nešto krije.
– Što je? – Želim znati.
– Nije ostavila poruku, ali jest ostavila nešto. Prije nego što je umrla na
donjem dijelu trbuha, gdje su smješteni jajnici, nacrtala je dvije lubanje i
prekrižene mrtvačke kosti. Uz tijelo smo pronašli marker.
Prvi put osjećam kako me oči peku pod naletom suza.
– Govori li vam to što?
– Bila je opsjednuta majčinstvom, ali nije uspjela zatrudnjeti.
– U pedeset šestoj je bila opsjednuta majčinstvom?
– Ne, ali nije se uspjela oporaviti od toga. Djed ju je operirao u toj klinici
kad joj je bilo deset. Hitna apendektomija. Uvijek je tvrdio da je ostala neplodna
zbog infekcije koju je tada dobila, a koja je navodno začepila njezine jajovode.
Mislim da je to poslije dokazano testom prohodnosti jajovoda. U svakom
slučaju, kad je naposljetku odustala, umrla je iznutra.
Kaiser ne zna kako to sve protumačiti. Okrećem se prema Hannah. – Pitam
se nije li ta apendektomija zapravo bila pobačaj.
Hannah u mislima prevrće sve što je saznala o mojoj obitelji. – Deset
godina je prerana dob za trudnoću – naposljetku odvraća. – Uvjerena sam da je
to nemoguće.
– Ponovno seksualno zlostavljanje – ubacuje se Kaiser. – Zato je bila
Malikova pacijentica?
– Nismo posve sigurni – ističem. – Možda je odlazila k njemu zbog
bipolarnog poremećaja.
– Moramo utvrditi što je bio razlog. Želim da se na njoj izvede obdukcija
što je prije moguće. Je li moguće nakon toliko vremena otkriti loše izveden
prekid trudnoće?
– Vjerojatno – odvraća Hannah. – Ovisno o tome kakva je pogreška
počinjena. Nakon četrdeset godina teško bi se na osnovi patološkog nalaza
ožiljci od upalnog procesa mogli pripisati terapijskom abortusu. Ujedno postoje
i komplikacije mogućih kasnijih pobačaja. Ali ovo je medicinski upitno: ako joj
je tada bilo deset, nije mogla biti trudna.
– Morate porazgovarati s mojom majkom – potiho dobacujem. – Kad je
riječ o Ann, ona jedina zna sve tajne pojedinosti.
Hannah djeluje zbunjeno. – Zašto – odvraća odlučnim tonom – u otočnoj
klinici ima toliko morfija?
– I ja sam se to zapitao – nadovezuje se Kaiser.
– Jeste li ikad vidjeli ozljedu od motorne pile? – pitam. – Ponekad su
strašne poput ratnih ozljeda. Motorka može u dvije sekunde otpiliti ruku ili
nogu.
Kaisera to tumačenje zadovoljava, jer i sam se borio u Vijetnamu.
– Što sada smjerate? – dodajem pitajući se kako bih mogla zbrisati od
tamo.
– Požuriti obdukciju ako je moguće. Tijelo joj je već u mrtvačnici u
Jacksonu. Moram isključiti mogućnost umorstva, a bila je prebliska s Malikom
pa to moramo uzeti u obzir.
– Želim vidjeti obdukcijski nalaz.
– Siguran sam da ćete biti ovdje kad ga dobijem. Piazza vas još uvijek želi
strpati u zatvor.
Vjerojatno i nije najpovoljniji trenutak da ga zatražim dopuštenje za
odlazak.
– A reći ću vam što ja želim – nastavlja. – Želim se domoći toga filma koji
je Malik snimao. Ako ga pronađemo, pronaći ćemo i ubojicu.
– Film? – ubacuje se Hannah. – Nathan Malik je snimao film?
– Dokumentarac o seksualnom zlostavljanju i potisnutim sjećanjima –
objašnjavam. – Prikazuje skupinu pacijentica koje ponovno proživljavaju
seksualno zlostavljanje, ali i neke druge stvari o kojima mi nije htio govoriti.
Rekao je da će se cijela nacija zgroziti.
– Vrlo rado bih ga pogledala.
– Cat misli da je ubojica članica te skupine – tumači Kaiser. – Malik ih je
prozvao Skupinom X. Vjerujem da je Ann Hilgard bila članica.
– Skupina X? – ponavlja Hannah. – Čudno...
– Kako su oboje mrtvi, samo nam taj film s preživjelim članicama Skupine
X može reći tko su.
Hannah ga upitno gleda. – Imam osjećaj da me nešto želite upitati.
– Istina. Postoji li mogućnost da je Cat bila članica te skupine, a da toga
nije svjesna? Malik je dao naslutiti da možda pati od poremećaja višestruke
osobnosti.
Baca pogled prema meni i potom opet prema njemu. – Gluposti. Cat je
doživjela disocijaciju, ali pomisao da pati od pravog oblika poremećaja
disocijativnog identiteta jednostavno je neprihvatljiva. Izbacite si to iz glave,
agente Kaiser. Malik je imao trenutke genijalnosti, ali ujedno je bio čudak.
Konačno jebeno olakšanje, odvraćam u sebi.
Dok se njih dvoje prepuštaju mislima, meni nešto ne dopušta da se
usredotočim. Nije to žalovanje za Ann. Isuviše sam otupjela kako bih to sada
osjećala. To je osjećaj da nešto nedostaje.
– Nešto ste mi prešutjeli, Johne.
Podiže pogled i odmahuje glavom. – Odakle vam to?
– Ne znam. Jeste li mi rekli sve u vezi s njezinom smrću? I s klinikom?
Jeste li što izostavili?
Čelo mu se mršti. Čini se kao da se istinski trudi prisjetiti. – Morfij si je
ubrizgala u obje ruke. Govori li vam to što?
– Samo da je bila odlučna. Nešto još? Imate li fotografije?
Oprezno kima glavom. – Serifov ured kotara West Feliciana poslao mi je
elektroničkom poštom sve s mjesta događaja. Tako sam i znao da zgrada ima
limeni krov. Sigurni ste da ih želite vidjeti?
– Da.
Baca ponovno pogled prema Hannah, koja me proučava nekoliko sekundi.
– Cat je već u šoku. Ako će to pomoći u razrješenju umorstava, ne vidim razlog
zašto joj ih ne biste pokazali.
Obećava da će se odmah vratiti i napušta prostoriju.
Hannah podiže pogled prema meni. Sjedi na ležaju. – Zabrinjava me vaša
emocionalna reakcija, Cat. Svjesni ste da ste u šoku?
– Pretpostavljam. Osjećam se obamrlo.
– I ne pijete?
– Već danima.
Njezine me oči ispipavaju poput metalnog instrumenta. – Ne uzimate
lijekove, zar ne?
Ne dopada mi se što joj moram to priznati. – Ne.
– Koliko dugo?
– Ne znam. Možda tjedan dana.
Odmahuje glavom. – Iako se inače ne volim služiti mehaničkim
analogijama, ali danas je to jedino što mi preostaje. Dok vas promatram, imam
osjećaj da promatram stroj. Biološki dio savršeno radi, ali duhovno niste
prisutni. Rekli ste mi da ste takvi tijekom seksa.
– Znam, ali ovo nije isto. Ovakva sam kad radim.
– Uvijek?
– Da.
Baca pogled prema vratima kao da čuje Kaisera kako se vraća. – I ja sam
bila takva povremeno tijekom studija medicine. Ali nešto u vezi s vama je
drukčije. I ovo nije normalan slučaj, što god se uvjeravali. Ne možete se
pretvarati da niste u srodstvu s Ann. Bili ste. Jeste. I to u folknerovskom
doživljaju prošlosti koja nikad nije prošlost. Faulkner je rekao da nikad ne bi
bilo žaljenja ni tuge da je prošlost uistinu prošlost. Ann vam je bila krv i meso,
Cat, a oduzela si je život. I sami ste često pomišljali učiniti isto.
– Moram saznati istinu, Hannah. To je jedino zbog čega sam sada pri sebi.
Neumoljivo me promatra. – Sigurni ste?
– To mi je jedina nada.
Vrata se otvaraju i Kaiser ulazi donoseći nekoliko fotografija. Kako ne bih
promijenila mišljenje, odmah ih preuzimam i pregledavam kako to inače činim s
fotografijama poprišta zločina.
Hannah je imala pravo. Ovo nije običan slučaj.
Već sam prizor klinike pobuđuje val mučnine. Malena zgrada limena krova
na spaljenoj površini korova. Osamljeno stablo smokve u blizini. Osjećam kako
mi vade iverje iz ruku, kako mi daju injekciju antitetanusa u rame.
Kod sljedeće fotografije presretna sam što nisam jela. Nije ogavna, krv i
moždana tvar ne prekrivaju stol za objedovanje, niti izbačena čahura metka viri
iz raznesene olupine ljudskog lica. To je samo moja, ali nekoć glamurozna teta
koja naga leži na golom drvenom podu. Grudi i bedra ovješenih poput lokvi
rastopljenog voska, usta razjapljenih kao da spava, ovaj put vječni san i...
– Cat? – Hannah mi se potiho obraća. – Jeste li dobro?
– Da.
Fotografija je snimljena iskosa i prikazuje nogare stola za pregled, dva
smeđa stopala u sandalama, vjerojatno Louiseina, te rub ormarića. Tik iza
Annine glave nalazi se nešto zaobljeno i tamno, ali ne mogu razaznati što.
Okrećem fotografiju i stavljam je na dno snopa.
I tad mi srce staje.
Na sljedećoj, snimljenoj pod drukčijim kutem, plišana životinja leži na
podu otprilike na udaljenosti od metra iza njezine glave. Nije u to bilo koja
plišana životinja nego kornjača Thomas. Thomas, krotka kornjača.
– Thomas – gotovo nečujno izgovaram.
– Molim? – Kaiser odvraća.
Pokazujem na kornjaču.
Prilazi i baca pogled. – Je li ta kornjača važna?
– To joj je bila omiljena igračka još od djetinjstva.
– Nisam znao. Navodno ih je bilo nekoliko u prostoriji. Pretpostavili smo
da su tamo kako bi ih klinci držali dok dobivaju injekcije.
– I jesu. – Ivy je uvijek držala plišane životinje u klinici i svakom djetetu
dala bi jednu po dolasku. Ali zajedno s osjećajem ugode došao bi i osjećaj
izdaje, jer je svatko znao da bol uskoro slijedi. Ipak, djeca bi ih grčevito držala
znajući da nisu krive za bol. – Thomas nije živio u klinici. Ann ga je donijela sa
sobom. Čudi me da ga nije držala u ruci kad je umrla.
– Možda je pokušala. Postoje indikacije da je klonula na stolu za pregled i
potom pala na pod izgubivši svijest.
Shvaćam da plačem tek kad mi suze kapaju na opscenu fotografiju, jednu
od stotina koje sam proučila u proteklih nekoliko godina. Nijednu više ne želim
vidjeti u životu.
– Cat? – Kaiser mi se obraća.
Odmahujem glavom i pokušavam uspostaviti kontrolu, ali suze mi se i
dalje slijevaju niz lice kao da nikad neće stati.
46. POGLAVLJE

H annah nježno preuzima fotografiju iz mojih ruku i vraća mu je. – Mislim da


je zasad dosta.
– Ne – odvraćam. – Moramo nastaviti!
– Što vam govori činjenica da je kornjača bila tamo? – pita Kaiser.
Odmah sažimam san koji neprestano sanjam i spominjem kamionet, jezerce
i oca koji iz svoje prostrijelne rane izvlači Leopardicu Lenu. Dok govorim,
Hannine oči su uprte u mene.
– Isuse – Kaiser odvraća na kraju priče. – Vjerujem da vam je to uistinu
važno, ali teško je utvrditi kakav to učinak ima na ovaj slučaj. Meni se čini da je
vaša teta bila zlostavljana u djetinjstvu poput vas i plišana životinja uklapa se u
cijelu priču, a to je povezano sa slučajem masovnih umorstava samo utoliko
ukoliko je zbog tog seksualnog zlostavljanja stupila u kontakt s Malikom.
Činim korak prema njemu. – Moram ići.
– Zašto?
– Moram riješiti neke stvari.
Baca pogled prema Hannah. – Kao?
– Želim se domoći plišane životinje koju sam pokopala s ocem. Djed je
predložio da je ubacim u njegov lijes kako ne bi bio osamljen.
– Želite ekshumirati očevo tijelo kako biste vidjeli plišanu životinju?
– Da. Podudarnost je prevelika. Ann se ubila s omiljenom plišanom
igračkom, a meni je djed, nakon što je ubio mojeg oca zbog navodnog
zlostavljanja, rekao da svoju omiljenu plišanu igračku ubacim u lijes! Želim se
domoći i Lene i Thomasa i izvrgnuti ih svakom postojećem forenzičkom testu. I
želim ponoviti obdukciju očeva tijela! Rekli ste mi da je izvješće o izvornoj
obdukciji izgubljeno, zar ne?
– Da – potvrđuje promatrajući me kao da sam mentalni bolesnik. – Ali ne
mogu vam dopustiti da odete. Znate to i sami.
– Jer...?
– Cat, postoje samo dvije opcije. Ostat ćete ovdje ili dopustiti Policijskoj
upravi New Orleansa da vas uhiti i strpa u zatvor. Vjerujem da biste uspjeli
namaknuti jamčevinu, ali isto tako na slobodu izaći možda tek sutra.
Osjećam mahniti kovitlac energije u prsima kojeg se neću moći osloboditi
sve dok ne izađem iz zgrade i saznam što me muči. – Možete li naručiti
ekshumaciju očeva tijela radi nove obdukcije?
Ponovno baca pogled prema Hannah i potom znakovito prema meni. – Ne
znam je li to legalno u Mississippiju.
– Ne obaćajte mi se s visoka, Johne. Je li to uistinu važno? Vi ste FBI!
– Požurivanje obdukcije vaše tete jedna je stvar, jer je umrla pod
sumnjivim okolnostima i u najmanju ruku, materijalni je svjedok Malikovih
aktivnosti, a u najtežem slučaju, njegov je pomagač. Vaš otac, s druge strane,
ubijen je prije dvadeset tri godine i, premda mi je njegova smrt intrigantna, ne
vidim nikakvu očitu povezanost s ovim slučajem. Njegov vojni dosje također se
ne smije otvarati sljedećih petnaest godina. Kažem li mjerodavnom da je moja
iduća fantastična zamisao iskapanje njegova tijela kako bih plišanu igračku
podvrgnuo forenzičkom testiranju, nekako predosjećam da me neće poduprijeti.
Gledam Hannah u potrazi za pomoći, ali ništa ne odvraća.
– Želite li analizirati Leopardicu Lenu, morat ćete smisliti način na koji
ćete to sami učiniti. Nakon što se izvučete odavde. Jasno? FBI se ne bavi
psihoterapijom. – Iako je njegov ton služben, nešto u njegovim očima obraća mi
se posve drukčijim jezikom.
– U redu – odvraćam. – Može.
Kreće prema vratima. – Spomenuo sam zakone Mississippija jer je ponekad
ekshumacija izvediva. Važno je kontaktirati s obitelji. – Otvara vrata. –
Trenutačno radim stotinu stvari istodobno, između ostalog trudim se spriječiti da
završite u zatvoru. Saznam li išta što biste trebali znati, izvijestit ću vas. I poslat
ću vam hranu iz kantine. Sigurno već umirete od gladi.
Nisam gladna, ali svejedno mu zahvaljujem.
I potom odlazi.
Hannah me uzima za ruku i vuče prema sebi na ležaj. Potom me grli poput
sestre. – Znam da vam je ovo bilo užasno – kaže.
– Ali žilavi ste.
– Međutim...? – odvraćam užasavajući se neizbježnog.
– Želite istinu?
– Da.
– Mislim da samo što se ne slomite.
Spuštam laktove na koljena. – Uvijek ista dvojba. Strovaliti se s litice u
depresiju ili vinuti u maniju. I nemam nikakvu kontrolu nad izborom.
– Nisam na to mislila – odvraća sumornim glasom. – Ovaj put se bojim da
nije riječ ni o jednom ni o drugom. Ovaj put doista biste mogli puknuti.
Govorim o potpunom psihološkom kolapsu. O umobolnici, Cat.
– Zašto? Zašto je ovaj put toliko drukčije?
– Jer vam gubitak tete ne znači samo odjek gubitka oca nego gubitak vas
samih. Oduvijek ste bili u nekom smislu njezina sjena. Njezina je bolest bila
ekstremniji oblik vaše, ali u biti ista.
Ima pravo, ali što mogu poduzeti? – Nisam vam sve priznala...
Pogledom mi daje na znanje da zna. Nijedan pacijent nikad joj ne
razotkriva apsolutno sve.
Prepričavamjoj san u kojemu sam vidjela oca kako masturbira u staji dok
kiša bubnja o limeni krov iznad moje glave. Sluša me ravnodušna izraza lica.
– Doista može biti traumatski vidjeti oca tijekom masturbacije – zaključuje
– ali to je posve normalna aktivnost. Ovisno o tome u što je gledao dok je to
činio, naravno.
– Pitam se zašto to nisam mogla vidjeti u snu?
Sliježe ramenima. – Snovi uvijek postavljaju više pitanja nego što nude
odgovora. Stoga... još raspolažete istom zagonetkom. Tko me zlostavljao? Otac
ili netko drugi?
– Moram to saznati, Hannah. Moram saznati je li bio junak koji je umro
pokušavajući me zaštititi ili pervertit koji me nije volio. Isto vrijedi i za djeda.
Izvana, on je bio ratni junak, a moj otac čudak, ali...
– Znate, možda nijedno ni drugo nije točno.
– Kako to mislite?
– Možda su obojica bili isto.
Novi strah taloži se na užas koji mi je već zaposjeo dušu. – Zašto to
mislite?
Iznenada se doima nesigurnom, kao da ne zna treba li nastaviti. – Mnoge
preživjele žrtve obično je zlostavljalo više zlostavljača. Ako je vašu majku
zlostavljao vaš djed, možda se udala za seksualnog zlostavljača. Takve se stvari
neprestano događaju.
– Mislim da to ne bih mogla podnijeti.
Čvrsto me grli oko ramena. – Nadam se da nije tako. Ali odlučite li krenuti
tim putem, trebate biti pripravni na najgore.
Kako ne bih razmišljala o toj mogućnosti, odlučuje promijeniti temu. –
Mislite li da je zelena vreća iz sna još skrivena ispod stajskog poda?
– Nema razloga da nije. Nisam je vidjela nigdje drugdje osim u snu, a staja
je navodno zatvorena već neko vrijeme.
– Zašto niste Kaiseru ispričali taj san?
– Ne znam. Možda želim prije njega provjeriti što se nalazi u njoj. –
Uzimam je za ruku i stišćem je. – Možete li mi pomoći da zbrišem odavde?
Smiješi se. – Ne treba vam moja pomoć. Niste uhićeni. Čak vas ni FBI ne
može zadržati bez uhidbenog naloga, osim ako ne smisle optužbu za terorističko
djelovanje. No, zato je Policijska uprava New Orleansa problem.
– Nije ako me ne uspiju pronaći.
Osmijeh joj nestaje s lica. – Doista se želite vratiti u Mississippi?
– Moram! Imam osjećaj da Kaiser želi da sama sredim ekshumaciju očeva
tijela. Jeste li i vi stekli taj dojam?
– Jesam. Izvrstan je u neverbalnoj komunikaciji.
– Da.
Na trenutak mi upućuje ozbiljan pogled, a onda hihoće poput kakve
školarke. – Kladim se da je dobar i u krevetu.
– Znala sam da razmišljate o tome!
– Niste. No, mislim da se ne bi pretrgnuo da vas potraži kad biste zbrisali.
– Ali ne mogu jednostavno išetati s vama. Svuda su kamere, posebice oko
ulaza. Morat ćete mi pomoći.
– Kako?
– Moram upotrijebiti vaš mobitel.
Vadi srebrnu Motorolu iz džepa i predaje mi je. Odmah utipkavam
Michaelov broj mobitela i nekoliko sekundi čak sam uvjerena da se neće javiti.
– Cat ovdje.
– Isuse, bilo je i vrijeme! Jesi li dobro?
– Da i ne. Teta je umrla tako da su se stvari sada pošteno zahuktale. U New
Orleansu sam i trebam se vratiti u Natchez. Policija me trenutačno ne traži, ali
uskoro će pokrenuti potragu. Bi li bilo sebično zamoliti te da mi opet pomogneš?
Treba mu nekoliko sekundi kako bi sve upio. – Gdje si?
– U sjedištu FBI-a.
– A to je...?
– Pokraj Sveučilišta New Orleansa.
– Znači, pokraj zračne luke Lakefronta.
– Da. Lakefront je moguće vidjeti s prozora. – Naravno, ne iz ureda u
kojemu se nalazim, nego s četvrtoga kata.
– Ako se uspiješ domoći Lakefronta, mogu doletjeti i pokupiti te.
Srce mi odmah ubacuje u petu. – Ne šališ se?
– Ne. Desetak puta sam tamo već slijetao. Posljednji put kad sam išao na
koncert sastava Davea Matthewsa na Sveučilištu.
– Jesi li siguran da možeš zbrisati s posla?
– Što će policija učiniti pronađe li te?
– Strpat će me u zatvor.
– Pod kakvom optužbom?
– Za umorstvo.
– Jesi li ikoga ubila?
– Ne.
– Onda mogu zbrisati. No, morat ću prvo srediti zamjenu. Nazovi me na
mobitel za jedan sat. Tad bih već trebao poletjeti i biti na putu prema tebi. Tad
ćemo sve dogovoriti. Bude li problema s pozivom, samo se dovuci do
Lakefronta i promatraj zrakoplove koji slijeću. Ja ću biti u plavo-bijeloj Cessni
210. Registarska oznaka N324MD.

U trenutku kad ulazim u hodnik na četvrtom katu, dr. Goldman nema već deset
minuta. Trebala se otići pozdraviti s Kaiserom i polako uputiti prema javnom
parkiralištu.
Ja se, pak, moram domoći parkirališta FBI-evih vozila, a da me pritom ne
opazi netko tko zna tko sam. Njihov vozni park zauzima velik dio podrumske
razine i ima golema vrata koja izlaze na javno parkiralište. Već sam bila tamo
dvaput, kad sam izlazila s FBI-vim forenzičkim timom na istragu slučaja
masovnog ubojice tijekom koje sam upoznala Seana.
Dizalo je udaljeno devet metara niz hodnik i gotovo stižem do njega kad mi
se Kaiser odjednom obraća:
– Cat, kamo ćete?
Okrećem se i domahujem. Stoji pokraj ureda koji sam netom napustila, a
svojom visokom figurom podsjeća na zabrinutog oca.
– Mučno mi je. Moram u toalet.
– Iza dizala na desno. – Kreće prema meni. – Je li stigla hrana? Pozlilo vam
je?
Netko doista jest donio pladanj sa sendvičima nakon Hannina odlaska, ali
nisam ih niti taknula. – Ne, namjeravala sam jesti, ali onda me spopala mučnina.
– Možda od udarca u glavu. Vratio sam se kako bih vam ovo pokazao. –
Gotovo je došao do mene. Primjećujem da nešto drži u ruci.
– Što je to?
– Prvi rezultati testova onih kultura koje ste zatražili. Slina iz tragova
ugriza na Baptisteovu tijelu.
Ubijeni detektiv iz Odjela za umorstva... žrtva broj šest. – Ah, da... I što se
vidi?
Predaje mi laboratorijski nalaz. – Recite vi meni.
Pogledom prelazim preko slova i brojki pokušavajući se pretvarati da mi
živci nisu pri kraju i da sam posve usredotočena na list papira u ruci, a ne na
bijeg iz zgrade. To je mikrobiološki nalaz prosječnog sadržaja ljudskih usta.
Osim jedne stvari.
– Čudno.
– Što?
– Možda je pogreška.
– Što to?
– Iako je dvanaest sati još prerano, trebali bismo vidjeti barem neki
Streptococcus mutans. U svakim ustima sa zubima tih je bakterija napretek jer
bujaju na tvrdoj podlozi i stvaraju kiselinu koja uzrokuje pojavu karijesa.
– A tu ih nema?
– Ne.
– Ako nije pogreška, što bi to moglo značiti?
– Moglo bi značiti nekoliko stvari. Slina možda potječe od nekoga tko se
liječi antibioticima koji mogu poremetiti normalnu floru usta. U tom slučaju
treba potražiti penicilin ili, još vjerojatnije, penicilin s gentamicinom. –
Pokušavam se usredotočiti na laboratorijski nalaz, ali iz glave nikako ne mogu
izbiti činjenicu da me Hannah dolje čeka.
– Cat?
– Oprostite, razmišljam. Slina isto tako može potjecati od edentulozne
osobe.
– Što to znači?
Sliježem ramenima smatrajući da je to očito samo po sebi. – Od nekoga bez
zuba.
– Nekoga tko se koristi zubalom?
– Ne. Nekoga tko posjeduje zubalo, ali ne nosi ga. Zubala imaju tvrdu
površinu, s pukotinama i udubljenjima koja su idealna za stvaranje bakterijskih
kolonija, upravo poput zdravih zuba. Možda je riječ o nekom tko živi sam. Tko
ne osjeća potrebu ubaciti zube jer ga nitko ne vidi.
To pobuđuje njegovo zanimanje. – Bi li nužno trebao biti star?
– Naravno da ne. Mnoštvo ljudi ima toliko loše zube da im propadnu već
do tridesete. Trebali biste potražiti nekoga kome je potrebno zubalo, ali si ga
možda ne može priuštiti.
– Mnogim zatvorenicima vade zube – odvraća zamišljenim tonom. – Zbog
čega je identifikacija otežana u kasnijim suđenjima.
– Možda ćemo ipak pronaći nešto zahvaljujući ovome kako sam se i
ponadala. Možete provjeriti je li itko od muških rođaka žrtava bolovao od
infekcija, bio u zatvoru ili ima izvađene zube. Sad moram u toalet.
– Ah, da. Oprostite.
– Smijem li zadržati nalaz?
– Naravno.
Guram ga u stražnji džep. – Vidjet ćemo što će se još pojaviti za šest sati. –
A tad ću već biti jako daleko. Tapšem ga po ramenu i na brzinu odlazim niz
hodnik prema toaletu. Otvarajući vrata, bacam pogled na desno.
Više nije u hodniku. Na brzinu se vrativši, jurim prema dizalu. Požarne
stube me privlače, ali nagađam da je to jedina zgrada u kojoj uopće nije pametno
poslužiti se njima.
Prije zatvaranja vrata plavokosa žena u plavoj suknji na brzinu ulazi za
mnom i upućuje mi osmijeh. I ja se smiješim i pritišćem dugme za podrum.
Osjećam da me odmjerava. Odjeća mi je poprilično zgužvana. Svakako nije u
pitanju odora FBI-eva agenta.
– Jeste li dobro? – pita.
– Ma, da... – Izbacujem ruku prema njoj. – Catherine Ferry. Radim na
slučaju masovnog umorstva kao stručni konzultant za Johna Kaisera. Forenzička
odontologinja.
Ostaje zadivljena i zaintrigirana. – Čula sam da su pronašli još jednu žrtvu.
– Da. Ovaj put riječ o policajcu.
– Uh...
Dizalo se zaustavlja na drugom katu.
– Ja tu izlazim – dobacuje. – Sretno!
Vrata se rastvaraju prikazujući prostoriju podijeljenu u separee te muškarce
i žene kako se odlučno šeću među njima. Nakon zatvaranja vrata s olakšanjem
duboko udišem i naslonivši se na stijenku dizala, tonem. Za dvadeset sekundi
dizalo se ponovno otvara propuštajući me na cementno parkiralište.
Desetak vladinih limuzina parkirano je dijagonalno uza zid s lijeve strane.
Zdesna su dva velika crna terenca kojima se služi FBI-ev forenzički tim, a
trideset metara daleko, s druge strane parkirališta, velika vrata na daljinski, moj
izlaz u slobodu. Nikoga ne uočavam, ali znam da netko mora biti tu.
Metalni odjek u praznini. Tresak teškog alata o cement. Pomolivši se da se
nemarni mehaničar nalazi ispod nekog vozila, žustro hodam prema vratima.
Nadomak njima zamjećujem veliko bijelo dugme poput onih kakve je moguće
vidjeti uz ulazna vrata u hitni prijam ili kirurške dvorane. Trebam imati spreman
razlog za slučaj da me netko upita zašto sam došla, ali nemam ga. Morat ću
improvizirati.
Pritišćem dugme i veliki lanac podiže vrata ispred mene nalik na one u
mojoj garaži. Na metar i pol visine, saginjem se ispod njih i provlačim hitro se
penjući kosinom prema vanjskom parkiralištu.
Hannah vozi bijeli BMW, serija 5, ali ne vidim ga.
Skrećući desno, prema glavnom ulazu u sjedište FBI-a, bacam pogled
prema nizovima parkiranih vozila. I tada, kako sam i očekivala, njezin bijeli
BMW izlazi unatraške s parkirališnog mjesta nedaleko od mene, potom kreće
naprijed i zaustavlja se uz mene. Prozor joj je otvoren. Bacajući pogled iznad
krovova parkiranih vozila, zamjećujem stražarnicu kod glavnog ulaza. Ne znam
promatra li me čuvar, ali znam da mi neće dopustiti da se izvezem s njom, a da
prvo ne nazove mjerodavne.
– Jeste li otvorili prtljažnik? – pitam je kroz prozor.
– Jesam, ali mislim da ćete se ugušiti.
Prilazim mu i otvaram ga kao da namjeravam nešto izvaditi. Potom duboko
udišem, uvlačim se u skučeni prostor, gotovo presavijam i zatvaram poklopac
nad glavom.
Iako imam mentalnih problema, klaustrofobija nije među njima. Ne bih
mogla roniti na dah da ne mogu podnijeti skučene prostore. Nitko, doduše,
ocean ne doživljava na taj način, ali kad se čovjek zatekne na 90 m dubine, gdje
ga hladna voda pokušava pretvoriti u želatinu, osjeća se i te kako skučeno.
Hannah se zaustavlja kod glavnog ulaza.
Sklapajući oči u tami, odašiljem misli u tajno skrovište, prema
jarkocrvenom koraljnom grebenu i ronim sve dok se plavetnilo ne pretvara u
crnilo, a ushit zamućuje osjećaj odvojenosti od vode, sve dok mi se um konačno
ne stapa s dubinama. Ako me stražar otkrije u prtljažniku, neće to biti zato što je
osjetio moju nazočnost.
Čak i nisam tu.
BMW naglo kreće budeći me iz transa. Dva puta poskočivši, nastavljamo
vožnju pristojnom brzinom. Pri svakom zaustavljanju, uvjerena sam da će
Hannah izaći i osloboditi me iz prtljažnika, ali uzalud. Čak u jednom trenutku,
na rubu živaca, pomišljam da će me predati Policiji New Orleansa. Ne,
jednostavno je u potrazi za sigurnom lokacijom.
Naposljetku se auto zaustavlja i više ne kreće.
Čujem kako se vrata otvaraju i zatvaraju, potom poklopac prtljažnika, a
sunčana svjetlost probada mi oči. Nečija sjena uzima me za ruku pomažući mi
da izađem. Ligamenti u koljenima mi pucketaju dok se ispravljam.
– Svaka čast – dobacuje. – Osjećam se poput Ingrid Bergman.
Ne nalazimo se u zrakoplovnoj luci. Nalazimo se na parkiralištu malenog,
skupocjenog tržnog centra. Navratila sam tu nekoliko puta u potrazi za odjećom.
Hannah zamjećuje moju zabrinutost. – Manje ćete pozornosti privući ovdje
nego u Lakefrontu. Tamo nema toliko ljudi. – Gura mi nešto papirnato u ruku. –
To je osamdeset dolara. Uzmite taksi da vas u posljednjem trenutku odveze.
Lakefront je udaljen samo deset minuta vožnje.
Snažno je grlim i potom se odmičem. – Brišite, Ingrid! Već ste dovoljno
zaribali!
Rukama hvata moju desnu i čvrsto je stišće. – Nadomak ste istini, Cat, ali
nemojte očekivati otkriće ili spokoj! U slučajevima poput vašeg utvrđivanje
pravih činjenica znači tek početak. Mnoge žrtve seksualnog zlostavljanja nikad
se ne uspijevaju domoći zadovoljštine.
– Jako dugo sam već izgubljena, Hannah, i čeznem za novim početkom.
Tužno se smiješi, a onda ulazi u auto i odvozi se. Bacam pogled na sat
pitajući se je li Michael već poletio.
Moram pronaći govornicu.
47. POGLAVLJE

N alazim se 1500 m iznad rijeke Mississippija i letim na sjever brzinom od


320 km na sat. Michael je sa mnom i upravlja svojom Cessnom kao da je
rođen s njom. Natchez je udaljen trideset minuta.
Šokantna zbivanja od posljednjih dvadeset četiri sata toliko su me iscrpila
da let u malenom zrakoplovu ne izaziva nikakvu mučninu.
– Što ćeš sada učiniti? – pita me smrknuta lica.
– Ono što sam trebala odmah učiniti. Pronaći osobu koja mi je ubila oca.
Ekshumirat ću njegovo tijelo.
Gleda me kao da sam poludjela. – Što kaniš saznati time?
– Kao prvo, domoći ću se DNK kako bih je usporedila s krvlju koje sam
pronašla na podu spavaće sobe. Nadam se da ću pronaći i spermu.
– Sama ćeš obraditi spavaću sobu?
– Ne. Dovest ću prvorazredni tim, što god djed rekao. Ujedno ću ući u staju
kako bih provjerila nalazi li se očeva zelena vreća još ispod podnih dasaka.
Zaključana je lokotom, ali mislim da neće biti problem razvaliti ga.
– Misliš da ta vreća doista postoji?
– Apsolutno.
– Tehnički, staja je njegovo vlasništvo, zar ne?
– Zapravo nisam sigurna. Neki dijelovi bivše imovine obitelji DeSalle dio
su moje ostavštine tako da zapravo ne znam što on posjeduje, a čime raspolaže u
moje i mamino ime. Imovinski odnosi su poprilično zamršeni u našoj obitelji, ali
bude li me pokušao zaustaviti, otići ću okružnom tužitelju i zatražiti provođenje
službene istrage umorstva. Doduše, ne želim se zapravo domoći očeva tijela
nego Lene.
Okreće glavu od vjetrobranskog pleksiglasa. Zbunjen je. – Svojeg plišanog
leoparda?
– Leopardice. Ne znam što će mi reći, ali znam da je važna. Smijem se
poslužiti tvojim mobitelom?
Otkopčava ga s pojasa i predaje. Ponos mi govori da ne činim što
namjeravam učiniti, ali nemam izbora. Utipkavam Seanov broj.
– Detektiv narednik Regan – predstavlja se.
– Cat ovdje.
– Isuse! Raspisali su tjeralicu za tobom, a ti me zoveš na mobitel?
– Žao mi je što te dovodim u neugodnu situaciju.
– Do vraga, znaš da nije u tome stvar! Ali Karen odsad zahtijeva ispise
poziva, a siguran sam da će ih i Piazza pregledati.
Znači, ključne žene u njegovu životu konačno su ga uspjele nadmudriti. –
Žao mi je. Zovem iz poslovnih razloga.
– Pretpostavio sam.
– Trebam uslugu, ali, molim te, bez pitanja.
– Kakvu uslugu?
– To je zvučalo poput pitanja.
U tišini koja slijedi osjećam da se prisjeća kako je obračunavati se
svakodnevno sa mnom. – U redu, Cat. Što god tražiš, učinit ću to.
– Hvala ti. Znaš da je moja teta sinoć počinila samoubojstvo?
– Čuo sam. Žao mi je.
– Danas će u Jacksonu provesti obdukciju. Kaiser ju je ubrzao. Moram se
domoći nalaza ili barem saznati što su otkrili.
– Nije li ti rekao da sam suspendiran?
– Da, ali znam da si još povezan s radnom jedinicom pa tako, recimo, znaš
da se ubila. I sigurno već smišljaš način na koji ćeš se vratiti na slučaj. Ako mi
pomogneš, možda ću i ja tebi pomoći u tome.
Ponovno tišina. – Treba ti primjerak obdukcijskog nalaza?
– Čega god se možeš domoći. Posebice me zanima što će patolog saznati o
njezinim reproduktivnim organima. Ožiljnom tkivu, starim operacijama, svemu
u tome smislu.
– Dobro... – Uopće ne zvuči oduševljeno.
– I treba mi to što prije. Hitno.
– Ne mogu ti ništa reći ako još nemam nalaz.
– Znam. Samo sam htjela da shvatiš koliko....
– Cat?
– Što? – pucam od silnog napora da izbjegnem privatnost u razgovoru.
– Kako si? Što se tiče trudnoće i svega...
Bijes odjednom eksplodira negdje iz dubina, mračniji i silovitiji nego što
sam očekivala. – Dobro – odvraćam ukočenim tonom. – Ne moraš se brinuti za
mene. Za nas. Kako god bilo. Nisam ti više problem.
– Nikad i nisi bila.
Prekini vezu, zapovijeda mi glas u glavi. – Oboje znamo da je to laž. Gle...
sretno ti u krpanju života.
– Da... Dakle, nabavit ću ti taj nalaz.
– Hvala.
– Nedostaješ mi, Cat.
Ali nedovoljno. – Požuri, molim te.
Prekidam vezu i utipkavam majčin broj mobitela. Dok zvoni, osjećam
Seanov dodir na ruci. Potom shvaćam da to nije on, nego Michael. Na trenutak
sam uspjela zaboraviti da sam s njim u njegovu zrakoplovu.
– Plačeš – dobacuje. – Jesi li dobro?
– Mislim da u ovom trenutku ne mogu očekivati da budem dobro. Samo
moram ići dalje.
Povlači ruku i opet se usredotočuje na upravljanje zrakoplovom.
U trenutku kad pomišljam da će se uključiti govorna pošta, majka se javlja
snenim glasom. Odmah pomišljam na sedative.
– Dr. Wells?
– Ne, Cat ovdje.
– Cat? – Kratka stanka. – Ne razumijem. Kod dr. Wellsa si?
– Ne. Slušaj... znam za Ann.
– Pretpostavila sam da ćeš čuti.
– Kako si?
– Valjda dobro. S obzirom na to. Na poslu sam. Do grla u obvezama, što je
valjda dobro.
Na poslu? Zvuči kao da se netom probudila nakon operacije.
– Oduvijek sam znala da je u stanju to učiniti – nastavlja. – Jedan od
njezinih liječnika rekao mi je čak da se pripravim na to. Rekao je da bih trebala
unaprijed znati da to ne mogu spriječiti za slučaj da se dogodi.
– Zar se uistinu tako osjećaš?
Duboko uzdiše, a u pozadini čujem glazbu koja svira u trgovini. – Ne
znam. Gle, rekla sam ti da sam danas pretrpana poslom. Moram u Dunlieth
pokazati klijentu nove tkanine za zavjese.
– Moramo porazgovarati. Hoćeš li biti kod kuće danas poslije podne?
– To ovisi o tome koliko će potrajati sastanak u Dunliethu.
– Molim te, potrudi se vratiti. Barem danas ne bi trebala raditi.
– Život ide dalje, Cat. Mislila sam da ti to najbolje znaš.
– A što je s pokopom?
– Djed će se pobrinuti za to.
Naravno. Samo najbolje za njegovu kćer...
– Vrlo rado bih porazgovarala s tobom – dodaje – ali ne želim da mi tupiš
kako bih se trebala osjećati. Ja se sa svojim osjećajima suočavam na svoj način.
Znaš to i sama.
– Ili to uopće ne činiš.
Ledena tišina. – Možda se ne doimam najtoplijom osobom na svijetu, ali
dosad nisam imala nikakvih problema.
– Nisi li, mama? Doista te je život mazio sve ove godine?
– Mislim da sam se dobro snašla s obzirom na sve što mi se ispriječilo na
putu.
Dragi Bože... – Kako je Pearlie podnijela cijelu stvar?
– Ne znam. Otišla je na otok. Pokupila se gotovo bez riječi.
Ostajem zatečena. – Na otok? Ali mrzi ga!
– E pa otišla je odmah nakon što je čula za Ann. Moram ići, Cat! Ako se ne
vidimo poslije, ne zaboravi doći na pogreb. Ann bi htjela da dođeš.
Zar sam namjeravala propustiti njezin sprovod? – Mama, zašto sam se
vozila s djedom u narančastom kamionetu?
– Kako to misliš?
– Sanjam već dugo kako se vozim po otoku s njim u tom starom kamionetu
i uvijek kiši.
– Ahhh – odvraća gotovo melodičnim glasom. – Uvijek je bio strahovito
napet kad bi kišilo, jer tada ne bi mogao raditi. Ti si ga jedina mogla smiriti.
Vozikao bi se otokom i pokazivao ti ptice, stoku i jelene, a kad bi se vratio, opet
bi bio podnošljiv. Mislim da su djeca jedino što sprječava muškarce da postanu
divljaci. Ja sam samo...
– Mama – ubacujem se zaustavljajući potencijalno beskonačnu bujicu
riječi. – Potrudi se vratiti poslije podne, može?
– Pozdrav, dušo.
Prekidam vezu i Michaelu vraćam mobitel, više omamljena nego uzrujana.
Kaiser je rekao da je bjesnila zbog Annine smrti sumnjajući da ju je suprug
ubio. Sad mi, pak, zvuči kao da je na Thorazineu. Često je tako zvučala kad sam
bila dijete. Rastresena, kao da se dosađuje, kao da je distancirana od svega.
Omamljena sredstvima za smirenje. Iz nekog razloga predosjećam da djed ima
svoje prste u tome. Ne bi li mu bilo najlakše dati joj injekciju i time iz vlastitog
života ukloniti njezine neprikladne osjećaje?
– Cat?
– Dobro sam. Možeš li me odvesti na otok? Je li ti predaleko?
– Rijeka je slijeva. Rekla si da je otok nasuprot kaznionice?
– Južno od nje.
Skreće Cessnom na zapad u širokom luku i gotovo odmah opažam srebrnu
crtu rijeke ispred nas.
– Možeš li se spustiti?
– Naravno. Iznad krošnji?
– Ne, hvala. Samo onoliko koliko je potrebno kako bismo razaznati aute i
ljude.
Smije se i počinje spuštati Cessnu.
Ubrzo se rijeka pretvara u veliku srebrnu zmiju koja vijuga golemim
zelenim terenom. Na bližoj obali beskonačni nizovi stabala prelaze brda, a na
suprotnoj ravna polja pamuka i soje rasprostiru se unedogled. Rijeka se
neumoljivo probija dijeleći teren na dva dijela.
– Možeš li povjerovati da smo preksinoć bili tamo dolje? – dobacujem. – I
da se toliko toga dogodilo otad?
Lagano naginje letjelicu i baca pogled. – Do vraga! Ne mogu povjerovati
da si plivala njome!
– Vidiš li kakav otok?
– Vidim ih nekoliko.
– Ovaj je dug četiri milje.
Prigušeno zviždi. – Već sam ga vidio, a nisam znao da je taj. Eno
kaznionice! Znači, ono je sigurno otok DeSalle.
Ne mogu ga vidjeti s moje strane, što odmah zamjećuje i zakreće zrakoplov
nosom prema dolje. Iznenada se spuštamo prema izduljenoj i brdovitoj kopnenoj
masi poput vojnog zrakoplova tijekom zračnog desanta.
– Koliko smo visoko?
– Zadržat ćemo se na 1200 m jer je vidljivost dobra.
Za nekoliko sekundi bučno nadlijećemo otok. Već sam ga vidjela iz zraka:
jednom davno iz pilotske kabine zrakoplova za oprašivanje, a onda poslije iz
košare balona na topao zrak. Današnji pogled podsjeća me na prvo putovanje.
Krajolik u podnožju prelijećemo brzinom od stotinu milja na sat. Vidim lovački
kamp, jezero, kolibu, pašnjake i jezerce, a potom se naginjemo na lijevo kako
bismo izbjegli ograničen zračni prostor nad Angolom.
– Možeš li ga još jedanput nadletjeti?
– Naravno. Što tražiš?
– Auto. Plavi Cadillac.
– Onda se dižemo na 3000 m. Tako ćeš imati bolji pogled.
Penjući se okrećemo se za 360 stupnjeva. Ovaj put otok se doima poput
djelića satelitske snimke, a kaotični prizor s male visine sad poprima
geometrijske oblike. Ispod nas je cesta koja slijedi rubni dio otoka i ogranak koji
se odvaja južno od lovačkog kampa šireći se u proplanak u neposrednoj blizini
radničkih koliba. Pokraj njih parkirana su četiri bijela kamioneta. Na lijevo od
njih, svijetloplava limuzima blista na suncu.
Pearlien Cadillac.
– Tu je – dobacujem. – Vratimo se kući.
– Prepoznala si auto?
Kimam i pokazujem prema sjeveru, prema Natchezu. Više mi se ne
razgovara. Samo želim saznati što je Pearlie natjeralo da otputuje na otok na
kojemu je rođena, na mjesto gdje, prema njoj, više nije dobrodošla. Još jedna
tajna. Ipak, nešto mi govori da će se sve druge razriješiti uspijem li joj pročitati
misli.
48. POGLAVLJE

Z rakoplovna luka Natcheza mala je građevina s dvjema pistama i ciglenom


upravnom zgradom u blizini početka povijesne indijanske staze. Nakon
savršenog slijetanja prebacujemo se u terenac i za petnaest minuta već smo kod
prilaza Malmaisonu. Ugledavši ga, njegov ružičasti turistički znak i potom
drvored hrastova, hvata me zao predosjećaj.
– Želiš da te dovezem pred kuću?
Pokazujem rukom prema prolazu među stablima. – Hajdemo k tebi i
prošećimo se šumom do staje. Ako su Billy Neal i djed tu, radije bih da nas
puste na miru.
Skreće u Brookwood i vozi prema stražnjem dijelu naselja, gdje se njegova
kuća smjestila ispod stabala.
– Imaš kliješta za željezo ili nešto slično?
Odmahuje glavom. – Vjerojatno pilu za metal.
– Može. A sjekiru?
– Da. Planiraš razrušiti staju?
– Bolje je uvijek biti pripravan. Nisi li bio u izviđačima?
Odvraća da nije i rumeni se.
Za tri minute već trčimo kroz šumu prema Malmaisonu. Ja nosim pilu za
metal, on sjekiru. Čim glavno zdanje izranja pred nama, skrećem desno prema
udolini uz rub riječnog rukavca sa stražnje strane posjeda. Gradić Natchez
nastao je na brdima ispresijecanim rukavcima i dubokim gudurama, tajnom
mrežom vodenih putova koje djeca poznaju, ali na koje su odrasli zaboravili.
Barem većina njih. No, ne i ja.
Bočno prilazimo staji i zaobilazimo je sa stražnje strane kako nas nitko ne
bi vidio s parkirališta iza nastambe za roblje. Zidne daske su se osušile i
posivjele, ali vrata još ne popuštaju pod trzajem. Spuštam oštricu pile na lokot i
bacam se na piljenje. Znoj mi se ubrzo slijeva niz lice. Michael me zamjenjuje.
Vidjevši kako mu se napinju mišići podlaktice, shvaćam da je jači nego što se
doima – nikako ne debeljuškasti dječak kakvog ga se sjećam iz srednje.
– Evo – odvraća otpuhujući metalno iverje s mjesta reza. – Dodaj mi
sjekiru!
Tupom stranom oštrice izbija lokot s masivnog kračuna. – Otvori se,
sezame – dobacuje.
I rastvara vrata.
Zadržavam dah.
U staji je više očevih skulptura nego što sam ih ikad vidjela na jednome
mjestu. Zacijelo dvadeset, većina njih viša od mene, neke čak do 6 m visine.
– Opa – odvraćam šaptom. – Poput muzeja. Privatnog muzeja.
Teško mi je promatrati sav taj ulašten metal koji su očeve ruke iskovale u
apstraktne, no predivne oblike. Odjednom prepoznajem miris sijena koji nikad
nije uspio ukloniti i osjećam kako mi koljena klecaju. Čak su i njegove alatke
ovdje, njegov rezni plamenik s velikim plinskim bocama, pila za metal...
– Cat? Jesi li dobro?
Stišćem ga grčevito za ruku i oprezno ulazim. – Teško mi je to sada gledati.
Malo previše, razumiješ?
– Da. I ja sam zapanjen, a čak ga nisam poznavao. Znala si da je sve ovo
ovdje?
– Ne u ovom broju. Djed je zacijelo poludio. Nikad mu se nisu dopadale
njegove skulpture, a sad odjednom kao da želi posjedovati sve što je prodao.
– I dalje želiš potražiti vreću?
– Naravno! Zato smo i došli.
Hitro se probijam prema podnožju drvenog stupa kojemu je otac prišao u
snu. Sablasno sam sigurna da stojim na pravome mjestu. Ako se vreća nalazi
ispod tih dasaka, onda je moj san poput potisnutih sjećanja kako ih je Malik
opisao: duboko zakopanih, ali netaknutih. I istinitih.
– Sjekira?
Prepušta mi je kao da je medicinska sestra koja kirurgu dodaje retraktor.
Oštricom pritišćem kraj daske koju je otac prvu odabrao u snu. Njezin suprotni
dio se odiže, a moje srce na trenutak staje. Cipelom je pridržavam i izvlačim.
– Vidi ti to, molim te – Michael potiho dobacuje.
Ruka mi gori kad je uvlačim u mračni prostor. Napipavam suhu i gumiranu
tkaninu. Vreću. Povlačim je, na što se još dvije podne daske podižu izbacujući je
na vidjelo. Isprano je maslinaste boje i izgleda kao da se u njoj samo staro
rublje.
– Mislim da smo upravo dokazali da postoje potisnuta sjećanja – odvraćam.
Umjesto da je na slijepo prekopam, pažljivo istresam njezin sadržaj na pod.
Prvo što ispada je časopis. Playboy. Izdanje iz 1970.-te. Na naslovnici
najpoznatiji foto-model s duplerice te godine. Nalet olakšanja.
– Sigurno je u to gledao...
– Što? Nisi spominjala Playboy.
– Nema veze. Sve je u redu.
– Kako to misliš?
– Zato što je to normalno.
– Ah, razumijem...
Minijaturni fotoalbum za pohranu privatnih fotografija ispada nakon
časopisa i tu mi se grlo već mrvicu steže. Nakon njega izlazi notes za crtanje
koji mi je Louise spominjala, pa hrpica omotnica povezanih žutom vrpcom i
potom pregršt karti, od kojih su neke laminirane. Prvo pismo u snopu adresirano
je na Lukea Ferryja, a povratna adresa jest Malmaison. Poštambiljana markica
potječe iz 1969. Vreća se sada doima praznom, ali oštro je protresam i konačno
još ispada nekoliko strunulih suhih šljiva vezanih žicom, a onda i zakrpa u
obliku značke. Prikazuje glavu orla, iznad nje snajpersku pušku s nišanom, a
riječ SNAJPERIST izvezena je žutim koncem iznad nje.
– Stotinu i prva zrakoplovno-desantna – dobacuje Michael.
– Molim?
– Orao je simbol takozvanih Gromoglasnih orlova, kako nazivaju stotinu i
prvu zrakoplovno-desantnu. Amblem se pojavljuje u onoj miniseriji na HBO-u,
Braća po oružju. Tvoj je otac bio među njima?
– Da. Saznala sam neki dan.
Podiže i prelistava Playboy dok ja pregledavam snop pisama. Uglavnom su
od majke, neka iz Natcheza, većina sa Sveučilišta u Mississippiju, poštanski
ured Ole Miss. Majka je tamo studirala dok je otac bio u vojsci, ali nije
odslušala ni prvu godinu kad je ranjen.
– Što vidiš? – pitam ga, jer još gleda u časopis.
– Čudno. Sve je toliko staro. Fotoaparati i auti.
– A ti kao gledaš upravo u to, je li?
– Pa, ni Lola Falana nije loše ispala, moram priznati.
– Crnkinja, zar ne?
– A-ha. – Podiže časopis. Niska, ali lijepo građena žena s afro-frizurom
zajahala je konja.
Ponovno zavezavši pisma vrpcom, bacam pogled prema strunulim
šljivama. Sasušene, smežurane i crne, izgledaju poput nečega što sam znala
nositi u vrećici za Noć vještica dok se slatkiši još nisu kupovali u trgovini. Mapa
za crtanje čini se logičnim izborom, ali još nisam spremna. Zaobišavši je,
prekopavam karte. Prva prikazuje vijetnamsko-kambodžansku granicu zapadno
od Sajgona, sljedeća takozvanu dolinu Shau. Na njoj su rukom ispisana imena
na engleskom: Orlovo gnijezdo, Berchtesgaden, Currahee, Hamburger Hill. Uz
neke nazive zapisane su i nadmorske visine: OBJ Perry – 639 m, OBJ Hoptown
– 670 m, Eagle's Nest – 1487 m. Ispod engleskih naziva otipkane su riječi na
nekom drugom jeziku: Dong So, Ale Ninh, Rao Lao. Predosjećam da je puno
američkih mladića bezrazložno poginulo na tim lokacijama. Pri pomnijem
proučavanju shvaćam da promatram granicu između Vijetnama i Laosa.
– Moj Bože – Michael se iznenada oglašava podižući Playboy. – Intervju s
Tiny Timom! I članak Nelsona Algrena! Ovo je bizarno. Možda je tvoj tata
uistinu zbog toga kupio časopis!
– Od velike si pomoći...
– Mislio sam da ne želiš da ostalo provjerim prije tebe.
– Imaš pravo. Oprosti.
Preostaju mi mapa za crtanje i fotoalbum. Spremam se baciti na fotografije
kad se Michael ponovno oglašava, ovaj put gotovo neprepoznatljivim glasom.
– Cat?
Podižem pogled i zamjećujem da je problijedio. – Što je?
Odmahuje glavom i prosljeđuje mi časopis. Između dviju stranica umetnute
su tri fotografije. Svaka prikazuje drukčije dijete. Dvojica dječaci, u dobi od šest
ili sedam godina, a na trećoj je tamnokosa djevojčica od otprilike pet godina.
Sva su djeca naga.
– Jesi li to ti? – pita me.
Oči su mi prepune suza. – Ne.
Jedan dječak djeluje kao da ne zna da ga se fotografira, ali čak djeluje
uplašeno i drži svoj maleni penis kao da se sprema mokriti. Odmah zamišljam
muškarca kako mu iza fotoaparata naređuje da se dira.
I hvata me mučnina. Želim je obuzdati, ali ne uspijevam i ispuštajući
časopis, ustajem i trčim prema kutu gdje povraćam iz petnih žila. Pljujući i
dašćući pokušavam doći do zraka. Osjećam lagan dodir na ruci.
Naglo se okrećem i bijesno Michaela udaram po licu.
Iznenađeno trepće, ali ne pokušava se obraniti. Povlačim ruku unatrag i
ponovno svom snagom zamahujem prema njemu. Nešto me hvata za zapešće.
Njegova ruka.
– Cat? – potiho odvraća. – Ja sam. Michael.
Vrisak mi eksplodira iz grla dopirući duboko iznutra, dublje od prsa, pa čak
i od ošita. Moja bi šaka usisala svu snagu vriska da nije zaustavljena, ali ovako
on izlijeće poput munje bijesa, poniženja i svega drugog što ne mogu niti
imenovati. Kad konačno zamire, ruka mi još drhti nekoliko centimetara od
Michaelova lica.
– Mislim da bismo se trebali pokupiti. Porazgovarat ćemo kod mene.
Ne odgovaram.
– Pokupit ću vreću. Trebali bismo je ponijeti sa sobom.
Obara mi šaku u razinu pojasa i potom me oslobađa i spušta se na koljena.
Ubacivši sve natrag u vreću, hvata me za zapešće i izvodi prema stajskim
vratima.
Zaustavljam se kao ukopana.
S grede iznad moje glave visi skulptura koju nisam vidjela pri ulasku jer je
bila zaklonjena potkrovljem. No, sad je i te kako vidim. Stiliziran prikaz
obješenog muškarca. U prirodnoj veličini. Sablasno gadljiv. Lice anonimnog
ovalnog oblika poput kipa u Louiseinoj kuci, ali punijeg tijela. Isprva mi
samoubojstvo pada na pamet, ali nešto u vezi sa skulpturom ima puno formalniji
izgled. Kao da je obješen radi uvrede. Čelično uže oko njegova vrata podiže se u
savršenoj liniji koja završava kukom, zbog čega bi mogao visjeti na bilo čemu.
– Ovo vidim prvi put. Mislila sam da su mi poznate sve njegove skulpture.
Ne – govori mi glas u glavi. Nisi vidjela ni one kod Louise.
– Ali to nije isto – kažem na glas.
Nije li? Otac je činio puno stvari za koje nisi znala. Ili kojih se ne sjećaš...
– Cat? – odvraća Michael. – Meni govoriš?
– Molim?
– Hajdemo. Preglasno si zavrištala.
Odvlači me prema vratima, ali pogled mi ostaje prikovan za obješenog
muškarca.
49. POGLAVLJE

D ok me vuče kroz šumu prema Brookwoodu, iz glave ne mogu izbiti sliku


oca kako hoda po vodi. Nakon buđenja bila sam uvjerena da mi je
pokušavao nešto reći. I da mi je pokušavao pomoći. Razotkriti tajnu svojeg i
mojeg života. A možda i nije. Možda se pokušavao ispričati za nešto. Naravno,
ne u doslovnom smislu. Znam da ne komunicira sa mnom iz svijeta mrtvih.
Znam da je moja podsvijest odgovorna za sve te slike. No, opet...
– Žao mi je što sam puknula. Ne moraš mi praviti društvo.
– Ne pričaj gluposti – odvraća. – Ne smiješ sada biti sama.
Nikad nećemo stići do Brookwooda. Noge su mi teške poput olova, a vlaga
u zraku otežava mi disanje. – Moram razgovarati s majkom.
– Zašto?
– Ona mi je najbliži rod. Ne mogu se domoći dozvole za ekshumaciju
njegova tijela bez njezina pristanka.
– Cat, upravo si puknula ugledavši tri polaroidne fotografije, a sad bi htjela
vidjeti očevo truplo? Nakon što se dvadeset godina raspadalo?
Drhtim cijelim tijelom. – Lakše ću to podnijeti od fotografía.
– Cat...
– Što mi drugo preostaje? Moram nastaviti kopati sve dok ne otkrijem
istinu. Poludjet ću ako to ne učinim!
Gleda me sa sažaljenjem i suosjećanjem. – Mislim da bi trebala
porazgovarati s Tomom Cageom prije nego bilo što poduzmeš.
– S dr. Cageom?
– Da. Sjećaš se što mi je rekao? Tata mu se često povjeravao u vezi s ratom
i strahovito ga je cijenio. Mislim da ga moraš saslušati.
– Nitko ne bi obiteljskom liječniku priznao da je zlostavljao vlastitu kćer.
– Ne bih bio toliko siguran. Nekoć davno obiteljski liječnik je bio poput
svećenika. Posebice na jugu. Bio je jedina osoba kojoj su ljudi doslovce mogli
otvoriti dušu.
Zaustavljam se i naslonivši se na sivu koru hrastova debla, tonem.
– Što je?
– Možeš li dovesti auto?
Proučava me nekoliko sekundi, a liječnički mozak iza njegova pogleda u
potrazi je za znacima... čega?
– Obećavaš da ćeš ostati ovdje dok se ne vratim?
– Naravno. Što te zabrinjava?
– Zabrinjava me da će stres koji si doživjela poslužiti kao poticaj za
maničnu epizodu. Ako se to dogodi, nećeš biti svjesna što činiš. I mislim da ćeš
se naposljetku ubiti. Kako god to završilo.
Klizim niz koru stabla spuštajući se na mekano tlo. Trenjem o koru debla
osjećam ugodan bol. – Molim te...
– Vraćam se za minutu.
Čim nestaje, izbacujem sadržaj vreće na tlo pred sebe. Playboy, karte,
pisma, šljive, amblem, mapu za crtanje, spiralni fotoalbum prepun slika.
Zadržavam dah rastvarajući ga. Ugurane su u plastične pretince kako bi se
očuvale. Nikad se još nisam toliko bojala baciti pogled. Pronađem li još koju
fotografiju djeteta, jednostavno ću nastaviti zadržavati dah sve dok se ne
onesvijestim. Dosad mi to nije pošlo za rukom, ali danas...
Prva prikazuje bjelorepog jelena na zalasku sunca, mužjaka s deset rogova.
Od silnog olakšanja gotovo izdišem. Svaka slika u albumu potencijalni je izvor
grozota.
Sljedeća prikazuje mladunče crnog medvjeda. Potom prepoznajem vodenu
mokasinu smotanu oko stabla čempresa.
Srce mi zastaje.
Na sljedećoj je smečkasto tijelo. Ali to nije dijete. Barem ne tijelo djeteta u
pretpubertetu. Prepoznajem Louise Butler, trideset godina mlađu verziju žene s
kojom sam razgovarala u kućici na otoku. Nema šanse da joj je osamnaest na toj
slici! Stoji na rubu sutonom prekrivene rijeke i gleda u fotoaparat bez imalo
srama. U odnosu na gracioznost i moć njezina nagog tijela Lola Falana iz
Playboya djeluje posve obično.
Okrećem stranicu.
Ponovno ona, ponovno uz rub rijeke, ali ovaj put fotografirana iz profila,
dok sjedi na zalasku sunca u lotosovu položaju.
Pri pogledu na sljedeću fotografiju grlo mi se steže. Na njoj je otac drži
rukom oko pojasa. Ona je naga, on nosi odrezane stare traperice i ništa drugo.
Potamnio je, u formi i djeluje sretno, kakvog ga nikad nisam vidjela u životu.
Prizor mrvicu izlazi iz kadra, kao da je fotoaparat odložio na panj i uključio
tajmer. Ne sjećam se da je ikad bio toliko sretan s majkom.
Na sljedećoj me čeka nekoliko crnopute djece koja se igraju na prašnjavoj
cesti, ali sva su odjevena. Kako prelistavam spiralno uvezani album, slike se
stapaju u prikaz života na otoku, a nije to povlašteni život koji sam poznavala
kao unuka dr. Kirklanda i gđe Kirkland, nego svakodnevni život crnaca koji
tamo žive cijele godine. Jedna slika prikazuje tatu u društvu mladog crnca,
Jesseja Billupsa. S afro-frizurom? Sjedi na trijemu i svira akustičnu gitaru, boce
jeftinog vina poredane su na ogradi, a krupna crnkinja s obješenim grudima
pleše bosonoga na tlu. Otac na srednjem prstu lijeve ruke ima grlić boce. Gotovo
mogu čuti zavijanje gitare dok povlači njime po strunama.
Posljednja fotografija prikazuje mene.
Sjedim na podu staje s prekriženim nogama, gotovo poput Louise u
lotosovu položaju. Laktove sam naslonila na koljena, bradu držim u rukama i
gledam u objektiv s velikim okruglim očima koje su preslika njegovih. Djelujem
smirenije na toj slici nego u stvarnom životu.
Čini mi se da su mi dvije.
Što mi se potom dogodilo? Što je uklonilo mir u tim očima? Tko je to
učinio? Osoba koja me fotografirala?
S dugim izdisajem ispuštam fotoalbum koji pada do strunulih šljiva na žici.
Čini mi se ogavnim držati hranu u vreći ispod poda. Izgledaju zastrašujuće, kao
da ih je sačuvao iz nekog nenormalnog povoda. Poput ogrlice ili nečega čime bi
se primitivna osoba pokušala obraniti od vampira.
– Gđice Catherine? Jeste li to vi?
Na vidjelo izranja crnac u zamašćenoj radnoj odjeći kaki boje. Mose.
Nakon silnih godina provedenih na imanju kreće se među stablima poput duha.
Tata je sigurno puno puta naletio na njega tijekom samotnih šetnji pod
baldahinom hrastovih krošnji.
– Jesam, Mose.
– Dobro ste? Jeste li pali?
– Samo se odmaram.
Približava se, ali s brižnošću, poput Pearlie kad imamo njoj nepoznate
goste. Pretpostavljam da je djedovo godište, a od starosti je zgrbljen, poput
stabla koje konačno popušta nakon silnih desetljeća izloženosti vjetru, kukcima i
kiši. Bjeloočnice su mu žute, a siva bradica izrasta visoko na obrazima. Teško je
zamisliti da sam ga nekoć vidjela kako na ramenima nosi građu za prugu.
– Što to imate? Crtate?
Govori o mapi, jedinom predmetu iz vreće koji još nisam pregledala. –
Gledam neke tatine stare fotografije.
Zadovoljno kima glavom, a onda mu se oči prebacuju na nešto drugo. – Što
je to tamo?
Pokazuje prema šljivama. – Nekakva istrunula hrana. Mislim da su suhe
šljive.
Saginje se i podiže nisku. Proučava ih, stišće prstima i onda prinosi nosu i
njuši.
– Mose, hrabriji si od mene!
Smije se. – Vi niste muško. Vi ste cura, zato.
Uvijek sam se pitala je li priprost, ali nisam nikad bila posve sigurna u to.
– To nisu šljive. – Jednu stavlja među prednje zube i zagriza testirajući
teksturu.
– To je koža.
– Koža?
– Da. Od neke životinje. Komadi nečega.
– Možda neka vrsta lovačkog trofeja?
Sliježe ramenima. – Valjda.
Predaje mi ogrlicu i odjednom se prisjećam riječi prosijedog veterana u
zgradi Vijetnamskih veterana: Danas je u gotovo svakom holivudskom filmu
moguće vidjeti vojnike kako režu uši i ubijaju žene i djecu. Ne želim reći da se to
nije događalo...
Želudac mi se okreće od mučnine i odmah ogrlicu vraćam u vreću.
– Gđice Catherine? Sigurno ste dobro?
Kimam i počinjem skupljati ostatak očevih stvari. Daleko iza njega
zamjećujem Michaelov terenac kako se oprezno probija kroz stabla.
– Znaš li išta o otoku DeSalleu, Mose?
Lice mu se zamišljeno mršti. – Više ne znam.
– Ali znao si?
– Pa, rođen sam tamo.
Nalet uzbuđenja. – Rođen si na otoku?
– Nego što. Mislim da su se svi koji su ovdje radili za vašu obitelj rodili na
otoku. Dr. Kirkland kaže da nitko više ne zna raditi. I manje-više ima pravo. Ali
kaže da ljudi s otoka još znaju pošteno odraditi posao.
I vjerojatno za sitniš. – Dopada ti se djed?
– O, da, gospođice Catherine! Dr. Kirkland je jako dobar prema meni.
– Znaš na što mislim, Mose.
Osvrće se kao da provjerava prisluškuje li nas netko. – Znate ga i sami,
gđice Catherine. Žilav čovjek, zna kako iscijediti i posljednji cent iz nečijeg
dupeta, kad već moram tako reći.
Ništa ne odvraćam prepuštajući njemu da ispuni nastalu prazninu.
– Podsjeća me na jednu priču koju sam nedavno čuo. Vlasnik plantaže
nekom robu daruje bocu viskija, a drugi ga rob poslije pita je l’ mu se viski
dopao, na što ovaj odgovara: »Pa, da je bio imalo bolji, ne bi mi ga dao, a da je
bio imalo lošiji, ne bi ga mogao popiti.«
Ne, nije priprost.
– Dr. Kirkland se ipak brine za otočane – odmah dodaje. – I puno im je
bolje nego mnogim crncima tu u gradu.
– A moj otac, Mose?
Ostaje zbunjeno me gledati minutu. – Mislite na gosp. Lukea?
– Da.
Širok osmijeh izranja mu na licu otkrivajući od duhana požutjele zube. –
Gosp. Luke je uvijek lijepo porazgovarao sa mnom kad bi bio u prolazu.
Ponekad bi mi dao i dim čega god bi pušio. Ako me razumijete.
– Razumijem.
– Dopadao mi se, ali morao sam biti obziran u njegovu društvu jer ga dr.
Kirkland nije volio.
Michaelov terenac je sve bliže probijajući se poput tenka koji izbjegava
mine. – Je li ti se otok dopadao?
Sliježe ramenima. – Tad nisam znao da postoji išta drugo. No, sad se ne bih
više vratio. Dopada mi se gledati televiziju navečer i ne dopada mi se ta rijeka.
Previše se ljudi utopilo u njoj.
– Jesi li poznavao neke od njih?
– Jedan rođak se utopio.
– Djevojčica ili dječak?
– Dječak. Zvao se Enos. Ali mislim da se i jedna djevojčica utopila
nekoliko godina prije toga.
– Misliš da je otok ukleto mjesto?
Škilji promatrajući me kao da pokušava razaznati nešto u daljini. – Što
mislite pod time, gđice Catherine?
– Ima li tamo ikakva zla? Nečega što ne bi mogao objasniti, ali što
jednostavno osjećaš? Ja sam nekoć imala taj osjećaj.
Sklapa oči i odjednom ga prolaze trnci. Potom me gleda poput kakva
dječačića. – Kad sam bio dijete, stariji su znali govoriti da ubojice iz kaznionice
noću lutaju cestama. Iz Angole. Da se noću iskradaju iz zatvora, plivaju na otok
i potom hodaju cestama u potrazi za djecom! Danas mi se to sve čini samo
izmišljotinom kojom su nas zastrašivali. Ali ipak, puno djece nije prilazilo
cestama po sumraku, pa čak ni danju nisu bili sami.
– Zašto ne?
Ponovno sliježe ramenima. – Jednostavno je tako bilo. Morat ćete upitati
nekoga drugog zašto. Ali znajte... imam puno rodbine na tom otoku i ne sjećam
se da sam bio tamo više od jedanput u četrdeset godina. A sad kad me već pitate,
uopće mi nije stalo ako se više i ne vratim.
Michaelov terenac se gegajući zaustavlja iza njega, a Mose mi maše u
pozdrav i opet nestaje među stablima. Michael otvara prozor, ali njega više
nema. Poput oca, još jedan duh Malmaisona. Uzimam očevu vreću s tajnama i
penjem se u vozilo.
50. POGLAVLJE

S jedimo na kožnom dvosjedu u privatnoj ordinaciji dr. Toma Cagea, koji više
od četrdeset godina radi kao liječnik opće prakse u Natchezu. Police
prekrivaju sva četiri zida, neke pretrpane liječničkim traktatima, druge
povijesnim knjigama o građanskom ratu. Na radnom stolu izdiže se gomila
kartona visine gotovo trideset centimetara, prokletstvo liječničkog posla. Na
pola obojen olovni vojnik s mušketom skriva se u njihovoj sjeni, a bočica sive
boje do njega. Poput nas, čini se da čeka doktorov dolazak.
Ali ono što mi privlači pozornost i od čega gotovo uopće ne mogu odvojiti
pogled ulaštena je bijela lubanja koja pridržava knjige na polici iza stola. Prazne
očne šupljine bulje u mene gotovo s podrugivanjem, podsjećajući me ponovno
da je Malik mrtav, da su umorstva u New Orleansu još nerazriješena, a ja glavni
osumnjičenik.
Otkako smo pronašli polaroidne fotografije nage djece u očevoj vreći,
nisam u stanju bistro razmišljati. Glasovi koji su me davno mučili ponovno su se
vratili i to pozadinsko šuštanje zlobnih komentara jednostavno ne mogu utišati.
Još više me uznemiruje činjenica da je nešto duboko u meni puknulo nepovratno
me slomivši. I mislim da je to moja vjera, moja očajnička nada da unatoč
djedovim riječima otac nije bio u stanju počiniti takve grozote. Ali slike ne lažu.
Michael je dao sve od sebe kako bi me utješio. Iako vjeruje da pogrešno
postupam ekshumacijom očeva tijela, nazvao je odvjetnika tijekom vožnje i
upitao što je sve potrebno kako bi se to izvelo. Nijedan zakon Mississippi ne
regulira iskapanje pokojnikova tijela. Štoviše, za to čak nije potrebna ni dozvola.
Ono što je potrebno jest nazočnost upravitelja pogrebnog poduzeća kao
svjedoka. Ipak, kad ga je nazvao, ovaj ga je izvijestio da pogrebno poduzeće
nema namjeru nadgledati ikakvo iskapanje bez sudskog naloga. Njegov pak
odvjetnik vjeruje da je takav nalog moguće dobiti bez saslušanja, ali za to je
potrebno jamstveno pismo najbližeg srodnika u kojemu se navodi razlog
ekshumacije.
Drugim riječima, moje majke.
– Oprostite što ste me čekali. – Visok muškarac bijele kose i brade
odrješitim korakom ulazi u prostoriju i snažno se rukuje s Michaelom. Potom se
okreće prema meni i s osmijehom obraća: – Znači, vi ste Catherine Ferry?
Ustajem i pružam ruku. – Slobodno me zovite Cat.
Prihvaća ruku i lagano je stišće svojim artritičnim prstima. – A ja sam Tom.
Zaobilazi stol i smješta se u naslonjač. Velika cigara i nekoliko štapića za
jezik izbijaju mu iz bijele kute, a crveni stetoskop visi oko vrata. Očito je da se
bavi medicinom kojom se moj djed nije udostojio baviti godinama.
Vadi dijetalnu Coca-Colu iz minihladnjaka iza stola, otvara je i ispija dugi
gutljaj. Nakon dugog izdaha zadovoljstva, odlaže limenku na stol i usredotočuje
se na mene.
– Dakle, što vas zanima?
– Zapravo ne znam. Sve čega se sjećate.
– To je puno. Liječio sam ga kao dječaka, ali i njegove roditelje prije smrti,
a onda i njegova ujaka koji ga je periodički odgajao. Što vas najviše zanima?
Gledam prema podu gdje je očeva zelena vreća ukliještena između mojih
stopala. – O Vijetnamu – odvraćam potiho. – O Bijelim tigrovima.
Gotovo nevidljiv treptaj. – Već znate više nego što sam očekivao. Dakle...
vaš je otac naučio pucati kako bi prehranjivao obitelj. Pucao je bolje kao dječak
nego većina muškaraca nakon cjeloživotne prakse. Ali u ratu su ga prisilili da
upotrijebi taj dar u drukčije svrhe. Pretvorili su ga u snajperista. A onje imao
dvojak odnos prema tome. U jednu ruku, ponosio se svojim profesionalizmom. –
Pokazuje prema policama. – Kao što vidite, i ja sam ljubitelj vojne povijesti.
Ratovao sam u Koreji. Znate li da je u Vijetnamu u prosjeku ispaljeno pedeset
tisuća metaka po mrtvom neprijateljskom vojniku?
– Pedeset tisuća – Michael ponavlja. – Nemoguće!
– Ali jest. Upravo je to jedan od razloga zašto smo izgubili rat. A sad
pogodite koliko su metaka po glavi u prosjeku potrošili snajperisti vojske i
marinaca!
Michael odmahuje glavom. – Jedan?
– 1,39. Momci su bili vrlo dobri u svojem poslu, ali takvo je ubijanje puno
mučnije od uzvratne paljbe. Provodi se hladnokrvno i promatranjem kroz nišan
u čovjeka deset puta većeg nego u prirodnoj veličini. Prvo ga gledate kako puši
ili mokri, a onda mu raznesete glavu. Prisjetite se kako je Kennedyjeva glava
eksplodira na Zapruderovu filmu. I takvo što vidite svaki put kad povučete
okidač, a kad čovjek upamti te slike, nikad ih više ne može izbiti iz glave.
Ponovno ispija gutljaj dijetalne Coca-Cole. – Želim vam reći da je Luke bio
pod osobito velikim stresom i prije nego što je poslan u Bijele tigrove, a u toj
postrojbi stvari su se strelovito pogoršale. Tigrovi su u osnovici bili teroristička
postrojba koja je poslana u Kambodžu kako bi mučila i ubijala
sjevernovijetnamske vojnike koji su se skrivali u neutralnoj zemlji. To su bile
tajne operacije koje su se izvodile iza borbenih linija, pod zapovjedništvom
časnika koji se nisu držali pravila organiziranog ratovanja. Rijetko tko je bio
zarobljenik, a kad bi se to dogodilo, slijedila bi mučenja. Silovanje se koristilo
kao taktika zastrašivanja kod lokalnog stanovništva, ali i kao nagrada vojnicima.
Rijetko se radila razlika između vojnika i civila. Gotovo se svakoga na koga se
naletjelo smatralo metom. Kad se Luke pobunio protiv ekstremnih činova
okrutnosti, drugi su ga ismijali, a nadređeni uzeli sa sumnjom. Ubrzo je shvatio
da će i sam biti ubijen poput ostalih ne pokori li im se.
Dr. Cage zastaje, a ja odmah prekopavam vreću i izvlačim žičanu nisku
strunutih šljiva. Boreći se protiv gađenja, pokazujem mu je.
– Znate li što je ovo?
Preuzima je iz mojih ruku i odlaže na stol. Povećalom iz džepa pregledava
pocrnjele komade.
– Uši – objašnjava.
– Molim? – Michael dobacuje.
Dr. Cage podiže pogled. – Ogrlica od ušiju. Nikad je nisam vidio. Gdje ste
je pronašli?
– Tata ju je skrivao u vreći s nekim drugim stvarima.
– To je ratni trofej. Kad bi ubili neprijatelja, neki vojnici su im znali
odrezati jedno ili oba uha i nabiti na ogrlicu onako kako su Indijanci skidali
skalpove.
– Čuo sam za to – odvraća Michael. – Ali čini se da čovjek ne vjeruje da je
to moguće sve dok...
Dr. Cage sliježe ramenima. – Činili su to i s prepucijem, ali to nije ništa
nova. Njih su još križari znali nositi sa sobom kao trofeje. Rat je oduvijek
barbarske prirode, samo se oruđe neprestano mijenja.
Ne mogu zamisliti oca u svijetu koji je upravo opisao. – Znači, moj je otac
rezao uši žrtvama?
– Žrtva nije ispravan izraz – ispravlja me – iako u ovakvim slučajevima
odgovara. Ali teško mogu zamisliti njega kako sakati ljude. Na ovoj ogrlici ima
samo dvadesetak ušiju, a Luke je, službeno, kao snajperist eliminirao trideset
šest meta. Vjerojatno je ubio puno više, samo nisu zabilježeni. No, nikad ne bih
rekao da ogrlica pripada njemu.
– Zašto? – ubacuje se Michael. – S obzirom na sve što ste nam rekli?
– Jer je riskirao svoj život kako bi ljude koji su činili takve stvari priveo
pravdi. Čim se vratio iz Kambodže u Vijetnam, zaobišao je nadređenog i
izvijestio više instancije čemu je posvjedočio, a one su učinile ono što uvijek
čine kad se netko ogluši o zapovjedni lanac. Za tjedan dana vraćen je u Tigrove i
tad je i bio ranjen. Prema njegovim riječima, krivnjom suborca. Pravo je čudo da
se živ uspio ukrcati na helikopter. Rekao je da bi ga ostavili da iskrvari u rižinu
polju da mu jedan nije pomogao.
– Što mu se potom dogodilo?
– Nikad više nije bio isti. Stvari kojima je posvjedočio nagnale su ga preko
ruba. Kad je saznao da ga ponovno namjeravaju vratiti u Tigrove, jednostavno je
puknuo. Počeo je vikati o svemu čemu je posvjedočio i odjednom su pokrenuli
postupak za njegovo otpuštanje po posebnom nalogu. Nisu ga proglasili
mentalno nesposobnim, ali to se zapravo svelo na to. Njegov posttraumatski
stresni poremećaj uzeo je maha prije nego što se vratio u SAD. Mogao bih vam
još puno govoriti o tome, ali predosjećam da niste došli zbog toga.
Michael je imao pravo: Tom Cage ima izrazitu sposobnost opažanja.
– Hajde – dobacuje mi. – Reci...
– Što znate o seksualnim zlostavljanjima u djetinjstvu? – konačno pitam.
Dr. Cage ostaje iznenađen. – Imao sam nekoliko slučajeva. Godinama već
ne liječim djecu, ali u početku jesam. Liječio sam svakoga tko bi mi se pojavio
na pragu. – Ponovno ispija gutljaj Coca-Cole i gleda prema policama. – Bojim
se da je tada bilo puno više slučajeva seksualnog zlostavljanja nego što sam
znao i da sam bio hrabriji, ili da sam bolje mogao prozrijeti stvari, pomogao bih
većem broju djece.
– Zašto hrabriji?
– Jer čovjek vidi ono što želi vidjeti. Ili možda ono što si može priuštiti.
Kad sam otvorio ambulantu, nije bilo Udruge za zaštitu djece, samo Centar za
socijalnu skrb. A u to vrijeme muškarci su imali gotovo apsolutnu kontrolu nad
obiteljima. – Zamišljeno gleda u točku iza mene, kao da je sam u prostoriji.
Namjeravam pročistiti grlo kad se odjednom vraća u stvarnost. – Oprostite,
prisjetio sam se određenih slučajeva. I djece. Ali bilo je to davno. Nadam se da
je sve dobro svršilo.
Slijedi neugodna tišina koju nitko nema želju prekinuti. Iz nekog razloga
osjećam da mu mogu vjerovati. Posežući u vreću, vadim tri polaroidne snimke i
guram ih prema njemu s druge strane stola. – Ovo sam pronašla u vreći s drugim
stvarima koje je tata skrivao.
Svakoj posvećuje puno vremena i onda podiže pogled prema meni. – Što se
doista zbiva, Cat? Što to pokušavate shvatiti?
– Mislim da me otac zlostavljao.
– Imate li ikakav drugi povod, osim ovih slika?
– Da.
– Žao mi je. – Ponovno baca pogled prema slikama. – Znam da izgledaju
kao dokazni materijal, ali razmotrite li ih takve kakve su, znače isto što i ogrlica
od ušiju. Činjenica da ih je posjedovao čini se dokazom izopačenosti, ali ne
znate okolnosti u kojima ih se domogao.
– Zašto bi ih skrivao ako se nije imao čega sramiti?
Sliježe ramenima. – Možda to nikad nećemo saznati. Jeste li pregledali sve
u toj vreći?
– Sve osim ovoga – odvraćam podižući mapu za crtanje.
– Zašto ste to zaobišli?
– Ne znam. – Slika Louise Butler odjednom mi izranja u mislima. – Netko
mi je već rekao što ću tu pronaći. Crteže otoka DeSallea, i takve stvari.
– Smijem li pogledati?
Pružam mu mapu i on je lista.
– Čini mi se da samo djelomično imate pravo. Postoje i crteži neke
crnkinje... nešto poezije. Divlji cvijet prešan između stranica. Samo malo...
pogledajte ovo.
– Što je to?
– Natipkana poruka. Ah, poslušajte! »Vojniče Ferry, saznali smo da si
blebetao o razdoblju koje si proveo zapadno od rijeke Mekonga. Mislili smo da
si se naučio pameti još 1969. Kako nisi, slijedi mali podsjetnik od starih
prijatelja koji su također nosili tigrove šare. Samo nastavi priču pa će i tvoje uši
završiti na istoj ogrlici, a možda ćemo morati izvesti i noćnu operaciju na tvojoj
malenoj. Sjećaš ih se? Zakleo si se, vojniče. Nikad to ne smetni s uma.«
Odlaže mapu na stol. – Eto vam mogućeg odgovora kako se domogao
ogrlice.
– Zaprijetili su da će ga ubiti – potiho odvraćam. – Doista jesu.
– Luke je bio tvrdoglav mladić – dr. Cage odvraća s nježnošću. – Dvaput
nakon rata pokušao je pokrenuti istragu i ostvario određeni napredak, ali
naposljetku ništa nije proizašlo iz toga. Ne bi me iznenadilo da saznam kako su
uljeza koji ga je ubio u Malmaisonu poslali muškarci koji su napisali to pismo.
Da je barem tako, pomišljam u sebi.
Pozorno me proučava. – Čini mi se da to nije sve. Nešto mi prešućujete.
Možda puno toga. Samo se nadam da sam vam barem malo pomogao.
Iako mi više nikako ne može pomoći, želim mu još toga priznati. Njegovo
mi je mišljenje osobito važno. – Što mislite, je li moguće da me zlostavljao?
Duboka tuga odjednom mu ispunjava oči. – Rado bih vam rekao da nije.
Doista. Ali prestar sam i imam previše iskustva da vam u tome smislu nudim
stopostotnu sigurnost. Ljudski seksualni nagon strahovito je moćan i upravlja
nama više nego mi njime, često da toga uopće nismo svjesni. Freud je proveo
cijeli život pokušavajući ga shvatiti i nije uspio. Luke je bio dobar mladić, ali ne
mogu se pretvarati da znam što je činio u mraku, ili zašto je to činio. Što god je
činio, vjerojatno više ima veze s time što je njemu bilo učinjeno kao djetetu
nego s bilo čime drugim. A za to ne znam.
– Rekli ste da ste liječili njegove roditelje.
Izbacuje dlanove u zrak. – Bili su to dobri ljudi, ali umrli su u ranoj dobi.
Doduše, nisam imao visoko mišljenje o ujaku koji ga je prihvatio. Seljačina s
dugačkim jezikom koja je većinu vremena provodila pokušavajući se
nezasluženo domoći socijalnih povlastica. Naravno, to ne znači da je bio
zlostavljač djece. U međuvremenu je umro. Od raka pluća.
Vraćam očeve stvari u vreću. – Kad bih vas isto upitala za djeda, što biste
rekli?
Gleda me s neprikrivenom radoznalošću. – Odgovorio bih vam isto.
Nemoguće je potpuno poznavati nekoga, a kad je riječ o seksu, sve je moguće.
Kako ne odgovaram na to, dodaje: – Nalazite se pred dubokom i mračnom
jamom, Catherine. Puno mračnijom nego što mi se učinilo kad sam vas ugledao.
– Baca pogled prema Michaelu. – Barem se možete osloniti na ovu dobričinu.
Sprema se ponovno nešto reći, ali vrata se odjednom otvaraju i sestra ulazi
u ordinaciju. Lice mu odmah poprima smrknut izraz. – Rekao sam da mi ne
smetate.
– Oprostite – odvraća sestra – ali Dale Thompson je upravo proklizao na
motoru stotinjak metara niz kolnik i krvari po cijeloj čekaonici!
– Zašto nije otišao na hitnu?
– Rekao je da ste ga sredili nakon prethodne nesreće pa želi da to opet
učinite. Čini mi se da će mu trebati stotinu šavova.
Odmahuje glavom. – Netko ga treba urazumiti. Smjestite ga u ambulantu.
Odmah stižem.
Zaobilazi stol i hvata me za ruku. – Bit ću iskren s vama, Cat. Vaš mi se
djed ne dopada. Cijenio sam njegovu vještinu i sve što je učinio za grad, ali to je
jedino pozitivno što mogu reći o njemu. Što se tiče onoga što ste me upitali,
znam samo ovo: gotovo mu je osamdeset, a uzima Viagre koliko i bilo koji
drugi pacijent. Znam to jer je dobiva besplatno od zastupnika farmaceutskih
tvrtki. A koliko znam, ne viđa se s ovdašnjim ženama. No, s druge strane, više
gotovo uopće ne znam što se događa u našem gradu pa to ništa ne dokazuje.
Ustaje. – Kako je vaša teta Ann? Nekoć sam je u fazama liječio od
depresije kad je bila ljutita na psihijatre.
– Umrla je.
Ostaje vidljivo potresen. – Kako?
– Samoubojstvo. Sinoć.
– Isuse Kriste... tako mi je žao.
– Je li vam ikad spominjala seksualno zlostavljanje?
Odmahuje glavom. – Bila je opsjednuta trudnoćom, toga se najviše sjećam.
I s vašim djedom je imala odnos prepun ljubavi i mržnje. Ovisila je o njemu u
svakom smislu i mrzila se zbog toga.
– Znate li išta o njezinoj apendektomiji?
Smije se. – Do vraga, čuo sam Billa kako to prepričava desetak puta.
Ponaša se kao da je izveo transplantaciju srca s džepnim nožićem i malo
medicinskog alkohola!
– Bilo joj je deset kad se to dogodilo. Je li moguće da je bila trudna?
Škilji, ali nakon nekoliko sekundi odmahuje glavom. – Ne. U više od
četrdeset godina rada imao sam samo jedan slučaj jedanaestogodišnje trudnice.
Možda dva. Dragi Bože, zar se nalazite pred ponorom?
Kimam. – Imam takav osjećaj.
Baca pogled prema Michaelu. – Pobrini se za ovu curu. Žilava je, ali ne
koliko misli da jest.
– Hoću.
Rukuje se s njim i potom odlazi.
– Još uvijek želiš ekshumirati očevo tijelo?
– Više nego ikad.
Uzdiše i vodi me prema čekaonici. Krvav trag širi se bijelim pločicama
hodnika, a krvav otisak stopala nalazi u blizini vrata čekaonice. I u tom trenutku
prisjećam se krvavih tragova na podu moje sobe. Vrata ispred mene drhte mi
pred očima, koljena klecaju. Michael me hvata pod ruku i izvodi mimo lica koja
bulje u nas.
– Vodim te u moju ordinaciju i napravit ću nekoliko testova!
Trepćem izlazeći na jarku svjetlost, a sulude slike bljeskaju mi pred očima.
Očeva nadgrobna ploča... ja kako stavljam Leopardicu Lenu u lijes....
– Ne. Ako sada stanem, neću moći više krenuti. Moramo nastaviti!
51. POGLAVLJE

G radsko groblje Natcheza jedno je od najljepših na svijetu, ali danas mi ne


pruža nikakvu utjehu. Vozim majčin auto jednim od uskih asfaltiranih
prolaza dok ona sjedi na suvozačkom mjestu uz mene. Nikad u životu nije
djelovala toliko zabrinuto. I gotovo je naočigled ostarjela od Annine smrti. Koža
joj je ispijena i blijeda, oči djeluju zamagljeno.
– Ne znam zašto si htjela doći – potiho dobacuje. – Ubrzo ćemo ionako
pokopati Ann.
– Želim vidjeti tatin grob. Želim da naša obitelj bude na okupu kad budem
razgovarala s tobom. Nas troje.
– Što te spopalo? – Netremice gleda kroz vjetrobransko staklo. – FBI je
pokrenuo potragu za tobom. Djed i Pearlie su se dignuli na noge. Djed sprema
jako osjetljiv projekt kojim će pokušati spasiti grad i užasava se što ćeš uvesti
toliko pomutnju i potkopati mu šanse.
Nastavljam kroz tunel hrastova vozeći između ograda od kovanog željeza i
mauzoleja skrivenih među stablima. Naša obiteljska parcela nalazi se u starom
dijelu groblja, gdje se kvrgavi udovi divovskih hrastova spuštaju do tla, a
španjolska mahovina prekriva sve u sjeni.
– Često posjećuješ tatin grob? – pitam.
Ne odgovara.
Da me Michael nije dopremio u njezinu trgovinu kako sam ga zatražila, ne
bih je uspjela dovući do groblja. Ali ponudivši se da je odvezem kući, dobila
sam nadzor nad autom i barem zasad, nad njom.
– Uzela si nešto za smirenje?
Presijeca me pogledom. – Kako se usuđuješ! Ti to uzimaš svaki dan!
– Da, ali danas nisam. I već tjedan dana nisam popila piće, vjerovala ili ne.
Ništa ne odvraća.
– Pitam samo jer sam radoznala. Jesi li ga dobrovoljno uzela ili ti ga je djed
dao?
Bijesno ispuhivanje. – Kako bih ga se inače domogla?
Parkiram njezinu limuzinu na travnjak do niskoga ciglenog zida. Obiteljska
parcela nalazi se odmah iza njega. Za nas nema mauzoleja, samo fini mramor
Alabame iza kovanog željeza koje potječe iz 1840. Odavde je nemoguće vidjeti
rijeku. Taj pogled rezerviran je za rođake onih koji su pokopani na Jewish Hillu.
No, zato se u zraku osjeća miris cedra i slatke masline, a hladovina uvelike
nadoknađuje panoramski pogled s litice.
Većina pripadnika pet generacija obitelji DeSalle pokopana je iza te
ograde. Djed bi radije da je moj otac negdje drugdje zakopan, ali majka, svaka
joj čast, zahtijevala je da to bude upravo ovdje. Možda je to jedini put da mu se
suprotstavila i da je pobijedila. Pokušam li je vući kroz kapiju, odupirat će mi se,
pa stoga jednostavno prolazim sama i ne zaustavljam se sve do očeve
jednostavne nadgrobne ploče od crnog kamena.
Ubrzo čujem kako kapija škripi. Potom sjena pada na tlo preko moje.
– Zašto smo došle? – potiho pita.
Hvatam je za ruku. – Mama... nekako sam uspjela navršiti trideset jednu, a
da nas dvije nikad nismo pošteno porazgovarale. Krivim sebe koliko i tebe.
Želim da se ubuduće više potrudimo. Ali nakon današnjeg dana, možda nikad
više nećeš htjeti razgovarati sa mnom.
– Plašiš me, dušo.
– Ne kažem da se ne bi trebala bojati... Želim ekshumirati tatino tijelo.
Njezin nagli udah odjekuje poput eksplozije. Znam da je na stotinu muka.
Kako sam odgojila ovu luđakinju? sigurno se pita. No ne dopuštajući joj da
vrisne ili brizne u plač, nastavljam: – Treba mi uzorak njegova DNK, ali ujedno
želim ponoviti obdukciju. I želim izvaditi Lenu iz lijesa.
– Onu otrcanu plišanu životinju?
– Tako je.
Izvlači ruku iz stiska. – Catherine, što ti je? Zar si poludjela?
– Ne. Prvi put u životu nadomak sam savršenom mentalnom zdravlju.
Trebam tvoju pomoć, mama. Molim te.
Gleda u nadgrobnu ploču, ne u mene. – Ali zašto? Što pokušavaš postići?
– Mislim da ne želiš znati.
– S obzirom na to da se radi o iskopu tvojeg oca, bolje objasni!
Zakoračujem na očev grob, a onda se okrećem prema njoj. – Bila sam
seksualno zlostavljana kao dijete.
Trepće nekoliko puta.
– A možda je i Ann bila zlostavljana. Ne znam. I neću znati sve dok ne
vidim tatino tijelo i ne izvadim Lenu iz lijesa.
Počinje se tresti. Od glave do pete drhti kao da je zaglavila na polarnom
ledenjaku. Čak joj i pripijen laneni kostim podrhtava iako je ljetni zrak ustajao
poput žabokrečine. – O, dragi Bože... – odvraća gotovo šaptom. – Tko ti je te
gluposti utuvio u glavu? Možda onaj psihijatar kojeg je Ann viđala? Onaj kojeg
su ubili?
– Otkud znaš za njega?
– Razgovarala sam s FBI-em, dušo. Neki agent Kaiser me nazvao. Bio je
vrlo ugodan i vrlo zabrinut za tebe.
Prolaze me trnci na moguću opasnost. – Kad si razgovarala s njim?
– Cat, nemaš se čega bojati.
– Jesi li mu rekla da sam u gradu?
– Nikome nisam ništa rekla, ljubavi. Djed je rekao da se obiteljske stvari
nikoga ne tiču.
Isuse... – Je li on razgovarao s njim?
– Mislim da jest.
– Mama, toliko ti toga moram reći, a nemam dovoljno vremena. Cijeli život
imam problema sa seksom. S muškarcima, s alkoholom... s mnogo toga.
Poduzima korak prema meni, s očitim olakšanjem na licu. Sad razumijem,
zaključuje. – To nije tvoja krivica, dušo. Svatko tko je izgubio oca prošao je isto.
– Ne, nije to posrijedi. Oduvijek sam mislila da jest, ali nije.
– Ljubavi, naravno da jest! Toliko si boli pretrpjela...
– Mama, molim te! Nemaš pojma o čemu govoriš! Djed te pokušao zaštititi
onako kako je i mene pokušao zaštititi, samo što je oba puta podbacio!
Ponovno joj lice poprima prestrašen izraz. – O čemu govoriš?
– Nadala sam se da ti neću morati ovo reći, ali nema drugog načina. One
noći kad je tata upucan, nije bilo uljeza u Malmaisonu.
– Naravno da jest. Rekla sam ti...
– Ne – odlučno je prekidam. – Nisi ga vidjela i nije ga bilo. Djed mi je to
osobno rekao. Izmislio je priču o uljezu kako ti ne bi morao reći što se uistinu
dogodilo.
– Što se uistinu dogodilo? – ponavlja moje riječi promatrajući me poput
plaha psa.
– Da. Djed je rekao da je uhvatio tatu kako me zlostavlja. Potukli su se i
djed ga je upucao.
Lice joj se pretvara u bezličnu krpu. Toliko je blijeda da ne mogu
povjerovati da se nije onesvijestila.
– Znam da ti je to šok, ali sam mi je to rekao.
– Ne vjerujem ti.
Sliježem ramenima. – Govorim ti istinu. Samo što više nisam sigurna da je
djed meni govorio istinu. Postoji mogućnost da je bilo obrnuto – da je tata njega
uhvatio kako me zlostavlja, ali ga je ipak ubio. I upravo to želim saznati. Ne
zanima me tko je koga ubio, nego tko me je zlostavljao. Ako je djed taj,
vjerojatno je isto činio i teti Ann.
Rukama prekriva uši poput djeteta, ali mene to ne zaustavlja. – Ann se
ubila na klinici, a poknj sebe je imala kornjaču Thomasa. Jesi li znala? Jesi li
znala da je imala Thomasa uz sebe?
– Učinila je to zbog svoje neplodnosti – gotovo prkosno odvraća. – Krivila
je apendektomiju koja joj je tamo učinjena. Koliko se sjećam, tata je to
spominjao nekoliko puta. Da je zbog kasnije infekcije najvjerojatnije ostala
sterilna.
– Mislim da to nije bila apendektomija. Bojim se da je bila trudna.
Šokirano otvara usta. – Desetogodišnje djevojčice ne mogu ostati trudne!
Dragi Bože, već bi ti to trebalo govoriti koliko je sve ovo suludo!
– Možda nije bila trudna – popuštam prisjećajući se jednoglasnog mišljenja
Michaela, Hannah Goldman i Toma Cagea. – Ali nešto jako ružno sigurno joj se
dogodilo u toj klinici. I ti negdje duboko u sebi to znaš.
Shvaćajući konačno koliko je njezina reakcija besmislena, spušta ruke uz
tijelo i promatra me bez riječi, a ja prelazim konačnu, nezamislivu granicu. –
Mama... kako je moguće da nisi znala? Kako nisi znala da mi se to događa?
Kako si mogla dopustiti da mi netko to čini?
Suze joj se skupljaju u kutovima očiju i klize niz lice. – Treba ti pomoć,
ljubavi. Pronaći ćemo nekoga, ovaj put nekoga uistinu vrsnog!
– Ne – odvraćam slomljenim glasom. – Više me se ne možeš riješiti. Samo
mi ti možeš pomoći da prebrodim ovo. Ti, mama. Znam da si imala problema sa
seksom poput mene, samo što se radilo o drugoj vrsti problema. Znam da
postoje stvari koje ne možeš učiniti.
Usta joj drhte.
– Razgovarala sam s Louise, mama.
Nenadano se odmiče kao da sam je ošamarila. – Odvezi me kući,
Catherine. Ne želim više čuti ni riječ.
– Preklinjem te, mama. Stojim ovdje na očevu grobu i preklinjem te da mi
pomogneš otkriti istinu. Bojim se da neću poživjeti još dugo ako se to ne dogodi.
– Ne čini mi to – ljutito me prekida izbacujući kažiprst. – Ne svaljuj to na
moja pleća! Ann je to već dovoljno često činila! Odvezi me kući, ili ću te
ostaviti ovdje!
– Ključevi su kod mene – odvraćam šaptom.
– Onda ću pješke.
52. POGLAVLJE

U lazim na parkiralište iza Malmaisona i zatječem djeda kako sjedi na ležaljci


do ulaza u ružičnjak. Billy Neal stoji uz njega držeći smeđu pivsku bocu u
ruci. Djed se naginje kako bi nas vidio kroz vjetrobransko staklo. Prepoznavši
nas, rukom pokazuje Billyju da nestane.
– Daj mi mobitel, mama.
Iako je odbila razgovarati putem kući, ipak mi predaje telefon. Potom izlazi
iz auta, prebacuje torbicu preko ramena i čeka da izađem. Utipkavam Seanov
broj. Billy Neal prolazi kroz sjenicu i ulazi u ružičnjak i ne osvrćući se.
– Detektiv narednik Regan.
– Ja sam. Jesi li se domogao obdukcijskog nalaza?
– Ne još.
– Zašto ne?
– Bit ću iskren, Cat. Nisam siguran da ću ga moći nabaviti. FBI provodi
strogu kontrolu i više ništa ne prosljeđuje radnoj jedinici. Kao u starim danima
kad ni s kime nisu dijelili nikakve informacije.
Djed se obraća majci, ali ona ostaje kod auta. Sklapam oči pokušavajući
potisnuti osjećtj neumoljive uzaludnosti. – Nabavi mi taj jebeni nalaz!
Prekidam vezu. Najradije bih zbrisala unatraške i odvezla se do Michaela,
ali ne mogu dopustiti mami da se nasamo suoči s djedom. Ne nakon svega što
sam joj rekla na groblju. Stoga izlazim iz auta, a djed odmah ustaje i počinje
vikati na mene. Lice mu je crveno, oči vatrene.
– Što to, do vraga, činiš, Catherine?
Njegovo bijesno lice još mi je u stanju slediti krv u žilama, ali ovaj put se
ne povlačim. – O čemu govoriš?
– O ekshumaciji!
Ne mogu povjerovati. Ili mi je Michael lagao kad je rekao da nije
spomenuo moje ime svojem odvjetniku, ili mu je netko sa suda dojavio da se
raspitujem. Sigurno je to posrijedi. Nazvala sam sučev ured tijekom vožnje od
ordinacije dr. Cagea do majčine trgovine, kako bih mogla majci otprilike reći
kad bi bila ekshumacija. Ali nismo niti stigle do toga. A sad je djed, osim toga,
razotkrio moj diskretan mali pothvat poput svega drugog.
– Dakle? – tutnji. – Kako se namjeravaš opravdati?
Začudo, majka se ubacuje između nas dvoje, što nikad dosad nije učinila. –
Ne viči na nju, tata – preklinje ga. – Ne osjeća se najbolje.
– Kako to misliš? – grmi.
– Teško joj je.
Stišće zube i ljutito kima glavom. – O, znam ja to. Ima ona takva razdoblja
cijeli život. Kao Ann. Polovicu vlastitog života izvlačim ih iz problema, ali
danas je gotovo s time! Nema više! Danas ću to sasjeći u korijenu prije nego što
cijeli grad uvali u nezamislivu nevolju!
– O čemu govoriš?
– O kasinu, do vraga! Govorim o spasu ovoga grada! Nadomak smo
federalnoj potvrdi o postojanju nacije Natchez Indijanaca i Odbor za igre na
sreću Mississippija ne može ama baš ništa poduzeti kako bi to spriječio, ali ti... –
debelim kažiprstom upire u mene – ti bi mogla ugroziti cijeli pothvat svojim
propitkivanjem, svojim teorijama i svojim upletanjem u slučaj masovnih
umorstava! A sad još želiš iskopati očevo raspadnuto truplo kako bi cijeli grad
mogao čitati o tome u novinama? Dobro me slušaj! Neću ti to dopustiti! Ako se
ne radi o službenoj kriminalnoj istrazi, za takvo što potreban ti je majčin
pristanak!
Pod njegovim pogledom majka se gotovo povlači, a ja shvaćam da mi neće
moći pomoći. Ali zato ja neću ustuknuti. Dosta mi je. Zakoračim prema njemu.
– Onda pretpostavljam da ću morati cijeli slučaj pretvoriti u kriminalnu istragu.
Nisam to htjela, ali ne daješ mi izbora. Dovest ću policiju i uključiti FBI.
Pretvorit ću Malmaison u cirkus ako je potrebno kako bih utvrdila istinu.
– Istinu? – ponavlja. – U potrazi si za istinom? To misliš?
– To je jedino što sam ikad tražila, ali ti mi čitavo vrijeme samo lažeš!
Svaka nova verzija događaja samo je nova laž kojom me želiš spriječiti da
kopam po prošlosti. Čega se bojiš, djede? Što ne možeš podnijeti da se sazna o
tebi?
Ponovno baca pogled prema majci, a onda prema tlu. Kad konačno podiže
glavu, oči mu se zaustavljaju na meni. – Ne pokušavam zaštititi sebe nego tebe.
Molio sam se da nikad ne saznaš ključ cijele misterije koju toliko silno želiš
razriješiti i poduzeo sve u svojoj moći kako bih te zaštitio. Ali ti nemaš namjeru
odustati. Uništit ćeš ovu kuću, ovu obitelj, sve što sam izgradio kako bi ostvarila
svoj naum. Već si to dokazala. Dakle... želiš istinu?
Osjećam čudesno kljucanje na zatiljku. No, više nema povratka. – Da.
– Želiš znati tko ti je ubio oca?
– Da.
– Ti.
Zvuk kiše toliko je stvaran da podižem ruke kako bih si zaštitila lice. Oboje
iznenada trepere pred mojim očima kao da smo svi troje u vodi. Želim govoriti,
ali nemam što reći. Jednom jedinom riječju dobila sam odgovor na sva pitanja.
Svaki djelić kaotične životne slagalice naposljetku je sjeo na svoje mjesto. Dugi
crni vlak koji me nijemo pregazio u blistavoj kuhinji Arthura LeGendrea
ponovno se pojavljuje. Veliko crno lice njegove lokomotive tutnji izranjajući
niotkuda i briše prizore preda mnom: ljude, travu, stabla, nebo. U posljednjem
trenutku prije udara u bljeskovima vidim žrtve ubijene u New Orleansu, nage i
osakaćene; Nathana Malika mrtvog u motelskoj kadi kako drži lubanju u krilu;
Ann na podu klinike s mrtvačkim simbolima na abdomenu i omiljenom
plišanom igračkom uz sebe. Ali nigdje ne vidim očevo lice. Pokušavam ga
zazvati, no vidim samo nisku od ušiju, skulpturu obješenog muškarca,
fotografije nage djece i dvije crne sjene koje se bore iznad mene u tami.
I odjednom više ništa.
53. POGLAVLJE

T rčim.
Jače i brže nego ikad u životu. Debla me mimoilaze munjevitom brzinom
kao nekoć kad sam jahala konje na otoku, ali sad me samo noge nose, a stopala
lete gonjena toliko užasnim prizorom da ga se nisam u stanju prisjetiti.
Želiš znati tko ti je ubio oca?
Ne! Želim vratiti vrijeme! Vratiti sve dane prije nego što sam počela
postavljati pitanja na koja sam navodno željela odgovore! Sad znam da to nisam
trebala učiniti.
Bolje je ne znati neke stvari. Pearlie.
Michaelova kuća izranja između stabala u daljini budeći u meni čudesan
osjećaj nade, osjećaj koji lopov može doživjeti ugledavši crkvu, jedinu priliku
da se domogne utočišta. Još brže jurim i ubrzo blistavo-plavi pravokutnik
bazena Hemmetersovih izranja preda mnom. Ali njih više nema. Bazen, poput
kuće, sad pripada Michaelu. Previše se toga promijenilo...
Posrćući, spuštam se do cementnog dvorišta koje ga okružuje ne odvajajući
pogled od plavih dubina. Dio mene želi uroniti ispod površine, ležati na dnu i ne
disati osluškujući otkucaje srca kako se prorjeđuju i zahvaćaju sve veće
vremenske razmake dostižući naposljetku beskonačnost. Ali, na žalost, to se ne
događa. Lišeno kisika, srce tuče sve jače i brže boreći se kako bi nahranilo
izgladnjela tkiva sve dok se ne počinje tek mahnito i beskorisno vrpoljiti u
prsima. Kad se to dogodi, izranjam na površinu. Čak ni želja za smrću ne može
potisnuti instinkt koji se usavršavao milijunima godina. Za to je potrebna ili
prisila ili suicidalna metoda od koje više nema povratka. Poput intravenoznog
morfija koji je Ann toliko brzo bacio u blaženi san da nije bilo vremena za
moguće dvojbe. Ali sumnjam da bi povukla tu odluku čak i da je mogla.
Kod nekih bol življenja svake minute u danu jednostavno postaje toliko
nepodnošljiv da konačno mogu smrti gledati u oči bez ikakva straha, čak poput
prijatelja, i priječi rijeku o kojoj je dr. Malik govorio i ne osvrćući se. Za mene,
iako sam se dovukla do samog mračnog ruba suicida, bol je oduvijek bio bolji
izbor od praznine.
Barem dosad...
Zamjećujem svjetlo u Michaelovoj kući. Samo me to odvlači od bazena.
Prilazim staklenim balkonskim vratima u stražnjem dijelu kuće, lupam po staklu
svom silinom i bol koji mi presijeca ruku do lakta ne zaustavlja me nego samo
podsjeća da sam još i te kako živa. Vidim kretnje iznutra i potom Michaela kako
juri zabrinuta izraza lica. Ne uspijeva mi se obratiti jer mu se odmah bacam oko
vrata, podižem na prste i grlim ga svom snagom.
– Hej, hej, što se dogodilo? – konačno pita. – Što je? Jeste li se posvadile?
Želim mu odgovoriti, ali prsa mi pucaju pod silovitim jecajima i cijelo mi
se tijelo trese. Ubila sam oca! Iako vrištim, ništa mi se ne otima iz grla.
– Smiri se – odvraća milujući me po kosi. – Što god se dogodilo, riješit
ćemo to!
Silovito odmahujem glavom gledajući ga kroz bujicu suza.
– Moraš mi reći što se dogodilo, Cat!
Ovaj put uspijevam ustima oblikovati riječi, a onda, poput rastresena
djeteta, zamuckujući izbaciti i istinu. Gleda me razrogačenim očima i snažno
privija k sebi. – Djed ti je to rekao?
Kimam, glave zaronjene u njegova prsa.
– Je li ti dao ikakve dokaze?
Odmahujem. – Ali osjećam to... čim je to rekao, imala sam osjećaj da sam
konačno čula istinu. Samo...
– Što?
– Bilo mi je osam. Kako sam ga mogla ubiti?
Dubok i tužan uzdah. – Kad sam se vratio u Natchez, bila je jesen i jedna
od prvih stvari koje su me se dojmile bile su novinske fotografije svih
sedmogodišnjaka i osmogodišnjaka koji su ubili svojega prvog jelena.
Očajnički sklapam oči.
– Jučer sam razmišljao o toj mogućnosti – priznaje. – Za slučaj da te otac
uistinu zlostavljao, rekao sam da su ga mogle ubiti Pearlie i tvoja majka. Ali,
da... i ti si to mogla učiniti. Patricid je najuvjerljivije objašnjenje tvoje
svojevoljne šutnje.
Što radim ovdje? Pitam se. U kući čovjeka kojeg gotovo ne poznajem i
tresem se poput epileptičara?
– Ako se to dogodilo – nastavlja – ako si ga uistinu ti ubila, onda si to
učinila u samoobrani. Ako je osmogodišnja djevojčica bila natjerana da ubije
vlastitog oca, nitko na svijetu ne bi posumnjao u opravdanost tog čina.
Čujem njegove riječi, ali nemaju nikakav učinak na mene. Jednostavno ne
prodiru u moju ranjenu dušu. I čini mi se da i on to osjeća. Snažno me zagrlivši
jednom rukom, vodi me do spavaće sobe s bračnim krevetom, odmiče prekrivač
i posjeda na rub kreveta. Potom se spušta na koljena, skida mi cipele i poliježe
me na krevet prekrivajući me do vrata.
– Ne miči se. Vraćam se za minutu!
Nestaje ostavljajući me u tami svoje spavaće sobe rashlađene klima-
uređajem. Koliko god bilo čudesno, osjećam se kao kod kuće. Gosp. i gđa
Hemmeter spavali su u ovoj sobi više od trideset godina. Voljeli su me poput
kćeri i nešto njihova duha zacijelo se zadržalo.
Pojavljuje se uz krevet s čašom vode u ruci.
– Ovo je Lorcet Plus. Ublažit će bol.
Uzimam bijelu pilulu iz njegove ruke i ubacujem je u usta, ali čim prinosim
čašu, postajem svjesna pogreške. Izbacujem je i odlažem na noćni ormarić.
– Što je?
– Ne mogu.
– Alergična si na hidrokodon?
Podižem pogled prema njegovim zabrinutim očima kajući se što mu moram
priznati istinu. Zašto je toliko dobar prema meni? Odrekao se svojeg života kako
bi mi pomogao. Sigurno postoji razlog. Ali ne mogu mu više lagati. Čak ni
ciljano.
– Trudna sam – odvraćam ne odmičući pogled.
Ne odmiče se poput majke kad sam joj spomenula očevu ljubavnicu, ali
nešto mu se mijenja u očima. Njihova toplina pretvara se u hladnoću i oprez.
– Tko je otac? Onaj oženjeni detektiv?
– Da.
Bez riječi me promatra nekoliko sekundi. – Onda ću ti pripraviti čaj –
odvraća smetenim glasom. – Bez kofeina. – I odmah odlazi prema vratima.
– Stani!
Okreće se blijeda lica i zbunjena pogleda.
– Nisam željela ostati trudna – objašnjavam. – Nisam to planirala. Ali ne
namjeravam pobaciti. Nisam ti mogla ranije priznati jer mi je bilo užasno
neugodno. Nisam htjela da ružno misliš o meni. Ali sada... s obzirom na to da
znaš sve ostalo, apsurdno je bilo što tajiti. – Za sljedeće riječi treba mi više
hrabrosti nego za hvatanje u koštac s Mississippijem. – Želiš li da odem?
Promatra me, ali ne uspijevam ništa dokučiti iz njegova pogleda.
– Donijet ću ti čaj – naposljetku odgovara.

Nisam se domogla čaja niti sam uzela Lorcet jer mi je iscrpljenost dala
najdragocjeniji dar na svijetu – san bez snova. Kad me probudio, sat uz krevet
pokazivao je da je 23:30 sati. Nisam se osjećala ni odmoreno ni umorno.
Samo obamrlo.
Soba je prepuna sjena koje baca svjetlost iz kupaonice. Dovukao je stolac
do kreveta i sad me promatra kao da sam pacijent na intenzivnoj. Barem me nije
upitao kako se osjećam.
– Što namjeravaš učiniti?
– Ne znam. Što misliš da bih trebala?
– Nastaviti spavati. Vidjet ćemo kako ćeš se osjećati ujutro. Ja ću spavati u
jednoj od soba za goste na katu. Budeš li me trebala, možeš me nazvati na
mobitel.
– Ne želim biti sama.
Ne odgovara. Čak i ne trepće.
– Ne upucavam ti se – dodajem. – Samo mislim da sada ne bih trebala biti
sama...
Podiže obrvu. – To je prvi put da mi je žena zaprijetila da će se ubiti ako ne
spavam s njom.
Rado bih se nasmijala, ali nisam u stanju. Više nema ničega u meni.
Lagano se pomičem na krevetu i podižem pokrivač. Baca pogled prema
praznom dijelu kreveta, a onda ustaje i prilazi ormaru. Vraća se odjeven u plave
bokserice i majicu sa natpisom Sveučilišta Emory. Sjeda na rub kreveta i
namješta budilicu, a onda se uvlači pod pokrivač navlačeći si ga na prsa.
Čudesna je to parodija bračnog života: oboje ležimo na leđima i buljimo u
strop kao da smo u braku već dvadeset godina i kao da si odavno već nemamo
što reći. Očekujem da govori, da me propitkuje, ali šuti. Što li misli o meni? Žali
li što je u jednom trenutku ušao u svoje stražnje dvorište i podigao mrežu kako
bi me spasio s dna bazena?
Ruka mi oprezno klizi preko hladne plahte i hvata njegovu. Nema ničega
seksualnog u tom dodiru. Držim ga onako kako sam zacijelo davno držala oca za
ruku – prije nego što se naš odnos pretvorio u nakazan šou roditeljske ljubavi.
Nakon nekog vremena konačno stišće moju ruku. Nisam posve sigurna, ali čini
mi se da se trese. Predosjećam da mu je neugodno zbog toga pa ništa ne
odvraćam.
Ubrzo shvaćam još nešto. Ima erekciju. Znam to iako je ne osjećam. Znam
zbog načina na koji leži i napetosti u njegovu tijelu. I ta spoznaja nešto mi čini.
Oduvijek je tako. Ne budi samo žudnju nego i osjećaj prisile, čak obveze. Onako
kao što je funkcija šibice da se zapali ili napunjenog pištolja da opali, penis u
erekciji potencijal je koji čeka da se ispuca. Doživjela sam da napunjena puška u
stotinki pobudi pozornost u prostoriji prepunoj muškaraca koji se dosađuju.
Onog trenutka kad metak ulazi u bubanj, oružje postaje oblik života, izvor
opasnosti i nemoguće ga je ignorirati. Njegov penis upravo tako djeluje na
mene.
– Mogu ti pomoći – potiho dobacujem.
– Molim?
Bokom lagano guram njegov. – S time.
– Kako znaš?
– Znam.
Ne odvaja pogled od stropa. – Zašto?
– Ne znam. Jer ti je potrebno. Možeš me poljubiti ako želiš.
Neko vrijeme šuti. – Ne želim te poljubiti. Ne ovako. A ovo drugo je izvan
moje kontrole. Jako dugo mi se dopadaš, ali ne želim biti ono što su ti drugi bili.
Stišćem mu ruku. – Ne moramo voditi ljubav. Mogu te zadovoljiti rukom.
Ili... kako god želiš.
Izvlači ruku i zaustavlja dah. Potom se okreće na bok prema meni. Gotovo
uopće ne razaznajem njegove oči u tami. – Ne želim, u redu? Ne bismo to tako
trebali učiniti. Možda toga sada nisi svjesna, ali shvatit ćeš. Spavaj. Razgovarat
ćemo ujutro.
I tad mi postaje jasno kako me doživljava. I znam da bi mi trebalo biti
neugodno, ali nije. Trebala bih vjerojatno osjećati žaljenje, ali ne osjećam.
Ležim, trudna s oženjenim čovjekom, i spavam uz prvu dragu mušku osobu
nakon tko zna koliko vremena.
I ne osjećam ama baš ništa.

Kad čovjek iznova sanja isti san, počinje se pitati je li mu, poput Hindusa koji je
živio nemoralnim životom, kazna da se nanovo reinkarnira u istom tijelu, u
nemogućnosti popeti se hijerarhijom bitka sve dok ne spozna nepojmljivu pouku
svojega grijeha.
Ponovno se nalazim u zahrđalom kamionetu. Djed je za upravljačem i
penjemo se padinom brda na starom pašnjaku. Mrzim smrad u kabini. Ponekad
ga riječni povjetarac odnosi, ali danas je zrak nepomičan i ustajao, zarobljen
ispod preokrenute zdjele čelično-sivih oblaka. Djed stišće zube. Nije progovorio
ni riječ otkako smo krenuli od kuće. Kao da nisam s njim. Ali jesam. I ubrzo
ćemo se popeti na vrh brda – popet ćemo se i ugledati jezerce s druge strane.
Ne želim ga vidjeti. Ne želim vidjeti oca kako hoda po vodi poput Isusa i
rastvara prostrijelnu ranu na prsima. Već znam što mi pokušava reći. Već znam
da sam ga ubila. Zašto me ne pusti na miru? Da mu se mogu ispričati, možda bi
san imao smisla. Ali ne mogu. Uopće ne mogu govoriti.
– Prokleta kiša – djed si mrmlja u bradu.
Ubacuje mjenjač u manju brzinu, dodaje gas i mi truckajući se prelazimo
brdo. Krave nas opet dočekuju promatrajući nas svojim ravnodušno staklastim
očima. Iza njih nalazi se jezerce nalik na savršeno srebrno zrcalu koje odražava
nebo. Zdesna se rasplodni bik baca na kravu.
Djed se smiješi.
Užasavajući se prizora s ocem, rukama prekrivam oči. Ali prije ili poslije
morat ću pogledati. Virim stoga kroz prste i pripremam se na neizbježan užas.
Međutim, ništa. Ovaj put nema ničega na jezeru. Moj otac ne pluta
površinom izbačenih ruku poput Isusa na raspelu.
Površina jezera je netaknuta.
Djed koči dok se spuštamo prema jezercu, a onda zaustavlja dvadeset
metara od ruba vode. Osjećam miris truleži, trulih biljaka i riba. Gdje je? Što se
dogodilo? Čak je i užas utješniji od neznanja. Okrećem se prema djedu kako bih
ga upitala nešto, ali ne znam što. No, čak i da znam, ne bih bila u stanju. Strah
me razdire iznutra poput zarobljene životinje koja luđački želi van.
Novi miris probija se kroz miris truleži. Umjetni miris. Djedov tonik za
kosu.
– Prokleta kiša – ponavlja.
Dok buljim kroz vjetrobransko staklo, kišna zavjesa prelazi mi vidno polje
poput velike sive sjene, a lišće drhti pod njezinom težinom. Za nekoliko sekundi
staklena površina jezerca šišti poput vode u zagrijanoj tavi. Pearlie mi je jednom
rekla da je čovjek poput kišne kapi, odaslan iz neba, ali predodređen da se spoji
sa svim drugim kapima potkraj svojeg putovanja. Ne mogu se prisjetiti raja jer
sam ga zacijelo davno napustila... no, još dugo ću padati...
– Sad ćemo ovako – djed odjednom zbori.
Izbacuje ruku preko sjedala, hvata me za koljena i okreće u stranu kao da
prebacuje vreću sjemena. Naginje se prema meni, a ja ga preklinjem pogledom.
Isprva oklijeva, a onda ispod sjedala izvlači Leopardicu Lenu i gura mi je u
ruke. Sklapam oči i njezino mekano krzno pritišćem na obraz. Neopisiva toplina
širi mi se tijelom. Kiša preplavljuje kamionet u trenutku kad me gura unatrag
zajedno sa sjedalom i grub, skladan ritam kapi koje udaraju o limeni krov
odjekuje mi u ušima. Ne osjećam njegove velike ruke koje mi raskopčavaju
traperice. Ne čujem njegov kožni remen koji cvili i zvecka. Lena i ja smo
milijun milja daleko, tapkamo kroz prašumu osluškujući beskonačnu kišnu
melodiju.
I tada počinje...

Budim se. Sunčana svjetlost ulijeva se u sobu.


Konačno znam.
Kao svetom Pavlu na putu za Damask, i meni su ljuske spale s očiju. San
koji me progonio uopće nije bio san nego sjećanje. Sjećanje koje mi se
pokušavalo vratiti na svaki mogući način, a prizor s ocem koji hoda po vodi
jednostavno se pripojio prenoseći posve drukčiju poruku od podsvijesti i
upozoravajući na nešto što još moram saznati.
I danas to namjeravam učiniti.
Na Michaelovu jastuku čeka me poruka, ključ od kuće na njoj. Otišao sam
na posao. Pokušao sam te probuditi, ali nisi niti trepnula. Ostani koliko god
želiš i nazovi me u ordinaciju kad se probudiš. Michael.
Uzimam telefon s noćnog ormarića i utipkavam Seanov broj mobitela.
– Detektiv narednik Regan.
– Reci mi da imaš obdukcijski nalaz.
– Cat, poduzeo sam sve u svojoj moći kako bih ga se dočepao, ali to je
neizvedivo! Kaiser ga čuva kao da je državna tajna. Ako ga želiš, morat ćeš se
njemu obratiti. Žao mi je, ljubavi. Doista sam pokušao!
Oklijevam na trenutak. – Daj mi njegov broj.
– Sranje, jesi li sigurna? FBI te i dalje traži.
– Da me doista želi pronaći, već bih bila u zatvoru.
– Da, možda imaš pravo.
Recitira broj, ja ga ponavljam i nakon prekida razgovora biram brojke.
Kaiser ostaje iznenađen prepoznavši moj glas. – Imate li što za mene?
– Ne. Trebam nešto od vas.
– Ne želim to čuti, Cat. Još ste na slobodi samo zahvaljujući tome što sam
uvjeren da nam možete pomoći u razrješenju slučaja.
– Mogu, ali morat ćete i vi meni. Pomozite mi pa ću i ja vama pomoći.
– Isuse, što vam sada treba?
Ostavim li dojam da se silno želim domoći obdukcijskog nalaza, možda mi
ga neće dati. – Prvo mi recite kako stojite s umorstvima. Što je s kulturom
uzorka sline? Je li se već pojavio koji Streptococcus mutans?
– Još nije. Patolog smatra da je još rano. Tek u 36 sati.
– Nije istina. Ako ga ima, dvadeset četiri sata su dovoljna. Slina u
tragovima ugriza potječe ili od nekoga tko nema zube ili od nekoga tko uzima
penicilin s gentamicinom. Niste pronašli rođake žrtava koji bi odgovarali tom
opisu?
– Uspjeli smo pronaći dvojicu muškaraca s umjetnim zubalima. Pošteno
sam ih stisnuo, ali čini mi se da su čisti.
– Porazgovarajte s njihovim obiteljima. Ako nose zubala, onda slina nije
njihova. A što je s antibioticima?
– To će se teže utvrditi – odvraća s tragom prigovora. – Svatko bi mogao
slagati u pogledu toga, a ne možemo zatražiti krvnu sliku od svakog muškarca
koji je u rodu s naših šest žrtava.
– Zašto ne? DNK test dokazuje da je riječ o muškoj osobi i to vam je zasad
jedini pravi trag. Britanska policija je testirala krv nekoliko tisuća ljudi u jednom
gradiću kako bi razriješila slučaj umorstva.
– Ovo je Amerika, Cat, a ne Engleska.
– U redu, u redu. Ima li anaerobnih spiroheta u kulturama? Bacteroides
melaninogenicus? Anaerobnih vibrija? Tipični su za zube pa bi automatski
isključili edentulozne osobe.
– Sranje. Evo, gledam i... ne vidim ništa.
– Za njih je još prerano, a i teško ih je uzgojiti. Razmislit ću što bi njihova
prisutnost mogla značiti. A što je s lubanjom u Malikovu krilu?
– Ništa. Pronašli smo samo njegove otiske.
– Naravno. Što još?
Nemoćan izdisaj. – Provjeravamo sve fotostudije za razvijanje filmova u
nadi da je netko radio za njega. U njegovu stanu pronašli smo opremu za
snimanje i nadam se da ćemo postići uspjeh.
– Što još?
– Tehnička služba pokušava izvući podatke s tvrdog diska izvađenog iz
njegova službenog računala, ali zasad ništa. Mislim da nam je film jedina šansa.
Međutim, ako ga se ubojica domogao kad ga je ubio... najebali smo.
– Žao mi je što vam nisam bila od veće pomoći. Bila sam zaokupljena
drugim stvarima.
– Samo mi nabavite imena žena iz Skupine X. Učinite li to, neću vas strpati
u zatvor.
– Pokušavam, Johne, ali potrebna mi je vaša pomoć.
– Što? – S oprezom.
– Isto što sam vas jučer zatražila. Nalaz tetine obdukcije.
– Zašto? Što tražite? Uzrok smrti?
– Znate što tražim. Stanje reproduktivnih organa. Ima li što neobično?
Ne odgovara odmah. – Ne bih vam to smio reći...
Grlo mi se steže.
– Rekli ste da je bila opsjednuta majčinstvom?
– Da.
– To uopće nema smisla, Cat.
– Zašto ne?
– Jer je bila sterilna. Desetljećima. Vjerojatno još od tinejdžerske dobi.
– Kako to mislite? U kojem smislu sterilna?
– Podvezani jajovodi.
Noge mi se oduzimaju. – Nemoguće... Patolog je zacijelo pogriješio.
– Znate da nije – odvraća umornim glasom. – Osim toga, sterilizacija nije
provedena na uobičajen način i upravo tako je zaključio da je davno učinjena.
– Kako?
– Navodno se podvezivanje obavlja gotovo na početku jajovoda. U ovom
slučaju, jajovodi su prerezani tik ispod takozvanih fimbrija, resičastih izdanaka
ispod samih jajnika. Potom su zavezani svilenim koncem, koji je pronađen u
ožiljnom tkivu pri obdukciji. Patolog je rekao da se već desetljećima ne rabi.
Hvata me vrtoglavica.
– Znam da vam to nešto govori, Cat, ali molim vas, pokušajte ostati
prisebni. Možda biste trebali nazvati dr. Goldman.
– Je li to sve?
– Rekao je da porodničar nikad ne bi podvezao jajnike na taj način nego bi
to prije učinio opći kirurg kao brzinsku metodu sterilizacije, što mu se učinilo
vrlo čudnim.
Ruke mi se tresu, ali ovaj put ne od straha nego bijesa. – Moram ići, Johne.
– Ne – odmah se buni. – Ne može! Rekao sam vam previše i oboje
možemo nastradati! Dopadalo vam se ili ne, odgovoran sam mjerodavnima, a
moj ugled je ono što vam omogućava svaki sat na slobodi. Treba mi vaša
pomoć!
Michaelov sat pokazuje da je 09:05 sati. – Dajte mi osam sati, Johne. Za to
vrijeme imat ću nešto za vas, ili ću se vratiti u New Orleans i dopustiti vam da
me bacite vucima.
Tišina se čini beskonačnom.
– Što biste mogli saznati u Natchezu, a što bi meni moglo biti od koristi?
Vjerojatno ništa, ali fućka mi se. Samo želim da mi se skinete s grbače.
– Osam sati – potiho ponavlja. – Cat, ako se ne čujemo do pet poslije
podne, naredit ću policiji u Natchezu da vas privede pod sumnjom da ste počinili
umorstvo.
Ako me uspiju pronaći... – Hvala. Možete li mi faksirati nalaz?
Ponovno stanka.
– Njezina sam nećakinja, za ime Božje! Molim vas!
– Ali najviše od svega dosadni ste kao uš! Na isti broj na koji sam vam
poslao dokumente o Maliku?
– Savršeno! Čujemo se prije pet.
– Cat...
Prekidam vezu, ustajem i jurim u kupaonicu. Očevo tijelo bit će iskopano
još danas i ništa to neće spriječiti! Ako je sucu potrebna majčina pisana izjava
kako bi izdao nalog, bome će je dobiti! Žene u ovoj obitelji više neće okretati
glavu na drugu stranu!
Jer nijekanje je smrt.
54. POGLAVLJE

M ama sjedi za kuhinjskim stolom u znojem natopljenom kućnom ogrtaču i


bulji u šalicu kave. Ne obazire se ni na vrata. Tek kad joj sjedam
nasuprot, podiže pogled i prepoznaje me.
– Je li djed navraćao? – pitam.
Sliježe ramenima.
Već sam se prokrala u njegovu radnu sobu i domogla obdukcijskog nalaza
koji mi je Kaiser faksirao. Imala sam sreće jer nije bio tamo, iako mi je
djelomično žao što nije, ali zato nisam imala sreće kad sam pokušala uzeti još
jedan pištolj iz sefa s oružjem. Konačno je promijenio kombinaciju.
– Moram ti nešto reći. Ružna vijest, ali nemaš izbora. Duguješ to Ann.
Oči su joj zakrvavljene, a koža iznad kapaka blistavo crno-plava. No
djeluje pribrano. Što god je uzela jučer, očito više ne operira njezinim tijelom.
Nježnim ali odlučnim glasom priopćavam što je patolog otkrio tijekom
Annine obdukcije: da je bila sterilizirana prije mnogo godina, da je zahvat bio
vrlo neobičan i da se to vjerojatno dogodilo tijekom famozne hitne
apendektomije. Sluša me kao da joj govorim da joj je netko na smrt izmlatio
dijete. Imam osjećaj da se ne bi lecnula da joj zabodem iglu u lice.
– Ima još nešto – dodajem. – Sinoć sam opet sanjala. Počelo je kao i svaki
put vožnjom s djedom u kamionetu, ali ovaj put dočekala sam kraj. Parkirao je
uz jezerce i... počeo me dirati.
Oči joj ostaju fiksirane za stol.
– A prije negoli je svukao hlače, izvukao je Lenu ispod sjedala i ugurao mi
je u ruke.
Zamjećujem da njezine drhte.
– Tako su pronašli Ann – podsjećam je. – S Thomasom do njezina naga
tijela.
– I ja sam sinoć sanjala – potiho odvraća.
– Ti?
Primiče šalicu usnicama, ispija gutljaj i uz zveket odlaže je na tanjurić. –
Nešto se dogodilo na otoku kad sam bila mlada – nastavlja posve nepoznatim
glasom, bez privida i pretvaranja, bez ikakva podilaženja slušatelju. – Bilo mi je
četrnaest. Bilo je ljeto i sprijateljila sam se s jednim dječakom. Crnoputim
dječakom. Bio je godinu dana stariji od mene. Naše je prijateljstvo bilo
uglavnom nedužno sve do potkraj ljeta kad smo se počeli dirati. Zapravo je on
mene dirao.
Ispija još jedan gutljaj, a ruke joj toliko silno drhte da se bojim da će
ispustiti šalicu. – Nalazili smo se kod jedne stare kolibe u blizini rijeke. Nitko
tamo nikad nije zalazio. Ali jedan dan moj nas je rođak slijedio. I ugledao je
Jesseja kako me dira.
– Dječak se zvao Jesse? – odmah se prisjećam spaljenih usnica koje su mi
rekle: I mamu sam vam nekoć dobro poznavao.
– Da.
– Jesse Billups?
Konačno me gleda. – Da. Bio je zaljubljen u mene.
– Dragi Bože... Razgovarala sam s njim neki dan!
– Kako je?
– Dobro, rekla bih. Ali čini mi se da je pun bijesa.
– Ne čudi me, s obzirom na sve što mu se dogodilo u ratu. Nekoć je bio
zgodan, vjerovala to ili ne. I učinila sam što sam mogla kako bih mu pomogla.
Sada ima najbolji posao na otoku.
Isuse... – To puno govori, znaš.
Sliježe ramenima kao da više ionako nije važno. – Onog dana kad nas je
rođak vidio, izvijestio je svojeg oca koji je potom rekao mojem ocu.
Prolaze me trnci. – Što se dogodilo?
– Tata je otišao k Jessejevim roditeljima iste večeri, izvukao ga van i
premlatio kao vola.
Odjednom se savršeno prisjećam njegovih riječi: Dr. Kirkland me jednom
pretukao kad sam bio dijete. Pošteno me izmlatio. Ali ja bih jednako postupio na
njegovu mjestu, pa smo na čisto.
Suze joj se slijevaju niz lice. Nudim joj papirnati ubrus s pulta.
– Mama...
Smije se, gotovo s tragom histerije u glasu. – Mislila sam da je to učinio
zato što je Jesse crnac, razumiješ? To me strašno pogodilo. Bila sam poput tebe
tada. Nisam htjela reći ni riječ. A tata je sve više i više bjesnio. Naposljetku je
zatražio da mu priznam zašto šutim.
– Što si rekla?
– Da ga je pretukao kao da me je Jesse silovao, a da je istina da sam htjela
da me dira.
Pokušavam zamisliti djeda kako sluša vlastitu kćer dok mu to govori 1966.
– Što se dogodilo?
– Problijedio je. Odsjedali smo u apartmanu u Hotelu Peabody u
Memphisu. Povukao me sa stolice i odvukao u spavaću sobu. Skinuo je remen i
njime me izmlatio do krvi.
– Što je baka radila za to vrijeme?
Odmahuje glavom kao da i sama to uistinu želi znati. – Ne znam. Nestala
je.
Onako kako si i ti nestajala kad sam bila malena, a kad je djed bio ljutit...
– Ono što sam zaboravila – nastavlja – i čega se nisam prisjećala sve do
sinoćnjeg sna jest da me svukao do gole kože prije nego je to učinio. Svukao me.
Vlastiti me otac bacio na krevet i strgnuo mi odjeću. I dok me udarao, izvikivao
je ogavne stvari. Zvao me droljom... prljavom kurvom. Čak nisam znala što te
riječi znače. Ali najgore u svemu bilo je njegovo lice. Njegove oči.
– Zašto?
– Nisu bile samo bijesne, Cat.
Poplava užasnih slika izvire mi pred očima. Divlje, zaslijepljene oči i
pomahnitala usta. – Nego?
Sklapa oči i odmahuje glavom, poput primitivne žene koja se boji
imenovati demona.
– Mama? Što si još vidjela u njima?
Plaho šapće: – Ljubomoru.
Cijelo tijelo mi se odjednom trese pod naletom straha. No, za njim odmah
osjećam i val ushićenja. Zna, shvaćam. Još gore, zna da zna!
– Sjećaš li se uopće da te dirao?
Odmahuje glavom. – Ali imala si pravo kad si spominjala kako rješavam
probleme. Postoje stvari koje ne mogu učiniti. I bila sam strahovito razočaranje
tvojem ocu. Bio je prepun razumijevanja, a ja sam htjela činiti stvari koje je on
htio... posve normalne stvari, ali nisam bila u stanju. Kad god bi mi prišao
odostraga, grlo bi mi se stegnulo i odmah bih odjurila u kupaonicu.
– Mokriti?
Lice joj poprima tamnocrvenu boju. – Ne. A ako bi pokušao, osjećala bih
užasnu bol. Ne želim razgovarati o tome. Ne mogu. Nisam sigurna čega se
prisjećam, a što izmišljam. Ali jedno znam...
– Gužva papirnati ubrus u vlažnu lopticu i briše si oči ne zaustavljajući
nove suze. – Sjećam se Annina pogleda. Posebice navečer, kad bi mama otišla
na bridž. Ona bi ga tada otišla zabavljati u radnu sobu, a ja bih ostala u svojoj.
Znala sam da joj je mrsko ići tamo. Znala sam da ga se boji. I ja sam ga se
bojala iako to nikome nisam htjela priznati. Čak ni sebi. Kako se mogu bojati
vlastitog tate? Voli me i brine se za mene! Ali kad god bi me Ann ostavila i
otišla k njemu, pogledala bi me kao da me želi zaštititi.
Brada joj drhti kao u djevojčice. Nisam sigurna da će nastaviti.
– Tek sada – dodaje – tek sada znam da je upravo to i činila. Štitila me od
njega. Bile su joj samo četiri, ali... dragi Bože, ne želim se niti prisjećati toga...
Slama se nad stolom silovito jecajući. Naginjem se i privlačim je k sebi u
snažni zagrljaj. – Volim te, mama! Toliko te volim!
– Ne znam kako... ona me barem pokušala zaštititi... ali ja nisam tebe...
vlastito dijete!
– Nisi mogla – odvraćam potiho. – Nisi čak ni sebe mogla zaštititi.
Uspravlja se i stišće zube očito se prezirući.
– Nisi čak znala što ti se dogodilo. Nisi toga bila svjesna. Sve do sinoć.
– Ali kako je to moguće? – Njezine me oči gledaju očajnički tražeći
odgovor. – Ann je znala! Zašto nisam i ja?
– Mislim da smo to isključivale jer bismo, priznajući si što nam je činio,
morale priznati da nas nije volio. Da se nije brinuo za nas zbog nas samih... nego
samo za sebe. Kako bi se mogao koristiti nama kad god poželi.
Hvata moju ruku objema svojim rukama i grčevito je stišće. – Što
namjeravaš učiniti, Cat?
– Prisiliti ga da sve prizna.
Odmahuje glavom užasnuta pogleda. – Nikad to neće učiniti!
– Neće imati izbora. Dokazat ću što nam je činio. I onda će biti kažnjen.
– Ubit će te, Cat! Ubit će te!
Iako to osporavam, znam da ima pravo. Nije li sterilizirao vlastitu
desetogodišnju kćer kako bi je mogao nastaviti zlostavljati nakon puberteta ne
riskirajući trudnoću? Drugim riječima, ubio je njezinu potencijalnu djecu zbog
svega nekoliko godina užitka. A ona je na kraju poludjela.
Nije li ubio i mojeg oca kako bi se zaštitio?
Ne, neće oklijevati i mene ubiti iz istog razloga.
– Je li ti ikad rekao nešto u tom stilu? – pitam. – Je li ti prijetio da će te
ozlijediti?
– Ne – odgovara nečujnim glasom. Ali iznenada joj oči preplašeno bježe
lijevo-desno. – Ubit ću ti majku – nastavlja sikćući. – Odaslat ću je rijekom i
nikad se više neće vratiti. Kao oni crnčići koji su nestali.
Polušapat užasnutog djeteta. Osjećam kako me noge izdaju. Ponovno je
grlim pokušavajući je uvjeriti da će sve biti u redu. – Znam da ga se bojiš, ali ja
ne. Istina je najbolja zaštita kojom raspolažemo. I skriva se u tatinu lijesu.
Trepće. – Zašto to misliš? Što ti njegovo tijelo može reći?
– Ne znam. Možda je Lena ono što tražim. Tata mi je u snu pokušavao
poručiti nešto u vezi s njom, i moram saznati što.
– Doista vjeruješ u to? Da je pokušavao stupiti u dodir s tobom?
– Ne. Mislim da sam vidjela nešto te noći kad je ubijen i potom sam to
izbacila iz svijesti. Ali neću se prisjetiti sve dok ne otvorim njegov lijes. Možda
čak ni onda. Možda će biti potrebno ponoviti obdukciju. Ali... ne mogu ništa
učiniti bez tvoje pomoći.
Baca pogled prema stolu i primjećujem da se ne bori samo s vlastitim
strahom. – Luke je bio drag mladić – mrmlja. – Što god je doživio u ratu
strahovito ga je povrijedilo, a naša obitelj dotukla.
Čekam da nastavi, ali više ne progovara. – Mama? Hoćeš li mi pomoći?
Konačno podiže pogled i u njezinim očima vidim nešto što nikad nisam
vidjela kao dijete.
Hrabrost.
– Reci mi što trebam učiniti.
55. POGLAVLJE

G robari rade već dulje od dva sata, a njihova znojna leđa pognuta su nad
lopatama i štihačama. Pakleno je vruće iako je tek 11 sati. Šestorica ih je i
stariji su, ali mišićavi crnci u radnim kombinezonima kaki boje. Kopaju polako i
uporno poput maratonaca dok im se mišići podlaktica izvijaju na suncu poput
zmija. Svakih pola sata prekidaju s radom kako bi zapalili. Tad se povlače iza
zidića i dijele cigarete s tipom koji sjedi poput kakvog cara u kabini žutog
rovokopača čekajući da prenese lijes nekoliko metara do kombija pogrebnog
poduzeća. Kako se obiteljska parcela nalazi u najstarijem i najpošumljenijem
dijelu groblja, to otežava posao. Lijes je konačno razotkriven, a njegov ulašten
poklopac prigušeno sjaji na suncu. Potom proširuju raku kako bi provukli vrpce.
Pitanje je trenutka kad će izvući ono što je trebalo počivati u njoj na vijeke
vjekova.
Bilo je potrebno devedeset minuta neumoljivog inzistiranja kako bi
ekshumacija počela. Prvo sam majku odvezla u ured Michaelova odvjetnika na
Wall Streetu, koji je ostavio doručak kako bi s nama sastavio pisanu izjavu.
Potom smo prešli ulicu do sudnice i predali je sucu, koji je potpisao nalog dajući
dopuštenje za ekshumaciju Lukea Ferryja radi ponovne obdukcije. Sa sudskim
nalogom u ruci odvezla sam potom mamu do njezine trgovine i nazvala
upravitelja pogrebnog poduzeća, upravitelja groblja i sudskog patologa u
Jacksonu. Njegov me ured dočekao toliko ljubazno da sam odmah posumnjala
da su primili Kaiserov poziv.
Propisi države Mississippija nalažu nazočnost upravitelja pogrebnog
poduzeća pri ekshumaciji i to kao svjedoka. Dobrohotan sedamdesetogodišnjak
crvenoga tena, gosp. McDonough, već pedeset godina drži monopol nad
pokopima bijelaca u Natchezu. Stoji u hladu u košulji kratkih rukava, a njegovo
crno odijelo presavijeno je i odloženo na cigleni zidić. Pokušao me odgovoriti
od želje da pogledam posmrtne ostatke, kako je to sročio, a ja sam ga pokušala
utješiti objašnjavajući da imam bogato iskustvo sa smrću i obdukcijama, na što
je samo uzdahnuo i odvratio: – Koliko god iskustva imali, posve je drukčije kad
se radi o obitelji.
Što ću saznati za nekoliko minuta.
Ono što me najviše zabrinjava jest stanje očeva tijela. Gosp. McDonough je
jutros provjerio i saznao da lijes nije bio pohranjen u sarkofag, što olakšava
proces ekshumacije, ali ujedno povećava izglede da je voda prodrla u njega. Moj
djed, koji se pobrinuo za cijeli ukop, navodno jejedan od rijetkih koji znaju
podrijetlo običaja uporabe sarkofaga u Americi. U posljednjih stotinu godina,
kako bi stekli pravo na upis na studij medicine, zainteresirani su morali ponuditi
truplo, što je rezultiralo mnogobrojnim krađama pokojnika. Sarkofag je stoga
bio idealno rješenje i djelovao obeshrabrujuće jer su bila potrebna dvojica ili
trojica snažnih muškaraca kako bi ga otvorila. Većina ih danas kupuje vjerujući
da će spriječiti da voda prodre do voljenih pokojnika, što je djelomično točno,
ali vječnost je nerealno dugo razdoblje. Nije li voda izdubila Grand Canyon? Ne
dokazuje li to da nakon određenog vremena može prodrijeti u bilo što što je
čovjek stvorio? Djed stoga nije smatrao da se isplati puno platiti za preventivnu
mjeru koja je mogla biti samo privremena.
No, zato je kupio najkvalitetniji brončani kovčeg koji se mogao nabaviti na
tržištu, vjerojatno kako bi zadivio prijatelje i udovoljio mojoj rastresenoj majci.
Upravo taj model imao je gumeni rub, što je omogućavalo da plinovi koji se
oslobađaju tijekom raspadanja izlaze iz lijesa, ali je istodobno sprječavao prodor
vlage. Stoga je postojala velika mogućnost da neću ugledati užasan prizor kad
otvore poklopac.
Jutro sam provela promatrajući kako postupno raste humak nabacane tamne
zemlje uz grob koji sam toliko često posjećivala tijekom godina. No, nije bilo
puno zemlje jer se rake više ne kopaju na dva metra dubine. Zakon nalaže da
poklopac bude na 60 cm, što je dovoljno da psi ne iskopaju pokojnika nakon
odlaska ožalošćene obitelji.
Jedan od grobara u raki dovikuje da mu se doda neka alatka i muškarac s
crvenim rupcem oko glave donosi metar i pol dugačku šipku s plosnatim
izdankom na jednom kraju. Primičem se jami i promatram ovog u njoj kako
vrhom odiže lijes sjedne strane.
– Moraju probiti vakuum – dobacuje gosp. McDonough izranjajući uz
mene. – Nakon svih tih silnih godina lijes je utonuo u zemlju, ali kad se odigne,
lako će se izvaditi.
Odljepljuje se oglašavajući se poput Tupperwareove posude u kojoj je
netko zaboravio hranu. Grobari se potom spuštaju u raku i provlače teško
remenje ispod obaju krajeva, namještaju kolotur i podižu ga. Udružen rad
čovjeka i stroja ubrzo rezultira vađenjem dugačkog brončanog lijesa i njegovim
odlaganjem na travu. Iako prekriven smeđom zemljom, još blista kao da je
izvučen iz faraonove grobnice u Egiptu.
Gosp. McDonough signalizira rovokopaču da se što više približi zidiću i
vozač okreće ključ u bravici dizelskog motora, ali ja ga molim da mu naredi da
stane.
– Što se dogodilo, gđice Ferry?
– Želim ga otvoriti.
Uznemirava ga moja zamolba. – Ovdje na suncu?
– Rutinska stvar pri ekshumaciji radi uzimanja DNK uzoraka.
Iako je vrlo vješt u prikrivanju emocija, moja agresivnost prema
pokojnicima očito nije po njegovu. – Ali ja to tako ne radim – naposljetku kaže.
– Nema veze.
Sliježe ramenima popuštajući. – Obitelj je vlasnik trupla. Učinite što god
želite. Otvorit ću lijes.
– Hvala vam.
Iz džepa vadi heksagonalni ključ, saginje se nad donji dio i počinje odvijati
vijak. Ponovno se čuje zvuk popuštanja gume, ovaj put deset puta jači, a onda
dugo i usporeno otpuštanje pritiska koje sa sobom širi miris tekućine za
balzamiranje.
Pokušala sam se pripremiti prije dolaska proučivši neke stare tatine
fotografije, ali pokojnici nikad nisu baš onakvi kakvih ih se sjećamo. Tijelo se
brzo mijenja nakon smrti, ponajviše zbog gubitka vode. Čak i ako jest dobro
očuvan, truplo koje ću ugledati kad otvore lijes može izgledati poput stranca. Bit
će odjeven u odijelo, zbog čega će mi se i učiniti strancem. Nikad ga nisam
vidjela u odijelu. Nikad ga nisam vidjela ni u čemu drugom osim u iznošenim
trapericama i majici kratkih rukava. Očekivala sam da će ga tako i pokopati, ali
dan prije sprovoda, teta Ann se pojavila sa skupocjenim crnim odijelom za koje
sam pretpostavila da pripada jednom od njezinih bivših supruga.
Gosp. McDonough se ispravlja i gotovo me izaziva pogledom. – Želite da
ga otvorim?
– Molim vas.
Okreće se i odiže gornju polovicu poklopca onoliko koliko to opruga
dopušta, a onda se odmiče ne bacivši ni pogled. I grobari se odmiču iako ne
znam čine li to kako bi pobjegli od prizora ili možda mirisa. Moguće je da to
čine iz poštovanja, ali sumnjam. Da nisam tu, zafrkavali bi se kao i svi muški
zajedno na poslu. Nagledala sam se već toga i znam.
Otvoreni dio poklopca ometa mi pogled. Morat ću zaobići lijes. Dlanovi mi
se znoje. Suprotno uvriježenom vjerovanju, svrha balzamiranja jest očuvati
tijelo kako bi se moglo izložiti u pogrebnom poduzeću, ali ne i nakon toga.
Stoga, ako stručnjak loše obavi svoj posao, ono se brzo može pretvoriti u
čudovište iz horor filmova i poput gula plutati u tekućini koja istječe tijekom
njegova raspadanja. Čak i kad je balzamiranje izvrsno obavljeno, anaerobne
bakterije mogu preživjeti u tijelu čekajući kap vlage kako bi počele proces
razgradnje trupla.
Gosp. McDonough namjerno baca pogled na sat.
Poduzimajući prvi korak, prisiljavam se prisjetiti se kako sam u Bosni
radila s Povjerenstvom za ratne zločine. Kad su UN-ovi rovokopači raskopali
dugački jarak, ugledala sam tri stotine trupala muškaraca, žena i djece u
različitim stadijima raspada. Majke kako još drže novorođenčad. Tek rođena
djeca prorešetana mecima strojnica. Djevojčice koje grčevito stišću svoje lutke,
posljednje što su vidjele prije nego što im je lubanja razbijena kundakom puške.
Što god se nalazi u ovom lijesu ne može se usporediti s tamošnjim strahotama.
Ali ipak... što je ono rekao upravitelj pogrebnog poduzeća? Posve je drukčije
kad je obitelj u pitanju.
Zaobilazim lijes i bacam pogled.
I ostajem iznenađena. Osim crnog odijela, gotovo je onakav kakvim ga se
sjećam. Slučajnom prolazniku doimao bi se poput mladića koji drijema nakon
nedjeljnog objeda. Nešto mu, doduše, prekriva obraze i bradu, nešto što nikad
nije imao u životu. No nije to brada načinjena od dlaka nego plijesni i u
usporedbi s užasnim promjenama koje su me mogle dočekati, zapravo je posve
zanemariva.
– Ma pogledajte vi to – dobacuje gosp. McDonough s ponosom u glasu. –
Kao Medgar Evers!
Leopardica Lena nalazi mu se u pregibu ruke. Jedva mogu podnijeti pogled
na njezino narančasto-crno točkasto krzno. Spavala sam s njom svaku noć sve
do njegova sprovoda. I osim u snovima, nisam je vidjela dvadeset tri godine.
– Medgara su ekshumirali za suđenje Jamesu Earlu Rayu prije nekoliko
godina – nastavlja gosp. McDonough – i izgledao je kao da su ga netom
pokopali. I vaš tata tako izgleda. Tad je stari Jimmy White radio za mene, ali
danas čovjek više ne može pronaći takve asistente.
– Možete li me ostaviti nasamo, molim vas?
– Naravno...
Odmakne se nekoliko koraka unatrag.
Osjećam se poput lika u Disneyjevoj bajci. Kao da sam proputovala cijeli
svijet kako bih došla ovamo i sada, nagnem li se i poljubim te hladne usnice,
probudit ću usnulog princa i živjeti s njim sretno dovijeka.
Ali ne mogu to učiniti.
Što ga dulje gledam u lice, to sam uvjerenija u to. Obrazi su mu malo upali,
ali i oči, unatoč plastičnim kapicama koje umeću ispod kapaka kako bi se održao
privid. Hitrim pokretom poput ptice koja se naglo obrušava kako bi zgrabila
nešto s tla, saginjem se i uzimam Lenu iz njegova naručja.
– Zatvorite ga – odvraćam.
Gosp. McDonough zatvara lijes i signalizira kombiju da priđe.
– Vidjeli ste da sam uzela ovu plišanu životinju, zar ne?
– Jesam, gospođo.
Znam da bih morala čekati, ali ne mogu. – Možete li sa mnom do auta na
trenutak?
Ponovno baca pogled na sat. – Trebao bih krenuti kući. Upravo imamo
pokop.
Presrećem njegov pogled i bez riječi ga molim za viteški ustupak, nešto što
uvijek postiže učinak kod Južnjaka.
– Na minutu – odvraća.
– Možete li ponijeti svoj sako?
Skida ga sa zidića i slijedi me do majčine limuzine, parkirane na travi
između dviju parcela ograđenih zidićem. Rastvaram prtljažnik i vadim kutiju
forenzičkih kemikalija koju sam ponijela iz New Orleansa kako bih je
upotrijebila u spavaćoj sobi. Ugledavši bočicu luminola, prisjećam se malene
Natriece i njezinih razrogačenih očiju kad je razlila tekućinu i ugledala krvave
tragove stopala. Ovo je preosjetljivo za luminol koji ne samo da bi mogao
eliminirati željezo u hemoglobinu, nego i oštetiti genetičke markere u krvi
onemogućavajući tako uobičajeno DNK testiranje. Ovaj put upotrijebit ću
ortotolidin, koji će na Leninu krznu otkriti tragove krvi, ali ujedno sačuvati
cjelovitost genetičkih markera.
– Možete li ući? – pozivam ga smještajući se na vozačko mjesto.
Na trenutak oklijeva, a onda sjeda pokraj mene. – Što je u toj bočici?
– Kemikalija kojom se utvrđuje postojanje tragova krvi.
Pući usnice. – Ovo je kriminalistička istraga?
– Da. Biste li mogli podići svoj sako tako da prekrije moje ruke i igračku?
– Naravno. Nećete ga valjda oštetiti?
– Neću.
Rastvara ga, a ja pomno proučavam Lenu. Rastvarajući narančasto-crno
krzno ispod njezine gubice, zamjećujem šavove. Pearlie ju je zakrpala nakon
kobne noći.
– Ovako? – pita me rastegnuvši sako poput šatora.
– Savršeno... – Lijevom rukom držim Lenu pod njim, a desnom prskam
ortotolidin po njezinu krznu. Potom je okrećem i ponavljam postupak s druge
strane.
– Što sada?
– Sad čekamo...
Nekoć su se fotografi na terenu koristili upravo sakoima kao prenosivim
mračnim komorama. Pojavom digitalne fotografije taj je običaj vjerojatno
nestao, ali danas mi i te kako dobro služi.
– Možete li uključiti klimu?
– Ne smijem. Kemikalija se ne smije raspršiti po autu.
– Zar je toksična?
– Ne – lažem.
– Hm... Što bi se trebalo dogoditi?
– Ako ima krvi, zasvijetlit će plavkastom bojom.
– Koliko je vremena potrebno?
– Minuta do dvije.
Primjećujem zanimanje na njegovu licu. – Mogu li vidjeti?
– Da, ako se išta pokaže. Želim da posvjedočite tome.
Nakon dvije minute podižem donji dio sakoa i virim u tamu. Lenina glava
blista kao da je obojena fosforom plave boje.
Srce mi tuče. Djed nije spominjao Lenu u bilo kojoj verziji događaja, ali
zato mi je rekao da je stavim u lijes. I možda ću uskoro saznati zašto.
– Što vidite?
– Krv.
– Mogu li i ja? – Glasom uzbuđenog četverogodišnjaka.
– Za minutu.
Pažljivo okrećem Lenu u rukama i pregledavam joj glavu. Iako je trag krvi
poprilično razmazan, vjerojatno zato što ga je Pearlie pokušala oprati, nataložio
se u kapljicama. Također na jednome je mjestu rasprskana, što je Pearlie
vjerojatno promaknulo. Najvećim dijelom prekriva glavu, a vrlo mala količina
nalazi se na tijelu. Gotovo kao da joj je glava bila ugurana u ranu kako bi se
pokušalo zaustaviti obilno krvarenje. Je li tata ugurao moju omiljenu igračku u
svoja prsa? Moguće je iako ga to, zbog velike izlazne rane na leđima, ne bi
spasilo.
Gledaš u odgovor, govori mi glas u glavi. Gledaš, ali ga ne vidiš...
Plavi sjaj sad je izraženiji. Polako okrećem Leninu glavu i pregledavam je
pod svakim kutem. Proučavam šavove ispod njezine gubice. Zašto je bila tamo
rastrgana? Ako ju je ugurao u ranu, što joj je moglo razderati platno? Puknuto
rebro? Moguće. Okrećući njezinu glavu kako bih pregledala njušku, odjednom
shvaćam što se dogodilo. I prolazi me jeza.
Na vrhu njuške prepoznajem savršen luk blistavo plave boje, gotovo
istovjetan luku gornje čeljusti odrasle osobe. Nema dovoljno pojedinosti kako
bih ga mogla usporediti s pojedinim zubima, ali znam i bez toga da će se
savršeno podudarati s lukom tatina gornjeg zubala.
Moj se otac ugušio.
I prvi put u životu prizori iz te noći događaju mi se pred očima. Djed mu je
ugurao Lenu u usta, možda kako bi prigušio njegove bolne poklike, ali
vjerojatnije kako bi okončao stvar. Dok je tata ležao na podu poput
prostrijeljenog jelena, dok je Pearlie trčala iz velike kuće do nastambe, moj djed
je ugurao moju omiljenu družicu u tatina usta i začepio mu nos kako bi ga ubio.
Zauvijek ušutkao.
Ali moj otac više neće šutjeti. Poput Abelove krvi, i njegova priziva iz
groba. I poput Abelova ubojice, i djed će uskoro biti obilježen. Obilježen i
kažnjen.
– Mogu li sada pogledati ? – dobacuje gosp. McDonough.
Odsutno kimam glavom.
Podiže sako i bulji u tamu. – Tako mi svega! Kao u Ekipi za očevid!
– Tako je – odvraćam mrmljajući. – Moram ponovno vidjeti tijelo.
Spušta prozor i zakrivljuje vrat kako bi se osvrnuo. – Već su ga odvezli u
pogrebno poduzeće.
– Moram ga vidjeti prije nego što bude otpremljeno u Jackson!
– Onda bolje krenite. Kombi iz ureda sudske medicine vjerojatno je već
tamo. Jednostavno će samo prebaciti lijes. Neće ga niti iznositi u poduzeće.
Okrećem ključ u bravici motora, unatraške izlazim na asfaltni prolaz i
ubrzavam prema izlazu iz groblja četiri stotine metara daleko.
– Ne zaboravite odbaciti me do auta.
– Sad ne mogu. Vratit ću vas.
Upućuje mi ljutit pogled. – Stanite ove sekunde, mlada damo!
– Gosp. McDonough, ovo je istraga umorstva. FBI-eva istraga. Stoga vas
molim da ostanete na mjestu i da se vežete.
Ne znam je li povjerovao ili ne, ali smiruje se i više ne progovara.
U svakom zlu ipak ima nešto dobra.
56. POGLAVLJE

I zvan pogrebnog poduzeća vidim automobile. Parkirani su uzduž ulice, u svim


smjerovima i duljinom dvaju blokova. Prepoznatljivo je to obilježje Natcheza
koje odmah pokazuje da je netko umro. Naravno, netko bijele boje puti. Crnci
imaju vlastita pogrebna poduzeća i groblja. Za neke je promjene ipak potrebno
puno vremena.
– Skrenite kod željezničke pruge – dobacuje. – Dvorana je odmah iza
garažnih vrata.
Dvaput skrećem lijevo i ulazim na parkiralište službenih vozila. Visoka
pogrebna kola blistaju na suncu, a nekoliko skupocjenih limuzina parkirano je
iza njih. Vjerojatno pripadaju članovima obitelji pokojnika koji su došli na
pokop.
– Ovuda – dodaje.
Ulazi u zatvorenu garažu mimoilazeći Dodge karavan sa zavjesicama na
stražnjim staklima. Iza njega stoji kombi Econoline koji je bio na groblju.
Tinejdžer zelenim vrtnim crijevom ispire blato iz njega.
– Jesu li došli iz Jacksona? – pita ga.
– Nisu.
– Imate sreće – dobacuje mi preko ramena.
Iza garažnih vrata kratak hodnik prepun podignutih lijesova zamotanih u
plastiku vodi do vrata na kojima je znak za biohazardnu opasnost. McDonough
kuca, ali nitko se ne javlja. Potom otvara vrata.
Očev lijes je na podu dvorane. Brončana je površina oprana, vjerojatno
kako blato ne bi zaprljalo prostoriju, a ne iz poštovanja. Ovaj put ne čekam na
njegovo dopuštenje. Sama mu prilazim i otvaram poklopac.
– Zatvarate čeljust šavovima? – pitam. – Ili žicom?
– Vidim da se razumijete – odvraća. – Zatvaramo žicom otkad se pojavila
na tržištu.
Boreći se s emocijama koje mi kipe u prsnom košu, vadim rukavice iz
kutije na pultu, navlačim ih i onda se naginjem nad oca i dodirujem mu rub
usana. Lagani pritisak ih ne razdvaja.
– Ponekad moramo primijeniti i super ljepilo – dobacuje McDonough. –
Kako se slučajno ne bi rastvorila. A ponekad je dovoljan vazelin.
Pritišćem mrvicu jače trudeći se ne razderati sasušeno tkivo.
I konačno se rastvaraju.
Prvo što zamjećujem dvije su niti srebrne žice čvrsto isprepletene i
sakrivene ispod usnica. One drže zube tijekom izlaganja tijela prije samog
pokopa. Maleni vijci utiskuju se u kosti gornje i donje čeljusti, a povezani su sa
10 cm žice. Kliještima tehničar zakreće i mota obje žice zatežući ih sve dok se
čeljusti ne spoje. Potom reže višak, a isprepleteni dio skriva.
– Škare?
Prilazi ladici i bučno je prekopava. – Evo...
Pazeći kako ne bih oštetila očeve zube, naslanjam oštrice na namotanu žicu
i prerezujem je po sredini. Donja čeljust odmah tone dajući licu usnuli izraz.
– Tražite nešto u ustima?
– Da.
– Što?
– Ne znam.
Naginjem očevu glavu malo unatrag, rastvaram usta i ubacujem Leninu
glavu u njih.
– Što, do vraga... – McDonough dobacuje mrmljajući si u bradu.
– Ugasite svjetla, molim vas.
Odmah to čini.
Za nekoliko sekundi zjenice mi se prilagođavaju i prepoznaju sjaj koji je
proizveo ortotolidin u dodiru s krvi na Leninu krznu. Kako sam i pretpostavila,
blistavi luk na njezinoj njušci savršeno se poklapa s očevom gornjom čeljusti.
– Mogu svjetla – dobacujem pokušavajući ostati pribrana.
Nisam u stanju opisati kakvi me osjećaji odjednom zapljuskuju –
zastrašujuća kombinacija uzbuđenja i užasa. Već jako dugo lovim ubojice, ali
tek u ovom trenutku shvaćam da cijeli život lovim zapravo samo jednog.
Na nenadano kucanje gotovo skačem u zrak. McDonough otvara vrata i
stariji muškarac pojavljuje se na pragu. Gleda prema nama s neprikrivenom
radoznalošću.
– Šalje me mrtvozornikov ured – govori.
McDonough baca pogled prema meni. – Gotovi ste?
– Trebaju mi još tri minute.
Zatvara vrata. – Slobodno nastavite. Mrtvozornikov ured honorarno
unajmljuje umirovljenike kao vozače i plaćaju ih po milji, a oni nemaju pojma
što prevoze.
– Imate li bateriju?
Iz ladice vadi žutu olovku bateriju i predaje mi je.
Dok mi srce tuče sto na sat, sustavno prepipavam očeva usta. Što očekujem
pronaći? Lopticu krzna? Dokaze tuđe upletenosti? Prst mi klizi između gornje
čeljusti i obraza i odjednom pronalazi nešto sitno i tvrdo poput zrna kukuruza.
Hvatam to palcem i kažiprstom i vadim.
Ne radi se o kukuruzu nego o plastičnoj kuglici sive boje, poput onih koje
su izlazile iz očevih prsa u snu. – Dragi Bože – odvraćam gotovo nečujno.
– Što je to?
– Plastična kuglica. Iz ove plišane životinje. Izvorno ih se punilo rižom
kako bi bile mekše, ali nakon nekog vremena tvrtka je počela rabiti plastiku.
– Je li to važno?
– Dokaz je umorstva. Imate li plastičnu vrećicu sa zatvaračem?
Odmah pronalazi jednu i ja u nju ubacujem kuglicu. Novim pregledom
pronalazim još tri: jednu iza obraza, dvije u grlu.
– Vidjeli ste da sam ih pronašla – obraćam s nazočnima. – Vadim ih točno
kako sam ih pronašla. Jeste li posvjedočili tome?
– Jesam.
– I posvjedočit ćete tome na sudu?
– Nadam se da se to neće dogoditi. Ali reći ću što sam vidio.
Naglim pokretom svlačim rukavice kad mi zabrinjavajuća pomisao pada na
pamet. Trebala sam pretražiti njegova usta prije nego što sam ubacila Lenu.
Stres očito uzima svoj danak. Predajem mu igračku. – Molim vas, pregledajte je
i provjerite ima li kakvih poderotina u krznu.
Začudo, navlači rukavice i odrađuje što sam zatražila. – Ne vidim ih.
Doista bih željela nekoliko minuta provesti nasamo s ocem, ali ako
ostanem nasamo s tijelom, to bi moglo poslije izazvati pravne zavrzlame. Ne
skrivajući se pred McDonoughom, spuštam se na koljena, dodirujem očevu ruku
i nježno ga ljubim na usnice. Malo plijesni neće me ubiti.
– Volim te, tata – šapćem. – Znam da si me pokušao spasiti.
Ništa ne odvraća.
– Sad je na meni red da to učinim. I spasit ću mamu.
Na trenutak mi se čini da plače, a onda shvaćam da to moje suze klize niz
njegovo lice. Željezna maska profesionalizma koju sam uspjela zadržati do ovog
trenutka konačno se raspada. Više to nije nepoznato truplo u lijesu. To je moj
tata. I ne želim ga ponovno izgubiti. Ne želim da ponovno završi pod zemljom.
Želim da se uspravi i da me zagrli i da mi kaže da me voli.
– Gđice Ferry? Jeste li dobro?
– Ne, nisam. – Ustajem i brišem oči. – Ali bit ću. Prvi put u životu bit ću
dobro. Za razliku od nekih koji će konačno platiti.
Primjećujem da je zbunjen. – Mogu li sada zatvoriti lijes?
– Da. Hvala vam na svemu. Sad ću vas odvesti do auta.
– Ne brinite se. Imam ja ljude koji to mogu učiniti.
– Hvala vam.
Koljena mi klecaju dok napuštam prostoriju. Ulazeći, međutim, u hodnik
ispunjen lijesovima, odjednom mi nešto pada na pamet. I okrećem se.
– Gosp. McDonough?
– Da?
– Jeste li se čuli danas s mojim djedom?
Spušta pogled. I to je dovoljno.
– Gosp. McDonough?
– Nazvao me i zatražio da mu prenesem što ste učinili na groblju.
Iako je miljama daleko, osjećam njegov željezni stisak. – Gospodine, moj
je djed moćan čovjek. Znam da to znate. Ali upravo ste se uključili u FBI-evu
istragu masovnih umorstava. Moj djed je također dio te istrage, ali ne u
pozitivnom smislu, ako razumijete što želim reći. Budete li ometali provođenje
istrage prenoseći mu informacije, FBI će vas raspeti. Poslat će vam inspekciju
koja će vas provjeravati svaki dan. Jesam li jasna?
Djeluje kao da mu je žao što je uopće stupio u kontakt sa mnom. – Mene se
te stvari uopće ne tiču – odvraća. – Nikome neću ništa reći.
– Odlično.
Nakon izlaska na sunce nailazim na nekolicinu muškaraca u odijelima. Svi
s ružom na reverima. To su nosači lijesa, što znači da su upravo prenijeli
pokojnika u pogrebna kola. Ubrzo će obitelj izroniti iz bočnog ulaza.
Iako ubrzavam korak i nastavljam uz bočnu stranu zgrade, ne uspijevam im
pobjeći. Žena otprilike moje dobi zaobilazi ugao noseći novorođenče u naručju.
Sklanjam joj se s puta, ali ona odjednom zaprepašteno otvara usta.
– Cat? – obraća mi se. – Cat Ferry?
– Da?
– Donna. Donna Reynolds!
Zbunjeno trepćem.
– Nekoć Donna Dunaway – objašnjava.
I odjednom je se prisjećam, kao onog dana kad sam ugledala Michaela
Wellsa, samo što ona, za razliku od njega, u međuvremenu nije smršavjela.
Štoviše, udebljala se. Ali negdje u njezinim bucmastim, ružičastim obrazima
prepoznajem obris djevojke mršava lica koju sam poznavala u srednjoj.
– Tvoje dijete? – pitam.
Presretno kima glavom. – Treća. Ima četiri mjeseca!
Usredotočujem se na maleno zaobljeno lice u potrazi za prikladnim
riječima, ali ničega se ne mogu dosjetiti. Spoznaje koje sam netom stekla još mi
odjekuju mislima. Dijete ima krupne oči, spljošten nosić i vedar osmijeh.
– Kako se zove maleni, Donna?
– Britney. I nosi ružičasto, znaš.
– O, Bože, oprosti...
No ne ljuti se, samo smiješi. – Došla si na sprovod? Nisam znala da si
poznavala ujaka Joea.
– Nisam. Hoću reći... – Zastajem usred rečenice gledajući dječji krezubi
osmijeh. Duga niska sline visi joj iz usta i ja odjednom doživljavam najveće
otkrovenje u životu. No, nebesa se ne oglašavaju ni trubama ni grmljavinom. To
je samo nenadani bljesak spoznaje i apsolutne istine.
Znam tko je ubio muškarce u New Orleansu.
57. POGLAVLJE

C at? Što se događa?


Odišem s olakšanjem. Gotovo sam stigla do Malmaisona, a otkako sam
napustila pogrebno poduzeće, pokušavam majčinim mobitelom stupiti u kontakt
sa Seanom. – Znam tko je ubojica!
– Samo malo, o čemu ti to? O osobi koja ti je ubila oca ili o slučaju?
– O slučaju!
– Kako bi, do vraga, mogla znati tko je ubojica?
– Kako znam svaki put? Jednostavno mi je sinulo!
– A što ti je ovaj put sinulo?
U iskušenju sam priznati, ali ako to učinim, više neće moći zaustaviti
posljedice, a uopće nisam sigurna da želim da ubojica bude uhićen. – Ne mogu ti
još reći. Još ne.
– K vragu, što smišljaš, Cat?
– Danas poslije podne vraćam se u New Orleans. Želim da se nađemo kod
mene! Još si suspendiran?
– Da.
– Ali imaš značku i pištolj?
– Imam pištolj. I imam značku koja bi mogla poslužiti. Što planiraš?
– Želim razgovarati s ubojicom prije nego što išta poduzmemo.
– S njim? O čemu?
– Nije on. U pitanju je žensko!
Šokiran uzdah. – Cat, ne čini to!
– Treba mi samo nekoliko sati. Znam da ti je teško to izdržati, ali shvatit
ćeš kad stignem. – Skrećem na prilaz za Malmaison i ubrzavam niz cestu
natkrivenu hrastom. Željezna vrata su otvorena. Prolazim kroz njih i skrećem
prema glavnom zdanju.
– Zašto si baš mene nazvala? – pita me čudnim glasom. – Zašto ne
Kaisera?
– Jer tebi vjerujem. – Laž. Odabrala sam ga jer njega, do određene mjere,
mogu kontrolirati.
– U redu. Javi mi se trideset minuta prije nego što stigneš.
– Budi pripravan! – Skrećući naglo na parkiralište iza nastambe za roblje,
zamjećujem Pearlien plavi Cadillac uz djedov lincoln. Šokirana sam, ali ujedno
mi je drago. – Treba mi još jedna usluga.
– Što?
– Također znam tko mi je ubio oca.
– Da? Tko?
– Djed. On me i zlostavljao. Tata ga je uhvatio i djed ga je ubio kako bi sve
zataškao.
– Jebem ti... – U toj jednoj jedinoj psovki prepoznajem dva desetljeća
radnog iskustva u Odjelu za umorstva. – Žao mi je, Cat.
– Znam. Ali ovo nema veze s time. Gle, ako iz nekog razloga ne stignem u
New Orleans, drugim riječima, ako slučajno ne ostanem živa, želim da učiniš
nešto za mene.
– Što?
– Ubij ga.
Duga stanka. – Tvojeg djeda?
– Da.
– Ozbiljno to misliš? Želiš da ga uklonim?
– Da. Makni ga s lica zemlje.
Šištanje i pucketanje u pozadini. – Puno tražiš.
– Ako budem mrtva, nikad neće biti osuđen, a mislim da još zlostavlja
djecu. Razumiješ me? Ako me voliš, učinit ćeš to. Radi mene. I radi svoje djece!
Moram ići.
– Samo malo! Ako ti se nešto dogodi, kako ću znati tko je masovni
ubojica?
Na brzinu razmišljam. – Zapisat ću ti na papirić i staviti ga ispod gumenog
podloška u maminoj limuzini. Zove se Gwen Ferry, a vozi zlatnu Nissan
Maximu. Može?
Uzdiše. – Nije da imam izbora...
Prekidam vezu i prekopavam pretinac sa suvozačke strane. Jedini listić
dovoljno velik jest račun za namirnice kupljene u WalMartu. Na uskoj i
dugačkoj pozadini na brzinu zapisujem logičnu podlogu svojeg otkrića u
pogrebnom poduzeću. Odižem gumeni podložak ispod stopala kako bih tamo
sakrila poruku nadajući se da Sean neće trebati doći u Natchez po nju.
58. POGLAVLJE

P earlie ne odgovara na kucanje. Pokušavam ući, ali vrata su zaključana. To


me plaši jer njezina vrata inače nikad nisu zaključana. Barem nisu bila dok
sam ja tu živjela. Još jedan znak koji upućuje na to koliko su se stvari
promijenile.
Navukla je i zavjese. Pokušavam otvoriti prozore u prizemlju, a onda
odlazim sa stražnje strane. Na jednom je prozoru spušten zasun. Protresanjem ga
oslobađam i prikradam se unutra.
U spavaćoj sobi je mračno, a krevet prazan. Njezina kuća je poput naše,
adaptirana nastamba za roblje bez hodnika. Odmah ulazim u kuhinju.
I nju zatječem za kuhinjskim stolom kako tupo gleda pred sebe. No, za
razliku od majke, primjećujem da puši, što sam posljednji put vidjela kad sam
bila djevojčica. Pepeljara prepuna opušaka nalazi se uz nju, a boca jeftinog
viskija pokraj šalice za kavu.
– Pearlie?
– Mislila sam da si Billy Neal i da si me došla srediti – odvraća promuklim
glasom.
– Zašto bi to učinio?
– Zbog stvari koje znam – kobnim tonom.
– Što znaš?
– Isto što i ti.
– A što to?
Oči joj se nenadano bude. – Ne poigravaj se sa mnom. Reci mi zašto si
došla.
– Namjeravam se suočiti s djedom, ali sam prvo htjela s tobom
porazgovarati.
Lagan, spor treptaj. – Zašto?
– Jer znaš ono što mi je potrebno. I želim ti reći što sam saznala o njemu.
– O čemu govoriš?
– Ubio je tatu, Pearlie.
Narančasti vrh cigarete poprima jarku nijansu. – Možeš li dokazati?
– Mogu. Hoću da mi kažeš jesi li ti već znala.
Ispuhuje dugi dim. – Nagađala jesam, ali nisam mogla dokazati. Nisam
vidjela da ga je ubio ako na to aludiraš.
– Ne aludiram na to i ti to dobro znaš. Jesi li posumnjala?
– Razmišljala sam te noći. I poslije. Ali nisam ništa mogla poduzeti.
Znala sam! – Misliš da je neranjiv, Pearlie, ali nije tako. Namjeravam ga
strpati u zatvor. Sad konačno imam dokaze. Sjećaš se Leopardice Lene?
Iskra sjećanja u njezinim očima. – Igračka koju si pokopala s gosp.
Lukeom?
– Tako je. Djed je predložio da je ubacim u lijes. Znaš li zašto?
– Znam da je bilo krvi na njoj. Rekao mi je da je se riješim. Kad sam mu
rekla da ti je omiljena, rekao je da je operem i nanovo zašijem.
– Znaš li zašto je bila poderana?
Odmahuje glavom.
– Jer ju je ugurao ocu u usta kako bi ga ugušio prije tvojeg dolaska. Nije
umirao dovoljno brzo.
Trza se na to. – Isuse Kriste... Ne mogu povjerovati.
– Ali nije to sve. Sjećaš se priče o tome kako je Ann podvrgnuo hitnoj
operaciji slijepog crijeva jedne noći na otoku? Kako ju je izveo pod svjetlošću
fenjera i ispao velik junak jer joj je spasio život?
– Naravno. I on i Ivy.
– Naravno da joj je izvadio crvuljak, ali pritom je izveo dodatni zahvat.
Podvezao joj je jajovode kako ne bi zatrudnjela.
Spušta pogled potiho se moleći.
– Zašto si jučer išla na otok, Pearlie? Mrziš ga.
– Ne želim razgovarati o tome.
– Moraš početi govoriti. Predugo šutiš.
Ispija gutljaj viskija iz šalice za kavu, pali novu cigaretu i povlači dugi dim.
– Prestala sam pušiti prije dvadeset tri godine. – Dim joj izlazi iz usta sa svakom
riječju. – Nedostaju mi svaki dan. Muče me poput beskonačne tlapnje. Ali kad
sam čula da je gđica Ann mrtva, morala sam zapaliti jednu. I otad nisam stala.
Ništa ne odvraćam.
– Godine 1948. došla sam raditi ovamo – nastavlja, gotovo kao da
razgovara sa sobom. – Bilo mi je sedamnaest. Gđica Ann se rodila te godine, ali
tad su još živjeli u New Orleansu. Dr. Kirkland se još školovao za liječnika. Tek
se 1956. doselio s gđom Catherine u Natchez, a u Malmaison su uselili 1964.,
kad je gosp. DeSalle umro.
Gleda me kao da se želi uvjeriti da razumijem. – Zato mi je to promaknulo,
razumiješ? Gđici Ann bilo je šesnaest kad su se doselili ovamo. Šteta je već bila
učinjena. Ali situacija se nije poboljšala. Ne, nije. Svakog momka koji bi joj
došao u posjet, dr. Kirkland bi prestrašio i otjerao. Čak i dobre mladiće. Tate to
često čine, ali dr. Kirkland nije popuštao. Bio je ljubomoran na gđicu Ann. I gđa
Catherine je to opažala, ali nije mogla ništa učiniti kako bi to promijenila.
– Ako su živjeli u Natchezu od 1956. – zaključujem povezujući dobivene
podatke – sigurno si opazila neke druge znakove prije nego što su doselili u
Malmaison?
Zubima hvata donju usnicu. – Razmišljam o tome već dva dana. Ponekad
su znali ostavljati cure ovdje i odlaziti na duga putovanja i tome slično. Ponekad
mi je dr. Kirkland znao ostavljati lijek za Ann. Nije mi se činila bolesnom, osim
što je prečesto trebala u toalet i osjećala pečenje pri mokrenju. Kad bih joj dala
lijek, opet bi sve bilo u redu. Ali sad kad razmislim o tome, to se prečesto
događalo. I nijedan drugi liječnik nije ju pregledao. Tata joj je bio liječnik.
Tako znači... – Bio je i moj liječnik.
Spušta svoju ruku na moju. Papirnata koža prekriva joj tetive i kosti. –
Znam, dušo. Znala sam da nešto nije u redu još dok je Ann bila djetešce.
Jednostavno nisam znala što. Smijala bi se, ali oči su joj bile nekako tupe. Poput
stakla. Blistave i istodobno prazne. Dragi Bože, kako li se samo dopadala
momcima! Bila je najpopularnija djevojka u gradu. Ali nijedan nije vidio kakvu
bol skriva u srcu.
– Možda jesu – ubacujem se. – Možda su predosjećali njezinu bol pa ih je
upravo to i privlačilo.
– Možda – mrmlja tužno kimajući glavom.
– A mama?
Ispija novi gutljaj viskija i pravi grimasu. – Gwen je bilo dvanaest kad su se
doselili. Nije imala probleme poput Ann. Smiješila se i smijala doimajući se
posve normalnim djetetom. Ali udala se mlada kako bi što prije pobjegla od
kuće. No, naposljetku se vratila. Rat ju je vratio. I što je bila starija, to je imala
više problema. Mislim da je dr. Kirkland i nju povrijedio. Učinio je to dok je još
bila dijete, kao s Ann, samo nije bilo toliko gadno.
– Ann ju je vjerojatno pokušala zaštititi.
Polako kima glavom. – Ann je svakome željela pomoći. Svakoga je htjela
spasiti. Ali čak ni sebe nije uspjela.
– Je li baka ikad posumnjala?
– Nikad mi nije ništa rekla. No, znala je jednostavno nestati i često je
dopuštala dr. Kirklandu da provodi vrijeme nasamo s curama. Primijetila sam to
kad bi boravili ovdje tijekom Božića kad su još bile male. Ako je trebao biti kod
kuće tijekom dana, gđa Catherine bi se potrudila biti negdje drugdje. To mi se
nikako nije sviđalo, ali što sam mogla reći? Tad su vremena bila drukčija.
Sluškinja poput mene nije imala pravo iznositi svoje mišljenje. Mogla sam samo
biti uz cure kad bi bile izvan sebe i malo im ublažiti bol.
– Jesi li ikad ičemu posvjedočila?
Odmahuje glavom. – Mislim da se dr. Kirkland i te kako pobrinuo da se to
ne dogodi.
– Kako je uspio?
– Prešetavao bi se imanjem u svako doba noći poput tvojeg tate. Mislim da
je to jedan od razloga zašto mu se nije dopadao. Više se nije mogao šuljati, a da
ga on ne vidi. Nekoliko puta kad me uhvatio nakon devet, upozorio me da
ostanem unutra. Rekao je da bi me mogao pogreškom upucati zamijenivši me za
provalnika. Stoga sam ostajala u kući osim ako me on ili gđa Catherine ne bi
pozvali.
Razmišljajući sada o tome, odjednom mi se sve čini nevjerojatno očitim.
Ono što nedostaje jest povijesni kontekst. Ideja da bi se dr. William Kirkland,
cijenjeni kirurg i oličenje moralnosti, mogao šuljati oko svojeg prastarog zdanja
zlostavljajući kćeri bila je gotovo nezamisliva prije četrdeset godina.
– A što je s otokom?
Nevoljko se vrpolji. – Kako to misliš?
– Je li i tamo zlostavljao djecu?
– Ako i jest, nitko mi nije ništa priznao.
– Zašto?
– Jer sam se pokupila i nikad se više nisam vratila. Postala sam kućni crnjo.
Misle da sam ropkinja dr. Kirklanda, koju je kupio i pošteno platio.
– Zašto se nisi vratila?
Gleda me gotovo s prezirom. – Jer sam morala pobjeći od nekoga.
– Koga?
– Ujaka.
– Zašto?
Frkće s prezirom. – Što misliš, mala? Jer sam bila u istim nevoljama kao ti.
– Seksualno te zlostavljao?
– To se ne zove tako na otoku. Otočani to nazivaju oveščašćivanjem.
Uglavnom muškarci, a i neke žene. Ujak me obeščastio kad mi je bilo dvanaest.
Nije me puštao na miru. Da nije neko vrijeme završio u zatvoru, ostala bih
trudna ili dočekala još gori kraj. Stoga, kad se pojavila prilika da zbrišem, nisam
dvojila ni trenutka.
Odnekud iz glave izranja mi nova slika. Malena crnkinja hoda šljunčanom
cestom. Iz paklene vrućine izranja narančasti kamionet i muškarac koji plaća
njezina oca i majku nudi joj prijevoz...
– Ivy ti nikad nije pričala nikakve priče? Ništa što bi pobudilo sumnju? Čak
sam ja čula da se djecu strašilo da ne hodaju sama cestama.
Spušta ruku na stol i stišće je u šaku. – Dušo, muškarac koji voli takve
stvari nikad to ne prestaje činiti. Pronalazi zadovoljstvo gdje god stigne. I još ću
ti nešto reći – mislim da tamošnje žene znaju za to. Upravo zato i pričaju
zastrašujuće priče kako bi se djeca klonila cesti. Ali muževima ne govore ništa,
to ti jamčim. Ne žele da završe u Angoli zbog ubojstva gospodara.
– Znaš to ili samo nagađaš?
Sliježe ramenima. – Je li važno?
– Na sudu i te kako jest!
S prezirom ispuhuje zrak. – Nećeš ti odvući dr. Kirklanda u sudnicu!
Prepametan je i prebogat. Muškarci poput njega ne završavaju u zatvoru. Već si
to trebala shvatiti, curo!
– Vremena su se promijenila, više nije kao u tvojoj mladosti, Pearlie.
Kiseo osmijeh. – Misliš?
– Da.
– Onda nisi pametna koliko se doimaš.
Njezin me cinizam razbješnjava. Da su sve žene takve, danas bismo još bile
imovina, bez ikakvih građanskih prava. S druge strane... odrasla sam u znatno
povlaštenijem svijetu od njezina.
– Nisi mi odgovorila na pitanje. Zašto si jučer išla na otok?
Ramena joj se spuštaju. – Prije dvije godine jedna se obitelj u razmjerno
kratkom razdoblju odselila s otoka. Poslije sam tek čula za to. Imali su jedno
dijete, četverogodišnjakinju. Jednostavno su se spakirali i pokupili bez riječi.
Htjela sam saznati jesu li to učinili zbog dr. Kirklanda.
– I jesu li?
Uvlači dim kao da ispija nektar bogova, a onda ga dugo zadržava u plućima
i konačno ispuhuje u obliku plave niti. – Nitko ništa ne govori. Svi se boje.
– To je jedini razlog zašto si bila na otoku?
Okreće svoje smrknute oči prema meni, a ja imam prigodu osjetiti punu
snagu njezine instinktivne inteligencije. Cijeli život skriva svoju oštroumnost jer
je tako odgajana. Ali smrt moje tete, jedne od njezinih beba, uzrokovala je
pomak tektonskih ploča u njezinoj duši i više nikad neće biti ista.
– Mislim da smrt gđe Catherine nije bila nesretan slučaj – odvraća šapatom.
– Nikad nisam niti povjerovala da jest...
Njezina me izjava protresa do srži. – Želiš reći da je baka Catherine bila
ubijena? Nemoguće! Ljudi su je vidjeli kako se utapa!
– Jesu li? – Oči joj blistaju u tami. – Stajala je posve sama kad je ušla u
vodu. Ali je li pala? Je li se prud doista urušio? Gotovo je odrasla na otoku.
Misliš li da bi stala na nesiguran pješčani prud poput kakve gradske neznalice?
Nema šanse, dijete! Upravo kako gosp. Luke nakon rata ne bi dopustio nikomu
da mu se prikrade s leđa. Mislim da je gđa Catherine naposljetku saznala nešto
toliko zastrašujuće da više nije mogla živjeti s time. Da je otišla na policiju,
zauvijek bi uništila ugled obitelji. Djeca su joj već bila odrasla... Da, mislim da
je smrt smatrala jedinim izlazom. Namjerno se utopila u toj rijeci.
Samoubojstvo? Sedamdesetpetogodišnjakinja da je počinila samoubojstvo?
– Što misliš da je vidjela?
Ramena joj još više tonu. – Prije nekoliko godina čistila sam radnu sobu dr.
Kirklanda i pronašla nekoliko slika.
Dah mi se zaustavlja u grlu. – Kakvih slika?
– Kakve ne nosiš na razvijanje u fotostudio.
– Polaroidnih?
Kima.
– Što su prikazivale?
– Tebe i gđicu Ann.
Lice mi gori. – U kakvoj pozi?
– Dok plivate kao od majke rođene.
– Zajedno?
– Ne. Nastale su u razmaku od dvadeset pet godina. Mogle su vam biti tri
godine i bile ste gole golcate. Obje ste plivale u nekom bazenu. Da su bile
pomiješane s drugim fotkama, nikad ne bih posumnjala. – Izbacuje koščati prst.
Nokat joj je lakiran u crveno. – Ali tako izdvojene... I snimljene u tako velikom
razmaku.
Spopao me kobni predosjećaj. Kao da je sam vrag zakucao na vrata.
– Misliš da ih je i baka pronašla?
– Nešto sigurno jest. Mjesec dana prije smrti ni s kim više nije razgovarala
i nekako je bila odsutna u mislima. Potištena.
– I ja sam pronašla slike gole djece, ali bile su skrivene u staji, među
tatinim stvarima.
Zapanjeno me gleda. – Gosp. Luke je imao takve slike?
– Da. Ali s obzirom na sve što sam u međuvremenu saznala, mislim da je
učinio isto što i ti. Pronašao je djedove fotografije, ali odlučio ih je zadržati.
Kladim se da se namjeravao suočiti s njim. Možda su čak u njemu probudile
sumnju pa je odlučio provjeriti moju sobu one noći kad je umro.
– Tražila samja još takvih slika – nastavlja Pearlie – ali nijednu nisam više
pronašla. Dragi Bože, koliko je jada taj čovjek uzrokovao svojom
izopačenošću...
Ustajem i rastvaram zavjese na kuhinjskom prozoru. Malmaison izranja
veličanstven i nijem poput kraljevskoga groba. – Neće više ozlijediti nijedno
dijete – potiho govorim. – Danas je gotovo s time.
– Kako ćeš ga zaustaviti? Čak ga se policija boji. Dragi Bože, ovo imanje
je vrjednije od kuća svih policajaca zajedno, uključujući gradonačelnikovu. Dr.
Kirkland ima prijatelje sve do samog Washingtona!
– Ne brini se. Samo mi obećaj da ćeš priznati istinu i reći što znaš budeš li
pozvana kao sudski svjedok.
– Moram se zakleti na Bibliju, zar ne?
– Da.
– E pa prestara sam da lažem s desnom rukom na Bibliji. Ali ti se čuvaj.
Dr. Kirkland nije jedini bolesnik ovdje. Onaj Billy Neal jednako je bolestan, a
puno je mlađi i jači.
– Možda mlađi, ali ne i jači. Kad bi ih čovjek pustio u šumi i rekao da se
samo jedan može vratiti živ, djed bi mu iščupao jetru.
Nesigurno ustaje i prilazi mi, a onda me grli kako je to nekoć činila kad
sam bila djevojčica. Kako me majka nikad nije mogla. – Kad sam ti rekla da
sam prestala pušiti?
Razmišljam minutu. – Prije dvadeset tri godine. Kad je tata umro.
Kima zabijajući bradu u moje rame. – Znaš li zašto sam prestala te godine?
– Zašto?
– Jer sam znala da su cigarete otrov. Kad je gosp. Luke umro, također sam
znala da ću ti biti potrebna i da ću se morati brinuti za tebe. Žao mi je što nisam
učinila više, dušo. Žao mi je što te nisam spasila od pretrpljene boli. – Odmiče
se i gleda me u oči. – Najsnažnija si od svih mojih cura. Uvijek sam to tvrdila.
Dr. Kirkland misli da si od njega naslijedila tu snagu, ali ja znam da nisi. Gosp.
Luke je bio dobar čovjek i žilav kad je bilo potrebno. I stari gosp. DeSalle.
Možda... ah, ne znam. Molit ću se za tebe, koliko god to pomoglo. Možda ćeš
sve preživjeti uz Božju pomoć.
Nježno je ljubim na obraz i potom otključavam vrata i izlazim na sunce.
Djedov lincoln još je parkiran uz njezin Cadillac. Dok gledam aute,
osjećam kako me netko promatra. Okrećem se na desno. Billy Neal bulji u mene
sa stražnjeg balkona Malmaisona.
Smiješeći se.
Okrećem se prema njemu i prilazim odlučnim koracima. Što sam bliže, to
njegov osmijeh više posustaje, a lice se mršti. Iako je ljeto, odjenuo je sportsku
jaknu. Zamjećujem kundak automatskog pištolja kako izranja iz ramenog
opasača ispod jakne.
– Što je?
– Strmoglavit ćeš se zajedno s njim – dobacujem ravnodušnim tonom. –
Bolje ti je da zbrišeš dok još možeš.
Smije se. – O čemu ti to, jebote?
– Pođi za mnom pa ćeš saznati.
59. POGLAVLJE

D jed razgovora na telefon za svojim antiknim pisaćim stolom. Njegova


široka pleća prekrivena su po mjeri izrađenom košuljom od modre svile, a
njegov dubok glas ispunjava prostoriju poput fino ugođene bas viole.
– Prekini razgovor – oštro zapovijedam.
Okreće se u kožnom naslonjaču i fiksira me pogledom.
– Znam što si učinio – dodajem.
– Samo minutu – dobacuje u slušalicu i spušta je na košulju. – Što je,
Catherine? Imam posla.
– Znam da si mi ubio oca.
Jedina reakcija koju dobivam samo je lagano škiljenje. Potom baca pogled
prema Billyju Nealu, koji stoji do vrata. – Rekao sam ti što se dogodilo te noći,
Catherine.
– Rekao si mi to četiri puta. Svaki put u drukčijoj verziji. Ali sada znam
istinu. Dokazi ne lažu. Ubio si ga i mogu to dokazati.
Podiže slušalicu i prinosi je ustima. – Čujemo se poslije...
– Prvo si ga upucao, potom si mu ugurao moju omiljenu igračku u usta
kako bi ga ušutkao. Potom pretpostavljam da si mu začepio nos kako bi se
ugušio.
Dok spušta slušalicu, nevino-plave oči privrženog djeda zamjenjuju hladni
prorezi vuka koji njuši opasnost. I trnci me prolaze. Nikad još nisam vidjela
takvo lice, ali ga i te kako prepoznajem. To je njegovo pravo lice – lice čovjeka
koji je ušao u mene dok sam bila dijete.
– Imaš mikrofon?
Odmahujem glavom.
Ali mi ne vjeruje, što iz nekog razloga u meni budi provalu bijesa. – Želiš
da se svučem? – Počinjem otkopčavati gornji dio. – Ionako si me već vidio golu,
zar ne?
– Prestani – odrješito zapovijeda i rukom poziva Billyja Neala.
Ovaj skida nešto s police i prilazi mi. To je crni metalni štapić kakvim se
koriste u zračnim lukama za pregled putnika. Prolazi njime gore-dolje niz moje
tijelo zadržavajući se kod međunožja.
– Čista je – naposljetku zaključuje. Vraća se prema vratima i postavlja do
njih poput psa čuvara.
– Znaš li što o tome? – djed pita ukazujući na suprotni zid.
Na moje iznenađenje, nekoliko desetaka knjiga leži na podu kao da ih je
netko pobacao s polica u mahnitoj potrazi. Pearliene riječi odjekuju mi mislima:
Tražila sam još takvih slika... ali nijednu nisam više pronašla.
– Miševi? – odvraćam ravnodušno.
Otvara usta, ali odustaje od odgovora znajući da se ne isplati. – U redu.
Rekao sam ti da imam posla. Što još trebaš?
Ne mogu povjerovati koliko je arogantan. – Nisi li me čuo? Mogu dokazati
da si ubio mojeg oca! Ujedno mogu dokazati da si seksualno zlostavljao tetu
Ann! I gore stvari!
Odmahuje rukom. – Gluposti.
– Imam dokaze.
– Krvave otiske stopala? Već sam ih objasnio.
– Imam puno više od toga. – Najradije bih mu rekla za Pearlie, ali ne mogu
je izložiti takvom riziku. – I svaki dan sve više se toga prisjećam. Znam što si mi
činio!
Ponovno škilji. – Dokazi kojih se prisjećaš? Čini mi se da si svojeg
prijatelja dr. Malika shvatila malo preozbiljno.
Otkud mu on, do vraga? Nisam imala pojma da uopće zna tko je Malik.
– Catherine, takozvana potisnuta sjećanja u pravnom smislu nemaju
nikakvu težinu. Čudi me da to ne znaš.
– Ali Annino tijelo ima – odmah odvraćam.
Prvi put konačno zamjećujem primjese zabrinutosti na njegovu licu. – O
čemu govoriš?
– Kako si joj to mogao učiniti, djede?
– Što to?
– Kako si je mogao sterilizirati? Podvezao si joj jajovode kad joj je bilo
deset, za ime Božje! Cijeli se život ponašaš kao da si bolji od drugih – najbolji
kirurg, najbolji poslovni čovjek, najbolji lovac, najbolji otac! Nisi ništa od toga!
Samo jebeno čudovište! Nakaza!
Njegove čelične oči zalijepljene su za moje lice. – Jesi gotova?
– Ne. Platit ćeš za sve što si učinio. Za Ann, za mamu, za mene! I za djecu
na otoku!
Stišće čeljusne mišiće na svojem ravnodušnom licu. Znam više nego što je
očekivao i to mu se nikako ne dopada.
– Neću platiti ni za što – odvraća. – Nemam razloga.
– Osporavaš da si to činio? Tipično za zlostavljače! Na sva zvona
objavljuju svoju nevinost sve do ulaska u zatvor. Vjerojatno to nastavljaju tvrditi
čak i kad su sami zlostavljani pod zatvorskim tušem. Tvoja vrsta ne prolazi baš
dobro u Parchmanu, djede.
Nitko u životu nije tako razgovarao s Williamom Kirklandom. No, on se
tek ispravlja u naslonjaču upućujući mi ledeni osmijeh. – Dobro bih prošao bilo
gdje na svijetu, Catherine. Dobro to znaš. Ali neću završiti u zatvoru. Tvoji
takozvani dokazi posve su beskorisni. Plišana životinja izvađena iz lijesa koji je
dvadeset godina bio pod zemljom? Ne možeš me povezati s time.
– Mogu identificirati trag gornjega tatina zubala na Leninu krznu.
Zamišljeno pući usta. – Luke ju je sigurno zgrabio i zagrizao kako bi
izdržao bol koji je osjećao nakon što si ga upucala.
– Nemoj niti pokušavati – prekidam ga, ali mogu zamisliti kako to prodaje
poroti s istom prepredenošću s kojom je sebe lažno prdstavljao cijeli život. –
Annino tijelo dokazuje da si je sterilizirao – prigušeno nastavljam. – Nisi niti
sanjao da će biti obducirana, je li? Ne 1958. Nisi trebao upotrijebiti svileni
konac, djede.
Smireno ustaje i povlači manšete. – Catherine, očito fantaziraš. Ann je bila
opsjednuta trudnoćom, svi to dobro znaju i odlazila je svakojakim
nadriliječnicima na tretmane za liječenje neplodnosti. Čak je bila i u Meksiku.
Sam Bog zna koje je operacije sve prošla ili što su joj mesari učinili. Nikad
nećeš dokazati da sam učinio išta više od apendektomije. Čak i da ti uspije, u
čemu je zločin? U tome što sam izveo nepotrebnu operaciju? – Oči mu odišu
samopouzdanjem. – Već sam bio optužen za to i izvukao se mirisav poput ruža.
Mrzim miris ruža. Mrzim ga otkako sam vidjela oca kako leži među njima...
– Uzimaš li lijekove – nastavlja patronizirajućim tonom. – Možda bih
trebao porazgovarati s tvojom psihijatricom i savjetovati je da ti promijeni
terapiju. Još si na Dekapoteu?
Bila sam pripravna na ekstremne reakcije kad sam ušla u prostoriju, na
bijes, osporavanje, racionalizaciju, čak i na preklinjanje, ali ne i na neopisivo
samopouzdanje. Čak nije zanijekao zlostavljanje. Jednostavno odbacuje moje
optužbe kao da se poigrava s loše pripremljenim odvjetnikom. Moram poljuljati
njegovo samopouzdanje. Želim vidjeti crv straha kako se probija njegovim
tijelom do toga megalomanskog uma!
– Bolje se brini za sebe – odvraćam. – Dr. Malik će te srediti.
Ponovno baca pogled prema Billyju Nealu. – Samo magičnim trikom s
obzirom na to da je dragi liječnik mrtav.
Billy se zlobno cereće. Počinjem se pitati je li možda on inscenirao
Malikovo samoubojstvo u Motelu Thibodeaux.
– Nema veze je li živ ili mrtav – odvraćam s lažnim samopouzdanjem. –
Progovorit će iz groba i televizijski gledatelji u cijeloj državi vidjet će kakav si.
Ni Billy ni on sad se više ne smiju. Hvala dragom Bogu. U protivnom, bila
bih uvjerena da je film već uništen. Ali vjerojatno nije, odnosno barem ga oni
nisu uništili. Čak i ne znaju da postoji.
– Znači, ne znaš za Malikov dokumentarac o seksualnom zlostavljanju?
Lice mu ponovno poprima vučji izraz. Čujem škripu slijeva. Bacam pogled,
ali Billyja Neala više nema. Je li mu signalizirao da ode? U svakom slučaju,
koristi se njegovim odlaskom kako bi mi prišao, a njegova dvometarska figura
prepuna bijesa i paklenih očiju obraća mi se Mojsijevim glasom s planinskog
vrha:
– Možeš li ti uopće pojmiti u koliko si me problema uvalila? Pišam krv
pokušavajući spasiti grad, a ti radiš dvadeset četiri sata na dan kako bi
sabotirala svaki moj potez!
Je li to moguće, do vraga? Optužujem ga za seksualno zlostavljanje, a on se
dere spominjući poslovni projekt?
– Federalna potvrda o postojanju nacije Natchez Indijanaca trebala bi stići
ovih dana – tutnji. – Nacionalni odbor za igre na sreću 5 užitkom bi dočekao
zabranu. Duboko sam se uvukao u taj projekt, Catherine. Već sam uložio novac.
Ne tuđi novac, nego svoj! Tvoje nasljeđe, ako ti je prokleto stalo, a vjerojatno
nije!
– Imaš pravo – potiho odvraćam. – Nije mi stalo. Stalo mi je samo do toga
što si činio ovoj obitelji. I tebi bi trebalo biti. Ali u tome i jest bio problem, zar
ne? Nije ti bilo stalo. Nismo postojali, osim kako bismo te zadovoljili kad bi ti
se prohtjelo. – Čini još jedan korak prema meni, ali ostajem na mjestu. – Sjećam
se što si činio. Bilo mi je potrebno trideset godina, ali sjećanja mi se konačno
vraćaju. Jezerce... otok... narančasti kamionet... kiša...
Zamjećujem iskru u njegovim očima, ali ne prepoznajem o kojoj je emociji
riječ. Bijes koji je manifestirao samo nekoliko sekundi prije potpuno je ispario. –
Sjećaš se? – odvraća puno nježnijim glasom. – Sjećaš se kako ti je bilo?
Obožavala si biti moja posebna djevojčica. Moj mali anđeo! Obožavala si biti
bolja od majke. Dala si mi ono što druge nisu mogle, Catherine! – Kako je sada
vrlo blizu, trenutak je opsceno intiman i u meni budi mučninu. – Sjećaš se,
znači... Svima se dopadalo... ali ne koliko tebi. Nijedna nije regirala poput tebe.
Ti si na mene!
– Nisam – bunim se prostenjavši. – Začepi!
Prsi se i gleda u mene. – Jesi li se i s jednim osjećala kao sa mnom? Gledao
sam kako ih mijenjaš... uvijek u potrazi... ali nijedan nije bio dovoljno muško
kako bi mogao izaći na kraj s tobom, zar ne?
Dobro da Seanu nisam razotkrila identitet ubojice u New Orleansu. Ona i ja
smo sestre i da imam pištolj, povukla bih okidač i nastavila pucati sve dok ga ne
bih ispraznila.
Križa ruke i gleda me kako je nekoć gledao pacijente. – Bit ću iskren,
Catherine. Čemu prolaziti kroz život s iluzijama? Ja sam bio lišen svojih kad
sam bio dječačić i drago mi je da je tako. To me samo ojačalo i poslije
poštedjelo ljubavne boli.
– O čemu govoriš?
– Sve što si rekla je istina. Imao sam odnose s Ann i Gwen.
Želim ga prekinuti, ali ostajem bez glasa.
– Veliki ljudi imaju nezasitan apetit, dušo. Upravo tako. Njihovu glad ne
može zadovoljiti samo jedna žena. Tvoja je baka to dobro znala. Nije joj se
dopadalo, ali je shvaćala.
– Lažeš – vičem pronašavši snagu u boli i bijesu. – Kako se samo uvjeravaš
u ta sranja? Baka to nije shvaćala! Godinama je sumnjala u tebe, ali činila je sve
u svojoj moći kako ne bi opravdala svoje strahove. Poput nas ostalih. Jer da si to
priznamo, morale bismo si ujedno priznati da nas nisi volio. Da si nas imao
samo kako bi nas jebao!
– Griješiš što se bake tiče.
– Ne. Negdje ispod svih tih laži koje si govoriš, znaš što je istina. Kad je
konačno shvatila za kakvo se čudovište udala, utopila se kako ne bi morala
živjeti sa svime što je dopustila da nam se dogodi.
Njegova staloženost polako se raspada, poput blata koje se suši na suncu i
konačno puca.
– Kažeš da ti nije bila dovoljna. Zašto se onda nisi razveo?
Odmiče se od mene i zaustavlja ispred slike koja prikazuje bitku kod
Chancellorsvillea. – Bilo mi je suđeno da upravljam bogatstvom njezine obitelji,
a to dokazuje činjenica da sam ga učetverostručio.
– Onda si mogao imati ljubavnicu. Zašto si nas odabrao? Vlastitu djecu?
Odmahuje glavom. – Ljubavnica čovjeka čini ranjivim.
– A seks s vlastitom djecom ne?
– Tako je... – Ponovno baca pogled prema meni poput profesora
matematike koji ne shvaća zašto je učeniku nerazumljiva jednostavnost
određene koncepcije. – Tvoja baka nije sumnjala u to što činim, Catherine.
Znala je. Kako ne bi? Znala je da mi je potrebno više nego što mi je bila u stanju
dati i bilo joj je draže da to dobijem kod kuće nego da je sramotim u društvu.
Obuzima me neopisiva hladnoća. Je li moguće da ima pravo? Što ako
Pearlie griješi? – Ne vjerujem ti.
Sliježe ramenima. – Drži se svojih iluzija ako se tako bolje osjećaš.
– Pokušavaš mi reći da si se seksao s nama iz koristoljublja? I da je baka to
znala?
Lice mu se očajnički napinje. – Do vraga, curo, ponašaš se kao da sam prvi
na svijetu koji je to učinio! I meni se isto dogodilo kad sam bio dijete! Djed je
bio udovac i koristio me za seks! I je l’ cvilim? Ali činjenica jest da čovjeka
takav seks mijenja i budi u njemu žeđ koju ništa drugo ne može utažiti. Poput
rata. Čovjek razvija želju za ubijanjem i jednostavno je može zadovoljiti
ubijanjem. Samo što je ova vrsta žudnje puno jača. Znam da si je i sama osjetila.
Funkcionira prema tom načelu.
Odmahujem glavom osporavajući to, ali nisam posve sigurna da ima krivo.
Podiže svoju veliku ruku i kažiprstom upire u mene. – Znaš li što je prava
istina, Catherine? Da su žene tek sustav za održavanje života pičke. Točka!
Trepćem u nevjerici.
– I znaš da imam pravo jer si znanstvenica. Ali nasljeđe ti je omogućilo da
se izdigneš iznad te primitivne funkcije. Posjeduješ pamet i slobodnu volju.
Ipak, nikad ti to neće poći za rukom budeš li slijepa na životne realnosti.
– Nisi normalan...
– Nisam li? – Prilazi polici i izvlači veliku, crnu knjigu i onda mi je baca
pred noge. Prepoznajem Bibliju. – Pročitaj Levitski zakonik i pronaći ćeš sve
biblijske naputke protiv incesta! Sva su pravila zapisana i lako ih je pronaći.
Muškarcu Bog zabranjuje seks s majkom, supruginom majkom, sestrom, tetom,
životinjom, drugim muškarcem ili ženom tijekom menstruacije. Čak se spominje
i snaha, ali jedna veza ciljano se ne spominje!
Imam osjećaj da stojim na rubu nebodera, izložena moćnim naletima vjetra.
– A koja je to?
– Veza oca i kćeri. Tu su preskočili jer se znalo što su životne činjenice.
– A to su?
Oči mu blistaju fanatičnim samouvjerenjem. – Potekla si iz mojih slabina,
Catherine. Poput svoje majke i tete. Sve tri proizvod ste moje krvi. Bile ste moje
i mogao sam se odnositi prema vama kako sam smatrao prikladnim!
Prilazi sefu s oružjem, na brzinu okreće zupčanik i otvara teška vrata.
Potom vadi pušku, koju smireno puni metkom iz kutije na polici. Prilazeći mi,
prepoznajem da je to ona kojom je ubio oca.
– I još to stoji – nastavlja netremice me gledajući u oči. – Još uvijek si
moja.
Povlači zatvarač i metak završava u ležištu. – Što bi bilo kad bi opalila
sama od sebe? – Primiče cijev na trideset centimetara od mojeg lica. – Kad bi ti
raznijela mozak po zidu? Što misliš da bi se tada dogodilo?
– Bio bi osuđen za umorstvo.
Smiješi se. – Bih li? Mislim da ne. Psihička oboljela žena kojoj je utvrđen
bipolarni poremećaj, neuravnoteženo ponašanje u prošlosti i čak nekoliko
pokušaja samoubojstva? Ne. Da te uistinu smatram opasnošću, ne bi napustila
ovu prostoriju. Ali ne ugrožavaš me, zar ne, Catherine?
Trebala bih se povući. Pokazati mu potčinjenost. Dočekati novo jutro. Ali
ne mogu. Činim to cijeli život i neću više. – Jesam. I pobrinut ću se da završiš u
zatvoru. I znaj još nešto: ako me sada ubiješ, ili možda prije nego što se vratim u
New Orleans, netko će i tebi učiniti isto.
Djeluje više zaintrigirano nego uplašeno. – Misliš na detektiva Regana?
Krv mi se slijeva u noge.
Upućuje mi ironičan pogled. – Catherine, doista vjeruješ da ne znam s kim
se viđaš u New Orleansu? Sean Regan je moj! Misliš li da će me pokušati ubiti
iz osvete ako time riskira da njegovoj ženi i djeci pošaljem fotografije vas dvoje
kako se parite poput životinja?
Ne... neće.
– I ako taj Malikov film doista postoji, bilo bi ti pametno da mi ga doneseš
ili uništiš. Ne bih ti htio prirediti nešto zbog čega bi opet potonula u depresiju.
– O čemu govoriš?
– O malim životnim tragedijama. – Ponovno se smiješi. – Mrziš što sam
ovakav, ali jednog dana zahvalit ćeš Bogu da ti moja krv teče venama i da ti
moji geni određuju sudbinu.
Konačno progovaram glasa potpuno lišen emocija. – Nemaš pravo. Kajem
se što sam se uopće rodila. Nisam ti još priznala... trudna sam. Ali otkako sam to
saznala, pitam se trebam li donijeti to dijete na svijet. Osjećam se onešišćeno.
Kao da nikad neću moći isprati otrov iz sebe.
Spušta pušku i prilazi mi sa žarom u očima. – Trudna si?
– Da.
– Cura ili dečko?
– Nemam pojma.
Poseže za mojom rukom, ali naglo se odmičem natrag.
– Smiri se, curo. Tko je otac?
– Nikad nećeš saznati.
– Nemoj biti takva. No, doći ćeš ti k sebi. Više me ima u tebi nego što
misliš.
– Što govoriš?
Znalački osmijeh. Muškarac sa zastrašujućom tajnom. – Mogao bi ti biti
otac, Catherine. Jesi li svjesna toga?
I čuvši to, gubim posljednje trunke staloženosti, a moje se biće prepušta
ništavilu. Lice mu je crveno, kao kad uhodi plijen na otoku.
– Luke je neprestano bio na otoku – nastavlja – i jurcao za onom crnkinjom
Louise, a tvoja je majka čitavo vrijeme spavala u svojoj sobi, na pola omamljena
njegovim lijekom. – Polako kima. – Razumiješ što ti govorim?
Trijumf na njegovu licu je neosporiv. Trijumf je to lovca koji se izdiže
iznad umirućeg plijena. Ugurao je čeličnu oštricu u moje srce i slomio ručku.
Uživa u boli na mojem licu, zasigurno kako je uživao sve ove godine. Divljačka
radost u njegovim očima vraća me natrag u svijet. Osjećam nezamisliv užas.
– Je li to istina? – jedva uspijevam izustiti.
Sliježe ramenima. – Svakako bi trebala dobro razmisliti o tome kad budeš
planirala porazgovarati s okružnim tužiteljom.
Odmičem se od njega na slijepo tražeći kvaku.
– A ako očekuješ da će Pearlie posvjedočiti bilo čemu, zaboravi. Neće.
Hvatam okruglu mjedenu kuglu na vratima. – Zašto ne?
– Jer zna kako stoje stvari. Možda ćeš je uspjeti uzbuniti glupostima, ali na
kraju neće reći ni riječ protiv mene. Zna svoje mjesto, Cat. Kao i crnčuge na
otoku. Tvoji su ih preci lijepo poučili tome, a ja sam tu lekciju samo dodatno
utvrdio. – Prilazi bifeu i ulijeva si viski. – I ti znaš gdje ti je mjesto, dušo.
Duboko u sebi znaš.
Odmičem drhtavu ruku s kvake i pokazujem prstom prema njemu. – Ne.
Bio si prejak za mene kad sam bila mala. Ali više ne.
S podsmijehom na licu ispija viski i briše usta manšetom.
Otvaram vrata i posrćem izlazeći, a onda jurim hodnikom prema kuhinji.
Ne znam kamo idem, samo znam da moram pobjeći iz kuće. Sean me očekuje u
New Orleansu, ali ne mogu se zamisliti kako normalno funkcioniram u bilo
kojem smislu. Linearno razmišljanje čini mi se nedostižnim.
Probijam se kroz kuhinju i jurim kroz ružičnjak prema parkiralištu iza
nastambi za roblje. Mamina maxima parkirana je gdje sam je i ostavila, nekoliko
metara od lincolna i cadillaca. Kako se približavam vozilima, čujem prigušeno
lupanje. Potom se otvaraju vrata sa suvozačke strane Pearliena cadillaca i Billy
Neal izlazi iz kabine. U ruci drži pištolj. Uperen prema mojim prsima.
– Jako dugo čekam na ovo – odvraća. – Pridruži mi se!
– Kakva je to buka?
Sa zlobnim osmijehom rastvara prtljažnik. – Dođi vidjeti.
Prilazim stražnjem dijelu.
Pearlie leži vezana, ruku i lica oblivenih krvlju. Bez perike. Sitne sivkasto-
bijele kovrče prekrivaju joj usku lubanju, uglavljenu uz rezervnu gumu. Nikad
dotad nisam vidjela takav užas u njezinim očima. Pružam ruke kako bih joj
pomogla, ali Billy Neal mi zabija pištolj u rebra ispod lijeve nadlaktice. Potom
uz tresak zatvara poklopac prtljažnika i gura me prema vozačkom sjedalu.
– Ti voziš – naređuje mi posjedajući me za upravljač.
– Jesi li je upucao?
– Ne opterećuj se tom starom kujom. Radije se usredotoči na vožnju.
– Kamo idemo?
– Što misliš? – Usnice mu se razvlače u oduševljen osmijeh. – Na otok.
60. POGLAVLJE

M oja posljednja vožnja na otok čini se istodobno snom i noćnom morom.


Autocesta 61.
Uska i zavojita asfaltna cesta koja slijedi rijeku Mississippi.
Mitska američka autocesta.
Ruta kojom su izbjeglice bježale na sjever, većina njih crnci, s mjesta na
kojemu nije bilo nade, ali ostavljajući tamo svoja srca koja su čeznula za
povratkom njihovih tijela. I ja sam pokušala upotrijebiti njihovu rutu za bijeg,
samo što nijednom nisam uspjela pobjeći. Trideset i jednu godinu vozim se
njome od jednog do drugog usnulog i ljupkoga grada, ali uvijek se između njih
nalazi otok, svijet iz snova zaklonjen maglom i sjećanjima, čekajući poput
prazne pozornice na moj posljednji životni čin.
Danas će i on biti odigran.
Billy Neal glasnik je moje sudbine.
No, nekako mi se to ne čini ispravnim. Nisam ga stigla upoznati. Tko je taj
crnokosi, bljedoliki deran u jeftinoj odjeći, čizmama od zmijske kože i s
diplomom pravnika koje se domogao na večernjem tečaju? Zašto je, do vraga,
ušao u moj život? Odgovara, a da ga to nisam niti upitala.
– Još ne znaš tko sam, zar ne?
Jače stišćem upravljač ne odmičući pogled s ceste.
– Čovječe, koliko čekam na ovo – nastavlja gutajući me očima. – Jako ti
dugo ovo spremam. I toj crnkinji isto.
Da Pearlie nije zavezana u prtljažniku, riskirala bih i zabila se u stablo,
samo kako bih ubila to govno. Vjerojatno ju je zato i strpao unutra.
– Nemaš pojma, je li?
– Očito ne.
– Pogledaj me.
– Vozim.
Izbacuje pištolj prema meni i okreće mi lice. Djeluje ne samo
pobjedonosno nego i bijesno. Zašto? Pitam se ne skidajući oči s pištolja. To je
automatik, ružan i čist poput svježeg skalpela. Poslužit će svrsi.
– Djed te poslao?
Čudno se smiješi. – Mudri časnik ne izdaje takve zapovijedi. Ali dobar
vojnik zna što mora učiniti u slučaju nužde. Dobrom vojniku nije to potrebno
reći.
– Vojniku? Znam ja kakav si ti vojnik. Onakav s kakvima je moj otac
služio u Kambodži.
Odmah škilji. – Što?
– Ništa. Ne bi shvatio.
Podiže čizmu od zmijske kože na ploču s instrumentima. – Misliš da si
pametna, je li?
Ne odgovaram.
– Dovoljno pametna da znaš što će ti se dogoditi?
– Ubit ćeš nas.
Smije se. – Pogodak, ljepotice! Ali to je bio lakši dio. Pitanje je zašto?
Znam da ne smijem nasjesti na mamac. Što više zanimanja pokažem, to će
mi manje reći. Takve je naravi. Nikad nije posjedovao pretjeranu moć pa si je
pripisuje kad god stigne.
– Dakle? – nastavlja. – Znaš li?
Pearlie dvaput udara o poklopac prtljažnika. Srce me boli, ali barem je još
živa.
– Jer si mi na putu – Billy odgovara zamišljenim tonom. – Eto zašto.
– Kako to misliš?
– Ako ostaneš živa, naslijedit ćeš novac.
Nisam to očekivala čuti. – Tvoj novac? O čemu govoriš?
Ponovno se smije, ovaj put gotovo od srca. – Kirkland mi je otac, glupa
pičko! Još ti nije jasno?
Nakon svega što sam danas čula, ovo otkriće i ne ostavlja iznenađujući
učinak.
– Moja je majka radila za jednu od obiteljskih tvrtki kao računovođa. I
često je radila od kuće. Dr. Kirkland bi navraćao kako bi provjerio financijsko
stanje, ali mislim da ga je ipak ona više zanimala. U svakom slučaju, poševio ju
je, a ja sam proizašao iz toga.
– Zvučiš ponosno.
Sliježe ramenima. – Nemam se čega sramiti. Redovito joj je plaćao lijep
iznos kako bi je ušutkao. Mene je poslao u školu, izvukao me iz nekoliko
problema. I tako sam završio u vojsci.
– Vojsci ili zatvoru?
– Nešto takvo. Platio mi je i za diplomu prava kad sam izašao. U svakom
slučaju, tako sam ti ja ujak – ili sam barem to mislio do danas. Čuvši ono
posljednje, možda sam ti i polubrat. – Ponovno se smije.
– To su kretenarije.
– Da barem... – Provjerava sigurnosni zaponac, pa se poigrava njime. –
Zapravo sam već dobio komad bruto zarade od indijanskog kasina. Pošteno sam
se naradio pripremajući mu taj posao. Ali sam pritom i zaprljao ruke, razumiješ?
No, želim još više. Puno više. Mama raspolaže podacima i znam da tvoj djed
ima novac za koji ti vjerojatno i ne znaš. Kajmansko otočje, Liechtenstein, sam
Bog zna gdje sve ne. A kako se sad tvoja krasna teta Ann ubila, ti i tvoja majka
jedine ste živuće nasljednice u oporuci. Možeš li povjerovati?
Mogu. Djed je možda čeznuo za sinovima, ali ništa ga ne bi navelo da se
odrekne jednog dolara izvan legitimne obitelji, čak ni u dobrotvorne svrhe. Osim
ako nešto ne dobije zauzvrat.
– U posljednje vrijeme sve se više i više oslanja na mene – nastavlja. –
Vidio je što sam sposoban učiniti za razliku od tebe koja ne činiš ništa osim što
sjebavaš što god stigneš. Kako stvari stoje, ti mu sada opasnost i kad nestaneš,
konačno će moći odahnuti.
– Vjerojatno imaš pravo.
Iznenađeno me gleda, ali odmah zadovoljno kima glavom. Drago mu je da
sam potvrdila njegovu intuiciju.
Autocesta 61 pokazuje se pred nama zavijajući kroz šumu bjelogorice i
odvodeći nas dublje na jug. Siva masa oblaka skuplja se prema jugoistoku. Da
nastavimo prema Baton Rougeu, vjerojatno bismo je zaobišli, ali čini se da se
nagomilava iznad rijeke, upravo na mjestu nasuprot kaznionici – gdje je otok.
Ne iznenađuje me što ću posljednje trenutke provesti na kiši.

Nakon prijeđenih deset milja kiša se odjednom obrušava. Bubnjanje kapi po


krovu baca me napola u trans u koji sam naučila padati prije nego što sam uopće
naučila razmišljati svojom glavom. Billy Neal kišu smatra dobrim znakom i s
prezirnim osmijehom odabire radiopostaju s country glazbom.
– Dopada ti se kiša?
– Danas da.
– Zašto danas?
Okreće se i pući usnice, gotovo kao da dvoji povjeriti se ili ne. – Jer ćeš se
danas utopiti, sestro.
To mi se čini toliko apsurdnim da se moram suzdržati od smijeha. – A kako
to?
– Sletjet ćeš u rijeku.
Ništa ne odgovaram, ali u mislima mi odmah izranja prizor sa zecom iz
poznatog animiranog filma, koji se zatekao u gotovo jednakoj situaciji. To je
najbolje što je smislio? Ako ovaj auto završi u starom riječnom kanalu, i ja i
Pearlie možemo se izverati na obalu bez ikakva problema!
– Vidim da razmišljaš – dobacuje. – Ne brini se, znam za tvoje ronjenje.
Ostat ćeš na dnu dovoljno dugo i nećeš se moći spasiti.
– Ako me zavežeš, neće izgledati kao nesreća.
Ponovno tajanstveni osmijeh. – Nisi jedina koja zna plivati. Nakon što
dolje provedeš dvadesetak minuta, zaronit ću i razvezati užad. Uz malo muke
stvar će brzo biti gotova. Manično-depresivna alkoholičarka i njezina crnoputa
dadilja strovalile su se u rijeku tijekom nevremena. Slučaj riješen.
– Nisam alkoholičarka.
– Bit ćeš. – Otvara pretinac sa suvozačke strane i vadi bocu votke. –
Pronašao sam je u nastambi za roblje. Vjerojatno ti i mama voli votku. – Otvara
bocu i gura je prema meni. – Pij.
– Ne, hvala.
– Nije dovoljno dobra? – Pritišće cijev pištolja o moju sljepoočnicu. – Pij!
– Ne mogu. Trudna sam.
– Trudna! – Grleni smijeh. – Sranje, bit ćeš mrtva za jedan sat!
– Ako ti tako kažeš.
Udarac pištoljem toliko je nenadan i oštar da mi se na trenutak pred očima
pojavljuje samo crnilo. Osjećam kako auto naglo skreće, ali uspijevam ga
ispraviti.
– Jebeno pij – zapovijeda.
– Neću.
Sprema se ponovno me udariti kad li zamjećujem skretanje prema otoku. –
Gle!
– Hajde, skreni!
Ispred nas uski zemljani put odvaja se od ceste i nastavlja duboko u šumu.
Koliko sam puta prolazila njime kao djevojčica užasavajući se da će kišiti kad
stignem na otok, no u nemogućnosti odustati od putovanja! Otad je prošlo
trideset godina i konačno zatvaram krug.
Naglo ispija gutljaj iz boce, a onda je zatvara čepom i baca na sjedalo iza
nas.
– Popit ćeš ti tu votku – odvraća. – Ili ću onu staru na smrt izmlatiti pred
tobom!
61. POGLAVLJE

P romatra me s iskonskom mržnjom dok upravljam autom niz blatnjavu cestu.


Stražnji dio cadillaca neprestano se zanosi prisiljavajući me na sporu vožnju.
Cesta se doima strahovito kratkom. Vidim nasip koji vodi na otok, ali pokazuje
mi prema stablima zdesna.
– Tamo se zaustavi. Tamo je tlo dovoljno tvrdo. I postoji čistina.
– Otkud znaš? – pitam prelazeći mjesto na kojemu sam parkirala audi
tijekom posljednjeg posjeta otoku.
Kiselo se smiješi. – Tamo sam parkirao kad sam te slijedio neki dan.
– Ti si me natjerao u rijeku?
– A tko drugi, jebote? Da nije Jesse Billups? Ta crnčuga ne bi izašla na
rijeku za vrijeme nevremena da mu život ovisi o tome!
– Djed te poslao da me ubiješ te noći?
Osmijeh mu nestaje s lica. – Kakve to ima veze? Tamo parkiraj!
Čistina izranja pred nama. Između stabala ima dovoljno prostora za
Cadillac, a krošnje drveća štite nas od kiše. Izbacuje ruku i okreće ključ u
bravici. Ubrzo se može čuti samo lagano kucanje ugašenog motora i nježno
lupkanje kapi po krovu i prednjem dijelu auta.
– Lijepo, ha?
– Nismo li trebali sletjeti u vodu?
– Žuriš se? – Usmjerava pištolj prema meni. – Okreni se prema prozoru i
stavi ruke na leđa.
– Zašto?
Zabija mi cijev pištolja ispod čeljusti. – Okreni se.
– Ne možeš me upucati. Želiš da izgleda poput nesreće.
– Da, radije ne bih. Ali zato uvijek mogu ispaliti metak u tvoju pametnu
dadilju. Nitko se neće zabrinjavati zbog te sasušene stare babe.
Je li sposoban ubiti Pearlie? Jest. Ali ako mu dopustim da mi veže ruke,
koliki su mi izgledi da nas spasim? Mali... No, ako ih zaveže za upravljač, onda
sam u nevolji. Može li to učiniti? Morat će ionako vratiti auto na nasip...
I odlučujem se za možda najluđi potez u životu – okrećem se prema
prozoru. Očekujem uže, koje sam vidjela na Pearlie u prtljažniku, ali čujem
nježno zveckanje metala i osjećam čelične lisičine oko zapešća.
Sranje! Ako završim u vodi s lisičinama, gotovo je!
Potom izlazi iz auta. Na trenutak pomišljam da će izvući Pearlie iz
prtljažnika, ali umjesto toga počinje otkopčavati traperice. Okrećem se
očekujući čuti kako mokri, no slijedi šuštanje odjeće. Potom se naslanja nad
rastvorena vrata.
– Hej, baci pogled!
Okrećem se. Nosi pripijene crne gaće, a oči mu blistaju.
– Što činiš?
– Što misliš? – Razvratan osmijeh. – Hoću probati čega se gazda zasitio.
Skida gaće i vraća se u auto navlačeći si penis. Pištolj još uvijek drži u
jednoj ruci. – Imaš dobro dupe, a nakon današnjeg dana ionako ti više neće biti
od koristi. Mogli bismo te barem posljednji put zajahati, zar ne? Nitko neće
saznati. Ostat će u obitelji!
Srce mi treperi poput mahnitih krilaca prestrašene ptice. Lisičinama me
pretvorio u bespomoćnu djevojčicu kao nekoć kad me djed silovao.
– Ispruži noge – zapovijeda – pa ćemo ti svući traperice.
Odmahujem glavom.
Sjaj u njegovim očima poprima pakosnu notu. – Onda izlazim i ispucat ću
četiri metka u prtljažnik.
– Ionako je namjeravaš ubiti!
– Istina. Ali bolje je da to bude što kasnije, zar ne?
Ne znam što učiniti. Mozak mi je usporen.
– Vrlo jednostavno, to je ljudska priroda – nastavlja milujući penis i
postižući erekciju. – Ljudi će poduzeti sve u svojoj moći kako bi ostali živi
barem još pet minuta. Nacisti su to znali i primjenjivali kako bi kontrolirali
logoraše. Sve do trenutka kad bi zalupili vratima plinske komore.
– A ti si njihov pristaša?
Smije se. – Ispruži jebene noge.
Ima pravo. Želim živjeti jer svaka sekunda života prilika je za bijeg. Kakve
li ironije! Cijeli život pomišljam na samoubojstvo, ali evo, sad očajnički želim
još nekoliko trenutaka zraka i sunca. Živa sam samo zato što želi seks sa mnom,
a ako budem izazivala probleme, ubit će me.
U njegovu osmijehu prepoznajem primjese ludila. – Postoji još jedna
mogućnost koju možda nisi razmotrila. Mogu te prvo ubiti i onda pojebati. Još
ćeš biti topla.
Osjećam kako mi se usta suše.
– Radije bih obrnuto, ali na tebi je.
Barem ako me prvo upuca, neću znati da me siluje. Neću to osjetiti. Ali tad
iznenada shvaćam: ne moram to osjetiti. Sve što trebam učiniti jest primijeniti
jedini magični trik koji sam naučila kao dijete – disocijaciju. Može mi činiti što
god želi, a ja ću to gledati s balkona, poput promatrača koji je napustio tijelo.
– Znači, odlučila si – odvraća izlazeći iz auta. – Baba će platiti za tvoj
ponos.
– Stani – vičem pružajući noge.
Naginje se u auto i jednom rukom raskopčava mi traperice. Potom povlači
zatvarač, gura prste u otvor i u silovitim trzajima razgolićuje veći dio mojih
nogu.
– Skini ih do kraja – zapovijeda teško dišući.
Činim to kao da njegov glas upravlja mojim udovima.
Baca traperice na stražnje sjedalo i potom okreće pištolj prema mojem licu
i svlači mi gaćice.
Gotovo je sablasno kojom se brzinom isključujem. U sekundi je sve gotovo
i promatram se poput likova u filmu – fascinirano, ali s kritičkim odmakom.
Znala sam čak tražiti ljubavnike da odglume ovaj scenarij sa mnom: silovanje
kao užitak. Puno normalnih žena vjerojatno je pokušalo isto. Tražila sam
muškarce da me vežu, guše i šamaraju, a sad kad se to uistinu događa, shvaćam
da se ne razlikuje bitno od glume. Znam da bi trebalo; uostalom, svaka normalna
žena vidjela bi razliku.
Ali ne i ja.
Bi li većina otrpjela silovanje kako bi još malo poživjela? Ili bi se borila do
posljednjeg daha pokušavajući sačuvati takozvanu čast? Borba neće zaustaviti
Billyja Neala. Samo će ga nagnati da me još više ozlijedi. Osim toga, je li važno
ako doživim još jedno silovanje? Toliko se puta već dogodilo da još jedno ne
igra nikakvu ulogu. I tad odjednom shvaćam da sam bila silovana i kao odrasla
osoba. Čak i kad sam dobrovoljno pristajala, nešto meni nerazumljivo tjeralo me
da ponavljam jedini poznat oblik seksualne veze.
– Poznajem ja tvoj tip – dobacuje povlačeći me na suvozačko sjedalo. –
Cure razdjevičene u ranoj dobi. One znaju kako zadovoljiti muškarca bolje od
tajlandskih kurvi.
Spušta se na koljena i prebacuje pištolj u lijevu ruku. Desnom rukom nabija
si penis koji natiče poprimajući crvenu boju. Prizor je bizaran, ali dobro poznat:
muškarac kojeg gotovo uopće ne poznajem sprema se prodrijeti u mene. Tko
zna koliko se to puta već dogodilo.
– Jesi li vlažna? – pita provjeravajući rukom kao mehaničar kad provjerava
ulje u motoru. – Sranje. – Pljuje si u dlan i premazuje me slinom, a onda još
jednom i ugurava prste. – Evo ga – mrmlja. – Sad jesi.
Obamrlost mi se širi tijelom poput narkotika otupljujući sve osim nenadane
penetracije. No, to mi ništa ne znači. Tek rekonstrukciju zbivanja, ritual, ulogu
koju sam naučila glumiti prije nego što sam spoznala išta drugo.
Ipak, ovaj put je drukčije. Ovaj me ne želi samo iskoristiti. Želi me i ubiti.
Poput muškaraca u očevoj postrojbi koji su otimali djevojke iz sela kao nagradu
i onda ih silovali cijelu noć i naposljetku ubijali kako bi ih ušutkali.
Te su djevojke moje mrtve sestre.
Nešto metalno odjekuje iza mene i na trenutak se vraćam u sadašnjost, a
srce me boli zbog užasnute starice sklupčane u prtljažniku. No, sad se sama
mora obračunavati sa svojim teretom. I u neku ruku, za razliku od mene, ima
sreće.
– To – dobacuje dašćući i bijesno zarivajući bokove kao da svom snagom
zakiva čavle. – Jako dobro... to...
Dobro? Ovo je dobro? Već sam to čula, ali nema smisla. Kako bi moglo
biti dobro? Ali mi kaže da jest... da sam dobra... i da sam mu posebna. To jest
dobro. Želim biti posebna...
– Predaleko si – dašće silovitije nasrćući. – Digni se na rub sjedala!
Činim to.
Pearlie nastavlja udarati o poklopac prtljažnika, ali taj tužni zvuk postupno
slabi poput posljednjih predsmrtnih trzaja. Zamišljam je kako se moli iako ne
znam zašto. Kad sam je ostavila u nastambi, rekla mi je da ću se uz Božju
pomoć izvući. Ali Bog mi neće pomoći. U to sam potpuno sigurna.
Voda mi se slijeva niz lice. Isprva mislim da se kiša probija kroz auto, ali to
je njegov znoj. Podiže mi košulju i trga grudnjak razotkrivajući grudi. – To –
dobacuje promuklim glasom i grubo ih gnječi. – To, jebote!
Lice mu je poput maske, iskrivljeno kao da mu pokreti nanose tjelesni bol.
Ogavan dah budi me iz transa. I odmah shvaćam zašto. Usta su mu u
katastrofalnom stanju. Divljački udara bokovima gurajući me na naslon sjedala,
vratni mišići mu se napinju kao da podiže teret, vanjske žile kucavice izbijaju
poput cijevi koje samo što ne prsnu. Ne znam što me točno osvještava u tome
trenutku, prizor s venama ili blizina njegovih zubi, no usred divljačkog čina
misli mi se odjednom bacaju na posao s nevjerojatnom preciznošću.
|vakaći mišić najjači je mišić na ljudskom tijelu i može proizvesti ugriz
snage stotinu kilograma.
Dovoljna su tek četiri i pol da se odgrize uho. Naučila sam to radeći u
hitnoj dok sam bila na studiju.
Što bi tek oštri zubi mogli učiniti ljudskom vratu? To mi sad osobito
privlači pozornost jer mi se njegov vrati nudi, a žile strše pod silnim pritiskom. I
špiljski čovjek mogao bi mi odgovoriti na to pitanje. Zubi i nokti bili su prvo
klinasto oružje kojim se Homo sapiens služio. Uvijek to kažem detektivima za
umorstva kad ih izvještavam o svojoj forenzičkoj spremi. Mogla bih, dakle, bez
ikakva problema pregristi njegove vene. Zagristi i naglo trznuti glavom poput pit
bula sve dok ne krv ne prošiklja. To bi ga prestravilo i nanijelo mu bol poput
tisuću oštrica, ali ga ne bi i ubilo. Možda ga čak ne bi dovoljno onesposobilo da
me ne upuca u glavu.
No, razderana karotida postigla bi željeni učinak. Ona bi ga ubila. A prije
toga izazvala bi paniku. Rijetko tko može pribrano promatrati kako mu krv štrca
iz vrata u jednometarskom luku. No, karotide su zaštićene višestrukim slojevima
tkiva.
Žile kucavice su, pak, tik ispod kože.
Prestaje silovito naskakivati i odjednom se kreće ujednačenim ritmom
čineći mi isto što i većina muškaraca s kojima sam se seksala: stenjući u oštrim i
nepravilnim uzdisajima, prazna pogleda.
Njegov dah...
Dušnik je šuplja cjevčica građena od hrskavičnih kolutova spojenih
mišićnim i vezivnim tkivom. Žrtve prometnih nesreća često umiru kad ih
upravljač zdrobi. No, mogu li ga rastrgati zubima? Instinkt i obuka pokazuju mi
da mogu.
Osim toga, snaga ugriza od 100 kg prosječan je broj. Eskimi, čija je
prehrana puno krepkija, mogu proizvesti dvaput veću snagu, što znači da bi i
žena koja se bori za opstanak trebala biti u stanju učiniti isto.
Već mi se pogled prebacio s njegovih ispupčenih vena na polukrug
dušnika. Trebam nagnuti glavu u stranu kako bi ugriz bio okomit i kako bih se
domogla čvrstog uporišta. Tako leopard obara antilopu hvatajući je za vrat
dugačkim očnjacima. Drugim riječima, bočnim ugrizom...
Ne poput leoparda, razmišljam. Poput leopardice. Poput Lene...
Pri dnu njegova vrata zamjećujem madež tamnosmeđe boje iz kojeg
izbijaju crne dlačice. Vratni mišići toliko su mu napeti da je Adamova jabučica
nevidljiva. Ali znam da je tamo, a moja meta nalazi se tik ispod nje – najmanji i
najnježniji dio dušnika...
– Ahhh – stenje. – To...još malo...
Pištolj mu nije u desnoj, dominantnoj ruci. No, ipak me može ubiti njime.
U to nema sumnje. Ali nemam vremena i ne mogu čekati čudo. Naginjući glavu
što je više moguće u stranu, rastvaram usta i počinjem mu sisati vrat.
– To, jebote – dašće. – Tooo..
Rastvaram još više usta istražujući jezikom nježno područje njegova vrata.
Evo lijeve vanjske vene... grebena sternotiroidnog mišića... skrivenog grkljana...
Kako se primiče vrhuncu svojeg mukotrpnog čina, zabacuje glavu, a ja
rastvaram čeljust što je više moguće i svom snagom zabijam zube u njegov
dušnik.
Osjećam kako hrskavica puca pod zubima.
Kao da sam zagrizla pileća prsa zajedno s kostima. Njegovo se tijelo
iznenada zaustavlja, a moja usta naglo ispunjavaju toplom krvlju. Sve što vidim
u mislima jest kako se pištolj primiče mojoj glavi, a mozak leti na sve strane.
Ali to se ne događa.
Počinje mlatarati rukama i nogama kao da je upao u vršilicu. No što se više
otima, to imam više prostora kako bih svom snagom trznula glavom unatrag.
Nekoliko sekundi zarobljeni smo u divljačkom klinču, a onda se moji zubi
odvajaju. Njegove ruke odmah lete prema vratu dok se u meni budi nada
nenadano poput naleta adrenalina.
Nema pištolj u ruci!
Pjenasta krv istječe iz rastrganog tkiva na vratu, ali to me ne šokira koliko
šištanje zraka koje pri svakom udisaju izlazi kroz ranu. Znak sigurne smrti.
I on je toga svjestan.
62. POGLAVLJE

P rvi put u njegovim očima vidim pravu paniku, ali nemam se namjeru
zadržati kako bih uživala u prizoru. Snažno se zabacivši, većim dijelom
izbacujem tijelo iz auta. Pokušava me zgrabiti za stopala, ali mlatarajući
uspijevam se osloboditi.
Ustajem i susprežući se od nagona da bacim pogled, posrćem i bacam se
prema stablima. Trenutak oklijevanja dovoljan je kako bi podignuo pištolj i
upucao me. Još posrćući jurim duboko u šumu kad iznenada prepoznajem zvuk
auta.
S užasom se sjetivši da je Pearlie ostala u prtljažniku, okrećem se i hitam
natrag. Teško je trčati dok su ti ruke vezane na leđima i tek nakon nekoliko
padova konačno izranjam na čistinu, ali cadillaca više nema. Čujem ga kako
ubrzava neasfaltiranom cestom.
Naga od pojasa nadolje, s mukom nastavljam prema riječnom kanalu i
njime do nasipa. Uz samu vodu zemlja je blatnjava, ali dovoljno pjeskovita pa se
probijam bez problema. Nespretno kaskam nasipom prema otoku poput kakve
bezruke maratonke koja trči u dobrotvorne svrhe.
Na suprotnoj strani uočavam djedov narančasti kamionet kako hrđa među
korovom. Ovaj put ne zabrinjava me jer stotinu metara na desno bijeli kamionet
vozi rubnom cestom prema nasipu. Ne mogu mahati rukama, ali mogu vrištati.
Dok mi se suze slijevaju niz lice, punim plućima nekoliko puta zazivam
upomoć, što Billy Neal više ne može činiti. Ne znam što privlači vozačevu
pozornost, moje vrištanje ili moja nagost, ali kamionet skreće na nasip i ubrzava
prema meni. Na trenutak pomišaljam da će me čak pregaziti, no ubrzo slijedi
škripa kočnica i vozilo se naglo zaustavlja, a crnac iskače iz kabine razrogačenih
očiju. Lice mu je prekriveno ožiljcima. Jesse Billups!
– Isuse Kriste – viče. – Što se dogodilo?
– Vozite! Objasnit ću putem!
– Kamo?
– Pearlie Washington je ozlijeđena! Zaključana je u prtljažniku, a vozač je
želi ubiti!
– Teta Pearlie?
– Da!
Nije mu jasno što se zbiva, ali sjeda za upravljač i ubacuje mjenjač u
brzinu. Čim se smještam na suvozačko sjedalo, sa stražnjeg uzima prljavu
vjetrovku i veže mi je oko pojasa.
– Prema cesti za Angolu – vičem. – Sredila sam ga! Sigurno se pokušava
domoći bolnice!
Naglo dodaje gas i krećemo prema obali. – O kome govorite? Koga ste
sredili?
– Billyja Neala!
Stišće usnice. – Jebeni nitkov!
– Znate ga?
– O, i te kako ga znam! On me i nazvao da dođem one noći kad ste nestali!
Sjećate se? Razgovarali smo kod kolibe kad sam primio poziv.
– Sjećam se.
– Rekao mi je da mora porazgovarati sa mnom u Baton Rougeu. Rekao je
da je jako važno i da vam ne smijem reći. Odvezao sam se u hotel gdje je
navodno odsjedao, ali nije ga bilo. Uopće se nije pojavio.
– Tad me pokušao ubiti!
Odmahuje glavom. – Gdje su vam gaće?
– Htio me silovati.
Na brzinu me odmjerava od glave do pete. – Htio?
– U redu, silovao me! I planirao me ubiti! Mene i Pearlie!
– Kako ste ga sredili?
– Vidjet ćete ako ga dostignemo. Je l’ može ovo prokleto čudo imalo brže?
Izlazimo na neasfaltiranu cestu i ulijećemo u blato najvećom mogućom
brzinom, no nagađam puno brže od Pearliena cadillaca koji proklizava u
zavojima poput teške brodice u riječnom rukavcu.
– Do vraga – prigušeno dobacuje. – Nije li ono njezin auto?
Pedeset metara ispred nas svijetloplavi Cadillac zabio se prednjim dijelom
u stablo pekan oraha, a iz pokrova motora izvija se dim. Vrata sa vozačke strane
su otvorena, muški torzo i glava vise iz kabine. Čovjekovo je lice prekriveno
jarkocrvenom krvi.
– Brzo – vičem. – Pearlie je u prtljažniku!
Naglo zaustavlja kamionet zakopavši se kotačima u zemlju samo nekoliko
metara od cadillaca. Primjećujem da je Billy Neal nepokretan, ali to ne znači da
je i mrtav. Krv na njegovu licu možda potječe samo od slomljena nosa.
– Imate pištolj?
Poseže iza sjedala i vadi brzometnu pušku za jelene.
– Pripazite na njega dok uzmem ključeve od prtljažnika!
– Kako ako su vam ruke vezane?
– Stvarno. Onda ih vi zgrabite!
Izlazi iz kamioneta i repetira pušku. Utješnog li metalnog zvuka! Nespretno
iskačem i slijedim ga. Prilazimo Billyju Nealu.
– Ako se kreten pomakne, gotov je!
– Slažem se!
Oprezno se kreće uz bočnu stranu cadillaca, puške uperene prema Billyju
Nealu kao da je ranjena zvečarka. Kako smo sve bliže, osjećam napetost u
njegovu tijelu. I tada shvaćam zašto.
Obje Billyjeve ruke su prazne, s posivjelih prstiju cijedi se krv, a oči na
okrvavljenom licu gledaju prema nebu, život u njima gotovo na izdahu.
Nadomak tijelu čujem prigušen zvižduk. Sitni crveni mjehurići izranjaju iz
otvora na vratu.
– Otkud to, do vraga, ako se zabio u drvo?
– Ja sam to učinila.
– Čime?
– Zubima.
Naginje se. – Jebem ti...
– Ključ, Jesse!
– Evo!
Vadi ga iz bravice motora, a ja se spuštam na koljena. Polumrtve oči šire se
u strahu i ostaju tako razrogačene.
Zviždanje prestaje.
Ubila sam čovjeka. Ubila sam Billyja Neala. I koliko god bilo
paradoksalno, presretna sam što sam naslijedila očeve zube. Zubi DeSalleovih
maleni su i zaobljeni. Zubi Kirklandovih veliki i plosnati, podložni karijesu.
Zubi Ferryjevih, pak, tvrdi kao kamen, četvrtastih sjekutiča, oštrih očnjaka.
Sjećam se kako je tata znao donjim zubima otvarati boce Coca Cole. Rekao je
da je to naučio od svojeg oca. Prisjećajući se toga, prepuštam se opojnom naletu
ushićenja. Ne bih mogla imati njegove zube da mi nije otac! Znam da to nije
siguran dokaz poput DNK testa, ali ni u što drugo na svijetu ne razumijem se
koliko u zube!
Luke Ferry je ipak moj otac!
– Vidi ti sranja – Jesse dobacuje uskliknuvši. – Izlazi van, teta Pearlie!
Odmah jurim prema stražnjem dijelu cadillaca. Odloživši pušku na tlo,
Jesse pomaže Pearlie, svojoj teti, da izađe iz prtljažnika. Njezino lice i ruke još
su krvavi, ali u usporedbi s Billyjem Nealom, oči su joj i te kako pune života.
– Jesi li dobro? – pitam je.
Pokazuje na moje nage noge ispod vjetrovke. – Ti?
– Da.
Sklapa oči i odmahuje glavom. – Rekla sam ti... s Božjom pomoći preživjet
ćeš sve!
I ne pokušavam se usprotiviti tome. – Da, rekla si...
Jesse je nježno spušta na noge i pridržava provjeravajući može li stajati.
Potom se odmiče. Bez perike izgleda kao da ima stotinu godina. Ali nema. Još je
puna života.
– Što sada? – pita me bacajući pogled prema truplu. – Što će dr. Kirkland
učiniti?
– Ne znam. I ne mogu se sada opterećivati time. Moram se vratiti u New
Orleans!
Ostaje zaprepaštena. – Sada?
– Odmah!
– Zašto?
Jer moram porazgovarati s ubojicom i pronaći je prije drugih. – Ako to ne
učinim, FBI će me uhititi.
Odmahuje glavom. – Onda učini što moraš. Jesse će me odvesti na otok.
– Trebaš u bolnicu, Pearlie.
Upućuje mi prezriv pogled. – Treba mi samo čaša viskija.
Jesse se vraća noseći manji srebrni ključ u ruci. – Da vam skinem lisičine?
Okrećem leđa i konačno me oslobađa. Trljam zapešća kako bih pospješila
protok krvi, a onda prilazim autu i uzimam traperice sa stražnjeg sjedala.
– Teta Pearlie je rekla da se morate vratiti u New Orleans...
– Tako je.
– Kako?
– Uzet ću neki kamionet s otoka.
Nije oduševljen. – Dr. Kirkland zna?
– Ne, ne zna – ubacuje se Pearlie iza njegovih leđa odlučnim tonom. – I
neće saznati.
Okreće se prema njoj. Podbočivši ruke na bokove, bijesno ga gleda kao da
je neposlušni sedmogodišnjak.
– Jesse Ford Billups – nastavlja – namjeravaš li služiti čovjeku koji te
jednom premlatio kao vola ili ćeš pomoći ovoj curi da učini što je ispravno?
Težak uzdah. – Teta Pearlie, jebi ga, ne znam što...
– Što si to rekao? – Prijeteći mu maše prstom u lice. – Nema psovanja
preda mnom, mali! Da ti je mama živa, premlatila bi te! Ove sekunde zaveži tu
poganu jezičinu!
Jesse Billups, ratni veteran i nadstojnik otoka DeSallea, kima glavom
konačno se predajući. – A što s njim? – odvraća pokazujući prstom na Billyja
Neala.
Pearlie prkosno podiže nos. – Ostavi tu strvinu škanjcima. I oni moraju
jesti.
63. POGLAVLJE

R eci mi još jedanput za zube – Sean dobacuje.


Sjedimo u mojoj kuhinji na jezeru Pontchartrain, kao i mnogo puta prije.
Na stolu jedanaest fotografija u nizu, a žene na njima u dobi od devetnaest do
četrdeset šest godina. Uvjereni smo da upravo one čine Skupinu X. Probrali smo
ih, naime, između trideset sedam žena u dobi od dvije do sedamdeset osam
godina, skupine rođakinja žrtava masovnog ubojice i to tijekom telefonskog
razgovora dok sam se vraćala u New Orleans. I usred niza, okružena s pet žena s
obiju strana, nalazi se ona za koju sam uvjerena da je ubila svih šest žrtava.
– Zubi – podsjeća me. – Slušaš li me, Cat?
Okrećem se od stola prema tamnoplavom prozorskom oknu. Noć se spušta
nevjerojatnom brzinom. – Svatko od nas u ustima ima velike količine bakterija –
odvraćam mrmljajući. – Ključna je Streptococcus mutans koja proizvodi
kiselinu koja uzrokuje nastanak karijesa.
Žutim markerom tupka o površinu stola. – A nje nije bilo u slini iz ugriza
na tijelu Quentina Baptistea?
– Tako je. Ništa se nije pojavilo ni nakon dvadeset četiri sata, što je vrlo
neobično.
– Je li moguće da je netko pogriješio uzimajući uzorak sline?
– Nije to odradio ulični deran nego FBI-ev forenzički tim i moramo
pretpostaviti da su ispravno odradili svoj posao.
– Ne volim pretpostavljati.
Bacam pogled prema njemu pokušavajući ostati pribrana. – Ni ja. Jer sam
upravo zahvaljujući pretpostavkama jučer bila u nemogućnosti utvrditi tko je
ubojica. Kad mi je Kaiser pokazao laboratorijski nalaz, nepostojanje te bakterije
bilo je zvono za uzbunu. Dvije mogućnosti odmah su mi sinule. Radi se o
nekome tko je na antibioticima. No, u to sam vrijeme bila potpuno rastresena jer
sam netom saznala da je teta počinila samoubojstvo i morala sam što prije
zbrisati iz FBI-eva sjedišta. S druge strane, slina je isto tako mogla potjecati od
nekoga tko nema zube, ali da je u pitanju dijete... To mi jednostavno nije sinulo.
Hoću reći, ovdje je riječ o masovnim umorstvima i šestomjesečno dijete
jednostavno se ne uklapa u sliku! I sad se osjećam poput kretena. No, bila sam
izvan sebe u posljednja dva dana. Te apstinencijska kriza, te neuzimanje
terapije, pa još i Valium... – I trudnoća, dodajem u sebi. – Tek kad sam ugledala
ono slinavo dijete ispred pogrebnog poduzeća sve sam konačno povezala.
– I došla si do nje? – dodaje prstom tapkajući po fotki u sredini niza koja
prikazuje tamnokosu djevojku u dobi od dvadeset dvije. – Evangeline Pitre?
– Ona je ubojica, Sean. – Evangeline Pitre je kći Quentina Baptistea,
ubijenog detektiva, žrtve broj šest. – Slučajni susret sa srednjoškolskom
prijateljicom kod pogrebnog poduzeća odmah me naveo da povezem slinu i
djecu. Nakon toga jednostavno sam primijenila sustav eliminacije. Znala sam da
nijedna rođakinja žrtava nema sinove mlađe od osamnaest mjeseci, a Kaiser mi
je rekao da jedna od Baptisteovih kćeri radi u vrtiću. Zapitala sam se ima li u
tom vrtiću dječačića mlađih od šest mjeseci, što je doba kad izbijaju prvi zubi.
Saznala sam to kad sam ih nazvala nakon što su napustili otok, ali zapravo sam
već znala. Jednostavno sam znala.
– Ne možeš me uvjeriti da je ova djevojka posve sama počinila svih šest
umorstava.
Proučavam sliku u potrazi za znacima ubilačkog nagona – kao da je takvo
što uopće vidljivo. Oči su joj duboko smještene i tamne, u kontrastu s blijedim
tenom. Djeluje dražesno, ali lice joj zrači opreznošću, kao u mačke lutalice koja
prije očekuje udarac nego komadić hrane.
– Otac joj je radio u Odjelu za umorstva – ističem. – Ne znamo kakve sve
vještine i znanja posjeduje.
– I misliš da ubija zlostavljače drugih članica skupine? Da ih kažnjava?
– Možda je uistinu tako, koliko god jednostavno zvučalo, a možda nije.
Možda ih ubija da nitko drugi u skupini to ne zna. Ali instinkt mi govori
suprotno.
Sean pravi grimasu. – Meni instinkt govori da je Nathan Malik smislio
cijeli jebeni plan. Pitreica je možda nabavila slinu kako bi je ubacio u tragove
ugriza. Možda je čak povukla okidač ako zna kako pucati. Ali otkud bi se
dosjetila koristiti se ljudskom lubanjom kako bi ostavila tragove ugriza? Ne, ova
mala nije mogla smisliti tako originalan potpis! Do vraga, nije čak ni srednju
završila!
– Slažem se, ali to ne znači da se Malik skriva iza cijele stvari. Mogla bi
biti bilo koja druga žena u skupini. Jedna ili možda čak sve.
– Zaboravljaš na poruku koju je Margaret Lavigne ostavila prije
samoubojstva – podsjeća me. – Neka mi Bog oprosti. Nevin je čovjek mrtav.
Molim vas, recite dr. Maliku da to prekine. Kontrolirao je te žene, Cat.
Upravljao je njima kao robotima manipulirajući njihovim emocijama.
– Vjerojatno je znao što se zbiva – priznajem. – To ne znači da je isplanirao
umorstva ili da je bio pomagač!
Primjećujem napetost na njegovu licu. – Zašto ga toliko prokleto braniš?
– Jer je činio sve u svojoj moći kako bi pomogao ženama koje su se
strahovito napatile, ženama koje nitko drugi ne može spasiti!
Uzdiše. – Možemo raspravljati o ovome cijelu noć. Što ćemo poduzeti?
– Rekla sam ti. Želim razgovarati s Pitreicom.
– Želiš je sama posjetiti i...
– Ne sama. S tobom.
– Bez policijske pratnje?
– Ti si mi pratnja.
Očajnički gunđa. – Želiš otići k njoj bez policije da bi porazgovarala o
tome kako je nemilosrdno pobila šestoricu muškaraca?
– Tako je. Nećemo biti u opasnosti. Privlači je ubijanje zlostavljača djece, a
ne policajaca.
– Očuh Margaret Lavigne nije nikoga zlostavljao, ali mrtav je poput
preostalih pet žrtava.
– To je umorstvo bila očita pogreška, uzrokovano pogrešnim prisjećanjem.
Kima glavom jamačno dijeleći moje mišljenje. – Vjerojatno. A tko je ubio
dr. Malika? Tko mu je ubacio lubanju u krilo? Muški frizerski salon?
– Nadam se da će nam to ona reći.
Ništa ne odgovara. Iako gleda u mene, osjećam da zapravo gleda kroz
mene.
– Što je? – Predosjećam da mu je nešto sinulo. – Čega si se dosjetio?
– Možda ničega. Samo malo... – Grabi mobitel i utipkava broj policijske
postaje II. okruga, gdje je Quentin Baptiste radio kao detektiv za umorstva.
Traži O'Neila DeNouxa, detektiva za kojeg nikad nisam čula.
– Tko je to? – dobacujem šaptom.
– Baptisteov partner. Halo? O'Neil? Sean Regan na aparatu. Zanima me
nešto u vezi s Quentinom. Kao kolega kolegi... Da, znam da surađujem s radnom
jedinicom, ali ovo neće biti proslijeđeno FBI-u, u redu?... Je li Quentin sa sobom
nosio neregistrirani pištolj?... Jebi ga, ovo je ozbiljna stvar... Da? – Kima prema
meni razrogačenih očiju. – Kojeg kalibra?... Hvala, stari. Dužan sam ti... Znam
da nećeš zaboraviti.
Spušta mobitel problijedivši u licu. – Quentin Baptiste je ponekad nosio
Charter Arms .32.
Osjećam kako tonem. – Isuse... – Bacam pogled prema fotografiji
Evangeline Pitre ne želeći prihvatiti istinu. Ona uistinu jest ubojica!
– Zašto se protiviš uključivanju radne jedinice? – pita me. – Baš želiš
osobno riješiti slučaj?
Promatram ga s nevjericom. – Je li ti poznat pojam projekcije? Do vraga,
da se mene pita, bilo bi bolje da se slučaj ne riješi!
– Zašto ne?
– Jer ne želim da ubojica završi u zatvoru! Još ne.
Rastvara usta. – Sereš...
– Ne.
– Šest osoba već je ubijeno!
– Da, i svi odreda zlostavljači djece!
– Seksualno zlostavljanje ne može se kažnjavati smrtnom kaznom!
– Možda bi trebalo. Barem one koji ponove zločin.
Polako odmahuje glavom. – To je stvar zakonodavstva, a onda suca i
porote.
– Zakonodavstvo ne razumije veličinu ovog zločina. Ubila sam Billyja
Neala prije nekoliko sati i to ti nije smetalo.
– To uopće nije isto! Silovao te i namjeravao ubiti!
– Istina, ali zlostavljači djece nisu samo silovatelji nego zločinci. Njihove
žrtve hodaju i govore pa mi mislimo da su žive, ali duše su im mrtve. Malik je
potpuno imao pravo.
Naginje se nad stol. – Previše si emotivno uključena u slučaj kako bi bila
sposobna razumno rasuđivati.
No ponovno se prisjećam Malikovih riječi. – Imaš pravo. Ali nitko ne bi
smio biti objektivan kad je zlostavljanje djece u pitanju. Najgora moguća vrsta
zločina. Malik mi je to rekao kad smo se prvi put našli i sada znam da ima
pravo. Nedužna djeca su žrtve, u nemogućnosti da se ikako zaštite.
Podiže sliku Evangeline Pitre. – Ovo nije nevino dijete. Dvadeset dvije su
joj!
– Govoriš u kronološkom smislu. – Ponovno Malik. – Nemaš pojma što se
događa iza tih očiju. Tko zna, možda još nije sazrela, možda je još u dobi od
šest. U emocionalnom smislu.
Zastenjavši, ustaje i vadi pivo iz hladnjaka. Prvi put nakon tko zna koliko
sati prizor orošene boce u meni pobuđuje žudnju za alkoholom.
– Gotovo sam si sjebao karijeru – dobacuje brišući usta rukavom. – Zbog
nas, Cat. Ako učinimo sada to što želiš i ako nas uhvate... gotovo je sa mnom.
Netremice ga promatram. – Svojevoljeno si donio odluku. Svojevoljno si
kršio pravila. Nikad te nisam zatražila da to činiš. Razgovarat ću s Evangeline
Pitre večeras, s tobom ili bez tebe. Ali znaj, budeš li mi igrao iza leđa i dojavio
radnoj jedinici prije nego što uspijem iz nje izvući istinu, otići ću tvojoj supruzi i
reći joj što smo sve činili i što smo planirali činiti.
Promatra me blijeda lica. – Nećeš.
– Misliš? Hoću!
Ne može povjerovati svojim ušima.
– Nemaš pojma o kakvis se sve emocijama ovdje radi – nastavljam. –
Znam što je sve zlostavljana žena sposobna učiniti i prije nego što je bacimo
vucima, moram shvatiti što se dogodilo!
Ispija pivo u jednom, dugom gutljaju i baca bocu u smeće. – Onda bez
policije – odvraća. – Koliko god glupo to bilo.
Prepuštam se naletu olakšanja. Poći će sa mnom! – Barem je Malik mrtav –
odvraćam ustajući. – Ako je bio njezin pomagač, kako misliš, onda je to jedna
briga manje.
Navlači jaknu preko ramenog opasača. Potom se saginje, vadi maleni
revolver iz držača na gležnju i provjerava bubanj. – A što ako je to jedna od
preostalih žena? Ili sve?
– Pitreica živi sama. Sutra je radni dan i mora na posao pa zaključujem da
nikoga ne očekuje. Namećemo se, utjerujemo strah i onda joj nudimo izlaz.
– A što ako je s nekim?
– Nosimo fotografije sa sobom. Prepoznamo li neku drugu, ne odustajemo.
Ponesi svoj Glock, ja ću tvoj rezervni u torbici. Sve će biti u redu.
– Kako da objasnim tvoju nazočnost?
– Onako kako si to činio kad si me vodio na intervjue.
Odmahuje glavom, ali prepoznajem osmijeh u kutevima njegovih usana. –
Sranje, bili smo ludi, zar ne?
– Do daske. Ali smo neke uspjeli strpati iza rešetaka.
Kima. – Da. Bome jesmo.
– Ponovit ćemo to večeras, ali ne onako kako smo naviknuli. Ovaj put nije
riječ o uzbuđenju pa čak ni o osobnoj zadovoljštini. Ovaj put je uistinu pravda u
pitanju.
Podiže obrvu. – Misliš da je na tebi da je provodiš?
– Ovaj put jest.
Pruža mi svoj rezervni pištolj, Smith & Wesson, model featherweight, .3.8.
– Četiri u bubnju, ništa u cijevi.
Kimam bez riječi.
– Bi li ga mogla upotrijebiti protiv Pitreice ako bude potrebno?
Osjećajući njegovu hladnu težinu u ruci, slika krvavog trupla Billyja Neala
odjednom mi izranja pred očima. Još osjećam njegovu vruću krv kako šiklja u
moja usta. Bih li mogla takvo što učiniti ženi?
– Cat?
– To se neće dogoditi.
64. POGLAVLJE

E vangeline Pitre živi u ruševnoj bijeloj kući u Ulici Mirabeau u Gentillyju,


radničkoj četvrti s daščanim prizemnicama zaklonjenima stablima. Mrkli je
mrak kad se zaustavljamo iza oštećene Toyote Corolle parkirane uz sam rub.
Njegov nas je partner netom izvijestio da pripada osumnjičenici. Prekida
razgovor i veteranskim okom odmjerava kuću.
– Joey je razgovarao s detektivima koji su je intervjuirali nakon očeva
umorstva. Rekli su da je gotovo ništa nisu niti upitali jer se Kaiser pojavio i
preuzeo intervju.
– To me ne čudi – odvraćam simulirajući ležernost. – Misliš da ju je
nanjušio? Dugo je radio kao profiler u Quanticu.
– Možda jest. – Baca pogled prema suprotnoj strani ulice, a onda natrag
prema raskrižju. Već smo dvaput prošli provjeravajući ima li policije. Nikoga
nije vidio.
– Hodamo po rubu, Cat. Više nego ikad prije. Ako Kaiser već sumnja u
nju, mogli bismo pošteno sjebati cijeli slučaj. – Po njegovu pogledu shvaćam da
to doista misli. – Ne želiš ga nazvati?
Upućujem mu neumoljiv pogled, a onda izlazim i užurbano krećem
pločnikom prema trijemu zatvorenom mrežnim vratima. Njegovi ubrzani koraci
pokušavaju me sustići.
– Makni se sa svjetla – dobacuje.
Dok stojim u tami ispod strehe, na brzinu zaobilazi kuću. U cijeloj četvrti
najviše se čuje ujednačeno zujanje klima uređaja, a onda u pozadini i prigušen
zvuk televizora.
– Ništa ne vidim – dobacuje dokakutavši. – Zavjese su navučene na svim
prozorima.
Prije nego što navede nove izgovore, penjem se trima cementnim stubama i
kucam.
Iznutra se mogu čuti užurbani koraci. Zavjesa na prozoru slijeva naglo se
odmiče, a tamna sjena baca pogled van. Ne uspijevam je prepoznati jer se
zavjesa odmah vraća na mjesto.
– Tko je? – Prigušen ženski glas.
– Policija – odvraća Sean autoritarnim tonom. – Molim vas, otvorite.
Pokazat ću vam značku.
Za nekoliko sekundi čuje se ključ i vrata se otvaraju onoliko koliko im
lanac dopušta. Sean rastvara novčanik i primiče značku.
– Detektiv narednik Sean Regan. Odjel za umorstva Policijske uprave New
Orleansa. Evangeline Pitre?
– Možda...
– Bio sam prijatelj vašeg oca.
– Ne sjećam vas se. Što želite?
– Znači, jeste Evangeline Pitre?
– Da. Što trebate?
– Imamo nekoliko pitanja u vezi s umorstvom vašeg oca.
Stanka. – Već sam razgovarala s nekim detektivima. I s FBI-em.
– Znam, gospođo, ali smrt kolege ne uzimamo olako. Moramo ponovno
porazgovarati s vama.
– Pa...
Vrata se zatvaraju i nakon kratkotrajnog zveckanja ponovno otvaraju. Kroz
njih se pomalja lice koje sam proučavala pod kabinskim svjetlom tijekom
vožnje. Izgleda starije nego na slici. Premda ima kajensko prezime, nagađam da
je mješavina kajenske i planinske krvi. Tamna kosa i oči u kombinaciji s
blijedim tenom i mršavost na rubu izgladnjelosti. Ravna kosa visi joj kao da nije
danima prana, a na vratu zamjećujem purpurnu modricu od poljupca.
– Oprostite, paranoidna sam otkako se to dogodilo. Kako vam mogu
pomoći?
– Smijemo li ući?
– Hoće li to potrajati?
– Moglo bi. Shvaćate da je u pitanju masovni ubojica?
– Tako kažu novine... – Sumnjičavo gleda iza sebe, kao da nije spremna
pokazati nam prljavštinu u kojoj živi. – Doista morate ući?
– Radije bismo ušli. Znate da su susjedi radoznali.
Nenadana iskra mržnje. Očito nisu u najboljim odnosima. – U redu –
naposljetku odvraća. – Uđite ako morate...
Povlači se propuštajući nas.
S druge strane ulaznih vrata nalazi se radna soba. Vidjela sam puno takvih
kuća u New Orleansu. U njezinu stražnjem dijelu prepoznajem kuhinjska vrata,
a kroz njih se vide staklena koja vode na četvrtasto cementno dvorište. Hodnik
zdesna vodi do dviju spavaćih soba, najviše triju, i kupaonice na kraju hodnika.
Radna soba opremljena je dvosjedom i ljubavnim sjedalom na cvjetni
uzorak koji djeluje rabljeno. Dvosjed je naslonjen na zid nasuprot ulaznim
vratima, a ispred njega je pravokutni stolić. Ljubavno sjedalo smješteno je
nasuprot lijevom zidu i televizoru na kojemu se vrti TV prodaja. Nasuprot
njemu jest naslonjač s podloškom za noge, a nekakva stara komoda prislonjena
je uza zid iza mojih leđa. Dim cigarete lijeno se izvija u zrak. Primjećujem
zapaljenu cigaretu u pepeljari odloženoj na pod, uz naslonjač.
Evangeline Pitre nijednom nam nije okrenula leđa. Polako se povukla u
radnu sobu, prekrižila ruke i nastavila kretati unatraške prema dvosjedu
zaobilazeći stolić, a da nijednom nije bacila pogled. Ili je odrasla u ovoj kući ili
tu već jako dugo živi.
– Izvolite – dobacuje.
– Hvala – odvraća Sean, okreće naslonjač nasuprot dvosjedu i smješta se u
njega.
Ja sjedam na rub ljubavnog sjedala spuštajući torbicu u krilo i jedva
obuzdavajući radoznalost, a Evangeline na rub dvosjeda poput ptice, spremne
svakog trenutka odletjeti.
– Gđice Pitre – Sean počinje – htjeli bismo...
– Angie – ubacuje se. – Zovite me Angie.
Sean joj upućuje svoj čaroban osmijeh, ali zadržava službeni ton. – U redu,
Angie. Moja kolegica je forenzička stručnjakinja koju ponekad konzultiramo u
ovakvim slučajevima. Želi vam postaviti nekoliko pitanja u vezi sa...
Riječi mu se stapaju u besmislenu monotonu bujicu. Drži se scenarija koji
smo razradili tijekom vožnje, ali sad kad sam došla, to mi se čini gubitkom
vremena. Ne treba nam kompleksna psihološka taktika kako bismo je naveli da
nam se otvori.
– Angie – ubacujem se prisnim tonom – detektiv Regan nije posve iskren s
vama.
Sean baca pogled prema meni otvorenih usta.
– Ja jesam forenzičarka, ali nisam došla razgovarati o forenzici. Došla sam
vam reći što znamo o umorstvima.
Baca pogled prema njemu kao da ga traži pomoć. Više joj se dopala
njegova neslužbena izmišljotina nego moja iskrenost. Ali Sean ništa ne odvraća.
Odlažem torbicu na pod prisjetivši se revolvera u njoj, a onda ispreplećem
prste, spuštam ih na koljena i upućujem osmijeh povjerenja. – Angie, jesmo li se
nas dvije ikad srele?
Odmahuje glavom.
– Bila sam bliska prijateljica dr. Nathana Malika.
Nešto joj se mijenja na licu. Što? Je li stisnula čeljusne mišiće? Ukočila
vrat? Promjena je toliko vidljiva da imam osjećaj da se posve novi par očiju
rastvorio iza ovih koje me gledaju. Oči primitivne svijesti kojoj je opstanak
jedini cilj. Iako je nisam dosad srela u životu, dobro je poznajem. Ona i ja smo
iste. I ja imam taj drugi par očiju koji gleda u treperavu tamu čekajući da on
dođe...
– Što je? – pita me. – Čudno me gledate.
– Angie, zovem se Catherine Ferry. Je li vam to ime poznato?
Jedan spori treptaj, poput mačke koja glumi da se dosađuje pred mišem u
prolazu. – Ne.
– Mislim da jest.
Guta slinu.
– Znam da je vaš otac bio zao čovjek. Drugi ljudi su ga smatrali dobrim, ali
ja znam kakavje uistinu bio.
Očijoj poprimaju tupu caklinu.
– Znam da vas je dirao, Angie. Znam da vam je noću dolazio u krevet.
Vjerojatno je ranjavao i drugu djecu. Zato je morao umrijeti, zar ne?
Na stotinku sekunde njezine oči lete prema stražnjem hodniku. Želi li
pobjeći? Ili traži pomoć?
Sean odmah ustaje. – Smeta li vam ako se prošećem?
Očekujem da će skočiti na noge i pobuniti se, ali umjesto toga naslanja se
na cvjetni uzorak kauča. – Izvolite – odvraća. – Kako god želite.
Izlazi u hodnik izvlačeći u hodu pištolj ispod jakne. Kako se djevojka ne bi
preplašila, nastavljam razgovor.
– Jeste li bili jedna od izvornih članica Skupine X, Angie?
Lagan osmijeh.
– Bojite mi se vjerovati, ali nema potrebe. Znam za film dr. Malika. Htio
mi je povjeriti vrpce na čuvanje, ali nisam ih mogla uzeti. FBI me tada
proganjao. Još su mi za petama.
– Zašto?
– Misle da sam upletena u umorstva. No ne smeta mi. Nemaju stvarnih
dokaza. Ujedno sam prije četiri sata ubila čovjeka. Pokušavao me silovati pa
sam ga ubila.
Skrivene oči pregledavaju me u potrazi za prijetvornošću, ali uzalud. – Ne
razumijem – odvraća. – Sad ste s policajcem.
– Sean nije običan policajac. Dečko mi je. Bila sam zlostavljana poput vas,
Angie. Poznato mi je to iskustvo. I nisam došla kako bih vam naudila. Došla
sam vam pomoći.
Sumnjičavo škilji. Ne mogu niti zamisliti što su joj učinili svi oni koji su joj
već obećali pomoći.
– Ali kako bih vam pomogla, moram prvo znati istinu.
– U vezi s čime?
– U vezi s time kako je sve počelo. Znam da su sva šestorica kažnjena za
ono što su učinili. Ali moram znati kako je to počelo.
Lice joj je bezizražajno poput lutkina.
– Poznajete li Ann Hilgard?
Prvi put vidim strah u njezinim očima. Zašto ga pobuđuje spomen tetina
imena?
– Ne budete li porazgovarali sa mnom večeras, Sean će morati izvijestiti
radnu jedinicu o zaključcima do kojih sam došla. I vašoj upletenosti. I tad vam
više neću moći pomoći.
Još veći strah. – O čemu to govorite? Što ste zaključili?
Krećemo... – Znam da uzimate slinu djece iz vrtića u kojemu radite i da je
ubacujete u tragove ugriza na truplima.
Razrogačuje oči, a donja joj usnica podrhtava kao u petogodišnjakinje.
– Želim znati jeste li to sami učinili ili vam netko pomaže? Je li vam možda
dr. Malik pomagao? Znam da je znao za umorstva. Priznao mi je. Namjeravao je
govoriti o njima na filmu, zar ne?
Ruke joj drhte, a lijeva noga poskakuje. Poput stroja je koji je pouzdano
radio dvadeset dvije godine, Evangeline sada vibrira raspadajući se u djeliće.
Sean je imao pravo: nije mogla sama počiniti umorstva.
– Jeste li snimali ubojstva za dr. Malika, Angie?
Toliko naglo ustaje da se odmičem unatrag.
– Ovo nije u redu – viče izbacujući svoju vretenastu ruku prema meni. – Ne
biste tako trebali razgovarati sa mnom! Nemate dokaza!
Sean ulijeće u radnu sobu držeći pištolj u ruci. – Što se događa?
– Ništa. – Pokazujem mu da makne oružje.
Ne sluša me. – Kada je puna tople vode – obraća se Angie. – Zašto?
– Trebala sam se okupati.
Pokazuje na zapaljenu cigaretu u pepeljari. – Meni se čini da ste gledali
televiziju.
– Htjela sam naručiti neke naušnice.
Promatra je nekoliko sekundi, a onda ubacuje pištolj u držač i vraća se u
naslonjač. – Što mi je promaknulo? – pita bacajući pogled prema hodniku.
– Angie se spremala priznati tko joj pomaže kazniti zlostavljače.
– Što će mi se dogoditi ako priznam? – pita Seana.
Upućuje mi znakovit pogled. Vrijeme je izvijestiti curu o njezinim pravima
i posjesti je ispred videokamere. – To ovisi o tome što ćete nam reći – odvraća.
– Angie – ubacujem se nježnim glasom – znam da vam je teško vjerovati
ljudima. Ni meni nije lako. Jedan je to od problema koji muče žene poput nas,
ali sad morate učiniti što vam kažem jer vas ne želim strpati u zatvor. U redu?
Nećeš pronaći bolji prijateljicu od mene!
Još je izrazito na oprezu, ali prepoznajem zbunjenost i nesigurnost u
njezinim očima.
– Duboko udahnite, Angie. Duboko udahnite i oslobodite se tereta.
Polako se spušta na dvosjed.
– Čija je to bila ideja? Tko je prvi rekao: »Ne možemo samo sjediti i
jadikovati. Moramo nešto poduzeti«?
Oči joj bježe lijevo-desno kao u ovisnika o cracku. Potom konačno
progovara: – Teško je reći. Nije baš tako bilo.
Srce mi ubrzano tuče. Suzdržavam se ne baciti pogled prema Seanu. – Je li
to bila zamisao dr. Malika?
Uvlači ramena i grli se poput nadurena djeteta. – Otprilike. Hoću reći, ja
sam neprestano spominjala kako oni koji to čine nikad ne prestaju, kako nijedno
liječenje nije učinkovito, osim možda kastracije. On je rekao da ih jedino smrt ili
zatvor mogu zaustaviti u tome.
– Pod time mislite na seksualno zlostavljanje djece?
– Da. Također je vjerovao kako ni uobičajeni tretmani liječenja nisu
učinkoviti za žrtve i ne pomažu im da ozdrave. Nazivao je to sve blebetanjem
koje nakon povratka u stvarni svijet ne može spriječiti ranjenu osobu da čini
ružne stvari zbog svega što joj je učinjeno u djetinjstvu, razumijete? Da mijenja
partnere, da se drogira, da se reže... što god. Otupljujuće ponašanje, tako je to
nazivao.
Kimam s razumijevanjem. – Ja sam alkoholičarka od tinejdžerske dobi.
– Eto. Tako je dr. Malik pokrenuo Skupinu X. Kako bi isprobao nešto
novo. Rekao je da je to poput istraživanja novog svijeta. Mračnog svijeta u
našim glavama.
– Koliko je žena bilo u skupini?
Odmahuje glavom i oči preživjele žrtve ponovno iskre.
– Ali sve članice Skupine X borile su se s potisnutim sjećanjima?
– Da. Životi su nam bili sjebani, a nismo znale zašto. Ja sam upala samo
zato što sam posjećivala jednu gospođu u Centru za mentalno zdravlje pa me
ona preporučila. Inače ne bih jer nemam novca.
– Razumijem. Dakle... Skupina X?
– Da. Ono po čemu se razlikovala jest to što je dr. Malik odrađivao sa
svima nama metodu povrata potisnutih sjećanja. Čovječe, kako je to bilo mučno!
Slušale smo jedna drugu kako nanovo proživljavamo već proživljeno, a dr.
Malik je to provodio tako da je bilo mučno slušati. Kao pacijenta, vratio bi vas u
djetinjstvo kad se sve dogodilo i opet biste postali dijete. Govorili biste sitnim
glasom i sve u tom stilu. Užas. Naslušala sam se svakojakih bolesnih stvari.
Neke od nas jednostavno to nisu mogle podnijeti. Dvaput ili triput čak su se
pomokrile u stolcu. Ne šalim se! I mislim da je upravo iz toga proizašlo sve
ostalo.
– Mislite, odluka o eliminaciji zlostavljača?
Kima ozbiljna lica. – Vidite, iako su se većini nas dogodile ružne stvari
prije mnogo godina, tijekom terapije bilo je kao da se događaju upravo tada, za
vrijeme sastanaka. Sav užas i bijes koji u djetinjstvu nismo mogle izraziti izletio
je poput eksplozije i razbijesnio nas. Sve smo se bile bijesne. Čak i dr. Malik.
Moglo se to vidjeti na njegovu licu. Htio je učiniti nažao svim tim muškarcima
koji su nas ozlijedili.
– Je li vam predložio da to učinite?
Odmahuje glavom. – Ne. Vidite, koliko god je to bilo silno mučno, to nije
bio okidač za... ono drugo. Obično smo nakon sastanaka još razgovarale i tako
se sprijateljile. Sve. I premda nismo trebale, počele smo se nalaziti pred
njegovom ordinacijom nakon skupne terapije srijedom, navraćale međusobno,
pile Coca Colu, družile se, razgovarale. I upravo smo tada shvatile ono
najužasnije.
Bacam pogled prema Seanu. Opčinjen je njezinom pričom. – Što to,
Angie? Što ste to shvatile?
– Da tipovi koji su nam to učinili vjerojatno to i dalje čine. – Grize se za
donju usnicu i kima kao da razgovara sama sa sobom. – Ne nama, ali drugoj
djeci. Razumijete? Pa smo ih počele pratiti pokušavajući shvatiti što nam je
činiti. Ali to nije tako lako, zar ne? Osim ako ne živite s njima... a većina nas je
zaposlena.
– Naravno.
– Ali ja sam znala, razumijete? Postoji jedan klinac u tatinoj četvrti, cijeli
dan je sam kod kuće... – Iznenada silovito odmahuje glavom. – Eto, iz toga je
proizašlo. Ne samo kako bismo ih kaznile. Hoću reći, i to je bio cilj – natjerati ih
da priznaju što su nam činili. Jer nitko među njima inače to nikad ne bi učinio,
razumijete? Svaka od nas skupila je hrabrost da prizna da su joj se događale
grozote, ali svi oni glatko bi ih zanijekali. Sve što su nam činili. Dr. Malik je to
doživio bezbroj puta. Gledaju te kao da si ti luda i onda ti još kažu da te vole i
kojekakva sranja. Bolesno. I na kraju počinješ pomišljati da možda i jesi luda.
– Niste ludi, Angie. Znam to.
Sean ponovno gleda prema meni pokušavajući mi privući pozornost.
Spreman je službeno uključiti Kaisera. No, ja još nisam. – Znači, u osnovici ste
se dogovorile što ćete poduzeti?
Polako kima glavom. Sean joj više nije saveznik. Ja sam.
– Koliko vas je bilo?
– Šest.
– I ubijena su šestorica.
Ponovno kima.
– Gotove ste?
– Da. – Lagani osmijeh.
– Jeste li sve pomogle u počinjenju zločina?
Ne odgovara.
– Moj posao nikad ne prestaje – prisjećam se riječi odvažno ispisanih
krvlju. – Tko je to smislio?
Urotnički se smiješi, a onda odmahuje glavom. – Ne mogu otcinkati
nijednu drugu.
– Ali vaš se posao priveo kraju. Niste li to upravo rekli?
– Da. Gotovo je.
Nekako sam to znala prije nego što sam dospjela ovamo. Zato i nisam
dopustila Seanu da nazove radnu jedinicu. – Tko je ubio dr. Malika, Angie?
Osmijeh joj nestaje s lica, a zamjenjuje ga neopisiv strah. – Ne znam. Sad
ne znamo što činiti.
Laže li?– Ovo je pitanje osobito važno, Angie. Tko je odlučio namjestiti
poprišta zločina da nalikuju na masovna ubojstva? Zašto ih jednostavno niste
pobili jednim hicem i namjestili tako da podsjeća na pljačku? Bilo bi
jednostavnije.
– Ali je ovo cool, zar ne?
Sean glasno pročišćava grlo. Ne gledam ga. Čudesna iskra u Angienim
očima privlači mi pozornost.
– Želite vidjeti?
– Vidjeti što?
– Znate što. To što smo činile.
Puls mi juri. – Mislite na umorstvo?
– Nismo to tako zvale. Zvale smo to kaznom. Provođenjem kazne.
Bacam pogled prema Seanu. Čini se kao da će doživjeti moždani udar. –
Ovdje imate videovrpcu, Angie?
Pokazuje prema kutu prostorije, blizu televizora. Kartonska kutija je ispod
malenog okruglog stola.
– Isuse – Sean dobacuje.
– Je li to kutija dr. Malika? – Dlanovi mi se preznojavaju. – Ona s
opremom za snimanje filmova?
Kima, prilazi joj i izvlači videovrpcu. – Ovo je jedino snimljeno na VHS
kasetu, većina ih je na onim malim vrpcama. Digitalnima. Mini-DVD-ovima ili
kako se to već zove.
– Cat – Sean me zaziva gotovo šaptom.
Osjećam poznato zujanje u glavi. Vrpce u toj kutiji mogle bi mojem djedu
priuštiti doživotni zatvor!
– Ubacite je u player, Angie. Rado bih je pogledala.
65. POGLAVLJE

P oput djeteta koje mi se sprema pokazati svoju baletnu izvedbu, ubacuje


vrpcu u videorekorder i s iščekivanjem gleda.
Sean me rukom zove da priđem, a lice mu je napeto. Po svakom pravnom
mjerilu, vrijeme je da je uhiti. Ali ja nisam došla kao predstavnik zakona. Došla
sam shvatiti i kad shvatim, znat ću što mi je činiti. Uvjerena sam da ga samo
moja prijetnja sprječava da dojavi Kaiseru.
Televizijski ekran poprima plavu boju. Potom se počinju vrtjeti neki
brojevi u donjem lijevom kutu ekrana. Prilazim kutiji i bacam pogled. Tri reda
mini-DVD vrpci na dnu, sve označene ženskim imenima ispisanim crvenim
markerom. Na jednoj piše Ann Hilgard. Grabim je i ubacujem u džep.
– Vidi – pokazuje mi Sean.
Tamna, treperava slika na ekranu. Vanjska vrata. Netko teško diše, gotovo
hiperventilira. Ruka u prozirnom plastičnom rukavu ubacuje ključ u bravu i
okreće ga.
– Kakva je to plastika? – odvraćam potiho.
– Protupožarno odijelo – Evangeline odgovara ne odmičući pogled s
ekrana. – Čudno, zar ne?
Vrata se otvaraju i svjetlost prekriva objektiv.
Kamera se toliko brzo kreće kroz kuću da imam osjećaj da gledam epizodu
dokumentarne serije o policiji. Mogla bi biti pretraga prostora pod sumnjom
raspačavanja droge. Ali okolina mi je poznata. Već sam vidjela tu kuću. To je
jedno od mjesta zločina. Drugo. – Sranje – dobacuje Sean. – Jebeno sranje...
– Je li to Riviereova kuća? – odvraćam zapanjenim glasom.
– Da.
Kamera se zaustavlja na rastvorenim vratima spavaće sobe. Debeljuškat
sijedokos muškarac u bijelim boksericama odvaja pogled od toaletnog stolića.
Andrus Riviere, umirovljeni ljekarnik, šezdeset šest godina. Što god zamjećuje
na pragu užasava ga.
– Okreni se – zapovijeda mu prigušen glas. Zvuči ženski.
– Ne čuju nas dobro zbog odijela – Angie objašnjava. – Ali tako ne
ostavljamo dlake i drugo po kući.
– Cat? – ubacuje se Sean. – Cat, mora..
– Okreni se prema zidu – viče glas. – Diži ruke!
Riviere okreće leđa videokameri i podiže mlohave ruke u zrak. – Uzmite
što god želite – odvraća drhtavim glasom. – Novac... želite novac?
Jarkocrveni cvijet izranja na leđnom dijelu njegove potkošulje.
– Sranje – kliče Sean.
Riviere pada na pod poput jelena pogođenog u kralježnicu.
Srce mi tuče dok se kamera nervozno kreće spavaćom sobom. Na trenutak
vidim samo strop. Potom ponovno njega kako leži na leđima, lica gotovo
ispijenog od straha. Pokušava se pokrenuti i vrišti od silne agonije.
– Što si učinio Carol? – pita ga prigušeni glas.
– Ne osjećam noge – odvraća zavijajući. – O, Bože...
– Reci što si učinio Carol!
– Što?
– Svojoj kćeri! Carol Lantani! Jesi li se seksao s njom kad je bila
djevojčica?
Oči su mu toliko izbuljene da se bojim da će ispasti iz šupljina. Žene u
protupožarnim kombinezonima zasigurno smatra reinkarnacijom zla. – Carol? –
ponavlja. – Ne! Ne... ne.
– Jesi li je silovao? – ponavlja glas.
– Ne! To je suludo! Nikad joj nisam takvo što učinio!
Kamera se odmiče. Potom ruka omotana plastičnim materijalom podiže
cijev revolvera prema njegovu čelu. – Pomiri se s Bogom. Priznaj što si činio.
Stari ljekarnik rida, a slina mu se slijeva niz bradu. – Carol? Jesi li to ti?
– Priznaj što si činio! – viče glas, ovaj put očito ženski.
Riviere silovito odmahuje glavom.
Druga sjena u protupožarnom kombinezonu spušta se na koljena i rastvara
čeljust lubanje koju sam pronašla u Malikovu krilu u motelu. Naslanja je na
njegova prsa i zahvativši blijedo tkivo stišće.
Riviere vrišti od boli.
– Isuse – Sean dobacuje šaptom.
Sjena primjenjuje svu svoju snagu kako bi spojila čeljusti. Riviere ponovno
vrišti i potom lubanja nestaje s vidika.
Riviere plače i dašće kao da ne može doći do zraka.
– Ponovnoga ugrizi! – viče glas.
– Ne! U redu... u redu! Morao sam... nisam se mogao zaustaviti! – Lice mu
se grči od boli. – Trebam liječnika! Preklinjem vas!
– Koliko je Carol bila stara kad ste to činili?
Žmiri i odmahuje glavom. – Ne znam... ne znam!
Cijev pištolja razbija mu nosnu hrskavicu.
– Tri? – odvraća zavijajući. – Četiri? Ne znam!
– Kaješ li se?
Oči ponovno samo što mu ne iskoče iz šupljina, strah u njima apsolutan.
Prigušeni glas je neumoljiv. – Ka-ješ-li-se?
Kima glavom poput očajnoga griješnika koji konačno prepoznaje put
prema iskupljenju. – Da! Kajem se! Kajem se! Znam da je bilo pogrešno! Treba
mi pomoć! Molim vas, pomozite mi!
– Došla sam ti pomoći...
Ruka spušta cijev pištolja na njegovo čelo i metkom mu raznosi mozak
kroz zatiljak glave.
Šokirano se trzam ne mogavši povjerovati da svjedočim stvarnim
zbivanjima koje sam pokušala rekonstruirati iz dokaza pronađenih na poprištu
zločina. Nikakva rekonstrukcija ne bi mogla prikazati brutalnost ovog
smaknuća. I tad odjednom shvaćam da moja zamisao o prisilnom zaustavljanju
spomenutih žena, a da njihova imena ne predam FBI-u, znači samo utopiju
proizašlu iz vlastite boli i naivnosti. Istina je da Andrus Riviere nikad više neće
zlostavljati nijedno dijete, ali kakvo jamstvo imam da žena koja je povukla taj
okidač neće sutra odlučiti da netko manje kriv od njega također zaslužuje smrtnu
presudu? Nije li očuh Margaret Lavigne već postao nevina žrtva?
– Cat, vrijeme je da obavimo nekoliko poziva – Sean potiho dobacuje.
Ima pravo.
– Cat? Moram...
Tup udarac prekida ga usred rečenice.
Okrećem se i pred sobom vidim nagu plavokosu ženu s plastičnim utegom
u jednoj ruci i nožem za meso u drugoj. Prije pola sata proučavala sam njezinu
sliku na svojem kuhinjskom stolu: Stacey Lorio, tridesetšestogodišnja
medicinska sestra i kći prve žrtve, pukovnika Franka Morelanda. Onesvijestila je
Seana jednim jedinim udarcem. Dok je zaprepašteno promatram, spušta se na
koljena i iz ramenog opasača vadi njegov revolver podižući ga prema mojim
prsima.
– Skrila sam se pod prljavim rubljem u ormaru – objašnjava Angie dašćući
od uzbuđenja. – Na trenutak sam pomislila da me vidio.
– Zašto si ga udarila – pitam suzdržavajući se da bacim pogled prema
torbici do ljubavnog sjedala.
– Začepi – otresito odvraća i ustaje. Nije puno viša od Angie, ali njezino
mršavo tijelo većinom je mišićavo. Prepoznajem tragove strija i zamjećujem
obješene grudi, ali što se svega ostaloga tiče tvrdo je poput kamena.
– Nismo došli nikoga uhititi, Stacey.
Smije se i baca pogled prema Angie. – Ne slažem se, kučko bogata!
Lice joj je jarko crveno, a prsa prekrivena grimiznim mrljama. – Poznaješ
me, Stacey?
– Što ti misliš? Ona kuja od tvoje tete sjebala mi je život!
– Molim?
– Da. Pojavila se sa svojim savršenim zubima, svojim cipelama od tisuću
dolara, svojom južnjačkom damskom dikcijom i on više nije znao gdje mu je
glava, a gdje rep!
– Tko?
– Isuse! Što misliš?
Iznenada sve mi postaje kristalno jasno. Bila je u ljubavnoj vezi s Malikom
sve dok mu ga moja teta nije preotela! Bi li me to trebalo iznenaditi? Ann je već
zaveo jedan bivši psihijatar, a kad smo telefonski porazgovarate o jamčevini,
postavila se kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
– Ti si ga ubila – razmišljam na glas. – A mene si onesvijestila.
– On me nagnao na to – odvraća. – Namjeravao nas je predati policiji.
– Zašto bi to učinio?
– Kako ne bi završio u zatvoru – dobacuje Angie.
– Uopće nije bio u opasnosti da bude optužen za umorstvo.
– Ne znaš to – odvraća Stacey. – I bilo mu je stalo samo do osobnoga
križarskog pohoda. Njegove verzije Božjeg plana. Htio je da nam bude suđeno.
Htio je da svijet vidi na što nas je natjeralo seksualno zlostavljanje.
– Ne marim tko zna – dobacuje Angie iznenada uzrujanim glasom. –
Učinile smo što smo morale učiniti i sam Bog zna koliko smo djece spasile.
Stacey je gleda poput zaštitnički nastrojene starije sestre. – Tako je, Ang,
ali nema potrebe da protratiš svoj život u zatvoru niti da njega učiniš slavnim.
Svijet neće razumjeti što smo učinile, a puno ljudi pobrinulo bi se da nas dočeka
smrtna kazna.
– Mislim da griješiš, Stacey – odvraćam najpokornijim mogućim tonom. –
Mislim da bi vas puno ljudi razumjelo.
Smije se. – To je lako reći, ali nemam namjeru provesti život u zatvoru
samo kako bih bila tema tjedna na Oprah Showu! Ostvarile smo što smo
isplanirale. Sad je gotovo.
– Je li gotovo? A što je sa mnom? – Bacam pogled prema Seanu, koji se
nije niti pomaknuo. – S njime?
– Vas dvoje ste gurali nos kamo vam nije bilo mjesto. To nije moja krivica.
– Ubit ćeš me? Iako sam poput tebe, Stacey? I ja sam bila zlostavljana.
– Poput mene? – Oči su joj hladne. – Uopće nisi poput mene!
– Zar si toliko slijepa? Misliš da bi te odrastanje u bogatstvu moglo zaštititi
od oca? Ili djeda?
Angie krši ruke. – Stacey, nismo se ovo dogovorile. Nijedna neće pristati
na ovo!
Stacey je prijekorno pogleda. – Nijedna nije imala hrabrosti ni za što, zar
ne? Jednostavno su sjedile na stražnjici dok smo nas dvije odrađivale prljav dio
posla. Promatrale su ljude koji su ih ozlijedili kako preklinju za oprost na
snimci, ali jesu li pomaknule jedan jebeni prst? Jesu li okrvavile ruke?
Angie odmahuje glavom. – Znam, znam, ali ipak...
– Što ipak?!
– Ona je poput nas, Stacey!
Naglo okreće pištolje prema Seanu. – A on? On je policajac! Detektiv za
umorstva! Želi da dobiješ smrtnu kaznu! Čula si što je rekao. Vrijeme je da
obavimo nekoliko poziva. Želiš li injekciju, Ang? Nisi sposobna ni krv darovati
bez povraćanja!
– Znam, ali... Bože, ne znam...
Stacey bijesno stišće usnice. – Ja znam, dušo. Samo ti uđi u kuhinju, a ja ću
riješiti ovu zavrzlamu.
Slobodnom rukom uzima jastučić s dvosjeda i tad shvaćam da
proživljavam posljednje trenutke. Pobjegla sam Billyju Nealu. Neću opet imati
toliko sreće. Pogled mi leti prema torbici na podu, ali čini mi se milju daleko.
Stacey zakorači prema meni, skriva pištolj iza jastuka i povlači okidač.
Sve odjednom završava u kaosu. Osjećam konjski udarac u trbuh. Sitni
djelići pjenastog punjenja lete zrakom. Vlažna crvena krv prekriva mi područje
abdomena, a prigušena eksplozija odjekuje ušima. Potom slijedi vrisak žene.
– Što... – pitam krećući se unatrag i pokušavajući ostati na nogama.
– Stacey, ne!
Stacey me slijedi s jastučićem, a crna cijev Seanova Glocka izbija kroz
pjenasto punjenje. Pola metra je udaljena od Angie, koja skače na njezina leđa i
povlači je unatrag. Padaju na pod mlatarajući rukama i nogama.
Želim pomoći Angie, ali umjesto toga strovaljujem se na ljubavno sjedalo.
– O, Bože – netko stenje.
Ja. Krv mi se slijeva niz prednji dio tijela natapajući međunožje. Pištolj
ponovno eksplodira i netko vrišti, ali borba još traje.
Vidim torbicu na podu. Ne mogu se sagnuti kako bih je dosegnula.
Stacey sjedi na Angienim prsima vičući da se prestane opirati, ali Angie ne
prestaje mlatarati rukama i nogama poput poludjele djevojčice. Glasno
opsovavši, Stacey okreće pištolj u ruci i drškom je udara u lice.
Angie se prestaje opirati.
U trenutku kad ustaje, Seanova se ruka podiže s poda i hvata je za lakat.
Zacijelo je samo polusvjestan, jer se ona na to smije i oslobađa njegova stiska
kao da je riječ o ručici dječaka. Nastavljajući sigurnim korakom, podiže drugi
jastučić s dvosjeda i njime mu prekriva lice.
Bacam pogled prema torbici prisiljavajući se da se sagnem u pojasu.
Stacey prislanja cijev revolvera na jastuk, točno na mjestu gdje bi trebalo
biti njegovo čelo i povlači obarač.
Vrištim od bijesa i sitna rupa odjednom joj se pojavljuje između grudi.
Izgleda gotovo kao da je naslikana, ali za nekoliko sekundi mahnito pokušava
doći do daha. Seanov Smith & Wesson treperi u mojoj ruci.
Stacey rastvara usta kako bi nešto rekla, ali gejzir krvi izbija joj iz grla.
Angie vrišti.
Koljena joj posustaju i pada u klečeći položaj uz Seana. Baca pogled prema
njemu, podiže pištolj iznad jastučića pokušavajući ga usmjeriti prema meni.
– Nemoj – odvraćam šaptom, ali pištolj se nastavlja podizati.
Novi hitac ispaljujem joj u lice, a fina crvena maglica pršti joj gotovo
istodobno iz zatiljka.
Dok pada, samo mi jedna misao izranja: djed me naučio pucati.
I tad mi se crni pred očima.
66. POGLAVLJE

N akon što sam napucana, veći dio tjedna provela sam odlazeći na sprovode.
Dva su bila očekivana, jedan nije. Dva su također bila odgođena sve dok
me nisu otpustili iz Sveučilišne bolnice u Tulaneu, a zahvaljujući Stacey Lorio,
bila sam na njima u invalidskim kolicima. Metak koji je ispalila iz Seanova
pištolja razderao mi je trbušnu stijenku i zaglavio u leđnom mišiću. Izgubila sam
puno krvi i ujedno slezenu.
Ali nisam izgubila dijete.
Sean se gotovo utopio u vlastitoj krvi. Glava mu je bila okrenuta bočno
ispod jastučića kad je Stacey povukla okidač pa umjesto da mu probuši čelo,
kako je planirala, propucala mu je desni obraz pet centimetara od uha. Metak mu
je zdrobio pet zuba, razbio tvrdo nepce i zgnječio dio maksilarnih sinusa. Svoj
život duguje Angie koja je, umjesto da zbriše s s mjesta događaja, nazvala 911 i
ostala s nama sve dok nisu stigli i hitna i policija.
Stacey je umrla odmah nakon drugog metka koji sam ispalila u nju. Strašno
me rastužuje to što su je traume iz djetinjstva ispunile takvom mržnjom u
odrasloj dobi, ali ne osjećam se krivom za njezinu smrt. Namjeravala je
hladnokrvno Seana i mene lišiti života. Sean se, pak, smatrao krivim što nije
prozreo njezine neprobojne alibije, ali nije bio jedini. Ispostavilo se da je njezin
bivši suprug narkoman, a kako mu je donosila pilule iz klinike na kojoj je bila
zaposlena, dao bi joj alibi za još desetak novih umorstava, čak i pod prisegom.
Preostale su zajamčile dvije žene, poslije identificirane kao članice Skupine X.
Razmatrajući to sada, sve se čini toliko očitim.
Kaiser je puno vremena proveo u mojoj bolničkoj sobi. Liječnici su mu
pokušali zabraniti pristup, ali zna biti poprilično uporan kad si nešto zacrta. Htio
je da mu ispričam svaku pojedinost događaja koje sam proživjela i objasnim
kako sam riješila zagonetku ubojice. Bio je odlučan utvrditi jednom zauvijek je
li šest umorstava u New Orleansu povezano s događajima u Natchezu i na otoku
DeSalleu. Uzimajući u obzir poveznicu između Ann i Malika, i donekle, Malika
i mene, činilo se nezamislivim da nisu povezani. Ali doista nisu bili. Zapravo ne.
Dr. Hannah Goldman najbolje je to sročila kad mi je navratila u posjet i
zatekla ga uz moje uzglavlje. Strpljivo je iznijela sve veze crtajući dijagram na
jelovniku bolničkog kafića. Seksualno zlostavljanje činilo je glavnu poveznicu
između Natcheza i New Orleansa. Nathan Malik prvi put me opazio u Jacksonu
jer sam spavala s dvadeset pet godina starijim muškarcem. Ta veza, znak
potencijalnog zlostavljanja u djetinjstvu, rezultirala je mojim izbacivanjem sa
studija medicine, što me odvelo na studij stomatologije i naposljetku u
forenzičku odontologiju. Malika je, pak, zlostavljanje iz djetinjstva polako ali
sigurno dovelo do rada sa žrtvama seksualnog zlostavljanja i upravo je u njemu
teta Ann konačno pronašla terapeuta koji bi mogao kontrolirati užasne
posljedice njezina zlostavljanja u djetinjstvu. Uzimajući njezinu prošlost u obzir,
kao i njegove seksualne sklonosti, seksualna veza između njih dvoje bila je
gotovo neizbježna. Malikovo zlostavljanje u djetinjstvu učinilo ga je zrelim za
kontratransfer, zbog kojega je podupirao članice Skupine X u provođenju
pravde. Umorstva koje su počinile Stacey Lorio i Evangeline Pitre, te njihova
odluka da se posluže ugrizima kako bi prikrile pravu prirodu svojih zločina,
rezultirali su mojim pozivom da se uključim u istragu. (Tijekom pretrage
Staceyna stana FBI je otkrio bezbroj džepnih izdanja krimića napisanih prema
stvarnim događajima, a koji su bili prepuni podcrtanih dijelova s forenzikom i
psihologijom seksualnog delikta.) Čim je Malik postao svjestan moje
uključenosti u istragu, postao je opsjednut komunikacijom sa mnom. S obzirom
na sve što je znao o tajnoj prošlosti moje obitelji i onoga što mu je Ann
vjerojatno rekla o meni, smatrao je da moja pojava znači neku vrstu znakovitog
sinkroniteta koji ne smije zanemariti.
– Jednostavno tumačenje – zaključila je dr. Goldman – jest da bolesni ljudi
privlače bolesne ljude. Naravno, u psihološkom smislu.
Međutim, smatrala je da nedavni val mojih noćnih mora u vezi s djedom i
kamionetom nema nikakve veze s umorstvima u New Orleansu tvrdeći kako su
one posljedica trudnoće. Onog trenutka kad je moj mozak znao za moju
trudnoću, podsvijest je shvatila da se, kako bih je zaštitila, trebam prisjetiti
zlostavljanja iz djetinjstva. – Evolucija na djelu – dobacila je na kraju. –
Nastavak vrste ključni je prioritet svakog organizma. Vaš je mozak zaključio da
je zaštita vašeg djeteta važnija od zaštite vas samih od trauma prošlosti. Otud
poplava noćnih mora i bljeskova prisjećanja. Prisjetili biste se što vam je djed
radio neovisno o tome je li netko ubijen u New Orleansu ili ne. Vjerujte mi.
Ali čak ni ona nije mogla objasniti što me je to u vezi s mjestima zločina
navelo na otkriće njihove prave prirode. Poput FBI-a, i ja sam se već suočila s
klasičnim dokazima muškoga seksualnog predatora na djelu i mnogo puta prije
doživjela slične prizore. Što je onda izazvalo napadaje panike? Što mi je to
pokazalo da svjedočim nasilju koje je nekako povezano sa seksualnim
zlostavljanjem nalik na moje? Hannah je izjavila da je ključ u nagim tijelima
starijih muškaraca, ali ja sam naposljetku zaključila da je to nevažna sitnica. Prvi
sam napadaj doživjela na poprištu zločina treće žrtve. Jedanaest dana prije, u
kući druge žrtve, Andrusa Rivierea, ugledala sam djevojčicu koja mi se urezala
u pamćenje. Djed joj je netom umro od nasilne smrti, no ona je gotovo skakutala
od sreće. Jurcala je kućom kao da joj svaki trenutak treba početi rođendanska
zabava. I znajući što sada znam, vjerujem da je doista tako i bilo. Djedovo
umorstvo oslobodilo ju je svakodnevnog pakla i nešto na njezinu licu i u
njezinim očima koje su, razmislim li sada o tome, bile premudre za tu dob,
odaslalo mi je poruku koje nisam ni bila svjesna. Onako kako je Pearlie
podsvjesno znala za Annino zlostavljanje u djetinjstvu, ja sam podsvjesno znala
da nešto nije kako treba u Riviereovoj kući. Nešto što je njegovom smrću
nestalo.
Kaiser me zapanjio rekavši da mi je Malik oporučno ostavio sve
videosnimke i drugi nemontirani materijal za dokumentarac. To su bili kartoni
pacijentica, pronađeni u Biloxiju, skriveni u kući trećeg supruga tete Ann. Čim
ih Odjel za dokaze Policijske uprave New Orleansa bude vratio, bit će mi
dostavljeni. I doista ih namjeravam pregledati i baciti se na posao te dovršiti
Malikov film. Neću ubaciti snimke umorstava, ali učinit ću sve u svojoj moći
kako bih objasnila njihovu motivaciju.
Onoga dana kad sam trebala biti otpuštena iz bolnice, saznala sam da je i
Margaret Lavigne također njihova pacijentica. Bolničar me odvezao na njezin
kat i ostavio nasamo u njezinoj sobi. Još je bila u komi ležeći ispod bijele plahte,
priključena na svakakve monitore i cjevčice. Inzulin koji si je uštrcala u vene
pretvorio joj je mozak u beskorisnu sivu kvrgu. Kaiser mi je rekao da će njezina
majka vjerojatno dati pristanak da tijekom tjedna isključe aparate koji je
održavaju na životu. Neko sam je vrijeme držala za ruku potiho razmišljajući o
poruci koju je ostavila za sobom i užasu koji je zasigurno osjetila shvativši da je
nevinog muškarca osudila na smrt. Poput mene, nije mogla povjerovati da ju je
otac silovao. Stoga je pogrešno optužila očuha. Zahvalna sam što sam imala
pravo u vezi s vlastitim ocem jer sam isto tako vrlo lako mogla pogriješiti.
Prvi sprovod kojemu sam bila nazočna bio je Malikov.
Odabrao je kremaciju pa je sprovod bio održan u parku u New Orleansu.
Došlo je pedesetak ljudi, većinom žena, ali bilo je i nekoliko muškaraca, neki
među njima očito vijetnamski veterani. Budistički svećenik je pjevao i molio, i
svi su odložili cvijeće uz urnu.
Drugi je bio Annin sprovod, a održanje u Natchezu.
Michael me odvezao do McDonoughova pogrebnog poduzeća i pomogao
mi ući u invalidska kolica, pa me čak i odvezao na groblje na pokop. Dok je
svećenik držao posmrtni govor, sjedila sam na mjestu rezerviranom za obitelj
prisjećajući se vrpce koju je snimila za Malika. Mini-DVD kaseta koju sam
ukrala iz kutije u Angienoj kući probila se zajedno sa mnom u bolnicu putujući u
mojoj torbici. Posudila sam videokameru kako bih je pogledala, ali izdržala sam
samo deset minuta i ostala shrvana. Otrpjela je puno više od nas dvije i iz
neobjašnjivog razloga nije se disocirala tijekom zlostavljanja. Osjetila je,
obradila i sjećala se svake užasne pojedinosti. Njezina glavna briga bilo je da
zaštiti svoju mlađu sestru – moju majku. I premda nije uspjela u tome, dala je
sve od sebe. Činila je to mameći djeda u svoju sobu kad god bi predosjetila da
mu sestra privlači pozornost. Ali nije pokušavala zaštititi samo Gwen. Razlog za
njezinu šutnju tijekom godina bio je jednostavan: djed je zaprijetio da je
spreman ubiti i sestru i majku za slučaj da ikad razotkrije što joj je činio. I uopće
nije sumnjala u to. Znala je bolje od nas ostalih da je sposoban počiniti
umorstvo.
Treći sprovod, neočekivan, održava se dan nakon Annina.
Danas.
Nisam otišla u pogrebno poduzeće. Michael me dovezao na groblje kako
bih sjedila uz Annin tek prekriven grob. Buljila sam u humak vlažne smeđe
zemlje na travi pitajući se jesam li nekako mogla spriječiti njezino
samoubojstvo. Michael me uvjeravao da nisam i dajem sve od sebe kako bih
povjerovala u to. Nekoliko minuta prije nego što su ožalošćeni trebali stići,
odvezao me prolazom do mjesta s kojeg mogu promatrati pokop, a da mi nitko
ne smeta.
I evo me tu.
Niz luksuznih automobila iza crnih pogrebnih kola čini se beskonačnim,
poput mrtvačke povorke ubijenog predsjednika. Ne bih trebala biti iznenađena.
Dr. William Kirkland bio je imućan, moćan i cijenjen čovjek, stup zajednice.
Majka je pokušala pojednostavniti pogreb, ali na kraju je popustila zbog
dobronamjernih prijatelja koji su ustrajali na velikom broju i govorima koje su
trebali održati gradonačelnik, ministar unutrašnjih poslova i guverner
Mississippija.
Svi se sa zadovoljstvom pretvaraju da je njegova smrt nesretan slučaj i
nitko se ne obazire na to da se usred bijela dana autom strovalio s nasipa. Neki
su spomenuli njegov nedavni moždani udar, koji se dogodio prije godinu dana, i
prisjetili se da mu je liječnik zabranio vožnju. Štoviše, kažu, upravo ga je
neočekivana smrt njegova vozača, Billyja Neala, natjerala da se sam odveze na
otok sam kako bi tamo hitno obavio neki posao.
Istina je znatno jednostavnija.
Ubio se. Znao je da će njegova prljava tajna izaći na vidjelo i da njegov
novac i moć neće biti dovoljni da spriječe jednu od svojih žrtava, mene, da
konačno svijetu razotkrijem njegovu izopačenost. Što njegov ponos ne bi mogao
podnijeti. Vjerojatno je smatrao da odabire mušku, čak plemenitu smrt, ali ja
znam kakav je uistinu bio u tom trenutku. Bio je ono za što je jednom optužio
mojeg oca preda mnom kad sam bila djevojčica: kukavica. Na kraju svega,
William Kirkland, dr. med., bio je ušljiva kukavica.
Danas sam ovdje jer želim vidjeti kako ga spuštaju u raku. Jer se moram
uvjeriti da se i to privelo kraju. Kad čovjek cijeli život neprestano bježi pred
demonima prošlosti, važno je biti na njihovu pokopu. Da mi je stari McDonough
dopustio, ušla bih u preparacijsku dvoranu i zabila mu kolac u srce.
No ipak... nije počeo život kao čudovište. Jednom davno bio je nevin
dječak koji je izgubio roditelje u prometnoj nesreći na putu na vlastito krštenje.
Tek poslije, nikad neću saznati kada, otrov kojim me zarazio bio je ucijepljen u
njega. Prije nekoliko desetljeća tijekom mračne i tihe noći na selu izgubio je
vlastitu nevinost, čime je počela njegova preobrazba koja će promijeniti ujedno
živote mnogo drugih, uključujući moj.
Ono što zasad ostaje tajna jest razlog zašto je otkupljivao očeve skulpture.
Je li ga progonila krivnja zbog života koji mu je oduzeo? Ili je bio u nekakvoj
polusuludoj potrazi za shvaćanjem kreativne iskre koju je ugasio, jer je upravo
kreativnost bila jedini talent koji sam nije posjedovao? Možda će mi vrijeme ili
neki neotkriven dokument odgovoriti na to jednog dana.
Pokop je, na svu sreću, kratak jer bi mogla pasti kiša. Ožalošćeni se brzo
vraćaju u svoje automoblile i duga kolona vozila počinje napuštati groblje.
Nakon njihova odlaska osamljeni lik zadržava se uz djedov grob.
Pearlie Washington.
Odjevena je u crnu haljinu i divovski crni šešir, ali prepoznajem njezin
koščat lik kao da je majčin. Je li se zadržala kako bi ga nasamo oplakala? Ili
možda kako bi oplakala Ann? Ili se zadržala znajući što slijedi?
Michael me spušta nizbrdo. Pearlie nepomično stoji gledajući u djedov
grob. Kako joj se približavamo, bijeli Dodge Caravan s bogatim srebrnim
ukrasima pojavljuje se u prolazu i polako zaustavlja u blizini niskog zidića.
Dvojica muškaraca u tamnim odijelima izlaze i iz stražnjeg dijela vade brončani
lijes. Odloživši ga na sklopiva kolica, guraju ga preko trave do ugla parcele, gdje
je otvorena raka prekrivena zelenom ceradom.
Na nadgrobnoj ploči iznad nje stoji: LUKE FERRY (1951. – 1981.).
Dok me Michael vozi kroz vrata, Pearlie nam prilazi i hvata me za ruku. –
Je li to ono što mislim da jest?
– Da.
Zamjećujem bol u njezinim očima. – Zašto mi nisi rekla? I ja sam ga
voljela!
– Htjela sam biti nasamo s njim. Oprosti, Pearlie.
– Hoćeš da odem?
– Ne.
Promatra muškarce kako miču pokrov s tla. Dok ga presavijaju, spušta se
lagana kišica.
– Gdje ti je mama?
– Rekla je da ne može podnijeti drugi put pokopati muža.
S mukom uzdiše. – Vjerojatno ima pravo.
Michael me hvata za lakat i naginje mi se na uho. – Ostavit ću te nasamo
nekoliko minuta.
Zahvalno mu stišćem ruku. – Hvala ti. Neće dugo potrajati.
– Ne žuri se.
Pearlie se okreće i promatra ga kako napušta obiteljsku parcelu. – Čini mi
se da je dobar čovjek.
– Dobar je.
– Zna li da nosiš tuđe dijete?
Podižem pogled prema radoznalim smeđim očima. – Da.
– I unatoč tomu te želi?
– Da.
Odmahuje glavom kao da je to rijetko viđen prizor. – Onda ga ne puštaj.
Usnice mi se razvlače u osmijeh. – Mislim da neću.
Hvata me za ruku i čvrsto je stišće. – Bože, vrijeme je da se skrasiš! Već
dugo nismo čuli dječji plač u onoj kućerini!
Duboko udišem i gledam prema djedovu grobu. – Mislim da sam čekala da
on prvo umre.
Kima glavom. – Sam Bog zna da je tako bolje.
Tatin lijes sada je uz otvorenu raku, a kiša bubnja o njegov ulašten
poklopac. Čudesno, to mi više uopće ne smeta.
– Možete li ga sada otvoriti, molim vas?
Jedan od pogrebnika vadi imbus ključ iz džepa i otvara lijes.
– Molim? – Pearlie odvraća s užasom promatrajući prizor. – Što činiš,
curo? Takvo što donosi nesreću!
Odmahujem glavom. – Nije istina.
Dok odiže poklopac lijesa, posežem ispod kolica u džep za prijenos
prtljage. Napipavam mekano krzno. Smogavši snagu, ustajem i polako prilazim
lijesu. Izgleda kao i neki dan, poput mladića usnulog na kauču nakon nedjeljnog
objeda. Stišćući zube od boli, naginjem se i vraćam Leopardicu Lenu u pregib
njegova lakta. Potom se ispravljam.
– Kako ne bi bio osamljen – potiho dobacujem.
Prije nego što se okrenem, iz džepa vadim presavijen list papira i spuštam
ga blizu njegova koljena. Jedan je to od crteža iz mape koju je zadržao u zelenoj
vreći u staji. Ugljeni prikaz Louise Butler, koja mu se smiješi s nesputanom
ljubavlju u očima. Možda bih trebala osjećati krivnju, ali ne osjećam. Vjerojatno
ga je lišila više boli od svih nas tijekom posljednjih godina života. Prihvatila ga
je onakvim kakav je bio... čovjek ranjene duše.
– Zbogom, tata – kažem mrmljajući. – Hvala ti što si se trudio.
Okrećem se od lijesa i vraćam u kolica pokazujući Michaelu da dođe.
Odmah se pojavljuje.
– Želim vidjeti rijeku – kažem mu. – Hoćeš li me odvesti do Jewish Hilla?
Izdižući se devedeset metara iznad Mississippija, Jewish Hill omogućava
najveličanstveniji pogled na rijeku.
Michael ostaje zbunjen. – Kiši, Cat.
– Znam. I dopada mi se. Hoćeš li sa mnom, Pearlie?
– Može, dušo!
– Možete li? – pita je Michael.
S prezirom frkće. – Možda sam davno prešla sedamdesetu, ali još mogu
propješačiti od Red Licka do Rodneyja!
Michael se smije na to prepoznajući imena dvaju gradića u Mississippiju,
međusobno udaljenih dvadesetak milja. Gura me uzbrdo ujednačenim ritmom i
ubrzo smo ugledali milju široku rijeku kako se probija divovskim nizinama ušća
Louisijane.
– Čovjek je ne može sagledati koliko je velika – dobacuje Pearlie.
– Obožavam je – potiho dodajem. – Običavala sam dolaziti ovamo kad god
sam se osjećala zarobljenom u ovom gradu.
– Mislim da si oduvijek bila zarobljena ovdje, sve dok ti djed nije umro.
– Znaš da se ubio – odvraćam mrmljajući.
Slijedi dulja stanka. – Ne bih rekla...
Podižem pogled. – Daj, molim te! Ne misliš valjda da je sletio nesretnim
slučajem?
Gleda prema Michaelu i onda opet prema meni. – Naravno da ne.
Osjećam prigušeno brujanje u glavi. – Što je, Pearlie? Što to znaš?
Nikad je nisam vidjela toliko ozbiljnu. – Znam sve. Koliko ti želiš znati?
– Koliko i ti.
Sumnjičavo gleda prema Michaelu. – Neke je stvari najbolje ne znati,
doktore. Zašto ne biste otišli pripremiti auto?
Michael baca pogled prema meni. Kimam glavom.
Dok odlazi, Pearlie se postavlja ispred kolica i gleda me u oči onako kako
to starice znaju činiti. – Kad si me ostavila na otoku, neko sam vrijeme bila kod
Louise Butler. Ali bila sam na iglama. Nisam se mogla primiriti. Pa sam otišla u
šetnju. Na kraju sam završila s druge strane jezera. Kod velike kuće.
Govori o djedovoj kolibi koju je dizajnirao A. Hays Town.
– I prije nego što sam shvatila što činim, već sam je uništavala. Tražila sam
slike. Znala sam da moraju biti negdje. – Uzdiše i gleda u tlo. – Pa, pronašla sam
ih. U šupljoj knjizi, u jednoj od njih nekoliko stotina u tamošnjoj knjižnici.
Gadne slike, ljubavi. Puno strašnije od onih na kojima ste ti i Ann bile nage.
– Što su prikazivale?
Nos joj se skuplja kao da njuši gnjilo meso. – Sve. I pozlilo mi je dok sam
ih gledala. Otišla sam na toalet i plakala toliko silno da se nisam mogla
zaustaviti. I tad sam načula nečije korake.
– Djed?
– Ne. Jesse.
– Jesse Billups? Je li vidio slike?
Kima prestrašenog izraza lica. – I nisu to bile samo stare slike djece. Neka
među njima još su na otoku. Jesse ih je prepoznao. Neka žive tamo.
– Dragi Bože... Što je učinio?
– Prokleo me. Potom ih je uzeo i pokupio se.
– Što se dogodilo? Što je učinio s njima?
– Pokazao ih je nekim starijim otočanima. Nekim tatama te djece. Znaš,
žene su znale za dr. Kirklanda, upravo kako sam nagađala. Barem neke. Ali
nikad to nisu spominjale svojim muževima. Ali sad su i oni saznali. I poludjeli
su, upravo kako su se bojale da će reagirati. Jesse je nazvao dr. Kirklanda i rekao
mu da je netko provalio u kolibu i prevrnuo je naglavačke. I da treba odmah
doći.
Sklapam oči, gotovo se bojeći saslušati kraj.
– Doista želiš znati, ljubavi?
– Da.
– Kad je dr. Kirkland stigao, Jesse ga je zajedno s drugima strpao u kamion
i odvezao u kuću Velikog Leona.
– Tko je to?
– Jedan od otočana. Proveo je dvadeset godina u Angoli. Jesse mu je
pokazao slike i objasnio što je dr. Kirkland učinio, a onda mu rekao: »Imaš ga
dva sata. Samo ga nemoj unakaziti.«
– Dragi Bože...
Pearlie kima glavom, a oči joj blistaju s neustrašivom spoznajom. – Za dva
sata vratili su se po njega i onda mu učinili ono što je Billy Neal namjeravao
učiniti tebi i meni.
– Što?
– Zavezali ga za upravljač njegova auta i gurnuli s nasipa.
– Isuse...
– Nakon nekog vremena jedan je zaronio i odvezao mu uže s ruku. –
Pearlie me promatra očekujući moju reakciju. – Rekla si da želiš znati.
– Jesi li vidjela djeda dok se to sve događalo?
– Ne. Znam samo ono što mi je Jesse ispričao.
U mislima mi izranja samo jedno pitanje. – Je li na kraju molio za milost?
– Nije, dušo. Proklinjao ih je sve dok mu glava nije završila pod vodom.
Nije ostalo nikakve nježnosti u tom čovjeku. Proklinjat će samog vraga kad
završi u paklu!
Iznenada osjećam iscrpljenost.
– Što ćeš sada učiniti? – pita me.
– Ne znam. Čekati da mi rana zacijeli. Mislim na onu prostrijelnu. Za ovu
drugu možda će trebati cijeli život.
– Mislila sam na kuću. Na Malmaison.
– Kako to misliš?
Pearlie sliježe ramenima. – Pa, sad će tebi pripasti.
– Molim?
– Mislila sam da znaš. Dr. Kirkland je uvijek ponavljao da se gđica Gwen
ne može brinuti za sebe, a kamo li tek za obiteljsku imovinu. Upravo zato te
Billy Neal toliko mrzio. Domoći ćeš se gotovo svega.
Potrebno mi je neko vrijeme da to sve upijem. Nemam pojma što sve
podrazumijeva djedova ostavština, ali pretpostavljam da je golema.
– Onda, što namjeravaš učiniti?
– Sve ću prodati.
Pearlie se oglašava s nezadovoljstvom. – I otok?
– Zašto ne? Ne želim ga ikad više vidjeti.
– Ako ga prodaš, ljudi neće imati kamo otići. Sve posjeduješ, njihove kuće
i sve ostalo. Oni to samo iznajmljuju.
Slike otoka jure mi glavom, ali bol koju izazivaju je nepodnošljiva. – Neka
si ga uzmu, Pearlie. Sa svime prokletim što je na njemu. Ionako je to njihovo.
– Doista to misliš? Poprilično je vrijedan.
– Boli me briga. Prvo ću dogovoriti s odvjetnicima da sve pripreme, a ti i
Jesse osmislite kako će se sve pošteno raspodijeliti. Osim za Lousie Butler.
Iznenađeno se ispravlja. – Zašto?
– Dobit će djedovu kolibu.
Ostaje bez daha. – Veliku kuću? Šališ se! Otočanke je mrze!
– Od danas je koliba njezina, Pearlie.
Ispušta nekoliko nerazumljivih zvukova. – Pretpostavljam da znaš što
činiš!
– Prvi put u životu mislim da znam. Vidiš li Michaela? Spremna sam za
povratak.
– Ne treba nam Michael. Mogu te i sama odgurati!
Staje iza kolica i čvrsto ih hvata za ručke. Dok me okreće, posljednji put
bacam pogled prema rijeci, divovskoj i veličanstvenoj pod kišnim pokrovom.
Uskoro će protjecati mimo otoka DeSallea, Baton Rougea, New Orleansa
naposljetku se ulijevajući u Meksički zaljev. Ne znam gdje ću biti u tom
trenutku. No, lanac nesretnih zbivanja generacijama kovan u mojoj obitelji
konačno je razbijen.
Ja sam to učinila.
I ne znam bolji početak.
Pearlie me vraća prema prolazu, gdje Michael čeka u terencu. Prilazeći,
izlazi i maše. Spuštam ruku na trbuh i žmirim. Ne diram ranjeno mjesto, nego
točku niže. Ne treba mi piće. Ništa mi ne treba. Prvi put u životu doista osjećam
da sam slobodna odabrati što želim.
– Tebi će biti drukčije – šapćem trljajući trbuh sporim, kružnim pokretima.
– Tvoja mama zna što je ljubav...

Tough & kokica


ZAHVALE

K ao prvo, zahvaljujem svim ženama i muškarcima, koje iz očitih razloga ne


želim imenovati, a koji su iskreno razgovarali sa mnom o svojim osobnim
patnjama. Teško se suočiti s pričama o seksualnom zlostavljanju, čak i na
papiru, i stoga prepričavanje osobnih iskustava predstavlja junački pothvat.
Rijetko žrtve mogu pojmiti kakve ih bitke čekaju kad odrastu i kad se počnu
prisjećati seksualnog zlostavljanja iz djetinjstva. Istodobno, često im članovi
obitelji i javnost ne žele vjerovati, čak i kad su suočeni s čvrstim dokazima.
Nitko od nas, naime, ne želi razmišljati o ogavnim zločinima koje trpe nevina
djeca u svojim obiteljskim domovima, ali dužni smo saslušati sve koji imaju
takva sjećanja. Molim vas, ne ignorirajte dijete ili odraslu osobu koja tvrdi da je
bila seksualno zlostavljana! Saslušajte je i pronađite stručnu pomoć! Ne čekajte!
Ne ignorirajte svoje instinkte! Treba li vam više informacija, posjetite moju
internetsku stranicu: http://www.gregiles.com.
Kao i u svim mojim romanima, i ovaj put oslonio sam se na znanje
stručnjaka kako bih ovu priču učinio vjerodostojnom. Srdačno zahvaljujem:

O'Neilu DeNouxu, bivšem detektivu za umorstva i vrhunskom piscu, na


informacijama u vezi s policijskom tematikom.

Dr. Carrie Iles, na informacijama iz područja odontologije.

Dr. Jerryju W. Ilesu, dr. Michaelu Bourlandu, dr. Tomu Careyju, dr. Geoffu
Flattmanu i dr. Andrew Martinu na medicinskoj pomoći.

Gradskom groblju Natcheza i Donu Estosu, Maypopu i Martinu Andersonu.

Charlesu Lairdu i Dickeyju Lairdu na objašnjenju o radu pogrebnih poduzeća.

Nancy Hungerford, Jane Hargrove, Georgeu Wardu, Clintu Pomeryoju,


Tammye Hoover i Lisi Bunch na svakojakoj pomoći.

Onima koji su prvi pročitali rukopis: Edu Stackleru, Mikeu Henryju, Betty Iles,
Carrie Iles, Ann Paradise.

Posebno zahvaljujem Geoffu Ilesu, bez čije bi dragocjene pomoći moje knjige
bile manje vrijedne.
Također posebno zahvaljujem Selah Saterstrom, na dopuštenju da citiram
ulomke iz njezina hipnotičkog djela, The Pink Institution. Hvala i Kim Barker,
koja se prva dosjetila krvi na zidu. Predivna je književnica s bujnom maštom.
Drago mi je da joj je smijeh draži od straha. Bravo!

Sve pogreške slobodno meni pripišite.

You might also like